S. B. Hayes - Djevojka Sa Zelenim Ocima

S. B. Hayes Djevojka sa zelenim očima The girl with the green eyes

Uvod Bili smo u autobusu broj 57 kad se to dogodilo - trenutak koji će zauvijek promijeniti moj život. Taj dan nije bio ni po čemu poseban; bilo je kasno poslijepodne sredinom rujna, unutra je prodiralo nisko sunce, a miris dizela ispunjavao je zrak. Kosa na stražnjoj strani mog vrata dizala se vlas po vlas i bila sam sigurna da netko zuri u mene. Nisam nikoga vidjela, ali sam ga osjećala i morala sam se okrenuti. Polako sam okrenula glavu ulijevo, a jedan drugi autobus stajao je uz naš. Neka je djevojka pritisnula nos na prozorsko staklo. Imala je srcoliko lice, pune usne i ravnu smeđu kosu, no oči su dominirale njenim licem, velike, blistavo zelene, baš kao u mačke spremne na skok. Stavila sam jednu ruku na staklo i ona je učinila isto, a prsti su nam se savršeno poklapali. To me je iz nekog razloga navelo da mislim o svom snu, jednom koji sam imala otkada sam bila mala. Ulazim sama u veliku, sablasnu kuću. Idem naprijed, kroz ogromna ulazna vrata s oljuštenom bojom i obojenim staklom, na trijem uz oštar miris vlažnog lišća, zatim u predvorje s geometrijskim plavim i terakota pločicama i stižem do podnožja zavojitog hrastova stubišta. Znam da ću se popeti uz te stepenice i neću se moći probuditi iako se trudim. Sva su mi osjetila u stanju pripravnosti; čujem svaki šušanj, osjećam svaku kvrgu i brazdu na ogradi stubišta i miris truleži iz zemlje. Sada sam na vrhu, vrata preda mnom su otvorena, no hodnik je odjednom dvostruko veći i hodam sve brže i brže, kao da trčim pokretnim stubama u suprotnom smjeru. Treba mi beskonačno dugo da stignem do otvora, No konačno sam ovdje, zadihana od znatiželje. Neka djevojka sjedi ispred toaletnog stolića gledajući u složeni, zakrivljeni niz od triju zrcala. Leđima je okrenuta prema meni i ja joj očajnički želim vidjeti lice, ali nema njezina odraza. Zgrabim ju za ramena, ona se opire, ali malo-pomalo se okrene i konačno ju vidim, no lice je moje vlastito i podrugljivo mi se smije... Tada se budim. Vraćam se u stvarnost uz trzaj i, dok autobus poskakuje naišavši na rupu na cesti, nastojim zaboraviti lice na prozoru. Uvijek ću se pitati bi li sve bilo drugačije da samo nisam pogledala iza sebe tog dana.

Prvo poglavlje »Katy? Izgledaš kao da si ugledala duha.« Osjetila sam kako mi se koža ježi. »Nije ništa, Nat. Vidjela sam nekoga... potpuno stranu osobu... i zurila je u mene kao da me pozna.« »Možda ste se sreli u nekom od tvojih prošlih života?« našalila se. Hanna je prezirno dobacila: »Ili imate telepatsku vezu?« »Svatko ima«, odgovorila sam ozbiljno. »Ali smo zaboravili kako ju osluškivati.« Nat je zalelujala rukama iznad glave dočaravši zaista opaku prikazu duha. »Katy prima poruke s one strane.« »Ne primam.« Podbola me rukom u rebra. »Sjećaš se gospođice Murphy, nove vjeroučiteljice? Bila si sigurna da ima lošu auru i pokazalo se da je potpuna i totalna krava.« »Što se nje tiče, imala sam pravo«, osmjehnula sam se. »Što je to? Nekakav dar?« »Ne... samo intuicija.«Hanna i ja smo zajedno sjedile i primaknula mi se bliže. »Kaže li ti to kada će Merlin nešto poduzeti?« Želudac mi je poskočio kao da sam na toboganu u lunaparku upravo prije nego što se strmoglavi. »Činilo mi se da nismo stigli nikamo, a onda danas... čudno je to... nešto se promijenilo.« »Što?« Dva su glasa pitala jednoglasno. Obgrlila sam se rukama, držeći se za sjećanje kao da je pokrivač. »Gledao me je na onaj nevjerojatan način. Kao da sam jedina osoba na svijetu.« Hanna je uzbuđeno pljesnula rukama. »Misliš da će se nešto dogoditi među vama?« »Mislim«, odgovorila sam oprezno. »Uskoro?« »Mmm. Čini se kao da se približavaju grom i munja, a zrak je doista nabijen i... naelektriziran.«

»Opet tvoje psihičke vibracije?« Bila sam naviknuta na takvo zadirkivanje i isplazila sam jezik. »Nisu mi potrebne za Merlina.« »Kakva mu je aura?« pitala je Nat. »Fantastično je jasna, jaka i čista.« Hanna me pogledala ispitivačkim pogledom nabravši nos. »Trebala bi skakati od veselja, Katy, no ti izgledaš gotovo... deprimirano.« Stisnula sam čvršće metalnu šipku dok se autobus zatresao zaustavljajući se na usputnoj stanici. »Što ako kažem da je sve bilo jednostavno predobro a da bi bilo istinito?« Ispružena ruka opipala mi je čelo, no ja sam ju otresla. »Zvuči jadno, ali ja baš nisam tip djevojke koja dobija dečka kao što je Merlin... jednog s popisa A.« »Kakvi su to?« pitala je pomirljivo Nat. »Uvijek su preplanuli, s pramenovima na kosi, dobro razvijeni i depilirani... svagdje.« Nat i Hanna su se nasmijale i bila sam im zaista zahvalna na potpori. Bile su to odane prijateljice, onakve kakve nikad nisam uspijevala steći; činjenica je da sam se družila na marginama, no činilo se da funkcionira za nas tri. »Ti bi mogla biti netko s popisa A«, rekla je Hanna blago. »Ne s mojim uvojcima poput vadičepa, mojim bokovima i šašavom majkom«, ustrajala sam. Uvijek bih ubacila nešto o šašavoj majci prije ikog drugog, a moj izgled se nikako nije mogao opisati kao dražestan u uobičajenom smislu. »Zašto se netko poput Merlina ne bi zanimao za tebe?« Nat je iznenada zapitala. Zagledala sam se u daljinu. »Jesi li ikada zamišljala kako čarolijom stvaraš savršenog dečka? Dakle... ja jesam, i to je Merlin.« »Život može biti čaroban«, uzdahnula je Nat. »Ti bi trebala vjerovati u to više nego itko.« Pogledala sam ju s ljubavlju i promrsila njezinu ludo ružičastu kosu. »Ali sve se to događa tako brzo. Na tragu sam nečeg novog i zapanjujućeg i potpuno sam... uplašena.« Hanna izvadi svoj puder i popravi svoj već savršeni make-up. »To je novi početak za sve nas«, izjavila je. »Nema više školskih uniformi, nema grozne gospođice Owens s njenim brkovima i poliesterskim bluzama punih statičnog elektriciteta i nikoga iz njihovih jadnih malih skupina.« »Imaš pravo«, složila sam se. »Koledž je super. Imamo mnogo više slobode i svi se ponašaju prijateljski.« Na trenutak sam zatvorila oči i prošaptala vlastitu privatnu želju. Ovo je godina u kojoj ću konačno naći svoj put i uspjeti. Pravi život je odmah iza ugla i čeka me - znam to. Ustala sam i pozvonila jer se približavala moja stanica. »Dođite k meni«, nagovarala nas je Hanna. »Pretraživat ćemo praznike na netu.« »Moja mama ne voli da nisam kod kuće čak i samo jednu večer«, promrmljala sam. »Sigurna sam da me ne bi pustila.« »Jednog dana će te morati pustiti, Katy. Ti imaš svoj vlastiti život.« Zatresla sam glavom i namrštila se. »Ona se potpuno oslanja na mene. Vjerojatno ćemo završiti tako da se jednako oblačimo i završavamo rečenice jedna drugoj.« »Jesi li ikada gledala film Psiho?« rekla je Nat. Spotaknula sam se izlazeći iz autobusa, zadubljena u misli, i niotkuda me je preplavila iznenadna nada. Hanna je bila u pravu - trebala bih skakati od veselja. Za mene sve dolazi na svoje mjesto koledž, prijateljstva, Merlin; čak bi se i mama mogla popraviti. Primila sam se za stup ulične svjetiljke i vrtjela se oko njega dok me nije uhvatila vrtoglavica, a Nat i Hanna su kucale na prozor i luđački mahale. Trebalo je nekoliko minuta da mi se razbistri vid i natkrilila sam oči. Malo prije padala je kiša i sjalo je sunce tako da se s pločnika dizala toplina i svagdje stvarala izmaglicu. Pogledala sam ponovo - djevojka zelenih očiju stajala je na uglu ulice. Bijesno sam zatreptala. Bila je tamo, ali samo kao što se dim zadrži na trenutak pa se raspline. Bila je maglovito sjećanje koje je isparilo, ali me je ponovo uznemirilo. Mora da su se moje oči poigravale mnome. Neizbježno sam se morala spustiti na zemlju. Srce mi se stisnulo dok sam otvarala ulazna vrata. Zavjese u dnevnoj sobi bile su navučene usred popodneva. »Bok, Katy.« Mama je uvijek izgovarala moje ime kao neku ispriku. Miris u sobi bio je ustajao i pljesniv. Još je uvijek bila u spavaćici, očiju stisnutih u polutami, okrenuta prema meni

»Glavobolja?« Trgnula se od bola i naslonila na jastuk kimajući glavom. Bacila sam svoju torbu na tepih zamišljajući kako bi bilo lijepo nestati uz stepenice i raditi na novom nacrtu za tekstil. Za mene je to bilo kao droga, jedino vrijeme u kojem sam se mogla sasvim izgubiti, ali je mama čitav dan bila sama i trebalo joj je društvo. Trudila sam se zvučati suosjećajno. »Mogu li ti nešto donijeti?« Kašljala je. »Nisam jela, a nema mnogo u frižideru.« »Pretražit ću ormariće«, rekla sam joj. »Smućkat ću nešto.« Kuhinja je djelovala depresivno - prljavo rublje na podu, posuđe u sudoperu, a noge su mi se lijepile za keramičke pločice. Mama je uvijek bila nemarna, ali što sam bila starija, činilo se da ona postaje sve gora. Čistila sam nastojeći zaustaviti rastući osjećaj ljutnje, a u mikrovalnoj pećnici zagrijala sam za nju zamrznutu pastirsku pitu. Budući da sam bila vegetarijanka, miris ugrijanog mljevenog mesa u meni je izazivao osjećaj mučnine. Za sebe sam ugrijala limenku juhe od rajčica i umakala u nju koru starog bijelog kruha. »Grlo mi je kao staklo, a bolovi u glavi su zasljepljujući ...« Bolesni ljudi mogu biti tako sebični. Gdje sam to pročitala? »Bilo bi dobro kad bi ti to mogla napraviti kod kuće ranije. Znam da voliš koledž, ali dan se tako vuče...« Da si pokušala pomoći sebi i otići na grupu za potporu ili se potrudila razgovarati s nekim o svojim problemima. »Ti ne misliš o odlasku tijekom ljeta, Katy? Ja se zaista ne bih mogla brinuti sama za sebe.« Dom počinjem osjećati kao zatvor, bez smanjenja kazne zbog dobrog ponašanja. A ti mi nikad nisi dala ni zatražiti putovnicu pa kako bih onda mogla otići u inozemstvo? »Možda bi mogla uzeti slobodnu godinu na koledžu... dok meni ne bude bolje?« Pobjegla sam u svoju sobu, željna malo prostora i ostala tamo sve dok me mama nije pozvala dolje kasnije te večeri. Viknula je neobično uzbuđeno, a kad sam sišla niz stepenice, primijetila sam kako su joj obrazi crveni a lice živahno. »Baš si ju propustila, Katy. Imala sam posjetiteljicu, mladu djevojku koja prodaje nakit. Pogledaj što sam ti kupila.« Mama je zanjihala nešto zeleno i srebrno ispred mog lica kao da me želi hipnotizirati. Ispružila sam ruku i stavila je na nju neku vrstu privjeska. Trnci su se opet pojavili, a osjećaj je bio tako snažan kao da mi kukci plaze po koži. Bio je napravljen od smaragdnog stakla koje je bilo potpuno iste boje kao par zelenih očiju što su danas tako uporno zurile u mene. Mama nije trebala opisivati svoju posjetiteljicu. Instinkt mi je govorio tko je ona bila.

Drugo poglavlje Katy - budi prva koja će vidjeti novi studio XXX Nestrpljiva da što prije odgovorim, bacila sam se na telefon tako da je pao s noćnog ormarića. Čuo se jak udarac i niz manjih udaraca jer sam prošle godine maknula tepih iz svoje sobe i prema zala parket zapanjujućom nijansom indigo plave, moje najdraže boje. Jedva sam se usudila pogledati nije li slomljen, a kada sam pogledala ruke su mi se tresle. Merlinova poruka sadržavala je nešto o čemu sam se bojala i misliti, no neodlazak nije dolazio u obzir. Bila sam gotova za manje od petnaest minuta, ali nije bilo cool pojaviti se prerano. Bila sam nervozna, grizla nokte i promijenila odjeću šest puta prije nego sam se zaputila njegovoj kući. Mama je gledala svojim obješenim licem kako odlazim, ali danas me ništa ne bi moglo natjerati na osjećaj krivnje. Ubrzala sam korak ne želeći razgovarati s Lukeom, mojim prvim susjedom, jer me je uvijek zadirkivao, a to u tom trenutku ne bih mogla podnijeti. Toliko sam to dugo očekivala da su mi sva čula bila u stanju pripravnosti. To je bilo vlažno ljeto i krajolik je bio tako raskošno zelen da su me skoro zaboljele oči. Mogla sam čuti stvorenja kako se miču u travi, šuštanje lišća na povjetarcu i krik ptice u daljini. Blijeda duga koja se dizala baš iza Merlinove visoke viktorijanske kuće djelovala je poticajno na mene. Nikad nisam željela sasvim povjerovati optičkoj iluziji koja je značila da se ona, kad joj se približavam, odmiče dalje. »Zdravo, Katy... pokazat ću ti put.« Merlinova se mama smiješila otvarajući ulazna vrata. Bila je visoka

i vitka, s dugom sjajnom kosom savijenom na vrhu glave. Nosila je nešto poput kimona i izgledala izvrsno bez imalo šminke. Znala sam da je kiparica koja ima narudžbe od glasovitih ljudi, što mi je ulijevalo izvjesno strahopoštovanje. Slijedila sam ju sve do tavanske sobe koja je nedavno preuređena u Merlinov studio. Diskretno je pokucala na vrata. »Merline, to je Katy.« Nije nas čuo jer je bio posve obuzet slikanjem - vidio mu se vršak jezika, obrve su mu bile sastavljene, a pogled duboko usađenih sivih očiju istovremeno fokusiran i sanjarski udaljen. Crte lica bile su mu izražajne i pune oštrih bridova, istaknutih jagodičnih kostiju i s dubokim urezom na bradi. Koža mu je izgledala izuzetno blijeda u suprotnosti s tamnom, zamršenom kosom koja mu je padala na oči i koju je nestrpljivo sklanjao brzim zamahom ručnog zgloba. Bila sam ga u stanju promatrati čitav dan, ali ruka na mojim leđima poticala me je da uđem, a glas je prošaptao: »Ostavit ću vas dvoje same.« Nisam željela poremetiti taj trenutak jer je Merlin izgledao tako samodovoljan, no nakon minute to mi se činilo pogrešnim, kao da ga uhodim. »Merline... tvoja mama me pustila unutra.« »Katy? Tu si.« Brzo je ustao i prekrio platno. »Mogu li pogledati?« »Ne dok ne bude gotovo«, bio je uporan. »Onda... Kako ti se sviđa ovdje?« »Sjajno je«, rekla sam, znajući da bih odgovorila jednako i da se radilo o šupi u dnu vrta koji smrdi po mačkama. »Prozori su ogromni, a pogled je zapanjujući.« Oboje smo se primaknuli nakošenim krovnim prozorima dok su moje cipele odjekivale po bojom poprskanom podu. »Svjetlo je savršeno«, složio se Merlin. »Mogao bih ostati ovdje čitav dan.« Tada smo bili najbliže jedno drugome no što smo ikad bili. Naše su se ruke dodirivale i nisam se usudila pomaknuti da ne pokvarim taj trenutak. Katkad mi je pokraj Merlina bilo teško disati. Nijedno od nas nije govorilo. Prije jednog stoljeća vjerojatno bih se onesvijestila jer bi mi korzet bio pretijesan a Merlin - koji je izgledao kao brižni romantični junak - dočekao bi me na rukama kao da sam laka poput pera. No od djevojaka se više ne očekuje da izgube svijest samo zato što su u blizini suprotnog spola. Jednim prstom je počeo gladiti moj dlan, a zatim i drugim. Srce u grudima luđački mi je udaralo. Moja se ruka našla u njegovoj, ali mi smo i dalje nepomično zurili kroz prozor. Zašto se to uvijek događa? Nisam to više mogla podnijeti i ovog puta morala sam nešto reći. »Zašto me ne poljubiš?« izlanula sam. Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila no činilo se da sam probila led. Okrenuo se i polako spuštao glavu, njegova 182 centimetra nasuprot mojih 165, dok se naše usne nisu spojile, a soba se pretvorila u kaleidoskop različitih boja. »Ovo je bilo vrijedno čekanja, Katy,« Njegovo prekrasno lice obasjao je osmijeh kao kad sunce prodre kroz oblake. »Čitavo si vrijeme čekao da se to dogodi?« Merlin je izgovorio samo jednu divnu riječ: »Očajnički.« Još uvijek sam trebala uvjeravanje. »Kada si prvi puta mislio o meni na takav način?« Uzdahnuo je. »Prvi puta kad si prošla pokraj mene osjetio sam da se događa nešto čudno. Bio sam privučen prema tebi kao da... kao da si magnet.« Nastojala sam ne nakesiti se odmah što je bio bijedan pokušaj, no što je još bolje, Merlin još nije završio s komplimentima. »Kao da te okružuje sjaj. Zvuči li to glupo?« »Zvuči zapanjujuće.« To je blago rečeno - bila bih mogla umrijeti od sreće na licu mjesta. Nervozno sam promatrala svoja stopala. »Znači li to da smo mi... znaš... zajedno?«Stisnuo mi je ruku i zagledao se u moje oči. »Mi jesmo zajedno.« Nije odmah skrenuo pogled i bila sam uvučena u snagu njegova promatranja, opažajući savršeni luk njegovih obrva i smiješno guste trepavice. »Ima nešto što ti moram reći.« »Što to?« Krajevi usana su mu se podigli. »Taj crtež... prikazuje tebe.« Pokrila sam lice. »Kada ga mogu vidjeti?« »Ne prije nego što bude gotov... Slikam ga po sjećanju.« Pomisao da poznaje moje lice toliko dobro da ga naslika bila je izuzetno uzbuđujuća. Željela sam uživati u trenutku, ali on je iznenada rekao nešto što se činilo kao naredba. »Izađimo van.«

S upravo toliko vremena da zgrabim svoju torbu osjećala sam se odvučena iz njegova studija i dolje niz stepenice. »Kamo?« Dahtala sam. »Bilo kamo.« Letimično sam vidjela Merlinovu majku koja je držala umjetničku poduku u stakleniku, dnevnu sobu s raznoraznim pokućstvom, sjajno obojenim slikarskim platnima i orijentalnim sagovima, blagovaonicu s ogromnim stolom na nogarima i kuhinju sa starinskom peći, kamenim pločicama i ogromnim kredencom. U jednom kutu stajao je par humanih mišolovki i pojavila mi se čudna pomisao kako je čak i gamad u Merlinovoj kući beznadno cool. Konačno smo stajali vani udišući zadnje tračke ljeta koji su izgledali nekako posebni jer je to bio zadnji pozdrav suncu prije nego zima sve uništi. Lunjali smo uz kanal, a zatim smo kroz željezničke lukove došli u grad. Merlin se isticao u gomili i ljudi su zurili u njega pa bi pogledali mene jer sam bila s njim. Smijala sam se i hodala što sam mogla bliže njemu. Stigli smo do kafića »La Tasse«, pomodnog mjesta za espresso, punog poslovnih ljudi sa svojim laptopima i dama na ručku. Sjeli smo u separe kod prozora na kožna sjedala krem boje smještena leđa uz leđa kao u željezničkom vagonu. Bili smo novopečeni par i činilo mi se da kao da proizvodimo neku vrstu energije. Konobarica nam je prišla čim nas je opazila, a ja sam se oslanjala na Merlinovu ruku dok je naručivao pića. To je bio osjećaj kao kad si jedna od onih sjajnih djevojaka kojima je svijet pod nogama, onih koje očekuju da budu sretne umjesto da se stalno ispričavanju što zauzimaju prostor u svemiru. Jednom mi se na nekoj zabavi dogodilo nešto čudno - blistala sam. Svatko se smijao mojim šalama, djevojke su sa mnom razgovarale kao da sam bila netko, a dečki su željeli sa mnom plesati. Znala sam da je nešto magično u zraku, a ja te noći nisam bila prava ja - nevidljiva Katy. Ta druga osoba još je uvijek tamo unutra, ali nikad nije ponovo izašla. Kad sam uz Merlina, gotovo se usuđujem sanjati da bih mogla biti ona druga djevojka - ono što je najbolje u meni. Merlin je promatrao kako pijem svoj kapučino i poljupcem uklonio mjehurić s moje gornje usne. Zajapurenih obraza i ustreptalih osmijeha sjedilismo jedno kraj drugog u separeu i pričali o planovima za budućnost. Zamišljali smo njegovu prvu slikarsku izložbu i moju prvu modnu reviju. Pričali smo o Rimu, Veneciji, Parizu kao da ti čudesni gradovi samo čekaju da ih mi osvojimo. Merlin je gledao u stol i rastreseno se igrao žlicom. »Ima još nešto, Katy.« Trenutak je oklijevao nastaviti, a lice mu je bilo tako privlačno, njegove oči široko otvorene i usrdne, pune usne lagano razmaknute, njegov glas dubok. »Nisam baš vješt vezama... djevojke očekuju da ih nazivam dok slikam i postaju ljubomorne bez razloga...« »Ja nisam ljubomorna«, žurno sam ga prekinula. »Ja sam najmanje od svih ljubomorna.« »Osjetio sam to«, odgovorio je s olakšanjem. »Osjetio sam da si drugačija... i sasvim posebna.« Sanjivo sam pratila svaku njegovu riječ sretna što se činilo da se Merlin opustio, no nešto mi je odvuklo pažnju - bljesak zelenog - no kad bolje razmislim, zeleno je samo u mojem umu. Ta je djevojka prolazila pokraj prozora, odmah do mene, obučena u plavi jeans. Okrenula se i pogledala me. »Jesi li ju vidio?« pitala sam Merlina. »Djevojku sa zelenim očima.« Nije skidao pogled s mene. »Sada ju gledam. Ti imaš krasne zelene oči.« »Ne ovakve«, protivila sam se. »One su zapravo... neprobojne i zastrašujuće.« Nasmijao se, poljubio moju ruku i otišao do blagajne platiti naša pića. Drhtala sam shvativši da je bila u kafiću u isto vrijeme kad i mi. »Oprostite«, pitala sam konobaricu. »Moja... prijateljica bila je ovdje, no mora da smo se mimoi šle. Ima ravnu crnu kosu, obučena u traperice i...« »Sjedila je tamo«, odgovorila je žena pokazujući zadnji separe. Čudno me pogledala i počela kašljati da prikrije moju neugodu. Opet sam se uplašila misleći o njoj kako sjedi blizu nas, iako, srećom, nije bila dovoljno blizu da čuje naš razgovor. Merlin me otpratio kući i nastojala sam ju potisnuti. To nije bilo teško - uz njega sam gotovo lebdjela. Kad smo stigli u moju ulicu, povukla sam Merlina u uski prolaz iza moje kuće čiji je ulaz zaklanjao zid skoro dva metra visok, upravo toliko da nas sakrije od vrebajućih očiju. Rastajali smo se čitavu vječnost. Kad god sam se pokušavala odvojiti, Merlin bi me zgrabio za ruku i povukao natrag. Lice i vrat su mi bridjeli kao da gore. Protrljala sam obraze sa strahom se pitajući kako ću objasniti crvenilo od ljubljenja, no kad sam konačno ušla, činilo se da mama nije ništa primijetila. Hrabro se nasmiješila kad sam je pitala kako je provela dan, ali ipak sam osjetila skriveni prigovor. Pjevušila sam po kući izvan sebe od sreće, oživljavajući svaku minutu dana i slala poruke Nat i Hanni

da im pričam o tome. Mama me pozvala. Pojurila sam u dnevnu sobu i našla ju kako olujna lica u zraku njiše paketić cigareta. »Jako sam razočarana, Katy«, rekla je spustivši glas do šapata, što je na neki način bilo gore nego da na mene viče. »Uvijek si obećavala kako nećeš pokupiti takvu odvratnu naviku.« »Nisu moje«, odgovorila sam zapanjeno. »Pušenje je grozno.« »Ispale su iz tvoje torbe«, nastavila je, zapiljivši se u moje oči. »Pretpostavljam kako te je Merlin uvjerio da je to moderno ili nešto, a ti mu hoćeš udovoljiti.« »Merlin mrzi pušenje«, ustrajala sam, bivajući sve ogorčenija. »Nitko od mojih prijatelja ne... Ne znam kako su se našle tamo.« Mama je jednom rukom nacrtala zamišljenu liniju u zraku. »Konac rasprave, Katy. Ako je Merlin umiješan, neću oklijevati zabraniti ti da se viđaš s njim. Možeš se kladiti.« Nije imalo smisla dalje se svađati. Mama je uvijek imala posljednju riječ. Zagonetno je kako su cigarete došle u moju torbu i napravile tako gorak kraj savršenog dana. Povrijedilo me je što sam bila tako nepravedno optužena, no majka je jasno pokazala da je razgovor završen. Moj konačni dojam bio je da joj nije drago što se viđam s Merlinom i to je bio razlog njezina negodovanja. Trebala mi je vječnost da padnem u san i prevrtala sam se čitave noći. Kad sam bila pod stresom, uvijek sam sanjala isti san... do ove noći. Ovog puta, kad sam zgrabila priliku koja je sjedila ispred ogledala i natjerala ju da me pogleda, lice nije bilo moje, pripadalo je djevojci u autobusu. Ovog puta njezine su oči bile zelene i nedokučive. Odstupila sam preplavljena njenom mržnjom.

Treće poglavlje Bez obzira koliko bila zaokupljena, opsjedajući zloslutni osjećaj vrebao je duboko u meni, no trudila sam se zatomiti ga i umjesto toga usredotočiti se na Merlina. To je bilo službeno - bili smo par. Nije bilo potrebno da to oglašavam na koledžu - vijest se brzo širi i moja se popularnost vinula u visinu. Zajedno smo provodili svaku minutu koju smo mogli, a Nat i Hanna su se šalile kako im je već zlo gledati nas kako lunjamo okolo i zurimo jedno drugom u oči. Merlin je isplanirao da dođe po mene u subotu što me je raspinjalo jer je mama već stvorila mišljenje o njemu. Bila sam na iglama čitavo jutro i pogledavala kroz ulazna vrata dvadesetak puta da vidim dolazi li. Bilo je nemoguće ne primijetiti Lukea kako iz svog starog auta istovaruje sve stvari koje je donio iz svog stana. Bio je ispunjen kutijama, plastičnim vrećicama, smotanom odjećom, a lončići, tanjuri i šalice zveketali su sa stražnjeg sjedala. »Gdje je moja najdraža Kat?« povikao je. Nasmiješila sam se na njegov uobičajeni nadimak za mene i polako mu prišla. »Nema više studentskog života«, bockala sam ga pokrivši uši jer se staklo razbilo na pločniku. »Sada si pravi odrasli.« »Niti za milijun godina«, smijuljio se. »Govoriš s momkom koji ti je stavljao puževe na leđa i paukove na nos.« Luke Cassidy bio je pet godina stariji od mene, a zadnjih deset godina proveo je gnjaveći me kako god je znao. Provela sam djetinjstvo vukući se za njim i njegovim prijateljima, ali uvijek su uspijevali riješiti me se. Tada je otišao na studij i iznenadila sam se koliko mi je nedostajalo da ga viđam u blizini. No vratio se i još uvijek me zadirkivao. »Mala Kat je također odrasla,« rekao je pažljivo skupljajući razbijene komadiće, »vidio sam te s tvo jim dečkom i mahnuo ti, ali bila si jako zauzeta.« Pocrvenjela sam znajući kako sam morala izgledati odsutno držeći se za ruke s Merlinom. Brzo sam promijenila temu. »Onda, kako je to biti novinar?« »Do sada sam pisao o tri crkvene prodaje, izložbi pasa i o starcu koji spava s vjevericom u kućici na drvetu.« »Nema poziva iz Nacionala?«. Luke se zagledao u nebo. »Možda sljedeće godine.« Činilo se da me promatra krajičkom oka. »Što ne valja? Razmazala mi se šminka?« »Izgledaš drugačije, to je sve«, promrmljao je Luke i brzo spustio pogled. Ispružila sam prst da dotaknem njegovu bradu i nakesila se. »I ti, također. Luke se konačno mora brijati.« »Brijem se već godinama«, bunio se i stisnula sam usne da se ne nasmijem. Luke je imao lice glatko

kao u malog djeteta i kosu boje kukuruza što ga je činilo mlađim nego što je bio. Ušetao je kroz naša ulazna vrata bez poziva i nastojala sam ga predvoditi, ali dokopao se kuhinje, izvukao stolicu i lijeno sjeo. »Pristavi lončić, Kat.« Ruke sam i dalje držala na bokovima. »Ne možeš i dalje smatrati našu kuću svojom vlastitom.« Slegnuo je ramenima. »Zašto ne?« Nastojala sam naći razlog kad se niotkuda pojavila moja mama i sve pokvarila. Izvadila je Lukeovu »posebnu« šalicu s njegovim imenom i donijela kutiju s keksima. Nisam željela sjesti za stol i pogledala sam na sat po deseti put. »Napeta si, Kat.« »Merlin dolazi ovamo«, objavila sam da zvučim nezainteresirano i puna životnog iskustva. »Idem k njemu. On je nadareni slikar i ima svoj atelje.« Luke se nije nasmijao na Merlinovo ime, ali rekla bih da je želio. »Gdje on živi?« »Na Victoria Roadu, pokraj škole jahanja.« »Znači, otmjen dečko.« Otvorila sam i zatvorila usta poput zlatne ribice. »Nije. Merlin je sasvim običan iako ima zaista veliku kuću. A njegova mama posvećuje mnogo vremena siromašnim studentima i omogućuje im da rade u njenoj kući.« »Kako plemenito«, primijetio je sarkastično. »Nemoj toliko osuđivati, Luke. Mama je već uvjerena da me on potiče na pušenje, a sada ti misliš da je previše povlašten.« Naslonio se u stolici i popio dug, zadovoljan gutljaj kave. »Valjda se nisi zaljubila zbog te njegove umjetnosti? Taj... Merlin, vjerojatno ima čitav niz djevojaka čije je portrete naslikao.« Prijeteći sam suzila oči, spremna na oštar odgovor, kada je zazvonilo na ulaznim vratima. Merlin je oklijevao na vratima, zračeći samopouzdanjem, ali mislim da se možda uredio za tu prigodu jer mu traperice nisu bile izblijedjele, a košulja mu je bila izglačana. Povukla sam ga u predsoblje i mucajući ga predstavila mami nadajući se da će Luke ostati u kuhinji, no on je upravo tada odlučio doći. Pogledao je Merlina od glave do pete i obratno. Da to nije bilo tako neugodno, možda bih se nasmijala jer su bili tako različiti - Luke zdepast, plavokos, s iskrenim, prijateljskim licem; Merlin visok i tamnokos, sa suzdržanim izrazom. Promumljala sam nešto o tome kako nam je Luke susjed, zgrabila svoj kaput i izjurila. Merlin me primio za ruku. Nokat njegova palca zabio mi se u kožu i zaboljelo me, ali ga nisam zaustavila. »Što je tako važno?« pitala sam ga kad sam konačno došla do daha, a moja je kuća izmicala pogledu. »Rekao si da moram hitno doći k tebi.« Merlin je oklijevao. »Radi se o portretu, Katy, ne mogu dobiti prave boje.« Nagnuo se i licem dotaknuo moj obraz. »Moja je koncentracija nestala. Ne znam zašto.« »Kako ti mogu pomoći?« »Možeš sjediti preda mnom. Svjetlo je najbolje u ovo doba dana. Ako mi poziraš, sve još može dobro ispasti.« »U redu, nema problema, Merline«. Prelazeći njegov prilazni put, trgnula sam se jer sam zvučala tako ravnodušno. »Mislim, naravno da hoću. To je najmanje što mogu.« Namjestila sam se na pohabanu mekanu sofu, nastojeći da mi bokovi izgledaju što uži i da ne mislim o Rubensovim slikama golih dama raskošnih proporcija, mekana i rupičasta mesa. »Moram se presvući«, rekao je Merlin. Bez upozorenja otkopčao je košulju jednim brzim pokretom i bacio ju na krevet. Uzeo je staru majicu s kuke i navukao ju preko glave. Trudila sam se odvratiti pogled, ali ne prije nego što sam ugledala njegova gola prsa i liniju crnih dlaka koja se spuštala od pupka. Lice mi je gorjelo od neugode i brinulo me je da ću biti ovjekovječena na slici s ogromnim crvenim obrazima. Pokušavala sam okriviti sunce. »Ovdje je prilično... vruće, zar ne?« Merlin je promrmljao nešto o tome kako se vrući zrak podiže i otvorio krovni prozor. Prstima lijeve ruke napravio je pravokutnik, pogledao mene a zatim platno. Zatresao je glavom. »Tvoju je kosu nemoguće prikazati... nestvarna je... kao zlatna pređa prošarana toplom kestenjastom, a tvoj ten je... alabaster s pjegicama.« Nježno se nasmiješio. Većina momaka teško bi se sjetila i najbljeđeg komplimenta, no Merlin jeznao izreći rečenicu koja zvuči poput čitavog soneta. Nastojala sam ne vrpoljiti se, ali bilo mi je teško pod tako pažljivim promatranjem, a temperatura u studiju bila je sve viša. Morala sam skinuti vestu

nadajući se da to neće izgledati kao loš pokušaj striptiza. Merlin je radio čitavu vječnost, a ja sam bila tiha jer je bio tako obuzet svojim poslom. Iako je slikao mene, izgledao je udaljen, gotovo kao da me gleda u nekom apstraktnom obliku. Zatreptala sam očima kad je sunce postalo jače, a na njegovu čelu sam ugledala kako sjaji kapljica znoja. »Vrijeme za stanku?« predložila sam. Merlin je kimnuo. Obrisao je ruke u krpu i polako mi prišao. »Ima li mjesta za još jednoga, Katy?« Brzo sam sjela i podvukla noge pod sebe. »Kako ide... s bojama?« »Mnogo bolje.« Provrpoljila sam se i zagledala u vrata. »Nema se kamo pobjeći«, rekao je nježno. Protrljala sam nos, zagladila kosu i pogledala po sobi dok je Merlin ostao potpuno miran i promatrao me. Protrljala sam ruke, tresući se unatoč toplini. »Želim te gledati, Katy.« Pokušala sam se nasmijati. »Gledao si me satima.« »Ne ovako.« Stavio mi je jednu ruku pod bradu i morala sam ga pogledati. Njegove su oči bile prodorne, oštre i sive kao kremen. Merlin je nagnuo glavu prema meni, a jednom rukom spustio naramenicu moje potkošulje preko ramena, a njegova su me usta ljubila uz vrat. »Mogla bi ući tvoja mama«, promrmljala sam osjetivši napetost. »Ne, neće.« Napredovao je mojim obrazima, nosom, kapcima prije nego što je obratio pozornost mojim ustima kad više nisam mogla govoriti. Obavio me je rukama tako čvrsto da sam jedva disala. To je bilo tako prirodno da sam zatekla sebe kako sam podvukla ruku pod njegovu majicu, prebirući mu po rebrima. Osjetila sam kako je zadrhtao. »Hladne ruke?« nasmijala sam se znajući da to nije razlog. Osjetila sam neočekivanu navalu snage. Konačno sam shvatila u čemu je sva ta buka oko ljubljenja. Bili smo tako tijesno priljubljeni da nisam znala gdje počinju moji udovi, a njegovi završavaju i oboje smo spuznuli sa sofe dok se nismo našli u horizontalnom položaju. Osjećala sam kao da se utapam u njemu, Tada su me glasni glasovi natjerali da se odvojim od njega. »Dolaze iz vrta«, smirio me Merlin. »Mama skuplja svoju kolekciju zalutalih umjetnika.« Začuo se tresak i vrata studija su se naglo otvorila otpuhavši papire u zrak. Oslobodila sam se njegova zagrljaja i ponovo sjela. »To je samo vjetar. Mama je luda za svježim zrakom.« »Oprosti«, promumljala sam. »Ne znam što mi je bilo.« Spustila sam glavu. »Nisam... sigurna da sam spremna za nešto... više.« »Više?« Merlin je prošao jednom rukom kroz kosu i polako otpuhnuo. »Katy, ja sam već tako zaglibio... Ako ti samo želiš da jednom mjesečno odemo u kino i držimo se za ruke, nisam siguran da ja to mogu.« Posramljeno sam zagrizla usnu. »Nisam ni ja.« Gladio me je po ruci, a ja sam se držala ukočeno. »Možda je samo malo... prerano.« Glas mu je bio grub od emocija. »Znao sam što osjećam za tebe u sedam sekundi, ali... ako ti želiš čekati sedam tjedana ili sedam godina da osjetiš isto za mene, nemam ništa protiv.« Sve me je više stezalo u grlu. »Ja zaista osjećam isto, ali možda trebamo samo malo više... privatnosti.« Merlin se značajno nasmiješio. »Razmišljam da te zaključam ovdje u svoju kulu, daleko od ostatka svijeta.« Spremala sam se da mu odgovorim kad sam vidjela koliko je sati. Poslijepodne je isteklo i trebala sam se vratiti mami. Kad god sam bila s Merlinom, vrijeme je letjelo. Bacila sam pogled na sliku kad je izašao iz sobe. Bilo je tek nekoliko finih poteza kistom, ali oblik mog lica pomaljao se blijedim i eteričnim sjajem, prigušenim bojama, potpuno različito od Merlinova uobičajenog izražajnog stila. Čula sam korake i brzo se odmaknula. Nerado smo napustili njegovu kuću i držeći se za ruke prošli kroz vrt. Kad smo stigli do vrata u ogradi, pogledala sam natrag, škiljeći, iako je sunce već bilo zašlo. Neka prilika se kretala kroz drveće tako brzo i lako kao da je duh, no nešto u vezi s tim izazivalo je u meni nelagodu. Pogledala sam Merlina, no činilo se da nije ništa primijetio i počela sam misliti kako me je ta djevojka začarala. Nije mogla biti svagdje, to nije bilo moguće. Ubrzala sam korak jer mi se

činilo kao da nas promatraju stotine očiju. Kada sam na rastanku poljubila Merlina, osjećala sam tako neobičan očaj koji nisam znala objasniti. ***

Te sam noći opet o njoj sanjala, kako je nehajno ispružena na pohabanoj Merlinovoj sofi, čeznutljiva, raskošna u svojoj ljepoti. Nisam mogla izbjeći njezin pogled kad je ljupko ustala, sigurnim korakom prešla sobu i okrenula štafelaj prema meni, prisilivši me da ga pogledam. Slika nije prikazivala mene nego nju, kutovi njezinih grimiznih usnica podignuti u tajanstvenom osmijehu pobjede. Prenula sam se iz sna, sjela uspravno na krevetu. Privjesak je još uvijek bio na mom stolu i gotovo se činilo da sjaji u mraku. Skočila sam i gurnula ga u svoju torbu.

Četvrto poglavlje »Ja imam svog pratioca.« Hanna je zaustavila zijevanje dovoljno dugo da pokaže iznenađenje. »Imaš Merlina - najzgodnijeg dečka na koledžu - a sada i vlastitog pratioca. Kako je to nepravedno?« »Nije smiješno«, nisam popuštala, želeći da Natin tata uspori prelazeći preko uspornika na cesti jer sam glavom stalno udarala u krov auta. »A to nije dečko... to je djevojka... vidjela sam ju iz autobusa, na ulici, u kafiću i došla je u moju kuću prodajući nakit. Kopala sam po torbi i predala privjesak Nat i Hanni. Nat ga je okrenula, a zatim podigla prema svjetlu. »Dosta je zgodan. Od čega je?« »Ja mislim da je to morsko staklo«, progunđala sam. »Smaragdno morsko staklo... Baš kao njezine oči. Možda jest zgodno, ali mislim da je to upozorenje.« »Što je to "morsko staklo"?« »To je obično staklo, ali je bilo u moru tako dugo dok se nisu svi rubovi izgradili, a staklo postalo neprozirno.« Hanna je pogledala na svoj sat. »Zašto bi te ona upozoravala? Jesi li sigurna da si se dobro naspavala? Sada je tek šest i trideset.« Stišala sam glas pazeći da ne čuje Natin tata. »Mislim da je upotrijebila neku vrstu... magije protiv mene tako da uvijek zna gdje sam.« Smijeh je bio tako glasan da sam morala pokriti uši. »Sjajna si«, rekla je Nat predbacujući. Gledala sam kroz prozor grizući usnu. »Ona je svagdje gdje sam i ja, promatra, sluša, a zna i gdje živim.« »Znači, ti zaista vjeruješ u te... vradžbine?« »Ne bih to baš tako nazvala«, odgovorila sam osupnuto. »Ali ima nešto neprirodno u vezi s njom. Onog dana u autobusu... nešto je prošlo između nas i otada se ne osjećam jednako.« Obje su me čudno gledale. »Dobro, zašto si onda kupila privjesak?« pitala je Hanna. »Ja nisam, mama ga je uzela za mene.« »A što je tvoja mama rekla o njoj?« »Da je bila simpatična, nadarena i vrlo uvjerljiva, no... kako je to neobično? Kad je mama otišla po novčanik, ona... ta djevojka... nestala je i nije uzela nikakav novac za to.« Hanna je zatresla glavom. »Ne razumijem. Neka nepoznata djevojka dolazi u tvoju kuću i ostavlja krasan privjesak, gotovo ga daruje.« »Ne osjećam ga kao dar«, promrmljala sam. »Djevojke, stigli smo«, Natin otac je povikao dok smo prolazili kroz velika ulazna vrata seoskog sajma. Uzbuđeno sam gledala sve one automobile i kamionete koji su se prostirali po travi, a većina štandova već je bila postavljena. To je bio najveći prodajni sajam robe iz prtljažnika i obrtničkihproizvoda u okolici i nas tri smo mogle satima lunjati u potrazi za cjenkanjem. Bilo je to vrijedno ustajanja u pet ujutro. Toliko nam se žurilo da smo bezglavo izjurile iz auta, a Nat je vrisnula gotovo ugazivši u kravlji izmet. Hanna je krenula ravno prema nama najbližem štandu i odmah podigla široku posudu ukrašenu crtežima plavih i bijelih cvjetova. »Izgleda prilično staro,« objavila je važno, »vjerojatno iz edvardijan

skog vremena. Izgledat će zaista zgodno s posađenom biljkom. Kupit ću to za mamu.« »To je kahlica«, šapnula mi je Nat smijući se. »Za piškiti. Nemoj ništa reći dok se ne vratimo kući.« Raspoloženje mi se popravilo dok smo hodali okolo. Trava je bila mokra od rose i nogavice mojih traperica uskoro su postale natopljene i teške, a moje platnene tenisice raskvašene. Hanni nije bilo ništa bolje dok je oprezno hodala preko polja u dugačkoj košulji, golih nogu, dok ju je trava šibala po koži. Nat se jedina razumno obukla u ružičaste i fluorescentno zelene gumene čizme, crne tajice i kratke traper-hlače. Kad se podigla ranojutarnja magla, nebo je postalo izrazito plavo i sve smo skinule jakne i veste. Nijedna od nas nije se zadržavala s doručkom pa je miris kave, krafni i kroasana lelujao zrakom. Noge su mi same krenule prema prodavaču s hranom, no zgrabila su me dva para ruku. »Ne možemo još stati, prepustit ćemo najbolje stvari.« Imale su pravo - nakon deset minuta izbezumljenog pretraživanja primijetila sam običan muški šešir za koji sam znala da bi se sviđao Merlinu i kostim iz 1950-ih s blještavom suknjom ukrašenom stolisnikom. Znala sam da to nije pravi retro-stil i uspjela sam da gospođa spusti cijenu s osam na pet funti. Nat se bacila na plišanu mačku jer ih je skupljala i večernju torbicu od perlica iz 1920-ih koja ju je stajala drskih petnaest funti. Doručak više nije mogao čekati, a sve plastične stolice su bile zauzete pa smo sjele na travu pijuckajući vruću kavu i jedući pržene pošećerene krafne, tako slatke da su nas zaboljeli zubi. Bilo je sjajno biti ovdje s Nat i Hannom upijajući zrake ranojutarnjeg sunca i promatrati gibanje gomile. To nas nije zastrašilo, nego čak izazivalo i uživale smo promatrati ljude. Nat bi svaki čas uzdahnula zbog Merlinova prijatelja Adama u kojeg je bila beznadno zaljubljena. Hanna je ustala da baci otpatke u koš i naslonila sam se na Nat. »Zašto ne upotrijebiš snagu svog uma da ga očaraš?« pro šaptala sam. Natine oči vragoljasto su se raširile. »Dakle, baviš se i magijom?« »Ne... ne magijom,« pokušavala sam objasniti, »samo pozitivnom energijom da bih nešto pospješila. Svatko to može vježbati, ali neki ljudi su... u prednosti.« »Koji ljudi?« »Pa... um ti mora biti otvoren pa ako želiš nešto zaista, zaista snažno, mislim da će se to na neki način... očitovati,« »Zvuči kao ljubavno čaranje«, zadirkivala me Nat. »Jesi li tako zavela Merlina?«Stisnula sam usnice i odbila odgovoriti. Hanna se ponovo pojavila i upitno nas pogledala, no ja sam, tapkajući se po nosu, rekla kako je to privatna šala. Kiselo se nasmiješila, no nije izgledala da ju to smeta. Ubrala sam nekoliko tratinčica s tla i razbacala latice. »Hanna, ti već dugo poznaš Merlina«, počela sam ležerno. »Je li imao mnogo djevojaka?« »Začudo, ne«, odgovorila je polako. »Iako se mnogo djevojaka trudilo oko njega, on je tako... dubok i posvećen svom radu. Mislim da se čuvao za tebe.« Ustala sam nastojeći prikriti zadovoljstvo njenim riječima i počela otresati mrvice s traperica. Tada sam ju ugledala, suzdržanu, kako razmješta kolekciju nakita po klimavu drvenom stolu i smijulji se prema meni. Krafna mi je zapela u grlu i osjetila sam mučninu u želucu. Papirnata čaša mi je ispala iz ruke. »Upravo je sada tamo«, progunđala sam. »Dosta mi je toga, idem se suočiti s njom.« Ne čekajući da mi Nat i Hanna išta kažu, odmar širala sam prema štandu fiksirajući ju očima. Neki me čovjek grubo gurnuo i odvukao mi pozornost. Trajalo je samo sekundu, ali ona je nestala. Jedna starica je sada stajala na njezinu mjestu zlovoljno gledajući. »Kamo je otišla ona djevojka?« pitala sam. »Nikad ju prije nisam vidjela«, glas je zagrmio. »Zamolila me je da pripazim na njezin štand, ali moram paziti na svoj vlastiti.« Nešto je zalepršalo u mom vidnom polju. To je bio samo trenutačan bljesak neke tkanine koja je nestala u gomili, ali ja sam znala da je to ona i slijedila sam ju. No svagdje je bilo ljudi dok sam se trudila prokrčiti put. Bila sam spora i nespretna dok je ona bila lagana kao paučina, pero koje lebdi i pleše u zraku, odletjeli balon, balerina koja se vrti. Svaki put kad bih ju izgubila, pojavio bi se dio nečega, bljesak njene naušnice, njena kosa, ili samo kutovi usana dok se okretala - gotovo da sam čula smijeh oko sebe. Razumno bi bilo da sam se zaustavila i vratila svojim prijateljicama, no nisam to mogla, a ona je znala da ne mogu. Sve sam se teže probijala kroz mnoštvo i više nisam marila jesam li stala na nečiju nogu ili nekome zabila lakat u rebra. Jedanput sam gurnula štand koji je odletio, a knjige i zdjele su

popadale na zemlju. Glasni, bijesni uzvik nije me zaustavio. Na jednom mjestu je bilo manje ljudi i vidjela sam komadić asfalta što je značilo da je parkiralište blizu. Ubrzala sam i kad sam došla do ruba polja, mogla sam opet disati. Na trenutak sam pogledala u oblake, zadihana, dezorijentirana količinom otvorenog prostora Pogled ulijevo i udesno nije otkrio ništa - kao da je usisana u atmosferu. Ona ne može biti stvarna; način na koji se kretala, njena brzina i činjenica da je stalno nestajala pred mojim očima. Pokrenula me iznenadna buka. Netko je pročistio grlo. Polako sam se okrenula i smrznula. Djevojka je stajala manje od metar i pol od menepuneći lončić iz slavine na otvorenom. Ukopala sam se na mjestu. Nedvojbeno je bila od krvi i mesa, a ne prikaza iz moje glave. Zurila sam oko trideset sekundi i konačno me pogledala i promatrala bez treptaja. Sabrala sam se. Prišla sam joj ispružene ruke na čijem je dlanu stajao privjesak. »Mislim da je to tvoje.« »Je li?« pitala je šaleći se. »Nisam ništa izgubila.« »Bila si u mojoj kući, ali nisi pričekala novac.« Njezine ovalne oči bile su napola zatvorene. »Jesmo li razgovarale?« Bilo je glupo. Zanijemjela sam kao da je ona odrasla a ja dijete. »Nisam... ne, nismo razgovarale. Moja mama je otvorila vrata. S njom si razgovarala.« Voda se izlijevala iz lončića i smočila joj noge, ali nije zatvorila slavinu. »Kako onda znaš da sam to bila ja?« »Šta... štand«, mucala sam. »Prepoznala sam privjesak na tvom štandu s nakitom.« Iskrivila je usta u slabašan osmijeh. »Nemam nijedan takav komad.« Moje je lice postalo ciglasto crveno »Pa... moja mama te je opisala, vidjela sam te ovdje, zbrojila dva i dva i...« »Slijedila me«, završila je. To je bila ludost. Počelo je izgledati kao da sam ja progonitelj umjesto nje. Bilo je nemoguće ocijeniti ton njezina glasa, je li bila nervozna ili ne. »Znači, to nije tvoje?« izazivala sam ju. »Daj da vidim.« Njezini prsti dotakli su moje i osjetila sam to kao električni udar. Odstupila sam jedan korak, srce mi je udaralo, no ona je izgledala potpuno bezizražajno. Namrštila se i dobacila mi ga natrag. »Nisam sigurna.« To nije vodilo nikamo ali odbijala sam otpuzati poraženo natrag Nat i Hanni. Nastojala sam da mi glas ne zadrhti i odlučno ju pogledala. »Jesi li bila u Hillside Streetu prošli tjedan?« Konačno je zatvorila slavinu, skinula balerinke i ljupko pročešljala travu nožnim prstima. »Ne sjećam se.« »Moraš se sjećati.« Slegnula je ramenima. »U čemu je problem? Trebala bi zadržati privjesak.« »Ne želim ga zadržati«, naljutila sam se i pokušala dati joj ga ponovo, ali odbila je uzeti ga. Gledala sam ju buntovno, no izraz lica joj se smekšao i počela se blago smijati. Nakon trenutka smetenosti i ja sam se počela smijati, iznenada shvativši kako sam morala smiješno izgledati optužujući svim vrstama neobičnih optužbi. »Žao mi je, loše smo počele«, ispričavala sam se. »Nisam htjela da te oštetim, to je sve.« »Sviđa li ti se privjesak?« »Lijep je«, priznala sam. Nagnula je glavu na jednu stranu i pogledala me ispod trepavica. »Tada bi ga trebala zadržati, Katy.« »Ti znaš kako se zovem?« Činilo se kao da se još uvijek smije. »Znam mnogo o tebi.« Namrštila sam se. »Ali ja ne znam ništa o tebi.« Sada mi je bila bliže i osjetila sam njen dah na licu. Usne su joj se razdvojile i neprimjetno micale. Nije bilo zvuka, pa ipak sam ju čula. Stalno je ponavljala isto i nisam se mogla odvojiti. Lecnula sam se osjetivši ruku na svom ramenu. »Katy«, dahtala je Nat. »Svgdje smo te tražile.« Hanna je uskočila. »Zašto si nestala?« Vidjela sam kako obje gledaju u mene, a zatim u tu djevojku. Nasmiješila se, trepnula i i prijateljski mahnula. »Sve u redu?« pitala je Hanna.

Kimnula sam i držeći Nat i Hannu za ruke, krenule smo natrag prema štandovima. Okrenula sam se samo jednom da vidim djevojku kako me gleda neobično nepomična. Zatresla sam glavom i ljutila se na sebe jer je moja mašta nekontrolirano jurila. No bez obzira koliko sam se trudila zaboraviti, još uvijek sam čula njezin glas kako odjekuje u mojoj glavi uvijek iznova. »Ja sam tvoja najgora noćna mora.«

Peto poglavlje Novi kafić u glavnoj ulici bio je dekoriran u napolitanskim bojama - ružičastoj, smeđoj poput kave i crvenoj poput jagode. Na zidu su bile divovske fotografije zrna kave, a privlačni ljudi sa savršenim zubima zajedno su se smijali u kožnim klupskim naslonjačima, obuhvaćajući rukama ogromne šalice. Nat, Hanna i ja odlučile smo da ga isprobamo prije odlaska na koledž na prvu studentsku izložbu u toj godini. Bila sam nervozna zbog mog rada, ali to mi je pomoglo da prestanem misliti samo na ono što me je zabrinjavalo. Hanna je pijuckala shake od banane, čela nabrana od brige: »Mi smo tri mušketira, sjećaš se? Svi za jednoga, jedan za sve. Što te muči?« Nat je s osjećajem krivnje navalila na komad kolača od mrkve i rekla punim ustima. »Radi li se o Merlinu?« »Ne, s njim je sve u redu.« »Tvoja mama?« »Niti ona«, odgovorila sam, prevrnuvši posudu za papar i crtajući prstom po stolu. »Bila si tiha čitav tjedan.« Hanna nije odustajala.Pogledala sam jednu pa drugu. Imale su pravo; trebala sam izbaciti to iz sebe.. »Gledajte, znam da će zvučati glupo, ali to je... djevojka koju ste vidjele na obrtničkom sajmu.« »Oh, tvoja sjena«, namignula je Nat. »Stvar je u tome... Mislim da mi je rekla nešto, nešto o čemu ne mogu prestatii misliti.« Dva para očiju gledala su me s očekivanjem, ali usta su mi bila suha, a u želucu sam imala leptiriće. Ponovo san puhnula u svoju kavu. »Nema veze...« »Ispljuni to«, poticala me je Nat napravivši glupo lice što mi je izmamilo osmijeh. Proučavala sam šesterokutne oblike na podu ne želeći gledati u njih dvije. Grizla sam usnicu, namjestila se u stolici i duboko uzdahnula. »Rekla je: "Ja sam tvoja najveća noćna mora."« Činilo se da će tišina trajati zauvijek. Hanna ju je konačno prekinula. »Samo tako je rekla: "Ja sam tvoja najveća noćna mora." Iz čista mira.« Malo sam se promeškoljila. Mrzila sam kad sam se morala tako opravdavati. »Zvala me je Katy i pitala sam ju otkud zna moje ime i rekla mi je da zna, mnogo o meni, a tada je rekla...« »"Ja sam tvoja najgora noćna mora"«, prekinula me je Nat. »Jesi li sasvim sigurna da je to ono što je rekla?« »Mislila sam da je to moja mašta«, odgovorila sam braneći se. »Ali sada nisam tako sigurna. Otvorila je usta, ali nije se činilo da govori...« »Nije govorila?« ponovila je Hanna.Stisnula sam pesnice ispod stola i nastojala sam da mi glas bude odmjeren. »Nisam sigurna... sve je to malo zamagljeno.« Došlo je do još jedne neugodne tišine i gotovo sam počela žaliti što sam im se povjerila. »Zašto nam nisi rekla tada?« pitala je Nat. »Nije mi se činilo stvarnim«, promrmljala sam. Hannin glas je bio opravdavajući. »Ali ti jesi proganjala nju tog dana. Nije ona išla za tobom.« »Ona je željela da ju proganjam«, odgovorila sam shvaćajući kako to bizarno zvuči jer ni sama nisam razumjela. »Hoću reći... išla sam za njom jer je u mojoj kući ostavila ovaj privjesak.« Nat je otpila svoje piće i polizala usne. »To nije nešto što bi zdrava osoba mogla reći«, primijetila je znalački. »Je li izgledala zdrava?« »Savršeno«, progunđala sam, moje prijašnje sumnje vratile su se na vrućem valu nelagode. »U pravu si, naravno. Bila sam rastresena tog dana. Bila sam zapravo malo... napeta.« Nat je zijevnula. »U svakom slučaju, glupo je oko toga se uzrujavati. Hoću reći, kakvu štetu može učiniti jedna djevojka?«

Nisam odgovorila i zurila sam dolje u pod. Sasvim novi novčić od jednog penija zasvjetlucao je prema meni i sjetila sam se pjesmice, »Kad vidiš peni, podigni ga i bit ćeš sretan čitav dan«. No bilo me je sram tražiti ga četveronoške da ga uzmem. »Ovo je najbolje doba naših života«, podsjetila me Hanna. »Ništa ne bi trebalo biti tako ozbiljno.« Uspjela sam namjestiti blijed osmijeh. »OK; pokušat ću to rasvijetliti. Imaš pravo. Kakvu bi štetu mogla napraviti jedna djevojka?« Dovršile smo naša pića i izašle gurajući se pod jedan kišobran jer je kiša lijevala. Kiša mi zapravo nikad nije smetala, ali Hanna je imala gusto nakovrčanu kosu i gurala se pod kišobranom istjeravši me na rub. Nebo je bilo tamno i čuli su se gromovi u daljini pa smo požurile. »Ona je i u mojim snovima«, rekla sam rastreseno kao da nikad nije bilo prekida u razgovoru. Hanna je vrisnula zagazivši u mlaku. »Zaboravi sve o toj zastrašujućoj djevojci s očima mačke. Vjerojatno je odustala od tebe i umjesto toga odlučila pratiti nekog slavnog.« Spremala sam se odgovoriti kada je kiša postala jača. U sekundi je skakutala po pločniku slijevajući se kao luda niz ulicu. Potrčale smo i stigle na koledž bez daha, otresajući kapljice s odjeće i kose. »Hvala što ste došle«, prošaptala sam. »Nisam željela biti sama.« Većina studenata dovela je svoje roditelje koji su stajali uz njihove izloške zračeći ponosom. Osjetila sam ubod žaljenja misleći o mami, ali Nat i Hanna su bile tu sa mnom. Izložba je trebala prikazati profil Odjela za umjetnost i oblikovanje, a lokalne novine su bile pozvane da naprave poseban prilog. Ni Nat ni Hanna nisu imale ni najmanje kreativnosti i divile su se mojim nacrtima kao da su najbolji na svijetu. Prišle su bliže mojim izlošcima i čudile se vezu i aplikaciji kao i komadu tkanine na koji sam ručno otisnula oblik lista. Vidjela sam Merlina kako glavom i ramenima nadvisuje ostale i čekala priliku da mu priđem i s njim razgovaram. Osjetila sam navalu ponosa opet se prisjećajući kako on sada na neki način pripada meni. Sve je izgledalo kao na usporenom filmu. Merlinova mama prošla je kroz vrata s rukom zaštitnički smještenom na djevojčinu ramenu. Djevojka mi je bila okrenuta leđima, ali sam vidjela izraz divljenja na Merlinovu licu i želudac mi se uskomešao od ljubomore. Željela sam samopouzdano otići tamo i prekinuti ih, no nešto me je zaustavilo i stajala sam na jednom mjestu promatrajući ju. Imala je ravnu kosu, gotovo istu nijansu crvene kao što je moja i nosila je kaput od zgužvanog baršuna sličan mojem, koji sam sama izradila. Bili su skoro sasvim jednaki po stilu, sve do rukom šivanog obruba. Nisam čula ni riječi od onog što mi je netko govorio, a nečija ruka mahala je gore-dolje ispred mog lica. »Oprosti, bila sam miljama daleko.« »Ona je uvijek na drugom planetu kad ugleda Merlina«, šalila se Nat. Nastojala sam se ponašati normalno. »Nisam. Nikada nikakav dečko neće stati između nas... dobro?« »Imala si mnoštvo pozitivnih komentara«, uvjeravala me Hanna. »Jedna gospođa je rekla da nije vidjela tako vješti vez otkad je bila djevojčica.« »Zaista? Pretpostavljam da je to kompliment, naročito ako ima sto godina.« »Djevojke su u ono vrijeme znale šivati«, rugala se Nat. »I svirati glasovir, i hodati s knjigama na glavi, i šuštati podsuknjama...« Ona je djevojka sada stvarno očijukala, igrajući se jednom rukom svojom sjajnom kosom. Prokletstvo. Upravo sam rekla Nat i Hanni kako su one uvijek važnije nego bilo koji dečko, ali ona je Merlina praktički proždirala. Morala sam nešto učiniti. »Trebala bih otići tamo i pozdraviti Merlina. Hvala vam na moralnoj potpori.« Hanna je prevrnula očima. »Znači li to da nam daješ nogu?« »Naravno da ne... samo sam obećala...« Nat mi je srdačno stisnula ruku. »Ne želimo stati na put pravoj ljubavi... idi k njemu.« Gurnule su me prema Merlinu i molila sam se u sebi da me ne ponizi. Još smo uvijek bili u škakljivoj fazi u kojoj nismo sigurni kako će onaj drugi reagirati. Moja je molitva dobila odgovor. Ugledao me je prije nego što sam stigla do njega i zapravo ispružio ruke prema meni. Našla sam se u zagrljaju koji me je gušio, koji je trebao sve reći - ovamo pripadam. Merlin je moj dečko. Jednom rukom pogladio mi je obraz i poljubio me pred svima. Stala sam na prste i šaptala mu nešto u uho, što je bilo prilično nezgodno, ali nisam se mogla suzdržati. Nisam se trebala okrenuti da bih vidjela njezino lice, osjećala sam njene oči kako me pale, a čak sam osjetila bol između lopatica kao da me je nešto probolo. »Katy, tako sam nepristojan, zaboravio sam vas upoznati. Katy, ovo je Genevieve Paradis, mamina nova štićenica. Dolazi na koledž sljedeći tjedan.« Osjetila sam navalu krvi u glavu kao da je vlak projurio kroz zgradu. Djevojka sa zelenim očima.

Njezin je glas odjekivao po dvorani, odbio se od nadsvođenog stropa i zabio mi se ravno u srce.

