1.
DIO
Ljubav je jedina strast koja ne priznaje ni prošlost ni budućnost.
Dolazak I.
Scenografija spremna, scenarij odavno napisan. Nedostajala je još samo glavna glumica. Ali i ona će stići za nekoliko minuta. Kroz stakla automobila koji klizi zagrebačkim ulicama, pred očima Nuše Brozičević promiču slike grada. Veličanstveno pročelje Hrvatskog narodnog kazališta, secesijske zgrade, kafići, poneki grafit uvredljiva sadržaja. Da je danas samo obično jutro, njezino bi lijepo lice bilo ozareno i nasmijano. Ali ovo nije običan dan. Nuša ne vidi, ne opaža ljude na ulicama, užurbani puls grada. Pokušava umiriti snažno pulsiranje u grudima, usredotočiti se na disanje, ruke koje podrhtavaju. Pokušava ne razmišljati o onom što će uslijediti. Pokušava.. Da je neka druga, neokrznuta životom, sigurno bi se slomila pod teretom optužbi, ali ne i ona. S emocionalnim teretom vlastite prošlosti i nemilih događaja, Nuša zna da više nije u stanju proizvesti iluziju da ima kontrolu nad situacijom, ali neće pognuti glavu. Ostat će uspravna i dostojanstvena, bez obzira na sve što će se pisati i pričati. Nuša Brozičević - ledena kraljica, uspravna i nesalomljiva "Madame". I nitko, baš nitko, od silnih ljudi koji je budu promatrali kako izlazi iz auta, neće znati da se ispod te hladne površine krije osjetljivo ljudsko biće. Jer, i ona voli, plače, suosjeća, da. Na prste jedne ruke može nabrojiti one kojima je dopustila da upoznaju tu njezinu osjećajnu stranu. Njezinu slabost.
2
A kako je postala takva? Kako je u očima drugih postala tako odbojna, daleka i strana? Negdje je pročitala da čovjeka oblikuje djetinjstvo, konfiguracija duše, nasljeđe roditelja ili otisak okoline. Nuša je znala, jako je dobro znala, što ju je oblikovalo. I da može vratiti sat, da može... samo na tren, pomaknuti vrijeme. Ali, ne! Neće se zanositi glupostima, ispraznim maštarijama. Već je jako blizu... Za svega nekoliko minuta, veliki automobil zaustavit će se na Zrinjevcu, ispred zgrade Županijskog suda i ona će kliznuti van. Ravno u ralje novinara, fotoreportera. Dubok uzdah otme joj se iz grudnog koša. Još nije bila izvedena pred sud, a već su je proglasili krivom. Osim toga, i Igor ju je upozorio. - Dušo, ne zanosi se previše! Ti si glavna atrakcija i samo čekaju da te rastrgaju... - Ima li išta pozitivno? - pitala ga je smireno. - Ima! - namigne značajno, a ona ga pogleda s upitnikom u očima. - Imaš najboljeg odvjetnika na svijetu i budi sigurna da neću dopustiti da te povrijede!
* * * Da, Igor Belošević nije bio samo dobar odvjetnik. Bio je odličan, najbolji. - Sjećaš se kad si prvi put došla k meni? - upitao ju je prije nekoliko dana. - Da! - Nuša ispusti glasan uzdah. Tražila je odvjetnika koji je najbolji u svom poslu, a svi putevi vodili su u odvjetnički ured mladog lava. Svidjelo joj se ono što je čula o njemu: tip je od siromašnog dečka iz predgrađa, vječito gladnog i bez prebijene pare, postao jedan od najpoznatijih odvjetnika kaznenog prava.
- Gospođo, gdje da Vas ostavim? - muškarčev glas prene je iz razmišljanja. - Evo samo tren, samo da... - drhtavom rukom posegne za mobitelom i ukuca njegov broj. Odmah se javio. - Vidim auto. Pričekaj sekundu da se probijem do tebe - izgovorio je to u jednom dahu. - Ovdje je ludnica, ali ništa se ti ne brini... - Naravno - ton njezina glasa bio je bezbojan. Što bi drugo jedan odvjetnik mogao reći, pomisli. Nije željela gledati kroz prozor. Ježila se onoga što se vani odigravalo. Posegne za malim ogledalom da provjeri svoj lik u zrcalu, ali odustane. - Čemu? - upita se. Bila je zaogrnuta plaštem ljepote, tom gotovo nedodirljivom hladnoćom savršenstva, ali ovaj put ljepota joj neće pomoći. Njezin će izgled biti još jedna u nizu otegotnih okolnosti.
3
I svi ovi ljudi koji su se natiskali na ulici, oko njezina automobila i ispred zgrade suda, žele uživati u predstavi, gledati kako se njezino lice izobličuje u bolnoj grimasi, žele joj natjerati suze na oči, suze koje će nagrditi to lijepo lice. - I lijepi plaču, zar ne? - prođe joj glavom. Neće im dati taj gušt, ali zašto je onda hvata strah? Zašto se odjednom boji uhvatiti vrata i izaći iz sigurnosti limene kutije? I gdje je Igor? Nuša nije mogla vidjeti da Igor čavrlja s okupljenim novinarima. Stavila je sunčane naočale i mirno čekala, ali nije mogla izdržati. Znatiželja je bila jača. I protiv volje, pogled joj klizne u neželjenu pravcu. Silno mnoštvo naguralo se oko automobila. Duboko uzdahne. - Vrijeme je - pomisli. I kao da je iskliznula iz svoga tijela, više ne osjeća ništa. Bila je samo lutka koja će odigrati još ovu, posljednju predstavu.
II. Dok se energičnim korakom probijao kroz uzavrelo mnoštvo, odvjetnik Igor Belošević osjećao je ono poznato, gotovo erotsko uzbuđenje. Srce mu je tuklo, snažno pulsiralo. Nije mogao sakriti uzbuđenje. Za samo nekoliko sekunda iz automobila će izaći njegova klijentica, žena koja u posljednje vrijeme sablažnjava javnost, neumjereno puni novinske stupce od žutog tiska pa do ozbiljnih tiskovina. Njezino prekrasno lice uvuklo se u svaki dom, na malim ekranima prisutna je više nego premijer i svi članovi Vlade zajedno. Znao je da ga čeka krotko i poslušno. Iza zatamnjena stakla na stražnjem sjedalu auta, Nuša, njegova omiljena seksualna fantazija. Osjeti ono poznato bockanje u preponama, a usta mu se osuše. Imala je tu magičnu moć, to nešto što je mamilo uzdahe i beskrajno iritiralo druge žene. Bilo je to jedina žena zbog koje bi bio spreman sve staviti na kocku. - Čini se da će tako i biti - pomisli. Pažljivom promatraču zasigurno nije promaknuo smiješak koji mu je titrao u kutovima usana i neobičan sjaj u očima jer cijenjeni odvjetnik Igor Belošević besramno je uživao u svakoj sekundi ove veličanstvene šarade. Obožavao je silno mnoštvo koje se natiskalo oko njega ne dopuštajući mu da se probije do svoje klijentice. Uživao je u blicevima koji su mu bljeskali pred očima i mikrofonima uperenima u njegovo lice. Novinari su ga vukli za rukav, svi su ga željeli dotaknuti, dobiti izjavu ili barem jednu rečenicu jer on je bio režiser, kreator najvažnijeg scenarija zvanog obrana. Masa je
4
izgarala od znatiželje, svi su se pitali koju će taktiku genijalni odvjetnik upotrijebiti u ovom, već unaprijed "izgubljenom" slučaju. Slučajevi poput ovog pobuđivali su znatiželju javnosti, poticani raznim glasinama koji su se poput šumskog požara širili o njegovoj klijentici. - Koji cirkus, koji cirkus... - mrmljao je sebi u bradu. Morao je priznati da ovakav medijski spektakl nije očekivao.
* * * Igor zna da su ljudi poput krvožednih životinja. Lako nanjuše krv, a krv i suze bogatih i slavnih uvijek privlače pozornost. Skandal u koji je uvučena njegova klijentica prvorazredna je poslastica. Iako suđenje još nije ni započelo, već je poprimilo neviđene razmjere. On će učiniti sve što je u njegovoj moći da još malo razbukta vatru, a onda, ono što mora. - Žao mi je, ali ja vodim igru - bio je jasan - znaj da te neću iznevjeriti. - Igore, ja ne želim pobjedu po svaku cijenu - rekla mu je jučer posebno naglašavajući svaku riječ. Zar mu je željela još nešto reći? Neće pobjedu po svaku cijenu!? Nikad nije čuo ništa gluplje. Ta, svi žele pobjedu! Što joj dovraga to znači? Takva i slična pitanja opsjedala su ga ne dopuštajući mu da utone u san. - K vragu, moram imati sedam sati sna! - Ijutito povuče poplun preko glave. San mu nije dolazio na oči, a točno je znao i zbog čega.
* * * - Recite nam, odvjetniče, kakve su šanse vaše klijentice? Znate li da državno odvjetništvo traži maksimalnu kaznu? Hoćete li uvesti neki novi dokaz? - nije se mogao obraniti od pitanja. Igor je volio koketirati s novinarima, uživao je u pažnji koju su mu posvećivali. Mlada novinarka, sočnih usana i pozamašnog poprsja uspjela se probiti do njega. U svakoj drugoj prilici sa zanimanjem bi promotrio izazovnu žensku priliku, ali ne i sada. Neugodno mu se unosi u lice, zamahuje kosom u želji da bude primijećena, da izvuče neki odgovor. - Gospodine odvjetniče, koja je vaša taktika? Kako ćete izvući svoju klijenticu s obzirom na sve što joj se stavlja na teret? Znamo da toga ima jako puno, a to su sve
5
teške optužbe... – besramno je razvlačila riječi i to ga zaustavi. Ako je već u svom elementu, zašto da se malo ne poigra ovim parom dobrih sisa? Bila je mlada i prikladno neiskusna. Možda je opameti da ubuduće ne postavlja tako glupa pitanja. - Rado, vrlo ću rado podijeliti s vama detalje obrane. Evo, šapnut ću vam na uho, samo, najdraža moja, pobrinite se da za moju, brižljivo osmišljenu strategiju, ne sazna gospodin državni odvjetnik! - teatralno zavapi, a mnoštvo se glasno nasmije. Novinari su obožavali njegov smisao za humor. - Osim toga, mlada damo, ako vi i prije suđenja znate što se stavlja na teret mojoj klijentici, vidoviti Milan dobio je konkurenciju! I to opaku, jer onda zasigurno znate i ishod suđenja... - salve smijeha ponovno su zaljuljale mnoštvo okupljenih, a mlada novinarka, crvena kao paprika, posramljeno se pokušala izvući iz gomile.
*** Konačno ga je ugledala. Sigurnim korakom probijao se kroz masu ljudi, mikrofona i kamera dok mu je osmijeh titrao na licu. - Idemo - rekao je i Nuša ga spremno uhvati za ruku. Da nije bilo Igora, njezina čvrstog oslonca, vjerojatno bi se raspala u tisuću komadića. Iako je znala što je čeka, tek kad je izašla iz auta i vidjela onu gomilu, postala je svjesna koliko je njezin slučaj uzburkao javnost. Unosili su joj se u lice, gurali joj mikrofon pod nos. Bila je zaslijepljena blicevima koji su sijevali sa svih strana, hvatala fragmente rečenica, kočila se od užasa. - Gospođo Brozičević, je l' istina da ste organizirali lanac elitne prostitucije... podvodili djevojke... je l' istina da je profesor Vrlas umro u vrućoj igrici... da je djevojka koja je uhićena vaša zaposlenica... da vas čeka optužba... kazna za... istražni zatvor... osuda zbog... zatvorska kazna? - Moja klijentica u ovom trenutku nema komentara... - Bez komentara... - Rekao sam već, nemamo komentara... Čvrstom rukom vodio ju je prema velikim vratima, štiteći je svojim tijelom. Još nije ni počelo, a već se osjećala kao da je ubačena u žrvanj i samljevena. A ono najgore tek je čeka. I ne, neće to biti strašne optužbe kojima će je blatiti, niti svjedoci koji će upirati prstom u nju, niti strogi pogledi puni optužujućih i ljigavih aluzija... samo susret, neizbježan susret s njegovim očima.
6
2. DIO Uspomene imaju samo oni koji su voljeli.
Susret I. Ušlá je u sudnicu. Pred njom stoji on... Robert Auer, čovjek koji se mora pojaviti u životu svake žene i obilježiti ga. Robert Auer. Ljubav njezina života. Robert Auer. Čovjek koju ju je izdao. Čovjek koji je izdao njihovu ljubav. Robert Auer. Čovjek od kojega je bježala, ali nije mogla pobjeći. I sada, dok je gleda, Nuša osjeća. Zna da ju je volio. Ludo i do bola. Nuša zna da njihova priča nije bila završena. Možda je ovo prilika da se agonija prekine? Umorna je već od bježanja, od silnih pitanja, od tajne koju je svih ovih godina brižljivo skrivala i koja je svakim danom sve više podsjeća na njega. I ne brine je ovaj sudski proces, neka bude što biti mora. Ne brine se da će njihova tajna biti otkrivena jer ona je i dalje samo njihova. Nikad je nikome nisu otkrili, čuvali su je ljubomorno sve ove godine, kao što školjka čuva svoj biser. Za nju je znala jedino Marisa, Robertova žena, ali ona bi prije umrla nego ikome rekla.
7
Ne brinu je čak ni napisi u novinama ni ove senzacionalističke naslovnice i slike koje se odjednom pojavljuju, a snimljene su bez njezina znanja. Nuša zna da će sve to izblijedjeli u sjećanju ljudi. Ništa nije vječno. Ništa osim ljubavi.
* * * I usprkos svemu, usprkos svim optužbama, ružnim riječima, fragmentima iz života u kojima dominira zadovoljavanje tjelesne strasti, orgazmi koji se naplaćuju, susreti po hotelskim sobama, znoj i mirisi napaljenih muškaraca, oženjenih muškaraca, izopačenih muškaraca i usprkos riječima koje je izgovarala, uzdasima koje je mamila, pokretima koji su mogli zadovoljiti i one najzahtjevnije i najbizarnije želje... usprkos riječima da je bila hladna, proračunata, bešćutna, nesposobna za ljubav... unatoč svemu što joj se stavlja na teret, ona prokleto dobro zna što je to ljubav. Nije se željela zaljubiti. Nije željela poljupce, smijeh, suze. A onda se dogodilo ono najstrašnije i najdivnije. Robert. S njim je upoznala strast koja preobražava život. U njegovu zagrljaju budila se poput nove žene. Mislila je da može prevariti život, da može krenuti ispočetka. Zanosila se iluzijom, opijala snovima. U dubini duše očekivala je onaj čudesni, kopernikanski obrat. Ali život ne donosi čudesne obrate sudbine nego ispostavlja račune, naplaćuje grijehe prošlosti. I ne možeš ga prevariti. Kad-tad dostigne te upravo ono od čega bježiš. I stiglo je. U obliku sudskog poziva. Nuša zna da Robert neće sklanjati pogled. Bio je onakav kakvog pamti, sanja. Koliko se samo puta upitala kako je moguće da ga još uvijek sanja toliko snažno, kao da ga želi preseliti iz snova kako bi ga mogla zagrliti. Nastaviti tamo gdje se san prekinuo.
*** Gledaju se. Sekunde poput vječnosti. Robert ne izgleda poput strogog sudca. U njegovim očima ne nazire se osuda. Nuša ne zna što traži na njezinu licu i ne zna hoće li to i pronaći. Uspomene žive u sjećanjima, ne mogu izblijedjeli, rekao je netko. I ona se sjeća svakog detalja, svake riječi, mirisa, boje. Odjednom se osjeti neobično jakom. Jača je nego što je mislila. Neće se slomiti pod njegovim pogledom. A upravo se toga najviše bojala. Nuša osjeća, zna da ju je volio. Samo zašto ju je izdao? Zašto joj je tako lagao? Zašto?
8
I zašto rana još uvijek tako boli? Da zatvori oči, mogla bi osjetiti kako je dodiruje, kako gleda njezino tijelo, prstima prelazi preko usana. Ljubi je poput djeteta koje uranja u tajne prvih poljubaca i pritom otkriva bezbrojne jamice užitaka. Topla udubljenja među kostima na podlozi svilenkaste kože i sve se vraća, kao posljednji ples...
9
3. DIO
Ispružite li ikada ruke i vrtite se, vrtite, vrtite? I znate da ćete pasti, ali ipak nastavljate. Eto, tako je i u ljubavi.
Ples, uvijek samo ples I. Plesne papučice. Kamo god da je pogledala, majčine snježnobijele plesne papučice. Nije im mogla umaći, spoticala se o njih kao i o majčinu slavu, plesne pokrete po kojima je bila poznata i izvan granica Lijepe Naše. Nastupila je u prestižnom Ermitaž teatru u Sankt-Peterburgu. Novine su pisale, a ona je uživala u kritikama:
Romantična balerina oduševila čarobnim nastupom, jedinstvenim baletnim pokretima... balerina prozračnih linija, gracioznih pokreta, sigurne baletne tehnike, istančane ekspresije lika koji interpretira. .. prava baletna svečanost zahvaljujući stilskoj ujednačenosti i vrhunskoj izvedbi jedinstvene i nenadmašne Alme Brozičević... Fallen JMe
Proslavljena primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta. Alma Brozičević. Svijet je ležao pod njezinim nogama, a ona se smijala i plesala, samo je plesala. Adagio. Allegro. Entrechat, fouette, tour en l'air... Bila je majstorica. Uživala je u dugim aplauzima, crvenim i bijelim ružama koje su je čekale i tako divno mirisale. I onda se dogodila ona. Nuša, njezina djevojčica. Njezina propast. Balerine ne rađaju djecu ako žele uživati u svjetlima pozornice. - Zašto me uopće rodila? - bilo je pitanje koje će Nušu progoniti čitavog života. - Toliko toga morala sam žrtvovati zbog tebe! Svoju karijeru, žrtvovala sam svoju karijeru... zbog tebe - strašne riječi predbacivanja maloj djevojčici tjerale su suze na oči. Osjećala se krivom, ali nije mogla pomoći svojoj mami.
10
- Oprosti, mama, oprosti, nisam htjela - bilo je sve što je uspjela promucati.
Alma je bijesno zalupila vratima i Nuša je čula onaj poznati zveket kristalnih čaša. Točila je piće. Morala je ublažiti, anestezirati tu razarajuću bol. Razočaranje što život nije ispao blistav kakvim ga je zamišljala. Nuša nije mogla odrediti točan trenutak kad je majka prvi put pretjerala s pićem. Poput svih alkoholičara, ni Alma nije postala alkoholičarka preko noći. Počelo je malo-pomalo, naoko malim gutljajima. - Boli me želudac, travarica je dobra za bol - govorila je. Čašice su neprimjetno postajale sve veće, pića sve jača. Više joj nisu trebale izlike. - Što me stalno kontroliraš, ti vražje stvore... nemrem više ni čašicu spit! Marš u sobu! Tijekom godina odrastanja pratit će je ružni zadah, alkoholna izmaglica u koju bi utonula i poluprazne boce. Piće bi je katkad razbudilo, a tada bi pričala o svojim ulogama, pljesku kojim bi je ispraćali, ružama koje su bacali na pozornicu, crvenim ružama koje joj je slao njezin obožavatelj... i grč na licu. Priča se naglo prekidala, a Nuša nije željela ispitivati. Čemu? Više nije bila slavna primabalerina kojoj su se klanjali, nego razbarušena i neuredna žena s razmazanom šminkom, izblajhanom kosom i natečenim očima.
- Di su mi cigarete? Nuša, Nuša... cigarete! - prsti požutjeli od cigareta, a koža nekad meka i mirisna, poput posivjelog pergamenta.
* * * Majka nije uvijek bila takva. U sivoj izmaglici svojih najranijih sjećanja, Nuša pamti prekrasnu plavušu lijepih crta lica. Bila je izuzetna po svemu. Gracilna, elegantna, krhka. Žena sa stilom, nevjerojatnim držanjem i samouvjerenim pokretima. Nikada nije raspuštala svoju dugu plavu kosu. Nosila ju je urednu i zalizanu u niskoj baletnoj punđi. Biserne naušnice, savršeno krojene hlače i svilene bluze koje se nisu kopčale. Nosila ih je omotane vitkog struka. Très chic! Svoju je odjeću šivala je kod šnajderice, a cipele je izrađivao tada poznati zagrebački šuster Vinko. U tim ranim slikama Alma se smijala, a Nuša je uživala u zvonkom smijehu, divila njezinoj ljepoti. Nitko nije imao tako lijepu mamu. Bila je spremna oprostiti što je nikada nije bilo i što joj nikad nije pročitala priču za laku noć. Je li je ikad odvela u
11
park? Ili u kino? Ne sjeća se baš tih detalja, ali želi vjerovati da jest. Preko dana bila je na probama, a navečer bi odlazila, prekrasna, mirisna i sva užurbana. - Nemoj ici, mamice... - Alma se nije obazirala. - Velike cure ne plaču. Vidi se kako si grda - dobacila bi joj, onako usput. - Ocu mamu, ocu mamu... - jecala je malena. - Doći će ti teta Goga, voliš tetu Gogu. A sad budi tiho! Moram ić', ne smijem kasniti - više se nije obazirala na malu. Gledala se kritički, ali sve je tako savršeno na njoj. Morala je biti zadovoljna slikom u ogledalu. Zadnji put popravlja frizuru, ili stavlja ruž, a onda juri prema prozoru. Gleda napeto. - Ne vojim tetu Gogu, vojim svoju mamu - riječi ne dopiru do nje. - Je l' već stigao? Ne, nije još! - Nuša je beskonačno nervira jer nju čeka veliki automobil i nova avantura, a to malo smetalo uvijek joj se podvlači pod noge, hvata je za rub hlača ili kaputa. Samo joj još treba da je zaprlja tim prljavim ručicama. - Evo, stigao je! - Nuša pamti bljesak u majčinim očima i trči do prozora. Gleda majku kako dugačkim plesnim koracima, ljuljajući bokovima uklizava u unutrašnjost limuzine i nestaje u mraku. Prozorsko staklo ostaje zamrljano od dječjih suza i ljepljivog obraza. - Mama, moja mama - izgovara Nuša kroz suze. Njena mama koju nikad nije imala. Bila je nestalna poput vjetra, hirovita poput oluje koja bi iznenada nadošla i pokvarila čaroliju lijepog dana.
Alma je imala svoj život, svoje muškarce, svoj ples. Vježbala je uporno, kao da ne želi vidjeti promjene koje su malo-pomalo dodavale težinu njezinim pokretima, usporavale je. Alma je uvijek bila uporna. Vježbala je do iznemoglosti, potpuno predana svom cilju. Biti najbolja. Nakon porođaja brzo se vratila u formu. Zapravo, već je iz rodilišta izašla kilogram lakša nego što je bila njena uobičajena tjelesna težina. Nije dojila, naravno da nije dojila. Njezina su prsa bila mala, lijepo zaobljena, poput dviju tvrdih breskvica. Nipošto nije bila majka muzara koja bi navlačila svoje grudi i dopustila da ih se siše i rasteže. Ma fuj! Nakon Nušina rođenja plesala je još nekoliko uspješnih sezona. Otplesala je sve najveće uloge u klasičnim baletima. Bila je Odette u Labuđem jezeru, Kitri u Don Quijoteu, Vila Šećera u Orašaru, Carmen, Gissele i još tolike druge. No godine, podle i užasavajuće, činile su svoje i mada je živjela u poricanju i zatvarala oči, nije ih mogla otjerati. Njezino vrijeme polagano je prolazilo, a na scenu su dolazile neke druge. Mlađe i ljepše, gipkije, mršavije, rastezljivije. Starost nema milosti. Ne staje i ne prašta, već izobličuje i nagrđuje.
12
Ali ona je bila primabalerina, a pozornica jedino mjesto na kojem se osjećala sigurno i suvereno. Pozornica je njezin život! Svoje najbolje godine, ma što godine, ta čitavu sebe dala je baletu, daskama koje život znače! I neće otići jer svjetla pozornice još se nisu ugasila!
Jednog dana više nije plesala glavnu ulogu. Novine su se raspisale o novoj baletnoj zvijezdi, nekoj maloj mršavici koja je skakutala poput loptice hopsice. - Poput gume je... čeka je sjajna karijera... blistava... mala je fenomenalna... slušala je glasna šaputanja, riječi su odzvanjale hodnicima, ranjavale je. Bila je ljuta, užasnuta, ogorčena. Nije se mogla riješiti ljubomore. S novom mlađom zvijezdom stigla je i depresija. Opsjedali su je demoni, progonila strašna nepravda koju je doživjela u matičnom kazalištu. Kako su je mogli tako poniziti? Zamijeniti je samo tako? I to nekom nepoznatom balavicom! I tada je polagano počela gubiti kompas. Ona, Alma Brozičević, uvijek nasmijana, vedra i srdačna, postala je neka druga. Neprijateljski raspoložena prema svojim dojučerašnjim kolegicama, nemoguća prema novim, mladim balerinama. - Mora da je nekom dala, da, da pojebala se s nekim... nek kaj! Pa zna se kak danas stvari funk... - Alma, ako tako nastaviš, morat ćemo poduzeti neke mjere! - Ma što poduzeti? Sam' dajte, baš me zanima – izazivala je. Počeli su je izbjegavati, a onda su je jednog dana zamolili da pokupi svoje stvari. Tada se prvi put napila.
Potjerali su je u mirovinu, ali ona se nije mogla pomiriti s takvim naglim obratom. Mora postojati način da im pokaže, mora... Samo trenutačno joj ništa ne pada na pamet. No hoće, sjetit će se, mora postojati način kako da im se osveti. - Nuša, Nuša, gdje su mi ciga... re... - glas joj je postao tiši. I još tiši. Nuša! Da, to je to! To je rješenje njezinih problema! Došlo joj je da zagrli malu, ali suzdržala se. - Ti... ti me nećeš iznevjeriti! - govorila joj je. - Još ću ja njima pokazati! Od tog trenutka, svu svoju preostalu snagu usmjerila je na kćer.
* * *
13
Bilo je to mrcvarenje od prvog dana. Za početak Nuša je krenula na balet puno prekasno. Taj zaostatak ničim više nije mogla nadoknaditi, no Alma se nije obazirala. Bila je tvrdoglava. Nuša je ipak kći jedne primabalerine i nema toga što ona ne bi mogla nadoknaditi. Irina Vodnjanova, nekoć slavna balerina, danas vrsna baletna pedagoginja i Almina dobra prijateljica, primila je Nušu pod svoje. Irina je čula priče koje su kružile, no nije se obazirala. Neka svatko priča što hoće, ona ima posla i preko glave! I još k tome, mora naučiti taj jezik koji je naizgled tako sličan ruskom, ali ipak nije. Brkala je padeže i djeca su joj se smijala. Ma, briga je za djecu, ali ona je perfekcionist i sve što radi, mora biti perfektno. Savršeno. I sad je još dobila tu malu kržljavicu. Osim blistave ljepote, mala se ničim nije isticala. Bila je šutljiva i nekako uplašena. Pokreti su joj bili kruti i trapavi. Kao da je progutala metlu. Irina nije bila tip koji lako odustaje, kao što nije voljela donositi preuranjene zaključke. Obećala je Almi, a metode postoje! - Opusti se, 'ajde život, život! Morati ti jako zapeti... - Nuša je gledala ženu koja je nalikovala tropskoj ptici i užasno pričala. Crvenokosa ju je tapšala po glavi i ohrabrivala, ali uzalud.
Polako, bespomoćno i neizbježno Nuša je počela mrziti balet. Ti prokleti koraci, te tvrde i neudobne baletne papučice, ta monotona glazba! I oštar glas Irine, njezine velike učiteljice. Nije bilo nikoga s kim bi mogla podijeliti težinu frustracije koju je osjećala, a zapravo joj je bilo teško o tome i razmišljati. Kako da prizna majci da joj je sve to mrsko? Užasavala se mogućnosti da razbije jedinu radost u majčinu životu, suludu iluziju da će ona jednog dana nastaviti tamo gdje je ona stala. Ples bijaše onaj blistavi dio nasljeđa koji je baštinila od majke i na kojem joj je trebala zahvaljivati svake minute, svakog dana. Lomila se pod teretom majčine slave, njezinih očekivanja, ali nije izdržala. Jednog dana rasplakala se pred Irinom. - Ne mogu, teta Irina, ne mogu! - očekivala je da će Irina biti bijesna, ali začudo nije. Štoviše, bila je prva osoba koja ju je razumjela i utješila. Privila ju je u zagrljaj i nakon što se Nuša malo smirila, samo je rekla: - Obrisati te suza i ne više plakati. Biti snažna i jaka. Svijet ne voliti slabiće. Može? - rukavom je obrisala suze i pokušala maloj izmamiti osmijeh. - Razgovarati ja s mamom, ona morati shvatiti! – namigne joj. Zahvalnost prema toj divnoj ženi preplavi njezino biće. Kao da joj je pao kamen sa srca.
* * *
14
- Alma, za jedna blistava primabalerina kao si ti, upravo je nevjerojatno da ti ne vidjeti! Nuša nije kao ti! Zašto još dalje inzistirati na Nušina baletna karijera? To oduzimati puno previše vremena, bolje da se koncentrirati na školu... možda ona otkriti da ima neki talent... za slikati slike, ili muzika? Ah, ta prekrasna muzika! Alma je bila bijesna, bijesna kao ris. Kako se ta Ruskinja usuđuje odbaciti san o blistavoj karijeri njene djevojčice?! - Ma, što ti pričaš? Nuša je moje dijete, ona je rođena balerina! - vikala je. Irina je jako dobro znala da tu nema više kruha. Samo kako da urazumi tu histeričnu babetinu? Najviše je mrzila roditelje koje svoje bolesne i neostvarene ambicije prenose na svoju djecu i maltretiraju ih. - Ona jednostavno nemati tvoja velika talent, prihvatiti to, molim te - Alma je vrtjela glavom jer kako bi mogla prihvatiti te ludosti? - To naprosto nije istina. Uostalom, talent je samo deset posto, a sve ostalo je težak rad. Ako treba, natjerat ću je da vježba još i više! - Alma, molim te, urazumiti se, ženo! Ne vidjeti pokret? K vragu pa imati oči, i to lijepe oči! Za to vrijeme, Nuša je stajala u blijedo ružičastoj baletnoj haljinici s ovratnikom od guste čipke. Noge su joj bile utegnute u tvrde baletne papučice, a nakon dva sata vježbanja više ih nije osjećala. Vjerojatno su opet bile krvave od rana. Uspravna držanja, stopala pod pravim kutom, težine oslonjene na jednu nogu dok joj je druga bila blago povijena, gledala je scenu koja se odvijala iza njezinih leđa. Veliko ogledalo zorno je prikazalo scenu. I ništa se nije moglo sakriti. - Ona se lomiti pod teretom tvoja očekivanja - Irina je pokušala probiti led oko Almina srca, omekšati je, ako je već ne može urazumiti. - Nuša je naslijedila moje gene, moj talent, pogledaj samo te kosti, njeno držanje... - Je li ikad palo tebi na pamet da ona to možda ne želiti? - Alma nije krila zaprepaštenje. - Kakve su sad to gluposti? - prezirno je frknula nosom. Nuša je rođena balerina i to će svima i pokazati! - Tvoja kćerka meni povjeriti da se bojati da tebe ne razočarati, a ja tebi isto morati reći da ona nikad ne postati kao ti. Primabalerina se ne postati, ona se roditi! Roditi! Ti si bila velika, rođena za plesati, ali tvoj kći nikad ne dostići tvoja slava. Pomiriti se s tim, molim. Almine oči stegnule su se, a lice joj se izobličilo od bijesa. Ne, ovo nije moguće! Još jedan nož u leđa! I to od vlastite kćeri!
15
Zar to nije strašno? Kako joj se ta mala bezobraznica usuđuje suprotstaviti? - Ti ne znaš što je za nju najbolje - Alma nije odustajala. - Dragička - nasmije se blago - pitam ja tebe kolika djeca slavnih uspjeti nadmašiti genijalnost vlastita mama ili tata? Teško da će tvoj kćerka nadmašiti plesačica tvoja formata, bolje se pomiriti s tim, da molim pomiriti s time! - Ako mi još jednom kaže da se pomirim s time, razbit ću joj njušku! Glupačetina, frustrirana krava! - režala je u sebi. Bila je bijesna, tako strahovito bijesna da je stezala šake samo da ne počne udarati oko sebe. Kad je konačno progovorila, glas joj je izgubio boju: - Ta je mala moja najveća životna pogreška! Razočaranje, veliko razočaranje... - Razočaranje, ja sam njeno veliko razočaranje - iz velikog ogledala Nuša je nepogrešivo iščitala svaku majčinu riječ. Gutala je suze da se ne rasplače pred svima.
II.
Opet ona pijana Alma - znala je što susjedi pričaju. I nisu trebali izgovoriti naglas. Vidjela je to po načinu na koju su je gledali. U njihovim očima sažaljenje, ili zločesto podsmjehivanje. Mogla se nositi sa svim onim podsmijesima, ružnim riječima. Tada bi samo hrabro dignula glavu i prošla pored zlih jezika, ne spuštajući pogled. Ali sažaljenje!? Protiv toga se nije mogla boriti! - Baš mije žal tog deteta, rasti uz takvu pijanicu, sramota! - Meni je više strašno kak je ona mogla tak propasti, sećaš se kakva je bila? Prekrasna, balerina. Mogla je imati kog je štela, tak je bila hercig. Kak ona princeza, Grejs. Ovo u kaj se pretvorila, užas jedan! - Dobro veliš, baš užas! Njena je majka već oko podneva bila lagano pripita, a navečer više nije znala za sebe. Žestica je bila njezin odgovor na životna razočaranja, na muškarce koji su je ostavljali, na penziju u koju je morala otići. Na Nušu koja nije ostvarila njezine snove! - Sterali su me u penziju, mene, nekadašnju primabalerinu! Šutnuli ko staru cipelu, ali pokazat ću ja njima. - Daj se, mama, smiri. Evo ti novine, pročit...
16
- Što da čitam?! O tome kako je kultura srozana, znaš kakvog su idiota postavili za direktora baleta? Više nije bila ni lijepa ni elegantna. Kosa joj nije bila uredna. Da bi prikrila sijede, počela se farbati. Kod kuće, naravno, jer sramota je farbati se u frizeraju! - Zašto da nekome pokazujem svoje sijede, kad jako dobro znam kakvi su ljudi? Zlobni i vole ogovarati, fala lepa, to sam već iskušala na vlastitoj koži. Osim toga, na toj su koži sad i ove bore, proklete bile. Još i to, a podočnjaci. Moram se naspavati, ali tak sam žedna. Daj da si jednu spijem. S gorko-slatkastom tekućinom, lakše se podnosio dan. Njezina napadno izblajhana kosa, pretjerana šminka, izgužvana i umrljana odjeća, visoke potpetice na kojima se pijano klatarila i posrtala izazivali su zgražanje i ogovaranja. - Ne shvaćam zakaj ljudi ne brinu svoje brige. Kaj imaju govoriti, ili zabadat nos u stvari koje ih se ne tiču? I 'ko mi može neš' prigovoriti ak si malo spijem? Pa valjda imam praf na to jedno piće, nakon sveg kaj sam im dala, a tolko dala... a voljeli su me doći gledati... sam ti pričala, Nuša, da sam plesala sa Mihailom Barišnjikovim u Giselle, imam i slike... a kak je bil lep... - Jesi, mama, jesi. Nuša je s užasavanjem gledala kako joj majka svakim danom sve više tone. Ponekad je bila toliko pijana da je dovodila nepoznate muškarce u kuću. Od svega što je činila, to je bilo najgore. Najbolnije. - Znaš li tko sam ja? - opasno se njihala. Posrtala na visokim potpeticama, pokušavala plesati. - Ja sam Alma Brozičević, primabalerina... lalaalaaa! Muškarcima treće klase nije bilo bitno tko je ona. Proždirali su je očima jer nudila se besramno. Ispod propale fasade, još je imala zgodno tijelo. I dalje vitka, prekrasno građena. Godine rada i svakodnevnog vježbanja alkohol nije mogao tako lako uništiti. Iz daljine još je uvijek djelovala poput mlađahne djevojke. Ožiljci vremena bili su vidljivi tek iz neposredne blizine. Najviše na licu. Kako je bila mršava, lice joj se nekako objesile, a bore na čelu i oko usana svakim danom sve se više produbljivale. One ispod očiju nisu bile tako izražene jer kad se napila, nekad lijepe, bademaste oči, posve bi natekle. Lice joj je bilo prošarano vretenasto crvenim nitima, a sve od pretjeranog pića.
17
III.
Samo je željela pobjeći. Otići što dalje od majke koja je svakim danom postajala sve gora. Više se nije mogla boriti protiv njezinih ispada, pijanstava, muškaraca. Nije znala što da radi, kome da se obrati. Djed je davno umro, a baka smještena u neki bijedni stacionar izvan Zagreba. Bila je stara i dementna, nikoga više nije poznavala. Svoga oca Nuša nikada nije upoznala. Majka joj je rekla da je umro, ali ona je znala da to nije istina. U jednom pijanstvu priznala joj je da je njen otac najveći gad koji je ikad hodao zemaljskom kuglom i da je pobjegao i prije nego se ona rodila. - Gad jedan! Sebični kurvin sin... nije mogao prihvatiti odgovornosti! Kurvin sin! A ševiti je mogao - gledala ju je kao da je osuđuje. Nuša je spuštala glavu, bilo joj je neugodno. Željela je da majka ušuti, ali ona je i dalje bljuvala otrovne riječi: - Tako ti je to s muškarcima! Voliš, zavoliš, a oni ti slome srce, odu, pobjegnu, nestanu, sakriju se u rupu, mišju rupu! Pazi da se to i tebi ne dogodi, pazi se, Nuša... budi pametnija... pametnija... - Mama... - Šta mama? Svi su oni isti, kurviši, gadovi... Nuša više nije željela čuti niti jednu jedinu riječ. Otišla je u sobu, zatvorila vrata i pokrila se poplunom preko glave. Suze su kapale, same od sebe. Te večeri zaspala je uplakana, dok su joj majčine riječi neprekidno odzvanjale u ušima. - Pazi se, Nuša... budi pametnija... pametnija... - A kako da budem, kako da postanem pametnija? - pitala se. Nije znala da će je život naučiti.
* * * - Kako bi bilo da pobjegnem od kuće? - vidjela se kako odlazi u nepoznatom pravcu. Kuda? Kamo? Nije znala.
18
Znala je da to neće učiniti. Bila je prevelika kukavica. Probudit će se i otići u školu. Vratit će se kući i strahovati od majčinih ispada. Knjige će ostati neotvorene, domaće zadaće nenapisane. U tim uvjetima bilo je nemoguće koncentrirati se, učiti. Osim toga, imala je i većih briga od nenapisanih zadaća i matematičkih formula. Trebalo je platiti računè, kupiti hranu. - Koja sramota, čitav sam im život dala, a oni meni ovo... ma pizda im materina! - Alma je s gađenjem bacila odrezak mirovine. - Pogledaj, samo pogledaj! I kak oni misle da preživim s tom... mizerijom, mizerijom - mrmljala je dok je točila piće. - Glavno da su sebe zbrinuli, nakrali se gadovi jedni... - Kako ćemo preživjeti? - istinski strah odrazio se na Nušinu licu. Osjećala je kako će uskoro morati preuzeti novu ulogu, ali tome nije bila dorasla. Nije imala pojma o životu, ali tko je pita. - Život će te naučiti, mala moja. Naučit ćeš da nije fer, nije fer! Niš nije fer polupijana Alma i dalje je mrmljala, ali Nuša više nije slušala. - Možda da potražim neki poslić? Samo kako? Pa još idem u školu... Nije imala punomoć za podizanje novca, a njezini strahovi da će majka zapiti sav novac pokazali su se opravdanima. Nije bilo načina kako da to spriječi. - Saberi se više! Ja sam tvoje dijete, moraš se brinuti za mene! Ne mogu učiti, ni jesti, ni spavati... stalno se pitam gdje si i hoćeš li se živa vratiti kući! Hoćemo li imati novca da kupimo nešto za jelo? Želim, zapravo hoću da mi daš novac, isključit će nam struju, danas je bio inkasator, rekao je... - Nuša, Nuša... nema dramatike... - riječi su bazdjele na jeftin vinjak - život je ionako samo jedan prekrasan piourette, da, okret i tour en l'air, još jedan okret u zraku, jednom, dvaput, ponekad i tri puta... evo vidi... - vrtjela se po sobi, okretala, okretala sve dok se nije stropoštala na pod. Dok ju je dizala s poda, Nuša je znala da mora nešto poduzeti. Samo što? Što da radi? - Prokleti život, prokleti život... - ponavljala je Alma dok joj se jezik nije počeo petljati.
* * * Plač i suze, majčina pijanstva, strah od budućnosti, razni muškarci koje je dovlačila u kuću obilježili su Nušinu ranu mladost i njezino djevojaštvo. Više nije bila mala i jako je dobro znala što će se odvijati u majčinoj spavaćoj sobi. Kad bi se naužili Almina tijela, odlazili su. Bez riječi. Nisu ostavljali nikakav novac, nije bilo utjehe u
19
noći. Nakon svakog novog razočaranja u muškarce Alma bi pila još i više. Nuša se prestala pitati kamo je to nestala njezina prekrasna majka. - Kakav bi mi život bio da sam ostvarila majčine snove i postala slavna balerina? - mučila se. Vjerojatno bi se majka ponosila njome, ne bi se odala piću, bila bi slavna i putovala svijetom, ispraćali bi je gromoglasnim aplauzom, crvenim i bijelim ružama. Jednog je dana prestala maštati. Bilo je to uludo potrošeno vrijeme, beskorisno poput nje same. Osim toga, to nisu bili njezini snovi. Gledajući svoju majku, odjednom je obuze neko strašno beznađe. Najlakše je dignuti ruke od svega, to je već znala. Samo, ona je još bila premlada, a život - kakavtakav, bio je pred njom.
Fallen JMe
20
4. DIO
Najveća je kukavica muškarac koji probudi u ženi ljubav, bez namjere da joj tu ljubav uzvrati.
Vjeko I. Rukom je prošao kroz svoju bujnu kosu, a potom otresao nevidljive mrvice sa svojeg skupocjenog odijela marke Hugo Boss. Nije ju vidio godinama i srce mu je tuklo jače nego obično. Čak su mu i ruke malo zadrhtale. Namjesti osmijeh i pritisne zvonce na vratima. - Alma, moja draga Alma... - osmijeh mu se smrzne na usnama. Vjekoslav Horvat, zvani Lav, prvak baleta i pasionirani ljubitelj žena nervozno je čekao pred Alminim vratima. Otplesao je nekoliko sezona, dovoljnih da se prometne u veliku zvijezdu. Uspio je dogurati čak i do Baleta Bečke državne opere, plesao glavne uloge u baletima Rudolfa Nurejeva, Georgea Balanchinea i Kennetha MacMillana. Za razliku od Alme, koja se nije dala otjerati, Vjeko je otišao na samom vrhuncu svoje karijere. Želio je da ga njegova vjerna publika pamti po najboljem što im je dao. Nije želio gledati kako se sjaj njegove zvijezde polako gasi, nestaje. - Ali takav talent, šteta da propadne... - govorili su, ali nije se obazirao. Ne, nije on imao ništa protiv baleta, štoviše, uživao je u ritmičnim pokretima, snazi, veličanstvenom osjećaju gromoglasnog aplauza, kritikama. Volio je biti zvijezda, samo... Postalo je teško. Spartanski način života, divljačka disciplina, odricanje svih ovozemaljskih zadovoljstava, manijakalno vježbanje? Na treningu je provodio sedam, osam, pa čak i devet sati dnevno!
21
- Ma hajte, molim vas! To nije za mene. Život je previše kratak da bih ga provodio u smrdljivoj dvorani, skakućući, cupkajući i vrteći se oko svoje osi! Nije se obazirao na molbe da promisli, da ostane, još malo.
Vjekoslav, zvani Lav, volio je provode, skupe automobile, žene i život na visokoj nozi. No život u tadašnjoj Jugoslaviji nije bio skrojen po njegovu ukusu. Zahvaljujući baletnoj trupi, obišao je velike svjetske metropole, upoznao je sjaj, raskoš i bogatstvo mnogih gradova. Nije shvaćao što je tako loše u tom "trulom kapitalizmu" koji su kod kuće, oni na vlasti, tako prezirali. I to baš oni koji su uvaljali svoje dupe u velike kožnate fotelje i ništa im nije falilo. - E lako je tako gloginje mlatiti - mislio je u sebi.
Nije bio pretjerano oduševljen siromaštvom, redukcijama struje, nestašicama kave i deterdženta koje bi redovito zaticao kad se vraćao kući. A o noćnom životu da i ne govorimo! Fini lokali za profinjene i bogate goste uopće nisu postojali! Kozaračka kola ili narodnjaci koja su treštali po gostionicama? Strese se od užasa. Njegov profinjeni ukus nije podnosio seljačluk. Bio je hedonist, ali zar je to grijeh? Otvoreno je priznao da voli život i uživa u njemu. Zašto bi mu to itko zamjerio? Kad se pozdravio s karijerom, bacio se u život, otisnuo u svijet. Postao je svjetski Don Juan, vladar plesnih podija, kralj diskoteka. Miljenik žena. Mnoge je zanimalo koja je tajna njegova uspjeha, ali samo se zagonetno smješkao. - To su male tajne velikog majstora - govorio je, ali formula uspjeha bila je relativno jednostavna. Tajna je u besprijekornom ponašanju, finim manirama. Uvijek je bio savršeni džentlmen. Svoje je djevojke tretirao kao da su kraljice. Znao je što žene vole. Naravno da nije bilo naodmet ni to što je bio zgodan, šarmantan, uglađen i odličan u krevetu. Žene su obožavale njegovo tijelo, istančan ukus, plesne pokrete. Zlobnici su govorili da je žigolo. Grozio se tog nadimka. - Kajgod! Nek' pričaju što žele - odmahivao je rukom. - Sitne duše, zli jezici. Zlobnici. Di bi ja bio da sam slušao sve priče koje su kružile o meni... svašta su mi željeli pripisati. Čak i da sam homoseksualac! Ha, ha, koja smijurija! S vremenom se zasitio žena. Na kraju konca sve su one bile iste. Svaka je htjela prsten, bajku, gomilu djece i privezati ga za kuću.
22
- Ali ne ide to tako! - bilo je teško osloboditi se svih onih napasnica koje su oblijetale oko njega. - A oblijeću, naravno da oblijeću, zašto i ne bi?! I ja bih da sam na njihovu mjestu - samodopadno se nasmije svom odrazu u ogledalu. I mogao je biti zadovoljan. Vrijeme je bilo milostivo prema njemu.
* * * - Dobro da sam otišao - često je razmišljao o tome kakav bi mu život bio da je ostao. I svaki bi put zaključio kako je odlazak iz zemlje bio njegov najbolji potez. Domovina mu nije nedostajala jer samo je budala mogla patiti za... čim? Socijalizmom i samoupravljanjem? Mizernim tretmanom koji su imali baletni umjetnici? Za umjetnošću na skandalozno niskom nivou? Kulturom u rukama primitivaca? Ipak nije prekinuo sve spone. Još je imao žive roditelje, prijatelje koje je posjećivao i koji su posjećivali njega. Svake godine dolazio je na more jer nema mora do našeg plavog Jadrana! Nakon nekoliko godina Hrvatsku su snašla još strašnija vremena. Politička previranja kulminirala su krvavim sukobima. Nevidljivi ljudi iz susjedstva postali su okrutni gospodari tuđih života i smrti. Iz udobnog naslonjača gledao je potresne slike, slušao o tragičnim sudbinama. Ratna stradanja ostavljala su grube otiske na životima i dušama ljudi. Pitao se kako je živjeti pod uzbunama i stalnim granatiranjem. Iskreno, nije to mogao ni zamisliti. Čak ni u onim najgorim noćnim morama. Čuo je i da su neki njegovi prijatelji poginuli. - Koji besmisao, tako ginuti! Koja tragedija, ali što ja tu mogu?! Sve što se događalo u Hrvatskoj, podsjećalo je na umiranje i smrt. Užasavao se smrti jer volio je život. I imao je dobar život. - Dobar sam nos imao kad sam otišao! Još da me u vojsku pozovu, pa da izgubim glavu! Brrr... - stresao se. Ne i ne, to nikako nije dolazilo u obzir. Možda ga je baš taj nemili rat koji je harao Hrvatskom natjerao da preispita svoj život. Godine su prolazile i nije se vječno mogao igrati velikog zavodnika. Glumiti Don Juana. Bilo je vrijeme da napokon odraste. Morao se smiriti, raditi nešto, možda pokrenuti neki biznis. Ali što je on znao o biznisu? U svom životu nikad nije radio. Balet nije smatrao nekim poslom jer balet je strast.
23
II. Na "zapadu" su svi bili u nekim biznisima, pa što se i on ne bi okušao u tome? Maštao je o tome da otvori noćni klub, ali nije imao početni kapital. Morao je naći partnera. Nekog tko bi bio spreman uložiti svoj novac. Samo, ljudi su bili sumnjičavi i oprezni, igrali na sigurno. Proveo je nekoliko besanih noći. Razmišljao je i promišljao, analizirao i na kraju se "zaljubio". Pri fatalnom zaljubljivanju nimalo nije odmogla činjenica da je fräulein Erika kći bogatog bankara, stoga je ljubav bila obilno podgrijavana izdašnim novčanim iznosima. Vjeko u tome nije vidio ništa loše. Šaputao joj je nježne riječi. - Ich liebe dich mein Schatz - Erika se topila pod njegovim usnama. Ljubio ju je i ljubio, sve dok nije procijenio da je spremna: - Meine Liebe, ich habe eine genialle Idee - gledao ju je molećivim očima. Pričao je o svojim idejama, planovima, tražio razumijevanje i podršku. Erika nije znala ništa o poslu. O tome se uvijek brinuo tatica. - Ich weiss nicht, ich weiss nicht - ponavljala je. Nisu to bile riječi koje je želio čuti, no nije se dao obeshrabriti. - Meine Liebe, zamisli samo kako bi to bilo divno, imali bismo vlastiti klub, bili bismo bogati, mein Schatz - riječi su tekle, ali Erika se mrštila. Bogaćenje je nije zanimalo jer već je bila dobro potkožena šuškavim novčanicama. Očekivala je bračnu ponudu, a ne noćni klub!
Nakon nekoliko vrućih noći u kojima je, krstareći njezinim tijelom, izlagao svoje planove, zaljubljena Erika napokon je kapitulirala. - Naturlich liebling, es ist eine geniale Idee, aber ich muss mit Papa reden... - Mit Papa? Warum? - jako se uzrujao. - Ich habe nicht so viel Geld - rekla je konačno. Osjećao se kao da su mu sve lađe potonule. Sva lova bila je kod starog i to znači da, sve dok starac ne rikne, treba moljakati za svaki euro. Takav razvoj situacije nije ga pretjerano usrećivao. Želio je voditi posao bez uplitanja sa strane. Što će mu sve to ako nije samostalan, ako za sve treba fehtati starca na umoru? Da stvar bude gora, Erika je inzistirala da, ako otvore klub, ona mora biti partnerica u poslu. Užas! Nezamislivo! Kako da je uvjeri da vođenje noćnog kluba nije isto kao... što? Miješanje ajngemahteca?
24
- Aber liebling, das ist nicht fur so ein zerbrechliches Frau - srao je kao bolesna foka, ali baba nije popuštala. - Wir sind ein Team, und ich habe so viele geniale Pläne! - ponovila je njegove riječi i slatko se nasmijala. Vjeko nije mogao protumačiti taj smijeh. Zar mu se rugala? Nije mu se rugala. Erika je bila zaljubljena. Bilo joj je teško gledati sve žene koje su se muvale oko njega. I priznala mu je kako su sve njezine prijateljice lude od ljubomore. - Kako i ne bi bile! Ja sam ti mein Schatz, Volltreffer! - bio je polaskan njezinim priznanjem. Iako je bio oprezan, slatkorječiv i jako lukav, ništa nije pomoglo. Oprezni i dobro plaćeni odvjetnici Erikina oca odradili su lavovski dio posla. Tinta na ugovoru još se nije ni osušila, a ona ga je "držala za jaja". Doslovno.
* * * Nachtvögel - pun pogodak! Od prvog dana klub je izazvao neviđeno zanimanje. Svečano otvorenje bilo je glavni društveni događaj. Caka je bila u tome da su u klub mogli ući samo oni "odabrani", oni s posebnog popisa uzvanika.
Telefon je neprekidno zvonio. I to sve zbog komadića bijelog papira. - Koja glupost - mrmljala je Erika, iako se nije otvoreno suprotstavljala. - Vidjet ćeš, to je čarobni mamac! Svi koji nešto znače žele biti viđeni, žele da ih ubacim... Opusti se, Liebling, znam što radim! Erika je sumnjičavo proučavala imena. Bila je to čudna mješavina visokopozicioniranih političara, bogatih industrijalaca, rock-zvijezda, glumaca i umjetnika. Posebno su je zabrinjavale one fine dame, tzv. pratilje. Vjeko joj je pokušao objasniti da su dame itekako nužne za posao, nešto poput goriva u automobilu. Ali ona je i dalje nezadovoljno vrtjela glavom. - Ne razbijaj svoju lijepu glavicu poslom, Liebling! Imam ja nos za posao poljubio ju je u rame. - Znaš da su provodi i ples moj fah. U tome sam apsolutno i stopostotno nenadjebiv! Znam da ćemo uspjeti! I stvarno! Na sam dan otvorenja gužva ispred lokala bila je neopisiva. Ljudi su se tiskali na ulici, svi su željeli ući. - Što sam ti rekao, Liebling? - značajno ju je gledao, a ona se samo smješkala.
25
- Gut, gut - mrmljala je zadovoljno. Nakon toga pustila je da radi sve što želi. Imala je potpuno povjerenje u njega.
Erika i on bili su dobra kombinacija. Ona se nije previše petljala u rad kluba. U početku je "gasila" požare, a onda je novac počeo pritjecati. Otvorili su još nekoliko noćnih klubova i sve bi bilo divno da on nije poželio nešto više. Osjećao je nemir, blago nezadovoljstvo. Erika je starjela ružno i brzo i njezino je vrijeme prolazilo. Za razliku od nje, Vjeko je i dalje bio u najboljim godinama. Da se razumijemo - on će uvijek biti u najboljim godinama! I neće moći zauvijek odolijevati zovu divljine iliti ženama koje su mu se otvoreno nudile. Naravno da je katkad znao pokleknuti, ali bio je vrlo diskretan. Erika bi poludjela da zna... s njom nema šale!
U nadolazećim godinama inzistirao je na promjeni nekih klauzula u ugovoru, no ona je bila tvrd orah. Nije željela popustiti, pa nije luda. - Pustiti da se osamostali? Malo morgen! Pa da me ostavi, kad se dočepa para. A ne, ne! Ja sam ga stvorila, pa ako treba, ja ću ga i uništiti! Umilna plavojka pretvorila se u zajedljivu kitopsinu, a on se koprcao poput ribice. Bio je u pat-poziciji. Nije mogao samo tako dignuti sidro, ta bili su vezani onim vražjim ugovorima. Erika se osigurala. Ona će uvijek držati "kesu". A tko drži kesu, taj diktira uvjete. Bio je ljut na sebe jer morao je znati da ljubav i posao nikako ne idu zajedno. - A jebi ga! - razmišljao je. Da se ne lažemo, imao je lijepu ušteđevinu, no sve je to bilo ništa prema onom što su zajednički stvorili. - Zašto bih se odrekao dijela kolača? Pa sve smo stvorili zajedno... ali moram se izbaviti iz njenih kandži. Previše me guši. Što da radim? Moram se malo maknuti, moram nešto izmisliti...
* * * - Liebling, meine Liebe, dogodilo se nešto i... moram se vratiti kući, obiteljski problemi... - počeo je oprezno.
