Spomenica 50-godišnjice r.-k. župe Stup 1890-1940. [A Look into the past of the Roman Catholic parish of Stup in Sarajevo. A Memorial for the 50th anniversary of the Roman Catholic parish of Stup in Sarajevo (1890-1940)].

'SPOMENICA 50-GODIŠNJICE R.-K. ŽUPE STUP

1890 -1940

I

UREDIO AUGUSTIN KRISTIĆ

IZDANJE RMKT. Ž U PSKO G A UREDA CRTEŽI S. S. -

STUP

Č A S N A SESTRA SILVA. K. B. LJ.

TISAK .N O V E TISKAR E- V R C E K I DR. -

S A R A J E V O 1941

PRETISKANO IZ „KATOLIČKOG TJEDNIKA"

#

Spomen-riječ Naša, župa Stup navršila je pumih 50 godi­ na, kako je Gospina crkva i današnja župa fo r­ mirana. To nije neka uspomena na naš početak. N e! »Sarajevsko polje« bilo je trajno u sastavu župe, koja se je negda zvala: Vrutd, Vrhbosna, Sarajevo. Tu je bilo sijelo i stolica mnogih bi­ skupa još od početka katoličanstva u ovim kra­ jevima, naročito odkada H rvati doseliše u ove krajeve i primiše sv. K rst pred 1300 godina. Ova 50-godišnjica jest nastavak-onih dugih sto­ ljeća života Hrvata-katolika u Sarajevskom polju. Naša vjerska i narodna svijest nalagala nam je dužnost, da se odužimo grobovima naših djedova. Svaka gruda ove zem lje natopljena je znojem, suzama i krvlju našega naroda. Naš je sveti amanet: naša katolička vjera i nada živa hrvatska svijest. A li i naša velika dužnost: oču­ vati vjeru i ovu grudu zem lje našoj djeci, bu­ dućim pokoljenjim a našega hrvatskoga roda! Trijeznost, rad, znanje i prosvjeta, čuvanje ro­ đene grude zem lje — ova četiri stupa — u hra­ mu i pod okriljem svete vjere, moraju nam i nadalje biti naši putovi budućnosti! Naši pra­ djedovi i djedovi bili su kremenjaci vjere, rada, borbenosti i čuvanja svetosti kućnjega praga, pa neka i ova » Spomenica« bude svijetla uspo­ mena prošlosti, a poticaj za buduća naša nasto­ janja: u radu za Boga i Hrvatski narod! S a r a j e v s k o p o l j e — S t u p , na Ve­ liku Gospu, 15. V ili. 194,0. Don Ivan E. Subašić, župnik i zač. kanonik

3

Iz prošlosti župe Stup župa S t u p , ili kako se prije zvala, S a r i ­ j e v s k o p o l j e , ne obuhvaća samo tu plodnu ravan nego i velik dio krajeva oko izvora Bosne i gornjih njezinih pritoka. Stup graniči sa vrh­ bosanskim župama Novim Sarajevom, kojemu 1938. prepušta čengić-vilu, čemernom, Banbrdom i Kreševom, a na jugu s Konjicem i Glavatičevom, župama Mostarsko-duvanjske bisku­ pije. Južna granica ide hrptom Ivana, Bjelaš­ nice i Treskavice planine; to je ujedno politička međa Bosne i Hercegovine kao i vodomeđa Cr­ nog i Jadranskog mora. Kad stanemo kod Gospine crkve na Stupu i pogledamo naokolo, oko će nam zapeti na vi­ jencu ponajljepših bosanskih p l a n i n a , koje izbliza ili izdaleka okružuju Sarajevsko polje. Tu je najprije nad Sarajevom Trebević (1629 m ), »zelen teferič«, pa dalje pitoma Jahorina (1913 m ), na glasu sa svojih bogatih ispaša i skijaških terena, o kojoj narod pjeva: »Siv je sofeo preletjeti ne može, a kamo li dobar junak na konju«. Dalje uokrug slijedi krasna Treskavica (2088 m) sa svoja tri gorska jezerca, tri morska oka i hitrim divokozama, pa moćni masiv Bjelašnice (meteorološki opservatorij 2067 m ). Na terito­ riju banovine Hrvatske diže se čunjasti čubren (1097 m ) nad historijskim Banbrdom, pa šu­ movita Visočica (1531 m) u kreševskom rudogorju, zatim Zec i Matorac (1939 m ) nad rudar­ skom varoši Fojnicom, čestom rezidencijom bo­ sanskih biskupa za turske vlade; dalje ponosni Vlašić (1943 m) nad vezirskim gradom Trav­ 5

nikom i Vranića (2107 m) sa vrelima zlatonosnih potoka i rijeka. Najbliži je Stupu starac Igman (1248 m ), ispod koga u romantičnoj uvali leži vrelo Bosne. Samo vrelo, ili točnije tih nekoliko izvora, puni su čara i tajinstvenosti, kako i dolikuju vrutku one rijeke, koja je cijeloj čarnoj i još uvijek nepoznatoj zemlji da­ la svoje ime. A te se naše planine, na kojim se oblaci odmaraju, te gore, mrke i šutljive, u pro­ šlosti nikad same ii’ bez vuka ili bez hajduka, bile su zadnjim utočištem potlačene bosanske raje i najboljim svjedokom krvave bosanske povijesti. Kraj, koje one obrubljuju, historijsko je tlo, na kojem su se odigrali veliki događaji u prošlosti tužne Bosne. 0 njima mislimo koju reći, jer su vezani za zemlju i narod današnje stupske župe. Bit će to radi. opsežnosti predmeta samo uzgred i letimice.

1. Do dolaska Slavena U prehistorijsko doba bilo je Sarajevsko polje gusto naseljeno. Svjedokom toga jesu bo­ gata n e o l i t s k a n a l a z i š t a svjetskog glasa u selu B u t m i r u u stupskoj župi, koja su dala dragocjenih predmeta sarajevskom mu­ zeju. U to vrijem e oko 2500 godina prije Kri­ sta, ljudi nijesu poznavali kovina, nego su svoje oruđe i oružje pravili od ¡kamena i kosti. N ajstariji nama po imenu poznati stanov­ nici ovoga kraja pripadali su narodu I l i r a . U krajevima oko Sarajeva stanovalo je jedno od najjačih i najhrabrijih ilirskih plemena, D es i j a t i . Kad su R i m l j a n i malo po ‘malo pokorili razna ilirska plemena, pokoriše i De­ sijate, ali ih konačno smiriše istom nakon veli­ kog trogodišnjeg ilirskog ustanka protiv osva­ jača (6.— 9. godine poslije K rista). Cijela Bo­ sna osim krajeva na sjeveru oko Save pripadne rimskoj p o k r a j i n i D a l m a c i j i sa sre6

Njeg. Svetost Papa Pio XII.

đištem u Saloni (Solin kod Splita). Iz Salone svremenom poče prodirati u naše krajeve i blaga vijest Kristova, E v a n đ e o s k a nauka. Među tragovima rimskog gospodstva u krajevima oko Sarajeva nijesu ostali samo rimski kašteli kao onaj na Debelom brdu više Sarajeva i rimske naseobine poput onih u selu Azićima kod Stupa, u Crkvinama kod Gornjeg Kotorca, kod AMpašina Mosta (na raskršću cesta u Ilidžu i Trnovo) i na Ilidži (rimske terme »Aqüae« s lijepim vi­ lama, ukrašenim mozaicima) nego i ona staro­ kršćanska crkvica na brežuljku Gracu nad Lepenicom kod sela Homolja. Svi ovi krajevi spa­ daju prostranoj b i s k u p i j i B i s t u a N ov a, spomenutoj na crkvenim saborima u Splitu god. 530. i 532. Ne zna se točno, gdje je bilo biskupsko sjedište: misli se na Mošunju kod Travnika (Mons sacrum) ili u današnjoj Zenici. Otkopana je i druga stara crkvica iz ,V. i VI, stoljeća posl. Krista u Brezi, a na njezinom dovratku urezana je obeceda u gotskom pismu t. zv. runama.1)

2. Do propasti Bosanskog kraljevstva U VII. stoljeću doseljuju u ove krajeve Hrvati i Srbi iz zemalja, koje leže na sjever od gorja Karpata. Dole, na sunčanom jugu, počeše doskora nicati slavenske narodne države i drža­ vice. Među njima se ističe Hrvatska sa centrom na obalama sinjeg Jadrana, i Srbija, kojoj je kolijevka u planinama današnjeg Sandžaka. Hrvati dobivaju svog prvog kralja u osobi Tol) U ovom popularnom djelcu označivat ćemo izvo­ re samo na najznačajnijim mjestima. Inače smo građu vadili najviše iz Fermenđžina (A cta Bosnae), Jelenića (Spomenici kult. rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar 1927.), Theinera (Monumenta Slav. Merid.), Škarica (Sarajevo), Jirečeka (Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mit­ telalters) i t. d.

8

mislava (925.), a Srbi, trista godina kasnije, u osobi Stefana Prvovjenčanog (1217.). Kraljev­ sku krunu podijelio je i jednom i drugom rimski papa. Između Srbije i Hrvatske počela se već vrlo rano, tamo prije god. 950., stvarati posebna, oblast pod imenom B o s n e . Nju prvi put spo­ minje bizantski car Konstantin Porfirogenet u. svom djelu »0 upravi carstva« oko god. 950. U Bosni spominje dva grada: Kateru i Desnek. K a t e r a nije ništa drugo nego K o t o r a c u. stupskoj župi, nad kojim se na brdu Gracu na­ lazi stara gradina. Tako je s najstarijim spo­ menom riječi Bosna u povijesti vezan kraj, k oji pripada stupskoj župi. Granicu Bosne prema Srbiji tvorila je rije­ ka Drina, kako to opetovano spominju i strani, (grčki) i domaći pisci n. pr. Ljetopis Popa Dukljanina. Prema Hrvatskoj je Bosna prvotno graničila negdje na planinama Vranići, Komaru i Karauli, jer su sredovječne župe na gor­ njem Vrbasu Uskoplje (današnje Skoplje) te Pliva i Luka (danas Dnoluka kod Jajca) spa­ dale Hrvatskoj državi, a da o krajevima oko Banje Luke i ne govorimo. Bosna više puta mi­ jenja gospodare, ali njom ipak vlada b a n ,, kako je to samo kod. Hrvata bio od starine obi­ čaj, dok toga kod drugih naroda nema. Srce stare Bosne tvorila je politička župa V r h b o s n a oko gornjeg toka Bosne i njezi­ nih pritočica. Sarajevsko polje još u XV I. sto­ ljeću nazivaju putnici Vrhbosanskim poljem, a. grad Sarajevo Vrhbosanjem ili Vrhbosnom. Oko župe Vrhbosne sterale su se druge bosanske žu­ pe: na jugu Neretva, na istoku, oko Rogatice i Vlasenice, Borac, na zapadu Lepenica, na sje­ veru Viduša niže Visokog, te dalje župe Brod oko Zenice i Lašva u travničkom kraju.2) 2) Vidi kod Jirečeka, spom. dj. 31. ili H offera u. Spomenknjizi iz Bosne, str. 83—88.

10

Dolaskom slavenskih p-lemena, koja su bila. poganske vjere, skoro je nestalo kršćanskog imena u ovim stranama. Prve misijonare, pre­ ma grčkim vrelima, šalje i Hrvatima i Srbima, papinski Rim. Uspomena na rimski utjecaj sa­ čuvala se, po m išljenju znamenitog historičara Konstantina Jirečeka, u brojnim biskupskim crkvama naših krajeva, posvećenim sv. Petru, prvom papi.3) Tako je stara B o s a n s k a b i ­ s k u p i j a, osnovana najkasnije sredinom X I. stoljeća, bila posvećena sv. Petru. Imena njezi­ nih biskupa, koje je u X II. i X III. vijeku zaređivao latinski nadbiskup u Dubrovniku, pozna­ jemo iz dubrovačkih povjesnih vrela (Radogost,. Dragonja, Vladimir i t. đ .).4) S j e d i š t e bosanskog biskupa bilo je u Selu B r d u u vrhbosanskoj župi, gdje je nešto, prije god. 1244. bila sagrađena katedrala, naj­ više novcem bana M ateja Ninoslava. Gdje se ta crkva nalazila, nije točno ustanovljeno do današnjeg dana. M išljenja se povjesničara u toj stvari razilaze: Brdo bi po jednim imalo biti Blažuj, po drugim Banbrdo ili Sarajevo (onaj kraj iznad potoka Bistrika, gdje se nalazi Brdodžam ija). Ne treba se tim krupnim razlikama čuditi; historijska su vrela glede tog Brda vrlo mršava, pa svaki kombinira, kako njemu izgleda najvjerojatnije. Čini se, da biskupsku crkvu stare Bosne imamo ipak tražiti na posve dru­ gom m jestu: nedaleko od stanice P a l e pre­ ma sjeverozapadu diže se brežuljak Križ, a nad njim, dalje u pravcu Sarajeva, Crkveno brdo & glavicom Crkvištem, na kojoj se dobro poznaju ruševine sredovječne crkve. U neposrednoj bli­ zini postoji i danas selo Brdo, koje je, kao i druga mjesta naokolo (Dragulje, Barakovac, Hodiđjeđ) sačuvalo svoje sredovječno ime. Da je taj kraj u doba samostalne bosanske države 3 ) Jireček, Gesch. der Serben, I, 173. 4 ) Croatia Sacra 1934, 179.

11

"bio dobro naseljen, svjedoče tri sredovječna grada u blizini, zatim više starih grobalja sa sredovječnim mramorj em (stećcima) i stari putevi, koji se na samom Crkvištu križaju. Možda će koga iznenaditi, što sjedište bosan­ skog biskupa tražimo na istok od Sarajeva. Ne smijemo zaboraviti ni m jesta Biskupine u Sjetlini, na sastavcima rijeka Prače i Grabovice, koje leži još dalje na istok, 3 sata od Pala. Biskupinu spominje čak darovnica bana Ninosla­ va iz god. 1244., a ime jo j se do danas sačuvalo u tom kraju, premda mu je stanovništvo već stoljećim a muslimanske i pravoslavne vjere. Vratimo se opet našoj stupskoj župi. Ona je toliko sretna, da se na njezinu području na­ lazila crkva, koju historijski dokumenti spomi­ nju još pred 700 godina. N ajstariji popis bo­ sanskih crkava, darovnica bana Ninoslava5), govori također o biskupskom posjedu u selu V r u t c i m a blizu izvora Bosne, »gdje je crkva sv. Stjepana prvog mučenika«. Njezine ruševine s komadima stupova dobro je vidio još pred 80 godina njemački konzul Blau. Narod Bosne u to vrijem e sigurno je zaštitnika crkve, koji je imenjak skoro svih bosanskih kraljeva, zvao imenom sv. Štipan. Ovdje nam valja odmah zabilježiti, da je narod sredovječne Bosne bio odlučno i k a v ­ s k i . N ije ikavski bio samo n. pr. Travnik, Livno, Bihać i t. d. kao danas, nego i sva ostala Bosna, čak i ona oko Drine. Kod Foče se u to doba spominje rijeka iSutiska (danas Sućeska) i selo Tintište (danas Tjentište), a kod Roga­ tice na jednom stećku (»biligu «) piše, da ga »usiče vojvoda M iotoš«. Ne treba ni spominjati, da je i sarajevski kraj bio posve ikavski. I da­ nas se u dijalektu sarajevskih muslimana jasno prim jećuju tragovi ikavice i starih naglasaka, 5) K od Theinera, spom. dj. I, 297—298 ili Fermen•džina, 12, 13.

12

f Dr. Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup.

z a koje mnogi drže, da su ostaci čakavštine,

isključivo hrvatskog narječja. Nekad su Saraj­ lije bili čisti ikavći. U Sarajevskom polju, vele popovi Stijepo i Vladimir Trifkovići6), ispiti­ vači sarajevske okolice, pravoslavci su čisti ijekavci i jako nanose na govor u bilećkom, gatačkom i nevesinjskom kraju, odakle je glavni dio pravosl. stanovnika. Katolici i muslimani •često m iješaju ikavske oblike, a ranije su to či­ nili još u većoj m jeri. Nego, da ne idemo daleko, ostat ćemo kod jednog nadgrobnog natpisa iz stupske župe. U Crnać-groblju u Gornjem Kotorcu grob je Bogčina sina kneza Štipka, na kojem p iše: »Ase (ovdje) leži Bogčin kneza Štipka. . . sin na svojoj zemlji, na plemenitoj. Družino, žalite me, mlad si šega svita otidoh, a jedin .bih u majke. A se piša Ugarak.« Ponosni stari Bošnjak leži na svojoj zemlji, na plem enitoj! Ikavac je i starosjedilac, svoj na svome. Po imenu oca, Štipka, izgleda, da se radi o katoliku, ili barem o bosanskom patarenu, č ija je starina bila katolička. Vrlo je zgodno, da nam je poznat i Bogčinov sin, po imenu Ba­ laban, građanin grada Sarajeva. Balaban je muslimanske vjere i spominje se u lSabegovoj vakufnami iz god. 1462. Na ovom karakteristič­ nom primjeru jasno se vidi vjerska prošlost današnjih b. h. muslimana: Stipko ili barem njegovi djedovi — katolici; Bogčin — pataren; Balaban — musliman! Bosanski muslimani, valjda svojim najvećim dijelom, postali su od starih bosanskih patarena ili, kako ih doku­ menti gdjekad nazivaju, »dobrih Bošnjana«, a ovi opet od bosanskih katolika, koji su do po­ četka X III. stoljeća bili jedina vjera u Bosni. Zato. nam je opet jasno, zašto su bosanski mu­ slimani i katolici i danas velikim dijelom ikavci, 6) knj. V., 77.

