Josip Silić OD REČENICE DO TEKSTA (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva) Ova knjiga bavi se vezanim tekstom, u kojem rečenica kao jedinica govora dobiva svoj puni smisao. U vezanom tekstu rečenice su združene i čine strukturno, smisaono, ritmičko-melodijsko i stilističko jedinstvo. Problematika ove studije su veze među rečenicama u vezanom tekstu, teme i reme, i, prije svega, pitanje koliko aktualno raščlanjivanje rečenice utječe na povezanost rečenica u vezanom tekstu. Osim toga, ovdje se govori o redu riječi i intonaciji, kao o dva najvažnija sredstva aktualnog raščlanjivanja. Neizbježno je, također, pitanje sinsemantičnih i autosemantičnih rečenica, te njihov odnos prema kontekstualno neuključenim i uključenim rečenicama. Sa kontekstualno uključenim rečenicama nameće se pitanje redundancije i ekonomije u jeziku, koje naročito dolazi do izražaja u vezanom tekstu, gdje za to postoji velika mogućnost. U knjizi su tipologizirani konektori kao sredstva veze među rečenicama u vezanom tekstu, te je prikazano koji su svojstveni inkoativnim a koji finitivnim rečenicama. Na kraju su prikazane specifičnosti linearne i paralelne veze, te su dati primjeri iz hrvatskog književnog jezika.
OSNOVNI SEMANTIČKO-GRAMATIČKI RED RIJEČI Kada se govori o redu riječi razlikuju se kontekstualno uključene i kontekstualno neuključene rečenice. Kontekstualno neuključeni red riječi je osnovni semantičkogramatički (apstraktni) red riječi, a kontekstualno uključeni aktualizirani red riječi. Osnovni semantičko-gramatički red riječi nije uvjetovan kontekstom, pa se on izučava na nivou rečenice. On zavisi od semantičkog i gramatičkog suodnosa članova rečenice, a aktualizirani red riječi zavisi od semantičkog suodnosa rečenica u vezanom tekstu. Osnovni red riječi je prema tome izvan domena aktualnog raščlanjivanja rečenice. Iz toga proizlazi da je stilistička markiranost/ nemarkiranost problem konteksta i da se ne izučava na nivou osnovnog, već na nivou aktualiziranog reda riječi. U istraživanju osnovnog reda riječi polazi se od odnosa subjekta i predikata, za koji je bitno: 1. Aktivni odnos (proizvođač radnje i radnja koju on proizvodi). Takav je subjekt ispred predikata u rečenici (Student piše.), a glagoli se kao nosioci radnje aktualiziraju dvojako: postponirano (procesualni) i anteponirano (egzistencijalni). Procesualni se glagoli uglavnom nalaze u tekstu vezanom linearnom vezom, a egzistencijalni u tekstu vezanom paralelnom vezom. Postponirani i anteponirani glagoli u određenim uvjetima mijenjaju semantiku glagola: procesualni glagoli se u antepoziciji egzistencijaliziraju, a egzistencijalni se u postpoziciji procesualiziraju. (Pojavilo se sunce. – Sunce se pojavilo.) Takvi su glagoli stilogeni.
