Starija - (Kombol)[1]

POVIJEST HRV. KNJIŽ. DO PREPORODA SREDNJI VIJEK 8-9.st. – 16.st. Missale antiquissimum

- kodeks koji je stigao u Hrv. mađarskim posredovanjem - sadrži fragmente igara Quem Quaeritis i Tractus stellae (uskrsni i božični trop) - ti zagrebački obredni odlomci iz 11.st. mjesto su na kojem je započela povijest hrvatskog srednjovjekovnog teatra

Književnopovijesni pregled hrvatske srednjovjekovne proze Dvije velike grupe: 1. pripovjedna proza i roman 2. refleksivna proza (moralnodidaktična, retorička, propovjedna i poučna djela) PRIPOVJEDNA (fabularna) PROZA (crkvena i svjetovna) I ROMAN 1) Pripovjedna proza starijeg tipa - u hrvatskoglagoljskoj prozi već u 13. i 14. st. nailazimo na fragmentarno sačuvane tekstove koji po svojoj žanrovskoj pripadnosti pripadaju ranoj crkveno-pripovjednoj prozi, prvenstveno legendariju i apokrifima Legenda o sv. Makariju

- najstariji sačuvan tekst iz 12.st. - priča o tome kako izlazi pravedna, a kako grešna duša iz tijela, kako anđeli stavljaju njezina djela na mjerila i u koje dane poslije smrti treba moliti za pokojnika i zašto

O 40 sebastenskih mučenika O svetom Jurju Legenda o Ivanu apostolu na Patmosu Slovo o blagovijesti - u obliku dijaloga između Marije i Gabrijela, o navještenju rođenja Isusova - od neliturgijskih tekstova sačuvano je 10 pergamentnih folija – nazivaju se Pazinski fragmenti: Legenda o Evstahiju Uspenje Bogorodice - odlomak Nikodemovo evanđelje - odlomak O drvetu krsnom - odlomak Apokrifi

 spisi koji zabavno i naivno pričaju o biblijskim licima i događajima o kojima u Starom i Novom zavjetu nema dovoljno spomena a) starozavjetni: Čtenije od Abrahama (pripovijetka o Abrahamu) Priča o Melhisedeku O prekrasnom Josipu – u Oxfordskom zborniku b) novozavjetni:

O drvetu krsnom – u Oxfordskom zborniku Protoevanđelje Jakovljevo Nikodemovo evanđelje 1

Uspenje Bogorodice Djela Pavla i Tekle – jedan od najstarijih hrv. apokrifa Djela Ivana apokrifna djela Djela Andrije i Mateja među ljudožderima apostolska Djela Petra i Andrije među barbarima Čtenije svetoga Tome (Djela apostola Tome) Apokalipse (viđenja) – to su bila proricanja o posljednjim stvarima ili opisi neba i pakla u obliku viđenja ili puta; kršćani su ovaj knj. rod preuzeli iz hebrejske književnosti priča o Abrahamovoj smrti Otkrivenje Varuhovo (Varuhovo viđenje) – u Petrisovu zborniku Hođenje Bogorodice po mukama Viđenje svetoga Pavla (Pavlova apokalipsa) Legende iz života svetaca Legenda o Agapiju Legenda o sv. Aleksiju Legenda o sv. Nikoli Legenda o sv. Većeslavu 2) Pripovjedna proza mlađeg tipa Apokrifi:

Život Adama i Eve Abrahamova oporuka O rođenju Isusovu

Viđenja:

Dundulovo viđenje Čistilište svetog Patricija

Legende:

Muka svetog Andrije– prevedena s lat. u 14.st. Legenda o svetom Mavru Život sv. Pavla pustinjaka prijevodi iz češkog Pasionala, koji je nastao u 14.st. legenda o Ivanu Zlatoustom – prevedena s talijanskog - lijep je broj legenda prerađen u čist narodni jezik: Život sv. Katarine – 14.st. Tranzit sv. Jeronima – prijevod s tal, tiskan glagoljicom u Senju 1508.g., opširno se pripovijedaju posljednji trenuci sv. Jerolima i neobična viđenja i čudesa poslije njegove smrti Život sv. Dujma - većina hrvatskih svetačkih legendi glavninu je svoje građe pronašla u lat. zborniku «Legenda aurea» autora Jacopa Voraginea  Jacopo Voragine «Zlatna legenda» - zbornik je sastavljen 1255.g. i sadržavao je 182 legende o životima svetaca - u Hrvatsku je došlao već u 14.st. - za razliku od već navedenih svetačkih legendi, postoje legende koje predstavljaju svojevrsan prijelaz na svjetovne pripovijetke ili roman: Život Marije Magdalene Legenda o Ivanu Zlatoustom

2

- motiv isposničkog života i lik pustinjaka često srećemo u srednjovjekovnim pripovijetkama, jer taj motiv vrlo dobro izražava ideal srednjovjekovnog života: odricanje od ovozemaljskog i žrtvovanje za vjeru - motiv pustinjačkog života, lik pustinjaka-asketa i ideja asketskog života povezuje sve legende što se nalaze u latiničkom zborniku Dubrovačke legende (Život Barlaama i Josafata, Život blažene Rosane, Život Abrama remete, Od svete Eufrosine, Od svete Pelagije, Život svete Marije Egipatske) Romani: Rumunac trojski - preveden od nepoznata glagoljaša negdje u sjevernom (Rumanac) hrvatskom primorju - u hrv. književnost ušao je vjerojatno oko 1300g. - nalazi se u Vinodolskom zborniku i Petrisovu zborniku Aleksandar Velik (Aleksandrida)

- pripovijeda čitav izvanredni život Aleksandra Velikog - sačuvan je u 2 rukopisa pisana bosančicom: u jednom čakavskom iz prve polovice 16.st. (Roudnički rukopis) i drugom kajkavskom i mlađem (Derečkajev latinički rukopis) - preveden je s novijeg grčkog Roman o Barlaamu i Josafatu - priča o Josafatu zapravo je priča o Budi - hrvatski roman o B. i J. zapravo je kristijanizirana legenda o Budi Pripovijetke: sačuvana je samo jedna  Priča o premudrom Akiru (to je značajna starosemitska pripovijetka s mnogo moralnodidaktičkih elemenata) - nalazi se u Petrisovu zborniku, u Libru od mnozijeh razloga te u Derečkajevu zborniku Žića svetih otaca

- na latinici i čistom narodnom jeziku - napisana oko 1400 na zadarskom području - to je zbirka anegdota o pustinjacima i monasima i njihovih kratkih moralnih pouka (tzv. apoftegmata)

- čitave zbirke latinskih priča nastale su o liku Bogorodice - prve zbirke Marijinih mirakula zapisivane se u glagoljskim zbornicima već od 14.st. - zbirka je tiskana 1507.g. u Senju, po predlošku talijanske knjige iz 1475.g. pod nazivom «Il libro del Cavaliere» - k nama su došle kasno iz talijanske književnosti, a ima ih u glagoljskim rukopisima 15.st., u jednom latinicom pisanom zborniku dubrovačkih legenda, u Žićima svetih otaca, te u Mirakulima slavne dive Marije 3) Povijesna proza Zapis pisca Jurja – u I. novljanskom brevijaru Zapis žakna Broza Kolunića – u Kolunićevu zborniku Zapis popa Martinca iz 1493.g. – II. novljanski brevijar Knjižice od žitja rimskih arhijereov i cesarov - izdao Šimun Kožičić u Rijeci 1531.g.

3

Ljetopis popa Dukljanina

Hrvatska kronika

- nastao u Duklji - napisao ga je neki katolički svećenik - na latinskom - po svom sadržaju je čvrsto povezana genealogija slavenskih vladara - nastao je sredinom 12.st. - žanr je gotovo nemoguće odrediti; najčešće je krivo označivana ljetopisom, ali nikako ne zadovoljava takav žanrovski opis; riječ je ponajprije o zbirci legenda - u 14.st. preveden je na čist hrvatski narodni jezik, ali je preveden samo prvi dio (od tri)

- ima na kraju dvije glave kojih nema u popa Dukljanina - u tom je produženju Dukljaninova ljetopisa opisana sretna vladavina kralja Zvonimira i pogibija Zvonimira kod Knina - sadrži legendu o kralju Zvonimiru - pronašao ju je na poč. 16.st. splitski vlastelin Dmine Papalić, te ju je donio Maruliću koji ju je 1510.g. preveo pod nazivom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta

4) Prenja (kontrasti) - bit ovog književnog djela zasnovan je na kontrastu i suprotstavljanju dvaju međusobno oprečnih i suprotnih elemenata, načela, motiva i ideja Prenje Isusa s đavlom Razgovor meštra Polikarpa sa smrću - najpopularnije je bilo prepiranje duše s tijelom u času smrti napisano na latinskom, a zove se: Visio Philiberti - to prenje preveo je na hrvatski nepoznati glagoljaš oko 1400.g. pod nazivom Viden'je svetago Brnarda kako vidi karan'je duše s telom - glagoljica se rano pojavila (oko 1100.g. – Baščanska ploča) te se i dalje upotrebljava u natpisima, javnim ispravama, zakonima (Vinodolski zakon, 1288.) - ćirilica – val ćirilice zahvatio je dosta rano i jedan dio hrv. područja; bio je to poseban oblik ćirilice  bosančica - od sredine 14.st. pojavljuje se i treće pismo, latinica, koja na kraju prevlada i postane jedinim hrvatskim pismom REFLEKSIVNA (moralnodidaktična, retorička, propovjedna i poučna) PROZA 1) Refleksivna proza starijeg tipa Kločev glagoljaš – iz 11.st. Traktat o sedam smrtnih grijeha Fiziolog – poučna knjiga o životinjama Pitanja i odgovori o stvaranju svijeta, o Adamu i drugim osobama i događajima iz Starog i Novog zavjeta: Besjeda triju svetitelja – to su Ivan Zlatousti, Grgur i Vasilije

4

2) Refleksivna proza mlađeg tipa Knjige Kata Mudroga (Disticha Catonis)

- najstarija zbirka aforizama i mudrih izreka - nalazi se u Petrisovu zborniku

Nauk sinu Virčadovu Korizmenjak – Senj, 1508.g., prevedena s latinskog Zrcalo čovječanskog spasenja - prozni prijevod srednjovjekovne latinske pjesme Speculum humanae salvations Raj duše – glavni dio je prijevod iz latinskog djela Alberta Velikog Paradisus animae Spovid općena – tiskana u Senju 1496.g., prevedena s talijanskog Naručnik plebanušev – Senj, 1507.g.,prevedena s latinskog Cvet vsake mudrosti (Fiore di virtu) - moralnodidaktičko djelo u kojem se raspravlja o različitim vrlinama i njima protivnim manama u obliku navoda kršćanskih mislioca i starih filozofa i s umetnutim anegdotama kao primjerima - kasnije je dobilo i točnije ime  Cvijet od krjeposti Lucidar - enciklopedija srednjovjekovnog znanja o vjeri i svijetu u obliku razgovora između učenika i učitelja - napisana je latinskim krajem 12.st. u Njemačkoj, iz češkog prijevoda prevedena je na hrvatski - sadrži: pitanja o trojstvu, stvaranju svijeta, raju, paklu, Adamu i Evi, pitanja iz zemljopisa, iz astronomije, a završava pitanjima o sudnjem danu i drugom svijetu - prvi se put na narodnom jeziku pojavila rasprava o umjetnosti - imamo različite zbirke propovijedi, npr. Kvadriga Antonin Knjige disipula Blagdanar Kvarezimal (korizmene propovijedi) - pripravljanja na smrt: Meštrija dobra umrtija - nalazi se na prvom mjestu u jednom glagoljskom obredniku tiskanom u Senju oko 1507.g O svršenoj ljubavi i o svršenom ubožastvi O mlčanju

- dvije glave iz traktata sv. Bonaventure

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------Vinodolski zakonik (1288) - 16.st. – glagoljički rukopis - u njemu su se formirali pravni odnosi do tada slobodnih općina koje su u trenutku kada je nastajao zakonik ušle u feudalnu ovisnost krčkih knezova - u njemu se susreću 2 pravna i sadržajna sloja, jedan iz starodrevnih nepisanih i pisanih običaja i onaj drugi, preuzet iz feudalnog pisanog prava razvijenih sredina Red i zakon sestara dominikanki u Zadru - najstariji, latinicom pisani i datirani spomenik - iz 1345.g. - najstariji smisaono povezan hrv. text ispisan latinicom

5

- kroničarski radovi: Historia Salonitana - napisao ju je splitski arhiđakon Toma u 13.st. - okosnicu toga djela sačinjavaju kronološki poredani životi i djela nadbiskupa solinsko-splitske crkve, ali je Toma oko životopisa crkvenih glavara nanizao toliko zgoda iz prošlosti Splita i srednjovjekovne Hrvatske, da njegovo djelo sadržava više nego čistu crkvenu povijest - drugi dio djela, gdje se opisuju suvremeni događaji, ima donekle autobiografski značaj De gestis Romanorum imperatorum et Summorum Pontificum - napisao ga Miha Madijev iz porodice de Barbazanis - pobilježio je znatnije događaje s kraja 13. i iz prve polovine 14.st. Obsidionis Jadrensis - neka vrsta memoara o opsadi Zadra 1345-1346 - opis rata između Ludovika Anžuvinca i Mlečana Memoriale Pauli de Paulo, patricii Jadrensis - napisao ga Paulus de Paulo u Zadru - pobilježio je znatnije zgode između 1371. i 1408. - zabilježio je svakodnevicu na način koji prije nije bio poznat u hrv. književnosti Milecijeva kronika

- sačuvan je 91 latinski heksametar o najstarijoj povijesti Du, ali to je samo odlomak

- iz 14.st. - sastavio ju Miletius Hystoria Ragusii – prva povijest Du; napisao ju Ivan Conversini (Ravenjanin) iz Ravenne prvi znatniji humanist iz Italije - u sjevernoj Hrvatskoj javio se u 14.st. Ivan arhiđakon gorički; njegov se ljetopis izgubio POEZIJA - javlja se u drugoj polovici 14.st., zlatno doba je 15.st. - u najstarijoj hrv. književnosti, koja je potekla iz crkvenoslavenskih vrela, nije bilo stihova - u doba prodiranja živog narodnog jezika u književnost nastaju i prvi počeci hrv. umjetničkog pjesništva po zapadnoeuropskom uzoru (u stihovima građenim na naglasku i sa rimom na kraju) - prvi hrv. stihotvorci bili su svećenici - svoje su stihove slagali u svrhu da ih puk pjeva pri različitim crkvenim svećanostima - prve takve pjesme bile su prijevodi latinskih crkvenih pjesama U se vrime godišća (Va se vrime godišća) - za nju se zna već od 14.st. - parafrazira se latinska pjesma «In hoc anni circulo» Šibenska molitva - pučka litanija - ili bolje rečeno Gospina pohvala - iz 14.st; pisana je latinicom i čakavski

6

- nastala vjerojatno u 2. polovici 14.st - to je srednjovjekovna lauda  - laude su rimovani uzdasi - u njima su hrv. pjesnici nabrajali čitav živi i mrtvi svijet, svu floru i faunu, sve kreposti i sve vrline sa željom da u što kraćem textu iskažu sukus evanđeoske ljubavi - cilj lauda bio je da se u slušatelja i čitatelja pobudi zahvalnost i ganutost zbog svega što je čovjeku darovano na svijetu Bog se rodi u Vitlomi - nalazi se u Code Slave 11, najstarijoj glagoljskoj pjesmarici, prvi zbornik starije hrv. lirike s kraja 14.st. - nadahnuta opisom Isusova rođenja u Lukinu evanđelju - omiljeni motivi: božični, razmatranja o muci Isusovoj, unošenje u rane Isusove, slavljenje Bogorodice, Marijina tužba pod križem - ima i pogrebnih pjesama s asketskim isticanjem ništavosti svijeta i svemoći smrti - pjesme pjevane u bratovštinama većinom su u osmercima - dalmatinske su bratovštine u svojim matrikulama sebi stavile zadaću da pored toga što će promicati slavu božju njeguju prije svega bratsku ljubav prema članovima - npr. pjesma Tu mislimo, bratja, ča smo Pjesan svetago Jurja - najstarije sačuvano stihom pisano narativno djelo hrv. srednjovjekovlja - nalazi se u Pariškoj pjesmarici - opjevava borbu sv. Jurja protiv zmaja, u nejednakim stihovima, od 7 do 17 slogova, a radnja je lokalizirana u Solin - jedina legenda u stihovima sačuvana u rukopisima 14.st. - 70 stihova - sastavljena je u rimovanim distisima, slogovi su u stihovima slobodni, rima je prenesena - najistaknutija stilska osobina poeme proizlazi iz učestale upotrebe imperfekta - kod Novaka je nazvana Pisan od svetago Jurja - pjesma je sačuvana kao jedna od 10 pjesama zapisanih u najstarijoj hrv. pjesničkoj zbirci – u Prvoj hrvatskoj pjesmarici, koja je dio glagoljskog «Pariškog kodeksa» (Code slave no. 11.) iz 1380.g. - proučavali su je brojni hrv. medievisti: F. Fancev, P. Grgec, I. Slamnig, Vj. Štefanić, D. Malić i E. Hercigonja - prvi problem pjesme je u stihu: to je anizometrični duži stih, koji varira od sedmerca do sedamnaesterca, te je jedina potvrda stiha tog tipa u hrv. srednjovjekovnoj poeziji - Fancev je vidio u pjesmi dvanaesteračke distihe, Grgec stih bugarštice, a Hercigonja vidi folklorno porijeklo stiha pjesme - drugi problem je problem provenijencije, tipološke određenosti i kulturološke pripadnosti pjesme – neki misle da je prepjevao s talijanskog neki naš nepoznati začinjavac, drugi smatraju da pripada pučkom duhovnom pjesmištvu jer ima sličnu kompoziciju s bugaršticom o vojvodi Radoslavu i Vlatku Siverincu, Postoji i hipoteza da su je benediktinci donijeli sa sobom u ovaj kraj…

7

- pjesma se mnogim svojim karakteristikama razlikuje od svekolike hrv. srednjovjekovne poezije: 1. razlikuje se stihom 2. razlikuje se temom koju obrađuje: strukturirana dvotematski, s jedne strane kao pjesma o životu sv. Jurja koji je u ranoj mladosti postao vitez i borio se na viteškim turnirima, a poslije se odlučio za sveti život, a s druge strane kao pjesma o zmaju kojemu treba biti žrtvovana kraljeva kći, no sveti je Juraj u posljednji čas spašava - zrcaleći tako religiozne i viteške ideale križarskoga srednjega vijeka, ideal borbe protiv demonskog, protiv sotonskog, kao i trubadurski ideal viteza-zaštitnika slabog i krhkog ženskog bića, Pisan svetago Jurja jedno je od rijetkih svjedočanstava postojanja takvih ideala u hrv. srednjovjekovnoj kulturi - po temi koju obrađuje, po glavnom liku pripada srednjovjekovnoj hagiografskoj poeziji - no, strukturom fabule se uvelike razlikuje od drugih hrv. hagiografskih tekstova - u pjesmi je posve izostalo bilo kakvo eksplicitno iskazivanje religiozne pouke - elementi svjetovnog, dvorskog života u velikoj mjeri preplavljuju one sadržaje po kojima bismo pjesmu mogli svrstati u žanr srednjovjekovne hagiografske poezije tako da bismo je prije mogli nazvati viteško-trubadurskom pjesmom negoli pjesmom o životu jednog sveca - struktura rečenice, odn. stiha: gotovo svi stihovi imaju glagolski oblik na kraju retka, najčešće su to imperfekti ili infinitivi, koji su na taj način ne samo nositelji rime, nego i specifičnog zvukovnog i melodijskog ustrojstva - pjesma sadrži i dijaloge - funkcija dijaloga u pjesmi je stilske, odn. retoričke naravi: dijalozi su morali povećati napetost, zorno predočiti strahote žrtvovanja drakunu, djelovati na slušateljstvo kao iznošenje same istine, istinite priče - s druge strane, možda su dijalozi u pjesmi svjedočanstvo da se pjesma ipak na neki način izvodila, i to upravo na dan svetkovine svetog Jurja 24. travnja Svit se konča - satirička pjesma o pokvarenosti svijeta - govori o pokvarenosti svećenstva, višeg i nižeg, u duhu tadašnjih težnja za reformama u crkvi - dvanaesterci - bila je namijenjena svećenicima, osobito franjevcima - iz 14.st. - kasnijih latiničkih pjesmarica bilo je u svim hrv. krajevima - u 15.st. nalazimo u njima svetačke legende u stihovima - uz osmerac se pojavljuje i dvostruko rimovani dvanaesterac - dominantan je parno rimovani 8-erac (aabb), kasnije se javlja i osmerac učenog pjesništva - legende u stihovima (legenda o sv. Jerolimu, o sv. Lovrijencu, o Ivanu Zlatoustom, o sv. Alekseju i dr.) u dvanaesteračkim stihovima, predstavljaju duhovno pjesništvo naših začinjavaca - Marko Marulić ih naziva  bezimeni začinjavci – oni će stvoriti prve metričke kalupe

8

- svjetovno pučko pjesništvo - motivi tog pjesništva su: ljubav i junaštvo, počasnice feudalnom gospodaru, uživanje u viteškoj igri npr. Aj ti, devojko šegljiva Drazi mi goru projdoše - u ovo doba cvatu i bugarštice - to su pripovjedne pjesme dugoga stiha i baladičnog ugođaja - Hektorović je sačuvao jedan od najljepših primjera te poezije u pjesmi o svađi Kraljevića Marka i brata mu Andrijaša, te u pjesmi o Radosavu Siverincu - treću bugaršticu o majci Margariti zapisao je Juraj Baraković i uvrstio ju u svoje djelo «Vila Slovinka» - pravim je početkom hrvatske začinjevačke poezije pojava Prve hrvatske pjesmarice, zapisane u Pariškom kodeksu iz 1380.g. Prva hrvatska pjesmarica - sadrži 9, po nekima 10 ili 11 pjesama - pjesme: Pisan svetago Jurja – prva pjesma Svit se konča Poj željno - ostale pjesme su tipične pučke bratovštinske pjesme pisane u osmeračkim distisima: Pisan ot muki Hristovi Marijina pisan Bog se rodi v Vitlomi - sadrži i dvije sprovodne pjesme: Bratja, brata sprovodimo Tu mislimo, bratja, ča smo PRIKAZANJA - zlatno doba je 15.st. - naši su pisci počeli s dramatizacijama Isusove muke, uskrsnuća i rođenja, zatim su prešli na druge biblijske teme, a konačno i na dramatiziranje svetačkih legenda - kod nas su najprije nastajale dijaloške pjesme, npr razgovor Bogorodice s križem (Vele slatko i bogoljubno prigovaranje meju križem i gospom divicom Marijom) - jedna od najomiljenijih tema bio je plač Marijin (Plač Gospoje) - prvi plač Marijin sačuvan je u «Petrisovom zborniku», te je postao središnji dio narativne Pesni ot muke Hristovi iz 1380; to je najstariji plač Marijin koji se ima smatrati jezgrom svih novijih nezavisnih plačeva  Cantilena pro sabatho - od pravih prikazanja najprije su najstajala manja i kraća, s jednom zaokruženom i ograničenom temom, kao npr u Muci i Uskrsnuću Tkonskog zbornika, složenog na početku 16.st. -manja prikazanja spajala su se kasnije u velike predstave Muka spasitelja našega – prikazivala se dva dana, sačuvala se u prijepisu iz 1556. - Prikazanje ot muke spasitelja našeg - sačuvalo se u mlađem glagoljskom zborniku, a imalo je u toj verziji 3658 stihova

9

Život sv. Margarite

– prikazivana u Zadru 1500., svetačka legenda, (Muka sv. Margarite) - najbolji dramski text ovoga razdoblja - ne zna se je li Marulić autor ili je samo prepisivač Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika - osmerci, pučki ton - s talijanskog prevedena splitska prikazanja s eshatološkim motivima: Govorenje sv. Bernarda od duše osujene Skazanje od nevoljnoga dne od suda ognjenoga – drama o posljednjem sudu - za ova dva prikazanja Novak kaže da ih je napisao Marulić, a dodaje mu i treće: Prikazanje historije svetoga Panuncija – dramatizirana svetačka legenda - liturgijska drama pojavljuje se u 12 / 13.st., izvodila se u crkvi kao dio obreda - crkvena prikazanja izvode se do kraja prve polovice 19.st. - drama koja će se javljati nakon 1500.g. imati će manje pučkog tona, bit će pisana u kompliciranijim dvanaestercima i književnijom dikcijom novih pjesnika, s nešto svjetovonog elementa - pojavit će se osmeračke strofe od 4 stiha, safička strofa – u kojoj se prvi puta pojavljuje jedanaesterac (jedan od najobičnijih stihova našeg novijeg pjesništva) «Sada sam ostavljen srid morske pučine valovi moćno b'jen, daž dojde s visine, kad dojdoh na kopno, mnih da sam (…)»

- najstariji poznati dvostruko rimovani 12-erci - napisao ih je mladi carinik Junije Kaličević, u drugom desetljeću 15.st.

- sjajna epoha glagoljaškog humanizma bilo je 15.st. - prve hrvatskim jezikom tiskane crkvene knjige pojavile su se samo nekoliko desetljeća nakon Gutenbergova izuma Lekcionar fra Bernardina Splićanina - Bernardin je djelo izradio u hvarskom franjevačkom samostanu - najpoznatija hrv. knjiga tijekom cijelog 16.st. - obuhvaćao je čitanja na sve nedjelje i blagdane tijekom godine, a sadržavao je i čitanja na blagdane svetaca te za votivne mise - pisan je čistom pučkom čakavštinom, koji pisac naziva «volgarizacio dalmatica» Hrvojev misal - završen 1403.g. - jedan od najljepših iluminiranih onovremenih kodeksa - ima 94 minijature i oko 400 inicijala - danas se čuva u Carigradu - ispisao ga je pisar Butko Novakov misal - napisao ga Novak Dižislavić, krbavski knez 1368.g. - poslužio je kao predložak za izdanje misala iz 1483.g. Petrisov zbornik - 1468.g. - 700 stranica; ispisan glagoljskom minuskulom - prvi naš zbornik pjesama, nalazi se u Code Slave 11, najstarijoj glagoljskoj pjesmarici HUMANIZAM I RENESANSA (15. i 16.st.)

10

- hrv. književnost nakon srednjeg vijeka mora proći još jednu školu – školu humanističkog klasicizma i utjecaja visoko razvijene talijanske renesansne književnosti - kulturni utjecaj Italije pojačao se pogotovo od prve polovice 15.st. - doba humanizma bilo je tipično doba literata i literature, a zbog toga i doba knjige, strastvenog otkrivanja i sakupljanja starih zbornika rukopisa i stvaranja knjižnica - karakteristike humanizma:

- naši prvi spjevaoci 

 udaljavanje od gledanja na svijet srednjeg vijeka  oduševljenje za antiku i poganističke sklonosti  zanimanje za pov. događaje, za rasprostranjenost i porijeklo naroda Šiško Menčetić Džore Držić

- Dinko Ranjina ih naziva «prva svitlos našega jezika» - u 16.st. Hrvatska se dijeli na Bansku Hrvatsku,na Hrvatsku pod turskom vlašću, zatim pod mletačkom vlašću i na slobodni Dubrovnik - hrv. književnost 16.st. u prvom je redu književnost dubrovačkih i mletačkih Hrvata - u drugoj polovici 16.st. pridružuju im se i Hrvati iz sjeverne Hrvatske - humanisti su prvi vjesnici preporodnih težnja i predstavnici novog ideala obrazovanosti - neophodno svojstvo književnika tada bilo je pisati elegantno latinski, tj. jezikom rimskih klasika, za razliku od srednjovjekovne latinštine - ljubavno pjesništvo kod nas se pojavljuje krajem 15.st. po talijanskim utjecajem - karakteristike petrarkizma: slavljenje gospojine ljepote, uzdisanje zbog njezine nemilosti, odvraćanje od ljubavi kao grešna i tašta posla - kariteanski petrarkizam

- gl. predstavnici: Serafino, Tebaldeo i Cariteo - slijedili su Petrarku - njihova lirika se pretvorila u oblik dvorske zabave, igre - njihova poezija budila je u slušatelja osjećaj ugode zbog otkrića navodno novog jezika i novih emocija taj su osjećaj nazvali MERAVIGLIA ili čudo - zagovarali su strambotto – strofa osmoretka, osam 11-eraca

- bembizam - predstavnik je Pietro Bembo = akademski petrarkizam - proveo reformu petrarkizma u prim desetljećima 16.st. - tražio je povratak na izvornog Petrarku i na sonet - opjevavali su izvanjske rituale zavođenja, vanjske znakove zaljubljenosti i brojne aluzije na obljub – tu im je izmaklo ono što je Petrarka opjevavao, a to su stanja ljubavi i ekstaze, zanesenosti i boli, patnje i sreće - u doba humanizma pojavljuju se i neki novi žanrovi: elegija, oda, epigram, panegiria, ep

Juraj Šižgorić

(1420-1509) - ŠI 11

- javlja se u drugoj polovini 15.st. s prvom tiskanom zbirkom latinskih pjesama u Hrvata  Elegiarum et carminum libri tres (Mleci, 1477) - u toj se zbirci nalazi list M. Marulića koji ga s poštovanjem pozdravlja - to je najstarija tiskana hrv. pjesnička zbirka - Elegia de duorum obitu fratrum – elegija De Sibenicensis agri vastatione – opis napada Turaka na Šibensku okolicu De situ Illyriae et civitate Sebenici – spis u kojem slavi i opisuje Šibenik - s Nauplejem je preveo na latinski hrvatske poslovice, ali su se izgubile

Ivan Česmički ili Janus Pannonius

(1434 Slavonija-1472 Medvedgrad)

- Slavonac - pisao je satiričke latinske epigrame u Marcialovu duhu, te pjesme u slavu znamenitih suvremenika - najuspjeliji dio njegova pjesničkog rada su elegije (elegija u smrt majke In morte Barbara - Ad animam suam) - Poemata ili Heroica – pjesme u daktilskom heksametru - Elegiae – elegije u elegijskom distihu - Epigrammata – epigrami u različitim metrima - u prvim desetljećima 16.st. najznamenitija je bila Sannazzarova ARCADIA

Marko Marulić (1450-1524) – ST - rodio se u uglednoj vlastelinskoj porodici - njegovu biografiju napisao je Franjo Božičević-Natalis: Vita Marci Maruli In epigrammata priscorum commentarius – povijesni spis Psychologia de ratione animae humanae – nije sačuvano djelo - 2 glavna i najopsežnija djela su: De institutione bene vivendi per exempla sanctorum

Evangelistarium

- Venecija, 1506; podijeljena u 6 libara, 71 poglavlje - najviše objavljivana hrv. knjiga u inozemstvu - prevedena na nekoliko svj. jezika - Venecija, 1516; podijeljena u 3 dijela u kojima se raspravlja o pojmovima kršćanskog morala, vjeri, ufanju i ljubavi; 194 poglavlja; 9 izdanja na više svj. jezika

- na latinski je preveo poznatu hrvatsku kroniku Regnum Dalmatiae et Croatiae gesta - na lat. je prepjevao Petrarcinu pjesmu Vergine bella pod nazivom Ad Virginem beatam - u njegovim pjesmama prevladavaju pobožna razmatranja (npr. Hymnus ad Deum) - Epistola Domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI – Rim, 1522.g., poslanica papi Hadrijanu VI - Quinqaginta parabolae – zbirka od 50 priča po uzoru na Isusove parabole, tiskana 1510, posvetio je Tomi Nigeru - De humilitate et gloria Christi – doktrinarni spis u kojem polemizira s načelima židovske vjere, iz 1519. - u pjesmi In somnium diurnum opisao je mediteranski običaj – popodnevni odmor - prevodio Dantea (prvo poglavlje Pakla) na latinski i Petrarku na hrv. i lat. - preveo De imitatione Christi Tome Kempenskog pod nazivom Naslidovanje Isukrsta 12

- preveo Dictich moralia Catonis pod nazivom Stumačenje Kata – dvostrukorim. 12-erci - preveo Philomenu sv. Bonaventure pod nazivom Slavić – 62 oktave Davidijada (Davidias) - POSTHUMNO - biblijsko - vergilijanski ep - nastala 1517.g. - 14 pjevanja, 6765 daktilskih heksametara - posvećena kardinalu Grimaniju - sadržaj je u cijelosti prema biblijskoj kronici o kralju Davidu - lik Davidiov je alegorizacija Krista - glavni izvori su mu Biblija (Prva knjiga Samuelova i Prva knjiga o kraljevima) i Vergilijev ep o Eneji - tiskan tek 1954.; do 1901. mislilo se da je izgubljen - djela na hrvatskom: Molitva suprotiva Turkom - najdomoljubnija pjesma hrv. renesanse - dvostrukorim. 12-erci - Luko Paljetak iščitava akrostih pjesme koji izriče latinsku poruku SOLUS DEUS POTEST NOS LIBERARE DE TRIBULATIONE INIMICORUM TURCORUM, SUA POTENTIA INFINITA (Sam Bog može nas spasiti od nevolje neprijatelja naših, Turaka.) Tuženje grada Hjeruzolima - dvostrukorim. 12-erci - božanski grad postaje Split Judita (Historija svete udovice Judit u versih hrvatski složena) - ep; 6 pjevanja; dvostrukorim. 12-erci - biblijsko – vergilijanski ep - napisan 1501., tiskan u Veneciji 1521.g. - uzor mu je i ovdje Vergilijev ep o Eneji, te bibl. priča o Juditi - sadrži proznu posvetu Dujmu Balistriliću - 3 izdanja u dvije god.: Petar Srićić (1521), Jacomo di Negri (1522), Jerolim Mirković (1523) - opjevava temu iz Biblije na vergilijanski način: po uzoru na Vergilija, Marulić slaže priču o Juditi u siže, opisuje likove, mjesta i vremenske odrednice radnje, razvija dinamične motive priče, niže razvedene poredbe, kataloge i pjesničke slike - po uzoru na začinjavce obrađuje priču o bogobojaznoj ženi koja je svojom svetošću, ali i odvažnošću pobijedila oholog silnika - često se razumijeva i kao nacionalni ep - u uvodu kaže da je ovo djelo pisao «po običaju naših začinjavac», tj. starih hrv. duhovnih stihotvoraca, «i po zakonu onih starih poet», tj. starih klasičnih pjesnika; utjecaj ove druge škole vidljiv je na svakom koraku u spjevu - za razliku od srednjovjekone svete Margarite, Judita se služi ženstvom; u njoj u isti čas žive i Eva i Mandaljena pokornica - Marulićeva konkretnost je i povijesno usidrena i određena: Judita je držanjem i odijevanjem onovremena renesansna ljepotica; vojske su oružjem i simbolima

13

(zastavama) sasvim nalik srednjovjekovnim vitezovima; nasilni Asirci mnogim naznakama podsjećaju na nadasve stvarne i aktualne Turke - često Marulićevu Juditu uspoređuju s Danteovom Božanstvenom komedijom po ulozi i zadaći za nacionalne poezije Suzana – kraća poema, isto prema bibl. predlošku, pisana je dr. 12-ercem s prijenosnom rimom1 Anka Satira – komična poema u petnaesteračkim distisima Spovid Koludrica od sedam grijeha – poema u osmercima Poklad i Korizma - burleska, 150 sačuvanih stihova Dobri nauci Urehe duhovne - propovijedi u stihovima - njegova zbirka latinskih epigrama i kraćih stvari (133 pjesničke cjeline) čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu Ranjinin zbornik - Nikša Ranjina Andretić je počeo unositi pjesme sa svojih 14 god 20. listopada 1507.g. u DU - zbornik sadrži 820 pjesama - autori tih pjesama su Šiško Menčetić (500 pjesama), Džore Držić (100 pjesama), Marin Krističević, te ostali anonimni

Šiško Menčetić Vlahović

(1457 - 1527) – DU

- umro od kuge - iz vlastelinske porodice - od Petrarke se razlikuje po tome što je ljubav za njega više dodir dva tijela nego slatka čežnja za idealnim i nedostižnim - njegovi stihovi ne djeluju kao lirski pjev, već kao uvjeravanja, izjave, usklici i rezoniranja mjesta izravna individualna prikazivanja - za svoja uzbuđenja ne zna naći drugog izraza do literarno-konvencionalnog - pisao strambotta - napisao ljubavni kanconijer od 366 pjesama koliko ima i Petrarkin kanconijer – te ljubavne pjesme sačuvane su u Zborniku Nikše Ranjine - Prvi pogled, Blaženi čas i hip, Slavi svak iz glasa ovu vil gizdavu, Prikrasna diklice, Makar svit da stane, Pravi mi, cvite moj , Povazdan ja plačem, Reci mi, ružice

Karlo Pucić

(1458 - 1522) - DU

- napisao Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae (objavljeno 1499.) - 4 elegije - ljubavna priča u gotovo 200 stihova po uzoru na rimske elegičare - pisao na lat.

Ludovik Crijević (1459 - 1527) – DU - naš najpoznatiji povjesničar toga vremena 1

1

-----A // -----B -----A // -----B -----B // -----C -----B // -----C

14

- nadimak mu je Tubero - Commentarii de rebus suo tempore in Pannonia et finitimis regionibus gestis De Turcarum origine, moribus et rebus gestis - pisao na lat.

