Knjigoteka
1
Knjigoteka
Sally Koslow Neprežaljena Molly Marx Prevela s engleskoga Marta Kovač
Zagreb, siječanj 2015.
2
Knjigoteka
Za Roba, Jeda i Roryja
3
Knjigoteka
Istinska tajna svijeta ono je vidljivo, a ne nevidljivo. Oscar Wilde
4
Knjigoteka
1.
UBIJTE ME SMJESTA Nisam ovo imala na umu kad sam zamišljala svoj pogreb. Prije svega, nadala sam se da ću biti stara, dostojanstvena devedeset-i-nešto-godišnjakinja koja zaslužuje nazvati se otmjenom; žena okružena intimnim krugom najmilijih, koje nježna tuga povezuje poput čipke. Svakako sam se nadala daleko ljepšem mjestu - možda kamenoj kapelici pokraj mora, s jecajima ožalošćenih utopljenima u zapljuskivanju ljubičastosivih valova. Bez nekog očitog razloga - ja čak i nisam iz Škotske - bilo bi zavijanja gajdi, muškaraca u plavom tartanu i dražesno sramežljive unučadi, ili čak praunučadi, koju su nagovorili na recitiranje vlastitih ljupkih stihova. Odakle djeci crvene kovrče, ne znam, budući da je moja kosa umjetno plava i ravna poput metle. Ucviljeni - nevjerojatno, ti uplakani, ostarjeli likovi moja su vlastita djeca - brišu suze platnenim rupčićima, iako u svakoj drugoj prilici koriste samo papirnate maramice. Obred se odvija netom pred suton, u zraku ispunjenu mirisom jorgovana. U proljeće. Barem tamo gdje sam ja odrasla, u predgrađima Chicaga, jorgovani imaju to značenje: završetak dugačke zime, život koji počinje iznova. Nisam očekivala da ću se naći ovdje, na Manhattanu, u mutno osvijetljenoj sinagogi nalik na spilju. Nisam očekivala da ću biti okružena s barem četiristo ljudi, među kojima s dobrih tristotinjak, koliko se sjećam, nijednom nisam razgovarala. Najvažnije od svega, nisam očekivala da ću biti mlada. Neki, doduše, možda ne misle da je trideset pet mlado, ali ja mislim. Puno premlado za umiranje, jer iako moja priča nije baš na početku, nije još niti na kraju. Osim što jest. Mrtva je, sigurno misle sve ove glave u klupama. Depresivno. Što se potonjega tiče, u krivu su. Zapravo, kad bi okupljeni znali cijelu moju priču a nadam se da naposljetku hoće, jer trebam ljude na svojoj strani, ne na njegovoj i posebno ne na njezinoj -bilo bi im jasno da ja, Molly Divine Marx, nisam izgubila svoj joie de vivre. Što se toga tiče, govorim istinu. 5
Knjigoteka
“Da može, bila bi ovdje”, kaže. “Da može, bila bi ovdje.” Taj što propovijeda meni zdesna, to je rabin Strauss Sherman. Voljela bih da se radi o vrckavu mlađem rabinu na čije sam se satove obrazovanja odraslih oduvijek namjeravala upisati, iako nisam - nisam bila- nešto posebno oduševljena Glazbom Židova u Ugandi. Ali govornik je stariji rabin, onaj koji sve kaže dvaput, poput jeke, iako ni prvi put nije bilo baš dubokoumno. Pretpostavljam da bi me trebala impresionirati činjenica da je on važna ličnost koju k sebi doma pozivaju ljudi što daruju silan novac i posljedično zaslužuju sočne komade bijelog mesa za blagdane. Pitam se je li se Barry, moj suprug, pobrinuo za to da danas govori rabin S. S. samo da bi mi pokazao, jer sam se, kad god je on predvodio službu, meškoljila i mrmljala: “Ubijte me smjesta.” Ne bih voljela misliti da se Bog odlučio na osvetu. Jasno mi je da nisam pravedna ni prema rabinu S. S.-u, ni prema ucviljenome suprugu. Barryjeva poprilična nosina natečena je od plača, a uhvatila sam i nekoliko ljudi koji su primijetili kako potajno briše nos rukavom svog dobro skrojenog crnog odijela od meke, češljane vune. Armani? pitaju se. Ni slučajno. Radi se o vjernoj kopiji kupljenoj u outletu u blizini Milana, no ako ga zamijenite za Armanija, Barryju će biti drago. To mu je bila i namjera. Možda se neke od žena u klupama pitaju što imam na sebi. Lijes je zatvoren - zamislite samo kakav je ovo dan za lošu frizuru - no bit ću pokopana u crvenoj haljini. Dobro, radi se više o boji crnog vina, ali ono što mi izaziva osmijeh na licu (nažalost, samo metaforički), činjenica je da ću za vijeke vjekova moći nositi haljinu koja je stajala daleko previše, čak i uz četrdeset posto popusta u Barneysu, gdje rijetko kupujem jer se općenito radi o pljački. Da je odlučivala moja svekrva, očaravajuća Kitty Katz, sigurna sam da bih danas bila ugurana u košulju s gumbima i plisirane hlače u kojima bih izgledala poput sumo-hrvača, no uplela se moja sestra, Lucy. Nas smo dvije imale svojih nesuglasica, ali Lucy bi razumjela moje uzbuđenje zbog tuluma u povodu Valentinova na kojem sam sljedeće subote trebala nositi ovu haljinu. Gdje god bilo to kamo idem, nadam se da će primijetiti cipele - crni saten, sandale s remenčićem oko gležnja, zastrašujuće visokih potpetica, s predivnim otvorom za prste. Samo sam jednom nosila te cipele, a te noći Barry i ja jedva da smo napuštali plesni podij. Dok smo vijugali i vrtjeli se, bilo je to gotovo poput seksa: postali smo par kakav su ljudi mislili da jesmo. Doktor i gospođa Marx. Ako ništa drugo, ono što sam ja željela da budemo.
6
Knjigoteka
Voljela sam promatrati kako Barry pomiče svoje tijelo trkača na onaj uglađen, ali provokativan način i kako bi mi smjestio ruku nisko na leđa, a onda me naočigled cijelog svijeta zgrabio za stražnjicu. Šteta što nismo mogli samo plesati merengueu kao da je cijeli život jedan beskrajan film s Fredom i Ginger. Hoće li biti plesa ondje kamo sam krenula? Udaljavam se od teme. To mi je navika. Izluđivalo je Barryja. “Naša draga Molly Marx bila bi ovdje da može”, govori rabin S. S. Treći put. “Okolnosti njezine smrti možda su tajanstvene, ali nije na nama da sudimo. Nije na nama da sudimo.” Čim vam netko kaže da ne osuđujete, vi to učinite. Svi u ovom prohladnom svetištu osuđuju - kako Barryja tako i mene. Mogu čuti sve što je u ljudskim glavama, jednako kao i na usnama. “Prljava igra.” “Ubila se.” “Ljubomorni dečko.” “Ona je imala dečka? Ta mišica?” “Krivo ste shvatili. On je imao djevojku.” “Ako je u pitanju samoubojstvo, čemu veliki sprovod?” Čujem nadmeni ton. “Kad se radi o samoubojstvu, za Židove je upitno mjesto pokopa, a ne pogreb.” “Neće ostati samac ni šest mjeseci.” “Posebno zbog djevojčice.” Da, tu je i dijete. Annabel Divine Marx, gotovo četiri godine, crna baršunasta haljina, kožnate cipelice Mary Janes. Moja Annie-belle grčevito stišće zečića Alfreda, a izraz na njezinu licu rasplakao bi Hitlera. Neću si zasada dozvoliti luksuz da razmišljam o svojoj curici koja se pita gdje joj je mama i kada će ovaj grozan san završiti. Da mogu živjeti još pet minuta, provela bih ih pamteći Annabeline otkucaje srca i usklađujući ih sa svojima, slijedeći liniju kostiju u njezinim ramenima nalik na ptičicu, milujući mliječnu mekoću njezine kože. Uvijek ću biti Annabelina majka. Moja mantra. Mogu o meni govoriti što žele, ali nije bilo trenutka kada se kao majka nisam trudila postupati ispravno. Pokušavala sam živjeti za svoje dijete - ne kroz nju, za nju. Trudila sam se. Stvarno jesam. Nikada ne bih napustila 7
Knjigoteka
Annabel. Ništa mi nikada nije bilo važnije od bezuvjetne ljubavi prema njoj, neprekinute niti koja se nastavlja čak i sada. Najbolji kompliment koji sam ikada dobila od Barryja bio je kada je nekoliko tjedana nakon što se Annabel rodila jednostavno rekao: “Molly, ide ti majčinstvo. Stvarno ti ide.” “Naša draga Molly, naša divna Molly”, govori rabin. “Bila je toliko toga. Našem ožalošćenom Barryju - pokrovitelju ove institucije - gotovo je sedam godina bila ljubljena supruga, žena pred kojom je bio cijeli život. Za Annabel, bila je nježnai predana majka. Svojim roditeljima, Claire i Danielu Divine, bila je voljena kći, a Lucy Divine obožavana sestra blizanka. Apsolutno obožavana. Svojim kolegama bila je...” Rabin S. S. okreće se svojim bilješkama. “Urednica za unutrašnje uređenje u časopisu.” Krivo. Prestala sam biti urednica za unutrašnje uređenje kad se Annabel rodila. U posljednje vrijeme bila sam honorarna stilistica - osoba koja donese visoke bijele orhideje i uredi prostoriju tako da ova, kad je fotografiraju za časopis, posrami većinu čitatelja, budući da nema šanse da će njihovi domovi ikada tako izgledati. Oni onda samo trepnu, samodopadno se pitajući žive li ljudi doista na tim slikama, bez ijedne obiteljske fotografije u okviru s uzorkom medvjedića kakvi se prodaju u Hallmarku. Tko zapravo kupuje bijele dvosjede i tvrde sagove od vlakana agave? Kako to očistiti? Okreću stranicu. Nisam bila mirovni posrednik na Bliskom istoku, pa čak ni odgojiteljica u dječjem vrtiću kao moja sestra blizanka. Ali voljela sam svoj posao i u svome kutku svijeta bila sam glavna. Ono što sam ja mogla napraviti s policom iznad kamina gotovo da je bila umjetnost. Ljudi su sigurno mrzili pozivati me k sebi iz straha da ću im preurediti police s knjigama i predložiti da polovicu svoje krame prodaju na eBayu. “Molly je bila odana prijateljica i uspješna biciklistica. Diplomirala je povijest umjetnosti na sveučilištu Northwestern.” Hoće li rabin izrecitirati čitav moj životopis? Otkriti da me Brown odbio i da se nikada nisam pomakla s liste čekanja sveučilišta Wesleyan? Objaviti da sam na trećoj godini provela semestar u Firenci, markirajući svako predavanje - jesam li uopće kupila udžbenike? - dok me Emilio fra Diavolo učio neverbalne inačice talijanskog jezika? Spomenuti dva posla s kojih sam bila otpuštena i četrnaestomjesečnu rupu među njima? Istaknuti da smo Barry i ja posjećivali bračnu savjetnicu? Eno je ondje, doktorica Stafford. Bože dragi, izgleda prilično potreseno. 8
Knjigoteka
Kad god smo se Barry i ja prepirali na sastancima, zamišljala sam je kako misli: Kako sam ja to zaglavila s ovo dvoje plitkih, površnih, razmaženih gubitnika? Oh da, moram platiti tri školarine za privatne škole. To je razlog. Ali vidim joj suze i znam da su iskrene. Bog daje i Bog uzima, a kad zaozbiljno uzme, otkrila sam, nadomjesti to fino podešenim detektorom sranja. Mala je to utjeha, ali mislim da će mi se svidjeti. “A sada poslušajmo Mollyna supruga”, kaže rabin. “Barry. Doktor Barry Marx.” Barry poljubi Annabel u tjeme i izvuče ruku iz njezine. Ona pogleda Kitty - koja je zabranila riječ baka - i razmatra bi li joj se primakla bliže. “Kitty čudno miriše”, znala je govoriti. “To su samo cigarete, ljubavi”, odgovorila bih joj. “Nemoj pušiti kad odrasteš ili ćeš i ti čudno mirisati.” Nadam se da će Annabel to zapamtiti. Ako postane tetovirana četrnaestogodišnjakinja s naušnicom u nosu koja provodi vrijeme u East Villageu s cigaretom koja joj visi iz usta, ja... neću moći učiniti apsolutno ništa. Kitty nosi ozbiljno, crno odijelo - Gucci ili Valentino. Bila bi užasnuta kad bi znala da ja ne znam i ne marim za razliku, iako priznajem da djeluje zapanjujuće primjereno. Kroj ističe njezino jogom isklesano šezdesetčetverogodišnje tijelo koje, obje to prešutno priznajemo, dok je odjeveno izgleda znatno bolje od mojega. Čini se da je danas opljačkala prvi kat Tiffanyja. Što se Kitty tiče, više je više. Nosi dijamantne naušnice veličine lješnjaka, broš od safira i smaragda koji joj se razlijeva preko grudi poput slapova Nijagare, odgovarajuću narukvicu i ručnu torbicu od crne zmijske kože koja, nesumnjivo, sadrži njezine cigarete. Nadam se da će Annabel jednoga dana naslijediti nešto od Kittyna blaga. Ne kažem da je Kitty drago što sam mrtva, ali sada bar ima dobar razlog da mi oporučno ne ostavi nikakav nakit. Nakon što stigne u prednji dio sinagoge i uspne se uz šest stepenica, Barry pročisti grlo i izvadi bilješke iz sakoa. Pompozno ih podere na pola. Znala sam da će to učiniti! Vidjeli smo isti štos prošle godine na sprovodu moje tete Julie. Misli li da moja obitelj neće primijetiti da ga je ukrao? Ali on zapravo ne mari za njih, zar ne? Da stvar bude još gora, osim Divineovih, čitav skup vjeruje da mu bol razdire srce. Iz svakog kutka čujem jecanje i šmrcanje i vidim tanke tragove suza.
9
Knjigoteka
“Zaljubio sam se u Molly na četvrtoj godini fakulteta”, počne. Ja sam bila druga godina. Bio je tip s medicine koji je u svom rasporedu konačno našao mjesta za predavanje o umjetnosti dvadesetog stoljeća i sjeo pokraj mene u mračnoj predavaonici. Htio je postati kolekcionar, rekao je. Sjećam se kako sam tu primjedbu smatrala pretencioznom. Nitko koga sam poznavala nije težio za tim da posjeduje nešto više od litografije psa Alexa Katza ili studentskog rada kojeg su se dokopali na tihoj aukciji tijekom večeri otvorenih vrata u nekoj galeriji. Ali Barry je sanjao naveliko. Kad sam pet godina kasnije doznala da je postao specijalizant plastične kirurgije u bolnici Mount Sinai na Manhattanu, nisam se iznenadila. Ako je postojao liječnik rođen da nagovara žene na estetske korekcije nosa, bio je to Barry Marx, koji je čak i vlastitu nosinu uspijevao uklopiti u svoja dobro sročena uvjeravanja. Mora da je najmanje četrdeset njegovih pacijentica danas ovdje. Nijedna od ovih plačljivica nježnih, simetričnih nosića ne pripada majkama s kojima sam se družila, kao ni mojim kolegicama iz časopisa, prijateljicama iz kluba čitatelja ili biciklističkim partnericama. Imaju li Barryjeve pacijentice dogovoren sustav obavještavanja kakav postoji u Annabelinoj školi za slučaj vremenske nepogode? Je li netko počeo s telefonskim pozivima u pola šest ujutro? “Oprosti što te budim, ali mislila sam da bi voljela znati: Barry Marx je slobodan. Sprovod je u deset. Šalji dalje.” “Četiri biste stvari trebali znati o mojoj supruzi Molly”, započne Barry. “Prvo, imala je najmilozvučniji smijeh na svijetu. Mnogi od vas poznaju taj smijeh. Oženio sam se njome zbog tog smijeha. Ne mogu vjerovati da ga više nikada neću čuti.” Zasad je u redu. Ako ćemo iskreno, bilo je puno smijeha, a nitko ne misli da se Barry oženio mnome zbog mojih grudi promjera nektarine, koje bi većina supruga plastičnih kirurga dala povećati do razine lubenice. “Drugo, Molly je bila najiskrenija osoba koju sam poznavao. Ništa joj ne bi promaklo. Bila je iskrena kad se radilo o njezinim nedostacima...” Namjerava raspravljati o mojim nedostacima? “... kao i mojima.” Uključuje li to flert s polovicom mojih prijateljica? “Treće, nikada nisam upoznao nikoga tko je volio život više od Molly. Trebala je doživjeti stotu.”
10
Knjigoteka
S ovime se slažem. “I još nešto...” Barry zastane. “Još nešto...” Lagano prigne glavu. Ne treba mi nikakav detektor sranja da mi bude jasno kako je iskreno potresen. Jarmulka 1 mu spadne, omogućavajući okupljenima da vide njegovo proćelavo tjeme. Barry se ne žuri vratiti je na glavu. Rabin Sherman priđe i obgrli ga rukom. Barry ode do lijesa, poljubi svoje prste - na jednom nosi vjenčani prsten koji inače drži u ladici - i pritisne ih na mahagonij. Onda se vrati na svoje mjesto i uzme Annabel u krilo. Pretpostavljam da nikada neću doznati što je bilo “još nešto”. “Sada bi željela govoriti Mollyna najbliža prijateljica, Sabrina Lawson”, kaže rabin. “Sabrina Lawson.” Drago mi je što se Brie ponudila održati govor, jer sa sigurnošću mogu reći da među mojim prijateljicama jedino ona, koja je nedavno otkrila da je lezbijka, nije podlegla Barryjevu šarmu. Kad smo nas dvije bile cimerice, ona nesumnjivo nije bila gay, no prošle je godine upoznala Isadoru, prelijepu čileansku arhitekticu koja se naposljetku doselila u stan koji je projektirala za Brie. Isadora nježno poljubi Brie u usta prije nego što ova stupi naprijed. Oduvijek sam bila ponosna što mi je Brie prijateljica. Bile smo zanimljiv par. Visoka je metar osamdeset - bila je model prije nego što je postala odvjetnica - a ja sam dosezala jedva metar i šezdeset. Sjajna smeđa kosa danas joj je spletena na leđima. Nosi besprijekorno ugljenocrno odijelo preko uštirkane bijele košulje. Sve u vezi Brie oštrih je rubova, osim njezina srca. Brie je poprilično ponosna na činjenicu da je prva među našim prijateljicama isprobala seks s djevojkom. Drago mi je što je pronašla Isadoru, ali ne bih jamčila životom - kad bih ga još imala - da se Brie neće vratiti u tim hetero. Ne mogu vjerovati da bi netko tko je toliko volio muškarce kao ona ikada odustao od njih. Glasom koji zvuči kao da će se slomiti, počinje: Postoji nešto tiše od sna U skrovitoj sobi biva! Mladicu stavlja na svoje grudi, A šutnjom si ime skriva.
1Mala
okrugla kapa kojom muškarci pokrivaju glavu u sinagogi i za vrijeme molitve.
11
Knjigoteka
Netko to dira, neki to ljube Drugi mu ruke se lati; Ima tu neke ozbiljnosti proste Koja se teško shvati! Moje razumijevanje pjesništva zaustavilo se na e. e. cummingsu, ali Brie je držala Emily Dickinson pokraj kreveta. Stigavši do posljednje strofe, počne jecati i grize usnicu. “Prerano mrtav”prostodušni kažu: Znane poštapalice, Mi pak smo skloni opisu drugom Gle, uvis prhnuše Ptice!2 Malo kasnije, Brie nastavi. “Molly je ponekad zaboravljala jesti, a ipak je imala više energije od bilo koga drugog. Uvijek me preklinjala da idemo na dugačke vožnje biciklom. Baš prošle subote došla je po mene s Annabel koja je bila u svojoj sjedalici, navaljujući da se odvezemo do Brooklynskog mosta da bismo posjetile neki restoran...” Druga uspomena uključuje gubljenje na planinskoj stazi u Aspenu. Pitam se smatraju li me ljudi sada prilično glupom sportašicom. “Imamo još jednog govornika”, kaže rabin S. S. “Predstavnica obitelji Divine... Lucy?” Nas dvije nitko nikada nije smatrao sestrama. Bile smo dvojajčane blizanke, iako sam se ja pitala zašto ne postoji pogodniji izraz. Na našim bat micvama 3 Lucy me nadvisivala dvadeset centimetara i bila osamnaest kilograma teža od mene. Svi su kokodakali o tome kako mora da je užasno što sam ja još u predpubertetu, dok je Lucy već imala grudi. Ali znam da je mrzila gledati me u kratkoj suknjici, dok sam ja nju naprosto smatrala debelom. Zavist, koja je većinom dolazila od Luce, začinila je naš odnos poput crvene čili papričice. Ja sam se udala, a svaka bi njezina veza završila često tako što bi se tip odselio na drugi kontinent, bez adrese na koju se 2Emily
3Obred
Dickinson, Tiše od sna. Modernist, Varaždin 2008., preveo Dražen Dragović. kojim u židovstvu djevojčica na dvanaesti rođendan postaje punopravni član zajednice.
12
Knjigoteka
moglo proslijediti poštu. Ja sam dobila dijete. Ona ga očajnički želi. Ljudi ne razumiju Lucy. Nije joj lako biti sestra, ali ja sam je obožavala. “Kad smo Molly i ja imale pet godina,” kaže ona, “uvjerila me da je brokula životinja i da je moje pravo ime Moosey. Bile smo Molly i Moosey.” Ima dobar osjećaj za trenutak. Okupljeni se smiju. Žao mi je što sam je opteretila tim imenom koje se zadržalo sve dok nije otišla na fakultet -ona se upisala na Brown - i vjerojatno stajalo moje roditelje dvadeset tisuća dolara u računima za psihoterapiju. Lucy se udaljava od teme i prepričava previše anegdota iz sedmog razreda. Ožalošćeni provjeravaju BlackBerryje. “Reći ću vam jednu stvar”, zaključuje. “Saznat ćemo tko je ovo učinio Molly.Gdje god da si, obitelj Divine će te naći.” Moja sestra zvuči kao da drži govor uoči Sudnjeg dana. Ljudi ponovo počnu obraćati pozornost. Rabinu se ne sviđa Lucyn ton ništa više od brujanja razgovora koje je upropastilo svečanost njegova obreda. Žuri prema Lucy, ali ona mu dobaci bijesan pogled kojim je otjerala posljednju petoricu svojih partnera. Zuri u Barryja. On je ne želi pogledati u oči. “Ukop će biti privatan”, brzo kaže rabin, “ali šiva 4 će početi večeras u domu obitelji Marx.” Objavi našu adresu, a onda neznanka, čiji nos nesumnjivo nosi Barryjev potpis, iznenada počne pjevati. Uz pratnju velikih orgulja koje se nalaze u sinagogi, glas joj dobiva na snazi. “Mogla bih letjeti više od sokola”, pjeva, znajući da je Upper West Side najbliže što će se ikada primaknuti Broadwayu, “jer ti si vjetar pod mojim krilima.” Preneražena sam. Hvala Bogu da sam u lijesu. Svim mojim pravim prijateljima - u dvorani ih mora biti najmanje šezdeset - baš kao i mojim roditeljima, sestri, tetama i ujacima neugodno je zbog ove sramotne izvedbe. Je li ta pjesma Barryjev pojam šale? Ili Kittyn? Ubijte me. Ubijte me smjesta.
4Žalovanje
za najbližim rođacima kod Židova.
13
Knjigoteka
2.
SAMO. TAKO. Ne znam jesam li živa ili mrtva. Malo čega se sjećam. Tornjeva crkve Riverside. Bolova posvuda. Dugačkog crnila bez dna. Nisam to tako zamišljala. Moj bicikl? Kamo je nestao? Čujem rijeku, postojanu poput pulsa. Instinktivno brojim valove. Slažu se s mojim srcem koje slabašno kuca. Jedan, dva, tri... četrdeset osam, četrdeset devet... sto jedan, sto dva. Hladno. Hladno. Hladno. Pada snijeg. Pahuljice mi prekrivaju lice. Tako. Prokleto. Hladno. Još imam na sebi jednu biciklističku rukavicu, poderanu i umrljanu krvlju, iz koje proviruju ozebli prsti. Nikada. Mi. Nije. Bilo. Tako. Hladno. Nik... Oblačić plitkog daha i nema me. List što ga je odnio vjetar, pepeo koji pada s cigarete, kapljica rose koja isparava s latice cvijeta. Samo. 14
Knjigoteka
Tako. Ništa. Važno. Odgledala sam previše loših filmova. Nema putovanja kroz tunel niti sablasna bijelog svjetla na njegovu kraju, harfi ni blijedožutih oblaka. Prešla sam na drugu stranu, ali ovdje je samo tama i zum-zum-zum zvuk prometa na Aveniji Henryja Hudsona. Sviće zora. Ni tri metra od mjesta na kojem ležim ispod isprepletenog žbunja, između kamene obale Hudsona i biciklističkog puteljka, čujem trkače. U ovo doba dana i godine prolaze rijetko i gledaju ravno pred sebe, jer ovo nije Central Park, sigurno mjesto prepuno ljudi. Staza je samotna i uska. “Samo budala bi trčala ondje”, rekao je jednom Barry prijatelju koji se razmetao ljepotom trčanja pokraj rijeke. “Nije mi jasno ni zašto se ti onuda voziš na biciklu”, dodao je, okrećući se prema meni. Bila mi je to jedna od omiljenih kratkih vožnji, sve do mosta Georgea Washingtona, gdje mali crveni svjetionik još drži stražu nad komadićem zemlje u njegovoj sjeni - moje malo, privatno svetište. Voljela sam Annabel čitati knjigu o malenu crvenom svjetioniku, baš kao što sam voljela kad ju je naša majka čitala Lucy i meni. Trkači prolaze, a onda joj začujem glas. “O, moj Bože”, kaže jedva čujno, a onda uzvikuje iste te riječi. Koraci prilaze bliže. Nad mojim nogama stoji žena u uskim, crnim trkaćim hlačicama i širokoj jakni. Skida slušalice iPoda. “Jeste li živi?” dovikuje mi. “Jeste li živi?” Neuspješno pokušava razmaknuti grane kupina koje mi prekrivaju gornji dio tijela, cijelo vrijeme ponavljajući te riječi, opet i opet. Glas joj zapinje u grlu, kao da je vrištala u snu. Vadi mobitel, skida rukavice i pritišće 911. “Nalazim se u parku Riverside”, kaže teško dišući. “Tu je neka žena nisam sigurna je li... živa.” Doznajem da se moj anđeo zapravo zove Angela. Studentica filozofije na sveučilištu Columbia. Žao mi je jer znam da će do kraja života sa sobom nositi užasan prizor moje smrti. Nakon što stignu bolničari i policija, utvrdi se da sam mrtva već nekoliko sati. Nije zabilježeno, kažu kasnije, da je prijavljen moj nestanak.
15
Knjigoteka
3.
NASELJE ZATVORENOG TIPA Priznajem. Bit ću pokopana u New Jerseyju, zemlji hipermarketa, naglasaka koji vam paraju uši i rafinerija nafte. Država vrtova? Ma dajte. Moji su me roditelji htjeli prebaciti natrag u Chicago, gdje bih sretno počivala uz baku Phyllis i djeda Louieja. Kitty nije imala ništa protiv nauma da me se pošalje poput kovčega. Na kraju krajeva, da tako kažem, ona vjerojatno želi mjesto uz svoga jedinog sina - drugu najbolju stvar nakon zajedničkog kreveta. Ali Barry je stavio veto na Chicago. “Molly je Marx”, objavio je. “Pripada u obiteljsku grobnicu.” Međutim, pojavio se problem: samo se još jedan Marx mogao ugurati u nekretninu na groblju David Beth s kojeg su se mogli čuti zvukovi trkališta Belmont Park i gdje su Barryjevi otac, djed i baka bili položeni na posljednji počinak. Pa je, brže nego što je odabrao svoje zadnje prijenosno računalo, Barry uložio u naselje istinski zatvorenog tipa, moj novi dom daleko od doma, Serenity Haven. Dovijeka ću biti samo šest izlaza s autoceste udaljena od Ikee. Šteta što mi nije potrebno nikakvo pokućstvo jer imam obilje vremena da dešifriram putokaze. Ispred sinagoge počinje padati hladna kiša. Većina ožalošćenih rasprši se natrag u vlastite živote: radna mjesta, poslovne ručkove, odlaske po djecu nakon vrtića. Tri limuzine stvore gužvu pred ulazom u zgradu. Barry, Annabel i Kitty uguraju se u jednu. Moji roditelji i Lucy popune drugu. Manje važni Marxovi i Divineovi strpaju se u treću. Isadora i Brie odjure u tamnozelenom Jaguaru, dok najmanje dvadeset manje upečatljivih automobila ispunjenih prijateljima, susjedima, rođacima i kolegama slijedi mrtvačka kola. Iako je tek pola dvanaest, automobilska svjetla sjaje kroz kišu koja rominja. Osjećam se poput predvodnice orkestra limene glazbe iz srednje škole Chippewa Valley, koji smo gledali na paradi povodom Dana zahvalnosti prije malo više od dva mjeseca, okruženi velikim, bučnim 16
Knjigoteka
društvom u našoj vlastitoj dnevnoj sobi s pogledom na zapadni dio Central Parka. Zahvaljujući Barryjevim koktelima Bloody Mary s mnogo vodke - a ne purici, pretpostavljam - rijetki su gosti odbijali naše godišnje pozive. Poznati džip boje pijeska pridruži se koloni koja postajkuje, ali naglo napusti Aveniju Henryja Hudsona kod Sto dvadeset pete ulice. Je li vozač naprosto izgubio strpljenje ili je iznenada osjetio poriv da ode u kupnju u Fairway? Ako je tako, nadam se da kupuje sastojke za hranjivu juhu bogatu korjenastim povrćem. Vjerujem da mu je potrebna utjeha. Bilo bi čudno da je Luke ostao u pratnji, čudno svima osim meni. Meni bi bilo drago da je tamo, u svome crnom kaputu koji mu vijori oko dugačkih nogu, sa svijetlo plavim kašmirskim šalom boje njegovih očiju, koji sam mu dala za rođendan, svezanim oko vrata. Još je uvijek blago mirisao po mojem parfemu. Bi li plakao? Nečujno psovao? Predstavio se mojim roditeljima? Barryju? Privinuo Annabel na grudi i jecao? Kako bi objasnio tko je on? Previše pitanja. Možda je i dobro da nije ovdje, jer stigli smo na groblje. Obred pokraj groba je kratak, a ipak nepodnošljiv. Annabel skriva lice uz Barryjev bok. Moji roditelji - odjednom izgledaju deset godina starije od šezdeset dvije koliko su napunili prošle godine - naslanjaju se jedno na drugo i na Lucy, poput krhkih biljaka čije se korijenje ispreplelo zbog potpore. Grobari se bore da uravnoteže moj lijes. I ja također imam problema s ravnotežom. Usredotočim se na obližnju prljavu granitnu klupu pitajući se hoće li se Barry i Annabel ikada vratiti da bi sjedili na njoj i razgovarali sa mnom. Ili će Barry doći sam? Hoće li se ispričati - ili pronaći razlog za prigovaranje? Slijede molitve na hebrejskom i engleskom. A onda ga čujem, tup udarac. Poput bombe, puna lopata zemlje sruči se na poklopac lijesa. Barry, koji izaziva zavist svakog tridesetosmogodišnjaka u teretani, baca zemlju atletskim žarom. Moji su roditelji sljedeći. U razmacima od otprilike pola minute osjećam podrhtavanje. Lucy donese Annabel do groba i male ruke moje kćeri u ružičastim rukavicama povrh njezinih, golih i ozeblih, prospu pregršt pjeskovita jerseyjevskog blata koje završi iznad mog lijevog ramena, onog koje se nije slomilo. Brie i Isadora priđu lijesu držeći jedna drugu oko uskog struka dok čine to isto. Kitty stoji postrani, pognute glave. Na kraju reda poneki s oklijevanjem prilaze grobu i ubacuju punu lopatu. Nisu im poznati običaji moje vjere, pa izgledaju preneraženo kad deset sekundi nakon početka kadiša, molitve za mrtve, svi članovi obitelji kao na znak brižnu u 17
Knjigoteka
plač. Yeetgadal v’yeetkadash sh’mey rabbah... Strane, a ipak poznate riječi o konačnosti prohodu mi tijelo. Ova simbolična interpunkcija je za mene, Molly Divine Marx. Aleynuv’alkohlyisraelv’eemru. Kadiš je gotov. Amein. Barry se vraća do groba i uz pomoć snagatora iz Serenity Havena zatrpava moj lijes zemljom dok nije potpuno prekriven. Nikada se više neću žaliti na nedostatak privatnosti. “Gladan sam”, čujem kako netko govori. U engleskom prijevodu, vjerujem da je to posljednji stih kadiša. “Bit će zakuska kod Molly i Barryja.” Glas ponavlja našu adresu. “Hrana iz Zabar’sa?” “Barney Greengrassa.” “Još bolje. Vidimo se tamo?” Ožalošćeni se raštrkaju, ostavljajući me za sobom. Pitam se koliko će ih svratiti u kratku kupnju na autocesti Route 4 dok se budu vraćali na Manhattan.
18
Knjigoteka
4.
MEĐU ZVIJEZDAMA Barry i ja uselili smo se u naš stan prije četiri godine, kad sam bila sedam mjeseci trudna s Annabel. Dotada smo unajmljivali jednosoban stan veličine kućice za lutke u Ulici Jane, koji sam pronašla godinu dana prije nego što smo se zaručili. Smješten na dvorišnoj strani kuće od smeđeg kamena, stan je gledao na vlasnikov vrt, a iz kuhinje ste mogli vidjeti stablo jabuke kako cvate u svibnju i vjeverice koje su zimi skupljale crne orahe. Uglavnom sam kasnila - organizacija mi nikada nije bila jača strana - ali svako bih toliko prije posla pronašla vremena za pogačicu s pekmezom od gorke naranče koju bih isprala Earl Greyom zamišljajući da živim u Londonu. Bila bih zadovoljna da smo ostali u tome udobnom gnijezdu i držali dijete u kolijevci pokraj kreveta, ali Kitty je tvrdila da bi to bilo “nezgodno” za Barryjevu praksu. Potencijalni pacijenti mogli bi pomisliti da si ne možemo priuštiti veći stan. Glas bi se proširio - kandidati za plastičnu kirurgiju istražuju. Predgrađe nije privlačilo ni Barryja ni mene, a u Villageu je bilo teško pronaći veće stanove. Usprkos činjenici da je malo mojih prijatelja iz časopisa živjelo dalje od Četrnaeste ulice, Kitty - koja nam je posudila dvije trećine predujma - proglasila je SoHo i TribecuSodomom i Gomorom, East Village Sibirom, a čitavu brooklynsku četvrt drogeraškim rajem, iako su cijene nekretnina skakale u nebesa. Pa smo tako završili u gornjem dijelu grada. Barry je navijao za East Side. Da bi bio bliže školama za djevojčice, rekao je, iako sam ja sumnjala da ga je zapravo privlačila majka koja je živjela na uglu Avenije Park i Sedamdeset šeste ulice. Prilično razdraženo rekla sam mu da nikada neću biti dovoljno stara za tu četvrt, iako sam kao i svaka žena voljela razgledavati izloge na Aveniji Madison. Ako već moram živjeti u gornjem gradu, vidjela sam se na Riverside Driveu, koji je što se mene tiče uz Village - najviše što se Manhattan uspio približiti Velikoj Britaniji. Smjestili smo se u ulici Central Park West, tipičnoj za East Side, ali na zapadnom rubu parka, u jednoj od onih kuća u kojoj srijedom svatko dobije primjerak književne revije New York Review of Books. Dala sam sve od sebe
19
Knjigoteka
kako bih Barryja nagovorila da mi dopusti stvoriti neoviktorijansku čaroliju. Zaljubila sam se u sivo-ljubičastu boju, tapete koje su oponašale damast i prepariranog pauna nataknutog na prečku u dva metra visokoj krletki. U dvije velike spavaće sobe i tijesnoj sobici pokraj kuhinje u kojoj je spavala Delfina, naša dadilja, htjela sam pohabane turske sagove, primjerke knjiga Jane Austen uvezane u kožu i tapecirane stolčiće. Možda englesku španijelku koju bih nazvala Camilla. Čeznula sam za tim da prođem kroz ulazna vrata i otresem sa sebe dvadeset prvo stoljeće. Podijelila sam svoju viziju s Barryjem. “Gdje ću staviti plazma televizor?” rekao je. “Molly, jesi li poludjela? Nikada neću biti dovoljno star za stan koji izgleda kao što opisuješ. Doslovno mogu osjetiti kako dobivam napadaj astme od prašine.” Uz pogled kakav biste dobacili luđaku s kojim ste u bliskom srodstvu, privukao me k sebi. “To su trudnički hormoni. U redu je, ljubavi.” Odgurnula sam ga, izjurila iz sobe i zalupila vratima. Moja čarolija razbila se poput porculana bačenog niz stube. Znala sam biti dramatična. Ponovo smo pregovarali, što je, kad se radi o uređenju, potpuno isto kao i u drugim stvarima - nitko ne dobije ono što želi. Naša prostrana kuhinja izgleda kao da pripada u New Canaan u Connecticutu. Bijelo lakirani ormarići sa staklenim vratima i ručkama od nikla kriju ni po čemu posebnu kolekciju bijelo i plavo oslikanih zdjela i tanjura. Radna ploha načinjena je od mramora kremboje i odmah umrljana crnim vinom. Na Kittyn užas, prebojala sam stari drveni pod u sjajnu kobaltno plavu boju, poput oceana u Maloj sireni. Kad ga je vidjela, rekla je: “Zašto ne bi surađivala s mojim dekoraterom?” tonom koji je, u njezinu slučaju, iskazivao popriličnu suzdržanost. “Ja častim, draga”, dodala je. U prijevodu: “Nemaš nimalo ukusa, glupačo.” “Zato što se ja bavim unutrašnjim uređenjem”, podsjetila sam je. Na moju svekrvu to nikada nije ostavljalo dojam. Izuzmemo li Barryjeve bućice za vježbanje, preko kojih sam se noću redovito spoticala na putu do kupaonice, prilično mi se sviđala naša spavaća soba, sa svojim radnim stolom tankih nogu i čak pet različitih starinskih tkanina cvjetnih uzoraka prigušenih boja koje sam pronašla fotografirajući neku trgovinu na Portobello Roadu. Annabelina je soba žuta poput pileta. U kutu je stolica za ljuljanje obložena zelenim baršunom, pokraj police na kojoj se ističu Eloise, primjerak Tajnog vrta koji je pripadao mojoj majci i sve ostale knjige koje su male djevojčice čitale prije Dore istraživačice. Ostatak stana pust 20
Knjigoteka
je i prazan. Moderan ili bez karaktera, izaberite sami. Barryjev čudovišni televizor dominira prostorijom u kojoj sam ja htjela stari, pohabani stol na razvlačenje, namijenjen zabavama i večerama za goste. Umjesto toga, stol za kojim može sjediti najviše šestero od stakla je i čelika, a ispred televizora nalaze se dva naslonjača. Presvučeni su kožom i dovoljno mačo za kakvog kauboja. Moram reći da mi se sviđa što na zidovima visi nekoliko sumornih crno-bijelih fotografija, a imamo i par primjeraka umjetničke keramike, iako ja ne bih znala razlikovati Wellera od Rosevillea ni kad bi mi o tome ovisio život. Izraz koji bi, upravo sam shvatila, bolje bilo napustiti. Iako na njega gledam podrugljivo, stan je puno udobniji od onih u kakvima živi većina gradskih stanovnika. Voljela bih da mogu reći kako s vremena na vrijeme nisam sitničava, ali ako sada ne mogu biti iskrena, onda kada? Imala sam mana. Volim ogovarati. Nisam se uvijek radovala tuđim uspjesima. Povremeno sam zaboravljala na rođendane i previše se oslanjala na hranu iz dostave. Slala sam SMS-ove za vrijeme radionica namijenjenih djeci i majkama. Nisam glasala na izborima i svakodnevno sam jela daleko više tamne čokolade od preporučenih 6,3 grama koji pomažu snižavanju krvnog tlaka. Ja čak i ne znam koliko je to 6,3 grama. Trebala sam smršaviti dva kilograma. No dobro, četiri. Puštala sam da mi se primjerci New York Timesa skupljaju nepročitani, posebno rubrika Znanost, i nikada nisam otvorila Tehnologiju. Nijednom. Nisam laštila cipele i dopuštala sam da mi se unište na potpeticama. Nisam prala četke za kosu i povremeno bih otišla u krevet a da nisam skinula šminku. Lanci elektroničkih poruka prekidali su se kad bi stigli do mene i nikada nisam gledala foto-albume svojih prijatelja na internetu. Bila sam pretplaćena na dva sladunjava časopisa posvećena slavnim osobama. Osim kad su mi roditelji dolazili u posjet, petkom navečer radije bih otišla u kino i za večeru proždrla kutiju kokica, nego da napravim pravi šabatni objed s pečenim piletom i pletenicom od kruha. Nikada nisam uspjela riješiti križaljku (čak ni one lagane ponedjeljkom), igrati Scrabble na internetu ni razumjeti nogomet. Trbušni mišići odlazili su mi kvragu, budući da sam trbušnjake radila samo povremeno. Mrzila sam operu i sobne bicikle. Nikada nisam mogla slijediti zaplet detektivskih filmova, čak i kad bi mi netko naknadno objasnio radnju kao da sam dijete koje ide u treći razred. Mogla sam biti bolja supruga. Naši bračni problemi bili su moja krivnja jednako koliko i Barryjeva. Da bih ga razljutila, namjerno se nisam smijala
21
Knjigoteka
njegovim šalama, iako su često bile za popiškiti se u hlače i naši bi ih prijatelji citirali godinama. Navodila sam previše nepotrebnih detalja kad sam mu nešto pričala. Popušila bih mu tek svakih nekoliko mjeseci. Mogla bih nastaviti s nabrajanjem svojih mana i vjerojatno hoću. Ipak, učinila sam nešto dobro kad sam zaposlila Delfinu Adams i platila joj minimalac. *** Danas je Delfina unovačila svoju prijateljicu Narcissu i još nekoliko snažnih Jamajčanki koje nisu imale pametnijeg posla, pa stan izgleda urednije no ikada. Sumorna crna tkanina, koju je isporučilo pogrebno poduzeće, u naborima pada preko divovskog zrcala u predvorju, a zdepaste kartonske kutije na kojima će, prema židovskom običaju, sjediti najbliži članovi obitelji, pojavile su se u dnevnom boravku poput reklama koje iskaču na internetu. Na klaviru, pokraj raskošnog buketa bijelih ruža - mora da ga je kupila Delfina, jer ožalošćeni Židovi nisu baš ludi za cvijećem - skupljeno je bar desetak uokvirenih fotografija, u nizu koji predstavlja život Molly Marx: Lucy i ja kao bebe; ja odjevena u kostim Malibu Barbie za Noć vještica; maturalna slika koja nedvosmisleno dokazuje da kratka smeđa kosa u stilu Audrey Hepburn nije za mene; Brie i ja pod teretom ruksaka na praznicima u Rimu nakon fakulteta; portret s vjenčanja u haljini bez naramenica, sada brižno pohranjenoj za Annabel; velika, debela ja u poodmakloj trudnoći; ja na plaži u kupaćem kostimu i dovraga, uopće nisam izgledala onako loše u bikiniju kako sam mislila, zbog čega žalim što si svake večeri nisam priuštila desert, kao što to predlažu natpisi na magnetima za hladnjak. “Bila je slatka”, primijeti brineta u uskim, crnim hlačama od antilopa, “za nekoga rođenog na Srednjem zapadu.” Tko je ta neznanka koja se osjeća dovoljno opušteno da kritizira moj izgled već prvog popodneva šive, koja će potrajati tjedan dana? Mora da je prijateljica solistice koja je pjevala na sprovodu, jer njih dvije zajedno odmarširaju do Barryja i snažno ga zagrle. “Iskreno mi je žao zbog vašeg gubitka, doktore Marx”, kažu Crne Hlače, držeći ruku na Barryjevoj nadlaktici. “Ja sam Jennifer, Adriennina sestra. Htjela sam vam izraziti sućut.” Barryju služi na čast što ne nastavlja razgovor, iako je moguće ne mogu
22
Knjigoteka
biti sigurna - da je na trenutak zadržao dlan na Adrienninoj prćastoj stražnjici. Trenutak predugo. Primjećujem da nosi malenu crnu vrpcu na reveru. Da zbilja poštuje tradiciju, bio bi razderao odijelo koje je nosio na pogrebu, što bi bila šteta. Bilo je skupo, iako je krivotvorina. “Kakvo rasipanje”, čujem Lucy kako govori. Nisam sigurna odnosi li se to na moj život, smrt ili hranu. Mislim da je u pitanju posljednje, budući da delicije koje je naručila Kitty zajedno s jelima koja su donijeli ostali prekrivaju svaki centimetar blagovaoničkog stola: more dimljenog lososa iz Nove Scotije, bakalar posipan kaprom, ukiseljena haringa, jesetra, salata od bijele ribe, svježi sir s dodatkom vlasca i bez njega, lepinje, peciva i babka5, s čokoladom i s cimetom. Puno babke. Sve zaliveno bezbrojnim šalicama jake kave. Mora da je Kitty za ovu priliku posudila posuđe, jer mog porculanskog servisa za deset osoba, bijelo-plavog ptičjeg uzorka iz Tiffanyja nema na vidiku. Sjajne srebrne zdjele natrpane indijskim oraščićima, čokoladnim tartufima i drugim poslasticama poredane su na stolovima sa strane. Kitty se očito pobrinula da se Delfina i njezina ekipa prihvate sredstava za postizanje visokog sjaja. Ja sam bila nemarna što se toga tiče. Mana broj pedeset i jedan. Do četiri sata, gomila naraste na više od stotinu. Gosti ostavljaju kapute u prizemlju, na vješalici u predvorju. Na ulaznim vratima, Delfinina sestra, u ozbiljnoj crnoj haljini umjesto svojih uobičajenih super uskih traperica, dostojanstveno preuzima kutije s kolačima povezane crvenim vrpcama. Sve zajedno imamo dovoljno kiflica da popločimo cestu do Scarsdalea. U kuhinji, dostavljači pristižu na stražnji ulaz za poslugu s pladnjevima sendviča i brdima voća - svježeg i sušenog - vješto složenima ispod obojene plastične folije. Trgovci voćem s Manhattana trebali bi mi napisati pismo zahvale, iako nisam sigurna zašto ljudi misle da ožalošćene spopada iznenadna žudnja za zelenim papajama. Predviđam da će moja praktična majka i sestra naposljetku provjeriti prima li pučka kuhinja donacije. “Molly bi se svidjela ova zabava”, kaže Brie dok trga perec preliven bijelom čokoladom i polovicom hrani Isadoru. Zaista, čini se da se sve skupa pretvorilo u zabavu. Gosti se raziđu do pola šest, ali se vrate u trostrukom broju oko osam, kad rabin S. S. predvodi kratku službu. Nakon molitve, Annabel počne padati s nogu. Moji roditelji stave je u krevet, sa zečićem Alfredom uz nju i palcem u ustima, iako ga je prestala sisati prije više od godinu dana. Njezine ozbiljne plave oči zatvore se za 5Vrsta
kolača od dizanog tijesta, tradicionalno punjena voćem, a u novije vrijeme sirom i čokoladom.
23
Knjigoteka
manje od minute. Moj duh smjesti se uz nju, ruku ovijenih oko moga malenog djeteta koje je ostalo bez majke. Iz sve ću se snage potruditi da nas sanja zajedno, tako da osjeti koliko je volim. Prisjećam se njezina trećeg rođendana na koji je svaka gošća donijela svoju najdražu lutku, pa smo priredili čajanku. “Mamice, možemo li to raditi svake godine?” pitala je Annabel. “Naravno, Annie-belle. Bit će to naša tradicija.” Već sam počela planirati proslavu njezina četvrtog rođendana za koji sam htjela naručiti pravi pribor za čaj. Katalog leži pokraj mog kreveta, s podsjetnikom na trideset drugoj stranici. Što sada? Hoće li je Barry umjesto toga odvesti u McDonalds, angažirati žonglera i pokloniti joj video-igricu? Želim sanjati tu čajanku koliko zbog Annabel toliko i radi sebe, ali ona je preumorna za snove. Duboko uzdahne i skvrči se u fetalni položaj, poput malenog zareza čije plave kovrče jedva izviruju ispod mekana, bijelog pokrivača. Udišem Annabelinu baršunastu nevinost i brojim joj slatke udahe, želeći da se i moja prsa pomiču s njezinima. A onda se prisilim na povratak u dnevnu sobu, u kojoj buku stvara gotovo stotinu i pedeset posjetitelja. To je razlog zašto ga isprva ne vidim. Luke je stigao sa Simonom, svojim poslovnim partnerom, noseći narcise u bijeloj porculanskoj tegli. Sigurna sam da bi svatko tko ugleda Lukea i Simona pomislio da su zajedno: isti tip naočitih muškaraca, blagih izraza lica, u talijanskim mokasinkama od fine, tanke kože. Simon prilazi ljudima koje poznaje. Luke pogledom pretražuje prostoriju. “Vi ste sigurno gospođa Katz”, kaže prilazeći mojoj svekrvi, koja djeluje iznenađeno, polaskana pažnjom ovog crnokosog neznanca. “A vi ste...” “Luke Delaney”, kaže on. “Mollyn prijatelj.” Kitty ne reagira. “S posla.” “Luc?” kaže ona. “Kao Jean-Luc Godard?” Čujem ga kako misli: Hladnokrvni Luke, kako sam ga zvala. “Kao Luke Skywalker.” Usporedba je potraćena na Kitty. “Što ste rekli, gdje ste radili s Molly?” Blagi smiješak počne obasjavati Lukeovo lice, nabirući mu oči. “Ja sam fotograf”, kaže. “Upoznali smo se na snimanju u Londonu.” Kitty ništa ne govori.
24
Knjigoteka
“Molly je bila jako darovita”, doda on. “Razumijem”, kaže Kitty. “Poznajete li mog sina?” “Ne”, kaže Luke. “Ali naravno, Molly je stalno pričala o njemu.” Priznajem krivnju. Kitty se ogleda po sobi. Luke misli da pokušava pronaći Barryja, ali ja znam da se samo pretvara jer je Luke ne zanima, što je u redu, budući da Luke ne želi upoznati Barryja. Ne večeras, od svih mogućih večeri. Kitty se ispriča. Luke priđe izloženim fotografijama. Slika u koju se zagledao prikazuje me kako grlim mjesec dana staru Annabel. Čujem ga kako misli: Predivne ste, obje, iako nisam našminkana, a mojoj bi kosi dobro došlo ne samo šišanje, nego i šampon. Kad osjeti da ga nitko ne gleda, nježno mi dotakne usne, kao da ih može napipati. Pomiče prst naprijed-natrag. Kunem se da osjećam toplinu njegovih jagodica.
25
Knjigoteka
5.
JA, GOOGLE “Stalno mislim da sam mogla nešto učiniti.” “Nisi bila čak niti na ovoj polutki Zemlje”, mrmlja Isadora, Brieina ljubavnica. Nježno joj utrljava bademovo ulje u dugačka leđa, počevši od njezinih uglatih, vitkih ramena i završavajući ondje gdje joj se glatka maslinasta koža sastaje s početkom srcolike stražnjice. Odvraćam pogled, ne samo zato što sam oduvijek mislila da je njezina guzica bolja od moje, koja je stršala koliko god da sam smršavila, ili zato što me seks s curama nikada nije zanimao. Korištenje mojih moći sada mi izgleda poput teške zloporabe. Sigurna sam da mi ove sposobnosti nisu darovane kako bih mogla guglati prizore svojih prijatelja. “Ali morao je postojati neki trag”, kaže Brie i uspravi se na uredno složenu, bijelom krevetu. Njezina raspletena tamnosmeđa kosa prospe se po svježe uštirkanoj jastučnici. Uređenje stana odaje čvrstu disciplinu. Sve su površine crno-bijele, podovi boje orahovine, a svaki komad metala - čak i šarke na vratima - od mutnog je nehrđajućeg čelika na kojem se ne vidi nijedan otisak prstiju. Knjige i časopisi leže u urednim gomilama, kao da se vlasnice svakodnevno razmahuju kutomjerom. Pokućstvo jeizravni potomak cijenjenih dizajnera sredine stoljeća - Knolla, Saarinena i imena koja ne pamtim. Sve je ovdje toliko čisto da sam se oduvijek željela pojaviti u rokerskoj odjeći, noseći karanfile obojane u jarko plavu nijansu. Da bi živjele onako kako je Isadora smatrala da trebaju, Brie se odrekla dvije trećine svoje imovine. Isadora možda još uvijek ne zna da su stvari završile u malom spremištu u Bronxu, umjesto da budu prodane na internetu, kako ju je Brie pustila vjerovati. Barem što se toga tiče, Brie me poslušala. Kladim se da bi sada voljela biti umotana u stari bakin pokrivač i ljuljati se na klimavoj, plavoj stolici koju smo pronašle na garažnoj rasprodaji u okrugu Bucks. “Trag?” kaže Isadora. “Poput tajanstvenog telefonskog poziva?” 26
Knjigoteka
Na Brieinu licu pojavi se boja. “Šalim se”, prede Isadora svojim zavodljivim španjolskim naglaskom. “Nadala sam se razglednici”, kaže Brie. “Barem jednoj riječi.” “Pa, njujorška je pošta možda loša, mi amor”, odgovori Isadora, “ali prošlo je više od tjedan dana.” Posegne za njenim rukama, ali Brie navuče ogrtač boje šlaga, isti kao Isadorin- ode do prozora i zagleda se u ulicu pod sobom. “Žao mi je”, kaže njezina ljubavnica. “Znam da ti je teško. Voljela bih da mogu nešto učiniti.” Isadora napusti sobu - shvaća da ništa što bi u ovom trenutku mogla reći ili učiniti neće donijeti utjehu, ni biti dobro prihvaćeno. Brie nastavi promatrati gustu kišu. “Osjećam te, Molly”, šapuće. “Znam da si ovdje, blizu. Ne mogu to objasniti, ali kunem se, mogu namirisati tvoj parfem.”Dutyfreeshopovi su me privlačili. Nosila sam Eternity svakog božjeg dana proteklih pet godina. Pola bočice toaletne vode u spreju još stoji na polici u mojoj kupaonici. “Da, tu sam”, kažem. “Ovdje sam. Okreni se.” Brie je bila najvjernija prijateljica koju bi jedna žena mogla poželjeti. Bez suvišne sentimentalnosti znala mi je dati do znanja da mi želi samo dobro. Isticala je ono najbolje u meni. U njezinoj prisutnosti- makar i samo preko telefona - uvijek sam se posebno trudila i nastojala biti nešto više - duhovitija, veselija, pametnija. Voljela bih da zna da sam sada s njom. “Tu sam”, kažem. Brie gleda kroz prozor, ali ne vidi ništa. “Molly, pošalji mi znak”, kaže.
27
Knjigoteka
6.
TRAJANJE “Ja sam Bob”, izgovori i rukuje se sa mnom. “Ja ću biti tvoj vodič.” “Ti si anđeo?” Jesam li ja to čitala malo previše vjerske literature koju je Delfina ostavljala uokolo? Uredno je izglačan, tamne kose, četvrtaste brade, lijep poput mladih svećenika koje Vatikan šalje na televiziju. “Jesi li ti?”pita Bob ozbiljno. Jesam li ja? Bob pročisti grlo i nasmije se. “Da, Molly, to je bila šala. Trudimo se ne koristiti teške riječi poput anđela. Malo su previše ćiribu-ćiriba za naš ukus. Smatraj me osobnim trenerom, psom vodičem, starijim bratom.” “Nikada nisam imala brata.” “Znamo”, odgovori Bob. “To je jedan od razloga zašto je meni dodijeljen tvoj slučaj. Predstavio bih se ranije, ali izgledalo je da se snalaziš i sama.” Je li to bila pohvala? “Da”, kaže Bob. “Možeš to shvatiti kao pohvalu.” “Hvala”, kažem. “Iskreno, proteklih sam se par dana bavio slučajevima kojima sam potrebniji. Znaš taj tip. Ne razlikuju uvid od jednakokračnog trokuta.” Pokušam se prisjetiti kako izgleda jednakokračni trokut i jesam li to uopće ikada znala. “Molly, ne brini”, kaže Bob. “Postotci? Proračunske tablice? Osim ako ne rješavaš logaritme iz čiste zabave, matematika je ovdje potpuno neobavezna.” Moglo bi mi se svidjeti ovo mjesto, gdje god bilo. Bob izvadi podlogu za pisanje. “Moramo ipak proći kroz neke osnove. Počnimo s ovime sada, kad se nadaš da ćeš doprijeti do Brie u njezinoj spavaćoj sobi.” “Da?” 28
Knjigoteka
“Svatko to pokuša barem jednom.” Cokne jezikom. “Sjećaš li se onog izraza koji je tvoja majka uvijek koristila? Kao da govorim zidu?” Moja majka rekla je to Lucy i meni najmanje četiristo puta. “Vrijeme je za spavanje, djevojke.” Oglušile bismo se, prilijepljene za TV seriju Love Boat.”Molly! Lucy!” Nikakva odgovora. “Kao da govorim zidu”, promrmljala bi. Jasno mi je. “Znao sam da će ti biti”, kaže Bob i namigne. “Samo ćeš se uzrujati pokušavajući komunicirati na taj način.” Zagleda se u svoje bilješke, a onda utone u dvosjed presvučen brušenom kožom mekom poput mačjeg krzna i potapša mjesto pokraj sebe. Sjednem. Nikada nisam vjerovala u raj. Kad smo već kod toga, nisam vjerovala ni u pakao. Većina je Židova takva. Planiraju odmor u Patagoniji ili Pragu, ali ne bave se dugoročnim, konačnim planovima. No da jesam, predočila bih si raj poput golemog muzeja Guggenheim, sa stepenicama koje se kružno uspinju sve više i više i više, ravno u veliko plavetnilo. Međutim, ovo gdje sam se našla, gdje god to bilo, više nalikuje malo otmjenijem fitness centru. Mogao bi biti bilo koji dan u godini u San Diegu - ni topao ni hladan. Nalazimo se u solariju. Prozori od kristalnog stakla gledaju prema bujnom zelenilu parka ispresijecanog puteljcima popločenim kamenim kockama po kojima žustro hodaju ljudi svih dobi, kao da doista nekamo moraju stići. “Neki od novajlija”, kaže Bob, “budu pomalo pod dojmom otkrića da mogu... hmm... lepršati uokolo.” “Kao jučer?” U jednom trenutku bila sam u Annabelinoj sobi, a u sljedećem sam zurila u Barryja. Bilo je to prije nego što sam prešla na Brie i Isadoru. Osjećala sam se poput strelice na svome kompjuteru prije no što sam naučila upravljati mišem. “Upravo tako”, kaže Bob. “Bila si, da tako kažem, poslovična zakrpa.” “Možeš li upotrijebiti drugu metaforu? Kako ti zvuči: glazbena podloga?” “U redu. A sada, Molly, jesi li se ikada bavila jogom?” “Povremeno. Nije mi išlo.” “Ah”, kaže. “U tom bih ti slučaju savjetovao da izbrojiš do trideset pet toliko ti je godina, zar ne? - prije nego što si dozvoliš promjenu mjesta. To je termin koji preferiramo,promjena mjesta. Tako ćeš lakše sačuvati svoje 29
Knjigoteka
sposobnosti za ono gdje će ti najviše trebati.” “Ali kako ću uopće znati gdje će mi trebati?” Glas mi je piskutav, ali Bob je dovoljno ljubazan da ne prevrće očima. “Znat ćeš”, kaže, izgovarajući svaku riječ polako, jasno i -moram priznati kao da u njemu kuca toplo srce. “Na primjer, ne moraš znati vode li predsjednik i prva dama ljubav ili ne, pa prestani zamišljati kako bi zanimljivo bilo vidjeti dijele li spavaću sobu i što u njoj rade.” Kvragu. “To me dovodi do još jedne stvari. Otkrila si da sada imaš sposobnost čuti što ljudi misle.” “Nevjerojatno.” “Moraš obećati da ćeš slušati samo jednu po jednu osobu. Budeš li zloupotrebljavala ovu mogućnost, ona će nestati. Čuješ li me? Gotovo, nema. To znači da ćeš, prateći jednu osobu, propustiti misli druge, ali tako mora biti. To su pravila, draga Molly. Ne mogu ovo dovoljno jako naglasiti. Poznaješ li izraz kakofonija?” Kimnem. “Biraj gdje ćeš koristiti svoju sposobnost prisluškivanja, inače ćeš se osjećati kao da slušaš koncert Stonesa na stanici podzemne željeznice na Times Squareu, u vrijeme najveće gužve.” “Bobe, djeluješ mi smrtno ozbiljno”, kažem mu. On je figurica Kena koja je upravo ostala bez posla. “Ovaj ti je dobar, Molly”, odgovori on, smijuljeći se. “Voljet ću raditi s tobom. Ali ostanimo usredotočeni. Ne budeš li pazila da istovremeno slušaš samo jedan glas ili struju svijesti, upozoravam te, iznenada ćeš ostati...” Zastane da bi naglasio svoje riječi. “Gluha kao top.” Shvatila sam. “Sad, što se tiče moći koju si tako ljupko nazvala detektorom sranja.” Jesam li ja to pocrvenila? Odmahne rukom. “Naziv je dobar kao i svaki drugi. Odat ću ti malu tajnu. Oduvijek si imala tu sposobnost, samo se nikada nisi potrudila upotrijebiti je. Nema mnogo ljudi s tim darom koji to učine.” Pokušam to shvatiti, ali Bobova mi prostodušnost odvlači pažnju. 30
Knjigoteka
Zamišljam ga u kariranoj košulji kratkih rukava kako kupuje u Searsu, svaki drugi tjedan odlazi na šišanje, uvijek se sjeti očistiti zube koncem i nikad ne zaboravi bakin rođendan. Pitam se je li izlagao tele na Državnom sajmu u Iowi. “Ne tele”, kaže on. “Visokokvalitetnu krmaču, veličanstvenu poput Miss Piggy. I ne u Iowi. U sjevernoj Kaliforniji.” Nasmiješi se. “I ne, nisam jeo pržene čokoladice na sajmu, ali imao sam najviši čin u izviđačima, igrao nogomet, svirao francuski rog i diplomirao medicinu. Specijalizant pedijatrije. Zaručen. Imao sam prilično dobar život prije nesreće. Pijani vozač s velikim pivskim trbuhom punim alkohola. Bum. Udario me i pobjegao.” Ne znam što bih rekla. “Nema se tu što reći”, kaže Bob i pogleda me tako toplo da mu oči zasvijetle poput žarulja. “Osim, naravno, da me možeš pitati što god poželiš, sada ili kasnije. Bilo što, čuješ li me? U Trajanju, ja sam tvoj Sherpa, sjećaš se?” Ali sve je to previše. Osjećam se kao da sam bila na razgovoru za posao, na kojem su me ispitivali puna dva sata, a sada zauzvrat sama ne mogu smisliti nijedno pametno pitanje. “Te moći koje imam”, kažem napokon. “Koliko će dugo trajati?” Nema nijedne harfe na vidiku, ali netko je pustio Elvisa koji pjeva “I can’t help falling in love with you.” Na usnama mi je okus malina. U daljini, Mliječna staza od orošenih bijelih ruža uhvati jutarnju svjetlost i njihov blagi miris doplovi do nas. Mirišu bolje od parfema. “Ne mogu ti to reći, Molly, jer ne znam. Nitko od nas ne zna. Ali imala si sreće - većina ih ljudi izgubi prije nego što stignu ovamo. Nekima, naravno, traju vječno.” Bob mi dodirne ruku. “Vjerujem”, kaže, “a to je potpuno osobni dojam, da nam sposobnosti traju onoliko koliko trebaju. Ja nisam vjernik, ali nisam ni cinik.” Trepnem. Bob nestane. U blizini, punašni crvendać sleti na grančicu. Mogla bih se zakleti da sam vidjela kako namiguje.
31
Knjigoteka
7.
BILJEŠKA IZ POVIJESTI VJENČANJA Barry i ja vjenčali smo se u dvorištu mojih roditelja, pod baldahinom od grančica vrbe obasjanim - neka mi oprosti Bog Abrahama, Izaka i Jakova malenim, bijelim božičnim svjetlima. Kiša nas je poškropila usred sedam blagoslova6 tako da sam, kad sam konačno začula “neka se mladoženja raduje svojoj nevjesti”, bila potpuno zadubljena u pitanje hoće li mi se nakovrčati kosa i samo sam na trenutak pomislila na Barryja. Nekoliko mjeseci ranije, u restoranu u Villageu kamo smo Barry i ja otišli na ručak povodom mog rođendana - navršavala sam dvadeset sedam - na svojem sam stolcu pronašla kutiju iz Burberryja. Unutra je, pričvršćena za kišobran, bila pjesma koju je napisao Barry, o tome kako će me štititi od životnih oluja. Bio je ondje i prsten s velikim, četvrtastim dijamantom. Zurila sam u njega kao da bi mogao eksplodirati. Nismo još razgovarali čak niti o zajedničkom životu. Nadala sam se da biBarry mogao biti široke ruke i zamišljala narukvicu u art deco stilu ili par skupocjenih zlatnih naušnica u obliku obruča na koje sam bacila oko u Saksu. Umjesto toga, nakon samo šest mjeseci veze, htio je da se udam za njega. “Molly Divine, ti si žena za mene”, rekao je. “Znao sam to čim sam te upoznao.” Nakon što smo Barry i ja nakratko izlazili na faksu, imala sam tri ozbiljne veze: s Trevorom koji me ostavio zbog Sare, Jeffom kojeg sam ja ostavila kad mi se počelo događati da zaspim tijekom seksa, i Christianom s kojim sam prekinula ne zato što je bio kršćanin, nego zato što nitko tko smatra da su jaja punjena nadomjeskom za majonezu odlično predjelo neće biti osoba s kojom ću ostarjeti. Razmislila sam o Barryjevim dobrim stranama - razigranom načinu ophođenja s djecom naših prijatelja i sposobnosti snalaženja bez zemljovida. Taj je čovjek bio živući, dišući GPS koji je i nakon pet godina mogao po 6Blagoslovi
koji se, prema židovskom zakonu, izgovaraju tijekom obreda vjenčanja.
32
Knjigoteka
sjećanju ili, što se mene ticalo, po mirisu pratiti vlastite tragove do neke udaljene adrese na kojoj je bio samo jednom, dok sam ja imala zapanjujuću sposobnost dosljedno skretati lijevo gdje god je trebalo desno. Uzela sam u obzir širinu njegovih ramena, uski struk, dužinu i smirenost njegovih besprijekornih, kirurških prstiju. Morala sam priznati kako se čini da on točno zna kakav život želi, dok ja nisam mogla reći bi li za ručak radije pojela miješanu salatu s piletinom ili tunom. Sviđalo mi se što mu se sviđam. Što me želi. Što me, kako se činilo, voli. Na licu mjesta odlučila sam da je dvadeset sedam savršena dob za zaruke: dovoljno si mlada da ne budeš previše cinična ili prepuna bora za dugu bijelu vjenčanicu, a dovoljno stara da - po svoj prilici - znaš u što se upuštaš. Također, imaš i dobre izglede da ostaneš u drugom stanju, prije nego što se život pretvori u igru mačke i miša sa stručnjacima za neplodnost. Onoga dana kad je postavio pitanje, Barry Marx izgovorio je sve prave riječi. “Vjenčat ću svoju dušu tvojom”, rekao je. Ja sam plakala, prolijevajući suze na stolnjak. Doslovno sam mu zahvalila što me zaprosio. Zacijelo je pretpostavio da ću reći da, jer smo se iz restorana odvezli ravno u stan njegove majke, gdje se najmanje desetak rođaka i bliskih prijatelja obitelji okupilo kako bi nazdravili našoj budućoj sreći. “Za doktora i gospođu Marx”, rekla je Kitty, podižući čašu šampanjca Veuve Clicquot. Do tog mi trenutka nijednom nije palo na pamet da jednoga dana više neću biti Divine. Moje je prezime bilo sasvim u redu, iako sam ga morala dijeliti s pretilim transvestitom7. Ali Barry je ponovio Kittyno “za gospođu Marx”, a mene su zasuli dobrim željama. Tek kasnije te večeri, nakon što me Barry odvezao kući u Ulicu Jane, nazvala sam roditelje. “Koji Larry?” pitao je moj otac. “Barry”, rekla sam. “Barry Marx. Liječnik.” “Plastični kirurg?” upitala je majka. “On više voli riječ estetski.” Tišina između New Yorka i Chicaga ispriječila se među nama poput sante leda. “Jesi li sigurna, dušo?” nastavila je mama. “Tek si prekinula s Christopherom.” 7Harris
Glenn Milstead, poznat pod umjetničkim imenom Divine (1945.-1988.). američki glumac, pjevač i transvestit.
33
Knjigoteka
“Christianom”, rekla sam. “Prošlo je devet mjeseci.” Kad smo prekinuli, mojoj je majci pao kamen sa srca. U roku od samo par sati, ponudila mi je pretplatu na J-Date, židovski on-line servis za pronalaženje partnera. “Brak je dovoljno težak i bez da se Isus prepriječi između vas”, rekla je. “Kad ćemo upoznati tog Barryja?” upitali su moji roditelji više-manje jednoglasno. U tom sam se trenutku osjećala poput nezahvalnog derišta. Impulzivno sam pristala udati se za čovjeka kojeg moji roditelji nikada nisu ni vidjeli. Oduvijek sam smatrala da mama i tata nisu ništa drugo doli savršeni - dvoje ljudi koje sam iskreno poštovala. Bili su velikodušni i uplitali se u moj život taman toliko da znam da im je stalo. “Smislit ćemo nešto”, rekla sam tiho. “Je li ga Lucy upoznala?” upitao je moj otac. Da je Lucy odobrila Barryja, njemu bi to bilo dovoljno. U obitelji Divine, moj otac i Lucy smatrali su se glasovima razuma, dok sam ja bila dobrodušna, šašava plavuša poput svoje majke. “Još nije”, rekla sam. Ovo nije išlo kako sam se nadala. Htjela sam da mi roditelji poskakuju od sreće, ne da ispaljuju pitanja kao da razgovaramo na konferenciji za novinare. “Zar vam nije drago?” rekla sam na kraju. Ako sam i bila cmizdrava, u svoju obranu napominjem da je bilo kasno, a mene je lice boljelo od smješkanja. “Molly, draga, ako se želiš udati za tog čovjeka, sigurno je jako poseban”, rekla je moja majka, koja ne samo da mi je oduvijek bila stup potpore, nego je znala i kada treba završiti razgovor. “Ali nemoj se žuriti. Pusti da zaruke traju.” Sljedećeg dana Barry i ja odredili smo datum samo četiri mjeseca kasnije, a ja sam se bacila na posao. Kaligrafija ili osebujan krasopis moje majke? D.J. ili bend? Pečena piletina ili čileanski brancin? Šator ili bez šatora? Božuri ili hortenzije? Podne ili sumrak? Starinski Bentley ili ružičasti Cadillac? Podignuta ili spuštena kosa? Nijedan detalj nije bio toliko beznačajan da ga se ne bi raščlanjivalo kao da se radi o stihu iz Talmuda. Osim Bentleyja i benda, Barry nije imao čvrstih stajališta. “Učinit ćeš to samo jednom, Molly - ja ću se složiti sa svime što želiš”, rekao je i kao nijedan drugi muškarac, učinio da se osjetim voljenom. “Nikada ne bih rekla da ćeš biti psihotična nevjesta”, primijetila je Brie dok smo, tri mjeseca prije svadbe, u New Yorku kupovale vjenčanicu. 34
Knjigoteka
Bila je u pravu. Ispunjavala sam sve uvjete, opsjednuta odlukama kao da o njima ovise životi male djece. Vjenčanje u ružičastom? Kao preljev za tortu. Žuto? Ne slaže se s osamdeset posto tipova kože, tvrdi Allure. Plavo bi moglo proći, ali “ništa previše tropsko” govorila sam, vadeći uzorke boja da ih pokažem koordinatorici vjenčanja koju su, pod prisilom i uz znatan trošak, unajmili moji roditelji. “Mora biti plavičasto, poput pačjeg jajeta.” Izrazi kao “previše cifrasto” preplavili su mi rječnik. Sigurna sam da su mi se ljudi rugali, ali udobno smještena u svoj svadbeni mjehurić, kako sam to mogla čuti ili vidjeti? Kad smo stigli do vjenčanice, Brie me ipak spustila na zemlju. Nakon što sam razmotrila najmanje pet stotina mogućnosti pokupljenih iz svakog časopisa posvećenog vjenčanjima - čak i Vjenčanja u Las Vegasu - i nakon što smo si priuštile u-la-la šoping sa čajem i svime ostalim, naposljetku sam potrošila jednu petinu vrijednosti haljine Vere Wang kad me Brie odvukla u malu i nepoznatu trgovinu odjećom. “Ja sam zadnja osoba na svijetu koja bi rekla ne dizajnerskoj odjeći”, rekla je, stojeći visoka, u odijelu skrojenu po mjeri, dok sam ja isprobavala četrnaestu vjenčanicu u pola sata. “Ali nemoj bacati novac na haljinu. Izgledala bi dobro i u plastičnoj vreći, a iskreno, gola ramena su gola ramena.” U svijetu mode, ja sam običan vojnik, a ne zapovjednik, pa sam učinila sve što je Brie predložila. Odvela me do ravne vjenčanice od satena s dodatkom sivo-plavih kristalića. “Naglasit će ti plavetnilo očiju”, rekla je, ali sumnjala sam da misli kako ću u uskoj haljini izgledati mršavije. Ušile smo lažnu etiketu Caroline Herrere na podstavu, pa ne samo da Kitty nikada nije otkrila prijevaru, nego se još i hvalila vjenčanicom svojim prijateljicama na zabavi u povodu zaruka koju je priredila mjesec dana kasnije. Moji su roditelji tada upoznali Barryja. Uz njegov raspored operacija i moju svadbenu zaboravljivost, nikada nismo stigli do Chicaga. Na zabavi, održanoj u ladanjskome klubu koji je Kitty čak i kao udovica smatrala drugim domom, Barry je plesao s mojom majkom i Lucy i pozvao tatu na partiju golfa. Smatrala sam da je večer prošla sjajno. “I?” pitala sam dok sam se s roditeljima vraćala u grad unajmljenim automobilom. Prvi smo put ostali nasamo. “Što mislite?” “Zgodan je, Molly”, rekla je moja majka. “Nos mu nije onako velik kao što si rekla. Pristaje mu uz lice.” “Aha”, rekla sam, čekajući nastavak. 35
Knjigoteka
“Izvrsna hrana, ali majka je mustra”, rekao je moj otac. On mrzi kad ga bilo koja žena osim mame pokuša natjerati da pleše sambu. “Da, ali što kažeš na Barryja?” Zastao je. “Ako se tebi sviđa, svidjet će se i nama”, rekao je naposljetku. “Odličan plesač”, rekla je majka. Bilo je jasno da se izvlači. Okrenula sam se k sestri. “Pohvalio mi je cice”, objavila je Lucy. “Nije”, vrisnula sam, istovremeno začuvši majčin uzdah. Lucy je opsjednuta grudima više od ijedne žene koju sam ikada srela. Misli da joj svaki muškarac zuri u sise pokušavajući otkriti jesu li prave. Jesu. “Je.” “Nije.” “Vas dvije...” rekla je majka. “Molly, daj mi tri razloga zbog kojih se želiš udati za tog tipa. Ovaj reflektor od prstena se ne računa”, rekla je Lucy. Zagledala sam se u Lucy. Nisam mogla reći “Samo si ljubomorna”, ne toliko zato što bih tom primjedbom prešla granicu preko koji nisam htjela otići, koliko zato što sam negdje duboko u sebi znala da bi mogla biti na tragu nečega. Pogledala sam kroz prozor, ali automobili u prolazu nisu nudili nikakve odgovore. “Bit će dobar otac”, pokušala sam. “To je najvažnije”, brzo je dodala moja majka. Nije me pitala otkuda to znam, a ja joj ne bih mogla objasniti. Samo predosjećaj. “Brine se za mene”, rekla sam. “Sviđa mi se čovjek koji ne želi da se nakon deset navečer sama vozim podzemnom.” Kao da to i sama nisam mogla odlučiti. Moguće je da me voli više nego što ja volim njega bilo je nešto što nisam smatrala da bih trebala staviti na popis. Još sam uvijek mislila da je to poželjan način funkcioniranja uspješne veze, a u našem slučaju, jedini razlog zbog kojeg sam vjerovala da je tome tako bila je činjenica da me zaprosio rekordnom brzinom. Jer me privlači? Mami mogu sve reći, ali razgovarati o seksu s tatom? Ne. Vjerujem Barryju? U to nisam bila sigurna. “Jadno”, hihotala se Lucy. 36
Knjigoteka
“Ti baš želiš da pogriješim udajući se za Barryja?” upitala sam je. “Jedva poznaješ tog tipa.” Primijetila sam da ovo nije bio odgovor na moje pitanje. “Moj zaručnik ima ime - Barry - i provodimo zajedno svaku minutu”, rekla sam, iako je to bila laž. Činilo se da nam njegov posao neprestano staje na put. “Mama i tata bili su još kraće zaručeni.” Pobjegli su i vjenčali se nakon što su se poznavali samo dva mjeseca. “Shvatila sam”, rekla je Lucy. Ostatak vožnje proveli smo u tišini.
Stigao je kolovoz. Na dan vjenčanja, Lucy je pokazala više dekoltea od prosječne hollywoodske zvijezde. Bila je to mala cijena koju smo platili da bi ona napustila temu moje pogreške. “Još se možeš izvući”, rekla je ispod glasa mjesec dana ranije na mojoj djevojačkoj večeri, koju je priredila u Chicagu, u trgovini koja se specijalizirala za provokativno donje rublje popraćeno odgovarajućim igračkama. Dobila sam dovoljno tanga-gaćica da opremim javnu kuću, a svaka od tridesetak uzvanica dobila je vibrator prerušen u ruž za usne. Tri tjedna kasnije, bila sam tek simpatična bilješka u povijesti vjenčanja, umjesto blještava glavnog naslova. Podignuta kosanesumnjivo je bila loš izbor - izgledala sam poput hostese u restoranu Howard Johnson’s - ali nije u tome bila stvar, kao ni u činjenici da je rabin S.S. istovremeno zakazao dva vjenčanja i morao poslati nervoznog pomoćnika. Kad sam kasnije gledala svoje fotografije, vidjela sam prestrašenu nevjestu. Hodala sam do oltara držeći oca pod ruku. Pod baldahinom, dva metra od mene, čekao me stranac. Trebao mi je trenutak da shvatim kako je to Barry Marx, koji će mi za deset minuta postati suprug. Zauvijek. Počela sam se znojiti i, zabrinuta da će vlažne mrlje postati vidljive, spotakla se na bijelom tepihu prostrtom sredinom tratine koji je dijelio obitelj Divine od Marxovih. Moj tata, blijed poput mlijeka, smirio mi je ruku. Izmijenili smo poglede i na njegovu sam licu ugledala strah koji sam osjećala. Ne sjećam se zavjeta. Ne sjećam se ničega iz samog obreda, osim Barryjeva dugačkog, teatralnog poljupca jezikom. Koja li je ono romantična balada kojom sam bila opsjednuta popratila naše prve bračne korake? U 37
Knjigoteka
mojim je ušima odjekivala tišina. A onda je započeo prijem - glasan, dugotrajan, razuzdan. U Chicagu ljeti sumrak nastupa kasno. U deset su se, uz pregršt zvijezda, upalila svjetla skrivena u krošnjama hrastova poput sitnih dijamanata. Zahvaljujući vrućini, svi su pili ne samo koktele od nara koji su kružili uokolo nakon obreda, nego i cijele sanduke ledeno hladnog sivog pinota i, kasnije, šampanjca. Ništa ne smatram manje privlačnim od pijane žene, ali definitivno sam bila pripita. Nestabilne na nogama i držeći cigarete, Lucy i ja izvele smo svoju točku Molly i Moosey, okružene prijateljicama koje su pljeskale. Jedino što je naš performans spasilo od potpune razvratnosti bila je činjenica da je izveden u vjenčanici. Uskoro su nam se pridružile Brie i ostale moje prijateljice sa Sjeverozapada, kao i ekipa iz New Yorka. Sa strane nas je promatrala samo Isadora, previše profinjena za ovakve predstave. “Mora da se ovako osjećaš kad si sretan”, rekla sam Brie vrteći se nasred plesnog podija, dok su nam cipele poskakivale u ritmu. Kad je bend uzeo stanku, izašla sam kroz stražnja vrata i popela se uz stepenice kako bih nanijela mirisni puder i zadržala izgled nježne nevjeste. Izlazeći iz kupaonice, začula sam Barryjev smijeh. On posjeduje taj poseban, prštavi smijeh koji navodi ljude da se okreću u kino-dvoranama. Stand-up komičari početnici platili bi da čuju taj odobravajući zvuk iz publike. Smijeh se iznenada prekinuo, ali dolazio je iz prizemlja, pa sam krenula onamo. Stigla sam u predvorje baš kad je Barry izašao iz kupaonice za goste i uputio se na drugu stranu, prema hodniku koji je vodio van. Spremala sam se zazvati ga, kadli su se vrata ponovo otvorila. Jedna od njegovih gošći iz New Yorka - Remy, Romy, Ronnie? - izašla je iz kupaonice i opušteno krenula u suprotnom smjeru. Što je dovelo do toga da se sudarimo. “Molly”, rekla je zbunjeno. Sjajni ruž za usne bio joj je razmazan, a duga crvena kosa razbarušena. Nisam mogla procijeniti treba li joj frizura biti takva ili joj se moderna punđa raspala zahvaljujući strastvenoj izmjeni nježnosti. “Predivno vjenčanje!” dahnulaje i odlepršala, nevina poput leptirića. Oteturala sam van, u potrazi za najbližim stolcem. “Posvuda sam te tražio”, začula sam Barryja koji je trčao prema meni. “Dođi, dušo. Torta.” “Samo trenutak”, rekla sam, no konobar je dovezao čokoladnu tortu na tri kata, prekrivenu tučenim vrhnjem i ukrašenu divovskim jagodama, s 38
Knjigoteka
upaljenim prskalicama na vrhu. Barry i ja obavili smo svoju dužnost - njegova ruka povrh moje, s novim zlatnim prstenom koji mu je blistao na potamnjeloj koži - dok je nož zasijecao tortu, a šok moje srce. Nasmiješili smo se fotografu. “Je li gospođa Marx spremna za početak svog života?” šapnuo je Barry privlačeći me k sebi. Dah mu je bio svjež, smiješak pun samopouzdanja, zubi neprirodno bijeli. Gospođa Marx ima novu zamisao gdje da zabode ovaj nož, pomislila sam kad me poljubio, uz škljocaj fotografskog aparata.
39
Knjigoteka
8.
STARE DUŠE Svatko tko misli da je tijekom šive privremeno zabranjeno pretresati društveni život udovca, potpuno je u krivu. “Kad budeš spreman, javi mi se, jer sestra moje žene - sjećaš se Stacey?” “Stacey s cicama?” pita Barry. “Upravo ona. Stacey i njezin suprug? Finito.” Prisluškivala sam najmanje šest prijedloga za spojeve, uključujući i onaj našeg računovođe koji želi da Barry upozna njegovu kćer. Na četvrtoj je godini studija, ali računovođa se kune, “stara duša.” “Mislila sam da bi ti dobro došla večera”, kaže razvedena majka iz Annabeline škole pružajući mu zdjelu vegetarijanskih lazanja. “Za tebe i Andreu.” Čujem kako Barry misli Nije moj tip, dok odmjerava njezine divovske bokove, ali jedine riječi koje mu prelaze preko usana su: “Hvala. Annabel i ja to cijenimo.” Preda posudu Delfini koja je gurne u zamrzivač pokraj goveđe pečenke, čilija s puretinom i tragičnog složenca od topljenog sira i šarenog graha spravljenog prema receptu koji sam ja prošli mjesec odlučila preskočiti na internetskom portalu AOL. “Trebao sam kupiti veći hladnjak”, kaže Delfini vraćajući se u dnevni boravak. “Trebali ste mnogo toga”, promrmlja ona za sebe nakon što on napusti prostoriju. Dok mnogi reformirani Židovi održe simboličnu šivu koja traje dan ili dva, moja obitelj odlučuje se za potpuni program: sedam dana, s pauzom zbog dobrog vladanja na sabat, kad se Barry pojavi u hramu, u petak navečer kao i u subotu ujutro. Tijekom tjedna pomno motrim svog supruga. Je li Uzor Ožalošćenosti proučio pogrebne običaje? Iako se odijeva pažljivo, u crnu kašmirsku dolčevitu i sive hlače od flanela, ne brije se, što mu daje pomalo neuredan izgled. U najmanje desetak prigoda zasuzi kad netko spomene 40
Knjigoteka
moje ime. Ipak, trebala su mi dva dana da primijetim kako doktor Barry Marx mijenja svoje ustaljene navike. Da nije šive, nakon posla, a prije večere obično bi otišao trčati, nakon čega bi uslijedilo tuširanje koje bi trajalo pet do petnaest minuta, ovisnoo tome drka li ili ne. Poslije večere, proveo bi neko vrijeme za prijenosnim računalom, provjeravajući poštu (ima tri korisnička računa:
[email protected],
[email protected] i još jedan za koji ne zna da ja znam,
[email protected]). Onda bi provjerio što Wall Street Journal piše o dostignućima u medicini, pa pornografske stranice uz treštanje televizora - vječitu bračnu bolnu točku. Zbog šive nakratko je prestao s ovim navikama, ali ostatak njegove večeri i dalje je jednak. U jedanaest i deset, Barry napravi dvije stotine trbušnjaka i pedeset sklekova, poljubi Annabel u čelo i provede osam minuta perući zube električnom četkicom. Slijedi uvodni monolog emisije Davida Lettermana, a onda točno jedno poglavlje knjige krimića, povijesnog djela ili sportske biografije - prije nego što u ponoć ugasi svjetlo. No, dodao je zanimljiv detalj. Počeo je nositi vjenčani prsten koji sada svake večeri sprema u Cartierovu kutijicu u kojoj je stigao, a nju drži u drugoj ladici odozgor. Kutijica je u dobrom stanju, budući da je prsten rijetko bio u upotrebi. Nije mi to nikada smetalo - ni moj otac ne nosi vjenčani prsten, za razliku od mnogih koje poznajem, a koji varaju svoje supruge. Kako god bilo, prsten - na kojem je ugraviran datum našeg vjenčanja i riječ zauvijek - počeo se pojavljivati na njegovu prstu. Večeras promatra sjajni obruč kao da ga nikada prije nije vidio, vrteći ga rukom dok telefon zvoni. “Užasno”, kaže, nakon što se javio. “Bit će mi drago kad ovo mučenje bude gotovo.” Pomalo unjkavi glas s druge strane ista je osoba koja već cijeli tjedan zove svake večeri oko jedanaest sati. “Hvala Bogu da je danas zadnji dan”, kaže Barry. Proučavam njegovo lice. Oči su mu otečene i vidim bore, svježe utisnute. “Kako se osjećam? Usrano.” Nije mi krivo zbog toga. “Mislim da je ona dobro, ali teško je reći - gotovo je nijema.” Krivo. Annabel je prava mala brbljavica kad Barryja nema u blizini,
41
Knjigoteka
pogotovo kad je sama. “Svi se bave njome - Delfina, moja punica i ona jezičava Lucy. Oh, i Mollyne prijateljice.” Koje su dolazile, jedna po jedna ili u malim skupinama, svake večeri šive. “Da, posebno one dvije lezbijke.” Moja ekipa zbilja se digla na noge. “Sutra? Nemoguće. Vraćam se u operacijsku dvoranu.” Jadan taj nos. “Ne, moji se osjećaji nisu promijenili.” Je li mu stalo do te žene? Ne mogu procijeniti. Nakon vjenčanja nisam mogla procijeniti ni je li mu stalo do mene. “Sad moram prekinuti.” Glas zvuči još više unjkavo. “Imaj malo pristojnosti”, kaže on. Gleda na sat. “Ozbiljno to mislim. Iscrpljen sam. Drugi put, Stephanie.” Stephanie. Barry se zavuče u krevet. Izbjegava moju stranu kao da bi, otkotrlja li se onamo, to značilo da će i on završiti u grobu. Zaspe za manje od dvije minute.
