"Erasmus", časopis za kulturu demokracije, br. 3, Zagreb, rujan 1993, str. 92-96.
OSVRTI
MEMOARI GLAISEA VON HORSTENAUA Norman Stone Ein General im Zwielicht. Die Memorien Edmund Glaises von Horstenau, sv. 3, Bohlau, Beč 1988, str. 597, prir. Peter Broucek. ll/dmund Glaise von Horstenau bio je "bunkerski" čovjek. Bunker koji nas ovdje zanima, u trećem svesku njegovih memoara, jest bunker ustaške države, zato što je Glaise bio predstavnik njemačke vojske u Zagrebu od 1941. do 1944. godine, a njegova je knjiga fascinantno izvješće o tom vremenu. Međutim, Glaise je*j prije toga bio u raznim bunkerima. r r v i je bio habsburški bunker. Glaise je rođen 1882. godine u prilično uglednoj austrijskoj vojničkoj obitelji - ime mu je francuskog porijekla1. Otac mu je umro kad je Glaiseu bilo sedam godina, pa su ga zarana strpali u kadetsku školu - vojska mu je postala sve u životu (doduše, više vojni arhivi nego služenje u pukovniji), pa se nikad nije ni ženio. Ta je vojska prilično dobro školovala svoje časnike, dakako da su učili i više jezika, tako da je Glaise stekao lijepu zalihu znanja. Bio je vičan i peru i njegova je knjiga o posljednjim danima Habsburške Monarhije (Die Katastrophe) još uvijek najčitljivija od svih sličnih djela. Glaise je bio uglađen, diskretan čovjek, znao je slušati sugovornike i umio je dobro pisati; uživao je i u ogovaranju pa ga u ovim memoarima vrlo često možemo upravo čuti kako govori svojim monotonim bečkim akcentom i kako ironično bira riječi, na pravi srednjoevropski način. Isto je tako znao ugađati moćnijima od sebe - znao je kojem generalu i kojem nadvojvodi da pridrzi- kaput, pa ga je tako sam nadvojvoda Franjo Ferdinand promaknuo u viši čin prije 1914. godine. U prvom svjetskom ratu vrlo je br-
l
zo primljen u Armeeoberkommando da vodi dnevnik ratnih operacija. l\ad bi čovjek svojim očima vidio srednjoevropski ancien regime na djelu, kad bi vidio sve one muke što ih izaziva njegova nedjelotvornost, zacijelo nije mogao a da ga ne prezire iz dna duše. I Glaise ga je prezirao opisujući vrlo često apsurdno ponašanje njegovih glavnih figura - nominalnog vrhovnog zapovjednika nadvojvode Friedricha, s njegovom nadžak-babom od žene, Isabellom de Croy, koja je stanovala u raskošnoj vili u kojoj se nalazio glavni stožer; ostale supruge stožernih časnika također su se bile uselile u vilu, ali se nisu pozdravljale na ulici jer se to protivilo propisima. Sudeći po Glaiseovu izvješću, posljednje godine habsburške vladavine bile su potpuno šašave. Godine 1917, usred boljševičke revolucije u Rusiji i svega ostalog, čini se da je car Karlo bio najviše zaokupljen zamršenim pitanjem - kako da odlikuje njemačke generale za njihov doprinos u bici kod Kobarida a da ne dodijeli istu medalju i Ludendorffu, koga nitko živ nije trpio? U austro-ugarskim odnosima vladao je pravi pravcati nadrealizam. Glaise je u jednom priopćenju napisao da su se u toj i toj bici istaknuli "sinovi svih naroda Monarhije". Grof Tisza digao je silnu dreku što su u toj rečenici Mađari izjednačeni s ostalim narodima. Stoga je Glaiseova tvrdnja ovako ispravljena: "Sinovi svih naroda u kraljevstvima i zemljama zastupljenim u Carskom Parlamentu, zajedno s vojnicima iz svih
krajeva zemalja Mađarske Krune, kao i Bosanci i Hercegovci koji služe u svojim lokalnim postrojbama..." Zatim je slijedila krunidba cara Karla za mađarskog kralja u Budimpešti, dok se Franjo Josip nije još bio pravo ni ohladio - još jedan mađarski manevar. Bijaše to apsurdan potez u ratno doba, ali je izvršen. Karlo je izgledao kao poručnik u neprilici iz kakve Leharove operete, kruna mu je bila prevelika za njegovu hrtovsku glavu. Trebalo je da pročita svečan odgovor na propovijed nadbiskupa i kardinala, ali je njegov ađutant, princ Lobkowitz, zaboravio ponijeti tekst govora pa je morao navrat-nanos odjuriti po njega, a kardinalu su diskretno prišapnuli da dotle i dalje mrmlja svoje molitve još dobrih pola sata. Što se toga tiče, zaista je pravi užitak čitati Glaiseove memoare jer se lijepo vidi kako je počeo prezirati bezube autoritete kojima je morao služiti. JVLeđutim, kad je proglašena Republika Austrija, Glaise se priklonio socijaldemokratima. Sa svojim prijateljem Rudolfom Kiszlingom (koji je napisao knjigu Die Kroaten, koja je i dan-danas upotrebljiva) preuzeo je arhiv austrijske vojske i ispisao veći dio njene službene povijesti u prvom svjetskom ratu: Osterreich-Ungarns letzter Krieg (Posljednji rat Austro-Ugarske), u osam svezaka, prilično dobro napisano djelo, s izvanrednim zemljovidima. Nije to djelo doduše posve pouzdano jer je Glaise želio očuvati lijepu uspomenu na šefa general-štaba Conrada von Hoetzendorfa, pa nije kazao svu istinu o nekim katastrofalnim potezima - općoj
Ovdje izostavljam, kao i Austrijanci, titulu "von" Horstenau. Ime Glaise izgovara se na francuski način.