2. Pasivni odnos (proizvedena radnja i proizvođač radnje od kojeg je ona proizvedena). Takva je konstrukcija transformacija aktivne rečenice. U njoj radnja prethodi svome proizvođaču. (Pisano od studenta.) 3. Predmet i njegovo svojstvo. Ako se ti pojmovi uzmu u širem smislu, u takvom odnosu se predmet nalazi ispred svojstva. (Jabuke su crvene.) 4. Vrsta i rod. Vrsta je logički uža od roda, pa mu i prethodi. (Mačka je životinja.) Silić u nastavku navodi da se neki odnosi manje-više svode na spomenuta četiri i da zahtjevaju objašnjenja, pa navodi specifičnosti određenih konstrukcija. Tu, između ostalog, spominje konstrukcije tipa Rastati se od njega bilo mi je žao, gdje se infinitiv nalazi u ulozi subjekta na bilo kojem mjestu u rečenici. Kontekstualno uključeni red riječi, značenje i intonacija po Siliću se moraju posmatrati u međusobnom suodnosu, jer su međusobno tijesno povezani. Tu Silić kritikuje Babićev navod da je gramatički red komponenata u načelu u svim južnoslavenskim jezicima slobodan. Babić tu svoju tvrdnju potkrepljuje mogućnošću permutiranja pravila reda komponenata S, P i O. Silić smatra da nelogičnost proizlazi iz pomiješanosti kriterija koje su postavili Babić i Berus, navodeći da se permutiranost komponenata mora dovesti u vezu s kontekstom. U nastavku Silić se bavi pozicijom svih rečeničnih komponenata, S, P, O AO, KA, NA u različito ustrojenim rečenicama u različitim kontekstima. Poseban tip složenih rečenica je onaj s odnosnim zavisnim dijelom u kojem se sreću kataforičke i anaforičke riječi u međusobnom suodnosu: onaj – koji, onaj – tko, onaj – čiji itd. (Donesi mi onaj kaput koji ti ne treba.) Komponente su u koordiniranim strukturama povezane logički i leksičkosemantički, pa se njihov redoslijed utvrđuje uglavnom po načelu logičke i leksičkosemantičke postupnosti. U tom slučaju se redoslijed komponenata utvrđuje kontekstom, koji određuje koja će se komponenta naći na prvom, koja na drugom mjestu. Mjesto enklitika određuje se drugačije nego redoslijed ostalih rečeničnih komponenata, jer one narušavaju aktualno raščlanjivanje i razdvajaju komponente koje značenjski pripadaju jedna drugoj. Ta odvojenost enklitike od njene značenjske matice može učiniti rečenicu morfološki homonimičnom: Otac mi je kupio potrebnu knjigu. – Otac je kupio potrebnu mi knjigu. Mjesto enklitika je ustaljeno u iskazima s veznikom (nalaze se neposredno iza njega) ili s kontekstualnom priložnom oznakom i u njihovom kontaktu. Na drugim mjestima u rečenici enklitikama je mjesto relativno slobodno, poštujući prozodijska pravila. Veznik ne pripada nijednoj kategoriji osnovnog reda riječi i redovno stoji na početku konstrukcije. Jedino se veznik li nalazi neposredno iza ličnog glagola. I upitna riječ stoji na početku konstrukcije. Upitna riječca li kao i veznik li stoji iza glagola u ličnom glagolskom obliku ili iza koje druge riječi.
U nastavku Silić obilježava rečenične komponente simbolima i navodi modele osnovnog reda riječi s primjerima.
AKTUALIZACIJA OSNOVNOG GRAMATIČKO-SEMANTIČKOG REDA RIJEČI Komponente koje sačinjavaju osnovni red riječi su u različitim komunikativnim ulogama različito raspoređene. Tu Silić objašnjava primjer rečenice: Marko ore njivu, koju navodi u 6 mogućih varijanata, a potom objašnjava kojoj komunikacijskoj ulozi koja varijanta odgovara. Tekst je potom potkrijepljen većim brojem primjera na kojima se objašnjava određeno mjesto neke komponente u aktualiziranom redu riječi. STILISTIČKA INVERZIJA REDA RIJEČI Silić smatra da se na stilističku inverziju reda riječi treba gledati nešto drugačije nego što je to bio dotad slučaj. Raspored rečeničnih komponenata je uvjetovan kontekstom, pa je njihov raspored relativno slobodan. Njihova stilogenost posmatra se s gledišta stepena njihovog dinamizma. Stilogenost zavisi od komunikacijske uloge rečenice, ali ono što je bitno je da se na isto pitanje mogu dobiti rečenice s istim odgovorom. Razlika u odgovorima je samo u intonacijskom središtu rečenice. Shema: 1. Šta ore Marko? -
Marko ore njivu.
-
Njivu ore Marko.
2. Tko ore njivu? -
Njivu ore Marko.
-
Marko ore njivu.