26
Erika naćuli uši. Već duže vrijeme osjećala je njegovo nezadovoljstvo, znala je da nešto sprema. I vidi ga sada, izgovara riječi kao da je na audiciji za film, a tako je loš glumac! Znakovito digne obrvicu. Nije bila glupa. Čitala ga je kao otvorenu knjigu. Vjeko nikad nije znao lagati, ali najgori je ipak bio kada ju je varao. Njušila je miris žene, puno prije nego se pojavio na ulaznim vratima. Vrijeđala ju je njegova glupost jer mogao je barem skriti ljubavne ugrize. Ipak, nije mu mogla uskratiti povremena životna zadovoljstva. I ona si je tu i tamo priuštila neko pilence, učitelja tenisa ili osobnog trenera. Palila se na njihova mlada tijela, ali Vjeko je ipak bio najbolji. Prošli su je srsi pri pomisli na njegovo vitko, vretenasto tijelo. I dalje je bio čvrst, mišićav, proklet bio! A ona? Svaki zalogaj išao je ravno u trbuh. U sjeni njezina dupeta mogao si parkirati prikolicu! - Also da čujem... - promrmlja kao da se dosađuje. Ali nije se dosađivala, razmišljala je o nečem drugom: - Možda i nije loše da se malo makne. Dok ga nema, mogu obaviti onaj face lifting i liposukciju. Moraju mi isisati ovo salo, a oporavak bi mogao potrajati. Ne želim da gleda kako me režu i tapeciraju poput olinjalog kauča. Osim toga, nakon liposukcije bit ću u zavojima, neupotrebljiva. Da, najbolje je da se makne. - Učini što moraš, dragi - bila je puna razumijevanja i to je zasigurno bila njena najveća vrlina. Nažalost, Vjeko je tu "vrlinu" prečesto pogrešno tumačio. Pripisivao je to njezinoj naivnosti i nije imao pojma koliko griješi.
* * * - Nego, draga, imam još jednu briljantnu ideju, mislim da nećeš nikada pogoditi što mi je palo na pa... - Misliš otvoriti još jedan noćni klub? Ha, dragi? - nije ni trepnula dok je izgovarala riječi koje je želio čuti. Tu i tamo otpuhnula bi savršen kolutić dima. - Ka... kaako si... kako znaš? - jedva je promucao. Ponekad mu se činilo kao da je oženjen vješticom. - Kako si samo pogodila, Liebling? - Šapnula mi je ptičica - nasmije mu se u brk. - Ti si moja Liebling, pametna Liebling... Znaš, čuo sam iz pouzdanih izvora da je Hrvatska idealna za nova ulaganja. Pogotovo ako znaš prave ljude...
27
- A ti baš znaš prave ljude, zar ne? Dobro, skrati priču! Koliko ti treba? - bila je divno, očaravajuće praktična. - Ma ti si divna! - uzvikne razdragano poput malog djeteta kojem je mama upravo kupila autić. Bilo je zaista nevjerojatno da ga je još uvijek mogla iznenaditi i oduševiti. Zapravo, kad zastane i malo bolje razmisli, mora priznati da njegova žena nipošto nije bila glupa. Bila je jednostavno briljantna. Prava poslovna žena. Šteta što je ostarjela! - Nego, Liebling, imat ću previše posla i mislim da ... - Naravno! Ne pada mi na pamet otići s tobom. Riješi što trebaš i javi kad je otvorenje! Vjerujem da ćeš imati pravi popis - nasmije se značajno. - I riješit ću s bankom da prebace na tvoj račun... - svotu je izgovorila tako ležerno kao da se radi o neznatnom iznosu. Vjeko je zinuo, želio je nešto reći, zahvaliti, ali ona ustane i ostavi ga zabezeknutog.
* * * - Kad malo bolje razmislim, baš sam srećković - na putu je imao vremena razmišljati o svemu što je postigao. S Erikom je život bio dosta jednostavan. Ona nije željela komplikacije, djecu ni išta što bi moglo razbiti ugodu svakodnevnog življenja. Bila je jedino malo zajebana kada su novac i žene bili u pitanju, inače se nije mogao žaliti. Lova se gomilala na računu i uvijek mu je davala koliko je tražio, nikada nije ništa pitala. Ipak, vrijeđalo ga je što mu nije dopustila da upravlja njihovim imetkom. - Ali čemu, dragi? Vjeruj mi, izučila sam zanat - s Erikom nije bilo pregovora. I u krevetu je bila izuzetno zahtjevna. Ponekad se osjećao kao da je i on u njezinu vlasništvu.
- Ma 'ko šljivi tu klimakteričnu babu! - nije želio razmišljati o Eriki. Pred njim su stajali novi izazovi. Još jedan klub! Pokušat će ga registrirati na sebe...
III.
Sreća prati hrabre, odvažne. Takvim se smatrao. I činilo se da opet ima sreću jer su neki njegovi prijatelji taman zasjeli u udobne fotelje. To će iskoristiti, naravno!
28
Znao je on kako to ide, malo podmazivanja sa strane i nema toga što se ne bi moglo! Činilo se da je ulagačka klima upravo idealna. Rat je završio, počele su privatizacijske muljaže, tranzicijska vremena, upliv sumnjivog kapitala, ali koga briga. Tko daje više, dobiva djevojku! Potražit će i prijatelje, sve one koji su nekad značili nešto u kulturnom životu njegova grada. Poznate baletne umjetnike, slikare, pjevače, glumce. Alma! Ona mu je prva pala na pamet. - Nekad je bila prava partijanerica. Sigurno mi može preporučiti zgodne mlade plesačice. To mi je prioritet, prikupiti komade, dobre noge, dupeta... - smiješak mu zatitra na usnama. Stajao je pred njezinim vratima s velikim buketom crvenih ruža. - Alma, moja Alma - izgovarao je.
* * * Kad je Vjeko nakon gotovo čitavog desetljeća pozvonio na vrata Almina stana, skoro je vrisnuo od užasa. Slobodnom rukom automatski začepi usta da prikrije krik. Žena koja mu je otvorila izgledala je kao njegova davna ljubav, ali to nije bila ona. Mršava raščupana spodoba smrdjela je po kiselom vinu i jeftinom parfemu. Bila je odjevena u kućnu haljinu od teškog brokata koja nije vidjela vodu i deterdžent sigurno jako, jako dugo. Haljina koja je nekad davno nesumnjivo bila lijepa, baš kao i njezina vlasnica, otkrivala je mnoštvo neželjenih detalja. Vjekoslav nije želio gledati, ali one su bile tu. Bole u oči. Mlitave grudi, te dvije obješene žlundrice, poput dva uspavana šišmiša klatarila su se ispod teškog materijala. Usne iscrtane olovkom, napola pojeden ruž koji se uvukao u pore. Kosa neoprana, nepočešljana, oči natečene, uokvirene crnim podočnjacima. Ružna scena, neprivlačna ostarjela žena - zar je to bila ona? I kako je postala takva?
- Vjeko? - upita kao da se budi iz stoljetnog sna. Bio je toliko šokiran da nije čak ni kimnuo. - Ma nijeee mogućeee, Vjekooo - razvlačila je riječi, polagano, ošamućena. I bila je ošamućena, od alkohola. Bacila mu se u zagrljaj. - To si ti, zbilja jesi, i crvene ruže... donio si mi crvene ruže, nisi zaboravio mrmljala je, a on se pokušavao osloboditi njezina stiska. Bilo mu je neugodno, požalio je što je došao. Želio je otići, želio ju je pamtiti onakvu kakva je bila. Lijepa, blistava, nasmijana, mirisna...
29
- Uđi, 'ajde što tu stojiš? - i protiv njegove volje uvukla ga je u stan, nije ga puštala. - Sad ću staviti ruže u vodu, baš su lijepe... nego što 'š popiti, nemam baš ništa, a tako bi' željela popiti piće s tobom, nazdravit' za ona dobra vremena, sjećaš se još? unosila mu se u lice dok ga je zapljuskivao oštar zadah iz njenih usta. - Nego, je l' imaš neš' para da skoknem do dućana – upita ga bez srama. Vjeko se neugodno lecne. Nije mogao vjerovati da je tako nisko pala. - Oprosti što sam došao tako nenajavljeno, možda najbolje da odem - pokušao se izvući, nestati što prije. - Ma ne, ni slučajno - zgrabila ga je za lakat i nije puštala. - Idem do dućana, kupit ću nešto, ali... - pogleda ga i on brzo posegne za novčanikom. - Ah, da - promrmlja, kao da se ispričava. Užasnuto pomisli kako ne bi mogao podnijeti da je ispružila ruku i tutne joj novčanicu od 500 kuna. Almine oči bljesnu i on se posrami zbog nje. Sam čin davanja novca i način na koji ga je zgrabila, bio mu je odvratan. Sramotan. - Odmah se vraćam, al' da nisi mrdnuo odavde - izgovori i nestane. Nije znao zašto je ostao sjediti na dvosjedu u otrcanom dnevnom boravku. Gledao je u buket ruža koji je nehajno bacila na stol. Nije ih čak ni u vazu stavila... - Sve je propalo - pomisli žalosno dok je gledao posivjele zidove i oljuštene tapete. Pokušao je zamisliti kako je ova soba bila ugodna i svijetla kad je prvi put... zveckanje ključeva prenega iz razmišljanja. - Pa nije se mogla vratiti tako brzo - pomisli i istoga trenutka ostane bez daha. Na vratima se pojavila ona. Očekivao je da će ugledati dječje lice, ali Almina kći više nije bila dijete. Bila je to prekrasna mlada djevojka, tako nevjerojatno lijepa da mu se želudac zgrči od zaprepaštenja. Fallen JMe
* * * Mlađa i ljepša verzija nekadašnje Alme zgromila ga je u sekundi. Kosa, gotovo bijela, prelijevala se u raznim nijansama boje suhog zlata. Nos joj je bio lijepo oblikovan, a jagodice visoko položene, istaknute. Njezine usne, nježno ružičaste, tako fine i prekrasno oblikovane, neprijateljski su se iskrivile kad ga je ugledala. Razotkrila je nisku biserno bijelih zubi i onda je izgovorila nešto, ali on nije čuo što.
30
Bio je previše uzbuđen gledajući kako joj oči mijenjaju boju i kako modra nijansa postaje tamnija, zagasitija. Ljutìla se. Te oči bile su ono najljepše na njoj. Široko razmaknute, boje neba ili modrog mora? Mogao si se utopiti u njima, gledati ih, prodirati u dubine. Uokvirene dugačkim, gustim trepavicama. Prekrasno, naprosto neodoljivo! Kao da gleda u neko vilinsko stvorenje. Trebala mu je gotovo cijela minuta da se sabere. Čvrsto i skladno tijelo bujalo je ispod lagane ljetne haljinice. Iz nje je izbijala toplina, a ispod pazuha širila se oveća mrlja znoja.
* * * - Oprostite, molim vas, ali tko ste vi? - djevojčin glas vrati ga u stvarnost. Bio je pod tako snažnim dojmom da isprva nije nalazio riječi. - Ma tko se vi? I što radite ovdje? - Ijutito je udarila nogom o pod. - Ah, oprostite... znam da vam je čudno što zatječete nepoznatog muškarca u dnevnoj sobi, ali ja sam stari prijatelj vaše majke. Znate, nekoć smo plesali skupa... visok, pristao muškarac, još uvijek bujne crne kose, brzo je ustao i pružio joj ruku. - Vjekoslav Horvat, zvan Lav! - naceri se. - Nuša - rekla je nekako neodređeno. Nije znala što bi mislila o tom čovjeku. Nije izgledao kao jedan od onih koje bi majka, onako usput, pokupila i dovukla kući. Po uglancanim cipelama i fino skrojenom odijelu znala je da je on viša klasa, a ne jedan od onih "s ceste". Samo, što on radi ovdje? Očima potraži majku i zabrine se. - A gdje je... ona? - oprezno upita i krene prema prozoru. U sobi je smrdjelo po alkoholu i ustajalom zraku. Bilo je pakleno vruće. - Ah, da... Alma! - sjetio se. - Oh, oprostite što unosim ovakvu zbrku. Skoknula je po piće u dućan. Zaboravio sam - slijegao je ramenima kao da se ispričava: - Nisam donio ništa alkoholnog, samo ruže. Znate, ona je uvijek voljela crvene ru... - Ali mama, mama nema novaca! - prekine ga u pola rečenice. Glas joj je odavao paniku. - Pa sad, ispada pomalo nezgodno, ali Alma nije htjela ni čuti da ja odem do dućana. Zato sam joj dao nešto novaca i brzo je odjurila - zastao je. Bilo mu je nelagodno. Stišao je glas, kao da se ispričava.
31
- Samo mi je rekla da je pričekam i mislio sam da je ona... Nuša bijesno zakoluta očima. Ništa od svega nije joj se svidjelo. Ni taj gospodin u ulaštenim cipelama i finom odijelu, niti priča koju je ispričao. Pa što si on umišlja? Što želi od njih? Što želi od njezine majke? I kako se usuđuje majci davati novac? Nije joj se sviđao ni način na koji ju je gledao. Kao da je pogodio njezine misli, Vjeko brzo obori pogled. Neugodno se promeškolji. Teško je nalazio riječi. - Oprostite mi, mlada damo, nisam vas želio uznemiriti, ali znate... znate, možemo li prijeći na ti? - pričeka malo, no Nuša je šutjela. Nastavio je govoriti samo da razbije nelagodu, da stvori opuštenu atmosferu. - Alma je jako draga prijateljica iz mladosti, sigurno je pričala. .. - razvezao je neku priču o dobrim starim vremenima, ali riječi nisu dopirale do nje. Nestrpljivo je osluškivala majčine korake. Tko zna koliko joj je love dao. Sigurno će kupiti nekoliko boca žestice i neće stati dok se ne napije. - Onda, slažeš li se, mlada damo? - Slažem? S čime? - trgne se naglo. - Oprostite, nisam baš slušala - odjednom pomisli kako je strašno nepristojna. Nije se čak ni predstavila. - Ja sam... - Znam tko si, draga Nuša! Prekrasna si, ista majka! Ma ne, ti si još puno, puno ljepša - reče nježno, pun neke mladenačke zanesenosti. Možda ga je vratila u davnu prošlost? - Drago mi je - reče ona plaho i oprezno mu pruži ruku. - Pamtim te kad si bila ovolicna, ovako mala... a pogle se sad! - uzvikne razdragano. Nije znala što bi rekla. Činio se iskreno ushićen. - Sada si prekrasna - ponovi opet. Nuša od neugode obori glavu. Nije bila naučena na komplimente, na nježnost, na lijepe riječi. - Ma, to mi samo kažete zbog mame - ledena odbojnost koju je osjećala pred tim čovjekom i protiv njezine volje počela se topiti. Nije željela da se to dogodi, ali kompliment ju je zbunio. Ipak, neće nasjesti na te jeftine štosove! - Nije istina, draga moja. Ti si još ljepša od nje... - Kako ljigavo - pomisli. Sad je već bila ljuta. Kako je samo mogao, ta majčina ljepota bila je nadaleko poznata, a ona nije ni sjena. - Ne vjerujem vam - oštro je protestirala. Vjeko je ostao zbunjen. Gledao je u čudu jer nije mogao vjerovati da takva ljepotica ne bi bila svjesna potencijala koji krije u sebi.
32
- Nije važno vjeruješ li ili ne. Pitaj onda nekog drugog. Osim toga, valjda imaš ogledalo! Odi i pogledaj se! - nasmije se srdačno, ali njezino je lice i dalje ostalo tvrdo. Neprijateljsko. - Nije da se hvalim, ali ja sam ti vrsni poznavatelj ženske ljepote, moje oko vidi bolje nego što možeš zamisliti i nikada me još nije prevarilo - nasmije se samodopadno. Njegove riječi samo je još više raspale. Taj joj je čovjek bio sumnjiv od prvog trenutka. Sigurno nešto želi od nje. Osim toga, bila je uvjerena da laže, ta kako bi ona mogla biti lijepa? Ona lijepa? Suze su joj navrle na oči. Nije ih željela, ali nije ih mogla zadržati. Vjeko je gledao, posve zapanjen njezinom reakcijom. Nije znao što je to krivo rekao. Djevojke su voljele primati komplimente, znao je to jako dobro. Ta "doktorirao" je na njima! - Ajme, majko moja mila, što li sam sad rekao? Moja malena se rasplakala... eto to su ti žene! - približi joj se, a ona osjeti njegov fini, muški parfem. - Dobro, onda nisi lijepa, ti si gadna, gadna si ko lopov, je l' sad bolje? Hoćeš li sada prestati plakati? - brisao joj je suze. Bilo je nešto očinskog u načinu na koji joj je gladio lice. - Onda... - pogleda je upitno - hoćeš reći da to ne znaš? Da ti to još nitko nije rekao? Šutjela je. Tišina se ovila oko njih. - Zaista, mala moja, govorim ti istinu. Pa zašto bih ti lagao, kad je to... to je tako prokleto očito! - lupio je šakom o stol, a ona se protiv svoje volje nasmije. Gledala je njegovo profinjeno lice i oči koje su sjajile dok je govorio o njezinu izgledu, ležerno poput znanstvenika koji je otkrio formulu za toplu vodu. U njegovim riječima nije bilo ničeg izvještačenog ili lažnog. - Oprosti ako sam te uvrijedio, zbilja nisam htio. Rekao sam to, jednostavno zato što je to istina. Pogledala ga je još jednom, onako ispod oka, kao da se želi uloviti za ono nešto. Zapravo i nije znala što traži na njegovu licu. - Ma ne... u redu je - petljala je u neugodi jer nije znala drugačije. Nitko joj nikad nije rekao da je lijepa!
* * *
33
Sve ove godine rasla je poput slučajno iznikle mladice, opterećena majkom, njezinom slavom. Nosila je u sebi teške i zastrašujuće uspomene na baletnu školu, poglede i tihi šapat koji ju pratio, očekivanja koja nije ispunila. Bila je, baš kao što je majka govorila - razočaranje. I uvijek je bilo tako. Dok je bila u nižim razredima i dok je majka još bila posvećena baletu, Nuša je obožavala školu. Imala je najbolje prijateljice i prekrasnu učiteljicu. U višim razredima situacija se počela mijenjati. Alma više nije bila primabalerina i Nušu više nisu doživljavali kao kćer slavne žene. Osim toga, novine su pomno pratile sve što se događalo u životu njezine majke. Neumorno su pisale o svim usponima briljantne karijere i s još većim žarom izvještavale o padu slavne balerine. Zastor je bio spušten, a njih dvije utonule su u mrak. Više nije bilo aplauza niti crvenih ruža. Samo pijanstva i skandali. Njezina majka o kojoj svi pričaju, na to se već naučila. Ali nije mogla shvatiti neprijateljstvo koji su iskazivali prema njoj. Ta ona je bila samo dijete!
* * * Od svih vrsta snobizama i pokvarenosti u svijetu odraslih, ništa nije bilo okrutnije nego "zabrana" druženja s djetetom koje po nečemu ne zadovoljava visoke roditeljske standarde. - A, to je ona mala Brozičevićka - gledali su je kao da je obilježena grimiznim slovom. Bilo je teško, gotovo nemoguće prihvatiti da je preziru zbog majke. U gomili djece osjećala se odbačeno i usamljeno. Nikada je nisu pozivali na rođendane, a ona svoje nije ni slavila. Ta znala je da joj ionako nitko ne bi došao. Nije bilo slobodnog mjesta za vrijeme školskog ručka, a kad bi se išlo na putovanje, obično je sjedila sama ili s nekim po "kazni". Ta izopćenost bila je poput nekog prokletstva, a zašto je bilo tako, nije mogla znati. Uostalom, tko bi joj i mogao objasniti kako je okrutan ovaj svijet? Prihvatila je svoju ulogu otpadnika, nosila je sve godine, poput gubavca. I sada se pojavljuje ovaj čovjek i govori joj kako je lijepa?
* * * Vjeko nije znao što bi još rekao. Kako da je odobrovolji? Pokušao se ispričati, uvjeriti je u istinitost svojih riječi, ali ona je i dalje bila sumnjičava prema njemu.
34
Trebalo je dosta lijepih riječi da se njezin neprijateljski oklop počne topiti. Tek tada, on shvati da pred njim stoji sirota i na smrt uplašena djevojka. - U životu sam zaista već vidio i doživio svašta, ali ovakvo što? Zbilja neshvatljivo. Uspio sam te čak i rasplakati. I to samo zato što sam rekao da si lijepa! nakon što joj je obrisao suze, privio ju je k sebi. Nespretno. Zbunjeno. - Oprostite, ne znam što mi je - izvukla se iz njegova zagrljaja. Slabašni osmijeh titrao joj je na licu dok se ispričavala. - Znam ja što ti je. Alma ti nije rekla kako si lijepa. Krije te u ovoj rupi, kao zmija noge - poželi joj reći, no u tom trenu ona se pojavi na vratima. - Dragi, vratila sam se - uteturala je u stan. - Vjeko, baš si zlatan, evo kupi... krajičkom oka ugleda Nušu i pogled joj se smrači. Kao da joj nije bilo drago što je vidi. - Nisi mi rekla da imaš tako li je... - počeo je oprezno, no Alma ga odmah prekine. - Otiđi u svoju sobu, a nas ostavi na miru - grubo se obrecne na kćer i Nuša bez riječi posluša. - Zašto si je otjerala? Pa baš je draga - bunio se, ali nije se obazirala. - Dakle, vratio si se, ti svjetski putniče! 'Ajmo nazdraviti, a onda mi ispričaj, hoću znati sve, jesi čuo? SVE!
Vjeko je ostao puno duže no što je planirao. Sada su mu stvari bile puno jasnije. Alma, njegova divna, lijepa Alma postala je ogorčena žena, destruktivna alkoholičarka. Nije imala ništa osim ove lijepe djevojčice koju će vjerojatno vrlo brzo uništiti. Bilo mu je jasno da uz takvu majku Nuša neće imati budućnost. - Vjerojatno su bez novca, a o nekoj sigurnosti da i ne pričam. Siroto dijete! pomisli. - Kasno je, moram ići - konačno je ustao. - Želio bih se pozdraviti s Nušom - rekao je na odlasku. - S Nušom? - upita ga začuđeno, a onda, kao da postaje svjesna svoje kćeri, glasno poviče: - Nuša, Nuša, dolazi ovamo!
Pojavila se na vratima blijeda i nekako slomljena. Ponovo ga obuzme neki čudan osjećaj. To lijepo stvorenje dirnulo ga je puno dublje no što si je želio priznati. I nije bilo slučajno da su im se tijela sudarila u uskom hodniku. Želio je osjetiti njezinu blizinu, osjetiti miris nevinosti, nemoći. Iskoristio je taj trenutak, nagnuo se prema njoj i šapnuo u uho:
35
- Mila moja, evo ti da se nađe, ali nemoj dati Almi, znaš... - bilo mu je neugodno. U ruke joj je utisnuo nekoliko novčanica i svoju posjetnicu. - Ako ti ikad išta zatreba, nazovi me, rado ću ti pomoći.
Ostajala je stajati na hodniku, zbunjena i potpuno oduzeta. Kada je napokon otvorila ruku, vidjela je dvije novčanice od tisuću kuna i elegantnu posjetnicu. Brzo je otrčala u sobu i novac sakrila ispod jastuka. Srce joj je snažno lupalo. Vizitku je ostavila na stoliću pored kreveta. Širom otvorenih očiju gledala je sjene koje su dopirale s ulice i pokušala srediti košmar u glavi.
* * * - Ah, taj Vjeko, baš je zlatan, kako ti se čini? Znaš, on je dugo vremena proveo vani, putovao je po svijetu. Pariz, London, Beč, Moskva... i ja sam trebala ići s njim Nuša brzo spusti pogled. Slijedilo je uvijek ono isto, neizrečeno, bolno: - Ostala sam i žrtvovala se za tebe! Nevjerojatno, ali Alma je ovaj put preskočila svoj omiljeni refren. - I sad se vraća, znaš, htio bi otvoriti svoj klub, kao na zapadu. Vrag stari, pitao me znam li neke cure koje bi plesale – histerično se počela smijati. - Pa kaj on misli, da sam ja neka Tanc-frajla? Njegova svodnica? Ja sam primabalerina - i opet je krenula sa svojim tiradama. Živjela je zarobljena u prošlosti, s bolnim sjećanjem na nepravdu koju su joj nanijeli. Nikad se nije oporavila od udarca jer su je tako olako zamijenili nekom trećerazrednom plesačicom, a potom je otjerali u mirovinu. Nije se mogla izvući, rana je bila preduboka i svakim danom sve ju je više izjedala. Više je nije bilo briga kako izgleda, što će ljudi reći o njoj, tonula je iz dana u dan. Sve što je željela bilo je piće. - I on će meni prodavati priče, pa nisam ja od jučer, ha-haaaa--haa! - njezin smijeh bio je glasan, a onda joj se lice potpuno smrači. Nagle promjene majčina raspoloženja Nuši se nimalo nisu sviđale. Njezino je ponašanje graničilo s ludilom, od histeričnih napadaja smijeha pa do suza očaja. Je li to imalo veze s alkoholom ili...? - Klub, ma mo'š mislit'! Kupleraj, otvorit će kupleraj, draga moja, kupleraj! Kurve i...
36
- Dosta, mama, ne mogu više slušati - pokrila je uši i brzo otrčala u svoju sobu. Nije znala zašto su je majčine riječi toliko pogodile.
IV.
- Dobar dan, Nuša ovdje... rekli ste da vas mogu nazvati - izgovorila je plaho. Srce mu je poskočilo. O, kako je samo čekao da čuje njezin glas. Čekanje se isplatilo, zaključi zadovoljno. Prošlo je skoro godinu dana od njihova posljednjeg susreta. Često je razmišljao o njoj, ali imao je previše posla. Uostalom, nije smio biti nasrtljiv. Ako se rasplakala zbog jednog bezazlenog komplimenta, tko zna kako bi reagirala da joj krene skidati zvijezde s neba? Činio je to svakoj ženi koju je želio osvojiti. Osjećao je, predosjećao da će stvar s malom Brozičevićkom ići puno teže, sporije. - Mala nije kao mati! - znao je to već nakon prvog susreta. Alma je voljela muškarce. Znao je sve o njezinim brojnim aferama. Da se nije toliko fizički trošila na baletu, vjerojatno bi bila opaka nimfomanka. Sirota, a kako je samo propala! - i dalje se nije mogao pomiriti s njezinom slikom. - Siguran sam da bi joj život bio drugačiji da me poslušala i otišla iz Hrvatske. Ali, koga briga, svatko je kovač svoje sreće... ili možda ipak nije? Jer, uz takvu mater, mala Nuša nije mogla niš'. Misli mu skrenu na mladu djevojku. Sva sreća da se pojavio! Želio se vidjeti kao njen zaštitnik... Ma kakav zaštitnik! Dovraga, želio ju je više nego išta na svijetu. Bila je drugačija od svih žena koje je upoznao. Uplašena, nesigurna, plaha. Mogao se kladiti da je njegovu vizitku često vrtjela među prstima, no njegov prokušani instinkt govorio je da se mora pritajiti. Nuša je morala povući prvi potez.
- Sjećate se, ja sam... - Naravno, draga Nuša, a kako bih mogao zaboravio tako lijepu djevoj... zaustavi se. Ne smije pretjerivati. Znao je koliko joj je trebalo hrabrosti da ga nazove. - Kako ti mogu pomoći? - bio je izravan, nije joj želio otežavati. Osim toga, osjećao je nelagodu u njezinu glasu. - Mama... mama je pala i slomila nogu i kuk. Mora na oporavak u toplice, a ja... - počela je plakati.
37
Naravno, nema novca, a koliko je on bio upućen u zakone, zdravstveno osiguranje nije pokrivalo dodatne troškove. Prokleta država, tu je sve bilo zbrdazdola, ništa nije funkcioniralo kako treba. - U ovoj državi vlada potpuni kaos - ljutio se. Koliko je samo zavrzlama, dozvola i podmazivanja trebalo da bi otvorio noćni klub. Ma, skoro je odustao, ali dobro da nije! - Jeste li još pri telefonu? - upita slabašnim glasićem. - Naravno, draga, tu sam. Nego, znaš što? Dođi večeras u lokal pa ćemo o svemu porazgovarati, može? - Može - odmah je pristala. - Recite mi gdje trebam doći i u koliko sati? Na brzinu joj je izdiktirao adresu i vrijeme. Zahvalila je pristojno i spustila slušalicu.
*** Sjedio je za šankom i ispijao piće. Zadovoljno se osmjehivao jer razloga je imao na pretek. Lokal je otvoren, a otvorenje bijaše više nego glamurozno. Mnoštvo zvijezda, bogatih, moćnih, lijepih. Formula uspjeha uvijek je bila ista, to je već odavno savladao. Začudo, Erika se nije pojavila na otvorenju, ispričala se nekom virozom. Bilo mu je čudno, jer očekivao je da će se pojaviti i dahtati mu za vratom. Njezin je nedolazak bio prava blagodat za njega. Mogao se nesmetano naslikavati ne samo sa političarima i važnim ljudima nego i s glumicama, manekenkama, zgodnim starletama i veličanstvenim sisuljama koje su uveličale opening party. Žene, žene... čarobni mamac za uspjeh. Mora pronaći još nekoliko dobrih komada, diskretnih. Vrlo brzo, naime, pročulo se da "klub" može ponuditi i nešto više.
* * * - Jebeš zemlju u kojoj je glavna vijest otvorenje kupleraja - zlobno je prokomentirala Alma vijest koju je pročitala u novinama. - Koji gad, nije me pozvao - bila je uvrijeđena, na rubu suza. Nuša je žalila svoju majku, ali mogla je razumjeti da osobe poput nje i nisu baš rado viđeni gosti na elitnim događajima. Ponekad je zamišljala taj glamurozni noćni klub, a sada eto, samo što nije stigla.
38
* * * Gledao je kako korača prema njemu. S nevjericom se ogledavala po klubu. Bila je mali, uplašeni djevojčurak koji uistinu nije imao što tražiti na ovakvu mjestu. Jeftine traperice i tanka, isprana majica. Stare, iznošene tenisice. Plava kosa svezana u konjski rep. Vjeko zatvori oči. Pravilne crte lice, prekrasne oči, nježne, ali čulne usne. Zadovoljno protrlja dlanove. Znao je da će u pravim rukama s godinama izbrusiti svoju ljepotu, dotjerati je do savršenstva, ali sada je bila previše uplašena, nesigurna u sebe da bi zračila ičim osim željom da postane nevidljiva. Mora se trgnuti i pobjeći od one ludare jer ako to ne učini, propast će. To bi bila prava pravcata šteta - pomisli dok ju je gledao. A onda... Uzbudi se, pri samoj pomisli. Ne, ne, to će malo pričekati. Mala je previše neiskvarena, a on ipak nije takva svinja.
* * * - Nuša, kako mi je drago što si došla! - ljubazno ju je pozdravio i utisnuo poljubac u čelo. Osjetio je ono nešto, ali pokušao se ne obazirati na signale. - Kako ti se čini? - pogledom je obujmio prostoriju. Šepirio se poput napuhana purana. - Jako lijepo - uspjela je promrmljati. - Znaš, dugo sam razmišljao o tome da i u Zagrebu otvorim neku vrstu noćnog kluba, po uzoru na klubove koji postoje u svakoj svjetskoj metropoli - pričao je bez prestanka. Hvalio se svojim klubovima koje je imao u Njemačkoj i Austriji i prihodom koji su donosili. Želio ju je impresionirati. - U Zagrebu jednostavno ne postoji klub za odrasle. Sve puno balavurdije, nemaš kamo izaći... - A ti? Gdje ti izlaziš? - upita je iznenada. - Pa... ne izlazim baš - glas joj se gubio u žamoru. Pogleda je upitno. Činilo mu se kao da je nije dobro čuo. - Ne izlazim - ponovila je glasnije. I dalje ju je gledao kao da ne shvaća. - Ne zanimaju me takve stvari - rekla je jednostavno.
39
Bila je tako različita od svih onih djevojaka koje su dolazile u klub. Te su se cure besramno nudile i prihvaćale ponude dobrostojeće gospode. Gledala ga je onim svojim prekrasnim očima i bojažljivo se nasmijala. Spopala ga je luđačka želja da je ščepa, stegne u zagrljaj i počne ljubiti. - Moram je imati, moram - odjednom je razmišljao samo o tome kako se dočepati mladog mesa. - Uplašena je, moram ići na sigurno, polako. Ne smijem je uplašiti - kalkulirao je. Ona se promeškolji, preplavljena neugodom. - Što ćeš popiti? - pitao je. - Coca-colu - sramežljivo je izgovorila. - Konobar!
* * * Fallen JMe
Večer se zahuktavala. Svi koji su nešto značili i željeli biti viđeni, znali su gdje se moraju pojaviti. Stolovi su se punili, oskudno odjevene mlade djevojke, konobarice, oblijetale oko stolova, donosile pića, ljubazno se osmjehivale. One druge plesale su na sredini podija, no ubrzo više nije bilo mjesta. Tko bi mislio da će se ljudi gurati i boriti da uđu u zadimljeni, podrumski prostor krcat ljudima? Muzika je treštala, bilo je vruće i nije bilo zraka, ali to očito nikome nije smetalo. Prvo su dolazili oni koji su željeli dobiti stol. Tek kad se atmosfera već dobrano zahuktala, dolazile bi stvarno velike face. Ljudi iz nekih drugih priča, s naslovnica raznih časopisa ili zvučna imena crne kronike. Ponekad je bilo problema jer nije bilo dovoljno stolova za VIP goste, no Vjeko je uspješno rješavao probleme tehničke prirode. Gosti su uglavnom bili visokopozicionirani, moćni ljudi koji su željeli više od običnog kluba. Željeli su dobar provod. Provod koji je uključivao ples sa zgodnim mladim djevojkama, a možda čak i ono "apres". A djevojke? Nuša ih je gledala u nevjerici. Sve su bile iste. Visoke i vitke, mahom plavuše, pozamašnih oblina. Lelujale su i izvijale se u ritmu muzike, zamamno njišući bokovima. Nuša se pitala kako mogu hodati na tim vrtoglavo visokim potpeticama. Raskošno dizajnirano poprsje platinastih ljepotica ozbiljno je ugrožavalo zdravlje prisutnih muškaraca koji bi, po njezinu mišljenju, prije ulaska morali potpisati da ulaze na vlastitu odgovornost. Muškarci svih dobnih skupina pohotno su zurili u te silikonizirane lutke isturenih gornjih ekstremiteta. Cure uvučene u pretijesne haljine, nakićene lažnom bižuterijom. Na njima gotovo da ništa nije bilo prirodno. Umjetne trepavice, ugrađene ekstenzije, silikoni ugurani u svaki raspoloživi centimetar kako bi pojačali dojam.
40
Izgledale su poput balzamiranih mumija dok su se prešetavale i vrebale potencijalne sponzore. Osjeti kako je gledaju, kao da ispituju: - Što će ova jadnica ovdje, sigurno je zalutala? Ili: - Što Vjeko radi s takvom mizerijom od cure? Pogledi su bili neprijateljski i puni prijezira. Nije bilo čudno, ta sjedila je za glavnim stolom, s njihovim šefom. Odjednom joj se sve to zgadi, naglo ustane i sruši čašu. Slatka tekućina razlila se po staklenom stolu, ali nije marila. Željela je otići i nikad se ne vratiti. Jednostavno nestati. I kako je samo mogla biti tako naivna i glupa? Pomisliti da bi joj Vjeko mogao pomoći! - Kanio ćeš? - Vjeko je ščepa za ruku. Nije mogla prikriti izraz gađenja. Da, ovo je bio kupleraj, pomisli. Majka je bila u pravu! - Idem, ovo je bila strašna pogreška - uspjela je promrmljati i istrgnuti se iz njegova stiska. Počela se probijati kroz gužvu. Vjeko je ostao sjediti kao ukopan, a onda je pojurio za njom. Nije mu smjela pobjeći. Razmicao je ljude, ali ona je već nestala. Izjuri na ulicu. Hladni zrak zapljusnuo ga je i rastrijeznio. Pojurio je za njom, trčao nekoliko blokova dok mu je srce poskakivalo, a on ostajao bez zraka. Nije bio naviknut na takvu vrstu fizičkog napora. - Prokleta bila, ta mala! Što si ona umišlja, da će se samo tako dignuti i otići? Bio je bijesan. Ne toliko zbog toga što je ona otišla, već zbog svoje reakcije na nju. Nije želio priznati da se tako zagrijao za Nušu, pa kvragu i sve! Ta mogao je imati koju je god poželio! Samo što on već dugo, jako dugo nije poželio niti jednu. A sada se želja ponovno javila. - Ništa zato, vratit će se ona opet! - pomisli. Ta nije imala kamo drugamo otići.
41
5. DIO
Ljubav počinje osmijehom, raste poljupcima, a završava suzama...
Pas de deux, ples dvoje plesača I. Večer je bila na vrhuncu, klub krcat. Ljudi su se gurali na cesti, ali više nitko nije mogao ući. Bilo je nemoguće probiti se kroz onu gužvu. I plesni podij bio je pretrpan, nitko se nije mogao ni pomaknuti. Vjeko se zadovoljno osmjehivao. Za njegovim stolom uvijek bi se našlo još jedno mjesto, no ne i ove večeri. Morao je odbiti jednu glumicu i njezina dobro potkoženog pratitelja. I dok je razmišljao kamo da smjesti uglednog političara koji je tražio pratilju, netko ga potapša po ramenu. - Oprostite? - Što je? - ljutite se obrecne. Nije volio kad ga je osoblje ometalo. - Vani je neka djevojka, jako je neugodna. Želi ući. Rekao sam da je to nemoguće, ali ona je uporna, stalno govori da ste je vi osobno pozvali i da vas mora vidjeti - srce mu je poskočilo. Nadao se da bi to mogla biti ona. - Je li plavuša? - upita. - Da, zgodna plavuša. - Dobro, pusti je - zadovoljni smiješak zatitra mu na usnama.
42
* * * Glazba je treštala iz podruma i već je s vrata zapljusne gusti dim duhana. Trebalo joj je neko vrijeme da se privikne na mrak, oči su je pekle od dima. Prolaz je bio uzak i dugačak, jedva se probijala kroz gužvu. Osjećala je pohotne poglede nekolicine muškaraca. Ovoga puta nije došla u običnoj majici i trapericama. Odjenula se prikladnije. U majčinom ormaru bilo je svakakvih kreacija i nije joj bilo teško pronaći usku haljinu koju je dodatno još i prikladno skratila.
Vjeko je napeto čekao da se pojavi. Promatrao je kako se probija kroz gomilu. S ponosom opazi zadivljene poglede nekolicine muškaraca. Izgledala je drugačije. Bila je nekako... dotjerana? - Teško da bi se to moglo tako nazvati, ali dobro - pomisli. Na sebe je navukla neku staromodnu i prekratku haljinu. A onda mu sine. Nešto u njezinu pogledu bilo je drugačije. Nestalo je one dječje uplašenosti, naivnosti. Pred njim je stajala odlučna mlada djevojka, spremna baciti se u ralje života. - Vratila si se - reče joj umjesto pozdrava. - Ovaj put neću pustiti da pobjegneš kao znak upozorenja, čvrsto ju je stegnuo za ruku. - Bez brige, neću - pogledala ga je bezizražajno.
* * * - Popit ćemo piće - rekao je. Začudo, nije se usprotivila. Bilo je gorko i slatko istovremeno. Klizilo je niz grlo, udaralo u glavu, smirivalo, opuštalo. Konture su se gubile da bi izronile iz mraka, prijateljske, nasmijane. Više joj nije bio tako odbojan. Razgovarali su o svemu. Nisu se doticali Alme niti ju je pitao zašto je prošli put pobjegla. - Jesi li gladna? Idemo na večeru? - upita je. Nuša odmahne glavom. - Hvala, ali ne bih, kasno je - bila je pristojna. - Neću ti dopustiti da me odbiješ, ne ovoga puta. Osim toga, ovdje je buka i ne možemo razgovarati, a siguran sam da si me željela nešto pitati ili...? - doveo ju je pred gotov čin. Da, trebala ga je nešto pitati i zaista, buka je bila zaglušujuća. - Idemo onda. Uz jelo se bolje razgovara... - promrmlja.
43
II.
Odveo ju je u mali bistro izvan grada. Mondeno mjesto, sigurno užasno skupo. Nuša se s nelagodom ogledavala oko sebe. Privukli su poglede, to je sigurno. Ona je bila odjevena... kao drolja, a on? Bio je zgodan, elegantan, ali godine se nisu mogle sakriti.
- Mlada cura, djevojka za jednu noć, i... - nije se željela zamarati.
Ovo je prekrasna večer i neće dopustiti da joj nešto pokvari planove. Osim toga, odlučila je. Mora namaknuti novce za majku, mora se pobrinuti i za sebe. A Vjeko joj je nudio pomoć. Rekao je tako, nije li? Prigušena rasvjeta i čarobno ozračje učinili su da na trenutak zaboravi ovozemaljske probleme. - Crno ili bijelo, mlada damo? - potpuno se pogubio. Bila je tako mlada, tako neiskvarena, tako dobra. Rumenilo koje ju je često oblijevalo činilo mu se nevjerojatno privlačnim. Zagledao se u nju. Pod zagasitom rasvjetom njezino je lice bilo glatko i svježe. Njegov glas dubok i hrapav teško je oblikovao riječi. Usne su mu postale suhe. - Neću lagati ako ti kažem da mrzim alkohol, ali odlučila sam napraviti iznimku cijenio je iskrenost. Razumio je i njezinu odbojnost prema piću. - Ne razumijem se u vina, ti izaberi, ali molim te, nemoj me opiti! - Opusti se, draga, pazit ću na tebe. Nećemo pretjerati - njegove su je riječi umirile. Proučavao je vinsku kartu. - Čašica, dvije neće mi naškoditi. Ovo je ipak posebna večer, večer odluke. Treba mi piće, da me opusti - umirivala je savjest. - Cabernet sauvignon - reče konobaru koji je nečujno klizio oko njih. - Odličan odabir - konobar zadovoljno kimne glavom i nestane. Vjeko je pričao o vinu, o vrhunskoj berbi. Nije se razumjela u vina, kimala je glavom. Pravila se kao da je sve to zanima, a zapravo ga je proučavala. Vidjela je da uživa u večeri, ovom činu. Zar ju je zavodio? Očito, jer gledao ju je očima punim ljubavi, nježnosti.
44
Vino je stiglo, kucnuli su se. Primakla je čašu bliže ustima da konačno okusi taj čudesni nektar božanskog napitka. - Mmmm, fino - reče. - Za tebe, draga moja, sve najbolje... - značajno je pogleda. - Zapravo, najbolje za nas... za nas, lijepa moja djevojčice... – dok joj je tepao nježne riječi, Vjeko se odjednom uzbudi. Zaista je bila krasna. Prekrasna! Netremice je gledao u njezine mlade i sočne usne. Njegova ruka nježno dodirne njezinu. Nije ju izvukla iz njegova blagog stiska. Nasmiješila se. Bila je željna, tako besramno željna svega. Nježnih riječi, zadivljenih pogleda, fine hrane, atmosfere obilja, sjaja. - Je li ti lijepo? - zapitkivao je bez prestanka, a ona je kimala glavom. Pijuckala je vino samo da prikrije nervozu.
I on je nervozan i to ga ljuti. Ispod savršene slike samouvjerenog ženskara bude se neki novi osjećaji? Mirisao je zavodnički, kao što je i čitava večer mirisala na želju da je obrlati, fascinira, osvoji. Ležerno su pijuckali vino iz visokih čaša, a Nuša je proučavala jelovnik. Nije se mogla usredotočiti na slova. Misli su joj bile raspršene. - Jesi odlučila? Što voliš jesti? - bio je brižan, pažljiv. - Naruči i za mene. Prepuštam se tvom ukusu - rekla je dvosmisleno. Vjeko se nasmije. Sviđalo mu se odlučivati za oboje. Večera je počela proljetnom juhom od šparoga, prhko pečenom patkom á la orange. Jelo je bilo izvanredno, ali jela je kao vrapčić. Bila je previše uzbuđena da bi uopće mogla gutati. - Prija li ti? - gledao je kako brlja po tanjuru. - Da, jako je ukusno - kimnula je glavom. Vjeko je vodio razgovor mirno i ležerno, a njegove riječi klize lagano, poput povjetarca koji nosi jesenje lišće. Uskoro, vrlo uskoro nasukat će se na obalu i prijeći na drugu stranu. Ali dok se to ne dogodi, Nuša će popiti svoje piće i uživati u večeri. Nije više bilo pitanja koja su je kljucala u mozak niti predbacivanja zbog čaša koje je prinosila usnama da bi zatim osjetila blago djelovanje opojnog pića. Još se držala, jezik se još nije počeo petljati. Osjeća se divno jer ovaj se muškarac ponaša prema njoj kao da je ona jedina žena na ovome svijetu, gleda je, dodiruje, smiješi joj se. - Da mogu, skinuo bih ti zvijezdu s neba - kaže joj. Ona se smije, zna da je to istina.
45
Nastavili su ploviti morem ugodnog razgovora, a onda, sasvim iznenada i neočekivano, doletjelo je pitanje. Pitanje koje nije trebalo biti postavljeno. - Želiš spavati sa mnom? - izgovorila je to ležerno, kao da ga pita koliko je sati. - Što? - zagrcnuo se i počeo kašljati. Mislio je da će se zadaviti. Čak je i konobar skočio, počeo ga udarati po leđima. - Jesi li dobro? - upitala ga je nakon što se dramatika trenutka smirila. - Da - brzo je iskapio čašu vode. Nije znao što bi rekao, kako bi se ponašao. Ovo zaista nije očekivao. Naravno da nije. Mislio je da će je morati nagovarati, zavoditi, izgovarati sve one besmislene riječi. - Promijenila si se - reče naposljetku. - Jesam - odgovorila je kratko. - Idemo onda - potegne je za ruku i izvuče iz lokala. To je bio prvi put da je Vjekoslav, zvani Lav, preskočio desert.
* * * Sjedili su u taksiju, a na tisuće malih strujnih udara širilo se njegovim umrtvljenim udovima. - Oprosti na ovom - željela je objasniti kako obično nije takva, ali činilo se besmislenim. Riječi su bile izrečene, visjele nad njima poput mača. - Ma ni... ništa - promuca Vjeko. Ni on nije znao što bi rekao. Još nikada nije bio u takvoj situaciji. Vjeko osjeti nadimanje u grudima i divlje komešanje u trbuhu. Nije mu se sviđalo. Imao je reputaciju okorjelog zavodnika, a ponašao se poput balavog klinca. Nije imao hrabrosti dignuti pogled. Bojao se pogledati u njezine velike čulne usne. Blizina te djevojke izluđivala ga je. Sjedila je pored njega, tako živo nepomična, a njezina ukočenost samo još više potpali vatru u njemu. Prstima je nervozno povlačila rub prekratke suknje. Ostatak puta proveli su u tišini ljuljajući se lijevo-desno. Zrak među njima bio je nabijen elektricitetom koji je samo čekao da bukne i raspali se u vatromet. Tijela su im se sudarala, koljena dodirivala, ali svatko je ostao iza svoga oklopa. - Što to radim, što to radim? - odzvanjalo joj je u glavi, ali bilo je prekasno da pobjegne. Osim toga, čvrsto je odlučila. Učinit će to, pa makar umrla poslije toga.
46
Vozili su se u tišini koju je narušavalo njihovo glasno disanje. Bilo je čudno, nelagodno. - Kad ćemo više stići - pitala se. Nakon nekog vremena taksi se zaustavio pred velikom kućom i Vjeko bez riječi izvuče nekoliko novčanica. - Gospodine, ovo je previše - nije obraćao pažnju na vozačeve riječi niti je pričekao da mu uzvrati novac. Džentlmenski joj otvori vrata. - Vau - nije uspjela zatomiti iznenađenje i usta joj se razvuku u širok, neskriven osmijeh oduševljenja. Ipak, brzo se pribere. Krajičkom oka skenirala je obrise stvari u sobi, bogato urešeno stubište i velike slike na zidu. Kao da ju je povjetarac otpuhao u raskoš nekog novog svijeta. Blago prigušena rasvjeta stvarala je sjene na zidovima. - Želiš li nešto popiti? - upita je, a ona kimne glavom. Nervozno je gladila naslon velike fotelje. Krenuo je prema kuhinji da pripremi piće, ali predomisli se i vrati u sobu. - Nije ti potrebno - rekao je poput strogog oca. - Ne želim učiniti ništa što bi pokvarilo ovu večer - glas mu je bio iskren. Šutjela je. - Znaš da si mi draga i, Nuša... budi sigurna da te neću povrijediti, znaš to? - Znam. - Zašto ovo radiš? - pitao je. - Ne znam... jednostavno sam odlučila to napraviti - procijedi tiho. Lagano ju je počeo ljubiti. Uzdahnula je glasno i malo otvorila usta. Usne su joj bile tako sočne i meke. Prekrasne. Čiste i savršeno nevine.
IIl.
Primi je i podigne. S lakoćom ju je odnio gore, u veliku spavaću sobu. - Molim te, okreni se dok se ne svučem - bojažljivo je rekla, a on se skoro odvalio od smijeha. Suzdržao se u posljednji tren. Da nije, sigurno bi večer završila drugačije. - Naravno, dušo. Učinit ću sve što želiš, sve samo da se opustiš.
47
Okrenuo se poslušno. Više se i ne sjeća kad je posljednji put bio tako nevjerojatno uzbuđen. Možda je ovo prvi put kako mu se ruke istinski tresu, a srce poskakuje. Nuša je predstavljala izazov koji je tako silno želio iskusiti. Drhtao je od osjećaja koje nije mogao odrediti. Uzbuđenje? Požuda? Sreća? Nije mogao dočekati da se privije uz njenu golu put. Želio ju je grijati svojom golotinjom, gutati je, progutati njezinu mladosti. Nevinost. Brzo se svukla i uvukla u krevet. Povukla je pokrivač skoro do brade. Zastao je hipnotiziran prizorom. Ona leži na velikom krevetu, u njegovoj spavaćoj sobi, obasjana blijedim svijetlom male noćne lampe, a obrisi njezina tijela naziru se pod svilenom tkaninom. Pod slabim svjetlom njezina je kosa poput razasutog zlata na jastuku, njene oči poput mora, čekaju da uroni u njih. Iako je imao na tisuće žena, niti jedna ga nije dotakla tako silovito poput Nuše. I sad je spremna na svoj veliki korak, spremna je podati mu se, pokloniti mu svoju nevinost. Silno se uzbudi na samu pomisao da će je baš on uvesti u tajni svijet. Pokazat će joj zvijezde, otkriti joj nova i nepoznata prostranstva. - Opusti se, draga - šaptao je nježno. Ona je ležala mirno, nepomična poput kakvog kipa i rukama čvrsto stezala pokrivač.
Bila je tako mlada, tako neiskvarena, tako privlačna. - Divna si, divna - promrmlja zadivljeno. Na brzinu zbaci odjeću sa sebe i uvuče se u krevet pored nje. - Malo me strah, znaš, ja nisam nikada... - nije to trebala ni izgovoriti. - Znam, mila, bit ću nježan - umirivao ju je i nastavio ljubiti sve dok nije napipao rub njezinih gaćica. - Morat ćemo ovo skinuti, slažeš se? - ona se pomakne, ali on je bio brži. Brzim i iskusnim pokretom spusti ih do pola butina. Skupila je bedra kad je osjetila dodir njegovih ruku. Nije navikla na muške ruke, na muško tijelo. - Divna si, divna - mrmljao je bez prestanka. Čudan osjećaj prože njezino tijelo dok je vrh njegova prsta iscrtavao krivudavi puteljak. Stidne dlačice bile su svilenaste i meke, ali pod njegovim prstima nakostriješile su se. - Hoćeš li paziti? Znaš, ne bi htjela ostati u drugom stanju... - Mooolim? - došlo mu je da vrisne. Suzdržao se. Ovo je bilo previše. Nije mogao vjerovati, ta ona je bila takvo dijete!
48
Možda se ne bi trebao upuštati s njom, tako je čista i nevina... Trebala bi ostati takva. Čista, neoskvrnjena, neokaljana, naivna... - Ali bolje da se to dogodi sada, tko zna na kakvog bi majmuna ili gada naletjela... možda bi je netko drugi povrijedio – tražio je izliku, opravdanje za ono što će učiniti. - Hoćeš li paziti? - ponovno ga upita. - Naravno da hoću, mila, samo se prepusti i uživaj. Bit će ti lijepo, obećavam. Nuša se privila uz njega, a on ju je držao u čvrstom zagrljaju. Ležali su jedno pored drugoga, sve dok nije osjetio kako se opušta. Udisao je njezin miris i polagano ljubio vrat. Naglim pokretom povuče plahtu i ona padne na pod otkrivši ono što je očekivao. Ležala je pored njega, u svojoj blistavoj golotinji. Bila je prekrasna, tako prokleto prekrasna. Čudesna mekoća njezine puti, te divne, pune i oble grudi, zaobljeni bokovi, taj lagani drhtaj i nevjerojatan miris nevinosti. Osjećao se kao da će eksplodirati. Gledala ga je dubokim pogledom u kojem je bila skupljena sva njezina nesigurnost, svi strahovi. Ponudila mu je svoju nevinost. To ga uzbudi više od ičega što je ikad doživio. - Ovo prekrasno stvorenje samo je moje... - nije očekivao tako prekrasan dar. Nitko je još nije dodirivao na ovaj način, ljubio ove djevičanske bradavice, ispisao tajnu na tajnom mjestu, grickao je sitnim potezima, kruženjem i ubadanjem jezika. Bila je tiha i nepomična. Zurila je u strop i promatrala igru svjetlosti i sjene na zidovima. Glavom su joj prolazile neobične stvari, ali niti jedna nije imala veze s njegovim snažnim rukama koje krstare njezinim tijelom, prstima koji istražuju i zabijaju se u podatnu mekoću mesa. Kad se njegovo tijelo približilo njezinu i kad je osjetila ono veliko ispupčenje koje je bilo tako stvarno i čekalo da je ispuni, suze su joj potekle. Kajala se, ali više nije bilo povratka. Vjeko je osjetio njezinu uznemirenost, no nije mogao vidjeti suze koje su curile niz lice. Ljubio ju je polagano, trudio se, drhtao od siline osjećaja i siline suzdržavanja. Ljubio ju je nježno, šaputao riječi koje je željela čuti. - Nuška, moja mala Nuška... opusti se, bit će ti lijepo!
Nadljudskim snagama suzdržavao se vlastitog zadovoljstva. Nadvio se nad nju pokušavaju pronaći onaj slatki put, uzimao je polagano, malim pokretima, razmičući njezine tople stijenke centimetar po centimetar, da bi je na kraju uzeo cijelu. Sigurnim, ali nježnim pokretima vodio ju je do onog trenutka kad je zajecala od bola i onda se delirično zabio u nju. Kriknula je od iznenađenja, nepoznatog osjećaja. Osjetila ga je u glavi, u onoj skrivenoj točki svoga uma, osjetila u cijelosti. Ispunjena tim iznenadnim
49
probuđenim osjećajima preplavi je nevjerojatno olakšanje. Konačno se oslobodila onog strašnog tereta djevičanstva. Više nije bilo tajni. Fallen JMe
IV.
Život joj bio poljuljan. Iz temelja. Željela se utješiti kako nije imala izbora. Sama i bez novaca, s izdatcima koji su se gomilali, majkom u invalidskim kolicima, računom za oporavak koji je morala podmiriti. I da je znala kako bezglavo hrli u propast, ništa ne bi promijenila. Ne bi mogla, jer trebala je novac... Te večeri postala je njegova ljubavnica. Samo tako. Bez puno riječi ili nepotrebnog okolišanja. Blijedo je naslućivala tko je i odakle dolazi. Načula je ponešto i o njegovoj burnoj prošlosti, ženama koje su obilježile njegov život. Slutila je da je i njezina majka bila jedna od njegovih fatalnih ljepotica.
