Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., 183 str.
S ENGLESKOG PREVEO TONĈI VALENTIĆ Za mnoge suvremene prosvijećene liberalne mislioce, kao i za većinu politiĉke ljevice, zlo predstavlja predstavlja zastarjeli pojam. Ono suviše podsjeća podsjeća na konaĉne sudove sudove i meta metafizi fiziĉke ĉke izvjesnosti izvjesnosti da bi bilo prihvatljivo u modernom dobu. U ovoj dovitljivoj i lako prohodnoj knjizi istaknuti
marksistiĉki teoretiĉar Terry Eagleton iznenaĊujuće ustaje u obranu stvarnosti zla, oslanjajući se na knjiţevne, teološke i psihoanalitiĉke izvore kako bi pokazao da zlo nije puka srednjovjekovna izmišljotina, nego stvarni fenomen i posve opipljiva snaga u današnjem svijetu.
U knjizi koja obuhvaća teme od svetog Augustina do alkoholizma, preko Tome Akvinskog i Thomasa Manna do Shakespeare a
i holokausta, Eagleton promišlja strašan poloţaj onih
ukletih duša koje naizgled uništavaju bez ikakva razloga. Pritom postavlja ĉitav niz zanimljivih animlj ivih pitanja: Je li zlo doista do ista oblik ništavila ništa vila?? Zašto Zašto se o no pokazuje toliko glamuroznim glamuroznim i zavodljivim? Zašto se dobrota ĉini tako dosadnom? Mogu li ljudi doista uţivati u uništavanju koje uopće nema racionalnog razloga? Terry Eagleton, utjecajni teoretiĉar i jedan od glavnih marksistiĉkih kritiĉara svoje generacije, trenutaĉno je profesor engleske knjiţevnosti na Sveuĉilištu u Lancasteru u Engleskoj i na Sveuĉilištu Notre Dame u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Napisao je ĉetrdesetak knjiga. Eagletonova djela dosad objavljena na hrvatskom jeziku: Knjiţevna teorija (SNL, 1987.), Ideja kulture (Jesenski i Turk, 2002.), Teorija i nakon nje (Algoritam, 2005.), Sveti teror
(Jesenski i Turk, 2006.), Smisao ţivota (Jesenski i Turk, 2008.) i Razum, vjera i revolucija (Naklada Ljevak, 2010.).
1
PO ROĐENJ ROĐENJU U ZLI I LUDI
„Ipak, uvijek postoje oni koji vjeruju u zlu krv ili z lokobne gene. Ako se neki ljudi doista raĊaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su roĊeni s cistiĉnom fibrozom. Okolnosti koje bi ih trebale osuditi samo ih oslobaĊaju. Isto se zbiva kad promatra promatram mo teroriste te roriste kao psihotiĉne, psihotiĉne, termin koji su za njih koristili vrhunski britanski vladini sigurnosni savjetnici. Ĉovjek se zapita jesu li doista stvoreni za taj posao. Ako su teroristi doista ludi, tada nisu svjesni onoga što ĉine te su stoga moralno nevini. U skladu s time trebalo bi
ih lijeĉiti s posebnom brigom u psihijatrijskim bolnicama, a ne da im se sakate
genitalije u tajnim marokanskim zatvorima.“ (str. 13) O LIBERALNOJ DOKTRINI RAZUMIJEVANJA I OPROSTA
„... takoĊer se moţe sugerirati da nismo odgovorni za naša djela ako su ona racionalno objašnjiva. objašnjiva. Istina je, potpun potp unoo suprotna od toga, da su s u uzrok i sloboda sloboda tije t ijesno sno pov po vezani. ezani. Za one koji to ne shvaćaju, pokušaj opravdavanja opakih djela uvijek je mutan pokušaj da se njihovi poĉinite poĉinitellji oslobode. oslobode. Ali objašnjenje objašnjenje zašto ašto prov pro vodim svoje s voje viken vike nde veselo prokuh prok uhavaju avajući ći ţive jazavce jazavce ne
znaĉi nuţno oprost za ono što ĉinim. Većina ljudi ne misli da povjesniĉari nastoje
objasniti uspon Hitlera kako bi ga uĉinili privlaĉnijim. Neki komentatori smatraju da je pokušaj pokušaj dokuĉiti što je motiv islamsk islamskih ih bombaša - samoubojica ukazivanjem na oĉaj i uništavanje u pojasu Gaze pokušaj da ih se opravda. Ali moţemo osuditi one koji diţu u zrak malu djecu u ime Alaha a da ne pretpostavimo kako ne postoji objašnjenje za njihovo neĉuveno ponašanje – da oni ljude pretv pret varaju u prah sam sa mo radi uţitka.“ (str. 15) O DRUŠTVENOJ DETERMINAC DETERM INACIJI IJI I AUTO AU TONOMIJI NOMIJI POJEDINC POJ EDINCA A
„Moţemo djelovati kao slobodni akteri samo iz razloga što smo oblikovani svijetom u kojem djelujemo. N i jedno jedno od taj koncept ima sv s voje znaĉenje znaĉenje i koji koj i nam dopušta dopušta da u skl sk ladu s nji me djelujemo.
našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je osloboĊeno društvene determinacije, koje ukljuĉuje takvo osobito ljudsko ponašanje kao što je vaĊenje ljudskih oĉiju. Ne bi nam bilo moguće muĉiti ni masovno ubijati d a nismo usvojili velik broj socijalnih vještina. (...) Biti odgovoran ne znaĉi biti lišen društvenih utjecaja, već odnositi se spram tih utjecaja na odreĊeni naĉin. To znaĉi biti više od njihove marionete. drevnim misaonim sustavima znaĉilo,
Čudovište je u nekim
izmeĊu ostaloga, stvorenje koje je u potpunosti
neovisno o drugima. Ljudska bića doista mogu postići odreĊeni stupanj samoodreĊenja. Ali mogu to uĉiniti jedino u kontekstu dublje ovisnosti o drugima svoje vrste, ovisnosti koja ih
2
uopće ĉini ljudima. Kao što ćemo vidjeti, to je ono što zlo poriĉe. Zlo sniva o potpunoj autonomiji.“ (str. 20) MARKSISTI I KATEGORIJ KATEGORIJE E „DOBRA“ I „ZLA „ ZLA““
„Doista postoje zla djela i pojedinci, tu podjednako griješe liberali meka srca i marksisti ĉeliĉne volje. Što se tiĉe potonjih, ameriĉki marksist Fredric Jameson piše o 'zastarjelim kategorijama kategorijama dobra i zla'. zla'. Valja pretposta pretpostaviti viti kako Jameson ne misli da da bi pobjeda pob jeda soc soc ijaliz ja lizma ma bila dobra stvar. Engleski marksist Perry Anderson navodi da su termini poput dobra i zla
vaţni samo za pojedinaĉno ponašanje – u tom sluĉaju teško je vidjeti zašto bi se zaustavljanje gladi, gladi, borba protiv p rotiv rasizm ras izmaa ili il i raz ra zoruţanje nuklearnih projektila projektila objašnjav obja šnjavalo alo kao dobro.“ (str. 22)
DRUŠTVENO DEPRIVIRANI I ZLO
„Moguće je vjerovati u zlo a da se ne pret postavlja njegovo nadnaravno podrijetlo. Ideja zla ne mora nuţno biti slika rascij epljenog kopita sotone. Istina je da neki liberali i humanisti, zajedno s opuštenim Dancima, poriĉu postojanje zla. To je uvelike zato što rijeĉ zlo smatraju sredstvom demoniziranja
onih koji u stvari nisu ništa više od društveno depriviranih. To je
ono što bi neki nazvali teorijom morala djelovanja u zajednici. Istina je da je ovo jedna od razlo ga najnadmenijih upotreba ove rijeĉi, kao što smo već vidjeli. Ali odbaciti ideju zla iz t og razlog djeluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su ovisni o heroinu
nego na serijske ubojice nacistiĉkog SS - a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i depriviran. Treba biti paţljiv kako se na isti naĉin ne bi proma trali Crveni Kmeri i delikventni tinejdţeri.“ tinejdţeri.“ (str. 24 – 25) BOG, PAKAO I SLOBODA
„Za tradicionalnu teologiju, biti u paklu znaĉi ispasti iz ruku Boga namjernim prezrivim odbacivanjem njegove ljubavi, ako je tako stanje doista zamislivo. U tom smislu, pakao je
najbogatije urešen kompliment ljudskoj slobodi koji se moţe zamisliti. Moţe li itko odbiti Stvoriteljevo nagovaranje, tada taj mora biti doista moćan. Ali ako nema ţivota izvan Boga, koji je izvor cjelokupne ţivotne snage, konaĉnost pakla stvar je izumiranja, ne vjeĉnosti. Ako postoji postoji nešto popu pop ut vjeĉne jeĉne vatre u paklu, paklu, to jedino moţe bi b iti vatra Boţje Boţje nemilosrdne ljubavi, ljubavi, koja pali one koji je ne mogu podnijeti. Prokleti su oni koji iskuse Boga kao sotonski uţas, jer on prijeti da će ih silom rastaviti. Njegova ljubav i milost oslabili su utjecaj na njih i na taj naĉin oni riskiraju biti lišeni svojega najdragocjenijeg imetka. Oni koji ţive u strahu od 3
vjeĉnog plamena, ne moraju strahovati. Dobra je vijest da se neće prţiti za vijeke vjekova. Loša je vijest da će oni jednostavno postati ništa. (...) Bog je vrsta sublimnog ništavila. On je terorist ljubavi, ĉije neumoljivo praštanje mora biti nepodnošljivo onima koji ne ţele odustati od sebe.“ (str. 33 – 34) KAPITALIZAM
„Kapitalizam je sustav za koji je potrebno da bude u konstantnom pokretu jednostavno zato da bi ostao na mjestu. Stalna transgresija njegova je esencija. Ni jedan drugi povijesni sustav
ne otkriva na tako neugodan naĉin put na koji potencijalno dobrohotne ljudske moći jednostavno jednostavno izopaĉ izopaĉuuje u poguban kraj. Kapitalizam nije uzrok našeg „posrnulog“ stanja, kako naivni ljeviĉari nastoje zamisliti. Ali od svih ljudskih reţima, to je onaj koji najviše pogoršava proturjeĉja proturjeĉja ugraĊena u lingvistiĉku lingvistiĉku ţivot ţivotinju inju.“ .“ (str. 39 – 40) LJUDSKA SPOZNAJA I BOG
„Toma „Toma Akvinski smatrao je da je naše zakljuĉivanje zakljuĉivanje tijesno t ijesno povezano povezano s našim aš im tijelima. Grubo govoreći, mi mislimo na naĉin na koji radimo jer pripadamo vrsti ţivotinja kojoj pripadamo. Na primjer, primjer, naše zakljuĉivanje uvijek uvijek se dogaĊa unu unutar tar odreĊene situacije. Mi razmišljamo unutar odreĊenog pogleda na svijet. To nije prepreka dosezanju istine. Posve suprotno, to je jedini naĉin na koji je mo ţemo dohvatiti. dohvatiti. Jedin Jed inee istine koje moţemo dosegnuti dosegnuti su one koje odgovaraju konaĉnim bićima kao što smo sami. To su ist ine koje ne pripa daju ni anĊelima ni mravojedima. Oni koji su posegnuli predaleko odbijaju prihvatiti te moguće zapreke. Za njih moţe biti autentiĉna samo istina koja je osloboĊena svih perspektiva. Jedino vaţeće gledište ono je Boţjeg oka. Ali to je nadmoćna toĉka iz koje mi ljudi ne bismo vidjeli baš ništa. Oni koji nastoje biti bogovi, poput Adama i Eve, unište sami sebe i završe niţe od zvijeri, koje nisu tako oznaĉene seksualnom krivnjom da im je potreban smokvin list. No, takvo zastranjenje kljuĉan je dio naše prirode. Za razumne ţivotinje poput nas, to je otvorena i stalna mogućnost. Mi ne moţemo razmišljati bez apstrakcija, koja ukljuĉuje posezanje iznad neposrednog. Kada nam apstraktni pojmovi omoguće da spalimo cijele gradove, tada znamo da smo otišli