AKTUALNO RAŠČLANJIVANJE SLOŽENE REČENICE Inače se razlikuju statičke – rečenice na gramatičkoj razini i dinamičke – rečenice na komunikativnoj razini. Dinamička rečenica temelji se na suodnosu teme i reme. Tema je ishodišni dio dinamičke rečenice, a rema dio koji nosi glavnu obavijest. Tema i rema često se u teoriji o aktualnom raščlanjivanju s onim što je dato (tema) i s onim što je novo (rema). To nije obavezno tako. Prema Silićevom mišljenju, rečenica ne može biti bez teme, ali može biti bez datog. Ono što se obično pripisuje kontekstualnoj uvjetovanosti ne odnosi se na suodnos temarema, već na suodnos dato i novo. I tema i rema mogu obuhvatati i dato i novo. Stoga Silić složenost teme, odnosno složenost reme ne posmatra u prisutnosti većeg broja tema, odnosno rema, nego u prisutnosti većeg broja datih, odnosno
većeg broja novih. U skladu s tim bismo i komunikativni dinamizam trebali posmatrati u suodnosu dato-novo, a ne u suodnosu tema-rema. Po Silićevom mišljenju na taj se način može lakše shvatiti organizacija složenih rečenica na komunikativnoj razini. U tu svrhu on nije miješao temu i remu sa datim i novim, te je izostavio stupnjevanje pri aktualnom raščlanjivanju rečenice. U tekstu se govori o tome je li složena rečenica na komunikativnoj razini cijelosna komunikativna jedinica ili spoj dviju ili više cijelosnih jedinica. U tekstu se zastupa mišljenje da je složena rečenica cijelosna komunikativna jedinica i da se raščlanjuje na jednu temu i jednu remu. Tema i rema se dalje raščlanjuju na dato i novo. Time su objašnjene i komponente glavnog ili zavisnog dijela složene rečenice uvjetovane kontekstom (jedna drugom – zavisna nezavisnom i obrnuto) na primjerima. Prema tome, složena rečenica je jednotemna i jednoremna, ali je potencijalno višedatna i višenovna. Tu je situaciju Silić objasnio na primjeru rečenice s dvokomponentnom temom i dvokomponentnom remom: Kad je kapetan otišao, ljudi su se uznemirili. Pretpostavljeno je 16 situacija u kojima su određene komponente kontekstualno uvjetovane, a određene nisu i sve je prikazano shemama. Međutim, zbog specifičnosti odnosa tematskog i rematskog dijela složene rečenice, ne može se ostvariti svaka shema niti je odgovarajući kontekst svugdje moguć.
PROVJERAVANJE KONTEKSTUALNE UKLJUČENOSTI SLOŽENE REČENICE Tek se u novije vrijeme počela posvećivati pažnja problemu kontekstualne uključenosti, odnosno, kontekstualne uključenosti i obavijesnosti, te stupnju komunikativnog dinamizma i reda komponenata složene rečenice. Lingvista Sgall je pokušao razriješiti problem kontekstualne uključenosti komponenata složene rečenice metodom pitanja. Taj metod objašnjen je u knjizi preko primjera. Naprimjer: Složena rečenica Kad sam kopao njivu, ljudi su se čudili odgovara na pitanja: 1. Šta se dogodilo? 2. Šta se dogodilo kad sam kopao njivu? 3. Šta se dogodilo kad sam kopao šta? Uz složene rečenice s logičkom vezom uzrok-posljedica s postponiranim zavisnim dijelom ne može se postaviti svekontekstualno („beskontekstualno“) pitanje Šta se dogodilo? Naprimjer: Kad je rat niko nikom nije brat. Zbog toga se ove složene rečenice pojavljuju s anteponiranim zavisnim dijelom. Složene rečenice s logičkom vezom posljedica-uzrok odgovaraju na pitanje Šta se dogodilo? i u tom slučaju cijeli odgovor predstavlja novu informaciju. Naprimjer:
Ribar je kupio mrežu da može loviti ribu. Za ovakve rečenice može se postaviti i pitanje zašto je nešto urađeno. (Zašto je ribar kupio mrežu?) Kataforička riječ zato i općenito sve kataforičke riječi što stoje u glavnom dijelu utiču na to da se sav ostali glavni dio uključi u dato. Naprimjer: Ribar je kupio mrežu zato da može loviti ribu. U ovom slučaju moguće je samo postaviti pitanje Zašto je ribar kupio mrežu? Uz iskaze tog tipa s anteponiranim zavisnim dijelom ne mogu biti postavljena pitanja s upitnom riječju zašto, nego samo s upitnom riječju šta: Šta se dogodilo da ribar može loviti ribu... da može loviti šta itd.