* * * I tako je sve počelo. Uveo ju je u novi svijet. Ubrzo je postala i njegova djevojka, kao i sve što je išlo uz tu "titulu". Bio je onakav kakvim ga je zamišljala. Galantan i dobronamjeran. Vjerojatno ju je privukla očinska figura koju nikad nije imala, a tako joj je nedostajala. Sigurnost, oslonac. Unatoč lošim osjećajima koji su se ponekad znali pojaviti, život joj se čudesno preobrazio. Nije više bilo oskudice, brige zbog računa koje je morala plaćati. Vjeko joj je davao dovoljno novca da podmiri račune, da obiđe majku koja je još uvijek bila na rehabilitaciji. Odjednom je imala sve što je poželjela. Kupovao joj je garderobu, vodio na ručkove i večere. Svakim danom bila je sve udaljenija od života kakav je poznavala. Sve je rjeđe razmišljala o tome je li to bilo ispravno. Iskreno, bila je sita razmišljanja i mozganja. Željela je uživati, barem malo. Zaslužila je.
Majka je niti jednom nije upitala odakle joj novac. Zatvorila se u svoj svijet i nikoga nije puštala unutra. Prestala je govoriti, nije željela odgovarati na pitanja. Vanjski svijet za nju više nije postojao.
50
- Depresija - dijagnosticirali su ljudi u bijelim kutama, a ona je samo blijedo naslućivala koliko to stanje može biti ozbiljno. Ponekad ju je Vjeko vozio do Krapinskih toplica, ali nikad nije ušao u predvorje klinike. Nije se želio susresti s Alminim očima, nije želio odgovarati na pitanja. Uostalom, što bi joj i rekao?
Nušu bi obično pričekao u kafiću. - I onda, kako je? - pitao bi, više iz pristojnosti nego brige. - Isto, nepromijenjeno. Samo gleda u jednu točku, više ne govori. Doktori kažu da je u depresiji. - Znaš da je to ozbiljna bolest - rekao joj je. - Tvoja majka trebat će se liječiti, moraš se posavjetovati s nekim, smjestiti je u dom. - Ali ona neće ići, znam ja nj... - Nuška moja, shvati da se više ne možeš brinuti za nju. Ona je bolesna, a ti... ti moraš izgraditi svoj život. Alma je svoje proživjela. I da je zdrava, bilo bi ti teško, ali... - Ne, ne želim ni čuti, moja mama neće u dom! – žestoko se suprotstavila. - To je tvoj život, Nuška, i samo tvoj... ti odlučuješ kako ćeš ga iskoristiti, ali ja te upozoravam da je depresija bolest koja uzima danak... Kako hoćeš, ali ja neću onda biti pored tebe i gledati te kako propadaš. - Ti me ucjenjuješ - poviče. - Ne, draga. Samo realno sagledavam situaciju. - Neću više slušati - toliko su puta vodili ovakve i slične razgovore. Nuša je uvijek ostajala pri svome. - Raspitaj se malo, pitaj doktore, oni će ti reći – savjetovao joj je. - Uostalom, to je tvoj život, radi što želiš. Mene ionako neće biti - govorio je, ali nije imalo smisla ponavljati. Puno toga nije imalo smisla. Osim toga, rekao joj je ono najvažnije. Da neće ostati zauvijek. Vrijeme je curilo. Morat će joj reći, izgovoriti svoju tajnu, priznati da u njegovu životu postoji još netko, ali ne sada. Sada želi uživati u njoj, u njezinu tijelu, barem još malo...
51
* * * - Nuška, moja mala Nuška! - tepao bi joj. Bila je drugačija od svih žena koje je upoznao. Znao je to od prvog trenutka kada ju je ugledao. Uznemiravala ga je ta njezina još neotkrivena seksualnost. Svakim danom bila je sve sigurnija u sebe, u svoje tijelo. Vjeko je znao da njeno vrijeme tek dolazi i to ga je boljelo. Imao je osjećaj kako će "propustiti" ono najbolje. Bio je neumoljiv u svojoj želji da je ima, da je posjeduje, pokori. I te njihove prve noći, kada je zagospodario njezinim tijelom, ostao je osupnut. Nikad u životu nije osjetio išta slično. Nije to bila samo slast novog osvajanja. Ne, ona nije bila još jedan trofej, još jedna u nizu. Bila je to ljubavna noć kakva mu se još nikad nije dogodila. Taj trenutak u noći - upravo savršen. Odjednom je shvatio da su sve žene koje su ikad ušle u njegov život bile samo obične prolaznice. U čitavoj toj paradi jedino je Erika bila konstanta. Njoj se vraćao, ali ne iz ljubavi. S Erikom je sklopio onaj prešutni pakt. Đavolski ugovor, ali to nije bila ljubav. Ljubav je nešto drugo, nešto više, nešto... Nikad nije razmišljao o tome što je ljubav. Zamišljao ju je poput gnjavaže, komplikacije, nepotrebnog rizika koji nije bio spreman prihvatiti. Ovoga puta bijaše drugačije. Dirnula ga je negdje duboko i savršenom lakoćom prodrla do mjesta koje je godinama bilo nedostupno. Zaključano. - Nuša, Nuša - razmišljao je o njoj. O njezinu tijelu, o poljupcima kojih je bila gladna.
Vjeko je znao da mu se podala iz čistog očaja i nemoći, a nikako iz čistog hira ili zaljubljenosti. Želio ju je učiniti ovisnom o sebi kako je ne bi izgubio. Plašili su ga novootkriveni osjećaji jer nikada prije nije želio kamen oko vrata. Grozio se toga. Želio je u svakom trenutku moći pokupiti svoje krpice i otputovati u nepoznatom smjeru, gdje nikom neće morati polagati račune. Osim Eriki... jedino njoj, ali Nuša je zaposjela svaki djelić njegova uma, njegove mašte, zdravog razuma. U njoj je vidio malu nesretnu djevojčicu koju je svim svojim bićem želio usrećiti! Po čitave dane razmišljao je o njoj. Očaravala ga je ljepota i sklad njezina tijela, djetinji smijeh, naivni pogledi, neiskvarenost. Bila je poput nepresušne škrinje s blagom. Ponekad bi uhvatio samog sebe kako se smješka, kuje planove, razmišlja o tome što će joj kupiti. Ponašao se poput kakvog zaljubljenog balavca. Na početku se tješio da je to samo seks, ali vrlo brzo shvatio je da ga je obuzelo puno više od običnog seksa. Dok je ležala pored njega onako zadovoljena, zaboravljao je na sebe. Ne, nije ju želio iskoristiti za vlastiti užitak, želio je puno više. Bilo je neke nezasitne i neumoljive
52
sveobuhvatnosti u njegovim osjećajima koje nije mogla zadovoljiti samo posjednička pomama, ona neutaživa glad za njezinim tijelom. Trebao je više. Bila je poput neke cvjetne livade po kojoj je šetao obožavajući i cjelivajući svaki cvijetak. Bilo mu je dovoljno gledati je kako se rasteže i prede u njegovu zagrljaju. Njezina neiskvarenost, ta djetinja bespomoćnost i nemoć, mijenjale su ga. To ga je ljutilo, ali i plašilo. Takvo ponašanje više bi pristajalo nekom romantičnom zanesenjaku, ali ne i njemu, ozbiljnom poslovnom čovjeku! I zato mora pobjeći, otići dok nije zaglibio, izgubio glavu. - Otići? - činilo se nemogućim. - Ne mogu, ne još... ona me treba. Ne mogu bez nje...
V.
- Aber Liebling, to je nemoguće, pa znaš da si ti jedina žena u mojem životu,
mein Leben, mein... - Dosta više! Poštedi me svojih sranja. Šutjela sam, ali medeni mjesec je gotov! Pozdravi se sa svojom malom droljicom i dovuci svoje dupe ako ne želiš da sve dignem u zrak! Odluči se, ona ili ja! - bila je kratka i jasna. I kao i uvijek, nije mu ostavljala neki izbor.
- Prokleta bila, Erika, prokleta bila! - bjesnio je. Užasno se uzrujao, ali uzalud. Mogao je biti ljut jedino na sebe. Bilo je samo pitanje vremena kad će saznati. Loše vijesti šire se brže od šumskog požara, a ona je uvijek morala biti informirana. Nije ni sumnjao da će ga uhoditi. Ta uvijek je polagala pravo na njega! Nije želio provoditi privatnu istragu o tome tko mu je smjestio. Tajna, ma kako dobro skrivana, ne može vječno ostati tajna.
53
6. DIO
Izdat će te samo oni koje voliš i kojima vjeruješ... ostali ne mogu.
Lily I.
U čudu je gledala debelu i pretjerano našminkanu ženu koja se gegala prema njima. - Draga, upoznaj Lily! Pogleda ga upitno. - Jedna od rijetkih kojoj glava služi za razmišljanje, a ne za frizuru! - rekao je tiho, ali dovoljno glasno da ga ženetina može čuti. - Ha-haaa! Uvijek si znao što treba reći, ti šarmeru svjetski! - nije se obazirala na Nušu. - Lily, draga, i meni je drago što te vidim! Izgledaš senzacionalno. - Lažljivče stari! - nasmije se glasno. - Izgledam ko trokrilni ormar, polarna medvjedica! Nafilana kak kitovo mladunče, vidi ove salenjake! Prokleta štitnjača, T3, T4, gliceridi, trigliceridi, kolesterol, šećer, ubije me! - Nuša je crvenjela od srama. - Jebemu, a koja je tvoja tajna? Ne, nemoj mi reći, znam, znam! - zavjerenički se okrene prema njemu. - Još uvijek mo'š uloviti ono najbolje, a? - promotri Nušu od glave do pete, a ona se naježi od snažne odbojnosti.
54
- Da sam kojih pedesetak godina mlađa i kojih sto kila lakša, ne bi imala šanse, mala - dobaci joj, onako usput. - Molim? - zagrcne se. - Tko je ova užasna baba? - nije shvaćala kako se Vjeko smije njenim prostačkim šalama, degutantnim komentarima. Kakve veze on ima s tom prostakušom? Ta Lily nije bila tip žene s kojom bi se družio, osim toga, njezin rječnik?! Skandalozno, a on ni da trepne! - Daj mi više objasni tko je ova odurna žena!? I kakve veze ti imaš s njom? Znao je da joj se Lily neće svidjeti. Iskreno, ni on nije znao zbog čega ju je ignorirala čitavo vrijeme. Ponašala se prema njoj kao da Nuša ne postoji. Čak je i njemu bilo neugodno zbog toga, ali to sada ionako nije važno. - Što ovo znači? - pitala se. Odgovor je stigao, surov, grub i neželjen. Poput šamara koji ostavlja trag.
II.
Od svih neugodno samouvjerenih i prokleto neugodnih žena, Ljiljana Lončar iliti Lily bila je zasigurno na samom vrhu. Ta žena vještica, kako su je zvali, bila je poznata po mnogim stvarima. Nekad davno, bila je to ljepota. Zvuči nevjerojatno, ali njezine crte lica, onako izobličene i utopljene u salo, skrivale su tragove nekadašnje ljepote. Nevjerojatno zelene oči, vatreno crvena kosa, savršene grudi... ali godine i puno previše kila koje je nabacila učinile su svoje. Lily bijaše žena čije se ime izgovaralo na razne načine. O njoj se šuškalo po kuloarima, nikad glasno, ali ni pretjerano tiho. Ponekad ishitreno, sve češće s prizvukom nečeg sramotnog, nečasnog. Fine gospođe okretale su glavu, vodeći muževe pod ruku, ubrzavajući korak, vrebajući ispod oka. A Lily? Kročila je kroz život uzdignute glave, neokrznuta glasinama. Iz godine u godinu sve jača, deblja i bogatija. Ta nevjerojatno uspješna poslovna žena, tvrda i oštra poput stijene, bila je vlasnica modne agencije koja je zarađivala pravo bogatstvo. Istančano oko i urođeni smisao za lijepo osigurali su joj vodeće mjesto u modnoj industriji, u toj nesmiljenoj i nadasve okrutnoj branši. Posjedovala je nevjerojatnu sposobnost da u moru bezličnih lica otkrije ono koje će nadolazeće sezone dominirati modnom scenom. Njezini
55
novootkriveni modeli stršali su sa stranica vodećih modnih magazina, ali to bijaše tek paravan. Pod krinkom modne agencije nesalomljiva Lily vodila je dobro uhodan lanac prostitucije.
- Ma kajgod!'- debela žena samo je odmahivala ručetinom, ali oni dobro upućeni znali su, i to jako dobro, kome se treba obratiti ako žele nešto ekskluzivno.
Čeličnom rukom vodila je svoj posao. Bila je profesionalac, nije dopuštala greške. U njezinu poslu svaka, pa i najmanja pogreška mogla je biti fatalna, a posljedice prestrašne. Madame Lily nije se vidjela u zatvoru. Koliko je čula, tamo su obroci ograničeni, a slatko strogo zabranjeno. Imala je popis provjerenih klijenata, a njezine su djevojke bile bistre i pouzdane. Da, pamet je bila prioritet, a tek onda sex appeal.
* * * Ni Vjeko nikad neće zaboraviti prvi susret s famoznom Lily. Čuo je za nju i njene cure, ali ona je uporno odbijala sastanak. Morao se pošteno pomučiti da dođe do nje. - Čuo sam da imate najbolje cure u gradu - bio je izravan. Debela žena nije bila fascinirana njegovom pojavom. Pogledala ga je nezainteresirano, iako je jako dobro znala tko je on i što želi. Samo, to nije išlo baš tako. Morala ga je provjeriti. Svoje cure nije prepuštala neprovjerenim likovima.
- Najbolje su, garantirano. Želite organizirati modnu reviju? - upita ga naivno. Vjeko se neugodno lecne. Očekivao je otvoren razgovor, a ne igru mačke i miša. - Ne baš... Pa zar niste čuli za mene, moj klub... - Nisam. Pojma nemam tko ste, a koliko se sjećam, nisam dobila pozivnicu primijeti sarkastično. Ubola ga je u pravo mjesto. Bila je to greška koju će teško ispraviti. Svi koji su nešto značili došli su na otvorenje, a to što nije ona bila pozvana, bio je njegov prvi minus. Drugi minus bilo je njegovo nadmeno držanje. No Madame Lily nije bila od jučer. Dugo je već bila u igri, dobro istesala zanat. Bila je pravi stručnjak u spuštanju napuhanaca na zemlju. Ali ovaj je bio posebne sorte. Zgodan kao sam vrag i svjestan svojih aduta. Baš zato, malko će se poigrati s njime!
56
- Oh, onda ćemo ispraviti taj veliki propust! - laskavo se nasmije i izvadi plastificiranu VIP propusnicu. Lily nije padala na jeftine trikove. - Nadam se da ćete me vrlo uskoro počastiti svojim dolaskom, draga Ljiljana ulizivao se besramno - ali zapravo, došao sam razgovarati o poslu. Lily izvine obrvicu u znak pitanja. - Otvorio sam noćni klub u koji, između ostalog, navraćaju dobrostojeći stariji muškarci, umorni od života, obitelji, životnih razočaranja. U klubu se mogu opustiti, pronaći nešto za oči i dušu. No znate, treba mi nešto više... - šapne joj i zavjerenički namigne. Očekivao je da će Lily trznuti na taj znak, skočiti uvis, izljubiti ga, reći nešto, ali ništa. Gledala je u punu bombonijeru i napokon se odluči za Griotte. Nije ga ponudila. - Jedem kad mi je dosadno - uvrijedi ga. Posljednjim atomima suzdržao se da joj ne odbrusi. Složio je neki kiseli osmijeh i nastavio priču. - Znate, Lily, ne bih uspio da nemam tako dobre veze, provjerenu klijentelu, ali nedostaje mi ono najvažnije... djevojke... Nije ni trepnula. I dalje je glasno mljackala. - Rekli su mi za Vas, Vaše cure... preporučili su... ah da, i ono najvažnije, nisam rekao, ali podrazumijeva se... diskrecija zagarantirana! - nije znao ima li smisla nastavljati. Duboko uzdahne, balansirajući na granici strpljenja. - Znate i sami da je danas jako teško pronaći pouzdane cure jer ima ih svakakvih, a ja, baš kao i Vi, tražim samo najbolje. Zato i plaćam najbolje! - izvadi asa iz rukava. - Kužim ja, gospon, kaj bi vi šteli, ali malkoc ste fulali. Ja vodim agenciju za modele, a ne za... kak ste ono rekli da trebate cure za provod? Haa-haaa, koji štos! Kaj vam ja na svodnicu ličim? Koji vic, ha-haaaa! - Dajte, Lily, nemojte mi otežavati, nismo djeca!
U sljedećem trenu sledio se od njezina pogleda i riječi. Da pogled može biti ubojit, vjerojatno bi pao mrtav. - Pogriješili ste, ovo nije kupleraj. A sad brišite odavde prije nego vas tužim za uvredu, klevetu, nanošenje duševnih boli... 'ajde, crta!
* * * Nije bilo lako jer bila je zajebana baba. Trebalo je puno uvjeravanja, ručaka i večera da probije led i Madame konačno pristane otvoreno razgovarati.
57
- Do samog vrha probila sam se isključivo vlastitim zaslugama i tvrdoglavom upornošću. Oduvijek samo svoja, nikada se nikome nisam dodvoravala, a riječ kompromis ne postoji u mom rječniku. Bit će onak kak ja velim, ili niš od posla, jesi razumio? - Uvjeravam te, Lily, da nećeš pogriješiti. Bit će to tvoj najpametniji potez. Zamisli samo, ništa ne trebaš raditi, samo pobrati šlag s vrha torte. A to voliš! - Vraga! - debela frkne nosom. - Šaljem ti svoje najbolje cure, a u njih sam puno uložila. Pazi, ne želim neprilike! Jedna greška i imat ćeš mojih sto kila na vratu, a to si, druškane, baš i ne želiš u životu - zarežala je.
I tako je počela njihova suradnja. Na obostrano zadovoljstvo. Lily se pokazala izuzetnom osobom. Pravi profesionalac, uvijek se držala dogovora i, ono najvažnije, cure su joj bile odlične. Njihov poslovni odnos vrlo je brzo prerastao u prijateljski. Ženska je bila fenomenalna. Imala je nevjerojatan kliker za posao, živjela za njega, ali ostala je jednostavna i razumna. Nikad nije pogazila svoju riječ, ništa joj nije bilo teško učiniti, u svako doba dana i noći bila je spremna pomoći. Upravo zbog toga ni sekunde nije dvojio, znao je kome se mora obratiti.
III. - Lily, moramo razgovarati... ti si jedina u koju imam povjerenje, kojoj vjerujem glas mu je bio čudan. Odmah je znala da to nije jedan od "onih" razgovora. - Laskavče stari. Da sam barem malo mlađa i mršavija, ne bi ti bilo spasa. Pojela bih te za doručak! - promrmlja. - Nego, reci što trebaš - kao i uvijek bila je izravna. Nikad nije okolišala. - Moram otići - reče tiho. Skoro je pala sa stolice. - Kako to misliš, otići? - obrva joj se izvine u znak upitnika. - Vratiti se natrag, žena me čeka... - A u materinu, Vjeko! U materinu! - poviče glasno. Nije voljela iznenađenja, ali sad je bila iznenađena. I to neugodno!
58
- Kako to da si mi tu "sitnicu" presutio, a? Pa nemreš se samo jedan dan probuditi i sjetiti svoje ženice! Kaj si lud? U tri mile materine, to je nezgodno... jako nezgodno! Tko će voditi poslove? - upita oprezno. Ako Vjeko ode, ona gubi dio sočnog kolača. - Ti - Lily se zagrcne vrućom čokoladom. - Vjeko, ako me misliš zajeba... - Ne mislim. Nikad u životu nisam bio ozbiljniji - glas mu je bio čvrst i odrješit. Odlučio je.
59
7. DIO
Drugi vide nas, mi vidimo druge i sve se otkriva, kao u nekoj ludoj igri s maskama, samo što život nije maskenbal. Jednog se jutra probudimo i pogledamo se zaprepašteno: što se to dogodilo s našim snovima?
Bolno otrežnjenje I. - Vrijeme je - knedla mu je stajala u grlu. Mora joj priopćiti neugodnu vijest. Neće biti lako, ali voda je došla do grla. Ako se uskoro ne vrati, Erika će poduzeti neke korake, a to si baš i ne želi u životu. FJMe Usta su se osušila, riječi teško pronalazile svoj put. - Nuška, ima... postoji nešto što ti... nisam rekao... znam, oprosti mi - gledala je kako se znoji, zamuckuje. S njegova lica nestalo je boje. Gledajući ga, i njezino se lice pretvorilo u blijedu masku. Sva se naježila. Uskoro će čuti nešto što joj se neće svidjeti. - Postoji nešto što ti moram reći - oprezno je rekao. - Reci - glas joj je bio čvrst. - Morat ću otići na neko vrijeme, žao mi je... - oklijevao je. Možda se uspije izvući samo s time. Užasnuto ga pogleda. - Otići? - pogleda ga užasnuto. - Nee... ne shvaćam. Kamo bi išao? Zašto? - bilo je toliko pitanja.
60
- Moram se vratiti... kući, znaš, moram... - Ali zašto? Što se dogodilo? Govori! - vrisne. - Znaš, oprosti što nisam rekao... ali... - Što? Što mi nisi rekao? - pokušala je ujednačiti svoj dah jer imala je osjećaj da će se ugušiti. - Imam ženu, vjenčani smo, ali to je samo formalnost... Ona mi je pomogla da otvorim svoj prvi klub, i drugi. Ona me... stvorila i želi da se vratim... Odjednom, ne može ispustiti glas. Na tisuće sitnih plamičaka prolazi njezinim tijelom i cijela se trese. Trese od užasa njegovih riječi. Ovo je bilo previše za jednu noć. Možda je ipak nešto krivo shvatila? - Čekaj, ti... - pokušala je oblikovati riječi, ali jednostavno nije mogla. Gledali su se nekoliko minuta prije negoli provali iz nje. Gnjev, luđački bijes potresao je njezino tijelo. - Želiš li mi reći da imaš ženu? A ja? Što sam ja bila? Lutka, igračka? Glupača? - Ne, naravno da nisi. Ti si... ti si... - sve što je mogao reći bilo je suvišno. Znao je da bi je riječi još više povrijedile. - Kako si mi mogao tako lagati? Prešutjeti? - Nušino lice bilo je iskrivljeno od bola i nevjerice. Vidio je suze u njezinim očima. Nikad se još nije osjećao tako jadno. - U braku smo samo formalno. Ona je vlasnica svega što imam, tako i mene riječi su imale težinu, a prizvuk istine bio je bolan i poražavajući. - Praktički već godinama živimo razdvojeno. Ništa osim klubova ne veže me za nju, ali ipak ne mogu riskirati da sve izgubim. Saznala je za nas i možeš misliti... poludjela je. Nuša je i dalje stajala. Potpuno blijeda, nepomična. - Voliš je? - upita ga naglo, ali nije čekala odgovor. Lice joj je bilo zgnječeno u bolnu grimasu. - Znam da sam ti sve to trebao reći, prizna... - Hoćeš se razvesti? - presječe ga. - Ne, to nije moguće, Erika bi me uništila. Uostalom, zar ne znaš koliko razvod košta? - Nemam pojma - odbrusi mu grubo - nikad nisam bila udana! A vjerojatno i neću! Mama je imala pravo, svi ste vi isti - bila je na rubu plača, ali uspjela se nasmijati. Njezin je osmijeh imao gorak okus.
61
* * * I nije bila istina da nikad nije razmišljala o braku. U onim rijetkim trenutcima kad je ostajala sama u njegovu velikom stanu zamišljala je kako bi bilo kad bi bilo! Recimo da je njegova žena. Lutala je iz sobe u sobu zamišljajući da čeka svoga muža i priprema večeru. Zamišljala je idilične slike, obitelj na okupu. Ta joj je misao bila privlačna, koketirala je njome, zanosila se i maštala. I bilo je tako lijepo, tako ugodno. A sada... sada boli. Zašto tako boli? - Lagao si mi, Vjeko, lagao. Sve ono što si govorio bila je laž... - Ne, nije sve bila laž - pokušao se izvući. - Koji dio nije bila laž? Ono kad si govorio da me voliš? - Nije da te ne volim, ali ne smijem riskirati. To valjda možeš razumjeti? - Razumjeti što? Što bih to trebala razumjeti? Da više voliš svoj novac? - zastala je na trenutak, kao da razmišlja treba li mu postaviti to, posljednje pitanje. Konačno skupi hrabrost i pogleda ga u oči. - A što bi bilo da si se kojim slučajem zaljubio? Da si se zaljubio u mene? - skupila je hrabrost. U djetinjim snovima, naivnim i bedastim, nadala se njegovoj ljubavi, no Vjeko joj je zauvijek zgazio snove. Te večeri njezina je maštarija ubijena. Otrežnjenje bijaše grubo, poput hladnog šamara. Gutala je suze, gušila se u njima, ali on ih nije smio vidjeti. Nije željela pokazati koliko je povrijeđena, koliko ju je ranio. - Zaljubiti kažeš? Zaljubiti? - počeo se smijati. U tom trenutku samom sebi bio je oličenje zla. Dotaknuo je dno, onako gnjusan u laži, toj podloj laži koju nije mogao ni izgovoriti. Jer istina je bila ta da se zaljubio. Samo, ljubav nije bila za njega. Previše je bilo toga što ih je razdvajalo. Ona je bila prekrasna, mlada, na početku života. A on? Iako su godine bile milostive prema njemu, u usporedbi s njom... mogao joj je biti otac! I onda, jednog dana, vrlo brzo, kad joj pokaže sve što zna, kad joj otkrije tajnu, kad Nuša razvije svoj potencijal... ostavit će ga. Bio je siguran. Drugačiji kraj nije bio moguć. A onda bi njegovo srce prepuklo. Ona je mlada, oporavit će se. U ljubavi uvijek jedno pati, a on nije želio patiti. Bolje da ona bude ta. Osim toga, netko joj mora slomiti srce!
62
* * * Ipak neće biti potpuna svinja. Pobrinut će se za nju. Ništa joj neće nedostajati, barem još neko vrijeme. Zamolit će Lily da je pripazi. - Zapravo, činim joj uslugu, samo što ona toga nije svjesna... - savjest mu je bila poput upaljenog slijepog crijeva. Sam sebi bio je odvratan. Ipak, morao joj je zadati još jedan, posljednji, udarac. - Ljubav ti je, draga moja, za budale. Za naivce i majmune. Zapamti, draga, da sve u vezi s ljubavi košta. A ljubav.... – zamisli se na trenutak. - Ona ti, ljepoto moja, najviše košta - riječi su mu jedva prelazile preko usana. Oči su ga pekle. I on se borio sa suzama. - Zato sam odlučio svoj život urediti tako da nemam komplikacije. - Znači, i ja sam bila samo komplikacija, ha? - više se i nije željela boriti. Suze su krenule same od sebe. - Nije istina, Nuška... nije sve baš tako... - osjeti da neće izdržati. Nije bilo više zavaravanja. Volio ju je, volio do boli, ali nije bilo povratka. Morao je odigrati do kraja. - Nego kako? Zašto si mi lagao? Zašto? Zar ne znaš koliko to boli? - Znam, ljubavi, znam... - pokušao ju je priviti u zagrljaj, obrisati suze, ali uzalud. U njezinu pogledu bilo je toliko izmiješanih osjećaja. Nije ju želio još više uznemiriti. - Ne, neću te ostaviti samo tako. Dat ću ti nešto novaca, za početak. Lily će se dalje brinuti za tebe, ako nešto trebaš... znaš, ona će voditi poslove dok mene ne... - Jesi poludio? Kakva Lily? - vrisne zaprepašteno. - Ona debela ženturača? Ni mrtva joj se ne bih obratila, ni mrtva! - Pogrešno, ljubavi, pogrešno. Ti znaš da sam se uvijek skrbio o tebi i želim biti siguran da ćeš imati nekog, da se pobrine... znam kak... - nije ga pustila da završi rečenicu. - Ma nemaš ti blagog pojma! I da me više nikad, ali baš nikad nisi zvao ljubavi! Odakle ti samo to pravo? - glas joj je podrhtavao od uvredljive i žestoke boli kojom ju je ranio. - Zapravo, više me nikada nemoj zvati. Ne želim te više ni čuti, ni vidjeti! Nikada više! Osjećala se bijedno, izdano i jadno, ali barem je znala da se više nikad neće prepustiti takvom blesavom zanosu.
63
II.
- Potraži je. Molim te! To je jedino što ću te zamoliti - zamolio je Lily prije odlaska. Gotovo da ju je preklinjao. - Smiješno! Mislila sam da ćeš me zamoliti da pazim na klub, da sve štima, a ne da izigravam dadilju! Iz svega što si mi ispričao, vjerojatno će mi zalupiti vrata pred nosom. Zar si takva budala da misliš da će mi se mala baciti u zagrljaj? Saslušati što joj imam reći? - Znam da tražim puno, ali molim te... znaš... - Samo mi nemoj reći da si se zaljubio! - pogleda ga u nevjerici, a on obori pogled. - No, dakle, i to sam doživjela! Sada mogu mirno umrijeti - reče, a Vjeko se slabašno nasmije. Da, vjerojatno to nikad neće izreći naglas, ali nije ni trebao. Nuška mu je značila puno više nego je želio priznati. Njezina slika titrala mu je pred očima izazivajući bolnu prazninu očaja u želudcu.
* * * Skoro se onesvijestila kad ju je ugledala. - Što želite? - glas joj je bio grub. Neprijateljski, ali gospođa Lily očekivala je takav razvoj događaja. Svom svojom težinom naslonila se na vrata. - Želim razgovarati s tobom - glas joj je bio ozbiljan. - Ja neću razgovarati s vama - obično je bila pristojna prema starijima, ali ta baba nikad joj se nije sviđala. Nikad! Željela joj je zalupiti vrata pred nosom, ali... Lily se nije dala otjerati. - Čuj, ako sam ti rekla da želim razgovarati, onda ćeš me lijepo pustiti unutra i saslušati ono što ti imam reći! I ne obazirući se na Nušine glasne prosvjede, mirno prođe pored nje i nepozvano uđe u stan.
64
- Tako dakle... - proučavala je prljave tapete, vlagu koja je izbijala po zidovima. Derutni namještaj, miris siromaštva. Ipak, morala je priznati da je sve čisto i uredno. - Nemamo mi o čemu razgovarati - odbrusi Nuša opet. Željela je da ode, da je ostavi na miru. - Mislim da imamo! - Lily spusti svojih stotinjak kila na mali trosjed i pripali cigaretu. - Oprosti, smijem? - Da - uzdahne Nuša umorno. Polako je uviđala da se ove naporne žene neće riješiti samo tako. Neko vrijeme sjedile su u tišini. Nuša je nervozno povlačila rub haljine. Činila je to uvijek kad joj je bilo nelagodno, kad nije znala što bi rekla. Za razliku od nje, Lily je bila opuštena. Mirno je pušila i proučavala crte Nušina lica. - Voliš čitati? - upita je iznenada. - Da... - odgovori oprezno. Nije shvaćala čemu to pitanje. - I ja. Jako volim čitati, mislim da su knjige naši najbolji prijatelji jer čini se kako nas ljudi sve češće razočaraju... - Ako ste došli razgovarati o knjigama, nisam raspoložena. Nije se obazirala na Nušine glasne prosvjede. Izvadi knjigu i počne čitati. Slušaj ovo:
Ne odlučujemo, već se zatječemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može pričekati u toku igre koju nam servira sudbina. Ne možemo je zaobići ni odbiti. Naša je sudbina kao voda u koju padnemo. Ili plivamo ili potonemo...
- Onda, što kažeš? - upita je. - Ne shvaćam, zbilja ne shvaćam... - Kako ne shvaćaš? Jednostavno je. Draga moja, u životu imaš samo jednu priliku, a ako je ne iskoristiš... - Što mi zapravo želite reći? Da ste vi moja prilika? Prije bih se ubila nego se spetljala s vama! Ta svi znamo čime se bavite, Vjeko mi je rekao i ako ste slučajno pomislili da ću ja... - bila je crvena u licu. Od muke, bijesa. - Daj se smiri, sasluš... - Kako se samo usuđujete banuti mi na vrata i nagovarati me na...
65
- Na što? - upita je mirno. - Luduješ otkako sam se pojavila na vratima, nisi me ni saslušala do kraja. Da se razumijemo, ja ti nisam neka dobrica mekog srca, volonterka Crvenog križa niti socijalna radnica, ali Vjeko me zamolio da razgovaram s tobom. Obećala sam mu, a ja držim do svoje riječi. Ostavio mi je i kuvertu za teb... – Nuša je užasnuto prekine. - Ne želim ništa od njega, taj gad... - Da, možda se mogu složiti s tobom da je Vjeko gad, ali mislim da ipak nije takav gad kakvim se čini. Vjeruj mi, ima i većih. Možda ćeš jednog dana shvatiti da je morao otići. Glupa si ako ne uzmeš ovaj novac, trebat će ti, ali nisam zato došla – Nuša je pogleda iznenađeno. - Jesi li me voljna barem saslušati?
III. I dalje je bila neodlučna, ali bijes se polako stišavao. Ionako nije imala neki izbor. Bila je sigurna da Lily neće otići dok ne kaže ono što ima reći. Slegne ramenima, što Lily protumači kao dobar znak. Pričekala je još malo, a onda nastavi: - Vidi, draga moja, u životu nije sve ni crno, a ni bijelo, nego nešto između. Kao što znaš, svaka priča ima dvije strane medalje. Znam da si povrijeđena, čini ti se kao da te Vjeko nasamario i ostavio, ali opet ponavljam, nije tako... - Nego kako? - došlo joj je da zaplače. Nije bila raspoložena za ovakve razgovore, imala je previše svojih problema. - Moglo je biti i puno gore. - Ma što vi znate o tome? - Ako netko zna, to sam ja. I ja sam bila u sličnoj situaciji, sama bez igdje ikoga, razočarana, ostavljena i još k tome s djetetom na grbači! Znači, moja situacija bila je još i gora. Rano sam naučila da život nije fer, ali da je vrlo jednostavan. Kad si na dnu, padaš sve dublje i dublje. Kao gravitacija, zakon sile teže, koju nemreš izbjeći. Prokleta sila vuče te na dno. - Baš me briga za te... te gluposti, kakve to veze ima? - E pa taj ti isti princip funkcionira i obrnuto. Jesi to znala? - Nuša je šutjela. - Vidi samo one bogate i slavne! Njih pak, ona ista jebena gravitacija vuče prema gore, lansira ravno među zvijezde. U orbitu. Ravno na crveni tepih. Tamo gdje je sve čarobno i bajno, gdje su svi lijepi, gdje nema ovozemaljskih problema, svi se smiju i
66
pokazuju redove bisernih zubi. Šampanjac teče u potocima, čak i oni maleni slasni zalogaji ne idu u trbuh! Što joj ova debela i napirlitana žena hoće reći? - Oprostite, zbilja ne shvaćam... o čemu govorite? - Da skratim priču, ono što ti želim reći jest da je sve ovo igra. Surova, bespoštedna i gruba. Ali ne mora biti. Ovisi o tome što ti želiš. Prvi put, na Nušinu licu pojavi se tračak zanimanja.
- Život je bio igra u kojoj igramo onim kartama koje smo dobili. Umijeće je znati kako zavrtjeti špil, nadigrati protivnika... Ne nudim ti ništa, samo pitam hoćeš li prihvatiti priliku koju ti nudim, jedinu priliku, naravno, i zavrtjeti špil? Možda ti ova stara vreća može pomoći? - Ne - glasno je protestirala. - Ne, neću te uvući u posao, ako si to mislila, ali mogu ti pomoći na drugi način. Da povremeno, tu i tamo, malo zaradiš... i bez da odmah pomisliš na ono najgore!
Lily je ostala puno duže no što je planirala, a prijateljstvo koje se neočekivano pojavilo, izraslo je u nešto puno više. - Znaš, mala moja, ponajbolje priče nisu ti one iz filma ili knjige nego iz života. Budi pametna i poslušaj moju priču. Možda nešto i naučiš.
67
8. DIO
Nemojte se sramiti ožiljaka. Oni su dokaz da ste bili jači od svega što vas je pokušalo slomiti.
Lilyna priča – priča pobjednice I. Za Ljiljanu su postojale dvije vrste ljudi. Rođeni pobjednici i vječni gubitnici. Kako inače objasniti sve te nepravde, nejednakosti i ljudsku bol? - Zašto? Zašto sam se baš ja morala roditi siromašna i nevoljena? Bilo je to pitanje koje sam si postavljala cijelu vječnost. Odgovor je međutim bio jednostavan nasmije se gorko. - Bez obzira na to koliko sam se trudila, koliko je vremena prošlo, nisam mogla zaboraviti malu trošnu straćaru koja je prokišnjavala i neprekidno zaudarala po vlazi. Ta prokleta vlaga! Kao da se uvukla u mene, u svaku koščicu moga tijela. Izbijala je iz svake pore. Majka koja se ubija od posla i nikad nema vremena. Znaš, moja mama nikad se nije smiješila. A zašto i bi? Pa nije imala razlog za to. I otac! Mrzila sam ga iz dna duše. Krivila ga za sve. Uništeno djetinjstvo, bez snova, bez nade. On je bio kriv što je majka tužna, a sestra, mali brat i ja tako izgubljeni i jadni - duboko je uzdahnula. Sjećanja su bila teška. - Kao mala djevojčica stajala sam oslonjena na trošnu ogradu i satima gledala u tračnice. Sa svoje tužne male postaje dočekivala sam vlakove i gledala kako odlaze u neki bolji i ljepši svijet. Maštala sam o boljem i ljepšem životu. Svoju tihu čežnju za
68
velikim svijetom u početku sam uspijevala zatomiti. Kad netko odrasta kao ja, taj ne vjeruje u bajke. Nisam očekivala čudo, ali maštanje nije bilo zabranjeno. Moje najskrivenije misli i želje nitko nije mogao vidjeti. Čuvala sam ih zaključane u kutiji, a ona se punila sjajnim snovima. Sanjala sam bijeg, svjetlost velikog grada. No sve su to bili tek pusti snovi. Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla od kuće. Prolivene suze, bol i poniženje koje sam morala pretrpjeti tjerali su me naprijed, u onu nesmiljenu borbu...
*** - I onda se dogodilo - glas joj je zadrhtao - pojavio se iznenada i znaš već. Zaljubila sam se strašno, ludo i do bola. Očajnički sam željela vjerovati da je on taj šapne. - Voljela sam i volio me. Navodno. Voljela sam ga i izgubila ga. Zauvijek... - suze su se pojavile u Lilynim očima i Nuša je nagonski primi za ruku. Bolni trzaj preleti joj licem. - Izdao me na najgori mogući način. Ostavio me samu s malim djetetom. Da se probijam kroz život... A? Što kažeš? Nuša je šutjela. Nije znala što bi rekla. Sjetila se svoje majke i svih ostavljenih žena. - Muškarčina i pol! - nasmije se cinično.
II. - U životu, dušo, osloniti se možeš samo na sebe. Na žalost, većina nas, naivnih žena, mašta o princu koji bi riješio sve naše probleme. No naša sreća ne ovisi o tome što će nam netko drugi omogućiti, nego samo o tome što ćemo mi učiniti za sebe. Kako ćemo se izboriti i hoćemo li se izboriti! Zapamti, mala moja, nema tog muškarca koji bi bio jači od mene! Nuša je šutjela. Nije znala što bi rekla. - Na kraju sam preživjela. I naučila. Nisam mogla dopustiti da me samelje žrvanj zvan život. Upustila sam se u avanturu... i ona me dovela do ovog što sam danas. Znam da me mnogi osuđuju, ali nitko nije bio u mojim cipelama. Bila sam sama, s malim djetetom... - nerado se prisjećala.
69
- Duhovi prošlosti neprekidno su me progonili. Strah od siromaštva, poniženja koje sam morala pretrpjeti nikad me nisu napustili. Predugo vremena stajala sam na vjetrometini dopuštajući da budem velika i pokretna meta. Ranjavali su me, a ja sam pristajala biti žrtva. Kad je netko tako dugo na dnu, čini se kao da i nema neki izbor. Ali tu je kvaka, zlato, jer svatko od nas ima izbor! Znaš što ti hoću reći? - Da, znam - reče tiho. - Od početka nije bio fair play, no to me više nije zanimalo. Ja sam se uvijek trudila biti korektna, sigurna sam da je i to tajna moga uspjeha. Međutim, počela sam se koristiti oružjem koje mi je majčica priroda podarila. Misliš da me nisu osuđivali? Da, mnogi su me zvali pogrdnim imenima, gledali me s podsmijehom, ali zašto? Nije li u ratu dopušteno boriti se svim raspoloživim sredstvima, koristiti svu municiju? Ne misliš li tako? - Mislim... - procijedi polako. - Nakon što me onaj moj nasanjkao, odlučila sam da više neću glumiti u niskobudžetnim predstavama. Kužiš o čemu pričam? Nuša kimne. - Odjebi s jadikovkama, rekla sam si jednog dana. Odlučila sam okrenuti stranicu i preokrenuti priču u svoju koristi. Od žrtve do pobjednice, tako sam nekako zamislila nastavak svoje priče. Poznato je da se želje ostvaruju ako to silno želimo. Ja sam silno željela uskočiti u vagon prvog razreda i odvesti se nekamo daleko. Bila sam lijepa, prekrasna. Poželjna. O, da, mnogi su me htjeli imati, samo ja više nisam željela igrati po njihovim pravilima... Lily je zamišljeno gledala Nušino lice. Kao da razmišlja hoće li nastaviti svoju ispovijed. - Znaš, s vlastitim srcem uvijek se kladimo u prevelike uloge. I uvijek vjerujemo da smo mi ti, blagoslovljeni, da će baš nas sreća pratiti, a nevolja izbjegavati. Ali nikada nije tako! Pauze su bile sve duže. - Zamaram te, dušo? - upita je naglo. - Ne, ni slučajno - željela je čuti priču do kraja. - Moja prva postaja bila je bijedna rupa gdje su stariji muškarci tražili mlade djevojke. Navodno za ples. I tako je to počelo. Plesala sam gotovo svake večeri. Uskoro više nisam osjećala nelagodu zbog pogleda koji su bili uprti u mene. U masi bezličnih djevojaka sa sudbinama sličnim mojoj, znala sam da imam ono "nešto". Posebnu privlačnost, uzbudljivost koja nije imala veze s ljepotom. Bilo je tu djevojaka koje su bile ljepše od mene, ali kad bih se pojavila na pozornici, uzbuđenje je raslo. Lovila sam zadivljene poglede. Nisam uživala u njima, no učila sam. Naučila sam kako
70
razmišljaju mudonje, naučila kako dobiti ono što želim. Samo, za to je trebalo više od običnog plesa... Tišina, mučna i zaglušujuća, spustila se nad dvije žene. Nuši je postalo neugodno. Osjeća neku čudnu povezanost sa ženom koja joj je isprva bila toliko odbojna, skoro gnjusna. Osjeća žaljenje prema njoj jer polagano shvaća o čemu ona priča. I srami se što ju je osudila prije no što je čula. - Ne, ne želim lagati. Znala sam da će se i to dogoditi jer nema slučajnosti u životu. Sve je stvar izbora. Mogla sam raditi godinama, teško i napôrno, ili sve to zaraditi brzo. Kod kuće sam imala dijete, račune, režije, nisam imala vremena. Je l' me tko pitao kako mi je? Bilo je lako prodati svoje tijelo kako bih namakla potreban novac. Prodala sam dušu vragu i tako prešla tu nevidljivu granicu. Znaš, mala moja, neimaština i osjećaj krivnje odlični su poticaji... Nuša tada nije znala, nije mogla znati da će Lilyna priča obilježiti i njezin život.
71
9. DIO
Svatko od nas ima svoju tišinu... ...tišinu koju ne mora opravdavati nikome.
Početak I. - Znaš, mala moja, neimaština i osjećaj krivnje odlični su poticaji... Lilyne riječi neprekidno su joj odzvanjale u ušima. - Mrzila sam kad bi me nazivali pogrdnim imenima, no ja sam odlučila da ću iz svoje priče izvući ono najbolje. Zato sam i osnovala svoju agenciju. Hm, da, znam kako ti to sada izgleda, ali... – zašutjela je kao da razmišlja. - Znaš li ti, draga moja, što bih ja dala da sam tada imala nekog tko me mogao zaštititi? Kad sam počinjala, nisam mogla znati s kime imam posla, hoću li se živa vratiti kući, djetetu... Vidiš, draga, to sam željela postići. Željela sam da sirotice poput mene imaju neku vrstu sigurnosti. Moje djevojke potpuno su zaštićene, ne moraju strahovati hoće li se ujutro probuditi prebijene, silovane, unakažene muškim šakama, izrezane i bačene u kontejner. Svega sam ti se ja nagledala, draga moja, svakakvih svinjarija... - Vjerujem - rekla je Nuša tiho. - Na svoj posao gledam kao na agenciju za posredovanje. Ne nudim ništa ispod stola, sve je transparentno. Druženje i razgovori. Naravno da ne garantiram za ono poslije! To što će se kasnije događati u nečija četiri zida, u to pak ne ulazim! Ako neka djevojka poželi nešto više, to je na njoj. Ali pravila su čvrsto postavljena.
72
* * * - Ja sam mislila... - zamuckivala je. - Mrzim u što se ovaj naš posao pretvorio! Jesi li ikada čula za Veronicu Franco? Madame de Pompadour, Alice Keppel? Znaš li da su nekada ljubavnice bile tako moćne žene da se njihov položaj mogao mjeriti s položajem današnjih premijera? - Neee - oprezno je rekla. Bila je zaprepaštena. - Nekada se na žene koje se bave ovim poslom nije gledalo kao danas, s prijezirom i omalovažavanjem. Krivo misle svi oni kad kažu da su ljubavničke vještine i duboki dekolte glavni aduti! U poslu koji ja vodim važna je inteligencija. Moje cure posjeduju socijalne vještine, znaju razgovarati, ophoditi se u društvu. Od tebe, draga moja, i ne tražim ništa drugo. Budi onakva kakva jesi! Lijepa i pametna. A ako poželiš nešto više, ako ti se netko svidi, ali zaista svidi, učinit ćeš to. A možda i nećeš! To je tvoja stvar! Pa punoljetna si, odlučuješ sama za sebe. Mislim, ako želiš prihvatiti ono što nudim, naravno! Nuša je šutjela. Nije bila sigurna treba li prihvatiti Lilynu ponudu. - Uzmi ili ostavi. Neću te nagovarati, ali kažem ti da imam puno "klijenata" koji žele lijepo lice koje će ih samo pratiti na večerama, raznim druženjima. - I zaista ne moram ništa raditi? - upita je bojažljivo. - Ne. Ne moraš raditi ništa što ne želiš. Osim biti ugodno društvo. A to vjerujem, neće biti teško!
II.
- Ne moraš se bojati. Marjan je ugodan čovjek, opusti se. Želi društvo, ugodno društvo. Ne shvaćam čemu tolika pitanja? - Znači... ja ne moram... - nije se usudila izgovoriti. - Koliko ti puta moram ponoviti?! Ne. Ne moraš! I voljela bih kad bi stvari nazivala pravim imenom! Seks, ševa, tucanje... bilo što. Ali ništa od toga nije uključeno u opis tvog posla. Neće biti nikakvih dodira, ničeg neugodnog. Opusti se!
73
* * * Stajala je pred otmjenim restoranom i poželjela pobjeći. Njezina je nesigurnost potrajala samo trenutak jer velika se vrata otvore i toplina restorana zapuhne joj lice. Vratar se ljubazno nasmiješio. - Izvolite ući, mlada damo - reče i propusti je u svijet sjaja i blještavila. Veliki kristalni lusteri obasjavali su raskošnu unutrašnjost. Prostor je odisao naglašenim luksuzom i udobnošću. Svaka stvar bila je izrađena od najfinijeg materijala, stolnjaci i ubrusi od teškog ružičastog damasta, čaše su bile kristalne, a pribor od čistog srebra. Iz malih vaza izvirivale su svježe orhideje, a veliki masivni tanjuri bili su ukrašeni nevjerojatno ukusnim komadićima hrane. Nuši se činilo da je hrana više za gledanje, nego kušanje. Konobari u dugačkim bijelim pregačama ljubazno su se osmjehivali, klizili velikom dvoranom, noseći pladnjeve najfinijih jestvina. Očito je bila najavljena jer konobar joj je dao znak da ga slijedi. Nesigurnim koracima slijedila ga je do upadljive skupine ljudi. Bili su odjeveni po najnovijoj modi. Stariji gospodin odmah je skočio i pružio ruke prema njoj. - Draga Nuša - poljubi joj ruku. Bio je to rukoljub iz pristojnosti jer dah iznad ruke jedva joj je dotakao kožu. Svidio joj se već na prvi pogled. Malo ju je podsjetio na Vjeku, ali brzo je odvratila misli. Vjeko je bio prošlost. - Što ćemo popiti, mlada damo? Šampanjac? - prštao je veseljem i životnom radošću. To, naravno, nije bilo teško u ovakvom ambijentu. Unatoč godinama bio je pristao čovjek. - Moja draga Lily... zbilja ima oko. Totalno je bila u pravu kad je rekla kako ste prekrasni - šapne joj dok je manirama pravog engleskog džentlmena pridržavao stolicu. - Draga moja, evo da te upoznam s našim gostima - reče i krene nabrajati. Nuša je bila previše uzbuđena da bi upamtila imena. Kad god je bila uzbuđena, automatski bi prečula ime. Ipak, nisu baš svi bili nepoznati. Odmah je prepoznala poznatu kazališnu glumicu i dva političara. Bila su to starija gospoda, također s mlađim prijateljicama. Ljubazni domaćin smjestio ju je pored sebe i nastavio joj dijeliti komplimente, a ona smješkati se. Nije bio neugodan. Pružio joj je čašu s pićem, a ona je približi ustima. - Hvala Vam, gospod... - Draga moja Nušice - šapne joj na uho - nemoj me dovoditi u neugodnu situaciju, pa nećemo se valjda tako službeno oslovljavati! Zovi me Marjan, u redu? Nuša kimne u znak odobravanja.
74
- Naravno, Marjane - nasmije se. Atmosfera za večerom bila je vesela. I bučna. Muškarci su govorili, otimali se za riječ, ali ni žene nisu zaostajale. Teme su uglavnom bile političke. Svi su bili izuzetno dobro upućeni u društvena zbivanja, kako u zemlji, tako i u svijetu. Nuša nije voljela politizirati, stoga je uglavnom šutjela. Marjan se činio vrlo načitanim i zabavnim. S njim u društvu lako se mogla opustiti. S vremena na vrijeme pogledavao je Nušu kao da se želi uvjeriti da se dobro provodi. - Je li sve u redu, zlato? Čaša ti je prazna, mogu li? - na njegova pitanja odgovarala je kimanjem glave i širokim osmijesima. Pijuckala je piće, upijala atmosferu, uživala u večeri i iščekivala kraj. Kako nije znala što može očekivati, malo se pribojavala završetka večeri.
III.
- Nuša, draga, znam da nije prikladno, ali smijem li te zamoliti da svratiš k meni na još jedno piće? - držao ju je za ruku i gledao u oči. Nuša zadrhti. - Željela bih kući - reče kratko. - Da, naravno, draga. Samo da znaš da mi je strahovito žao što ova večer završava - rekao je i duboko uzdahnuo. - Nadam se da ću te još vidjeti. Znaš, jako mi se sviđaš. Marjan je znao pravila. Prebacio je lopticu na Nušin teren i ona ga pogleda sa zahvalnošću. - Naravno - glas joj bijaše tih. - Mogu li barem poželjeti jedan mali poljubac? Za laku noć? - Zašto ne? - pomisli. Bio je tako uljudan, uglađen, zabavan. Kimnula je, tko zna po koji put te večeri. Marjan se nagne prema njoj i usne im se stope u poljubac. Željela je osjetiti kako je to ljubiti se bez osjećaja. I zaista, nije ih bilo. Nije osjećala ništa. Njezin je poljubac bio mehanički, dok su njegovi poljupci bili dugi i gladni. Ljubio ju je, žedno. Pohlepno. Kao da svojim usnama osvaja teritorij. - Nuša, Nuša... divna si - glas mu je bio kao u malog djeteta. Bespomoćan, dirljiv.
75
Odjednom joj se svidi taj osjećaj nadmoći. I tada se, prvi put, osjeti doraslo igri koju je zaigrala. - Moram ići - reče odlučno. - I kad ću te opet vidjeti? - Nuša primijeti neznatnu promjenu u njegovu držanju, pogledu, načinu na koji ju je gledao. Kao da je moli, preklinje da ostane, ne ide. Trenutak, samo trenutak, bio je dovoljan za likovanje koje je osjetila. Promatrali su se u mraku. - Uskoro - nasmije se jednim od svojih prvih, neodoljivih osmijeha i izađe iz automobila. - Sanjat ću te, najdraža. I hvala ti na ovoj prekrasnoj večeri - reče i ugura joj nešto u ruke.
* * * Nuša je gledala kako limuzina nestaje u mraku. Duboko uzdahne i baci pogled u kuvertu. Gotovo je vrisnula od zaprepaštenja. U njoj je bilo novčanica... počela je brojiti. Bit će dovoljno da izgura čitav mjesec! - Divno, divno! - brzo utrči u stan i počne skakati kao luda. Trebalo joj je malo da smiri onaj prvi, neobuzdani napadaj sreće. - To je bilo to - gledala se u velikom ogledalu i razmišljala o životu, čudnim izazovima, izborima koje odabiremo. Je li to ona prilika o kojoj je pričala Lily? Slutila je da će uskoro saznati.
IV. - Odakle ti novac? - glas joj je bio grub i opor. - Zaradila sam - odgovarala je sretno. Bila je ponosna što doprinosi kućnom budžetu, sretna što konačno može plaćati račune, ne treba strahovati da će isključiti struju ili vodu. Sretna, jer mama je ponovno kod kuće. - Baš me zanima kakav to posao imaš, pa da toliko zarađuješ? - cinizam je izbijao iz svake pore. Nuša je bila povrijeđena. Umjesto da bude zahvalna, opet joj je predbacivala.
76
- Ne želim pričati o tome. Uostalom, netko se treba brinuti o računima, kupovati lijekove! - Da, da, znala sam da ćeš mi to naturiti na nos! Ne moraš se žrtvovati za mene, znam da ćeš me se prvom prilikom riješiti, poslati me u ubožnicu... I to nakon svega što sam učinila za tebe? Nuša odmahne rukom. Još nije prošlo ni tjedan dana otkako se vratila iz bolnice, a već bila umorna od stalnog predbacivanja. Alma je bila još gora nego što je pamtila. Malo ju je mučila depresija, malo zločestoća. U svakom slučaju, ubojita kombinacija, nesnosna za život.
Unatoč majčinim stalnim prosvjedima i sve glasnijem nezadovoljstvu nije željela odustati. Novac joj je bio potreban. Ali ne samo to! Novac je značio uspjeh. Potvrdu da nešto vrijedi, a samo trošenje novca poput moćnog antidepresiva. Konačno si je mogla priuštiti sve ono o čemu je maštala, o čemu mašta gotovo svaka djevojka. Poput leptira u noći bila je privučena sjajem glamuroznih dućana u kojem su dizajnerske krpice stajale izložene i mamile... kupi me, kupi. Nije znala u čemu više uživa. U trenutku kad je kročila u carstvo finih stvari koje su još donedavno nadilazile njezinu platežnu moć? Ili u trenutku kad je osjetila svilenu haljinu koja savršeno prianja uz njezino vitko tijelo? U početku se osjećala pomalo nelagodno, ali brzo se opustila. Ostavljala je dojam kao da se rodila u bogatstvu, kao da je od malena hodočastila na ovakva mjesta, kao da te decentne police na kojima stoje grudnjaci i gaćice, svilene čarape i marame, njoj ništa ne znače, kao da je uopće ne fasciniraju. Polako, ali sigurno, počela je brusiti svoj stil, a to se neminovno odrazilo na njezinu izgledu. Onaj mali, nesigurni djevojčurak ispario je. Bila je ogrnuta onim čarobnim plaštem koji ju je štitio od grubih pogleda i riječi koje su je vrijeđale. Novac joj je davao sigurnost. Možda je patila od sindroma Pepeljuge jer njezino samopoštovanje raslo je s brojem cipela koje je gomilala u ormaru, s brojem haljina koje su se nemoćno klatarile na vješalicama, kaputima i torbicama kojih se nije mogla nasititi. Bila je gladna, gladna stvari koje nikad nije imala. Krpice, šminka, naušnice, parfemi, sitnice koje su služile kao nadomjestak za... ljubav?