Istina je da ujutro ima operaciju, ali ne prije deset. Istražitelj imenom Hicks pojavi se u petnaest do osam. Afroamerikanac je, u ranim tridesetima. Jedna naušnica, diskretna zlatna točkica. Ne mogu skinuti pogled s njega. Izgleda daleko bolje nego što sam pretpostavljala. “Gospodine Marx”, počne on, proučavajući sadržaj našeg dnevnog boravka. “Doktore”, odgovori Barry refleksno. Glupan, pomisli, zašto sam to rekao? “Oprostite”, kaže Hicks. “Doktore Marx. Moja sućut zbog vašeg gubitka. Žao mi je što vas uznemiravam u ovom trenutku, ali kao što vam rekao u telefonskom razgovoru, ovo je uobičajeni postupak. Samo nekoliko pitanja.” “Na raspolaganju sam vam”, kaže Barry. 42
Knjigoteka
To ćemo još vidjeti, čujem Hicksa kako misli. “One večeri kad je gospođa Marx otišla na vožnju biciklom - večer prije nego što je pronađena mrtva, to jest. Gdje ste vi bili?” Barry smjesta odgovori. “Trčao sam. U Central Parku. Treniram za maraton.” “I ja”, priklopi Hicks, srdačnije nego što sam očekivala. “Pa, onda znate koliko vremena treba uložiti u to”, kaže Barry. “Ili barem starac poput mene treba.” Smije se pokušavajući si šarmom olakšati napredak. Pretpostavlja da zapravo nije puno stariji od Hicksa, ali istražitelj nema namjeru nagraditi ga vlastitim opisom treninga. “Je li vas te večeri netko vidio?” Barry si uzme minutu prije nego što odgovori, iako je već odlučio što će reći. “Vratar.” Alphonso, koji navečer kod nas radi kao vratar, ne bi se sjetio ni da su vam prije dvadeset minuta dostavili koloniju šišmiša, a Barryja voli, jer mu ovaj svake godine pokloni nekoliko ulaznica za utakmice Yankeeja. “U kojem ste dijelu parka trčali?” pita Hicks. “Ušao sam prekoputa, trčao na jug, pa onda do sjevernog kraja parka i opet van na Osamdeset prvu ulicu”, kaže Barry. “Uobičajeni krug.” “Koliko vam je trebalo?” Barry se premješta u naslonjaču i okreće vjenčani prsten. “Obično mi treba oko četrdeset pet minuta.” Barry izgleda kao da očekuje da mu se čestita na brzini od kilometra i pol u sedam minuta, ali umjesto toga, Hicks pita: “Je li vas netko vidio dok ste trčali?” Koji je ovo vrag, misli Barry. “Naravno, mnogo ljudi, pretpostavljam, ali nije baš da zastajemo i upoznajemo se.”Nije to spoj nabrzinu, za Boga miloga, razmišlja. “Možete li se sjetiti ikoga tko bi htio nauditi vašoj supruzi?” pita Hicks. Nakon duge, promišljene stanke, Barry kaže: “Svi su voljeli Molly. Nikome nije predstavljala prijetnju.” Nije baš neka pohvala, ali vjerujem kako on misli da me veliča u... pa, u nebesa. “Je li gospođa Marx zbog nečega bila uzrujana?” 43
Knjigoteka
Osim mene? pita Barry sam sebe. “Ništa neuobičajeno. Vodila je sretan život.” Lagan. Zaštićen. Povlašten. Točno, točno, točno. Upravo to želi reći, a Hicks to shvaća. “Hvala vam što ste došli, istražitelju, i nadam se”-očekujem, misli -”da će se jake snage Newyorške policije pobrinuti da jebeno čudovište koje je ovo učinilo mojoj supruzi bude pronađeno.” Opa, misli istražitelj Hicks, ova usijana glava zbilja pretjeruje, s obzirom na to da bi smrt njegove žene mogla biti obična glupa nesreća ili čak samoubojstvo.”To je sve zasada. Bit ćemo u vezi, doktore Marx”, kaže ustajući. “Oprostite na smetnji.” Rukuje se s Barryjem i pruži mu svoju posjetnicu. Primjećujem njegove ruke, velike, snažne i jednako pomno uređene kao i one mojega supruga. “Nema problema”, odgovori Barry i ubaci posjetnicu u džep. Nakon što istražitelj ode, Barry uzdahne. Zvuči poput šištanja starca. Dvije minute kasnije i on izlazi. Pada kiša, ali zaboravio je kišobran. Odlazim pogledati Annabel. Cijeli se tjedan igra rabina, obavljajući šivu sa svojim lutkama American Girl. Ja sam zgođušna plavuša, Elizabeth, koja poslužuje čaj i, smatra se, ima lijep rukopis. Ja, Elizabeth, provodim tjedan spavajući. Neprestano se pitam hoće li mi Annabel dopustiti da se probudim. “Nedostaješ mi, mamice”, kaže ona. “Volim te.” Otrcanom dekicom nježno pokriva Elizabeth. Mene. “Je li ti toplo, mamice?” Bosih nogu, u ružičastoj flanelskoj spavaćici, otapka na drugu stranu sobe do košare s igračkama koje jednu po jednu baca na pod dok ne pronađe minijaturni plastični tanjurić na koji je prilijepljen sićušan čokoladni kolač. Postavi ga pokraj Elizabeth. “Sigurno si gladna, mamice”, kaže. “Moraš jesti.” U melodiji njezina glasa prepoznajem svoj vlastiti.
Točno u osam i petnaest Delfina tiho pokuca na vrata i otvori ih pjevušeći: “Dobro jutro, sunce.” Promatra nered - igračke i knjige posvuda - i lutke uredno poredane za molitvu. “Imala si posla, je li, gospođice?” kaže s ljubavlju u glasu. “Ne brini se, ja ću paziti na tvoje prijateljice, ali moramo se obući - vrijeme je za vrtić.” Annabel se ne miče.
44
Knjigoteka
“Što ćeš obući?” pita Delfina. “Izaberi što god želiš.” Moja kći prekapa po svojoj ladici i pronalazi trenirku od velura, skoro potpuno istu kao što je moja. Kittyn dar za protekli Majčin dan. Ja sam svoju obukla samo jednom jer sam se osjećala kao da idem na doručak s penzionerima na Floridi. Annabel svoju nije nosila od prošlog ljeta. Mršave ruke i noge izviruju joj za nekoliko centimetara. “Savršeno”, kaže Delfina. “Sad se požuri, gospođice. Palačinke!” Nakon što Delfina izađe iz sobe, Annabel još jednom pažljivo pogleda Elizabeth. “Lijepo spavaj”, kaže joj.
45
Knjigoteka
9.
VOĆNI KOKTEL Odavde gdje sam sada, lako je zapitati se zašto se nisam suočila s Barryjem na vjenčanju, čim sam ugledala onu vješticu kako izvlači svoju mršavu stražnjicu iz kupaonice mojih roditelja. Ali što sam trebala učiniti? Viknuti “idemo ispočetka” dok je dvjesto pedeset uzvanika očekivalo tortu? Kao što kažu, u životu je važan pravi trenutak. U smrti ne toliko. Havaji su odnijeli pobjedu na natjecanju za odredište našeg bračnog putovanja, pa smo jutro nakon svadbe Barry i ja odletjeli na zapad. Prvoga dana htjela sam ga zadaviti vijencem od orhideja, ali moj se bijes počeo stišavati dok sam se natapala u jacuzzi kadama i ispijala bezbrojne koktele od ananasa - ne da bih razlikovala Missionary’s Downfall i Tropical Itch. Kad se nismo opijali, vodili smo ljubav, na krevetu, u mreži za spavanje i na finom bijelom pijesku, na ovaj način, onaj način i da, jednom na onaj način. Do kraja putovanja, uvjerila sam samu sebe da mi se debakl s kupaonicom samo pričinio. Vratila sam se u New York dva i pol kilograma teža, sa suknjicom od trave i infekcijom mokraćnog trakta. Još uvijek opijena medenim mjesecom, potajno sam se zaklela da ću postati supruga koja oprašta i zaboravlja, tezaslužuje nagradu za najbolju country pjesmu baš kao i vječnu ljubav svoga supruga. Tri tjedna nakon vjenčanja, ručala sam s Brie, koja se još nije upisala na pravo, nego je i dalje radila kao model za snimanja na udaljenim lokacijama upravo se vratila iz Kenije - iako je u dobi od dvadeset osam godina prestala dobivati vrhunske ponude. Svoj posljednji posao odradila je za drugi najbolji ženski tjednik u Johannesburgu. Kad me upitala kako je u bračnom životu, obavijestila sam je da svakoga dana ustajem iz kreveta kako bih poljubila Barryja prije nego što ode u bolnicu. “Dvaput tjedno kupujem svježe cvijeće, a svake večeri slušamo hrpu CD-ova s jazzom koje preporučuje onaj tip iz Tower Recordsa koji nam se sviđa. Onaj s kosom u dredovima.” Nisam ispričala Brie ni polovicu priče, a pri tom ne mislim na to da sam 46
Knjigoteka
također slušala Lylea Lovetta i Michaela Bubléa. Svakoga dana pripremala sam duhovite primjedbe i zanimljive teme razgovora, često ukradene s blogova, koje bih, zajedno s tri potpuna slijeda hrane, poslužila za večeru kako bih potaknula - ili bolje rečeno, odglumila - zabavnu razmjenu mišljenja. Naručila sam ubruse na kojima je pisalo “Barry i Molly” i nosila Barryjeve košulje u kemijsku čistionicu na pranje. Odakle sam mogla znati da se njemu one više sviđaju obješene na vješalicu nego po tri u kutiji, poput tjednog rođendanskog poklona? Brie je prestala listati fotografije sa safarija na kojem je bila u sklopu svog snimanja. “Oprostite”, rekla je, “jeste li vidjeli moju prijateljicu Molly?” “Što želiš reći?” “Ne bi se trebala toliko truditi.” Brie se nagnula naprijed i prikovala me pogledom, sivim poput grafita ali ne tako mekim. Svadbenom primirju, koje me štitilo od kritike, očito je istekao rok trajanja. Bilo je to prvi put otkako sam se udala da je itko - čak i Lucy - iskreno razgovarao sa mnom. “Na putu si da postaneš potpuno jadna”, dodala je, za slučaj da nisam shvatila poruku. Vrtjela sam vinsku čašu po golom, drvenom stolu. Svjetlo se prelomilo na mojem vjenčanom prstenu na kojem su dijamanti poredani ukrug jedan uz drugog obećavali vječnost. “Shvatila sam”, rekla sam. “Nisam baš sigurna”, odgovorila je, stavljajući svoju ruku na moju, kako bi zaustavila okretanje. “Pogledaj me.” Učinila sam to s oklijevanjem. “Ako itko zaslužuje da mu se podigne spomenik, onda si to ti, Molly. Ne on. Otkako si upoznala Barryja Marxa, ponašaš se kao je on vrh, a ti si dno.” Za jači dojam, počela je pjevati pjesmu Colea Portera. I’m the bottom, you’re the top. “U redu, dosta”, prošaptala sam. Njezino pjevanje privuklo je pažnju dviju žena za susjednim stolom. Glasovne joj sposobnosti nisu baš bile osobite. “Hvala ti na potpori, no ja želim da mi brak uspije.” “Da?” rekla je. “A pri tom misliš na ovo?” “Nitko te ne nauči kako biti u braku”, rekla sam, glasom koji bi bolje pristajao kakvom motivacijskom govorniku. “Ne mogu se ugledati na svoje 47
Knjigoteka
roditelje - oni su letvicu podigli prokleto previsoko.” Možda sam upotrijebila drugi izraz. U svakom slučaju, nije baš da Dan i Claire Divine guguću toliko da ti se smuči, ali još uvijek nasmijavaju jedno drugo, i ponekad uhvatim tatu kako zuri u mamu - čak i kad se upravo vratila s tenisa, dok joj se znoj cijedi niz leđa, a kosa se u kovrčama lijepi uz nježne crte njezina lica - pogledom koji govori: Kako li je glupan poput mene uspio osvojiti glavni zgoditak na lutriji? Mama pak vjeruje u moć donjeg rublja. Oduvijek sam smatrala da ormar u majčinoj spavaćoj sobi mnogo toga govori o privatnom životu mojih roditelja. Ispunjen je odjevnim predmetima od svile i satena, dovoljno oskudnim da pokažu njezine noge bez celulita, pri čemu je svaka prozračna haljina usklađena s ogrtačem - običan pamuk, izvezeni kimoni, baršun u elizabetanskim nijansama. Lucy je zove gejša. “Osim toga”, dodala sam. “Ti ne poznaješ Barryja toliko dobro. Mislim da si malo previše dopuštaš.” “Imaš pravo, Molly”, rekla je Brie i naslonila se. “Ja nisam udana. Što ja znam?” Riječi su joj bile pomirljive, glas nije. “Stvar je u tome da ne želim da zaboraviš na sebe.” “Drago mi je što se brineš za mene”, rekla sam nakon minute. “I ja se brinem za tebe. Uglavnom me brine da ćeš pobjeći i udati se.” Još su petorica muškaraca dijelila Brie od toga da se proglasi kćerkom Sapfe. “Sebična sam. Bojim se da ću te izgubiti zbog nekoga tko će te prisiliti da živiš bez sušila za kosu i sredstva za izbjeljivanje zubi na tamnoj strani Mjeseca.” Brie se nasmijala, dubokim, grlenim smijehom. Voljela bih da ga sada mogu čuti. “Pričaj mi ponovo o fotografu kojeg si upoznala”, rekla sam. Detaljno mi je opisala svoj najnoviji ulov- nekakvog Lukea. Crna kosa, plave oči, dugačke noge. Ja sam i dalje razmišljala o “Molly-zaboravlja-Molly” problemu. Ipak, mora da sam podsvjesno upila ponešto od onoga što je rekla, jer su se, kad sam godinu dana kasnije upoznala Lukea Delaneyja, u mojem mozgu povezale točkice pa sam mu pristupila najsrdačnije što sam mogla. Za početak, trudila sam se gledati ga u oči. Barry mi je često ponavljao da to zaboravljam, što je bio nedostatak na koji mi je rado ukazivao tijekom naše druge bračne godine, kako bih postala savršenijom osobom i suprugom.
48
Knjigoteka
Bila sam u zračnoj luci John F. Kennedy kad sam upoznala Lukea. “Oprostite, niste li vi Molly, Brieina prijateljica?” upitao je crnokosi čovjek baš kad su mi rekli da je moj let za London prebukiran i moram čekati sljedeći, nekoliko sati kasnije. “Da, ja sam Molly”, rekla sam. “Molly Marx.” Pokušala sam se nasmiješiti, no budući da sam bila loše volje zbog kašnjenja, najbolje što sam mogla učiniti bilo je da se ne mrštim. “Luke Delaney”, rekao je on. Pružio mi je ruku i osmjehnuo se za oboje. “I ja sam ostao bez mjesta.” “Jeste li bijesni kao i ja?” pitala sam. “Da nije bila onolika gužva na autocesti...” “Vi barem imate ispriku”, rekao je Luke. “Ja sam prekasno krenuo. Ne mogu kriviti nikoga osim sebe.” Dok je govorio, primijetila sam da su mu oči upravo one nijanse koju sam željela na vjenčanju, plave poput vedrog neba iznad Nantucketa. Pomakla sam pogled s njegovih očiju na usta. Usne su mu bile pune, nos prilično dugačak, a donji zubi lagano iskrivljeni. Neće biti teško pričekati sljedeći let. Barry nije bio osobito uzrujan mojim odlaskom na sedmodnevni poslovni put, prvi nakon vjenčanja. Zapravo, jutros se činilo da je baš odlučio započeti svađu, prigovarajući mi što sam prije odlaska zaboravila platiti račun za kabelsku televiziju. On je zarađivao većinu novca, ali ispisivanje čekova bilo je moje područje. Smiješak se pojavio. “Što kažeš na to da nam oboma kupim piće?” upitao je. “Jednom kad budemo u Londonu, imat ćemo tako besmisleno dugo radno vrijeme, da ćemo biti preumorni za odlaske upub.” “Mi?” Dograbio je moju torbu - iz koje su virili fascikli, litrena boca vode i pašmina dovoljno velika da se njome prekrije kauč - i poveo me prema čekaonici prvog razreda. “Samuel Wong jutros je otkazao. Mene su angažirali u podne.” To je objasnilo zašto se ime Lukea Delaneyja nije pojavljivalo u mojim dopisima. Čekaonica je bila pretrpana, ali fotografi imaju oči poput sokola primijetio je dva naslonjača na drugom kraju prostorije. “Zauzmi ih”, rekao je, “a ja ću nam donijeti pića. Za tebe...?”
49
Knjigoteka
“Hvala. Crni pinot.” Kad sam stigla do slobodnih naslonjača, u njih se svalila majka s dvogodišnjim djetetom. Vratila sam se k Lukeu koji je balansirao poslužavnikom s čašama vina, grickalicama i čokoladom Toblerone opasne veličine. “Neka mama ukrala nam je mjesto”, rekla sam. “Ali ovdje je drugo.” Čarolijom je ispraznio dvosjed. Nakon petnaest minuta površnog brbljanja, upitao je: “Mogu li ti nešto priznati?” Još je zaljubljen u Brie, pomislila sam. Ne bi bio prvi kojem je moja najbolja prijateljica slomila srce kad ga je ostavila. Spoznaja da je najvjerojatnije još očaran njome pomogla mi je da se opustim. Ili je to možda bilo zbog vina koje sam već popila. “Priznaj”, rekla sam. “Jako me strah ovog snimanja.” “Stvarno?” upitala sam, iskreno iznenađena. “Zašto?” Meni je zadatak djelovao rutinski. Tih sam dana u časopisu upravljala odjelom za unutrašnje uređenje u kojem su radila četiri roba koji su čistili put preda mnom. Časopis je snimao kuće u gradskoj četvrti Mayfair, sve jednu otmjeniju od druge. Bio je to posao koji sam mogla odraditi u snu, pod pretpostavkom da vlasnici ne šize što fotografski ađutant prosipa pepeo cigarete po maminim starinskim sagovima. Oh, da, bit će pasa koje treba dovesti u red- Britanci uvijek imaju pse. Ali dokle god ih budem održavala sretnima pomoću keksa i svake se večeri u baru pobrinula za račun za vlasnike i našu ekipu, očekivala sam mir u kraljevstvu. Već smo rezervirali mjesta u brojnim restoranima koje je Time Out London proglasio “prokleto sjajnima”. “Ja sam tip za modu”, rekao je Luke. “Ali nisam siguran da bih podnio još jednu manekenku i njezin napadaj bijesa. Odsad me zanimaju samo neživi predmeti.” “Ne krivim te. Sve što mogu učiniti...” počela sam, ali prekinuo me zvučnik koji nas je obavijestio da nam je let odgođen - za koliko, baršunasti glas nije rekao. Kad je Luke otišao uzeti nam drugu rundu pića, javila sam se Barryju, kao što bi supruga i trebala, čak i kad počinje shvaćati da se neprestano nalazi u stanju prikrivene ljutnje začinjene razočaranjem. Sumnjala sam da će biti kod
50
Knjigoteka
kuće, ali sam namjeravala ostaviti poruku. Javio se nakon prvog zvona. “Zaista, Molly?” rekao je. Činilo se da pažljivo sluša moju priču o prometnim nevoljama. “Kako bi bilo da dođem po tebe i odvedem te na večeru?” Odjednom, Barry se ponašao poput idealnog supruga, dok sam ja tamanila vino s tipom koji je sa svakim gutljajem izgledao sve bolje, a s kojim ću šest dana raditi s druge strane oceana. U kakvoj me to paralelnoj stvarnosti ostavio aerodromski autobus? “Učinio bi to?” upitala sam u nevjerici. “Zašto ne?” rekao je. “Uskočit ću u auto i tamo sam za, recimo, četrdeset minuta? Sutra imam slobodan dan. Mogu si priuštiti da kasno legnem.” Osjećala sam se posrano. Tko je bio taj suprug tako zabrinut za moju dobrobit? Pitala sam se je li se Luke vratio s još vina. “Barry, hvala na ponudi, ali nisu rekli kad će mi avion krenuti. Mogao bi se dovesti ovamo, a da ja poletim prije nego što se parkiraš.” Pričekao je nekoliko trenutaka prije no što je odgovorio. “Jasno mije”, reče. “Samo mislim da je ovako bolje”, dodala sam. Nije zvučalo uvjerljivo. “Ali bilo bi... lijepo.” Još neuvjerljivije. “Pa, sretno”, rekao je. “Volim te.” “I ja tebe volim.” Rekla sam to glasno, koliko zato da podsjetim samu sebe, toliko i da Lukeu dam do znanja, za slučaj da mu je promakao moj prsten. Nas smo se dvoje napokon ukrcali i dobili mjesta jedno do drugog. Razmatrala sam da li da počnem nanositi Neosporin u uši i iznad usana, što mi je najdraži način borbe protiv najezde bakterija u avionskom zraku. Neosporin je ostao u torbi. Luke i ja nastavili smo razgovarati. Negdje nad Grenlandom otkrila sam da je i on blizanac. Jednojajčani blizanac. Njegov brat, Micah, predavao je engleski u Dartmouthu. “Možda bismo mogli spojiti tvog brata i moju sestru”, rekla sam. “Bolje ne”, odgovorio je. “Brat mi je oženjen. Ali zašto ne mene? To jest”, dodao je, “ako ti je sestra imalo nalik.” Četvrta čaša vina - ili je to možda bila peta - izbrisala je povučenog tipa kojeg sam, kako sam mislila, upoznala ranije te večeri. Nije baš da mi se Djevica Marija ukazala na prozoru kako bi mi objavila 51
Knjigoteka
da će mi ovaj poznanik jednoga dana postati važan dio života, ali u tom sam trenutku shvatila da iako ne znam što bih počela s Lukeom, nisam voljna prepustiti ga svojoj sestri ili bilo kome drugom. “Zaista, zašto ne?” rekla sam. “Dat ću se na posao čim se vratim.” Moja prva laž. Luke se previše savršeno uklapao u moje dvojbe. Morala sam se povući, usprkos činjenici da bih s radošću čavrljala cijelim putem do Engleske. “Bilo bi bolje da odspavamo”, rekla sam. “Trebala bih se sastati s ekipom sutra u jedanaest i proći kroz više od dvije stotine detalja u vezi sa snimanjem.” “Brbljam poput idiota”, odgovorio je. “Oprosti.” Izvukao je masku za oči i navukao je. “Izgledam li kao Zorro ili samo neki jadni pokvarenjak?” upitao je, okrećući se prema menii mumljajući dubokim glasom Jeremyja Ironsa. “Je li te strah?” Kroz sumaglicu uzrokovanu vinom, bio mi je slađi od pande s posebnim dodatkom testosterona. “Smrtno”, priznala sam uvlačeći se u šator koji sam napravila od pašmine. Probudila sam se u zoru i otkrila Lukeove noge pod šalom. Njegova stopala - u crvenim čarapama - dodirivala su moja. Pretvarala sam se da spavam sve dok mi stjuardesa nije prodrmala rame kako bi se uvjerila da sam živa. Bili su to lijepi dani.
52
Knjigoteka
10.
TRA-LA-LA Moja majka, otac i Lucy ispijaju već drugu šalicu crne kave okupljeni oko stola od borovine u kuhinji. Slab snijeg prošarao je prilaz i dvorište, a kakvo god sunce da je sjalo iznad Illinoisa, sakrilo se pred prijetećim oblacima. Otkako sam umrla, nitko u mojoj obitelji nije prespavao zoru, čak ni uz pomoć sredstava za smirenje - koje se, nažalost, ne može kupiti bez recepta u staklenkama veličine bačve. Lucy je sinoć sjela na radnički vlak prema sjeveru i spavala u našoj dječjoj sobi, s uspomenama na, otprilike, tisuću devetsto osamdeset i petu - ljubičasto za mene, plavo za nju, Madonnini posteri, sada izblijedjeli, za nas obje. Putuje ovako posljednja dva vikenda vjerujući da je došla tješiti naše roditelje, ali zapravo je situacija obratna. Lucy je sama, moji roditelji imaju jedno drugo. Oni svoj bol izražavaju bez riječi - u automobilu, kad majka masira očev vrat; dok im on donosi jutarnje novine u krevet; kad leže zagrljeni tijekom hladnih, besanih noći. “Ne kradi mrvice s kolača”, kaže moja majka. “Ne ponašaj se kao da imam deset godina.” “Ne počinjite, vas dvije.” Nemoj, ne, ne, vas dvije, vas dvije. Himna obitelji Divine. Tra-la-la. “I, trebam li nazvati Barryja?” pita Lucy. Postavila je isto pitanje sinoć za večerom. “Htjela bih znati imati li što novo u vezi sa slučajem, nešto što nam nije rekao.” “Ne, dušo”, kaže moja majka. “Tata bi to trebao učiniti.” Čujem njezinu zabrinutost da će se, ako Lucy bude pitala, Barry narogušiti. Lucy može razgovor o začinima za pljeskavice pretvoriti u ratni sukob. “Prerano je za poziv u New York”, kaže moj otac, očiju prikovanih za sportske stranice. On se užasava razgovora s Barryjem. Seronja, misli o njemu. Moj otac, otkrila sam, nije baš gospodin kakvim se predstavlja u javnosti, ali jako se trudi sagledati stvari Barryjevim očima. “Jadnik je možda samodopadan, ali upravo je izgubio suprugu i mora sam odgajati kćer”, 53
Knjigoteka
govori ženama u svojoj obitelji, iako ja sumnjam da mu je namjera uvjeriti samoga sebe da bude pristojan prema Barryju. Divineovi žele da ih Annabel posjeti za Pashu. Posljednje tri godine, Barry, Annabel i ja provodili smo Dan zahvalnosti s Kitty, a Pashu s mojim roditeljima, pa oni i Lucy osjećaju da im taj blagdan pripada. Otkako je šiva završila, nazovu Annabel svake večeri točno u sedam, ali razgovori pružaju malo zadovoljstva, poput škakljanja mjesta na koje vas je ugrizao kukac. “Annabel je sigurno već ustala”, istakne moja majka. “Gleda crtiće.” “Ali Barry se možda vratio na spavanje”, protivi se moj otac. “Subota je. Daj čovjeku malo mira.” “Malo mira?” vrišti Lucy. “A što je s mojom sestrom?” Majka uzdahne. “Možemo živjeti i bez melodrame, Lucy”, kaže, spuštajući pogled na novine i pretvarajući se da čita. Glas joj je prigušen od umora. “Dan, nazovi u osam po našem vremenu.” Uz puno ljubavi, on joj salutira. “Na zapovijed”, zagrmi. Moja obitelj vrati se doručku, ali minutu kasnije, Lucy izlije kavu u odvod. “Idem na trčanje”, objavi i odjuri na kat. Iz svoje malene putne torbe izvuče tenisice i nekoliko slojeva sportske odjeće prikladne za zimu. Dok je za mnom ostala ženstvena garderoba - čipka, sifon, pripijeni kašmir, tanga-gaćice niskog struka, brojni odjevni predmeti načinjeni od tkanina pogodnijih za umatanje darova i ružičasta vunena jakna ukrašena čipkom, koju nikada nisam obukla - Lucy vjeruje u materijale napravljene da izdrže putovanje od Katmandua do Mount Everesta. Da je naš otac bio predsjednik, tajna bi joj služba dala ime Patagonija. Lucy skupi svoju kovrčavu kosu boje tamnog javorova sirupa u konjski rep koji joj poskakuje ispod tople, pletene kape. Vrpce za vezanje vise joj preko ušiju poput uvojaka ortodoksnih Židova. U bljesku crne i purpurne boje, bez pozdrava nestane kroz vrata. Lucy je istrčala nekoliko maratona, što je vjerojatno mojem jednako kompetitivnom suprugu dalo povoda da i sam počne trenirati. Barry nije posebno lud za trčanjem, ali još manje voli kad je moja sestra u nečemu bolja od njega, a Luce obožava trčati - po svakom vremenu, u bilo koje doba dana, koraci su joj dugi i gipki. Iz daljine, pod svom tom opremom, slučajni promatrač ne bi znao radi li se o muškarcu ili ženi, ali divio bi se njezinoj skladnosti. 54
Knjigoteka
Nažalost, dojam se gubi čim se zaustavi, ne toliko zato što joj je hod čvrst i težak, već stoga što je Lucy jedina meni poznata osoba kojoj je vježbanje priprema za napad. Nakon treninga, kad većina ljudi izgleda spremna za spavanac, Lucy je zrela za borbu. Što više trči, manje je dobroćudna. Ako ništa drugo, samoubojstvo možemo odbaciti, razmišlja. Nitko nikada ne bi pomislio da bi se moja sestra mogla ili željela ubiti. Daje se u trk, usklađujući misli s koracima. Previše je voljela svoju Annie-bell. Ponavlja nadimak moje kćeri na isti slatki način na koji sam ga ja izgovarala. Mnogo razloga za život. Kreće uzbrdo. Ali Barry ju je mogao natjerati na to. Upire se svom snagom. Izluđuje me-taj bi svaku ženu mogao navesti da se biciklom sjuri u vodu. Okrene se. Ili s litice. Stigla je do vrha. Svi su brakovi takvi. Ubrzava. Muškarci... glupani. Puna je snage. Budale. Seronje. Jebivjetri. Vjetar fijuče kroz golo drveće dok Lucy trči deset kilometara, a različite mogućnosti prolaze joj glavom. Protutnji pokraj zalogajnice gdje su nas roditelji častili palačinkama s borovnicama svakog tjedna nakon nedjeljnog vjeronauka. Mahnu joj dvije nekadašnje prijateljice iz srednje škole - sa svojom djecom nastavile su tradiciju odlaska u Country Kitchen. Lucy gleda kroz njih. “Poslali smo košaru voća vrijednu stotinu dolara”, kaže jedna od mladih majki. “Mogla bi se zaustaviti barem da pozdravi.” “Nosi se, Moosey, guzico”, tiho sikće druga. “Da joj sestra nije upravo umrla, viknula bih joj to”, obavještava prijateljicu. Lucy je toliko zaokupljena mislima da ih ne bi čula. Tablete, možda. Sve teže diše dok započinje posljednjih pola kilometra. Ili ugljični monoksid. Na ulasku u cilj hvata dah. Ali ne ovako. Lucy se uputi natrag u kuhinju. “Gdje si bila?” kaže moja majka. “Nije te bilo gotovo sat vremena.” Moja je sestra ignorira. Razveže tenisice i skida jedan po jedan znojni sloj odjeće sa sebe. “Nikada nećeš pogoditi tko je nazvao”, kaže moj otac. Molly? pomisli Lucy. “Barryjeva majka”, kaže mama. “Poziva nas u New York na seder 8.” 8Obiteljska
večera uoči blagdana Pashe.
55
Knjigoteka
Lucy probode mamu pogledom. “Naravno, odbila si.” “Zahvalila sam joj. Rekla sam da ćemo joj se javiti.” “Mama”, prasne Lucy. Kad joj se lice tako iskrivi poputvodorige, njezini maleni učenici sigurno imaju noćne more. “Kako možeš biti takav slabić? To je manipulacija. Zar ne vidiš? Ako nas Annabel sada ne posjeti, bit će to presedan i...” “Lucy, ispričaj se”, prekine je moj otac, priželjkujući da igra poker ili sluša svoje ploče - Odettu, Buddyja Hollyja, ranog Boba Dylana - ili bude na masaži u golf klubu, pa proklinje činjenicuda je spomenuti u ožujku zatvoren. Želio bi biti bilo gdje osim ovdje, s tom teškom kćeri, koja ostavlja krš i lom prolazeći kroz život, neovisno o tome što uglavnom ima dobre namjere. “Dan, smiri se”, kaže moja majka. “Lucy je u pravu. Ali Kitty tvrdi da bi putovanje uzrujalo Annabel. Ona smatra da je prerano za odlazak na put, to bi joj poremetilo raspored. Ja želim ono što je najbolje za našu unuku.” “Barry!” Lucy uzvikne ime mojega supruga kao da se radio psovci. Skinula se u svilene duge gaće i sportski grudnjak koji joj steže grudi. Moj otac odvrati pogled. “Koji papak. Natjera mamicu da nazove umjesto njega.” Lucy ne uspijeva izazvati bijes naših roditelja, koji su sve to već vidjeli. Moja majka priđe svojoj jedinoj živućoj kćeri i počne joj gladiti zamršenu kosu. Lucy otrese njezinu ruku. “Sama ću ga nazvati”, kaže.
56
Knjigoteka
11.
POGLED UNATRAG U Londonu mi se svidjelo što je Luke bio pažljiviji od drugih fotografa. Nije se bojao tražiti moje mišljenje, a to je kao metoda udvaranja bilo učinkovitije od ruža ili povremenih dubokih, znakovitih pogleda. “Kako ovo želiš snimiti?”“Tu ili tamo?”“Misliš da smo pogodili ili da ispucamo još jedan film?” Dok je postavljao pitanja, opušteno bi mi dodirivao ruku. Strujni udar kože o kožu koji bi završio gotovo i prije no što se pojavio. Morao je primijetiti da se ja nijednom nisam odmakla. Vjeran svojim riječima, Luke nije bio partijaner. Svake bi se večeri povukao prilično rano. Je li večerao u svojoj sobi, sastajao se s prijateljima - ili nekom ženom - nikada nije rekao. Tek posljednje noći pridružio se našoj ekipi. “Za Molly!” nazdravio je na početku večeri. “Koja mi je omogućila da preživim ovaj streljački vod s tek ponekom modricom.” “Za Lukea”, rekla sam, podižući čašu preko stola i diveći se njegovoj privlačnosti, dovoljno mekoj na uglovima da povjerujem kako je dubokouman i osjećajan. “I predivne rezultate.” Zbilja su bili. Sljedećeg tjedna, nakon što je moja urednica kritički promotrila naše uratke, njezina pohvala bila je poput pjenušave kupke. “Ne znam zašto je taj Luke Delaney gubiovrijeme snimajući modu”, izjavila je. “Daj mu ugovor prije nego što netko drugi to učini.” Zaposlila ga je prije kraja sljedećeg mjeseca. Od tog trenutka, Luke i ja nismo se nalazili samo na snimanjima - počeli smo razgovarati gotovo svakog dana, pa i kad nismo imali dogovorene sastanke. Uvijek je postojala neka sitnica koju je trebalo raspraviti: South Beach ili Belize? Stilist za hranu opsjednut detaljima ili neka lijenčina koja nas je pridobila šarmom i domaćim kolačima od bundeve? Brokatni dvosjed ili talijanski ležaj bež boje? Dogodilo se to baš kad je Brie napustila manekenstvo - a privremeno i mene - zbog studija prava na Columbiji. Dok se ona probijala kroz ugovore i krivične prijave, naši su svakodnevni telefonski razgovori presahnuli, pa ju je Luke zamijenio u ulozi mog najboljeg prijatelja. Ili sam si to barem govorila. 57
Knjigoteka
Dopisivanje mu je išlo od ruke i nas se dvoje uskoro moglo zamijeniti za učenike trećeg razreda srednje škole koji razmjenjuju tračeve pod satom matematike. Kad pogledam iza sebe, vidim da u bračnom životu Barry i ja nikada nismo bili bliže sreći. Da sam je barem prepoznala. Nije me obožavao, ali opet, ni ja nisam osjećala da zaslužujem slijepu ljubav. Nije tražio moja mišljenja, a to je donosilo određeno olakšanje, budući da ih se o mnogim temama ne bih usudila izraziti. Nastavio je isticati mane za koje nisam ni znala da ih imam - noge su mi mogle biti duže u dijelu od koljena do gležnja, a odgovori na pitanja koja su mi ljudi postavljali kraći. Uglavnom sam shvaćala što želi reći. Barry i ja ušli smo u kolotečinu koja je možda bila daleko od ekstaze, ali ispunjena filmovima, kineskom hranom kod Kitty nedjeljom navečer i večerama od četiri slijeda u društvu parova poput nas, s jedva korištenim porculanskim servisima za deset osoba i odgovarajućim snovima. Tek sad mi je jasno da Barry i ja doslovno nikada nismo bili sami, oči u oči. Ne računajući krevet. Nisam se smatrala nesretnom. Mislila sam da sam u fazi prilagodbe i da sam zavrijedila peticu za trud. Ako bi Barry nazvao da kaže kako je nešto iskrsnulo, na primjer da mora propustiti večeru, ne bih se sklupčala uz veliku zdjelu čokoladnih grožđica i kutiju papirnatih maramica. Umjesto toga, pročitala bih dobru knjigu i pojela nemasno meso s roštilja, lisnato zeleno povrće i složene ugljikohidrate. Osjećala sam da mi je život uravnotežen i ispunjen. Onda si je Luke pronašao djevojku. Nije to bila bilo kakva djevojka. Luke se počeo viđati s Treenom, mojom pomoćnicom, najnovijim dodatkom u ekipi, koji nisam smjela zamijeniti budući da se radilo o nakladnikovoj pokćerki. Treena je bila privlačna koliko i visoka, zvonkog smijeha koji je odjekivao niz hodnik. Imala je onu vrstu prirodnog samopouzdanja koje proizlazi iz ljepote i bogatstva. Njezina odjeća, koja nije imala nikakve veze s plaćom koju je dobivala, bila je toliko ispred svih trendova da bije, tjedan dana nakon što bi odjenula nešto novo, što je bilo često, sve pomoćnice počele oponašati, uglavnom s prilično poražavajućim rezultatima. Kružile su glasine da Treena ima dečka, upravitelja nekog investicijskog fonda. To objašnjava zašto se nisam obazirala na njezino hihotanje kad god bi Luke nazvao moj ured. Jedne večeri, Barry i ja izašli smo u Village s još jednim liječnikom i 58
Knjigoteka
njegovom ženom. Bio je petak, kasni lipanj, kad se stolovi na otvorenom popune prvi, a Newyorčani pretvaraju da ne žive usred smrdljive javne parne kupelji. Nakon večere, nas četvero prošlo je pokraj restorana Da Silvano, u kojem je Luke bio poput flastera prilijepljen uz Treenu. “Molly!” viknula je Treena, spuštajući čašu prošeka kako bi mogla mahnuti svojom predivno oblikovanom rukom. Na njezinom je zapešću zveketalo najmanje dvadeset indijanskih narukvica, nimalo jeftina izgleda. “Barry! Pozdrav!” Mogla je jednako tako biti i lovac sa zviždaljkom za patke, a Barry divlji patak s oštećenjem mozga. Krenuo je ravno prema njoj, dok sam ja klipsala za njim. Luke se skamenio, ili je možda njegovo očajno stanje trebalo pripisati činjenici da je bio pijan kao letva. Nikada to neću doznati, budući da mi je prva reakcija bila osjećati se blesavo, kao da su me na tulumu svi pustili da hodam uokolo s oznakom cijene koja mi visi s košulje. “Dođite - popijte nešto!” cvrkutala je Treena. Luke nije rekao ni riječ. Vidjela sam da se Barry sprema prihvatiti, iako za nas očito nije bilo mjesta oko njihova stola za dvoje, ispod kojeg su se, primijetila sam, Luke i Treena dodirivali koljenima. Srećom, naši su prijatelji kod kuće imali dadilju koja je sat naplaćivala više od vodoinstalatera i nije im bilo do toga da se večer razvuče. Nakon što je razmijenio poglede s njima - ne sa mnom - Barry je slegnuo ramenima i rekao: “Drugi put.” Nakon toga uslijedilo je toliko poljubaca u obraze da biste pomislili da je netko osvojio Grammyja. Nakon što smo se pozdravili, Barry i ja otpješačili smo do automobila. “Nisi spomenula da se tvoj prijatelj fotograf spetljao s pomoćnicom”, rekao je dok smo se vozili kući. Njegov je glas doplovio do mene uz pokroviteljski prizvuk zasjenjen znatiželjom. “To mi je novo”, priznala sam. Trudila sam se zvučati ravnodušno, a ne bijesno, što sam, polako mi je svitalo, bila. “Sretni gad”, rekao je. “Mogao bih se zakleti da je gay, iako- što misliš, što ona vidi u njemu?” Dok sam pokušavala odlučiti koji je dio Barryjeva pitanja najviše uvredljiv, sama sam se pitala suprotno. Nisam morala previše razmišljati. Treene vladaju svijetom. Usred noći probudila sam se iz sna, zubi stegnutih toliko da su me boljele čeljusti. Posegnula sam za Barryjem, pa smo vodili ljubav, neuobičajeno grubo i razuzdano. Zagledala sam se u njegove oči. Lice koje sam vidjela 59
Knjigoteka
pripadalo je Lukeu. “Još, Molly, još!” roktao je Barry sa svakim nasrtajem. “Da, da!” Ne! mislila sam ja, izvijajući leđa i vrteći bokovima. Ne! Sljedećeg jutra Barry mi je donio doručak u krevet - ledenu kavu i čokoladni kroasan na porculanskom servisu s našeg vjenčanja. Njegov plavi obrub savršeno se slagao sa zumbulom u debeljuškastoj vazi. Od ponedjeljka do srijede nisam odgovarala na Lukeove pozive, SMS-ove niti poruke na chatu. U četvrtak smo imali sastanak, na kojem sam se ponašala tako prenaglašeno ljubazno da biste pomislili da pijem čaj s Prvom damom. Luke je to kasnije istaknuo. “Želiš li razgovarati?” upitao je. “Što se tu ima za reći? Hodaš s mojom pomoćnicom koja ima mozak veličine graška, a kad smo već kod graška, nisi imao muda reći mi to.” Voljela bih da mogu reći kako sam samo zamislila drugi dio svoga govora, ali doista sam ga izgovorila. “Dogodilo se”, rekao je. “Da Silvano zahtijeva pripremu”, odvratila sam. “Moraš rezervirati mjesto.” “Ona je pozvala mene.” “A ti nisi rekao ne”, istaknula sam. “Nisam siguran zašto vodimo ovaj razgovor.” Zato što te želim samo za sebe, iako sam udana, a ti si mi samo prijatelj. Zato što. Zato što. Zato što. Luke mi je otvorio put, ali to nisu bila vrata kroz koja sam bila spremna proći. Jedina stvar u koju sam bila sigurna bio je moj vlastiti osjećaj nelagode. “Bez nekog posebnog razloga, Luke”, rekla sam i prisilila se na osmijeh, pokušavajući odglumiti da mi se vratio smisao za humor. “Bila sam posesivna kuja. Ali voljela bih da si mi rekao da se viđaš s Treenom. Nije da nemaš pravo na to. Ali dovraga, ona je moja pomoćnica.” “Hvala vam, Molly Marx, što odobravate moj društveni život.” Izgovorio je to s posebno zagriženom vrstom sarkazma. “Luke, dosta je”, rekla sam. “Možemo li se složiti da sam bila derište? Samoživa budala. Žao mi je.” “Osim ako ti nešto drugo nije na umu.” Izraz na njegovu licu govorio je: 60
Knjigoteka
Izazivam te. “Kao na primjer?” “Tvoj je problem, Molly, to što ne znaš što želiš, ni s kime to želiš.” Slegnuo je ramenima i udaljio se. Dva dana kasnije, poslao mi je prijateljski SMS, kao da je sve opet u redu. Ja sam, naravno, znala da nije. Sve se promijenilo.
61
Knjigoteka
12.
PUSA, PUSA “Eno Snuffleupagusa, mamice”, istaknula bi Annabel kad god bismo prošle pokraj granitne stijene u Central Parku. Ali danas moja kći drži Delfininu čvrstu, mršavu ruku, ni ne pogledavši stvorenje koje joj inače zaokuplja maštu. Maršira naprijed, tiha i smrknuta. Delfina i Annabel uđu u dizalo u našoj sinagogi, a ravnateljica dječjeg vrtića prigne se na razinu četverogodišnjakinje. “Jako nam je drago što si ponovo s nama, Annabel”, kaže. “Nedostajala si nam.” Iako je Annabel ovu ženu nekada pozdravljala uzbuđenim hihotanjem, sad grize usnicu i ne kaže ništa. Stigavši do praga sobe na šestom katu, okrene se k Delfini. “Moram li?” pita. “Tvoji prijatelji žele se igrati s tobom”, kaže Delfina. “A vrtić je tvoja dužnost. Svi mi imamo svoje dužnosti.” Zabrinuta lica, Annabel izgleda poput starice. Očekujem suze. “Lutke?” pita Delfina. “Razmišljaš o svojim lutkama?” Annabel kimne. Delfina se prigne i šapne: “Znaš li čuvati tajnu? Ako sad odeš u školu, kad dođem po tebe, ići ćemo jesti s tvojom prijateljicom Ellom. To je trebalo biti iznenađenje.” Annabel dopusti da joj se lice razvuče u mali smiješak i okrene se pogledati sobu. Uhvati pogled svoje najbolje prijateljice koja stoji kod kućice za lutke. Ella ugleda Annabel i na svojim se zdepastim nogama zatrči preko prostorije. “Annabel!” viče. “Pravim pizzu. Dođi.” Anatomija je sudbina, pa se Ella, koja je viša od moje kćeri, smatra starijom, mudrijom, a sada i odgovornom za svoju prijateljicu čija je mama umrla pokraj rijeke poput lika iz jezovite Grimmove bajke. One koju joj njezin tata više ne smije čitati. “Vidimo se, šefice”, kaže Delfina. Sagne se i zagrli Annabel. “Uskoro”, odgovori Annabel. Izgubila je jednu od svojih ružičastih rukavica. Objesi crvenu jaknu obrubljenu krznom u ormarić u kojem visi obiteljska fotografija - Barry, ja i Annabel kao bezuba beba. Svaki joj je pokret 62
Knjigoteka
skladan i učinkovit. Nadam se da će se Barry sjetiti da sam je namjeravala upisati na balet. Sigurna sam da je u budućnosti očekuje uloga Klare u Orašaru. “Ja sam mama”, kaže Ella, “a ti budi djevojčica.” Igraju se sve dok učiteljica ne pozove svo osamnaestoro djece da se okupe u krugu. Annabel korača s ostalima prema središtu sobe. “Dobro jutro, razrede”, kaže teta odgojiteljica. “Dobro jutro, gospođice Rose”, otpjevaju djeca. “Pričajmo malo o tome što smo radili ovoga vikenda”, kaže ona. “Je li se nekome dogodilo nešto zanimljivo?” Jedna djevojčica podigne ruku. “Emily?” “Ja sam gledala Shreka”, kaže. “I ja”, viče ih još nekoliko. “Društvo, čekamo dok nas ne prozovu, sjećate se?” Jedan od dječaka maše rukom kao da dirigira orkestrom. Sa svojim neukrotivim kovrčama, izgleda kao džepna verzija Simona Rattlea. Gospođica Rose pokaže u njegovu smjeru. “Meni je uginuo hrčak”, objavi on. “Mi smo prošli mjesec morali uspavati našeg psa”, doda drugi. “Imao je veliki rak u sebi.” Spuštam pogled na Annabel, pokušavajući upiti njezinu bol. Ali Annabel ne radi ništa. Gleda kroz prozor, usredotočena na prašinu koja lebdi na blistavu jutarnjem suncu. Nekoliko se djece okrene u njezinu smjeru, ali gospođica Rose brzo prozove Ellu. “Menije moja dadilja, Narcissa, dozvolila da ostanem budna do jedanaest sati”, kaže ona. Začuje se buka iz hodnika. Majka i dijete kasne u vrtić. “Pusa, Jordane”, kaže žena svome sinu. To je mršavo dijete tužnih, duboko usađenih očiju i kratko ošišane, oštre crvene kose. Kljucne je u obraz. Majka je brineta s pramenovima. Posebno su joj obilježje iznimno veliki zubi, dugački nokti i jako visoke potpetice. “Daj mami pusu.” Pažljivo slušam. Poznat mi je taj unjkavi glas. Stephanie. Bacim još jedan dugi pogled na Annabel, ali iako čeznem za tim da ostanem i bdijem nad njom, ne mogu odoljeti prilici da izbliza promotrim 63
Knjigoteka
ženu koja svake večeri riječima ušuškava mog supruga u krevet. Pažljivo je gledam ne bih li otkrila je li Stephanie bila među ožalošćenim neznankama koje su na mojem ispraćaju otirale tragove maskare, ali samo mi je maglovito poznata - jedno od mnogih lica koje sam viđala kako se muvaju pred vrtićem, čekajući da pokupe dijete. Njezin sin uđe u svoju sobu, a ona se vrati do dizala. U prizemlju, Stephanie se sastaje sa ženom koja je, očito, malo previše puta gledala Vrtoglavicu. Kosa, izbijeljena do platinaste, skupljena joj je u francusku punđu, a siva vunena suknja i sako oštrih linija podsjećaju na 1958. Nevjerojatno je privlačna, porculanskog tena i pažljivo nanesena ruža za usne. Iako je vani prohladno, njih dvije raskopčanih kaputa hodaju niz ulicu obrubljenu drvećem. Visina potpetica ne sprečava ih da brzo stignu do kavane udaljene četiri bloka. Dok se smještaju za stol pored prozora, svjetlo izda Kim Novak. Vidim da je starija nego što sam procijenila, vjerojatno u ranim četrdesetima. Možda desetak godina starija od Stephanie. “Nemaju li muškarci sreće?” kaže Stephanie. “Čak i ako su u najgorem braku na svijetu, nakon što izgube suprugu, sudbina im se pokloni do zemlje.” “Ako ništa drugo, ti si pala na koljena”, kaže njezina prijateljica. “Što se događa? Je li ti zbilja rekao da mu se brak raspada?” Stephanie zastane, nasloni se i pogleda prijateljicu ravno u oči. “Ne baš, ali koliko je dobar mogao biti ako on pokazuje ovoliko zanimanje?” Nasmiješi se, miješajući umjetno sladilo u papirnatoj šalici. Zar je to bila urbana legenda, da je brak Molly Marx mrtav baš kao što je ona sada? “Zapravo, već neko vrijeme pokazuje zanimanje”, doda Stephanie. Osjećam se kao da sam se pretvorila u Lucy. Želim iskopati oči ovoj Stephanie, počupati joj te dugačke trepavice jednu po jednu, popišati se u njezinu veliku kavu s mlijekom i bjesnjeti kao Vila Zvončića na metamfetaminu. Koji je to brak poput uredno složenog kreveta, bez mrlja i nabora, bez tajni i razočaranja? Poput odvjetnika za kazneno pravo, čeznem za tim da obranim svoju vezu s Barryjem, skupa sa svim njezinim nedostacima, usprkos svemu što je on mogao izbrbljati u slučajnom susretu sa ženom, ovom ili bilo kojom drugom. Plavuša odloži kavu, ostavljajući jarkocrveni trag na rubu šalice. “Steph, 64
Knjigoteka
ne misliš li da si se možda malo zaletjela?” pita. “I zašto baš ovaj tip? Nije on jedini samac u New Yorku, a nije baš ni da ti ostaješ doma svake večeri i čupaš obrve.” “Neke žene pitaju zašto. Ja pitam zašto dovraga ne?” Slegne ramenima i otpije gutljaj kave. Zubi su joj bijeli poput pjene u šalici. “Je li te uopće pozvao van?” Moj detektor sranja zvoni tako glasno da se čudim kako ga ne čuju. “Kaže da želi pričekati nekoliko tjedana, ili čak mjeseci”, odgovori Stephanie. “Što će ljudi misliti? A znaš mene - gospođicaStrpljivost.” Zastane i prouči si nokte, pa podigne pogled. “Dajem mu dva tjedna.” “Ja sam bila sama tri godine i imala jednog dečka kojem su bile šezdeset dvije i nogirao me zbog prodavačice iz Circuit Cityja”, kaže plavuša, prilično sam sigurna, s ljubavlju. “Ti si sama godinu dana i imala si - ne znam brojati tako daleko.” Ovo me iznenadi. Plavuša bi pobijedila na izboru ljepote, ali ja sam oduvijek naivno mislila da savršenstvo ima nekakve veze s požudom ili, kad smo već kod toga, s ljubavlju. “Trebala bi držati tečaj na Otvorenom učilištu.” Pogleda na sat marke Ebel, kakav sam oduvijek željela jer ga ni četiri tuceta dijamanata ne sprečavaju u tome da izgleda sportski. “Javljaj mi novosti.” “Vidimo se u teretani”, kaže Stephanie dok joj prijateljica skuplja svoje vrećice i odlazi. “Pusa.” Stephanie otvori Times. Preleti pogledom po modnoj rubrici koja izlazi četvrtkom, okrene na raspored filmova u kinima, a onda posegne za telefonom i nazove Barryjev broj koji ima na brzom biranju. “Znam da si vjerojatno na operaciji”, kaže, ostavljajući poruku. “Samo sam ti htjela reći da mislim na tebe.” Spusti glas. “Stalno. Tu sam, kad god budeš spreman.” Vukovi su, prisjećam se, iznimno društvene životinje.
65
Knjigoteka
13.
VEČER U RAJU “Kakva to starica ide spavati u pola osam?” rekao je Luke, stojeći na vratima moje sobe. “Iscrpljena.”Ona koja se pokušava pristojno ponašati. “Želiš li mi se pridružiti?” Presvukao se u japanke, lanene hlače i izblijedjelu havajsku košulju. Oduvijek sam bila slaba na košulje koje govore aloha. Prošla su dva mjeseca od Treene, koja se zaručila za svog čarobnjaka s Wall Streeta. Luke i ja bili smo na snimanju, ovoga puta na toplom, sunčanom mjestu. U avionu smo čavrljali kao dvije seoske bakice naslonjene na ogradu. Bila sam vesela poput vjeverice - sve dok nismo sletjeli. U tom sam trenutku otkrila da je nestalo osam golemih kovčega punih posuđenih umjetnina koje sam teglila iz New Yorka - za slučaj da moram iz guzice izvući gipsanu statuu ili dvije kako bih opremila kuću koju ćemo fotografirati. Torbe će stići sljedećeg popodneva, istom ovom linijom koja prometuje samo jednom dnevno, ili nam je tako barem obećao Air Banana. Uvijek sklona crnim prognozama, bila sam uvjerena da su kovčezi završili u Bermudskom trokutu. Čak i ako se pojave, sutradan ćemo početi sa zakašnjenjem. Odjednom sam bila tako umorna da se nisam mogla sjetiti vlastitog telefonskog broja. Luke mi je morao pomoći da ispunim obrazac za žalbu. Zahvalila sam mu, ali bila sam loše volje dok smo se vozili do odmarališta u kojem ćemo provesti sljedećih pet dana i čim smo se prijavili, pobjegla sam u sobu. Nakon poziva kući i dugog tuširanja, pojavila sam se mirišući poput voćnog soka - uprava hotela preuzela je kontrolu nad tržištem proizvoda od papaje - ali u znatno boljem stanju. Veselila sam se dostavi hrane u sobu i ranom odlasku na spavanje. A onda sam začula kucanje po zidu. Bum-bum-ba-bum-bum. Bum. Bum. Uzvratila sam, ali odgovor mi je stigao na vrata. Odškrinula sam ih i vidjela Lukea. Nosio je priglupi smiješak poput šeširića za tulum.
66
Knjigoteka
“Žao mi je, Molly Marx danas više ne radi.” “Znam da si mlada, ali nemaš osam godina”, rekao je. “Hajde.” “A-a. Držim se pravila da ne pijem ništa tako ružičasto”, odgovorila sam, pokazujući prema napola ispražnjenoj čaši u njegovoj ruci. “Specijalitet kuće”, rekao je. “Puno moćniji nego što izgleda.” Je li bilo nepošteno ostaviti Lukea na cjedilu? Ostatak naše ekipe stigao je prekjučer. Ostavili su nam poruku da su otišli na drugu stranu otoka, na svinjetinu s ražnja. Luke i ja cijelu smo večer bili prepušteni sami sebi, a ja sam ga iznevjerila. Stajala sam bosonoga, pokušavajući odlučiti što da učinim, kad je on donio odluku umjesto mene. “Volim žene u pidžamama”, objavio je, odmjeravajući me od glave do pete. Nosila sam čednu bijelu, pamučnu pidžamu. Moja je majka imala običaj svake godine poklanjati identične komplete Lucy i meni za rođendan. Na manšetama su bile izvezene purpurne maćuhice. Kosa mi je bila mokra. Nasmijala sam se i pocrvenila. “A volim i žene koje se crvene.” Nisam izgovorila ono što mi je palo na pamet: Popio si već nekoliko tih pića, zarne, Luke? Ali djelovao je usamljeno. Ili sam samo tražila izgovore. “Nađemo se u baru za petnaest minuta”, izletjelo mi je umjesto toga. Osušila sam kosu ručnikom, utrošila minutu na šminkanje i presvukla se u bijelu ljetnu haljinu bez rukava. I dalje izgledajući poput nevine djevice, uputila sam se do bara na otvorenom. Osim Lukea, čekalo me i piće boje ukrasnog plastičnog plamenca, s malim kišobranom nagnutim poput kažiprsta u mom smjeru. Uživi se u ulogu, Molly, činilo se da mi govori. “Nije li ovo bolje od spavanja?” rekao je Luke kad sam se popela na visoki bambusov stolac pokraj njega. “Ovisi o tome ide li uz piće i hrana”, odgovorila sam. Luke je privukao pažnju konobara, na što je stigla zdjela hladnih škampa, ljuti umak i košara hrskavih prženih krumpirića narezanih na kolutiće. Pili smo i grickali dok je sunce nestajalo na obzoru, iznad mora koje je tiho zapljuskivalo obalu. U pozadini je svirala karipska glazba, čiji nas je ritam uljuljkivao u večer. Uskoro smo na indigo plavom nebu mogli brojati zvijezde, a pokraj bara, u restoranu na otvorenom, na svakom je stolu gorjela 67
Knjigoteka
debeljuškasta svijeća. Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam pomišljala da bih ja trebala plaćati časopisu za dozvolu da budem njihova urednica za unutrašnje uređenje. Večer u raju. Glavni nas je konobar odveo do stola tik uz pijesak. Otpivši malo šampanjca - na račun kuće, u znak zahvalnosti što smo izvan sezone unajmili šest soba - shvatila sam da ovako opuštena nisam bila tjednima. Ne, duže. Puno duže. Luke i ja prolazili smo kroz detalje snimanja, planirajući daleko više posla no što bismo ikada uspjeli stisnuti u jedan dan. “Sve to pod pretpostavkom da se prtljaga pojavi”, rekla sam. “Zašto se toliko brineš?” upitao je. Za slučaj da ga nisam razumjela, zapjevao je s karipskim naglaskom: “Don’t worry, be happy.” “Posao mi je da se brinem”, rekla sam. “Dobro ti ide”, odvratio je. “Posao. Ne prvoklasno zanovijetanje.” “Kao i tebi.” Kucnuli smo se kristalnim čašama za šampanjac. Svi s kojima smo radili slagali su se da smo Luke i ja ubrzo postali nevjerojatan tim. Bio je čokoladni preljev na mome sladoledu od vanilije. Zajedno smo bili bolji nego svatko od nas sam za sebe. Već smo imali ponudu od drugog časopisa koji je htio isplatiti naše ugovore i otkupiti nas krajem godine. Otkako smo počeli surađivati, posao me uzbuđivao više no ikada. Ljudi koji nikada nisu pokušali razvijati svoju kreativnost možda neće razumjeti uzbuđenje koje prati širenje dometa vaše mašte, ali meni je sve to bilo jako važno. Prije nekoliko mjeseci praktički sam odustala, a sada sam se budila usred noći kako bih zapisala i skicirala ideje o kojima sam sanjala. Polovica ih uopće nije bila loša. Nakon vožnje biciklom, kad su mi misli neizbježno lutale, obično bih dohvatila telefon da kažem Lukeu da točno znam što nam treba za sljedeći zadatak, od starinskih, pozlaćenih obruča za ubruse, do boje tulipana i broja maslina punjenih bademima u zdjeli. Dovršili smo večeru - šarun za oboje - a dok smo dijelili sladoled od kokosa u orošenoj tirkiznoj zdjelici, dotadašnja glazba prepustila je mjesto pjevaču koji je izvodio melodije kakve su moji roditelji običavali puštati u automobilu. Nedostatke u darovitosti nadoknađivao je entuzijazmom. “Sljedeća je pjesma za zaljubljene”, rekao je, uz bljesak zlatnog zuba. Dovršivši šampanjac, Luke i ja budalasto smo se smješkali, poput ljudi koji 68
Knjigoteka
padaju na alkotestu. “Želiš li plesati na mjesečini?” započeo je pjevač. Izvedba mu je bila mješavina Beach Boysa i Johna Lennona, ali spori kalipso ritam bio je u potpunosti njegov. “Ljubit ćemo se i grliti čitavu noć. Oh, draga, želiš li plesati?” Ponavljajući refren koji se sastojao od “želiš, želiš, želiš” doplesao je do nas i pokazao Lukeu i meni da dođemo do malena, praznog plesnog podija. Luke je ustao. Ja sam oklijevala. Nisam imala povjerenja u samu sebe u Lukeovu zagrljaju. Ali njegov me pogled razoružao. Ustala sam da mu se pridružim, spotaknuvši se u sandalama vrtoglavo visokih potpetica. Zgrabio me i privinuo k sebi. Mogla sam osjetiti otkucaje njegova srca, a samo nekoliko minuta kasnije, shvatila sam da nam srca kucaju zajedno. Godila mi je njegova toplina. Mirisao je na losion poslije brijanja s limunom, svoj vlastiti znoj i pjenu za tuširanje od papaje. Ljuljajući se u njegovu naručju - poprilično pripita - smjestila sam glavu na njegovo rame i pokušala odrediti ostale mirise koje sam osjećala. Što li je bila ta prigušena nota? Poznavala sam taj miris, taj savršeni miris. Kad je pjesma završila, shvatila sam. Žudnja. “Želiš li?” prošaptao je. Željela sam. “Znam da ja želim”, nastavio je on. Tročlani orkestar ubrzao je ritam, ali mi smo se i dalje kretali poput usporenog filma. Kako god bilo, nisam željela da se išta te večeri dogodi brzo. Isprepleo je prste s mojima i blago ih trljao. Pokret je istovremeno bio nježan i erotičan. “Čekam odgovor”, šapnuo je. “Preumorna sam.” Moja druga laž. “Onda samo dođi u moju sobu spavati.” “Spavati?” “Htio bih znati kakav je to osjećaj.” Nisam sigurna je li Luke izgovorio te riječi ili sam to ja pomislila. Je li on čitao moje misli ili ja njegove? Uvriježeno je mišljenje da je smisao nevjere kažnjavanje muža ili žene. Ne slažem se s time, nikada nisam, počevši od te večeri. Sada je prekasno da to raspravim s doktoricom Stafford, mojom bračnom savjetnicom, što je šteta, jer je prošlog mjeseca zavod za zdravstveno osiguranje odobrio Barryju i meni 69
Knjigoteka
još deset sastanaka. Na psihoterapiji, koju smo pohađali nekoliko mjeseci, uvijek sam tvrdila da se nisam spetljala s drugim muškarcem kako bih mu se osvetila. To je moja priča i nje se držim, i u smrti. Luke nikada nije bio neBarry. Uvijek je bio Luke, sa svojim vlastitim privlačnim silama. Ne mogu objasniti zašto me privukao Luke Delaney. Zašto ljudi vole narančastu boju ili Mozartove sonate? Naprosto je bilo tako. Ljudi koji razmišljaju o preljubu rado se pretvaraju da se nalaze na vlastitu malenom otoku, zatvoreni u snježnu kuglu, daleko od stvarnosti. Činjenica je da smo se Luke i ja doista našli u tropskom raju. Bili smo doslovno na otoku, dvije i pol tisuće kilometara daleko od doma, zdravog razuma, a te večeri i trezvenosti. Je li Barry imao neku ne-Molly? Pretpostavljam da je tijekom naših zaruka i braka osjećao obavezu spavati s najmanje desetak žena koje nisu bile ja. Nikada to nisam pokušala dokazati pred sudom - samo sam mu jednom njuškala po papirima - a ipak, negdje duboko u sebi uvijek sam znala da me vara i prelazila preko toga. Ali nije mi to bilo na umu one večeri. U trenutku kad me Luke uhvatio za ruku i poveo u svoju sobu, mislila sam samo na Lukea. Pa... na kondome i Lukea. Nesmotrena ipak nisam. Nespretno je otključao vrata. Sobarica je bila odmaknula prekrivač s kreveta, namjestila stropni ventilator na lagano okretanje i ostavila dvije čokoladice na jastuku. Razmotao je jednu i stavio mi je usta. Ja sam njemu učinila isto. Večer je postala prohladna - bila je prošla ponoć. Zapalio je svijeću. Plamen je plesao po sobi poput najave za romantičan francuski film. Odbacila sam sandale, a on je skinuo košulju i hlače. Imao je dugačko tijelo i, iako je bio mršav, imao malo sala na bokovima što ga je samo činilo stvarnijim, a time i privlačnijim. Dok sam zatvarala oči, busen tamnih dlaka na njegovim prsima naveo me da ponovo pomislim na Bermudski trokut. Jesam li se gubila ili sam bila pronađena?
70
Knjigoteka
14.
MOŽDA MAMA “Molly, razmislio sam”, rekao je Barry. Odlučili smo početi s koktelima u hotelu Four Seasons, a nastaviti večerom u restoranu Tao. “Ali prvo...” Mahnuo je konobaru. “Dva martinija, molim”, rekao je. “S vodkom Grey Goose.” Moj pojam pića sastojao se od obilaženja trgovina vinom u potrazi za besmisleno jeftinim sivim pinotom po cijeni manjoj od 15 dolara, pa sam osjetila olakšanje kad se pojavilo ohrabrenje u visokoj čaši. Je li Barry zapravo odabrao ovu večer kako bi mi rekao da misli da nam ne ide? Naposljetku, bila je to naša prva godišnjica. Na ljestvici od jedan do deset, našem bih bračnom životu dala peticu. Točno u sredini, savršena prosječnost. Nedavno sam na internetskoj stranici posvećenoj tarotu pročitala da samo osam posto vjenčanih parova vjeruje da im je partner istinski srodna duša. Nisam nikakav čarobnjak za matematiku, što su potvrdili i moji srednjoškolski testovi, ali ako uračunamo današnju stopu razvoda, to bi značilo da rijetko koja nevjesta naiđe na mladoženju koji instinktivno zna što radi i zvijezda je njezinih omiljenih erotskih maštarija. Činilo se da smo Barry i ja u sličnom položaju kao i svi drugi bračni parovi koje smo poznavali. Na tri sastanka obaveznog predbračnog savjetovanja, rabin je istaknuo seks i novac kao ponore koji progutaju većinu veza. Koliko sam ja vidjela, mi nismo imali ozbiljnijih problema ni sa jednim. Zapravo, budući da se nismo upuštali u pretjerano iskazivanje ljubavi u javnosti, smatrala sam da ćemo zasigurno potrajati duže od para s kojim smo se družili, a koji je praktički vodio ljubav na stolu svaki put kad bi nas pozvali na večeru. U njihovu otmjenom stanu sa sjajnim podom od bambusa uvijek sam sumnjala da smo pozvani kako bismo bili svjedoci njihova spolnog nagona jednako koliko i panoramskog pogleda na grad s trideset trećeg kata, kroz prozore koji su se protezali od poda do stropa. S obzirom na brzinu kojom sam svoj brak ocijenila prosječnim, netko bi se mogao zapitati nisam li olako odlučila zanemariti ono što se dogodilo s 71
Knjigoteka
Lukeom šest tjedana ranije. Ne baš. Nakon tog poslovnog putovanja, u svome sam mozgu pospremila sjećanje na l’affaire Luc na policu u odjeljku suvremene ženske fikcije. Ono što se dogodilo među nama, rekla sam si, bilo je nevažno i bilo je gotovo. Nisam to ispričala nikome, čak ni Brie. Možda sam bila mudrija no što bi se očekivalo u mojim godinama i shvaćala da je svaka zajednica poput šteneta mješanca udomljenog iz utočišta: nemaš pojma kako će ispasti dok ne odraste. Te večeri u predvorju hotela, Barry je djelovao poput njegovana labradora, uz možda mali dodatak tibetanskog terijera i velikog šnaucera. Nikakvog pit bula na vidiku. Bio je sav u crnom - dobro skrojeni sako, fina pamučna košulja, remen od krokodilske kože, traperice - srećom, dojam koji je ostavljao više je odgovarao snobovskom europskom umjetniku, negoli Johnnyju Cashu. Nos mu je kvario izgled ljepuškastog dječaka, ali uz valovitu crnu kosu i tamnosmeđe oči obrubljene trepavicama koje su po pravu trebale pripasti meni, opći dojam doktora Barryja Marxa bio je prilično upečatljiv. Njegovo samopouzdano ponašanje upotpunjavalo je sliku. “Za nas”, rekao je, podižući čašu. “Za nas”, ponovila sam poput jeke kad smo se kucnuli. “Tebe i mene.” “Najprije bih ti želio dati ovo”, rekao je, pružajući mi vrećicu iz Bergdorfa, uvijek obećavajuću ambalažu, posebno ako je mala. Pažljivo sam otvorila kutiju. Iz baršuna je ispala skupocjena srebrna narukvica ukrašena kristalima kvarca velikima poput pistacija. Da sam išla na audiciju za ulogu mafijaške supruge, narukvica bi bila prikladan dodatak. No, moja prva pomisao bila je da ju je izabrala Kitty. “Oh”, bilo je sve što sam uspjela reći. “Nisam ovo očekivala.” Naravno, nadala sam se daru i davala sve od sebe da natuknem ponešto o šezdesetak centimetara visokom obelisku optočenom školjkama koji mi je upao u oči u prašnjavoj trgovini antikvitetima u Villageu. Ali ono što sam ja zamišljala kao efektan ukras na stoliću za kavu, Barry je možda vidio kao falusni simbol. Divila sam se narukvici, trudila se zračiti zadovoljstvom i prekorila samu sebe zbog nezahvalnosti. Možda se Barryju neće svidjeti plavi gumbi za manžete koje sam mu kupila. Kad bolje razmislim, nisam sigurna ni da mu se sviđaju košulje na koje se nose takvi gumbi. “Zaslužila si, ljubavi”, rekao je i nataknuo mi moj poklon na zapešće. Je li pokušavao vidjeti svoj odraz na njegovoj sjajnoj površini? “Usput”, dodao je, “vrijeme je, Molly.” 72
Knjigoteka
U filmskom scenariju izraz na Barryjevu licu bio bi opisan kao “dugačak, znakovit pogled”. Moj bi bio “skamenjen od čiste panike”. Neki parovi beskonačno prežvakavaju pitanje djeteta čak i prije nego što se zaruče. To su sigurno isti oni koji spremaju cipele u prozirne kutije, dostavljaju ispunjenu poreznu prijavu računovođi prije 31. siječnja i nađu vremena da naruče album sa slikama s vjenčanja. Nadalje, to su muškarci i žene koji točno znaju kakvi su im stavovi o roditeljstvu, čak i ako su o tome razgovarali samo sa svojim psihijatrima, kao i supružnici koji još nisu donijeli odluku, ali rado i uzbuđeno naklapaju o dotičnoj temi. Barry i ja nismo se uklapali ni u jednu od tih kategorija. “Nisam sigurna da se osjećam dovoljno odraslo da bih bila nečija majka”, priznala sam. “Ma daj”, rekao je. “Bit ćeš odlična mama.” Glas mu je bio šaljiv. U našoj obitelji, Lucy se specijalizirala za djecu - naređivala je mlađima u susjedstvu, svakoga ljeta radila kao savjetnica u kampu, postala odgajateljica u vrtiću. Voljela je djecu, a ona su joj uzvraćala ljubav. “Kad god me netko zamolio da mu pričuvam dijete, uvijek sam se izvlačila na pisanje seminarskih radova”, rekla sam. “Nisam majčinski tip.” Barry je ispustio tako glasan “Ha!” pun nevjerice da su se ljudi za susjednim stolom okrenuli pogledati ne treba li nekome Heimlichov zahvat. “Molly, slušaj. Javna je tajna da većina roditelja voli samo svoju krv i meso, a djecu drugih ljudi smatraju cmizdravom deriščadi.” “To si jako dobro primijetio, Barry”, rekla sam, prilično sigurna da bi mogao biti u pravu. Ali što ako ne budem voljela vlastito dijete? Što ako moje vlastito dijete ne bude voljelo mene? Prethodne godine volontirala sam kao učiteljica čitanja. Moj štićenik prvoškolac inzistirao je na Strašnim dlakavim paucima. Još čujem njegov jezivi falset dok mu usne oblikuju riječi: “Moja mreža hvata kukca. Ubijam ga jednim ugrizom. Drobim i meljem njegovo tijelo svojim čeličnim vilicama i pretvaram ga u sok. Večera je poslužena.” Nevin kukac u tarantulinoj mreži. Tako sam se osjećala u tom trenutku. “Ali ja ne znam kako biti mama.”Što ako ne budem razumjela djetetov prodorni plač ili ga prespavam? Ako mi se bude gadila bljuvotina? Više od svega, nisam željela razmišljati o učinku koji bi dodatnih dvadeset kilograma imalo na moj trbuh, koji ni sada nije bio baš ravan, ili o tome kako ću iz 73
Knjigoteka
utrobe istisnuti dijete od četiri kilograma. “Mogu li, molim vas, dobiti još jedan martini?” upitala sam konobara. “Molly, smiješna si. Misliš li da je moja majka znala kako biti majka?” Odgovor na to pitanje nije išao u prilog Barryjevoj argumentaciji. Mudro je promijenio taktiku. “Bit ćeš poput svoje majke”, rekao je. “Nikada ne bi mogla biti dobra kao ona”, odvratila sam. Tko bi? Claire Divine je topla i strpljiva. Ja sam utjelovljenje nestrpljivosti, a iako sam znala biti ljubazna prema onima koji to zaslužuju, Barry je volio isticati da me ljudi često smatraju hladnom. Kad sam istaknula da se radi o preosjetljivim tipovima tragično nesposobnima prepoznati povučenost u odrasle žene, njegova skepsa bila je očita. Dovršavajući drugo piće, preplavljena nesigurnostima za koje nisam ni znala da ih imam, počela sam osjećati klaustrofobiju, usprkos visokom stropu bara. Bila sam sretna kad je Barry zatražio račun i mi krenuli dalje. Na ulazu u Tao, svisoka nas je motrio pet metara visoki Buddha. Preklinjala sam ga da mi kaže što mi je činiti, ali jedino što je Buddha znao reći bilo je: Naručite pekinšku patku za dvoje. Pa i jesmo. Prebacili smo se na svoju uobičajenu temu razgovora za večerom, Barryjeve doživljaje iz operacijske sale, koji su nas proveli kroz kalorijski napad od čokoladne pjene zvan Zen Parfait. Odbila sam divovski kolačić sudbine. Rado ću pričekati da otkrijem što mi je sudbina pripremila. “Jesi li za chai?” upitao je Barry, proučavajući ponudu pića nakon večere. “Za to sam da odemo doma”, rekla sam. U taksiju sam sklopila oči i naslonila se na Barryjevo mišićavo tijelo. Jedan dobar provod u krevetu možda bi bio dovoljan da uspijem nagovoriti supruga da na nekoliko godina - možda i desetljeće - odgodimo pravljenje djece. Za to bih vrijeme odrasla i otkrila što želim. U stanu, dok mi je u glavi još bilo mutno od svega što sam popila, presvukla sam se u svileni plavi kombine. Barry me čvrsto privinuo k sebi. Bio je napet kao puška. “Sretna ti godišnjica, dušo”, dahnuo mi je u uho. “Molly Divine Marx, bit ćeš predivna majka.” Pogledala sam ga, pospano i sumnjičavo. “Ne znam mnogo toga”, rekao je, “ali to znam.” Zbog nečega u načinu na koji ih je izgovorio, riječi su mu zvučale nježno i potpuno iskreno. Istinski sam mu željela vjerovati, ispuniti njegova 74
Knjigoteka
očekivanja, biti sigurna u taj korak koji za većinu žena čak i nije izbor. “Stvarno?” rekla sam, kao molitvu jednako kao i pitanje. U tom sam trenutku osjećala da je udaja za Barryja Marxa bila najpametniji i najbolji potez koji sam ikada napravila. Puhnuo je u svijeću koju sam držala pokraj kreveta, a miris đurđica ispunio je našu malu sobu. “Hajdemo napraviti bebu, ljubavi”, rekao je. Nekoliko mjeseci kasnije, jesmo.
75
Knjigoteka
15.
PRAVA MUSTRA Istražitelj Hicks protegne svoje duge noge i pogledom preleti sobu. Dok sjedi u crnom kožnatom naslonjaču marke Eames lako biste ga zamijenili za još jedan minimalistički ukras u stanu Brie i Isadore. “Gospođice Lawson, jeste li ono na pogrebu gospođe Marx čitali Elizabeth Barrett Browning?” upita, kao da ga stvarno zanima viktorijanska poezija. “Emily Dickinson”, kaže Brie. Nosi kostim kakav bi Jessica Rabbit obukla za pojavljivanje na sudu, kupljen s namjerom da nasmrt isprepada odvjetnika suprotne strane. Sastoji se od uskog sakoa, strateški raskopčanog toliko da omogući pogled na dekolte i tijesne suknje koja joj se ornata oko stražnjice i završava tik ispod koljena. Kosa joj je skupljena u strogu punđu. Isadora sjedi pokraj nje na kauču. Bora koju nikada prije nisam opazila utisnuta je u nježnu udubinu između njezinih poluzatvorenih očiju boje lješnjaka. “Znao sam da se radi o nekoj od tih depresivki”, kaže istražitelj, poslužujući se komadom suhog kolača s čokoladom koji je Isadora stavila na četvrtasti bijeli tanjur od porculana. “Na pogrebu gospođe Marx dobio sam dojam da ste vas dvije bile bliske. Možete li mi reći nešto više o toj... vezi?” Pitanje je upućeno Brie, ali on baca pogled u Isadorinu smjeru. Ispao mu je komadić kolača. Isadorina se bora produbljuje dok promatra kako mrvica nestaje u debelom sagu boje ugljena, ali Brie gleda ravno u Hicksa. “Molly i ja slučajno smo dodijeljene jedna drugoj kao cimerice na prvoj godini”, kaže. “Bila je to jedna od onih sretnih slučajnosti. Dobro smo se slagale i postale nerazdvojne. Sljedeće godine zajedno smo unajmile stan i zadržale ga sve dok nismo diplomirale.” “Možete li mi reći nešto više o tome?” U Hicksovim očima vidi se da se zabavlja, u čemu Brie prepoznaje skrivenu podrugljivost. Njemu je to i namjera, iznervirati je. Ne nasjedaj na to. Odašiljem tu poruku uzaludno se nadajući da je Brie može čuti. “Radile smo ono što rade prijateljice na faksu”, kaže Brie. “Učile, išle u šoping, tulumarile.” 76
Knjigoteka
Suprotnim redoslijedom, koliko se sjećam. “Još nešto?” pita on. “Svakako”, kaže Brie, “jele smo pizzu, udebljale se pet kilograma, držale dijetu, družile se s dečkima, navijale za fakultetske momčadi, provodile praznike u oskudnim bikinijima i trudile se ne razmišljati o tome što ćemo kad odrastemo. Da nastavim?” Nabraja sve brže i sve višim glasom. Iznenađuje me što Brie dopušta da se primijeti koliko je ljuta. Zar ih na pravnom fakultetu ne uče kako ostati hladnokrvan? “Gospođice Vega, mogu li, molim vas, malo ostati nasamo s gospođicom Lawson?” upita Hicks. Isadora ustane i izravna nepostojeće nabore na svojoj crnoj haljini bez rukava, u kojoj uspijeva izgledati dostojanstveno poput državnog poglavara, usprkos činjenici da joj prianja uz uski struk i oble bokove. Isadora posjeduje onu vrstu ljepote za koju biste trebali imati dozvolu. Bile smo iste visine, ali ona izgleda za glavu viša nego što sam se ja ikada osjećala. Na srednjem prstu njezine desne ruke popodnevna se svjetlost odražava u prstenu s velikim, žućkastim kamenom - nemam pojma radi li se o dijamantu ili komadu stakla. “Kako želite”, kaže. Ode u spavaću sobu i zatvori vrata. Hicks i ja oboje znamo da Isadora može čuti dobar dio razgovora kroz zid. “Pa, gospođice Lawson, koji je ono izraz koji ljudi danas upotrebljavaju? Prijatelji s povlasticama? Je li se to odnosilo na vas i gospođu Marx?” Imam osjećaj da se posebno trudi zvučati uvredljivo. Brie se blago namršti. “Ne, Molly i ja smo oduvijek bile prijateljice”, kaže. “Bez ‘povlastica’.” Prstima pokazuje navodnike. Nokti su joj besprijekorne smeđe-crvene boje. Hicks ne kaže ništa. “Tih sam dana izlazila s dečkima.” dodaje ona, iako je on nije pitao. “Hvala na objašnjenju, gospođice Lawson”, kaže on. “Sada, da vidimo. Kako biste opisali stanje u kojem je bio brak gospođe Marx?” Brie premjesti težinu s lijeve na desnu stranu i ponovo natrag. “Nikada ne možete znati što se točno događa u tuđim vezama.” Meni to zvuči razumno, ali Hicks kaže samo: “Gospođice Lawson, molim odgovorite na pitanje.” “Nisu baš bili jedan od onih parova koji u ladici imaju spremljenu povelju 77
Knjigoteka
o zajedničkom poslanju, ali na svoj su način bili odani jedno drugom, bili su dobar par. Barry puno radi, ima vrlo tešku majku i pomalo je ženskaroš, ali Molly se znala nositi s time. On je brižan otac pun ljubavi i znam da joj je to puno značilo. Molly i Annabel bile su njegovo utočište. Nosio ih je u srcu. Znala je to.” Recite mi nešto što ne znam, misli Hicks. Je li Barry ubio svoju suprugu? Je li ga ona varala? Je li on varao nju i želio je se riješiti? Je li to učinila ova odvjetnica ili možda ljubomorna senorita u susjednoj prostoriji? “Barry je znao kritizirati Molly, ali ja sam to uvijek doživljavala kao zadirkivanje iz ljubavi, a mislim da je i Molly, također”, doda Brie. “Nikada ne bi povrijedio Molly, ako se to pitate.” “Jer ju je volio?” kaže Hicks. “Pa, da”, odgovori Brie, “da, naravno - to je neupitno - i...” Brie oklijeva. “Nastavite”, kaže Hicks. “Zato jer vjerujem da bi mu bilo kakva vrsta grubosti smjesta okončala karijeru.” Brie proizvede neobičan zvuk. Nervozan smijeh, poput duboka, suhog žubora. “Kako to?” “Istražitelju, žene se užasno boje operacija - možete li zamisliti neku koja bi izabrala estetskog kirurga s reputacijom nasilnika?”Prokletog nasilnika, ono je što Brie misli. “Zanimljivo”, kaže Hicks. Ustane iz naslonjača i premjesti se na udaljeni kraj niskog prljavonarančastog dvosjeda nasuprot istom takvom, na kojem sjedi Brie. S ovoga mjesta, pogled na njezine noge još je bolji. “A gospođa Marx - je li voljela svoga supruga?” upita uzimajući knjigu, biografiju Maxwella Perkinsa, koju odsutno prelista i ponovo odloži dok čeka Briein odgovor. “Nije li taj tip uvijek nosio šešir na posao? Možda smo trebali početi od toga?” “Nesumnjivo, da”, brzo odgovori Brie, a ja nisam sigurna misli li na šešir, ili odgovara na Hicksovo pitanje. “Barry ju je znao razljutiti, ali joj je bio i splav na kojoj je plovila.”Odakle mi, dovraga, taj izraz? pita se Brie. I zašto je tako sigurna u to, razmišljam ja. “Njezina... što?” kaže istražitelj. Sad je zainteresiran. “Uvijek sam mislila da se Molly pretvara da joj je brak gori nego što je bio. 78
Knjigoteka
Kao neka vrsta šale na vlastiti račun.” Ali Brie je u krivu. Mislim da je željela da mi brak bude bolji nego što sam ga prikazivala. Brie je bila ona vrsta prijateljice koja je dovoljno sigurna u sebe da nije trebala umanjivati moju sreću kako bi joj se njezina činila većom. “Možete li to objasniti?” pita Hicks. Voljela bih da mogu, misli Brie. Voljela bih da imam dokaze. “Naprosto sam imala takav osjećaj.” Zar me Brie smatrala sklonom glasnim, ispraznim žalopojkama? “Recite mi kada ste posljednji puta vidjeli gospođu Marx”, kaže Hicks. “Vozile smo se biciklom. Sjećate se onog niza toplih dana u veljači?” Globalno zagrijavanje. Pitam se hoću li biti ovdje da vidim kako će to ispasti. Hicks izvadi bilježnicu u crnoj koži iz džepa sakoa i nažvrlja nešto u nju. “Spomenuli ste da je suprugova obitelj bila... kako ste ono rekli, ‘teška’?” “Molly se dobro slagala s njima”, kaže ona, iako zna da me Kitty samo podnosila, ponekad ljubazno. “Kao i sa svojim roditeljima i sestrom.” “Sestra”, kaže Hicks. “Što je s njom?” “Molim?” upita Brie. “Na obredu... ne mislite li da je malo pretjerala?” “Bio je to pogreb njezine sestre blizanke”, kaže Brie ledeno. “Kako se trebala ponašati?” “U redu”, odvrati on. “Žao mi je ako sam otišao predaleko. Ali pričajte mi o sestrama. Jesu li bile bliske?” “Imate li brata ili sestru, istražitelju?” upita Brie. “Znate kako to ide. Ponekad ih volite, ponekad želite da ih je majka utopila na porodu.” Brie požali svoje riječi čim joj izađu iz usta. “Stvar s Molly i Lucy bila je u tome da je svaka točno znala kako razljutiti onu drugu, ali bile su bliske.”Voljele su se, misli Brie. Lucy je obožavala Molly. Molly se divila Lucy. “Jeste li vi i Lucy također bile bliske?” pita on. Brie zastane. Oduvijek je Lucy smatrala samodopadnom i malograđanskom, vjerojatno zato što je znala da Lucy nju smatra samodopadnom i pretencioznom. “Poštivale smo se”, kaže.
79
Knjigoteka
Hicks se prigušeno nasmije. Isadora izađe iz sobe noseći veliku ručnu torbu. Ne mogu skinuti pogled s nje - crna koža izvezena cvjetnim viticama, možda i kanarincima. Dođe do Brie, stavi joj ruku na rame i okrzne joj usne poljupcem. Čini se da Hicks uživa u predstavi. Ceri se. “Pa, uskoro smo gotovi, gospođice Lawson”, kaže. “Samo još nekoliko pitanja. Gdje ste bili one večeri kad vam je prijateljica umrla?” Brie čvrsto stisne oči, pokušavajući zaustaviti suze koje joj naviru. “Radila sam”, kaže. “U Brazilu.” Dok sam se ja kuglao u Bronxu, misli Hicks. “Želite li mi još nešto reći?” Brie izgleda blijedo i umorno. Uvojak tamne kose ispao joj je iz punđe. Odmakne ga s lica. “Ničega se ne mogu sjetiti.” “U redu onda”, kaže Hicks. “Samo još nešto. Poznajete li Lukea?” Ponovo izvadi bilježnicu. “Lukea Delaneyja?” “Luke Delaney”, ponovi ona. “Da - da, poznajem. Upoznali smo se prije nekoliko godina, kad sam radila kao model.” Model, misli Hicks. Nije iznenađen. “U kakvoj su vezi bili gospodin Delaney i gospođa Marx?” upita. “Suradnici. On je fotograf.” “To je sve što mi želite reći?” pita on. Brie navuče odlučan izraz lica koji čuva za sudnicu. “To je sve što znam.” Hicks ustane i pruži joj ruku. Prilično sam sigurna da joj steže dlan trenutak duže nego što je to potrebno, ali ne stojim iza svojih riječi jer mi se na spomen Lukea, o kojem sam odbijala razmišljati, vrti u glavi. “Ako se još nečega sjetite, ovo je moja posjetnica”, kaže istražitelj. Glas mu je sada neutralan i naginje prema srdačnosti. Utisne posjetnicu Brie u ruku i izađe kroz vrata. S leđa vjerojatno najbolje izgleda. Nakon što ode, Brie priđe stolu i stavi posjetnicu u plitku, praznu ladicu s desne strane. Hiawatha Hicks, piše na njoj. Ona glasno izgovori ime. “Hiawatha?” Smijeh koji ispuni stan isti je onaj kojeg se sjećam i, što se mene tiče, smijemo se zajedno.
80
Knjigoteka
16.
TRULA BANANA “Barry?” kaže Lucy. “Nadam se da te nisam probudila.” Prava je istina da bi mu Lucy voljela opsjedati snove poput krvoločnog vampira koji vitla mrtvačkom kosom. Osim toga, nedjelja je ujutro, devet sati, a ako do sada nije budan, moja sestra zasigurno će mu to upisati u knjigu u koju bilježi najstrašnije grijehe doktora Barryja Marxa. “Molim, tko zove?” kaže Barry. Zvuči zadihano, što me ne iznenađuje jer se, iako pada gusta kiša, upravo vratio s trčanja. Dok stoji odjeven u šuškavac i bejzbolsku kapu, voda kaplje s njega na kuhinjski pod. Barry zna da ga je nazvala Lucy: naši su glasovi bili jedino što nam je bilo doslovno identično, a sumnjam da misli kako sam ga ja nazvala iz groba da bih mu rekla da je kupio krivu vrstu mlijeka (organsko, s dva posto masti) - što je uostalom i učinio. “Tvoja najdraža šogorica”, objavi Lucy. Barry si uzme trenutak da pomisli: Kuja s cicama.”Dobro jutro, Lucy”, kaže. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?” Zvuči mirno, ljubazno, kao što i dolikuje dobro plaćenu kirurgu. Nedugo nakon što smo se vjenčali, proveo je nekoliko mjeseci s fonetičarem, koji je ublažio New York u njegovim samoglasnicima. Moja ideja. Ti ne voliš mene, a ni ja tebe - ne pretvarajmo se, misli Lucy. “Želim da napravimo plan za Pashu”, izvali ona. “Doletjet ću u New York, pokupiti Annabel i dovesti je u Chicago na početku praznika. Ni ja ne radim, pa se lako mogu prilagoditi. Mogu provesti cijeli tjedan s njom.” “Nastavi.” “Moji će je roditelji dovesti natrag”, kaže Lucy, ohrabrena. “Imamo hrpu planova-prirodoslovni muzej, trgovine igračkama, dvije blagdanske večere, naravno. Imatzo brei9 prvog jutra Pashe- tradicija obitelji Divine.” “Aha.” 9Tradicionalno
židovsko jelo koje se jede za doručak tijekom blagdana Pashe.