»Sarajevsko polje«. Naselja srpskih zemalja,

Euharistijska procesija na Stupu.

upravo kao plemstvo i narod sredovječne Bosne,, od kojih i potječu. Pravoslavnih ikavaca niti danas ima niti ih je ikada bilo, osim ako se radi o katolicima, koji su prešli na pravoslavlje ili o slaboj pravoslavnoj manjini, uprskanoj u ikavsku, katoličko-muslimansku sredinu. Pod konac bosanske samostalnosti spada kraj oko Sarajeva kao i velik dio Istočne Bosne moćnom vojvodi Padinu Jablanoviću. Još je po­ znatiji njegov sin Pavao Padinović, veliki voj­ voda »rusaga bosanskog«. Toj plemenitoj obi­ telji služe više bosanskih v 1a s t e 1i č i ć a, nižih plemića, čija su nam imena dijelom sačuvana u nazivima sela stupske župe. Takovi su : Miihajlovići, Latice i Dobroševići u Sarajevskom polju, Dujmovići i Divčići kod Trnova te Dragulje blizu Pala.7) Dok se kod većine ne vidi dz ime­ na, koje su vjere bili, kod Dujmovića je jasno,, da su barem starinom katolici. Sv. Dujma za­ štitnika grada Splita, štuje kod nas samo Kato­ lička crkva, dočim je Pravoslavnoj nepoznat. Dujmovići danas su čisto muslimansko selo pod Treskavicom, a među njegovim stanovnicima žive sigurno i potomci sredovječnih, katoličkih vlasteličdća Dujmovića. Valja nam spomenuti i katoličku starinu sela B 1 a ž u j a. Naziv sela izveden je od sv. Blaža, zaštitnika Dubrovnika i Dubrovačke re­ publike. Po svoj prilici bila je u selu crkva sv. Blaža, po kojoj se i selo nazvalo. Vijesti o njoj. iz kasnijih su stoljeća, ali se više puta opetuju. Biskup Delivić n. pr. prolazeći Sarajevskim po­ ljem i krizmajući u Crnotini. god. 1737. bilježi narodnu predaju^), da je u Blažuju bila veleb­ na crkva sv. Blaža i da su kamenje iz njezinih ruševina upotrijebili Turci za zidanje Begove džamije. Međutim, štogod mislili o ovoj inače nepotvrđenoj vijesti, sigurno je nešto drugo. U7) iSkari'ć, Sarajevo, 33, 34. 8) Jelenić, Spomenici, 37,

16

Blažuju su bili posjedi bosanskog biskupa prije 700 godina. Darovnica bana Ninoslava iz 1244. spominje među ostalim i selo B u l i n o u župi Vrhbosni. Ime Bulino nije nam danas sačuvano, ali ga god. 1462. spominje vakufnama Gazi Isabega. Isabeg uz druge posjede ostavlja u zadužbinu zemlju i mlin »u Bulinu u Kasetićima«. Nema sumnje, da se tu radi o njivama Mali i Veliki Vakuf u blažujskoj mahali Kasetićima više stanice Hadžića.9) Na potoku, pritočici Zujevine, ima i danas više mlinova. Za te njive sačuvala nam je narodna predaja, da su bile vla­ sništvo blažujske crkve.10) Moramo stvar ja ­ snije izreću: bile su vlasništvo bosanskog bisku­ pa, a na biskupskom posjedu u Bulinu podig­ nuta je crkva sv. Blaža, po kojoj se i selo na­ zvalo Blažuj em. — 0 cijeloj toj stvari, da ne budemo ovdje preopširni, pisac ovih redaka spremio je posebnu radnju na znanstvenoj osnovi. Danas Kasetići spadaju selu žunovici. Kraj poznate oskudice i škrtosti starobosanskih dokumenata ništa nas ne čudi, da se kasnije gubi svaki trag crkvi sv. Stjepana u Vrutcima, još davno prije dolaska Turaka. Ka­ tolički narod u Sarajevskom polju izgubio je, izgleda, svoju župu i spao pod ž u p u u g r a d u Š a r a j e v u . Radi toga potrebno je koju reći i o sarajevskim katolicima.

3. Prvo doba turske vlade Grad S a r a j e v o spominje se u pisanim spomenicima dosta kasno i to pod imenom Vrh­ bosne ili Vrhbosanja. Prvi put se to događa god. 1373., kad su se neki dubrovački trgovci zadržavali u varošici Vrhbosni.11) Već 1428. zauzimaju Turci Vrhbosnu, ali im je 1434. ote hrvatsko-slavonski ban Matko Talovac, vojvoda 9 ) K od Trifkovića, spom. djelo, 166, 167. 10) Trifković, 167. 11) Jireček, Handelstrassen 85,

17

kralja Sigismunđa. Već slijedeće godine, u kolo­ vozu 1435. osvaja turski vojvoda Barak Vrhbo­ snu, koja ostaje u turskim rukama sve do 19. kolovoza 1878., kad ju je krvavim jurišem za­ uzela vojska austrijskog generala Josipa baruna Filipovića, Hrvata, rodom iz Gospića. Sve do uprave Gazi Husrevbega bosanskim sandžakom (1521.—-1541.) mjesto se smatralo varošicom (kasabom), a kasnije gradom (medinom). Od­ mah nakon zauzeća Vrhbosne podižu Turci u njoj prvu džamiju, a nešto kasnije i saraje (dvore) bosanskog sandžakbega, po kojim a se i cio grad nazva Sarajevom. Dvori su stajali s li­ jeve strane Miljacke, tamo gdje je danas ka­ sarna K ralja Petra. Oci postanka bilo je u gradiću Vrhbosni uz patarene dosta i k a t o l i k a , dijelom domaćih, dijelom stranaca. Već spomenuta Isabegova vakufnama, sastavljena godinu dana prije pada. Bosne (1462.), spominje u gradu »Frenk-mahalu«, a to bi u današnjem jeziku značilo kato­ ličku gradsku četvrt. Taj se dio grada zvao Latinlukom; sterao se niz Mi'ljacku od Latinske ćuprije (danas Principov m ost). Latinluk i ne­ koliko ulica oko današnje Baščaršije zvao se u spomenutoj vakufnarni »Varoši-atik« t. j. »Sta­ ro m jesto«. Nema sumnje da je ta stara varoš upravo sredovječna varoš Vrhbosna. Isabegova vakufnama spominje još i kr­ šćansko groblje u Koševu (to je staro groblje na Carini preko puta današnje crkve sv. Josipa na Marijinu dvoru) i malobrojne muslimanske grobove prvih poturčenika. Među katolicima bilo je dosta i Dubrovčana, koji su sigurno tu imali svoju crkvu ili bar kapelu kao i po drugim manje brojnim kolonijama po Bosni, Srbiji i Bugarskoj.. Za uprave Gazi Husrevbega spomi­ nje se čitava »Franačka čaršija«, koja se pru­ žala od Latinske ćuprije po današnjoj Kralja Petra ulici do Kundurdžiluka. Husrevbeg j e, među ostalim, kupio kuću i kućište od katoli18

Odlični gosti na đekanijskom (¡uh. kongresu na Stupu.

kinje Duje, kćeri čavkuševe. 1543. spominju se u Sarajevu dvije apoteke, koje drže Dubrovčani Jakov Petrov i Petar Vodopić. O sastavu sarajevskog katoličkog stanovni­ štva daje nam neku sliku pismo12) sarajevskih trgovaca papi Grguru X III. god. 1581. U pismu zahvaljuju na vizitatoru (»pohoditelju«), bi­ skupu fra Bonifaciju Drakoliei, »k oji se među nama ukaza i ponese kakono drugi anđeo B ožji«. Uz bosanskog biskupa fra Antu Matkovića pot­ pisuju pismo Baldazar Ciganti, Ivan di Busni Mlečanin, zatim domaći trgovci šimun Matkovie, Gašpar N urs(e)vić, Petar Naboković, Matija Marković, Marko i Martin Đurđević, Nikola Studović i drugi. Većina je potpisa bosančicom, a manji dio latinicom, na talijanskom. I tu se po svoj prilici opet radi o domaćim ljudima ili o Dubrovčanima, samo im se prezime sa sigur­ nošću ne da utvrditi. Držim, da »N ico di Jaco« ima da znači Niku Jakića, a »Pietro di Marco« Peru Markovića i t. d. Samo »gospodski« način potpisivanja ovih sarajevskih trgovaca ne dopu­ šta, da im danas sa sigurnošću odgonetamo imena d tako doprinesemo njihovoj slavi. O prilikama u Sarajevu i njegovoj okolici kao i o stanovništvu ovih krajeva daje nam lije­ pih podataka K u r i p e š i ć e v putopis kroz Bosnu u Carigrad god. 1530. Zato ćemo se ovdje i njim poslužiti. Benedikt Kuripešić nalazi se u pratnji Ni­ kole Jurišića i grofa Lamberta, poslanika cara Ferdinanda I. sultanu, koji su u rujnu god. 1530. prolazili Sarajevskim poljem. Poslanstvo je došlo preko Kiseljaka i noćilo u Rakovici. Nakon dan odmora u tom selu stigoše u Blažuj, za koji veli, da je nekad bio velika varoš, a tada da je imao tek 10— 12 kuća. Poslanstvo na ko­ njim a pregazi Bosnu, jer još nije bilo na njoj m osta; taj je sagrađen kasnije, svakako prije 12) Ferm enđžin, A cta Bosnae, 314.

1550. god. U susret poslanstvu .izađe vojvoda Murat Tardić, prijatelj carskog namjesnika Gazi Husrevbega, sa 130 konjanika. On i nje­ gova kićena pratnja lijepo primi poslanstvo i otprati ih na konak u selo Kovače pod Igmanom. Isti dan, 13. rujna 1530. god., odoše poslanici k bosanskom paši Gazi Husrevbegu u selo Glavogodinu, gdje je on ljetovao. Paša, visok i de­ beo čovjek, primio ih je vrlo lijepo sjedeći na ćilimu pod lisnatom sjenicom. Pašina svita, sve sami hrabri delije, bila je odjevena u svilu i kadifu, bogato vezenu zlatom i srmom, s velikim turbanima na glavi. Poslanici ostadoše kod pa­ še 2 sata u ugodnu razgovoru. Glavni Husrevbegov suradnik, već spomenuti Murađbeg, bio je Hrvat, rodom .iz Šibenika, i imao je brata 'kano­ nika, imenom Jurja. On je praotac poznate obitelji sarajevske Mutevelića, koja je stolje­ ćima upravljala bogatim vakufom (zađužbinom) najvećeg bosanskog carskog namjesnika. Juraj je pohodio više puta brata Muradbega u Sara­ jevu. Kuripešić izvješćuje, da je s t a n o v n i ­ š t v o B o s n e od tri ruke. »Prvo su ©tari Boš­ njaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi, koji se zovu Vlasi, a mi ih na­ zivamo »Zigen« (ili možda »Zitzen« t. j. čiči) ili martolozima. Oni dolaze od mjesta Smedereva i Beograda i vjere su sv. Pavla, a mi ih smatramo dobrim kršćanima, jer ne nalazimo razlike prema rimskoj vjeri. Treći su pravi Turci (t. j. muslimani), koji su vojnici i činov­ nici, a vladaju se tiranski prema ovim krštenim podložnicima.« Kuripešić, dakle, 60— 70 .godina nakon pa­ da Bosne nalazi u njoj katolike, za koje izričito veli, da su starosjedioci, stari Bošnjaci. Za mu­ slimane ne veli, da bi bili doseljenici. Oni su kao vjera novi u Bosni, budući da su prije bili 21

druge vjere, ali potječu od starih Bošnjana, moćne patarenske sekte. Samo pravoslavci su doseljenici u mnogim dijelovima Bosne, jer do­ laze iz Smederevskog pašaluka. Nedavno, u bajramskom prilogu »Hrvat­ skog dnevnika« (8. I. 1941., str. 20.) ustaje kustos sarajevskog muzeja pravoslavac Dr. Branislav Đurđev protiv onih, koji iz raznih poli­ tičkih motiva osporavaju vjerodostojnost tom Kuripešićevu navodu. Iz turskih kanunama i drugih dokumenata objašnjuje on, da su pravo­ slavni, filurdžije (martolozi) došljaci s juga, iz Macedonije i Sandžaka, i da su čuvali tursku granicu prema Ugarskoj na Dunavu. Kad je pala Bosna, prebace ih Turci odatle na hrvat­ sku granicu u Bosnu, da je kao pouzdan elemenat čuvaju i brane od Hrvata.

4. Daljnji razvoj. Borbe i neprilike. Velike seobe Godi 1600. pohodio je sarajevsku župu b i­ s k u p B a l i č e v i ć , rodom Visočak.i) U Sa­ rajevu je zatekao 200 katol. obitelji sa 1000 članova. Broj će biti premalen,, jer na obitelj otpada u Bosni prosijekom 8 do 10 duša. Biskup veli, da su u Sarajevu katolici brojem jednaki pravoslavnim. U kapelici u gradu krizmao je 200 osoba. Sarajevo je tada imalo svog stalnog župnika i svoju župu. Ne znamo točno, dokle se ona prostirala, ali prema sjeveru nije išla mno­ go dalje od Sarajevskog polja. Po svoj prilici već prije Semizovca počimala je jaka visočka župa s crkvom i samostanom sv. Nikole. U gra­ du i u obližnjim selima bilo je tada 800 katolič­ kih kuća, što bi značilo, ne, kako Baličević ra­ čuna, 3200 duša već oko 6000. Visoko je u to doba bila jedna od najjačih katol. župa u Bosni, ali je doskora veliki dio naroda prešao na islam, 1) Glasnik Zem. Muzeja, 1909., p. 71.

22

Momci župe Stup nose nebmcu.

a ostatak iselio s Princom Eugenom 1697. Tako zaključujemo iz izvješća vizitatora Petra Massarekija god. 1623., koji govori o prelazu 7000 katolika na islam prošlih godina, upravo u oko­ lici Sutješke i Visokog.2) Poslije ove vijesti o sarajevskoj župi ima ih tokom X V II. više drugih, od kojih barem neke spominjemo. Biskup fra T o m o I v k o v i ć dijelio je sv. potvrdu u Sarajevu god. 1629. ili najkasnije 1630. i krizmao 140 osoba.3) Sačuvano nam je pismo od 14. svibnja 1635. svjetovnog svećenika D o n š i m u n a M a t k o v i ć a , rodom iz Olova, koji je u Sara­ jevu ležao u tamnici s više kršćana i druga dva svećenika. Tamnice je dopao na tužbu carigrad­ skog patrijarha ćirila Lukarisa, koji je tur­ skom silom i carskim fermanima htio katolike otrgnuti od Rima i podvrći sebi. Donosimo po­ četak Don šimunova lista, pisana latinicom, sa­ mo ga ispisujemo današnjim mjesto starim pra­ vopisom : »Prisvitli gospodine! Mnogokrat otio sam pisati Vašem gospostvu, ali nijesam mogao od velika p r o g o n a i n a p a s t i i m u k a , kojim nas muče, i strava, koje patimo, od C ir i l a p a t r i j a r k e vladike; ako bude ova persekution đurati jošte do tri godišta, znajte, Vaša gospostva, da se ne će moći katolik u Bosni, Slavoniji i Ungariji održati. Sadanji ve­ zir, koji posadi Cirila patrijarku, nato ufati nas tri sacerđota (svećenika) i drža od Mladoga Božića do Kandelore na ledu i snijegu, da su nam spali nokti od nogu; gvozd je (nam stoji) na ruku i grlu; po' jedanput s ledom vode pi­ smo i po malo crna kruha (uzesmo). (Jesmo na m istu), gdi nabijaju na kolje ljude, a druge pod palicama more, a treće sijeku, koje sam 2) Vidi Starine, XXXIX. 3 ) Croatia Sacra, 1934., 76.

2k

pomagao pred smrt ispovidju i ponukovao, da umru veselo; i sam sam bio odlučio krv proliti, ali ne htiše nas gubiti, nego (nas) naopako ko­ nopcem svezali bijući štrangom pod koljena i govoreći: . . . Kamo ti po,povi i biskup od Rim ’ pape? Cijeneći: Daj blago! Veće smo bili mrtvi nego li živi, . . . i dadosmo ono, što ištu : dvije tisuće i petnaest škudi. I sada u Sarajevu od

Prva krizma biskupa Dr. Ivana Ev. šarića na Stupu.

Turaka uzimamo na kamatu i zalažemo braću i rođake.. .«4) Eto jedne sličice iz krvave povijesti bosan­ skih katolika, koji su uz žrtve života i imetka spašavali svoju vjeru ne samo od muslimana, nego, začudo, i od pravoslavnih arhijereja! Izvještaj franjevačkog vizitatora f r a P a v 1 a R o v i n j a n i n a iz god. 1640. vrlo je zanimljiv i dosta opsežan. Vizitator je bio došao iz Dalmacije, da utiša neke razmirice me­ đu redovnicima. Sarajevo je na njega učinilo 4) A cta Bosnae, 422.

25

izvanredan utisak. On opisuje njegov položaj, javne zgrade, džamije i šaroliki narod. U pašinu šaraju, po kojem je grad i dobio svoje ime, vidio je velika ogledala, bogate ćilime i stoliće od ebanovine. U Sarajevu on spominje vrlo ve­ lik broj džamija, zatim zanate, svaki u posebnoj ulici, čaršiju i trgovine, a, dakako, ne zaboravlja ni Židova. Veli, da su vrlo bogati i da je među njima nailazio na iste fizionom ije kao na trgu sv. Marka u Veneziji. — Ali, nas zanimaju ovdje u prvom redu sarajevski katolici. Oni su ugled­ ni i bogati pa ih. u svom spisu časti imenom »gospoda trgovci«. Stanuju u posebnom dijelu grada, koji je, očito, brojao nekoliko ulica. U gradu ima i posebna franačka, katolička čaršija. To je natkriven hodnik, ukopan u zemlju, a du­ ćani mu s obje strane. Očito neka vrsta bezistana, dosta dugačka, »dulja nego riva (obala) u Rovinju«. Fra Pavao konačno ne zaboravlja ni svojih muka, koje je u Sarajevu doživio. Musli­ manska djeca rugala se njegovoj neobičnoj šiIjatoj bradi i vikala za njim kao za jarcem : Kec, kec (ske, ske!) ’ Jedan softa prihvatio ga u čaršij.i za kozju bradicu i triput mu doviknuo r »Poturei se, papaze!« A jadni talijanski papaz, kako sam priznaje, premre od straha, jer da je samo kimnuo glavom u znak obećanja, ja bi otišla glava dole, ja bi se morao poturčiti. Sarajevo tada jo š nije imalo svoje crkve nego samo kapelicu, bogato snabdjevenu svim crkvenim ruhom i posuđem. Kapelica je bila posvećena Bezgrešnom Začeću bi. Djevice Ma­ rije. Oko kapelice ima, prema b i s k u p u M ar a v i ć u g. 1652., dvije stotine katol. kuća. Broj izgleda pretjeran, kao što je opet premalo, kad god. 1655. spominje samo 100 kuća i 600 kato­ ličkih duša. I Maravić hvali položaj grada, u kojem je 118 džamija i sjedište mule t. j. vrhov­ nog suca za Bosnu, ali ne zaboravlja ni ljepote Sarajevskog polja.5) 5) A cta Bosnae, 476.