Šesto poglavlje Merlin me primio baš na vrijeme jer sam osjetila kako mi noge popuštaju. Duboko sam udahnula, nasmiješila se nepopustljivo i pretvarala da je to bila šala, ljuta što ta djevojka ima na mene takav učinak. Pružila sam ruku prema njoj. »Bok. Mislim da smo se već srele.« Pogledala me širom otvorenih očiju. »Jesmo li?« »Da, na sajmu. Privjesak... Sjećaš se?« »Naravno, ta Katy.« »Onda si izgledala... malo drugačije«, nisam se suzdržala da ne primijetim. »Jesam li?« Toplo se nasmiješila, ali iz nekog razloga osjetila sam nelagodu. »Tvoja je kosa bila drugačija, sigurna sam.« Tamna kosa je prije činila njenu kožu neprivlačno bijelom, no sada je bila svježa i nevina kao u seoske djevojke, a za razliku od njezine, moja je izgledala bez sjaja i beživotna. Isto je bilo i s kaputom; njezin je slijedio svaku liniju i oblinu njezina tijela dok je moj izgledao neugledno i neodgovarajuće. »Ovo je moja prirodna nijansa«, odgovorila je i raskuštrala kosu čedno se namrgodivši. »Bilo mi je dosta stalnog bojenja a i ne volim uvijek biti ista.« »Promjena je dobra,« počela sam razdražljivo, »ali volim se držati vlastitog stila i biti originalna.« »Ništa nije potpuno originalno«, uzvratila je. »Moda, književnost, umjetnost... sve je već prije bilo napravljeno. Ako pogledaš moje izloške tamo, reći ću ti koji umjetnici i dizajneri su na mene utjecali.« Bilo je nemoguće prikriti zlovolju u mom glasu. »Postoji razlika između utjecaja i potpune imitacije.« »Ali, Katy«, rekla je ljupko. »Imitacija je najiskreniji oblik laskanja.« Takav ping-pong me je počeo zamarati. Stvarno sam morala pobjeći od nje. »Oprosti, ali Merlin i ja idemo nekamo. Bilo mi je drago ponovo te vidjeti... Genevieve.« Uopće nisam odgovorila na njenu primjedbu na rastanku koja je zvučala gotovo zlokobno. »Nadam se da ćemo se često viđati, Katy.« ***

Merlin i ja hodali smo neko vrijeme u tišini što je bilo neobično neugodno. »Tiha si«, primijetio je. »Samo sam umorna.« Poljubio mi je vrh glave. »Ne od mene?« »Naravno da ne.« Sjeli smo u malu kućicu u obližnjem parku uz savršeno isprugan teren za boćanje. Merlinova kosa izgledala je još bolje pod kišom nošenom vjetrom, prirodna na neki hitklifovski 1 način dok je moja počela sličiti grmu borovnica pred nama. Bezuspješno sam ju pokušavala ukrotiti prstima. Njegove traperice bile su poprskane bojom i mjestimično poderane, ali ne pomodarski. Izgledao je kao boem iz prošlog stoljeća i kad god bih zatvorila oči, vidjela sam Genevieve kao u noćnoj mori kako leži na njegovoj ofucanoj sofi uživajući što ju on slika. On slika tebe, podsjećala sam. Glavu sam odmarala na Merlinovu ramenu pitajući se kako da prijeđem na temu koje sam se bojala. Nisam imala izbora nego prijeći na stvar. »Dobro... kako to da tvoja mama pozna Genevieve?« »To je zaista tužna priča«, počeo je tiho i morala sam se ugristi za jezik da ne kažem nešto sarkastično. »Njeni roditelji su poginuli u prometnoj nesreći na Badnju večer kad joj je bilo oko sedam godina... nije se slagala s udomiteljima i od tada je živjela po raznim dječjim domovima.« »Kako strašno«, promrmljala sam jer je zastao očekujući reakciju. Glas mu je bio još zabrinutiji. »Na kraju je neko vrijeme spavala na cesti dok neki mamini prijatelji nisu odlučili da stanuje kod njih.« 1

Heathcliff - glavni lik romana Emily Bronte Orkanski visovi

»Gdje oni žive?« »U preuređenom štaglju nedaleko od moje kuće... uz štale.« »Mmm... znam gdje je to. Nije li Genevieve malo prestara da ima udomitelje?« »Tek joj je šesnaest,« odgovorio je Merlin, »ali to je pomoć u prijelaznom razdoblju.« »I tako si ju ti upoznao?« »Da... mama se jako trudila da joj omogući upis na koledž jer nije imala sve potrebne ispite.« Promijenila sam položaj puna iznenadnog gnjeva. »Pomogla joj je da se upiše na koledž? Ali mi smo trebali teško raditi i imati dobre ocjene.« Bila sam zatečena Merlinovim oštrim tonom. »To nije Genevievina greška što nije imala dom. Nije mogla ići u školu pa ju je mama ohrabrila da sastavi portfolio i pokaže ga odboru koledža. Složili su se da zaslužuje upis. Jesi li vidjela njezinu kolekciju.?« Tako sam snažno stisnula zube da su me zabo- ljeli. »Nisam, ali sigurna sam da je super.« »Neobično je što je zaista svestrana... crtanje, modni dizajn, tekstil, oblikovanje nakita. Većina ljudi dobra je samo u jednome.« »Bravo.« »A njezin je rad potpuno zreo, ne samo eksperimentalan, ali... ona mora prodavati svoje radove na ulici ili vjerojatno neće jesti tog dana.« Bila sam poput robota. »Naravno.« »Znajući to o Genevieve, shvaćamo koliko je naš život lagan.« »Svakako.« »Nemoj pričati o tome što sam ti rekao, Katy. Nisam siguran koliko ona želi da se sazna.« »Neću, sigurno neću.« U krovu kućice bila je rupa i kiša je kapala na moju glavu te mi klizila niz nos. Merlin nije uopće primijetio moje odsječne odgovore jer je još uvijek zaneseno govorio o Genevieve. Zastao je da dođe do daha, a ja sam uzdahnula. »Nikad ju prije nisi spomenuo?« »Mama ju je dovela tek nedavno.« »Misliš prošli tjedan?« Čudno me je pogledao. »Daa, to je bila... subota, čini mi se.« Prema tome, kada me je Merlin slikao, ona je bila u njegovoj kući i vjerojatno sam nju vidjela kroz drveće. »Je li to važno?« pitao je. Nehajno sam mah nula rukom. »Zanimalo me je koliko dugo je ovdje.« »Nije dugo, no vas dvije imate mnogo toga zajedničkog. Mislim da ćete biti prijateljice... prave prijateljice.« To nije bila njegova greška, ali čak je i Merlin izgledao kontaminiran njome. Bio je moj i samo moj tako kratko vrijeme. Već sam osjećala kako neopazice odlazi od mene. Pogledala sam okolo. Nije bilo nikoga na vidiku, čak ni osamljenog šetača sa psom, dovoljno hrabrog da se suoči s kišom. Zarinula sam lice u Merlinov vrat i jezikom dotaknula njegovu bradu. Imala je okus po soli s malim dodatkom slatkog. Prebacila sam noge preko njegovih dok mu nisam sjela na koljena i počela ga ljubiti. Nehotice je zagunđao. »Katy... nisi bila ovakva neki dan.« Nasmijala sam se. »Možda me boravak na otvorenom... čini...« »Divljom«, dovršio je odmaknuvši me da mi prouči lice čudeći se. »Nisam očekivao da me živog pojedeš na klupi u parku.« Obuhvatio je moju glavu, a ja sam ga ponovo poljubila nastojeći izbrisati svaki trag Genevieve. Otkopčala sam prva tri gumba njegove košulje i naslonila obraz na njegova prsa slušajući njegovo srce. »Udara kao ludo, Katy, ne osjećaš?« »Moje također.« Merlinova je ruka nesigurno napredovala ispod moje majice dok je on stalno pratio moju reakciju, zatim preko trbuha dok ju nije pritisnuo na moje srce. Činilo se kao da se nismo micali čitavu vječ nost. »Ne bi li bilo lijepo da smo potpuno sami«, šapnuo je. »Negdje miljama odavde.« »Gdje?« uzdahnula sam. »Mogli bismo podići šator na jednom od onih terena za kampiranje.« »To bi bilo sjajno«, odahnula sam uvjerena kako ne misli ozbiljno.

»Moglo bi biti hladno.« »Ja volim kad je hladno«, rekla sam, što je i bilo točno. Uvijek sam bila sretna kad su dani postajali kraći, a ljeto skoro prošlo. »Što bi rekla svojoj mami?« Odmaknula sam se. »Znači, ti to ozbiljno misliš?« Merlin se nasmijao širokim osmijehom. »Zašto ne? Ne možeš se opustiti u mojoj kući, a u tvoju je zabranjen pristup...« Nisam bila spremna upoznati ga s čitavim opsegom maminih problema jer nisam bila sigurna da bi razumio. »Mama je jako... vezana uz mene«, konačno sam rekla. »Moglo bi biti teško. Ona čak ne voli da spavam kod prijateljice, a ti... ti si momak.« »Primijetila si«, zadirkivao me. »Samo jednu noć, Katy. Volio bih gledati zalaz sunca s tobom... brojati zvijezde... i probuditi se zajedno.« Trudila sam se da ne zadrhtim zamišljajući to i nasmiješila se puna nade. »Ništa nije nemoguće. Razmislit ću o tome i napraviti plan.« »Ali ti zaista to želiš?« salijetao me je. »Naravno da želim.« Nije bilo nimalo nalik meni da se složim s nečim tako riskantnim, ali bila sam čvrsto odlučila pridobiti Merlina za sebe kako bih otkrila njegove naj- skrovitije misli. Čak i kad smo bili zajedno, katkad sam se osjećala isključena i znala sam da odlazi na neko mjesto u svojoj glavi, što nisam mogla s njim dijeliti. Možda ćemo se zbližiti ako smo zajedno sami, daleko od svega poznatog. Išli smo kući puževim korakom uživajući u svakoj minuti zajedno dok sam ja nastojala izbrisati svako sjećanje na Genevieve. Poljubili smo se na istome mjestu uz moju kuću, no bez obzira na to koliko sam se trudila uvjeriti samu sebe da je sve isto, nije bilo; Merlin je još uvijek bio pod njezinim utjecajem.

Sedmo poglavlje Mama nije bila u krevetu kad sam stigla kući i bar jedanput je imala nešto boje u obrazima. Kuća se činila drugačijom - toplijom i gotovo ugodnom, za promjenu. Vidjela sam da se trudila i trebala sam biti zadovoljna, ali vijesti o Genevieve su sve pokvarile. Gledala me je s iščekivanjem. »Žao mi je da nisam mogla biti tamo, Katy. Kako je prošlo?« »Bilo je dobro«, lagala sam i uz ispriku otišla uz stepenice.

Zaključala sam se u kupaonicu odlučna da ne plačem i zagledala se u ogledalo smirujući svoju kosu i uvlačeći obraze nastojeći da izgledam kao Genevieve. No još sam uvijek izgledala užasno obično, kao i uvijek. Mahnito sam otvorila ormar, skinula sa sebe odjeću i ne birajući povlačila s vješalica majice, haljine, veste i košulje. Probala sam ih jednu po jednu, miješajući ih i sparujući, nastojeći postići uvijek različit izgled i različitu pozu. Bilo je jadno što sam pokušavala postići Genevievein lijeno nemaran stav, njezin bezvoljan smiješak i polagane pokrete jer sam upravo shvatila kako moj stil nije ni približno nekonvencionalan ni originalan, bio je to izgled beskućnice. Zatvorila sam oči u očaju, trudeći se da ju istjeram iz svoje glave, ali bila je i dalje tamo kao odraz na mrežnici. Obrisala sam nos, prošla češljem kroz kosu i spustila se k mami. Imala je tako malo dobrih dana da sam se osjećala kriva što ju ostavljam samu i nastojala sam izgledati kao da je sve u redu. »Onda, kako je danas zaista bilo?« tiho je upitala. Mora da je ispod površine sve vrilo jer je, i bez razmišljanja, sve izbilo van. »Izložba je bila sjajna, ali ona nova cura na koledžu... ona mi stvarno ide na živce.« Mama se kiselo nasmijala. »Znala sam. Osjetim zavist miljama daleko. Potpuno si zelena.« »I ja to radim«, rekla sam joj čudeći se. »Vidim boju kad pogledam u nekog.« Naslonila se i pogladila me po ruci. »Nisam mislila na takav način. Vidim kad je tinejdžer zbrkan. Zelenooko čudovište diže svoju ružnu glavu.« »Zelenooko čudovište?« »To je citat iz Shakespeareove tragedije Otelo. Ljubomora je uspoređena sa zelenookim čudovištem.« Luke mi je također uvijek citirao Shakespearea, ali nisam bila raspoložena da pokažem i najmanje

zanimanje. Samo sam napravila grimasu. »Želiš li razgovarati o njoj, Katy?« Duboko sam udahnula. »Ta djevojka, Genevieve, čini se kao da je svagdje, slijedi me, a sada me ioponaša. Danas sam otkrila da je imala užasan život. Bila je smještena u dječji dom, a zatim je završila spavajući na cesti. No ja ju ne mogu nimalo žaliti, kao da je nešto odnijelo svu moju dobrotu i pretvorilo mi srce u kamen.« »To uopće ne sliči tebi«, namrštila se mama. »Ima li tu još nečeg?« Naravno da je bilo - nešto s čime se nisam željela suočiti. Progutala sam, zatvorila oči i bolno se lecnula. »Mislim da mi pokušava oteti Merlina.« Progutala sam knedlu. Nije to ono što sam željela reći. Htjela sam nešto promrsiti o njezinu koketiranju. Priznati to predstavljalo je moj naj skrovitiji strah, nešto najgore što sam mogla zamisliti. Mama se podsmješljivo nasmijala i srce mi je potonulo. »Vi tinejdžerice ste tako dramatične. Objema se sviđa isti dečko i mislite da je to kraj svijeta.« »To je još gore od toga«, mrko sam ju pogledala. Mama je kleknula na sag ispred mene, grijući se uz vatru koja je hučala jer su večeri postajale hladne. Inače sam voljela pravu vatru, ali bilo je pre naporno zapaliti ju pa smo obično samo uključile jedan ružan električni grijač kad bi se temperatura spustila. Prvi puta nakon mnogo vremena mogla sam se zagledati u plamen tražeći oblike kao što sam to običavala kao dijete. No čak i ovdje nisam mogla pobjeći od Genevieve - nizovi iskri podsjećali su me na njenu sjajnu crvenu kosu. »Ako ti je tako naklonjen, Katy, sigurno te neće iznevjeriti. Ali nemoj ga otjerati svojom ljubomorom. Ljubomora je otrov koji će uništiti tebe a ne nju.« Jedva sam ju slušala. »Najčudnije je to što je... ona sve što bih ja mogla biti, ali nisam.« Mama mi je nježno prodrmala ruku. »Što to znači?« »Skoro smo iste visine,« namrštila sam se, »ali ona izgleda visoka i vitka jer je mršava i imamo istu boju tena, ali njena je koža izrazito blistava, a i kosa nam je iste nijanse, ali njezina je sjajna kao svila...« »Ti imaš svoju vlastitu ljepotu, Katy, i ljudima se sviđaš takva kakva jesi.« »Samo želim da sve ostane isto«, odgovorila sam sjetno. Nisam htjela dodati kako su trebale godine da osjetim kako konačno nekamo pripadam. Uvijek autsajder koji ne može steći prijatelje, a sada sam imala Nat, Hannu i Merlina. Duboko u sebi uvijek mi se činilo predobro da bi bilo istinito. Mama nije završila s propovijedi. »Uvijek ćeš sretati ljude s kojima se nećeš složiti, samo misli o tome kao o još jednoj maloj životnoj lekciji.« »Ne želim to«, namrgodila sam se. »Samo želim da ona ode od mene što je dalje moguće... najbolje na drugi kraj svijeta.« Konačno je izgubila živce sa mnom. »Katy!« grdila me je. »Uvijek si suosjećala s ljudima, naročito s onima koji nisu imali iste prednosti u životu.Ja zaista mislim da si ti ta koja ima problem, ne ta djevojka, Genevieve.« Na trenutak sam tiho sjedila probavljajući ovu neugodnu optužbu. Zašto je mama u pravu? Genevieve nije učinila ništa osim što mi je dala da zadržim jedan lijepi privjesak koji mi je mogla naplatiti. Nije imala nikoga od obitelji i proživjela je stvari koje ja ne mogu ni zamisliti. Oblio me sram kad sam shvatila kako moram izgledati ljubomorna i osvetoljubiva. »To zaista nisi ti«, dodala je mama, ali sada mnogo blaže. »Ako će te hodanje s Merlinom pretvoriti u djevojku koja izbjegava ranjivu tinejdžericu, tada... on možda nije za tebe.« »On je za mene, ali...« Ugrizla sam se za jezik i nisam ponovo cmizdrila o Genevieve kako očijuka s Merlinom. To je vjerojatno, također, bilo samo u mojoj glavi. Mama je bila u pravu. Bezosjećajnost zaista nije bila meni slična. »Trebaš vjerovati Merlinu, Katy. Ne možeš utamničiti onog koga voliš.« U tom času mama kao da se naborala pred mojim očima. Zagrlila sam ju i osjetila kako su mi suze smočile vrat. »Žao mi je«, ispričavala se. »Ne znam što mi je bilo.« Čvrsto me stisnula i osjećala sam se klaustrofobično kao da ne mogu disati. Pravila sam se da ne primjećujem kako joj je koža oko noktiju crvena i upaljena. Mama je imala taj opsesivni poremećaj i znala je gristi nokte do krvi. Obično bi me to rastužilo, ali danas sam bila neobično razdražljiva jer

sam željela da ona tješi mene a ne obratno. »Kad pomislim da bih te ikad mogla izgubiti, Katy... to bi mi slomilo srce.« »Zašto bi me izgubila?« pitala sam začuđeno. Nasmijala se iscrpljeno, nastojeći se sabrati. »Stvari se događaju... rijetke stvari koje sve promijene.« »To ne može promijeniti da si ti moja mama«, nasmijala sam se. Mama je prošla rukom kroz svoju mekanu kosu s bolnim izrazom. »Nisam htjela da stvari ovako ispadnu«, konačno je rekla. »Željela sam biti najbolja od svih mama, uvijek biti ovdje za tebe i štititi te.« Pokušala sam ju smiriti. »Ti jesi najbolja... stvarno.« Glas joj je bio pun emocija. »Ti zaslužuješ prekrasan život... pun zabave i smijeha, novih iskustava i putovanja. A ne opterećena mnome, zatvorenica u ovoj kući.« Na trenutak sam vidjela drugu ženu, koje sam se jedva sjećala, koja je blistala i živjela punim plućima. Ne znam kada se to sve promijenilo jer se čini kao da je oduvijek ovakva. No nisam mogla propustiti priliku. Tako smo rijetko prisno razgovarale da bi to mogao biti prijelom koji sam očekivala. »Liječnici kažu da samo ti možeš promijeniti svoje stanje. Pomoć je dostupna, samo ju trebaš prihvatiti.« Mama je govorila tiho tako da sam morala približiti uho njenim ustima. »Mnogo sam se trudila, ali nešto me ometa... tamni oblak koji visi iznad mene.« »Što je to?« Žalosno je zatresla glavom. »Uspomene, pretpostavljam...« »Možda... ako ih podijeliš sa mnom... neće izgledati tako loše.« Zatvorila je oči i klonula u stolicu. »Jednog dana ću ti reći i znam da ćeš razumjeti... ali ne još.« Bila sam razočarana, ali trudila sam se to ne pokazati. Tu i tamo otvorio bi se prozorčić, ali bi se brzo i zatvorio. »Potrudit ću se, Katy. Ići ću opet doktoru i prihvatiti njegov savjet... obećajem.« »To je početak«, rekla sam bezbojno. »Idemo ispeći nekoliko muffina«, predložila je malo previše vedro. Kimnula sam i nastojala izgledati poletno. Gemma, naša mačka boje marmelade, spavala je u svojoj košari i prišla sam joj da ju pogladim. Pandžama jedne od prednjih šapa ogrebla me po ruci, a zatim ih uvukla. Znala sam što to znači - Gemma mi je davala do znanja da je ona gazda i ako joj odgovara, ogrepst će me bez žaljenja jer ona nema savjesti. Prezirno je otvorila svoje lijepe bistre oči, prkosno me pogledala i opet ih zatvorila. S mukom sam progutala ne želeći mislili o drugom paru zelenih očiju koje su mogle izgledati zastrašujuće. Mama je došla iz kuhinje s paketom muffina i probola jednog starom vilicom za pečenje. Uskoro je sobu ispunio miris prženog tijesta. Osjećala sam joj se sada malo bližom mada je taj osjećaj bio obojen frustracijom. Nabacila je nešto o strahu, žaljenju i crnim oblacima koji ju pritišću, ali mi nije rekla razlog. Dio mene uvijek se bojao da je ta depresija genetska i da ću na kraju gledati svijet maminim očima. Ipak je u nečemu bila u pravu - trebala sam vjerovati Merlinu i opustiti se u vezi s Genevieve. Merlin je mislio kako imamo mnogo toga zajedničkog i mogao bi imati pravo. Mama je čavrljala dok smo jele, vruć maslac curio nam je niz bradu, a ja sam se pitala što se dogodilo u njenoj prošlosti zbog čega je prestala živjeti. ***

Još me uvijek pohodio onaj san - djelomice mi je bio poznat, a djelomice se promijenio. Noćas sam se morala popeti uz beskonačne stepenice, no kad sam konačno došla do vrha, Genevieve nije bila tamo i izbezumljeno sam gledala okolo gdje se je mogla sakriti. Prišla sam toaletnom stoliću i njeno je lice bilo u ogledalu, s ogromnim, svevidećim očima. Dala mi je znak da priđem i ja se nisam mogla oduprijeti. Kad sam prstima dotaknula staklo, pojavio se vir koji je postajao sve veći. Bila sam usisana u duboku mračnu vodu. Vikala sam Genevieve da mi pomogne, ali ona je samo promatrala u potpunoj opčinjenosti. Kad je zadnji mjehurić izašao iz mojih usta, nasmiješila se.

Osmo poglavlje Odluka broj jedan: Genevieve zaslužuje dobiti priliku, a ja ću se potruditi biti velikodušna. Odluka broj dva: nastojat ću svoju ljubomoru držati pod nadzorom. Odluka broj tri: Merlin je zaista nešto posebno i ništa to neće pokvariti. O tome sam razmišljala dok sam odlučno hodala prema koledžu u ponedjeljak ujutro. Ljubomora je bila razorna emocija i moram se izdići iznad toga. Ubrzala sam korak kad sam primijetila Nat i Hannu kako čekaju na raskršću na kojem su pješaci mogli sami podešavati semafor. Puhao je buran vjetar i nasmijala sam se Hanni koja je panično držala svoju suknju koja se nadimala. Nasmiješila sam se Nat čekajući zadirkujuće komentare o Merlinu, no ona je, iz nepoznatog razloga, proučavala betonski stupić i jedva da me je pogledala u oči. Kad me je pogledala izgledala je smeteno. »Ima nešto što trebaš znati...« Čekala sam da počne, osjećajući da nešto nije u redu. »N... nismo to učinile namjerno«, promucala je. »Kad si otišla s Merlinom prišla nam je i počela razgovarati. Završile smo pokazujući joj okolinu.« Hanna se pridružila. »Bilo je nezgodno. Nismo mogle otići, a onda je ona stalno govorila kako joj je teško što nikoga ne pozna i nema s kime otići na ručak.« Nisam trebala ni pitati o kome govore, bilo je očito. »Tako se Genevieve sama pozvala na ručak s nama?« Obje su kimnule. Zajedno smo se uspele uz stepenice i otišle u ženski toalet. Bilo mi je drago jer nas tamo nitko nije mogao čuti. »Bilo bi grubo odbiti ju«, opravdavala se Hanna. »Znamo kako ti misliš da je ona pomalo... vještica.« Naslonila sam se na umivaonik i nastojala zadržati nadzor nad sobom. Nekako sam bila zamišljala kako velikodušno pozivam Genevieve da nam se tu i tamo pridruži a ne obratno. To mi se činilo malo nepošteno. Ona je čekala da ja odem pa da se ubaci među Hannu i Nat. Stvarnost njezine prisutnosti ponovo me je pogodila - laskanjem si je osigurala upis na isti koledž kao i ja, uzela je iste predmete, Merlinova mama ju je obožavala, a sada je ciljala i na moje prijateljice. »Je li ona to tražila?« znatiželjno sam pitala. »Je li ona došla k vama i tražila da joj pokažete okolinu?« Obje su ponovo kimnule. »Ovo zvuči pomalo paranoidno,« priznala sam, »ali čini se kao da ona na neki način provaljuje u moj život.« Hannin glas sasvim sigurno je sadržavao naznaku prijekora. »Ovo je zaista neugodno za nas, Katy. Ti jesi naša prijateljica, a mi se nalazimo u sredini.« Nat je u zrcalu počela popravljati svoju kosu što je bilo samo odvraćanje pozornosti jer je, kao i uvijek, njena kosa stršala na sve strane kao ptičje gnijezdo. »Ona zna da ju ti ne voliš...« »Što?« eksplodirala sam. »Nisam rekla ništa što bi ju navelo da misli...« Hanna je kopala po svojoj torbici za šminku i nanijela još maskare na svoje debele trepavice. One su obje bile tako tihe da sam znala kako nešto nije dobro. Tako sam se jako ugrizla za usnicu da sam osjetila krv. Nat je nervozno pročistila grlo. »Ona misli da si se prema njoj ponašala malo... neprijateljski i brinulo ju je da je napravila nešto loše. Želi to popraviti.« Stavila sam jednu ruku na čelo osjećajući bol točno između očiju. Ipak je Genevieve bila u pravu. Ja nisam ništa učinila da bi joj bilo ugodnije i nesumnjivo je primijetila moje neprijateljsko držanje. »Što si joj rekla?« blago je upitala Hanna. Koračala sam gore-dolje po popločanom podu, dok su moje cipele proizvodile sablastan šuplji zvuk. »Malo mi je... smetao njezin izgled«, konačno sam priznala. »Jeste li primijetile kako se promijenio?« Hanna je slegnula ramenima. »Na neki način. Pa što onda? Svi promijene svoj izgled s vremena na vrijeme i...« »Ona nosi moj kaput«, prekinula sam ju. »Jedan koji sam ja kreirala, sama rukom sašila i izvezla.« »Ali, Katy«, Nat je odvratila polako. »Genevieve je tek stigla prije nekoliko tjedana. Nije mogla kopirati tvoj kaput za tako kratko vrijeme.« Ostala sam bez riječi jer je bila u pravu. Pomna izrada tog kaputa oduzela mi je čitave ljetne praznike.

Nitko to ne bi mogao izraditi tako brzo. Gledala sam sad jedno sad drugo lice osjećajući se posramljeno. Morala sam im pokazati kako ja nemam nikakav problem s Genevieve. Trudila sam se usporiti disanje i izgledati bezbrižno i razumno. »Gledajte, dokazat ću da nemam ništa protiv Genevieve. Neka dođe s nama na ručak i ponašat ću se tako da se zaista osjeća dobrodošla.« Hannino lice se razvedrilo s olakšanjem. »Promijenit ćeš mišljenje kad provedeš neko vrijeme s njom. Ona je stvarno u redu.« »Kad se uzme u obzir što je sve prošla«, dodala je Nat suosjećajno. Genevieve im je, dakle, ispričala i svoju životnu priču. Daleko od toga da je to tajna, ona je željela da svi znaju o njezinoj tragičnoj prošlosti. Nastojala sam govoriti normalno, ali usta kao da su mi bila puna kiselih limuna. »Već mi je poznata dirljiva priča Siroče Annie... Ispričala je Merlinu i vjerojatno čitavom koledžu do sada.« Nastala je iznenadna tišina. Nat je uspjela progovoriti promuklim glasom: »Katy... zvučiš tako zlobno.« Lice mi je pocrvenjelo. »Oprosti, nisam namjeravala biti zločesta, ali... ona kao da izvlači ono najgore iz mene.« To je bilo neugodno priznanje i osjećala sam se potpuno posramljena - ponovo. Slabašno sam se nasmiješila. »Oprostite još jednom. Nemojmo se svađati zbog Genevieve. Mi smo tri mušketira, sjećate se?« Sve smo išle prema svojim različitim razredima i pravila sam se da nisam čula Hannu kako je tiho rekla: »Tehnički, bila su četiri mušketira.« ***

Pokušavati pobjeći od Genevieve bilo je kao da pokušavate pobjeći od šumskog požara. Stigla je zadihana, u kovitlacu boje i pokreta, kad je sat već skoro završio, primivši samo milostiv smiješak naše obično stroge nastavnice engleskog. Odlanulo mi je kad je sjela na drugi kraj prostorije, no bez obzira kamo da sam se okrenula, bila mi je u vidnom polju. Žudila sam za tišinom, da ublažim glavobolju koja je počela pulsirati iza mog lijevog oka, ali se ona javljala da odgovori skoro na svako pitanje na iritantno nehajan način tako da joj je gospođa Hudson jela iz ruke. Njezin glas me je grebao. Pokazala se strašna istina da ne samo što je Genevieve bila zgodnija, otvorenija i pouzdanija nego je bila daleko ispred mene u svim predmetima koje sam voljela. Počela sam se osjećati fizički bolesnom. Nakon dvadeset minuta vid mi se zamutio, a bljeskovi svjetla su se palili u mojoj glavi. Ustala sam klimavo, promrm ljala ispriku i odjurila ponovo u toalet. Pljuskajući lice hladnom vodom i nagnuvši se nad umivaonik, osjetila sam se malo bolje. Ništa nije ostalo u mom želucu koji se stalno podizao. Kad sam se ispravila skoro sam zavrištala od straha jer je Genevieve stajala odmah iza mene, njezino se lice odražavalo u zrcalu kao u onim lošim horrorfilmovima. Torba mi je pala na pod i sav se sadržaj rasuo, ali nisam se usudila sagnuti se da mi se ne vrati mučnina. Ostalo je na Genevieve da čučne na jedno koljeno, sve skupi i vrati u torbu. »Oprosti, nisam te namjeravala uplašiti, Katy. Gospođa Hudson se zabrinula.« »Dobro sam«, promrmljala sam. »To je samo glavobolja i vrtoglavica...« »Je li ti zlo? Bole te oči?« Promrsila sam: »Da.« »To je migrena. I ja ju imam. Najbolji lijek je leći u zamračenoj sobi s ledenim oblogom.« Pogodio me je još jedan val mučnine i previjala sam se, ah ničeg nije bilo u mom želucu. Mrzila sam da me vide takvu, ali to nije bilo pod mojim nadzorom. »Trebala bi ići kući«, rekla je Genevieve tapšući me po ramenu i podižući nekoliko zalutalih vlasi s moje veste. »Reći ću gospođi Hudson što se dogodilo.« Stavila je jednu ruku oko mog pasa i pomogla mi do vrata pitajući trebam li taksi. Stisnula sam oči osjećajući u sebi kajanje jer je bila tako ljubazna. »Bit će mi dobro«, uvjeravala sam ju, ali noge su mi bile poput tijesta i morala sam sjesti.Pomogla mi je doći do najbliže stolice koja se nalazila na hodniku, a zatim se vratila natrag da pozove taksi. »Čekat ću s tobom za slučaj da se onesvijestiš«, rekla je odlučno. »Hvala ti što me čuvaš«, rekla sam zahvalno. »To je u redu.«

Nastojala sam razjasniti stvari. »Oprosti ako zbog mene osjećaš da nisi dobrodošla. Merlin misli da imamo mnogo zajedničkog...« Okrenula se prema meni i ponovo me zapanjila boja njenih očiju koja je ovisila o svjetlu, zjenice su se mijenjale od blistavih sfera do tankih proreza. Izraz lica bio joj je razoružavajuće spokojan, glas gotovo umirujući. »To je dio problema s nama, Katy... to što smo slične.« »Zaista?« »Naravno. Jednostavno nema dovoljno mjesta.« »Mjesta za što?« »Nema mjesta za obje od nas, moraš to shvatiti. A ja želim ostati.« To je bilo nadrealno; Genevieve mi je govorila užasne stvari, ali osmijeh Mačke koja se kesi 2 nije silazio s njezina lica. Opet sam osjetila mučninu. »Ne znam što želiš reći i ne želim igrati glupe igre. Samo reci Nat i Hanni što se dogodilo i zašto nisam mogla doći na ručak.« »One čak nisu ni prave prijateljice... ti si samo jedna primisao... ne znaš se zbližiti s ljudima... dosadno osjetljiva, Katy. Mogla bi raširiti svoja krila i letjeti, ali ne znaš kako...« »Što...?« Ton joj se naglo promijenio i zaprepastila me je zloba u njemu. »Ja sam sve što ti nisi i preuzet ću tvoj život...« Ustala sam kad se začula automobilska truba i bacila se na taksi. Nešto se kretalo iza mene i zamahnula sam rukom osjetivši dodir s mekanim mesom. Čula sam glasni, bolni uzvik i okrenula se samo jednom kad je taksi krenuo da bih ugledala Nat i Hannu kako tješe uplakanu Genevieve.

Deveto poglavlje Luke je izlazio iz svog auta kad je taksi odlazio, a ja sam nastojala uvući se neopaženo u svoju kuću. »Mačka ti je pojela jezik«, doviknuo mi je. Moji lični mišići odbijali su lice namjestiti u osmijeh. Nisam znala da će se to dogoditi, ali njegov je izraz bio toliko suosjećajan da sam briznula u plač, a snažni jecaji su potresali čitavo moje tijelo. U trenu sam se našla u Lukeovoj kuhinji sjedeći za prostranim stolom od orahovine, zureći u šalicu vrućeg, slatkog čaja. »Ometam te u poslu«, jeknula sam. Bacio je pogled na telefon. »Za jedan sat moram biti na sudu, ali imam vremena za ćaskanje. Sad mi reci što nije u redu. Izgledaš užasno.« »Upravo su me poslali kući s koledža s migrenom. Nije to ništa.« »Kat Rivers, uvijek si bila loš lažac. Reci mi istinu. Ako se radi o onom tvom dečku, ja ću...« »Ne radi se o njemu«, uvjeravala sam ga lecnuvši se od slatkoće čaja. »Samo imam problema s onom curom na koledžu.« »Pričaj.« Luke je bio strpljiv slušatelj. Rekla sam mu što se dogodilo i nije me nijednom prekinuo niti branio Genevieve, kao što je bila učinila mama uz upozorenje o zelenookom čudovištu ili o tome kako sam i ja kriva. Vidjela sam da mi potpuno vjeruje i zahvalno sam zatvorila oči. To je bila sitnica, ali mi je mnogo značila. »Misliš li da ljudi mogu potaknuti da ti se nešto dogodi?« počela sam oklijevajući. »Nešto kao... užasne stvari.« Luke je nakrivio usta na jednu stranu. »Mislim, ako si osjetljiva i vjeruješ da si... ukleta... tada se loše stvari mogu dogoditi kao neka vrsta samoispunjavajućeg proročanstva. No samo zato što očekuješ da se to dogodi.« »Ona mi je dala ovaj stakleni privjesak«, rekla sam oprezno, odlučna da saznam njegovo mišljenje. »Zaista je zastrašujući. Čini se kao da mijenja boju i... plamti.« »Neka vrsta reflektirajućeg stakla?« »Možda«, rekla sam u nedoumici. Luke je ogorčeno zatresao glavom. »Nikad neću izliječiti tvoju opsjednutost bilo čime što ima imalo 2

Mačka koja se kesi (Cheshire Cat) iz romana Alisa u zemlji čuda Lewisa Carrola

magije u sebi, zar ne? Svake Noći vještica, otkad si imala šest godina, morao sam te voditi po susjedstvu da tražiš slatkiše... Noseći tvoju metlu!« Smijala sam se i istovremeno cmizdrila i slinila. Luke mi je dodao papirnate maramice. »Uopće me nisi prestrašila«, šalio se. »Možeš baciti uroke na mene i napraviti da se mlijeko ukiseli ili da se spotaknem o tvoju mačku.« »Genevieve baca uroke«, šmrcnula sam. »Otkada se ona pojavila, sve je u mom životu krenulo naopako. Cigarete su se na čudesan način pojavile u mojoj torbi i mama misli da potajno pušim, za što krivi Merlina. Zatim smo Merlin i ja imali našu prvu svađu jer nisam suosjećala s Genevieve zbog njezina tragičnog života, a sada Nat i Hanna misle da sam ljubomorna, zlobna i osvetoljubiva... prema jadnoj staroj Genevieve.« Luke je rukom radio kružne pokrete kao da miješa kotao i pokušavao stravično hihotati. Ostala sam potpuno ozbiljna »Vrlo smiješno. Trebala sam vjerovati svom prvom instinktu. Znala sam da ima nešto zlokobno u vezi s njom.« »Ona samo zna kako da te izludi, Kat. Vjerojatno je otkrila kako padaš na priče o strašnim vješticama sa šiljatim šeširom i velikim nosom.« Slabašno sam se nasmiješila. »Da mi je prišla s nožem, znala bih na čemu sam.« »Ne govori tako. Nećeš joj dopustiti da s tim nastavi?« »Ne mogu je zaustaviti«, rekla sam mu vrlo ozbiljno. »Jednostavno je prejaka.« Ponovo je napunio šalicu iz aparata za kavu sa štednjaka, čela nabrana od usredotočenosti. Besposleno sam pogledala po Lukeovoj kuhinji diveći se sjajnim bijelim površinama koje su preplavile prostor svjetlom i domišljatim napravama od nehrđa jućeg čelika, trudeći se da ne mislim na uređenje naše vlastite kuhinje. Mama je čuvala našu garnituru od kvrgave borovine iz sedamdesetih i stari smeđi štednjak koji ne bi uzeo ni trgovac starim željezom. Kad je Luke progovorio, osjetila sam miris kave u njegovu dahu. »Ali u tome je stvar, zar ne?« nastavio je. »Ta djevojka, Genevieve, čini se da zna sve tvoje slabosti skoro kao da...« »Mi značimo nešto jedna drugoj,« završila sam, »osim što ju nikad u životu nisam vidjela do prije nekoliko tjedana.« Čuo se usklik pozdrava kad je Lukeova mama ušla kroz ulazna vrata. Prišla je i zagrlila me, pričajući dok je spuštala kupljene stvari. Vidjela sam kako mi Luke iza njenih leđa pokazuje prema vratima. »Mama, pomažem Kat sa... zadaćom iz engleskog pa moramo gore jer nam treba kompjutor. Dobro je što mi nisi prava cura«, šalio se, uspinjući se dvije stepenice odjednom. »Mama ne odobrava da vodim Lauru u svoju sobu.« Nisam imala ništa protiv primjedbe o »pravoj curi«, u mojim očima on je još uvijek bio zbrkani dječak slamnate plave kose, koji je pravio modele zrakoplova i bojao plastične vojnike. Laura je bila Lukeova djevojka skoro tri godine, ali njegova ih je mama još uvijek gledala kao tinejdžere koji trebaju pratilju. Nastojala sam izgledati zadivljena njegovom sobom jer je ofucani tepih bio zamijenjen svijetlim daščanim podom, a ormar od borovine sjajnim ugrađenim ormarom s pomičnim vratima. Luke je sada imao krevet za dvoje, s kožnim uzglavljem i glatke bijele zidove bez postera na vidiku, alijoš uvijek s prljavim čarapama na podu i papirima razasutim po pisaćem stolu. Miris u sobi bio je kao kad mu je bilo četranaest. Luke je uzeo flomaster i stao ispred bijele ploče pričvršćene na jedan zid. To je bilo kao u detektivskoj seriji i zadrhtala sam. Važno je pročistio grlo. »Gledaj, jednom sam se bavio uhođenjem i naučio nešto o psihologiji. Nabacit ću nekoliko mogućnosti.« »U redu.« »Prva je mogućnost da ti imaš nešto što ona želi, što je za tebe prijetnja.« »Ona želi sve«, uzdahnula sam. Luke je počeo pisati. »Ona također ima potrebu da te vidi kako patiš. Iracionalna, ali vrlo usredotočena osveta.« »To je sigurno«, složila sam se mračno. »Što bi ona mogla imati protiv tebe?« »Ništa«, jauknula sam. »Ništa joj nisam učinila... osim... onaj pogled.« »Pogled?« Kad sam se sjetila tog dana, još sam uvijek mogla osjetiti kako mi sunce peče lice i kako me njen pogled probada. »Bila sam u autobusu, a ona je bila u drugom autobusu i zurila je u mene... zaista

neprijazno. Tada je sve počelo.« »Ne izvodiš sve ovo samo zbog lica na prozoru?« »Ona izvodi.« Luke se počeše po bradi. »Mmm. Dobro se potrudila skupiti informacije o tebi, što joj je očito važno. To joj daje prednost i čini te ranjivom. To pokazuje kako je njena kampanja pažljivo smišljena, za što treba vremena i napora.« »Očito nema mnogo od društvenog života«, promrsila sam sarkastično. »Kod uhoda postoji element moći. Žele osjetiti kako imaju nadzor nad tobom.« »I manipulaciju. Ona igra igre.« »Vrlo dobro«, pohvalio je Luke osjetivši se apsurdno zadovoljan. Flomasterom je nacrtao nekoliko strelica povezujući sve točke zajedno u krug. »Sve ovo potvrđuje moje uvjerenje da te ona... Genevieve, poznaje odnekud i...« »Nemoguće«, prekinula sam ga. »Ili se«, nastavio je, »namjerila na tebe zbog nečega za što vjeruje da se dogodilo među vama, slučaj zamijenjenog identiteta.« »Nije me mogla zamijeniti s nekim drugim«, rekla sam polako. »Zna previše o meni.« Sjeo je uz svoj pisaći stol, podignuo stakleni pritiskivač za papir i okretao ga u ruci. »Ona može biti potpuni fantast koji je izmislio čitavu stvar u svojoj glavi i mrzi te bez ikakva razloga.« »To nije dobro«, odvratila sam. »Jer ako je to zacrtano u njenoj glavi, tada nikakvo demantiranje neće to promijeniti i ne mogu je uvjeriti.« »Želiš moj savjet, Kat?« »Naravno.« »Dok to traje, trebaš biti hrabra i prihvatiti sve što nabacuje na tebe. Ne pokazuj nikakve emocije jer ona očekuje maksimalni učinak.« Napravila sam grimasu. »Da prihvaćam samo tako, uvrede i sve.« »Igraj vlastitu igru i budi razumna, mirna i uljudna. To će ju razbjesniti.« Razmislila sam o tome na trenutak. »Pretpostavimo da hoće. Ona me silno želi uzrujati... ali ja se pravim da mi to ne smeta.« »I obećaj mi da se više nećeš baviti glupostima o vješticama. Ako te ona uvjeri da ima neobjašnjive moći, tada se nećeš truditi da ju zaustaviš. Ona je stvarna... stravična ali stvarna i pobiijedit ćemo ju logikom i lukavstvom, ničim drugim.« »Logikom i lukavstvom«, ponovila sam. Luke je podignuo palčeve. »Ovo je nabolji dio. Ona zna nešto o tebi, ali ti ne znaš ništa o njoj, tako je sada na nama red.« »Što planiraš?« Lupnuo se po nosu. »Novinar nikad ne otkriva svoje izvore, ali kažem ti da ću za tebe uvijek biti tu.« Potišteno sam se osmjehnula. Kad je Lukeu bilo jedanaest a meni sedam godina, nije nikome dao da me tiranizira i obećao je da uvijek mogu računati na njega, što nije nikada zaboravio. »Čudno je u svemu tome, Luke, što ja nisam djevojka kojoj bi druge djevojke zavidjele. Tako sam obična.« »Nemoj omalovažavati sebe«, rekao je ležerno. »Ja mislim da si posebna.« Iznenađeno sam raširila oči zbog tog neobičnog komplimenta, ali on je odmah stavio prst na usta da me ušutka. »Međutim, Genevieve«, dodala sam. »Ona može obasjati čitavu prostoriju... to je zbog njezine... karizme, samouvjerenosti, magnetizma... što god da jest, ima ga u izobilju.« Luke me primio za ruku da me smiri. Njegova je ruka bila topla i smirujuća, ali iznenađujuće gruba. »Tata je tražio da mu pomognem s radovima oko kuće«, objasnio je promatrajući svoj dlan. »On je pravi gonič robova.« Nisam željela otići, ali on je dohvatio ključeve svog auta i nestrpljivo je njima zveckao. Oprezno sam ustala i pridržala se za stolicu jer je soba još uvijek bila malo nagnuta. »Što je s Laurom?« zapitala sam brižno. »Tek je dočekala da se vratiš kući, a tebe nema jer se baviš nekakvim jalovim poslom zbog mene.« »Ona će razumjeti... siguran sam da hoće. Stalo joj je do tebe.« Otišla sam kući osjećajući se bolje i pribranije. Luke mi je pokazao kako postoji izlaz iz toga. Namjeravala sam se boriti za ono što je moje i ne pasti ponovo u zamku. Uzela sam tablete protiv

migrene i otišla u svoju sobu da radim na nekim skicama. Pisaći stol sam namjerno postavila da gleda prema vrtu koji je bio samo mali komadić zemlje s raštrkanom travom i obraslim grmovima, ali ipak mi je bio nadahnuće. Oblaci su danas bili nejasni i iskidani podsjećajući me na rasuti teret na vodi, a jedna je jedrilica ostavila na nebu trag koji je izgledao kao dva ukrštena koplja.Bila sam zaokupljena uzorkom koji se pomaljao kada se soba smračila, a jedna se ptica pojavila niotkud i sjela na prozorsku dasku zureći ravno u mene. Izgledala je baš kao vrana - ugljeno crna, široka raspona krila i sjajnih, žutih očiju. Nekoliko trenutaka je kljucala po staklu, a onda se činilo da je pala. Pojurila sam niz stepenice za slučaj da je povrijeđena i da bi mogla postati plijen Gemminim oštrim pandžama, no sve što je ostalo bilo je veliko crno pero iz repa koje je ležalo na dvorištu. Podignula sam ga i provukla kroz prste. Od sjajne teksture podilazila me jeza pa sam ju bacila u kantu. Prepustila sam se porivu da odem gore, zgrabila privjesak i bacila i njega, pitajući se zašto to već nisam učinila. Moje se raspoloženje opet strmoglavilo kad sam, kopajući po svojoj torbi, otkrila da nedostaju ključevi. Sadržavala je moju prvu fotografiju Merlina, što je nedvojbeno bila moja najvrjednija imovina. Kada mi se sve bilo rasulo iz torbe na koledžu, sasvim sigurno nisu ostali na podu toaleta i pojavila mi se nezgodna pomisao da ih je iz nekog razloga uzela Genevieve. Kad sam se spremala na spavanje, shvatila sam da nitko nije nazvao da pita kako sam.

Deseto poglavlje Bilo je već vrijeme ručka prije nego što sam imala priliku suočiti se s Nat i Hannom. Pokunjeno sam se došuljala do njihova stola u kafeteriji, s očima još uvijek crvenim od jučer. Nisam to planirala, ali bila sam tako ponosna, moja je izvedba bila vrijedna Oskara. »Dopustite da objasnim«, počela sam povlačeći stolicu kako bih sjela. Obje su izgledale kao da im je neugodno, bile su zbunjene i suzdržane. Mucala sam, što nije bilo namješteno jer sam stvarno bila nervozna. »Trebala sam... trebala sam vam reći kako mi je kod kuće loša situacija. Jednostavno nisam bila tome dorasla i zaista sam bila... neraspoložena i malo čudna.« Prva suza se skotrljala niz moj obraz i pala na ružni plastični stol. Slijedilo je još nekoliko i obrisala sam rukom lice. Reakcija je bila trenutačna. Obje su se nagnule i obavile ruke oko mene. »Zašto nam nisi rekla?« uzviknula je Hanna. »Mogle smo ti pomoći.« »Znale smo da si pod stresom«, dodala je Nat. »Trebala si podnijeti toliko toga, bilo je jasno da ćeš se konačno slomiti.« Skupni zagrljaj trajao je nekoliko minuta dok se nisam oslobodila. »Mama će potražiti pomoć, razgovarati s ljudima i prihvatiti savjetovanje.« Nat me udarala po ruci dok me nije zaboljelo. »To je sjajno. Donijet ću ti veliko čokoladno mlijeko da proslavimo.« »Ne zaslužujem ja vas dvije«, šmrcnula sam. »Hvala vam što ste tako pune razumijevanja.« »Zato i postoje prijatelji«, rekla je Hanna baš kad je Genevieve ušla kroz vrata. Naši su se pogledi sreli i vrijeme se zaustavilo. Trudila se prilagoditi izraz dok je gledala tri sretna, blistava lica, ali nije uspjela. Vidjela sam bijes i nevjericu kako se bore jedno s drugim. Krenula je naprijed pokušavajući se nasmiješiti, no to je izgledalo više kao grimasa. A tada je nastupila glavna glumica. Ustala sam, obrisala suze i krenula prema njoj. Obuhvatila sam rukama njezino mršavo tijelo, na što se odmah trznula, ali ja sam ju čvrsto držala uživajući u njenoj nelagodi. Bile smo zahvaćene ukoštac u čudnom, simbiotskom zagrljaju i gotovo sam povjerovala da je nešto njezine krvi sada kolalo mojim venama. Glas sam namjerno povisila tako da me je svatko mogao čuti. »Žao mi je ako si zbog mene osjećala da nisi dobrodošla. To uopće nije meni slično. Imala sam problema kod kuće.« »To je u redu«, promrmljala je preko volje. »Zaista me nije smetalo.« »Ne. To je bilo grozno od mene. Opraštaš mi?« »Da, naravno«, odgovorila je ukočeno. »Prijateljice smo?« Ispustila sam ju i ustuknula je kao da je dobila udarac. Nat se na trenutak okrenula, otvorila novčanik i tražila od Hanne sitniš. Genevieve je iskoristila odsutnost njihove pažnje. »Samo preko mene mrtve«, šapnula je zlobno.

Zabacila sam glavu i smijala se na sav glas. »Genevieve! Imaš zločesti smisao za humor.« Nije očekivala takvu reakciju, lice joj se zažarilo i osjetila sam uzbuđenje moći. Vidjela sam pukotinu u njezinu oklopu i odlučila sam ne popustiti. Tijekom sljedećeg sata smijala sam se, vrtjela na stolici i vedro brbljala da svima pokažem kako se ugodno osjećam. Nastojala sam uključiti Genevieve u svaki razgovor i stalno izgovarala njezino ime, čak skraćujući ga na Gen. Njezine zelene oči ogorčeno su se širile dok su se moje caklile od okrutnosti koja je za mene bila nešto novo. Loše vibracije među nama bile su tako snažne da sam mislila kako ih svatko mora uočiti, ali kad sam bacila pogled na lice Nat i Hanne, nisam vidjela prepoznavanje. Nakon nekog vremena dogodilo se nešto neobično - Genevieve je klonula pred mojim očima poput uvelog cvijeta. Što sam ja više glumila, što sam više govorila, što sam se više pravila da me ona ne uzrujava, ona je postajala slabija kao da potežemo uže i ja pobjeđujem. Zatreptala sam pitajući se varaju li me oči. Njezine su oči postale mutne, čak se činilo da joj je i kosa izgubila sjaj, a govor joj je presušio budući da je izgovarala samo jednosložne riječi. Ona je sada bila nevidljiva dok sam ja blistala. Nakon ručka Nat i Hanna su otišle u svoje učionice ostavivši mene i Genevieve same. To mi se djelomice svidjelo jer sam željela maknuti s lica blesavi osmijeh. »Misliš da si pametna?« rekla je. »Ne, ne mislim.« »Što god ti imala na umu neće uspjeti...« »Ti si ona koja igra igre.« Približila mi se, a njene su me oči gotovo hipnotizirale. »Ne podcjenjuj me. Ovo zaista nije igra.« Zauzela sam borbeni stav ispravivši leđa i podignuvši bradu. »Očito je da žudiš za pažnjom bez obzira kako ćeš ju dobiti.« Rekla je s pravom prijetnjom. »Ne vježbaj na meni svoju amatersku psihologiju... ne znaš s čime imaš posla.« Pravila sam se da drhtim. »Oh. Plašiš me«. Nije joj se pomaknuo nijedan mišić i mogla je zuriti u mene čitavu vječnost da ne trepne. Konačno sam ja skrenula pogled. »Ja te ne mrzim, Genevieve, i ne ljutim se na tebe.« »Očito se, Katy, nisam dovoljno trudila. Kad ovo završi, mrzit ćeš me toliko da ćeš željeti...« Nije izgovorila do kraja. Uputila sam joj svoj najdobrohotniji osmijeh, sjetivši se Lukeova savjeta da ostanem mirna. »Mi nismo jednake. Ja ne osjećam tako. Ako baš moraš znati, žalim te... sva ta mržnja mora da te izjeda iznutra.« Promatrala me s prezirom i udaljavala se prebacujući torbu preko jednog ramena. »U krivu si«, rekla je polako. »To je ono što me drži na životu i daje mi snagu.« Na izlazu sam se sudarila s Merlinom koji se okrenuo, povukao se nekoliko koraka i pogledao me od glave do pete. »Izgledaš drugačije.« »Zaista?« zadirkivala sam ga. Nisam trebala pogledati u zrcalo, osjećala sam kako mi koža sjaji, a kosa pobjedonosno poskakuje. »Izgledaš zapanjujuće... ne, mislim, ti uvijek izgledaš zapanjujuće, ali danas naročito... a oči su ti tako... blistave.« Nagnuo se naprijed i prošao prstima kroz moje uvojke. »Kad završim portret, želim da odražava tvoje lice kakvo je upravo sada, ove sekunde.« Zgrabila sam ga za ruku i povukla u nišu kod vrata, uopće ne mareći prolazi li ravnatelj i hoće li nas kazniti zbog nedoličnog ponašanja. Obrazi su mi gorjeli od njegovih dugih, vrućih poljubaca. Kako sam uopće mogla pomisliti da će mi ga Genevieve oteti? »Katy, otiđimo odmah sada«, mrmljao je. »Iskradimo se zajedno... idemo nekamo, bilo kamo...« »Ne mogu. Već me je vidjela gospođica Clegg.« »Reci joj da si bolesna.« »Ne mogu si dopustiti da nešto propustim.« »Onda nakon koledža.« »Obećala sam mami da ću doći ravno kući.« Razočarano je uzdahnuo. »Uvijek nekamo juriš ili se uzrujavaš zbog svoje mame.« Podigla sam se na prste i primila mu glavu objema rukama. »Bit ćemo zajedno... uskoro.« Zatvorio je oči. »Je li to obećanje?«

»To je obećanje.« »Katy Rivers... zaista si zapanjujuća«, rekao je Merlin pritisnuvši usne na moje. »Ti ne bi povjerovao ništa strašno o meni«, protisnula sam kad smo se konačno odvojili. »Nikada. Zašto bih?« Iznenada me je obuzeo osjećaj strave. »Netko bi mogao učiniti ili reći nešto tako da ispadnem zaista... loša.« »To ne bi promijenilo moje mišljenje o tebi.« »Iskreno?« nasmiješila sam se. »Iskreno«, uzvratio je osmijehom poljubivši mi nos. Smeteno sam se odvukla na sljedeći sat ljubomorno čuvajući sjećanje na svaki dodir i svaku riječ među nama. On je vidio pravu Katy. Nat i Hanna su se mogle dvoumiti, ali Genevieve nikad neće uspjeti njega zatrovati protiv mene. Opustila sam se, odgovorila na sve u svojoj glavi, osjećala sam ugodne trnce uzbuđenja. No to nije dugo trajalo i vratila sam se u stvarnost. S užasom sam pomislila na svoje obećanje kad sam shvatila s čime sam se složila. Trebao mi je savjet i to odmah.

Jedanaesto poglavlje Hanna je nogom gurnula vrata svoje sobe, punih ruku i bacila sve na krevet, nabrajajaći svaki pojedini predmet dok je padao. »DVD-i s ljubavnim filmovima, kokice, muffini, časopisi, mliječni napitci, slatkiši, lak za nokte, električni uvijač za kosu, kutija sa šminkom... To ti je sjajna zamisao, Katy.« Nat je čitala naslonjena na jastuk. S praskom je otvorila paket kokica i već je glasno hrskala. »Odavno nismo imale djevojačku večer.« Hanna je podignula hula hoop i počela brzo vrtjeti bokovima. Izgledala je sjajno vukući se po kući u staroj trenirci, nenašminkana, dok ju je kosa šibala po licu. »Što je prvo, Katy? Film ili friziranje? Tko voli tur ban-frizuru?« »Samo sam htjela razgovarati«, mumljala sam. »O... nekim stvarima.« Nat je odmah zatvorila časopis i dovukla se do mene. »Ovo je ozbiljno.« »Ne, ne, nije«, protivila sam se klonulo. »Ali neke stvari su pomalo... osobne i zahtijevaju više... privatnosti.« Hannine su oči izgledale ogromne na njezinu lijepom licu. Ispustila je hula hoop i pridružila nam se na krevetu tako da sam se našla u sendviču između njih. Zavalila sam se unatrag držeći noge na podu, zagledavši se u ružičasti luster. Nisam bila sigurna jesam li spremna otvoriti se. Njena je soba bila ugodna, uređena u francuskom shabby chic stilu, sa zidovima plavim kao pačja jaja, baldahinom iznad kreveta i nizom povećanih fotografija Hanne pokraj slavnih znamenitosti s njezine posljednje posjete Parizu. »Što si napravila?« pitala je Nat bez uvijanja. Duboko sam udahnula. »Mmm... nešto što nije nalik meni.« Hanna je ispružila ruke i pokrila Natine uši. »Ona to ne smije slušati. Želi postati časna sestra otkad je imala sedam godina.« Nat je napućila usta. »Nisam.« »Gledala si Moje pjesme, moji snovi u kazalištu i počela si nositi veo, nazivajući sebe "sestra Natali".« Nat je bacila cipelu na Hannu i promašila. »Zaveži i pusti Katy da nastavi.« Počela sam se hihotati i dugo mi je trebalo da počnem govoriti. »Dakle... ovako... Merlin želi da idemo na kampiranje... samo jednu noć... i ja sam se složila.« Hannine ruke poletjele su na njeno lice. »Oh, bravo, kako nestašno!« »To je brzo«, primijetila je Nat sasvim drugačijim tonom. »Znam da je brzo«, branila sam se. »Hoću reći, ne hodamo dugo, ali čini mi se kao da poznam Merlina oduvijek i priznao je da je želio biti sa mnom kad me je prvi put vidio, ali je oklijevao...« »Zaista mu je trebalo vremena.« »Ali to sada nadoknađuje«, zarumenjela sam se. »Katy je zaljubljena«, Nat se blago rugala. Hanna se spustila na koljena, lice joj je blistalo. »Jesi li?« Ispružila sam ruke. »Mislim da jesam... ali nikad prije mi se nije to dogodilo pa nisam sigurna.«

Gledala me je radoznalo. »Simptomi?« »Pa... stalno sam uzbuđena... imam lupanje srca, nesanicu, čudne snove, groznicu, nesposobna sam misliti... To je kao da sam bolesna.« »Biti zaljubljen jest bolesno stanje«, rekla je Hanna znalački. »Negdje sam pročitala da znanstvenici analiziraju sve fizičke simptome i da se pokazalo isto kao kod privremenog ludila.« »To mi pomaže«, osmjehnula sam se. Nat se bacila na problem svojim matematičkim mozgom. »Statistička mogućnost da sretneš srodnu dušu je 285.000 prema 1.« »To je tako nepošteno«, kukala je Hanna. »Kako možeš povećati izglede?« »Ne možeš, to je potpuno nasumično.« »To čini stvar još čudnijom«, rekla sam sanjarski. »Merlin i ja smo na pravome mjestu u pravo vrijeme da se ovako sretnemo. To nam je suđeno.« »Moraš biti sigurna što on osjeća«, dodala je Nat. »Naravno«, brzo sam odgovorila, no tada sam se lagano povukla. »Dobro, gotovo sigurna. Merlin je divan, ali katkad... kao da se moram boriti za njegovu punu pozornost jer zna biti tako nedokučiv i obuzet mislima.« »Uvjeri se da ne glumi nedostupnost«, šalila se Nat. Probušila je mliječni napitak i čuo se glasan zvuk usisavanja dok je pila. »Želimo sve krvave pojedinosti.« Gledala sam od jednog do drugog lica. »Pa... Merlinova kuća je kao željeznička stanica sa svim onim umjetnicima, sa svima onima koji se motaju okolo, a mi želimo biti sami... to je sve.« »To je sve?« »Da, samo prilika da promatramo zalaz sunca i da se probudimo zagrljeni.« Nat je počela svirati na zamišljenoj violini dok me Hanna poškakljala po vratu. »Jesi li zaista tako glupa? Da biste se probudili zajedno, morate prvo skupa spavati.« »To je šator... bit ćemo u vrećama za spavanje.« Primila me je za ramena i govorila pretjerano i polako kao da sam dijete ili zaista glupa. »Ti znaš s čime si se složila, Katy? To neće biti kao kampiranje s izviđačicama. On će imati druge zamisli.« Nat se prevrnula na leđa i podigla noge u zrak grčeći se od smijeha. Uskoro sam joj se pridružila osjećajući kako nestaje sva napetost iz proteklih nekoliko tjedana. Zadirkivanje je potrajalo još idući sat prekidano s kolačićima umočenim u čokoladu. Pričale smo o svakom dečku s kojim smo ikad hodale, što u mojem slučaju nije potrajalo - nekoliko velikih poljubaca uz obilje hladne sline. »Ima još nešto što želim priznati«, počela sam dok mi je čokolada curila niz bradu. »Ne mogu to izvesti sama, trebam alibi. Možda bih mogla reći da sam ovdje?« Hanna je izgledala ponešto pokunjeno. »Mama i tata su cool, ali ne vole kad im lažem... ako otkriju...« »To je samo jedna noć pa ne moraju otkriti. Već sam napravila pripremu kod kuće i spomenula kako tvoji roditelji nekamo idu, a ti ne voliš biti sama.« »Što ako ih tvoja mama slučajno sretne?« »To je nemoguće. Ona ne izlazi mnogo, auto joj stalno stoji na našem kolnom prilazu i nazvala bi me ako bi me htjela čuti.« »Merlin te sili, Katy?« pitala je Nat s prizvukom opreza. »Ne, nije on takav.« »Možda i ne shvaća da to radi.« Zadovoljno sam se nasmijala i nije mi bilo važno izgledam li odbojno. »Ne, to se čini nekako baš u redu.« Nat je otvorila Hannin laptop. »Stavimo onda na Facebook. Katy je zaljubljena i spremna da...« Zastala je i zurila u zaslon. Sa svakom sekundom koja je prošla njeno je lice izgledalo bljeđe. Otvorila je usta, ali nikakva riječ nije iz njih izašla, a donja usna joj je počela drhtati. Nikad nisam vidjela Nat takvu i bilo je strašno to gledati, bilo je kao da promatram usporenu snimku prometne nesreće i ne mogu pomoći. Zatim je podigla pogled i zadržala ga na meni. Nisam znala zašto, ali bilo je nešto u njezinu pogledu što je činilo da smjesta osjetim krivom. Pogledala sam Hannu tražeći objašnjenje, ali ona je samo zbunjeno vrtjela glavom. Nat je konačno prigušeno zajecala i istrčala iz sobe dok ju je Hanna slijedila. Čula sam kako se zaključavaju vrata kupaonice i drmanje kvake jer je Hanna htjela s njom razgovarati. Ostala sam sjediti na krevetu potpuno zbunjena. Osjećala sam kao da njuškam, ali se nisam mogla oduprijeti intenzivnoj znatiželji i okrenula sam laptop prema sebi da vidim što je to

našla. Počela sam čitati i sva sam se stisnula. Na Natinoj stranici Facebooka bilo je nezamislivo poniženje. Bilo je brojnih komentara koje su poslali ljudi s koledža o tome kako je Nat zaljubljena u Adama, ali još gore su bile ljubavne čini. Činilo se kao da su se svi udružili i napisali svoje vlastite, neke samo neugodne, a neke sasvim surove. Ne, to je bilo gore od poniženja jer se riječ širi - nije neobično što se Nat tako uzrujala. Rastreseno sam žvakala kokice nastojeći zamisliti kako bih se ja osjećala na njezinu mjestu i nisam uspjela smisliti ništa čime bih ju utješila. Konačno se iz kupaonoce pojavio blijedi lik crvenih, otečenih očiju. Uputila se prema meni, zastala i rekla samo četiri riječi: »Jesi li nekome rekla?« Uopće nisam mislila da će se tako nešto dogoditi. »Ne«, uzviknula sam. »Naravno da nisam. To sasvim sigurno nisam bila ja. Ja ne bih nikome rekla.« »Samo ti i ja znamo o ljubavnim činima, Katy. Govorila si o tome na sajmu obrta.« Stavila sam jednu ruku na srce. »Nikom drugom nisam to spomenula, kunem se, i nisam ja to nazvala ljubavnim činima nego ti. Uopće ne razumijem. Adam čak nije u našem koledžu i ne pozna ga tako mnogo ljudi.« Sada su me obje gledale i kao da je sjena prošla između nas. Znala sam što to znači - sumnjaju u mene. Nat se pokušavala blijedo nasmiješiti. »Ako se kuneš da nisi, ja ti vjerujem.« Nije se čak ni sada naljutila i nastojala mi je vjerovati. Nat je uvijek bila obzirna, ali to je stvar samo pogoršavalo. Ja nisam bila kriva, ali sam se osjećala potpuno kriva. Nakon toga atmosfera je bila strašna i morala sam otići. Zagrlila sam Nat i krenula kući. Bilo je tek osam sati navečer i dok sam hodala poslala sam poruku Lukeu nadajući se da ću se malo rasteretiti tjeskobe. Odmah mi je odgovorio. Operacija Genevieve - možda imam nešto što će te zanimati. »Izgledaš kao jedan od onih likova iz stripa s oblačićem iznad glave«, šalio se zamijetivši moj namršten izraz. Odvukla sam se gore u njegovu sobu, čitavo mi je tijelo klonulo, a noge teške kao da su od olova. Skakala sam gore-dolje po njegovu krevetu i pričala mu što se dogodilo. »Slutim da je Genevieve umiješana«, žalila sam se, »ali nemam dokaza. Namjeriti se na mene je jedna stvar, ali povrijediti Nat kida me na komadiće. Ovom brzinom izgubit ću sve prijatelje.« Luke je kimao s razumijevanjem. »Znam zbog čega se moraš braniti.« Izvadio je list papira iz svoje torbe i pružio mi ga. »Nemoj se previše uzbuditi. Ovo može biti nešto, a može biti i ništa...« Na brzinu sam pogledala papir. Bila je to preslika novinskog članka o požaru u kojem je poginuo bračni par. Kad sam ga pročitala, duboko sam uzdahnula. »Pogledaj datum kada se to dogodilo«, trudio se. »Božić 2001. Rekla si da su Genevieveini roditelji umrli na Badnju večer kad joj je bilo sedam godina pa... izračunaj.« »Ali svima je pričala da su poginuli u automobilskoj nesreći«, naglasila sam. »A što je s imenom? Ovi ljudi se zovu Jane i Paul Morton. Genevieveino je prezime Paradis.« Luke je otpuhnuo nekoliko puta i bradu naslonio na sklopljene šake. »Provjerio sam uzduž i poprijeko sve fatalne nesreće u razdoblju od dvije godine u čitavoj zemlji. Ovo su jedine na Badnju večer u kojima je jedino dijete, kći, ostalo siroče.« »Kako se zvala ta kći?« »Grace.« Skočila sam s kreveta obuhvativši glavu rukama nastojeći pravilno misliti. »To bi značilo da je Genevieve promijenila ime. A lagala je o nesreći...« »Sve je moguće.« »Tada je mogla lagati i o datumu.« »Naravno«, potvrdio je Luke, »no koliko ja znam, kad ljudi lažu, uvijek je u tome i zrno istine, a taj datum je tako poseban.«Prišla sam ploči tražeći nadahnuće. »Ona jest potpuni misterij jer nema prošlost. Može se praviti da je bilo tko i pričati ljudima bilo što o svom životu.« Luke je podigao obrve skoro do ruba kose. »No... je li to vrijedno provjeravanja?« Kimnula sam nestrpljivo. »Nitko tko je ikad sreo Genevieve, ne bi ju lako zaboravio. »To je malo selo na rubu Yorka, a zove se... čekaj... Lower Croxton. Odvest ćemo se sutra tamo i razgovarati s tamošnjim ljudima. Malo ćemo kopati.« Malo sam se lecnula. »Sutra se trebam vidjeti s Merlinom... no neće mi zamjeriti. Izmislit ću neki izgovor.« Luke je izgledao iznenađeno. »Nećeš mu reći istinu?« »Ne... to je samo mala laž, a ovo je tako važno. Nazvat ću ga kasnije. Kad to sve završi razumjet će.«

»Možemo krenuti rano«, predložio je Luke. Zatvorila sam oči od uzbuđenja. »Idemo kao tajni agenti?« »Ti možeš nositi lažnu bradu i naočale, Kat, a ja... idem ovakav kakav jesam.« Počela sam ga udarati jednim od njegovih jastuka i nisam stala dok nije obećao da će me prestati zadirkivati.