Džore Držić

(1461 - 1501) – DU

- iz ugledne Du. građanske porodice - još se više od Menčetića približio našem narodnom pjesništvu - latinski stihovi nisu sačuvani - autor je naše najstarije maskerate - Odiljam se – pjesma, podsjeća na bugarštice, 16-erci Vila je moma tri vjenčca – pjesma na narodnu Čudni san – pjesma, sadrži monolog zarobljene vile, začetak je dramskog izraza - Radmio i Ljubmir – pastirska ekloga, prva ekloga na hrv. jeziku - pjesme iz ljubavnog kanconijera sačuvane su u Ranjininom zborniku: Ka se je jur vila ajli još gospoja, Leute moj mili, Da bi mi srdačce, Lovac loveći, diklice... - on je začetnik hrv. petrarkizma i pastirskog pjesništva - pisao na lat. i hrv. ŠIŠKO VS. DŽORE - Džorini stihovi su oblikovani prema istim obrascima kao i Šiškovi no ipak se ponešto razlikuju - kod Džore je veći utjecaj narodnog pjesništva i folklornih sastojaka, bukoličkih sadržaja i ima veći metrički izbor (ima i nekoliko 11-eračkih pjesama, osamljenih u Zborniku), čak je i ugođaj njegove lirike nešto različita posebna sjeta ga približuje Petrarci, no od njega ga udaljuje - nasuprot Šiškove određene stravstvenosti i ponekad bučnih ljubavnih izljeva, Džorine su pjesme prožete smirenijim akcentima, uglavnom opjevavanjem tuge zbog gospojine nemilosti, neharnosti - ta posebna sjeta ga približuje Petrarci, no od njega ga udaljuje jača nazočnost trubadurizama i folklorizama - njegovo je petrarkiziranje manje «učeno», nekako jezično i metaforički naivnije, iz čega možemo, budući da je Držićev pjesnički put ranije okončan od Menčetićeva, izvući zaključke o razvojnom kretanju te lirske konvencije u nas MIRKO TOMASOVIĆ

Ilija Crijević

(1463 - 1520) – DU

- naš najznačajniji humanistički lirski pjesnik - u Rimu je ovjenčan lovorovim vijencem kao poeta laureatus - pisao je ljubavne pjesme povezane s boravkom u Rimu i s ljubavi prema rimskoj djevojci Flaviji Flavijin ciklus - prvi je pjesnik koji je opjevao ljepotu naše obale (život na otoku Lopudu, ljetne žege, svježinu Rijeke Dubrovačke i Jadran) – to je opisao u poslanici novom papi Alessandru Farneseu - pisao na latinskom - napisao: elegiju In autumnum odu In Ragusam ep De Epidauro – opisno – narativni spjev, nedovršen, 572 sačuvana stiha - pisao je i pobožno pjesništvo: De summo bono et amore divino – molitva 15

Precatio ad Deum pro patria – pjesma u katulijanskim glikonejama

Jakov Bunić

(1469 - 1534) – DU

- De raptu Cerberi

- mitološko – alegorijski ep izdan 1500.g. - prikazuje silaženje Herkulovo u podzemlje i zarobljivanje psa Cerbera - Herkul je alegorizacija Krista - 3 pjevanja (Aglaia, Thalia, Euphorsyna) i 1006 heksametara - 1513. to djelo pod drugim nazivom Sub figura Herculis Christi praeludium posvećuje novom papi Leonu X

PRVA HRVATSKA POLEMIKA O EPU: DE RAPTU CERBERI JAKOVA BUNIĆA I DIALOGUS DE LAUDIBUS HERCULIS MARKA MARULIĆA - Otmica Kerbera J. Bunića, objavljena prvi puta oko 1500.g. u Rimu ili Bologni prvi je naš humanistički ep i jedini ep s mitološkom tematikom koji se u hrv. humanističkoj književnosti sačuvao - sva ostala epska djela hrv. humanizma pripadaju biblijskoj epici - hrv. srednjovjekovna književnost lik Herkula nije poznavala - sa sigurnošću se može tvrditi kako je Bunić na ideju da Herkula uzme za glavnog junaka svojega spjeva i za dominantni konstitutivni element epske strukture došao pod utjecajem novog, modernog proučavanje antičke književnosti - u izboru leksika, stila i stiha, uzor mu je bio prvenstveno Vergilije – dok su mu ostali uzori i izvori bili: Homer, Lukrecije, Hesiod, Higinov mitološki priručnik i Biblija - De raptu Cerberi humanistički je i mitološki ep u tri pjevanja, ima 1006 heksametara, a obrađuje priču o Herkulovu svladavanju Kerbera - ep je i alegorijski koncipiran: Bunić pod silaskom Herkulovim u podzemlje podrazumijeva Kristov silazak u limb - svako od tri pjevanja nosi ime jedne Harite: Aglaja, Talija i Eufrosina - prvo izdanje razlikuje se od drugoga god. 1526. po naslovu: prvo izdanje nosi natpis: «Jacobi Boni Epidaurii Dalmate de raptu Cerberi», a drugo: «Jacobi Boni Racusaei sub figura Herculis Christi praeludium dedicatum Leoni X. Pont. Max.» - isto tako tek se u drugom izdanju alegorijsko tumačenje izrijekom spominje već u posveti i u predgovoru čitaocu - alegorijsko tumačenje nameče pitanje značenja alegorije u humanističkom epu, pitanje o alegoričkom značenju svakog pojedinog motiva i o nužnosti protežnosti alegoričkog smisla na cijelo djelo, u svakom njegovu segmentu - alegorijski smisao u epu koncentriran je jedino oko motiva Herkulova silaska u podzemlje: jedino taj motiv može izdržati usporedbu s Kristovim silaskom u limb - druge fabularne linije i motivi epa teško se mogu podvrći alegoričkom tumačenju - u tom je smislu ep, budući da joj se alegorički smisao upire i oslanja na usporedbu Herkul – Krist, prvenstveno alegorija lika, manje alegorija cjelokupnog fabularnog tijeka epa

16

- tematika je u cijelosti preuzeta iz antičke mitologije, osim povelike epizode o Hili, koja se proteže dijelom prvog i drugog pjevanja i za koju Đ. Körbler i B. Glavičić smatraju da ju pjesnik ili sam izmislio ili našao u kojega drugog humanističkog pjesnika - Marulićevo djelo Dialogus de laudibus Herculis izašlo je 1524.g. u Mlecima - niz razloga navodi nas na pomisao da je Marulićevo djelo svojevrstan odgovor i polemika s Bunićevom «Otmicom» - u tom Marulićevu dijalogu Pjesnik i Bogoslov raspravljaju o značenju Heraklova lika pripovijedajući o svim njegovim djelima, te pjesnik prvo iznosi svoje viđenje i shvaćanje Heraklova lika pripovijedajući o svim njegovim djelima i uznoseći ga kao pravog epskog junaka u antičkom smislu - Herkul je u doba humanizma postao oličenjem idealnog epskog junaka, da je dobio poseban i iznimno visok položaj u humanističkoj epici - dok Pjesnik u dijelogu ističe Herkula kao najvećeg među junacima, Bogoslom mu se suprotstavlja nizom argumenata, od kojih su neki karakteristični za Marulićevo shvaćanje književnosti - kao prvo, Bogoslov sumnja u istinitost svih priča o Herkulu, one mu se čine čudesnima - drugo, Bogoslov priznaje da je Herkul bio iznimno velik i hrabar junak, ali tvrdi da su se u to vrijeme radila i izvršavala djela koja su od svih tih hrabrija, uzvišenija i veličajnija, uvodi, dakle, kategoriju povijesnosti u shvaćanje književnog teksta - Bogoslov izražava sumnju i u Heraklovo junaštvo i hrabrost: po njemu su Heraklovi podvizi samo dokazi fizičke snage, dok su za njega jedine prave vrijednosti moralna snaga duha, odricanje od ovozemaljske slave, od grijeha i nemorala - na kraju dijaloga Pjesnik izjavljuje da ga je Bogoslov uvjerio svojim argumentima u pravu istinu , u to da literatura mora biti religiozno-poučna u kršćanskom smislu i prenositi tu kršćansku istinu, a ne priče drevnih pjesnika o Herkulu - niječući dakle humanističku koncepciju obnove epa u duhu antike, Marulić se zalaže za drugačije konstituiranje epa, s drugačijim epskim junacima negoli su to bili antički - suprotstavljajući se aktivnom, djelatnom epskom junaku u borbi protiv zla, zalažući se za kršćanski moral i trpeljivog junaka, Marulić iznosi svoja, od Bunića različita, shvaćanja epa, epskog junaka i epskog svijeta - iz ove perspektive sagledano, Marulićevo bi se djelo moglo smatrati prvom književnom polemikom u HK - koncipirajući i određujući Herkulu ulogu praslike Kristove, Bunić u drugom izdanju svoj izrazito mitološki-junački ep mijenja u religiozno-kršćanski i alegorijski ep možda upravo pod utjecajem argumentacije i negativnih sudova o Herkulu koje iznosi Marulićev Bogoslov - De vita et gestis Christi

- biblijsko – vergilijanski ep - 16 pjevanja, više od 10000 heksametara - kronološkim redom pripovijeda Isusov život prema sva 4 evanđelja

Ivan Polikarp Severitan

(1472 – oko 1526) – ŠI

- najveći dio svoga života proveo u Italiji, gdje je kao i Ilija Crijević ovjenčan kao poeta laureatus

17

Solimaidos libri tres - biblijsko - vergilijanski ep u 3 dijela o stvaranju svijeta, istočnom grijehu i čovjekovu otkupljenju - Rim, 1509 Feretreis – ep; Venecija, 1522 Historia Dalmatiae (De laudibus Illyriae) – povijest Dalmacije koja nije pronađena

Damjan Beneša (1477 - 1539) – DU Poemata – sadrži 120 epigrama i 11 ekloga - napisao je i 11 satira, te 2 knjige lirskih pjesama De morte Christi – biblijsko – vergilijanski ep

Mavro Vetranović

(1482 - 1576) –DU

- pravo ime mu je Nikola - pisao religioznu poeziju: Na noć od Božjega poroda Pjesanca Jezusu na križu Tužba djevice Marije - pjesme subjektivna tona:

Pjesanca smrti – dvostr.rim. 12-erci Pjesanca suda nepokonjega – vizija propasti svijeta Pjesanca Fenici – uspoređuje se s pticom Feniks

- piše i satirične pjesme po uzoru na Talijane s temama iz toga doba (ogorčenje protiv naličja civilizacije); u njima slavi i zlatno doba, kada je čovjek živio u nevinoj prirodi: Pjesanca jaganjcu Pjesanca košuti ranjenoj - u nekoliko pjesama moralna satira prelazi u političku; omiljena tema tadašnje političke satire bilo je napredovanje Turaka zbog nesloge kršćanskih vladara Tužba grada Budima - dvostrukorim. 12-erci - pjesma s političkom tendencijom - pisao je i pokladne pjesme u osmercima po talijanskim uzorcima, s mjestimično naglašenim dubrovačkim rodoljubljem - 5 maskerata: Dvije robinjice Remeta Trgovci Armeni i Indijani Lanci Alemani, trumbetari i piflari Pastiri - prikazanja: Suzana čista - dvostr.rim. 12-erci Posvetilište Abramovo - dvostr.rim. 12-erci - ima 5 varijanti, pisanih za 5 različitih predstava - dramatizira se 10-ak rečenica Starog zavjeta u kojima se pripovijeda kako je Bog zahtijevao od Abrahama poslušnost i kako mu je naredio da žrtvuje prvorođenca Izaka - izvedeno 1546 - Abram, Izak, Sara 18

Kako bratja prodaše Jozefa - dvostr.rim. 12-erci Prikazanje od poroda Jezusova

- pobožno prikazanje - izvedena 1537. u franjevačkom samostanu - prikazuje događaje nakon vijesti da se u Betlehemu rodio Isus Prikazanje od uskrsnutja Isukrstova - pobožno prikazanje - 1539. napisao poslanicu P. Hektoroviću - na pustom otočiću Sv. Andrija napisao je poemu Remeta - tamo je napisao i novu poemu istog naslova Remeta koja svjedoči o pišćevu sudaru sa stvarnošću - kad su Marina Držića optužili za plagijat Vetranović ga je branio pjesmom Pjesanca Marinu Držiću upomoć - opjevao je Držićevu smrt pjesmom: Na priminutje Marina Držića, Dubrovčanina, tužba - Piligrin

- prikazuje put kroz grešna stanja do očišćenja i blaženstva - alegorijsko-peregrinacijski ep - 17 uvodnih pjesama; dvostr.rim. 12-erci - napisan oko 1576.g. - ostao je nedovršen (4374 dvanaesteraca) - opisuje hodočasnikovo putovanje po fantastičnim predjelima, s grotesknim likovima, putovanje na kojem se putniku događaju neobični i fantastični događaji,a njegov se lik preobražava u različite životinjske oblike - on je značajno i smislom bogato epsko djelo dubrovačke renesanse, puno neprozirne i iz srednjovjekovlja tradirane simbolike i emblematike, spjev koji alegorijom putovanja slijedi medievalne peregrinacijske vizije i dantesknu temu o čišćenju duše i mogućem spasu - nije tiskan za autorova života i nije dovršen,a smisao njegova sadržaja nije ni do danas jednoznačno protumačen - Milorad Medini isticao je da je riječ o originalnom djelu, o djelu koje se ne oslanja na talijanske uzore

- začetnik je pastirske drame u HK; napisao je 2 pastirska dramska prizora u kojima se pojavljuju vile i satiri: Historija od Dijane –dvostr.rim. 12-erci Pastirsko prikazanje o vili i lovcu - svijet vila i satira nadahnut je knjižicom Francesca Colonne «Hipnerotomachia Poliphili» - najvažniji njegov dramski rad je Orfeo - dramatizacija poznate priče o mitskom pjevaču - dvostr.rim. 12-erci - mitološko-ljubavna drama sa početka 16.st. Galiun – opisno-narativni spjev

Hanibal Lucić

(1485 - 1553) – HVAR

- napisao himnu U pohvalu grada Dubrovnika u kojoj oduševljeno slavi Dubrovnik; dv.rim. 12-erci - djela mu je izdao posthumno Antun Lucić pod nazivom Skladanja izvarsnih pisan razlicih u Veneciji 1556.g.; sadrži kanconijer (22 pjesme u dvostr.rim 12-ercima), Robinju i prigodnice

19

- preveo je Ovidijevu heroidu «Pariž Eleni» – to je prvi prijevod Ovidija u HK - ljubav je glavna tema cijelog njegova pjesničkog stvaralaštva (Vilo ka imaš moć) - jedan je od najvjernijih europskih sljedbenika bembizma - prepjevao je neke Petrarkine sonete: Misal se zabude misleći u sebi Jur nijedna na svit vila - 10 strofa sa po 8 stihova; osmerci; rima u prva četiri stiha je abab, a u druga četiri stiha abba - nizanje pojedinih ženskih draži - divljenje idealnoj ljepoti pred kojom se rađa želja da ne bude krhka i prolazna kao sve ljudske strasti - ovu pjesmu nalazimo u maloj zbirci petrarkističke lirike Pisni ljuvene - ovo je pjesma koja opjevava ljepotu drage po uzoru na Petrarcinu liriku i neoplatonizam, shvaćajući ljepotu kao nešto božansko - svaka strofa opisuje jedan detalj gospojine ljepote, svaki detalj zatvoren je u jednu strofu, koja osim opisa donosi i iskaz djelovanja gospojine ljepote na druge; no ona nije samo to, ona je i opis vlastite strukture, vlastite poetike - naime, cijela pjesma, načinom eksponiranja teme, analogijom motiva i oblika strofe, paralelizmom motivskih i stilskih elemenata eksponira i temu svojeg poetičkog ustrojstva, odnosno temu poetike renesansne lirske pjesme - kao što je ljepota drage zbir jednakovrijednih lijepih i u sebe zatvorenih cjelina (strofa), tako je i lijepa renesansna pjesma zbroj jednakovrijednih lijepih dijelova, simetrično i harmonično raspoređenih u jednu veću cjelinu - na taj način tema ove Lucićeve pjesme nije samo ljepote drage, nego je njezina tema i tema pjesme, pjesme koja pred nama stoji, ali i svake renesansne pjesme sa zahtijevom da bude skladna, simetrična, harmonična DUNJA FALIŠEVAC Robinja - domoljubna drama u 3 čina (+ prolog) iz prve polovice 16.st. - drama vjerne i viteške ljubavi - dv. rim. 12-erci - karakteristike su: borba za ljubav i obožavanje ljepote - likovi: vitez Derenčin i kćer bana Vlaska (Robinja) – otkupio ju je, preobučen u trgovca, sa 3000 zlatnih dukata - radnja se odigrava u DU - to je prvi dramski tekst u kojemu se radnja zbiva na pozornici - prva izvorna hrv. drama s temom iz nacionalne povijesti - jedna od hrvatskih dramskih robinja

Petar Hektorović (1487 - 1572) – HVAR - nije sačuvano njegovo mladenačko pjesništvo na latinskom Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga - prijevod iz prvog dijela Ovidijevih «Remedia amoris» (144 stiha) - sadrži i posvetu Mikši Pelegrinoviću iz 1528.g.  to je prvi njegov poznati datirani tekst - poslanica Mavri Vetranoviću 1556.g. Ribanje i ribarsko prigovaranje - napisano 1556.g; izdano 1568.g. u Veneciji

20

- putopisni ep; ribarska ekloga koja opisuje trodnevnu plovidbu od Starigrada na Hvaru do Šolte - gl. likovi su ribari Paskoj Debelja i Nikola Zet, gospodin Petar i Mali - prvo stihovano djelo u hrv. književnosti koje opisuje realno, a ne alegorijsko putovanje - pisana dvostrukorim. 12-ercima - sastoji se od 3 pjevanja i 1684 stiha - karakteristike: realistični opisi, slavljenje ljepote baštine - upućeno Jeronimu Bartučeviću - sadrži bugarštice o kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu, te o Radosavu Siverincu i Vlatku Udinskome - u djelu Hektorović slavi Marulića - sadrži narodnu pjesmu: Naš gospodar poljem jizdi - epsko, narativno djelo koje se žanrovski ne može jednoznačno odrediti - to je djelo realističan stihovani putopis u dvanaestercima,o kojem izvješćuje pripovjedač eksponiran u naraciju kao sam pisac, kao hvarski plemić Petar Hektorović -putovanje koje opisuje glavni lik i iskazni subjekt spjeva prvo je putovanje u hrv. književnoj kulturi koje ima moderno, a ne alegorijsko značenje: njime se ne želi očistiti duša od grijeha i zaslužiti Božja milost, već se njime želi pokazati da dodir s prirodom oslobađa čovjeka od svakodnevnih briga - realističan opis, točno navođena topografija puta, vjerno opisani pejsaži

Franjo Trankvil Andreis

(1490 - 1571) – TROGIR

- potpisivao se Parthenius Andronicus Dalmata - Ad optimates Polones admonitio - stihovi, govori i spisi De laudibus eloquentiae (1518) - dijalozi: De vita privata Dialogus philosophandumne sit

Ludovik Paschale

(1500-1551)Kotoranin

- okušao se u talijanskom pjesništvu - bio je petrakist Rime volgari - kanconijer - Ve, 1549 Carmina – Ve, 1551

Mikša Pelegrinović

(oko 1500 - 1562) – HVAR

- napisao poslanicu Sabu Bobaljeviću 1557.g. Razboj i tužba kralja ugarskoga - pjesma o Mohačkoj bitci - dvostrukorim. 12-erci - kralj Ljudevit plačnim tonom opisuje svoju propast Jeđupka - POSTHUMNO - prva sačuvana maskerata nastala 20-ih godina 16. st; napisana na Hvaru - osmerci, rima abba - 1599.g. tiskana u Veneciji pod imenom Andrije Čubranovića za kojega Novak kaže da je izmišljen pjesnik - izvedena u DU 1527.g. - sačuvana je u 20 sreća, dok ih je u izdanju iz 1599.g. objavljeno 6 21

- ima i uvod, a 20 sreća govori pjesnik maskiran u Ciganku - tradicija cingareske - udara u oči kompozicija Jeđupke; nenametljivo, ali oprezno Ciganka računa na razne tipove susreta, dobro pazi što će i kao će u odnosnom slučaju reći - raznovrsnošću gospođa i sreća i izborom lica i problema Ciganka otkriva čitavu galeriju likova jednog društva, čitavu lepezu bračnih odnosa i slučajeva, a pogotovo čitav zbir žena i djevojaka iz bogatijih plemićkih i građanskih slojeva - Ciganka je u prvnom redu i najbolje prikazala sebe, a ne izgubivši pri tom nimalo od svoje životne svježine i duha, ona se kao živa spojnica kreće od jedne gospođe do druge, priča, filozofira, savjetuje i uvjerava - u tom smislu nježni i autentični ljubavni izljevi u šestoj gospođi kraće verzije ubrajaju autora Jeđupke među najbolje lirike shk RAFO BOGIŠIĆ ŠESTA GOSPOĐA - pjesnik otkriva da se pod maskom Ciganke skrivao on i da je zaljubljen u određenu gospođu; time je iskoristio prigodu i rekao sve što mu je na srcu - pri kraju pjesme, pjesnika su njegove emocije toliko ponijele da smo i mi na Ciganku potpuno zaboravili - ljubavna izjava izrečena je nenametljivo i postupno; Ciganka je prvo pristupila hvaleći gđu i laskajući joj; zatim je, u prvi čas glumeći nezainteresiranost, upozoravala na jedini gospođine nedostatak: ne uzvraća ljubav onome koji za njom uzdiše; nakon toga se otkriva pjesnik

Matija Grabac

(1503 Istra – 1559 Tubingen)

- Djela i dani (Heziodov spjev)

Antun Vrančić

(1504 - 1573) – ŠI

- u Poljskoj je izdao latinske pjesme Otia i Elegiae - na hrv. jez – Molitva, koju složi i govori svaki dan Epistolae – oko 400 pisama Iter Buda Hadrianopolim – putovanje iz Budima u Drinopolje, putopisni tekst - pastirska igra i ostala pastirska književnost nastala je u renesansi

Marin Držić

(1508 – 1567 Venecija) - DU

- nadimak Vidra - pastorale i komedije, te tragedija Hekuba, nastale su i izvedene u Dubrovniku u razdoblju od 1548-1559, dakle u periodu od svega 11 godina. - izgubljeni Pomet izveden je 1548. godine - jedina njegova tiskana knjiga je Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551.g.), a sadrži mali kanconijer petrarkističkih pjesama, nekoliko prigodnica, Tirenu, Veneru i Adona i Novelu od Stanca Tirena - izvedena je 1549. «prid Dvorom», te opet 1551. na piru Vlaha Držića (zajedno sa komedijom Venere i Adon) - zbog te je drame Držić optužen da je plagirao Vetranovića - njegova najstarija sačuvana drama - dvostrukorim. 12-erci - pastorala

22

- neki likovi: Vučeta, Obrad, Ljubenko, Radmio, Ljubmir, vila Tirena, satir, Miljenko, Stojna, Radat, Dragić - zanimljivo je da se i Radat i Dragić zaljubljuju u vilu, a komičnost situacije proizlazi iz toga što je Radat starac,a Dragić dječak Venere i Adon - izvedena 1551.g. na piru Vlaha Držića - zanimljivost je «teatar u teatru» - dvostrukorim. 12-erci - mitološko-pastoralna igra - likovi: Venera, Adon, Vukodlak, Kojak, Grubiša, Grubišina mati Vlade Novela od Stanca - prikazana je 1551. godine na piru Martolice Džamanjića - dvostrukorim. 12-erci - komedija, farsa - likovi: Miho, Dživo Pešica, Stanac, Vlaho - u liku Dživa Pešice se skriva Marin Držić Dundo Maroje - eruditna komedija u pet činova izvedena 1551.g. - u prozi - najstarija poznata hrvatska prozna drama - preseljenje scene iz DU u Rim; opis putovanja u Velike Indije - likovi: Negromant Dugi Nos, sluge Pomet i Popiva, Petrunjela i Bokčilo, student Tripče, Dundo, Maro – Dundov sin, njegova zaručnica Pera, kurtizana Laura Pjerin - fragmentarno sačuvana komedija izvedena 1552.g. - imamo samo neke riječi koje je zapisao Đuro Matijašević - motiv o dvojici braće blizanaca (taj nam je motiv poznat iz Plautove komedije «Menaechmi») Skup - izveden 1555.g. na piru Saba Gajčina - vrelo je Plautova komedija «Aulularija» - u prozi - likovi: Stari škrtac, njegova kćer Adrijana, Kamilo, Zlatikuma, Dživo, Dobra, Niko, Pjerić Grižula / Plakir - izvedena je 1556.g. na piru Vlaha Sorkočevića - pastirska igra u prozi i stihovima - likovi: Plakir, Kupido, Dijana, vile – mitološki svijet; Dragić, Gruba, Rade, Miona, Omakala, Grižula, Staniša, Vukosava Tripče de Utolče / Mande - komedija prevarenog muža, izvedena 1553.g. - bez prvog čina - radnja se odigrava u Kotoru, Tripčeva žena Mande noću kradom izlazi iz kuće i zabavlja se

23

Arkulin - izvedena 1553.g. - likovi: udovica Ančica Lopuđanka, Arkulin, Viculin, Tripče - radi se o ženidbi na silu; stari i škrti Arkulin ne želi uzeti djevojku Ančicu za ženu, pa ga natjeraju na ženidbu tako, da jedan čarobnjak u njegovu liku potpiše ženidbeni ugovor, dok Arkulina učini nevidljivim Džuho Kerpeta - fragmentarno sačuvana komedija izvedena 1553.g. Hekuba - nakon dviju zabrana 1558. godine, prikazana je 1559. godine. - prijevod «Ecube» Lodovica Dolcea - dvostrukorim. 12-erci - od književnog značenja su nam i urotnička pisma upućena Cosimu Mediciju 1556.g. - to je polemička proza na talijanskom - njegove komedije igrale su dubrovačke glumačke družine: družina od Bizara (igrala Hekubu), Pomet-družina (igrala je Pometa i Dunda Maroja), Garzarija (izvela Pjerina), Njarnjasi (igrala Skupa i komediju Tripče de Urolče)

Petar Zoranić

(1508 Nin – 1569 Zadar)

Planine - slične Sannazzarovoj Arcadiji - 1536. dovršeno; 1569. tiskano - posvećene ninskom kanoniku Matiji Matijeviću - njegova dva dotadašnja djela Ljubveni lov i Vilenica su izgubljena, a spominje ih u Planinama - pastirski roman u stihu i prozi - prvi hrv. roman u prozi s umetnutim stihovima - sadrži prijevod Petrarkina soneta «Pace non trovo» (Mira ne nahodim) - umetnute su i dvije pripovijetke: pripovijest o Dražniku i Novaku pripovijest o Ljubidragu i Ljubici - jedan od likova govori stihove iz «Molitve suprotive Turkom» - radnja se odvija kroz sedam dana što ih pastir Zoran provodi na putu - likovi: Zoran, vila Zoranica, vilenica Dejanira, vila Milošća, biskup Juraj Divinić, sv. Jeronim - poglavlja npr. Otkude bura ishodi i zač se zove, Zač se grad Nin zove i gdo ga najprvi sazida, Perivoj od Slave i u njem vile: Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica - uzori: Sannazaro, Dante, Ovidije, Vergijije, Petrarca - stvarni povijesni likovi: biskup Juraj Divinić, sv. Jeronim

Nikola Nalješković

(oko 1510 - 1587)

DU

- bavio se književnošću, matematikom i astronomijom - djelo Dialogo sopra la sfera del mondo (Ve, 1579.g.) je posvetio dubrovačkom senatu - ostavio nam je kanconijer od 178 pjesama, ljubavnih, nabožnih i pokladnih - pisao je poslanice – preko 30 njih - Pjesni bogoljubne – nabožne pjesme - Pjesni od maskerate – pokladne pjesme 24

- dramska djela: Komedija I. - pastirska igra - proširena ekloga u kojoj zaljubljena i očajna pastira Radata tješi i urazumljuje trijezni prijatelj Ljubmir - motiv samoubojstva (po Ovidijevoj «Piramu i Tizbi») - Starica – parodira pastoralni svijet Komedija II. - mitološka igra - dramatizacija antičke mitološke priče o Parisovu sudu - tri božice se natječu oko zlatne jabuke i naklonosti Parisove koji je u djelu Sudac - politički sloj se odnosi na lik suca i njegovu pravednost Komedija III. - dramska robinja; vrsta moreške - motiv borbe satira i mladića - motiv zarobljene djevojke - lik starca Komedija IV. - moreška - prikazuje šumski bijeg pred gusarima - stotinjak stihova Komedija V. - farsa - izvedena je na piru Mara Klančića 1542. godine - prikazuje dubrovačku kuću - u središtu je gospođa koju vara muž, susjedi ogovaraju, a sluškinje (Maruša i Milica) potkradaju Komedija VI. - farsa - isto govori o dubrovačkom braku - gazdarica doznaje da su u isto vrijeme tri žene trudne s njezinim mužem (Tovjernarica, Godišnjica i Baba) Komedija VII. - prava komedija u žanrovskom smislu - 3 čina - likovi: mladić Maro i njegov prijatelj Frano  sve su komedije u dvostrukorim. 12-ercima i nastale su u 4. i 5. desetljeću 16.stoljeća

Nikola Dimitrović

(oko 1510 - 1587) Du 25

- Nalješkovićev prijatelj - umro na Kreti 1553.g. - Sedam psalama pokornijeh kralja Davida – izdao ih 1549.g. u Ve zajedno sa nizom duhovnih pjesama - Pričice – niz mudrih rečenica pretočenih u stihove - napisao i dvije uspjele poslanice Nikoli Nalješkoviću 1. iz Stolnog Biograda 1546.g. 2. iz Aleksandrije 1553.g. – posljednja - lirska poezija nije sačuvana Petar Divinić (oko 1520-1597) ŠI - slabo poznate nabožne pjesme ostale su u rukopisu - jednu je Petar Lucić unio u svoj «Vrtal» U pohvalu grada Šibenika

Brne Karnarutić (1520 - 1572)

ZADAR

- pisao čistom hrvatskom čakavštinom - jedan od navjestitelja katoličke obnove - sa M. Držićem bio je rodočelnik hrv. književnog manirizma Vazetje Sigeta grada - "Zrinijada" - POSTHUMNO - Venecija, 1584. - posvećeno Jurju Zrinskom - izvor mu je kronika sudionika bitke, Ferenca Črnka - povijesni ep u 4 dijela pisan dvostrukorim. 12-ercima - predmet je borba oko Sigeta i junačka smrt hrv. bana Nikole Šubića Zrinskoga 1566.godine - plemić Petar Fodroci ga je ponovo izdao 1661.g. u sjevernoj Hrvatskoj i posvetio ga praunuku sigetskog junaka Nikoli Zrinskomu - opjevan je na vergilijanski način, s detaljnim opisima glavnih junaka, s brojnim katalozima vojske, razvedenim opisima mjesta i vremenom i s linearno komponiranom pričom - to je u hrv. književnosti prvi ep koji je obavio važnu društveno-povijesnu funkciju nacionalnog epa  prvi hrvatski junački ep s temom iz suvremene povijesti Ljubav i smrt Pirama i Tižbe - POSTHUMNO - romantična priča u stihu - pravi naslov je «Izvarsite ljubavi i napokon nemile i nesrićne smrti Pirama i Tižbe» - Venecija, 1585. i 1627.g. - posvećeno Antunu Vrančiću - to je povijest nesretnih babilonskih ljubavnika - spjev odnosno priča u stihovima - 5 libara - prema Ovidijevim «Metamorfozama»

26

- Krnarutićevo Vazetje Sigeta grada nastaje u doba manirizma, Opsida sigecka (Adrijanskoga mora sirena) Petra Zrinskog u razdoblju zrelog baroka, te Vitezovićevo Odiljenje sigecko u doba kasnog baroka, klasicizma i prvih najava prosvjetiteljstva - dakle u stogodišnjem rasponu od 1584. do 1684. objavljena su tri po obujmu velika djela o sigetskoj bitki, ne računajući manje sastavke usmene narodne književnosti i kraći spjev Trublja slovinska Vladislava Menčetića - ep na narodnom jeziku se ugleda na antičke autore - u lirici su aktualne poslanice i prigodnice - ravnopravno religioznoj tematici se pojavljuje i svjetovna - 2 vrste stiha: 8-erac i dr. 12-erac - na početku 17.st. počinje dominacija 8-erca: 4 + 4  simetrični 5 + 3  asimetrični - dvije vrste dr. 12 erca: 1. dubrovački (južni, lirski) ---/--- // ---/-----/--- // ---/--- ima granicu i u sredini 2. dalmatinski (sjeverni, epski, narativni, marulićevski) -----A // -----B -----A // -----B -----C // -----D -----C // -----D Na latinskom su pisali:

Karlo Pucić Ludovik Crijević Džore Držić Ilija Crijević Jakov Bunić Ivan Polikarp Severitan Damjan Beneša Franjo T. Andreis Antun Vrančić

Samo na hrvatskom su pisali:

Na talijanskom je pisao:

Š. Menčetić M. Vetranović H. Lucić P. Hektorović M. Pelegrinović M. Držić P. Zoranić B. Karnarutić Ludovik Paschale

- dramski žanrovi u renesansi:

tragedija (Držić) komedija (Držić) pastorala (Držić, Nalješković) prikazanja (Vetranović)

27

mitološka drama (Vetranović) Renesansna komedija - razvila se pod utjecajem talijanske novele i latinske komedije (Plaut, Terencije) - zadržala je tipične likove i situacije iz latinskih komedija (smiješni starac, škrt, zaljubljen u mladu ženu, hvalisavi vojnik, kurtizana, sluge i služavke koji zapliću i raspliću radnju) - zamršena intriga, ponekad se rješava pomoću prepoznavanja - omiljeno sredstvo komike je presvlačenje, osobito u odijela drugog spola - po uzoru na klasične drame i ovdje vlada jedinstvo mjesta i vremena - pozornica obično prikazuje trg s kućama glavnih likova Ep - epska književnost u stihu, a prvenstveno ep, nastaje u HK u razdoblju humanizma, u drugoj polovici 15., a bit će produktivan tijekom cijelog 16.st. - pod utjecajem antičke, a zatim latinističke humanističke književnosti i suvremene talijanske književnosti oblikuje se hrv. književnost renesanse - u tom razdoblju nastaje i stihovana epika na hrv. jeziku, razvijajući se pod utjecajem antičke književnosti (Vergilije) ep  književna vrsta koja u stihu pripovijeda o važnim događajima u društvenom životu zajednice, bilo religioznog bilo povijesnog karaktera - u hrv. književnosti humanizma i renesanse oblikovale su se ove epske podvrste: a) mitološki ep b) biblijsko-religiozni ep c) alegorijski ep d) povijesni ep - mitološki ep zastupljen je samo jednim djelom: latinskim humanističkim epom Jakova Bunića «De raptu Cerberi» - biblijsko-religiozni ep bio je produktivan i u latinskoj i u hrv. pisanoj epici latinska: Bunić «De vita et gestis Christi» Marulić «Davidias» I. P. Severitan «Solimaida» D. Benešić «De morte Christi» hrvatska: Marulić «Judita»  prvi klasični ep HK - ta podvrsta epa je dominantni žanr hrv. humanizma i renesanse - tematika: biblijska, kršćansko-religiozna - književni postupci u naraciji preuzeti su iz vergilijanskog epa - fabula najčešće ima dvostruki smisao: doslovni i alegorijski, koji se uvijek kršćanski pravovjeran - povijesni ep – teme su iz hrvatske povijesti; žanr će najčešće obrađivati antitursku tematiku i u hrv. će epici biti plodan do kraja 19. pa i u 20.st. - kraće narativne vrste:  M. Marulić «Istorija od Suzane»  stihovane pripovijetke u kojima se obrađuje ljubavna tematika: to su Ljubav i smrt Pirama i Tizbe (prijevod i preradba Ovidijevih «Metamorfoza»)  B. Karnarutić i D. Zlatarić

28

- hrv. knjiž. u ovom razdoblju nije ostvarila ni jedno djelo viteške epike - renesansna epika je u nasljeđe ostavila 2 dominantna žanra (povijesni ep i biblijskoreligiozni ep) i dva tipa epskih junaka (lik Judite, koji je primjer kršćanske skromnosti, hrabrosti i junaštva, i lik Nikole Šubića Zrinskog, hrabrog i tragičnog borca protiv Turaka koji postaje simbolom antiturske pobune kao i oličenje tragične nacionalne povijesti) FIGURA U EPU (na primjeru Marulićeve Judite) - Marulićevu Juditu možemo svrstati u skupinu književnih tekstova, odn. onakvih narativnih djela u stihu koja nastaju u slijedu antičke književne tradicije te se nazivaju «ep», «epos» ili «spjev», a karakteriziraju ih sljed. obilježja: 1. priča koja je od bitne važnosti za život zajednice u kojoj djelo nastaje 2. distanca, tj. pripovjedač koji onome što se pripovijeda stoji nasuprot, ne ulazeći u radnju 3. pripovijedanje je sjećanje i mišljenje o prošlom 4. oslovljavanje slušateljstva ili čitateljstva 5. jezik epskog djela mora biti živ i jasan, a izlaganje pregledno 6. radnja mora biti napeta, da recipijenta navede na sudjelovanje u pripovjedačevu iskazu 7. opširno prikazivanje svih događaja, koje vodi određenom cilju 8. određena vrsta stiha - lirska, epska i dramska djela starijih razdoblja europske pa tako i hrv. književnosti stilsku dimenziju svojih tekstova oblikuju raznolikim figurama i tropima, gradeći ih prema pravilima antičke retorike i držeći se uputa o uporabi ornatusa2 - antička retorika razlikovala je – prema sadržaju odn. predmetu – nekoliko vrsta naracije, te je umjetničko pripovijedanje klasificirala ovako: 1. pripovijedanje o događajima a) historia – pripovijedanje o istinitom b) fabula – pripovijedanje o vjerojatnom 2. pripovijedanje o osobama SPECIFIČNO RETORIČKO, ODN. ELOKUCIJSKO3 USTROJSTVO KLASIČNOG EPA - «Ilijada», «Odiseja», «Eneida»  u tim su epovima uspostavljene nedvojbene retoričke osobine svakog epskog teksta, profiliran je određeni repertoar tropa i figura koje će se obvezatno pojavljivati u svakom epu i koje će se stoljećima vrlo malo mijenjati, pokazujući u tom pogledu izrazitu konzervativnost Ustrojstvo: a) na početku – određenje epske teme b) invokacija4 kojom pripovjedač uspostavlja izravnu komunikaciju s recipijentom c) opis glavnog lika, epskog junaka – lik će se predočiti čitatelju prvo u svojem vanjskom obličju (bit će nabrojani dijelovi njegove odjeće, s mnogo epiteta, metaforasimbola, a njegovo junaštvo ili neke druge karakterne osobine bit će recipijentu 2

ornatus = ukras elokucija = okretnost u govoru, rječitost 4 invokacija = uvođenje u pjesmu, obraćanje muzama 3

29

ocrtane nabrajanjima i usporedbama s drugim slavnim i poznatim junacima ili likovima sličnih osobina bilo antičke bilo biblijske povijesti). Ako je pak riječ o ženskom liku, čitatelju se prvo nudi opis ljepotice i junakinje; opis koji počiva na usporedbama i metaforici koja vlada i u istodobnoj lirici, a zatim slijedi katalog u kojem pripovjedač nabraja poznate svjetske ljepotice, dok pritom usporedbom i figurom nadmašivanja nastoji čitatelja uvjeriti u to da je njegova junakinja ljepša i bolja od svih nanizanih i pobrojenih d) započinjući novo pjevanje, pripovjedač će mjesto i vrijeme radnje odrediti ne doslovnim oznakama za mjesto i vrijeme, nego kompliciranim perifrazama, personifikacijama, antonomazijama5, sinegdohama i metonimijama u kojima će pokrenuti sva svoja znanja iz grčke i rimske mitologije, ponavljajući pritom neke stalne epitete i rabeći često neke iste ili slične formule - u epu s važnom povijesnom temom u kojem se opisuje bitka sukobljenih strana pripovjedač će čitatelju epitetima, metaforama-emblemima, nabrajanjem i poredbama omogućiti živu, vizualno posve jasnu predodžbu svih vojničkih redova sukobljenih vojski, njihovu odjeću, obilježja vlasti, moći i vojničke hijerarhije, kao i vrste oružja s kojim su u bitku krenuli - samu bitku pripovjedač će nastojati opisati što življe, inzistirajući na nabrajanju i nizanju dinamičnih glagola, glagola zbivanja, a želeći dočarati zveket oružja, nerijetko će se poslužiti i nizanjem brojnih zvukovnih figura - figura ili trop se u epskom djelu može očekivati na sljed. mjestima: a) početak ili kraj epa b) početak i završetak svakog pjevanja c) dijelovi u kojima se naracija prekida opisom d) dijelovi u kojima naraciju prati ili posve prekida refleksivni komenatr pripovjedača ili nekog od likova epa e) opisi epskih junaka ili junakinja f) opisi mjesta i vremena radnje g) opisi bitaka, dvoboja ili sukoba h) opisi predmeta kao npr. krune vladara ili sl., koji imaju posebno, simboličko ili emblematsko značenje u epu i) pripovjedačeve refleksije u kojima recipijentu iznosi svoje stavove o pripovijedanom događaju, o epskom junaku ili junakinji - na tim mjestima figure nisu samo ornatus nego su odgovorne i za oblikovanje epskog teksta kao narativnog djela - štoviše, možemo čak reći da su figure u epu često odgovorne i za oblikovanje cjelokupne slike predočenog epskog svijeta «JUDITA» - poetiku klasičnog antičkog epa prvi je u hrv. ep unio Marko Marulić epom «Judita» - u Juditi se epske figure javljaju na točno predvidivim mjestima, retorički sastav figura sličan je figuraciji u Homera i Vergilija, a figure imaju identične ili slične funkcije kao i u drugim klasičnim epskim djelima europske književnosti - Marulić je Juditom u nacionalnoj kulturi započeo novu književnu vrstu, koju je želio oblikovati na tradiciji antičkog klasičnog epa 5

Antonomazija = postupak kojim se ime čovjeka širi kao opći pojam (Mecena = dobrotvor, Job = onaj koji je strpljiv...)