Župska crkva i stan na Stupu,

God. 1656. pogorila je sva sarajevska čaršija u velikom požaru. Tom zgodom bio je uni­ šten i Latinluk s katoličkom kapelicom kao i Varoš s pravoslavnom crkvom, građenom za Gazi Husrevbega, preko 100 godina prije. Već nakon dvije godine podižu pravoslavci ponovno svoju crkvu (današnja stara crkva sv. Mihajla i Gavrila). Vrijedno je spomenuti, da je grad­ nja crkve stala 42.000 akči, dok se 64.500 akči potrošilo na pribavljanje dozvole za gradnju iz Stambula.6) Ni katolici ne htjedoše zaostati za pravo­ slavnim sugrađanima. Namjesto spaljene kapeli­ ce podigoše oni usred svog dijela grada c r k v u , ' također posvećenu B e z g r e š n o m Z a č e ć u bi. Djevice Marije. Točna godina gradnje nije ; nam poznata, ali je svakako bila nakon 1658., i a prije 1672. Ta je stvar morala ići dosta lagai no. Sarajevski katolici bili su imućni ljudi, »go­ spoda trgovci«. Braća Filip, Jakov, Franjo ; i Stjepan Bm jakovići, starinom iz Olova, ; imali su svoje razgranjene trgovalčke poslove : kao i svoje agencije u Carigradu i Mlecima. 1Otac ovih Brnjakovića imenom Andrija dobio je god. 1659. zajedno sa ženom M arijom rod. ■’L jubičić, četiri sina i tri kćeri, kao stari bosani ski plemić, čak austrijsko barunstvo. On si je, očito nadajući se oslobođenju Bosne ispod Tu1raka, dao 1661. potvrditi navodne posjede svoje : obitelji u okolici Olova i Tuzle. Drugi jedan ; bogati Sarajliia Pavao Brajković kupio je ; u Svetoj Zem lji Getsemanski vrt i poklonio ga i Katoličkoj crkvi i čuvarima sv. Groba, oo>. fr a ­ njevcima god. 1681. U rujnu god» 1672. pohodio je biskup fra Nikola O g r a m i ć - 0 1o v č i ć Sarajevo. On , ističe, da je Sarajevo najvažnije mjesto u Bosni, vrlo živ trgovački grad, bogat svakim blagom Božjim. Grad broji, veli on, 10.000 musliman0) Skarić, Sarajevo, 93.

£8

I

skih kuća7) bez dućana, zatim oko 100 židovskih sa sinagogom i blizu 200 pravoslavnih. Biskup 0 njima doslovno veli8) : »Oni sa svojim opakim vladikom t. j. biskupom njihova obreda ne pre­ staju napadati, naše katolike pred Turcima, da nas p r i s i l e n a p r i h v a ć a n j e s v o g o b r e d a (t. j. vjere) i podvrgnu svom vjer­ skom porezu. Radi čega vrlo često donose tur­ ske carske fermane, kojima nas na turskim su­ dovima sile, da ostavimo našu sv. Crkvu i da se njima (t. j. vladikama i srpskom patrijarhu) podvrgnemo. To je opet razlogom, da ovi pobo­ žni katolici u neprestanim parnicama s pravo­ slavcima izdaju nebrojeni novac. Treba primi­ jetiti, da sav novac, što ga rimska Kongregacija za širenje vjere gdjekad daje pravoslavnim kaluđerima, izdaju oni za vađenje carskih fermana protiv katolika, što naši ljudi bjelodano dokazuju«. — Vladike su se redovito na turskom sudu služile' argumentom, da su katolici i pra­ voslavni jedne te iste vjere. Zato carski ferman, izdan u korist katolika god. 1615., izričito stav­ lja u usta katolicima: »Naša je vjera frenkska 1 latinska; urumskih (.grčkih), srfskih i karavlaških kršćana vjera druga je i mi s njom ne­ mamo ništa pomiješano (zajedničko)« (Kemura, Bilješke iz prošlosti bos. katolika, 13). U takvim prilikama smatra biskup poseb­ nom mdlošću Božjom, da katolici »upravo u srcu grada« drže crkvu bi. Gospe. U crkvi ima više oltara s križevima i slikama. Svaki dan se u njoj čitaju najmanje dvije sv. mise, a blag­ danima navečer vespere i večernica s pjevanim Gospinim litanijama. U toj crkvi je biskup Ggramić u rujansku kvatrenu subotu 1672. za­ redio dva svećenika, četiri đakona, 6 subđakona i 10 klerika u nižim redovima. Na crkvu se na­ 7) U stvari ih je bilo 4 do 5.000, samo biskup ne zna njihova točna broja. 8) Starine, X X X IV ., 138.

30

slanjao župski stan. Tamo stalno borave župnik i kapelan, koji su spadali redovničkoj obitelji vi.sočkog samostana. U gradu je bilo oko 100 ka­ toličkih obitelji sa 922 člana. Među njim a je bio i neki katolik, koji je sa svojom ropkinjom iz ■neke daleke kršćanske zemlje bio izrodio mnogu djecu, a nije se s njom mogao vjenčati, jer se nije moglo doznati, da li jo j je zakoniti muž jo š na životu ili nije. Desetak godina kasnije prošla je Bosna kroz vatru B e č k o g r a t a (1683.— 1699.). Nakon poraza velikog vezira Kara Mustafa pod Bečom naglo je pomrčala slava polumjeseca. Turci doživješe niz teških poraza. Kršćansko oružje oslobodi Dalmaciju, Liku, Slavoniju i Ugarsku. Odatle hrvatske i austrijske čete provališe i u Sjevernu Bosnu (god. 1688. i 1689.). Prigodom povlačenja pođe s njim a iz Bosne pre­ ko Save silan kršćanski narod, koji ih je u ratu na sve načine pomagao. Savremenik (fra An­ drija Šipračić) piše u Rim, da je Bosna u ratu opustjela i 100.000 k a t o l i k a i z n j e i s e ­ l i l o . Od 37 župa u Sjevernoj Bosni — ostale su na životu tek tri. Zadnj i veliki udarac bosanskom katolicizmu zadao je i nehotice slavni vojskovođa P r i n c E u g e n S a v o j s k i 1697. On je pravim »munjevitim ratom« za 12 dana prodro s oma­ njom vojskom od Broda do Sarajeva, zauzima­ jući na juriš gradove i šireći stravu pred sobom. Već 200 godina nije tursko Sarajevo vidjelo neprijatelja, dok su naprotiv bosanske čete ne­ rijetko harale Kranjskom, Istrom pa i Italijom. 23. listopada 1697. stiže Princ Eugen pod Sara­ jevo i za kaznu za ubijenog glasnika popali on varoš pod gradom. U plamenu izgori i katolička crkva, dočim je pravoslavna ostala plativši rat­ nu kontribucij u. S Princ Eugenovom vojskom otiđe iz grada katoličko stanovništvo i nešto pravoslavnih, a od ubavog šehera ostade gari21

šte i hrpe ruševina. Mnogi ljudi, među njim a i bogati Brnjakovići padoše na prosjački štap. Car im za otštetu pokloni nešto posjeda u Sri­ jemu. Još 20 godina kasnije isplaćuju vlasti u Požegi potpore katoličkim udovicama iz Sara­ jeva. Bosanski bi katolici nekako rane preboljeli, da nije konačno Princ Eugen osim iz Sarajeva izveo sobom preko Save sve kršćansko stanovništo i iz doline Bosne, poimence od Visokog, Zenice i Maglaja. S njim su jamačno pošli i ostaci katolika iz Sarajevskog polja. Historičari pišu, možda malo pretjerano, da je tom zgodom iselio iz Bosne 40.000 katolika. Svakako je istina, da je tim katolicizam pretrpio vrlo težak udarac, čije se posljedice više nikad nijesu mo­ gle posve popraviti.

5. Nakon princa Eugena i velikih seoba Nakon odlaska Princa Eugena ostaje Sara­ jevo bez župe i vjernika. Garište, na kojem je nekad bila Gospina crkva u Sarajevu, još se du­ go vremena zove Crkvinom. Pomalo počeše pri­ tjecati u grad i u polje katolici s raznih strana, a ičak se i po koji bjegunac povrati iz Slavonije. Na crkvini 1727. sazidaše Franjo, M ijat i Mandžuka kuću, u kojoj će fratri otvoriti školu, da poučavaju katoličku djecu. Po turskom adetu bilježi nam spis tek limena, a ne i prezimena tih ljudi. Samo Mandžuka izgleda da je bogati ka­ tolički trgovac Hadži Štipan Manđžukić, kojeg kasnije Dubrovčani postaviše i za svog konzula u Solunu. Uskoro nakon propasti katol. župe u Sara­ jevu uspostavljena je nova župa, negdje poslije 1710. Vidi se to iz biskupskih izvještaja. Saču­ vane matice potječu iz god. 1767., a nastavak su starijih., koje su valjda u požaru pogorjele. — Osim kapelice u Sarajevu ima župa još dva

Hrvatski^ seljački narod pred župskom crkvom.

misna kamena (prenosna oltara) i jedan je od njih stalno u čemernu, a drugi u Sarajevskom polju. God. 1736. uniđe u Bosnu katolički biskup nakon više od 50 godina. Bio je to Kreševljak fra M a t o D e 1 i v i ć. Među prvim posjećenim župama bilo je i Sarajevo.9) Biskup ide k Sara­ jevu samo po noći, da se ne susretne s turskim buljucima, koji idu protiv Moskova (Rusa). 30. prosinca 1737. obavio je biskup sv. krizmu u selu Crnotini i krizmao 398 vjernika od 463, koliko ih ima u Sarajevskom polju i obližnjim selima. Iz priložene biskupove statistike vidi se, da ih je bilo još vise, zapravo 509 u 52 kuće. Na 5. siječnja 1737. uđe biskup u Sarajevo i tu krizma 86 duša (od 125). U Sarajevu biskup umalo da ne postrada. Tužen od pravoslavaca, valjda kaluđera, kao uhoda i izdajnik, bio je zlo­ stavljan, a župnik i više kršćana utamničeno. Jedva se nekako oslobodiš©, davši veliko mito. Svoj izvještaj o Sarajevu svršava riječim a: »Uzrokom svih većih progona, koje trpi katol. vjera u Bosni jest neprijateljstvo i mržnja pravoslavaca«,10) Po Deliviću bilo je 1737. katolika u ovim selima oko Sarajeva: Pofalići (4 kuće, 35 vjer­ nika), Zabrđe (2 k., 20), Crnotina (8 k., 97), Čemerno (10 k., 104), Stup (2 k., 25), Bare 3 k., 30), Doglodi (1 k., 15), Otes (4 k., 30), Toplik (4 k., 15), Osijek (2 k., 8), Nahorevo 1 k., 9 ), Nasićii (4 k., 30), Kruzi (2 k., 20), 9) 'Jelenić, Spom. djelo, 37, 38. 10) Biskup Delivić tumači nam tu na oko zago­ netnu okolnost. Pravoslavlje se, veli, pod Turci nepre­ stano širi i jača. Turcima je dobro poznato, da se Grci i Latini ne trpe, pa zato Latinima (katolicima) oduzi­ maju prava, a daju Grcima (pravoslavnim), jer ih po­ znaju kao neprijatelje Rima. Naprotiv progone katolike radi vjere, k oja ih veže s- Papom i kršćanskim vlada­ rima, neprijateljima Turskog carstva (Jelenić, Spomenici kult. rada, 32.). — M ojsije Petrović prvi je pravosL vladika, koji se stalno nastanio u Sarajevu (1709.).

Planina (5 k., 46) te neko neimenovano selo, valjda Neđarići sa 3 kuće i 25 vjernika. U gra­ du Sarajevu bile su 22 katol. kuće sa 125 duša. Prema gornjem popisu otpada na sela da­ našnje župe čemerno (Nasići, Kruzi, Planina) 21 katolička kuća sa 200 duša; ostala sela spa­ daju današnjoj župi Stup (osim Nahoreva i Pofalića) te broji 31 kuću sa 309 duša. Na jed­ nu seosku kuću otpada prosjdčno 10 duša. Makar da su katolici u Bečkom ratu skoro iselili iz Bosne i okolica Sarajeva skoro opu­ stjela, ipak je nešto katoličkog naroda u zem lji zaostalo, što više, broj katolika poslije 1737. kroz slijedećih 20 godina ne samo da ne raste nego pada. God. 1742. umjesto biskupa Dragićevića vizitirao je sarajevsku župu dekan fra B o n o B e n i ć . U Latinluku bio je župski stan s vla­ žnom i mračnom kapelicom u prizemlju, župa je brojala 67 katoličkih kuća sa 267 osoba za pričesti i 109 manje djece, u svemu 377 katol. duša. Biskup D r a g i i ć e v i ć opisao je u izvje­ šću od 20. II. 1744. cijelo svoje krizmeno puto­ vanje, obavljeno god. 1741. do 1744. Izvješću11) je dodao dragocjen popis svih katoličkih obi­ telji po selima i. gradovima Bosne. To je ujedno i najstariji naoko potpuni popis katolika Sara­ jevskog polja. Međutim držimo, da popis ipak nije potpun. Tako n. pr. u izvješću, govoreći o gradu Sarajevu, spominje nekoga smutljivca Ivu Ivkića, kojega u popisu obitelji više ne spominje. Istotako nestaje za kratak čas (za 5 godina) katolika u više sela, što nije posve vje­ rojatno. Konačno po Deliviću otpada skoro 10 duša na jednu obitelj, a po Dragićeviću tek 5— 6. Na Bijelu nedjelju 1762. dijelio je vrijedni biskup fra M a r k o D o b r e t i ć12) u sarajev­ skoj kapelici u Latinluku sv. potvrdu. Kapelica 11) Jelenić, iSpom., 76— 114, osobito 106—108. 12) Sporu, djelo 158.

25

po prvi put dobiva ime sv. Ante Pustinjaka, dolaim je prijašnja i kapela i crkva hiia posve­ ćena bi. Gospi. Biskupa su netočno iz vjestili, da je po predaji sarajevska kapelica uvijek bila posvećena sv. Anti Opatu. Crkva, i kasnije ka­ pelica, bila je Gospina, ali nije. isključeno, da se u njoj štovala i slika sv. Ante. To je valjda i dalo povoda kojem župniku, da titulara crkve promijeni u sv. Antu (t. zv. zim skog), a bisku­ pu saopći tobožnju narodnu predaju, župa je tada brojala 100 katol. kuća sa 655 vjernika. Izvještaj p r o v i n c i j a l a f r a B o n e B e n i ć a iz 1768. veli za sarajevsku župu, da njom upravljaju redovito po dva svećenika kreševskog samostana. Presv. Sakramenat ne čuva se u crkvi radi opasnosti oskvrnjenja, jer se grad neprestano nalazi u nekom nemiru i buni. Najviše im jada zadaju pravoslavci, koji su bro­ jem i bogatstvom u gradu moćni. N jihov vla­ dika, vrlo ugledan kod Turaka, dan i noć smi­ šlja zasjede protiv kršćana rimskog zakona. Carigradski patrijarha mora dnevno da plaća carskoj kasi 500 pijastera, pa to želi da utjera i od katolika* Katolici su se sačuvali kraj tako jakih protivnika samo posebnom Providnošću Božjom .13) B i s k u p D o b r e t i ć pohodio je župu još jednom i to god. 1777. Došavši iz Kreševa za 8 sati, prenoćio je u štali za goveda Petra Zečevića u Brizama (selo O sijek). Iza teške i besane noći čitao je sv. misu u nekoj šumi ¡i krizmao 85 osoba. U Sarajevo se nije usudio unići od velikog straha pred sarajevskim mu­ lom ,i još više pred grčkim vladikom, žestokim i otvorenim neprijateljem sv. Oca Pape i kato­ ličke vjere.M ) župa je tada brojala 87 katol. kuća sa 627 duša. Broj duša je u porastu. Nakon dvije i po godine opet dođe u Sara­ jevsko polje 70-godišnji biskup D o b r e t i ć i 13) iSpom. djelo, 170, 171. 14) iSpom. djelo, 231.

