William P. McGivern:
KOBNI REŽISER
TRAG biblioteka kriminalističko-ljubavn kriminalističko-ljubavnih ih romana
William P. McGivern: KOBNI REŽISER Recenzija: Tomislav Odlešić, književni prevodilac Prijevod: Marija Manolić Redaktura: Slavko Mihalić Urednik: Borivoj Jurković
TRAG, biblioteka kriminalističko-ljubavnih romana – Izda Izdava vač: č: OO OOUR UR izda izdava vačk čke e djel djelat atno nost stii »Vje »Vjesn snik ik«, «, Zagreb, Ljubice Gerovac 1 – Glavni i odgovorni urednik: Borivoj Jurković – Tisak: OOUR novinsko-revijalna štamparija i OOUR TMG, »Vjesnik«, Zagreb, 1974.
Copyr Copyrigh ightt (sva (sva prava prava za Jug Jugos oslav laviju iju): ): Vjesni Vjesnikov kova a Press-agencija, Press-agencija, VP A Zagreb
William P. McGivern: KOBNI REŽISER Recenzija: Tomislav Odlešić, književni prevodilac Prijevod: Marija Manolić Redaktura: Slavko Mihalić Urednik: Borivoj Jurković
TRAG, biblioteka kriminalističko-ljubavnih romana – Izda Izdava vač: č: OO OOUR UR izda izdava vačk čke e djel djelat atno nost stii »Vje »Vjesn snik ik«, «, Zagreb, Ljubice Gerovac 1 – Glavni i odgovorni urednik: Borivoj Jurković – Tisak: OOUR novinsko-revijalna štamparija i OOUR TMG, »Vjesnik«, Zagreb, 1974.
Copyr Copyrigh ightt (sva (sva prava prava za Jug Jugos oslav laviju iju): ): Vjesni Vjesnikov kova a Press-agencija, Press-agencija, VP A Zagreb
1
Ako se ne dogo dogodi di ništ ništa a nepredviđeno, preostaju mi otprilike tri sata. Zaključao sam sam vrata ata svojeg ojega a malo alog stana, smiješao oštro piće i ostao sjediti sve dok mi nisu prestale drhtati ruke, Tada sam učinio ono što se od mene u ovakvim okolnostima moglo očekivati: skinuo sam potpuno prokisnut ogrtač i brižljivo ga pregledao. Lijevo dolje, uza sam rub, nalazila se krvava ava mrlja. Odstranih je mlakom vodom i grudicom vate nato natopl plje jeno nom m benz benzin inom om za čišćenje. Tada ogrtač objesih iza zavjese udubljenja u malom predvorju... Moj se stan sastojao od gostinjske i spavaće sobe, posve male kuhinje i pred predvo vorj rja. a. Krit Kritič ički ki sam sam se osvrnuo oko sebe i pokušao
zamisliti kako bi stan morao izgledati kad se pojavi policija. Bio sam iznenađen kako je pri tom moj razum savršeno radio. Jasno, u ovo je nedjeljno jutro policija već pretražila desetak stanova pod sličnim okol ok olno nost stim ima a pa će odma odmah h zaključiti je li sve kako valja. Znat će, na primjer, da krevet mora biti nepo neposp spre reml mljjen, en, a njeg njegov ov vlasnik u pidžami ili kućnom ogrtaču. Ne znam što vi o tome mislite, ali ja smatram da čovjek u nedj nedjel eljju ne ustaj staje e suv suviše rano, nipošto se ne žuri da se obri obrije je i obuč obuče. e. Tuma Tumara ra naokolo, čita debelo izdanje nedjeljnih novina i puši. Kava može biti skuhana, ali i ne mora. To zavisi o čovjeku. Ja sam za kavu. Pošao sam dakle u kuhinju. Ali, odmah sam se vratio natrag, jer mi je palo na um da je suviše rano za kavu.
Upravo je prošlo šest sati, a policija će iskrsnuti, tako sam barem procijenio, otprilike oko devet sati. Svakako bi se začudili ako bi u to doba naišli na ustajale ostatke kave. Zbog toga sam odlučio da s kavom još malo pričekam. Bilo mi je jasno kako odsad moram biti oprezan. Nisam ni u čemu smio pogriješiti, ni na što krivo odgovoriti, to je bilo izvanredno važno... Otišao sam u spavaću sobu, skinuo se i objesio odjeću preko stolice. Tada sam obukao pidžamu, legao u krevet i malo se pro val jao. Zatim sam ustao, navukao papuče i kućni ogrtač I otišao u kupaonicu. Tamo sam zapalio oba svjetla kako bih se temeljito pogledao u ogledalu. Ništa se na meni nije promijenilo. Još sam uvijek imao trideset i šest godina, bio sam visok metar i sedamdeset i devet centimetara, a težak osamdeset i šest kilograma. Lice mi je bilo, kao i obično opaljeno suncem, kosa tamna. Djelovao sam poput čovjeka koji ima dovoljno
posla, a posao ga raduje. U pravilu sam se osjećao odlično, ukoliko vas to zanima. Bio sam napet i pun očekivanja, otprilike kao prije početka košarkaške utakmice. Promatrao sam tako samoga sebe i počeo razmišljati, zašto bih se zapravo sada morao osjećati drugačije? Otišao sam u sobu za dnevni boravak i sjeo. Proboravio sam tu više od dva sata, popušio poneku cigaretu i pokušavao izmijeniti svoje misli. Prije svega nisam htio misliti kako je on izgledao. Ili, ona. Oko pola devet otišao sam u kuhinju i pristavio kavu. Tada sam sa stubišta unio novine, vratio se svojoj stolici i bez naročita zanimanja listao debelo izdanje, puštajući stranicu za stranicom da pada na pod. U devet sati sam u kuhinji natočio šalicu kave i ponovno se vratio stolici. Pušeći i pijuckajući kavu promatrao sam kako velika kazaljka mog starinskog sata prelazi polovicu brojčanika.
Pri tom sam se još jednom podsjetio svih pojedinosti i nisam uspio otkriti ni jednu pogrešku. Dobro! Ali, uprkos tome bila mi je potrebna i sreća. Čak mnogo sreće! Tada začuh zujanje dizala. Zastao je na mojem katu. Mojem stanu su se približavali teški i odlučni koraci. Pogledao sam starinski sat: bilo je dvadeset minuta do deset. Netko je pokucao dva puta. Morao sam potisnuti glupi poriv da požurim prema vratima. Zapalio sam cigaretu i tek kad sam i drugi put začuo kucanje, polagano sam izišao. Dakako, bila je policija utjelovljena u jednom jedinom čovjeku. Na prvi se pogled mogao otkriti njegov poziv. Stajao je do samih vrata i bezizražajno me promatrao. Zapitao sam: – Izvolite? – Vi ste Steve Blake? – Točno. O čemu se radi? – Htio bih malo s vama razgovarati – ljevicom mi je pokazao policijsku značku. –
Zovem se Martin. Iz komisije za ubojstva. Mogu li ući? – Glas mu je bio miran, ponašanje pristojno. Kimnuo sam i stao u stranu. Otišao je ravno u sobu za dnevni boravak. Slijedio sam ga i vidio kako se pažljivo ogledao unakolo. – O čemu se radi? – upitah, iako sam to vrlo dobro znao. Morao sam tako pitati, shvaćate me, nadam se. – Samo mali razgovor. Stavio je šešir na stolicu i skinuo mokri ogrtač. – Odvratno vrijeme. Objesit ću ga – posegnuh za kišnim ogrtačem. – Nije potrebno. Sam je otišao u predsoblje, gurnuo moj ogrtač malo u stranu i na praznu vješalicu objesio svoj. Zatim se vratio u sobu, sjeo i raširio nozdrve. – Miriše dobra kava. – Hoćete li mi sada reći čemu se radi. Najprije je promatrao svoje promočene cipele. Tada me je pogledao. – Proveo sam čitavu noć na nogama i još nisam stigao
doručkovati. Je li vam ostalo malo kave? – Možda – rekoh, ali se niti ne pomaknuh. – Rado bih popio šalicu kave. – Sa zadovoljstvom! Možete zamisliti kako sam to rekao podrugljivo, upravo poput čovjeka koji se nimalo ne boji policije. Pošao sam u kuhinju i napunio dvije šalice. – Želite li šećera ili mlijeka, ili oboje? – Samo malo mlijeka – odgovorio je odmah iza mojih leđa. Okrenuo sam se i čuo kako nastavlja: – Kava dobro miriše. Tek ste je skuhali, zar he? – Da, čim sam ustao. – Kad je to bilo? Pružio sam mu šalicu. – Nije tako odavno. Promatrao je svoju kavu, kao da se unutra nalazi nešto vrlo važno. Zatim se vratio svojoj stolici, uspravno sjeo, dok sam se ja nehajno spustio u naslonjač i promatrao kako pije vruću kavu. Bio je visok otprilike koliko i ja, ali je bio snažniji. Imao je dugi nos, sive oči i sumnjičavo
iskrivljene usne. Vjerojatno je bio strpljiv, temeljit i savjestan. Nakon što je ispio kavu, zapalio je cigaretu. – Kava je bila dobra. U koliko ste sati ustali, gospodine Blake? – Ne odavno. Otprilike oko pola devet. Ali, što sve to znači? – Vratit ćemo se još na to. Nije li pola devet prilično rano za nedjeljno jutro? Slobodan sam utorkom i tada ostajem sve do podneva u krevetu. – Razumijem... Samo, ja sam se naspavao... – Znači, ustali ste, skuhali kavu i čitali nedjeljne novine. Radite za ToneBailey ja, zar ne? – Da. – U izdavačkoj kući što izdaje revije, koliko ja znam. Detektivske priče i takve stvari, je li? – Revije s kriminalističkim pričama, a ja sam im glavni urednik ... Osim toga, izlazi u nas i šest ilustriranih revija, te katalog knjiga. – Prilično velik posao... Kako dugo ste već tamo?
– Nešto više od mjesec dana. – Poznate li Byrona Crofielda? – Kako ne! On mi je pomoćnik. Urednik je jedne od revija kojima sam glavni urednik. – Ne volite ga, zar ne? – Ne znam zašto bismo morali o tome govoriti – rekoh odsutno. – A sada po treći put, ne biste li mi konačno rekli zašto ste ovdje? – Gdje ste bili sinoć, gospodine Blake? – Na domjenku u Crofieldovu stanu. – Kako ste dugo ostali? – Ne znam točno. Moglo je biti blizu ponoći kad sam otišao. – Jeste li pošli ravno kući? – Ne, najprije sam otpratio jednu djevojku. – Kako se zove ta djevojka? Ustao sam i zarinuo ruke u džepove kućnog ogrtača. – Sada mi je dosta! Ne dopuštam da me dalje ispitujete bez ikakva objašnjenja. – Došao sam ovamo zbog ozbiljna slučaja – mirno je rekao.
– Brže ćemo napredovati ako mi pustite da vam postavljam pitanja na svoj način. Dakle, kako se zove ta djevojka. Ponovno sam se spustio u naslonjač. – Carol Reed – rekoh. – Ona mi je tajnica. – Odveli ste je dakle s Crofieldova domjenka kući. Kad ste napustili stan gospođice Reed? – Ne mogu vam to točno reći. Ali, zacijelo nisam tamo ostao više od pola sata. – I onda ste se vratili kući? Kimnuh. Naslonio se i tada se prvi put promijenio izražaj njegova lica. Usne su mu se napele, kraj očiju se pojavilo još nekoliko borića. Sada je djelovao mnogo zanimljivije. – Još jednom od početka, Blake. Nije mi promaknulo kako je ispustio »gospodine«. – Oko dvanaest sati ste otišli od Crofielda, odveli gospođicu Reed kući, a oko pola jedan napustili njezin stan. Vratili ste se dakle kući oko pola jedan ili jedan. Je li tako?
– Da. – Nije li to bilo kasnije, možda oko pola tri ili... – Uvjeren sam da sam se vratio mnogo prije pola tri. – Jeste li nakon toga izlazili? Odmahnuo sam glavom. Prilično sam se loše osjećao. – Znači, stigli ste oko jedan kući i niste više izlazili – rekao je više samome sebi. Tada me je trenutak ili dva šutke promotrio, a meni se činilo da traje beskrajno dugo. Konačno je progovorio: – Byron Crofield je ubijen noćas između dva i četiri sata. Netko ga je ustrijelio s dva metka iz automatika 32. Njegova je dvorkinja jutros rano došla u stan, našla ga mrtvog na podu u sobi za dnevni boravak i nazvala policiju. – Zastao je očekujući da ću nešto reći. Pošto sam šutio, samo me je promatrao. – Hm... Kao da se niste jako iznenadili? Sada sam morao biti naročito oprezan. – Pripremili ste me na takvo nešto. Sami ste rekli da ste ovdje zbog ozbiljna
slučaja. Jasno, nisam mogao slutiti da se radi o tome. – Ne vjerujem da vas je vijest rastužila... – Nisam volio Crofielda. Koliko znam, nitko ga nije volio. Ipak, žao mi je što čujem da je mrtav. – Kako bi bilo da mi sada ispričate kako je došlo do vaše sinoćnje tučnjave s Crofieldom? – Čini se da brzo radite. – Oh, nakon što smo završili posao u Crofieldovu stanu, najprije sam potražio sudionike sinoćnjeg primanja. S nekima sam već razgovarao. Pri tom je bila spomenuta vaša sinoćnja svađa. Rado bih čuo što možete o tome reći. – Crofield je bio pijan i zato još neugodniji nego inače – počeo sam, – Izgovorio je nekoliko primjedbi koje mi se nisu dopale. Zamolio sam ga da prestane. Kad nije htio, udario sam ga. Jasno, glupo je što se nisam svladao... Eto, to je sve... – Maloprije ste rekli da nitko nije podnosio Crofielda?
Slegoh ramenima. – Možda ga je podnosila njegova majka. Samo, nju nikada nisam sreo, pa ništa ne mogu tvrditi. Martin je zapalio novu cigaretu, izražaj lica mu je postao još oštriji. – Još jednom, Blake! Vratili ste se oko jedan ili malo kasnije i niste više izlazili? – To sam već rekao. – Niste otišli u mrlu šetnju, po cigarete ili nešto slično? – Ne. – Niste više izlazili, da, to ste rekli – potvrdio je Martin, ali mi se ton njegova glasa nije dopao. Tada je ustao. – Obucite se, Blake! – Zašto? Tobože sam se čudio. Nešto je pošlo po zlu, ali, što? – Lažete, Blake – reče Martin. – Dosta ste svirali istu gramofonsku ploču: nisam više izlazio, ali sada mi je dosta, ne želim je više slušati. Zbog toga ću vas povesti na policiju, gdje vašu ploču mogu razbiti na komadiće! – Govorio sam istinu.
Prezirno me je pogledao, otišao u predsoblje uzeo moj ogrtač i bacio mi ga u krilo. – Još je mokar. Sam sam objesio svoj, jer sam htio vidjeti vaš. Noćas je kiša počela padati tek oko pola tri. Kako do vraga može vaš ogrtač biti mokar, ako ste najkasnije oko jedan sat stigli kući i niste poslije izlazili? Šutio sam. Zaboravio sam na kišu. Prva pogreška... Martin se naslonio na vrata i nije me puštao iz vida sve dok'se nisam obukao, a onda smo krenuli. 2.
Vjerojatno biste htjeli znati kako je sve započelo. Tog dana pred šest tjedana ušao sam u zgradu izdavačke kuće Tone-Bailey ja, u novom odijelu i s osjećajem kako ću ovdje uskoro postati važan čovjek. Na dvadeset drugom katu izišao sam iz lifta i
prišao širokim vratima na kojima je metalnim slovima pisalo »Tone«. Na moje kucanje odgovorio je ženski glas. – Što želite? – upitala me djevojka u ukusno uređenoj prostoriji. Dopali su mi se njezin glas i izgled. – Ja sam Steve Blake. – Gospodin Tone vas očekuje. Ustala je od svoga stola i prišla dvostrukim vratima. Imala je gotovo dječji stas i vitke, lijepe noge. Dosezala mi je do ramena, a umjesto parfema upotrebljavala je sapun fina mirisa. – Recite, biste li, iznimno, dopustili neznancu da vas pozove na ručak? – upitah. – Izvolite – rekla je. – Gospodin Tone čeka. – Ali, niste odgovorili na moje pitanje! – nasmiješio sam se. Na njenom se licu pojavio izražaj nevoljkosti. – Navikla sam sama odlaziti na ručak, gospodine Blake. – Oh, možda bi se ta navika mogla izmijeniti? Kunem vam se da u taj mah ništa drugo nisam
imao na umu. Uopće nisam tip zavodnika. Ali, djevojka se povukla sve do zida i užasnuto prošaputala:– Molim vas! – Pri tom čak nije djelovala ljutilo, već uplašeno i jadno. – Žao mi je – progunđah. – Oprostite, zaista mi je žao. – Tada sam otvorio vrata šefove sobe. Tone je sjedio za svojim pisaćim stolom. Bio je to visoki, suncem opaljeni plavokosi čovjek četrdesetih godina. Čim me je ugledao ustao je i prišao ispružene ruke. – Radujem se Blake – rekao je dok smo se rukovali. Stisak mu je bio čvrst i uopće je djelovao vrlo simpatično. – Sjednite – poveo me do stolice svog pisaćeg stola. – Drago mi je što vas konačno vidim ovdje. Pročitao sam sve vaše stvari i već vam dugo želim osobno reći kako mi se većina toga zaista dopada. Bio je to izvanredan početak. Gospodin Tone je zaista pročitao sve što sam napisao, a ono što je o tome rekao, bilo je
zanimljivo i pronicavo vlastito mišljenje. Možete zamisliti kako sam bio oduševljen! Odjednom je zašutio nasmiješio se i ispričao: – Nemojte se ljutiti, ali do sada vam nisam dao mogućnost da dođete do riječi. Što se tiče mojih novčanih prijedloga, brzojavio sam vam u Los Angeles. Pošto sada sjedite ovdje u Chicagu, nadam se da ih smatrate prihvatljivim. Bio mi je već od prvog trenutka simpatičan, a taj se osjećaj u međuvremenu nije nimalo smanjio. – Dakle – uzvratio sam mu smiješak – plaćeno putovanje ovamo u svakom slučaju nisam mogao propustiti. Zaista, dosad mi se sve čini prihvatljivim. Ali, prije nego konačno odlučim, rado bih doznao što očekujete od mene... – Razumljivo – suglasio se Tone. – Vi znate da je izdavačka kuća ToneBaileyja dobro uvedeno i ugledno poduzeće. Gospodin Bailey je umro prije dvije godine. Bio je to
težak i bolan gubitak. Ali, učinio sam sve kako bi poduzeće zadržalo ugled. Izdajemo šest ilustriranih revija koje spadaju u najuspješnije svoje vrste. Još prije nekoliko godina – željeli smo gospodin Bailey i ja početi izdavati reviju s kriminalnim i detektivskim pričama osobite vrijednosti, ali nismo pronašli pravoga čovjeka za mjesto glavnog urednika, pa smo zbog toga stalno odlagali izvršenje plana. Čekanje jamačno nije škodilo. U svakom slučaju, danas smo u takvoj novčanoj situaciji da možemo ponuditi veće honorare od ostalih. Zašutio je i zapalio cigaretu. – Vi ste, Blake, čovjek koji posjeduje dovoljno sposobnosti da preuzme taj posao. Tijekom vremena, ne bismo izdavali samo jedno izdanje, već čitavu seriju takvih revija. U stvari, želimo početi s jednom revijom koja bi izlazila jednom mjesečno, a kasnije bismo objavljivali dvije ili tri slične edicije za čitatelje s manjim estetskim
zahtjevima. Prema tome, Blake, imate mogućnost da postanete glavni urednik najveće serije kriminalističkih priča ove zemlje. A što se tiče novčane strane, u brzojavu sam naveo svotu od šest stotina dolara tjedno. Jasno, to bi bio honorar za početak – za rad na jednoj reviji. Sa svaku daljnju reviju vaša bi se plaća povisila za daljnje dvije stotine dolara tjedno. Očekujemo rezultate, Blake, ali i... plaćamo... Naravno, i prije nego sam otputovao iz Los Angelesa, odlučio sam prihvatiti ponudu, a sada sam se samo tobože kolebao: – Vaša je ponuda zacijelo vrlo zanimljiva, ali, upravo pišem roman i ne bih htio da ostane nezavršen. Osim toga, jedva imam pojma o radu u izdavačkom poduzeću. Sada je njegov smiješak postao tako ohrabrujući da bi mojih bojazni nestalo sve da sam ih doista imao. – Ne vidim nikakve poteškoće. Ono nekoliko tehničkih problema vrlo
ćete brzo svladati, Blake. Dogovorili smo se, zar ne? – Da, sada je sve jasno, – kimnuo sam. – Odlično! – zablistao je od zadovoljstva. – Uvjeren sam da će vam se u nas dopasti, Blake. Tako, a sada ću vam dati plan izdavanja prve i svih budućih revija. Možete ga pogledati slijedećih dana. Sadrži sve važne tehničke i novčane podatke. Sadržajni dio samo je vaša stvar. Za Tone-Baileyjeve revije vrijedi odsad samo ono što vi kažete... Pritisne dugme pokraj telefona, vrata se otvore a u sobu uđe djevojka iz predsoblja. – Izvolite, gospodine Tone? Mene nije niti pogledala. – Hoćete li mi, Carol, molim vas, donijeti plan o izdavanju revija s kriminilanim i detektivskim pričama? Vi ste ga prepisali i složili, zar ne? Kimnula je i izišla. Toni je smiješeći se gledao za njom.
– Ovo je gospođica Reed, moja tajnica. Vrlo simpatična djevojka. – Mene ne podnosi – rekao sam. – Oh, već ste razgovarali s njome? – Da. Bojim se da me smatra lovcem na djevojke. – Hm... – Tone nabere čelo. – Znate, Blake, Carol je tek tri mjeseca u nas. Ne znam mnogo o njoj, ali, bojim se da je nekoć imala neprijatan doživljaj s nekim muškarcem. U svakom slučaju, osjećam se odgovornim da joj nitko u kući ne dosađuje. – Pri tom me je gledao ravno u oči. – Možda zvuči kao da sam vas htio upozoriti, ali, kažem vam to samo zato kako biste mogli prema njoj zauzeti najbolje stajalište. – Zaista vam hvala... – Zašutio sam, jer je u sobu ušla Carol i na pisaći stol stavila veliku mapu. – Carol, htio bih vas upoznati 5 gospodinom. Blake će uređivati naše revije s detektivskim pričama. – Oh. gospodin Blake – nije mi pružila ruku, nego
se brzim koracima vratila u predsoblje. Tone nije ništa primijetio, već je razgledavao mapu. – Tu ćete naći sve najvažnije... Danas je četvrtak.., Recimo, tijekom vikenda sredit ćete svoje poslove, naći stan i slično... Možete li u ponedjeljak početi? – Mislim da ću moći... Ustali smo i ponovno se rukovali. *** U nedjelju sam se uselio u svoj čikaški stan koji se sastojao od sobe za dnevni boravak, spavaće sobe, male kuhinje, kupaonice i predsoblja. Pokućstvo je bilo prilično priprosto. U ponedjeljak ujutro primio me je Myers,'šef osoblja, čovjek srednjih godina. Otpratio me u moju buduću radnu prostoriju, zaželio sve najbolje i nestao. Moja se soba nalazila u dvadeset četvrtom katu i imala je prekrasan pogled. Dok sam se tako divio vidiku, pojavio
se pomoćni službenik s obje ruke'pune papira i pisaćeg pribora. – Ja sam Johnny, a ovo vam šalje gospodin Myers. Sjeo sam za pisaći stol i odmah počeo pisati poznatim piscima, moleći ih za što hitniju suradnju. Poslao sam i nekoliko brzojava agencijama u New Yorku, Bostonu, i Los Angelesu. Zatim sam nazvao gazdu. Obavijestio sam ga da sam počeo raditi i pitao što je s naslovnom stranicom revije. Rekao mi je da se na tome već radi. U dnevnim su novinama objavljeni oglasi pa će se već sutra, a najkasnije u srijedu, umjetnici početi javljati gospodinu Mastersonu. Gospodin Masterson je, naime, bio likovni urednik poduzeća. – Inače, sve je u redu, Blake? – U najboljem redu. – Dobro, ako bilo što trebate, nazovite Myersa. Ostatak tjedna pisao sam u kancelariji svoju kriminalnu priču što sam je namjeravao objaviti u novoj
reviji. Inače, nitko se nije brinuo za mene. Nitko me nije niti nazvao, a ostale su sobe na mojem katu još bile prazne. U petak poslije podne završio sam svoju priču. Zapravo sam morao biti zadovoljan, ali sam se osjećao nepotrebnim i suvišnim. Čitavog tjedna jedva sam progovorio deset riječi s nekim iz svog poduzeća. *** Slijedećeg ponedjeljka rano ujutro čekao me je visok, mršav mladić. U jednoj je ruci držao šešir, u drugoj mapu za crtanje. Zvao se Adam Belknap, bio je grafičar, pročitao je oglas i htio mi pokazati neke svoje crteže. – Jasno želim ih vidjeti – rekao sam. Drhtavih je ruku stavio nekoliko listova na stol. Dugo sam ih kritički promatrao i dopali su mi se. Bili su to jednostavni crteži s dvije figure, muškarcem i ženom koji su išli uskom
ulicom. Pred njima se ulica račvala, jedan je put vodio u tamu, drugi u svjetlo. Crtež je posjedovao ugođaj i unutrašnju snagu. – Sto ste htjeli time izraziti? – upitah oprezno. Pogledao me tako očajno kao da se odmah kani rasplakati. – To me svatko pita. Ja... mislim da se to vidi. Muškarac i žena približavaju se raskršću na kojemu moraju odlučiti. Možda odu u mrak, možda na svjetlo. Možda se i razdvoje. Jedno će otići ovamo, drugo onamo. – Nemoćno je mahnuo rukom. – Zapravo, nema smisla, ako ste to mislili. – Crtež mi se dopada, Belknape. Možete li ga napraviti u četiri boje? Narudžbu plaćamo sa stotinu dvadeset i pet dolara. Nijemo je kimnuo i rekao da će to sa zadovoljstvom učiniti. Naklonio se i nestao. Nakon toga sam se posvetio debelim pismima agencija i odgovorima na moje brzojave. Na žalost, našao sam samo dvije
dobre priče, prvu ne posve svježu, ali zato odlično ispričanu detektivsku priču i drugu vrlo uzbudljivu stravičnu priču. Ugovore i naloge za honorare našao sam u ladici. Savjesno sam ih ispunio i krenuo šefu računovodstva. Htio sam da honorari budu odmah isplaćeni. Izdavačko poduzeće koje plaća ne samo dobro nego i brzo, može računati na suradnju najboljih pisaca. Prostorija šefa računovodstva bila je dva kata niže, tik uz Tonejeve prostorije. Na vratima je pisalo Gail Anders. Ušao sam u prazno predvorje, stao na otvorena prolazna vrata i iza vrlo otmjenog ali bezličnog pisaćeg stola ugledao ženu koja me je promatrala prodorno i gotovo neprijateljski. Mogla je imati oko trideset i pet godina, ali je pripadala tipu žena za koje se to moglo tvrditi još desetak godina. – Što je? – reče oštro. – Ja sam Steve Blake, donosim dva isplatna
naloga za honorare za priče u novoj reviji. – Oh, gospodin Blake! Vi ste već tjedan dana u nas. Hoćete li sjesti? – pri tome se nasmiješila, bezlično, poslovno, nimalo prijateljski. – Prišao sam pisaćem stolu i prihvatio usku ruku koju mi je pružila. – Vjerojatno vam je jasno da sam ja Gail Anders – rekla je. – Nadam se da vam se u nas dopada. – Oh, hvala, da. Vjerujem da će mi se s vremenom sve više dopadati. – Spomenuli ste isplatne naloge za honorare. Stavio sam papire na stol. – Sam sam ih donio kako bi što prije bili isplaćeni. Nemam još tajnice. Pažljivo je čitala papire, tako da sam je mogao dobro pogledati. Njezina je pepeljasta kosa boje uglačanog srebra bila začešljana iza lijepo oblikovanih usnih školjki. Na uskom su licu svijetlile zelene oči i uzdizale se duge trepavice. Međutim, ravan nos i usta bilo je na prvi pogled nemoguće
razvrstati. Čeličnosivi kožnati kostim naglašeno je isticao dječački vitko tijelo. Ali u njezinoj pojavi nisam mogao otkriti nikakve ženstvene osjećaje ni toplinu. Očito, bila je uzorak suvremene žene koja se jedino trudi da postigne poslovni uspjeh, sa crvenom tintom u žilama i ćudi poput registarske blagajne. Pregledala je papire. – Da, to je u redu. Hvala vam što ste se sami potrudili. Još nešto? – Ne, to je sve. Kad će honorari biti isplaćeni? – Naravno, čim priče budu objavljene. – Znači, za pet tjedana. A čime ćete u međuvremenu, obradovati naše autore?' – Rekao sam to prilično oštro, jer su me njezine riječi neugodno iznenadile. – Sve priloge u našim revijama plaćamo nakon objavljivanja. – Taj princip ne bi smio vrijediti za novu reviju. – Radimo tako već godinama. – Možda. Ali, ostale su revije stručna izdanja.
Njihovi su urednici poslovni ljudi i u drugačijim novčanim prilikama od pisaca slobodne profesije. Pisac napiše priču i nada se da će je prodati, ali za to nema nikakvo jamstvo. Mora se potruditi da je proda, tako da je nudi sam ili putem agencije. U svakom slučaju, nada se da će je što prije unovčiti. Novac mu je uvijek nužno potreban. Bavio sam se ovom granom izdavačke djelatnosti i znam da pisci svoje najbolje radove nude izdavačima koji brzo plaćaju. A, mi bismo za naše nove revije htjeli imati najbolje priče. Ne bi li se mogao promijeniti dosadašnji postupak? – Ne vjerujem, Blake. Bila je tako hladna da bih joj najradije raščupao njezinu umjetnički počešljanu kosu. Znala je da me svojim ponašanjem razdražuje i uživala u tome. – Razgovarat ću sa šefom. – Ustao sam. – On to može promijeniti. – Ne bih vam savjetovala da ovako nešto pokušate mimo mene. Uostalom,
Tone će vam reći isto što i ja. – Vidjet ćemo. – Idete dakle k njemu? – Odmah. Dapače, vjerujem da će prihvatiti moj prijedlog. Pošao sam prema vratima. Gail Anders ustane i krene za mnom. – Idem s vama, Blake! Uvjerit ćete se kako ste glupo pogriješili! Njen hladan oklop kao da se počeo topiti. Bila je uzbuđena, usne su joj postale punije, zelene oči blistale. To mi je vratilo samopouzdanje, pa sam osjetio stanovitu nadmoć. – Viri vam podsuknja – rekao sam i pogledao iskosa na rub njene suknje. Zaustavila se, okrenula glavu i pogledala rub suknje, ali nije mogla ništa otkriti. – Vi se šalite, zar ne? Na primanjima stavljate ženske šešire na glavu, je li? U Tonejevoj je kancelariji bio Masterson, likovni urednik. Šef je ipak želio da uđemo. Mastersona kao da je to oneraspoložilo. Sreo sam ga već prošlog tjedna i
sada smo samo kimnuli jedan drugome. Bio je to debeljuškasti pedesetogodišnjak duboka glasa. Tone nas pozdravi uobičajenim dječačkim smiješkom. Onda mi se obrati: – Baš dobro što ste došli, Blake. Ionako sam vas kanio pozvati. Masterson je naime dobio naslovnu stranicu za vašu prvu reviju. Pogledajte, kako vam se dopada? I vi, Gail. Volio bih da se svi zanimate za nove revije. Želimo s njima dobro zaraditi. – Oh, da, to me zanima, rado bih pogledala – žustro odgovori Gail. S njena je lica nestalo ljutita izražaja, čak se smiješila. Tone je ispružio ruku, držeći crtež pred sobom. – To bi bio ovitak, Blake! – okrene se meni. Još nisam ništa odgovorio. I gospođica Anders i Masterson su šutjeli, ali, zacijelo iz drugih razloga. Crtež je bio primjer onog što već godinama vrijeđa dobar ukus na naslovnim stranicama
kojekakvih magazina kriminalnih priča: dva su gangstera s automatskim strojnicama ispred pročelja banke predstavljala pozadinu. Sasvim naprijed ležala je punašna plavuša zadignute suknje, sudeći po krvavoj mrlji na njezinu čelu, vjerojatno već mrtva. Pretpostavljam da čitaoci žele upravo nešto ovakvo – reče Gail. – Točno, to ljudi žele. Nešto stravično. Crtež je odličan! – umiješa se Masterson. – A što vi mislite, Blake? – upita Tone. – Odvratan mi je. Mastersona kao da je pogodio grom. Htio je nešto reći, ali ga Tone pretekne. – Odvratan? Uzbudljiv je i stravičan, ali odvratan? Ove su riječi godile Mastersonu. – Točno, gospodine Tone. – Pogledao me je i nastavio poučnim tonom. – Crtež je uzbudljiv i stravičan. Gail Anders je znatiželjno gledala u mene, Tone namrštena čela promatrao crtež, a Masterson zadovoljno trljao ruke.
– Pokušat ću objasniti što mislim – rekoh. – Ne vjerujem da su ljudi koji kupuju revije s kriminalnim pričama, većinom nastrani razvratnici. Oni vole priče i moraju se pomiriti s ovakvim naslovnim stranicama koje iz nekih neobjašnjivih razloga moraju biti odvratne, odbojne ili perverzne. Izdavači vjerojatno imaju čudno mišljenje o čitaocima, inače im ne bi nudili ovakve stvari. Imam potpuno drugačije mišljenje o ukusu čitalaca. Zbog toga želim pokušati s neutralnijim koricama na kojima neće biti ni krvi ni nasilja. Ne zaboravite da želimo pridobiti ozbiljnog čitaoca koji će s revijom u ruci moći sjediti u vlaku ili autobusu, a da ga suputnici ne smatraju sposobnim da ubija ili nastranim. Tone je neko vrijeme zamišljeno šutio. – Ovo zvuči razborito i jasno – konačno je rekao. – Sto o tome mislite vi, Mastersone? – Naš prijatelj očito želi za naslovne stranice
prvorazredna umjetnička djela – naruga se Masterson. – Nadam se da zna gdje ih može dobiti i koliko koštaju. – Nikakva umjetnička djela. Takvo nešto može nacrtati svaki osrednji nepokvareni grafičar. Usput budi rečeno, jutros je u mene bio mladi talentirani crtač koji spada upravo među takve. Zove se Belknap. Donio mi je odličan crtež. Rekao sam mu neka nam prema tom crtežu napravi četverobojnu naslovnu stranicu. – Molim? – zagrmio je Masterson. – Ne shvaćajte to tragično, Mastersone! – upozori ga Tone, a tada se. s osmijehom obrati meni: – Masterson je naš likovni urednik i on odlučuje o svim likovnim rješenjima. Bojim se da vam to nisam dovoljno jasno objasnio. – Žao mi je... – Lijepo... Ali, to nije nikakvo zlo... – To je zlo! – zaurlao je Masterson. – Ako se ovako nastavi...
– Hajde, hajde – rekao je Tone umirujući ga. – Najprije moramo vidjeti što će nam donijeti taj Belknap. – Ponovno je uzeo u ruke crtež. – Doista, ni ja ne bih htio da me ljudi vide s ovakvom odvratnošću u ruci... Bacite to, Mastersone! Predlažem da vi i Blake ubuduće tijesno surađujete. Iskreno rečeno, Blakejevi mi se nazori dopadaju! Na Mastersonovu se licu pojavi ružan grč. –U redu, gospodine Tone, – Kimne Gail Anders pa iziđe. U tom je trenutku predstavljao oličenje uvrijeđenog dostojanstva. Tone je zapalio cigaretu, najprije pogledao Gail Anders a zatim mene. – A što je s vas dvoje? – upitao je očinskim tonom. Gail Anders mu je poslovno i bez strasti opisala našu nesuglasicu. Dok je govorila, Tone me nije ispuštao iz vida, a kad je završila, rekao je: – Da, Gail, mislim da je Blake u pravu. Moramo nastojati da obrađujemo pisce do kojih nam je stalo.
Plaćat ćemo honorare čim priče budu prihvaćene. Gail je lagano slegla ramena. –U redu, gospodine Tone. Vi ste tako odlučili. Odmah ću isplatiti ova dva honorara, a isto ću tako postupati i s ostalim honorarima za revije s detektivskim i kriminalnim pričama. – Nakon toga, pokazala mi je da želi s Tonejem razgovarati u četiri oka. Htio sam izići, ali sam prije nego što sam stigao do vrata začuo Tonejev glas: – Vi još nemate tajnice, Blake? – Ne, nemam ... – Dobro. Razgovarat ću o tome s Myersom. Ne smijete misliti da se ne brinem za vas. Izišao sam. U predsoblju je Carol Reed tipkala, nije niti podignula pogled s pisaćeg stroja. Sjetio sam se Tonejeve primjedbe o njezinom nesretnom slučaju s nekim muškarcem. Poslije podne sam nazvao Gail Anders.