92
mobilizaciji 1914. godine, na primjer, koja je bila tako loše provedena da bi većina vojnika bila prije stigla na frontu biciklima nego što je stigla vlakom.2 Međutim, uza svu svoju ljubav spram stare Austrije, Glaise je prilično lako prihvatio grossdeutsch nacionalizam. Kad se Hitler domogao vlasti u Njemačkoj, Glaise je postao jedan od vodećih "uglednih" nacista u Austriji i znatno je pridonio rušenju Republike Austrije. Poznavao je mnoge Židove i s nekima je od njih bio u dobrim odnosima.3 To ga ipak nije priječilo da bude izrazit antisemit i da, po svemu sudeći, učini vrlo malo da pomogne bilo kome od njih u drugom svjetskom ratu. Ali Nijemci su stigli u Beč kao politički kuferaši koji su potisnuli austrijske naciste u drugi plan. Kad je izbio rat, Glaise je postao inspektor vojnih groblja. Međutim, kad je pala Jugoslavija, njemačka je vojska trebala ljude koji koliko-toliko poznaju Balkan da ih pošalje tamo, pa su Austrijanci, sa svojim dugogodišnjim iskustvom, odigrali mnogo važniju ulogu na tom ratištu nego što su mogli očekivati po svojoj malobrojnosti. U travnju 1941, čim je osnovana ustaška država, Glaise se pojavio u Zagrebu kao vojni ataše, a uskoro je dobio titulu Bevollmachtigter deutscher General in Kroatien (Opunomoćeni njemački general u Hrvatskoj). vjrlaise je simpatizirao Hrvate, a jedan je od razloga što je poslan u Zagreb bio i taj što je poznavao mnoge od njih iz prvog svjetskog rata, a sad su oni mahom zf uzeli istaknute položaje u NDH (neki su se od njih vratili iz emigracije): Feldmarschalleutnant Laxa, koga je poznavao sa Soče, pa Kvaternik stariji koji je negda bio pobočnik maršala Borojevića, pa Ivo Perčević s kojim je pohađao vojnu akademiju Theresianum. Kad se Jugoslavija bila pretvorila u Veliku Srbiju, neki su od njih otišli u emigraciju u Beč, gdje se Glaise upoznao s njima (pa i s Antom
2 3 4
Pavelićem) preko veterana, austro-ugarskog generala Sarkotića von Lovćen. Došavši u Zagreb 1941. godine, on je, prema običaju među K. u. K. časnicima, bio na "ti" s velikim brojem visokih dužnosnika. U prvim danima ustaške države vladala je u Zagrebu prava euforija, kojoj se pridružio i Glaise sjedeći u kavani hotela Esplanade4 i primajući jednog starog prijatelja za drugim. Međutim, njegova službena titula "opunomoćeni general" -mogla je zavarati. Ponajprije, Hitler se zapravo nije htio miješati u to područje - prepustio gaje Talijanima, u prvo vrijeme. U ožujku 1939, postoje uspostavljena vazalska država Slovačka, Hitler je rekao Ribbentropu: "Neću više ništa da čujem o toj misiji na jugoistoku" (str. 515). Bilo kako mu drago, ako je vjerovati Horvju i Broszatu (Der kroatische Ustaschastaat, 1964), on je više volio ratoborne Srbe nego Hrvate koji poštuju zakon, pa se odnosio čak i poprilično ironično prema psećoj vjernosti ustaša - kad je negdje na početku Glaise rekao Hitleru da ga ustaše "upravo mistički obožavaju", Hitler se samo "posprdno osmjehnuo" (str. 88). Kako bilo da bilo, kompetencije vlasti u nacističkoj Njemačkoj bile su prilično isprepletene: vojska, SS, stranka, Ministarstvo vanjskih poslova i Četverogodišnji plan sukobljavali su se i duplicirali