Život joj bijaše ispunjen tim mrtvim predmetima, stvarima koje nisu pričale i koje su ležale u ormarima i policama, kao neka vrsta podsjetnika da više nije siromašna poput crkvenog miša.
77
Trebalo je dugo da namiri glad za predmetima kojih je bila željna. A onda... isprva neprimjetno, a potom sve glasnije, isplivala je njezina dugo potiskivana glad za ljubavi. Za múškarcem kojeg će voljeti onako kako žena može voljeti.
78
10. DIO
Postoji jedna riječ koja nas oslobađa od svakog tereta i svake boli u životu. Ta je riječ ljubav.
Ljubav I. Sama sebe podsjetila je kako je ovo samo druženje i ništa više. Ipak, bilo joj je drago što pred njom stoji iznimno privlačan muškarac, tako da joj verbalno zavođenje neće biti mrsko. Pogleda ga i mahne rukom. Uzvrati joj osmijehom. U tom trenutku osjetila se kao žena koja se upušta u nešto nevjerojatno uzbudljivo, ali već viđeno i odigrano. Ipak, intuicija joj je govorila da tu nešto nije... najblaže rečeno, onakvo kakvo bi trebalo biti. Trebala se naći s iznimno uspješnim i jako finim gospodinom, večerati s njime, zabaviti ga. Samo, nije li Lily rekla - postariji muškarac? Prva neugodna slutnja vezana za tog visokog i tamnoputog muškarca bila je njegov izgled. - Zašto k vragu, tip koji ovako izgleda naručuje curu da mu pravi društvo? pitala se. U prostoriji bi vjerojatno svaka djevojka samoinicijativno platila da provede večer u njegovom društvu. Možda ima neki feler? Možda je nastran, a želje bolesne? - Ne, nije. Ne može biti, Lily ima provjerenu klijentelu - tješila se. I radilo se samo o običnoj večeri. Gledala je kako mu se zjenice šire dok joj se približavao, a ona je protrnula od nožnog prsta do vrhova kose.
79
U svim pojedinostima, njegova pojava odgovarala je slici prezgodnog, iznimno uspješnog i finoga gospodina. Tamnoput, visok i atletski građen. Plijenio je svojom pojavom, a u Nuši budio nemir. Savršeno isklesano lice, oči crne i duboke, uokvirene sjajnim, dugim trepavicama. Usne meke i sočne, niska bijelih zubi. Prirodnih zubi, a ne poput onih umjetnih, američkih zubala koji projiciraju konjski osmijeh. Odijelo sašiveno po mjeri, skupocjeni sat na ruci, sjajno ulaštene cipele. Samo gdje je onda nestalo ono postariji? I zašto nije nizak? Proćelav i debeo? Zašto izgleda kao da je sišao s naslovnice? Osjećaj da nešto nije onako kako bi trebalo biti nije ju napuštao. Gledao je u njezinu pravcu. Nesumnjivo, čekao je nju. Krenula je prema njemu. Korak joj je bio lagan i neusiljen, ali osjećala je nešto. Komešanje u želudcu, lagano klecanje u koljenima, zbunjenost koju je željela prikriti. - Dobra večer! - rekla je srdačno. - I vama... - da je pažljivije gledala, mogla je primijetiti... čuđenje. Nevjericu možda. - Ipak, očekivala sam nekog starijeg - ispalila je i netaktično i pocrvenjela kao paprika. Od muke poželi propasti u zemlju. - Ja... ovoga, ne zna... - želio joj je reći da se radi o zabuni, ali Nuša ga prekine. - Oprostite, ne znam što mi je. Govorim gluposti. Drago mi je. Nuša! - pruži mu ruku. - Robert. Robert Auer - stisak mu je bio čvrst. Muževan. Bila je toliko uzbuđena da je prečula ime, ali i prezime. Bila je ljuta na sebe jer to se nije smjelo dogoditi. Ne u njezinu poslu! Pogrešno ime ili prezime moglo je biti kobno, ali Nuša se nije mogla riješiti svoje stare boljke. Znala je da se to dogodilo jer je bila usredotočena na dojam koji je željela ostaviti, no sad je gotovo. Uzalud se ždere zbog toga. Ovaj tip potpuno ju je oborio s nogu. Sekundu, dvije držao je njenu ruku u svojoj, ali brzo ju je izvukla iz njegova snažnog stiska. Nije željela priznati kako ju je pri samom dodiru prostrijelio udar groma. FJMe - Nadam se da nisam razočarao... trideset šest godina i, da, pomalo osjećam teret godina - ovaj prezgodni muškarac šalio se s njom i to je još više ukoči. Nije se mogla opustiti. Knedla joj je stajala u grlu, velika poput šake. Nešto je bilo čudno, drugačije... samo nije znala što. - Oprostite, nisam tako mislila - promucala je. - Znam - počastio ju je širokim osmijehom. Robert se nije smijao samo očima i ustima. Njegov smijeh izvirao je iz čitave njegove pojave. Bio je tako... tako drugačiji od svih muškaraca koje je ikada upoznala.
80
- Mogu li vas počastiti pićem? - Pa... da. Mislim da možete - rekla je. Popili su piće, pa onda još jedno. Bio je duhovit, šarmantan, a ona se zatekla kako se smije njegovim šalama. I opet je zbunjena. To joj se još nikad nije dogodilo. Bila je navikla na uobičajenu konverzaciju, a ne na opušteno čavrljanje začinjeno smijehom i anegdotama iz stvarnog života. Njezini klijenti nikad nisu dovlačili stvarni svijet u noć za koju bi platili. Upravo obrnuto! Plaćali su da mogu barem na trenutak zaboraviti na svakodnevicu, pobjeći od problema, posla, obitelji. Instinktivno je osjećala kako je ovo večeras drugačije. U zraku se osjećala snažna napetost zvana kemija. Promatrala je sjaj u njegovim očima, gledala kako usnama oblikuje riječi. Pričao je opušteno, nije djelovao kao da želi ostaviti neki dojam i to je bilo ono zbunjujuće. Zapravo, sve u vezi s ovim muškarcem bilo je nekako u najmanju ruku neobično! Da, Robert je definitivno bio drugačiji. Pripadao je nekoj drugoj vrsti muškaraca, a takve nije sretala na poslu. Kao hipnotizirana pratila je njegove kretnje, svaki pokret. Zatekla se kako joj se usta suše dok gleda fino oblikovane prste na njegovim rukama i odjednom je razmišljala o tome što bi joj te ruke mogle raditi. Bile su to ruke velikog mužjaka, snažne, ali nježne. Svaki put kad bi se odvažila na pogled ravno u dubinu njegovih tamnih očiju, osjećala je kao da je napravila korak u zemlju čudesa. - Stvarno nisam normalna - bila je zbunjena, prestravljena silinom osjećaja. Nije shvaćala zašto toliko odugovlači. U normalnim okolnostima razgovor bi već krenuo u nekom konkretnijem pravcu. Muškarci obično ne bi oklijevali postaviti ono neizbježno pitanje. - Čemu ova predstava - pitala se. Imala je osjećaj kao da je hoće šarmirati, zavesti. - Možda je ipak neki psihopat? - uporno je željela otkriti nešto nastrano u njemu, no uzalud. Bio je uglađen, zabavan, šarmantan i ubojito zgodan! U čemu je kvaka, pitala se. U čemu? No, Robert je uživao. Možda čak i više nego ona. - Draga Nuša, malo sam ogladnio. Možemo li na večeru? Ništa otmjeno, obećavam. Zalogaj, možda dva? - Pa, nije li malo kasno? - upita zbunjeno. Robert pogleda na sat. - Ma nije! - odgovori brzo. - Idem podmiriti račun.
81
Gledala je kako se hitrim koracima udaljuje, vadi novčanik. Zadovoljno se nasmiješi. Znala je što slijedi nakon večere. Netko je potapša po leđima.
* * * - A tu ste, draga! - gledala je postarijeg gospodina koji se panično ispričavao. - Oprostite, oprostite, ali zadržali su me, sastanak upravnog odbor... - To ste vi? - promuca zbunjeno. Osmijeh je nestao s njezina lica. Ostala je bez zraka, kao da ju je netko šakom bubnuo u trbuh, a tlo pod nogama opasno joj se zaljuljalo. - O ne... ovo ne može biti istina! Koja greška, koja fatalna pogreška - zavapi u sebi. Stariji čovjek brzo učini nekoliko koraka i primi je pod ruku. Poput lasice osvrne se oko sebe, kao da se želi uvjeriti da je zrak čist. Nagne se prema njoj u strahu da ga netko ne čuje. - Oprosti, draga moja, nešto mi je iskrsnulo, ne mogu večeras nikako. Ali bez brige, platit ću ti... - Ne, nije potrebno! - gotovo je vrisnula. - Stvarno nije. Ispusti uzdah olakšanja. Samo da ga se što prije riješi. Pogled joj je bježao prema Robertu. Na sreću, on je džentlmenski ostao stajati sa strane. Čekao je da završi razgovor. - Ali ja inzistiram. Inzistiram. - Nije potrebno, stvarno nije potrebno. Moram ići, žurim. Doviđenja! I brzo pojuri prema vratima. Gospodin je ostao stajati u čudu gledajući vrata koja su se zatvorila.
* * * Pojuri u noć, ali Robert je stigne i uhvati za rame. - Nuša, što se dogodilo? Zašto ste pobjegli? - Oprostite na ovom. Ovo je bio strašan nesporazum – bila je blijeda. Osjeti takvu navalu srama da se nije usudila pogledati ga u oči.
82
- Ma o čemu vi to?! Kakav nesporazum? Drago mi je što smo se upoznali. Ovo je prekrasna večer i šteta bi bila upropastiti je. Idemo na večeru. Osmijeh, prijazan i dobronamjeran, titrao je na njegovu licu, dok je ona pokušavala srediti misli, kaos u glavi. - Kako da mu kaže da je ovo bila greška?- pitala se. - Nuša, Nuša? Ona se konačno trgne. - Nego recite, Nuša, što biste željeli večerati? - Vas - bio je to trenutak u kojem su riječi izletjele, tako brzo i nesmotreno, da je tek sekundu kasnije shvatila što je izgovorila. Užasnuto pogleda u Roberta, a on prasne u smijeh. Nuša u suzama potrči u mrak. - Nuša, Nuša... stanite... Samo je željela nestati. I ovoga puta, bio je brži od nje. Uspio ju je uhvatiti. - Nuša, objasnite mi što se događa... Čemu suze, čemu? Ta ovaj štos je genijalan! Nešto najbolje što sam ikad čuo! - Ovo je nesporazum... užasan, strašan nesporazum... ja nisam... naime, nisam... - Niste što? - Nuša je toliko ridala da nije mogla završiti rečenicu. - Ja nisam ono što mislite... ja nisam... - Niste što? Predstavljate se lažnim imenom ili se u ponoć pretvarate u bundevu? Svim silama pokušao ju je oraspoložiti, ali ona je i dalje plakala. Robertu je postalo neugodno jer su ga prolaznici neprijateljski pogledavali. Scena je nalikovala ljubavničkoj svađi. - Molim vas, idemo odavde, moramo se maknuti. Još malo i netko će mi razbiti nos... znate, ljudi me mrko promatraju. Ispadam glavni negativac... misle da sam neka muška svinja. Nuša nije reagirala na njegove napore da je odobrovolji. - Nije da baš imam lijep nos, ali ne bih riskirao. Čuo sam od frenda da užasno boli, a tek posljedice... - konačno je primi za ruke. - Auto mi je u blizini, tu na parkiralištu, pa... - zastao je na tren i oprezno predložio: - Mislim da bi bilo najbolje da krenemo. Ako želite, odbacit ću vas kući. Nuša je kimnula glavom. Oči su joj još uvijek bile natopljene suzama.
83
II.
Stropoštala se na suvozačko sjedalo i rukom je prekrila lice. Robert je upalio automobil. Krenuli su u mrak. Vozili su se šutke, tišinu je parao dubok i senzualan glas Patsy Klein. - I`m craizy, craizy for feelin so lonely - pjevala je – craizy for feelin so blue... I'm
craizy for crying... craizyfor loving you... Robert je tiho pjevušio. Pjesma je bila divna. - Obožavam Zagreb noću. Tako je umirujuće voziti se praznim ulicama, slušati muziku. Otkrio sam da je muzika u ovo doba odlična, pronašao sam neke stanice koje puštaju klasike... - riječi se klizile, beznačajne i male, nisu se ticale ničega što bi moglo uzdrmati ili narušiti ljepotu svibanjske noći. Povremeno je malo zajecala ili duboko uzdahnula i svaki put ju je poželio priviti k sebi, snažno zagrliti. Bila je tako krhka, bespomoćna. Nije mogao, ne zato što su mu ruke bile za upravljačem, nego jer se bojao da je ne uplaši. Tko zna zbog čega je plakala i tko zna što mu je željela reći? Ne, neće potezati to pitanje, ne večeras. Noć je previše lijepa, da bi je kvarili. Ni ona nije željela pričati. Zatvarala je oči. Željela se utopiti u plimi zaborava, na trenutak, samo jedan trenutak biti neka druga, neokaljana grijehom, očišćena od života, od sjećanja na ono što je bila, od svih grubosti i muških ruku koje su već uprljale njezino tijelo. Malo-pomalo i zaboravila je stvarnost. Noć je bila čarobna. Jedna od onih koje se pojavljuju u maštarijama, snovima koje je povremeno sanjala. Bili su omotani tišinom, ljubavnim pjesmama koje su svirale. Klizili su opustjelim zagrebačkim ulicama, pored tračnica i tramvaja koji su se gubili u prohladnoj noći. Izlozi su bili osvijetljeni, a ulice pomalo već opustjele. Šačica mladih i dalje je stajala ispred kafića, popularnog okupljališta u centru grada. Perači ulica mahali su velikim šmrkom i prali ulice. Prve kapi kiše pale su na staklo automobila. - Žurite kući ili možemo još malo uživati u vožnji? - Ne - rekla je kratko. - Ne? - pitao je blago. - Ne žurite ili ne možemo više uživati u vožnji? - Ne žurim nikamo - izgovori ona.
* * * 84
Vozili su se još neko vrijeme. Ljubavne pjesme i blago rominjanje kiše samo su pojačali osjećaj prisnosti među njima. Robert ugleda osvijetljenu pekarnicu i naglo stane. - Slanac, burek, krafna, piroška? Bila je zbunjena. Odmahnula je glavom: - Nisam gladna, zbilja nisam gladna... Robert nije slušao. - Obećao sam večeru, nisam zaboravio! - namigne joj, a Nuša ponovno poželi zaplakati. Bila je zgromljena.
Pojavio se noseći punu vrećicu svega. Miris vrućeg peciva ispuni unutrašnjost automobila. - Hmmm... ne možemo jesti ovdje na cesti. Mogu li vas odvesti do meni omiljenog mjesta? - isijavao je nekom neobičnom toplinom. Povjerenjem. - Da! - pokuša uzvratiti smiješak. - Haj'mo onda!
Nije pitala kamo idu, ali nekako je osjećala da kreću prema Sljemenu. Gradska svjetla gubila su se u daljini dok su se penjali prema vrhu. Nije mogla ne primijetiti automobile parkirane po šumarcima, skrivene od pogleda. Nuša je znala da mnogi parovi dolaze tamo i u tišini noći vode ljubav. Robert se nije obazirao. Vozio je mirno, koncentrirano. - Evo nas - reče i otvori joj vrata. - Najljepše mjesto na cijelom svijetu! Ostala je zaslijepljena panoramom koja se pružala u daljini. Iskričava svjetlost grada, poput svjetla sićušnih krijesnica titrala je u daljini. - Kako je lijepo! - uzvikne iznenađeno. - Nisam znala da je Zagreb tako velik, tako lijep! - Volim doći ovamo i promatrati grad. Tako je mirno. Ponekad meditiram, praznim glavu od problema. Nije željela pitati koji su to problemi, nije bilo bitno. Svaki ih čovjek ima. Gledali su u daljinu, uživali u pogledu. Blag vjetrić mrsio im je kosu, a kišica sipila po njima. Zadrhtala je od siline osjećaja. - Hladno vam je. Idemo u auto - nije stigla ništa reći jer ju je uhvatio za ruku i otvorio vrata.
85
Ponovno se našla u toploj unutrašnjosti automobila. - A sada večera! - slušala je kako pjevuši dok vadi slance, kroasane, kiflice. - Kupio sam sve... evo izaberite - nije bila gladna, ali da ga ne uvrijedi, uzela je meko pecivo. - Fino je... - reče glasno mljackajući. - Mislim da imam neko vino u gepeku, a možda i otvarač. Bilo bi to divno... ponovno je nestao u mraku. Čula je kako otvara stražnji dio automobila i traži vino. - Evo ga! Ovo je ipak moja sretna večer - smijao se poput malog djeteta. Želio je reći da je ona njegova sretna zvijezda, ali suzdržao se. Bilo bi previše. - Hmmm, nažalost, imam samo plastične čaše, oprostite - slijegao je ramenima. - Opraštam - rekla je tiho. Natočio je vino u plastične čaše i kucnuli su se. - Fuj - lice mu se izobliči u grimasu - toplo je, nemojte ni probati... Otpila je malo. Vino je bilo toplo i jako, klizilo niz grlo i blažilo nepce. Iskapila je na brzinu da ublaži nelagodu, da umiri ruke koje su se tresle i kovitlac koji je bjesnio u njoj. Bila je potresena od te scene, atmosfere, njegove blizine. - Ne, ne moraš to popiti... - rekao je, a onda se brzo ispravi. - Oprostite... - U redu je. Možemo prijeći na ti - rekla je hrabro. Osjećala je miris njegova parfema, pomiješan s mirisom peciva, miris muževnosti i topline koji je izbijao iz njega. I mirisao je na noć, na romantiku, na nadolazeće ljeto i prve poljupce, na trešnje iz vrta i princa iz bajke. Nestvarno, bilo je nestvarno. Vino ju je opustilo. Nije više drhtala, ali nije gledala u njega. Znala je da ne bi mogla izdržati susret s njegovim očima. Pogled joj se gubio u daljini, u mraku i kapima kiše koja je romantično bubnjala po staklu. A onda je presiječe. Oliverov glas... i on, on pjeva zajedno s njim.
Gdje li si se dosad skrivala? Znam, negdje si uživala. Kad god došla, dobro došla mi jer jedno za drugo mi smo stvoreni... Ja odavno nikog ne ljubim i spreman sam sve da izgubim. Kad god došla, dobro došla mi jer jedno za drugo mi smo stvoreni... - A gdje si se ti skrivala? - pita kroz mrak. Ona i dalje šuti.
86
III.
Odjednom je postala svjesna da sjedi pored čovjeka o kojem ništa ne zna, ali osjeća kako se guši, kako joj se ruke ponovno tresu... ali ne od straha. Nije bilo straha, ali ni hrabrosti da digne pogled. Glas razuma vrišti u njoj. - Bježi, pobjegni, nestani. Bježi dok još možeš. Nestani dok ti je srce još čitavo. Nestani dok ti taj čovjek sa stihovima na usnama nije pomutio razum. Nuša shvaća da je niti jedan muškarac prije nije gledao kao što je Robert gleda. Niti jedan muškarac prije u njoj nije pobudio ono što je osjetila. Možda zato što joj niti jedan muškarac nije pjevao romantične pjesme, nudio je slancima i toplim vinom. Bila je očarana... - Umrijet ću noćas od ljepote - poželi mu odgovoriti stihovima Tina Ujevića. Poželi ga dodirnuti, poljubiti, osjetiti njegov dah na svom licu, baciti se na njega, dotaknuti kožu, njegovo čvrsto, muško tijelo. I ona osjeća njegov pogled. Njegov pogled, pogled koji bježi prema njezinim nogama i koljenima. Zahvalna je na tami koja ih je omotala jer skriva crvenilo neugode koje joj žari lice. Negdje duboko u njoj, onaj mali glasić ponovno je upozorava. Bježi, bježi... Ali ona ostaje. Ne kaže mu da upali automobil i krenu prema svjetlima grada, ne kaže mu ništa...
* * * Pratila je kretnje njegovih ruku kojima joj je pokušao dočarati neku situaciju, a onda joj slučajno dotakne koljeno. Bio je to jednostavan, iznenadni dodir koji nije očekivala. Učinio je to nenamjerno, a ona zadrhti. Robert se pravio kao da to nije primijetio. - Oprosti, molim te. Sigurno misliš da sam naporan, toliko pričam... zašto me nisi zaustavila? - Zato što želim da potraje, da se prepustim iluziji u kojoj sam jedna obična djevojka... s normalnim životom, normalnim poslom... - šutjela je. - Reci mi nešto o sebi - zamoli je.
87
- Ne, ne... samo to ne! - zavapi u sebi.
* * * Bila joj je muka. Znala je da će to pitanje biti postavljeno, ali nije morala odgovoriti. Uostalom, što bi mu rekla? Odakle bi počela? Možda bi bilo najbolje da mu odmah istrese cijelu istinu, da zna s kim ima posla. Pokušala je oblikovati riječi, ali nije išlo. Bilo je teže nego što je zamišljala. Neću, ne želim! Zašto da pokvarim ovu noć? - Čime se baviš? Što voliš jesti osim pekarskih proizvoda? - nehajno pogleda razmrvljeno pecivo u njezinim rukama. Morala se nasmijati. - Obožavam pekarske proizvode, naročito krafne prelivene čokoladom. - Mmmmm, i ja... čekaj, mislim da imam još jedn... - Ne, nije potrebno - uhvati ga za ruku i trenutak se zamrzne u prostoru. Osluškivali su brzinu udaha i izdaha prije no što će im se usne spojiti, dogoditi ono nešto... to divlje u zraku. - Oprosti, ali nešto moraš znati o meni - izlanula je i čarolija je nestala. - Oprosti ti meni... - glas mu je podrhtavao. Bilo je očito da i on ima neku svoju tajnu. Nešto joj je želio reći. - Moraš znati da nisam ovo planirao... dogodilo se. Nemoj misliti da tako idem, odlazim na Sljeme... - petljao je, bilo mu je neugodno. Osjećala je da još nešto skriva. - To si mi želio reći? - jedva je izgovarala, glas joj je podrhtavao. - Da, zapravo ne. Ovoga... ima nešto što moraš znati... želio sam reći... naime, ja sam... ja sam oženjen... Kao da ju je netko šakom bubnuo ravno u nos. Trnci igličaste boli šibali su joj lice, a razočaranje, gorko i bolno, preplavilo je svaki djelić njezina tijela. O kako je bila glupa! Kako užasno glupa! Naravno da je oženjen... naravno da takav senzacionalni primjerak muškog roda mora biti oženjen! A to što nije imao prsten? - Trebalo bi zakonom propisati obavezno nošenje prstena za zgodne oženjene muškarce! Život bi bio jednostavniji - pomisli. - Ma kakav život, čiji život? - pomisli gorko. - Ja ionako nemam pravo na osuđivanje...
88
- Oprosti, želio sam ti reći... ali nije bilo prilike. Ni sam ne znam kako smo se našli... našli u ovoj situaciji - progovorio je konačno. Glas mu je bio slomljen. Kao da je naslutila bol. - Zašto si me doveo ovamo? - Ispalo je, tako je ispalo. Sve je nekako bilo spontano, tvoje suze, pekarnica, ova večer... vjeruj, nisam planirao! - Zašto si plakala? - upita je naglo. - Više nije bitno. - Je li te onaj čovjek uvrijedio? - u njegovu glasu nazirala se zabrinutost. - Ne, nije to - njezini su odgovori bili kratki. Željela je nestati, otići i zauvijek zaboraviti. Srce ju je stezalo samo dok ga je gledala. - Oprosti, ali ne petljam se s oženjenim muškarcima. Odjednom se zgadi sama sebi. Kako se usudila takvo što reći? Tako bezočno lagati? Pa većina njezinih mušterija oženjena je, a ona sad glumi neku čistunku, moralnu vertikalu... Ne petljam se s oženjenim! Kako patetično. I jadno! - Molim te, odvedi me kući - zamoli ga tiho. - Naravno, odmah! U tom trenu Nuša zažali zbog svojih riječi. Nije željela da večer završi.
* * * Robert traži ključeve. Srce joj lupa dok ga promatra kako petlja u mraku. Gleda njegove ruke, te divne muške ruke, njegove dugačke prste. O kako bi ih željela maknuti s volana, staviti ih na svoje lice, grudi. - Oprosti ako sam te uvrijedio, nisam želio - progovori samo da razbije tišinu. - Ne, oprosti ti meni - Nušin glas, tih, ali odrješit, siječe kroz mrak. - Ja sam kriva... sve je ovo pogreška. - Pogreška? Žao mi je ako tako misliš, ali meni je ova večer bila prekrasna. Iako ne znam ništa o tebi, sviđaš mi se. Jako. I, Nuša, samo da znaš, ne želim ništa od tebe, a najmanje skrivenu avanturu.
89
Nagne se prema njoj. Gotovo je mogla osjetiti vrući dah na svome licu. Odugovlačio je, nikako da ubaci u brzinu, da krenu. Ni Robert nije želio da večer završi, još malo, još samo malo... - Ne želim ništa od tebe - ponovi slomljeno. - Znam - glasno je uzdahnula. Gledaju se, riječi nisu potrebne. Nešto se pokrenulo među njima, neka senzualna veza isprepliće se oko njihovih nogu i ruku, sve čvršće ih steže. Vode ljubav pogledima i kroz odjeću osjeća njegove ruke, ali ona mora stati... mora mu reći. Sada ovdje, ovog trenutka, prije nego se nešto dogodi i onda to više neće moći ispraviti. - Stani, moram ti nešto reći... - stavila je ruku na njegovu. - Ja ti nisam... ja sam... zapravo moram ti reći... da ponekad, samo ponekad, moram... prihvaćam posao da budem ta... pratilja, pratim znaš... ponekad... odjednom se slomi pod teretom priznanja. Plakala je, ridala i jecala. Većina muškaraca ne bi znala što da učini sa ženom koja toliko jeca i plače, ali Robert je znao. Nježno ju je privio u zagrljaj i držao dugo, dugo. Sve dok se nije smirila. FJMe
III. Govorila je više nego što je mogao podnijeti, želio znati. Držao ju je u rukama i proživljavao svaku sliku. Bilo je potresno samo slušati, a kamoli živjeti i preživjeti takav život. Briga za majku, sebičnu staru alkoholičarku, pijanstva, uništeno djetinjstvo, mladost bez ideala, novca. Uzaludni pokušaji da od svog života napravi nešto. Naježio se od užasa. Osjetio je bijes, nemoć, sažaljenje. - O, kako život može biti nepravedan - pokušao je zatomiti osjećaje. Nuša nije trebala sažaljenje, trebala je nekog tko će je razumjeti, pomoći joj, biti uz nju. Bez puno riječi ili osude. Polagano se smirila i prestala plakati. - Divim ti se, Nuša. Tvoja životna priča zvuči kao iz nekog filma - rekao je to bez imalo patetike, lažnog prizvuka. - Nije to jednostavno. Sve ovo prošla si sama, bez ikakvog oslonca. Ovako krhka i nježna. Znam koliko je meni pomogla moja obitelj, ako ništa drugo, barem spoznaja da nisam sam. Da su moji roditelji tu, pored mene ako nešto zaškripi, a ti... umjesto da se majka brine o tebi, ti si preuzela brigu o njoj. Neka te sad ne pere grižnja savjesti. Učinila si ono što si morala... Ako mi dopuštaš, želio bih biti uz tebe. Želim ti biti
90
prijatelj. Nikada neću prijeći granicu... - obuzme ga iznenadna plahost. U tom trenutku mogao je obećati bilo što. Gledala ga je širom otvorenih očiju. - O, Roberte, zar si toliko glup i naivan da zbilja misliš da ćemo moći biti samo prijatelji... - poželi se nasmijati njegovoj naivnosti. Dobroti. - Prijatelji? - upita je, a ona samo slegne ramenima. Nije da je baš vjerovala u prijateljstvo između muškarca i žene. - Potrudit ćemo se, potruditi... - gledao ju je kao utopljenik koji se hvata za slamku. Da, zaboravit će da je samo muškarac, neće se obazirati na bolno peckanje u trbuhu, vrućinu koja ga oblijeva dok gleda njezino lice i bori se s mislima koje nadiru i oduzimaju mu dah. Došlo mu je da zaplače. - Za prijateljstvo - izusti ona napokon. Robert je nježno privije u zagrljaj. Prijateljski, želio je vjerovati. I odveo ju je natrag u njen život, u život koji više neće biti isti.
IV.
Svaka slika, svaka riječ, najmanji dodir, pa čak i uzdah, vraćaju je njemu. I kad gleda svijet oko sebe i kad zaklopi oči. Nastanio se u njezinim mislima. Ne može izbrisati slike koje su je opsjedale. Mora prekinuti s ovim što radi. To ne vodi nikamo, to je loše, to je jadno i bijedno. Nikad neće moći voditi normalan život ako se nastavi baviti s ovim poslom. Mora se izvući, potražiti neki normalan posao koji će plaćati režije, majčine lijekove i njezin studij. Položila je nekoliko ispita, ali treba joj još dosta do diplome. S diplomom će biti puno lakše. Mora se trgnuti, inače će pasti godinu. Ali prije svega mora razgovarati s Lily, reći joj da odustaje. - Lily, moram ti nešto reći... - započne plaho. - Mislim da ću prekinuti... - Prekinuti s čim? - nije shvaćala. - S ovim što radim, ovim poslom... - A u materinu! Nuša, što ti to pričaš? - gledala ju je u nevjerici. - Ako je ovo tvoja zafrkancija, nisam raspoložena. - Ne, nije. Znaš, razmišljala sam, ne mogu više ovako. - Kako ovako? Ne shvaćam. Nedavno si mi još govoril... ma čekaj malo! Što se dogodilo? Neee, nisi valjda?! - lice joj se iskrivi u grimasu nevjerice.
91
- Jesi, jesi! O majko moja mila, pa ti si se zaljubila! - Lily se zablene u nju, a onda se uhvati za trbuh i počne smijati. - Nisam! - suprotstavi se Nuša oštro. Bila je uvrijeđena. - Aha, da! Baš ti vjerujem... mala, nećeš ti mene tako lako preveslati, 'ajde da čujem! Tko je gospon i odakle se stvorio? Zna li čime se baviš? Čime te zaludio? Što ti je obećao? - Ma nije tako... - i dalje se opirala. - Ne seri, mala! Je l' oženjen? - Mi smo samo prijatelji, znaš... - Da, baš! U povijesti cjelokupnog čovječanstva ne znam nikoga tko je ostao prijatelj. Odrasti više! - Ti to ne razumiješ... - A što bih to trebala razumjeti? Da je moguće prijateljstvo s nekim tko izgleda poput tebe? Maj daj, Nuša, nemoj me vrijeđati! - glas joj je postao hladan. I odrješit. - U ovom pokvarenom svijetu ili si nečija žena ili nečija kurva. Ili si pak na najboljem putu da postaneš i jedno i drugo! - pogleda je žalosno. - Ali dobro, pokušaj... možda griješim. Možda jako griješim! Željela bih da je tako! - težak uzdah prolomi se prostorijom. - Daj me saslušaj... - u kratkim crtama Nuša opiše neobičan susret, večeru pod zvijezdama i odluku koju je donijela. Lily je poželjela vrisnuti od užasa, nasmijati se, dobro je išamarati. No, ništa od svega nije učinila. Štoviše, suzdržat će se od svojih otrovnih komentara. Za manje od godinu dana Nušino srce ionako će biti slomljeno. - Sirotica mala! - pomisli tužno.
* * * Nuša je ostala osupnuta Lilynom reakcijom. Ona, koja je bezbroj puta izgovorila da ne vjeruje u ljubav, da je ljubav za budale i naivne, ona, čije je srce bilo slomljeno upravo zbog ljubavi, saslušala ju je mirno. - I... nećeš mi ništa reći? - upita je Nuša oprezno. - A što bih ti rekla? - nasmije se žalosno. - Sve što bih rekla, bilo bi uzalud. Preboljela sam je i baš zato, ne hvala! Nikad više. I nije da ne vjerujem u nju, samo
92
gledam, ali nigdje je ne vidim! No tebi, draga moja, želim svu sreću! Tko zna, možda ti se posreći. .. - uzdahne umorno. - Samo mi nemoj doć' plakati - zaustila je da joj kaže, ali odustala je. - I što ćeš sada? - upita je. - Gledat ću oglase, tražiti poslove, posvetiti se učenju. Moram pokušati. Možda ću imati sreću. U oglasniku su tražili tajnicu, bebisitericu, agenticu za prodaju životnog osiguranja... - Dosta, ne mogu više! - Lily nije više željela slušati. - O, ljubavi, kako si naivna. I slijepa! - pomisli. Nije dvojila da će pokušati. Itekako hoće. Prihvaćat će mnoge poslove, sve što se ponudi, ali na kraju... Na kraju će se ionako sve svesti na njezino tijelo! Od toga neće moći pobjeći. Kad netko izgleda poput nje! Žene će je mrziti, a muškarci... Muškarci će uvijek željeti samo jedno. Uvijek samo njezino tijelo! I koliko god da bježi, uvijek će je sustići.
* * * Odijevala se poput sicilijanske udovice i kucala na vrata mnogih poslodavaca. Nije imala sreće, ali nije posustajala. U neku ruku bilo joj je drago što se iscrpljuje. Da, morala se iscrpiti i psihički i fizički kako ne bi stalno mislila na njega i poziv koji je grozničavo iščekivala. I Robert se pribojavao susreta. Nije bio spreman jer kako bi se mogao oduprijeti njezinim očima, usnama? Nekoliko dana nervozno je vrtio mobitel u rukama, ali nije imao hrabrosti okrenuti broj. Onda je iznenada, morao zamijeniti kolegu i umjesto njega održati predavanje u Berlinu. Na aerodromu mu je ispao mobitel i razbio se u komadiće. Više nije bilo mogućnosti da je dobije.
V.
Nuša je ludjela. Danima je čekala, napeto iščekivala, ali ništa!
93
- Što se dogodilo, zašto ne zove? - mučila se danima, dugim besanim noćima. Naravno da ne zove, tko bi se više želio sastati s njom? Ona je ipak jedna obična eskort-dama, a on... Nije ga čak ni upitala čime se bavi. Mogao je biti burzovni mešetar, kardiokirurg, holivudski producent, glumac, astronaut. Bio je savršen za svaki posao. Postajala je sve nervoznija, vrijeme je prolazilo, ali on nije zvao. Gledala je telefon, mobitel, preslušavala telefonsku sekretaricu. Skakala na svaki šum, ali ništa. Nije joj čak ni poruku poslao. A da mu se nije što dogodilo? Možda mu je žena saznala? Morala se nasmijati sama sebi. - Saznala što? Da su jeli slance pod Sljemenom? Ta nisu se čak ni poljubili... U nekoliko navrata uzela je mobitel i natipkala poruku. Nije imala hrabrosti poslati je. Na kraju je zaključila da se Robert predomislio. - Naravno da se predomislio! - razmišljala je tužno. - Bit će najbolje da ga prekrižim, samo se mučim, neće nazvati, ionako neće nazvati... Lily je bila u pravu! Srce joj se zgrči od boli.
* * * Robert je nazvao krajem tjedna. Ruke su joj drhtale kad je na zaslonu mobitela ugledala njegovo ime. - Oprosti mi, molim te - ispričavao se. Govorio je brzo, uzbuđeno. - Bio sam na službenom putu, pao mi je mobitel, razbio se u komade... i da ti ne pričam! Morao sam čekati da se vratim, da ono što je ostalo odnesem na servis... Nuša ga nije slušala. Srce joj je snažno tuklo. - Nije me zaboravio, nije me zaboravio... - mogla bi skakati od sreće, bila je u sedmom nebu. - Kako si? - glas mu je bio zabrinut. - Dobro - odgovorila je brzo. - Nadam se da se ne ljutiš... - Ne, nikako, pa nezgode se događaju! - bila je puna razumijevanja. - Hoćemo li se vidjeti? Prijateljski, naravno - upita on bojažljivo. - Da, zašto ne... prijatelji se druže - nikad nije mislila da će to izgovoriti.
94
- Može, kamo želiš ići? - Roberte, željela bih da ponovo odemo gore, na Sljeme... mirno je i nema puno ljudi. Možemo se opustiti i uživati u panorami. - Odlična ideja - nasmije se - dolazim po tebe u sedam!
* * * - Robert i ja samo smo prijatelji. Razgovarat ćemo... poput dobrih prijatelja. Neće biti osjećaja od kojih mi se vrti u glavi i zbog kojih crvenim kao neka šiparica govorila je sama sebi. Uvjeravala se da će sada biti sve drugačije. Ali zašto se onda gleda u velikom ogledalu i nervozno popravlja šminku? Počešljala se već toliko puta. Uplela je kosu prvo u punđu, potom i u pletenicu, ali nije bila zadovoljna. Onda ju je opet rasčešljala i ostavila da slobodno pada. Zadovoljno je gledala dugu kosu, koja se poput slapa spuštala niz leđa i pratila liniju tijela. Isprobala je već nekoliko odjevnih kombinacija. Oblačila je, a potom i svlačila haljine, ali ona ne ide na sudar. Ovo je samo obična večer s prijateljem... oženjenim prijateljem. Pri samoj pomisli na njegovu ženu, barometar njezina raspoloženja naglo je opao. Bacila je izazovnu odjeću i odlučila obući jednostavnu haljinu s bretelicama, dugačku koja skriva obline i ne golica maštu. Alma je primijetila neobično uzbuđenje na licu svoje kćeri. - Nije valjda da si se zatelebala! Nemoj biti luda, Nuša. Nemoj da te nasanjka jer ljubav ti je za budale, naivce... Nuša ne sluša majčine riječi. Nervozno pogledava sat, on dolazi uskoro! I čuje kako se automobil zaustavlja pred zgradom, a ona trči, nošena na krilima sreće. - Bok - reče glasno da prikrije zbunjenost. - Bok - odgovara Robert. Gleda je, ne može maknuti pogled. Nuša izgleda divno, ali to će zadržati za sebe. Oni su samo prijatelji, a prijatelji si ne govore takve stvari! - Falila si mi - reče i uhvati je za ruku. Nije bio siguran pripada li takvo ponašanje prijateljskim manirama, ali želio je vjerovati da tom sitnom gestom ne ugrožava ono što imaju.
95
Nuša ga gleda, a osmijeh joj titra na rubovima usana. Drže se za ruke i to je divan osjećaj. Voze se sljemenskom cestom, svjetla grada lagano se pale, ali ostavljaju ih iza sebe, vijugaju prema sumraku. Sladak je taj osjećaj zanesenosti i ushita jer opet je sve u redu. Ona sjedi pored njega. I srce joj lupa od sreće.
* * * Ona je samo njegova prijateljica, njegova prekrasna, plavokosa prijateljica. Jezik mu se petlja, obrazi žare. Slobodnom rukom prolazi kroz kosu. To obično radi kad je zbunjen. Tješi se da nije zbunjen, ali zašto mu se onda ruke znoje? Odgovor je skriven u njemu jer on je muškarac koji se zavarava da može biti prijatelj sa ženom o kojoj razmišlja, koju sanja gotovo svake noći. Ali o tome se ne govori, ta tema zabranjena je. Pričaju o danima koje su proveli, on priča kako je bilo na putu. Berlin je svjetski grad. Priča o lokalima u kojima je bio, o sveučilištu, o predavanju koje je održao, studentima željnima znanja. Želio je reći da bi je tako rado jednom odveo u taj ogromni, čarobni grad, ali čini mu se da nije prikladno. Još je prerano za takve teme. I nastavlja govoriti o ljudima koje je upoznao, muzici, bojama i čarobnom svijetlu Berlina... Nuša šuti jer boji se da bi pokvarila priču. I uznemirenost, i ushit, i čežnja, i bol, i taj strah od kojeg joj se ledi krv u žilama, i ti osjećaji koji nadiru poput velikog plimnog vala, topli i hladni, koji je nose i šamaraju, koji su nježni i varljivi. I opet taj njegov pogled, njegove usne, prekrasni bijeli zubi, njegovo lice koje se otvara i smije. - Jesi gladna? - pitao ju je dok su se vozili, no ona samo odmahne glavom. Bila je previše uzbuđena da bi mogla jesti, iako nije jela čitav dan. - Onda, preskačemo večeru, ali nisam zaboravio na vino... ovoga puta fino sam ga rashladio. I čaše sam donio, znaš? Bila je dirnuta njegovom pažnjom. - I što ima kod tebe? - pogleda je sa zanimanjem. - E ne'š ti novosti! - pomisli dok su se kutovi njenih usana izvijali u bolnu grimasu. Nakon njegovih priča ona zaista nema što reći. I kako da mu kaže da je odlučila promijeniti svoj život, potražiti neki normalan posao? Odjednom se sama sebi učini tako običnom, malom. Beznačajnom. Robert je osjetio iznenadnu promjenu u njezinu raspoloženju. Nije znao što da kaže, kako da je odobrovolji. A kako bi i mogao, kad nije znao što se zbiva u njezinu svijetu. Ponovno je naišao na zid šutnje. Nije ga želio probiti, ne na silu. Pričat će, opet će pričati i možda mu se povjeri... onda će je savjetovati. Robert je siguran da
96
može pomoći, makar i savjetom, samo kad ne bi bila tako ponosna. Kad bi samo dopustila da joj pomogne. Već su bili skoro na vrhu, kad Robert iznenada skrene s puta. Parkirao je u šumarku. - Vidiš i to ti jedno od onih skrovitih mjestašca – pogledao ju je kao da joj želi reći: ali ne brini! - Tu dolaze znaš... - petljao je, bilo mu je neugodno pa je brzo prešao na razlog skretanja s puta. - Želio sám ti pokazati ovo, odavde je pogled još ljepši! Dođi, vidi!
VI. Robert joj je pomogao da izađe iz auta. Svjetla grada titrala su neobičnim sjajem, pogled je zaista bio senzacionalan. Nuša je gledala, ali nije vidjela... Vidjela je samo sjaj u njegovim očima i odjednom je znala da neće ostati samo na tome. Oni ne mogu ostati prijatelji! Bolje da se vrate, svaki u svoj život, dok su još neokrznuti silom koja se prijeteći nadvila nad njih. - Prijatelji se tako ne gledaju - riječi su ostale visjeti u zraku. Robert je pogodio o čemu razmišlja. Nasmijao se, nervozno, a od njegova daha svilenaste dlačice nakostriješile se. Namirisala je mirisnu notu muškog parfema, pomiješanog s laganim mirisom znoja. Želja je nadirala i polagano zaposjedala svaki djelić njezina uma. Primio ju je za ruku. Strašni, omamljujući udar snažniji od udara groma. Brzo se odmakla od njega. Ne, nije bilo moguće... ne želi to... - Neću učiniti ništa što ne želiš... - rekao je glasno. - Znam - njezin glas, suh poput prašine. - Ali željela bih da učiniš, da učiniš... bilo što - vrištala je u sebi.
* * * Željela je njegov poljubac. Željela je utopiti se u njemu, zaboraviti, makar samo na kratko sva ružna sjećanja, zaboraviti makar samo i na tren, ono što je bila...
97
Kao u nekoj izmaglici, nije bila svjesna njegove blizine. Tijela su im se gotovo dodirivala. Robert se pomakne, a ona se iznenada, kao u nekom loše režiranom filmu, nespretno zaljulja. Da spriječi pad, on je uhvati. Zaustavi dah i zatvori oči. Borio se da ne dođe u napast, da je ne počne ljubiti jer... i on je samo muškarac. Nuša gleda njegovo lice, spuštene kapke i te trepavice, svilene i tamne. Iz auta je dopirao prekrasan glas. Odjednom je zaboravila na sve. Kao da netko drugi upravlja njezinim pokretima, nesvjesno se propne na prste i podigne lice prema njemu. Usnama je dotaknula njegove. Dodir njegovih usana, taj nenadani poljubac, bio je poput nebeskog otkrivenja, poput čokoladne pjene koja se topi u ustima, zvjezdane prašine koja je lebdjela oko nje. - Ooooprosti, molim te - brzo ga gurne od sebe. Nije ga mogla pogledati u oči. - Sramim se. Ne znam zašto sam to učinila... prijatelji se ne ljube... ponio me trenutak... - ispričavala se. Nesvjesno je dotakla svoje usne. Što od nevjerice, što od čežnje za njim. Robert je uhvati za ramena i snažno protrese. - Zaboga, zašto se ispričavaš, zašto? - nije bio svjestan toga da mu je stisak od siline osjećaja, snažan i da je možda boli. - I ja sam to želio, kunem ti se više od svega, ali nisam se usudio. Bojao sam se da te ne otjeram, ne povrijedim... mislim zbog svega... - zagnjuri joj lice u kosu. - Želim te, toliko te želim... nikad nikog nisam želio kao tebe... - Čak ni svoju ženu? - Nuša odmah zažali zbog svojih riječi. Robert je polako odmakne od sebe. Bilo je neke sjete, tuge u njegovom pogledu. Pitanje je pokvarilo ljepotu trenutka. - Znam da zvuči kao klišej, ali... nisam sretan. Marisa je... naš brak nije... ništa nije onako kako bi trebalo biti... i mi... - zastajkivao je, kao da bira prikladne riječi. - Trenutačno proživljavamo malu krizu, ali to nema nikakve veze s tobom... nemoj misliti... - ispričavao se, ali bilo je prekasno. Sjenka razočaranja prešla je njezinim licem. Znao je kako su zazvučale njegove riječi. Nastavio je govoriti, brzo, kao da želi ispraviti rečeno. - Znaš, Marisa silno želi dijete, ali ja... ja ne mogu imati dijete, nisam znao da imam urođenu manu, pokušavali smo, već neko vrijeme pokušavamo, a onda smo odlučili otići na testiranja... kod nje je sve u redu, ali ja... moji sperm... - Dosta, dosta! Ne želim više slušati... - poviče Nuša i klone u njegovu zagrljaju. Oči joj se napune suzama. Brzo ih proguta. Iznenada se ispravi i pogleda ga ravno u oči.
98
- Ne, ne moraš više ništa reći... jer baš je tako kao što si i rekao. Imali ste, i imate krizu u braku, onda sam se pojavila ja, naravno, zašto da ne... - Molim te, molim te... - prekinuo ju je brzo, da ne izgovori ono što bi ih oboje ranilo. - Nije tako, vjeruj mi, nije. Nisam znao da ćeš se pojaviti u mom životu i izazvati ovo... Ne odbacuj me, molim te! Učinit ću sve što poželiš... ne možeš sad nestati... sad kad sam te pronašao, kad se osjećam... tako... - tražio je riječ. - Živo - reče konačno - da, osjećam se živo, tako nevjerojatno živo! - ponovi glasnije. Kao da je sve godine svog života proveo u stanju hibernacije, a sada se konačno budi.
* * * Konačno se smirila. Sad je Robert otvarao svoju dušu, pričao o sebi, svom djetinjstvu, braku. I baš kao i ona, pred neku večer, i on je govorio previše, više no što je željela čuti. Ipak, svaka njegova riječ, ma kako teška bila, donosila je svojevrsno olakšanje. I njemu i njoj. Nuša je shvatila da ipak nije sve tako crno. Razumjela je, i to jako dobro o čemu on to priča. Pričao je o već učinjenim koracima, prijeđenim putevima i stazama koje nesvjesno izabiremo, a one nas neprimjetno odvode nekamo gdje ne želimo biti... - I tako sam se jednog jutra probudio i osvrnuo oko sebe. Pored mene ležala je ona, a ja sam je gledao. Odjednom sam shvatio da ne osjećam ništa prema ženi s kojom živim, dijelim postelju. Pitao sam se gdje sam to pogriješio, zašto više nema osjećaja. Jesam li ikada osjećao? - gledao je u jednu točku. Borio se s riječima. - Nisam tip koji vara svoju ženu. Nikada je nisam prevario. Bez obzira na sve, žena mi je. Dao sam joj obećanje. Uplovili smo u bračne vode i to poštujem. Nije lako priznati da sam pogriješio, pogotovo sada kad sam je i dodatno razočarao, kad joj ne mogu podariti dijete koje ona tako silno želi. Znaš, zbog toga se osjećam manje muškarcem... kao... kao da sam feleričan... Nuša se trgne i pogleda ga u nevjerici. Nije razumjela, nije bilo logično. - Ne shvaćam. Pa barem sada možeš otići, lako i bez grižnje savjesti. Ako ona toliko želi dijete, moraš joj pružiti tu priliku! Tvoja žena zaslužuje ostvariti svoj san! Može upoznati nekoga... nekoga s kim će imati dijete. Ne vidim u čemu je problem? Rastali biste se, bez teških riječi, predbacivanja, optužbi... - riječi tako glasne, gotovo vrišteće, čekale su da budu izrečene, ali šutjela je. Grizla je usnicu, skupljala hrabrost da mu kaže, suoči s očitim nelogičnostima. Ali opet, tko je ona da pametuje, dijeli savjete?
99
Kopkalo ju je kako on to ne vidi. U čemu je problem? Nastala je neugodna tišina.
*** Robert se prvi pomaknuo, nasmijao se i privio je k sebi. - Dosta mučnih tema - skliznula je u toplinu zagrljaja. Bilo je tako ugodno. - Znaš, kad sam te poljubila, nisam razmišljala. Učinila sam to impulzivno, bez razmišljanja. Naravno da sam te željela poljubiti, i to jako. Željela sam to od prvog trenutka kad sam te ugledala. Toliko sam razmišljala o tom poljupcu. A onda sam se uvjeravala misleći samo jedan poljubac, samo jedan... sigurno mi se neće svidjeti! I onda ću prestati razmišljati o njemu, konačno ću ga moći izbaciti iz glave. FJMe - liiiiii? - oči su mu se smijale. - liiiiii sad imam problemmmm! A za to ste vi krivi, gospodine savršeni! - podigne ruke u želji da ga bubne po prsima. Spremno je dočekao njezine ruke. I nije mogla biti slučajnost što su im se usne ponovno pronašle, okrznule. Dodir njezinih usana mekih i vrelih poput svibanjske noći zaustavio je dah. Morao se odmaknuti da bi udahnuo, da bi krv ponovno potekla njegovim žilama.
VI. Ljubav je ta koja je zapisana u zvijezdama. Znala je da će se dogoditi... samo nije znala da će ona biti ta koja će svući haljinu, spustiti dvije tanke naramenice. Lokva bijelog, gotovo prozračnog materijala ležala je pod njezinim nogama. Ostala je gola, okupana blagim sjajem mjesečine. Vizija njene ženstvenosti pokrenula je lavinu. Drhtao je od radosti, od žudnje, od siline koja ga je potresala. Stajao je osupnut ljepotom njezina tijela. Nije znao što da učini, bojao se da je ne slomi, toliko ju je želio. Stajala je pred njim prekrasna u svojoj nagosti, spremna da mu se poda, podčini, da bude njegova i samo njegova. Robert je zgrabi, čvrsto uhvati i unese joj se u lice. - Moram te imati, moram... - njegov glas, drhtav i promukao. Tiho joj šapuće u uho. Ljubavni soneti, ljubavne izjave. Nuša gleda oči koje postaju zagasite u mraku, oči koje su se nadvile nad njom i shvaća da je smrtno, neizlječivo zaljubljena.
100
U njegovoj blizini, odjednom, sve se izgubilo. I posao koji je radila i muškarci iz njezina života, njezine prošlosti. Kupala se u plimi zaborava koja ju je nosila i nosila u nova i nepoznata prostranstva. Njegovi poljupci stizali su iz duboke omamljujuće spoznaje da je ovo već negdje doživjela. Nisu to neznani poljupci niti ruke stranca koji proučava zemljovid nepoznatih obrisa. Njegove usne, njegovo tijelo, njegovi pokreti... ne, nije bilo nepoznanice. Imala je osjećaj kao da je Robert bio prisutan u njezinu prošlom životu i sad se ponovno pojavljuje, vraća u utjelovljenju vječnog, bezvremenog ljubavnika. I suze klize niz obraze. Slane su, suze blaženstva. Ima osjećaj kao da će se rastopiti pod njegovim usnama. Tijela su drhtala od blizine, od želje. Gledala je u zvjezdano nebo i mislila da će umrijeti. Od ljepote trenutka, njegovih poljubaca. Prstima je mrsila uvojke njegove kose, izvijala leđa, pokušala održati ravnotežu dok su joj se noge opasno ljuljale. Njegove usne znalački klize po njenim grudima, leđima i spuštaju se, sve niže i niže... Kriknula je od siline iznenađenja kad se jezik počeo približavati procijepu među njenim nogama. Preplavljena je ushitom, čistim blaženstvom. Njegov jezik prži je sitnim plamičcima, ljubeći tajno mjesto. Ljubio je taj čarobni trokutić i nije stao, nije mogao stati. Istraživao je svilenastu mekoću i kušao njen okus, slađi od najslađeg nektara. Sve snažnije zabadala je nokte u njegova ramena, čupala mekanu kosu koja se kovrčala na krajevima. - Ako tako nastaviš, počet ću vrištati... - dahtala je, ali nije stao. Snažno je zajecala. Nije mogla više izdržati i, zaboravivši na tvrdu zemlju, srušila se pored njega, pala je na koljena. Kroz plavičastu svjetlost gledala je njegovo isklesano lice, jagodične kosti, gledala je kako mu se oči skupljaju i šire, gotovo u agoniji. Njegovo uzbuđenje bilo je vidljivo. I najblaži dodir izazivao je snažne drhtaje koji su prolazili napetim, mišićavim tijelom. Prstima je prolazio po njezinu licu, jagodicama, usnama. Ruke su mu se tresle, zagrebao je njenu usnicu, kožu na licu. Ljubio ju je nježno, i divlje, i pohotno. Njegove usne mirisale su po njoj i bilo joj je čudno okusiti vlastito uzbuđenje. Okus gorak, sladak... tako neobičan. I dalje je drhtala od užitka, snažnog uzbuđenja. U glavi joj se vrtjelo, nije imala zraka. Njihova tijela natopljena su željom. Milovao joj je golu kožu, a ona se privila uz njega. Gruba tkanina njegove košulje nadražila joj je bradavice. Nježno ga odmakne od sebe. - Želiš da stanem? - pitao je. - Molim te, skini košulju, skini se... - jedva je oblikovala riječi. - Oprosti - promuca. Hitrim pokretima zbaci odjeću sa sebe. Njihove usne, njihova tijela, njihovi pokreti... i nevjerojatna, omamljujuća spoznaja da je ovo ljubav
101
kakva se sreće samo jednom u životu. Prepustila se plamenu od kojeg se gubi glava, u kojoj se čini kako je sve moguće. Predala se njegovim snažnim rukama. Stezale su je, nježno, divlje i strasno. Gladno ju je ljubio, provlačeći ruku kroz njenu gustu kosu, iscrtavajući mapu na njezinu tijelu. - Moram te imati, moram - šaputao joj je na uho. - Uzmi me ovdje, sada - nije mu dopuštala da odugovlači jer čitavo joj je tijelo treperilo od želje, nestrpljivog iščekivanja. Obgrlila ga je i tijela su se pronašla, uskladila pokrete. Ljuljao se uz nju, jače i jače, sve dok im koža nije bila potpuno mokra od znoja, a crte lica iskrivljene od požude. Dopustila je svome tijelu da se preda, potpuno preda sili koja je vladala njome, dok se ljulja, dok jeca, dok glasni krikovi paraju noć. Bili su blizu ruba, lebdjeli u slasnoj očaravajućoj izmaglici, jašući na valovima zadovoljstva koji su dolazili i zapljuskivali ih, sve jače, snažnije. Dva uzdrhtala, znojna i iscrpljena tijela, prožeta slatkim ubodima ekstaze, padala su i dizala se u vrtloženju i poniranju za konačnim vrhuncem koji će ih povući i usisati u sebe. Osjeti kako se gubi, kako će je raznijeti u tisuće malih krhotina. U tamnoj komori njezina mozga boje su se odjednom rasprsnule, eksplodirale kao na platnu Jacksona Pollocka, a tisuću šarenih točkica prošaralo je plavičastu noć. Propadala je sve dublje i dublje, niz čudesni kaleidoskop osjeta koji su je pržili užarenim spiralama zadovoljstva. Dok su svjetlucave iskre bljeskale pred očima, trznula se posljednji put i zarila mu nokte u meso.