– Molim? – upitala je hladno. – Steve Blake... Bojim se da vam se danas nisam pokazao u najboljem svjetlu... Mogu li to ispraviti ako vas pozovem da nešto popijemo? – Nije potrebno. – Ipak bih to rado učinio. Imate li večeras vremena? – Večeras imam posla. – A, sutra uvečer? – Svaku večer imam posla, Blake. Shvaćate li? Naglasila je to poput glumice koja prvi put govori u mikrofon. – Shvaćam – odgovorio sam i spustio slušalicu. 3.
Kad sam slijedećeg jutra ušao u svoju kancelariju, tu me čekala Carol Reed. Sjedila je poput prestrašene učenice. – Ja sam... sada sam vaša tajnica, gospodine Blake – jedva je objasnila. – Gospodin Tone mi je malo prije rekao da ću raditi s vama...
– Lijepo – rekao sam nesvijesno i pokušao da to lijepo zvuči. Čak sam se nasmiješio. Ali, zašto sam se upravo ja morao mučiti s psihički bolesnom tajnicom? Tada sam je pogledao i osjetio stid. Djelovala je tako ganutljivo, mlado i nedužno. – Znam da se ne radujete, gospodine Blake. Zacijelo mnogo ne vrijedim, inače me gospodin Tone ne bi premjestio. Rekla je to tako zabrinuto i obeshrabreno da sam se razljutio na Tonea. – Vrlo mi je drago što ćete mi upravo vi pomagati. Ali, znate, ja sam novajlija u struci. Neko ćete vrijeme morati imati mnogo obzira prema meni. Ove su riječi promijenile izražaj njezina lica. – Oh, činit ću za vas sve što budem mogla, gospodine. Odlično. Bio bih vam zahvalan kad biste za početak smislili način kako da zapisujemo i odlažemo rukopise. – Odmah ću pokušati. – Ustala je i kao da je odmah bila manje nesređena.
Morala je misliti na posao a ne na samu sebe. S njezina je lica nestalo zabrinuta izražaja. Zadovoljan početkom otišao sam u svoju sobu. Na stolu je ležalo nekoliko novih rukopisa. Počeo sam čitati, ali je tada zazvonio telefon. Nazvao je Tone. – Mislim da imam za vas pomoćnika. Bio je sinoć ovdje, učinio mi se upotrebljiv. Jutros će vam se doći predstaviti. Ako ga budete smatrali prikladnim, možemo ga zaposliti. – Dobro, ali zašto bi mi bio potreban pomoćnik? – Pričekajte samo, Blake. Imat ćete vrlo mnogo posla čim počnemo izdavati i ostale revije. Tada će vam dobro doći uhodani pomoćnik. Momak se zove Crofield, Byron Crofield. Bio je posljednjih pet, šest godina u Južnoj Americi i izdavao neku stručnu reviju. Ranije je radio za Disneyjeve magazine. Sto mislite? – Ne zvuči loše. Kad će doći?
– Oko jedanaest. Obavijestite me nakon što ode. – U redu... Da, jutros je počela raditi moja tajnica. – To je dobro. Gospođica Anders je smatrala da će ona odlično odgovarati vašem odjeljenju. A ja osjećam da ćete se vi brinuti o njoj. Sjećate li se našeg nedavnog razgovora? – Da... Čini mi se da je Carol zaista dobra djevojka... – Sigurno, Blake! Dobro ćete surađivati s njom. Time je razgovor bio završen. Oko jedanaest sati pojavi se Crofield, najprije zvučno. Začuh kako u predsoblju neki prilično tanak, pjevuckavi glas kaže: – Zdravo, slatka moja! Gdje mogu naći Blakeja? I nehotice sam morao pomisliti na nekog mršavog, razdražljivog čovječuljka. Ali sam se prevario. Cerekajući se, sa cigaretom u ustima, pojavi se visok, prilično debeli tip i objasni:
– Ja sam Byron Crofield. – Steve Blake – uzvratio sam i ustao. – Tone vas je najavio. – Rukovali smo se i on je sjeo bez poziva. Čudan tip. Zapravo i nije bio tako debeo kao što je djelovao na prvi pogled. Dojam debljine moralo je izazivati njegovo preširoko neuredno odijelo. Imao je sitne nemirne oči, svijetle trepavice, guste obrve, žutozlatnu kosu brižljivo začešljanih uvojaka i manje brižljivo njegovanu bradu što se poput karnevalske maske protezala od jednog do drugog bucmastog obraza. Brkove nije puštao. I njegova je odjeća podsjećala na karneval: žutosmeđi kockasti kaput, bijela svilena košulja s isto tako bijelom svilenom maramom oko otkopčanog okovratnika, lake svijetlomodre ljetne hlače, crvene čarape i plavo-sive mokasinke. Crofield je primijetio kako ga pažljivo promatram. Kad su se naši pogledi sreli, upitao je: – Je li promatranje završeno? – Pošto sam
ravnodušno kimnuo, nastavio je: – Tone mi je sinoć rekao da vam se predstavim. Želim ponovno raditi u izdavačkom poduzeću. Dojadilo mi je biti slobodan pisac. Na vama je da odlučite hoćete li me ili ne. – Tone smatra da biste nam odgovarali. A što mislite vi? Slegoh ramenima. – Ako kažem da, bit ćete prvi čovjek kojeg sam ikad namjestio. Oduvijek sam takve stvari smatrao previše složenim. – Znam već što mislite... Proučavanje rukopisa, test inteligencije i slično... Bit će bolje da vam sam ispričam što je potrebno da znate o meni. – Imate li kakva iskustva o radu u izdavačkim poduzećima? – Da. Ali, znate, već sam toliko puta ispričao svoj životopis da mi nije važno hoću li to još jednom ponoviti. Zapalio je cigaretu i poučnim tonom počeo. – S devetnaest sam godina napustio višu školu, dvije godine prije završnog
ispita. Htio sam se posvetiti pisanju. Pisao sam o Oscaru Wildeu i slične besmislice koje mi, jasno, nisu donijele nikakav novac. Da bih mogao preživjeti, počeo sam pisati pustolovne i kriminalne priče. Uspio sam, dobro sam zarađivao i to me je dovelo u vezu s Disneyevim magazinima. Time sam se bavio devet godina. Objavio sam dvije knjige koje su se nekim kritičarima dopale, ali ne i čitateljima. Bio sam sretan kad sam se uspio zaposliti u uredništvu stručne revije društva Acme-gummi. Međutim, šest mi godina u Južnoj Americi ogadilo sve što miriše na južnu zemljinu polutku. Napustio sam i taj posao i vratio se u domovinu kako bih izazvao sudbinu slobodnog pisca. – I kako je protekao taj izazov? – Iskreno rečeno, ne najbolje. Tada sam čuo da Tone-Bailey planira reviju s kriminalnim pričama, otišao Toneju i ponudio se. Bit ću iskren, nemam nikakvih umjetničkih sklonosti, želim samo gotovinu, dragi moj.
– Pokušajmo... Zasad još nema mnogo posla, ali će ga biti kad počnemo izdavati drugu i treću reviju. U međuvremenu se možete upoznati s poslom. Odlično. Što da učinim kako bih što prije dospio na platnu listu? – Otiđite šefici računovodstva. Zove se Gail Anders, njene su prostorije odmah pored Tonejeve kancelarije. – A vi ćete reći Toneju da sam primljen? Obećao sam mu i on je otišao: Neko sam vrijeme čitao rukopise što su stigli jutarnjom poštom, ali se nisam mogao srediti. Morao sam razmišljati o Gail Anders, osjećao sam potrebu da je bolje upoznam, premda nisam shvaćao zašto mi je to tako važno. Kad sam se približio njezinoj kancelariji, otvorila su se vrata i pojavio se Byron Crofield, namrštena čela. Ugledavši me, usiljeno se nasmiješio. – Sve u redu?
– U najboljem. Ako vam odgovara, počeo bih sutra u jutro... – U redu, Crofielde... Ušao sam u predsoblje. Vrata za glavnu prostoriju bila su napola otvorena. Pokucao sam, ali nisam dobio odgovor. Malo sam pričekao a onda odgurnuo vrata. Gail Anders je bila glavu naslonila na pisaći stol i rukama prekrila lice. Bio sam zapanjen da sam nekoliko trenutaka piljio u nju prije nego sam se počeo povlačiti. Pri tom sam ramenom lupio o vrata. Gail Anders je podigla glavu i pogledala me. Plakala je. – Što hoćete? – zapitala je bezizražajnim glasom. – Oh, nije važno. – Hoćete li, molim vas, otići i za sobom zatvoriti vrata... Poslušao sam. Na hodniku sam zastao i razmišljao. Gail Anders je plakala nakon što je Crofield izišao iz njezine sobe. Odjednom se pokraj mene pojavio Tone. Smiješio se. Bio je dobro raspoložen.
– Dakle, Blake, je li Crofield već bio ovdje? – Da... Mislim da bi nam mogao biti koristan... – Odlično! – potapšao me po ramenu. – Pobrinut ću se da vas dva imate dovoljno posla, makar ja ne spavao. Samo pričekajte! Zatim je otišao u prijemnu kancelariju. Vratio sam se u svoju kancelariju i nastavio čitati rukopise. Malo kasnije ušla je Carol. – Zamolila sam gospodina Myersa da pošalje stvari za gospodina Crofielda. Je li to u redu? – Kako? Oh, da, jasno, on sutra počinje. U redu, Carol. Htjela je otići, ali je onda zastala na vratima i zbunjeno rekla: – Zao mi je... zbog onoga... Vi ste zacijelo dobro mislili, a ja... Bila sam nepristojna. – Oh, ni govora! Odavno sam to zaboravio. Nestala je očito bolje raspoložena. Ponovno sam se udubio u rukopise. Deset minuta kasnije zazvonio je telefon. Gail Anders!
– Zao mi je, Blake, malo prije sam bila odvratna prema vama. – Ali, molim vas! – Zao mi je... Jeste li htjeli o nečem važnom razgovarati sa mnom? – Ne. Htio sam samo malo popričati... – Kako laskavo... – Zašto i ne bi bilo? – Možda je nepristojno da vas podsjećam na to, Blake, ali, jučer ste spominjali piće... Vrijedi li ponuda još uvijek, ili ženama ne pružate i drugu mogućnost? – Onoliko koliko im je potrebno... Kako bi bilo večeras? – Odlično. Nakon završetka radnog vremena? – Dobro. Da dođem po vas u kancelariju? Malo je razmišljala. – Moram srediti neke sitnice... Recimo, u pola šest u »Harrysa«. Znate li gdje je to? Nisam znao i rekla mi je adresu. Spustio sam slušalicu, prišao prozoru i gledao van. Svakako, želio sam bolje upoznati Gail Anders. Ali, zašto je ona
odjednom promijenila mišljenje? »Harrys« je vrlo otmjena i supermoderno uređena gostionica. Sjeo sam i naručio martini. Gail Anders se uskoro pojavila u napadnom crnom kostimu. – Zao mi je, Blake, što ste morali čekati – ispričala se kad je sjela. – Nisam dugo ovdje. Sto želite popiti? – Martini, ako je dobar kao što izgleda. Naručio sam i zapalio joj cigaretu. Smiješila se i djelovala poput prave žene. Pod blagim indirektnim svjetlom s njena su lica nestale oštre boriće. – A sada mi pričajte malo o vašoj reviji – rekla je nakon što je stigao martini. – Još smo sasvim na početku. Zasad mi je najteže da se snađem u Tone-Baileyja, a da se istodobno nikome ne zamjerim. Nasmiješila mi se s mnogo razumijevanja. – Točno, da, nekima ste se već zamjerili. Ali, uvjerena sam da to niste željeli. Što
se mene tiče, bili ste u pravu. – Ljuti li se Masterson jako na mene? – Bojim se da je tako. On je razdražljiv, hirovit i zlopamtilo. Suprotno od mene... – Popila je gutljaj pića. – Osjećam se prijatno. Prva dva naša susreta nisu bila ni napola tako ugodna. – Da. Pri prvom sam se susretu ponašao poput oklopljena viteza koji se mora boriti za prava slobodnih pisaca. A danas prijepodne morao sam upasti u vašu kancelariju upravo... prekasno sam uvidio kako sam netaktičan. – Nemojte me tako zbunjeno promatrati! – nasmijala se. – Tko je zapravo taj Byron Gofield ili Cowfield? – Crofield! On je Tonejevo otkriće, a trebao bi biti moj pomoćnik. Premda na prvi pogled djeluje čudno, možda je upravo ono što nam treba. Više ne znam o njemu. – Tako? U tom slučaju mogu malo proširiti vaše znanje. Tek što je ušao u moju kancelariju, počeo je
kleti poput lučkog radnika. To me je razljutilo. Rekla sam mu samo da bi, ukoliko kuća Tone-Bailey kani izdati rječnik kletvi, on bio pravi čovjek za taj posao. – I što je bilo zatim? – Vidjeli ste, mene je zaboljela glava. A gospodin Crofield je otišao očito zadovoljan. Ali, sada je to prošlo i zaboravljeno. – Popila je gutljaj martinija. – Vidite, Blake, obavljam muški posao. Zbog toga se moram pomiriti s time da se ljudi ponekad prema meni ponašaju kao prema muškarcu. – Hoćete li o tome razgovarati s Tonejem? – Ne. Ili se moram pomiriti s takvim stvarima, ili prijevremeno preseliti u dom za stare usidjelice. – Iskapila je piće. – Odličan martini. Mogu li dobiti još jedan? U tom je trenutku djelovala tako ljupko, da bih je bio najradije poljubio. – Naravno. Nakon što smo ponovno dobili martini, razvio se lak, površan razgovor. Pričao sam joj o mojem stanu i
praznovjernoj dvorkinji koja mi je tri puta tjedno zaslađivala rane jutarnje sate. Gail je slušala i ubacivala duhovite primjedbe. Posjedovala je neočekivani smisao za humor. Bilo je s njom zabavno i prijatno. Kad je pogledala na sat i objasnila da mora ići, bilo mi je žao. Odvezao sam je taksijem do stana u nekom neboderu. U predvorju mi je pružila ruku. – Bilo je vrlo ugodno, Steve. Hvala! – Sto mislite, bismo li to mogli ponoviti? – Zvuči vrlo privlačno. – Možda bismo kadgod mogli otići na ručak ili na ples... Promatrala me kao da je to oduševljava, ali nije ništa rekla, već se brzo oprostila i ušla u dizalo. 4.
Slijedećeg mi je jutra postalo jasno s kakvim se oduševljenjem Crofield namjeravao baciti na
posao. Gurnuo je svoj pisaći stol uz moj tako da smo se za vrijeme posla gledali licem u lice. Jedini se telefon preselio na njegov stol. Sjedio je, čitao neki rukopis, i nije ničim pokazao da je primijetio moj dolazak. Tek kad sam mu sjeo nasuprot, za svoj stol, podignuo je pogled. – Oh, Blake! Mislim da će nam ova priča odgovarati. – Rukopis je stigao jutros... Znači, samovoljno je otvorio poštu! Upravo sam htio o tome nešto reći, ali je zazvonio telefon. Posegnuo sam za njim, ali pošto je stajao na Crofieldovu stolu, slušalicu je podignuo on. Javio se, slušao, i konačno rekao: – U redu, slatka moja, pošaljite ga gore. Odmah zatim pojavio se sitan, mršav plavokos čovjek i neodlučno nas promatrao. – Gospodin Crofield? – zapitao je. – To sam ja – reče Crofield. – Samo, vama je lakše nego meni. – Kako to mislite?
– Zato što ja ne znam kuda bih vas strpao. Čovjek me je neodlučno promatrao. – Nešto privatno? – upitah Crofielda. – Nemam pojma, samo ostanite. – Zatim se obratio neznancu. – Sto mogu učiniti za vas? – Zovem se Nelson. Primijetio sam kako mu drhću ruke. – Nelson? – pretjerano zamišljeno je ponovio Crofield. – Slavno prezime. Dakle, što je Nelsone? – Možda vam Alice Nelson više govori nego samo Nelson? – Alice Nelson, je li? Kakve vi veze imate s njom? – Ja sam njezin muž. – Tako? – Crofield je kimnuo i s podrugljivom dobrodošnošću promatrao čovjeka. – Da, a vi ste se prije nekoliko tjedana sastali s njom u nekom baru, ispričali joj masu besmislica i poveli je u svoj stan. Opili ste je i ona je s vama provela noć. Sve znam, razumijete li?
Glas mu je postajao sve glasniji, na kraju je vikao. – Ona vam je sve to ispričala? – Da, sve mi je ispričala! Htio sam vas posjetiti u vašem stanu, ali vas nisam našao. Vaša mi je domaćica rekla gdje radite. Zato sam sada ovdje. – Lijepo od vas... Sto želite od mene? – Da se držite što dalje od nje! – viknuo je Nelson. – Shvaćate li? – Drhtao je i tresao se kao u grču. Crofieldova besramna nadmoćnost oduzela mu je i posljednju trunku samopouzdanja. Dakako, Crofield je to shvatio. – Samo se smirite, ako smijem zamoliti, dragi moj Nelsone. I sami uviđate kako se ova scena odvija na krivom mjestu. Poslovna kancelarija, pisaći stolovi, police s dokumentima, sve to ne pristaje našem razgovoru. Morali smo, Nelsone, ovaj prizor odigrati ispred kamina mračne knjižnice, odjeveni u
večernja odijela. Time bi scena dobila na stilu! Onda, da sve to ponovimo još jednom na nekom prikladnijem mjestu? Nelson je poput ribe na suhom nekoliko puta otvorio usta a onda ponovno počeo vikati: – Ne! Želim sve svršiti sada! Ispričali ste joj svakojake besmislice! To je rekla Alice, a ja joj vjerujem! Želim da se držite Što dalje od nje! Razumijete li? Oženjeni smo osam godina i dosad se nikad nije dogodilo nešto takvo! – Smatram to nevjerojatnim – rekao je Crofield. – Ali, to je točno! – ogorčeno je viknuo Nelson. – Možda se ponekad morala odreći nove haljine, ili nekog drugog zadovoljstva, jer kao knjigovođa ne zarađujem dovoljno. Uprkos tome, uvijek smo se dobro slagali i bili sretni. Razumijete li? – Ne tako glasno, molim vas! – upozorio ga je Crofield. – Vaša se vika čuje u čitavoj kući! A vaša priča ipak ne vrijedi toliko.
Konačno, što se dogodilo? Sreo sam vašu ženu u baru. Bila je sama i kao da je tražila društvo. Upustili smo se u razgovor, pozvao sam je da pođe sa mnom kući, gdje je, kao što se zgodno izrazila, provela sa mnom noć. Nisam se morao naročito truditi. Alice rado čini takve stvari, bez obzira s kime. Uvrijeđeno sam ustao. – Oprostite! – Ali, Blake, zašto odlazite? – začuđeno je zapitao Crofield. Izišao sam i tresnuo vratima. Carol me je promatrala zaprepašteno. Sve je čula, jer su vrata bila samo prislonjena. – Dođite, idemo dolje popiti kavu. U dizalu nismo izmijenili ni riječi. Kasnije, dolje, u baru nestrpljivo je gužvala svoj papirnati ubrus. – Žao mi je što ste sve ono čuli... Nastojte zaboraviti... – Oh... Jako mi je žao onog jadnog čovjeka... – Da, zaista je vrijedan žaljenja. Ipak možete iz toga nešto naučiti, Carol.
Muškarci nisu anđeli. Ali, ima i zlih žena. Time smo ovu temu okončali i idućih četvrt sata pričali o našem poslu. Kad smo se vraćali, kao da je zaboravila Nelsona. Smiješila se, djelovala je mladenački i vrlo ljupko. Otišao sam u svoju kancelariju. Crofield je sjedio držeći noge na pisaćem stolu. – Sve je objašnjeno? – Sve. Uspio sam ga uvjeriti da me se više ne mora bojati. Pri tom sam se morao poslužiti ne baš pristojnom, ali zato djelotvornom tvrdnjom da me Alice ne privlači. Napustio me s uvjerenjem kako je razgovarao sa časnim i plemenitim čovjekom! – podrugljivo se nasmijao. – Nadam se da ubuduće nećete takve stvari obavljati u kancelariji – rekao sam prilično šupljim glasom. – Zacijelo! Ubuduće će moja sramotna djela ostati skrivena iza ruševnih zidina groblja! Ipak, ja bih na vašem mjestu bio sretan
kad bi u ovu mrtvačnicu ponekad netko unio malo boemske veselosti i životne radosti. – Predstavlja li zaista spavanje sa ženom sitnog činovnika životnu radost? – Sada se ljutite! Smatram da je zanimljivo i vrijedno ponekad sresti ljude koji su u svojim seksualnim očitovanjima iskreni, kao što sam to na primjer ja. Većina je ljudi u tim stvarima suzdržana, šutljiva... licemjerna... – Možda i zato što za većinu ljudi seks spada među prirodne životne djelatnosti kao što su spavanje, ishrana, probava i tako dalje. Jasno, ne govorim o ljubavi, Crofielde. Ljubav, naime, nije istovjetna s onim na što vi mislite. – Do vraga, vidim da ću morati biti oprezan pred vama! – podrugljivo se nasmije Crofield. *** Ovo se dakle dogodilo prvog radnog prijepodneva.
Slijedećih je dana Crofield imao još više prilika da pokaže svoje loše osobine. Doduše, preda mnom se uglavnom sustezao. Već sam ga prvog dana upozorio kako se mora ponašati u mojem odjelu i on se nastojao toga pridržavati. Zacijelo vas zanima, zašto se nisam pokušao riješiti ovako neugodna suradnika. Ja sam u životu svagda nastojao biti strpljiv; i nikada ne donositi preuranjene odluke. U tom sam se smislu ponašao i prema Crofieldu i time je problem odnosa među nama bio riješen. Inače je Crofield dobro obavljao svoj posao. Bio je vrlo načitan, a i mnogo je znao. Bez obzira kakav je bio čovjek, tako dugo dok nije dolazio u sukob sa mnom, to me je ostavljalo hladnim. Naravno, činjenica da sam se često ljutio zbog njega, predstavljala je zaseban problem. Tako je jednog dana došao k nama Masterson da se raspita za ime nekog crtača koji je ranije radio za
Disneyja, a sada treba da izrađuje nacrte za naše plakate. Crofield je znao ime, a i gdje se može naći tog čovjeka. Međutim, saopćio je to Mastersonu tako poučno kao da je ovaj upravo namješten uredski kurir. Jasno, Masterson se jako razljutio. – Zabranjujem vam da ovako s visine razgovarate sa mnom. Radio sam u ovoj struci još dok ste se vi igrali u prašini! – Vodio sam računa o vašim godinama – podrugljivo je odgovorio Crofield – i upravo sam se zato trudio da vas što točnije obavijestim. – Jednog će vam dana netko naplatiti sve što zaslužujete, Crofielde! – zagrmio je Masterson. – Nadam se da ću to još doživjeti! – bijesno je izišao iz sobe. – Senilna budala! – rekao je Crofield. – Drski ste, čovječe! – Ja? Samo sam ponosan i nikome se ne ulagujem.
– Ovdje se morate pristojno ponašati, Crofielde. – Ali, Blake! Kako me ne možete shvatiti? Želim samo unijeti malo života u ovu mrtvačnicu, to sam vam već objasnio! – Neko je vrijeme šutio, a ja sam osjećao kako i opet nešto smišlja. Odjednom je bradom pokazao prema predsoblju. – Za promjenu, Blake, kako napredujete kod naše male? Dobacio sam mu ljutit pogled. Ali, on se nastavio podrugljivo smiješiti i zaštitničkim tonom rekao: – Možete se mirno povjeriti tatici Crofieldu. Divini se vašem ukusu. Ali, sumnjam da ćete doći na svoj račun. – Dosta Crofielde! – izderao sam se. – Zapamtite, ova je djevojka tabu! Pati zbog nesretnog doživljaja u ranoj mladosti, o tome valja voditi računa. Jeste li shvatili? – U redu! – kliknuo je Crofield, pretvarajući se da se uplašio. – Samo sam pitao...
– Ostavimo tu temu, jednom zauvijek! – oštro sam ga prekinuo i udubio se u svoj posao. Nismo više izgovorili ni riječi. *** Pri kraju radnog vremena Crofield me upitao hoću li prije odlaska nešto s njime popiti. Pošto nisam želio napetost u uredu, pristao sam. Otišli smo u bar odmah iza ugla. – Moram se ovdje sastati s jednom djevojkom – objasnio mi je Crofield dok smo pili prvi martini. – Želite li da nestanem kad dođe? – Ni govora! Upravo suprotno. Ostanite, molim vas. Tog poslijepodneva mi je Tone ispričao kako bi osim planiranih časopisa s kriminalnim pričama htio izdavati i reviju s naslovom »Moderne pustolovine«. Dogovorili smo se da Crofield bude urednik. To sam mu sada rekao. Bio je oduševljen i polaskan, ali je
njegova prva primjedba glasila: – Nadam se da se Apolon neće suviše uplitati. – Apolon je bio njegov nadimak za našeg gazdu. – Ne vjerujem. Nisam stekao takav dojam. – Da, vas mazi! – nasmijao se. – Vama je lako s njime, a da ne spominjem štovanu šeficu računovodstva. – Zar vjerujete da između Tone ja i Gail Anders postoji neka veza? – upitah Crofielda. – Je li Tone uopće oženjen? – Da, s jednom od onih mršavih bogatašica. Nije starija od njega, ipak izgleda kao da mu je majka – objašnjavao mi je. – No, dobro, možda griješim kad govorim o vezi Apolona i Gail, ali ja imam odličan nos za takve stvari. – Odmah u početku sukobili ste se s Gail, zar ne? – Ja? Kako vam to pada na um? Osjećao sam se poput brbljavca, ali se više nisam mogao povući.
– Gail mi je to spomenula jedne večeri kad smo sjedili a baru. – Gle, sastajete se s njome? Uvečer? Kasno uvečer? – I, onda? Što je u tome tako čudno? – Ne uzbuđujte se odmah, Blake! Samo, ja se ne mogu sjetiti nikakvih nesuglasica s Gail. Možda sam joj pri našem pivom susretu malo razigrao živce. Ta je žena suviše osjetljiva. Vjerojatno provodi nezdrav ljubavni život... – Zaboga, Crofielde! Zar ne možete reći tri rečenice o nekom, a da odmah ne dospijete na ovo područje? – Oh, kakav ste vi puritanac, Blake! Ali, upravo sam vas zbog toga zavolio! Oh – pogledao je prema ulazu. – Upravo dolazi moja sadašnja suigračica! Mahnuo je djevojci lijepoj poput lutke i ona nam je prišla. Ustali smo. Crofield je teatralnim pokretom privukao njene obje ruke te ih poljubio. Zatim nas je upoznao. Zvala se Alexia Smedley. Sjeli smo.
Djevojka je neumorno počela pričati o vremenu i prekrasnim stvarima koje je upravo pokupovala. Crofield joj je naručio viski. Mogla je imati nešto više od dvadeset godina, posjedovala je znalački dotjerano, ali bezizražajno lice i tipično ponašanje bogataške kćeri. Velike oči s umjetnim trepavicama blistale su prazno i glupo. – Zao mi je što sam zakasnila, ali Norm nije mogao naći mjesto za parkiranje. Sada vozi oko ove skupine kuća dok ja ne iziđem. Prema tome, ne mogu dugo ostati. Shvatio sam da želi nasamo razgovarati s Crofieldom. Rekoh: – Oh, sada moram otići... – Ni govora – odlučno se suprotstavi Crofield pa se obrati Alexiji – Steve Blake i ja idemo zajedno na večeru, moram mu objasniti neke svoje ideje o biološkom imperativu. Zar ne, Blake? Postalo mi je jasno kako sam Crofieldu poslužio samo kao zaštita od djevojke. Naljutio me ovaj
trik, htio sam ustati, ali me Alexia pretekla. Skočila je sa stolice: – Moram otići. – Šteta. Tek si došla – podrugljivo se smiješio Crofield i ustao. – Ionako nisam namjeravala ostati. Norm me čeka. – Dobri, pouzdani Norm. Zacijelo ne voli čekati! – Ne. Kad mogu razgovarati s tobom, Byrone? – U svako doba, draga. – Da, ali... shvati... Moram razgovarati s tobom... – Baš mi je drago. Da te otpratim van? – Ne, hvala – prisilno se nasmiješila. – Drago mi je što sam vas upoznala, gospodine Blake. – Požurila je prema izlazu. – Čarobna lutka – s užitkom je rekao Crofield. Najradije bih ga bio pljusnuo. – Htjela je nasamo razgovarati s vama. Zašto ste me, k vragu, umiješali u sve to... – Nemojte se odmah ljutiti, Blake. Svakako,
htjela je sa mnom razgovarati o nekom svom problemu. Samo, to mi je užasno dosadno pa sam vas pozvao kako... – I opet jednom pravi Crofield! Ubuduće me, molim vas, ne uplićite u svoje igre! – Ali, upravo sam vam htio ispričati čitavu priču, tako je zanimljiva... – Hvala. Radije ću sada kući. Posegnuo je za računom i izvadio svežanj novčanica iz džepa. – Niste se previše trudili da budete faktični. Nasmijao sam se. Byron Crofield kao stručnjak za pitanja taktičnosti! Dok je plaćao, pitao sam se kako je uspio doći do toliko novaca. Otkako je počeo raditi, uvelike je trošio novac. Kad je došao, rekao je da je praznih džepova. A sada je nabavio novu skupu garderobu, pričao o jahanju u nedjeljna jutra i spominjao da traži brzi motorni čamac. Osim toga, unajmio je skupi stan. Ali, što se sve to mene
ticalo? Na izlazu iz bara smo se oprostili. 5.
Kad sam došao kući, počeo sam čitati korekturske otiske što su mi ih poslali iz tiskare. Uskoro mi je posao dojadio. Počeo, sam razmišljati. Znao sam što mi je nedostajalo: Osjećao sam potrebu da razgovaram s nekim dragim čovjekom, a dragi čovjek s kojim bih u tom trenutku najradije pričao, bila je Carol Reed... Nije postojao opravdan razlog da je nazovem. Ipak, dao sam joj neki rukopis da ga pročita kod kuće. Nazvao sam njezin broj: – Ovdje, Steve Blake. Nadam se da vas ne smetam? – Niti govora, gospodine Blake. Upravo čitam rukopis što ste mi ga dali. – Zbog toga sam vas i nazvao. Potreban mi je i htio sam vas zamoliti da mi ga donesete. Nastao je kratak prekid.
– Da, gospodine Blake, odmah ću vam ga donijeti... – Uzmite taksi. Račun će platiti Tone-Bailey. – U redu. Da ostavim rukopis u noćnog portira? – Portira na žalost nema. Ali, dizalo nije zaključano. Molim vas, donesite rukopis gore. Stan 3A. Oklijevala je, a tada je nesigurno rekla: – Dobro, za dvadeset ću minuta biti tamo. – Spustila je slušalicu. Pristavio sam kavu i pokušao .objasniti samome sebi kakvi su moji osjećaji prema maloj dragoj tajnici, ali nisam uspio riješiti to pitanje. Malo kasnije, odjeknulo je zvonce. Otvorio sam vrata. Preda mnom je stajala Carol s velikim rukopisom u ruci. Smiješila se. Uzeo sam od nje debelu omotnicu. – Mnogo vam hvala što ste ga donijeli. Kako bi bilo da skinete ogrtač i popijete sa mnom šalicu kave? – Oh, hvala, ne bih više tako kasno pila kavu. – Ali, možete bar trenutak sjesti. Pogledajte, upravo čitam ovu veliku
knjigu. Napisao ju je moj prijatelj. Volio bih da je pogledate. Carol je razgledavala knjigu. Listala ju je, sjela i pri tom skinula ogrtač. Imala je svijetlosivu haljinu s bijelim okovratnikom i raspuštenu kosu. Pustio sam da prođe nekoliko trenutaka. – Možete ponijeti knjigu, ako vas zanima. Ja sam je pročitao. – Oh, hvala, jako me zanima. – Fino. Kako bi bilo da ipak popijete kavu? – Kad već sjedim, mogu. Ali, ne bih vas htjela zadržavati. – Ne zadržavate me. Samo se udobno smjestite. Vraćam se za minutu... Dok je ulijevala kavu, pričao sam: – Nakon završetka radnog vremena sjedio sam s Crofieldom neko vrijeme u baru. Tone, naime, želi pokrenuti reviju »Moderne pustolovine«. Crofield bi bio urednik... – Mislite li... Ne znam smijem li to reći...
– Samo mirno kažite što mislite. – Zapravo me se ne tiče. Ali... vjerujete li vi zaista... da je gospodin Crofield pravi čovjek za to?... – Zašto ne biste smjeli ovako nešto pitati?... Vjerujem da on može sasvim dobro raditi, ali to ne mogu znati. Cak ne znam jesam li ja u stanju napraviti nešto dobro. – Oh, vi zacijelo jeste! – I ja vjerujem, ali... šutim... – našalio sam se. Odjednom se uozbiljila: I ja šutim. Ali, o našem se odjelu štošta priča. – Priča se? Sto? Vidio sam kako joj je već žao što je to rekla. – Oh, nisam to trebala spomenuti. Radi se samo o ogovaranju. Molim vas, nemojte to nikome pričati. – Ne, neću. – Hvala – urotnički mi se nasmiješila. – Jedna mi je djevojka pričala da je došlo do sukoba između gospodina Mastersona i gospodina Crofielda.
– Oh, ono danas u mojoj kancelariji, to ste i sami mogli čuti. – Nisam mislila na to... Dogodilo se to prije nekoliko dana i bilo je mnogo gore... Djevojka je pričala da je gospodin Crofield pokušao nešto s Florence Bailey, Mastersonovom mladom prijateljicom u likovnom uredništvu. – Florence Bailey? Ona mala smeđokosa, sanjarskih očiju. Nećakinja Tonejeva pokojna ortaka? – Da... Priča se da su ona i gospodin Masterson u prijateljskim odnosima. Ona želi slikati, a on je podučava. – Masterson je oženjen, zar ne? – Da, a žena mu je bolesna. Međutim, njegovo prijateljstvo s Florence je posve platonsko. Samo, ponekad rade do kasno u noć zajedno... u poduzeću... – To ne mora ništa značiti. – I ne znači. Svi to znadu i nitko ne tvrdi suprotno... Samo
Crofield!... Pozvao je nedavno Florence da iziđu, a kad je odbila, zaprijetio joj je da bi mogla loše proći, ako Mastersonova žena dozna koliko vremena provodi s Mastersonom... – Odvratno, pravi Crofield! – Da... A, Florence se prestrašila i ispričala to Mastersonu. Kad se Crofield ponovno pojavio, upleo se gospodin Masterson... Bojim se da sam prava brbljavica.... – Ta je priča zacijelo već poznata svima... Još smo neko vrijeme pričali, a meni je postajalo sve jasnije koliko mi je Carol draga. Oduševljavalo me povjerenje što ga je osjećala prema meni. Odjednom je telefon prekinuo moje misli. U slušalici sam začuo poznat glas: – Gospodine Blake? – Da, Steve Blake. – Oh, gospodine Blake, ovdje Alexia Smedley. Srela sam vas danas u Crofieldovu društvu. Sjećate li se? – Naravno...
– Mogu li vas još večeras vidjeti? Vrlo je važno. Zao mi je što vam smetam, ali ne znam kome bih se drugom mogla obratiti. – Dobro – rekoh. – Gdje ste sada? –U baru »Zebra«, Northernova ulica. Kad ćete doći? Pogledao sam na sat. Osjećao sam se neprijatno ,jer sam slutio da ću biti uvučen u nešto neugodno. – Doći ću nakon devet sati... – Vrlo sam vam zahvalna, gospodine Blake. Spustio sam slušalicu i opazio kako Carol oblači ogrtač. – Moram sada ići, gospodine Blake. – Ne biste li radije rekli, Steve? – U redu, Steve, – Dogodilo se nešto nepredviđeno. I ja moram izići. Uzet ću ionako taksi pa ću vas odvesti kući. Već na slijedećem uglu našli smo taksi. Kad smo stigli do Caroline kuće, rekoh vozaču da me pričeka.