81
Knjigoteka
“Mogu li to shvatiti kao ‘da’?” Trudi se održati lepršavi ton razgovora, ali na komadu papira crta krugove, crne i duboko utisnute od brige. “Lucy, ništa od toga”, kaže Barry. “Tvoj je otac već nešto spomenuo, ali Annabelin psihoterapeut kaže da je za nju prerano da putuje.” Lucy izgovori “Annabelin psihoterapeut?” u istom trenutku kad i ja to pomislim. Postoji pedijatar i zubar. Otkada to moja kći ima psihoterapeuta? “Nekoliko puta razgovarao sam s vrlo uglednim kolegom koji se specijalizirao za proces tugovanja kod djece”, kaže Barry. “Ma da?” odvrati Lucy. “A tko bi to bio?” “Joseph”, kaže Barry. “Koji Joseph?” pita Lucy. Sjedi ispred kompjutora koji moji roditelji drže na kuhinjskom elementu i već je otvorila Google. “Joseph mu je prezime.” “Kako mu je ime?” odvraća Lucy žustro. “Zašto je to važno?” “Pristojno sam te pitala.” “U redu”, kaže on. “Stephanie.” Nažalost, Lucy ne može čuti moje prezrivo otpuhivanje. “Pa, i obitelj Divine zatražila je savjet psihoterapeuta”, laže Lucy. “A naš ugledni stručnjak sa Sveučilišta u Chicagu koji se specijalizirao za traume u ranom djetinjstvu kaže da bi onemogućiti Annabel vezu s majčinom obitelji u ovom trenutku bilo...” Lucy si uzme trenutak da razmisli. “Imalo bi višestruke dugoročne negativne posljedice.” “Višestruke, ha?” kaže Barry. “Pa, Luce, kako bi bilo da suočimo naše savjetnike na dvoboju u Central Parku? Negdje gdje ima mjesta za višestruke posljedice?” Annabel uđe u kuhinju u spavaćici. Nokti na nogama joj se sjaje, Delfinino djelo. Ona sama odmaglila je jutros u crkvu čim se Barry pojavio na vratima nakon trčanja. Plaća joj dodatno kako bi svake noći spavala u stanu. Moja kći odloži napola ispražnjenu zdjelicu pahuljica u sudoper i dotapka do oca. “Tata?” kaže. “Tata?” Riječ joj podrhtava na usnama. “Ne mogu pronaći DVD s Dorom. Pustolovinu iz bajke. Treba mi. Gdje je?” Barry bi imao bolje šanse u traženju Boga. “Lucy”, kaže, “Annabel je 82
Knjigoteka
ovdje. Moram ići.” “Je li to teta Moosey?” upita Annbel. Kad se nasmije, na obrazima joj se pojave rupice. “Mogu li pričati s njom?” “Barry, daj mi Annabel”, kaže Lucy. Lepršavi je ton nestao. Spremna je vrištati, uz sedamdeset posto vjerojatnosti da će stvari izmaknuti kontroli. Krugovi koje crta postali su debeli poput zmija i prekrivaju cijelu stranicu bilježnice. “Nije dobar trenutak”, kaže Barry. “Annabel i ja izlazimo za nekoliko minuta.” Pogled mu pada na zidni kalendar sa slikom lavice i njezine mladunčadi. “Idemo u zoološki vrt.” “Nisam znala da idemo u zoološki vrt.” Annabel proučava kišu koja udara u prozore padajući gotovo pod pravim kutem. Čak i trogodišnjakinje mogu izgledati sumnjičavo. “Hoću pričati s tetom Moosey.” “Daj mi je samo na minutu”, kaže Lucy. Google je ispljunuo nekoliko Stephanie Joseph - dvije odvjetnice, tinejdžerku koja se prenemaže na blogu i ortopetkinju iz Atlante. “Čekaj malo”, kaže on. “Imam drugi poziv.” Barry stavi Lucy na čekanje. “Štuca li ti se?” upita. “Prije nešto drugo”, odgovori Stephanie. Zvuči više seksi u sumorno nedjeljno jutro nego što je meni ikada uspjelo u najvatrenijim subotnjim noćima. “Ti si nekakva savjetnica, zar ne?” pita on. “Bila sam”, kaže ona. “Na pretprošlom poslu. Socijalna radnica u staračkom domu. Proteze, pelene - nije to baš bilo za mene”, smije se. “Smijem li pitati kamo smjeraš s time?” “Nije važno”, kaže on. “Što si ono govorila?” “Jedan pogled na ovu oluju i palo mi je na pamet što ćemo popodne”, kaže ona. “Jordan i Annabel mogli bi gledati crtiće, a mi bismo... što god.” “Što god, ha?” odgovori on tihim glasom. “Bio sam prvak u čemu god na faksu. Kako si znala?” Annabel ga povuče za ruku. “Zoološki, tata?” kaže. “Kad idemo?” “Dušo, zar ne vidiš da pada kiša?” odgovori on. “Razgovaram.” “Hoću pričati s tetom Moosey! Hoću naći Doru!” Lice joj postaje crveno. 83
Knjigoteka
Pogled mi leti lijevo-desno između New Yorka i Chicaga. Stavljena na čekanje, Lucy je napućila donju usnicu i smrknuto zuri pred sebe. Moj otac uđe u kuhinju baš kad ona s treskom spusti slušalicu. “Lakše malo, partneru”, kaže on. “Što je bilo?” Lucy odjuri na kat i, našavši se u hodniku ispred naše nekadašnje spavaće sobe, prodere se: “Taj ljigavac misli da može raditi što god jebeno poželi. Pa, bolje mu je da razmisli ponovo.” Moj otac zuri u svoju odraslu kćer s izrazom lica koji muškarci dobiju kad se nađu na udaru estrogena. “Opet imaš problema s dečkima, dušo?” dovikne joj on. Moja sestra zalupi vratima sobe. U našoj kuhinji u New Yorku, Barry se naslađuje svakim detaljem popodnevne ponude koju mu Stephanie opisuje. “Razmislite o tome, doktore Marx”, kaže ona, odvagujući podjednaku privlačnost Barryjeva velikog kurca i debelog novčanika. “Kapljice kiše na prozorskim staklima, jazz ili opera - ti izaberi - i izlet u spavaću sobu na koliko god dugo poželiš. Da nastavim?” “Oh, da, dušo - nastavi”, kaže Barry, lijeno se igrajući uvojcima na Annabelinoj glavi. Ona ga vuče za rukav. On se prigne i poljubi je. “Tata”, kaže ona glasno. “Zoološki! Kad idemo? I moraš mi naći DVD s Dorom, sjećaš se?” “Ne misliš valjda ozbiljno ići u zoološki?” pita Stephanie. “Pustolovina iz bajke mi je najdraža.” Annabel se objesi za Barryjevu nogu. “To hoću gledati prije nego što idemo.” “Ne, ne sada”, kaže Barry. “Obraćaš li se meni, Bear?” pita Stephanie. Kitty Barryja zove Bear. Baš zato ja nikada nisam. “Tata! Hoću vidjeti dio kad zla vještica uspava Bootsa!” “Bear, jesi li tamo?” Annabel počne lupati nogama. “Stephanie, možda ovo nije najbolji trenutak”, kaže Barry. “Nazovem te kasnije?” Ona se smije. “Naravno. Obećaješ?” “Obećajem”, kaže on i prekine vezu. Odmjereno zavođenje zamijenila je zlovolja.
84
Knjigoteka
“Dora se mora pretvoriti u princezu i probuditi Bootsa”, kaže Annabel, udarajući u plač. “On se mora probuditi. On je Dorin najbolji prijatelj. Mora.” “Što se dogodilo Dorinu prijatelju, ljubavi?” Povuče si kćer u krilo. “Tata - znaš!” jeca ona. “Pojeo je pokvarenu bananu. Jako, jako pokvarenu.” Suze joj teku potokom, a iz nosa kaplje na spavaćicu. Sluzava nit uhvatila se za uho zečića Alfreda. “Ne idemo u zoološki, ha?” “Ne, mačkice, mislim da to nije baš dobra ideja”, kaže Barry. Neuspješno joj svojim šuškavcem pokušava obrisati nos. “Ne danas.” “Lagao si!” vikne Annabel. “Uvijek lažeš!” Dok trči kroz vrata, puštajući ih da se zalupe za njom, vidim Lucy, s otprilike četiri godine: moja sestra bila je tempirana bomba, posebno u usporedbi sa mnom, mirnom poput bubice. Bespomoćno promatram, zadivljena Annabelinom odlučnošću. Kako li će Barry sam izaći na kraj s njom? “Jebemu, Molly - što dovraga da sad radim?” kaže Barry stežući šake. Spusti glavu na kuhinjski stol i nekoliko puta lagano udari čelom. Vidim suze, iako ne mogu reći je li to bol ili frustracija. “Molly, nisi trebala umrijeti. Nisi trebala umrijeti.” Zaboravila sam da se istovremeno može vikati i plakati. Osjećam bol zbog Annie-belle koja je izgubila mamu. Osjećam bol zbog svoje sestre, Lucy. Sigurno joj je jako teško. Osjećam bol zbog svojih roditelja, koji su ostali bez polovice srca. Osjećam bol zbog svih njih i zbog sebe, jer mi nedostaje svatko od tih izmučenih ljudi koje sam voljela i ostavila, slomljene i ranjene. Boli me koliko mi nedostaje moj život. Rado bih išla u zoološki vrt po kiši i blatu. Stajala bih u kaljuži, spavala u mokroj slami i podnosila odvratne mirise, samo da još jedan dan budem živa. Ali najviše me iznenađuje činjenica da osjećam nešto novo. Emocija je poput nepoznatog začina kojem ne znam ime i ne mogu odlučiti sviđa li mi se ili ne. Osjećam nešto prema Barryju. Toliko sam usredotočena da jedva opazim Boba koji stoji pokraj mene. “Ponekad je”, kaže, “najbolje ne gledati. Ili slušati.” Ali mahnem mu da ode. Ne mogu prestati ni s jednim.
85
Knjigoteka
17.
TART OD LIMUNA “Cikla?” rekao je Barry. “Opet?” Dok sam bila trudna, strašno mi se jela cikla, koju sam dotada kupovala samo u limenkama i isključivo na sniženjima. Barry me počeo zvati Kraljicom cikle, što sam smatrala komplimentom, ne samo zbog naslova jedne od mojih najdražih knjiga, već i zato što sam ciklu odjednom počela smatrati vrhuncem korjenastog povrća, hranom kakvu je sigurno uzgajala i kuhala moja srednjoeuropska prabaka. Osjećala sam kako mi sva ta cikla koju sam pojela omogućava da se povežem s precima. Pretpostavljam da trudnoća to napravi nekim ženama. “Pronašla sam nov način pripreme”, uvjeravala sam Barryja vežući rastegnutu bijelu pregaču preko svog osam i polmjeseci trudnog trbuha. “Od Nigelle”. Da sam se ikada zaljubila u djevojku, bilo bi to u nekoga poput Nigelle Lawson koja me, iako dijeli prezime s Brie, podsjećala na Lucy, samo kad bi moja sestra usvojila naglasak s BBC-ja umjesto svoga čikaškog gakanja. Freud bi se tome dobro nasmijao, pa zaboravite na zaljubljenost. Ipak, napravila sam Nigellinu salatu od cikle, kopra i sjemena gorušice najmanje osam puta. Barry je zgrabio tri velika crvena luka i počeo žonglirati, što je, uz izvođenje operacija i predigru rukom, bila jedna od njegovih glavnih vještina. Nakon dvominutne predstave, vratio je luk na radnu plohu, prišao mi s leđa i zagrlio me, toplim dlanovima pritišćući mjesto gdje se, barem na trenutak, naša beba prestala prevrtati preko glave. Osjetila sam njegovu erekciju na svojim leđima. “Dobre si volje”, rekla sam. Ne da je takvo raspoloženje bilo rijetkost u to vrijeme. Slagali smo se iznimno dobro. Tijekom moje trudnoće, Barry je gotovo stalno bio dobre volje, ponekad i iznimno veseo, a seksualni nagon mu je, kako se činilo, rastao skupa s mojim trbuhom. “Sviđaš mi se u ulozi kućanice”, rekao je, proučavajući recept u otvorenoj kuharici. Počeo je sjeckati svježe listiće mente. Udahnula sam osvježavajući 86
Knjigoteka
miris i odjednom osjetila želju za velikom čašom limunade. Da nije bilo prošlo osam u subotu navečer, možda bih preklinjala Barryja da odjuri van i kupi dovoljno limuna da napunimo vrč domaćim napitkom, ali bila sam gladna. Na stolu je bilo postavljeno keramičko posuđe i zdepaste čaše od žutog stakla, taman dovoljne za moju vodu i njegovo vino. Svijeće od pčelinjeg voska čekale su da budu upaljene. Još sam morala dovršiti tjesteninu, po jednostavnu receptu s puno sirapecorino romano. Nakon što euforija prođe, neke žene trudnoću smatraju precijenjenom. Vidite kako vam se nekoć čvrsta stražnjica pretvara u loptu za plažu, za koju znate da će se ispuhati i opustiti. Otkrijete da vam se nos proširio. Gledate spletove žila koji se šire iz ispupčenih, proširenih vena. Odlučila sam ne obazirati se na takve stvari. Previše sam pažnje posvećivala dobrim stvarima, poput mog novog, bogomdanog dekoltea koji sam u svako doba isticala odjećom s dubokim v-izrezima, tako nametljivima da su doslovno rastezali granice dobrog ukusa. Trebalo im je dodijeliti oznaku “mama drolja”. Tijekom zime, dok mi je trbuh rastao, bila sam stroj za pravljenje bebe i osjećala se ugodno i korisno. Divila sam se znanju što su ga posjedovale stanice koje su se dijelile u meni poput discipliniranih marinaca. Ugađala sam si šalicama vrućeg kakaa, izbjegavajući zabranjeni kofein i podsjećajući se da mi je potreban kalcij. Svakog bih se vikenda smjestila na kauč obavijena mekim kašmirom, s toplim sendvičima sa sirom i provodila poslijepodneva gledajući filmske klasike na kabelskoj i učeći napamet knjige s dječjim imenima. Barry je htio dječaka. Bio je siguran da ćemo dobiti dječaka. Kitty je proučila moje tijelo - trbuh, koji je ostao relativno uzak- i objavila da, budući da sam izgledala poput nje dok je nosila Barryja, bit će to nesumnjivo još jedan nasljednik obitelji Marx. Prema mojem tumačenju, to je značilo da sam bila jedna od rijetkih privlačnih trudnica, jer kad Kitty blagonaklono usporedi vaš izgled sa svojim, to je najviši oblik laskanja. Barry je inzistirao na tome da izaberemo ime - muževno ime, snažno poput električne bušilice. Kao da se radilo o malim, simpatičnim hirovima, moje je prijedloge - Dylan, Devin, Jesse, Sebastian, Nicholas, Eliah, Raphael, Oliver, Graham, Kieran -odbacio u korist Hanka, Jakea, Cala, Kurta, Maxa, Nata, Barta, Toma, Abea i Zacka. Nedostajao je samo još Thor. Dala sam mu do znanja da smatram da su njegovi prijedlozi od one vrste imena kakvu vlasnici pasa bez smisla za humor daju čivavama. Naposljetku smo se složili 87
Knjigoteka
oko Alexandera Williama, ali kad sam rekla da bi mladi gospodin Marx od milja mogao biti Sasha, Barry je donio jednostranu odluku: ako bude dječak, nazvat ćemo ga William Alexander. Ako nekim nevjerojatnim slučajem dobijemo djevojčicu, Barry, koji se marinirao u testosteronu, milostivo mi je dozvolio da tome neočekivanom ženskom potomku izaberem kakvo god ime poželim. William Alexander. Bilo je to solidno ime, primjenjivo na kojekakve situacije. William Alexander Marx, prvak u slovkanju, dječak s bar-micve, član društva Phi Beta Kappa, diplomirani pravnik i sudac Vrhovnog suda. Will Marx, kapetan skvoš tima, bez ijednog prištića na vidiku. Divlji Willy Marx, početni bacač Yankeeja. Billy Marx, buntovni režiser nezavisnih filmova, dobitnik Zlatne palme u Cannesu. William A. Marx, doktor znanosti, pronalazač lijeka protiv AIDS-a ili raka, po mogućnosti jednog i drugog. Predsjednik William Alexander Marx, prvi Židov u Bijeloj kući. Povremeno bih si dopustila da mi misli odlutaju budućem bratu Williama Alexandera: Danielu Jamesu. Braća Marx, jednako zločesti, ali prekrasni. No, kako bi izgledao život uz tolike dečke? Kako dječaku promijeniti pelenu, a da ne dobiješ mlaz mokraće u oko? Bismo li mali muškarac i ja imali o čemu razgovarati? Što ako bude jedno od one djece koja su neprestano u pokretu i počnu gutati sredstva za smirenje i prije nego što prijeđu na čvrstu hranu? Tjednima sam se osjećala potpuno nesposobnom biti majkom makar i samo jednom sinu. Ipak, kad sam se sjetila da bi prema meni mogao biti pažljiv poput Barryja koji je nazivao Kitty najmanje jednom dnevno, pomisao na dječaka mi se svidjela. Nisam puno razmišljala o činjenici da se u mojem tijelu doista nalazi druga osoba. Naučila sam kako odagnati predodžbe iznenadnog povraćanja koje me čeka u budućnosti. Čudila sam se ljudima koji su očekivali da imam mišljenje o stvarima koje mi nikada nisu pale na pamet, kao na primjer, hoću li dopustiti djetetu da gleda Wigglese, glazbenu skupinu čija je popularnost, kako sam otkrila, dosegnula Beatlese, usprkos činjenici - ili možda baš zato što su izvodili pjesmu “Hava Nagila” u bavarskim narodnim nošnjama. Nisam s nestrpljenjem očekivala kraj trudnoće. Nalazila sam se u stanju zadovoljstva kakvo nikada prije nisam zamišljala ni osjetila. Te sam večeri pjevala “Ja sam žena” dovršavajući objed -”Ž E N A”- stavljajući tjesteninu u veliku, bijelu zdjelu, posipajući još sira po vrhu. Zamišljala sam kalcij kako odlazi ravno u majušne, dragocjene kosti moje bebe, čineći ih tvrdima poput 88
Knjigoteka
dijamanta. Naravno, bilo je jutarnjih mučnina, kad sam iskakala iz taksija istresati doručak u odvode praćena prijekornim pogledima stanovnika New Yorka. Noću su me budili grčevi u nogama, a moji su krikovi nasmrt prepadali Barryja, iako je kao liječnik znao kako zaustaviti grčeve masažom, na čemu sam mu bila zahvalna. Nisam bila imuna ni na podrigivanje, bolove u leđima ili žudnju za pire krumpirom prelivenim karameliziranom smjesom koju KFC naziva umakom. Dvaput sam sanjala da je moja beba dijete Sotone, s prozirnom kožom i bijelim, okruglim očima. Također, postala sam osjetljiva na mirise. Barry je mogao pobijediti na državnom natjecanju u higijeni usne šupljine, a ipak me gušio njegov noćni zadah. No, sve je to bio dio velike trudničke pustolovine, baš kao i sposobnost da se dobrodušno smiješim dok me neznanci tapkaju po trbuhu i ispituju znam li spol djeteta. Nisam znala. U tajnovitosti trudnoće ležao je velik dio njezine moći. Te subote Barry i ja polako smo večerali. Salata od cikle bila je pikantna, francuski kruh od cjelovitih zrna žitarica hruskav, tjestenina ukusna, a svjetlost svijeća ugodna oku. “Desert?” upitala sam Barryja. “Kupila sam onaj tart od limuna koji voliš.” “Samo komadić”, rekao je. “Ti ćeš u trenutku izgubiti petnaest kilograma, a moji će ostati.” Udebljao se po pola kile na svakih mojih pet, ali slušajući ga, pomislili biste da bi ga trebalo proglasiti bolesno pretilim. Odnijela sam posuđe u kuhinji i napunila perilicu prije no što sam razrezala pitu, koju sam prebacila na svoj najdraži pladanj, od teškog tirkiznog stakla s viticama. Kad bi novogodišnja noć bila tanjur, izgledala bi ovako. Brisala sam veliku, drvenu zdjelu za salatu, kad sam začula kako se Barry javlja na mobitel. Telefonski pozivi u svako doba dana, posebno subotom, nisu bili ništa neobično. Operacije su uglavnom bile petkom, a svaka pacijentica mislila je da će baš ona biti sretnica koja neće dobiti podljeve poput pretučenog profesionalnog boksača. Takve žene zavaravaju se toliko da misle kako će se, ako uhvate termin u petak, do ponedjeljka vratiti na posao, a da im kolegice ništa ne naslute, usprkos žbuci na licu i činjenici da im je Barry potpuno preuredio noseve. “Ne sada”, rekao je osobi s druge strane. 89
Knjigoteka
Moj suprug nije govorio na svoj uvježban, umirujući barryjevski liječnički način. Ne bih uopće obratila pažnju na razgovor, da nije djelovao uznemireno. “Nazvat ću te sutra”, rekao je, odsijecajući svaku riječ. “Obećajem.” Odao ga je način na koji je prošaptao obećajem. Nož u mojoj ruci lebdio je iznad tanjura dok mi se utroba kovitlala. Uvjerila sam samu sebe da mi je Barry vjeran. Samo dan ranije, dok smo Brie i ja kupovale odjeću za bebu, rekla sam: “Mislim da je moj vuk promijenio i ćud i dlaku. Gotovo ga želim podsjetiti da je još uvijek u braku sa mnom, Molly-koja-nikada-ništa-ne-shvaća.” “Hoćeš reći da ta promjena uključuje i vjernost?” pitala je Brie, odlažući slatku, zelenu pidžamicu čim je vidjela privjesak s cijenom nečega za što je bilo upotrijebljeno manje materijala od krpe za brisanje posuđa. Brie me često tjerala na posjete mračnim uličicama u blještavo osvijetljenu megalopolisu zvanom Poricanje. Razmislila sam o njezinu pitanju. “Mislim da da”, rekla sam, dvaput. Drugi puta naglas. “Bilo je i vrijeme”, odvratila je, snažno mi stišćući ruku. Uvijek sam pričala Brie o svojim sumnjama vezanima uz Barryja. Imala sam puno predosjećaja i malo čvrstih dokaza, ali otprilike svakih šest mjeseci, osjetila bih miris preljuba i obavijestila je o tome. Brie bi onda objavila da se moje sumnje mogu nazvati jedino paranojom i da ću, budem li tako strašno nesigurna, sama osuditi svoj brak na propast. Nakon što bi ona donijela presudu, mogla sam se opustiti i usredotočiti na svoj jednostavan, lagodan život: posao, dom, obitelj, prijatelje i, u posljednje vrijeme, bebu Marx. Prolazila sam kroz cikluse - svakih tri do šest mjeseci razmišljala bih, žalila se i naposljetku ostavljala svoje brige na miru. Nijednom se nisam suočila s Barryjem. Ali te je večeri “obećajem” odjekivao među kuhinjskim zidovima i kad je Barry ušao, noseći praznu bocu crnogpinota, na mojem se licu zacijelo odražavala panika. “Molly, što je?” rekao je. “Jesi li nešto osjetila?” Glas mu nije zvučao ništa manje zabrinuto nego prije tri minute. “Oh da, osjetila sam”, rekla sam. Bijes. Mržnju. Želju da dohvatim pušku. “Reci mi, što nije u redu”, rekao je. “Što nije u redu?” ponovila sam. “Doktore, zašto ti ne kažeš meni?” 90
Knjigoteka
“Molim?” Izraz lica postao mu je ljutit i nepovjerljiv. “Tko je ona?” prasnula sam. “Ili bih trebala reći, tko je ovoga puta ona?” “Ti zbilja sve znaš uništiti, zar ne? Nemam pojma o čemu govoriš, osim da si pokvarila savršeno ugodnu večer.” “Ja sam nešto pokvarila?” frknula sam. Barry zna kako izaći na kraj sa mnom kad sam cendrava, mrzovoljna, tužna ili zabrinuta. Kad pokažem zube, nema pojma što bi. Kao u tom trenutku. Pa sam nastavila. Odnekud sam osjetila tako snažnu navalu energije da sam pomislila da je dobivam infuzijom. “Imaš četverogodišnji dosje”, rekla sam. Glas mi je postajao sve jači. “Koliko je žena još bilo, Barry?” Izgovorila sam njegovo ime kao da se radi o smrtonosnu virusu koji prenose šišmiši. “Svi vi liječnici mislite da ste bogovi.” “Samo naprijed, Molly, optuži cijelu profesiju”, rekao je s prezirom. “Tijekom cijele trudnoće podnosim tvoje promjene raspoloženja, tvoje tjeskobe, tvoju prokletu opsjednutost ciklom. Bio sam na skoro svakom liječničkom pregledu...” “Zar je to bilo tako teško? Je li te odvlačilo od tvojih ‘posebnih prijateljica’?” Iako sam u ruci držala nož, napravila sam blesavi pokret koji je označavao navodnike, dok se on držao strategije da je napad najbolja obrana. Ako ništa drugo, vrijeđao me. “Misliš li da je s tobom lako živjeti?” rekao je. “Ili da si slatka? Što je s tvojim potpunim manjkom interesa za seks?” Glas mu je bivao sve glasniji, a njegovo mi se lice približavalo. S trećim pitanjem, kapljica pljuvačke pala mi je na obraz. U tom sam trenutku odložila nož, zamahnula i bacila tanjur. Voljela sam taj tanjur, vjenčani dar moje tete Vicki. “Sranje, pa ti si opasna!” vrisnuo je saginjući se. “Saberi se!” “Ne želim se sabrati, glupane”, rekla sam. “Želim normalan brak. Želim poštovanje. Želim...” “Ako se budeš ovako ponašala, sama si kriva što ne zavređuješ poštovanje.” “Dakle, sad sam ja kriva!” rekla sam, stavljajući ruke na svoj golemi trbuh. Odjednom sam shvatila nešto što biolozi koji proučavaju evoluciju ne razumiju: zašto ženka bogomoljke otkine mužjakovu glavu kad joj on priđe 91
Knjigoteka
straga, lamatajući krilima i šepureći se u očekivanju seksa. Očito, upravo je čula kako gospodin Bogomoljka zove svoju ljubavnicu. “Barry, posljednji put kad sam provjerila, očekivali smo bebu. Ako si me - kad si me - ranije varao, a prilično sam sigurna da jesi, bila sam spremna otpisati to na račun tvoje nezrelosti. Ali pravila su se promijenila. Ako me sada prevariš, kunem se Bogom, probudit ćeš se jednog jutra,” bacila sam pogled na nož, “bez pimpača.” Znoj mi je kapao s lica. “Ne podcjenjuj me”, viknula sam teško dišući. “Dovraga”, viknuo je on. “Zbog ovog te baš želim prevariti. A poznajem nekoliko tvojih prijateljica koje bi bile itekako spremne.” Okrenuo mi je leđa, što je možda bilo i bolje. U tom mi je trenutku pogled na njegovo iskrivljeno, crveno lice izazivao gađenje, koliko god da je bio naočit kad je bio smiren. “Moram van odavde prije nego što učinim nešto što ću požaliti.” “Ne žališ li zbog onoga što si već učinio?” viknula sam dok je izlazio iz prostorije. “Je li ti uopće imalo žao?” Ali nije mi odgovorio. A onda su se, poput uskličnika, zalupila ulazna vrata. Stajala sam u kuhinji, okružena razbijenim staklom, prikladnom ilustracijom našeg braka. Dok sam se gegala do ormara u potrazi za metlom i lopaticom za smeće, uhvatila sam svoj odraz u staklu vitrine. Trebao mi je trenutak da se uopće prepoznam. Cipele su mi gazile po žućkastoj smjesi koja je nekoć bila pita. Pažljivo sam pomela veće komade razbijena stakla, bacila ih u smeće i napunila kantu sapunicom i vodom da operem ostatke limuna koji su prekrivali sve površine, uključujući i moje lice. Kakav gubitak sočne pite. Kakav gubitak, točka. Prošlo je deset minuta prije nego što sam zaplakala, ali kad sam počela, suze su navrle poput bujice. Plakala sam tako jako da sam odustala od čišćenja, spotičući se otišla u spavaću sobu, bacila svoje teško tijelo na krevet i povukla pokrivač do brade. Zgrabila sam jastuk i jecala sve dok od nesigurnosti, boli i čiste iscrpljenosti nisam zaspala bez snova. Probudila sam se oko tri ujutro. Glava mi je pulsirala. U potpunom mraku, instinktivno sam posegnula prema Barryju, ali njegova strana kreveta bila je prazna. Kad sam se razbudila, naša mi se svađa vratila punom snagom, poput loše napisane glazbe za film Oh, sranje. Otišla sam u kupaonicu i pokušala se sjetiti koju vrstu tableta protiv bolova mi je liječnica dozvolila. Nikako aspirine, upozorila me. Samo Tylenol. Lice mi je bilo 92
Knjigoteka
natečeno, a kosa poput spaljene trave. Pustila sam toplu vodu u kadu i ubacila prvu pjenu za kupanje koju sam našla, nekakvu groznu tekućinu koja je više mirisala na super jako sredstvo za čišćenje negoli na smreku po kojoj je dobila ime. Namakala sam se dok se i posljednji mjehurić nije rasprsnuo i voda se ohladila. Drhtureći, otvorila sam tuš i nabrzinu oprala kosu, a onda se umotala u ne previše čist ručnik i uzela sušilo za kosu. Ruke su mi bile previše umorne da bih ga podigla. Odustala sam i krenula natrag u spavaću sobu pronaći par gaća kakve bi nosila nečija baka i svoju izblijedjelu flanelsku spavaćicu s uzorkom procvjetalih grančica, pitajući se posjeduje li Lucy još uvijek njezinu rastegnutu crvenu sestru. Lokvice vode slijedile su me dok sam tapkala po sobi. Nisam razmišljala o njima. Ali kad sam se prignula da otvorim ladicu, cijeli je mlaz iscurio na sivi tepih. Priglupo pokušavajući zanemariti izvor ove ružičaste tekućine, oteturala sam do kreveta, položila ručnik na pokrivač i uspuzala na njega, nadajući se da će što god bilo to što je sada samo lagano curilo, prestati. Zatvorila sam oči i zadrijemala. Kad sam se probudila, sat na noćnom ormariću pokazivao je 4:48, a ručnik je bio promočen. Nisam se micala. U 5:10 osjetila sam tupu bol među bedrima, kao da dobivam mjesečnicu. Ništa dramatično. No pola sata kasnije, bol se vratila dvostrukom snagom. Ako budem mirno ležala, hoće li bol i pritisak prestati? Kakva je ovo neslana šala? Ne sada, mislila sam. Jebemu, ne sada. Pribraniji dio mene glasno se nasmijao. Čula sam mamin glas. Saberi se, Molly, ljubavi, cvrkutala je. Ovo je prekrasan dan. Postat ćeš majka. Pronađi Barryja i počni mjeriti vrijeme između trudova. Da, to je to, ti blesava guščice. Zar se ne sjećaš što su te naučili? Nazvala sam Barryjev mobitel. Nije bio uključen. Ostavila sam poruku. “Nazovi me.” Da budem sigurna da neće te riječi shvatiti kao uvod u ispriku, ponovila sam zahtjev. “Smjesta me nazovi, seronjo.” Razmislila sam o kovčegu koji sam trebala spakirati. Naravno, nisam našla vremena za to. Iznenađujuće smireno, ubacila sam neke nasumične komade odjeće u veliku sportsku torbu. Kasnije ću se pitati kako mi je palo na pamet da bi mi u bolnici mogla zatrebati čipkasta potkošulja i odgovarajuće tanga gaćice. Od bijele svile, ni manje ni više. Neprestano sam gledala na sat. Minute su sporo prolazile. Možda se 93
Knjigoteka
zapravo ništa ne događa. Pretjerano sam dramatizirala, za što me Barry često optuživao. Bilo mi je žao što sam ga nazvala. Ali onda sam ponovo osjetila bol, vruću poput plamena. Prošlo je dvadeset minuta. Pronašla sam broj doktorice Kim i ostavila poruku na njezinoj telefonskoj sekretarici. Pet minuta kasnije, liječnica mi je uzvratila poziv. “Mislim da mi je pukao vodenjak”, rekla sam. “Vidimo se u bolnici, Molly”, odgovorila je žustro. Htjela sam biti jaka. Ponovo sam nazvala Barryjev broj. Mobitel mu je i dalje bio isključen. “Idem u bolnicu”, rekla sam, trudeći se ne zvučati preplavljena emocijama. “Bilo bi lijepo da mi se pridružiš”, dodala sam rečenicu koju je nemoguće izgovoriti bez sarkazma. Što bi, razmišljala sam, Lucy učinila da rađa? Čučnula na pod, šakom udarila svakoga tko bi joj predložio sredstva protiv bolova, istisnula dijete od dva kilograma i istrčala polumaraton? Osjetila sam iznenadnu potrebu za razgovorom sa svojom svemoćnom sestrom. Javila se nakon četvrtog zvona. “Molly, imaš li ikakvog pojma koliko je ovdje sati?” graknula je. U Chicagu je bilo pola šest ujutro, a ona nije bila ranoranilica. “Žao mi je”, rekla sam. “Ali mislim da ću dobiti bebu.” “To nije ništa neočekivano.” Nastala je dugačka stanka. “I?” “I sama sam”, šmrcnula sam, brišući suze rukavom. “Ne pitaj. Što da radim?” “Čovječe, što sam ja to popušila sinoć? Molim te, reci mi da sanjam.” “Kunem se Bogom, Lucy, imam trudove. Liječnica želi da dođem u bolnicu.” Počela sam cviliti. “Barry je netragom nestao. Nije trebalo biti ovako.” “Slušaj me, ne ponašaj se kao glupača”, rekla je, sada potpuno preuzimajući kontrolu. “Pozovi taksi. Idi u bolnicu. Osim ako ne želiš da ti vratar porodi bebu.” “Dobro”, rekla sam. “Imaš pravo.” Moja sestra, dobra učiteljica, rekla je svoje. “U redu.” “Dovraga, da sam barem tamo”, progunđala je. “Gdje je to tvoje smeće od muža? Ne, nemoj mi reći. Ne želim znati. Nazovi Brie. Neka ona dođe.”
94
Knjigoteka
“Nazovi Brie”, mehanički sam ponovila. “Reci joj da me nazove!” viknula je Lucy dok sam prekidala vezu. Duboko sam udahnula. “Dobro jutro”, rekla sam Brie. Zvučala sam gotovo prisebno, sve dok mi trud nije stegnuo trbuh poput čelične omče. “Možemo li se naći u bolnici?” šapnula sam. “Što se događa?” odgovorila je, potpuno budna. Nesumnjivo je već slistila Wall Street Journal i svoju uobičajenu naranču prije nego što se u šest sati otputi na trening. “Vjerojatno ništa”, rekla sam. Htjela sam da bude ništa. Ali “ništa” je boljelo u pravilnim razmacima, duboko probadajući, kao da mi netko pokušava pronaći svaki od unutrašnjih organa i iščupati ih jednog po jednog pomoću vrtne motike. “Barry je imao hitan slučaj”, lagala sam, “a ja te trebam samo da me držiš za ruku, dobro? Mislim da je lažna uzbuna.” “Jasno mi je”, rekla je Brie. “Vidimo se u Sinaiu.” Prikupila sam snagu da šepajući izađem uz stana i pozvala taksi. Nije bilo teško. Prizor žene veličine tenka koja u zoru maše rukama na ulici privlačio je pažnju vozača. A kako se pokazalo, nisam bila prva prestrašena, pomahnitala trudnica koju je osoblje bolnice vidjelo kako ulazi posrćući i sama. U samo nekoliko minuta, provjerili su moje zdravstveno osiguranje, dali mi spavaćicu i objavili da sam otvorena šest centimetara. Kad se Brie pojavila, bila sam okružena anđeoskim sestrama i priključena na sve vrste bipkajućih aparata kao iz Ratova zvijezda. Između trudova u mislima sam preuređivala bolničku sobu: nebeski plava boja i orhideje. Odbijala sam razmišljati o Barryju. Mislila sam da će mi biti bolje ako Brie bude uz mene, ali svaki put kad sam osjetila trudove, čeljust bi joj se stegnula kao da joj vade umnjak bez anestezije. Kukala je i vikala: “Oh, boli li te? Jako te boli? Isuse, ovaj je bio velik. Ah, gotovo je. Možemo se opustiti.” Štoje značilo da se ona može opustiti. Osim što nije. Brie je bila beznadan slučaj. Bilo mi je jasno da će, do trenutka kad rodim, trebati psihijatrijsku pomoć. Prošao je sat. Pa dva. Onda sam prestala brojati. Bolje nastavila nadirati, kao da TV program s vremenskom prognozom ponavlja snimke uragana. Nisam razmišljala o Barryju. Uostalom, što bi on učinio? Postigao da se osjetim krivom što dijete dolazi tri tjedna prerano, kvareći njegov raspored operacija? Trudila sam se osjetiti ponos. Molly Marx, najveća plačljivica na svijetu, osoba 95
Knjigoteka
koja ne bi mogla isprazniti mišolovku, rađa dijete. Činilo mi se da dio mene lebdi pod stropom gledajući samu sebe kako stenje, uzdiše i izgleda odvratno, ali i moćno u isto vrijeme. Bila sam štapić dinamita spreman eksplodirati. Kad su trudovi učestali na samo pet minuta razmaka, okrenula sam se prema Brie i rekla: “Ne moraš ostati.” “Neću te napustiti”, odgovorila je, brišući mi čelo hladnim, vlažnim ručnikom. Epiduralna je sljedeća bila na redu. “Bit će krvavo.” “Mogu to podnijeti.” “Ima li novosti o Barryju?” “Nisam ga ponovo pokušala nazvati”, rekla je, a ja nikada neću saznati je li to bila istina. “Što se dogodilo među vama?” Odmahnula sam na pomisao na njega. “Nije važno”, rekla sam, što je bilo točno, jer sam iznenada pomislila da će mi maternica ispasti na pod, zajedno s malenim slonom koji će završiti kod bolničarke pokraj mene. “U redu, polijećemo”, rekla je besmisleno razdragana medicinska sestra. Poželjela sam je pljusnuti. Nevjerojatnom brzinom, pozdravila me doktorica Kim koja se pojavila iz magle sa smiješkom i maramom preko svilenkaste crne kose. Ona je jedna od rijetkih meni poznatih žena koje dobro izgledaju u akvarijski zelenim hlačama na vezanje i kroksicama. “Jesi li spremna dobiti dijete, Molly?” rekla je. “Dovraga, ne!” vrisnula sam. “Ne bih se složila”, odvratila je. “Ti! Si! Spremna! Kad ti kažem da tiskaš, tiskaj!” Što je mislila time, tiskaj? Lijekovi su počeli djelovati i ne bih osjetila ni da mi se stambena zgrada sruši na glavu. “Dobro, sad tiskaj”, rekla je. “Moramo tiskati”, ponovila je Brie, za slučaj da nisam čula. Brie je sad nosila ogrtač preko svoje opreme za vježbanje. Ono malo što se od njezina lica vidjelo iza maske izgledalo je samrtnički blijedo. Sve što sam čula bilo je žensko društvo koje je vikalo “Tiskaj” i “Dobra djevojčica” i “Opa” i “Odlično” i napokon “Evo ga - evo ga - evo ga.” Jesmo li sve zajedno doživjele skupni orgazam?
96
Knjigoteka
Osjetila sam kako neko stvorenje klizi iz mene. Onda su se čuli povici, kao da su Giantsi svladali Patriotse na Super Bowlu. Bila sam omamljena od sreće. Da mi stopala nisu bila u stremenima, bila bih zaplesala. Uspjela sam, rodila sam bebu. Ja, ja, ja. Mogla sam cijepati atome, boriti se s medvjedima, otplivati do Havaja. Sklopila sam oči i razgovarala s Bogom. Daj da ovo dijete bude zdravo. Daj da ima sve potrebne dijelove tijela. Nek’ bude mudro, snažno i dobro. Neka nema Barryjev nos. Nekoliko sam minuta, mislim, zadržala dah u neizvjesnosti. Kad sam otvorila oči, moj maleni dječak bio je čist i odmarao mi se na prsima. William Alexander je vrištao. Imao je najljepše, stisnuto lice, jedva veće od grejpa, a nekoliko mu je vlasi kose prekrivalo glavicu. “Sad smo ekipa, maleni”, šapnula sam u njegovo sićušno uho. “Ja sam tvoja mama i volim te. Uvijek, uvijek, uvijek ću te voljeti i štititi.” Pažljivo sam pregledala svoje dijete. Imao je naboranu, ružičastu kožu, deset prstića na rukama i deset na nogama. Međutim, nije imao penis. Prva mije pomisao bila daje dijete deformirano. Onda sam shvatila da sam ja, Molly Marx, rodila žensku bebu. Vrlo malenu mene. “Nevjerojatno je lijepa, Molly.” Brie me pogledala, plačući. “Ona je jedna od nas. Volim vas obje.” Bila sam majka svoje kćeri. Djevojčice! Nadala sam se da će me voljeti barem upola onoliko koliko sam ja voljela svoju vlastitu majku. Druga mi je misao bila da će Barry biti razočaran. Treća pomisao: nije važno što on misli. Uskoro su odnijeli dijete, Brie je otišla kući presvući se, a mene su u kolicima otpremili u sobu koju sam morala dijeliti s velikom, glasnom ženom okruženom velikom, glasnom obitelji koja je namjestila klima-uređaj tako da sam pomislila da se nalazim u hladnjači. Nakon nekoliko očajničkih molbi, medicinska se sestra napokon pojavila s dodatnim pamučnim pokrivačem, tankim poput plahte. Trudila sam se zaustaviti cvokotanje kad je Barry ušetao u sobu. Nosio je divovsku vazu ružičastih božura i velikog, bijelog medvjedića. Pokušala sam protumačiti izraz njegova lica, tražeći kajanje. No Barry se ponašao kao da je to što je propustio rođenje svoje dva i pol kilograma teške kćeri i zatekao ženu ostavljenu samu u rodilištu, potpuno normalno. Barem me pokušao pridobiti komplimentom. “Vidio sam je”, rekao je. “Najljepša je na cijelom odjelu.” 97
Knjigoteka
Nisam bila uspoređivati djecu, ali rekla sam: “Sigurno si u pravu.” “Ponosim se tobom.” Prkosno sam ga pogledala. Zurio je u mene. Nastavila sam ga gledati. “Žao mi je, jako žao.” Nije bilo jasno na što se isprika odnosi. Barry je bio preponosan da bi objasnio, a ja previše iscrpljena da pitam. Kako god bilo i kud god nas to odvelo, sada smo bili roditelji, zajedno. Sklopili smo neizgovoreno primirje, blagoslovljeno rođenjem našeg djeteta, koje je - hvala Bogu - bilo zdravo. Izgledalo je kao pile ugurano u ružičastu kapu i spavaćicu. Tiho sam je ljuljala, s Barryjem nesigurno smještenim na rubu uskog kreveta. “Hoćeš je pridržati?” upitala sam nakon nekoliko minuta tišine. Izgledao je prestravljeno. “Probaj”, rekla sam, kao da ga nagovaram da kuša nešto odvratno. Uzeo je svoju kćer u ruke i počeo pjevati “Born in the USA”. “Pažljivo”, rekla sam sklapajući oči. “Suze ti padaju na njezinu pidžamu.” Nisam imala namjeru spavati. Kad sam se probudila, bila je večer i najmanje jedanaest predimenzioniranih verzija moje cimerice preplavilo mi je sobu, veselo ispuštajući grlene glasove. Barryja nije bilo na vidiku. “Oprostite, ali mojoj snahi treba odmor”, čula sam Kitty kako govori. “Mislim da pravila ne dozvoljavaju više od dva posjetitelja u isto vrijeme.” Koristila se svojim ledenim tonom kojim je mogla upravljati Microsoftom, a zbog čijeg se prizvuka većina velikih veseljaka raspršila. Moja svekrva besprijekorno odjevena u uski sivi sako, crnu dolčevitu i pripijene crne hlače u čemu je nalikovala na baku otprilike onoliko koliko sam ja sličila dobitniku MTV-jeve nagrade za najbolji glazbeni spot -napravila je grimasu odmičući jarko narančasti balon ispunjen helijem koji je pripadao drugoj pacijentici, a uletio je na Marxov posjed. “Mazel tov, draga”, rekla je. “Kako se osjećaš?” “Kao da sam istrčala maraton u tri broja premalim štiklama”, rekla sam. “Izgleda kao Barry kad je bio beba”, rekla je Kitty. Pretpostavila sam da to znači da je predivna. Jesam li joj trebala zahvaliti jer je dala kompliment mojem djetetu? Bila sam majka tek nekoliko sati i već sam bila zbunjena, pa nisam rekla ništa. Kitty je pogledala svoje prstenje. Nedavno obojena kosa plave nijanse meda uokvirivala je njezino odlučno lice. “Htjela sam te zamoliti za malu 98
Knjigoteka
uslugu.” Uvukla je zrak i podigla glavu da me pogleda, razvlačeći usta u izraz koji je gotovo nalikovao smiješku. “Voljela bih da dijete nazovete po mojoj majci.” Kimnula sam. “Jasno mi je”, rekla sam. “Želite da svoju curicu nazovem Gertrude?” “Razdire me to što nitko ne nosi njezino ime.” Za slučaj da nisam shvatila, Kitty je izvadila rupčić s monogramom i dodirnula si oči. Pažljivo sam gledala. Nije bilo suza. Pomislila sam na baku Gert, metar pedeset i devedeset kilograma. Da budemo pošteni, pričalo se da je izvrsno igrala kanastu, a sudeći po gomili papirnatih vrećica nađenih nakon njezine smrti, bavila se reciklažom daleko ispred svoga vremena. “Gertie Marx”, rekla je Kitty puna nade. “Ta staromodna imena su opet u modi.” Sophia, Sadie, Emma ili Isabella, svakako. Violet, Helen, Hazel ili Lily, naravno. Fritzi, možda. Ne Gertrude. Ne ako se mene pita, a pitalo me se. Kitty me odmjerila. “Gertrude kao srednje ime? Ili možda samo neko ime na G? Grace? Gabriella? Greer?” Razmislila sam o tome na trenutak. Ne, manje. Poput leptira, drugo mi je ime doletjelo na pamet. Pozvonila sam sestri. “Možete li mi, molim, donijeti moju kćer?” upitala sam. Deset minuta kasnije, dijete mi je spavalo na rukama. Barry se vratio, oboružan sendvičima s puretinom, čokoladnim kolačima, šampanjcem i plastičnim čašama. Sjela sam uspravno koliko mi je moje napuhnuto, izmučeno tijelo dopuštalo. “Moram vas službeno upoznati”, rekla sam svojem suprugu i svekrvi, uz trunku vragolastog ponosa. “Ovo je Annabel. Annabel Divine Marx.”
99
Knjigoteka
18.
OBITELJ DIVINE “Linden”, kaže istražitelj Hicks vozaču taksija. “Highland Park.” Hicks se vozi sjevernim predgrađima Chicaga, zelenim pojasom bogatstva koji sa svakim kilometrom djeluje sve impresivnije. Isteže vrat da bi vidio veličanstveno, mirno i sivo jezero Michigan. Poput Velike Sjajne Vode... jezero je glatko pred njim... U četvrti mojih roditelja, mnoge su kuće kupili mladi parovi koji su ih zatim srušili da bi sagradili garaže u koje se mogu smjestiti tri automobila i kuće od petsto kvadratnih metara, neobičnih linija, s tornjevima, zabatima i centralnim sustavima hlađenja, s dvoranama za vježbanje, kućnim kinom i sobama opremljenim videoigrama koje izazivaju poremećaje pažnje. No, dom obitelji Divine je beta verzija i izgleda više-manje isto kao što je izgledao 1928., kad garaža za samo jedan automobil nije nužno predstavljala prijetnju kvaliteti života. Moji djed i baka rođeni su u dvadesetima i ako naletim na njih u Trajanju, namjeravam ih pitati neke stvari. Je li se baka Phyllis uzrujavala zbog celulita? Je li djed Lou razmišljao o ravnoteži između posla i slobodnog vremena? Kuća u kojoj sam provela djetinjstvo nije slatka poput Snjeguljičine, niti opremljena u potpuno muškom stilu. Ugodna je,pokrivena sivom sindrom, sa sjajnim crnim kapcima na prozorima i - ljeti - plavom pavetinom koja se penje po ogradi od letvica. Puteljak popločen kamenom vodi do ulaznih vrata, sada gotovo potpuno zaklonjenih zimzelenim raslinjem koje bi trebalo ozbiljno podrezati. Moji roditelji ne ukrašavaju jelke za Božić, zbog čega gospođa Swenson koja stanuje u susjednoj kući škrguće zubima. Samo polako, govori si Hicks dok izlazi iz automobila i moli vozača da se vrati za tri sata. Moj slučaj prvi je koji rješava sam. Nervozan je, ali dok kopa po mojoj prošlosti, podsjeća se da se naprosto može pretvarati da piše biografiju. Malo je poznata činjenica da je istražitelj H. Hicks završio dodiplomski studij engleske književnosti na jednom od ogranaka Newyorškog sveučilišta na vjetrovitom sjeveru. 100
Knjigoteka
Divim se Hicksu, ne samo zbog njegova profesionalnog entuzijazma, već i zato što se radi o jednom od onih vitkih muškaraca na kojima odjeća dobro stoji. Raskopčan sivi kaput od tvida pada mu sa širokih ramena uz tamnosmeđi kašmirski šal. Pažljivo zaobilazi mjesta na kojima se tvrdokorni led odbio otopiti sve do ovog sumornog ožujka i dvaput samouvjereno pokuca na vrata mojih roditelja. S pogledom punim sreće, S pogledom pobjedničkim, Kao netko tko u sebi Vidi ono što će biti Stoji, čeka Hiawatha. 10 Istražitelj Hicks iz Dvadesete policijske postaje s Manhattana kasni dvadeset minuta, ali sada kad je ovdje, moja je majka nervoznija nego što je bila prije no što je stigao. Lice joj je ukočeno u smiješku kao da ju je pogodio moždani udar, a njezina gorljivost podsjeća na koker španijela. U obično nedjeljno popodne moja bi majka u kuhinji pripremala juhu, odjevena u levisice, prastaru crvenu dolčevitui iznošene baršunaste papuče. Njezina kosa prošarana plavim pramenovima bila bi podignuta i stegnuta kopčom. No danas joj je kosa svježe isfenirana, a nosi ugljenocrnu vunenu suknju do sredine listova uz čizme ravnih potplata uglačane do vojničkog sjaja. Umjesto svojih uobičajenih visećih naušnica kupljenih na sajmu rukotvorina, stavila je male bisere. Njezina ljubičasta vesta tako je čedna da se pitam nije li je žurno naručila iz kataloga Lands’ Enda kad je prije četiri dana dogovoren ovaj sastanak. Nadam se da je ostavila etikete s unutrašnje strane i da će je sutra vratiti. “Istražitelju Hicks”, kaže. “Dobrodošli u Chicago.” “Hvala”, odgovori on, pažljivo brišući cipele na otirač. “Oprostite, moj vozač ne bi znao pronaći izlaz s praznog parkirališta.” Zvuči grubo, što mu nije namjera. “Ali barem sam vidio više nego što sam očekivao. Lijep vam je grad.” Može li ovo biti imalo neugodnije? misle oboje. Moj otac pojavi se tek malo u ovom poglavlju iz epskog su spjeva Pjesma o Hiawathi, američkog pjesnika Henryja Wadswortha Longfellowa (1807.-1882.). 10Stihovi
101
Knjigoteka
opušteniji. “Mogu li vam uzeti kaput?” ponudi nakon što se rukovao s Hicksom - hladan, čvrsti stisak dočeka hladan, čvrsti stisak - i ponavlja u sebi: Drži se, drži se. “Dobro je da niste uletjeli u oluju koja ide prema nama”, kaže glasno. Izvježbani nos predviđa snijeg prije mraka - posebna dostava iz Kanade - a zrak je pomalo vlažan. Za šezdeseti rođendan, Lucy, Barry i ja darovali smo mojem ocu golemi televizor - Barryjeva zamisao - koji dominira cijelim jednim zidom radne sobe u kojoj moj tata uglavnom provodi vrijeme. Odrastao je u Chicagu, odgojen u sportskom duhu -Bullsi, Bearsi i, naravno, Cubsi - i tek je prošle godine prestao igrati 16-inčni softball, lokalni sport njegove mladosti. Ali ovog popodneva njegovo je mračno svetište zatvoreno dvokrilnim vratima, a moji roditelji vode Hicksa u zapostavljenu dnevnu sobu, u kojoj je upaljena vatra i svjetiljke gore prigušenim sjajem. “Nazvala je Lucy”, izvijesti ih moj otac. “Led je na cestama- neće se žuriti. Rekla je da jedemo bez nje.” Iz dubine jezera jesetra je iskočila... Za ovu priliku moja majka naručila je hranu iz restorana Once Upon a Bagel i to ne samo jesetru, već i bijelu ribu, ukiseljene haringe i lososa sa svim prilozima. Ponovo je kao na šivi, nedostaju samo kartonske kutije na kojima se meškolje članovi najuže obitelji, koji se ne usude pojesti još jedan kolačić iz straha da će se nepouzdane sjedalice srušiti. U nedostatku letka s uputstvima kako ugostiti policijskog djelatnika koji istražuje smrt vaše kćeri, Claire Divine prilagođava se situaciji u hodu. Za nju je gostoljubivost vrsta umjetnosti. Istražitelj iz New Yorka došao je u posjet - u nedjelju, ne u subotu, budući da su ona i moj otac u tradicionalnoj koroti za djetetom, što će potrajati godinu dana, a subota je njihov Sabat i uključuje odlazak u sinagogu. Stoga je moja majka poslužila nedjeljni ručak, prema običajima našeg naroda. “Jeste li imali ikakvog razloga misliti da je vaša kći Molly nesretna?” Hicks počne blago, nakon što im je izrazio sućut, pa su svi sjeli. Moji se roditelji pogledaju da odluče tko bi trebao odgovoriti. “Koliko smo mi znali, bila je u sedmom nebu”, kaže moja majka. “Dijete, brak, predivan dom, čak i honorarni posao - imala je sve.” Glas joj već puca. “Kakvo čudovište bi joj to oduzelo?”
102
Knjigoteka
“Možete li se sjetiti ikoga tko bi Molly želio zlo?” pita Hicks. “Mislite, tko bije ugrozio?” ubaci se moj otac, kome je najdraži pisac Elmore Leonard. “Naravno da ne. Ljudi su obožavali našu kćer.” “Dakle, smatrate da se radilo o... zločinu... da je počinitelj bio neznanac?” “Za početak, naravno da se radilo o zločinu”, kaže moj otac, pazeći da ne doda jebenom.”A što se tiče toga tko ga je počinio - vani je toliko prokletih luđaka, da ne bih znao gdje prvo pogledati.” “Znači, mislite da se nije radilo o nekome koga je Molly poznavala.” “Ja ni u što nisam siguran”, kaže moj otac. “Jer... pa znate, ljudi imaju tajne.” Moja majka pogleda ga kao da želi reći: Koji bi to ljudi bili? “Mislite li na nekoga određenog?” upita Hicks. Istražitelj i ja zajedno čekamo da on objasni na što je mislio, ali moj otac samo trese glavom. Stoga Hicks prijeđe na “Kako biste opisali svoju kćer?” Ne bih se iznenadila da se gudački kvartet pojavio iz radne sobe i odsvirao rekvijem po nalogu mojih roditelja. “Obožavana; mnoštvo prijatelja; dobra supruga; predivna majka”, kaže moj otac. Hajdemo je proglasiti sveticom, misli Hicks. Što je s manama te žene? Kako da pitam za njih? “Možete li mi reći još nešto što bi zaokružilo sliku?” Moj otac tupo zuri kroz prozor u snijeg koji se skuplja na rubu travnjaka. “Molly je znala biti nagla, pomalo nepromišljena i nesigurna u sebe, posebno u krugu obitelji svojeg supruga.” Odgovori mu zvuče kao da su ga na razgovoru za posao pitali da navede svoje mane, pa traži način da prednosti prikaže kao nedostatke. “Što vi mislite o svojem zetu?” Nije cijenio Molly koliko je trebao, misli moja majka. Razmaženi ego-manijak, prođe mojem ocu kroz misli. Previše vezan uz onu svoju nabusitu majku. Ali sve što kažu jednoglasno je “Voljeli smo ga.” Po izrazu Hicksova lica, istog im je trena jasno da nije nasjeo na to. “No dobro, bio je usijana glava - ne baš suprug kakvog je, prema mojem mišljenju, naša kći zaslužila - ali nije ubojica”, kaže moj otac. “To je besmisleno.” “Nitko nije rekao da je ubojica.”
103
Knjigoteka
“Pa, istražitelju, za slučaj da ste se pitali, ja to ne mislim”, kaže moj otac. “Posljednji put kad sam provjerio, sebičnost nije bila protuzakonita.” Govori sve glasnije. “Čak ne znači ni da ste psihopat.” Mojem je ocu trebalo samo pet minuta da izgubi nadzor nad sobom. “Pa, za Boga miloga, nemojmo analizirati svaku riječ i gubiti prokleto vrijeme. Što vi mislite, tko je to učinio?” “Gospodine i gospođo Divine”, kaže Hicks ravnim glasom, pogledavši prvo mog oca, a zatim majku, “tražimo... svugdje, i sve.” Osjeća kako mu se od nervoze znoj nakuplja ispod pazuha i drago mu je što na sebi ima sportski sako. “A kad smo kod toga, kakvo je bilo Mollyno... mentalno zdravlje?” Ne bih rekla da su moji roditelji ikada razmotrili ijedan aspekt mojeg zdravlja osim tjelesnog. Nosila sam aparatić za zube i dobila sva potrebna cjepiva, pila vitamine i otišla na faks opskrbljena kontracepcijskim sredstvima i brošurom o klamidiji. Moji su roditelji rođeni na Srednjem zapadu, njihov sustav vrijednosti sastoji se od ravnomjerno raspoređenog opreza i optimizma. Ako ništa drugo, uvijek su mislili da je Lucy njihova mešuga, luđakinja, ne ja. “Izvrsno”, nagađa moj otac. “Mollyno mentalno zdravlje bilo je...” traži riječi. “Uzorno.” “Molly si nikada ne bi sama naudila”, doda moja majka, izabirući najgluplji eufemizam na svijetu, “ako ste na to ciljali. Nikada. Očito, netko je želio zlo mojoj kćeri, ali ako mislite da je to sama izazvala - okrivljavati žrtvu? Nečuveno.” Dok se ona napreže, primjećujem da joj se puder, koji je pažljivo nanijela, skupio u nježnim okomitim borama oko usana. Želim posegnuti rukom i ponovo ga razmazati kako bi trebalo. “Možda se naša kći naprosto našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, to je moje mišljenje. Uvijek sam joj govorila da ne bi trebala sama voziti taj bicikl...” Jeste. Ja nikada nisam slušala, baš kao što sam je ignorirala i kad mi je rekla da bih trebala studirati pedagogiju, ostati u Chicagu, učlaniti se u dobrotvornu organizaciju Hadassah, nositi pastelne boje i ne uletjeti u brak s Barryjem. Moja majka zagleda se nekud u daljinu. Vidim da me zamišlja onakvu kako sam izgledala kad mi je bilo dvanaest - mršava, sva u rukama i nogama. Želi ispružiti ruke i zagrliti to dijete, udahnuti miris njezine svježe oprane kose i dobro izribane kože.
104
Knjigoteka
“Claire, dušo, što je?” kaže joj moj otac i prekrije njezinu ruku svojom velikom šapom. Ona samo odmahne glavom, otare suzu i duboko udahne. “Istražitelju, ne mogu sada dalje”, kaže. “Molim vas, hajdemo na ručak.”Bilo bi mi draže da govorimo o mojoj smrti, misli. Zašto to nisam mogla biti ja? Razgovor zamre dok njih troje pristojno grickaju svoja peciva i sve četiri vrste ribe, sve brže kako objed odmiče. Spremni su za kolač od jabuka ispekla ga je moja majka, da bi ublažila pretjerano isticanje nacionalne pripadnosti - kad Lucy poput vjetra uleti kroz vrata. Objesi svoju veliku bijelu jaknu obrubljenu lisičjim krznom u ormar u predvorju, odbaci uggsice i pridruži im se u zelenim čarapama, vičući: “Zdravo svima, evo me!” Roditelje pozdravi poljupcem. “Ja sam Lucy”, kaže i pruži ruku Hicksu gledajući ga u oči. Njezine ruke umanjena su verzija očevih, široke i sposobne. “Hiawatha Hicks.” Mora da se šali, pomisli Lucy. Gotovo joj uspije zadržati ozbiljno lice dok se pita postoji li i sestra, Minnehaha. Ha-ha. “Oprostite... promet”, kaže, ne uspjevši povratiti samokontrolu prije no što oba roditelja pokažu znakove nelagode. “Što sam propustila?” Prije nego što Hicks dospije odgovoriti, natrpa si tanjur pecivima i velikim kriškama crvenog luka, koje su ostali pristojno zaobilazili zajedno s teškim pitanjima. Istražitelj je mlad i zgodan, primjećuje Lucy, i nije tipičan policajac. Nosi pristojne kožne oksfordice bez mrlja od bljuzge. Vidi da mu je koža boje mliječne čokolade, a kosa kratka i nedavno podrezana. Ne može odrediti je li Portorikanac ili Afroamerikanac. Vjerojatno egzotična mješavina, zaključi. “Onda, vaše ime - nekome se sviđalo američko pjesništvo devetnaestog stoljeća, ha?” Trgajući pecivo, Lucy uhvati majčin pogled i bezglasno joj dobaci: Kakva je to hrana? Ovaj tip vjerojatno želi jaja i kobasice. “Srećom, gospodin Longfellow nije ovdje da mi naplati naknadu za autorska prava”, odgovori Hicks. Nitko se ne nasmije, pa on promjeni pristup: izaziva šok i sažaljenje. “Zapravo, nisam imao prilike pitati za cijelu priču oko imena. Majka mi je poginula u automobilskoj nesreći kad sam imao osam godina. Odgojila me baka.” Moji roditelji i Lucy previše su pristojni da bi pitali za oca. Nitko od njih nije pogođen Hicksovom tužnom pričom kao što bi bili u normalnim okolnostima jer u sobu se uvuklo nešto veće i strašnije: smrt. Hicksova objava 105
Knjigoteka
skinula je veo s priče, pa moja majka udahne zrak tako naglo da se skoro zagrcnula. Sada mogu početi. “Hoćemo li popiti kavu ispred kamina?” predloži ona. “Odlična ideja”, kaže moj otac, iako je pitanje bilo upućeno Hicksu. Presele se u dnevni boravak, pretrpan obiteljskim fotografijama: blizanke s pletenicama, ošišane na kratko i ponovo duge kose; slike s mature; prije i poslije ortodontskih tretmana; snimci iz kampa, portreti s bat-micve; fotografije mojih roditelja na odmoru, majčina desna ruka uvijek strateški smještena oko očeva struka, da prikrije naslage sala. Imaju najmanje deset Annabelinih fotografija, uključujući i najnoviju u srebrnu okviru. Moja kći ima na sebi jednu od mojih starih nabranih haljina Florence Eisman. Haljina je plava, Mollyne boje. Lucy je uvijek nosila crveno. Moji roditelji stoje jedno uz drugo, držeći se za ruke. Nasuprot njima, Lucy i Hicks zauzimaju borbeni stav, poput profesionalnih boksača. Prostorija obložena tamnim drvetom zrači toplinom. Hicks joj se divi. “Gospodine Divine”, kaže, “molim vas, recite mi gdje ste bili kad ste čuli vijest.” “Na poslu”, odgovori on. “Odlazim rano. Claire - to jest, moja supruga nazvala me tog jutra čim joj se Barry javio.” Stisne majčinu ruku. “Jedva sam razumjela što govori”, dodaje majka. Nakon nekoliko desetljeća braka oni više nisu obično ulje i ocat. Stopljeni su poput preljeva za salatu. Ni ne primjećuju da jedno drugome dovršavaju rečenice. “Claire je prema Barryjevu glasu shvatila da se dogodilo nešto loše.” “Annabel, pomislila sam - nešto se dogodilo našoj djevojčici.” Majčine se oči napune suzama. Moj je otac privuče na svoja široka prsa. I ja bih voljela osjetiti poznatu utjehu tog pomalo znojnog utočišta. “I tako sam se vratio doma, da budem s Claire”, kaže on. Glas mu je na početku bio jasan, ali sada već zamire. “Stigli smo u New York oko osam.” “Do tada smo već čuli najgore”, kaže moja majka. “Barry nas je nekoliko sati pustio da se nadamo, ali nazvao nas je prije nego što smo se ukrcali i ispričao nam pravu istinu.” Sjeća se kako je provela let, tupo zureći u nijemo nebo koje je brzo tamnilo. Leti li moja neusidrena duša svemirom poput izgubljenog balona? Bila je to noćna mora - tada, a sada je još i gore. Za sve nas.
106
Knjigoteka
Hicks strpljivo sluša kako moji roditelji bolno detaljno opisuju najnevjerojatniji dan svojih života, kad im je, suprotno svim zakonima prirode, umrla kći. Ili ju je možda netko ubio. Ne mogu ni pomisliti da je sama digla ruku na sebe. Je li neki neznanac namamio budalastu mene na samotno mjesto pokraj rijeke? Jesam li se trebala sastati s nekim koga sam poznavala i kome sam, kako sam mislila, mogla vjerovati? Nisam li naprosto izgubila nadzor nad biciklom? Je li me zahvatilo neko privremeno ludilo zbog kojeg sam se namjerno odvezla u vodu, možda u pokušaju da se utopim? (Lucy odbacuje posljednju teoriju.) Razgovaraju sve dok ne počnu djelovati iscrpljeno, a onda odjednom ton očeva glas postane miran i tamniji, poput olujna oblaka spremnog na prolom. “Moram znati, istražitelju”, kaže, a lice mu je opasno crveno, “da ćete uhvatiti prokletog kučkinog sina koji je ovo učinio.” Lucy se tržne, ali on nastavi. “Ubojica je na slobodi”, viče. “Moja je kći mrtva. Nema je. Naša unuka izgubila je majku. Naši životi pretvoreni su u pakao. Ništa u ovoj obitelji nikada više neće biti isto. Negdje tamo je prokleto čudovište, a vi ga, prijatelju, morate naći. Jesam li bio jasan? Imam li vašu riječ da smrt moje kćeri Molly neće biti samo još jedan glupi, mali, neriješeni slučaj kojem se tjedan dana posvećuje letimična pažnja, prije nego što ga se gurne na policu zbog nečega većeg i zanimljivijeg?” Hicks sluša. Ne odgovara. Ovaj čovjek nije još završio, jasno mu je. “Hoćete li učiniti sve što je u vašoj moći da nađete gada koji je to napravio?” Sa svakim udahom, moj otac je sve glasniji, kao da netko pritišće gumb za jačinu tona na daljinskom upravljaču. Ne osjeća se bolje nakon što je to izgovorio. “Razumijem vas, gospodine Divine”, kaže Hicks, pod dojmom boli ovoga oca. Želim pronaći ubojicu, kaže sam sebi.Ako postoji. “Imate moju riječ, gospodine.” A onda se okrene prema Lucy. Ne sliči Mollynim fotografijama. Krupnija je, viša, grublja. Usta su joj široka, a usne pune i senzualne - punije nego kod većine žena - i prekrivene crvenim mrljama, kao da je upravo pojela tvrdi bombon. Balzam joj je vjerojatno draži od šminke. Izgriženi nokti. Prve bore oko očiju - ne neprivlačnih. Neukrotiva kosa - od one vrste koja se opire češlju, za dvije nijanse bogatija i tamnija od boje soka od jabuke. To je žena koja će s 107
Knjigoteka
godinama izgledati sve bolje, predviđa on, pod uvjetom da gravitacija bude milostiva prema tim grudima, malo previše majčinskima za njegov ukus. “Lucy, gdje ste vi bili toga dana?” upita. Moja sestra osjeća da je to izgovorio s prijetnjom, ali trudi se ne pokazati mu svoje neprijateljstvo. “Nisam bila u gradu”, odgovori. Neutralan glas, ništa ne odaje. Hicksovo lice govori joj da bi trebala nastaviti, pa Lucy govori dalje. “Bio je vikend uoči Dana Predsjednika. Htjela sam otići na snowboard, a još neki nastavnici išli su u Wisconsin. Krenula sam onamo, ali mama me nazvala, pa sam promijenila smjer i došla kući. Odletjela sam u New York sljedećeg dana - prvim jutarnjim letom.” Alibi bez alibija, misli Hicks. Odjednom imam potrebu pobjeći iz ove pregrijane prostorije i okrenuti svoju kameru iz zagrobnog života prema Annabel. Kad sam je pogledala ranije jutros, šmrcala je. Je li joj Barry pokazao kako ispuhati nos? Potaknuo je da pije čaj s medom? Ja sam je obično mogla nagovoriti da popije nekoliko gutljaja, posebno ako bih koristila jednu od bakinih šalica s cvjetićima i na maleni stol postavila posuđe za lutke od lažnog Wedgewood porculana. Ali ne, osjećam da moram ostati ovdje, ukorijenjena poput jelke koja drži stražu pred kućom. “Gopodine Hicks”, kaže Lucy. Glas joj je pun prirodnog autoriteta, pod pretpostavkom da imate četiri godine. “Dokle ste vi, zapravo, stigli s Mollynim slučajem? Imate li osumnjičenih?” Lucy je netko tko želi ono što želi i ne odustaje, misli Hicks. Žena koja nedostatak može pretvoriti u izvor snage, a prednost u nedostatak. “Malo je prerano za osumnjičenike”, odgovori on. “Zato me zanima što vi imate za reći o toj temi.” “Očito”, kaže ona. “Suprug, za početak...” “Lucy”, vikne moja majka kao da joj je kćer objavila da im je gost pustio vjetar. “Govoriš o našem zetu.” “Gospođo Divine”, kaže Hicks mirno. “Lucy je u pravu.” Njegove smeđe oči prikovane su za moju sestru. “Znate li nešto?” Čujem udisaje i izdisaje, a Hicks misli da ona ne zna ništa, ali ne može se izdići iznad neprijateljstva prema tom sirotom seronji Barryju. Vjerojatno bi mrzila bilo kojeg muškarca za kojeg se njezina sestra udala.
108
Knjigoteka
“Moje roditelje to muči, istražitelju”, kaže ona napokon, “ali bio je to brak... s poteškoćama.” Moj otac gleda kroz prozor. Pahuljice i dalje padaju poput šećera. “S poteškoćama dovoljno velikim da stvari postanu ružne?” pita Hicks. Ružne? Kakvo podcjenjivanje. “Ovoliko nasilne?” “Možda”, kaže Lucy. “Moja sestra trpjela je puno...” pogleda naše roditelje i ublaži svoj rječnik, “lošega.” Svejedno, oni zure u nju. “Ali nije na meni da o tome govorim”, kaže ona tonući dublje u kauč, da upotpuni svoje povlačenje. Zrak je ponovo kiseo od šutnje. “Ono što vam svima želim reći”, kaže Hicks, “jest da u ovakvim slučajevima ne možemo očekivati da se odmota crveni tepih i odvede nas do uzroka smrti.” Dok govori, pogled mu padne na fotografiju tri generacije Divineovih - tetke, ujaci, rođaci, mi - snimljenu na proslavi pedesete godišnjice braka mojih djeda i bake. Lucy i ja imamo četrnaest godina. Svi se smiješe u kameru, osim moje sestre, koja me optužujući gleda. Nikada prije nisam to primijetila - uvijek sam bila usredotočena na sebe, zgrožena svojom točkastom haljinom s dječjeg odjela, dok je Lucy smjela odjenuti pripijenu crnu haljinu u odrasloj veličini. Sada se pitam što sam to mogla reći ili učiniti čime sam je razljutila. “Istražitelju Hicks”, kaže Lucy kad je utihnuo, “jeste li za vožnju? Hoćete vidjeti kvart?” Moji roditelji trgnu se na njezin pokušaj šale. “Neću li vam smetati?” kaže on. Pripisao je njezinu primjedbu nervozi i drago mu je što će provesti vrijeme s njom. “Hajde, idemo”, kaže ona, zveckajući ključevima i udjeljujući mu smiješak koji čuva za automehaničare i svoje najbolje učenike. Hicks odgodi dolazak svojeg vozača za devedeset minuta. Lucy započne obilazak u počast Molly Divine, skrećući pokraj Ravinije, mjesta mog prvog poljupca, nakon čega slijede kuće moja tri bivša dečka i napokon srednja škola Highland Park. Njezin glas objavljuje da sam bila odlična učenica zadužena za ukrašavanje dvorane za maturalni ples, pri čemu sam nažalost inzistirala da tema bude Plava laguna. U svoju obranu moram reći da sam se nadala postići ažurno plavu nijansu mora na Bahamima, ali pod svjetlima boje tirkiznog sjenila za oči, svi su izgledali kao u kasnom stadiju sušice. Kad smo se i Hicks i ja već počeli pitati nije li cilj ovog lutanja prikazati me 109
Knjigoteka
prosječnom zlatnom djevojkom, uvježbanim glasom odvjetnika početnika, Lucy kaže: “Pitam se je li Barry imao djevojku koja...” “Tko, što?” izleti Hicksu. “Imam taj osjećaj, da je netko Molly želio zlo”, odgovori ona. “Možda je to bio Barry, ili netko koga je Barry poznavao.” Uspori i zaustavi automobil uz rub pločnika. Noć je zaogrnula grad tamom, a između golih grana drveća postojano pada snijeg. “Moji bi roditelji poludjeli da to čuju - i prije nego što je umrla, mislili su da je Molly anđeo. Ne osuđujem je, ali moguće je da je moja sestra imala još jednog muškarca u životu.”Osim gada od muža, misli. “Možda biste ga mogli pronaći.” U sumrak, izraz lica joj je tvrd. “Taj čovjek... jeste li ga upoznali?” “Nikada”, kaže ona. “Samo sam jednom čula nešto o nekome, a to je bilo prije nego što se Annabel rodila. Možda nije bilo ništa, prošlo je nekoliko godina. Ili je možda sve izmislila, da bih se ja manje osjećala poput gubitnice. Znate, kao kad obrijete glavu jer vam sestra mora na kemoterapiju.” Lucy se nervozno smije, sama. “Osjećam se nelojalno što to uopće spominjem, kao da kaljam ugled svoje pokojne sestre.” Hicks napeto sluša. “Mi nismo pisale pjesmice o svojim osjećajima, znate. Nismo bile taj tip. Ali moram vam reći da smo - bile smo - jako različite.” “Nastavite.” “Ono što želim reći je da je ne bih krivila ako je šarala.” “Daa”, potiče je Hicks - malo previše očito, čini mi se. Kao da Lucy treba ohrabrenje. “Bila je previše lakovjerna. Ako mene pitate, to joj je bila greška.”Za što mene nitko nikada ne bi optužio, misli Lucy. “Molly je bila cura iz velikog grada, ali znala je biti uznemirujuće glupa.” Hej! Ponovi to. Ja sam se uvijek brinula za tebe. Zar si zaboravila? “No da, pričam gluposti”, prizna ona. “Vjerojatno vam samo tratim vrijeme.” Lucy okrene ključ u bravi. “Za slučaj da to još niste shvatili, ja nisam najveće blago obitelji Divine”, kaže. “Molly je bila mamina slika i prilika, a moj otac idealizira majku.Kraj priče. Ali dovraga, voljela sam svoju sestru. Stvarno sam je voljela.” Čekam da Lucy zaplače. Ne danas. Mogla bih isto tako čekati da se papa oženi. 110
Knjigoteka
Nekoliko ulica nitko ne govori. Dok skreću na prilaz, Hicks kaže: “Trebao bih imena prijatelja s kojima ste se onoga dana trebali naći na snowboardu.” Lucy se neprimjetno trgne. “Naravno”, kaže. Deset minuta kasnije, nakon što su se svi pozdravili, ponovo je na cesti. Hicks nije te sreće. Vozač mu se ponovo izgubio. Do trenutka kad stigne, snijeg pleše tango pod udarcima vjetra, a let kući otkazan je kao i svi ostali u smjeru istoka. “Ne želim ni čuti za hotel”, kaže moja majka. Pa tako istražitelj Hiawatha Hicks provede noć pod izblijedjelim pokrivačem boje lavande u krevetu koji je nekoć bio moj, glave položene na moj jastuk. Dok tone u san, posljednja mu je misao Lucy. Sanja svoju učiteljicu iz prvog razreda koja ga je smjestila u skupinu sporijih učenika, uvjerena da možda nikada neće naučiti čitati.
111
Knjigoteka
19.
ZEKO Sedam mjeseci nakon Annabelina rođenja imala sam dva kilograma više nego prije trudnoće, što je bilo samo dva i pol kilograma iznad mog životnog cilja, broja koji sam na vagi ugledala samo jednom, prije petnaest godina, nakon kampiranja na kojem su glavno jelo svake večeri bile - prilično sam sigurna vjeverice. Kad sam se pogledala u ogledalu, nisam imala primjedbi na ono što vidim. Bokovi su mi bili malo širi, trbuh još manje ravan nego prije, ali činilo se da mi prsima dojenje nije naštetilo - nije mi bilo krivo što sam potrošila dvjesto dolara na grudnjak koji kao da je dizajnirala NASA. “Pogodi tko mi dolazi u posjet!” rekla sam Brie kad me nazvala jednog jutra na putu u sudnicu. Nije mi bilo drago što je odgovorila kao iz topa: “Luke”, i nasmijala se. “Zašto?” “Zato jer je on stari prijatelj”, rekla sam, nanoseći masku na lice. Mirisala je na marelice i vaniliju i obećavala da će mi pore učiniti nevidljivima. “Aha”, rekla je, na način koji je govorio “Ne padam na to.” “Luke je drag. Poslao je Annabel prekrasnu starinsku stolicu za ljuljanje.” Bila je visoka pola metra, sačuvane izvorne svijetlo-žute boje maslaca. Čekala je moju kćer poput prijestolja. Mogla sam je zamisliti kad bude starija, kako čita i tiho se ljulja, zamišljajući da je Pepeljuga koja žudi za staklenim cipelicama i planira vjenčanje. “Pretpostavljam da si mu pristojno zahvalila”, rekla je Brie. Znala je da ja vjerujem da bi mi duh Emily Post nagazio na glavu kad unutar tjedan dana od primitka dara ne bih poštom poslala iskrenu i originalnu zahvalu. “Naravno.” “Ispunila si svoju društvenu obavezu. Zašto mu dopuštaš da dođe?” “Želi vidjeti dijete, ne mene.” Čak ni ja si nisam vjerovala. “Znaš što ja mislim. Griješiš što ga puštaš blizu.”
112
Knjigoteka
“Nisi pravedna”, rekla sam, glumeći ogorčenost. “Samo sam realna”, rekla je Brie vedro. “Luke je oduvijek bio lud za tobom, a ti si pomalo usamljena i neshvaćena.” Počela je pjevušiti nešto što je zvučalo poput tužaljke. “Hej, ovdje je sve u redu”, pobunila sam se. Usprkos činjenici da je Barry radio iznimno puno, znala je da mislim da smo ponovo na čvrstom terenu. Bez vatrometa. Bez “obećanja” koja se odbijaju od zidova. “Ništa više neću reći - odrasla si”, rekla je, na moje olakšanje. “Daj mu veliku, mokru pusu i za mene.” “Nije baš vjerojatno”, odgovorila sam i pozdravila je. Luke se trebao pojaviti za deset minuta. Umila sam se. Moje su me pore gledale, još uvijek solidne veličine. Nanijela sam najmanju moguću količinu šminke i zahvalila Bogu što je stvorio crne traperice širokih nogavica. Annabel, sedam kilograma nevinosti koja je mirisala na puder, spavala je u svojoj prozračenoj, zatamnjenoj sobi. Stavila sam je na spavanje prije sat vremena i, ako poznajem svoju kćer, probudit će se taman nakon što Luke i ja ručamo. Jelo nas je čekalo na kuhinjskom elementu - salata od domaćih rajčica i zlatno žute piletine s curryjem, prekrivena mozzarellom i bosiljkom, nekoliko žemički od kiselog tijesta i jedan veliki kolač od karamele - hrana iz dostave, pažljivo složena na moje druge najbolje tanjure. Uz ohlađeno bijelo vino, imali smo i vrč ledenog zelenog čaja s dodatkom narezanih krastavaca. Željela sam da Luke pomisli da sam se potrudila, ali ne previše. Nemaš razloga za nervozu, rekla sam si. Što god si nekoć osjećala prema Lukeu bila je pogreška, zakopana ispod slojeva života. Dobrog, pouzdanog, sretnog života. Pomislila sam na omiljenu izreku svoga oca: Napravi greške samo nemoj stalno raditi iste. Nije bilo razloga zašto se ta filozofija ne bi mogla primijeniti sada, osim što je nešto ciničniji crvić u mojem mozgu zahtijevao pažnju: Ako dobiješ priliku ponovo proživjeti svoj život, napravi sve iste pogreške, samo ranije. Protresla sam jastuke u dnevnom boravku i premjestila ruže. Još uvijek mi je ostalo nekoliko minuta da odsutno prelistam rubriku Timesa posvećenu umjetnosti prije no što je vratar nazvao da najavi dolazak gospodina Delaneyja. Na putu do vrata provjerila sam svoj odraz u ogledalu. Ženi koju sam vidjela bilo je stalo. Nadala sam se da samo ja to primjećujem. “Za tebe”, rekao je Luke i pružio mi veliki buket tamnocrvenih anemona, 113
Knjigoteka
uz osmijeh od uha do uha. Usnama mi je okrznuo obraz. Svidjelo mi se što ne nosi kolonjsku vodu. Nije mu trebala. “A za drugu damu...” Iz velike vrećice izvukao je paket umotan u blijedoružičasti papir, nemarno svezan narančastom svilenom vrpcom. Stavila sam dar na stolić za kavu. “Druga dama mora odspavati, inače će ostaviti loš dojam”, rekla sam vješajući Lukeov Burberryjev kaput veličine 56 uz Barryjev veličine 52. Lukeova kosa bila je neurednija nego što sam pamtila i osjetila sam potrebu skloniti mu je s očiju. Možda je smršavio - jagodične kosti stršale su mu s lica poput brežuljaka. Nosio je plavo-ljubičastu vestu s v-izrezom što bi za većinu muškaraca bio upitan izbor. Na Lukeu, samo je naglašavala plavetnilo njegovih očiju. “Lijepo je vidjeti da ti se stan nije pretvorio u izložbu igračaka”, rekao je vedrim, intimnim tonom. “Moj brat i šogorica kako se čini imaju većinski udio u trgovinama Fisher Price.” Budući da sam ostatak njezina vlasništva strpala u ormar, na vidiku je bila samo jedna košara Annabelinih najljepših igračaka. “Vrati se za godinu dana, pa me osuđuj”, rekla sam. Annabel je već prikupila nepristojnu količinu šarenih, plastičnih čudesa koja su mogla sve osim podrigivati, a ladice su joj bile pretrpane odjećom, od koje je polovicu prerasla i prije no što ju je obukla. Sramila sam se načina na koji je obitelj Marx samostalno podupirala bruto društveni proizvod, ali nisam mogla reći “Dosta”, posebno Kitty, svojim roditeljima, Lucy ili Brie. “Sliči ti”, rekao je Luke, uzimajući fotografiju na kojoj smo Barry i ja u udobnim kućnim ogrtačima jedne nedjelje grlili svježe okupanu, dvomjesečnu Annabel. “Posebno ako me zamisliš golu.” Iste sekunde kad sam ih izgovorila, te su mi se riječi učinile neprimjereno prisnima. Luke me slijedio u kuhinju, gdje sam cvijeće stavila u vazu. Nekoliko minuta kasnije sjeli smo za stol. Ispričao mi je novosti o svojim najnovijim snimanjima - Santa Fe, Prag, Sydney - i ateljeu koji je kupio u Brooklynu s prijateljem, nekim Simonom. Ja sam se pravila važna pričama o tome kako Annabel dobro spava, kako sam otkrila najmanje deset novih programa kabelske televizije i zašto sam, nakon pažljivog promišljanja, prestala pripremati vlastitu organsku hranu za bebu. 114
Knjigoteka
“Sviđa ti se ostajati doma i biti mama?” upitao me nakon otprilike dvadeset minuta. Ponovila sam si njegove riječi, tražeći prijekor. Nikada ne možete predvidjeti kakav će stav muškarci vaših godina zauzeti prema pitanju trebaju li majke ostajati kod kuće. Čak će vas i vatreni zagovaratelji prava na izbor, mirotvorci, borci protiv stakleničkih plinova i pobornici recikliranja ponekad zaprepastiti priglupim raspravama o tome zašto bi majke trebale pripremati baš svaki sendvič s maslacem od kikirikija sve dok dijete ne završi postdiplomski studij - pogotovo ako je mama o kojoj se govori njihova supruga. Što god njihova vlastita majka činila, bilo je krivo, nesumnjivo ćete otkriti, a većina tih tipova sinovi su zagriženih feministica iz sedamdesetih. Kako god bilo, moj se detektor poruge nije oglasio. “Ti si prva osoba koja se usudila postaviti mi to pitanje”, odgovorila sam, da dobijem na vremenu. Zapravo, u početku sam se namjeravala vratiti na posao, ali mjesec dana nakon što se rodila Annabel, moju je šeficu zamijenila nova glavna urednica kojoj su glasine prethodile poput razorna plimnog vala. Nas dvije imale smo jedan kratki sastanak pri kraju mojeg porodiljskog dopusta. S izrazom lica između zaprepaštenosti i dosade, tiho je listala mapu u kojoj su bili skupljeni moji članci o uređenju iz protekle tri godine. Dva dana kasnije, voditeljica kadrovske službe nazvala me da mi kaže da moja šefica “ide u drugom smjeru”- a ja joj nisam bila u planu. Još od svoje dvadeset druge godine, uvijek sam imala posao. Samoća me plašila. Čak ni nakon svih ovih mjeseci, nisam mogla zamisliti trajni ostanak kod kuće. Grozničavo sam tražila novi posao, ali svako mjesto za koje sam čula imalo je tako beznačajan odjel za unutrašnje uređenje da bih polovicu vremena provodila naručujući zaštitnu foliju s mjehurićima, a ostatak zamatajućii razmatajući kutije veličine hladnjaka. Savršeno bi mi odgovarao posao s pola radnog vremena, no kad bih god to spomenula, poslodavci bi počeli vikati “Sljedeći!” Sumnjala sam da je svaki urednik s kojim sam razgovarala mislio da ću, kao mlada majka, svaki drugi dan tražiti slobodno zbog ovog ili onog hitnog slučaja povezanog s bebom. “Volim biti s Annabel”, napokon sam rekla, nadam se uvjerljivo, jer bila je to potpuna istina. “Nešto mi govori da tu nije kraj priče”, rekao je Luke otpijajući drugu čašu vina. “Moja šogorica kaže da joj nije jasno kako tako maleno tijelo može proizvesti toliko kakice.” 115
Knjigoteka
“Ono što mene ljuti jest potreba za natjecanjem”, rekla sam s oklijevanjem. Nije se radilo samo o pomnom praćenju koja je mama brže izgubila težinu i postala mršavija nego što je bila prije trudnoće ili čije je dijete puzalo brže, dalje i ranije. Ljudi su uspoređivali rezultate u stvarima koje nisam mogla ni zamisliti. Prema majkama koje nisu posjedovale najmanje troja kolica sklopivi model za trčanje u taksije i iz njih, sportska kolica na tri kotača za sve jurnjave koje ju možda čekaju, a možda i ne, te za posebno teške uvjete: Bugaboo Frog koji je koštao više nego što je većina ljudi platila svoj prvi rabljeni auto - ponašalo se kao da se radi o socijalnim slučajevima. “Osjećam se kao da su pravila ponašanja za majke u ovom gradu napisana tajnim znakovima, a meni nitko nije dao uputstva za upotrebu.” Lukeov sam izraz lica protumačila kao sućut i nastavila. “Sve druge mame očito su jednog dana ustale u pet i stale u red usred snježne oluje da bi ugrabile mjesto napred-predškolskom tečaju plivanja u lokalnoj Židovskoj općini. Pokušala sam upisati Annabel za sljedeći tjedan, ali nema više mjesta. Kad sam izrazila svoje čuđenje ženi za pultom, pogledala me kao da sam upravo dolutala preko meksičke granice.” “Uh, opako”, rekao je smijući se. “Ovakve stvari ne dobiješ e-mailom. Da čujemo još.” Odgovorila sam na njegov izazov. “U redu. Dječji vrtić. Uvijek spremne majke-mučenice već razgovaraju o tome gdje se upisati, a radi se o djeci koja još ne mogu samostalno sjediti.” Možda je Luke pomislio da pretjerujem zbog šaljivog efekta. Nisam pretjerivala. “Dok brišu sline, seciraju razlike između škola kao da se radi o Harvarđu i Yaleu”, glas mi je zvučao kao da sam se nagutala helija, “što bi baš mogle i biti, budući da me svi uvjeravaju da se Annabel, ako ne bude išla u neku od ‘pravih’ škola, može pozdraviti sa snovima o vrhunskim sveučilištima.” Kao da su joj, kad god bih pogledala u kolijevku, usnuli kapci podrhtavali baš zbog snova o veslačkoj ekipi na rijeci Charles. “Ne da i mene nisu uvukli u to”, priznala sam. Već nekoliko mjeseci moja i kći i ja bile smo na listi čekanja za Čarobne glazbenike, gdje će nas zabavljati violinisti koji su, koliko sam znala, mogli biti članovi filharmonije na godišnjem odmoru. “Pa, vrati se na posao”, rekao je Luke nakon što sam kukala desetak minuta. “Ili se doktor Marx protivi?” Ton mu je postao podrugljiv. “Barry se slaže sa svime što ja radim”, rekla sam, zvučeći jednako obrambeno kao što sam se osjećala. “Ali gdje bih, točno, radila?” 116
Knjigoteka
Lijeno je kružio prstima po rubu svoje čaše za vino. “Na primjer, sa mnom?” Zamislila sam te prste na svojoj nozi - i drugdje - i odmahnula glavom da izbrišem tu sliku. “Hej, zašto odbijaš prije nego što čuješ nešto više?” rekao je. Bila sam prilično sigurna da sam prepoznala razočaranje. “Nisam rekla ne. Nisam rekla ništa, jer što zapravo predlažeš?” “Ništa s punim radnim vremenom. Ali posla imamo sve više”, rekao je, dvaput pokucavši o drveni stol, “i mogao bih ti dati mnogo uobičajenih zadataka. Koristili smo jednog bezveznog honorarca za drugim, ali nitko od tih djevojaka i mladića ne želi pomaknuti svoju lijenu stražnjicu ili uopće nemaju mašte. Kad su dobri, angažira ih netko od moje konkurencije ili zahtijevaju naknadu koju si ja ne mogu priuštiti.” Sada je na meni bio red da odgovaram povremenim “hmm”. “Ne mogu ti uplaćivati doprinose niti obećati da će dogovor trajati zauvijek - znaš kako poslovi dolaze i odlaze”, nastavio je. “Urednici me se možda zasite i ne obnove mi ugovore.” Nijedno od nas nije spomenulo da Luke duguje dio svoga uspjeha prijašnjim uredničkim hirovima: pojavio se kad su svi bili željni novog lica i novog izgleda. “Molly, sve što ti mogu reći jest da i sama znaš kako dobro radimo zajedno - ti si druga polovica mojega mozga.” Morala sam se složiti. Smatrala sam da Luke ima nevjerojatan dar. Dvije trećine sjajnih stranica u mojoj mapi potjecale su s naših snimanja. “A učinila bi mi i uslugu - iako mi je ne duguješ.” Pogledao me ravno u oči na način koji je istovremeno bio prisan i uznemirujuć. Je li to bilo nabacivanje? Ne laskaj si, Molly, rekla sam si. Ovo je posao. Ništa više. A ne samo da se radi o najboljoj ponudi koju si dobila u posljednje vrijeme, već je to jedina ponuda, ako ne računamo posao zbog kojeg bi trebala putovati u predgrađe, a čija je najveća prednost bila fast-food restoran u blizini ureda. “Moglo bi biti zabavno”, dodao je. “Zabavno, ha?” Zanimljiva pomisao. Pokušavala sam probaviti Lukeovu ponudu kad sam začula Annabel. Obično se nisam žurila uzeti dijete iz kolijevke - voljela sam prisluškivati i pokušavala prevesti njezino blebetanje - ali bila su već skoro dva sata. Jedva 117
Knjigoteka
sam čekala da se počnem praviti važna. “Čuješ li je?” rekla sam. “Ispričaj me na trenutak.” Vratila sam se sa svojom bucmastom djevojčicom slatkog mirisa. Sa sedam mjeseci, Annabel je imala plavu kosu, a koža joj je bila baršunasta poput latica petunije. Odjenula sam je u ljubičastu haljinicu na pruge koja se slagala s Lukeovim puloverom. Srce mi se nadimalo od ponosa dok sam mu predstavljala svoje dijete. Luke ju je promotrio očima fotografa. Dovoljno sam ga dobro poznavala da prepoznam divljenje. “Drago mi je što smo se upoznali, gospođice Annabel”, rekao je, tresući jedan od njezinih debelih, malih prstića. Nasmiješila se, pokazala tri novoizrasla zubića i zamahnula nogama poput malog nindže. “Možeš li joj praviti društvo dok joj ja donesem bočicu?” upitala sam i smjestila Annabel u njezinu sjedalicu. Nedavno je naučila piti iz čaše, a ja ne bih osjetila veći ponos ni da je ovladala talijanskim glagolima. Kad sam se vratila u blagovaonicu, Luke se igrao skrivača poput pravog profesionalca, a Annabel je oduševljeno vriskala. Imao je takav učinak na žene. “Ne zaboravi njezin dar”, rekao je i dodao mi kutiju. Otvorila sam je polako i metodički - navika koja je izluđivala Lucy, rođenu za uništavanje stvari. “Bilo je ili to, ili lutka koja izgleda kao Brad Pitt.” Unutra je bio velik, mekani bijeli zec, poklopljenih ušiju. Annabel je pružila ruke prema njemu i smjesta liznula njegov nos veličine žele-bombona. “Hvala”, rekla sam, nasmiješila se i prišla poljubiti ga u obraz. “Drago mi je da je zečić odnio pobjedu. Što misliš, kako da ga nazovemo?” “Oprosti, ali on već ima ime. Alfred, po mome ocu - duge noge, velike uši, volio je mrkvu.” “Ovo je zeko Alfred, Annabel”, rekla sam, trljajući joj baršunasti materijal o ruku. “Od strica Lukea.” Luke je iskrivio lice. “Ispravak. Od gospodina Delaneyja.” “Alfred je od Lukea, Annabel”, rekao je gledajući na sat. “Lukea, koji sada mora ići. Oprosti. Imam sastanak u gradu.” Otišla sam do ormara, izvukla njegov kaput i još mu jednom nabrzinu nevino okrznula obraz. “Hoćeš li razmisliti o mojoj ponudi?” upitao je. 118
Knjigoteka
“Hoću.” “Stvarno?” “Obećajem.” “U redu onda”, rekao je kad je stiglo dizalo. “Držim te za riječ.”