predaleko. Stalna mogućnost da skrenemo krivo ugraĊena je u našu sposobnost
proizvodnje proizvodnje smisla. smisla. Bez Be z te mogućnosti, mogućnosti, razum ne bi funkc funkciionirao.“ (str. 40 40 – 41) LJUBAV
„Ne mora biti istina, kao što je tvrdio Oscar Wilde, da uvijek ubijamo ono što volimo, ali je svakako istina da osjećamo duboko proturjeĉje u vezi s tim. Budući da je ljubav mukotrpan 4
proces koji za nas podrazumijeva opasan rizik, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Romanopisac Thomas Hardy znao je da na osnovu slobodno i razumno donesenih odluka koje uzimaju u
obzir i druge moţemo završiti stjerani u kutove u kojima se ne moţemo pomaknuti u bilo kojem smjeru a da ne prouzroĉimo tešku štetu onima oko nas.“ (str. 42) ROĐENJE I PSIHOANALIZA
„RoĊenje je trenutak kada mi, a da nitko nije bio dovoljno uljudan priupitati nas nešto o toj stvari, ulazimo u prethodno stvorenu mreţu potreba, interesa i ţelja – u zamršenu zbrku koju će pojaĉati sama ĉinjenica naše egzistencije i koja će oblikovati naš identitet do srţi. To je razlog zbog kojega se bebe u b rojnim
kršćanskim crkvama krste odmah po roĊenju , davno
prije prije nego doznaju išta o grijehu ili o bilo ĉemu drug dr ugome. ome. O ne su već d rastiĉno rastiĉno izmijenile izmijenile redoslijed svijeta a da ga nisu svjesne. Ako je vjerovati psihoanalitiĉkoj teoriji, one su već tada oznaĉene oznaĉene nevidljivom mreţom nagona kojima povezuju svoja tijela tuĊim tijelima, što će se pokazati kao njihov stalan izvor boli.“ (str. 44) NEVINOST, NEVINOST, EGOIZAM I M EĐUOVISNOST EĐUOVISNOST
„NovoroĊenĉe jest nevino (doslovce: bezopasno) na naĉin na koji su to kornjaĉe, ali ne na naĉin
na koji su to odrasli kad odbijaju upraviti strojnicu na civile. Njihova nevinost ne
priskrbljuje priskrbljuje im neke osobite zasluge. Mi smo roĊeni roĊe ni zaokupljeni samima samima sobom kao posljedicom posljedicom naše biologije. biologije. Egoizam je pri pr irodno stan sta nje, budući budući da dobrota uklju klj uĉuje s kup sloţenih praktiĉnih vještina koje se trebaju nauĉiti. Ljudi su roĊenjem baĉeni u duboku meĊusobnu ovisnost...“ (str. 44 – 45) PROMJENA PROMJENA I K ONTINUITET ONTINUITET
„Postoje stanovite negativne osobine ljudske vrste koje se ne mogu promijeniti. Dokle god postoji ljubav
i smrt, tragedija ţalovanja nad dragim nam umrlima neće se vidjeti kraja.
Gotovo je sigurno da ne moţemo iskorijeniti nasilje a da istodobno ne sabotiramo odreĊene osobine koje cijenimo. Ali iako su smrt i patnja izvan naših moći da ih uništimo, to nije tako kada je u pitanju društvena nepravda. Osim toga, i nije tako loša stvar ĉinjenica da se neke stvari ne mogu mijenjati. To će poricati jedino onaj društveni poredak koji od novoga stvara fetiš. Razmišljati na ovaj naĉin jedna je od mnogih zabluda postmodernizma. Mi ne moţemo promijeniti ĉinjenicu da dojen doje nĉad treba njegovati, njegovati, ali to nije razlog r azlog da škrgu škr gućem ćemoo zubima. zubima. Nije Nije svako nepromjen epro mjenjivo jivo stan sta nje uvreda politiĉkoj ljevici. ljevici. Kontinuitet je u najm aj manju anj u ruku jednako jednako znaĉajan znaĉajan ĉimb ĉ imbenik enik u povijesti kao i prom pro mje na i mnoge kon ko ntinuitete treba treba ĉuv ĉ uvat atii. (...) 5
Ljudi će vjerojatno uvijek zapoĉinjati krvoţedne sukobe, ali to ne znaĉi da ne trebamo i dalje nastojati rješavati ih. Ţelja za pravednošću moţe takoĊer biti stalna znaĉajka ljudskoga stanja, što bi mogla potvrditi historiografija.“ (str. 46) MARTIN I KARAKTERISTIKE ZLA ROMAN PINCHER MARTIN
„Ovdje su spomenute neke od glavnih karakteristika zla: njegova jezovitost, zaĉuĊujuća nestvarnost, iznenaĊujuće površna priroda, napad na znaĉenje, ĉinjenica da mu nedostaju neke osnovne
dimenzije, naĉin na koji je zatoĉeno u umtrvljujućoj monotoniji vjeĉnog povratka.“
(str. (str. 57) 57 )
UMJETNICI, PATNJA, ZLO
„Adrian Leverk Leverkühn ühn 1, kompozitor osuĊen na propast u Mannovu djelu, predstavlja dramatiĉan preokret preokret ideje ideje zla zla kao samouništenja. samouništenja. O n se namjerno zarazi sifilis s ifilisom om posjetivši prostitutku prostit utku i uĉini to kako bi izazvao sjajne glazbene vizije zbog postupne degeneracije njegova mozga. Na taj naĉin Leverkühn pokušava pretvoriti svoju paklenu bolest u transcendentnu slavu vlastite umjetnosti. (...) Adrian
je dionizijski umjetnik koji istraţuje dubine ljudske opakosti kako bi
izvukao red iz kaosa. Njegova umjetnost nastoji silom istrgnuti duh od mesa, cjelovitost iz
nesreće, anĊeosko iz demonskog. Ako umjetnik nastoji iskupiti korumpirani svijet snagom svoje transfigurativne umjetnosti, tada on ili ona mora biti u intimnoj vezi sa zlom. To je
razlog zašto je moderni umjetnik sekularna verzija Krista, koji silazi u pakao oĉaja i bijede kako bi ih sjedinio u vjeĉnom ţivotu. Kao što piše W. B. Yeats, 'u pr ljavoj staretinarnici srca' umjetnost ima svoje neljupke korijene. (...) Umjetnik mora biti upoznat sa zlom jer on mora
sva iskustva smatrati kao ţito mlina svoje umjetnosti, bez obzira na njegove uobiĉajene moralne vrijednosti. To je razlog zašto, ukoliko njegov rad treba uspjeti, on sam mora biti na neki naĉin imoralist, nevoljko napuštajući svaku nadu u svetost; kao da njegova umjetnost siše svu dobrotu iz njega. Što je neĉija umjetnost veliĉanstvenija, to mu je ţivot više propao, Kasno devetnaesto stolj eće
prepuno je paralela izmeĊu umjetnika – drogiranih, raskalašenih,
tjeskobnih, opijenih apsintom
– i sotonista. Obje su figure podjednako skandalozne
respektabilnoj respektabilnoj srednjoj klasi. A jedan razlo g za za to jest taj da i umjetnost umjetnost i zlo postoje radi nj ih samih.