– Ova je večer bila pravi doživljaj za mene – reče Carol blistavo se smiješeći. – Smijem li vam nešto reći, Steve? – Sve što želite, Carol. – Oh, dragi ste mi. Znam da vam to ne može značiti mnogo, ali meni znači. Mnogo vam hvala, Steve. – Stisnula mi je ruke i nestala u kući. Zamišljeno sam se vratio u taksi i rekao vozaču novu adresu. Začuđeno me pogledao i slegnuo ramena. Sto je to značilo, postalo mi je jasno kad snio se, deset minuta kasnije, zaustavili ispred »Zebre«. Plativši taksi, našao sam se u jednoj od najozloglašenijih ulica Chicaga. Oko mene je sve vrvjelo od sumnjivih spodoba, kuće su bile stare i zapuštene, a u njima poslovale jeftine igračnice, tobožnji saloni za masažu itd. Iz podrumskog bara »Zebra« dopirala je urnebesna buka. Zrak je unutra bio zadimljen i ispunjen neopisivom mješavinom zadaha. Lijevo
od ulaza protezao se drveni šank okolo je bilo oslonjeno dvanaestak bijedno odjevenih muškaraca i nekoliko djevojaka u preuskim haljinama. Stao sam uz bar naručio pivo. Zena iza bara me zapitala: – Tražite nekog, je li? – Točno. Imam ovdje sastanak s djevojkom. Visoka je otprilike ovoliko – pokazao sam joj rukom. – Dobro je odjevena, smeđokosa. – Da, ovdje je. Sjedi tamo otraga. – Otišao sam u stražnji dio bara i pronašao Alexiju. – Oh, kako sam sretna što ste došli, gospodine Blake. Ne znam što bih učinila... – Sada sam ovdje. Sto želite? – Najprije još jednu čašicu. Konobarica nas je odmah poslužila. Alexija je otpila gutljaji promatrala me širom otvorenih očiju i počela drhtati. – Dakle? – zapitah. – U strašnoj sam neprilici, gospodine Blake. Ne znam odakle sam smogla
hrabrosti da vas nazovem. Ali, danas poslije podne ostavili ste na mene dojam poštena i pouzdana čovjeka. Hoćete li me saslušati? – Svakako. – Za nekoliko mjeseci trebala bih se udati... zaplakala je – za poštena i draga momka koji me smatra prekrasnom... Prije nekoliko mjeseci upoznala sam onog... Crofielda... Nekoliko puta smo se sastali i ponešto popili. Tada sam jednog poslijepodneva otišla u njegov stan i ostala do jutra. Vjerojatno sam bila potpuno luda. Ali, učinila sam to... Još uvijek mi je bilo nejasno kako bih joj mogao pomoći... – Zaista sam bila luda – nastavila je. – Mislila sam da je taj čovjek dar neba pa sam uvijek sve sama plaćala, jer sam vidjela da ima malo novaca. – Popila je gutljaj pića, nije više plakala. – Činila sam sve što je zahtijevao. Pisala sam mu koliko mi je mnogo poklonio, što mi znači i što
osjećam za njega. A, on? Kad smo se ponovno sreli rekao mi je da sam mu dosadna! – ponovno je zaplakala. Možete zamisliti kako sam se neugodno osjećao. Bilo je tako malo toga što sam joj mogao reći. Bila je glupa i postala je žrtva pokvarenjaka. Žalio sam je, ali sam sumnjao da joj mogu pomoći. – A pisma? Možda vam ih neće vratiti? Očajnički je kimnula. – Tako je, neće ih vratiti. – Zahtijeva li novac za njih? – Ponudila sam mu novac, ali on kaže da su mu pisma dragocjena uspomena. Sada uživa, jer zna koliko smo Norm i ja zabrinuti. – Norm zna o tome? – Sve sam mu ispričala. Morala sam, jer mu inače ne bih mogla pogledati u oči. – I sada biste htjeli da ja zamolim Crofielda da vam vrati pisma? Da – jedva je čujno prošaptala.
– A što ako mi kaže isto što i vama? – Ne znam što će se onda dogoditi. Norm kaže da se ne možemo vjenčati prije nego vrati pisma. – Razgovarat ću s Crofieldom – obećao sam. – A sada hajdemo odavde. – Kimnula je i obrisala suze. Srećom, tik ispred »Zebre« naišli smo na taksi. Smjestio sam Alexiju unutra i čuo kako je vozaču rekla svoju adresu. Stanovala je u predjelu preskupom za obične milijunaše... Te noći nisam mogao dugo zaspati. Razmišljao sam o Crofieldu koji mi je postao pojam svega što me je mučilo i bilo mi odvratno... *** Slijedećeg dana nisam mogao odmah razgovarati s Crofieldom. Tone me pozvao na razgovor koji je potrajao sve do podneva. Kad sam se vratio u kancelariju, Crofield je bio otišao na ručak.
Pojavio se malo prije dva sata. – Zdravo, Blake. Danas vas je Apolon... – Kasnije – hladno sam ga prekinuo. – Najprije nešto drugo. Zamoljen sam da razgovaram s vama. Sinoć me je nazvala Alexia Smedley i pričala mi o pismima što vam ih je svojedobno pisala... – Molila vas je da mi održite očinsko predavanje? – Ne, ona bi htjela da joj vratite pisma. Čini se da zbog njih ima neprilika sa svojim zaručnikom. Neće je oženiti dok... – Oh, nisam imao pojma da to drago dijete ima neprilika! Jasno, dobit će svoje glupe poslanice. Ali, nije li strašno i pomisliti kako će se udati za tog blesavog Norma Bakewella? – To ne mogu prosuditi. – Ali, ja mogu! Na žalost, upoznao sam tu budalu! Pravi je idiot, kao što možete i sami zaključiti prema njegovu cirkusiranju s tim pismima. Ali, neka bude, u subotu navečer osobno ću joj predati ta pisma. Još vam nisam o
tome ništa rekao: u subotu namjeravam prirediti domjenak za sve koji žele doći. Jasno, očekujem i vas. Hoćete li doći? – Da... Makar samo zato da se uvjerim je li Alexia dobila svoja pisma... – Oh, kako ste nepovjerljivi prema meni! Uostalom, pozivam i Norma Bakewella. Prema tome, upoznat ćete ga. A sada idem popiti šalicu kave... Zazvonio je telefon. Crofield je već bio na vratima. – Ako je za mene, nema me – dobacio je. Podigao sam slušalicu i do mene je dopro vedri glas Gail Anders: – Žao mi je, što sam vas dva puta morala odbiti. Smijem li ponovno biti besramna i predložiti da zajedno večeramo? – Vrlo rado. Kada i gdje ćemo se naći? – Dođite u pola osam po mene u moj stan. – U redu... Zašto bih tajio da sam se obradovao? Gail Anders me je privlačila. ***
Gail mi je sama otvorila vrata stana i prijateljski pružila obje ruke. – Uđite, Steve. Nadam se da se niste osjećali dužni da prihvatite moj poziv na večeru. Odvela me u sobu za dnevni boravak. – Sjednite i nešto popijte. Odmah ću biti gotova. Iščezla je kroz pokrajnja vrata. Pogledao sam unaokolo. Prostorija je bila namještena vrlo ukusno, otmjeno, ali i jednostavno. Odgovarala je Gail. Ulio sam u čašu viski i sjeo u naslonjač ispred kamina. Na stoliću preda mnom ležalo je nekoliko primjeraka najnovijih ToneBaileyjevih revija. Upravo kad sam ih počeo prelistavati, ušla je Gail Anders. Bila je odjevena u zelenu kućnu haljinu. Htio sam ustati, ali je ona rekla: – Samo ostanite sjediti! Prije nego obučem haljinu htjela bih nešto popiti. – Smiješala je sebi piće i sjela na divan pokraj kućnog bara. – Dopada mi se ovdje – rekoh.
– Hvala. I ja se u svom stanu osjećam sretnom. Malo smo pričali. Tada je opazila da je moja čaša prazna, pa mi ju je napunila. Zatim je prišla prozoru, odgurnula zavjese i otkrila prekrasan vidik na Michigansko jezero. Vratila se do divana, zapalila jednu od svjetiljaka na zidu i sjela. Svilena kućna haljina pomogla je da dođe do punog izražaja sva vitkost njezina tijela. Lijepo, zar ne? – rekla je smiješeći se. – Vrlo lijepo... – Možete li raspoznati svjetla onih brzih čamaca? – Da, upravo ih promatram. – Volite li dakle vidike? – Kako kada. Ponekad više cijenim nešto blisko. Skrenula je pogled s mene i zašutjela. Unutarnja napetost koju sam ovdje osjećao od prvog trenutka, postala je gotovo nepodnosiva. Odložio sam čašu na stol, ustao i polagano prišao Gail. Pogledala me. – Još jedno piće? – Ne.
Sjeo sam pokraj nje na divan, tako blizu da sam mogao udisati miris njezine kose. – Idemo li na večeru? – Ne! Pažljivo sam stavio obje ruke na njezina ramena. Poljubio sam je. Usne su joj bile hladne. Ali, nisu ostale hladne. Odjednom je stavila ruke oko mojeg vrata i željno me privukla sebi... Kasnije smo ponovno smiješali piće i s divana promatrali tamnoljubičasto noćno nebo. Konačno se okrenula licem prema meni. – Prijatelj si mi, Steve, zar ne? Zvučalo je ozbiljno i zamišljeno. Sada sam točno znao ono što sam odavno pretpostavljao. Žarko je željela da bude voljena, ali je to duboko krila. Zbog toga je htjela znati: – Što misliš, zašto se ovo dogodilo? Već sam sebi postavio to pitanje, ali nisam znao odgovor. – Ne znam. – Ja nešto malo znam – rekla je. – Znam da sam te
od prvog dana željela. A to za ženu može postati vrlo opasno... neugodno... Lako sam joj prešao prstima preko glave i ramena. Zapalili smo cigarete i šutke pušili. Odjednom je upitala. – Kako izlaziš nakraj s Crofieldom? S ovim riječima kao da se u prostoriju uvuklo nešto što me je smetalo. – Oh, poslovno dobro. – Ideš li na njegov domjenak? – Vjerujem da ću ići. A, ti? Brzo je rekla »da« i dodala da će ići sama. Malo kasnije, uzbuđeno je počela: – Ne bih htjela da me smatraš glupačom zato što te to pitam. Ali, ovo s nama ipak se nije dogodilo samo onako slučajno... Mislim, zato što se pružila prilika? Ovo je pitanje mučilo i mene, jer još uvijek nisam znao što sam zapravo osjećao. – Nije bilo zbog prilike – rekoh. Dakako, ovo nije bilo željeno objašnjenje, ali bolje nisam mogao dati, još ne.
Još smo malo pili, a onda smo izišli na kasnu večeru. Nakon toga sam je otpratio kući i, kao i prvi put, dolje u predvorju joj zaželio laku noć. – Dakle, sutra se vidimo, gospodine Blake! – Obješenjački mi je pokazala vrh jezika. – Hoćete li me tijekom dana posjetiti u mojoj kancelariji? – Naravno! – Baš si drag momak, Steven. Nasmiješila se i otišla. 6.
Slijedećeg sam jutra zakasnio pola sata u kancelariju i našao Crofielda kako pregovara s tri autora priča, koji su osobno došli utvrditi mogućnost tiskanja svojih stvari u nas. To mi ja dobro došla. Iza mene je bila besana noć puna razmišljanja. Htio sam zadržati Gail, ali sam istodobno neprekidno morao misliti na Car«L..
Pozdravio sam troje pisaca, sve sam ih odavno poznao i kimnuo Crofieldu... Max Ringold, marljiv pisac kriminalnih priča i romana osrednje vrijednosti, sjeo je pokraj mojeg stola, kako bi mogao razgovarati sa mnom. Pitao me za naše honorare, a kad sam mu namjerno rekao najnižu cijenu od dva centa po riječi, pobunio se. – Kako bi se od toga moglo živjeti? Očito, i vi ste pljačkaši! – Ako su stvari dobre, možemo platiti i više... Dawn Sorell, živahna riđokosa žena, autorica bezbrojnih ljubavnih romana, kliknula je: – Ja bih umjela živjeti i od dva centa po riječi. – Mudra žena – primijetio je Crofield i okrenuo se Darylu Westmanu, Šveđaninu s ogromnim naočalama od kornjačevine: – Nisu li dva centa ispunjenje svih vaših želja i snova? –Dva centa po riječi? – rekao je ovaj s neodređenim smiješkom. –
»Liberty« mi je plaćao deset... – To je bilo prije dvanaest godina! – Croffield se nasmijao. – Tada ste tek izišli iz škole i još ste znali pisati. – Uvijek isti srdačni Crofield – narugala se Dawn Sorell i prišla k meni. – Kako ste, Steve? Stignete li se baviti svojim pravim poslom? – Zasad ne. Možda kasnije, kad se sve uhoda. – Nemojte imati iluzija... Redovna plaća uništi svakog pisca... Sto kupujete, Steve? – Zasad pustolovne i kriminalne priče. – Želite li čudi izvanrednu ideju za kriminalnu priču s. otprilike, sedamdeset tisuća riječi? – upitao me Ringold. – To bi bio čitav roman. Naše priče mogu imati najviše petnaest tisuća riječi. – Oh! Vjerojatno se radi o priči koju je ispričao još u vlaku! – prestrašeno je rekao Westman. – Osim toga, kao da sam je već negdje čitao.
Ringold je poskočio: – Što to pričaš? I to upravo ti? Zašto konačno ne izmisliš nešto što bi se moglo prodati? – Zatim se obratio meni i počeo brzo pričati! – Radi se o jednoj djevojci, Sieve. Ona primijeti kako je netko uhodi. Obična je strojopisačica i zapravo ne postoji razlog zašto bi je netko uhodio. Razumijete li? Dakle, u prva dva poglavlja postoji samo njezin strah, užasan strah ... – A ja sam izmislio dosjetku! – kliknuo je Westman. – U trećem poglavlju doznajemo da djevojku uhode zbog... – Ti si to smislio, Westmane? Ti? – vatreno ga je pitala Dawn Sorell. Već je godinama živjela s Ringoldom i opskrbljivala ga većinom njegovih tema. – Ne ti, Westmane! Imali smo dosjetku prije... Uostalom, djeco, ne dopuštamo izdavaču da on dođe do riječi. Recite nam konačno, Steve, što kupujete? Sada smo počeli razgovarati gotovo
razumno. A kad su se sve troje htjeli nakon nekog vremena oprostiti, Crofield ih je pozvao na svoj sutrašnji domjenak. Rado su prihvatili poziv i nestali. *** Poslije podne otišao sam s Carol popiti kavu. Imala je novu haljinu i djelovala je vrlo ljupko. Pošto nisam imao par za Crofieldov domjenak. upitao sam je bi li htjela poći sa mnom. Njezin »da« došao je tako brzo da mi je to polaskalo. – Ali, tamo bi moglo doći do gužve – rekao sam. Carol se nasmiješila: – Zvuči puno obećanja. – Čini mi se da ste odjednom postali potpuno drugačiji, Carol. – S vama se i osjećam drugačije, Steve – ozbiljno je odgovorila. – Doći ću po vas oko devet sati – izbjegao sam joj pogledati u oči. Ponašao sam se kao da nisam shvatio dvostruki smisao njezinih riječi. Nisam joj mogao reći što za nju
osjećam, jer to zaista nisam znao. *** Stigli smo prilično kasno na Crofieldov domjenak... Prošlo je deset sati kad smo izišli iz taksija. Već u dizalu ćuli smo galamu. Crofield kao da je naslutio naš dolazak, jer nas je dočekao na otvorenim vratima stana: – Samo uđite, draga djeco! Crofield će vam pokazati zanimljivu zbirku glupana, najveću koja se može smjestiti u sobu srednje veličine! Pića ima dovoljno, nadam se da ćete i vi uskoro biti pijani kao i svi ostali. Slijedili smo ga u lijepo namještenu sobu gdje je skupocjeni gramofon nastojao nadjačati glasan razgovor. Gail Anders nam je mahnula iz kuta u kojem je razgovarala s Tonejem i Mastersonom. Pokraj Mastersona otkrio sam Florence Bailey. Mršava starija žena pored Toneja
nije mogla biti nitko drugi nego njegova supruga. Gail me primila ispod ruke i nasmiješila se Carol. – Kako naše uredništvo kriminalnih revija? U svojoj večernjoj haljini od tafta djelovala je neopisivo otmjeno. – Dobro, jasno. Smijem li zamoliti cijenjenu šeficu računovodstva, da se pobrine za Carol dok ja odem po piće? Svi smo se troje nasmijali. Pokraj bara stajao je Crofield s visokom plavušom u uskoj crvenoj haljini. Upoznao me s njome. Zvala se Cherrie i kao da nije bila dorasla ulozi kuće-domaćice. – Vaši su gosti vrlo dobro raspoloženi – rekao sam Crofieldu. – Ali, gdje je Alexia? – Doći će. A da vas preduhitrim, dat ću joj pisma. To vas zanima, zar ne? – Okrenuo se plavuši – Budi dobro dijete i otiđi prijeko onoj trojici pisaca što tule. Želim nesmetano razgovarati sa svojim šefom.
Djevojka se nevoljko udaljila. – Tako! – Htio sam vas pitati nešto sasvim osobno, Blake, ukoliko nemate ništa protiv. – Pitajte. Tada ćemo vidjeti. – Jeste li uspjeli s gospođicom šeficom računovodstva? Krv mi je navrla u lice. – Ne usuđujte se, Crofielde... – Nemojte se odmah uzbuđivati – prekinuo me. – Toliko se prenemažete da se ponekad čudim kako vas uopće mogu podnositi. No dobro, neću govoriti o tome. Hoćemo li nešto popiti? – Hvala, zasad mi je dosta. A vi biste bar večeras mogli biti manje uvredljivi. Nekoliko krivih riječi upućenih nekom vašem gostu mogli bi mnogo toga pokvariti... – Budite bez brige. Apolona zacijelo neću uvrijediti. Okrenuo sam se. Htio sam otići Carol, ali mi je Dawn Sorell nešto doviknula. Prišao sam joj.
– Gdje su Ringold i Westman? – zapitao sam. – Otišli su u predvorje, raspravljaju o Jamesu Joyceu. Recite, Steve, što se to događa s našim domaćinom? Čim smo došli, izgovorio je užasne stvari Maxu i Darylu. Rekao je Maksu da, ukoliko uopće nekad misli, boluje od neke vrste misaonog proljeva. Trebalo je zvučati kao šala. Ali, nije bila šala. – Znam – sjeo sam na pod kraj nje. – Recite obojici neka to ne shvaćaju tragično. U tom su se trenutku Ringold i Westman vratili u sobu. Očito su bili pijani. – Hej, gospodine Blake! – kliknuo je Westman iznenađeno, ugledavši me kako sjedim kraj Dawn Sorell na podu. – Što vi tražite među književnim proleterima? Ne biste li morali biti s kapitalistima u onom uglu preko? – Ne svađaj se s Blakejom! – upozorio ga je Ringold i sjeo kraj mene. – Steve je naš prijatelj! Nikada ti nije rekao ružnu riječ.
– Oh, nemam ništa protiv poštene kritike, ali... – samo što se nije zaplakao. – Hajde, hajde – majčinski ga je tješila Dawn Sorell. Nemoj odmah plakati, Westmane. – A »Liberty« mi je plaćala deset centi po riječi! – Leđima oslonjen o zid, Westman se spustio na pod. Vratio sam se Carol, koja je posljednjih nekoliko minuta stajala pomalo osamljena pokraj gramofona. – Zao mi je što je tako dugo trajalo, Carol. – Nije važno, Steve. Zabavljam se. Tako je i djelovala. Oči su joj blistale, kao da je bila sretna i uzbuđena. Prišao nam je Tone. – Dopada li vam se? – upitao je nasmijanu Carol. – Jako... – Lijepo! – prijateljski me gurnuo pod rebra i vratio se supruzi... Upustio sam se u razgovor s Mastersonom. Carol je pričala s Florence Bailey.
Tada je na vratima odjeknulo zvonce. Crofield je izišao i uskoro se vratio s Alexijom Smedley i visokim tamnokosim mladićem. – Tebi postaje mučno! – zaškripao je zubima. – A što bih iz.... – Zao mi je što imate toliko neprilika – umiješao sam se ja. – Na žalost moram otići. Kimnuo sam Alexiji i vratio se Carol. Sjeli smo sa čašama u ruci u udubljenje pokraj prozora. – Večeras ste jako traženi – rekla je Carol. – Događa se. Uvijek samo dužnosti, nikakva odmora. – Oboje smo se nasmijali. Uskoro sam potpuno zaboravio na domjenak, jer me je Carol isuviše zaokupljala. Ponašala se prirodno i samouvjereno. Vedro i sretno sam proveo pola sata. Tada je odjednom Crofieldov glas nadjačao sveopći razgovor. Podigao sam pogled. Crofield je stajao pred Tonejem zarumenjena lica, raščupane kose, teturajući
– A vi to ne odobravate, gazda Tone? Svi su zašutjeli, napeto promatrajući dva čovjeka. Tone se mirno smiješio. – Nisam govorio o neodobravanju, Crofielde – objasnio je. – Uostalom mislim da ne bismo smjeli dosađivati ostalima s našim raspravama. – Ne bismo smjeli dosađivati! – Crofield je prezirno odmahnuo rukom. – A vi, gazda Tone mislite, da sam ja previše popio? Smijem li vas pitati, što se to vas tiče? – Zapravo me se ne tiče – još je uvijek Tone govorio mirno. – U redu! Kakva sreća što ste barem to shvatili! Tone je podigao ruku. – Samo sam vam predložio da budete umjereniji. I ja pijem, ali umjereno. – Jasno! Kladio bih se da ste, gazda Tone, izradili tabele za sve! Tu i tamo poneko piće, poneko brijanje, tu i tamo kakva nova ideja! Tone je pažljivo stavio svoju čašu na stol.
– Nema smisla nastavljati razgovor – rekao je i kimnuo svojoj ženi. – Mislim da bismo sada mogli otići, draga. Crofield je uzeo s bara novu čašu i jednim je gutljajem iskapio. Zatim ju je spustio da padne na pod. – A u ponedjeljak ćete mi otkazati, zar ne, Tone? Tone ga je netremice promatrao. – Koliko ja mogu odlučivati, bit ćete na platnom popisu tako dugo dok vrijedi vaš rad. ToneBailey nije ni dobrotvorno društvo, Crofielde, ni savez za uzajamno divljenje. Izdajemo revije i time zarađujemo novac. Tako dugo dok vodite računa o tim činjenicama, sve je u redu. Dostojanstveno je pružio ruku ženi, kimnuo u znak pozdrava i izišao. Zavladala je neprijatna šutnja. Tek kad su se zatvorila kućna vrata, Dawn Sorell se nasmijala i kliknula: – Ponovno dobrodošli u Byrona Crofielda!
Napetosti je nestalo. Razgovori su se nastavili i svi su pošli prema baru. Crofield je stajao usred prostorije, piljeći u krhotine čaše na podu. Prišao sam mu: – Niste izabrali pravog čovjeka za šalu, Crofielde – rekoh. – Na žalost, u pravu ste. – Zašto ste to, do vraga, morali učiniti? Namignuo mi je: – Želim pobijediti u trci, Blake. Polet i brzina to je sve, razumijete li? Odlučno je prišao baru, podrugljivo se nasmijao i posegnuo za novom čašom. Sa čašom u ruci izazovno je gledao unaokolo. Kad su njegove oči srele hladan pogled Gail Anders, kao da se razljutio. Žena je stajala sama pokraj prozora i ravnodušno ga promatrala. – Dopustite mi da vam izrazim svoje divljenje! – doviknuo joj je i naklonio se tako da umalo nije izgubio ravnotežu. – Gospođice Anders, vi ste zaista značajan proizvod naše epohe! Pobjeda nadomjestka! Izgledate
gotovo kao prava žena. Čini se kao da posjedujete i srce i dušu, a umjesto toga imate obilan zbir na bankovnom računu i velik, prazan krevet, u kojem iz noći u noć morate spavati sama! Gail je podignula glavu, ali se njezin ravnodušan izražaj lica nije promijenio. – Na žalost, sada moram otići, Crofielde – počela je, ali ju je Crofield prekinuo: – Ne morate ništa objašnjavati. Ako želite otići, idite. – Carol i ja također odlazimo, Možemo li vas povesti taksijem? – upitao sam Gail kad je prolazila pokraj nas. Nasmiješila se: – Hvala ne! – Kao da joj se žurilo da ode. Skrenula je u predvorje i odmah zatim vratila se s večernjim ogrtačem preko ramena – Laku noć, svima! – Mahnula je i nestala. – Samo jedna moja riječ i svi odjure poput punokrvnih konja! – Podrugljivo se nasmijao Crofield.
Bilo mi je dosta Crofielda i njegova domjenka. Rekao sam Carol da sada odlazimo. Crofield je opazio kako smo ustali i doteturao k nama. – Kakvi su to ljudi? – zapitao je Masterson. – Crofieldovi prijatelji. – Nemoguće! Ovo su očito bogataška djeca... Crofield je izviknuo njihova imena i odveo ih do bara. Alerxia me upitno pogledala i nasmiješila se. – Poznate ih? – zapitala me Carol. – Površno. Uskoro sam primijetio kako se Crofield nesigurnim koracima udaljio od bara. Alexia i Norm su ostali sami. – Oprostite, još jednom – obratio sam se Carol. – Moram se za nešto pobrinuti. Prišao sam baru. Cherrie mi je automatski pružila piće. Pozdravio sam Alexiju i izmijenio s njome nekoliko riječi. Njezin zaručnik nije sudjelovao u razgovoru. Ogorčena lica pijuckao je iz svoje čaše.
– Jeste li razgovarali s Crofieldom? –! upitala je Alexia. – Da, vratit će vam ih. Tada se Norm Bakewell nakašljao i pogledao me s omalovažavanjem. – Ne želim da to ne bude izgovoreno, Blake. Ljutim se na Alexiju što vam je pričala o pismima. Ne vidim razloga da nepoznati ljudi guraju nos u njezine stvari. Osjetio, sam kako me obuzima hladan bijes. – Normane! – upozorila ga je Alexia. – Zaista, ne znam ništa neprijatnije u što bih morao gurati svoj nos, Bakewelle! Lice mu je oblilo rumenilo. Htio je oštro uzvratiti, ali se svladao. Alexia je prošaputala: – Molim vas, je li Crofield rekao da će mi večeras... – Da. Rekao je da će vam večeras vratiti pisma! Alexia je s olakšanjem odahnula. Bakewell je međutim stavio čašu na bar i zarežao: – Ti si prokleta budala, Alexia. Ne shvaćam zašto uopće...
– Ne ovdje, Normane. Toliko smo o tome razgovarali da mi postaje mučno... – Odlazite, Blake? – Da. – I vodite malu Carol sa sobom? – izazovno je zapitao. – A, zašto? – ljuti to je mucao. – Zar vam moje žderilo nije prijalo? Moja vam pića nisu dosta dobra? Smatrate li moju zbirku idiota suviše dosadnom? Ili vam ja više ne odgovaram? Gadio mi se. – Ne mogu reći da ste večeras bili naročito zabavni. Vrijeđanje ljudi previše je jeftina šala. – Oh, Blake, ne biste li prije nego odete, održali predavanje o pristojnom ponašanju? – Laku noć svima! – rekao sam i primio Carol ispod ruke. Crofield je teturao za nama. – Nije vam odgovaralo ono što sam rekao Gail Anders, zar ne? – Da, točno... – Eto, znao sam to! – ponosno se ogledao unaokolo. – Čujte, prijatelji! Sada ću vam nešto otkriti!
Naš je Blake tako krepostan i pošten da ga ljuti što sam uvrijedio uzvišenu šeficu računovodstva. A ipak – podrugljivo je pogledao Carol – njegova mala prijateljica Carol... – Dosta, Crofielde! – oštro sam ga prekinuo. – Kreposni Blake brani stare djevice, a mlade djevice... U tom sam ga trenutku tresnuo desnicom u lice. Udarac ga je pogodio u bradu, zateturao je izgubio ravnotežu i pao na pod. Sada su svi šutke i napeto promatrali što će se dogoditi. Crofield se oslonio na laktove i promatrao me gotovo sanjarska izražaja lica: – Zašto ne uviđate da se samo šalim, Blake? Začudo, sada sam prvi put osjetio nešto poput simpatije prema njemu. Ali, nije postojalo ništa što bi se moglo reći. Primio sam Carol ispod ruke i mi smo otišli. 7.
Dok smo pred kućom čekali taksi, Carol je šutjela. Ni u taksiju nije progovorila. Samo je gledala kroz prozor. – Što mislite, ne bismo li negdje popili kavu? – oprezno sam zapitao. – Ne, htjela bih kući. – Neko je vrijeme šutjela. – Ali, mogli bismo kod mene popiti kavu. – To bi bilo lijepo – osjetio sam olakšanje. – Znate, Steve, večer je ipak bila vrlo zabavna. – Dosadno zacijelo nije bilo... – Mislite li da će gospodin Tone otpustiti Crofielda? – Ne znam, ali, imao bi dovoljno razloga... – Iz svega srca mrzim Crofielda – mirno je rekla. Nakon toga nismo razgovarali, sve dok nismo stigli u njezin stan. Tamo smo sjedili, pili kavu i pričali gotovo čitav sat. Oko jedan sat u noći sam krenuo. Carol me otpratila do vrata. – Drago mi je što vas se sve ono nije suviše dojmilo – rekao sam. – Bilo je vrlo neugodno. Ali, sada je prošlo.
– Da, prošlo je – smiješila se. – A ja se osjećam sasvim dobro. Ne morate se zabrinjavati... Nije mi bilo drago Sto Je primijetila moju zabrinutost. – Nisam se zabrinjavao. Nasmijala se. I ja sam se morao nasmijati. – Što vas je tako oraspoložilo? – Sretna sam – uozbiljila se. – Uvijek sam sretna kad sam s vama, Steve. Nikada nisam bila tako sretna. Mora da ste nešto naslutili, Steve. – Spustila je pogled, a kad je malo kasnije nastavila, glas joj je bio jedva razumljiv. – Dosad nisam mogla o tome govoriti, uvijek sam se bojala. Jednom je postojao mladić iz susjedstva, bio je nekoliko godina stariji od mene. Dobro sam ga poznavala. Još sam se kao dijete igrala s njime. Jednog je poslijepodneva došao k nama, kući. Bila sam sama u stanu. Bio je pijan i mnogo jači od mene... Nakon toga sam se užasavala svih muškaraca... I, nisam mogla o tome
govoriti... Sada mi ništa ne znači govoriti o tome, barem ne vama. – Zašutjela je, pogledala me i nasmiješila se. – Nadam se da vas nisam prestrašila tom svojom pričom. Nisam mogao odgovoriti, Stavio sam joj ruke oko ramena i nježno je poljubio. Priljubila se uz mene. Kad sam je ponovno pogledao, ozbiljno je rekla: – Volim te, Steve. – Oh, hoćemo li sutra u jutro još jednom o tome razgovarati? Znam prirediti dobar doručak. – Da dođem oko osam? Ili j« to prerano? – Ne, nije, Steve. Našao sam taksi i odvezao se kući. Kad sam ušao u stan, bilo je pola dva. Istuširao sam se, napunio čašu i legnuo u krevet. Razmišljao sam o Carol. Moji osjećaji prema Gail Anders kao da su potpuno nestali. Još nikada u životu nisam bio tako siguran u sebe, tako zadovoljan i smiren. Ipak, u mislima mi se vrzmao Crofield i nije se dao odagnati. Crofield koji
poput automobila s pokvarenim kočnicama juri ususret katastrofi, a to mu ništa na znači, jer ja sam izabrao taj put. Njegovo pijančevanje, sarkazam, užitak da se ruga i vrijeđa, sve je to moralo izazvati nagli, zao kraj. Vjerojatno znate kako je to kad čovjek želi zaspati,' ali se zbog nemirnih misli uvijek nanovo budi. Neko sam se vrijeme mučio, a onda sam konačno zaspao. Moglo je biti oko pola tri, sjećam se da sam prije toga pogledao na sat. Probudila me zvonjava telefona Posegnuo sam za slušalicom. – Halo? – promrmljao sam pospano. – Oh, Steve... zašto? – Taj je tihi glas bio poput šapta, a ipak je ličio na krik. – Tko je tamo? Koji broj tražite'' – Steve, to sam ja, Carol. Zašto si to učinio, Steve... – Glas se izgubio u jecanju^ ništa više nisam razumio. – Zaboga, Carol, o čemu govoriš? – Bio sam tako zbunjen i uzbuđen da sam
gotovo vikao. – Gdje si? Sto sve ovo znači? – Zašto si ga ubio, Steve? Valjda ne zbog mene? – Gdje si, Carol? – prisilio sam sebe da govorim mirno i razgovjetno, ali mi je srce burno kucalo. – Ja... ja sam u Crofieldovom stanu, Steve, On leži preda mnom, nije li to užasno? Zašto si ga... –O čemu, zaboga, govoriš, Carol? – Crofield je mrtav, Steve. – Carol! – Naglo sam se razbudio. Sat je pokazivao deset minuta prije tri sata. – Molim te, Carol, pokušaj mi ispričati što se dogodilo. – Dođi i odvedi me odavde, Steve. Molim te. Jako se bojim! – Saberi se, draga moja, i malo se strpi. Doći ću po tebe za nekoliko minuta. Jesi li me razumjela? – Da. doći ćeš po mene. Steve. – Tako je, draga moja djevojčice. I, nemoj ništa dirati! Samo mirno sjedi i čekaj me. – Da, Steve – glas joj je zvučao poput automata.
– A sada spusti slušalicu, draga. Začuvši kvrcaj i ja sam spustio slušalicu i počeo se oblačiti. Vrtjelo mi se u glavi. Zar je Carol odjednom poludjela? Ili je sve to samo strašan san? Kad sam izišao iz kuće, pljuštala je kiša. Nigdje nisam vidio taksi. Trčao sam sve do ugla Archove ulice i tu pričekao tramvaj. Grmjelo je, bljeskale su munje. Konačno je stigao gotovo prazan tramvaj. Vozio sam se oko pet minuta, izišao i morao trčati koju stotinu metara. Srećom, u Crofieldovoj kući nije bilo noćnog portira. U predvorju je stajalo otvoreno dizalo. Vrata Crofiedova stana bila su otškrinuta, u predvorju je gorjelo svjetlo. Zatvorio sam vrata za sobom. I vrata što su vodila u sobu za dnevni boravak bila su otvorena. Svuda je gorjelo svjetlo. Ali, nije se čula nikakva buka, osim škripe mojih promočenih cipela. Duboko sam uvukao zrak i ušao u sobu za dnevni boravak.
Carol je prekriženih ruku sjedila na kauču. Kad je začula moje korake, pogledala me, ali joj je lice ostalo ukočeno. Dugo smo gledali jedno u drugo. Tada je Carol polako okrenula glavu u stranu, polako i značajno i pogledom mi je pokazala mrtvaca pokraj bara. Tamo je ležao Crofield, s lijevim obrazom na tepihu. U lijevoj ispruženoj ruci još mu je uvijek bila prazna čaša. Ponovno sam pogledao Carol. Ali, ona se nije niti pomakla. Prišao sam baru i spustio se pokraj Crofielda na jedno koljeno. Bio je nesumnjivo mrtav. Samo je mrtvac mogao ležati tako čudno i bezbrižno i istodobno zgrčeno. Pokraj njegove lijeve sljepoočnice bile su dvije male rupe. Krv što se izlila iz njih bila je tamna i zgrušana. Tik ispod njega ležao je telefon s podignutom slušalicom. Žica je vodila u utikač na zidu iza bara. Neko sam vrijeme klečao i piljio u njegovo lice i
raščupanu kosu. Tada sam ustao. – Kad si došla ovamo, Carol? Slegla je ramenima i odmahnula glavom. – Jesi li negdje vidjela revolver? – pitao sam i ne znajući zašto. – Ne... Nisam ga vidjela Steve. Prišao sam joj i htio joj staviti ruke na ramena. – Ne, nemoj me doticati, Steve! – tiho je kriknula. Zgrabio sam je za ramena i snažno je stresao. lice joj se zarumenilo, a onda zadobilo prestrašen izražaj. – Odgovaraj mi na pitanja, draga. Kad si došla ovamo? – Oko., oko pola tri. Malo im pola tri... – Je li već bio mrtav? Jezikom je prešla preko usana: – Da... bio je... – Zašto, si zaboga, ponovno došla ovamo? – Nazvao me, rekao je da si ti ovdje. – Kad te je nazvao? – Ne znam... Zurila sam se da što prije stignem. Kad
je to moglo biti? Možda u dva sata i deset minuta. Rekao je da si se vratio pijan i ponovno otpočeo svađu. I to da si trenutno onesposobljen... Rekla sam da ću doći i pobrinuti se za tebe. – Laž!... Nisam bio ovdje – objasnio sam joj. Naravno, znao sam zašto je htio da dođe u njegov stan! – Nastavi, Carol! Došla si i našla ga... ovakvog? Kimnula je. – Jesi li sigurna da je već bio mrtav? – Steve, znaš da je bio mrtav – prošaputala je. Pokušao sam razborito razmišljati, ali mi se u glavi vrt jelo. Ponovno sam se sjetio revolvera. Počeo sam ga tražiti po čitavu stanu, ali ga nisam pronašao. Kad sam se ponovno vratio u sobu za dnevni boravak, postalo mi je jasno kako sam bio na najboljem putu da se uvalim u grdne neprilike. Jasno, morao sam odmah nazvati policiju i čekati, da dođe komisija za umorstva. Ali, mrzio sam i samu pomisao na to. Zar bi
policija vjerovala Carolinoj priči? Možda, nakon stanovitog vremena. Ali, najprije bi poveli Carol sa sobom i podvrgli je mučnom ispitivanju. Čim bi je pustili na slobodu, navalili bi na nju novinski izvjestitelji. Carol već sada samo što nije doživjela živčani slom. Bio joj je potreban mir i odmor, a ne ispitivanja policajaca i ljudi iz tiska. Bilo je to opasno, ipak sam odlučio da ne zovem policiju. Kleknuo sam pokraj Carol i primio je za ruke. – Slušaj me, draga. Je li netko vidio kako si došla ovamo? – Ne... nije. Bilo je tako kasno... – Dobro. Nitko ne mora znati da smo bili ovdje. Sada ću te odvesti kući. Odmah ćeš leći, jer se moraš brzo oporaviti. Policija će uskoro doznati što se ovdje dogodilo. Za nekoliko dana sve će biti objašnjeno. – Znam tko je to učinio – počela je plakati. – Onda mi reci!