Dvanaesto poglavlje Oduševljenje sposobnošću da uzvratim udarac konačno je stišalo neugodno sjećanje na Natino povrijeđeno lice optužujući okrenuto prema meni. Jedva da sam spavala i probudila sam se prije sedam, napeta i preživahna kao da sam progutala dvostruki espresso prije doručka. Luke mi nije savjetovao što da obučem pa sam otvorila svoj ormar i promotrila njegov sadržaj. Vrijeme je postalo hladnije i trebala sam uzeti nešto toplo, a budući da smo išli izvan grada, trebale su mi praktične cipele za slučaj da moramo prijeći preko polja, izmaknuti se krdu krava ili bilo što od onog što ljudi na selu rade. Odlučila sam se za vojničku nepromočivu jaknu koju mi je mama kupila za nastavu u prirodi iz zemljopisa i za komotne čizme koje inače ne bih nosila ni mrtva. Mogla je biti prednost da izgledam starija pa sam nabacila malo šminke i podigla kosu, nastojeći izgledati profinjeno, ali tako sam još više sličila školarki pa sam ju opet spustila. Nisam mogla ni pomisliti na doručak nego sam omanju torbu napunila čipsom, keksima, čokoladom i bocom vode. Luke je izgledao nemarno u starim trapericama i debelom džemperu, sa sportski raskuštranom kosom kao da je ustao iz kreveta i neobrijan. Nisam mogla a da ne pomislim kako je dobro uputiti se u nešto novo. Naš grad mi se činio tijesan sada kad je Genevieve svagdje. »Nema li Laura ništa protiv da ovako propustiš dan?« Uputio mi je naheren osmijeh. »Laura subotom voli obilaziti dućane. Zapravo si me spasila sudbine gore od smrti.« Odahnula sam jer nisam htjela da ovo putovanje bude uzrok nesloge među njima. »Što je s Merlinom?« »Rekla sam mu da mami nije dobro... to je samo sitna laž. Naravno da ga želim vidjeti, ali ovo je previše važno da bih to odgađala.« »Misli li on da je ovo s Genevieve čudno?« »Zaista mu ne mogu to objasniti«, priznala sam. »Njegova mama misli da je ona sjajna i talentirana, a ona svakog nasamari.« »Jadna Kat. Ona svakog namami u svoju mrežu, zar ne?« »Na neki način.« Okrenula sam se prema prozoru promatrajući kako krajolik promiče, pitajući se kada je život postao tako kompliciran. »Jesi li ikad bila u Yorkshireu?« uptao je. Zavrtjela sam glavom. »Mi smo ovdje proveli nekoliko praznika kad sam bio dijete«, počeo je Luke. »Ima posebno ozračje vjetrom zametene pustopoljine, blage brežuljke i vrištine, duboke jame, šume, vodopade,udoline, da ne govorim o svim zastrašujućim povijesnim zdanjima. Ustvari, York je najsablasniji grad u Britaniji.« »Zvučiš kao oglas turističkog informativnog centra«, nasmijala sam se. Vragoljasto je namignuo. »Nisam spomenuo sve slavne vještice koje su ovdje živjele.« »Više se ne bavim vješticama... Sjećaš se?« Luke je živnuo kad smo došli na autocestu i pričao mi iduća dva stata o svom poslu i svom šefu. Prvi puta u nekoliko tjedana opet sam se osjećala svoja. Gotovo kao da je Genevievein stisak popuštao što smo dalje odmicali. »Fuj... sada smo stvarno na selu«. Brzo sam zatvorila prozor kad je dolebdio miris stajskog gnojiva. Luke je pogledao svoj navigacijski sustav. »Skoro smo tamo. Još samo pet milja.« Povukao se na ugibalište da propusti traktor jer je cesta postala jednosmjerna. Dokle je oko dosezalo, bila su polja red za redom zasađena kupusom i sjajno žutom repicom. Vjetar je brijao nezaklonje nim krajolikom tresući ogoljena stabla i kovitlajući otpalo lišće. Osjetila sam njegovu snagu iako smo bili zaštićeni u autu. »To je to«, objavio je Luke i zaustavio se na travnatom rubu.

Selo nije imalo više od pedesetak imanja raštrkanih po zelenilu. Većina zgrada izgledale su kao nekadašnje radničke kućice, s malim ostakljenim prozorima i niskim okvirima vrata. Bilo je nekoliko novo izgrađenih kuća koje su bile oštra opreka starim, dotrajalim ciglama i krovovima pokrivenim crijepom od škriljevca. Seljačka kuća s nekoliko staja ponosno je stajala na brežuljku. Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem što je zapravo neobično u Lower Croxtonu - tišina. Zamišljala sam vesele seljake kako voze traktore, djecu potamnjelu od sunca kako trče kroz žito i žene sa šeširićima vezanim pod bradom kako nose košare netom izleženih jaja i toplo mlijeko, no na vidiku nije bilo ni žive duše. »Mora da su svi unutra«, rekao je Luke.

»Ovdje nikad nećemo biti neprimjetni«, žalila sam se primjećujući pomicanje mrežaste zavjese. »Ovo zapravo nije mjesto kroz koje itko prolazi.«

Luke se protegnuo izašavši iz auta i pogledao okolo. »Trebali bismo naći mjesnu gostionicu ili pub, bilo što gdje se mještani zadržavaju.« Napravila sam grimasu na riječ "mještani" i Luke mi je povukao kapuljaču preko očiju. »Ovo nije Ranč prokletih, Kat.« Namrštila sam se. »Ne čini se da je pub u blizini.« Luke je pokazao ravno naprijed. »Što je s onom zgradom? Vani je nekakva obavijest.« »To je nekad bilo mljekarstvo«, rekla sam bez razmišljanja, a on se zapanjeno zagledao u mene. »Znaš to sigurno?« »Ne«. Nasmijala sam se u nelagodi, ne želeći objašnjavati svoj deja vu osjećaj. »Mislim, izgleda kao da je bilo mljekarstvo.« Prišli smo znaku koji je oglašavao svježe proizvode s farme i Luke je uzeo moju ruku na neobično staromodan način. »Premlada sam da glumim staru, udanu ženu«, pobunila sam se. Zaustavio se i procjenjujuće me pogledao. »Kad sam odlazio na studij, ti si još uvijek bila derište s aparatićem na isturenim zubima.« »Dolazio si mnogo puta u tri godine, Luke«, rekla sam podrugljivo. »Bio si previše zaokupljen uživanjem u sebi da bi me primijetio.« »Primjećujem te sada«, kazao je, a iz nekog razloga imala sam neobičan osjećaj u želucu. »I još si uvijek dijete, Kat.« Dignula sam jednu nogu s poda i dok sam hodala uspjela sam ga udariti straga u list. Natjerao me je u zelenilo i oborio me na zemlju zahvatom iz ragbija dok sam ja vrištala da me pusti, pitajući se što će seljaci misliti o nama. »Počet ćemo sa seljakovom ženom«, rekao je Luke otresajući travu s traperica. »Imat će sto kilograma, rumene obraze i ruke kao hrvač. Prinuđena je tu živjeti pedeset godina i zna za svako rođenje i smrt miljama uokrug. Kćeri će joj izgledati kao mljekarice, a sinovi će nositi plave kombinezone i žvakati slamku.« Nisam se niti nasmijala jer me je počela hvatati panika. »Ne možemo samo tako upasti ovamo. Prvo trebamo razraditi priču«. Luke se nije uopće obazirao na mene i nastavio je hodati. »Luke? Moramo naše priče odmah... mislim naše laži...«Odmahnuo je jednom rukom. »Samo to ostavi meni. Ja sam novinar. To je ono što najbolje radimo.« ***

Djevojka je sjedila na visokoj stolici i imala je crnu kosu, blijedo lice i grimizne usne našminkane preko rubova. Kožna minisuknja, mrežaste tajice i Martensice nisu baš bile u skladu s izgledom mlje karice kao ni piercing na nosu, obrvi i obrazu. Morala sam se ugristi za usnicu kako se ne bih glasno nasmijala dok se Lukeu objesila donja čeljust. Ni najmanje ju nije zanimalo zašto smo mi ondje niti je davala primjedbe o "strancima" ili nekom tko nije "iz ovih krajeva". Pogledala nas je od glave do pete i mrzovoljno se vratila čitanju knjige. Luke je ostao bez riječi unatoč mojim pokušajima da ga gurnem laktom u rebra. U jednom kutu sam ugledala mali okrugli stol i dvije stolice. »Prodajete li sendviče i pića?« upitala sam s nadom. »Mogu napraviti pecivo sa šunkom ili sirom i topli napitak«, rekla je okrećući stranicu. »Dva peciva sa šunkom i čaj, molim. Prilično smo dugo vozili.«

Bez odgovora je nestala pozadi dok smo Luke i ja gledali jedno drugo. »Mljekarica«, propištala sam, a Luke me udario ispod stola. »Izgleda kao nešto iz filma o zombijima«, pro šaptao je. Luke nije dijelio moju ljubav prema starim zdanjima što me nije smetalo da se oduševljavam debelim zidovima i drevnim stropnim gredama. Sve je ostalo izvorno i ogoljeno, sve do malih, uvučenih prozora. Čuli smo šuštanje tkanine i stavila sam prst na usta kako bih upozorila Lukea da ništa ne govori. Žena je užurbano prilazila noseći dva tanjura i namjerno sam odbijala uhvatiti njezin pogled. Bila je karikatura seljanke, još izraženija od njegova opisa - krupno namreškano lice uokvireno sijedom kosom i jabukoliko tijelo prekriveno velikom pregačom. »Evo, evo«, počela je stavljajući tanjure pred nas na stol. »Što vas dovodi u naš kraj?« Suspregnula sam smiješak. »Mi... samo prolazimo ovuda. Željeli smo jednu slikovitu rutu, vidjeti malo prirode. Mi smo iz grada... dim, smog i sve to.« »Malo prije smo vidjeli krave«, šalio se Luke na moj račun. Iskreveljila sam mu se iza njenih leđa. »Živite li tu dugo?« »Otkad sam se udala«, rekla je uvjereno. »Imanje je generacijama bilo u obitelji mog muža. Sjedite u onom što je nekad bilo mljekarstvo.« Luke je iznenađeno uzviknuo, ali se ja nisam obazirala. »Tada poznajete svakoga u selu?« Sumnjičavo nas je je pogledavala. »Poznajem.« Luke je otvorio usta da nešto kaže, ali ja sam upala prije njega. »Radi se o tome... nastojim organizirati obiteljsko okupljanje i ima ljudi u ovom selu koji bi mogli biti... Moji rođaci.« »Znači, niste zapravo došli da uživate u prirodi«, primijetila je seljanka energično miješajući lončić s čajem. Bila sam žedna, ali ona nije namjeravala donijeti ga na naš stol. »A kako se zovu?« »Prezime im je Morton, Jane i Paul Morton.« Određena sjena joj je prešla preko lica. »Jesu li vam oni bliski rođaci?« Osjetila sam poznatu navalu rumenila kako počinje na mom vratu i širi se obrazima. »Nee... samo daljnja rođakinja, nekad se preselila, s majčine strane. Izgubile su vezu već davno.« Pronicave oči zapiljile su se u mene. »Sigurni ste da žive ovdje, u Lower Croxtonu?« Vidljivo sam se vrpoljila jer se nije činilo da je spremna dati nam informaciju. »Moja mama ima jednu staru božičnu čestitku«, zacičala sam, »i ovo je zadnja poznata adresa.« Seljanka je prekrižila svoje mesnate ruke i zatre sla glavaom sa žaljenjem. »Dakle, žao mi je što nosim loše vijesti. Jane i Paul živjeli su ovdje, ali su nastradali u požaru u svojoj kući prije mnogo godina.« Pokrila sam lice objema rukama. »Kako strašno!« Pucnula je jezikom. »Svi u selu su bili šokirani, da se dogodi tako strašna stvar. Bilo je to na Badnju večer, nikad neću zaboraviti... nitko ovdje ne može.« »Je li kuća...? Mislim, postoji li još?« »Izgorjela je do temelja«, odgovorila je bez uvi janja. Lukeov glas je bio primjereno prigušen. »Je li bilo preživjelih? Ikoga tko je izbjegao vatri?« Žena se odmaknula od našeg stola i počela poslovati iza šanka. »Ne. Sada moram dalje. Samo ostavite dvije funte u ćupu kraj vrata i zbogom vama oboje.« Bila sam začuđena njenim iznenadnim odlaskom i povikala sam za njom. »Ali što je s...« Luke se nagnuo i poklopio mi rukom usta. Otresla sam ju ljutito. »Nije nam rekla o njihovoj kćeri. Morala ju je poznavati?« Luke nije htio ništa reći dok nismo izašli. Gledala sam kako dovršava svoj sendvič i uzima zadnji gutljaj čaja, izbrojala sitniš i opet obukla njegovu jaknu. Ljutito sam se vukla za njim pognute glave kako bih izbjegla vjetar. »Žao mi je zbog toga«, ispričavao se. »Nisam htio da nas čuje.« »Ali zašto bi lagala? Pročitali smo sve o Gracie Morton u onom članku. Nemoguće je da ju ne bi poznavala... To je tako malo selo.« »Nismo ju mogli siliti da nam kaže«, odgovorio je Luke rezignirano. »Pitajmo nekog drugog«, predložila sam i prije nego što me je Luke mogao zaustaviti mahnula sam čovjeku koji je radio na jednoj od kućica. Opazio me je, no nastavio je s čišćenjem prozorskog okvira i nije reagirao dok sam se približavala. »Tražimo neke informacije o obitelji Morton koja je ovdje živjela. Jeste li ih poznavali?« Njegov je odgovor bio otresit, gotovo grub. »Ne, nisam.« »Možda netko drugi? Netko iz kućice bi ih se mogao sjetiti?«

»Siguran sam da ne bi«, progunđao je. Luke me potegnuo za kapuljaču u pravcu svojega auta. »Jednu stvar sam naučio obavljajući svoj posao.« »Što to?« »Iz nečije šutnje možeš saznati isto koliko i iz njegovih riječi.« Bilo mi je drago da smo opet u autu, ali mi je smetalo što se činilo da je putovanje bilo uzaludno, a sada je Luke govorio u zagonetkama. »Hoćeš reći da je to važno... Činjenica da nitko ne želi govoriti? Kako?« »Još ne znam, ali volio bih da odemo odavde, ovo mi mjesto zaista počinje izazivati jezu.« Stavio je nogu na papučicu gasa, a zabravljene gume su se zavrtjele po šljunku. Uz cviljenje konačno je krenuo. »Znam što si htio reći«, uzdahnula sam više za sebe nego za njega. Bacila san zadnji, poraženi pogled kroz prozor i ruka mi je s užasom poletjela na usta. S lijeve strane približavala se žena na biciklu i nije bilo vremena da ju se upozori. Čuo se mučan mukli udarac kad je naletjela ravno na automobil.

Trinaesto poglavlje Lukeovo lice je bilo sivo dok je otvarao vrata i iskočio van. Išla sam odmah iza njega i pokušavala spriječiti stariju ženu da ustane bojeći se da je nešto slomila. Oboje smo se iznenadili kad je ona skočila na noge i stresla prašinu s mnoštva svojih podsuknji, čarapa, duge suknje od tvida i balonera. Imala je samo nekih četrdesetak kilograma i gubila se u mnoštvu slojeva. »To je bila samo moja greška«, tvrdila je. »Patim od mrene na očima i eto što mi se dogodilo.« »Jeste li sigurni da vam je dobro?« prošaptao je. Pravila sam se kao da ne vidim kako se on naslonio na stablo da se smiri. »Dobro mi je, moje torbe su ublažile pad.« Njena brojna odjeća bi ju vjerojatno isto tako zaštitila, ali pala je na nekoliko platnenih torbi koje su izgledale sasvim zgnječene. »Platit ćemo vam za sve što se uništilo«, rekla sam joj. »Naravno«, ponovio je Luke. »To je najmanje što možemo učiniti.« »Ne, stvarno, bit će mi dobro«. Uzdahnula je stoički. »Nema tu ništa lomljivo, samo komad sira, malo poriluka, krumpir i nekoliko kriški slanine...« Sada kad je bio siguran da žena nije ozlijeđena Luke je čeznutljivo promatrao svoj pregrijani auto, ali ja sam ga uštipnula za ruku dajući mu do znanja kako ju ne možemo ostaviti samo tako. »Otpratit ćemo vas kući«, predložila sam, »kako bismo se uvjerili da nimalo ne šepate.« Stara je gospođa, obraćajući se Lukeu, vragolja- sto zakvocala. »Čini se da je vaša prijateljica u gorem stanju nego ja.« Ipak me nije spriječila da ju pridržavam za ruku dok smo hodali. Luke je oklijevajući zaključao auto i slijedio nas. Stala je nakon manje od sto metara ispred slamom pokrivene kućice s drvenim znakom na kojem je pisalo "Burmut" i prekapala po torbi tražeći ključ. »Hoćete li ostati na šalici čaja?« Luke je pristojno odbio. »Žao mi je, ali dug je put pred nama. Moramo se vratiti.« I ja sam se ispričala staroj gospođi kada me je neka ruka potegnula za kapuljaču drugi put u tom danu. Nismo napravili više od deset koraka kad smo začuli glas iza sebe. »Znači, ne želite saznati ništa o obitelji Morton?« »Tko vam je to rekao?« pitala sam u čudu. Nasmiješila se značajno. »Ovdje se vijesti brzo šire.« ***

Unutrašnjost kolibice izgledala je kao povratak u prošlost - niska stropna greda boje tamne čokolade, peć na drva i neravan, popločen pod prekriven vunenim pokrivačem. Crna mačka sklupčana u loptu grijala se ispred peči u kojoj su pucketala drva.

Lukeove oči su se suzile privikavajući se na slabo svjetlo. Namrštio se. »Izgleda zaista zlokobno... mršavo lice, veliki nos, namamila nas je ovamo. Negdje je pristavila lonac da nas skuha, vidjet ćeš.« »Ona... ona stiže.« »Ja neću piti čaj od koprive ukrašen žabljim krakom.« Starica se pojavila iz uskog hodnika noseći dvije šalice koje su zveckale na tanjurićima. Skočila sam i preuzela ih od nje. »Čaj je uvijek ukusniji u porculanskim šalicama, zar ne, dušo?« Luke se nakreveljio uzimajući šalicu od mene. »Dakle... da vidimo što bih vam mogla reći o Jane i Paulu Mortonu.« »Ako biste mogli... Bilo što čega se možete sjetiti.« Starica je protrljala ruke ispred peći i smjestila se u pohabani naslonjač, pokrpan kvadratima tkanine različitih boja. Izgledala je kao da uživa što ima publiku i navlažila je usne da počne govoriti. »Držali su se za sebe, to je sasvim sigurno. Mislim da su se ovamo doselili upravo zato, da se sklone u stranu. Bili su duboko religiozni ljudi, ali... previše Božjeg ognja i pokajanja za moj ukus. Nisu imali mnogo veselja, rekla bih. Više su se bavili pronalaženjem grijeha u svemu.«Nisam htjela pokazati previše znatiželje. »Koliko su se dugo prije požara doselili?« »Mislim... ne, sigurna sam... četiri godine. Nismo imali mnogo novih obitelji i to se ureže u sjećanje.« Nervozno sam pročistila grlo. »Jeste li... jeste li vidjeli požar te noći?« Starica je važno kimnula. »Bilo je olujno vrijeme i plamenovi su bili visoki dvadeset stopa 3... vjetar ih je divlje raspirivao - krhotine, čađa i pepeo letjeli su uokolo dok se čitavo selo trudilo spriječiti vatru da se širi.... Tada smo je ugledali...« »Koga?« pitala sam, ali ona je izgledala kao da je negdje daleko, kao da je zaboravila da smo mi ondje. Prošla je minuta prije nego što je ponovo progovorila. »Izlazila je iz kuće kroz plamenove... gotovo šećući, kao da nema potrebe za žurbom.« »Tko je izlazio iz kuće?« ponovila sam. »Grace«, dahnula je. »Grace Morton malodušno je gledala okolo onim svojim zelenim očima. To me je uplašilo.« »Grace je bila njihova kći?« pitao je Luke. »Da. Imala je samo sedam godina, ali bilo je nešto u njoj što je činilo da mislite kako je starija.« Ručka bijele porculanske šalice bila je tako mala da sam morala spojiti palac i kažiprst da ju podignem. Pitala sam se kako se snalazi Luke i shvatila da on kradomice srče držeći šalicu na tanjuriću. »Znači, Grace je preživjela te noći? Gospođa iz dućana nam je rekla da nitko nije«, primijetila sam. Starica je frknula nosom. »Ljudi ne vole pričati. To je nešto što mi ovdje nastojimo zaboraviti i vi biste trebali, također.« Nisam bila sigurna što želi reći. »Trebali bismo zaboraviti na Grace? Zašto?« Gunđala je neodređeno i podignula mršava ramena. »Nije moje da kažem, ali mislim da biste trebali ostaviti prošlost na miru. Grace je uvijek na nas djelovala tako da smo se osjećali pomalo... nelagodno. Njen je pogled mogao pretvoriti čovjeka u kamen.« Luke je zlovoljno zakašljao. »Ona je bila samo dijete.« Starica je prekrižila ruke i nastavila kao da se brani. »Nije govorila kao dijete, a ostala djeca u selu bila su na oprezu pred njom. Mislim da je to odgovaralo njenim roditeljima, nisu vjerovali školi i podučavali su ju kod kuće.« Svi smo utonuli u tišinu i čulo se samo zadovoljno predenje mačke, ali brinulo me što možda tratimo vrijeme. »Je li imala nekakav ožiljak od vatre?« Žena je nagnula glavu na jednu stranu da razmisli. »Ne, mislim da nije. Grace je bila neko vrijeme u bolnici, ali nije imala ožiljke na koži, nije bila ni zaprljana. Bilo je nadnaravno kako je otkli zila u hladni noćni zrak.« Luke je stisnuo šake. »Dakle... ta mala djevojčica je uspjela izaći kroz plamenove od dvadeset stopa kao da je to bilo neka vrsta... čuda.« »Ja to ne bih tako nazvala«, oštro je odgovorila. »Živim već dovoljno dugo da znam kako na svijetu ima neobjašnjivih stvari s kojima se ne želim suočiti. Grace je jedna od njih i ne trebam 3

Stopa (foot) - mjera za dužinu (oko 30 cm)

samozadovoljnog mladića da mi govori dugačije.« Luke se naslonio u stolici, iznenađen takvim napadom. Toplina iz peći bila je tako jaka da mi je postalo teško disati. »A gdje je ona sada?« »Ona ima tetu i tetka koji žive izvan grada. On je velečasni u crkvi svetog Ivana. Oni su ju uzeli k sebi i to je zadnje što smo čuli.« Luke je postajao nestrpljiv. Nogom je udarao po podu i činilo se kao da se sav trza. Popila sam ostatak čaja i ustala da krenem zahvaljujući staroj gospođi. Kad smo stigli do vrata, ona je živnula. »Naše selo može biti malo, ali imamo pravo na slavu.« »Što je to?« nasmiješila sam se. »Suđenje vještici, draga. To se, naravno, odigravalo u gradu, ali optužena je bila baš iz ovog sela.« »Zaista?« Osjetila sam da je Luke odmah do mene jer me je podbadao u leđa i ljutito otpuhivao. »A taj je slučaj bio još jezovitiji jer je ženu koja je bila obješena, prokazala njezina kći... Koja je također bila dijete u to vrijeme.« Namjerno nisam pogledala Lukea. »Znači... ona je vlastitu majku poslala u smrt?« »Da, a govorilo se kako je zapravo ona bila vještica, ali je bila prepametna da ju uhvate. Njezino je prerušavanje bilo savršeno - nastanjivala je tijelo lijepog djeteta, ali vrag se uvijek na kraju pokaže.« Bilo je nemoguće smisliti odgovarajući odgovor: »Onda... dobro. Hvala vam još jednom... na čaju i svemu.« Luke je krenuo naprijed kad me je odjednom neka ruka dohvatila i povukla bliže. Koža koja je dotaknula moju bila je boje i teksture pergamenta, a usne su šaptale u moje uho. »Ti imaš taj dar, ali još nisi to shvatila. Moraš kod nje naći napuklinu.« Uplašeno sam se odmaknula i uhvatila korak s Lukeom koji je konačno dao oduška svojoj ljutnji. »Ona je sasvim luda. Znaš što je mislila, zar ne? Prikazuje kao da je Grace bila neka vrsta reinkarnirane vještice.« »Nisam vidjela takvu vezu«, lagala sam. »Osim toga, to je samo priča.« »U ono vrijeme su svakoga smatrali vješticom. Mislim, pogledaj sebe, Katy - crvena kosa, zelene oči, a imaš i mačku - ti bi bila prva na lomači.« »Hvala na povjerenju«, otezala sam u govoru. »A što je sa svim drugim?« jadao se. »Sedmogodišnje dijete ne bi moglo proći kroz vatru neozlijeđeno.« »Stalno je govorila o njenim očima«, rekla sam tiho. »Nitko tko je ikada sreo Genevieve ne bi zaboravio njene oči.« »Misliš, dakle, da se radi o njoj?« »Jednostavno ne znam.« »Rekla je da je djevojčica imala nekoga od obi telji izvan grada. Ako je Genevieve bila Grace, onda ne bi završila na ulici ako je imala rođake da se brinu za nju.« »Možda su bili u strahu od nje.« »Jesi li opazila da ima nekakve ožiljke?« »Ne«, rekla sam ogorčeno. »Ima krasnu kožu, poput breskve.« Lukeova usta pokazivala su odlučnost koja mi je bila poznata. »Ja mislim da je to pogrešan trag... previše nevjerojatan.« Grizla sam unutrašnju stranu obraza dok smo ulazili u auto odlučna da mu ne kažem o zadnjim riječima koje mi je uputila starica. »Još uvijek je nešto čudno u svemu tome, Luke. Upozorila nas je da se okanimo Grace kao da je uplašena ili ima nešto što nam nije rekla.« »Vjerojatno je usamljena i ekscentrična i samo je željela s nekim razgovarati.« Osjećala sam se slomljeno i nisam mogla to sakriti. »Ti stvarno ne vjeruješ da je to bila Genevieve?« Luke se žalosno osmjehnuo. »Ne, to je previše fantastično... sumnjičavi seljani i vatra koja ne opeče, ona neobična starica i njezina praznovjerna upozorenja.« Ispružila sam ruku da ga spriječim da krene i naglo sam otvorila vrata automobila. »Ostavila sam tamo svoj šal... vraćam se za sekundu.« Trčala sam čitavim putem do kolibice, srce mi je udaralo, preplavio me prisilni poriv da pitam staricu o njezinu neobičnom savjetu. Lupala sam na vrata, ali nitko nije odgovarao i zavirila sam kroz prozorčić misleći kako starica vjerojatno slabo čuje. Pogledala sam ponovo, protrljala oči i pogledala po treći put, ali nije mi se pričinjavalo - topla, ugodna soba koju smo upravo napustili izgledala je

hladno i prazno; nije bilo pucketave peći ni lijene mačke koja se pored nje grijala. Zalupala sam ponovo, a zatim odustala kad je Lukeov nestrpljiv glas dopro do mene. Vraćajući se u auto, nastojala sam da moje lice ništa ne odaje. Luke je pokrenuo motor. »Spremna?« Kimnula sam pa smo krenuli, oboje osjećajući olakšanje što se nalazimo na jedinoj cesti koja vodi odavde.

Četrnaesto poglavlje

Ona je bila najljepše dijete koje sam ikad vidjela - kosa kao ispredeno zlato, koža kao od porculana, zračila je čistom nevinošću. Klizila je zavojitim stubištem a da joj noge nisu dodirivale drvo i lebdjela hodnikom do sobe sa zrcalima. Slijedila sam ju, prvi puta bez ikakve zabrinutosti ili straha. To je bila Genevieve, nepokvarena i čista. Mahnula je da sjednem do nje i ispružila ruku da primi moju. Prsti su nam se isprepleli. No nešto nije bilo sasvim u redu; njezini mali, savršeni ružičasti nokti zaboli su se u moj dlan i pokušala sam popustiti stisak, ali nisam mogla i bol je postajao sve jači. Pogledala sam dolje i njezini su nokti sada bile savinute žute pandže koje su mi bušile ruku dok su kapljice grimizne krvi bojile pod. Ona me neće pustiti. Nikad me neće pustiti. Nisam htjela podići glavu, ali morala sam pogledati u zrcalo, a Genevievein odraz bila je naborana stara baba s kukastim nosom, crnim zubima i prodornim očima. Rugala mi se ljuljajući se naprijed-natrag, smijala se kreštavo i histerično. Probudila sam se dršćući. Kad je užas sjećanja na san popustio, prva mi je misao bila da moram vidjeti Nat i to nije moglo čekati do sutrašnjeg odlaska na koledž. Morala sam ju pogledati u oči i vidjeti vjeruje li mi još uvijek, sada kad je imala vremena razmisliti. To bi moglo biti bolno, no to je nešto što se mora učiniti zbog mog vlastitog duševnog zdravlja. Povukla sam poplon i ispružila noge tražeći papuče svjesna iznenadne hladnoće poda. Provirila sam kroz zavjese i opazila mala jezerca kondenzirane vlage na prozorskoj dasci. Činilo mi se tako davno kad se to zadnji puta dogodilo. Zimi je bilo tako hladno u mojoj sobi da mi je dah katkad bio vidljiv, a jednom je zaista bio sloj leda unutar stakla. Pritegnula sam svoj lagani kućni ogrtač oko sebe pitajući se nije li došlo vrijeme da iskopam svoj najdraži vuneni prugasti ogrtač i toplu pidžamu. ***

Bilo je tek osam ujutro, prerano da zovem Nat i bila sam nervozna misleći na sate koji su preda mnom i kako ću ih ispuniti prije nego otkrijem imam li još uvijek prijateljice. Činilo se da se vratila moja prijašnja nesigurnost. Prije Nat i Hannah uvijek sam se bojala da djevojke ne žele biti moje prijateljice i previše sam se trudila da budem prihvaćena. Tako je bilo i sada, kao da se moram ponovo potvrđivati. Odvukla sam se dolje u kuhinju i vidjela da je ostalo samo nekoliko žlica kave u posudi pa sam napravila za sebe šalicu slabe kave čekajući da se mama probudi. Kuhinja je gledala na sjever i nikad nije dobivala dovoljno svjetla sve do kasnog poslijepodneva što ju je činilo naročito deprimirajućom. Ušla sam u dnevnu sobu koja je imala francuske prozore prema vrtu i pila kavu duboko zamišljena. Moj se mobitel oglasio i srce mi je poskočilo nadajući se da bi to mogla biti Nat, no to je bio samo Luke. Sigurno je primijetio da su moje zavjese razmaknute.

Ne opterećuj se traženjem vještice Lower Craxtona, Katy. Već sam provjerio i nema ništa na netu, niti naznaka neke urbane legende. Kažem ti da je starica bila ćaknuta ha ha X

Luke je znao biti nevjerojatna sveznalica. To mi je smetalo jer me je on dobro poznavao i predvidio kako ću se ja uhvatiti za staričine riječi. Sjedila sam još nekoliko minula obuzeta osjećajem tjeskobe da će se dan otegnuti. Merlin je bio zauzet završetkom tečaja, a mama je još spavala pa sam se povukla natrag gore i upalila kompjutor. Luke je mislio kako samo on može nešto istraživati i imala sam snažnu potrebu da mu dokažem kako nama pravo. Nije potrebno biti novinar, rekla sam sama sebi s tvrdoglavim optimizmom. Činilo mi se razumnim prijeći odmah na stvar i moji su prsti počeli tipkati kao da žive vlastitim

životom. Vještica iz Lower Craxtona nije proizvelo ništa naročito, kao što sam bila upozorena, pa sam proširila potragu na Vještice i našla nešto kratko ali konkretno. Pojavile su se tisuće webstranica o modernim vješticama i mnogobošcima i kliknula sam na neke od njih za malo oduška, ali onda sam odlučila da ne skrećem s teme. Suzila sam pojam na Srednjovjekovne vještice u Britaniji i nije bilo moguće izbjeći jezovite opise mučenja, potapanja, vješanja i spaljivanja. Ako je

vještica nešto priznala, naročito nemoralnost, tada su rabili sporo goruće drvo kako bi dulje patila. Poslije smrti u koljena i laktove stavili bi željezne zakovice kako ne bi ustajala iz groba. Iskapila sam do dna svoju šalicu s neobičnim osjećajem u želucu. Mama je sišla i nerado sam joj se pridružila osjećajući užasnu glad. Doručak se sastojao od dviju kriški kruha i prženih jaja, no bilo je to više nego dobrodošlo. »Znaš li nešto o lovu na vještice?« pitala sam ju vedro. Podignula je obrve, a zatim neodređeno okretala glavu lijevo-desno. »Sjećam se da su lovci na vještice tražili đavolje oznake«, rekla je polako, »koje su mogle biti bilo što - pjege, madeži, bradavice ili svaka neobična mrlja.« Ponovo sam napunila šalicu iz čajnika i odlučila uzeti žitne pahuljice. Luke i ja nismo ništa jeli prošle večeri i zato sam bila tako gladna. Važno sam pročistila grlo. Oboružana svojim novostečenim znanjem, rekla sam: »Mnogi stručnjaci su mislili da je histerija oko vještica bila posljedica mržnje i straha od žena... koji su osjećali muškarci.« Mama je kimnula zaneseno. »Većina osuđenih na smrt bile su žene koje su smatrali nesputanim i lukavim.« »Mmm,« složila sam se, »ali mnoge su žene pokazivale prstom na druge žene. Izgledi da budeš osuđena bili su veći ako si bila stara, ružna, siromašna ili osamljena i mnoge optužbe za vraćanje počinjale su seoskim svađama. Čak su i djeca svjedočila na sudu i bila smatrana vjerodostojnim svjedocima.« Odjednom sam se sjetila riječi one starice i stresla se. »To je vrlo zanimljivo, Katy«, nasmiješila se mama. »Je li ti to zadatak na koledžu?« »Nešto takvo«, lagala sam. »Ako trebaš bilo kakvu pomoć, samo pitaj. Očarana sam tvojim istraživanjem.« »Stvarno?« »Da, stvarno.« Otišla sam natrag u svoju sobu osjećajući novo stečenu bodrost i poslala Nat poruku, no nije odmah odgovorila što mi se činilo nekako zloslutno. Vratila sam se svom istraživanju i prošla kroz sve dokumentirane procese vješticama oko Yorka, no Luke je imao pravo, nijedna od jorkširskih vještica nije odgovarala profilu majke koju je optužila vlastita kći. Kad sam idući put pogledala na sat, shvatila sam da sam bila za kompjutorom skoro tri sata i vid mi se mutio. Ustala sam, protegnula se, zijevnula, koračala gore-dolje i napela mozak, još uvijek s namjerom da nešto dokažem Lukeu. Starica mi je uvijeno rekla da nađem Graceinu/Genevieveinu napuklinu pa je sigurno htjela reći kako trebam pronaći način da se od nje zaštitim. Razgibavala sam ruke kao dase spremam odsvirati klavirski koncert i vratila sam se Googleu. Kako odbiti vješticu Oči su mi se razbistrile. To me je fasciniralo jer su metode bile tako različite. Išle su od zaštite okućnice sadnjom božikovine, gloga i hrasta do zakapanja mačke u temelje ili postavljanja metle ili željeznog mača preko praga kuće. Čula sam kako me mama zove da siđem dolje, ali nešto mi je zadržalo pogled. Bio je to kratak članak o uglednom povjesničaru koji je otkrio razne neobične, drevne rukotvorine u zaštićenoj kući prve kategorije koje je on spasio od propadanja. Ono što je zapravo privuklo moju pozornost bila je činjenica da se kuća nalazi u Applebyju, selu odmah do Lovver Craxtona. Luke i ja smo prošli kroz njega kad smo se vraćali kući. Bilo je isto tako slikovito, ali mnogo veće, s vlastitim pubom, starom crkvom i seoskom školom. Iz nekog razloga prsti su mi drhtali dok sam "skrolala" niz stranicu.

Thomas Winter iskopao je nekoliko neobičnih artefakata dok je obnavljao "Martinwood" i rekao je mjesnim novinarima da su, prije nekoliko stoljeća, ljudi zbog praznovjerja strateški postavili neke predmete s jedinom svrhom da otjeraju zle duhove. Thomas i sam misli da su kuću pohodile zle sile. Međutim, kasnije je objavio ispriku i priznao da je svoj izvještaj izmislio kako bi povećao zanimanje za povijest sela i ojačao lokalni turizam. Otklipsala sam dolje dok mi se u umu vrtložilo. Mama je izgledala samozadovoljno. Mora da se iskrala do najbliže prodavaonice dok sam ja bila zaokupljena i priuštila si finu kavu i čokoladne eklere. Podignula je poklopac s posude za kavu i natočila mi šalicu. Udahnula sam ugodnu aromu i uzela veliki gutljaj prije nego što sam postavila pitanje koje mi je bilo na umu. »Mama? Zašto bi ugledni povjesničar izmislio priču kako su zli dusi pohodili njegovu kuću i kako je u njoj pronašao sve one jezive predmete?« Gladila je bradu razmišljajući. »Ljudi čine svakakve neobične stvari, Katy«. »To je tako čudno,« ustrajala sam, »unatoč njegovu objašnjenju.« »Možda je bio željan publiciteta«, rekla je mama, »ili se naprosto zanio i želio naći stvari kojih nema... ili je... mogao biti stvarno opsjednut vješticama, baš kao mi.« Nasmijala se. »Nije li neobično da nam je to zajedničko, Katy?« Pogledala sam ju kritički. »Ne baš, mama. To je sitnica koja se zove genetika.« »Naravno«, odgovorila je bezbrižno i počela puhati u svoje piće. »Onda, što je on to izmislio?« »Ne znam«, slegnula sam ramenima. »Bilo je to prije nekoliko godina. Očito je pisao kolumnu u lokalnim novinama zbog interesa za njegovu kuću, ali ništa drugo nije bilo na Googleu.« »Jesi li probala u arhivama? Mnoge ih novine imaju.« Sjedila sam uspravno na svojoj stolici s obnovljenim zanimanjem, zadovoljna što se trag nije ohladio. Uostalom, dan i nije ispao tako loše. Mama je izgledala živahnija nego što je već dugo bila, a ja sam uživala u svakoj minuti svoje potrage. Željela sam da me Nat nazove kako bi mi se mozak odmorio. Smazala sam komad svježe torte, polizala prste i rekla mami da idem pretražiti arhive. Moj kućni ogrtač je otvoren lepršao. Bila su tri sata poslije podne i još se nisam obukla. Sjela sam za pisaći stol puna samopouzdanja. U redu. Trebala sam biti sustavna u tome. Isprika Thomasa Wintera objavljena je početkom 2007., tako da je njegov članak trebao biti objavljen prije toga. Kliknula sam na arhivu i začudilo me je kako je pristup bio lagan. Bio je tamo mali kalendar za svaki mjesec svake godine. Te su novine bile izdavane tjedno što mi je još suzilo potragu. A tada sam to našla, izvještaj Thomasa Wintera o njegovu putovanju na obnovu "Martinwooda" i o njegovim otkrićima o životu u sedamnaestom stoljeću. Preskakala sam dosadne dijelove o kopiranju srednjovjekovnih tehnika gradnje i zaustavila se na polovici stranice kad je postalo zanimljivije. Počeo sam odvajati građevni materijal kuće od nekoliko artikala koji su me doveli do uvjerenja da su stanovnici "Martinwooda" osjećali potrebu zaštititi se od zlih utjecaja. To je bila dječja cipela - za što se vjerovalo da je simbol sreće i zaštite - zatim križevi urezani u drevne grede i potkove koje, prema legendi, sprječavaju vraga da stupi na posjed. Radovi na glavnoj peći i dimnjaku otkrili su skrivenu nišu oko dva metra od središta kuće. Nađena je i mala drvena kocka na kojoj je bilo ime Greta Alice Ed.wards i nezgrapno urezano oko. U srednjem vijeku dimnjak su smatrali važnim jer je to bio otvor kroz koji su zli dusi mogli ući u kuću. Taj komad drveta nedvojbeno je trebao biti bačen u vatru kao dio rituala da se osoba zaštiti zlih namjera. Nemoguće je nagađati zašto ta drvena kocka nije nikad spaljena. Čitala sam suspregnutog daha jer bi to značilo da je na drvenoj kocki ime vještice iz stvarnog života u sedamnaestom stoljeću. Da barem nije sve to šala. Oči su mi iskočile koliko sam već bila zasićena pričom nastojeći zaboraviti tog čudnog čovjeka koji se koristio svojim znanjem da prevari ljude. U dodatku je pisalo kako je Thomas Winter provjerio registar lokalne

parohije i imenovana osoba je zaista postojala. Bila je rođena 1675., umrla je 1691., a bila je pokopana u crkvi St. Mary iz dvanaestog stoljeća. Pogledala sam kroz prozor. Luke je gledao gore u krov svoje kuće. Imao je na sebi radni kombinezon i sav je bio prekriven bijelom prašinom. Spominjao je nešto o pomaganju svom ocu s radovima na kući i, naravno, mene bi to zanimalo, ali ne danas. Držala sam glavu spuštenu da me ne opazi i ne počne bacati kamenčiće u prozor. Brza pretraga "Martinwooda" polučila je samo malu fotografiju crno-bijele drvene kuće, tako stare da se činilo kao da će ispasti iz svojih temelja. Nije bilo mnogo teksta, ali izgleda da je imala šarenu prošlost kroz stoljeća. Od 1960-ih bila je u vlasništvu gradskog vijeća do 2007. kada je prodana na dražbi privatnom ponuđaču. Zabubnjala sam prstima po stolu. Bilo je vrijeme za još jednu stanku. »Izgledaš kao da si ugledala duha, Katy... ili vješticu.« Mama se bučno nasmijala vlastitoj šali kad je vidjela moj zamišljen izraz. »Baš sam čitala o jednoj,« uzdahnula sam, »ali ona nije stvarna. Mislim, osoba je stvarna, ali nije bila vještica.« »Je li to onaj povjesničar? Onaj koji je sve izmislio?« Kimnula sam smrknuto. »Pa, ništa zato«, rekla je veselo. »Bilo je zrnce istine u tome, a veći dio povijeti je zamagljen legendom.« »Ali ovo je bilo drugačije«, gunđala sam. »Učinio je da sve izgleda tako... neobično zanimljivo.« »On je samo dobar pripovjedač«, smijuljila se. »Možda bi trebao ostaviti povijest i postati romanopisac.« Nisam mogla to pustiti, a nisam željela niti da mama to učini. »Ali... to je kao da gledaš dobar film i nikad ne saznaš kraj.« »Katkad si«, rekla je mama upozoravajući, »malo previše radoznala i podložna mašti za vlastito dobro.« »Jesam li?« »Kad si bila mala,« prisjećala se s nježnim osmijehom, »uvijek si govorila neobične stvari o tome kako prepoznaješ mjesta na kojima nikad nisi bila... i one strašne noćne more koje si imala.« »Nikad to nisi rekla. O čemu su bile?« »Ne znam, Katy, ali plakala si i mahala rukama... čak se zimi nisi htjela pokrivati kao da si imala temperaturu i gorjela«. S mukom je progutala. »Ali to si, srećom, prerasla.« »Sjajno. Ne sjećam se. Mora da sam imala bujnu maštu.« Vratila sam se u svoju sobu zabrinuta što Nat još nije nazvala. Kada sam te noći utonula u san, glava mi je još uvijek bila puna maminih riječi. Mogla sam se samo pitati zašto su svi ti neobični osjećaji prepoznavanja i deja vu iznenada iskočili na površinu nakon što su toliko godina mirovali.

Petnaesto poglavlje Genevieve je bila kameleon. Tijekom vikenda ponovo se promijenila. Njezino je lice sada bilo uokvireno kovrčama, ne onakvim poput žice i neukrotivim kao što su moji, nego mekano padajućim koji poskakuju i plešu na listopadskom suncu, zlatni kao jesenje lišće. Crte lica bile su joj sada još finije nego obično, a nosila je dugačku, izvezenu košulju preko tajica, što joj je davalo izgled lijepe beskućnice. Kad god sam se trudila postići takav izgled, samo sam uspijevala biti nalik na junicu u vreći. Nastojala sam ju ignorirati i spremala sam se suočiti se s Nat koja je bila okrenuta leđima prema meni. Potegnula sam ju za rukav, a srce mi je

preskočilo od straha da ne vidim neprijateljstvo u njenim očima. No ona se okrenula prema meni i pogledala me iskreno i prijateljski kao i uvijek. »Sve u redu?« pitala sam nervozno. Skrušeno je kimnula i prošaptala: »Oprosti za jučer. Morala sam otrpjeti kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji... Nikakvo slanje poruka. Bilo je to mučenje.« »Što je s... ma znaš... ljubavnim čaranjem?« »Ispitat ću ja to«, odgovorila je hrabro. »Uskoro će uzeti na zub nekog drugog i ja ću biti jučerašnja vijest.« Oči su mi se ovlažile od olakšanja što je tako cool u svemu. Bio mi je to veliki teret na duši iako sam i dalje bila izvan sebe od bijesa na Genevieve koja se jednostavno pravila kako ne primjećuje da ju ignoriram. Došla je ravno k meni tašto pipkajući svoje divne uvojke. Hanna i Nat morale su osjetiti da se nešto događa jer sam osjećala njihove poglede sa strane. »Sviđa mi se tvoja kosa«, cvrkutala sam nastojeći ih razuvjeriti. »Stvarno?« rekla je Genevieve nemarno. »Pokvarila mi se ‘pegla’ za kosu i ovo je posljedica.« Ispružila sam jedan prst i smotala ga oko vitice osjećajući kako se uplašila mog dodira. »Kako si provela vikend?« izravno je upitala, a nešto u njezinu znalačkom osmijehu smrznulo mi je krv. Vjerojatno se nadala kako će me Nat otpi- sati i bilo mi je drago što se među nama nije ništa pokvarilo. »Bilo je dobro, hvala.« Ušle smo zajedno u učionicu. »Jesi li mnogo radila na svom projektu, Katy?« Zato je dakle bila naročito samozadovoljna. To je bio zadnji sat prije roka za naš prvi projekt u semestru i Genevievein rad će obavezno biti sjajan. Unatoč tome što je došla na koledž kasnije nego mi ostali, još je uvijek bila daleko ispred nas. Nisam se mogla s njom natjecati i ona je to znala. »Nisam ništa radila preko vikenda«, priznala sam. »No već sam završila.« »Onda sretno«, nasmijuljila se. »Zaista se nadam da si dobro.« Njezina su raspoloženja bila potpuna misterija i bilo mi je drago što mogu otići do svog stola i maknuti se od nje. Kad je ona bila u blizini, ta borba volje me iscrpljivala i isisala bi mi svu energiju. Polako sam otvorila svoju mapu s radovima. Vrijeme kao da se zaustavilo dok sam, ne shvaćajući, zurila u ono što je bilo unutra. Ošamućena, uzimala sam svaki list i proučavala ga, misleći da haluciniram ili da pripadaju nekom drugom. U ušima mi je tutnjalo kao da sam uronjena u vodu i preplavila me je strava. Moji rukom nacrtani uzorci bili su gotovo prekriveni mornarsko plavom bojom, a moji uzorci tkanine neprepoznatljivi. Tjedni i tjedni rada uništeni. Gospođica Clegg mora da je primijetila užas na mom licu i prišla mi je. Zavirila je preko mog ramena i duboko uzdahnula. »Žao mi je, Katy. Nisi smjela rabiti stalne boje... ovo se može katkad dogoditi. Šteta da je to pokvarilo i ostale crteže.« Moj glas je bio neprirodno visok i paničan. »Ali to nije bilo takvo u petak. Sve je bilo suho i čisto. Ne bih bila tako glupa...« Nasmiješila se suosjećajno. »To se može svakome dogoditi. Još uvijek ima tjedan dana da ih ponovo napraviš.« »Ovo je rad od šest tjedana«, rekla sam očiju punih suza. »Nikad neću uspjeti završiti, i ako se žurim to neće biti dobro i past ću i...« Podignula je ruku da zaustavi bujicu, a glas joj je bio ljubazan, ali grozno čvrst. »Gledaj kako ćeš dalje. Ako ne možeš završiti projekt, smislit ćemo nešto. Znam da si uložila mnogo truda.« Okrenula se i udaljila od mene što je brže mogla. Trudila sam se zaustaviti usne da se ne tresu, užasnuta od potpunog sloma. Gospođica Clegg, moja najdraža nastavnica, svjedočila je mom ponašanju kao da sam kraljica drame i vješto me stavila na svoje mjesto. To je bilo skoro isto tako strašno kao i moji uništeni radovi.

Trebala sam prihvatiti njezin savjet i zadržati dostojanstvo. Kad sam dignula glavu sa stola, činilo se kao da svi gledaju prema meni. Bilo je kao u snu koji katkad sanjam, kako hodam ulicom bez odjeće i pokušavam stići kući. Osjećala sam se tako gola da sam zagrlila samu sebe i poželjela nestati. Nakon nekoliko minuta skupila sam hrabrost da dignem pogled. Ljudi su još uvijek gledali prema meni i smeteno se smješkali. Svi osim jedne osobe - Genevieve. Bila je savršeno usredotočena i zaokupljena vlastitim radom, izgledajući nesvjesna bilo čega drugog. Vlasi na mom vratu počele su se dizati jedna po jedna i počeli su se probijati počeci sumnje. Ona sigurno nije mogla doći do moje mape, zar ne? Uvijek sam ju držala uz sebe iako sam u petak napustila učionicu na pet minuta da odem u tajništvo i predam popis svojih telefonskih brojeva. Mnogo je materijala ležalo uokolo i, ako je bila zaista vješta, nitko ne bi bio primijetio. Zašto sam bila tako šokirana? Bilo je sasvim njoj slično da bude nepoštena i osvetoljubiva. Već je bila najavila rat i dala mi do znanja kako želi uništiti moj život. No Luke je imao pravo. Morala sam se oduprijeti porivu da uzvratim jer bi to pogodilo prvo mene. To nije bilo tako lako. Bila sam tako bijesna zbog nepravde svega toga da su mi se ruke tresle i jedva sam držala olovku. Trudila sam se raditi, no bez obzira na to koliko sam upozoravala samu sebe da ostanem mirna, bijes u meni je vrio dok nije dostigao točku ključanja. Kosa mi je bila vlažna i maknula sam ju s lica koristeći se knjigom kao suši lom. Bilo je to kao da se gušim iznutra, disanje mi je postajalo pliće, a grlo mi se stezalo. Više nisam mogla izdržati. Ustala sam i krenula naprijed kao mjesečar, vid mi se zamutio i prostorija mi se činila nepoznatom. Genevieve je znala što se događa i hranila je moj bijes. Činilo se kao da ona u mojem umu raspiruje taj plamen, stalno me podbadajući da napravim scenu. Iznenada sam odlučila oduprijeti se. No nisam mogla sasvim obuzdati svoj bijes. S prigušenim krikom istrčala sam na hodnik i lupila glavom u hladni zid obložen bijelo-plavim pločicama. Za ručkom usta su mi bila tako suha da nisam mogla gutati. Sendvič od mljevene tune pretvorio se u pilovinu pa mi je čak i vlažan, kremasti muffin zapeo u grlu. Uzela sam veliki gutljaj vruće kave što je samo ubrzalo lupanje mog srca. Genevieve je stigla u blagovaonicu s Nat i Hannom. »Znamo što se dogodilo«, počela je Nat. »To je strašno.« »Možemo li ikako pomoći?« ponudila je Hanna. Nabrala sam nos i zatreptala užasavajući se ponovnog jecanja. »Ne, ali ipak hvala. Već ću se nekako ispetljati.« »Mogu ti pomoći da završiš na vrijeme«, oglasila se Genevieve i bila sam prisiljena izravno ju pogledati. Nije bilo emocija u njenim hladnim zelenim očima. »Tada bih samo bila optužena za kopiranje«, rekla sam tupo, pitajući se nije li to još jedan njezin manevar. »To bi bilo gore nego da ne predam ništa.« Slegnula je ramenima sa žaljenjem. »Pretpostavljam.« »Mnogo ti hvala na ponudi, Genevieve«, rekla sam kroz stisnute zube. »To je tako obzirno od tebe, zaista sam ti zahvalna.« Poslije nastave uputila sam se dužim putem kući, daleko od glavnih ulica iako bi mama negodovala. Vrijeme je izgledalo kao da suosjeća sa mnom - uporna, sitna kiša iz niskih sivih i crnih oblaka. Nisam čak ni dizala noge idući kroz lokve i cipele su mi grozno šljapkale. Ta ruta me dovela do uske ceste koja je prolazila uz kuće u nizu s dugačkim vrtovima, svaka obojena bojom različitog trajanja, od najbljeđe ružičaste do golublje sive. Bilo je mirno ovdje, daleko od buke automobila i prometnih isparenja. Cesta nije bila ni uređena pravilno, samo put kojim su nekad vozile kočije s konjima. U glavi sam stalno iznova prolazila kroz ono što se upravo dogodilo. Čak sam razgovarala sama sa sobom jer u blizini nije bilo nikoga osim jedne dosadne vrane koja me slijedila

glasno grakćući i poskakivala gore-dolje. Gledala sam ju sumnjičavo nastojeći otkriti nedostaje li joj pero iz repa, a tada sam se nasmijala jer je to bilo tako smiješno. Nisam čula nikakve korake, ali sam se zbog laganog osjećaja nelagode brzo okrenula i predahnula. Bez ikakve naznake otkud se pojavila, suočila sam se s Genevieve koja mora da se kretala meko poput pantere. Nije čak imala toliko pristojnosti da se osjeća kriva što me je zaskočila na ovakav način. »Ti stanuješ u drugom smjeru«, rekla sam joj grubo. »Da, ali htjela sam suosjećati s tobom.« »Kako lijepo. Zašto to?« »Znam kako je to kad ti se život ruši.« Prišla je još korak bliže i nosom gotovo dodirnula moj. »Nemoj zamišljati kako tvoja mala igra s Lukeom funkcionira. Oboje mislite da ste jako pametni...« Počela sam se nekontrolirano tresti. »Ne znam o čemu govoriš... Luke je moj najstariji prijatelj...« »Ja sam jedan korak ispred tebe, ... samo se sjeti, Katy.« Nestala je tako tiho kao što se i pojavila, ostavljajući za sobom samo oblak kovitlajuće prašine. Kad sam stigla kući, koračala sam po svojoj sobi, nesposobna da se smirim dok ne razgovaram s Lukeom. Čim je njegov automobil skrenuo u našu ulicu, bila sam na pločniku, dovikujući mu kroz otvoren prozor na njegovoj strani. »Čini se da je Genevieve ozvučila moju kuću, kaže da zna za nas i što smjeramo.« Luke je mirno zatvorio prozor i izašao iz auta. »Kako bi ona izvela nešto takvo, Kat? Je li ona i elektronski stručnjak?« Uveo me unutra i posjeo u svoju kuhinju. Nimalo ga nije zbunio moj histeričan ton. »Mora postojati nekakvo objašnjenje. Nije nas slijedila i nema psihičke moći. Razmisli, Katy?« »Ne mogu misliti, u glavi mi je sve mutno.« »Tko zna da smo u subotu zajedno izašli?« »Nitko«, brzo sam odgovorila. »Tvoja mama?« »Dakle, ona je rekla, naravno.« »Nazovi ju«, uputio me Luke posve ozbiljno. Učinila sam kako je rekao i nakon manje od dvije minute odložila sam mobitel sasvim posramljena. Jedva sam ga mogla pogledati u oči. »Nat i Hanna nisu zvale, ali djevojka po imenu Genevieve jest. Ona i mama pričale su o raznim stvarima, uključujući i tebe. Mama mi je zaboravila to spomenuti.« Lukeov je glas bio nježan. »Rekao sam ti da postoji objašnjenje... sasvim obično, jednostavno objašnjenje.« Sjeo je pokraj mene i raskuštrao mi kosu što je znao da ne volim. »Dala si toj curi nadnaravne moći i pretvorila ju u nešto što ne možeš pobijediti. Ona je obična i sve što radi je obično. Ne pravi od nje nešto što nije s ovog svijeta.« Nekoliko trenutaka sam odmarala glavu na njegovu ramenu pitajući se što bih učinila da Luke nije tu da me održava psihički zdravom.

Šesnaesto poglavlje Merlin mi je poslao poruku da se nađemo negdje dalje od koledža i predložio "La Tasse" što mi se činilo kao dobar znak - sastati se u kafiću gdje smo bili na našem prvom pravom izlasku. Nisam mogla dočekati da ga vidim. Vikend je proletio a da se skoro uopće nismo vidjeli, a jučerašnji dan je bio tako uzbudljiv da sam jedva primijetila da nije u blizini. Problem je bio u tome što ćemo biti još manje zajedno ako posvetim svaku minutu slobodnog vremena na ponovni rad na projektu; pitala sam se nije li to i bila Genevieveina namjera.