Kad sam se vratila do Annabel, bila je sklupčana oko Alfreda. Spavala je s njim te noći i svake noći nakon toga, sve dok nije oćelavio od ljubavi. No, manjak krzna nije ga učinio manje privlačnim. Zečić Alfred postao je kralj životinja. Razumio je Annabel kako to nijedan medvjedić ili magarac nikada ne bi mogao, a kad god sam ih ugledala zajedno, Annabel i Alfreda, misli bi mi neizbježno odlutale k Lukeu. Što se mene tiče, u ponedjeljak sam počela razgovarati s dadiljama. Dva tjedna kasnije u naše je živote ušla Delfina Adams. Sljedećeg tjedna naručila sam posjetnice. A tjedan dana kasnije odletjela sam u Sonornu. Luke i ja imali smo dogovoreno svoje prvo snimanje.
119
Knjigoteka
20.
OTMICA Po čemu je ova noć drugačija od ostalih? Ova je noć drugačija jer je večeras Pasha, a kao i svake godine, Kitty ujutro dovršava pripremu sedera dostojnog naslovnice Gourmeta. Šteta što je, dok sam bila živa, nisam slijedila kao sada, jer sam napokon otkrila kako priprema svoje matzo okruglice, lagane poput pera. Recept koji čuva kao da se radi o kemijskoj formuli ekstazija potječe sa zamislite! - poleđine pakiranja Manischewitzove smjese za beskvasni kruh, iako ona umjesto mineralne stavlja običnu vodu. Izluđuje me što ne mogu razotkriti tu ženu. Kome je u Trajanju mogu prijaviti, a da mu bude stalo? Bobu? Ne bih rekla. “Pinky, možeš li se javiti na telefon?” viče Kitty svojoj sobarici. Misli na Pinky Mae Springer, koja radi za nju proteklih trideset osam godina. “Doktor Marx je”, dovikne joj Pinky. Poznaje Barryja još otkako je piškio u krevet, ali nakon što je diplomirao medicinu, Kitty je počela inzistirati na ovom iskazu poštovanja. “Samo trenutak”, kaže Kitty dok provlači veliki ubrus od damasta kroz prsten od čistog srebra. Svaki ubrus raširen je u lepezu jednake širine. Divim se Kittynoj težnji k savršenstvu. Vjerojatno joj je čak i u glavi sve uredno kao u bolnici. Korača prema telefonu u kuhinji, a njezine natikače tankih potpetica lupkaju po pločicama na podu poput malog bubnja. “Dragi”, kaže Barryju, glasom koji čuva samo za njega, a koji, vjerujem, smatra melodičnim i ljupkim. “Jesu li stigli?” Oni su moji roditelji, koji se trebaju pojaviti u jedanaest. Lucy bojkotira seder i sutra ide u St. Barts sastati se s novim dečkom. “Tamo su?” kaže. Nadala se da će moji roditelji otkazati u posljednji trenutak. “Sad moram smisliti gdje će sjediti.” Kitty uvijek razmišlja o rasporedu sjedenja kao da priređuje državničku večeru za prestolonasljednika Saudijske Arabije. Sa slušalicom još uvijek prislonjenom uz uho, otvori ladicu antiknog ormarića i izvuče dvije kartice od debela
120
Knjigoteka
pergamentnog papira otmjeno ispisane krasopisom. Očevu karticu postavi na mjesto pokraj svojeg, dok se nad majčinom dvoumi. “Cure primaju oklade što će Claire odjenuti”, kaže Barryju. Linda, Suzette, Nancy i Kitty dobre su prijateljice već desetljećima, s jednakim narukvicama oko gležnjeva. Nisu samo preteča zločestih djevojaka. Snalažljive su. Prije Googlea, postojale su Cure. Što god da vam je trebalo, vruće obveznice, paprena meksička hrana ili spoj sa seksi frajerom, one su uvijek znale gdje tražiti. Daje ijedna od ovih dama odlučila raditi, ne sumnjam da bi prepreke koje stoje na putu zaposlenim ženama katapultirale ravno na Mars, ali sve dosad nisam znala da im je moja majka dovoljno zanimljiva da bi kritizirale njezin način odijevanja. Premalo poznatih marki za njihov ukus. “Ja sam što? Ne govori tako o majci, dragi”, kaže Kitty, ali zvuči razdragano, kao da joj je Barry upravo uputio izraz najiskrenije ljubavi. “To nije pristojno.” Dok brblja, poravnava dugačke bijele voštanice u njihovim visokim svijećnjacima i proučava kalež za kiduš 11 koji je nekoć pripadao Barryjevu ocu. Njegovo čisto srebro, s reljefom loze i grožđa, na jednom je mjestu potamnilo. “Pinky”, viče Kitty. “Možeš li doći ovamo?” Pinky uđe u svojoj uškrobljenoj sivoj odori i odnese kompromitirani kalež na novu rundu laštenja. Dovoljan je jedan pogled na ovu blagovaonicu i bit će vam jasno da je moja svekrva netko tko sebe shvaća ozbiljno, a i vama je bolje isto. Stol je postavila jučer i moram se složiti da žena ima, kako sama voli reći, stila. Obožavam njezin porculan -servis za dvadeset četiri osobe, ni manje ni više koji je mudro izabrala i dobila kad se udala za drugog muža, Seymoura Katza, koji je umro prije tri godine. Tanjuri i zdjele imaju starinski Meissenov uzorak koji prikazuje razbješnjelog zmaja u boji koju ona uspoređuje s ametistom, iako meni djeluje kao obična jarko ružičasta. Otprilike iste nijanse kakvu je Annabel poprimila prošle godine kad ih je prvi put ugledala i upitala zašto baka koristi “tanjure s čudovištima”. Kako god bilo, meni se sviđa kako se proljetno cvijeće ističe među ovim posuđem. Za večerašnji objed, Kitty je operušala tržište sviba, frezija i perunika, koje je rasporedila u bukete dostojne ulaza u muzej Metropolitan. Stolnjak je od teškog francuskog platna. Mogu ga zamisliti skrivenog na dnu drvene škrinje s kojom je bogata obitelj pred nacistima bježala iz Pariza, iako 11
Obred blagoslivljanja vina, izvodi se prije blagdana kod kuće i u sinagogi.
121
Knjigoteka
ga je u stvarnosti vjerojatno naslijedila od majke, koja ga je osvojila na kartama u Lido Beachu. Volim Pashu. Nedostaje mi. Pasha je moj najdraži blagdan, iako to nije oduvijek bilo tako. Božić je bio glavni, sve dok Lucy nije rekla: “Molly, zar ne vidiš da je prenapuhan?” Riječ koju je naučila kad smo imale jedanaest godina. Židovi poput mene - koji jedva razlikuju blagdan Purim od grada Durhama - slažu se da se kod Pashe uglavnom radio pjevanju. U svakom slučaju, nije bitan matzo, beskvasni kruh koji su naši praočevi jeli u zemlji egipatskoj, a koji je njihovim potomcima poznat kao izravan put u konstipaciju. Kod Kitty, Barry uvijek otpjeva četiri pitanja - iako nije najmlađi za stolom, kako to tradicija nalaže. Bez sluha, ali s užitkom gosti se pridruže na “Dayenu”, “Eliyahu Hanavi” i “Had Gadya”. Nisu to baš “Djetešce nam se rodilo”, “Radujte se, narodi” i “Sretan Božić svakome”, ali poslužit će. Večeras u obitelji Marx namjeravam odigrati ulogu osobnog dvojnika proroka Ilije koji navodno svraća na sedere širom svijeta. Nadam se da ću u Trajanju naletjeti na Iliju. Možda bismo nas dvoje mogli popričati, kao duh s duhom. Da čujem njegovo mišljenje o situaciji u Palestini. Zasada mi je dosta pripreme za seder. Kitty prelazi na predjelo od ribe, a za time nikada nisam bila luda. Cijelo jutro bdijem nad Annabel. Nastavnici će uskoro pustiti djecu ranije u počast blagdana. Naravno, ne treba mi puno vremena da odvučem svoju astralnu guzicu do zapadnog dijela Central Parka. Prva osoba koju ugledam u predvorju nije Annabel - nisu je još pustili iz vrtića-pa čak ni Delfina koja je čeka, već Stephanie. Teško ju je promašiti u trapericama niskog struka i smeđoj kožnatoj jakni koja privlači poglede. Izgleda kao da razgovara sama sa sobom, ali zapravo govori služeći se slušalicama. Sudeći po tonu, zaokupljena je okršajem s turističkim agentom, s kojim se prepire oko cijene karata prvog razreda za Barcelonu. Ne moram nagađati tko će joj biti suputnik. Promatram Stephanie tako pomno da mi zamalo promakne činjenica da je u cijelom prizoru nešto čudno. Ne radi se o zaštitaru koji toliko bezvoljno zaviruje ljudima u torbe da biste očekivali da mu promakne cijeli set vatrenog oružja. Ne radi se niti o dadiljama koje u kutu ogovaraju svoje poslodavke, odvojene od majki poput bezjaka od čarobnjaka, a niti o tri naočita gay oca koji stoje postrani formirajući vlastito bratstvo za koje je ulaznica kći 122
Knjigoteka
posvojena iz Kine ili sin iz unajmljene maternice. Radi se o njoj. Dok mirno stoji između najmanje desetak žena svoje dobi i pretvara se da čita People, promatram je kutom oka, poput štakora u podzemnoj kojeg naslutite prije nego što protrči tračnicama. Dok se utapa u gomili, ona je samo još jedna od žena u crnom kaputu, crnim čizmama i s crnom torbom, koja čeka da se vrata dizala otvore i otkriju jato hihotavih troi četverogodišnjaka. Stephanien sin u prvoj je skupini koja stigne u predvorje. Kovrčavi dječak koji trči prema njoj, vuče je za jaknu i viče: “Mama!” Ona podigne kažiprst do usta i usnama oblikuje riječi: Jordane, ššššš.” Jedan dio mene želio bi prodrmati moju sestru i reći joj: “Ona! Ona se viđa s Barryjem!” Ali taj bi dio morao biti ona jedina odavno umrla stanica koja se ne pita kog vraga Lucy Divine radi ovdje, hladnokrvno se pretvarajući da ima dozvolu pokupiti Annabel. Još dvije skupine djece istrče iz dizala. Nadam se da će poslovično točna Delfina ući kroz vrata. Onda se sjetim da joj je Barry dao slobodan dan jer večeras pomaže Pinky posluživati za objedom. Annabel bi trebala kući sa svojom prijateljicom Ellom i Narcissom, Ellinom dadiljom i Delfininom najboljom prijateljicom. Vrata dizala otvore se još jednom i izađu obje djevojčice, mašući na pozdrav učiteljici. Obje nose pažljivo obojene tradicionalne ubruse. Annabel je svoj ukrasila zečićima i uskršnjim jajima. Moja kći, nema sumnje. “Annie-belle”, viče Lucy. “Ovamo. Iznenađenje!” Dok joj učiteljica čavrlja s jednom od majki, Annabel se okrene poput kazaljke na brojčaniku i završi usmjerena prema Lucy. “Teta Moosey”, zaciči. “Tata je rekao da nećeš doći u New York!” Sjuri se među tetine raširene ruke u dugačak, čvrst zagrljaj. “Što si to lijepo napravila?” kaže Lucy i divi se Annabelinoj rukotvorini. “Znaš što? Ispričat ćeš mi poslije. Daj da ti zakopčam jaknu.” Lucy govori brzo. Pusti Annabel iz zagrljaja i potapša je po leđima. O, caramba! Je li Lucy potpuno poludjela? Kamo mi to sestra vodi kćer? Nije važno čak ni to jesu li joj namjere dobre - što vjerujem da jesu. Moram. Nema mi druge. Annabel pogleda prijateljicu koja stoji na drugoj strani predvorja i okrene se k Lucy. “Ali trebala sam ići kući s Ellom.”
123
Knjigoteka
Začuvši svoje ime, Ella, koja je pokraj vrata čekala Narcissu, dotrči do Annabel i Lucy. Nemam nikakvih dvojbi da će Ella postati sutkinja Vrhovnog suda kad naraste - ili to, ili čuvarica u zatvoru. Sumnjičavo promatra Lucy. Kad napuni dvadesetu, to će dijete na licu imati brazde koje će zahtijevati najsuvremenije metode uklanjanja bora. “A ti si?” kaže Ella. Zvuči strože nego što sam ja ikada mogla. “Ja sam Annabelina teta”, odgovori Lucy. Osvrne se u potrazi za Ellinom majkom ili dadiljom i lakne joj kad otkrije da je dijete samo. “Mi žurimo, ali sretni ti blagdani! Bok!” “Ali gdje ti je žuti kartončić? Annabel treba dozvolu da ode s tobom. Gdje je?” Očekujem da Ella natakne Lucy lisice, dok policiji prijavljuje otmicu djeteta. “To je pravilo - ti kršiš pravilo”, dodaje glasno, zbog čega se nekolicina majki preostalih u predvorju zagleda u Lucy. Jedna od njih je i Stephanie, koja još uvijek razgovara na mobitel. Ti mali, metar visoki trolu, čujem Lucy kako razmišlja. Nadam se da ćeš kad odrasteš imati akne, debele gležnjeve i nos koji ni Barry neće popraviti. Zgrabi Annabel za ruku i povuče je. Annabel se ne miče. “Ella ima pravo, teta Moosey”, kaže moja kći ozbiljno. “Takvo je pravilo.” “Annie-belle”, kaže moja sestra. Čučnula je i šapće. “Odat ću ti tajnu. Jedna od stvari koje te ne uče u školi jest da su neka pravila stvorena zato da bi se prekršila. Razumiješ? Hajde. Vjeruj mi. Ja nisam samo tvoja teta. Ja sam učiteljica u predškoli i znam te stvari.” Kad je ovoga puta povuče, Annabel se dugo i ozbiljno zagleda u Lucy, oklijeva samo još trenutak, a onda mahne Elli i slijedi tetu. Nalaze se na ulici kad Narcissa opušteno ušeće kroz vrata, s kutijom iz pekarnice u ruci. Prigne se da poljubi Ellu, pjevušeći: “Spremna, ljubavi? Oprosti što kasnim. Gdje ti je prijateljica?” Ella odvuče dadilju do vrata i prstom pokaže niz ulicu. “Otišla je s njom”, vikne. “S onom gospođom. Rekla je da je ona Annabelina teta.” Lucy i Annabel još uvijek stoje na ulici. Lucy pokušava dozvati taksi, no oni prolaze pokraj nje jedan za drugim, ispunjeni putnicima. Narcissino se čelo mršti dok joj postaje jasno što se dogodilo, a ja shvaćam od koga je Ella preuzela izraz lica. “Annabel je otišla sa zločestom gospođom. Moramo nešto učiniti.” “Zaustavite tu ženu!” viče Narcissa. Aretha Franklin nije joj ni do koljena. “Otmičarka! Bolesnica!” Ella ponavlja svaku riječ tirade koju Narcissa vrti 124
Knjigoteka
ukrug. Poput sove i praščića, njih dvije upute se niz ulicu baš kad Stephanie i Jordan izađu iz zgrade. “Što se događa?” vikne Stephanie. “Ona žena”, Narcissa se okrene i urla. “Ukrala je Annabel Marx!” “Annabel Marx? Ne!” kaže Stephanie. Jebeno nevjerojatno, pomisli. “Pozvat ću osiguranje. Pripazite mi na sina.” Vrati se u zgradu, ostavivši zbunjenog Jordana da stoji sam i pita se za kime bi trebao krenuti, Narcissom i Ellom ili vlastitom majkom. Narcissa sa svojih stotinjak kilograma nije baš laka na nogama, no ona i Ella uspiju dostići Lucy i Annabel baš kad se zalupe vrata taksija. Svojom divovskom plastičnom torbom Narcissa lupa po bočnoj strani automobila. Vozač nagazi na kočnicu tako snažno da mu se turban nagnuo u stranu. “Vas dvije, smjesta izlazite!” viče Narcissa i dalje lupajući po vratima. “Vozaču, ona je ukrala tu curicu. Zaustavi je! Otmica! Stanite!” Lucy spusti prozor koliko je potrebno da vikne: “Gledaj svoja posla, glupačo. Ja sam ovom djetetu najbliži rod. Vozaču, kreći!” No vozač zaustavi automobil i nasloni se, razmatrajući situaciju. Izvuče mobitel. “Ti tamo! Ostavi taj telefon!” naredi Lucy. Ja znam što je najbolje za ovo dijete, čujem je kako misli. Molly bi htjela da se pobrinem za vlastitu krv. Barry, taj bijednik od supruga, ne zaslužuje ovako prekrasnu kćer, baš kao što nije zaslužio moj davež od sestre, pa joj je život pretvorio u pakao i... “Ukrali ste to dijete!” viče Narcissa, maše rukama i lupa po prozoru. Kutija s pecivima joj je ispala, a crno-bijeli kolačići otkotrljali se u kanalizaciju. Ella počne plakati - ti su joj kolači omiljeni - a onda se okrene i pokaže niz ulicu, gdje Stephanie trči praćena zaštitarom. Prstićem bočne Narcissu da obrati pažnju. “Dolazi policija”, viče Narcissa Lucy. “Annabel, ništa se ne brini.” “Gospođo”, dovikne vozač Lucy. “Vratite dijete.” “Kako se usuđujete tako razgovarati sa mnom?” Annabelino srcoliko lice okreće se između Lucy, Narcisse, Elle i vozača koji je ostao bez turbana. Počne plakati, isprva tiho, ali postepeno sve više zavija. “Pusti me van, teta Lucy”, jeca. “Bojim se. Hoću Delfinu.” “Annabel, prestani”, odsiječe Lucy glasno, od čega se Annabel rasplače još jače. “Sve je u redu. Sa mnom si, s tetom Moosey. Vozaču, idemo!” 125
Knjigoteka
Čovjek se ne miče. “Nikamo vi ne idete”, udarajući po prozoru viče zaštitar koji je stigao do taksija. “Dovraga, ženo, otvorite ta vrata.” “Ili što?” odvrati moja sestra. “Pronaći ćete pravog policajca?” Stephanie stoji iza njega. “Nazvat ću doktora Marxa”, kaže i uzme telefon iz desnog džepa. Lijevom rukom udara po prozoru. “Tko god da ste, ludi ste. Pustite Annabel van!” “Jebemu”, kaže Lucy. Zarobljena sam, razmišlja. Kakva prokleta sreća.”K vragu!” Otvori vrata. Annabel istetura u Narcissino mekano naručje puno dobrodošlice. Lucy zalupi vratima, a zaštitar ih ponovo udari. “Vozaču, kreni”, kaže ona. Ovoga puta, on jurne kao da predvodi konjicu. “Annabel, sirotice, tu sam, tu sam”, mrmlja Narcissa dok Ijuljuška moju kćer nježnu poput ptičice. “Narcissa i Ella su ovdje. Sve je u redu.” Ali ništa nije u redu. Dijete mi drhti. Moja luda sestra trebala je znati da se ne valja kačiti s opakom dadiljom s Jamajke. Trebala je biti pametnija, točka. Uvučem se u Lucyne misli dok odlazi taksijem. Pokušavam razumjeti zašto se ponaša kao da joj nisu sve ovce na broju, ako se smijem poslužiti stručnim izrazom. Ali u Lucynoj glavi pravi je metež. Samu sebe ispituje zašto uvijek donese pogrešnu odluku. Za sada, moj je osjećaj obiteljske odanosti nestao kao da ga je odnijela velika, crna vrana. Čujem samo jecaje svoje kćeri. Nikada se nisam osjećala beskorisnijom, nemoćnijom, ni više mrtvom.
126
Knjigoteka
21.
OSTVARENJE ŽELJA “Zar ti se ne sviđa?” Luke samo što nije počeo mahati repom. Raširenih ruku trči s jednog kraja kuće na drugi i uz otvoreno metalno stubište. “Super je, posebno ako si oduvijek sanjao o tome da živiš u divovskoj konzervi sardina”, odvratila sam. Kuća o kojoj je bila riječ nalazila se u okrugu Sonoma, a projektirao ju je razvikani arhitekt za mladog genijalca iz Silicijske doline koji se pokupio u pravom trenutku. Stojeći ispod zastrašujuće visokog stropa, osjećala sam se manjom od metra. Okrenula sam se oko sebe da promotrim sivi betonski pod prošaran nasumično raspoređenim namjerno načinjenim pukotinama, brončane zidove i isprepletene cijevi izložene pogledima. Prednji prozor, podijeljen na okna od po pola metra, kao da je bio proizveden za trgovinu automobilima. Zaškiljila sam prema suncu i ugledala kilometre vinograda, zelenih i zlatnih, zlatnih i zelenih, koji su se prostirali po brežuljcima sjeverne Kalifornije. “Čemu taj stav?” upitao je Luke. “Sjajna je.” Bila je itekako sjajna. Pročitala sam kako se noću može vidjeti s nekoliko kilometara udaljenosti. Blještala je poputNLO-a, a istog trenutka kad je građevina dovršena, donesena su urbanistička pravila koja će spriječiti buduće obožavatelje građevinskih strojeva u prekopavanju okoliša. “Daj”, rekao je. “Ovo svjetlo - nevjerojatno je. Ubio bih za ovakav prostor.” “Gospodine Delaney, vi niste dovoljno cool da biste živjeli u ovakvom prostoru”, doviknula sam mu. Ali znala sam da bismo Luke i ja ovdje bez problema snimili zapanjujuće fotografije. I sama sam postajala uzbuđena. “Sreća tvoja što nemam vodeni balon da ti ga bacim na glavu”, rekao je, istrgnuo list iz bloka koji je uvijek nosio sa sobom i s balkona kroz zrak uputio avion od papira. 127
Knjigoteka
Nekoliko sati ranije, Luke i ja našli smo se u zračnoj luci u Oaklandu. On je prije toga radio na području Big Sura, pa se dovezao iz Los Angelesa autocestom uz pacifičku obalu. Dok smo putovali na sjever, njegov je glas pratio prizore s dječjom razdraganošću. “Tuljani se igraju lovice u vodi!”“Valovi kao u Moby Dicku!” Nismo se još ni prijavili u hotel. Luke je želio najprije proučiti kuću u kojoj ćemo snimati, počevši od sutra. Odmah smo došli ovamo, polako se vozeći uz strmu uzbrdicu. Zrak je ovdje bio suh i čist. Predviđala sam si tri dana dobre frizure. Bilo bi velikodušno reći da sam se pretjerano pripremila za svoj prvi posao u više od godinu dana. Protekla tri tjedna, danju i noću razmišljala sam o sitnicama, toliko da bih, kad bi se uloženo vrijeme usporedilo s plaćom koju ću dobiti, vjerojatno više zaradila na povratu boca skupljenih na ulici. No, nisam željela razočarati Lukea Delaneyja, svoga zahtjevnog novog šefa. Iskušavala sam različite mogućnosti, nadoknađujući činjenicu da kuća uopće nije bila moj stil. Ja sam, naposljetku, tajno dijete ljubavi Marije Antoinette i Charlesa Dickensa. “Što misliš o umjetničkim djelima?” rekao je Luke nakon što smo pregledali kuću i vratili se u svoj unajmljeni kabriolet, spustili krov i počeli se spuštati s planine. Da je Barry vozio, žalila bih se da mi vjetar podiže kosu u frizuru nalik na Marge Simpson, no umjesto toga pretvarala sam se da sam oduševljena vrućom, crvenom prašinom koja mi se skupljala u vlasištu. Bila sam svjesna činjenice da možda baš i ne mirišem na čistoću. Bilo je trideset pet stupnjeva i čim biste stupili na otvoreno, osjećali biste se kao da vas je poklopio prekrivač Navajo Indijanaca koji je pao s mazge. Jedina suvremena umjetnost o kojoj sam ponešto znala visjela je na zidovima muzeja, a većina posljednjeg bijenala u Whitneyju ostavila me u uvjerenju da je svaki od umjetnika naprosto preslikao svoje neuroze na platno. “Ono veliko plavo izgledalo je poput vola Paula Bunyana12.” “Misliš na Juliana Schnabela?” rekao je Luke. Vrijeme da promijenimo temu. Iz svoje slamnate torbice izvukla sam hrpu brošura s ocjenama restorana. “Jesi li gladan? Malo sam čitala.” “Uvijek sam gladan kad to ide na račun klijenta”, rekao je. “Zato sam nam rezervirao mjesta prije dva tjedna.” Spomenuo je vino koje se slaže s hranom, paštetu od guščje jetre i sladoled s bosiljkom. 12
Drvosječa izsjevernoameričkih narodnih pripovijedaka. Pratitelj mu je Babe, plavi vol.
128
Knjigoteka
“Izvrsno. Umirem od gladi. U New Yorku je prošlo vrijeme večere.” Bilo je sedam i trideset šest, da budemo precizni, a meni se žurilo doći u sobu i provjeriti kako je Annabel. Znala sam da bi, ako budem razgovarala s njome pred Lukeom, moje tepanje zvučalo slatko za poludjeti. “Hoće li Eric i Jasper doći na vrijeme da nam se pridruže?” upitala sam. Bila su to dvojica pomoćnika koje smo angažirali za snimanje. Luke je pogledao na sat. “Trebali su dosad već stići.” Laknulo mi je. Pratitelji, čak i ako su im bile samo dvadeset tri godine, stvorit će ozračje veselog drugarstva. Ušli smo u selo sagrađeno oko duguljastoga trga. Healdsburg se sastojao od nekoliko blokova trgovina vinom, skupih dućana s odjećom, restorana i hotela, među kojima je naš vjerojatno bio najpopularniji. Luke se izgubio provjeriti jesu li stigli svi dijelovi njegove opreme, a ja sam se prijavila i, čim sam stigla u sobu, nazvala kući. “Delfina, opet ja”, rekla sam. Moj sedamnaesti poziv toga dana. “Kako je Annabel?” “Dobro, gospođo”, rekla je. “Pojela je tofu za večeru.” Moje dijete bilo je maleni, zeleni zmaj. “Lijepo se okupala. Već čvrsto spava.” Ah. Nadala sam se da će Delfina prisloniti telefon na bebino uho. Čeznula sam za jednim od naših povjerljivih razgovora u kojima je doduše govorila samo jedna strana. Barem bih je čula kako ciči. “Pa, to je dobro, Delfina”, uzdahnula sam. “To je sjajno. I nemoj zaboraviti, molim te, zovi me Molly.” “Molly”, rekla je. “Zapamtit ću to, Molly. Laku noć sada, gospođo Marx. Čujemo se sutra.” Moja soba stajala je stotine dolara za noć - hotel je bio na cijeni zbog svoga otmjenog dizajna, što je značilo da nisam imala nijednu ladicu ili ormar da se raspakiram, već samo sićušnu garderobu napola sakrivenu prozirnom zavjesom. Hrpe odjeće završile su na svakoj modernoj, čistoj i praznoj površini, sve dok soba nije izgledala kao da sam zatvorila omanji butik. Otišla sam u prostranu kupaonicu, popločanu nježnim mozaikom u zelenim nijansama wasabija i mladih mahuna soje. Kad mi je voda dotakla glavu, potočići pijeska počeli su otjecati u odvod. Nasapunala sam kosu šamponom od grejpa i aloe vere, stavila regenerator od cvijeta lipe i nekoliko minuta stajala kao u komi. Promrzla i mokra, odskakutala sam preko kamenog poda po bijeli frotirni ogrtač koji je visio na jedinoj - loše smještenoj - vješalici. 129
Knjigoteka
No prije toga, uhvatila sam svoj odraz u velikom zrcalu -i sledila se. Tko je bila ta malena, ali izrazito kruškolika žena i što je radila ovdje? Bila sam dvije tisuće kilometara, tri vremenske zone ijedan otrcani flert daleko od mjesta na koje sam pripadala. Odjednom mi je bilo jasno da ni sve mirisne kreme za tijelo, ni sav kavijar ne mogu zaustaviti čežnju za domom. Nedostajalo mi je moje dijete i, na moje vlastito iznenađenje, suprug. Mora da sam poludjela kad sam krenula na ovo putovanje. Trebala bih biti u New Yorku i snimati digitalne fotografije Annabel da ih pošaljem svima sa svog popisa od pedeset rođaka i prijatelja, među kojima će neki sigurno izbrisati elektroničke poruke, a da ih ni ne otvore. Trebala bih kupovati novu zalihu dječjih knjiga, tražiti radionice koje će potaknuti Annabeline mogućnosti i upijati svaki neponovljivi trenutak majčinstva poput sirupa od javora na pohanom kruhu. Na iznenađenje žene kakva sam nekoć bila, Barry, Annabel i ja počeli smo živjeti ugodnim obiteljskim životom. Barry se prilično dobro privikao na boravak u kući, a kad je vrijeme dopuštalo, vikendima smo sate provodili na igralištu, držeći u rukama šalice kave iz kojih se pušilo, jedva čekajući da upoznamo ostale koji su posrtali na ovoj neobičnoj, novoj strmini zvanoj roditeljstvo. Nakon jutarnjeg trčanja, Barry bi često bio taj koji će promijeniti Annabelinu vlažnu, noćnu pelenu i dati joj doručak. Ponekad bih ga uhvatila kako pleše po sobi s Annabel u naručju, a srce bi mi se rastopilo. Svake večeri, nakon što bih stavila dijete na spavanje, pripremila bih svoju inačicu niskokalorijske domaće večere, a dok smo jeli, Barry i ja brbljali bismo o Annabel, nedvojbeno najnaprednijoj i najljepšoj bebi na svijetu. Svake subote plaćali smo Delfini nevjerojatne svote kako bi ostala prespavati, a mi bismo se počastili izlaskom na večeru, iako smo uglavnom samo jeli pad thai u obližnjem restoranu. Nije to bio glamurozan život na Manhattanu. Nije to čak bio ni glamurozan život u Sioux Fallsu. Ali bilo je ugodno, što bi bila posljednja riječ kojom bih opisala kakav je osjećaj bio sjediti u pretjerano rashlađenoj i moderno uređenoj hotelskoj sobi, umorna od putovanja, znajući da ću sljedeća četiri sata biti zarobljena među teškim zavjesama restorana sa četiri zvjezdice, pokušavajući riječima parirati Lukeu i dvojici svježih diplomanata s Wesleyana i Yalea. Dohvatila sam telefon. “Hej, Luke”, rekla sam, trudeći se zvučati kao jedan od dečki. “Molim te, nemoj misliti da sam nezahvalna, ali posluga u 130
Knjigoteka
sobu trenutno mi izgleda prilično dobro.” “Potpuno te razumijem”, rekao je, prebrzo. “Bilo je očito da si iscrpljena.” Zar sam izgledala tako loše? “Odmori se”, rekao je. “Vidimo se sutra. U pola osam?” Zahvalila sam i poklopila slušalicu. Očekivala sam olakšanje, no probudila mi se taština. Možda je pravi razlog što nisam htjela večerati s Lukeom bio strah da će mi se nabacivati, a ja ne bih znala kako odgovoriti. Budući da je postalo jasno da se to neće dogoditi, osjećala sam se poput psa iz utočišta kojeg nitko ne želi. Dvaput sam obišla sobu, uključila i isključila televizor, nazvala Barryja i raspravila s njim trebamo li postaviti drobilicu za otpad, slistila svoju majstorski pripremljenu salatu od povrća u sedam zalogaja i zaspala gledajući Johnnyja Deppa na plaćenu programu. Nalazila sam se u vinogradarskoj prijestolnici Sjeverne Amerike, a nisam naručila ni čašu vina. Sljedeća tri dana crnčila sam poput radnika na privremenom radu. Ustajala sam u šest i bila gotova trinaest sati kasnije. Raspakiraj. Pospremi. Odgurni kauč. Vrati ga natrag. Postavi poslužavnik za zamišljene goste. Izaberi drugi poslužavnik i napravi sve ponovo, jednom s krastavcima, jednom bez njih. Rasprostri vuneni sag s ručno izrađenim resama. Odluči da bi bolje pristajao u engleski internat. Ponovo ga smotaj. Popni se po stepenicama, četrdeset sedam puta. Pospremi krevet. Pometi pod. Očisti mrlje s mramornih površina. Odupri se potrebi da dopustiš ovom gnijezdu u potkrovlju da metastazira u pariški slan natrpan drangulijama sa sajmova antikviteta. “Prekrasno, prekrasno”, rekao bi dobrodušni Eric nakon svakog preuređenja. Radio je naporno kao i ja i nije imao ništa protiv guranja kauča po sobi dok ja ne bih odlučila gdje ga smjestiti. “Ideš, curo”, govorio mi je Jasper, mladac s Yalea, ponovo i ponovo. Izraz koji bi trebalo zabraniti, posebno kad ga se ponavlja s engleskim naglaskom iz Nashvillea. Željela sam mu gurnuti lanenu jastučnicu u grlo. No, najbolje pohvale dolazile su od Lukea. “Mislim da će ova biti izvrsna”, rekao bi prije no što bi okinuo. Kad bi bio gotov, svaki bi se puta okrenuo k meni s: “Rekao sam ti, Molly. Savršeno. Naprosto savršeno.” Nakon što bi snimio polaroid svakog postava, Jasper ih je odlagao u album. Do dva popodne trećega dana, svima nam je bilo jasno da je naš trud 131
Knjigoteka
urodio velikim uspjehom. Ništa više nije trebalo učiniti. Ako urednik koji nas je poslao na ovaj zadatak bude imao imalo mozga, istog trenutka kad ugleda Lukeov film, zaposlit će ga za stalno. “Kako ćemo proslaviti?” upitao je Luke nakon što smo se spakirali i ušli u Ericov i Jasperov terenac da se odvezemo natrag u Healdsburg. Pitanje je bilo upućeno svima, ali gledao je mene, koja sam sjedila pokraj njega na stražnjem sjedalu. Luke je nosio crnu majicu i bež kratke hlače s džepovima. Noge su mu bile ispružene, jake i preplanule. “Ja glasam za to da stanemo u onoj vinariji tamo i pijemo najbolja vina Sonorne dok ne padnemo pod stol”, rekao je Eric. “Vidite znak?” “Ideš, curo”, odgovorio je Jasper Ericu. Svi smo znali da je Eric gay, no mrzila sam Jaspera još više zato što je to neprestano isticao. “Vozač odlučuje”, presudio je Luke, prevrćući očima u smjeru Jasperova potiljka. Budući da je Eric bio za volanom, odlučio je skrenuti s ceste za Dry Creek u vinograd Ferrari Carano. Neke od vinarija pokraj kojih smo prošli bile su jedva nešto više od ruševnih straćara, no bilo je jasno da smo otkrili pravo blago. Na kraju puteljka, pred nama se pojavila velika ladanjska kuća ružičastog pročelja sa zaobljenim prozorima od kristalnog stakla s pogledom na uređeni vrt u čijem je središtu bila fontana. Trava je bila gusta i pokošena, a grmovi uredno podrezani. Sada kad razmislim, čitavo mjesto podsjeća me na Trajanje, pogotovo kad Puccini odjekuje zrakom. “Majko sveta”, rekao je Eric, vodeći nas u prostoriju za degustaciju pokraj glavnog predvorja. Gotovo da i nije bilo drugih kupaca, no tisuće vinskih boca svjetlucale su spremne za prodaju. S druge strane uglačana drvenog šanka pozdravio nas je čovjek u bijeloj pregači. Nemam pojma je li razlikovao Barolo od Chiantija, no sviđala mi se njegova prosijeda kosa do ramena, svezana u konjski rep. “Jeste li za kapljicu Syraha?” upitao je. Bili smo. Kao i za Zinfandel, Tresor, Eldorados - crni, ali i zlatni - Fume Blanc kao i, dovraga i sve, Cabernet Sauvignon. Pijuckali smo i izražavali svoje mišljenje s drskom samouvjerenošću. Počeli smo s “voćno” i “zemljanog okusa” i besramno nastavili sve do “travastog s nagovještajem anisa, bobica i duhana.” Nakon gotovo tri sata, Eric i Jasper odlučili su se odvesti natrag u grad. 132
Knjigoteka
Vraćali su se u San Francisco. Činjenica da sam ja, sa svojim statusom majke, dopustila toj dvojici da uđu u vozilo sada me ispunjava sramom, no toliko sam bila pijana. “Ne brinite se”, rekao im je Luke. “Snaći ćemo se za povratak kući.” Vlasnik nam je sa zadovoljstvom dao posjetnicu taksi-službe: što duže ostanemo, zarada će mu biti veća. Naposljetku smo Luke i ja isprobali gotovo svako vino u vinogradu. Odlučila sam ponijeti kući sanduk Zinfandela. Luke je izabrao Syrah. Teturala sam naokolo kao u magli, ošamućena prošlotjednim poslom, jednako koliko i današnjim izvrsnim sortama. Ni ugodno društvo nije bilo naodmet. Strah da neću ispuniti Lukeova očekivanja utopio se u vinu, a nas smo se dvoje smijali i pravili važnima jedno pred drugim. “Ideš, curo”, rekao je Luke glasom princa Charlesa. U tom sam trenutku smatrala to urnebesno smiješnim. Nesigurna na nogama, bila sam spremna pozvati taksi kad me Luke pokretom ruke pozvao u veliko predvorje popločano bijelim pločicama i pokazao prema nekakvim stubama. “Hajde da malo istražimo”, rekao je, nestašna pogleda i glasa. “Jesi li siguran da smijemo tamo dolje?” “Vrata su otključana. Povirio sam kad sam išao na pi-pi.” Još jedna rečenica koju sam, sram me reći, smatrala urnebesno smiješnom. Na vrhovima prstiju sišli smo niz kratak niz škripavih drvenih stuba u prostoriju veličine košarkaškog igrališta, niskog stropa i bez prozora. Od zida do zida, teške stare hrastove bačve, vjerojatno prepune vina, nalikovale su na redovnike. Podrumski zrak bio je osvježavajuće hladan. Poput Alise u labirintu, krenula sam u jednom smjeru, a Luke u drugom, provlačeći se kroz uske prolaze. “Molly, dođi ovamo”, rekao je Luke s druge strane prostorije, pretvarajući se da šapće. “Što je?” upitala sam. Možda je našao bačvu s otvorenom slavinom, pa bismo mogli zaokružiti naše popodne posljednjim, potajnim gutljajem. “Dođi”, rekao je. “Svidjet će ti se ovo.” I svidjelo mi se. Zgrabio me za obje ruke i pritisnuo uz bok visoke drvene bačve. Onda me poljubio, grubo. Usne su mu imale bolji okus od bilo koje birane sorte Ferrari133
Knjigoteka
Carana, iako se mogu zakleti da sam osjetila kapljicu plavca sa samo nagovještajem kupine i gospine trave. Njegov hladni jezik kliznuo mi je duboko u usta. Obuhvatio mi je lice rukama, nježno i pažljivo istražujući. “Danima sam umirao za ovime”, šapnuo je. Ništa nisam rekla, ali pustila sam da mi ruke lutaju njegovim leđima, a usta su mi ostala uz njegova. “Ne” i “da” istovremeno su mi pali na um kad mi je otkopčao traperice i gurnuo prste unutra. Nisam ga zaustavila. Na njegovu žudnju odgovorila sam svojom. Svaki slatki trenutak donosio je maksimalno zadovoljstvo, njegovo i moje, zajedno, dok su moje ruke tražile njegovo čvrsto i privlačno tijelo. Do trenutka kad smo začuli korake, oboje smo bili na podu, koji mi se, u mojem blaženstvu, činio jednako udobnim kao i madrac s oprugama. “Mislim da ne želim ovdje provesti noć”, rekla sam. Držeći se za ruke, popeli smo se po stepenicama i izašli van, u sumrak. Vinarija se zatvarala, a mi smo bili posljednji posjetitelji na odlasku. Dala sam Luke posjetnicu s brojem taksija, koji je on nazvao držeći jednu ruku oko mojih ramena. Svom se težinom ugodno naslanjao na mene. Stopljeni u jedno, na putu prema izlazu zastali smo da se poljubimo pokraj visoke, brončane skulpture. Prikazivala je divlju svinju kakve navodno lutaju dolinom Sonorne i kradu grožđe. Ploča ga je predstavila kao Bordeauxa: onima koji zažele nešto dodirujući njegovu divovsku njušku ostvarit će se snovi. Podigla sam pogled. Nos velikog momka bio je uglačan do bakrenoga sjaja. Propela sam se na prste da ga dosegnem. Daj da zavolim pravog čovjeka, rekla sam sama sebi. Ne daj da si uništim život. Daj da otkrijem što će me usrećiti. Znam da sam poželjela tri želje, a ne jednu, no nadala sam se da Bordeaux neće cjepidlačiti oko tehnikalija.
134
Knjigoteka
22.
TRI TIPA UĐU U BAR “Barry!” kaže Stephanie. Bolje neka bude važno, misli Barry. Kasni. Današnja se operacija odužila što se, objasnio mi je, može dogoditi kad je pacijentica jako debela. Stephanie počne govoriti, ali bolničarka stupi u njegov ured. “Oprostite što vas prekidam, ali Delfina je na drugoj liniji”, kaže mu. “Reklaje daje hitno.” “Čujemo se, Stephanie”, Barry prekine vezu. Nada se da ga Delfina ne zove jer iznenadno mora otputovati kući kako bi njegovala bolesnog rođaka. Ili jer želi povišicu. Ili dati otkaz. Brine se zbog toga svaki dan. Delfina je švicarski nožić njegova života koji rješava doslovno svaki praktični problem. “Doktore Marx?” kaže Delfina Barryju. “Sestra gospođe Marx...” “Lucy?” Što je sad? “Sestra gospođe Marx. Otela je Annabel”, brzo izgovori Delfina. Njezina uobičajena zen suzdržanost razbijena je na komadiće. Prema tome kako joj je Narcissa, odana sljedbenicaMary Higgins Clark, upravo opisala događaj, Lucy je bila spremna šmugnuti s Annabel u, Narcissa pretpostavlja, bunker ispod kokošinjca smješten na tajnoj lokaciji. “O, Bože”, kaže Barry, gutajući zrak. “Ta luđakinja. Gdje je Annabel? Je li dobro?” “U redu je. Narcissa i Ella su s njom. Ja sam na putu onamo. Sestra gospođe Marx je otišla.” Delfina više ne smatra kršćanskim zvati je Lucy. Nakon što Barry nazove Annabel -”Bok, tata. Teta Moosey došla mi je u školu! Da, bilo je jako uzbudljivo. Ne, nije rekla zašto. Tata, Narcissa će nam sada napraviti kakao. Bok!”- otkaže četiri dogovora: operaciju brade šesnaestogodišnje djevojke, preuređenje jednog od onih nesretnih noseva iz Kittyne generacije koji izgledaju kao da su naoštreni u šiljilu za olovke, operaciju nosa i podbratka svježe razvedene žene i zatezanje kože pedesetogodišnjakinje koja mrzi godove na vratu koji joj se svake godine šire 135
Knjigoteka
kao da se radi o stablu sekvoje. Istrči iz ureda, uskoči u taksi - kad se radi o taksijima, Barry ima bolju karmu od bilo koga kog poznajem - i odjuri kući, oglušujući se na Stephaniene opetovane pozive. Kad je Barry nervozan, on korača. Sada, dvadeset minuta kasnije, poput pantere u loše opremljenom zoološkom vrtu, prošao je dugačkim hodnikom, pa kroz dnevni boravak, blagovaonicu, kuhinju i natrag, ponovo i ponovo i ponovo. Dvaput je krenuo nazvati majku, pa istražitelja Hicksa - tim redom no predomislio se. Napokon, zove. “Stephanie. Nećeš vjerovati.” “Isuse, konačno! Tražila sam te posvuda.”Dovraga, misli ona, tko si ti da izbjegavaš moje pozive?”Gdje si?” “Doma.” “Onda dolazim”, kaže ona, prihvativši ovaj dar s neba. “Bit ću tamo za dvadeset minuta.” Barry nastavi sa šetnjom, onda iznenada skrene u našu spavaću sobu i otvori kožnu bilježnicu reljefnih korica. Nikakav BlackBerry što se mene tiče. Svake bih godine provela dobar dio jedne nedjelje rano u siječnju unoseći podatke o najbližima u ukusan adresar, razmatrajući usput koga izbaciti. Ove godine, izbrisala sam tri prijatelja s fakulteta i dvije bivše suradnice. Bilo me sram kad mi se četvoro ovih ljudi pojavilo na pogrebu. Duboko. Barry nazove Brie na posao. “Lucy je poludjela”, kaže. Divim se njegovoj smirenosti. “Pokušala je oteti Annabel.” “Molim? To nije moguće”, kaže Brie. “Lucy Divine zna biti čudna, ali nije još spremna za ludnicu.” “Uvjeravam te da jest, oboje.” Brie zastane na punih sedam sekundi, dok joj postaje jasno da Barry od nje očekuje da nešto poduzme. Što, nema pojma, ali jasno joj je da će samo razgovor uživo pomoći. “Da dođem?” “Bio bih ti zahvalan.” Nije da Barry ne voli Brie. Divi se njezinoj pameti i snazi i misli da je seksi “da krepaš”. Uvjeren je da je njezin trenutačni izbor partnerice samo privremen, smišljen da svijetu pokaže koliko je napredna. No bilo kakva prisnost među njima potisnuta je Barryjevom intuitivnom i točnom slutnjom da Brie i ja godinama raščlanjujemo sva njegova šaranja i flertove. Zahvaljujući službenom automobilu koji joj stoji na raspolaganju, Brie 136
Knjigoteka
treba točno deset minuta da se doveze Avenijom Madison i prođe kroz park. U mojoj zgradi, samo su dva stana na svakom katu. Brie i Stephanie istovremeno uđu u zgradu, u tišini se voze dizalom i, na obostrano iznenađenje, izađu zajedno i krenu prema stanu Marxovih. Brie se okrene prema Stephanie. Prvi joj je poriv pružiti joj ruku, no zaustavi se. Ova neznanka u uskim trapericama, čizmama sa zakovicama i napadnim parfemom mogla bi biti jedna od majki s kojima sam se družila, zaključi Brie. Žena bi takav potez mogla smatrati previše nametljivim. Brie se boji svrstavanja u kategorije i jako se trudi postupati ispravno. Danas ima na sebi udobnu, ravnu bijelu haljinu i oksfordice šiljate poput pincete. Njihove zlatne, metalne potpetice mogle bi poslužiti kao šiljci za led. Narukvica u obliku zmije blago joj se svjetluca obavijena oko ruke. Bilo bi joj drago kad biste pomislili da radi kao glasnogovornica neke rock zvijezde, a ne korporativna odvjetnica. Brie se toplo nasmiješi. Stephanie ne odgovara. “Ja sam Brie Lawson, Mollyna prijateljica”, kaže ona svejedno. “Stephanie Joseph”, psihoterapeutkinja.”
odgovori
ova
hladno.
“Annabelina
Lažljivica! Barry otvori vrata. Njegova sve rjeđa kosa zamršena je jer neprestano rukama prolazi kroz nju. Hoda naokolo bos, iako još uvijek na sebi ima zgužvanu košulju i hlače od odijela. “Stephanie, ovo je Brie. Brie, Stephanie.” Povede ih obje u dnevni boravak i sruši se na rub kauča od antilopa. “Pokušao sam nazvati tu luđakinju, ali mobitel joj je isključen.” “I ja sam probala”, kaže Brie. “Trebali bismo doći do Claire i Dana.” Claire i Dan. Tko bi to mogao biti? pita se Stephanie. Želi biti korisna i usredotočiti se na bitno, ali kako? “Što mislite o tome da nazovemo policiju?” predloži svojim hrapavim, nazalnim glasom. “Policiju?” kaže Brie, promatrajući ovu psihoterapeutkinju odjevenu za večernji izlazak. A kada je to Annabel počela ići na terapiju? Barry to nije spomenuo.”Molim vas, nemojmo ići tako daleko - barem ne još.” “Mislim na zabranu približavanja”, kaže Stephanie. “Govorimoo otmici, u najmanju ruku.” Ni Brie ni Barry ne potrude se odgovoriti joj. “Slušajte, svima bi nam dobro došlo piće. Doktore Marx, je li bijeli Sauvignon s Novog Zelanda koji ste poslužili neku večer još uvijek u hladnjaku?” 137
Knjigoteka
Barry se okrene prema Stephanie. “Dobra ideja. Popio sam ga, ali otvorit ćemo novi.” Stephanie krene prema kuhinji. Ne samo da ova psihijatrica zna što je u Barryjevu hladnjaku, već ima i prokleto dobro tijelo, misliBrie, a ja se moram složiti, dok odmjeravam njezine beskrajne noge i isturenu, okruglu stražnjicu. “Što misliš, kako bi htio pristupiti ovome?” pita Brie. “Hej, odvjetnice”, kaže on. “Nadao sam se da ti imaš plan.” “Doktore Marx”, više Stephanie iz kuhinje. “Možete li mi pomoći?” “Oprosti”, kaže Barry i nestane. Minutu kasnije, Brie pogleda na sat. Prođu još dvije minute prije no što se vrate, Stephanie bez svoga tamnocrvenog sjajila, iako joj pažljivo nanesen trag olovke i dalje obrubljuje usne. “Ne bih, hvala”, kaže Brie kad joj Stephanie ponudi čašu vina. “Ne bismo trebali gubiti vrijeme prije no što nazovemo tvojeg svekra i svekrvu”, kaže ona Barryju. “Ti ih moraš nazvati.” “Upravo zovem”, odgovori on. Dobije mog oca koji se upravo raspakirao u malenom hotelu u četvrti East Sixties. Majka je otišla u Bloomingdale’s u potragu za darom za Kitty. Mirisna svijeća? Pereci preliveni čokoladom? Što god da kupi, osjeća, bit će pogrešno i što se toga tiče, u pravu je. “Barry”, kaže moj otac srdačno, javivši se nakon prvog zvona. “A ziesen pesach.” “I vama, Dan, ali nije nam baš sretna Pasha, bojim se.” Dan se priprema na loš vic. Katolički redovnik, protestantski svećenik i ortodoksni rabin uđu u bar. “Nemoj mi reći. Tvoja majka odlučila je poslužiti sushi umjesto predjela od ribe?” pita ljubazno. “Sjedite li?” kaže Barry. Želi ovo izvesti kako treba. Kao i većina ljudi na ovom svijetu, Barry iskreno voli mog oca. Tata ne samo da sjedi. Protegnuo je svoje teško tijelo na krevetu i zuri u strop. Telefon mu je prislonjen uz uho. “Sjediš li” nikada nije uvod u nešto što biste željeli čuti. “Radi se o Lucy”, kaže Barry, a ja vidim kako je tata odahnuo s olakšanjem. “Oh, da. Jako mi je žao što nam se neće pridružiti za blagdane, Barry.
138
Knjigoteka
Tvoja nas je majka velikodušno pozvala sve troje. Nadam se da se nije uvrijedila. Ali moraš razumjeti, Lucy nije spremna...” “Danas popodne pokušala je oteti Annabel. Stvarno. Pojavila se u vrtiću i zamalo joj je uspjelo. Annabel se nasmrt prestrašila”, doda. Sumnjam da je to istina, iako ni u kom slučaju nisam svojoj sestri oprostila njezinu kolosalnu ludost. Ovi Njujorčani! Uvijek rade od buhe slona, pomisli moj otac. “Što? To mora biti neka greška.”Na stropu je okrugla smeđa mrlja od vlage veličine moje glave, razmišlja, a ipak naplaćuju petsto dolara za noćenje u ovoj zagušljivoj rupi. Tata mrzi doslovno sve u vezi New Yorka - prejaku kavu, superbrzi tempo života i odgovarajuću razinu buke, a posebno lopove koji skupo naplaćuju lošu uslugu. “Barry, djeca te dobi izmišljaju. Molly je imala izmišljenog prijatelja, Poga.” Jasno mu je da blebeće, previše i prebrzo. “Postoje svjedoci”, kaže Barry. “Ne znam što je vašoj kćeri bilo na pameti”, doda, još uvijek ljubazno, a dok bira riječi, ja se divim samokontroli svoga supruga. “Što je Lucy bilo na pameti.” Jer, nekoć su bile dvije kćeri. “Pitam se, znate li vi?” Je li ikada znao? Činjenica da nas otac obožava bila je dovoljna, barem meni. Nikada nisam očekivala da me razumije. Moj tata sad sjedi, a lice mu je plameno-crvene boje. “Ne, Barry. Ne znam kog je vraga moja kći mogla misliti. Ali k vragu, moraš joj oprostiti. Nemoj me pogrešno shvatiti - ako je to učinila... to je strašno i, Isuse, prokleto izopačeno. Pozabavit ćemo se time.”Kako ću reći Claire? Propast će u zemlju.”Očito, Lucy treba pomoć.”Pobrinut ćemo se da završi na psihijatrijskom kauču tako brzo da će joj se zavrtjeti u glavi, misli. “Nazvat ćemo je u St. Barts i zahtijevati...” “Samo malo! St. Barts?” “Onamo je krenula.” “Nadala se da će odvesti Annabel u St. Barts?” kaže Barry. Lucy je još veća luđakinja nego što je mislio. Možda nas je St. Barts trebao navesti na krivi trag, shvaća moj otac. Bože, kako se glupo osjeća. “Barry, ja nisam ni razgovarao sa svojom kćeri...”svojom jedinom živućom kćeri-”od jučer. Bilo bi bolje da je pokušam nazvati. Molim te, sine.” Boji se da će zaplakati. “Ispričaj me.” Prekine vezu bez pozdrava. 139
Knjigoteka
Barry podigne ruke naglašeno sliježući ramenima i zagleda se u žene pred sobom. “Jesam li u pravu kad pretpostavljam da Dan i Claire ništa nisu znali?” pita Brie pomičući narukvicu u obliku zmije gore-dolje po ruci. Nas dvije zajedno uhvatimo Stephanie kako je promatra. Ispravak: promatra zmiju. Barry kimne. Osjeća da sa sigurnošću može isključiti teoriju zavjere obitelji Divine. “Ja još uvijek mislim da bi trebalo obavijestiti policiju”, kaže Stephanie, što nije nerazumno. “Možda će pokušati ponovo. Lucy bi mogla biti - bilo gdje.” Lucy, međutim, nije bilo gdje. Njezin zrakoplov sprema se na slijetanje u zračnu luku O’Hare, a ona razmišlja bi li trebala nazvati dvadeset četiri sata dostupnu službu za pomoć onima s psihičkim poteškoćama. Kajanje izlazi iz nje sa znojem, miriše na žaljenje i usamljenija je no što je ikada bila. Ovoga puta sam prevršila mjeru, ima pristojnosti pomisliti. Prokleto sam prenagla. Nisam promislila svoj plan. Izgubila sam cilj iz vida i sad su me ulovili. Barry odvaguje Stephanien savjet dok Brie prilazi klaviru. Na zahtjev moga supruga, fotografije na kojima sam sama uklonjene su -”Ne mogu podnijeti pogled na njih”- no ostalo je nekoliko slika sretne obitelji. Brie spusti pogled na moje lice. Osjećam kako joj nedostajem, sjeća me se, voli me, želi postupiti ispravno u moje ime. Ona je bila jedina prijateljica kojoj sam mogla vjerovati, misli Brie. Molly sada živi u meni, a ja joj dugujem. Ova glupost s Lucy isisat će nam energiju i odvratiti nas od pronalaženja gada odgovornog za Mollyno ubojstvo. Da, ubojstvo. Moralo je biti ubojstvo. Jesam li u sobi s ubojicom? Pomisao odjekuje u Brieinu mozgu. Okrene se k Barryju i govori polako i tiho - jedan od njezinih najlukavijih odvjetničkih trikova. “Barry, pomislimo na Molly. Znaš da ne bi htjela da joj naprečac optužiš sestru, koliko god neoprostiv prijestup napravila. Željela bi da popričaš o tome s Lucy - naposljetku - a onda doneseš odluku. U privatnosti. Diskretno.” Molly je bila slabić, a Lucy treba dobiti što je zaslužila, razmišlja Barry. Uvijek sam sumnjala da tako misli, ali boli me kad to čujem. Stephanie me sroza na razinu idiota i doda razmaženu kravu. “Ma dajte”, kaže ona. Vino joj je podarilo hrabrost i sjaj koji nije neprivlačan. “To su gluposti, ljudi. Ispravno bi bilo nazvati policiju. Oprostite što to govorim, ali ne bismo smjeli dopustiti
140
Knjigoteka
da nam osjećaji ometaju sposobnost rasuđivanja.” Brie, Barry i ja zajedno čitamo podnaslove otisnute masnim slovima: Koga briga što ta Molly misli? Mrtva je. “Stephanie”, kaže Brie. Glas joj je poput komada leda. “Pretjeruješ. Govoreći kao odvjetnica, ne bih se žurila s osudama. Ovo je strogo privatan, obiteljski problem.” Ti, ženo, nisi dio obitelji, podsjeća je Stephanie svojim pažljivo iscrtanim smeđim očima, koje je stisnula na širinu proreza. Nisi ni ti, odgovori joj Brieino lice. “Govoreći kao prijateljica obitelji- i psihoterapeutkinja obavještavanje policije djeluje kao jedini odgovoran, objektivan i razuman odgovor.” Svaki pridjev izgovori polako i odsječno. Ovu ženu ne treba podcijeniti. U nekim drugim okolnostima, pomisli Barry, naslonio bi se i uživao - čak bi i ohrabrivao ovu staromodnu žensku prepirku. Ali ne danas. Zna koga treba nazvati - osobu koju je trebao nazvati prije dva sata. “Oprostite”, kaže i nestane u spavaćoj sobi. “Kitty, nećeš vjerovati.” Sljedećih nekoliko minuta obavještava svoju elitnu zaštitarsku službu sastavljenu od jedne osobeo svjetskoj novosti broj 1. Kad je gotov - i realno, star deset godina - duboko udahne. “Pa, što kažeš? Da pozovemo policiju?” Vidim kako mu lice blijedi dok sluša njezina naređenja, iskrena i nagonski izrečena. Spusti slušalicu i vrati se u dnevni boravak. “Pa?” kaže Stephanie. “Moje dame, Kitty Katz je rekla svoje i kao i obično, u pravu je”, objavi on. “Policija znači izlazak u javnost, a javni skandal sjebat će mi posao. Ništa od policije.” Smije se, ali nije mu smiješno. “Smislit ću nešto s Divineovima. Barem zasada.” “Ništa nećeš poduzeti?” zamuckuje Stephanie. Dok izgovara glas p, malo sline sleti na Brie koja je otre. Ne mareći za to, Stephanie prekriži ruke pred sobom, u položaju koji je, sigurna sam, vježbala kako bi istaknula svoje pune, velike grudi. Može ih zahvaliti postupku povećanja, nagađamo Brie i ja, možda baš pod sigurnom rukom doktora Barryja Marxa. “Zasada ne”, kaže on i gleda na sat. “Ispričajte me obje, moram otići po kćer.”
141
Knjigoteka
Stephaniene oči zagledaju se u Barryjeve. Očekuje da je pozove da mu se pridruži u odlasku po Annabel. Možda je čak pozove da ih oboje prati na majčin seder na koji je, čini se, zaboravio. On ne učini ništa od toga. “Dobro, pa, vidimo se kasnije”, kaže ona. Brie zagrli Barryja i stisne mu ruku. “Razgovarat ćemo”, kaže i okrene se da ode. Minutu kasnije, Brie i Stephanie u tišini stoje jedna do druge i čekaju dizalo. Nakon što uđu i zatvore vrata, i dalje su same. Brie se okrene prema Stephanie i postavi pitanje koje joj je bilo na umu proteklih pola sata. “Reci mi, jeste li se vas dvoje spetljali prije ili poslije?” Naprijed, Brie! Pokojni umovi žele znati! “Moj odnos s doktorom Marxom strogo je profesionalan.” Stephanien glas odjekuje gotovo poput glazbe. “Iako je, kad sam posljednji put provjerila, bio samac. A sad je na meni red.” Nasmiješi se Brie, ali samo usnama. “Je li te povrijedilo kad je tvoja djevojka, Molly, izabrala Barryja umjesto tebe?” “Na tvom mjestu, ne bih se previše vezala uz doktora Marxa”, kaže Brie. “Nije baš sposoban dugo zadržati pažnju.” “Djeluje prilično zainteresirano.” “Nikada nećeš proći provjeru njegove majke.” “U krivu si”, kaže Stephanie i nasmije se. “Kitty nas je upoznala.” Prisjeti se kako je nakon sata joge Barry svratio odvesti Kitty na jedan od njihovih uobičajenih sastanaka uz ručak. “Slavni sin”, rekla je Stephanie. Stajala je na pločniku i razgovarala sa svojom novom prijateljicom Kitty koja je često govorila o njemu i nije preuveličala njegovu privlačnost. “Ako želiš dokazati da posjeduješ Barryja, zašto se ne popišaš na njega?” upita Brie. “Molim? Ne čujem te dobro.” Glasovi su im sve viši, glasniji i prodorniji. Nakon što Brie ode u smjeru Central Parka i uđe u automobil koji je čeka, želim joj čestitati, iako sam joj se oduvijek rugala zbog takvog kočoperenja. Stephanie skrene za ugao. Molim se da nagazi u pseće govno. Prezirem tu ženu, istovremeno misle Brie i Stephanie. Kakva mustra.
142
Knjigoteka
23.
KLEOPATRA ZAPOVIJEDA SVOJIM BRODOVLJEM “Sve sam isplanirala za sutra”, kaže Brie dok polako prolazi četkom kroz kosu. U drugoj ruci šumi joj sušilo. Nadlaktice su joj vitke i lijepo oblikovane, poput ruku četrnaestogodišnjeg dječaka. Oduvijek sam joj zavidjela na tome. “Nadala sam se da ćeš nam se ovoga puta pridružiti.” Brie sjedi, golih grudi. Ona je jedina žena koju poznajem koja može odjenuti gaćice brazilskog kroja, smještene visoko na bokovima, koje svašta otkrivaju. Ništa ne visi, što ona pripisuje genetskom naslijeđu, no ja znam da dio zasluga pripada i spravama za vježbanje. “Reci mi kakav je plan”, kaže Isadora i polako utone u pjenu u dubokoj, samostojećoj kadi. Njoj se rijetko žuri, a svako jutro započinje svojim uobičajenim kupanjem koje ne traje kraće od petnaest minuta. Kad je uređivala stan, Isadora je ustrajala na bijeloj mramornoj kupaonici veličine spavaće sobe. Izgleda poput laboratorija, što i jest. Užurbana radionica u kojoj se uzgaja ljepota i započinju jutarnje transformacije. Brie je isplanirala subotu služeći se vlastitim smjernicama. “Počet ćemo s doručkom u restoranu Sarabeth’s u južnom dijelu Central Parka jer znam da će se Annabel svidjeti palačinke s bundevom. Onda vrtuljak, pa šetnja Avenijom Madison gdje sam vidjela preslatku svijetloplavu kariranu haljinicu, a zatim smrznuta vruća čokolada u Serendipityju. Oh, i knjižara spremna je za Madeline”, nabraja ona. “Kasno popodne, film i pizza.” Okreće ogledala da procijeni stražnju stranu frizure. Glatka je kao da je naslikana. “Voljela bih da je mogu ponovo odvesti u kazalište, ali ne želim propustiti odlazak u kupovinu.” “To je previše za petogodišnjakinju”, kaže Isadora. Podigne lijevu nogu iz mjehurića, savije stopalo i kamenom plovućcem nježno ukloni nepostojeće žuljeve. Stopala broj trideset šest njezin su ponos. Nema dvojbe oko nijanse laka za nokte. Svakoga tjedna odlazi na pedikuru i uvijek je to Chanel Vamp. Isadora ne pristaje na nadomjestke. “Zapravo, Annabel će uskoro imati četiri”, kaže Brie. 143
Knjigoteka
“Još gore. Jesi li poludjela?” “Tko je tebe proglasio kraljicom majkom?” odgovori Brie tiho. “Annabel će uživati.” Brie je to čvrsto odlučila. “Ali sve to za djevojčicu? Imat ćemo posla s rasplakanom malom princezom.” Isadora se nasmije i pomisli: Baš poput njezine majke. U posljednja tri mjeseca otkrila sam da u Isadorinim očima nisam bila vrijedna dizanja prašine - što je uvreda samo po sebi. Nije me prezirala, ali kad god pomisli na mene, to je uvijek praćeno osjećajem nadmoći. Sad mirno kaže: “Draga Brie, u krivu si”. Tia Sabrina es loca. “Pa, nemoj ići s nama”, odgovori Brie i slegne ramenima. S tim riječima, nanese dva sloja crne maskare, ispravi ramena i napusti prostoriju, kao Kleopatra koja zapovijeda svojim brodovljem. Kad su Brie i Isadora ljute, to nikada ne završava tanjurima koji lete po sobi. One su vrhunski psi za izložbe - irski vučji hrti francuska pudlica. Zajedno su već godinu dana, a još nije bilo ugriza od kojeg bi potekla krv: one svoju zlovolju izražavaju položajem tijela, stavom i povremenim lavežom upozorenja. Otkako sam umrla, ovo je treći izlazak Brie i Annabel. Moguće je da se, zahvaljujući mojoj kćeri, u mojoj najboljoj prijateljici, koja dosad nije uspijevala uzgojiti čak ni teglu vlasca, probudio prikriven majčinski instinkt. No, možda je vrijeme koje provode zajedno, koliko god obje uživale, samo Briein način da mi ostane blizu. Ili se možda - da zavirimo dublje, jer nijedna žena koju sam ikada upoznala ne posjeduje veću prirodnu sklonost natjecanju od Brie - radi o prednosti pred Lucy, a sada i Stephanie. Ne da je Stephanie uopće pokazala zanimanje za Annabel. Čitala bih Brieine misli, samo kad bi ona sama znala što joj je na umu. Ali otkrila sam da joj je, usprkos mnoštvu suprotnih dokaza, u glavi puno maglovitije no što bi itko pretpostavio. Zbog činjenice da je Brie pomalo smušena cura, volim je još više. U prizemlju čeka vozač da je odveze do ureda. Nakon što stigne, Brie uključi kompjuter i otvori novi dokument. Annabel. Skrola kroz mračne slučajeve očeva -među kojima je zapanjujuć broj ošišanih na fudbalerku i odjevenih u narančasta zatvorska odijela - kojima je oduzeto skrbništvo nad kćerima. Neki od njih dugogodišnji su prijestupnici koji žive od dječjeg doplatka. Drugi su, recimo to tako, u postupku promjene spola. Bilo nam je 144
Knjigoteka
drago, Duane. Upoznajte Dixie! Brie grize usnicu. Ne nalazi slučaj udovca kojem dijete nije oduzela ženina obitelj, već njezina prijateljica. Nije ni blizu, a budući da nema vremena nastaviti potragu, prelazi na elektroničku poštu. Poruke bijesnu, većina sa zaglavljima na zagonetnom, pravničkom jeziku. Nakon što pregleda pretinac ulazne pošte, prva koju pročita stigla je od
[email protected]. Ima li što novo? Danas, svekrva. Voljela bih da imam tragove za koje bih vam mogla reći, istražitelju Hicks, misli Brie. Voljela bih da sama mogu ovo razriješiti, ali ništa mi ne pada na pamet. Računam na vas. Zašto taj slučaj još nije riješen? Što to traje tako prokleto dugo? Zar smo zaboravili da je umrla mlada, prekrasna žena? Moja najbolja prijateljica. Ali ja moram ostati hladne glave. Pribrana. “Hello Kitty”- pazite se - ona grize, napiše Brie i pričeka Hicksov odgovor. Nema ga. Nije nesretna zbog toga. Vjeruje da naporno radi. Bez gluposti. Dobro. Brie odgovori na još nekoliko poruka, a onda je prekine poziv njezine pomoćnice. Čeka je klijent koji želi dati izjavu. Ostavim Brie da se bori za slobodu i pravdu za sve, i vratim se u Kittynu zgradu. Ulazi Hicks. Napola očekujem da nosi buket: moja svekrva privlači darove onako kako druge žene privlače komarce. Ima cijeli jedan ormar ispunjen poklonima: dugačkim štapićima od trske koji se utaknu u mirisna ulja, ručnicima od egipatskog pamuka u duginim bojama, knjigama kratkih savjeta koje nikada neće pročitati, ukrasnim papirima za pisanje, skalpovima neprijatelja. “Istražitelju”, kaže. “Napokon.” Kitty Katz uvede Hicksa u dnevni boravak. Vidim pretjerano nakićen manhattanški stančić, svaku stvar na svome mjestu, ništa više. Ali Hicks vidi nešto drugo dok očima kruži po sobi, brzim pogledom koji je usavršio tijekom osam godina službe. Hicks vidi novac. Njegov novi stan, veliki korak u odnosu na majčin dom u manje pitomu gornjem dijelu Manhattana, stao bi u predvorje i dnevni boravak. Nije znao da bež boja ima toliko nijansi. A ipak, soba nije nimalo dosadna, zahvaljujući mješavini zagasitih tapiserija, mohera, svile, tvida i baršuna. Posebno baršuna. Ne može se oduprijeti porivu da dotakne njegovu glatku mekoću na jastuku kad mu Kitty okrene leđa. Poslijepodnevno svjetlo odbija se od
145
Knjigoteka
nekolicine dobro izabranih ukrasa od murano stakla u šarenim bojama. Izgleda da je ova zategnuta, otmjeno odjevena žena u prošlom životu bila kontesa iz venecijanske lagune. Hicks također primjećuje da, iako vidi slike Annabel i mnoštvo fotografija Barryja različite dobi, samo jedna prikazuje Barryja, Annabel i mene - na stoliću, zaklonjena buketom strelicijai visokih narančastih ruža jakog mirisa. “Kavu? Čaj?” pita Kitty. Pinky stoji u stavu pripravnosti, nevidljiva, u kuhinji. “Ne, hvala”, odgovori on. “Svjestan sam da imate ispunjen raspored, pa ako se slažete, gospođo Katz, počnimo.” Pojavi se malena crna bilježnica uvezana u kožu koja ne djeluje onako pohabano kao prvi puta kad sam je vidjela. On se nasmiješi. “Dobro, krenimo od početka. Je li vaša snaha imala sretan brak?” Je li posjećivao ortodonta? prva je Kittyna pomisao. Zatim razmisli o tome koji bi bio točan odgovor na pitanje. “Bila je na sedmom nebu.” Nasmije se. “Nisam htjela zvučati grubo.” Iako jest. “Bili su potpuno odani jedno drugom. Molly je obožavala mog sina.”Tko ne bi, govori izraz njezina lica. “Bez napuklina na površini, gospođo Katz? Napetosti, briga?” “Naravno. U kojem to braku toga nema?” “Samo odgovorite, gospođo Katz. Samo odgovorite. A vaš odnos s pokojnicom? S Molly?” Kitty se nagne naprijed i ispruži ruku. Staračke pjege uklonjene su laserom. Nosi velik, četvrtasti dijamant na prstenu od platine. “Znate, istražitelju”, kaže, “moja vlastita svekrva - mislim na majku Barryjeva oca, počivala u miru - neprestano mi se miješala u život.” Mora se zaustaviti da ne bi preokrenula očima prisjećajući se tog šišmiša dlakave brade. “Odlučila sam da ja to nikada neću raditi.” Izgovori “nikada” kao da je otisnuto kurzivom. “Davala sam prostora svome sinu i Molly.” Istina: Kitty se doduše držala podalje od mene, no rijetki su dani kad ona i Barry ne razgovaraju. Da je to rekla Hicksu, razumio bi, jer u njegovoj obitelji uplitanje znači ljubav. Što je više miješanja, više je ljubavi - dvije stranice trokuta koji upotpunjuje hrana. Katzova nije imala visoko mišljenje o Molly, nažvrlja Hicks u bilježnicu, koristeći policijske šifre koje će samo on razumjeti. “Je li Molly bila supruga
146
Knjigoteka
kakvu ste zamišljali za svoga sina?” pita. Ah, odgovor? Molim! Bi li se Kitty više svidjela članica svih pravih dobrotvornih odbora s, recimo, jednoznamenkastim hendikepom u golfu? Možda previše zastrašujuća. A malena Kitty? Da, žena koja bi nju obožavala jednako koliko bi obje obožavaleBarryja, koja bi učinila sve za napredak njegove karijere. Žena koja bi pokopala vlastitu osobnost pred Barryjevim prijestoljem. “Nikada nisam zamišljala ženu za svoga sina”, kaže, što bi mogao biti njezin prvi iskreni odgovor danas. Stvarno, moj je detektor sranja utihnuo. Smiješak preleti Hicksovim licem. “Onda se prilično razlikujete od moje mame. Ona mi bira djevojke otkako sam napunio dvadeset tri.” Evian, koja njegovoj majci plete pletenice. Draga djevojka, Evian. Stasita žena velikog srca, baš poput mame, koja ju najmanje jednom svaka dva mjeseca pozove na nedjeljni objed. Jednoga dana mami će postati jasno da on nije Evianin tip, umišljeni detektiv koji ne bi znao plesati ni da mu o tome ovisi život. No, on i Ev surađuju i međusobno si udvaraju tih nedjeljnih popodneva. Svakog Božića pošalje joj najveću bombonijeru koju se može kupiti u Godivi. Ona mu poklanja najdeblje povijesne knjige s popisa najprodavanijih naslova. Svakoga ljeta odu na utakmicu Yankeeja, a poslije, uz pivo i hrenovke, oplakuju tužno stanje romantične ljubavi u Americi i, posebno, vlastiti nedostatak iste. “Pričajte mi o Molly, stvari koje ste samo vi znali.” “Pa”, kaže ona, ozareno uživajući u ovom sočnom pitanju. “Mislim da nije imala puno samopouzdanja...” Ovo bi moglo biti točno, ali radila sam na tome i dovraga, ona nije baš bila od pomoći. “... ni puno prijatelja.” Neistina! Očita laž! Kitty samo nije poznavala mnoge moje prijateljice desetke kolegica, trenutnih i nekadašnjih; pet ili šest majki; moj klub prijatelja knjiga; ljude koji su se bavili biciklizmom; prijatelje s fakulteta; čak i nekoliko liječničkih supruga. Lucy, na neki način. Brie! “Dajte mi da se ispravim”, kaže, gotovo kao da me čula. “Imala je tu odvjetnicu s fakulteta koja je govorila na pogrebui, naravno, muške prijatelje.”
147
Knjigoteka
“Znate li možda njihova imena?” “Nažalost, ne znam, ali sigurna sam, s vašim izvorima...” Gleda Hicksa ravno u oči, otresajući pepeo u kristalnu pepeljaru. “Također, moram vam reći da je bila zavidna zbog pažnje koju je moj sin dobivao. Kao što znate, doktor Marx ima uspješnu liječničku praksu.” Zavidna Barryju? Kakva besmislica. Izvan sebe sam od bijesa, no onda si priznam da bi doktorica Kitty mogla biti na dobrom tragu. Možda sam zavidjela Barryju na načinu na koji je plesao kroz život, ne sumnjajući u sebe ništa više no što bi znao o vožnji helikoptera. Ne da je ne bi isprobao, kad bi mu se pružila prilika. “A njezina sestra blizanka?” nastavi Kitty. Luđakinja, misli gnječeći cigaretu dok od nje ne ostane ništa. “No, pretpostavljam da ste upoznati s Lucy. Ništa što vam ja otkrijem neće vas prosvijetliti.” “Ona je složena osoba”, kaže on. Hicks zna da ova žena želi biti upućena u novosti. Jesmo li spremni baciti je u ćuzu? “Složena?” Kitty ispusti svoj karakteristični smijeh, napola njištanje, napola graktanje. “I zanimljiva”, doda on. “Ne brinite se, pratimo je. No, danas bih htio još malo razgovarati o vama, ako dopuštate.” Ponovo pogleda u bilježnicu i, dok razmišlja, divi se portretu mladog, tamnokosog dječaka s foks terijerom. Barry, le petit prince. “Gospođo Katz, gdje ste bili na dan smrti svoje snahe?” “Ah, napokon, lagano pitanje”, kaže Kitty veselo, paleći drugu cigaretu. Ili možda treću. “Popodne sam bila u kupnji na Aveniji Madison, a nakon toga sam igrala mahjong, kao što zimi uvijek činim petkom, sa svoje tri najstarije prijateljice, Suzette, Lindomi Nancy.”Bum, tres! Kao da su potvrda igračica mahjonga i računi iz trgovina dokaz nevinosti. “Dakle, sad ozbiljno razgovaramo”, kaže Hicks naginjući se naprijed, umilnim glasom - prisnim i povjerljivim. “Je li Molly Marx bila žrtva slučajne nepažnje ili je namjerno ubijena?” Polako izvuče fotografiju mjesta zločina, u boji. Kityt iznenađeno uzdahne vidjevši moje lice nalik na svježi odrezak a la Sweeney Todd. “Drugo je moguće”, kaže, kotrljajući riječi u ustima kao da siše bombon. “Da, mislim da je sasvim moguće da joj je netko namjerno oduzeo život.”
148
Knjigoteka
“Zašto, gospođo Katz?” Glas mu je grublji nego prije. “To ne mogu dokučiti.” “Gospođo Katz, pokušajte pogoditi.” Ovo je naredba. “Mora da je netko mrzio Molly. Tko, ne mogu reći.” Zato što ne može zamisliti da bih ja kod druge osobe mogla izazvati tako snažnu reakciju. “Bi li ta osoba mogla biti vaš sin?” “Ne!” Dok izgovara tu riječ, Kitty užurbano razmišlja. Je li to moguće? Je li Molly mogla učiniti nešto tako strašno da jadni dečko pukne poput gume? “Druga žena?” predlaže Hicks. Ostavi moju strašnu fotografiju na stolu, licem prema gore. “Moj sin bio je vjeran suprug.” Moj detektor sranja glasno zapišti. A ako i nije, razmišlja ona, pa što? Ni Barryjev otac nije bio drugačiji, ali naučio je da dijamanti liječe sumnju, pa smo oboje nastavili sa svojim životima.”A čak i da nije”, doda, “odakle bih ja to znala? No, sa sigurnošću mogu reći da nijedna žena nijedna druga žena - s kojom bi moj sin stupio u vezu, ne bi bila tako opaka da počini ubojstvo. Iskreno, istražitelju, duboko sam uvrijeđena što ste to uopće dali naslutiti.” Dovraga, to mi je posao, pomisli Hicks, ali trudi se suosjećajno se nasmiješiti. “Zbog toga mislim da je ona...” Kitty zastane i duboko udahne dim koji bi najradije otpuhnula u Hicksovo naočito lice. “Najvjerojatnije si je sama oduzela život.” “Stvarno? Samoubojstvo?” Šalite se, misli Hicks. Gdje je tu motiv? Prema riječima njezina liječnika i ginekologa, kojeg je kao dobra djevojka posjećivala početkom svake godine, bila je zdrava - nikakvih skrivenih zloćudnih bolesti. Nije bila ni trudna s nekim nepoželjnim tipom. Suprug, pa, možda je bio ženskaroši seronja, ali ljudi kažu da je puno vremena provodio kod kuće, a kad smo već kod toga, bila je to iznimna kuća.”Vaša snaha skrenula je biciklom s ceste, možda ravno u rijeku Hudson. Je li se namjeravala utopiti, ali nije stigla dovoljno daleko? Nije mi to sasvim jasno. No nemojmo razgovarati o načinima, recite mi zašto?” “Ona je bila jedna od onih tužnih, nestabilnih osoba koji izvana djeluju normalno, ali zapravo ih nitko ne može usrećiti.”Samoubojstvo, razmišlja Kitty, ovog će znatiželjnog detektiva navesti da počne njuškati negdje drugdje, daleko od Barryjai daleko od mene.
149
Knjigoteka
Zato me Bob upozorio da ne pratim Hicksa i njegovu istragu- jer ću ja poželjeti počiniti ubojstvo. Voljela bih pobacatii razbiti Kittyne najvrednije komade murano stakla i umiješati joj krhotine u čaj, a onda je natjerati da ga polako popije, uz što više otrova i boli - čak i ako Hicks ne vjeruje u što god mu to ona pokušava prodati. “Nitko je nije mogao usrećiti, čak ni vaš sin?” pita on. Kitty sagne glavu tako da je Hicks ne može vidjeti. Ja mogu. Izgleda nervozno, duboko uzrujano. “Neke žene jednostavno ne mogu biti zadovoljne - izvor njihova jada tako je dubok.” “I drugi su mi to dali naslutiti.” Hicks osjeća oštro probadanje u utrobi dok izgovara ovu laž, smišljenu da potakne Kitty. “Stvarno?” pita Kitty. Voljela bi vjerovati da je to istina, ali njuši zamku, iako joj je ovo prvi puta da je ispituje policijski djelatnik. “Da, stvarno, a ono što bih ja želio znati jest što je moglo toliko uzrujati i tako duboko razočarati Molly Marx da napusti kćer i supruga i oduzme si život.” Kao da bi u njoj mogla pronaći odgovor, Kitty podigne zeleno lakiranu kutiju u kojoj joj Pinky ostavlja cigarete. “I ja bih to voljela znati, istražitelju Hicks.” Zavlači ga i Hicks osjeća da je njegov posao za danas završen baš kao i Kittyna posljednja cigareta. “Pa, ako se nečega sjetite...” On ustane, protegne noge i službeno se rukuje s Kitty. Ona se odmakne korak, kao da se prestrašila. Jesam li pretjerala? pita se. Hicks ostavi svoju posjetnicu baš kad se pojavi Pinky i doda mu kaput. On je iznenađeno pogleda. Koji je ovo vrag? Ne živi li ova žena u maminoj zgradi? Ne, samo izgleda kao ono zabadalo iz susjedstva. Možda se Molly zbilja ubila, razmišlja dok stoji u predvorju, koje je prekriveno sagovima, i poziva dizalo. Samoobrana protiv velike, zle Kitty ispruženih kandži. Hicks osjeća čežnju za umakom i kolačima, za domom. “Mama”, kaže na mobitel čim je izašao na Sedamdeset šestu ulicu, sretan što se javila nakon prvog zvona. “Što misliš o tome da skuhaš nešto u nedjelju?” Odmahuje glavom. “Svakako, mama, pozovi Ev.”
150
Knjigoteka
24.