Njene su se ruke zgrčile oko mojih prstiju. – Ti si ga ubio, Steve, znam to. Ali, nitko to nezna, a ja te neću nikome odati, Steve! – Pričaš besmislice, draga. Sama si rekla da je bio mrtav kad si došla. – Čula sam preko telefona kako te je molio da ga ne ubiješ! – Carol, nisam bio ovdje! Od tebe sam se odvezao ravno kući. Bio sam u krevetu kad si nazvala. Nastavila je, kao da me uopće nije čula. – Rekao je kako si suviše pijan da bi sam mogao otići kući, a ja sam rekla da ću doći po tebe. I, onda sam ga čula kako viče: »Ne, zaboga, ne Steve!« Odmah zatim su prasnula dva hica. čak sam čula kako je pao, Steve. Pažljivo sam je promatrao. Htio sam doznati je li bulaznila ili je zaista vjerovala u ono što govori. – Nisam se vraćao ovamo, Carol. To mi moraš vjerovati. A sada idemo odavde...
– Učinit ću sve što želiš, Steve. Još sam se jednom ogledao po sobi, a onda smo izišli. Spustili smo se dizalom, u predvorju nije bilo ni žive duše. Nismo smjeli pred kućom čekati taksi, jer bi vozač kasnije mogao reći policiji u koliko smo sati napustili Crofieldovu kuću. Prešli smo po kiši dva bloka kuća. Iz treće nam je poprečne ulice došao ususret taksi. Vozaču sam rekao adresu udaljenu pola bloka od Carolina stana. – Loše vrijeme noćas, zar ne? – rekao je čovjek preko ramena. Nisam se htio upuštati u razgovor, jer nisam želio da nas se sjeća ili nas čak može prepoznati. Samo sam potvrdio da je zaista loše vrijeme. – Čini se da ste oboje dobro pokisli, ali, mladim ljudima to ne smeta... Kad smo se približavali cilju, primijetio sam kako sam u žurbi zaboravio sitan novac. Imao sam uza se samo novčanicu od dvadeset dolara, a vozač bi
se zacijelo kad-tad mogao sjetiti mijenjanja novca. Možda čak nije imao dovoljno sitniša. Bilo bi suviše opasno da mora izići i promijeniti novčanicu u nekom noćnom lokalu ili na benzinskoj stanici. Toga bi se vjerojatno sjećao i nakon tri godine. Prvi put sam bio do kraja zaista svjestan da sam upleten u ubojstvo. A to nije bila šala. Netko je došao u Crofieldov stan i satjerao mu dva metka u glavu. Za nekoliko će sati policija krenuti u potragu za ubojicom. Nisam dakle smio učiniti ni najmanju pogrešku! Počeo sam se znojiti. Oprezno sam gurnuo Carol i zapitao je ima li jedan dolar. Jasno, nije shvatila, začuđeno me je pogledala. Pokazao sam joj novčanicu od dvadeset dolara i vozača. Tada je počela tražiti u svojoj torbici. Vozač je usporio vožnju, a onda i stao. Uključio je unutrašnje osvjetljenje. Da lakše nađete sitniš – reče.
Tek kad se vozač ogledao iznad ramena, Carol je rekla: – Evo, našla sam – i pružila mi dolar. Dao sam ga vozaču i rekao neka zadrži ostatak. Zahvalio se i promatrao nas kako izlazimo. Tek kad je nestao s vidika, primio sam Carol ispod ruke. Išli smo bez riječi. Kiša je pljuštala. Konačno smo stigli do njezinih kućnih vrata. – Idem s tobom gore. Čim smo ušli u stan, rekao sam: – Skini mokru odjeću i obuci nešto toplo. Onda ćemo još malo razgovarati. – A, ti? I ti si potpuno mokar. – Nije važno! Poslušno je izišla. Skinuo sam mokri kišni ogrtač i objesio ga preko stolice. Kad sam zapalio drugu cigaretu, ušla je Carol odjevena u ogrtač od frotira i sjela pokraj mene. – Sada ćemo još jednom sve ponoviti, Carol. Moram znati svaku sitnicu. Dakle, čega se sjećaš otkako sam ja otišao?
– Kad si otišao, osjećala sam se... osjećala sam se tako dobro i sretno. – Na njenom se licu pojavio izražaj tuge. Šapatom je nastavila: – Uskoro sam legla. Bilo je pola dva kad sam ugasila svjetlo. Nakon nekog vremena zazvonio je telefon, malo iza dva sata... Bio je Crofield... Ali, sve sam to već ispričala, Steve. – Molim te, draga htio bih još jednom čuti sve. – Rekao je da mu je žao što me je probudio. Ali, nije znao koga bi drugog zvao. Ti se naime nalaziš u njegovu stanu, ali tako pijan ,da se ne možeš sam vratiti kući. Rekao je da si došao kako bi ponovno otpočeo s njim svađu, ali sada nisi ni za što sposoban. Pitao je, mogu M doći po tebe. Pristala sam. Prije nego je spustio slušalicu, čula sam kako je tiho kriknuo, kao da se nečega prestrašio ili se jako iznenadio. Tada je viknuo« »Ne, zaboga, ne, Steve! I tada su prasnula dva hica... – Jesi li sigurna da je viknuo »Steve«? Promisli, Carol.
– Sigurna sam. – Jesi li čula još nešto? – Čula sam kako je pao. I – protrljala je čelo – bilo je još nešto. Neki šapat mislim. – Jesi li mogla razumjeti riječi? – Ne. Bilo je to tako... čudno. Ali, nisam ništa razumjela. Tada sam čula kako je netko spustio slušalicu. Najprije sam htjela nazvati policiju, ali sam morala misliti na tebe. Zato sam i otišla tamo., Nisam te našla pa sam te nazvala. – Nisam još jednom otišao Crofieldu, Carol. Ne znam zašto je izgovorio moje ime.' – Ali, zašto bi mi rekao da si tarn'v ako... – To mogu samo naslućivati, Carol. Htio te domamiti u svoj stan i zavesti. Time bi mi se osvetio zbog onog udarca. Odvratna pomisao, ali sada nam mora biti ravnodušna. Najvažnije je ovo: jesi li sigurna da te nitko nije vidio u Crofieldovoj kući? – Ne vjerujem da me je netko vidio.
– Kako si dosta Crofieldu? Taksijem? – Nisam našla taksi. Išla sam pješice i tramvajem. – Dobro... Dobro... Pretpost Pretpostavim avimo o dakle da te nitko nije vidio. Prema tome, nema razloga da bude udeš uplet pleten ena a u ova slučaj. Jasno, moraš se pripremiti da će policija doći i k tebi, jer si bila na Crofieldovu domjenku. Ispričat ćeš im da sam te oko dvanaest sati dopratio kući. Ne smiješ im reći posve točno vrijeme. Ja sam nakon nekoliko minuta otišao. Nakon toga, ti si se okup ok upal ala, a, krat kratko ko vrij vrijem eme e si slušala radio... Između ponoći i jedan bile su na progra programu mu Pinzi Pinzine ne kreac kreacije ije.. Arije iz »Don Juana« Pitat će te, naime, što je bilo emitirano. Najprije ćeš reći da ne znaš točno, da je bila neka glazba, operna... Razumiješ li? – Da, neka glazba, operna... – Ponovno će te pitati i ti ćeš se sjetiti. Slušala si arije iz Mozartova »Don Juana«. Poznaš tu operu? – Da, poznam je, Steve.
– Dobro. Ali nemoj reći da je pjevao Pinza... Reci samo amo... ... neki mušk škar arac ac.. .... bas. Jesi li razumjela? – Razumjela sam, Steve. Nisam bio siguran u nju. Igrali smo opasnu igru s neznat neznatnim nim mogućn mogućnos ostim tima. a. Ipak, htio sam iskoristiti i te mogućnosti. – Samo se nemoj brinuti, draga. Ponašaj se kako smo se dogovorili... Klimnula je, ali je izbjegavala moj pogled. Nije mi se dopadao prazan i beživotan izražaj njena lica. Želio sam je zagrliti i tješiti. Ovako zbunjenu i besp bespom omoć oćnu nu voli volio o sam sam je više nego ikada. – A sada idi brzo u krevet – rekao sam nakon malog prekida. Ipak, još sam neko vrij vrijem eme e neod neodlu lučn čno o sjed sjedio io.. Uznem Uznemira iraval vala a me pomisa pomisao o kako će sve to ona izdržati. Konačno sam joj prstima prešao preko lica i otišao. Nekoliko kuća dalje sjeo sam na tramvaj. Bilo je nešto malo iza pola šest... 8.
U šest sati stigao sam kući. Učinio sam sve što je moralo biti učinjeno i čekao policiju. Pojavila se oko pola deset, utjelovljena u čovjeku koji se zvao Martin, loše odjevenom policijskom insp inspek ekto toru ru nako nakost stri rije ješe šene ne kose i zamišljena pogleda. Martin je u predvorju pronašao moj potpuno mokar kišni ogrtač. Prva pogreška... *** Martinova je soba bila vrlo topla i uska. Zrak je bio zadiml zadimljen jen.. Martin Martin je sjedio sjedio iza iz a pis pisaće aćeg stola tola,, pušio i promatrao me. Sjedio sam na neudobnoj stolici nasupr nasuprot ot njegov njegovu u pisaće pisaćem m stolu. U sobi su bila još tri dete detekt ktiv iva. a. Dva» Dva»su su sjed sjedilila, a, treći je stajao pokraj prozora. – Dobro, počnimo otpočetka – rekao je Martin. – Želi Želite te još još jedn jednom om čuti čuti priču?... Već sam vam je ispričao najmanje deset puta. – Ali, još uvijek mi se ne dopada. Pokušajmo još
jednom. Počnite s time kako ste došli po Carol da je odvedete na Crofieldov domjenak. Stavio sam cigaretu u usta. Detetkiv, zvao se Green, mi je zapali. Bio sam vrlo umoran, već su me pet sati sati nepr neprek ekid idno no ispi ispiti tiva vali li.. Nisu spominjali ostala preslušavanja. Prema tome, nisam imao pojma što je bilo s Carol. – Lijepo, htio sam odvesti Carol u devet sati, ali nije još bila gotova i zato smo prilično kasno stigli na domjenak. – Uzeli ste taksi? – Da, useli smo taksi. Crofield nas je dočekao na vratima stana. Bio je prilično pijan. – Nist Niste e ga podn podnos osilili, i, zar zar ne? – Već sam vam rekao kako se to ne može opisati s dvije riječi. Bio je zbog svojeg ponašanja neka vrst vrsta a sveo sveopć pćeg eg muči mučite teljlja. a. Ne anam hoćete li me točno shvatiti ako vam kažem ažem,, da sam se prema rema njem njemu u uglav glavno nom m odnos dnosio io kao prema zanimljivom ali i zločestom majmunu u zoološkom vrtu...
– Prili riličn čno o dubok uboko oumno umno objašnjenje! – ubacio je Green. – On je pisac – objasnio je Martin Greenu. Zatim me je zapi zapita tao o: – Post Posto oji li nešt nešto o između vas i te Carol? – Ništa naročito. Ona mi je tajnica i draga mi je. je. – Tak ako o. Je li joj joj Crof Crofiield eld udvarao? – Ne, imao je dosta drugih djevojaka. – Znači, stigli ste na domjenak. I tada je Crofield počeo počeo vrijeđ vrijeđati ati vašeg vašeg šefa šefa Toneja? – Ne, to je bilo kasnije. – Dobro. Je li vrijeđao i ostale goste? – Čini se da je bio loše raspoložen. Bio je bezobziran i drzak, te se iživljavao na svojim vlastitim gostima. Mogao sam mu nešto reći o Alexijinim pisima, ili Mastersonu, ali to je trebao otkr otkrit itii sam sam Mart Martin in.. Koli Koliko ko sam ga poznao, ao, neće mu zato zato biti biti potr potreb ebno no mnog mnogo o vremena. – Dakle, svađao se s Tonejem. Radilo se o njegovom pretjeranom uživanju alkohola... Tone je
otišao, a on je nakon toga vrijeđao Gail Anders. I ona je otišla... Uskoro nakon Toneja, možda svega pet minuta kasnije... – Zatim ste otišli vi i Caro arol... Kako brzo nak ako on nje? – Možda pet do osam minuta nakon Gail Anders... – Htjeli ste otići prije nego je Crofield počeo vrijeđati Carol, je li tako? – Da. Bilo mi ga je dosta. Ali, kad smo odlazili, rekao je nekoliko neumjesnih neumjesnih riječi. Upozorio sam ga, ali on nije mario. Zato sam ga udario. Da... I više ništa ne znam... – Kakve su to bile neumjesne riječi? – Vrijeđao je Carol, a to me je razljutilo... – Cro Crofield eld je vjero jeroja jattno bio bio pril prilič ično no luka lukav v moma momak. k. Jamačno je znao kako će vas time uzrujati. Nije vaš volio, zar ne? – Ne znam. Bio je čudan. Uvijek je morao pronaći nekoga s kime će se svađati ili ga vrijeđati. Možda je to činio samo zato da bi se potvrdio pred samim sobom...
– Ostavimo Freuda – rekao je Martin. – Odveli ste dakle Carol kući. Nakon toga ste se odvezli u svoj stan, stigli tamo u jedan, ili nešto iza jedan sat... To je vaša priča... I time se pono ponov vno vrać raćamo amo na vaš kiššni ogrta ki grtač. č. Jer Jer stigl tiglii ste najkasnije u četvrt dva kući, a kiša je počela padati tek oko pola tri. Je li vam palo na um neko objašn ašnjenje, zašto je vaš ogrtač bio mokar kad sam oko pola deset došao k vama? Čini se da je ovo s ogrtačem bilo zaista jedino što je Martin Imao protiv mene. Ako je bilo tako, postojao je izlaz. – Vjerojatno ćete pono ponovn vno o misl mislit itii da laže lažem. m. Ali, upravo sam se nečega sjetio – rekao sam nehajno. – Probudio sam se jutros oko pola četiri i htio pušiti, ali nisam imao više cigareta. Zbog toga sam preko pidžame navukao kišni ogrtač i po kiši otrčao do noćnog lokala u ulici Arch. Mart Martin inov ov iz izra raža žajj lica lica se smračio.
– Tako! Upravo sada ste se toga sjetili, je li? – Tako je – mirno sam odgovorio. – Time je objašnjeno zašto je moj ogrtač bio mokar. A pošto to sada znate, pretpostavl avljam da mogu otići. – Je li? Vi mislite da možete otići?... Smislite nešto uvjerljivije, Blake! – Nemate nikakva razl razlog oga a da me zadr zadrža žava vate te ovdje, Mart artine. Spreman sam s vama surađivati, ali ne želim ispaštati za nekog drugog. Sada me zatvorite ili pustite da odem. – Gle, odjednom otkrivate kako imate neka prava! Zar ne znat znate e da vas možem ožemo o beskrajno dugo zadržavati, a da vas ipak službeno ne uhapsimo? – Možda možete, ali to ne bi bilo pametno. Istina, nisa nisam m nika nikakv kva a zvje zvjerk rka, a, ali ali gospodin Tone redovno igra golf sa šefom policije... Martin se nasmijao. – Ne možete me uplašiti, Blake! Želim doznati zašto ste lagali.
– Nisam lagao... Čovjeku se može dogoditi da ode po cigarete i to zaboravi... – Cigareta ste se morali sjetiti, najkasnije jutros, kad sam vas o tome pitao. Umjesto toga, vi ste mi lagali. To nije bio dobar početak, Blake! Prezirali ste Crofielda i udarili ga zato što je uvrijedio Carol! – Možda ovo sa cigaretama zvuči smiješno, ali je ipak istina. – Gdje ste ih kupili? – U Archovoj ulici, ugao Severnove ulice. Mislim da se vlasnik zove Walgreen. Ranije nisam nikada bio tamo. Posluživala su dva muškarca i dvije djevojke, ali gostiju gotovo i nije bilo. – Ovo posljednje vidio sam vlastitim očima, kad sam ispred Walgreenova svoda čekao tramvaj. – Newcomber – kimnuo je detektivu pokraj prozora – provjerite tu priču. Pitajte, sjećaju li se Blakeja. Newcomber je izišao, a Martin uzeo nekoliko listova papira što su ležali na pisaćem stolu. – Ovo su podaci o noćašnjim kretanjima
ostalih. – Najprije vaš šef, gospodin Tone. On je otišao od Crofielda oko pola dvanaest, ili malo kasnije. Kakav je taj Tone? – Iskreno rečeno, ugodan, vedar čovjek. – Ugodno je raditi za njega? – Vrlo. – Lijepo. On je dakle oko pola dvanaest otišao sa svojom ženom. Kao što je izjavio, otišli su u neki noćni klub, tamo su večerali i gledali program. Zatim su se odvezli kući, i oko pola dva legli u krevet. Kad smo rano jutros razgovarali s njime, Tone je priznao kao ga je Crofield sinoć jako razljutio. Je li između Tone ja i njegove žene sve u redu? Jasno, sjetio sam se što je Crofield rekao o Toneju i Gail Anders, ali to nisam htio spominjati. – Koliko ja znam, da... Martin je uzeo slijedeći papir. – Ovdje imamo gospođicu Gail Anders. Napustila je domjenak ubrzo nakon Toneja, najkraćim putem otišla kući i legla. Je li ona
imala razlog da se ljuti na Crofielda? Sjetih se kako sam je nakon Crofieldove prve posjete našao zaplakanu. – O tome ništa ne znam – rekao sam. – Koliko je meni poznato, među njima nije bile razmirica. – Dakle, velika i sretna obitelj, je li? – Promatrao me je iskosa. – Ipak, netko među vama nije bio sretan... Evo Mastersonova iskaza i iskaza Florence Bailey. Masterson je izjavio da su on i gospođica Bailey, nakon što ste vi Crofielda spremili na pod, također .otišli. Kad su odlazili kaže Masterson, Crofield je ležao na kauču, a Cherrie Angelo, barska djevojka, otirala mu vlažnom maramicom krv s lica. Nakon toga je Masterson otpratio gospođicu Bailey kući i tamo s njom neko vrijeme razgovarao. On je – Martin me je ponovo pogledao – oženjen, zar ne? – Da... – Poznajete li njegovu ženu?
– Nikada je nisam vidio. Čuo sam da je bolesna. – Spava li Masterson s Florence Bailey? – Kako bih to mogao znati? – Vi očito ništa ne znate, Blake, zar ne? U svakom slučaju, Masterson kaže da je odmah iza jedan bio kod kuće. Zena mu je već spavala... – Martin je uzeo slijedeći papir. – Sada dolaze trojica odjednom... pisci iz New Yorka... Stanuju sve troje u jednoj sobi u hotelu »Olimpia«... Poznate li ih? – Da... – Opasna trojka – upao je detektiv Green. – Bio sam jutros tamo i morao sam ih buditi. Momci nisu bili u stanju izgovoriti ni jednu razumnu riječ. Onaj visoki, mršavi, neprekidno je brbljao o deset centi što su mu plaćali... – Oh, – prekinuo ga je Martin, dvosmisleno se smiješeći. – Ono što je ispričalo njih troje, barem zvuči pošteno. Tvrde da ne znaju što se dogodilo nakon vašeg odlaska, jer su bili suviše pijani. Žena kaže da
ih je stigla na ulici, htjela ih je otpremiti u hotel, ali su ušli u neki noćni bar. Nitko od njih troje ne zna kad su stigli u hotel... Tako, a sada još jedan izabrani par: Alexia Smedley i njezin zaručnik Norman Bakewell. Kako je, k vragu, njih dvoje dospjelo na taj domjenak? – Mislite li da su naši takozvani aristokrati suviše fini da bi se mogli družiti s »običnim pukom«? Upravo suprotno! Oni to, tu i tamo, vrlo rado čine. Zašto onda ne bi mogli biti na Crofieldovu domjenku? Jelo i piće bijaše besplatno, a gosti jamačno zabavniji od onih koji se sastaju u Nort Lake Shore Driveu! – Ne uzbuđujte se, Blake – rekao je Martin. – Jeste li ih prije toga poznali? – Alexiju Smedley, jesam. Sreo sam je s Crofieldom u baru. – Bez zaručnika? – Da. – K vragu, Blake, vi ipak nešto znate! Martin je kimnuo Greenu: – Ispitajte što je to bilo između Crofielda i Alexije Smedley. To mi je
sumnjivo. Ali, budite oprezni, Green, Blakewellovi i Smedleyjevi spadaju u... hm... »visoko društvo«. Kad je Green otišao, Martin je uzeo slijedeći papir. – Cherrie Angelo... Zove se zapravo Hulđa Himmelstoss... ono prvo joj je umjetničko ime... Tvrdi da je umjetnica. U stvari živi kao dekorativni predmet koji se svlači, smiješi i pokazuje obline... Cherrie-Hulda je otišla posljednja, nešto prije jedan sat, kao što smo izračunali... Kaže da je Crofield u to doba ležao pijan na kauču i djelovao kao da će dugo ostati izvan pogona. Otišla je u hotel Imperial i upoznala nekog darežljivog gosta... Jutros rano pronašli smo ih u hotelu... Huldina je priča neoboriva. Tako... – Martin je uzeo posljednji list i znatiželjno me pogledao. – Ostaje samo vaša Carol. Kaže da ste je dopratili kući i uskoro otišli. Prije nego Je legla, okupala se i malo slušala radio.
Zašutio je i zamišljeno promatrao papir u svojoj ruci. Srce mi je lupalo tako jako, da sam mislio kako ga i on čuje. Zapalio sam cigaretu. Kad sam šibicu htio staviti u pepeljaru, primijetili kako me pažljivo promatra. – Carol je bila vrlo zbunjena – kao da je govorio samome sebi. – Ali, mislim da je po prirodi razdražljiva. – Još me neko vrijeme promatrao. – Najnedužnija skupina ljudi koju sam ikada sreo! Svi su lijepo otišli kući, neki su još popili po čašu mlijeka, drugi malo slušali radio. U vrijeme kad je ubijen Crofield, svi su ležali u krevetu! – Pokraj njegovih usana iskoče oštre bore. – Međutim, netko laže! Vi u svakom slučaju, Blake! Možda i drugi. Ali, to ćemo otkriti. Imamo vremena... – Zbog čega ste tako uvjereni da ga je ubio netko od gostiju? – Nisam... Ali, to je dobra početna točka. Prvo, to nije bilo grabežno ubojstvo, jer mrtvi Crofield je imao u
lisnici osam stotina dolara. Drugo, ubojica je poznao Crofielda i snalazio se u stanu. Meci su bili opaljeni iz razdaljine od kakve tri stope. Iz toga proizlazi da je Crofield poznao osobu koja je pucala u njega. Vjerojatno je prije toga s njom i razgovarao. Blake, možda ste ipak još jednom bili u Crofielda... kad ste išli po cigarete... Možda ste ušli, počeli s njime razgovarati, izgubili glavu i ustrijelili ga, je li, Blake? – Nisam ga ubio. – Možda ste ga ubili umjesto nekog drugog? Pošto nisam odgovorio, nasmiješio se onim svojim smiješkom bez imalo humora. Zatim je kimnuo detektivu koji je još uvijek nijemo sjedio pokraj pisaćeg stola. – Odvedite ga u ćeliju, Godwine! *** Četiri sata kasnije, oko sedam sati, pojavi se Martin i sjedne na moj ležaj. Izvadi
cigarete, ponudi me a i sam zapali. – Puštamo vas, Blake. Najprije nisam shvatio, a onda osjetih silno olakšanje. – Kad mogu otići? – Odmah. Već sam zapovjedio da vam donesu vaše stvari. – Zbog čega ste odlučili da me pustite? – Ne postoji razlog da vas zadržavamo ovdje. Slučaj je okončan. – Okončan? Ne biste li mi ispričali što se dogodilo? – Zašto, ne? Nazvala nas je vaša Carol. Htjela je priznati da je ona ustrijelila Crofielda. Otišli smo po nju i preslušali je... Sada je sve završeno... – Ali... ona ga nije ubila! – Kako znate? Grozničavo sam razmišljao. Jasno, Carol je htjela zaštititi mene. Vjerojatno je doznala zašto su me zadržali na policiji. Po svoj je prilici još uvijek vjerovala da sam ja ubio Crofielda te se žrtvovala da me spasi... Ili ga je zaista ona ubila?
– Kako znate? – ponovio je Martin. – To je nemoguće. Dovoljno je da je čovjek pogleda pa da mu postane jasno kako ona ne može nikome učiniti ništa nažao. – Nemojte se nikada oslanjati na vanjštinu, Blake. Uostalom, Carol sada sjedi u mojoj kancelariji i diktira priznanje... Ispričala je da je ponovno otišla Crofieldu, jer ju je nazvao i rekao da mora nešto važno s njome razgovarati. Kad je došla, počeo ju je napastovati, a ona ga je ustrijelila. – Zar Carol spada u vrstu djevojaka koje noću šeću unaokolo s revolverom u torbici? – To je teško reći – slegao je Martin ramenima – Uostalom, revolver nije pronađen. Ona kaže da ne zna što je s njime kasnije učinila. – Ne zvuči uvjerljivo, zar ne? – Ne, ali je ipak moguće – ustao je i zijevnuo. – Vrijeme je da odem spavati. Nemojte otputovati, Blake.
Bit ćete nam slijedećih dana potrebni. – Ne vjerujete, valjda, da ga je Carol ubila? – Netko je to morao učiniti, a ona je priznala. To mi je dovoljno... 9.
Kad sam se vratio kući, okupao sam se i presvukao. Tada sam sjeo i počeo razmišljati o događajima tijekom posljednja dvadeset i četiri sata. Pokušao sam u mislima ponoviti sve što sam rekao i učinio, sve što je Carol rekla i učinila. Čak sam glasno ponovio razgovor što smo ga vodili u Crofieldovu stanu, dok je on ležao mrtav na podu, isto tako i razgovor u Carolinoj sobi. Najčudnija točka u Carolinoj priči bila je tvrdnja da je čula Crofielda kako zaziva moje ime trenutak prije nego su bili ispaljeni meci. Ili je krivo čula, ili su Crofieldove riječi bile namijenjene nekom drugom Steveu... Ili je Carol lagala...
A onda... revolver koji nisam uspio pronaći u Crofieldovu stanu... Dakako, ako je Carol bila ubojica, mogla ga je u međuvremenu ukloniti. Međutim, ona je bila tako zbunjena da na takve stvari naprosto nije mogla misliti. Nije ga mogla imati ni u ručnoj torbici, jer je ona bila premalena. Sada je Carol priznala da je izvršila ubojstvo. Ali, prošle noći kao da je bila zaista uvjerena da sam ja ubio Crofielda. Što sam duže razmišljao, postajao sam sve sigurniji u njezinu nedužnost. Što sam mogao učiniti za nju? Zvonjava telefona trgla me iz misli. – Oh, Steve, tako sam sretna što si ponovno kod kuće – začuo sam glas Gail Anders. – Da, vratio sam se prije pola sata. – Čula sam na radiju o Carol. To je užasno, Steve. Nevjerojatno! – Ni ja ne vidim u tome mnogo smisla. – Što misliš o tome, Steve, da dođeš k meni?
Mogli bismo nešto popiti i pojesti? Imam sve kod kuće. Možeš doći kad zaželiš. Pola sata kasnije pozvonio sam na njezina vrata. Otvorila mi je odjevena u svileno kućno odijelo, na bosim je nogama imala sandale. – Je li bilo strašno na policiji? – Dalo se podnijeti. Ulila mi je ti čašu viski, a ja sam sjeo u naslonjač. Gail se smjestila na divanu. Ispružio sam noge i odjednom se osjetio vrlo umoran. – Zašto su te odveli na policiju? U mene je rano ujutro bio neki mršavi detektiv i postavio mi desetak pitanja. Ali, to je bilo sve. – Nakon što si ti otišla, udario sam Crofielda. Na temelju toga su zaključili da bih najvjerojatnije ja mogao biti njegov ubojica. – Udario si ga? Zašto? – Izgovorio je nekoliko prljavih primjedbi. – Oh, sve je to tako odvratno – uzdahnula je. – Razgovarala sam s Tonejem
i Mastersonom. Tone je silno uzbuđen, dok je Masterson gotovo oduševljen. On je bolesno osvetoljubiv. – Neko je vrijeme šutjela. – Carol ti postaje sve draža, zar ne, Steve? – Da. – Ih ti predstavlja nešto mnogo više od toga? – Mnogo više. Njezino me je pitanje razljutilo i istodobno probudilo moj prkos. – Najprije je to bilo samo sažaljenje. Sada je postalo mnogo više. Pomalo se izgubljeno nasmiješila. – Mislim da si vrlo umoran. Ne smiješ se zabrinjavati. Time ništa neće postati bolje. Moraš se opustiti i odmoriti. Pripremit ću ti sendvič i pivo. – Odlično. Uskoro sam je čuo kako posluje po kuhinji. Počeo sam se opuštati i tada je na vratima zazvonilo zvonce. – Hoćeš li pogledati tko je, Steve? – doviknula mi je Gail. Ustao sam i otvorio vrata. Vani je stajao portir i
u ruci držao par zlatnih veče večern rnji jih h cipe cipela la,, iste iste one one što ih je Gail Anders sinoć nosila na Crofieldovu domjenku. – Cipele za gospođicu Anders – rekao je portir. – Možete ih dati meni – pružio sam mu četvrt dolara. Možda je to bilo protiv kućnog reda, ali on mi je ipak pružio cipele. Držeći ih u ruci, vratio sam se u moj naslonjač. – Tko je bio? – upitala je Gail ulazeći sa čašama i bocama pive. Tada je na stol stoliiću ugled gledal ala a cipel ipele. e. – Oh, već su mi ih poslali! – Ulila mi je pivo. – Lakše ćeš dočekati sendviče. – Uzela je cipele i promatrala ih. – Dobro obavljen posao. Morala sam ih dati pođoniti. Drago ml je što su ponovno u redu. To su mi najdraže veče večern rnje je cipe cipele le.. .... Još Još malo malo piva, Steve? – Ne, hvala. Malo Malo ka kasn snij ije e doni donije jela la je sendviče. A kad smo ih pojeli, rekla je: – Sada ću pospremiti, a ti se odmori. Zaklopio sam oči i zavalio se duboko u naslonjač.
Prijala mi je hladna i mirna atmos atmosfer fera a prosto prostorij rije. e. Tada Tada se Gail ponovno vratila, stala iza mojeg naslonjača i počela mi prstima prelaziti preko sljepoočica. Djelovalo je ugodno i umirujuće. umirujuće. – Napet si poput žice na violini. Opusti se, Steve. – Pokušat ću. Na kraju je sjela na nasl naslon on moje mojeg g nasl naslon onja jača ča i odvezala mi kravatu. – Tak ako o je bolj olje, zar ne? ne? Podigao sam pogled i nasmiješio se: – Baš si dobra... I ona se nasmiješila i skre sk renu nula la pogl pogled ed.. Tada Tada me je ponovno pogledala, nagnula se i poljubila u usta. – Ovo sam željela otkako si ovdje... I opet sam oćutio razdraženost. Osjećao sam nešto prema njoj, čak prilično mnogo, ali to nisam mogao razumjeti. – Sto misliš o tome da do jutra ostaneš ovdje? ovdje? – Smat Smatra rašš li to naro naroči čito to dobrom idejom? – Ne znam – krv joj je navrla u obraze. – Očito, nisa nisam m prom promis isli lila la.. – Usta Ustala la
je, prišla prozoru prozoru i zagledala se u noć. – Ponekad ne razmislim dovoljno. – Uvrijedio sam te, zar ne? – Da, ali to nije važno. Sama sam kriva... Ne bi li sada sada otiš otišao ao,, Stev Steve. e. Htje Htjela la bih biti sama. Ustao sam i prišao vratima. Tada sam se nesigurno i zbunjeno okrenuo. Šutke smo se gledali. Postalo mi je jasno da na ovaj način ne mogu otići od nje. Kasnije, Kasnije, uvečer, uvečer, govorila govorila je o sebi iskreno i bezobzirno. no. Na taj nači ačin kao da joj je postalo lakše. – Potpuno si me zbunio – zvučalo alo je kao da govori samoj sebi.– A ja sam sve zamišljala lijepo i jednostavno. – Što? – Oh, ono ono uobi uobiča čaje jen no... o... kako sam dobila sve za čime sam čeznula ... 'Ljubav i sreću... i sve ostalo... znaš. Zavladala je šutnja. Namjerno nisam ništa rekao jer i nije postojalo nešto što bih mogao odgovoriti. Konačno je rekla:
– Tone me zamolio da sa udam za njega. Morao sam se sjetiti Crofieldove primjedbe o Gail i Toneju. Znači, ipak je nešto postojalo. – A što će Tone učiniti sa svojom ženom? – Ukoliko kažem d a, zatražit će rastavu. Neko sam vrijeme šutio. – I što si odgovorila Toneju? – Zamolila sam ga da mi ost ostavi avi mal malo vrem vreme ena. na. Ta rekla sam ti da sam zbunjena... Dvije sam se godine trudila kako bih Toneja navela da me oženi. A sada,' kad je on konačno odlučio, nisam više sigurna u sebe. – Zašto se želiš udati za njega? – Nećeš to lako razumjeti, Stev Steve. e. Dj Djel eluj ujem em sigu sigurn rno o i samouvjereno, poput prave pravcate poslovne žene. Ali, veći je dio toga gluma. Kad sam bila mlađ« morala sam izdržati prilično teška vremena i to je u meni ostavilo nesigurnost i strah pred pred živo ivotom. tom. Vjeroj erojat atno no nećeš shvatiti, ali ne mogu se osloboditi bojazni da bi
se to moglo ponoviti. Ta je nesigurnost bič što m« natjerao da postanem bezobzirna žena koja pravi karijeru.. . Kad sam otkrila da se Tone zanima za mene kao muškarac, pronašla sam u njemu svoj konačni cilj cilj,, neku neku vrst vrstu u utoč utočiš išta ta.. .... Ali, molim te, Steve... nemoj misliti da sam besavjesna raču ačundžijka. Tone mi je doista drag i uvjerena sam da bih mu dobro pristajala... Ne misliš li ti da bih mu pristajala? – Oh, da – rekao sam. – I sve sve zvuč zvučii vrlo vrlo razbo azbori rito to.. .... Znao sam kako je moja primjedba banalna, ali je u ovoj situaciji bilo teško naći pravu riječ. *** Slijedećeg me je jutra nazv nazvao ao Tone Tone i zamol amolio io da dođem u njegovu kanc ka nce elari larijju. U njega jega sam našao Mastersona, Gail Anders, Dawn Sorell i Maxa Ringolda. Bila je tu i Mastersonova štićenica Florence Bailey.