Barem jedanput sam željela da izgledam tako zavodljivo i morala sam priznati da su moje vrlo uske traperice i odgovarajuća bijela košulja bile prilično seksi i bez ikakve naznake dame u vreći. Otvorila sam vrata kafića nestrpljivo tražeći pogledom Merlina, no nisam ga nigdje vidjela. Zakasnio je, s potištenim izrazom na licu nemarno me poljubio u obraz umjesto u usta. Nije sjeo pokraj mene nego nasuprot meni. Poslije nekoliko neugodnih minuta okrenula sam se, gotovo očekujući da ugledam Genevieve kako me promatra. Tada sam shvatila da je ukaljala i ovo mjesto. »Oprosti što nisam mogla doći u subotu«, provalilo je iz mene. Merlin je izgledao rastreseno kao da me nije čuo. Prišla nam je konobarica i naručila sam pečeni krumpir, salatu i mliječni napitak, ali Merlin se zadovoljio velikim capuccinom. »Kako si proveo vikend, Merline?« Glasno je dahnuo. »Prilično dosadno.« »Jesi li išao nekamo?« »Ne baš... malo sam slikao i pomagao mami na njezinom satu.« Trudila sam se da zadržati pribran izraz lica. Merlinova mama i njezin sat značili su za mene samo jedno - Genevieve. »Je li sve u redu?« »Je.« Merlin nije čak ni podignuo glavu dok je govorio, nego je svojim dugim prstima slijedio šare na stolu. Opet mi se činilo kao da je miljama daleko od mene. »Reci mi, što nije u redu?« Tada me je pogledao, a njegove su tamne oči bile udaljene kao kišni oblaci na nebu. »Nije mi to lako reći...« Zastao je, a moje srce također. Čekala sam da čujem riječi od kojih sam strepjela. Zaljubio sam se u neku drugu. Ne znam kako se to dogodilo. Nismo to planirali i žao mi je što ću te povrijediti... radi se o Genevieve... ali nije ona kriva, ja sam kriv. Nadam se da ćemo ostati prijatelji. »Samo mi reci«, tražila sam buntovno. »Je li... Mislim, ima li nešto između tebe i Lukea?« Položila sam glavu na stol i s olakšanjem prasnula u smijeh. Kad sam konačno podigla pogled, morala sam rukavom brisati kutove očiju. Ispružila sam ruku da dotaknem njegovu. »Ne budi bedast. On mi je kao stariji brat. Poznam ga godinama i on ima djevojku... gotovo zaručnicu.« Merlinovo lice ostalo je nepokretno i morala sam i dalje lupetati. »On i ne razmišlja o meni kao o pravoj djevojci i vidio me u apsolutno najgorem izdanju. Jedanput sam kihnula u njega kad sam bila prehlađena i možeš misliti što mu je doletjelo na majicu. Još uvijek me zadirkuje zbog toga.« Merlin se još uvijek nije nasmiješio. Posegnuo je u svoj džep i pažljivo položio na stol fotografiju kao da izvodi trik s kartama. Iako naopačke, mogla sam odrediti identitet dvaju likova na slici. Nešto u mojim grudima kao da se širilo i ispunjavalo me stravom. »Što je to?« »Pogledaj«, tražio je. Okrenula sam fotografiju prema sebi. Nije bila sasvim jasna, ali dovoljno da vidim Lukea i sebe u zagrljaju. Iznenadila sam se, ali ne činjenici da se grlimo nego koliko smo intimno izgledali. Odmah sam se pokušala obraniti. »Nije to što izgleda... stalno grlim Lukea. Gdje si to našao?« »Bila je postavljena na oglasnu ploču na koledžu ovog jutra. Srećom sam bio prvi koji je ušao.« U mom je umu nastao kovitlac i zbrka dok sam pokušavala uskladiti korak s Genevieve. U petak se poigrala s Nat, u ponedjeljak je uništila moje radove, a sada Merlin misli da ga varam, a vijest o mojoj prijevari širit će se po koledžu. Genevieve mi je jučer rekla kako još

nije ni počela i činilo se da je to bila ozbiljna prijetnja. Kako ona može imati toliku vlast nada mnom? »Ima još nešto, Katy«, nastavio je Merlin ozbiljnim glasom. »Ti i Luke bili ste čitavu subotu zajedno, ali rekla si kako ćeš ostati kod kuće s mamom.« Nabadala sam po svom krumpiru da dobijem na vremenu ne shvaćajući kako je vreo i morala sam odmah popiti svoj mliječni napitak kako bih ohladila usta. Nisam uopće spomenula da sam bila s Lukeom i samo je na jedan način to mogao saznati. Polizala sam pjenu od jagoda s usnice želeći da se možemo vratiti nekoliko tjedana unatrag kada je sve bilo tako blještavo i novo. »Sjećaš se kad sam ti rekla da ljudi mogu natuknuti nešto o meni, nešto što nije istina. Dakle, ovo je nešto o čemu sam govorila.« Merlin je kimnuo, ali nekako hladno. »Što je to tako tajanstveno?« pitao je. »Zašto nisi govorila o tome?« Nisam mu mogla reći istinu. Jedino je rješenje bilo izbjegavanje izravnog odgovora, nešto kao vježba ograničavanja negativnih utjecaja. »Pomažem Lukeu u nečemu i zato ti nisam rekla. Ti znaš da je on novinar i... istražuje o nekome. To nije špijuniranje, ali nije ni nešto što bi trebalo razglasiti.« »Možda netko istražuje o tebi«, napomenuo je hladno. »Ne mogu zamisliti tko«, napravila sam grimasu. Merlin nije ništa znao o mojoj mapi s radovima pa sam ga upoznala s pojedinostima i kako to nije mogla biti nezgoda. Sjedio je razmišljajući o tome, proizvodeći zvukove suosjećanja, ali me još uvijek nije dotaknuo. Znam kako bih se strašno osjećala da je on proveo čitav dan s drugom djevojkom i lagao mi pa ga nisam mogla kriviti što je takav, a njegova mi je ljubomora neobično laskala. Ustala sam, nagnula se preko stola i poljubila ga ravno u usta koja su mirisala na boju i nešto jedinstveno što je bilo neopisivi Merlin. »Nikad ne bih učinila nešto što bi te povrijedilo niti bila nevjerna, to je odvratno.« Merlin se naslonio leđima na kožnu klupu i napetost ga je vidljivo napuštala. »Oprosti što sam te ispitivao, ali to me je izjedalo.« Stavio je jednu ruku na sredinu stola, raširenih prstiju, i povrh stavio moju. Led je među nama bio probijen i skupila sam hrabrost da ga upitam: »Tko ti je rekao da smo Luke i ja nekamo otišli na čitav dan?« Samo dvije sekunde se na Merlinovu licu ogledala krivnja i u nelagodi je protrljao nos. Na kraju je morao sve priznati. »To je bila samo nevina napomena«, mrmljao je. »Nije mislila ništa loše. Genevieve je htjela ići u kupovinu da kupi poklon za Nat, ali te nije našla. Tvoja mama je sigurno spomenula gdje si.«Nije mislila ništa loše! To je bilo tako smiješno jer je zlo kolalo svakom venom u njezinu tijelu, ali ja sam bila jedina koja je to znala. Nisam mogla kriviti ni mamu. Jedino je rješenje bilo da vodim dvostruki život kao što mi je savjetovao Luke i postanem dvostruka ličnost. Prisilila sam se razgovarati i ponašati se normalno s Merlinom. Vraćali smo se uz kanal. Prolazile su dvije jarko obojene teglenice i pomislila sam kako bi moralo biti sjajno putovati čitavu godinu, nikad na istom mjestu, spavati na palubi za vrućeg vremena. Merlin je uhvatio moj čeznutljiv pogled i čvrsto me zagrlio objema rukama. »Mogli bismo tako živjeti... lutati koliko god dugo želimo.« Na minutu sam isključila Genevieve i sve ostalo, zamišljajući sebe i Merlina same, bez ikoga tko bi doveo do nesporazuma među nama. »Ne bi nam trebalo mnogo novaca«, složila sam se. »Ti bi mogao slikati, a ja bih šila ili prepravljala odjeću ili... bilo što. Nitko nam ne bi smetao.« Povukao me na najbližu klupu i pritisnuo svoje lice uz moje, dodirivali smo se nosovima kao Eskimi. Stisnuo mi je ruku tako jako da sam znala kako ću idućeg dana imati modrice, ali nije me bilo briga. Htjela sam da se vrijeme zaustavi, upravo tada, i da se zadrži taj savršeni

trenutak. Dugo nismo ništa govorili i pojavila mi se šašava misao da se, čak i da živim najdulje od svih na svijetu, nikad više neću tako osjećati. No to je bilo obojeno tugom jer sam toliko cijenila vrijeme provedeno s Merlinom kao da je već završilo. »Svagdje te vidim«, šaptao je. »Na ulici, iza svakog ugla i kad nisi stvarno tamo. Ti si me začarala, Katy. Nikada nisam tako nešto osjećao ni za jednu djevojku prije.« Njegove su riječi na trenutak dočarale strašnu sliku u mojem umu - Genevieve sa svojom varljivom ljepotom i neobičnim sposobnostima da bude svagdje. Stisnula sam oči nestrpljiva da otjeram to iz svojih misli. Nikada nisam tako nešto osjećao ni za jednu djevojku prije. To sam bila ja o kojoj je Merlin govorio. Nije me uopće uspoređivao s Genevieve. »Niti ja«, rekla sam plaho, a tada sam shvatila što sam rekla. »Hoću reći da nikada nisam tako nešto osjetila ni za jednog dečka prije.« »Znaš da sam rekao kako blistaš kad sam te prvi puta sreo - mislim da je to bila ljubav na prvi pogled.« Ovila sam mu ruke oko vrata. »I ja osjećam isto.« »Reci to onda«, tjerao me je. »Ti reci prvi«, bunila sam se, svladana uzbuđenjem. Duboko je udahnuo, pogledao uokolo i s mukom progutao. »Katy... volim te.« Bila sam previše stidljiva da ga pogledam u lice. Glavu sam zaronila negdje u njegov pazuh dok sam šaptala: »I ja volim tebe.« Merlin je približio usne mojem uhu. »Hoćeš li me voljeti zauvijek?« »Naravno«, smjesta sam odgovorila. »Čak i kad budem tako star kao Luke?« Bocnula sam ga u rebra. »Njemu je samo dvadeset jedna.« »To je prastaro«, rugao se otkopčavajući jaknu i umotavši me. Merlin me voli, Merlin me voli, Merlin me voli. Glas u mojoj glavi pjevao je od sreće i uštipnula sam se da se uvjerim da je to stvarno. Iznenada me obuzela pomisao kako je sve moglo ispasti drugačije i da sam ga mogla izgubiti. Udahnula sam duboko. »Merline, trebali bismo isplanirati našu noć i više ne odgađali.« »Što je s ovim vikendom?« odmah je rekao. »Možda bi... tada mogla srediti nekakav alibi?« Poskočilo mi je u želucu: »Ovaj vikend? Ali... moram raditi na projektu.« Osjetila sam njegovo nezadovoljstvo više nego što sam ga vidjela i bila bih mogla samu sebe udariti. Objema rukama sam ga držala oko struka dok mi je srce ubrzano tuklo. »Možda... ako budem mogla... mislim da... da, hoću.« »Zaista?« »Zaista.« »Možeš to srediti?« »Da«, odgovorila sam impulzivno. »Trebamo živjeti za taj dan i jednostavno... samo hrabro.« »Živjeti za taj dan«, ponovio je i skoro me zdrobio. »Već sam sredila prizor s mamom... rekla sam joj kako Hannini roditelji uskoro odlaze, a ona ne želi biti sama.« »Ja ću srediti rezervaciju«, rekao je Merlin žustro. »Morat ću se praviti da sam punoljetan, ali to nije problem. Jesi li dobro, Katy? Drhtiš.« Uhvatio me za ruku i prsti su nam se isprepleli. »Obećaj da nećeš prestati vjerovati u mene«, šapnula sam tako tiho da me nije ni čuo. ***

Genevieve je bila prvo što sam ugledala tog poslijepodneva u razredu; sjedila je sa svojim samozadovoljnim smiješkom i uređivala svoje kovrče. Ušla sam velikim koracima i nisam mogla da ju zajedljivo ne bockam.

»Žao mi je, nisam bila kod kuće kad si nazvala«, rekla sam s lažnim žaljenjem. »Htjela si sa mnom u grad da kupiš poklon za Nat. Možeš li poslije koledža?« Željela sam da Genevieve zna da sam ju provalila pa da izmisli milijun razloga zašto ne može, no nevjerojatno, pogledala me je onim svojim očima koje mijenjaju boju i lijeno rekla: »OK, zašto ne.« To je bilo srašno. Otvorila sam usta da povučem ponudu, ali je Hannah već bila iza nas i čula je moj prijedlog. Brzo sam ju pitala može li ići s nama, ali morala je pokupiti svog malog brata iz škole. Što sam to učinila? Nakon što sam svakog trenutka nastojala izbjeći Genevieve, pozvala sam ju da ide sa mnom u kupovinu. Barem jedanput nisam mogla nju okriviti, ušetala sam sama u to.

Sedamnaesto poglavlje Vozač autobusa je zaokrenuo. »Zdravo, djevojke. Učinilo mi se na trenutak da vidim dvostruko.« To me je stvarno smetalo - čak i stranci primjećuju koliko smo slične. Izbliza sam vidjela još više sličnosti. Genevieve je promijenila frizuru tako da je razdjeljak nosila sa strane kao i ja, a kopirala je i moju šminku. Ja nisam stavljala mnogo sjenila i voljela sam ruž tamne nijanse jer je to pristajalo mom blijedom tenu. Sigurno sam izgubila na težini tijekom posljednjih nekoliko tjedana jer su mi se traperice spustile do bokova, što nas je činilo još sličnijim. Genevieve to nije smetalo, ali meni jest i pomišljala sam da skinem kaput, ali bilo je hladno i spustila se magla. Bila je vlažna, zagušljiva i tako gusta da sam ju osjećala u ustima, okus kao poslije neuspjelog vatrometa. »Onda, što Nat voli?« pitala je Genevieve kad smo sišle s autobusa. Ljudi su zurili u nju, bila sam svjesna toga, i znala sam kako ima nešto što ju izdvaja iz gomile, baš kao i Merlin. Odlučila sam izvesti vlastitu psinu. »Što misliš o šeširu i šalu?« Nat je mrzila šešire bilo koje vrste jer je njena kosa bila tako divlja, a za šalove je govorila kako ju podsjećaju na strašila i starce. Genevieve me je promatrala hladnim pogledom bez treptaja. »Misliš da bi joj se to sviđalo?« »Voli to.« »Mislim da bih to mogla kupiti. Zašto ne priređuje proslavu?« Nasmiješila sam se sama sebi sjećajući se prošlogodišnje, plesali smo do zore, a zatim skakali u gradsku fontanu na putu kući. Uhvatila sam strašnu prehladu i izostala iz škole tjedan dana, ali bilo je vrijedno toga. »Njena mama je to zabranila poslije njezina šesnaestog rođendana... bio je pomalo... divlji.« ***

»Ne mogu zamisliti ovdje nešto divlje«, promrsila je kiselo Genevieve. Bio je tek kraj listopada, a dućani su već bili puni božičnih stvari, izlozi ukrašeni umjetnim drvcima - kutije zavezane trakama, vatra od kartona i sve vrste šljokica i ukrasa za bor koje možete poželjeti. Bilo je neukusno, ali me je uzbudilo kao da mi je opet sedam godina. Slijedila sam Genevieve u dućan zadrhtavši od pomisli na svoj prvi Božić s Merlinom. Odabrala je nešto vuneno, užasne zelene boje za što sam znala da će Nat mrziti jer je bila prilično otkačena. Ja sam joj već napravila veliki jastuk s izvezenim žutim i narančastim mačkama jer je bilaluda za njima. Bilo je to grozno od mene, ali nisam mogla da se ne kesim u sebi zamišljajući Nat kako pokušava izgledati oduševljeno kad odmota Genevievein dar a zatim mora nositi šal i šešir kako ju ne bi uvrijedila.

»OK, to je to«, mrmljala sam kad smo izlazile iz dućana. »Ne trebam ništa drugo pa ću samo otići kući.« Genevieve je zaplitala jezikom od zaprepaštenja: »Ne pretvaraj se, Katy. Ti se zaista ne možeš odvojiti od mene.« »Ovdje sam samo zbog Nat... nisam izabrala da budem s tobom.« Glas joj je bio gladak poput svile. »Priznaj, ti si to smislila. Možda još ne znaš, ali podsvjesno želiš biti blizu mene.« Počela sam shvaćati kako Genevieve izvrće prirodni poredak stvari. Mogla je učiniti da bijelo bude crno i obratno. Morala sam zaustaviti crvenu maglu da me ne obuzme pa sam sredila svoje disanje i nastojala dočarati Lukeovo lice kako mi govori neka joj ne dopustim da me uznemiruje. »Budi oprezna sa svojim željama«, Genevieve je udahnula gledajući u nebo. »Željela si savršenog dečka i dobila si Merlina... i željela si neku posebnu osobu u svom životu. Ovdje sam, Katy. Netko tke te razumije... savršeno.« To je bilo ponešto preblizu istini. Željela sam dečka i najbolju prijateljicu koju nisam nikad imala. Usporila je i promatrala svoj odraz u izlogu. »Imaš li već dovoljno?« »Čega?« Nije odgovorila i nastavila je zuriti u staklo, ali sada u mene. »Kakav je to osjećaj, Katy, gledati kako ti život istječe? Jedva dašak i ti ćeš nestati. Teško da će itko primijetiti.« »Merlin ne vjeruje onoj fotografiji«, rekla sam joj. »Tako tvoja mala shema propada.« Kucnula je prstom po svojoj glavi. »On kaže da ne vjeruje... No on će to vidjeti svojim unutrašnjim okom i nikad neće tome sasvim umaknuti bez obzira koliko se trudio. Slike su tako moćne da ih vidiš i kad ne želiš.« »On mi potpuno vjeruje.« Glas joj je bio hipnotički samosvjestan. »Potrebno je jedno malo sjeme koje raste i širi se dok čitava stvar ne uhvati korijen. Povjerenje je potkopano.« Pitala sam se ne misli li na Nat i ono grozno ljubavno čaranje. Nat koja će uvijek sumnjati kako sam ju ja ogovarala. Stisnula sam pesnice pokušavajući zaustaviti bol. »Čitavo vrijeme postaješ sve slabija, Katy.« Ispružila sam ruku. »Samo se makni od mene, Genevieve.« »Bez obzira kamo ideš ili kako daleko trčiš, Katy.... ti si označena.« Ova je djevojka luda. Njezine su izjave sve žešće. »Ja idem ovuda«, mrmljala sam želeći je se otresti. »I ja također.« Prilijepila se uz mene i znala sam da je se nećuriješiti dok ne dođemo na autobusnu stanicu odakle idemo različitim rutama. Prošle smo pokraj dućana s rabljenom robom za dobrotvorne svrhe i, što je bilo sasvim neobično, obje smo istovremeno stale zagledajući se u izlog. Oglašavale su se večernje haljine za sve prilike. Muška lutka bila je obučena u crno večernje odijelo, a ženska lutka u dugačku haljinu s golim leđima. U tom djeliću sekunde točno sam znala što Genevieve misli. Jer sam ja mislila na istu stvar - božični ples na koledžu. Tema je bila Hollywood što je bilo sjajno jer je to značilo da će Merlin biti u smokingu, a ja ću izgledati kao filmska glumica u nečem divnom i čipkastom. Očajnički sam željela ući, ali jedino ako mogu ući sama. »Možda bi vrijedilo pogledati«, rekla je Genevieve bahato. »Prilično je slabo ove godine«, žalila sam se nastojeći ju odgovoriti. »Hollywood je užasna zamisao.« Genevieve je nadmeno frknula. »Dobro, ako ne želiš ući...« Gotovo me je gurnula s puta i otvorila staklena vrata, ali ja nisam željela zaostati i uspjela sam održati korak s njom. Glava joj se okretala kao u sove dok je pretraživala dućan, ali ja

sam već ugledala najčarobniju haljinu koju sam ikad vidjela kako visi na udaljenom kraju dućana. Prvo mi je povlaka zapela za oči jer je bila od sivo-zelenog ljeskajućeg materijala koji me podsjećao na rep morske sirene. Krenula sam ravno prema njoj i pokušala dohvatiti vješalicu, ali sam ustanovila da ju netko drži s druge strane. »Ja sam ju prva vidjela«, vikao je poznati glas, ali ja sam uporno čvrsto držala. Genevieve je gurnula glavu kroz ostale haljine, lica crvena i ljutita. »Poderat ćeš ju ako ne pustiš.« »Ti ju pusti«, rekla sam djetinjasto. »I tako ti neće pristajati.« Volonterka je čula komešanje, pritrčala i stala između nas. Imala je ukočenu kosu, ružičast ruž i šal od šifona oko vrata. »Djevojke, sada je dosta.« Nevoljko smo obje odustale od haljine i žena ju je podignula visoko. Bila je još ljepša nego što sam mislila i ljeskala se kao more za vjetrovita dana. Bila je glamurozna, ali ne i neukusna, a cijena od dvadeset funti bila je nevjerojatna. »Ovdje su vješalice s oštećenim haljinama«, glas nam je držao lekciju. »Ova večernja haljina vidljivo je zaderana i to ne na šavu. Bit će ju skoro nemoguće popraviti, zato vas dvije radije razmislite...« Bila sam sigurna da bi Genevieve mogla napraviti začuđujuće nevidljiv popravak, bolje nego ja, no još uvijek sam željela haljinu. Ako mi ju ukrade pred nosom, zabava će biti uništena jer ništa nije ni blizu ovoj divoti. Volonterka je odlučila nastupiti kao savjetnica za veze. »Možda bi bilo bolje da ju ne uzme nijedna od vas, drage, nije vrijedno uništiti prijateljstvo zbog jedne haljine.« Prijateljstvo! Trudila sam se da se ne nasmijem i u šali udarila Genevieve u nadlakticu. »Mi nećemo dati da se to dogodi, zar ne?« Genevieve je nepopustljivo isturila bradu kao da joj je jezik gurnut iza donjih zuba. »Kome haljina pristaje, ići će na ples... a ja ću je probati prva.« Isto tako je mogla dodati da će privlačni princ biti njezin i da će joj staklena cipelica savršeno pristajati. Dobacivala mi je sažalne poglede i bilo je očito zbog čega - Genevieve bi izgledala milijun puta bolje nego ja, ustvari ja bih vjerojatno još više poderala haljinu pokušavajući se ugurati u nju. Nije joj trebalo mnogo vremena da skine svu odjeću sa sebe. Samozadovoljna prilika pojavila se iz kabine za presvlačenje koja je zapravo bila samo zavjesa navučena oko jednog mračnog kuta u dućanu. To je bilo tako uznemirujuće jer je haljina male morske sirene isto tako mogla biti sašivena posebno za nju da me je od ljubomore zabolio želudac. Šepirila se gore-dolje po dućanu, dotjerujući se pred velikim zrcalima. Čak su i ostali kupci zastali i divili joj se. Moje lice bilo je namješteno u neku vrstu sablasnog sladunjavog osmijeha dok sam gledala kako prilazi jedna druga gospođa da podigne povlaku. Da sam u tom trenutku pogledala u stranu, potpuno bih propustila vidjeti što se dogodilo, ali bila sam kao hipnotizirana i nastavila sam zuriti. Jedan par ruku podignuo je Genevieveinu kosu gore na vrat da vidi učinak. Očekivala sam da okrene glavu prema meni i uživa u pozornosti, ali njezina je reakcija bila sasvim neočekivana. Ljutito se otrgla, zatresla glavom s jedne na drugu stranu da joj kovrče opet pokriju leđa. Zatim je odjurila u kabinu i iznenadnim trzajem povukla zavjesu.

No ne prije nego što sam ugledala niz ožiljaka na njezinim leđima, karakteristično nabranu kožu koja je izgledala, za svakog živog, kao da je opečena od vatre.

Osamnaesto poglavlje Bilo je to neoprostivo od mene, naročito nakon sve njegove potpore, ali nisam odmah rekla Lukeu što sam vidjela jer sam se morala usredotočiti na najvažniji događaj u svom životu. U trenutku ludosti pristala sam u petak otići s Merlinom. Ostatak tjedna prošao je u stanju nervozne mahnitosti nastojeći da sve dogovore obavim savršeno. Merlin je rezervirao mjesto na kampiralištu, udaljeno oko 25 milja, što je samo sat vožnje - ali dovoljno daleko da se ne brinem kako će me netko vidjeti. Mama je pristala da prespavam kod Hanne u petak i tamo popijem čaj, što je značilo da neću morati ići kući poslije koledža. Već sam spakirala malu torbu koju ću ponijeti, a Merlin je bio odgovoran za ruksak sa šatorom i opremom. Pokupit ćemo to iz njegove kuće i otići ravno na kolodvor. Bilo mi je nemoguće zaspati u četvrtak noću. Svakih nekoliko minuta provjeravala sam vrijeme na svom digitalnom satu, ali ono je došlo na mrtvu točku pa sam počela brojati do šezdeset čekajući da se promijene brojevi. Mora da sam konačno zadrijemala. Ujutro su mi živci bili uništeni. Zdjelica sa žitaricama ispala mi je iz ruke i prevrnula sam šalicu s kavom po čitavom stolu, sve u vremenu od pet minuta, no činilo se da mama to ne primjećuje. Nisam ju mogla gledati u oči kad smo se pozdravljale uvjerena kako će ona otkriti neku izdaju, ali ona je samo popravila moj okovratnik i poljubila me u obraz. Činjenica da je bila skoro vesela činila je prijevaru još gorom. Putem do koledža ljutito sam se prepirala sama sa sobom. Zašto bi ona trebala primijetiti bilo što neobično, Katy? Ne činiš ništa tako neobično, samo ćeš prespavati kod prijateljice. Jedina je svrha svih dogovora da ona ništa ne posumnja. Pokrila si svaku mogućnost. Prestani osjećali krivnju, to je samo mala laž. Merlin i ja proveli smo dan upućujući jedno drugome grozničave, tajnovite poglede, ali smo namjerno bili suzdržani za slučaj da jedno od nas, najvjerojatnije ja, izvali nešto. Izvela sam najbolju predstavu u životu držeći se cool i sabrano, ali iznutra - u želucu mi se komešalo, izvodila sam salto mortale, zvijezde i prevrtaje. Kada smo odlazili, Nat i Hanna zagrlile su me za sreću i čeznutljivo mi mahnule. Kad sam se okrenula, još uvijek su gledale za nama, što me je neobično rastužilo. Kad smo se spustili niz stepenice koledža, moj mobitel je zazvonio. Katy, možeš li se, molim te, zaustaviti kod kuće prije nego odeš kod Hannah - mama

Lice mi se odužilo. Imali smo rezervacije za vlak u 16.30 i samo jedan sat da pokupimo ruksak i ukrcamo se na vlak. Počela sam brbljati Merlinu. »Odjurit ću kući, vidjeti što mama hoće i sastati se s tobom na stanici. Neće to biti ništa.« Poljubila sam ga u žurbi. »Ni divlji konji me neće zaustaviti da uđem u taj vlak, a tako bi moglo biti sigurnije u slučaju... da netko promatra.« Krenula sam tako brzim koracima da sam skoro trčala što uvijek izgleda loše, ali nisam marila. Mama me uvijek zvala zbog beznačajnih stvari, no ako me sada vidi, manje je vjerojatno da će me gnjaviti kasnije. Otvorila sam ulazna vrata i skoro pala. Nije bilo nagovještaja da nešto nije u redu i doviknula sam svoj uobičajeni pozdrav kad je prilika izašla iz sjene, lice joj je bilo kao od voska, izobličeno od bijesa. Torba mi je ispala iz ruke i muklo udarila o pod. Obje smo šutjele, što se činilo kao vječnost. Konačno sam prošaptala: »Što se dogodilo?« »Ovo... stiglo je jutros«, rekla je mama hrapavim glasom, vrlo blizu suza. »Opet laži, Katy, opet prijevara, opet... Merlin.« Pismo u njenim rukama bilo je tako zgužvano da sam se pitala je li ga čitav dan stiskala. Nisam mogla drugo nego uzeti ga od nje. Prvo što sam primijetila bilo je Merlinovo ime na

omotnici, ali moja adresa ispod njega. Drhtavim rukama izvadila sam jedan jedini list papira. Bila je to potvrda naše rezervacije iz kampa s datumom tog dana. To je bilo čudno, ali od šoka sam se smrznula, nesposobna da pomaknem i jedan mišić. Mora da sam dugo zurila u to trudeći se da se na mom licu ne pokaže krivnja, no konačno sam morala pogledati mamu. Nijednom nije trepnula i bilo je to kao da gledam u ponor. Osjećala sam se fizički bolesna dok je moj duh jurio prema kataklizmičkom padu. »Dogovorila si spavanje kod Hanne kao alibi?« »Ne... ne«, bila sam uporna. »Govorile smo o tome... u šali, ali nismo to namjeravale.« Gladila je bradu kao negativac u pantomimi. »Zašto je onda Merlin napravio rezervaciju i zašto bi ti uredila spavanje kod Hanne iste noći ako je sve to samo... zamišljeno?« »To je greška,« vrisnula sam, »ili je netko bio zloban. Ti ne znaš ništa o strašnim stvarima koje mi se događaju... Moji školski radovi su namjerno uništeni, a to nije ni najgore...« Mama je ignorirala ovu provalu. »Tako, Katy? Ti si stvarno htjela spavati noćas kod Hannah jer su njeni roditelji nekamo otišli?« »D-da.« »Nemoj se još više zakopavati«, rekla je ljutito. »Već sam telefonirala Hanninoj mami koja je potvrdila da ne idu nikamo i da ništa ne zna o tvom spavanju ondje. Dakle, što imaš reći?« »Nije kao što izgleda«, mrmljala sam klonulo. Mama je prekrižila ruke na način koji je značio da misli ozbiljno. »Otkad si srela tog dečka, Katy, uhvaćena si kako pušiš, tvoj je školski rad katastrofa a sada lažeš i smišljaš kako ćeš provesti noć s njim. Tvoja jedina obrana je da za sve okrivljuješ drugu djevojku. Više uopće ne poznam vlastitu kćer. Ogorčena sam na tebe.«Okrenula se na petama i otišla ostavljajući me da stojim u predsoblju u polumraku previše uplašena da se pomaknem. Ali to nije bio kraj. Ponovo se pojavila nakon nekoliko sekundi. »Bit ćeš kažnjena u doglednoj budućnosti i želim da mi odmah predaš svoj mobitel.« S užasom sam prekrila usta rukom. Čekat će me na stanici. Bez mobitela ne mogu mu poslati poruku. Bio je to očajnički pokušaj, ali nisam mogla ništa izgubiti. »Čak i osuđeni imaju pravo na jedan poziv.« Mama je skupila usta, suzila oči i rekla: »Imaš točno jednu minutu, a ja ću ti mjeriti vrijeme.« Ruke su mi se toliko tresle da mi je mobitel ispao, podignula sam ga i promašila sve gumbe jer su mi prsti bili beskorisni, kao da nosim rukavice s jednim prstom. Uništilo bi me da čujem Merlinov glas, a zatim moram prekinuti pa sam poslala poruku. Mama sve zna. Žao mi je, Merline. Kažnjena sam i moram joj odmah predati mobitel. P. S. Volim te.

Odjurila sam gore i bacila se na krevet gušeći se od samosažaljenja i jada. Vruće suze lile su mi niz obraze i natopile jastuk dok ga nisam morala preokrenuti jer mi je lice bilo zamrljano. Bilo je neobičnog, mučnog zadovoljstva u zamišljanju Merlina, sekundu po sekundu, kako klipše kući, i svake emocije koju je proživljavao, svakog izraza na njegovu licu. Nadala sam se da je i on isto tako nesretan kao i ja razmišljajući o tome kako je moglo biti. Nakon jednog sata shvatila sam kako je to sebično. Nismo samo Merlin i ja bili uključeni - Hanna će biti u nevolji što mi je bila spremna pružiti alibi. Nadala sam se da će biti toliko pametna da okrivi mene za sve i kaže kako nije znala za moj plan. Preplavio me sram pomislivši što će Hannina mama misliti o meni. Mama nije uopće došla blizu čitavu večer ili pitala jesam li gladna. Iscrpljena od plakanja, oko osam navečer pala sam u nemiran san naizmjence se smrzavajući i goreći od vrućine bacajući poplun sa sebe. Moji snovi bili su grozničavo isprekidani. Satima sam jurila od nečega ili nekoga nemajući kamo se sakriti. Svaka zgrada, svaki zid srušili bi se kad bih ih dostigla, kao kuća od karata, a svaki je ugao bio osvijetljen reflektorom. Doteturala sam u nekakvo

kazalište i našla se na pozornici. Gledalište se postepeno osvjetljavalo, red po red, i sva su sjedala bila zauzeta, a sve su osobe imale jednaka, neobična prazna lica, a njihove oči od zelenog stakla bacale su zrake svjetla na mene. One su ubadale poput malih mačeva, a ja sam se sfrkala u loptu nastojeći izbjeći ubode, no uskoro mi je čitavo tijelo bilo uplakana krvava masa dok mi je Genevievein smijeh odjekivao u ušima. U trenutku kad sam se probudila, nagrnule su sve strašne pojedinosti prethodnog dana. Od jutarnjeg svjetla zaboljele su me oči i došla sam u napast da ostanem u krevetu, ali odlučila sam suočiti se s mamom i razriješiti situaciju. Na prstima sam se spustila do kuhinje otečenih očiju i nadutih obraza. Mirno je mazala maslac na komad tosta, a miris me podsjetio koliko sam gladna. Nisam okusila nikakvu hranu ni piće gotovo dvadeset četiri sata. Pročistila sam grlo, ali nije ništa rekla niti me pogledala pa sam pokunjeno otišla, ali nisam uspjela proći kroz kuhinjska vrata. Sve se zamračilo kao da nastaje pomrčina; zvijezde su mi se pojavile pred očima umnožavajući se dok se nisu spojile i stvorile nejasnu tamu, a meni se izmaknulo tlo pod nogama. Ne sjećam se ničega dok nisam zatreptala očima i shvatila da držim glavu na maminu krilu čije su oči bile raširene od straha. »Oprosti, sve je ispalo krivo.« »Koliko dugo nisi ništa jela?« »Ne znam, ne sjećam se.« Mama mi je pomogla da stanem na noge i posjela me na stolicu oklijevajući za slučaj da skliznem. Vid mi je još uvijek bio malo zamućen, ali osjećaj nesvjestice je prošao. Stavila je u toster dva komada grubo odrezanog kruha, čekala da iskoče van, a zatim ih namazala džemom. Stavila je pred mene tanjur sa šalicom jakog čaja. »Nijedan dečko nije vrijedan toga da se zbog njega onesvijestiš«, rekla je ljutito i kad sam skupila hrabrosti da ju pogledam, oči su joj svjetlucale. Sjela je kraj mene. »Misliš da se ja ne sjećam kako je to imati šesnaest godina?« Nisam bila sigurna je li to retoričko pitanje pa sam nastavila pohlepno jesti. »Dobro se sjećam i zbog toga ne želim da napraviš veliku grešku. Tvoji hormoni luduju, zdrav razum je odletio i ti misliš da je to ljubav.« »To jest ljubav«, odgovorila sam tiho čekajući da me zgrabi za grlo. »Katy,« uzdahnula je, »u šesnaestoj to je uvijek iskrena ljubav... No ne očekujem da mi vjeruješ. Moraš sama otkriti.« Bila je naročito ljubazna, ali ipak odlučna da brani svoj autoritet nada mnom. »Kazna još uvijek stoji. Ne možeš mi lagati i moraš shvatiti da je to za tvoje vlastito dobro. Možeš ići na Natinu zabavu sljedećeg tjedna, no do tada si pod kaznom.« Kimnula sam plaho. »Usput, pogledaj što sam našla.« Mama je otvorila šaku i privjesak je stajao na dlanu. »Gemma se igrala time u dvorištu... ne mogu zamisliti kako je to dovukla niz stepenice.« Morala sam to uzeti od nje misleći kako je Gemma sigurno rasporila vreću za smeće tražeći slastan zalogaj i sada se opet moram riješiti toga. Bilo je olakšanje što sam tako lako rješila s mamom, ali u srcu mi je bilo teško i osjećala sam se kao da vučem za sobom lanac s kuglom. Vratila sam se u svoju sobu i zagledala u kompjutor. Mama nije spomenula da mi je i on zabranjen, ali othrvala sam se porivu da ga otvorim. Nađe li me da s nekim razgovaram, mogla bi produljiti kaznu za još tjedan dana i promašila bih proslvu. Nisam imala izgovor da ne dovršim na vrijeme radove za školu. Bila sam odsječena od vanjskog svijeta u nekoj vrsti čudnog pretpakla u kojem nemam što raditi niti imam s kime razgovarati. Luke se sigurno čudio zašto nema odgovora na njegovu poruku i navratio je poslije vremena za čaj. Vidjela sam ga kako ide puteljkom i pojurila na vrata da ga upozorim da sam kažnjena. No on nije odustajao tako lako i nije htio otići, šapćući mi na uho da ima plan. Stresla sam glavom i rekla kako to neće ići, no gurnuo me unutra baš kad je mama došla do vrata. »Katyna zadaća iz engleskog je gotova«, rekao je namjestivši svoj osvajački smiješak. »Ima nekoliko stvari koje moram proći s njom.«

»Donesi to unutra«, rekla je mama sumnjičavo ali je ipak zagladila nestašni uvojak njegove kose kao da je malo dijete. »Ali to je na mojem kompjutoru.« Mama je pogledala jednog pa drugog i rekla rezignirano: »Možeš ići, Katy, ali ne više od pola sata.« »Ti si genije«, rekla sam ushićeno, nestrpljiva da progovorim i brzo ga upoznala s Genevieveinim najnovijim trikom. Sigurno je shvatio koliko sam bila utučena jer je pokazao mnogo više suosjećanja nego obično, prepuštajući mi svoju stolicu i proizvodeći na pravim mjestima zvukove koji izražavaju zabrinutost. Jedina kritička primjedba bila je: »Kako to da mi nisi to ranije ispričala? Sada je subota.« »Ja... bila sam toliko zapela sa svojim školskim radovima da zaista nije bilo vremena, a sve se to događalo nekako istovremeno.« Postala sam smrtno ozbiljna. »Genevieve je bila nevjerojatno zaposlena ovog tjedna.«»Očito.« »Reci mi, Luke, kako je uspjela izvesti sve te grozne stvari?« Izraz lica bio mu je svečano mudar. »Kažeš da je bila na obrtnom sajmu, dakle... prisluškivanjem je čula kako se šalite s ljubavnim činima i čekala da to iskoristi. Uništila je tvoju mapu kad si ju ostavila bez nadzora, napravila je fotografiju nas dvoje... u jednom trenutku... nismo ju vidjeli jer nismo tražili nikakvu luckastu djevojku s kamerom, došla je na tvoj koledž rano ujutro i stavila ju na oglasnu ploču... jednostavno.« »Ali to nije sve«, rekla sam bijesno. »Pogledaj ovo pismo... poslano mojoj kući, ali s Merlinovim imenom na njemu. Nema ni marku. Genevieve je to sigurno sama donijela u petak ujutro nakon što sam otišla na koledž.« Dala sam pismo Lukeu da ga pročita. Njegova me je reakcija iznenadila. Počeo je govoriti zaprepašteno i s prezirom. »Ovo je daleko gore od svega što je do sada učinila, Kat. To stavlja sve na drugačiju razinu.« »Pa... da, to je sasvim sigurno prljava psina.« »Namjestiti ti tako i navesti tvoju mamu da misli da odlaziš nekamo s Merlinom... kada se jedva poznajete.« Progutala sam. Bilo je u svemu tome nešto što nisam sasvim objasnila, a i to je bilo zato što sam bila prezauzeta da s njim razgovaram. »Ustvari... mi smo... mi smo namjeravali jednu noć provesti u kampu.« Nisam očekivala da ću biti tako smetena i skoro sam dodala »u zasebnim šatorima«, ali moje zarumenjeno lice uvijek me odaje, a Luke me znao tako dugo da je bilo teško lagati mu. Samo je spustio glavu i proveo neobično mnogo vremena proučavajući omotnicu kao da je Sherlock Holmes. »OK, onda je to lako riješiti. Genevieve se motala po Merlinovoj kući dolazeći na satove poduke, pretražila je njegovu sobu i našla potvrdu rezervacije.« »Vjerojatno imaš pravo«, mrmljala sam. »Gdje je ta naša fotografija?« upitao je iznenada. Ni u kojem slučaju nisam htjela da ju vidi. Bila je gurnuta u stražnji dio jedne od mojih ladica. »Ja... nisam ju spremila. Merlin ju je vjerojatno bacio.« »Kako smo izgledali?« Sva sam se stisnula. »Baš kao par starih prijatelja...« »Zašto je onda Merlin bio ljubomoran?« »On je malo... nesiguran.« Gledala sam Lukea kako unosi najnoviji razvoj događaja na svoju ploču. »Ona je zaista bistra, Kat. Vjerojatno sam ju podcijenio, a problem je što mi nemamo nikakve druge informacije. Ne znam kamo odavde krenuti.« Moje se lice polako razvedrilo. »U tome je stvar, Luke. Ima još nešto što ti nisam rekla. Najbolje sam spremila za kraj.«

Devetnaesto poglavlje U ponedjeljak ujutro na koledžu je bilo neobično - osjećala sam se kao da sam puštena iz zatvora. Plašio me je susret s Hannom, no ona je izgledala sasvim opušteno i rekla mi kako je uvjerila svoju mamu da je sve to bio veliki nesporazum - Katy Rivers nikada se ne bi upustila u toliki rizik. Merlin i ja smo se kradomice iskrali čim je bilo moguće i on je preuzeo na sebe čitavu krivnju za zbrku s pismima, uvjeren kako je pobrkao stvari na svom kompjutoru. Nisam se uopće trudila prepirati se s njim i isticati kako je to malo vjerojatno. Sada smo trebali naročito paziti da ne budemo viđeni zajedno jer sam bila svjesna da me netko može promatrati za slučaj da bilo što bude upotrijebljeno protiv mene. Krali smo poljupce kad god smo mogli i otkrili smo malu vežu sa stražnje strane koledža gdje smo se mogli sakriti. Gledala je na prugu i kante za reciklažu, miris smeća punio nam je nosnice, vjetar nas je propuhivao, a cviljenje vlakova odjekivalo nam u ušima. Počela sam potajno promatrati Genevieve na isti način na koji je ona promatrala mene. Iznenadilo me je zadovoljstvo koje sam osjećala, kao da sam upila nešto odnjene grabežljive i osvetljive ličnosti. Brojala sam dane i čekala da stigne vikend. Bilo je mnogo toga čemu sam se veselila. U subotu navečer istekla je moja kazna i mogla sam se vidjeti s Merlinom, a osim toga, Luke i ja smo trebali obaviti nešto važno. Namjeravali smo otići u predgrađe Yorka, do župnog dvora kamo je Genevieve bila poslana da živi nakon požara. Što god da je skrivala, mi smo namjeravali otkriti njenu tajnu i prikazati ju kao neurotičnu lažljivicu, što je i bila. Konačno sam se suočila s neugodnom istinom da ona nikada neće svojom voljom prestati s tom kampanjom protiv mene. Ja moram to zaustaviti umjesto nje. ***

U subotu ujutro bili smo stigli na cestu prije sedam. »Kako je čarobnjak?« pitao je vragoljasto dok je oštro zaokretao tako da sam bila odbačena na suvozačka vrata. »Dobro... dobro je.« »Nema ništa protiv da provedeš dan sa mnom?« »Naravno da ne«, rekla sam odlučno. »Vidjet ću ga večeras. Morali smo biti razdvojeni veći dio tjedna... ali barem sam na vrijeme završila svoje nacrte. Gospođica Clegg rekla je da je to svakako za dobru ocjenu.« »To je sjajno, Kat.« »Ipak je ispalo nešto dobro iz moje kazne.« Luke nije stavio nikakvu primjedbu. Među nama je bilo malo napetosti otkad je saznao o kampiranju, što je bilo zbunjujuće jer sam uvijek mislila kako mu mogu sve reći. »Muči li te nešto?« Počeo je petljati po CD playeru i natjerala sam ga da ruku stavi natrag na upravljač. »Ajde, izbaci to.« »Ne... to je samo... ne želim te vidjeti povrijeđenu, to je sve.« »Merlin me ne bi povrijedio.« Još uvijek je izgledao mrzovoljno pa sam ga pritisnula. »Ima još nešto, zar ne?« »Ne... dobro... tako nešto. Mislio sam da te dobro poznam, Kat.« Povrijedila me je Lukeova neočekivana kritika pa sam kliznula dublje u sjedalo potpuno deprimirana. Nakon minute postala sam ljuta i morala sam se obraniti. Moj glas je bio hladan i bezbojan. »Poznaješ me, Luke. Ja sam sada velika djevojka.« Manično je kimao glavom. »Imaš pravo, ja nemam ništa s tim.« »Ne,« ispravila sam ga blažim tonom, »to ima nešto s tobom jer si ti moj prijatelj i da me nisi podržavao, već bih do sada poludjela.«

Činilo se da se Luke razvedrio na moje riječi. Dignuo je ruku i čekao da mu ja dam svoju. »Za prijateljstvo, Kat.« »Za prijateljstvo«, ponovila sam. Ipak se nije mogao suzdržati da njegova riječ ne bude zadnja. »Samo nemoj dopustiti da ti prvi dečko kojeg sretneš slomi srce.« Zatvorila sam oči i usredotočila se na kretanje automobila, misleći opet na Genevieve i večernju haljinu, razlog zbog kojeg smo ponovo na cesti. Kad je ugledala zaprepaštenje na licu volonterke, odmah je skinula haljinu izjavivši kako je »užasna«. Pravila sam se da sam zadubljena u knjigu o pletenju i nevino sam podigla pogled kao da pitam u čemu je problem. Genevieveino je lice bilo olujno i nije mogla dočekati da izađe iz dućana. Jedva da mi je uputila koju riječ i otišle smo zajedno do autobusne postaje. To je bio dokaz koji sam trebala, nešto konkretno što ukazuje na Genevieveinu prošlost. Mislila je da može sebe nanovo izmisliti i sve izbrisati, ali ne i stalni neizbrisivi podsjetnik da nije potpuno izbjegla plamenu. Luke me vratio natrag iz mojih snatrenja. »Možda smo trebali prvo telefonirati župniku. Broj bi trebao biti u imeniku.« »Ne želimo nikoga upozoriti na opasnost«, zijevala sam. »I teže je pročitati ljude ako nisi s njima licem u lice.« »Nemoj graditi lažne nade«, upozorio me Luke. »Župnik se mogao preseliti u drugu župu, umrijeti ili nešto...« »Bit će on još uvijek tamo«, mrmljala sam. »Starica u Lower Croxtonu bila bi rekla da se preselio.« »Mogao bi biti na praznicima, u utočištu ili bilo gdje što već župnici rade.« »On će biti tamo čuvajući svoje stado«, nasmijala sam se. »On ne mora razgovarati s nama a mi ne možemo lagati...« »Božjem čovjeku«, dovršila sam. »Zašto ne bi s nama razgovarao?« Luke je lupkao prstima po upravljaču. »Ljudi ne rade uvijek ono što ti želiš da rade, Kat. On može misliti da je to privatna stvar.« »Njegov je posao da pomaže ljudima«, tvrdila sam razdražljivo. »Grace ili Genevieve, ona je još uvijek njegova obitelj. Nema pravo pustiti ju da radi što hoće drugim ljudima, uhodi i bude grozna i pokušava uništiti njihov život, ili ga preuzeti ili bilo što drugo što radi.« »Slažem se«, smirivao me i dodao lukavo namignuvši. »Jesi li se konačno riješila svoje opsesije kako ona ima natprirodne moći?« »Pretpostavljam«, promrmljala sam. »Vidiš, Katy«, rekao je poučno, »sve te obmane proizvod su lakovjernog uma. Ako u njih ne vjeruješ, ne mogu te povrijediti.« Iznenada sam zavrištala i pokrila lice kad je nešto udarilo u vjetrobransko staklo. Uspjela sam vidjeti kako Luke bijesno okreće upravljač nastojeći održati nadzor nad automobilom dok smo krivudali po čitavoj cesti. Uspio se zaustaviti uz snažan trzaj koji nas je oboje odbacio naprijed. Instinktivno sam zakrilila glavu i čula uzrujani glas kako kaže: »To je samo ptica, Katy... ne gledaj ako ne želiš.« Bilo je to perverzno ali čim je to rekao jednostavno sam morala pogledati i suočila se s tijelom vrane raspljeskanim po staklu, a njene mrtve oči gledale su ravno u mene.»Sreća je što nismo na autocesti«, rekao je s lažnom vedrinom. »Srećom je udarila u tvoju stranu auta, inače bismo završili u jarku.« Osjećala sam se kao da sam bila u perilici za rublje, a zatim obješena da se sušim. Trudila sam se da ne gledam kako Luke rabi plastičnu vrećicu da pokupi perje, krv i izmrcvareno tijelo s vjetrobrana. Vratio se u auto i pokrenuo brisače da očisti ostatke. »Vjerojatno ju je upucao neki farmer«, dodao je. Duboko sam udahnula da otklonim osjećaj mučnine. Otvorila sam prozor nastojeći da ne mislim na letećeg glasnika usuda koji nas je

htio spriječiti da stignemo do crkve. Nismo više ništa govorili dok nismo došli do St. John’s Placea. Očekivala sam da crkva bude mala i stara, s mnogo vitraja i sa zaobljenim krovom iznad ulaza, ali ova je bila prilično moderna i jednostavna, sličnija dvorani za priredbe nego crkvi. Ispred nje bilo je parkirano mnogo automobila, a na oglasnoj ploči oglašavala se prodaja u dobrotvorne svrhe. »Barem možemo ući sa svima ostalima i neće nam biti neugodno«, rekao je Luke, istežući noge kad je izašao iz auta. Kosa mu je izgledala kao da je češalj zaista prošao kroz nju, a vojničke hlače nisu bile previše zgužvane. Na minutu sam ga pogledala s ljubavlju pitajući se zašto bi on tako spremno propustio još jedan dan samo da meni pomogne. »Dođi da vidimo možemo li što jeftino kupiti«, pozvao me, »i obaviti detektivski posao.« Obično sam voljela prodaje rabljene robe jer je to bila prilika da kupim nešto odjeće koju sam mogla prepraviti ili rasparati i napraviti nešto drugo, ali ovo je bio ozbiljan Ženski klub4. Jedina odjeća bile su ženske suknje od tvida, karirane hlače, košulje s paisley uzorkom s odgovarajućim šalovima. Posude s džemom, marmeladom, ukiseljeni luk i cikla na poredanim stolovima zajedno s biskvitima i voćnim kolačima. Bio je tamo i izbor biljaka, groznih porculanskih figurica i knjiga sumorna izgleda. Bilo mi je drago što sam obukla svoje krijumčarene traperice umjesto onih niskog struka koje su klizile dolje otkrivajući moje gaćice. »Traži župnika«, podsjećao me Luke, smiješeći se i kimajući damama uz štandove. Požurio je kupiti voćni kruh i džem od marelica za svoju mamu dok sam se ja odlučila za kućnu biljčicu kojoj nije potrebno mnogo pažnje. Činilo se da je on bio jedini muškarac ispod šezdeset u prostoriji i požurio je pomoći kada se jedan od stolova srušio. Uskoro je bio upregnut u podizanje nekoliko kutija s knjigama i posluživanje za štandom tombole. Ja sam stajala i pila užasnu instant-kavu iz plastične šalice i slušala jednu staricu kako se žali na svoje žuljeve. Odmah sam primijetila čovjeka koji je nosio svećenički ovratnik i tamno odijelo čim je ušao u crkvenu dvoranu jer su svi odmah pojurili da ga pozdrave. Davala sam znakove Lukeu, ali je bio skriven od pogleda zbog pet ili više plavih, ispranih trajni. Župnik je izgledao kao da mu je oko pedeset, sijede kose, s bradom i zlatno uokvirenim naočalama. Stasom je bio visok i mršav. Jedino što nije imao bile su otvorene sandale, ali sam pomislila kako je vani hladno i kako ih je vjerojatno spremio za ljeto. Što se tiče stapanja s mnoštvom, Luke se isticao poput svjetionika i župnik se odmah uputio ravno prema njemu. Gledala sam kako se rukuju i prišla sam, baš usred priče o operaciji žuči, ako me treba kao potporu. »Došao sam na jedan dan«, čula sam ga kako govori, »s prijateljicom.« »Mi trebamo više mladih ljudi da se uključe u našu zajednicu. Šteta da ste samo u posjetu.« Luke je zastao. »Zapravo, jedna druga moja prijateljica živjela je ovdje. Pitam se biste li je se sjetili?« Župnik se ohrabrujuće nasmijao. »Njeno ime?« Lukeova odlučnost se pokolebala, no pročistio je grlo i rekao s pouzdanjem. »To je Grace... Grace Morton.« Reakcija je bila surova. Župnik se napeo, a crte njegova lica postale su tvrde i ružne. Promjena je bila tako brza da je bila zastrašujuća, kao da gledate svoj najdraži Disneyev lik pretvoren u Freddie Krugera. »Žalim, ali ne sjećam se nikoga s tim imenom.« Trznula sam se u nelagodi i raširila ruke da pokažem kako ne možemo ništa učiniti, ali Lukea se nije moglo tako lako odvratiti. Napolju se šuljao lik koji se brzo kretao dok sam ja nastojala održati korak. Women's Institute - u UK-u organizacije žena koje se sastaju zbog zajedničkih društvenih i kulturnih aktivnosti. 4

»Oprostite, ali ja mislim da se morate sjećati. Bilo bi teško zaboraviti člana svoje obitelji.« Župnik se okrenuo oko svoje osi i rekao užarenih očiju: »Ona nije član moje obitelji.« Luke nije mogao a da se ne nasmije. »Dakle, sjećate je se. Trebamo vam postaviti nekoliko pitanja, to je vrlo važno.« Župnik se nije pokolebao. »Ne želim odgovarati na vaša pitanja i bio bih vam zahvalan da me ostavite na miru i ne tražite više ni mene niti ikoga meni bliskog.« Gledali smo kako se vraća natrag u dvoranu. Sjela sam na niski zidić u blizini igrajući se patentnim zatvaračem na jakni i lupkajući se po nadlakticama. Nervoza ili hladnoća činile su da sam se osjećala promrzla do kostiju. »0 je, zar ne? Pa, rekao sam ti da mu ne možemo svinuti ruku.« Uzdahnula sam. »Više ništa ne možemo učiniti. Ali nešto je čudno... nitko ne želi razgovarati o Genevieve... Grace. Kao da nije nikad ni postojala.« Luke je sjeo pokraj mene i lupkao petama o zidić. »Misliš reći kao da žele da nije nikad ni postojala.« »Čini se da je to to? Mislim, više nemamo kamo otići s tim.« Gurnuo je jezik na jednu stranu usta i šuplje se nasmijao. »Smatraj se novinarkom. Ovo je samo početak...« »Ali on će jedino biti još ljući.« »On možda... ali što je s drugima?« »S kojima drugima?« Lukeov pogled bio je tvrd poput čelika dok je gledao ravno naprijed. »‘Ne tražite nikoga bliskog meni’, rekao je... dakle, to je upravo ono što ćemo učiniti. On nije jedini koji ju je poznavao i čekat ćemo dobru priliku.« »Koliko ćemo čekati?« »Koliko treba«, odgovorio je odlučno.

Dvadeseto poglavlje »Smrzavam se.« »Ako upalim grijanje bez paljenja motora, istrošit će se baterija.« Moj se dah kondenzirao ispred mene. »Možemo li izaći iz auta... malo hodati uokolo?« »Moramo promatrati župni dvor«, podsjetio me Luke po treći puta. »I ne privlačiti pozornost na sebe.« »Je li ostao još koji sendvič?« »Ne.« »Voda?« »Ne.« Luke je bio ovdje samo zbog mene, a ja sam se ponašala kao razmaženo derište, no mislila sam kako novinari vode uzbudljiv život, a ne sjede u hladnom autu tri sata gledajući u istu kuću. Pogledao je na sat. »Znam da ti je dosta. I meni je, također. Čekat ćemo još pola sata i onda smo gotovi.« »Oprosti zbog toga što se žalim«, rekla sam smeteno, a tada sam se počela žaliti još više. »Zašto život nije kao na TV-u? Sve riješeno u jedan dan, sve što je loše završi dobro, a dobri momci su pobjednici.«»Zato što stisnu mjesece snimanja u pola sata i naprave da sve izgleda tako lako s...« Zgrabila sam ga za ruku kad su se otvorila vrata župnikove kuće. »Netko izlazi. To je on... sam je.« Gledali smo mršav lik kako žurno korača niz puteljak, a zatim nestaje iz vida gdje je cesta vijugala. Znala sam što je Luke sljedeće planirao i srce mi je preskočilo. »On... mogao bi se vratiti svakog trenutka.«

Luke je izvadio ključeve i otvorio vrata auta. »Mislim da će biti vani neko vrijeme, Kat. Ovog puta se umotao, kaput, šal, šešir.« Ostala sam na suvozačkom mjestu ruku sklopljenih između koljena i sagnute glave. »Nemoj misliti da ja to mogu...« Luke je došao okolo do moje strane i nježno me povukao van kad sam prebacila noge. »Što je najgore što se može dogoditi? Da nam zalupe vrata pred nosom ili da se župnik vrati i dobije histerični napad? Ne radimo ništa protuzakonito i lupat ćeš se po glavi ako sada odustaneš.« Imao je pravo, kao i uvijek. Mrzila bih sebe da sam se tada vratila ne saznavši ništa novo. »Imaš pravo... naravno da imaš... dolazim.« Smirujuća ruka podvukla se pod moju. »Izaći nakraj s Genevieve zahtijeva mnogo više hrabrosti od ovoga.« Nasmiješila sam se zahvalno jer Luke uvijek uspijeva reći pravu stvar. Udahnuvši punim plućima, uspjela sam proći kroz glavna ulazna vrata, ali put do župnikove kuće činio se dvostruko dulji, a moje su cipele glasno škripale po šljunku. Zagledala sam se gore u nebo da se rastresem gledajući kako se približava noć - grimizna i crna polako je prekrivala ružičastu, bijelu i svijetloplavu. Sada smo stajali ispred crvenih ulaznih vrata, s oljuštenom bojom i obojenim staklom i nismo mogli natrag. Mogli smo birati između mjedenog zvekira i staromodnog zvonca s užetom za potezanje. Luke je oklijevao i znala sam da će to biti najteži dio, tih nekoliko trenutaka na pragu, ne znajući tko će se pojaviti i što ćemo mi reći. No nismo trebali učiniti ništa jer su se vrata iznenada otvorila. »Ja... znam zašto ste ovdje«, mucala je žena. »Mm... moj vas je muž opisao i vidjela sam vas s prozora.« Žena je bila sitna i slična ptici, s neurednom kosom mišje boje i uplašenim očima koje su gledale između nas dvoje. Luke je istupio korak naprijed. »Prošli smo dug put. Oprostite što ovako navaljujem, ali ovo je važno.« Žena se povukla dublje u predsoblje držeći se za okvir vrata. »Ne mogu vam ništa reći... molim vas, ostavite me... Ostavite nas.« »Daj da ja pokušam«, šapnula sam. Više se nisam bojala. Luke je imao pravo, jedina stvar koje sam se trebala bojati je ne znati zašto me Genevieve mrzi i želi uništiti moj život. Pogledala sam ženu ravno u oči i trudila se da mi glas bude čvrst. »Ne znam što sam učinila, ali otkad je... Grace došla u naš grad, daje sve od sebe da mi zagorča život. Ne mogu dalje tako a da ne znam razlog. Molim vas, pomozite mi.« Zupnikova je žena ispreplela prste kao u molitvi i suprotne emocije su joj prešle preko lica. Konačno je bacila pogled na vrt i rekla brzo: »Slijedite me. Ako se moj suprug vrati, morate izaći kroz kuhinju... odmah. Stražnje je dvorište zaključano, ali u ogradi je rupa i lako je provući se.« Vodila nas je kroz prostrano predvorje prekriveno plavim i smeđecrvenim pločicama geometrijskih oblika, a starinski, visoki drveni sat stajao je nasuprot vratima na trijemu. Lijevo su bile zavojite stepenice od orahovine s kvrgavom drvenom ogradom s izrezbarenim stupovima. Svagdje se osjećao miris vlage i plijesni, pomiješan s mirisom voska. Na koži sam osjaćala hladnoću i bockanje pa sam protrljala ruke. »Što je?« Luke je zapitao. »Ništa, samo sablastan osjećaj... kao da sam već bila ovdje.« »Nemoj joj reći da sam novinar«, šapnuo je. Stajali smo u velikoj seoskoj kuhinji sa samostojećim kuhinjskim kredencom, mesarska kolica i police ispunjene loncima i tavama, vrčevima i zdjelama. Pokret ruke pokazao nam je da sjednemo za stari stol s dubokim brazdama i oštećenom površinom. Zupnikova žena je drhtavim usnama uzela gutljaj vode iz čaše. »Kako ste slijedili Gracein trag do nas? Nismo čuli njeno ime već odavno.«

»Luke je vješt s kompjutorom«, objasnila sam nadajući se da ona nije. »Pričala sam mu o Grace i on je uspio ući joj u trag«. Djevojka sa zelenim očima Vrtjela je maramicu među prstima. »Što želite znati?« Došavši tako blizu, iz glave mi je sve isparilo i Luke je morao uskočiti. »Što je bilo s Grace kad je otišla odavde? Što nam možete reći?« »Ne baš mnogo«, brzo je odgovorila. »Bila je odvedena u dječji dom u blizini. Ja sam nastojala održati vezu i posjećivati ju, ali me nije htjela vidjeti... pokazivala je neprijateljstvo prema nama oboje.« »Koliko je tada bila stara?« »Vjerojatno osam.« Glasno sam uzdahnula. »Znači, nije dugo živjela s vama? Mislim, bilo joj je samo sedam godina kad je vatra...« Naglo sam zastala, a tihi glas je primijetio: »Onda znate o tome.« Oboje smo kimnuli. Čuo se tihi uzdah. »Ne, nije ostala s nama dugo.« Utihnula je bez daljnjih objašnjenja dok sam ja razbijala glavu o nepoznatim godinama Genevieveina/Graceina života. Još uvijek mi je bilo teško prelaziti s jednog njezina imena na drugo. »To nisu bila sretna vremena?« pitao je Luke suosjećajno, a njezine su oči na trenutak postale staklaste, no sabrala se i stisnula svoju sivu vestu jače oko svog sitnog tijela. »Ne, to nisu bila sretna vremena. Mi nismo znali da je bilo... problema prije nego što je Grace došla, ali poslije...« Ostatak je ostao neizgovoren. Skočila je na buku iz vrta i vidjela sam kako je napeta misleći da se vraća njezin muž. »Imate li neku njezinu fotografiju?« pitala sam. »Ne. Sve su bile uništene u požaru, a moje vlastite su... zagubljene.« »Jeste li ikome govorili o tim... problemima?« pitao je Luke nesigurno. »Ja... ja ne mogu ulaziti u pojedinosti. Grace je bila pod nadzorom i odveli su je od mene. Kao što vidite, ovo nije pravi dom za dijete.« I Luke i ja razmislili smo malo o toj činjenici. »Što je Grace radila dok je bila ovdje?« poticala sam ju. Činilo se da ne namjerava odgovoriti, ali konačno je rekla jedva čujnim glasom. »Sjedila je gore... zagledana u ogledalo na toaletnom stoliću. Dan za danom... s tim svojim očima. Samo je promatrala. Ponekad bi govorila najneobičnije stvari...« »Kao što?« »O tome kako su joj oduzeli odraz... i raspolovili njeno srce.« Vjetar je puhao kroz otvoreni kamin i studen je prošla kroz mene - kao da ti netko hoda preko groba, običavala je reći moja majka. »Je li imala ikakvih interesa?« Zupnikova žena kimnula je prisjećajući se. »Voljela je more. Uvijek je tražila da ju vodimo tamo pa bi skupljala školjke, oblutke i komadiće stakla i pravila od njih ukrasne sitnice. Mojem se suprugu to nije sviđalo, smatrao je da je to previše poganski.« Luke se trudio ne pokazati, ali iz njegova izraza lica znala sam kako iznutra vrije. »Sigurno je teško izgubiti kontakt sa svojom nećakinjom,« pripomenuo je, »s djetetom vaše sestre?« Reakcija je bila burna kao i u njezina supruga. »Grace nije bila dijete moje sestre. Dobila je sestrino prezime kako bi imala nov početak.« Ispod stola sam, tobože slučajno, lupila Lukea. »Oprostite, zar ona nije bila dijete vaše sestre?« »Ne rođeno dijete«, odgovorila je kao da se brani. »Moja je sestra posvojila Grace dok je bila beba.« Pogledala sam Lukea zaprepašteno ali on je ostao potpuno miran. »Znate li išta o njezinoj pravoj majci?«

»Zapravo ne... samo da nije bila baš stabilna osoba... Moja sestra nikad nije htjela govoriti o tome što se dogodilo Grace iako joj je agencija za posvojenje vjerojatno rekla.« »Je li bila iz ovih krajeva?« pitala sam, još uvijek nastojeći preraditi ove zadnje informacije. Zupnikova je žena kimnula. Na trenutak je vladala tišina, a ona je izlanula: »Jednu stvar znam, usvajanje Grace bilo je najgore što je moja sestra mogla učiniti.« »Bila je tek dijete«, napomenuo je Luke. »Ne obično dijete«, nesigurno je zakašljala. »Moj muž vjeruje da se nitko ne rađa zao. Vjeruje da postajemo zli zbog zla u svijetu...« »Ali vi niste tako sigurni«, dovršila sam. Zurila je pred sebe. »Još uvijek osjećam njezinuprisutnost. Znam da je to nemoguće, ali to je kao da je... ostalo nešto od nje.« Pogledala je na sat na kaminu i brzo ustala. »Morate otići, kroz stražnja vrata.« Još se nisam dala. »Ipak nam niste rekli pravi razlog zašto je Grace morala otići.« »Rekla sam vam sve što sam mogla.« Zgrabila sam njezin tanašni ručni zglob koji se činio krhak kao da će se prelomiti. »Ona mene za nešto okrivljuje. Govori kako će mi uništiti život.« Stavila je jednu ruku na srce kao da provjerava kuca li još. »Tada morate biti oprezni. Sposobna je za stvari o kojima većina nas ne može ni sanjati.« »Ne možete to reći samo tako«, molila sam ju, »a da mi ne kažete što ste mislili.« Zupnikova žena je bila tako blijeda da sam bila sigurna da će se onesvijestiti i za svaki slučaj stala sam pokraj nje. Borila se da dođe do daha, a meni je već bilo dosta nagađanja. Otvorila je i zatvorila usta prije nego što je osorno izgovorila: »Ako ovo ponovite nekome, ja ću poricati. Grace mi je rekla da je ubila moju sestru jer je bila za sve kriva, i da se ona neće na tome zaustaviti.« Luke je govorio mirnim glasom. »Bila je ljuta i vjerojatno povrijeđena. To su bile samo riječi. Djeca znaju napadati.« »Sa sedam godina imala je lice poput anđela, ali spalila ih je žive jer su pričali laži o njenoj pravoj majci i... ona nije bila sama, imala je pomoć.« Namrštila sam se. »Kakvu pomoć?« »Od one vrste koja ne prebiva na svetom mjestu.« Razgovor je bio pri kraju. Praktički nas je izgurala kroz stražnja vrata u hladni noćni zrak, no još mi je nešto bilo na umu. Koraknula sam unazad i uspjela sam ugurati nogu u okvir vrata kako se ne bi mogla zatvoriti. »Dječji dom«, šapnula sam. »Je li imao naziv?« Oči koje su gledale u mene bile su bešćutne i beživotne. Usne su se jedva micale i čula sam samo jednu riječ koja je bila gotovo uzdah, »Martinwood.« Luke i ja došli smo do dna velikog vrta i u tami se provukli kroz rupu u ogradi. Košulja mi se poderala, a grančice su mi se zaplele u kosu, ali sam požurila naprijed, jedva čekajući da se vratim u Lukeov auto. U trenutku kad je otvorio vrata ja sam uskočila unutra i sfrkala se u loptu, sa svakom rukom u suprotnom rukavu svoje jakne kako bih se ugrijala. Oboje smo gledali ravno naprijed, a moje se lice stisnulo od tuge. »Trebali smo pitati koje je Genevieveino pravo prezime.« »Želiš natrag?« nasmijao se Luke. Odmahnula sam glavom. »Ne baš.« Njegov je glas bio umorno preziran. »Ti su ljudi toliko praznovjerni i neuki. Isto tako je mogla reći da je Grace bila u savezu s vragom. Jesi li dobila ono po što si došla, Kat?« »Na neki način... no još uvijek nemamo dokaza... župnikova žena neće htjeti ponoviti ništa od onoga što nam je rekla.« »Vjerojatno neće«, rekao je Luke. Zubi su mi lagano cvokotali. »Što misliš o kući?«

Slegnuo je ramenima. »Tipični župni dvor - velik, pun propuha i prastar. Zašto? Zar si vidjela duha?« »Ja sam... bila sam već tamo«, odgovorila sam oklijevajući. »Kad si bila mala, Kat?« Odjednom mi je bilo drago što se spustio mrak da se mogu sakriti u njemu. »Ne... samo u svojim snovima.« Luke se nasmijao. »Svi mi imamo noćne more o jezovitim mjestima.« Odmahnula sam glavom i okrenula lice prema njemu. »Ne ovakve. Penjem se tim stubištem čitav svoj život.«