* * * Nije znala koliko je vremena prošlo. Otvorila je oči i našla se sklupčana u njegovu zagrljaju. Gledali su se kroz mjesečinu, isprepletenih tijela, na mahovini, skriveni među krošnjama stabala, nijemim svjedocima njihove tajne. I dok ju je ljubio u uho, pomičući usnice prema njezinima, ona osjeti tvrdo nabreknuće među njegovim butinama. Ponovno je zadrhtala od siline uzbuđenja, od strasti koja se još nije ohladila, a ponovno nadire. Oči su joj bile širom otvorene, obnevidjele od užitka, dok se gubila u valovima novoprobuđenih osjećaja, toliko udaljenih od njezina poimanja života i ljubavi.
* * * Riječi nisu bile potrebne, ali osjećao je kako ih mora izreći.
102
- Zvuči otrcano, ali znam da većina ljudi ovo nikad ne doživi - pogled mu je počivao na njezinu licu. Šutjela je. Ona koja iza sebe već ima toliko iskustva, ona kojoj je lagano čavrljanje nakon seksualnog čina gotovo spadalo u opis posla, bila je potpuno nijema. Nije znala da vođenje ljubavi može ostaviti bez teksta. A kako bi i znala? Ta nikada prije nije vodila ljubav. - Nisam baš dobar u izgovaranju onog što osjećam i možda se neću baš najbolje izraziti... - zastao je. Tražio je riječi kako bi izrazio ono što mu je na srcu. Nije se usudila ni pomaknuti, a kamoli nešto reći. Utonula je u njegov zagrljaj dok je slušala riječi koje su je milovale. - Vjeruj mi, nikad prije nisam osjetio išta slično ovome. Ne znam kako da opišem ovo...? - Nuša kimne glavom. - Mislila sam da ovo nikada neću doživjeti, mislila sam da ne zaslužujem, da nemam pravo na ljubav - izgovorila je polako, više za sebe. - Nuša, svatko ima pravo na ljubav... - mogao bi zaplakati zbog njezinih riječi.
103
11. DIO
Prave su stvari uvijek u rukama pogrešnih ljudi.
Marisa Auer I. Po čitave dane razmišljao je o njoj. Osjećao se potpuno drugačije, kao da se budi iz mrtvila, zaprepašten novootkrivenim osjetima. Prodornom žudnjom, nježnim sanjarenjem, živopisnim slikama koje je neprekidno vrtio u glavi. Naivno je mislio kako je već odavno trebao prerasti takve dječačke osjećaje. Njegovi ljubavni život godinama je uredno usmjeren na bračnu ložnicu i nije bilo skretanja s puta. U šali je govorio kako su njegovi "upotrebljivi" organi odavno proglašeni bračnom stečevinom. Robert nije trebao nabrajati razloge zbog kojih se nije mogao upustiti u vezu s Nušom. Bilo ih bezbroj. Ali nije mogao protiv sebe. Ovo je bio grom iz vedra neba. Započinjale su muke. Na mahove ga je obuzimala krivnja jer nije bio tip koji vara svoju ženu. Jednom davno dao je obećanje samom sebi da nikad neće postati poput svoga oca. Iskreno je prezirao bračne sabotere i uvijek se ponosio činjenicom da on nikada nije pokleknuo. Nikada prije nije bio doveden u napast. Nije to želio, zaista nije. Ali nikad ne reci nikad. Dogodilo se. Samo kako dalje? Marisa mu je dahtala za vratom, ratoborna, blijeda i napeta. Prošla godina bila je mučna, najgora godina njegova života. Svaki mjesec čekala je, nadala se, a onda bi joj ona prokleta, krvava mrlja na gaćicama pokvarila sve planove. Da je poznavao svoju ženu, bilo bi mu više nego
104
čudno da jedna toliko sebična i samoživa osoba želi dijete, ali Robert nikad nije upoznao pravi karakter žene s kojom je dijelio postelju i mnoge godine života.
* * * Hladna, proračunata kučka. Te tri riječi možda najbolje opisuju njezin lik i djelo. Bila je uobražena, nije se trudila osvojiti simpatije običnih ljudi, a zašto i bi? Obični ljudi nisu joj bili zanimljivi. Pomno je birala društvo, kretala se samo u probranim krugovima visokih intelektualaca, umjetnika. - Za mene samo najbolje - bila je deviza koju je usisala već s majčinim mlijekom. Unatoč antipatiji koju je pobuđivala kod mnogih ljudi, moralo se priznati, bila je interesantna žena. Crte njezina lica nisu bile lijepe na klasičan način i zlobnici su govorili da ima konjsko lice, ali to nipošto nije bilo tako. Imala je ono nešto. Možda je donja čeljust bila malo prenaglašena, a možda se to tako činilo jer, voljela je isticati svoje velike usne. Jedino privlačno na tim usnama bio je širok i bestidan osmijeh koji je otkrivao prekrasne, biserno bijele zube. Nažalost, nije se smijala često, kao što nikad, ali baš nikad, nije izašla bez žarko crvenog ruža, svog zaštitnog znaka. Na elementima savršenog kontrasta bijele kože i kao ugljen crne kose gradila je i usavršila svoj stil. Bila je ošišana na frizuru u stilu princa Valianta. Duge, strogo odrezane šiške spuštale su se do samih kapaka i zaklanjale pronicave očice koje su skenirale ama baš svaki detalj i nemilosrdno odbacivale ono što joj nije bilo po volji. Tako visoka i koščata, blistavog tena i guste crne kose, nigdje nije mogla proći nezapaženo. Držala se uzvišeno, poput kraljice. Bila je vitka, odnosno pomodno mršava. Imala je prekrasne duge i tanke ruke i savršene noge, no iz nekog nepoznatog razloga nije ih voljela pokazivati. Nosila je hlače na crtu, kostime klasičnog kroja od najfinijeg materijala i ravne cipele omiljenog joj Salvatorea Ferragama. Otkačenim detaljima razbijala bi monotoniju strogih linija i krutog stila. Nataknula bi egzotičnu ogrlicu ili prsten, neobičnu naušnicu, skupocjeni broš ili maramu žarkih boja. Namjerno je birala lude detalje zbog efekta koji je njima postizala. O njezinu ekscentričnom nakitu pisali su i vodeći ženski časopisi koji su se bavili modom i najbolje odjevenim ženama u gradu. Iako je usavršila osobni stil, patila je zbog manjka ženstvenosti. Koliko je puta poželjela biti niska i obla, prenaglašenih oblina kao Marilyn Monroe ili savršena poput Grace Kelly? Koliko je samo puta željela obući cipele na visoku petu, pokazati savršenstvo dugih nogu. No onda bi bila viša od većine ljudi, pa i od Roberta, a to nije željela.
105
Miljenica roditelja, razmažena jedinica naučena da se sve vrti oko nje. Djevojka koja je oduvijek znala što želi i nikada nije morala moliti ni za što. Ili je dobivala sve što je poželjela, ili je to uzimala. U njezinu životu sve je bilo unaprijed posloženo. Škola, odlične ocjene, pravni fakultet, preuzimanje očeva ureda. I njezin budući muž morat će biti savršen. Jedan od onih rasnih konja, s pedigreom, savršenog izgleda, odličnih manira, iz dobre obitelji. Robert je bio idealan. Štoviše, bio je savršen u svemu i po svemu. Onog dana kad ga je ugledala, njegova sudbina bila je zapečaćena.
* * * - Tko je onaj prezgodni tip tamo? - tako je snažno stisnula Vlatkinu ruku da je ova glasno jauknula. - Kak ga ne znaš? - čudila se. Marisa je odlično poznavala sve one koji su nešto značili. Osim toga bili su na istom fakultetu. - Ne pitam te što studira, nego tko je, daj reci više... - nemilosrdno joj je stiskala ruku. - Robert. Robert Auer, za njim luduju baš sve, trenutačno je u vezi... - Ne zanima me. Bit će moj! - Ne zanosi se previše, draga moja. Tip je hard to get, a i nisi njegov tip. Voli plavuše... - nasmije se zločesto. Vlatka nije vidjela bijes koji je kuljao iz Marise. - No dobro, to ćemo još vidjeti - pomisli. Te večeri zarekla se da će Robert Auer biti njezin, po svaku cijenu. Više od svega, voljela je izazove.
Vođena nasušnom potrebom kojom Eskimi love tuljane, ali i strašću kojom Englezi progone mlade lisice, poput istarskih veprova u lovu na tartufe, progonila ga je skoro tri godine. Prve dvije godine nije ju primjećivao. Kako bi ga namamila u svoju mrežu, služila se svime, osim možda pištoljem za uspavljivanje, ali isplatilo se. Na proslavi diplome bila je zaručena za najzgodnijeg frajera. Nije potrebno napominjati da su joj sve, ama baš sve prijateljice pakleno zavidjele. Ali ona je bila Marisa, a Marisa obično dobije sve što poželi! Bili su savršeni par. Zgodni, mladi, uspješni, bogati! Nitko im nije mogao stati na put. Osim...
106
II.
Nikad o tome nikome nije pričala. To bijaše njezina mala tajna, čuvala ju je ljubomorno kao što školjka čuva svoj biser. Ipak, s vremena na vrijeme, pojavila bi se. Događaj, godinama potiskivan, nikada nije nestao. Zapravo, s godinama slika je postajala sve življa, sve više opsjedala njezin um. Mogla je imati petnaestak godina. Bilo je ljeto. Sunce je isijavalo kao iz krušne peći, a ona je Iješkarila skrivena u udubinama oštrih stijena uz more. Vrući vjetar kotrljao se po njenoj još uvijek mokroj koži. Osjećala je kako joj sol morske vode zateže kožu. Voljela je taj osjećaj. Gledala je kako galebovi nečujno klize nebom bez ijednog oblačka i osluškivala hroptanje stare barke na pučini. Beskrajno je uživala u miru, tišini, suncu, moru i vjetru. Odjednom začuje neko šuštanje i naćuli uši. Ništa poznato nije mogla povezati s tim piskutanjem, blagim stenjanjem. Jecaji nisu prestajali, bili su sve glasniji. Podigla je pogled u smjeru odakle je dopiralo to nešto neartikulirano. Sad je već čula isprekidani šapat glasova. Stenjanje je postajalo sve glasnije. Odjednom se uzbudi, ali i uplaši. Nije željela biti uhvaćena na djelu, ali ništa na svijetu ne bi je moglo zaustaviti. Morala je otkriti o čemu se radi. Prikradala se tiho, što nije bilo teško jer bila je bosa, a zemlja vruća i meka. I onda BUM! Šok prožima njezino tijelo i ona rukama pokušava zatomiti krik zaprepaštenja. Dvije djevojke, gole, klize jedna po drugoj. Ljube se. Ne mogu se razdvojiti, toliko su obuzete onim što rade. Marisa stoji paralizirana i gleda kako jedna drugoj nježno miluju grudi, pa se jedna djevojčina ruka polako spušta niže, dolje prema svilenim, kovrčavim dlačicama druge... i ona snažno krikne, a Marisa se brzo povuče korak natrag. Ostala je bez daha. U glavi joj zuji, usne su joj potpuno suhe, srce joj lupa i ona osjeća - osjeća nešto u trbuhu, među nogama. Blago pulsiranje i vlaga koja vlaži donji dio kupaćeg kostima. Morala je zatvoriti oči kako bi umirila snažno stezanje u prsima i vrućinu koja joj je udarila u glavu. Pokušava doći do zraka i misli da će se srušiti na zemlju. Naslonila se na veliku bijelu stijenu i osjeća kako joj užareni kamen prožima tijelo. U svojoj mašti osjeća ženske prste na svome tijelu, osjeća kako su joj bradavice postale tvrde i gotovo bolne. Vatreni plamičci probuđene želje prže joj tijelo. Odjednom i sama poželi kliznuti dolje u nepoznata prostranstva, zamigoljiti prstima, osjetiti ono slatko zadovoljstvo. Osjeća vrućinu u glavi, među nogama. Osjeća nepoznato buđenje. Osjeća i onaj sitni
107
djelić, skriven i nepoznat njezinu dodiru, osjeća da će puknuti. Znoj izbija na licu i koži, u sitnim grašcima lijepi joj kosu, slijeva niz kičmu. Marisa se ne može smiriti i njezini jecaji postaju sve brži, glasniji. Ponovno otvara oči i susreće pogled. Otkrivena je! Djevojka prodornog pogleda s očima hladnog akvamarina gleda je ravno u oči, dok druga kleči na podu, između njezinih nogu. Marisa drhti kao prut na vjetru. Uhvaćena je i želi pobjeći, ali ne može. Kao da je paralizirana, nepomična, noge čvrsto zalijepljene za zemlju, a pogled prikovan za... oči nepoznate djevojke. Privlače je i ne puštaju. Da, zuri u Marisu, privlačeći je snagom svoje volje. Mozak otkazuje poslušnost i ona se otima kontroli. Ruka joj se spušta niz trbuh, osjeća rub kupaćeg kostima, ali ne staje. Prsti joj uranjaju u podatnu mekoću, pritišću onaj nježni dio, toliko nepoznat njezinu dodiru. Ona osjeća kako se budi, kako bubri i raste pod pritiskom. Osjeća vlagu koja joj se cijedi niz prste, gotovo da može osjetiti vlastiti mošusni miris. Više ne razmišlja ni o čemu, nestalo je srama, prsti joj automatski klize, pokreću se sami od sebe. Kao da joj iskliznula iz vlastite kože. To više nije ona, to je neka druga, besramna djevojčura, neka koja čini ono što pristojne djevojke ne rade nikada, ali baš je briga jer njezin um otopio se na vrućini, poput maslaca u vrućoj tavi i ona... ona ne može prestati. Snažni pokreti preuzimaju kontrolu, ona se grči, grize unutrašnjost usnice. Osjeća krv među zubima i kako je peče u ustima, ali divno je... predivno! Tijelo joj je oživjelo od zadovoljstva sve dok je nije preplavilo. Val za valom, val za valom. Ispustila je snažan krik potpune predaje i padajući i posrćući nestala u plavetnilu ljetnog dana.
* * * Često je u mraku svoje sobe prizivala sliku tog vrućeg ljetnog dana i sigurnom, izvježbanom rukom razmicala noge. Ljubomorno je čuvala svoj san hraneći ga maštanjima, slikama koje su i dalje bile žive. Tako prokleto žive! Još uvijek može vidjeti djevojku ledenog pogleda, njezine plave oči. I osjeća njezine prste. Prsti joj klize tijelom, stišću bradavice i igraju se njima, sve dok je ne zabole, a onda se spušta niže... sve niže i niže... u mraku sobe, među izgužvanim plahtama gdje je nitko ne vidi, sve je moguće, sve je dopušteno. I više ne zna što je san, a što stvarnost jer tijelo postaje vrelo od želje, napeto... u grču nervoznog iščekivanja. Sanja, mašta, čini sve da ponovno iskusi taj divni osjećaj čežnje i boli koju si sama nanosi. I drhti, i propinje se, gubi kontrolu nad sobom. Trudi se prigušiti krikove olakšanja koji je potresaju i ne prestaju sve dok posljednji grč ne napusti njeno tijelo.
108
Nakon tih slika i zabranjene igre ispod plahti Marisa gotovo uvijek osjeća sram. Ponižavajući osjećaj ne zbog toga što je radila nešto što je u svijetu malograđanštine koju je prezirala bilo kao sramotno, nego zato što je glavna glumica bila žena. To se nije uklapalo u savršeno osmišljenu viziju njezina života. Njezin život mora biti savršen!
III. Poželjela je eksperimentirati svojom seksualnošću i bila je uvjerena da će joj se to još više sviđati kad proba s pravim frajerom. Imala je tu sreću ili nesreću da je baš naletjela na Roberta, a on je bio drugačiji od svih dečki koje je sretala. Konzervativan, uštogljen, opterećen pričom o svojoj obitelji, ocem koji je varao njegovu majku i majkom koja si je zbog toga odlučila oduzeti život. - Tog dana, kad sam se vratio iz škole, pronašao sam je... - nije mogla vjerovati kad je prvi put čula. - Koja glupača! Pokušati se ubiti jer ju je muž varao! – poželi se nasmijati, no samo sućutno uzdahne i obriše suzu koja je kapnula. Često se služila suzama jer tako je bilo jednostavnije. I puno efektnije. - Ah, koja tragedija! - Marisa je bila prokleto dobra glumica - Mili moj, jako si patio. - Jesam. I baš zato, neke stvari jako su mi važne... - Da, razumijem te u potpunosti - uzdisala je. A što je drugo i mogla? Nakon njegove srceparajuće ispovijedi, svoje je djevičanstvo odlučila sačuvati za prvu bračnu noć. Ne zato što je željela, daleko od toga, nego zato što je to bila jedina sigurna karta na koju je mogla zaigrati ako ga je htjela osvojiti. A željela ga je, više od svega. Ona sama nije vjerovala u nešto tako glupo kao čuvanje djevičanstva i nevinosti za prvu bračnu noć. Jedva je čekala uroniti u slasti seksualnih izazova. No ako zbog toga riskira Roberta, onda će se strpjeti. On je vrijedan čekanja. - Roberte, nisam još znaš... ni s kim. Tako sam odgajana da nikad ne bih mogla, prije braka. Molim te, shvati i pokušaj me razumjeti... - Marisa je savršeno odglumila priču o čednosti. Gledala je ushit koji se rađa na njegovu licu i znala da je na dobrom tragu. - O majko moja! - razmišljala je. - Pa koji bi frajer pristao čekati? Ovaj Robert stvarno je puknut u glavu!
109
* * * Dečki koje je poznavala jedva su čekali da okrenu nešto. Umoče, kresnu, mrknu... Naslušala se takvih lovačkih priča da joj je pomalo bilo zlo od svega, ali muškarci su uvijek željeli samo jedno. Vjerojatno je to bilo utisnuto u njihov genski kod. Sve se vrtjelo oko seksa. Seks, seks i samo seks! Robert je očito bio iznimka. - Čekat ćemo, ljubavi, čekat ćemo koliko bude trebalo. Neću te požurivati - u njegovim očima vidjela je ono što je željela i znala je da je pobijedila. Robert ju je uskoro zaprosio. - Marisa, ne mogu ti reći koliko cijenim to što si se čuvala za mene - rekao joj je prve bračne noći. Poljubila ga je nježno da ne vidi kako koluta očima. Bio je prokleto staromodan, toliko da je to već graničilo s nevjerojatnim. - Pa živimo u seksom opsjednutoj kulturi, a ti misliš kako sam čedna sirotica, kao iz nekog srednjovjekovnog engleskog filma. To što nisam spavala s tobom, to je samo mamac na koji sam te upecala! Glupo, ali vrijedilo je. Vrijedilo je! - kako mu je samo željela spustiti.
* * * Davno prije zarekla se da će ga imati jer on bijaše muškarac iz snova. Ostvarila je svoj san, dobila je što je htjela. Njihovo vjenčanje bilo je glamurozno. Događaj koji se dugo prepričavao u zagrebačkim krugovima. Živjet će u savršenom braku jer sliku o tom savršenstvu pomno je gradila sve ove godine. Samo zašto je onda nešto kopka? Možda je ipak bila greška što nije isprobala auto prije vožnje? Ali sad je prekasno. Prva bračna noć nije zadovoljila njezina očekivanja. Robert se pokazao kao nevješt ljubavnik, samo što je, kvragu, ona znala o vještini? U osami svoga kreveta nije baš mogla puno toga saznati, zar ne? Robert je bio uplašen, možda čak i više od nje. Nikad nisu previše pričali o seksu jer ona je izigravala čednu djevojčicu. Znala je da je imao nekoliko djevojaka prije nje, ali dok je bio s njom, sigurno nije imao nikakvih izleta sa strane. Nije ju zanimalo kako se rješavao svoje napetosti. - Bit ću nježan - rekao je i legao na nju. Nježno ju je ljubio i šaputao na uho, ali ona je ostala hladna. Nije se uspjela uzbuditi. Obično bi je njegovi poljupci uzbudili i uživala je u njima, ali te večeri nije mogla.
110
I on je bio krut, kao da je progutao metlu. Snažno ju je obujmio oko struka i još nekoliko puta poljubio u usta prije nego je glasno zajaukala: - Aaaa, boli me! Pazi malo! - nije primijetila kako se grubo otresla na njega. - Oprosti mi, molim te, ljubavi. Bit ću nježan, jako nježan. Počeo je prodirati u nju, ali i dalje nije bila spremna za njega. Opet je boljelo, tako da su opet morali stati. Onda je on izgubio želju, pa su ležali jedno pored drugoga i gledali u strop. Bilo je čudno i neugodno. Da razbije tu neugodu, nakon nekog vremena oprezno je ponovio cijeli obred, ali opet su ga presjekli njezini bolni jauci. Zaspali su tek pred jutro ispunjeni dubokim osjećajem frustracije. Prva bračna noć definitivno je bila promašaj. Poševili su se nekoliko dana kasnije, na tvrdom stolu u njihovoj velikoj blagovaonici. On je bio spreman za nju, a ona je odlučila da će pokušati sve da ovaj put ispadne sve kako treba. Dok ga je gledala kako je ljubi i dašće, Marisa je jednostavno zatvorila oči i, kao toliko puta do tada, otplovila u svijet mašte. Opet je bilo ljeto i ona se ponovno susrela s njezinim očima. Ledeni pogled nevidljive prijateljice naglo je otopio santu leda. Užarila se, osjetila želju i više joj nije bilo bitno da prati njegov usporeni ritam. Ljuljala je svoje bokove uz njegovo tijelo, izvijala se sve snažnije, sve dok nije osjetila bol, duboku i gotovo slasnu. On je zastao, ali ona je samo odmahnula glavom. - Sve je u redu - prošaptala je. Nametnula je svoj tempo, a on ju je slijepo pratio. Privijala se, grčila i izvijala. Nije mogla stati. Susretali su se u snažnim, prodornim trzajima. Njihova su se tijela nastavila boriti kako bi dosegla trenutak ubrzavanja od kojeg će oboje izgubiti dah. Njezine su oči bile širom otvorene, a vrisnula je u trenutku kad su se susrele s pogledom hladnog akvamarina koji ju je i dalje netremice promatrao. - Oprosti, molim te.,. - rekao je, ali ona ga nije čula. Nasmiješila se dobro poznatom licu iz mašte i zatvorila oči.
* * * Iako se nadala da će se njihov seksualni život s vremenom popraviti, to se nije dogodilo. Robert je i dalje ostao nekako nezainteresiran, kao da se bojao približiti. Iskreno, nije joj se sviđao njegov dodir. Njihovi susreti bili su kratki, poput odrađivanja bračne dužnosti. Marisa je uvijek pristajala kad bi Robert poželio voditi ljubav, ali ona nikad nije prva inicirala njihove ljubavne susrete. Nikad nije osjetila takvu potrebu za njegovim tijelom, kao...
111
Nikad nije prestala razmišljati o tom vrućem, ljetnom danu. Uvijek kad bi s Robertom vodila ljubav, zapravo bi vodila ljubav sa ženom koja ju je povremeno posjećivala u snovima. Upustila se i u nekoliko brzih susreta s drugim muškarcima, iz znatiželje i hira, no niti jedan je nije mogao zadovoljiti na način na koji je ona željela. Postajala je nezadovoljna, njezino tijelo tražilo je više od mehaničkog zadovoljstva koje si je obično sama priuštila. Siroti Robert morao je primijetiti njeno nezadovoljstvo, trudio se, ali to nije bilo to. S vremenom je postala nezainteresirana. Robert se zakopao u posao, a ona je češće razmišljala da se upusti u pustolovinu, ali ovoga puta ne s muškarcem... No, to je bilo nemoguće, naprosto neizvedivo. Nije si mogla dopustiti nešto tako sramotno.
IV. S godinama, slika njihova "savršenog" braka, opasno je prijetila urušavanjem. - Dijete, dijete bi moglo spasiti stvar - dosjetila se. Topot malih nožica mogao bi popuniti prazninu koja se nadvijala nad njima, unijeti malo smijeha i radosti u njihov svijet, ublažiti oštricu blago tinjajućeg nezadovoljstva. Osim toga i pritisci okoline bili su sve glasniji. Roditelji su neprekidno ispitivali kad će prinova, svi njihovi prijatelji utkali su već svoj DNK u male vrišteće primjerke i tako osigurali nastavak vrste. Robert je naravno bio oduševljen idejom. Marisa je znala da voli djecu. Nekoliko puta oprezno je načeo temu, ali ona je uvijek bila zauzeta nečim drugim. Klinci joj nikad nisu bili prioritet, no stvari su se promijenile. Dijete bi bilo idealno da učvrsti brak, da ga još više veže uza se. Samo, nije očekivala poteškoće.
* * * - U pizdu materinu! - bjesnila je svaki mjesec. - Smiri se, ljubavi, pokušat ćemo opet, vidjet ćeš sljedeći put... Njihovo vođenje ljubavi postalo je još mučniji, a više i od toga bili su dani napetog iščekivanja. Ovulacija, mjerenje temperature, seks po rasporedu... i opet ništa! Mislila je da će izludjeti.
112
Mjeseci su prolazili, ništa se nije događalo. Robert se nije usudio predložiti da ode liječniku. Bojao se da bi je to moglo još više razbjesniti. Ali, morat će joj reći, možda postoji neka smetnja, neki problem. - Znaš Roberte, mislila sam ako i sljedeći mjesec ne budemo imali sreće, otići ću kod ginekologa. Već sam se raspitala, ima jedna doktorica koja je specijalizirana za... - Divno, dušo - kao da mu je pala kamenčina sa srca. - I ja sam to želio predložiti, ali nekako me bilo sram. - Sram? - Marisa izvije obrvu poput velikog upitnika. - A zašto sram, molim te? Pa odrasli smo ljudi, vjenčani, među nama ne bi trebalo biti srama. Ponekad ju je tako nevjerojatno iritirao. Ponašao se poput konzerve. Zatucane konzerve! - Imam dogovoreno sljedeći tjedan, a ako kod mene sve bude u redu, onda je problem vjerojatno u tebi! - rekla je posprdno. Marisa nije željela ili mogla prihvatiti mogućnost da bi problem mogao biti u njoj. Ta ona je oduvijek bila apsolutno... savršena!
* * * - Ako i ne bude u redu, uvijek možemo usvojiti neko malo siroče iz Nazorove! Tamo ima toliko sirote, napuštene djece! I nije znao zbog čega je ona tako strašno podivljala kad joj je spomenuo tu mogućnost. Samo ju je želio umiriti. - Ti si lud, potpuno lud! Dovlačiti u kuću bezimeno dijete, tko zna tko su mu roditelji, kakve bolesne gene nosi! – izgovorila je to s takvim gađenjem da se Robert jedva suzdržavao da joj ne izgovori nešto ružno. - Dobro, možda je rano razmišljati o usvojenju - snuždio se. U posljednje vrijeme nije mu se sviđalo u što se pretvorila. - Zar je moguće da sve ove godine nisam vidio kakva je?
113
V. Nesumnjivo, u posljednjih mjeseci Robert se promijenio. Postao je nekako odsutan. U onim rijetkim prilikama kada su pričali, ili nije znao o čemu su razgovarali, ili nije slušao, ili su mu misli lutale, ali Marisa se nije zabrinjavala. Nije imala vremena rasipati energiju na gluposti. Uostalom, koga briga za Robertove mušice?! Tko zna, možda ga je ovo s djetetom pogodilo više no što je mogla zamisliti. Što god da bilo, neće se zamarati, ta ima ona važnijih stvari na pameti.
Otac joj je bacio ušicu u uho. - Znaš, Marisa, možda ne bi bilo loše da se Robert kandidira za sudca Ustavnog suda. ' O da! Nasmije se zadovoljno. Njezin muž ima potencijala, a ona će se pobrinuti da ga realizira. Neće prezati ni pred čime, jer njih su dvoje zlatan par, predodređeni za uspjeh. - Moram učiniti sve da uspije, da se dočepa funkcije. Možda ću ga gurnuti i u politiku, vidjet ću još! - razmišljala je, kovala planove. Marisa je bila briljantna odvjetnica, ali više od svega imponiralo joj je imati uspješnog muža. Ona je bila ta koja je upravljala njegovom karijerom. Prvo ga je maknula iz odvjetništva, to definitivno nije bilo za mekušca i istinoljupca poput njega. Za razliku od nje, Robert nikad ne bi mogao obraniti zločinca. - Ne razumijem kako možeš preuzeti njegovu obranu? Ta svi znamo što je napravio... - znao ju je pitati, sav zgrožen, naravno. - Ti bi trebao znati da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže - voljela se svađati s njim - osim toga čovjek plaća u suhom zlatu! Koga briga je li kriv ili ne! Znala je da se njemu želudac diže od njenih riječi, ali nije marila. U njezinu poslu nije bilo mjesta skrupulama. Ako si želio biti najbolji, naravno! Smatrala je da će Robert u sudstvu postići puno više i nije pogriješila. Posebnost njegova karaktera, istinoljublje, pravičnost, nepotkupljivost, bile su samo neke od vrlina. Visoko je kotirao u pravničkim krugovima jer nikad nije odustajao od svojih principa. - Neću odustati dok te ne vidim u fotelji predsjednika Ustavnog suda! Ti si idealan za tu funkciju, najbolji u svojoj branši, voliš svoj posao... - sve što je govorila bila je istina. Da, bio je dobar u svom poslu, bio je ambiciozan, ali volio je ići korak po korak. Za razliku od nje, nije se zanosio nekim velikim planovima. Uvijek će dati
114
sve od sebe, a rezultati će ga voditi prema vrhu. Marisa je bila nestrpljiva. Ona je željela sve, sada i odmah. - Znaš da to ne ide samo tako, potrebne su godine i godine! - Ma daj, poštedi me! Tko će čekati još nekoliko godina? Ako te možemo malo pogurnuti, onda bumo gurali! Ti si, Roberte, previše skroman. I ne mogu reći da mi se to sviđa kod tebe! Robert je bio zahvalan na svemu što je činila za njega, no nije li bilo vrijeme da malo popusti? Njezini suludi apetiti postajali su sve veći. Imala je previše planova koji su bili vezani isključivo za njega i sve mu se manje sviđalo da mu žena kroji karijeru. A sada, ova ludost s Ustavnim sudom! - Možda zbog toga što ne može ostati u drugom stanju? - pitao se, ali brzo je odbacio tu mogućnost. Marisa je uvijek imala viziju kako bi njegov život trebao izgledati, ali ovoga puta Robert se nije vidio kao sudac Ustavnog suda. Možda jednog dana, ali svakako ne još. - Marisa, stani malo! Uspori više, ništa neće pobjeći! – žestio se. - Da sam usporila, gdje bih danas bila? Pa i ti, sjeti se samo... ja sam bila ta koja sam te natjerala, gurala! Nije želio slušati. Ovo je bilo ludo, suludo. Kako je postala takva? Ili je oduvijek bila takva, samo on nije vidio? Karijeristica. Grabežljivica, laktašica. Uvijek se znala progurati u prve redove, nije marila za druge. I njezin je otac bio takav. Posao, karijera, Marisa, njihov brak, pokušaji da zatrudni, njezina bolesna ambicija. Odjednom mu je svega bilo dosta. Što zapravo želi od života? Hoće li njegov život i dalje tako izgledati? Ili postoji još nešto?
115
12. DIO
Uzmi ljubav, pomnoži je s vječnošću i prenesije u dubine beskraja... I imat ćeš mali uvid u ono što ja osjećam za tebe.
Volim te I. Život mu se činio poput bijelog slikarskog platna, s blijedim, gotovo nestvarnim likovima koji su se godinama izmjenjivali, ali nisu ostavili nikakav trag. A onda je Nuša ušetala u kadar i čarobno ga preobrazila. Obojila je život duginim bojama, dala mu smisao, obogatila sivilo paletom novih boja, novim iskustvom. Njegovo tijelo odjekivalo je ljubavlju za koju nije znao da postoji. - Nuša - kotrljao je ime na usnama, ponavljao ga, kao da ga se ne može nasititi. I više neće biti isto. Bez nje, platno će ostati bijelo, ali on želi eksploziju života, čaroliju boja. Nije znao da ljubav može potpuno promijeniti okus, miris i boju života.
* * * - Želim joj je ljubiti usne, doticati obraze, prolaziti prstima preko nosa, sve do usana... - Pozvat ćemo večeras Željka i Janu na večeru, što kažeš? Mislim da će Željko znati nešto više o izborima, ipak je on u državnom sudbenom vijeću, znaš, i nije baš
116
mala stvar imati nekoga tko je tako blizu informacijama, a osim toga Jana mi duguje uslugu, moramo biti spremni kad se raspiše natječaj, ovaj put ništa ne ostavljam slučaju... - mljela je kao navijena, a on je kimao glavom. Nije ju slušao. Misli su mu bile negdje drugdje. S Nušom. - Želim joj raskopčati košulju, gledati joj grudi. Lijepe su, čvrste i okrugle. Poput dviju sočnih breskvica. Želim ih ljubiti, osluškivati otkucaje, osjetiti srce koje kuca, grickati nježne pupoljke, bradavice... - Što da napravim za večeru? Biftek u umaku od zelenog papra ili škampe na buzaru? Slušaš li ti mene uopće? - Želim joj ljubiti noge, koljena, ona mala udubljenja na podlozi svilenaste kože... - Roberte, koji je tebi vrag? Ne slušaš me, uopće me ne slušaš... - histerizirala je Marisa. - Želim prolaziti prstima kroz njezinu kosu, zamršenu od vjetra, dodirivati je, ljubiti... - osjećao ju je među prstima, u trbuhu, u mozgu, cijelom tijelu. - Roberte? - vrisne iznervirano. - Ooo... oprosti, molim te, zamislio sam se. - O čemu, molim te? Što trenutačno može biti važnije od tvoje karijere? Trebamo učiniti sve da ti ovaj put netko ne izmakne stolicu i da opet ne ostaneš kratkih rukava! Ne brini se ništa, ovoga puta neću dopustiti da se to dogodi, ali daj se dovraga trgni više! - Ne mogu, ne želim... - protestirao je, ali nedovoljno glasno. Marisa slegne ramenima. Nije se pretjerano zabrinjavala zbog tihog mrmljanja u bradu. Ionako je uvijek bilo po njezinom.
II. Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu. Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima. U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog
117
i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao. Ali ipak, u cijeloj čaroliji bilo je nečeg što joj nije dalo mira. Tištao ju je osjećaj neizbježnosti, uznemirujući predosjećaj, grubi nagovještaj, neka zla slutnja. Mogla je to zvati raznim imenima, na kraju se uvijek sve svodilo na isto. Bilo je prelijepo da bi trajalo. Sjena Robertove žene nadvila se nad nju, poput nevere koja može pokvariti čaroliju i najljepšeg ljetnog dana. Kako se samo usuđuje prepuštati tom bezumnom zanosu kad je on pripadao drugoj ženi? Hvatala se u mrežu neželjenih pitanja na koja nije imala odgovor. Možda bi bilo jednostavnije reći da je sve to tek iluzija koja magli oči i kvari san. Odrasli su ljudi, njihovi životi teku paralelno, dobro uhodanim tračnicama i nema govora o tome da se nešto promijeni. Robert ne može samo tako odbaciti svoj život, a ona... ona ga mora promijeniti. Putevi im se sigurno neće ispreplesti. Ne, to bi bilo nemoguće. Ali opet! Kako zanemariti ovo što se dogodilo, što ih je izbacilo iz orbite i katapultiralo u nova i nepoznata prostranstva? - Ovakvo što događa se samo jednom u životu... - Robert kao da je osjetio o čemu razmišlja, primi je ruku. - Ne želim te izgubiti - reče glasno i snažno je stisne. I ona bi željela reći toliko toga, ali strah ju je. Strah ju je zato što osjeća da ovo nije u redu, jer on je oženjen, a ona obilježena teretom prošlosti. I tako bi mogla nabrajati do vječnosti.
- Volim te - rekao je jedne noći nakon što su se znojni i mokri od vođenja ljubavi sklupčali jedno pored drugoga i osluškivali otkucaje srca. Ovo je čekala čitav život. Samo te dvije riječi. Riječi koje su imale snagu razvaliti planine, pomicati mora, promijeniti sve... ali sada, kada ih je dobila, kad su te čarobne riječi prešle preko njegovih usana, kad je gleda tim svojim očima i grli je kao da će umrijeti od ljubavi, odjednom je tužna. I ona njega voli, voli više od života, voli ga od prve sekunde otkad ga je ugledala... I svakog dana, svake sekunde voli ga sve više, sve se više zaljubljuje u njega... - Ne boj se, nešto ćemo već smisliti - govori joj, kao da osjeća njezine strahove i želi ih otjerati. Nuša kimne u znak odobravanja. Osim snažne fizičke privlačnosti, privukla ju je i njegova iskrenosti. Robert je zračio osobinom koja je među ljudima lagano izumirala.
118
- Da, smislit ćemo... - ponovi kao hipnotizirana i poljubi ga u obraz. Svijet je odjednom izgledao čudesno preobražen. Bila je sigurna da će pronaći neko rješenje. Dani su prolazili, vrijeme teklo...
III. Glas mu je bio miran, ali odavao je neku grozničavu potrebu da joj kaže ono što ga tišti, zbog čega noćima ne spava. Gušio se od stvari koje su odavno trebale biti izrečene. - Ne mogu više ovako... Nuša problijedi. Čekala je, čitavo vrijeme pribojavala se da će se dogoditi. I dogodilo se! On je ostavlja, on je ostavlja... - Zaljubio sam se... i ne mogu više bez tebe. Trebam te, Nuša, trebam te kao što nikoga nisam trebao, kao zrak koji udišem... - zaustavila je dah, krv više nije kolala njezinim tijelom. Gledala ga je izbezumljeno, kao da ne razumije o čemu on to govori. I nije razumjela. - Ako je to neki uvod u priču, onda je skrati, molim te... - izgovori oprezno. Nije imala živaca, bila je previše napeta. Neka kaže konačno, da se agonija prekine. - Želim ti reći da sam razmišljao i da ću zatražiti razvod. Kratko i jasno, volim te i ne mogu živjeti bez tebe. Da nije sjedila, vjerojatno bi se srušila. Nije se mogla pomaknuti, a kamoli nešto izgovoriti. - Hej, ti tamo! Tebi pričam... halo? Nuša je gledala u njega, blijeda. Reakcija koju je čekao izostala je. Mislio je da će mu se baciti u zagrljaj, ljubiti ga do iznemoglosti, vikati da ponovi sve što je rekao... očekivao je puno toga, ali ne i da će naići na zid šutnje. - Nuša, upravo sam ti rekao da bih s tobom želio provesti ostatak svog života i da ću zbog toga zatražiti razvod!? Jesi li me čula? - uhvatio ju je za ramena i počeo tresti. Ona je i dalje upirala pogled u njega, ne shvaćajući da se ovo zaista i događa. Ne, to nije mogla biti istina! Nikad, ali baš nikad nije pomislila da bi takav obrat bio moguć. Takve stvari događaju se, da, ali na filmu i u knjigama. Ali život! Takvo što ne događa se u životu, nikad u stvarnom životu. Dobro, možda su takvi obrati mogući, nekome i negdje u paralelnom svemiru, ali ne i njoj.
119
Nuša je u podsvijesti posve odbacila mogućnost da bi njihova veza mogla postati nešto više od ljubavničke tajne. Previše ih je toga razdvajalo, njezina prošlost, njegova žena, skandal koji bi planuo i uništio njegovu reputaciju, a možda i karijeru... Nije mogla željeti ništa više, jer... činilo se nemogućim. Strah, taj nijemi čuvar njihove tajne, poput zloćudnih metastaza nastanio se u njoj i unatoč svoj sreći nije dopuštao da se opusti do kraja. Neprekidno je strahovala da će jednog dana... ova priča završiti. Bilo je to teško i pomisliti, a kamoli izgovoriti. Znala je da je nemoguće pripremiti se za dan kada će joj izgovoriti... najstrašnije riječi. Da je ostavlja i vraća se, kući, svojoj ženi?
* * * I zato je bila zahvalna na svakom trenutku koji je mogla provesti s njim. Krotko je prihvaćala svoju ulogu, ništa ne tražeći, ništa ne zahtijevajući. Nije sanjala, nije očekivala, nije se nadala. Naučila je da su iluzije i snovi opasni za život. Predala se Robertu u potpunosti, bez ikakvih iluzija, jalova nadanja... predala mu se u potpunosti jer, voljela ga je. I kako sada shvatiti njegove riječi? - Čuješ li ti mene... čuješ? - Čujem, ali ne shvaćam. Daj, ponovi još jednom... Ponovio je. I opet iznova. I onda opet... Samo kako povjerovati? Sve to bilo je prelijepo da bi bilo istinito. - Tebe sam čekao čitavu vječnost, sada to znam. Nikad nisam mogao pomisliti da bi moglo biti ovako... - tražio je riječ, ali nije ju pronašao. - Sada znam da si ti ono što mi treba. Bez tebe... osjećam se kao da uopće ne živim. Znaš, nisam ovo očekivao. Da će se dogoditi, da ću se ikad više zaljubiti. Zapravo, mislim da nikad nisam bio zaljubljen, sve do sada. Prezirao sam, mrzio muškarce koji ostavljaju svoje žene, ali sada ih razumijem. Razumijem da je i to moguće - glas mu je bio tih, smiren i pun ljubavi. - Nuša, ja više ne mogu živjeti u poricanju i laži. Moram joj reći, da, reći ću joj večeras ili sutra, ona mora znati, ona će razumjeti. Mora razumjeti. Zapravo, mislim da me Marisa nikad nije voljela. I predbacuje mi što ne mogu imati dijete... – slušao je sebe kako govori i odjednom je sve imalo smisla. Samo, nije mogao vjerovati da bi takve riječi ikada mogle prijeći preko njegovih usana.
120
13. DIO
"Kad ljubav postane zapovijed, mržnja može postati užitak."
Marisina tajna I. Sjedio je u velikoj, otmjenoj blagovaonici potpuno bijel u licu. Marisa je ušla i odmah znala da nešto nije u redu. Presiječe je i u glavi joj zazvoni alarm. - Saznao je - pomisli sva prestravljena. Mozak joj je radio sto na sat. Što će sad, kako će se izvući?
*** Draga, lukava i prepredena Marisa, naime, nije skrivala samo jednu tajnu. Imala je ona još jednu tajnu mrlju, veliku mrlju koja se širila, poput prolivena crna vina na bijelom stolnjaku. I prije je radila stvari koje nisu baš bile moralne, etičke, kršila pravila, ali ovoga puta, hmmm... Malo je pretjerala. Sve se dogodilo prije godine, godine i pol. Čisto slučajno, ali kako nema slučajnosti u životu, jedna stvar neminovno vodi drugoj. A kotač sudbine više se nije mogao zaustaviti.
121
Možda bi sve bilo drugačije da nije otišla k doktorici Weissman.
II. Broj je dobila od prijateljice. Tanja je dugo pokušavala zanijeti, ali neuspješno. Tek u rukama čudotvorne doktorice Weissman, uspjela je zatrudnjeti i sada je majka prekrasne djevojčice. - Vidjet ćeš, to je prekrasna žena. Divna! Vrhunski stručnjak u svom poslu - Tanja ju je nagovarala. - Bit ćeš oduševljena! I Marisa je već negdje čitala o toj doktorici. Svi su je hvalili, žene su je uzdizale u nebesa, novine izvještavale o njezinim uspjesima, čak joj je i struka odala dužno priznanje. Termini su joj bili popunjeni mjesecima unaprijed, ali Marisa je znala koga treba nazvati da je ubaci prije reda. Ona nije bila tip koji čeka. Došla je nešto prije ugovorenog termina. Nije voljela odlaske liječnicima, grozila se bolnica i onog groznog bolničkog mirisa bolesti i umiranja. Ovo je bilo prihvatljivije. Ultramoderna, velika i ugodna privatna ordinacija. Blaga i opuštajuća glazba dopirala je iz skrivenog zvučnika, na malom stoliću gorjele su mirisne svijeće, ugodni polumrak i rashlađeni zeleni čaj kojim ju je ponudila ljubazna sestra, kao da je stigla u neki wellness-centar. Sestra je uzela podatke i Marisa je utonula u ugodnu fotelju. Nije osjećala nikakav strah. Ovo je samo običan pregled, doktorica je divna, provjerena. Svi su o njoj imali samo riječi hvale. Dohvati letak sa stolića i... šok prepoznavanja prostruji njezinim tijelom. S letka su je gledale oči, iste one oči koje je sve ove godine neumorno prizivala. Prvi impuls govorio joj je da pobjegne, da nestane. Kako da se suoči s tim očima? - Samo mirno, samo mirno - govorila je sama sebi. - Sve je u redu, ništa dramatično nije se dogodilo. Ona, ona davna slika, izblijedjela je. Godine su učinile svoje, njezina maštanja i tlapnje, to je samo njezina izmišljotina, uobrazilja, čista glupost! Zaista, tko bi se još mogao sjetiti tog pogleda, ta bilo je to prije skoro... Nije mogla izračunati. Sjedila je nepomična, ukočena, ne mogavši odvojiti pogled od čudesnog plavetnila koje ju je konačno sustiglo. - Jeste dobro? - brižnim glasom upitala ju je mlada medicinska sestra. - Da, naravno! Sve je u redu - prisilila se da joj glas ne drhti, no uzalud.
122
Nije bilo u redu, ništa nije bilo u redu! I sama pomisao da će uskoro raširiti noge i... - Oprostite, nije mi dobro! - ustala je i nesigurnim koracima krenula do vrata. Imala je osjećaj kao da se zidovi pomiču, a tlo pod nogama ljulja. - Sjednite, sjednite! Donijet ću vam vode - mlada sestra uhvati je pod ruku i posjedne natrag u fotelju. Brižno se nagne nad nju. - Da zovemo doktoricu? - upita Marisu. - Ne, zaista nije potrebno - samo je željela nestati. Vrata ordinacije otvorila su se i Marisa začuje korake. Od silnog uzbuđenja zatvori oči. - Dobar dan, gospođo Auer. Ja sam doktorica Iva Weissman. Drago mi je! Marisino lice izvije se u bolnu grimasu. Više nije bilo povratka. Bilo je prekasno za bijeg.
* * * - Skinite se i opustite - ruke su joj drhtale dok je skidala slojeve odjeće. Nije znala što da misli, kako da se ponaša. Marisa je uvijek imala stvari pod kontrolom i nije se snalazila u ovoj situaciji. Duboko diše, pokušava se smiriti, ali ne može, naravno da ne može. Slike iz nekog drugog vremena vraćaju se poput bumeranga. - Je l' sve u redu? - čuje glas. Bogat, grleni glas vraća je u stvarnost. - Da, da. Naravno - nesigurno korakne prema sredini prostorije.
* * * - Dođite, sjednite - pogleda je preko naočala od kornjačevine. - To je njezino lice, to je lice koje me proganja – pomisli Marisa uzbuđeno. - Moram uzeti vaše podatke. Dakle, godište... Marisin glas podrhtava, ona zamuckuje. Pokušava se sjetiti banalnih stvari kao datuma posljednje mjesečnice.
123
- Koliko često imate odnose? - Ne znam, možda jednom, dvaput mjesečno - doktorica se pravi kao da podatak o učestalosti odnosa nije čudan i Marisa je zahvalno pogleda. - Dakle, kad smo riješili tehnikalije, slušam vas. Recite mi u čemu je problem reče smireno. - Znate, moj muž i ja, naime mi pokušavamo već neko vrijeme. Zapravo, intenzivno smo radili na tome prije godinu dana, ali ja... nikako nisam... - zastane samo da udahne još malo zraka. Teško je bilo izgovoriti da je problem možda u njoj. - Vi niste mogli ostati u drugom stanju. O tome se radi, zar ne? - Da - protisne konačno. Imala je osjećaj kao da je čitavo vrijeme zadržavala zrak u sebi. - Ništa se ne brinite, ubrzo ćemo sve vidjeti, uvjeravam vas, ništa neuobičajeno. To je čest slučaj. Način života, stres... ali morat ćemo napraviti neke pretrage. Ako bude sve u redu, pozvat ćemo vašeg muža. Možda je problem u njemu. Doktorica je mirno krenula objašnjavati medicinske uzroke neplodnosti, ali Marisa je nije slušala. Kao začarana gledala je njene kristalno plave oči, oči u kojima se još uvijek odražavalo more. Zjenice su se širile i sužavale, ovisno o tome kako je padala svjetlost i kako je držala glavu. Mora da je već koristila botoks jer lice joj je bilo zaglađeno, bez ijedne, jedine bore. Imala je prekrasne ruke, duge i prekrasno oblikovane prste. Nokti su joj bili kratko odrezani, premazani bezbojnim lakom. Nije nosila prstenje, zapravo osim malih bisernih naušnica nije imala nikakav nakit. Duga plava kosa bila je začešljana u strogu punđu, a ispod bijele kute skrivale su se raskošne obline. Doktorica Weissman svjesna je svojih aduta i ne skriva ih. Predstavljala je onu vrstu žena u kojoj je ženstvenost isprepletena s erotikom, a cjelokupna pojava uvijena u profinjeno i autoritativno držanje. - Onda, slažete li se? - pitala ju je već treći put, ali Marisine misli bile su negdje drugdje. - Marisa, draga, muči li vas nešto? - pogleda je zabrinuto. - Ne, nije ništa... ništa - pocrvenjela je i spustila glavu. Bilo joj je neugodno. Odjednom se ponaša kao neka balavica! Ona, Marisa Auer, udana žena i briljantna odvjetnica! Zašto se ponaša tako nezrelo? - No dobro, ostavimo to za neki drugi put. Sad ću vas pregledati. Bez brige, ništa neće boljeti. Pa znate već, vjerojatno vam nije prvi put? - u njezinu pitanju bilo je neke pritajene dvosmislenosti. Kao da ju je izazivala.. Ili si Marisa možda umišlja? - Legnite tako... još se malo približite k meni... evo ovako...
124
Marisa je legla na stolicu. Otvara noge i čvrsto zatvara oči. I dalje drhti, ali ne zbog straha, već zbog snažnog osjećanja prisutnosti doktorice Weissman. Još je nije dodirnula, ali ona osjeća njezinu blizinu, više nego blizinu ijedne osobe prije nje. Čula su joj izoštrena, a oči i dalje zatvorene. Čuje kako doktorica privlači stolac bliže njoj i nježno joj razmiče noge. Marisa ima osjećaj da će se ugušiti, u glavi joj tuče, osjeća vrelinu među nogama. Želi biti odvojena od svega što se događa jer ovo je samo rutinski pregled, ali ne može se osloboditi snažnog podrhtavanja. Srce joj lupa jer osjeća kako joj je tijelo izloženo pogledu i njenim dodirima. - Ovo će možda malo zaboljeti - kao u nekoj izmaglici čuje njene riječi, taj duboki, grleni glas. Oči su joj i dalje čvrsto zatvorene, osjeća pritisak i... Glas medicinske sestre prekida čaroliju. - Evo me, doktorice - čuje zveckanje instrumenata i Marisa otvara oči. Kao u nekom bunilu gleda u strop, ali ne vidi ništa.
* * * - To bi bilo sve za danas... ne, više ništa ne trebam. Možete ići - obraća se sestri, glasom koji ne trpi suprotstavljanje. - Vidimo se sutra. Ja ću ispratiti pacijenticu. Vrata se zatvaraju i divne oči ponovno se naginju nad nju. Gledaju se, a tišinu narušuju jedino Marisini duboki udisaji. Nastavila je odlaziti doktorici Wiessman.
III. - Draga, dobila sam nalaze - rekla joj je jednu večer. Ležale su jedna pored druge, zagrljene nakon vođenja ljubavi. Marisa se naglo uspravi. - liii? - Bojim se da nisu dobri. Policistični jajnici, problem je naime u... - U meni? - vrisne očajno. - Ne, ne i ne! To nije istina! To jednostavno ne može biti istina! Marisino lice iskrivi se od strave i užasa. Nepojmljivo je da ona, tako savršena, ima grešku. I to kakvu grešku!
125
- To je neprihvatljivo! - misli su joj stupile u hladni, ubilački boj. Tražila je izlaz iz ove, naizgled, bezizlazne situacije. Grčevito je razmišljala što da učini. Iva ju je začuđeno promatrala. Svaki dan gledala je žene kako primaju teške vijesti, ali čini se da je Marisina reakcija neprimjerena. - Mislim da preburno reagiraš, draga - reče joj pomirljivo - znam da je to šok, ali postoje i drugi načini. Recimo oplodnja in vitro... – pokuša je utješiti. - Iva, poštedi me. Ne želim slušati o mogućim opcijama. Neću i ne želim prihvatiti! - rekla je to takvim tonom da je Iva odmah ušutjela. - Nemaš pojma kakav je Robert! Ako sazna da je problem u meni... - nije mogla ni izgovoriti. Namjerno je preuveličavala tražeći izlaz. - Objasnit ćeš mu, pa nije primitivna seljačina! - Kako ne shvaćaš? Moj muž to neće shvatiti, ostavit će me! - Pa što onda ako te ostavi? Nije kraj svijeta, uostalom imaš mene - željela joj je reći, ali nije. Umjesto toga izgovarala je glupe rečenice koje su bile primjerene trenutku. Marisa se nije obazirala na ono što joj je Iva govorila. Naravno, ona je doktorica i njezin problem ne doživljava tako tragično. - Bojim se da nemaš neki izbor! - pomirljivo će Iva. - Uvijek postoji izlaz, uvijek - izgovorila je tiho. Oči su joj bile velike i užarene. Sjale su nekim čudnim, gotovo luđačkim sjajem. - Moraš mi pomoći, Iva, moraš - grozničavo se tresla i gledala u Ivu kao u spasioca. - Ne shvaćam, kako bih ti ja mog... - Slušaj me, Iva, dobro me slušaj!
* * * - Molim? Jesi poludjela? - Ivin glas odavao je šok, nevjericu. Užas. - Žao mi je, ali to ne dolazi u obzir! Znaš li što tražiš od mene? - izbezumljeno je upita. - Znam - rekla je kratko - ali nitko neće saznati, kunem ti se! Jedino me ti možeš spasiti! - Ali tvoj je plan monstruozan, ako se otkrije, ja gubim licenciju, letim van iz liječničke komor...
126
- Iva, ne bih te molila da mi to nije životno važno! Zrak između dviju žena bio je nabijen čudnim, statičkim elektricitetom. Marisin plan bio je sulud, ali izvediv. Samo, Iva nije željela čuti. Previše toga bilo je na kocki. Nikad se nije našla pred takvom moralnom dilemom. Mozak je govorio jedno, ali srce je popuštalo pod Marisinim nagovaranjem. - Jamčim ti životom da nitko nikad neće saznati, a ja ću ti biti doživotni dužnik, Iva! - Marisa nije prihvaćala ne kao odgovor. U nepunih pet minuta plan je bio razrađen do posljednjeg detalja. Ona će dobiti nalaz da je savršeno zdrava, a Robert!? Uzorak njegove sperme bit će negativan. Tko bi rekao da tako kršan muškarac puca ćorcima! - A što ako tvoj mužić izvadi pitona i krene u akciju? Onda će se naša mala i prljava tajna otkriti, a ja ću izgubiti licenciju! Marisa se grohotom nasmije. - Vjeruj mi, to je nemoguće, sto posto nemoguće. Inače to ne bih tražila od tebe. Poznajem Roberta bolje od bilo koga! Na brzinu joj ispriča sve o Robertovoj traumi iz djetinjstva, potpunom pomanjkanju interesa za bilo kakve aktivnosti na tom planu. - Nije mi dovoljno. Ne možeš znati što nosi sutra, možda se zaljubi. To nitko ne može znati, za to ne postoji garancija. - Garantiram za muža - glas joj je bio odrješit. Čvrst. - Molim te, molim te, pomozi mi - zavapi očajnički. - U ponedjeljak mi donesi uzorak Robertove sperme, ali upozoravam te... - Nema potrebe za upozorenjem, znam što je na kocki. Obećavam ti da nikad nitko neće saznati. Kunem ti se, Iva! To će biti samo naša tajna. Mala tajna. Gledale su se bez riječi, još više povezane tom strašnom laži, grubom podvalom.