mjerodavnosti. Tako je, recimo, u okupiranoj Francuskoj Albert Speer nastojao podići francusku ekonomiju gotovo prema istom konceptu kao poslije "Zajednica za čelik i ugljen" - a istodobno je Sauckel odvlačio radnu snagu u Njemačku, tako daje 1943. godine Francuska svih svojih šest aviona proizvela za njemačku ratnu mašineriju. Glaise je imao slične probleme jer mu je vlast bila uvijek ograničena, a najviše ju je ograničavao ambasador Kasche, priglup Prus koji je bio direktno povezan s Ribbentropom i SS-om. Glaise je duboko sumnjao da se dobro radi, ali su
ga suparnici bez po muke tako je on samo sjedio u Zagreba i testirao - do 1943. godine SS je bk» preuzeo vlast u svoje ruke - a on nikako nije trpio esesovce (str. 241). Ipak je bio toliko vezan za ustaški režim da je poslije proglašen ratnim zločincem, premda u ovoj knjizi izrijekom tvrdi da već nekoliko tjedana nakon pada Francuske nije više vjerovao da će Njemačka pobijediti u ratu (str. 245). Međutim, i dalje je radio svoj posao, zgranut nad onim što je gledao oko sebe, vodeći pomalo mačji život i tračajući u svojoj raskošnoj maloj vili u Tuškancu, dok je nad njim, poput majke, bdjela Anica, Hrvatica iz Bosne. Godine 1943. našao se već na savezničkoj listi ratnih zločinaca pa je poslije rata zatočen u Niirnbergu. Tu je 1946. godine počinio samoubojstvo jer se bojao ekstradicije i smaknuća. Najveća je vrijednost ovih memoara u tome što je u njima majstorski dočarana atmosfera koja je vladala u ustaškoj državi, bolje nego u ikojoj drugoj knjizi. Celine je ovo naše stoljeće prozvao l'apocalypse vaccinee (vakcinirana apokalipsa), a sam ga je i vrlo dobro okarakterizirao: grozote se vrše naočigled, prvorazrednom tehnologijom, dok se u prednjem planu igra mračna farsa. U trećem svesku ovih memoara ima zaista svega toga, pa i nekoliko sablasnih posjeta Hitleru u raznim njegovim rezidencijama. Tu je čak i izvanredan orTis Pavelićeva posjeta njemačkoj Šestoj armiji u Staljingradu, kad mu je Paulus rekao da su Hrvati najbolji od svih Hilfsvolker (naroda-pomagača). U ovim memoarima ima i izvanrednih scena - primjerice, kad Ante Pavelić poučava Hitlera, u njegovu glavnom stanu u Vinici, kako su Ukrajinci nordijskog porijekla i kako Ukrajinke imaju duge noge ("od ovoga potonjeg ja nisam vidio bogzna šta", dodaje Glaise). Odvratni general Rendulić slavodobitno tvrdi da su Hrvati zapravo Goti, a Glaise ga ispravlja: nisu Goti,
Ja sam tu temu prilično opširno razmotrio u svom djelu The Eastern Front 1914-1917 (London 1975). Miješani brakovi bili su toliko česti da Glaise višeput spominje kako su njegovi znanci, među njima i Ivo Perčević, biK oženjeni Židovkama. Potkraj rata pomogao je da se barunica Margutti u Beču spasi od SS-a. "Esplanade" je odigrala važnu ulogu pod ustaškim režimom. Glaise je boravio u tom hotelu sve dok mu nisu uredili uredske prostorije na Zrinjevcu i vilu u Tuškancu. Poslije je Esplanade postala časnička menaža zapovjednika SS-trupa Steinera. To zacijelo inje bilo po volji direktoru hotela Gračiću, koji je na kraju bio uhićen i interniran, zbog defetizma, "sa pedesetoricom intelektualaca u Tomislavov dom na Sljemenu".