Dvadeset prvo poglavlje Bilo je već tako kasno da sam mislila kako dodatnih pola sata neće smetati našem putovanju. Pitala sam Lukea bi li mogao napraviti mali zaobilazak do sela Appleby jer je prilika bila predobra da ju propustimo. Nije čak izgledao iznenađen, niti je pitao zašto. Mislim da smo oboje bili uznemireni načinom na koji se dan odvijao i da smo se zatvorili, izgubili u vlastitim mislima. To nije bilo udaljeno više od deset minuta, no sjetila sam se da ponudim Lukeu dodatni novac za benzin iako sam znala da će to odbiti. Ceste su bile uske, a promet rijedak iako je bilo tek devet sati navečer. Pitala sam se što ljudi ovdje rade subotom navečer osim što sjede u kućama i gledaju televiziju. Luke je krenuo glavnom ulicom koja se pružala uz tržnicu. Vidjela sam klupe postavljene oko male fontane i spomenik poginulima u ratu, s nekoliko vijenaca na podnožju. Stajala su tamo samo dva automobila pa je parkirao s lakoćom. Primijetila sam upaljeno svjetlo u pubu, ali sve drugo bilo je pusto i u mraku. Luke je ugasio svjetla na autu, mirno sjedio i čekao moje upute. Činilo se da je zadovoljan što sudjeluje u čudesnom, tajanstvenom putovanju. Otvorila sam svoja vrata ne govoreći ništa i kad sam izašla i slijedio me uz mali naklon odobravanja. Osjećala sam se dobro što je sada, za promjenu, on moja prisilna publika. S lukavim osmijehom vodila sam ga prema crkvi Saint Mary, hodajući malo ispred njega, mašući rukom ponešto afektirajući. Hawthorneovo5 drvo zaklanjalo je ulaz, savijeno i ogoljeno bez lišća. Podsjećalo me je na kvrgavu ruku ispruženu prema nebu kao da se zaklinje. Na vratima je bio lokot i pokretom sam pokazala Lukeu da se moramo popeti preko zida. Čekao je da ja idem prva i pomogao mi pri penjenju. Popela sam se na zid ne znajući koliko je oštar ukrasni kamen i uspjela sam zapeti, ljuljajući se naprijed-natrag poput nasukane pliskavice. Luke je preskočio preko zida i nježno mi pomogao da siđem, uhvativši me dok sam padala. Protrljala sam trbuh, ljuta zbog vlastite nespretnosti. Crkva je srećom bila skrivena od pogleda, činilo mi se da stanovnicima mjesta ne bi bilo drago da bazamo po zemljištu crkve kad padne mrak. Brzo sam sišla s puteljka i počela hodati između grobova. Zemljište je bilo okruženo paprati i puno otpalog žira po kojem se hodalo kao po šljunku. Bodljikava zelena kora, iz koje su ispali crveno- smeđi divlji kesteni, prekrivala je tlo, a zgnječene divlje jabuke lijepile su mi se za cipele. Pokazala sam na malo svjetlo iznad potpornog stupa crkve koje nam je pomoglo da nađemo put. »Također je i pun mjesec«, rekao je Luke istežući vrat prema gore. »A mi smo usred vrlo starog groblja miljama od kuće. »Trebamo li se brinuti?« »Trebam pronaći Gretu Alice Edwards«, rekla sam jednostavno. Mogla sam samo razabrati Lukeov izraz i činio se lagano smeten, ali ne ljut. »Kojeg datuma je umrla?« »Ee... 1691. Rođena je 1675.« 5

Nathaniel Hawthorne - američki pisac

Blago se nasmijao. »Nećeš ju moći naći, Kat. Pogledaj oko sebe.« Gledala sam od jednog nadgrobnog kamena do drugog, obrve su mi se nabrale, no još uvijek nisam razumjela. Tek kada je Luke prstom povukao crtu ispod datuma rođenja i datuma smrti, bilo je očito što je mislio. Najstariji grob bio je iz 1820. godine. »Ali... ona je bila ovdje?« rekla sam mu. »Nekad.« »Mogla bi još uvijek biti,« rekao je blago Luke, »ali nakon toliko godina moraju... pa... ponovo iskoristiti mjesto zbog nedostatka prostora.« »Znači... zakopaju tamo nekog drugog?« pitala sam s nevjericom. »I odnesu nadgrobni kamen?« Kimnuo je kao da se ispričava, kao da je on osobno odgovoran. »Često je još gore, Kat. Grobove moraju očistiti i ostatke složiti u kosturnicu da omoguće više pokopa.« »Što je to kosturnica?« »To je mjesto gdje spremaju iskopane kosti«, odgovorio je bez uvijanja. Zamisao je izgledala nevjerojatna, ali nije bilo razloga da ne vjerujem Lukeu, a on je bio izvor iznenađujućih informacija. »Nisam imala pojma.« »Zašto bi to znala? To nije baš predmet razgovora među ljudima.« »Znači, još jedan ćorsokak«, namrgodila sam se. »Nadala sam se nekakvu znaku... ne znam čemu... ali nečem značajnom.« »Hoćeš li mi reći tko je ona bila, Kat, ili moram pogađati?« Zagledala sam se u daljinu udišući miris borovih češera iz šume i teški miris šumskog cvijeća. Ne znam je li to bilo zbog prekrasne noći pune mjesečine ili zato što je Luke bio pristupačniji nego inače, ali nisam ni pokušavala preoblikovati svoju nadnaravnu priču i izložila sam se podsmjehu. Upoznala sam ga s pozadinom priče Thomasa Wintera, moj glas je bio nešto više od šapata jer je ovdje svaki zvuk izgledao pojačan. Činilo se da je iskreno zadivljen. »Sve si to sama otkrila?« »Pa... mama mi je pomogla«, priznala sam. »I taj je momak izmislio jezovitu priču da očara ljude.« Obrazi su mi bili ispunjeni zrakom kao kod kipića na olucima starih crkava, dok ih nisam ispuhala. »Izgleda da je tako.« »Ali... ti ne možeš tako misliti, inače mi ne bismo bili ovdje.« Luke me je čitao tako dobro da je bilo nemoguće nešto sakriti od njega. »Kad sam čitala njegov članak, bila sam sigurna da govori istinu.« »Jer ti to osjetiš u svojim kostima«, zadirkivao me. Proučavala sam njegovo lice u baršunastoj tami pripremajući se da ispustim i posljednju bombu. »Ima još nešto... nešto što sam otkrila upravo noćas. Zupnikova žena mi je rekla da je Genevievein dječji dom ustvari bio "Martinwood", ista ona kuća koju posjećuju duhovi, o kojoj je pisao Thomas.« Luke je pucnuo zglobovima prstiju što me uvijek tjeralo da se odmaknem i zvučalo kao kad netko stane na grančicu. »U redu, dakle, reci mi svoju teoriju«, poticao me. Kad sam počela govoriti, mjesec je nestao iza oblaka i pomoglo mi je što mi je lice bilo djelomično zasjenjeno. »Mislim da je sve u njegovu članku bilo istinito,« počela sam iskreno, »a Thomas Winter opozvao je svoju priču jer se nešto dogodilo.« »Nešto ili netko«, protisnuo je Luke i puhnuo mi straga za vrat zbog čega sam skočila u zrak. »Dobro... netko«, složila sam se. »"Martinwood" povezuje Gretu, vješticu i Genevieve.« »Vješticu?« »Možda. Nakon što je poremetio sve... sprave za zaštitu kuće tada je zlo bilo na neki način... pušteno s lanca i ona je došla po njega...« »I držala ga zatvorenog dok nije povukao svoju priču«, smijuckao se Luke. Podigla sam i spustila obrve. »Tajanstveni i pogubni događaji slijede u Genevieveinu...«

»Morali smo se vratiti na Genevieve, zar ne?« tužno je primijetio Luke. »Stvarno je se ne možeš otresti.« Zastala sam na trenutak. »Možda me ona zaista poznaje odnekuda.« »Nikad se niste srele dok se nije upisala na tvoj koledž, Kat.« Tihim glasom rekla sam zlokobno: »Možda ne u ovom životu.« Luke se oglasio nečim između jecaja i grohotnog smijeha. »Dobro, onda«, rekla sam izazovno. »Kako to da prepoznajem mjesta na kojima nisam nikad bila i imam taj čudan deja vu osjećaj u vezi s Genevieve?« »Ne znam«, odgovorio je spremno. »Ali... ako se povijest ponavlja i vještica se vratila da nastavi svoju tristo godina staru potragu za osvetom... tada se ne moraš brinuti.« »Zašto?« »Jer je umrla u dobi od šesnaest godina.« Zašutjela sam i zamišljeno grizla usnicu jer mi se to još nikad nije dogodilo. »Kat Rivers«, rekao je Luke tobože ogorčeno. »Ti si tako iritantno, izluđujuće tvrdoglava i... potpuno luda.« Nisam se uvrijedila i tiho sam se nasmijala. Stisnula sam oči i upila još malo mirisa iz zraka. Otkrila sam zaostali miris zapaljenog drveta a u jednom kutu primijetila hrpu lišća, metlu i ostavljene grablje. »Noćas se čini kao da smo nas dvoje jedini ljudi na svijetu«, rekla sam čudeći se. »Nije li ovo najneobičnije mjesto? Znam da je ograđeno zidom, no ako se zagledaš u daljinu, čini se kao da se groblje proteže dalje... ravno u šumu.« »Samo optička varka«, promrmljao je Luke. »A ova crkva stoji ovdje od dvanaestog stoljeća. Zamisli što je sve vidjela?« »Nisam siguran da to želim«, osmjehnuo se Luke. Kosa na vratu mi se nakostriješila. »Luke, što je to bilo? Čula sam glasove.« Zgrabio me je za ruku, sagnuli smo se i potrčali prema udaljenom zidu groblja koji je bio prekriven bršljanom i ostalim puzavicama. To su svakako bili glasovi, glasni i prodorni, što je značilo da smo bili primijećeni. Mislila sam da čujem otvaranje vrata i korake kako se približavaju, ali to je mogla biti i samo moja mašta. Srce mi je udaralo tako glasno da se sigurno moglo čuti. Luke će to srediti, govorila sam sama sebi. Nismo pravili nikakvu štetu. On se može izvući iz svega. Sada se stvarno čulo šuškanje koje kao da je dolazilo sa svih strana, što je značilo da ćemo uskoro biti okruženi. Približavao se trenutak kad ćemo morati objasniti svoju prisutnost i dobacila sam Lukeu nervozan, zabrinut pogled. Zatvorio je oči i napeo se kao da ima razrađen plan i sprema se na akciju. Zadnje što sam od njega očekivala bilo je da se nagne naprijed, obujmi me rukama i spusti svoje usne na moje. Čini mi se da je šapnuo: »Pravi se da uživaš.« To nije bio samo lagan poljubac nego dug, čeznutljiv, istraživački poljubac na koji nisam mogla ne odgovoriti. Usne su mi se automatski razdvojile. Glavu sam nagnula na jednu stranu, a ruke su mi posegnule za njegovim vratom. Jedno od nas je lagano zajecalo i zgrozila me mogućnost da sam to ja. Ljubiti se s Lukeom bilo je tako normalno da je bilo samo po sebi zastrašujuće. Ostali smo tako najmanje pet minuta dok nisam čula nečiji smijeh. »Samo zaljubljeni klinci. Pusti ih«. Koraci su se udaljili i nastupila je tišina. Konačno sam skupila snage da odgurnem Lukea i spustim se za trenutak na zemlju da dođem do daha i da mi se koljena prestanu tresti. »Oprosti, Kat, za ovo«, rekao je bezbrižno. »Tako uvijek rade u filmovima kad žele izbjeći pozornost i čini se da je ovog puta djelovalo.« »Dobra zamisao«, protisnula sam, nesposobna da ga pogledam. »Izgledaš tako potresena«, nasmijao se. »Ja sam bio malo nervozan, ali uspjeli smo.«

Ostala sam na tlu još uvijek nastojeći se sabrati; nisam bila sigurna što me je više pogodilo Lukeov poljubac ili ljutiti seljani. Podupirala sam se rukom oslonjenom o kamen oko pola metra od zida. Tek kad sam ustala primijetila sam izlizana slova među sporama lišaja i lišća. To je nekada morao biti nadgrobni kamen, ali je na jednom uglu potonuo u mekanu zemlju ostavljajući trokutasti oblik. »Pogledaj ovo!« Ponovo sam sjela na zemlju, a Luke je učinio isto. »Možeš li odgonetnuti ime?« pitala sam ga. Odmahnuo je glavom i oštro me pogledao. »Ostalo je samo slovo "G", Kat, ali nemoj tražiti neko posebno značenje u tome.« »Tu je i broj«, rekla sam pobjedonosno prateći prstom po izlizanom kamenu. »Broj 1 i broj 6. Ovaj grob datira iz sedamnaestog stoljeća. To je jedna od osoba koje nisu bile iskapane.« »Možda si u pravu«, odvratio je Luke. »No ja sam našao nešto još zanimljivije. Pogledaj ovo.« Sklonio je u stranu jednu povijušu i vidjela sam oblik ruke uklesan u kamen. »Što je to? Hoću reći, jasno je da je to ruka, ali što to znači?« Luke je ustao i obujmio dlanovima lice zabrinuta izraza. »Vidio sam to prije, pokušavam se sjetiti.« Stajala sam ne govoreći ništa dok je on koračao okolo, lupajući petama po ciglama. Konačno je pobjedonosno podigao pesnicu u zrak. »Nikad ne zaboravljam priču. Bila je Noć vještica kad sam čitao o tome... sve su lude priče o duhovima izbile na površinu, a ova je bila o groblju u Midlandsu gdje je bilo u kamen urezanih oblika ruku i stopala. Mještani su govorili da su to vještičji znakovi i vjerovali da će, ako nečija ruka ili noga odgovara otisku, tu osobu zadesiti nesreća.« »Ti u to vjeruješ?« pitala sam ga uz nehotičan drhtaj, brzo maknuvši svoju ruku za slučaj da odgovara uklesanom otisku. »Naravno da ne, ali... to bi moglo objasniti zašto je Thomas povukao svoju priču. Da je grob bio otkriven, skupa s njegovim nalazima, stotine lovaca na duhove i vještice slile bi se u selo.« »Pretpostavljam«, rekla sam neodlučno. Luke se zagledao u nebo, a ja sam osjetila snažni poriv da ponovo obavijem ruke oko njega. To je samo Luke, govorila sam sebi, ali ove noći kao da je netko drugi zauzeo njegovo mjesto. To je bilo neobično. »Je li ono zvijezda Sjevernjača, Kat?« Pogledala sam ga poprijeko. »Nemam pojma.« »Još nešto bi te moglo prestrašiti«, smiješio se. »Ako ovaj dio groblja gleda prema sjeveru, onda se to zove Vražja strana.« »Ne misliš ozbiljno?« prasnula sam. »Zašto?« »Tu su pokapali nekrštene, samoubojice i ekskomunicirane u neoznačene grobove.« To je bilo tako strašno tužno i nisam željela dulje ostati tamo, nestrpljiva da se udaljim od njega. Moj je glas bio odsječan. »Zaista bismo morali krenuti. Nisam te trebala noćas dovesti ovamo, bio je to samo glupi hir.« »Pogledaj me, Kat.« Lukeov me je glas zaustavio na mjestu i polako sam se okrenula. Njegovo lice nije pokazivalo ništa od uobičajene spremnosti na šalu. »Noćas je nekako... drugačije... ali to mora ovdje prestati. Zabrinut sam za tebe.« »Ja zaista ne vjerujem u sve ovo«, lagala sam. »To je bila samo dobra priča da impresioniram svog najdražeg novinara.« »Obećaj mi da ćeš napustiti to sve«, molio me je. »Thomasa Wintera i njegovu ruševnu kuću i sve ostale one natprirodne stvari o prošlom životu?« »Obećavam«, odgovorila sam svečano, a tako sam i mislila. Luke je imao pravo, sve je to bilo malo previše ludo da bih se dalje time bavila, niti sam išta mogla. Morala sam odustati.

Kad smo se vratili u Lukeov auto i otišli iz sela, okrenula sam se samo jedanput na blagoj padini i primijetila crno-bijelu zgradu drvene konstrukcije, na kojoj su bile postavljene skele. Na metalnim ulaznim vratima bila je pričvršćena tabla s upozorenjem koja je onemogućavala pristup i sve je izgledalo kao gradilište. Sjetila sam se fotografije i odmah sam znala kako se zove - "Martinwood", ponovo napušten.

Dvadeset drugo poglavlje Te sam noći spavala duboko i bez snova, tako duboko kao da se više nikada neću vratiti na javu. Svjetlo koje je prolazilo kroz moju tanku zavjesu oko kreveta konačno me probudilo oko jedanaest prije podne; ležala sam u toplini svog puplona i razmišljala. Sada sam znala više o Genevieve, o njezinu porijeklu i životnoj povijesti, što je značilo da imam više municije da se s njom borim i da pobijedim. Na hladnom danjem svjetlu nisam bila sasvim uvjerena da je sposobna za ubojstvo, ali Luke i ja smo imali potvrdu da je bila poremećena i da joj je potrebna pomoć. »Izgledaš vedro jutros«, cvrkutala je mama kad sam sišla. Kritički me je proučavala. »Ali smršavjela si... moraš više jesti.« Svakako mi je htjela pripremiti pravi doručak i bilo je ugodno opustiti se i biti poslužena. Mama se nedvojbeno više trudila otkad smo razgovarale. Nije se toliko žalila i već je bila otišla na pregled kod doktora da pokuša s novom terapijom. Vjerovala sam da situacija kreće nabolje. »Jučer su te svi tražili«, široko se osmjehivala dok je stavljala pred mene tanjur s prženim jajima, rajčicom, gljivama i tostom. »Svi?« »Nat, Hanna.... Merlin. Nisu te mogli dobiti na mobitel i zvučali su vrlo zabrinuto.« Ruke su mi poletjele prema licu kad sam se sjetila svog dogovora s Merlinom. Nisam ga čak ni obavijestila da ne mogu doći... ali on je sigurno shvatio i bit će dosta vremena da to nadoknadim na Natinoj proslavi. »Prijem je bio užasan, mama, onda se izgubio signal pa sam ga ugasila. Brinulo me jer ti nisam rekla da ćemo doći kasno.« »Ne uzrujavam se toliko kad si vani s Lukeom«, odvratila je lukavo. »Kako vam je bilo na putovanju?« Nestrpljivo sam odmahnula rukom. »Bilo je dobro, ali što su svi oni htjeli?« »Oh, nešto u vezi s proslavom.« Odahnula sam jer nije bilo ništa drugo. »Natina zabava je danas. Vjerojatno su promijenili vrijeme ili slično. Nazvat ću ju kasnije.« Kad sam otvorila mobitel, bilo je osam ili devet propuštenih poziva i isto toliko poruka. Jedna zvučna poruka bila je od Hanne, visoki, uzbuđeni glas s mnogo buke u pozadini. Zvučalo je kao: »Katy, ne mogu vjerovati da nisi ovdje, hitno me nazovi.« Hanna je uvijek pomalo dramatizirala. Pokušala sam ju nazvati, ali mobitel joj je bio isključen. Merlin i Nat nisu bili dostupni, također, pa se činilo najboljim držati se plana i oko podne sam odšetala do Natine kuće. Opazila sam mamu u vrtu kako u maloj peći spaljuje posljednje otpalo lišće. Bila je to odlična prilika da se jednom zauvijek riješim privjeska. Kad ona nije gledala, bacila sam ga u peć da izgori. Taj dan je stvarno bio novi početak za mene. Nebo je bilo zasljepljujuće plavo, s oblacima kao od šlaga a prvi mraz koji se zadržao činio je da sve izgleda svježe. Hodala sam parkom bez žurbe, čak sam zastala da gledam patke kako traže hranu po jezeru i nasmiješila sam se maloj djevojčici koja je bacala komadiće kruha u vodu. Zbog Genevieve sam odbacila svoj kaput i ugurala ga otraga u ormar. Nosila sam debeli pleteni džemper preko košulje utaknute u traperice. Moj ormar nije bio tako snabdjeven kao

Hannin, no otkad sam izgubila na težini, sva moja odjeća bolje mi je pristajala i osjećala sam se kao da klizim, a ne vučem neuredno noge kao prije. Bio je to uzbudljiv osjećaj osjećati se sretno u svojoj koži. Putem sam tražila lica u oblacima, što mi je bio jedan od hobija, iako ne bih to nikad nikome rekla jer je tako čudno. Natina kuća izgledala je neobično opustošeno, a zavjese u prizemlju bile su još uvijek navučene. Ostavili su me pred vratima čitavu vječnost dok ih njena mama nije otvorila. »Katy? Zaboga. Nat je još u krevetu, iscrpljena. Mora da si i ti, također. Iznenađena sam što si ustala tako rano.« Buljila sam u nju ne shvaćajući. Tek je bilo prošlo podne. Natin jastuk, zamotan u tri sloja staniola, bio mi je u jednoj ruci, a moj doprinos ručku, ogromna torta od jagoda i sira, u drugoj. Čini se da je Natina mama shvatila kako ja ne znam o čemu ona govori. Bilo je neugode na njezinu licu dok me je uvodila u kuću govoreći pritom umirujućim glasom nešto o tome kako mora probuditi kćer da objasni. Nestala je uz stepenice. Da objasni što? Već sam zakasnila. Merlin i Hanna bi trebali biti ovdje, ali u kući je vladala mrtva tišina; nije bilo balona, ni razasutih poklona niti mirisa hrane iz kuhinje. Jedan glas me pozivao. »Sada možeš gore, Katy.« Popela sam se uz stepenice i otvarala vrata malo-pomalo. Natina je soba bila baš nalik njoj - u neredu, puna boja i topline; obilje različitih stilova, koji se inače ne bi slagali, činilo se da idu dobro zajedno. Zastor na prozoru je bio navučen i samo sam mogla razabrati kako neki lik leži u krevetu. Iznenada mi je sinulo da je ona sigurno bolesna, a nitko mi to nije mogao javiti. Prišavši bliže, uočila sam njenu bljedoću i tamne kolobare oko očiju koje su se jedva fokusirale. »Izgledaš užasno«, rekla sam suosjećajno. »Je li to gripa?« Stavila je ruku preko čela i zagunđala nešto, jedva čujno. Nježno sam odložila dar na krevet. »Trebala bih te ostaviti da spavaš. Žao mi je zbog tvoje proslave. Uvijek možemo to sljedećeg vikenda.« »Katy... nemoj ići.« Nat je pokušavala sjesti u krevetu i zagledalasam se u nju iz blizine. Opazila sam da su tamni kolobari oko očiju posljedica razmazane maškare, a njena bljedoća bila je debeli sloj šminke koja je zamrljala njezin jastuk. Kosa joj je bila zapletena i u njoj je bilo komadića obojenih traka. »Tako mi je žao«, mrmljala je i otpila veliki gutljaj iz čaše s vodom na svojem noćnom ormariću. »Stalno smo pokušavali stupiti s tobom u vezu. Ja nisam znala ništa o tome... zabava je bila potpuno iznenađenje, a Merlin je rekao da ćeš ti doći kasnije navečer.« »Zabava?« pitala sam. »Ovdje?« »Ne... bila je u Merlinovoj kući.« »U Merlinovoj kući?« ponavljala sam i od šoka skoro pala s kreveta. Natin glas se vratio s bujicom riječi. »Njegova mama je imala veliki šator u vrtu, nekakav društveni događaj za svoje učenike i Genevieve ju je nagovorila da priredi zabavu iznenađenja za mene. To je sve bilo u zadnji trenutak i ostalo je mnogo hrane, ali...« Zaustavila se jer je morala primijetiti moju reakciju. Bilo mi je zlo od razočaranja, zavisti, povrijeđenosti, ljutnje i baš svake emocije koju sam ikad u životu osjetila. Merlinova kuća je bila izvanredna, kao otmjeni dom, a još više kad je on u njoj. Pomisao kako se svi zabavljaju ondje bez mene bila je nepodnošljiva - kao da me je netko lupio u želudac. »Kuda ideš, Katy? Proveli smo vječnost nastojeći te pronaći.« Nešto se čudno dogodilo s mojim licem. Bilo je zategnuto kao da imam kozmetičku masku za lice i ne mogu se nasmijati niti namrštiti da ne pukne. Jedva sam otvorila usta da govorim. »Zadržala sam se... nije se moglo drugačije. Luke i ja smo morali čekati da bismo razgovarali s nekim.« Nat me je pažljivo promatrala, a ja sam se očajnički trudila da zvučim normalno i spasim nešto malo ponosa. »Kakva je bila zabava?«

Protrljala je oči i protegnula se, pospani osmijeh joj je igarao na usnama. »Bilo je nevjerojatno. Merlinova mama nije marila koliko ljudi dolazi i jednom kad se pročulo lista je narasla i skoro svi su došli. Noć je bila hladna, ali imali smo dvorišne grijače i božične lampice i živu glazbu - svirali su sve, od klasike do rocka. Bilo je super biti na otvorenom pod mjesečinom i zvijezdama i plesati na travi do četiri ujutro kad sam se ja srušila i morali su me nositi kući... to jest, Adam.« »Drago mi je zbog tebe«, mrmljala sam, rastrgana između želje da budem iskreno sretna zbog Nat i mojeg vlastitog jada. Pogled joj je pao na loše zamotan dar i lice joj se izdužilo. »Katy, toliko mi je žao. Ja nisam znala za zabavu sve dok nisam došla u Merlinovu kuću i nazivali smo te do kasno...« »Sve je u redu«, rekla sam neuvjerljivo. »To je bilo divno iznenađenje i ti to zaslužuješ.« »Bilo bi bolje da si i ti bila tamo.« Pokušavala sam istisnuti nekakv izraz zahvalnosti, ali zvučalo je kao mačka koja se davi.»Merlin je bio u strašnoj dilemi, trebaš to znati, bio je žalostan čitavu večer.« »Zaista?« Zbog toga sam se osjećala za nijansu bolje. Zamišljala sam Merlina, samoga, a zamišljati ga kako se zabavlja boljelo bi me više nego išta. Oglasio se Natin mobitel, posegnula je za njim i provjerila poruke. »Oprosti što nisam čula tvoj poziv«, ispričavala se. »A ovdje je poruka od Gen.« Nakreveljila sam se, ali bila je previše zauzeta čitajući a da bi opazila. »Mmm... kaže da je već stavila svoje fotografije na Facebook.« Sigurno sam mazohist jer, kad je Nat skočila iz kreveta da upali kompjutor, nisam otišla nego sam stala iza nje, s ukočenim osmijehom na licu. Morala sam priznati teška srca da su fotografije odlične. Nisu to bile uobičajene poze gdje se svi kese u kameru ili prave glupe pokrete. Genevieve se morala neprimjetno kretati da uhvati atmosferu i raspoloženje na zabavi. Najviše mi se sviđala ona gdje Nat zatvorenih očiju puše u rođendansku tortu i šator noću, okružen velikim hrastovima i okružen malim lampicama. S olakšanjem sam shvatila da na slikama nema Genevieve jer je ona stajala iza kamere. »Sjajno! Tako su dobre«, Nat je uzdisala. »Dobre su«, priznala sam grleći je. »Drago mi je da si uživala u zabavi, zaista, i nemoj se osjećati nimalo kriva. Pazit ću da ne propustim sljedeću.« Nat je pomaknula miša da izađe upravo kada se pojavio novi niz fotografija. Oklijevala je i činilo se da se smrznula. Očima sam pratila njen pogled dok je gledala najistaknutiju sliku i nisam mogla skrenuti pogled iako sam to očajnički željela, »Ja sam tvoja najgora noćna mora.« Genevieve mi je to rekla kada smo prvi puta razgovarale i noćna mora je sada bila točno ispred mene, zauvijek utisnuta u moj um - Genevieve i Merlin u polaganom plesu, njene ruke oko njegova vrata dok on gleda dolje u nju s očitim obožavanjem. Najgore od svega bio je - pogled koji sam prepoznala, jer je na taj način obično gledao mene.

Dvadeset treće poglavlje

»Baš lijepo od onoga koji je snimio ovu fotografiju«, rekla sam sa s krajnjim prijekorom. »Stvarno mi je drago što sam Merlinu toliko nedostajala.« Natin smijeh bio je nervozno prodoran. »To nije bilo ništa, Kat. Šala na kraju večeri, svi su plesali obraz uz obraz, kao u prošlim vremenima. Svi smo tako plesali i mijenjali partnere. Nemoj ništa pridavati toj fotografiji... Merlin je zaista čeznuo za tobom.« No bez obzira što ona rekla i koliko se trudila objasniti, kamera nikad ne laže. Genevieve mi je to pokazala i bila je potpuno u pravu. Taj je trenutak mogao trajati samo sekundu, no sada je bio zamrznut u vremenu i kad pogledam Merlina vidjet ću samo to. Hodala sam gore-dolje po sagu u Natinoj sobi trudeći se da razmišljam logično, nesposobna da prestanem iskaljivati svoju frustraciju.

»Znam da joj se Merlin sviđa od početka i jedva je dočekala da organizira proslavu kad nisam prisutna i da nešto poduzme.« »Nije bilo tako«, Nat je odvratila strpljivo. Sišla je s kreveta, sjedila za svojim toaletnim stolićem nastojeći ukloniti šminku od prošle noći i razmrsiti kosu. »Zabava nije bila planirana bez tebe. Očekivali smo te, sjećaš se. Rekla si Merlinu da ćete se vidjeti u subotu navečer.« To je bilo točno, no zbog toga se nisam osjećala ništa bolje. »Znam da jesam, Nat, ali sam se zadržala i ona je znala da će se to dogoditi.« Nat se okrenula i mirno me pogledala svojim sivim očima. »Kako bi ona to znala? Predosjećaj ili jednostavno telepatija?« »Ne znam,« namrgodila sam se, »ali znala je. Ona je stvarno manipulativna, podla i čisto...« Uspjela sam se zaustaviti na vrijeme i riječ »zlo« ostalo je na mojim usnama. Ponovo sam upala u zamku kritiziranja Genevieve i ispala ljubomorna i osvetoljubiva. Toliko o tome da ostanem hladna i ne igram njenu vlastitu igru, ali pogodila me je točno tamo gdje najviše boli - moj odnos s Merlinom. Nat je potapšala svoju tapeciranu stolicu i pokazala mi da sjednem do nje. Osjećala sam se kao petogodišnjak koji čeka da ga ukore. »Gledaj, znam kako se osjećaš«, počela je. »Genevieve je zabavna, pametna i zaista zgodna i čini se da vam se sviđaju iste stvari, ali... ona nije to što ti misliš.« »Ti ni u kome ne možeš vidjeti ništa loše«, odgovorila sam s nježnošću. »U tome je problem. Zamisli da je to bio Adam, kako bi se ti tada osjećala?« »Promijenila si se otkad je ona došla«, rekla je Nat ne obazirući se na moju primjedbu o Adamu. Povukla me za kosu. »Sjećaš se kako smo se znale zabavljati?« »Još se uvijek znamo zabavljati... zar ne?« Spustila je glavu igrajući se s gumbom na svojoj pidžami. To je bilo strašno. Ako Nat misli da sam gnjavaža, što onda moraju misliti svi ostali? »Znam da su protekli mjeseci bili teški za tebe, Katy... i znam da ste jedna drugoj išle na živce, ali mislim da si previše nepravedna prema Genevieve.« »Hvala što si mi rekla što zapravo misliš o meni«, mrmljala sam zlovoljno. Prošla je rukom kroz svoje raskuštrane kovrče. »Bez obzira što ona radi, ti u tome vidiš nešto loše i kada ti govoriš o njoj, to je kao da je ona drugačija osoba, osoba koju nitko drugi ne vidi.« »Znam ja to«, priznala sam, divlje grizući se za usnu. »Prošla noć nije bila njezina greška, ali ti si ju odmah okrivila bez ikakva dokaza. A to nije prvi puta.« »Ne treba mi dokaz... ja jednostavno znam.« Nat je pokazala na jedan ugao svoje sobe. »Pogledaj. Genevieve mi je to napravila za rođendan. To je fantastično i sigurno joj je trebalo dugo da to naslika.« Bio je to drveni paravan, oko metar i pol visok, sastavljen od tri različita dijela spojena šarkama, a svaki je dio bio ručno oslikan drugačijim cvijetom u nježnoj ružičastoj, boji lavande, svijetloplavoj i bijeloj. Bilo je prekrasno i mrzila sam Genevieve zbog tog, naročito zato što je lagala kako nema nikakvu ideju za poklon. Moj jastuk je bio potpuno beznačajan pokraj toga. Idućih nekoliko sekundi vidjela sam svoju budućnost kako se proteže preda mnom i bila je zastrašujuća. Genevieve neće nikada prestati i svaki će mi tjedan donositi neko novo mučenje koje će me isključiti ili me prikazati lošom. Prije sam mislila kako sam dovoljno snažna da podnesem njezino bockanje, ali nisam bila, i ako moram prisiliti svoje prijateljice da biraju između nas, tada možda imam izgleda? Polizala sam svoje suhe, ispucane usne i osjećala kako mi srce u grudima udara poput bubnja. »Ima nešto što bi trebala znati o Genevieve. Nisam to željela reći svima, ali mislim da je vrijeme.« Nat je odmah uzvratila: »Ima nešto šti bi ti trebala znati, Katy. Rekla je prošle noći Hanni, Merlinu i meni tajnu i zaista je velika.«

Jedva sam čekala da otkrijem kakve nove laži je napričala pa sam požurivala Nat da prva kaže, no ona je skočila i rekla: »Donijet ću nam piće. Čekaj me tu.« Otišla sam do prozora i prešla rukom preko paravana; bio je taktilan, složen i nevjerojatno jedinstven. Nešto takvo prodavalo bi se za stotine funti u dućanu s umjetninama i bilo je jasno zašto je Nat tako zadovoljna. Zavirila sam kroz zastor na uobičajeni prizor dolje - Natin tata prao je auto, njena mama je grabljama skupljala uvelo lišće, a njena mala sestra vozila se bicikom po blatu. Ovo je za mene bila prekretnica. Možda više nikad neću sjediti ovdje s Nat radeći normalne, svakodnevnestvari jer ono što namjeravam reći o Genevieve, neće se moći povući. Pripremala sam se da ju nazovem ubojicom i kažem kako imam dokaze za to. Genevieveina ja tajna mogla biti velika, ali moja je bila još veća. Nat se vratila nakon pet minuta s dvjema šalicama vrućeg čaja. Lice joj je još uvijek sjajilo od losiona za skidanje šminke i bila je stavila veliku kopču na kosu što ju nije obuzdalo. Bila je tako nježna i smiješna da sam skoro odustala, ali bila sam spremna - moram to učiniti. Nat je skliznula u pahuljasti kućni ogrtač koji je visio na vratima njezina ormara i uvukla noge u papuče s prasećom glavom. »Genevieveini roditelji nisu poginuli u prometnoj nesreći«, počela je, a ja sam odmah naćulila uši. »Umrli su u požaru u kući, a ona je također bila unutra.« »Zašto je onda lagala?« pitala sam osjećajući se kao da tonem. »To ju još uvijek opsjeda«, Nat ju je branila. »Znajući da su izgorjeli živi i samo se ona spasila. A to nije sve...« »Ima još?« »Genevieve je nakon požara otišla živjeti s tetom i tetkom, ali oni su bili okrutni i širili laži o njoj.« Osjetila sam vrtoglavicu od zaprepaštenja zbog načina na koji su se stvari odvijale. »Kakve laži su širili?« Bio je to dubok, skeptičan smijeh. »Kako je ona opasna i kako joj je potrebna nekakva stručna pomoć. Imala je tada samo osam godina.« U duši sam vrištala, ali nisam mogla artikulirati svoje strahove jer je bilo očito da Nat ni trenutka ne sumnja u njezinu priču. Što ako su optužbe bile istinite i ako je Genevieve zaista bila zla, i ni djeca joj nisu prilazila, pa čak su je se i odrasli bojali, ali sada je naučila prikrivati svoju pravu narav, a ja sam jedina koja to vidi? »Najgore tek dolazi«, nastavila je, a ja sam još malo umrla iznutra. »Genevieve je bila usvojena kad je bila beba jer se njezina prava majka ubila i bila je ostavljena sama.« Pokrila sam lice pokušavajući sabrati misli. To je imalo dodatnu prednost jer sam izgledala traumatizirano i suosjećajno u isto vrijeme. Natin glas bio je neobično odrastao. »Znam kako te to uznemirilo.« »To je strašno«, odgovorila sam pitajući se kako da dođem do još informacija a da ne ispadnem bešćutna. »Pretpostavljam da je Genevieve morala promijeniti ime u neko doba?« »Što te navodi da to misliš?« »Samo jedna zamisao«, lagala sam pitajući se je li izabrala tako lijepo lirsko ime kako bi ju ljudi zapamtili. »Nije to rekla, ali je tvrdila kako je osoba kakva je ona nekad bila zauvijek mrtva.« »Čini mi se da opet nisam bila jasna«, rekla sam bezizražajno. »Ali način na koji se ponaša prema Merlinu je ono što mi smeta.« Nat je energično kimnula. »Ja bih bila isto takva da ja hodam s nekim kao što je Merlin, ali oni su zaista samo prijatelji. Ona mu je pomagala oko nečega... dara za tebe.« »Zaista?« pretrnula sam. »Istina je, Katy. Hanna i ja smo primijetile... nekako u zadnje vrijeme... bodljikava si kao jež.«

Dakle, one su raspravljale o meni i o tome kako sam postala sumnjičava. Bilo mi je drago što Nat ima petlje reći mi istinu, ali to ipak boli. »Žao mi je što sam bila neugodna«, mrmljala sam. »Sada je to pod nadzorom, naročito nakon ovog što si mi upravo rekla.« Još jedanput je Genevieve nekako predvidjela sve što sam namjeravala učiniti i preduhitrila me. Sada me je gurala do granice. Rekla mi je kada smo se prvi puta srele da ne zaslužujem život kakav imam i da će mi ga ona oduzeti. Morala sam nešto poduzeti da ju ponovo razočaram. Zagrlila sam Nat i pozdravila se s njom. »Genevievein problem je u tome«, dodala sam, »što neće nikada saznati što je to što traži, ni biti sretna.« »Ovo je najčudnije od svega«, dahnula je Nat. »Zašto?« »Jer je upravo to ona rekla o tebi. Usput... što si mi htjela reći o njoj?« Umorno sam se nasmiješila. »Zaboravi... nije bilo ništa važno.«

Dvadeset četvrto poglavlje Koračala sam po svojoj sobi kao tigar u kavezu. Nije bilo načina da Genevieve sazna kako smo se Luke i ja morali dulje zadržati prošle noći jer to ni mi sami nismo znali. To je bilo potpuno nestvarno i jedva sam čekala da vidim kako će Luke to objasniti svojom uobičajenom logikom. Kako ona to radi? A onaj glupi privjesak se uvijek pojavi kad ne treba, ovog puta uz maminu napomenu da ne budem tako nemarna. Morao je ispasti iz jedne od rupa za ventilaciju na peći za spaljivanje. Zurila sam u njega dok su me Genevieveine riječi opet opsjedale. Ne trebam ja tebe slijediti, Kat... ti si obilježena. Prevrtala sam ga u rukama čudeći se što se činio mnogo teži, a tada sam se razbjesnjela i bacila ga o zid. Kad sam ga pregledala, bio je potpuno čitav, ali je ostavio rupu u žbuci. Brzo sam premjestila jedan poster kako bih prekrila oštećenje. Tog poslijepodneva radila sam tako teško i mahnito i bilo je čudo što se papir nije zapalio. Moj je mobitel stalno zvonio i oglašavao dolazne poruke, ali sam uporno sve ignorirala nastojeći se osloboditi snažnog bijesa u sebi.»Ja sam dobar slušatelj«, rekla mi je mama obzirno kad sam konačno sišla na kasni ručak. Lice mi je bilo stalno namršteno i sjetila sam se kako me je baka opominjala: »Ostat ćeš takva i kad se situacija promijeni.« »Hvala što pitaš, mama, ali to je nešto što moram obaviti sama.« »Opet se radi o onoj djevojci?« Odlučila sam da joj ništa ne kažem jer do sada nije vjerovala mojoj priči, a iscrpilo me je već i to što sam razmišljala o Genevieve. »Ja sam ovdje kad želiš razgovarati«, rekla je i nabrala usta. Mama još nije stigla do vrata kad je moja odlučnost oslabjela. »Mi stvarno imamo isti ukus u svemu, sviđa nam se isti dečko, a sada govorimo iste stvari jedna o drugoj. Mi se toliko stapamo da više ne znam tko sam ja.« »Ona mora imati vrlo nisku samoprocjenu«, rekla je mama diplomatski. »Možda to nije kompliment, ali ona ti se svakako divi.« »Nije tako. Ona me prezire, uostalom, u svemu je bolja od mene.« »Sigurna sam da nije. Moraš vjerovati u sebe.« Crvena magla se opet spuštala i jednom kad je počela nisam ju mogla zaustaviti. »Ona izgleda kao mačka s onim svojim zastrašujućim zelenim očima. Svi misle kako su mačke lijepe, ali zapravo su užasne... hladne, sebične, uobražene, nadmoćne, isprazne i grabežljive... same za sebe...« Gemma je prijekorno mijauknula kao da je razumjela svaku riječ i lijeno me ošinula repom. »Stvarno si ljuta na nju«, primijetila je mama tužno.

»Ona sebe naziva Genevieve«, rekla sam teatralno. »No promijenila je svoje ime, iako joj njeno ime uopće ne odgovara, previše je lijepo.« Mama se blago smijuljila. »Zašto? Kako se zove?« »Zove se Grace.« Mora da sam na trenutak skrenula pogled jer je mami šalica ispala iz ruke i razbila se na kuhinjskom podu u stotinu komada. Na licu joj se ogledalo takvo zaprepaštenje da sam ostala bez riječi i privremeno sam bila nesposobna reagirati. Pogledi su nam se sreli, što se činilo kao vječnost, dok se nije brzo sagnula da rukama koje su se tresle pokupi komadiće šalice, porezavši prst na krhotinu porculana. Odvela sam ju do sudopera, očistila posjekotinu, zamotala gazom i omotala flasterom, pokušavajući čitavo vrijeme ignorirati osjećaj tjeskobe koji je vrebao negdje u meni. »Neću ići van«, mrmljala je. »Ne bih te trebala ostaviti tako.« Osjetila sam ubod krivnje. Mama je dogovorila da pomaže pri crkvenoj kupoprodaji, što je bio način da više izlazi i vidi se s ljudima. Nije to bila velika stvar, ali je za nju mnogo značilo, a ja sam tada sve pokvarila. »Ja sam sasvim dobro«, uvjeravala sam ju. »Samo idi i zabavi se i nemoj se žuriti natrag.« Mama je još uvijek bila malo blijeda, ali je krenula odlučna lica, ne prošavši uopće svoje uobičajeno provjeravanje vrata i prozora prije nego što je otišla. Nije čak ni pitala otkuda znam Genevieveino pravo ime. Tada sam, iz nekog razloga, imala određeni osjećaj da ona želi biti dalje od naše kuće što je više moguće. Nastavila sam sa svojim radom i brojala Merlinove propuštene pozive s perverznim zadovoljstvom zbog količine i učestalosti, naročito kad sam ih nabrojala trinaest. Ponovo me obuzeo strašan nemir koji nije prestajao. Morala sam učiniti kao što mi je Luke savjetovao, prestati mutiti svoj um svim onim natprirodnim stvarima i koristiti se razumom u problemu s Genevieve. Duboko sam uzdahnula sjećajući se mamine reakcije na ime Grace, a Lukeove riječi vrtjele su mi se u glavi. »Genevieve te poznaje odnekud... namjerila se na tebe zbog nečeg što vjeruje da se dogodilo.« Isti izraz straha bio je urezan u lice one starice i župnikove žene, a sada i kod moje majke. Je li ona nekako bila dio Genevieveine ispletene mreže? Bilo je nemoguće ne učiniti ništa nakon toga pa sam poslala Lukeu poruku. Poslije pet minita pokucao je na moja ulazna vrata sa svojim uobičajenim »upravo-sam-ustao-iz kreveta« izgledom. »Nisi morao odmah doći«, ispričavala sam se. »Ali nemam nikog drugog s kime bih se mogla posa vjetovati o tome.« »Sve mi reci, Kat«, rekao je gorljivo i činilo se kao da, iako nije volio vidjeti me povrijeđenu, uživa u ovoj igri mačke i miša. Ispričala sam mu o zabavi i o Genevieveinu otkrivanju kao i o maminoj reakciji kad sam spomenula ime »Grace«. Luke je zagladio svoju kosu, ustao i stavio lončić vode da zakipi. Usuo je u šalicu dvije žlice kave i tri žlice šećera, nagnuo lončić iz kojeg se dizala para, žustro promiješao i otpio veliki gutljaj. Zatim je napao našu kutiju s keksima, umočio dva čokoladna, dijetna keksa u svoju šalicu i pogledao me zamišljano. »Zašto ju jednostavno ne pitaš?« »Mama ne voli pričati o prošlosti«, podsjetila sam ga. »Nikad ne priča o mojem ocu, ili gdje je radila, a svog djeda i baku viđam jedanput godišnje. To je kao da se dobrovoljno izolirala.« »Možeš to izvesti nježno... ne navaljivati.« Glasno sam izdahnula. »Ona se trudi i ne želim to pokvariti. Bilo kakvo uzrujavanje i bit će opet na početku... skoro pustinjak.« Podigao je obrve. »Onda ne vidim što bismo mi mogli učiniti.« »Ima jedna stvar.... to je samo misao i vjerojatno je to potpuno krivo, ali trebat će mi pomoć.« Luke je zastenjao i pokrio uši. »Znam da će to značiti nevolju ili nešto još gore. Što je to?«

»Tavan«, rekla sam brzo. »Tamo mama čuva sve svoje fotografije, pisma, knjige, pokućstvo... sve stvari iz prošlosti.« Luke je izgledao neodlučan. »Ona ne bi čuvala ništa što mora ostati u tajnosti ako zna da bi ti mogla ondje kopati.« »Ali u tome je stvar... imali smo ljestve na spuštanje i jednog dana kada mi je bilo oko deset godina popela sam se gore i strašno se razljutila...« »Vjerojatno se brinula da ćeš pasti.« Uputila sam mu svoj najmračniji pogled: »Ili je nešto skrivala. Poslije toga ljestve su misteriozno nestale skoro preko noći...« »Tavani su grozni«, prigovarao je Luke. »Mrzim prašinu i paučinu i jezive stvari kao što su šišmiši i kosturi...« »Tamo gore nema nikakvih kostura.« Nasmijala sam se i pogledala na sat. »Mama se neće vratiti još najmanje dva sata. Jesi li za?« Kimnuo je gunđajući i zasukao rukave. Sada kad je pristao bila sam zbunjena jer je bilo mnogo stvari o kojima nisam razmišljala. Jednim neugodnim priznanjem rekla sam mu što me brine. »Žao mi je, ali imamo samo kratke ljestve... nisu dovoljno visoke da se dosegne otvor i... ako se mama vrati ranije, nikad mi neće oprostiti, naročito ako si i ti upleten.« Nervozno sam popila gutljaj kave iz Lukeove šalice. »To ipak nije tako dobra zamisao.« »Ne razmišljaš dovoljno, Kat. Ima jedan lakši način da se dođe na tvoj tavan, a tvoja mama neće nikad saznati.« Mrzila sam kad je bio tako samozadovoljan, ali bez obzira na to koliko sam naprezala mozak, bio je samo jedan način i to kroz otvor na stropu. Luke je pokazao prema vratima. »Dođi sa mnom i pokazat ću ti.« »Trebam li uzeti kaput?« Odmahnuo je glavom, još uvijek izluđujuće tajnovit. Dvije minute poslije penjali smo se stubama Lukeove kuće. Stali smo na odmorištu i pred nama su bila četvora vrata što je bila zrcalna slika nacrta naše vlastite kuće. Znala sam da su prva od njegove sobe, zatim od sobe njegovih roditelja, zatim kupaonica i na kraju mali prostor, dovoljan tek za jedan krevet kojim se moja mama koristila kao mjestom za glačanje rublja. Gurnula sam ga laktom puna nade, ali se on samo nakesio na onaj svoj način koji me ljutio i naglo otvorio vrata u najmanju sobu. Bila je prazna osim strmog, drvenog stepeništa koje je vodilo prema gore. Luke je sagnuo glavu i široko zamahnuo rukom. »Tata pretvara tavan u svoj ured i privolio me je da mu pomažem. I pogodi što?« »Što?« »Prostor naših tavana je spojen. Moraš samo prekoračiti uski prolaz među njima.« Bacila sam se Lukeu oko vrata i čvrsto ga stisnula.

Dvadeset peto poglavlje

Bio je to svijetao, ulašten prostor jer je sve ispražnjeno i postavljen parket. Trebalo je dovršiti zidove i strop. Bio je postavljen kosi krovni prozor baš kao u Merlinovu ateljeu i vidjela sam čitav niz dimnjaka, komadiće plavog neba i dva kosa kako se odmaraju na telegrafskoj žici. Pogled na moj dio tavana otkrio je koliko je bio mračan, prljav i pretrpan. Stajala sam jednu minutu stišćući oči, nastojeći razabrati razne kutije i nepoznate predmete. Bilo je rupa u krovu od škriljevca kroz koje je prodiralo danje svjetlo, kao tanke zrake, i pitala sam se koliko je vremena prošlo otkad se mama potrudila dati popraviti krov.

»Sljedećeg tjedna ovo će biti zazidano«, rekao je Luke upućeno. »Moramo udovoljavati protupožarnim odredbama pa više neće biti nikakva drugog pristupa i više neću moći provaljivati u tvoju kuću, Kat.« Odsutno sam se nasmiješila shvaćajući kako je ovo zadnja prilika da pogledam to mjesto i kako se čini kao da je tako moralo biti. Bilo je ovdje nešto o čemu mama nije željela da znam, ali došao je taj trenutak i bila sam nervozna. Dobacila sam Lukeu tjeskoban pogled, psihički se pripremila i krenula naprijed. »Provjeri je li sigurno kad staneš«, upozorio me dok sam prelazila preko granice između tavana. »Mislim da je sigurno... bila sam već ovdje, sjećaš se?« Luke je išao odmah iza mene i nervozno spustio jedno svoje veliko stopalo. Zvučao je kao da mu je odlanulo. »Zabijene su daske preko toga.« »Au«, vrisnula sam kad mi je prva paukova mreža dotaknula obraz. Stala sam na trenutak gledajući okolo i pitala se zašto je moja prva emocija bila jedna sveobuhvatna tuga. Nije to bila samo prašina, zapuštenost i otpadci, bilo je to nešto određeno i ponovo mi je bilo drago što mi Luke pomaže. »Krojačka lutka«, pokazao je rukom. »I stara krletka za ptice.« Kopala sam po nekoj škrinji punoj knjiga i starih igračaka, iznenađena što je mama sačuvala te stvari. »Što je u ovom koferu?« Bio je to veliki staromodni kovčeg s nekoliko vreća jastuka i zavjesa na vrhu, dobro zaključan bez ključa na vidiku. Malo sam ga nagnula i čuo se mukli zvuk. »Otvorit ću ga na silu«, rekao je. Stavila sam ruku na njegovu nadlakticu da ga spriječim. »Ne... šarke su hrđave. Ova se skoro raspala.« Uvukla sam unutra jednu ruku i napipala tkaninuomotanu oko nečeg dugačkog i tankog. Osjetila sam pod prstima hladan metal isprekidan rupicama. »Znam što je to. To je mamina flauta.« »Nisam znao da svira.« »Ne svira... više ne, ali mi je pričala da je bila zaista dobra.« Kretala sam se među pletenim košarama, teniskim reketima, parafinskim grijačem i kotlićem, strahujući da nisam imala pravo i da je to bilo samo odlagalište nepotrebnih stvari. »Neke od ovih stvari vrijede novaca«, uskliknuo je Luke, prelazeći rukom preko malog stola od hra- stovine presvučenog kožom. Prišla sam i otvorila ladicu. Unutra je bio skup fotografija raznih veličina. Tražila sam nasumice, začuđena tolikim fotografijama mame kad je bila mojih godina, neke snimljene na plaži, neke u zabavnom parku. Kosa joj je bila duga, i raščupana od vjetra, bila je nasmijana i bezbrižna, nimalo nalik na majku koju sam znala tako da me opet obuzela tuga, zapljuskujući me u valovima. Čudno, činilo se kao da je ostavila tu drugu, sretno nasmijanu osobu da skuplja prašinu s ostalim stvarima, zajedno sa svojim snom da postane glazbenica. Sjedila sam podvinutih koljena zureći u slike dok je Luke nastavljao pretraživati. Mislim da mi je dao vremena da budem sama sa sobom. Došla sam u napast da uzmem neke od njih sa sobom, ali samo bi me podsjećale na to kako je mama sada nesretna. Pažljivo sam ih stavila natrag. Pozornost mi je privukla velika crna putna torba koju sam brzo otvorila. »Ovdje su čak stvari za bebu«, rekla sam Lukeu. »Male štramplice, vestica, kačkane papučice i dekica.« Primila sam bijeli izvezeni šal obrubljen satenskom vrpcom. »Oh, ovo je prekrasno.« Luke je pokazao na nešto izvezeno u jednom uglu. »Tu nešto piše.« »Piše NADA. Nije li to čudno? Kao neka želja za dijete, kao mir i ljubav.«

»Nekad je to bilo ime«, rekao je Luke oprezno. »Roditelji su običavali dati djetetu ime prema vrlinama. Hope, Patience, Chastity, Mercy6 i...« Zastao je i gurnula sam šal natrag u torbu. Znam što je pomislio - Grace, ime koje nisam željela nikad više čuti. Bacila sam zadnji, čeznutljivi pogled na mamine fotografije i zatvorila stol, spustivši se teško na pod. »Pogriješila sam što sam te dovukla ovamo, Luke... nema ničega što bi nas zanimalo.« »Pa, vrlo je slično većini tavana. Tata i ja morali smo očistiti naš i odvezli četiri puta napunjen auto na odlagalište.« Ispunio me očaj. »Taj problem s Genevieve... potpuno me je smeo. Stalno gledam preko ramena slijedi li me tko, stalno sam kao na iglama očekujući njezin sljedeći trik, a moj stvarni život više uopće ne postoji...« »Nisi smetena«, uvjeravao me Luke i sjeo prekriženim nogama pokraj mene na prljave daske. »Iako se ona možda trudi da te načini takvom.« Šuplje sam se nasmijala. »Pa, čini se da to djeluje. Mislim, što mi radimo ovdje? To je ludo.« »Pomalo i zabavno, ipak«, nasmijao se Luke nastojeći me razvedriti. »A najgore je,« jecala sam, »pokazala mi je jednu stranu mene za koju nisam znala da postoji.« »Koju stranu?« »Onu ispunjenu mržnjom«, glatko sam odgovorila. Luke nije odvratio i počela sam frustrirano bubnjati prstima po svojim stvarima. »I vidim svagdje glupu povezanost... čak sam uvukla svoju mamu u tu bolesnu igru.« »Trebaš biti jaka i usredotočena, Kat, ona želi da se raspadneš.« S mukom sam ustala. »Dođi, idemo.« Kad sam se okrenula, Luke je držao tamnu, drvenu kutiju s blijedim izrezbarenim uzorkom. »Ovo je zaista traženo«, rekao je diveći se. »Gdje si to našao?« »Palo je pokraj tanka za vodu. Vidio sam da nešto svjetluca.« »Sjećam se toga«, uzdahnula sam sjećajući se djeda i kako ju je otvarao i pravio se da je to sanduk iz mora, pun gusarskog blaga. »Čije je to bilo?« »Pripadalo je djedu, a podstava je bila od crvene svile.« Luke je otvorio kutiju i pokazala se još uvijek blistava crvena podstava. Udahnula sam poznati miris njegovih cigara. »Uvijek me zadirkivao kako će mi pokazati tajnu kad budem dovoljno stara.« »Kakvu tajnu?« »Tajnu skrivenog blaga.« »A gdje je ono bilo?« »Pa, u tome je stvar. Nisam nikad otkrila, on je to vjerojatno izmislio.« Lukeove obrve bile su nabrane dok je okretao kutiju u rukama. Nestrpljivo mi ju je predao. »Pokušaj ti.« Klizila sam prstom po rubu kutije i s donje strane, tresući ju ljutito. »Godinama sam pokušavala to otkriti.« Podrugljivo se nasmijao. »Nema lažno dno?« »Ne.« »To je tako zakučasto«, razbijao je glavu. »Ako pogledaš pobliže, dvije su vrste različitih rezbarija koje pristaju jedna uz drugu kao "tesarski spoj".« 6

Nada, strpljivost, nevinost, milost

Mora da sam izgledala tupo jer nisam imala pojma o čemu Luke govori. Opet je uzeo kutiju i prstima brzo pritiskao različite dijelove drveta raznih nijansi. Činilo se da je prošlo nekoliko minuta i izgubila sam zanimanje, kad se nešto pomaknulo i iskočio je prazan odjeljak. »To je ladica«, osmjehnuo se »Ja volim zagonetke. Trebaš pritisnuti dvije savršeno poravnane točke ili ne radi.« Luke mi je pažljivo predao sadržaj kao da je to zaista nešto dragocjeno iako je sve što sam vidjela bio presavijeni list papira. Bila sam sigurna da držim nešto važno, ali nisam htjela to ondje pogledati. Počela sam se verati preko prepreka da dođem do Lukeove kuće, zadovoljna zbog odgode jer sam bila nervozna. Prekoračili smo granicu između dvaju tavana, a moji su trbušni mišići bili kao svezani u čvor. Luke mi je dao krpu da obrišem ruke i vidjela sam da mu je lice prekriveno čađom, što je izgledalo još smješnije, u suprotnosti s njegovom plavom kosom. Nije više bilo razloga za zavlačenje pa sam, uz nervozan osmijeh, pažljivo odmotala prvi list papira rukama koje su se tresle. »To je moj rodni list«, prošaptala sam, čudeći se da mama to drži ondje a tada sam se sjetila najočitije stvari - identiteta mog oca. Brzo sam provjerila mjesto gdje piše »Otac« i lice mi je buknulo jer je bilo prazno. Spustila sam glavu pretvarajući se da gledam nešto drugo tako da Luke ništa ne primijeti. Mali okrugli komad plastike zapeo mi je za oko, još uvijek priljubljen u jednom kutu ladice. Podigla sam ga na svjetlo. »To je narukvica za novorođenče«, objasnio mi je Luke. »Moralo bi biti ime na njoj.« »Beba Rivers«, pročitala sam, »i dvije brojke šest.« »Bolnički brojevi«, Luke je brzo rekao. »Još nešto?« »Samo fotografija.« Okrenula sam ju i na poleđini vidjela da nešto piše, ali jedva vidljivo tako da je bilo nečitljivo. »Mislim da mama izbjegava neizbježno. Kad mi bude osamnaest, mogu pokušati ući u trag svom ocu. Možda je zbog toga uvijek tako napeta? Ima nešto o njemu što se boji da otkrijem.« »Znači, sve ovo nema veze s Genevieve?« Luke je uzdahnuo. »Ne izgleda tako. Fotografija mora biti važna, ali ne mogu zamisliti tko je to.« Njegov je glas bio blago veseo. »To bi trebala biti ti.« »Nisam«, bila sam uporna. »Piše otraga, ali je izblijedjelo.« »Da pokušamo s trikom koji smo učili u Špijunskom klubu? Kako učiniti da se napisano ponovo pojavi?« »Ti mi ne bi dopustio da to vidim«, podsjetila sam ga. »Djevojkama pristup zabranjen bilo je pravilo.« Luke me zaigrano povukao za kosu i izvadio olovku iz svog džepa. Gladala sam očarana dok je pažljivo sjenčao veću površinu na poleđini fotografije. Ako pogledaš bliže, napisano se postepeno pojavljuje i bijelo se ističe među sivim. »Što piše?« Usredotočio se sav obuzet i nije čak ni dignuo pogled. »Mogu razabrati samo datum... 5. lipnja... 1994.« »To je moj rođendan«, rekla sam potpuno zatečena. Luke me ozbiljno pogledao. »Tu je i ime, Katy. Piše Katy Rivers.« Otpuhnula sam. »Ta beba stvarno nisam ja.« »Ne prepoznaješ sebe«, smijao se. »Sve bebe izgledaju jednako ili tako kaže moja mama.« »Ima nešto što nam promiče«, gunđala sam. »To je kao kada ti je riječ na vrhu jezika, a ti se ne možeš sjetiti.«Pogledala sam ponovo svoj rodni list i pročitala sve pojedinosti. »Sjajno! Pogledaj ovo. Rođena sam u rodilištu u North Yorkshireu«. Zapljeskala sam, ali Luke nije izgledao kao da ga se to dojmilo. »Pa?« »Tražili smo Genevieveinu prošlost tamo. Nije li to koincidencija?«

»Dobro, to je jedna od najvećih grofovija u Engleskoj... ako ti tako kažeš, Kat. Što je ona tamo radila?« Odmahnula sam glavom »Ne znam. Mama mi nikad nije rekla da je živjela negdje drugdje, a ja se nisam sjetila pitati ju.« Ono se opet ponovilo. Osjećaj da mi je nešto pred nosom, a ja sam preglupa da to vidim. Pokušavala sam sastaviti zajedno sve komadiće, ali oni bi se raspali i mogla sam vrištati od ogorčenja. Slabost se pojavila niotkuda i činilo se da silazi čitavim mojim tijelom; morala sam izaći. Pogled s vrha strmih drvenih stepenica bio je strašniji pri silasku i hvatala me je vrtoglavica, ali sam se spo- taknula i sišla tako brzo da sam posrnula na zadnjoj stepenici i uganula gležanj. Luke me našao izva- ljenu na tepihu kako držim svoje stopalo gotovo radosna zbog bola.

Dvadeset šesto poglavlje »Stavi odmah malo leda na to, Kat... možda neće oteći.« »Uopće ne mogu ustati... možeš li mi pomoći?« Luke me podigao na noge, stavio mi jednu ruku oko pasa, a moju ruku oko svojih ramena da preuzme moju težinu dok sam skakutala kroz ulazna vrata. Čak i nekoliko koraka od njegove kuće do moje činili su mi se nemogućim. Gležanj mi je već nateknuo, a cipela mi je postajala sve tješnja. »Da te sada poškakljam, bila bi bespomoćna«, šalio se. »Nemoj na to ni pomišljati«, nasmijala sam se slabašno, osjećajući mučninu zbog bolnog kuckanja u stopalu. Zbog glasnog kašlja dignula sam pogled i skoro izgubila ravnotežu. Da me Luke nije čvrsto držao, pala bih u mamin grm ruža. Zašto sam izgledala tako kriva i zašto se nisam mogla prestati crvenjeti, što je bilo prokletstvo crvenokosih, jer kad su jedanput moji obrazi dosegnuli punu crvenu boju dugo su ostajali takvi? »Bok, Merline«, uspjela sam prošaptati. »Ja sam... povrijedila sam gležanj i Luke mi pomaže da uđem.«»Ja ću to učiniti«, zasjao je, a Luke mi je podmuklo namignuo i prepustio me njemu, diskretno nestavši u svoju vlastitu kuću. Problem je bio u tome što je Merlin tako visok i uopće me nije mogao poduprijeti. Ruka mi je skoro pala s njegova ramena i morala sam ga pustiti i odskakutati u kuću zastavši samo da uguram ruku u džep svojih traperica po ključ. Pridržavala sam se za zid čitavim putem kroz predsoblje i zatim se skljokala na kauč, uplašena od svog odraza u zrcalu iznad kamina. Moje je lice bilo još gore nego Lukeovo. Sigurno sam ga protrljala i prljavština se razma- zala preko oba obraza a na mojoj kosi je bila ogromna paukova mreža. Merlin je prošlu noć proveo sa savršeno dotjeranom Genevieve u ubojitoj crnoj haljini, visokim petama i čarapama, da bi se tog jutra suočio sa svojom curom dimnjačarkom. Što je još gore, moj se mobitel oglasio u tom času pa nisam mogla niti lagati kako nisam primila njegovu poruku. »Oprosti što nisam preuzimala tvoje pozive«, smijuljila sam se. »Bila sam na Lukeovu tavanu i nisam čak ni vidjela svoj mobitel... Zato sam prljava i prekrivena prašinom.« Merlin je uzdahnuo s lažnom ljutnjom i izvadio nešto iz moje kose. »Ne možeš ostati sama ovdje... možda si slomila gležanj. Dođi k meni, moja će mama to pogledati.« »Ne, stvarno, dobro sam i moram se oprati i...« Merlin mi nije dao priliku da završim. Mobitel mu je već bio u ruci i birao je broj lokalnog taksija. Obično mi se sviđalo kada je Merlin bio odlučan, ali tada me je to smetalo jer je izgledalo kao da se jednostavno ne obazire na moje osjećaje. Čuli smo kako je taksi zatrubio za manje od

pet minuta i ovog puta me pustio da odskakućem van bez pomoći. Vozač taksija pričao je čitavo vrijeme do Merlinove kuće što je značilo da mi nismo morali razgovarati jedno s drugim. Nije mi promaknulo kako nijedno od nas nije spomenulo zabavu. Kad smo ušli, nije bilo znaka da je još netko u kući i Merlin se s nelagodom pretvarao kako to nije očekivao, no nisam mu vjerovala ni sekunde. Uveo me u kuhinju, napravio mi šalicu slatkog čaja i inzi- stirao da mi poveže gležanj. No to je bio bezuspješan pokušaj jer sam se opet skoro spotaknula kad sam odšepala od sudopera s praznom šalicom i pogledala van prema vrtu. Bio je ondje krug polegnute trave gdje je prije stajao šator, a lampice su još uvijek visjele s drveća. Vidjela sam točno ono mjesto gdje je snimljena fotografija Merlina i Genevieve i i još sam uvijek mogla zamisliti izraz njegova lica dok je s njom plesao obraz uz obraz. Morala sam se pridržati za sudoper jer se nož ponovo okrenuo. »Jesi li dobro?« »Da, dobro sam«, lagala sam i okrenula se, namještajući izraz lica u nešto slično osmijehu. »Trebali smo se vidjeti prošle večeri, Katy.« Merlinov ton bio je pun predbacivanja. To nije bilo neočekivano. Uza sve ono uzbuđenje oko motrenja župnikova doma potpuno sam zaboravila naš dogovor. »Nije bilo namjerno, Merline, nešto je... jednostavno iskrsnulo. Luke i ja smo morali nekamo ići i nije bilo signala za mobitel i vratili smo se zaista kasno.« Namrgodio se. »Poslije čitavog tjedna skrivanja... to je bila prilika da se vidimo i razgovaramo kako treba.« Osjećala sam njegovu ljutnju, ali odjednom me preplavio vlastiti osjećaj nepravde. Kako može učiniti da se osjećam loše zbog Lukea kad je prošlu noć proveo zabavljajući se s Genevieve? »Kakva je bila zabava?« pitala sam jedva prikrivenim prezirom. Merlinovo se lice smračilo. »Bilo bi bolje da si ti bila tamo, ali nismo mogli odgoditi. Danas smo morali rastaviti šator pa je to moglo biti samo prošle noći.« »To mi je jasno.« Okrenuo se prema meni. »Zašto se onda osjećam tako loše?« Gledala sam ravno pred sebe i odgovorila: »Ne znam. Zašto se osjećaš tako loše? Ako se osjećaš kriv zbog prošle noći, to nije moja greška.« »Zašto bih se osjećao kriv?« pitao je uzrujano. »Proveo sam čitavu noć pokušavajući stupiti s tobom u vezu.« Htjela sam se zaustaviti, ali kao da je u meni sjedio demon. Nisam mogla pobjeći od fotografije Merlina i Genevieve. »Ne baš čitavu noć. Uspio si naći vremena za dug i polagan ples...« Merlin je odmah znao o čemu govorim i na licumu se ogledala ljutnja. »To uopće nije pošteno. To je bio samo jedan ples. Sada znaš kako sam se osjećao zbog fotografije tebe i Lukea.« »Dakle... napravio si to samo da mi vratiš«, pitala sam u nevjerici. »Ne budi djetinjasta... ja nisam takav.« »Ipak čudno... skoro kao osveta.« »Kad smo već kod toga,« govorio je ljutitim glasom, »uvijek su tri osobe u našoj vezi, a to nije Genevieve. Ne mogu vjerovati da ti to ne vidiš.« »Pa, ne vidim.« »Taj... Luke... izmislio je sve to istraživanje samo kako bi bio s tobom.« »Ako baš moraš znati«, obavijestila sam ga razdražljivo, »to je moje istraživanje. Luke meni čini uslugu.« »Vidio sam način na koji te gleda...« »Apsurdan si i smiješan«, odgovorila sam mu svojim najzrelijim glasom. »Lukeova djevojka je i moja prijateljica. Poznam ju godinama. Uvijek smo zajedno izlazili.« »Na primjer, kada?« pitao je Merlin hladnokrvno.