KONTEKSTUALNA STRUKTURE)
UKLJUČENOST
SLOŽENE
REČENICE
(IMPLICITNE
Složene rečenice sa zavisnim dijelom su kontekstualno uključene. To je razlog što neke od njih pretpostavljaju implicitne strukture. Naprimjer: Da si me pozvao, došao bih. Implicitne strukture su negacija/ afirmacija eksplicitnih struktura i obratno. Moguće su i strukture s negiranim glavnim, odnosno s negiranim zavisnim dijelom, ali u „konfliktnim“ situacijama. Ako se ispred glagola u zavisnom dijelu pojavi neki od intenzifikatora (i, čak, čak i itd.), narušit će logičku „ravnotežu“ suodnosa glavnog i zavisnog dijela, pa će u tom slučaju određene strukture postati konfliktne, zbog toga što intenzifikator unosi u strukturu dopunsku „negaciju“. Slično se ponašaju i ostali tipovi složenih rečenica s pogodbenim zavisnim dijelom. Razlika je samo u mogućnosti njhovog parafraziranja. I složena struktura s uzročnim zavisnim dijelom pretpostavlja implicitne strukture. Ono što se postiže intenzifikatorima u složenim strukturama s pogodbenim zavisnim dijelom (logička „ravnoteža/ neravnoteža“), to se postiže u složenim strukturama s uzročnim zavisnim dijelom leksičko-gramatičkim sredstvima tipa opet, ali u njihovim parafrazama. Nakon što je to urađeno, složene strukture s uzročnim zavisnim dijelom približavaju se složenim strukturama s dopusnim zavisnim dijelom i mogu biti neka vrsta antipoda složenih struktura s uzročnim zavisnim dijelom. U prilog toj pretpostavci ide i to što složene strukture s dopusnim zavisnim dijelom pretpostavljaju implicitne složene strukture s uzročnim zavisnim dijelom. Složene strukture s dopusnim zavisnim dijelom logički uravnotežuju ono što je logički neuravnoteženo u složenim strukturama s uzročnim zavisnim dijelom i obratno. I složene strukture s vremenskom zavisnom klauzom pretpostavljaju implicitne strukture. Implicitnost ovakve rečenice zavisi od stupnja njene kontekstualne uključenosti, odnosno od stepena njene obavijesnosti.
Pri postponiranom zavisnom dijelu složenih struktura s pogodbenim, uzročnim, dopusnim i vremenskim zavisnim dijelom vidljiva je implicitnost njihovih struktura: -
Ne bih došao da me nisi pozvao.
-
Ići ćeš kući jer si položio ispit.
-
Nećeš ići kući iako si položio ispit.
-
Ide u školu kad ne pada kiša.
SLOŽENIM STRUKTURAMA S NAMJERNIM, IZRIČNIM I POSLJEDIČNIM ZAVISNIM DIJELOVIMA IMPLICITNOST STRUKTURA NIJE SVOJSTVENA. Da složene strukture sa zavisnim dijelovima zavise od konteksta pokazuje i njihova ambigvitetnost. U ovom tekstu govori se još o uticaju intonacije na strukturne i semantičke pomake u složenim rečenicama. Dešava se da u složenim strukturama sa silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom da intenzifikatori razuravnotežuju odnos između glavnog i zavisnog dijela. Složenim strukturama sa naglašenom silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom svojstveno je i to da im zavisni dio stoji u postpoziciji. Pritom u prethodnoj složenoj strukturi (antecedentu) zavisni dio može stajati i u postpoziciji. Kontekstualna uključenost omogućava da se iskazi oslobode suvišnih strukturnih elemenata, a da pritom ostanu smisaono potpuni. O tome se govori u narednom poglavlju. KONTEKST I EKONOMIJA IZRAZA U ovom poglavlju Silić preko primjera nastoji pokazati da se iskazi (složene rečenice/ strukture) mogu lahko destrukturirati zahvaljujući semantičkoj kompresiji, tj. njihove komponente mogu se pojavljivati kao strukturno autonomne. Tako se iskaz Govori, jer ćeš dobiti batina može ostvariti kao Govori. Inače (ili) ćeš dobiti batina, kao Govori. Dobit ćeš batina itd.