Ni jedno od njih nema nikakve veze s korisnošću ili razmjenskom vrijednosti.“ (str. 67
– 68)
1
Fa ustuss, Thomasa Manna. Adrian Leverkühn, everkühn, protagonist romana romana Dok tor Faustu
6
STVARANJE I
UNIŠTAVANJE
„Stvaranje ni iz ĉega moţe biti djelo samo apsolutne snage. Ali postoji nešto podjednako apsolutno i u ĉinu uništenja. Baš kao što se ĉin stvaranja nikada ne moţe ponoviti, jednako tako ne moţe se ponoviti ni ĉin uništenja. Ne moţete dvaput razbiti istu kinesku vazu neprocjenjive vrijednosti, nasuprot razbijanju njezinih kopija. Uništavanje moţe biti jednako oĉaravajuće kao i stvaranje, ĉega su tek roĊena djeca vrlo dobro svjesna. Bacanje cigle kroz stakleni prozor moţe biti jednako ugodno kao i njegovo proizvoĊenje.“ (str. 71) TRAGEDIJA ĐAVLA
„Zlo se nikad ne moţe u potpunosti osvetiti Svemogućem, što je jedan od razloga trajne Sotonine
mrzovolje. Ono, naime, ovisi o tome da uopće postoje materijalne stvari kako bi ih
se moglo dokopati. Izokretanje ĉina stvaranja ne moţe proći bez izvjesnog odavanja priznanja stvoritelju, ma koliko ono bilo nevoljko. Kao što piše Sebastian Barry u romanu Tajno pismo : 'Tragedija Ċavla je u tome što je on tvorac niĉega i arhitekt praznih prostora.' Ako je istina što Dokto ru Faustusu, da se 'sve dogaĊa u Bogu, a ponajviše odmetništvo od njega', kaţe lik u Doktoru
onda onda Svem Sve mogući uvijek uvijek sprjeĉav sprjeĉa va one koji koj i se pobun pob unee pro tiv njega. On je pop ut klu k luba ba iz kojeg kojeg se ne moţete ispisati. Pobuniti se protiv njega znaĉi neizbjeţno prihvatiti ĉinjenicu njegova postojanja. Za zlo to predstavlja izvor beskrajne frustracije. Geslo Miltonova Sotone ('Zlo, budi moje dobro'), govori nam da dobro preuzima prednost nad zlim u samom trenutku kad ga
ono nastoji izgnati.“ (str. 71) UMJETNIK UMJETNIK KAO ŠTOVATELJ VRAGA
„Kad ţivot postane otrcan i nezanimljiv, umjetnost se osjeća prisiljenom sklopiti pakt s vragom, poseţući za ekstremnim i neiskazivim kako bi postigla ţeljeni uĉinak. Ona mora nadići istrošene konvencije ĉineći to reţanjem, na ikonoklastiĉan, sotonski naĉin, mora prisvojiti prisvojiti resu res urse egzotiĉnog i ekstremnog. ekstremnog. Demonska Demonska umjetnost umjetnost ţeli razoriti našu malograĊansku samodopadnost i probuditi našu potisnutu energiju. Na taj naĉin, moţda bi se iz zla moglo otrgnuti nešto dobroga. Od Charlesa Baudelaire do Jeana Geneta, umjetnik je sudionik u kriminalu, ludosti, štovanju vraga i subverzivnosti, ĉime se zgodno previĊa i zaobilazi ĉinjenica da je dio modernistiĉke umjetnosti takoĊer prazan, isto kao i malograĊanski moral kojeg prezire. Ţarko ţudeći za ĉistom formom, zaposjednuta je vizijom nebivanja.“ (str. 78)
7
NACIZAM KAO MODERNISTIČKI FENOMEN
„S jedne strane, nacisti su ekstatiĉno koraĉali prema revolucionarnoj budućnosti, istodobno ostavljajući iza sebe najsuvremeniju tehnologiju umiranja. S druge strane, to je pitanje krvi, zemlje, instinkta, mitologije i mraĉnih boţanstava. Ta kombinacija razlog je njegove snaţne privlaĉnosti. privlaĉnosti. Ĉ ini se k ao da ne postoji postoj i nitko nitko tko bi odolio zovu i zavoĊenju fašizm aš izma, a, od mistika do tehniĉkih inţinjera, od gorljivih zagovornika napretka do pompoznih i nadmenih reakcionara. Dakle, i modernizam i fašizam nastoje sjediniti primitivno i napredno. Njihov je cilj profinjenost
sa spontanošću, civilizaciju s Prirodom, intelektualce s narodom. Moderni
tehnološki nagon mora se osnaţiti predmodernim 'barbarskim' instinktima. Moramo odbaciti racionalistiĉki društveni poredak i ponovno uhvatiti nešto od spontanosti 'divljaka'.“ (str. 82) MILAN KUNDERA
„AnĊeosko je suviše ispunjeno smislom, dok ga je demonsko u potpunosti lišeno. AnĊeosko se sastoji od zvuĉnih klišeja poput: 'Neka Bog blagoslovi ovu našu predivnu zemlju', na što demonsko demonsko odgovara: 'Ma, sv s vejedno.' Kunder kaţe: 'Ako u svije sv ijetu tu ima suviše neprikosnovenog neprikosnovenog smisla smisla (kraljev (kra ljevst stvvo an a nĊela), ĉovjek se r uši pod tim t im teretom; ako pak s vijet vijet izgubi izgub i svaki smisao (kraljevstvo demona), ţivot postaje nemoguć.' Kad se vrag prkosno nasmijao u lice Bogu, anĊeo je povikao u znak prosvjeda. Đavolji smijeh, kaţe Kundera, 'ukazao je na besmislenost stvari; anĊelov povik radovao se tome što su one racionalno ustrojene, dobro osmišljene, divne, dobre i ĉinile su osjećajnim sve na zemlji.' AnĊeli su poput politiĉara, neizljeĉivi optimisti i nerealno n aivni:
uĉinjen je napredak, odgovorili smo na izazove, kvote su
ispunjene, a Bog i dalje s ljubavlju i blagonaklonošću gleda na Teksas. Suprotno tome, demoni su roĊeni rugalice i cinici, njihov je jezik bliţi onom što politiĉari mrmljaju i šapću u privatno sti
negoli onom što kazuju u javnosti. Oni vjeruju u moć, pohlepu, vlastiti interes,
racionalnu proraĉunatost i ništa više. SAD je istodobno i anĊeoska i demonska drţava, što je neobiĉno za neku naciju. Malo je nacija koje kombiniraju takvu egzalitarnu i p retencioznu javnu retoriku s b esmislenim esmislenim protok p rotokom om materije pozn po znat atim im kao potrošaĉki kapitalizam. Uloga Uloga ovo prvog je pruţiti legitimaciju ovom drugom.“ (str. 84 – 85) HOLOKAUST HOLOKAUST I R ACIONA ACIONALNOST LNOST MODERNE DRŽ DR ŽAVE
„Holokaust je bio neuobiĉajen zbog toga što racionalnost moderne politiĉke drţave u općenitom smislu postala instrumentalna, usmjerena prema postizanju toĉno odreĊenih ciljeva.