Nisam imala odgovor na to jer sam odjednom shvatila kako Lauru nisam vidjela godinama, skoro kao da me izbjegavala. »Genevieve je ta koja je uvijek u blizini«, nastavila sam ignorirajući njegovo pitanje. »Potrebno joj je mnogo potpore.« Otišla sam od njega što sam dalje mogla, na drugu stranu prostrane pravokutne kuhinje. »Pogledaj to s mog stajališta. Ona je baš svagdje, preuzima moj život i radi sve bolje od mene. Ona je kao moja zrcalna slika, samo ljepša.« Na njemu je bio red da me uvjerava. Ne budi bedasta, Katy. Naravno da nije u svemu bolja od tebe. Niti je ljepša. Genevieve se ne može ni usporediti s tobom. Ti si potpuno jedinstvena i ja te volim upravo takvu kakva jesi. No Merlin nije rekao ništa od toga. Mrzovoljno je promrmljao: »Baš u zadnje vrijeme, Katy, kao da nisi nikad prisutna.« »Ne mogu prestati s tim što radim, to je važno«, odvratila sam hladno. »Sve izgleda važnije od mene.« »Mislim da trebamo odmor jedno od drugoga«, izlanula sam što me je sasvim iznenadilo, no kad je jednom rečeno, bilo je nemoguće to povući. Merlin je spustio glavu na ruke i zastenjao od očaja. Zatim je ustao, prišao mi i primio me za ruku. »Katy, ne želim to. Razgovarat ćemo, srediti tu zbrku. Prije je sve bilo fantastično.« Njegovo uvjeravanje nije imalo učinka, bilo je kao da sam se pretvorila u led. U njegovu dodiru osjetila sam nju, njezin miris, pa čak sam ju i čula u onom što je govorio. Ostala sam nijema i bešćutna. »Ne želim da prekinemo«, molio je. »Možda se Genevieve previše motala po našoj kući i ja ju žalim. Neću te pustiti samo tako.« »Nemaš izbora, Merline.« »Neću odustati bez borbe«, bio je ustrajan. »To nisi ti kad govoriš takve stvari.« »To jesam ja.« »Još uvijek imam tvoje riječi u svom mobitelu. "P. S. Volim te"... Zar nisi to mislila? Je li to bila obična laž?« Oklijevala sam samo trenutak, pogled mi se zadržao na njemu kako je izgledao u tom trenutku; njegovo lijepo lice buknulo je ljutitim očajem, oči su mu plamtjele preklinjući. »Merline, trebala bih poći.« »Ne možeš još otići. Nešto ti moram dati, nešto kao predbožićni dar.« Pogriješila sam što sam došla tako brzo nakon zabave. »Ne mogu ništa uzeti... zaista.« »To ne može koristiti nikom drugom«, rekao je zabrinuto, »i zaista će me povrijediti ako ga ne uzmeš.« Nije se imalo više što reći. Slijedila sam ga uz tri niza stepenica do njegova studija, osjećajući navalu hladnog zraka. Krovni prozor bio je otvoren i nekoliko sasušenih listova dolepršalo je unutra i ležalo na podnim daskama. Sada kad sam bila tu Merlin je izgledao živahnije. Držao je obje ruke na mojim ramenima i želudac mi je zatitrao od njegova dodira. Ispunio me je osjećaj za sve što smo izgubili, za riječi koje nikad nismo izrekli, za stvari koje nismo zajedno učinili. To se proguralo do mojeg grla i ostalo tamo, gušeći me. Jedan dio mene želio ga je odgurnuti, a drugi dio je želio zbiti se uz njega. Ugledala sam naš odraz u zrcalu i osupnula se. Izgledali smo tako dobro zajedno. Kakav veći dokaz mi je bio potreban da on voli mene a ne Genevieve? Ja sam bila ta koja je s njim tamo, a on se trudio popraviti stvari među nama. Moje se lice okrenulo prema njemu, a moja je odlučnost slabjela kad mi je pogled uhvatio bljesak boje. Nešto je visjelo s kuke iznad prozora sa strane, ljuljalo se i vrtjelo na povjetarcu, bacajući zrake smaragdnog svjetla. Nije bilo zabune odakle to dolazi i ja sam se odmaknula. Merlinovo lice se natmurilo. Pogledala sam prema prozoru i namrštila se. »Prepoznajem taj privjesak... to je Genevievein.«

»Nisam ni primijetio da je tu«, promrsio je. »Izradila je tone toga i davala ga svim maminim učenicima.« »Ne kao što je ovaj«, ustrajala sam. »Sigurno ga je slučajno ostavila.« »Bila je ovdje? U tvojoj sobi?« »Pomagala mi je oko nečega što je za tebe«, naglasio je. Nisam se mogla natjerati da nešto kažem. Istegnula sam vrat da pogledam nebo kojim su brzo promicali oblaci uokvireni staklenom plohom poput lijepog umjetničkog djela. Merlin je prišao svom štafelaju i odjednom sam se užasnula. Uza sve ono što se bilo događalo, sasvim sam zaboravila na sliku ali, nesumnjivo, to je trebao biti dar za mene. »Ne mogu to uzeti, Merline... ne sada.« »Trebaš ju uzeti«, inzistirao je. »Završena je i za tebe je.« Prošao je rukom kroz svoju tamnu kosu. »To nije nešto što bih mogao dati bilo kome drugom.« »Je li ti na tome Genevieve pomagala?« rekla sam sumnjičavo. Kimnuo je. »Ali... rekao si da bi me mogao naslikati i zatvorenih očiju.« Merlin je ispružio ruku i dotaknuo mi lice. »Mogao bih, Katy, ali tada se nešto dogodilo... kad sam bio ljubomoran zbog Lukea... izgubio sam predodžbu o tebi...« »Izgubio si predodžbu o meni«, ponovila sam izgubljeno. »Ne zadugo. Vidiš, mogao sam naslikati sličnost s tobom bilo kad, ali htio sam uhvatiti tvoju... dušu... inače bi to bilo kao bilo koja druga slika.« »A Genevieve? Kako je ona pomogla?« Čelo mu se nabralo dok se trudio da mi objasni. »Vi ste obje kreativne i nekako duhovne... sama njezina prisutnost podsjetila me koliko si ti nevjerojatna.« Tako je Genevieve glumila njegovu muzu umjesto mene. Nedvojbeno nisam željela pogledati tu sliku, bila je uništena. Pokušala sam se povući iz sobe, ali Merlin je upravo skidao plahtu s platna i bila sam prisiljena promatrati postepeno otkrivanje. Negdje usput promijenile su se sitne pojedinosti - oči su sada bile veće i blistavije, usne punije i svakako okrutnije, lične kosti više, dok se malopomalo nije pojavila hibridna slika Genevieve i mene, a oči su me pratile kud god bih krenula. Gledala sam sliku, a zatim opet Merlina da vidim nije li to nekakva bolesna šala. Njegovo je lice bilo tako ponosno, on zaista nije imao pojma. Da nije bilo tako tragično, nasmijala bih se. »Nemaš ništa reći, Katy?« Rekla sam samo dvije riječi. »Zbogom, Merline«.

Dvadeset sedmo poglavlje Bio je kraj semestra i bilo mi je drago što imam priliku lizati svoje rane i što se ne moram svakih pet minuta sudariti s Merlinom na koledžu. Obistinilo se sve što je Genevieve bila obećala - otela je moje prijateljice, mojeg dečka i sabotirala moj rad za koledž. Znala je točno što ću ja napraviti i kako ću se ponašati. No ono što me je najviše boljelo bila je slika potpuno poniženje i sram. Hvala Bogu što sam prekinula s Merlinom prije nego što mi ju je pokazao. Bila sam u prednosti i zadržala dostojanstvo, što je bila mala utjeha. Čini se ludo priznati, ali nesigurnost koju sam osjećala dok sam bila s njim skoro sam teže podnosila nego spoznaju da više nije moj. Nije bilo mnogo razonode koja bi mi odvratila misli od tih stvari - Hanna je otišla u Pariz na nekoliko dana da popravi svoj francuski, a Nat je morala čuvati svoju malu sestru veći dio praznika. Odjednom sam imala mnogo vremena posvetiti se svojim kreacijama, ali sve su bile morbidne, boje jednolične i tmurne, kao da je netko tražio od mene da skiciram čitavu

kolekciju odjeće za sprovod. Provodila sam mnogo vremena u svojoj sobi kako bih izbjegavala mamu koja se još uvijek čudno ponašala. Posve iznenada pokrenula je temu našeg preseljenja u drugi grad za novi početak. Mama je mrzila promjenu bilo koje vrste i sve sam više sumnjala kako to ima neke veze s njezinom reakcijom na Genevieveino pravo ime. Kada je Luke čuo novosti o Merlinu, pojavio se poslije posla s cvijećem i govorio tihim glasom kao da je zaista netko umro. Još uvijek nisam mogla dobro hodati pa je došao u našu kuhinju, cvijeće za mene stavio u vodu ružno ga složivši. »Kako je gležanj?« »Još uvijek bolno.« Podignula sam rub nogavice svojih traperica. Bilo je svih duginih boja i još uvijek neobično raskvašeno. Luke je uzeo jabuku iz naše zdjele s voćem i zagrizao. Sok mu je curio s brade. »Trebala bi to rendgenski snimiti, za svaki slučaj.« »To je i mama rekla.« »Boli li te?« »Užasno.« »Ako ne dobiješ štake, nećeš moći na koledž.« Mahao je ključevima auta ispred mene. »Dođi, odvest ću te u bolnicu... odmah sada... završi s tim.« Gunđala sam jer je bio u pravu kao i obično. Preko volje sam zgrabila svoju torbu i odšepesala u Lukeov auto. Letimično sam pogledala njegov profil sjetivši se što je Merlin rekao o Lauri, ali nisam se mogla natjerati da ga pitam. Stigli smo do bolnice i uputili se na odjel za povrede. Nikad prije nisam bila u bolnici za odrasle i iznenadila sam se ogromnom broju ljudi koji su čekali da budu primljeni. »Dobro da nije kasno noću«, šapnuo je Luke. »To ne bi bio lijep prizor.« »Bit će mi dobro i samoj«, rekla sam mu hrabro. »Samo me ostavi ovdje i uzet ću taksi za povratak.« »Nije mi ni nakraj pameti«, promrmljao je i počeo veselo zviždati. »Laura me sigurno mrzi«, počela sam nervozno. »Zašto?« »Uvijek polažem pravo na tebe samo tako.« »Ona nema ništa protiv.« »Uvijek to govoriš. Uvijek mi kažeš da Laura nema ništa protiv.« Luke je promijenio položal i zagledao se u mene. Oči su mu uvijek bile sjajne i nasmiješene, ali sada su izgledale tako hladno plave i duboke kao fjord. »Pa što, Katy?« »To je baš... zašto me u zadnje vrijeme ne posjećuje? Nas troje smo se običavali družiti.« Slegnuo je ramenima. »Ima mnogo posla i sada je to drugačije... mislim, obično ti je uređivala kosu i te stvari... bila si dijete.« Razmislila sam o tome na trenutak. Nisam znala što Luke želi reći, ali nije mi se činilo dobro. Možda me je ona zaista izbjegavala? »U redu, samo ju nemoj zanemarivati, Luke... vidiš što se događa.« »Je li se Merlin osjećao zanemarenim?« pitao je mirno. »Očigledno.« »Uskoro će te to manje boljeti«, mrmljao je, »i naći ćeš drugog dečka.« »Naći?« Ponovila sam zaprepašteno. »Ja ne tražim drugog dečka i ja sam bila ta koja je prekinula s Merlinom.« Luke se odmah povukao. »Bravo, Kat, nisam to shvatio. Mislio sam da...« »Da mi je slomljeno srce?« »Ne, samo da te povrijedio.«

Nisam imala nikoga s kime bih pričala o prekidu i bilo je olakšanje otvoriti se pred Lukeom iako se nisam mogla natjerati da pričam o slici. »Nešto se promijenilo među nama. Merlin je izgledao i govorio jednako, ali nešto je nedostajalo.... kao da mi je dio njega netko ukrao. Zvuči ludo, zar ne?« »Ne«, rekao je ozbiljno. »Zvuči... vrlo pronicavo. Vrlo si odrasla.... emocionalno.« »Prestani me zadirkivati, Luke.« »Ne činim to«, tvrdio je i ovog puta nije bilo ni traga smijuljenju. »A što je s Genevieve?« Luke je uvukao obraze. »Bila si tako uznemirena kad smo odlazili s tavana. Mislio sam kako smjeraš nešto.« »Nisam ni na šta mislila... ali to je mentalna kočnica... ta veza s Yorkom.« Upravo tada je jedna trudnica prolazila gegajući se i gledala sam ju sa strahopoštovanjem čudeći se da se nečiji trbuh može toliko rastegnuti u daljinu. Zupčanici u mojem mozgu ponovo su se počeli okretati, samo što se ovog puta uobličila jedna zamisao toliko zastrašujuća da sam se morala nagnuti naprijed i skoro stavila glavu među koljena. »Je li ti dobro, Kat?« »Luke... mi smo u bolnici«, šapnula sam. »Što se događa u bolnicama?« »Pa... liječe se ljudi koji su bolesni.« »I rađaju se djeca.« »Daaa.« Zarila sam lice u šake. »Zar ne vidiš?« »Vidim što?« »To je jezivo i još...« U tom času sestra je prozvala moje ime i bilo mi je drago da mogu ustati sa svog mjesta i dati im svoj gležanj da ga pipaju, bockaju i snimaju - sve samo da prestanem misliti o mogućnosti koja je postajala sve veća. Odbijala sam išta reći sve dok se nismo vratili kući, s mojim gležnjem čvrsto bandažiranim i parom štaka pod pazusima. Bilo je kasno i svjetlo u maminoj sobi bilo je ugašeno. Luke me slijedio u kuću tiho zatvorivši vrata za sobom. Nekoliko minuta je hodao goredolje po našoj dnevnoj sobi, s rukama na leđima, što bi me inače natjeralo na smijeh jer je izgledao kao član kraljevske obitelji. »Dakle? Hoćeš li mi konačno reći?« »U onom ormariću je jedan fotoalbum. Hoćeš li mi ga dodati?« Poslušno je kleknuo, otvorio vratašca i potražio ga. Dodao mi je album u smeđoj koži bez ijednog pitanja. Listala sam i stala oko polovice nagnuvši album prema njemu. »Ovo sam ja kao novorođenče.« »I?« »Tako je očito. Morao bi vidjeti koliko drugačije izgledam.« »Ne baš, već sam rekao, beba je beba.« Izvadila sam drugu fotografiju iz svoje torbe i mahala njome pred njim. »Bila sam nedonošče i skoro ćelava. Ova je beba teža i crne kose. Stvarno sam to mislila... ova beba nisam ja.« Luke je uzdahnuo. »Pa, tvoja je mama bila umorna nakon besanih noći i pogrešno zalijepila slike ili su joj dali tuđe slike.« »I nikad nije primijetila da su to slike druge bebe«, rekla sam umorno. »Bebe se mijenjaju iz dana u dan. Gube na težini ili dobivaju, kosa im otpada.« »To nije moje lice«, bila sam uporna. »Ova je slika bila skrivena zajedno s rodnim listom i narukvicom iz nekog važnog razloga i ne mogu vjerovati da ne vidiš smisao. Bolnica mi je dala odgovor.« Luke je sada već izgledao mrzovoljan. »I što, Kat? Misliš da ste ti i Genevieve možda rođene u istom rodilištu?«

Duboko sam udahnula. »Više od toga. Znam da zvuči nevjerojatno, nemoguće i sasvim ludo, ali... mislim, moglo bi biti moguće... da je mama uzela pogrešnu bebu iz bolnice.« Luke je pokrio nos i usta da priguši smijeh. Nakon nekoliko trenutaka ispričao mi se. »Čak ni ja nisam to vidio. Ja bih trebao biti novinar upućen u tajne teorije i takve stvari.« Nisam se uvrijedila jer je moja zamisao bila sasvim neobična, ali sam pokušala zvučati mirno i vjerodostojno kako bi me shvatio ozbiljno. »To je veza između Genevieve, mame i mene. Ja sam rođena u drugom gradu, beba koja ima moje ime nisam ja, a mama je problijedjela kad sam izgovorila ime Grace. To bi mogao biti odgovor zašto me Genevieve mrzi.« »Znaš li što si upravo rekla, Kat? Genevieve je kći tvoje mame, a ti si... nečija druga.« »Pretpostavljam.« »I tvoja mama sve to zna. No zašto bi ona dopustila da se to dogodi?« »Nisam to još otkrila... no misliš li da je to moguće?« Prevrnuo je očima. »Mislim da si čitala previše loših romana ili si gledala previše američkih sapunica.« »Gledaj, sve te stvari bile su skrivene u kutiji za nakit. Mama mi nije rekla gdje sam rođena i odvojila se od svega, čak i od svoje obitelji. Ona od nečeg bježi čitav moj život, a čak je nabacila kako bi me mogla izgubiti.« »Ovo je Britanija. Bebe se ne pomiješaju u bolnici, naročito a da to nitko ne primijeti. Za to služe narukvice. Oni ih ne skidaju dok dijete nije otpušteno.« Progutala sam s mukom i rekla više za sebe nego Lukeu. »Sve Genevieveine ptijetnje sada imaju smisla. Rekla je kako nema mjesta za nas obje... kako ona ima pravo na moj život jer je trebao biti njezin. Ne može mi oprostiti jer je imala strašno djetinjstvo i otišla je vidjeti mamu pretvarajući se da prodaje nakit, ali zapravo da se s njom suoči.« »Kako bi ona mogla otkriti nešto takvo?« »Ja ne znam... ali znamo koliko je pametna.« Luke je bubnjao prstima po našem stoliću za kavu dok sam ja nastavljala misliti naglas. »To bi objašnjavalo zašto je mama bila uvijek tako tajnovita i nije htjela pričati o prošlosti. Mislim da se to sve radilo o mojem tati, no možda i nije.« »Morat ću razmisliti o tome.« »Ti bi možda mogao još malo kopati okolo? Imati pristup bolničkim bilješkama ili registru rođenih ili... ne znam... ti imaš svoje izvore.« »Još uvijek ne znamo pravo prezime Genevieve/Grace«, podsjetio me je Luke oblačeći jaknu. Oklijevao je, jednom nogom na pragu i drugom vani. »Ima i jednostavnije rješenje... otkriti njezin datum rođenja. Trebale ste biti rođene unutar pet dana jedna od druge da bi tvoja zamisao funkcionirala.« »Ti si genij«, rekla sam mu zahvalno. »Ipak, ne mogu ju izravno pitati jer bi ona lagala.« »Žao mi je, ali morat ću te ostaviti s tim, Kat. Znam da ćeš ti nešto smisliti.« Otišla sam gore u krevet čim je Luke otišao i izvukla ladicu svog noćnog ormarića. Ima nešto što sam skrivala od njega - svoju opsesiju privjeskom. To nije bila samo moja mašta; činilo se da je teži svaki puta kad bih ga pregledavala, kao da je rastao s Genevieveinom moći. I zašto ga nisam mogla baciti? Bilo je to nemoguće objasniti, ali bilo je kao da me nešto sprječava. Ležala sam ispod popluna razmišljajući o svemu što se dogodilo dok je privjesak bacao neobične sjene na moj zid. Ti si obilježena, Katy. Sjetila sam se župnikove žene koja je tvrdila kako još uvijek osjeća Genevieveinu prisutnost u kući kao da se nešto njezino zadržalo tijekom svih tih godina. Možda je i ona bila obilježena? Luke je imao racionalno objašnjenje za sve, ali nije mogao odagnati moj strah od tog smaragdnog stakla. Mama je donijela privjesak u našu kuću i imala sam čudan osjećaj kako je jedini način da ga se riješim bio da ga vratim natrag Genevieve. Već sam to bila pokušala i nisam uspjela, ali sada sam znala što moram učiniti.

Dvadeset osmo poglavlje Luke je morao otići na tjedan dana na nekakav tečaj ali mi je ponudio prijevoz do koledža poslije polugodišnjih praznika. Ostavio me je ispred ulaza baš kada se Genevieve približavala, a bila je tamo i veća skupina studenata koji su se muvali okolo. Bol u povrijeđenom gležnju isplatio se samo da vidim njenu ljubomoru kad su svi pritrčali da mi pomognu. Unijeli su moju torbu i mapu, šaleći se s mojom povredom i želeći posuditi štake. Noga mi je bila previše otečena da bih mogla obući cipelu i morala sam nositi par maminih udobnih, ravnih mokasinki koje su na meni izgledale kao čamci. Bile su tako grozne da su bile skoro cool i svakako tema razgovora. Ušla sam odmah u rezred i smirila se uz neki rad, sretna da sam noge oslobodila težine. Miss Clegg mi je prišla smiješeći se. »Ovo je poruka od tajnice, Katy, da se javiš u ured. Sigurna sam da je to samo formalnost kako bismo bili sigurni da nećeš izvoditi nikakve akrobacije dok si povrijeđena.« Naviknula sam se na štake iako sam se morala koristiti mišićima za koje nisam znala ni da postoje i boljele su me ruke. Tajnica, gospođica Wright, posjela me nasuprot svom stolu i pročitala mi sigurnosno upozorenje o svemu što ne smijem činiti. Sigurno mi se u očima ogledala dosada jer se počela ispričavati i govoriti kako to sve ima smisla. Dok je govorila vratile su mi se Lukeove riječi. »Žao mi je, ali morat ću te ostaviti s tim, Kat. Znam da ćeš ti nešto smisliti.« Tko drugi ima pristup podacima o Genevieve? Ovo je bila prilika koju sam tražila. »Mogu li vas zamoliti za uslugu«, izbilo je iz mene dok sam pokušavala ustati sa stolice i pretjerano se trgnula od bola. »Naša nova učenica, Genevieve, tako je draga... ali zaista sramežljiva i ne želi nikome reći kada joj je rođendan jer ne želi preveliku pažnju.« Čekala sam nadajući se da će gospođica Wright shvatiti mig i da neću morati izravno moliti, ali njezino je lice ostalo bezizražajno. »Možete li mi reći njezin datum rođenja tako da ne ostane bez proslave? To je tako tužno jer je ona siroče i svi mi ju želimo iznenaditi.« Sa žaljenjem je odmahnula glavom. »Žao mi je, Katy, ne mogu to učiniti. To tebi može izgledati kao sitnica ali to je protiv pravila o povjerljivosti. Ne smijem odavati nikakve podatke o učenicima.« Ustala sam i počela se razočarano vući prema vratima. Biti pozvana u tajništvo činilo se tako dobrom prilikom, ali nisam uspjela i nije bilo drugog načina da otkrijem je li Genevieve govorila istinu. Bilo bi preopasno obratiti se njenim hraniteljima u slučaju da su ju obavijestili o mojem ispitivanju. »Katy?« Zaustavila sam se, stabilno stala i okrenula se. Gospođica Wright mi se smiješila. »Ako želiš, Katy, možeš me pitati kad je moj rođendan.« Pitala sam se nije li preteško radila ili nešto slično kad mi je lukavo namignula. »Vidiš, jedna od novih učenica i ja rođene smo u istom mjesecu, samo što sam ja rođena blizu kraja, a ona na samom početku.« Nije bilo teško shvatiti što misli i ja sam se nasmiješila od uha do uha. Mudro je zaobišla pravila. »Kada je vaš rođendan, gospođice Wright?« Prekrižila je ruke. »Hvala ti što pitaš, Katy, to je 29. lipnja.« Pretjerano sam joj zahvaljivala dok mi je otvarala vrata. Dakle, Genevieve se morala roditi 1. lipnja što je značilo da su naši rođendani bili četiri dana jedan od drugoga. To je činilo mogućom moju zamisao da su naše majke bile u istom rodilištu u isto vrijeme. Nisam bila bliže otkrivanju istine, no to je bio još jedan mogući trag i činilo se da je nešto.

Trebala sam svladati još jednu prepreku. Morat ću se suočiti s Merlinom prije ili kasnije i morala sam svršiti s tim jer sam bila tako nervozna, a moj želudac kao da je bio pun leptira. Srce mi je udaralo dok je prolazio kroz vrata kafeterije u vrijeme ručka i pogledi su nam se odmah sreli. Potišteno mi se nasmiješio što mi je zaustavilo dah jer je izgledao tako privlačno i čeznutljivo. Bilo je kao u nekom crnobijelom filmu gdje su se glavni glumac i glumica morali zauvijek razdvojiti i gledaju jedno drugo suznih očiju jer moraju biti hrabri, ali prizor je bolno dirljiv, a vlak tužno odlazi sa stanice i čuje se žalosna glazba. Ah, dosadna si, Katy Rivers. Poslije nastave čekala sam ispred automatskih vrata na vrhu stepenica da se pojavi Nat jer je inzi- stirala da me njena mama odveze kući. Stisnula sam se u kut da me netko ne zgazi ili gume. Jednu minutu sam bila sama, a sljedeću je Genevieve bila pokraj mene, pružajući ruke kao ogradu praveći se da mi pomaže. Bio je blistav dan, a mi smo stajale licem u lice na kasnojesenskom suncu. Bila sam hipnotizirana, nesposobna da se okrenem. Imala je mali ožiljak na nosu i ja sam smeteno dotaknula svoj osjećajući sićušnu izbočinu od sličnog ožiljka kad sam pala s ljuljačke kad mi je bilo deset godina. Genevieve je uklonila šiške s očiju i na jednoj je ruci imala čudno složene pjege koje su izgledale kao zvijezda. Ja sam imala sličan znak, ali na drugoj ruci - mama je uvijek govorila da je to sretan znak. Nisam ju vidjela tjedan dana i skoro sam zaboravila kako je to loš osjećaj. Tog je dana ona bila neobična mješavina pobjedonosnog i pakosnog likovanja, pomiješanog s nervoznim uzbuđenjem. »Žao mi je što si propustila zabavu, Katy, svi smo bili uništeni.« »U redu je, Genevieve, nisam mogla. Lijepo je od tebe što si organizirala zabavu za Nat, bila je oduševljena.« »Da, bila je.« Gledala je svoje nokte kao da ih brusi. »Već sam preuzela tvoje prijateljice i ostala je još samo jedna osoba.« »Ne misliš na Merlina?« Genevieve je bezbrižno slegnula ramenima. »Zar ti nije već rekao?« »Rekao što?« »Merlin me je došao vidjeti prije praznika... nije bilo pomoći... prekinula sam s njim.« »Ma, baš«, otezala je. »Ti si prekinula s Merlinom?« »Pitaj ga ako mi ne vjeruješ.« Trebalo joj je nekoliko sekundi da to probavi i vrh jezika joj je virio iz usta. »Misliš, on je htio prekinuti s tobom, ali ti si ga preduhitrila da spasiš obraz?« »Uopće ne«, ispravila sam ju. »On je želio provoditi više vremena sa mnom i osjećala sam da me to guši.« Prišla sam joj blizu, smiješeći se čitavo vrijeme pretjerano slatko. »Sada je samo tvoj i svi će znati da si ti samo zamjena... druga najbolja jer ga ja nisam htjela«. Genevieveino je lice bilo smiješno dok se borila da zadrži nadzor nad svojim osjećajima, a ja sam gurnula nož još dublje. »Sada više ne izgleda tako privlačan, zar ne, Gen? Uživaj u njemu dok možeš.« Trenutak sam mislila kako sam ju zaista uzrujala, ali nasmijala se tako da sam se smrznula dokostiju. »Nikad nije bio tvoj... ni sekunde. Dopustila sam ti da budeš s njim jer mi je odgovaralo...« »Kao da vjerujem u to.« Uzdahnula je sjetno i pogledala gore u bijelo nebo. »Mogla bih te sada gurnuti... samo mali dodir i svi bi mislili da si se spotaknula. Nepažljiva Kat čeka na stepenicama umjesto da si se koristila dizalom.« Jesam bila nepažljiva što sam se ovako uvukla u kut. Automatski sam prošla kroz glavni ulaz umjesto da sam se spustila liftom do razine pločnika. »To bi bilo olakšanje«, šaptala je.

»Ti čak nisi mogla pronaći vlastiti život«, izazivala sam ju, »pa si ukrala moj. Kako je to jadno?« Pravila je kružne pokrete rukom kao da piše po zraku. »Sve što je bilo potrebno bilo je nekoliko poteza kistom i bila si sasvim izbrisana.« Je li mislila na portret? Ona ga nije dotjerivala i gajila sam slabu nadu da joj Merlin nije dao da ga vidi. Pomaknula sam nogu prema naprijed i piljila dolje, teturajući od uzbuđenja. Osjećala sam se bespomoćno, čitavo vrijeme svjesna težine u svojoj ruci i hladnoće metala i stakla. Skoro sam se spotaknula i ispružila ruku da dohvatim njenu jaknu što mi je pružilo priliku koju sam čekala. Privjesak je skliznuo u njezin džep i ja sam se ispravila, odmah se osjetivši mirnije. »Dogodi li se to svakome tko ti zasmeta?« pitala sam s novostečenim pouzdanjem. Genevieve je isturila bradu. »Možda trebaš biti opreznija.« »Tako mi je žao zbog tvojih usvojitelja«, pretvarala sam se. »Čula sam tvoju tužnu priču... ali čini se da umre svatko tko ti dođe blizu.« Izgledala je gotovo zadovoljna mojim riječima, a usta su joj se izvila u kutovima: »Dobro je da si to shvatila. Drugi me ljudi podcjenjuju, ali ti ne, mi razumijemo jedna drugu.« Pojavila mi se bizarna misao da sam u 3.30, u ponedjeljak poslijepodne, čula priznanje ubojstva. Njena me ruka iznenada zgrabila za zapešće, a glavu mi je ispunila strašna vizija. Bila sam ondje, u kolibici, gledala plamenove kako ližu drvo, čula razbijanje stakla i strašne vriskove ljudi zarobljenih unutra. A ona je bila vesela. Osjećala sam njeno potpuno zadovoljstvo i odsutnost žaljenja. Sasvim sam ju pogrešno procijenila. Ako je zaista bila sposobna za tako nešto, tada sam morala djelovati. »Mama i ja se možda selimo«, brzo sam rekla. »U novi grad za novi početak.« »Prekasno je za to, Katy.« »Prekasno«, rekla sam. »Ali ti si željela da odem, da ti ostavim otvoren put.« Nabrala je nos s hinjenim žaljenjem. »Da, jesam, ali sada... To nije dovoljno. Ti ćeš uvijek biti tamo... negdje... i to mi ne bi odgovaralo.« »Što onda da učinim? Umrem?« »To bi bilo kao da se nisi ni rodila. Zato smo našle jedna drugu.« To je bio njen uobičajeni govor u zagonetkama, ali morala sam ju pitati. »Kako si me pronašla?« Genevieve je lagano otpuhnula i nježni povjetarac pomilovao mi je lice. Jedna njena kovrča dotaknula mi je obraz. »Ti znaš odgovor... samo ga još nisi shvatila.« Trepnula sam i ona je otišla. Samo je Nat stajala kraj mene i grdila me što nisam sišla dizalom. Bila sam tako uznemirena kad sam stigla kući da sam se zaključala u sobu. Pomisao da je Genevieve možda vidjela sliku činila me fizički bolesnom. Maknula sam kosu s lica i potišteno zaje- cala. Kad sam ugledala svoj odraz u zrcalu svog ormara lecnula sam se - izgledala sam okrutno i osvetnički da sam se jedva prepoznala. Udahnula sam i izdahnula nekoliko puta i prešla rukom preko čela, obraza i ustiju nastojeći se osloboditi tog strašnog izraza. Bilo bi lijepo razgovarati s Lukeom u tom trenutku, ali nije imalo smisla pričati mu što se dogodilo dok ne dođe kući. Činilo se kao da je danas došlo do napretka, ali problem je bio - kuda dalje?

Dvadeset deveto poglavlje Moj se vlak već bio popunio. Šepanje mi je pribavilo nešto simpatije i bilo mi je ponuđeno mjesto uz prozor pokraj sredovječnog momka čija je kutija s hranom već bila na stolu, a on je žvakao sendvič s jajima i nešto pio iz termosice. Svi drugi su ga vjerojatno izbjegavali, ali ja sam morala razmisliti, što ne bih mogla dok bi me gurali po odjeljku. Prizor se promijenio kad smo ostavili grad za sobom - poslovni tornjevi, tvornice, prodajni centri ustupili su

mjesto poljima punim krava i usamljenim farmama, dok su pogled kvarili samo divovski tornjevi dalekovoda. Svoje sam putovanje isplanirala prepustivši se trenutačnom porivu, brzom pozivu baki i djedu da im kažem kako ih namjeravam posjetiti, ali sada dolazi težak dio - smisliti što da im kažem. Imala sam jedan sat vremena da se sjetim priče. Naslonila sam glavu na naslon da se prepustim mislima, ali bila sam tako umorna da su mi kapci bili teški i oči su mi se polako sklapale. Točno ispred mene bio je niz od triju ogledala s izrezbarenim rubom. Genevieve i ja sjedile smo jedna do druge na tapeciranoj klupi, naši pokreti bili su savršeno sinkronizirani kao u nekoj vrsti neobične komedije. Srebrna antikna četka i češalj stajali su na toaletnom stoliću. Kad sam podigla četku do svoje kose, oponašala me je tako sličnim pokretima kao da je ona moj odraz. Ubrzala sam želeći da prestane, ali njena usklađenost s mojim pokretima bila je savršena i nisam je se mogla otresti. Ponovo sam ubrezala nadajući se da će pogriješiti, ali postepeno je ona preuzela igru i shvatila sam da ja slijedim nju i da nemam nadzor nad svojim pokretima. Mogla je činiti da mi se ruke trzaju i da mi se glava nekontrolirano trese. Postala sam smetena i iscrpljena, ali ona je nastavila, povlačeći uzice kao da sam lutka. Zatim je obuhvatila svoju glavu i zavrištala. No zapravo sam ja bila ta koja je vrištala iako nisam imala glasa - bio je to tihi krik agonije i nemoći. Pogledala sam uokolo po vagonu u panici, uvjerena kako sam napravila strašnu buku, ali nitko nije gledao prema meni. Genevieve je sada počela napadati i moje dnevne snove. Vlak se zaustavljao na stanici. Podignula sam svoju torbu i namjestila lice tako da izgleda bistro i vedro. ***

»Katy!« Obuhvatio me par punašnih ruku i već sam udisala bakin parfem koji je uvijek mirisao na limun. Lagano sam se okrenula i obraz su mi dotaknuli oštri brkovi. »Ti si bila u ratu«, šalio se djed otresitim glasom. »Nije to ništa, samo moj gležanj. Bila sam na štakama prije nekoliko dana i nisam mogla podnijeti nikakvu težinu na njemu.« »Previše plesanja?« smiješila se baka, s jamicama na oba obraza. Djed je stalno pokušavao bolje namjestiti pojas prije nego što smo se odvezli u njihovo selo. Baka me primila za ruku čim smo izašli iz auta. »Dođi u kuhinju i napravit ću ti malo čaja. Imam svježe pogačice i čokoladni kolač i one kekse koje si uvijek voljela. Nadam se da još uvijek imaš zdrav tek. Ne sviđaju mi se tinejdžerice koje se izgladnjuju i izgledaju kao kosturi. To uopće nije razumno.« Kuhinja je bila sasvim jednaka, sa staromodnom smočnicom, prastarim hladnjakom, velikim emajliranim sudoperom i okruglim stolom s mramornom pločom oko kojeg smo običavali sjediti. Nervoza mi uvijek otvori apetit. Progutala sam jednu nesretnu pogačicu, a tada sam prešla na čokoladni kolač prije nego što je baka skupila hrabrosti da postavi pitanje. »Tvoja mama... Rebecca... je li ona... mislim, je li sve u redu?« »Ona je dobro«, odgovorila sam, još uvijek punih usta dok su mrvice padale okolo. »Više izlazi i počela je neku... terapiju, čak govori o povratku na posao.« Bakino se lice ozarilo. »To je krasno. Trebala bih ju nazvati i možemo se odvesti jednog dana. Uvijek smo to htjeli, ali... katkad.... to nije tako lako.«Zakašljala je plaho i počela vrlo pomno maslacem mazati jednu pogačicu da prikrije svoju neugodu. Nije bilo potrebno nitšta objašnjavati. Znala sam zašto češće ne dolaze da me vide. Mama uvijek navodi tolike izgovore. Djed se vratio u sobu. »Zna li Rebecca da si ovdje?« Odmahnula sam glavom i on je promrmljao: »Ah«, kao da je to nešto značajno.

Progutala sam nekoliko puta jer sam osjećala kao da mi je jezik zalijepljen za nepce. »Željela sam vas nešto pitati.« »O čemu?« upitali su jednoglasno. »O tome kada sam bila beba.« Nastala je neugodna tišina prije nego što je baka progovorila. »Brzo rasteš... mislili smo da bi mogla početi postavljati pitanja.« »Je li to o tvom ocu?« pitao je djed blago. »Mmm... ne baš. To je samo... našla sam svoj rodni list i željela sam znati gdje sam rođena.« Izmijenili su zabrinute poglede. »Nisam siguran da trebamo o tome govoriti bez Rebeccina znanja«, mrmljao je djed. »Nju trebaš pitati.« »Ali... ona ne želi o tome govoriti«, frustrirano sam uzviknula. »Znam da ne želi. Nije mi nikad rekla da sam rođena u drugom gradu i ako ju požurujem... razboljet će se.« Djed je ustao sa stolice nejasno govoreći nešto o tome kako treba »provjeriti svoje biljke« iako je padala kiša. »Reći ću ti ono što ja znam,« konačno je rekla baka, »ali to nije mnogo«. Ponovo je napunila svoju šalicu jakim čajem od naranče i sjela natrag na stolicu. »Rebecci je bila samo dvadeset jedna godina kad si ti rođena. Studirala je glazbu u Yorku i mi nismo znali da je trudna. Prvo što smo čuli bio je telefonski poziv da objavi tvoje rođenje.« »Mama vam nije rekla?« pitala sam iznenađeno. »Je li mislila da ćete se ljutiti?« Čuo se mali uzdah. »Mi smo bili pomalo... konvencionalni, ali bismo pomogli svojoj kćeri, svaki otac i majka bi sigurno to učinili. Bila je vrlo samostalna i tvrdoglava i, mislim, željela se sama snalaziti.« Mama je običavala ležati u krevetu dan za danom, što je sasvim suprotno samostalnosti i tvrdoglavosti, i opet sam se pitala što ju je učinilo takvom. »Što se dogodilo kada ste došli u bolnicu?« »U tome je stvar, Katy. Rebecca se već bila odjavila pa smo otišli u njezin stan.« Srce mi je sišlo u pete. »Vi me niste vidjeli u bolnici?« Bakino se lice nabralo dok se trudila prisjetiti se. »Ne, nismo te vidjeli dok nisi bila stara pet dana.« »Kako je mama izgledala? Hoću reći, je li bila u redu budući da je bila sama s malom bebom?« »Bila je kao riba u vodi brinući se za tebe«, oduševljeno je odgovorila. »A... je li tamo bio još netko? Jeste li vidjeli neku od maminih prijateljica?« »Ne. U vrijeme kad smo stigli bila je uzrujana i stalno je govorila kako je upravo htjela otići, doći kući. Položila je zadnje ispite i torbe su joj bile spakirane. Pomogli smo joj, naravno.« »Ništa nije izgledalo neobično?« Baka se ljuljala u svojoj stolici i smijala. »Samo činjenica da je moja jedina kći sada imala svoju vlastitu kćer, a ja nisam uopće bila pripremljena.« »Kako je to sakrila od tebe?« Čulo se kako baka siše svoje zube. »Dobro je to skrivala obiljem vrećaste odjeće, a mi smo povećanu težinu pripisali nezdravoj studentskoj hrani. Bila si tako sitna kad si se rodila.« »Zašto onda na fotografiji vedrog, bucmastog djeteta piše moje ime«, htjela sam viknuti ali nekako bi to bilo jedan korak predaleko i nije mi se činilo pošteno opterećivati baku svojim brigama. Instinktivno sam znala da ona nema odgovor na to pitanje. Moja baka i djed nisu nikada bili u rodilištu i jedina beba koju su vidjeli bila je ona koju im je mama pokazala, a kojoj je bilo pet dana. »Za čime tragaš, Katy?« glas je pitao ljubazno. »Ne znam«, iskreno sam odgovorila. »Samo za razlogom zbog kojeg mi mama ne želi pričati o mojem rođenju. Mislila sam da sigurno postoji nekakva tajna«. Baka je uzela čajnik da nalije sebi još jednu šalicu i uspjela si opariti ruku. Držala ju je pod hladnom vodom iz slavine dok sam ja zabrinuto skočila i vrzmala se okolo.

»Dobro je. Nisam povrijeđena«, uvjeravala me,ali je izgledala blijeda i uplašena. Osjećala sam se strašno kriva što sam ovako došla i zabrinula ju. Suze su mi se pojavile niotkuda i treptanjem sam ih brzo otjerala. To nije bila samo napetost zbog Genevieve nego ponovni susret s mojom bakom i djedom i svijest o tome koliko su mi nedostajali. Čini se da je baka nešto primijetila i pokazala mi neka opet sjednem. Položila je jednu svoju naboranu ruku preko moje. »Bilo je još nešto«, počela je. Pogledala me je kao da nije sigurna u svoju odluku, ali je nastavila oklijevajući. »Stan u kojem je Rebecca stanovala bio je trošan i ne baš u lijepom okruženju. Neki od stanara imali su problema... droge, čini mi se.« »Mama nije...?« »Blagi Bože, ne. Ali bila se dogodila neka nesreća.« »Kakva nesreća?« Baka je pročistila grlo, igrala se svojim prstenom pa prekrižila ruke na isti način kao što je mama uvijek radila kad bi bila nervozna. »Jedna žena koja je tamo živjela... predozirala se i nažalost... nije preživjela.« »Je li ju mama poznavala?« Baka je kimnula. »Rebeccu je to strašno potreslo. Trebalo je mnogo vremena da to prevlada i tada smo bili zabrinuti za nju.« To bi mogao biti razlog zašto je mama uvijek bila tako krhka, a ja sam se previše bojala pitati ju. »Što je učinila?« Baka je pogledala kroz prozor i na licu joj se ogledala tuga. »Bila se gotovo zatvorila u svoj vlastiti svijet... tako različita od one vedre, vesele djevojke kakva je bila kad je otišla. Znali smo da pati, ali smo bili nemoćni da joj pomognemo.« »Ali mama je otišla od vas i našla vlastiti dom. Sigurno se osjećala jačom?« Baka je kimnula. »Nakon nekog vremena vrt joj je pomogao da se oporavi. Provodila je mnogo vremena vani njegujući cvijeće, a omiljeno mjesto bilo joj je ispod žalosne vrbe. Čak ju je nazvala po tebi, Katy.« U meni se budio snažan osjećaj tuge. »Mama se nije nikad vraćala u taj stan?« »Nikad. Nije željela pričati o vremenu koje je tamo provela i mi nismo nikad to načinjali.« »Je li imala neprijatelja?« Baka se nasmijala. »Rebecca nikad i nigdje nije imala neprijatelja i svakoga bi razvedrila.« Nasmiješila sam se blijedo. »Mogu li vidjeti neku od tvojih prvih fotografija mene?« Baka je jedva dočekala da izvadi obiteljski album. Primijetila sam da su sve njezine fotografije iste kao mamine, ali nijedna nije izgledala kao ona s tavana. Morala sam sjediti čitav sat gledajući slike svih iz šire obitelji dok mi se pogled nije zamu- tio. Ispričala sam se da ne mogu ostati na čaju, natuknuvši kako me mama treba kod kuće. Kad sam uz poljubac pozdravljala baku, ostalo je jedno pitanje koje sam još morala postaviti. »Kad je bila mlađa... je li se ikad žalila na neobične snove ili na neku vrstu predosjećanja?«Baka je zatresla žalosno glavom i posljednji put me zagrlila. »Čuvaj se, Katy.« Vraćala sam se u vrijeme najvećeg prometa i u vlaku je bilo mjesta samo za stajanje; mnoštvo ljudi koji se vraćaju s posla preplavilo je vagone pa mi čak ni šepanje nije moglo osigurati sjedenje. Uspjela sam naći kut blizu police s prtljagom, s glavom punom neodgovorenih pitanja. Što se dogodilo u onom otrcanom stanu? Zašto je mama bila tako nesklona da o tome priča? Nešto tako strašno da je bila spremna radije napustiti svoj dom nego se s tim suočiti. A nešto je uključivalo Genevieve.

Trideseto poglavlje To je bilo samo tjedan dana prije nego što je počelo šaputanje - stalno, tiho zujanje, kao bijela buka, koje me je okruživalo kuda god da sam krenula. Čekalo me iza uglova, u hodnicima i u razgovorima koji su završavali čim bih se ja pojavila. Iako sam se izvježbala u vođenju dvostrukog života i stalnom smješkanju, to me je zaista počelo uništavati. Čula sam dvije djevojke kako razgovaraju u ženskom zahodu, kad sam bila u jednoj od kabina, i kažu kako ja moram kriviti samo sebe samu. Kriviti za što? Što je Genevieve sada izvela? Svaki živac i svako vlakno u mom tijelu bilo je napregnuto dok sam čekala da otkrijem njezinu posljednju psinu. Čak su i Hanna i Nat postepeno izgledale pogođene, što je prevršilo mjeru. Baš sam im se htjela suprotstaviti kad su one odlučile da me povedu na ručak. One su sve platile, izbor svih mogućih deserata prelivenih šećerom, očito kako bi ublažile nekakav udar. Skoro sam ih žalila - skroviti pogledi, zategnuti osmjesi, pretjerano lijepo ponašanje - što god da je Genevieve sada napravila, mora biti loše.»Mogle biste mi baš reći o čemu se radi«, rekla sam na kraju. »Vas dvije me činite nervoznom.« Stol se počeo klimati i znala sam da gurkaju laktom jedna drugu jer nijedna ne želi prva govoriti. Ustala sam na noge. »Odlazim ovog trenutka ako mi netko ne kaže što se događa.« Hanna je kimnula Nat koja je stisnula oči, skupila hrabrost i pustila da riječi poteku. »Merlin i Genevieve izlaze zajedno kao cura i dečko. Nismo htjele da čuješ glasine. To je počelo nakon što si ti s njim prekinula i brine ga da ti ne pomisliš nešto drugo.« Nisam zapravo znala što osjećam osim, možda, da me je udario autobus. Čitavo vrijeme sam mislila da bi se to moglo dogoditi, da će Genevieve učiniti da se to dogodi, da ću gurnuti Merlina u njene ruke, pa ipak sada kad sam bila suočena sa stvarnošću bila sam potpuno preneražena. No to nije bilo jedino - svi pričaju o tome, žale me, što je bilo isto tako loše. »Merlin zna da mi sada prenosite vijest?« prosiktala sam. Obje su slabašno kimnule. »Što? Kao da bih trebala biti umotana u vatu da se ne bih uzrujala. Kako se usuđuje biti tako arogantan i uopće pomisliti da mi je stalo?« »Hoćeš reći... da ti nije stalo?« mucala je Hanna. »Zašto bi mi stalo? Ja sam završila s njim.« »To znamo,« upala je Nat opravdavajući ih, »ali... mislile smo da je to bila samo... obična svađa.« Vratila sam se svom desertu od lješnjaka s malo sladoleda i tučenog vrhnja, ali odjednom je imao užasan okus. Nisam bila sposobna nikome reći za portret, ali ponos me natjerao da kažem, »Merlin me molio da se i dalje viđamo.« »To je olakšanje«, uzdahnula je Hanna. Nat se opravdavala. »Stvar je u tome... nikad nam nisi rekla što se zapravo događalo. Bila si zaljubljena, spremala se za onu noć, zatim si bila kažnjena i propustila moju zabavu, a tada ste prekinuli.« »Je li to bilo zbog zabave?« pitala je Hanna. »Merlin kako pleše s Genevieve?« Zapravo mi je bilo žao njih obje jer su izgledale sasvim nevino. Tako mračna, složena osoba kao što je Genevieve pravila je pakao od mog života, a one nisu ništa znale o tome. Za njih je život još uvijek bio pun trivijalnih tinejdžerskih stvari, ali ja se nikad ne bih mogla u to vratiti. »Bila sam ljuta zbog fotografije,« priznala sam, »ali nije bilo samo to. Nešto je bilo drugačije i činilo se nekako krivo. Moram biti iskrena prema sebi.« »Katy, ti si tako hrabra«, rekla je Hanna s ushitom. »Braniti se i odbijati da se kompromitiraš.« Nat nas je smeteno pogledavala.

»Jeste li vidjele većinu muškaraca ovdje? Ako odbijamo kompromitirati se, umrijet ćemo osamljene.« Uspjela sam namjestiti ravnodušan osmijeh primijetivši kako Hanna manijački lupka nogom po podu što je značilo da ima još. »Genevieve je strašno neugodno zbog loše odabranog vremena, Katy... nada se da ju nećeš mrziti.« Nisam čak podigla pogled sa svog deserta. »Mrziti?« »Brine ju što to može izgledati malo... prebrzo.« »Što se mene tiče, Merlin je slobodan hodati s kim god želi.« Smetala me zabrinutost u Natinom glasu. »Merlinu je važno da ne misliš da se ponašao... nečasno.« Spustila sam glavu na stol i prasnula u ciničan smijeh zbog njezina izbora riječi. »Možeš reći Ser Lancelotu da je njegova čast ostala neokaljana... i negovoj Guinevere, također.« Hodale smo polako natrag na koledž i došle do stepenica kad smo ih ugledale. Polako, kao u usporenom filmu, približavali su se likovi Genevieve i Merlina i penjali se uz stepenice držeći se za ruke. Bio je jasan zimski dan i činilo se kao da zrake svjetla zrače iz njezine kose dok je gledala u Merlina s blistavim osmijehom na licu. Njihova tijela bila su oblikovana jedno prema drugom i kad bi se on pomaknuo, ona bi ispunjavala prostor iza njega; čak im je i stil odjeće bio usklađen. Učenici su prekidali svoje aktivnosti da bi zurili u njih dvoje - sretne, blistave ljude sa svijetom pod nogama. »Zgodan su par«, uspjela sam reći nastojeći raspršiti trenutak. Njih dvije uzele su me ispod ruke dok sam ja škripala zubima. »Idemo riješiti to.« Požurile smo kako bismo uhvatile korak s njima. Merlin me primijetio i skoro se spotaknuo uputivšimi pogled koji nisam razumjela. Njegov stisak Genevieveine ruke je popustio, ali ona je njega stisnula još jače. Nije se moglo ništa drugo učiniti nego raščistiti zrak. »Upravo sam saznala dobru vijest.« »Hvala, Katy«, promrmljao je Merlin, ali je skrenuo pogled. Zbog toga sam se osjećala bolje jer mi nije želio predbacivati. »Hvala, Katy«, ponovila je Genevieve i prvi puta nisam mogla pročitati što je u njenim očima bijes, trijumf ili uobičajena prijetnja. Ponovo sam se sjetila privjeska i pitala se nije li naša veza prekinuta. Poslije nastave uspjela sam izbjeći da me Nat i Hanna vide i krenula kući svojim najdražim putem. U posljednjih nekoliko tjedana sve živice i stabla promijenila su se u nešto malo više od aranžmana štapova i grana koje su imale neku zastrašujuću vrstu ljepote. Promatrala sam kuće u nizu razmišljajući kako će idućeg tjedna svjetlucati božičnim lampicama i pokušavala sam ne zamišljati Merlinovu kuću ukrašenu svim onim rukom izrađenim dekoracijama koje je izrađivala njegova mama. One koje ja neću vidjeti. Genevieve će imati moj Božić i sve one romatične stvari koje smo mogli Merlin i ja zajedno raditi. Čula sam iza sebe podrugljiv glas i ovog puta se nisam iznenadila, na neki način gotovo sam ga očekivala. »Jadna Katy. Ide ovim putem jer želi biti sama kad je tužna.« Nisam se okrenula, ali srce mi je potonulo zbog još jednog susreta na vidiku. »Zašto bih bila tužna, Genevieve?« »Jer te Merlin više ne voli.« »Čestitam«, rekla sam joj. »Željela si ga i sada ga imaš.« »Još uvijek misliš da si ti njega ostavila?« pitala je veselo. »Da je ikada bio tvoj?« »Naravno.« »Onda te moram razočarati.« Sada se kretala ispred mene, hodajući ili poskakujući prema natrag zbog čega sam morala usporiti. Vidjela sam da poskakuje, ali njena su stopala izbjegavala svaku izbočinu i rupu na

stazi. S ispruženim prstima pravila je valovite pokrete rukama kao da je to pantomima, a ona uprizoruje priču. »Bio je sa mnom od samog početka. Nemoj se zavaravati da je bio tvoj.« »Merlin me nije obmanjivao, ja bih znala.« »Oh, Katy. On nije znao. Obmanjivao je samog sebe... ali njegova slika govori istinu.« »Slika«, rekla sam ravnodušno, pitajući se kako sam uopće mogla misliti da ona nije znala. »Sjajna, nije li?« neočekivano se nasmijala i prestrašila jato ptica koje su poletjele sa stabla. »To je bio moj portret«, morala sam reći. »Ti nisi pravi umjetnik, Katy, ti to ne razumiješ. Nemoguće je promijeniti uljanu sliku usred rada. Na tom platnu je uvijek bilo moje lice.« »Vidjela sam ga«, ustrajala sam, znajući da je to u njenu korist. »Nisi vidjela ništa osim nekoliko mrlja na platnu... Zamisao koja nije uopće bila oblikovana. Željela si vidjeti sebe tamo pa si to i zamislila. Kad je Merlin unio pojedinosti, to sam bila ja.« »Vjeruj što hoćeš, Genevieve.« Zaustavila se i ja sam morala stati. »Već je tjednima završena«, šapnula je i osmijeh joj se razlio čitavim licem kao ulje na vodi. Osjetila je moju nesigurnost i osmijeh joj je postao još širi. »Čak i kad je Merlin bio s tobom, želio je mene.« Otvorila je šaku, namjestila usne i puhnula kao da ima puharu u ruci koja je odlebdjela u zrak. »Sada je sve gotovo završeno, svatko je tamo gdje i treba biti.« Otišla je ne pogledavši preko ramena. ***

Luke je popravljao svoj auto, s glavom ispod haube, kad sam ušla u moju ulicu. Tog jutra se nije dao upaliti drugi puta u tjednu. »Nije, valjda, sve tako crno«, nasmiješio se. »To je slab izgovor kojim se moja mama koristi«, progunđala sam. »Ako misliš da izgledam ljuta, samo reci.« Obrisao je ruke u komad stare krpe. »Moram li pitati?« Oklijevala sam. Još uvijek nisam Lukea obavijestila o svemu što se dogodilo kad je bio odsutan. Brinulo me je kako će reagirati, ali nisam se više mogla suzdržati. »Genevieve je praktički priznala ubojstvo, Luke. Kao da je htjela da ja znam... kao da je bila ponosna na to.« Odmahnuo je glavom. »To bi moglo biti upozorenje.« Podigla sam obrve nastojeći popraviti raspoloženje, odlučna da mu ne kažem čitavu istinu. »Ona se već šalila kako će me gurnuti niz stepenice koledža.« »To nije smiješno, Kat.« »Što god ona radi, želi me o tome obavijestiti.« »To mi se ne sviđa«, rekao je zabrinuto. »Dolazi ti preblizu.« Luke je bio nedvojbeno uznemiren i imala sam osjećaj da nije tako ležeran u vezi sa svime time kao prije. »Izgleda da ona ide prema nekom cilju«, rekao je zamišljeno. »Nekoj vrsti ultimatuma.« »To bi moglo biti olakšanje«, odgovorila sam. »Otkriti što ona zapravo želi... bolje nego neizvjesnost.« Kimnuo je kao da shvaća, ali nije baš sretan zbog toga. Odmahnula sam glavom i uzdahnula. »To nije sve. Merlin i Genevieve hodaju... oni su par. On je bio tako očajan što smo prekinuli, čekao je... najmanje tjedan dana prije nego što je počeo hodati s njom.« »Žao mi je, Kat.« »Mama je imala pravo«, žalila sam se. »Moja ljubomora je kriva što se sve to dogodilo... kao samoispunjavajuće proročanstvo.«

»Mislim da ti je Genevieve na neki način pomogla. Dala je sve od sebe da posumnjaš u Merlina.« Potapšala sam se po grudima. »Ne, to je bilo u meni, zelenooko čudovište je zatrovalo, uništilo ono što smo imali. Ne mogu samo nju kriviti.« Luke je bio u nedoumici. »Manipulirala je tobom... računala na tvoju slabost.« »Ali ja sam trebala djelovati. Mama ima pravo, ako nekoga voliš, moraš mu omogućiti da se osjeća slobodan.« »Mudre riječi«, brzo se složio Luke. »To je kod nas dobro«, dodala sam. »Nemamo sve te komplikacije. Možemo reći što nam se sviđa i uvijek ćemo biti prijatelji. Prijateljstvo je bolje nego romantika.« »Ako ti tako kažeš«, promrmljao je, ali zvučao je neobično zlovoljno. Gledala sam u motor automobila kao da mi je sve jasno. »Pitam se hoće li me sada ostaviti na miru da mogu zaboraviti sve glupe teorije o zamjeni djeteta i kako mama čuva neku mračnu zloslutnu tajnu.« Luke je prestao raditi i pogledao me u oći. »Misliš da će Genevieve prestati? Ima li već sve što je zamislila?« »Ima Merlina... on je bio glavni zgoditak.« Luke je spustio poklopac motora, a lice mu je bilo nabrano od brige. »Možda je Merlin tu samo zbog odvlačenja pozornosti. Možda si ti pravi zgoditak. Samo nemoj prestati gledati iza sebe, Kat.«

Trideset prvo poglavlje

Dogodilo se nešto nevjerojatno - Genevieve se nije pojavila na koledžu. Kako se činilo, dobila je tešku anginu i jedva je mogla govoriti, što je bila najbolja moguća vijest. Nastojala sam ne izgledati oduševljeno kada nam je Nat to priopćila, ali vjerojatno nisam uspjela. Bilo je neobično naviknuti se na činjenicu da mogu ujutro ustati a da nisam ispunjena užasom, sjediti na satovima bez njezinih groznih očiju koje pilje u mene i ručati a da ne moram paziti na svaku riječ. Prvi dan kad je nije bilo bio je prekrasan, drugi dan božanstven, a treći dan sam mogla plesati od veselja. Podsjetila sam se kako je život bio sjajan prije nego je Genevieve došla. Bilo je teško vjerovati da je od tada prošlo manje od tri mjeseca. Hanna, Nat i ja odlučile smo obaviti nešto božične kupovine u četvrtak navečer kada su svi dućani u gradu bili otvoreni do kasnih sati. Bilo je baš kao nekada - čekale smo u redu za autobus i smijale se nečemu i ničemu, ovog puta je luksuzan psić jedne starije gospođe pokušavao nosom podići Hanninu suknju, zatim smo zadirkivale jedna drugu zbog naših različitih ukusa u odijevanju. Iskočile smo iz autobusa, probijale se kroz gomilu dok nas je obuzimalo pravo potrošačko raspoloženje. Prvo smo se namjerile na robne kuće i kupila sam bluzu za mamu u divnoj ljubičastoj boji, sjećajući se prošlih godina kad sam joj trebala kupovati samo pidžame i kućne ogrtače jer je samo u tome živjela. Nat je prilično gnjavila i odlučila se za papuče za svog tatu i parfem za mamu dok je Hanna samo gledala izloge tvrdeći kako uvijek kupuje u zadnji čas, inače joj to nije pravo veselje. Za manje od sata Nat je ogladnjela i odvukla nas u piceriju na ogromnu pizzu s pet različitih nadjeva. Zadivio me dekor koji je bio u stilu 1950-ih, s garniturama u obliku polumjeseca u imitaciji kože crvene boje, sa starinskim jukeboxom i konobaricama s kratkim čarapama i zvonolikim suknjama. Jedan je konobar imao ogromnu nauljenu »kokoticu« i frajersko odijelo iz pedesetih, jasno plave boje. Stalno sam čekala da počnu pjevati, baš kao u mjuziklu, i plesati jive. »Šteta što Genevieve nije mogla doći«, sanjarila je Hanna.