DIJALOG I IMPLICITNOST U prethodnim poglavljima pokazalo se na primjeru pitanja Tko je došao? da se na njega može odgovoriti dvojako: Došao je Ivan i Ivan je došao. Drugi odgovor je stilistički markiran, jer je redoslijed riječi aktualiziran. To je kad su u pitanju obična pitanja. Uz analitička pitanja tipa Ivan nije došao, je li?, međutim, mogu doći raznovrsni odgovori (Da, Ivan je došao. – Ne, Ivan nije došao. – Da, Ivan nije došao. – Ne, Ivan je došao. – Da, da, Ivan je došao. – Ne, ne, Ivan nije došao. itd.)
Takvi odgovori mogu se pojaviti i kao implicitni: Ne. - Da. u značenju nije došao/ došao je. Alternativna pitanja tipa Je li Ivan došao ili nije? mogu također imati implicitne odgovore, ali drugačijeg karaktera. Na njih se ne može odgovoriti samo sa Da ili Ne, nego sa Da, došao je ili Ne, nije došao. Odgovori tipa Da/ Ne ili Jesam/ Nisam na alternativna pitanja uključuju oba alternativna sadržaja, pa se rado iskorištavaju u dvosmislenim situacijama. Naprimjer: Jesi li dobar ili loš? – Jesam/ Nisam. Ironijska pitanja tipa Kakav je on stručnjak? s akcentom koji negira sama su sebi odgovor, pa implicitnost za njih ne važi. Nekategorijalna pitanja tipa Ivan je došao? također traže odgovor Da / Ne. Na takva pitanja može se odgovarati afirmativno reduplikacijom Ne ili negativno reduplikacijom Da. MUŠKARAC: Čudno. – ŽENA: Ne vjeruješ? – MUŠKARAC: Ne, ne, vjerujem. Poseban je tip odgovora u obliku pitanja. Iz tih pitanja se uzima ključni leksem i oblikuje pitanjem. U tom pitanju može biti afirmacija ili negacija, što se postiže specifičnom intonacijom, no može se nastaviti komentarom iz kojeg će se vidjeti je li odgovor afirmativan ili negativan. DIOKLECIJAN: (...) Zar mi nisu vjerovali? – DRUGI DVORJANIN: Vjerovali? Ne vjeruju oni ni rođenom bratu.
AMBIGVITETNOST KONTEKSTUALNO UKLJUČENIH REČENICA Ambigvitetnost/ neambigvitetnost rečenice kao govorne jedinice razrješava se u kontekstu. Rečenica kao govorna jedinica s drugim rečenicama čini strukturno i smisaono jedinstvo. Izvan tog jedinstva ona gubi strukturnu i smisaonu potpunost. Razlog tome je i leksička zasićenost njenih članova, koja je u njoj kao izoliranoj jedinici uopćena i ambigvitetna. Naprimjer: Stanko voli ženu. Leksemi su ambigvitetni i uz neke determinatore. Obično su to posesivni, kvantitativni, diskriminativni i similativni determinatori. Naprimjer: Stanko voli moju ženu (posesivni). U nastavku ovog poglavlja na primjerima se pokazuje ambigvitetnost određenih leksema uz sve vrste determinatora. Zaključak je da uvijek postoji dvosmislenih rečenica i da bi se takvi primjeri mogli razriješiti prijeko je potrebna intervencija semantičke metode.
SIGNALI SINSEMANTIČNOSTI REČENICE
Vrlo često su rečenice sa svim strukturnim komponentama smisaono nepotpune i izgledaju kao istrgnute iz konteksta, zbog toga što imaju u sebi neke elemente koji ih povezuju sa prethodnim rečenicama. Njihova smisaona potpunost postiže se kad se otkrije sadržaj na koji se odnose. Te rečenice koje su strukturno potpune, ali semantički nepotpune nazivamo sinsemantičnim rečenicama, a rečenice koje su i strukturno i smisaono potpune nazivamo autosemantičnim rečenicama. Autosemantične su one rečenice koje se daju izolirati iz konteksta. Zaključak je da strukturno potpune rečenice ne moraju biti smisaono potpune, ali da strukturno nepotpune rečenice moraju biti smisaono nepotpune, tj. sinsemantične. Autosemantičnost i sinsemantičnost rečenice ne smijemo poistovjećivati sa kontekstualnom neuključenošću i kontekstualnom uključenošću rečenice. Rečenica može biti kontekstualno uključena a autosemantična. Ovaj odnos Silić objašnjava raščlanjivanjem teksta gdje oslobađa rečenicu elemenata koji su je kontekstualizirali i pritom je čini strukturno i smisaono potpunom. Pritom on složene rečenice sa zavisnim dijelom posmatra u smisaonom pogledu kao jedinstvene rečenice. Tu Silić čitatelja dovodi do zaključka da je pojam kontekstualne neuključenosti odnosno uključenosti širi od pojma autosemantičnosti odnosno sinsemantičnosti. Zaključak je i da red riječi, koji je inače jedan od najvažnijih pokazatelja kontekstualne ukjučenosti rečenice, ne ulazi u signale njene sinsemantičnosti. Neke su rečenice kontekstualno uključene leksički, neke redom riječi, a neke s oboje. Iz signala sinsemantičnosti isključuju se aspekatsko-vremenski suodnos predikata, nedeiktički leksički supstituti (pa prema tome i sinonimski supstituti), veze po načelu metonimije , sinegdohe, derivacije i svaka repriza stilističke naravi.