Utoliko je zapanjujuće u samom središtu modernog doba pronaći tako monstruozan
8
oblik acte gratutit ,
genocid u svrhu genocida, istrebljenje izvršeno poradi samog istrebljenja.“
(str. (str. 106) 106 )
BIROKRATSKI UM
„Zlo ne moţe podnijeti pogreške, neriješene i neobjašnjive probleme i pribliţne vrijednosti. To je jedan od razloga zašto je po nara vi blisko birokratskom umu. Nasuprot tome, dobrota voli šaroliku, nedovršenu narav stvari.“ (str. 112) BLISKOST LJUBAVI I SMRTI
„U izvjesnom smislu, ĉini nam se da je smrt iznimno neugodna. Prema Freudu, Eros i Thanatos, ljubav i smrt, usko su isprepleteni. Primjerice, oboje se sastoje od predavanja
sebstva. Poharan superegom, izubijan idom i pod udarcima izvanjskoga svijeta, ranjeni je ego
shvatljivo sklon vlastitom uništenju. Poput neke opako unakaţene zvijeri, ego shvaća da se jedina jedina sigurnost sigurnost nalazi u
tome da se preda smrti. Patnja moţe prestati jedino povratkom u
beţivotno beţivotno stan sta nje iz kojeg je nastala. (...) Da bismo saĉuvali sebe od povrede koju nam nanosi anos i postojanje, postojanje, spremni spremni sm s mo prihvatiti ĉak i vlastiti nestanak.“ nestanak.“ (str. (str. 119) BOG JE MRTAV I VIŠE NIŠTA NIJE DOPUŠTENO (J. LACAN)
„Volimo ljude koji se suprotstave autoritetu, ali ne i silovatelje ili varalice u biznisu. Blagonakloni smo prema onima koji ukradu soljenku iz Hotela Savoy, ali ne i prema islamskim fundamentalistima koji komadaju ljude. Istina, Izgubljenog raja,
većina ĉitatelja uţiva u Sotoni iz
koji poprijeko gleda Svemogućeg, izazivajući ga na megdan. Ali volimo ga
uvelike uvelike zbog njeg nje govih pozitivni po zitivnihh odlika (h ( hrabrost, okretn okret nost, odlu od luĉnost, ĉnost, itd.), itd. ), a ne zbog neĉeg osobito zlog u njemu. U stvari, u
njemu ima vrlo malo neĉeg specifiĉno zlog. Pruţanje jabuke
Adamu i Evi u našim oĉima ne izgleda kao najstrašnija transgresija. MeĊutim, nakon što je civilizacija srednje klase došla u svoju postmodernu fazu, transgresija je ušla u modu. U postmodernim krugovima
ta rijeĉ se gotovo uvijek koristi u pozitivnom smislu, iako ona
ukljuĉuje davljenje djece i zabijanje sjekire u neĉiju glavu. MeĊutim, istinska transgresija znaĉi vjerovati da su konvencije protiv kojih se borite snaţne. Jednom kad transgresija postane normom, prestaje biti subverzivna. Vjerojatno je to imao na umu Jacques Lacan kad
je na svoj zamršen naĉin rekao: ako je Bog mrtav, mrtav, ništa ništa više nije dopušteno. Na Naim ime, e, dopuštenje implicira autoritet koji vam moţe dati dozvolu. Ako takav autoritet više ne funkcionira, ideja o dopuštenosti izgubit će svoju snagu. Tko zapravo dopušta u današnje
9
doba 'permisivnosti'? Dopuštenje implicira i njegovo moguće uskraćivanje, a u nekim suvremenim teorijskim krugovima i sama pomisao na takvo što nezamisliva je.“ (str. 133) ANĐEOSKA DRUŠTVA Anđeosk a „ Anđeoska
društv a
su ona ĉija se politika svodi na niz upravljaĉkih tehnika osmišljenih da
graĊane ĉine sretnima. Ona će kao takva vjerojatno proizvesti demonsko kao neku vrstu reakcije na vlastitu plitkost. Zapravo, ne samo demonsko nego razne oblike fundamentalizama
do sotonizma te bombastiĉnih fraza i laprdanja new agea. Društva koja ljude lišavaju prikladnog prikladnog osjećaja osjećaja smisla sklona su prepu prep ustiti proizvodnju takvog znaĉenja znaĉenja u rubne rubne industrije industrije poput astrologije i kabale. Brojni oblici takve jeftine i brzo pripremljene transcendencije
mogu se nabaviti vrlo jeftino. Što naš sustav postaje anĊeoski zamorniji i dosadniji, to više utire put bezumnom nihilizmu. Pretiĉak znaĉenja dovodi do njego ve isrpaţnjenosti. Što je is praznija
i anarhiĉnija naša društvena društvena egizste egizstenncija, to su u većoj mjeri mjeri potrebne anĊeoske anĊeoske
ideologije pune poboţnih i prijetvornih spominjanja Boga i nacionalne veliĉine da bi obuzdale pojavu razdora
i rascjepa koji bi mogli zbog toga uslijediti.“ (str. 134)
TOMA AKVINSKI
„... Akvinski ne drţi zlo neĉim postojanim, nego oblikom manjkavosti bivanja. Za njega je zlo manjak, negacija, kvarnost, lišenost. Ono je oblik lošeg funkcioniranja, pukotina u srcu bitka. Primjerice, fiziĉka bol je zla jer ometa normalno funkcioniranje ti jela. Ona Ona je nesposobnost nesposobnost za postizanje postizanjem m ţivotno ţivotno g obilja. U tom kontekstu kontekst u, Augustin uvelike uvelike prihv pr ihvaća aća ovaj stav sta v jer se protivi manihejc manihejcima ima koji su nauĉavali gnost gnostiĉko iĉko shvaća shvaćannje da je materija zla zla sam sa ma po sebi. Za njih je zlo pozitivna snaga ili supstancija
koja nas napada izvana. To je znanstvenofantastiĉan
pogled na stvarnost. Augustin zastupa suprotan stav: zlo nije neka posebna stvar ili neka sila.