– Zatvorite vrata, Blake, i sjednite – rekao je Tone. Sjeo sam pokraj Gail Anders. – Zamolio sam vas da dođete ovamo – počeo je Tone – zbog tragičnog slučaja u subotu u noći. To je užasan događaj za sve nas, ali, ne smijemo dopu dopust stit itii da nas izbac zbacii iz kolotečine. Jasno, policija će nas još ispitivati i zahtijevati naše iskaze pred sudom. Uz to bih htio reći da ćem ćemo učin činiti iti sve ka kako ko bismo pomogli i policiji iji i sudu... Zašutio je. Gail Anders mi je šapnula: – Htjela bih nakon ovoga razgovarati s vama u mojoj kancelariji... Kimnu imnuo o sam i ponov onovn no pogledao Tone ja. – Policija vas je vjerojatno sve preslušala – nastavio je. – Možda to nije previše ugodno iskustvo. – Nasmiješio se prema Dawn Sorell. – Zamolio sam i vas i gospodina Ringolda da dođete ovamo, premda niste naši službenici. Hvala vam što ste došli. – Počaš očašććeni smo time time – rekla je Dawn Sorell.
– A gdje je onaj visoki, plavokosi? – Htio je znati Tone. – Oh, sinula mu je odlična ideja i pokušava je staviti na papir – objasnio je Ringold. – Nismo ga htjeli omesti. – Naravno – kimnuo je Tone. – Zapravo, više vam nemam što reći, osim da moramo nastaviti raditi i izdignuti se iznad te tragedije. Ukoliko netko ovaj tjedan nije raspoložen za posao, dopuštam mu da ostane tri-četiri dana kod kuće. Masterson se glasno nasmijao: – Nikada nisam bio ornij i za posao! – Bilo bi bolje, Mastersone, da ovakva mišljenja zadržite za sebe – hladno je rekao Tone. – Naravno – odmah se složio Masterson. – Morao sam misliti na to. Ali, bilo je zaista teško raditi s Crofieldom. Znate, one sam večeri dugo razgovarao s njime. Pokušao sam mu objasniti da će svojim ponašanjem u prvom redu nauditi samome sebi. Samo sam uzalud trošio vrijeme i
riječi. Ono što je rekao o meni i gospodinu Toneju, bilo je zaista odvratno... Nisam mogao suzdržati smiješak. Tone je malo problijedio. Očito, kolebao se između znatiželje da dozna nešto više o Crofieldovim izjavama, i čuvanja svojeg dostojanstva... Dostojanstvo je ipak bilo važnije. – Pokušajmo biti obzirni – rekao je. – Da, ovo bi zasad bilo sve. Hvala vam... Napustili smo njegovu kancelariju. Na hodniku sam se oprostio s Dawn Sorell i Ringoldom i požurio za Gail. – Sto je? – Zapitao sam je. Ušli smo u njezinu sobu. – Vidjet ćemo – odgovorila je tako hladno, da sam se morao nasmiješiti. Izvadila je iz pisaćeg stola hrpu naloga za isplatu honorara. – Znate li nešto o ovome, Blake? – htjela je i dalje ostati pri svojem poslovnom ponašanju. Pažljivo sam pregledao naloge. Ispunjavao ih je i
potpisivao Crofield, a odnosili su se na honorare za price's prosječno petnaest tisuća riječi, riječ po dva centa. Bilo je ukupno devetnaest naloga, pa je ukupna suma iznosila, kako sam izračunao u glavi, oko šest tisuća dolara. Ja sam, za to vrijeme otkupio četrdeset i jednu priču, i na njih potrošio oko jedanaest tisuća dolara. – Odakle vam ove uputnice, gospođice Anders? – zapitao sam isto onako poslovno kao i Dna mene. – Ne znaš za njih? – zapitala je uplašeno i mnogo osobnije. – Nikada ih ranije nisam vidio. – Oh, sve sam ih dala isplatiti. Mislila sam da su u redu. A jutros sam u računovodstvu ustanovila da je Crofield za svaku uputnicu preuzeo ček.' Rekao je da pisci žive u gradu, on će se s njima sastati i radije će im osobno predati čekove. – Žao mi je, Gail, ali mi nemamo te priče. Imena
pisaca su mi nepoznata. Vjerojatno su izmišljena. – To bi značilo da se Crofield prijevarom domogao gotovo šest tisuća dolara... – Jesi li to ispričala Toneju? – Ne, još nisam. Htjela sam najprije razgovarati s tobom. Nadala sam se da znaš za te priče i da je sve u redii. Jasno, sada moram obavijestiti Toneja. Hoćeš li doći sa mnom? Otišli smo Toneju. Nakon što mu je Gail pokazala uputnice i sve ispričala, zabrinuto me zapitao: – Zaista ništa ne znate o tome, Blake? – Ne, nemam pojma. Odmahnuo je glavom poput čovjeka koji ne može shvatiti doživljenu nepravdu. Spadao je među poštene ljude koje više bole zloupotreba povjerenja nego novčani gubitak. – No, dobro – obratio se Gail. – Šest tisuća dolara nas neće upropastiti, zar ne? Ali, izmislit ćete neki sustav kako bismo mogli spriječiti ponavljanje ovakvih stvari, zar ne?
– Pri slijedećoj bi reviziji ovo izišlo na vidjelo – zamišljeno je primijetila Gail. – To bi bilo krajem ovog tjedna, zar ne? Da Crofield nije bio ubijen, našao bi se nakon vikenda iza rešetaka. Možda je čak i bolje što se dogodilo ovako. U svakom slučaju, smislite nešto, Gail... Što mislite o ovome: čim pronađemo novog urednika, da sve naloge za honorare supotpisu je Blake? Gail je žustro kimnula. – To će biti najbolje... 10.
Kad smo htjeli otići, Tone me zamoli da još malo ostanem. – Samo sam znatiželjan – rekao je kad je Gail izašla. – Kako je bilo jučer na policiji? Jako neugodno? – Ne naročito. Vjerojatno znate da sam, uskoro nakon što ste vi otišli, udario Crofielda. I to je policija htjela točno ispitati.
Čim je Carol priznala, pustili su me. – Moram vam reći da me je njeno priznanje potpuno dotuklo. Carol je oduvijek bila drago i razumno stvorenje... I tako blago... – Ne vjerujem da je to onu učinila. – Ne vjerujete? Ali, ona je priznala! – Da, priznala je – uplaših se da sam previše rekao. – Ali, policija... i ona vjeruje da je Carol to učinila... Ili... – Vjerojatno... Premda se nikad ne zna što policija zaista misli. – Nisam htio ništa više reći, ali sam ipak čuo samoga sebe: – Osjećam da to još nije završeno. Kad sam se vratio u svoju sobu, pokušao sam raditi, ali nisam mogao. Uzeo sam list papira i napisao imena svih gostiju na Crofieldovu domjenku. Tada sam uz svako ime naveo vrijeme kad je dotična osoba otišla i što je, prema vlastitoj izjavi, nakon toga uradila. Ali, to me nije dovelo ni do čega.
Razderao sam papir i bacio ga u košaru. Zapalio sam cigaretu i razmišljao" o Carolinoj tvrdnji da je Crofield zazivao moje ime. Ovo je mogla biti Carolina izmišljotina. Ali, nije bila ni logična, ni vjerojatna. Bila je nespretna i besmislena, kao što to jedino može biti istina... Je li možda Carol krivo čula? Ili se radilo o nekom drugom Steveu? Odjednom je zazvonio telefon i trgnuo me iz misli. U slušalici sam začuo nesiguran muški glas: – Halo, gospodine Blake? – Da. – Htio bih razgovarati s vama, još večeras. – Tko ste vi? – Moje vam ime ne bi ništa reklo. Ali, važno je. Radi se o slučaju Crofield... Osjetio sam hladnoću u predjelu želuca. – Lijepo, ali htio bih da dođete u moj stan. – U redu. Odgovara li vam pola osam? I, adresu... molim... Rekao sam mu.
– Bit ću točan – obećao je neznanac i spustio slušalicu. Nekoliko sam minuta razmišljao kad i gdje sam već čuo njegov glas, ali me tada ponovno zaokupila moja najveća briga, Carol... Ipak sam prisilio samoga sebe da obavim najhitnije poslove, a onda sam obavijestio djevojku u prijemnoj kancelariji da poslije podne neću biti u uredu, te se spustio dizalom. Vani sam sjeo u taksi i odvezao se na policiju. Martin je sjedio držeći noge na pisaćem stolu. Prilično me ljubazno pozdravio. – Što ima nova, Blake? – Htio bih vidjeti Carol. – Zašto? – Radila je sa mnom, a rekao sam vam da mi je draga, Ako se može za nju nešto učiniti, rado bih joj pomogao... – Možete je vidjeti, ali bih prije toga htio malo razgovarati s vama... Ovo me je iznenadilo, ali sam ipak pristao. Neko me je vrijeme promatrao.
– Još uvijek ne vjerujete da je Carol ubila Crofielda, zar ne? – Ne znam ni sam u što vjerujem. Ali, osjećam da ona to nije mogla učiniti. Kimnuo je. – Policijski je posao ponekad vrlo težak. Čovjek dobije jasan i zaokružen slučaj kao što je ovaj, ali kad bolje promisli, shvati kako je suviše jasan i zaokružen a da bi bio istinit... Tu nešto nije u redu... Carol je priznala i tvrdi da je sve bilo tako kako ona kaže, i nikako drugačije. Ipak, i ja sam posumnjao da je to ona učinila? – Što vas je navelo da tako mislite? – U prvom redu: oružje. Nismo ga pronašli. Balističari kažu da se radi o automatskom revolveru 32. Carol tvrdi da nema pojma što je kasnije učinila s revolverom. Tako nešto se može dogoditi samo jednom od tisuću slučaja. Ali, kod nje to ne zvuči istinito. Pitao sam je kakvo je oružje koristila. Ne zna. Pokazao sam joj
dvadesetak različitih tipova oružja da vidim hoće li izvući revolver iz kakvog je navodno pucala. Ništa od toga! Bojažljivo je promatrala oružje i odmahivala glavom. Pitao sam je i kako je došla do revolvera. Ponovno isto. Kazala je da ga ima odavno, ali se ne može sjetiti kako je došla do njega. I to ne može biti točno. Onaj tko ima revolver, zna sve o njemu, jednako kao što bi morao znati i o boci otrova koju drži negdje u kući... Pa onda njezin odlazak Crofieldu. Kaže da ju je nazvao malo poslije dva i zamolio da dođe k njemu. Djevojka koja drži do sebe, a na to mi liči Carol, ne odlazi noću u stan čovjeka kakav je bio Crofield... Crofield joj je tobože htio nešto važno reći... Carol nije tip djevojke koja bi se ulovila na takav mamac. Zatim priča da joj je Crofield počeo udvarati i tada ga je ona ustrijelila. A, zašto je uopće ponijela revolver, zapitao sam. Oh, to ne zna, odgovorila je.
Nosi li ga češće uza se? Oh, ne... zapravo... ne, samo ponekad. I tada se u meni pojavila sumnja. – I što proizlazi iz toga? Kuda to vodi? – Ne znam. Možda nikamo, možda nekome drugome. U svakom slučaju, Carol ostaje pri svojoj priči, a to je dobro, jer nas oslobađa novina i naš je šef sretan. – Neobično me je pogledao. – Čudno je što sam tako povjerljiv prema vama, zar ne? Možda se nadam da ćete mi dati neki mig, ili odati nekoga tko bi to mogao učiniti, je li? Slegoh ramenima. – Znate i sami da Crofield nije bio omiljen... Zbog načina na koji je postupao s ljudima... – Ni vi ga niste podnosili. Hoćete li mi pobliže objasniti zašto? – To je nemoguće reći u dvije riječi. Morao bih tom problemu prići psihoanalitički. – Ako ne bude predugo, možda ću podnijeti! Počeo sam mu pričati o Crofieldovu životu i njegovu
strahu pred ozbiljnim poslom, koji bi se kasnije pokazao kao djelo osrednjeg piskarala kakve je Crofield naročito prezirao i kojima se rugao. – Zapravo, progonio je svakog tko je očuvao iluzije da... – Dosta! – prekinuo me Martin. – Freudove teorije nam neće pomoći. Sreća je što mi policajci smijemo ostati primitivni i moramo voditi računa jedino o tome je li netko u određeno vrijeme mogao izvršiti zločin, ili nije. – Odmahujući glavom, posegnuo je za telefonom. – Sada ću urediti da možete razgovarati s Carol. Nazvao je nekog i rekao da će stići posjetilac za Carol Reed. Nakon što je spustio slušalicu, upitao me. – Jeste li znali da je netko već pucao na Crofielda? Nekoliko noći prije nego je bio ubijen? – Ne. Moje je iznenađenje vjerojatno djelovalo smiješno, jer kao da je dobro zabavilo Martina.
– Ipak, bilo je tako. Danas sam dobio rutinski izvještaj obližnje policijske postaje. Netko je pucao na Crofielda iz nekog ulaza u kuću. Metak se zabio u zid kuće tik pokraj njegove glave. Crofield je otrčao kući i nazvao policijsku postaju. Policajci su na navedenom mjestu našli izobličeni revolverski metak. – Preda mnom nije ništa rekao. I ne mogu se sjetiti da se ikad ponašao tako da bih mogao zaključiti kako mu se nešto naročito dogodilo, bar ne u tom smislu. – Da, i to je još jedna od čudnih stvari u slučaju Crofield. Onda mi je objasnio kako ću doći do Carol. Zahvalio sam mu i pošao. Putem sam razmišljao što bi "mogao značiti taj tajanstveni metak namijenjen Crofieldu. Bilo mi je čudno što Crofield, koji je inače nadugo i naširoko pričao o svojim doživljajima, nije ovaj niti spomenuo... Soba, koju mi je označio Martin, nalazila se tri kata
niže. Rekao sam policijskoj službenici što želim i ona je izišla. Dvije minute kasnije vratila se s Carol. Prišao sam djevojci, nespretno joj stisnuo ruku i pri tom bio zbunjen i bijedno se osjećao. Carol, blijeda i izmučena, djelovala je pokraj kršne službenice poput prestrašene djevojčice. Sjeli smo. Službenica nas je trenutak promatrala, a onda se okrenula i prišla prozoru. – Lijepo je što si me došao posjetiti – rekla je Carol izbjegavajući moj pogled. Gledala je u svoje ruke prekrižene na krilu. – Zar me nisi očekivala? – Ja... Oh, ne znam... Imala je na sebi jednostavnu, ali dražesnu haljinu. Promatrao sam je i mislio na razgovor s Martinom. Odjednom mi je postalo potpuno jasno da ona nije ubila Crofielda. – Carol, čemu sve to? – oprezno upitah. – Ne znam što misliš. Posegnuo sam za njezinom rukom.
– Ti ga nisi ubila, Carol. Znam da to nisi učinila. Prvi put mi je pogledala u oči, bila je užasnuta i zbunjena. Usne su joj drhtale. – Jesam, ubila sam ga, Steve – tiho je i jasno izgovorila. – Lažeš, Carol! Vjeruješ da moraš zaštićivati mene, zar ne? – Ne! – Tako je kriknula, da se službenica okrenula. Carolino se lice zarumenjelo i zadobilo izražaj odlučnosti. Svim je snagama nastojala osloboditi svoju ruku. – Ti to nisi učinila, draga! Skočila je. – Gospođo Olsen, odvedite me, molim vas! – Dobro, draga! – Službenica joj je ovila ruku oko ramena, dobacila mi neprijateljski pogled i s njom pošla prema vratima. Carol se nije niti okrenula. Vjerojatno niste nikada imali posla s ubojstvom, ali, možda ipak možete zamisliti kako sam se osjećao. Nisam znao što bih mogao učiniti i nije mi preostalo nego da odem.
Vani sam uzeo taksi i rekao vozaču adresu svojeg stana. Na pola puta mi je palo na um da sam dužan pokloniti se Crofieldovim posmrtnim ostacima. U poduzeću sam bio doznao da mrtvac leži u mrtvačnici pogrebnog zavoda u središtu grada. Rekao sam vozaču novu adresu i istodobno zapitao samoga sebe, tko se to zapravo pobrinuo za tijelo neomiljenog Crofielda. Šef pogrebnog poduzeća odveo me u mrtvačnicu i pokazao mi udubljenje u kojem je ležao Crofield, pa se odmah povukao. Prilazio sam polaganim korakom. Tada u polutami primijeti h u crno odjevenu ženu koja je začudo pušila. Odmah sam, na svoje veliko iznenađenje, pretresao Cherrie Angelo. Nakon što sam minutu nijemo stajao ispred udubljenja, okrenuo sam se i pozdravio je. – Dobro ste ga poznavali? – zapitao sam zatim. – Ne baš jako dobro – prošaputala je. – Ali, žao mi ga je. Poznavala sam ga
točno tjedan dana – nastavila je. – Šest noći sam spavala s njime, a prvi put kad sam ga napustila... Znate i sami. – Tužno se nasmiješila. – Ali bio je sila! – Da – potvrdio sam i nesvjesno zapalio cigaretu. U međuvremenu sam pokušao prebrojiti zgnječene opuške na podu oko Cherrie. Bio ih je sedamnaest. Dakle, Cherrie je već bila prilično dugo ovdje. – Vi ste zadnji otišli s domjenka, zar ne? – Da, bila sam... – nasmijala se – već potpuno pijana. Čitavu sam večer mnogo pila. Domjenak nije bio po mojem ukusu, nije uopće bilo zabavno a... nakon što ste ga vi udarili... postalo je još gore ... Stavili smo ga na kauč, a gosti su nestajali jedan za drugim. – Odjednom je zasut jela i začuđeno me promatrala. – Zašto ste zapravo ovdje, gospodine? Čini mi se da ga niste podnosili? – Mislite zato što sam ga udario? Ovako nešto ne smije se suviše tragično shvatiti... Osobito na domjenku... Znate li
zapravo koliko je bilo sati kad ste otišli? – Pa znate da sam bila mrtva pijana – ponovno se nasmijala. – Osim toga, bila sam i bijesna što je on tamo ležao i spavao. Nisam željela igrati ulogu bolničarke ili njegovateljice. Jednostavno sam otišla. Ali, u koje sam vrijeme otišla izračunali su pajkani. Kažu, bilo je deset minuta prije jedan. – Je li padala kiša kad ste odlazili? – Kiša? Ne, zacijelo nije. Išla sam pješice do Imperija... Uostalom, sasvim je svejedno kamo sam otišla. To se vas ne tiče. Ali, nije padala kiša. U mojim pitanjima nije bilo mnogo smisla ili sustava. Mogao sam se samo nadati da ću na nešto naići, ali moje se nade nisu ispunile. Nakon nekoliko minuta sam se oprostio. *** U pola osam će doći neznanac koji me je nazvao
zbog Crofieldova slučaja. Još uvijek nisam znao tko bi to mogao biti. Oko sedam počeo sam svake minute gledati na sat. Postao sam napet i razdražljiv. Ni sam ne znam kako, odjednom sam postao svjestan kako sam čuo dvije primjedbe u vezi s Crofieldovim slučajem, koje su bile u međusobnoj suprotnosti. Masterson je na sastanku u Tonejevoj kancelariji spomenuo kako je za vrijeme domjenka razgovarao s Crofieldom. Dok sam ja bio tamo, nije se ništa slično dogodilo. Nasuprot, bio sam zapazio kako se Masterson trudio da se Crofieldu miče s puta. A, nakon što sam udario Crofielda, gosti su, kao što je Cherrie Angelo tvrdila, jedan za drugim nestajali, dok je Crofield pijan ležao na kauču. Cherrie je, kao što je policija izračunala, otišla deset minuta prije jedan sat. Kad je Masterspn mogao razgovarati s Crofieldom? Očito, tek nakon što su svi gosti otišli, uključujući tu i
Cherrie Angelo. Ali, pošto je Cherrie Angelo otišla zadnja, Masterson se vjerojatno kasnije vratio Crofieldu! Htio sam odmah nazvati Mastersona, ali mi je tada nešto bolje palo na um. Potražio sam telefonski broj Florence Bailey i nazvao. Pet puta je zazvonilo prije nego sam začuo Florencin glas: – Da? – Ovdje Steve Blake. Nadam se da vas ne smetam, Florence? – Ne... – Ova je mala riječ zazvučala oklijevajuće i sumnjičavo. – Htio sam samo nešto pitati. Radi se o Crofieldu. Htio bih znati točno vrijeme kad se gospodin Masterson još jednom vratio u Crofieldov stan. – Mislim da je to bilo... – prestrašeno je zašutjela. – Nastavite, važno je! – Varate se! – kriknula je Florence. – Gospodin Masterson nije se više vraćao Crofieldu. Dopratio me, malo smo razgovarali pa je otišao kući. – Lažete, Florence!
– Ne, ne lažem! – spustila je slušalicu. Neko sam vrijeme uzbuđeno hodao gore-dolje po sobi. Sada sam znao: Masterson je još jednom 'otišao Crofieldu! Morao sam odlučiti što ću sada poduzeti... Nazvati Martina ili pričekati do sutra i... 11.
Trgnuo me poziv iz interfona. Pola osam! Posve sam zaboravio na svog posjetitelja. – To sam ja, gospodine Blake – čuo sam bezbojan muški glas. – mogu li doći gore? – Svakako... Stan 3 A... Dođite dizalom... Otvorio sam vrata stana i slušao kako dolazi dizalo. Zaustavilo se na mojem katu. Vrata su se otvorila, pojavio se moj posjetitelj. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to čovjek koji je došao u moju kancelariju prvog dana kad je Crofield počeo raditi. Čak sam se sjetio da se zove
Nelson, a njegova žena Alice... – Nisam niti pomislio da biste to mogli biti vi – rekao sam. – Ali, sjećate me se, zar ne? – Da. Uđite Nelsone. U sobi za dnevni boravak sjeo je na rub stolice i nesigurno me promatrao. – Dakle, što ste mi htjeli ispričati, Nelsone? Grčevito se smiješio. – Gospodine Blake, znam nešto u vezi slučaja Crofield... – Zašto s time dolazite upravo k meni? Slegnuo je ramenima. – Drugog nikog ne poznajem. – Zašto niste otišli na policiju? – Ne, ne, hvala. Znate i sami kakvi su pajkani. Čovjek im nešto ispriča i onda se nađe u nevolji. Nemojte mi niti spominjati policiju! – Htjeli biste prodati vašu informaciju, zar ne? – Ne biste to smjeli tako nazvati, gospodine Blake. Jasno, dobro bi mi došlo nešto novaca. Mislim da vi
imate smisla za pravdu. To sam već onda primijetio. Nadam se također da biste htjeli žrtvovati neku sitnicu za trud i izgubljeno vrijeme... znate? – Što ako sada nazovem policiju? – Ništa. Jednostavno bih rekao pajkanima da lažete. Jasno, oni bi mi mogli praviti neprilike, ali bi me ubrzo morali pustiti. I tada nitko ne bi imao ništa od toga što znam... Vidite, na sve sam mislio... – Lijepo. A, koliko očekujete? – Oh, mislim da bi pedeset dolara zadovoljilo obje strane.. Slučajno sam došao do tog podatka, ali... –U redu. Nemam gotovine, ali ću vam napisati ček. – Fino, gospodine Blake – protrljao je ruke i počeo: – Dakle, znate da se taj Crofield povlačio s mojom ženom i da sam, onda, s njime razgovarao. Tada je to završilo, te je između mene i Alice opet bilo sve u redu. Nismo više tu stvar niti spominjali. Ipak bih se ponekad noću sjetio kako
me je prevarila. Tada ne bih mogao zaspati. Morao sam se obući, izići i hodati sve dok se ne bih smirio... Ponekad sam u tim noćima išao sve do kuće u kojoj je stanovao Crofield. Želio sam ga opaziti kako se vraća kući, a istodobno mi se gadila i sama pomisao da ću ga vidjeti... Prošle subote bila je opet takva noć. Alice se sa mnom posvadila, ne zbog Crofielda, ona mi uvijek nešto prigovara. Kad sam legao, osjećao sam se bijedno i sve lošije. Obukao sam se i izišao. – Grčio je ruke. – Opet sam otišao do Crofieldove kuće... Ovaj put sam ga jako želio vidjeti... – U koje je to doba bilo? – zapitah. – Kad sam došao tamo? – razmišljao je. – Malo iza dva, možda oko četvrt tri. – Je li padala kiša? – Da... To jest, nije... Najprije nije padala, ali se kasnije spustila. Stajao sam nasuprot njegove kuće i gledao u njegov stan. Svjetlo je gorjelo, ali su na prozorima bile zavjese pa nisam nikoga mogao
vidjeti. Uto se dovezao veliki crni automobil i zaustavio pred Crofieldovom kućom. Da, u tom sam trenutku primijetio da je počela padati kiša... Iz automobila je izišla neka djevojka i zastala dok nije navukla kapuljaču... Tada je otrčala u kuću i... – Je li u automobilu bio još netko? – Da, neki čovjek. On je sjedio iza volana. Ali, nisam mu mogao raspoznati lice, jer je sada kiša pljuštala. Promatrao sam Crofieldov prozor i, što da vam kažem, odjednom sam iza zavjesa ugledao djevojčinu sjenu! – Sjenu djevojke koja je izišla iz automobila? Kako možete biti uvjereni u to? – Zato što je još uvijek imala kapuljaču na glavi. Mogao sam to dobro zapaziti, promatrajući je kako se miče iza zavjese. Četiri ili pet minuta kasnije istrčala je iz kuće, ušla u automobil i nestala! Pažljivo me je pogledao. – Dakle, gospodine Blake, ne vrijedi li ovo obavještenje malo sitniša?
– Hm... Znate li još nešto, Nelsone? Značajno je kimnuo, izvadio novčarku, a iz nje izvukao komadić papira. – Ono najvažnije... registarski broj automobila... – Kako ste ga uspjeli raspoznati? Kiša je tako padala da niste mogli vidjeti lice čovjeka iza volana? – Kiša je počela padati kad je. automobil stigao. Pljusak je bio jak, ali i kratkotrajan, razumijete li? Isto je tako brzo prestao, kao što je i počeo. Kad je djevojka istrčala iz kuće, kiša više nije padala. A trčala je tako žurno, da mi se učinila sumnjiva. Zato sam požurio na cestu i stigao vidjeti broj, upravo kad je auto kretao. Prava, dugotrajna kiša počela je padati tek kad sam se vraćao kući. – Vidim da ste se dobro potrudili, Nelsone. – Zar se vi ne biste potrudili? – začudio se. – Kad sam ugledao djevojku kako trči u kuću, bio sam napet poput strune. A tek
kad je izišla! I vi biste primijetili da nešto nije u redu! Usred noći trči u stan nekog muškarca, a drugi je čeka s uključenim motorom! U svakom slučaju, kad sam u nedjelju slušao vijesti, znao sam da sam postupio pravilno. – Zacijelo, Nelsone. Hoćete li mi dati broj ? – Da! A ček? – U redu! – Izvadio sam čekovnu knjižicu i napisao ček. Spremio ga je u džep i pružio mi papirić s prilično malim brojem. Sjetio sam se kako je nekim bogatim obiteljima u Chicagu stalo da njihova kola imaju brojeve što su ih bili dobili prvi automobili. – Vrijeme je da odem – rekao je Nelson. – Sutra rano idem na pogreb. – Crofieldov? – Da. Vjerujem da je ugodno gledati kako stavljaju u zemlju onog koji ti je zaveo ženu! Odveo sam ga do vrata i on je otišao. Zapalio sam cigaretu i razmišljao tko bi mogla biti djevojka koja je te noći, upravo oko četvrt tri,
posjetila Crofielda. Sudeći po automobilskom broju i čovjeku za volanom, mogla je to biti Alexia Smedley. Jasno, mogla je biti i kakva neznanka, za koju se dosad nije niti znalo. U svakom slučaju, sada je bilo sigurno da je osim Carol i mene još dvoje ljudi dolazilo u Crofieldov stan nakon završetka domjenka: djevojka koju je vidio Nelson, te Masterson... Još jednom sam te večeri začuo zujanje interfona. – Ovdje Masterson, Blake. Htio bih razgovarati s vama. – Dođite gore! Florence očito nije dugo oklijevala da li da ga obavijesti o našem telefonskom razgovoru. Minutu kasnije ušao je u moj stan. Odsutno mi je kimnuo i odmah sjeo, a da uopće nije skinuo šešir. Teško je disao, ruke su mu drhtale. Ponudio sam mu viski. – Ne, hvala, Blake. Došao sam samo da malo razgovaram s vama. Kako znate da sam još jednom bio u Crofieldovu stanu?
– Florence mi je ispričala. – Ne, znali ste to već kad ste je nazvali. Kako ste saznali? Objasnio sam mu da sam to zaključio iz njegovih vlastitih riječi izgovorenih u Tenejevoj kancelariji. – Što ćete sada učiniti, Blake? Jeste li to već nekom ispričali? – Nisam, i ne znam što ću učiniti. Zasad jedino želim čuti što ćete vi o tome reći. Promatrao me pogledom koji uopće nisam mogao odgonetnuti. U njemu je bilo molećivosti, ali i prijetnje. – Prije nego prijeđem na to, Blake, moram vam ispričati nešto o sebi i Florence, čuo sam ono što sam već ranije doznao od Carol. Zakleo se kako je njegova veza s Florence samo prijateljska. Uostalom, kako bi prema njoj, koju je poznavao još kao dijete, mogao gajiti nešto drugo osim očinskih osjećaja? Osim toga, suviše voli svoju bolesnu ženu, a da bi je mogao pozlijediti. – Sve to mogu vam vjerovati, Mastersone, ali
me se ne tiče. Svatko može činiti što želi a ja se za to neću brinuti sve dok se ne počne ticati i mene. Nisam se dosad brinuo za vašu vezu s Florence i ne želim imati nikakvo mišljenje o njoj. Ali, Carol Reed je preko glave upletena u taj slučaj ubojstva. To je jedini razlog zašto se zanimam za vaše privatne stvari. – Lijepo – progunđao je Masterson i počeo pričati kako se Crofield pokušao približiti Florence, ne zato što mu se dopadala, već samo da bi je prestrašio i natjerao nju i njega u očajanje. Prijetio se kako će jednog dana prići bolesničkoj postelji Henriette Masterson i reći joj takozvanu istinu. – Oh, to bi ubilo jadnu Henriettu! ;– očajnički je rekao Masterson. – A on je zadovoljavao svoju sadističku želju za mučenjem, gledajući Florence i mene kako strepimo! Kasnije je izišlo na vidjelo da je Crofield imao točno razrađen plan mučenja i nije postupao nagonski i prema
trenutnom hiru. U subotu poslije podne nazvao je Florence i najavio joj da će u nedjelju izvršiti svoju namjeru. Zbog toga sam poslije domjenka otišao k njemu sa željom da ga pokušam odgovoriti. – Je li bio još živ kad ste ušli u njegov stan? – Da, nešto malo poslije jednog sata bio je još živ. Sam je otvorio vrata i ponašao se poput luđaka zato što su svi otišli... uključivši i onu kurvu. Cherrie. Ali, bio je suviše pijan a da bi mogao razumjeti i jednu riječ. Samo je proklinjao sve koji su mu bili u gostima. Na kraju me izbacio van. – Kako ste dugo bili u njega? – Ni pet minuta – uvjeravao me Masterson i ispričao kako je slijedećeg jutra iz radio-vijesti u deset sati, doznao da je Crofield ubijen. Odmah je nazvao Florence i rekao joj neka ništa ne kaže policiji o njegovom kasnijem posjetu Crofieldu. U suprotnom bi slučaju novine mogle
objaviti podrobnosti koje će ubiti Henriettu. – Što ćete sada učiniti, Blake? – bojažljivo me zapitao, ali su mu oči pri tom čudno zasvjetlucale. Jedino pravilno bilo bi odmah nazvati Martina i upoznati ga s Mastersonovom pričom. Jedino pravilno? A što ako je Masterson govorio istinu? Tada obavještavanje policije ne bi dovelo ni do čega drugog, osim što bi stanovite novine kojima je jedino do senzacije, ponižavale Mastersona, njegovu ženu i Florence Bailey. – Zasad ću se ponašati kao da ništa ne znam. Ali, ako bude nužno, morat ću govoriti, Mastersone. – Razumijem. Nekoliko je trenutaka gledao preda se, a onda oštro rekao: – Ako vas sada ubijem, Blake, nitko neće znati da sam još jednom bio u Crofieldovu stanu. Sledio sam se. – To ne bi bilo mudro. – Kakvog ima smisla biti mudar? Svi pokušavaju biti
pameti, a sve je samo zbrka od početka do kraja! – Odlučno je ustao i zarinuo obje ruke u džepove ogrtača. Naši su se pogledi sreli. Znao sam kakve mu misli kruže glavom. Konačno je polagano izvukao desnicu iz džepa i pritisnuo je o čelo. – Bili ste pristojni, Blake. Više nisam smio očekivati. Ni od koga ne bih mogao očekivati više. Kimnuo mi je, zamišljeno otišao u predvorje, otvorio kućna vrata i izišao. Tek kad sam začuo otvaranje vrata dizala, trgnuo sam se iz ukočenosti. Čelo mi je bilo orošeno znojem, srce mi je uzbuđeno kucalo. Ronald Masterson je mogao biti ubojica! Gledao sam nekoliko trenutaka u oči čovjeku koji je bio spreman izvršiti umorstvo! Osim toga, primijetio sam da je u džepu ogrtača imao revolver! Kad sam se sabrao, počeo sam razmišljati: jesam li uopće smio obećati Mastersonu da ću zasad šutjeti o njegovom posjetu Crofieldu. Svakako, ukoliko
je govorio istinu! Ali, u suprotnom slučaju? Pokušao sam zaboraviti Mastersona i misliti na Nelsonovu priču. Registarski broj! To je bio trag koji sam morao slijediti. A pri tom mi je mogao pomoći Jonathan Sloan, agent osiguravajućeg društva kojem je doprlo do uha da namjeravam kupiti dobro očuvan auto. Od tada mi se javljao svaka dva-tri dana. Nazvao sam ga i ispričao mu tobožnju malu nezgodu što mi se dogodila parkirajući posuđeni automobil. – Na žalost, nisam mogao čekati dok dođe vlasnik parkiranog automobila. Zapisao sam broj i... – Oh, samo mi kažite broj i odmah ću se raspitati kako se zove vlasnik 12. 12.
Prešutjet ću kako sam mučno proveo ostatak večeri i noć. Ujutro sam pozvao Sloana.
– Naravno, gospodine Blake – vedro je rekao. – Imam traženi podatak: Radi se o crnom cadillacu čiji je vlasnik stanoviti Norman Bakewell, High Street 724, Chicago – Glencoe. Jeste li zapisali? Nisam morao bilježiti. – Sjajno! Mnogo vam hvala, gospodine Sloan. Kad še budem htio osigurati, mislit ću na vas. Zamišljeno sam spustio slušalicu. Dakle, bio je to ipak Norman Bakewell, zaručnik Alexije Smedley. Djevojka je otišla u kuću, a on ju je čekao pred kućom. To sam i pretpostavljao... Najprije sam morao obaviti hitan posao za tiskaru. Zbog toga je već bilo deset sati kad sam nazvao Alexiju. Javio se muški glas: – Da? – Htio bih razgovarati s gospođicom Smedley. – Tko je tamo? – Steve Blake. Hoćete li reći gospođici Smedley da je važno? – Ovdje Norman Bakewell, Blake. Alexia ima puno posla. Putuje poslije
podne u New York. Poručit ću joj... – Htio bih razgovarati s njom osobno... – Već sam vam rekao da neću dozvoliti da se uplićete u naše stvari! Možda nisam bio dovoljno jasan. – Molim vas, recite Alexiji da želim trenutak razgovarati s njom – mirno sam ponovio. – Neću! Srećom, ne moramo više imati posla s ljudima poput vas. – Lijepo – spustio sam slušalicu. Uzeo sam rukopis za tiskaru, rekao u prijavnici da me neko vrijeme neće biti i spustio se u prizemlje. Taksijem sam se odvezao najprije u tiskaru, a onda Alexiji. Alexia je stanovala u vrlo otmjenoj vili. Morao sam se dobro namučiti prije nego me je vratar pustio u kristalnim ogledalima ukrašeno dizalo. Gore mi je vrata stana otvorio Norman Bakewell. – Zar vi, Blake! Očito me niste razumjeli! Alexia vas ne želi vidjeti, niti razgovarati s vama. A ni ja!
– Samo se smirite, Bakewell. Stvar je neobično važna, inače, ne bih bio ovdje. Učinili biste dobro da sada ne gubite vrijeme! – Imamo goste, Blake – zasiktao je. – Osim toga, Alexia se mora pripremiti za put... Ne bismo htjeli s vama razgovarati kada čak i ne bi bilo toga. – Slušajte, Bakewell! – oštro sam rekao. – Znam da ste se vi i Alexia, u noći kad je Crofield bio ubijen, još jednom, oko četvrt tri, dovezli do njegove kuće te da je Alexia tada bila u njegovu stanu. O tome želim razgovarati s vas dvoje. Ukoliko nemate vremena, otići ću na policiju. Njegovo je reagiranje gotovo izazvalo saučešće u meni. Problijedio je poput krede i počeo drhtati. – Odakle to znate? – jedva je promucao i ogledao se oko sebe. – Netko vas je vidio i zabilježio broj vašeg automobila. – Zna... zna li policija za to?