30

- repertoar figura u Marulićevu epu podudara se s ornamentacijom klasičnih epova europske književnosti - stilske osobine, kao i sastav figura u Juditi precizno i detaljno je opisao Petar Skok u studiji «O stilu Marulićeve «Judite»» - on analizira razne vrste poredaba, metafore i njihovo porijeklo, epiteta ornatia 6, hiperbole, ponavljanja i antiteze, samostalne perifraze i kataloge - Judita započinje kratkim određenjem epske teme - nakon toga slijedi invokacija, ali ne Apolona i muza, nego kršćanskog Boga - invokacija u Juditi ima nekoliko funkcija: osim što je signal o generičkoj pripadnosti djela klasičnoj epskoj književnosti, ona sudjeluje i u izražavanju pripovjedačevih idejnih koncepcija - opisujući svoje likove, Marulić se koristi razvedenim homerovskim poredbama - prikaz Nabukodonosorova nemira i nesanice i usporedna asirskog kralja s bijesnim psom obavio je u epu nekoliko funkcija: čitatelju je vrlo zorno predočio Nabukodonosorov lik, omogućio mu mentalnu vizualizaciju epskog junaka kao i živo razumijevanje njegova psihološkog stanja, što je bila novina u hrv. književnosti - opis Nabukodonosora Marulićev pripovjedač zaključuje izravnim upletanjem pripovjedača u priču mišlju o pohlepi koja se nikada ne može nasititi, a koja je uobličena u figuru sententia - na taj način Marulić omiljenu figuru antičkih retora i pjesnika rabi i kao ornatus i kao savjet, preporuku koja je bliska sudu, presudi - razvedeni opis zore, koji se temelji na brojnim figurama, od kojih je najčešća personifikacija, obavio je u epu nekoliko poslova: osim ornamentalne funkcije, Marulićev opis zore ima stanovitu ulogu u organizaciji građe: opis s vremenskim podatkom omogućio je priči da preskoči jedno razdoblje, osposobio je fabulu da prebrodi problem diskontinuiteta priče, njezinih vremenskih odrednica, odn. obavio je važnu ulogu u kompoziciji epa - u 5. pjevanju nalazi se i katalog u kojem se Juditina ljepota uspoređuje s ljepotom mnogih žena biblijske i antičke povijesti i mitologije - kategorija pikturalnosti kao dominantan osobina svih klasičnih europskih epova temeljila se najčešće na katalozima epskih junakinja - katalog je jedan od znakova, signala epskog žanra - Marulić je inzistirao na tom epskom postupku , čiji je sastav figura određen i kanoniziran (usporedba, hiperbola, nabrajanje, nizanje, paralelizmi, itd) - u 5. pjevanju nailazimo i na opis pijanca koji Marulić oblikuje nizanjem niskih, grotesknih pjesničkih slika - normirane uzvišene teme i visok stil upotrebljava banalan, nizak leksik kao i figure i postupke koji bi prije pristajali u komediji (groteska, ironija, sarkazam, ismijavanje, izrugivanja) - karikaturalnom slikom i grotesknim opisom pripovjedač pijance želi uniziti, prikazati kao nešto demonsko i izvrći smijehu i poruzi - Marulić je pomoću figuracije ostvario dijalog ne samo s klasičnom antičkom epikom, nego je u Juditu inkodirao i one smislove koje je imala srednjovjekovna alegorijska epika prikazivanjem demonskog kao smiješnog i komičog - djelo je opskrbio i raznovrsnim marginalnim bilješkama, a najčešće onima koje čitatelja upućuju na uporabu neke figure u tekstu - tako pri svakoj razvedenoj poredbi Marulić u bilješci navodi termin prilika, kod uporabe svake sentencije navodi u bilješci njezinu glavnu misao, pri invokaciji bilježi i objašnjava tko 6

ukrasni pridjev

31

su bili Apolon i muze, pri uvođenju opisa s vremenskim podatkom navodi koji dio dana ili noći navedeni opis opisuje - uspoređujući Juditu s antičkim i biblijskim lijepim ženama, objašnjava tko je bila pojedina žena i navodi ukratko priču po kojoj je navedena žena ostala zapamćena RETORIČKE FIGURE U JUDITI PREMA FUNKCIJAMA KOJE U EPU IMAJU: 1. poetička funkcija 2. generička funkcija – razne figure apelativnosti, izravnog obraćanja čitatelju, figure koje sudjeluju u invokaciji, figure kataloga, figure u opisima vremena, mjesta, lika 3. persuazivna funkcija – uvjeravaju u istinitost priče, u istinitost pripovjedačeva iskaza 4. aksiološka funkcija – funkcija vrednovanja epskih junaka, radnje epa, epskog svijeta u cijelosti; figure koje uvjeravaju o podjeli likova na dobre i zle, koje vrednuju pojedine osobe ili događaje u epu kao moralne ili nemoralne, pozitivne ili negativne za život zajednice 5. prikazivačka funkcija – figure u epu koje oblikuju opisno perspektuirane segmente i djeluju živo na recipijentova osjetila omogučujući vizualizaciju opisanog 6. intertekstualna funkcija – brojne figure svakog obrazovanijeg recipijenta navode na usporedbu tog epa sa svim prethodnim epovima europske književne baštine; epske figure uvjetuju sa ep uspostavlja otvoreni dijalog s cjelokupnom europskom tradicijom 7. metatekstualna funkcija – to su figure koje eksplicitno govore o poetičkoj, žanrovskoj, ideološkoj sačinjenosti djela; njihovo je mjesto pojavljivanja i sam tekst epa, a još češće marginalne bilješke 8. diskurzivna funkcija 9. svjetonazorska funkcija 10. rodovsko-književnosna funkcija MJESTO EPIKE U HRVATSKOJ RENESANSNOJ KNJIŽEVNOSTI U DUBROVNIKU - epska djela koja opjevavaju neki za društvenu zajednicu važan događaj, relativno opsežna i u normiranu stihu, javljaju se u HK tek u drugoj polovini 15.st. , u doba nastajanja latinske književnosti humanizma, koji je zahvatio dalmatinske gradove i Du - katalog cjelokupne hrv. epike renesansnog razdoblja čine sljedeće narativne vrste. 1. biblijsko-vergilijanski ep (Marulić «Judita») 2. povijesno-vergilijanski ep (Karnarutić «Vazetje Sigeta grada») 3. povijesno-kronički spjev (Sasin «Razboji od Turaka») 4. alegorijsko-peregrinacijski ep (Vetranović «Piligrin») 5. stihovana ljubavna pripovijetka (Krnarutić, Zlatarić) 6. putopisni spjev (Hektorović «Ribanje…») 7. epilij (Marulić «Susana») 8. opisno-narativne pjesme (Vetranović «Galiun», Dž. Držić, Sasin «Mrnarica») 9. pastoralno-idilični roman (Zoranić «Planine») 10. kraće epske pjesme (Marulić, Vetranović) 11. kronika (Črnko «Podsjedanje i osvojenje Sigeta», Vramec «Kronika», Baraković «Jarula») - jedino epsko djelo koje u dubrovačkoj književnoj regiji obrađuje povijesnu temu su Sasinovi «Razboji od Turaka» - povijesnog epa nema:

32

a) bilo zato što slobodna država u doba gospodarskog i kulturnog prosperiteta nije bila zainteresirana za aktualnu političku stvarnost jer je živjela u relativnoj zaštićenosti i sigurnosti b) bilo zato što je tema kršćansko-turskih sukoba za državu koja je politički bila ovisna o Porti bila tabuirana i potencijalno kompromitirana c) bilo zato što povijesni ep, kao književna vrsta, u sredini obuzetoj u to doba prvenstveno ludičkim, igralačkim shvaćanjima književnosti nije našao znatnijeg odjeka - jedini politički tekstovi koji nastaju u dubrovačkoj renesansnoj sredini su satire i narativnorefleksivne pjesme M. Vetranovića - od manjih epskih vrsta u Du u doba renesanse postoje: o ljubavna pripovijetka u stihu o opisno-narativna pohvalnička pjesma - bile su proširene i kraće epske pjesme - epilij dubrovačka renesansa nije proizvela - ni romana u Du nema - izostala su i pastoralna narativna djela - također nema ni proznih ni religioznih kronika - lirika u doba renesanse: 1. Ljubavna lirika a) trubadursko-petrarkistička (Zbornik N. Ranjine, prva generacija petrarkista) b) petrarkistička (druga i treća generacija petrarkista) c) anakreontika (D. Ranjina, S. Bobaljević) d) pjesme stilizirane na narodnu (Ranjina, Bobaljević) e) pastoralno-idilična (Zbornik N. Ranjine, Ranjina, Bobaljević) f) ljubavna lirika na talijanskom (L. Paschale, Bobaljević, Miho Monaldi) 2. Pokladna lirika (maskerate) - brojne Jeđupke; autori: Pelegrinović, Vetranović, Bobaljević, H. Mažibradić, Nalješković, Sasin, S. Đurđević 3. Poslanice 4. Epigrami 5. Satirična poezija - Marulić, Vetranović, D. Ranjina, Bobaljević 6. Religiozno-refleksivna lirika - Vetranović «Remeta» 7. religiozno-duhovna lirika a) crkvene pjesme (Zbornik N. Ranjine, Vetranović-tridesetak pjesama, Dimitrović-pjesni duhovne, Nalješković-pjesni bogoljubne; teme: temeljne kršćanske dogme, izrazito emocionalni stav lirskog subjekta prema pitanjima vjere) b) tumačenja psalama i molitve (Dimitrović-sedam psalama, Vetranović – 5 psalama, Dimitrović «Tumačenje od očenaša»)

33

c) d) e) f)

lamenti («Tuženje grada Hjerozolima», «Tuženje grada Budima») religiozni epigrami Gospini plačevi kontrasti, prenja (Marulić «Lipo prigovaranje razuma i človika», «Poklad i Korizma»)

8. moralno-didaktična lirika - Marulić, Vetranović, Dimitrović, Nalješković 9. religiozni i moralistički epigrami - Dimitrović «Pričice izete iz Svetog pisma i filozofa», M. Marulić - lirika je u počecima ranog novovjekovlja u hrv. zemljama bila vrlo produktivna, njezin generički sastav je mnogo razvedeniji od onog epike - izvan Du značajniji su lirici jedino H. Lucić i M. Marulić - lirika je – prvenstveno svjetovna – u doba renesanse u hrv. književnosti Dubrovnika bila izuzetno omiljen, popularan i proširen književni rod, a po brojnosti njezinih vrsta i podvrsta možemo zaključiti da je dubrovačka renesansna sredina posjedovala visokorazvijenu literarnu i estetsku svijest - rod lirskog obavio je u hrv. renesansnoj kulturi niz značajnih i važnih zadaća koje su hrv. književnost uvele u suvremene poetološke i estetičke tijekove zapadnoeuropske kulture, a nacionalni prostor u prostor zapadne Europe - renesansne dramske vrste: 1. Komedija a) eruditna (Držićeve komedije, na neki način i Nalješkovićeva «Komedija VII., Benetović») b) seljačka komedija («Komedija od Raskota») 2. Dramska robinja - Dž. Držić «Čudni san», Vetranović «Dvije robinjice», Nalješković «Komedija III.» 3. Drama - Lucić «Robinja» 4. Farsa - Nalješković «Komedija V.» i «Komedija VI.» 5. Tragedija - Marulić «Hekuba», Gučetić-Bendevišević «Dalida», Bunić Babulinov «Jokasta», Lukarević Burina «Atamante», Zlatarić «Elektra» 6. Prikazanje - Vetranović 7. Biblijska drama - Vetranović «Suzana čista» 8. Mitološka drama

34

- Vetranović «Orfeo», «Dijana», Nalješković «Komedija II.», Pirna drama iz Zbornika N. Ranjine 9. Pastoralno-idilična drama a) pastoralna ekloga («Radmio i Ljubmir») b) pastoralna drama, pastirska igra (Vetranović «Prikazanje od poroda Jezusova», Nalješković «Komedija I.», Zlatarić «Ljubmir», S. Gučetić «Raklica», Držić «Tirena», «Venera i Adon», «Plakir», Sasin «Filide», «Flora») c) prikazanja s pastoralnim elementima (Vetranović) 10. Komedijica, seljačka lakrdija, pokladna, pirna igra - Držić «Novela od Stanca», Sasin «Malahna komedija od pira» - i žanrovska slika hrvatske renesansne drame jasno pokazuje da je i u ovom književnom rodu Du uvelike prednjačio pred ostalim hrv. regijama - s iznimkom hvarske sredine, svjetovne drame nigdje izvan Du u renesansnom razdoblju nije bilo, a u Du su bili zastupljeni gotovo svi onodobni dramski modeli - hrv. narativna književnost u Du niti nastavlja tradiciju humanističke latinske epike, niti uvodi nove teme i sadržaje, osobito viteško-ljubavne, kakvi su u susjednoj Italiji bili tada moderni i aktualni, nego u dvije svoje epske vrste s većim pretenzijama konzervira neke srednjovjekovne postupke i neke medijevalne žanrove: kroničarski način izlaganja građe (Razboji od Turaka), alegoriju, linearnu kompoziciju, oblikovanje lika kao neindividualizirane ljudske sudbine (Piligrin)

35

MANIRIZAM druga pol. 16.st. – početak 17.st.

Maroje Mažibradić

(1520-1591)DU

- sačuvano je samo desetak pjesama, od kojih je najpoznatija Zatravi,zatravi - strofe te pjesme se sastoje od dva dvostruko rim. 12-erca + dva 6-erca - D. Zlatarić ga u nadgrobnici zove nadimkom Šuljaga

Sabo Bobaljević Mišetić

(1530-1585)DU

- oglušio je pa mu je nadimak bio Glušac - pisao je talijanske i hrv. pjesme namijenjene Vetranoviću, M. Držiću, Pelegrinoviću,… Rime amorose, pastorali e satire

- POSTHUMNO - izašle 4 god. nakon njegove smrti - Ve, 1589 - po tim se stihovima ubraja u petrarkiste - u nizu soneta opjevao je živu i mrtvu ženu

- pisao je i satire na lat. - od hrv. stihova došao je do nas nevelik dio: kratka Jeđupka sažet plač ostavljene Arijadne za Tezejem prijevod Tassova «Amor fuggitivo» (iz Aminte) 2 poslanice i nešto ljubavnih pjesama - najdosljedniji je manirist u hrv. književnosti onoga doba Knjiga Maroju Mažibradiću - govori o čovjeku koji želi smrt i pakao sebi, ali i propast čitavom svijetu - 2 dvanaesterca + 2 šesterca O slavni naš Bako

- 6-erci - pjesmica Bakhu

- u svom talijanskom kanconijeru bio je prvi glasnik baroknog petrarkizma

Dinko Ranjina

(1536-1607)DU

- u talijanskoj antologiji tiskano je 30-ak tal. soneta Pjesni razlike - glavno njegovo djelo, prvi tiskani kanconijer u hrv. knjiž. nastaloj u Du - velika zbirka hrv. pjesama - donio ju je iz Mesine - Firenza, 1563 - sadrži ljubavne pjesme, duhovne, satirične, bukoličke pjesme, te prepjeve grčkih i rimskih pjesnika Jednome, ki ništo ne učini, a tuđe sve huli - polemična pjesma isticao je razliku između pjesničkog jezika različitih epoha

36

- imitirao je stare pjesnike - bio je revan sljedbenik poezije poljubaca - te je pjesme pisao u dvostrukorim. 12-ercima

(Gizdava ma vilo, rad koje na sviti; U veselje radosti ljuvene)

Pastirske pjesni - erotičko-idilično pjesništvo - uspio je nadmašiti prvu generaciju hrv. petrarkista - ide tragom kariteanskog petrarkizma i strambotista - nedostatak je samo što je poznate petrarkističke motive imitirao - prvi je u jednom dijelu svojih pjesama oslobodio tradicionalne 12-erac od unutarnje rime - prevodio je više no ijedan naš pjesnik - prijevod male Tibulove pjesme «Spovijeda njeki glas» - imitacija Katulove pjesme «Lezbiji» - prijevod Teokrita «Zgodi se na svit saj, da ljubav vesela» - prijevod Petrarkina soneta Ne per sereno ciel ir vaghe stelle «Nina nebu goru svitle zvizde zriti» Pjesni od kola

- značajan je narodni ton

Miho Monaldi

(1540-1592)DU

- isto je pisao talijanske stihove Rime - POSTHUMNO - Ve, 1599. - sastoje se od: - imitacija općih mjesta tadašnje tal. ljubavne lirike - jednog kratkog spjeva o Linu i Ipermestri (Hypermnestra Lynaeo Ovidijevih Heroida) - jedne kancone u slavu pobjede kod Lepanta - nešto pobožnih stihova - opjevao je smrt M.Držića i Annibala Cara Irene ili o ljepoti - POSTHUMNO - na talijanskom - 1599 - u obliku dijaloga između pisca i Nikole Vitova Gučetića AKADEMIJA SLOŽNIH ili ACADEMIA DEI CONCORDI - članovi su bili S.Bobaljević, M.Držić, M. Monaldi, i dr - postojala je u Du u 16.st.

Dominko Zlatarić

(1558-1613)DU

- izabran vitezom reda Sv. Marka - mletački tiskar Paolo Meieto posvećuje mu 1579.g. zbirku medicinskih rasprava - pjesnik Cesare Simonetti mu te iste godine povjerava izdanje svojih pjesama koje je Zlatarić posvetio Cvijeti Zuzorić - 1580.g. u Veneciji izdaje svoj prijevod Tassova «Aminte» pod nazivom Ljubmir - preveo Sofoklovu «Elektru», te Ovidijev tekst Ljubav i smrt Pirama i Tizbe koji je posvetio isto C. Zuzorić romantična priča u stihu - napisao je zbirku pjesama u dvostruko rim. 12-ercima - ide tragom Pietra Bemba

37

- 1579.g. tiskao je knjigu Pjesni razlike u koju je sabrao sve iz svoga opusa što je smatrao vrijednim sačuvati za potomstvo - ta se knjiga sastoji od 137 pjesama i 26 nadgrobnica, a nakon njegove smrti redigirao ju je sin Niko, a prepisao unuk Frano - neke pjesme: U drugoj čim strani prosvjetlja sad druge Nenavidost noći U hvalu pokoja i mirne pameti - pjesme ispjevane prigodom smrti sjedinio je pod nazivom «Pjesni u smrt od razlicijeh» - posao je i osmeračke pjesme: Hitro tajim i pokrivam - prvi prijevodi grč. tragičara u hrv. književnosti  Euripidove tragedije: «Hekuba» (M.Držić) i «Feničanke» (Miho Bunić Babulinov)

Miho Bunić Babulinov (1541-1617)DU - napisao tragediju Jokastu - tema robinje, tema izdaje, govori se o nepostojanju pravog prijateljstva - vjerojatno je imao pred sobom «Feničanke» kad je pisao tu tragediju - pisao je i lirske pjesme, ali ih imamo jako malo Dokle dragi tvoj bjeh, vilo - razgovor između ljubavnika i vile - samo je blijed odraz Horacijeve pjesme «Donec gratus eram tibi»

Frano Lukarević (Burina)

(1541-1598) DU

- pisac tragedije Atamanta

- izrađena je na osnovi talijanskog izvornika autora Girolama Zoppija - likovi su Nefele i Atamante - ima 3000 stihova - preveo je Guarinijevu dramu «Pastor fido» pod nazivom Pastir vjerni (1592)  u drugoj polovoci 16.st. talijanska pastirska drama se razvija do svog definitivnog oblika  modeli su Tassov «Aminta» i Guarinijev «Pastor fido»

Martin Benetović (1550-1607)HVAR - napisao komediju Hvarkinja

- sačuvana je u jednom splitskom prijepisu - gl. likovi su: dva smiješna starca; Nikola (Hvaranin, advokat, ljubomoran na svoju mladu ženu Izabelu) i Mikleta (Dubrovčanin, zaljubljen u udovicu Poloniju) - prva hrvatska smiješnica (tal. ridiculosa) - u 5 činova - napisao je i Komediju od Raskota u kojoj upotrebljava čitave prizore iz 2 komedija mletačkog pisca Angela Beolca (Ruzzantea) «La Fiorina» i «La Moschetta» - to je dramski prizor - sadrži i uvrštene bugarštice Prigovaranje pod Krišišćem – pripisuje mu se i to dramsko djelo. ali vjerojatno nije njegovo

38

Antun Sasin

(oko 1520-oko1595)

DU

Malahna komedija od pira - odigrava se u Stonu - u stihovima - mariazzo - ide u vrstu seljačkih lakrdija u kojima su se ismijavale seljačke ženidbe Razboji od Turaka - osmerci, dvostrukorim. 12-erci; 9 dijelova - povijesni ep - potaknut je bio austrijsko-turskim ratom (1592-1606), no opisuje samo bojeve od 1593 do početka 1595.g. - o bojevima ga izvješćuje vila - ep je komponiran kao niz nepovezanih epizoda tog rata i s Vilom kao pripovjedačem - bez jedinstvene fabule, pridržava se kronologije ratnih događaja - prepustivši naraciju o pojedinim ratnim epizodama vili, narativnom elementu preuzetom iz folklorne književnosti, Sasin je cijelom djelu dao pomalo i pučki karakter - više je nalik srednjovjekovnim kronikama, a udio vergilijanskih elemenata vrlo je neznatan - stoga to djelo možemo odrediti kao stihovanu povijesnu kroniku - radi se o turskom porazu pod Siskom - posvetio ih je Ivanu Buniću, ali pošto je ovaj umro prije nego je spjev dovršen, posvećuje ga i Marku Bassegliju Filide - nepotpuno sačuvana pastirska igra, parafraza Tirene Flora - pastirska igra - u posljednjem prizoru pastir Milat pjeva pjesmu u narodnu tonu i ritmu «Budi, svijetla zoro, budi slavja od gore» - jedan je od posljednjih koji je pisao pokladne pjesme, tj maskerate: Mužika od crevljara, Vrtari Robinjica

- osmerci; pjesma s motivom djevojke koju je zarobio gusar

Mrnarica

- opisno-narativni spjev, 252 stiha, osmerci; njegova najživlja pjesma, pohvalnica dubrovačkoj mornarici

- katkada ga nazivaju Gundulićevim prethodnikom Na talijanskom su pisali:

Sabo Bobaljević Mišetić Dinko Ranjina Miho Monaldi

39

KNJIŽEVNOST REFORMACIJE sredina 16.st. radi se o književnosti razvijenoj oko tiskare u Urachu kraj Tubingena - u nekim manjim književnostima, koje nisu bile toliko pod utjecajem renesanse, kulturnu ulogu u stvaranju narodne proze odigrala je protestantska reformacija - u hrv. krajevima bilo je pristaša protestantizma, ali nije bilo protestantskog pokreta - najozbiljniji pokušaj da se misli reformacije prošire tiskom po hrv. tlu učinjen je iz Wűrttenmberga, gdje su 50-ih i 60-ih godina 16.st. našli pristaše reformacije (bjegunci iz hrv. i slovenskih krajeva) pod zaštitom vojvode Krištofa

Petar Pavao Vergerije Mlađi (1498-1565) - bivši koparski biskup; u ono doba savjetnik vojvode Krištofa Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom - hrv. propagandistička knjižica tiskana 1555g. - možda je to djelo Matije Vlačića - Vergerije je htio da se propaganda proširi na Hrvate, a ta misao je dobila konkretan oblik u hrv. tiskari u Urachu kraj Tubingena - iz te i nekih drugih tiskara u Njemačkoj puštan je u svijet hrvatski prijevod Biblije - to je bila PROTESTANTSKA BIBLIJA - tekstovi te biblije tiskani su na glagoljici, ćirilici i latinici - glavni radnici oko ovih prijevoda bili su hrv glagoljaši: Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin - protestantizam je imao odjeka samo u Primorju i Istri, gdje se je u crkvi upotrebljavao staroslavenski jezik

Matija Vlačić Ilirik * Flacius Illyricus - glavni naš protestant Katalog svjedoka istine

(1520-1575) Labin - na latinskom - Basel, 1556. - spominje 650 svjedoka istine; pregled slobodoumnih kršćanskih mislilaca

Povijest crkve - na latinskom - u Kombolu se zove Magdeburški centuriji - Basel, 1559-1574 - 13 svezaka Ključ Svetoga pisma - na latinskom - Basel, 1567 - to je njegovo životno djelo, a ujedno je i temeljno djelo protestantizma i prvi enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije - u njoj da je ključ za čitanje Sv. pisma - smatraju ga i utemeljiteljem baroknog enciklopedizma jer je Magdeburškim centurijama udario temelje dokumentarnoj crkvenoj povijesti, te je nametnuo novu razinu za vođenje teoloških raspravama

40

Stjepan Konzul (1521-nakon1568) Prvi del Novoga teštamenta i Drugi del Novoga teštamenta - prijevod Biblije na hrvatski – s A. Dalmatinom - počeli 1557, dovršili 1562. i 1563.

Antun Dalmatin (poč.16.st.-1579) Govorenje vele prudno

- na latinskom - Urach - s Konzulom Postile - pošto se tiskara u Urachu zatvorila, to je djelo tiskao u Regensburgu, 1568.g - s Konzulom POČECI KNJIŽEVNOG RADA NA SJEVERU - do 16.st. hrvatski Sjever se nije javljao u narodnoj književnosti - u 16.st. javljaju se prvi jasniji počeci narodne pismenosti, u obliku religioznih stihova i proze - veliki utjecaj na sjevernu Hrv. imat će južni dio banske Hrvatske, što će biti osobito vidljivo u 17.st. - anonimni počeci najstarije kajkavske pismenosti pripadaju pjesništvu - uskoro na kajkavskom narječju nastaje i samostalno stihotvorstvo, sačuvano u rukopisnim pjesmaricama od kojih je najstarija Prekomurska pjesmarica iz 1593.g. - ona sadržava većinom nabožno pjesništvo, ali ima i svjetovnih, didaktičnih i ljubavnih pjesama, te jedna epska u 4 pjevanja o padu Sigeta - prvi pisci pored ovih anonimnih javljaju se u drugoj polovici 16.st.

Nikola Dešić Raj duše

-1560 - izgubljen - zapravo je prijevod priručnika «Hortus animae»

Ivan Pergošić Decretum tripartitum

Antun Vramec

(? - 1592) Varaždin - prva kajkavska tiskana knjiga - Nedelišće, 1574 - posvetio ju Jurju Zrinskom - to je u biti prijevod djela mađarskog pravnika Istvana Verbőzya «Tripartitum opus iuris» (1517) - sastoji se od tri dijela: u prvom se raspravlja o civilnom pravu plemstva, u drugom o sudskom postupku i njegovoj praksi, a treći je dio usredotočen na zemaljsko, gradsko i seosko pravo

(1538-1587) Varaždin

Kronika

- Ljubljana, 1578. - posvećena Jurju Draškoviću - nizanje događaja od stvaranja svijeta do 1578.g. - po običaju srdnjovjekovnih ljetopisa podijeljena je na 6 vjekova Postila - 1586.g - posvećena biskupu Petru Herešincu - sastoji se od 2 dijela: prvi sadrži homilije o nedjeljenim evanđeljima, a drugi o propovijedima ostalih svetaca u godini

41

Blaž Škrinjarić - nije pisano na hrvatskom - Vramec mu pomaže dotjerati latinski spis De agno paschali (1587) - u to se doba u Trogiru javlja Petar Lucić - pisao je pobožne pjesme i antiturske molitve - tvorac je zbornika Vartal, čiji je puni naslov «Cvitja vartlu punom slasti duhovne» - prvi tekstovi su u njega upisani oko 1593., a posljednji 1595.g. - napisao je i zbornik povijesnih izvora Codex Lucianus - značajan je bio i Dubrovčanin Tomo Nadal Budislavić - potaknuo je tiskanje «Jeđupke» Andrije Čubranovića, koji nikada nije postojao - to izdanje (Pelegrinoviće «Jeđupke») stvorilo je poslije velike nevolje jer se dugo i neuspješno istraživao tko je uopće Čubranović - Budislavić ga je izmislio da bi uz pomoć te mistifikacije lakše deklarirao neke svoje rođačke veze koje su mu bile potrebne iz nama nepoznata razloga

42

BAROK kraj 16.st. – sredina 18.st. - osmerac istiskuje 12-erac - veliki utjecaj katoličke obnove - 17.st. je doba pojačanog utjecaja crkve i obnove religioznog života - čitanje klasika, osobito latinskih, upoznavanje klasičnogpjesništva i govorništva - isusovci su njegovali ŠKOLSKU DRAMU (teme iz stare i novije povijesti, iz života svetih, rodoljubne teme) - bogata je nabožno-poučna književnost - razvila se od posljednjih desetljeća 16. do u drugu pol. 17.st. u svim hrv. krajevima - u njoj se ogleda tadašnja hrv. proza - svjesno je nastojanje oko izgradnje jedinstvenog hrv. književnog jezika - pisci katoličke obnove s mnogo više uspjeha od protestantskih su postavili pitanje hrv. knjiž.jezika - narodni govor bila je čakavština - pozitivne tekovine ovog vremena: - podizanje višega školstva - izjednačavanje knjiž. jezika u pravcu štokavštine - širenje praktične katoličke književnosti - jačanje pismenosti u kulturno slabije razvijenim krajevima 17.st. u Italiji  TO SU KARAKTERISTIKE BAROKA - u književnosti prevladava vanjska blistavost, bujna rječitost, okretnost u pisanju stihova, majstorstvo u zanatskoj vještini - ingenioznost7 u smjelim i neobičnim kombinacijama, virtuozno opisivanje pojava vanjskog svijeta i zvučnost riječi nadomješta toplinu nadahnuća, pravih pjesničkih slika i istinske muzikalnosti - teži se za novim, iznenadnim i neobičnim - senzualnost je ostala vrelo nadahnuća u ljubavnoj lirici, a izbija i u duhovnom pjesništvu - iz lirike je nestalo osjećanja ljubavi zadahnute moralnim idealizmom, osjećanja, koje je nadahnjivalo poeziju u doba Dantea i Petrarke i koje će se u novim oblicima pojaviti u doba romantizma - ljubavna poezija talijanskog baroka ponesena je u prvomredu zaljubljenošću u tjelesne oblike ženske ljepote i u svijet kao osjetilnu pojavu - u 17.st. buja religiozna lirika nadahnuta motivima smrti, prolaznosti svijeta, te time podsjeća na srednji vijek - no razlika je u tome što barok teži za veličajnijim i retoričnim, te u intimnom tonu toga pjesništva - u pobožnim stihovima ima mnogo retoričnog opominjanja, pozivanja na kajanje i podsjećanja na pobožnost - u Hrvatskoj barok također ima veliki odražaj - jezik naših pjesnika u 17.st. je bogat, razvijen, izglađen - prvi pisci katoličke obnove:Šime Budinić Aleksandar Komulović - kod Dubrovčana je u 16.st. u pjesništvu prevladala štokavština - utječe i na Hvarane u 16.st., a u 17.st. je taj utjecaj na pisce izvan Du sve jači 7

oštroumnost, duhovitost, konstruktivnost

43

- utjecaj renesansne književnosti ostao je ograničen na uski književno obrazovni krug najnaprednijih gradova - s druge strane, katolička obnova imala je u vidu djelovanje u širokim narodnim slojevima i utjecaj na narodne mase bez obzira na državne i jezične granice - na naše barokne pisce utjecao je i talijanski pisac Luigi Tansillo svojim epom Suze sv. Petra - u tom je djelu povijest religiozne poeme kao žanra

Šime Budinić

(1530-1600)ZADAR

- pisao je kraće stihovane sastavke, te jednu latinsku satiru o ženskoj sklonosti preljubu - rani književni opus je izgubljen Pokorni i mnogi ini psalmi Davidovi - Rim, 1582 Ispravnik - Rim, 1583 - katekizam - slobodan prijevod lat. spisa «Breve directorium» Johannesa Polanciusa Summa nauka hristijanskoga - Rim, 1583 - na latinici i ćirilici - sadrži i lat. prijevod Canisijeva katekizma - prvi je počeo pisati dijakritičke znakove: č i ž

Aleksandar Komulović - dosta je naginjao štokavštini pogotovo u prijevodu malog Bellarminova katekizma (1603) i u Zrcalu od ispovijesti (Rim, 1606) Nauk krstjanski za narod slovinski - 1582.g.

Juraj Baraković (1548-1628)ZADAR Vila Slovinka - Ve, 1614 - dvostrukorim. 12-erci i osmerac te dvije vrste strofe (sonet + osmoretka) - spjev u 13 «Petja», tj. pjevanja - spjev u slavu Zadra s autobiografskim elementima - vremenski pripada 17.st. i neosporno nosi neka obilježja baroka, ali je njezin autor u velikoj mjeri vezan za hrv. renesansnu tradiciju - naracija teče u više smjerova s mnogobrojnim epizodama, a vezivno tkivo su joj vila, pisnik i poklisar - patriotizam je pokretački motiv i ideja vodilja djela - hrvatstvo je zamijenjeno slovinstvom - raznovrsnost strofe i metra; bijeg od konvencionalnih struktura - sadrži bugaršticu o majci Margariti - ponovo uvodi sonet i daje mu ime «ZUČNOPOJKA» Pohvalnice gradu Zadru - Ve, 1582 Jarula - Ve, 1605 - skraćeni stihovani sadržaj Biblije - neka vrsta oktave (osmoretke) u hendekasilabu (ab ab ab cc) Draga, rapska pjesmarica - spjev u rukopisu

Faust Vrančić

(1551 - 1617) Ši 44

- nećak A. Vrančića Illyrica historia - izgubljeno djelo Machinae nove - Ve, 1595 - sastoji se od 49 tabla na kojima su prikazani njegovi izumi - napisao je i Rječnik pet najuglednijih europskih jezika - latinski, talijanski, njemački, mađarski i hrvatski jezik koji naziva dalmatinski  franjevci: Matija Divković Pavao Posilović Stjepan Matijević Pavao Papić Ivan Ančić

Matija Divković (1563-1631) Nauk krstjanski - 1611.g. Sto čudesa - 1611.g. Razlike besjede - 1616.g. - vjerski sadržaji u kratkim pripovijestima Nauk krstjanski - 1616.g. - tzv. mali - sve knjige tiskao na bosančici

Horacije Mažibradić

(1566-1641) Du

- nezakoniti sin Maroja Mažibradića - njegova Laura bila je Marija, njoj je posvetio većinu svojih stihova - bio je prepisivač starijih hrvatskih pjesnika Jeđupka - 1636.g.

Jakov Armolušić (1575-1649) Ši Slava ženska i protivni odgovor Jakova Armolušića Šibenčanina Cvitu šestomu - Padova, 1643 - polemizira s Ivanošićevom «Kitjom…» - opovrgava Ivaniševićeve argumente o demonskoj naravi žene i to na primjerima istih žena - žena nije samo objekt već je prikazana kao biće vrijedno samo po sebi - žena je subjekt povijesti, stoji uz bok muškarcu - to je ciklus pjesama; više od 1500 stihova - 8 lirsko-epskih cjelina koje povezuje tema - većina ih je narativnih - jedna od prvih polemika u hrvatskoj književnosti - dvostrukorim. 12-erci / 8-erci; katreni / oktave

Bartol Kašić

(1575-1650) Pag

- 1599.g. dobio nalog od isusovačkog generala Klaudija Aquavive da napiše gramatiku hrv. jezika, držeći se najraširenijeg narodnog govora Institutionum linguae illyricae libri duo - Rim, 1604 - prva hrvatska tiskana gramatika - napisana na temelju čakavštine, s dosta štokavskih elemenata

45

- napisao talijansko-hrvatski rječnik koji je ostao u rukopisu - prijevod Biblije na hrvatski - objavljena tek 2001.g. - prozna djela na štokavštini: Život Gospodina našega Isukrsta - Rim, 1683.g. Život Bogorodice Perivoj od djevstva Sveta Venefrida

- 1627.g. - isusovačka duhovna tragedija

Ritual rimski - Rim, 1640 - u predgovoru označuje ikavsku štokavštinu bosanskim narječjem

Marin Gazarović

(1575 - 1638) HVAR

- pisao prikazanja (svjetovne drame): Prikazanje života i muke sv. Ciprijana i Justine Murat gusar - Ve, 1622.g. - prijevod tal. drame Lodovica Aleardija - u međučinovima sadržavala je «Ljubicu» - pastirsko razgovaranje posvetio ju hvarskoj vlasteli

Stjepo Đurđević (1579-1632)DU - u mladosti je pisao ljubavnu liriku od koje su sačuvane samo 4 pjesme - one svjedoče o udaljavanju od petrarkizma - iz njegovih stihova izbija ton GB Marina, kojega je on čitao i prvi kod nas prevodio (samo 1 pjesmu) Derviš - monolog smiješna starca, koji uzalud uzdiše za gospojom - komična poema - sestine, osmerci KAKO JE NASTAO DERVIŠ Dubrovčani su oko postanka poeme isprepleli čitavu legendu. Po njoj je djelo nastalo kao posljedica jednog čudnog susreta tužnog i odrapanog, zapuštenog zatvorenika u dubrovačkom Kneževu dvoru i kenževe kćerke koja je, ugledavši kako kažnjenika sprovode, uskliknula: Gle kakav je, kao neki derviš! Stijepo Đurđević, jer je to bio on, čuo je usklik, okrenuo se, ugledao prekrasnu djevojku i na prvi pogled se zaljubio. Odlučio je da svoje osjećaje prenese u misao i srce «pravog» derviša, kakvim je sam od lijepe djevojke bio nazvan. RAFO BOGIŠIĆ Sedam psalama pokornijeh kralja Davida - Padova, 1868 - posthumno objavio Petar Bogašinov

Šimun Zlatarić

DU

- sin D. Zlatarića - sačuvana pjesma Vila ostarana i prijevodi prve knjige Ovidijevih «Metamorfoza» i «Knjige Leandrove» iz «Heroida» - od starijih prijevoda razlikuju se u stihu; sada je on osmerac

Paskoje Primović

DU

- preveo Rinuccinijevu «Euridice» 46

- u rukopisu je ostao prijevod nekoliko psalama i veći broj pobožnih pjesama, a od većih djela prijevod Sannazarova epa «De partu Virginis» Pjesan od upućenja riječi vječne – biblijsko-religiozni ep PASKOJE PRIMOVIĆ: «PJESAN OD UPUĆENJA RIJEČI VJEČNE I OD PORODA DJEVIČKOGA» - Paskoje Primović poznat je u hrv. književnoj povijesti ponajprije kao prevodilac jednog melodramskog djela – Rinuccinijeve «Euridice» (Mleci, 1617.) - tako se Primović, uz Gundulića, koji je preveo Rinuccinijevu «Ariannu», smatra začetnikom melodramskog žanra u HK - pisao je i prevodio Primović i pobožne pjesme i psalme, a pisao je i satire protiv Korčulana i Kotorana - poznate su bile i njegove "fioke", šaljivo-podrugljive pjesmice u kojima se parodira petrarkistička tematika i stil - okušao se i u prijevodu jednog od dva najpoznatija biblijska epa novolatinkske književnosti: preveo je latinski biblijski ep «De partu Virginis» Jacopa Sannazara - svojom «Pjesni od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga» - vjerojatno prvim prijevodom Sannazarova epa u europskoj književnosti – uvodi u HK jedno od najznačajnijih djela humanističke i latinističke tradicije (sve dok mu slavu nije zasjenio drugi biblijski latinski ep «Christias») Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga - ima 6 pjevanja - ispjevana je u osmeračkim katrenima s rimom abab - svako pjevanje ima na početku u dvije strofe ispričan sadržaj, a zatim slijedi naracija - pjevanja su podjednake veličine, svako ima otprilike dvadesetak katrena te spjev u cijelini ima oko 1900 stihova - kompozicija nije jednosmjerna i pravocrtna, već kompliciranija: prepleću se vremenski planovi - naracija je jednostavna, pripovjedač često ustupa pripovijedanje nekom od likova - spjev započinje invokacijom Boga da pjesniku pomogne otpjevati porođenje vječne Riječi, a zatim se zaziva i Djevica da pomogne pjesniku u njegovu pothvatu - umjesto nimfa Primović apostrofira8 dubrovačkog vlastelina Matu Gradića i njemu upućuje svoj ep obasipajući ga pohvalama - naracija započinje pričom o grešnom čovjeku prije iskupljenja, o čovjeku koji nosi prvotni grijeh, kao i pričom o navješćenju djevičanskog poroda - zatim se uvodi motiv svetih otaca koji mole Boga da im pošalje Otkupitelja, a na te molbe Bog šalje Gabrijela Mariji da joj navijesti bezgrešno začeće - radnja drugog pjevanja odvija se u Limbu gdje sveti oci čekaju iskupljenje, a zatim slijedi Davidovo proročanstvo o rođenju i muci Kristovoj - u to proročanstvo uklopljen je i jedan plač Gospin zbog gubitka sina - treće pjevanje odigrava se u paklu gdje se paklene sile ljute zbog proročanstva o dolasku Spasitelja i Otkupitelja, a pakleni gospodar Astragore oslikava budući gubitak moći i vlasti pakla zbog Kristove snage i moći u borbi protiv zla - Belzebub šalje na gornji svijet paklene nemani da šire nemir, zlo - u četvrtom pjevanju opisuje se susret Marije s Elizabetom, Marijina trudnoća i put u Betlehem 8

apostrofirati = osloviti koga

47

- peto pjevanje započinje opisom spilje betlehemske, nakon čega slijedi pjesnikovo zazivanje Boga da mu pomogne opjevati Kristovo rođenje - pripovjedač izvješćuje o Kristovu rođenju, a Josip razlaže o značenju Kristova rođenja za čovječanstvo - šesto pjevanje počinje naracijom na nebu gdje Bog poziva anđele da razglase po svijetu Kristovo rođenje, pa anđeli odlaze pastirima i govore o Kristu - nastavak pripovijedanja odvija se među pastirima koji pričaju o starim proročanstvima o rođenju Spasitelja, pjevajući pjesme pohvalnice i radosnice - pastiri dolaze u spilju gdje ih dočekuje Josip, a pastir Ljubomir obraća se Isusu iznoseći njegove buduće patnje i muke što će ih podnijeti i pričajući o njegovoj slavi koju će steći i spasu koji će donijeti cijelom čovječanstvu - odlaskom pastira iz spilje i njihovim povratkom u planine završava ep - u odnosu na Sannazarovo djelo Primovićev prijevod-preradba ističe se dosljednjim ispuštanjem svih mitološko-poganskih elemenata iz epa - spjev je preveden na pučki ton, na naraciju koja podsjeća na jednostavnost i naivnost hrv. srednjovjekovnih religioznih pjesama - međutim, kompliciranom kompozicijom, mijenjanjem vremenskih planova, prepletanjem prošlosti i budućnosti, upletanjem u naraciju raznih pripovjedača (David, Josip, Marija, Elizabeta, pastir, Astragore, Belzebub) Primović vjerno slijedi poetiku Sannazarova epa – poetiku vergilijanskog humanističko-kršćanskog epa - od literarnih konvencija suvremen i tradicionalne književne mode u epu se najjasnije ističe pastoralni kompleks, prisutan u cijelom 6. pjevanju - ep se nalazi u rukopisu u dubrovačkoj knjižnici Male Braće - osim prijevoda epa rukopis sadrži i sva ostala do danas sačuvana Primovićeva djela: «Euridice», «Pjesni razlike duhovne» (prijevod 5 psalama i pedesetak crkvenih pjesama) - Sannazarov ep preveo je – osim Primovića – i anonimni autor pod naslovom «O porođenju djevičanskomu»  na početku 17.st. kod nas se prevodi Ottavio Rinuccini (pisao mitološke drame)  prevode ga Gundulić i Primović