* * * Nekoliko dana kasnije Marisa je Robertu podastrla nalaze. Asthenospermija pisalo je ukošenim, crnim slovima. Čitao je nalaz i ruke su mu drhtale. Njegovi spermiji nisu bili u mogućnosti izvršiti kapacitaciju, akrosomsku reakciju i nuklearnu dekondenzaciju, što god da to značilo, a moglo je značiti samo jedno. Greška je bila u njemu! Teško je podnio vijest, ali nikad više nisu razgovarali o tome. Zakopali su se u posao. Ona je večeri provodila s Ivom, a on?
127
Iskreno, nije ju bilo briga. Vjerojatno je radio. Mjeseci su prolazili u spretnom izbjegavanju, vješto glumeći uloge koje su se od njih zahtijevale, dok su tajne ostale duboko skrivene, pod maskama uljuđenosti. I ničim, pa ni najmanjim trzajem nije se moglo naslutiti da kraj njihova braka vijuga prema raspletu. No nešto je neobično u njegovom pogledu? I Marisa je uplašena, neugodno uznemirena. Robert je nikada nije gledao takvim izrazom? Odlučila je zauzeti obrambeni stav. Nitko nijé kriv dok mu se ne dokaže!
128
14. DIO
Nije ljubav ta koja boli, ono što boli jest kad te povrijedi onaj koga voliš.
Krah I. Bio je blijed u licu. Neke stvari jednostavno nije lako izgovoriti, ma koliko se pripremao. Bezbroj puta u sebi je izgovorio sve razloge zbog kojih Marisa i on ne bi trebali ostati u braku. - Moramo razgovarati - rekao je tiho. Pripalila je cigaretu, prsti su joj podrhtavali. Robert je bio previše uzbuđen da bi to uopće primijetio. - Slušam! - glas joj je bio neugodan. - Znaš, u posljednje vrijeme, ti i ja... - Poštedi me priča o tome kako samo radimo, kako smo se otuđili i sličnih gluposti. - Drago mi je što si primijetila. Otuđili smo se, to je istina, ali ima još toliko toga... - bojažljivo krene. Gledao je kako joj bijes izobličuje lice. Opasno je gubila živce. - Odjebi s glupostima. Nisi na sudu i ne moraš mi taksativno nabrajati razloge. Mi jesmo u braku, a ljudi u braku obično imaju problema, to da. Ali, ne bih rekla da je sve to tako strašno. I otkud ti odjednom to? - glas joj je podrhtavao od bijesa. - Pa već duže vrijeme primjećujem...
129
Ničim izazvan, počeo je trkeljati o nekom neslaganju karaktera, kao da je poludio. Već dugo nije čula takvu gomilu sranja. Došlo joj je da se ispovraća. Nije znala odakle je crpio sve te gluposti. Iz nekog priručnika za loše brakove? Kao da nije imala dovoljno problema u životu, sad još i to. Idiot! Obični idiot, eto što je bio. Ipak, lagano se počela opuštati. Ta gomila izgovorenih gluposti značila je da Robert ipak nije saznao za lažirani nalaz. Naravno da nije, pa kako bi mogao? Baš je glupa, uplašila se bez razloga, ali živci su joj i dalje bili napeti. Cigaretu je praktički smrvila u rukama. Pripalila je drugu. Robert je mogao vidjeti kako joj se ruke tresu. Umjesto očekivanog olakšanja, osjeti navalu bijesa. Nije izdržala da ne plane: - Kao da si odjednom popizdio? Još jučer je sve bilo u redu, a danas... koji ti je kurac? Donja usnica blago joj je podrhtavala od siline gnjeva, ali Marisa zna da mora progutati tu ljutnju, makar joj to bilo posljednje u životu. Mora se smiriti i saslušati ga do kraja, a onda će ga smiriti. Po tko zna koji put uvjerit će ga da su oni idealan bračni par. Možda navečer, hmmm... obave ono što već dugo nisu.
II. - Je l' to sve? - željela je da se ta besmislena rasprava konačno okonča, prije nego što spomene dijete, taj vječni kamen spoticanja. I samo što je pomislila, evo ga: - Znaš, Marisa, muči me i to što ne možemo imati dijete, a to je moja krivnja. Znam da želiš dijete i mislim da nije u redu da te držim jer ti zaslužuješ biti majka, zaslužuješ drugu priliku, priliku za sreću? - Bolje bi ti bilo da manje misliš - željela je reći, ali suzdržala se zajedljivog komentara. S obzirom na ono što mu je podmetnula, bilo bi joj bolje da se pokrije ušima po glavi i pokuša biti ljubazna. - Neka te to ništa ne brine, ako nam je suđeno da nemamo djecu, onda ih nećemo imati. Ni prvi ni zadnji! Meni je za sreću dovoljno samo da sam s tobom. Uostalom, zar nisi rekao da možemo posvojiti nekog malca iz Nazorove? I to je opcija, slažem se, ali sada se moramo usredotočiti na tvoju karijeru, to je prioritet! namigne mu.
- Dobri stari Robi - pomisli zgađeno.
130
Došlo joj je da ga potapša po glavi, kao nekog kućnog ljubimca. Umjesto toga, napravila je kolutić od dima cigarete. - Pere ga grižnja savjesti. Nije u redu od mene da mu tako bezočno lažem, ali... sad je gotovo. Koja sam ja kučka! – izvije usne u pomirbeni smiješak pa nastavi: - O mali moj, nisam znala da te to toliko pogodilo - odjednom osjeti navalu nježnosti prema svom izgubljenom i naivnom mužu. - Možemo, ako želiš, uskoro poduzeti neke korake, ali ne još sada. Imamo još vremena za posvajanje - gledala je svoje brižljivo manikirane nokte i nastavila otpuhivati kolutiće dima. - Pronaći ću vezu da se procedura usvajanja ubrza. Ne moraš se brinuti. Ako je samo to, onda možemo okončati ovu besmislenu raspr... - Ne. Nije samo to. Nisi shvatila, Marisa, ja želim razvod. Pogleda ga malo bolje. Bilo je nešto u boji njegova glasa, neke odlučnosti. - Razvod... - napetost se opet počela uvlačiti u njezino tijelo. - Slušaj, ako je to neka tvoja neslana šala... - Ne, Marisa, nije šala. Zaljubio sam se. - Ti si... što si... ti si se... što?! - Zaljubio, Marisa, zaljubio.
III. - On se zaljubio, on se zaljubio, on se zaljubio... Nije se mogla smiriti. Danima je divljala, režala, bjesnila, lupala, razbijala, ali nije nalazila smirenje. - A kako bi se mogla smiriti? Ne, ovo se ne događa... ovo se ne događa! Ovo je greška. Robert je poludio, ali to će ga proći, to ga mora proći... Uzalud se tješila da je to samo običan seks. Bezopasno pražnjenje nagomilanog stresa uzrokovanog užurbanim načinom života. Da, sigurno je i ona kriva! Da je pokazivala barem malo interesa, volje, želje... Ali s druge strane, ni on nikada nije pokazivao pretjeranu želju da posegne za njom, povali je, onako pošteno! Nervozno je hodala po velikom stanu. Pušila je cigaretu za cigaretom, nije mogla spavati, jesti. Uvjeravala se, da će ga "bolest" najvjerojatnije proći, ali uzalud!
131
- Kako se to moglo dogoditi? I to nakon svega što sam mu pružila? Da nije bilo mene, Robert nikad ne imao nikakvu karijeru, a kad pomislim samo da ga je tata svojim vezama ugurao na Županijski sud... U njezinoj glavi stvarnost je izgledala drugačije. Marisa je polagala neko neobjašnjivo pravo na Roberta. Umišljala je da ga je ona stvorila. Da, brinula se o njegovoj karijeri, gurala ga je, bili su zlatni par još od fakulteta... ali da je on sada ostavi? Tako osramoti pred ljudima? Ali čak ni to nije bilo ono najstrašnije! Najstrašnije od svega bilo je to što ga je uvjerila da ne može napraviti dijete. Lažiran nalaz nije ostavljao mjesta sumnji i Robert je povjerovao da ima tešku asthenospermiju, odnosno slabo pokretljive spermije. Kako je mogla znati da će se budala zaljubiti!?
On da se zaljubi? Činilo se da je to ravno nemogućem, ali eto, prevarila se! Ako se zaljubio, onda sigurno i ševi, a ako ševi, onda je može napumpati, a ako je napumpa... njezina laž bit će razotkrivena! O posljedicama nije željela razmišljati. Došlo joj je da zaurla od muke, iskopa mu oči, odreže jajca! Njegovo švrljanje može je uvaliti u strašne probleme. I to ne samo nju. Iva će poludjeti ako sazna! - Smiri se, smiri - pušila je cigaretu za cigaretom, razmišljala, grizla se. Mora naći neko rješenje, prekinuti Robertovu afericu prije nego se dogodi ono čega se najviše boji. Smislit će ona već nešto! I Robert je neće ostaviti jer nitko ne ostavlja Marisu Auer!
*** - Draga, što je? Nekako si mi napeta u posljednje vrijeme? - Iva ju je sumnjičavo promatrala. Prstima joj je prelazila po licu, pokušavala je odobrovoljiti. Marisa se nasmiješi i drhtavom rukom zagladi kosu. Da, bilo je krajnje vrijeme da se smiri. Izgubila je već dosta vremena i živaca očajavajući, a zbog čega?
Zbog gluposti, zbog Robertova hira! Zbog neke jebežljivice koja ga je očarala svojim međunožjem. Ali ne zvala se ona Marisa ako ne stane na kraj toj gaduri! Nitko neće ukrasti njezina muža! Uništit će je kao muhu, kao dosadnu komaricu, kao što je
132
do sada uništila apsolutno sve što joj se našlo na putu. Nema te bitke koju ona neće dobiti! Ali prvo se mora smiriti i saznati sve o toj ženi. Apsolutno sve. Ne može potući neprijatelja dok ne otkrije njegovu Ahilovu petu! Samo mora biti brza, jako brza! A kad smo već kod toga, i nju je počelo zanimati tko je ta žena koja je njezinu uštogljenom i konzervativnom mužiću zavrtjela glavom, pomutila um, zbog koje je njezin blesavi muž izgubio kompas i usudio se poželjeti ostaviti je!
IV. - Božidare, imam problem i računam na tvoju diskreciju. - Reci samo - bilo mu je drago što može učiniti nešto za ženu u koju je bio zaljubljen - potajno, fatalno i smrtno. - Robert je u vezi s nekim... i sad želi razvod - rekla je dubokim, hladnim glasom. - Pa kako je to moguće? O, Marisa, tako mi je žao! - užasnulo ju je ono što je čula u Božidarovu glasu. Sažaljenje? Nedopustivo! Nitko, ali baš nitko neće sažalijevati Marisu Auer! Otpuhne dim cigarete. - Žao ti je? - glas joj je bio bezbojan. - Vjeruj mi, nema potrebe za tim! - nasmije se kruto. - Zapravo, ako ti je do žaljenja, onda žali kurvetinu koja se usudila taknuti u moj život. Sirotica, nema pojma s kim ima posla. Molim te, saznaj mi sve o njoj. Mislim da tebi ne moram govoriti da želim samo pikanterije. Što sočnije i gnjusnije, tim bolje! - Naravno, Marisa, nikad te nisam iznevjerio. - Znam, zato i računam na tebe! Napominjem, ovo mi je izuzetno važno! IZUZETNO! - naglasi posljednju riječ i prekine vezu.
Božidar zadovoljno protrlja ruke. Obožavao je Marisu, tu hladnokrvnu kučku nad kučkama. Da je kojim slučajem ona njegova žena, bila bi ljubičasta i plava od batina. Ali nije bila jer ta žena za njega je bila nedostižna u svakom pogledu. Divio se njezinu hladnom, proračunatom i opakom umu. Najbolja stvar u njegovu životu dogodila se onog dana kad je pokucao na vrata Marisine velike i otmjene kancelarije. Nije mu promakao prijezir u njenim očima. Kao da ga pita zbog čega si on umišlja da bi ona trošila vrijeme na bezveznjaka poput njega.
133
- Spasite me od zatvora i nećete požaliti - rekao joj je i izvukao snop novčanica. Nije ni trepnula. - Nećete me fascinirati novcem. Što mi još možete ponuditi prije negoli odlučim hoću li preuzeti obranu? - svojim grimiznim kandžama kuckala je po stolu i to ga je nevjerojatno iritiralo. Žena je bila odbojna i drska. Uopće ga nije pitala o čemu se radi. - O kakva beskrupulozna gadura! Barem imamo nešto zajedničko - pomisli ushićeno. - Ja sam privatni detektiv. Po ljudima i njihovim tajnama kopam bolje nego arheolog po grobnicama faraona. Vjerujte mi, nema toga što ja neću pronaći, iskopati... - naceri se nadmoćno. Kutovi njezinih usana izviju se u neprimjetnu grimasu. Dobro da ga nije prerano otpisala. - A tako znači - rekla je kao netko tko se dosađuje, ali Božo je znao. Bila je kupljena. - Iskopajte mi nešto o ovom čovjeku, a ja ću proučiti vaše spise. Vidimo se!
* * * Marisa se zadovoljno nasmijala. Za nekoliko dana pribavio je sve što je bilo brižljivo skriveno u životu smutljivca koji je postao vlasnikom lanca supermarketa. - Dobro ste odradili posao. Preuzet ću vašu obranu, ali moram vam reći da niste baš cvijetak. Obično ne zastupam... - znao je da želi reći: gadove. Ipak, suzdržala se. Bio je zahvalan što se izrazila prikladnim riječima. - Ne preuzimam slučajeve poput vašeg. Bila je hladnokrvna dok mu je izgovarala kako će joj biti dužnik čitavog života. Božidar je znao kako je to početak jednog divnog prijateljstva. I sada će, kao i uvijek, dati sve od sebe. Ne, ovoga puta nadmašit će samog sebe! To joj je dugovao. - Nadam se da ćeš biti zadovoljna. Sve je ovdje - naceri se. Spisi su ležali na stolu, debeli, sočni i još vrući.
134
15. DIO
Osveta - jelo koje se poslužuje hladno.
U osveti ljubavi žena je opakija od muškarca I.
Volim te, volim... Nuša nije mogla prestati razmišljati o njegovim riječima. Te dvije riječi topile su sve sumnje i strahove koji su je gušili. U njegovu zagrljaju sve je prestalo. Nikad prije nije bila tako sretna, spokojna. Nije se željela uvući u onu emocionalnu klopku i iscrpljivati se suvišnim pitanjima kako će proteći razgovor, što će joj reći. Zašto da se muči mračnim mislima, jer ona je ta, ona je pored njega, njegove usne ljube njezine. Nuša zna, osjeća da su njegovi osjećaji, njegov ushit, njegove riječi iskrene. Njihova je ljubav prava, istinska, bezvremena. Nikada prije nije bila zaljubljena. Bila je svjesna čudesnog i nevjerojatnog obrata situacije. Mogla je proživjeti i čitav život, a da ga nikad ne upozna. On je bio njezina sreća, njezina srodna duša. Gotovo je žalila ljude koji provedu čitav život i nikad ne oćute ljubavni ushit. Sve u vezi s njim puni je erotikom, a njihova je ljubav poput divlje mladice koja neobuzdano raste. Sretna je jer može vidjeti sreću u njegovim očima. To je stvarnost i to nitko ne može promijeniti.
135
Dane su provodili u grozničavom iščekivanju susreta, a noći u strastvenom poniranju u tijelo onog drugog. Uživala je u toplini koju je isijavao, u rukama koje je stežu, u tamnim dlačicama koje joj škakljaju lice. Željela je da se svaki trenutak ureže što dublje u njezino sjećanje. Tonula je u san. Mirno i spokojno, ali...
II. Danima je kuljalo iz nje. Danima je bezglavo hodala pitajući se hoće li izdržati taj probadajući bolni osjećaj poniženja koji je doživjela. Jedna stvar bila je varati i prevariti, ali prevariti je s kurvom? S KURVOM?! Prvi impuls bio je da unajmi nekog kriminalca te da njezinu smrt prikaže kao nesretan slučaj. Voljela je kazneno pravo i bila uvjerena kako je savršeno ubojstvo moguće. Već bi smislila kako se nekažnjeno izvući. Osim toga, uvijek je bilo kriminalaca i luzera koji bi učinili sve za novac. U svom poslu nagledala se najgoreg ljudskog smeća. S dobrim timom odvjetnika i uzornim vladanjem "ubojica" bi izašao iz zatvora već za nekoliko godina! A na računu hrpa love... Ali ne! Kurva mora platiti! Neće se samo tako izvući. Mala mora patiti. Plakati. Osveta koju će ona servirati bit će gora i od najgore noćne more. Tako savršeno bolna da će ta gadura poželjeti da se nikada nije rodila. Poželjet će da se prži u paklu jer ono što će joj prirediti bit će gore od vječnog ognja, bit će gore od...
* * * Pržena spiralama divljeg bijesa koji se poput užarenog svrdla zabijao u njezino tijelo i mozak, kovala je plan. Osveta je jelo koje se poslužuje hladno i ona se mora ohladiti. Glava joj mora biti potpuno bistra, a svaki detalj pomno razrađen. Ništa ne smije prepustiti slučaju, ništa! Otkazala je sve svoje aktivnosti, uzela nekoliko dana slobodno. Čak je i Ivu uvjerila kako se zarazila crijevnom virozom jer nije bila sposobna za normalan razgovor. Razdirana navalom bijesa, gorčine i izdaje, pet dana smišljala je svoj osvetnički pohod. Šestog dana probudila se mirno, sabrano i odlučno. Bila je spremna svoj pakleni plan sprovesti u djelo.
136
III. - Nuša? Nuša Brozičević? - Ja sam. Izvolite, kako vam mogu pomoći? - znatiželjno je gledala u visoku, elegantnu ženu koja je stajala na njezinim vratima. Marisa je stajala, smirena, besprijekorna i elegantna, sva hladna u svojoj odlučnosti da se obračuna s njom, da je zgazi i uništi. Zauvijek. - Možete, itekako možete - rekla je mirno, pomalo suzdržano. - Za početak, maknut ćete šape dalje od mog muža... Žena koja je stajala na vratima odjednom je bila samo nejasna silueta jer sve se zamračilo. Kao da je grom udario u električni vod, sve je stalo. Krv je prestala teći Nušinim tijelom, nije mogla udahnuti, a kamoli izdahnuti, tlo se zaljuljalo. Hvatao ju je užas nalik na potmulo zujanje u glavi, srce joj je lupalo od zaprepaštenja. - Nema potrebe za dramom... padanjem u nesvijest! Ne padam ja na jeftine štosove, pa nismo u teatru! – čim je progovorila, kazaljka na satu opet se pokrenula i polagano sve se počelo vraćati na mjesto. Kontura je ponovno izronila iz mraka, ona je i dalje stajala na istome mjestu. Žena je imala oči grabežljivice koja promatra svoj plijen i naslađuje se njime prije no što će ga proždrijeti. - Mislim da nije potrebno da se predstavim, ja sam Marisa, Robertova žena... a vi ste? Znam. Ti si ona kurva. Baš me zanima, koja ti je cijena? S obzirom na to da imamo nešto zajedničko, slobodno mi možeš reći koliko te plaća - riječi su se obrušavale teškim ritmom, poput bubnja koji se odbija u glavi.
Okovana ledenom, crnom čarolijom, Nuša je stajala kao pred krvnikom. Tijelo joj je obamrlo, osjeća težinu i nepokretnost, kao u onim ružnim snovima iz kojih se budimo obliveni znojem. - Ne želim se ponavljati, zato odjebi od mog muža! U troskoku - obrušavala se na nju poput strvinara. - Žao mi je što tvoj bijedni plan nije uspio i što ćeš se morati vratiti kurveraju. Kako si bila tako glupa i mislila da ćeš ga upecati? - pogleda Nušu, gotovo s gađenjem. - Jadno! Da ostavi mene, čuješ li, mene, svoju ženu i spetlja se s nekom, bijednom, jednom... hm, droljom poput tebe... - smijeh je parao uši, srce. - Ha, ha... čudi me da ti je tako nešto uopće palo na pamet! Robert je ugledan sudac i nikad ne bi dopustio da mu takvo što okalja ugled. Pogotovo sada, kada očekujemo svoje prvo dijete!
137
- Dijete, kakvo dijete... - promuca izbezumljeno. Velike crne oči sukobiše se s njezinim i od neprikrivene mržnje u Marisinu pogledu zadrhti od nelagode. - Robertovo dijete, naše dijete! - hitrim pokretom makne kaput i pogladi se po izbočini koja joj se izdajnički iskesi u lice. Bila je to ona munjevita spoznaja koja u sekundi mijenja sve. - Pa zar ti nije rekao? - Marisa teatralno zatrepće očima. - Ma nije moguće? Hoćeš reć' da ti je podvalio onu priču da ne može imati dijete? - zvonko se nasmije i ponovo se pogladi po trbuhu. Nuša stisne oči boreći se protiv mučnine i nesnosne boli koja je nadirala. Imala je osjećaj da se zidovi pomiču dok gleda kako se njezine žarko crvene usne izvijaju u grubu grimasu, dok izgovara smrtonosne, ubojite riječi. - Jadnice moja! I mene čudi što moj muž svakoj svojoj ljubavnici prodaje jednu te istu priču... znaš, mislim da mu je to trauma, još iz djetinjstva... - zavjerenički se nagne prema Nuši. - Ah, tko bi ga znao? Robert je tako kompliciran. Rekla bih... - zastane na trenutak, kao da razmišlja kako bi se izrazila. - Mogla bih ga nazvati patološkim lašcem, ali unatoč njegovim manama, ljubavnicama i glupostima koje radi, ja ga još uvijek volim. A ovo dijete samo je dokaz. Trudnički trbuh nije se mogao sakriti. Bio je velik, napet, poput kakvog balona, nepobitan dokaz Robertovih gnjusnih laži. Nešto bolesno, izopačeno, zagušljivo okruži je sa svih strana. Imala je osjećaj kao da će se ispovraćati. - Bit će dečko, Robert je uvijek želio nasljednika. Nismo se još dogovorili oko imena, vjerojatno će se zvati Tomislav, po Robertovu djedu. Robert drži do obiteljske tradicije... Marisa je čavrljala kao da je na kavi. Ugodno, opušteno, uživajući u pobjedi koju nije željela prikriti. - I zato, draga moja... maknut ćeš se od njega jer nema tu kruha za tebe. Žao mi je što tvoj bijedni plan nije uspio i što ćeš se morati vratiti najstarijem zanatu na svijetu, ali što se može? Bila si mu usputna igračka, sitna zabava sa strane i bolje da nestaneš prije nego te šutne. Nuša je mogla namirisati onu životinjsku bezobzirnost koja ju je učinila nemoćnom, nemoćnom da se suprotstavi, kaže nešto. - Ovo ti je moje prvo i posljednje upozorenje! Želim u miru provesti zadnje mjesece ovog blaženog stanja! Finim, dugačkim prstima posljednji put pogladi svoj veliki trbuh.
138
- Razumiješ? - Prijetnja koju je vidjela na licu te strašne žene, poput podmuklog kradljivca otela je i onu posljednju iluziju da je ovo možda tek jedna noćna mora. Marisin obris pretvorio se u nejasnu mrlju dok ju je Nuša gledala kako odlazi. Odjednom je obuze val mučnine. Pridržavala se za zid gledajući kako sadržaj želudca, žućkasta želatinozna tekućina s komadićima neprobavljene hrane, provaljuje iz dubine njezine utrobe.
* * * Tek kad je zamakla iza ugla i sjela u svoj veliki automobil, Marisa osjeti olakšanje. Tek sada shvati kako joj ruke drhte, kako gubi dah. Hitno treba cigaretu! Poput najgoreg ovisnika, luđački počne kopati po torbici. - Prokletstvo - promrsi kroza zube. - Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo! - panično je pretraživala sve dok nije napipala kutiju crvenog Maribora. Povukla je dim i nastavila uvlačiti kao da joj život ovisi o tome. Uvijena u oblak bijelog dima, pribrala se tek toliko da dotakne tipku na mobitelu. - Iva - glas joj je bio tih i mračan. - U sljedećih pola sata trebat ću tvoju pomoć. Stvar je delikatna i ništa ne smije poći po zlu. - Što je pak sad? - Ivin glas odavao je ljutnju. Što je više upoznavala Marisu, otkrivala je sve više stvari koje joj se nisu sviđale. - Popit ću nekoliko tableta i to ću prikazati kao pokušaj samoubojstv... - Što?! - vrisnula je. Slušalica joj je ispala iz ruke. - Ti ćeš... što? - promuca. - Odglumit ću pokušaj samoubojstva, da, dobro si čula. Robert će me pronaći i onda će doći hitna. Trebaš mi u bolnici... jesi li čula? Iva? Iva, javi se! IVA!!! - Ti si luda, bolesna, poremećena... neću više sudjelovati u tvojim prljavim igrama, jesi li čula? - Samo još ovaj put! - glas joj je bio odrješit. - Osim toga, Iva, draga moja, bojim se da nemaš neki izbor. Robert me prevario. Ne želim razmišljati o posljedicama, ali moram spriječiti da se ne otkrije... - Prokleta bila, prokleta bila, čuješ li me? - Do viđenja, Iva. Vidimo se u bolnici. Pobrini se da mi pošteno isperu želudac, dobro?
139
Stisnula je papučicu gasa, ali, hmm, nešto ju je žuljalo. Da, skoro je zaboravila! Hitro izvuče jastuk koji je ugurala ispod debelog steznika. - Ovo mi više neće trebati - pomisli i zlobno se naceri.
140
16. DIO
Postoje ljudi koji nam uđu u život, i potom brzo odu. Postoje zatim ljudi koji čine da nam duša zapleše, ali i oni zbog kojih nam duša zaplače. A postoje i ljudi zbog kojih poželimo hodati po nebu. Oni ostavljaju trajan trag na našim srcima, i zbog njih više nikada nećemo biti isti.
Déjà vu I. Nikad nije zaboravio. Ponekad se budio obliven znojem, proživljavajući najgoru noćnu moru života. Mogao je imati, jedanaest, dvanaest. U tim, dječačkim godinama, djeca nisu zaokupljena seksualnim životom svojih roditelja. Mali Robert tako se nije pitao što se dogodilo s nekadašnjom zagrebačkom ljepoticom, zašto se pretvorila u ogorčenu i uplakanu ženu. O tome je mogao samo nagađati, ali tajna je ostala skrivena u spavaćoj sobi njegovih roditelja, među izgužvanim plahtama i tijelima koja se nisu dodirivala. Znao je da otac švrlja, da ima druge žene. Načuo je to iz svađa, žestokih i bučnih, ali zatvarao se u sobu ili odlazio na igralište. A onda jednog dana, dogodilo se nešto... što neće zaboraviti sve dok je živ jer taj je dan obilježio njegov život. Došao je iz škole i pronašao majku onesviještenu uz rub kade. Bila je mrtvački bijela, a oko nje lokva bljuvotine. Zapravo je bilo pravo čudo da se nije ugušila u toj odurnoj, smrdljivoj kaši.
141
Stajao je nepomičan na vratima, a slika majke nepovratno se urezala u njegovo sjećanje. Popila je tablete za spavanje, a u rukama grčevito stiskala oproštajno pismo. Sve što se kasnije događalo bilo je kao u kakvoj noćnoj mori. Ni sam ne zna kako je otrčao Tamari, njihovoj susjedi, koja je slučajno bila magistra farmacije i upravo se vratila iz dućana. Da nije bilo te sretne igre slučaja, majka bi toga dana vjerojatno umrla. - Mama je mrtva, umrla je, ubila se, moja mama mrtvaaaa! - vikao je u panici. Tamara je uletjela u stan. Snažnim pokretima počela je šamarati majku, drmati je i gurati joj prste u usta da povrati. - Osvijesti se, osvijesti - glasan, gotovo histeričan glas presijecao je onu strašnu tišinu koja se nadvila nad majku. Tamara je uzela tuš i počela je polijevati hladnom vodom. Robert je gledao kako se voda razlijeva po podu... - Nazovi hitnu - bila je hladna kao špricer dok mu se obraćala, onako užasnutom i oduzetom od silnog šoka. - Reci da imamo hitan slučaj, pokušaj samoubojstva, neka požure! Radi se o minutama!
* * * Majka je preživjela. Možda bi bilo bolje da nije, jer promijenila se, postala je neka druga. Daleka i strana. Više se nije smijala, neprekidno je gledala u jednu točku. - Pusti majku, mora se odmoriti - stalno su govorili. Nitko mu nije rekao da je ona bolesna, da pati od teške depresije i da više ništa neće biti kao prije. Pila je gomilu raznih lijekova, a Robert je svaki dan s grčem u trbuhu i strašnim strahom da će majka ponovno pokušati samoubojstvo trčao kući iz škole. Strašan osjećaj nije ga napuštao. Noći su ipak bile strašnije. Budio se, uplakan i obliven znojem, progonjen strašnim slikama i noćnim morama. Sanjao je majku kako leži u kadi, prerezanih žila, kako se baca s balkona, kako je pronalazi obješenu... Ta trauma obilježila ga je zauvijek. I tada se zarekao da nikad, ali baš nikad, neće postati preljubnik. Ne, on neće biti poput oca. A eto, pretvorio se u njega, u negativca i preljubnika, u osobu od koje je bježao čitava života. I nikada si neće oprostiti jer na podu u kupaonici leži Marisa, njegova žena... Dèjá vu, taj prokleti dèjá vu, njegove najveće noćne more. I ponovno je onaj mali dječak koji se vraća iz škole, koji izbezumljeno viče, zove upomoć, plače i strepi nad životom... jer ako umre... ako Marisa umre... Nikada si neće oprostiti.
142
17. DIO Ljubavni užitak traje samo trenutak. Ljubavna bol traje cijeli život.
Bol I. Stajala je obamrla od šoka, gotovo oduzeta od nevjerice, strašnog saznanja. Izdaja. Upala je u klopku njegovih podlih laži, a metalni zupci stravične boli zabadali se u nju. Bol je bila fizička, strašna, neizdrživa. Kao da joj oštrim skalpelom probijaju grudni koš i na živo vade srce. Nije mogla doći do zraka, vrtlog se kovitlao, sve brže i brže... - Gotovo je - bilo je zadnje što je pomislila prije nego što će utonuti u mrak.
* * * Osjeti dodir nečije ruke i otvori oči. Nejasan obris nadvije se nad nju. Polijeva je vodom. - Nuša, dušo, Nušo... - čuje majčin glas. Zabrinuta je. - Mama... - pruža ruke prema Almi, ali nemoćna je pomaknuti se. - Što se dogodilo? Nuša, Nuša, reci nešto!? - u majčinu glasu nazire strah i paniku. Dala bi sve na svijetu da može ustati, otresti nevidljive iglice boli koje su se zabile u njezino meso, uvjeriti majku da se ne brine. Pokušala se nasmijati, ali nije mogla. Ležala je na podu, paralizirana.
143
Alma je odjednom bila razbuđena, potpuno otrežnjena. Vikala je i tresla je. Nuša zatvori oči, kao da će time povici i buka nestati. Željela je ponovno osjetiti tišinu, mir i spokoj. Zatvori oči.
* * * Probudila se u svojoj sobi. Nije znala koliko je vremena prošlo niti kako se našla u krevetu. Ležala je sklupčana ispod debelog pokrivača i tresla od hladnoće. - Nuša, Nušica moja, čuješ me? Što se dogodilo? Reci mi, ispričaj... Gledala je Almino zabrinuto lice. Bilo je čudno, majka nikad nije pokazivala brigu za nju. - Hladno mi je. Pokrij me - zamoli majku. Alma ju je pokrila najdebljom dekom koju je pronašla, no ni to nije pomoglo. Nuša se neprekidno tresla. Nije govorila, nije plakala, samo se tresla. - Ššš, tiho! Sve će biti u redu! - šaptala je Alma. - Ne, mama, neće biti u redu. Ništa više neće biti u redu - željela je vrisnuti, ali usnice poput sasušene prašine nisu mogle oblikovati riječi. Činilo se kako je Nuša prestala funkcionirati. Ležala je kao obamrla, tupo gledala preda se. Fizička bol kakvu u životu nije osjetila nije joj dopuštala da se pomakne, misli, da udahne. Alma se nije micala od njezine postelje. Jela koja joj je donosila ostala su netaknuta. Jedva ju je natjerala da popije malo vode, ali odmah je povratila. Strpljivo je pratila svoju kćer do toaleta i ponovno je pokrivala debelim dekama. Činilo se kako je ništa ne može ugrijati. Ruke i noge bile su joj ledene, nekontrolirano se tresla. Teško je bilo gledati taj drhtavi svežanj očaja i jada. Alma nije mogla dokučiti što se zapravo dogodilo. Pokušavala je poloviti konce, ali nije mogla. - Naravno da ne mogu shvatiti, kad sam tako loša majka! Nikad me nije bilo briga za moju malu djevojčicu - suze su potekle same od sebe. Postala je bolno svjesna svih svojih propusta, sebičnosti, alkoholizma, depresije... Bilo je lakše prepustiti se porocima umjesto boriti sa životnim izazovima. - Možda je depresija nasljedna? - odjednom se uplaši za svoju kćer. Ali Nuša nikad nije pokazivala znakove depresije. Štoviše, u posljednje vrijeme bila je tako sretna, zanesena...
144
- Sigurno je bila zaljubljena - razmišljala je grozničavo. Da, morala je biti zaljubljena jer samo zaljubljeni imaju takav izraz lica, čaroban osmijeh. Prisjeti se i svoje mladosti, muškarca koji ju je povrijedio i grubo odbacio. Srećom, ona je imala svoju strast, svoju opsesiju. Balet. Ali Nuša? Što ona ima? Za što će se ona uhvatiti, koja je njezina daska za spašavanje? - Oprosti mi, Nuša, oprosti - riječi su prelazile preko njenih usana, tihe, ali snažne.
* * * Alma je neprekidno bdjela uz Nušu. Držala ju za ruku, kuhala juhice koje je nazivala krepkom okrepom, pokušavala je oraspoložiti. No uzalud. Hrana je ostala netaknuta, a mučnine sve jače. - Nuša, ako se stanje ne popravi, pozvat ću liječnika. Ovako dalje ne može - nije reagirala na majčine riječi. I dalje je ležala, zgrčena, nijema, paralizirana. Nekoliko dana kasnije na vrata stana pozvonio je doktor Mravak. Obiteljski liječnik. - Ne znam što ću s njom - bila je na rubu plača - samo leži,sve što pojede odmah ispovraća... - Vidjet ću što je - rekao je i izgubio se u Nušinoj sobi. Ostao je puno duže no što je bilo uobičajeno za kućnu vizitu. Kad je konačno izašao, bio je blijed. - Volio bih da imam bolje vijesti, ali situacija je ozbiljna. Jako ozbiljna. Nuša mora u bolnicu, u protivnom će izgubiti dijete! - Di... dijete, ka.. .kakvo di... dije... t... t... te? – promuca izbezumljeno.
145
III. Pogled na pasivnu ženu izvanredne ljepote koja nepomično leži na bolničkom krevetu malo je koga mogao ostaviti ravnodušnim. Bolničko osoblje već se priviknulo na žalosni prizor. Prihvatili su novu bolesnicu i zaista se trudili da izroni iz stanja teške depresije u koju je upala. Da stvar bude gora, pojavile su se i komplikacije u trudnoći. Srećom, doktori su na vrijeme intervenirali i tako spasili bebu. - U redu je. Uspjeli smo spasiti dijete - riječi nisu dopirale do nje. Mlada žena kao da nije bila svjesna ničeg oko sebe. Uglavnom je spavala. Ponekad bi izronila iz mraka i ugledala danje svijetlo. Netko je uvijek stajao pored nje. Doktor, medicinska sestra ili majka. Lica su bila mirna i ljubazna. Nasmiješena. Nuša nije imala snage za razgovor. Skrivala se iza debelog zida šutnje. Na uvijek isto pitanje: - Kako ste danas? - nije davala odgovor. Nitko nije imao pristup u njezin svijet. Prepuštala se rutinskoj monotoniji pokreta dok bi je hranili, prali, presvlačili. Nije joj bilo neugodno. U bolnici nema srama. Nikakvih osjećaja. Bila je lutka ili možda običan kostur presvučen kožom. Pustila je da s njezinim tijelom rade sve što žele, ionako ga nije doživljavala kao svoje.
* * * - Bit će djevojčica. Još je rano, ali mislim... pogledajte. Mlada doktorica široko se nasmijala i okrenula ekran prema Nuši. - Pogledajte samo, ovo je glavica, ovo je... Crno-bijela slika bila je čudesno živa. Nešto se micalo, davalo znakove života. Nuša je vidjela pokrete, ali nije razumjela. Doktorica je primi za ruku i pogleda je u oči. Njezina grčevita duševna bol izazvana Robertovom izdajom odjednom se počela topiti pod blagim pogledom i slikom na monitoru. Samo, bilo je teško shvatiti. - Ono najgore je iza vas. Vaša je beba borac, kao i vi – trgne se. Polagano je dopiralo do mozga... ruke, glava, beba... - Beba, kakva beba? - promucala je. Bio je to prvi znak da se život vraća u Nušu.
146
- Vaše prekrasno i zdravo dijete - doktorica se nasmije i uhvati je za ruku - zar to nije prekrasno? Strahovali smo od najgoreg, ali sada je dobro! - Ne razumijem, ne želim... ja ne želim... – zamuckivala je i dalje. - Postat ćete majkom, zar se ne veselite? - pitala je. - Ne - procijedi kratko. Da nije bilo tragično, bilo bi lijepo. Prekasno je za pobačaj, bila je već u devetnaestom tjednu trudnoće. Osim toga, bila je protivnica pobačaja. Tko zna, da nije pala u takvu komu, možda bi se u napadu bijesa i odlučila na zahvat, ali sada je gotovo. GOTOVO! Jednostavno, morat će naučiti živjeti s tom... Tajnom? Izdajom? Laži?
* * * Sljedećih nekoliko dana prošlo je u izmjenjivanju raznih osjećaja. Strah, zbunjenost, prijevara, izdaja. Obuzimalo ju je na mahove, kuljalo poput teških, tmastih oblaka, ali više nije bilo povratka. Duboko u njoj raslo je dijete, Robertovo dijete. Počela je razmišljati o razmjerima njegovih laži. Njegova žena nosila je njegovo dijete, a ona? Naravno da nisu koristili nikakvu zaštitu. Nije bilo potrebe jer rekao je da ne može imati dijete! Ali on je lažac, patološki lažac! Dogodilo se i previše toga da bi se mogla sabrati. Pokušala je zatvoriti oči i preko njih navući zastor zaborava, međutim to više nije bila opcija. Previše dugo skrivala se, izbjegavala pogledati istini u oči. Sjećanja moraju ostati duboko zakopana jer u protivnom neće preživjeti. Negdje je pročitala da je nagon za samoodržanjem najjači od svih nagona. Odlučila je preživjeti. Uostalom, zar je imala neki izbor?
147
III. - Želiš razgovarati? - Alma ju je pitala samo jednom. Izbjegavala je temu koliko je najviše mogla, ali muškarac koji je danima zvonio na vrata, uporno tražeći odgovore, budio je sumnju. Treba li reći Nuši? Alma je odlučila da za sada neće govoriti o tom visokom i pristalom muškarcu. Nagonski je osjećala da je on taj, Nušina mračna tajna o kojoj ne želi razgovarati. - Ne, majko. Ne želim pričati o tome - rekla je kratko i Alma je bila sretna što je neke stvari zadržala za sebe. Nema potrebe uznemiravati je. Nuša je još uvijek bila u bolnici, morala je mirovati i nije se smjela uzrujavati. Najgore je bilo iza nje, no zbog visokog tlaka i komplikacija koje je imala, odlučili su je zadržati.
* * * Polagano se budila iz noćne more. Osjećala se kao da je bila povučena u crni ponor, vrtlog boli iz kojeg polagano izranja. Još je sanjala, gotovo svake noći, njegove usne, njegove oči. Poljupce. I njegovu ženu, tu mračnu silu koja joj se unosi u lice i crvene usne koje sipaju otrov. Onda su se pojavila djeca, male bebe koje su vrištale, micale rukama, nogama... Slike bijahu žive, vrtjele se kao u nekom ludom ringišpilu, a njegov je glas, iz tame, zazivao njezino ime. - Nuša, Nuša ... Budila se u znoju, košmarnih misli. Uplakana i prestravljena. - Kako ću preživjeti? Kako? - tišina nije davala odgovor. Sve što se dogodilo bila je njezina krivnja! Nije se trebala zaljubiti! Znala je to i prije negoli je srela Roberta, ali nije slušala glas razuma. - Što sam mislila? Da će ostaviti svoju ženu i odlučiti se za mene? I kako ću sama s djetetom? Od čega ćemo živjeti? - Nikad više, nikad više... - ponavljala je u onim dugim noćima kad joj san nije dolazio na oči. Mučilo ju je tako puno toga, ali najviše...
* * *
148
- Mama, je l' me tko tražio? - gledala je u Almu, kao da je preklinje da joj kaže istinu. - Nije - imala je osjećaj da će se ugušiti dok je izgovarala tu laž. Nušin pogled na trenutak se zamrači. - Ako me netko traži ili pita za mene, reci da me nema. Ne želim ga vidjeti. Više nikad u životu! - glas joj je bio leden i odrješit. - Ne boj se, dušo. Dok sam ja živa, nitko te neće uznemiravati! - gledala je u svoju kćer i zahvaljivala na nebesima i na prilici koju je dobila. Možda ipak može ispraviti grijehe prošlosti, dokazati da nije tako loša majka.
* * * - Ne želim vas više vidjeti. Ako se još jednom pojavite, zvat ću policiju! Ozbiljno vam govorim, nestanite... idite k vragu! Nuša vas ne želi vidjeti, mrzi vas. I ona više ne stanuje ovdje. Dakle marš odavde! Alma je održala obećanje. Pobrinula se da zauvijek otjera tog muškarca.
149
18. DIO Kada budemo odlazili, jedina važna stvar bit će tragovi ljubavi koje ostavljamo za sobom.
Lara I. Mala Lara rođena je jednog kišnog jesenskog dana. Kiša je rominjala po prozorskom staklu, dok se Nuša previjala u bolovima. Bolovi su postajali sve jači, osjeća ih kao oštre rezove u koji se zabijaju u koru njezina mozga. Doktori i sestre u bijelim kutama obilaze je, govore da se još malo strpi. Alma je uz nju. Potpuno se promijenila. Postala je majka kakvu je Nuša uvijek željela. FJMe - Mama... ako mi se što dogodi... - nije mogla nastaviti. Imala je osjećaj da će se rasplakati od muke i bola. Možda i od povišene količine hormona koja je cirkulirala njezinim tijelom. - Obećaj mi da ćeš se brinuti za... za bebu? Ako se meni nešto dogodi... - Nuša moja, ništa se neće dogoditi. Rodit ćeš prekrasnu malu bebu i svi ćemo živjeti sret... - nije stigla dovršiti rečenicu jer Nuša se zgrči od bola. - Vrijeme je! - rekla je sestra i odvela Nušu u salu za rađanje.
* * * - Otvoreni ste pet centimetara.
150
- Je l' to dobro ili loše? - želi pitati, ali trudovi koji nadiru ne daju da dođe do daha. Postaju sve jači, nailaze svake dvije minute. Sve je više stežu svojim krakovima. - Samo dišite, dišite... - sestra neprekidno ponavlja te besmislene riječi. Kako da diše kad ne može doći do zraka? Razmak između trudova postajao je sve kraći. Guši se u bolovima i pomanjkanju kisika. U mozgu su joj eksplodirale crvene, bijele i crne iskre. Poput vatrometa. - 'Ajde, 'ajde, pa ne može biti tako gadno! - govorila je sestra. - Umrijet ću - znoj se slijevao niz lice, a kosa joj je bila slijepljena, mokra. Satima se već muči, izvija u bolnim grčevima, ali sada više ne želi. Ne može... - Vidim glavicu, evo samo još jednom... tiskajte! - posljednjim atomima snage učini taj nadljudski napor i začuje najljepši plač na svijetu. - Čestitam, dobili ste prekrasnu djevojčicu!
II. U klasičnim romanima i ljubavnim filmovima porođaj je kruna ljubavi. Lijepa lica, nasmiješena, brzojavi, čestitke. Puna soba cvijeća i ponosni otac koji čeka na hodniku. Ništa od toga nije imala. Ležala je iscrpljena od bola. Prazna, potpuno prazna. Prije nekoliko sekunda položili su joj je na prsa. Na brzinu joj prebroji prstiće. Sve je onako kako bi trebalo biti. - Moja djevojčica - pomisli. Nije osjećala ništa. Bila je prazna, potpuno prazna. Mala klizava jegulja migoljila je po njoj nekoliko sekunda prije nego što ju je sestra uzela da je opere i izvaže. Alma je čekala na hodniku. Bila je presretna. Vidjela je malu, svoju unuku. Čudno je bilo pomisliti, a kamoli izgovoriti - unuka. Ipak, zadivljeno je gledala u malo biće. Tako je sićušna i lijepa. Imala je mali prćasti nosić, tamnu kosicu i uopće nije bila zgužvana poput druge djece. Njezina unuka bila je najljepša beba u rodilištu. Zaplakala je. Nije znala plače li od sreće ili duboke tuge.
151
I Nuša plače. Danima je ronila suze, oči su joj teške i podbuhle, ali ne prestaje. Rodila je djevojčicu, najljepšu bebu na svijetu, ali obuzima je strah. Sama je. Nije željela biti poput svoje majke. Željela je da njezino dijete ima oca, obitelj... - Baby blues - umorno zaključi liječnik na kraju vizite. - To su hormoni, proći će... - potapša je po ramenu - sve će biti u redu! Sutra idete kući!
* * * Nuša je dugo dvojila. Treba li staviti ime oca ili će njezino dijete zauvijek ostati obilježeno onim ružnim imenom i pitanjem koje je i nju progonilo sve ove godine? Nemati oca svakako je bilo bolnije i teže nego imati oca. U Nušinu rodnom listu pisalo je otac nepoznat i znala je koliko to boli. Njezino dijete imat će oca, pa makar bio najveći gad na svijetu! Njezina Lara neće biti obilježena kao kopile. Njezina Lara nije kopile! Drhtavom rukom upisala je ime i sakrila izvod iz matice rođenih. Nitko nije morao znati. - Ali djeca rastu... pitaju - Alma je bojažljivo načela temu. - Ima vremena, mama. Sada se neću opterećivati. Želim se sabrati, smisliti kako i što dalje. Zarekla se da će štititi svoju kćer osjećajući da će sreća koja proizlazi iz njene bezuvjetne ljubavi prema maloj curici uvijek biti praćena teškom tugom koja joj se uvukla duboko u dušu.
* * * - Tko si ti? - nježno je šaptala malom stvoru koji se ugodno protezao na njenim rukama. - Ti si moje malo kopile, malo slatko kopile..., ali neću dopustiti da te tako zovu, neću. Čuvat ću te i paziti jer ja sam tvoja mama, malena. I bit ću ti dobra. Pobrinut ću se da imaš lijepo djetinjstvo, puno igračaka, malog psića, imat ćeš sve što budeš željela! - mogla bi je ugušiti od siline osjećaja koji su je preplavili, ali samo ju je nježno ljubila u bucmasto lice. - Sada bi život mogao započeti iznova! - pomisli i u taj čas mala se nasmije. Kao da joj želi poručiti da se slaže.
152
- Vidi, mama, ona se smije, ona se smije... - Ma ne smije se. Muče je grčevi - znalački se ubacila Alma. Nuša se nije mogla prestati diviti maloj štruci. Bila je tako slatka, tako nevjerojatno mila i dražesna. Imala je osjećaj kao da se čitav svijet čarobno posložio.
III. Polako je došlo vrijeme da se i ona aktivno uključi u rješavanje obiteljske situacije. Na kraju krajeva, nije više bila mala djevojčica. I sama je postala majkom, a samim time odgovorna je za svoju kćer. Znala je da nema nikakvih izgleda na tržištu rada i nije željela gubiti vrijeme u potrazi za nekim slabo plaćenim poslom. Radit će ono što mora jer nije željela da njezina mala djevojčica raste u siromaštvu. Željela joj je priuštiti sve najbolje. U konačnici toliko joj je dugovala. - Život je, mala moja, okrutna igra u kojoj možeš izgubiti sve - šaputala je svojoj maloj mezimici. Previše toga dogodilo se, ali stvari će rješavati kako budu dolazile. Za početak, uzet će sudbinu u svoje ruke. Nakon svega što je proživjela, Nuša više nije bila ista. Bila je mudrija zbog grube spoznaje da život nije ružičasta bajka u koju je ona slijepo vjerovala. Izbor bijaše samo jedan. - Lily, moram razgovarati s tobom!
* * * Lily nije bila iznenađena. Očekivala je Nušin poziv, znala je da će se vratiti. Od početka nije imala iluzije o nekoj velikoj ljubavi, nije se zanosila sjajem u Nušinim očima. Znala je da neće potrajati. Zašto bi Nušina priča bila drugačija od mnogih drugih? - Koliko je ono prošlo od našeg posljednjeg susreta? – glas joj je bio srdačan. Lily je voljela Nušu. Podsjećala ju je na nju kad je bila u njenim godinama. Bila je iznenađena promjenom koju je uočila kod Nuše. Lice joj je ostalo isto, tijelo također, ali izraz lica? Nešto je drugačije... nešto, samo što? Saznat će.
153
- Možda i nije prošlo puno, koliko se toga dogodilo – nasmije se. U Nušinu osmijehu bilo je nečeg okrutnog. - Postala sam majka... - Lily se zablene u Nušu. Nekoliko minuta gledala ju je kao da je prvi put vidi. I vidjela ju je. Prvi put u novom svijetlu. - O, Nuša draga! Čestitam... to je tako... - tražila je prikladnu riječ - lijepo! Nušino lice izvije se u bolnu grimasu. - Da, lijepo je. Uostalom, ti znaš kako je to - glas joj je bio miran. Da, promijenila se. Odrasla je, očvrsnula. - I... ništa me nećeš pitati? - upita je. - A što da te pitam? - nasmiješi se umorno. - Kako se rade mala djeca, to već znam. Znam i to da život nije bajka. Da jest, ne bi stajala ovdje... - zastala je na trenutak kao da se premišlja. Slutila je da je Nuša došla zbog posla. - Kao i uvijek, u pravu si. Draga moja pametna Lily, da, došla sam jer vraćam se na posao. Mislim, ako mogu, ako me primaš... i... - teško je oblikovala riječi. - Lily, ovoga puta neću te iznevjeriti. - Znam da nećeš - gledala ju je ravno u oči.
154
19. DIO
Trebalo bi ubijati prošlost svakim danom koji se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosili dani koji traju, noći u kojima san ne dolazi na oči.
Sjećanja I. Stara poslovica koja kaže da vrijeme liječi sve u Robertovu slučaju nije se pokazala istinitom. Svim silama trudio se zakopati sjećanje na svoju ljubav, ali bez uspjeha. Život bez Nuše bio je poput kiseline koja nagriza. Bacio se na posao, radio do kasnih noćnih sati samo da ne razmišlja. Tek kad bi se iscrpio, vraćao se kući. Marisi. Svojoj sudbini, zloj kobi.
S godinama se prepustio agoniji, pokušavao zaboraviti na sve moguće načine. Ma koliko se trudio preusmjeriti misli, radeći po cijele dane i noći, sjećanje na Nušu isplivalo bi na površinu i udaralo u stijenke njegova pamćenja. Slike, sjećanja, poljupci, riječi... nije se mogao osloboditi. U dubini duše morao je priznati da ih se ne želi osloboditi. Želio ih je sačuvati, zauvijek, jer one su njegova ostavština i jedina mogućnost da ponovo bude s njom. Barem u mislima. Ili u beskrajnim noćima u kojima san nije dolazio na oči. Noći... one su bile posebno mučne jer račun se plaćao noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Uzalud se borio s njom, tom nevidljivom otimačicom snova, prevrtao u velikom krevetu, slušao otkucaje sata, ležeći pored žene koju nije
155
volio. Blizina vlastite žene postala mu je nepodnošljiva. Ponekad se pitao kako uopće ima snage disati. Ni on, ni Marisa nikada više nisu spomenuli nemili događaj. Pokušaj samoubojstva bila je tek mrlja u njezinu životu. S vremenom, bila je sigurna, mrlja će izblijedjeli. Dobila je ono što je željela. Robert je ostao uz nju, a ona kurva više se nije pojavila. Pokopala ju je, pokopala tu ženturaču, tu bijednicu, Nušu. Izbrisala je s lica Zemlje. Dobro, ako baš želi cjepidlačiti, nije ispalo onako kako je zamišljala jer nešto je ipak morala žrtvovati. Pristala je, možda malo brzopleto žrtvovati ženu u koju je bila zaljubljena. Iva Weismann ipak je bila jedna, jedina. Neponovljiva. Žena njezina života. To zna sada. Onda to nije mogla znati. Odlučila se za Roberta i sada... Ispašta. Zna da je Robert ne voli, da je nikad nije volio onom ljubavlju kojom je volio onu kurvu, ali neka. Nema veze. Prihvatit će to, živjeti s tom spoznajom jer on je njezin. I samo njen. Odigrala je svoju predstavu i to maestralno. Pobrinula se da ga više nikad ne mora dijeliti ni s kim. Unatoč svemu, ponekad se osjećala tako sama. Tako prokleto osamljeno. Njezina ljubav otišla je one večeri kad je izvela onaj spektakl i popila taman toliko tableta da je omame. Iva je bila uz nju kad se probudila. No umjesto zagrljaja susrela se s osudom u njezinim očima. - Ti si luda, potpuno luda i poremećena! Bolesna! - znala je da je kraj. - Popiti tablete, inscenirati vlastito samoubojstvo! Ne mogu vjerovati da bi itko normalan uopće došao na ideju i učinio tako nešto morbidno. Ti si psihopat procijedi tiho, jako tiho. – Nikad te više ne želim vidjeti, jasno? - Ali učinila sam to radi tebe, radi nas - bio je to Marisin posljednji pokušaj, ali Iva odmahne rukom. Nije željela slušati. - Ti si bolesna. Ozbiljno poremećena. Poslušaj moj savjet i odi, liječi se - okrenula se i otišla. Nakon te večeri Marisa je više nikada nije vidjela. Iva je spakirala kovčege i otišla. Morala se maknuti što dalje od te lude i poremećene žene. U gradiću pored Pariza pokušala je započeti novi život, pronaći svoj mir. Bilo je sigurna da se više nikada neće zaljubiti. Marisa Auer duboko je uzdrmala njezinu vjeru u ljubav.
156
II. Iva Weismann dobro je poznavala profil psihopata. I njezin otac bio je takav. Bolesni, pokvareni manipulator koji joj je uništio majku. Iva je dugo odlazila na psihoanalizu i taman kad je pomislila da se oslobodila duhova prošlosti, u život joj je ušetala Marisa. Prepoznati pravog psihopata jako je teško jer su svi oni maskirani u uzorne građane. I ona se predstavljala kao uspješna odvjetnica, a zapravo je bila podla manipulatorica. Tako je i svog sirotog muža namamila u mrežu laži i obmana. Iva si nije mogla objasniti ni oprostiti. Nije bila naivna, nije bila glupa. Laganje i muljanje nije bilo njezin stil, a opet, tako je olako pristala lažirati njegove nalaze. Popustila je pred njezinim suzama i tako vragu prodala dušu. No nije stalo samo na tome. Marisa nije prezala ni pred čime kako bi ostvarila svoje ciljeve. Tko zna koliko je još ljudskih života upropastila? Siroti Robert upao je u zamku krivnje koja ga je izjedala sve ove godine. Žalila je tog muškarca jer nije bilo lako živjeti s rastućim osjećajem krivnje koji mu je nametnut. Marisa ga je praktički prisilila da ostane u tom lošem braku, držala ga je u šaci, psihološki čvrsto svezanog, gotovo anesteziranog. Iva je znala da je Robert imao aferu i nije ga osuđivala. Naravno da se zaljubio jer kakav je mogao biti život sa ženom koja nije bila u stanju voljeti? Stresla se od jeze. Žena je bila pravi monstrum! Još kad pomisli da je imala aferu s njom, da ju je ljubila, voljela, brrrr... Neko vrijeme intenzivno je razmišljala o tome da posjeti Roberta, da mu otvori oči, kaže istinu. Ali onda bi morala priznati i svoju umiješanost u zločin. Bila je suučesnik u priči i prema tome odgovorna. Kako priznati da je falsificirala njegove nalaze? Kako priznati da je bila umiješana u lažni pokušaj samoubojstva jer Marisa nikad nije popila kritičnu dozu lijekova? Izletjela bi iz liječničke komore, oduzeli bi joj licenciju, više ne bi mogla raditi. Ne, bit će najbolje da se makne, zaboravi na tu ružnu epizodu, okrene novu stranicu. Iva je znala da će istina ipak isplivati na danje svijetlo, a kad se to dogodi, željela je biti što dalje.