– Još ne. A sada otiđite po Alexiju... – Jasno. Uđite, molim vas! Zatvorio je vrata i rukom mi pokazao naslonjače pored niskog stolića u predvorju. – Sjednite, molim vas. Idem po Alexiju... Tek što sam zapalio cigaretu, Bakewell se vratio s Alexijom. Grčevito se smiješila, a Bakewell joj je šapnuo: – Tako, to je on. Sad mu ispričaj svoju lijepu priču. Pružila mi je ruku. – Sjednite, molim vas, gospodine Blake. Norman mi je nagovijestio da donosite loše vijesti. – Još ne znam koliko su loše. Zavisi o tome što ćete vi reći. Radi se o slijedećem: u noći kad je izvršeno ubojstvo, bili ste oko četvrt tri još jednom u Crofieldovu stanu. Policija smatra da je Crofield ubijen otprilike u to vrijeme. Alexia se polako spustila u naslonjač. Bakewell, koji je već sjedio, rukama je prekrio lice i počeo tiho kleti. Tada je spustio ruke, prezirno i s mržnjom
pogledao Alexiju i očajnički zasiktao: – Tako! Sada si nas do kraja povukla u blato! Nije dovoljno što si pisala ona luđačka pisma, ne, morala si i mene uplesti u to! Smrtno blijeda Alexija promatrala ga je poput tuđina. Pokušala je nešto reći, ali nije mogla izustiti ni riječi. Bilo mi ju je žao. – Da... da... – jedva je čujno prošaputala – u to sam doba još jednom otišla u njegov stan. – Je li još bio živ? – Ne – nije... Ležao je pokraj bara... Bio je mrtav. – Jeli s njime bio još netko? – Bio je sam. Ali, bila sam samo u jednoj sobi. Ono što je rekla zvučalo je iskreno. Pokušao sam to uskladiti s onim što sam već znao. Kad je Carol telefonski razgovarala s Crofieldom, otprilike deset minuta iza dva, on nije bio sam. Čula je njegove riječi i metke. Konačno, slušalica je bila spuštena na viljušku, beset minuta iza dva sata... Odmah zatim, oko četvrt tri, dakle pet minuta
kasnije, Alexia je stigla u stan. Tvrdila je da je Crofield bio mrtav i sam. Doduše, možda Carol nije točno navela vrijeme, a ni Nelson. Oboje nisu gledali na sat, samo su ocjenjivali vrijeme. Prema tome, razlika je u vremenu mogla iznositi od četiri ili pet minuta. Osim toga, dok je Alexia bila u stanu, ubojica se mogao kriti u nekoj drugoj sobi. Carol je naišla na prislonjena vrata. Zar bi ubojica nakon zločina samo prislonio vrata? Jedva! Zaključao bi ih kako bi nedjelo što duže ostalo neotkriveno. – Kako ste zapravo ušli u stan? – upitao sam Alexiju. – Imala sam ključeve – prošaputala je. – Odakle?... Crofield vam ih je dao? – Ne, nije. U predvorju je ležao svežanj ključeva. Uzela sam ih kad smo te večeri odlazili. – Zašto? – Svakako sam htjela još jednom doći u Crofieldov stan... Nije mi vratio pisma... Htjela sam ih sama uzeti...
– A kad ste otišli? Jeste li zaključali vrata? Bespomoćno me gledala. – Ne znam... Ne sjećam se... Bila sam potpuno zbunjena... – Znači, došli ste u stan i našli Crofielda mrtvog kraj bara? U međuvremenu se Bakewell malo sabrao. – Odakle vam pravo da ispitujete Alexiju? – Nemojte se uplitati! Sjetite se da bih s Alexijinom pričom morao ravno na policiju! A, što se tiče mojeg prava, u taj je slučaj upletena nedužna djevojka koja mi je vrlo draga. Izjavila je policiji da je ona izvršila zločin, kako bi zaštitila drugu osobu, onu koju je u početku smatrala počiniteljem. Želim pomoći toj djevojci da se izvuče iz neprilike. Pri tom ću biti bezobziran prema svakom tko neće sa mnom surađivati. – Dobro – jedva je izgovorio. – Nastavite pitati. – Dakle, Alexia? – pogledao sam je ohrabrujući.
– Sve ću vam ispričati – izazovno je okrenula Bakewellu leđa. – Nakon što ste vi napustili domjenak, Crofield je ležao na kauču, a ona mu užasna djevojka u crvenoj haljini brisala lice. Prišla sam kauču i zamolila Crofielda da mi vrati pisma, ali je bio suviše pijan a da bi me mogao i čuti. Postalo je besmisleno da još ostanemo, pa smo Norm i ja krenuli. Izlazeći, ugledala sam svežanj ključeva i uzela ga. Norm to nije niti primijetio. Zapravo, htjela sam tek u ponedjeljak, kad Crofield bude na poslu, otići u njegov stan i uzeti pisma. Ali, Norman je bio bijesan pa sam zatražila da me odmah ponovno od veze Crofieldu. Htjela sam se još iste noći domoći pisama, U međuvremenu sam se sjetila da je Crofield jednom spomenuo kako svoje uspomene čuva u jednoj crvenoj japanskoj kutiji. Upravo sam takvu kutiju vidjela na jednoj od polica između prozora. Norman najprije nije htio niti čuti o svemu tome i tada sam rekla da mogu uzeti taksi...
– Oh, kazao sam joj da je luda! – upao je Bakewell. – Šuti! – zasiktala je Alexia i obratila se meni. – Neću reći kako sam ga na kraju prisilila da me odveze do Crofieldove kuće. Bila sam bijesna i spremna na sve. Čak sam sa sobom ponijela teški kišobran. Odlučila sam, ako mi Crofield neće vratiti pisma, tresnut ću ga kišobranom po glavi onesvijestili ga ... Došla sam dakle gore i pozvonila. Pošto mi nitko nije otvorio, pomislila sam da Crofield još spava, ili je izišao. Otključala sam vrata i ušla. Svuda je gorjelo svjetlo. Pored bara je ležao Crofield. Odmah sam vidjela da je mrtav... Tako sam se uplašila da sam odmah htjela pobjeći. Tada sam samu sebe prisilila da ostanem. Palo mi je na um da će policija sve pretražiti i pronaći moja pisma. Našla sam crvenu kutiju, uzela je i otrčala. Dolje Sam rekla Normu da je Crofield mrtav, a on je... – Ne uplići mene u to! – izderao se Bakewell.
Alexia mi je dobacila čudan pogled i slegla ramenima. –U svakom slučaju, imate pisma? – upitah. – Da. – Nije li time ta stvar za nas završena. Blake? – ponovno se upleo Bakewell. – Crofield je bio propalica i dobio je što je zaslužio. Alexia ima svoja pisma. Zašto... – Ne zaboravite jednu mogućnost, Bakewelle! Mogućnost da je Alexia ubila Crofielda! Imala je motiv i priliku, dvije činjenice što mnogo znače policiji. – Hoćete li im to ispričati? – bojažljivo zapita Alexia. – Ne, to ne namjeravam, jer pretpostavljam da ste govorili istinu. Ako ne budem morao, neću vam praviti nepotrebne poteškoće. Ali, ne zaboravite što sam vam malo prije rekao: policija drži u zatvoru djevojku koja mi je vrlo draga i kojoj moram pomoći. Ako policija pronađe pravog počinitelja, neću vas niti spomenuti. Je li to dovoljno pošteno?
– Ja... ja ga nisam ubila – prošaputala je Alexia. – To ni ne tvrdim. Htio sam samo da znate pod kojim ću okolnostima šutjeti. Ako policija optuži tu djevojku ... ona se zove Carol Reed i moja je tajnica, kao što vjerojatno znate iz novina... Dakle, ako policija podnese protiv nje optužnicu, sve ću iznijeti na javu! Tada ću početi govoriti ... Je li jasno? – Da... i mislim da je pošteno – rekla je Alexia. *** U mojoj me kancelariji čekao Martin. Sjedio je za mojim pisaćim stolom i čitao. – Nije loša priča – rekao je pokazujući rukopis. – Drago mi je što vam se dopada. Mislite li da bismo je trebali otkupiti? – Još jednom o genijalnom privatnom detektivu! – uozbiljio se. – Htio sam zapravo razgovarati s Tonejem. Ali, on je na pogrebu. Isto tako i
Masterson i Gail Anders. Zašto vi niste otišli? Trenutak sam razmišljao ne bih li mu ipak ispričao što sam znao. Ali, tada sam odlučio da to ne učinim. Obećao sam Mastersonu i Alexiji da ću šutjeti. – Oh, imao sam hitnog posla u tiskari. – Tako – promatrao me namrštena čela. – Znate li da ste me razočarali, Blake? – A što sam učinio? – Ništa! Ovaj put se radi o tome da niste ništa učinili. Vidite, u nedjelju sam mislio da znate nešto o Crofieldovoj smrti, ali mi nećete ispričati. Osim toga, učinilo mi se da volite Carol. A vi znate da ja ne vjerujem kako je ona ubila Crofielda... uprkos priznanju. Eto, zbog svega toga sam mislio da ćete, ako vas pustim posvuda njuškati i otkriti štošta za mene... – Nešto poput privatnog detektiva u kriminalnim romanima. – Možda. Osim toga, i ja sam jednom htio biti poput nekog od detektiva iz tih
priča. Ali, imao sam smolu: čitavo društvo u Crofieldovu slučaju razlikuje se od ljudi s kojima sam dosad imao posla. S ljudima poput Toneja, Mastersona i gospođice Anders, ili s parom Alexia i Norm, ne može se postupati prema starim, prokušanim policijskim metodama. S njima treba postupati naročito je oprezno. A što. se s njima postupa opreznije, oni se bolje sjećaju kako posjeduju svoja prava. Ipak sam, sa svojim starim metodama, postigao neke rezultate. Na primjer, vjerujem da smo otkrilli tipa koji je prije nekoliko dana pucao na Crofielda. – Oh... A tko je to bio? – Beznačajan čovjek po imenu Nelson. Znate li nešto o njemu? Uspio. sam samo odmahnuti glavom. – Da, otkrili smo da je taj čovjek prilično ustrajno lunjao oko mrtvačnice u kojoj je ležao Crofield. Jasno, uvijek se pomalo brinemo za ljude koji dolaze pogledati žrtvu ubojstva.
Neki pri tom djeluju prilično sretno, a tako je bilo i s Nelsonom. Jedan ga je od mojih ljudi odveo na rutinsko preslušavanje. Pri tom mi se štošta učinilo čudnim. Išli smo i dalje i u njegovu smo stanu našli revolver u čijem je magazinu nedostajao jedan metak. Alice Nelson, njegova žena, ispričala nam je da je njezin muž dobro poznavao Crofielda. Sto mislite o tome? Bio sam vrlo zbunjen. Srećom, Martin je pričajući gledao kroz prozor. – Zvuči zanimljivo. A što kaže Nelson na to? – Baš ništa. Čini se da ima iskustva s policijom pa šuti. Zasad se nećemo naročito truditi oko njega. Ali, kladio bih se da je upleten u taj slučaj više no što bi ikad priznao. Shvaćate li sada, Blake, zašto ste me razočarali? Vi volite Carol. Prema tome, već ste odavno morali krenuti na posao. Bio sam uvjeren, da ćete nekog satjerati u škripac. – Znači, ozbiljno ste vjerovali kako ću ubojicu
tako prestrašiti da će odmah dotrčati k vama i sve priznati? – Tako nešto – podrugljivo se nasmiješio. Tada je ustao i krenuo prema vratima. – Uostalom, danas ćemo pustiti Carol na slobodu. Ova je izjava došla tako neočekivano da sam se lecnuo i zaboravio sve ostalo. – Puštate Carol na slobodu? Znači, otkrili ste nešto što ukazuje na pravog ubojicu? Ili znate čak i više . .. Da? Samo je odmahnuo glavom. – To me iznenađuje, ali puštanje na slobodu ipak znači da Carol više ne smatrate krivom? – Točno. Ne vjerujem da je ona ta za koju bismo se morali zanimati. Pitao sam šefa policije mogu li je, bez obzira na njezino priznanje, pustiti na slobodu i on je pristao. Jasno, novine će nas napasti, ali to nije važno. – Vjerujem, Martine, da postoji još neki razlog zašto ste pustili Carol...
– Možda želim vidjeti što će se dogoditi kad ona bude na slobodi ... Kimnuo mi je i izišao. Oko dva sata je zazvonio telefon. *** – Ovdje Alexia Smedley, gospodine Blake. – Glas joj je zvučao uzbuđeno. – Morala bih razgovarati s vama... – O čemu se radi? – Posvadila sam se s Normanom. Ali, ne zovem vas zbog toga. Nakon što je on otišao, malo sam pogledala pisma, znate već koja. To dosad nisam bila učinila. Bila su svezana zajedno, odmah sam prepoznala svoj rukopis. Razvezala sam ih i pri tom među njima sam našla vjenčani list. Byron Crofield je bio oženjen s nekom Eve Castairs. Poznate li nekog tko se tako zove? – Ne. Gdje je izdan vjenčani list? – Pogledat ću ovdje mi je pri ruci. Ispostavljen je u srpnju tisuću devet stotina
pedeset devete u Lincolnu, Nebraska... Nisam u tome vidio ništa naročito. Crofield nije nikada spominjao da je bio oženjen. – I to je sve? – Da, to je sve – kao da je bila razočarana što me ta vijest nije naročito uzbudila. – Ali, postoji još nešto, gospodine Blake. Odlučila sam da odem na policiju i ispričam poručniku Martinu sve što mi je poznato o tom strašnom slučaju. Više ne mogu podnijeti strah i nervozu. Ali, prije toga sam htjela s vama razgovarati i nešto vas zamoliti... – Jamačno želite da budem prisutan kad budete razgovarali s Martinom? – Da, gospodine Blake. – Dobro. Doći ću k vama. – Divno... Možete li odmah doći?... Nemojte me smatrati djetinjastom, ali bilo bi mi drago ako biste požurili... Posve sam sama. Roditelji su zajedno s poslugom otputovali u Glencoe... Nisam mogla znati da će Norman tako naglo odjuriti odavde... Sada se osjećam vrlo
neugodno u praznom stanu... – Uzet ću taksi. Spustio sam slušalicu i uzeo šešir. Tada sam pomislio da je Carol možda već došla kući. Martin je malo prije rekao da će je još danas pustiti na slobodu. Nazvao sam Carolin broj... Znak je zazvonio četiri puta i tada sam čuo tihi i bojažljivi »Da«? – Carol? – rekoh. – Ovdje, Steve. Sretan sam što si kod kuće! Pažljivo me slušaj, draga! Dogodilo se nešto što će vjerojatno sve objasniti. Moram sada odmah otići Alexiji Smedley. Idem po nju i zajedno ćemo otići poručniku Martinu. Ona mu želi ispričati nešto što on još ne zna. Osim toga, otkrila je nešto zanimljivo o Crofieldu. Slučajno se domogla njegova ženidbenog lista. Jesi li znala da je bio oženjen? Nije odgovorila, ali veza nije bila prekinuta. – Carol! – viknuo sam. – Čuješ li me?
Nije bilo odgovora, ali sam osjećao kako čujem da me napeto osluškuje. Tri ili četiri milje dalje, u Carolinu stanu, nečije je uho bilo pritisnuto o slušalicu. Ali, čije? Do mene je dopro jedva čujni uzdah. – Carol! Netko je na drugom kraju žice spustio slušalicu. Nekoliko sam trenutaka gledao u slušalicu u svojoj ruci. Nisam sigurno znao s kime sam razgovarao. Glas, tih, budan i blag, izgovorio je samo »da«... Mogao je jednako pripadati i muškarcu i ženi... Mogao je biti Carolin, ali i glas nekog drugog. Nekoliko sam minuta grčevito razmišljao, a onda sam nazvao policiju i zatražio Martins. Netko mi je rekao da poručnik Martin nije u svojoj kancelariji, ali će ga potražiti. Opet su prolazile minute. Konačno se ipak javio Martin. – Da, što je, Blake? – Gdje ste bili? – nervozno sam zapitao.
– Prao sam ruke, ako vas to smiruje. I policajci to čine. – Jeste li već pustili Carol na slobodu? – Prije jedan sat. Prva večernja izdanja već su to objavila. Zašto? – Prije jedan sat? Sigurni ste? – Jasno. Sam sam je otpratio do taksija. Rekla je da će se odvesti kući. Znači, ipak se Carol javila na telefonu. Tko zna zašto mi nije odgovarala? – Hvala, Martine. Uostalom, nadam se da ću uskoro imati nešto zanimljive za vas. Javit ću vam se... 13.
U dizalu sam odlučio da ću ipak još jednom nazvati Carol. Pokušao sam to iz telefonske govornice u predvorju, ali nisam dobio vezu pa sam postao nestrpljiv. Pokušao sam još jednom. Nitko se nije javio. Obuzela me panika.
Odjednom sam htio što prije stići Alexiji Smedley. Izišao sam na ulicu, mahnuo taksiju što je upravo prolazio i rekao vozaču adresu. Vožnja do Lake Shore Drivea trajala je oko četvrt sata, ali se meni to vrijeme činilo poput vječnosti. Dočekao me isti vratar kao i prije podne. Prepoznao me i uzeo je slušalicu prije nego sam dospio nešto reći. – Trebate gospođicu Smedley, zar ne? – Da. Recite joj, molim vas, da je Steve Blake ovdje. Nazvao je Alexijin broj. Dok je čekao vezu, smiješio mi se. Konačno je, ne skidajući slušalicu s uha, rekao: – Na žalost, gospođica Smedley kao da nije ovdje. Hoćete li joj ostaviti poruku? – Mora biti ovdje. Telefonirala mi je prije jedva pola sata. Vratar je još neko vrijeme čekao, a tada je spustio slušalicu:
– Žao mi je, gospodine, ali nitko se ne javlja. Morate znati da je gospođica Smedley namjeravala otputovati... – Znam. Pokušajte, molim vas, još jednom... Učinio je to. Nakon pola minute, još uvijek sa slušalicom na uhu, rekao je: – Možda je gospođica Smedley na trenutak izišla i uskoro će se vratiti. – Zabrinjava me što se gospođica Smedley ne javlja. Imate li ključeve njezina stana? – Naravno, gospodine. Ali, ne smijem ih nikome dati. – Možete li sa mnom gore. – Ni to ne smijem, gospodine. – Ovdje zacijelo postoji upravitelj zgrade. Pozovite ga, molim vas. Nevoljko je pritisnuo dugme na zidu. – Gospodin Blake želi razgovarati s gospodinom Nevinsom. Gotovo u istom trenutku pojavio se čovjek srednjih godina.
– Što mogu učiniti za vas, gospodine Blake? – Imam hitan i važan sastanak s gospođicom Smedley. Obećala je da će me čekati. Sada se iz njezina stana nitko ne javlja. Bojim se da se nešto nije dogodilo. – Što bi se to na primjer moglo dogoditi, gospodine Blake? – Kako bih to mogao znati? Možda se gospođica Smedley okliznula u kupaonici ili tako nešto. Mislim da bismo morali pogledati u njezin stan. Na čelu gospodina Nevinsona pojavile su se bore. – U redu. Pogledat ćemo. Šutke smo se odvezli dizalom. Gospodin Nevinson je pozvonio i malo pričekao. Zatim je zabrinuta lica otključao stan i oklijevajući prekoračio prag. Slijedio sam ga kroz predvorje u sobu za dnevni boravak. Tu je zastao i sladunjavim glasom pozvao: – Gospođice Smedley. Ovdje Nevinson. Gospodin
Blake bi želio razgovarati s vama. Nije bilo odgovora. Polutamna je prostorija djelovala obeshrabrujuće. Gospodin Nevinson mi je pogledom pokazao jedna vrata i krenuo da ih otvori. Iza njih je bila blagovaonica. Ispružene glave provirio je unutra. – Nema nikoga – glas mu je zvučao šuplje. Nervozno mi je mahnuo i požurio kroz blagovaonicu, u hodnik. Tamo je zastao pred jednim vratima. – Spavaća soba – šapnuo mi je i pokucao. – Ni ovdje nema nikoga – rekao je nakon što je po drugi put pokucao. Otvorio je vrata i oprezno zavirio unutra. – Ne, nema nikoga. Prazna je bila slijedeća prostorija, a i kupaonica. Nevinson pokaže pokretom glave: – Tamo su prostorija za doručak, kuhinja i soba za poslugu. – Pogledat ću – otvorio sam dvokrilna vrata i ušao u prostoriju za doručak. Druga vrata prostorije kao da su vodila u kuhinju.
Kad sam ih pokušao otvoriti, osjetio sam otpor. Nešto je meko i teško ležalo iza vrata. Nevinson, koji je čekao na ulazu, brzo mi priđe. Tik iza sebe čuo sam njegovo uzbuđeno disanje. Kad sam vrata pritisnuo malo jače, toliko su se otvorila da sam mogao progurati glavu i pogledati u kuhinju. Na prvi sam pogled zaključio što je izazvalo otpor. Začudo, nisam se uplašio a niti iznenadio kad sam Alexiju ugledao kako leži poput odbačene lutke, staklenastih očiju, lako otvorenih usta, užasnuta izražaja lica. Činilo mi se da ništa drugo nisam niti očekivao. Zašto je bilo tako, nisam znao. Imala je na sebi istu sivu haljinu kao i prije podneva. Iz desne je strane njezina vrata virio držak rezača za led. Sasvim sam svjesno, kao što je to tipično za stanovite trenutke vrhunske psihopatske napetosti, prihvatio da rezač za led sa svojim kromiranim drškom spada u isti pribor kao i otvarači za
čepove i pivo, te različite žlice što su zajedno s dvije prazne čaše i posudom za led, ležale na pladnju usred kuhinjskog stola... Vidjelo se iznenađujuće malo krvi... Iza mene je Nevinson zastenjao. Ovako kako je stajao, mogao je vidjeti samo Alexijine noge. Stao sam u stranu i pokretom glave ga pozvao neka pogleda u kuhinju. Učinio je to i odmah ustuknuo natrag. Lice mu jc odjednom pozelenjelo. – Morao bih nazvati policiju – rekao sam. Nevinson je grčevito kimnuo. – Da, morate. Policija mora biti odmah obaviještena. Ona je ... ona je ubijena, zar ne? – Da. Otišao sam u blagavaonicu gdje sam bio opazio telefon. Nevinsom me je pratio i uzbuđeno disao. Ovaj put je prošlo manje od pola minute prije nego sam dobio Martina na telefon. – Ovdje, Blake – rekoh.
– Lijepo, što imate za mene? – Na žalost, ne ono što sam mislio... – Bilo mi je teško sabrati, se i misli pretvoriti u riječi. – Nalazim se u stanu Alexije Smedley. Djevojka je ubijena. Kratko je vrijeme vladala tišina. Tada sam čuo Martinov glas: – Alexia Smedley je djevojka iz visokog društva, zar ne? – Točno. – Izvodite lijepe stvari, Blake. Ostanite tamo i nemojte ništa dirati. Dolazim odmah. Kad sam spustio slušalicu, primijetio sam da mi ruke drhću. Nevinson se progurao do mene i posegnuo za slušalicom. – Moram obavijestiti portira – rekao je i pri tom me pogledao, kao da mu je potrebno moje odobrenje. Kad je dobio vezu, otišao sam u prostoriju za doručak i toliko odgurnuo vrata da sam mogao ući u kuhinju. Pri tom sam morao prekoračiti Alexijino tijelo.
Vanjska su vrata kuhinje bila otvorena. Iza njih se vidjelo stubište ulaza za poslugu. Tim je putem ubojica vjerojatno došao i kasnije otišao. Pokraj Alexije ležala su tri pisma. Iz blagavaonice je jasno dopirao Nevinsonov glas. Uzeo sam pisma i brzo zaključio da su ona što ih je Alexia pisala Crofieldu i onda ih onako očajnički zahtijevala natrag. Crofieldov vjenčani list što se prema Alexijinim riječima nalazio uz pisma, nisam našao. Slušajući Nevinsonov glas, na brzinu sam pročitao pisma. Kad sam završio, ogledao sam se unaokolo. Na zidu pokraj električnog štednjaka našao sam ono što sam tražio: zaklopac uređaja za spaljivanje smeća. Razderao sam pisma u komadiće, otvorio zaklopac i bacio ih unutra. Vratio sam se u blagovaonicu gdje je Nevinson upravo spustio slušalicu. Djelovao je potpuno slomljeno.
– Sada možemo jedino čekati – rekao sam tek toliko da nešto kažem. – Tako je, gospodine Blake. Sjeli smo na stolice. Nisam osjećao nikakvu grižnju savjesti zbog toga što sam uništio Alexijina pisma. Niti su bila važna, niti zanimljiva. Alexia je strepila pred pomišlju da bi mogla biti objavljena. Sada ta mogućnost više nije postojala. Uostalom, bila su to djetinjasta pisma, svakako ne onako opasna kako je to smatrala Alexia. Šutke smo sjedili sve dok nije odjeknulo zvonce. – Evo ih! – kliknuo je Nevinson i istrčao van. Uspio sam zapaliti novu cigaretu prije nego je ušao Martin, ozbiljan i odlučan, u pratnji nekoliko detektiva u građanskom odijelu i jednog u uniformi. – Dobar dan, Blake! Gdje je ona? Rekao sam mu i on je otišao s detektivima u kuhinju. Onaj u uniformi me pogledao bez ikakva zanimanja i pošao u predvorje gdje je stajao Nevinson.
Nakon nekoliko minuta Martin se vratio, sjeo nasuprot meni i zapitao: – Dakle, što znate o tome. Blake? – Zapravo, ništa. Imao sam sastanak s Alexijom. Namjeravala je nakon toga doći k vama, a ja sam po njenoj želji trebao tome prisustvovati. Kad sam došao, nije se odazvala na vratarev telefonski poziv. Tada sam se s upraviteljem kuće odvezao dizalom ovamo gore. Našli smo je tamo gdje je sada. – Upravitelj je bio prisutan kad ste je našli? – Da. – Hm... Martin je neko vrijeme gledao preda se, a onda je doviknuo: – Mac, dođi malo ovamo! Uniformirani policajac je ušao i s mnogo očekivanja promatrao Martina. – Sakupit ćeš sve ljude iz Crofieldova slučaja, Mac, i dovesti ih ovamo. Znaš koga sve, imaš popis. Odvezi se najprije u stanicu. Neka ti tamo dadu tri-četiri, prazna naloga za' hapšenje, ukoliko bi netko
pravio poteškoće. I, požuri! Nemoj sve obavljati sam, uključi i patrolna kola! Ti ćeš samo rukovoditi pothvatom, jesi li razumio? Nakon što je policajac izišao, Martin je otišao u predsoblje, izmijenio nekoliko riječi s Nevinsonom i poslao ga van. Tada se vratio, sjeo i upitao: – Sto mi je Alexia htjela ispričati, Blake? – Nešto o slučaju Crofield. – To sam i očekivao. Ali, što? Pokušao sam strelovitom brzinom promisliti što bih mu mogao ispričati. Nije znao za pisma kao ni to da je Alexia nakon domjenka ponovno otišla po njih. Isto tako nije znao da sam se ja vratio u Crofieldov stan po Carol. Palo mi je naime nešto na um i o tome sam morao još malo razmišljati. Nekoliko okolnosti koje su do sada postojale same za sebe, kao da su se počele povezivati. Valjalo ih je brižljivo ispitati, jer ako se moje pretpostavke pokažu kao točne, mogao bih
odgonetnuti tko je ubio Crofielda i Alexiju. – Alexia je neko vrijeme dobro poznavala Crofielda – oprezno sam počeo – i napisala mu je tri prilično nezgodna pisma. Kad je prijateljstvo prošlo, zamolila je Crofielda da joj vrati pisma. Najprije nije htio o tome niti čuti, ali joj je kasnije obećao da će joj ih dati na domjenku. Međutim, tada se napio, pa je Alexia morala otići bez pisama. Nekoliko sati kasnije vratila se u Crofieldov stan. Martinov se izražaj promijenio. – I sto se dogodilo za vrijeme tog posjeta? – ljutito je zapitao. – Ništa. Kad je Alexia ponovno došla u njegov stan, Crofield je već bio mrtav. Potražila je svoja pisma i otišla. – Gle, odjednom obilujete zanimljivim podacima! – zarežao je Martin. – Kako ste to doznali, Blake? – Nelson mi je ispričao... – Sada sam ga izvijestio o Nelsonovim posjetima u uredništvu i u mojem stanu, o razgovoru s Alexijom i
Normanom, kao i o mojoj odluci da neko vrijeme o tome šutim. – Do vraga, ovo je zaista vrhunac! Gospodska djevojka još jednom odlazi u Crofieldov stan, a njezin je zaručnik čeka dolje u automobilu! Alexia dolazi gore, nalazi mrtvog Crofielda, traži pisma i gubi se! – Tako mi je ispričala. – A što site vi htjeli ispričati meni? – Upravo to! Da je još jednom otišla u Crofieldov stan i našla ga mrtvog. – A gdje su pisma? Najprije sam htio reći da ne znam, ali sam onda, promijenio mišljenje. – Spalio sam ih. – Spalili ste ih, je li? Došli ste ovamo, našli dokazni materijal što bi nam pomogao pri razjašnjenju dva ubojstva i spalili ga! Ustao je i stajao preda mnom strahovito bijesan. – Pisma nisu imala nikakve veze s Crofieldovom smrti – rekoh. – Bila su to glupa, sentimentalna pisma zaljubljene guske. Novine bi
ih s užitkom objavile. Spalio sam ih da se to ne dogodi. – Vi ste tužilac, porota i sudac u jednoj osobi, je li? Vi odlučujete što je važno, a što nije, vi uništavate dokazni materijal! Imam sada dovoljno razloga da vas otpremim iza rešetaka, Blake, sve dok taj slučaj konačno ne bude jasan. Znali ste da se Nelson one noći kad je Crofield ubijen vucarao oko njegove kuće, ipak ste šutjeli! S tim bismo obavještenjem mogli izvršiti pritisak na Nelsona. Ipak, priznao je da je nekoliko noći ranije pucao na Crofielda. Ali, kako je, do vraga, mogao ubiti Alexiju Smedley, kad je u zatvoru? – Vjerujete li da je oba zločina izvršio isti ubojica?... Martin je još trenutak stajao preda mnom, a onda je prišao prozoru i zagledao se van. Kad se okrenuo, s njegova se lica izgubio mračni izražaj. Bio je bolje raspoložen. – Čini se da je ubojica stražnjim stubištem ušao u kuhinju, uzeo sa stola rezač za led i zarinuo ga u Alexijin
vrat. Rezač je jamačno stajao na stolu pored ostalog pribora. Nakon ubojstva, zločinac je istim putem pobjegao. – Zar kroz stražnji ulaz može u kuću ući svatko? – Da. Stubište završava u podrumu, ispred ulaza za opskrbljivače. Taj je izlaz zaključan samo noću. Danju tim putem u kuću ulaze mljekari, pekari i ostali. Vratar ne može vidjeti stražnji ulaz, njegova je dužnost samo da se brine za prednji ulaz. Čovjek s lošim namjerama ne treba imati mnogo hrabrosti da tim putem uđe u kuću. – Neko je vrijeme šutio. – Mogli biste sada otići u spavaću sobu i tamo pričekati dok se ne sakupi čitavo društvo. – Način, na koji je to rekao, zvučao je, obzirom na okolnosti, prilično prijateljski. – Dobro – ustao sam i slijedio ga u spavaću sobu. – Sjednite – rukom mi je pokazao svi* lom presvučenu stolicu. – Doći ću po vas kad bude potrebno.
Izišao je i zatvorio za sobom vrata. 14.
Bio sam sretan što sam neko vrijeme mogao ostati sam i mirno razmišljati. Nakon što se ustanovilo da je Nelson, nekoliko noći prije Crofieldova ubojstva pucao na njega, vjerovao sam da pouzdano znam tko je ubio Crofielda i Alexiju Smedley. Nelsonovo mi je priznanje predstavljalo veliku pomoć. No, još je uvijek postojalo nekoliko protuslovlja i ne jasnoća koje su morale biti riješene i svrstane. Još sam jednom dobro promislio o svakoj pojedinosti. Pola sata kasnije Martin je ušao u sobu. – Svi su ovdje... Domjenak može početi... Slijedio sam Martina u prilično pretrpanu blagovaonicu. Pokraj svakih vrata stajao je uniformirani policajac. Tone, Masterson i Gail Anders stajali su pokraj kamina, Florence Bailey je,
blijeda i zbunjena, sjedila na stolici iza Mastersona. Troje iz New Yorka, Dawn Sorell, Max Ringol i Daryl Westman, izabrali su stolice u jednom uglu. U drugom je uglu pokraj jednog od širokih prozora sjedio Bakewell, odsutna izražaja lica. Nije mi bilo jasno je li mu Martin već ispričao što se dogodilo Alexiji. Carol je sjedila posve sama na počivaljci. Bila je blijeda i bez snage, djelovala je gotovo prozirno. Moja je pojava izazvala sveopće iznenađenje. Gail mi se nesigurno nasmiješila, Tone mračno kimnuo, Masterson podignuo obrve i obdario me pogledom što je mogao značiti sve moguće. Gledao sam u Carol, ali je ona gledala u zemlju. Nije niti primijetila moj dolazak. Vrata se otvore a policajac uvede Cherrie Angelo. – Čemu sve ovo? – zapita ona Martina. – Imam posla. Kako ću raditi ako me pajkani izvuku iz kreveta.
– Tvoj ti posao neće pobjeći, još ćeš uvijek stići pravodobno – suho odgovori Martin. Učini nekoliko dugih koraka, zastane u sredini sobe, redom pogleda sve prisutne i počne: – Dao sam vas dovesti ovamo, jer je ovdje, u svojem stanu, prije otprilike jedan sat, ubijena Alexia Smedley. Htio bih doznati gdje je svako od vas u to vrijeme bio. Dok je govorio, promatrao sam prisutne. Norman Bakewell se nije niti pomaknuo, niti se promijenio izražaj njegova lica. Znači, Martin mu je već rekao. Tone je kliknuo: – Zaboga! – Zvučalo je pomalo teatralno, ali i pristojno i kultivirano. Masterson je problijedio, dok je Florence počela plakati. Gail je prišla Florenci, sagnula se i stavila joj ruku oko ramena. Ni ona nije djelovala čvrsto. Daryl Westman je očito bio prestrašen. Dawn Sorell i Max Ringold su se trenutak pogledali, a onda
zagledali u mene. Dawn je tako obuzela znatiželja, da je jedva mogla mirno sjediti. Cherrie Angelo je stajala tako da je nisam mogao vidjeti. Carol je sjedila nepomično, poput kipa, pogled joj je bio kao i dosad usmjeren u vrhove cipela. Martin je pustio da prođe nekoliko trenutaka, a onda se obratio Toneju: – Gdje ste bili danas između dva i pola tri poslije podne? – Bili smo – Tone je pokretom ruke pokazao Mastersona i Gail Anders – na Crofieldovu pogrebu. Kad smo se vratili? Mislim da je moglo biti oko pola jedan. Nišani bio raspoložen za rad, pa sam se odvezao na ručak u Riverpoint. Vratio sam se upravo kad je došao vaš policajac. – A, vi, gospođice Anders? – zapitao je Martin i pogledao Gail. – Kad smo se vratili s pogreba, gospodin Tone mi je savjetovao neka odem kući da se odmorim. Nisam
se dobro osjećala – mirno je odgovorila Gail. – Poslušali ste njegov savjet? – Da. Čitavo sam vrijeme provela kod kuće. Masterson, koji je bio slijedeći na redu, rekao je da je radio u svojem studiju... – Bili ste sami? – htio je doznati Martin. – Ne, sa mnom je bila i Florence Bailey. – Prije nego ju je Martin pozvao, Florence je kimnula: – Da, radili smo u studiju ... – ... Osim što smo oko pola dva sišli u bar da popijemo kavu – nadopunio ju je Masterson. Kako dugo ste ostali tamo? – Otprilike sat vremena... – Uvijek tako dugo pijete kavu? – Ne moram nikome o tome polagati računa, gospodine Martine – odgovorio je Mesterson s visine. – Budite sretni zbog toga – rekao je Martin i prišao uglu gdje su sjedili Dawn Sorell, Max Ringold i
Westman. – A. vas troje? – zapitao je. Odgovorila je Dawn Sorell: – Ja sam sjedila u hotelskoj sobi i pisala. Dva su se genija otišla svađati u hotelski bar.' Martin je pogledao najprije Ringolda a zatim i Westmana. – Zbog čega ste se svađali? – Nismo se svađali – objasnio je Ringold. Raspravljali smo. Pokušao sam uvjeriti Westmana kako dobro pisanje više zavisi o nadahnuću, čuvstvu i osjećajnom promatranju nego artističkoj sposobnosti nizanja lijepih i glatkih rečenica. – Koliko vam je za to trebalo? Hoću reći, kako ste dugo ostali u hotelskom baru? – Kako dugo? Oh, sišli smo oko jedanaest. A, ostali smo dolje sve dok vaš pajkan nije došao po nas. Ima li u tome nešto loše? – Gotovo bih želio da je tako – grubo je odgovorio Martin. Tada je prišao Carol
i napadno blagim glasom zapitao: – A vi? Kad ste nas napustili, htjeli ste se odvesti kući, zar ne? Jeste li to učinili. I ne podigavši pogled, Carol je tiho i sabrano odgovorila: – Zaustavila sam taksi kod parka Orwell. Željela sam ostati na svježem zraku. – Da. I kako ste dugo ostali na svježem zraku? – Ne znam točno. Ali, kad sam došla kući, moglo je biti oko tri. – Znači, vi ste od jedan do otprilike tri četvrt tri sjedili u parku Orwell? – Da, sjedila sam u parku Orwell na suncu. Martin je jedva primjetno kimnuo i ljevicom prešao preko smeđe kose. I ne pogledavši Bakewella, zapitao je: – A, vi, Bakewell? – Ja? – zbunjeno zapita Bakewell. – Ja sam... Oko pola jedan odvezao sam se odavde. Bio sam tako... tako zbunjen da sam se najprije zaustavio kod nekog bara i popio viski. Tada sam se odvezao u
klub Evanstone i odigrao partiju golfa. Nakon toga sam sjeo u bar kluba. To je sve. – Zašto ste bili tako zbunjeni? – Bio sam zbunjen, jer... – pogledao je Martina, njegov se tupi izražaj lica promijenio, glas mu je postao piskutav od srdžbe – jer mi je dojadilo izigravati budalu! Alexia je bila sa mnom zaručena, a ponašala se poput kurve! Bio sam uprkos svemu što je učinila na njezinoj strani, sve dok se nije počela ponašati kao da nije uradila ništa strašno! Tada je došlo do loma i ja sam otišao. Zbog toga sam bio tako zbunjen! Ja... – Bakewelle! – ogorčeno sam viknuo. – Vi ste glupi tvrdoglavac bez trunke osjećaja! Alexia je bila dobra djevojka! Ali, niste joj mogli oprostiti što je jednom pogriješila! Zaista ste glup! Bakewell je problijedio, skočio i zakriještao: – To ne dopuštam! Razbit ću vam glavu, Blake!