Ivan Tomko Mrnavić (1580-1637)ŠI - pisao je povijesne spise Vita beati Augustini - život blaženog Augustina Kažotića Vita Berislavi - Ve, 1620 - život Petra Berislavića - i previše se okoristio djelom A. Vrančića - njegovi hrvatski spisi: Život Margarite blažene divice, kćeri Bele, kralja ugarskoga i hrvatskoga - Ve, 1613 - prijevod s talijanskog Žalosnoskazje Krispa Cezara - 1614.g. - prijevod latinske tragedije isusovca Bernarda Stefonia

48

Život Magdalene od knezov Žirova - Rim, 1626 - biblijsko-religiozni ep, preveo ga na talijanski - dvostrukorim. 12-erci - spaja slavljenje asketskog života s tadašnjim protuturskim rodoljubljem Potuženje pokornika - spjev o smrti Isusovoj - polovina stihova je prijevod jedne Sannazarove latinske pjesme Osmanšćica - drama iz 1631.g - pisana u stilu isusovačkih drama, suvremena tematika

Mavro Orbini

(? - 1611) Du

Il regno degli Slavi - 1601.g. - Kraljevstvo Slavena - najegzotičnija slika o Južnim Slavenima Zrcalo duhovno - ostalo u rukopisu

Franjo Glavinić (1586-1650) Četiri poslidnja čovika

- 1628. - posvećeno Nikoli i Petru Zrinskom

Cvit svetih

- 1628. - životi svetaca; posvećeno Vuku Frankopanu Svitlost duše virne - 1632. - sva su djela pisana čakavštinom

Ivan Gundulić

(1589-1638)DU

- nadimak Maćica - napisao je 1620 g. predgovor Pjesnima pokornim kralja Davida Pjesni pokorne kralja Davida - Rim,1621 - prepjevi 7 bibl. psalama - sadrže poemu Od veličanstva Božjijeh «Porodi od tmine»- tako je nazvao svoje mladenačke preradbe tal. pozorničkih djela, a to su: Galatea Posvetilište ljuveno Arijadna Čerera Prozerpina ugrabljena Kleopatra Dijana Adon Armida Koralja od Šira - od tih melodrama sačuvane su samo 4: Arijadna (prijevod libreta Rinuccinija), Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida Ljubovnik sramežljiv - kratki spjev, lirski monolog ljubavnika koji svoje jade povjerava pismu - slobodan prijevod stihova Girolama Pretija Suze sina razmetnoga - Ve, 1622 - pobožni spjev u 3 plača: Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje

49

- redaju se različita duševna stanja grešnika: rovanje po vlastitom bludnom grijehu, bolno saznavanje o prolaznosti života i žudnja za otkupljenjem - strofe od 6 osmeračkih stihova, ababcc Dubravka

- pastoralno-alegorijska drama u 3 čina - dvostrukorim. 12-erci - u središtu radnje je sreća dvoje ljubavnika Miljenka i Dubravke - neki važniji likovi: starac Grdan, smiješni satirski par Divjak i Jeljenka, Ljubmir - prikazivala se 1628.g. - sljubljuje se rodoljubno i pastirsko - slavi se dubrovačka sloboda i to ovim stihovima: «O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je do»

Osman- POSTHUMNO - povijesni ep u 20 pjevanja; pisan u strofama od četiri 8-erca s rimom abab, ali lako je uočiti da ima i stihova od 9, 10, 11 slogova - pisan od 1621-1638, tiskan tek 1826.g. - na njemu je Gundulić radio do smrti, ali na kraju ga ipak nije dovršio, a nedostaju i dva pjevanja u sredini (14. i 15.); više nadopunitelja – Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić, Ivan Mažuranić - suvremena tadašnja tematika – odluka pobijeđenog i ogorčenog cara Osmana, da krene na Istok po nove čete, bunu u Carigradu i smrt Osmanovu - u taj povijesni okvir ugradio je viteški svijet sa ženama ratnicama i pastirsko-idilične prizore - vidi se Tassov utjecaj - temeljni lirski doživljajni ton je osjećaj prolaznosti, kao i u «Suzama» - kao i u «Dubravci», Gundulić je i ovdje predstavnik dubravočkog republikanskoaristokratskog duha, glasnik slobode i vjerskih i političkih ideja i raspoloženja svojeg vremena, pogotovo protuturskog i protuhabsburškog rodoljublja - likovi: Ali-paša, Kazlar-aga, Krunoslava, Osman II., Sokolica, Sunčanica, Vladislav KOMPOZICIJA I EPSKI SVIJET OSMANA - po razvedenosti, po mnoštvenosti radnji u epu možemo uočiti tri teme, koje okupljaju fabularnu građu ove cjeline: 1. tema hoćimske bitke 2. tema putovanja koja su poduzeta nakon hoćimske bitke, a razvedena je u tri fabularne linije: a) Ali-pašino putovanje od Carigrada do Varšave b) Kazlar-agino putovanje od Carigrada do Smedereva c) Krunoslavino i Sokoličino putovanje s poljskog područja u Carigrad 3. tema pobune janjičara i paklenih sila protiv Osmana i Osmanova pogibija - točka u kojoj počinje naracija o događajima ne podudara se s vremenskim koordinatama tih događaja, nije smejštena u istovremenost s opisanim događajima, nego naracija počinje u trenutku u kojem su se neki događaji već zbili a neki će se tek dogoditi

50

- početna se točka naracije nalazi na vremenskoj osi nekoliko mjeseci poslije hoćimske bitke, te nekoliko mjeseci prije Osmanove pogibije 1. PJEVANJE - uvodna refleksija o ljudskoj oholosti - pozivaju se Muze da nareknu pripovjedaču epa kako su to vitezovi zadali mladom caru Osmanu smrt u Carigradu, pa se taj događaj nudi čitaocu kao glavna tema epa - zatim su predstavljena dva glavna lika: kraljević Vladislav i car Osman, a predstavio se i sam pripovjedač kao kršćanski pripovjedač koji slavi Vladislava, a ne Osmana - lik Vladislava označen je kao glavni lik i kao pripovjedačev inspirator9 - zatim počinje naracija o caru Osmanu i njegovu nezadovoljstvu zbog poraza s Poljacima - time su odmah u početku u naraciju uvedeni neki motivi druge teme epa – teme poljskoturskog sukoba kod Chocima - Osman se zbog nezadovoljstva savjetuje sa Dilaverom, hodžom i Kazlar-agom te se iznose planovi za budućnost - tako su u prvo pjevanje smještene jezgre i prošle i buduće radnje: i radnje hoćimske bitke i radnje Ali-pašina i Kazlar-agina putovanja - tijekom cijela spijeva naracija će se stalno vraćati u prošlost i kretati u budućnost - time se u početku epa tema hoćimske bitke u ep locira kao velika eksterna analepsa 2. PJEVANJE - refleksija o mladosti - naracija o radnji započetoj u 1. pjevanju – o savjetovanju mladog sultana s Dilaverom, hodžom i Kazlar-agom - svaki od navedenih likova postaje u jednom segmentu pjevanja pripovjedačem, izlažući svoje zamisli o političkom i vojnom jačanju Osmanlijskog Carstva - time se u ep uvodi drugačija tema od one kršćanske eksponirane u 1. pjevanju – uvodi se ideja i tema države i političke moći 3. PJEVANJE - planovi začeti u Carigradu na vijećanju sultana sa savjetnicima počinju se realizirati: carski poklisar Ali-paša odlazi iz Carigrada u Poljsku da sklopi mir s Poljacima, te pripovjedač izvješćuje o njegovu putovanju kroz Bugarsku i Srbiju - tema putovanja otvara epu novu kompozicijsku mogućnost – da događaji koji su se dogodili u različita vremena, ali na jednom te istom mjestu, legitimno uđu u ep kao prostorno motiviran dio epske građe i da se ukomponiraju u pripovijedano i pripovjedno vrijeme kao njihova suvremenost - dovevši dalje Ali-pašu na bogdansko polje, gdje se prošle godine odigrao sukob između Poljaka i Turaka, naratoru se otvara mogućnost da u naraciju uvede temu hoćimske bitke 4. PJEVANJE - ovo pjevanje pokazuje da događaji hoćimske bitke nisu ustrukturirani u ep samo kao eksterna analepsa, nego mnogo čvršće: o događajima i pojedinim aspektima hoćimske bitke pripovijeda Ali-paša, i sam sudionik tog zbivanja, a pripovijeda ih bogdanskom begu, svojem pratiocu - Ali-pašina naracija o prošlogodišnjem događaju je događanje ukomponirano u sadašnje zbivanje, i to na nakoliko načina: 9

Gundulić kao predmet spjeva određuje Osmanovu pogibiju, a kao glavnog junaka spjeva Vladislava. Ta nekonzekventnost u određivanju epske teme i epskog junaka izazvala je u hrv. književnoj povijesti mnoge polemike i uvjetovala različito tumačenje epa

51

a) postupkom dodjeljivanjauloge naratora liku koji je u sadašnjem zbivanju protagonist radnje b) koncepcijom identičnog prostora c) dodatnim jezičnim signalima kojima se uspostavlja dimenzija sadašnjosti (Ali-paša upotrebljava riječi «gledaj», «vidi», «tu», «ovdje») 5. PJEVANJE - Ali-paša u nastavku svojeg putovanja susreće Krunoslavu, vjerenicu utamničenog Korevskog - uvođenje toga lika u naraciju o sadašnjoj radnji motivacija je za sljedeću eksternu analepsu: za priču o sudbini Krunoslave, o njezinu ratovanju u prošlogodišnjem boju, dvoboju sa Sokolicom - istodobno, njezina je funkcija povezivanje prošle radnje s budućom radnjom: sudbina njezina vjerenika Korevskog proizlazi iz hoćimske bitke, a njezino putovanje u Carigrad jedna je od fabularnih linija carigradskih događaja u kojima Osman pogiba 6. PJEVANJE - nastavlja se značajna funkcija Krunslavina lika u organizaciji kompozicije epa - pripovjedač ju dovodi u Carigrad - dovevši ju u Carigrad, narator može nastaviti pripovijedati o Osmanu kojega je tu ostavio u 2. pjevanju da nestrpljivo čeka poklisara iz Poljske s vijestima o miru - dovođenjem Krunoslave u Carigrad otvara se mogućnost i drugoj fabularnoj liniji putovanja – putovanja Kazlar-age koji kreće iz Carigrada u potragu za djevojkama plemenita roda 7. PJEVANJE - tema Kazlar-agina putovanja nastavlja se kroz cijelo ovo pjevanje - tema putovanja je – kao i tema ratovanja – dobila status najproširenije teme epa - opisujući Kazlar-agino putovanje grčkim otocima i grčkom zemljom, pripovjedač se vrlo malo zadržava na samom putovanju, a mnogo više pripovijeda reminiscencije10 iz povijesti grčkih zemalja i iz europske povijesti u cjelini - pripovjedač se pokazuje ne samo pripovjedačem događaja, nego i kao obrazovan politički čovjek, kao poeta doctus koji posjeduje povijesno-političko sveznanje o europskoj povijesti, civilizaciji i kulturi 8. PJEVANJE - opisuje se Kazlar-agin dolazak u Smederevo i otmica Sunčanice - čini se vjerojatnim da je glavna funkcija Kazlar-agina lika i otmice srpske djevojke u tome što omogućuje uvođenje teme srpske povijesti a i Dubrovnika, kao i antitetičko eksponiranje teme: turski osvajači – porobljeni kršćani - nakon Ljubdragove priče o njegovu rodu i naratorove apostrofe Dubrovnika i njegove slobode nastavlja se radnja koja pripada sadašnjosti: Kazlar-aga odvodi Sunčanicu - ovo pjevanje u cijelosti zaprima jedna jedina fabularna linija - na kraju pjevanja navješćuje se buduća radnja 9. PJEVANJE - mjesto epske radnje je Poljska - nakon apostrofe ljubavi – što se odnosi na Sokoličinu ljubav prema Osmanu – pripovjedač uvodi novu temu: kraljević Vladislav, koji se u ovom pjevanju javlja prvi put kao djelatni lik, 10

reminiscencija = prisjećanje

52

na godišnjicu hoćimske bitke lovi s poljskom gospodom u okolici Varšave, a lov pripovjedača podsjeća na tjeranje Turaka nakon hoćimske bitke lanjske godine - uvodeći temu lova, pripovjedaču se otvorila mogućnost da u sadašnju epsku radnju uvede lik Vladislava, pozitivnog junaka spjeva - slijedi nova fabularna linija: pripovijeda se o Sokolici i njezinim prijateljicama koje otimaju poljske gospođe, a zatim se kupaju - u tom trenutku pojavljuje se Vladislav i sa svojom pratnjom zarobljuje hrabre ratnice, osim Sokolice koja se junački brani - kraljević Vladislav, diveći se njezinoj hrabrosti, vraća joj prijateljice - funkcija te epizodne radnje je mnogostruka: a) omogućila je uvođenje Vladislavljeva lika u suvremenu radnju b) omogućila je i evociranje poljsko-turskog sukoba c) omogućila je portretiranje Vladislava: on je milostiv i plemenit 10. PJEVANJE - Sokolica se vraća u Carigrad pošto je dobila Osmanovu poruku - zatim se naracija opet premješta u Poljsku gdje je u prethodnom pjevanju ostavljen Vladislav - Vladislavu stižu razni glasnici s porukama da se vrati u Varšavu jer da je stigao sultanov poklisar - opisuje se Vladislavov povratak: u pratnji Vladislava jaše mlad gospodin koji pjeva veliku i dugu pjesmu o prošlogodišnjoj bitci te se na taj način opet jedan aspekt teme hoćimske bitke uvodi u sadašnju radnju i to kroz medij fiktivne usmene dvorske pjesme - u svojoj pjesmi mladić opjevava Osmanovu vojnu na Poljake, zatim pripovijeda o okupljanju poljske vojske, priča o sivoj ptici koja savjetuje Vladislava kako da rasporedi svoju vojsku, kakvu taktiku da primijeni u ratovanju te moli Vladislava da i u budućnosti oslobađa srpske, bugarske i raške zemlje sve do Crnog mora od Turaka - u pjesmi se iznose i sadržaji koji pripadaju željenoj budućnosti - dodijelivši ulogu pripovijedača u tom odlomku sivoj ptici – motivu, simbolu epske narodne pjesme – Gundulić rafinirano i končetozno iznosi svoju koncepciju budućnosti - nakon digresije o prošlogodišnjoj bici narator izvješćuje o dolasku Vladislava u Varšavu, a zatim se pripovijedanje premješta na lik Ali-paše - Ali-paša ulazi u Varšavu, kratko se opisuje taj grad i kraljev dvor u kojem poljski kralj vijeća o miru s Turcima - uz Carigrad, Varšava predstavlja drugo fiksno mjesto epa, a oba grada povezuje Ali-paša - smješten u središnji dio epa dolazak Ali-paše u Varšavu predstavlja svojevrsnu kulminaciju i početak raspleta priče o Ali-pašinu putovanju 11. PJEVANJE - nastavlja se zadnja započeta u prethodnom pjevanju: Ali-paša s knezom Zborovskim gleda «arazze»11 na kojima su prizori iz prošlogodišnjeg boja - opisuju se sadržaji ti zidnih slika, a opisuje ih knez Zborovski - takvim postupkom, s pripovjedačem koji je sudionik sadašnje epske radnje, a ne epski pripovjedač Osmana, opet se jedan aspekt prošle radnje uključuje u sadašnjicu Ali-pašina putovanja - knez Zborovski pokazuje na jednoj slici pustinjaka Blaža; taj lik i motiv ima u epu funkciju sličnu funkciji sive ptice: on je nosilac ideje katolicizma i protuturskog stava - gledajući zidne slike, paša i Zborovski među onima koji bježe ugledaju i samog pašu 11

umjetnički tkane zidne slike u varšavskom dvorcu

53

- time se prekida naracija o jednom aspektu teme hoćimske bitke, a nastavlja se radnja koja pripada sadašnjosti: sultanov poklisar izlazi pred poljskog kralja i izvješćuje o turskim prijedlozima za sklapanje mira - taj pašin govor opis je i analiza političke stvarnosti na temelju moderne političke teorije, oslobođene kršćanske etike i teologije, političke doktrine nastale u znaku one misli o državi koja je povezana prvenstveno s Machiavellijevim «II Principe» - Ali-paša u svojem govoru prijeti državi od koje traži primirje - nakon njegova govora, na kraju pjevanja, kratko se izvješćuje o pašinu povratku u Carigrad - tako su na kraju 11. pjevanja likovi Ali-paše, Kazlar-age, Krunoslave i možda Sunčanice dovedeni u Carigrad, gdje se nalazi i Osman i gdje će se odigrati buduća epska radnja 12. PJEVANJE - radnja je smještena u Carigrad gdje se svi – osim Krunoslave – vesele miru sklopljenom s Poljacima - ijelo pjevanje zauzima bočna fabularna linija teme koja pripada sadašnjosti: ljubavi Ljubice, kćeri Rizvan-paše, prema Korevskom i ljubavi Kalinke prema Krunoslavi za koju drži da je mladić - pjevanje završava utamničenjem Krunoslave 13. PJEVANJE - uvodi se novi epski prostor – pakao - opisu pakla i paklenog kralja posvećen je veći dio pjevanja - pakleni kralj, ogorčen zbog poraza svojih štićenika Turaka od Poljaka, strahuje za budućnost muslimanstva i poziva paklene sile na pobunu protiv Poljske - pjevanje posvećeno paklu pokazuje se samo kao kao relikt preuzet iz tradicionalnih epskih djela, relikt koji je pjesniku omogućio unošenje fantastičnih elemenata u ep kao i manifestiranje izrazito baroknog retoričkog aparata 16. PJEVANJE - počinje refleksijom o kralju kao uzoru narodu, a zatim se ta refleksija oprimjeruje u Osmanovoj vladavini kojom su janjičari nezadovoljni - od ovog pjevanja pa do kraja epa radnja se odvija na jednome mjestu – u Carigradu, koncentrirana je u kratkom vremenskom odsječku od nekoliko dana i odvija se paralelno s pripovjedačevim vremenom - kao pripovjedači u 16. pjevanju nastupaju pripadnici pojedinih rodova osmanlijske vojske koja se buni, a pripovjedač samo izvješćuje o eventualnom premještanju radnje s jednog mjesta na drugo i o vremenskim koordinatama događanja 17. PJEVANJE - nastavlja se radnja 16. pjevanja, a osim o vijećanju o tome što da se poduzme u teškoj situaciji, pripovjedač izvješćuje i o novom liku u epu – o Mustafinoj majci koja s Dautom kuje plan zavjere - u kratkoj digresiji12 pripovijeda se Dautov život, a time su ispunjeni svi preduvjeti da on postane protagonist sljedeće radnje 18. PJEVANJE - naracija se nastavlja kontinuirano na prethodno pjevanje 12

digresija = udaljavanje od osnovne misli

54

- nagovarajući pobunjenike na pobunu protiv cara, Daut kao argument navodi prošlogodišnju bitku s Poljacima, koju su Turci izgubili 19. PJEVANJE - nailazimo na samo jednu digresiju – povijest ljubavi Dilavera i lijepe Begum - ta priča podiže Dilavera u status protagonista sadašnje epske radnje, a funkcija joj je izazivanje samilosti prema Dilaveru kojega pobunjenici ubijaju - nakon izvještaja o oslobađanju Mustafe iz carske tamnice, radnja se premiješta na Osmana koji u dugom monologu iznosi svoje strahove, zapanjenost i začuđenost nad pobunom - tu pripovjedač istupa u prvi plan kao angažirani epski pripovjedač koji jasno i eksplicitno iznosi svoje osjećaje prema naslovnom liku: on suosjeća s Osmanovom sudbinom, žali zbog njegove mladosti 20. PJEVANJE - kao pripovjedači nastupaju Osman, koji se žali na svoju sudbinu, i sam pripovjedač epa, i to ili kao distancirani epski pripovjedač koji izvješćuje o radnji, ili kao pripovjedač koji u JA obliku apostrofira Osmana - kao distancirani epski pripovjedač narator upućuje kako se na Osmanovoj sudbini oprimjerila misao istaknuta na početku spjeva: oholost mora biti kažnjena, a apostrofirajući Osmana, pripovjedač nastupa kao angažirani sudionik zbivanja i političar humanist koji osuđuje svako nasilje - sućut prema Osmanu, žaljenje zbog njegove mladosti, obrana Osmana kao legitimnog vladara, s jedne strane, a osuda Osmanove oholosti, njegova samosilja, s druge strane, Osman kao oprimjerenje grijeha taštine, kao nevjernik – to su lica i Osmanova i pripovjedačeva koja se u epu otkrivaju ANALIZA - tema hoćimske bitke ukomponirana je u ep kao niz digresija i retardacija 13 ali i nekim invacijskim postupcima pomoću kojih se ta prošla radnja premješta u suvremenost druge epske radnje – putovanje Ali-paše i Kazlar-age, a to postupcima kao što su prikazivanje sadržaja prošle radnje kao sadržaja umjetničkih medija - tema pobune janjičara i Osmanove pogibije – samom autoru bliska i suvremena – oblikovana je, bez uobičajene epske distance, kao događanje koje se odvija u suvremenosti i pred pripovjedačevim očima - gotovo bez digresija i retardacija, s naracijom koja događaje prati iz trenutka u trenutak, te ih više predočuje i o njima izvješćuje nego što o njima pripovijeda – tema pobune janjičara oblikovana je više kao dramatična kronika nego kao od pripovjedača udaljena epska radnja - pripovjedač je, naime, u posljednjih pet pjevanja epa aktivno uključen u događaje, a vrijeme događaja koje opisuje posve se podudara s pripovjednim vremenom - s obzirom na pripovijedano vrijeme svaka je od tri epske radnje Osmana smještena u jasno određenu vremensku dionicu, u realno povijesno vrijeme, od kolovoza 1621. do jeseni 1622. godine - tema pobune janjičara i Osmanove pogibije nije vremenski povezana s prvom radnjom, ali je s njom povezana uzročno-posljednjičnim vezama: pobuna janjičara tumači se kao posljedica hoćimske bitke; isto tako prva i treća tema povezane su koncepcijom prostora i funkcijama koje imaju pojedini likovi - tako je radnja koja pripada temi putovanja vezna, spojna radnja i za prvu i za treću radnju PRIPOVJEDAČ U EPU 13

retardacija = zadržavanje ili usporavanje epske radnje

55

3 pojave govornika u epu: 1. pripovjedač koji je uključen u carigradske događaje gotovo kao protagonist zbivanja 2. relativno distanciran i od događaja uvijek jednako udaljen pripovjedač radnje koja pripada temi putovanja 3. pripovjedač koji ne sudjeluje u pripovijedanju o hoćimskoj bici, nego naraciju o toj temi prepušta likovima samog epa - dok o pojedinim aspektima teme hoćimske bitke pripovijedaju protagonisti epa, pripovjedač koji priča o putovanjima Kazlar-age i Ali-paše nastupa kao distancirani epski pripovjedač - sveznajući i svestrani pripovjedač prvih trinaest pjevanja epa prelazi u zadnjih pet pjevanja u komentatora i angažiranog sudionika radnje koja se odvija u istom vremenu u kojem se nalazi i sam pripovjedač - u tih posljednjih pet pjevanja samo povremeno u prvi plan izlazi pripovjedač koji događaje i komentira, ali ne više kao distancirani pripovjedač, nego kao sudionik radnje - i tada kada neke događaje komentira, pripovjedač ne nastupa s pozicija kršćanskog pripovjedača, nego s pozicija živo angažiranog političara koji brani interese legalne vlasti - tek na samom kraju epa pojavit će se pripovjedač u funkciji branitelja kršćanstva, napadajući direktnom apostrofom Muhameda i tursku državu TRI RADNJE EPA - ne može se reći da su sve teme u epu u historiografskom pogledu jednako relevantne - tema putovanja Kazlar-age i Ali-paše, povijesno nedokumentirana, pripada onoj vrsti tema koje su putopisni i neku drugi romaneskni žanrovi - za razliku od teme putovanja, tema hoćimske bitke zauzima u epu status historiografski istinite radnje, takve radnje koja je značajna za sudbinu jednog naroda i šire ljudske zajednice te ima simbolično značenje - upravo iz simboličnog značenja te radnje «Osman» se i tumačio kao protuturski ep koji nosi ideju baroknog slavizma i katoličke protureformacije - historiografska svijest utkana u ep shvaća povijest kao sukob dobra i zla - i likovi su u tom dijelu epa simetrično antagonistički postavljeni: Osman je suprotstavljen Vladislavu, Sokolica Krunoslavi, Poljaci Turcima … - za razliku od idejno jasno koncipirane teme hoćimske bitke, tema pobune janjičara i Osmanove pogibije nema u epu takve idejne preglednosti i jasnoće - ta je radnja smještena u pripovjedačevu suvremenost i pripada svijetu koji nije kršćanski FIKCIONALNI LIKOVI - u povijesni svijet epa upletene su i sudbine nepovijesnih, fikcionalnih junakinja: Sunčanice i Krunoslave na kršćanskoj strani, Sokolice i Begum – Slavojke na turskoj strani - pojava tih fikcionalnih likova tumačila se Gundulićevim nasljedovanjem romantičnoviteških epizoda iz Oslobođenog Jeruzalema - uz fikcionalne junakinje vezane su mnoge fabularne linije preplećući se s visokomimetičnim likovima - u epizodama u kojima se visokomimetični likovi pojavljuju zajedno s fikcionalnim junakinjama ti se likovi ponašaju nepovijesno, ne kao funkcije određenih povijesnih koncepcija epa, nego kao funkcije romantično-viteških fabularnih struktura - epizode u kojima se pojavljuju nepovijesne junakinje nisu u epu djelatne, ne pokreću radnju naprijed i ne utječu na idejno značenje spjeva

Ivan Mršić PAG Sloge ljubvene- Ve, 1647

56

- zbornik ljubavnih pjesama u stilu zakašnjelog konvencionalnog petrarkizma

Ivan (Dživo) Bunić Vučić -

(1594-1658) DUBROVNIK

dva sina: Nikolica i Saro prije svega je on lirski pjesnik, p. ljubavne lirike u kojoj se očituje jaka crta senzualnosti a ima i manirističkog kičenja nailazimo i na anakreontizam u njegovoj zbirci utjecaj GB marina i Petrarce

Plandovanja - POSTHUMNO - sadrže: 75 ljubavnih cjelina 5 pastirskih razgovora 18 duhovnih pjesama 8 nadgrobnih pjesama 3 psalma - ljubavna lirika izražena je u slavljenju ženskih draži i u viziji idiličnog života posvećenog uživanju i ljubavi - opjevava čari ženskog tijela - niže puno metafora i poredaba - duhovna lirika sastoji se djelomično od retoričkih opominjanja i pozivanja na kajanje i pobožnost - završavaju pjesmom koja slavi Dubrovačku slobodu - objavljena 1849. - najveći dio pjesama ispjevan je u 8-ercima ili 12-ercima; desetak pjesama je u neizometričnim strofama - vrlo je vjerojatno da je uzor svojim strofičkim rješenjima našao u suvremenoj tal. poeziji (G. Chiabrere) - do figura najzastupljenije su antiteza, gomilanje, nabrajanje, apostrofa i nešto rjeđe poredba - utjecaj GB Marina i Petrarce, te starije hrv. petrarkističke lirike pjesme: Ubiraj diklice..., Skladno li te narav mila..., Čim gledam ja ružicu..., O snježane ruke bile..., O prilijepe, o premile..., Slatka dušo mom životu..., Komu hoćeš, ma Ljubice..., Nemoj, nemoj, ma Ljubice..., Mlađahna vil moja..., Počasnica, Vrhu kola od požude...... Razgovori pastijerski - nalaze se u Plandovanjima - to je 5 ekloga: 1. razgovor između beznadno zaljubljenog pastira i njegova razboritog prijatelja 2. pripijevanja dragana, dok stado ostaje gladno 3. umovanje starca o dobrim starim vremenima 4. raspravljanje između Divljaka, koji više voli lov nego žene, i Zagorka, koji mu bez uspjeha slavi prednosti porodice i uljuđena života 5. monolog u kojem Gorštak uzaludno uzdiše za vilom, ističući svoje pleme i bogatstvo, da se na kraju opameti i odvrne od nje, vračajući se zapuštenom stadu Mandalijena pokornica

- Ancona, 1630

57

- religiozni ep u 3 cviljenja - osmerci u katrenima - opjevava se obraćenje slavne i lijepe grešnice iz Magdale - Bunićeva je Mandaljena od grješne zavodnice postala žena spremna da služi i dvori, ali ona i u to služenje unosi mnogo ženskog umiljavanja Gorštak – parodija ljubavne petrarkističke poezije Vrhu smrti – religiozna poema

Ivan Belostenec (1594 - 1675) Boghumila

- Graz, 1665 - zbirka pjesma u čast sv. Pavla Deset propovijedi o euharistiji - 1672. - primjer našeg crkvenog govorništva u doba baroka Gazophylacium - POSTHUMNO - 1740.

Jakov Mikalja

(1600/1601 - 1654) Italija

Blago jezika slovinskoga – hrv-lat-tal rječnik

Džore Palmotić

(1606-1675)

Ači i Galatea - kratka dramska scena - melodrama

Junije Palmotić (1607-1657)

DUBROVNIK

- u svezi s prikazivanjem njegovih drama spominju se tri glumačke družine u kojima je i Palmotić sam glumio - to su: Orlovi, Smeteni i Isprazni - drame s građom iz mitologije: - u prvom redu su to dramatizacije Ovidija i Vergilija Atalanta - prikazivana 1629; na granici je između pastorale i melodrame; to je priča iz 10. knjige «Metamorfoza» - posljednja izvorna pastirska igra u Du Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo - prikazivana 1639; prijevod iz 13. knjige «Metamorfoza» Došastje od Eneje k Ankizu - dramatizacija 6. pjevanja «Eneide» Akile - prikazivana 1637 Ipsipila - dramatizirana epizoda iz priče o argonautima Elena ugrabljena - prikazivana 1640; služio se Ovidijevim «Heroidama» Lavinija - prikazivana 1643; građa iz «Eneide» - drame s građom iz viteškog svijeta: - to su dramatizacije epizoda iz Ariostove i Tassove epopeje Alčina - prikazivana 1647 Armida Danica - tragikomedija - dramatizacija jedne epizode iz Ariostove epopeje, samo s našim imenima Captislava - pseudohistorijska tragikomedija Bisernica - tragikomedija

58

Pavlimir

- prikazivan 1632; tragikomedija; inspirirana čitanjem Orbinijeva «Kraljevstva Slavena» - najizvornija Palmotićeva drama: koristi se Ljetopisom popa Dukljanina i dubrovačkom legendom o sv. Ilaru -dramatizira se osnovni sukob mladog kralja sa silama zla, dok je ljubavna fabula uvedena u predstavu tek u funkciji kulminacije junakove sreće - Pavlimir, unuk prognanoga kralja Radoslava, koji se pred buntovnicima morao nekoć skloniti u Rim, stigao je sa svojom družinom iz Rima u Gruž i pošto se pomoću pobožnog pustinjaka Srđa svlada sve zapreke izazvane od zlih duhova Tmora i Sniježnice, zauzima prijestolje svojih djedova i ujedno se oženi Srđevom nećakinjom Margaritom i sprema se da osnuje novi grad - Dubrovnik - po svojoj unutrašnjoj strukturi je ovo zapravo posljednja velika hrvatska drama koja u svojoj podlozi ima moreškansku strukturu popraćenu snažnom ideologizacijom i matrimonijalizacijskim sklopom (na jednom mjestu u drami se igra moreška, no izvedena je uz snažnu nazočnost elemenata čudesnog – barokna sredstva i uz ideološki naboj) - velika je sličnost Pavlimira i Shakespeareove Oluje, no to je zato što su se oboje služili istim izvorom

Kolombo

- scenski prizor

- piše u 8-ercima s rjeđim 12-ercima - u nekim je dramama jak čudesni element (u radnju se upleću čarobnice, vile, patuljci i slične pojave) - tipična lica i situacije: žene ratnice, kraljevi, zaljubljene kraljice i kraljevne u pratnji dadilja, proročki snovi, bježanja, otmice, dvoboji, … - u starijoj kritici nazivaju ga jednim od trojice pjesnika zlatnog vijeka hrv. književnosti - u dramama se odražavaju vjerske, rodoljubne, političko-društvene ideje - mnoge drame imaju sretan završetak (kako je bio običaj u tadašnjim melodramama) - ako se ta djela kod nas i nisu u cjelosti pjevala, ipak u svima ima glazbe, pjevanja i plesa (baleta) - kako u Gundulićevim djelima, tako se i u Palmotićevim dramama jako odražavaju misli njegova vremena, rodoljubne, političko-društvene i vjerske - to se osobito vidi u Pavlimiru koji je sav zanosna apoteza Dubrovnika Kristijada

- POSTHUMNO - biblijsko-religiozni ep - prijevod lat. pjesnika Girolama Vide («Christias») - izdao ga je njegov brat Džore, 1670.g. u Rimu - u uvodu je Stjepan Gradić napisao našu prvu pravu književnu monografiju pod nazivom De vita, ingenio et studiis Junij Palmotae

Sveta Katarina od Siene

- kratki spjev

- nakon «Atalante» domaća pastirska igra više ne egzistira, a ako i postoji, tada se pojavljuje tek u prijevodima klasičnih talijanskih pastoralnih tragikomedija

Ivan Lučić Trogiranin (1604 - 1679) - historičar i prvi kritični istraživač hrv. povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae - Amsterdam, 1666.g.

59

Ivan Ivanišević

(1608 - 1665) Brač

Kita cvitja razlikova - Ve, 1642 - zbirka religioznih stihova - biblijsko-religiozni ep - sastoji se od sljed. dijelova: 1) «Od pomnje koju ima Bog od človika» (osmerci) 2) «Od pokoja ki se uživa u Bogu» (osmerci) 3) «Od jedinstva s Bogom» (osmerci) 4) «Ljubeznivi razgovor duše s Isukarstom na križu» (dijaloška; osmerci) 5) «Ugodno prikazanje od muke Isukarstove ocu nebeskom darovano» (proza); «Pisam Davida proroka» (osmerci) 6) «Od privare i zle naravi ženske» (osmerci) 7) «Kako sam se nauči peti» (osmerci) 8) «Srce izgubljeno» (osmerci) 9) «Knjige i nadgrobnice razlike» (dvanaesterci, osmerci) - ovo je djelo sadržajno posve nepovezano, religiozna lirika izmjenjuje se sa svjetovnim temama, prijevodi psalama s dijloškim srednjovjekovnim plačevima…

Juraj Habdelić

(1609-1678) Staro Čiće

- piše latinski i hrvatsko-kajkavski; on je i školski i moralno-poučni pisac Zercalo Marijansko - Graz, 1662 - zbirka moralističkih pouka - svoj kajk. jezik naziva slovenskim - knjiga skolastičke književnosti posvećena kultu Bogorodice - to nije originalno djelo, već kompilacija; tekst je pun citata i primjera iz Biblije i srednjovjekovnih skolastičkih djela - nailazimo na polemike protiv heretika, aluzija na suvremeni život i tadašnje prilike - kori imućne žene što provode isprazan i tašt život, kao i samovolju vojnika koji pljačkaju kmetove - pored primjera iz života ima ih dosta i iz crkvene i svjetovne povijesti Pervi otca našega Adama greh

- Graz,1674 - zbirka moralističkih pouka - 1181 str, 3 dijela - dvostruko opširnije i veće nego Zercalo, a ima i više odraza suvremena života - namjera mu je bila opisati zemaljski život Kristov i iz njega izvući neku kršćansku pouku, ali mu se učinilo da najprije treba opisati razne ljudske poroke i strasti, sve što je posljedica prvog Adamovog grijeha; drugi dio svog zadatka – opis popravljanja čovjekova zaslugom Kristove žrtve – nije ispunio - u djelu nailazimo na svega jednu desetinu originalnog Habdelićevog teksta - na političke događaje reagira vrlo suzdržano i oprezno; smatra da je feudalni poredak dan od Boga i da se utvrđeni red stvari ne može mijenjati 60

- protivnik je plesa, svirača i muzikaša; čitavo je poglavlje posvetio pokušavajući suzbiti narodne pjesme pomoću crkvenih pjesama (slično je radio i N. Sartorius Krajčević u svojim Svetim evangeliomima) Dictionar ili reči slovenske - Nemški Gradec, 1670 - hrvatsko-kajkavsko-latinski rječnik - 12000 riječi - napisao ga je da bi zadovoljio školske potrebe, a zanimljivo je da je kao strogi isusovački otac u jednom školskom rječniku nabrojio čak 40 različitih vrsta vina

Baltazar Milovac (1612-1678) Dvojdušni kinč

- Beč, 1661 - molitvenik posvećen A.K. Zrinskoj, ona je bila mecena knjige - naslov molitvenika znači: blago dviju duša – jedno namijenjeno živim vjernicima, za njihov duhovni trošak kako bi sretno umrli; i drugo blago za mrtve vjernike, za otkup njihovih duša

Dušni vrt, Duhovnim cvetjem nasadjen...

- Beč, 1664 - mali molitvenik posvećen sinovima Jurja Erdödyja

- južni jezični elementi su pogotovo prodirali u banskoj Hrvatskoj preko djela Petra Zrinskog, Jurja Ratkaja i P. R. Vitezovića - još se neko vrijeme drže stari nazivi: Slovenski/slovinski za područje sjeverno od Kupe, te hratski za područje južno od Kupe - no Belostenec i Milovec nazivaju svoj kajkavski jezik hrvatskim, ne slovenskim

Vladislav Menčetić

(1618-1666) DUBROVNIK

Radonja

- komični spjev - pisan u kombiniranim 8-ercima i 5-ercima - opjevava se smiješni muž i njegova goropadna i ohola žena Milava Trublja slovinska - Jakin, 1665 - domoljubna poema - "Zrinijada" - opjevao je sigetski mit, panegirik14 Petru Zrinskome Knjiga Marojice Kaboge

- spjev

- preveo Marinovu poemu «Sospiri d'Ergasto» pod nazivom Radmilova tužba vijeć Zorke vile OZALJSKI KNJIŽEVNI KRUG:

14

Juraj Križanić Petar Zrinski Juraj Ratkaj Ivan Belostenec Katarina Zrinska Fran Krsto Frankopan

hvalospjev, slavopojka

61

Juraj Ratkaj

(1612-1666) VELIKI TABOR U ZAGORJU

Kriposti Ferdinanda II. rimskog cisara

- Beč, 1640 - prijevod životopisa isusovca Lamormaina, ispovjednika Ferdinanda II.