SIGNALI KONTEKSTUALNE UKLJUČENOSTI REČENICE Signale kontekstualne uključenosti rečenice Silić je nazvao konektorima i podijelio ih na gramatičke, leksičko-gramatičke, leksičke i stilističke. Leksičko-gramatički konektori dalje se dijele na: konektore-partikule, konkluzivne, intenzivne i verifikativne. Leksički konektori dalje se dijele na: reprizne, sinonimske, deiktičke, komparativne, amplifikativne, metonimijske, sinegdoške, ekskluzivne, nominalne, eksplikativne, konfrontativne, derivativne, lokalne, temporalne, spacijalne, koncesivne, kondicionalne, kazualne, finalne, modalne i kvantitativne. Stilistički konektori dalje se dijele na: leksičkostilističke i gramatičkostilističke konektore. U posebnu vrstu konektora uključuju se propozicionalni konektori.
Gramatički konektori u tekstu imaju dvojaku ulogu: oni i povezuju i razvijaju. U nastavku ovog poglavlja Silić se bavi oprimjeravanjem i objašnjavanjem svake vrste konektora pojedinačno, navodeći koje veznike ubrajamo u koje vrste konektora.
INKOATIVNA I FINITIVNA REČENICA NADREČENIČNOG JEDINSTVA Početna/ inkoativna rečenica u vezanom tekstu razlikuje se od završne / finitivne i strukturno i smisaono. Inkoativnu rečenicu karakterizira uglavnom strukturna i smisaona potpunost, što znači da je u načelu autosemantična. U njoj se susreću leksemi s inkoativnom semantikom, tj. oni koji imaju otvaračku ulogu, kataforički i komparativni konektori itd. Njoj su svojestveni glagoli u antepoziciji, posebno kad su u pratnji deiktičkog konektora. Posebno se kao inkoativne rečenice poznaju rečenice s hipertemom praćenom determinatorom koji upućuje na amplifikativnost. Na njihovu prisutnost često upozoravaju propozicionalni konektori postcedentnog i antecedento-postcedentnog tipa. Finitivnu rečenicu ne karakterizira strukturna i misaona potpunost. U njoj se susreću leksemi s finitivnom semantikom, koji imaju zatvaračku ulogu. Kao finitivne rečenice pogodne su one u kojima se sreću anaforički konektori modalno-temporalno-lokalnog tipa i implicitni predikati. Anaforički konetori imaju vrlo važnu ulogu u finitivnim rečenicama, a posebno kad se nađu zajedno s nekim drugim finitivnim konektorom. Jedan od vrlo važnih pokazatelja inkoativnosti odnosno finitivnosti je ritmomelodijska struktura teksta.
LINEARNA TEKSTNA SEKVENCIJA Zavisnosložene rečenice imaju zatvorenu, a nezavisnosložene rečenice otvorenu strukturu. Zavisnosložene rečenice karakterizira gramatička, a nezavisnosložene rečenice logička zavisnost. S obzirom da su, dakle, nezavisnosložene rečenice zavisne, ali logički, one se mogu posmatrati i na nivou vezanog teksta. Linearna veza među rečenicama jedna je od bitnih osobina formalnog (strukturnog) sadržaja raspravljanja i pripovijedanja. U njoj su rečenice povezane tako da slijedeća proizlazi iz prethodne. Jedan se član izdvaja iz prethodne rečenice da bi se u slijedećoj ponovio i razvio. Taj sadržaj u prethodnoj rečenici pripada novom, a u slijedećoj datom. Teško se mogu izolirati iz konteksta, gotovo nikako, jer su međusobno teško strukturno i smisaono povezane, uglavnom sinsemantične.