Kad bismo tako mislili, od zla bismo stvorili fetiš, kao u filmovima strave. Ono proizlazi iz nas, a ne iz neke
izvanzemaljske moći koja je iznad nas; ono proizlazi iz nas jer je posljedica
ljudske slobode. Ono je, kako kaţe 'sklonost onog što ima više bitka k onom što ga ima manje.'“ manje.'“ (str ( str.. 137) 137 ) SCHADENFREUDE
malicioznog „Nagon smrti nije ništa posebno, a na svijetu ne man jka sadista. S jetimo se samo malicioznog
uţivanja u tuĊoj nesreći koju Nijemci nazivaju Schadenfreude. Filozof David Hume u svojoj Rasprav Raspravii o ljudskoj ljudsk oj prirodi tvrdi
da uţitak crpimo iz uţitka drugih ljudi, ali takoĊer i bol pa
iako nas pogaĊa tuĊa bol, ona nam donosi i izvjesni uţitak. Prema Humeu, to je jednostavno 10
ţivotna ĉinjenica, a ne neka dijaboliĉka perverzija. Ne postoji neki osobit razlog zašto bismo se zgraţali nad tine. Colin McGinn misli da je posve obiĉan osjećaj zavisti najbliţe što će se većina od nas pribliţiti zlu, ili barem u smislu u kojem smo ranije definirali taj pojam. One koji su zavidni zavidni boli bo li tuĊi uţitak, uţitak, s obzirom ob zirom na na to da on produ prod ub ljuje ljuje osjećaj njih nj ihove ove neispunje eispunjenne egzistencije.“ (str. 140 – 141) ZLO OSNAŽUJE KARAKTER I PRUŽA ŠANSU Z A DOBRA DJELA
„Svijet bez zla bio bi suviše blag da bi nas potaknuo na ostvarenje neke vrline. Vrag u romanu Braća Braća Karamazov
F. M. Dostojevskoga prihvaća upravo takav argument da bi opravdao svoje
postojanje: postojanje: kako kaţe Ivanu Karamazovu, njegova je uloga uloga bi ti neka vrsta otpora ili negativnosti unutar Boţjega svijeta stvorenja, remetilaĉki element koji ga sprjeĉava da se x u neodreĊenoj jednadţbi', 'neophodna negativnost' u uruši ruš i od od pu p uke dosade. dosade. Kako kaţ ka ţe, on o n je ' x
univerzumu bez kojeg bi
se ĉista harmonija i apsolu apso lutni tni poredak urušili i sv s ve okonĉali.“ (str.
145)
BARBARSKA POVIJEST ČOV Č OVJJ EČANSTVA EČANSTVA
„Povijest nedvojbeno donosi neka veliĉanstvena postignuća, ali jedino pod cijenu ogromne bijede. Marksisti misle kako su ova da aspekta ljudske pripovijesti usko ispreple tena. Moţda
bi nam svima bilo bolje da smo amebe. Ako će ljudska ljudska vrsta okonĉati tako da samu sebe uništi, što zvuĉi kao uvjerljiv scenarij s obzirom na njezinu zastrašujuće barbarsku povijest, vjerojatno će biti mnogo onih koji će na samrti pomisliti upravo tako nešto. Je li evolucija i povijest povijest ĉovjeĉanstva ĉovjeĉanstva koja je nastala kao njezina posljedica posljedica zapravo zapravo dugotrajna i grozna pogreška? pogreška? N ije li trebalo odmah zaustaviti cijelu stvar prije nego što je u preveli pre velikoj koj mjeri izmakla izmakla kontroli? Postojali su s u filozofi koji su zastu ast upali taj stav
a kao što sm s mo vidje vidjeli, li, jedan od
njih je bio Arthur Schopenhauer.“ (str. 147) KAPITALIZA KAPITALIZAM, M, SOCIJALIZAM, SOCIJALIZAM, POVIJEST POVIJEST
jetku do vesti est i do „Drţe li marksisti da je zlo kapitalizma takoĊer dobra stvar jer će ono naposl jetku mnogo povoljnijeg stanja
poznatog kao socijalizam? Sam Marx glasno je veliĉao kapitalizam
kao najrevolucionarniji proizvodni oblik koji se ikada pojavio u povijesti. Istina, on je i
izrabljivaĉki sustav koji je nanio neopisive strahote ĉovjeĉanstvu. No, prema Marxu, on istodobno os naţuje
ljude do tada neslućenih granica. Njegova bogata tradicija liberalizma i
prosvjet prosvjetiitel te ljstva predstavlja vitalno naslje as ljeĊe Ċe svakom obliku ob liku odrţivog odr ţivog socijalizma. socijalizma. Je li on o nda povijesni povijesni 'Pad' u kapitaliz kap italizam am ne samo samo sretna okolnost nego i nuţn nuţnost? ost? Mora li k apitalizam 11
nuţno razviti društveno bogatstvo do stupnja u kojem ga socijalizam moţe preuzeti i reorganizirati tako da sluţi interesima svih? Neki marksisti zastupali su upravo ovaj stav. MeĊu najpoznatijim sluĉajevima su menjševici u razdoblju revolucionar ne Rusije. Ako je to tako, onda je marksizam primjer teodiceje. On nastoji opravdati zlo u povijesti zalaţući se za ono dobro koje će iz njega proizaći. Prema nekim marksistima, koliko god u moralnom smislu bili odbojni odboj ni,, robovlas robovlasni niĉki ĉki odnosi u antici bili su nuţni jer su doveli do ' naprednijeg' aprednijeg' feudalnog reţima. Nešto sliĉno mogli bismo reći i o prijelazu iz feudalizma u kapitalizam. MeĊutim, malo malo onih o nih koji se danas nazivaju marksistima spremni su braniti bra niti tako odvaţan stav. stav. S jedne strane, kako kaţu, kapitalizam nije ţeljenom nuţnošću proistekao iz feudalizma niti socijalizam neizbjeţno proizlazi iz kapitalizma, kao što nam to potvrĊuje brz pregled stanja u svijetu. S obzirom na to da je kapitalizam doista nastao, socijalisti mogu nastojati da njegove akumulirane duhovne i materijalne resurse stave u sluţbu
ĉovjeĉanstva u cjelini. Na isti naĉin
bilo bi poţeljni poţelj nije je da je postojao neki drugi naĉin postizanja postizanja tog cilja, isto kao što bi za za Milt M iltona ona bilo po ţeljnij elj nijee da nikada nikada nije nije došlo do izlaska izlaska iz Raja. Socijalist i bi b i ĉak mogli tvrditi (iako (iako malo tko od njih to ĉini) kako bi bilo poţeljnije da se povijest ĉovjeĉanstva kao takva nikada nije pojavila. Ĉak i kad bismo bili u stanju stvoriti pravedno društvo, to ne bi bila nadoknada za okrutnosti iz prošlosti i sadašnjosti. Ona ne moţe vratiti u ţivot mrtve ni iskupiti ih. Ona u retrospektivnom smislu ne ĉini podnošljivim ropstvo, Boba Hopea ili Tridesetogodišnji rat. Istina, povijest je mogla zauzeti neki drugi tijek. No, budući da se odvijala tako kako jest, nije nerazumno tvrditi da je bolje da se nikada nije ni pojavila, sa socijalizmom ili bez njega. Ova
tvrdnja moţda nije istinita, ali zato nije nerazumna.“ (str. 148 – 149) „ARGUMENT CJELOVITE SLIKE“ , APOKALIPSA
Postoji nešto što bi se moglo nazvati „argumentom cjelovite slike“ koji tvrdi da zlo zapravo nije zlo, nego samo dobro koje ne prepoznajemo kao takvo. Kad bismo mogli vidjeti cjelovitu
sliku svemira, pogledati svijet iz Boţje perspektive, uvidjeli bismo da ono što nam se ĉini zlim ima kljuĉnu ulogu u dobronamjernosti cjeline. Bez tog prividnog zla, cjelina ne bi funkcio funkcioniral niralaa o nako kako bi trebala. Jednom kad s mjestimo mjestimo stvari u pravi pra vi kontekst , ono što se
doimlje lošim zapravo je dobro. Malo dijete moţe biti uţasnuto slikom ţene koja reţe ljudski prst, ne shvaćajući da je ona kirur g
i da je prst u tako lošem stanju da ga se ne moţe izlijeĉiti.