– Pokušajte! – hrabro sam odgovorio, premda se nisam prijatno osjećao, jer sam u međuvremenu primijetio kako je moj ispad bio nepromišljen. – Smirite se gospodo! – upao je Martin. – Sjednite, Bakewell! Dawn Sorell mi je poluglasno do viknula: – Bravo, Steve! – Tada je srela Martinov pogled i na njenom se licu pojavio odražaj osjećaja krivnje. Martin je pričekao dok Bakewell nije sjeo i svi se smirili. – Dakle, primjerna zbirka nedužnih anđela – izjavio je kiselkastim tonom. Cherrie Angelo je učinila nekoliko koraka prema njemu i pozlijeđeno upitala: – A mene ne pitate što sam radila? – Mogu zamisliti! – Glasio je Martinov odgovor. Svi su se počeli smiješiti. Tone se čak glasno nasmijao. Samo se Carol nije niti pomaknula. – Možda nisam u pravu kad mislim da netko ovdje laže – oštro je počeo Martin – ali u to sve više sumnjam.
Gotovo sam siguran da je netko od vas ubio Crofielda i Alexiju Smedley. Uto su se otvorila vrata, ušao je uniformirani policajac i predao Martinu neki metalni predmet. Martin je pažljivo pogledao ono što je skrivao u svojim velikim rukama i nešto šapnuo policajcu, koji je odgovorio na isti način, a Martin mu je ponovno nešto šaputao. Šaputanje je trajalo otprilike minutu. U sobi je zavladala potpuna tišina, napetost se osjećala jasno poput zračnog elektriciteta prije oluje. Policajac konačno ode. Priđe vratima i, držeći ruke na leđima, osloni se o njih. Martin priđe Carol i ispruži joj otvorenu desnicu. Na dlanu je ležao, sada svima vidljiv, mali automatski revolver. – Prepoznajete li ovo, Carol? – upita Martin. Oklijevajući je podignula pogled. Lice joj je i dalje bilo bezizražajno, ali sam opazio kako je zgrčila ruke. Oružje je spadalo u onaj malen broj pojedinosti što u
mojoj teoriji još nisu našle pravo mjesto. Sada je i ovaj problem bio riješen. – Nešto sam vas pitao, Carol? – rekao je Martin. – Prepoznajete li ovo oružje? – Ne – odgovorila je. Njezine su se usne jedva micale. – Hm, reći ću vam o njemu nekoliko sitnica – strpljivo je počeo Martin. – Ovaj je revolver poluautomatski browning. Magazin sadrži osam metaka, deveti može biti u cijevi. Tim je revolverom ubijen Byron Crofield. – Zašutio je, nekoliko trenutaka promatrao naizmjence Carol i revolver, a tada je zapitao – Kaže li vam to nešto. Osvježava li vaše sjećanje? – Ne – ponovno ta kratka, jedva razumljiva riječ. – Znate, Carol, ovaj je revolver nađen u vašem stanu – rekao je Martin. – O tome, naravno, ništa ne znate, je li? Nije odgovorila. Lice joj je iskazivalo užasavanje. – Baš ste lukava mala djevojka – izgovorio je Martin kao da govori
samome sebi. – Izveli ste pravo majstorsko djelo! Potpuno ste me izbacili iz ravnoteže svojom zbunjenošću, stidljivim glasićem i nedužnim velikim očima! Kad ste priznali da ste ubili Crofielda, za to nisu postojali nikakvi dokazi, čak ni sumnja. Bio sam uvjeren kako želite nekoga zaštititi. A i vi ste mislili da ću steći to uvjerenje, zar ne? Vjerovali ste da nećemo ozbiljno shvatiti vašu priču, da ćemo tražiti nekog drugog, a vas, konačno, pustiti na slobodu, zar ne? Da, i mi smo zaista neko vrijeme bili tako glupi. U međuvremenu smo postali pametniji! – Kratko je vrijeme šutio, a tada je, ne glasnije, ali zato znatno oštrije zapitao: – Carol, zašto ste ubili Alexiju? Ona kao da ga nije čula. Ponovno je gledala u pod, čak se ni njezine ruke nisu više micale. Tek je nakon mnogo sekundi, kad je napetost postala već gotovo nepodnošljiva, pogledala Martina, a na njezinim se usnama pojavio
jedva vidljiv, tajanstveni smiješak: – Ako vam kažem, hoćete li me ponovno povesti sa sobom? – U to možete biti uvjereni – brzo je rekao Martin. Pogledao ju je podignutih obrva i odjenom kao da je bio silno iznenađen. – Da, Carol – izgovorio je gotovo očinskim tonom. – Povest ćemo vas ponovno sa sobom. – Moram dobro promisliti zašto sam ubila Alexiju – zamišljeno je prošaputala. – Carol, o tome ćemo kasnije u miru razgovarati! – Martin se uspravio i rekao jednom od uniformiranih policajaca koji su stajali pokraj vrata za predvorje: – Bille, ostali mogu otići. – Carol! – prišao sam počivaljci. – Nemoj više izgovoriti ni jednu jedinu riječ! Martin se naglo okrenuo: – Vi ćete šutjeti, Blake! Drhtao sam od uzbuđenja. – Carol nije sposobna niti govoriti, a niti dati kakvu izjavu!
– O tome ću odlučivati ja! – oštro odgovori Martin. – Sada mi je dosta vašeg glupog uplitanja u ovaj slučaj! Nestanite. Blake! Ostali su već prilazili otvorenim vratima i uzbuđeno razgovarali. Svi su nastojali što prije izići. Nitko nije mario za nas. – Carol nije ubila ni Crofielda ni Alexiju! – rekao sam dovoljno glasno da me svi čuju. – Želite li, Martine, znati tko je to učinio? Buka razgovora potpuno zanijemi. Martin učini pokret rukom. Oba policajca pokraj vrata za predvorje rašire ruke i zatvore izlaz. – Da, Blake – reče Martin neobično ljubazno. – Silno želim doznati sve o tome...
Svi su se vratili na svoja stara mjesta. Netko se tiho i nervozno smijao. Cherrie Angelo je stala tako blizu Toneja da se Gail Anders odmakla i prišla jednom od dva široka prozora. Carol je podigla glavu i pogledala
me širom otvorenih očiju, ali bez ikakva izražaja. Martin je pričekao dok se svi nisu smjestili, a onda je prišao počivaljci, sjeo uz Carol i kimnuo mi: – Počnite, Blake! Ovaj put se morate prokleto dobro potruditi! Stajao sam usred sobe obuzet mučnim osjećajem da sudjelujem u izvedbi lošeg kriminalnog igrokaza. Napetost je dosegla vrhunac. Bili su okupljeni svi sudionici, a ja sam morao izazvati rasplet! Pogledom sam prešao preko nazočnih. Tone, Masterson i Florence Bailey su se porazmjestili kao i ranije, samo je Cherrie Angelo zauzela mjesto Gail Anders. Ova se naslonila na jedan od prozora, vitka i otmjena ispred dramatične pozadine oluje što se naglo približavala. Uostalom, počela je padati kiša. Teške su se kapi sve brže slijevale niz prozorska okna. I troje iz New Yorka zauzelo je isto mjesto, u kutu. Bakewell se spustio na istu stolicu. – Dakle, počnite. Blake! – ponovio je Martin.
Nakašljao sam se. Vjerujte, nisam se osjećao naročito ugodno. – Dobro... Počet ću odmah s odlučujućom činjenicom što ju je poručnik Martin maloprije naveo: netko je od prisutnih svjesno i uporno lagao. Sada je ta osoba prešla čak na podmetanje lažnih dokaza. Svi znate da je Carol, nakon domjenka, još jednom otišla u Crofieldov stan, svi znate da je Carol priznala kako je ubila Crofielda. Ali, svi ne znate da sam i ja bio još jednom u Crofieldovu stanu, a osim mene još nekoliko drugih osoba. Masterson je problijedio, njegove su oči zadobile čudan sjaj. – Jedna od tih osoba – nastavio sam – bila je Alexia Smedley. Ali, najprije ću vam objasniti zašto sam ja još jednom otišao u Crofieldov stan i što se pri tom dogodilo. Ubrzo iza tri sata u noći nazvala me Carol. Ležao sam u krevetu i spavao. Carol mi je rekla da je u Crofieldovu stanu, a Crofield je mrtav. Zamolila
me da dođem te da je odvedem. To sam učinio i... – I pri tom se smočio vaš kišni ogrtač – ubacio je Martin. – Točno, pri tom se smočio moj kišni ogrtač... Kad sam došao u Crofieldov stan, Carol mi je rekla da ju je Crofield nazvao i ispričao joj kako sam se ponovno pojavio u njega, pijan i svadljiv, i nisam u stanju sam otići kući. Zbog toga je zamolio Carol da dođe po mene. Ona je odvratila da će doći. Ali, prije nego je razgovor bio završen, Carol je čula kako je Crofield odjednom viknuo: »Ne, zaboga, ne, Steve!« Odmah zatim čula je dva pucnja i kako se Crofield srušio na pod. Vrlo je pažljivo osluškivala i čula još nešto: šum, koji mi je opisala kao neku vrstu šaptanja. Tada je netko spustio slušalicu. Uvjerena da sam ja pucao u Crofielda, Carol je požurila u njegov stan, našla Crofielda mrtvog i nazvala me. Usprkos mojim uvjeravanjima ona je i dalje vjerovala da sam ja Crofieldov ubojica. Na
policiji je priznala kako bi spalila mene... Pogledao sam Carol, ali je on i dalje nepomično sjedila i gledala u pod. Činilo se da uopće ne čuje što govorim. Bakewell se uspravio na svojoj stolici: – I kakve to veze ima s Alexijinim ubojstvom, k vragu! – Dobro pitanje. Sada ću govoriti o Alexiji i okolnostima što su je navele da još jednom ode u Crofieldov stan. Alexia je svojedobno Crofieldu napisala nekoliko pisama i sada ih željela dobiti natrag i... – Mora li se zaista o tome ponovno govoriti? – ogorčeno je zasiktao Bakewell. – Moram to spomenuti, jer je važno – objasnio sam mu i nastavio: – Istina, pisma nisu imala značenje koje im je pridavala Alexia, ali je Crofieldu bilo jasno koliko joj je stalo do njih pa ju je mučio i sve više strašio jadnu djevojku... Htio bih
spomenuti i to da su pisma sada uništena... Na ove riječi Martinovo je lice pocrvenjelo, a Bakewell vidljivo osjetio olakšanje. – Alexia se na svaki način htjela domoći pisama. To je bio razlog zašto je još jednom otišla u Crofieldov stan. Kad je tamo stigla, Crofield je već bio mrtav. Imala je hrabrosti da potraži pisma, našla ih i pobjegla... Danas oko jedan ili pola dva poslije podne još je jednom pogledala pisma. Pri tom je u jednoj omotnici otkrila i Crofieldov vjenčani list. Je li netko od vas znao da je Crofield bio oženjen... za neku Evu Castairs? Pokušao sam utvrditi kako će se tko u taj mah ponašati, ali nisam otkrio ništa značajno. Tone je začuđeno odmahnuo glavom, Martin podignuo obrve, dok se Dawn Sorell nije mogla svladati a da se ne nasmije i tiho reče: – Ta je divljenja vrijedna žena zaslužila medalju za hrabrost! Martin se nakašljao: – Nastavite, Blake!
– Dakle, Crofield je bio oženjen sa stanovitom Evom Castairs. Alexia me nazvala i ispričala mi kako je našla vjenčani list. Vjerojatno polako shvaćam, jer u početku nisam razumio značenje svog otkrića. Tek sam u ovom stanu odjednom spoznao i tada mi je štošta postalo jasno. Morate znati da me je u mojim razmišljanjima uvijek nanovo zbunjivala Carolina izjava. Carol ni u kojem slučaju nije mogla čuti kako je Crofield, neposredno prije nego su bili opaljeni meci, zazivao moje ime. U to sam vrijeme naime ležao u krevetu... – Što potvrđuje samo vaša vlastita izjava – suho je primijetio Martin. – Znam. Ali... Pričekajte još koju minutu... Meni je bilo važno saznanje je li to Carol izmislila ili nije. Sada znam da je govorila istinu... Jedino, Crofield je u tom trenutku zazvao »Eve«, a ne »Steve« kako je Carol vjerovala da je čula... Pred njim nisam s revolverom u ruci stajao ja, nego Eve, njegova žena. Kad mi je to
postalo jasno, odmah sam shvatio što je predstavljalo takozvano »šaptanje« što ga je Carol čula prije nego je slušalica bila spuštena... Različite stvari mogu prouzrokovati šuštanje nalik ljudskim glasovima, na primjer: i večernje haljine... Dakle, nakon što sam te tri pojedinosti... vjenčani list, Crofieldov poklik »Ne, zaboga, ne, Eve« i pravo značenje tobožnjeg šaptanja... doveo u uzajamnu vezu, shvatio sam da je Crofielda ubila žena po imenu Eve Castairs, dakle njegova vlastita žena! Carol me sada promatrala pogledom iz kojeg je ponovno blistao život. Zapalio sam cigaretu i nastavio: – Sada sam prisiljen spomenuti, jednu neugodnu činjenicu. Crofield je, kao što neki od nas već znadu, tijekom svojeg kratkog boravka u poduzeću ToneBailey, pronevjerio okruglo šest tisuća dolara. Važno je sada...
– Blake! – ljutito je upao Tone. – Nisam vas ovlastio da objavljujete tu činjenicu! Ja... – Gospodine Tone! – prekinuo ga je Martin. – Ukoliko se činjenica odnosi na slučaj o kojem raspravljamo Blake je dužan o njoj govoriti! Dakle, Blake? – Ne bih to nikada spomenuo da se zaista ne odnosi na slučaj... Važno je, čini mi se, slijedeće pitanje: kako bi dugo Crofieldova pronevjera mogla ostati neotkrivena? Odgovor glasi: do četvrtgodišnje revizije koja će biti obavljena još ovog tjedna... Crofield je, prema tome, morao računati da će nakon revizije otići u zatvor. Ali, bez obzira što mislimo o njemu, Crofield nije ni u kojem slučaju bio glup. Nikad mu ne bi palo na um da krade ako ne bi bio posve siguran da to može činiti bez ikakve opasnosti po sebe. A, Crofield je bio potpuno siguran, dapače, on je znao da se može praktički neograničeno
dugo obogaćivati novcem Tone-Baileyja. – Spada li i to u slučaj? – zapita Martin. – I te kako! I, molim vas da to dobro zapamtite, jer ću se sada ponovno vratiti Evi Castairs. Eve je ustrijelila Crofielda, ona je vjerovala da ga mora ustrijeliti, jer se nikako ne smije doznati za njezinu vezu s njime. I to ću kasnije pobliže objasniti... Dakle, Eve je ustrijelila Crofielda... Nakon toga je htjela pronaći vjenčani list. Vjerojatno joj je sam Crofield ispričao da ga još uvijek posjeduje. Ona je morala pronaći vjenčani list, jer je znala da će, ako taj dokument padne u ruke policiji, igra biti završena. Počela ga je tražiti, ali ga nikako nije mogla pronaći. Bio je jednostavno, ali i vrlo mudro skriven među Alexljinim pismima koja Evu nisu nimalo zanimala. Osim toga, netko ju je u traženju omeo. Pojavila se naime Alexia koja je tražila svoja pisma. Eve se sakrila. Kad je Alexia otišla, Eve više nije imala vremena za traženje. Bojala se da bi
tajanstveni posjetitelj, kojeg vjerojatno nije vidjela nego samo čula, mogao makar i anonimno pozvati policiju. Zato je nestala bez dokumenta i slijedećih se dana strahovito bojala... Nakon što se do kraja drugog dana nije ništa dogodilo, Eve je ponovno počela slobodnije disati. Policija očito nije pronašla dokument, možda taj prokleti papir, mislila je Eve, nije više niti postojao, a Crofield je samo lagao kako bi je mogao ucjenjivati... Kao da se sve razvijalo povoljno za Eve... Carol je priznala i sjedila u zatvoru. Ali, Eve je znala da policija neće još dugo vjerovati golim Carolinim riječima, pa će joj zaprijetiti nove opasnosti. Pomislila je, kako bi bilo da se pobrine za jače dokaze protiv Carol... na primjer na taj način što bi u njezinu stanu ostavila revolver kojim je bio ustrijeljen Crofield? Odlična zamisao! Zapalio sam novu cigaretu i pogledao Martina. Sjedio je namrštena čela i zamišljeno gledao preda se.
– Odlična zamisao! – nastavio sam. – Eve se, danas poslije podne, oko dva sata, ušuljala u Carolin stan. Nije znala da je Carol u međuvremenu puštena na slobodu. Zazvonio je telefon. Eve se nije mogla oduprijeti znatiželji da dozna tko to naziva Carol, kad svi znadu da je u zatvoru. Javila se samo s »da« kako se ne bi moglo raspoznati tko govori. Ja sam bio taj koji je nazvao. Čuo sam da je Carol puštena na slobodu pa sam htio doznati je li već u stanu. Jasno, vjerovao sam da je na telefonu Carol pa sam joj između ostalog ispričao što mi je Alexia malo prije rekla o Crofieldovu vjenčanom listu... Sada je Eve morala vrlo brzo djelovati... Nije joj preostajalo dovoljno vremena da planira ili razmišlja... Odjurila je u North Shore Drive i kroz stražnji ulaz ušla u Alexijin stan. Alexia joj je otvorila kuhinjska vrata... Što se tada dogodilo, zna samo Eve... Ali, mi to možemo zamisliti. U svojem očajanju
Eve vjerojatno nije vidjela drugi način da se domogne dokumenta, nego... Od tada je prošlo sat i po vremena... Možemo biti uvjereni da sudbonosni papir više ne postoji... – Odlična teorija, Blake! – suho mi je upao Martin u riječ. – Ne biste li nam sada još otkrili gdje je Eve Castairs? Približio se trenutak kojeg sam se usprkos svemu grozio. Postalo mi.je hladno, koljena su mi drhtala. Nisam se više usudio promatrati ponašanje ostalih. Pogledavši MartinovO lice, postao sam svjestan da je vani počela oluja... Gotovo se smračilo... Prasnula je munja i ispunila prostoriju svojim neugodnim svjetlom. – Eve Castairs je osoba – rekao sam glasno, jer je upravo odjekivala grmljavina – koja je na Crofieldovu domjenku imala na sebi haljinu od tafta. Ta je haljina, naime, proizvela šumove nalik na šaputanje koje je Carol čula preko telefona... Eve Castairs je zatim osoba koja je jedina
bila u mogućnosti prikrivati Crofieldove pronevjere... Ona je žena koja se morala bojati da će, čim se dozna da je bila udata za Crofielda, izgubiti sve za što se svom snagom borila punih petnaest godina. Eve Castairs je... šefica računovodstva poduzeća Tone-Bailey... Gail Anders! Svi su pogledi bili uprti u nju. Nepomično naslonjena na prozor, stajala je poput vitke, krhke sjene ispred neprekidnog sijevanja munja. Njezino je zagonetko lice bilo u sjeni. – Ne može se reći da je ovo bila prijateljska šala, Blake – mirno je rekla. – Ne pokušavam se šaliti. Prilike nisu nimalo šaljive. Osim toga, ni sam se ne osjećam potpuno nedužan. Trebao sam ranije spoznati istinu! Postojalo je zaista dovoljno indicija! Tu mislim na šok što ste ga proživjeli prvog dana po Crofieldovu dolasku... Objašnjenje je ipak bilo naivno... Mislim i na pozlaćene večernje cipele što ste ih nosili na Crofieldovu domjenku. U nedjelju uvečer pokušali ste
me uvjeriti kako ste ih morali dati pođoniti. A istina je bila da su cipele u kišnoj noći promočile... Meni je jasno da ste vi iz Crofieldova stana trebali kući... Nije smio postojati vozač taksija koji bi mogao svjedočiti protiv vas... Sandale niste dali pođoniti, njih ste dobro osušili pokraj uređaja za centralno loženje!... Mislim i sa štošta drugo!... Za sada ću reći samo još ovo: vaše bi nastojanje da steknete Tonejevu naklonost i žarko željenu sigurnost propali, čim bi izbilo na javu da ste bili udati za Crofielda!... Zvuči li to još uvijek poput šale, Gail? – Povlačim svoje riječi – hladno je odgovorila. – Radi se o pogrešnom ili neukusnom podmetanju! – Blake – odmahne Tone glavom. – Nadam se da ne vjerujete u ono što govorite. Ja... – Molim vas šutite, gospodine Tone – poluglasno je upao Martin. – Nastavite, Blake! Sada sam netremice promatrao Gail i govorio
njoj izravno. Još je uvijek stajala poput nepomične sjene ispred prozora za kojim su i dalje bljeskale munje. Nisam joj nikako mogao raspoznati lice. – Vjerovali ste da morate ubiti Crofielda, jer ste spoznali da ne možete neograničeno kupovati njegovu šutnju. Znali ste također da bi vas on uvijek ucjenjivao. Zbog toga je, po vašem, morao umrijeti. Nadali ste se da ćete se nakon njegove smrti ponovno osjećati sigurnom. Nitko nije znao za vašu vezu s njime. Kad bude mrtav, mislili ste, neće postojati opasnost da to netko u budućnosti dozna. Ustrijelili ste ga. A onda ste počeli tragati za vjenčanim listom. Ali, taj je kompromitirajući dokument neočekivano iščezao. Na kraju ste ubili Alexiju da biste ga se domogli... U međuvremenu ste vjenčani list uništili, za" ne?... Odmahnula je glavom. – Ovo je vaša priča, Steve. Ona se mene ništa ne tiče. – Neko je vrijeme
šutjela, a onda je drhtavim glasom objasnila: Nisam vješta u odgovaranju na pitanja iz optužbe zbog ubojstva. Nemam u tome nikakva iskustva. Slijedeći ću put možda biti bolje upućena. Sada ne znam bili se smijala ili plakala, – I kao da je doista bila blizu suza. – Tvrdite da sam ja stanovita Eve Castairs. Čini mi se prilično smiješno da vama moram navoditi svoje ime i prezime. Zovem se Gail Anders, Steve, zar se ne sjećate? – Znam da se nazivate Gail Anders, a ipak ste zatajili Crofieldove pronevjere!... Nazivate se Gail Anders, a ipak ste ustrijelili Crofielda!... Nazivate se Gail Anders, a ipak ste Eve Castairs!... – Riječi, riječi, ništa osim riječi! – odgovorila je. – Ne samo riječi, Gail! Vjenčani list je izdan, kako mi je telefonski ispričala Alexia, u srpnju pedeset devete u Lincolnu, u državi Nebrasca. Poručnik Martin može lako utvrditi činjenice...
Za vrijeme mojih posljednjih riječi, poručnik Martin je ustao, pa su sada svi pogledi bili upereni u njega. – Gospođice Anders – rekao je mirno – Blake je iznio vrlo zanimljivu ideju. Ne želim umanjiti njegovu zaslugu, ali i mi smo došli na istu pomisao, i to u okviru naših rutinskih ispitivanja. Zanimale su nas prošlost i međusobne veze svih osoba upletenih u slučaj Crofield. Uvijek tako postupamo... Izvještaj o vama dobili smo danas poslije podne. Znao sam za vašu vezu s Crofieldom već kad ste ušli u ovu prostoriju. Međutim, nisam mogao sebi objasniti ubojstvo Alexije... Zbog toga sam vas i bio sve skupio u ovoj prostoriji. Tada je njegovo lice odjednom zadobilo grub i odsutan izražaj. Glas mu je oštro zazvučao kad je rekaO: – Dakle, idemo, Eve! Ili želite da vas zovem gospođa Crofield? _ Gail je zateturala kao da ju je netko udario. Lice
joj se još uvijek nalazilo u polusjeni, pošto je leđima i dalje bila okrenuta prozoru. Ipak sam, još dok je govorio Martin, po izrazu njezinih očiju i usta mogao zaključiti da je sada za nju sve svršeno i izgubljeno. Činilo mi se da prvi put gledam uzan, vitak obris njena tijela. Njezina se raspuštena kosa spuštala sve do ramena i imala onaj svoj dobro poznati odsjaj uglačana srebra. Morao sam misliti na ono što se među nama dogodilo, na ono što me je k njoj privuklo i još uvijek ostalo zagonetno. Osjetio sam njezinu ženstvenu toplinu koju je uspijevala tako dobro sakriti. Znao sam za njezinu tajnu želju da se dopadne i da bude željena. Vjerovao sam da znam kako ju je, na kraju, užasan strah natjerao da izvrši svoja nedjela. Primijetio sam da je i ona promatrala mene, te se pri tom tužno i izgubljeno smiješila. – Bili ste u pravu – rekla je drhtavim glasom. – Za mene je ionako bilo samo
pitanje vremena kad ćete vi ili netko drugi otkriti istinu. Udala sam se za Crofielda još kao posve mlada djevojka. Nestao je nakon nepune godine dana. Nikada više nisam čula o njemu. Mislila sam, ili bolje reći, nadala sam se da je mrtav. Međutim, prije četiri se tjedna ponovno pojavio u mojem životu... Pogledala je sve redom i učinila pokret kao da moli oproštaj. – Možda vi, dragi, časni ljudi, »e možete shvatiti što sam ja u sebi proživljavala. Možda nitko od vas ne može niti zamisliti što za jednu mladu, neiskusnu djevojku, punu ideala, znači udati se za Byrona Quinceyja Crofielda... Moj je život počeo kad je on otišao, a sastojao se od rada i težnji za usavršavanjem. Ali, nakon šesnaest godina, on se ponovno pojavio. Odmah je shvatio kakva mu se mogućnost pruža. Slegla je ramenima. – Otišla sam na njegov domjenak s namjerom da ga ubijem. Kad sam se
tobože oprostila, uopće nisam napustila kuću. Sakrila sam se u njegovoj spavaćoj sobi i čekala da svi odu. Ni poslije nije išlo glatko, jer se netko ponovno vratio. Poslije toga je sam Crofield izjurio iz kuće i nije ga bilo otprilike sat vremena. Kad se vratio, nazvao je malu Carol i izmislio laž kako bi. je domamio k sebi. Tada sam izašla iz spavaće sobe i ustrijelila ga. Znala sam da je mrtav. Odmah iza toga morala sam se ponovno sakriti, jer je ponovno netko došao... Alexia Smedley, kao što sada znam... U svemu ste bili u pravu, Steve, u svemu osim u jednom... niste. – A to bi bilo? – upitah promuklim glasom. Krajičkom oka opazih kako Martin, pokazujući Gail, daje znak jednom policajcu. – Nisam htjela Toneja – kliknula je jecajući. – Htjela sam tebe, Steve... Onda se sve odigralo strelovitom brzinom. Gail je počela žurno prekopavati po svojoj ručnoj torbici. Kad se njezina ruka ponovno
pojavila, u nekoj sam čudnoj zapanjenosti, spoznao da drži mali otmjeni revolver, skupocjeni ukrasni predmet. Cijev se blistala na slabom svjetlu. Gail je glasno plakala. Martin je nešto viknuo i potrčao naprijed. Dosad se sve, već sam rekao, odigravalo nevjerojatnom brzinom. Ono što je slijedilo, odvijalo se nevjerojatno polagano... Usta Gail Anders pretvorila su se u tanku, odlučnu crtu. Naši su se pogledi sreli u djeliću sekunde. Ugledao sam njezine usne. U istom sam trenutku opazio i mali plamen iz revolverske cijevi. Silno iznenađen, osjetio sam bolan, težak udarac u lijevo rame. Polagano padajući, začuo sam i drugi pucanj... 15.
Morao sam drugačije leći jer mi je lijeva ruka bila još malo ukočena i osjetljiva. Tako sam probudio Carol i ona je pospano otvorila oči. – Čini se da ti nije osobito udobno – rekla je. – Oh, nije važno... Volim te gledati kako spavaš... – Ali, džentlmen to nikada ne čini. S neba je grijalo sunce. Ali, više nije bilo visoko i približavala se večer. Iznad mora preleti hladan povjetarac. Pijesak na plaži uvukao je preko dana u se mnoštvo vrućine i sada ju je darežljivo vraćao. Promatrao sam oblake što su se skupljali iznad mora. Bili su tamni i kao da su donosili kišu. Kiša... Naborao sam čelo i tko zna po koji put htio utonuti u mračne misli. Kiša ponekad u meni budi stanovite uspomene. – Ne pridržavaš se dogovora, Steve – tiho je rekla Carol. – Nismo li se dogovorili da na našem putovanju nećeš razmišljati o onome... – Umiješ čitati misli, zar ne?
– Oh, već te dobro poznam. A možda bi ipak bilo bolje da razgovaramo o onome, kad se već tako osjećaš... Muči li te nešto posebno? – Sto bismo još mogli o onome razgovarati? – odgovorio sam odsutno. – Toliko je toga već rečeno... Ne, ne bih htio više razgovarati o svemu onome. – Nasmiješio sam se Carol. – Barem ne dok smo ovdje, u Floridi. – Oh, znam. Ali, ponekad mi se čini da si silno daleko od mene, Steve. Ne želim to, znaš li? – Trenutak je šutjela, a onda je oprezno zapitala – Jesi li je volio, Steve? Promatrao sam oblake i povjerovao da će uskoro padati kiša. Zbog Carolina sam se pitanja morao u mislima vratiti u doba koje kao da je odavna minulo. Ali, ponekad nailaze trenuci kad se čovjeku čini da su se stanoviti događaji odigrali tek jučer. U stvari, odonda je već prošlo gotovo šest mjeseci. Prvi metak što ga je ispalila Gail, pogodio me
prilično duboko u lijevo rame i bacio na pod. Drugi metak, što sam ga još čuo u padu, ispalila je u vlastito srce. U sebe je pucala i treći put, ali to više nisam čuo. Tone i Martin su je pridržali. Odmah nakon toga umrla je u Tonejevu naručju... Nešto kasnije, Martin i ja razgovaiali smo podrobno o svemu. Martin nije onom prilikom lagao. Kad je stigao u stan Alexije Smedley, doista je u džepu imao opširan izvještaj o Eve Castairs, koji su mu poslali iz Lincolna, država Nebrasca. Izvještaj je pratio njezin put sve do kancelarije šefice računovodstva ToneBaileyja. Martin je namjeravao kasnije, bez buke, uhapsiti Gail u njezinu stanu. Detektivi Green i Newcomber već su čekali u neboderu. Trebalo je to obaviti vrlo pristojno. Ali, smrt je bezobzirno vodila svoju režiju. Uostalom, Martin dolazi svakog tjedna po našu reviju s kriminalnim pričama. Smatra je
uglavnom – zabavnom. Odbio je da napiše kakvu priču za nas. Kaže kako ne zna ništa što bi bilo dovoljno zanimljivo... Još nisam uspio naći vremena da i sam pišem. Ali, uskoro ću početi. Stanovitim događajima i ljudima ne može se samo tako okrenuti leđa i zaboraviti ih, tim više ako su postali dio tvog vlastitog života... Carol je podignula šaku pijeska i pustila ga da sipi na moja gola prsa. – Zar mi nećeš reći, Steve? – To uopće nisi trebala pitati, Carol. Ti najbolje znaš koga ja volim... Nakon toga smo još dugo ležali, jedno pokraj drugog, na toplom pijesku. Kad sam ponovno otvorio oči, plameno crveno sunce nalazilo se iznad samog mora. Oblaci što su prijetili da će donijeti kišu, potpuno su se razišli... KRAJ
ROBERT ARTHUR: Starice vode istragu
Vlak je usporio vožnju. Grace Usher podigne pogled s knjige u koju je dugo vremena bila zadubljena. – Ulazimo u stanicu Milwaukee – reče, – A to zaista nije prerano. Već je devet sati. Četiri sata zakašnjenja. – Gospodin Bingham pitat će se što je s nama – zabrinuto primijeti njena suputnica Florence. Izgladi nabore svoga crnog ogrtača, a zatim rukom prijeđe kroz kosu. Florence se ponosila svojom mladošću. Imala je tek sedamdeset godina: dvije godin« manje od Grace. – U svakom slučaju – zadovoljno nastavi Grace – zahvaljujući ovom zakašnjenju uspjela sam pročitati najnovije romane Elleryja Queena. Oh, baš su bili uzbudljivi! Silno volim dobar zaplet. – I ja ih moram pročitati – reče Florence i nešto zapiše u mali crveni notes što ga
je izvukla iz velike kožnate ručne torbe. – Jesi li pozvala nosača, Grace? – Da bih mu morala dati napojnicu? Nikad, ni za što na svijetu. Dovoljno smo odrasle da možemo same ' ponijeti svoju prtljagu! – Ali on bi nam mogao naći taksi i objasniti kako ćemo doći do ureda gospodina Binghama. – Florence, molim te ne igraj ulogu male provincijalke. A što je, uostalom, Milwaukee? Običan grad. Iako nikad nismo bile u velikom gradu, ipak nismo neznalice u pogledu najvećih gradova na svijetu. Svaka od nas pročitala je na tisuće kriminalističkih romana, zar ne? Poznamo London zahvaljujući Agathi Christie, Miami zahvaljujući Brettu Hallideyu, Chicago nam je opisivao Craig Rice, Pariz Simenon, a da ne spominjem San Francisco, New York. – Da – prekinu je Florence – Istina je, znamo što je život nakon toga što smo
pročitale toliko krimića, ali... – Ali... Uvjerena sam da smo sposobne da se suočimo s bilo kakvom situacijom zahvaljujući iskustvu što smo ga stekle čitanjem tih romana. A sada bi bilo najbolje da izađemo. Gospodin Bingham sigurno nas već čeka. Gospodin Bingham uistinu ih je čekao. Čekao ih je već nekoliko sati krijepeći se s pomoću boce iz koje je marljivo pio u svojoj prljavoj kancelariji na čijim je zastakljenim vratima bio natpis: »Bingham – Prodaja nekretnina – Osiguranje«. Ali u ovom je trenutku žvakao gumu i ulijevao čaj za Grace i Florence Usher. Čaj priređen na malom električnom kuhalu, na kome je sve do danas priređivao samo kavu, dovoljno jaku da se ujutro izliječi od mamurluka, posljedice noćnog pijančevanja. – Kako je to ljubazno – reče Grace pijući sitnim gutljajima. – Nema ničeg
boljeg od šalice čaja da vam vrati snagu nakon dugog putovanja željeznicom. Imali smo nezgodu, znate, pedeset milja daleko odavde i... – Bio sam u brizi za vas, drage moje gospođice – upadne Bingham izvadivši gumu iz usta. – Počeo sam vjerovati da ste odustale i da nećete doći po svoje malo nasljedstvo. – Spalile smo sve mostove za sobom – odlučno izjavi Grace. – Kad smo primile vaše pismo u kome ste nas obavijestili da nam je naš nećak Walter ostavio kuću i pokućstvo, prodale smo posudbenu biblioteku što smo je držale otkako smo prestale biti nastavnice, oprostite se s prijateljima i došle da se smjestimo ovdje. – Vidite – nastavi Grace naginjući se prema njemu – živjele smo sedamdeset godina u malom gradu, a sada smo željne širokih vidika. Binham kao da se zbuni. – Ah, da! Da, da, Eh... mislio sam da ćete se vratiti čim prodate kuću svog nećaka...