93
nego Perzijanci (str. 403). Mladen Lorković, ministar u ustaškoj vladi, htio bi da se otarasi svoje žene Njemice koja je nekoliko godina starija od njega, ali zbog snažnog utjecaja klera na državu nema rastave braka, sve dok Pavelića nisu nagovorili da dopusti primjenu starih, liberalnijih mađarskih građanskih zakona o braku, ovlastivši doduše za to samo jednog civilnog službenika, posljednjeg jugoslavenskog gradonačelnika Čakovca, koji se preselio u Varaždin. Lorković se nakon toga ponovo ženi i odlazi sa svatovima na proslavu vojnim avionom. "Nova žena - dvaput rastavljena Židovka - bila je svakako zgodnija od one prve, ali kad bi je čovjek malo bolje pogledao, vidio bi da je i ona već malko ofucana" (str. 446). Glaiseov pomoćnik uživa pak u svom imenu i titulama: "Major Leonhard Freiherr von Hodenberg". Među mnogim takvim nevjerojatnim operetnim imenima i naslovima javlja se od vremena do vremena i neki "Živko Tišljar Freiherr von Lentulis". U tom je smislu Glaise - kao i u prethodnim svescima svojih memoara - nenadmašiv u opisivanju mješavine burleske i brutalnosti u NDH. Ovi su memoari važni i zato što se bave raznim povijesnim temama oko kojih su se dosad lomila koplja. Na početku sadašnje krize u Bosni i Hercegovini, u ljeto 1992. godine, u Engleskoj se počesto isticalo kako bi vojna intervencija Zapada bila velika pogreška zato što su "Srbi" u drugom svjetskom ratu vezali dva tuceta elitnih njemačkih divizija za svoje područje - zato što su Srbi vrlo hrabri i što im odgovara teren. Taj broj ponegdje se penje i do 30 njemačkih divizija, što očigledno potječe od admirala Mamule koji je to ustvrdio negdje sredinom 60-ih godina na jednom simpoziju o Pokretima otpora. Samo pogled na Glaise-ovu knjigu bio bi dovoljan da se Foreign Office
uvjeri u suprotno (što se moglo postići i telefonskim pozivom u Imperijalni ratni muzej koji posjeduje njemačke 5 ratne dnevnike). Glaise kaže i više puta ponavlja kako je slab: sve do pada Italije u svoj Hrvatskoj i Srbiji zadržalo se uglavnom oko sedam njemačkih divizija, od toga svega dvije borbeno aktivne. Obzirom na neke sadašnje rasprave od interesa je i odnos ustaške države prema Srbiji. Iz svojih K.u.K. dana Glaise je poznavao dosta pravoslavaca, potomaka srpskih izbjeglica koji su početkom novog vijeka naselili Vojnu krajinu, a ratovali su kao austro-ugarski vojnici. Među njima, na primjer, bio je i Milan Uzelac, osnivač habsburškog ratnog zrakoplovstva, koji je živio u Zagrebu, u jednoj vili južno od Save. Ustaše su ga htjeli izbaciti iz kuće, kao i mnoge druge, a Glaise mu je pomogao da zadrži vilu (str. 431). U memoarima također kaže da je pomogao tisućama progonjenih Srba; on čak tvrdi da na desetine tisuća Srba duguju njemu život jer je sprečavao užasnu politiku odmazde gdje god je mogao (str. 305, 346-7). To je zaista istina - on je neprestance protestirao protiv politike strijeljanja talaca, spaljivanja sela itd. zato što su upravo takve mjere tjerale pučanstvo u šumu da se pridruže otporu. U nekim je prigodama doista imao i uspjeha. U memoarima su opisana neka ustaška zvjerstva. Tipično je ono što je Glaise zabilježio u rujnu 1942: "Dido" Kvaternik, "patološki sin patološkog maršala", i Viktor Tomić, sadist koji je bio na čelu Poglavnikove osobne straže, "uspostavili su red" na najokrutniji način u Srijemskoj Mitrovici. Glaise je doznao da se nešto slično sprema i u Bjelovaru, pa je telefonirao Poglavniku, koji mu je, međutim, rekao da je on
upravo "telefonski razgovarao s tamošnjim velikim županom i saznao od njega da je u Bjelovaru sve dobro da ne može biti bolje. Isto mi je to na aerodromu kazao i mlađi Kvaternik smješkajući se podrugljivo. Dakako da su mi obojica lagali. Jer, još prije nekoliko dana Kvaternik ml. poslao je Tomića, za koga je čak i Kasche tražio da bude opozvan iz Srijemske Mitrovice, s njegovom bandom u Bjelovar da što temeljitije opet unesreći još jedan komad hrvatske zemlje." Zatim je doznao daje ondje više od 6000 ljudi pobijeno ili otjerano u logore. U Bjelovar je upućena mješovita njemačko-hrvatska komisija, a "ono što je ta komisija ondje zatekla bilo je naprosto užasno". Pavelić je obećao da će kazniti krivce, ali je nedugo zatim Glaise na kolodvoru u Sisku vidio beskrajne nizove stočnih vagona kako manevriraju tamo-amo, "a iz njihovih prozorčića s rešetkama virile su dane i dane izgladnjele žene i djeca - sve same žrtve dičnog ustaškog režima". Poslije je zatražio da ide u Sisak, gdje je jedna tvornica pretvorena u konc-logor, u kojem su žene i djeca spavali na golom kamenom podu, nedostatno odjeveni (u mjesecu listopadu). "A najstrašnije je bilo u hali u kojoj je uz duži zid ležalo na rijetkoj slami, nabacanoj vjerojatno samo radi moje 'inspekcije', oko 50 gole djece, djelomice već mrtve a djelomice na samrti!... Takva jezovita mjesta dosegnula su ovdje, u Hrvatskoj, pod Poglavnikom koga smo mi ustoličili, vrhunac užasa. Najgore je navodno u Jasenovcu, u koji, međutim, ne smije zaviriti nijedan običan smrtnik." Ima u ovoj knjizi još mnogo toga na ovu temu, pa i pribilježenih Glaiseovih mnogobrojnih prosvjeda. U tome je uspješno surađivao s nadbiskupom Stepincem6, čijeg su rođenog brata, u selu Krašiću, strijeljali Nijemci u jednoj posve besmislenoj i krvavoj akciji (str. 299-300).