* * * - Zaboravit ću Ivu, a život će uskoro opet biti kao što je nekad bio - tješila se Marisa, no uzalud. Iva je otišla, nije se javljala na pozive, pisma je vraćala neotvorena.
157
I Robert se promijenio. Život se nastavio, a oni su nastavili koračati stazom koju su odabrali, igrati predstavu koju su zaigrali za nečije tuđe oči, ali životi su im tekli paralelnim tračnicama. Bez dodirivanja, nježnih riječi, život bez boje, okusa ili mirisa... Događaji su se izmjenjivali kao u nekoj pijanoj omaglici, a ljudi koji su ulazili i zadržavali se, neki duže, neki kraće, bili su nevažni. Poput likova izrezanih iz kartona. S vremena na vrijeme pogledao bi se u ogledalu. Slika otužnog muškarca nije mu se sviđala. Oči mutne, pogled izgubljen, tup. Vrijeme je počelo urezivati crte, fine kao niti paučine, a godine koje su tekle ostavljale su svoj trag. Nestao je sjaj u očima. Crna kosa prošarana je prvim sjedinama, srebrnastim nitima. I dalje je bio zgodan, ali bio je samo sjena onog davnog, stamenog i čvrstog muškarca. Znao je da će bol zbog izgubljene ljubavi ostati u njemu do kraja, do posljednjeg daha njegova besmislenog života.
158
20. DIO Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš započeti novo poglavlje.
Novo poglavlje I. Odlučila je okrenuti novu stranicu, daleko od očiju javnosti, odlučna da nikada više ne progovori o čovjeku koji joj je smrskao srce u tisuću komadića. Tješila se da ljubav više nema nikakvu moć nad njom. Da, maske su pale i ogoljele sudionike ove šarade. Robert je bio lažljivac i varalica, Marisa bešćutna žena lišena ljudskosti, a ona? U cijeloj priči ona je ispala najveća glupača. Naivna blesača kojoj se vjerojatno sad smiju. Ili je sažalijevaju? Nikada više neće biti sretna. Došlo joj je da zaurla od boli, paralizirajućeg osjećaja beznađa. Svi strahovi koji su je ikada progonili, slutnje kako ne zaslužuje ljubav, nagovještaj da će na kraju priče biti pregažena, ostvarili su se. Ipak, preživjela je. Neće umrijeti zbog nesretne ljubavi poput junakinja njezina djetinjstva, Ane Karenjine ili Emme Bovary. Ona nije sirotica ili neka neuka, slabašna ženica, koja će samo tako dopustiti da je slomi lažac koji nije dostojan da se zbog njega prolije i jedna, jedina suza. Jer muškarac za kojim je ona plakala ne zaslužuje ni mrvu njezine ljubavi, ni kap suze. Kad se Lara rodila, Nuša se zarekla da više nitko neće vladati njezinim životom. Strastveno je zavoljela kćer koja ju je nemilosrdno podsjećala na oca. Imala je njegove oči, crnu kosu, sjaj u očima. Obećala je samoj sebi da će štititi svoju kćer, voljeti je onom bezuvjetnom ljubavlju kojom bi voljela njezina oca... da je sudbina tako htjela. Alma je bila više nego obazriva, nikad je nije ispitivala o ružnim detaljima, prihvatila je to malo biće, novi život. Obje žene učinile su sve kako bi Lara mogla živjeti u miru, neopterećena prošlošću.
159
II. - Mama, a što kažeš da se preselimo? Alma je bila šokirana. Od kada zna za sebe, živjela je u gradu i to u strogom centru grada. Voljela je, obožavala buku, vrevu, zgrade i prljave fasade, prepune kafiće, gradski smog. Obožavala je blizinu Hrvatskog narodnog kazališta, iako dugi niz godina nogom nije kročila u svoju matičnu kuću, svoj drugi dom. Nikad se nije mogla zamisliti nigdje drugdje osim na asfaltu. - Pronašla sam prekrasnu malu kuću u blizini Zagreba! O mama, tako sam sretna, sigurna sam da će ti se svidjeti! Vidjet ćeš kako je lijepo, mirno! Riječi su joj zastale u grlu. O čemu to Nuša priča? Kakva kuća? Zar je njezina kći potpuno sišla s uma? Ta ona nikad neće napustiti svoj stan! - Pa to je divno! Kad idemo pogledati? - poput trbuhozborca izgovarala je riječi čudne i strane.
* * * Malena kuća, gotovo nevidljiva sa strmog i prašnjavog puta bila je u dosta lošem stanju, ali imala je potencijala. - Vidi, mama, ovdje možemo napraviti veliki kamin, a ovdje će biti kuhinja! Ovdje tvoja soba, što kažeš? Nuša je bila sretna poput malog djeteta. Skakutala je i mjerila zidove, planirala. Izračunala je da će prodajom stana u samom centru Zagreba dobiti dovoljno da potpuno urede unutrašnjost kuće i još će im ostati nešto novaca. - Što kažeš, mama? Sviđa ti se? Alma se nije mogla pomiriti s idejom o preseljenju, ali uspjela se suzdržati bilo kakvog komentara. Dovoljno dugo bila je sebična gadura. Sad će učiniti sve samo da usreći kćer i ono malo biće koje je obožavala. - Da, mislim... sviđa mi se - uspjela se čak i nasmijati. Nuša je stisne za ruku. - Hvala ti, mama. Toliko mi puno znači tvoja podrška - zagrli majku. - Nisam bila sigurna hoćeš li pristati da prodamo stan i preselimo se. Mislila sam da nećeš htjeti - povjeri joj se. Alma se nasmije. Više nije bila ona stara, čangrizava, sebična i destruktivna žena. Ako ništa drugo, ova ružna priča iznjedrila je barem jednu dobru stvar.
160
* * * Idućeg jutra Nuša je izašla na malu terasu i zagledala se u daljinu. Zelenilo se protezalo naokolo, a prve trešnje uskoro će biti crvene i sočne. Okupana mirom i zelenilom, daleko od buke velikoga grada, Roberta i tajne koju je skrivala, stojeći na svojoj maloj terasi, shvati kako je donijela ispravnu odluku. Ovdje će pronaći tako željeno utočište. Lara i ona bit će zaštićene. Neće više biti propitivanja i strahova hoće li je idući dan zateći bez hrabrosti i snage. Duša joj je još uvijek bila ranjena, a srce slomljeno, no bilo je lakše jer imala je Laru. Osjećala je kako će njezino dijete unatoč svemu proživjeti prekrasno djetinjstvo. Bez zlobnih komentara, upitnih pogleda i podmuklog podsmijeha. Pobrinut će se da Lara odraste u jaku i stabilnu mladu ženu i da nikad ne sazna kakvim se poslom ona bavi. Jednog dana, bila je sigurna, promijenit će posao.
* * * Često se znala uloviti kako gleda svoju prekrasnu kćer osupnuta crtama njezina lica i karakternim osobinama. Iz nje je izbijalo neukrotivo životno veselje. Imala je oči tamne i duboke, uokvirene dugim trepavicama. Crna, kovrčava kosa nije se mogla začešljati ni ukrotiti. Obrazi su joj bili okrugli i osunčani s ponekom blagom ogrebotinom iz avantura koje je proživjela s drugom djecom. Malo-pomalo i ona je narasla toliko da je mogla postaviti pitanje kojeg se Nuša toliko užasavala: - Mama, a tko je moj tata? Nušino lice zgrčilo se od boli, a u očima joj se pojaviše suze. Alma koja je stajala u blizini brzo je zaokupi nečim drugim, no Lara je dobro zapamtila odbljesak boli u majčinim očima. O ocu koji nije bio prisutan u njezinu životu, za razliku od očeva njenih vršnjaka, nikada nije bilo spomena. Izraz majčina lica dao je naslutiti kako je ta tema previše bolna i djevojčica odluči da više neće žalostiti mamu takvim pitanjima.
161
21. DIO
Muškarci dolaze u naš život s razlogom, dobrim ili lošim. Neki će nas voljeti, neki slomiti - ali na kraju svaki od njih ostavit će svoj trag, otisak koji nas tiho mijenja.
Posao I. Alma je nikada nije pitala o poslu. Ponešto je naslućivala, mada nije željela znati. Uostalom, ljudi postavljaju pitanja tek kad su spremni čuti odgovore, a ona nije bila spremna. Pravila se kao da ne shvaća kamo to njezina kći odlazi u gluho doba noći, pravila se da spava kada se vraćala. U početku je bilo teško. Puno teže no što je mislila. Koliko god da je to nijekala, Robert je i dalje bio utkan u nju i nije se mogla riješiti sjećanja. Za posao koji je radila trebalo je sakriti osjećaje. Srećom, više je bila pratilja, nego dama noći. Ponekad je prihvaćala i nemoralne ponude, ali pažljivo je odabirala muškarce. Nuša je pristajala na seksualni kontakt samo s nekolicinom muškaraca. Svi oni bili su fini i uglađeni, mahom intelektualci. U tim susretima nije bilo ničeg izopačenog. Neugodnih situacija bivalo je sve manje, a opskurne želje ionako nisu bile dio paketa. Granice su bile postavljene i muškarci su ih poštivali. Ipak, trebalo je dugo da oslobodi svijest o tijelu kako bi bez kompleksa mogla učiniti ono što se od nje tražilo. Bolno se sjeća suza kojima je natapala jastuk, odvratnosti prema samoj sebi. Dugih tuširanja pod vrućom vodom. Najgore je ipak bilo vratiti se kući, ušuljati poput lopova. Slutila je da Alma ne spava.
162
S vremenom je ipak postalo lakše. Trudila se da sam "čin" izvede bez emocija. Njezine kretnje bile su mehaničke, poput kakve dobro uvježbane točke. U tim radnjama nikad nije bilo ničeg erotskog. Nedostajala je kemija, nedostajali su osjećaji. Poljupci. I ne, nije šala da mnoge prijateljice noći ne pristaju na poljupce. Nije to onaj izlizani holivudski klišej. To je razmjena intimnosti, ono što se čuva za specijalne prilike i posebne osobe. Iako se posao kojim se bavila protivio njezinim i moralnim i životnim stavovima, trudila se na njega gledati samo kao na puko sredstvo preživljavanja. Tješila se da većina ljudi ne voli posao koji radi, ali nitko ih ne pita. Računi moraju biti plaćeni, jelo mora biti na stolu. Računica je poprilično jednostavna. Pokušala je pronaći i dobre strane svog posla. Zahvaljujući čudnom radnom vremenu, mogla je provoditi dane sa svojom malom djevojčicom, šetati livadama, učiti je o cvijeću i prirodi. Okopala je mali povrtnjak, zasadila rajčice, luk i salatu. Na godinu će posaditi još i više povrća, kupit će sadnice... Ponekad je uzela novine, gledala što se nudi od poslova. Ponuda je bila slaba, a za osobe poput nje, bez diplome i dana radnog staža, pronaći posao u ovim vremenima gotovo nemoguća misija. Razmišljala je, planirala, nije se opuštala. Možda s godinama uštedi malo novaca i pokrene proizvodnju ekoloških proizvoda. Voljela je pčele, možda počne proizvoditi med... Bilo je lijepo maštati, razmišljati o budućnosti. Činilo se da je Robert svakim danom sve dalje od nje.
* * * Poduzela je sve da izbriše svaki trag. Robert je nije mogao pronaći, a očito se nije previše pretrgnuo da je pronađe. Naravno da nikad neće saznati za Laru. Jednog dana kad njezina kći naraste, morat će joj reći, ali gdje je to još! Prekinula je kontakte i s nekolicinom prijatelja koje je imala. Lily ju je slala samo na provjerene zabave. Iako nikada i nikome to ne bi priznala, bila je bolesna od samovanja, prostački gladna topline i nježnosti. Ipak, nije se prepuštala jalovim maštanjima jer samo ona zna koliko je boli morala podnijeti. Mijenjala se neprimjetno. Polagano je postajala neka "druga". Hladnokrvna i proračunata. Uzbudljiva, zavodljiva, peckava, nemilosrdna, ambiciozna ledena kraljica. Godine, ali i posao kojim se "bavila" učinili su da se zna i može obraniti od ljudi. Bila je zaogrnuta plaštem ljepote i nedodirljivosti, poput simbola bez moći.
163
U rijetkim zgodnim muškarcima koje je susretala i upoznavala na poslu tražila je djelić, malen trag, ali bilo je nemoguće. Ništa i nitko nije bilo poput njega. Nuša je znala da se više nikada neće zaljubiti. Nakon Roberta, bojala se ljubavi. Učila je zaboravljati, brisala tragove njegovih poljubaca, zatvarala oči da ublaži slike koje su nadirale, trošila vrijeme da se ne vraća u prošlost, ali uzalud. Bio je dio njezina bića i nije bilo načina da to promijeni, izbriše, zaboravi. Nije bilo povratka jer ono što nas ne ubije, čeliči nas. I ona se osjećala neusporedivo tvrđe. Mudrije. Nikada više neće se zanositi ljubavnim snovima, maštarijama, tlapnjama o nekoj velikoj ljubavi. Nije bilo ugodno otkriti da je ljubav samo jedna velika sentimentalna riječ. Iluzija koja magli oči i kvari san. To je već trebala naučiti! Ipak... ponekad ju je posjećivao. U snovima, dakako. - Kako i dalje mogu sanjati muškaraca koji me tako grubo odbacio? Izdao? Bjesnila je na svoje snove bacakajući se u krevetu, prebacujući težinu s jednog boka na drugi, pokušavajući zatomiti valove snažnog orgazma koji ju je budio iz sna.
II. - Moramo razgovarati! - glas je bio čudan, a poziv koji je došao neočekivano, uznemiri je. Lily je nikad ne bi zvala na razgovor. O čemu se radi? - Sigurno se pitaš zašto sam te zvala? - Pa recimo da sam znatiželjna. Baš me zanima o čemu to moramo razgovarati? Što se dogodilo? Nešto sam zabrljala, netko se žal... - Smiri se, Nuša, ništa se nije dogodilo, samo sam se ja umorila. Umorna sam i od života, i od posla. Nuša je iznenađeno pogleda. - Znaš da me i zdravlje već odavno ne služi. Nuša je pažljivo promotri. - Ma što govoriš, Lily, ti si uvijek ista! Čelična žena s malo previše kila, čije oči i dalje sjaje mladenačkim žarom.
164
- Ne seruckaj, mala! Noge mi otkazuju poslušnost, tjelesina mi buja kao DI-GO kvasac, voda skuplja u koljenima, u krvi više šećera nego krvnih zrnaca. Šteka mi u kuku, križima... svaka kost probada, škripi. Polako ti odlazim na kvasinu. - Ma daj, Lily, ne pretjeraj, ti si još uvije... - Poštedi me, Nuša, mrzim laži. Nego... - Lily značajno izvije obrvicu. - Nisam te zvala da se žalim ili da čavrljamo o zdravlju. Prije svega ozbiljna sam poslovna žena i molim da me ne prekidaš. Nakon dugog promišljanja, odlučila sam otići u penziju, a ti preuzimaš posao! Nuša se zagrcne: - Ja... što? - Preuzimaš posao. Vrlo jednostavno. - Ali ja... ne mogu, nisam spremna. - Glupost! Spremna si, itekako spremna!
* * * Nakon prvotnog šoka i ponešto nagovaranja Nuša prihvati ponudu. Voditi Lilyn posao nije bilo jednostavno, ali zahvaljujući savršenoj mreži poznanstava i dobro uhodanim kontaktima koje je godinama razvijala, nije bilo teško koliko je mislila. - Ne boj se'. Bit ću ti podrška, uvest ću te polako, a onda odlazim. Voljela bih još ovo malo što mi je preostalo proživjeti negdje na moru... u zagrljaju nekog starog ribara! Nuša se morala nasmijati. - Lily, draga, uopće ne sumnjam da ćeš uloviti, ali ne ribara nego mladog, mišićavog mornara! - Lily se nasmije. - Misliš da bi mladac podnio ovakav teret? Nisam ti ja laka žena - rečenica je bila znakovita i Nuša se nasmije. Ali, znala je na što je Lily mislila. - Ovaj posao ima neke svoje specifičnosti, ali ti sve znaš. Dovoljno si dugo u tome i neću te učiti osnovnim stvarima, ali ne zaboravi da je diskrecija prvo i jedino pravilo kojeg se moraš pridržavati. Naravno da ništa nije isključeno, ali sigurnost tvojih djevojaka na prvom je mjestu. Sve mora biti transparentno i sve ovisi o željama naših djevojaka. Znaš da niti jedna djevojka ne mora... - Nuša je kimala glavom. Znala je kako posao funkcionira. - Od svih koje rade ili su radile kod mene, ti si mi najbolja. Ponosim se tobom, Nuša!
165
- Hvala ti, Lily, nemaš pojma koliko mi tvoje riječi znače. Od toga dana Nuša je bila gospodarica ne samo sebi, već i mnogim djevojkama koje je vodila čudnovatim stazama neobičnog zanata. Gurala ih je u ralje života, ali istovremeno bdjela nad njima i pazila kao kobac da stvari ne krenu ukrivo. S jedne strane bilo je bolje, nije morala više odrađivati duge noći u kojima je glumila pratilju. S druge strane, odgovornost koju je preuzela bila je ogromna. - Mogu ja to, mogu - razmišljala je. - I kako je? - Lily je nazvala nakon nekoliko mjeseci. - Uspjela sam! - Nisam ni sumnjala!
* * * Uskoro je suvereno držala kormilo i čvrstom rukom vodila svoje djevojke. Nije više trebala Lilyne savjete jer polagano se probijala, penjala prema vrhu. Posao je cvao, a Nuša je svakim danom bila sve sigurnija u svoje poslovne vještine. Imala je sve pod kontrolom, barem se tako činilo. To je bila ona ključna pogrešna procjena o koju se spotaknu mnogi životi jer konci nisu u našim rukama. Mi srno tek lutke kojima upravlja neka viša, moćnija sila.
III.
Nije bilo nikakvog znaka, nikakvog upozorenja. Nesreće se događaju, ničim izazvane, bez prethodne najave ili upozorenja. Njezin klijent, umirovljeni profesor Vrlas doživio je infarkt. - Nuša, Nuša ... pomozi mi - iznenadni poziv uplakane djevojke nije slutio na dobro. Nesretni slučaj bio je tek uvertira u ono što će uslijediti. Novinari su nanjušili vijest i tako je sve krenulo. U rekordnom roku postala je vijest dana.
166
Zahvaljivala je nebesima što je Lara još uvijek dijete, premala da čita novine ili gleda televiziju. Novinari su, poput dobro uvježbanih pasa tragača, počeli kopali rovati po njezinu životu. Iz izvora bliskih tužiteljstvu procurilo je da će protiv nje biti izdan uhidbeni nalog, ali ta vijest nije bila potvrđena. - Nemaš puno vremena, pronađi odvjetnika, riješi se svega što te može teretiti glas mu je bio grozničav. Petar, šef policije, bijaše jedan od njezinih klijenata. - Hvala ti, Petre, puno hvala! - I naravno, ti i ja... - Znam... nikada se nismo sreli! Spusti slušalicu i u tom trenu obuze je panika, tako žestoka da nije mogla udahnuti. Bila je prestravljena jer uhidbeni nalog... nije bila šala, bila je to ozbiljna prijetnja. Za nju, njezin život, njezino dijete, malu Laru... zagnjurila je lice u šake. - I što sad? - pitala se užasnuto. - Hoću li u zatvor? - tlo pod njezinim nogama opasno se počelo ljuljati. Bila je to ona munjevita spoznaja koja ima snagu promijeniti život jer svjetla reflektora upaljena su i prijete. Hoće li osvijetliti njezinu tajnu, njezinu dobro čuvanu tajnu?
* * * - Lily, imam problem - reče oprezno. - Nuša, što se dogodilo? U kratkim crtama ispriča joj sve, ne ispuštajući niti jedan detalj. - U vražju mater! Da baš sad otegne papke! Nezgodno. Ali, Nuša, nemoj se sad gristi zbog toga. Nisi ti kriva. Dogodilo se, nesreće se događaju! To je rizik ovog prokletog posla i tu nema pravila! - Lily je bila realna. Znala je da se to može dogoditi, ma kako oprezna bila. - Svakom se moglo dogoditi, i meni. Čini se da sam ja imala više sreće. Voljela bih da ti mogu pomoći, ali tu pomoći nema. Ono što ti mogu ponuditi jest da spakiraš majku i Laru i pošalješ ih k meni. Na ovom pustom otoku bit će zaštićene od svega... zašuti na trenutak - jer, Nuša, bit će gadno... jako gadno! Nuša je šutjela. Znala je, predosjećala da ono najgore tek dolazi. - Ono što sad moraš učiniti jest pronaći dobrog odvjetnika. Osobno prezirem tu sortu ljudi, ali ponekad su potrebni čovječanstvu. Imaš li nekog?
167
- Da. - Je l' dobar? - Da.
168
22. DIO
Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće.
Igor I. Nuša nije trebala dobrog odvjetnika. Trebala je najboljeg. Bila je sigurna da ga je pronašla onoga dana kada je pokucala na vrata njegova otmjenog ureda.
* * * Odvjetnik Igor Belošević bio je neprivlačan, fizički gotovo odbojan čovjek. Nizak, debeljuškast i proćelav. Lice mu je bilo podbuhlo, a obrazi crveni. Imao je sitne, pronicljive oči i pogled surovog čovjeka. Lisičje dugačak nos, slomljen u davnoj tučnjavi, pridonosio je izgledu uličnog razbijača. U izrazu njegova lica nije bilo ničeg ugodnog. Da nije bio odvjetnik, vjerojatno bi bio osuđivani kriminalac. S godinama je postao jedan od najtraženijih u svojoj branši. Nemilosrdan protivnik, tvrd kao čelik. Svi su željeli njegove usluge, a on je besramno uživao u svojoj moći. Taj osjećaj moći, to gotovo opipljivo igranje tuđim sudbinama, hranilo je njegovu taštinu. - Kada se vrata zatvora jednom zatvore, mnogima sam jedini spas! - e da mu je samo novčić za svaki put kad je to izgovorio.
169
Njegovo ime punilo je novine senzacionalnim obranama kompliciranih slučajeva koje je prihvaćao. Često je gostovao i u slatkastim društvenim kronikama gdje se pojavljivao u društvu glumica ili starleta. Obigravale su oko njega, lijepile se na moć i bogatstvo, poput leptirića na noćno svjetlo, a on ih je uzimao gutajući ih poput plamena. Nemoguće je bilo izbrojiti sve one djevojke koje su posljednjih godina gostovale u kazalištu njegova života. Sve su one više-manje bile iste. Željne provoda i dobrostojećih muškaraca. Nije se želio vezati jer nije imao vremena, ali ni iluzija o nekim velikim ljubavima. Za njega je ljubav predstavljala čisto gubljenje vremena, a njegovo vrijeme bilo je dragocjeno. Ali Nuša! Nuša je bila drugačija. Znao je to već onog dana kad je pokucala na njegova vrata.
* * * - Oprostite, trebam odvjetnika Beloševića. - Imate li zakazano? - Vjera nikoga nije puštala bez prethodnog dogovora. Bila je poput okrutne čuvarice zatvora i zaista u ovih petnaest godina, koliko se bavi ovim poslom, nitko nenajavljen nije se mogao probiti do odvjetnika Beloševića. Na to je bila posebno ponosna. - Žao mi je, draga gospođo, ali morate se najaviti. Termini su popunjeni, sljedeći slobodan termi... - Oprostite - glas joj je bio blag, ali odrješit - nemam baš toliko vremena. Trebam gospodina odvjetnika, ne sutra, ne prekosutra, već danas. Točnije sada! Vjera iznenađeno digne glavu. U svojih - koliko ono godina radnog staža, nikada se nije susrela s tako drskom ženetinom. Pa što si ova samo umišlja? Napirlitana koza! Vjera nije voljela lijepe žene. Štoviše, mrzila ih je jer umišljene i bahate poput ove nikada se nisu morale pomučiti. Za razliku od nje, uvijek su dobivale ono što su htjele. Gadure! Trebale su samo zatreptati tim svojim očicama, napućiti usne, izbaciti sise, zamigoljiti guzovima. - E pa, draga moja, neće proći! Ne'š uć' pa makar umrla - pomisli zlurado. - Žao mi je. Kao što sam rekla, sljedeći je termin za... - gotovo se naslađivala. - Gospođo, znam da radite svoj posao i ne bih vas željela dovoditi u neugodnu situaciju, no ja moram vidjeti gospodina Beloševića - reče tihim promuklim glasom.
170
- Žao mi je - zlobno joj se naceri u lice. - I meni - odvrati Nuša i sjedne u crnu fotelju.
Igor je pukim slučajem načuo razgovor. - Ova ženska zna što hoće - pomisli zadivljeno. Obožavao je neustrašive žene, one koje se znaju izboriti za sebe. Nije ju još ni vidio, ali bio je siguran da je nešto posebno. Iz puke znatiželje pojavio se na vratima i prvi put u životu blagoglagoljivi odvjetnik Igor Belošević ostao je bez teksta.
II. Čak ni takav vrsni poznavatelj ljepšeg spola, kakvim se smatrao, nikad nije vidio ženu koja je poput nje stvorena da izaziva, zavodi, zasljepljuje. Žena nevjerojatne ljepote prišla mu je i stisnula ruku. Iz nje je izbijala neka snaga, čudesna energija koju posjeduju oni koji su spremni zagristi u život. Kao začaran gledao je njezino lice, usne koje su micale, oči koje su čvrsto uperene u njega. Bio je kao u nekom oblaku, sapunici predivnih boja. - Dakle, recite mi prijeti li mi zatvorska kazna? Naglo se uspravi. O čemu to ona govori? Kakav zatvor, kakva kazna? Kako da joj kaže da njezina priča uopće nije doprla do njega? - Nema potrebe za uzrujavanjem... - pokušavao je dobiti na vremenu - ispričajte mi još jednom sve, tako da sve potanko raščlanimo na... - Oprostite, ali što se tu ima raščlanjivati? - u glasu joj se nazirao bijes. - Što nije jasno? Igor se promeškolji. - Sve je jasno, da jasnije ne može biti! Protiv mene izdan je uhidbeni nalog pod sumnjom organiziranja ilegalnog lanca prostitucije, a s obzirom na profesorovu smrt, vjerojatno će me uhititi i osuditi za ubojstvo s predumišljajem. - Molim? - Igor naglo skoči na noge. Nikad u životu nije bio tako iznenađen, gotovo oduzet od siline zaprepaštenja. - Zar me niste slušali? - oči su joj bile hladne, gotovo neprijateljske.
171
- Oprostite - procijedi pokajnički - bio sam negdje drugdje, ali sada sam tu. Slušam! Nećkala se nekoliko trenutaka i onda nevoljko ponovila cijelu priču. Ovoga puta saslušao ju je bez daha. Igor je zapamtio svaki, pa i najmanji detalj. - Bit ću iskren. Situacija nije bajna. Postoje neki elementi koji se mogu pobijati i koje ćemo svakako pobiti, no ne znam što oni u tužiteljstvu imaju... kojim dokazima, svjedocima raspolažu. U svakom slučaju pobrinut ću se da vas izbavim istražnog zatvora. Možda ćemo morati dati jamčevinu - naglo zastane jer mu je bilo neugodno postaviti pitanje. - Ne morate se bojati, imam novac - spremno odgovori. - Ne radi se o tome... nego... - pokušavao se izvući iz neugodne situacije. - Slušajte, gospodine odvjetniče, svi mi radimo za novac, zar ne? Prvi put u životu Igor se osjeti postiđeno. Odjednom poželi da ode, da se može sabrati, srediti dojmove... - Ne brinite se, nešto ćemo već smisliti - reče, a Nušu zaboli u grudima. Negdje je već čula ove riječi, nije li? - Sada odite kući, smirite se. Sutra ću ispitati situaciju, znate, imam i ja neke veze značajno se nasmije, ali Nuša ne uzvrati osmijehom. - Javim vam - čvrsto joj stisne ruku i ponovno osjeti snagu koja je izbijala iz nje.
172
23. DIO
- Nikad nećeš biti dovoljno daleko. - Dovoljno daleko za što? - Dovoljno daleko da te prestanem voljeti.
Vijest I. Odjeknulo je poput bombe. I prijetilo da će ga raznijeli u tisuće sitnih, ubojitih krhotina. Naoko obično jutro u kantini preko puta suda donijelo je novi, neočekivani obrat u Robertov život. Naslovnica dnevnih novina izvijestila je o senzacionalnom uhićenju glavne "Madame", organizatorice elitne prostitucije koja je u posljednje vrijeme uzimala sve većeg maha. Slova, crna i ukošena, poput malih eksplozivnih naprava titraju na bijelom papiru, plešu pred njegovim očima. Besmislene su i neshvatljive. Riječima će se pozabaviti kasnije... jer ne može se koncentrirati ni na što osim na naslovnu fotografiju. Žena neobjašnjive ljepote gleda u njega, čvrsto uperenog pogleda, kao da mu poručuje: - Nisi me mogao slomiti! Preživjela sam! Jača sam i od tebe! - Nuša, Nuša... - napokon je procijedio njezino ime, a novine su mu ispale iz ruke. - Gospon Auer, jeste li dobro? - mlada konobarica iz kantine priskoči mu u pomoć.
173
- Jesam, hvala - glas mu je bio slomljen. - Jeste li potpuno sigurni? Želite li nešto? Čašu vode, možda? - Nije potrebno. Želim samo ostati sam! - glas mu je bio slomljen. Mlada žena sagne se i pokupi novine s poda. Šutke ih odloži na stol, a prekrasna žena na slici nastavila je zuriti u njega. Koliko je samo puta maštao o tome da je još jednom ugleda. Da se utopi u beskonačnom plavetnilu njezinih očiju. Zurio je u fotografiju i dok mu je bol parala srce, bespomoćno je u mislima dozivao ime svoje ljubavi, jedine žene koju je ikad volio. Njezin lik titrao mu je pred očima. Bila je prekrasna. Onakva kakvu ju je pamtio, prizivao u dugim i mračnim noćima. Iako je prošlo već podosta vremena, Nuša je i dalje bila dio njegova bića. Bol zarobljena u tijelu, poput divlje životinje u malom kavezu koja je sve te godine nemirno čekala, probudila se, spremna da ga proždre.
* * * Bio je kao oduzet. Nije znao koliko je vremena prošlo. Sat? Dva? Možda čak i tri? Nije se obazirao na čudne poglede kolega, gurkanja laktom za susjednim stolovima. Pažljivo je proučavao nijanse i obrise Nušina lica. Tolike se godine pitao kakva je, kako izgleda. S mješavinom olakšanja i pulsirajuće boli, primijeti kako i dalje odiše istom onom senzualnošću koju je poznavao. U njezinu pogledu više nije bilo one mladenačke zanesenosti, no i dalje je imala moć da zaslijepi. Njezina ljepota, ljupkost, profinjena elegancija nisu nestale. Gledao ju je iskusnim očima, tražeći tragove minulih godina. Tko zna kakav je život imala, pitao se mnogo puta. Bila je tako nježna i krhka, no iza te krhkosti krila se životna snagu koju posjeduju svi koji su uspjeli preživjeti.
* * * - Jesi čuo? Glavna vijest? Nemoguće? Koja ženska, koje noge... - počelo je običnim, bezazlenim šuškanjima. Njegovi kolege poput dosadnih muha često su u spisima tražili pikanterije koje su kasnije prepričavali. To je naravno bilo zabranjeno strogom sudačkom etikom, no granice su se olako prelazile. Isprva nije obraćao pažnju, ali šuškanja o senzacionalnom uhićenju lijepe žene postale su glavna vijest. - Kaj veliš, Auer? A? - teško je podnosio sve komentare, jedva se suzdržavajući da ne prasne. Stiskao je šake da zatomi buru koja je bjesnila u njemu.
174
Znao je da će proživjeti pakao, ali ni slutio nije da to bijaše tek prvi krug.
II. Robert je imao je osjećaj kako će Hrvoje Žarković doživjeti slom živaca. Lice mu se zacrvenjelo i u sljedećoj sekundi bujica bijesa sruči se na njega: - Ma što pričaš? Ne razumijem! - Žao mi je! Nikako ne mogu prihvatiti slučaj! – Robert užasnuto baci spis. Papiri se razlete se po sobi. Dvije pripravnice brzo priskoče i počnu skupljati papire s poda. - Roberte, što je to s tobom?Je l' to neka tvoja šala ili...? - Nije šala, ozbiljan sam. - Vidi, ne želim se svađati s tobom. Odradit ćeš slučaj Nuše Brozičević i onda ti predajem palicu. Postat ćeš predsjednik Županijskog suda, a potom... tko zna? Ja te vidim na Ustavnom sudu, a znam da to tvoja žena odavno priželjku... - Ne želim razgovarati o svojoj ženi, a ne želim ni ovaj slučaj! Žarković podigne ruke, kao da se obraća višoj sili. - Slušaj, Auer, nije slučajno što sam odabrao baš tebe. Stalo mi je do pravednog suđenja, a i sam znaš da s prašinom koja se već podigla, neće biti lako. Siroticu će proglasiti krivom i prije no što stane pred sud. Jesi li pročitao jučerašnje novine? – Robert kimne glavom. - A da tek vidiš današnje! Evo pogledaj... - bacio je novine pred njega, ali Robert nije želio gledati. Čemu? Ta svaku riječ znao je napamet. Napeto je pratio sve što se događalo, iščekivao, očekivao obrat. Slučaj elitne prostitucije začinjene smrtnim slučajem bio je glavna poslastica i to ne samo u krugovima tužiteljstva. Istim, ako ne i većim žarom, žena na naslovnici zaokupljala je i golicala maštu svekolike javnosti. Novine i žuti tisak bili su preplavljeni sočnim, gotovo bestidnim tekstovima.
* * *
175
- Moram mu reći, moram - grozničavo je razmišljao, no riječi nikako nisu prelazile preko njegovih usana. Kako da mu kaže? I što? - Dakle? - pogleda ga upitno. Nije mu bilo jasno što njegov kolega izvodi - čuj me Auer, svaki sudac ubio bi za "slučaj Nuše Brozičević", a ti ga ne želiš prihvatiti? Mislim, koji ti je đavo? - stari Žarković opasno se uzrujao, što je štetilo njegovu srcu. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je Žarković silno želio da se suđenje ne pretvori u linč i, u konačnici, osuđujuću presudu. Bio je to telefonski poziv. Jutros ga je nazvala njegova stara prijateljica. Odmah je znao o čemu se radi. - Ne želim ništa od tebe, osim da se pobrineš za pravedno suđenje. Ti jako dobro znaš način našeg poslovanja... - Znam - rekao je kratko. Davnih dana i on je bio " korisnik usluga" slavne Ljiljane zvane Lily. S vremenom, njihovo je prijateljstvo preraslo u nešto više. Lily mu je ponekad slala svoje djevojke, a on je uživao u njihovu društvu. Ako ništa drugo, barem toliko dugovao je staroj prijateljici. - Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno! Moj k...! A jesi vidio novine? bjesnila je, s punim pravom. - Ništa se ti ne brini - umirivao je svoju popriličnu uzrujanu prijateljicu. - Osobno ću se pobrinuti da slučaj preuzme moj kolega Robert Auer. On je čovjek kojem mogu vjerovati. Pošten je i častan sudac. Osigurat ćemo pravedno suđenje.
* * * To je bila istina. Robert ga nikada nije iznevjerio. Bio je potpuno predan svome poslu, a krasile su ga moralne vrijednosti. Iskrenost, čestitost, nepotkupljivost. - Kakve dokaze imate? - uzrujavala se i dalje. - Ne mogu joj ništa pripisati jer bio je to nesretan slučaj! - Zaista ne znam kakvi su dokazi tužiteljstva. Osim toga, ti znaš koliko su opasni procesi poput ovog... tko zna kakve tajne mogu isplivati... - Hrvoje, uvjeravam te, tajni neće biti! - umiri ga brzo. Suzdržao se od komentara. Bio je previše iskusan, previše toga vidio je tokom svoje burne i duge sudačke karijere. Hrvoje Žarković znao je da tajne uvijek postoje. Pitanje je samo hoće li biti otkrivene.
176
III. - Ja sam svoju odluku donio, a ti se žali sudbenom vijeću, pa im obrazloži zašto odbijaš suradnju. Nije slučajno da sam odabrao baš tebe jer, kao što sam već rekao, želim osigurati pravedno suđenje. Ako nemaš neki osobni razlog... - ponovio je svoje pitanje. Robert se pekao na živoj vatri. Život mu je već jednom priredio neočekivano iznenađenje. Povijest se očito ponavlja jer opet se radilo o njoj. Slučaj koji ima pred sobom prava je bomba i mogla bi eksplodirati svaki čas. Neće moći izbjeći ni novinare, a bome ni njihova uporna pitanja. No nisu novinari bili ti kojih se Robert pribojavao. Njegov strah bio je mnogo dublji. Sezao je u prošlost i jedinu ženu koju je ikada volio. Hoće li novinari otkriti da su jednom davno imali aferu? Robert zna da je to nemoguće. Njihova tajna bila je dobro skrivena. Nitko nije znao za nju... osim Marise. - Marisa se ionako ne računa - razmišljao je naivno. – Ionako nikad nije saznala tko je žena koju sam ljubio. Bez obzira na to, bilo je jasno da ne može prihvatiti slučaj. No, kako da se izvuče? Uostalom što da kaže svom mentoru i čovjeku kojeg je volio kao oca? Da je davnih dana bio zaljubljen u Nušu? Da je zbog nje bio spreman ostaviti sve i započeti novi život? Da je zbog te ljubavi njegova žena digla ruku na sebe? Da je nakon tog nemilog događaja nikad više nije vidio? Da je nikad nije prestao sanjati? Ako nije želio otkriti svoju tajnu, nije postojao niti jedan valjani razlog koji bi ga opravdao i izuzeo od vođenja ovog postupka. Osim toga, Žarković je bio u pravu. Mora se pobrinuti za pravedno suđenje. Još nije izvedena pred sud, a već je bila proglašena krivom. - Dakle, dogovoreno?
* * * Nekoliko mjeseci kasnije zakazano je pripremno ročište i Igor je konačno dočekao svojih pet minuta. Ako sve bude išlo po planu, ovo će biti slučaj njegova života. Sve je isplanirao, pomno razradio svaki detalj... Mjesecima se pripremao, istraživao. Silno je želio obraniti ženu koju su mediji tako nemilosrdno vukli po blatu i uspjet će! Doduše, još ne zna kako, ali mora uspjeti!
177
Igor nije slučajno bio najbolji u svom poslu. Kao životinja uhvaćena u klopku tražio je izlaz iz ove situacije, ali morao je priznati da stvari i nisu izgledale bajno. Dokazi tužiteljstva bili su neoborivi i Nuša se nije mogla skrivati iza svoje modne agencije. Dvije djevojke već su se slomile pod teretom optužbi, a kako i ne bi? Ta kazna zatvora utjerala bi svakom strah u kosti, a kamoli djevojkama na početku života. No, čak ni to nije bilo ono najgore. Smrt cijenjenog profesora bila je okosnica na kojoj je tužiteljstvo gradilo slučaj. - Stari napaljeni jarac! Što je mislio kad je hopsao u krevetu s trideset godina mlađom picom? I to s tri ugrađene srčane premosnice! - bjesnio je na pokojnika. Iako je Vrlasova smrt uistinu bila nesretan slučaj, njegova udovica, akademska zajednica i mnogi drugi dušobrižnici i licemjeri, zasigurno će se pobrinuti da starog pervertita prikažu u najboljem svjetlu, a Nušu će to pokopati. Mozak mu je radio sto na sat. Pokušavao je, tražio, kopao rupe u zakonu, ali uzalud! Ako se uskoro nečeg ne dočepa, njegova prekrasna klijentica završit će iza rešetaka.
178
24. DIO
Ljubav zaista živi, postoji, samo je moraš prvo prepoznati, onda doživjeti i onda živjeti.
Srce koje boli I. Izuzetno lijep muškarac u ranim četrdesetima hitao je prema zgradi Županijskog suda. Bio je visok i vitak, pravilnih crta lica. Kosa mu je prošarana prvim sijedim vlasima, a ispod oka ucrtane prve bore. Nosio je elegantno odijelo i modernu aktovku. Odavao je dojam uspješnog muškarca, što je svakako i bio. Odjednom je zastao jer iznenadna bol, podmukla i opasna, presjekla ga je. Morao se nasloniti na zid obližnje zgrade. Usta su mu bila suha, poput prašine i osjeti laganu vrtoglavicu. Nije imao problema s tlakom, ali imao je problema sa srcem. Uvijek kad bi pomislio na nju, zaboljelo ga je. Snažna i sveprisutna bol godinama je bila u njemu, uvukla se u srce, u misli. - Diši, diši... - govorio je sam sebi da umiri to glasno rikanje u sebi, tu strašnu bol koja mu nije dopuštala da udahne, koja se poput strašnih kandži zabila u njegovu utrobu, kao da ga kida u sitne komadiće. - Diši, samo diši - ponavljao je, svjestan da se nalazi samo nekoliko metara od zgrade u koju mora ući, smiren i zaliječen od tajne, od prošlosti i slika koje su ga progonile. Samo što nije bio smiren, a kamoli izliječen. Bio je prestravljen. Stajao je tako minutu, ili čak nekoliko minuta, pokušavajući umiriti košmar u grudima. Hvatao je zrak, snažno i ujednačeno, duboko iz solarnog pleksusa, da ubije
179
uzbuđenje i potisne slike i sjenke prošlosti. Došlo je vrijeme da ih zaključa u mračnu tamnicu svoga uma. I baci ključ.
* * * Robert je već bio poprilično blizu zgrade suda. Samo su ga trenutci dijelili od trenutka kad će ga novinari ugledati i nasrnuti na njega. - Bit će gore nego što sam mislio - zaključio je. Morao se probiti kroz živi zid ljudskih tjelesa. Nuša još nije stigla, ali samo je pitanje trenutka kad će se pojaviti. Nije bila tip koji se izvlači i služi bijednim smicalicama. Ona je hrabra i ne bježi. Mnoštvo je uveseljavao njezin odvjetnik Igor Belošević, osoba koju organski nije podnosio. Robert je prezirao laž i prijevaru, niske udarce i potpunu bešćutnost koje su resile Nušina odvjetnika. I baš sada morat će se suočiti s tim ljigavim i licemjernim gadom. Znao je da će poduzeti sve, ama baš sve, da opet izigra lice pravde, da je okrene u svoju korist. Gnjida od čovjeka, pomisli i strese se od muke. - Ali možda to ovoga puta ima svoje prednosti - misao mu proleti kroz glavu, ali ne nalazi olakšanje. Ovoga puta neće suditi nekom nepoznatom licu. Pred njim će se pojaviti lice njegove najbolje čuvane tajne. Lice koje je sanjao noćima, lice koje ga je proganjalo svih ovih godina i lice kojem nije mogao umaći.
* * * - Evo ga, evo sudca Auera... - brzinom vjetra, pronio se glas o njegovu ukazanju. Novinari pojure prema njemu. - Kakvi lešinari - pomisli s dozom gađenja, a onda se podsjeti da su i oni samo ljudi koji rade svoj posao. - Ma kakav posao, ovo je medijski linč - ponovno se strese od nelagode. - Gospodine Auer, možete nam reći... - znao je što ga čeka. Pitanja, provokacije, insinuacije. A on mora ostati nepoljuljan u svom miru. Po starom, dobrom običaju odmahnut će rukom i mirnim glasom reći: - Znate da ne dajem komentare. Ni prije, ni tijekom, kao ni poslije suđenja. Toliko od mene, doviđenja! - čekao je da se mnoštvo razmakne, ali ništa. Obruč oko njega bio je stegnut, blicevi su bljeskali, a vrućina je bila neopisiva. Osjeti kako ga oblijeva znoj.
180
- Oprostite, moram proći - ponavljao je i bezuspješno se pokušao probiti do bijele zgrade. Agresivno škljocanje fotoaparata i nasrtljivi novinari nisu imali milosti. - Imate li dokaze da je gospođa Brozičević stajala iza organiziranog kriminala elitne prostitucije? Hoćete li je strpati u zatvor? Imate li kakvih saznanja o vrućim igricama koje su se događale pod krinkom njezine agencije? Hoće li djevojke odgovarati? Hoće li obrana i ovaj put uspjeti izvući svoju klijenticu? Hoće li gospođa Brozičević biti suočena s gospođom Vrlas? Robert se krajnjim naporima suzdržavao da ne prasne. - Kakav diletantizam, kakvo nepoštivanje prava - bjesnio je u sebi. Iako nevičan davanju izjava, ipak nije mogao izdržati: - Sve dok ja budem sudio, budite sigurni da se niti jedno suđenje neće pretvoriti u medijski cirkus, niti u lešinarenje nad sudbinama nekih ljudi. To je sve što imam reći! - rekao je čvrsto, suzdržavajući gnjev. Uzdasi nezadovoljstva i razočaranja. Riječi sudca Roberta Auera mogle su značiti samo jedno. Morat će biti oprezni jer će u protivnom javnost biti isključena sa svih rasprava. No, nezadovoljstvo koje se prolomilo mnoštvom, potrajalo je samo trenutak. U sljedećoj sekundi velika crna limuzina zaustavila se pred sudom i masa, poput vodenog vala, nasrne prema automobilu. - Evo je, evo je... - glasan žamor proširio se uzbuđenim mnoštvom. Robert umorno zatvori oči. I bez da se okrenuo, znao je da se pojavila. Glavna glumica, prelijepa žena i glavna osumnjičenica u aferi organiziranja elitne prostitucije. Njegove su oči još uvijek zatvorene, ali točno može zamisliti kako izlazi iz auta. Znao je da neće spustiti pogled i da korača hrabro i sigurno. Mogao se kladiti da se mnoštvo šutke razmiče kako bi je propustili da prođe. Osjećao je kako ga steže u prsima. Zašto nije odustao? Zašto je prihvatio ovaj slučaj? Posljednjih mjeseci budio se i lijegao s tim pitanjem. Razdiralo ga je, ali nije si mogao pomoći. Znao je i odgovor. Predugo je bježao. Došlo je vrijeme da se suoči s njezinim licem, da konačno otkrije zašto je pobjegla.
* * * Ušao je u sudnicu. Nakon one graje bilo je lijepo uživati u tišini. Nažalost, znao je da neće potrajati.
181
Njegova zapisničarka već je sve pripremila. Papiri su bili uredno posloženi na velikom stolu. Gledala ga je sa zanimanjem. - I nije baš dobro... jutro, mislim? Kiselo se nasmiješi: - Ma kakvi. Ovo vani pretvorilo se u cirkus. Nisam mislio da će interes javnosti biti takav - rekao je umjesto pozdrava. - Je, a kaj ste mislili? Znate da ljudi vole skandale. Ne znam zakaj je to svima tak zanimljivo - Mira je već dugo godina bila Robertova desna ruka. Iako samo zapisničarka, iskustvo koje je stekla na sudu bilo je neprocjenjivo. Uhu, koje je slušalo i bilježilo, ništa nije moglo promaći, a intonacija i boja glasa nerijetko je govorila više od riječi. Razumna starija žena već je vidjela toliko toga da je gotovo ništa nije moglo izbaciti iz takta. I u privatnom životu bila je takva. Ipak, slučaj Nuše Brozičević ljutio ju je. Bila je to samo jedna u nizu nesretnih ljudskih sudbina, a ne predložak za američku limunadu. - Ne shvaćam, stvarno ne shvaćam kaj su se svi tak napenalili na tu žensku? pogleda ga, ali on nije odgovorio. - Zakaj ti novinari imaju potrebu toliko pisati o nekim ljudima, kao na primjer o njoj? Kaj je to tak privlačno? – odjednom se nije mogla ugasiti. Bilo je to tako netipično za nju, da ga je počelo ljutiti. - Dobro, moram priznati, fest je lepa, kaj ne? - Robert se pravio kao da proučava spis, ali njezino uporno brbljanje neopisivo mu je išlo na živce. - Ni mi jasno zakaj si tak lepa žena ni našla muža, zakaj joj je trebalo da se bavi tim poslom? Ali kaj je to razlog da već tjednima ne silazi sa svih mogućih naslovni... - Oprostite, Miro, nisam baš raspoložen za razgovor, treba mi malo mira, za nekoliko trenutaka započet će rasprava. - Oprostite Vi meni, ne znam kaj me to spopalo da tak puno pričam!
* * * Mira je dobro poznavala sudca Auera. S godinama je štošta naučila o njemu. Imala je sposobnost pogoditi o čemu on to razmišlja, znala je kako će u kojem slučaju presuditi. No ovoga puta ni slutila nije kamo su zalutale Auerove misli. Da je znala, eh, da je znala! Robert nije razmišljao o ročištu, ni o zakonima, niti o svjedocima. Njegove misli bile su s Nušom. Kao u nekoj izmaglici mogao ju je vidjeti kako ulazi u zgradu, penje se stubama...
182
Dobro se sjećao njezina koraka, laganog i neusiljenog, tih nježnih gležnjeva i koljena koje je ljubio...
II. Veliki zidni sat otkucao je devet sati. Hodnik koji je još prije desetak minuta bio prazan, sad je bio krcat. Novinari nisu željeli ništa propustiti. Po žamoru koji se prolamao hodnikom, znao je da će uskoro ući u sudnicu. Ništa ga nije moglo pripremiti na šok koji je prošao njegovim tijelom. Potpuno se ukočio. Njegova tajna ljubav. Jedina žena koju je ikad volio. Veličanstvena u svojoj pojavi, žena prema kojoj se automatski okreću sve glave, sve su oči uprte u nju, svi prate njezine korake. U usporenom ritmu, blago njišući bokovima, osjeća se čudesna preobrazba. Glasan žamor utihnuo je, više nitko ne govori, ova žena odjednom postaje vladarica prostora, kao da ima moć zagospodariti i čudovišno promijeniti atmosferu. Nježno žućkasto svjetlo jutarnjeg sunca koje prodire kroz prljave prozore uspijeva ublažiti pohotu na licima okupljenih muškaraca. Nuša je žena koja to ne želi, ali njezina pojava plijeni pažnju, a lice, sklad njezinih očiju i crta lica izaziva divljenje. Da, sve on to zna. Robert osjeća njezin pogled. Žari ga poput žeravice i tjera mu crvenilo u lice. Skuplja snagu pogledati je u oči. I onda, na trenutak; samo na trenutak, njihovi se pogledi sreću. Ona upire pogled u njega i kroz njega. Oči su joj daleke i nedokučive. Djelovala je tako krhko. Kao da je odjednom postala neka druga, ranjiva i strana. Svjestan da je njemu dopušteno gledati u njen lik svega nekoliko sekunda, brzo prelazi po njemu. Pomno ga pretražuje. Pokušava upiti što više detalja. Ćudi ga da je svoju dugu plavu kosu začešljala u strogu punđu, kao da se ne želi sakriti iza slapa duge plave kose. Skupljena kosa ističe joj prekrasni vrat te ponosan način na koji drži glavu. Gledala je ravno preda se. Nestašni pramen koji je poput federa iskočio u neskladu je s njenim ozbiljnim licem. Istaknute jagodične kosti davale su njezinu licu izraz bezvremene ljepote. Ipak ono najupečatljivije na njoj bila je ta njezina izražena senzualnost, taj naboj seksepila koji je nosila tako prirodno, gotovo ležerno. Bilo je to njezino najjače oružje i nije bilo muškarca koji to nije mogao osjetiti, namirisati. U nju su upereni pogledi puni divljenja. Prate je, poput magneta. Ima jednostavnu, zelenu haljinu priljubljenu uz tijelo. Haljina savršeno ističe obline njezina tijela. Njene grudi, a zatim meko pada na još uvijek vitak struk, bokove i noge. Ništa
183
pretjerano, ništa previše. Uvijek je bila umjerena i elegantna. Nikad nije nosila duboko dekoltirane ni prekratke haljine. Urođena senzualnost bila je sasvim dovoljna da prisutnima zastane dah. Robert mora preusmjeriti svoje misli. Nušina tjelesna blizina postala je nepodnošljiva, ali morat će se priviknuti. Mora zaboraviti na ono što je bilo i što više nikad neće biti. Dolazit će svakog dana točno u pola devet da se pripremi za nastavak suđenja, bit će pribran i koncentriran na posao, a ona će biti samo stranka... stranka u postupku. Zaboravit će na prošlost jer to je samo trenutak zamrznut u vremenu. Ona sjeda nasuprot njemu, gleda ga tim svojim prekrasnim očima, divnim očima u kojima bi se mogao utopiti i nestati. - Nuša... osjećaš li bol koja me proždire i ostavlja bez daha? - uputio joj je pitanje, tiho. U mislima. Robert zna da ona može čuti, imali su tu sposobnost osjetiti se, komunicirati očima. Bez tjelesnih dodira, a opet svilenaste dlačice na njihovim tijelima bile su naelektrizirane.
* * * Nuša žmirka dok prolazi sudnicom, smetaju joj bljeskovi fotoaparata. Tu je i njezin odvjetnik koji je pokušava zaštititi, no uzalud. Ta gotovo djetinja nemoć u suprotnosti je s njenim odmjerenim korakom i hladnim osmijehom. - Nuša, jesi li dobro? - upita je Igor, a ona samo umorno slegne ramenima. Iznenadna promjena u njezinu držanju i bol koju je vidio u njenim očima, uznemiri ga. - Drž' se - šapne joj, ali nije ga čula.
* * * Robert se prisili i makne pogled. Odjednom osjeti nalet slabosti. Kao da se pita hoće li moći ovo izvesti. Mira je primijetila kako mu ruke drhte i upitno ga pogleda, ali on više nije dizao glavu. Vidjela je i kako mu kucaju vene na sljepoočnicama. Obično se nije ponašao tako čudno. Mehanički je prebirao po papirima, uzaludno tražeći, pokušavajući oblikovati riječi kojom bi konačno započeo raspravu. Posegne za vodom i žedno ispije veliku čašu vode. Naposljetku duboko udahne, prostrijeli prisutne i glasno se obrati mnoštvu:
184
- Prije nego što započnemo, želio bih reći da je ovo posljednje upozorenje. Ovaj cirkus neću tolerirati. Moje je strpljenje vrlo tanko i neću oklijevati da javnost isključim s rasprave... - sudnicom se prolomilo glasno neodobravanje. Sedma sila nije željela biti isključena, ali sudac Auer nije se obazirao na glasne prosvjede. - Ne shvaćam zašto je interes javnosti toliki, ali nije moje da se pitam. Ono što sigurno neću dopustiti jest da se ovaj proces pretvori u medijski linč. Ne budete li poštivati pravila suda i sudskog postupka, prvom prilikom letite van! Ovoga puta u sudnici je vladala tišina. Nitko od prisutnih novinara nije se usudio pobuniti. - Ponajprije želim zaštititi sudionike ovog postupka. Nažalost, ljudske sudbine lako se mogu uništiti, a šteta koja se time nanosi ostavlja duboke tragove. U ovom postupku imat ćemo i čitav niz svjedoka koji imaju pravo na zaštitu svog osobnog i obiteljskog života, tako da će javnost s nekih rasprava po sili zakona biti isključena. Ničim ne bih želio ugroziti njihove živote, kao ni živote njihovih obitelji. Prije svega trebamo misliti i zaštititi čovjeka... Igor ga nije slušao. - Prokletnik, znao sam da će to učiniti! - bjesnio je u sebi. - Gospodin savršeni, gospodin uzvišeni sudac, idiot jedan! Ako izbaci novinare, propast će dobar dio moga plana... moram smisliti neki način... - grozničavo je razmišljao. – Gospodine odvjetniče, slažete li se s prijedlogom suda? - Robertov snažni glas prene ga iz misli. - Da, da, naravno da se slažem! Žao mi je samo što mi je gospodin sudac uzeo riječ iz usta. Ovo se zaista pretvorilo u medijsku temu broj jedan! I to na štetu moje klijentice - dramatično je podignuo ruke. Robert nije ni trepnuo. Dobro je znao kakvu će igru Nušin odvjetnik zaigrati. - Da, neminovno će se iznijeti neke činjenice koje će zadirati u osobni i profesionalni život moje klijentice. U potpunosti se slažem. Definitivno treba zaštititi ugled i interes. Osim toga, svi mi znamo da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno - Igor je mislio namignuli sudcu, no predomislio se u posljednji trenutak. Procijenio je da na taj način neće dobiti dodatne bodove. Robert je bio ozbiljan. Nije bio tip koji se voli šaliti. Barem ne na poslu. - Gospođo Filipan, slažete li se s mojim prijedlogom? – upita državnu odvjetnicu, suhonjavu ženu izbuljenih očiju. Ona se bespogovorno složila. Ona bi se ionako složila sa svim jer gledala je u Roberta s neskrivenim divljenjem i slijepim obožavanjem. - Dakle, molim sve prisutne da svojim ponašanjem ne ometaju rad suda. Upozoreni ste!