36

Narodna nošnja domaćina.

opet prenoći u Brizama u štali Petra, kojeg sa­ da zove Zecom.15) U grad nije htio ući radi pro­ tivnosti Turaka i još više pravoslavaca. 25. X. 1779. govori sv. misu pod nekim drvetom. »Sav zaliven suzama pozdravlja maleno stado u tuž­ nom ropstvu, potlačeno i u neprestanim progo­ nima«. Rekao im je mnoge riječi utjehe i pobu­ de, krizmao 48 vjernika i sve ih očinski izgrlio. U predvečerje otpustio je narod, duboko potre­ sen i utješen. Sutradan je krizmao jednu siro­ mašnu ženu, spašenu iz turskih ruku, koju su svim silama htjeli otrgnuti od sv. vjere. U tak­ vim prilikama nije čudo, da je bilo otpada na islam i još više na pravoslavlje, župa nije za 2 y2 godine ništa napredovala: ona je brojala 619 duša. Nazadak iznosi 8 osoba, premda se rodilo 58, a umrlo 16 ljudi. Apostazije su, kako izgleda, progutale 40 katolika! Seobe jedva da dolaze u obzir. Sarajevska okolica od Princa Eugena stalno je dobivala katoličkom imigra­ cijom , a nije gubila. Samo ta doseljavanja u nekim periodama kao da posve prestaju. Između 1779. i 1812. ka­ toličko žitelj stvo u Sarajevskom polju opet je u nazatku. U izvještaju biskupa fra Augustina Miletića, čovjeka svetačkog života, stoji, da sa­ rajevska župa god. 1812. broji 90 kuća i 557 duša. Cijelo Sarajevsko polje (Stup, Neđarići, Dvor, Vrelo Bosne, Otes, Bane i Briješće) sa Crnotinom ima samo 40 katol. kuća i 243 duše, a čemerno 27 kuća i 219 duša. Na ovaj način, prateći biskupove izvještaje, mogli bismo još mnogo toga reći za daljnjih 100 godina, sve do Okupacije; da se stvar ne otegne, odustajemo od toga. Pripominjemo, da je žup­ nik ili kapelan stalno obilazio svoje rasuto sta­ do, bodrio ga u vjeri i dijelio sv. sakramente, župske matice sarajevske spominju mnogo puta kršćane sveta života i neobično odane sv. Crkvi. Ali zato spominju grešnike, pa i na selu u Sa15) Spom. djelo 282.

38

rajevskom polju, koji se ni na čas smrti, ne htje­ doše ispovjediti, živeći među inovjercima, da­ leko od crkve, nerijetko zanemariše vjerski ži­ vot i u ¡časovima kušnje otpadoše. Radi ovakvih piše žestoki biskup fra Grgo Il-ić Varešak god. 1807. svemu puku župe sarajevske povodom otmice neke djevojke: »Više bo smo od toga malenoga puka kahara i smutnje podni!! nego (od) svoju puka od Bosne i Ercegovine«. Bi­ skupov ukor pribilježen je u maticama vjenča­ nih sarajevske župe.

6. Stanovništvo Sarajevskog polja U vrijem e prvih bosanskih banova, tamo do pojave »Bosanske crkve«, koja se pod kraj Kulinove vlade odcijepila od katoličke, bila je s v a B o s n a k a t o l i č k e v j e r e . V rijedi to po­ sebno za stanovnike župe Vrhbosne, kojoj je spadala d današnja sarajevska okolica, je r je ona činila jezgru bosanske države. U njoj je, konačno, stanovao bosanski biskup, u njoj se spominju najstarije crkve i biskupski posjedi kao ona sv. Stjepana u Vrućima na vrelu Bosne ili u Bulinu A Knežepolju. Pojavom patarenske vjere velik dio naroda u Bosni ostavlja katolicizam i prihvaća, tu novu vjeru. Izgleda, da su p a t a r e n i činili u oko­ lici Sarajeva znatnu većinu stanovništva. Zad­ nji ostaci katolika iščezli su uz rijetke iznimke za provale Princa Eugena 1697. Nakon osvojenja Bosne po sultanu Mehmedu II. el Fatihu (Osvajaču) bosanski patareni u masama prihvaćaju i s l a m . Uskoro zapo­ činju i v e l i k e s e o b e p r a v o s l a v n i h m a s a iz srpskih zemalja u Bosnu, pa i u oko­ licu Sarajeva. Pravoslavni doseljenici su čisti ijekavci. Poznato je, da su krajevi oko Sara­ jeva u Srednjem vijeku pa i u prvo doba tur­ ske vladavine bili čisto i k a v s k i.is) 16) »Sigurno je, da je ikavizam bio karakterna jezična osebina ovog kraja« (Skari'ć, Sarajevo, 75).

39

»P rije Turaka ikavizam je bio govor bo­ sanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda. Ikavizam se vidi u kraljevskim i vlasteoskim li­ stinama i u grobnim natpisima. Jagić na jed­ nom mjestu veli o bosanskim grobnim natpis sima, da su u njima »velikim dijelom pisane riječi— ikavski«. Od Dabra i Foče u Herce­ govini, pa sve dalje k sjeveru govorilo se tada ikavski. Poslije je d o š a o s juga n o v e t n i č k i e l e m e n a t , koji je glas »jat« iz­ govarao kao ije. No to su bili ljudi nižega reda, težaci i pastiri, čiji govor plemstvo, h r i š ć a ns k o, a poslije i muslimansko, nije primalo ne­ go je i dalje kroz stotine godina govorilo ikav­ ski«.17) 0 tom novom elementu, koji se služi ijekav­ skim narječjem , jasno nam je govorio Kuripešić u svom putopisu iz god. 1530. A on kod svega toga nije osamljen. V a k u f n a m a T u r a l i b e g a iz II. polovine XVI. stoljeća (god. 970. po Hidž.) govori o kmetima, koje Turalibeg naseljuje od Smedereva i Arnautluka u selo Visore i Babin Do (danas Visovi, Vakuf i Piperi u M ajevici). Navodi poimence domaćine tih pra­ voslavnih doseljenika: Vukosav, Dragiša, Niko, Stojko, dva Rađosava, Peraš, Radičko, Mukašev i t. d.18) Do Princa Eugena m u s l i m a n i čine v e l i k u v e ć i n u stanovnika sarajevskog kraja. Po Bašeskijinoj Kronici bila bi oko god. 1788. u gradu Sarajevu i cijeloj sarajevskoj nahiji samo i / 15 krštena svijeta, a sve ostalo muslimani.18) Procjena Mule Bašeskije bit će nešto pretjerana, ali je svakako jasno, da je u to doba bilo malo pravoslavnog mileta, a još ma­ nje katoličkog. Sarajevski siđžili (sudski zapi17 ) Skarić, Popis bos. spahija iz 1123. (1711.), Glasnik Zem. Muz. 1930., 3. 18 ) Agrar, govor nar. posl: Mustajbega Mutevelića u Bos. Saboru 4. IV. 1911., str. 4— 5. 19 ) Skarić, Sarajevo 157 .

JtO

Bijeli šalovi još u većini do 1912,

snici) XVI. vijeka neprestano spominju musli­ manska sela oko Sarajeva, u kojima danas više nema muslimana. Nestalo ih je uslijed čestih ratova i još češćih kuga. Tako je n. pr. god. 1781. i 1782. pomorila kuga u Saraj evu oko. 8000 ljudi. Ni na selima nije bilo bolje: ljetina oštar de nedignuta s polja, opustjele selišta, pazar se nije održavao. Muslimanska većina po selima sve se više gubila u korist pravoslavnih. Age dovode na opustjele zemlje nove kmete, veći­ nom Hercegovce i, Krajišnike.20) U vezi s tim zanimljivi su rezultati istraži­ vanja sarajevske okolice od popa Stijepe i Vla­ dimira T r i f k o v i ć a. Rezultati nijesu uvijek točni, jer se osnivaju na narodnoj predaji, a ta se često m iješa s fantazijom, ro njemu u 47 sela donjeg dijela sarajevskog kotara imade od 547 porodica (t. j. prezimena) samo 55 s t a r o ­ s j e d i l a č k i h i to 46 muslimanskih, 8 pra­ voslavnih i 1 katolička.21) Najviše naseljenika došlo je između 1782. (zadnja velika kuga) i 1859. i to velikom većinom pravoslavnih, Do­ laze sa jugoistoka (Crna Gora, Sandžak i Her­ cegovina), m anje sa sjeverozapada (Bos. Kra­ jin a ). Među hercegovačkim doseljenicima (188 obitelji t. j. 34.36%) ogromna većina pravoslav­ ne je vjere i potječe iz Bileća, Gacka, Nevesinja, Kolašina i Poče (stara Hercegovina) Iz Crne Gore ih je 40, Starog Vlaha 23, iz Bos. Krajine 41, mahom pravoslavaca. Katolika đoseljuje malo i to sa zapada i jugozapada (Bosna, Dal­ m acija i Hercegovina) i to, kako Trifkovići ne­ točno tvrde, u glavnom iza Okupacije. U koliMm su masama dolazili pravoslavni doseljenici zadnjih 100 godina pred Okupaciju, svjedoči nam, uostalom pretjerana, rečenica spomenutih istraživača: »Da je doseljivanje potrajalo kao ranije još 50 godina, pravoslavni bi u ovom kra20) Spora, djelo, 129. 21) Naselja srp. zemalja, knj. V., 67.

ju bili jedini elemenat.22) Kako pravosl. Srbi u sarajevskom kotaru čine 56% žiteljstva i ka­ ko su nekad proveli brzo i uspješno naseljava­ nje ovog kraja, znači, da ih je tamo pred 160 do 200 godina bilo vrlo malo, jedva nešto više nego što tvrde Bašeskijini zapisi. — A ktoonu ostaje otvoreno pitanje ,i glede onih 8 starinačkih pravoslavnih obitelji. Ako su doista starinačke, onda su tim istim i katoličke, jer je nekad sarajevska okolica bila čisto katolička. Među­ tim Trifković broji u starosj edioce ome, za koje predaja veli, da su »G rci«, jer da n. pr. izraz »grčko groblje« znači groblje iz predturske ere. Ali isto tako »G rci« mogu biti doseljenici iz koje balkanske zemlje, koja se smatrala grč­ kom, a možda i sami grčke narodnosti ili vjere. Glede podrijetla i m igracije katoličkog sta­ novništva u Bosni istraživačima je vrlo olak­ šan posao jedno radi toga, što su dijelom saču­ vane stare matice, a drugo stoga, što raspola­ žemo s p o p i s i m a s v i h k a t o l i č k i h o b i t e l j i u Bosni i Hercegovini (barem do Neretve). Takvi su nam popisi sačuvani u Arhivu Propagande u Rimu iz god. 1744. (bi­ skup Dragićević) i oko 1770. (biskup Bogdanović, pomoćni biskup fra Marka Dobretića). Popisi još mijesu nigdje objelodanjeni, a mi smo ih za sarajevski kraj dobili dobrotom prele. O. Dr. fra Dominika Manđića, general, definitora Franjevačkog reda u Rimu. Neka mu je na tom najtoplija hvala! — Kod Belivićeva popisa vjer­ nika sarajevske župe mi stavljamo ne god. 1744. nego 1742., kad je biskup boravio u Sarajevu i dao popisati sve katol. obitelji. POPIS KATOLIČKIH OBITELJI 1742. U IZVJEŠTAJU; BISKUPA F R A PAVE DAGIČEVIĆA. Župa Kreševo, selo Korča: Petar Nikolić 6 duša Anto Ivanković 3 „ Stjepan Topić 4 „ ______ 22) Na cit. stranici.

3 obitelji

13 duša

1£

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.

Župa Sarajevo: Sarajevo, mahala Latinluk: šimo šimunović Nikola Kreševčić Ivan Jukić Ivan Marijanović Božo Bagarić Nikola Konjo Pavo Vareničić Ivan Espo Mato iStruko Petar Vidović M ijo Gošić Mijo Čolo Ivan Gošić Andrija Terzija Stipo Skopljaković Grgo Bećar Ivo Nešković M ijo Misurević Ivo Kitonja Jelena Vareško (šimunović) 20 obitelji

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

4 duše 8 2 3 ft 6 ii 4 4 n 3 a 7 a 2 5 a 5 tt 4 ft 2 tt 2 tt 2 ti 6 4 3 a 2 78 duša

Sarajevsko polje (»In Campo«) : 6 duša Franjo Vidović Marko Mrvan (»M arvan«) 4 ii Lovro Orečević 5 Anto Gačić 6 Marko Galić 6 Marko Tomić 6 Jozo M atić (»M ati«) 3 ii Luka Kojanović 8 ii Ivo Tomić 3 Petar Zargovac 3 Mijo Branović 5 Luka čeulj 8 ii Marko Tomić 8 Ivo Jurić 6 Marko Antunović 3 Petar Mišić 6 ii 16 obitelji

86 duša

Crnotina: 1. 2. 3. 4. 5.

Grgo Jarakčija Ilija Neimar Ilija Basic Nikola Bajkuša (»Lajkuša«) Grgo Jurkan

8 duša 5 4 14 • „ 2

»Hrvatska seljačka zadruga«.

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Mato Duvnjak Andrija Telbizović Jozo Matković Grgo Marković Marko Naorevac Marko Kopurić Stanko Kopurić Petar M ajstor M arijan Juketa M ijo Antunović Grgo Zec Nikola šimunović 17 obitelji'

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

11 duša 7 ii 3 9 U 5 ii 4 a 2 ii 7 ii 5 ii 4 ii 5 a 6 ii 102 duše

Čemerno (u našem spisu »P lanina«): 12 duša Petar Barić 6 Petar Ilić 7 ii Stipo Lovrić 4 a Frano Lukić 19 ii Božo Pranjić 2 ii Ivo Božić 5 ii Marko Gavrić 7 ii Marko Oraovac 17 a Grgo Radošević 6 ii M ijo Lukić 5 ii Šimo Jozipović 4 a Pero Lukić 9 a Ivo Andrić 3 ii Toma Petljariša

14 obitelji župa Sarajevo ima u svemu: 67 kuća 267 vjernika za pričesti 109 djece 377 vjernika ukupno.

111 duša

POPIS KATOL. OBITELJI ŽUPE SARAJEVO PO BISKUPU BOGDANOVIĆU (oko god. 1770.). Grad Sarajevo: 3 duše 1. Petar Telbizović 8 duša 2. M ijo Gašić 3. B ija Novokmetović 3 „ 4. Jelena Duladinović 1 „ 5. Ivo M ijić 2 „ 6. A ndrija Gošić 4 „ 7. Andrija Andrić 17 „ 8. Ivo čalić 5 „ 9. Ivo Bagarić 4 „ 10. Juro čalić 3 „

U

11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Mijo Popović Margareta Marijanović Konstantin Valentini Luka Žepi'ć Ivo Nitković Pavo Bagarić Ivo Kujundžić Niko Vareničić Jozo Vasiljević Bartol Kordić Marko Kujundžić Božo Bagarić Stipo Bagarić Jure Smiljanić 24 obitelji

6 duša 3 11 6 ii 4 11 , 6 11 3 11 3 11 2 11 4 11 2 11 6 11 5 11 4 11 7 S11 107 duša

čemerno: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

Anto Pranić Ivo Matić Petar Matić Jozo Komaričić Anto Kamenčić Marko Barić Frano Radošević Grgo Ilić Mijo Lučić Šimo Jozić Frano Lučić šimo Šimunović

12 duša

6 6 6 19 24 16 13 12 28 9 8 12 obitelji

11

159 duša

Zabrđe: Petar Mišić

14 duša

Crnotina: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Bono Lovrić Jure Stanić Marko Mrvanović Petar Rajčević Marijan Matković Ivo Nosić Marko Topalović (»Papaelović«) Grgo Tomić Marko Naorevčić Grgo Jarakčić 10 obitelji

8 duša 14

3 5 5 4

9 5

7 3

11

63 duše

Osijek: 1. 2. 3. 4.

Petar Zečević Nikola Naorevčić Jozo ćevanović Petar Šimunović

8 duša 4 7 4 11

5. 6. 7. 8. 9. 10.

Vid Čupeljević Martin Bakračić Marko Bakračić Mato šimunović Grgo Mišković Mijo Stanić

•

10 obitelji

10 duša 8- „ 7 „ 7 „ 3 f, 9 60 duša

Doglodi: 1. 2. 3. 4.

Lovro Orečević Božo Mišić Jozo čilasović Marko Koporić 4 obitelji

7 duša 5 „ 5 „ 8 „ 25 duša

Bare: 1. 2. 3. 4. 5.

2 duše 6 „ 9 „ 5 ■„ 10 „

Mijo Antunović Grgo Dražić iPero Čupeljević Marko Vidović Grgo Telbizović 5 obitelji

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

33 duše

U Sarajevskom polju razasuto: 8 duša Ivo Trgovčević Ivo Kujundžić 14 „ Ivo Juketić 9 „ Ilija Jukatić 8 „ Marijan Tomić 19 „ Marko Čolić U „ Marko Tomić 7 „ M ijo Duparević 5 „ Marko Mlinarević 3 „ Luka Kevuljević 12 „ Jure Tunjić 7 „ Ilija Kojanović 9 „ Iv o Jurić 6 „ Nikola Tomić 12 „ 14 obitelji

župa Sarajevo broji: Grad, Sarajevo 1 Sela ■ 6 Kuća 79 Vjernika odraslih za pričest 383 Vjernika koji se ne pričešćuju 189 Ukupno vjernika 572

126 duša

Hrvatski seljački Križari.