Na str. 177, fusnota 36 (samo "dvije prave divizije" u Hrvatskoj, u siječnju 1943); na str. 247-249 i na str. 400; u svibnju 1944, primjerice: "Trebalo bi nam... šest ili osam njemačkih divizija, koje naravno nemamo (prave njemačke divizije, a ne sjevernogermanske, banatske ili muslogermanske)". Stepinac, koji je bio dezertirao iz austro-ugarske vojske, nije u prvi mah bio Glaiseu po volji. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve je više surađivao s njim prosvjedujući kod Lorkovića, ministra vanjskih poslova, protiv počinjenih zvjerstava. U listopadu 1943, kad su Steinerovi esesovci sravnili jedno selo na Žumberku sa zemljom, grupno silovali jednu partizanku i zatim strijeljali župnika i desetak nedužnih Hrvata, Stepinac je odslužio svečanu misu za mir, a na kraju se obratio vjernicima na Kaptolu i osudio nacističku rasističku politiku i strijeljanje talaca. Nakon toga je njega napao u Hrvatskom narodu novopečeni ministar prosvjete Julije Makanec (str. 314-15). U Glaiseovim memoarima nema ničega što bi moglo poduprijeti optužbe da je Stepinac surađivao s ustašama.
94
I njemački časnici protestirali su protiv ustaških zvjerstava, a Pavelić je, na putu da posjeti Hitlera, svalio svu krivnju na oba Kvaternika. Tada su obojica smijenjeni - u sceni u kojoj nije nedostajalo farse. Glaise je zatim pohodio Kvaternika starijeg i otvoreno mu rekao što Nijemci misle o ustašama i obojici Kvaternika. Stari mu je Kvaternik tada odgovorio da je za ta zvjerstva zaista kriv "Dido", daje on sam oduvijek bio velik Serbenfreund (prijatelj Srba), a da "Dido" ionako nije njegov sin, nego Pavelićev. "Pa zar vi njemu (Paveliću) vjerujete i jednu jedinu riječ?" odgovorio sam mu. "Ja mu odavno ne vjerujem". Kad se sljedeći put Glaise sastao s Pavelićem, ovaj ga je, kaže, "pozdravio riječima: 'Ekselencijo, obećavam vam da ću vam govoriti samo istinu'. U sljedećih četvrt sata slagao je tri puta." L^ini se da Glaise nije osjećao mnogo sućuti prema Židovima - malokad ih spominje, i svakako je bio u znatnoj mjeri antisemit. Na str. 127. piše o istrebljivanju Židova u Rusiji, u kolovozu 1941. ("čovjek se mora stidjeti stoje Nijemac"). Na str. 201. bilježi kako ih evakuiraju iz Soluna u Poljsku. "Član Komande u Beogradu doputovao je teretnim vlakom koji je strahovito smrdio, a kroz pukotine na marvenim vagonima mogla su se vidjeti ljudska lica. Bili su to Zidovi iz Soluna koje su na polaznoj postaji bili potrpali u vagone i odonda ih držali u njima, bez hrane i vode. Kad su tako prešli kroz Srbiju, Hrvatsku, Mađarsku i Slovačku te stigli u Poljsku, svi su već bili mrtvi. Ova je strahota prijavljena vrhovnom vojnom sudu u Berlinu, ali je sud dobro pazio da se o tome ne izjašnjava. Ono što se dogodilo potpuno je odgovaralo nakanama onih 'tamo gore'. "Glaise se posavjetovao o tome sa psihijatrom, koji je sve to pripisao Hitlerovoj paranoji, ali se Glaise nije usudio 'ponoviti tu riječ u svom dnevniku. Nedugo zatim pratio je u dvorac Klesheim, blizu Salzburga, Pavelića, Lorkovića i Budaka, s novim zapovjednikom ustaškog glavnog stana Prpićem i generalom Vilkom Begićem, u posjet Hitleru (u travnju 1943). Hitler je izgledao umoran, ali su mu se oči zakrijesile čim se povela riječ o Židovima. uIVLeđutim, Glaise je vrlo dobro znao jda ni u Bosni ni u Hrvatskoj ustaše ne-