Memoria regnum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae - Beč, 1652 - historijsko djelo - obradio je hrv. povijest od početaka do svojega doba  prva sustavna hrv. povijesnica

Juraj Križanić

(1618-1683) Obrh

Politika ili razgovor ob vladateljstvu

- napisana sintezom slavenskih jezika

Gabrijel Jurjević (oko 1620 – oko 1704) Varaždin Listi heroov - Beč, 1675 - niz poslanica znamenitih ljudi u stihovima - prijevod novolatinskog isusovačkog djela «Heroum epistolae» Jakova Bidermanna - kajkavski 12-erci Nikola Zrinski (1620 - ) - pisao na mađarskom Adriai Tengernek Syrenaia - Beč, 1651 - sadrži uklopljen junački ep o padu Sigeta i o pogibiji Nikole Šubića pod nazivom Szigeti Veszdelem - u tom epu glavni uzor mu je Tasso

Petar Zrinski

(1621-1671) Vrbovec

- na hrvatski je preveo bratovo najvažnije djelo i nazvao ga je Adrijanskog mora sirena (Ve, 1666) - preveo je i ep te ga nazvao Opsida Sigetska - povijesni ep - "Zrinijada" - Petar ističe hrvatstvo sigetskih junaka; svjesno hrvatizira mjesta i događaje - Ivan Smoljanović je pomalo promijenio štampani tekst s obzirom na originalan rukopis - Petrov prijevod je ustvari prerada; bilo je teško mađarski 12-erac prevesti u hrvastki dvostruko rimovani 12-erac - mađarsko-hrvatska «Zrinijada», kršćanska je epopeja, načinjena po uzoru klasičnih epova i Tassova Oslobođenog Jeruzalema - sve je protkano vjerskom misijom kršćanskih vitezova u borbi za očuvanje i spas Ugarske i Hrv. od Turaka - kao što u Osmanu nemamo kršćanske pobjede, tako je nemamo ni ovdje; no u jednom i drugom spjevu tijumfiraju dobro, odvažnost, poštenje i viteštvo - taj herojski i etički moment isprepleten je s romantičkim: silama pakla i neba, nesretnom ljubavi Delimana i Kumile (kod Tassa: Rinaldo i Armida) - Petrov pjesnički jezik je težak i neizrađen, ima dosta zamršenih i nejasnih mjesta jezik je čakavsko-ikavski; no miješaju se i štokavski i kajk. elementi; ima dosta i turskih i mađarskih riječi

62

- preveo je i neke njegove pjesme - razlika u njegovom djelu i bratovom djelu: U hrv. verziji dodao je 137 vlastitih strofa, ispustio 41 mađarsku strofu, a 21 preradio Sibila - knjiga gatalica koju je Petar preveo iz mađarske knjige gatalica «Fortuna» iz 1594.g. - Sibila je pogrešno pripisivana Katarini Zrinskoj; a ustvari ju je Petar preveo za nju - knjiga je napisana u duhu razbibriga i zabava feudalnog doba, naziremo navještaj galantnog doba - ima svoju filozofiju: vrhunac sreće je u bogatstvu - ironizira se svećenstvo, ima i satira protiv trgovaca - strofe su međusobno nezavisne, tematski nepovezane, upućene malo muškarcima, malo ženama - ima lascivnih mjesta, a i dosta opscenih riječi, knjiga je bila namjenjena domaćoj upotrebi

Jaketa Palmotić Dionorić Didone

(1623-1680) Du

- drama iz mladenačkih dana, tragedija - tri čina - dramatizacija 4. pjevanja «Eneide»

Dubrovnik ponovljen - povijesni ep u 20 pjevanja - posljednje pjevanje je nedovršeno - inspiriran je stvarnim povijesnim događajem (požarom iz 1667.g.) - autobiografski značaj Jakimir - nedovršen ep

Matija Magdalenić (1625 - ?) Sjev. Hrv - turopoljski plemić Zvončac - Graz, 1670. - sadržava niz pjesama o četiri posljednje stvari, o smrti i o rasipnom sinu - te četiri stvari su: SMERT, SUD, PAKAL I BLAŽENSTVO - to su prijevodi s mađarskoga - sastoji se od 3 dijela: Premišljanje zvrhu četirih poslednjih človeka Plač smrtelnosti Rasipnoga sina hištorija - prvi dio je lirsko-epskog karaktera, 2. je lirskog, a 3. posve narativnog karaktera - prvi i treći napisani su 12-čkim katrenima, a drugi kombinacijom 7 i 8-ca - Kukuljević mu je dao naslov Zvončac iliti premišljanja svrhu četirih poslednjih človeka - knjiga je posvećena grofu Nikoli Erdödyju - miješa sva tri dijalekta, 12-erac (aleksandrinac), po 4 stiha u strofi s jednakom rimom

Petar Bogašinović

( oko 1625-1700)

Obkruženje Beča grada od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera - ep opjevava veliki povijesni događaj 17.st.: drugu tursku opsadu Beča g. 1683.

63

- najvažnije povijesne ličnosti tog čina bili su austrijski vladar Leopold I., turski sultan Mehmed IV., papa Inocencije XI. i veliki vezir Kara Mustafa koji je započeo novu osvajačku politiku prema Srednjoj Europi - nakon obrane glavnog austrijskog grada udružene kršćanske vojske počinju potiskivati Turke iz istočne Europe - glavna tema epa je opsada, posjedovanje i obrana Beča - sastojao se od samo jednog pjevanja (objavljen 1684. u Linzu) - Bogašinović je kasnije odlučio opisati događaje koji su slijedili nakon obrane i pobjede pod Bečom, te je izdao proširenu verziju epa - dodao je još dva pjevanja, te ga izdao 1685. g. u Padovi - obje verzije posvećene su dubrovčaninu Petru Ricciardiju, koji se proslavio kao zapovjednik hrv. vojnika koji su se hrabro borili pod Bečom - djelo je tiskao još jednom, posthumno, 1703. ili 1704. g. u Veneciji - ep je zanimljiv zbog izuzetno važnog suvremenog događaja koji opisuje, zbog faktografskih podataka koji se u njemu iznose, zbog opisa svih važnih ličnosti, osobito vojskovođa koji su taj rat vodili, te zbog niza podataka i činjenica - zanimljiv je i zbog opisa raznih epizodnih likova, a osobito zbog podataka o hrv. vojskovođama i vojnicima koji su sudjelovali u obrani, kao i podataka o samom Du u to doba - iako sam pisac nije bio očevidac događaja koje opisuje, nego je o njima samo slušao od sudionika, kako sam kaže u predgovoru, on je s mnogo detalja i pojedinosti opisao tijek događaja opsade Beča - uzori: Gundulić, talijanski pjesnik Vincenzio Da Filicaia koji je u cijelom ciklusu opjevao opsadu Beča i najznamenitije branitelje grada PRVO PJEVANJE - invokacija – zazivaju se smrtnici da pogledaju kako svaka oholost mora biti kažnjena - pripovjedač u apostrofi turskog sultana osuđuje njegove namjere da usmjeri oružje na kršćane koji stoje pod božjom zaštitom - nakon iskaza o neprijatelju, pripovjedač ukratko izvješćuje o smotri turske vojske u Stolnom Biogradu, a dalje se pripovijeda kako austrijski car na vijest o prodoru turske vojske prema Beču šalje zapovijednike «Budianija», «Rabatu» i «Savoju»15 da čuvaju mostove koje su trebali priječi Turci - no Budiani se pokazao izdajnikom te je propustio tursku vojsku da prijeđe Rabbu - carski general Caprara o tom događaju izvješćuje Leopolda, a u Beču se širi panika - Leopold kao vojnog komandanta Beča posatvlja «Sterimberga»16, a sam s pratnjom odlazi u Linz i odatle poziva kršćanske vladare da pošalju pomoć - pripovjedač nas dalje izvješćuje o materijalnoj pomoći koju je za obranu pružio papa Inocencije XI. - njegovom zaslugom sklopljen je poljsko-austrijski savez, te u pomoć dolazi i poljski kralj Jan Sobieski sa svojim vojnicima pripovjedač zatim prelazi na pričanje o samoj opsadi Beča - Turci odmah u početku navaljuju svom silom, građani su u strahu, a branitelji nemoćni - uhvaćeni su i izdajnici protiv cara - Turci svaki dan i do osam puta pokušavaju prodor u grad - no, na vezirovo pismo da mu preda grad, Sterimberg odgovara da će za obranu Beča dati i svoj život 15

Budiani je možda grof Batthyanyi, Rabata je Rudolf Rabatta – general u austrijskoj vojsci, Savoja je brat princa Eugena Savojskog, koji je poginuo upravo u tim okršajima s Turcima 16 Sterimberg je Ernst Rudiger grof Starhemberg

64

- slijedi epizoda u kojoj se opisuje noćni pohod nekih specijalnih vojnih jedinica na turske šatore, pri čemu su pobili 15000 smetenih i snenih Turaka - vezir moli Sterimberga da pokopa svoje mrtve, što on dopušta, ali je na oprezu jer ne vjeruje Turcima - i uistinu, za vrijeme pokopa mrtvih, navale Turci na grad i zauzmu jedinu kulu – ulaz u grad - no, uto je pred grad stigla kršćanska vojska i napala Turke izvana, predvođena poljskim kraljem Janom Sobieskim - u daljnjem pripovijedanju Bogašinović ne zaboravlja ni Hrvate koji se bore pod Bečom: apostrofira Frana Gundulića i Petra Ricciardija - dalje se pripovijeda o odlučujućoj bitki koja je trajala osam sati, a i događaje poslije bitke Bogašinovićev pripovjedač prati vjerno, gotov kroničarski, po čemu odstupa od gundulićevotassovske poetike viteško-romantičnog epa i oblikuje kroničarski povijesni ep - nakon opisa glavne bitke pripovjedač prelazi u emfatičan 17 ton i opisuje slavodobitan ulazak poljskog kralja u pratnji sina i poljskih vojnika u Beč, gdje su u Crkvi gospe od Loreta odali zahvalnost Bogu za spas i obranu grada - nakon toga poljski kralj polazi u potjeru za Turcima i oduzima veziru turski stijeg18 - slijedi epizoda o oslobađanju robinjica, sve samih kršćanskih djevojčica - nakon kratka izvješća o povratku Leopolda u Beč pripovjedač apostrofira vezira i ruga mu se što je sramotno izgubio stijeg u bitci - dalje pripovjedač apostrofira Tekelija optužujući ga za izdaju i odmetništvo - pripovijedanje se nastavlja izvješćem o slanju turske zastave papi Inocenciju i o velikoj proslavi koja je priređena u Rimu, ponajviše u čast Janu Sobieskom - nakon panegirika Sobieskom, slijedi kratka rekapitulacija zbivanja koja se sada tumače izrazito kršćanskoteološki i kršćansko-etički: pobjeda kršćana pod Bečom tumači se kao čudo i volja Božja, ali i kao kazna oholosti vezirovoj - apostrofom svih kršćana da se vesele završava prvo pjevanje DRUGO PJEVANJE - pripovijedanje započinje evokacijom19 obrane Beča i hrabrih vojskovođa koji su ga branili, osobito se pak hvale Hrvati – Dubrovčani koji su proslavili svoj grad - pripovijedanje se nastavlja izvješćem o papi koji je podržao kršćanske sile i ujedinio ih ih u obrani protiv Zmaja, tj. Turaka - slijedi epizoda o podsjedanju i zauzeću Ostrogona - nakon slavljenja hrv. vojnika koji tjraju Turke iz Ugarske, pričanje se premješta na događaje koji su se istodobno zbivali u južnoj Dalmaciji: tu Mlečani potpomognuti domaćom vojskom tjeraju Turke iz Novog i Kotora - radnja se ponovo premješta na događaje oko Kara Mustafe: sultan kao odgovor na Kara Mustafino pismo o ratnim gubicima odluči da ga pogubi, te šalje omču za gušenje - slijedi opšira epizoda o vezirovoj smrti - nakon opisa vezirove smrti slijedi pripovjedačeva apostrofa Kara Mustafe u kojoj ga pita gdje je sada njegova oholost, njegova slava TREĆE PJEVANJE - započinje pozivom kršćanskim junacima da tjeraju Turke iz Europe: istodobno se pripovijeda i o rasporedu kršćanskih snaga na ratištu - slijedi kratak izvještaj o zauzeću Višegrada

17

emfatično = zaneseno, ushićeno; koji se izgovara svečano i povišenim tonom i svečanim riječima stijeg = zastava 19 evokacija = pobuđivanje neke predodžbe iz prošlosti, dozivanje u pamet 18

65

- na glas o padu Višegrada budimski vezir priprema vojsku da se opre kršćanskoj vojsci, pa slijedi opis bitke negdje na Dunavu, koja završava paničnim bijegom Turaka - nakon niza pobjeda carska vojska je stigla pred Budim iz kojegaTurci panično bježe - slijedi još jedan vrlo detaljan opis bitke, i to u obliku pisma-izvješća koje leopoldu piše duka od Lorene - zatim se iznose epizode o ratovanju na jugu: Mlečani idu prema Santa Mauri i zauzimaju ju - epsko pripovijedanje najvećim dijelom ograničava na materijalne podatke i vjerno faktografsko izvješćivanje - vjernost povijesnim činjenicama i istinitost u detalju – uz jasan ideološki stav: deklarativno izražavanje kršćanskog svjetonazora, kao i rodoljubne tendencije: slavljenje rodnog grada i Hrvatske  glavne su osobine ovog djela - Bogašinović je svoje djelo zamislio kao otvorenu kroniku, koja se može pisati u nastavcima - to znači da nikakve apriorne fabularne osnove za svoje djelo pjesnik nije imao, da mu namjera nije bila da ostvari epsko djelo s jedinstvenom pričom i jasno profiliranim glavnim i sporednim likovima, čvrste kompozicije - u doba kada Bogašinović piše svoj ep antiturska tematika već je najmanje dva stoljeća dominantna tema HK - u 16.st. postala je dominantnom temom raznih proznih i stihovanih žanrova pisanih latinskim jezikom (Ludovik Crijević: «Comentaria de rebus, quae temporibus eius …..gestae sunt») - u 16.st. antiturska tematika postala je dominantnom temom i stihovane epike pisane hrv. jezikom - u 17.st. ratovi s Turcima centralna su tema najznamenitijih epskih djela HK - drugu opsadu Beča opjevalo je nekoliko hrv. pjesnika - najzanimljivija osoba i najveći junak u obrani Beča za hrv. je epike bio poljski kralj Jan Sobieski koji se sa svojim vojnicima hrabro borio pod Bečom te ga hrv. pjesnici smatraju najzasluženijim za obranu austrijske prijestolnice

Ana Katarina Frankopan Zrinski (1625?-1673) Bosiljevo - prva žena u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila prevođenjem i stvaralačkom djelatnošću Putni tovaruš - Ve, 1661 - prepjev njemačkog molitvenika, poznat i kao «Suputnik»

Petar Kanavelić (1637-1719)KORČULA - ljubavno pjesništvo mu je plod mlađih dana Boj od celova - ljubavna pjesma u osmercima - odraz je senzualnih pjesama o poljupcima GB Marina - u kasnijim danima približio se tonu lake arkadijske kanconete, u kojoj su prevladavali pastirski motivi s idiličnim pejzažom: Stojka pokojna (1708) - pisao je religiozno pjesništvo, prigodnice, panegirike - ispjevao je tri prigodnice – pohvalnice Janu Sobieskom, dvije na hrv., jednu na talijanskom jeziku  o opsadi Beča 1683.g. - o tom događaju pjevali su i P. Bogašinović i A. Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom PRVA PRIGODNICA - najduža

66

- naslov joj glasi: Pjesan slavnomu kralju poljačkomu Ivanu Sobieski Turaka predobitniku i Beča obranitelju - na emfatičan se način slavi Jan Sobieski: pozivaju se stari turski vojnici koji su već davno umrli da gledaju kako vezir Kara Mustafa priprema pohod na Beč - zatim se u naraciju uvodi glas sadašnjih vojnika obračajući se onima već davno mrtvima te i govori da je njima lako bilo ratovati s kršćanima jer među prijašnjim kršćanskim junacima nije bilo tako hrabrog junaka kao što je Jan Sobieski - nakon toga slijedi panegirik poljskom kralju DRUGA PRIGODNICA - kraći panegirik - nastao je kasnije, opet veliča hrabrost, junaštvo i mudrost poljskog vladara te proriče da će tursku moć uništiti ruka «od kraljevstva slovinskoga» TREĆA PRIGODNICA - na talijanskom - naslov glasi: S'invita L'Illustrissimo Signor Benedetto Staij pitore eruditissimo in Ragusa a dipingere in un quadro la liberazione di Vienna - ovaj put opsada Beča je opjevana u marinističkoj maniri - Kanavelić je cijeli taj događaj htio opjevati i zasebno, kao samostalnu temu, u epskoj formi, ali od njegova djela Kara Mustafa vezijer Azem sačuvalo se samo nekoliko uvodnih stihova - preveo je u osmercima Guarinijevog «Vjernog pastira» - pisao je drame: Muka Isukrstova - 1678.; posvećena Nikolici i Saru Buniću - pisana u stilu pobožnih drama 17.st. Vučistrah

- tragikomedija prikazivana 1696. i 1699.g. - još se naziva i Krunoslava

Sužanjstvo srećno

- tragikomedija

Kara-Mustafa vezijer Azem - spjev - traži temu u suvremenim bojevima s Turcima - nije ga dovršio Sveti Ivan biskup trogirski - povijesni ep u 20 pjevanja - radnja se događa u 12.st. - nadahnuće mu je bila stara legenda o sv. Ivanu Ursiniju, trogirskom biskupu u doba Kolomana - posvećena je caru Josipu - pisan je u osmercima s rimom abab - djelo je puno stereotipnih likova i situacija tadašnjih epopeja - radnja se događa u 12.st.

Jerolim Kavanjin(1641-1714) SPLIT Povijest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara - velepjesma u 30 pjevanja - povijesni i biblijsko-religiozni ep od 32 724 stiha

67

 najopsežnije djelo hrv. dopreporodne književnosti - govori o grijesima rođenim iz bogatstva, ali ubrzo silazi s glavne teme i prelazi na opisivanje znamenitosti i povijesti Splita i drugih primorskih gradova  još se naziva Bogatstvo i ubožstvo

Andrija Vitaljić (1642-1721)VIS Istumačenje pisnih Davidovih

- Ve, 1703. - ne sadrži samo izbor psalama, već i čitav psaltir s komentarom - pisano u osmercima

Ostan božje ljubavi - Ve, 1712. - njegovo glavno djelo; religiozni spjev u 10 pjevanja - radi se o životu i muci Isusovoj - u prva tri dijela obrađuje religiozno-apstraktne teme o ljubavi Boga prema čovjeku i ljubavi čovjeka prema Bogu - od četvrtog pjevanja Vitaljićeve teme postaju konkretne - od IV. do X. pjevanja priča se Kristov život i muka od dolaska Isusa Ani i Kajapi, preko priče o Isusovu putu na Kalvariju, Majčinoj boli - u VIII. pjevanju opisuje se Isus na križu i plač Majke Božje, a u IX. smrt Kristova - u X. pjevanju pripovijeda se o Kristovu spasenju čovjeka

Fran Krsto Frankopan (1643?-1671) Elegia – 1656 – latinska pjesma u kojoj plače za Bogorodičinom kućicom prenesenoj po legendi s frankopanskog Trsata u Loretto Gartlic za čas kratiti - POSTHUMNO - glavno pjesničko djelo objavljeno 1871.g. - u predgovoru nailazimo na pseudonim Ditelina - lirska zbirka pisana čakavštinom u kojoj ima štokavskih i kajk. utjecaja - sastoji se od 109 pjesama - slavi žensku ljepotu, podsjeća na prolaznost mladosti i ljepote - to je zapravo kanconijer ljubavne trubadurske poezije, samo ne u duhu petrark. začinjavaca, nego u maniri epigonske sečentističke poezije u Italiji, pa su joj glavne teme ljubavni uzdasi, idilične slike iz pastirskog i lovačkog života i gdjekoje razmišljanje o nestalnosti sreće - Ani K. Zrinskoj posvetio je pjesmu Tituluša nima, dok je jedna od najljepših pjesama: Srce žaluje, da vilu ne vidi - neposredan uzor mu je epigonski pjesnik, austrijski nadvojvoda Leopold Wilhelm, koji je pod pseudonimom Crescente izdao zbirku Di porti = Zabave - za skoro pedesetak Frankopanovih pjesama utvrđeno je da su prijevod ili prerade talijanskih izvora; pa i prijevodi pjesama više su parafraze, nego prijevodi - po sečentističkom ukusu F. je lako prelazio na slobodnije, frivolnije teme, s mnogo šaljivih dvosmislenosti i lascivnosti, a sve to u klasicističkom ruhu - takvih, slobodnijih pjesama ima oko 20 68

 prvi je u naše pjesništvo uveo NARODNI DESETERAC - upotrebljava ga u dijelu Gartlica: Dijačke junačke - to je skupina pjesama - većinom su to vesele ljubavne romance - pisao je i prozne tekstove Trumbita sudnjega dana - nedovršeno djelo o opisima apokalipse - humoristično-satiričan prikaz Sudnjeg dana koji je doživio kao san Zganke za vrime skratiti - zbirka zagonetaka - prvi je od naših književnika koji je prevodio Molierea; u zatvoru je preveo ulomak njegove komedije «Georges Dandin» pod nazivom Jarne bogati (1670)

Vlaho Skvadri (Skvadrović) (1643-1691) otok KOLOČEP Mačuh i Čavalica

- romantična priča u stihu nastala negdje prije velikog potresa 1667.g. - oni su dvoje mladih, s njima je povezana legenda; oni nisu pastir i pastirica, već dječak i djevojčica ribarskog naselja koji su svoju ljubav nakon nužnih nesporazuma sretno ostvarili - radnja se odvija na morskoj obali - Mačuh je danas ime brda, a Čavalica ime doline na otoku Koločepu - tim se djelom uključio u maniru koja je nakon Petrarke u renesansi trijumfirala s Tassom i Guarinijem - Vlaho je doživio potres 6.4.1667.g i o tome saznajemo iz njegova pisma u kojem svog ujaka izvješćuje o tome kako je preživio potres

Pavao Ritter Vitezović (1652-1713) SENJ -

prvi hrvatski profesionalni književnik sam se prozvao Vitezović u mladosti pisao je latinske i hrvatske stihove od njega je ostalo nekoliko stotina latinskih i hrvatskih prigodnica i poslanica upućenih znancima i zagovornicima

Pslanica grofu Franji Ivanoviću – rodoljubna prigodnica Odiljenje sigetsko - njegovo glavno pjesničko djelo - Linz, 1684.; Beč, 1685. - zapravo je odjek «Opside sigetske» - "Zrinijada" - sastoji se od niza samostalnih spjevova u obliku monologa, dijaloga, poslanica i epitafa - sva četiri dijela su uglavnom evokacija uspomena na branioce i napadače Sigeta - i stil i motivi Odiljenja su literarni, knjiški, konvencionalni; no ističu se rodoljubna nota i plemenita žrtva za domovinu - u takvom elegičnom ugođaju je i pjesma Gospodična Sofija i oral – kao u narodnoj pjesmi, djevojka saznaje od ptice sudbinu svog zaručnika Gašpara Alapije i drugih sigetskih junaka - kasnije ima i epitaf o Alapiću; valjda se u Vitezovićevo vrijeme nije znalo da je on ostao živ!? 69

- Odiljenje nije jedinstveno djelo po svojoj epskoj niti – nje zapravo i nema – nego po zajedničkom elegičnom tonu Novljančica - prigodna pjesma nastala prigodom pobjede kršćanskog oružja nad turskim kod Novog 1689. - nije sačuvana, ali je spominje u Kronici Senjčica – oveća epska pjesma s uskočkom tematikom u osmeračkoj sestini De comitibus Corbaviae de genere Gussich - prvo djelo koje je izdao - Ljubljana, 1681. - povijesno djelo Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov

Croatia rediviva

- Zg, 1696. - govori o događajima od početaka svijeta do svojega vremena - zamjera onima koji su o Hrvatskoj prošlosti pisali na latinskom i hvali Vramca što je jedini sastavio kroniku na hrvatskom jeziku - za razliku od Vramca, suhoparan je kroničar, postigao je faktografsku objektivnost

- Zg, 1700. - priručnik za pregovore s Turcima

Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje- Zg, 1702. - mudre rečenice u stihovima; zbirka poslovica Plorantis Croatiae saecula duo

De aris et focis Illyriorum

De ortographia

- Zg, 1703. - nacionalna tužaljka; «Dva stoljeća ucviljene Hrvatske» - Hrv. propovijeda svoje patnje u 16. i 17. st. od pada Bosne i Krbavske bitke do Karlovačkog mira - u latinskim heksametrima

- sačuvan nacrt enciklopedijskog djela - trebalo je biti sinteza svega njegova znanstvenog rada - sadrži dio koji se zove Stemmatographia (djelo o ilirskim grbovima; sadrži 56 grbova)

- izgubljena pravopisna rasprava - iz njegovih djela se vidi da je provodio načelo da se svaki glas uvijek označuje istim slovom, pomažući se dijakritičkim znakovima - po tome je prethodnik Lj. Gaja

70

- od njegova velikog hrvatsko- latinskog i latinsko-hrvatskog rječnika sačuvao se samo latinsko-hrvatski dio: Lexicon Latino – Illyricum - po svom svojem radu, bio je on prvi preteča hrvatskog narodnog preporoda DOBA AKADEMIJA - na prijelazu iz 17. u 18. st. oživjeli su još jednom i hrv. primorski gradovi, u prvom redu DU - glavno obilježje vremena je pojava erudita20 u književnim krugovima - 1690.god. u Rimu je osnovana akademija Arcadia, te su po njezinom uzoru osnivane akademije u cijelom svijetu - ona je nastojala obnoviti ukus, iskvaren sečentističkim pretjeranostima - prvi put dolazi do jačeg dodira sa zapadnim književnostima, u prvom redu s francuskom (Moliere) - jača zanimanje za vlastitu prošlost, kulturnu i političku  akademija degli Incaloriti

- osnovana 1694.g. u Zadru - od svih članova najvredniji je bio Ivan Tanzliger Zanotti - preveo je prva dva pjevanja «Eneide»(to je ujedno i prvi pokušaj prijevoda Vergilijeva djela u hrv. književnosti), te napravio rječnik: Vocabolario di tre nobilissimi linguaggi, italiano, illirico e latino - dovršio ga je 1699.g., ali ga nije uspio izdati

 akademija illyrica ilitivam slovinska

- osnovana 1700.g. u Splitu - 1704.g. predsjednik joj postaje Ivan Petar Marchi - preveo je molitvenik francuskog isusovca Boursa: Misli krstjanske za svaki dan od miseca - Ve, 1704 - član te akademije bio je i Jerolim Kavanjin

 Akademija Ispraznih (Academia Otiosorum) - nastala u Dubrovniku - s prekidima je trajala više od tri desetljeća - članovi su bili svi znatniji književnici ovoga vremena; od Sara Bunića i Petra Kanavelića do I. Đurđevića, koji joj je neko vrijeme bio i predsjednik - glavna zadaća joj je bila izdavanje latinsko-talijansko-hrv. rječnika i slovnice - jedan od članova bio je ĐURO MATIJAŠEVIĆ - svoju je pažnju posvećivao pitanjima književnog jezika i pravopisa - prvi je koji je počeo zapisivati naše narodne pjesme - član dubrovačke akademije bio je i:

Ivan Daržić

(1655-1739)

- splitski kanonik i književnik Ljepost duše - 1713. - spjev posvećen dubrovačkoj gospodi 20

oni koji su imali opsežno znanje s više područja; učeni; načitani ljudi

71

- prepisao je 1696.g. godine djelo Skala po koj se ide u raj nebeski J. Šemića - u cjelokupnom njegovom književnom radu uočava se jasna čežnja za nasljedovanjem dubrovačke jezične i književne baštine OPUS 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Proslavljenje S. Dujma, parvoga arhibiskupa solinskoga Ljepost duše Ostan od skrušenja – prijevod proznog religiozno-duhovnog djela Samogovorenja od nesrićnosti sadanjega života – religiozno-duhovna problematika himna sv. Vlahu, pisana na latinskom i hrv. Od višnjega blaženstva svetih pod imenom kraljevstva Božjega Svoim pjesnima pjesnik Hymnodiam Ecclesiasticam… - prijevod velikog broja liturgijskih himana, što ga je Daržić poslao dubrovačkom pjesniku Ivu Nataliću Aletinu 9. Pjesni varhu otajstvih odkupljenja našega – religiozni ciklus od 15 pjesama s temama iz Kristova života 10. Carmen de doctrina Christi pendentis in cruce – prijevod Marulićeve pjesme 11. Poljubčac – pjesma, svjetovna, posvećena Ricciardiju 12. Pisnik uzpaljen, Pisnik neutaživ – dvije ljubavne pjesme

LJEPOST DUŠE - osmeračke sestine, u deset «pjesni» opjevava osobine duše - kao književna vrsta najsličnija je religioznim poemama iz doba baroka - iz predgovora je vidljivo da je posvećena dubrovačkoj vlasteli - prozni uvod pisan je osmeračkim katrenima - u njemu pjesnik posve jasno pokazuje da želi nasljedovati dubrovačke pjesničke uzore - svaka pjesma ima i podnaslov, koji pokazuje da je Dražić svoju poemu strukturirao kao svojevrsnu raspravu - naslov svakog pjevanja je definicija, atribucija ili karakterizacija duše («Duša je lijepa zašto je jedna», «Duša je lijepa zašto je naša», «Lijepa je duša zašto je neumrla», …) - po obliku izlaganja građe djelo je teološka rasprava, ono kompozicijskom strukturom, načinom izlaganja teme, argumentacijom nosi obilježja osamnaestostoljetnoga akademskog klasicizma - obilježje religiozne poeme ima prvenstveno po metričkim rješenjima, a zatim po ekstatičnom21 tonu lirskog subjekta, te po baroknom stilu - izlaganje o ljudskoj duši potpomognuto je brojnim motivima pastirsko-idilske poezije - obiluje brojnim figurama dikcije, najčešće poliptotonima i paregmenonima, javlja se i jaka metafora i concetto - jezik djela je dubrovačka štokavština PROSLAVLJENJE S. DUJMA - napisano je u slavu sv. Dujma, mučenika i zaštitnika grada Splita, kao i u slavu grada Splita - žanrovski se djelo može odrediti kao hagiografski epilij - ima tri kraća pjevanja, ispjevan je u osmeračkim katrenima s rimom abab (oko 650 stihova) - u epiliju se pripovijeda legenda o s. Dujmu, solinskom biskupu i mučeniku iz početka IV. stoljeća - u djelu je Daržić spojio elemente legende koja pripovijeda o Dujmovu životu s elementima legende koja govori o prijenosu njegovih posmrtnik ostataka iz Solina u Split, proširujući 21

ekstatični = koji je pomaman, zanesen, opijen

72

fabulu na pojedinim mjestima raznim motivima i fabularnim linijama, osobito onima rodoljubnim - pripovjedač u epiliju nije distancirani pripovjedač kakva nalazimo u klasičnim epskim djelima, nego je to pripovjedač koji vrlo često istupa u prvi plan te u ja-formi pripovijeda o svojem pjevanju, ili o svojoj muzi ili se pak obraća svetom Duji s molbom da od Boga izmoli milost i za njega - ovo je djelo primjer svjesnog nasljedovanja dubrovačke barokne književnosti izvan granica Dubrovačke Republike

Antun Gleđević (1656,1657 ili 1659-1728) Du - poznat kao pisac satira protiv svojih osobnih neprijatelja i protiv žene i ludosti ženske mode - ljubavno pjesništvo – od njegovih idila i od pjesni i zgoda ljuvenih do nas su došle samo Ljuvezni noćne - satirično pjesništvo:

Avdijenca gospodina Tovarkanti (1702.) Prskanja (1703.) Prodece kavalijera Mandrislava

- preveo je dvije melodrame: Ermionu i Olimpiju osvećenu - napisao je melodramu Zorislava - na početku 18.st. pojavljuje se na dubrovačkoj pozornici MOLIÈRE - autori za koje se pretpostavljalo da su sudjelovali u prevođenju Moliereovih komedija nazvali su Dubrovački Molijeristi - po imenu nam je poznat samo Franatica Sorkočević, a za ostale nismo sigurni - spominju se i: P. Kanavelić (u. 1719.) Ivan Bunić ml. (u. 1712.) Petar Bošković (u. 1722.) Josip Betondić (u. 1764.) Marin Tudišić (1707 - 1788)- uz njega se veže autorstvo najviše prijevoda - prevedeno je 20-ak komedija, među njima sva velika Moliereova djela - većinom su to slobodni, a često i skraćeni ili prošireni prijevodi - sve su komedije, osim jedne (Psike «Psyche»), prevedene u prozi iako su izvornici u stihovima - prikazivale su se kroz čitavu prvu polovicu 18.st. - lica imaju naša imena, ljubavnik se obično zove Džono, ljubavnica Anica, a smiješno lice Ilija  u to doba u Dubrovniku u redovima Ispraznih cvate pisanje latinskih stihova: Baro Bettera (1645-1712) - u zbirci njegovih sačuvanih pjesama ima najviše prijevoda tal. pjesnika 17.st. Oronta iz Čipra – kratak spjev o junačkoj djevojci; prijevod Pretijevog djela - najbolji je bio u religioznom pjesništvu: Razmišljanja sv. Augustina Ignjat Gradić (1655-1728) - jedini isusovac među Ispraznima - preveo s tal. Život prisvete Bogorodice 73

- panegirik Plam sjeverski (1701.) – slavi Petra Velikog Stjepo Rustić (1687-1770) - isto slavi P. Velikog u spjevu Petar Aleksiović Džono Rastić (1672-1735) - historijsko djelo: Croniche di Ragusa - ponovno vraćanje idealima humanizma – zanimanje za stare pisce, u prvom redu latinske, oživljavanje latinske poezije - taj ponovni procvat latinskog pjevanja poslije humanizma započinje oko 1700.g. - i u redovima Ispraznih u DU se javljaju latinski pisci:

Vice Petrović Džankarlo de Angeli Vlado Lukše Gučetić Ignjat Đurđević

Ignjat Đurđević (1675-1737) DU - u mladosti je pisao ljubavnu liriku - u njoj prevladavaju odrazi sečentističkog duha i stila; on je pjesnik senzualne erotike; polazi stopama tradicionalnog petrarkizma, ali mu je duh sasvim drugačiji od Petrarke - bio je na glasu da je pokvario sve udane i neudane Šipanke, no u to isto vrijeme on prevodi Davidove psalme i piše kraći dio «Uzdaha» - neuzvraćena ljubav prema Mari Boždarevoj ga je nagnala da napusti svjetovni život Pjesni ljuvene - zbirka ljubavnih pjesama - neke od pjesama: Gospođi nadaleko, Cvijet na dar poslan od gospoje, Zgoda ljuvena, Ljuveno uživanje, Svijem diklami u proljeće Pjesni pirne iliti začinke - prigodne pjesme - imitirao je talijanske kanconete: Svijem diklami u proljeće Za gutke

- popijevke - tradicionalni motivi odjeveni su u ruho narodnog pjesništva

 drugi naš pjesnik koji je u naše umjetničko pjesništvo unosio deseterac Lijepa ti je gorica zelena Ekloge aliti razgovori pastijerski - 9 ekloga; glavni predmet je ljubav - one su: Posjed vilinji - nedovršena Radmio i Raklica Čista Zagorka Satiri Bijelka Raklica Ljubica Pir Rumenke i Miljena Lovorka - najznačajnija

74

- pisao je i šaljive pjesme - najčešće se radilo o podrugivanju starijim ženama željnim ljubavi: Grda vila Smiješan razgovor - osobito ga je privlačio tradicionalan lik smiješnog udvarača Suze Marunkove - komična poema, osmerci - u njoj je stvorio lik smiješnog zaljubljenog seljaka - jedino svjedočanstvo o njegovom zanimanju za dramu je početak drame Judite (5 prizora) - napisao je manji spjev: Popijevka vrhu smrti Marka Kraljevića Razlike zgode nesrećne ljubavi - romantična priča u stihovima - devet pripovijedaka u raznovrsnim stihovima - radi se o povijesnim ljubavnim pričama s tragičnim završetkom - u nekima je obradio situacije iz «Dekamerona», dok je nesretna ljubav Ljubmira i Raklice slobodno prepričana povijest Pirama iTizbe - duhovna lirika: Pjesni bogoljubne i djeloispravne Uzdasi Mandalijene pokornice - barokna poema - njegovo glavno djelo religioznog nadahnuća - Ve, 1728. - prvotno su se sastojali od 2 pjevanja, a kasnije ih je Đurđević proširio na osam - u osmercima, sestine - u ovom se spjevu više nego u ijednom našem drugom djelu odrazio talijanski dekadentni sečentizam - radi se o lirskom monologu svetice - preveo je pjesmu iz 28. pjevanja Ariostova «Bijesnog Orlanda» Pripovijes izvađena iz Ariosta - preveo je početak «Eneide»  to je 2. pokušaj prijevoda Vergilijeva djela u hrv. književnosti; u osmeračkim strofama od 4 stiha - preveo 1. knjigu «Metamorfoza» i «Knjige Leondrove» iz «Heroida» - ali to je samo dotjerani prijevod Šimuna Zlatarića - s najviše ljubavi radio je na prijevodima psalama: Saltijer slovinski

- Ve, 1729. - prepjev čitava psaltira s uvodom i komentarom

- u zrelijim godinama priklanjao se sve više erudiciji i proučavanju povijesti, pišući takva djela na latinskom - na hrvatskom je napisao samo kratak Život kralja Davida i opširni Život sv. Benedikta (Du, 1784.)  oboje su hagiografski spisi

75

- prvo učeno djelo s kojim se pojavio u javnosti je rasprava o brodolomu sv. Pavla izdana 1730.g. u Mlecima – na latinskom Antiquitates Illyricae - glavno povijesno djelo - na njemu je radio sve do smrti, ali ga nije uspio dovršiti - radi se o povijesti Ilirije - zanimao se i za pitanja jezika i pravopisa - skupljao je podatke o životu i radu naših starijih pisaca: Vitae illustrium Rhacusinorum - oko 1716. - sadrži preko 100 životopisa DU književnika  prva povijest književnosti nastala u DU

Dživo Šiško Gundulić (1678-1721) - unuk Ivana Gundulića - pod imenom Suze i tužbe Radmilove (1702) još je jednom prepjevao idilu «Sospiri d'Ergasto» GB Marina - pod imenom Radmio Tassova «Amintu» - napisao je melodramu Oton (prikazivana 1707.) - njegova bi mogla biti i tragedija Filomena  to je druga tragedija iza «Didone» Jakete Palmotića Dionorića

Antun Kanižlić

(1699-1777)POŽEGA

- jedan od zakašnjelih pjesnika baroka - u duhovnim pjesmama osjeća se utjecaj Dubrovčana - prvo je pisao nabožne knjige: Obilato duhovno mliko - kršćanski nauk za djecu iz 1754.g. Bogoljupstvo na poštenje sv. Franceška Saverije - Ve, 1759.g. Utočište blaženoj divici Mariji - Ve, 1759.g. Primogući i srce nadvladajući uzroci za ljubiti Gospodina Isukrsta- Zg, 1760.g. Mala bogoslovnica - kršćanski nauk s pjesmama i molitvama - Trnava, 1764.g. Bogoljubnost molitvena - Trnava, 1766.g. Sveta Rožalija - POSTHUMNO - religiozni ep - njegovo glavno djelo - 4 dijela, pisana 12-ercima - tiskana je posthumno 1780.g. u Beču - pisana je u prvom licu, u obliku knjige što je svetica piše iz pustinje svojim roditeljima (propovijeda svoj grešni svjetovni život, nagli preokret u duši, pokajnički život u pustinji) - pisana je ne samo epistularnim stilom , koji je bio u modi osobito u 18.st. nego i u obliku poslanice, pisma - to je najutjecajnije djelo katoličke obnove u sjevernoj Hrvatskoj - drugi dio spjeva je u najvećem dijelu ispunjen alegorijskim viđenjima - pisana je u prvom licu, u obliku knjige što je svetiva piše iz pustinje svojim roditeljima

76

- priča o Rožaliji i Rožalijinu životu, ispričana u prvom i četvrtom dijelu spjeva, u stvari je narativni okvir za alegoriju putovanja i alegoriju čišćenja duše u drugom i trećem dijelu spjeva - «Sveta Rožalija» je religiozni spjev, u kojem se kao sekundarna generička obilježja pojavljuju elementi barokne poeme, elementi svetačkih legendi i alegorijsko-religiozni žanrovi s elementima putovanja, vizija i fantastičnog kojem podrijetlo treba tražiti u europskom srednjovjekovlju Kamen pravi smutnje velike - Osijek, 1780.g. - opsežno teološko i crkvenopovijesno djelo - na štokavštini, pisano prozom - rasprava posvećena crkvenom raskolu MELODRAMA - stvorili je članovi firentinske Camerate - najstariji oblik moderne opere - jedna od najblistavijih scenskih tvorevina baroka - u tom spoju pjesništva i glazbe, u prvo doba je prevladalo pjesništvo,a kasnije je bilo obrnuto - za temu se uvijek bira takav događaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za subdinu protagonista - u početku se kao teme pojavljuju antički sadržaji, bilo mitski, bilo izravno iz tragedija starih autora - kasnije se prešlo na teme iz nacionalne povijesti, ali je i dalje sve ostalo isto; uvijek se opisuju presudni trenuci u životu zajednica ili naroda, a glavni junaci, rješavajući često svoje intimne probleme, odlučuju o daljoj povijesnoj sudbini zajednice kojoj su na čelu LIBRETA - u nas u 17.st. nije bilo opernih teatara, nije bilo ni izvedaba opera u pravom smislu, ali je zato već početkom 17.st. započela snažana recepcija libreta - već je 1617.g. Dubrovčanin Paško Primović preveo glasoviti operni libreto «Euridice» - operna su libreta u Hrv. asimilirana vrlo brzo sve do kraja 18.st., a centar toj recepciji je tragikomedija Petra Kanavelića «Vučistrah» iz 1682.g. CONCETTO - centralni pojam barokne poetike - odnosi se na raznorodne elemente pjesničkog teksta, te se pod tim pojmom razumijeva osobito jaka metafora, hiperbola, antiteza - usko je povezan s poantom - u neposrednoj je vezi s temeljnom funkcijom baroknog teksta – on proizvodi čuđenje, meravigliu - osnovni je postupak u stvaranju misaonog concetta spajanje, analogija disparatnog, concordia discors, ili dovođenje u začuđujuću vezu poznatog i sličnog, discordia concors POIMANJE LJUBAVI - u baroku se sačuvalo petrarkističko poimanje ljubavi - u naših je pjesnika ono petrarkizmom posredovano i preuzeto od njega - i tu je ljubav osjećaj koji nastaje odjednom, izazvan je izravno ljepotom i prouzročuje patnju - o tome najbolje svjedoči barokni pojam duhovne ljubavi koji je uveden kao metafora, a zatim u mnogim djelima detaljno razrađen