PARALELNA TEKSTNA SEKVENCIJA
U paralelnoj vezi su rečenice povezane tako da slijedeća ne izlazi iz prethodne. Za rečenice u paralelnoj vezi može se reći da im se gramatička i aktualna struktura djelimično podudaraju: subjekt pripada datom, a predikat novom. To se odnosi samo na paralelnu vezu nepojačanu anaforom. Takva svojstva rečenica u paralelnoj vezi uvjetovana su njihovom strukturom. Sve veze karakterizira isti raspored komponenata ili istorodnog aspekatskovremenskog suodnosa predikata. One se relativno lahko daju izolirati iz konteksta. U paralelnoj vezi preovladavaju autosemantične rečenice i to ovu vezu čini otvorenom strukturom. Silić je ove tvrdnje potkrijepio primjerima. U paralelnoj vezi pojačanoj anaforom redoslijed komponenata može biti i drugačiji, ali će rečenice u načelu biti strukturno iste. Redoslijed komponenata će, prema tome, biti jedan od najvažnijih pokazatelja paralene veze. Nisu joj svojstveni konektori koji upućuju na uzročno-posljedične odnose. S obzirom na to da se ni linearna ni paralelna veza ne susreću uvijek u čistom vidu, trebalo bi se govoriti i o miješanoj linearno-paralelnoj tekstnoj sekvenciji (vezi). Ova veza svojstvena je opisivanju.
SAŽETAK I ZAKLJUČAK U ovom posljednjem poglavlju knjige Od rečenice do teksta Silić je napravio rezime i teorijski uokvirio i ponovio ono što je kroz cijelu knjigu pokazivao na primjerima. U sažetku se, između ostalog, ponavlja da se govorilo o odnosu rečenice i konteksta, o odnosima između subjekta i predikata u rečenici, o jednopredikativnim i višepredikativnim rečenicama. Zatim se u knjizi govorilo o redoslijedu komponenata u rečenici, o tome šta je uvjetovalo različite tipove reda riječi, o mjestu enklitika u složenoj strukturi, osnovnom i aktualiziranom redu riječi itd. Govorilo se, također, o razlici između teme i reme i datog i novog, što je po Siliću značajna i razlika bitna za spomenuti. U knjizi je također ispitana kontekstualna uključenost iskaza u vezanom tekstu i u vezi s tim su istraživane implicitne strukture pri kontekstualno uključenim složenim rečenicama. Viši stupanj implicitnosti pretpostavljaju strukture u kojima je jedna od komponenata asocijativno povezana s odgovarajućom komponentom druge strukture. Posebno je proučena implicitnost strukture dijaloga i to u suodnosu pitanje-odgovor. Zahvaljujući semantičkoj kompresiji uvjetovanoj kontekstom mnoge strukture oslobođene su jednog dijela svog iskaza, pa se u knjizi govorilo i o ekonomiji izraza. Naposljetku je pokazano i to kako rečenica kao jedinica govora, neuključena u kontekst, zahvaljujući svojoj leksičkoj zasićenosti, može biti ambigvitetna.
Izlaganje je završeno navođenjem signala kontekstualne uključenosti i neuključenosti, te navođenjem razlika i sličnosti između linearne i paralelne veze. Govorilo se, u skladu s tim, i o inkoativnim i finitivnim rečenicama. Svaka teorijska postavka objašnjena je postupno preko velikog broja primjera, a svako izlaganje potkrijepljeno je modelima rečenica i shemama koje nastaju u skladu s tim. Ova radnja ima uglavnom teorijski i metodološki karakter. Silić smatra da bi nakon ove knjige trebalo istražiti odnose u linearnoj i paralelnoj vezi na predlošku svih funkcionalnih stilova. Tek tada bi se moglo utvrditi koji su gramatički, leksički i stilistički postupci svojstveni kojem funkcionalnom stilu na razini teksta. To bi bio početak naučne oblasti koja bi se zvala stilistika teksta.