Prema tom stavu, zlo ne znaĉi vidjeti stabla umjesto šume. Kratkovidnim stvorenjima kakv i već jesmo, ĉini nam se da prţiti djecu na vatri baš i nije poţeljna stvar, ali kad bismo mogli proširiti proširiti vidike vidike i pov po većati dioptriju, shvativši da je to dio nekog većeg plana, shvatili shvatili bism bis mo njegov smisao i moţda ĉak entuzijastiĉno priskoĉili u pomoć. U povijesti ljudskog 12
razmišljanja postojali su uvjerljiviji argumenti. Obratna verzija ovog sluĉaja neoĉekivano se pojavljuje kod Friedricha Nietzschea koji tvrdi da, ako pristanemo na samo jedno radosno
iskustvo, pristajemo takoĊer i na tugu i zlo u svijetu, budući da su sve stvari isprepletene. Neki misle da je zlo zlo misterij. No u odreĊ enom smislu razlog zbog kojeg je ĉovj ekov svijet nesavršen posve je eklatantan. To je zato jer su ljudi slobodna bića koja mogu sakatiti, izrabljivati i vršiti represiju nad drugim ljudima. To ne ukljuĉuje ono što neki nazivaju prirodnim zlom (potresi, epidemije
i tome sliĉno), iako ljudi danas imaju više razloga od
svojih predaka da shvate koliko je većina tog tzv. prirodnog zla rezultat našeg djelovanja. Moderno doba sve više zamagljuje granicu izmeĊu prirode i povijesti. Apokali ptiĉka tradi trad icija smatra da
će svijet okonĉati u ognju i poplavama, rušenjem planina, podrhtavanjem neba,
paklenim grĉevim grĉe vimaa i kozmi ko zmiĉkim ĉkim pretkazanjima pretkazanjima raznih vrsta. Takvim Takvim vizionar vizionarima ima nikad nikad nije palo na pam pa met da bi b i mi, mi, zakrţljale ţivotinje kakve već jesmo, mogli i sami biti odgovorni za takav scenarij. Apokalipsa se uvijek doţivljavala kao nešto što će nam biti nametnuto, a ne nešto za što bismo sami mogli biti odgovorni. Mi smo i te kako sposobni sami je prouzroĉiti.“ (str. 150 – 152)
BOG KAO RACIONALNO BIĆE BI ĆE
„Suoĉeni s problemom zla , neki suvremeni teolozi manje- više zauzimaju Boţji stav iz Knjige o Jobu. Oni smatraju da se Boga ne moţe pitati zašto dopušta zlo, jer bi ga se time moralo zamisliti kao neku vrstu racionalnog ili moralnog bića, a on je to ponajmanje. Razmišljati na taka v
naĉin isto je kao i prikazati izvanzemaljce kao ĉovjekolika bića zelenih oĉiju i
sumporna zadaha s trokutastim oĉima, ali (dovoljno zlokobno) bez bubrega. To svjedoĉi o oskudnosti ljudske imaginacije. Ĉak se i ono što je krajnje strano ispostavlja kao ne dovoljno prikrivena prikrivena verzij er zijaa nas samih. Bog Bogaa ne smijemo shvaćati shvaćati kao nekog neopisivo moralnog lika koji ima duţnosti, odgovornosti, obveze, mogućnosti dobrog ponašanja i tome sliĉno. Kao što smo već rekli, to je prosvjetiteljska vizija Svemogućeg koja ga nastoji umanjiti oblikujući ga u smislu idolatrije prema našoj vlastitoj slici i prilici. Kao što kaţe filozofkinja Mary Midgley: 'Ako Bog postoji, on je svakako svakako veći i tajanstveniji tajanstveniji od korumpira korumpirannog i priglupog duţnos duţnosni nika.' ka.' Bog se ne nalazi u domeni ljudske
logike...“ (str. 153 – 154)
LIJENOST, STRAH, ŠKRTOST, POHLEPA
„Kako kaţe Midgley: 'Velik udio zla uzrokovan je mirnim, poštenim i nenasilnim motivima poput poput lijenosti, lijenosti, straha, škrtosti i pohlepe.' U terminima te rminima korišt kor ištenim enim u knjizi, takvi tak vi bi se motivi više smatrali izopaĉenima ili nemoralnima negoli zlim, ali općenita poenta je toĉna. Mi bismo 13
se više morali bojati staromodnog sebiĉnog interesa i lakomnosti negoli zla. Monstruozna djela nipošto nisu uvijek rezultat monstruoznih pojedinaca. Muĉitelji iz redova CIA-e nedvojbeno su briţni muţevi i oĉevi. Obiĉno nijedan pojedinac nije odgovoran za vojni pokolj, pokolj, unatoĉ Cez Ce zarovu hvalisavu hvalisavu go voru or u da je porazio porazio cijela plemena. Oni koji koj i kradu iz mirovinskih
fondova ili zagaĊuju planet ĉesto umjereni pojedinci koji drţe kako je posao
jednostavno jednostavno posao. Tu ĉ injenic injenicuu trebalo trebalo b i shvatiti kao izvor nade. Poenta je u tome da je najveća opakost institucionalna. Ona je rezultat interesnih skupina i anonimnih procesa, a ne zlih ĉinova nekog pojedinca. (...) S obzirom na to da je većina oblika pokvarenosti ugraĊena u naše društvene mreţe, pojedinci koji sluţe tim sustavima ne moraju nuţno biti svjesni teţine svojih postupaka. To ne znaĉi da su tek puke marionete povijesnih snaga. Kao što je Noam Chomsky jednom primijetio, uglavnom je sluĉaj s luĉaj da
intelektualci intelektualci nemaju potrebu po trebu reći istinu st inu u
lice sustavu moći, jer moć ionako zna istinu.“ (str. 155 – 156) KONZERVATIVCI