77

- to se najbolje vidi u religioznim poemama, gdje se grešnici kaju i gdje se osobito opisuje trenutak njihova preobraćenja IZRUGIVANJE - autori ne parodiraju elemente petrarkističke i pastoralne literature zato što ih smatraju lošima ili književno istrošenima i neplodnima, nego zato što takvu, parodijsku uporabu književnoga instrumentarija smatraju naličjem vlastite literarne djelatnosti, i istodobno, poslom vrijednim stvaralačkoga napora i književno plodnim - zato je i bilo moguće da se ta djela razviju u nešto autentično i samostojno, u nešto toliko samo po sebi prepoznatljivo - dvojnost opusa hrvatskih baroknih pisaca najbolje govori o tome kako su oni bili s jedne strane literati a s druge pjesnici s vlastitim književnim svjetovima - a boljega dokaza o zrelosti jedne književne kulture gotovo i ne treba PAVAO PAVLIČIĆ KOMIČNA POEMA - tema je ljubav nekog komičnog lika prema osobi koja je i sama komična, ili pripada konvencionalnom, junaku nedohvatljivom svijetu - humorni efekti zasnivaju se na suprotstavljanju konvencionaliziranog svijeta nekonvencionaliziranom - najčešće je suprotstavljanje seoskog i gradskog, duhovnog i materijalnog, doslovnog i simboličnog - prevladava monolog, i to monolog lica koje nitko ne sluša - uvodni dio u kojem se lik predstavlja ili ga predstavlja autor, vrlo je kratak, središnji dio teče linearno i sastoji se od ljubavnih izjava, dok na kraju u dijelu također kratkome, dolazi preokret, jer se junak trijezni i poduzima korake koji tome odgovaraju - S. Đurđević, I. Đurđević, I.B. Vučić, A. Ivanošić BAROKNI EP - teme su važni povijesni događaji - J. Palmotić Dionorić: Dubrovnik ponovljeni, Gundulić: Osman, Kanavelić: Sv. Ivan biskup trogirski, Petar Zrinski: Opsada sigetska - veliki broj epizoda, česte i opširne digresije, pa se zbog toga glavna linija pripovijedanja povremeno posve napušta - treba prikazivati borbu za kršćanstvo, mora uzdizati naciju, njezinu silu i povijesnu ulogu, treba pokazati na djelu najistaknutije predstavnike te nacije dajući uvid u njihov emocionalni život, osobito ljubavni, a onda i u njihovu ratničku mudrost i spretnost u dvobojima - po svojoj strukturi ep je labav: ideja djela kao cjeline nije sugerirana njegovom strukturnom zaokruženošću, nego sadržajnom cjelovitošću opisanoga događaja, činjenicom da je on ispripovijedan do svojega logičnog kraja - primjer dvaju izgubljenih pjevanja Osmana dobro to ilustrira: njihova se odsutnost osjeća samo zato što je u njima sadržan jedan dio radnje, točnije, dio ranje sadržan je samo u jednome od njih dok je bez drugoga djelo sasvim shvatljivo EPILIJI – mali epovi, obrađuju pojedini aspekt nekog povijesnog događaja (Nikolica Bunić, P. Kanavelić) - narativna djela u stihu postaju mnogobrojnija, žanrovski raznolikija, obimnjija - potkraj 17.st u književnom životu počinju aktivno sudjelovati i one hrv. regije koje su do tada poznavale samo pučko-pobožnu književnost :  slavonska književnost u SI Hrv.  kajkavska književnost u SZ Hrv. sa sjedištem u Zg

78

 književnost ozaljskog kruga koja se razvila oko Petra Zrinskog, u Ozlju i Čakovcu - dominantan narativni žanr je povijesni ep - povijesni ep 17.st. karakterizira još jedna inovacija u odnosu na renesansnu epiku: dok u hrv. renes. epovima ima vrlo malo podataka o privatnim sudbinama ep. junaka i junakinja, u epovima 17.st. saznajemo mnogo više o privatnim svjetovima junaka - razloge tome treba tražiti u velikoj popularnosti Tassova Oslobođenog Jeruzalema - prepletanje povijesnog i privatnog, života društva i života pojedinca, kao i nova shvaćanja povijesti i pojedinca odredit će u povijesnim epovima 17.st. posebne generičke karakteristike: povijesni se ep gotovo posve odvaja od biblijsko-religioznog epa, alegorizacija kao temeljni postupak oblikovanja fabule nestaje, a u ep se uvode razni sekundarni žanrovi - osim povijesnog epa u 17.st. u HK je produktivan još jedan epski žanr  romantična priča u stihu - njezina je jedina tema tragična i nesretna ljubav dvoje mladih, ili pak zapreke koje zaljubljenicima stoje na putu do sreće - imala je istu funkciju kakvu je djelomice imao i povijesni ep: ispunjavala je prazninu koja je u HK postojala zbog nepostojanja pripovijetke - još jedan novi epski žanr

 prigodna epska pjesma s temom iz povijesno-političke suvremenosti

- osim tih žanrova i dalje je vrlo vitalna biblijsko-religiozna epika, pa se produktivnost žanra ogleda i u prijevodima dvaju najznačajnijih biblijskih epova: o Sannazaro «De partu Virginis» (Paskoje Primović) o G. Vido «Christias» (Junije Palmotić "Kristijada") HRVATSKA EPIKA U DOBA BAROKA - u razdoblju od kraja 16. pa do kraja 17.st. nastaju na području hrv. zemalja stilski i generički raznorodni narativni tekstovi u stihu, zaokupljeni raznovrsnim temama i sadržajima, opremljeni različitim stilovima, s različitim stavovima prema povijesnoj stvarnosti - epski modeli tih narativnih djela bit će produktivni velikim djelom i u epici 18.st. konkurirajući dominantnom epskom modelu osamnaestostoljetne hrv. epike – onom kačićevskom

Pitanje o baroknosti epskog djela - shvatimo li barok kao hipertrofiju stila nameće se u analizi baroknih epskih djela sljedeći problem: na koji se način barokni stil može analizirati u epskim djelima u kojima se mora ispripovijedati neki događaj, koji je u sukladnošću sa stvarnošću, koji pretendira da bude mimetičan, da bude istinit - budući da epsko djelo po svojim generičkim odrednicama oblikuje sadržaj koji ima status čina što se odigrao u stvarnosti, a o njemu se u epu pripovijeda, budući da je temeljno načelo epskog djela diegesis, a ne mimesis, to epsko djelo mora strukturirati takvu sliku svijeta koja je usporediva, mjerljiva sa slikom postojećeg, zbiljskog svijeta, mora biti relacionirano prema stvarnosti

79

- upravo stoga, zbog te aporije koja postoji između baroknog stila i sadržaja, između ornatusa i mimetičnosti, čini se da je baroknost mnogo teže dokazati većoj epskoj cjelini negoli manjoj lirskoj pjesmi - sličan se problem nameće i ako barok shvatimo kao pogled na svijet, ako mu damo status književnog razdoblja - kategorije kao što su dinamičnost, pesimističan doživljaj svijeta, podvojenost između tjelesnog i duhovnog, nevjerica u moć čovjeka, prevlast iracionalnoga nad racionalnim i mnoge druge odrednice koje se u takvim koncepcijama pridaju baroku također neće moći poslužiti kao odrednice koje bi relevantno poslužile u određivanju baroknosti nekog epskog djela jer ono sa svojim generičkim osobinama teži uvijek cjelovitoj, harmoničnoj slici svijeta, u njemu se uvijek prezentira afirmativna, pozitivna, nerijetko optimistična slika povijesti i društva - u svakom epu pripovjedač zauzima afirmativan stav prema određenim događajima, prema izvjesnim likovima, uvijek se u epu uspostavlja neki kriterij vrednovanja, izvjestan vrijednosni sud prema sadržajima iznesenima u epu - baroknost nekog djela često se ustanovljavala i na razini kompozicije pa se tvrdilo da je kompozicija baroknih djela labava, asimetrična, nekonzistentna, podložna mjenama očišta, da barokno djelo teži svojom kompozicijom elipsi, a ne kružnici - barok se u europskoj kulturi često određuje i kao prijelomno razdoblje između starog vijeka i novovjekovlja, kao svojevrsni početak novog, modernog doživljaja i shvaćanja svijeta - kriterij izgradnje nove, moderne slike svijeta, pa zatim kriterij novog baroknog stila, a u određenoj mjeri i kriterij kompozicije bit će temeljni kriterij za određivanje pripadnosti nekog narativnog djela u stihu baroknom stilu ili baroknom razdoblju - tematska analiza, analiza fabula i sadržaja hrv. epike 17. i 18. st. pokazuje da se tekstovi koji nastaju u ta dva stoljeća mogu podijeliti u nekoliko tematskih grupa: 1.) najveći broj narativnih tekstova u stihu zaokupljen je povijesnim temama koje obrađuju neki važan i za užu zajednicu relevantan povijesni događaj Osman Dubrovnik ponovljen Sveti Ivan biskup trogirski Kara-Mustafa vezijer Azem (Kanavelić) Beča grada okruženje od Kara-Mustafe (Petar Bogašinović) Katarine II. i Jose II. Put u Krim Povijest vanđelska - sva navedena djela povezuje u jednu cjelinu ne samo povijesna tematika nego i kolika-tolika cjelovitost u prikazivanju povijesnog svijeta, tendencija da se povijesni svijet prikaže u svojoj kompleksnosti, s jasnim idejnim stavovima o smislu i svrhovitosti povijesti - pritom u svima njima prevladava, kršćanski pogled na svijet, kršćansko shvaćanje povijesnog zbivanja i događanja, svijest o odnosu dobra i zla upravo s pozicija kršćanskog pripovjedača - u svim tim epovima jasno se manifestira i tendencija sekularizacije povijesne stvarnosti od kršćanske eshatologije - povijesni događaji se prikazuju kao relativno samostalni i od božanskih principa odvojenih zbivanja - povijesno događanje kao čovjeku nedostupno i božanskim zakonima podređeno, s jedne strane, i povijest kao autonomna, isključivo ljudska djelatnost, s druge strane

80

- osim tog dvojstva na razini prikazanog epskog svijeta, hrvatsku epiku u doba baroka vrlo izrazito obilježava i prepletanje povijesne i individualne tematike, prepletanje društvenih događaja s osobnim, privarnim sudbinama pojedinih junaka i junakinja - inovacija u epovima 17.st. je ta što saznajemo mnoge podatke o privatnim svjetovima junaka, o njihovim emocionalnim stanjima i karakternim osobinama RAZLIKE RENESANSNIH I BAROKNIH EPOVA - povijesni ep 17.st. sve se više odvaja od modela klasičnog vergilijanskog epa - u njemu možemo razabrati sve više osobina raznorodnih sekundarnih žanrova kao što su dnevnik, biografija («Dubrovnik ponovljen»), putopis («Osman»), romaneskna građa u nastavcima («Sveti Ivan biskup trogirski»), raznovrsni religiozni žanrovi (propovijed, molitva) - oslanjanje na kroniku, kronički tip izvješćivanja i strukturiranja kompozicije sve više nestaje iz narativnih povijesnih epova - povijesni svijet prikazan je kao politički svijet, u kojem djeluje čovjek kao političko biće, sa svim posljedicama koje takva svijet nosi - oslanjajući se na šesnaestostoljetne, prvenstveno Machiavellijeve ideje, epika 17.st. uvodi u svoje svjetove ideje o državi, njezinoj moći i politici, i to nezavisno od kršćanske etike i teologije - ta svijet o čovjeku kao političkom biću odredit će glavne osobine likova i pripovjedača reprezentativnih epova 17.st. 2.) manja epska djela, djela koja ne oblikuju kompleksne povijesne svjetove, nego su po obliku prigodnice koje opijevavaju neku aktualnu povijesnu temu, neki manji rat, manji događaj važan za užu zajednicu (potres, kuga) ili se obraćaju nekom slavnom ratniku i vojskovođi Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji (Nikolica Bunić) Feniče (Nikolica Bunić) pjesme prigodnice Bara Bettere o potresu Kanavelićeve pjesme prigodnice (npr. ona Janu Sobieskom) Trešnja u Dubrovniku (Kanavelić) Trstenko pastijer (Kanavelić) Dubrovnik slobođen od harača na blagdan sveti Vlasi (Kanavelić) Trublja slovinska (Vladislav Menčetić) 3.) razni religiozni epovi, bilo s biblijskom, bilo svetačkom, hagiografskom tematikom Zvončac (Matija Magdalenić) Kita cvitja razlikova (Ivan Ivanišević) Ostan božje ljubavi (Andrija Vitaljić) - većim su dijelom tradicionalna i po tematici, i po formalnim epskim osobinama (veličina, biblijski ep kao uzor, smještenost epa u mitsku stvarnost, kršćanski angažiran pripovjedač. oslanjanje na srednjovjekovnu tematiku više nego na renesansnu, nepostojanje karakterno oblikovanih junaka) - često se ta djela oslanjaju na medijevalna djela zborničkog tipa, slijede kronološki tip izlaganja i povezivanja događaja, motivacije su strogo podređene religiozno-kršćanskom svjetonazoru, no ima među tim djelima i takvih koja su tradicionalna isključivo po temi, a po svim drugim osobinama odaju jasne znakove modernijih, novijih, renesansnih ili baroknih uzora (Palmotićeva «Kristijada», «Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga» Paskoja Primovića)

81

4.) epska djela koja pripovijedaju o privatnom, intimnom svijetu malobrojnih junaka i junakinja, mahom ljubavne tematike, generički derivirana iz Ovidijevih metamorfoznih epilija ili romantično-viteških srednjovjekovnih priča Mačuh i Čavalica (Skvadri) Razlike zgode nesrećne ljubavi (I. Đurđević) Pripovijes izvađena iz Ariosta (I. Đurđević; Pjesan XXVII; pripovijeda o ženama kao nevjernim bićima) - djela ove skupine su kraća - u njima se pripovijeda isključivo o ljubavima pojedinih junaka i junakinja, s moralnom poukom na kraju, a atmosfera koja u njima vlada podsjeća na razne oblike pastoralnih vrsta u kojima je ljubav jedina i isključiva tema - napetost fabule, neobičnost i čudesnost ispripovijedane građe, bizarnost i dinamična izmjena motiva-prepreka sretnom završetku – sve su to osobine koje ova djela povezuju s novelistikom u prozi koja je u to doba cvjetala u zapadnoeuropskim književnostima - za razliku od šesnaestostoljetne epske produkcije, koja je zahtjeve za istinitošću i vjerodostojnošću poštovala, a u slučaju pojave fantastičnih i nemimetičkih sadržaja bila nedvojbeno alegorijski koncipirana u sedamnaestostoljetnim narativnim djelima pripovijeda se, osobito u povijesnim epovima, vrlo često o događajima koji su tako čudni, neobični i bizarni da nikako ne mogu biti prihvaćeni kao istiniti i vjerodostojni, a u temelju im ni u kojem slučaju ne leži alegorijski smisao (npr. epizode s Krunoslavom i Sokolicom u «Osmanu», romantičko-viteške epizode u «Opsidi sigetskoj») javile su se u 17.-ostoljetnoj epici u tolikoj množini i s takvom samosviješću na pravo da postoje u epskom djelu da možemo govoriti o posve novoj strukturi epskog djela i o posve novoj poetici epa u HK 17.st. - javljaju se mnogobrojne fikcionalne epizode s neobičnim i nevjerojatnim pričama u epovima 17.st. - one postaju jedna od dominanti epskog modela u HK (npr. žene se bore i ratuju kao muškarci, likovi se preoblače i po nekoliko puta mijenjaju identitet, junaci nestaju u nepoznatim pravcima zbog nepoznatih poriva, ...) - svrha je tim epizodama da u čitaoca proizvedu – svojom neobičnošću i napetošću u fabuli – jednu od glavnih funkcija baroknog djela, da proizvedu ČUĐENJE, MERAVIGLIA - u religioznim epovima fikcionalnih fabula nema - analizirajući fabule i svjetove koje grade hrv. narativni tekstovi u 17.st. , možemo zaključiti da su epovi s povijesnom tematikom moderniji, dok oni s religioznom tematikom ostaju svojim sadržajima vezani uz srednjovjekovlje i uz renesansnu alegoriju22 - tema pakla je jedna od dosta čestih fikcionalnih tema (opisi pakla i paklenih sila, njihov utjecaj na vanjski, zemaljski svijet, prepletanje paklenih motiva sa zemaljskom poviješću zemaljskom zbiljom) - te teme pakla i paklenih sila pojavljuju se u svim povijesnim epovima, a nalaze se i u biblijskoj epici (Kristijada) - čini se da bismo pojavu i opise pakla i paklenih sila u hrv.epici 17. i 18.st. mogli razumijeti kao generički signal epskog s jedne, a kao mogučnost za eksponiranje baroknog stila i težnju za neobičnošću s druge strane KOMPOZICIJA 22

Alegorija kao književni postupak i smisao književnog djela neobično je česta i u hrv. medijevalnoj, i u humanističkoj i u renesansnoj epici, ali se one međusobno razlikuju: dok je srednjovjekovna alegorija vezana uz žanr vizija i prozirna, u humanističkoj se književnosti alegorija pojavljuje kao skriveni, tajni, drugi smisao djela, te se mora objašnjavati. U renesansi pak alegorijski smisao često ostaje neproziran, a sami pisci rijetko ga tumače

82

- iz srednjovjekovlja je tradirana pravocrtna kompozicijska forma , bez čvrste i konzistentne fabule, bez epizoda fabularnih linija, s nemotiviranim prelascima s teme na temu (Kita cvitja razlikova, Ostan božje ljubavi) - pravocrtnu kompoziciju, s konzistentnom i cjelovitom pričom imaju religiozni epovi, prvenstveno oni biblijskoga i hagiografskoga sadržaja (Život Magdalene od knezov Zirova Mrnavić, Glavosječenje Ivana Krstitelja – Nikolica Bunić23) - izrazito inovatorske, moderne kompozicijske postupke pokazuju povijesni epovi (Osman, Dubrovnik ponovljen, Sveti Ivan biskup trogirski), a od biblijskih epova «Kristijada» - tu se radi o cjelovito i konzistentno strukturiranim svjetovima koji izvješćuju o jednom ili više događaja, s jasnom pripovijednom i opisnom perspektivom, s fabulom koja čvrsto uobličuje predmetnotematski materijal djela - svjetovi navedenih djela su tematski jasno određeni: to su ili povijesni svijetovi ili biblijski svijet (Kristijada), dakle,svjetovi jedinstvenog karaktera, s uočljivom jasnoćom i preglednešću tematskoga vremena i prostora - ali uz čuvanje preglednosti i jasnoće tematskog vremena i prostora, fabule se račvaju u niz fabularnih linija, događaji se pričaju ili događaju u raznim vremenskim tijekovima epa, te se često uvode bilo interne, bilo eksterne analepse - karakteristično je i oslanjanje epske strukture na fabulu: sve priče ispričane u tim epovima važne su i značajne, zanimljive same po sebi, brižljivo oblikovane stilski i metrički, s očitom težnjom ne samo moralno-didaktičkog djelovanja nego s estetskom funkcijom kao primarnom - novi načini komponiranja narativnih djela 17.st., napuštanje renesansnih zakona strukturiranja kompozicije – prvenstveno zakona o pravocrtnom, kronološkom iznošenju događaja – mogu se tumačiti novim poimanjem vremena - inovatorski postupci u kompoziciji omogučili su i uvjetovali niz drugih inovatorskih postupaka : omogučili su npr. pojavu fabula koje se zbivaju na raznim prostorima u isto vrijeme, a time pak svojevrsnu širinu u oblikovanju slike svijeta - premještanje radnje iz jednog vremena u drugo, pa i s jednog prostora u drugi, često nije mogao na svojim leđima ponijeti jedan epski pripovjedač, nego su takve nove teme i motivi često zahtijevali i posebnog , novog pripovjedača, koji često postaje jedan od protagonista glavne i središnje radnje - za razliku od distanciranog pripovjedača 16-ostoljetnih epova, pripovjedač u 17-ostoljetnim epovima vrlo često angažirano komentira radnju, osobito u epovima s povijesnomtematikom, a ta činjenica opravdava i naglašeno unošenje lirskih motiva u narativne tekstove STIL HRVATSKE BAROKNE EPIKE - stil narativnih djela u stihu u ranom novovjekovlju hrv. knjiž., dosta se jasno razlikuje ranovjekovnih lirskih vrsta - u lirskim žanrovima – osobito u ljubavnoj poeziji – već u razdoblju renesanse, a osobito u doba baroka uporaba ornatusa mnogo je bogatija, češća, raznolikija nego u narativnim vrstama (paradoksalne poante, oksimoronski izrazi, sofisticirane poante, končetozni postupci – jednom riječju STILE ACUTO) - normiranost epskog djela na planu sadržaja, zahtjev za mimetičnošću, fabula kao osnovni preduvjet svakog narativnog žanra, naracija kao dominantni iskazni oblik svih epskih žanrova – sve to priječi stilu da postane dominantna razina književne strukture, da djeluje na razvoj teme, da pokreće fabulu ili da ravna kompozicijom narativnog teksta

23

Glavosječenje Ivana Krstitelja ima 3 pjevanja. Pisano je u osmeračkim katrenima, svaki dio ima motto iz Biblije, iz Evanđelja po Marku, s razvijenom pričok o Ivanu, Irudu, njegovoj drugoj ženi, na koju se prebacuje najveći grijeh, i njezinoj kćeri

83

- no u pojedinim slučajevima i u epskim djelima će se pojaviti stile acuto, odn. ornatus će odrediti kretanje i razvoj teme barem u malom segmentu, barem u jednom dijelu epskog teksta - najčešće se barokna figuracija neće pojaviti u naraciji, nego u opisno, često i u refleksivno perspektuiranim dijelovima teksta, najčešće lirskima i po motivici i po govornim procedurama - ep je tradicionalna književna vrsta, mnogo tadicionalnija nego lirska ljubavna pjesma - tako za razliku od barokne lirike koja se u velikoj mjeri razlikuje od petrarkističke lirike renesanse, za razliku od barokne lirike u kojoj je upravo akutni stil otvorio nova područja značenja, ostvario dotada nepoznate tonove i sadržaje u opjevavanju ljubavi i ljepote, barokna je epika mnogo tradicionalnija, i to po svojem sastavu retoričkog repertora, po obliku, sinatksi pojedine figure, po funkciji koju nekoj figuri pridaje - ono inovatorsko događa se na području tematike, oblikovanja fabule, inovatorskih epizoda, kompozicije, pripovjedačke strategije - postoje u baroknim djelima hrv. epike ipak neka mjesta koja su u stilskom pogledu izrazito moderno, barokno oblikovana:  IX. pjevanje Osmana - povezivanje motiva jezera s motivom ženske ljepote - spajanje u sintaktičku vezu dva antinomična elementa – vodu i vatru - to spajanje nespojivog zove se CONCORDIA DISCORS - time je izazvao čuđenje, meravigliu - tim postupkom proizveo je Gundulić i jednukomponentu epskog svijeta koja u djelu nije doslovno opisana: onu erotsku, točnije otvorio temu panerotizma  V. pjevanje Osmana - scena dvoboja Krunoslave i Sokolice, kada im padaju kacige s glave te se vojscu ukažu kao dvije djevojčice, a ne dva viteza - umečući opis dvoboja dviju djevojaka u veći segment: opis hoćimske bitke, Gundulić mimetički ratni sukob prepleće s predodžbom ljubavi kao rata i končetozno dovodi ta dva rata na isti prostor, u isto vrijeme: na hoćimsko ratište - time Gundulić ingeniozno udvostručuje predstavljenu epsku stvarnost («pače u vojsci vojska je druga») stvarajući meraviglia u recipijenta svojom domišljatošću - iako je tema dviju ratnica ostala u epu neproduktivna, obogatila je sadržaj epa za jednu novu dimenziju: onu erotsko-estetičku i humanističku - tim dvama modernim, baroknim stilom oblikovanim segmentima teksta «Osmanu» je dodano značenje ne samo povijesnog, nego i viteškog, estetiziranog i humaniziranog epskog svijeta  u Kanavelićevu «Svetom Ivanu...» neki končetozno oblikovani dijelovi epa potpomažu razvoj teme i pridonose semantici sadržaja prikazanog epskog svijeta u cijelosti  u II. pjevanju uvodi Kanavelić u ep lik svetog Ivana, a opisujući njegov lik, ns nekoliko mjesta rabi repertoar figura karakterističnih za barok  na početku IV. pjevanja, uvodeći temu Kolomanove požude, Kanavelić niže končetozne, paralogične, oštroumne iskaze želeći definirati, opisati taj apstraktni pojam, upirući se na zaoštrenu dikciju, na ingenioznu antitetičku metaforiku, poznatu iz religiozno-moralističke lirike, osobito baroknih poema 84

-

taj refleksivno perspektuiran uvodni segment u IV. pjevanje, slično kao i u Gundulića, argument je za budući tijek radnje, odn. argument u objašnjenju demonizma Kolomanova lika, što ima važnu funkciju u razvitku epske fabule

- u «Dubrovniku ponovljenom» gotovo da i nema akutnim stilom oblikovanih segmenata, iako je ep inače bogat raznolikom figurama - jedino se u tematiziranju apstraktnih teoloških ili moralno-etičkih kategorija može uočiti hipertrofirana uporaba hiperbole i poneka ingeniozna metafora - u «Povijesti vanđelskoj» oštroumno formuliranih i končetozno oblikovanih segmenata ima u izobilju, a najčešće se barokna figuracija povezuje s tematiziranjem nekog apstraktnog pojma COMEDIA DELL' ARTE - razvila se iz renesansne komedije odakle je preuzela i mnogo tipičnih lica i situacija (škrti i smiješni starci, sluge lakoumni mladići, mladi ljubavnici, brbljavi «dokturi» s latinskim rečenicama i navodima i svodilje kao glavni pokretači radnje) - karakterističan je pučki ton, veća sloboda i živahnost u pokretima - za čudo, kod nas u prvoj pol. 17. st. nema takve komedije ili barem mi danas ne znamo za nju - u posljednjim desetljećima 17. st. pojavljuje se u velikom broju na dubrovačkoj pozornici - to su više pučke lakardije, negoli komedije SMIJEŠNICE - komedije koje su izvedene između 1659. i 1699.g. - pisane su po uzoru na komediju dell' arte - napisano je i izvedeno 10 komedija koje su autori nazvali smješnicama, a protivnici bufonarijama - autori su nepoznati, ali neki se spominju: Frano Radaljević Đanluka Antica Šiško Menčetić mlađi (sin Vladislava Menčetića) Ivan Bunić ml. Petar Kanavelić - smiješnice nose nazive po imenima glavnih likova: Šimun Dundurilo Lukrecija Džono Funkjelica Mada Starac Klimoje Sin vjerenik jedne matere Ljubovnici Jerko Škripalo Pijero Mazuvijer - prikazivane 1699.g. Beno poplesija (ili Robinja) TRAGIKOMEDIJA Ozbiljno djelo sa sretnim završetkom koje se bavi najvišim staležom . J. Palmotić - Pavlimir BAROKNO SHVAĆANJE ŽANRA

85

Žanr je u baroku prepoznatljiv gotovo isključivo kao didaktički, nabožni, narativni i slično, a nije definiran svojim odnosom prema idealnome sustavu književnih vrijednosti, kao u renesansi. PAVAO PAVLIČIĆ - hrvatska barokna lirika  2 grupe tema: ljub. poezija religiozna poezija - najvažnija figura baroka je metafora CONCORDIA DISCORS - nemoguće > moguće npr: Živim ognjem voda planu (Osman)  Gundulić spaja nespojivo – vodu i vatru – želi opisati vatrenu ljepotu djevojaka koje se kupaju u jezeru Na latinskom su pisali:

Ivan Tomko Mrnavić Ivan Lučić Juraj Ratkaj P.R. Vitezović Baro Bettera Ignjat Gradić Stjepo Rustić Džono Rastić Ignjat Đurđević

Na talijanskom je pisao:

Mavro Orbini

PROSVJETITELJSTVO I KLASICIZAM (druga polovica 18.st. - preporoda) - 18.st. počinje Karlovačkim mirom 1699.g. - od druge polovice 18.st. i u književnosti će se osjetiti kraj turske vlasti te početak utjecaja zapadne kulture i hrvatskog povijesnog života - to je stoljeće racionalizma i prosvijećenosti; stoljeće erudicije i znanosti - naš se klasicizam 18.st. očitovao ne samo u pisanju latinskih stihova, nego i u prevođenju klasika

86

- u banskoj Hrvatskoj jača utjecaj Habsburške monarhije, a na moru vladaju Mleci - u Dalmaciji su u 2. polovici 18.st. osnovane gospodarske akademije – u ST, ZD i Trogiru - 1783. g. Dubrovnik dobiva tiskaru - u Dubrovniku se oko Cvijete Zuzorić u 16. st. javlja nekoliko žena, u 17.st. nemamo žena književnica osim Ane Katarine F. Zrinski, a u 18.st. Lukrecija Bogašinović – Budmani (1710 - 1784), Anica Bošković (1714 - 1804)-(jedina koja je uspjela tiskati svoje djelo), Marija Dimitrović Bettera - sve su to religiozni epovi namijenjeni ženama, ni jedna svjetovna tema – pisani su u muškom rodu - počinje se javljati nezadovoljstvo s općim kulturnim stanjem - najznatniji predstavnik tog nezadovoljstva u sjevernoj Hrv. bio je:

Adam Baltazar Krčelić (1715-1778) Šenkovec - bio je najžešći protivnik isusovaca i njihovih škola Annuae - vrsta memoara o događajima njegova vremena - sadrže obilje bilježaka iz tadašnjeg javnog i privatnog života Kratek nauk od sv. meše

- Zg, 1762/63. - spis Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis partis primae tomus I

- Zg, 1770. - pov. zg. crkve

De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares - Zg, 1770 - povijesni spis - kritički je pretresao dokumente hrv. povijesti od najstarijih vremena do početka 17.st. - prvi kod nas je ostavio svoje rukopise jednoj ustanovi: Zagrebačkoj akademiji Saro Crijević (1686 - 1759) Du - napisao je povijest dubrovačke crkve: Sacra Metropolis Ragusina - najznatniji predstavnik nezadovoljstva na jugu bio je: Ivan Lovrić (1754 - 1777) Sinj - na talijanskom je napisao bilješke o putu po Dalmaciji talijanskog opata Alberta Fortisa u kojima slavi ljepotu našeg jezika - borio se protiv predrasuda, zaostalih običaja i praznovjerja  politički spisi o JOZEFINIZMU: Josip Voltić – Voltiggi Lettere viennesi - Beč, 1789. Josip Keresturij Josephus II in campis Elysiis - 1790. Ruđer Bošković (1711-1787) - znameniti fizičar, astronom i filozof De solis ac lunae - didaktički spjev - London, 1760.

87

- cijelu našu crkvenu povijest obuhvaća djelo talijanskog isusovca F. Riceputija Illyricum sacrum (1751-1819; u 8 svezaka) - prema kraju stoljeća raste zanimanje za našu prošlost te se javljaju novi pisci: Josip Mikoci Ivan Josip Pavlović Lučić Andrija Blašković Matija Petar Katančić

Benedikt Stay

(1714-1801) Du

Philosophiae versibus traditae libri seks

- spjev o Descartesovoj filozofiji - Ve, 1744.

Philosophiae recentioris versibus traditae libri decem

- spjev o Newtonovoj filozofiji - Rim, 1755.,1760.,1792.

Rajmundo Kunić (1719-1794) Du - preveo Ilijadu na latinski – Rim, 1776. - latinski prijevodi Teokrita, grčke antologije i drugih grč. pjesnika Epigrammata - latinski stihovi - Du, 1827.

Brno Džamanjić (1735-1820) Du Echo - didaktične pjesme - Rim, 1761. Navis aeria

- did. pjesme - Rim, 1768.

- na latinski je preveo Odiseju (1770.g.), Hesiodova djela, Teokrita i druge grč. bukoličke pjesnike - prevodio je i hrvatske pjesnike na latinski Adam Alojzije Baričević (1756-1806) - prvi je počeo sustavno skupljati knjige iz svih hrv. krajeva  latinski je još uvijek bio jezik znanosti i viših oblika kulturnog života, premda su u zapadnim književnostima narodni jezici već davno stekli ravnopravnost  dopisivanje naših učenih ljudi 18.st. gotovo je isključivo latinsko  latinizam se očitovao i u pjesništvu, najviše pod utjecajem obnovljenog klasicizma u Italiji - jedna od značajnijih pojava u hrv. književnosti 18.st. bila je sterilnost u književnom radu u Dubrovniku u desetljećima poslije Đurđevića i potpuno obamiranje književnog života u drugim primorskim gradovima - u Dubrovniku se uglavnom prevodio Moliere, Metastasio i Goldoni - u Sjevernoj Hrv. potrebu za poezijom još su i sada zadovoljavale rukopisne pjesmarice - dosta raširene bile su vinske pjesme, ali iz tih je pjesmarica izbijao i ponos na hrvatstvo - najviše ima opisa ratnih i političkih događaja - kad je kmetsko pitanje postalo aktualno počinje se slaviti seljački stalež ili se satirički prikazuju njegove nevolje

88

- za te naše stihotvorce značajna je ljubav za ladanjsku idilu - u takve zbirke valja ubrojiti i Pesme horvatske, koje je 1781.g. skupila Katarina Patačić - u Bosni nije dugo bilo druge pismenosti osim poučne i nabožne - razlika 17. i 18.st. u Bosni je u prevladavanju latinice nad ćirilicom - posljednje knjige tiskane ćirilicom bile su one fra Stjepana Markovca Margitića: Ispovid krstjanski - 1701.g. Fala od sveti - 1708.g. Cvit razlika mirisa duhovnoga - autor je fra Tomo Babić - Ve, 1726.g. - jedna od najčitanijih pučkih nabožnih knjiga 18.st. 1773.g.  ukinut isusovački red 1786.g.  ukinut pavlinski red - novost su od 2.pol. 18.st. kod slavonskih franjevaca bile školske predstave po uzoru isusovačkih učilišta fra Ivan Velikanović (1723.-1803.) - izdao je 3 pobožne drame: Sveta Margarita iz Kortone – 1780.g. Sveta Susana – 1783.g. Sveta Terezija – 1803.g. - sve su u 3 čina i sve su prijevodi s talijanskog Aleksandar Tomiković - napisao je dramu: Josip poznan od svoje braće - 1791.g. - slobodan prijevod Metastasijeve drame - sva je ova religiozna književnost većinom praktičan vjersko-prosvjetni rad s malo individualnih crta, sastojeći se uglavnom od imitacija, kompilacija i prijevoda - 18.st. je nepoetično, najpopularnijim piscima toga doba je na umu više korisna tendencija nego čista umjetnost - dok je književnost 17.st. bila umjetnički njegovanija i savršenija, knjiž. 18. st. je aktualnija i popularnija

Filip Grabovac

(1697,1698 – 1749.)

Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga - Ve, 1747.g. - pučko-prosvjetiteljski ep - u osmercima - prvi dio je zbornik srednjovjekovne književnosti - razgovori o pokvarenosti svijeta punog ratova, lažnog prijateljstva, pjesme o smrti i sudnjem danu, dijalozi između duše i tijela - sadrži i dvije pripovijetke u stihovima: Od Pile - povijest dječaka, koji se izgubio služeći različite gospodare, mnogo propatio i čudom se vratio roditeljima Od jednoga strašnoga događaja - incest i njegove fantastične posljedice - u drugom dijelu daje pregled naše i svjetske povijesti za svoje neučene čitaoce - i ovaj dio sadrži pripovijetku:

89

Kraljevstvo Cipra

-

-

- priča o junačkoj djevojci (nju je opjevao i Bettera koji je preveo Pretijevo djelo) najvažnije su u ovom djelu nekolike rodoljubne pjesme , u kojima je Grabovac progovorio o sudbini svojega rodnoga kraja i uopće o sudbini hrvatskoga naroda, sa žalošću je promatrao kako se naši časnici odnarođuju navikavajući se natuđi jezik i običaje pjesme: Slava Dalmacije, Od naravi i ćudi rvacke

Andrija Kačić Miošić (1704-1760) MAKARSKA - prvi pisac preko kojeg je strani svijet upoznao našu narodnu pjesmu i prvi hrv. pjesnik čije su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku (u Herderove «Volkslieder»), a kasnije još i bile prevođene na njemački, talijanski i francuski Elementa peripathetica - priručnik skolastičke filozofijske propedeutike, Venecija 1752. - pojavljuje se jedan novi epski, narativni model, posve inovatorski u žanrovskom sustavu hrv. literature: Razgovor ugodni naroda slovinskoga - pučko-prosvjetiteljski i povijesni ep - pisan epskim desetercem (4+6) - pučka kronika glavnih događaja u prošlosti južnih Slavena i susjednih naroda u prozi i stihovima - Ve, 1756.g. - prošireno i dopunjeno izdanje, Ve, 1759.g. - shvaćen je kao zbirka pjesama; pjesmarica - malen broj pjesama uzeo je iz narodnih usta (Pisna iz Zadvarja) - to je po svrsi i obliku pučka kronika u kojoj su suvislije nego kod Grabovca nanizani važni događaji u povijesti «naroda slovinskoga» od najstarijih vremena do Kačićeva doba - Kačić je kao kroničar težio za povijesnom istinom služeći se našim i stranim knjigama, među ostalim Mavrom Orbinijem, spisima Ivana Tomka Mrnavića i kronikom P.R. Vitezovića - nije mnogo ispitivao vjerodostojnost pisaca kojima se služio tako da u njegovoj kronici ima mnogo nekritičnosti - on je shvaćao povijest kao i narod: kao niz događaja i junačkih djela stvaranih i izvršenih od istaknutih ljudi - htio je sve ono što bi narodni pjevač mogao opjevati, staviti u stihove i umetnuti u kroničarsko pričanje u svoju knjigu - tako se njegova knjiga od kronike pretvorila u zbirku pjesama - da se što više približi svaćanju «težaka» i «čobana», za koje je po vlastitom priznanju i pisao svoju knjigu, Kačić i sam sebe prikazuje u knjizi kao narodnog pjevača, slijepca, a naziva se starcem Milovanom - ima razlika između Kačićevih i narodnih pjesama, Kačić ima rimu češće nego narodna pjesma a i ima kitica od 4 stiha - razlika je i u tom što Kačić ipak u svojim pjesmama ostaje kroničar, pa čak i u stihovima navodi vrela - poznata je Pisma od kralja Vladimira - to je hvalospjev junaštvu našega naroda - srednjovjekovnog porijekla je njegova podjela svjetske povijesti na 6 vjekova (prema 6 dana stvaranja)

90

- unio je u hrv. kulturu u poetološkom i sociološkom pogledu epski model inovatorski u tolikoj mjeri da to djelo možemo smatrati najznačajnijom diobenom crtom ne samo u povijesti hrv. epske književnosti u stihu nego i hrv. književnosti u cjelini - inovatorski je i u odnosu na publiku: upućen je svim slojevima društva, a prvenstveno onima neobrazovanijima - to je zbornik epskih pjesama koje opjevavaju različite povijesne događaje, prvenstveno bitke, na području južnoslavenskih zemalja - pučki je i prosvjetiteljski epski žanr, poetološki određen prvenstveno i isključivo ugledanjem na narodnu, folklornu epiku, junačku epsku pjesmu - Kačić je želio prikazati događaje uistinu onako kako su se zbili, pozivajući se na mnoge povijesne izvore - pjesme u pjesmarci uokviruje u iskaz fiktivnog guslara starca Milovana - pisane su desetercem - smatra se novim epskim modelom zbog istinitog opjevavanja povijesnih tema - povijesni likovi: Skender-beg, kralj Vladimir Korabljica

- Ve, 1760.g. - ima 2 dijela: prvi je od početka svijeta do rođenja Isusova, a drugi je dio kronika događaja od rođenja Isusa do Kačićevih vremena - nazvao je djelo tako jer u njemu, kao i u Noinoj korablji, ima «od svake vrste stvari i događaja»

Ivan Antun Nenadić (1709 – 1784) PERAST – BOKA KOTORSKA - prevodio je djela s religijskom tematikom a napisao je i dva dramska djela Muka Isukrstova – prikazanje - preveo je i Metastasijevu dramu «Isacco figura del Redentore» ***Andrija Zmajević (1624 - 1694) PERAST - visoki crkveni dužnosnik - pisao je ćirilicom Ljetopis crkveni – od apostolskih vremena do god. 1667. Pjesma o boju – borba s Turcima 1654.g Pjesma od pakla Slovinska dubrava, pohođena od Gospodina Boga 1667. - uz preuzimanje biblijske motivike, očito je oslanjanje na pjesništvo I. Gundulića i M. Vetranovića, kao i usmeno pjesništvo ***Vicenco Zmajević (1640 - 1745) - Andrijin nećak u prvoj mladosti se bavio latinskim pjesništvom Corona poetica – zbirka pjesama, Rim 1694. - najviše je ipak pisao na narodnom jeziku

Vid Došen (1720-1778) TRIBUNJ - iako je rođen u Dalmaciji kasnije živi u Slavoniji i cijeli njegov književni rad povezan je sa sjevernom Hrvatskom Jeka planine - Zg, 1767.g. - stao u obranu Relkovića protiv anonimnog franjevca koji je pisao protiv Satira a nazivao se Tamburaš slavonski