– Oh, ne, zaboga! – odgovori Grace. – Želimo živjeti pravim životom, gospodine Bingham! Namjeravamo pretvoriti Walterovu kuću u pansion za pisce i umjetnike. – Sto će nam omogućiti da upoznamo ljude stvaralačkog duha, čarobne ličnosti! – oduševljeno nastavi Florence. – Razgovori o literaturi s gostima bit će divna glazba našim ušima. Bingham odgurne šalicu čaja, zaputi se prema boci viskija i, okrenuvši leđa gošćama, otpije nekoliko gutljaja. – Ali ja vam savjetujem – nastavi – da prodate. Kuća je u lošem stanju, porezi su veliki, okolina neugodna... Ali Grace odmahnu glavom. – Razmislit ćemo. A sada nam pričajte o jadnom Walteru. Nismo ga vidjele dvadeset pet godina. – Od čega je umro? – zabrinuto upita Florence stisnuvši ruke u rukavicama. – No dobro, eto... – Bingham prijeđe rukom
preko čela. – Umro je od... neke vrste srčanog napadaja... – Da, moglo bi se baš tako reći – Grace će blagim glasom. – Tri metka u srce smatrati nekom vrstom srčanog napadaja. Pa ipak... – Dva metka u srce – ispravi je Florence. – Sudski je vještak iznio da je treći prošao nekoliko centimetara iznad srčanog mišića. Znate, Bingham, pročitale smo izvještaj o tom slučaju u novinama prije nego što smo primile vaše pismo. Redovito pratimo reportaže o zločinima. Nismo znale da je ubijeni naš nećak. Pa ipak se nismo iznenadile doznavši da je to Walter. Oduvijek smo osjećale da će nekako slično završiti. – Još kao dječak mučio je pse – doda Grace pijući čaj. – Izbacili su ga iz svih škola, baš kao i njegova oca. – Da, znate, naš je brat Henry – nastavi Florence – nestao prije mnogo godina. Mislile smo da je u zatvoru pod tuđim imenom. Henry
je oduvijek držao do obiteljske časti. Pošto je ponovo uzeo svoj omiljeni lijek, Bingham obriše usta maramicom sumnjive čistoće. – To se razumije – reče. – U redu. I Walter je uzeo novo ime, zvao se Walter Smith. I sve dok u njegovim papirima nisam našao bilješku da svoj imetak ostavlja vama, nisam mu znao pravo ime ni tko su mu bili roditelji. Bio je, da vam kažem istinu, tajanstvena ličnost. Izvor njegovih prihoda... bio je nepoznat. Njegova je kuća velika građevina u predjelu vila, ali nitko ne bi mogao reći na koji ju je način stekao. Jedne noći, prošlog mjeseca, vratio se oko pola noći kući. Tada ga je nepoznati napadač ustrijelio na samom pragu vile. Policija ne samo što nije uspjela pronaći zločinca nego ne zna ni motiv zločina. – Duboko sam uvjerena da ga je ubio netko tko je imao za to razloga – izrazi Grace svoje mišljenje brišući maramicom usta. –
Kad je Walter bio mlađ, mi smo također često željele da ga ubijemo. Bingham obriše čelo. – Da, zacijelo, zacijelo... – složi se. Binghamu je, u stanju u kakvom se nalazio, bilo teško usredotočiti se na dvije stare sitne osobe, nalik na miševe, zahvaljujući njihovim provincijskim haljinama, šeširima što su odavno prestali biti moderni i prosijedoj kosi. – Ali, drage moje gospođice, oprostite što ostajem uporan nagovarajući vas da prodate kuću Svog nećaka. Ona je u prilično ozloglašenoj četvrti, okaljana zločinom, a ja imam kupca koji bi je srušio i umjesto nje izgradio benzinsku stanicu... – Ne. Odlučile smo da tamo stanujemo i osnujemo pansion za intelektualce – Grace će odlučno. – Dakle, gospodine Bingham, budite ljubazni, predajte nam ključeve, recite adresu i otići ćemo taksijem.
Bingham, koji je u mladosti imao tetu željezna karaktera, izvadi ključ i na komadiću papira napiše adresu. – Eto – tužno uzdahnu. – Nadam se da ćete... da ćete ugodno provesti noć. Nadam se od sveg srca. – A zašto ne bismo dobro provele noć? – upita Grace. – Idemo. Florence. Umirem od nestrpljenja da vidim naše nasljedstvo. Razmišljam kako bismo nazvali našu kuću. Hoćeš li: KUĆA USHER? U čast Edgara Allana Poa? Izašle su šušteći suknjama. Bingham ih je promatrao s prozora kako dižu kišobrane i zaustavljaju taksi. Uzdahnu, iskapi ostatak boce, prijeđe mračnim predsobljem i stidljivo pokuca na susjedna vrata. Zatim ih gurne i uđe. Iza tih vrata sjedio je u kožnoj fotelji elegantno odjeven visok čovjek sa cigarom u ustima. Prostorija je bila namještena s mnogo više raskoši od Binghamove
kancelarije, a na vratima je bio natpis: »Poduzeće Gordon«. Kad je Bingham ušao, Harry Gordon otpuhne oblak dima. – Dakle, Ed, koliko ću platiti tu kuću? Bingham opet obriše znoj sa čela. – One je neće prodati, Harry. – Neće je prodati? Visok i krupan čovjek odlučno ustane. – Možda zato što nisi bio dovoljno uvjerljiv? – One žele otvoriti pansion. Zvat će se KUCA USHER. Bingham sjedne. – Umorne su od malih gradova – nastavi duboko uzdahnuvši. – Žele živjeti u velikom gradu poput Milwaukeea životom umjetnika. To su dvije starice k mnogo mašte. – Jesi li im ispričao kako se proveo njihov nećak? – Da, rekao sam im da je kuća na zlu glasu, da je nećak bio tajanstvena ličnost, uglavnom sve. – Nisi im rekao da im je nećak bio naj podliji
ucjenjivač što ga je Harry Gordon ikad sreo? – Nisam. Harry Gordon se zlovoljno namršti. – Mnogo bih dao da saznam gdje je sakrio one stranice blagajničke knjige kojih se dočepao – nastavi. – Zacijelo su negdje u toj kući, on ih ne bi čuvao daleko od sebe. Ali mi smo triput pretražili kuću od podruma do tavana i ništa nismo pronašli. Ako bi ikad dospjele u ruke predsjednika komisije za ispitivanje dohodaka... Naglo zatvori usta. Bingham ponovo uze svoju prljavu maramicu i obriše čelo. – Budući da nismo uspjeli pronaći papire, sigurno su još uvijek ondje gdje ih je ostavio. Ove dvije krtice ubrzo će se umoriti u onoj turobnoj mrtvačnici i mi ćemo je moći kupiti u bescjenje, a njih izbaciti. – Treba ih malo preplašiti... – Ne! To nikako! Navukli bismo na sebe policiju. A novinari i dobre dušice uvijek se rasplaču zbog
takvih starica. One svakoga podsjete na nečiju majku. –U svakom slučaju doživjet će nešto zbog čega bi se mogle predomisliti – promrmlja krupan čovjek. – Poslao sam Tinyja tamo neka večeras još malo pretraži kuću. Ako nalete na njega, mogle bi se brzo odlučiti na prodaja, i te kako brzo. Tiny nije takav da bi susret s njim mogao razveseliti starice, a pogotovu ako bi se to dogodilo u mračnoj staroj kući usred noći! *** – Dobro – reče Florence Usher tonom u kome se osjećala neodlučnost – ovo je zaista prostrana zgrada, zar ne? I prilično mračna. – Sve su kuće mračne dok u njima nisu upaljena svjetla – poučno odgovori Grace. – Uđimo i upalimo svjetlo. Uzele su kovčege i otputile se pošljunčanim putem što je vodio od mračne ulice prema crnkastoj kući koja je
zlokobno djelovala između kržljavih stabala. Neki kapak na kući škripne, Florence tiho krikne. – Molim te, Florence, pokušaj se svladati. Svi kriminalistički romani puni su zvučni efekata poput škripanja kapaka. Oni ne znače ništa drugo osim da je potrebno staviti malo ulja na šarke. Daj mi ključ i uđimo. Florence doda ključ svojoj sestri. Grace ga stavi u modernu bravu što je ukrašavala teška vrata.
Ušle su u predvorje i tapkale tako dugo dok Florence ne pronađe električni prekidač. Svjetlo se upali. – Dobro, dobro – zadovoljno ustanovi Grace. – Namještaj je lijep. Walter se na neki način domogao novca... iako sumnjam da ga je zaradio vlastitim trudom.. Florence, što je? – Nešto sam čula – preplašeno ova šapne. – Netko je gore.
– Obuzdaj svoju maštu... Da, zaista, netko je gore... – Grace odjednom utiša glas. – Sigurno je neki provalnik koji je znao da je kuća prazna, pa je iskoristio priliku da je opljačka. – Odlazimo, odmah odlazimo – promrmlja Florence drhtavim usnama. – Obavijestit ćemo policiju i prespavati u hotelu! – Ne budi kukavica. Pa mi znamo sve o tehnici hvatanja lopova, ona je opisana u mnogim kriminalističkim romanima. Sjeti se samo Arsena Lupina, sjeti se Raflesa. Uostalom, poznato je da provalnici ne primjenjuju nasilje. Svi se kriminalci strogo pridržavaju svoje specijalnosti, a kradljivci isključivo kradu. Poslušaj me, mi ćemo pokazati tom lopovu na koga se namjerio. – Ja... radije ne bih – pokuša Florence, ali Grace se već na vrhovima prstiju otputila prema stepeništu. Zaustavi se da skine cipele i pokretom ruke upozori sestru neka učini isto. U čarapama, praćene
samo šuškanjem sukanja, one su se polako uspinjale. Kada su stigle na drugi kat, bolje su raspoznavale buku. Lopov je sigurno bio iza zatvorenih vrata, odmah uz hodnik, na stubištu. Grace i Florence nečujno su se približile. Grace je bila samouvjerena, Florence zabrinuta. – Pst, bez buke. Pričekaj dok pogledam kroz ključanicu. Grace se sagne i približi oko starinskoj bravi. Soba je bila osvijetljena. Niski, zdepasti čovjek, kojemu je lice bilo nalik na zgnječenu rajčicu, kuckao je savinutim prstima po zidu. Rio je to Tiny Tinker, nekad boksač teške kategorije. – Tu je čovjek koji nešto traži – tiho će Grace sestri. – Moramo ga prisiliti da izađe. – Ali ja ne želim da izađe – dahne Florence. – Molim te, hajdemo! Grace se nije osvrtala na sestrinu molbu. – Nakon toga što smo pročitale sve one romane sigurno smo sposobne da se snađemo – odvrati. – Svi
se praktički slažu s tim da je ženska cipela veoma dobro oružje. Budući da nosimo kvalitetne Bordenove cipele, s naročito čvrstim petama, sigurna sam da smo dobro opremljene. Dakle, ja ću stati uz jednu stranu vrata, a ti uz drugu, svaka sa cipelom u desnoj ruci. Drugu svoju cipelu bacit ću na stepenište... Doista, Tiny Tinker odjednom začuje buku na stepeništu. – To su štakori – umiri samog sebe i nastavi pretraživati zidove. Ali buka se ponovo začula pošto je Florence, na uporno navaljivanje svoje sestre, pristala da baci svoju lijevu cipelu. Tiny, čiji mozak nikad nije bio osobito bistar, shvati da mora pogledati što se zbiva. Otvori vrata napeto gledajući u mrak. – Što je to? – upita. Ali čak ni glava poput njegove nije mogla odoljeti istovremenom napadu dviju kvalitetnih Bordenovih peta. ««
– Dobro je, napredujemo – odlučno izjavi Grace Usher. Odmjeri od glave do pete Tiny ja Tinkera koji je stenjao na podu u sobi. Uspjele su ga odvući unutra, ali nisu ga mogle podići na divan. Ipak su mu s pomoću nekoliko šarenih kravata što su ih našle u ormaru zavezale noge uz divan, a ruke ispružene iza glave uz noge pisaćeg stola. Tako je Tiny Tinker sličio na dobro omotan zavežljaj. – Hoćemo li pozvati policiju? – upita Florence. – Sigurno nećemo. Pogledaj ovog provalnika. Vidiš li kako je dobro odjeven? To nije običan kradljivac. Tiny Tinker bio je po profesiji tjelohranitelj Harryja Gordona, što one nisu mogle znati. – Pa dobro, što onda? Tako je ružan da me spopada strah kad ga samo pogledam. – Florence, duboko si me razočarala. Grace prezirno pogleda sestru.
– Toliko smo godina pričale o tome kako bismo željele živjeti pravim životom i upoznati pustolovine. A sada kada smo uspjele, ti ne misliš ni o čemu nego o tome kako bi pozvala policiju. Zaista... – Ali Grace! – Možda nas netko zove. – Tko bi nas mogao zvati? Zaista, Grace.. Ali Grace je već podigla slušalicu... – Halo? – ljubazno se javi, a zatim stavi ruku na slušalicu. – Jesam li ti rekla? To je gospodin Bingham! – Onda se opet javi. – Da, gospodine Bingham? Na drugom kraju žice Binge ham kao da je bio uzbuđen. Grace je li sve u redu, da li je sve mirno, mnogo se brinuo nisu li čule kakve čudne šumove. Pored njega Harry Gordon žvakao je cigaru i mrmljao. – Do đavola, Tiny je sigurno tamo. Kako već nisu nalet jele na njega! Dok je Florence slušala ne vjerujući vlastitim ušima, Grace je uvjeravala Binghama kako je sve
zaista mirno, kuća je prekrasna i zahvaljivala mu na brizi. Zatim spusti slušalicu ostavljajući Binghama i Harry Gordona da se zajedno čude zinuvši jedan u drugoga. – Do đavola – prasne Gordon. – Tiny je možda otišao prije nego što su one došle. Dali smo mu pola sata vremena. Nakon toga morao je podnijeti izvještaj. Uostalom, idemo tamo da vidimo što se dogodilo. ***
O tajanstvenom obitavalištu nećaka Waltera, Florence i Grae žučno su raspravljale. . – Grace, kako možeš govoriti takve laži! On je mogao pozvati policiju, da odvede ovog... kriminalca. – Ali nama nije stalo da ga dovedu! – Grace upotrijebi svu tvoju strpljivost. – Vidiš, najprije ga moramo ispitati. – O čemu bismo ga ispitivale?
– O Walterovoj smrti, zatim o tome što je ovdje tražio. Waller je nešto sigurno sakrio. Zar ne uviđaš? Pa to je prava policijska zagonetka! A mi smo se našle u središtu radnje. To je prilika kakvoj se nikad nismo padale. – O čemu govoriš? – Ponavljam da nam se pružila prilika da riješimo zagonetku poput svih detektiva-amatera u romanima. – Ali oni su muškarci. – Hildegarde Witkers je žena. I učiteljica. Ne vidim zašto bismo bile manje sposobne od nje. Počet ćemo pretraživati prostorija. * – Dobro, pristajem – prihvati Florence, obraza ružičasto obojenih od lovačkog uzbuđenja. – Ali najprije valja ispitati ovu prostoriju nema li tajnih skrovišta. Bila je to neka vrsta radne sobe s bibliotekom, a uz nju se nalazila Walterova
spavaća soba, ispunjena skupim namještajem, ormarom punim knjiga, samih krimića, te pravim istočnjačkim sagom. Na pisaćem stolu bio je umjetnički izrađen pribor za pisanje. Kraj njega dvije uramljene fotografije. Na jednoj je bila mlad« osoba isturenih grudi, prilično oskudno odjevena. Na njoj je bila nježna posveta: Waltyju, njegov mali dvostruki grijeh. Druga fotografija raznježi Florencino lice. – Pogledaj – reče. – Ovo je slika nas dvije s Walterom kad je objesio o klin svoju diplomu prije dvadeset pet godina! Priznajem da me uvijek pekla savjest zato što sam mu poklonila prolaznu ocjenu da bi mogao dobiti diplomu. – Uzevši u obzir kako je živio, zaista je nije zaslužio – prizna Florence promatrajući požutjelu sliku svoje sestre i sebe s Walterom koji je bio za glavu viši od njih. Walter je imao usko lice, mala usta i preblizu
smještene oči oštra pogleda. Međutim, kosa mu je bila gusta, prirodno valovita. – Zaboravila sam kako su Walterove oči bile preblizu nosa. Ali mi smo bile veoma zgodne. Da, a po stasu nismo zaostajale za ovom, za ovom... osobom s kojom je Walter, čini se, bio veoma prisan. – Grace, molim te! – Florence baci zaprepašten pogled na Tinyja Tinkera na podu. – Ne dolikuju ti takve primjedbe u prisutnosti nepoznata čovjeka. U svakom slučaju, to je dokaz da Walter nije bio sasvim pokvaren. Ni nakon toliko godina nije nas zaboravio. A dosta mu je bilo stalo do nas kad nam je ostavio svoju kuću. Možda smo bile prestroge prema njemu. – Možda – zamišljeno odgovori Grace. – Uprkos svojim nedjelima, čini se da nije prestao osjećati privrženost prema nama. Ali vratimo se svom poslu! Ova je prostorija već pretraživana. Pisaći je stol pretražen, stolice pregledane, sag podignut, i
divan smo pregledale sa svih strana. A na svim tim mjestima tražio je i ovaj tip ovdje. Možda bismo ga mogle prisiliti da nam kaže što je tražio. Zajedno su promatrale Tiny ja Tinkera. Lice te osobe zadrhti od boli, a iz toga se moglo zaključiti da će se uskoro osvijestiti. – Florence – javi se Grace sanjalački – pitam se nije li ovaj čovjek ubio Walter a i nije U se vratio na mjesto zločina da bi našao nešto što nije uspio pronaći u trenutku kad je izvršio zločin? Florence poskoči. – Ubio Waltera! Oh, pa onda to nije običan provalnik, to je ubojica! Grace, moramo pozvati policiju. – Slušaj, reci mi: jesi li ikad pročitala krimić u kome je policija riješila zagonetku? – Oh... – Sigurno nisi. Dakle, nas dvije to moramo učiniti. A moramo i osvetiti našega siromašnog Waltera, pa makar radio svakojake nepodopštine. Ovaj... ova
osoba dolazi k svijesti. Ispitat ćemo ga. Tiny Tinker napola otvori jedno oko i zbunjeno ih stade promatrati. – Po čemu misliš da će nara odgovoriti na pitanja? – Iz tisuće krimića naučile smo kako valja postupati s gangsterima! Ne moramo raditi u rukavicama. Ako bude potrebna grubost, bit ćemo grube! – Pa ti nisi nikad dignula ruku ni na muhu – odvrati Florence. – Kako ćeš odjednom postati gruba? Grace s omalovažavanjem prijeđe preko tog pitanja. – Pst – upozori sestru. – Otvara i drugo oko. Tiny Tinker s mukom progovori. – Sto je to, tko me onesvjestio? – zabrinuto upita. – Nas dvije, mladiću – odvrati Grace. – Nas dvije smo vas svladale s pomoću naših čvrstih Bordenovih peta. Zatim smo vam svezale noge i ruke da, se ne možete braniti i svojevoljno prekinuti boravak kod nas.
Tiny Tinker pokuša pomaknuti ruke i noge, ali utvrdi da se njegov položaj pokl poklap apa a s tvrd tvrdnj njo om star stare e gospođice. Na njegovu licu javi se izražaj straha. straha. – Sestre Usher – izjavi – To ste vjerojatno vjerojatno vas dvije. – To što se raspitali za nas i doznali tko smo čini nam se naročito sumnjivim – reče reče Fl Flor oren ence ce ohra ohrabr bren ena a činjenicom da su šarene kravate čvrste. – Hajde, odvežite me što prije – zaprijeti Tiny Tinker. – Ako vam je stalo do vaših glava. Harry će doći da me potraži! – Floren Florence ce – naredi naredi Grace – molim te zabilježi da je ova osoba u službi nekoga tko se zove Harry. – Veoma rado. Florence u ladici pisaćeg stola nađe olovku i komadić papira te žurno zabilježi: »U služ službi bi osob osobe e ko koja ja se zove zove Harry.« – Nisam ništa rekao! – vikne zarobljenik. – Sto vas dvije zapravo hoćete? – Sve je veoma jednostavno – odgovori Grace. – Ubili ste našeg nećaka Waltera...
Strah na licu Tinyja Tinkera pretvori se u beskrajno čuđenje. – Kako Kako znat znate e? Htio Htio sam sam reci. nisam ga ja ubio. Vi ste dvije stare lude. – Ah! –Grace pobjednički po gleda sestru. – Napred Napreduje ujemo mo,, ovaj ovaj je ubio ubio Waltera. – Ne priznajem! – poviče Tinker. – Ništa od svega toga! Nisam ga ubio i ništa nisam priznao. Htjele biste me namamiti u klopku ali nećete uspjeti! Gurate nos u nešto čemu niste dorasle! – Oh! – Grace zacvrkuta od zadovoljstva. – Zabilježi, Florence! Zarobljenik priznaje da je sudjelovao u velikom gangsterskom pothvatu. – Da, Grace. – Florence je poslušno bilježila. Tiny udvostruči udvostruči napore. – Ne, nisam priznao. Ništa slično nisam priznao! Sto mi to pokušavate natovariti na leđa? – Bavimo se objašnjenjem zločina s pomo pomoću ću priz prizna nati tih h meto metoda da,, točnije, onako kako smo to naučile iz tisuću krimića –
objasni Grace. – A sada, mladi čovječe, tko je bio mozak? – Mozak? – Da, mozak! Gospodin... Za koga radite, glupane? – Radim za Harry ja Gordona i... nemojte me nazivati ati glupano anom. Ali o čemu vi to uopće pričate, male moje dame? – Florence, bilježi! Zarobljenik otkriva identitet vođe ođe pothv othvat ata, a, to je neki Harry Gordon. – Pričekajte, samo minutu, molim vas! – Tiny umalo što nije zaplakao. – Nikad nisam ništa slično rekao! – Tri negacije u jednoj jedinoj rečenici – naljuti se Florence. – Koju ste skoku pohađali? – Koju školu? Kak akv ve to veze ima sa svim ovim? Tiny od iznenađenja zine. Bio je u stanju izdržati dvadeset četiri sata ispitivanj anja na policiji iji, ali metode sestara Usher potpuno su ga zbunile. – Pustimo to – dostojanstveno će Grace. – Hajde da skratimo. Priznali ste da ste ubili našeg
nećaka Waltera. Priznali ste da ste plaćenik Harryja Gordona. Priznali ste da on vodi velikim zločinačkim pothvatom. Sada možemo s prav pravom om pret pretpo post stav avljljat atii da vas je Gordon poslao ovamo da u ovoj kući potražite neki predmet koji je pripadao Walteru, a Gordon ga se želi domoći, Dakle, što je to? Opojne droge? Dragocjenosti? Vrijed Vrijednos nosni ni papiri papiri?? Matric Matrica a za lažne novčanice? Bilo bi bolje za vas da nam to dobrovoljno kažete jer ćemo vas u protivnom prisiliti da propjevate. Tinyja su promatrala dva para ara čel čeličn ičnosti sti ovih očij očiju u isto onakvim pogledom pred kakvim su drhtale generacije učenika. I on također zadrhti. – Da – promuca. – Vjer Vjeruj ujem em da ste ste spos sposob obne ne da to postignete. Dobro. Kazat ću vam. Iako nećete moći ništa učiniti. Harry Gordon je gospodar ovoga grada. Dakle, evo... I Tiny Tinker poče priču, a Florence ju je bilježila. Pa ipak je Tiny neprekidno pogledavao na zidni sat. at.
Alk lko o bude bude uspio spio dov dovolj oljno dugo brbljati, Harry će stići na vrijeme. Harry će znati kako valja postupiti sa dvjema starim vješticama u crnoj šuštavoj svili i s kapicama kakve nose dobre bakice. *** – Dobro. Slika je potpuna – izrazi Grace svoje mišljenje. – Walter je vodio knjigo knjigovod vodstv stvo o tom Harryj Harryju u Gordonu. Domogao se nekih dokaza o kriminalnai djelatnosti svog poslodavca. Međutim, umjesto da ih je predao policiji, on ih je sakrio i ucjenjivao Gordona, koji je odlučio da mu više ne plaća i poslao ovoga... Kako še vi zapravo zovete? – Zovite me Tiny – uzdahne zarobljenik. – Gospodin Tiny dobio je nalog da pretraži kuću. Walter se prerano vratio i gosp gospo odin din Tiny Tiny ga je ubi ubio. Odonda se nitko nije mogao domo domoći ći ko komp mpro romi mita tant ntni nim m dokumenata. Oni su još uvijek u kući.
– Eto razloga zašto se gosp gospod odin in Bingha ngham m trud trudio io da nas nagovori da ne idemo ovamo amo! – uzvikne Florence. – On je njihov čovjek! – A mi smo na najboljem putu da uništimo tu zločinačku bandu – prošapće Grace svjet svjetluc lucavi avih h očiju. očiju. – Kakva Kakva radost, Florence, kakva pobjeda! I sam bi se Nero Wolfe ponosio s nama. ama. A sada moramo pronaći te papire, predati ih predsjedniku komisije, i Harry Gordon gospodin Bingham i ovdje prisutni gosp gospod odin in Tiny, iny, zaj zajedno edno s ostalim nečasnim osobama, bit će bačeni u zatvor. – Zbog čega? – upita Tiny pabravši obrve. Flor Fl ore ence nce ka kao o da je bila ila malo nesigurna. – Kako – reče – kako se mi možemo nadati da ćemo pronaći te papire ako to ni oni nisu uspjeli? Još uvijek misl mislim im da bi bil bilo naj najbolj bolje e pozvati policiju. – Fl Flor oren ence ce,, tvoj tvoj stav stav ne mogu nazvati drugačije nego nego def defetis etisti tičk čkiim. Prvo rvo, moramo misliti onako kako
je mislio naš nećak Walter. Drugim riječima, moramo se uživjeti u njegov položaj. Pretpostavimo da mi nekog ucjenjujemo. Gdje bismo sakrile kompromitantne dokumente? – Zaista... – Florence namršti čelo. – Kako su veliki ti dokumenti? – upita Grace Tinyja. – Kako su veliki? Kao stranica registra. Walter se domogao dvadeset stranica, otprilike. – Koje bi se mogle spremiti u mapu – glasno je razmišljala Grace. – Čekaj da razmislim... Kad bih ja bila Walter. – Ja bih... glasno poče maštati Florence. Međutim, neki joj glas s praga presječe rečenicu i obje sestre poskočiše od straha. – Samo nastavite, molim vas, dobre moje gospođice nadam se da vas neće suviše smetati ako đem? I Harry Gordon, puštajući veli ke oblake dima, uđe u prostoriju. Iza njega nervozno je poskakivao Bingham. Harry Gordon
pohita prema staricama, ali ona se zaustavi podrugljivo ih promatrajući. – Dobro, ljepotice moje, vidim da ste se zabavljale s malim Tinyjem, je li? Ali sastanak je završen. Sjednite ovdje dok Ed i ja ne od vežemo momka. A onda ćemo vidjeti što ćemo učiniti s vama! Tiny Tinker oslobođen kravata, pokorno sjedne u kut. Harry Gordon smjesti se u naslonjač i vrhom cigare pokaže na Grace i Florence koje su se stisnule jedna uz drugu na divanu, ali ne sasvim ukroćene. Reklo bi se, dvije narogušene kokoške. – Prisilile su Tinyja da govori – promrmlja Gordon. – Valjalo bi ih ohladiti. – Ne, Harry – usprotivi se Bingham grozničavo brišući čelo. – Molim te vjeruj mi, ono što znaju ne bi vrijedilo pred sudom. A ja sam te već upozorio: takve su starice poput dinamita. Samo ih malo podrmaj, sve će novine pisati samo o njima i roniti suze samo zbog njih. Slušaj me, Harry, učini što god hoćeš, ali pod
uvjetom da ni vrhom prsta ne takneš ove dobre starice. – Dobro! Onda što ti predlažeš – mrzovoljno upita Harry neprijateljski promatrajući sestre. – Otpremi ih izvan grada i učini da nikad više ne dođu ovamo. – Ako bismo učinili onako kako ja kažem, nikad više ne bi došle. – Ako mislite da nas možete uplašiti ljuto se varate! – vikne Grace. – Ne, on se ne vara! – reče Florence. – Mene je uplašio. Ja sam spreman da se njim nagodim. U Gordonovim očima pojavi se iskra znatiželja. – Nagodba, kako to mislite, mala damo? – Vi želite ovu kuću zato što su u njoj skriveni neki papiri. Veoma dobro. Mi ćemo vam je prodati u takvom stanju u kakvom je danas, pa tražite svoje papire. – A onda? – Mi ćemo krenuti na put oko svijeta čim budemo primile novac.
– Florence, ne želim trgovati s kriminalcima! – uzvikne Grace negodujući. – Tiho, Grace. Dosad si ti zapovijedala, odsad ja uzimam stvar u svoje ruke. Dakle, što kažete, gospodine Gordon? – Plati im i neka se gube – preklinjao je Bingham. – Mi ćemo naći te papire pa makar morali premetnuti svaku ciglu. – Ne znam... – Herry Gordon otpuhne nov oblak dima. Malo razmisli pa reče: – Dat ću vam deset tisuća dolara za kuću. Još večeras napustit ćete Milwaukee. – Petnaest! – brzo odgovori Florence. – Kako! Ova zgrada vrijedi najmanje dvadeset tisuća! – Grace će uvrijeđeno. – Niste u poziciji da se pogađate, drage moje – reče Harry Gordon. – Uostalom, dobro, petnaest tisuća. – U gotovu novcu. A vi ćete nas odvesti ravno na kolodvor – opet će Florence.
– Neka bude. Novac ćemo uzeti usput, iz moje kancelarije, Tiny! – Da, gazda? – Ove proklete starice... ove se dame nisu domogle dokumenata prije nego što sam stigao, je li? – Ne, gazda. Nisu se ničega ni dotakle, ničega osim mene. Sve su vrijeme provele, zasipajući me pitanjima. – Dobro. Polazimo. Tiny, ti ćeš ostati ovdje. Ne napuštaj kuću sve dok ne budeš našao ono što želim. Ako ne uspiješ pozvat ću zidare i razrušit ću je do temelja. – Dobro, gazda. – Oprostite, samo nešto. – Florence borbeno isturi bradu. – Nemamo što da čitamo u vlaku. Volimo krimiće. Veselilo bi nas da ponesemo dvije knjige iz Walterove biblioteke. – Oh, to bi vas veselilo, zaista? – Gordonov glas postane sladak poput meda. – A koje bi vas dvije knjige naročito zanimale? – One na kraju donje police. Uvezane u zeleno platno.
– Zašto ne. Dodaj mi ih. Tony. Gordon ih uze, netremice promatrajući Florencino lice. – Ti si prilično lukava, mala moja, je li? Misliš da je Walter snimio na mikrofilmove te dokumente i sakrio ih n te dvije knjige, je li? Ed, pomozi mi da ih pregledam... Baci pogled na naslove: »Sabrana djela Edgara Allana Poea« sveznik prvi, svezak drugi. Gordon i Bingham pažljivo su pregledali obje stare knjige. Rascijepili su omot, otkinuli hrbat, pomno prelistali sve stranice. Na kraju ih Gordon pruži Florenci. Ona otvori torbu i stavi ih unutra. – Idemo – naredi Gordon. – Dosta mi je vas i vaših ideja. Možda ste zaista htjele literaturu za čitanje. Ali kad se sjetim da ste me htjele prevariti... – Mrko ih pogleda i krene prema vratima. – Idemo. Jedan vlak polazi u ponoć. ***
Vlak ubrza vožnju. – Točno je ponoć – nezadovoljno primijeti Grace. – Florence, znaš li da smo provele samo tri sata u Milwaukeeu?, – Ali kako uzbudljiva tri sata – odvrati Florence. – Zaista moramo leći. San nam je i te kako potreban. – Kako uopće možeš misliti na spavanje nakon toga što smo kuću prodale bandi lopova i ubojica? Ja nisam pospana. Zaista nisam! Pustili smo Walterova ubojicu da mirno ode, a sve to samo zbog nekoliko. kukavnih tisuća dolara! – Walter je oduvijek bio nevaljalac – odgovori Florence. – Nisam željela izgubiti život uludo. – Da, ali na kraju sve se dogodilo sasvim drugačije nego što se događalo u kriminalističkim romanima što smo ih pročitale. Osjećam se strašno poniženom. – Ne vjerujem da imaš razloga za to, Grace. Sjeti se: imamo dvije Walterove knjige, zar ne?
Otvori torbu, izvadi ostatke Poeovih svezaka i rasprostre ih na sestrina koljena. – A čemu nam mogu poslužiti? Oni su ih lopovi do temelj« prekopali. Nisu našli ni papire ni mikrofilmove. – Zato što nisu ovdje. Tu se nalazi šifra o mjestu na kojem se nalaze. – Kakva šifra? – Rekla si da nam se valja uživjeti u Walterovu ličnost. Pa dobro. Zar ga nismo nas dvije već u djetinjstvu upoznale s Poeom? I baš smo mu mi poklonile ova dva sveska. To što ih je još imao značilo je za mene da je još uvijek volio toga velikog pisca. Tako smo došla do ključa za rješenje zagonetke. – Ti govoriš u zagonetkama – razdraženo primijeti Grace. – Varaš se. U jednom od ta dva sveska je priča »Ukradeno pismo«. Ona se nastavlja na našu najdražu priču, priču koju je i Walter najviše volio: »Propast kuće Usher«.
– Oh! – tračak razumijevanja obasja Gracino lice. – Povijest onoga vrijednog dokumenta spremljenog u staru kuvertu namjerno ostavljenu na istaknutom mjestu. – Sasvim točno, I tako... Florence zavuče ruku duboko u svoju torbu i izvuče uramljenu fotografiju, onu na kojoj je bila u društvu Grace i Waltera. Onu koja je još prije jednog sata ukrašavala pisaći stol pokojnog Waltera. – Walter je bio sentimentalan, otprilike poput naočark« – nastavi. – Zašto bi čuvao svoju fotografiju na kojoj je snimljen zajedno s nama? Jedino zato što bi njegova slika između dviju starih neudatih starica mogla biti najmanje sumnjiva stvar na svijetu. Nitko je ne bi udostojio ni pogleda. – Ali kako je postala tvoje vlasništvo? – upita Grace. – Nisam vidjela kad si je uzela? – U gužvi koja je nastala kad su Gordon i Binham
oslobođali Tinyja. Jednostavno sam je stavila u torbu. I sada, ako je moja teorija točna, preostaje nam da skinemo okvir i pronađemo mikro-filmove za koje se zanimaju Harry Gordon i ostali kandidati za robiju. Pogledajmo, Grace. Uistinu, mikro-filmovi Su bili ovdje. – Ellery Queen bi se ponosio s tobom – prizna Grace. – Hercule Poirot također. Perry Mason i Peter Wimsey bili bi ponosni na tebe. Udruženje pisaca kriminalističkih romana odalo bi ti priznaje. – Hvala ti – odgovori Florence stidljivo se smiješeći. – Kad budemo predale mikro-filmove, popet ćemo se na brod... – Kakav brod? – Pa na brod za London, prirodno! Imamo petnaest tisuća dolara, znači, idemo na put oko svijeta, a London će biti prva stanica. Grace se uspravi. – London! London Henry ja Merrivalea i Alberta Campiona! London Scotland Yarda! Tko zna kakve nas pustolovine očekuju u
maglom obavijenim ulicama Londona? Možda ćemo imati priliku da pomognemo Scotland Yardu da izruči pravdi zločinca koji bi im bez naše pomoći umaknuo! Njene su se oči upravile u da leku nevidljivu točku. A glas joj postade sanjarski: – Tko zna! Možda ćemo imati sreću i uspjeti iznajmiti namještenu sobu u Baker Streetu!