TREBAM I ŽELIM “Bila si sjajna”, rekao je Luke kad su stigle slike iz Sonorne. “Izvadi kalendar, Molly Marx, jer zahvaljujući tebi, imamo posao u Bridgehamptonu, a nakon toga u Nantucketu i onda jedan u gradu.” “Zahvaljujući nama”, rekla sam. Zahvalila sam mu, odložila telefon i upisala datume drhtavom rukom. Vratila sam se iz Kalifornije prije pet beskrajnih dana i četiri besane noći. Luke je zauzimao sav prostor u mojoj glavi. Ponovo sam proživjela našu ludost u vinogradu toliko puta da bih mogla odigrati i žensku i mušku ulogu čak i pred najzahtjevnijim redateljima. Ovo je bio naš prvi razgovor nakon Sonorne. Ako je postojao sljedeći korak, ja za njega nisam znala, barem ne dok sam potpuno trijezna, što sam namjeravala ostati. Luke je spustio glas do tihog mrmora. “Žališ li zbog nečega?” Žali li on? Jer ako je tako, nisam se mogla zamisliti kako stojim pokraj njega na snimanju ništa više no što bih si mogla predočiti proslavu Annabelina prvog rođendana u Hootersu. Da je Luke osjećao kajanje, naprosto bih otkazala dogovore koje sam zapisala u kalendar. Bez osvrtanja. “Molly, jesi li tamo?” “Žalim li?” rekla sam. K vragu, reći ću mu istinu i usput odglumiti dvorsku damu iz osamnaestog stoljeća. “Nimalo.” Nisam mogla prevaliti riječ kao dragi preko usana. “A ti?” Nije bilo oklijevanja, iako mislim da je Luke očekivao da kažem nešto više. “Nikada mi ni zbog čega u životu nije bilo manje žao”, rekao je. “Najbolji dan u proteklih deset godina.” Ništa nisam rekla. “Što kažeš na ručak?” “Izvrsno”, odgovorila sam, trudeći se zvučati poput žene koja ne stavlja na kocku ništa više od salate s jajima. “Hvala.” “Kod mene”, dodao je, koristeći se propusnicom za svaku nedopuštenu vezu. “Koji dan ti odgovara?” 151
Knjigoteka
Nisam htjela donositi odluke. Željela sam da mi Luke može čitati misli i da to zna. Ono što sam htjela čuti bilo je Jesi li sutra za ručak? Na to bih odgovorila da ne mogu prihvatiti jer Annabel ima dogovor za igru. Još jedan dan čežnje na daljinu. Što je bilo puno jednostavnije i oslobodilo bi me krivnje koju sam osjećala skupa sa sve jačim valovima žudnje, snažnog uzbuđenja i dobre stare znatiželje. Nažalost, Luke je bio potpuno prilagodljiv. To nas je navelo na to da pomislimo da postojimo mi, zbog čega se od mene zahtijevalo da ostanem u blizini kako bih vidjela što će se dogoditi između članova toga privlačnog para. Nisam mogla viknuti: Ups, jako mi je žao, ali smetnula sam s uma da sam se zakleta na vjernost pred stotinama ljudi, rabinom koji je istovremeno predstavljao tisuće godina židovstva i saveznu državu Illinois i čovjekom koji me možda vara, ali mi je svejedno suprug. Ne, gospodine. Ne mogu na ručak. Ne bih trebala popiti ni Pepsi. Pa smo se dogovorili za sljedeći tjedan.
Na putu do Lukeova stana, želudac mi je poskakivao, za što nisu bile krive samo rupe na cesti. Vozač taksija zaustavio se na njegovoj adresi, ispred četverokatnice od vapnenca u zabačenojulici. Omanja količina otpadaka bila je razbacana po pločniku i nije bilo vratara. Neka žena izašla je kroz ulazna vrata, pa sam se provukla unutra. Predvorje je imalo pod od točkastog kamena i crne mramorne zidove. Mogla sam ga vidjeti u članku o uređenju pod naslovom “Izblijedjela slava.” Ušla sam u dizalo koje se polako penjalo dok je velika strelica od mjedi pokazivala svaki kat koji smo prošli. Osjećala sam se kao da bi se strelica mogla odlijepiti od zida i zabiti mi se u srce. Prije nekoliko mjeseci, Luke se preselio iz West Villagea u East. Za one barem donekle u trendu - skupina kojoj nisam pripadala, ni sada ni ikada već više od desetljeća ovo nije bila nova četvrt. Skvoteri nalik na one iz mjuzikla Rent otišli su negdje drugdje. Čula sam za slatke trgovine odjećom ugurane između bravarskih radionica i prljavih prodavaonica pića, i znala sam da je čitavo područje ispunjeno malim restoranima koji kombiniraju kulinarske tradicije - ne samo francusku i vijetnamsku, nego i japansku s gvatemalskom, ili izraelsku s palestinskom. Zahvaljujući toj kulinarskoj kreativnosti, restorani sa četiri zvjezdice u otužno dosadnom središtu grada navečer su zjapili prazni, posebno vikendom. A ipak, usprkos svemu tome, na mojoj mentalnoj karti Manhattana, East Village mogao je baš biti i na Balkanu.
152
Knjigoteka
Zastala sam ispred stana 4B. Da se okrenem? Došla sam dovde. Pokucala sam. “Nisam čuo da si pozvonila”, rekao je Luke pola minute kasnije, nakon što je provirio kroz špijunku. “Jesi li dugo čekala?” Da, pomislila sam. Čekala sam trideset pet godina da se ovako ponašam. Pretpostavljam da žene u Parizu, Londonu, pa i ovdje na Manhattanu, rade to cijelo vrijeme. Ali ja sam žena koja se ugodnije osjeća odlučujući se između divljeg lososa i onog iz uzgoja, nego trebam li - ponovo - spavati s čovjekom koji nije moj suprug. Da sam barem iskoračila iz nekog filma iz četrdesetih u kojem fatalna zavodnica sa strukom poput ose nosi remenom stegnuti baloner preko uske satenske haljine. Ako ništa drugo, mogla bih izgovoriti neku vrckavu repliku. Umjesto toga, rekla sam: “Ne, ne dugo.” “Uđi”, rekao je i objesio moj kaput na vješalicu u hodniku obloženu hrastovinom koji je vodio u veliku, četvrtastu sobu. Uglačana oplata završavala je u visini moje glave, iznad čega su zidovi bili modri poput tinte. Prostorija je imala četiri metra visok strop s kojeg su visjela četiri lustera od mesinga bacajući mutno svjetlo na ovaj oblačni dan. Bila su ondje dva mekana, smeđa kauča i tamnocrvena sofa pokraj stolića pretrpanog knjigama. U zraku sam osjetila blagi miris. Zeleni čaj? Svježe kruške? Moj nos okrenuo se prema malenoj hrpi mirisnih crnih kamenčića pokraj fotografije obitelji koja je sigurno bila Lukeova. U najudaljenijem kutu sobe okrugli je stol bio postavljen za dvoje, s podlošcima od grubog lanenog platna bež boje i lijepim bijelim posuđem. Zbilja je mislio na ručak. “Jesi li primijetila da na ulaznim vratima piše Slobodna knjižnica New Yorka?” rekao je Luke žustro. Ah, i on je bio nervozan. “Promaklo mi je”, rekla sam. “Da se vratimo?” “Hoćemo li?” odgovorio je pružajući ruke prema mojim ramenima i naslanjajući se na mene. Zatvorila sam oči i istraživala mu usta. Ponovo sam se prepustila, okružena opkopom koji je stvarnost držao podalje. Bila sam slobodna, o da. Osjećala sam kako mi krv kola žilama, a svaka dlačica na tijelu stoji uspravno. Uhvatio me za ruku. “Daj da ti pokažem stan.” S rukom obavijenom oko moga struka, Luke me odveo u drugi hodnik, u kojem je objesio desetke svojih crno-bijelih fotografija, ne samo slike s posla, nego i mostove, mnoštvo 153
Knjigoteka
mostova. S jedne strane hodnika, dvokrilna vrata vodila su u radnu sobu obloženu policama za knjige i prekrivenu tapetama na kojima su se šepirili paunovi. “Ptice su pripadale prijašnjem vlasniku”, rekao je. “Namjeravao sam ih se riješiti, ali počinjem ih smatrati kućnim ljubimcima.” “Ako ih makneš, ubit ću te”, rekla sam, pokazujući prstom. “Ovaj veliki ovdje upravo mi je namignuo.” S druge strane bila je kuhinja. Iznad emajliranog sudopera- starinskog i bijelog - stražu je držala preparirana glava srne. Njezini ljupki rogovi bili su jedina zaobljena stvar u prostoriji. Zidovi dviju kupaonica bili su prekriveni oplatom. U većoj, kada s nogama u obliku životinjskih šapa stajala je nasuprot prozora koji je gledao na krovni vrt sa željeznim namještajem i drvetom bez lišća koje je raslo iz velike tegle od terakote. Razgledavanje je napredovalo polako. Luke je bio revan vodič. “Uspio sam ga obnoviti iz temelja”, ili “Izgleda autentično, zar ne? Čista krivotvorina”, ili “Ovo moraš vidjeti”. Ostala su samo još jedna vrata na kraju hodnika. Dok je Luke stavljao ruku na mjedenu kvaku, duboko sam udahnula. Ulazak bi mogao biti korak koji ću požaliti više od ičega u životu. “Ne znam što da učinim s ovom prostorijom”, rekao je prelazeći prag. “Imaš neku zamisao?” Stupila sam unutra. Zidovi su bili potpuno bijeli. Okrenula sam leđa krevetu od crnog željeza, skromno namještenu jednostavnom posteljinom, i promotrila barokno izrezbareni okvir kamina, također bijele boje, u čijem su središtu bile brezove cjepanice. Nad njim je visjela velika fotografija golog para isprepletenog među plahtama. Prepoznala sam sliku iz Lukeove mape i prisjetila se golemog publiciteta koji je pratio priču o modelima koje su uhvatili zbog šmrkanja kokaina i ljubakanja na poslu. Na sredini stropa visjele su tri stare brodske svjetiljke, mirno svjetlucajući poput boca starog šampanjca. “Osim palice za hokej u kutu, mislim da ništa ne bih promijenila.” “Žao mije, palica ostaje-ali nedostaje mi jedna stvar”, rekao je, pojavljujući se iz sjene. Nosila sam kašmirski pulover v-izreza, usku suknju, čarape i visoke čizme, ali svejedno sam protrnula. “Mislim da ne mogu ovo, Luke”, rekla sam. Glas mi je bio šapat. 154
Knjigoteka
“Želim te”, rekao je promuklo. “A ako nisam poludio, i ti osjećaš isto.” “To je nebitno “ Bolno, ali nebitno. “Žao mi je.” Nisam bila sigurna zašto sam imala potrebu ispričati se. “Molly, neću te ni na što prisiljavati”, rekao je i čvrsto me zagrlio, držeći me najmanje minutu. Istovremeno sam željela da nastavi i da prestane. Odveo me natrag u hodnik, s rukom pri dnu mojih leđa. Otišli smo u kuhinju i zagledali se jedno u drugo bez riječi. Glazba - je li to bila Diana Krali? - je utihnula, ili je možda samo nisam mogla čuti zbog lupanja vlastitog srca. Posegnuo je prema zdjelicama na polici i iz visokog crnog lonca zagrabio vrelu juhu od mrkve koja je mirisala na đumbir. Hrskavi kruh i maslinovo ulje već su bili na stolu, a salata s rezancima od heljde, zaslađena mangom i začinjena čilijem i mentom, čekala je u hladnjaku sa staklenim vratima. Jeli smo pažljivo, suzdržano i popili kavu na kraju. Razgovarali smo samo o poslu. Donijela sam ispravnu odluku ostavši na oprezu i zadržavši suknju na sebi, rekla sam sama sebi. Osjećala sam se jakom poput gospođe s nedjeljne mise. Uzor čednosti. Malo prije tri, kad je i posljednja zdjela bila obrisana, poljubili smo se za rastanak - nevino, nježno. Moji feromoni pristojno su se ponašali. Izašla sam van uz obećanje da ću mu elektroničkom poštom poslati svoje zamisli za naš sljedeći posao. Taksi nije prošao ni dva bloka kad mi je postalo jasno. Izvadila sam telefon iz torbe. “Luke”, rekla sam. “Nešto sam zaboravila.” “Stvarno?” rekao je. “Da”, odgovorila sam. “Desert.” Morala sam osjetiti grubost njegova obraza uz svoj i pomicati usta cijelom dužinom njegova tijela dok ne nađem još slađe mjesto. Htjela sam pratiti njegove obrise vršcima prstiju i pustiti ih da počivaju pod njim. Željela sam i trebala još onoga što sam okusila na karipskom otoku i pritisnuta uz tlo ispod bačve hladnog kalifornijskog vina. Trebam i želim bili su pomiješani i više nisam mogla odgonetnuti svoje unutarnje zakone, niti sam za to marila. Rekla sam vozaču da me vrati na mjesto na kojem me pokupio. Kad smo stigli, upitao je želim li da me pričeka. “Ne”, rekla sam. “Moglo bi potrajati.” Okrenula sam kamen svog zaručničkog prstena koji je prijekorno zurio u mene i gurnula mu u ruku novčanicu od dvadeset dolara. Vozač je djelovao 155
Knjigoteka
sretno, baš kao i ja. Kad sam ovoga puta ušla u Lukeov stan, krenula sam ravno u spavaću sobu, gdje sam ostala sve dok poslijepodnevu nije došao kraj, zajedno s ostacima moje nedužnosti. Na njezinu mjestu, pronašla sam nešto drugo.
156
Knjigoteka
25.
ČEŽNJA SRCA “Znam da sam bila brzopleta”, ponavlja Lucy po ne znam koji put, “ali nisam mislila ništa loše.” “Lucy”, kaže mama umorno, “brzopleta je preblaga riječ.” “Dobro, presmiona, nesmotrena, ishitrena.” “Možeš li mi, molim te, objasniti što ti je bilo na pameti?” Mislila sam da će majka završiti tu rečenicu s “mlada damo.” “Još uvijek ne znam što mi je bilo u glavi”, kaže Lucy, “ali vjerujete mi da nisam namjeravala ozlijediti Annabel niti uzrujati tebe i tatu, zar ne?” Razgovori s roditeljima Lucy nikada nisu išli kao meni. Nikad ih nije znala šarmirati, baš nikada. Svaki put kad pokuša razgovarati o danu kad je otela Annabel, ulovi se u vlastitu zamku. Claire Divine vjeruje da Lucy ima problema. Kakvih točno, nije sigurna. Na putu su kući iz ordinacije doktorice Solomon, sigurnosne mreže u koju Lucy sada skače četiri puta tjedno u pet sati popodne. Moja sestra odbila je prvu četvoricu psihoterapeuta koje pokriva njezino zdravstveno osiguranje. Odbila bi i ovu tla se nije bojala da će je, ako ne počne s liječenjem, otpremiti u kamp Ranjene duše, gdje će patiti na seminarima o tome kako je autodestruktivno ponašanje za glupane. Ako ništa drugo, misli Lucy dok se ona i majka zaustavljaju na našem prilazu, doktorica Daphne Solomon nijednom nije upotrijebila riječ disfunkcionalna, barem ne naglas. Lucy prezire svoj trenutačni život, iako joj postaje jasno da bolje od ovoga ne ide. Morala je pregovarati s roditeljima, koji su preuzeli ulogu mirotvoraca između nje i Barryja, za dozvolu da nastavi podučavati. Daje moj suprug dobio što je htio, protjerali bi je ravno u centar za ovisnost Hazelden i zatočili u tamnicu. Ovisnost o čemu? pitala je. Prevelikoj ljubavi prema Annabel? Ovo je, razumije se, način na koji ona objašnjava ono što je u našoj obitelji postalo poznato kao “incident”.
157
Knjigoteka
Barry se složio da Lucy ostane u kućnom pritvoru Divineovih. Lucy je najgora noćna mora roditelja iz gornje srednje klase: odrasla kći koja se nikada nije udala, sama i bez djece, vraća se u gnijezdo, natrag u našu staru spavaću sobu, kao da je kažnjena jer je pušila travu. Kad bi Target prodavao narukvice za gležanj s GPS-om, moji bi roditelji kupili jednu i nataknuli joj je. Umjesto toga, voze je u grad na posao i terapiju, kao da ima četrnaest godina. Njihov život postao je sramotniji i neugodniji od najužasnijih reality emisija na televiziji i guši ih. Kad sjednu za objed ili gledaju DVD, između mojih roditelja i Lucy nalazi se zid koji sprečava čak i najobičniji razgovor. Lucy nijednom roditelju ne može pogledati u oči. Danas pomaže unijeti sedam vrećica s namirnicama kupljenima u Sunset Marketu, sve pospremi i ispriča se kako bi otišla na kat čitati. Osjeća se poput najveće gubitnice na svijetu dok stoji pred zrcalom u kupaonici i traga za sijedim vlasima. Prošli mjesec iščupala je prvu, i još dvije jučer. Do trenutka kad ova noćna mora završi, uvjerena je, bit će sjedokosa ili ćelava. “Jebemu”, kaže glasno, ode do svoga velikog kreveta i udari po jastuku. “Jebemu. Jebemu. Jebemu.” “Je li sve u redu tamo gore?” viče mama. “Savršeno”, odvikuje ona. Ako Lucy nije bila ćaknuta i prije - a uvjerena je da nije, samo izrazito “zabrinuta”- život u ovoj Petrijevoj zdjelici u predgrađu dovest će je do toga. Nisam još spremna na suosjećanje, iako se trudim biti pravedna. Odlučila sam pretvarati se da je Lucy naprosto bila krivo shvaćena. Nije šenula, duboko me je voljela i namjere su joj časne. Neću si dozvoliti da povjerujem da su motivi moje sestre bili neljudski. Neću. Također znam da bi Lucy, kad bi saznala da mislim gore navedeno, rekla: Molly, ti si takav prokleti tupan. Sto me dovodi do pravog zaključka: incident me razbjesnio. Crpi nevjerojatno puno vremena i energije, što je potpuno nepravedno prema našim roditeljima i Annabel, kojoj je uskraćeno društvo njezine jedine tete. Samo je produbio ponor između klanova Divine i Marx, gotovo potpuno onemogućivši čak i najjednostavniji razgovor mojih roditelja s njihovom jedinom unukom, da i ne spominjemo obnovu društvenog života koji su stavili na čekanje. Više od svega, svima je odvratio pažnju, zbog čega se brinem da će Hicks skrenuti na neku stranputicu koja će ga udaljiti od pokušaja da otkrije zašto, usprkos činjenici da ga promatram i znam da dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu više-manje radi na slučaju 158
Knjigoteka
Molly Marx. Ali kamo će mene odvesti ovo kuhanje na laganoj vatri? U Trajanju, ljude koji to rade zovemo Bumbarima. Zuje naokolo, puni pravedničkog gnjeva, a čak ih i drugi Bumbari izbjegavaju, kao da im smrde stopala. Razgovarala sam o Lucy s Bobom, svojim doktorom Solomonom. “Usredotoči se na lijepa sjećanja”, rekao mi je jučer, kao što uvijek kaže, tijekom naše večernje šetnje. To je njegova univerzalno primjenjiva mudrost koja smiruje misli i tješi dušu, njegova nebeska zamjena za opuštajuće vježbe joge. Što se mene tiče, to je gomila sranja. “Gdje nađeš lijepa sjećanja kad osjećaš plimu bijesa?” upitala sam. “Ljuta si zbog mnogih stvari”, rekao je. “Imat ćeš dovoljno vremena da to riješiš. Pronađi toplu uspomenu na svoju sestru i usredotoči se na nju.” “Hvala ti, Anđele smrti”, rekla sam. Mrzi kad ga tako zovem. “Molly”, rekao je, “učini to. Kopaj duboko. Pronađi sretnu misao na Lucy.” Danima je izgledalo kao da si tražim otkucaje srca, a onda sam se sjetila. Dogodilo se to prije dvije godine. Za naš trideset treći rođendan, roditelji su bili velikodušni i poslali nas na tjedan dana u ekskluzivno meksičko odmaralište za aktivan odmor. Mislili su da će nam pustolovina pomoći da se zbližimo. Šest dana dijelile smo sobu u haciendi obijeljenih zidova koja je izgledala kao da su je posudili na terenu za mini-golf. Ustajale smo u zoru, dok je zrak bio hladan i pun rose, i pješačile po brdima prekrivenim poljskim cvijećem, Lucy ukorak s vodičem, a ja, naravno, na začelju. Nakon doručka, dostatna za dvojicu lučkih radnika, isprobavale smo radionice. Lucy se najviše svidio pilates, gdje se zaljubila u divovsku napravu napravljenu po uzoru na srednjovjekovnu spravu za mučenje. Popodne smo igrale tenis. Pobjeđivala je u jednom meču za drugim, ali nije mi smetalo. Postala sam očarana lopticama koje su -tup-tup-tup- udarale po zemljanom terenu boje hrđe. Tipičan zvuk lijepog vremena. Na kraju svakog poslijepodneva počastile bismo se masažom vrućim kamenjem ili bi nam žustre male Meksikanke omotale morsku travu oko umornih mišića. Oslobođene toksina, drijemale smo u mrežama za spavanje, provodile večeri s puno volje pletući narukvice za koje smo znale da ih 159
Knjigoteka
nikada nećemo nositi i spavale tijekom predavanja “Što svaka žena zapravo treba?” Magnezij! Do pola deset, padale bismo s nogu ni ne otvorivši knjige za plažu koje smo vukle sa sobom avionom. Negdje između kick-boksa i “aerobika s dušom”, njegovanja i meditacije, postale smo prisne prijateljice. “Opet sam dobila nogu”, rekla je Lucy naše posljednje večeri. Ugasile smo svjetla, a miris jasmina i kozje krvi nježno je ulazio kroz otvorene prozore. “Tko je on bio?” upitala sam. Bilo mi je poznato da se viđa s nekime, ali nije spomenula ime, a znala sam da ću, budem li glumila znatiželjnu novinarku, ostati bez glave. “Možeš ga zvati seronja.” “Što se dogodilo?” “Oženjen je.” “Mislila sam da si previše pametna za to.” Nekoliko minuta nakon te primjedbe nije rekla ni riječ, a ja sam pomislila da je možda zaspala, sve dok nije počela govoriti tihim, nepoznatim glasom. “Na početku se radilo samo o vrućem, prljavom seksu, a meni se sviđalo biti dijelom tajne operacije - kad bismo se napokon vidjeli, trgali smo odjeću jedno s drugog. Sastajali smo se kod mene, a svakih nekoliko mjeseci otišli bismo nekamo na vikend. Sjećaš se mog putovanja u South Beach?” Sjećala sam se: hotel Delano, rakovi, kokteli, glazba pod morem, bungalovi pokraj bazena. Lucy je sve opisivala tako živopisno da sam pomislila da sam i sama bila tamo. “To je bilo prije tri godine.” Uzdahnula je. “Viđala sam se i s drugima, ali malo-pomalo, dopustila sam si da se potpuno zaljubim u tog kučkinog sina. Čekala sam pokraj telefona, lagala prijateljicama, zapadala u očaj ako bi otkazao u posljednji trenutak, što se obično događalo.” Uspravila se u krevetu i rukama obgrlila svoje jake, preplanule noge. “Isuse, sram me je što ti ovo govorim.” “Nemoj sada prestati.” “Ponavljao je da će ostaviti ženu i doseliti se k meni. Možeš li vjerovati da sam ja, Lucy Divine, povjerovala u tu gomilu sranja?” Suzdržavala sam dah. “Što se dogodilo?” “Prije dva tjedna Jessica - jedna od učiteljica - bila je u bolnici u posjetu rođakinji koja je rodila. Pogodi tko je bio tamo i gledao bebe kroz staklo?” 160
Knjigoteka
“Ne!” “Prepoznala mu je lice sa slike koju je vidjela na mojem stolu.” Čula sam da Lucy šmrca. Bilo je previše mračno da provjerim ima li suza. “Jessica me sljedećeg dana povela u stranu i rekla da je bila budna cijelu noć i dvojila treba li mi reći. Odvezla sam se ravno u bolnicu.” Zastala je. “David i njegova žena dobili su sina. Izgledao je baš poput njega.” Želudac mi se preokrenuo. “Oh, Luce, jako mi je žao”, rekla sam. “Kakva budala...” “Molly, šuti”, prasnula je, ponovo prava Lucy. “Ne trebam tvoje sažaljenje, shvaćaš?” U polumraku sam zurila u svoju sestru koju sam, postalo mi je jasno, jedva poznavala, a možda nikada i neću. “Jebi se, Moosey. Neću šutjeti”, rekla sam i bacila joj jastuk u glavu. “Dopustila si da ti bude stalo do nekoga. Što je tako loše u tome? Da možeš sve ispočetka, zar zbilja misliš da bi nešto napravila drugačije? Srce želi što srce želi.” “Tko si ti, Woody Allen?” “Ja te volim, to je sve”, rekla sam. Mislim da joj nikada prije nisam to rekla. Lucy nije odgovorila ništa. Onda sam joj začula glas, prigušen i nejasan, kao presliku preslike. “Uvijek se osjećam kao da me osuđuješ. Ti, gospođa Marx sa svojim savršenim životom.” “Savršenim životom?” rekla sam u nevjerici. Glas mi je bio hrapav i škripao. Odlučila sam ne reagirati na “osuđuješ” jer je bila u pravu osuđivala sam je više od trideset godina. “Dražesno dijete, uspješan muž, savršen povremeni posao, golemi stan, plava kosa, bokovi veličine S.” Naravno da je gledala stvari na taj način. “Slažem se što se tiče Annabel, ali Barry...” “Problemi u raju?” rekla je. Prebrzo. Uletjela sam u Lucynu zasjedu. Nisam htjela izdati Barryja, ali sestrinski je povjeriti se. “Barry je odličan otac, ali ponekad jedva primjećuje da sam i ja tamo, a kad me primijeti, to je zato da bi prigovarao. Propituje svaku moju odluku. To jest, onda kad nije već sam donio presudu, pa ja uopće ne dobijem priliku nešto odlučiti.” 161
Knjigoteka
“Što si očekivala? Zar zbilja vjeruješ u sve one pijane govore koje mladoženje drže na vjenčanjima o tome kako su ludo zaljubljeni i kako im je supruga savršena žena, anđeo na zemlji?” Učinilo mi se da je to pitanje popratila prezrivim otpuhivanjem. “Mislim da se viđa s drugim ženama”, rekla sam. Imala je toliko pristojnosti da pričeka trenutak prije no što je rekla: “Svi to mislimo.” Mama i tata također? “Ali Lucy, to nije sve.” Oklijevala sam. “Stvar je u tome da postoji taj drugi čovjek.” Nisam joj odala nijedan detalj, svakako ne Lukeovo ime. “Nisam to namjeravala.” Čak je i meni bilo jasno da govorim jezikom svakog nevjernog supružnika. Otrcane fraze. “Ali sada se već dugo sastajemo u njegovu stanu.” Izostavila sam Nantucket, Amsterdam, Santa Fe, Yellowstone i lokalni trgovački centar. “Ti imaš ljubavnika?” “Pretpostavljam da ga možeš nazvati tako.” Prasnula je u smijeh. “Za cure sa Srednjeg zapada, prilično smo sjeban par.” Mislila sam da je to prikladna primjedba za kraj razgovora. Nisam htjela Lucy ispričati ništa više. Detalji bi, poput naftne mrlje, onečistili moj stvarni život. Ali kad sam već gotovo utonula u san, rekla je: “Molly, mislim da bi se trebala prestati viđati s tim čovjekom. Srce možda želi što srce želi, ali mogla bi biti povrijeđena.” Prestala je biti površna Lucy i postala netko promišljen i mudar. “Poput mene.” Sjela je na rub svoga kreveta i potapšala me po ramenu. “Govorim to zato jer te volim.” Obje smo počele plakati - glasnim jecajima koji su nas gušili - i nijedna nije zaspala još dobrih sat vremena. Ujutro smo dugo spavale i propustile ne samo planinarenje, nego i kombi za zračnu luku San Diego. Bila je to, rekla sam Bobu, najljepša uspomena koju imam na svoju sestru.
162
Knjigoteka
26.
ZAPRAVO LJUBAV “Vi ste se, dame, uputile u zemlju vrlo važnih slika?” upitao je Luke. Toga dana namjeravala sam posjetiti galerije s Brie i Isadorom, budući da su one bile u potrazi za nečime golemim i veličanstvenim što će objesiti na goli zid svoje dnevne sobe, a Brie je željela moj savjet. No, nazvala me ranije tog jutra i rekla da mora raditi. Nisam si mogla predočiti popodne nasamo s Isadorom, opuštajućom koliko i prometni kolaps, pa za subotu više nisam imala planova. Barry je otišao u San Francisco, na skup plastičnih kirurga. Proveo je tjedne pripremajući se - krstareći Guccijevom trgovinom u potrazi za odijelom koje će svima dati do znanja kako je u trendu, a ipak s Avenije Park, gdje mu je smješten ured. Otišao je podrezati kosu točno deset dana ranije, kako ne bi izgledao previše svježe ošišan. Htio je biti dotjeran kao za premijeru, spreman za izlaganjeo svojoj poznatoj metodi zatezanja stražnjice preko vikenda. (“Čvrsta guza uz nimalo truda!” ushićeno je objavio Vogue.) Oklijevao je prije nego što je prihvatio poziv da održi izlaganje, odvagujući slavu i stvarnost. Želi li zbilja podijeliti svoje tajne s ostatkom struke? Vjerujem da je prevagnula pacijentica kojamu je ponudila pomoć u pripremi, više puta i, zanimljivo, uvijek noću. Također vjerujem da su je kao glumicu manje cijenili zbog talenta, a više zahvaljujući njezinim bujnim dijelovima tijela, od kojih je mnoge preuredio doktor Marx. “Brie je otkazala”, rekla sam Lukeu. “Ima sastanak u vezi neke nagodbe. Kako je na putu u New Hampshire?” Toga vikenda išao je u posjet bratu. Pogledala sam na sat. Jedanaest. “Sad si sigurno već u Massachusettsu.” “Ništa od putovanja”, rekao je. “Nećak je za rođendan dobio streptokok.” Dopuštajući da me novost obuzme, rekla sam “Jadno dijete”, uz, nadala sam se, prikladnu zabrinutost. Možda bismo se Luke i ja mogli vidjeti. Prošla su dvadeset dva dana. Ispravak. Vidjeli smo se - na sastancima, na kavi, jednom na ručku u restoranu Le Pain Quotidien - ali nismo bili zajedno na način koji mi se sviđao sve više i više, proteklih godinu dana ili tako nekako. 163
Knjigoteka
Posljednja tri tjedna Lukeu su u posjetu bili rođaci iz Irske koji su toliko uživali u Manhattanu da se činilo kako namjeravaju spavati na njegovu kauču sve dok ne dobiju zelene karte. Drugog tjedna putujuće predstave Dannyja i Seamusa, Luke je pljunuo novac za St Regis, hotel na Manhattanu u kojem ste, kako sam otkrila, mogli uzeti sobu na jedno popodne, kao da unajmljujete stroj za čišćenje tepiha. Kako god bilo, nismo se namjeravali uskoro vraćati onamo. Ne samo da je soba koštala koliko i omanja umjetnina, već sam na izlazu primijetila jednu od Kittynih prijateljica, vjerojatno u misiji sličnoj mojoj. Zaklela sam se da se nikada više, osim u slučaju da se nađem u blizini grizli medvjeda, neću prestravljeno skrivati iza drveta, unutra ili vani. Hoteli nisu dolazili u obzir. Nekoliko sati ranije Kitty je odvela Annabel i nije je trebala vratiti sve dok ne bude vrijeme za spavanje. Njih dvije nikada nisu same provele dan zajedno i poput mnogih prvih izlazaka, i njihov je započeo uz nelagodu kad se otkrilo ime restorana: Annabel je računala na Dunkin’ Donuts, ne Fred’s u robnoj kući Barneys. Ipak, moja je kći povratila pribranost kad je otkrila da je baka također vodi vidjeti kip Alise u Zemlji čuda u Central Parku. Što se tiče ostatka rasporeda, Kitty je bila neodređena, iako me ne bi iznenadilo da je odlučila ubaciti seminar iz lijepog ponašanja za trogodišnjake. Ja sam već obavila prvi zadatak toga dana, pronašavši hrpu odrezaka od Barryjevih kreditnih kartica i telefonskih računa, koje sam kasnije namjeravala pomno proučiti tražeći dokaze nevjere. U tom sam si trenutku uzela pauzu. Uvukla sam se natrag u krevet s časopisom W uz sebe i upravo sam pročitala strastveni članak “Bunceki: Kad ne stanete u čizme koje se nose ove sezone”, zahvalna što je postojao problem koji ja nisam imala, kad je nazvao Luke. “Što sada radiš?” “U krevetu sam.” Potrudila sam se presti. “Stvarno? Što imaš na sebi?” Pogledala sam svoju majicu veličine XL, preostalu nakon utrke za borbu protiv raka dojke, koja je visjela preko razvučenih pamučnih bokserica. “Baš ništa. A ti?” “Ulični stil. Bio sam na kavi u Maloj Italiji i krećem prema Kineskoj četvrti.” “Što kažeš na dim-sum?” rekla sam osjećajući navalu energije. “Vidimo se 164
Knjigoteka
na Golden Bridgeu za jedan sat?” “Kažem da mi se tvoja žemljica sviđa više od njihovih.” “Nemoj mi reći da su braća sa Zelenog otoka napokon otišla.” Kako god bilo, mogla sam stići do centra grada za manje od sat vremena. “Je li u New Yorku ponestalo piva?” “Nismo te sreće - spavaju nakon prošle noći”, rekao je Luke. “Mislio sam na izvjesnu elitnu gradsku adresu na zapadnoj strani Central Parka.” Oh, stvarno? Navikla sam se na Lukeov stan. Zapravo, jako sam se navikla na Lukeov stan, gdje sam poznavala drvenasti miris njegova sapuna od sandalovine, točno znala kako je slagao i vješao svoje debele sive ručnike i gdje drži biljni čaj koji sam kuhala i nosila nam u krevet u velikim keramičkim šalicama, dok mi je para kovrčala kosu i grijala ruke. Svaki puta kad bih od svojeg radnog dana ukrala sat vremena da ga posjetim, igrali smo svoje uloge, necenzuriranu verziju. Sve je bilo lako kod Lukea, bez dokaza da postoji suprug, dijete ili, kad smo već kod toga, druga žena. Samo smo se voljeli i smijali, voljeli i razgovarali, voljeli i snimili poneku fotografiju, nakon čega bih zgrabila njegov digitalni fotoaparat i izbrisala golišave dokaze. Kad bi se čaj ohladio, za mene je to bio znak da pokupim stvari, poljubim ga za rastanak, zatvorim vrata tog erotskog odjeljka u svome pohotnom malom umu i vratim se onome što sam običavala zvati normalnim životom. Dom koji sam dijelila s obitelji bio je, međutim, trezor unutar trezora, strogo nedodirljiv. Nikada nisam pozivala Lukea ovamo i nisam imala namjeru početi. Osvrnula sam se. Barryjeva čista odjeća visjela je na unutarnjoj strani vrata spavaće sobe, spremna da bude podijeljena po vrstama i rodovima. Potencijalno inkriminirajuća zaliha priznanica i telefonskih računa koje sam izdvojila ležala je na hrpi, čekajući da je pregledam. Na mojem toaletnom stoliću, u jednostavnom srebrnom okviru, Barry me gledao s naše vjenčane fotografije. Probadale su me njegove tamne, smeđe oči. “Molly, jesi li tamo?” rekao je Luke. “Ne bih volio misliti da ti dosađujem.” “Samo razmišljam”, rekla sam pokušavajući zvučati ležerno. “Zabrinem se kad žena razmišlja. Misliš li na isto što i ja?” “A što bi to bilo?” Sviđalo mi se kad bi izrecitirao dnevnu ponudu.
165
Knjigoteka
“Na nas. Mora da si užasno usamljena u tom krevetu. A koliko se sjećam, dobri doktor je u Kaliforniji, a Annabel nema cijeli dan.” Njegov glas za mene je bio izazov, a ujedno i anestetik koji mi je umrtvio savjest. Osjećala sam kako mi odlučnost nestaje, za sobom ostavljajući osjećaj koji nisam mogla imenovati. Uzbuđenje? Sreću? Nekakvu bolesnu privlačnost opasnosti? Nakratko sam razmotrila stanje svoga stana, koji je zahtijevao dobrih dvadeset minuta čišćenja. A bila je tu i činjenica da bi mi dobro došao tuš, šampon i, kroz maglu sam shvaćala, psihoterapeut. Ali rekla sam: “Budi ovdje za četrdeset pet minuta.” “Pokupit ću nešto za ručak”, odgovorio je, gotovo poput brižnog supruga. Rezuckala sam stapke narančastih ruža koje sam nabrzinu kupila u trgovini na uglu, kad je nazvao vratar. “Stigao je Alfred Stieglitz”, rekao je. “Molim vas, pošaljite ga gore.” Luke se pojavio na mojim ulaznim vratima. Smiješak na njegovu licu stidljiv, s vragolastim sjajem - zamijenio je moju tjeskobu prisnošću koju je učvrstio opušteni poljubac, onakav kakvi vas ostave bez daha. Imao je okus po kavi. Jedva je ostavio jaknu i šal na hrpi pokraj vrata, a već sam ga odvela iza ugla u dnevni boravak i povukla u široki naslonjač, izbjegavajući onaj u kojem sam se mazila i čitala s Annabel. Obično sam voljela pamtiti Lukeove nježnosti, kako bih ih ponavljala kasnije, dok sam se vozila na biciklu, šetala ili tuširala. U pravilu, maštala sam o njemu samo kad sam bila sama, ali toga dana već sam prekršila jedno pravilo i bila na putu da se oglušim na drugu zapovijed - broj šest s Božje top liste odavno je prekršen - kad smo se premjestili na tepih i dali na posao. No, danas nisam uživala. Neprestano sam pogledavala na zidni sat, napola očekujući da vidim Barryjevo lice kako zuri u mene. Točno sedamnaest minuta kasnije, pogledala sam Lukea s olakšanjem. Mogli smo se odjenuti. “Kupaonica je niz hodnik”, šapnula sam i pokazala u smjeru Annabeline nevine, sunčane prostorije s njezinom flotom gumenih patkica i pjenušavih kupki koje su, tvrdile su reklame, smirivale umornu, cendravu djecu. Kad je nestao, otrčala sam u vlastitu kupaonicu, ugurala kosu pod kapu za tuširanje i pustila vodu vruću koliko je god išlo. Zadovoljno sam se trljala spužvom dok mi koža nije pocrvenjela, kad sam
166
Knjigoteka
kroz šum vode začula buku. Vrata kupaonice, koje sam pažljivo zatvorila za sobom, naglo su se otvorila. Vrisnula sam tako glasno da je i uljez ispustio praiskonski krik. Staklo koje je okruživalo tuš bilo je zamagljeno - nisam vidjela tko je ušao. Ponovila sam scenu iz Psiha, jačinom od koje su pucali bubnjići. “Smiri se”, rekao je Luke uvlačeći se pokraj mene. “Isuse, Molly, sve je u redu, u redu je.” Privinuo me na prsa, vješto namještajući vodu na temperaturu nižu od kipuće. “Pokušavaš li ti to zadobiti opekline trećeg stupnja?” Na neki način, pomislila sam. “A što ti je to na glavi?” Luke mi je skinuo zaštitnu ljubičastu plastiku, nježno me gurnuo pod mlaz vode i počeo mi utrljavati šampon u tjeme. Pažljivo je prošao rukama prekrivenima sapunicom niz moje grudi, kružeći oko svake bradavice i nastavio još niže. Zatvorila sam oči i pokušala se prepustiti zadovoljstvu, ali sve što sam osjećala bio je zvuk mojih svjetova koji su se sudarali. Kad je u daljini, u spavaćoj sobi, zazvonio telefon, bila sam zahvalna. oči.
“Bolje bi bilo da se javim”, rekla sam i izmaknula se. Šampon mi je pekao
“Ne možeš li pustiti da se javi telefonska sekretarica?” upitao je, čvrsto me držeći. “Moglo bi biti u vezi s Annabel.”Ili Barryjem. “Oh”, rekao je i pustio me iz zagrljaja. “Naravno.” Ostavljajući iza sebe otiske stopala od sapunice, potrčala sam u spavaću sobu, tiho zatvorila vrata i posegnula za telefonom koji je zazvonio peti puta. “Dobro je, tu si”, rekla je Brie. “Jako mi je žao zbog ovoga danas. Mislim da bih mogla biti gotova do dva, pa bismo se još uvijek mogle naći, barem za kino. Osjećam se kao loša prijateljica jer sam te iznevjerila.” “Oh”, rekla sam. “Već sam odlučila kasnije se naći s Annabel i Kitty.” “Oh?” upitala je Brie. “Provest ćeš sveto vrijeme rezervirano za mene s Kitty? I nije li ona danas trebala imati Annabel samo za sebe i svoju vojnu obuku? Oh, oprosti, zbunjena sam.” “Pa, kad si ti otkazala...” “Nema veze, ostat ću ovdje”, rekla je Brie, srdačno kao i uvijek. “Ali 167
Knjigoteka
moram ti reći, jako si čudna.” Kad sam se vratila u kupaonicu, Luke se brisao ručnikom. Vedro, zavodničko raspoloženje je nestalo i nisam ga uspjela vratiti stavljajući mu ruke oko struka. “Slušaj, ljubavi, želiš li da odem?” upitao je, odgurnuo moje ruke i krenuo prema dnevnom boravku. “Budi iskrena.” To je vjerojatno bila najbolja ideja toga dana. Ali dok sam slijedila Lukea umotanog u ručnik, njegovo čvrsto i snažno tijelo u obliku slova V, prisjetila sam se koliko često sam čeznula za tim da se vrijeme koje provodim s njim u New Yorku mjeri satima, a ne minutama. Možda je čitav taj dan bio jedna užasno loša procjena, ali nisam još bila spremna oprostiti se od Lukea Delaneyja. “Iskreno, htjela bih ručak”, rekla sam, trudeći se očaravajuće se nasmiješiti. “Zajedno. Ovdje.” Moralo je biti ovdje, jer tko zna odakle bi Kitty mogla viriti, vukući Annabel za sobom. “Ali prvo idem isprati šampon i pronaći nekakvu odjeću. Ti bi mogao provjeriti TV vodiče da vidiš bi li nešto želio pogledati. Nalaze se pokraj televizora u dnevnoj sobi.” Dobacio mi je sumnjičav pogled. “Jesi li potpuno sigurna?” “Molim te, ostani”, preklinjala sam ga. “Molim te.” Izašla sam iz sobe prije nego što je dospio odgovoriti. Sa svakim komadom odjeće koji sam stavila na sebe, nestajao je dio moje zabrinutosti. Kad sam se vratila u spavaću sobu, nisam bila sigurna hoće li Luke biti ondje, ali bio je, bos, u trapericama i vesti. “Notting Hill, Zapravo ljubav i Sabrina, verzija iz 1954. kao i 1995. - prilično jednoličan izbor”, rekao je proučavajući filmove. “Očekivao si Smokeyja i Bandita? Cannonball Run? Možda bi ti se svidjela emisija o kuhanju? Ako budemo imali sreće, neka ljepotica pripremit će osso bucco u negližeu.” Stresao se. “Samo donesi ručak, ženo.” Osjećajući olakšanje što ga čujem kako se smije, vratila sam se sa sendvičima koje je donio i prepustila se užitku dok smo pili merlot Trader Joe za osam dolara, šćućureni ispod moljcima izjedenog šarenog pokrivača koji je isplela moja majka. Kad je film započeo, plakala sam na mjestima na kojima uvijek plačem. Čini mi se da je ljubav posvuda, oblikovala sam riječi usnama. 168
Knjigoteka
Ako je potražite, imam osjećaj da ćete otkriti da je ljubav zapravo svuda oko vas. Što se mene tiče, u tom je trenutku bila. Kad je film završio, naslonila sam se na Lukeovo rame, pa smo počeli gledati Sabrinu s Audrey Hepburn. Devedeset minuta kasnije otvorila sam oči. Glava mi je bila u njegovu krilu. “Hrčeš”, rekao je. Bilo je očito da također i slinim, ali bio je dovoljno pristojan da to ne spomene. “Koliko je sati?” “Vrijeme da ja krenem”, odgovorio je Luke. “Mislim da si rekla da se Annabel treba vratiti rano navečer.” “Neće doći još barem sat vremena”, Kitty je rekla sedam, ali da budemo sigurni, htjela sam da se Luke makne iz stana do pet i četrdeset pet. Imali smo još dvadeset pet minuta. Počela sam ga ljubiti. U samo nekoliko minuta, kemija među nama ponovo je proradila - slikali smo se i uživali u mekoći svoje kože - kad sam začula ključ u bravi. Munjevito ustajući, zagladila sam kosu koja se na zraku osušila u aureolu kovrča. Brzo sam otišla u predvorje dok je Luke spretno nestajao u smjeru spavaće sobe, a Kitty ulazila uz pomoć ključa koji joj je, očito, dao Barry.- . “Mama!” viknula je Annabel i potrčala mi u zagrljaj. “Vidi! Bila sam na manikuri.” Pokazala mi je nokte, od kojih se svaki sjajio poput tirkiznog dijamanta. “Prava si princeza”, rekla sam. “I ja”, rekla je Kitty i poput djevojčice ispružila prste s dugim noktima bijelih vrhova. “Mama, mama!” Annabel me povlačila za rukav. “Vidi što mi je Kitty kupila!” Bacila je vrećicu na pod i izvukla crveni šal od perja koji je nekoliko puta omotala oko vrata. Vukao se po podu. Nalikovala je na vrlo nisku plesačicu iz Las Vegasa. “Dami trebaju modni dodaci”, rekla je Kitty. “Htjela sam da dođe sa mnom na večeru, ali kad sam spomenula janjeće kotlete, odlučno je odbila. Čime ti i Delfina hranite to dijete?” Primijetila sam da je izostavila Barryja. Pristojna snaha uzela bi svekrvin kaput i inzistirala da ostane na kavi ili čaši vina i u Kittynu slučaju, cigareti, iako sam mrzila kad je pušila u stanu. 169
Knjigoteka
No moj prvi potez bila je molitva da Kitty pomisli kako iznošena smeđa kožnata jakna koju je ugledala upadljivo bačenu na hrpu na stolici pripada Barryju. Izgledi su mi bili slabi. Ne samo da je mogla izrecitirati popis njegove garderobe, od koje je polovicu sama kupila, već je i znala da bi Barry, poput nje, smjesta odbacio bilo koji imalo iznošen odjevni predmet. Prema standardima Marxovih, ova jakna bila je spremna za trgovinu rabljenom odjećom. “Molly, imaš društvo?” Bila je kao pas koji je nanjušio trag. “Oh”, rekla sam. “Da, imam. Jedna od mojih kolegica je ovdje. No, u kupaonici je - ne osjeća se dobro, inače bih vas upoznala. Brie i Isadora su otkazale, pa sam nabrzinu dogovorila sastanak.” Dok sam brbljala, Kitty me gledala poput loše lažljivice, što sam i bila. Najmanje minutu iznosila sam dobro razrađena, nevjerojatna objašnjenja. “Ne pada mi na pamet da vas prekidam - vrati se svojoj kolegici”, rekla je, naginjući se u oblaku parfema Joy kako bi poljubila Annabel na rastanku. Ni ne okrznuvši mi obraz usnama, okrenula se i prošla kroz vrata. “Oprosti na smetnji”, bilo je sve što je rekla. Podigla sam kćer u naručje. Mogla sam osjetiti miris Kittynih cigareta u njezinoj kosi. “Što kažeš na kupanje, Annie-belle, a onda ćemo večerati, može? Ali prvo, čvrsto zatvori oči. Jako čvrsto.” “Iznenađenje?” vrisnula je. Samo ako ne budeš varala, činilo se kao loš izbor riječi. “Samo ako budeš držala oči zatvorene”, rekla sam i odnijela Annabel u njezinu sobu, dobacujući pogled Lukeu koji se pojavio iz glavne spavaonice, tiho tapkajući stopalima odjevenim u čarape. Slegnuo je ramenima, poslao mi poljubac i obuo cipele. Dograbio jaknu i na vrhovima prstiju prošao kroz vrata ostavivši ih odškrinutima tako da Annabel ne čuje zvuk zatvaranja. “Drži oči zatvorene, Annabel”, dvaput sam je upozorila. Dar ju je već čekao na krevetu, ostavljen ondje prije nekoliko sati. Dok je Annabel trgala ukrasni papir, luđački sam se bacila na uređivanje dnevnog boravka. Onda sam otkrila da je u žurbi Luke zaboravio svoj digitalni fotoaparat. Otrčala sam u spavaću sobu i gurnula ga u ladicu s donjim rubljem. Tek kasno te večeri - nakon Annabeline kupke, pilećih kroketa, čitanja najnovije Fine Nine tri puta i petominutnog razgovora s Barryjem - izvukla 170
Knjigoteka
sam aparat da pogledam slike prije no što ih kao i uvijek obrišem. Svaka od današnjih snimki bila je više kompromitirajuća od prethodne. Sa svakom sam se osjećala sve više krivom.
171
Knjigoteka
27.
SVJEDOK Ponekad vam je potreban svjedok koji će potvrditi da doista vidite i osjećate ono što mislite da vidite i osjećate. Zato sam preklinjala Boba da mi se pridruži. Slijedili smo Hicksa u mali kafić u blizini njegova stana. Uz pečena jaja, prepečenac od cjelovitih žitarica i tri šalice kave (dva šećera, puno mlijeka) -bez kroketa od krumpira - pregledava svoju sve deblju arhivu, proučava gomile ispisa poziva s mobitela i računa kreditnih kartica - mojih (zar sam zaista toliko potrošila na depilaciju voskom?) kao i Barryjevih, Lucynih, Lukeovih, Stephanienih, Brieinih, Isadorinih, pa čak i onih mojih roditelja. Mapu nije nazvao “Osumnjičeni”, ali pretpostavljam da su ovi ljudi upravo to. Tu i tamo zaokruži poneki datum ili broj telefona ili pažljivo nacrta upitnik. “Hvala, Louise”, kaže Hicks ostavljajući napojnicu od pet dolara. “Riješite taj slučaj, istražitelju”, odgovori konobarica. “Uhvatite zločince.” “Potrudit ću se.”Ovo bi mogao biti prvi slučaj koji sam vodim, ali neću ga sjebati kao slučaj Christine Rivere. Ne radi se samoo poštovanju unutar policijske postaje New York i mojoj budućnosti, razmišlja. Počinje mi se sviđati ta Molly. Podsjeća me na Franny, svjetloputu curu s faksa, koju sam se bojao pozvati van, a koja mi se, sad mi je tek jasno, itekako udvarala, ali sam ja bio previše zaokupljen svojim problemima da bih primijetio. Franny, koju je pokosio kamion dok je vozila svoju staru bubu. Franny, Molly, predivne, usamljene... Osmjehnem se Bobu. Hicks krene prema svom automobilu, Hondi Civic tako dotrajaloj da bi baš mogla imati i registracijske pločice na kojima piše ISTRAŽITELJ. Vozi se u središte grada, psuje zbog činjenice da je, otkad su gospodin Trump i njegovo društvo podigli sve te zgrade, posjetiteljima postalo doslovno nemoguće parkirati u blizini i napokon nađe mjesto na Aveniji West End. Krene prema jednoličnim neboderima koji zasjenjuju rijeku Hudson. “Taj tvoj Hicks”, kaže Bob, “ima dobru auru.”
172
Knjigoteka
“Ti možeš vidjeti aure?” Pitam se kako izgledaju. Poput sloja oblaka koji zaustavlja zrake koje uzrokuju prijevremeno starenje? Uobičajena maglica plavičastog ozona? Možda Bob koristi taj izraz metaforički, a aura je Kierkegaardova mozgalica, nešto poput “Život se može razumjeti jedino unatrag, ali živjeti se mora unaprijed.” “Okružuje ga”, kaže Bob. “Jednog dana možda ćeš i ti vidjeti aure. To je napredak koji neki od nas postignu.” “Pod uvjetom da i dalje budem imala svoje moći?” “Zar zbilja moraš pitati?”Ništa ne traje zauvijek, Bob pronađe način da kaže ili natukne svaki put kad se sretnemo, kao da ikoga u Trajanju treba podsjećati na to. Koliko god volim Boba, tom tipu dobro bi došao smisao za humor. Otkako sam prvi put ugledala Hicksa, samopouzdanje ga je učinilo barem pet centimetara višim. Korača kroz Stephanieno predvorje kao da na sebi ima nevidljivo večernje odijelo skrojeno po mjeri njegova stasa. Kakva ramena! Hicks danas izgleda kao da bi mogao na dodjelu Oscara. Pazikuća se prema njemu tako i ponaša, pa ga odmah pošalje na trideset prvi kat, gdje Stephanie stoji na pragu. Očnjaci su joj vučji, kao što se i sjećam, iako za razliku od svojih sestara vučica, ona ima više od jedne sezone parenja godišnje. Stephaniena odjeća mješavina je računovotkinje i uličarke. Raskopčana, kako bi se stvorio duboki izrez oko vrata, njezina pripijena vesta boje je svježe breskve. Vunena suknja do koljena ističe njezine uske bokove, a crvene cipele visokih potpetica i otvorenih prstiju otkrivaju uređene nokte u boji koja podsjeća na vampire. Srebrni medaljon s kristalima visi joj između grudi. Audicija za Zakon i red bila je jučer, čujem Hicksa kako misli dok se rukuju. “Istražitelju”, kaže Stephanie naginjući glavu u stranu i pokazujući mu da uđe u stan. Na poslijepodnevnom suncu koje ulazi kroz prozore od poda do stropa možete škiljiti sve do New Jerseyja. U napasti sam da pogledom potražim Serenity Haven, moje posljednje zemaljsko počivalište, ali Bob me bočne prstom. “Ti si stručnjak za unutrašnje uređenje, Molly”, kaže, promatrajući prostoriju. “Što misliš o ovom mjestu?” Pogledom nabrzinu načinim puni krug. “Stan za pokazivanje”, odgovorim. “Savršen poput snježne kugle.” Svaki komad namještaja naizgled je star, možda izabran iz kataloga za stanare visoke platne moći koji nemaju namjeru zadržati se neko dulje 173
Knjigoteka
vrijeme. Tvrdi kožnati naslonjači, poput onih koje viđate u predvorjima otmjenih hotela kojima ljudi prolaze na putu u barove u kojima je dozvoljeno pušenje. Primjećujem vrtlog stakla - pravi kutevi, crno, bijelo i sivo, visoku vazu ispunjenu grančicama i još jednu u kojoj je jedna osamljena kala, ali ne vidim časopise, ni gomile pošte, nikakve osobne fotografije, samo nizove općenitih motiva. Ne usuđujem se otići u Stephanienu spavaću sobu, gdje bih mogla zateći ostatke Barryjeva posljednjeg posjeta, pa ostavim Hicksa i umjesto toga provjerim Jordanovu sobu. Vidim uredne gomile igračaka, plišanih životinja, plastičnih kockica i knjiga, koje me uvijek prve privuku. Mnoge izgledaju kao su često čitane. Bilo bi mi lakše kad bi Stephanie imala majčinske vještine četkice za maskaru. “Piće, istražitelju?” kaže Stephanie. “Mineralnu vodu? Kavu? Nešto jače?” Zar ona misli da je ovo izlazak? “Ništa, hvala”, odgovori on. Stephanie pokaže na žuto-smeđi kauč od antilopa nasuprot plinskom kaminu u kojem upali vatru. Trenutak kasnije, plamenovi počnu poskakivati. Hicks sjedne, a ona mu se smjesti nasuprot, prekriživši svoje lijepe noge. “Postavit ću vam nekoliko pitanja o vašoj vezi s doktorom Marxom”, kaže on. “Kako biste je opisali?” “Ja sam trenutno njegov tim za podršku”, odgovori ona. Drago joj je što je smislila taj odgovor još jučer, kad je sastanak bio zakazan. “Potreban mu je prijatelj.” Poprati odgovor uvježbanim smijehom koji brzo prelazi od visokih prema niskim tonovima, a ja zamislim morske sirene koje vabe mornare u smrt. Razlog više da mrzim ovu ženu. Okrenem se k Bobu, ali on je već na putu da se nasuče na stijene. “Intrigiraju me Stephanie ovoga svijeta”, kaže. “Zar i tebe?” uzdahnem. Mislila sam da bi se Bobu više svidjela veterinarka ili zubna tehničarka, poput zaručnice koju je ostavio za sobom. “Molim te”, kaže on. “Nije moj tip. Ali oduvijek su me fascinirali ustrajnost i hladnokrvnost. Stephanie se bori za sebe.” Namršti se. “Ali, trati ovu predstavu na Hicksa.” Stephanie sa svojom nezasluženom aurom nadmoćnosti. “Mrzim je”, kažem. “I trebaš”, odvrati mi on, mršteći se još više. Nikada nisam čula nijednu ružnu riječ od njega. “Bobe!” uzviknem,
174
Knjigoteka
oduševljena. Slegne ramenima. “Nazovimo stvari pravim imenom.” “Kada je započela vaša veza s doktorom Marxom?” pita Hicks. Jedva primjetan smiješak nadigne mu ugao donje usnice. Već znam, misli, ali zabavnije je čuti to od tebe. “Mislite na našu poslovnu vezu?” Ova žena otporna je na metke. Tvrda kao kamen. Definitivno se sviđam Hicksu, zaključila je. “Gospođo Joseph, nemojmo okolišati.” “Gospođice”, ispravi ga ona uvježbanim, hrapavim glasom. “Gospodin Joseph je moj bivši suprug.” “Gospođice Joseph, oboje imamo mnogo posla. Hajde da obavimo ovo.” Jučer ujutro Hicks je imao još jedan sastanak s Barryjem, a prošlog tjedna drugu rundu u Chicagu. Osim toga, tijekom proteklog mjeseca razgovarao je s dvadesetak mojih, Barryjevih i Lucynih kolega - jednim po jednim. Ne treba mu ova gnjavaža. Želi napredak u slučaju, a unutarnji osjećaj govori mu da Stephanie ima nešto što će mu biti od koristi. Što, ne zna. Svakoga jutra, prva mu je pomisao Predosjećaju, javi se.”Kada ste vi i Barry Marx počeli izlaziti?” Hicks izvadi svoju crnu bilježnicu i kemijsku olovku. Zaista, kada? “Počelo je nakon što je supruga doktora Marxa umrla.” Moj detektor sranja oživi -hip, bip, bip - ali ne želim propustiti Hicksovu reakciju. Ova cura se prokleto previše smije, razmišlja. “Redoviti telefonski pozivi između vas i doktora Marxa započeli su prošle jeseni”, kaže on. Ispis poziva. Zašto bi ovako pametna žena mislila da nisam saznao za to? pita se. “On je moj liječnik”, kaže Stephanie i uvježbanim pokretom zabaci svoju sjajnu smeđu kosu prošaranu plavim pramenovima. “To su bili poslovni razgovori.” “Zašto su se onda u pravilu odvijali noću ili tijekom vikenda?” “Ne znam kakvi su vaši liječnici, istražitelju, ali ja sam sretna kad mi moj uzvrati poziv u koje mu se god vrijeme svidi.” “Kakav je to zdravstveni problem zahtijevao sedam do devet telefonskih poziva tjedno?” pita Hicks, dopuštajući da se vidi kako mu ponestaje strpljenja. “Nema podataka o tome da vas je on liječio.”
175
Knjigoteka
“Liječio!” kažem Bobu. “Pssst”, odgovori Bob. “Slušaj.” “Dobro, počeli smo se viđati prošle godine”, prizna Stephanie. Električna pila zasiječe do mjesta na kojem mi je nekoć bilo srce. “Vrlo neformalno”, doda i dobaci Hicksu prkosan pogled dok polako izgovara te riječi. “Nakon što nas je njegova majka upoznala, vidjela sam Barryja u restoranu i jedna je stvar vodila k drugoj. Trebali su mu mjeseci da prizna da je oženjen.”Manje nego nekima, čujem je kako misli. “Je li vas zaprosio?” “Besmislica.” Smije se, ali ja čujem kako se potiho nada da jednoga dana hoće. “Dakle, u ovom biste trenutku to prvenstveno nazvali fizičkom vezom?” Hicks je odlučio postati ne-tako-dobar policajac. “Samac je kao i ja. Imate li ikakvog pojma kako je teško upoznati nekoga pristojnog u New Yorku?” Pričajte mi o tome, misli Hicks. Nisam u vezi već dvije godine. “Uočila sam priliku i iskoristila je”, kaže Stephanie. “Ne ponosim se time osobito, ali neću se ni opterećivati krivnjom. Barry i ja privlačimo jedno drugo. Nisam prva koja se spetljala s oženjenim muškarcem, a neću biti ni posljednja. Kad sam zadnji put provjerila, to je još bilo zakonito. Počelo je prije nego što je gospođa Marx umrla, ali...” Zali što je prestala pušiti, jer bi cigareta u ovom trenutku stvorila izvjesnu film-noir napetost... “pa što?” “Eto, je li to bilo tako teško?” upita Hicks. Što se mene tiče, jest. Svaka žena koja sumnja da je suprug vara, nada se da je mužić zbilja bio na sedam poslovnih putovanja u Longboat Keyju. Poznanica iz srednje škole s kojom se našao na piću doista jest velika poput starinskog štednjaka. Primjerak Preljuba za početnike pripada njegovom kolegi. Onda joj dokaz padne na glavu poput ptičjeg izmeta. “Ne mogu ovo podnijeti”, kažem Bobu. “Drži se”, šapne on. Nema ničega lijepog u samosažaljenju, nešto je što on uvijek ponavlja, uz Što bi bilo kad bi bilo - kamo je to ikoga odvelo? U Trajanju naučiš da se ništa neće promijeniti budeš li trunula u kajanju. Da sam se za života suprotstavila Barryju, moja bi priča bila drugačija, s obzirom na to da su dokazi njegove nevjere bili “skriveni” svima naočigled. Mogla bih 176
Knjigoteka
nastaviti s ovim razmišljanjem u beskonačnost, ali Hicks je postavio pitanje koje mi je privuklo pažnju. “Recite mi kada ste prvi puta sreli gospođu Marx”, kaže on. “Ne mogu... nikada se nismo upoznale.” Laž! “Ma dajte. Djeca vam idu u isti vrtić.” “Vrtić je velik”, odgovori ona. “Po Annabel uglavnom dolazi dadilja, ona i Jordan ne idu u istu grupu, a ja nisam od one vrste majki koje sudjeluju u školskim aktivnostima. Ne, nikada se nismo upoznale.”Ne lažem - Molly Marx i ja tehnički nismo bile predstavljene jedna drugoj, razmišlja Stephanie dok joj u sjećanju svjetluca uspomena, plamičak koji ona ugasi dok si okom trepnuo. Hladno poslijepodne, tamno i vlažno. Dan koji je najbolje zaboraviti. “Što vam je doktor Marx rekao o svojoj ženi?” pita Hicks. “Ne baš mnogo”, odgovori ona. “Oh, dajte, gospođice Joseph. Je li zanijekao da je oženjen?” “Neko me je vrijeme ostavio u uvjerenju da je samac, ali kad sam ga otvoreno pitala, doslovno se pohvalio svojim savršenim brakom.”Što sam ja smatrala izazovom, misli. “Jesu li se slagali? Možda ga ona nije razumjela?”Siroti, neshvaćeni seronja, misli Hicks. “Zapravo”, kaže ona, “doktor Marx je rekao da ga ja jako, jako privlačim.” “Aha”, kaže Hicks mirno. “Pa, sad kad vam se pamćenje vratilo, pitam se gdje ste bili kada je Molly Marx ubijena?” Šaljivosti je nestalo a vjerujem da mu je glas prigušen iz poštovanja. Stephanie prešućuje nešto. Hicks to zna, baš kao što zna i da ona više ništa neće reći. Ne danas. Vidi to po slabašnom trzaju njezina oka i načinu na koji okreće srebrni prsten kojim je zamijenila vjenčani. “Tko kaže da je ubijena?” upita Stephanie. “Gospođice Joseph, pitanje”, kaže Hicks. “Odgovorite.” “Vjerojatno sam bila u građu”, kaže ona, “jer se sjećam da sam za to čula na vijestima tijekom vikenda.” “Doktor Marx kaže da ste se vidjeli te večeri.” Zašto bi Barry to priznao, pita se Stephanie, kad smo oboje prilično sigurni da 177
Knjigoteka
nas nitko nije vidio, a večeru je platio gotovinom. “Moguće je da smo se vidjeli te večeri”, kaže. “Moguće je? Ne sjećate se večere u restoranu Landmarc s Barryjem Marxom iste večeri kad mu je žena ostavljena pokraj ceste da nasmrt iskrvari?” Ne mogu to slušati. Ali Bob mi dobaci pogled koji govori Ako ostaneš, mogla bi nešto naučiti. Strpajte me u zatvor zbog seksa i bacite ključ, misli Stephanie. “Dobro, otišla sam nešto pojesti s doktorom Marxom. Vrlo rano navečer. Da smo se pokušavali sakriti, bismo li otišli na tako javno mjesto?”Postoji prokleti supermarket u podrumu te zgrade, za Boga miloga. “Kao što sam rekao, ja ću postavljati pitanja. Što je doktor Marx mislio, gdje mu se u tom trenutku nalazila supruga?” “Nisam pitala.”Nije me bilo briga, misli Stephanie. Moj detektor sranja, primjećujem, prestao je bipkati. “Mislim da smo gotovi s ovime”, kaže Bob blago. “Moram ostati.” Glas mi je jedva čujan. “Jeste li sigurni da niste upoznali gospođu Marx, gospođice?” “Kao što sam rekla, istražitelju, ne.” Stephanie zvuči umorno, iznervirano i manje samouvjereno. “Gdje ste bili dok se gospođa Marx vozila biciklom onoga dana kad je umrla?” “Sa svojim djetetom”, odgovori Stephanie. “Kod kuće.” Hicks pušta strogog policajca da se izgubi. Stephanie bi mogla govoriti istinu. On ne može dokazati suprotno. “Molim te, Molly, možemo li krenuti?” pita Bob. “Molly Marx napustila je zgradu.” U mislima se vraćam u veljaču, pokušavajući složiti dijelove slagalice.
178
Knjigoteka
28.
ŠTO DAŠ, TO I DOBIJEŠ “Je li moguće da su Barry i njegova majka ovoga tjedna ručali u Bergdorf’su?” upitala je Brie nazvavši nekoliko dana nakon što se Barry vratio iz San Francisca. “Nije ništa spomenuo”, odgovorila sam. “Ali da, vjerojatno.” Svakih nekoliko tjedana Barry i Kitty našli bi se u maloj kavani zgodno smještenoj na trećem katu muške robne kuće. Zapravo, neki dan se vratio kući s tamnoplavom satenskom kravatom s malim crvenim kvadratićima i još jednom, boje šljive sa srebrnim prugama. Obje je očito izabrala Kitty. “Zašto pitaš?” “Sjećaš li se naše voditeljice ureda, koja je išla k Barryju po liječnički savjet?” “One koja se uvrijedila kad joj je rekao da joj ne treba samo operacija nosa, nego potpuna preobrazba?” “Baš nje - i samo da se razumijemo, Barry je bio u pravu.” “Pa?” “Čini se da je Barry nije prepoznao.” “Puno žena prolazi kroz tu ordinaciju. Uostalom, on čeka da ga pacijenti prvi pozdrave. Liječničko povjerenje i tako to. Što želiš reći?” “Čula sam kako je ta žena jednoj od tajnica od riječi do riječi ponovila razgovor koji su Barry i Kitty navodno vodili u Bergdorf’su.” Mučnina mi je preplavila želudac. “Želiš li ga čuti?” upitala je Brie. Glas joj se stišao. Ne!”Naravno, reci.” “Nećeš ubiti glasnika?” “Pričaj.” Čula sam kako je Brie duboko udahnula. “Kitty je rekla Barryju da misli 179
Knjigoteka
da ga ti varaš - nešto o muškoj jakni odbačenoj u tvom predvorju poput prljavog psa.” “Nastavi”, rekla sam, sa sve jačim osjećajem mučnine. Bojala sam se da ću povratiti. “Barry je rekao nešto kao: ‘Imam novosti za tebe - prije šest sati vodili smo ljubav kao divlje životinje, dakle što se toga tiče, sve je u redu.’ Na to se ta žena počela tako jako smijati da sam je jedva razumjela, ali mislim da je rekla kako je Kitty odgovorila: ‘Oh, eto ti slike za obiteljski album’ i ‘Barry Joshua, ljubavi, bojim se da nisi shvatio bit.’“ “Je li to sve?” Nadala sam se da jest. “Ne, ukorila ga je poput malog djeteta. To je ovoj muhi na zidu bilo najsmješnije. Rekla je da mu je vrijeme da ‘odraste i zauzme svoje mjesto u tom braku’- da ima ženu i dijete, a ako ne bude obraćao pažnju, izgubit će ih oboje.” “Još nešto?” upitala sam. “Samo da je rekla: ‘Ne budi budala.’ Ili nešto slično.” Brie je čekala moj odgovor. Kad ništa nisam rekla, dodala je: “Molly, ta je žena možda zamijenila Barryja s nekim ili je sve izmislila. Radi se o glupači koja je potakla onu glasinu da ja izlazim s jednim od starijih partnera.” Brie je izlazila s tim starijim partnerom. “Imaš pravo. To je mogao biti neki drugi Barry Joshua kojem je majka očitala bukvicu.” “Ima li išta od ovoga smisla?” “Neću ti reći.” Moj način da kažem Kriva po svim točkama optužnice. “Dobro”, rekla je Brie, razvlačeći tu riječ kao da duboko uvlači dim marihuane. “Ako budeš htjela razgovarati, znaš gdje sam. Ali majka Barryja Joshue bila je u pravu što se jednoga tiče. Ne budi budala.”
Te večeri dohvatila sam primjerak New Yorka čim je na televiziji završila politička emisija Daily Show. Već dva dana pokušavala sam do kraja pročitati izlaganje o majkama koje na vidjelasam-vamdadilju.blogspot.com anonimno cinkaju dadilje koje rade za druge obitelji. Posjetila sam tu stranicu. Prošli puta bio je članako ženi koja je djeci davala čokoladne kolače Ho Hos umjesto
180
Knjigoteka
organskih krekera, te još jedan o dadilji koja je u restoranu podrigivala poput dvanaestogodišnjeg dječaka i obasipala uvredama ostale goste. No svako toliko, na opis ponašanja neke od dadilja poželjela sam otrčati u Annabelinu sobu, podići je u naručje i obećati joj da joj ništa loše neće dogoditi, nikada. Nikakva zlobna prostakuša opsjednuta mobitelom neće nauditi mojoj djevojčici. “Svakoga dana uštinem se da provjerim kako ne sanjam da smo našli Delfinu”, rekla sam, okrećući se k Barryju, ali njegove su oči ostale prikovane uz Davida Lettermana. “Zar ne misliš da je nevjerojatna?” Barry me ignorirao. U ponoć je ugasio svjetlo, a da nije čak ni promrmljao “Laku noć”. Prešla sam na stranice posvećene kulturi. Nakon što sam tri puta počela čitati istu kritiku, i ja sam ugasila svjetlo, protegnula se pod svježe izglačanim bijelim plahtama i protrljala ledene noge uz Barryjeve. Ostao je miran kao da je umro. Primaknuvši se bliže, položila sam mu ruku na rame. “Lijepo spavaj”, promrmljala sam i osjetila kako se odmiče. Toga jutra bračna svakodnevica izgledala je u redu, barem na površini ondje gdje je naša veza rijetko doživljavala potrese.
Barry se u nedjelju kasno vratio iz San Francisca, noseći darove: zlatni privjesak u obliku tramvaja za Annabelinu narukvicu, šalicu iz Alcatraza za Delfinu i malenu kutiju od žada za mene. Kasno navečer, nakon što smo pojeli pizzu i ispraznili bocu Chiantija, priznao je da je bio nervozan zbog svoga izlaganja. Smatrala sam to dražesnim; moj mi se suprug više sviđao kad nije bio na oprezu, posebno ako bi ga usto uhvatio zanos. Vodili smo ljubav te noći, nježno, a ujutro strastveno. No, dobro raspoloženje koje je vladalo među nama očito je nestalo, ispralo se poput riječi napisanih u pijesku. “Želiš li mi nešto reći?” upitala sam ga blago, zureći u tamu. “Želiš ti nešto reći meni?” odgovorio je Barry nekoliko trenutaka kasnije sa zapadne obale kreveta. Glas mu je bio tih i odmjeren. Da sam kronično razočarana i bijesna na tebe, ali odrekla sam se prava na to da se žalim time što sam te i sama prevarila i kad smo već kod toga, jako se-ne, beskrajnokajem zbog svoje loše prosudbe.
181
Knjigoteka
“Možda bi htio znati da sam potpuno svjesna činjenice da nisi bio sam u San Franciscu”, bilo je sve što sam rekla. Prezirala sam samu sebe što imam obraza optužiti Barryja, posebno zato što nisam bila sto posto sigurna u to. “Ma, daj! Ako govoriš o pacijentici koja mi je pomogla da se pripremim, ona je samo prijateljica”, odgovorio je, kao da je očekivao napad. “Bila je na obali u posjetu bratu. Smatrao sam da bih joj trebao zahvaliti. Odveo sam je na večeru.”Jako važno, govorio je ton njegova glasa. Odlučila sam baciti svoju bombu. “Jednu od mnogih, rekla bih, sudeći po prošlogodišnjem računu za Amex. Posebno me zanimaju računi iz barova od onih večeri kad si mi rekao da pomažeš u sinagogi, u skloništu za siromašne. Je li se radilo mjesečnoj akciji izvođenja beskućnika u Ritz-Carlton?” “Vidim da pokušavaš skrenuti pažnju sa sebe”, suho je odgovorio “s obzirom na to što se ovdje događalo tijekom vikenda.” “Molim?” “Znaš o čemu govorim.” Zar je potplatio vratara Alphonsa? Koliko god daje cijenio svoju majku, sudeći po glasinama koje mije prenijela Brie, nisam mogla vjerovati daje bio toliko siguran. “Rekao si da želiš razgovarati”, rekla sam, “pa hajde. Osim, naravno, ako radije ne bi prešao na račune za mobitel.” Čula sam kako vani laju psi. No, u našoj spavaćoj sobi vladao je muk, ako ne računamo valove bijesa i krivnje koji su mi tutnjali u glavi. Barry. Luke. Luke. Barry. Uredni odjeljci u kojima je svaki od njih živio bili su srušeni. Nakon nekoliko minuta - dvije ili deset, ne bih znala reći - Barry je upalio svjetlo, otišao do ormara i uzeo kutiju cigareta iz sportske jakne koja je visjela otraga. Vratio se u krevet, zapalio jednu i udahnuo, ispuštajući plavičasti dim na mutnom svjetlu. “Kada si ponovo počeo pušiti?” “Puno je stvari koje ti ne znaš”, rekao je i nasmijao se. “Na primjer, da mi se žene neprestano nabacuju. Pacijentice, neznanke, tvoje prijateljice.” “A ti se, jadan, ne možeš obraniti.” “Ponekad im odgovorim, priznajem. Ali stvar je u tome da to ne znači ništa. Manje od ničega. Nula.” “Želiš mi reći da je spavanje s drugim ženama nekakva navika koju ne 182
Knjigoteka
možeš kontrolirati, kao pucketanje zglobovima?” Dopustila sam da moja ogorčenost preplavi prostoriju dok sam se istovremeno trudila ignorirati onu verziju sebe koja je kružila iznad nas, dovikujući “Licemjerko!” ljutitoj ženi koja je uspravno sjedila u krevetu uvjerena da je u pravu, dok joj je spavaćica klizila s jednog ramena. Luke je meni nešto značio, mislila sam da ga volim, no jesu li zbog toga stvari bile bolje ili drugačije? Možda plemenitije? Počela sam drhtati, a suze su mi padale na pokrivač. Barry je ugasio cigaretu u srebrnoj pepeljari koju je držao na noćnom ormariću. Ustao je, obišao krevet, privinuo me na prsa i pročistio grlo. “Jedno moraš znati. Ti si mi sve”, rekao je. “Ispravak. Ti i Annabel.” Počeo me gladiti po kosi. “Možda nisam bio suprug kakav sam trebao biti. Bio sam seronja. Moram znati hoćeš li mi oprostiti.” Bila sam spremna na ovo priznanje koliko i na policijski pretres u kemijskoj čistionici. Jesu li njegove riječi bile šuplje ili iskrene, istinite ili lažne, njegov način odugovlačenja ili čudesan napredak? “Nisam sigurna što bih ti točno trebala oprostiti”, rekla sam štucajući. “Nemoj tražiti objašnjenje”, rekao je. “Reci mi što želiš od mene i ja ću to učiniti.” Učinilo mi se da vidim istinsku tjeskobu na Barryjevu licu. “Želim da razgovaraš sa mnom”, rekla sam molećivo. “Da podijeliš sa mnom malo pravoga sebe...” Tko god to bio. Zašto muškarcima nije jasno da je za žene, barem one koje sam ja poznavala, sposobnost slušanja i otkrivanje poneke male tajne najbolji afrodizijak? Luke je to shvaćao. Zašto moj suprug nije? Ilije on svoje snove, nade, strahove i duhovite primjedbe dijelio samo s drugim ženama? “Cijelo vrijeme razgovaramo”, rekao je. “Ne zapravo”, odgovorila sam umorno. “Ne sjećam se kada smo posljednji put vodili pravi razgovor koji se nije ticao Annabel ili tvoga posla ili toga bi li odrezak trebao biti sirov ili srednje pečen.” “Ma daj. Sad si već smiješna. Daj mi priliku.” “Za to treba vremena”, rekla sam. Postalo mi je jasno da ono što sam vidjela na Barryjevu licu nije bila tjeskoba, barem ne više. Je li moguće da ga je bilo strah da ću razotkriti njegove laži? Odjednom sam bila tako umorna da nisam više mogla reći ni čuti ni riječ.
183
Knjigoteka
Nekoliko blokova dalje, zvono s crkve jednom je zazvonilo. Ustala sam i dohvatila svoj jastuk. “Spavat ću u drugoj sobi”, objavila sam. Barry me nije zaustavio. *** Probudio me miris svježe skuhane kave s lješnjacima. Barry je stajao pokraj kauča držeći u rukama dvije šalice iz kojih se pušilo. “Dobro jutro”, rekao je. Nježno me poljubio u obraz. Kosa mu je bila još mokra od tuširanja, a na njegovu licu prepoznala sam studenta četvrte godine kojeg sam upoznala prije gotovo sedamnaest godina. “Moramo si pronaći psihoterapeuta.” Riječi su neočekivano izletjele iz mene. “Čula sam za jednu koja je navodno dobra.” Već više od godinu dana nosila sam u novčaniku ime i broj Felicije Stafford. “Ako to želiš, ja sam za”, rekao je Barry. “Sad odvuci tu slatku guzu u kuhinju, ili ćeš propustiti palačinke.”
184
Knjigoteka
29.
RESTORANI ILI DJECA “Odlučila sam”, kaže Brie. “Želim dijete.” Isadorino lice, koje se odražava u staklu kuhinjskih ormarića, ostalo je mirno. Dok poseže za tanjurima, leđima je okrenuta Brie. “Zašto misliš da bi bila dobra majka?” “Baš ni zbog čega”, prizna Brie. Voljela bih da, poput mene, Brie zna da bi bila savršena majka. Prije nego što sam umrla, Barry i ja razgovarali smo tko bi trebao biti Annabelin zakonski skrbnik, a Brie je bila moj prvi izbor. Zagovarala bih je još i više kad ta odluka ne bi povrijedila moje roditelje i Lucy. Ne bih mogla zamisliti bolje skrbnike od svojih roditelja, ali oni žive daleko. A Lucy? Moja sestra doduše ima diplomu iz razvoja u ranom djetinjstvu, ali nakon godine dana s njom, Annabel bi nakon škole mogla trebati psihoterapiju umjesto satova baleta. Barry je htio da Kitty bude Annabelin skrbnik -”jer bi se Annabelin život nastavio kao i dosad.” Što je točno, osim što bi je Kitty poslala u kamp za pretile prije no što bi probavila prvi Oreo keks i vjerojatno uništila sve dokaze da sam joj ja majka. Pa je tako pitanje skrbništva ostalo neriješeno. Kao i mnoga druga. “Što misliš, kakva ćeš ti biti majka?” pita Brie. Isadora uzme dva četvrtasta crna tanjura s police i postavi ih na radnu plohu od brušenog kamena za kojom sjedi Brie. Iz metalne zdjele izabere veliku mandarinu i počne je guliti oštrim nožem s drškom od sedefa. Kora, koja ispunjava zrak svojim svježim mirisom, vijuga poput vrpce dok ona obavlja taj posao umjetničkom točnošću. “Zastrašujuća”, kaže. “Ja sam zahtjevna, sebična i nestrpljiva. Nije li to ono što voliš na meni?”“Ozbiljno, Isadora. Ne slušaš me. Želim dijete.” Isadora pažljivo raskomada oguljeno voće i počne rezuckati kriške na komadiće veličine jednog zalogaja. Veseli smiješak lebdi na njezinu simetričnom licu na kojem se ne vide godine. “Namjeravaš li odletjeti u 185
Knjigoteka
Malawi i iščupati jedno iz utrobe neke sirote žene?” “Želim zatrudnjeti. Osim, naravno, ako ti ne bi radije rodila naše dijete.” “Jesi li potpuno poludjela?” Sviđaju mi se Isadorini zubi -maleni, ravni, bijeli poput porculana. Smijala se tako dugo da sam imala prilike dobro ih pogledati. “Nisi prestara - tek ti je trideset devet.” “To je najmanji problem.-Radije bih otišla na liposukciju bez anestezije. Vrsta će se morati razmnožiti bez moje pomoći.” “Onda ću ja ostati trudna - s tvojim jajašcem, ako želiš, koje ćemo usaditi u moju maternicu. To se stalno radi.” Brie uvijek sve istraži. “Mi amada”, kaže Isadora i nagne se kako bi dlanom obuhvatila Hrieinu čvrstu, istaknutu bradu, onakvu kakve se obično nazivaju “tvrdoglavima”. “Sviđa mi se naš život. To što možemo spavati do kasno, odletjeti u Paris, Barcelonu ili Buenos Aires, razmaziti jedna drugu. Zašto se odreći toga zbog bebe? I što ako iz tog malog jajašca i sperme izraste penis? Zar me zbilja možeš zamisliti kao majku nekakvog malog razbijača? Vrati se u krevet i probudi kad dođeš k pameti.” Brie ustane i opere svoj tanjur i šalicu za kavu. Čak i bez svojih moći, poznajem je dovoljno dobro da znam da će zasada odgoditi ovu raspravu. “Možda sam samo u PMS-u,” kaže vedro. “Imaš pravo - suludo je predložiti da u svoj život dovedemo nešto tako problematično kao što je treća osoba.” Nevjerojatno je kako Brie uspijeva govoriti bez trunke sarkazma dok joj mislima prelijeću riječi lijenčina i razmaženo derište. Ona zna kako odabrati pravi trenutak, nešto što ja nikada nisam naučila. Zato sam iznenađena kad načne tu temu samo dvije večeri kasnije. Njih dvije jedu u restoranu Koi, gdje su stropovi jednako visoki kao i cijene. Sjede u separeu, napeta im se bedra dodiruju, i ne obaziru se na ostale goste. Meni to izgleda teško, budući da ovdje očito svatko mora proći strogu provjeru privlačnosti prije nego što preda kaput. Za večerom, Isadora izabere sićušnu kockicu riže umotanu u vrlo začinjen i vrlo svjež komadić tune- razine žive nek’ idu k vragu - i ispruži ruku kako bi stavila malu narančastu deliciju Brie u usta. Brie je odgurne. “Pričekaj trenutak, molim te.” “Nisi gladna?”
186
Knjigoteka
“Moramo nastaviti razgovor.” “Moramo?” “Dobro, želimo - o djetetu.” “Kojem djetetu?” “Onom koje ti ne želiš.” “A, tom djetetu.” “Mogle bismo usvojiti, ali ja bih radije ostala trudna”, kaže Brie. “Moram barem pokušati postati majka.”Molly bi htjela da rodim, čujem je kako misli. Suludo je kakve sve misli mi u Trajanju čujemo da nam pripisuju, ali polaskana sam i zaintrigirana. Isadora prijeđe na patlidžan, čija blistava ljubičasto-crna kora bojom odgovara njezinim zagonetnim očima. Nakon što je patlidžan nestao, ona lijeno krene od jastogovog repa prekrivenog sezamom, preko pirjanih šparoga do šitake gljiva, oblizujući usne nakon svakog zalogaja. “Zar nećeš razgovarati sa mnom?” upita je Brie. Očito, ne. Isadora je Barry u nastajanju. “O čemu da razgovaramo?” kaže Isadora napokon, prkosno. “Znaš koji je moj stav. Neću raspravljati niti se braniti. Nikada te nisam zavaravala. Ovo sam ja. Biraj, draga. Ja ili to dijeteo kojem maštaš.” “Nećeš ni razmisliti?” kaže Brie. Glas joj je gladak poput svile. Isadora odloži štapiće za jelo i uhvati Briein pogled. “Imala sam dijete”, kaže. “U braku s Pedrom. Da je preživjela, sada bi imala dvadeset godina. Ta beba me razorila u svakom smislu. Znam kakvo je to prokleto iskustvo i zaslužila sam malo uživanja. Želim svoj opušteni život u kojem se svaki dan budim razmišljajući Što bi me usrećilo? Što bi usrećilo Sabrinu? Želim taj život s tobom, ljubavi, ali ako ne ide, ne ide.” Isadora odsijeca rečenice kao da obrezuje grmove ruža. Nikada nisam prema Isadori osjećala ništa osim zavisti, ali dok pokušavam pronaći mjesta za suosjećanje, moj detektor sranja tuli. Kakva glupost. Ne mislim na dio o Pedru - Isadora je nekoć stvarno bila udana, četrnaest mjeseci. Ali nije bilo djeteta, čak ni u Isadorinoj mašti, niti u Pedrovoj kokainom ispunjenoj glavi. Želim protresti Brie za rame. Želim joj poslati oštar probudi-se-srećo-i-pomiriši-tu-hrpu-dreka telegram, bijesan međuzvjezdani e-mail. 187
Knjigoteka
“Ljubavi”, kaže Brie, puna sućuti, “zašto to nikada nisi spomenula?” Isadora obori pogled kao da ulaže nevjerojatan napor u očuvanje pribranosti. “Zašto si mi to zatajila?” pita Brie ponovo i uhvati Isadoru za ruku. Isadora je odmakne. Dovrše jelo bez riječi i ne popiju ni kap tople, umirujuće rakije od riže. Brie plati račun koji je pozamašan. Slijedim ih doma. Isadora ode ravno u krevet, ali Brie ostane budna do tri ujutro, a misli joj se kovitlaju. Zašto ne mogu biti rasplesana zraka mjesečine koja će joj pokazati istinu? Ako ništa drugo, čeznem za tim da joj se javim u snovima, ali Bob me neprestano podsjeća da takvo ponašanje krši nepisane zakone i propise Trajanja, koji se temelje na povjerenju, te da ću time stati na kraj svojim sposobnostima. Zato si ne mogu pripisati nikakve zasluge za razgovor između Isadore i Brie sljedećeg tjedna. “Predomislila sam se”, kaže Brie u ponoć četvrtog u nizu kišnih dana i noći. “Treba mi veza u kojoj je dijete barem mogućnost.” Izgovori te riječi nevjerojatno nježno, nakon što je mnoge dane provela kao u magli. Isadora prihvati novost bez mnogo drame, ali ja ovoga puta osjećam samilost prema ženi koja se kockala i izgubila. Zavirila sam joj u srce i vjerujem da voli Brie. Sada će Isadora ponovo morati u potragu za nekim s kime će se odavati lagodnom životu. Kad se Brie sljedećeg dana vrati s posla, Isadore nema, kao ni njezine obimne zbirke knjiga o umjetnosti dvadesetog stoljeća, ranom jazzu i suvremenoj arhitekturi, njezinih finih torbica i ručno izrađenih cipela, krzna kupljenih kod Fendija i dijamantnih naušnica od četiri karata, njezinih otmjenih noževa za voće i crnog porculana. Brie sada ima dvostruko više prostora za spremanje stvari i još veću prazninu u srcu, ali ne osvrće se. “Molly”, kaže glasno, jer sada više nema nikoga tko bi je mogao čuti i reći joj da je loca.”Osjećam da me vodiš.” Nije u pravu. Odluka je u potpunosti bila njezina. Nekoliko tjedana kasnije, Brie udomi Jonesa, godinu dana starog čokoladnosmeđeg labradora, a stan joj preplave igračke koje cvile, organska hrana za pse i neuredni poljupci.
188
Knjigoteka
30.