91

Aždaja sedmoglava bojnim kopjem udarena i nagrđena - Zg, 1768.g. - pučko-prosvjetiteljski i religiozni ep - sedmoglava aždaja = kršćanski simbol za 7 glavnih grijeha - piše čistim narodnim jezikom u osmercima

Matija Antun Reljković

(1732-1798) SVINJAR (danas selo DAVOR)

Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite - 1761.g. - mala knjižica čije su se molitve pjevale za vrijeme vojničkih misa - drugi epski model nastao u 18.st. je: Satir iliti divji čovik - pučko-prosvjetiteljski ep - Dresden, 1762. / Osijek, 1779.g. - govori o manama svojih zemljaka, počevši od njihove nepismenosti i nemara za školu do turcizama u jeziku i nejedinstvenoga pravopisa - u deseteračkim stihovima - kako je prvo izdanje «Satira» bilo brzo razgrabljeno, izdao je drugo izdanje u Osijeku 1779. - drugo izdanje sadrži opširan predgovor i dodan drugi dio u kojem Slavonac govori Satiru o svom napretku posljednjih godina i raspravlja s njim o daljnjim pitanjima svoga blagostanja - u tom se dijelu i slave prednosti seljačkog života - on sam ga određuje kao didaktičko djelo - najviše kritizira predrasude, loše narodne običaje i praznovjerje - najjače se oborio na prelo, kolo, posijelo i divan – smatra da su to turski običaji koje treba ukinuti - u «Satiru» nailazimo na narodnu pjesmu «Dioba Jakšića» - temelji svoju fabulu na idejama prosvjetiteljstva, uvedenima iz susjednih, prvenstveno njemačkih zemalja: propagirajući fiziokratske ideje prosvijećenog apsolutizma - taj je epski model kratkotrajno bio aktivan i djelatan, oblikujući u hrv. književnoj kulturi specifičnu varijantu prosvjetiteljstva, koja pokazuje da je bila namijenjena neobrazovanijoj, seljačkoj socijalnoj strukturi - T. Matić je na temelju tekstološke analize vinkovačkog rukopisa «Satira» dokazao da je Reljković lik Satira uveo u svoje djelo naknadno, kada je djelo već bilo posve gotovo, zamjenjujući pritom lik pripovjedača, eksponiranog kao autorski glas, glasom Satira - pripovjedač iz prve verzije djela, sam M. Reljković, koji se osjeća kao jedinstvena cjelina sa svojim adresatom, Slavoncem, te govori u ime tog kolektiva kao njegov ravnopravni član, u drugoj verziji, verziji sa Satirom, biva zamijenjen pripovjedačem koji dolazi iz druge sredine, iz druge kulture, koji pripada drugom kulturnom krugu te on postaje mentor, komentator, kritičar i odgajatelj slavonskog seljaka - značenje i funkcije koje pisac svojem djelu, uvođenjem lika Satira, želi dati: a) Satira kao mitološko biće iz grčke mitologije Reljković povezuje sa satirom kao književnom vrstom, odn. lik Satira metaforično označava pripadnost njegova djela književnoj vrsti u kojoj se ismijavaju ili kritiziraju u djelu prikazane pojave (mane, poroci, društveni običaji Slavonaca i Slavonije). Lik Satira treba Reljkoviću omogućiti

92

da govori slobodno i bez straha o različitim socijalnim problemima osamnaestostoljetne Slavonije. b) Reljković ističe da mu je namjera bila da napiše i istinito i šaljivo djelo, a lik Satira omogućuje i jedno i drugo c) Reljković jasno pokazuje u koju grupu djela svrstava svoga «Satira»: navodeći da neki pisci pišu historije, neki gospodarstvene, a neki školske knjige, a on da piše «Satira», Reljković svoje djelo određuje kao didaktično djelo LIK SATIRA U «SATIRU» - «Satir» ne bi zauzimao značajno mjesto u HK da u njemu nema lika Satira, odn. pretpostavka je da je upravo lik Satira djelu dao neke značajke književnog djela u užem značenju te riječi - bez lika Satira Reljkovićevo bi djelo bilo samo u stihove pretočeno govorenje o zaostalosti Slavonije, o turskim skulama, o porocima i manama Slavonaca - «Satir» bi bez Satira bio samo deskripcija, opis slavonskih običaja, slavonskog sela i slavonskog seljaka s nizom uputa i preporuka kako da se taj život promijeni - upravo lik Satira osigurava «Satiru» elemente književnog djela - ponajprije, taj lik daje Reljkovićevu djelu šaljivo-satiričan ton - lik Satira onaj je element u djelu koji pomiče granicu «Satira» od pučkog djela prema književno-umjetničkom - i konačno, taj mu lik osigurava neke elemente narativnosti i fikcionalnosti - lik Satira, oslanjajući se na tradiciju antičke satiričke književnosti, s jedne, a bukoličke, s druge strane, smiješan sam po sebi, obojio je šaljivim tonom sve one dijelove djela u kojima se satirički opisuju mane i poroci slavonskog seljaka, kao što su pijančevanje, lijenost, konzervatizam, zaostalost, sklonost banalnom i lagodnom životu - za razliku od tradicionalnih satiričkih oblika u kojima satiri kritiziraju prvenstveno karakterne osobine ljudi, Reljkovićev Satir kritizira društvene pojave osamnaestostoljetne Slavonije, satirički se osvrće na gospodarske prilike u Slavoniji, a ocrtavajući pojedine karakterne osobine slavonskog seljaka, zanima se samo za mogućnost ekonomskog i socijalnog napretka Slavonije - na taj način Reljkovićev Satir postaje moderni osamnaestostoljetni pripovjedač - u duhu prosvjetiteljstva, Satir nastupa prvenstveno kao mentor slavonskog seljaka, a ne manje kao kritičar ili samo promatrač, što je u satiričnim djelima prijašnjih razdoblja bio običaj - pozicija pripovjedača postaje likom Satira pozicija sveznajućeg, objektivnog pripovjedača koji s pozicije sveznanja priča Slavoncu o njemu samom PITANJE ŽANROVSKE PRIPADNOSTI - velik dio «Satira» - svi oni dijelovi u kojima se kritiziraju turske skule ili dijelovi u kojima se kritiziraju negativnosti i mane slavonskog seljaka – pripadaju, po žanrovskim karakteristikama, tradicionalnoj književnoj vrsti satire - oni pak dijelovi u kojima se lik Satira javlja kao mentor slavonskog seljaka, u kojima iznosi različite preporuke za bolji i napredniji život, nose karakteristike bukoličke, prvenstveno georgičke poezije ... budući da je pripovjedač u djelu Satir koji želi djelu osigurati položaj satire kao književne vrste, on prikazuje stvarnost u iskrivljenu ogledalu, kroz prizmu satiričkog odnosa prema stvarnosti. Tako upravo lik Satira postaje onaj element u djelu koji , fokalizirajući sve pripovijedano, djeluje i funkcionira tako da čitatelj, bar onaj obrazovaniji, zna da su

93

pretpostavke Satirova iskaza utemeljene u žanru satire kao književne vrste, kao i u duhovnoj klimi prosvjetiteljstva, a ne samo u zbilji ili u nekoj znanstvenoj disciplini. DUNJA FALIŠEVAC - ostali spisi: Nova slavonska i nimačka gramatika – Zg, 1767.; tri izdanja Ovčarnica - Os, 1776; prijevod s njemačkog Postanak naravne pravice - Osijek, 1794; školska knjiga prevedena s latinskog Ezopove fabule Fedrove basne - u rukopisu Nauk političan i moralski od Pilpaj bramine - zbirka mudrih rečenica; u rukopisu Nek je svašta - Osijek, 1795.; zbirka anegdota i dužih moralnih pripovijedaka

Adam Tadija Blagojević

(1745, 1746- 1797) Valpovo

- izraziti pristaša jozefinizma Pjesnik – putnik - Beč, 1771. - veliča Josipa II i također brani Relkovića - u desetercima - povijesni ep - ostala njegova djela bili su prijevodi: Khinki - Beč, 1771. - prijevod Coyerovog romana s francuskog - pokušao je u našoj književnosti udomačiti roman Predika od jedinstva u krstjanstvu

Antun Ivanošić

- prijevod propovijedi Antuna Ružičke

(1748-1800) Osijek

Opivanje sličnorično groba Jozipa Antuna Ćolnića od Ćolke

- Zg, 1786. - neka vrsta pohvalnog životopisa

Svemogući neba i zemlje stvoritelj - Zg, 1788. - njegovo glavno djelo - spjev o stvaranju svijeta i prvih ljudi i o padu čovjekovu - sadrži i 7 pokorničkih psalama u osmercima Sličnorični natpis groba Zvekanovoga - komična poema - 1784. - šaljiva slika iz života grešnog fra Zvekana - antifaustovska tematika - on sklapa ugovor s đavlom, ali već unaprijed zna da će se ispovijediti i da će mu biti oprošteno - uspijeva prevariti vraga - napisao je i 2 pjesme o bojevima s Turcima i one su najuspjelije od tadašnjih brojnih prigodnih pjesama o različitim ratnim događajima: Pjesma od junaštva viteza Peharnika, Zg 1788.

lijepo se prilagodio 94

Pisma od uzetja turske Gradiške, Zg 1789.

tonu narodne pjesme

- imaju kajkavska tumačenja rijetkih riječi ispod crte

Ivan Trnski (1819 - 1910) Stara Rača Zvekan opet na svijetu

- 1844. - nadovezuje se na Ivanošićevu šaljivu pjesmu

Matija Petar Katančić (1750-1825) VALPOVO - pjesnik na latinskom i hrvatskom jeziku - važni gradovi za njega bili su Budim i Osijek - prvi hrvatski autor pozamašne studije o estetici, po poetičkoj orijentaciji klasicist uz neke istodobno naglašene predromantičke zamisli, rodoljub i začetnik ideje o tračko-ilirskom podrijetlu južnoh Slavena, a ta ideja je uskoro prevladala u hrv. nar. preporodu, u ilirskom pokretu - najvažnije su rasprave o zemljopisu staroga vijeka na temelju tzv. Peutingerove karte - to je djelo dovršeno 1803.g., a tiskano je u dva dijela, 1824. i 1825.g. - u Budimu je 1831.g. tiskano Sveto pismo i ono je prvi tiskani prijevod Svetog pisma u hrvatskom narodnom jeziku, izuzevši protestantska izdanja - potkraj života je prevodio S. pismo na hrv. i sastavljao rječnik: Etymologicon Illyricum Fructus auctumnales- Zg, 1791. - sadrži sav njegov pjesnički rad (latinske i hrv. pjesme, većinom prigodnice, u klasičnim metrima), izuzevši nekoliko latinskih pjesama - sadrži heksametarsku satiru Satir od kola sudi- polemička pjesma protiv Relkovića - ima i pjesama u kojima se ogleda ljubav za narodnu lirsku pjesmu – to su P o p i v k e n a r o d n e - zbirku zaključuju P r o s t e – pjesme u modernom metru građenom po naglasku (stari je metar građen po kvantiteti slogova) - više se od ijednog svog suvremenika približio antici - najuspjelija pjesma mu je Vinobera u zelenoj Molbice dolini - bavio se i teoretskim pitanjem stiha i oblika - svoje nazore o našoj prozodiji iznio je u kratkoj uputi pred hrv. pjesmama u Fructus auctumnales, a 1817. spremio je za tisak i raspravu: De poësi Illyrica libellus de leges aestheticae exactus cum Rosaleide Kanižlićii emendata - u njoj ocjenjuje naše pojedine pjesnike i raspravlja teoretski o pjesništvu - bio je svjestan da svojim stihovima građenim po naglasku uvodi nešto novo u hrv. književnost i da nema prethodnika u tom metru

Joso Krmpotić

(oko 1760-1797) Gospić

- kao i Blagojević, pristaša jozefinizma - književni rad mu je sav u stihu - motivi su mu uglavnom panegirični Joso Malenica – Beč, 1783.; deseterci Pjesma Crnogorcem i vojvodi Filipu od Vukasović – Beč, 1788. 95

- spjevovi: Viteška pisma od glasovitoga vojvode kneza Dibranina Musa Arbanasa – Beč, 1785. Radost Slavonije nad grofom Antunom Jankovićem od Daruvara - Beč, 1787. - sadrži stihove iz Osmana - osmerački spjev: Katarine II i Jose II put u Krim

- Beč, 1788. - povijesni ep - 13 pjevanja, 453 osmeračkih katrena Započinje vijećanjem bogova na Olimpu, kojima dolazi Muhamed sa Srđem (Sergijem) s molbom da spriječe Ruse u zauzimanju sada turskih, a prije ruskih krajeva na Krimu. Međutim, najviši bogovi odluče protjerati Turke iz Europe. Stoga Junona u pismu nagovara Katarinu II da se sastane s Josipom II na Krimu, pa Katarina pismom poziva njemačkog cara na Krim. Josip II, preko Moravske, Šlezije, i Galicije putuje u Rusiju, na putu se susreće s poljskim kraljem Stanislavom, pa zajedno kreću u Herson. I Katarina se sprema na put, pa pripovjedač detaljno opisuje caričine pripreme, opraštanje od obitelji i podanika. Zatim slijedi opis sastanka dvaju vladara, koje pripovjedač apostrofira «zemaljski bozi», veliča se i slavi ruska carica, ruska povijest, ruski narod, a u manjoj mjeri i Josip II. Carica i njezin gost putuju po Krimu, gdje je nekada boravio i Ovidije. Za vrijeme njihove plovidbe diže se bura, ali bogovi skloni kršćanima stišaju more. Ep završava opisom Muhamedova sramotna poraza i njegovim bijegom u Meku. - epu su dodani bogati komentari, pisani latinski, u kojima se detaljno opisuju i izlažu povijesne činjenice kao i podaci o sudionicima zbivanja, prije svega vladarima koji se pojavljuju kao likovi u epu - Gundulićevo naslijeđe  osmerački katreni s rimom abab, motiv i tema - umeće motive o prolaznosti, protjecanju vremena i kolu sreće, odnosno o neminovnoj prolaznosti turske moći, slično kao i Gundulić - u Junioninu pismu ruskoj carici vidljivo je Krmpotičevo poznavanje barokne figuracije: naglašen je paralelizam motiva, brojne su figure dikcije (poliptotonski niz izveden zamjenicom TI) - kao i dubrovački barokni pjesnici, u ep uvodi paklene sile - poetološke osobine epa: jednostavna krinikalna naracija, shematizirana crno-bijela karakterizacija likova, odsutnost tumačenja povijesnih i političkih zbivanja, jednostavan i pomalo primitivan pripovjedač kao tumač aktualnih događaja, plošna i naivna slika prikazanog svijeta - ep se sastoji od niza pohvala-panegirika, a taj je žanr na geneološkoj ljestvici klasicizma zauzimao visoko mjesto - duh klasicizma očituje se i u idiličnim opisima pejsaža, napučenog antičkim mitološkim bićima - klasicistički utjecaj najočitiji je u motivsko-tematskim sastavnicama priče: olimpski bogovi pokretači su cijele radnje, svekolikih zbivanja u epu - vijećanjem olimpskih bogova ep i započinje, a zaplet i rasplet priče odvija se prema odlukama antičkih bogova - sukob u priči nije obrazložen političkim razlozima, nego božanskim odlukama, odn. postojanjem dvaju božanskih tabora: kršćanskog i muslimanskog - i personifikacije raznih prirodnih pojava omiljene su u klasicizmu (preobražavanje duge u lijepu djevojku koja Katarini nosi Junionino pismo)

96

- najveći je dio naracije posvećen rusofilskim temama i motivima - slavenske narode Habsb. Monarhije u epu spominje samo u jednom motivu: u opisu Josipove krune - spjev o turskom ratu: Pjesma voevodam austrijanskim i rosijanskim

- Beč, 1789. - opisuje neke aspekte austrijsko-ruskoturskog rata - veliča Katarinu II. i Josipa II. - u pjesmi se pojavljuje vila, alegorija slavenstva, odn. Majka svih Slavena - ističe se da se prije zvala Slavonija, Panonija ili Ilirija, a da sada ima stotinu imena - u ovoj je pjesmi ideologem slavenstva dobio svoj geografski opseg, čime se najviše približava ideologiji panslavizma

POSLJEDNJI PREDSTAVNICI STAROG DUBROVNIKA - javljaju se na prijelazu iz 18. u 19.st. - nastavljalo se skupljanje i sređivanje književne ostavštine Džanluka Volantić - spremio građu za izdanje Osmana Antun M. Agić - skupljao latinsku poeziju dubrovačkih humanista - nekada živahni kazališni život u DU bio je u 2. pol. 18.st. skoro sasvim obamro - ali se ipak prema kraju stoljeća opet javljaju pokušaju oko oživljavanja komedije

Antun Ferdinand Putica (1769 - 1832) Trsteno - napisao je 4 komedije, ali su nam prve 2 poznate samo po talijanskim natpisima: La passion predominante Dei tre adultori - u rukopisu su sačuvane 2 kasnije: Pir od djece - neuspjela ženidba 15-godišnjeg momčića s djevojkom istih godina Ciarlatano in moto - učitelj nautike, koji s brda s dola kupi mrvice znanja prodajući ga dalje svojim učenicima, dok ne bude raskrinkan kao šarlatan

Miho Gružanin (1739 - 1796) Du - to mu je pseudonim; pravo ime mu je MIHO SORKOČEVIĆ Pokrinokat - preveo ju s franc. - to je poznata franc. komedija iz 2. pol. 15.st. «L'avocat Patelin»

Vlaho Stulli (1768 – 1843) Du Kate Kapuralica - komedija; u rukopisu; napisana 1800.g.

97

Luko Stulli (1782 - 1828) Du Eugenia e Riccardo - komedija karaktera La caccia di Enrico IV - farsa - obje su se izvodile na hrvatskom - prva kritika Gundulićeva Osmana Pjerko Sorkočević (1749 - 1828) , sin Franatice Sorkočevića (1706 -1771), također pjesnika  dopunitelj Osmana Marin Zlatarić  drugi dopunitelj Osmana

Đuro Ferić (1739-1820) Du - od mladosti je prionuo uz latinsko pjesništvo te je proučavao klasike Uzetje Očakova

- prigodna pjesma - napisao ju povodom ruske pobjede kod Očakova - opisuje boj oko tog grada - on je prvi originalni pjesnik basna Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae - svaka basna ima kao naslov jednu narodnu poslovicu - sadrži 113 basni - Du, 1794.g., na latinskom - preveo i izdao Fedrove basne: Fedra Augustova odsužnika pričice Esopove

- Du, 1813.

- i svoje latinske basne je preveo na hrvatski: Prorečja jezika slovinskoga pričicam istumačena - u rukopisu - samo djelomično posthumno tiskane - 6 knjiga; 346 basni - ogledao se i u tzv. makaronskoj poeziji - prema latinskom biografskom djelu Pregled dubrovačkih pisaca Sebastijana SladeDolci, sastavio je Ferić dvije zbirke Elogia (Pohvala) za dubrovačke književnike

Đuro Hidža

(1752-1833) Du

- prijevodi iz grčke antologije, Ovidija, Katula i dr. - najvažniji pothvat mu je prijevod svih Vergilijevih djela i Horacijeve lirike - prevodio ih je u modernim metrima: Eneida – osmeračke strofe Georgike – 12-erci i 14-erci ekloge – 12-erci, 14-erci, osmerci - pastirima je davao naša narodna imena - od Horacija je preveo 4 knjige oda i jednu knjigu epoda Quinta Horacia Flaka pjesni liričke – DU, 1849. - do danas je to jedini naš potpun prijevod Horacijeve lirike - protufrancusko intonirana pjesma: Pjesan Minčeti Junije Resti (1755 - 1815) - na svojem posjedu u Trstenom okupljao tadašnje dubrovačke književnike

98

- pisao je latinske ode, elegije, epigrame i poslanice, ali mu je najbolje odgovarala inpersonalna horacijevska satira - pod klasičnim imenima ismijava ludost svojih suvremenika

Marko Bruerević (1774-1823) Du - pisao je talijanski, latinski i hrvatski Satira – pjesma, on kao Francuz ustaje protiv onih koji u Dubrovniku zapuštaju hrvatski jezik Vjera iznenada

- komedija; od svih prijašnjih jedina tiskana

Zvjezdoznanci- pisani za poklade 1805.g. - zakašnjeli su oblik starih pokladnih pjesama s monologom osoba istog zanimanja - takve su i: Čupe i Spravljenice24 - pisao je i poslanice - najčešći stih njegovih poslanica je deseterac - pjesma Plavčici  prvi kod nas udomaćio tercinu SJEVERNA HRVATSKA UOČI PREPORODA - u Zagrebu njemački jezik je od vremena Josipa II preplavljivao javni život, vladajući u novinama, kazalištu i drugdje - nakon njegova poraza naši staleški predstavnici ulaze u novu borbu – protiv uvođenja mađarskog jezika u Hrvatsku - već odavno budno zanimanje za narodnu prošlost navlastito je oživjelo u ovo vrijeme na prijelazu stoljeća - 1818.g. Antun Mihanović izdao je svoj poznati proglas o izdavanju Osmana - među kulturnim pitanjima najaktualnije je bilo jedinstvo književnog jezika i pravopisa - u 18.st. je ogromna većina najčitanijih hrvatskih knjiga pisana štokavski, i čitavo je pitanje već tada bilo svedeno na odluku između štokavskog i kajkavskog Josip Šipuš - u predgovoru svoje knjižice Temelj žitne trgovine (Zg, 1796.), posvećene biskupu M. Vrhovcu, podsjeća na primjer Njemaca, koji govore različitim narječjima, a opet svi jednako pišu - kaže da je to što nemamo jedinstvenog književnog jezika razlog slabe povezanosti tri hrv. pokrajine Šime Starčević Nova ričoslovnica ilirička

- Trst, 1812. - u njoj se najviše približio duhu narodnog jezika

 tri neostvarena pokušaja HRVATSKIH NOVINA: 1. 1792. ----- Danijel Mirko Bogdanić 2. 1814. ----- Antun Nagy 3. 1818. ----- Juraj Šporer Matić 24

čupa je unajmljena djevojka u dubrovačkoj kući. Kad ostane 14 godina u kući, priređuje joj se u čast svečanost, koja se zove sprava, a ona sama je otad spravljenica.

99

- u ovo doba u njemačkoj književnosti već vladaju Herderove misli o jeziku i narodnom pjesništvu, i romantizam je već u punom jeku - premda te nove misli još tada nisu zahvatile nešu književnost ipak je ona puna narodne pjesme i narodnog stiha - najviše se novi način mišljenja o jeziku ogleda u knjižici: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku - Beč, 1815.g. - autor je Antun Mihanović - sve više se provodi zamjenjivanje latinskog jezika narodnim - ali književnost još dosta dugo ne pokazuje većih uspona - poezija i dalje šuti, i čitavo je ovo doba, sve do pojave Vraza, Mažuranića i Preradovića, zanimljivije kulturno povijesni nego po svojim književnim ostvarajima

Juraj Maljevac

(1734-1812)

- poznat pod imenom Patra Gregura Kapucina - dugo je bio zaboravljen, te je tek Šenoa otkrio ponovo u «Vijencu» 1879.g. njegovo: Nestrančno vezdašnjega tabora ispisavanje - povijesni ep - to je rimovana kronika o austrijsko-rusko-turskom ratu - točnije rečeno, to su u kajkavske stihove pretočeni ratni izvještaji bečkih dvorskih novina - u 3 sveska koji su izlazili na kraju svake ratne godine (Zg, 1789.,1790.,1791.) - opisivao je svaku godinu rata posebno Duhovni kalendar – Zg, 1793.g. Nebeski pastir pogubljenu ovcu išće

Horvacka od Kristuševa narođenja vitija

- Ptuj, 1795. - religiozni ep - apostrofira se kršćanin kojemu pisac razrješava alegoriju djela: pastir je naravno Krist, a ovca svaki čovjek, kršćanin, te se u dvostruko rimovanim 12-ercima, vrlo jednostavno izlaže biblijska priča o izgubljenoj ovci i mukama pastira da je nađe i izvede na pravi put - djelo svjedoči o živoj prisutnosti baroknih elemenata u jednoj perifernoj književnoj sredini, gdje su se barokni elementi u tekstu pojavljivali rubno - bez epizoda i digresija, bez iznošenja rafiniranih teoloških problema - njegovo najzrelije djelo - Zg, 1800. - djelomično u dijalozima napisani spjev o rođenju Kristovu - narativno religiozno djelo, u dvostruko rimovanim 12-ercima, u kojem se pripovijeda o početku, o stvaranju svijeta i čovjeka, a zatim se prelazi na priču o dolasku Otkupitelja te se uvodi u priču svojevrsno prenje, kontrast između svih

100

mjeseci u godini s nadmetanjem među mjesecima koji je od njih zaslužio da se Krist rodi u terminu njegove vladavine na nebu  prema kraju 18.st. u Zagrebu se pojavljuje kazalište kao nov faktor kulturnog života - ispočetka je ono bilo njemački uvoz, ali se kraj njega uskoro javljaju i počeci sličnih nastojanja na hrv. jezku u obliku školskih predstava u zagrebačkom sjemeništu - bio je to u neku ruku nastavak nekadašnjih isusovačkih školskih predstava - uglavnom se radilo o nabožnim dramama - glavno vrelo našim prevodiocima bila je njemačka drama - prevođenje dramskih djela nastavilo se i izvan sjemeništva: Matija Jandrić - pohrvatio je Goldonijevu komediju «Il vero amico», prevodeći je s njemačkog pod nazivom: Ljubomirović ili prijatel pravi (Zg, 1821) Jakov Lovrenčić – prevodio je Kotzebua i Eckarthausena Dragutin Rakovac – prevodio Kotzebua - i prve hrv. javne predstave u Zg (1832. i 1833.) bile su Rakovčevi prijevodi Kotzebua

Grofica Katarina Patačić rođ. Keglević

(oko 1743 - 1811) VARAŽDIN

Pesme horvatske – zbirka lirskih, pretežno ljubavnih pjesama

Tito Brezovački (1757-1805) Zagreb - jedini koji je pokušavao poći svojim putem i stvoriti originalnu kajkavsku komediju - ide u red naših posljednjih latinskih pjesnika Uspomenak – 1804. Pisma baronu Juri Rožiću – 1805.

- jedine 2 prigodnice koje je napisao hrvatskim jezikom u štokavskim desetercima

- vjerojatno je njegova i jednolična jadikovka nad pokvarenošću vremena (1801.) kojoj je cenzura spriječila tiskanje: Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujući

Sv. Aleksij

- Zg, 1786. - njegovo latinsko pozorničko djelo - dramatizacija poznate legende o bogatom mladiću, koji pred zaruke ostavlja svoj dom i odlazi u pustinju, a kad se nakon mnogo godina vrati, živi kao nepoznat prosjak pod stepenicama vlastite kuće

Matijaš Grabancijaš dijak

- Zg, 1804. - komedija u 3 čina

101

- za temelj radnje uzeo je pučko vjerovanje u đake grabancijaše, koji umiju pogađati prošlost i budućnost uz različite druge čarolije Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov - dvojica braće, koji su se nekada izgubili, pa se sad kroz 5 činova traže Tomo Mikloušić (1767-1833) Jastrebarsko - pisao je u časopisu «Luna» Izbor dugovanj vsakovrstneh - Zg, 1821. - sadrži različite članke: o podrijetlu i najstarijoj povijesti Hrvata, o hrv. tiskarama i hrv. piscima od 14.st., o narodnom gospodarstvu i kućnim lijekovima, ali ima i pjesama i poslovica - tiskao je hrv. kajkavske igrokaze: Jandrićeva "Ljubomirovića", "Matijaša Grabancijaša dijaka" - pripovijetka: Zrinyi Miklouš – to je prijevod iz mađarskog od Jurja Pavlinića; izdao ju je 1833.g. Antun Nagy (1774 - 1847) Požega - izdao je prijevod Napoleonova života - izdavao je i kalendare - prevodio je dosta iz Ovidija – u 12-ercima Marijana i Bogdan - pripovijetka pisana u obliku listova Pripovisti za hranu srca i njegovo priklonenje na dobre i iskrne čine i dila Adam Filipović (1792 - 1871) Kopanica - ponovo izdao «Satira» Razgovor priprosti - Os, 1822. - razgovor između vrtlara i pojedinog povrća - šaljivo-komična epika Dvogovor između cvitlara i cvića – nedovršen - pisao je satiričke i šaljive pjesme, često u tonu životinjske basne: Mudri plan Smrdovrane (1830.)

- 18. je stoljeće razdoblje u kojem je klasični povijesni ep iz europske književne produkcije gotovo posve nestao - u hrv. književnoj kulturi stvoren je novi vrlo produktivan model pučko-prosvjetiteljskog epa  dubrovačke književnice: Anica Bošković – uspjela tiskati svoja djela Lukrecija Bogašinović – Budmani Marija Bettera

102

- 1783.  Dubrovnik dobiva tiskaru EPIKA NA RAZMEĐU 18. I 19. STOLJEĆA 1. Epika u Dubrovniku - dubrovačka je epika ponajprije ona latinska, kako prijevodna tako i originalna, ali u određenoj mjeri i ona na hrv. jeziku, a osobito ona prijevodna, sve do kraja 18. i početka 19.st. jedina sačuvala istinsku vjeru u važnost klasične epske tradicije, te je u svoje tekstove ugrađivala onu poetološku i estetičku svijest koja je u epu vidjela najuzvišeniju i najznačajniju književnu vrstu - pisci u Dubrovniku: Brno Džamanjić Benedikt Stay Ruđer Bošković Đuro Ferić A. Kaznačić «Suze Prdonjine» (komična poema), «Pad s tovara» (komično-šaljivi spjev) - u ovo doba njeguju se poslanice, satire, mahom narativna sadržaja, pohvalnice, prigodnice, a i raznovrsne druge pjesničke vrste - također su se začele i neke inovativne poetološke norme i estetičke ideje koje će, tijekom vremena, utjecati na proces preoblikovanja HK iz klasicizma u predromantizam i romantizam - hrv. epska djela koja nastaju u ovom razdoblju na dubrovačkom kulturnom prostoru obilježava pluralizam poetoloških načela u oblikovanju narativnih struktura - iz korpusa originalne hrv. naracije u stihu na dubrovačkom području u ovom razdoblju nestaju veliki epski oblici, nestaju razne vrste povijesnog ili povijesnoromantičnog epa, kao i spjeva i epilija - isto tako prestaju biti produktivni i oblici religioznog epa i religioznog epilija 2. Epika u Slavoniji - tradicionalno visokohijerarhizirane epske vrste, osobito ep, zadobile su status društveno i estetski vrlo važnog i značajnog književnog oblika - oslanja se na Reljkovića, Došena, Kanižlića, te na Kačićevu «Pjesmaricu» - u ovom razdoblju nastaje niz stihovanih epskih djela, različite tematike, raznorodnih struktura - ovo je ratdoblje klasično ili zlatno doba slavonske epike, jer je naracija u stihu onaj segment stvaralaštva koji je slavonsku književnost uveo u tijekove ambicioznije književne kulture - narativne vrste: povijesno-ratnička epika, ratna stihovana epika, epske pohvalnice, politička epika, narativna djela u stihu sa suvremenom povijesnom tematikom - sva ova djela obrađuju temu rata za bavarsko nasljedstvo ili temu austrijsko-ruskoturskog rata - pisci: Josip Pavišević Šimun Štefanac «Pisma od Ivana Salkovića silnoga viteza i junaka» Joso Krmpotić Antun Ivanošić Blaž Bošnjak «Ispisanje rata turskoga pod Josipom cesarom II.» Josip Stojanović

103

- Emerik Pavić piše narativni ciklus u stihovima u kojem u desetercima opjevava povijest franjevačkog reda u Slavoniji («Nadodanje glavni događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga») - žanru stihovane kronike, samo s biblijskom tematikom, pripada i Ivanošićev «Svemogući neba i zemlje Stvoritelj» u kojoj se stilom barokne epike ali i Kačićeve «Pjesmarice» opjevava biblijska priča o Adamu i Evi - počinju se njegovati i izrazito svjetovni prozni žanrovi (A.T. Blagojević «Khinki») 3. Epika u kajkavskoj književnosti - još se uvijek njeguju tradicionalni epski oblici - pisci: Grgur Kapucin (Juraj Malevac) Ivan Mulih «Prodeštva kratka i gotova za vse letne dobe nedelje…» - podudarnosti kajkavske s dubrovačkom i slavonskom kulturnom regijom postoje u ovom razdoblju i u žanru prigodnih i pohvalnih pjesama epske ili lirsko-epske strukture kao i u žanru retoričke pohvalničke proze (npr. Kapucinove prigodnice, hrv. ili latinske stihovane prigodnice T. Brezovačkog, hrv. i latinske prigodne pjesme Tome Mikloušića) - pojavljuju se i prozna djela izrazito sekularna karaktera (Antun Vranić «Mlajši Robinzon …» - robinzonijada, prijevod njemačke, didaktizirane verzije J.H.Kampea Defoeove pripovijetke ili dječjeg romana) Jakob Lovrenčić Adolf iliti kakvi su ljudi

- 1833. - pripovijetka-roman - djelo koje je po socijalnim idejama koje se u njemu iznose (narod će, a ne gospoda pomladiti hrv. društvo) znak novih, demokratskih vremena, vremena koja navješćuju ideološki program hrv. narodnog preporoda Čini i živlenje Petrice Kerempuha - 1834. - djelo koje po smiješnim, komičnim i humorističnim elementima podsjeća na slična djela dubrovačke i slavonske regije - brojni pučki kalendari, s raznovrsnim štivom za zabavu i prosvjećivanje (Lovrenčićev varaždinski kalendar) - popularni su bili i zbornici poučnih i moralnih pripovijedaka (Lovrenčićeva «Kratka dobreh deržanj pripovedanja», «Kratka deset zapovedi božjeh pripovedanja», Mikloušićeva «narodna enciklopedija» Izbor dugovanj vsakoverstneh za hasen i razveselenje služečeh) 4. Epika u Dalmaciji - dalmatinska književna kultura siromašnija je po epskim vrstama - ima prigodnica različita sadržaja, u kojima se najčešće javlja deseterac, ali tu i tamo i drugačiji stihovi ZAOSTROŠKA ZBIRKA - sastavljena od pjesama koje govore o makarskim ljudima, svjetovnog i duhovnog zvanja i događajima javnog i privatnog značenja, pisanih u osmercima i dvanaestercima MAKARSKA ZBIRKA

- sadrže prigodne pjesme koje opjevavaju razne suvr.

104

tri ALAČEVIĆE ZBIRKE

događaje, pučke su po tonu, jednostave fabule

PISCI: fra Josip Radman fra Frane Radman «Život sv. Jurja» - hagiografske pjesme fra Ivan Akčić-Jurišić «Pisma učinjena od D. Ivana Akčića svrhu Kambelovića i Glavaša» - deseteračka pjesma fra Paškal Jukić «Razlike svete pjesme» - duhovna zbirka fra Andrija Dorotić Na latinskom su pisali:

Adam Baltazar Krčelić Saro Crijević Benedikt Stay Brno Džamanjić dubrovački latinisti Rajmundo Kunić M.P. Katančić Đuro Ferić Junije Resti Tito Brezovački

Na talijanskom su pisali:

Ivan Lovrić Antun Ferdinand Putica Luko Stulli Marko Bruerević

Povijesti književnosti:

Vodnik, Franičević, Kombol, Novak

Cjelovite povijesti književnosti:

Novak, Frangeš, Jelčić, Ježić

POJMOVI Izosilabizam - jednak broj slogova, tj. silabički broj slogova (jednakosložnost)

105

Akrostih - kada prva slova u stihovima pjesme, čitana okomito, daju neko ime ili misao Tropi - jezični ukrasi kojima se obogaćuje pjesnički govor; u njemu se skriva preneseno značenje; govor u slikama (metafora, metonimija, alegorija, hiperbola, sinegdoha …) Silabička versifikacija - ponavljanje broja slogova u stihovima; osnova je slog – silaba Akcenatska versifikacija - izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova Kvantitativna versifikacija - pravilna izmjena dugih i kratkih slogova Anafora - ponavljanje istih riječi na početku nekoliko stihova Epifora - ponavljanje riječi na kraju stihova Cezura - pauza iza pojedinog sloga; dijeli stih na dva članka Parafraza - slobodan prepjev nekog književnog djela u drugi jezik ili drugu književnu vrstu Bugarštica - narodna pjesma s dužinom stiha od 12-erca do 17-erca Poliptoton - ponavljanje iste riječi u različitim padežima Paregmenon - ista osnova u različitim riječima Antiteza - suprotnost; dovođenje pojmova u opreku kako bi se jače istakao njihov utisak Indicium - sposobnost govornika da prosudi valjanost upotrebe neke figure u nekom kontekstu i nekom trenutku Ingenium - sposobnost pronalaženja, izmišljanja novih figura 106

PJESMARICE: Prva hrvatska pjesmarica (1380.) Rapska pjesmarica (1471.) Osorsko-hvarska pjesmarica (1533.) Foretićeva pjesmarica (1560.) Druga rapska pjesmarica (1563.) Prekomurska pjesmarica (1593.) Bolska pjesmarica (1612.) Pavlinska pjesmarica (1644.) Korčulanska pjesmarica (17.st.) Cithara Octochorda (1701., 1723., 1757.) Najstarije kajkavske pjesmarice: Prekomurska Pavlinska Frodocijeva

1. ep na hrvatskom jeziku 1. ep hrvatske književnosti 1. ekolga na hrv. jeziku 1. hrv. drama s temom iz nacionalne pov. 1. sačuvana maskerata 1. dubrovčanin koji je tiskao knjigu na HJ najstarija poznata hrv. prozna

Judita De raptu Cerberi Radmio i Ljubmir Robinja Jeđupka Dundo Maroje

Marulić Jakov Bunić Dž. Držić Lucić Pelegrinović M. Držić M. Držić

107

drama 1. hrv. junački ep s temom iz suvrem. pov. 1. tiskani kanconijer u HK nastaloj u Du 1. oslobodio 12-erac od unutrašnje rime 1. hrv. smiješnica 1. kajkavska tiskana knjiga posljednja hrv. maskerata 1. hrv. tiskana gramatika posljednja izvorna pastirska drama u Du. 1. književna monografija 1. istraživač hrvatske povijesti 1. sustavna hrv. povjesnica 1. koji je počeo zapisivati naše narodne pjesme 1. povijest knjiž. nastala u Du. 1. počeo sustavno skupljati knjige iz svih hrv. krajeva 1. tiskani prijevod Sv. pisma 1. kritika Osmana 1. originalni pjesnik basna 1. udomaćio tercinu 1. uveo narodni 10-erac u naše pjesništvo

Vazetje Sigeta grada Pjesni razlike

Karnarutić D. Ranjina D. Ranjina

Hvarkinja Decretum Jeđupka Institutionum linguae… Atalanta De vita, ingenio et studiis Junij Palmotae Memoria regnum et banorum… Vitae illustrium Rhacusinorum

Benetović Pergošić Mažibradić Kašić Palmotić Stjepan Gradić Ivan Lučić Juraj Ratkaj Đuro Matijašević Ignjat Đurđević Adam A. Baričević Katančić, 1831. Luko Stulli Đuro Ferić Bruerević Frankopan

 prva polovica 16.st. – Sannazaro «Arcadia»  druga pol. 16.st. – Tasso «Aminta», Guarini «Pastor fido»  najpoznatiji povjesničar renesanse: Ludovik Crijević Tuberon  autor naše najstarije maskerate: Džore Držić  začetnik hrv. petrarkizma i pastirskog pjesništva: Džore Držić  začetnik pastirske drame u hrv. knjiž.: Mavro Vetranović  začetnci melodramatskog žanra: Gundulić i Primović  najopsežnije djelo SHK: Povijest vanđelska (J. Kavanjin)  najutjecajnije djelo katoličke obnove u sjev. hrv.: Sveta Rožalija (Kanižlić)  žene u renesasni: Nada Bunić, Cvijeta Zuzorić, Marija Gundulić  žene u baroku: A.K. Zrinski  žene u prosvjetiteljstvu: Marija Bettera, Anica Bošković, Lukrecija Bogašinović-Budmani

108

- povijest zagrebačke crkve: A.B.Krčelić - povijest dubrovačke crkve: Saro Crijević Posthumno objavljena djela: M. Marulić, Davidijada  1954.g. H. Lucić, Skladanja izvarsnih pisan razlicih  1556.g. M. Pelegrinović, Jeđupka  1599.g. B. Karnarutić, Vazetje Sigeta grada  1584.g. B. Karnarutić, Ljubav i smrt Pirama i Tižbe  1585. i 1627.g. Sabo Bobaljević Mišetić, Rime amorose  1589.g. Miho Monaldi, Rime  1599.g. Miho Monaldi, Irene ili o ljepoti  1599.g. Stjepo Đurđević, Sedam psalama pokornijeh kralja Davida  1868.g. Ivan Gundulić, Osman  1826.g. Ivan Bunić-Vučić, Plandovanja  1849.g. Ivan Belostenec, Gazophylacium  1740.g. Junije Palmotić, Kristijada  1670.g. F.K. Frankopan, Gartlic za čas kratiti  1871.g. A. Kanižlić, Sveta Rožalija  1780.g. A. Kanižlić, Kamen pravi smutnje velike  1780.g. Izgubljena djela: M. Marulić, Psychologia de ratione animae humanae I. Polikarp Severitan, Historia Dalmatiae M. Držić, Pomet P. Zoranić, Ljubveni lov P. Zoranić, Vilenica Nikola Dešić, Raj duše A. Vrančić, Illyrica historia I. Gundulić, Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka od Šira P.R. Vitezović, Novljančica; De ortograpgia Nedovršena djela: Ilija Crijević, De Epidauro M. Vetranović, Piligrin Jaketa Palmotić Dionorić, Dubrovnik ponovljen Jaketa Palmotić Dionorić, Jakimir Petar Kanavelić, Kara-Mustafa vezijer Azem F.K. Frankopan, Trumbita sudnjega dneva Ignjat Đurđević, Posjed vilinji Ignjat Đurđević, Antiquitates Illyricae Nepotpuna djela: M. Držić, Pjerin M. Držić, Tripče de Utolče M.Držić, Džuho Kerpeta A. Sasin, Filide

109

Djela u rukopisu: Juraj Baraković, Draga, rapska pastirica Paskoje Primović, Pjesan od upućenja riječi vječne Mavro Orbini, Zrcalo duhovno M.A. Reljković, Ezopove i Fedrove basne M.A. Reljković, Nauk političan i moralski od Pilpaj bramine Antun Ferdinand Putica, Pir od djece; Ciarlatano in moto Đuro Ferić, Prorečja jezika slovinskoga pričicam istumačena

HUMANIZAM I RENESANSA 110

Pregled narativnih oblika: 1. Biblijsko-vergilijanski ep: J. Bunić: De vita et gestis Christi D. Benešić: De morte Christi I. P. Severitan: Solimaida M. Marulić: Davidias; Judita 2. Mitološko-alegorijski ep: J. Bunić: De raptu Cerberi 3. Alegorijsko-peregrinacijski ep: M. Vetranović: Piligrin 4. Povijesni ep: B. Karnarutić: Vazetje Sigeta grada A. Sasin: Razboji od Turaka 5. Putopisni ep: P. Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje 6. Opisno-narativni spjev: I. Crijević: De epidauro M. Vetranović: Galiun A. Sasin: Mrnarica 7. Romantična priča u stihu: B. Karnarutić: Ljubav i smrt Pirama i Tižbe D. Zlatarić: Ljubav i smrt Pirama i Tizbe Pregled lirskih oblika: 10. Ljubavna lirika a) trubadursko-petrarkistička (Zbornik N. Ranjine, prva generacija petrarkista) b) petrarkistička (druga i treća generacija petrarkista) c) anakreontika (D. Ranjina, S. Bobaljević) d) pjesme stilizirane na narodnu (Ranjina, Bobaljević) e) pastoralno-idilična (Zbornik N. Ranjine, Ranjina, Bobaljević) f) ljubavna lirika na talijanskom (L. Paschale, Bobaljević, Miho Monaldi) 11. Pokladna lirika (maskerate) - brojne Jeđupke; autori: Pelegrinović, Vetranović, Bobaljević, H. Mažibradić, Nalješković, Sasin, S. Đurđević 12.