N ajprije nam je ustanoviti, ii kojim je sa­ rajevskim s e 1 i m a u zadnjih 200 godina b i l o k a t o l i k a , a danas ih v i š e n e m a . Kao putokaz služe nam uz gornje popise još i ma­ tice župe Sarajevo. Takva su sela: Korča i Bioča kod Tarčina. (nekad župe kreševske), Osijek, Toplik (između. Kobiljdiola i Trebevića), Stojčevac kod Glavogodine, Vrelo Bosne, Rogačići, Grbavica, Nahorevo na potoku Koševi, Karamusići pa čak i Glasinac. Ne velimo, da su tamo katolici bili u većini, pa ni da ih je tamo uvijek mnogo bilo. Bdio ih je, a danas, ih više nema, i to nam je. ovaj čas dosta. Glede N a h o r e v a značajno je, da se još. u popisu god. 1742. spominje u Crnotini pod br. 8 obitelj Marka Naorevca; trideset godina kasnije opet je zabilježena u selu Osijeku poro­ dica Nikole Naorevčića i u Crnotini već spo­ menutog Marka, sada također nazvana Naorevčićem. Prema imenu očito se radi. o preseljenicima iz Nahoreva, koji su u Nahorevu morali biti još u doba Princa Eugena ili nešto kasnije.. Kat. obitelji bilo je u Nahorevu još početkom X IX . stoljeća. U okolici T a r č i n a, koga je sadašnji stupski župnik duhovito nazvao »kreševskim Danzigom«, bilo je u X V III. stoljeću nešto ka­ tolika (Korča, Bioča). Možda je to upravo i bilo razlogom, da se tu neko vrijeme zadržavao glasoviti h a r a m b a š a I v a n R o š a , rodom od Imotskog. Preko Tarčina na Ivan-planinu i Konjic prolazi glasoviti sredovječni put Vrhbo­ sna— Dubrovnik. Oko njega se uvijek vrzu hajduci kao n. pr. Tomić Mihovil i Ivan Roša, a narodna je riječ: Ivan planina — hajdučka starina. Roša god. 1777. robi i razbija karavane muslimanskih i pravoslavnih trgovaca. U narodu Sarajevskog polja ostala je uspomena na. 50

njega. Kad je neko nagle i prijeke ćudi, veli mu se, da je »k’o Rosa«. 0 katolicima na 1 1 i dž i i V r e l u B o s n e još je svježa uspomena. Na raskršću putena u Reljevo i Zabrđe stoji katoličko staro groblje, u koje se kopaju katolici i pravoslavci, svaki u svoj kraj. Slično takvo groblje za katolike i mu­ slimane bdio je između Bara i Dogloda, što je svakako svjedokom katoličke starine u ovom kraju. Da se mnogo ne zadržajemo na svakom od pojedinih bivših katoličkih sela, spomenut ćemo samo najteži gubitak u zadnjih 170 godina. To je selo O s i j e k , koje je god. 1770. bilo jedno od najjačih ili naprosto najjače katol. selo žu­ pe Sarajevo (čem erno i Crnotina sastojali su se od više zaselaka i seoca pa tako nijesu jedno selo!). Više puta vršila se krizma za cijelu sa­ rajevsku župu upravo u Osijeku. U Osijeku danas nema ni jedne katoličke kuće, a trebalo bi ih, dia je bio nesmetan razvoj prilika, biti barem stotinjak. Od 10 katol. obitelji samo je jedna jedina preostala: Bakraeići23) danas se zovu Bakrači ili Bakračevići i stanuju u selu Bačićima (prema R ajlovcu). Prezimena Zečević (Z ec), Naorevčić, oevanović, čupeHević, Mišković i Stanić danas je u Sarajevskom polju nestalo; na koji način, nije nam poznato; valjalo bi to točnije istom istražiti. Od četiri stara groblja u Osijeku barem je jedno bilo katoličko. Trifković o katoličkoj starini u selu Osijeku i nekim .drugim sarajevskim selima ništa ne zna i ne bilježi. Vrlo zanimljiva konstatacija iz naših po­ pisa katol obitelji jest ta, đa je izvjestan dio katolika Sarajevskog polja p r e š a o n a p r a ­ v o s l a v l j e . Trifković24) izričito veli za A n23 ) Trifković (str. 105) netočno tvrdi, da su to ka­ sniji doseljenici (došli iz Duvna pred 80 godina). Jasno je, da su Bakrači u Šaraj, polju već 170 godina! 24) Sarajevsko polje, str. 96.

51

t u n o v i ć e u Pofalićima, da im je predak bio katolik Dalmatinac; on se navodno oženio s pra­ voslavnom i prešao na pravoslavlje. Taj »An­ tun« doselio je prije 60 godina (dakle između 1840. i 1850., jer je knjiiga pisana prije god. 1908.). Međutim ta stvar ne stoji. Mi za Antunoviće, doseljenike s Bukve kod Kreševa, u Sa­ rajevskom polju znamo već 1742. N ije se prevjerio jedan miadić-najmenik već čitava obitelj i tim se 'Oslobodila pritiska okoline i pravoslav­ nog klera, koji je baš u Sarajevu i okolici bio težak kao malo gdje u Bosni. Pravoslavnih. Antunovića sada ima 10 obitelji u Docu i Pofali­ ćima. Sličan slučaj je s 4 pravoslavne obitelji M l i n a r e v i c a (u Smiljevićim a), koj i se da­ nas nazivaju i Ličinarima. Oni se kao katolici u Sarajevskom polju spominju god. 1770. Jedna­ ko je i sa M a t i ć i m a u. Kobiljdolu (7 kuća). Trifković zna, da su doselili iz Neđarića oko 1850., a naš ih popis spominje kao katolike u Sarajevskom' polju 1742. i u čemernu 1770. O bivšim katolicima radi se i kod obitelji N e šk o v i ć a, koja je iz Azića pred 75 godina do­ selila u Dolac kao i kod brojnih D a f i n i ć a . N e š k o v i č i 25) su bili jedna od najuglednijih katoličkih obitelji u Sarajevu, koja je mnogo dobra učinila Crkvi. Spominje je i naš popis god. 1744. D a f i n i ć i su opet poznata kato­ lička obitelj u Kreševu i okolici. Jedan od Dafinića, imenom fra Ivo, bio je čak i župnikom u Sarajevu 1737. te je ležao u turskom zatvoru prigodom vizitacije biskupa Delivića. Pravo­ slavnih Dafinića ima danas u Docu i u Sarajevu. ■25) Sarajevski' sidžili spominju Anđeliju Nešković i sestru jo j 'Martu, k ć e r i Ivanove (spominje g a nas popis iz 1770.), koje se pred šerijatskim sudom u Sarajevu 1783. odriču svojih prihoda od kuće u Latinluku u korist katoličke škole i siromaha. V eć su bile preselile u Sutjesku. (iKemura, Turski spomenici za povijest bos. ka­ tolika, Glasnik Zem. Muz. 1909., 568),

52

Doselili su iz Zabrđa, gdje se danas nazivaju Đakovićima. Drugi su opet odatle prešli u Doglode, gdje su se po. babi Ruži zvali Ružioima.26) Zanim ljiv je slučaj obitelji B r e z a r . Ima Brezara i katoličke i pravoslavne vjere. Kato­ lici Brezari (Brizari) znaju, da su doselili iz Rame i stanovali najprije u Briješću, dok su danas u Doglodima. Pravoslavne obitelji Bre­ zara stanuju u Zabrđu i Pofalićima, a doselili su također iz Briješća. Jasan znak, da se radi 0 istoj obitelji, čija je starina katolička. Još imade nekoliko obitelji, koje se spo­ minju u starim popisima katoličkog stanovni­ štva sarajevske župe, a danas ih više među ka­ tolicima nema, dok su se slična ili jednaka pre­ zimena sačuvala kod pravoslavaca. Takvi su n. pr. G a v r i ć i u Gornjem Kotorcu (god; 1742. katolici Gavrići su u čem ernu). Da li katolici E s p e u Latinluku 1742. imaju kakve veze s pravoslavcima Ešpecima u Blažuju, nije nam poznato. Da su bolje proučena stara prezimena po­ jedinih obitelji u Sarajevskom polju, po svoj prilici bismo naišli na daljnje tragove katoli­ cizma u danas pravoslavnoj sredini. Prelaze na pravoslavlje u okolici Sarajeva nije nam teško razumjeti. Katolički narod na­ lazio se u potpunoj dijaspori. Pasterizacija je bila vrlo teška, a valjda i manjkava. Doseljenici katol. vjere bili su mnogo puta klimavi u vjeri 1 moralu, na što se nejedamput tuže biskupi. Konačno šikanacije od strane pravoslavnih arhi­ jereja i klera bile su u sarajevskom kraju iznim­ no teške. One su u dosta slučajeva, kako vidje­ smo, nažalost i postigle svoj zadnji cilj'. O prolazima na islam ne nađosmo ništa prebi!ježeno, a imena obitelj a ne daju nam ni­ kakva sigurna oslonca za daljnje zaključke u tom pravcu. • 26) Trifković, spom. djelo, 104.

53

7. Podrijetlo katoličkog stanovništva . Ispitujući starinu pojedinih; katoličkih obi­ telji svi se slažu u tomu, da su T o m i ć i po­ tomci starosjedilačkog stanovništva ovog kraja, koji ostadoše i nakon Princ Eugenove vojne na svojoj starini. Matice i oba naša popisa govore o njima. Sami vele, o sebi, da su ovdje od pam­ tivijeka. Danas su se Tomići vrlo razgranali, no pojedine grane primile su nova prezimena: K r a m a r i, š i p i ć i, S a m r t n j a c i, A d ž ić i, š u t a 1e i P a j d a c i.U početku su to re­ dovito bili, priškorci, koji kasnije većinom potisnuše staro prezime. K r a m a r je oznaka staleža. U Srednjem vijeku zvao se tako vođa trgovačke karavane, koji je jahao na čelu »ponosnika«. Kasnije se to ime upotrebljava uopće za. kiridžije, kojih je bilo dosta u Sarajevskom polju, u kojem se stječu najvažniji bosanski trgovački . putovi: Sarajevo— Kiseljak— Trav­ nik (ili Brod ) ; Sarajevo— Ivan— Konjic— Porim— Mostar— Dubrovnik; Sarajevo— Presjenica—Ulog— Nevesinje i dalje; Sarajevo— Roma­ nija —Zvornik; Sarajevo— Pale— Novi Pazar— Carigrad. Po svoj prilici radi se o starincima i kod obitelji š i m u n u Azićima i Svrakinu selu (kuda doseliše iz A zića). š i m u n o v i ć e spo­ minju oba naša popisa (u Cm otini i Osijeku). Moguće su se i onda zvali šimunima, samo ih je njihov župnik u maticama »glajhšaltovao«, ha -ic i -vić, kako se to u masi slučajeva činilo. Tako je n. pr. od Petra Zeca postao Petar Zečević, kako vidjesmo iz izvješća biskupa Dobretića. Od 16 katoličkih obitelji u Sarajevskom polju god1. 1742. samo su se četiri sačuvale kroz dva zadnja stoljeća: V i d o v i ć i u Barama (1 kuća), M i š i ć i u Azićima (3 kuće), koji su nekad stanovali u Zabrđu, M a t i c i u Azi­ ćima (2 kuće) i već spomenuti T o m i ć i .

Hrvatske Križarice.

Od 17 obitelji u Crnotini 1742. ni jedna do danas nije ostala na svojoj starini. Tri su sa­ čuvale svoje staro prezime, ali su se preselile u polje. To su B a j k u š e, sada u Dogloddma, za­ tim M a j s t o r u š i ć i (nekad M ajstori) na Ili— dži i već spomenuti š i m u n i (šim unovići). Jedva da su više stalnosti pokazale i kato­ ličke obitelji Planine (čem erna). Od 14 obitelji pred 200 godina sačuvaše se u tom kraju, prem­ da su selište znali i m ijenjati, samo B a r i ć i (25 obitelji u Solakovićima, Nasićima i Sred­ njem ), I l i c i (25 obitelji u Višnjici, Gori,. Kožlju, dočim drugi preseliše u polje, u Bare) i P r a n j i ć i (starina im je na Višnjici, gdje ih ima petnaestak kuća; odatle se raseliše po Gori, Kožlju i druguđ). Ostalih 10 obitelji ne­ tragom je nestalo. J o z i ć i (20 kuća rasutih po Čemernu) nijesu od starih J o z i p o v i ć a ; oni doseliše iz Vijake. M a t i ć i na Taraein Dolu, u Gori i Višnjici po svoj prilici potječu iz polja t. j. od onih, koje Trdfković naziva »poljskim šokcima«27), što se kasnije sklonuše u čemer­ no, u brda. Iz Sarajevskog polja preselio je u grad. izvjestan broj obitelji (K onjičije, Kalemi i t. d .). Znamo i za poznatu obitelj E a g u z , da je prešla u grad na dvadesetak godina pred Oku­ paciju. Došao je u Sarajevo Stjepan Raguz, spretan dunđer, i tu se nastanio-. Raguzi mogu. pratiti sva koljena svoje obitelji kroz 250— 300 godina unatrag. Starinom su iz Prijevora kod Ljubinja i zvali su se N i k i ć i. Po jednom svom šukundjedu, koji je došao kao rob na tlo 27) Trifković o njima i muslimanima ima slabo mišljenje, a o pravoslavcima dobro. »Pravoslavni su po prirodi umom bistri, radini, religiozni i moralni. Musli­ mani' i rimokatolici dosta su ograničeni, religioznofanatični, u radu lijeni i u novije doba moralno slabiji, od pravoslavnih« (spom. djelo, str. 82). Da li je ovo laskavo mišljenje odraz realnih prilika ili subjektivnog raspoloženja ovog pravoslavnog paroha, druga je stvar,, u koju se ne ćemo upuštati.

56

Dubrovačke republike, nazvali su se Raguzima. U Sarajevsko polje doselili su prije 6 koljena iz Kruševa kod Stoca. N ajprije su došli u Cm otinu, gdje se po maticama već 1794. spominje , Jure »Raguzović«. Još ranije, god. 1783., riječ je o Ani Raguzovoj, ženi Vida Milanovića u ne­ kom neoznačenom selu. Valja nam spomenuti barem neke obitelji, odakle su doselile. S t r u j i ć i u Gornjem Stupu dođoše od Gornjeg Vakufa, a starina im je iz Dalmacije. Od jedne su loze sa B a š k a r a d a m a u Neđarićima. K a 1e m i su iz Gvožđana kod Fojniće. B a t a 1 i j e i B o s . a n k i ć i po Trifkoviću potječu od Trogrlića iz Studenaca u Dalma­ ciji, kojim je opet starina iz Bosne. S i ¡č a n i c e u Lužanima. također su sta­ rinom Dalmatinci iz Ričica. S k o č i b u š i c i u Butmiru iz Ovčareva su kod Travnika. P j a n i ć i su starinom Kašici i dođoše od Gornjeg Vakufa. V i d i c i i G r b e š e doseliše iz Ričica u Dalmaciji. K o n j i c i j e, makar da bi po imenu izgle­ dalo, da su iz Konjica, starinom su iz Fojnice i zvali su se K u j u n d ž i ć i. Spominju se u Doglod'ima 1790. č e l i c i u Otesu (10 kuća) spominju se 1782. u Azićima i veli se, da su došljaci s Duvna. Zanim ljiv je spomen obitelji Joze V a s i l j e v i c a i Ilije N o v o k m e t o v i ć a (Novokmeta) god. 1770. u gradu Sarajevu. Starinom su iz Brotnja u Hercegovini i spominju se još 1838. kao katolici. Novokmeti i Vasiljevići u Sarajevu i okolici, barem oni, koji su ovdje već odavna nastanjeni, od reda su pravoslavne vjere. Od nekadašnjih katoličkih obitelji u Sara­ jevskom polju spominjemo (broj u zgradi znači, 57

ikada se navodi u maticama, odakle su došli) -slijedeće: T o p i ć i (1794.) doseliše iz Rame. Č u p e 1j e v i ć i, nekad napisani kao č a p el j e v i c i , starinom su iz Duvna (1799.). č e r ­ k e z i u Crnoitini starinom su iz Blata (od ši­ rokog B rijega), a amo preseliš© iz Zaslivlja, kod Konjica. G l u m c i (1780.) i P e t r o v i ć i doseliše iz Popova polja. N i k o l i ć i su iz Lepenice (1782.), kao i štari š e ć e r k a t i ć i u Cmotini (1782.). J u r i š i ć i su Kuprešaci (1782.), a J e l a v i ć i , nekad u Doglodima, Sinjani (1782.) A n č i ć i i V u č k o v i ć i su Duvnjaci, a B r s t i 1o v i ć i Kuprešaci; stano­ vali su u Osijeku (1780.) Ugledna je obitelj T e 1b i z o v i ć a, po svoj prilici starosjedilaca ovog kraja; 1780. se spominje franjevac fra .Marijan Telbizović »od Sarajeva«. Z e č e v i ć i . i L e d i ć i su od' Imotskog (1804.). T o p a l o v i ć i su se u početku zvali T o p a i 1 e ili T o p a j 1o v i ć i, a oko 1803. već se zovu i K u k ur u z i. Znamo, da ovim pružena sličica o podri­ jetlu i starosti katol. stanovništva u Sarajevu i okolici nije'n i potpuna ni dovoljno razrađena. •Opseg naše knjižice brani nam potanko u stvar ulaziti. Ipak se nadamo, da su ovdje po prvi put pružene izvjesne važne i zanimljive pojedi­ nosti, koje mogu dobro poslužiti kao materijal :za daljnje proučavanje tog predmeta.

8. U X IX . vijeku Reda je, da i sarajevskoj župi u X IX . sto­ ljeću barem koju reknemo. župu su služili svećenici kreševskog samo­ stana, od reda Kreševljaci i-Hercegovci. Među njima se posebno ističu fra Ivan Musić iz Mo­ starskog blata (1836.— 1846.), fra Grgo Martić iz Rastovače (1851.— 1854. i drugi put 1863.— 1879.) i nasljednik mu fra Andrija Buzuk Kre­ še vijak.