DRŽITE SE SVOJE PRIČE “Ponovimo još jednom”, kaže Hicks. “Vaša veza s Molly bila je...” “Poslovna.” “I?” “Dobro, osobna - neko vrijeme, s prekidima - ali bilo kakva...” Luke traži riječi, “prisnost među nama završila je prije nego što je Molly umrla.” Primjedba, priležnica, prinuda, prismotra, prisnost. Bi li ono što se događalo među nama uopće moglo zvučati hladnije i ružnije? “Gospodine Delaney, posljednji poziv koji je gospođa Marx primila bio je vaš, a kao što ja volim reći, polovica istine je velika, debela laž.”Ovaj mi tip ništa ne govori, čujem Hicksa kako misli. Suprug je samo još jedan od onih liječnika koji sebe smatraju bogovima. Ali Delaney-nešto tu ne štima.”O čemu ste vas dvoje razgovarali toga dana?” “Ne sjećam se.” Ovo nije odgovor koji mu je savjetovao odvjetnik. Ovo je istina. Baš kao što ja ne znam jesam li onoga dana kad sam umrlastavila u kavu mlijeko s jednim ili dva posto masnoće, tako se ni Luke ne sjeća detalja svih događaja toga dana. “Pretpostavljam da smo razgovarali o poslu.” Sve do danas nijednom nisam skupila hrabrosti prisustvovati razgovorima između Hicksa i Lukea. Bila sam previše osjetljiva, previše zbunjena i općenito prevelika kukavica. Dok stoje jedan nasuprot drugome, Hicks se nadvija nad Lukea kojeg sam oduvijek smatrala visokim, ali sada djeluje ne samo niže, nego i starije. Dobro bi mu došla lekcija moje majke o pravilnom držanju: Ispravi ramena i glavu gore, dušo. Sivo-plave sjene ispod njegovih očiju izgledaju kao tetovaže, a on djeluje mršavo i više nego obično treba mu šišanje. I stan mu je u gorem stanju. Ručnici u kupaonici su izgužvani i vise nakrivo, a oprema za hokej skriva se pod slojem prašine u kojoj bih lako mogla nažvrljati svoje ime, kad bi Trajanje dozvoljavalo takve gluparije. Osim nekoliko staklenki umaka od manga Major Grey čiji je rok 189
Knjigoteka
upotrebe najvjerojatnije istekao još u doba kolonijalne okupacije, hladnjak je prazan. No, zamrzivač je pun - Stolichnaya, Absolut i još tri boce vodke s natpisima na ćirilici, kao i neotvorene kutije sladoleda Cherry Garcia i Dulce de Leche. Otkako je moje tijelo napustilo sjaj ovoga svijeta, Luke je prihvaćao svaki posao na koji je naišao, čak i jedan u gradiću Sheboyganu. Svaki bijeg bio je bolji od ostanka u New Yorku. No, to samo djelomično objašnjava nered u njegovu stanu. Nije stvar samo u tome da zaostaje u kućanskim poslovima. Osjeća duboku, istinsku tugu - krivnju i tugu. Jedna od Hicksovih uspješnijih metoda jest šutjeti u nadi da će osoba koju prži na laganoj vatri sama prekinuti nelagodu iznenađujućim otkrićem. Ovaj trik inače je 62 posto uspješan, ali danas mu ne ide. “Postojalo je vrijeme kada sam jako volio Molly i ona je voljela mene”, kaže Luke. “Ne niječem to. Drage su mi te uspomene.” Luke si svejedno ne dozvoljava izvaditi slike, pažljivo spremljene na tvrdom disku njegova uma. “Ali prije tog vremena, i poslije - i tijekom - bili smo i suradnici. To smo bili i kad je umrla.” Suradnici koji su željeli biti nešto više, misli Hicks. Usredotočen je na sažaljenje koje Luke izaziva, ali ono što ja primjećujem jest da Luke razmišlja u sadašnjem vremenu. Molly i ja jako se volimo. Kao što je moja profesorica engleskog u osmom razredu govorila, gramatika zna biti moćna. “Nekoć sam, barem na nekoliko tjedana, mislio da ćemo nas dvoje zauvijek biti zajedno.” Dvoje staraca koji se brinu je li onaj drugi popio lijekove protiv kolesterola i povišenog krvnog tlaka, vole bore na svojim licima i traže si izgubljene naočale za čitanje. “Mrzio sam to što se igrom sudbine nismo upoznali sve dok ona nije već bila udana.”Za onog seronju. “Da smo se samo sreli ranije, sve bi bilo drugačije”- geslo svakog nevjernog ljubavnika, misli Hicks. Ali nije me briga koliki je seronja bio suprug-samo slabić i beskičmenjak trči za tuđom ženom. Znam, jer sam ja bio taj slabić. Ova me posljednja Hicksova misao zanima gotovo jednako kao i ono o čemu razmišlja Luke: Molly je bila udana za čovjeka koji je nije cijenio, čovjeka koji je nikada nije razumio. “Jeste li vas dvoje planirali biti zajedno?” pita Hicks. “Nikada”, kaže Luke odlučno i previše brzo za moj ukus. “Već smo razgovarali o tome. Ja sam bio obično zastranjenje. Molly nikada ne bi napustila supruga.”Barem ne zbog mene. “Iako bih lagao kad ne bih priznao da 190
Knjigoteka
sam povremeno maštao o tome da završimo skupa.”Preselili bismo se u kuću od smeđeg kamena, možda u Brooklynu. Vidio sam nas kako kuhamo tjesteninu u obilnim količinama, a ja vodim Annabel u obližnju državnu školu, učim je fotografirati i pjevati božićne pjesme kad posjetimo moje roditelje u New Hampshireu. Vikendima, kad bi Annabel bila u posjetu Barryju, Molly i ja prepuštali bismo se jedno drugome i jedva izlazili iz kreveta. Hicksove misli također lutaju. Razmišlja o tome što se dogodilo jednoj lijepoj Loli. Čovječe, bila je previše dobra za mene, sjeća se. Priziva u misli tu ženu - kulturniju, obrazovaniju i beskrajno više udanu od njega. Nakon maštanja o Franny koja su unaprijed bila osuđena na propast, Lola i on četiri su godine bili par, s prekidima i potajno. No, Hicks je oduvijek osjećao da joj ne može ponuditi ono što je, kako je vjerovao, ta boginja zasluživala. Nikada nije tražio od Lole da ostavi svog priglupog muža. A onda, bum, kraj - za Lolu, ali ne i za njega. Prokletom Lukeu Delaneyju na čelu piše Lola. Hicksu je ovo jasno. Ne želim ga slijediti na njegovoj šetnji stazom uspomena. Razmišljam o nečemu u što je uvjeren - da je Luke još uvijek zaljubljen u mene. Jako mi to laska, ali zaključila sam da se radi o naknadnom mijenjanju povijesti. Luke i ja nismo kovali velike planove, za što sam uglavnom bila kriva ja, jer mi se sviđalo naše zajedništvo prekriveno patinom sanjarenja, a ne poslijepodnevnom sjenom stvarnosti. Nikada me nije molio da promijenim svoj život. Luke se poigravao sa mnom, nije bilo obratno. To je moja priča i ja je se držim, barem kad razmišljam o tome kako bih danas još bila živa da nisam prihvatila smrtonosno ružičasto piće, da Luke i ja nikada nismo plesali, da smo barem bili u Buffalu, a ne na otoku s plaćenim troškovima. “Tko je prekinuo?” Luke pročisti grlo. Zvuk je nešto između uzdaha i stenjanja. “Veza je išla svojim tokom. Oboje smo bili umorni od lažii razočaranja, nemoći i okolišanja, sve te drame. Nastavili smo sa svojim životima.” Osim što ti nisi, zaključi Hicks. Molly Marx ruje poput termita kroz to tvoje drveno srce.”A poslije?” “Istražitelju, ja provodim svaku svoju minutu bježeći od stvari zbog kojih se kajem. Svaki puta kad zazvoni telefon, očekujem da se javi Molly s nekom sjajnom zamisli za naša snimanja. Pokušavam se zavarati da je ona samo privremeno nestala iz mog života.”
191
Knjigoteka
Kako ti to uspijeva? pita se Hicks. Naslonio se unatrag na kožnatom kauču i promatra sobu, koja bi bila ugodna samo da je čista. Može me zamisliti ovdje. Uzimam nisku čašu za vino s poslužavnika na stoliću, otvaram bocu i dijelim čašu pristojnog Syraha s Lukeom Delaneyjem, čovjekom kojeg bi većina žena smatrala tankoćutnim. Trenutno je u takvom stanju da nije pošteno osuđivati njegove ljubavničke sposobnosti. Ali smatrati ga ubojicom? Možda. Svaki mu je odgovor prokleto neodređeni klizav, a nema ni dobar alibi. Zapravo, nikakav. Usprkos tome, Hicks se ne odlučuje na izravni napad. S Lukeom je Hicks gospodin Dobrić. Možda se radi o muškoj solidarnosti. “Ne mogu vjerovati da je nema”, nastavi Luke. “Ponekad odem u park, pa sjednem i mogao bih se zakleti da je još tamo.” Jesam. Često. Vidim ga kako gleda, čeka i trati vrijeme na osjećaje koji su beskorisni poput iskorištenih karata za podzemnu željeznicu. “Mislim da ću je vidjeti kako hoda ili se vozi biciklom, da je sve ovo samo užasna zabuna.” Hicks zaključuje da bi Luke mogao biti iskren, jer se i on tako osjećao sve dok se velika eksplozija koju je izazvala Lola nije pretvorila u jeku. Jednoga dana Hicks je shvatio da Lola više nije prva stvar koje se sjeti svakoga jutra i posljednja na koju pomisli navečer. Ponovo je mogao slušati Marvina Gayea, a druge su mu žene počele izgledati sasvim dobro. Ali za to je trebala cijela vječnost. Došao je dotle tek sada, ove godine. On se prene iz misli. “Kada je doktor Marx saznao za vas?” “Barry Marx? Nije saznao.”Sranje. Zar je sumnjao na nas? Luke u trbuhu osjeća istu onu mučninu koja ga je proteklih nekoliko tjedana sprečava da iskapi svoju dobru, pa čak i ne tako dobru vodku ili da navali na sladoled. “Sigurni ste u to?” pita Hicks. “Ne”, prizna Luke. Ovaj se istražitelj poigrava sa mnom. Ili možda ne. Je li moguće da je Barry znao, razmišlja. Što onda? “Onda, kako je umrla, Delaney?” Hicksovo lice tako mu je blizu da se pitam hoće li Luke okrenuti glavu. Nije. “Razmišljam o tome svake večeri, istražitelju.” “Je li se ubila jer se osjećala prokleto krivom zbog vas?” Ruga li mi se ovaj policajac, pita se Luke. “Sumnjam u sve što ste upravo rekli - za početak, to da se ubila.” Luke izgovori te riječi dostojanstveno, a ja 192
Knjigoteka
sam ponosna što mu je to uspjelo. “Dakle, bio je to nesretan slučaj?” Luke si uzme malo vremena. “Ne nužno.” “Recite onda”, Hicks gotovo sikće. “Ubojstvo? Recite.” Luke ne može. “Vidim tu sliku i proganja me.” “Je li Barry Marx na slici?” Hicks izvadi svoju crnu bilježnicui crnu kemijsku olovku. Mrzim pomisao na to da istražitelj koji se bavi mojim slučajem može sjediti nasuprot najveće strasti mojega života i zapisivati o Lukeu samo sumnjičave, kritičke primjedbe koje ga vidim da žvrlja. Luke mi toliko nedostaje da se gotovo osjećam fizički sposobnom zaplakati pravim suzama. “Oh, da”, kaže Luke. “Jest.”
193
Knjigoteka
31.
DRUGO MIŠLJENJE “Da sam je barem poznavala”, šapnula je Brie, zadivljena kao i ostatak okupljenih u ovoj galeriji tamno obojenih zidova. Brie i ja bile smo u muzeju Metropolitan i upravo smo stigle do jednog od njegovih blaga. Pred nama je visjela Madame X. “Što misliš, o čemu razmišlja?” upitala je Brie. ‘“Moje cice su bolje od tvojih’?” Ženina biserno bijela koža blistala se uz haljinu koja bi izazvala skandal na bilo kojoj modnoj pisti u bilo kojem stoljeću. Madame se zamišljeno smiješi, a lice joj je okrenuto od suvremenih obožavatelja. Rijetko sam viđala tako oholo držanje. U njezino vrijeme, ovu su ženu smatrali dobrim komadom. Danas, umjesto da pozira Johnu Singeru Sargentu, posjetila bi Barryja zbog situacije s nosom. “Što bih dala da me ona poduči ženskim vještinama”, rekla je Brie. “Kao da tebi treba pomoć”, odgovorila sam. “Moram li te podsjetiti da je posljednji muškarac u mojem životu puno više sličio Normanu Batesu negoli Carlu Jungu?” Briein najnoviji udvarač doista je dao novo značenje pojmu psihoanalitičara. Naučila sam da ne smijem dopustiti doktoruPoremećenom da se upusti u rasprave o pretilim osobama, koje je krivio za porast troškova američkog zdravstvenog sustava. “Kako god bilo, upoznala sam nekoga novog”, rekla je Brie dok smo prilazile sljedećoj slici. “Pričaj”, odgovorila sam, posvećujući većinu svoje pažnje sumornu prikazu četiri lijepo odjevene američke djevojke, koje su imale sreće da budu odgojene u Parizu, a ne nekom predgrađu Srednjeg zapada sličnijem jeftinoj trgovini elektroničkom opremom, negoli francuskoj pekarnici. Dobro sam poznavala tu sliku. Spominjala se na predavanjima iz povijesti umjetnosti na kojima sam upoznala Barryja.
194
Knjigoteka
“On je ona”, rekla je Brie. “Prelijepa ona.” Odmakla je kosu s lica, trudeći se izgledati ravnodušno. Bilo mi je jasno da joj nije nimalo svejedno. “Molim?” rekla sam, okrećući se od portreta. “Kad si to ti promijenila strane? Nisi bila bez muškarca više od, koliko, šest mjeseci tijekom proteklih šesnaest godina? Oduvijek sam smatrala da bi trebala paziti da ulov pustiš na slobodu neozlijeđen.” “Ja kažem da je krajnje vrijeme za drugi spol.” Spustila sam se na klupu. “Tko je ona?”Kapitalistica koja se bavi rizičnim ulaganjima? Engleskinja s plemićkim naslovom? Princeza iz crtića? Što je još važnije, hoće li mi se svidjeti? Kad imate tu sreću da kao odrasla osoba imate najbolju prijateljicu, pomisao na to da je dijelite s drugom ženom neugodno je bliska bračnoj nevjeri. “Moja arhitektica”, rekla je. “Isadora Vega.” Slogovi su se otkotrljali s Brieina jezika kao da uživa u bogatu, obilnom umaku. “Tamna kosa, velike, gotovo ljubičaste oči, pametna, muy Latina.” “Od one vrste kojoj bi Pedro Almodovar dao glavnu ulogu u filmu?” “Velazquezova Venera.” Prešutnim dogovorom, nas smo dvije prestale razgledavati portrete i krenule u potragu za jednim od muzejskih kafića. Nismo zastale čak niti da pogledamo suvenirnicu s posterima, kišobranima i preslatkim čepovima za vinske boce. Vijugale smo kroz poznate dvorane kao da nas netko vodi na uzici. “Ja častim”, rekla sam nakon što smo stigle u maleni restoran s pogledom na Central Park, gdje se na poslijepodnevnom suncu više lišća moglo vidjeti na travi, negoli na drveću. Mahnula sam Brie rukom, izvadila novčanik, platila dvije čaše vina i slijedila je do stola pokraj prozora, razmišljajući kako je ona oduvijek, doslovno, bila ne samo korak ispred mene, već ispred bilo koje žene koju sam poznavala. “Za... što god”, rekla sam, nazdravljajući. “Za ugodna iznenađenja”, rekla je Brie i počastila me s još deset minuta sočnih detalja zaljubljenosti u drugu djevojku. Kupnja donjeg rublja i potraga za istom veličinom grudnjaka, igre riječima, jednak ukus za talijanske cipele. Slušajući, razmišljala sam da li da bacim vlastitu bombu. Bilo je to poslijepodne za iznenađenja, a Brie je bila posljednja osoba koja bi me osuđivala što se viđam s muškarcem koji nije moj suprug. Gotovo do kraja
195
Knjigoteka
ispraznivši čašu, rekla sam: “Kad već razgovaramo o vezama, trebam tvoj savjet.” “Što je Barry sada učinio?” Brieino lice bilo je rumeno od uzbuđenja i osrednjeg Chardonnaya. “Nije Barry.” “Ah, onda Lucy?” Brie, koja nije imala sestru, obično je smatrala da je Lucy kriva dok joj se ne dokaže nevinost. “Nije ni Luce”, rekla sam tihim, zavjereničkim glasom. “Odustajem, ali samo da se zna, sumnjala sam da nešto nije kako treba.” “Kako to?” Posljednjih nekoliko mjeseci osjećala sam da zaslužujem nagradu za najbolju glumicu za svoju uvjerljivu ulogu zadovoljne žene i majke. “Zaboravila si na moj rođendan.” “Ne!” rekla sam. Ali sutradan je bio Dan zahvalnosti. a Brie je rođena 17. studenoga. Mjesecima ranije kupila sam joj starinsko povećalo koje je visjelo na srebrnom lancu. Postalo mi je jasno da je ostalo umotano i pospremljeno, spremno da joj ga darujem, zajedno s praznom rođendanskom čestitkom na koju sam namjeravala prepisati citat prikladan za trideset peti rođendan: “Život je zapravo jednostavan, ali mi ga neprestano kompliciramo.” “Morala sam proslaviti s Isadorom”, rekla je Brie, još uvijek vragolasto. “Koktel za koktelom. Tako su stvari i počele. Dakle, ako ti se to ne sviđa, sama si kriva.” Nakon što sam se naveliko ispričala za rođendanski propust, Brie je uzbuđeno prešla na opis prvog poljupca i ispričala kako je Isadora ostala prespavati. I još jednom. Sada se useljavala. “Dosta o meni - vratimo se tebi”, rekla je Brie naposljetku. “Što se događa?” Požalila sam što sam odškrinula vrata razgovoru o Lukeu. Brie je, shvatila sam, bila previše pod dojmom nove ljubavi, zaokupljena sobom i samo sobom. Ne samo da sam sumnjala u njezine trenutne sposobnosti prosudbe, već mi se nije činilo poštenim pomutiti njezinu vedrinu. Osim toga, ako zadržim našu vezu za sebe, moći ću i dalje vjerovati da Luke i ja postojimo u paralelnom svemiru obasjani svjetlošću na kojoj sve izgleda lijepo i puno beskrajnog uzajamnog divljenja. Bilo je to mjesto na kojem sam željela ostati. 196
Knjigoteka
“Molly, što se događa?” ponovila je. “Oh, ništa.” Brie je zabacila svoju lijepu glavu i nasmijala se. “Već smo utvrdile da nije ništa.” “Zaboravi.” “Molly?” “Dobro, viđam se s drugim muškarcem.” Izgovorila sam to očiju prikovanih za gotovo golo drvo vani. Mogla sam se zakleti da to govori neka druga osoba. “Počelo je slučajno.” Osjećala sam se poput budale. Brie je tiho zazviždala. “Otkada?” “Neko vrijeme.” “Shvaćam. Nećeš mi reći ništa određeno. Ali budi poštena- reci mi barem nešto.” Duboko sam udahnula i istresla riječi u jednom dahu. “Otkako to traje, zbog njega se osjećam kao najpoželjnija žena na svijetu. Kad smo zajedno, mislim da sam lijepa i nevjerojatno pametna, kao da sam zvijezda svog vlastitog filma.” “Kako izgleda?” “Poput irskog pjesnika.” Brie je kimnula s odobravanjem. “S njim nestaju svi moji strahovi, sva potištenost.” “Druge žene za to odu u šoping.” “Jesam li spomenula seks?” “Ali ne, moja prijateljica mora dobiti i nešto sa strane”, Brie me ponovo prekinula, ali ne neobzirno. “Poznajem li ga?” “Ne!” lagala sam. “Ne pitaj me za detalje. Molim te. I prestani se smješkati - nije ovo tako urnebesno kao što možda misliš.” “Zašto mi sada bacaš te mrvice?” Brie nije primila moje priznanje ni približno onoliko ozbiljno kako sam se nadala i očekivala. Nisam htjela priznati da je moja želja da joj kažem za Lukea došla ravno iz neke pogrešno usmjerene potrebe da pokažem kako sam i ja sposobna nesmotreno učiniti sve za ljubav. “Nisi odlučila napustiti Barryja?” upitala je Brie. Neizgovorene riječi u toj 197
Knjigoteka
rečenici bile su nadam se. “Nipošto”, rekla sam. “Nikada nisam ni pomislila da bismo taj čovjek”pomisao na to da Lukea nazovem svojim ljubavnikom činila mi se i više nego razmetljivom, kao da glumim u talijanskom filmu -”i ja mogli završiti zajedno, koliko god da mi je stalo do njega, što jest.” Jako, iako se činilo da Brie to ne razumije. “Ne iskorištavam ga samo za zabavu.” Poslijepodnevnog je sunca nestalo i mogla sam vidjeti svoj odraz, napet i uzdrhtao, u staklu prozora. “Molim te, reci mi da to nije tip za kojeg je Kitty čula”, rekla je Brie, trgnuvši se. “Molim te.” Zagledala sam se u nju. “Misliš li da sam potpuno poludjela?” Sada sam zbilja željela okončati ovaj razgovor, iako sam ga sama započela. Ono što sam imala s Lukeom počinjalo je djelovati jeftino kad sam o tome govorila naglas. Činilo se da Brie nekoliko minuta nije rekla ništa. “Nisi me pitala za mišljenje, ali pretpostavljam da si zato načela ovu temu, pa neću okolišati”, rekla je naposljetku. “Vjerujem da ti je stalo do... njega... i znam da situaciju kod kuće ne bi baš ocijenila savršenom, ali slušaj. Preljub nikada nije odgovor. Kažem to jer sam bila na drugoj strani, mnogo puta.” Posegnula sam u džep i obrisala oči rupčićem. “Završi s tim - dovoljno si se zabavila.” Glas joj je bio nježan, ali nepopustljiv. “Požalit ćeš doneseš li bilo koju drugu odluku.” Računala sam na Briein topao, prijateljski odgovor, možda čak i namigivanje uz čestitku, ne ovo. Osjećala sam se kao da je zbrojila dva i dva te uporno tvrdi da je odgovor pet. Zar ne razumije da bi Lukeov odlazak iz mog života u ovom trenutku bio poput prijelaza iz boje na crno-bijelu sliku? “Izvuci se”, rekla je Brie i uhvatila me za ruku. Sumnjičavo sam trepnula i pogledala van. “Napravila si i teže stvari”, rekla je. Nisam imala pojma o čemu govori. Ništa u mojem životu nije se činilo ni približno tako teškim kao pomisao na to da nikada više neću biti s Lukeom. “Ne možemo odabrati u koga ćemo se zaljubiti”, nastavila je Brie. “Ako je taj drugi muškarac osoba s kojom želiš biti, drago mi je zbog tebe. Samo naprijed, uništi cijeli svoj život već sutra da bi bila s njime. Bit ću uz tebe. Ali ako nisi spremna na to, brak ti ne može napredovati ako on zauzima sav 198
Knjigoteka
prostor u tvojoj glavi.” Nije nikakvo čudo da je Brie postala odvjetnica. Bolno je logična. Razgovor je završio. Nas dvije počele smo vrludati natrag kroz labirint galerija i niz veliko stubište prema garderobi. Obično bismo obavezno zastale i uzdahnule pred tri metra visokim vazama ispunjenima sezonskim cvijećem vrijednim dvije tisuće dolara. Ne danas. Poljubila sam Brie na rastanku, pozvala taksi i kao u snu odradila Annabelinu večeru, kupanje i priču za laku noć. Dok je Barry urlao od smijeha nad filmovima s Youtubea, postavila sam stol za sutrašnji doručak uz koji ćemo gledati paradu. Složila sam grančice i šišarke u stolni aranžman ponešto ispod svoje uobičajene razine. Rezultat je praktički vrištao: Zovite Marthu Stewart. Bila sam zahvalna na činjenici da će hrana za doručak biti dostavljena, čitavo vrijeme razmišljajući o prekidu s Lukeom. Te se večeri trebao vratiti kući, a u našim posljednjim porukama dogovorili smo sastanak u ponedjeljak. Trebala sam samo povući obarač. No trebalo mi je ohrabrenje i požalila sam, ne prvi puta, što nisam alkoholičarka, ovisnica o tabletama ili sljedbenica umirujućeg new age sustava vrijednosti. Kad sam čula da se Barry počeo tuširati, odlučila sam potražiti drugu mogućnosti dohvatila telefon. “Napokon slobodna?” rekla sam. “Zar zbilja moraš postaviti to pitanje jednoj učiteljici? Purani mi ćurliću u snovima. Želiš li znati što govore?” “Drugi puta - imam samo dvije minute i smjesta mi treba savjet.” Čula sam kako voda tutnji u kupaonici, a Barry glasno zavija “A hard day’s night”, ali svejedno sam šaptala. “Sjećaš se onog tipa o kojem sam ti pričala?” “Onog za kojeg si rekla da ćeš ga prestati viđati?” “Ali nisam.” Rekla sam Lucy da ću eksplodirati od osjećaja krivnje - nisam to više mogla podnijeti. “Želiš da Lucy otvori svoje psihijatrijsko savjetovalište?” upitala je moja sestra. “Počašćena sam.” Barry je ušetao u spavaću sobu s ručnikom omotanim oko svoga mršavog tijela. “S kime to pričaš?” oblikovao je riječi usnama. “Lucy.” “Bok, Moosey”, viknuo je navlačeći čiste bokserice i izašao iz sobe. 199
Knjigoteka
“Je li ti jasno koliko prezirem tog tvojeg muža?” upitala je. “Nemamo puno vremena. Što bi ti učinila? Brzo.” “Prekinula bih”, rekla je. “Nije vrijedno. To bih učinila.”
Poslijepodne na Dan zahvalnosti Isadora je otišla u dva, a Brie je ostala pomoći mi u čišćenju iza četrdeset i dvoje gostiju od kojih je polovica bila mlađa od pet godina. Gurali su se oko prozora kako bi se našli oči u oči sa Snoopyjem. Kad su ugledali divovske balone, samo je troje djece briznulo u plač. Srećom, ove godine Annabel nije bila među njima. “Nadam se da me ne mrziš što sam bila iskrena neki dan”, rekla je Brie. “Jesam li ispala gadura?” “Iskrena, osjećajna gadura.” Pregledala sam kuhinju, zavezala posljednju divovsku vreću smeća, stavila keramički pladanj s uzorkom purana na najvišu policu i okrenula se da zagrlim Brie. “Samo mrzim činjenicu da si vjerojatno u pravu.”
200
Knjigoteka
32.
RIŽOTO OD RAKOVA Tijekom proteklog tjedna Brie je četiri puta počela birati broj. Danas ga pušta da dvaput zazvoni prije nego što još jednom odustane od svoje namjere. Istog trena kad je spustila slušalicu, telefon se oglasi. “Što imate na umu?” kaže Hicks nakon što se ona javila. “Istražitelju?” “Pretpostavljam da me vi i vaša prijateljica želite pozvati na večeru”-ili seks u troje -”ili postoji nešto što želite priznati.” “Kao prvo, moja partnerica odselila se prije dva tjedna”, kaže Brie dok Jones stoji pred njom i čeka da mu ona još jednom svom snagom baci njegovu najdražu igračku za žvakanje. Brie hitne slinavu hrenovku na drugu stranu sobe. Hicks osjeti ubod krivnje zbog ishitrena maštanja o seksu u troje. “Žao mi je što to čujem”, kaže i poprimi strogo pristojan ton. “Meni nije”, kaže Brie. Ima prazna mjesta u svome ormarui kuhinjskom kredencu, ali srce joj brzo zacjeljuje. “A kao drugo...” Promatra fotografiju nas dviju koju je vratila na policu za knjige nakon što ju je Isadora prognala od tamo. Imale smo dvadesetjednu godinu i bile ljepše nego što smo mislile. Nazdravljale smo čašama šampanjca na turističkom brodu u Parizu. Bujne kose, velikih snova. “Ima nešto što bi moglo biti važno. Nadala sam se da bismo se mogli vidjeti. Molim vas, pričekajte trenutak da uzmem svoj BlackBerry.” “Hej, ugurat ćete me između sudskog spora i manikure? Ženo, ja moram riješiti slučaj. Što nedostaje ovome sada?” Brie nije očekivala sada. Sada, kaže sama sebi, ima previše toga. Brie vjeruje da je preboljela Isadoru, a ja mogu potvrditi činjenicu da si ne dozvoljava razmišljati o njoj. Tu joj odluku olakšava to što se trudi ostati zaposlena koliko je god to moguće. Sada je ono kad je Brie namjeravala 201
Knjigoteka
odvesti Jonesa u park za pse, a također i ono kad nije oprala kosu jer se upravo vratila s devedesetominutnog treninga u teretani s trenerom kojeg je angažirala, nakon čega je posjetila tri specijalizirane trgovine mješovitom robom. Svi sastojci za rižoto od rakova, uključujućii zapanjujuće ružičastog raka od pola kilograma kojeg je FedExom naručila iz Louisiane, čekaju na radnoj plohi, budući da u planu ima naučiti kuhati, kao i nazvati majku i pročitati prošlomjesečno izdanje Economista. “Čekam, gospođice Lawson”, kaže Hicks. Jones se vratio i dahće u očekivanju još jednog bacanja. Kako bi bio siguran da je shvatila poruku, laje, glasno i bez prestanka. “Čuvate psa?” “Ne”, kaže Brie. “Jones je moj. On je nova ljubav mog životai očajnički treba potrošiti malo energije.” “Kao i ja”, odgovori Hicks. “Vidimo se.” Hicks je sigurno zapeo s Mollynim slučajem kad mu je toliko stalo do toga da me vidi, čujem kako Brie misli. Gotovo ga žali. Onda joj pogled padne na našu sliku. Pomisli na mene i bude joj istovremeno drago i žao što će se sastati s Hicksom. “Možete li biti na Union Squareu u jedan?” kaže ona. Hicks se nasmiješi. Možda nešto otkrije. Vidi komadiće slagalice kako se vrte u zraku, poput NLO-a koji mu se zalijeću u glavu. U pravilu, sve više mu se čini da je moja smrt bila potpuno slučajna, glupa nesreća ili djelo luđaka koji me gurnuo s ceste i nestao. Isključio je samoubojstvo uvjeren da za tako nešto nisam bila sposobna, niti dovoljno psihički rastrojena. Proteklih tjedan dana, nakon što u osam ili devet sati ugasi svjetlo u svojem jednostavno namještenom uredu, Hicks razmišlja o tome da odustane. Misli da će naprosto morati krenuti dalje i nadati se da će mu neki drugi slučaj u budućnosti donijeti naslov super-istražitelja. Čula sam ga kako mi se ispričava: “Žao mi je, Molly, danas nema novih otkrića.” Nakon toga cijelu sam mu noć u snovima, molim ga da otkrije kako sam završila mrtva. Hajde, preklinjem Hicksa. Molim te! Računam na Hiawatha Express. Molim se za njega. Netko mora otkriti zašto i kako i objasniti razloge zbog kojih sada prebivam u Trajanju. Mislim da možda samo ti ondje dolje osjećaš bijes koji me proganja, zajedno s krivnjom, boli i čežnjom. Tijekom noći Hicks se nekoliko puta budi i čita najnoviju knjigu koju je
202
Knjigoteka
posudio u knjižnici - ovoga tjedna autor je Cormac McCarthy - ili naprosto zuri u strop ili van kroz prozor, prema kiosku u kojem njegov prijatelj Marco prodaje listiće lota. Sljedećeg dana pogleda se u zrcalo dok se brije i zaključi da izgleda užasno. Obično tada razgovara sa mnom. “Molly Marx, reci mi što se dogodilo, curo. Mora postojati neki odgovor.” Zastane da bi kupio novine kod Marca, vozi se vlakom do ureda i misli na mene dok se pokušava usredotočiti na Post i Daily News. Uđe u policijsku postaju, skuha si vrč svježe kave, nekoliko puta prelista svoju kartoteku, sasluša ideje istražiteljice Gonzalez i ostalih sveznalica koji se zateknu u blizini i ponovo telefonira, dogovara još sastanaka. Svakih nekoliko dana ponovo ode do rijeke u nadi da će pronaći neke tragove koji će ga odvesti do rješenja. Hicks je istraživao moj slučaj proteklih pet mjeseci. Treba mu odmor. “Dogovoreno”, odgovori on Brie. “Vidimo se kod Charlieja, trgovca sirom iz okruga Rensselaer.” Charlie je farmer koji dobro zna razliku između ementalera i gruyerea. “Vidimo se za četrdeset pet minuta”, kaže Brie. Dok subotom lutate tržnicom, praktički možete namirisati sočna jela koja će se spremati navečer. Zaboravila sam koliko mi se sviđalo ovdje. Obitelj Marx uvijek je dobro jela kad bih se ja biciklom odvezla do tržnice. Napunila bih košaru okruglim, hrskavim kruhom, mladim povrćem slatkim poput šećera, mekom zelenom salatom kojoj je dobra, crna zemlja još prianjala uz listove, rajčicama toliko sočnim da su izgledale kao da će eksplodirati, kolačićima od zobi i grožđica velikima poput mojeg dlana i svakoga puta velikim buketom bilo kojeg cvijeća koje je dozivalo: Kupi me, dušo, kupi me. Hicks je ovamo stigao rano, baš kao i ja. Nije na dužnosti, a u čizmama i samtericama izgleda još bolje negoli u dobro skrojenim odijelima koja nosi na posao, a koja su skuplja nego što to ostali dečki iz jedinice misle. Krene prema jednom od najvećih štandova, promotri sedam vrsta krumpira i napokon kupi one duguljaste, pažljivo izabirući svaki tanki, svijetložuti dragulj. “Namjeravate ih skuhati?” pita Brie, prilazeći mu. Usprkos tome što čvrsto drži Jonesov povodac, pas skoči i ostavi prljavi otisak šape na Hicksovoj tamnosivoj vesti s patentnim zatvaračem. “Oh, žao mi je”, kaže ona odvlačeći Jonesa i brišući blato s Hicksove veste. Hicks osjeti iskru... nečega. Kakve sam sreće, nije ni čudo da su joj draže žene, kaže sam sebi. Ne razmišljaj o njoj na taj način, budalo. 203
Knjigoteka
“Ovaj momak definitivno treba ubrzani tečaj lijepog ponašanja”, ispričava se Brie. Hicks se smije. “Ne treba li to većini muškaraca?” Pogladi Jonesova topla, glatka leđa. “Voliš krumpire, ha, dečko?” “On sve voli. Kad naraste, bit će nilski konj.” Sumnjam, misli Hicks. Razmišlja o tome kako ljudi biraju životinje koje su im nalik. Ovaj pas bit će velik i dugačkih nogu, poput Brie Lawson koja, zaključio je, u izblijedjelim levisicama i podstavljenom prsluku ne izgleda onako krhko kao u svojim odijelima odvjetnice iz centra grada. “Hajde”, kaže Hicks. “Trebam malo svježih začina da ispečem krumpire.” “Pokažite mi”, kaže ona. “Ja ništa ne znam.” “Ne vjerujem. Tako pametna odvjetnica kao što ste vi.” “Hej, ako to nije bilo pitanje na pravosudnom ispitu...” “Dakle, htjeli ste mi nešto reći.” On odvede Brie i Jonesa do malene tezge na kojoj se prodaje najbolji ružmarin, origano i timijan povezan vrpcom. Podigne malo ružmarina do njezina nosa, a ona udahne njegov zemljani miris. “Sumnjam da je važno”, kaže ona oprezno, očiju prikovanih uz biljke. Teško joj je nastaviti jer je uvjerila samu sebe da će, ako podijeli tu informaciju, okaljati dragu uspomenu na mene i moj besprijekoran ugled, posebno stoga što uopće nije sigurna je li u pravu. “Molly je”, Brie se okrene i pogleda Hicksa u oči, “imala dečka.” Izgovara te riječi kao da sam imala gonoreju. Sram te bilo, Brie, iako znam da si samo zabrinuta. To je njezino veliko otkriće? “O kome se radilo?” upita Hicks. Već zna za Lukea i nada se da će Brie spomenuti drugog muškarca. “Molly nije htjela reći, a prilično sam sigurna da je prekinula vezu prije nego što je umrla. Barem sam joj ja rekla da prekine.”Možda sam umišljena, misli, ali Molly je obično prihvaćala moje savjete.”Kad sam je pitala za njega, uvijek me gledala onim ne-spominji-ga pogledom. Mislim da bi Lucy mogla znati više. Jeste li je pitali?” “Jesam”, kaže Hicks. “Što ona zna?” “Ne puno”, kaže on. To što je ona imala za reći ispunilo je manje od stranice. Dok vodi Brie prema prodavačima sira, Hicks čini upravo ono što 204
Knjigoteka
Brie radi kao odvjetnica - govori malo i nada se da će njegova žrtva popuniti praznine. Ovoga je puta upalilo. “Jedino što mi pada na pamet jest da bi to mogao biti tip s kojim je radila, Luke Delaney, s kojim ste sigurno razgovarali”, kaže Brie. “Bila sam nekoliko puta s njima, a znate kako ponekad možete predosjetiti nešto o dvoje ljudi?” On kimne. Svakako, misli Hicks. Možda i sada nešto osjećam. “Poznavala sam Lukea godinama i činilo mi se da sam nešto osjetila”, kaže Brie, “ali kad sam pitala Molly, glatko je to zanijekala.” Dvaput. “Zašto mi prije niste rekli ništa o ovome?” “Nisam bila sigurna. Još uvijek nisam. Ako su Luke i Molly bili u vezi, ne vidim zašto bi on to nijekao, a osim toga, on je pristojan tip i ne želim ga uvaliti u nevolju.” Čim je završila tu rečenicu, jasno joj je da zvuči smiješno, kao da joj je više stalo do Lukea nego do mene, ali zna da će samo pogoršati stvari ako se pokuša vratiti i ispraviti to što je upravo rekla. Hicks okrene glavu i punu minutu promatra Brie, zbog čega je njoj izrazito neugodno. Zar misli da lažem? pita se. Ali to nije ono o čemu Hicks razmišlja. Lakne joj kad on usmjeri pažnju na čovjeka za tezgom. “Što imaš danas, Charlie?” pita. Ako ne uspije u ovom poslu, govori Hicks sam sebi, preselit će se na sjever, kupiti stado koza i naučiti praviti sir. Već je s Amazona naručio dvije rabljene knjige o toj temi. Svakih nekoliko tjedana posjeti internetsku stranicu za prodaju nekretnina i zamišlja da ima četrdeset hektara, sjajni zeleni traktor John Deere, prikolicu za gnojivo, kosilicu za travu i kompostište. Čak i okorjeli Newyorčanin može sanjati. “Probajte ovu ricottu”, kaže prodavač, nudeći Brie i Hicksu male drvene žlice pune mliječno-bijelog sira. “Božanski?” To je još jedna od stvari koje mi nedostaju: oštri, jaki okusi. Također i sve slano, hrskavo ili začinjeno. Dovraga - i svi drugi izrazi iz rječnika prosječnog bolesnika koji pati od Touretteova sindroma - nedostaje mi hrana. Svježa, domaća, otmjena i ne otmjena. Posebno mi nedostaje talijanska kuhinja-čak i restoran Olive Garden - indijska, francuska, tajlandska, vijetnamska, peruanska... sve osim dosadne hrane sa Srednjeg zapada. Nedostaju mi prženi krumpirići iz McDonald’sa, sušena govedina s raži, dim sum, pločice tamne čokolade s komadićima badema, hamburgeri u pivnici Gramercy, moji vlastiti špageti s mesnim umakom, majčini staromodni slatki krumpiri sa sljezovim kolačićima za Dan zahvalnosti, trokutići s pekmezom, sladoledni 205
Knjigoteka
kupovi s preljevom od karamele i Kittyn kolač od sira. Posebno razmišljam o kolaču od nugata prekrivenu ribanom čokoladom koji sam namjeravala kupiti toga posljednjeg poslijepodneva. Život je kratak - prvo pojedite desert trebalo je biti moje vjersko uvjerenje. “Morat ću ponijeti kući malo toga, Charlie”, kaže Hicks i izvadi novčanik. Primijetila sam da svake večeri iz njega vadi račune tako da mu se fina koža ne iskrivi i postane kvrgava. “I ova dva.” Pokaže na kozji sir umotan u zelene listove vinove loze. Dok se udaljavaju, pruži jedan Brie. “Istražitelju, je li to mito?” kaže ona visoko podižući sir koji je Jones znatiželjno omirisao. “Bit će još toga ako budete znali nešto više o slučaju svoje prijateljice”, odgovori Hicks. “Voljela bih znati”, kaže Brie. “Nemate pojma koliko.” Otkako je dobila Jonesa, Brie mu svakoga dana priča o meni. “Svidjela bi ti se Molly, Jonesy. Bila je luckasta, kao i ti. Jednom, kad nismo imale dečke na Staru godinu, u pola dvanaest smo se uredile i otišle na martini u neki hotel u gradu. Molly nije imala sluha, ali uvijek se prva javljala za karaoke, tako da se nitko drugi ne bi osjećao glupo. Njezina pjesma bila je ‘Night and Day’.” Brie nastavlja sve dok ne osjetim da moram otići. Ne mogu to podnijeti. Kad se okrenula da pogleda niz kolača od dizanog tijesta omotanih vrpcama, od kojih nijedan nije veći od dlana, vidim Hicksa kako, prilično iznenađeno, zuri u nju s divljenjem. Ugodno mi je s ovom ženom, čujem ga kako misli. Misao mu prođe glavom baš kad i Brie pomisli isto. Lako je s ovim Hicksom. Dobro bi mi došlo nešto lako u ovom trenutku. Pitam se imaju li moje moći išta s ovom povezanošću. Je li moguće da sam je ja uzrokovala? Morat ću to raspraviti s Bobom, koji mi nikada nije spomenuo spontanu pojavu sposobnosti spajanja parova. Postajem jako uzbuđena. “Istražitelju, što mislite o rižotu od rakova?” upita ona. “Obožavam ga”, odgovori on. “Pod uvjetom da pliva u češnjaku i crvenoj paprici, kao što ga priprema moja baka Hattie u New Orleansu.” Nikada nisam vidjela da Brie oklijeva. Hajde, Brie! Kreni, jer Hicks sigurno neće. Nemoj me sada iznevjeriti. Nemoj iznevjeriti samu sebe. 206
Knjigoteka
“Onda vas pozivam na večeru, to jest, ako ste slobodni”, kaže ona prije nego što se uspjela sjetiti da ne zna kuhati. “Ako obećate da nećete očekivati previše.” Zaštoje ne mogu zagrliti? Uistinu se ne sjećam jesam li ikada vidjela svoju najbolju prijateljicu kako crveni. “Prihvaćam”, kaže Hicks. Možda ipak nešto otkrijem, pomisli, a onda potisne tu misao. Ništa ne očekuj, dečko, kaže sam sebi. Ništa ne očekuj. “Sedam?” Iznenadila je samu sebe, ali nije joj žao, a budući da joj je krenulo i nada se da je ova večer početak, a ne kraj, nastavi: “Imam još jedno pitanje.” On kimne. “Mogu li te, molim te, zvati Hiawatha?” Još jednom, Hicks ne oklijeva. “Ni slučajno”, odgovori i okrene se da ode. Brie ne može vidjeti smiješak na njegovu licu, ali ja mogu.
207
Knjigoteka
33.
TULUM ZA KRAJ “Kako bi bilo da se nađemo u Morganu?” “Nismo se vidjeli tri tjedna, a ti hoćeš da se nađemo u knjižnici?” upitao je Luke. “Mislila sam na restoran”, rekla sam. Posljednje mjesto na kojem sam mogla zamisliti perje kako leti. Morganove velike smeđe cigle jamčile su mir, tišinu i pristojno ponašanje, a restoran je bio tako neprimjetan da nisam mogla zamisliti nikoga mlađeg od osamdeset da ondje objeduje. To je sa sigurnošću isključivalo Kitty i sve njezine kao i moje prijatelje, osim naših susjeda Sophie i Alfa za koje sam slučajno znala da su na Galapagosu. “Hej”, rekao je Luke. “Divim se originalnim Mozartovim rukopisima kao i bilo tko drugi, ali sanjao sam o tebi.” Dok sam ja tražila odgovor, on je nastavio. “Tvojim usnama, tvojoj koži na mojoj, o tome kako mirišeš na sunčevu svjetlost i sreću...” “Prestani”, rekla sam. U beskrajnim motivacijskim govorima koje sam držala sama sebi - dok sam se tuširala, spavala, putovala na posao - obećala sam si da od toga dana nadalje između Lukea i mene više neće biti ničega. Ali htjela sam osobno okončati stvari, još ga jednom vidjeti i u Lucynu stilu uroniti do dnamutne kaljuže naše veze. Rekla sam sama sebi da što god bilo to što smo mislili da postoji među nama, zaslužuje barem toliko. “Danas nemam puno vremena.” “Pa, hajde da se dogovorimo za neki drugi put”, rekao je Luke duboko dišući, očito začuđen što sam tako olako odbacila njegovu poeziju. “Može u četvrtak?” Pripremala sam se za ovaj dan kao da se radilo o maratonu. Odgoda nije dolazila u obzir. Odmaknula sam telefon od uha i zagledala se u njega kao da bi mi on mogao ponuditi odgovor. “Molly?” čula sam Lukea. “Jesi li tamo?” Što znači još jedan kratak posjet njegovu stanu? upitao je telefon. Nađi se s njim. Zadržat ćeš tu sliku u sjećanju i nositi je sa sobom ostatak života. Nakon toga 208
Knjigoteka
bit će gotovo. Povlačenje. Monogamija odsad zauvijek. “Dobro”, rekla sam. “Bit ću kod tebe ujedan.” Kad sam stigla, Luke je stajao na pragu sa svojim uobičajenim osmijehom dobrodošlice, sramežljivim i vragolastim. Privukao me u nježan, čvrst zagrljaj kojem, kako sam otkrila dok mi se palio automatski pilot, nisam mogla odoljeti. Ne da sam pokušala. Rukama sam obgrlila njegova ramena, naslanjajući se na njega. Proklet bio, Luke, pomislila sam. Nedostajat će mi sve na tebi. Svaka prokleta molekula. Dok je poljubac trajao, neki zabačeni dio mog mozga koji je još radio primijetio je da opet strmoglavo jurim niz padinu koja nas uvijek odvede na isto mjesto. Moji su palčevi kliznuli niz stražnju stranu Lukeovih traperica, gdje me dozivala njegova topla koža. Nije bilo donjeg rublja. Samopouzdanja mu očito nije nedostajalo. Polako me za ruku poveo u spavaću sobu. “Hoćeš li svoj dar prije ili kasnije?” upitao je i upalio ostatak svijeće koju sam mu dala ranije te jeseni. Blagi miris đumbira proširio se sobom kad je plamen zapucketao, bacajući sjene koje su plesale po zidovima. “Poslije”, rekla sam. “Poslije.” “Znači li to da me želiš jednako kao što ja želim tebe?” rekao je svlačeći mi preko glave najprije pulover, a onda i potkošulju s čipkom. Nisam znala odgovor na to pitanje. Ali rekla sam “Dozvoli meni”, i otkopčala mu košulju kao da je on obećani dar. Jedno sam znala: svatko tko misli da bi se parovi nabrzinu trebali skinuti do gola, nije shvatio u čemu je bit. Lijeno sam pomicala prste niz Lukeova gola prsa, prateći tamne, kovrčave dlačice sve dok nisam stigla do remena koji sam otkopčala jednim spretnim, uvježbanim pokretom i posegnula prema trapericama. Spustila sam ih na pod, kao i on moje. Stani, Molly, rekla sam si. Još ima vremena. Sve se može promijeniti. Moje tijelo nije se obaziralo na mozak. Nastavili smo, a ja sam poput fotoreportera kružila izvan svoga tijela, snimajući iz daljine. Tko je ta žena ne baš stara, ali u svakom slučaju dovoljno stara da bude pametnija - koja se tako nepromišljeno igra u plahtama koje nisu njezine, klizeći rukama niz mišićava muška leđa, kušajući slatki ukus njegovih usta svojim jezikom i usnama? Tko je taj čovjek koji točno zna kako je treba voljeti i ponaša se kao da je doista voli?
209
Knjigoteka
“Molly, gdje si?” rekao je Luke i zastao. Uhvatio je moj pogled. Oči mi nisu bile zatvorene. “Lebdiš među oblacima.” Odgovorila sam mu pažljivim pomicanjem brojnih dijelova tijela. Uskoro je novinarka napustila prostoriju, a ja sam ostala, predajući se Lukeu sa žudnjom žene koja otpraća vojnika u rat. Pamtila sam svaki dodir i uzdah, svaki kratki vrisak i tiho, zadovoljno stenjanje. Morat će mi potrajati čitav život. Onda je bilo gotovo. Nas dvoje ležali smo jedno do drugog, bez riječi. Sklopila sam oči i pokušala misliti... ni na što. Luke je ustao iz kreveta i nestao u hodniku. Hladan zrak dodirnuo mi je ramena i leđa posuta kapljicama znoja, moga i njegova zajedno. Luke-i-Molly No. 5, vječni miris. Htjela sam povući meki prekrivač do čela i sakriti se pod njim, kako bili odgodila ono što je slijedilo, ali kad se Luke vratio, uspravno sam sjedila, napola odjevena, ako se žuto-zelene hipsterske tanga-gaćice s čipkom računaju u odjeću. “Ovo je posljednje iz zalihe Syraha”, rekao je, dodao mi čašu vina i sjeo na izgužvanu posteljinu. “Za nas.” Kucnuo je svojomo moju čašu. “Rekao sam ti da si mi nedostajala. Reci mi da sam i ja tebi nedostajao. Ovaj put, riječima.” Za njega je ovo samo uvod, Molly, rekla sam sama sebi, dvaput. Nemoj propustiti svoju priliku. Ali pridobio me. “Čekaj”, rekao je Luke. “Tvoj dar.” Odložio je čašu i otišao do ormara. Annie Leibovitz u meni primijetila je maleni ožiljak na njegovim leđima koji je zadobio u izviđačima, kad je pao s drveta zbog čega je trebao sedam šavova. Luke se vratio noseći kutijicu. Promatrala sam bijeli omot sa znatiželjom pomiješanom s krivnjom. “Otvori”, naredio mi je. Smiješak mu je obasjao lice. Brzo sam razvezala vrpcu i zavirila. Svjetlost svijeće zasjala je na ljubičasto-plavim draguljima, malim i okruglima, obrubljenim toplim mat zlatom, koji su visjeli na nježnim zlatnim nitima. Naušnice su mi pristajale. Možda bih ih i sama odabrala. “Uz tvoje plave oči”, rekao je, tražeći znak da je dobro izabrao. “Viktorijanske su. Kupio sam ih na dražbi.” Luke, previše mi ovo otežavaš, pomislila sam. “Savršene su”, rekla sam. Bila je to istina. “Ali takav trošak...”
210
Knjigoteka
“Zaslužuješ ih.” Privukao me k sebi pa smo se poljubili, jednom za svaku naušnicu. Pažljivo sam zamijenila svoje dosadne bisere ovim starinskim blagom koje Barry sigurno neće ni primijetiti. “Hvala. Nisi trebao.”Da barem nisi. “To ti je za Božić”, rekao je. “Znaš mene - ne kontroliram svoje porive.” Vrijedi za oboje, pomislila sam. Ali, znam li te? Nisam poznavala ni samu sebe. Ne budi kukavica. Nemoj gubiti vrijeme. Ako postoji pravilan postupak za ono što namjeravaš učiniti, ovo nije to. Počni govoriti. No, prvo sam se odjenula, uzevši si dovoljno vremena da se pažljivo operem, što je uključivalo i tragove maskare koja mi se razmazala s trepavica, tako da sam izgledala kao da sam poražena u tučnjavi. Kad sam izašla iz kupaonice, Luke je opet bio u trapericama, ali bez košulje. Preselio se u dnevni boravak. “Što ćemo?” upitao je, prebirući po CD-ovima. “Django Reinhardt? Josephine Baker?” “Ti izaberi”, rekla sam. Pitala sam se je li ikoja zvijezda country glazbe napisala unjkavu baladu o supruzi estetskog kirurga koja prekida sa svojim simpatičnim dečkom fotografom. Ako nije, trebala bi. No, nekoliko trenutaka kasnije, glas Edith Piaf zapjevao je “Les Amants de Paris”. Luke je utonuo u jedan od svojih naslonjača i pokazao prema mjestu pokraj sebe. Otvorena boca vina bila je na stolu pokraj naših čaša koje je ponovo napunio. “Ne bi li bilo sjajno otići u Pariz?” upitao je. “Možda nam mogu srediti put. Zvuči otrcano, ali što kažeš na travanj? Znam jedno mjesto blizu Montparnassea, dvostruko romantičnije, a upola jeftinije od Shuttersa.” Shutters je bio neizmjerno dražestan hotel u kojem smo odsjeli u Santa Monici. Svakog jutra ustajali smo rano i odlazili na duge šetnje vjetrovitim plažama pokraj Tihog oceana. “Mislim da smo se malo zaletjeli”, rekla sam i pružila mu fotoaparat. “Čovječe”, rekao je. “Tu je! Hvala - nedostajala mi je ta stara krama. Hoćeš da sada napravimo par snimki? Daj ga ovamo i pokaži mi veliki Mollyn osmijeh. Šteta što si odjevena.” Bila sam sigurna da je namignuo. “Luke, ne bih rekla.” “Nisi raspoložena?” upitao je. “Izgledaš tako dobro da bih se najradije vratio u spavaću sobu.” “Luke, ne mogu.”
211
Knjigoteka
Odložio je fotoaparat na stol, odmaknuo mi pramen s čela i obuhvatio mi lice rukama. “Što je?” upitao je. Sklopila sam oči da zaustavim suze za koje sam znala da će navrijeti. Nije mi uspjelo. “Molim te, nemoj mi reći da imamo problem. Je li Barry saznao za nas?” Bilo mi je žao što na sebi imam nove naušnice - nisam trebala otvoriti kutiju. Toliko toga nisam trebala. Ali odbila sam dopustiti da me običan orgazam spriječi u racionalnom razmišljanju. Bilo mi je drago što sam pripremila govor. “Luke”, počela sam. “Ja ovo više ne mogu, ali ne zato što Barry zna za nas, jer mislim da ne zna. Radi se o tome da se svake minute svakoga dana osjećam kao da glumim u operi koja postaje sve glasnija i glasnija. Više ne čujem svoj vlastiti glas. Ne mogu razmišljati. Ovo je pogrešno. Volim te, ali...” Stavio mi je prst na usne. “Volim te, ali.” Ustao je, prekrižio ruke i odmaknuo se nekoliko koraka. Napetost mu je utisnula vodoravne linije na čelo. “Ali slomit ćeš mi srce?” “Ali volim te. Ne radi se o tome.” Počeo je govoriti kao da svaku rečenicu reže nožem. “Oprostite, gospođo Marx, ali nije li vam prije petnaest minuta bilo drago što ste sa mnom? Kada ste se to predomislili? Jeste li proveli posljednjih nekoliko tjedana razmišljajući o tome kako prekinuti ili vam je ta ideja upravo pala na pamet?” Prezirala sam se što sam, poput svake slabe, dvolične žene, odlučila razgovarati o ovome nakon što sam s njim otišla u krevet. Potišteno i beznadno gledala sam Lukea. Da sam barem mogla otići u kupaonicu i udarati glavom o pločice na podu. “Mislio sam da se naši osjećaji temelje na ljubavi, nježnosti i poštovanju”, rekao je. “Pretpostavljam da sam ispao budala.” Izgledao je ljutito, ali je zvučao tužno, a zbog toga je sve bilo još gore. Došla sam ovamo riješiti se tereta o kojem sam razmišljala proteklih nekoliko tjedana, uzeti svaki kamenčić spoticanja i od njih sagraditi Veliki kineski zid kojim ću nas razdvojiti, a sada je sve izgledalo pogrešno. “Nismo stalno zajedno”, dodala sam kao da je to trebalo isticati. “Nikada nismo rekli da će ovo trajati zauvijek, da ti nećeš - ne možeš - biti s drugima.” “Ja ne želim ‘biti s drugima’. Zar ne razumiješ? Zbog tebe se osjećam kao 212
Knjigoteka
budala, iskorišteno i prevareno.” “Kako sam te ja to prevarila?” Čula sam kako mi se glas podiže. “Nisam te prevarila ništa više nego što si ti prevario mene.” “Gle, tko to izigrava pravednicu”, rekao je Luke tiho. “Doktorova supruga.” Zagledao se u mene. “A usput, ne vjerujem da je tvoj brak potpuna katastrofa. Nikada ga nećeš ostaviti, nikada, ne u ovom životu.” Nadala sam se dirljivu razgovoru, a dobila sam jeftinu sapunicu. Ali mi nikada nismo rekli da ćemo biti zajedno, pomislila sam i siknula: “Pa, sad sigurno neću ostaviti Barryja.” Dograbila sam svoju torbu i krenula prema hodniku. Zastala sam kako bih skinula naušnice i ostavila ih na stolu, a onda sam dohvatila jaknu i zalupila vratima za sobom, teško dišući dok sam trčala niz stepenice. Nisam se potrudila pričekati dizalo. Kad sam stigla do odmorišta na drugom katu, Luke, koji je preskakivao po dvije stube, doviknuo je: “Molly, vrati se. Ne želim se svađati. Previše smo napuhali sve ovo. Ovo je glupo.” Jedna od njegovih susjeda izlazila je iz taksija baš kad sam ja istrčala kroz ulazna vrata. Shvatila sam to kao znak. Promrmljala sam ispriku, odgurnula ženu i uletjela u automobil. Krenuo je upravo kad je Luke stigao do pločnika. U retrovizoru sam ga vidjela kako se smanjuje. Još uvijek je bio bez košulje. “Kamo, gospođo?” upitao je vozač. Dobro pitanje, pomislila sam.
213
Knjigoteka
34.
DR. STAFFORD I DR. LJUBAVNIK “Dakle?” Kada su se to bračni savjetnici sastali i odlučili da je baš to riječ kojom će poticati samoopažanje? Što je doktorica Felicia Stafford očekivala da kažem, da smo Barry i ja došli otkriti je li, na ljestvici od 1 do 10, naše bračno neslaganje izvanserijsko ili samo žalosno prosječno? Nikada se nisam osjećala ciničnije. Nisam ušla u brak kao skeptik, ali moje vlastito ponašanje i sedamdeset dvije sumnjive naplate na kreditnim karticama doktora Ljubavnika pretvorile su me baš u to. Ako sam se ja, Molly Marx Divine, mogla pretvoriti u preljubnicu i istovremeno sumnjajući da mi je suprug oduvijek nevjeran, ne bi li onda i svaka druga žena mogla biti u istom prljavom čamcu za spašavanje koji tone? Trgni se, Molly, rekla sam si. Odrasti. Ovo se može popraviti. Nije li baš to razlog zbog kojeg sjedimo u ovom lijepo namještenom uredu na Petoj aveniji u tri popodne ovog sumornog utorka? Smjestila sam se nasuprot doktorice Stafford, na sredinu kauča presvučenog tkaninom narančastom poput jakne lovca na jelene. Pitala sam se je li izabrala taj materijal zbog njegove vedrine ilikako bi podsjetila pacijente da ne posežu za vatrenim oružjem. Pokraj mene bilo je dovoljno mjesta, ali Barry je odabrao tvrdi drveni stolac s naslonom smješten okomito na nas. Na kraju stola koji nas je razdvajao stajala je velika kutija papirnatih maramica. “Pa, nadala sam se da nam možete pomoći”, rekla sam meškoljeći se i pokušavajući se udobno smjestiti. Dugo sam razmišljala što odjenuti. Svoju verziju mini-suknje? Iznošene gležnjače s potpeticama od sedam centimetara? Makar i najmanji dekolte? Jeftino, jeftino, jeftino. Traperice, pamučnu majicu i vojničke hlače? Previše mladenački. Odlučila sam se za kožnate čizme ravnih potplata, crnu kašmirsku dolčevitu i dugačku crnu suknju, iako Bog zna kako će doktorica Stafford protumačiti njezin neobičan, kosi rub. “A vi, doktore Marx?” rekla je doktorica Stafford.
214
Knjigoteka
Barryjev glas bio je staložen i smirujuć, poput valova na plaži. “Već neko vrijeme nije sve kako treba.” Ili oduvijek, pomislila sam. Bacila sam pogled na doktoričine ruke. Vjenčani prsten. Prisutan. Pogledala sam svoje. Da, još je tu. Jednako udana kao i jučer. “Što mislite, zašto je tako?” upitala je doktorica Stafford. Nije bila neumoljiva poput Margaret Tacher kako sam očekivala. Pitala sam se mogu li podnijeti ovako privlačnu psihoterapeutkinju. Doktorica je bila visoka i vitka, poput noža za kruh, ne starija od četrdeset pet godina, a nosila je uškrobljenu bijelu košulju poput Katherine Hepburn i svijetlosive hlače. Jedva da je imala bokove. Barry je doktorici uputio osmijeh kakvim je zavodio pacijentice, što me vratilo na Petu aveniju. Dobro sam poznavala taj smiješak. Njegova prikrivena poruka glasila je: Možete se pouzdati u mene-odišem poštenjem. Izvrstan sam estetski kirurg i još bolji čovjek. Nikada ne griješim - ni u golfu, ni na poslu... ni u čemu. Doktorici Stafford će se, zaključila sam, on više svidjeti. “Nismo ozbiljno shvatili svoje zavjete”, rekao je Barry iskrenim tonom Rhodesova stipendista. Kako je tvrdio, stipendija mu je izmakla za ovolicko. Svoje zavjete? Je li ih moj suprug uopće čuo dok je maštaoo tome kako će se sastati s drugom ženom tijekom našeg svadbenog slavlja? Doktorica Stafford nije rekla ništa. Njezina šutnja stvorila je prazninu koja je mamila Barryja i mene da se ubacimo i izrecitiramo čitave odlomke dobro smišljene proze objašnjavajući zašto naš brak nije bio blaženstvo. “Molly, želite li se uključiti?” upitala je. Sat terapije koštao nas je dvije stotine dolara. Pomislila sam da mi je bolje da progovorim. “Barry je u pravu. Vjerojatno nismo pristupili našoj vezi dovoljno...” Tražila sam riječi. Oduševljeno? Iskreno? “Seriozno.”Seriozno? Kakva li je to birokratska riječ? Nisam se mogla sjetiti da sam je ikada prije izgovorila. “Želite li i dalje biti u braku sa... mogu li vas zvati Barry?” upitala je doktorica Stafford brzo pogledavši Barryja, a zatim opet mene. “To je jedno od uvodnih pitanja koje volim postaviti na prvom sastanku.” Ali zašto si morala početi od mene? razmišljala sam, iako sam u posljednje 215
Knjigoteka
vrijeme sama sebi postavljala isto pitanje najmanje jednom tjedno. “Da, želim, svakako”, rekla sam. Nisam htjela razvod. Je li taj nagon proistjecao iz nedostatka izlazne strategije - s Lukeom ili bez njega - ili iz stvarne, iako proturječne ljubavi u kojoj Annabel nije igrala malu ulogu. Više ovo drugo. Nisam htjela da moja kći pati. Zvučalo je neuvjerljivo, ali mrzila sam pomisao na to da bi Annabel ikada mogla osjetiti bol, osobito ako bih joj ja bila uzrokom, a postojalo je nešto što bismo mi - Barry i ja zajedno, kao njezini roditelji - mogli učiniti da bismo joj pružili djetinjstvo kakvo zaslužuje. “I?” upitala je doktorica Stafford. Pretpostavila sam da “i” znači “zašto”. Suočila sam se s dva para izvijenih obrva. “Barry je u biti dobra osoba”, počela sam. “Obožava Annabel- to nam je kći. Tri i pol godine. Pametan je. Duhovit. Imamo zajedničku prošlost.” Kao što bi baka Phyllis rekla, dobro se skrbi za nas, što sam ja istovremeno uzimala zdravo za gotovo i smatralaneukusnim isticati. Bio je tu, naravno, i Barryjev izgled koji sam prestala primjećivati, ali je zauzimao visoko mjesto na popisu prednosti. “Nasmijava me.” Ponekad. “Oh, to sam već rekla.” Odlučila sam ne dodati: Nisam bila najbolja supruga. I sama sam uvelike pogriješila, znao to Barry ili ne. “Molly”, rekla je, “ovo zvuči kao da opisujete prijatelja.” “Zapravo, doktorice Stafford”, rekla sam, usredotočena na svileni šal oko njezina vrata - što je bilo lakše nego gledati je u oči -”to je upravo ono što Barry nije. Mislim da mu se čak ni ne sviđam baš jako, a u svakom slučaju ne razumije me, pa eto...” Osjećala sam se kao da bi ove riječi mogle odlučiti hoću li živjeti ili umrijeti. Kako da to kažem? “Zapravo mu ne vjerujem. Mislim da nikada nisam i da nisam ni mogla. Najkraće rečeno, uz njega se ne osjećam zaštićeno.” Što, shvatila sam, nema nikakve veze s visokim primanjima koje ostvaruje. “Uz Barryja se ne osjećam sigurno, a to je najveći problem.” U sobi je postalo tiho kao na Manhattanu nakon što napada puno snijega. Doktorica Stafford okrenula je stolac nalijevo. Je li joj bilo drago što nam nije trebalo ni deset minuta da stvar postane ružna? “Barry?” upitala je. Dok smo obje čekale, pogled mi je odlutao do apstraktne uljane slike koja je mojem suprugu visjela iznad glave. Izmiješane 216
Knjigoteka
dugine boje mogle su biti prikaz mojih osjećaja. “Jasno mi je zašto Molly tako misli”, rekao je napokon. “Znam biti jako zaokupljen poslom i svojim hobijima.” Trudila sam se da ne preokrenem očima. Hobijima? “Ja: živim za posjete malim, neupadljivim hotelima i istraživanje najboljih barova u gradu. Ti: dostupna onih večeri kad ‘radim’ i za duge šetnje plažama s bijelim pijeskom u blizini sunčanih mjesta na kojima se održavaju konferencije.” “Barry, želite li vi biti u braku s Molly?” upitala je doktorica Stafford. Barry se nagnuo naprijed. “Svakako”, rekao je gledajući samo u nju. “Moja je supruga prekrasna, privlačna, talentirana, izvrsna majka, ali ništa od toga nije važnije od jednostavne činjenice”- nagnuo se i posegnuo za mojom rukom koja je bila trideset centimetara udaljena od njega -”da je volim.” Lagano sam se trgnula na njegov dodir. “Samo nju?” upitala je naša psihoterapeutkinja. Doktorica Stafford bila je mudrija nego što sam mislila. “Samo nju.” Poznajemo li se mi? zapitala sam se. “Molly kaže da vam ne može vjerovati”, rekla je doktorica. Ton joj je bio čisto izvjestiteljski. “Da, čuo sam je.” “Nadam se da ćemo se kasnije pozabaviti pitanjem zašto ne, ali zasada, Barry, htjela bih znati - možete li vi vjerovati njoj?” Je li ovo trenutak kada bih trebala briznuti u plač, obrisati nos i prekinuti ih? Čekajte malo - daj da ti kažem zašto ne bi trebao. Jer i ja prelazim granice! Na ljestvici loših supruga, ja bih dobila jedanaest. “Da, mislim da mogu”, rekao je Barry. “Ali doktorice Stafford, ako je osjetila potrebu da... započne vezu s drugim... mogao bih razumjeti zašto.” Još je uvijek gledao samo u našu psihijatricu. Ja sam mogla biti na Šri Lanki. Smiješak naočitog doktora zamijenila je ozbiljnost kandidata za Senat koji se ispričava zbog prostitutke u svojoj hotelskoj sobi. “Doktorice”, rekao je Barry, savinutih i isprepletenih prstiju, gotovo kao da se moli. “Ja nisam uvijek bio vjeran.” Oh, zaista? 217
Knjigoteka
“Ali to će se promijeniti”, rekao je, ne pokazujući ni trunku srama. “Inače ne bih bio ovdje.” “Barry, hajde da se malo posvetimo ovome. To jest, ako se slažete, Molly.” Kimnula sam. Svakako. Zakopajte duboko. Ravno kroz moje srce. Iznesimo sve prljavo rublje. Ako mislite da će vam pomoći, provjerite svoje bilješke. Ovo savjetovanje bilo je moja zamisao, ali počela sam se osjećati kao da će se sve čime bi si Barry mogao olakšati dušu zabosti u moju poput strelica. “Pokušavam se promijeniti”, rekao je. “Jučer me jedna iznimno privlačna pacijentica pozvala na ručak, tobože na razgovor o tome da mi postane agentica za odnose s javnošću, ali već sam javio svojoj tajnici da to otkaže.” Je li to bila ona Stephanie, Sherry ili Shelley čiju je posjetnicu Delfina pronašla u Barryjevu džepu prije no što mu je odnijela kaput u kemijsku čistionicu? Na poleđini je nažvrljao adresu i broj stana. Riverside Drive. Požalila sam što sam rekla Delfini da dokaz baci u smeće. Poželjela sam da mogu vjerovati Barryju. Doktorica Stafford pogledala je prema meni. Polusmiješak koji je upućivala Barryju pretvorio se u ravnu crtu. Nesumnjivo je stala na njegovu stranu. “Ako biste na svome suprugu mogli promijeniti samo jednu stvar, što bi to bilo?” upitala je. Voljela bih da mi ne gleda bedra kao da bi ih Photoshopom trebalo smanjiti na 70 posto njihove veličine. Ne, mogu ja i bolje. Želim da me Barry voli jednako toliko koliko voli svoju majku i da mi posvećuje barem upola toliko pažnje. Možda će mi doktorica Stafford dozvoliti da zatražim dvije promjene. U tom slučaju, voljela bih da moje mušice smatra dražesnima i da ne misli kako bih trebala donositi novogodišnje odluke da ću ih promijeniti. Ali pitala je za jednu promjenu. Morala sam izabrati. “Htjela bih da me za večerom pita kako mi je prošao dan”, počela sam, “i da sluša, da stvarno sluša kad mu odgovorim.” “Dobro”, rekla je. “Barry, a vi?” Učinilo mi se da ton doktorice Stafford podrazumijeva: Čovječe, to neće biti tako teško, zar ne? Nadala sam se da će ga usmjeriti u tom pravcu, ali umjesto toga, upitala je: “Što biste vi promijenili na Molly?” Kao da zakucava loptu u odbojci, Barry je ispalio: “Želim da ne bude tako sumnjičava. Da vjeruje u novi početak.”
218
Knjigoteka
“U redu”, rekla je doktorica Stafford poput zadovoljna roditelja.”Koji nam je sljedeći korak?” S obzirom na to koliko naplaćuje, zašto to pita nas? Svi troje duboko smo udahnuli i pričekali da se nešto dogodi. Okrenula sam se da pogledam van, ali zastori su bili navučeni. Osjećala sam se poput kukca koji se ulovio u zamku. A onda sam zaključila da je neiskrenost luksuz koji se ne mogu priuštiti. “Doktorice”, rekla sam, “možemo li se malo zaustaviti? Jer, ja nisam bila potpuno iskrena. Vjerojatno shvaćam svoj brak previše naivno i možda potpuno nerealno”, počela sam, želeći da se mogu osloboditi navike da se ispričavam. Barry se nije ispričavao, kao ni Kitty, Brie ili Lucy. Pogotovo ne Lucy. “Ali, mislim da sam premalo očekivala.” Doktorica Stafford nagnula je glavu prema meni. Koža joj je bila savršena na način za koji je vjerojatno bila odgovorna neka sila veća od dekorativne kozmetike. Nisam mogla pronaći nijednu pjegicu od sunca, ni crveni trak žilice, a ipak je izgledala kao da na njoj nema nimalo botoksa. “Od svoga braka želim više od toga da se Barry pretvara da me sluša dok blebećem o tome kako mi je protekao dan. Želim biti na prvome mjestu. Možemo nabrajati moje mane od danas do Dana nezavisnosti, ali želim da mu barem neke od njih budu simpatične.” Progutala sam veliki zalogaj zraka. “Želim da me Barry pogleda u oči i rastopi se.” Kao što moj tata gleda mamu, čak i kad je ona upravo izašla iz tuša. Pogotovo tada. “Želim da misli da je susret s Molly Divine bio najbolje što mu se dogodilo, da misli na mene sa svakim udahom.” Jesam li zvučala poput loše čestitke? Nije me bilo briga. Imala sam nepodijeljenu pažnju ostalo dvoje ljudi u prostoriji i bila sam odlučna da nastavim. “Želim osjećati da je moj suprug potpuno lud za mnom - da naš dom nije Zona sumraka.”Dobar posao, Molly, pomislila sam. Sviđao mi se taj izraz. “A...” okrenula sam se prema Barryju, “ako to ne mogu dobiti, onda možda ne bismo trebali biti u braku, jer vjerujem da, ako ništa drugo, zaslužujem ljubav kao i svaka druga žena, a očito sam se podcjenjivala.” Osjećala sam se kao da sam održala govor na podjeli diploma. “Još nešto?” upitala je doktorica Stafford. “Jedna stvar”, rekla sam, gledajući kako me Barry odmjerava s neskrivenom znatiželjom koju obično čuva za lijepe žene na tuđim zabavama. 219
Knjigoteka
“Želim prema svom suprugu osjećati isto to. Prema tebi, Barry.” Okrznula sam ga pogledom. Što je doktorica Stafford uopće mogla reći da promijeni moje mišljenje sada kad sam to napokon znala? Ipak, počela je govoriti. Vidjela sam kako se pomiču Barryjeve usne, a zatim doktoričine. On, ona, on, ona, on, dugo vremena. U mislima sam isključila zvuk. Kad mi je telefon glasno zavibrirao, oboje su me pogledali. Osjećala sam njihove poglede, ali sam svejedno provjerila broj pozivatelja. Četvrti put u posljednjih nekoliko dana Luke me pokušao nazvati. “Morate li se javiti?” upitala je doktorica Stafford. “Ne, to je samo poslovni poziv. Žao mi je.” Jako mi je žao. Luke je već ostavio dvije poruke u kojima me moli da ponovo razmislim o prošlotjednu razgovoru, da se nađem s njim ili mu barem uzvratim poziv. Nisam odgovorila, čak ni kad mi je opisao putovanje u Pariz krajem siječnja. Nije mogao čekati travanj. Trebali smo odsjesti u skrovitu hotelu u zgradi iz sedamnaestog stoljeća na lijevoj obali Seine. Posjet muzeju Orangerie i Francuskoj kinoteci. Večera uz svijeće u restoranu s tri Michelinove zvjezdice u sjeni Eiffelova tornja. Palačinke s Nutellom ujutro, u podne i navečer ako to moje ranjeno srce poželi. “Molly”, rekla je doktorica Stafford. “Želite li još nešto dodati našem razgovoru?” “Da ću se potruditi”, rekla sam, “ako i Barry to učini.” Zbilja sam to mislila. “Dakle”, rekla je doktorica Stafford. “Vrijeme je da prekinemo.” Prvo je pogledala mene, a onda Barryja. “Voljela bih da se vidimo nakon Božića. Onda se možemo baciti na pravi posao.” Kladim se da je doktorica Stafford jedva čekala svoj sljedeći zakazani sastanak toga dana, s parom kojeg su mučile brige koje nisu izmislili ozbiljna bol zbog gubitka djeteta, grudi, posla ili kućnog ljubimca, nešto što je zasluživalo sućut. Naš je problem vjerojatno već uvrstila u kategoriju gubitka kose i linije struka. Izveli smo koreografiju s kalendarima i pronašli slobodno vrijeme. Savjetovanje za parove bit će dar koji ćemo dobivati dvaput tjedno, utorkom i četvrtkom u tri. Stisnula sam doktoričinu ruku. Bila je glatka i malena.
220
Knjigoteka
Izašli smo na Petu aveniju i krenuli prema jugu. Barry mi je stavio ruku oko struka i privukao me bliže, naginjući se prema meni. Bila je to gesta koja mi se sviđala jednako kao i poljubac, iako se ne sjećam jesam li to ikada spomenula svome suprugu. Osjećala sam toplinu njegova čvrstog tijela. Nijedno od nas nije govorilo. S druge strane ulice, radnici su vješali plavi plakat na muzej Metropolitan. Jedino što sam nakratko vidjela bilo je ime. Cezanne. Ponovila sam ga u sebi. Zazujalo mi je u uhu poput zarazne francuske melodije. Protiv vlastite volje počela sam razmišljati o šetnji uz Seinu, ruku pod ruku s Lukeom, i zastajkivanju uz štandove brojnih trgovaca starim knjigama. Pokušala sam odagnati taj prizor i usredotočiti se na Barryja koji je, primijetila sam, i sam pogledavao prema Metropolitanu. Kad smo stigli do Sedamdesetdevete ulice, gdje je on trebao skrenuti kako bi se vratio u svoj ured, zastali smo. “Imam ideju”, rekao je. “Što kažeš na drugi medeni mjesec? Oduvijek sam želio odsjesti u hotelu George V. Travanj u Parizu? Sutra ću nazvati putničku agenciju. Zašto se ti ne bi upisala u Berlitz?” “Odmah ću se pobrinuti za to”, rekla sam.
221
Knjigoteka
35.
NEBO BOJE LAVANDE Delfina Adams ponaša se prema mojoj Annabel kao da joj je u rodu. Raspliće joj uvojke, briše suze, uvjerava je da pojede šparoge jer sadrže veliku količinu vitamina i vlakana. Delfina zna kako ukloniti neželjenu poštu, postaviti stol po mjerilima Prve dame i ne dozvoliti da okrnjena obitelj Marx ikada ostane bez soka od jabuke, štrudle od smokava ili maslaca od kikirikija, ali čišćenje nije nešto u čemu je dobra, niti se to od nje očekuje. Čudesne spremačice, bataljun ekološki osviještenih vilenjakinja, dolazi dvaput tjedno s rasplesanim krpama i limeta zelenim nekancerogenim tekućinama. Bakterije, mrlje i tragovi prljavštine nestali su iz ovog stana, ali ja sam još ovdje, iznenađena što vidim Delfinu kao pažljivo lašti moj radni stol. Kao da masira njegove škripave, dvjesto godina stare kosti, okreće meki, laneni ubrus umirovljen iz aktivne službe. Udahnem miris limuna, afrodizijak osmišljen da navede žene na obavljanje kućanskih poslova. Nakon deset minuta Delfina se odmakne, ispravi svoje visoko, snažno tijelo i nasmiješi se zadovoljna rezultatom. Na uglačanom mahagoniju vidim odraz njezina ovalna lica s visokim jagodičnim kostima i očima toplim poput smeđeg šećera. Delfina otvori dvostruka vratašca ormarića na gornjem dijelu stola. “O, Bože”, kaže glasno. “Ta gospođa znala je napraviti nered.” Uredna izvana, metež iznutra, to sam ja. Police stenju pod hrpama neplaćenih računa i omotnica, mnogo omotnica. Kemijske olovke s kuglicom - crne i samo crne - odbačeni džepni kalendari, istekla putovnica, božićne čestitke s fotografijama prijatelja (“Sretno sve! Vole vas i ljube obitelj Cohen i Mugsy”) i poslovne posjetnice zavrnutih uglova nagurane su u pretince zajedno s poštanskim markama od trideset devet centi, sklopivim metrom (dakle, tu je) i, neobjašnjivo, jednim kitnjastim, crvenim perom. Delfina zazviždi. “U redu, doktor Barry rekao je da ispraznim stol.” Pogleda na sat na noćnom ormariću. Deset i petnaest. “Ne bi trebalo trajati predugo”, kaže kako bi se ohrabrila. Stavi na stranu knjigu koja je odavno trebala biti vraćena u knjižnicu i počne odvajati sve što je očito smeće. U kutiji 222
Knjigoteka
zaostaloj od posljednje dostave iz on-line trgovine mješovitom robom Fresh Direct završe obavijesti o pretplatama na časopise, gomile izblijedjelih računa i reklama za mjesta u operi po dvadeset dolara. K vragu, zašto ih nisam kupila? Godinama sam živjela dvadeset pet blokova od Lincoln Centra, a nikada nisam pogledala Madame Butterfly. Prisjećam se ostalih stavaka na svome podužem popisu stvari koje treba učiniti - naučiti plesati tango, ispeći kruh od kiselog tijesta, sagraditi kuću za dobrotvornu organizaciju Habitat for Humanity, isplanirati putovanje na plaže u Hrvatskoj, upisati se na satove plesa na šipki - kad je ugledam: blijedoljubičastu omotnicu pažljivo zapečaćenu voskom, kao da je pošiljatelj pripadnik europske aristokracije devetnaestog stoljeća. Delfinina tanka, lijepo manikirana ruka posegne za njom i jednim učinkovitim pokretom spusti je na hrpu. Sletjela je licem prema gore. Za moju dragu Annabel piše na omotnici mojim vitičastim rukopisom. Samo na temelju P-ova i B-ova, jedan je grafolog ocijenio moje samopouzdanje zabrinjavajuće niskim, ali u ovom sam se pismu potrudila. Svako je slovo precizno i, nadam se, odiše samosviješću. Delfina iznenađeno baci još jedan pogled. “Bože, što je to?” kaže, nabirući obrve. Podigne debelu četvrtastu omotnicu prema svjetlu, kao da bi žarulja od sedamdeset pet vata mogla otkriti njezine tajne. Teški papir ne govori. Delfina stoji potpuno mirno, izbijaju joj kapljice znoja i ogledava se po sobi kako bi se uvjerila da je sama. Izvuče mobitel iz džepa i nazove Narcissu. “Možeš li razgovarati?” prošapće. “Naravno”, kaže Narcissa. U pozadini, Delfina i ja čujemo kulinarski program Food Network. Ja, osnivačica kluba Rachel Ray je glupa, prisiljena sam slušati tu alapaču kako brzorječicom nabraja petnaest sastojaka, završavajući s paštetom od tartufa, koji su njezinim izgladnjelim učenicima potrebni kako bi u trideset minuta pripremili hamburgere. Nadam se da će činjenica da sam ja u Trajanju, a Rachel vlada svijetom izvesti iz zablude svakoga tko misli da je život pošten. Narcissa isključi televizor baš usred jednog “njam!” “Pronašla sam sakriveno pismo, od gospođe.” “Bože, Bože”, kaže Narcissa. “Zamisli ti to. Nakon sveg ovog vremena.” “Što da radim?” Delfina i dalje šapće. “Pošalji ga poštom?”
223
Knjigoteka
“To je pismo koje samo predaš nekome.” “Otvori ga, ženo! Pročitaj ga naglas!” “Ne mogu - to nije u redu.” Delfina živi po principima svoje crkve. Svakodnevno me podsjećala na to, zahtijevajući da kupujem listiće tombole. Jednom sam osvojila besplatnu večeru u karipskom restoranu u Brooklynu. Izvrsna začinjena piletina. Vlasnik restorana bio je pastorov sin, a koliko se sjećam s obiteljski’ fotografije na zidu, Delfinin velečasni Moneybags posjećivao je istog brijača koji je šišao velečasnog Ala Sharptona. “Za koga je pismo? Doktora Barryja? Tajnog ljubavnika?” Zar su svi mislili da imam ljubavnika? “Ne, Annabel.” “To dijete? Pa ona ni ne zna čitati. Morala bi joj ga ti pročitati.” Ella ne čita samo pisma, već i cijele knjige, što Narcissa nikada ne propušta spomenuti. “Dakle, tehnički...” Poput većine karipskih kućnih pomoćnica u našem susjedstvu, Narcissa je, zahvaljujući svojim sposobnostima uvjeravanja, plaćena bolje ne samo od svakog pomoćnog urednika na Manhattanu, nego i od dvadeset posto pravnika koji su u posljednje vrijeme prisegnuli vjernost Odvjetničkoj komori New Yorka. Ali Delfina nije uvjerena. “Mislim da nije na meni da otvorim to pismo”, kaže. Bog će me kazniti, čujem je kako misli. “Što ćeš onda učiniti s njime?” Delfina ponovo proviri prema satu - skoro je jedanaest - pa prijeđe na plan B. “Javit ću ti”, kaže i poklopi slušalicu. Ostavi omotnicu pokraj Biblije koju drži uz krevet. Smjestivši malog Mojsija na sigurno među trstiku, vrati se pažljivom razvrstavanju preostalih stvari u stolu. Tko zna što bi još mogla pronaći? Možda dobitni listić lota? Svakih nekoliko minuta ode pogledati Bibliju. Zurim u omotnicu i svega se sjećam. S ponosom mogu reći da je bilo trenutaka u mojem životu kad sam imala dobar osjećaj za vrijeme. Ovo je bio jedan od njih. Prvo sam posjetila trgovinu pisaćim priborom, budući da nisam htjela napisati pismo na svome MacBooku i samo pritisnuti tipku za ispis. Čim mi je prodavačica rekla da se boja papira zove Nebeska lavanda, zaključila sam da se radi o sudbini i naručila stotinu listova s bijelim, vitičastim monogramom. Sjela sam upravo za ovaj stol,
224
Knjigoteka
otvorila tamnoplavu kutiju, izvadila list papira i polako prepisala tekst koji sam beskrajno mnogo puta prepravljala tijekom čitavog tjedna. Imala sam samo četvorku iz engleskog, ali činilo mi se da sam rekla što sam htjela. Draga Annabel, započela sam. Želim biti sigurna da ćeš, kad pročitaš ovo pismo, razumjeti neke stvari...