»Stvarno je šteta«, složila sam se, odlučna da se ne smrznem svaki puta kad se spomene njezino ime. »Genevieve voli kupovati odjeću. Obje smo vidjele divnu večernju haljinu u dućanu koji prodaje u dobrotvorne svrhe, ali ona je prva došla do nje.« »Je li ju kupila?« Nat je pitala znatiželjno. »Nije, trebalo je mnogo prepravaka pa se predomislila.« »Zašto ju ti nisi kupila?« pitala je Hanna. »Ti bi mogla prepraviti bilo što i napraviti nešto dobro.« Slegnula sam ramenima. »Nekako sam se ohladila nakon što ju je Genevieve isprobala. Izgledala je tako dobro.« Iz nekog razloga Hanna se zadržala na temi haljine. »Ti izgledaš isto tako dobro, čak bolje.« Nesigurno sam se nasmijala. »Genevieve će se sigurno predomisliti i uzeti ju za božični ples.« »Neće joj trebati haljina«, rekla je Nat brzo i obrazi su joj se zarumenjeli. »Hoću reći, možda će ona... sama nešto napraviti.« »Ima nešto što nam nećeš reći, nije li tako?« izazivala ju je Hanna. »Nema... zaista nema.« »Poznam te od prvog razreda«, bockala je. »Hajde, reci.« Nat je odjednom izgubila zanimanje za pizzu i zamišljeno odgurnula svoj tanjur, uzevši dugi gutljaj cole. »Obećala sam da neću ništa reći.« Hanna je pokazala na mene, a zatim na sebe. »Ali mi smo tvoje najbolje prijateljice. Mi nećemo ni pisnuti.« Nat je oklijevala nekoliko sekundi i činilo mi se da ne treba mnogo nagovaranja. »Dobro... radi se o Genevieve. Ona vjerojatno neće ostati ovdje još dugo«. Nož mi je ispao na tanjur i uz glasan odjek pao na pod. »Neće ostati? Jesi li sigurna?« »Kada ti je to rekla?« ispitivala je Hanna. Nat je pogledala prema stropu kao da se pokušava prisjetiti. »Pa... tijekom vikenda.« »Što je dovelo do toga?« uspjela sam prošaptati. »Rekla je da je grad zaista dosadan i osjeća se sputana. Uopće ne mislim da je bolesna nego kuje planove za svoj bijeg.« »Što je rekla kamo će otići?« Nat je značajno rekla. »Govorila je o nekom drugom mjestu... koje je bolje nego išta gdje je ikad bila.« Bilo mi je teško shvatiti te novosti i masirala sam sljepoočnice kao da imam glavobolju. »A nije rekla gdje je to drugo mjesto? U inozemstvu ili u ovoj zemlji?« »Ne... ali mislim da će autostopirati po svijetu, prodavati nakit i živjeti i hraniti se iz ruksaka. Ona je preslobodnog duha da bi ovdje živjela.« Takva dramatična promjena odluke bila je tako bizarna - Genevieve je tvrdila kako mi ne može dopustiti da odem, a sada je, iznenada, odlučila otići, i to brzo. Možda se kretala prema nekom cilju i to je bilo to - otići tako naglo kao što je i došla? U djeliću sekunde gotovo sam zavidjela slici koju je Nat dočarala o Genevieve da je tako slobodnog duha, ali to nije potrajalo. »Ne znam što da kažem, Nat... to je tako iznenadno.« »Ne za Genevieve. Ona jedva čeka da ode.« Hanna se namrštila. »Što je s ljudima s kojima se druži?« »Ne znam«, priznala je Nat. »Ali rekla je da neće ići sama.« Suzdržala sam se da pitam kako bi Genevievemogla ostaviti Merlina samo tako i umjesto toga se pozabavila svojim tanjurom. Pizza je nakon takve vijesti bila fantastična okusa. Očistila sam svoj tanjur i pojela ono što je Nat ostavila. Kad je Nat otišla do zahoda, Hanna me pogledala pomalo neobično. »To je neočekivano, zar ne, Katy?« »Sasvim neočekivano«, rekla sam ravodušno.

Hanna je prevrnula očima. »Ne znam da li da povjerujem u to. Genevieve je sjajna, ali malo... nepredvidiva.« Zastenjala sam u sebi. Bila sam tako zaslijepljena nadom da mi nije palo na pamet da bi Genevieve mogla lagati. »Možda želi da sami otkrijemo jer je... to samo šala.« »Nat joj je povjerovala«, rekla je Hanna. »U svakom slučaju... nije baš neka šala.« Moje veselje se preokrenulo u očaj za manje od minute. Držala sam palčeve na obje ruke i sakrila ih iza leđa kad se Nat vratila, šapćući tihu molitvu da to bude istina. Napustile smo restoran i uputile se prema autobusnoj postaji zaobilazeći mnoštvo koje je zakrčilo pločnik. Svi odrasli izgledali su neprijateljski i kao da im je stvarno dosta, s napetim izrazom na licima, opterećeni vrećicama. Pitala sam se prestaje li u određenoj dobi božična kupovina biti zabavna. Prošli smo pokraj dućana s dobrotvornom prodajom u kojem smo Genevieve i ja bile zajedno i uređenje izloga se promijenilo. Dvije lutke bile su obučene u ružnu božičnu odjeću - zlatna haljina sa šljokicama s puf-rukavima i brojem od crnog baršuna i ogromnom suknjom s kariranom ešarpom. »Za dvadeset pet godina Katy će to nositi na večeri u golf-klubu.« Hanna se smijuljila. »Ili na balu seoskog ženskog kluba.« Obje sam uštipnula za ruku. »Nikad se neću starački oblačiti, čak ni kad mi bude šezdeset. Pretvorit ću svoju sintetičku haljinu u mini i hodati okolo u martensicama.« Nat je isplazila jezik. »Baka iz pakla.« »Imali su zaista zgodnu retroodjeću prošli tjedan«, rekla sam. »Dođite i pokazat ću vam.« Izgledalo je da se dućan upravo zatvara jer su dvije gospođe praznile blagajnu i brojale utržak. Brzo sam se provlačila kroz vješalice tražeći haljinu sirene, ali odmah sam znala da je prodana jer je bila tako posebna. »Netko ju je sigurno kupio«, razočarano sam uzdahnula. Glas je doviknuo: »Znam da ste se vratili po onu haljinu nakon što ste ju probali. Stavila sam ju u skladište, nije trebala biti izložena jer je previše oštećena.« »Ja ju nisam probala«, odgovorila sam mrzovoljno. »Djevojka koja je bila sa mnom ju je probala.« Prepoznala sam prodavačicu, gospođu čija je kosa bila tako ukočena da ju ne bi pomaknula ni najjača oluja. Prišla mi je, neljubazno se zagledala u mene i spustila glas. »Ako ne želiš da tvoje prijateljice to znaju, to je u redu. Bit će to naša mala tajna.« Moj glas je, za razliku od njezina, postao glasniji. »Zaista, to nisam bila ja. Bila sam s jednom djevojkom... srednje visine, kovrčave crvene kose, mršava i zgodna«. Gospođa je naškubila usta. »Sjećam se druge djevojke, ali to ste bili vi koji ste probali haljinu. Možda sam stara, ali ne bih zaboravila nekog takvog... gledam ju upravo sada.« Ispružila sam ruku i pokazala prstom. »Ne. Ja sam stajala tamo i promatrala.« »Ako vi tako kažete«, nasmijala se i znala sam da mi popušta. Nestala je u unutrašnjosti dućana i pomislila sam kako je glupo da mi to smeta. Bila je stara, možda nije dobro vidjela ili samo ima slabo pamćenje. Zašto bi bilo važno da me je zamijenila s Genevieve? Kad se opet pojavila, mrzovoljno sam od nje uzela haljinu. Nat mi je prišla zbunjena izraza. »Što se događa?« »Ova gospođa me je pomiješala s Genevieve. Čak kad sam opisala Genevieve kao vitku i zgodnu, s kovrčavom crvenom kosom.« »Ali... ti si upravo opisala sebe«, polako je rekla Nat. Okrenula sam se oko sebe. »Sebe? Ja nisam vitka, ni imalo zgodna.« Čudno me je pogledala. »Kad ti tako kažeš.« Hanna je pogladila haljinu s ljubavlju i gurnula me prema kabini za presvlačenje. Bilo mi je hla-dno tamo i stajala sam s rukama obavijenim oko sebe, nevoljna da ju probam jer je pristajala Genevievi a ne meni i bile smo potpuno drugačije građe. Trebala mi je vječnost da skinem odjeću, drhteći dok mi se koža ježila. Dućan je bio star i vlažan i vidjela sam spore

plijesni na poderanim narančastim tapetama, a cipele su mi zapinjale po ružnom tepihu s cvjetnim uzorkom. »Morat ćeš jednom izaći«, Hanna me nestrpljivo pozvala. Zrcalo u kabini bilo je napuknuto i imala sam svojih sedam različitih odraza, nešto kao u Hitchcockovu filmu. Izašla sam iza zavjese nesigurna koraka i Hanna mi je namjestila naramenice i odvela me do dućanskog ogledala. »Katy, trebaš otići na taj ples«, rekla je izvodeći pokrete kao da svira na trubi. Ukipjela sam se na mjestu gledajući raširenim očima kao da sam ugledala duha. Haljina kao da je bila napravljena za mene. Pristajala mi je savršeno i osoba koja me je gledala iz zrcala nije sličila meni - bila je to bolja verzija. Zatvorila sam oči čekajući trenutak i zatim ih opet otvorila, ali slika je bila ista. »Ovo je čudno. Izgledam drugačije. Zašto izgledam toliko drugačije?« »Primijetile smo promjenu«, rekla je Hanna ljubazno mi pokrivajući ramena svojim kaputom da se prestanem tresti. »Izgledaš kao da si... procvjetala.« Događalo se nešto što nisam razumjela. Pokušala sam izraziti svoju zbunjenost. »Ona me gospođa zamijenila s Genevieve, hoću reći... mislila sam da je to čudno, ali danas jedva prepoznajem samu sebe.« Nat je bila zaista smetena i micala je nosom kao zec. »Ako Genevieve izgleda kao ti, onda ti moraš izgledati kao ona?« Glas mi se prekidao. »Da, ali ja sam mislila da ona mene oponaša, a sada... sada... više ne znam.« »Možda si... sve ovo vrijeme... zapravo ti nju uhodila«, nasmijala se Nat. Pokušavala sam se nasmiješiti, ali moje lice je to odbijalo. Hanna je u tom času odlučila posredovati i preuzela stvar u svoje ruke. Pomogla mi je da skinem haljinu i platila ju dok sam ja zahvalno navlačila slojeve svoje odjeće. Predala mi je vrećicu i namignula. »Naći ćemo se u subotu i isprobavati odjeću za ples. Šminkat ćemo jedna drugu, praviti frizure i sve ostalo.« Kimnula sam s lažnim oduševljenjem iako mi je to davalo samo nekoliko dana za prepravak. U autobusu sam bila tiha čitavim putem kući i promatrala kondenzirane kapi koje su se postojanom brzinom spuštale od vrha stakla do dolje, nastojeći se osloboditi uskomešanih osjećaja u sebi. Sve ovo vrijeme mislila sam kako bježim od Genevieve. Jesam li zaista bila privučena njoj kao noćni leptir plamenu? Odmarala sam glavu na hladnoći stakla strahujući da više ne znam što je stvarnost. ***

Glazba s orgulja pronosila se niz one zavojite stepenice i činila se kao svadbeni marš, ali moji nokti su se zabijali u ogradu ostavljajući ogrebotine u drvu kao od divlje životinje. Genevieve je čekala, kao i uvijek, s tajnovitim smiješkom na licu. Držala je buket cvijeća i lijepu haljinu boje slonovače za mene da ju probam. To je nježna i zamršena čipka iznad satenskog steznika. Ušla sam u nju kao da mi je to druga koža, no haljina je ledeno hladna i odmah sam ju željela skinuti. Trgala sam tkaninu, ali se prilijepila za mene postajući sve hladnija na mojoj koži. Miris u mojim nosnicama više nije samo od vlage nego i od raspadanja i gnjileži, tako snažan da me tjerao na povraćanje. Genevieve je tražila da se pogledam u zrcalu i nisam imala izbora nego da poslušam. Na meni više nije vjenčana haljina - to je mrtvački pokrov. Hladno mi je i nepomična sam, obrazi su mi blijedi a usnice plave. Glazba koja se čuje zapravo je tužaljka. To je moj sprovod, ali još sam uvijek živa, zatočena u paraliziranom tijelu, nesposobna da govorim ili da se pomaknem. Trebam biti živa spaljena, a Genevieve će promatrati. Svitalo je prije nego sam se usudila ponovo sklopiti oči.

Trideset drugo poglavlje Katy, možemo li razgovarati negdje izvan koledža? Oko podneva ako si slobodna? Zurila sam u svoj mobitel čitavu vječnost, ljuta jer mi je čitavo tijelo gorjelo dok sam čitala Merlinovu poruku. Bila sam ljuta jer nisam htjela da me zove kao da smo još uvijek zajedno. Moj odgovor bio je hladno odbijanje. Žao mi je, Merline, idem na ručak s Nat i Hannom, možda drugi put. Što kažeš na La Tasse - 4.00 poslije podne?

Zaslužio je odličnu ocjenu iz upornosti i konačno sam se složila jer mi je znatiželja jača strana. Nismo bili sami zajedno od epizode sa slikom i nisam mogla zamisliti što mi treba reći. Srećom sam oprala kosu tog jutra i ozbiljno sam se potrudila uskladiti odjeću u moderan višeslojni stil radije nego u potpuni grunge. Dugo čekanje na željezničkom prijelazu pribavilo mi je otmjeno kašnjenje i na trenutak sam pogledala po kafiću. Duboko u sebi osjetila sam strepnju dok mi je pogled počivao na Merlinu - sjedio je pokraj prozora u istom separeu u kojem smo prvi puta zajedno sjedili. To mi se već činilo kao da je bilo prije sto godina. Ljudi su onda gledali u nas jer smo bili tako zaljubljeni, ali kafić je sada bio pun i nitko nas nije ni pogledao. Spuznula sam na sjedalo nasuprot njemu osjećajući kao da moj duh još uvijek tamo stoji. »Sjajno izgledaš, Katy.« »Hvala«. Pokazala sam na njegov laptop koji je otvoren stajao na stolu. »Domaća zadaća?« »Samo neki web-deseign.« Znala sam da se držim ukočeno kao da sam progutala metlu. »Kako je Genevieve?« »Mandule su joj još otečene.« Trenutak da pokažem suosjećanje. »Nadam se da će biti bolje za Božić.« Pažljivo sam promatrala Merlina ali nije bilo reakcije. Ako Genevieve namjerava otići, tada on ne zna ništa o tome. No zašto bi ona rekla Nat a ne njemu? Ispio je do dna svoju šalicu. »Naručit ću još, hoćeš li?« Ponašala sam se prijateljski ali čvrsto. »Merline? Možemo čavrljati čitavu noć i to će te koštati mnogih kava. Zašto si me pozvao?« Kimnuo je oklijevajući i proučavao svoje ruke. »Katy, moram raščistiti stvari među nama... još od onog... zadnjeg puta... nismo ništa raščistili.« Trudila sam se da zvučim hladno i obuzdano. »Ne trebamo to raditi. Nema potrebe. I dalje ćemo biti prijatelji bez komplikacija.« »Ne radi se samo o nama«, opravdavao se. »Što je sa svima drugima? Neće biti isto ako između mene i tebe ne bude sve jasno.« Bio je u pravu. Nat, Hanna i ja imale smo prekrasno ljeto družeći se s Merlinom, Adamom i njihovim prijateljem Harveyem i to se ne bi nikad ponovilo kad ne bismo krenuli dalje. »U redu«, promrmljala sam. »Ti počni prvi.« »Moram objasniti... u vezi sa slikom.« »Nema se što objašnjavati«, odgovorila sam dok se budila povrijeđenost unatoč mojim dobrim namjerama. Zatvorio je oči. »Stalno vidim tvoje lice kad sam ti pokazao sliku... bilo je strašno.« Prešla sam jezikom po zubima kao da je nešto prljavo na njima. »Što misliš, zašto sam bila tako ljuta, Merline?« »Mislim da sam... pogriješio slikajući tvoje oči«, rekao je.

»Ne samo oči«, prasnula sam kad se moja ljutnja probila na površinu. »Uopće nije bilo mnogo od mene na toj slici.« »Ti si još uvijek tamo«, tvrdio je. Samo moji ostaci, sablasna sjenka, razmišljala sam ogorčeno. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu se suprotstavim. »Mislim da znaš čije crte lica dominiraju platnom.« Nije pogledao u mene. »Ti misliš Genevieveine?« Moj glas je bio neobično ukočen i služben. »Da, Merline, svakako mislim Genevieveine.« Merlin je počešao bradu i izgledalo je kao da se bori da nađe prave riječi. »Bile su tvoje, Katy. Kunem se. Tvoje i samo tvoje.« »To nije ono što sam vidjela.« »Ali to ti upravo pokušavam reći... to nije bila Genevieve... u svakom slučaju, ne u početku.« Shvatila sam da ponavljam njezine riječi i sada ih bacam njemu u lice. »Nije mogla biti promijenjena u zadnji čas.« »To se zaista dogodilo«, rekao je natmureno. »Stalno sam tu i tamo nešto popravljao sve do dana kad sam ti ju pokazao i...« »Dakle... nije već tjednima gotova?« prekinula sam ga. »Ne... nikad ne žurim dok radim.« Pokazao je krug rukama. »Tema se postepeno razvija i katkad zadobije svoj vlastiti život.« I jest, u ovom slučaju, mislila sam mrzovoljno, ali nisam ništa rekla pitajući se vjerovati mu ili ne. Ljutila sam se na sebe što sam mu tako silno željela vjerovati. »Katy... u jednom trenutku gledao sam tvoj skoro završeni portret, a tada si ti došla u studio i izgledala zbunjena i zaprepaštena... a kad si otišla, polako mi je sinulo zašto«. Uljudno sam se nasmiješila i zatreptala nekoliko puta. »Možda je radila tvoja podsvijest... vodila tvoju ruku. Potajno si želio biti s Genevieve...« Odmahnuo je glavom. »Nisam, i nisam nju slikao. Želio bih da te mogu uvjeriti.« »Zašto je to tako važno?« »Istina je uvijek važna«, odgovorio je, a ja ga nisam htjela pogledati jer je zvučao tako iskreno. Spustio je glavu. »Ti i Genevieve ste zagonetka«, žalio se. »Mislim da sam sve bliže i otkrivam kako ste milijun svjetlosnih godina daleko od mene.« Na trenutak sam zatvorila oči jer sam upravo tako ja osjećala za Merlina. »Ti sada hodaš s Genevieve«, morala sam reći. »Ona za tebe ne može biti tako tajanstvena.« Merlin je odmahnuo glavom gotovo u očaju. »Ona je uvijek bila tu, Katy, a ti si uvijek bila... negdje drugdje.« Pogledala sam ga ravno u oči. »Ali... to sada više nije važno.« Odjednom me preplavila spoznaja da je to istina. Nisam mislila da bismo mi ikada više mogli nešto značiti jedno drugome. Ovaj susret s Merlinom činio mi se kao oproštaj s jednim dijelom mene. »Onda, Katy... je li sada sve u redu?« »Naravno.« Trgnuo se kao da se probudio. »Genevieve je tražila da ti pokažem zadnji natječaj za dizajn na internetu. Nagrada je tjedan dana rada za neku veliku modnu kuću.« Nisam željela ispasti nezahvalna. »Pojedinosti će biti na koledžu. Gospođica Clegg ih uvijek stavlja na oglasnu ploču.« »Genevieve je rekla da je ovaj poseban i da nitko drugi to neće otkriti.« Okrenuo ja laptop prema meni. »Spremila je to u favourites.... "Samo za Katyne oči".« Uvukla sam obraze povrijeđena Genevieveinom savosviješću, kliknula na file i čekala da se pojavi na zaslonu. »Spora veza?« nasmiješio se dok se moje lice smrznulo u potpunoj nevjerici. Osjećala sam kao da se pod razmiče poda mnom i propadam u crnu rupu. Zurila sam u to koliko dugo sam

se usudila, čitala tekst uvijek iznova, nadajući se da sam pogrešno shvatila značenje. Brzo sam ustala. »Merline, moram ići, nešto je iskrsnulo«. »Nije ništa ozbiljno, zar ne?« »Ne... samo moram otići kući. Vjerojatno... vidjet ćemo se.« »Možda i prije nego što misliš«, našalio se, ali bila sam previše uzrujana da odgovorim. Mislim da sam sigurno oborila rekord u istovremenom trčanju na jednu milju i pisanju poruke. Nisam usporila sve dok nisam ugledala ime svoje ulice. Srce mi je udaralo i osjetila sam bolno pro- badanje sa strane. Skoro sam pala uza zid blizu moje kuće osjećajući mučninu od straha i iscrpljenosti. Lukeov auto bio je ispred njegove kuće i odahnula sam jer sam mu morala reći kako Genevieve želi da se vidimo. Njegova je mama otvorila vrata, a moj glas je bio piskutav jer sam bila bez daha. »Dobar dan, gospođo Cassidy. Je li Luke tu negdje?« »Žao mi je, Katy. Odveo je Lauru u grad radi proslave.« Obuzelo me je duboko razočaranje. »Je li njezin rođendan?« Čitavo joj se lice obasjalo. »Ne, to je njihova godišnjica. Pune tri godine.« »Oh, to je zapanjujuće.« »Vjerojatno je zato isključio mobitel.« Namignula mi je. »Možda ne žele da ih se uznemiruje.« Bilo mi je neugodno. »Ne... da... naravno da ne žele. Nisam ni mislila.« »Je li nešto važno, Katy«? pozvala me je. »Ne, nije ništa, zaista. Ja ću... naći ću ga sutra.« Nisam mogla drugo nego čekati do sutra. Nije bilo nikog drugog koji bi uopće razumio novi razvoj događaja. Mrzila sam sebe što sam tako očajnički trebala Lukea i htjela sam ne misliti na njega, ali nisam uspjela. Ležala sam budna slušajući kako vjetar zavija i podiže zavjese kroz trule okvire. Polako sam izvadila iz ladice fotografiju Lukea i sebe i držala ju blizu svjetiljke. Svaki puta me iznenadi još više. Pažljivo sam ju vratila natrag pitajući se zašto ju uopće čuvam. ***

U snu sam osjetila vrućinu. Opet sam u rušev- noj kući, ali ovog puta bespomoćna, nesposobna da krenem dalje od trijema. Prisiljena sam gledati Genevieve kako baca šibicu i plamen se širi, stepenište puca i raspada se kao drvo za potpalu. Ona hoda kroz vatru neozlijeđena, lebdeći najmanje dvije stope iznad tla. Jedini način da se spasim je da idem s njom. Ne želim, ali nemam izbora. Ispružila je ruku i ja sam krenula prema njoj, naša dva lika stopila su se u jedan. Njezine misli postale su moje misli. Povela me je na gradski trg da gledamo krvnikovu petlju kako visi s vješala na pozadini narančastog plamtećeg noćnog neba.

Trideset treće poglavlje Zvučalo je poput tuče, lagano udaralo u prozor moje sobe, a tada se pojačalo. Lebdjela sam između sna i jave i trebalo mi je dugo da shvatim kako sam potpuno pogrešno zaključila jer je zapravo netko bacao kamenčiće u prozor. Brzo sam otvorila prozorsko krilo i gurnula van glavu. Luke je stajao ispod mog prozora sa šakom punom šljunka iz vrta. »Luke? Tako je rano.« »Mama mi je rekla da si me tražila prošlu večer. Znao sam da se nešto dogodilo.« Ispružila sam obje ruke da pokažem kako ću biti dolje za deset minuta.

Oprala sam lice i zube, prošla češljem kroz kosu i obukla trenirku. Na kraju sam pokupila komad papira i gurnula ga u torbu. Luke je čekao blizu svog auta mutnih očiju i neposlušne kose. Sigurno je spavao u majici koju je imao na sebi jer je bila zgužvana i imala miris njegove sobe. Moj nos kao da je radio prekovremeno jer sam otkrila miris češnjaka i zaostali slatkasti miris piva. »Nije to bilo tako važno«, rekla sam s osjećajem krivnje. »Mama je rekla da si bila bez daha, kao da si trčala maraton.« »Možemo li otići nekamo, Luke?« Očajnički sam željela otići od svega što mi je bilo poznato. Skliznula sam u njegov auto, a on je tobože salutirao i nakesio se. »Kamo, moja damo?« »Ne znam... voliš li otići do mora?« Luke se nije trudio odgovoriti, nego je oštro zaokrenuo i pojurio iz naše ulice. Do obale je bilo samo dvadeset minuta i vozili smo onuda u tišini, zaokupljeni mislima dok se Luke nije zaustavio na parkiralištu na kraju šetališta i rekao mi neka se odvežem. Jutarnja plima je bila visoka, a valovi golemi, veliki obalni valovi od tri metra udarali su u obalu. Podigli smo svoje kapuljače i pokušali hodati po dinama, ali pijesak nam se uskoro hvatao za lice i izazivao bol u očima. Među šljunkom i morskom travom uočavala sam komadiće stakla koji su u meni izazivali čudan osjećaj kao da mi je rupa u želucu. Uskoro smo se odvezli do prostora gdje smo mogli sjediti zaklonjeni od vjetra. Tamo je bio kombi koji je nudio tople napitke i brzu hranu. Izvadila sam komad papira i dala ga Lukeu, zatim se okrenula ne želeći ponovo čitati priču. Naslov mi je bio utisnut u sjećanje - »Vatra u lokalnom župnom dvoru«. Luke nije ništa rekao, činilo se, čitavu vječnost. Slušala sam dva psa kako laju i malu djevojčicu kako se smije dok ju vjetar tjera naprijed, čudeći se kako se mogu odigravati svakodnevne stvari dok na svijetu postoji netko kao Genevieve.»Skinula sam to prošle noći s interneta«, rekla sam mu. »Možda to nema s njom nikakve veze«, konačno je promrmljao. »Još jedna od onih koincidencija«, odvratila sam prezirno. »Nije mogla prijeći pola zemlje da počini nešto takvo.« »Ali mi jesmo. Mi smo prešli pola zemlje samo da prokopamo po njezinoj prošlosti i neobično je što ju takve stvari stalno prate.« To je zbunilo čak i Lukea. »Ali svi su dobro... mislim, to je strašno... ali svi su izašli na vrijeme.« Moj glas je bio samrtni šapat. »Samo zahvaljujući starom kovanom željezu vatra je umaknula na gornji kat. Da je župni dvor bio manji...« Stresla sam se sjetivši se da je prizemlje bilo potpuno uništeno a stepenište odrezano. Penjala sam se tim stepenicama toliko puta u svojim snovima. »Ako je to bila Genevieve, Kat, tada je ona sređivala stare račune i to nema ništa s našim razgovorom sa župnikom i njegovom ženom.« Nisam mogla vjerovati da bi Luke mogao biti tako slijep i pitala sam se ne govori li tako samo zato da se ne uplašim. »Nagovorila je Merlina da mi to pokaže na svom laptopu... iako je file označila »"Samo za Katy".« »To je bolesno«, rekao je ljutito. »Ona nas još uvijek prati«, tvrdila sam. »Ona zna što smo... što sam radila. Uvijek zna.« Počela sam shvaćati da je Luke, što sam se ja više uzrujavala, bio sve smireniji. »Uzrujana si i potresena i najvjerojatnije pretjerano reagiraš.« Stavila sam obje ruke na bokove. »Kako ti, od svih ljudi na svijetu, možeš to reći?« »Znam da se nalaziš usred... događaja koji se čine neobjašnjivi,« počeo je taktično, »ali sve ima razumno objašnjenje. Ne mogu vjerovati u nekakvu telepatiju između vas dvije.« »Ona postaje daleko preopasna, Luke.« »Jesi li zato jučer onako očajna stigla kući?« pitao je.

Izvadila sam pramen kose iz usta. »Bila sam potpuno šokirana... zabrinuta jer nitko nije pred njom siguran.« »Trebali bismo se vratiti u župni dvor,« predložio je Luke, »razgovarati sa župnikovom ženom i nagovoriti ju da ode na policiju.« Snažno sam odmahnula glavom. »Ona neće ići. To je tako. Ona okrivljuje fakine koji su pravili vatromet... igra koja se otela nadzoru. "Ne želim im zlo", navodili su kako to govori, što je Genevieve poslalo poruku da neće ništa poduzimati protiv nje.« »To nema smisla.« »Ona zna da je Genevieve sposobna za to«, odvratila sam buntovno. »Vjerovala je da je ona čisto zlo. Zato nije mogla živjeti na svetom mjestu.« Luke mi je dobacio ogorčen pogled. Duboko sam udahnula i odlučila da se više ne obuzdavam. »Ja znam da voliš logiku, Luke, i da mrziš praznovjerje i magiju, ali... Genevieve nije kao mi. Ona ima nešto što ju razlikuje...« »Možda je sociopat«, rekao je. »Netko potpuno bez morala, bez savjesti, ali ona je potpuno ovozemaljska.« Luke se zagledao u daljinu i morala sam se oduprijeti porivu da se privinem uz njega kako bih izbjegla vjetar. Nakon što sam vidjela onu fotografiju nas dvoje zajedno, više sam pazila kako se ponašam i kako nas drugi ljudi možda vide. Čaj iz kombija nije imao okus ni po čemu osim plastici i vrućoj vodi, ali hrabro sam ga posrkala. »Bilo je tako čudno jučer vidjeti Merlina.« »Je li?« »Da... skoro kao kad smo hodali.« »A ti se ne želiš vratiti na to?« Kapuljača mi je pala i on ju je ponovo dignuo, gurnuo pod nju nekoliko pramenova kose i učvrstio. »Mislim da ti se sada mnogo toga događa, Kat.« »On je bio moj dečko iz snova, znaš... Nisam nikad mislila da bi me takav uopće pogledao i kad se to dogodilo, sve mi se činilo fantastično.« »Možda te je fascinirao on kao pojam a ne stvarni on«, rekao je Luke uz neobičan osmijeh. Bila sam zapanjena Lukeovim darom zapažanja jer sam, na neki način, i ja došla do istog zaključka. Nastojala sam to objasniti zbunjeno se mršteći. »Kada sam prvi puta bila u Merlinovoj kući, jedna je nevjerojatna duga bila iza nje i, iako sam znala da ju nikad ne bih mogla doseći, ipak sam pokušavala. Hodajući s Merlinom, osjetila sam nešto od toga.« Luke je pročistio grlo i izgledao kao da mu je pomalo neugodno. »Sigurno ti je teško u ovom trenutku vjerovati ljudima, ali kada to prođe...« »Mi se nikad ne bismo mogli vratiti na ono što smo imali«, rekla sam mu s uvjerenjem. »Nikad ne reci nikad, Kat«. Udarala sam tenisicama po betonu da se oslobodim mokrog pijeska dok mi je Luke nudio veliki sendvič. Pristojno sam odbila ne želeći praviti veliku stvar od svoje averzije prema mesu i promatrala Lukea kako proždrljivo jede hotdog sa svim prilozima kojih je u vrijeme doručka bilo dvostruko više. »A što je s tobom i Laurom? Vi ste zajedno čitavu vječnost. Pune tri godine.« Nije odgovorio i brinulo me je da je to bilo previše osobno, ali dignuo je pogled dok su se galebovi, željni otpadaka, jatili iznad nas. »Ona je tako ugodna.« »Poput para starih cipela«, našalila sam se. Luke se nasmiješio, ali je istovremeno izgledao tužno. Dugo nije ništa rekao. »Ne mislim da ćemo uspjeti. Želimo tako različite stvari. Laura mi je dala neku vrstu ultimatuma.« »Žao mi je...« Utihnula sam ne znajući što bih rekla i začuđena jer mi je zapravo bilo drago čuti takvu vijest. Nije mi bilo jasno zašto jer nisam gajila osjećaje prema Lukeu.

»U redu je«, rekao je s lakoćom. »Mi smo se oboje promijenili... to se događa.« Stisnula sam mu ruku i oboje smo se zagledali u silnu vodu koja se obrušavala na drvene pragove zaštitnog obalnog zida. Dok sam gledala u tmurnu vodu s njenom žutom pjenom, osjećala sam strašne trnce straha kako mi silaze kičmom zbog nečega što će se dogoditi. »Sanjala sam o utapanju«, rekla sam, »Genevieve je bila sa mnom, ali ona nije željela biti spašena, željela je da potonem s njom.« Luke je zabio ruke duboko u džepove. »Snovi su samo projekcije naših strahova...« Upravo tada se nebo otvorilo i Luke me povukao na noge i zajedno smo potrčali do auta teško dišući. Pokrenuo je brisače i stajali smo tako nekoliko minuta promatrajući strašnu snagu kotrljaju- ćeg mora dok se na horizontu more i nebo stopilo u sivu izmaglicu. »Stvari su već otišle predaleko«, rekla sam neobično odlučno. »Zgrada u plamenu sve mijenja. Moram se potruditi i zaustaviti Genevieve. Okončati tajnu jednom zauvijek.« Luke je podignuo obrve i pogledao me s očekivanjem. »Zvučiš odlučno.« Kimnula sam nepopustljivo. »Odlagala sam to predugo, Luke. Znam točno što trebam sljedeće učiniti.« ***

»Mama? Nije bila u krevetu, ali još uvijek u jutarnjem ogrtaču. Zavaravala sam se da je ona dobro, ali dokazi su mi pokazivali suprotno - zamućene oči, bore zbog zabrinutosti pojavile su se preko noći i stalni izraz straha. Bila je slabih živaca i najmanja buka bi ju uznemirila. »Mama, moramo razgovarati. Moraš mi reći što se dogodilo«.

Trideset četvrto poglavlje Dvije šalice kave ležale su netaknute na stolu kad smo zajedno sjele pokraj vatre dok je vani zavijao vjetar a kiša šibala prozore. Bila sam napeta od nestrpljenja, ali znala sam da je važno ostaviti ju da to učini kad bude spremna. Trebalo joj je dugo da počne i zaista sam pomislila da će pobjeći, ali konačno, duboko je uzdahnula. »Živjela sam blizu New Yorka kad si se ti rodila.« Mislila je da ja to ne znam pa sam se pravila prikladno iznenađena. »Hoćeš reći da nisam rođena ovdje?« »Nisi... bila sam još studentica kad sam ostala trudna i od svih sam to skrivala što dulje sam mogla. Nisam ti to pričala jer... pa... zapravo nisam sigurna.« Mama me je sjetno pogledala i pitala sam se sjeća li se mog oca o kojem nikad nije govorila. »Zašto si to skrivala?« Stisnula je pesnice tako da su joj pobijeljeli zglobovi prstiju. »Moji roditelji, baka i djed, bili su prilično strogi i bili su vrlo zadovoljni kad sam krenula na sveučilište tako da nisam mogla podnijeti da ih iznevjerim.« »Jesi li živjela u studentskom domu?« nevino sam ju pitala. »Ne... sva mjesta su uvijek odlazila prvoj godini. Jedini smještaj koji sam mogla dobiti bio je izvan grada, otrcana soba u velikoj, staroj kući, s pet ili više drugih takvih otrcanih soba... vlaga, miševi, poderane tapete...« Mama je posegnula za svojom šalicom i popila gutljaj prolivši malo po džemperu, što nije ni primijetila. Zastala je i shvatila sam da ću ju morati poticati i bilo je važno da pažljivo izaberem riječi.

»Je li to mjesto... mislim... je li moguće da ima veze s Grace... ili Genevieve, kako ona sada sebe naziva?« »Nisam sigurna«, odgovorila je mama s određenom dozom očajničke nade. »Sve bi to mogla biti strašna koincidencija. Mislim da nema dokaza... samo ime.« Nezin je glas rekao jedno, ali njezine su oči govorile drugo. Bio je jedan način da se ustanovi Genevievein identitet jednom zauvijek. Ohrabrivala sam samu sebe osjećajući da sam pred nečim ogromnim. »Možeš li se sjetiti datuma Graceina rođenja?« Mama je odmah glatko rekla datum što me je iznenadilo, ali mislila sam kako je to samo četiri dana prije mojeg rođendana pa je zato zapamtila. »Tada nema sumnje«, rekla sam glatko. »Koledž je Genevievein rođendan potvrdio s kompjutorskog zapisa. Genevieve i Grace su ista osoba.« Mama je jedva pokazala reakciju i mislila sam kako to, negdje duboko, nije za nju bio šok. Želudac mi se stisnuo i divlje misli su mi padale na pamet kad sam se sjetila fotografije nepoznate bebe; mama je imala poslijeporođajnu depresiju i nije znala što se događa; Genevieveina majka prevarila ju je da uzme malo, boležljivo dijete, a snažno i zdravo je zadržala za sebe; ili su obje napravile neki čudan eksperiment da podižu dijete one druge i vide kakvo će ispasti. To je bilo potpuno ludo i bila sam znatiželjna da saznam odgovor, no bilo je važno da se mama ne uplaši. Izdahnula sam nekoliko puta i sabrala se. »Jesi li dobro poznavala Genevieveinu majku?« »Poznavala sam ju«, naglasila je mama i mogu reći - nije se činilo kao da ju je cijenila. Nabrala je obrve nastojeći se sjetiti. »Svi su znali da uzima drogu, ali su okretali glavu na drugu stranu... svi smo samo prolazili pokraj nje ne želeći se miješati, tako je bilo lakše.« »Dakle... što se promijenilo?« Mamini kapci su se polako spustili, a glas se stišao. Morala sam približiti uho da uhvatim njene riječi. »Postala je majka... i sada više nije uništavala samo sebe.« Već sam znala odgovor ali sam ipak morala pitati. »Jesam li ja bila tamo... u isto vrijeme kao i Genevieve?« Mama je pustila da joj glava padne na prsa što je bio njezin način da kaže »da«. S teškoćom je pročistila grlo. »U noći kad si došla kući iz bolnice spavala si kao anđeo, savršena i prekrasna, a ujutro... bila si tako mirna.« Zastala je, a jedna velika suza skotr- ljala joj se niz lice i rasprsnula na nozi. »Opet sam čula plač... neobuzdan... neutješan... pa sam otišla dolje da vidim.« Skočila sam kad je Gemma ušetala u sobu kao da je samo njezina. Sklupčala se kod mojih nogu i i četkala sam joj krzno, sretna zbog odvraćanja pažnje. »Što si vidjela?« Gledala je ravno pred sebe i govorila bez emocija. »Bio je to val vrućine i čak u devet ujutro dan je bio vruć. Dječja kolica stajala su pokraj vreća sa smećem... mogla sam vidjeti lice... bila je prljava, a pelene su bile zamrljane... mahala je snažno ručicama po zraku a jedna osa je puzala po njoj. Bila je crvena u licu, a glas promukao od plača...« Opet sam osjetila trnce i željela da sam mogla poštedjeti mamu takve boli. Sjetila sam se bakinih riječi - govorila je o smrti zbog predoziranja drogom, što je mamu duboko pogodilo. »Je li Genevieveina mama bila... dobro?« pitala sam oprezno. Mama je odmahnula glavom i obrisala lice. »Ništa nisam mogla učiniti, niti je itko mogao... bila sam u šoku...« »Nisi ti bila kriva«, odmah sam rekla, ali mama me ignorirala i nastavila govoriti istim monotonim glasom. »Ali kad sam saznala... bila sam točno na tom mjestu u to vrijeme... i ja sam bila majka i to je bila moja dužnost. Osjećala sam to tako duboko da me ništa nije moglo zaustaviti.« To je zvučalo pomalo neobično, ali pustila sam to. »Telefonirala si policiji?« Mama nije odgovorila. »Telefonirala si policiji?« bila sam ustrajna. »Oni su došli«, odgovorila je. »Sjećam se da su došli.«

»Što se dogodilo Genevieve?« Mamina usta su se bolno iskrivila. »Nisam sigurna. Bila sam daleko, kod kuće s djedom i bakom. To je bilo tako daleko i odrezano od svega, ali upravo to sam trebala.« Preplavilo me olakšanje. To su bili odgovori za kojima sam tragala. Mama je bila kriva samo zato što se ponašala kao brižna osoba. Da nije odlučila istraživati tog jutra, moglo je biti još gore. Genevieve je također mogla umrijeti. Bila sam kao balon koji se postepeno ispuhuje i opet sam mogla normalno disati. Bilo je glupo smišljati bizarne scenarije kad je objašnjenje tako jednostavno - tužno ali jednostavno. »Nikad nisi nikome rekla?« »Nikome do danas.« Stajala sam leđima prema vatri grijući noge. Sada mogu Genevieve gledati kao osobu s psihičkim problemima i prestati s opsesijom kako ona ima nekakav nadnaravni utjecaj na mene. »Ja sam sada gotovo odrasla i očito je da nisi mogla spasiti Genevieveinu mamu. Svatko bi rekao da nisi učinila ništa pogrešno.« »Svatko, ali ne Genevieve.« Poznavajući ju onako kao što sam ju ja poznavala, to je bilo sasvim moguće, ali bilo je važno smiriti mamu. »Ona će razumjeti.« Mama se odjednom uspravila u svojoj stolici. »Ta djevojka, Genevieve,... mislim da je prilično... nepostojana.« Nije izgledalo kako je pravo vrijeme da priznam koliko je Genevieve poremećena. Još uvijek ne znam kako nas je uspjela pronaći, ali je sigurno u svojoj glavi sve iskrivila tako da je mama ispala nešto kriva. Bilo je lako shvatiti zašto mrzi mene - ja još uvijek imam majku a ona nema, što je vjerojatno bio razlog zašto je prijetila kako će preuzeti moj život. Sjedile smo u tišini slušajući kako se sprema oluja. Bilo je ugodno ovako se začahuriti zajedno, sa svim granicama među nama uklonjenim. Pokušala sam popiti svoju kavu, ali se ohladila, a korica od mlijeka je plutala na vrhu. Mama je još uvijek o nečemu razmišljala pa sam čekala da počne. »A... Genevieveino djetinjstvo? Je li bilo naročito nesretno?« Preokrenula sam očima. »U svakom smislu... ali... ona je bila problematično dijete. Bez obzira koliko joj je ljudi pokušavalo pomoći, uvijek bi završila sama.« Učinak ovih riječi bio je zapanjujući. Mama je izgledala uništena i šakom je zatvorila usta. Počela je jecati - velikim bučnim jecajima koji su joj potresali čitavo tijelo. »Trebala sam se umiješati, Katy. Obje smo bile mlade majke, ali ja sam imala djeda i baku da mi pomognu, ona nije imala nikoga... nekoliko minuta ranije i možda bih bila došla na vrijeme...« »Imala si vlastitih problema«, smirivala sam ju. »Uništila sam dva života...« Kleknula sam na pod pokraj mamine stolice. »Genevieveina je mama umrla jer nije ostavila drogu, čak ni zbog svog djeteta. Nije preuzela odgovornost i platila je cijenu.« Mamine usne zaokružile su se u očaju, poput prestrašenog djeteta. »Ja nemam pravo osuđivati, bila sam užasna majka...« »Nisi bila užasna majka«, odgovorila sam: »Ja nikad nisam bila nesretna ni zapuštena.« Mama je i dalje bila očajna i ljutila sam se na sebe što nisam to bolje izvela. »To me je uvijek progonilo«, plakala je. »Nikad ne možeš pobjeći od prošlosti koliko god se trudiš.« »Idem razgovarati s Genevieve«, rekla sam. »Uvjerit ću ju da nisi učinila ništa loše.« Tvrdoglavo je zavrtjela glavom i ispružila donju usnu. »Drži se podalje od te djevojke. Sad će ona tražiti da ja platim... doprijet će do mene kroz tebe.« »Više nikada«, tvrdila sam. »Sada me ne može povrijediti jer znam istinu.«

Mama je iznenada klonula u stolici. »Istina nije uvijek onakva kako izgleda«, jedva je izgovorila. Nije imalo smisla reći išta više. Činilo se da se mama povukla nekamo u svoj duh, mjesto na koje ju ne mogu slijediti. Pomogla sam joj do kreveta i zaspala je za manje od pet minuta. Trenutak sam promatrala njezino lice. Mislila sam da će ju priznanje rasteretiti, ali nije se tako činilo. Čelo joj je bilo nabrano čak i u snu, a usta su joj se trzala kao da se nečega prisjećala. No brana se otvorila i sada se mogla izliječiti. Među nama nije više bilo tajni. Poslala sam Lukeu dugačku poruku o svemu što se događalo i kako je tajna konačno razriješena, a također sam mu zahvalila na svoj njegovoj pomoći. Na čudan način je sadržavala tračak žaljenja jer smo bili tako dobar tim. Konačno, imao je pravo - tajna nije bila nadnaravno sablasna ni neobjašnjiva, samo tužna priča o ženi koja nije bila dorasla problemima i o posljedicama. Mama je bila promatra- čica sa strane koja je bila u to uvučena, a posljedice su se osjećale i sada. Nitko nije znao kako je Genevieve otkrila istinu, no to nije bilo zapravo važno. Još je samo preostalo da ju uvjerim kako je moja majka radila u njezinu vlastitom interesu i neka nas ostavi na miru. Zatvaranje - to je bio američki izraz i upravo nam je to bilo potrebno.

Trideset peto poglavlje Haljina je bila tako tanka da mi je stalno klizila kroz prste poput zrnaca pijeska. Trebala mi je sva moja strpljivost i izdržljivost da ju ponovo sastavim, a boju je bilo nemoguće uskladiti jer se na svjetlu mijenjala. Trenutak kad sam imala spreman komad konca čini se da je sve promijenio. Šivala sam iznutra prema van i nježno sastavila istrošene dijelove zajedno. Da je materijal bio svjetliji, ne bih uspjela, ali na kraju je poderano mjesto bilo zapravo nevidljivo. Dogovorile smo se da se nađemo kod Hanne oko sedam navečer. Mama je htjela vidjeti što sam kupila pa sam odlepršala dolje i na dnu stepenica okrenula se oko sebe. »Oh... kakva preobrazba. Izgledaš čarobno.« »Imamo neku vrstu generalne probe za ples.« Mamino je lice još uvijek bilo zabrinuto, ali se zbog mene trudila izgledati zadovoljno. »Bit će zabavno... sigurna sam da negdje imam par dugih rukavica.« Pljesnula sam rukama od uzbuđenja. »Možeš li ih naći i pokazati mi kako da kosu složim u francusku pletenicu koja je elegantna i profinjena, umjesto kovrčave i lepršave kose?« Mama je lako našla rukavice i par crnih satenskih cipela s otvorenom petom, kao i krasne lažne bisere i uz to viseće naušnice. Opet sam ušla u svoje traperice a haljinu stavila u torbu. Mama je otišla gore i vratila se s vrećicom punom klipsa, kopči za kosu, češljeva i lakova i provela vječnost tapirajući moju gustu valovitu kosu da bude približno slično Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja, jednom od njenih najdražih filmova. »Znaš... otkad se pojavila ta djevojka, Genevieve«, počela je nesigurno, »stvari su se promijenile, zar ne?« »Pretpostavljam«, promrsila sam, lecnuvši se kad mi se glava trznula nalijevo. »Izgledaš samosvjesnija... manje ...« »Kao otirač?« »Ne, to nije riječ koju tražim«, ljutila se. »Više si svoja.« »Možda«, složila sam se. »Jesi li?« Mama mi je svojim brzim prstima očešala vrat. »Shvatila sam da si gotovo odrasla osoba i uskoro ćeš krenuti vlastitim putem. Možda na sveučilište?« »Razmišljala sam o tome. Za mene bi najbolji studij bio u Londonu.« »Pa, Katy, imala sam te za sebe tako dugo, vrijeme je da te pustim da odeš.«

Govorila je bez imalo samosažaljenja, što je bilo tako neuobičajeno. Galeb je kriještao iznad nas što me je natjeralo da se pokrenem. Gledala sam kroz prozor kako je raširio krila i vinuo se u bijelo zimsko nebo. To je skoro izgledalo kao znak da je mama spremna pustiti me da idem svojim putem. »Više nisi dijete, a ja trebam srediti svoj život pa... Genevievein utjecaj nije bio sasvim loš.« »Nisam sigurna«, odgovorila sam kiselo. »Ako ju nikad više u životu ne vidim, i to će mi biti prerano.« Mama mi je pažljivo poprskala kosu lakom gla- dajući ju sa svih strana kao umjetničko djelo. »Toliko ju mrziš?« Oči su mi plamtjele. »Toliko. Znam da je imala težak život, ali je umišljena, nepoštena, podmukla, manipulativna...« »Oh, Bože«, mama se nervozno nasmijala. Smrknula sam se. »Nadam se da će otići na drugu stranu svijeta.« »Što je bilo?« »Ništa.« Bilo je najbolje ne govoriti ništa o Genevieveinu odlasku prije nego što to bude sasvim sigurno za slučaj da mamu opet spopadne krivnja. Iskopala sam svoj najdraži kaput jer Genevieve neće biti tamo i bio je krasan osjećaj opet ga obući, kao zagrljaj starog prijatelja. Mama mi je mahala i govorila neka pazim kako hodam jer je tlo bilo sklisko, a snijeg je bio prognoziran za nekoliko idućih dana. Dobro sam hodala u svojim tenisicama, ali mnogi ljudi nisu bili pripremljeni i gledala sam jednu gospođu u tankim visokim petama kako se čvrsto drži zida, i jednog starijeg čovjeka kako je zaglavio na komadiću zaleđene površine i nije mogao ni naprijed ni natrag, ruku ispruženih poput akrobata na užetu. Mnogo djece se zabavljalo skližući se po pločniku čineći sve još opasnijim. Udarila sam komad leda s jedne odvodne slavine koja je curila, noga mi se poskliznula, ali sam uspjela ostati uspravna. U Hanninoj kući svjetla su bila upaljena i zavjese razmaknute, a dva lica bila su priljubljena uz prozor. Hanna i Nat pojurile su na vrata i povukle me unutra. Obje su već bile obučene Hanna u usku satensku haljinu boje slonovače, vjenčanu haljinu svoje bake, a Nat je imala crne suknja-hlače visoka struka i bijelu bluzu s dubokim, okruglim izrezom, što je posudila od tete koja je radila u lokalnom kazalištu. Osjetila sam navalu uzbuđenja jer je bilo isto tako dobro kao kad se presvlače djeca i isprobavaju maminu odjeću i šminku. Nisam željela priznati da nikad nisam imala nikoga s kime bih se tako igrala. »Sviđa mi se tvoja kosa«, obje su jednoglasno pjevušile vodeći me u dnevnu sobu umjesto u kuhinju s blagovaonicom gdje smo obično sjedile. »Obuci sad haljinu, Katy.« »Čemu žurba?« pitala sam navlačeći zavjese i samosvjesno skidajući traperice. »Imamo čitavu noć.« »Ne možemo dočekati da te našminkamo«, odgovorila je Hanna i osjetila sam koliko je nestrpljiva. Nat mi je povukla patentni zatvarač i bila sam spremna paradirati amo-tamo kad me je jednom rukom natjerala da sjednem na stolicu i okrenula svoje lice prema svjetlu. »Podloga«, doviknula je, Hanna je prekopala po svojoj kozmetičkoj torbici i izvadila puder. Bilo je nemoguće razgovarati dok je tapkala po mojem licu i davala upute. »Rumenilo, zatim sjenilo.« »Ovo je kao operacija«, šalila sam se kad mi je počela šminkati oči. Promatrala sam Nat iz blizine, zatim sam pogledala Hannu. »Hej, kako to da ste vas dvije već našminkane?« »Bilo nam je dosadno«, odgovorila je Nat navalivši na mene s maskarom zbog koje sam divlje treptala. Odmaknula se korak da odmjeri svoj ručni rad i izgledala zadovoljna što je završila. »Evo, Katy... Izgledaš izvrsno.« Pogledala sam svoje lice u zrcalu i morala sam priznati da je posao dobro obavila. Moja koža je sjala; oči su mi bile svijetlosive, jagodične kosti naglašene, a usne previše nalik Kupidovoj

strijeli. Izvadila sam svoj pribor da dovršim svoj izgled, nastojeći ne osjetiti opadanje raspoloženja jer je bilo jedva osam sati. »Evo... ja sam gotova. Što ćemo raditi čitave noći?« Nat je bacila pogled na svoj sat a zatim na Hannu. Imala sam sasvim određen dojam da ima nešto što mi nisu rekle. Oglasilo se zvono na ulaznim vratima, a Hanna je skočila i glasno rekla, kao na pozornici: »Pitam se tko bi to mogao biti?« Slijedila sam ju kad je krenula da otvori vrata i donja vilica mi se spustila do zemlje.»Nemoj stajati i blenuti«, smijala se Hanna. »Pokaži dečkima put do blagovaonice.« Na pragu je stajao Merlin obučen u prugasto odijelo, pravi cilindar i frak s kanarinskožutim prslukom. Pokraj njega bio je Harvey u crnom smokingu i bijeloj nabranoj košulji, dok je Adam nosio neku vrstu neobičnog prošivenog smokinga i starinsku široku kravatu. Izgledali su kao da su ispali iz »Brideshead Revisited«7 i nisam mogla vjerovati da su tako obučeni hodali po ulici čak ni po mraku. Pogledala sam iza njih očekujući da vidim Genevieve kako se pojavljuje u velikom stilu, ali nije je bilo na vidiku. Merlin je koraknuo naprijed, primio je moju ruku u crnoj rukavici i poljubio ju prije nego što je prešao preko praga. U tome je već bilo elementa igre pa sam samo slijedila Hannu kroz hodnik u blagovaonicu. Tamo je bilo vinskih čaša s drškom i pravih ubrusa, a u sredini je stajao pažljivo izrađen srebrni svijećnjak. Pogled mi je odlutao prema stakleniku koji je bio ukrašen balonima i ukrasnim lampicama. Sa staklenog stropa visjela je diskokugla, a razni oblici od šljokica bili su nanizani po prozorima. »Je li sve u redu između tebe i Merlina?« šapnula je Hanna. »On je rekao da je, ali...« »Sve je u redu«, odgovorila sam joj šapćući. »Žao mi je što si propustila zabavu«, smješkala se Nat. »Ovo ipak nije šator.« »Ovo je bolje«, rekla sam gušeći se od emocija i zaista sam tako mislila. »Ovo je baš kao iz bajke.« Stol je bio prostrt samo za šestero i nisam mogla vjerovati da bi me Genevieve pustila da uživam u večeri poput ove a da ju ne pokušava pokvariti. Hanna je kuckala žlicom po čaši. »Svi sjednite i provjerite svoju karticu s imenom. Raspored sjedenja već je određen i trebate ga se pridržavati.« Hanna mi je namignula jer je bilo očito da je Adam strateški smješten pokraj Nat. »Mama je pripremila svu hranu tako da neće biti nejestiva. Nemamo nikakvo osoblje za posluživanje pa će Nat dati sve od sebe.« Nat je glasno zagunđala, ali je rado pomagala. Meni nisu dali ni da maknem malim prstom niti da ustanem od stola pa sam provodila vrijeme budalasto se smijući svim aktivnostima i upijajući atmosferu. Hrana je bila lagana i vegetarijanska - vegetarijanske lazanje s vrhnjem, mnogo salate, prženi krumpir i kruh s maslinovim uljem da se pokupi umak. Svi smo sjedili i jeli uz glasan žamor, a Nat je predložila zdravicu za mene i za prijateljstvo što mi je stvarno izmamilo suzu koju sam treptanjem brzo odagnala. Genevieve može zadržati svoju razmetljivu zabavu; ova je bila mala, intimna i daleko posebnija. Hannin tata imao je stari gramofon sa 78 okretaja i tijekom večere slušali smo glazbu iz 1920-ih smijući se ogrebotinama na ploči i stalnom zapinjanju igle. Poslije druge čaše pjenušavog bezalkoholnog vina bilo je još zabavnije i bila sam uvjerena da mu je Hanna dodala nešto jače. Obrazi su mi gorjeli, unatoč hladnoći, jer je sve bilo tako lijepo i svi su se trudili oko mene. Merlin je sjedio ravno meni nasuprot, a ja sam razgovarala i šalila se sa svima nastojeći izbjeći njegov pogled kojem bih se teško oduprla. Da smo bili sami, bojim se da bih se utopila. Svi smo se zapanjili kada je Hanna iznenada skočila na noge i vrisnula: »Oh, moj Bože, pada snijeg!« 7

Brideshead Revisited (autor: Arthur Evelyn St. John Waugh) - roman iz 1945., prerađen u TV seriju 1981.

Svi su potrčali u staklenik i gledali kako padaju prve mekane pahuljice. Bilo je to ludo, ali preplavio me poriv da izađem van. Otvorila sam vrata u predsoblju i izjurila na travu bez kaputa, a snijeg je nježno sjedao na moja ramena, kosu, na moje lice dok sam blenula u tu ljepotu tisuća zvjezdica. Zabacila sam glavu i okretala se po vrtu, brisala pahuljice sa svoje kože. Bila sam balerina, odbjegli balon, list na vjetru, vrteći se i lepršajući po tom bijelom pokrivaču. Čula sam smijeh dok su svi izvikivali moje ime, ali ja sam nastavljala dok nisam stigla do reda četinjara u dnu vrta koji su stajali u redu poput vojnika na paradi. Trebalo je dvoje ljudi da me odvuku unutra, mokru i sklisku poput ribe koja je iskočila iz rijeke. Nat mi je dobacila ručnik i trljala moje ruke i vrat dok sam osjećala trnce od oštre hladnoće. »Izgleda kao da imaš konfete u kosi«, šapnuo je Merlin i osjetila sam njegovu ruku kako mi briše golu kožu na leđima. Tada sam shvatila kako sam dobila drugu priliku i to je bila noć koju sam priželjkivala. Blistala sam te noći i nisam mogla učiniti ništa pogrešno, te noći nisam bila nevidljiva Katy. Moglo je biti samo jedno objašnjenje - Genevieve je otišla. Ne bih se mogla osjećati tako samosvjesno i slobodno da ona nije na neki način splasnula. Sigurno je otišla. Merlin me gledao kao da me vidi prvi put i zabljesnula sam ga svojim najblistavijim osmijehom prije no što sam se vratila na zabavu. Moje je raspoloženje bilo zarazno. Stol je bio žurno raspremljen u čemu su svi pomagali, a ples je proglašen otvorenim. Svi smo razmjenjivali partnere i okušali se u čarlstonu, tangu, fokstrotu, a Merlin me je konačno primio u ruke i plesali smo valcer. »Zamisli da smo živjeli u to vrijeme, Katy«, rekao je pokušavajući duboki nagib i uhvatio me prije nego što sam pala na pod. »Bi li me pogledao u svojoj velikoj kući?« Trudila sam se ostati bezbrižna. »Ti bi bio vlastelinov sin, a ja bih bila kućna pomoćnica koja lašti srebro ili tvoje čizme.« »Dobro zvuči«, smijuljio se Merlin. »Mogao bih iskoristiti služavku.« Izvela sam lažni »kniks« iako sam znala što se događa i da ga ja ohrabrujem. »Konačno mi je oprošteno?« pitao je ikreno. »Nije se imalo što oprostiti.« »A sada?« »Sad plešemo«, bockala sam ga. »A sada, Katy?« bio je ustrajan. Merlin je zastao usred plesa, uzeo me za ruku, vodeći me natrag kroz Hannin hodnik. Još uvijek mu nisam odgovorila na pitanje i približio je lice mojem. Nisam se odmaknula. Počeo mi je vrlo nježno ljubiti vrat sve do ušne resice. Činilo se nevjerojatnim da smo ovog puta zajedno i prognala sam sve drugo iz svog uma. Svaki čas je posizao za mojim usnama i bilo je kao da nismo nikad ni prekinuli. Najbolje je bilo što je Genevieve to zaslužila, zaista jest. To je bila moja konačna osveta. Odjednom sam uhvatila svoj odraz u malom zrcalu pokraj vješalice za kapute i trgnula se jer sam izgledala tako grubo i okrutno, a oči su mi se stravično caklile. Jedva sam prepoznala samu sebe i niotkud me pogodila spoznaja poput malja. Ako je Merlin tako lako mogao to činiti iza Genevie- veinih leđa, što to tada govori o njemu? A o meni? Otrgnula sam se od njega i popravila haljinu, izvan sebe od bijesa. Genevieve je zaista to zaslužila, ali da joj se osvetim, morala sam se spustiti na njezinu razinu, a to nisam željela. »Mi nismo zamjenjive, Merline«, prasnula sam. »Ne možeš samo tako pokupiti jednu od nas i otpustiti drugu.« Stavio je jednu ruku na čelo. »Ne znam što mi je... žao mi je.« »U redu je, ali ne možemo se vratiti tamo, ti sada hodaš s Genevieve.« Nismo mogli pogledati jedno drugo. »Gotovo sam zaboravio da nisi moja«, gunđao je Merlin i udaljio se od mene.