Sarajevska župa ostala je nakon provale Princa Eugena punih 157 godina bez crkve. Sv. m isa se čitala u malenoj i neuglednoj kapelici. Crkva je sagrađena istom god. 1854., ali i ona • poguri u velikom požaru 8. VIII. 1879., kad je u Sarajevu palo žrtvom vatre 36 ulica, 4 dža­ m ije i 873 zgrade. Bila je posvećena sv. Anti Pu.stinjaku i stajala je na obali M iljacke na kraju bivše Despićeve ulice. M jesto nje podignuta je na brzu ruku s druge strane Miljacke nova cr­ kva sv. Ante Padovanskog, koja je služila kao župska crkva i poslije dolaska prvog vrhbosan­ skog nadbiskupa Dr. Josipa Stadlera i kao pri­ vremena katedrala. Papa Leon XIII. bulom »Ex hac augusta« od 5. srpnja 1881. obnovio je redovitu hijerar­ hiju u Bosni i Hercegovini. Ustanovljena je jed­ na nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, koja se po staroj Vrhbosni nazvala Vrhbosanskom i tri .biskupije: Banjalučka, Mostarsko-duvanjska i Trebinjska. Na nadbiskupsku stolicu dolazi' mla­ di i poletni profesor zagrebačkog sveučilišta Dr. Josip Stadler, rodom iz Slavonskog Broda. Zadahnut apostolskim duhom izvršio je u Bosni pionirsko djelo. t)ozvao je u zemlju isusovce, sa­ gradio je i otvorio dječačko sjemenište u Trav­ niku i bogoslovsko u Sarajevu za odgoj svjetov­ nog klera u Herceg-Bosni. U Sarajevu podiže kaptol i lijepu katedralu Presv. Srca Isusova u ranom gotskom stilu, osniva redovničku Družbu Služavki Malog Isusa i udara temelje katoličkoj štampi. Gledajući njegova djela biskup Strossmayer naziva ga taumaturgom, čudotvorcem. Svojim neumornim radom obnovio je Stadler ropstvom i progonima opustošenu katoličku Bo­ snu i spremio vjernike na teže borbe, borbe s bezvjerstvom i liberalizmom, koje nosi sobom današnje moderno vrijeme. Osim toga Stadler je u visokoj m jeri zadužio i domovinu, nastupa­ jući' uvijek i svuda kao vatren Hrvat i šireći 59

hrvatsku svijest u bosanskim planinama. Stadleru zahvaljuje i stupska župa svoju ustanovu i opstanak. Sarajevo je ostalo bez stare svoje župskecrkve, koja je bila posvećena bi. Gospi:. Ta se Gospina crkva, da tako reknemo, nakon stanke od 150 godina preselila na Stup, u Sarajevsko polje, gdje je i onako stoljećima bila većina župljana sarajevske župe, da tako sretno nastavi davno prekinutu tradiciju. A Sarajlije, koji su nekad u svom centru iskazivali bi. Gospi veliku odanost i čast, prenijeli su to na stupsku crkvu, kamo svake godine u velikom broju na Velikui Malu Gospu hodoćaste. Radi stvarnih pastoralnih potreba vjernika i na molbe naroda ustanovljena je u listopadu 1890, nova župa M arije Pomoćnice u Sarajev­ skom polju sa sjedištem na Stupu. Prigodom osnutka župe donosi »Vrhbosna« u svom 20. broju od 15. listopada 1890. na str. 340. ovu kratku vijest: »Nadbiskupski Ordinarijat Vrhbosanski' ob­ našao je nužnim, te je sporazumno s visokom Zemaljskom vladom osnovao u Sarajevskom po­ lju novu župu za slijedeća sela: Azdći, Bare, Bla­ žuj, Briješće, Butmir, Crnotina, Doglođi, Dvor, Ilidže, Lužani, Otes, Raj lovac, Stup, Svrakino selo i Zabrđe. Uprava župe povjerena je đosadanjem kateheti kod Kćeri Božje Ljubavi Iva­ nu Venhuđi.« Prvi župnik župe Sarajevskog polja bio je svjetovni svećenik kao što je to bio i zadnji žup­ nik, skromni pop glagoljaš, samostalne župe Vrutaka, koja je obuhvatala cijelo Sarajevsko polje. I tu se na svoj način obnovila stara tra­ dicija nakon više vjekova. Dr. Krunoslav Draganović

60

Crkveni i narodni život župe Stup Lijepo »Sarajevsko polje« bilo je od pradavnina naseljavano od raznih naroda, te su u ovom dijelu iskopana i najstarija naselja ljudi.

f Ivan Venuda, prvi župnik Stupa.

Imena »Gradac« nižu se okolo polja, a ona svjedoče: kako je hiljadama godina ovdje bio živ saobraćaj i raskrsnica za svu Bosnu. Ovdje su i naši hrvatski pradjedovi pred 1300 godina udarili svoja naselja, kada su pokorili staro pleme Ilira. U našem narodu bila je priča, kako

61

bi se — u ono doba — hrvatski starješina ple­ mena popeo na visok hrastov stup i gromko zatrubio u velik rog, te bi se onda skupio narod, da čuje naredbe starješine i zato se ovo mjesto i nazva — Stup. I upravo Božjom Providnošću preko pokojnoga nadbiskupa Dr. Josipa Stadlera osnuje se baš na Stupu naša katolička i hrvatska župa, i to upravo na čast »Gospe-Pomoćnice kršćana«, kako narodna legenda već davno prepričavaše, da je tu na Stupu sama Gospa zaželjela »crkvu za latine« (katolike)Kakogod je to pokojni nadbiskup Dr. Stadler s voljom osnovao, isto tako sadašnji nadbiskup preuzv. g. Dr. Ivan Ev. Šarić želi i nastoji, da Gospina crkva na Stupu bude istinsko naše ka­ toličko i hrvatsko proštenište. Zato se baš ovdje na Stupu ove godine — na 50gođišnjicu osnutka župe — slavi prva proslava 1300godišnjice pokrštenja Hrvata. Više od 200 godina pred. osnutak župe na Stupu bila je prepričavana jedna legenda i od katolika i od muslimana. Ovu legendu zapisao je 30godišnji župnik Stupa presvj. gosp. MonsMatija Pajić, a čuo ju je od gđe Lucije Tere­ zinski rođ. Ljubić — Čijeg su muža zvali »Huržid-efendija«, a istoj je ovu legendu ispričala njezina stanodavka stara »hanuma« (gospođa) Semizovka, koja imađaše oko 100 godina. Gđa Terezinski preselila je god. 1873. iz Mostara u Sarajevo i uzela stan kod stare Semizovke. Jedamput na sijelu ispriča gđa Terezinski hanumi Semizovki, kako je njoj u putu starac šimo Karamanović pričao, da je današnje vrelo Ilidže izviralo kod »Zm ijske Stijene« (to je kod željeznog m osta), i jedne noći ču se potres, a sjutradan nađoše tri vrela: jedno kod »Zm ij­ ske Stijene«, drugo u rijeci željeznici, a treće: kod današnjih banja. Tada jo j reče Semiz-hanuma: »Ah, dijete moje, ja znam sahi (točno), ispričati svrhu te vode i njezina postanka.!« I onda otpočne priču:

»čula sam od mojih starih pričati, kako jeneka naša bogata obitelj uzela neku siromašnu muslimansku curu u »najam « (poslužhu). Ista se po nesreći ošuga i onda onako ćelavu spremahu je za kravama. Jednog dana sjedaše na brda

Msgr, Ma tija Pajić, papin prelat, zač. kanonik i prisjed. duh. stola — 30-godišnji župnik Stupa.

prema Stupu i plakaše. Tada nenadno opazi pred sobom curu (djevojku) jako lijepu, koja kleči sklopljenih ruku. »Kako se, bona, tebe prepadoh!« — reče jo j čobanica. »Ništa se ne­ moj od mene plašiti, jer sam ja dobra HazretiMejrima, koja ću sada ostaviti ovu zemlju i preseliti se u S in j; ali prija, nego odem odavle, pitaj, što najvoliš da ti dobra učinim?« — čo­ banica odgovori: »Ja bih najvoljela ozdraviti od ćele i izbaviti se službe!« Nato odvrati Hazreti6S

M ejrim a: »Pođi za m nom !« Kada dođu do ve­ like stijene uz vodu željeznicu, progovori Hazreti-M ejrim a: »Ovdje će provreti ljekovito vrelo i nazvat će se Ilidža, i ono će tu stajati, dok se ne bude naplaćivalo liječenje; a kada hudu naplaćivali liječenje, tada će preseliti i manje će lijeka u sebi imati. Sutra ujutro ovdje dođi, i triput se operi u vrelu, a, kada ozdraviš, tada pokloni »latinima« (katolicima) onu zem­ lju na Stupu za crkvu!« Sutradan ujutro dođe čobanica na isto m jesto i nađe provrelo vrelo, te se triput umije i začudo ozdravi ođ ćele. Izba­ vi se iz službe i, kupivši onu zemlju, pokloni, je »latinima«. Kada čuše to neke hođže, uhvate je i sprže, da se taj naum ne izvede.« Tako ta lijepa legenda stotinama godina čuvaše čežnju za osnutkom Gospine crkve i žu­ pe. I ova priča tinjaše u dušama naših djedova, te iako negda ratovi, kuge i selidba umanjiše broj naših katolika-Hrvata u Sarajevskom Po­ lju, ipak su ostaci naših obitelji — kao obitelj Tomić, za koju vele, »da je od feta« (t. j. od dolaska Turaka u Bosnu) i »kako nitko ne zna, odakle je doselila«, — očuvali onu grudu u srcu Bosne za hrvatski rod i živu katoličku vjeru! Godine 1890. osnuje se župa na Stupu i tim se utvrdi žiso ognjište vjerskoga d narodnoga života.

Osnivanje župe Sarajevsko polje imalo je svoje velike cr­ kve i pred dolazak Hrvata u ove krajeve, kao i za hrvatsko-bosanskih vladara. Tu je bila kate­ dralna (biskupska) crkva sv. Petra, a prema tra­ diciji i bazilika sv. Blaža, te se zato to mjesto i naziva Blažuj. Ovdje je (po m išljenju nekih historičara) , negdje bilo i sjedište stare biskup­ ske stolice »Vrhbosna«, i tu je bila u 18. sto­ ljeću župa i župska crkva »Vrutci«. Iskapanja u Lepenici i Brezi otkrila su velike bazilike iz još

ranijih stoljeća. Sve nam to veli: da je sva •»Gornja, Bosna« bila katolička!. Jedna stara predaja veli, da je i glasoviti fratar »pošteni kustod« Fra Anđeo Zvijezdović bio rodom iz »Vrhbosne«.

f Franjo Vrebac, zač. kanonik i prisjednik duh. stola — župnik Stupa.

Okupacijom Bosne po Turcima sav ovaj kraj bio je služen po Franjevcima, a prema ka­ snijoj podjeli Sarajevsko Polje spadalo je u »kreševsku kustodiju« (odsjek). Središte župe za ovaj kraj prenosi se u Sarajevo sa kvartom zvanim »Latinluk«. Od zadnjih župnika-franjevaca u Sarajevu bili su Fra Grga Martić i Fra Andrija Buzuk, kojih se još spominju stari lju­ di i žene Sarajevskog Polja. Zadnji franjevac 65

iz Sarajevskoga polja bio je Fra Petar Tomić, zvani »Hadžija«. Kada se je po Papi Leonu XIII. zavela re­ dovita crkvena uprava (hijerarhija) s nadbi­ skupijom u Sarajevu, a biskupijama u Banjoj Luči i Mostaru, odmah se je uvidjela davna po­ treba osnivanja župe u Sarajevskom Polju. Sa­ mi težaci izražavali su češće svoju želju za osnutkom župe. Tim se prijedlogom zabavi po­ kojni nadbiskup Dr. Josip Stadler i njegovi ka­ nonici, i tako dođe do odluke, da se na Stupu osnuje župa. Par puta obiđu Stup i nađu da­ našnje zemljište, koje otkupe od Dr. Karla Bauera za 600 forinti. Prvim župnikom ove župe imenuje Vrhbosanski Ordinarijat pok. Franju Venhudu, koji je vrlo lijepo opisao svoje uspo­ mene u knjizi: »župnik sarajevsko-poljski«, godine 1933., na češkom jeziku, župnik Venhuda preuzme župu 1890., i župske se »matice« vode od mjeseca listopada, a kako je bio vrlo agilan, sagradi župsku crkvu i župski stan, i to gotovo isključivo darovima sa strane. Mada je bila živa želja naših težaka, da se osnuje župa i sagradi župska crkva, ipak materijalno ispomaganje palo je na brigu svećenstva! Te­ žak je to bio rad i pun samoprijegora! ;Za župsku crkvu daruje veliku Gospinu sli­ ku umjetnica kneginja Windischgratz, a pose­ ban čar slike jesu težački tipovi ondašnje noš­ nje Sarajevskog Polja — dakako katoličkog di­ jela naroda. Drugi župnik Stupa— presvj. gosp. Mons. Matija Pajić, kućni prelat Pape i zač. kanonik, nastavlja rad na crkvi i župskom stanu, jer su te zgrade samo došle pod krov, te je preko 30 godina vodio župu i narod k stalnom napretku. Crkvu naročito ukrasi sa umjetničkim prozori­ ma u slikama, te sve pribavi, da župska crkva i župa može normalno svoju zadaću vršiti. Usto otkupi veliku livadu uz crkvu, te svu okolicu 66

zasadi jelama i zelenim nasadom. Za narod osnuje prvu štednu zadrugu, t. zv. »Reifajzenovu zadrugu za štednju«, a i sve druge narod­ ne poslove lično je vodio. Dug je to period rada u župi, 30 godina službe Bogu i narodu!

Msgr. Dr. Antun Buljan, apost. protonotar, generalni vikar i vrhb. kanonik — župnik Stupa.

Treći župnik zač. kanonik Franjo Vrebac bio je par godina, a četvrti župnik presvj. gosp. Mons. Dr. Antun Buljan kroz godinu dana ure­ dio je ponutricu župskoga stana i pokrenuo je gradnju filijalne crkve u Tarčinu, koju je kao kanonik i generalni vikar nadbiskupa Vrhbosan­ skog i dovršio. Peti župnik Augustin Nikić utvrdi župsku crkvu i stan sa stalnim krovom, a šesti i sadašnji župnik i zač. kanonik preč. g. Ivan Subašić crkvu je iznutra ukusno bojadi-

r

67

sao, a tako i župski stan, te iz godine u godinu uvijek pridonosi neku prinovu: bilo u crkvi ili okolo iste. Posebno radi sadašnji župnik u soci­ jalnim hrvatskim ustanovama i živom interven­ cijom u svrhu uposlavanja naših ljudi. Težak je posao i služba naših župnika, to teža, jer naši župnici živu od »milostinje«. I inovjerci to vide i cijene, a naš narod često nije toga svijestan! Svaka župa i župska crkva jest ne samo naša vjerska tvrđava, nego i narodna! Gdjegod je na zemljištu bila stalna župa, tamo se je i katolicizam kroz sva stoljeća održao, a gdje nestaje župe, tamo je i hrvatski rod izu­ mirao. Tko to ne zna pravilno ocijeniti, taj ne može ni sudove svoje stvarati! Kakogod je to bilo »u vrijeme ono«, tako će to biti i u buduć­ nosti, pak zato naše župe diljem Herceg-Bosne jesu vrijedne pažnje, brige i svake potpore!

Prvi crkveni oci, prakaraturi i barjaktari Osnutkom župe zavela se je i redovita služ­ ba crkvenih dužnosti, župnik Venhuda u svojoj knjizi nabraja neke crkvene oce i prakarature, te ih mi na časnu uspomenu bilježimo: Marko Lukić, Pero Bošnjak, Nikola Grgić, Mato. Dodik i Ivan Talanga. Barjaktari su se birali — pre­ ma starom običaju — na Jurjev-dan iza sv. mi­ se. Bosna slavi sv. Jurja kao junaka sv. vjere, te se zato na taj dan odabiru i ljudi, koji će nositi crkveni ’b arjak u ophodima. »Barjaktari« nose »barjak« (zastavu) na Markov-đan i na tri »Prosna dana« pred Spasovo, te onda pred­ vode hodočašće na Srce Isusovo u Sarajevo i na sv. Anu u Banbrdo. Venhuda spominje kao prve »barjaktare« Nikolu Grgića i Peru Barnjaka.

Današnji crkveni oci i prakaraturi Da se očuva časna uspomena ove 50godišnjice osnutka župe Stup i za buduća pokoljenja, bilježimo sadašnje crkvene oce i prakarature

župe: Vjekoslav Grgie i Jozo Senjić, crkveni oci, a prakaraturi: Jakov Martinović —■Crnotina, Nikola Markulj — Stup, Anto Ljubas — Dobrinja, Jakov Baškarada — Ilidža, Nikola Kašić — Bare, Nikola Šimunović — Neđarići, Marijan T om ić— Doglodi.

t Augustin Nikić, zač. prisjednik duh. stola — župnik Stupa.

Svećenici-kapelani župe Sfup Teritorij župe Stup je ogroman sa mnogo škola, te se uvijek osjećala potreba još jednoga svećenika. Prema mogućnosti i bili su neki sve­ ćenici tu na radu, a ti su: Mons. Tadija Mihačević, Ivan ćurić, Andrija Vranješ, zač. kanonik-župnik Franjo Vrebac, Msgr. Josip Divić, &ač. kanonik-župnik Ivan Subašić, zač. prisj. 69

Lađislav Gagulić i Ivan Trobentar. — 0 kapelinima ljudi malo znaju, ali taj rad zapisan je u »Knjizi života« po anđelima!

Teritorij župe Stup Sve »Sarajevsko Polje« ima nadmorsku vi­ sinu oko 500 metara i vuče se duž Miljacke i Bosne.: Tako nekako kao u srcu polja stoji žup­ ska crkva i stan župe Stup, a sela se redaju okolo: Azići— Stup, Gornji Stup, Bare, Doglodi, Dvor, Otes, Butmir, Neđarići, Švrakino selo, Boljakov potok, Cmiljevići, Zabrđe, Crnotina, Briješće, Lužani i Ilidža, a Alipašin Most veže uz Novo Sarajevo. To je sve onaj t. zv. uži teri­ torij župe, dok sam opseg župe ide preko vrha Ivan-planine, i župa Stup broji u svoj djelokrug i sva poznata mjesta oko Sarajeva: Rajlovac, Reljevo, Blažuj, Hadžići, Tarčin, Raštelica, Mladice— Kasindo.

Broj pučanstva Seljački narod, koji sigurno čini 75% pu­ čanstva ove župe, jest hrvatski živalj. On je na svojoj grudi zemlje, i zemljoradnja mu je glavna privreda. Od dolaska Hrvata u današnju našu postojbinu Sarajevsko polje bilo je naša gruda. Na današnjoj Ilidži bila je prastara žu­ pa Vrutci. I za današnju obitelj Tomić zna se, da je još od Mehmeda II. Fatiha, a oni imaju mnogo drugih »priimenjaka«: Tomić-Kramar, Tomić-Šutalo, Tomić-Sipić, Tomić-Pejić, TomićSamrtnjak. Da su Turci najveći dio pučanstva uništili, to je poznata činjenica. Ali se je po vremenu narod opet ovdje pribirao. Ratovi i ku­ ga bili su stalne nesreće za narod Sarajevskog polja, a sigurno je najveća nesreća po Hrvatski narod Bosne bila vojna Eugena Savojskoga, koji je najveći dio hrvatskoga i katoličkoga pu­ čanstva Sarajevskog Polja, Pođlugova i Visoč70

koga polja sa sobom preveo preko Save. Iza to­ ga opet nadolaze pojedine obitelji iz Hercego­ vine, koje primaju muslimanski vlasnici kao kmete i prisjevce (beglučare). Drugi dio pučanstva po raznim mjestima duž obaju pruga jest također većinom hrvat-

Ivan E. Subašić, zač. kanonik i prisjed. duh. stola — sadašnji župnik Stupa.

skoga življa, sa nešto doseljenih katolika dru­ gih narodnosti. Ukupan broj današnjih žitelja župe Stup iznosi 3.900.