maju masovne podrške za svoje zločine. Partizani su postali toliko jaki daje u ljeto 1943. godine čak i diplomatima bilo teško nabaviti mlijeko i svježe povrće zato što se seljaci nisu htjeli zamjeriti partizanima donoseći svoje proizvode na tržnice (str. 273). Negdje na početku 1943. godine Nijemci su pokušali osnovati bosansku muslimansku SS-diviziju, a Himmler je izjavio da on ionako više voli islam nego kršćanstvo (str. 189). Općenito je prevladavala zabluda da su se u prvom svjetskom ratu bosanske pukovnije sastojale isključivo od muslimana (zapravo su bile nacionalno mješovite). Bilo kako mu drago, Glaise bilježi da je u diviziji izbila pobuna u Francuskoj, nedaleko od Clermont-Ferranda, kamo je bila prethodno prebačena (str. 293-4), i da su daljnji pokušaji novačenja jednostavno natjerali Bosance da se u većem broju pridruže partizanima. Na str. 241. čitamo kako se u ljeto 1943. "dobrovoljno" novačenje za diviziju Muselgermanen (muslogermansku) "izrodilo u farsu". U istočnoj Bosni "esesovački Obeiieutnant nalik na eunuha razvio je Prorokov zeleni barjak. Standartenfiihrer von Obwurzer iz Innsbrucka organizirao je pak novačenje u Zagrebu, te je pokupio čak i dvanaestoricu dezertera iz Pavelićeve osobne straže". (Nakon toga je Obwurzer upućen da preuzme latvijsku SS-diviziju.) oto se partizana tiče, Glaiseove memoare nije baš lako pratiti ako se dobro ne poznaju razne njemačke ofenzive vođene protiv njih. On ipak piše manje-više u dnevničkoj formi, a s obzirom na složena zbivanja na terenu, njegovo izlaganje nije posve jasno zato što nedostaje nekih bitnih objašnjenja. Priređivač ovih memoara Peter Broucek svojski se trsio da popuni praznine fusnotama i opsežnim predgovorom, ali u tom pogledu ova je knjiga više izvor podataka nego sama priča. Dakako da je on znao za kolaboracije nekih četnika. Kad govori, primjerice, o Operaciji Schwarz vođenoj protiv snaga otpora na Sandžaku oko sredine svibnja 1943, on bilježi da postoje dvije osnovne grupacije četnika - onih kojih ima otprilike 40 000, koje su naoružali Talijani i koje vodi nekadašnji zamjenik komandanta četničkih snaga u Bosni Dobrosav Jevđević, i onih drugih, pod vodstvom Draže Mihailovića, koji
95
je tada bio u Crocj Goc : s britanskim oficirima, ik dobre odnose i s ialii,ait^o& Dr££:ni armijom kojoj se glavni s&usr -.»':*.-•>na Sušaku. Istodobno spominje i K&EL izvanredan kuriozitet a da ne ulzzi Odbije u pojedinosti. U to je vrijeme bar stigao u Zagreb Vladimir Velebit- prč lažnim imenom "Petrović". da pregovara s Nijemcima o razmjeni zarobljenika, pa je Glaise vodio s njim dag razgovor. Velebit je bio tridesecpetofodišnji odvjetnik, pravoslavne vjere, koji je dobro govorio austrijski njemački jer je prvih petnaest godina života bio proveo u Beču, kao potomak habsburških vojnika u toku stoljeća i pol. Iz Zagreba je bio pobjegao "samo zbog opasnosti od hapšenja". Glaise gaje lijepo smjestio u svoju Feldkommandatur i Velebit je za svog boravka u Zagrebu slobodno posjećivao roditelje. "Po svom uvjerenju nije bio komunist, nego Jugoslaven" (str. 220). l akav je zapravo bio i sam Glaise Horstenau. Na jednom mjestu kaže da je Jugoslavija bila jedina država, stvorena nakon prvog svjetskog rata, koja je imala smisla (str. 150). Nije trpio hrvatski nacionalizam: kraljevi Tomislav i Zvonimir bili su, po njegovu mišljenju, "razbojničke harambaše". I kako je samo Zagreb mogao, tuži se on na str. 226. (usp. str. 430), izdati službenu knjigu Die Kroaten (izd. Velebit (sic!), Zagreb, 1942) a da ni riječju ne spomene junaštvo krajišnika pod Habsburškim Carstvom - "dakako da je većina tih