Trideset šesto poglavlje Taksi me iskrcao točno pred mojim ulaznim vratima. Bilo mi je teško izaći jer je haljina bila tako tijesna da nisam mogla ispružiti nogu a da se opet ne raspori. Ostala sam na zabavi do pola noći, svima pretjerano zahvalila i pobjegla, odbivši Merlinovu ponudu da me otprati kući, koristeći se snijegom kao izgovorom. Došli smo preblizu jedno drugome i morala sam paziti da se to ne ponovi. Kuća je bila u mraku i okrenula sam svoju torbu naopačke nastojeći naći svoje ključeve a da ne palim vanjsko svjetlo i ne probudim mamu. Skočila sam jedan metar u zrak kad sam začula glas iz tame. »Znala sam da ćeš se vratiti i kupiti haljinu.« »Što...? Tako si me uplašila. Što ovdje radiš u ovo doba noći?« »Tebe čekam, Katy.« Genevieve je izašla iz sjene, s kosom čvrsto stegnutom otraga i sablasno bijelim licem. Bila sam tako užasnuta da sam tri puta pokušavala staviti ključ u bravu. »Jesam li ti nedostajala?« »Baš i ne«, prošaptala sam pokazavši prema gore, pokazujući kako mora spustiti glas. Nije čak nosila kaput, samo tanki džemper preko majice. Vidjela sam kako joj je hladno jer joj je tijelo bilo pogrbljeno a ruke crvene. Nisam mogla vjerovati da je u prosincu čekala vani samo da mi se podruguje. »Što ti to želiš, Genevieve?« pitala sam oholo. »Mi imamo nedovršen posao.« »Zaista?« »Znaš da imamo. Trebala bi me pozvati da uđem.« Vrata su sada bila otvorena i vidjela sam kako joj se dah penje u hladni zrak. »Kasno je... možemo razgovarati sutra.« Genevieve se šuplje nasmijala. »Zar nikad nisi čula... sutra nikad ne dolazi.« Pogledala je na sat. »U svakom slučaju, pola sata je prošlo iza ponoći što znači da je već sutra.« Spopao me užas zamišljajući scenu i mamu koja ustaje iz kreveta pa sam ju pustila u predsoblje. Išla sam iza nje i zatvorila vrata kimnuvši prema našoj dnevnoj sobi. Prekrižila sam ruke i gledala kako razgledava sobu kao da je potencijalni kupac. Čak je jednom rukom prešla preko ormarića kao da mu procjenjuje kvalitetu. »To nije ono što sam očekivala«, rekla je otegnuto. Bila sam iscrpljena, ali sam joj pokušala vratiti sarkazmom. »A što jesi očekivala?« Duboko je uzdahnula. »Ne znam... nešto drugačije... originalno i posebno kako bi se isplatilo. Ali sve riskirati samo za ovo... taj periferijski pakao.« »Ja ne mislim da je to pakao. To je dom.« Iskreveljila se s gađenjem. »Ne znaš ni za što drugo, Katy.« »Genevieve... umorna sam... preumorna da bih igrala igre.« »Možda bi ti se sviđalo da sam glasnija. Možemo imati i dodatno društvo.« Točno je znala koje gumbe da stisne pa da postanem napeta. »Ne... nemoj. Sve je u redu, možemo razgovarati. Dođi u kuhinju i napravit ću nam napitak.« Njezina drskost se nastavila i unutra. »Kakva lijepa kuhinja od borovine, sa slatkim malim cvje- tićima na zidu, ormarićem za tvoje žitarice i policom za tanjure. Kladim se da imaš jedaću garnituru i nekoliko porculanskih šalica za goste.« Imala je pravo. Mama je imala oboje, ali ja se nisam obazirala, i dalje sam stajala i čekala da mlijeko zakipi. Pružila sam joj šalicu iz koje je izlazila para i pomirisala je, ustanovila da je to kakao i podigla oči k nebu. »Sve je to tako krajnje dosadno. Je li to ono što želiš za sebe?« »Ja ne znam što želim za sebe«, odvratila sam. »Zna li itko u našim godinama?«

»Možda ne,« složila se hladno, »ali ti bi trebala znati da ne želiš ovo. Moraš željeti nešto bolje.« »Nikad nisam očekivala nešto bolje«, rekla sam joj i otpila iz svoje šalice. Pogledala me kritički od glave do pete. »Dakle, haljina nije imala magični učinak?« »U kojem smislu?« Nakesila se. »Ti i Merlin?« »Rekla sam ti već, Genevieve, ne želim ga na takav način.« »On je ionako samo priviđenje, Katy. Otkrila sam to doista brzo.« »Željela si ga samo kad sam ga ja željela«, uzvratila sam protuudarcem. »To je očito.« Slegnula je ramenima i nešto mrmljala što je moglo značiti bilo što. »Ja odlazim... ali ti to već znaš.« »Da, čula sam.« Zijevnula je i podigla ruke iznad glave. »Zaista je žalosno što tvoj život nije vrijedan da se ukrade. Da sam to bila ja... kad bi taj život bio moj, s tvojom ludom majkom, dosadnim prijateljicama i papirnatim dečkom, ne bih znala što da radim.« »Je li to razlog tvog odlaska?« pitala sam ravnodušno.. Kimnula je. »Imala sam mnogo vremena za razmišljanje i možda stvari ispadnu dobro.« Možda je to bio niski udarac, ali nisam si mogla pomoći. »Sasvim sam sigurna da mi nećeš nedostajati...« Ustala je i počela proučavati naše obiteljske fotografije. »Učinila sam ti uslugu, Katy. Kad sam stigla bila si sva smušena, staromodna i potpuno neprimjetna. Sada si sasvim privlačna i naučila si zauzeti se za sebe.« Sjedeći sam bila u nepovoljnom položaju jer me ona nadvisivala. Ustala sam, neobična u haljini koju smo obje željele, i bilo mi je drago što sam ostala u kaputu. Stisnula sam ga čvrsto oko sebe. U našoj kući se smrzavalo; vjetar je zviždao kroz pukotine i rupe u krovu, kroz prozore i kutne daske. Bila je u lošem stanju i zapuštena i bilo je strašno odjednom gledati stvari Genevieveinim očima. Činilo se kao da je ona lopov koji pljačka našu osobnu imovinu. Trudila sam se da mi glas bude čvrst s primjesom konačnosti. »Tako... sretne smo što idemo svaka svojim putem.« »Da... tvoja luda majka se izvukla.« Bilo je to drugi put u nekoliko minuta da mamu naziva ludom. »Ona nikad u životu nije nikoga povrijedila«, odvratila sam. Lice joj se smračilo. »Dakle, ti još uvijek ne znaš...« Otvoreno sam ju pogledala u lice nastojeći zvučati samosvjesnije nego što sam se osjećala. »Ja znam. Mama mi je rekla istinu.« Zelene oči opasno su zasjale. »I koja je to istina?« »Da je tvoja majka bila ovisnica o drogama. Moja mama je živjela u istoj kući i trebala je zvati policiju u noći kad je ona...« Nisam se mogla natjerati da kažem riječ »umrla«, ali je Genevieve zatvorila oči kao od boli. »Tako je ona zapravo spasila tebe, Genevieve. Imala si samo nekoliko dana i neutješno si plakala.« Njezine su se usne bezglasno micale dok je probavljala moje riječi. »To je ono što ti je rekla... i ti to vjeruješ?« »Naravno.« »Ali to ne objašnjava najvažniju stvar.« »Koju?« »Nas.« »To je sve u tvojoj glavi«, tvrdila sam, ali želudac mi se opet grčio. Genevieve je promatrala svoje nokte dok je ležerno govorila. »Tvoja najdraža boja je indigo plava, voliš gledati oblake i često vidiš lica u njima, zlo ti je od mirisa mesa, uvijek se osjećaš

kao autsajder, bojiš se vode i mrziš svoje nožne prste jer su neravni... oh, više voliš zimu nego ljeto, ali te brine kako je to neprirodno...« Zaustavila se, a ja sam ponovo sjela. »Bilo tko ti je mogao reći te stvari.« »Zašto se jednostavno ne suočiš s time?« zijevnula je. »Pogriješila si... obmanjuješ se...« Genevieve me pogledala preko stola. »Imaš li određeni san?« Ponovo se smiješila pokazujući sve zube. »Kad sam bila mala, stalno sam te sanjala kako sjediš pred zrcalom i promatraš me. Zamišljala sam da je to kao u Narniji, samo što je nas dijelio komad stakla.« Njezine riječi prolazile su kroz mene poput noža. Nikad nikome nisam rekla pojedinosti tog sna. »Je li ti to preteško podnijeti, Katy, spoznaju da smo jednake?« Nagnula se preko i primila me za desnu ruku. Naši prsti savršeno su se poklapali baš kao onog dana u autobusu. »Tvoja mama još uvijek poriče«, rekla je blago. »Prerađivala je prošlost sve dok nije sama u to povjerovala... uvjerena kako se njezina verzija događaja stvarno dogodila jer je ono što je napravila previše bolno.« Svaki mi se dio tijela pretvorio u led. Nekontrolirano sam se tresla i glas mi je drhtao. »Ne želim ništa više znati... trebaš otići kao što si obećala.« Odmahnula je glavom polako ali promišljeno. »Ne mogu još otići. Ta žena mi je to onemogućila. Ona još uvijek priča laži, još uvijek skriva što je učinila. Moram te osloboditi. Jesi li spremna, Katy? Jesi li spremna za istinu?«

Trideset sedmo poglavlje To je bila najdulja noć u mojem životu. Svaka je minuta izgledala kao godina. Mama me je sljedećeg jutra našla kako sjedim u njezinu naslonjaču. Bila sam u istom položaju otkad je Genevieve otišla. Lice mi je sigurno izgledalo užasno jer je pritrčala, kleknula kraj mene i dodirnula me, ali ja nisam ništa osjećala. Mislim da sam se bila pretvorila u kamen. Opipala mi je obraze, tada je stavila jednu ruku na haljinu i činilo se da se naborala. »Što nije u redu, Katy? Smrznula si se i nisi bila u krevetu. Oh, moj Bože, je li te netko povrijedio? Je li te netko napao?« ***

Jedva sam se uspjela okrenuti prema njoj, očiju podlivenih krvlju i hrapava glasa. »Genevieve je bila ovdje prošle noći. Čekala me je kad sam se vratila kući.« Mama je ustuknula kao da ju je netko udario. »Što je htjela?« Nisam odgovorila. Mama se povukla korak natrag, pa još jedan. Nastavila je tako kao da želi pobjeći od mene dok nije stigla do vrata i mrmljala nešto o odlasku u kuhinju. Nekoliko minuta kasnije vratila se s pićem iz kojeg se dizala para. Uzela je moje ruke i obavila mi šake oko šalice kako ne bih prolila. Nisam se bunila jer su mi prsti bili ukočeni. Popila sam veliki gutljaj i počela se gušiti od kipućeg čaja. »Namjeravala je otići«, kašljala sam. »Odlučila je to jer joj je ovdje bilo dosadno, a moj život nije se činio vrijednim da ga se ukrade, ali tada se nešto promijenilo.« »Što?« Gledala sam mamu kao da ju nisam vidjela vrlo dugo. »Ti. Pričale smo o tebi i to je sve promijenilo.« »Trebala si ju pustiti da ode, Katy... da ode iz našeg života.« »Morala sam te braniti«, rekla sam uzrujano. »Morala je saznati da si ju ti samo zaštitila.« Mama se primila za stolicu da se osloni. »I što je rekla?«

Opet sam počela drhtati i moji zubi su udarili o stijenku šalice. »Rekla je... da ima razloga zašto imamo toliko toga zajedničkog.« Bacala je okolo luđačke poglede, zjenice su joj se proširile. Nisam bila sigurna mogu li nastaviti s tim. Osjećala sam snažan poriv da prestanem, pravim se kao da se prošla noć nije ni dogodila i sve će biti kao i prije. Osim što to nije moglo biti - nes onim što sam saznala. Jedini način na koji bih bila mogla to učiniti bio je da čvrsto stisnem oči i izbljujem strašnu istinu. »Genevieve mi je rekla da smo u rodu... ne samo sestre nego... blizanke, dvojajčane blizanke.« »I ti to vjeruješ?« šapnula je mama. Stavila sam šalicu na stolić i pokrila lice rukama. »To je tako glupo i tako nevjerojatno i strašno i bolesno ali...« »Ali?« »Nema drugog objašnjenja. Zašto mi slično mislimo i oponašamo jedna drugu a da i ne znamo i sanjamo isti san još otkad smo bile male?« Mislila sam da će se mama srušiti, ali ona je sjela, u trenutku je izgledala dvadeset godina starija. Kako je vrijeme odmicalo, vidjela sam na njezinu licu različite emocije, a tišina u sobi pojačavala se dok nije zvučala poput groma. Na kraju je rekla, gotovo kao da se brani: »To je istina.« »Razdvojila si nas«, optuživala sam ju, stisnula sam zube tako snažno da su me zaboljeli. »Nije čudno što te Genevieve mrzi.« »Ima sve razloge za to«, rekla je mama s neobičnom mirnoćom. Govorila sam sve glasnije, sa sve većom nevjericom. »Jesi li bacala novčić? Ostavila onu koja je više plakala. Kako bi ijedna majka mogla to učiniti?« »Ono što sam učinila bilo je najbolje što sam mogla.« »Ne reci to nikad više...« »Mislila sam da je to najbolje što mogu«, ponovila je. Sjedila je nepokretno, spuštene glave i mlitavo spojenih ruku. Osjetila sam poriv da joj priđem i pro- drmam ju. »Ne možeš se samo nadati da će otići. Ona je dio naših života, sviđalo se to nama ili ne.« »Prekasno je da se stvari mijenjaju, Katy. Ti znaš kakva je ona. Uništit će nas.« »Ti samo misliš na sebe.« »Ne... mislim na tebe i na sve što ti je učinila.« Činilo se nevjerojatno da ja branim Genevieve. »Možda se ne može svladati. Nikad joj nisi dala priliku...« Mama se nije bunila. »Imaš pravo, Katy, bilo je ti ili ona i bilo je užasno napraviti izbor.« »Ne očekuj da ti zahvaljujem što si izabrala mene«, odvratila sam prezirno. Na trenutak se zagledala u mene, a zatim spustila pogled. »Ne očekujem nikakvu zahvalu, ali... kad znaš sve činjenice...« »Ne želim znati«, rekla sam teatralno. Mama se potpuno zatvorila, ali potreba da ju kaznim bila je presnažna.. »I izmislila si onu priču o ovisnici koja je živjela u sobi ispod. To je bilo pokvareno.« Lice joj je imalo strašnu boju - bijelosivu s mješavinom šoka, poniženja i srama, ali moje je srce ostalo tvrdo. »Nisam lagala«, uspjela je reći. »Naravno da si lagala, lažeš i sada. Čitav moj život je laž.« Ustala sam očajnički želeći pobjeći od nje. »Ne idi, nije to što misliš«, molila je. »Reći ću ti istinu, Katy. Potpunu istinu.« Tresnula sam vratima dnevne sobe i bijesno izjurila iz kuće. Mislila sam da bi me mogla slijediti i pogledala sam nekoliko puta preko ramena, ali nije. Bilo je jedva sedam ujutro i na glavnoj cesti bila su samo kola našeg lokalnog mljekara. Baš je htio zaokrenuti kad je spazio

mene u mojoj večernjoj haljini, ali samo se nasmiješio i otišao dalje. Mogla sam otići samo na jedno mjesto, odmah sam to znala. Preuređena staja bila je na rubu našeg grada, smještena na pola jutra zemlje i s dovoljno mjesta za jednog konja. Popela sam se preko prijelaza kroz živicu pa prečicom preko imanja pod snijegom, a rub moje haljine uskoro je bio mokar i poderan. Fine satenske cipele bile su uništene i pune vode, noge su mi se opasno sklizale, a i jedna se peta olabavila. Uskoro sam hodala uzbrdo i nizbrdo po grbavim stepenicama što je bilo zamorno i bila sam sretna kad je kuća bila na vidiku. Vrata nekadašnje staje sada su bila ogromna staklena površina u prizemlju i dok sam se približavala vidjela sam Genevieve kako sjedi za stolom. Digla je pogled i mahnula mi. »Znala sam da ćeš doći«, rekla je jednostavno. »A ja sam znala da ti znaš da ću doći.« Obje smo se nasmijale i prvi puta je to bilo iskreno među nama, a ne kao da skupljamo bodove jedna protiv druge. »Uđi,« pozvala me je, »možeš se presvući u nešto od moje odjeće.« Prizemlje je bilo potpuno otvoren prostor s dijelom za dnevni boravak u kojem je dominirala sofa u obliku slova L, moderan stol za blagovanje za osmero i prostor za rad iza paravana. Vidjela se i moderna, maštovita, crvena kuhinja tako čista i sjajna da sam se pitala je li uopće itko kuhao u njoj. Sve je bila neobična mješavina starog i novog koje se dobro slagalo zajedno. Bila je tamo i galerija za pjevače od svijetle hrastovine do koje se dolazilo odgovarajućim stepeništem. Slijedila sam Genevieve dok se penjala čitavo vrijeme gledajući gore i slušajući odjek naših koraka u golemom prostoru. Njezina soba nije bila velika, ali imala je pogled na okolicu. Tog je dana sve izgledalo savršeno - krovori bijeli od mraza, crkveni toranj s bijelom kapom, drveće i grmlje s granama punim snijega. Dala mi je traperice i džemper iz svog ormara i skinula sam se bez nelagode; nije mi promaknula ironija što Genevieve sada osjećam kao svoj produžetak. Njena odjeća, čak i tenisice, savršeno su mi pristajale. Ponudila mi je četku za kosu i kad sam pogledala u zrcalo vidjela sam da su mi pletenice još uvijek složene u punđu što se nikako nije slagalo sa svakodnevnom odjećom. Pažljivo sam izvadila kopče i rasplela pletenice pustivši kosu da mi u valovima padne na ramena kao da sam rabila mašnice za kovrčanje. »Jesi li bila kao dečko?« pitala me znatiželjno Genevieve. »Kad si bila mala.« Kimnula sam. »Jesam, uvijek sam se htjela igrati s Lukeom i njegovim prijateljima.« Lice joj se oduljilo. »Takva sam bila i ja, ali ja sam morala nositi haljine u boji žvakaće gume, ukrašene srcima i vrpcama i bluze s volanima.« Pojavilo mi se sjećanje - nešto što sam pročitala u nekom časopisu. »Neki blizanci imaju svoj posebni jezik i ne razgovaraju godinama... ali tada... mi nismo identične pa...« »To nije važno«, bijesno me prekinula. »Blizanci uvijek sve dijele. Točno je da bismo mi trebale biti zajedno... ne misliš li i ti tako?« Bilo je nešto u intenzitetu njezina pogleda zbog čega sam se uzvrpoljila. »Nevjerojatno je da smo ovdje... zajedno.« »Ne mogu te ostaviti sada, Katy. Znaš li to? Tražila sam te tako dugo.« Kimnula sam osjećajući poznati strah kako kola kroz mene iako je tada bila skoro normalna: »Ti ne odlaziš... pa... često ćemo se viđati«, mumljala sam. »Ja ne želim da se samo viđamo«, odgovorila je prezirno. »Bile smo zajedno u maternici čitavih devet mjeseci... tako je to s blizancima... Oni pripadaju jedan drugome i ti pripadaš meni, Katy.« Odjednom su mi se vratile njezine riječi. »Trebalo bi biti kao da nisi nikad rođena.« Još uvijek nisam znala što je time mislila, ali koža mi se naježila. Pregledavala je ostatke sirenine haljine. »Jesi li spavala?« »Ne... niti sekunde.«

»Nisam ni ja«, rekla je. »Idemo napraviti doručak.« Kuhinja je bila san visoke tehnologije; kao što su vrata bila crvena i sjajna, tako su radne plohe bile od crnog granita, štednjak od nehrđajućeg čelika. Bilo je očito da su vlasnici te preuređene staje dobro živjeli; bio je tamo hladnjak u američkom stilu, aparat za kavu s izborom od pet različitih zrna, sokovnik i druge sprave koje nisam mogla ni identificirati. Genevieve je za nas obje napravila pržena jaja, baš kako ja volim, sočno ali ne žitko, peciva od cjelovitog brašna, pahuljice i narančin sok. Izgledala je tako udomaćena ovdje i čudila sam se kako bi mogla ostaviti sve to za posve neizvjestan život. »Znaju li... ljudi kod kojih živiš... išta o nama?« pitala sam dok je moj želudac zahvaljivao za prvu hranu tog dana. Odmahnula je glavom. »Oni su dobri i pružaju mi potporu ali ja ih ne puštam blizu, nemam povjerenja u njih. Ne više.« Nije trebala objašnjavati. Provela sam čitav život nastojeći ne zbližiti se s ljudima. Uvijek sam mislila da su oni suzdržani prema meni, ali tada sam shvatila da je moj nepristupačan fluid zapravo prepreka. »Bolje je ne oslanjati se ni na koga drugoga«, dodala je. »Onda te ne mogu povrijediti.« Bilo je nevjerojatno da smo imale tako različite živote i ostale tako slične. Nisam joj morala pričati o tome kako sam teško sklapala prijateljstvo, ona je to okrutno istaknula kad smo se prvi put srele. Pravila sam se da ne gledam Genevieve kako melje papar na jaja, ali ih ne soli i kako jede hrskave žitarice sa samo nekoliko žlica mlijeka. Ja sam činila točno isto - kao prava zrcalna slika. A sada pitanje za milijun dolara. Činilo se da je pravo vrijeme da pitam. Spustila sam nož i vilicu i ispila svoju kavu. »Kada si saznala?« Prešla je prstom preko usnica duboko zamišljena. »Oduvijek, pretpostavljam. Ne mogu se sjetiti vremena kada nisam znala za tebe, ali mislila sam da je moja greška što ti nisi tamo.« »Zašto?« »Moji usvojitelji govorili su mi da sam pokvarena,« odgovorila je gotovo veselo, »pa sam mislila da je moja krivnja što smo razdvojene.« »Kako si me našla, Genevieve?« Njezine zelene oči zagledale su se duboko u moje i bile su vlažne kao list ljiljana na vodi. »To je bila slučajnost... sudbina... kako god želiš to zvati.« Duboko sam uzdahnula. »Zaista?« »Zaista«, naglasila je. »Toliko sam se mnogo kretala po zemlji, što je onda čudno što sam došla u isti grad u kojem si bila i ti? Onog dana u autobusu jesi li... morala si također nešto osjetiti?« Znači, srele smo se pukim slučajem. Nisam bila sigurna je li to manje vjerojatno nego mogućnost da je nekako otkrila gdje sam i slijedila moj trag. Ona je mislila da je to providnost i bilo je teško ne složiti se. »Osjetila sam nešto,« morala sam priznati, »ali nisam znala što je to. Osjetila sam one valove emocija... mislila sam da je to mržnja.« Naherila je glavu na jednu stranu kao pas koji iščekuje. »Ja sam tebe mrzila. Izgledala si tako sretna, željela sam izbrisati onaj smiješak s tvog lica, možda sam te željela izbaciti iz tvog spokojnog malog svijeta.« »Ti okrivljuješ mene za to što se dogodilo?« »Da«, izjavila je potpuno uvjerena. Čekala sam da objasni svoj odgovor, ali nije, samo me hiproti- zirala pogledom. Nikad me nitko nije gledao na takav način i mogla je čitati moje najskrovitije misli, što je bilo dvostruko uznemirujuće. »Jesi li mi zato radila sve one grozne stvari?« Genevieve je nehajno slegnula ramenima. »Nisi nikad iskusila nikakvu bol... nisi čak ni znala da ja postojim. Možeš li zamisliti kako mi je bilo kad sam te onog dana prvi put vidjela... kako se bezbrižno smiješ?«

»Ali nisam ja kriva...« »Ja sam te pokušavala naći«, ustrajala je. Kuckajući sa strane po svojoj glavi. »Morala si biti sposobna to osjetiti. Trebala si se moći odazvati. Toliko sam te voljela... ali kako su godine prolazile to je preraslo u prezir i ljutnju.« »Ja nisam učinila ništa loše«, ponovila sam. »Ne bi trebala mene okrivljavati.« Ispružila je ruke, dlanovima prema gore, govoreći gotovo samoj sebi. »U početku sam željela da patiš... zatim sam željela da nestaneš... no tada sam shvatila... To je za nas druga prilika. Sada će opet sve biti dobro.« Iz mene je provalila nevjerica. »Baš samo tako. Očekuješ da zaboravim i oprostim.«Izgledala je zbunjeno jer sam joj se odupirala. Ova je situacija za Genevieve očito bila crno-bijela. »Moraš znati kako je meni bilo, Katy. Ja nisam imala ništa, a ti si imala sve. Ali bilo je besmisleno mrziti te ili te otjerati... sada shvaćam da ne možemo pobjeći jedna od druge i nećemo opet biti razdvojene.« To nije slutilo na dobro i njezine su me riječi plašile. Ništa što je do sada učinila ili rekla nije me moglo uvjeriti da je sposobna za promjenu. Želju da me uništi zamijenila je posesivnošću koja guši, čega sam se isto toliko bojala. Bio je tu i problem kako će mama sve to preživjeti. »Mami je bila samo dvadeset jedna godina«, pokušala sam objasniti. »Nije znala što radi. Nitko nije znao za trudnoću i vjerojatno je bila potištena...« »Zašto ju još uvijek braniš?« »To je čudno,« mrmljala sam, »osoba koju poznaš i kojoj vjeruješ najviše na svijetu pokaže se da je netko drugi... osoba koja je mogla učiniti nešto tako nezamislivo.« »Je li itko onakav kakav se čini, Katy? Svi mi imamo lica koja pokazujemo drugima jer mislimo da nas neće voljeti ako vide kakva smo stvarno osoba.« Skupila sam snagu za pitanje koje sam morala postaviti. »Tvoji usvojitelj i... ti nisi zapravo... Naudila njima?« Nisam bila sigurna smiješi li se ona ili je to bila varka zbog svjetla. »To su bili najgori mogućiljudi.... uskogrudni, uvjereni u svoju krepost, bez ljubavi i radosti, samo patnja, poslušnost i kazna. Ostavljali bi me ispred oltara kućne izrade da se molim da budem bolje dijete... pokraj dvije treperave svijeće. Otvorila sam prozor i zavjesu je zahvatila vatra... širila se tako brzo.« Zatvorila sam oči i izrekla tihu molitvu zahval- nosti da to nije bilo namjerno, no još uvijek ostaje onaj požar u župnom dvoru. »I od tada nikad nisi bila tamo?« »Nikad.« Očajnički sam joj željela vjerovati jer je alternativa bila prestrašna da o njoj razmišljam. »Mislim da je tako suđeno«, počela sam polako unatoč svim svojim strahovima. »Suđeno je da nađemo jedna drugu, a naša je mama dobila drugu priliku.« »Mi zaista imamo istu majku«, složila se, ali njezin je glas zvučao čudno kao da je to uvježbavala. »To nitko ne može osporiti.« »Dakle... što radimo sada?« »Mislim da je vrijeme da ju posjetimo, Katy... Zajedno«.

Trideset osmo poglavlje Genevieve i ja sjedile smo na stražnjim sjedalima automobila, jedna do druge. Povremeno bi joj glava pala od umora i odmarala se na mom ramenu. Nisam ju odgurnula. U retrovizoru sam promatrala mamino lice, oči su joj bile ogromne i uznemirene, ali nikad nije pogledala otraga na mene. Trenutak u kojem je sve postalo jasnije gubio mi se iz glave, poput brodićaigračke koji poskakuje na valovima i odlazi sve dalje. Bile smo se vratile u moju kuću i očekivala sam konačni obračun, ali do njega nije uopće došlo. Mama nije izgledala puna

ljubavi ili kajanja za dijete koje je dala nekom drugom niti se upustila u objašnjavanje zašto je mogla zadržati samo jedno svoje dijete, samo je izgledala uplašena i zabrinuta. Ona i Genevieve su tiho izmijenile nekoliko riječi što je mamu pokrenulo na akciju i za nekoliko minuta spakirala je torbu s hranom, pićem, toplim pokrivačima i baterijskom svjetiljkom zbog vremenskih uvjeta. Natjerala me je da obučem svoju najdeblju jaknu, debele čarape i čizme i uđem u auto a da ne znam zašto. Mama je krenula od naše kuće kao Grand Prix vozač unatoč upozorenjima na televiziji i radiju koja su govorila ljudima da ne poduzimaju putovanja osim u krajnjoj nuždi. Inače je bila pretjerano oprezna pa ipak sam vidjela po znakovima da smo se uputili na autocestu iako se moglo vidjeti samo nekoliko metara ispred sebe. Što god bilo to što se moralo obaviti, čekati nije moglo. Sigurno sam zadrijemala od iscrpljenosti. Brzo kretanje bijelih snježnih nanosa milju za miljom postepeno me hipnotiziralo i bilo je olakšanje zatvoriti oči, moj um konačno je odustao od borbe. Kapci su mi bili olovno teški i spuštali su se dok nisam utonula u čvrsti san bez snova. Kad sam se probudila, bilo je to malo-pomalo, nisam znala koliko je vremena prošlo. Mozak mi je govorio da se potpuno razbudim, ali tijelo je odbijalo surađivati. Ono je mirno lebdjelo u mojem vlastitom sumračnom svijetu. Čula sam tihe glasove i nisam ih mogla razlikovati. Nisam bila sigurna jesu li stvarni ili su samo u mojoj glavi. »Je li to zaista to mjesto?« »Nesumnjivo.« »Jeste li sigurni? Vjerojatno se promijenilo.« »Bila sam već ovdje... mnogo puta sam ju posjetila.« »Katy još uvijek ne zna?« »Nemam pojma. Ne mogu zamisliti što misli.« »Kako ćemo joj reći?« »Nećemo ni morati. Bit će jasno kad stignemo tamo.« Moji su kapci zatreperili i glasovi su utihnuli. Ispravila sam se i glasno zijevnula, moji su kapciodbijali otvoriti se. Moj sat mi je govorio da sam bila odsutna skoro dva sata. »Gdje smo?« »Samo smo stali da se odmorimo«, odgovorila je mama, nervozno pogledavajući Genevieve. Jednom rukom sam otvorila prozor i zavirila van. Snijeg je ovdje bio gušći, a nebo potpuno u boji slonovače, bez imalo plavog koje bi se probilo. Bilo je rano poslijepodne, a svjetlo je već blijedjelo. Parkirali smo ispred povisoke, nekad otmjene zgrade sa stepenicama koje vode do ulaza i masivnim crnim ulaznim vratima, sa sedam ili osam zvonaca sa strane. »Tu si ti živjela, zar ne?« pitala sam. »Da«, odgovorila je mama bez objašnjenja zašto smo se trebali satima voziti samo da bismo sjedili ispred te kuće. »Možemo li ući?« Mama je odmahnula. »Sada su to privatni stanovi, Katy, interfoni i sve. Neće nas pustiti da uđemo.« »Ionako se nema što vidjeti«, dodala je Genevieve. »Ne, nema se što vidjeti«, ponovila je mama. »Ali ima nešto gdje bismo trebali biti.« Genevieve je govorila promišljeno i čini se da je to bio znak koji je mama čekala. Izvadila je ključeve iz motora i navukla rukavice prije nego što je otvorila vrata od auta. Genevieve je izašla sa suvozačke strane zategnuvši svoj kaput i povlačeći na uši kapu s pomponom. Znala sam da čekaju na mene. One su bile na putovanju, a ja sam ih slijepo slijedila. Unatoč snijegu Genevieve kao da je imala krila na stopalima, a poslije nekoliko minuta shvatila sam da je ona odgovorna osoba i da joj se mama predala. Pogledala sam okolo. Mjesto gdje sam rođena nije me uzbuđivalo niti je probudilo u meni neki osjećaj deja vu. Sve

se činilo da se sastoji od malih, mračnih ulica, s kućama u nizu koje su se doticale stražnjom stranom. Ulična svjetla bila su se već upalila, sjajnožuta nasuprot sasvim bijelom krajoliku. Jedva da smo vidjeli još nekoga dok smo klipsale jedna za drugom, zamućena vida od pahuljica koje su se kovitlale ispred nas. Zastajale su mi na trepavicama i ja sam ih bijesno otresala treptanjem. Bilo je kao da ste u naopačke postavljenoj staklenoj kugli. »To je prečica«, objašnjavala je Genevieve presje- kavši preko niza uskih uličica. Morala sam paziti da hodam po sredini jer su mi noge stalno klizile u drenažni kanal uza zid od cigle koji je bio prekriven grafitima. Letimice sam vidjela imena, slogane i izjave ljubavi i mislila o svim ljudima koji su bili ovdje prije nas. Pitala sam se je li mama išla ovom prečicom kad je bila samo nekoliko godina starija od mene, puna života i nade. Moj je otac možda zastao i poljubio ju i obećao da će ju voljeti zauvijek prije nego što je nestao iz njezina života. Potajno sam pogledala mamu, ali gledala je ravno ipred sebe bez vidljivih znakova prepoznavanja ili čak zanimanja. Bila je tamo neka čistina i došli smo u drugu ulicu punu viktorijanskih gradskih kuća s božičnim drvcima vidljivim u prozorima uglatih erkera. Gotovo sam očekivala da ću vidjeti djevojčice u salonskim kaputima i dečke u staromodnim odijelima kako se sanjkaju ili tjeraju obruč. Genevieve se zaustavila ispred vrata stare crkve Saint Jude. Oporo se nasmijala. »Svetac zaštitnik izgubljenih slučajeva«. Pogledala sam kako mama reagira, ali izgledala je daleka i povrijeđena istovremeno. Ostala sam tiha. Genevieve je gurnula teška drvena vrata i slijedila puteljak prema crkvi. Pitala sam se nije li to neka vrsta testa. Mami će se suditi za ono što je učinila, u crkvi koja Genevieve nešto znači. Takva dramatičnost upravo je njezin stil. To je bilo savršeno mjesto za ispovijed. Ali ona nije pokušala ući u crkvu i skrenula je nadesno gdje je jedan kameni anđeo bio viši od ostalih nadgrobnih spomenika. Nije se činilo tako čudno biti na groblju u snijegu koji se smrzava, miljama od kuće, barem ne čudnije od sveg ostalog što se nedavno događalo. Pažljivo sam hodala pokraj grobova nastojeći slijediti Genevieveine stope i pogledavala u nebo dok sam stavljala jednu nogu ispred druge. Čvorci su se već obrušavali, krila su im zajednički lepetala u pripremama za večer. Izgledali su kao mali crni križići. Genevieve je stala i ja sam pogledala dolje. Čak i pokriven snijegom, taj je grob izgledao zapušten, s raznim vrstama korova koje su se probijale. Genevieve se nagnula brišući snijeg s kitice umjetnog cvijeća, a zatim ga je pažljivo presložila, s licem živahnim ali tmurnim. Obično su joj osjećaji bili izraženi tako jasno da sam ju mogla čitati kao knjigu. Mamine usne tiho su se micale, kao u molitvi, i shvatila sam da je sigurno poznavala tu osobu. Još uvijek sam tu bila ja ona koja nije imala nikakvu ulogu. Pročitala sam ime na nadgrobnom spomeniku tražeći ključ zagonetke - Jessica Myers. »Tko je to?« obzirno sam pitala. Dok je govorila, Genevievein pogled bio je usmjeren u daljinu. »Jessica Myers nikad nije dobila priliku u životu. Nije imala roditelje koji bi ju pokrivali noću i stavljali na zid njezine crteže. Povremeno je bila na brizi socijalne službe, premještali su ju kao psa lutalicu kojeg nitko ne želi dok nije ustanovila da je trudna, još uvijek tinejdžerica, živjela je u bijednom stanu.« »Ne razumijem.« »Možda se nadala da će joj se život okrenuti na dobro. Konačno je imala nekoga da voli i da bude voljena... ali to nije bilo dovoljno da ju spasi.« »Tko je ona bila, Genevieve?« »Bila je usamljena osoba, izbjegavali su ju dok je bila živa, izmišljali da je čudovište poslije njene smrti. Tada su se svi zanimali za nju... onog kobnog dana«. Tihe suze tekle su niz mamine obraze i svjetlucale poput leda. »Kojeg dana?« pitala sam.

»Onog dana kad je umrla, a njena beba nestala. Znaš, nije to bila provala. Dječja kolica bila su u njezinu stanu i jedina osoba koja je mogla ući bioje netko tko ih je dobro poznavao. No ta mogućnost nije nikad istražena jer su svi pretpostavljali najgore. Govorili su da si je oduzela život kako bi prikrila zanemarivanje.« Okrenula sam se mami tražeći odgovor, ali bila je smrznuta poput statue. Genevieve je i dalje govorila kao da čita iz knjige. »Nikad joj nisu dopustili da pobjegne od svoje prošlosti. Svi su ju prosuđivali i osuđivali... a osoba koja je znala istinu nikad se nije javila«: »Tko je ona bila? Tko je bilo njezino dijete?« »Ja sam bila«, odgovorila je Genevieve na kraju glasom punim emocija. Izgubila sam uporište i skoro pala na grob. »Ali... kako ti možeš biti? Mi smo sestre... blizanke.« »Znam.« Skinula je jednu svoju rukavicu i gurnula snijeg da se otkrije veći dio nadgrobnog kamena. Pročitala sam dvije riječi - Majka Grace. Pogledala sam Genevieve koja je buljila u mene s licem mađioničara koji nije siguran je li trik uspio. Njezini prsti su se opet neprimjetno pokretali i pratila sam ih očima kako se snijeg micao i otkrivao više slova. Pročitala sam ostatak - i Hope. Počivala u miru za vječnost. »Majka Grace i Hope«, rekla sam glasno. »Tko je Hope?« »Ti«, prošaptala je Genevieve i pala na zemlju kao kamen.

Trideset deveto poglavlje Hladnoća mi je prodirala u čitavo tijelo i migoljila sam nožnim prstima da povratim u njih nekakav osjet. Bila sam prazna iznutra kao da je sav život iscijeđen iz mene, a ostala je samo ljuska. Genevieve je govorila istinu. Bila sam sigurna u to. Gledala sam u ženu koja se šesnaest godina pretvarala da je moja majka. »Ti si me... otela?« »Nisam namjeravala«, šaptala je. »Samo sam te htjela utješiti.« »Kako si se izvukla?« vikala sam. »Kako si me mogla samo tako zadržati?« »Nitko nije sumnjao«, odgovorila je začuđujuće iskreno. »Ja sam donijela kući svoju vlastitu bebu i babica nas je posjetila da ju pregleda... zašto bi pomislili da sam ja umiješana?« »Bili ste poštovani«, rekla je Genevieve s omalovažavanjem. »Naša je mama bila poznata socijalnoj službi. Ona je bila problem, loš primjer, netko koga treba nadzirati i o njemu pisati.« »I odvela si me daleko«, dodala sam. Zatvorila je oči. »Nisam mogla ostati.« Moj glas je još uvijek bio pun zaprepaštenja, a ovo je imalo sve elemente drame. »Kako bih te trebala sada zvati?« »Ja sam još uvijek tvoja...« »Ti nisi moja mama«, odrezala sam naprasito i primijetila Genevieve kako se smješka. »Mislim da te više ne bih mogla tako zvati.« Kimnula je s mukom. »Imaš pravo, ja to zaslužujem. Možda bi me mogla zvati mojim krsnim imenom... Rebecca.« Zurila sam u nju krajnje smetena i nastojala naći na njoj nešto poznato, ali u trenutku se pretvorila u stranca. Ustuknula je pred mojim oštrim pogledom kao da moje oči bacaju strelice koje prodiru u njezino tijelo. »Molim te, ne gledaj me tako«, konačno je rekla. »Ja nisam ono što misliš.« »A što da mislim?«

»Bio je to trenutak ludila, uopće to nije bilo nalik meni. Bila sam izvan sebe kad sam našla Jessicu onako, a poslije... stid me je i bojim se onoga što sam učinila...« Polako je utihnula dok sam ja pokušavala naći smisao u njenim riječima. Ona je sebe uvjerila da je samo u jednom trenutku izgubila nadzor, ali ja nisam mogla zaboraviti činjenicu da je imala šesnaest godina da popravi stvar. No nisam mogla zaboraviti ni činjenicu da me je voljela isto toliko dugo. Nisam više znala što da osjećam i srce me je boljelo. »Mislili ste samo na sebe«, rekla je Genevieve optužujući. Rebeccin glas je treperio. »Ne, to nije istina. Mislila sam da mogu jednoj od vas pružiti dom, ali nikad nisam prestala žaliti što ste razdvojene. Svaki dan sam proživljavala tu moru... izjedena od krivnje...« Genevieve se namrštila i povukla me za ruku. Našle smo zaklon u nadsvođenom udubljenju u zidu crkve s kamenim klupama i drevnim podom od kamenih ploča. Sjela je odmah do mene, a Rebecca je ostala stajati i piti vodu iz čuture. Dotaknula sam joj rame. »Što se zaista dogodilo tog dana?« Tražila je maramicu po džepu i nakon nekoliko trenutaka mogla je govoriti. »Bilo je kako sam vam rekla osim jedne stvari. Upotrijebila sam rezervni ključ da uđem u Jessicin stan. Znala sam gdje ga je skrivala i mislila sam da je možda bolesna... zvuk plača bio je nepodnošljiv.« Osjetila sam kako se Genevieve ukrutila pokraj mene, ali nije prekidala. »Jessica je još bila topla, ali oči su joj bile beživotne... tako potpuno beživotne, pa ipak je izgledalo kao da me moli da nešto učinim. Bila su tamo dječja kolica, ali u njima je bilo samo jedno dijete. Drugo je sigurno ležalo u krevetu. Podignula sam bebu i rekla sebi kako je to samo zato da ju utješim... pelena joj je bila vlažna pa sam ju povela gore...« »Gdje je bilo vaše vlastito dijete?« siktala je Genevieve. »Gdje je ona bila?« Rebecca je nagnula glavu izvan udubljenja i gledala snijeg koji je još uvijek padao. Kad se okrenula, lice joj je sjajilo, a kosa bila pokrivena snijegom. »Moja vlastita draga Katy bila je hladna i mekana«, prešla je u šapat. »Kad sam ja zaspala, bila je topla od mlijeka, ali... nekako... usred noći... samo je prestala disati.« Bilo je teško uskladiti činjenicu da Katy o kojoj je govorila nisam bila ja. Izgubila sam svoj identitet i zapravo više nisam postojala. Čak i moj rođendan nije onog dana kad smo ga slavili zadnjih šesnaest godina. »Možda je to bila iznenadna smrt?« nabacila sam, prisiljena da joj olakšam situaciju. Rebecca je kimnula i s mukom progutala, nos joj je počeo curiti. »Mislim da je i nadam se da nije bilo ništa što sam ja učinila ili propustila učiniti.« »Nitko nikada neće znati odgovor na to pitanje«, gunđala je Genevieve. Oči su joj se zamutile. »Ali ja nikad nisam zaboravila svoju vlastitu dragu Katy ni na sekundu i sjećanje na nju uvijek je sa mnom.« Tada sam shvatila odakle dolazi njezina tuga - ova žena koja me je ukrala kako bi nadomjestila svoje vlastito dijete nikad nije uspjela tome izmaknuti. »Mislili ste da je to u redu poslužiti se tuđom bebom«, oštro je rekla Genevieve. »Ja ću morati odgovarati za ono što sam učinila«, odgovorila je s toliko dostojanstva koliko je mogla, i pitala sam se što sad namjerava učiniti. Predati se policiji? To ne bi nadoknadilo Genevieveino izgubljeno djetinjstvo. »Moji usvojitelji govorili su mi da smo razdvojene zato što sam ja bila zločesta«, počela je bijesno Genevieve. »A kad sam bila starija, otkrila sam da su svi mislili kako je moja majka odgovorna za smrt moje sestre, moje blizanke.« Rebecca je šmrcala i Genevieve joj je dobacila bijesan pogled prije nego što je nastavila. »A tada sam te ugledala, Katy, onog dana u autobusu jednostavno sam znala tko si. Nije trebalo dugo da se odgovori na pitanje što se zapravo dogodilo.« Rebecca je zaplakala i okrenula lice od nas, naslonivši glavu na debela drvena vrata crkve. Željela sam joj prići i utješiti ju, ali nisam se mogla natjerati.

»Imaš pravo što me mrziš«, uzdisala je. »Ono što sam učinila potpuno je krivo i nema opravdanja... uopće nema. Trudit ću se to popraviti.« Genevieve je stala na noge, s licem izobličenim od gnjeva. »Ništa od onog što bi ti učinila ne bi moglo nešto popraviti«. Gledala sam kako Rebecca grize usne i drži ih stisnute kao da se bojala što bi još mogla reći. Pogledala sam van i osjetila kako u meni raste strah. Snježne pahulje sada su bile velike kao kovanica od pedeset penija i taložile su se nevjerojatnom brzinom. Naši otisci na puteljku već su bili zameteni. »Trebale bismo krenuti,« požurivala sam ih, »doći do auta i odlučiti što ćemo učiniti.« Kimnula je slažući se i obje smo pogledale Genevieve da nam pokaže put. Na trenutak se na njezinu licu pojavio ironičan izraz i pitala sam se o čemu razmišlja, no navukla je kapu i namještala rukavice prije nego nas je pozvala pokretom glave. Trebalo nam je dvostruko više vremena da se vratimo, a Genevieve je imala dobar osjećaj za orijentaciju jer su prazne ulice sada sve izgledale jednako. Bilo je vrlo malo svježih otisaka što je značilo da su svi ozbiljno shvatili savjet da ne izlaze. Kad smo stigle do auta, sve smo bile mokre i klonule, crvenih nosova i upalih lica. Rebecca se spustila na vozačko sjedalo. »Trebale smo slušati radio«, rekla sam joj. »Autocesta bi mogla biti zatvorena ili nešto.« Odbacila je moju zabrinutost odmahom ruke i čudila sam se toj iznenadnoj hrabrosti. Već se hvatao sumrak, a otkada smo krenule, napadalo je još pola metra snijega pa ipak je bila spremna na borbu sa snijegom, prikrivenim ledom i slabom vidljivošću, u autu starom petnaest godina. Osjećala sam bolni stisak u želucu na pomisao o predstojećem putovanju. Pitala sam se osjeća li se i Genevieve tako, no ona je utonula u tišinu zureći ravnodušno kroz prozor. »Možda da potražimo neko prenoćište«, predložila sam, a moj glas je zvučao neobično kreštavo. Ruka je dosegnula stražnje sjedalo i umirujući me potapšala po nozi. »Vozit ću polagano čitavim putem, bez pretjecanja. Bit će dobro, vjeruj mi.« Pokušala sam se nasloniti i opustiti, ali osjećaj straha bio je svake minute sve jači. Nisam mogla vjerovati da Genevieve može ostati tako mirna. Prizor vani podsjećao me je na neobičan film apokalipse, s automobilima napuštenim na brzinu i praznim gradom. Nijedna od sporednih cesta nije bila posuta i naš je auto vrludao. Čuo bi se neobičan škripav zvuk, a gume su se svaki čas vrtjele kao da su upale u nanos snijega ili kao da smo došle preblizu rubnom kamenu. »Autocesta će biti prohodna«, objavila je vedro Rebecca. Brzinomjer nije prelazio deset milja na sat i vrlo smo polako napredovale. Primijetila sam putokaz za gradsku knjižnicu i zabrinula se jer smo ga već prošle prije pet minuta. »Ne mislim da je to dobra zamisao«, rekla sam sasvim nečujno. Grlo mi se stiskalo kao da me netko polagano davi. U svemu je bilo neizbježnosti koju nisam razumjela. »Mislim da je ovo put kojim smo došle, djevojke. Trebao bi voditi do dvosmjerne ceste, a zatim na prilaznu cestu za autocestu.« »Ne sjećam se ovog mosta«, šaptala sam kad se auto počeo penjati. Rebeccin smijeh stvarno me je činio nervoznom. »Niti ja, ali vidjet ćemo kamo vodi.« Genevieve se nije pomaknula niti progovorila otkad smo krenule. Osjećala sam poriv da vrištim i da ju prodrmam. Izgledalo je kao da se potpuno zatvorila i povukla od nas. Svratila sam pozornost opet na cestu. Nije se mogla zanemariti činjenica da smo negdje daleko od grada i da idemo sve dublje u unutrašnjost. Nije bilo ulične rasvjete i činilo se kao da vozimo u pakao. Nešto je pošlo sasvim krivo. Bila sam sigurna u to, ali nisam mogla ništa učiniti. Čak i kad je Rebecca konačno priznala da je pogriješila, taj osjećaj nije minuo. Pokušavala je zaokrenuti, ali cesta je bila uska i snijeg je to onemogućavao. Odmarala je glavu na upravljaču.

»A da voziš unatrag?« predložila sam. »To nije moguće. Trebamo nastaviti i pokušati naći neko imanje ili nekakvu kuću.« Pritisnula je papučicu gasa nekoliko puta i auto se malo zaljuljao, ali nije krenuo. Pokušavala ga je pokrenuti prema naprijed i prema natrag, a gume su stvarale strašan zvuk drobljenja. Bojala sam se da bi auto mogao sletjeti u jarak, ali on je stajao na jednom mjestu, dijagonalno blokirajući cestu. »Djevojke... zapele smo.« Trudila sam se ostati koncentrirana. »Možemo ostati u autu i čekati svitanje. Ponijela si hranu i pokrivače.« Rebecca je protrljala bradu i pogledala van. »Ne možemo ostati ovdje. Bez prednjih svjetala bit ćemo prava opasnost.« Sjetila sam se što mi je Luke govorio kad smo zapeli blizu župnog dvora. »Moramo ugasiti svjetla i grijanje ili će se isprazniti akumulator... je li tako?« »Točno«, odgovorila je. »Pa... što možemo učiniti?« »Jednostavno ćemo se iskopati«, zvučala je razumno. »Ponijela sam lopatu jer su to savjetovali na radiju. Za svako ozbiljnije putovanje uzmite baterijsku svjetiljku, hranu, vodu, pokrivače, mobitel, i konačno, lopatu.« Nismo morale danas doći ovamo, htjela sam reći ali osjećala sam da nije bila sposobna spriječiti da se to dogodi. Toliko je toga uskratila Genevieve da joj nije mogla odbiti da pođu na to putovanje. Ponovo sam pogledala Genevieve. Činilo se da drijema iako nisam bila sigurna ne pretvara li se. Rebecca i ja izašle smo zajedno iz auta. Ne bi mi dopustila da joj pomažem, ali držala sam snažnu baterijsku svjetiljku tako da može dobro vidjeti. Jedini zvuk ovdje bilo je njezino teško disanje i moje nastojanje da se zagrijem. Trebalo je toliko toga reći, ali mislim da je bilo teško objasniti nas dvije. »Mrziš li me?« pitala je konačno i vidjela sam kako je bacila pogled u unutrašnjost auta kao da ne želi da Genevieve čuje. »Ne mrzim te«, smjesta sam odgovorila. Čak i u svom stanju zbunjenosti morala sam joj reći istinu koja je u mojoj glavi bila jasno oblikovana. »Nema opravdanja za ono što si učinila, ali mislim da mogu razumjeti zašto.« To je bilo olakšanje i vidjela sam svježe suze kjako blistaju u njenim očima. Nastavila je s obnovljenom energijom i odjednom je izgledala zadovoljna. Snijeg je i dalje bio lagan i mekan i trebalo joj je samo oko petnaest minuta. Podignula je poklopac motora i spremila unutra lopatu, otresajući snijeg s čizama. Jedino što je još rekla bilo je: »Jednog dana... nadam se da ćeš biti sposobna oprostiti mi.« Rebecca je ponovo probala upaliti motor i polako krenula. Uspjela je izvaditi auto iz rupe, ali on je još uvijek opasno klizao. »Moramo naći ugibalište ili nešto i stati«, kazala je i osjetila sam pravi strah u njezinu glasu. Ruke je zalijepila za volan nastojeći steći nadzor, ali auto je imao svoj vlastiti život. Znala sam da je beznadno a znala je i ona. Bile su samo dvije mogućnosti kojih sam se mogla sjetiti mogle smo se zaustaviti i pozvati hitnu službu, ali nismo imali pojma gdje se nalazimo ili smo mogle ostati ovdje i paziti hoće li proći ralica ili traktor koji će omogućiti prolaz. Upravo sam htjela priopćiti svoj plan kad sam čula glasni uzvik olakšanja. »Vidim nekakav znak... tamo na lijevoj strani.« Auto je uz teškoće skrenuo na zemljanu stazu i zatim se zaustavio na čistini uz nekoliko stabala. Znak je oglašavao kada je otvoreno jezero za pecanje i cijene po satu. Rebecca je ugasila motor i gledala sam kako ju napušta sva napetost. »Začas ću izvaditi pokrivače i hranu. Bit ćemo sigurne ovdje«, uzdahnula je. »Barem do jutra«.

Četrdeseto poglavlje Mislila sam da sanjam. Negdje u mojoj svijesti pojavilo se svjetlo, ruka koja me drmala i glas koji šapće. »Katy, hoćeš li poći sa mnom? Previše se bojim sama.« »Genevieve? Što se dogodilo?« Brzo sam otklonila baterijsku svjetiljku jer mi je sjala u oči. »Moram piškiti«, meko se nasmijala i pokazala naprijed. Vidjela sam priliku koja je spavala ležeći preko dvaju sjedala, s pokrivačem do brade. »Koliko je sati?« gunđala sam. »Tri ujutro.« Otvorila sam vrata auta i isteturala van, dezorijentirana i ukočena. Noga mi je uronila u tridesetak centimetara djevičanskog snijega iako s neba sada više nisu padale pahulje. Čutura s kavom je djelovala i trgnula sam se s nelagodom. »Trebam ti nešto dati«, šapnula je Genevieve. Gurnula je jednu ruku u džep i nešto izvadila. Nisam shvatila što je to dok se nije približila i osjetila sam njezine ruke kako me grle oko vrata. »Privjesak, Katy, nikad ga ne nosiš.« Dotaknula sam prstima glatki kamen i nervozno se nasmiješila znajući da ga ne mogu skinuti pred njom. Gurnula sam ga pod kaput. »Izaberi grm, Genevieve, a ja ću naći drugi.« Imala sam taj glupi problem da ne mogu piškiti ako je netko u blizini. Ionako mi je bilo teško misliti o tome kako moram spustiti traperice i čučnuti u snijeg, ali nisam imala izbora. Genevieve se našalila kako bi bilo dobro da smo dečki. Razdvojile smo se i trebalo mi je dugo da nađem pravo mjesto i da skupim hrabrost izložiti išta od svoje golotinje temperaturi ispod nule. Genevieve je uzela baterijsku svjetiljku i nisam mogla vidjeti ni nju ni snop svjetla. Znala sam u kojem pravcu je stajao auto, ali nisam se htjela vraćati natrag bez nje. Poskočila sam kad sam čula šušanj u grmlju i pitala se ne šali li se ona sa mnom. »Genevieve? Genevieve?« zvala sam ju. Začula sam zvukove, ali sam mislila da se moj duh poigrava mnome jer su se činili tako daleki. Slušala sam pažljivije i to je ipak bio glas koji je dolebdio kroz drveće. »Dođi i pogledaj to. Katy, to je zapanjujuće. Katy, dođi i pridruži mi se.« Kretala sam se nespretno naprijed, zastajući na svakom koraku da oslušnem. Još nikad nisam čula takav Genevievein glas - pun strahopoštovanja i čuđenja. Zvučala je kao dijete. Pomislila sam na onaj dan na obrtničkom sajmu gdje me je natjerala da ju pratim i nabasam na nju, pitajući se zašto sam ja uvijek išla za njom kamo god ona pošla. »Genevieve? Ne vidim dobro i smrzavam se.« »Nije još daleko«, vikala je. »Ja te sasvim jasno čujem.« »Bolje za tebe da si blizu«, doviknula sam joj s ljutinom. Snijeg je sakrio sve na tlu. Upadala sam u rupe u travi i spoticala se na kamenje i korijenje drveća. Bilo je zaista zastrašujuće biti ovdje sam i trudila sam se usredotočiti na stabla da me bodre, među kojima su mi najdraže bile vitke i gorde jele koje su stajale kao plesači koji čekaju da počne glazba i kršni stari hrastovi čija su debla bila kvrgava i oljuštena. Zamišljala sam kako tamo stoje toliko dugo i toliko toga su vidjeli da ih ništa ne može iznenadtiti, zapravo sam nakon nekoliko trenutaka vidjela mudro staro lice na panju okljaštrene grane. Zraka svjetla je iznenada prodrla kroz drveće pokazujući gdje je Genevieve i pitala sam se zašto to nije već prije učinila. Nestrpljivo sam koračala velikim koracima dok tlo nije postalo ravno i šikara završila. »Što... ? Genevieve, ne miči se.« S užasom sam usta prekrila rukom. Stigla sam do zamrznutog jezera po kojem se sklizala Genevieve, smijući se, glave zabačene otraga.

»Nikad se prije nisam sklizala po ledu, Katy. Ovo je sjajno čak i bez čizama. Dođi, budi moj partner.« Nisam ju željela uplašiti pa sam nastojala da ne izgledam nimalo oduševljeno. »Hladno mi je i umorna sam i ne želim klizati. Vratimo se u auto.« »Ne«, bunila se kližući se naprijed i ispruživši otraga jednu nogu. Gotovo sam očekivala da se zavrti. »Moraš to probati. Tri je ujutro, a mi smo izgubljene usred ničega, a jezero je tako lijepo...« Na silu sam se glasno nasmijala. »Možda nije sigurno... sjeti se svih upozorenja o klizanju na tankom ledu... vrati se na obalu.« Ruke su joj se sada vrtjele kao elisa helikoptera i izgledala je tako ushićeno da sam joj na trenutak zavidjela. »Nebo je potpuno crno,« pjevala je, »kao ulašteno iako posuto treperavim dijamantima. Sve to može nestati do sutra.« »To će još uvijek biti tamo«, uvjeravala sam ju, »i klizat ćemo se po danu kad se sve dobro vidi.« »Ne,« odgovorila je razdražljivo, »dosta mi je uvijek čekati sutra. Od sada nadalje činit ću što god želim i kad želim. A jezero nikad neće biti ovako čarobno.« U jednom trenutku ludosti vjerovala sam joj. Izgledalo je tako privlačno pod mjesečinom, a ona je izgledala potpuno slobodna. Tako dugo sam bila dosadna i razborita i ona me je privlačila. »Katy? Pomisli na sve one stvari koje nikad nismo radile zajedno. Ona nam je sve ukrala. Ti znaš da trebaš biti sa mnom. Ti moraš biti sa mnom.« Stavila sam oprezno jednu nogu na led i odmah sam znala da nije tako debeo. Mogla sam osjetiti kretanje, zloslutno pucketanje i, možda je to bila moja mašta, ali ispod sam osjetila uskomešanu vodu. Bilo je nevjerojatno da je Genevieve odlutala tako daleko prema sredini. »Ne idi nimalo dalje«, zvala sam. »Dolazim k tebi, ali polako se vraćaj i naći ćemo se negdje na pola puta.« »Imam sjajnu zamisao«, dovikivala je ne obazirući se na moja upozorenja. »Možeš promijeniti svoje ime... baš kao što sam ja učinila.« Malo sam se pomaknula nevoljna napustiti sigurnost niske obale. »Zašto bih promijenila ime?« »Jer ti nisi ono što si mislila da jesi. Katy je mrtva, a Hope ne postoji već šesnaest godina.« Još nekoliko centimetara i doslovce sam se tresla od straha. »Ali ja se još uvijek osjećam kao Katy.« »Zaboravi Katy. Možeš biti tko god želiš.« Bilo je vrijeme za pitanje koje sam joj željela postaviti od dana kada je ušla u moj život. »Tko je Genevieve Paradis?« »Ona nije postojala«, skoro je vrištala u zanosu. »Našla sam ju u knjizi. Kad sam pročitala to ime znala sam da želim biti ona. Osjećala sam se kao ona. Možeš biti tko god želiš... ne daj da ti govore drugačije.« Bila sam već deset metara od obale i činilo se nadnaravno; mjesec je obasjavao led, sjenovita stabla pružala su svoje isprepletene crne grane prema nama, sablasni Genevievein lik kako kliže po ledu i njezin glas koji odzvanja u tišini. Jedini način na koji sam imala hrabrosti pomaknuti se bio je da govorim sama sebi kako to nije stvarno; ja sam još uvijek bila Katy Rivers, nekadašnji skautski vodič djevojaka, i znala sam svaku moguću sigurnosnu mjeru i ne bih nikada, nikada hodala po zaleđenom jezeru uz znakove upozorenja »Duboka voda«. Iznenadna glasna buka u sablasnoj tišini bila je poput pucketanja biča. »Genevieve«, opominjala sam ju. »Led puca. Lezi dolje i pokušaj raširiti svoju težinu.« Nisam čak ni bila sigurna je li to dobar savjet, ali iskopala sam ga iz tamnih dubina svog sjećanja.

»Naći ćemo se na pola puta«, vikala je Genevieve. »Toliko sam željela biti s tobom. Tražim te čitavog života. Mi smo drugačije od ostalih ljudi. Katy, duguješ mi to.« Tražila sam na njezinu licu znakove panike, ali ih nije bilo. »I ti si meni nedostajala«, ponavljala sam nastojeći ju utješiti. »Samo ja to nisam znala.« »Nemoj se bojati. To nije za nas kraj... znam to sigurno.« Tada se čuo jedan drugi poznati glas kako poziva, ali se nisam usudila okrenuti. »Kreni natrag, Katy. Polako, jedan korak natrag. Nemaš daleko ići.« Nisam se uopće kolebala nego sam odlučno odgovorila. »Ne, ne mogu ju ostaviti«. To su bile zadnje riječi koje sam izgovorila prije nego što je Genevieve skliznula pod led uz jedan zadnji, surovi prasak, kao kad se zemlja otvara tijekom potresa. Oklijevala sam samo pet sekundi ne obazirući se na mahnite povike u pozadini. Još sam uvijek bila na nogama. Bio je to jednostavan izbor: povući se na sigurno tlo ili pomoći Genevieve. Ništa me nije moglo pripremiti za hladnoću. Bila je sirova, jasna, oštra i prolazila je kroz mene sa svom svojom okrutnošću. Nije me samo ostavila bez daha nego me je sprječavala da udahnem i izdahnem dok nisu svaki živac i svaka funkcija prestali raditi. Odjeća mi je bila teška i promočena, vukla me dolje težinom olova. Pomislila sam na priču o drevnom vodenom bogu koji je prijevarom tjerao putnike da ga nose kroz rijeku. Oni bi pristali da ga nose, ali on bi ih omotao svojim nogama željeznim stiskom i postajao sve teži i teži dok se ne bi utopili. Vjerojatno sam se borila samo minutu. Nikad nisam bila dobar plivač, a niti Genevieve. Odustajanje se činilo kao olakšanje. Voda je bila iznenađujuće čista, bez korova i otpadaka pa je bilo lako naći Genevieve s njenom kosom koja je vijorila oko glave kao u sirene. Čekala me je, kao i uvijek, a ja sam obavila ruke oko njezina beživotnog vrata. Mislila sam kako je teško umrijeti, ali izgledalo je iznenađujuće lagano. Pozivalo me je svjetlo iz velike udaljenosti koje se približavalo. Zahvalno sam se kretala prema njemu, vođena nekom nevidljivom rukom kad se mirnoća vode poremetila. Ruka me je zgrabila. Bila sam povučena prema gore, izvučena iz jezera u okrutnom ponovnom rođenju i vučena preko leda. Sve od čega sam željela pobjeći bilo je još uvijek na toj obali - hladnoća, neizvjesnost, ozljeda, gubitak i bol. Osjećala sam podražaj na povraćanje i pijuckala, uvjerena da su mi pluća prsnula. Bila sam okrenuta na bok i iskašljavala vodu. Rebecca je oklijevala i osjetila sam što namjerava učiniti. Zgrabila sam ju čvrsto za ruku. »Ne možeš se vratiti tamo.« Vidjela sam odlučnost na njezinu licu i počela se otimati. Trebala sam svu svoju snagu da ju spriječim. »Već je nestala... beskorisno je.« »Ne, moram pokušati, Katy. Trebam to učiniti.« Odmahnula sam glavom, zubi su mi nekotroli- rano cvokotali. »Nemoj riskirati vlastiti život. Ostani sa mnom... mama.« Kad je zadnja riječ sišla s mojih usana, ona se srušila u moje ruke i mi smo uhvatile jedna drugu. Mislim da nikada u životu nisam nikoga tako čvrsto držala. Prošlo je idućih nekoliko minuta i na vodi nije bilo nijednog valića, kao da nikad ništa nije uznemirilo njezinu mirnoću. Zurila sam u njezinu sjajnu dubinu. Nešto je plutalo na površini blizu obale, komadić zelenog stakla, u mraku je bilo skoro iste boje kao i jezero. Bilo je nošeno nekoliko trenutaka, a zatim potonulo bez traga.

Epilog »Ruža... bilo kako da se zove jednako će mirisati.« Luke je držao ruke na naslonu drvene klupe i čekao moju reakciju. »Romeo i Julija?« Pokazao je palcem prema gore.

»Ne mislim odbaciti svoje ime«, odgovorila sam zbunjeno se igrajući svojom naušnicom. »Još se uvijek osjećam kao Katy Rivers... ipak... izgledam li kao Hope?« Odmahnuo je glavom. »Djevojka koja se zove Hope bila bi ozbiljna i svirala bi violinu ili harfu.« »Ja nemam sluha.« Luke je žmirkao na prosinačkom suncu. »Danas si bila zaista hrabra. Ponosan sam na tebe.« Nisam odgovorila jer su mi suze još uvijek bile blizu površine, a prestala sam s plakanjem. Luke mi je dao moje naočale za sunce i shvatila sam da mi oči sigurno strašno izgledaju. Promijenila sam položaj, crni kostim bio je ukočen i neudoban, ali nije mi se žurilo napustiti Saint Jude. Za većinu ljudi groblja su morbidna, ali ja se osjećam sasvim ugodno među mrtvima. Bilo je tamo više posjetitelja nego sam očekivala, ali skoro je bio Božić i posebni vijenci od božikovine i minijaturna božična drvca ukrašavala su mnoge grobove. »To je u redu da budu pokopane zajedno«, rekla sam promatrajući dva vrapca kako se bore za komadić kruha. Luke je pokraj mene u nelagodi nešto pjevušio zatvorenih usta. Znala sam da ima nešto na umu i, ako čekam dovoljno dugo, reći će mi. »Znam da to nije moja stvar, Kat, ali možda bi trebala s nekim razgovarati?« »O čemu?« »O svemu. Ti misliš da je sve prošlo, ali nešto takvo... može kasnije izroniti na površinu i uzrokovati ti probleme.« Okrenula sam se prema njemu, zgranuta. »Ti misliš da mi treba psihić?« »Savjetnik, možda«, odgovorio je obazrivo. »To nije bilo ono što ti misliš«, bunila sam se. »Živjela sam život koji mi nije pripadao...« Snažno je zatreptao i olabavio okovratnik. »Još bi uvijek radije da nisi nikad srela Genevieve?« »Više ne«, odgovorila sam oprezno. »Na neki čudan način... kao da me je oslobodila.« Prešao je prstom preko usana. »Pokušala te je ubiti. Vidjela te je kao svog neprijatelja, sjećaš se?« »Ona je bila svoj najveći neprijatelj«, mirno sam rekla. »Ali o nečemu si imao pravo... ona je bila samo ljudsko biće.« Luke je izgledao zbunjen mojom iznenadnom samilošću. »Jesi li ju mogla spasiti?« pitao je neodlučno. »Od nje same?« Razmislila sam trenutak. »Nisam sigurna. Genevieve je bila tako opsjednuta. Mrzila me je, pokušala me ubiti, a zatim je, na kraju, željela da budemo zajedno.« »Zauvijek zajedno«, dodao je Luke mračno. Blijedo sam se nasmiješila. »Ponekad još uvijek čujem kako me zove.« »To nema smisla«, uzdahnuo je Luke. Pokušala sam mu objasniti jer mi je bilo najvažnije da on razumije. »Kad smo krenuli onog dana... mislim da je znala kako će to loše završiti i bila je spremna na to.« Luke je lagano kimnuo kao da djelomično razumije. »Što je s tobom, Kat? Kamo ćeš ti odavde krenuti?« Spojila sam ruke iza glave i turobno se nasmiješila. Nisam imala odgovor na to. »Nisi se promijenila«, bio je uporan. »Nisam se promijenila,« ponovila sam, »samo se promijenilo sve oko mene.« Rukom mi je dotaknuo rame. »Ti si iznutra ostala jednaka i nije potrebno da ti drugi ljudi kažu tko si.« »I... ja mogu biti što god želim«. Drhtaj je prošao kroz mene kad sam ponovila Genevieveine riječi. Zagrizla sam usnicu. »Genevieve mi je nešto rekla... na samom kraju. O tome kako za svijet stavljamo na sebe različita lica i nikad ne pokazujemo pravu narav.«

»Što je mislila?« »Mislim da mi je pokušavala reći kako nitko ne zna za što je zapravo sposoban dok ne dođe u kušnju.« Luke je nataknuo svoje sunčane naočale i nasmiješio se. »Mogla je biti u pravu. U svakom slučaju, uvijek ćeš imati mene. Dobar smo tim, zar ne?« »Ne baš Starsky i Hutch«, nasmijala sam se. »Rivers i Cassidy? Zvuči kao par pljačkaša banaka.« Pogledali smo se u oči, nagnula sam se naprijed i nježno mu poljubila usnice, nešto što sam željela stalno ponavljati. Nasmiješio se blago i obrisao zadnje tragove suza s mog lica. Gledati u Lukeove oči bilo je kao vratiti se kući, a one su mi govorile sve što sam trebala znati o njegovim osjećajima prema meni Za sada nismo trebali govoriti o tome što se promijenilo među nama, bilo je dovoljno biti zajedno. Na groblju je stajala žena s jednom jedinom ružom u ruci. Zadnjih se tjedana promijenila, lice joj je postalo sitnije, a oči sjetne, ali odavalo je izraz mirnoće koju nisam prije vidjela. Napravila sam nekoliko koraka prema njoj dok se nismo srele gdje se puteljak račvao. Nismo bile u krvnom srodstvu, ali ona je bila jedina osoba koju ću ikad zvati majkom. Hodale smo u ugodnoj tišini. Bilo je mirno i neobično lijepo. Dobro njegovane staze, stari i novi grobovi koji su govorili o tuzi kao o beskrajnom ciklusu. Uveli, slomljeni cvjetovi bili su odbačeni u metalnu košaru blizu onih svježih, još mokrih od suza. Mrtvi će uvijek biti ovdje, u blizini živih, i upravo sam počela shvaćati kako podjela nije tako velika kao što ljudi misle. Luke je sada bio pokraj mene. Posegnuo je za mojom rukom dok smo odlazili. Dalmatinka