Delfina se pokušava ponašati kao da se radi o običnom danu. Ona i Annabel odu pogledati leptire u Prirodoslovnom muzejui skuhaju šarenu tjesteninu u obliku kolutića za večeru. Dok se Annabel kupa, ona joj čita Madeline, a onda je ušuška u krevet. U osam i petnaest Delfina se povuče u svoju spavaonicu pokraj kuhinje kamo se uselila nakon što me suradnja s Lukeom počela voditi širom svijeta. Zajedno smo je obojile u boju koju je Delfina izabrala nakon dubokog promišljanja - sivo-ljubičastu nijansu koja se, nejasno zašto, zvala Lijeno popodne. Možda ju je Delfina odabrala jer joj ih je život nudio tako malo. “Je li vam kist upao u pekmez od šljiva?” upitala je Kitty kad je ugledala zidove. Ali ja sam se divila Delfininoj odlučnosti kad je u pitanju bila ova boja, kao i mnogo toga drugog. Kad god Annabel promoli glavu u ovaj skriveni svijet s njegovim bijelim pamučnim zavjesama koje lepršaju poput haljina na djeverušama, učini joj se da je stupila u začarano kraljevstvo. Nekoliko sati kasnije, Barry uđe s njom. Delfina je još budna, gleda satelitski program Lifetime, iako u ovo doba obično već spava. Čuje kako Barry ostavlja Stephanie da sama objesi svoj kaput. On ode ravno u Annabelinu sobu, odmakne njezinu plavu kosu i nečujno je poljubi u vlažan, bucmasti obraz. “Laku noć, anđele”, šapne. Annabel otvori jedno oko, kaže: “Grebu me tvoj brkovi, tata”, okrene se i pokuša ponovo vratiti u isti san. U kuhinji, Stephanie izvadi bocu vode iz hladnjaka. Neka druga žena osjeća se kao kod kuće u mojem domu. Zna gdje može pronaći kavu u zrnu i moje najdraže šalice za bijelu kavu, kao i moje najdeblje, najnovije ručnike za kupanje i ulje za tijelo Dr. Hauschka koje sam čuvala jer je stotinu mililitara stajalo čak trideset dolara. Poželim izliti bocu vode na Stepahnienu meku kosu osušenu u salonu. Neka se sasuši, tako da joj usne ispucaju toliko da ih Barry odbije poljubiti. Kao da je mene za to briga. Barry i Stepahnie krenu prema spavaćoj sobi, ruku omotanih jedno 225
Knjigoteka
drugome oko struka. Dok sjedi na mojoj strani kreveta otkopčavajući svoje visoke čizme uskih potpetica, Stephanie ugleda pismo. “Hej, Bear”, dovikne Barryju koji se nalazi u kupaonici. “Ovdje je omotnica za Annabel.” Stephanie otvori ladicu mojeg noćnog ormarića, pronađe rašpicu za nokte i počne uređivati iskrzani rub jednog od svojih dugih noktiju. Zbog opuštene prisnosti tog čina jednako sam bijesna kao i zbog odgovora koji joj je doviknuo Barry: “Odmah dolazim, srce.” Prezirem ga što je tako zove baš kao što mrzim način na koji ona nemarno odmiče moj izvezeni prekrivač boje bjelokosti. Ja sam ga običavala pažljivo preklopiti na tri dijela i odložiti u kut, na stolicu s presvlakom od moher vune. Iznenada osjećam takvu privrženost tom prekrivaču za krevet, kao da se radi o mirazu moje bake, a ne nečemu što sam usput naručila na rasprodaji s neke internetske stranice koje se više ne sjećam. Barry uđe u sobu dok Stephanie pali svijeću. Iz nje se širi miris mošusa. Moj suprug samo je dva koraka udaljen od kreveta kad mu pogled padne na omotnicu. Skameni se. “Otkuda to?” Ton mu optužuje, kao da Stephanie pokušava izvesti neku podvalu. Mršti se, zbog čega ga ona također mrko pogleda. “Što nije u redu? Izgledaš kao da će eksplodirati.” Preda mu pismo. “Evo.” On ga ne želi dotaknuti. “Za Annabel je”, kaže. “U redu”, odgovori Stephanie rastežući riječi, ustane i ode u kupaonicu. Što je njemu? pita se. Zašto se tako uozbiljio? Kad se vratila, solidno popunjavajući kratku, crnu potkošulju, pisma nema na vidiku, iako ga je Barry pročitao. Zavaljen je među jastuke, ispruženih mišićavih nogu. Stephanie ode do njegove strane i pričeka da joj napravi mjesta. Budući da se on ne miče, ona mu počne masirati ramena. “Ne sada”, kaže on i odgurne njezine ruke. “Želiš ići spavati?” Divim se njezinu zavodljivu tonu. “Zapravo, potpuno sam budan”, odgovori on, iako je zadrijemao u taksiju na putu kući iz kazališta. “Pa, to je dobro”, kaže ona, “jako dobro.” Očekuje njegov zagrljaj. Ništa se ne dogodi, čak ni kad mu jezikom napravi krug po uhu. “Što se događa?” Ja bih u ovoj situaciji vjerojatno briznula u plač, ali žena Stephaniena
226
Knjigoteka
kova, poduzetna i oštra kao britva, osjeća samo bijes. U ovom trenutku i sama sam ljuta. Moj je gnjev izvor bez dna, odjek nekog većeg, bezimenog osjećaja. Budući da joj Barry ne odgovara, Stephanie se brzo obuče. Ovaj tip je težak, pomisli. Ili mu možda samo treba još vremena. Ja mogu čekati, misli. Dobro tijelo, liječnička praksa, novac. Mogu se naučiti strpljivosti. Prije nego što ljubavnica mojega muža napusti spavaću sobu, nježno ga poljubi u nadi da će joj dodir donijeti sreću i promijeniti tijek večeri. On se odmakne. “Žao mije”, kaže. “Ovo nema nikakve veze s tobom.” “Hoćeš da ostanem?”Kaži da, nada se. Ja sam odgovor koji tražiš. On samo zuri pred sebe, pa Stephanie kaže: “Razgovarat ćemo sutra.” Izađe iz sobe jednako samouvjereno kao što je ušla. Čim je Barry čuo da su se ulazna vrata zatvorila, utrne svijeću i izvadi pismo iz ladice noćnog ormarića kako bi ponovo pročitao njegove tri stranice. Pri kraju prve otre oči rubom plahte, duboko uzdahne i posegne za telefonom. “Koliko je sati?” promrmlja Kitty nakon četvrtog zvona. “Tek je prošlo jedanaest.” Kad su tablete za spavanje popustile dovoljno da moja svekrva shvati da je na telefonu njezino jedino dijete, panika je očita. “Što je sada? Je li se nešto dogodilo Annabel?” “Kitty, dobro smo”, kaže on, iako ne vjeruje u to. “Ali pronašao sam pismo. Od Molly.” “Pa?” kaže Kitty. Kako je to razlog da me probudiš? pita se. Je li se Barry rascmoljio nad nekom starom ljubavnom porukom? Možda je večeras malo previše popio, ili se ne nosi s ovom situacijom ni približno onoliko dobro kao što izgleda. Za Boga miloga, radi i u vezi je, a Stephanie je od one vrste žena koju muškarci vole. Nastavio je sa životom, kao što i treba. “Pa? Želiš li čuti to pismo ili ne?” “U redu, pročitaj mi”, kaže Kitty najpribranije što može kroz izmaglicu uzrokovanu tabletama za spavanje, ali sve što čuje tiho je šmrcanje koje zvuči kao da Barry plače. Ponovi svoje riječi, ovoga puta s majčinskom nježnošću. “Pročitaj mi ga, dušo.” “‘Mojoj dragoj Annabel,’“ počne on, a ja usnama oblikujem riječi. “Majka vječno voli svoje dijete, diše zajedno s njim i nada se da će se svi djetetovi snovi ostvariti. Moja ljubav prema tebi ne prestaje i nikada neće. Neprekidna je poput okretanja vrtuljka, poput beskrajnog zagrljaja.’“ 227
Knjigoteka
Barry zastane. Zažmiri, nadajući se da će zaustaviti suze. “Ima li još?” šapne Kitty promuklo, nadglasavajući stroj za prigušivanje zvukova namješten na “večer na selu”. Meni zrikavci ne bi pomogli da zaspim, ali na nju djeluju. “Da, mnogo toga. Molly spominje čak i mene.” “A mene?” Kitty je odjednom budna. “Tebe se, majko, nije dotakla.” “Nema veze.”Osjećaji su očito bili uzajamni, misli. “Tko još zna za ovo?” “Nitko”, kaže Barry, odlučivši da se Stephanie ne računa. “Apsolutno nitko.” Drago mi je što ga Delfina ne može čuti. Što Barry misli, tko je pronašao pismo? “Ujutro moraš smjesta nazvati onog istražitelja i pokazati mu ovo”, kaže Kitty dok joj se pale lampice. Pismo će za obitelj Marx biti ulaznica s kojom će se vratiti svome životu. Nikakva manikerka neće više potajno zuriti u nju, kao ni ona krava u kemijskoj čistionici koja se pretvara da ne zna engleski. Nema više iznenadnih tajaca kad uđem u svlačionicu u klubu. Naravno, svi će naklapati o tome kako si je Molly oduzela život i možda ću ih morati podsjetiti, s dostojanstvom jedne Jackie Kennedy, da je moja snaha bila pomalo - kako da to kažem - nervozna. Ljudi će odmahivati glavom, sažalijevati Barryja i tužno raspravljati o tome kako najbolje objasniti tu tragediju sirotoj malenoj Annabel. Bit će prepuni savjeta o tome što bi joj Barry trebao reći. “Ne idem k Hicksu dok ne nazovem Mollyne roditelje.”Naravno. Divineovi, pomisli Kitty. “Dušo”, kaže, “to neće biti lako. Jako mi je žao.”Moj sin ne bi trebao prolaziti kroz ovo. Ali to je završetak puta koji me odveo u jedno od najgorih iskušenja mojega života, misli. Ovo je gore nego što je bilo kad je Stan- to bi bio Barryjev otac -prokockao svoj posao, pa ga je moj brat morao spašavati.”Barem će svemu doći kraj.” “Kraj? O čemu govoriš, majko?” Barryjev glas diže se usprkos njegovu umoru. “Ne vidim kako će ovo pismo išta dokazati. Molly ga je mogla napisati u bilo kojem trenutku nakon Annabelina rođenja.” “Ma, daj, dušo, ti ne želiš povezati točkice. Previše si uzrujan. Potpuno razumljivo.” “Samoubojstvo? Iskreno, sumnjam”, kaže on, ali možda mu je majka u pravu. Mora razmisliti o toj mogućnosti nakon što odspava. Nekoliko puta
228
Knjigoteka
sam sebi ponovi tu gorku riječ -samoubojstvo.”Laku noć, Kitty. Nemoj nikome spominjati pismo. Obećaješ?” “Zar bih ti lagala?” upita ona. Nisi li ti majka koja je obećala da će mi život zauvijek biti sretan? prisjeti se on dok spušta slušalicu. Dvije minute kasnije Barry zaspi jednako čvrsto kao što je spavao dok je bio na specijalizaciji. Probudi se u uobičajeno doba, ne sjećajući se da je sanjao naš odmor u Pragu tijekom kojeg sam se izgubila. Dok se sunce diže nad parkom, ode na trčanje. Sa svakim korakom, njegov mozak smišlja što će reći mojim roditeljima. Osjećam toplinu pri pomisli na to da pokušava ublažiti udarac. Kad se vrati kući, Annabel doručkuje. “Ne zaboravi ostaviti blatne tenisice u hodniku, tata”, kaže ona, poput male supruge. “Ne zaboravi zagrliti tatu”, odvrati joj on, unoseći Times i Wall Street Journal. Barry je otkazao pretplatu na Post, budući da sam ga osim Delfine, kojoj nedostaje, čitala samo ja. Nisam uspijevala započeti dan bez priloga Page Six i provjeravanja horoskopa. Sagne se da zagrli Annabel koja se meškolji u stolcu ljubeći oca u obraz. “Fuj, znojan si”, kaže. “Kavu, doktore?” pita Delfina. “Dobro jutro, Delfina”, kaže Barry. Da zbilja pogleda Delfinu koja stoji uz kuhinjski element, vidio bi kako ona grize usnicu i okreće svoj prsten. Ne može se odlučiti da pita za omotnicu. “Ne bih još kavu, ali hvala”, doda on stavljajući novine na kuhinjski stol, pa otapka u spavaću sobu samo u čarapama. Nabrzinu se istušira vrućom vodom i obuče hlače i košulju prije nego što uzme telefon. Drago mi je što mu se javio moj otac. “Dan”, kaže Barry. Ne uspijeva zvučati veselo, iako se trudi. Moj otac tumači glasove kao što Ciganke čitaju iz dlana. “Je li sve u redu u New Yorku?” “Annabel je izvrsno”, kaže on, ali ne nalazi riječi da podupre tu tvrdnju. “Raste kao iz vode. Počela je prepoznavati slova.”
229
Knjigoteka
“Pa, to je lijepo.” U Chicagu još nije ni sedam. “Što se dogodilo da zoveš tako rano?” Barry bubnja prstima po noćnom ormariću. “Dan, pronašao sam pismo”, kaže. “Od Molly.” Otkako sam umrla, moj se otac udebljao pet kilograma, uglavnom u licu. Rukom gladi svoje nove podvoljke. “Jesi li?” “Volio bih da ga čuješ”, kaže Barry. Želim li prolaziti kroz ovo sam? razmišlja moj otac. Moja majka, koja pati od nesanice, sinoć je od dva do četiri ujutro čitala kriminalistički roman. Još spava. Ta je žena gotovo svetica, no kad je se probudi, grize poput Jack Russel terijera i ne smekšava se dok je ne umiri druga šalica jake kave. “Dan, jesi li tamo?” pita Barry. “Nazvat ću te za deset minuta, Barry. Claire bi također trebala biti na vezi.” Deset minuta, deset sati, Barryju je svejedno. Nakon trideset pet minuta, telefon zazvoni. “Barry, dragi”, kaže moja majka, “dobro jutro. Pročitaj nam pismo koje si pronašao.” Dobro se drži sve dok on ne dođe do dijela o njoj. Nitko te ne nauči kako biti majka, Annabel. Ja sam imala sreće jer sam imala baku Claire, najbolju majku na svijetu, koja nije ni znala da mi svakoga dana pokazuje kako da jednom i sama budem roditelj. Ona ima posebne moći. Kad sam bila mala, jedan joj je pogled bio dovoljan da zna imam li temperaturu, želim li integralni kreker ili sam lagala Lucy. Moji roditelji, koji sjede jedno do drugoga, svaki držeći telefonsku slušalicu uz uho, stisnu ruku jedno drugome dok se u nastavku pisma veličaju zlata vrijedne vrline mojega oca, a nakon toga slijede savjeti koje sam smatrala mudrima. 1. Nemoj se udati za muškarca koji misli da previše pričaš, ne uspijeva te nasmijati barem dva puta dnevno i pušta vjetrove pred tobom, a da mu nije neugodno. (Slobodno zanemari ovo posljednje nakon šest mjeseci veze.)
230
Knjigoteka
2. Nikada ne obuvaj cipele s remenčićem oko gležnja, osim ako ti noge ne budu puno duže od mojih. 3. Nauči kako ispeći pile. 4.Iako bi kineski bio korisniji, nauči francuski. Dobro ćeš se snalaziti u Parizu gdje ćeš, nadam se, provesti studentsku godinu u inozemstvu. Kad budeš tamo, naruči vruću čokoladu u slastičarnici Angelina. 5. Razvijaj fotografije i slaži ih u album. S natpisima!I datumima! 6. Nemoj gubiti vrijeme na praćenje izdataka u čekovnoj knjižici. 7. Kad budeš mrzovoljna, odglumi da si dobre volje. 8. Nikada nemoj dvogodišnjakinji postaviti pitanje na koje može odgovoriti “Ne!” 9. Stekni barem jednog novog prijatelja svake godine. 10. Ne prosuđuj ljude prema tome na koji su fakultet išli. 11. Ako si u nedoumici, zidove oboji u nijansu sladoleda od vanilije. 12. Zapamti da Big Mac sadrži 24 grama masti. 13. Čuvaj parfeme u hladnjaku. I tako dalje. Popis pokriva sva područja banalnog, svakodnevnog života kosu, prijateljstvo, prehranu, brigu o koži i, naravno, unutrašnje uređenje sve dok naposljetku ne dođe do kraja. 50. Najvažnije, Annie-belle: budi jaka. Bog svakoga dovede u iskušenje, ali razlika između sreće i tuge ovisi o tome hoćeš li gubiti vrijeme na ljubomoru i sitnodušnost. Nemoj. Nauči prepoznati sreću kad ti bude mahala, nadajući se da će privući tvoju pažnju. Ponekad se svemir jako potrudi poslati ti poruku. Što god ti život donio, anđele, dočekaj se na noge. Budi čvrsta. Samosažaljenje je gubitak vremena, a život je i bez njega dovoljno kratak. Nemoj se sažalijevati i ne očekuj da sve bude savršeno. Potrudi se steći osjećaj za mjeru - saznat ćeš što je to kad budeš starija - tako da se možeš nositi s razočaranjima koja svakoga dana nadiru poput mrava. Kad se ništa dobro ne bude događalo, ostani uspravna i misli na bolja vremena pred sobom... Ali ispred Molly Divine Marx nema više ničega, a moji su roditelji shrvani. 231
Knjigoteka
“Stani, Barry”, kaže moj otac. “Dovoljno smo čuli.” “Stvar je u tome”, odvrati Barry nestrpljivo, “da mi je ovo jezivo. Mislite li da je Molly... znala da će umrijeti?” “Kao kad razmišljaš o nekome, a onda zazvoni telefon”, kaže moja majka. “Onaj čudan osjećaj u kostima?” “Ne baš. Gledam to pismo, o kojem je Molly očito mnogo razmišljala i pitam se... nešto drugo.” Tišina se spusti poput zavjese između Highland Parka i Manhattana. “Misliš li zaista da je naša kći bila u stanjuoduzeti si život?” kaže moj otac, jedva istiskujući riječi, bijesan kao da me Barry optužio za zlostavljanje djeteta. Sviđa mi se kako moji roditelji ustaju u moju obranu. Nikada nisam bila ponosnija na njih. “To je nečuveno”, kaže moja majka, trudeći se da ne viče na svog zeta jer zna da je uzrujan. Ne može ni pomisliti na samoubojstvo. “Živio si s našom kćeri. Bila je poput zrake sunca, čisto zlato. Postoji li nešto što bi nam želio reći?” Ne postoji. Je li zbog tebe naša kći bila nesretna? misle oboje, a Barry to zna, kao da je poruka procurila kroz telefonske žice. “Jesi li već nazvao Lucy?” pita majka. “Možda biste joj sami željeli reći?” kaže Barry nadajući se da će se oni upecati. “Nazvat ćemo je da je upozorimo, ali pismo je kod tebe”, istakne moj otac. “Trebala bi ga čuti.” Čak i ako se bude smijala mojoj svakodnevnoj mudrosti. Barry ih pozdravi i stavi pismo u lijevi unutrašnji džep svoga sportskog sakoa. Omotnica mu se učini živom u jednakoj mjeri u kojoj ja nisam. Pulsira da bi privukla pažnju. Pet minuta kasnije, u taksiju je i razmišlja koga prvog nazvati, Lucy ili Hicksa, kad mu zazvoni mobitel. “Hajde da raščistimo jednu stvar - moja se sestra nikada ne bi ubila”, kaže Lucy. Svoj je uobičajeni ton zamijenila smirenim, tihim glasom upravitelja tvrtke koji se sprema pojesti drugu kompaniju za doručak. “Nije mi jasno kako to uopće možeš spomenuti, čak ni kao suludu pretpostavku. Ona nikada ne bi počinila samoubojstvo. Prava besmislica.” 232
Knjigoteka
Molim te, Lucy, natjeraj Barryja da to shvati, mislim dok je gledam kako se vozi na posao i razgovara putem zvučnika. “Tko kaže da se ubila?” pita Barry. “Što god da si pronašao, moram to vidjeti. Smjesta.”Molly je bila sentimentalna budala, misli Lucy. Sigurno se radi o jednoj od onih ispovijedi kakve majke napišu kad im se rode djeca, a onda izvuku nakon što potomak završi srednju školu. Vjerojatno je pokupila ideju iz nekog časopisa. Lucy je gotovo potpuno u pravu. Napisala sam pismo kad je Annabel navršila tri godine i namjeravala joj ga predati na njezinoj bat mitzvi ili kad dobije prvu mjesečnicu, ovisno o tome koji se od ovih obreda zrelosti dogodi prvi. “Znaš, Lucy, ovo pismo mi ne izgleda kao nešto što ti mogu poslati faksom.” Zar to želi? Dokaz da ga nije izmislio? Trudi se ne zvučati sarkastično, ali u svim razgovorima koje je ikada vodio sa svojom šogoricom to je ritam koji najbolje poznaje. “Ali dozvoli mi da ti pročitam ovaj dio. ‘Oduvijek sam se nadala da ćeš imati brata, ali otkrit ću ti jednu tajnu. Prije nego što si se rodila, zatražila sam od Boga djevojčicu i upravo bih to molila ponovo, jer i ja imam sestru i nema ničega ljepšeg na cijelom svijetu’“ “Barry!” vrisne Lucy, zanoseći se da bi izbjegla automobil koji joj dolazi u susret. “Prestani! Izazvat ću nesreću. Mojim bi roditeljima samo to još trebalo, dvije mrtve kćeri.” “Poslat ću vam kopije pisma poštom, tebi i tvojim roditeljima- imat ćete ih do sutra”, kaže on, gotovo ljubazno. “I trebao bih obavijestiti Hicksa. Slažeš se?” Zapravo ga nije briga što ona misli, jer je već donio odluku. Lucy voli kad je se pita. “Trebao bi”, kaže ona. Suze joj kaplju na prednji dio sakoa. Poželi da ima automobilske brisače na očima. “Pa, pretpostavljam da ćemo se čuti kasnije, kad pismo stigne?” “Hoćemo”, kaže Barry. Njegov taksi prođe pokraj cvjećarnice koja nudi velike tegle plavih hortenzija. Svakog bih proljeća ispunila naš stan tim cvijećem čim bi ga počeli prodavati. To je znak, pomisli on. Samo naprijed. Pitaj. Pomisli na incident s Lucy u Annabelinoj školi, zbog kojeg se još uvijek ljuti, iako mu je moja sestra napisala pismo duboko se ispričavajući. Razmislio mogućnosti da potpuno gubi razum i da će ga majka spremno otpremiti u duševnu bolnicu. “Lucy?” kaže on. “Trebam uslugu...” Ona se pripremi za gadan udarac. Ne, ne idem k vragu, razmišlja. Zašto sam 233
Knjigoteka
pristojna prema Barryju? Taj tip je štetočina. “Možeš li, molim te, doći u New York nakon blagdana? Vrijeme je da netko sredi Mollyne stvari. Ne mogu podnijeti da to radim sam.”A Molly bi me mrzila da zamolim svoju majku. “Namjeravao sam pitati Delfinu ili Brie ili...”No, nakon što si provela sve ove mjesece u kućnom pritvoru kod svojih roditelja, odslužila si svoju kaznu, pa mogu pitati tebe, misli Barry. Trebaš me, misli Lucy. Ali što je još važnije, moja sestra me treba. Prigoda za zajedljiv uzvrat je nestala. “Doći ću.”
234
Knjigoteka
36.
ISPOVIJED Promatram Barryja kako sjeda u klupu presvučenu smeđim baršunom. “Što misliš o svemu ovome?” pitam Boba, koji nikada prije nije bio na obredu povodom blagdana Jom Kipura. Sviđaju mu se okrugla peciva s rupom, Billy Crystal i Sandra Bullock (Židovka - nije Židovka? Slobodno raspravite) i govori mazel tov, ali to je najviše što se ikada približio židovstvu. “Zašto nije gužva? Čemu ta prazna sjedala? Onima među nama koji su odgojeni u ispovjedaonicama nije dovoljno ogoliti dušu jedan tričavi put godišnje. Mi bismo visjeli s krovnih greda i stajali u redu koji bi vijugao čitavom četvrti, lupajući na vrata da nas puste unutra, preklinjući da ispovjedimo svoje grijehe.” Zašto nisam povela Boba sinoć, kad su pokajanja tekla u potocima, a po jedanaest se ljudi pokušavalo nagurati u red namijenjen osmorici? Gotovo svaka duša ogolila se do svojih emocionalnih gaća, s različitim stupnjevima kajanja i iskrenosti. Svi smo zajedno otplakali Kol Nidre, njišući se dok je lelek odjekivao od zasvođena stropa u maurskom stilu, poput lijepo odjevenih tužnih vrba na vjetru. “Vidjet ćeš - ispunit će se kako dan bude odmicao.” Usmjerim pažnju na Barryja koji uspravno stoji okružen usamljenošću. Pokušava se moliti. Voljela bih znati za što. “Za grijehe koje smo počinili pred Tobom, pod prisilom ili od vlastite volje”, kaže rabin Strauss Sherman gromko, kao da govori ravno s neba. Vjernici pažljivo slušaju njegov duhovni miš-maš. “Za grijehe koje smo pored Tobom počinili tvrdoga srca... iz nesmotrenosti... riječima... zbog nemorala... otvoreno ili potajno... svjesno ili na prijevaru... za sve to oprosti nam, Bože, pomiluj nas, kajemo se.” Nakon što rabin S. S. to izgovori, nevidljiv no glasan zbor sve ponovi, za slučaj da je nekome promaklo. Pomiluj me, moli se Barry. Oprosti mi. Poput moga djeda Louieja i svakog muškog pretka prije njega, umotan je u svileni tallit, molitveni šal s plavim prugama i odlučan u namjeri da natjera Boga, zvijezdu današnjega dana, da 235
Knjigoteka
ga sasluša. Jučer, nakon večere kod Kitty -matzo okruglice u zlatno žutoj pilećoj juhi, začinjena riba, goveđa rebra, pečeni krumpiri veličine Annabelinih cipela i velika pita od jabuka - Barry je počeo postiti. Za njega je to nešto novo. Želudac mu već govori: Nahrani me, a budući da se nije počeo odvikavati od kofeina nekoliko tjedana ranije - moje tajno oružje - u glavi mu tutnji. Nisam sigurna zašto su naši praočevi smatrali da će ova vrsta tjelesnog trapljenja potaknuti ljude na molitvu. Možda u Trajanju postoji netko tko bi me mogao uputiti u to. Ni sebe ni Barryja nikada nisam smatrala religioznima. Iako je njega zajednica nedavno imenovala blagajnikom i povremeno bismo došli na službu, petkom navečer uglavnom smo išli u kino, kilometrima daleko od slatkog mirisa kruha u obliku pletenice. No, otkako sam umrla, Barry zajedno s ostalim ožalošćenima- dočekuje Sabat u hramu i darovao je pozamašan prilog Anna-belinom vrtiću. Kao posljedica toga, na petom katu iste ove zgrade nalazi se dobro opremljena učionica za likovni posvećena Molly Divine Marx, u čijem je središtu akvarij ispunjen stotinama tropskih ribica u nijansama voćnih koktela - zlatno žutoj, boji breskve i ostalim svjetlucavim tonovima, uz pokoju sportski nastrojenu ribicu neonski zelene ili narančaste boje. “Hoćeš vidjeti Veliku Molly?” pitam Boba. Želim se maknuti od Barryja kojem je očito neugodno - i riješiti se vlastite nelagode. “Pripada vrsti srebrnih molika.” Često se izgubim u mislima promatrajući je. Volim vjerovati da neki dio moje duše pliva zajedno s ovom debeljuškastom ribicom i stotinama njezine djece. “Kasnije”, kaže Bob i bolje se smjesti. “Za grijehe koje smo pred Tobom počinili lažno se zaklinjući i govoreći neistine”, nastavlja rabin. Bob mi dobaci jedan od onih pogleda koji znače Uozbilji se. Možda se i on zbog nečega kaje - ne mogu čitati njegove misli, a on rijetko govori o sebi - ali vjerojatnije smatra da i ja imam grijeha koje bi trebalo ispovjediti. Mnogo je prijestupa, opačina i kršenja moralnih zakona. Moram preuzeti odgovornost. Rabin S. S. prešao je na grijeh poruge. Razmislim o tome. Ne. Ruganje nije moj običaj. “Za grijehe koje smo počinili pred Tobom oholim ponašanjem.” Kad smo 236
Knjigoteka
već kod toga, na pamet mi pada Kitty. Gdje je ta žena? Misli li da njoj pokajanje nije potrebno? I što je sa Stephanie koje također nema, a morala bi biti pripadnica ove sinagoge budući da joj sin ovdje ide u vrtić? Misli li ona zbilja da je bezgrešno prebrodila godinu? Ma, dajte. Nemojte da počnem. No, umjesto što razmišljam o njih dvije, bolje da pometem ispred svoga praga, posebno sada, kad rabin S. S. prelazi na Mollyno područje. Grijesi su mi raznovrsni, poput bakterija na kuhinjskoj spužvi. Moja bit sklupčala se uz Barryja, pa bismo se mogli obratiti Bogu zajedno, kao ekipa, bliskiji no ikada. On je usredotočen na molitvu. Na licu mu vidim napetost s kakvom obično radi trbušnjake. Trudi se najbolje što može da ga Veliki Šef čuje. Zabrljao sam, govori. Molly više nema, a ja sam kriv. Kriv. Kriv, kriv. “I za grijehe koje smo počinili pred Tobom zbunjena srca.” Zbunjena srca? Hej, Bože, ovamo. Je li ovo oduvijek bilo dijelom službe ili si to dodao samo zbog mene? Još uvijek čekam da se sretnemo u Trajanju, ali nisam odustala. Moje je srce itekako bilo, i još je, zbunjeno. Nije na mjestu, nema mira. Postoje li stvari zbog kojih žalim? Prodaju li kikiriki na stadionu Yankeeja? Možda se nisam trebala udati za Barryja ili sam se trebala izvući ranije, odmah nakon vjenčanja ili čak i prije. Ali onda ne bi bilo Annabel, a kako mi može biti žao što sam imala dijete? Znam da si Ti htio da se Annabel rodi. Što me navodi na pomisao da smo Barry i ja mogli naučiti kako sretno živjeti do kraja života. Je li to bio Tvoj petogodišnji plan? U redu, Bože, možda smo na početku jurnuli na krivu stranu, ali zahvaljujući doktorici Stafford, promijenili smo smjer. Neki ljudi odrastu s dvadeset godina, mi ostali do četrdesete ako imamo sreće. Ali da, Bože, sve u svemu, srce mi je bilo zbunjeno. Jesam li se trebala držati podalje od Lukea? Ne ponosim se time, ali Bože, Ti bolje od ikoga znaš da nikada nisam namjeravala povrijediti Barryja. Možemo li se barem složiti da, iako nije bio najbolji suprug, nisam namjerno bila okrutna. Sigurna sam da znaš da je ono što sam osjećala prema Lukeu bilo iskreno. Moja strast prema njemu bila je najsjajniji osjećaj koji si mi dopustio iskusiti. Nadmašila ga je jedino ljubav koju sam osjećala prema svom djetetu i roditeljima. Bila je to duga osjećaja kakva se rijetko pojavljuje: Ljubav s velikim Lj. Može li to biti loše? Bože, porazgovarajmo. Što sam trebala učiniti kad si nas ti bacio jedno drugome? Luke me privukao Lukeu. Nisam otrčala k njemu samo zato jer se radilo o Drugom Muškarcu. Zašto si to učinio? Nije da krivim ikoga osim 237
Knjigoteka
sebe. Znao si da neću moći odoljeti čovjeku koji me bude slušao kao što me Luke slušao, koji se bude igrao mojim tijelom kao da se radi o PlayStationu 3 i koji nekim slučajem bude izgledao, mirisao i smijao se kao, pa, Luke. Jesi li ga doveo na Zemlju i dopustio mu da mi stane na put samo da se našališ sa mnom? No, vrijeme za razmišljanje u tišini je prošlo. Rabin S. S. ponovo je u elementu. “Na Roš Hašanu bit će zapisano, a na Jom Kipur zapečaćeno... koliko njih će otići sa Zemlje i koliko će ih biti stvoreno. Tko će živjeti, a tko umrijeti u vrijeme koje mu je određeno, a tko prije svoga vremena.” Moje je srce i više nego zbunjeno - muče ga pitanja o kojima ću razmišljati ostatak vječnosti. Na vrhu popisa je zašto sam prije dvanaest mjeseci ja, Molly Divine Marx, stajala u istoj ovoj sinagogi i molila se jednako gorljivo kao i žena pokraj i ona iza mene da na još godinu dana budem upisana i zapečaćena u Knjizi života, a nisam bila među izabranima. Da, jednako sam strašno kriva kao i bilo koji drugi prekršitelj zapovijedi u ovoj dvorani. Ja sam emocionalni zločinac. Ali ne mogu vjerovati da je tvoje gledanje na uzroke i posljedice tako pojednostavljeno da sam zbog nevjere završila u Trajanju, posebno kad se uzme u obzir da su Barry i Luke ostali. Nije moguće da imaš dvostruka mjerila i da je prijevara gora kad se radi o ženama negoli o muškarcima. “Tko će biti ubijen vatrom... vodom... mačem... od divljih zvijeri... gladi... žeđi... oluje... kuge... ugušen... kamenovan. Tko će počinuti, a tko lutati, tko će živjeti u skladu, a tko biti mučen... tko će uživati u miru, a tko patiti... tko će biti osiromašen, a tko se obogatiti, tko će biti ponižen, a tko uzvišen!” Ovaj otmjeni gospodin s brkovima i štapom od bjelokosti koji uvijek sjedi ispred nas - izgleda krhko poput bijelih ljiljana na oltaru. Hoće li on sljedeće godine biti ovdje ili dva metra ispod zemlje? Ona golema majka iz Annabelinog vrtića - je li ikoga briga hoće li ona prazniti kutije sladoleda Haagen-Dazs ili će se upisati u teretanu i krenuti stopama Jenny Craig? Hoće li se Kitty izvući? Moja majka? Ovisi li pečat u Knjizi životao zaslugama i pogreškama svakog pojedinca i o tome je li naše kajanje iskreno, ili se u uži izbor ulazi nebeskom lutrijom? Barry računa na ono prvo. Jasno mi je to dok ga slušam. Boji se budućnosti više nego prošlosti.
238
Knjigoteka
“Misliš li da mu je zbilja žao?” upitam. “Mislim da je”, kaže Bob. Želim mu vjerovati. Trudim se. Bob nije cinik. Ja jesam. “Htio bi da je sve ispalo drugačije”, kaže Bob. “Poslušaj ga.” Blaga poslijepodnevna svjetlost ulazi kroz obojena stakla obasjavajući pozlaćenim sunčevim sjajem vjernike koji se mole u tišini. Vratim se Barryju, očekujući da poželi nešto vezano uz Stephanie, ali misli su mu usmjerene na Annabel, njegovu majkui “jadnu, dragu Molly”. Žalostan je to zaziv, pa osjetim olakšanje kad prijeđe na podužu molitvu za vlastito dobro. Podupire svoj slučaj anegdotama. Bože, sjeti se kako sam se odrekao naknade za operaciju djeteta koje je imalo rascijepljeno nepce, a roditelji nisu mogli platiti. Vidiš li kako sam dobar otac Annabel? Primijeti moje dobrotvorne priloge-tisuće i tisuće dolara. Molim te, prisjeti se povišice koju sam dao Delfini iako je nije tražila i kako sam oprostio Lucy. Ne zaboravi da sam ja dobar sin. Najbolji. Svaki dan nazovem majku. “U huku vjetra i hladnoći zime, sjećamo ih se”, kaže rabin. Sjećaju li me se zaista? Mogu li čuti moj smijeh i zamisliti mi oči? Znaju li koja mi je obrva bila viša od one druge? Pamte li okus mojih keksa s komadićima čokolade? Kad čuju Chrisa Bottija ili Chrisa Rocka, padne li im na pamet: Molly je mislila da su ovi dečki super. Dovoljno sam čula. Sve ove uspomene mogu rastužiti djevojku koja se ne nada palačinkama premazanima šlagom i punjenima svježim sirom ili sočnim borovnicama, za nagradu nakon cjelodnevnog posta, posebno kad im je jedina svrha izmoliti od Boga još jednu godinu krvi, znoja i suza radosnica, još jednu vrtoglavu godinu života. “U plavetnilu neba i toplini ljeta, sjećamo ih se”, pjevuši rabin S. S. dok Bob i ja odlazimo. Prije odlaska, još jednom se osvrnem. Barry je bio ovdje cijeli dan, dok mu je molitva navirala iz svake pore, ali dovraga, još uvijek se doima krivim.
239
Knjigoteka
37.
PROBLEMI S GARDEROBOM Lucy položi na krevet moje tri najdraže oprave. “Je li moja sestra mislila da je prima balerina?” glasno kaže sama sebi. “Zašto bi itko trebao tri suknje s čipkom?” Što se mene tiče, odgovor je očit. Jedna se sastojala od slojeva tila koji je krasno izgledao uz balerinke i gornji dio s ravnim izrezom kad god sam pokušavala oponašati Audrey Hepburn. Druga mi je dopirala do gležnjeva. Boje ledene kave, dobro se slagala s mrežastom potkošuljom koju Lucy tek treba otkriti, a u kojoj sam se osjećala preplanulo, poput talijanske nasljednice. Treća je nabrana i zlatne boje, dopirala mi je jedva do koljena, a nosila sam je samo jednom, na zabavu povodom dodjele Akademijinih nagrada, na kojoj sam ja, Oscar u ženskoj odjeći, dobila nagradu za najbolji kostim. Ne očekujem da Lucy ima razumijevanja za moje ukrašavanje. Što se nje tiče, odjeća je neminovnost, kraj priče. Dok je gledam, ne samo da mi nedostaje moja kritična, naprasita sestra, nego mi, priznajem, nedostaje i odjeća - kupnja, briga, pretvaranje da sam netko drugi dok je nosim. Nedostaje mi moja odjeća baš kao i tuđa, pa čak i greške u odabiru kojima sam se rugala u časopisima. Možda ruganje ipak jest moj običaj. Svakih nekoliko sati, Lucy nazove mamu. “Što da radim s odjećom koju je Molly nosila na Annabelinu obredu davanja imena?” Neka druga majka koja još doji možda bi izabrala lepršavu tuniku i hlače elastičnog struka, ali ja sam tu priliku uveličala kaputićem i uskom, snježnobijelom haljinom od buklea. “Ja bih je voljela imati”, kaže naša majka. “Pošalji je ovamo.” Objesit će je pokraj moje vjenčanice, nadajući se da još miriše na moj parfem. Što me navodi na pomisao, bi li mi sudbina bila drugačija da je moj miris, recimo, bio Paris Yvesa Saint-Laurenta, a ne Eternity Calvina Kleina? “Mekani kaput od dabrovine koji si joj poklonila na četvrtoj godini
240
Knjigoteka
fakulteta? Linja se.” “Možda ga možemo dati u dobrotvorne svrhe?” “Odora navijačice?” “Kući.” Ne u Smithsonian? Shrvana sam. “Cijela gomila crnih hlača?” kaže Lucy pitajući se zašto je deset pari bilo neophodno. Sve sam ih nosila, jeftine, skupe, svilene, vunene, od gabardena, niskog struka, do gležnja, samterice, a pogotovo one koje je Karl Lagerfeld dizajnirao za H&M. Čisto zadovoljstvo za pedeset devet dolara. “Iskreno”, kaže moja majka, sada već pomalo razdražljivo, “sama prosudi.” Zaustavi se prije nego što izgubi kontrolu. Drugi je dan čišćenja. Lucy je već obasula Delfinu gomilama pulovera i ručnih torbica. Danas se na poslu pojavila s torbicom vesela uzorka -Coach! Coach! Coach! - umjesto svoje pouzdane, plastične torbe. Nadam se da će pogledati u skriveni pretinac s patentnim zatvaračem i pronaći novčanicu od dvadeset dolara. Što se Lucy tiče, ovo je triatlon koji zahtjeva usredotočenost i snagu. Ne želi da Annabel ugleda zemaljska dobra svoje majke izložena kao je u tijeku garažna rasprodaja, pa ograničava svoje aktivnosti na vrijeme kad moje kćeri nema. Barryja nije ni vidjela. Odsjela je u malom hotelu na Aveniji Madison, gdje je provela večer gledajući utakmicu doigravanja Američke lige, pijući pivo Kirin i grickajući unagi. Jutros se zaputila kroz Central Park, odmjeravajući svoj žustar korak tako da stigne nakon što Annabel ode u školu. No sada, iako se Annabel još satima neće vratiti kući, Lucy izlazi, premještajući svoju veliku torbu iz ruke u ruku. Vlak se zaustavi na podzemnoj stanici u trenutku kad se ona sjurila niz stepenice. Dobar znak. Kad god bi mi se osmjehnuli bogovi javnog prijevoza, ja sam smatrala da taj događaj ima dublje, kozmičko značenje. Nažalost, i lošu sam sreću smatrala znakom, kao kad bih sjela pokraj tipa koji se odrekao dezodoransa ili tinejdžerice koja bi viknula “‘Bern ti mater!” ako bi mi se noga slučajno očešala o njezinu. Lucy izađe na stanici Columbus Circle. Brie je predložila ručak na više mjesta u gradu -Little Owl, Pastis, Le Cirque -ali Lucy je odbila sve do jednog:
241
Knjigoteka
predaleko, previše francuski, prešminkerski. Ona se ne da impresionirati predjelima za četrdeset dolara, odrescima s pedigreom, prepariranim životinjama koje zure u vas sa zidova, koktelima od povrća ni snježno bijelim tartufima. Posljednja moda u prehrani koju je Lucy odlučila slijediti bio je smrznuti jogurt. Naravno, radi se zapravo o ponosu i predrasudama. Lucy želi biti ravnopravna s Brie, a ne gledati kako je šef sale ljubi u obraz dok ona izvlači crnu Amex karticu i navaljuje da Lucy bude njezina gošća. Radije bi jela žabe nego dopustila da Brie plati. Brie i Lucy napokon su se dogovorile da se nađu u maloj kavani unutar trgovačkog centra na više katova s pogledom na park. Lucy urani i čeka. I čeka. Stoji na ulazu u kavanu. Bouchon Bakery je mjesto gdje onaj tko prvi dođe, prvi bude poslužen, ne restoran u kojem će vas ljubazno odvesti do vašeg mjesta i ponuditi vam piće. Voljela bih joj reći da mirno može pročitati prva dva poglavlja neke knjige u knjižari Borders kat niže: ovo će potrajati. Predvidljivo, Brie kasni dvadeset minuta. U trenutku kad joj mahne iz dizala, lice moje sestre je namršteno. “Oprosti”, kaže Brie veselo, smiješeći se. “Nisam mogla pronaći taksi.” Lažljivica. Odmah ga je našla, prije točno osam minuta, kad je izašla iz svoga ureda na uglu Avenije Madison i Šezdeset prve ulice. Ja sam naučila ravnati se po Brieinu vremenu, ali Lucy kašnjenje smatra prijestupom otprilike jednako ozbiljnim kao kad poželiš ženu bližnjega svoga. Brie oklijeva razmišljajući treba li poljubiti Lucy u obraz. Prilika prođe. “Drago mi je što te vidim”, kaže Brie, preširoko se osmjehujući. “I meni”, odgovori Lucy dok idu prema dugačku, zajedničkom stolu. Popnu se na visoke stolice, jedna nasuprot drugoj. Brie i Lucy otprilike su iste visine, no Brie je tanka poput čaše za šampanjac, a Lucy nalikuje na čvrstu čašu za viski. Ako zanemarimo moj sprovod i šivu, ne sjećam se da su njih dvije ikada bile nasamo. Zasigurno nikada nisu objedovale zajedno ako i ja nisam bila tamo. Lucy odluči odmah prijeći na stvar. “Mislila sam da bi voljela imati ove stvari”, kaže i gurne torbu prema Brie. Brie s nelagodom gleda torbu, kao da bi mogla sadržavati moju glavu. “Hajde, Brie”, kaže Lucy. “Pogledaj unutra.” Brie otvori torbu i pažljivo razmota zlatnu suknju, svilenu pidžamu boje kivija, ručno pletenu sivu vestu, nježnu poput paukove mreže i grimiznu 242
Knjigoteka
jaknu bogato izvezenu srebrnim cvijećem i leptirima. Što se Lucy tiče, moram joj priznati -u ukusima smo se slagale kao masline i sladoled, ali odabirom ovih dragocjenosti postigla je pun pogodak. Brie drži suze u sebi. Bez riječi ponovo složi svaki komad odjeće, prisjećajući se kako sam izgledala u svakome od njih i pitajući se bi li trebala položiti ruku na Lucynu. Ustati, zaobići stol i zagrliti je? Moja sestra obitava u svijetu u kojem je sentimentalnost zabranjena, a Brie je dovoljno pametna da ne pokušava prodrijeti u nj. Umjesto toga, jednostavno kaže: “Lucy, hvala ti. Dirnuta sam - ne mogu ti reći koliko - i vrlo zahvalna što si me ovako podsjetila na Molly.” Službeni način na koji je to rekla nimalo ne ublaži napetost koja se skupila poput vlage u zraku. “Nema na čemu”, kaže Lucy. “Jesi li sigurna da ne želiš te stvari?” “Možeš li me zamisliti u zlatnoj suknji koja mi ne bi pokrila ni stražnjicu?” odgovori Lucy. Zar me Brie uopće ne poznaje? pita se. “Sigurna sam da bi Molly htjela da ih ti uzmeš. Zapravo, ako postoji još nešto što želiš, samo mi reci.” Postoji. Brie bi htjela da Lucy počne pričati - o Barryju,o Annabel i, najviše od svega, o tome što ona zapravo misli, zašto ja ne mogu biti za ovim stolom i pobrinuti se da njih dvije ne završe jedna drugoj za vratom. Ali Brie ne zna kako otključati Lucy. Dok ona razmišlja što bi sljedeće rekla, Lucy izabere novu temu. “Što je ovdje dobro?” upita bacajući pogled na jelovnik. “Razmišljam o juhi od rajčice i pohanom siru.” “Nisam to nikad jela”, kaže Brie koja, usprkos svome imenu, nije od onih koji bi navalili na komad sira rastopljen između dvije debele kriške bijelog kruha. “Ja uvijek naručim salatu, endiviju i potočarku.” Sad mi je jasno zašto nemaš bedra, shvati Lucy. Dovraga,o čemu ću ja razgovarati s ovom ženom? Lucy zaboravlja ne samo očitu temu - kako sam umrla, moje dame - već i to koliko je Brie pametna i draga i koliko je za mene značilo imati prijateljicu dvaput odlučniju nego što sam ja ikada bila. Kao da bih ja ikada sama od sebe otišla letjeti zmajem. “Kako ti Annabel djeluje?” pita Brie. Dozvoliti Lucy da počisti ormare je jedno, ali je li joj Barry dopustio da ostane nasamo s Annabel, s obzirom na pokušaj otmice? “Nisam s njom provela dovoljno vremena da bih mogla reći”, kaže Lucy. “Malo smo se družile jučer popodne”- pod budnim okom Delfine -”ali onda 243
Knjigoteka
sam morala krenuti.”Da bih izbjegla Barryja. “U subotu za dva tjedna vodim je u Muzej moderne umjetnosti”, kaže Brie. Baš ono što svakom djetetu treba, pomisli Lucy. Jedan pogled na Van Gogha i imat će noćne more tjednima. Dosta je bilo ovog čavrljanja, zaključi. “Onda, jesi li se čula s onim istražiteljem? Ima li što novo?” Hicks joj nije uzvratio poziv nakon što ga je nazvala prije nekoliko dana. “Razmišlja o mogućnosti da je izvršila samoubojstvo”, kaže Brie. “S obzirom na pismo...” “Pismo? Kakva glupost”, odvrati Lucy. “Ne znam kad je moja sestra napisala tu stvar, ali sigurna sam da joj nije bila namjera najaviti da se misli koknuti.” “Imaš li dokaze?” Ono što je za Lucy pretjerana sentimentalnost, Brie smatra slatkim. No, ona je sada brižna zamjenska majka zaigranom psu koji joj spava u dnu kreveta. Svakoga dana javljaju joj se majčinski osjećaji za koje nije ni znala da ih ima. “Naravno da nemam dokaze”, kaže Lucy. Izraz njezina lica mogao bi značiti prkos - ili samoobranu. “Imam predosjećaj.” “Pa, ako to išta znači, ja se slažem.” “Stvarno?” Brien doprinos podigao je vrijednost Lucynih dionica. Nevjerojatno joj je drago. “A koliko nedavno si razgovarala s dobrim istražiteljem?”S tipom koji je dosad već trebao razmrsiti tu zagonetku. Kako može tratiti svoje dragocjeno vrijeme na bilo koji drugi slučaj? “Sinoć”, kaže Brie upravo kad stigne hrana. “Stvarno?” Već je spremna razbjesniti se što Hicks brže odgovara običnoj prijateljici negoli krvnom srodstvu. “I što je ponos New Yorka imao za reći?” Ništa što bi Brie željela ponoviti. Uzme mali zalogaj potočarke, visoko držeći nož i vilicu, kao da su je odgojili Von Neki u Beču, a ne poklonici zdrave hrane u birkenstocksicama koji su se bavili lončarstvom u blizini Portlanda. Brieino ponašanje za stolom nervira Lucy. “Imam osjećaj da mi nešto ne govoriš”, kaže ona, glasom koji uvijek djeluje na njezine učenike. Jacksone, smjesta izađi iz kutka za igru-vrijeme je za užinu! Emily! Pogledaj me. Odmah. Brie nagne glavu i pokuša ostati pribrana, ali pobjegne joj smiješak. 244
Knjigoteka
“Lucy”, šapne trenutak kasnije. “Sinoć se dogodilo nešto nevjerojatno. Hicks i ja smo spavali zajedno.” Lucy ne nedostaju prijatelji - tu su drugi učitelji, partneri za trčanje, kolege s fakulteta, susjedi svih vrsta, psi, mačke, hrčci, starci u domu u kojem volontira, djeca njezinih prijatelja. Ali nema nijednu prijateljicu poput Brie, koja zarađuje tisuće dolara na sat i druži se s razmaženom južnoameričkom nasljednicom koja govori šušketav kastiljanski španjolski. “A što je s Isabellom?” izleti joj. Zar jedna ljubavnica nije dosta? “Isadorom?” kaže Brie. “To nije uspjelo. Želimo različite stvari.” I ja bih rekla, misli Lucy. Zar se ova žena ne može odlučiti za jedan spol i držati ga se? Ovo je prokleto nepošteno. Ja osam mjeseci nisam bila na spoju, a nije da nisam primijetila Hicksa. I ja imam oči. Brie osjeća tutnjavu Lucyna gnjeva i jasno joj je da će morati sama održavati ovaj razgovor. “Istražitelj Hicks”- još uvijek ga ne može zvati Hiawatha, pa čak ni Hi -”drugačiji je od bilo kojeg drugog muškarca s kojim sam bila, na iznimno dobar način.” Poljupci su bili duži i slađi, sve dok nije poželjela glasno zastenjati, a milovao ju je kao da je nešto blisko svetici, što Brie nema nikakvu namjeru biti u prisutnosti tog čovjeka i namjerava to jasno pokazati. Kad pogleda u Hicksove oči, svaka predivno prljava pomisao o kojoj je ikada maštala odjednom joj izgleda poput stihova pjesme koju njezino tijelo zna napamet. Brie podigne pogled sa svoje salate prema Lucy, misleći: Daj, pokreni se. Budi žensko! Tvoja sestra obasula bi me pitanjima. Da sam tamo, ja bih rekla: Kako se to dogodilo? Jeste li bili pijani? Tko je što prvi rekao? Što je najbolje učinio? Nikada nisam bila s crncem - je li bolje? Puno bolje? Dobro, oprosti što pitam, ali je li on, kako da to kažem, golem? Nasmijava li te? Sluša li te? Jesi li se zaljubila? I, bonus pitanje, misliš li da se Hicks zaljubio? Brie je u pravu. Ja bih klepetala poput jedne od onih kreštavih papiga koje naručiš preko interneta nakon ponoći, pa poslije požališ. Navijala sam za nju i Hicksa, dobrog dečka kakvog svaka žena treba kad odluči muškarcima dati još jednu priliku. Mislim da je napokon našla nekoga sebi ravnog. I da, nisam potpuno nesebična - možda će ova veza prodrmati Hicksovu želju da riješi moj slučaj. “Dakle, ti i istražitelj”, kaže Lucy napokon. “Zanima me, kako se to 245
Knjigoteka
dogodilo?” Što to druge žene rade, a ja ne? To je ono što moja sestra želi znati. Lucy osjeća da je svaka žena osim nje dobila detaljne, ilustrirane upute o tome kako privućii zadržati muškarca. Jesu li ta uputstva bila skrivena nagrada koju su pronašle u svojoj prvoj kutiji tampona? “Jednostavno se dogodilo”, odgovori Brie. Kao što uvijek bude. U jednom trenutku vodite običan razgovor žaleći se na predsjedničke kampanje koje traju jednako dugo koliko i postdiplomski studij, a u sljedećem svi atomi oko vas su se presložili. Odjednom više nema nikoga drugog u kuglani ili avionu ili trgovini alatom. Vidiš da te svlači pogledom i pitaš se kako bi bilo zavući mu ruke pod košulju. Brie osjeća otvorenost kakvu nikada prije nije primijetila na Lucynu licu i na trenutak joj se učini da joj to ja sjedim nasuprot. Postoji povezanost. Brie se pita: Bi li mi ova žena mogla biti prijateljica? Dobro bi mi došla prijateljica. U njezinu srcu postoji provalija koju sam ja ispunjavala. Premeće to pitanje po mislima dok uzima posljednji zalogaj salate. “I tebi će se to dogoditi, Lucy”, kaže Brie. “Znam to.” Čim izgovori te riječi, jasno joj je da će ih moja sestra shvatiti pokroviteljski. Pregazila je rijeku i na drugoj obali pronašla grizli medvjeda. “Da, pa, kako god”, zagunđa Lucy. “Imaš li vremena za kavu?” upita Brie. “Ne mogu”, odgovori Lucy i mahne konobaru. “Čeka me još mnogo posla, a nemam puno vremena prije no što se Annabel vrati.” “Treba li ti pomoć?” pita Brie. “Mogla bih otkazati poslijepodnevne sastanke.” “Sve je pod kontrolom.” Pristup do Lucy ponovo se zatvorio. Gotovo da se čuje škripa željeznih vrata. Brie izvadi novčanik. “Ja častim.” “Nipošto”, kaže Lucy. Položi na stol pet potpuno novih desetica, ustane i navuče jaknu. “Ja ću. Ali, moram te zamoliti za uslugu.” “Reci”, kaže Brie. “Tvoj dečko. Reci mu da nađe ubojicu moje sestre.”
246
Knjigoteka
Sljedećeg dana - nakon što je u trgovinu rabljenim stvarima odvukla sedam vreća uspomena na Molly - moja se sestra napokon prihvati mojih ladica. Jučer je, znajući da će teta Lucy doći u posjet, Annabel odbila otići na balet. Delfina nezadovoljno gleda Opru u susjednoj sobi i pojavljuje se svakih deset minuta provjeriti kako se moja sestra i kći zbližavaju uz Nema. Lucy okupa Annabel i pročita joj priču, a Barry se pojavi baš u trenutku kad je zadrijemala. “Lijepo od tebe što si se pobrinula za nju umjesto mene”, kaže, točeći svakome po čašu amaretta. “Kako ti ide?” “Iskopavanja će sutra biti gotova”, kaže Lucy. “Ima li rijetkih otkrića?” Barry potakne vatru, a plamenovi mu uzvrate. “Ne baš, osim ako ne računaš zeleni remen od krokodilske kože pretpostavljam da to znači da sam došla do razdoblja paleozoika, ili barem do osamdesetih.” Lucy je odlučila zadržati moj Swatch, jednak onome koji je izgubila prije mnogo godina. Pogleda Barryja koji, kako se čini, proučava vatru. Zna da mu duguje. “Što se tiče one gluposti koju sam napravila ispred Annabeline škole - bila sam izvan sebe. Pisala sam ti, ali moram to reći naglas. Jako mi je žao. Ali, napravila sam to iz ljubavi, pogrešno usmjerene, no...” “Zaboravi”, kaže on i ponovo napuni svoju čašu. “Ja jesam.”Skoro. U svakom slučaju, ne želi razgovarati o tome. Cijelog se dana kupao u estrogenu. Popodne se sastojalo od neprestanih konzultacija, čiji je vrhunac bio razgovor s petnaestogodišnjakinjom koja se s majkom svađala oko operacije nosa na kojoj je Madame Vilinski Nosić ustrajavala kako bi njih dvije nalikovale jedna drugoj. Onda ga je Stephanie napala jer je zaboravio na večeru za koju su se, zaklinjala se, dogovorili večeras. Čak ga jei medicinska sestra odmjeravala kao da je on doktor Mengele. Barry poželi da si može ubrizgati alkohol ravno u venu. Ponudi Lucy još jednu čašu, ali ona odbije. Čvrsto se zagleda u svoju šogoricu čije uspravno držanje naglašava njezino bujno poprsje. Lucy osjeća njegov pogled. “Vrijeme je da krenem”, kaže naglo. “Vidimo se sutra navečer.” Ali neće se vidjeti. Rezervirala je mjesto na poslijepodnevnom letu, a nije raspoložena za plačljive rastanke. Sljedećeg jutra, Lucy se suoči s mojim ormarićem čije su ladice pažljivo obložene blijedoljubičastim papirom koji je odavno izgubio svoj miris po 247
Knjigoteka
jorgovanu. Da ste žena iz viktorijanskog razdoblja koja posjeduje žensku košulju, dva para dugih gaća, steznik, pet mašnii šešir, ovaj bi vam uski ormar vjerojatno odgovarao. U mojem slučaju, zatrpan je crnim tajicama, grudnjacima, tanga gaćicama, čarapama, spavaćicama, potkošuljama i zalutalim igračkama za seks. Voljela sam njegovu sjajnu orahovinu i duboko izrezbarene cvjetove, a posebno njegovo ovalno zrcalo koje mi je omogućavalo da slobodne dane provodim proučavajući svoju frizuru. Lucy počne od vrha - grudnjaci - i kreće prema dnu. Brzo razvrstava stvari kako bi izbjegla bilo kakve osjećaje budući da je premetanje donjeg rublja druge žene isto kao da se nalazite s njom u istom krevetu dok vodi ljubav. Treba joj manje od sat vremena da dođe do najdonje ladice gdje ugleda flanelsku spavaćicu koju mi je poslala kad sam bila trudna. Kad god bih je nosila, bila sam Maria iz Moje pjesme, moji snovi. Iako sama nije baš osoba koja bi sašila odjeću od zavjesa, Lucy svejedno prstima blago dotiče nježne otvore oko ruku. Ovo će, iznenadno odluči, zadržati za sebe. Protrese spavaćicu i podigne je uvis. Iz njezinih bogatih nabora ispadne crno-bijela fotografija i sleti na tepih, licem prema dolje. Jednoga dana Luke je postavio fotoaparat na stalak, a mi smo pozirali, ponovo i ponovo. Ovu fotografiju sam sačuvala. Oči su mi zatvorene i smijem se. Ne radi se o posebno laskavoj pozi. Ono zbog čega sam voljela tu sliku bio je način na koji me Luke gledao, s čistom nježnošću. Možda samo ja znam kako su mu plave bile oči, ali svaki slučajni promatrač može vidjeti da su ispunjene ljubavlju. Na poleđini fotografije napisala sam Studeni. Iz moje frizure Lucy zaključi da se uhvaćeni trenutak dogodio unutar posljednjih nekoliko godina. Osjeća kako je prolazi jeza. Disanje joj je isprekidano. Zuri u sliku i kažiprstom mi dotakne lice, kao da me gladi po obrazu. “Isuse, Molly”, šapne. “Koliko žena može biti glupa? Ako si ga voljela, tko god taj glupan bio, zašto nisi ostavila muža? A ako si voljela Barryja, čemu ova crvena krpa u tvojoj ladici?” Ima smisla. Lucy pokuša pročitati lice čovjeka na fotografiji. Volio te, pomisli. A ti si vjerojatno osjećala isto. Obriše suzu. Brzo gurne fotografiju u džep, zaveže posljednju vreću i izađe iz sobe.
248
Knjigoteka
38.
BLATO, UDARAC, KRV Hicksov ured nije ništa posebno - treperava neonska svjetla, drveni pod koji nikad nije bio prekriven linoleumom i metalni stol tako ulubljen da se morate zapitati nije li ga netko udario nogom. Jest. Hicks sjedi u hrastovoj stolici koja se okreće i, na nezadovoljstvo istražiteljice Gonzalez s kojom dijeli odjeljak, odsutno se vrti - i škripi - dok proučava svoju oglasnu ploču. Na njoj je ono što volim smatrati vlastitim svetištem, koje sve više raste. Slike Barryja, Lucy, Kitty, mojih roditelja, Brie, Isadorei Barryjevih medicinskih sestara (uključujući i vješticu ulizicu koja bi svaki puta zacviljela: “Doktor Barry će vas morati nazvati kasnije”). Također, vidim i cijelo krdo identičnih djevojaka, za koje pretpostavljam da su pacijentice. Jedna je Stephanie, druge prepoznajem s pogreba i šive, ostale su neznanke kojima je očito potrebno redovito održavanje. U središtu ovog posvećenog remek-djela nalazi se karta koju je - prilično dobro - nacrtao Hicks. Prikazuje put od našeg stana do mojeg pretposljednjeg počivališta. X označava mjesto na kojem se završio moj život, mjesto o kojem Hicks upravo razmišlja naglas. “Je li te netko ubio ili si to sama učinila? Reci mi, ljepotice.” Voljela bih da mogu. I Georgia Gonzalez bi to voljela. Dosta joj je Hicksovih pitanja koja prosipa u uredski zrak ispunjen mirisom ustajale kave, senfa i osvježivača zraka koji predugo radi. “Hej, meni govoriš?” promrmlja. Georgia Gonzalez suptilna je poput igrača hokeja, ali posjeduje instinkte kojima Hicks vjeruje jednako kao i svojima, ako ne i više. “Oprosti, G. G. Nisam te htio prekidati u rješavanju Vrlo Važnog Zločina”, kaže on. “Jesi li danas strpala kojeg kralja droge u ćuzu?” “Ne misliš zaista da se ta žena ubila, zar ne?” Svakoga dana prežvakavaju moj slučaj. Gonzalez je pročitala moje pismo zbog čega se skoro rasplakala naposljetku, i ona je majka - i smjesta objavila Hicksu da je previše uredno, a da bi se radilo o poruci napisanoj uoči samoubojstva. Njemu je trebalo nekoliko dana da dođe do istog zaključka. “Ne, mislim da nije to sama učinila”, prizna. “To bi mi previše olakšalo život, a osim toga, 249
Knjigoteka
prokleto je teško ubiti se tako da se biciklom stropoštaš s ceste. Osim ako nije napravila grešku vozeći se do rijeke da bi se utopila. Ne, danas ponovo naginjem prokleto nesretnom slučaju.” On si to predoči. Nespretnjaković, nezgoda, ozljeda. Blato, udarac, krv. “Ja stalno mislim da je svekrva unajmila profesionalnog ubojicu.” Gonzalez to kaže napola se smiješeći zbog čega njezino tvrdo, okruglo lice postane gotovo lijepo. “Kad sam radila u dječjem vrtiću, govorila sam roditeljima da je dijeljenje nešto što se uči čitav život. Htjela je svog dečka samo za sebe.” “Misliš?” Hicks ustane držeći šalicu kave u ruci i okrene se prema istražiteljici Gonzalez. “A kad si ti to radila u vrtiću? Strah me i pomisliti da su ti povjerili odgoj mladih umova.” Gonzalez odvrati pogled. “Puno toga ti ne znaš. Ja sam žena s mnogo tajni.” “Kako da dokažem da je Kitty Katz to učinila?” “To nije moj problem.” “G.G., nisi li mi upravo rekla da je važno naučiti dijeliti?” Gonzalez popije kavu i izvadi ruž za usne u svojoj omiljenoj jarko narančastoj boji. Nanese ga ne gledajući se u zrcalu. “Odbaci predrasude, G. G. Mrzi li tvoja snaha tebe?” Prošle godine Hicks je bio na vjenčanju mladog Gonzaleza, koji je postao otac u osamnaestoj. Dečko se pokazao kao uzoran momak kad mu je djevojka ostala trudna. “Maria me obožava.” “Kitty Katz je rekla više-manje to isto o Molly.” Nisam prisluškivala taj razgovor, ali drago mi je da se oslovljavamo imenom, Hicks i ja. “A što je s poremećenom sestrom?” Gonzalez pogleda Hicksa u oči. “Luda nije riječ koja opisuje Lucy Divine”, kaže Hicks, iako Lucy ne može dokazati gdje je bila onoga dana kad sam umrla. “Vučeš me za nos, kolegice G.G.” Hicksove bilješke vezane uz Lucy vrte se oko riječi kao što su žestoka, ljubomorna, razdražljiva, ogorčena. “Ali ne, nisam je isključio.” Iako mu se Lucy sve više i više sviđa što je bolje poznaje. Ona nije ubojica, govori mu instinkt.
250
Knjigoteka
“A zločesti dečko osobno?” “Doktor Strangelove?” Hicks sjedne na rub Gonzalezina stola, baci šalicu za kavu u smeće, prekriži ruke i nasloni se na zid. “Mislila sam na drugog tipa”, kaže Gonzalez oponašajući njegov položaj. Vidjela sam je kako dugo i usredotočeno promatra Lukeovu sliku dok Hicksa nema. To nam je zajedničko. “Ja osobno više naginjem doktoru, ali ne, ni njega nisam skinuo s popisa.” Predvidljiv poput neželjene e-pošte, Barry svakoga dana Hicksu pošalje poruku, “Što ima novo, istražitelju?” Ali ustrajnost mojega supruga nije uvjerila Hicksa da je nevin. Ne može neupitno dokazati gdje je bio u trenutku moje smrti. Kao ni Luke. A opet, nikakvi se slučajni trkači ni biciklisti nisu pojavili niotkuda i prišili ovo nedjelo ijednom od njih. “Što misliš o haremu?” “Ah, dame. Toliko žena, tako malo vremena. Svakoga dana treba upoznati neku novu.” Svakoga dana tragovi odvedu Hicksa do još jedne bivše ili trenutne pacijentice za koju sumnja da bi mu mogla pružiti nekakav trag. “Prijateljica i njezina Latino mačka?” Din-don. Na spomen Brie, Hicks se sav zbuni. Neprobojni oklop newyorškog policajca škripi: Neprofesionalno, ali ostatak njegova tijela pleše slaveći prošlu subotu. Brie će biti njegova mala tajna. Ne želi da tek izniklu ljubav - usuđuje li se uopće zvati je tako - pregaze verbalni napadi njegove drage, ali cinične prijateljice G. G., iako su si u prošlosti povjeravali detalje svojih romantičnih veza. No, već dugo, duže nego što Hicks pamti, nije bilo povoda takvim razgovorima. Ipak, nije spreman spomenutii beskrajno pretresati neobičan slučaj odvjetnice Sabrine Lawsoni policijskog istražitelja Hiawathe Hicksa. “Prijateljica je propisno ispitana, u to možeš biti sigurna. Ima dokaze da je te večeri bila u Sao Paulu, a čini se da Molly Marx ništa nije predstavljala gospođici Vegi ni u kojem smislu. Ne bih rekao da se puno uzrujavala zbog nje.” “Ne znaš baš kakve su Latino žene, zar ne, Hi?” “Ne”, kaže on. “Ne znam. Ne tvrdim da ijednu vrstu žena dobro poznajem, G. G.”Pogotovo Molly. Hicks pogleda na oglasnu ploču. Možda bih si trebao nabaviti strelice, pa gdje pogodim, to je krivac, padne mu na pamet.
251
Knjigoteka
252
Knjigoteka
39.
NAPOSLJETKU, SVIJET JE MALEN “Uzet ću je.” Nije mi trebala haljina, ali željela sam je - i to ne samo zato jer su mi u njoj bokovi izgledali usko. Žudjela sam za tim komadom baršuna boje crnoga vina jer je bio nov, što je bilo upravo ono kako sam htjela da me Barry vidi. “Hoćete li paket ponijeti sa sobom?” upitala je cura za blagajnom vrteći pramen oštre kose bakrene boje koji joj je ispao iz punđe. Nije mi palo na pamet zatražiti dostavu haljine, ali vremenska prognoza najavljivala je kišu, a ja sam bila spremna sve poslati k vragu. “Znate što?” rekla sam. “Molim vas, pošaljite je.” Pružila sam djevojci svoju kreditnu karticu, osjećajući da postupam ispravno jer je cijena bila snižena 40 posto. Je li to bilo zato što su istinski otmjeni kupci u Barneys’s održali sastanak i odlučili odbaciti ovu haljinu? Nema veze. Mogla sam zamisliti kako mi tanke naramenice ističu ramena, a suknja mi se vrti oko koljena dok Barry i ja plešemo swing vladajući plesnim podijem. Neku večer smo, nakon što smo Annabel smjestili u krevet, ubacili CD i vježbali u kuhinji. Bili smo pozvani na zabavu u povodu Valentinova. Posljednjih nekoliko godina osjećala sam se gotovo poput Lucy, koja je čak i usvojoj učionici bila sklona bojkotirati ljubavni praznik, na olakšanje većine četverogodišnjih dječaka i zaprepaštenje svih djevojčica koje su zaprijetile da će upriličiti vlastitu inačicu masakra na Dan svetog Valentina kad su saznale za ovu nečuvenost. Uostalom, ja nikada nisam znala kakvu čestitku kupiti Barryju, pa sam stoga izbjegavala uobičajene kategorije - pretjerano slatke i ovisnike o seksu - u korist onih koje se moglo smatrati smiješnima (Ne zanimaju me normalne veze. Naša mi je draža). Tri čestitke bile su pripremljene, spremne za moj kičasti potpis, zajedno s parom svilenkastih bokserica. Prošle veljače pojavio se dodatni izazov u vidu Lukea. No, ove godine nisam htjela razmišljati o njemu, o fondueu kojim smo hranili jedno drugo u Artisanalu, mojoj omiljenoj zamjeni za pariške restorane, niti o njegovim upornim pozivima -najmanje jednom tjedno - koje sam izbjegavala. Kad god 253
Knjigoteka
bi mi se Lukeovo lice ukazalo u mislima, pritisnula bih gumb za poricanje. Ponekad bi funkcioniralo. Pojavio bi se treperavi natpis Koji Luke? Ako bih ga zamislila u liku izvanzemaljca koji mi nastoji zaposjesti srce i dušu, mogla sam na više sati odagnati njegov lik i glas. Bila sam odlučna napraviti mjesta za Barryja i samo za Barryja, o kojem sam i dalje razmišljala kao o “svome suprugu”. Izašla sam iz trgovine. Izašao je i moj kišobran koji se u naletu nezavisnosti preokrenuo i završio u odvodnom kanalu. Nisam imala namjeru dozvoliti da mi to pokvari dobro raspoloženje, baš kao ni činjenica da sam, što se tiče taksija koji su prolazili, očito postala nevidljiva. Otišla sam do autobusnog stajališta. Kad sam otvorila novčanik, shvatila sam da mi nedostaje točno dvadeset pet centi do punog iznosa karte. Besramno sam nažicala sitniš od postarijeg gospodina i ukrcala se u autobus, čvrsto se držeći za rukohvat iznad glave kad je vozilo uz glasan prasak krenulo Avenijom Madison. Na uglu Sedamdeset devete ulice strpljivo sam pričekala drugi autobus koji će me odvesti kroz park. Izašla sam na Aveniji Amsterdam ugazivši ravno u vodu i smočivši balerinke od antilopa. “Mrzim kad se to dogodi”, rekla je neznanka koja je, izlazeći iz autobusa, svojim dugačkim nogama s lakoćom preskočila lokvu. Odmjerila sam njezin kišni ogrtač, odgovarajući šešir i čizme do koljena - malo previše Chanela, sve da i jest original. Žena je bila otprilike mojih godina, možda malo mlađa, od one vrste koja izgleda kao da je stekla otpornost na vlagu. “Nema veze”, rekla sam dok mi je prljava bljuzga natapala čarape. Bila sam odlučna da ne dopustim nečemu tako nebitnom da mi pokvari poslijepodne, pogotovo nakon onoga što se dogodilo jutros. Ranije toga dana Barry i ja sedmi smo se puta povrgnuli pedesetominutnom psiho-čaranju doktorice Stafford. Zahvaljujući doktoričinu pomnom ispitivanju, potpomognutom neobičnim uvidima, napola zapamćenim snovima i mojem nepokolebljivom optimizmu, postala sam uvjerena da nas ovo savjetovanje vodi prema bliskosti ili čak - smijem li si dozvoliti da pomislim na tu riječ? - prisnosti. A jučer, dok sam slagala Barryjeve košulje, naišla sam na nepobitan dokaz u obliku kutije iz Kittyne omiljene draguljarnice. Njuškajući, pažljivo sam razvezala crvenu svilenu vrpcu i kao nagradu ugledala privjesak u obliku srca od blijedo-ružičastog kamena uokvirenog svjetlucavim rubom sitnih dragulja boje džema od šljiva. Možda ga ne bih sama izabrala - daleko je više odgovarao Kitty negoli meni 254
Knjigoteka
ali kad sam pažljivo podigla ogrlicu iz baršunaste kutije, savršeno je legla u udubinu mojega vrata. Zagledala sam se u svoj odraz osjećajući kako mi srce bolno udara. Moj suprug pokušavao se iskupiti i dati nam još jednu priliku za sreću. Nisam si dozvoljavala pomisliti išta drugo. Iskreno sam sumnjala da se radi o poklonu za Kitty, a čak ni Barry Marx ne bi bio toliko besraman da kupi skup - doduše, pomalo pretjeran, ali svejedno dražestan - dar drugoj ženi i spremi ga u našu spavaću sobu, manje od dva metra od bračnog kreveta. Ovo je značilo da je sve što je rekao u uredu doktorice Stafford moralo biti istina. Dok sam šljapkala dalje, razmišljajući o valentinovskom tulumu sljedećeg vikenda, srce mi je glasno udaralo - nešto što nisam osjetila zbog Barryja od... pa, nikad. Odmaknuvši niz ulicu primijetila sam da Gospođica Chanel održava korak sa mnom, možda metar i pol desno od mene. “Hoćete se skloniti?” rekla je pokazujući glavom prema kišobranu koji je, kako se činilo, ukrala na igralištu za golf. “Ima dovoljno mjesta.” Noge su mi bile hladne i sklizale su se u uništenim cipelama, a kiša mi je padala na glavu. “Da!” rekla sam i potrčala prema svojoj spasiteljici razmišljajući o tome kako je upravo to ona vrsta neočekivane velikodušnosti o kakvoj bih trebala napisati članak prošaran humorom i poslati ga u kolumnu “Velegradski dnevnik”New York Timesa.”Hvala. Krenula sam nekoliko ulica dalje u centar upisati svoju kćer na satove plivanja.” Annabel je odbijala umočiti makar i prst u vodu, pa smo se Barry i ja odlučili suočiti s problemom. No, iako je to bila istina, zašto sam morala toliko brbljati? “I ja sam krenula onamo”, rekla je žena. Govorila je malo kroz nos, ne baš po mjerilima visoke mode. “Šalite se.” “Stvarno”, rekla je. “Moj sin je, izgleda, vodozemac.” “Koliko je star?” “Tri i pol.” “Moja kći je otprilike te dobi. Zove se Annabel. Usput, ja sam Molly.” Okrenula se prema meni. “Drago mi je, Molly.” Nasmiješila se s oklijevanjem, kutom usana, i polako izgovorila moje obično, svakodnevno
255
Knjigoteka
ime kao da ga nikada prije nije čula. Pričekala sam da kaže kako se ona zove, a možda i njezin sin, ali nije rekla ništa. Pokušala sam neprimjetno bolje pogledati ovu neznanku, ali to je zbog kiše i razlike u visini - ona je bila visoka - bilo prilično teško. Kako god bilo, zube joj je teško bilo ne primijetiti, čak i pod kišobranom usred proloma oblaka. Jesu li bili umjetni ili je samo pretjerala sa sredstvom za izbjeljivanje? U tišini smo prošle sljedećih nekoliko blokova sve dok nismo stigle do svoga odredišta i zaustavile se ispod nadstrešnice. Coco Chanel zatvorila je kišobran i s lakoćom nam otvorila teška staklena vrata. Ušle smo u predvorje ispunjeno majkama, dadiljama, kolicima i djecom. Zrak je mirisao na vlažnu vunu i kaos. “Gospođo Marx!” viknuo je netko kad je iz dizala nahrupilo još bučnih žena i djece. Osvrnula sam se po gomili. “Narcissa?” “Da, gospođo”, rekla je gegajući se prema meni. “Došli ste zbog plivanja? Ja sam baš upisala Ellu. Bolje se požurite - skoro je popunjeno.” “Kvragu”, rekla sam, pomišljajući na neki jači izraz. Zar su me ostale majke opet pretekle stigavši ovamo satima ranije? Zašto sam gubila vrijeme u kupnji? Zašto nisam poslala Delfinu da ovo obavi? Zato što sam oduvijek podcjenjivala bezobziran natjecateljski duh newyorških majki, i jer sam htjela onu haljinu, i jer je Delfina kod kuće čuvala Annabel, a kad smo već kod toga, i Ellu, zbog čega je Narcissa mogla biti ovdje. “Pa, drago mi je da te vidim, Narcissa. Dat ću sve od sebe.” Ako ništa drugo, bude li Ella u njezinoj grupi, bit će lakše uvjeriti Annabel da je vježbanje plutanja u vodi toploj poput mokraće nešto čemu bi se trebala veseliti svake srijede u tri popodne. U sljedećem dizalu bila je prevelika gužva da bih ušla. I u sljedećem. Napokon sam se ugurala u četvrtu kabinu koja se pojavila, a kad su se vrata otvorila na petom katu, ugledala sam svoju prijateljicu s kišobranom, koja je već stigla do početka reda. Samo je jedna žena bila ispred nje. Sigurno je trčala uz stepenice. Zapamti, pomislila sam. Sljedeći put digni guzicu. “Sačuvala sam vam mjesto”, doviknula mi je Coco, privlačeći poglede drugih majki i dadilja. “Hej, ne može tako”, rekla je jedna od njih. “Ja sam došla prva. Što je pošteno, pošteno je.” Gunđalo je bilo u pravu. “Svejedno, hvala”, rekla sam. Pomaknula sam se 256
Knjigoteka
na drugi kraj malene prostorije i počela u torbi tražiti Timesov prilog za uređenje doma, kad mi je telefon zatreštao “Kad sveci marširaju”. Dok sam pronašla telefon - u džepu kaputa, ispod izgužvanog računa iz Barneysapropustila sam poziv. Luke. Treći puta toga dana. Nije da sam se ijednom javila. Odložila sam telefon i otvorila novine. Bilo mi je teško usredotočiti se. Luke se nije vratio samo u moje misli, šapćući, izazivajući me, nježno mi pušući u uho - zaposjeo mi je cijelo tijelo kao da smo spojeni bežičnom vezom. Telefon je opet zazvonio. Ponovo sam ga ignorirala. Poznavala sam svece, pomislila sam, ali ti, prijatelju, nisi jedan od njih. Telefon se oglasio još jednom. “Ako se ne namjeravate javiti, barem utišajte taj prokleti mobitel”, prasnula je žena preda mnom, privlačeći pažnju čitave male prostorije. Zašto nisam toj glupači otela mjesto u redu kad sam imala priliku? “Žao mi je što vam smetam”, rekla sam, “ali moram ostaviti telefon uključen.” Delfina bi mogla nazvati. Ili Barry. “Da znate da niste samo dosadni, nego i bezobrazni”, siknula je Gospođa Kreštalica. Ponovo mi je zazvonio telefon. Cijela je prostorija utihnula dok me ta žena pogledom izazivala da se javim. Telefon je treštao, a sveci su marširali. Osjećala sam se zarobljeno i prestrašeno. “Molim”, rekla sam. “Ne, sada zbilja ne mogu razgovarati.” Lukeov glas bio je očaravajuć kao i uvijek. “Ne šalim se, ne mogu...” Nastavio je još neko vrijeme. Glas mu nije bio toliko molećiv koliko privlačno uvjerljiv. “Ne slažem se - to je grozna ideja.” Dovraga, bio je uporan. Osjećala sam silu koja me gurala k njemu, nježno, nevidljiva poput povjetarca. “Dobro, dobro. Trebao si biti odvjetnik. U redu, vidjet ćemo se... pa, dogovorit ćemo se. Ali ne danas, jer...” Pogledala sam van. Kiša je odjednom prestala. Pojavilo se sunce. “Jer... se idem voziti biciklom.” Dok sam prekidala vezu, moja se odlučnost počela topiti. Osjećala sam da su sve oči i uši u prostoriji uprte u mene i moj razgovor. Oni su bili Argentina, a ja Evita. Pokušala sam namjestiti telefon na vibraciju, ali sveci su ponovo zagrmjeli. Pognula sam glavu najviše što sam mogla i
257
Knjigoteka
šapnula: “Naravno da još uvijek osjećam nešto prema tebi.” Kao da je u tome bio problem. “Molly, volim te”, rekao je Luke, meni i ostatku prostorije. Izgleda da sam slučajno uključila zvučnik. “Idem se voziti biciklom”, rekla sam. “Riješit ćemo ovo neki drugi puta.” Nisam ga mogla slušati. “Sada ću prekinuti.” Sklopila sam telefon i gurnula ga u džep, pokušavajući izbjeći poglede i podsmijeh. Srećom, službenica mi je rukom pokazala da stupim naprijed. Njezini prsti plesali su step po tipkovnici kompjutora. Annabel će dobiti posljednje slobodno mjesto. Diši, rekla sam sama sebi. Ovo je i dalje dobar dan. Dok sam popunjavala obrazac, žena u Chanelovu kaputu koja je, primijetila sam, razgovarala s nekime postrani, prošla je pokraj mene ne rekavši ni “doviđenja”. S njom zbilja nikad ne znaš, pomislila sam baš kad je i njoj zazvonio telefon. “Barry”, gotovo sam je sigurno čula da kaže. Nije govorila tiho i, osim ako nisam bila krajnje paranoična, rekla bih da je htjela da je se čuje. “Pa, to je vrlo zanimljivo, ali ja imam nešto još bolje. Nisi mi rekao da ti je supruga ljepotica. Kako god bilo, imam novosti. Bio si u pravu. Definitivno se viđa s nekime.” Podigla sam pogled. Žena je nestala.
258
Knjigoteka
40.
SPOMENIK “Ponovi mi -zašto nam treba svečano otkrivanje spomenika?” Nedjelja je, a Barry i Kitty dovršavaju drugu šalicu filter-kave. Moj suprug promatra svoj odraz u novom, širokom hladnjaku od nehrđajućeg čelika sa staklenim vratima i misli isto što i ja: što je nedostajalo kuhinji koju je njegova majka ugradila prije devet godina - jednostavni ormarići, granitne radne plohe i hladnjak koji držao hranu na hladnom kao što je i trebao? No, kad imate dovoljno novaca i arhitekta na brzom biranju, možete se zabavljati birajući pećnice s ladicama za grijanje i šest profesionalnih plinskih plamenika i svejedno večerati vani pet puta tjedno. Usprkos tome što svake godine provede više vremena baveći se jogom negoli molitvom, moja svekrva je enciklopedija židovstva. “To se tako radi”, kaže. “Obred se mora obaviti prije prve godišnjice smrti.” “Ili... što će se dogoditi?” pita Barry. “To je običaj”, kaže Kitty, a onda odustane od pokušaja suzdržavanja: “Osim toga, recimo da se ti i Stephanie zaručite. Ne bi htio da ti ovo stoji na putu, zar ne?” Barry se zagrcne debelom kriškom luka s vrha svog peciva s makom. “Govorim hipotetski, naravno”, kaže Kitty. “Iako je ta djevojka baš ono što ti je potrebno.” O kojoj točno njezinoj kvaliteti govori moja svekrva? Dugom jeziku? Ja bih se kladila na ambicioznost. Kitty smatra da je zadaća žene podupirati muške uspjehe. Dok sam ja bila uvjerena da što se nje tiče, snaha nije ništa više od prirodnog preduvjeta potrebnog za dobivanje unuka, njezina praktična strana držala je da je, ako joj se muški potomak već mora oženiti, najbolje da ovoga puta nađe nekoga nalik na nju. “Trčiš pred rudo”, kaže Barry nakon što je prestao kašljati. “Stvarno?” Kitty mu okrene leđa kako bi ponovo napunila svoju porculansku šalicu s crnim i bijelim prugama - njezina je iznutra jarko 259
Knjigoteka
ružičasta, a njegova boje pistacije. Predviđa zaruke prije ljeta. Možda i vjenčanje na nekoj udaljenoj lokaciji. Oduvijek je željela vidjeti Sejšele. Dubai, Butan i Bali također su na Kittynu popisu, ali Stephanie će sigurno imati vlastite zamisli. U jedno je Kitty sigurna: nema ničega suptilnog u ženi od trideset četiri godine koja ju je pozvala na ručak u Saksu, a onda joj predložila šetnju do malene draguljarnice njezina ujaka u Četrdeset sedmoj ulici, gdje joj je kao usput pokazala dijamantni prsten u Art Deco stilu iz dvadesetih, s kamenom velikim gotovo koliko i trgovina. Četvrtastog je Asscher oblika, s nizom manjih dijamanata sa strane. Neka druga majka bila bi preneražena, ali Kitty se divi Stephanienu samopouzdanju. Uvjerena je da je za ženu usredotočenost jednako važna kao i vrhunske vještine u spavaćoj sobi. “Prepusti spomenik meni”, kaže Barryju. “Naruči dijamant.” Pa je Barry to i učinio - što je razlog zbog kojeg rabin S. S. zagrijava glasnice kako bi sutra još jednom bio na usluzi mojoj obitelji. Gotovo da mogu namirisati debele komade kolača od dizanog tijesta s cimetom i grožđicama koji se uzdižu na srebrnim pladnjevima, a mramorni spomenik čeka ispod nabora tkanine na groblju Serenity Haven. Sive je boje s ružičastim odsjajem, sličan radnim plohama od obojenog betona kakve je Kitty nedavno dala postaviti u kuhinju. Zavirim pod pokrov, nadajući se da je Barry pokazao tračak originalnosti u odabiru natpisa na kamenu. Iako se ja sama još nisam odlučila jesam li više Bette Davis (“Odabrala je teži put”), Karen Carpenter (“Zvijezda na zemlji, zvijezda na nebu”) ili Dean Martin (“Svatko zavoli nekoga jednom”), Barry je u svakom slučaju mogao smisliti nešto bolje od Molly Divine Marx, voljena kći, supruga i majka. Jednostavno i dostojanstveno, da, ali gdje je moja tajanstvenost? Moja snaga? Moj odvažan, pomalo mračan smisao za humor? Možda bi mi se svidjelo Molly, cura s biciklom. Ili čak nešto s puno nevjerojatno lošeg ukusa: Moji djed i baka preživjeli su holokaust, a sve što sam ja dobila je ovo? Naposljetku, umrla sam sa samo trideset pet godina. Obitelj Divine stigla je sinoć, dva dana uoči obreda koji će se održati u nedjelju u podne. Annabel će nešto kasnije ovoga prijepodneva s djedom i bakom posjetiti Dječji muzej, no Lucy se ispričala. Slijedim je dok izlazi iz kavane na Broadwayu i kreće u smjeru sjevera. Čini se da joj prosinački zrak ne smeta dok žustro korača pokraj velikih trgovina voćem i povrćem, knjižare Barnes &Noble i banke čija jedina privlačnost, kako se čini, leži u njezinim ograncima zgodno smještenim u Auckland i Kuala Lumpur. Ne podižući
260
Knjigoteka
pogled, prolazi pokraj staklenih nebodera koji izgledaju kao da će se zabosti u sivo nebo. Gotovo trči, gledajući ravno pred sebe. Ni ne trepne pred ozbiljnim, veličanstvenim sveučilištem Columbia, ali u 120. ulici skrene lijevo i zastane kako bi se divila gotičkom sjaju crkve Riverside, prema kojoj hram Emanuel-El, najljepša sinagoga u Sjevernoj Americi, djeluje bezlično poput ljekarne. Lucy ipak ne ostaje predugo. Krenula je na drugu stranu, prema Mauzoleju generala Granta. E, to je konačno počivalište. Sve otkako ga je Uprava za parkove bila prisiljena urediti - dogodilo se to u trenutku kad je Times Square napustio prostitutke, pornografiju i peep-show u korist turista, sladoleda s keksima Oreo i Disneyjevih filmskih hitova - posjećivala sam svoje prijatelje Ulyssesa i Juliju, parkirajući bicikl ispred mauzoleja. “Tko je zakopan u Grantovu grobu?” bila je omiljena zagonetka djeda Louieja. Postavljao bi je izvijajući obrve poput Groucha Marxa. Već u vrtiću Lucy i ja znale smo odgovor. “Nitko!” General i njegova gospođa počivaju u identičnim sarkofazima u Beaux Arts stilu. Lucy baci pogled na natpis uklesan iznad ulaza: Daj da počivamo u miru, što sam oduvijek smatrala ironičnim epitafom jednom od najodlučnijih junaka američke povijesti, ali ne obazire se na unutrašnjost spomenika. Gurne ruke duboko u džepove svoje dugačke tamnocrvene jakne i okrene se prema šumi koja je proglašena rezervatom prirode. Zauvijek divlji, piše na znaku. Kad stanovnici Manhattana misle na park, to je uvijek Central Park, sa svojim uređenim jezerima i gondolama, jarko zelenom tratinom Sheep Meadow i zoološkim vrtom u kojem obitavaju neurotični polarni medvjedi. Čak i ako žive u blizini, lokalno se stanovništvo rijetko kada odvaži otići do Riversidea, uskog komada zemlje od šest kilometara, koji je također uredio veliki majstor Frederick Law Olmsted. Usprkos tome što su se Meg Ryan i Tom Hanks upoznali pokraj ovih cvjetnih gredica u Imaš poštu, Riverside je skroman, kao što i pristaje ovom dijelu grada. Ovamo dolaze biciklisti, trkači i šetači pasa, ali to je svejedno prvenstveno park za kratke posjete, ne izlete. Lucy uspori na zaraslom puteljku koji vodi do mjesta iznad samotne rijeke Hudson. Vjetar raznosi kapljice vode koje joj rashlade lice. Obrazi su joj crveni. Čini se da je ovdje petnaest stupnjeva hladnije nego na Broadwayu. Tko god se zatekne ovdje u ovo doba, brzo se kreće, bilo to na dvije noge ili četiri. Dok korača dalje, vezice njezine pletene kape poskakuju poput Heidinih pletenica. 261
Knjigoteka
Dva zlatna retrivera projure pokraj nje. Vlasnik ih slijedi, zastajući kako bi pogledao na sat. Prošlo je devet, vrijeme kad se psi moraju vratiti na povodac, da im vlasnici ne bi morali platiti kaznu u iznosu dovoljnom da kupe pristojnu večeru za dvoje. “Sigmunde”, viče vlasnik pasa. “Hamlete, dođi ovamo.” Ali psi se ne obaziru na njega. Možda ih je sram vlastitih imena. Otrče k Lucy, koja se sagnula da pogladi njihove krznate glave i poželi im dobrodošlicu češkanjem iza ušiju. “A tu ste, dečki”, kaže čovjek stigavši baš kad je veći od pasa skočio liznuti Lucyno lice dok drugi pokušava zubima dohvatiti vezice njezine kape. Ona zaključi da iz razgovora s vlasnikom kućnih ljubimaca ne vreba nikakva opasnost. “Molim vas, možete li mi reći kako da se spustim do rijeke?” Pokaže u smjeru mosta Georga Washingtona, koji se svjetluca u daljini poput niske sivih bisera s Majorce. “Naravno”, kaže čovjek široko se smiješeći. Izgleda poput muškaraca kakvi se sviđaju Lucy - neuredne kose i širokih ramena, bez ijedne marke odjeće na vidiku, ako ne računamo kapu s oznakom Yankeeja. Pod rukom nosi sportski prilog Timesa. Profesor s Columbije ili psihijatar, nagađam. Ova četvrt obiluje objema vrstama. “Da vidimo. Morat ćete skrenuti nekoliko puta.” Pogladi si bradu i pogleda Lucy u oči. Njegove su zelene, ima australski naglasak, a glas mu je vedar. “Mogao bih vas odvesti.” Zaključim da je razveden. Ovog vikenda djeca su s mamom, a pred njim se proteže dan koji će provesti pirjajući goveđa rebra u soku crvene naranče i provansalskim začinima dok pijucka Chateauneuf-du-Pape, slušajući operu subotom popodne i čitajući biografiju Winstona Churchilla. Zgrabi tu priliku, Lucy. Brinem se jer si sama, a ovom vlasniku pasa na čelu piše da je dobar tip. Da barem znam nešto o zavođenju, razmišlja Lucy. Druge žene posvuda upoznaju muškarce. Ja? Nikada. A ovo je dobra prilika. Oči su mu pametne. Sviđa mi se njegov izbor pasa i materijala za čitanje. No, hoće li mu moja sestra dopustiti da joj pokaže put? “Oh, to neće biti potrebno”, refleksno odgovori. “Chicago”, kaže neznanac i ponovo se nasmiješi, ovoga puta još šire. Ima malen, dražesni razmak između prednjih zubi. Zna da je to suludo, ali što ako bi ova žena pristala na šalicu kave? Sviđa mu se njezino lice, bez traga šminke i oholosti. Mogli bi razgovarati, možda otići u kino, razgledati neku knjižaru, a onda... tko zna?