krajišnika bila pravoslavne vjere. Sve je u ovoj lijepoj i dragoj zemlji nekako dvosmisleno i verkrampft" (zgrčeno, neprirodno). Starčević je bio "nezrela ličnost", nije znao što hoće; ponašao se kao "slon u staklani", a s onom svojom dugačkom bradom nalikovao je na austrijskog protonacista Schonerera. Međutim, njegov nasljednik, "Židov Jozua Frank", bio je pametniji od njega, nije se borio sa svima oko sebe i uzdao se u dinastiju Habsburgovaca, ali je njegov nasljednik Pavelić i opet zapao u "zadrti nacionalizam". "Zaboravili su da Hrvati duguju tim istim Austrijancima više nego bitan dio svoje kulture", a Pavelić ih čak i mrzi! Jedna od mnogih stvari koje ne valjaju u ustaškom vodstvu, to je da se uzdaju u Italiju - Italiju koja nije nikakva dobra donijela Hrvatskoj. .Glaise je
čak upozorio Hitlera, u rujnu 1943; ako Njemačka nastavi podupirati Pavelića "negdašnjeg uličnog fiškala, a onda uličnog revolucionara" (str. 265), "hrvatski vojnici neće dezertirati u četama i baterijama nego u bataljonima i pukovnijama". l dlaiseu je bilo potpuno jasno da su l Nijemci u Hrvatskoj omraženi. U lipnju 1943. rekao je Warlimontu u Oberkommando der Wehrmacht (Vrhovnom zapovjedništvu njemačke vojske), ako se Britanci iskrcaju u Dalmaciji, Hrvati će im se listom pridružiti. "Ali, zaboga, pa mi smo njih oslobodili", rekao je Warlimont. "Da, oslobodili smo ih, samo što smo im onda srpsko vrhovništvo zamijenili talijanskim, pa smo skrstili ruke i mirno gledali ustaške svinjarije" (str. 231). Domobrani su pak bili beskorisni (str. 242: "prijavi, odrpani i izgladnjeli"); desetnik, u punoj ratnoj spremi, bio je bos - oduzeli su^mu cipele da ih ne proda. "U Hrvatskoj je sve u stanju najvećeg uzbuđenja (Aufregung); raspoloženje je prema nama takvo da ne može biti gore (hundsmiserabel). To se vidi na ulici, u dućanima, posvuda." Na str. 273. saznajemo da u Zagrebu ima već oko 10 000 partizana. Glaise misli da ih ima i više i da su upravo oni ekonomski blokirali grad. Na str. 282. ministar gospodarstva Josip Balen i predsjednik vlade Mandić (još jedna figura iz bivše Austro-Ugarske, Sarkotićev pomoćnik u Bosni u prvom svjetskom ratu) kažu Glaiseu da je Staatskatastrophe (propast države) na pomolu - partizani su natjerali gradske poglavare da podnesu ostavke. Jrosljednji je element mračne farse u tome što Glaise von Horstenau gubi svoj položaj zbog defetizma, nakon indiskretnog razgovora s Lorkovićem, ministrom unutarnjih poslova, o beznadnoj situaciji u kojoj su se našli. Lorković mu je bio stari prijatelj, a uhićen je, s Vokićem, ministrom oružanih snaga, pri zamršenom pokušaju da se povezu sa HSS-om i Zapadom. Lorković je stavljen u kućni pritvor, a Glaise mu pokušava pomoći. Bilo kako mu drago, Pavelić i Kasche željeli su se obojica osloboditi Glaisea, koji je stajao na putu njihovim planovima da svu vlast u Hrvatskoj predaju SS-u i ekstremnim ustašama. Glaise je pao žrtvom te podmukle smicalice. Na dan 18. rujna, po-