Groblja župe Danas župa ima tri groblja: ha Stupu, u Crnotini i u Tarčinu. Crnotina kao selo i gro­ blje poznato je tamo davno u povijesti. 71

Ali najzanimljivije groblje jest današnje na­ selje obitelji Raić između Doglođa i Bara. Tu je bilo prastaro groblje, gdje su se zajedno kopali muslimani i katolici, i to je groblje za­ pušteno, te obraslo šikarom. Kada su Kaići do­ selili, onda im je selo dozvolilo da tu sebi kuću i selište izgrade. To su često puta čuli stari Ivan i Božica Lukić — stari preko 85 godina -—, kako su im stari muslimani i katolici pričali, ali to nisu rado gledale vjerske vlasti: ni musliman­ ska ni katolička, te je to groblje davno napu­ šteno. Drugo groblje jest na putu i raskršću pre­ ma Zabrđu i Reljevu, također danas zapušteno, a tu su se kopali katolici, a onda su ga ustupili i pravoslavnima, da se »krst kopa zajedno«.

Crkveni običaji Sastavni dio našega hrvatskog narodnog života jesu naši crkveni običaji. Katolička se je vjera toliko ,inpregnirala u narodni život i običaje, da je sigurna povijesna istina: da nije bilo katoličke vjere, ne bi u ovim zemljama bi­ lo ni hrvatskog imena. To bar znamo iz povije­ sti: štogod je otpalo od katoličke vjere, to se je izgubilo za hrvatski narod! A Katolička Crkva umije da divno okiti narodni život i te naše prastare slavenske hrvatske običaje. Je­ dan dio toga narodnog života unešen je diljem sve Herceg-Bosne u naše župe, pa i na Stupu. Sav naš narod dijeli nedjelje od »mlade nedilje«. »Mladim nediljama« mnogo jače ide pa sv. misu. Osobito mnogo cijeni naš narod »Blagoslov polja«, koji se čini počev od Markov-dana; na Markov-dan, Jurjev-dan i Spasovo na Stupu, a drugi dan Duhova u Cmotini. »Molitve« jesu nedjeljni oglasi pokojnika sa oltara, što se čini svake nedjelje, a naročito kad je sv. misa na groblju. 72

»Oprošćenje« za umirućega jest oglas »mo­ litve« sa oltara nedjeljom, gdje se veli ovako: »Luka Lukić nalazi se u bolesti i išće oprošće­ nje od svega puka!« — ili ako je već umro: »Luka Lukić umro je ove nedjelje i iskao je-

oprošćenje od svega puka!«, te onda sav narod' na glas odgovori: »Bog mu oprostio!« »Molitve« i »oprošćenje« jesu sigurno neo­ bično dirljive pučke molitve! »Barjaktari« se biraju na Jurjev-đan, i. oni nose crkvene barjake kroz cijelu godinu. »Blagoslov svijeća« drži se na Svijećnicu, i. tada se blagosivlju svijeće za mrtvace, a »bla­

goslov smoka« — »posvetilište« čini se na Veliku Subotu u crkvi, te se sav taj »smok« jede na Uskrs ujutro. Blagoslovljenu so i vodu daju blagosloviti na Vodokršće (Sv. Tri Kralja) i on­ da nose kući, te škrope »mal« (stoku) i njive, kao i sve započete radove. »Težačke svijeće« jesu svijeće u dvoje: ¡jedna j edinica, a druga u troje, zvana »Troj ica«, za koje svi domaćini-težaci kupe vosak i na svoj trošak salijevaju. Iste se blagoslove na Veliku Subotu i s njima se čini »Poljski blago­ slov«. Crkvene pjesme jesu: »Zdravo Tijelo Isu­ sovo«, »Ponizno se Teb’ klanjamo« i »U sve vrijeme godišta«. Vjerski narodni običaji bili su narodu je­ dan prevažan čuvalae hrvatskoga jezika i na­ rodne svijesti, zato tu treba Crkvu pomoći, da ih ona i nadalje čuva!

Hrvatske narodne ustanove Prva ustanova bila je »Hrvatska seljačka zadruga za štednju (Reifeizenova sustava). Poslije je osnovana jedna mljekarska zadruga ti Stupu, a druga u selu Bare. Onda postoji za­ jednička »Hrvatska seljačka zadruga — Stup« i »Hrvatska potrošačka zadruga — Stup«. Za­ tim imaju dvije »Hrvatske čitaonice« u Alipašinu Mostu i na Stupu. Od narodno-vjerskih društava bili su »Orlo­ vi« i »Orliće«, a danas »Križari« i »Križarice«.

Škole Prvi župnik Stupa radio je odmah na to­ mu, da otvori školu na Stupu, i nudio je svoj »Čardak« za istu, te je htio dovesti čč. ss. »Kće­ ri Božje Ljubavi«, ali to tadašnjoj zemaljskoj vladi nije išlo u račun. Kasnije su otvarane škole po svim mjestima, i danas postoje ove

državne osnovne škole: Ilidža, Alipašin Most, Bojnik-Crnotina, Blažuj, Hadžići, Kasinđo, Pazarić, Tarčin, Raštelica i Reljevo — dvije škole. Butmir ima nižu poljoprivrednu školu.

Mlada — »spivac paftama i samurli-ćurdijicom«.

Patron župe »Gospa pomoćnica kršćana« jest odabranii. naslovni patron župe, a slavi se kao »veliki god« na Veliku Gospu, a kao »mali god« na Malu Gospu.

Časne sestre U župi imaju dvije kuće časnih sestara: dom čč. ss. »Kćeri Božje Ljubavi« u Ilidži, te 75

dom čč. ss. »Služavki Maloga Isusa« u Mladi­ cama. Oba doma vrše svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.

Narodni život i običaji Seljački život imao je svoje »propise« za sve i svečane i radetne dane. Zemlju su nazivali »majčica zemlja«, jer sve daje za život. Istina i za zemlju ima narodna poslovica: »Zemlja ne­ kad majka, a nekad i maćuha!« (jer godina iz­ da), ali ona je bila prvi uslov, da se može ži­ vjeti. Drugi su bili po redu cijene: krave i vo­ lovi, te su od milja krave zvali »hraniteljka«, a volovima su tepali: »de, brate zekonja ili šaronja«, dok je konj bio »pobratime doro«. Ovce i koze spadale su u »sitni mal« (imanje). Sve­ mu ovome priljubio se je i naš hrvatski seljak — težak Sarajevskoga Polja, te je pod njego­ vom rukom i znojem najveći dio polja pretvoren u oranicu i košnicu. Tu je on krčio, tu orao i kopao, žeo i kosio, tu lan sijao! Uz svoj posao i svoje je slave slavio i svoje mrtve kopao, a sve pjesmom uz guslu na uspomeni čuvao: »Vino pije Tomić Mihovile, U Igmanu niže Sarajeva, Sa svojijeh tridest i tri druga. Pivo služi mali Marijane.«

Narodno odijelo Opća oznaka najstarijeg odijela ovoga kra­ ja jesu bijela odijela: gaće i košulja, sukno za gornje odijelo i crvena boja veza ili tkanja. Mla­ dež: momci i djevojke nosili su prastare crve­ ne kape »hrvatke«, a oženjeni su iste umota­ vali bijelom maramom, kasnije crvenim šalom«, žene su tu kapu ukrućivale poljskom lozom, a to se onda zove » t u r a«. Prvo po vežu glavu platnom ( » o k r u g a « ) , onda dođe » t u r a « , 76

i tek tada bijeli » p o k r i v a č « . Pred kapom » t u r a « bijahu bijele » p o ć e l i c e u crveno vezene sa čela. Kasnije je došla moda crvenoga fesa, a ostao je i » k a r i k « — bijela kapa od vune u nošnji. Po koja srebrena »para« na glavi ili »đerdan« od »para« oko vrata bio je ukras ženske kape. Nošenje dukata na kapi i oko vrata došlo je sa većom ličnom slobodom, » ć e f t az e t a« su srebrne velike toke na lancu, koje djevojke upliću u kose, a mlade žene objese o »p O t k r i v a č« kraj desnog uha. Preko' košulje nosile su žene duge crvene anterije sa » ć e f k i n i - r u k a v i m a « (široki i viseći), dok su djevojke imale kratke^ crvene ječerme i jeleke i »ć u r d i j e« od sukna. »Mla­ de« (koje će se vjenčati) dobivale su s a m u r 1 i - ć u r■đ i j a c e (krznom optočene prsluke — ječerme) u naro­ čito dragoj crvenoj boji. Ka­ da su »mlade« nosile za vjen­ čanje »duvak«, i on je preko lica bio crven, a otraga bijel. Djevojke za udaju i »mlade« »Stopanica« — nosile su i »kalkane« sa svile­ domaćica sa »turom i okrugom«. nim kitama od uha do uha ostraga. Od ukrasa na ko­ šulji to su bili oko konjena crveni ukrasi zvani » b u m b a c i « , te nekad i oko sve košu­ lje. Nogavice gaća i one su krašene, i redovito •u »4 nita tkane«, ženske čarape bile su dulje i u crvenu šarene. Obuća su bili opanci, svečana obuća: crvene »firale« ili »jemenije«. S vrememom se je moda pasa mijenjala: bila je prega­ ča, pa onda sama »tkanica«, onda opasač od ve•i'! 77

žene marame, pa onda dugi opasač od svilenoga šala. Od skupocjenih opasača bile su dvije vr­ ste : »o r o z - p a v t e « ili »p i j e v a c-p a v t e« (sa velikim ukrasom i lancima), te » k o k o š p a v t e « ili » ž a b e - p a v t e « (bez lanaca i sa­ mo se jednostavno zakapčaju). Ukras ušiju je­ su »menđuše«, a ruku »a 1 a 1 e« i »b e 1e n z uc i«. Boja ukrasa bila je pretežno crvena i nešto sa plavim miješana. Sve druge boje dolaze ka­ snije u porabu. Ako je imalo odijelo kićeno ili bolje tkano, to je svečano, a p o t p u n o b i ­ je lo znak je žalosti. žene su sijale lan i redile ga i tkale. Stan i preslica to je žensko zanimanje. » T k a l o « ima u »dv a n i t a«, a bogato i jedro u »č e t ir i n i t a«. Platno nazivaju » v e l i k i u z v o d« (za rukave muške i ženske, i za ženske noga­ vice), » m a l i u z v o d « jest platno sa manje tkanih nabora, a » m e l e z « jest obično plat­ no. » D i m i j e« jesu novijega doba, kao i »po­ krivači« za glavu u boji, a svi drugi ukrasi jesu najnovijega doba, tek su » k o p a r an« i »j eč e r m e « mnogo starije. Muško odijelo nije mnogo pretrpjelo ni u kroju ni u broju. Najranije nosile su se duge ka­ pe »crvene hrvatke«, onda bijeli »karici« i fesovi, omotavani kod oženjenih ljudi ranije bijelom maramom, a kasnije crvenim šalom. U »tur­ sko« doba svi su odrasli muškarci nosili »perčin« t. j. glavu brijali na pola, a zadnji dio kose puštali u »perčin«. Košulje su bile sa vrlo širo­ kim, ali kratkim (do lakata) rukavima, te ve­ likom »jakom« oko vrata, » ć u r d i j a « je bila od sukna sa c r v e n i m gajtanima, ili sukneni »d ž e m a d a n«, te onda »g u n j«. Pas je bio tkanica, kasnije crveni pojas i kožnati »b e ns i l a j«. Peškir ili marama nosila se je provu­ čena ispod ramena, zapeta otraga u pasu, a po­

78

ložena po »bensilaju« ili pasu. Preko gaća obla­ čili su se » t o z l u c i « , a onda » š a l v a r e « ili » p e 1 e n-g a ć e«. Na nogama su bile vunene čarape u bijeloj ili » s i n j o j « (sivoj) vuni sa

»Duga košulja«.

jednostavnim šarama »uokrug«, te » n a t u č e i« do pola noge, a »b o z a v c i« (pleteni od kostrijeti) nosili su se zimi i na blatu. Opanci su redovita nošnja, dok su odličniji svečano no­ sili »firale«. » C r v e n a k a b a n i c a « jest put­ no odijelo. Negda je bila jača razlika u odijelu kato­ lika i pravoslavnih, naročito u pogledu gajtana, 79

..jer su katolici nosili c r v e n e g a j t a n e , a pravoslavni z a g a s i t o p l a v e . Zatim su pravoslavni imali uže »pelen-gaće« od katolika, kako su sobom i donijeli naselivši se iz Herce­ govine ili sa granice Crne Gore. Isto tako po­ primili su pravoslavci od katolika na košulja­ ma velike jake, te su ih još i uveličali, i tako je »velika jaka« postala oznaka i moda Polja. Daaias je odijevanje i katolika i pravoslavnih istovjetno, te se jedino u Sarajevskom Polju raz­ likuju muslimani i kršćani već na prvi pogled. » I s p o d-k o š u 1j a k« jest »najnovija moda« Polja, a to je svilena košulja u boji i preko nje bijela seljačka košulja — to nose momci, da budu »ko bajagi« svečani. Sarajevsko Polje bilo je uvijek na udaru modi i nadirale su sve novosti u njega, samo nažalost sve su te novosti bile zle i na nesreću narodu. Sarajevsko Polje skupo plaća »modu« i ona nosi svoju tešku ranu u živo meso naroda. Tko modi i rakiji stegne djelokrug •— taj je spasio kuću i svoj narod!

Kruh »Kada je kruha, nije gladi!« veli narod i on zna, da se »samo bez kruha ne može živje­ ti«. Kruh zovu i »hljeb«. Kruh ili hljeb oznaka je za sve dobro: »dobar ko kruh«. Prvo i naj­ veće znanje žene jest, da dobro mijesi i peče kruh. Zato novoj mladoj i daju rešeto sa ječ­ mom, dok je još na konju pred kućom, da » s k r u ž i j e č a m « i da tako položi javno is­ pit! Ječmom (znak kruha) posipa se božični polaznik u znak dobra i sreće. Kruh se mijesi i peče ili u kvas pod sač ili bez kvasa kao pogača. P o g a č a se isključivo jede, kada je mrtvac u kući i na »daći«. Tada se pogača n e s m i j e n o ž e m r e z a t i , nego -se lomi. Pogača se jede na post, a nosi se i na pir i babine! »B r a š 1 j e n i c a« jest velika -30

.putnička pogača. Za »Badnji dan« ugotovljenu pogaču zovu »č e s n i c a«, i ona ima đrugotno svoje značenje. Svaki drugi kruh jest kruh ili hljeb, tek se od pšenice zove »samun«, a od .kukuruza »kuruza« ili »kukuruza«. »Jedi kru-

Muški šal u »burmu«.

ha ili hljeba« znači: jedi onu vrstu kruha, ko­ j a je tu, dok se inače naglasi: »Uzmi pogače!« Druga su jela, počev od pure do »maslenica« ili pita, isključivo od brašna.

Rođenje, kumstvo i striženo kumstvo Sva briga oko porođaja spada u brigu žena •i baba. Tek se kumstvo odabire. »Kumstvo po

kršćenju« jest jedino i pravo kumstvo. Tko ne može držati dijete na krstu, toga onda uzimaju za »s t r i ž e n o g a k u m a«. Kada dijete od­ raste, onda se zovne »striženi kum«, i on odre­ že djetetu netaknute kose, daruje » n o v č a n i m đj ' arom« dijete, a majka » p r t e n i m d a ­ r o m « (košulja ili gaće u marami) daruje ku­ ma. »Striženog kumstva« ima još i sada! »Babine« su žensko slavlje, te se nose po­ gače i pite, a za dijete haljinice, a »kuma« zasebno nosi safun na dar.