Poslanice

13.

Epigrami

14.

Satirična poezija

111

- Marulić, Vetranović, D. Ranjina, Bobaljević 15. Religiozno-refleksivna lirika - Vetranović «Remeta» 16.

religiozno-duhovna lirika a) crkvene pjesme (Zbornik N. Ranjine, Vetranović-tridesetak pjesama, Dimitrović-pjesni duhovne, Nalješković-pjesni bogoljubne; teme: temeljne kršćanske dogme, izrazito emocionalni stav lirskog subjekta prema pitanjima vjere) b) tumačenja psalama i molitve (Dimitrović-sedam psalama, Vetranović – 5 psalama, Dimitrović «Tumačenje od očenaša») c) lamenti («Tuženje grada Hjerozolima», «Tuženje grada Budima») d) religiozni epigrami e) Gospini plačevi f) kontrasti, prenja (Marulić «Lipo prigovaranje razuma i človika», «Poklad i Korizma»)

17. moralno-didaktična lirika - Marulić, Vetranović, Dimitrović, Nalješković 18. religiozni i moralistički epigrami - Dimitrović «Pričice izete iz Svetog pisma i filozofa», M. Marulić Pregled dramskih oblika: 11. Komedija a) eruditna (Držićeve komedije, na neki način i Nalješkovićeva «Komedija VII., Benetović») b) seljačka komedija («Komedija od Raskota») 12. Dramska robinja - Dž. Držić «Čudni san», Vetranović «Dvije robinjice», Nalješković «Komedija III.» 13. Drama - Lucić «Robinja» 14. Farsa - Nalješković «Komedija V.» i «Komedija VI.» 15. Tragedija - Marulić «Hekuba», Gučetić-Bendevišević «Dalida», Bunić Babulinov «Jokasta», Lukarević Burina «Atamante», Zlatarić «Elektra» 16. Prikazanje - Vetranović 17. Biblijska drama - Vetranović «Suzana čista» 112

18. Mitološka drama - Vetranović «Orfeo», «Dijana», Nalješković «Komedija II.», Pirna drama iz Zbornika N. Ranjine 19.

Pastoralno-idilična drama a) pastoralna ekloga («Radmio i Ljubmir») b) pastoralna drama, pastirska igra (Vetranović «Prikazanje od poroda Jezusova», Nalješković «Komedija I.», Zlatarić «Ljubmir», S. Gučetić «Raklica», Držić «Tirena», «Venera i Adon», «Plakir», Sasin «Filide», «Flora») c) prikazanja s pastoralnim elementima (Vetranović)

20. Komedijica, seljačka lakrdija, pokladna, pirna igra - Držić «Novela od Stanca», Sasin «Malahna komedija od pira» Elegije: Šižgorić, Česmički, Karlo Pucić, Ilija Crijević Ode: Ilija Crijević

113

PRIJEVODI OVIDIJE -

-

Hanibal Lucić «Pariž Eleni» Petar Hektorović «Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga» (prvi dio iz Remedia amoris) Brne Karnarutić «Ljubav i smrt Pirama i Tižbe» Dominko Zlatarić «Ljubav i smrt Pirama i Tizbe» Šimun Zlatarić – prva knjiga «Metamorfoza» i «Knjiga Leandrova» iz Heroida Ignjat Đurđević A. Nagy

PETRARCA -

-

Marko Marulić «Ad virginem beatam» (pjesma Vergine bella) Hanibal Lucić «Misal se zabude misleći u sebi» Petar Zoranić «Mira ne nahodim» (sonet Pace non trovo) Dinko Ranjina «Nina nebu goru svitle zvizde zriti» (Ne per sereno ciel ir vaghe stelle)

TASSO -

Sabo Bobaljević Mišetić – preveo «Amor fugitivo iz Aminte» Dominko Zlatarić «Ljubmir» (Aminta) Dživo Šiško Gundulić «Radmio» (Aminta) Sabo Gučetić-Bendevišević «Raklica» (Aminta)

TEOKRIT -

Dinko Ranjina «Zgodi se na svit saj, da ljubav vesela» Rajmunod Kunić – prevodio ga na latinski Brno Džamanjić – prevodio ga na latinski

G.B. MARINO -

Vladislav Menčetić «Radmilova tužba vijeć Zorke vile» (Sospiri d'Ergasto) Dživo Šiško Gundulić «Suze i tužbe Radmilove» (Sospiri d'Ergasto) Stjepo Đurđević – jedna pjesma

VERGILIJE -

Ivan Tanzliger Zanotti – prva dva pjevanja iz Eneide Ignjat Đurđević – početak Eneide Đuro Hidža – Eneida, Georgike

SANNAZARO -

Paskoje Primović – «Pjesan od upućenja riječi vječne» (De partu Virginis) «O porođenju djevičanskomu» - anonimni autor Ivan Tomko Mrnavić - dio «Potuženja pokornika»

HOMER -

Rajmundo Kunić – preveo Ilijadu na latinski

114

-

Brno Džamanjić – preveo Odiseju na latinski

GUARINI - Frano Lukarević Burina «Pastir vjerni» (Pastor fido) -

Petar Kanavalić «Pastir vjerni»

ARIOSTO -

Ignjat Đurđević «Pripovijes izvađena iz Ariosta» (pjesma iz 28. pjevanja Bijesnog Orlanda)

METASTASIO -

Aleksandar Tomiković «Josip poznan od svoje braće» Ivan Antun Nenadić

KOTZEBU -

Jakov Lovrenčić Dragutin Rakovac

HESIOD -

Matija Grabac Brno Džamanjić

EURIPID -

Marin Držić «Hekuba» Miho Bunić Babulinov «Jokasta» (tragedija Feničanke)

RINUCCINI -

Paskoje Primović – «Euridice» Ivan Gundulić «Arijadna»

GIROLAMO PRETI - Ivan Gundulić «Ljubovnik sramežljiv» (Amante timido) -

Baro Bettera «Oronta iz Čipra»

MOLIERE -

Fran Krsto Frankopan «Jarne bogati» (ulomak komedije Georges Dandin) Franatica Sorkočević Marin Tudišić Josip Betondić dubrovački molijeristi Petar Bošković Ivan Bunić ml.

DANTE - Marko Marulić – prvo poglavlje Pakla TIBUL -

Dinko Ranjina «Spovijeda njeki glas»

KATUL -

Dinko Ranjina «Lezbiji»

115

SOFOKLO -

Dominko Zlatarić «Elektra»

HORACIJE -

Đuro Hidža «Quinta Horacia Flaka pjesni liričke»

GOLDONI - Matija Jandrić «Ljubomirović ili prijatel pravi» (Il vero amico) ECKARTHAUSEN -

Jakov Lovrenčić

JOHANNES POLANCIUS -

Šime Budinić «Ispravnik» (prijevod katekizma «Breve directorium»)

LODOVICO ALEARDI -

Marin Gazarović «Murat Gusar»

GIROLAMO VIDA -

Junije Palmotić «Kristijada» (Christias)

GIROLAMO ZOPPI -

Franjo Lukarević Burina «Atamante»

RUZZANTE -

Martin Benetović «Komedija od Raskota»

JAKOV BIDERMAN -

Gabrijel Jurjević «Listi heroov» (Heroum epistolae)

COYER -

Adam Tadija Blagojević «Khinki»

ANTUN RUŽIČKA -

Adam Tadija Blagojević «Predika od jedinstva u krstjanstvu»

BERNARDO STEFONI -

T. Mrnavić «Žalosnoskazje Krispa Cezara»

STEFANO TUCCI -

Juraj Žuvetić «Sud pokonji»

PSALMI

Nikola Dimitrović Šime Budinić Bartol Kašić Stjepo Đurđević Paskoje Primović – u rukopisu Ivan Gundulić Ivan Bunić – Vučić Andrija Vitaljić Ignjat Đurđević

116

Antun Ivanošić

POSVEĆENA DJELA Marulić Marulić Marulić V. Pribojević Hektorović Zoranić Karnarutić Karnarutić Zlatarić Sasin Pergošić Vramec Vramec Gazarović Franjo Glavinić F. Glavinić Milovac Milovac Magdalenić Kanavelić Kanavelić Ivan Dražić I. Dražić P. Bogašinović M.P. Katančić

Davidijada Judita Quinquaginta parabolae O podrijetlu i zgodama Slavena Ribanje

Planine Vazetje Sigeta grada Ljubav i smrt Pirama i Tižbe Ljubav i smrt Pirama i Tizbe

Razboji od Turaka

kardinalu Grimaniju Dujmu Balistriliću Tomi Nigeru Petru Vitaljiću Jeronimu Bartučeviću Matiji Matijeviću Jurju Zrinskom Antunu Vrančiću Cvijeti Zuzorić Marku Bassegliju

Decretum Kronika Postila Ljubica Četiri poslidnja čovika

Jurju Zrinskom Jurju Draškoviću biskupu Petru Herešincu hvarskoj vlasteli Nikoli i Petru Zrinskom

Cvit svetih Dvojdušni kinč Dušni vrt Zvončac Muka Isukrstova Sveti Ivan biskup trogirski Ljepost duše Poljubčac Obkruženje Beča

Vuku Frankopanu A. K. Zrinskoj sinovima Jurja Erdödija Nikoli Erdödiju Nikolici i Sari Buniću caru Josipu

Fructus auctumnales

dubrovačkoj gospodi Petru Ricciardiju Petru Ricciardiju Szerdahelyu

Petra Velikog slave: Ignjat Gradić, Stjepo Rustić politički spisi o jozefinizmu: Josip Voltić – Voltiggi, Josip Keresturij pristaše jozefinizma: Adam Tadija Blagojević, Joso Krmpotić 117

pisali o opsadi Beča 1683. i opjevali Jana Sobieskog: Bogašinović, Kanavelić, Kačić Miošić Reljkovića napadaju: anonimni franjevac pod pseudonimom Tamburaš slavonski Matija Petar Katančić u pjesmi Satir od kola sudi Reljkovića brane: Vid Došen u djelu Jeka planine Adam Tadija Blagojević u djelu Pjesnik-putnik djela suvremene tematike: Vazetje Sigeta grada, Razboji od Turaka, Osmanšćica, Osman, Dubrovnik ponovljen, Obkruženje Beča, Nestrančno vezdašnjega tabora ispisavanje djela s autobiografskim elementima: Ribanje, Vila Slovinka, Dubrovnik ponovljen

118

Lirika XV. i XVI. stoljeća - Dubrovnik je, jedini slobodan i otvorenih mogućnosti, bio prisiljen da vrši funkciju izrazitog prethodnika u književnom razvoju - hrvatska poezija od druge polovice 15. st. pa do kraja 16.st. prošla je određeni put koji je tu poeziju obogatio oblicima, proširio u vidicima i produbio u zanimanju za život i čovjeka - u razvitku hrvatske renesansne lirike možemo uočiti tri razdoblja, tri cjeline koje se ukazuju u svojim tematskim, stilskim i idejnim posebnostima: 1. pojava i puni procvat hrvatskog petrarkizma (kraj 15. i početak 16.st.) 2. oko sredine 16.st. pojavljuju se generacije koje će prihvatiti petrarkistički izraz, ali će i proširiti i produbiti svoje zanimanje u tematskom i idejnom pogledu. Oni će već uvelike i zrelo pokazati zanimanje za sudbinu čovjeka, umjetnika i naroda posebno produbljujući pitanja i smisao čovjekove egzistencije 3. ovu cjelinu predstavljaju pjesnici iz druge polovice 16.st. koji će renesansne književne koncepcije zaokružiti i izjednačiti s društveno-formalističkim zahtjevima i oblicima zrele renesanse - pored latinske humanističke poezije javlja se i pjesništvo na narodnom jeziku - prvo hrvatsko izrazito umjetničko pjesništvo bilo je ljubavnog karaktera i nastalo je pod neposrednim utjecajem talijanskih petrarkista Žena u renesansi Svu svoju poetsku pažnju petrarkisti su usredotočili na ženu, na «gospoju» i na svoj odnos prema njoj. Iako su pri tome često opisivali sebe i svoja vlastita stanja, to se opet događalo zbog nje, zbog gospođinog odnosa, koji je zaljubljenog pjesnika prisiljavao da se u samoći i tugovanju obraća sebi, svom položaju i svojoj sudbini. Problem i razlog pjesnikova odnosa, dakle izvor poezije, nalazio se u činjenici što je gospođa bila okrutna, tvrda srca pa nije marila za pjesnikove uzdahe, nije slušala pjesnikovo tugovanje. Pjesnik se povlačio u sebe, plakao nad svojim sadašnjim stanjem i pri tome razmišljao o «lijepoj prošlosti». Sjećao se dana mira i zadovoljstva dok je nije poznavao, dok je nije ugledao, dok njim još nije bila ovladala beskrajna, anđeoska i rajska ljepota gospoje. Ipak, on je sretan šro je osjetio ljubav, sretan je što u svom srcu nosi njezinu divnu sliku. Sjeća se svakog trenutka kad ju je vidio, opisuje svaku pojedinost savršene pojave, ljepog tijela. Piše joj pisma, pjeva pjesme, moli i preklinje prijeteći i vlastitom smrću. Časovi mira i zadovoljstva su rijetki. Ako je pjesnik i uspio da se svojoj gospođi približi, ako je svoju ljubav i ostvario, onda je nakon doživljene radosti i sreće rastanak još teži, sjećanje peče još jače, bol se uvećava. Pjesnici druge generacije (Vetranović, Nalješković, Hektorović, Dimitrović, Marin Držić) više nisu samo onako čisti i raspjevani petrarkisti. Njihove brige, misli i primisli znatno su složenije, dublje i teže. Svakodnevni život ove je pjesnike više i jače okupirao. Neke pjesničke preokupacije ove generacije: spuštanje s dalekih nadstvarnih platonskih i konvencionalnih visina – ovi pjesnici bili su u svojim ljubavnim pjesmama mnogo određeniji 119

i stvarniji; bitan je i motiv smrti – u vezi sa smrti su i sve one borbe i nemiri koje izaziva pomisao na ono što dolazi poslije smrti, no obično su takve brige obuzimale pjesnike u starijim godinama. Posebna briga koja je obuzimala hrv. renesansne pjesnike ove generacije bilo je pitanje mjesta i uloge književnog stvaranja, tj. pitanje vrijednosti. Oni su osjećali kako društvo ne cijeni pjesničko skladanje. «Kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire»- zaključio je Marin Držić Sve što se više bude išlo prema kraju stoljeća, sve manje ćemo u djelima pjesnika nailaziti na znakove unutrašnje borbe, na izraze strasti ili na očitovanje otpora prema svijetu. Ovakvom stanju uvelike je pridonosila i najobičnija činjenica sveopćeg upliva protureformatorskih ideja. Uporno nastojanje oko očuvanja starih vrednota rezultiralo je već u 16.st. uočljivim umrtvljenjem bilo koje izrazitije čovjekove težnje a koja nije u savršenom skladu sa službeno ideološkim koncepcijama. Nakon Tridentskog koncila odjetilo se kako ljudi polagano i postepeno gube volju za traženjem i borbom. Kao da su se pomirili s činjenicom što starih renesansnih ideala više nema a novi se ne ukazuju. U Dubrovnik i druga književna središta Dalmacije novi duh književnosti nailazit će tek kao postepena asimilacija novih književnih oblika i novih običaja. Povečava se krug naobraženih, javlja se potreba za književno-učenim sastancima i udruženjima. Osnovana je Academia dei Concordi (Monaldi, Bobaljević, Marin Kaboga…). Svijevrstan književni život odvijao se i u privatnim salonima. U tom pogledau svakako je najznanimljivija pojava C. Zuzorić, koja je od 1570-1582 bila i izvor inspiracije dubrovačkih pjesnika i okupljala je u svojoj kući pjesnike oblikujući tako prvi put kod nas oblik salonskog književno-društvenog iživljavanja. Poseban oblik društvenog života usko povezan uz književna zbivanja bili su sastanci u dvorcima izvan grada. U neposrednom dodiru s prirodnim ljepotama pjesnici su pronalazili utočište od života lišenog svih ideala, a sebe približavali i poistovjećivali sa svijetom bezbrižnih pastira i pastirica. Hrvatski petrarkistički izraz tipa Menčetića i Dž. Držića u svojim se osnovnim a i u mnogim formalnim pojedinostima zadržao u ljubavnoj poeziji kroz čitavo stoljeće. Ova ljubavna, pastoralno-idilična poezija iz druge polovice stoljeća nije posjedovala onu neposrednost i svježinu koju smo osjećali u poeziji prvih petrarkista i kod druge generacije. Nova poezija, pa tako i njezini idilički elementi, poprimala je osobine manire, formalizma i beživotne ujednačenosti. Nailazak nove manire osjeća se jako dobro u poeziji A. Sasina. U njegovu pastoralu, pored urbanizirane idiliče manire ušla je i lirika narodne popijevke sa sela. - sve se više javlja i sklonost za prevođenjem - kraj stoljeća naslutit će, odn. ugledat će i jedna loša pojava – književni rad u Dalmaciji znatno će oslabiti, a Dubrovnik će biti taj koji će sve više preuzimati vodeći ulogu, koju će mu svi književnici drugih središta i priznati - štoviše, u 17.st. pjesnici iz svih krajeva Dalmacije učit će isključivo od Dubrovčana ponavljajući (u barokno-marinističkim uvjetima) jedinstvo s Dubrovnikom

120

Komedije XVII. i XVIII. stoljeća - komediografija je dostigla vrhunac u Dubrovniku Godine 1607., isusovci u Zagrebu otvaraju svoj kolegij i gimnaziju i u tim su školama đaci i klerici priređivali kazališne predstave. Nastaje tako vrsta teatarskog centra građanskoplebejskog karaktera jednako na latinskom i hrvatskom jeziku. Repertoar je bio u službi vjersko-moralizatorske propagande. Isusovci su preuzeli kulturno vodstvo i u Dubrovniku. Upravo je 17.st. prozvano zlatnim vijekom dubrovačke književnosti (tada su radili Gundulić, Palmotić, Bunić Vučić). Prikazivale su se uglavnom mitološke igre i pastorale, svojim melodramskim karakterom slične opernim libretima. Druga polovina, a naročito posljednja desetljeća 17.st., bili su za Dalmaciju vrijeme kada je ona počela gubiti svoj žar i kada su počele prevladavati druge velesile (Venecija, Turska, Austrija, Rusija). Milorad Medini smatrao je da je dubrovačka komediografija s Držićem dostiga najvišu točku i s njim je i iščezla, a tek su se u 18.st. javili pisci koji su se ponovo počeli baviti komedijom, ali uglavno prevodeći i prerađujući Molierea. Komedija anonimnih autora s kraja 17.st. su:

Ljubovnici Jerko Škripalo Pijero Muzuvijer Beno Poplesija Šimun Dundurilo Džono Funkjelica Mada Starac Klimoje Andro Stitikeca To su komedije situacija i komedije karaktera. Ma koliko bile pisane po uzoru na komediju dell' arte, u njima su odraženi i ljudi i način života i onoga vremena i gradova u kojima su nastale i bile prikazivane. Fabule su gotovo uvijek identične: zaljubljenici, stari i mladi, povjeravaju svoje jade slugama, koji, posredujući u ljubavnim avanturama gospodara, stvaraju zaplete, često lakrdijske i drastične – da, na kraju, sve završi skladno: mladi sklapaju prakove, a starci ih blagoslivljaju. Tu sve vrvi od presvlačenja muškaraca u žene i obratno, od serenada koje završavaju polijevanjem iz noćnih lonaca, od uvlačenja zaljubljenih staraca u vreće ili bačve kako bi lakše ušli u koću svoje ljubavi, od zamjena ličnosti, pronalaženja davno izgubljenih roditelja i potomaka…. Pretvarajući se da im pomažu, sluge zapravo materijalno iskorištavaju i nasamaruju gospodare, što nije samo pobjeda mladosti nad starošću, nego i osvećivanje nižih staleža višim. U 18. st. na hrvatsku literarnu scenu nastupa Slavonija (Kanižlić, Reljković, Katančić), ponovo se budi Bosna (franjevci), a iz Dubrovnika prodiru u svijet Bošković, Stay, Galjuf. Teatar u sjevernoj Hrvatskoj ostajao je domena crkvenih škola. U Dalmaciji čitava prva polovina stoljeća pripada uglavnom prijevodima, navlastito Molierea. Utjecaj francuske kulture i jezika bio je sve jači. Koliko je do danas poznato u to vrijeme u Dubrovniku je 121

prevedeno dvadesetak Moliereovih komedija. Komediju Psyche preveo je Franatica Sorkočević u stihu. Ostali prijevodi su u prozi. Osim Franatice, Molierea su prevodili i: Dživo Bunić Sarov, Josip Betondić, Marin Tudišić. Naslovi komedija su:

Tarto Džono Žene pametne Jarac u pameti Udovica Nemoćnik u pameti Ženidba usilovana Lakomac Nauk od mužova Nauk od žena Ilija aliti muž zabezočen

Izvorna dubrovačka komedija kao da je u 18.st. sasvim izgubila poticaje i snagu za originalno stvaranje. Potkraj 18.st. pojavili su se posljednji proplamsaji izvorne hrvatske komediografije. Bili su to usamljeni pokušaji, bez naročitih uspjeha i sljedbenika. U tim pokušajima značajno je da su na sceni opet oživljavali likovi iz svakidašnjeg građanskog života, pa čak i iz najnižih društvenih slojeva. Autori: Antun Ferdinand Putica, Barko Bruerević, Vlaho Stulli.

122

Hrvatska književnost 18. stoljeća - dva sklopa čimbenika uvjetovala su razvoj hrv. književnosti 18.st. 1. političke prilike i okolnosti u kojima su se našli pojedini hrvatski krajevi 2. ideološke i filozofske struje što su iz Europe zapljuskivale Hrvatsku U Slavoniji niti nakon protjerivanja Turaka situacija nije bila ništa bolja. Narod je i dalje čamio u neznanju i siromaštvu, pa će književni život biti rezultat tek malobrojnog sloja učenih i naobraženih. Jedini je Dubrovnik i u ovom stoljeću imao i dalje mogućnosti i uvjeta da u slobodi živi i stvara, no njemu je jednostavno ponestajalo snage. Povodeći se suvremenim klasističkim tokovima, Dubrovčani su u dobroj mjeri utekli latinskom jeziku. U ovom stoljeću sve se više širi i sazrijeva zanimanje za književna zbivanja u prošlosti. U Dubrovniku Ignjat Đurđević i Saro Crijević žele dati zaokružen pregled dubrovačke književne prošlosti. Na sjeveru u tom pogledu djeluju Adam Alojzije Baričević i Adam Patačić. Do izražaja dolazi i jedan novi i posebno emotivno naglašeni odnos prema narodnoj književnosti i narodnoj umjetnosti, tj. prema svemu što je pučko, narodno. Lepeza ovog zanimanja bit će široka; ići će od pjevanja na narodnu do zapisivanja, skupljanja i opisivanja narodnog blaga (M.P. Katančić, A. Kanižlić, F. Grabovac, A. Kačić Miošić, Đ. Ferić, M. Bruerović, Reljković). Često se umjetnički poticaj i izraz pridružio otvorenoj želji autor da djeluje i preodgaja pa se s didaktičkim poticajima javlja i poezija kao pratilac (Kanižlić, Vid Došen, Mateša Kuhačević). Slično vrijedi i za dramu. U namjeru pozornice da pouči i nasmije, unio je Vlaho Stulli svojom Katom Kapuralicom jednu snažnu i živu sliku i književnu poruku punu istine života najnižih slojeva dubrovačkog društva. Ipak pretežni dio hrv. knjiž. 18.st. je didaktičko-odgojnog karaktera. Prosvjetiteljstvo u Hrvatskoj, suprotstavljajući se revolucionarnim, naprednim i ateističkim idejama, zaustavlja se i zadržava na želji i namjeri da narod pouči i prosvijetli u svakodnevnom životu, da ga civilizira u kući i oko kuće, u stanu, uredu, ponašanju i odijevanju, da narod opismeni, da mu približi knjigu i nauk. Slavonci koji su upozoravali na mane i loše običaje svakodnevnog života bili su: Reljković, Došen. Kačić Miošićistiće sreći i zadovoljstvo Dalmacije pod mletačkom vlašću, ali pjeva o staroj slavi kraljeva, banova i vitezova. Filip Grabovac je također ograničen domaćim dalmatinskim uskolokalnim preokupacijama. U ovaj sklop prosvjetiteljskorodoljubivog toka književnosti treba uključiti i Senjanina Matešu Kuhačevića, koji je najbolji primjer i klasičan simbol tragične hrvatske povijesti i sudbine. Posebne oblike i okvire imala je odgojno-prosvjetiteljska književnost bosanskih franjevaca. Sva u regionalnom tonu, kao i kajkavska, ova književnost misli u prvom redu na priproste vjernike, ali pri tome redovito spominje i samim postojanjem i djelovanjem utvrđuje potrebu pisanja narodnim jezikom (Jerolim Filipović, Tomaš Babić). Slično će biti i u Dubrovniku u kojem sve snažniji pokret latinista i prevodilaca i sve jači utjecaj stranih pokreta nisu mogli zatomiti izvore narodne inspiracije u kniževnosti (I. Đurđević, M. Bruerović) Hrvatsku književnost 18.st. karakterizira i sve veća međusobna povezanost pojedinih njezinih pokrajinskih dijelova . U 18.st. ta jedinstvenost se napokon očitovala na cijelom hrvatskom području. Glavni predstavnik kontinentalne Hrvatske u književnosti ovog stoljeća 123

A. Kanižlić pošao je putem svojih učitelja iz Dubrovnika – ne samo što je za svoj spjev uzeo pokajničku temu i stil Gundulića, Bunića Vučića i Ignjata Đurđević pa njihovu grešnicu (grešnika) iz baroknog kabineta presadio u slobodni raspjevani pejsaž slavonskog zelenila, nego se poslužio i starim hrvatskim dvanaestercem, karakterističnim za hrv. književnost još od srednjovjekovnih vremena. I Reljković je učio od Dubrovčana. Od njih je preuzimao riječi i oblike. Dubrovčane je poznavao i Antun Ivanošić i Joso Krmpotić.

MATEŠA ANTUN KUHAČEVIĆ (1697-1772) Senj -

osuđen na doživotnu tamnicu zato jer se mislilo da je on jedan od inspiratora bune pušten na slobodu tek kao 75-ogodišnji starac osim što je sastavio latinsku autobiografiju, književnim radom nije se bavio prije osude – svi njegovi pjesnički proizvodi nastali su u tamnici pjesme su mu prigodnice, poslanice oblikovane u starom hrv. dvanaestercu i mješavini čakavsko-kajkavskog govora

Utiha nevoljnih u zrcalu od pravde - pjesma u kojoj je izvršio rekapitulaciju svog tragičnog života i tamnovanja - 1791 stih, dvanaesterci s osmeračkim umecima - ispred pjesme nalazi se autorov prozni uvod nazvan Vrutak pelde koji je ilustracija ne samo pjesničke motivacije nego i njegova duševnog stanja -

njegove pjesme nisu plod osobita umjetničkog nadahnuća, ali on ipak nije bez stanovita pjesničkog dara očitovao je okretnost u versifikaciji i umješnost u narativnosti nastale u osobitim, neobično teškim časovima kad je teško i jednolično tamnovanje zamijenilo veseli mladenački život, njegove pjesme su dirljivi dokument jednog slomljenog života koji se postao žrtvom birokratsko-centralističke potrebe Beča

Narikovanje staroga Senja vrh mladoga Senja po vili Slovinkinji - kritika u kojoj svojim sugrađanima prigovara povođenje za novotarijama što ih je sa sobom donosio prijelaz iz starog tradicionalnog i konzervativnog militarističkog u novi građanski trgovački život - dolazi do izražaja Kuhačevićev rodoljubni osjećaj povezan uz tradiciju slobodnog glagoljaškog Senja

124

Hrvatska kajkavska književnost od polovine 16. do polovine 19. stoljeća -

kajkavska književnost je trajala od polovine 16. do polovine 19.st. za to su vrijeme kajkavski pisci svoj jezik unapređivali u sva tri stoljeća na tom se jeziku tiskaju knjige u kojima se očituje duhovni i materijalni život toga područja, razna ljudska djelovanja i različiti interesi

U djelima stare kajkavske književnosti teme su najčešće nabožne. To ne iznenađuje kada se uzme u obzir da su se kajkavski pisci regrutirali uglavnom iz svećeničkoga staleža (isusovci, pavlini, franjevci). Iako se od ilirizma do danas njihov nabožni karakter smatrao glavnim nedostatkom te književnosti, ona upozorava na intelektualni stupanj svojih stvaralaca, na suvremene društvene, kulturne i ekonomske prilike sjeverne Hrvatske, na stav pisaca prema tim prilikama, na njihovu brigu o napretku naroda uopće, na njihovu ljubav prema vlastitom jeziku. Iz tih se djela razabire i u kojoj je mjeri bila razvijena navika čitanja, kolika je bila potreba za knjigom i na kojoj je razini bio ukus čitatelja. U tim se djelima mjestimice odražavaju i pojedini politički događaji: ratovanje s Turcima, seljačka buna iz 1573, zrinsko-frankopanska urota, odjek na francusku revoluciju iz 1789., itd. Iako su se kajkavski pisci trudili njegovati kajkavsku riječ, u sjevernoj Hrvatskoj službeni jezik bio je latinski, viši slojevi građanstva i plemstvo prihvaćali su njemački, a u određenim razdobljima prodirao je i mađarski. Pjesmarice Još prije 16.st. postojao je veliki broj stihovanih ostvarenja, što potvrđuju kajkavske rukopisne pjesmarice. U takve su se zbornike pjesme obično upisivale kroz duže vremensko razdoblje i oni su prelazili iz ruke u ruku. Sadržaj im je većim dijelom nabožan, ali već i u to vrijeme u njih se upisuju i pjesme svjetovnog karaktera. Kronološki se red u njima ne primjenjuje i pjesme se ne označuju imenom njihova autora. Kajkavska duhovna poezija većim se dijelom prevodila s latinskog jezika. U njoj se vrlo često javlja i motiv o prolaznosti života, plastično se prikazuju zagrobne muke grešnika i vjernici se podsjećaju na četiri posljednje stvari čovjeka (smrt, sud, pakao, raj). Usporedno s nabožnom poezijom, u starijoj je kajkavskoj književnosti postojala i svjetovna poezija, ali se obilnije počinje izdavati tek od kraja 19.st. Iz sačuvanih se zbirki vidi da na području svjetovne kajkavske poezije postoje ljubavne pjesme, napitnice, pjesme o prirodi i o lovu, đačke, podrugljive, šaljive pjesme… U pojedinim se zbirkama sačuvao i određen broj aktualnih odn. historijskopolitičkih pjesmama. One su obično većeg opsega. Pjesme što ih sadrže sačuvane pjesmarice, stvarali su podjednako građani i plemići, svećenici i pučki pjesnici. U zbirke su ih najčešće zapisivali ljubitelji poezije, katkada i sami autori. Temeljni jezik kajkavskih pjesmarica jest kajkavski govor. Ipak, u njih su se tu i tamo upisivale i pjesme s drugih hrvatskih područja, u originalnom govoru, kao i pjesme na slovenskom, pa i na pojedinim stranim jezicima (njem, mađ, lat). Već u najstarijim kajkavskim pjesmaricama očituje se pravo obilje raznih stihova i raznolikih strofa, kao i neočekivano bogatstvo rima. Javlja se šesnaesterac, koji katkada ima i pripjev, pa tada podsjeća na stih bugarštica, pa petnaesterac, četrnaesterac koji negdje čini dvostih s trinaestercem, pa trinaesterac sam ili u kombinaciji s dvanaestercem, a javljaju se i kraći stihovi – osmerac, sedmerac i dr. Prekomurska pjesmarica I. (1593) - prva tri dijela – 532 sačuvane stranice – ispunjena su isključivo nabožnim pjesmama, četvrti osim nabožnih pjesama sadrži jednu cjelovitu svjetovnu pjesmu (Cantio di 125

Rakoczio) i početak druge svjetovne pjesme (o Sigetu) koja se nastavlja u petom dijelu, gdje je nabožna poezija slabije zastupljena, jer svjetovne pjesme prevladavaju Pavlinska pjesmarica-Pavlinski zbornik (1644) - sadrži pjesničke i prozne priloge raznih autora/prevodilaca, a istodobno je namijenjem svećenicima kao priručno djelo pri vršenju crkvenih obreda - nije sačuvan u cijelosti; rukopis ima ukupno 253 lista - pjesme su u originalu podijeljene na kitice, ali ne i u stihove - ima 60-ak pjesama, sve su nabožnog karaktera, manji je broj na latinskom, a veći na kajkavskom jeziku - tekstovi pjesama redaju se u zborniku prema podjeli crkvene godine, a najveći je dio popraćen notnim tekstom – sam ih je 15 bez notnog teksta - u pjesmama ima čakavizama i čehizama - neke pjesme zabilježene su i u starijoj Prekomurskoj pjesmarici, a neke se nalaze i u mlađoj Ščrbačićevoj Frodocijeva (1669/1670) Drnjanska ili Ščrbačićeva (1687) Cithara octochorda (1701) Bedekovićeva (1711) Katarine Patačić (1780) Mahanovićeva (1814) Forkova (treće desetljeće 19.st.) Kao prvo tiskano djelo kajkavske književnosti u stručnoj se literaturi spominju nesačuvane Molitvene knjižice Katarine Frankopan iz 1560. godine (prvo tiskano poznato djelo je Pergošićev Decretum iz 1576.). Druga po redu kajkavska publikacija svjetovnog karaktera – Vramčeva Kronika – objavljena je samo nekoliko godina poslije Decretuma, 1578. godine, a njegovo drugo, nabožno djelo Postilla 1586. godine. Oba pisca služe se kajkavskim književnim jezikom koji je protkan štokavizmima. U 17. stoljeću kajkavski se jezik već toliko usavršio da je njime pisan i veći broj stihovanih djela (Adrijanskoga mora sirena, Dušni vrt, Zvončac, Listi heroov). Ako su se kajkavski pisci 17.st. bez teškoća mogli izražavati u stihu, razumije se da su još lakše pisali prozom. To dokazuje razmjerno obilna proza toga stoljeća koju su njegovali pisci kao: Nikola Krajačević Sartorius (Molitvene knjižice, Sveti evangeliomi), Juraj Ratkaj, Baltazar Milovac, Katarina Zrinska, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec. Zrelost kajkavskog jezika potvrđuje i leksikografski rad kajkavskih pisaca 17.st. – Habdelićev Dictionar iz 1670. u kojem je kajkavske izraze protumačio latinskim jezikom. U to vrijeme i Belostenec dovršava svoj hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik, koji je tiskan tek 1740. Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće javlja se i P. R. Vitezović, koji je za kajkavsku književnost bitan kao izdavač kalendara, pa kao autor Kronike pisane kajkavskim jezikom, i velikoga latinsko-ilirskoga rječnika. U 18. stoljeću najveći pothvat je objavljivanje Cithare octochorde 1701. godine. To je obiman zbornik od Crkve prihvaćenih i djelomice iz starijih rukopisnih pjesmarica sakupljenih nabožnih pjesama ranijih stoljeća. U kajkavskoj se književnosti nabožne teme obilno obrađuju i u čitavom 18. stoljeću (Štefan Zagrabec, Juraj Mulih). Od leksikografskih djela 1740. godine izdaje se Belostenčev Gazophylacium .

126

Drama Još od dolaska isusovaca u Zg teatarskom se radu u njihovoj gimnaziji (osnovana 1607) posvećuje posebna pažnja. Od sačuvanih tekstova imamo tragediju Lysimachus, prijevod Josipa Županića Sibenegga. To je kajkavsko djelo 1768. i tiskano. Od kraja 18. stoljeća teatarski rad prelazi u Sjemenište, gdje se drame prevode odn. adaptiraju, najčešće prema predlošcima na njemačkom jeziku. Među tima, u rukopisu sačuvanim djelima ističe se komedija Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš i Čini baruna Tamburlana. Kontinuirani teatarski rad u Sjemeništu prestaje tek s nastupom ilirizma. Gotovo u isto vrijeme s prvim prikazivanjima navedenih drama javlja se i Tito Brezovački sa svojim komedijama. Na samom prijelazu 18. u 19. st. kajkavska književnost postaje sve raznolikija. Pored isključivo nabožnih djela, sve se češće javljaju i takva koja ili graniče sa svjetovnom književnošću ili su u potpunosti svjetovna (Gregur Kapucin). Na kraju 18.st. i u prvoj polovini 19.st. razvija se i rad na romanu. Većinom su to prijevodi ili adaptacije s njemačkog ili mađarskog: Mlajši Robinzon Antuna Vranića, Zrinji Miklouš Jurja Pavlinića, Adolf iliti Kakvi su ljudi Jakova Lovrenčića i njegov Petrica Kerempuh. Ovom razdoblju pripada i rad Ivana Krizmanića (1766-1852). Njegovi prijevodi s engleskog na kajkavski i sa štokavskog na kajkavski ostali su u rukopisu. Prozom je preveo Izgubljeni raj Johna Miltona, a dijelove iz Romea i Julije Williama Shakespearea najprije je preveo prozom, a zatim ih je pretočio u stihove. Sa štokavskog je na kajkavski preradio Osmanšćicu Ivana Tomka Mrnavića i Svetu Rožaliju Antuna Kanižlića. Za širenje prosvjete u pučkim masama osobito su bili prikladni kalendari. Najstariji sačuvani kajkavski kalendar, Novi kalendarijum, potječe iz 1653. Nakon njega, niz je godina izlazio Vitezovićev kalendar Mesečnik (kasnije Zoroast hervacki pa Misečnik hervacki). Novi niz kajkavskih kalendara počinje izlaziti oko 1770, ali prvi poznati primjerak sačuvan je tek iz 1786; naziva se Novi kalendar i izlazi u Zg. Od 1812. mijenja ime u Horvatski kalendar.

127