Silvestrovo u Zagrebu, uoči Nove godine 1944. Od Fuhrera je ove silvestarske večeri stigao lijep poklon narodima Balkana. Nova odredba o mjerama odmazde donosi velika ublažavanja. Kad se samo sjetim dosadašnjih naredbi o strijeljanjima talaca! Na strahovita nedjela Bohmea u Mačvi! Ili, kako je dobri Kuntze u ožujku 1942. odahnuo pred Keitelom i Jodlom, kad je na pitanje o "labavom" ponašanju mogao pokazati tabelu sa zbrojem od 21.523 ubijenih! Ili, kako je prosinca iste godine Foertsch, upravo stigavši iz Fuhrerova glavnog štaba, zahtijevao da se u predstojećoj akciji "Weiss" doslovce opustoši cijelo prostrano područje i da ne treba štedjeti ni žene ni djecu! Zaista je samo mojom intervencijom tom prilikom spriječeno najgore. Nova se Hitlerova odredba vjerojatno može pripisati inzistiranju Neubachera. Ako je taj romantični slavohlepnik postigao samo to, i nikad ništa drugo, njemačka mu vojska mora biti zahvalna. Pri tome se ipak pitam, zašto je trebalo toliko vremena da se postigne takvo rješenje i što su radili oficiri u samome vrhu, koji su Hitlera već odavno morali odvraćati od brutalnih repre-
što se posljednji put javio njemačkom stožeru u Beogradu, Glaise je otputovao u Beč, gdje ga je čekao još jedan povjesničarski posao - da piše o ratu na Balkanu. Opet je živio u Beču, putovao u Budimpeštu, koja je djelovala nadrealistički bogato u zimu 1944, diskretno šurovao s Austrijancima koji su se željeli u zadnji čas pridružiti saveznicima, i doživio još jedan, posljednji trenutak veličanstvenog nadrealizma. Otišao je da proslavi doček Nove, 1945. godine na Semmeringu, u hotelu Panhansu, hotelu Nacional- socijalističke stranke koji nije bio pretvoren u bolnicu. Tu je zatekao maršala Kvaternika s većim dijelom njegove obitelji, s gospođom Pavelić i raznim svojim sljedbenicima, kako iskrcavaju s teretnjaka teške, okovane putne sanduke. Gospođu Pavelić pratila je gospođa Kasche, koja je zacijelo gunđala nešto na račun polužidovskog porijekla te dame. Sam je Kasche bio hitno pozvan u Berlin da podnese izvještaj o "aferi Luburić" - o strijeljanju, na zagrebačkom kolodvo-
96
salija. Nitko se nije usudio. Vjerojatno ne bi ni mnogo koristilo, u ranijem trijumfalnom raspoloženju Svemogućega, jer u ovom prusko-njemačkom ropskom narodu uvijek bi se našlo ulizica koji bi mu povlađivali. Na svaki način, Keitel i Jodl očigledno nisu našli uspjeha ni zadovoljstva u svojim zahtjevima da se bude "neumoljiv" i da se "postupa tvrdo". I kad se to sada odjednom mijenja, onda nažalost - kao mnogo toga što se zbiva na ovim prostorima - to biva shvaćeno kao znak slabosti, koji više nema utjecaja. Prekasno, prekasno!.... Silvestrovo 1943. l tako je prošla ova strašna godina i ulazimo u šesto ratno godište... Mnogi su mislili da će protekla godina donijeti kraj užasnoj drami čovječanstva. Prevarili su se. Ali za nas Nijemce ta nas je godina velikim koracima dovela bliže porazu, koji u ovome glupome svijetu postaje neizbježiv.... Bože, budi nam milostiv.
(Odlomak iz knjige Glaise von Horstenaua "Ein General im Zvvielicht", str. 343-344)
ru, skupine od 36 Srbijanaca naklonjenih Nijemcima, koji su bili na putu za Njemačku i koje je Luburić bio skinuo s vlaka (str. 509). Glaise i maršal Kvaternik viđali su se svakog dana. Maršal je i dalje tvrdio da se protivio pokoljima Srba, koje je pripisivao svome sinu, "Didu". Ali "Dido" se isto tako branio i svu krivnju svaljivao na Pavelića i Luburića. U onih nekoliko preostalih ratnih tjedana Glaise je povjerio svoje spise na čuvanje salzburškom nadbiskupu i predao se Amerikancima. Njegova sjećanja na posljednje mjesece provedene u zatvoru u Niirnbergu i razgovori s ostalim svjedocima i ratnim zločincima vrijedna su fusnota suđenju u Niirnbergu. Mislim da ova knjiga zaslužuje status klasika drugog reda. Svakako snažno dočarava atmosferu koja je vladala u NDH i u posljednjim danima Mitteleurope (Srednje Evrope). Da je bar njen autor bio malo bolji čovjek! Preveo Zlatko Crnković