Ženidba i udaja Kada je »momak za ženidbu«, a »cura za udaje«, to se već zna po »gizdanju«, t. j; po ha­ ljinama. Kada momak i cura dugo » g o v o r e « ili što i češće dogodi se, da se brzo sporazume, onda dadnu jedno drugome » b i l j e g « : dje­ vojka daje jedan dio svoga nakita ili novu ko­ šulju, a momak prsten ili još i novca. Tada momak pokaže svojim ukućanima »biljeg od cure«. Kada je sve sporazumno, odilazi jednu večer kućni starješina redovito sa još jednim drugom na »u g o v o r«. Kod »ugovora« spo­ razume se, da li će biti i »p r o s i d b a«, kao i broj darova za djevojačku kuću, a naročito se utvrdi, šta se ima curi — »budućoj mladoj« — kupiti. Iza toga otišao bi momkov otac do župnika i uzeo bi » c e d u 1u« (svjedočanstvo), da se zna, kako nema nikakvih zapreka za sino­ vu žendbu. Sada se spreme » p r o s e i«, same muške glave, njih od 4 do 6 osoba. Redovito bi se išlb pješe, sa jednim konjem natovarenim hra­ nom. Samo su »gazde« išle na konjima, i te s|u » g a z d i n s k e« prosidbe bile »na konji­ ma« kao i vjenčanje. Prosidba bi se redovito činila subotom navečer, da mladenci mogu ne­ djeljom ujutro odmah na zaruke i oglas. Pred mrak prosci polaze, i kada ih vide, kuća se za­ tvara naumice, a onda oni »k 6 n e z n a n i « 82

kucaju i mole za » k o n a k « . čim uniđu, dijele rakiju iz »p 1 o s a k a«, te ukućani smijući se vele: »Mi bi češće želili takih putnika!« Tada se svi smire i onda vele, da su došli prositi djevojku, a tuđe se drže dugi govori,

Muški šal »u ravno«.

te se postavi »sofra« od onih, što su došli, a na istu se metne jabuka, u koju je zaboden pr­ sten i dukat. Otac ili kućni starješina tada zove curu: »ako joj je draga volja« i kako uz­ me »jabuku«, tako redom od oca i majke ljubi ruku. Nakon toga prosci iznesu svoju večeru i piće, te zapale i svoju svijeću, a dadnu i šećer i kavu. Tim se označuje, da su curu »prosili i isprosili« o svome trošku. Ujutro se dade pros83

cinia vruća čorba, a cura ide »n a p r s t e n « do župnika. Djevojku do župnika prati jedna žena iz kuće. S v a d b a se sprema od dulje vremena. Sa­ da valja sve pozvati i točno utvrditi sav broj svata: »P r v i j e n a c«, » v o j v o d a « , k um« i » d v a d j e v e r a « , te » j - e n g a « — jedina žena, koja će obući »mladu« i uz nju biti, pak onda » ¡č a ja « sa svojom kvrgavom » č o m a g o m « (štapom). Kako se srijedom redovito vjenčavalo, te bi se svati podigli redovito rano ujutro 'ili, ako je baš daleko, i utorkom nave­ čer. Uz’ svate išao je » m o m a k « (posluga) uz konja i nosio »darove« za mladine ukućane (ako nijesu već kod prosiđbe doneseni), da ponese djevojačko ruho, »ć e i z« ili »s e k s a n a« zva­ no (kada je već ruho- na konja -natovareno). SVate ručkom dočekuje »curinska kuća«, a »j e n g a« oblači mladu ruhom, što je sobom donijela, osim »bijeloga ruha«. Kada su » s v a t i « došli po djevojku, tada su im »mladine« drugarice » z a p e l e n a ć v i c e« pred vratima i oni su novcem otkupili ulaz, a tako ;i kod spremanja sanduka i ruha djevo­ jačkoga to novcem iskupljuju. Svati kreću u crkvu na vjenčanje, a »ćeiz« ili sve ruho natovareno na konja, zvano »seks-ana« ide odmah momkovoj kući. » M l a d o ž e n j a« odilazi ravno od svoje kuće u crkvu, i to redovito pješe, a tako bi se i vra­ ćao kući iza vjenčanja. Iza vjenčanja bude us­ put mala užina, čim se pomole svatovi, djevojke uhvate kolo i » k o l a j u ć i « pjevaju: »Dobro došli, kićeni svatovi, dobro došli! I doveli kićenu djevojku, kićenu djevojku!« Zatim pjevaj u drugu pjesmu: »O j, Ti kume, diko naša, ........ đaruj nama kolo naše, i U kolu kolovođu!« r U

Tu onda redom nabrajaju: kuma, prvijenca, vojvodu, dva djevera, jengu i čaju — koji tada daruju kolo. Mlada ne sjahuje s konja, i sada njoj iznesu »rešeto« sa par kilograma ječma, te mlada na konju »skruži« ječam (t. j. »uči­ ni«) i potom b a c i r e š e t o s j e č m o m n a

Prve dimije — »rašalije«.

k u ć n i k r o v . To označuje, da blagoslivlje ku­ ću, u koju dolazi, i da učini prvo dobro djelo* da nahrani živinu. Sada tek djeveri skinu mla­ du s konja i dovedu je pred kućni prag, gdje je prostrt » p o k r o v a c « , i tu klekne i poljubi » k u ć n i p r a g « , te. ga daruje maramom ili »čevrmom«. Zatim stupi u, ».k,u ću «, klekne pred ognišće i njega poljubi, i .daruje. Izljubiv­ 85

ši u ruku sve starije u kući, mlada se sa dje­ verom postavi u kut sobe i tu » s l u ž i « , t. j. stoji, te kod svake zdravice duboko se naklanja sa rukom na prsima. Taj dan je svatovska, večera. Četvrtak je »s v a t o v s k o i p i j e rs k o « veselje, jer onda dolaze na »pir« (u Sa­ rajevskom polju još vele stariji ljudi »pij er « ) . Ujutro mlada svakom polijeva na ruke, da se umije, a mladoženja dijeli »medenu raki­ ju«, te ga u šali nazivaju » ć e l o « . Ovaj dan prije podne održaju se negdje u blizini tri trke: konjanička, pješačka i dječja. Nagrade su: za konja • —•crvena čoha i marama, za pješake — košulja, za djecu — marama. Iza trke idu svi uzvanici na ručak u mladoženjinu kuću. Na ulazu mlada polijeva na ruke, djever drži »leg e n j « , a »čajo« peškir, te svatko daruje mla­ du u legenj. Na ručku izlazi i kašika na piti, te se daruje, a to je »bakšiš« (napojnica) za » m a j e « , koje kuhaju. Po ručku iznesu se » n a ć v i c e « (drvena velika daska, na kojoj se »čini« žito) pune darova. Djevojke tada zapje­ vaju: : »Neva došla, dar donijela, primi za ljubav!« Mlada sada dijeli darove počev od svekra i sve­ krve, te svatovima i uzvanicima po redu. Kod toga obreda djevojke poprate svaki dar gor­ njom pjesmom, a »čaja« zatim glasno primje­ ćuje: » N i j e h r k a l a , n e g o z v r k a l a ! « (t. j. nije spavala, nego prela i tkala). Mladu opet svak daruje u krupnom novcu. Iza ručka opet djevojke u sobi ili pred sobom u kući uhva­ te kolo i »kolajući« pjevaju: »Mi igrasmo i pjevasmo, i papuče pođerasmo! Tko će nam ih potko vati? Kum će nam ih potkovati !« 86

Tako se to redom »pripijeva« svakom svatu i uzvaniku. Navečer je večera i sijelo. U petak uju­ tro »maje« iznose na »loparu« (okrugla daska za kruh) ili » m a š i « ili » ć u s e g i j i « (željezo za » z e r u « — vatru) bijeli luk i lupaju uza

»Kratki šal preko dimija«.

»s a č« (željezni pokrivač, pod kojim se peče kruh), — a to je znak, da je vrijeme, da se svati rastaju. Negda su bile » p r s t e n s k e « (iza zaru­ ka) i » s v a t o v s k e « užine, t, j. prva ne­ djelja iza svatova. Stara svatovska pjesma glasi: Gorom jašu kićeni svatovi, Gorica im listom progovara: 87

Kud’ idete, kićeni svatovi? Umila vam kićena djevojka. Na umoru majci govorila: Dobro, majko, svate dočekajte, Svakom svatu po boščaluk dajte, A mom dragom sedam boščaluka!« U časništvu svatova negdje je » s t a r i s v a t « i » v o j v o d a « ista osoba, a negdje se to i luči. » S t a r i s v a t « izdaje zapovijedi, predmoli se Bogu kod jela i na svršetku sve pozove, »da se ide svojoj kući«. Sve otprati djevojačka pjesma: S Bogom, svati, s Bogom kući pošli, S Bogom pošli, zdravo kući došli!« »P o h o d e n j e « jest ugovoreno vrijeme, kada : s v e k a r , d j e v e r i m l a d a odu u pohode „prijateljima” , t. j. djevojačkim ro­ diteljima, a onda vraćaju posjet otac i majka u momkovu kuću. Ovaj put punica donese »bo­ ščaluk« zetu — mladoženji.

Oranje i sijanje Najvažniji seljački rad jest oranje i sija­ nje, zato ono i ima poseban svoj način. O r a ­ n j e se počinje redovito p o n e đ j e l j k o m , jer je to sretan (?!) dan oranja. Nigda se ne ore za »mlada mjeseca« ili mijene. Za oranje stoje volovi spremni i » u p r e g n u t i u p l u g « pred kućom, te ih domaćin blagoslovi »svetom vo­ dom«, govoreći »Vjerovanje«, i tada se »za b r a z d i « . Jer je to dan veselja, u kući se go­ tovi »maslenica« za ručak. » S j e t v a « je druga odlučujuća zgoda u težačkom radu. » 0 r a n j e« se po mogućnosti pusti koji dan da »p o p o s t a n e«, i onda se si­ je i » z u b i « . Sjeme se sije iz » b i s a g a « , dvo­ struke torbe. U sjeme se najprije ubaci ono zrnje ječma, koje je na Božić bilo u zdjeli, gdje 88

su gorjele tri božične svijeće, onda se pred ku­ ćom bace dvije-tri šake žita živadima iz » s j e­ m e n s k o g ž i t a « , i sada se tek sije po nj ivi. Od usjeva pšenicu » k r e č e « živim krečom i puste 2—S nedjelje tako stajati.

»Mlada, mladoženja i prvijenac«.

»Kopači, »žetelice« i »kosci« jesu težačke zgode bez svečanijih oznaka, a tako i »m o b a« ima svoj stalni oblik.

Pokop ili ukop Umrloga muškarca »opremaju ljudi«, t. j. kupaju i oblače, a ženu ženske osobe. Rodbini se pošalju glasnici — »s a h i j e«, da jave smrt. To se najavi i župniku. Starijega vremena i glasnici nosili su potpuno bijelu maramu oko glave, a svi u žalosti bili su u p o t p u n o j b j e l i n i , bez nakita, čim osoba umre, u kući: se ne smije jesti »u kvas kruh«, nego se j e d e p o g a č a. Svaki, koji pohodi mrtvaca, dobije'SP

■ k o ma d p o g a č e i rakiju, » U k o p n e d a ­ s k e « ili se odmah sijeku ili se već gotove ski­ nu sa tavana i pripravlja se lijes. Mrtvac se obuče u gaće i košulju, koju u p a s u p o v e z u c r v e n i m koncima, zvanim »c r v e n k a«, sa »ječermom« ili »ćurdijom« na plećima, ka­ pom na glavi, a čarapama na nogama. Položi se u pročelje sobe. Noseći mrtvaca na groblje pre­ kriju ga, — ako je odraslo čeljade, — » c r v e ­ n i m š a l o m«. ' »N o s i 1a« se usijeku, a kada polože mrtvaca u grob, bace nosila na lijes u obliku križa. Kada mrtvaca . spuste u grob, uvijek ga pomaknu spram glave »u n a ­ p r e d a k « , t. j. da odsele i mrtvacu i kući bu­ de bolje. Na »d a ć u« se ide kući i »p o g a č a« •se ne smije nožem rezati, nego se mora lomiti. Negda se je bilo i po tri dana na »daći«, a da­ nas treći dan otiđe rodbina na grob i tu se oškropi vodicom grob i pomole se. Za mrtvaca se pripravljaju 4 svijeće. Djeca se kopaju jed­ nostavno. P r a n j e r u k u po ukopu jest pra­ stari običaj, koji se napušta.

Božić

Uskrs

Božični običaji jesu najobilniji u svojoj ljepoti i broju. Na »Badnji dan« uvečer unosi se slama u kuću i pospe po svoj sobi i ulazu od kuće. »K r s n i c a«, koju danas zovu » š a r e n i h l j e b « (dok je još neke stare žene zovu »krsnica«), jest kruh ukrašen ukrasima: ružama i pticama u obliku križa sa » p r u t o m « u okrugu. K r s n i c a stoji uvijek na »sofri« — »siniji« uz svaki objed do Nove Godine, kada tse pojede, » č e s n i c a « jest pogača, koju ma­ je prave za večeru na »Badnji dan« i tu »česnicu« žene narežu par puta nožem i označe "ta mjesta za razna žita, te ako te crte »b o l j e p u k n u« (kod pečenja), onda će to žito ove godine i roditi. Pripremi se zatim zdjela sa ječ­ mom, u kojem će tri svijeće — »trojica« — go-90

Tjeti kod svakog objeda. Od ovoga ječma b a ­ n i s e t r i p u t na Novu Godinu kokošima i ■one će »toliko mjeseci nositi«. Ostali dio ječma .spremi se za sjetvu. Večeru od graha na »Bad­ nji dan« zovu » p a p u l a « . Pšenica se sije u sud još na sv. Luciju.

Djevojka u narodnoj košulji i jeleku.

Na Božić ujutro dočeka se » p o l a z n i k« ma kućnim vratima, te se p o s p e j e č m o m iz zdjele, gdje gore one tri svijeće. » P o l a z ­ n i k « je gost kuće i, kada polazi iz kuće, da­ ruju ga maramom ili rukavima od košulje. Obitelj Brezar uvodila je vola na prvi dan Božića za »polaznika« i nahranila bi ga ječanom, a i posuli bi ga ječmom kao »polaznika«. Kolika je oznaka »polaznika«, da mora biti »muško čeljade«, pokazuje primjer samohrane 91

babe Dadić Ivke sa Stupa, koja bi najprije pustila kokoši iz »koca« i oroza »ućukala« u. kuću na prvi dan Božića, kada bi viđila, da je »žensko« polaznik, i onda bi tek primila u kuću. božienjega polaznika — žensko. Njezin dar za muškoga — polaznika bio je uvijek oroz u ži­ vom stanju. Pred Uskrs se posti i »ž e ž i n j a« (ništa ne jede do mraka). Na Markov-dan i na Veli­ ki Petak ore se sirotinji badava, jer tada sebi ili drugom za novac orati jest grjehota. Za sam Uskrs šaraju se jaja, a na Veliku Subota nosi se u crkvu na blagoslov » b i j e 1i s m o k « : jaja, sir i pogača. To nazivaju »posyetilište«, a. jede se »za o m r š a j « na Uskrs ujutro. »Posvetilište« nose veća muška djeca. i

Pjesma, kolo i zabava Težaci Sarajevskoga polja pjevali; su pje­ sme slične i jednake, kao i svi naši hrvatski se­ ljaci. Morali su se sigurno odlikovati ;u t. zv. putničkim » k r a m a r s k i m« pj esmama, j e r isti bili su česti »k i r i d ž i j e« i » k r a m a r i« u karavanskim prijenosima za trgovci» iz Sa­ rajeva za Mostar i Brod. Otuda i imena »Kra­ mar« i »Kramarović«. Jedan mali dio ¡pjesama zapisan je od sarajevskih duhovnih pomoćnika, koji su služili i Sarajevsko Polje; fra BoneOstojića i dr. fra Daniela Bana. Te pjesme u jednom dijelu izdao je Dr. Andrić u Zagrebu. Kolo je također istovjetno kao u svoj Bo­ sni: » K o l a t i i p j e v a t i « , onda kolo uz tam­ buru. Kolo »u z k a š i k e « (razumije se drve­ ne) i uz »ćampare« (dva mala, obla tasa) igra­ lo se je negda u kući na sijelu. » P j e s m a u z t e p s i j u « davno se je; pjevala. Tog se . pjevanja sjeća Anica Brezar r. Sičanica, stara oko 75 godina, te veli, da je tako »na sijelu« njezina strina pjevala, a ona 92

j e bila rodom iz Lepenice — Banbrđa. Najprije se "postavi »sofra« ili >>sinija«, te žena okreće tepsiju na »siniji« i ustč pjeva. Zabave su kućne i redovito zimskih dana »na sijelu«. Pored opće i poznate igre » p r s t e -

»Perčini do pasa« — pred 70 godina iz Bosne.

ma«, bile su slijedeće igre: a) » m e đ e d a « — netko se obuče u runo preko glave, a od kaši­ ka zamotanih u trolje napravi velike uši i ta­ da »č i k a j u« medu, da se pohrve. Nađhrvanoga medu povale i » d i j e l e mu m e s o « , t. j. skidaju haljine; b) »1 a s a« ili lasica — ide net­ ko, preobučen i zamotanim srpom iza vrata sva­ koga čopne; c) »t u ć i j a r a d« jest igra, da

os

nekoga kvase na varku vodom; d) igra »k o ­ p l j a « jest nekoga dići ležećke i ukočena, a igra » k a b l o v a « jest drugoga dići sjeđećkesmještena i držeći se za nožne prste; e) »g a r i t i se« ili » j a š e m o g u u v u ć i u o p a -

» Seljak sam, Hrvat sam, katolik sam!«

n a k « jest ista igra, da se netko nagari — ča­ đom pocrni. Posebnu igru izvode čobani — koja je poznata po svoj Bosni, — » s i g a « , gdje je­ dan čobanin čuva jamu sa zavraćenim štapom,, a drugi sa jednakim štapovima nastoje okrugli kamen utjerati u tu jamu. Pišući o narodnom životu obratio sam se na nekoliko starijih osoba: Ivana Lukića pok. Marka, stara oko 84 godine, te Janju Lukić,

U

staru 64 godine, pa Božicu Lukić rođ. BošnjakUspor, staru oko 86 godina, te Anicu Brezar rođ. Sičanica, staru oko 75 godnia. *** Sada iza 1300 godina, kada naši.prašukundjeđi uzeše krst na čelo i katoličku vjeru, sa­ da, kada navrši župa. Stup svoju prvu 50godišnjicu, treba da svi Hrvati-katolici Sarajev­ skoga polja dobro razmisle: koliko truda i mu­ ke, nevolja i patnje trebahu naši oci i praoci, pa da nam očuvaju ovu grudu!? Kako je to bilo moguće? To su nama rekli naši pradjedovi: » B o g u s e m o l i i p r a v o h o d i ! « — t. j.: drži se svoje katoličke vjere, pravo i pošteno misli i radi. A to u isto vrijeme znači: trijezan biti, jer vele naši stari; » 0 d r a k i j e k u č a . p o p l a k u j e!« Naši su praoci i oci, djedovi i. šukundjedovi cijenili s a m o p o š t e n r ad: . » G d je j e rada, n i j e g l a d a !« Augustin Kristić

9S

Sadržaj: D o n I v a n E. S u b a š i ć : Spomen- riječ ....................str.

3

D r.Kru n o s l a v D r a g a n o v i ć ; Iz prošlosti župe Stup . . „

5— 60

.A u g u s t i n K r i s t i ć : Crkveni i narodni život župe S t u p ................................................

61— 95