262
Knjigoteka
“Chicago, da. Kako ste znali?” Kao i svatko tko dolazi sa Srednjeg zapada, Lucy je uvjerena da svi imaju naglasak, osim nje. “Zapravo, studirao sam ondje”, kaže on i pričeka njezin odgovor. Čovjek bi na nebu trebao ispisati “Sviđaš mi se” kako bi ona primijetila da je netko smatra privlačnom. “Odličan fakultet”, kaže ona naposljetku. Bih li mu trebala reći da živim tri kilometra od Hyde Parka? pita se. Ne. Zašto bi ga to zanimalo?”Pa, biste li mi mogli opisati put?” Pa on to i učini, proklinjući sam sebe jer nije zatražio njezin broj, a onda gleda kako Lucy korača prema sjeveru sve dok se ne smanji na veličinu nokta, a njezin crveni kaput postane sitan poput maline. Napokon, moja sestra stigne do vode. Zuri u New Jersey kao da će joj on ponuditi odgovor: kako je Molly umrla? Uvjerena je da je Barry zahtijevao sutrašnje otkrivanje spomenika kako bi stavio točku na pitanje koje ih razdire: jesu li je gurnuli ili je skočila? Do Chicaga je stigla neizgovorena, apsurdna pretpostavka da sam sama prouzročila vlastitu smrt. “Molly nikada ne bi učinila nešto toliko glupo”, vikne Lucy prema rijeci. Pogledom prati teretni brod koji se tromo kreće po uzburkanoj vodi. “Prokleto je nepravedno optužena.” Lucy odmahne glavom i proizvede zvuk nalik na smijeh pomiješan s jecajem. Jučer je razgovarala s Hicksom. Što on zna? Kako se čini, ništa, ili barem ništa što bi rekao Lucy. Ona se već tjednima dvoumi. Bi li mu trebala pokazati fotografiju? Bilo bi joj draže da nikada nije pronašla moju uspomenu na preljub, dokaz... čega točno? Ako je Tajanstveni Muškarac upleten u moju smrt - Lucy se ne prestaje pitati - ne bi li ga newyorški policijski istražitelj i sam nanjušio i objesio ga za palčeve dok ne prizna? Pretpostavlja da je Hicks došao do tog tipa i ne smatra ga krivim. U tom slučaju, zašto kaljati moj ugled? Osoba koju Lucy najviše želi zaštititi jeAnnabel. Zašto bi njezina nećakinja ikada morala pomisliti da su joj roditelji bili išta drugo osim blaženo sretni? Zašto je ne ostaviti u tom uvjerenju? Izvadi iz džepa fotografiju na kojoj smo Luke i ja. Ako ništa drugo, izgledaš sretno, seko, pomisli. Nadam se da si obožavala tog čovjeka - i da je on obožavao tebe. Tko god da je ta budala i gdje god bio, nadam se da te još voli. Lucy se okrene prema parku i pogleda u oba smjera. Na ovom mjestu je 263
Knjigoteka
Molly izdahnula - voljela bih da znam gdje točno. Ode do ruba vode i pritisne usne na sliku mog nasmiješenog lica. Razmišlja o tome da podere fotografiju i zadrži polovicu na kojoj sam ja. “Ne, vas dvoje trebate biti zajedno”, zaključi i baci fotografiju u Hudson. “Počivaj u miru”, promrmlja. “Počivaj u miru.” Presavije se u struku, položi prekrižene ruke na koljena i pogne glavu, jecajući. Fotografija poskakuje na valovima, brzo ploveći nizvodno kroz tamnu vodu. Lucy okrene leđa rijeci, ali ja promatram sliku kao da je živa prestravljeni Luke koji trči kako bi si spasio život. Čovjek u bijegu.
264
Knjigoteka
41.
JA SAM SÂM Dok fotografija tone u Hudson, u meni odzvanja praznina, odsustvo ikakvih emocija. Osjećati nešto značilo bi biti živ, čak i ako - osobito ako - se radi o bijesu i slomljenu srcu. Ja sam sjena, požutjeli list, osušena grana, prazna posuda. Ja sam izgubljena nada, prekršeno obećanje, uspomena, neizgovorena rečenica. Majka priroda pročistila je grlo, a ja sam... nestala. Ne mogu ostati i gledati kako se Lucy vraća s rijeke. Zašto nije pokazala malo zdravog razuma, odustala od današnjeg nauma i otišla na kavu s vlasnikom Sigmunda i Hamleta, a onda k njemu doma, na seks, goveđa rebra i ostatak života? Mogli bi kupovati hranu iz organskog uzgoja, dobiti blizance - malene, smeđokose dječake; jedan bi se zvao Louie prema našem djedu, a drugi Jake, jer je to Lucyno najdraže ime - i živjeti sretno do kraja života. Odlazili bi u Australiju zimi i Italiju u kolovozu. Lucy bi trenirala Louiejevu i Jakeovu nogometnu momčad, otvorila vlastiti vrtić i bila dobra i voljena supruga i majka. Okrenem se. Bob mi se unosi u lice. Iznenađeno udahnem zrak, vrisnem i udarim ga u prsa. “Dovraga, ljudi su idioti, zar ne? Život nema smisla.” “Vrijeme je”, kaže on tiho, hvatajući me za ručne zglobove kako bi me smirio. “Vrijeme za što?” Jesam li propustila neku obavezu? “Vrijeme je da kreneš dalje”, šapne on. “O čemu govoriš?” Preklinjem ga. Jučer sam gledala kako Annabel uči pisati svoje prvo nesigurna A, nagnuto poput klimave kolibe. Bila sam prisutna kad su Brie i Hicks unajmili automobil kako bi se odvezli u pansion u prirodi. Namjeravaju hodati po snijegu - naravno, po uvjetom da uopće ustanu iz kreveta. Provjerila sam kako je tata nakon što je bio na sistematskom pregledu - i dalje mora uzimati Lipitor, ali krvni tlak mu je u redu. Oh, i liječnik bi htio da smršavi deset kilograma. Promatrala sam kako moja majka stavlja sadnicu dunje u zemlju za cvijeće prekrivenu baršunastom
265
Knjigoteka
mahovinom - pokušava pridobiti proljeće da ove godine stigne ranije i nada se da će uskoro biti nagrađena nježnim, bijelim pupoljcima. Čak sam sjedila uz Barryja, Stephanie i tisuću drugih sportskih manijaka koji su vrištali na utakmici Knicksa, sve dok nisam zaključila da mije, ako sam već raspoložena za mučenje, dovoljan informativni program. “Moraš se zapitati kakve koristi imaš od svojih sposobnosti, Molly”, kaže mi Bob. “Čezneš za životom koji je prošao, gledaš kako drugi ljudi vode ljubav, peku kolače od čokolade i griješe... Moram li ti sve nacrtati?” “Ali nisam spremna prekinuti sve ovo. Rekao si mi da će moje sposobnosti potrajati sve dok - dok im ne dođe kraj. Zašto bih ih ja morala okončati?” Čujem strah u svome glasu. Moja je namjera bila čekati i moliti se da mi moć potraje - ne zauvijek (tko bi to poželio?), ali barem dok se ne razriješi tajna moje smrti i, što je još važnije, dok Annabel ne odraste. Ali kad će to biti u današnje vrijeme? Nakon što se upiše na fakultet ili navrši dvadeset jednu godinu ili diplomira ili počne raditi ili se preseli u vlastiti stan, uda i rodi dijete? Ne želim još otići. “To što imaš moći ne znači da bi ih trebala koristiti”, kaže Bob, glasom liječnika pedijatra, što se nadao postati. Možda bismo mogli pregovarati. “U redu. Recimo da uzmem pauzu.” Odmor. Ne bih potpuno odustala. “Što onda?” “Pristao bih i rekao bih ti da je vrijeme da upoznaš nekoga”, kaže on. “Promatrao sam te...” Ma nemoj. Zar misli da je nevidljiv? Bob je na svakom uglu, poput Starbucksa u velikom nebeskom plavetnilu. “Tko je taj netko?” “Ne budi tako sumnjičava. Vidjet ćeš uskoro.” Bob, zagovaratelj strpljivosti. Dok čekam, dani se odmotavaju u ništavilo poput dugačke vrpce. Propustim odlazak na Serenity Haven. Otkrit će spomenik bez mene. Uglavnom razmišljam o Annabel. Kako je prošao školski maskenbal? Je li naučila i slovo B? Je li je Delfina odvela na šišanje? Bez šiški, nadam se. Ne uz njezine kovrče. Misli mi lutaju. Hoće li Stephanie nagovoriti Barryja na putovanje u Veneciju, u nadi da će je zaprositi? Hoće li se Brie svidjeti nedjeljni ručak kod
266
Knjigoteka
Hicksove majke? Hoće li se mami Hicks svidjeti Brie ili će biti zaprepaštena što joj sin izlazi s bijelom ženom? Hoće li se Isadora pokušati pomiriti s Brie? Putovanje u Japan koji su moji roditelji otkazali - hoće li otići neki drugi put? Hoće li Lucy zamijeniti svoj madrac kaučem kakav imaju odrasli ljudi? Udomiti mačku? Hoće li Kitty promijeniti dermatologa? S kime je Luke sada - s plavušom koju je upoznao, a koja mi nalikuje više od vlastite sestre blizanke, ili mršavom, iznenađujuće pametnom manekenkom kovrčave crne kose i baršunastog glasa? Hoće li Hicks riješiti moj slučaj, uz pomoć intuicije istražiteljice Gonzalez ili bez nje? Moj nekadašnji život najbolja je televizijska sapunica na svijetu, namijenjena gledateljstvu sastavljenom od jedne osobe. Pokušavam smoći dovoljno snage da se suzdržim od prisluškivanja onoga što se događa dolje. Duboko ukorijenjeno praznovjerje pomaže mi da ne varam. Koliko god da je ono dolje zanimljivo,Bob mi nije samo zagolicao maštu. Učinio je da se zabrinem. Što ako je osoba koju ću sresti netko iz moga vlastitog kruga? Recimo da se Kitty sruši dok izvodi stoj na glavi na satu joge, slomi vrat i odjednom dobijem cimericu? Ili još gore, što ako stigne Lucy ili Brie ili moji roditelji ili - nemoj to ni pomišljati, Molly - Annabel? Smrznem se od same pomisli na bilo koju od ovih jezivih mogućnosti. Četvrtog dana pojavi se Bob. Nije sam. Pokraj njega je visoki muškarac. “Ali - ali - ali, što vi radite ovdje?” Mucam. Usto sam i nepristojna. “I ja se pitam isto”, kaže Sam. “Tko ste vi, ljudi?” “Molly će ti biti vodič”, kaže Bob. Počasti Sama istim lupetanjem kakvo sam nekoć i sama slušala. Premještaj, Trajanje, čudesne moći, gore, dolje, nema varanja, bla, bla. “Što ti se dogodilo, Same?” kažem jer u ovom trenutku ne bih trebala misliti na sebe. Ovaj nesretnik nalazi se na prvom stupnju posttraumatskog šoka, kojeg se i sama dobro sjećam: preneraženost, nevjerica. Sigurno pokušava otkriti zašto si ne može pronaći bilo. “Pokušaj se prisjetiti.” Naposljetku on progovori. “Razmišljao sam o toj ženi koju sam upravo vidio, o tome kako bi bilo da odemo na kavu i da je nagovorim da provede dan sa mnom. Imala je nešto u sebi- otvoren pogled, ljubazno lice... Onda se jedan od mojih pasa otrgnuo s uzice - šetali smo u parku - i otrčao preko Riverside Drivea, a ja sam pojurio za njim. U sljedećem trenutku bio sam ispod terenca čiji je vozač razgovarao na mobitel.” Riječi izlaze iz njega poput 267
Knjigoteka
bujice. “To je sve što znam.” “Kako ti se zove pas?” “Sigmund.” “Jesi li ti profesor?” pitam. “Ne”, kaže on, gledajući me kao da sam zaboravila uključiti mozak. “Psihijatar?” Molim vas, nemojte mi reći da sam liječio ovu ženu, misli Sam. Postoji li neki posebni pakao za Freudove sljedbenike u kojem zauvijek moraš slušati pacijente koji njurgaju “Moja majka ovo, moja majka ono”?”Bavim se psihoanalizom”, kaže on. Spomene Newyorško društvo psihijatara i Institut za psihoanalizu. Jasno mi je da bih trebala biti impresionirana. “Zašto pitaš?” doda on. “Izgledaš poput psihijatra, to je sve. Mogao bi nam biti od koristi ovdje.” “Gdje je dovraga to ovdje?” Sam prođe rukom kroz gustu kosu boje kestena koja, za jednog pokojnika, izgleda poprilično zdravo. “Oh, sve ću ti objasniti, ali najprije imam nekoliko pitanja.” Okrenem se da vidim viri li Bob odnekuda. Nema ga, ali da budem sigurna, spustim glas. “Sam, ta žena o kojoj si razmišljao kad ti se dogodila nezgoda - kako je izgledala?” Kad se nasmiješi, izgleda prekrasno, s tim razmakom između prednjih zubi i svime ostalim. “Prelijepo”, kaže on, zagledan u daljinu kao da je upravo sada gleda. “Ono što mi je posebno upalo u oči - pomislio sam da se radi o osobi koja to za sebe nikada ne bi rekla. Bila je gotovo moje visine, smeđe oči koje te probadaju, koje ti gledaju ravno u srce. Čudesne oči. Čim sam ih vidio, uhvatio me neki neobičan osjećaj da nam je suđeno da budemo zajedno. Dovraga, umirao sam od želje da je slijedim.” Svrne pogled na mene i nekoliko trenutaka ne kaže ništa. “Znaš, da mi je pacijent ispričao tu priču, rekao bih mu da je trebao poći za tom ženom. Kad sretneš nekoga i znaš da je ona ta, ne smiješ stajati poput drveta. Sva tvoja sreća mogla bi ovisiti o tome kako ćeš reagirati na taj jedan jebeni osjećaj. Moraš paziti što radiš.” Zašto Bob misli da sam ja prava osoba za Sama? Nemam pojma što da mu kažem. Voljela bih ga pitati je li pas preživio, ali on to vjerojatno ne zna, a pomisao na Sigmunda - ili je to možda bio Hamlet - kako se grči na ulici više je nego što bih mogla podnijeti. “Opusti se, Same”, kažem. To je sve što mi 268
Knjigoteka
padana pamet. “Imat ćeš dovoljno vremena da razmisliš o svemu. Kao što mi u Trajanju volimo reći, samo diši.” On se nasmije i ja znam da ćemo se dobro slagati. “Usput, sviđa mi se tvoj naglasak. Australski?” “Južnoafrički.” Dovraga. “Zvučiš poput nje”, doda on. Glas mu je snen, kao da se upravo probudio, što na neki način i jest. “Jesi li iz Chicaga?” “Moramo razgovarati.”
269
Knjigoteka
42.
LUDO ZALJUBLJENI Lucy je bila sportski tip. Ostavljala me u prašini Illinoisa dok je trčala, zamahivala i udarala poput dječaka, a iako nije uvijek bila prvi izbor za svaku momčad, bez greške bi je svaki puta imenovali kapetanicom. Prvakinja ljetnih kampova, Lucy Divine. Još uvijek postoji ploča postavljena ispod losove glave tužnih očiju u sportskoj dvorani kampa za djevojčice na jezeru Big Beaver, koje sam počela izbjegavati nakon što sam čula himnu koju suo djevojčicama iz Beavera spjevali dječaci iz kampa s druge strane jezera. Završetak ljetovanja nije me pogodio jer, iako sam voljela vezanje čvorova i kobasice koje smo pekli na otvorenoj vatri, timski sportovi uništavali su mi koljena jednako kao i samopouzdanje. Vožnja biciklom bila je nešto drugo ulaznica u slobodu koja je podrazumijevala manje borbe s komarcima i manje pravila koja je trebalo pamtiti. Od trenutka kad je moj otac oslobodio moj žarko crveni bicikl pomoćnih kotača, bila sam spremna za let. “Moosey, hoćemo danas na vožnju?” govorila bih ljeti, svakoga jutra. Biciklizam mi nikada nije dosadio, ali bicikli su se trošili, pa bi mi roditelji svake tri godine kupili novu, blistavu zamjenu. I sama sam nastavila taj običaj. Trenutno sam imala žuti hibridni bicikl, kupljen nedavno, u čast moga trideset petog rođendana. Jedva sam čekala da ga izvezem i provjerim zaslužuje li pohvale kojima ga je obasuo prodavač. Annabel je bila vani s Delfinom i Ellom, a u vožnji ću imati vremena razmisliti o slijepoj ulici u koju smo Luke i ja zalutali. Mozak mi je najbolje radio na kotačima. Presvukla sam se u velike pamučne gaće jer su se tange i bicikl slagali kao, kako je Barry to volio reći, krava i balet, i navukla majicu i podstavljene hlačice u kojima mi je stražnjica djelovala još veće i istaknutije. Dok sam tražila ruksak i rukavice, zazvonio mi je telefon. “Barry?” rekla sam. “Da, tvoj neodoljivi suprug. Zašto si tako iznenađena?”
270
Knjigoteka
“Zato što obično moram ostaviti tri poruke prije nego što me nazoveš.” Smjesta sam požalila svoj odgovor. Gotovo da sam mogla čuti pokroviteljski glas doktorice Stafford kako nas oboje podsjeća da se rijetko koja veza popravila pomoću sarkazma, što je ona - predana metaforama iz domene hrane - usporedila s pretjerivanjem u ljutoj paprici. “Što ima za večeru?” upitao je Barry. Ovaj dragi, novi Barry kojem je važno hoćemo li jesti ribu ili piletinu, hranu iz dostave ili spravljenu kod kuće, nipošto ne može biti u vezi s Gospođicom Chanel, rekla sam sama sebi. “Losos ispečen u papiru, s graškom i onim lažnim pommes fritesom koji pečem s krupnom soli.” Već sam ukrasila stol narančastim tulipanima i svijećama, a odlučila sam i da ću na povratku s vožnje svratiti u pekarnicu Silver Moon i kupiti nam nešto fino za desert. Možda nađem Barryjev omiljeni kolač od karamele prekriven mrvicama čokolade. “Jesi li uspjela upisati Annabel na plivanje?” upitao je. Sjetio se da mi je to danas bilo na popisu obaveza. Čovjek se trudio. “Da”, rekla sam. “Posljednje mjesto.” “Jedan nula za supermamu. Što ćeš sada, Molls?” Strašno je razgovorljiv, primijetila sam. Sviđalo mi se to. “Idem se provozati na novom biciklu.” “Sada?” “Skoro je proljeće”, rekla sam. “Veljača je”, rekao je. U glasu mu se osjetila kritika. “Kamo si krenula u ovo doba?” Central Park bio je moje dvorište, ali ako odem dalje na zapad, bit ću bliže pekarnici. Željela sam da kolač bude slatko iznenađenje. “Nisam još odlučila.” “Pazi na sebe.” “Uvijek pazim”, rekla sam. “Vidimo se kasnije.” Zar je Barry doista mislio da ću biti nesmotrena? Ja? Navukla sam vjetrovku s fluorescentnim prugama jarkih boja, dodatno ukrašenu naljepnicama koje svijetle u mraku, a koje sam mogla zahvaliti Annabel. U ovoj bi me opremi i slijepac ugledao.
271
Knjigoteka
Dok sam hodala prema kuhinji, zazvonio mi je telefon. Ponovo Luke i sveci. Nisam ga bila doživljavala kao čovjeka koji bi se toliko trudio da njegova bude zadnja. “Da?” “Možeš li razgovarati?” “Samo kratko.” “Zbilja te moram vidjeti.” Zvučao je poput nekoga tko je upravo primljen u bolnicu. “Sada, ljubavi.” Ljubavi? Koliko god ta riječ bila otrcana, kad ju je Luke izgovorio, postala sam njegov talac. Njegov glas počeo mi se upijati u kožu poput bogatog, umirujućeg melema. Svejedno, odgovorila sam: “Kad sam ti ranije rekla da ćemo se vidjeti, nisam mislila danas.” “Ali u blizini sam.” Slučajnost? Ne bih rekla. “Reci gdje?” rekao je. “Možemo na večeru? U Le Pain Q? Bilo gdje.” Budalo, pomislila sam, misleći pri tom na sebe. Trebala bi se cijepiti protiv Lukea kao da se radi o smrtonosnom virusu. Druga polovica mozga smjesta mi je odbrusila: Osim što prokleto uživaš u njegovoj pažnji. Priznaj. Bit ćeš tamo. “Molly, reci nešto.” “Luke, ne bih trebala”, rekla sam polako. Ja sam liječeni alkoholičar, a ti si bačva. Neću. Popiti. Niti. Jednu. Kap. Trebao bi postojati program odvikavanja u dvanaest koraka za žene poput mene, a ja bih svakodnevno trebala odlaziti na sastanke. “Krenula sam na vožnju biciklom”, rekla sam. “Kamo?” “Riverside, vjerojatno. Zašto je to važno? Kasno je. Nazvat ću te sutra, obećajem. Razgovarat ćemo.” “Nazvat ćeš me u subotu? Zbilja? Nijednom me nisi nazvala u subotu.” Potpuno me izbacio iz takta. “Onda u ponedjeljak.” “Ne mogu čekati tri dana, Molly. Moramo to raščistiti sada.” “Luke, ono što moramo je prestati...” Prestati što god ovo bilo. “Daj mi jedan dobar razlog.” 272
Knjigoteka
“Izluđuješ me”, viknula sam. “Ne mogu podnositi ove laži. Prezirem se zbog toga. Mrzim ovakve žene. Oduvijek sam osuđivala one koji varaju, a...” “Ljubav je jača od prijevare. Ludo sam zaljubljen u tebe. Zar ne razumiješ?” Pogled mi je pao na uokvirenu fotografiju snimljenu na mojem vjenčanju. Barry i ja plesali smo svoj prvi ples. Je li to bio posljednji normalan trenutak u mojem životu, kad je lijepa pjevačica pjevala “Možda si to ti”, dobra tri sata prije nego što sam ugledala Barryja kako izlazi iz kupaonice mojih roditelja u pratnji crvenokose neznanke? Slušala sam Lukea kako diše, očekujući odgovor. I ja sam ludo zaljubljena u tebe, ne bi bilo posve netočno, ali bila sam samo luda. “Luke, ne znam što bih rekla.” Osim da se moram maknuti odavde. “Kako bi bilo ‘volim te’? Jer mislim da je tako.” Na ulaznim vratima zazveckali su ključevi. Nisam htjela da me Delfina i Annabel vide uzrujanu, sa suzama koje su mi se slijevale kao da sam otvorila slavinu. “Obećajem ti, razgovarat ćemo sljedeći tjedan. Ali ne sada. Pričekaj.” “Molly, molim te. Nađi se sa mnom na deset minuta. Danas.” “Luke, zbogom”, rekla sam. Prekinula sam vezu i dohvatila papirnati ručnik da si obrišem lice. Onda sam uzela kacigu s vješalice i zalupila stražnjim vratima baš kad su se prednja otvarala. Izgurala sam bicikl kroz podrumski hodnik, pa iza ugla pred zgradu. “Upravo ste se mimoišli s doktorom Marxom”, rekao je Alphonso, vratar. Primijetila sam kako je neobično što Barry, kojeg nisam bila u stanju vidjeti, niti sam za to imala volje, nije spomenuo da će doći kući ranije. Razgovarali smo prije manje od petnaest minuta. Nisam mogla razmišljati o tome. Pričvrstila sam svoje biciklističke tenisice za pedale i krenula iz sve snage. Tek kad sam već odmaknula dva bloka kuća, shvatila sam da sam ostavila telefon na kuhinjskom stolu.
273
Knjigoteka
43.
POPIS OSUMNJIČENIH Gledam kako Hicks otvara poštu. Račun, račun, Economist, razglednica od oftalmologa (“Kako god gledali, vrijeme je za pregled”), Cook’s Illustrated i pozivnica na vjenčanje njegova rođaka. Očekuje da mu majka napuni uši time, budući da je Willy jedanaest godina mlađi od njega. No, najzanimljivija pošiljka bijela je omotnica od tankog papira, bez adrese pošiljatelja i s naljepnicom ispisanom na računalu. Crveni pečat prikazuje veliki čokoladni kolačić i srce u kojem je ispisana riječ Ijubav. Hicks pažljivo otvori omotnicu. Zašto mu je netko poslao izrezak iz novina sa slikom odijela iz Ascot Changa, skupe Šangajske trgovine odjećom šivanom po mjeri u koju je zavirio samo jednom u životu? Obična pamučna majica stajala bi ga stotinu dolara. “Brie, srce, nadam se da mi ne kupuješ poklon”, kaže joj dok ulazi u kuhinju odjevena u košulju iz Macyja i, nada se on, ništa drugo. Činjenica da ona zarađuje pet puta više od njega izvor je napetosti u njihovoj vezi. Ona tvrdi da joj to ne smeta, pa zašto bi njemu? O tom pitanju Hicks razmišlja najmanje dvaput dnevno. “Mislila sam da ti je rođendan tek za nekoliko mjeseci”, kaže ona. Stavi si bobu grožđa u usta ijednu u njegova prije nego što ga zagrli. “Je li ovo neki nagovještaj?” “Je li ovo?” Tek kad je mahnuo novinskim izreskom pred Brieinim licem, pogled mu padne na njegovu poleđinu. Na stranici s naslovom “U ovome broju” nalazi se fotografija koja, između ostalih, prikazuje Lukea Delaneyja i Molly Marx. Pošiljatelj je žutim markerom zaokružio njihove ruke koje se možda dodiruju, a možda i ne. Teško je reći. Na sliku je zakačena poruka u kojoj piše: Ubojica? Mogući krivac: L. Delaney. Nije službeno osumnjičen, iako je, kako je Hicks primijetio, više puta telefonirao Molly onoga dana kad je umrla. To uključuje i posljednji poziv koji je primila. Hicks zna da Luke nešto krije. Što, nije jasno, ni Hicksu, ni meni. Luke se slomio tijekom ispitivanja, ali njegova priča drži vodu. Prije samo 274
Knjigoteka
dva tjedna nazvao je da se raspita kako napreduje istraga. Ispravan odgovor bio bi “nikako”. “Što misliš, iz kojeg je ovo časopisa?” pita Hicks. Brie pažljivo pogleda sliku. “Town and Country.” Zapravo je iz Departuresa. Fotografija je snimljena na plaži u Santo Domingu, na posljednjem poslovnom putovanju na koje sam otišla s Lukeom. “Ali što ta slika dokazuje? Molly i Luke Delaney radili su, a možda i spavali zajedno. Rizik koji dolazi s poslom. Takve se stvari stalno događaju.” Brie bi to trebala znati, budući da je napravila isto, s istim tim čovjekom, što je odlučila nikada ne podijeliti s Hicksom. “Važnije je tko je ovo poslao”, kaže on. “Je li to tvrdnja ili pitanje?” “Što god želiš.” Brie sjedi na visokoj stolici od aluminija uz granitni pult koji odvaja Hicksovu jednostavnu, čistu kuhinju od malena dnevnog boravka u kojem se nalazi kožnati dvosjed i okrugli stol za objedovanje od čelika. Imao je sreće što je uspio kupiti ovaj stan. Bio je to divovski korak, iako je manje od kilometra udaljen od njegove majke. Bih li mogla živjeti s ovim čovjekom? počinje se pitati Brie. Ako je važno samo to koliko joj je stalo do njega i koliko su oboje opsjednuti detaljima, odgovor je nesumnjivo da. “Tko ju je poslao?” kaže ona. “Kladim se na Barryja, dobrog starog krivca Barryja.” “Za što je kriv?” “Nešto će se sigurno naći.” “S time ćeš daleko dogurati na sudu”, nasmije se on. “Ne misliš li da bi to mogla biti velika, zločesta Lucy?” “Lucy ne igra igrice. Ona bi nazvala i rekla: “Moja glupa sestra bila je u vezi s tipom koji ju je ubio. Sredite ga.” Kad god bi Brie oponašala Lucy, obje bismo se tresle od smijeha. “Možda Kitty, u pokušaju da skrene pažnju sa svoga dobrog sina?” kaže Hicks. “Ili sa same sebe”, odgovori Brie, iako iskreno, ne smatra Kitty ubojicom. Brie ne može protumačiti Hicksov pogled. “Jasno ti je da se šalim, zar ne?” kaže ona. 275
Knjigoteka
“Što kažeš na ovo?” upita Hicks, privuče Brie k sebi i makne joj ukosnicu, pa joj kosa slobodno padne niz leđa. “Molly je zaljubljena u Delaneyja, ali Delaney voli neku drugu. Molly ga ne želi ostaviti na miru. Kao u Fatalnoj privlačnosti, ponaša se poput ogorčene osvetnice iz pakla. Onda joj on predloži da zajedno odu na vožnju biciklom. Zaustave se na nekom lijepom mjestu, ona misli da će je on poljubiti, ali umjesto toga on je gurne s bicikla u vodu i ostavi je da se utopi.” “Nikada”, kaže Brie. “Ali slušaj ovo. Barry i Molly zajedno odu na vožnju. Posvađaju se i on je gurne - slučajno ili namjerno, nisam još sigurna. Ona padne u rijeku. Njega uhvati panika, izvuče je i poput dobrog doktora, pruži joj umjetno disanje. Kad mu postane jasno da je ozbiljno ozlijeđena i najvjerojatnije će umrijeti, a dvjesto posto je siguran da nitko nije vidio što se dogodilo, on napusti mjesto zločina.” “Koji mu je motiv?” “Znala je da ju je bezbroj puta prevario i odlučila je zatražiti razvod i sve mu uzeti.” “Vrlo zanimljivo, istražiteljice Lawson”, kaže Hicks. “Ili su se možda posvađali, nakon čega se seronja odvezao dalje ne osvrćući se, pa nije ni znao da je Molly izgubila nadzor nad biciklom. Ugrozio joj je život.” “Dakle, sviđa ti se Barry. Pa, možda je Luke bio u kinu kao što je i rekao, ali je izašao ranije i sastao se s Molly na vrijeme da je se uspije riješiti jer je školski primjer psihičkog bolesnika koji, budući da nije htjela ostaviti supruga zbog njega, nije mogao podnijeti da bude s Barryjem. Ili...” “Ne, znam”, kaže Hicks. “Što kažeš na ovo?” Gurne ruke pod Brieinu košulju, brzo ustanovi što ona ima ispod - ništa -i okonča raspravu. Tek dva sata kasnije, nakon što je Brie otišla, ponovo pogleda novinski isječak. Hicks obavi četiri telefonska razgovora. Nazove Lukea, Barryja, Kitty i Stephanie i obavijesti ih da sutra mogu očekivati njegov posjet.
276
Knjigoteka
44.
ZABAVI JE KRAJ Vozila sam se sjevernom stranom Central Parka, usporavajući i zastajući gotovo na svakom uglu, skrenula u Osamdeset šestu ulicu i prošla pokraj stambene zgrade u kojoj je William Randolph Hearst uzdržavao Marion Davies. Skidam kapu Marion. To je žena koja je znala kako se postaviti prema ljubavniku. Skrenula sam desno i ušla u Riverside Park gdje američka zastava vijori na vjetru. Dovraga, puhalo je jače nego što sam mislila. Nastavila sam pokraj dječjeg igrališta s likovima nilskih konja. Da se zadržalo lijepo vrijeme, sutra bih iznenadila Annabel dolaskom ovamo. Nakon kratke vožnje šetnicom, skrenula sam kroz vlažan kameni tunel koji prolazi ispod autoceste i stigla do Hudsona. USPORI, zapovjedio mi je znak. POŠTUJ DRUGE. Upravo tako, Luke. Ne izazivaj me. Dosta je bilo. Poštuj moj pokušaj da okrenem novi list. Sišla sam s bicikla kako bih uživala u pogledu. Hudson se širio prema jugu. Mogla sam razabrati Jersey, grad koji mi je bio poznat samo iz vremenske prognoze. Daleko na sjeveru most Georgea Washingtona bio je napola skriven finim velom sive izmaglice. Čak i u ovo doba godine, kad je mrak padao prije večere, još je bilo previše rano popodne da bi ga obasjala njegova svjetla. Nešto bliže, visoko na brežuljku, crkva Riverside nadvijala se nad grobom Ulyssesa S. Granta. Ponovo sam se popela na bicikl i ubrzala. Nekoliko metara desno od mene, odvojeni samo ogradom koja bi bolje pristajala nekom zatvoru, u suprotnom su smjeru jurili automobili. Vozači su gledali ravno pred sebe, usredotočeni na svoj cilj. Naprijed, naprijed, naprijed. Pobijedi druge. Čovječe, kako su bili glasni. Buka prometa nikada me nije prestala čuditi, ali znala sam kako je isključiti. Oduvijek sam to mogla. Možda sam rođena u predgrađu Illinoisa, ali bila sam Newyorčanka i imala sam svoj unutrašnji iPod. Pjevala sam bez sluha, grlenim glasom oponašajući Janis Joplin. “You know feeling good was good enough for me, good enough for me and my Bobby McGee.” 277
Knjigoteka
Projurila sam pokraj male skupine kržljavih borova koja se nadvijala nad prazno igralište za tenis i skrenula na Cherry Walk, uski puteljak za bicikle koji je s lijeve strane obrubljivao nizak kameni nasip. Stijene su se koso spuštale ravno do mjesta gdje ih je zapljuskivala sumorna rijeka koja je tekla samo oko pola metra niže. U pjesmama život je uvijek slikovit i naizgled jasan. No žene koje sam ja poznavala nisu utapale tugu u alkoholu, niti su bile voljne mijenjati sva svoja sutra za samo jedno jučer. Prije spavanja napravile bi pedeset trbušnjaka, popile tabletu antidepresiva, razmislile o tome bi li rodile dijete ili potražile odvjetnika specijaliziranog za rastave i brojale mjesece do godišnjeg odmora kada će se moći ispružiti na plaži zaštićene šeširom širokog oboda i velikim količinama zaštitne kreme s faktorom 45. Do tog trenutka, marširale su kao vojnici, u sjajnim cipelama i uzdignute glave. Ja sam htjela nešto bolje. Nisam mogla voditi polovičan život u polovičnu domu. Sunce koje se naizmjence pojavljivalo i nestajalo napokon je odustalo i ponovo je počela kiša. Bila je osvježavajuća, ispirala je staru Molly i bistrila mi misli. Namjeravala sam se odvesti sve do mosta kako bih se uvjerila da je mali crveni svjetionik koji smo Annabel i ja voljele odolio zimi, a onda se okrenuti i nabrzinu otići do pekarnice. Ako se kiša pojača, prešla bih na plan B i uputila se do Fairwaya, gdje sam Barryju mogla kupiti jednu od onih majušnih pita s višnjama koje bi on progutao u dva zalogaja. Mirovna ponuda, čak i ako on u tome ne bi vidio ništa više od deserta. Pod utjecajem adrenalina misli su mi se počele bistriti. Zbog toga sam voljela vožnju na biciklu jednako koliko i zbog njezine dobrobiti za moj kardiovaskularni sustav i opseg bedara. Tek usput sam primijetila košarkaško igralište, poligon za skejtere, pa čak i liniju koja je dijelila biciklističku stazu po sredini. Ravnomjerna i plava poput vene odvajala je bicikliste poput mene, koji su išli prema sjeveru, od onih koji su krenuli na jug. Sa svakim okretajem pedala osjećala sam kako mi napetost popušta, a odlučnost raste. U ponedjeljak ću nazvati Lukea. Bilo bi okrutno izbjegavati ga. Imali smo lijepu prošlost koja je zaslužila više od nekoliko oporih riječi. Jednostavnim jezikom reći ću mu da je to naš posljednji razgovor. Bit će gotovo. Osim što je - zaškiljila sam - on bio ovdje. Bobby McGee Delaney glavom i bradom, visoka pojava u tamnoplavoj vjetrovci i trapericama. Stajao je uz rub 278
Knjigoteka
ceste. “Stani da razgovaramo”, viknuo je. Dirnulo me što se Luke toliko potrudio da me nađe, ali nisam bila spremna i osjećala sam se uhvaćenom u zamku. “Oh, Luke, ne sada”, doviknula sam mu. “Kasno je.” Mislila sam to na svaki mogući način, ali pokušala sam ostati ljubazna i opuštena. “Nemam vremena.” “Molly, ovdje sam i moramo razgovarati”, proderao se. Ne bih se složila, reklo je moje lice. “Ti ne znaš koliko te volim.” Možda, ali nisam to htjela slušati. Željela sam da stvari budu jasne i jednostavne. “Volim te, Molly. Stvarno.” Možda i jest. Možda sam bila njegov dužnik. Možda je ovo bila moja Casablanca. Puno je bilo tih možda. “U redu”, rekla sam. “Grantov mauzolej je malo dalje uz cestu. Otiđi onamo i pričekaj me. Vidimo se unutra.” Dobacio mi je sumnjičav pogled. Je li zbilja mislio da ga se samo želim otarasiti? “Doći ću”, rekla sam. “Za deset minuta, najviše petnaest.” “Grantov mauzolej”, ponovio je. “Bit ću ondje.” I više ga nije bilo. Odvest ću se do mosta kao što sam i namjeravala, provjeriti svjetionik, okrenuti se, sastati se s Lukeom i razgovarat ćemo sada umjesto u ponedjeljak. Nisam htjela glumiti, ni pretvarati se. Htjela sam ispraviti sve što je u mojem životu bilo pogrešno. Htjela sam se promijeniti. Promijenit ću se, počevši od danas. Čak i ako me volio pogrešan muškarac, rekla sam sama sebi, odbijam biti jedna od onih žena koje se krotko smiješe i pokušavaju izvući najbolje iz života koji na ljestvici od jedan do deset zaslužuje tek peticu. Neću oštriti noževe. Okončat ću stvari nježno, ali odlučno, kao što se slomi suha grančica. Luke i ja otići ćemo svatko svojim putem. Moći ću pogledati svoga supruga oslobođena osjećaja krivnje. Znala sam da postupam ispravno, što mi je dalo poticaj da ubrzam. Da, osjećala sam nešto prema Lukeu. Ne, nisam bila spremna išta poduzeti po tom pitanju. 279
Knjigoteka
Da, moguće je da ću ga uvijek voljeti. Ne, on ne može učiniti ništa što bi me navelo da se predomislim. Sa svakim okretajem kotača bila sam sve sigurnija. Ja, Molly Divine Marx, mogu ovo. Počela sam vježbati. Luke, voljet ću te zauvijek, ali... Ne. Ali se nikome ne sviđa. Luke, oboje smo znali od početka... Osim što nismo. Luke, jako mi puno značiš i zato... Marljivo sam nizala ustaljene fraze, odbacujući ih jednu za drugom. Nisam ni primijetila da se kasnopopodnevno nebo smračilo kao da je netko prigušio svjetla. Kapi kiše počele su mi postojano udarati po kacigi. Začula sam grmljavinu, poput velikog bubnja. Dok sam pokušavala odlučiti bi li bilo bolje preskočiti svjetionik i odmah otići do mauzoleja, začuo se drugi, snažniji udar groma. Činele. Nebo kao da je eksplodiralo. Zbog toga isprva nisam čula onaj drugi zvuk, koji je postajao sve glasniji. A onda više nije bilo sumnje: škripa zupčanika drugog bicikla iza mene. Sve bliže. Preblizu. Učinilo mi se da je netko zazvao moje ime. Je li me Barry slijedio? Okrenula sam se kako bih pogledala preko ramena. Moj pratitelj očito se pripremio za ove vremenske uvjete unovčivši izdašan poklon-bon u L. L. Beanu. Mislim na ozbiljnu opremu, crnu poput automobilske gume, od glave do pete. Završavala je kapuljačom koja je bila navučena preko kacige. Izgledao je poput nekoga tko je pretjerao s udovičkom odjećom. Pokreti su mu bili laki i opušteni. Mogla je to biti i žena. Nisam joj vidjela obrise tijela, samo naočale - velike, tamne i teške. Oprostite, jesu li mi promukli paparazzi ili najava uragana? htjela sam viknuti, ali osoba je viknula prva. Što li je rekla? “Lijevo”? “Oprez”? Ili je vikala moje ime? Grmljavina je progutala riječi. Bijela munja rasparala je nebo, a kiša počela pljuštati još jače, nemilosrdno i gotovo vodoravno. Osjećala sam se kao da sam zarobljena u praonici automobila, ali nastavila sam okretati pedale, trudeći se da se ne obazirem na miss ružnog vremena iza sebe, usredotočena na održavanje ravnoteže. No, dok su mi se od iznenadnih udara vjetra kotači sklizali po vlažnom tlu, osjećala sam kako mi dolazi sve bliže. Prokleto preblizu. Zar ne 280
Knjigoteka
razumije koliko je ovo opasno? Ili mi se toliko primakao jer se nada da ću ga ja izvesti iz oluje? Darth Vader izabrao je pogrešnu izviđačicu. Budući da se nije htio odmaknuti, palo mi je na pamet da ga otjeram psovkama. Znala sam urlikati poput luđakinje, što se svojedobno pokazalo djelotvornim kad mi je posebno odvažan lopov pokušao ukrasti novčanik. U sudnici. Dok sam sjedila u poroti. No, što ako je ovaj kreten, recimo, poremećeni dostavljač na biciklu koji me odlučio orobiti - ili nešto još gore? Naposljetku, ovo je grad prilično maštovitih izvještaja o zločinima. Morala sam pobjeći. Odlučila sam se koliko sam god mogla primaknuti ogradi koja je biciklističku stazu dijelila od prometa, iako su lokve tamo već bile prilično duboke. Voda mi je poprskala hlače i, drugi put toga dana, prodrla u cipele. Kroz čarape sam osjećala šljapkanje. Bio to Barry ili ne, bio je u pravu. Tko se još vozi biciklom u veljači? Zar sam se ja , odgovorna majka nimalo iznadprosječnih biciklističkih vještina, zamijenila za natjecateljicu na Tour de Franceu? Službeno sam bila idiot. Okrenula sam glavu. Osoba mi je nešto dovikivala. “... razgovarati s tobom.” Izbliza, glas joj je bio piskav, nazalan i viši. Nije to bio Barry. A više nije bilo ni sumnje. On - ili ona - znao je tko sam ja. “Molly Marx! Uspori!” “Što to radiš?” vrisnula sam. Doista je izgledalo kao da me taj zločinac na biciklu pokušava napasti. Bijesna i premrla od straha, pokušala sam viknuti: “Makni se! Dovraga, ne približavaj se.” Glas mi nije izlazio iz grla. Soptala sam, hvatajući dah. “Stani, jebemu!” proderala se osoba na biciklu kližući se kroz lokve vode. Letjela je prema meni poput projektila. Morala sam se maknuti od tog suludog demona. Mogu ja to. “Shvati, Molly. Između tebe i Barryja je gotovo. Ti si za njega obična glupača. To se neće promijeniti ako me budeš ignorirala! Više te ne voli.” “Tko si ti?” vrisnula sam. “Ma daj, znaš ti dobro tko sam ja!” Odjednom sam shvatila. Sve mi je postalo jasno. Osjećaj istovremeno snažan i kristalno jasan dao mi je poticaj. Mislim da je to bila čista, žestoka mržnja. Okrenula sam se kako bih bacila još jedan pogled - da budem potpuno sigurna. U tom smo se trenutku sudarile, a ja sam izgubila 281
Knjigoteka
ravnotežu. Ruke su mi poletjele iznad glave kao da sam neka poludjela navijačica, potpuno izvan kontrole. Jedno mi se stopalo oslobodilo, ali drugo je ostalo zakačeno za pedalu dok mi je bicikl krivudao vrtoglavo se zanoseći ulijevo. Sve sam to gledala kao da se radio filmu strave i užasa, sve dok nisam bila prisiljena zatvoriti oči. Bicikl je napokon počeo usporavati. Zahvalila sam Bogu. Kao što je djed Louie volio reći, ako Židov ne očekuje čuda, nije realan. A onda sam ugledala svoje odredište, oštar, nazubljen rub stijene. Kao u usporenom filmu, dočekao je moje čelo i duboko mi zasjekao kožu. Krv mi je potekla u usta. Bicikl je sletio povrh mene uz zaglušujuće kloparanje iskrivljenih žbica po iritantno vedrom žutom metalu koji kao da mi se rugao. “Isuse!” rekao je netko. “Da se nisi usudila.” Bila sam prilično sigurna da bestjelesni glas nije pripadao meni. Čula sam kako mi je bicikl pljusnuo u vodu. Ledeni Hudson poprskao mi je lice, vrat i ramena. A onda... više nisam osjetila ništa. Vještica s bicikla nadvila se nada mnom i oslobodila mi stopalo. Ili sam se možda izvukla sama, poput hrabre majke koja je podigla automobil od četiri tone koji je prikliještio njezino dijete. Bila sam na rubu vode. Jedino što sam vidjela i mogla namirisati bila je odvratna, smrdljiva rijeka. Kako li je samo paklenski brzo tekla ta struja! Kada sam posljednji put dobila injekciju protiv tetanusa? Hoću li uopće znati plivati? Dok je Hudson prijetio da me ščepa svojim pandžama, izvila sam se prema naprijed - poskakujući i klizeći u očajničkom plesu - i protegnula pokušavajući dohvatiti izbočeni vrh stijene prekriven zelenim muljem. Prisilila sam se da podignem ruku. Bol je bila neizdrživa. Pomaknuvši se, krajičkom oka ugledala sam svjetlucavi predmet koji je zapeo za samoljepivu traku kojom je bio učvršćen rukav moje vjetrovke. Dohvatila sam to blago, sjajni privjesak u obliku srca okružen dijamantima boje šljive. Isto ono srce koje je visjelo s ogrlice koju mi je Barry namjeravao darovati. Isto ono, ili njegov zli brat blizanac. Sretno ti Valentinovo, Molly. Evo još jednog noža u tvoje srce. Smrznutom rukom - rukavica mi se poderala - posegnula sam za tričarijom koja me mamila. Zgrabila sam je, sjajnu, hladnu i tvrdu na dodir. Kao da sam dohvatila Boga, čvrsto sam stegnula prste oko srca. Nisam osjećala noge. U ramenu mi je pulsirala žestoka bol. Bila sam 282
Knjigoteka
potpuno mokra, a ipak sam se obilno znojila. Koliko sam se sjećala anatomije, rekla bih da mi je pukla ključna kost, lako kao da se radilo o košćici pečenog pileta, a ipak, noga i rame bili su ništa u usporedbi s patnjom koju sam osjećala. Htjela sam ponovo sklopiti oči. Doći do daha. Uzeti pauzu. Učinilo mi se da čujem glas koji me preklinjao da ostanem budna, da ne pokleknem pred boli koja me probadala poput noža, da se ne predam struji ledene vode. “Molly”, viknuo je glas iz velike udaljenosti, kao da dolazi iz bunara. Bio je to glas za koji nisam sigurna da je uopće postojao, istovremeno prestrašen i zastrašujući. “Žao mi je”, rekao je. Netko se sagnuo nad mene. Je li mi ta osoba htjela pomoći ili me ubiti? No, nije se dogodilo ništa, osim što mi je uzela srce iz ruke. Čula sam kako je pljusnulo u vodu. Pa korake. A onda... ništa. Bila sam potpuno sama, uronjena u tišinu.
Vidjela sam nebo. Iako nisam mogla pomaknuti vrat ni podići ruku, kao kroz maglu nazirala sam reklamni pano na parkiralištu. Kasno se vraćate kući? pisalo je. Neka se vaš TiVo uključi bez vas. Pokušala sam se nasmijati, a kad mi to nije pošlo za rukom, zaplakala sam i počela vikati: “Upomoć... pomozite mi... neka mi netko pomogne.” Promet je bio zaglušujuć. Je li me itko uopće čuo otamo gdje sam ležala, odbačena poput komada otpada, skrivena u grmlju? Vrisnula sam, lecnula se od boli i ponovo vrisnula. Svaki puta kada bih viknula, činilo mi se da mi se žileti zabadaju u rebra, a ipak sam hvatala dah i vrištala ponovo, i ponovo, i ponovo... nastavljajući sve dok slabašan životinjski mjauk, hroptaji i stenjanje nisu postali jedini glasovi koje sam mogla ispustiti. Netko će me naći. Netko me mora naći. Uskoro. Naglas sam, šaptom, naredila sama sebi da ostanem smirena i budna. Brojala sam do tisuću i recitirala abecedu - najprije na engleskom, a onda na francuskom. Igrala sam se rimovanja, kao što smo Lucy i ja običavale u 283
Knjigoteka
osnovnoj školi, naizmjence izvikujući prvu riječ koja bi nam pala na pamet. Lucy, Moosey, rođak Brucie, lako čovjek nagrabusi. Molly, soli, voli, boli. Je li ono Luke stajao nada mnom i rekao mi da se držim i da će dovesti pomoć? Je li to bio on ili samo nada, molitva, ljubav odjevena u plave traperice? Luke, vuk, zvuk, huk, muk. Zar me ona vještica odjevena u crno, najgoru noćnu moru Coco Chanel, doista izgurala s ceste ili je sve bila halucinacija, priviđenje koje se poigravalo s mojom sviješću? Je li ta žena stvarno rekla da voli Barryja? Je li Barry volio nju, a ne mene? Zašto bi to bilo važno? Jedino bitno bilo je ostati živ.
Pokušala sam se usredotočiti na vrh tornja crkve Riverside. Izgledao je poput Annabeline krune iz Burger Kinga zabodene u nebo boje ugljena. Razmišljala sam o Annabelinu životu, počevši od noći kada je, bila sam prilično sigurna, spermij došao do jajne stanice koja se dala na posao da stvori novu osobu. Gotovodevet mjeseci nevjerojatne trudnoće. Svaki treperavi pokret bio je obećanje. William Alexander. Alexander William. Hoću li ga ikada upoznati? Ubrzala sam do Annabelina rođenja. Donijela sam svoju ružičastu, ćelavu, prekrasnu bebu kući. Hranila je u sitne sate. Mliječna ekipa, samo nas dvije zajedno se ljuljamo u stolici presvučenoj zelenim baršunom. Annabelin prvi zubić, prvi smiješak, prvi sladoled u kornetu, prva lizalica, prva lutka, prvi nastup bijesa, prvo šišanje. Učila sam je puzati poput malenog raka po ulaštenu, drvenom podu, hodati, reći “mama”. Krenula je u vrtić, na balet, krenula je svuda. Pokušala sam se prisjetiti svake rođendanske zabave, svake haljine, svake torte, posebno čokoladnog medvjedića kojeg sam sama ispekla za njezin treći rođendan i posipala kokosom da sakrijem glazuru koju sam obilato nanijela kako bih prekrila svoje neuredno djelo. Ugasile smo svjećice. Imaš li jednu godinu? Dvije? Tri? Četiri? Ne četiri. Ne još. Morala sam ostati živa da dočekam četvrtu. Htjela sam stići do četvrte. Jedan, dva, tri... Uvijek ću biti Annabelina majka. Uvijek ću biti Annabelina majka, ponavljala 284
Knjigoteka
sam iznova i iznova. Moja posljednja misao prije nego što sam sklopila oči.
285
Knjigoteka
45.
OVO JE ZA NAS Vječnost je beskrajna utjeha, ugodna poput bijelih cvjetova ili slatkog okusa šećera u prahu. U Trajanju letim kroz vrijeme kao što mlažnjak leti kroz oblake. Vrijeme se nakuplja poput snježnih nanosa, drevno i beskrajno. Ne mjerimo ga danima, ni desetljećima. Zapravo, ne mjerimo ga uopće. “Onomad”- loš način da se kaže dok si bila živa-”jesi li razmišljala o smrti?” upitao me Bob jednom. “Jesi li imala noćne more? Predosjećaje?” Sam jest. Kao psihijatar, živio je u ljudskim glavama, nesumnjivo jednom od najstrašnijih mjesta na svijetu, upleten u uvrnute veze i pradavne tuge. Pacijenti koji su napuštali njegov ured odahnuli bi zbog olakšanja koje im je on donio, a Sam bi u snu ponavljao njihove najveće strahove, pokušavajući složiti slagalice njihovih srdaca. Brige? Naravno da sam ih imala. Zabrinutost je bila moja melodija, slušala sam je po cijele dane. Ali prave noćne more? Rijetko. Uglavnom sam zamišljala najgore moguće ishode. Da, previše ih se ostvarilo. A ipak, kad se pokušam prisjetiti tih problema koji su narušavali moju sreću, uspomene su mi mutne i pune grudica poput zobene kaše. Sam i Bob još uvijek su dio mojega kruga prijatelja i daju novo značenje izreci “nije važno gdje ste, već s kim ste”. Sada je ovdje i Jordan, Stephanien sin, nesretna žrtva skijanja na opasnoj stazi u Bugaboosu. Zagledao se u bijele granitne vrhunce i BUM. Gotovo. Nakon toga Stephanie više nije ista, što je jedino dobro proizašlo iz tragedije. Počele su je mučiti misli na božansku odmazdu, što je zakompliciralo Barryjev život. Kći Long Islanda, Stephanie Lipschitz Joseph Marx postala je zastrašujuće bogobojazna. Drži se kosher kuhinje, skriva svoju kratku, sijedu kosu ispod perike i vjeruje da ispod takvog pokrivala izgleda autentično. Na sabat odbija ući u automobil. To otežava nastojanje doktora Marxa da joj uruči svadbeni dar - bračno putovanje u obalno odmaralište na Long Islandu izgrađeno od čelika i velikih staklenih površina. Kad Stephanie ne gleda, Barry krijumčari suha rebra u njihovu kuhinju 286
Knjigoteka
veličine katedrale. Kako god bilo, njih dvoje gotovo su sto posto vjerni jedno drugome. Ako je u proteklih dvadeset i nešto godina Barry spavao s drugima, njegova supruga za to ne zna ili je nije briga. Činjenica da ima toliko novaca da njime može brisati suze pomaže joj u tome. Baš kao i satovi svladavanja bijesa koje Barry pohađa na inzistiranje doktorice Stafford: on i Stephanie bili su na zajedničkoj terapiji u doktoričinu uredu kad je Barry bacio knjigu na Stephanie vičući: “Jebi se, da ti se zubi zapale, ne bih ti se popišao u usta.” Barry krivi Stephanie zbog... nečega. Nije svjestan niti polovice prave istine, kao ni itko drugi. Narcissa je stigla malo nakon Jordana. Šećerna bolest. Delfina joj je prigovarala zbog debljine - za sinovljevo vjenčanje morala je zajedno sašiti dvije smaragdno zelene haljine posute šljokicama- no Narcissa je nije slušala. Drago mi je što su Jordan i Narcissa postali iznimno privrženi jedno drugome. Prigrlila je tog nježnog dječaka kovrčave kose na svoje široke grudi i sada ih često vidim kako se zajedno smiju i pjevaju. Njegov pokušaj imitacije raspona glasa Roya Orbisona uz Narcissin dražesni sopran u suprotnosti je s njezinim stasom. Pod Narcissinim utjecajem, Jordan je doživio duhovni preporod. Sad ima prijatelja u Isusu. I moj otac je ovdje. Ugušio se zalogajem sočnog, debelog odreska, srednje pečenog, dan nakon što je s Lucy istrčao maraton. Ima i gorih načina da se umre, iako su mu bile samo sedamdeset četiri godine. Kao kakav filmski redatelj, nosio je srebrne kovrče koje su mu padale niz vrat. “Tata”, ponovila sam otprilike stotinu puta nakon što smo se ponovo susreli, držeći se jedno drugoga kao da nam o tome ovisi ono što smo običavali nazivati životom. “Tata, tata...” “Molly, dušo”, odgovorio je. “Učinjena ti je nepravda, mila.” Ali ja sam ga utišala. U Trajanju ne postavljamo pitanja o tome zašto netko ne dosegne svoj očekivani životni vijek. Osudu ostavljamo živima. Što je bilo, bilo je. Moj otac jedva je dočekao da mi ispriča sve o suđenju u slučaju Molly Marx, neodlučnoj poroti i svemu ostalome. Cijela ta strašna zbrka, saznala sam, bila je secirana toliko da bi svatko s kvocijentom inteligencije višim od 95 radije napamet učio izvješća o poslovanju negoli trpio senzacionalističke medijske napise. No budući da su likovi bili lijepi, rječiti i bijelci, producenti i urednici objavljivali su tu priču radije negoli, recimo, izvještajeo vojnicima s ozljedama glave ili bez udova koji su se vraćali kući iz Iraka. 287
Knjigoteka
“Suđenje je postalo sveprisutno” rekao je moj otac. “Jednoga dana pronašao sam internetski portal na kojem sam mogao glasati za mogućeg krivca. Usput, šezdeset osam posto ispitanih žena smatralo je tvog prijatelja Lukea nevinim.” Tata uvijek zove Lukea mojim “prijateljem”, kao da nas dvoje nikada nismo podijelili ništa više od soka od jagode i taksija. “Ponudili su mi da se pojavim u sporednoj ulozi u televizijskom filmu”, doda. “Trebao sam glumiti mrzovoljnog, starog istražitelja. Možeš li povjerovati u taj neukus?” Mogu. Prošlo je puno vremena otkako sam poput nevidljivog uhode gurala svoj nos u život na Zemlji, ali i dalje čujem koješta. Mnogo toga. No, ono što sam željela bilo je da mi otac pričao Annabel. Je li zbilja odrasla i postala lijepa, pametna i visoka gotovo metar i sedamdeset pet? “Oh, da. Ima Kittyn stas, lice tvoje majke i Lucynu visinu.” “Previsoka za ulogu Clare u Orašaru?” “Pa, da. Osim toga, napustila je balet zbog košarke.” “Je li naslijedila nešto moje?” “Da, dušo. Tvoju prekrasnu kosu.” Zar on ne zna da sam svoju plavu boju dugovala preparatima? Onda primijetim smiješak. “Annabel ima tvoj osmijeh, onaj koji bi obasjao cijelu prostoriju. Ne možeš je ne voljeti. Ona je nova ti.” “Zašto je otišla na studij u Škotsku?” Iz pouzdanog sam izvora doznala da je primljena na Princetonprodekanica zadužena za upise stigla je ovamo nakon što ju je pištoljem ubio nekadašnji student čije je dijete odbila. “Da se makne od ljudi koji su upirali prstom”, rekao je moj otac, “i od prepirki između Barryja i Stephanie. Jordanova ju je smrt jako pogodila. To dvoje djece uvijek je bilo zajedno, po strani, priljubljenih glava, poput divljih patki šćućurenih na svojoj vlastitoj santi leda.” Ušutio je i zagledao mi se u oči. Na trenutak sam se prisjetila kakav je osjećaj bio biti živa i potpuna. “Život je čudan”, rekao je. 288
Knjigoteka
Nije li? “Da Annabel nije otišla u Škotsku, nikada ne bi upoznala Ewana. Ispočetka smo tvoja majka i ja bili uzrujani. Smatrali smo da naša malena Annie-belle traži neku vrstu očinske figure. No, Lucy je stala u njenu obranu. Imala je pravo.” Lucy je često bila u pravu. “Kad su se vjenčali, Annabel je i sama još bila dijete - devetnaest godina, beba - ali Ewan je upravo ono što joj je potrebno.” “Pričaj mi o vjenčanju. Jeste li ti i mama išli?” “Naravno! Tvoja je majka smatrala da je Ewan vrlo privlačan u kiltu. Bilo je toliko svijeća da sam mislio da će se onaj prastari dvorac rastopiti, ali tvoja je kći rekla da želi da sve izgleda kao Doba nevinosti jer se Lucy zaklinjala da ti je to bio najdraži film.” Prva mi je pomisao bila da moja sestra održava uspomenu na mene živom kao da sam princeza Diana. Druga: režira li Martin Scorsese još uvijek? “Svaka je zdravica bila bolja od prethodne”, rekao je moj otac i dao se u prilično dobru imitaciju škotskog naglaska. “Ova je za nas, tko je još kao mi?” rekao je, odgovarajući na pitanje sa: “Malobrojni, i svi su mrtvi.” Onda me pogledao, pa smo nas dvoje prasnuli u smijeh, onako kako to samo mi u Trajanju znamo.
289
Knjigoteka
46.
BESKRAJNA LJUBAV Prestala sam odlaziti dolje kad sam shvatila da su moji posjeti okrutna i neobična pokora, poput samokažnjavanja koje me činilo tužnijom, ogorčenijom i usamljenijom. Naučila sam naprosto plutati u Trajanju, dopuštajući da mi se uspomene izbrišu. Ako sam ikada i znala kako sam točno umrla, postupno sam zaboravila sve što sam saznala ili zapamtila. Prestala sam tragati za odgovorima i posvetila se potrazi za smirenjem. Zapala sam u stanje koje je Sam nazvao pothlađenošću duše. Uvukla sam se u zaborav kao u snježnu spilju. “Događa se to ljudima koji završe svoje živote poput tebe”- nasilno, nesmotreno, neoprostivo. Mladi. “No, to što osjećaš očevu ljubav moglo bi otključati neke od uspomena.” Samova teorija zvučala je kao hrpa psihijatrijskog sranja, ali počela sam u njoj nazirati istinu. Poželjela sam se još jednom vratiti, posljednji put, iako su mi sposobnosti bile nalik na mišiće koji mlitavo vise nakon duge bolesti. Zapravo, nisam imala izbora. Preklinjala sam tatu da pođe sa mnom, no rekao je da nije spreman. Da možda nikada neće biti spreman. Dan Divine ne može podnijeti da vidi svoju Claire s drugim muškarcem. Dvije godine nakon što je umro, moja se majka udala za svoga prvog susjeda, udovca koji joj je priznao da je oduvijek bio lud za njom, što smo Lucy i ja naslutile prije mnogo godina zahvaljujući divljenju koje mu je svijetlilo u očima poput božićnih lampica. Claire Divine poseban je slučaj, žena koja je dvaput pronašla pravu ljubav, vatreno strasnu, nježnu poput marelice i punu razumijevanja. Ne mislim da moj otac majci zamjera njezinu novopronađenu sreću, ali ne želi ga slušati kako uzdiše i zove je “Clairey, srce”. Sve dosada, moje iskustvo s Britanskim otočjem svodilo se samo na London - potraga za antikvitetima, prejedanje palačinkama i primjećivanje kako ljudi neobično jako vole riječ rubbish, koješta. A sada sam tu. Zelenkasto more pokraj priobalnog gradića u Škotskoj mirno je poput starinskog porculana. Prvi šafrani probijaju se kroz stjenovito tlo. Ne bi me iznenadilo 290
Knjigoteka
da stado sićušnih, crnih ovaca doluta stazicom, u pratnji malene Bo Peep glavom. U daljini zavijaju gajde, kao da zbog nečega tuguju. No ova jednostavna, kamena kapelica ispunjena je radošću. Uđem i osjetim se kao kod kuće, kao da sam s police uzela omiljenu knjigu i zakoračila u obilježenu stranicu. Ne mogu objasniti razloge ove prisnosti, no naučila sam da baš kao što je život dugačak niz stalno novih zagonetki, ni smrt nije drugačija. Okrenem se i ugledam je. Annabel, poput dragoljuba okruženog kolibrićima, ozarena i uspravna korača do svojeg mjesta, okrećući se lijevo i desno kako bi pozdravila sve koji joj čestitaju. Uz nju je Ewan, koji vodi malenog dječaka i djevojčicu rumenih obraza i svijetlosmeđe kose. “Isti otac”, šapne netko misleći na djecu. Annabel je njihova čarobna pomajka. Nosi zavežljaj odjeven u haljinicu za krštenje obitelji Campbell i šeširić. Stara čipka ima boju kreme od jaja, a tkanina je meka poput perja. Dražesno usnulo novorođenče, potpuno nesvjesno ove dostojanstvene ceremonije, privlači drugu polovicu moje pažnje. Kapelica je prepuna, teška drvena vrata otvorena, u zraku se osjeća svježina morskog povjetarca. Sve je prepuno ljubavi. Annabel gleda svoje dijete s toplinom i nevjericom, baš kao što sam ja nekoć gledala nju. Dok upijam sve i svakoga, moja se praznina počinje puniti. Pognut, ljubazni svećenik započne obred. Zahvaljuje za ovaj trenutak radosti, za rođenje djeteta. “Bože, usrdno te molimo za ovu tvoju djecu, Ewana i Annabel Campbell.” Nježno kotrlja glas r, poput vode koja žubori niz uglačano kamenje. “Pomozi im, neka budu mudri i strpljivi roditelji, puni razumijevanja i brige za tijelo i duh svoga djeteta. Daj im hrabrosti u teškim vremenima.” Protiv svoje volje počnem se moliti, Bogu s kojim sam imala svojih nesuglasica. Poštedi ih boli, molim Boga. Zaštiti Annabel, zaštiti njezina supruga i njegovu djecu. Zaštiti ovu bebu, moje unuče. Upotrijebim tu riječ ispunjena nevjericom. Čudesno je da moje dijete ima dijete. Dijete koje ne poznajem, ali koje je i samo doista čudesno. Svećenik nastavlja. Glas mu je poput pjesme, a ja se ogledavam po dvorani. Vidim svoju majku. Lice joj je u mojim očima mlado. Oslanja se na svoju novu stijenu, muškarca koji nije ni upola tako naočit kao što je bio moj otac, ali ima okruglo, ugodno lice. Jasno mu je da čak i današnja sreća budi uspomene. Gladi majčinu ruku, iskrivljenu od artritisa, ali meku na dodir. Mora samo trepnuti i opet će biti veljača kada sam umrla, a budućnost samo 291
Knjigoteka
sjena koja joj zaklanja pogled. No dovoljno je mudra da ponovo trepne i vrati se u sadašnjost, ispunjenu radošću i zadovoljstvom. Hicks i Brie šapuću i smiju se. Ona oko vrata nosi srebrno povećalo koje sam joj davno darovala. Desetljeća su joj utisnula blage bore. Ona je kraljica, tamne kose savijene u punđu. Hicks je skinuo naušnicu, počeo nositi naočale i udebljao se, kao što i pristoji odvjetniku njegova ranga. Nakon što je moj slučaj ostao neriješen, što je on doživio kao osobni neuspjeh, noću je studirao pravo. Brie i on imaju zajednički ured, Lawson i Hicks, pravu tvrtku ako vas muči krivnja. Dobro im ide, bliskiji su od mnogih vjenčanih parova. Jučer su nakon partije golfa zaključili da je Škotska tako čarobna da bi ovdje možda trebali kupiti kuću. No kako da se odreknu zelenih brežuljaka okruga Columbia i gdje bi Hicks držao svoje koze? Problemi bogatih. Dobro je što postoje. Posljednja stiže visoka, bujna žena, punih obraza bez bora, s tek jednim sijedim pramenom u tamnoj kosi. Uvuče se u red iza Annabel. Nagne se naprijed kako bi je poljubila u obraz i privinula k sebi. Annabel se prepusti zagrljaju, priljubivši se uz ovu mamu medvjedicu. “Teta Moosey, stigla si”, kaže. “Sada smo svi ovdje”, kaže Lucy. Jesmo. To uključuje i mladog, nasmiješenog rabina koji je doputovao u kabrioletu iz Edinburgha. Zraka sunca odbije se od zlatnih niti kojima je izvezena njegova četvrtasta, svilena crna jarmulka dok on izgovara shalom i poziva Barryja da se pomoli nad obrednim vinom. Barry, koji je doputovao bez Stephanie, hoda pomalo ukočeno - prošlog mjeseca bio je na operaciji koljena, cijena svog onog trčanja po nemilosrdnim pločnicima - no široko se smiješii izgleda baš poput svog oca na slikama. On je jedan od rijetkih ljudi koji bolje izgledaju obrijane glave. Barry podigne obiteljski kalež za kiduš koji je donio iz New Yorka. Ruke kirurga još uvijek su mirne, stisnute oko njegova srebrnog postolja, obavijena listovima loze i uspomenama. Slušam hebrejske riječi koje pjeva svojim jakim, sigurnim glasom i pitam se o čemu razmišlja. Shvaćam da mi više nije stalo i nemam potrebu znati. On sada pripada drugoj ženi. Svećenik pozove Annabel i Ewana koji položi ruku na vitka leđa svoje supruge. Koračaju polako i pažljivo. Ona u naručju nosi njihovo usnulo dijete. Stigavši naprijed poljube se. Ewan obriše suzu iz Annabelina oka. Ja sam se ugnijezdila u njoj, a ovaj mi pokret iznenadno vrati sve moje sposobnosti. 292
Knjigoteka
Ono što Annabel osjeća luđa je radost prekrivena tihim očajem kojeg se uvijek pokušava osloboditi kad poželi da sam prisutna. Danas jesam. Bože, ako si ovdje, neka ona to zna. “Molim kumu da priđe”, kaže svećenik. Bibidi, bobidu, bu. Imamo kumu. Korača prema naprijed. Za ovu priliku, ponosna prateta nosi jednostavne cipele i lepršavu safirno plavu opravu. Sa svojim bijelim pramenom i suprugovim prstenom na ruci, izgleda kao da je na sedmom nebu. Stane uzBarryja i da, zagrle se - ništa razmetljivo, ali postoji stvarna, iako kratka, povezanost. “Ima li ovo dijete ime?” upita svećenik. “Ima”, odgovori Ewan. Nasmiješi se Annabel. “Zvat će se Molly”, kaže. “Molly Divine.” Možda Bog doista jest ovdje. “Molly Divine Campbell”, kaže rabin usnulom djetetu. “Prema kome su te nazvali, malena?” “Prema mojoj majci”, kaže Annabel. Davno je umrla, misli, ali i dalje je u mome srcu, nikada zaboravljena. “Prema mojoj sestri”, kaže Lucy. “A ako je ona sada ovdje, nadam se da joj neće smetati da pročitam pjesmu koju je napisala kad je bila djevojčica.” Zar me Lucy nikada neće prestati sramotiti? To ćemo još vidjeti. “Skini s mene sivi, baršunasti plašt”, započne Lucy. Neka mi blijeda vlakna kukuruza miluju ramena Dok pjevam zajedno s Bogom. Prije svega ovoga, stvarno sam vjerovala u Boga. Rijeke odjekuju pjesmom zborova Srebrnih zvjezdanih glasova. Kamenje ukrašava posvećeno tlo Školjke, puževe, sjene morskih zvijezda. Uz glazbu rastu biljke, 293
Knjigoteka
Pjevaju obredne pjesme korijenja koje se proteže kroz ilovaču. Upoznajući gljive i ruske masline. Gdje li je Lucy ovo pronašla? Jesam li stvarno nekada bila šesnaestogodišnjakinja sklona sanjarenju koja je čekala da joj život započne? Lucyn me pogled probada i pritišće uz kameni zid. Moj posljednji san završava. Sad čekam samo još proljetne poljupce. Idi. Pusti me da se zaljubim. Moja sestra odmakne naočale za čitanje, odloži pjesmu i pogleda Annabel i svoju pranećakinju. “To je ono što želim malenoj Molly”, kaže. “Da se zaljubi.” Amen. Neka se zaljubi, mlada i zauvijek, onako kako se, izgleda, zaljubila njezina majka. Kao znak poštovanja ovom spajanju dviju vjera, djetetova se glava neće politi vodom, iako sam sigurna da bi Isus bio dobrodošao kad bi bio ovdje. On i ja tek se trebamo sresti, no ostali u Trajanju, vjernici, cijelo vrijeme imaju viđenja. “Molim kuma da pristupi”, kaže svećenik. On priđe, visok kao i uvijek. Oči su upale dublje negoli kad su gledale u moje. Čitava njezina života pazio je na Annabel, ispunjavajući ulogu zabavnog ujaka koji puno putuje, priča dobre priče i donosi dobre darove. On je čovjek koji malo toga otkriva, čovjek kojeg nitko zapravo ne poznaje. Oduvijek sam se nadala da će Lucy i Luke završiti zajedno, no to je bila samo moja pretjerana naivnost. Jednom, kad su oboje previše popili, dogodila se večer potpune, nepromišljene strasti, no kasnije je oboje priznalo da su osjećali moju prisutnost u krevetu - iako me nipošto nije bilo. Lucy i Luke odlučili su biti prijatelji dok je to još moguće. U vezi su, uglavnom putem razglednica ispunjenih tajanstvenim porukama. Lucy se udala prije mnogo godina. Suprug joj je prilično poznati kipar, potajno ljubomoran na tajne koje njegova žena dijeli s Lukeom Delaneyjem, no zavist ga ne sprečava u
294
Knjigoteka
pretvaranju Lucy u umjetnička djela od kojih zastaje dah. Moja je sestra rođena za to da bude oblikovana u glini, isklesana u mramoru, izlivena u bronci. Svaki komad koji on stvori pokazuje njezinu trajnu snagu i odlučnost. A Luke? Je li sretan? Gledam ga i znam. Ne još. “Annabel me zamolila da pročitam pjesmu koju je uvijek recitirala na obljetnicu majčine smrti. Molly Marx”, kaže on, “bila je moja najdraža prijateljica.”Nema šanse da bi Annabel sama pročitala ovu pjesmu suhih očiju, misli, pitajući se hoće li njemu poći za rukom. Annabel se smiješi i potiče ga da započne. I Luke i ja vidimo moj smiješak u njezinu. “Voljeni smo beskrajnom ljubavlju.” Znam tu pjesmu. Napisao ju je jedan rabin. Grle nas ruke koje su nas pronašle. Čak i kad se skrivamo sami pred sobom. Dotiču nas prsti koji nas tješe. Luke izgovara ove riječi napola šapćući. Kao da se i sam skriva, nosi meku, kratku bradu, poput mrlje od ugljena na njegovu tvrdom licu koje počinje poprimati mekoću šezdesetih godina. Toliko će navršiti na sljedeći rođendan. Govori pjesmu napamet. Čak i kada smo preponosni za utjehu, Čujemo savjete glasova koji nas vode. Čak i kad smo previše ogorčeni da bismo slušali, Voljeni smo beskrajnom ljubavlju. Malena Molly počne se meškoljiti. Moja kći odmakne joj šeširići divi se bebinu licu. Podigne dijete tako da Ewan može pogladiti pramenove njezine svijetle kose. Razmijene nekoliko tihih riječi. Ne želim se uplitati, a nema ni potrebe jer je sve što sam željela bilo vidjeti Molly i Annabel. Annabel, Ewan i Molly prođu sredinom crkve pa kroz otvorena vrata van, gdje je staro kamenje povezano mahovinom kao što smo mi povezani jedni s drugima. Naše se prošlosti isprepliću. Razgovaraju s mojom majkom i 295
Knjigoteka
njezinim suprugom, svojim prijateljima, Barryjem, Hicksom i Brie, Lucy, Lukeom, svim tim ljudima koje sam voljela, a koje je ponovo spojila ova, kako bi to rekla baka Phyllis, simcha. Radost. Iznenada, Annabel stavi ruku na Ewanov lakat i zastane. Onai Molly okrenu se prema mjestu na kojem čeka moj duh, sam, pokraj kapelice, izvirujući iza prastarog hrasta. Nastoji vidjeti nekoga. Smije se mojim smiješkom. Molly podigne svoje snene kapke, nježne poput leptira. Pogledi nam se sretnu, a rijeka ljubavi nas spoji. Znam da Annabel zna i to mi je dovoljno. U tome je sve. Onda Annabel trepne i vrati se svome životu. Ja, pokojna Molly Marx, bacim posljednji, dugi pogled. Završila sam. Potpuno. Pronašla sam mir. Mogu se vratiti u Trajanje, što god se dogodilo. Osjećaju li oni to? Ne znam.
296
Knjigoteka
ZAHVALE Moja je sreća što imam čast raditi s vrhunskom urednicom, Laurom Ford, zvijezdom u usponu kad je svijet nakladništva u pitanju. Zahvalna sam joj kao i čitavoj ekipi Ballantine’sa, posebno Susan Corcoran, Libby McGuire, Gini Centrello, Kim Hovey, Christini Cabello, Katie O’Callaghan, Alexandri Rudd, Rachel Kind, Rachel Bernstein i Brianu McLendonu. Zahvaljujem Steveu Messini i njegovoj kolegici Sue Wargi za pažljivu korekturu. Mary Wirth, Robbin Schiff, Susan Turner i Victoria Allen, divim se vašim dizajnerskim rješenjima. Vrlo sam zahvalna Christy Fletcher i Melissi Chinchillo iz agencije Fletcher &Parry na njihovoj energiji i entuzijazmu, kaoi Howardu Saundersu i Shani Eddy iz agencije United Talent. Iznimno cijenim njihovo povjerenje i kreativnost. Veliko hvala kolegici spisateljici Elizabeth Ziemskoj čija mi je rana, uzbuđena rekacija dala snage da nastavim. Radionica pisanja ponedjeljkom navečer bila mi je stalni poticaj posljednjih nekoliko godina. Hvala Charlesu Salzbergu na njegovu vodstvu, sjajnim idejama i čvrstim rokovima, neophodnima svakom piscu. Bez njih, još bih uvijek zurila u svoj kompjuter odjevena u pidžamu. Dužnik sam Vivian Conan, Patricije Crevits,Sharon Gurwitz, Sally Hoskins, Paula Hundta, Marilyn Goldstein, Judy Gorfein, Erice Keirstadt, Margaret Kennedy, Patty Nasey, Leslie Nipkow i Betty Wald. Vaš smijeh i velikodušne zamisli čudesno su ljepilo koje me drži na okupu. Rabinu Ramiju Shapiru zahvaljujem na njegovu pjesništvu koje me nadahnulo. Moja obitelj zajednica je puna ljubavi. Roberte, Jede i Rory, obožavam vas i neizmjerno sam vam zahvalna na vašem britkom smislu za humor i nježnoj potpori. Hvala mojim sestrama Betsyi Vicki koje su našle vremena da pročitaju rukopis. Na kraju, mnogo toga dugujem svojim roditeljima Fritzie i Samu Platkinu. Voljela bih vjerovati da su negdje u Trajanju i smiješe se.
297
Knjigoteka
Neprežaljena Molly Marx Sally Koslow VODIČ ZA ČITATELJE Razgovor između Molly Marx i Sally Koslow Molly Marx: Budući da ste vi autorica Neprežaljene Molly Marx, mislim da je krajnje vrijeme za razgovor. Pozdrav, Sally Koslow, gospođo spisateljice. Sally Koslow: Molly, drago mi je što smo se upoznale. Molim vas, dozvolite mi da kažem koliko mi je žao zbog vašeg gubitka. Nadam se da ne zamjerate što sam vam umjesto izraza sućuti napisala roman. MM: Polaskana sam, ali zbunjena. Većina autora voli pisati o živima. Kako vam je na pamet pala zamisao za knjigu o meni? Nemojte mi zamjeriti, ali čitava ideja pomalo je jeziva. SK: Bila sam na pogrebu svoje susjede koja, barem koliko sam je ja poznavala, u posmrtnim govorima nije bila točno prikazana. Počela sam se pitati što bi žena u lijesu mislila o tim posvetama. Bi li bila sretna? Tužna? Cinična? Iznenađena činjenicom da su se stotine ljudi pojavile kako bi se oprostile od nje, iako je bila čudakinja? Ups, htjela sam reći “vrlo povučena osoba”. To me odvelo do razmišljanja o tome kako je znatiželja u vezi toga tko će nam doći na pogreb i što će se govoriti, kako javno, tako i potajno, prilično raširena pojava. Uz dužno poštovanje prema pokojnici, još i prije no što je obred bio završen, znala sam da želim napisati roman koji je proizašao iz ovog osjećaja taštine. MM: Čitatelji kažu da je knjiga smiješna. “Dobar smisao za humor” spominje se u kritikama blogera i na stranici Amazon.com, a Publisher’s Weekly primjećuje da je roman “urnebesan”. No budimo iskreni, Sally. Vi niste duhovita osoba. SK: To je istina, iako želim istaknuti da epitaf koji su mi napisali kolege iz škole kreativnog pisanja glasi “prerezala si je grlo vlastitim jezikom.” Ili “perom”? Kako god bilo, pristojna Sally ne misli da mora izgovoriti svaku
298
Knjigoteka
vrckavu pomisao koja joj padne na pamet. Fikcija je nešto drugo. Čak i vaše najoštrije primjedbe -posebno one - imaju priliku ostati zapisane na listu papira. Među nama, drago mi je što knjiga navodi ljude na smijuljenje. MM: Čemu kriminalistički zaplet? Vaš prvi roman, Slatki mali otkazi nije pripadao tom žanru? SK: Vaša priča morala je biti tajanstvena jer u trenutku kad sam je počela pisati nisam znala kako ste umrli. Kako je roman odmicao, zajedno smo otkrile istinu. Volim stvarati likove koji se postupno otkrivaju. MM: Bez detaljno razrađenog plana radnje? Nikakve bilješke ne prekrivaju zidove vašeg ureda? Razočarana sam. SK: Žao mi je, naprosto se pokušavam prepustiti mašti, neka me vodi. Volim otići na trčanje i pustiti da mi ideje naviru. MM: Želite reći da niste biciklistica, poput mene? SK: Nisam toliko hrabra. Smrtno se bojim gradskog prometa. Samo sam se jednom vozila na biciklu puteljkom uz rijeku Hudson, gdje ste izgubili život, i bila sam prestravljena - voda je tako blizu! Bez ograde! Netko bi se mogao utopiti! MM: Želite reći da smo nas dvije prilično različite. SK: Nipošto. Velik dio sebe ugradila sam u vas, Molly. MM: Moji nedostaci koje ste naveli na početku - jesu li to i vaši nedostaci? SK: Da, osim što ja radije kuham nego da naručujem hranu iz dostave i pretplaćena sam na New Yorker, a ne časopise o slavnima. Njih čitam u salonu. Osim toga, pazim da skinem šminku prije spavanja i uvijek se smijem suprugovim šalama. Urnebesan je. MM: Još se po nečemu razlikujemo. Vi nemate kćer, a moja Annabel je bila je (kad više niste živi, najteže je zapamtiti da treba koristiti prošlo vrijeme) - moje najveće blago. Odakle biste vi mogli znati kako je to biti majka djevojčice? SK: Istina je da imam dva sina, Jeda i Roryja, i nemam kćeri, ali nadahnuto me mojih šest predivnih nećakinja: Amaya, Ella, Ivy-Reese, Lily, Siena i Zoe. MM: Ono pismo koje sam ostavila Annabel, u kojem sam nabrojila svoja životna pravila-jesu li to i vaša pravila?
299
Knjigoteka
SK: Voljela bih da sam se pridržavala mnogih od njih, na primjer, da sam izrađivala fotografije i spremala ih u album što, nažalost, nikada ne radim. MM: S obzirom na sve što nam je zajedničko, rekla bih da vam nije bilo teško pisati o meni. O kojem je liku bilo najteže pisati? SK: Barryju. On je složen, a htjela sam biti poštena prema njemu. Usprkos njegovoj nevjeri, oholosti i neosjetljivosti, znao je biti šarmantan i pokušao se iskupiti za svoje grijehe. Osim toga, on je odani sin i dobar otac. Bio je to i prije nego što se morao uhvatiti ukoštac s izazovima samohranog roditeljstva. Iako se prema vama, Molly, nije odnosio s poštovanjem, vjerujem da vas je volio. Nije lako biti u braku, zar ne? MM: Šalite se. Nije bilo lako ni imati sestru poput Lucy. Imate li vi sestru i je li vam ona bila uzor za Lucy? SK: Imam sestru, ali nije nalik na Lucy. Udala se dok je još bila studentica, ima dvoje djece, prosječne je visine i mrzi trčanje, iako poput Lucy voli praktičnu odjeću. MM: To me podsjetilo na nešto. Ne bih nazvala Neprežaljenu Molly Marxknjigom za žene - neki su dijelovi tužni, duboko iskreni i gotovo filozofski - ali u čemu je stvar sa svom tom odjećom? SK: Volim odjeću. Bila sam urednica časopisa i svakog se dana odijevala za posao. Da, Molly, nekada su se ljudi lijepo odijevali za posao, posebno ako su radili na mjestu glavnog urednika, što sam ja bila više od deset godina. Ovih dana moje visoke potpetice i kaput s uzorkom leopardova krzna uglavnom miruju, dok ja radim kod kuće u trenirkama za trčanje, hlačama za jogu, trapericama ili donjem dijelu pidžame. Uvela sam odjeću u vašu priču ne samo zato što mislim da odijelo velikim dijelom čini čovjeka, već i zato što mi nedostaje lijepo odijevanje. MM: Njemački prijevod moje knjige, Ich, Molly Marx, kürzlich verstorben bio je pravi hit. Što mislite, zašto se njemačkim čitateljima sviđa moja priča? SK: Prijatelj jednog prijatelja, profesor iz Njemačke, smatra da to ima veze sa zanimanjem za suvremenu židovsku kulturu, posebno običaje Židova u New Yorku koji imaju značajnu ulogu u knjizi. MM: Kitty bi bila sretna da to čuje. Sve bi zasluge pripisala sebi. A sada, čemu sva ona poezija? SK: Pretpostavljam da mislite na pjesme s obreda u Škotskoj, kao i stihove
300
Knjigoteka
iz Epa o Hiawathi, kad Hicks posjeti Chicago? Kad sam počinjala pisati knjigu, čula sam pjesmu “Beskrajna ljubav” i vrlo mi se svidjela. Njezin autor, rabin Rami Shapiro, dozvolio mi je da je uključim u knjigu. Druga pjesma s obreda u Škotskoj nešto je što sam sama napisala u srednjoj školi. Srećom, sačuvala sam primjerak našeg književnog časopisa, Ogljivama i niskim maslinama. Naslov je izabrala naša profesorica prema jednoj od mojih pjesama. Počela sam pisati još kao tinejdžerica. MM: Pridobili ste me s Hicksom. Obožavam njegovo ime. Kako ste ga se dosjetili? SK: Zapravo nisam. Pravo je. Posjetila sam Spomenik veteranima vijetnamskog rata u Washingtonu i to mi je neobično ime upalo u oči. U spomen na Hiawathu Hicksa, časnika američke vojske koji je poginuo 1968. godine, odlučila sam posuditi njegovo ime. Voljela bih vjerovati da ćete se susresti u Trajanju. MM: I ja. Kad smo već kod Trajanja - mi koji smo ovdje mislili smo da je to naša tajna. Tko vam je rekao za to? SK:Žao mi je, ako vam to odam, mrtva sam. Bez uvrede. MM:Što biste željeli da čitatelji dobiju ovom knjigom? SK: Ako sam ih uspjela zabaviti, bit ću oduševljena. No, također se nadam da će Neprežaljena Molly Marx navesti čitatelje da razmisle o tome kako je život kratak i zagonetan, a međuljudski odnosi složeni. Možda će ih to potaknuti da iskoriste dan. Mislim da bismo svi trebali učiniti sve što možemo i nikada ne uzimati život zdravo za gotovo. MM: O čemu će biti vaša sljedeća knjiga? SK: Očarana sam ženskim prijateljstvom, posebno kad sve ne ide glatko. Uz ovakve prijateljice bavi se četirima ženama čije prijateljstvo naiđe na probleme. Zamislite da Svete tajne sestrinstva Ya-Ya susretnu pjesmu iz mjuzikla Avenue Q”Schadenfreude”, što u prijevodu znači sreća koja proizlazi iz tuđe nesreće. Čitatelji će u mnogim likovima moći prepoznati sebe i svoje prijatelje. MM: Natpis na mome grobu sasvim je običan - Barry ga je izabrao. Što biste voljeli da piše na vašem? SK:Pustite me da pročitam samo još jednu stranicu. MM: Sada moramo prekinuti, inače ću zakasniti na napredni tečaj 301
Knjigoteka
Moonmlka koji drži Michael Jackson. Trajanje ima svojih prednosti! Hvala na razgovoru, Sally. Nadam se da ćemo se ponovo sresti. SK: I ja, Molly. Ali još dugo, dugo ne.
302
Knjigoteka
O autorici
Sally Koslow rođena je i odrasla u mjestu Fargo u Sjevernoj Dakoti. Bivša je glavna urednica magazina McCall’s. S mužem biznismenom živi u New Yorku i majka je dvojice sinova. U Fargu ne živi više nitko od njezine obitelji. Slatki mali otkazi (2008.) njezin je prvi roman. Nakon Neprežaljene Molly Marx objavila je još romane With Friends Like These, Slouching Toward Adulthood i The Widow Waltz.
303