„Konzervativni pogled na svijet posve je drukĉiji. Ljudi nisu tek moralno hibridni, u nekom nemoćnom smislu liberalne neutralnosti. Dapaĉe, oni su uglavnom korumpirana, indolentna stvorenja kojima je potrebna stalna disciplina i autoritet ţelimo li iz njih izvući bilo kakvu vrlinu. Iz te perspektive, oni koji previše oĉekuju od ljudske prirode (socijalisti, libertinci i sliĉni) bit će na okrutan naĉin razoĉarani. Oni će do smrti pokušavati idealizirati ljude. Nasuprot Nasuprot tome, za konzerv konzer vativce, mogućnosti mogućnosti ljudskog ljudskog napretka malodu alod ušno su suţene. suţene. O ni jer uju u vjeruju u istoĉni grijeh, ali ne i u iskupljenje, dok neki optimistiĉni liberali v jeru
iskupljenje, ali ne u istoĉni grijeh...“ (str. 160) NACISTI
„MeĊutim MeĊut im,, ako zlo zlo iziskuje iziskuje ljudski subjekt, što je onda s nacistima? Ĉije je su s ubjektivno stan sta nje postojanja postojanja dov dovelo elo do Auschwitza? Auschwitza? Hitlerovo? Hitlerovo? Cjelokupne Cjelokupne partijske partijske vrhuške? Naci Nac ionalnog onalnog duha?
To su sloţena pitanja na koje nije lako odgovoriti. Moţda je najpametnije što moţemo
reći to da je zlo u nacistiĉkoj Njemaĉkoj, kao i u sliĉnim situacijama, djelovalo na vrlo razliĉitim razinama. Postojali su oni na dnu koji su sudjelovali u zlom projekt u ne zato jer su sami bili zli, nego zato jer su se kao pripadnici oruţanih snaga ili manje vaţni duţnosnici osjećali prinuĊeno da tako postupaju. Postojali su i drugi koji su pohlepno sudjelovali u tome (razbojnici, domoljubi, obiĉni antisemiti i drugi) i stoga su bili više krivi, ali ih se ne moţe opisati kao zle. Postojali su i oni koji su poĉinili neopisivo straviĉna djela, ali ne zato jer su u njima pronalazili neko osobito zadovoljstvo. Eichmann bi se dobro uklopio u ovu kategoriju.
14
Naposljetku, tu su bili i oni, poput samog Hitlera ,
koji su se prepuštali fantazmama o
uništenju i koje se moţe kategorizirati kao autentiĉno zle ljude. Moţda bi se provizorno moglo govoriti i o nacionalnoj psihi, o fantazijama koje su obuhvatile i zarazile one koji ih sami
nisu proizveli, sve do toĉke u kojoj su i oni takoĊer bili pod utjecajem nacistiĉke
propagande propagande u bolesnom bolesnom smislu napada napada neke izvanjske izvanjske i strane, strane, ljigav ljiga ve sile.“ (str. 164 – 165) RICHARD DAWKINS
„Istinski antirealisti su ljudi poput znanstvenika Richarda Dawkinsa i njegova zapanjujuće spokojnog uvjerenja da postajemo sve uljudniji i civiliziraniji. U djelu Iluzija o Bogu, on
kaţe: 'Većina nas u dvadeset prvom stoljeću daleko smo ispred naših prethodnika u srednjem vijeku ili u Abrahamovo doba, ili ĉak ispre d nedavnih 1920- ih godina. Val se nastavlja širiti, a ĉak i avangarda s poĉetka stoljeća naći će se daleko iza onih koji u narednom stoljeću zaostaju. Postoje lokalne i privremene smetnje i prepreke poput problema s vladom u SAD-u s
poĉetka poĉetka 2000-ih. No, na duţe staze, trend napretka je nepogrešiv i nastavit će se i dalje.' Dawkins ovdje govori u velikom dijelu (iako ne u potpunosti) o razvoju liberalnih vrlina. U
tom podruĉju doista je došlo do zadovoljavajućeg (iako nejednolikog) napretka. Dakle, Dawkins unatoĉ
uzvišenoj dogmatici ('i nastavit će se i dalje' – zar ima kristalnu kuglu?)
posve ispravno ustraje na vrijednosti tog razvoja, usprkos onima kojima je i sama ideja
napretka tek imperijalistiĉki mit. Istina je da su neke stvari bolje u nekim aspektima . Oni koji sumnjaju u stvarnost napretka neka probaju izvaditi zub bez anestezije. Neka odaju još veće priznanje priznanje sestrama sestrama Pankhurst, bri br itan ta nskim i au a ustralskim sufraţetkinjama, sufraţetkinjama, ili Martinu Ma rtinu Lutheru Kingu. No neke stvari idu nagore. A o njima djetinje naivan D awkins
nema gotovo ništa za
reći. Iz njegova samodopadnog shvaćanja evolucije mudrosti ĉovjeĉanstva nitko ne bi doznao da se nalazimo nalazimo pred ekološkom ekološkom katastrof katastro fom, prijetnj p rijetnjom om nuklearnog nuklearnog doba, sv s ve većim već im širenje širenjem m AIDS-a i ostalih smrtonosnih virusa, neoimperij alnog
oduševljenja, masovnih migracija
obespravljenih, politiĉkog fanatizm a, povratkom na ekonomske nejednakosti iz viktorijanskog doba i brojnim drugim potencijalnim katastrofama. Za zagovornike Napretka, povijest je plimni val prosvjetljenja prekriven nekim manjim strujama neprosvi jećenost jećenostii.
neciviliziranih anomalija ĉeka da ih se sortira, izbriše ili iscrpi.“ (str. 167 – 169)
15
Izvjestan broj