185
*** Marisa užasnuto baci novine. - Ta prokleta kučka! Zašto nas konačno ne ostavi na miru? Robert problijedi. . O čemu ti to? - O tvojoj kurvi - glas joj je podrhtavao od bijesa. Imao je osjećaj da se može opeći na mržnji koja je izbijala iz nje. - Čekaj malo... - imao je osjećaj da će se srušiti. - Od kud ti znaš za nju? - u glavi je vrtio film. Nikad nije odao o kojoj se ženi radi. To je bila njihova tajna. Siguran je da Nuša nikome nije rekla, ona se bojala više od njega. Kako je saznala za nju? - Što ti misliš, bijedniče, da sam ja glupa mala ženica koja mirno sjedi i gleda dok je muž vara? - nije se mogla suzdržati. U napadu bijesa, otkrila je svoje karte. - Marisa, o čemu ti to? - krv je nestala s njegova lica. - O Nuši, o tvojoj kurvi! Nadam se da ti je dala popust i to doba... - šamar je doletio na njezino lice. Velika crvena mrlja širila se na blijedoj podlozi. Uhvatila se za obraz i histerično se počela smijati. Robert je gledao u nevjerici, širom razrogačenih očiju. - Da, da, da! - unijela mu se u lice. Kočio se od snažnog osjećaja odvratnosti. Stajali su i gledali se, vezani silinom osjećaja. - A što me sad gledaš? Što si mislio da ću mirno sjediti, da neću saznati? O budalo jedna blesava! - drhtala je dok su joj oči luđački sijevale. Robert ustukne korak, dva. - Da, da! Posjetila sam je, željela sam je vidjeti, morala sam vidjeti ženu koja se usudila taknuti te - lice joj je bilo onečovječeno, gotovo izobličeno. Robert je gledao u ženu s kojom je proveo pola svog života. Osjećao se kao da je bačen u mračne valove, potpuno nepoznate i košmarne. - I... što si... j... joj rekla? - promuca. Njen pogled, pomućen od mržnje, lutao je njegovim licem. I dalje ga je izazivala. Konačno je prepoznao njezino ludilo, tešku poremećenost koju je sve ove godine vješto skrivala. Odjednom ga obuzme slabost. Teška i mučna poput zastora spustila se na njega. Drhtao je od gnušanja, bijesa, prijevare. Kako je mogao biti tako glup? Slijep? Sad je razumio i zašto je Nuša nestala.
186
* * * Minute su se činile poput vječnosti. Tik-tak, tik-tak... otkucavao je velik sat. Bol u glavi postala je nepodnošljiva, poput tupih udaraca čekićem. - I... i što si joj rekla? - ponovio je pitanje. Marisa se trgnula. Uhvatila se za glavu jer ludilo koje ju je zahvatilo polako se stišavalo. Pretjerala je, ovoga puta pretjerala je i to opako. Razotkrila se i više nije bilo povratka. Robert je zgrabi za ramena tako da ju je sve zaboljele. - Govori! - glas mu se tresao od bijesa, gađenja. Najradije bi je lupio, svom snagom pribio uza zid, samo da iscijedi riječi. Riječi koje bi objasnile toliko toga. Ali Marisa je šutjela. Grizla je usnicu toliko snažno da je gutala krv, ali nije prozborila ni riječ. Pogleda čvrsto uperena u njega, u baršunastoj dubini njegovih zjenica ugleda nešto što još nikada nije vidjela. Bila je to ona konačna odlučnost, jasna i čvrsta. - Želim razvod - glas mu je bio mrtvački hladan. Nije se šalio. Bilo je gotovo. Izgubila je.
* * * Tražio je nešto što bi moglo dati odgovor na mnoga pitanja i zastenjao od bespomoćnog očaja. Prvi put u životu kleo je sebe, svoje sljepilo, povjerenje koje je poklonio krivoj osobi, život koji je tako uzaludno protratio. I još jednom presječen strašnom spoznajom shvati kako nije jedina osoba koja je gorko lišena ljubavi. - Nuša, Nuša - izgovarao je njezino ime dok su mu suze kapale niz lice. Mora razgovarati s njom, mora joj ispričati, objasniti. Sigurno ga mrzi, prezire... Znao je da će to biti, ako ne nemoguće, onda jako teško izvesti, ali mora razgovarati s njom! Za početak će se sabrati i još jednom dobro razmisliti. Bilo je tu još jako puno nepoznanica i baš zato mora pronaći način kako da dođe do nje, objasni joj.
187
25. DIO Najgori način na koji vam netko može nedostajati jest da ta osoba sjedi pokraj vas, a vi da znate da je nikada nećete imati.
Ukradeni susret I. Oči su joj se zamutile i nije mogla razabrati lice, ali glas... glas je bio poznat. Nuša - pozove je.
Robertov glas. Šok i nevjerica. Poput snažnog udara. Ne, to nije istina, nije... Ne može biti. Ukočila se od nevjerice, zaleđena u prostoru i vremenu. Nije mogla progovoriti ni vrisnuti. Naglo se okrene u želji da pobjegne, ali nije stigla. Njegova ruka posegne za njom i uhvati je oko struka. Zurila je u njega bez daha, potpuno obnevidjela od siline iznenađenja. Lice joj je problijedjelo i ona se lagano zaljulja. Stajali su blizu, jako blizu jedno drugoga, bez dodira, samo se gledajući. Pomicao je usne, ali zujanje u ušima bilo je preglasno. Njegove usne bile su poput vatre koja je gorjela na njezinu licu. - Ti ne smiješ biti ovdje, zašto, zašto si došao? Što hoćeš? - teškom mukom promucala je. - Morao sam te vidjeti. Objasniti ... - Objasniti? Što to? - Ovaj strašni nesporazum!
188
- Ma kakav nesporazum, nije bilo nikakvog nesporazuma. Sve je jasno, savršeno jasno. Ne želim te čuti, ne želim te vidjeti nikada više! Nikada! - prijetnja koju je čuo u njezinu glasu govorila je da se ne šali, da misli ozbiljno. Tresla se od bijesa. Nije vladala sobom. Činilo se kao da netko drugi upravlja njome, pratila je svoje ruke, čudila se odakle joj naviru riječi. - Dosta, dosta... moraš me saslušati! Slušaj me! - Robert je pričao kao u nekom transu, spominjao je svoju ženu, njezinu podlu igru, držao ju je za ramena fiksirajući je pogledom. Riječi su letjele poput ptica puštenih iz kaveza. Ništa od silnih zbrkanih riječi Nuša nije shvaćala. Istovremeno, bila je nemoćna oteti se njegovim ustima, rukama, tijelu. Slike su počele nadirati, poput nezaustavljive bujice. Objašnjavao je, preklinjao da shvati, vraćao se u prošlost... I ona se vraća u prošlost, ne može protiv sebe, ali zatvara oči jer ga ne želi gledati, gura ga od sebe. On je prima za ruke i u tom trenu, tijela im strese struja. Nemoćni su oduprijeti se sili koja ih zahvaća, steže u obruč. Robert zagnjuri lice u njezinu kosu. Ljubio joj je lice... Nuša osjeća sol na usnama. Nije znala jesu li to njegove ili njene suze. Otimala se, ali nije mogla pobjeći. Više se ne sjeća kako su završili sklupčani jedno pored drugog, ali dok živi, neće zaboraviti magičnu eksploziju. Sve što se kasnije događalo bilo je kao u nekom filmu, nestvarno. Njegove ruke grle je i stežu, kao da kidaju zaštitne slojeve kojima se ogradila. Osjećala je glad, tu golemu vučju glad koja nije mogla biti nahranjena, koja nije mogla biti utopljena u fizičkom tijelu. Tresli su se od potiskivanih osjećaja, omamljeni od želje. Uzvraćala mu je poljupce gladno i pohotno, kao da tako želi povratiti prošlost, godine koje su prošle, naplatiti suze koje je prolila. Bila je paralizirana skoro do nepokretnosti dok je izgovarao sve one riječi koje je tako očajnički željela čuti. Privijao se uz nju poput brodolomca koji je prošao kroz strašnu oluju, a ona je bila sve nesposobnija misliti, razmišljati. Na kraju je prestala misliti jer je glad prerasla u vatru koja je gutala sve pred sobom.
* * * Polagano je dolazila k sebi i onda shvati što se dogodilo. Brzo se uspravi. - Roberte, ovo je bila greška, strašna pogreška... i ne smije se, neće se više ponoviti! Ti si sudac, a ja... okrivljenik! Rasprava je zakazana... - Mogu tražiti izuzeće - brzo će Robert. - Zašto? - pogleda ga upitno. - To sad nema smisla jer bi izazvalo pitanja. Naša tajna ostala je skrivena. Svatko od nas krenuo je svojim putem, mada moram priznati da sam bila iznenađena kad sam shvatila da ćeš voditi postupak. Zašto si prihvatio?
189
- Moj prvi impuls bio je da se maknem, tražim izuzeće, ali za to bih trebao navesti dobre razloge... - zastao je, kao da bira riječi. - To nisam želio... želio sam te vidjeti. Ali sada kad sam otkrio Marisinu podlu igru, sada ću... Podigla je ruke kao da želi otkloniti njegove riječi. - Ništa nećeš učiniti. Ovo je bila greška. Otići ćeš odavde, zaboraviti da smo ikada išta imali, zaboraviti! Zaboravit ćeš sve. Gotovo je. - Ali, Nuša, zar me nisi slušala? Marisa je... - Čemu opet sve to? Ne želim slušati! Ne želim! - u glasu joj odjekne bol. Otvori usta da je uvjeri u svoju ljubav, ali ona mu stavi prst na usta. - Pssst... sad ja govorim. Nemoj me prekidati! Znaš, na početku moje "karijere", obećala sam samoj sebi da se nikad neću vezati ni za jednog muškarca. Sretala sam ih, neprekidno - gorko se nasmije - i nikad nisam marila za njih. Njihov privatni život nije me se ticao. Prijezir prema muškarcima, prema poslu koji sam obavljala, čak i prema samoj sebi bio je prisutan čitavo vrijeme. Bila sam mlada, na pragu života i nisam poznavala ljubav. Erotika je za mene isključivo bila vezana uz posao, gdje nisu smjele postojati nikakve druge, a kamoli romantične primisli. Nisam se zaljubljivala u svoje klijente, kao što se oni nisu zaljubljivali u mene. S tehničke strane, bio je to posao kao i svaki drugi. Klasično pružanje usluga koje sam odrađivala profesionalno i korektno. Hladne glave i bez emocija - zastala je i pogleda ga u oči. - Nikad nisam razmišljala ni maštala o ljubavi. Ljubiti i biti ljubljena bilo je nešto što nije smjelo postojati u mojim mislima. Ni u skrivenim fantazijama, ali ljubav je došla. Ti si došao... Na trenutak su ostali obavijeni tišinom, svatko u svojim mislima. - Svaka je osoba u našem životu ili ispit, ili kazna ili dar sudbine. Ti si, Roberte, bio moj ispit i dar sudbine. I moja najveća kazna. Povjerovala sam da ljubav postoji! - Nuša, slušaj! - nije mu dopustila da je prekida. Opet mu nježno prisloni prst na usta. - Psst... saslušaj me do kraja - kutovi usana iskrive se u bolnu grimasu - da, Roberte, povjerovala sam da ljubav postoji jer ljubav je čarolija zbog koje se živi i umire. A kad nas dotakne, gubimo razum. I ja sam poludjela. Bila sam gladna i žedna tvojih dodira, poljubaca, tvoga tijela, načina na koji si me uzimao. Bila sam izluđena od želje, uhvaćena u zamku vlastite potrebe za ljubavi. Predala sam se novom i nepoznatom osjećaju, ushitu koji me prožeo bez ikakvih ograda, unaprijed naučenih kretnji, dobro uvježbanih rečenica. Moje tijelo reagiralo je na tvoje. Potreba za tobom bila je jača od potrebe za bilo čim što sam do tada iskusila. Željela sam tvoje riječi, tijelo će me grijati u dugim i hladnim noćima, željela sam vatru koju si nosio u sebi. Učio si me voljeti, ljubiti, učinio si me lijepom. Voljenom. Vjerovala sam da ti moja prošlost nije bitna jer ljubav ne poznaje granice. Samo iskrenost. A ti... ti si mi lagao! Uvukao si me u svijet pun laži i obmana. Ne shvaćam, zašto si mi lagao?
190
- Ali, Nuša, zašto bih ti lagao? ZAŠTO? - bio je slomljen. Oči joj se napune suzama. Nije mogla vjerovati da i dalje poriče. - Sve što sam ti rekao bila je istina. Volio sam te i još te volim! - Poštedi me - glas joj je podrhtavao, negdje na rubu suza i potpune iscrpljenosti. - Zar ti je trebala takva laž... - O čemu to pričaš? Ne shvaćam... pa zar ti nisam sve objasnio? - Dijete, Roberte! Dijete! - vikne glasno. - Ne shvaćam, kakvo dijete? - glas mu je zamro. Riječi teške i optužujuće prelaze preko njezinih usana, ali on se i dalje kune da ne razumije. - Nije li nevjerojatno da me i dalje gledaš u lice i lažeš? - vikala je. - Zbilja nemam pojma o kakvom to djetetu pričaš! - Nikad te više ne želim vidjeti! - lice joj se iskrivi od bola. - Ali, Nuša... Nuša - ponavljao je bez prestanka. Izgubljeno, očajno.
Gledao je kako se otima i brzim korakom nestaje. Znao je da nema smisla trčati za njom, objašnjavati. Zatvori oči da umiri buru koja je bjesnila u njemu, ali nije mogao. Kroz zatvorene kapke vidio je njezino lice i znao je da nikad neće zaboraviti izraz u očima u kojima je sve bilo izmiješano. I mržnja, i nevjerica, i prijevara, i bol... Možda najviše od svega ta strašna, razdiruća bol.
191
26. DIO Ljubav je strast koja ne priznaje ni prošlost ni budućnost.
Obrat u sudnici I. - Božidare, Marisa je. - Recite, draga, što mogu učiniti za Vas? - glas mu radosno zatitra. Obožavao je izazove koje je stavljala pred njega. - Ovo što tražim životno mi je važno... ne moram ti reći da ćeš biti bogato nagrađen za... - željela je reći za svoje nedjelo, ali suzdržala se. Posljednjih dana izbljuvala je dovoljno otrova za čitav život. Sada se mora usredotočiti samo na još jedan cilj. - Želim uništiti svoga muža! - Mooolim? - nije mogao sakriti zaprepaštenje u glasu. - Dobro si čuo, da. Želim uništiti Roberta! - Jeste li potpuno sigurni? - Zar bih te zvala da nisam? Glasan zvižduk propara prostoriju. Znao je to neće biti nimalo lako, jer koliko on zna Roberta Auera, oličenje je poštenja. Nekoliko puta Marisa je zlobno ismijavala njegovu naivnost. - On je poštena budaletina. Takav majmun, takav naivac ne rađa se baš često. Ali... Postojalo je nešto, ono nevjerojatno što je čuvao za sebe, kao asa u rukavu, kao najdragocjeniji biser, jer život je ponekad neobjašnjiv mozaik susreta i događaja.
192
Božo recimo nikad neće zaboraviti dan kad mu se rodila kći. Ne zbog toga što je bio nešto posebno uzbuđen, baš i nije. Ismijavao je one očeve koji su nervozno hodali dugačkim hodnicima i čupali kosu. Taj dan bio je poseban zbog mlade žene koja je ležala u krevetu do njegove. - Nuša, trebaš li nešto iz dućana? Moj muž upravo ide u dućan, pa ako... Božo se naglo trgne. Nuša? - Zanimljivo ime - pomisli. - Nije li se baš tako zvala žena koju je nedavno istraživao? Srce mu je bubnjalo tako snažno da nije mogao pratiti razgovor. Nehajno svrne pogled na bolnički karton koji je bio pričvršćen na njezin krevet. Velikim crnim slovima pisalo je - Nuša Brozičević. Duboko u njemu odzvanjalo je glasno i nepogrešivo upozorenje. Pogleda je malo bolje i BINGO! Koliko ju je puta sam snimio, koliko je puta kao hipnotiziran gledao njenu sliku? Sada je izgledala loše, bila je mršava, blijeda, iscrpljena, izmučena. - Nije ni čudo - pomisli žalosno. Marisa se sigurno obračunala s njom. Još dobro da je živa ostala, sirotica. Mozak mu je užurbano radio. Računao je: - Rodila je, ako se datumi poklapaju, a bilo je lako zbrojiti devet mjeseci... znači da je dijete... da, dijete je Robertovo! Znao je da se mora dočepati rodnog lista. Iako je slutio, skoro je zaurlao od sreće zbog svog slučajnog otkrića. Nije mogao dočekati da Marisi kaže što je saznao, i to sasvim slučajno, no nije mogao do nje. Onda je saznao nešto što ga je iznenadilo, i to poprilično. Pričalo se da je pokušala suicid. - Mora da je došlo do greške - razmišljao je. - Zašto bi to učinila? Od svih osoba koje je poznavao, ona je bila posljednja koja bi učinila takvo što. Previše je voljela samu sebe. Osim toga, da je to željela učiniti, sasvim sigurno ne bi je spasili. Bila je perfekcionist. Sve što je ta žena naumila, izvela bi savršeno, bez greške. Osvetila bi se, uništila protivnika, ali nikad ne bi digla ruku na sebe. Upravo zato, odlučio je pričekati. Zašto da izlijeće s tako fantastičnim otkrićem? Nije bilo lako izdržati sve te godine. Ponekad je mislio da će prsnuti od želje da joj se povjeri, ali nije. I dobro da nije! Sada konačno ima ono nešto zbog čega će mu Marisa zauvijek biti zahvalna.
193
II. Život mu još nikad nije servirao takvo jebeno iznenađenje. U ruci je držao bombu. Doslovno. Krv je nestala s lica dok su mu oči unezvijereno gledale list papira. U glavi mu je lupalo, baš poput bombe koju je držao u rukama. Gledao je slova koja su titrala, plesala svoj neobjašnjiv, čudesan ples. Ime djeteta - Lara Brozičević. Ime majke - Nuša Brozičević. Ime oca - Robert Auer. Robert Auer? Robert Auer? Isprva nije shvaćao, a onda se počeo tresti. Od siline iznenađenja, nevjerice. Šoka. Igor Belošević pokušao se pribrati, ali prvi put u životu nije mu pošlo za rukom. Ako ovo eksplodira, mnoge će sudbine odletjeti u zrak. I sam je skoro puknuo od nevjerice. Srećom, osim što je bio vrhunski odvjetnik, imao je kvalitete dobroga glumca. Uspio je smiriti ruke koje su se tresle, nije smio pokazati koliko je iznenađen. - Dakle, dakle... - teškom mukom uspio je oblikovati riječi. Sumnjičavo je gledao list papira, a potom i ledenu kraljicu koja je stajala pred njim. Njegov prvi impuls bio je da izljubi tu ženu, baci je u zrak, otvori šampanjac, ali naravno, suzdržao se. Život ga je naučio da iznenađenja poput ovoga, nevjerojatni obrati, dobre vile, pokloni koji padaju s neba ne postoje. Jednostavno, bilo je previše dobro da bi bilo istinito. Ravno milijunskom dobitku. - Ne shvaćam, draga kolegice, zaista ne shvaćam - morao je ovo odigrati oprezno, u rukavicama. Poznavao je Marisu. Nikad se nije suočio s njom na sudu, ali ono što je čuo bilo je dovoljno. Bila je to njegova ženska inačica i baš zato mora biti oprezan. Iza njene uglađene vanjštine krila se vrhunska kučketina. - Čudim se. Muškarac vašeg intelekta, a ne shvaća? - bila je bezobrazna. Bila je cinična. To ga je palilo. Palilo do besvijesti. - Vau, koja ženska - pomisli. Osjetio je ono poznato peckanje, probadanje među nogama. - Pa recimo da zbog prirode posla moram biti oprezan. Ovo što držim u rukama, hm... i vi, kolegice, baš kao i ja, znate što će se dogoditi ako je lansiram. Marisa se bestidno nasmije otkrivajući nisku biserno bijelih zubi. - Da? Vi se kao ne služite takvim stvarima? - provocirala je i dalje. - Igore, svi znamo kakvim se podlostima služite...
194
- Ali, kolegice – pokuša je prekinuti, no bez uspjeha. - Recimo to ovako, mislim da je ovo ono što trebate. Smatrajte ovo preuranjenim rođendanskim poklonom! Želim da uništite moga muža jer on je sramota našoj profesiji! - zavapi patetično. - Draga kolegice, nije valjda da vam je toliko stalo do ugleda sudačke profesije Igor je znao koliko riskira, ali nije mogao odoljeti. To je bilo ono prokleto u njemu. I on je obožavao provocirati. Prelaziti granice. Izazivati. - Pa svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Osim toga, moja klijentica jest žena stvorena za takvu vrstu posla i teško da joj se može odoljeti... - napeto je promatrao izraz njezina lica. - Igore, ne zajebavaj! - osvetnička boja Marisina glasa vrati ga u stvarnost. - Prevario me s tom kučkom i gad mora platiti. Sve se plaća, zar ne? - nasmije se cinično. - I zapamti, duguješ mi uslugu! Veliku i sočnu - nasmije se na odlasku. Igor je razmišljao u kojem su dijelu razgovora prešli na ti.
III. - O Marisa, draga Marisa, spasila si me - danima je razmišljao o svojoj spasiteljici! - Kakva žena! - bio je osupnut, iznenađen, zadivljen. Bio je očaran i začaran. Zahvaljujući običnom papiru, formata A4, moći će izvesti svoju maestralnu predstavu, a do tada pustit će ih, neka se vesele... Zlurado se osmjehivao. I ovoga puta izaći će kao pobjednik jer pobjeda je ono u čemu uživa. Što ga puni, nadahnjuje, usrećuje. U čemu uživa, možda čak i više nego u seksualnom činu. O kako je samo posljednjih mjeseci bio frustriran. Koliko je samo puta prošao s Nušom svaku točku optužbe, moleći je, doslovno preklinjući je da mu se otvori, da mu kaže ako postoji još nešto. I čitavo vrijeme slutio je da mora postojati još nešto! Uvijek je znao kad mu stranka nešto prešućuje, ali nije pokleknula. Nije razumio, zaista nije. Zašto je šutjela? Zašto mu nije željela reći da joj je Robert bio ljubavnik? Zašto mu nije željela reći da ima dijete s njim? Ni po cijenu odlaska u zatvor, nije mu željela povjeriti svoju tajnu. Zbog čega? Bila su to pitanja na koja nije imao odgovor. Nedostajali su ključni dijelovi slagalice. Kako? Zašto? Bila su to pitanja koja su ga mučila, no više od svega dvojio je
195
treba li iskoristiti ovo što ima. Postojao je razlog zbog kojeg je Nuša prešutjela taj krucijalni dokaz, samo on ga nije znao. Ako ga predoči sudu, izigrat će povjerenje svoje klijentice. Izgubit će je, a opet ako ne predoči dokaz, izgubit će spor. Igor nikad nije imao skrupula. Bio je, najblaže rečeno, beskrupulozni gad koji nije birao sredstva. Za pobjeduj e bio spreman riskirati sve... ali sada nije baš siguran. Hm... previše toga je na kocki, ali opet! Kako ne iskoristiti ovo što ima?
* * * Noćima je pokušavao složiti dijelove zagonetke. U mislima se vraćao na razgovore koje su vodili, analizirao svaku njezinu riječ. Igor je znao da Nuša i sudac Auer godinama nisu bili u kontaktu. Nuša mu je podrobno ispričala svoj život. - Upoznata sam s pravilima. Ne morate me upozoravati - nasmijala se srdačno već na prvom razgovoru. - U mojem je interesu da vam sve ispričam kako ne bi bilo neugodnih iznenađenja na sudu. Nuša je bila pametna i to mu se svidjelo. Nije morao kao kod drugih kliještima izvlačiti neugodne detalje. Zbog prirode posla koji je obavljala, nije imala takvih problema. Znao je sve o muškarcima s kojima se viđala i o telefonu preko kojeg je obavljala privatne razgovore. Znao je sve i o crvenoj knjizi s dobro čuvanim tajnama i telefonskim brojevima. Dovraga, znao je toliko toga, zaista mu nije ništa prešutjela. Osim, čini se, onog najvažnijeg! - Postoji li još nešto, Nuša? Pokušajte se sjetiti jer na sudu ne smije biti tajni... primijetio je neugodno meškoljenje, ali onda je zazvonio telefon i otišao je razgovarati u drugu sobu. Kad se vratio, bila je opet ona stara. Smirena i mirna. - Zbog posla koji vodim skrivam svoj privatni život kao zmija noge. Ne želim da mi majka, a ni kći koja je još mala saznaju čime se bavim - bio je to prvi put da joj je crvenilo nahrupilo u obraze. Čak se i Igor lecnuo. - Naravno, draga. Naravno! - Živim s majkom i kćeri izvan grada, gotovo da i nemam kontakte sa susjedima. Ne izlazim, ne družim se, uzgajam paradajz u vrtu i pravim med. U mom životu ne postoji nikakav muškarac - nasmije se gorko - njih mi je preko glave u poslu. Osim toga, nema takvog muškarca koji bi tolerirao moj posao, ili? - Da, čini se da baš i nema... - pocrvenio je protiv volje. Kako da joj kaže da bi joj on tolerirao sve na ovom svijetu, samo da je njegova? Nuša je ispričala sve. Činilo se da nema nikakvih razloga čačkati po njezinu privatnom životu. Osim toga, njezin privatni život nije bio predmet istrage. Nušin posao bio je ona sočna stvarca koja je golicala maštu, zaokupljala javnost.
196
- Jako mi je važno da se moj privatni život ne razvlači po sudu - sjećao se rečenice koju je ponovila nekoliko puta. - Možete li mi to obećati? Čini mu se kao da joj je dao obećanje.
* * * - Robert vjerojatno nije znao za djevojčicu. Ne, Robert sigurno nije znao da ima dijete! - pokušavao je složiti dijelove zagonetke. Da je znao, nikada ne bi pristao voditi proces. Zapravo i ovo je bilo više nego čudno. Zašto nije tražio izuzeće? Auer je pošten sudac, to je znao, ali ovdje je očito u sukobu interesa. Njegova nepristranost u ovom konkretnom slučaju apsolutno je narušena. To je značajna povreda zakonske odredbe i grubo kršenje zakona... - nezadovoljno je kimao glavom. Nije bilo logično. Zašto bi sudac Auer učinio tako nešto glupo? I ugrozio svoju karijeru? - Možda je i on, baš poput Nuše ljubomorno čuvao tu tajnu. Da je tražio izuzeće, morao bi navesti razlog, a tako bi se odao. Koliko je njemu poznato, Robert živi u skladnom braku. Navodno je sretno oženjen - Igor se zlobno naceri. - Robert zasigurno nije mogao odoljeti njezinim čarima. Pokleknuo je, ali bio je oženjen. Vjerojatno nije želio ostaviti ženu. Pitao se koliko je Robert bio iskren prema Nuši. A možda ona nije bila iskrena prema njemu? Možda mu je zatajila ono čime se bavila? Da, lako moguće - Igor je bio iscrpljen. Bilo je toliko mogućnosti. Moglo je biti ovako, ali i onako. - Robert je vjerojatno saznao čime se bavi, a njegov muški ego nije to mogao podnijeti! - Igor se pobjedonosno nasmije. Bio je na pragu otkrića. Da, mora da je tako i bilo. Robert je podivljao i ostavio je, a ona mu nije željela reći da je u drugom stanju. Koji su bili razlozi da zadrži dijete, to nije mogao znati, ali rodila je. Nuša nije željela zatajiti ime oca... - glava mu je pucala od naprezanja. - Da, to bi moglo biti to! Sama s djetetom i nije imala neki izbor. Vratila se na posao i s vremenom preuzela posao od Liljane zvane Lily - kockice su se slagale. Jedna po jedna. U savršeni mozaik. - A Robert? - Ijutito zaškripi zubima. O kako je samo bio bijesan na tog lazova. Nikad nije trpio tog umišljenog ljepotana. Svijetu se predstavljao kao oličenje bezgrešnosti, poštenja, morala i čovjekoljublja. A zapravo je bio samo obična muška svinja! - Zgazit ću ga - pomisli. - O da, zgazit ću ga s takvim guštom, da će zažaliti dan kad se rodio! Osramotit ću velikog i časnog suca Auera! - pri samoj pomisli srce mu počne divljački lupati. - Neka predstava počne!
197
IV. Nuša nije shvaćala. Državno odvjetništvo danima je predočavalo dokaze protiv nje. Bili su vrlo temeljiti, gotovo da je bila iznenađena. Uopće nije sumnjala da će dati sve od sebe kako bi dokazali inkriminirane radnje, ali njezin odvjetnik nije trzao. Igor kao da je spavao. Sjedio je pored nje, mirno i rekla bi pasivno. Očekivala je više od njega, nisu li joj svi govorili kako je on pravi lav? Ako se ne trgne, ne uloži neki prigovor, ne kaže nešto u njenu obranu, sud će je proglasiti krivom po svim točkama optužnice. - Igore, a gdje je moja obrana? - više nije mogla šutjeti. Nije mogla gledati kako Igor nemoćno sliježe ramenima i stoički promatra dok se dokazi protiv nje samo gomilaju. Poput velikog vala, spremnog da je povuku na dno. - Opusti se, Nuša - primi je za ruku u znak ohrabrenja. - Vjeruj mi, znam što radim. - Ne znam, nisam baš sigurna - promrmlja Ijutito. - Uskoro ćeš vidjeti! Igor je imao svoju, dobro prokušanu taktiku. U početku će se pritajiti. Želio je ostaviti dojam kao da se dosađuje, kao da ga dokazni postupak ne zanima, no bio je to samo privid. Svaku, čak i beznačajnu riječ ili gestu, bilježio je u svoj mentalni hardver. Zahvaljujući bombi koja je sve glasnije otkucavala, živci su mu bili opasno nategnuti. Napeto je pratio, gledao, slušao, sve dok nije osjetio da... Razorna snaga dokaza koji će pobiti navode optužbe ovisit će upravo o savršeno tempiranom trenutku. Nikad nije zakazao. To je ona vještina koja se ne može naučiti, jer o tome se ne uči na Pravnom fakultetu. Onaj tko u sebi nema taj ubilački "instinkt", neće ga izbrusiti ni u tisućama odrađenih parnica. To je ona nijansa koja razlikuje dobrog od vrhunskog odvjetnika. Znao je da njegovi kolege pravnici preziru te njegove perfidne igre, izazivaju bijes i osudu struke, ali nije mario. Protiv njega već je nekoliko puta bio pokrenut disciplinski postupak. - Pa što onda? - nitko mu nije mogao ništa jer iako su njegove metode bile neetične, nisu bile nezakonite. Sve dok se držao slova zakona, makar ga potpuno izokrenuo, nitko mu nije mogao ništa. Odavno je naučio da pravo i pravda nemaju ništa zajedničkog.
198
* * * Duboko je udahnuo, pokušavajući ukloniti grč u prsima. Znao je da su sve oči uprte u njega. Pogledom okrzne Nušu. Bila je blijeda, ali mirna i uspravnog držanja. Niti u jednom trenutku nije izgubila živce, stoički je podnosila niske udarce koji su je nemilice tukli. - Upamti, nikad ne spuštaj pogled. Gledaj ravno preda se, kao da te se to ne tiče. - Ali, Igore... - Poslušaj me! Znam što radim - pokušao ju je smiriti, ali uzalud. U oči joj se uvukla ona bol koju je ugledao onog dana kad su prvi put ušli u sudnicu. Sada je znao i zbog čega. Nakašljao se i teatralno naklonio. Svi u sudnici napeto su iščekivali ovaj trenutak jer od odvjetnika Beloševića očekivala se točka koja će dovesti do obrata u sudnici, preokreta u postupku. On je to jako dobro znao. Nekoliko trenutaka hodao je sudnicom. Bez riječi. Znao je da su sve oči uperene u njega. Zaustavio se pred novinarima, kao da želi da dobro upamte ovaj trenutak. Nakon toga ponovno se nakašljao i krenuo s uvodnim izlaganjem. U sudnici je vladala mrtvačka tišina, napetost se mogla rezati nožem dok je govorio tiho, vrlo tiho. - Cijenjene dame i gospodo, moram reći da sam dugo razmišljao kako da započnem svoju obranu. Znate, nije mi lako nakon što smo punih... koliko ono tjedana...? - Zastane, kao da razmišlja. - Nije važno, jer imali smo priliku naslušati se takvih grozomornih i uvredljivih optužbi, usudio bih se reći vrhunskih gadarija, jer moja draga kolegica... - Poštovani odvjetniče, molim vas bez pretjeranih etiketiranja. I molim da prijeđete na meritum predmeta - Igor je znao da će ga Robert prekinuti. - Naravno. Ispričavam se. Ono što sam želio reći jest da se tužiteljstvo jako dobro pripremilo za slučaj - značajno se nasmije, no napetost je bila prevelika da bi itko primijetio smiješak na Igorovu lìcu. Primijetio je da je sudac Auer bio bljeđi nego prijašnjih dana i to ga još više ohrabri u svom naumu. - Danima smo slušali kako se moju klijenticu blati, pucalo se na nju iz svih oružja, iskreno bio sam zapanjen – ponovno je napravio značajnu stanku. - Da, bio sam zapanjen ne toliko količinom dokaza, koliko načinom na koji su dokazni materijali prezentirani - duboko uzdahne. - Ovaj posao radim već dugo, jako dugo i moram priznati da imam nešto iskustva, ali u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nisam vidio toliko mržnje i gađenja kao u ovom slučaju.
199
Državna odvjetnica odmah je glasno protestirala: - Odvjetnice Belošević, molim vas, prijeđite na stvar. Vaši osjećaji nisu bitni za postupak. Nismo u Americi i nema porote koju možete rasplakati, zato srceparajuće scene zadržite za sebe. Zanimaju nas dokazi, ali da... zaboravila sam - zlobno se nasmije - zaboravila sam da dokazi koji bi pobili tvrdnje o tome da je vaša klijentica pod krinkom svoje agencije vodila dobro uhodan lanac elitne prostitucije, organizirala orgije, posredovala pri pružanju seksualnih igrica, ne postoje - posebno naglasi zadnje riječi. - Osobe poput vaše klijentice sramota su za naše društvo. Ona nije ništa drugo no jedna obična svodnica, osoba koja vreba mlade i neiskusne djevojke vrbuje ih za svoje nečasne i sramotne poslove, a cijena koja se plaća vrlo je visoka za uvažene članove ove naše zajednice. Da nije nje, profesor Vrlas i danas bi bio živ jer osoba poput vaše klijentice sramota je, ona je kukolj... - Gospodine sudče, molio bih Vas - Igor se u manirama sluge pokornog obrati Robertu. - Molim vas, suzdržite se ovakvih komentara - oštro je prosvjedovao Robert. Već mu je bilo kristalno jasno da Igor nešto opako smjera. Samo nije znao što. - Hvala vam - reče tiho. - Gospođo Filipan, imali ste priliku i ja vas nisam prekidao. Niti jednom, iako sam se ponekad jedva suzdržavao da ne prasnem od količine mržnje koju sam osjetio u vašem glasu. Osim toga, moja klijentica nema nikakve veze sa smrću profesora Vrlasa i ovim putem još jednom izražavam sućut obitelji - mrmor glasnog odobravanja prođe sudnicom. - Nego da se vratim na meritum predmeta - glas mu je odjednom postao hladan i odrješit. Napetost je rasla jer približavao se trenutak. - Dakle, proteklih smo dana bili svjedoci napada i vrijeđanja sa strane mnogih dušobrižnika koji su strahovito zabrinuti za moral - nasmije se cinično. - Kao prvo želio bih pojasniti neke stvari koje su bile prikazane iz krivog kuta. Usluge koje pruža eskort-dama ne moraju uvijek biti seksualne prirode. Nekada ih unajmljuju klijenti koji jednostavno ne žele biti osamljeni, a nekada se eskort-damu poziva na društvene događaje s ciljem da se impresioniraju poslovni partneri ili prijatelji. Tih se načela pridržavala i moja klijentica. Nikada nije, kako se ono kaže, ispod stola dogovarala sumnjive poslove niti pogodovala nemoralnim ponudama. Njezine su djevojke bile lijepe, mlade i pametne. Ako će zbog tog moja klijentica biti proglašena krivom po svim točkama optužnice, onda samo dajte! Odgovorno tvrdim, što ćemo bez sumnje i dokazati, da Nuša Brozičević nikada, ali baš nikada nije ugovarala nemoralne ponude, ali što se događalo poslije ugovorenog posla, to se moje klijentice ne tiče. To je zadiranje u privatnost. - Zadiranje u privatnost, malo morgen! - procijedi državna odvjetnica dovoljno glasno da zaradi još jednu opomenu.
200
- Da, zadiranje u privatnost! Jeste li možda pročitali statistiku o tome koliko se zabranjenih, preljubničkih veza događa na poslu, oko 99 posto... - Molim vas, odvjetniče, prijeđite na stvar. Na teret vaše klijentice stavljene su ozbiljne optužbe, molim, ne skrećite s teme! - Nažalost, već smo se saživjeli s takvom prijetvornošću i licemjerstvom da je u našem društvu lažno prikazivanje vlastitih moralnih vrijednosti jedini način da se postigne autentičnost kojoj težimo da ispadnemo čestiti ljudi, zagovaratelji obiteljskih vrijednosti, časti i ugleda. Licemjerno se oplakuje srozavanje morala da bi se prikrila vlastita podvojenost i zataškao paradoks spuštenih gaća u kojima se sve češće zatiču mnogi puritanci - boja na licu sudca Auera sve je više kopnjela. - Slučaj moje klijentice više nalikuje srednjovjekovnom lovu na vještice, nego uljuđenom sudskom procesu, a evo, reći ću vam i zašto. Zbog sve većeg licemjerstva koje je zahvatilo ovo bolesno društvo, trebamo pronaći žrtveno janje. Po mogućnosti siroticu koju ćemo s perverznim zadovoljstvom nabiti na kolac da bismo je na kraju spalili na lomači. Naravno, prikladno za dvadeset i prvo stoljeće, nema više lomača nego se proces vodi pred širokim auditorijem, u areni u kojoj je dopušteno svašta, pa čak i ovako besramno uprizorenje jeftinog teatra za široke narodne mase... - Dosta - poviče sudac Auer glasno, glasnije no što je itko od prisutnih očekivao. Robert se nasmije. Kucnuo je čas! - Dok sam ja sudac, moja sudnica neće biti pozornicom ovakvih izlaganja, drskog nastupa, čudnih i uvredljivih aluzija... - Ma nemojte molim vas? - Igor se teatralno uhvati za glavu. - Čudnih i uvredljivih aluzija? Drskog nastupa? Eto, to je ono o čemu ja govorim! - zaurla gotovo pobjedonosno. - Vi ste, sudče Auer, definitivno posljednja osoba na svijetu koja bi trebala nešto reći, ali gle čudnog li čuda! Upravo ste vi nekom providnošću izabrani da vodite, pa i da osudite moju klijenticu! - napetost u sudnici mogla se rezati nožem. Bomba samo što nije eksplodirala. - Sudačke vrline javne, a poroci tajni? Nije li to tako, časni sudče? - Igorov glas pobjedonosno zaori sudnicom. - Neka onaj koji je bez grijeha prvi baci kamen? Nije li to tako? Nije li istina da ni vi, časni i prečasni sudče, niste ostali imuni na čari moje klijentice? Da ste pokleknuli i... Robertovo lice raširi se od užasa. - Nije li istina bolna? - Igorove riječi teškim ritmom obrušavale su se na Roberta. - Kako ćete pronaći suvislo objašnjenje za ovaj cirkus koji se vodi u vašoj sudnici, kako ćete pronaći suvislo objašnjenje za ovu sramotu? - glas mu je grmio, podrhtavao od siline bijesa. - Hoćete li, molim vas, objasniti ovaj izvod iz matice rođenih? Kako
201
objasniti da ste vi tako častan i bez mane, moralna vertikala ovog suda, ovog društva, oženjen čovjek, otac djeteta moje klijentice?
* * * Krv je nestala s Robertovih obraza. Mrtvačka maska preobrazi mu lice. Imao je osjećaj da će mu srce prestati kucati. Zažmirio je, kao da se želi zaštiti od Igorovih riječi. Pred očima mu bljesne onaj trenutak kad ga je gledala tim očima... očima u kojima je sve bilo izmiješano. I mržnja, i nevjerica, i prijevara, i bol... možda najviše od svega ta strašna, razdiruća bol. - Evo lijepo piše - list papira doleti na njegov stol. Slova, sitna i ubojita bljeskala su pred očima.
Ime djeteta - Lara Brozičević. Ime majke - Nuša Brozičević, Ime oca - Robert Auer. Posljednjim snagama pogleda na datum. Ako ga sjećanje dobro služi, sve se poklapa. Zacrni mu se pred očima, ali posljednjim atomima pridrži se za stolac da ne izgubi ravnotežu. Mira skoči i brzo mu doda čašu vode. U sudnici je nastao urnebes. Bljeskanje bliceva, glasno komešanje, zvukovi nevjerice. Neki novinari istrčali su iz sudnice kako bi mogli uživo izvijestiti o nesvakidašnjem skandalu koji je očito značio kraj jedne sudačke karijere.
* * * Na tisuće ledenih šiljaka zabijalo se u njezino srce dok je promatrala kako se gomila nagurava oko Roberta. Lice mu je bilo iskrivljeno od boli i nevjerice dok je nepomično stajao, nemoćan usred razjarenih novinara, reportera. Svatko je želio komadić priče. Možda je u masi tražio njezino lice, ali gužva oko njega bila je prevelika. - Neočekivani obrati... iznenađenje u sudnici... otkrivena dobro čuvana tajna... nemili rasplet... - riječi su se sudarale u njezinoj glavi. Hvatala je fragmente priče jer novinari se nisu ni trudili savladati uzbuđenje koje prati svaki sočni skandal.
202
V. Razumom je shvaćao da je uspio, ali umjesto trijumfa koji je očekivao, osjetio se poraženim. Taj uspjeh, toliko priželjkivan i sanjan, taj trenutak kad će se sudnicom prolomiti uzvici i kad će u njezinim očima ugledati ono nešto, olakšanje, zahvalnost, sreću... nije imao željeni okus. Trenutak koji je trebao biti njegov najveći uspjeh, činio se poput sramotne prijevare i vlastitog pada u provaliju. Ljudi koji su se natiskali u sudnici mogli su namirisati njegovu bezobzirnost, krajnju nečovječnost u areni u kojoj više nije moglo biti pobjede.
* * * - Kako si mogao? - Nušin glas gubio se u glasnom žamoru koji se prolamao sudnicom. - Kako si samo mogao?! - Odakle ti ovo? - glas joj je bio leden. - Zar je to važno? - Igor se pravio kao da ne shvaća pitanje. - Jest, važno je - Nušin glas drhti od gađenja, bijesa, užasa nemoći. - Da sam ti željela reći, zar ne misliš da bih ti već rekla? Kako si došao do izvoda? Za to nitko nije znao! Igor se uplaši mržnje u njezinu glasu. - Tražila si najboljeg, zar se ne sjećaš? Obećao sam ti pobjedu. - Nikad nisam željela pobjedu po svaku cijenu. Nisam li ti jasno stavila do znanja da želim zaštiti svoj privatni život? Ponajprije svoju kćer? Nisam li? - Ne shvaćam zašto se ljutiš! Zar bi bilo bolje da su te osudili? Nemoj mi samo reći da bi za dijete bilo bolje da mu je majka u zatvoru? Misliš li da bih ja kao tvoj odvjetnik dopustio da te osude samo da spasiš svog ljubavnika? Ne shvaćam zašto štitiš tu gnjidu od čovj... - nije stigao dovršiti jer je šamar doletio na njegovo lice.
* * * Postoje trenutci koji se ne mogu objasniti, baš kao što je neobjašnjivo kako je skupila snagu i probila se kroz gomilu razjarenih novinara. Izašla je iz sudnice visoko
203
uzdignute glave, ukočena pogleda i zaleđena lica. Dok je prolazila, ljudi su se pomicali u stranu kako bi mogla proći i u tišini gledali za njom. Zanimljivo, ali nitko je nije pitao za komentar. Znali su da od te žene, gotovo kraljevski dostojanstvene i nedodirljive, sigurno neće dobiti što žele.
204
27. DIO
Ljubav će završiti priču, reći pravu istinu. Ljubav ništa ne ostavlja nedovršeno.
Ljubav nikad ne umire I. Mogao je prepoznati poraz. To nije bio prvi poraz u njegovu životu, ali posljedice će vjerojatno osjećati čitav život. Neobjašnjiva bol koju je donio dan shrvala ga je u potpunosti. Kao u nekoj izmaglici izašao je iz sudnice. Teturao je hodnikom i imao osjećaj da će se srušiti. Sudarao se s ljudima, gledao njihova izobličena lica, a onda ga netko uhvati za ruku i zaustavi. Bio je to Hrvoje Žarković. Nekako ga je ugurao u svoju sobu. - Evo ti, popij - dao mu je čašu vode sa šećerom i pričekao nekoliko minuta. - Dakle, istina je? - bio je crven u licu. Vikao je. - Pa kako je moguće? Jesi ti normalan? Zašto mi nisi rekao? Ne razumijem, znao si što će se dogoditi! Znao si da se onaj prokleti Belošević neće ustručavati uništiti te, zašto si uopće prihvatio slučaj kad imaš dijete s tom ženom?! Mislim, koji ti je kurac? - Hrvoje, kunem ti se do dana današnjeg nisam znao da imam kćer. - Žarković problijedi. - Nisi znao? Kako dovraga nisi znao? - Mislio sam da ne mogu imati dijete - njegove oči, odjednom budne, u trenutku shvate.
205
- Marisa - procijedi bijesno - ona mi je servirala tu laž. Ona me uvjerila, ne bi me čudilo da je falsificirala nalaz... Govorio je brzo, nesuvislo, grozničavo. - Polako, polako - Žarković ga ščepa za ramena i snažno prodrma. - Hoćeš reći da si to tek sad saznao? Nisi znao? - pogleda ga s nevjericom. - Vjeruj mi da nisam. Da sam znao, kunem ti se nikad ne bih prihvatio slučaj. Ako se sjećaš... - Da, sad se sjećam! - lupi se po glavi. - Nisi želio prihvatiti, ali ja... ja sam te nagovorio, gotovo prisilio! - Nemoj se kriviti. Možda je tako trebalo biti. Kad sam prihvatio slučaj, bio sam siguran da se naša veza neće otkriti jer bila je to dobro čuvana tajna, a ja... samo sam želio osigurati pravedno suđenje, jer stalo mi je... - nije mogao nastaviti. - Stalo mi je do Nuše... - zajeca bespomoćno. Glasni odjeci tuge potresali su Robertovo tijelo. - Smiri se, smiri! - pokušavao ga je umiriti. - Oprosti, ali ne mogu se smiriti. Čitav mi se život raspao. - Znam - Žarković ga pogleda sućutno. - Žao mi je zbog neugodnosti koje sam ti priredio, žao mi je što sam okaljao ovaj sud. Sutra dajem ostavku i poštovat ću sve odluke suda ako se protiv mene podnese disciplinski postupak ili izbacivanje iz komore. - Lako za sud, to će se riješiti - reče tiho - ali bit će aluzija u novinama, ljigavih aluzija, to znaš? Nastala je tišina. Nakon nekog vremena Robert progovori. - Znam. Svjestan sam da je slučaj uzburkao javnost i učinit ću ono što moram. Najkasnije sutra dat ću izjavu za medije i želim da se slučaj Brozičević okonča. - To ne ovisi o tebi, već o državnom odvjetniku. Ako oni smatraju da i dalje postoje elementi kaznenog djela... - Znam, ali vjeruj mi da je sad najvažnije da se slegne prašina koja se podigla. Želim učiniti sve što je u mojoj moći da zaštitim ženu kojoj sam potreban. I zaštitim... riječi su mu zapinjale u grlu. - Da zaštitim svoju kćer. Bilo je čudno izgovoriti - kćer. - Mislim da to neće proći samo tako. Ovaj prokleti Belošević ponovno je napravio skandal. Podigao prašinu, uzburkao duhove. Bit će još pitanja, znaš kakvi su novinari... neće vas pustiti na miru.
206
- Dat ću izjavu i podnijeti neopozivu ostavku. To je sve što mogu učiniti, jer nakon toga bit ću nedostupan za medije. O ovome više neću progovoriti niti jednu jedinu riječ. Želim zaštititi privatnost... toliko im dugujem. - Da, razumijem. Drži se - Hrvoje uzdahne i zatim reče tiho, gotovo šaptom. - Žao mi je, strašno mi je žao. Ako postoji još nešto, bilo što... tu sam! - Hvala ti. Nakon svega, lijepo je čuti da me ne osuđuješ. - A tko sam ja, da bih te osuđivao, Roberte? Ta svatko od nas, ima... nosi svoje breme, svoju tajnu. - Na kraju konca, ti si sretan čovjek, tvoja je tajna otkrivena. Sad postupi kako trebaš...
II. Negdje je pročitala da ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i laži. Umire od tajni koje truju život, magle oči i nagrizaju san. Toga dana umrla je njezina ljubav. Znala je da joj Robert nikad neće oprostiti što mu je zatajila dijete jer vidjela je iznenađenje u njegovim očima, užas neočekivanog saznanja. Oči su joj bile pune suza koje su se slijevale niz obraze. Pustila ih je neka teku. Nakon nekog vremena osjeti i prve kapi kiše. Cijelu noć kišilo je nad gradom. A ona je hodala, bez prestanka, po kiši, žalosna, prokisla, očajna. Željela je da kiša ispere svu bol, da je pročisti, da s njom ode njezina prošlost, njezina povijest. Svijet je bio tužan i mračan, mirisao je na vlažni asfalt i trulež. Robert je nestao. Zauvijek. Te noći sve je nestalo.
* * * Zora je osvijetlila nebo.
207
I sve je bilo kao i uvijek. Život se nastavljao. Svitao je novi dan. Još jedan dan... Nije bila sigurna želi li ga proživjeti. Boljelo je sjećanje na jednu ljubav. Boljela je i prošlosti i sadašnjost. Boljelo je sve ono što je moglo biti, a više nikad neće. Koraci su bili sve sporiji... kao da je dolazila do nekih spoznaja, čudesnih i oslobađajućih. I onda je stala. Iako je bio osoba koju je prezirala najviše na svijetu, odjednom je preplavi zahvalnost prema čovjeku lisičjeg lica. Igor ju je jednim potezom, ma kako gnjusan bio, izbavio života u kojem bi ostala zatočena i vezana tajnama. Želeći uništiti Roberta, Igor je učinio ono što ona nikad nije mogla. A trebala je. O itekako je trebala to učiniti i to davno prije. Njegovo kopanje po tajnama i njenim ranama, pomoglo joj je da shvati koliko je bila zapletena u mrežu prošlosti. Izveo ju je iz labirinta želeći pobjedu na sudu.
Odjednom je preplavi neko divno, oslobađajuće čuvstvo. Iako se trudila da pronikne, nije bila sigurna... nikada prije nije se osjetila tako laganom, slobodnom! Da, to je bilo to! Ta nevjerojatna lakoća, ta sloboda, taj osjećaj da može disati punim plućima. Je li ovo ipak pobjeda? Možda nije bila onakva kakvu je zamišljala, ali bila je slobodna! Oslobođena lanaca kojima je bila vezana, koji su je sputavali i poput kamenih okova vukli prema dnu. Morala se osloboditi prošlosti ako je željela zaplivati morem budućnosti. Mediji su dobili svoju poslasticu i nikakva naknadna objašnjenja ili demanti neće kod čitatelja promijeniti dojam koji su stvorili tijekom ovog vremena, ali više joj nije bilo važno. Nuša je znala da će uskoro i ove senzacionalističke slike izblijedjeli u sjećanju ljudi. Lara je ionako još mala, puno toga ne razumije. Hoće li ljudi upirati prstom u nju, gledati je s podsmijehom, bilo je manje važno u usporedbi s onim što je dobila. Dobila je ono što Nuša nikada nije imala. Njena kći dobila je oca. U blijedom svijetlu nadolazećeg dana, rominjanje kiše i zvukovi vjetra poput kolačića madeleine ponovno je vraćaju k njemu. Jučer je bila previše uzbuđena jer događaji koji su se dogodili u posljednja dvadeset i četiri sata bili su previše intenzivni da bi uopće shvatila o čemu se radi. Što bi se još trebalo dogoditi da konačno shvati da se prošlost ne može izmijeniti, ali budućnost...
* * *
208
I što bi se još moralo dogoditi da napokon prizna sama sebi da je i ona zaslužila voljeti i biti voljena? I zašto konačno ne prizna sama sebi da je Robert Auer voli? I da ona voli njega, više nego je ikoga voljela i više nego će ikoga voljeti? K vragu i sve! Dosta analiza, povlačenja, vječitog preispitivanja i straha da ne bude povrijeđena! Bila je ranjena i preživjela je. Nikada nitko nije napisao kako pobijediti u igri zvanoj život niti priručnik kako se voziti na tom ludom ringišpilu punom uspona i padova, posrtaja i ponovnih susreta. Nuša zna da će preživjeti i ponovni susret s njim. Još ne zna što će mu reći, kako ga suočiti s pitanjem svih pitanja, ali uskoro će saznati. Ustala je i hrabro krenula. Zna da će je on čekati na nekom dijelu puta, na početku duge.
209
28. DIO
Znaš ono mjesto između snova i stvarnosti gdje još uvijek sanjaš? Tamo ću te uvijek voljeti, tamo ću te uvijek čekati... jer to je mjesto - ljubav...
Na pocetku duge I. Stajali su i gledali se šutke. Muškarac i žena, gotovo u nevjerici. Naposljetku on se pomakne i poput mjesečara krene prema njoj. Oči su mu blistale čudnim sjajem. Ona zna da se iza tih tamnih trepavica skrivaju suze. Robert plače. Drži je u čvrstom stisku, ne dopušta da digne glavu i pogleda ga u oči. Upija miris njezine kože dok joj prstima prelazi po licu, dodirujući sve ono što je tako dugo i bolno priželjkivao. Robertove oči, poput krijesnica, žare u mraku. Skuplja snagu, jer ono malo što je još ostalo, mora biti izgovoreno. Samo kako razbiti tišinu, kako prijeći na drugu stranu? - Zašto mi nisi rekla? - upita konačno. - Zašto, Nuša? Zašto? Tišina. Duga i mučna spušta se nad njih, sjeda na grudi, guši ih. - Nikad ti ne bih mogao zatajiti dijete... kako si mogla? Čuje li to ona predbacivanje u njegovu glasu?
210
- Kako sam mogla, kako sam mogla? Što ti misliš? Bujica bijesa, sve ono što je ovih godina bilo zaključano, provali iz nje. - Usuđuješ se pitati me nakon svega što si mi učinio? Slomio si me. Izdao, nestao... lagao. Gledao ju je netremice, širom otvorenih očiju, kao da ne vjeruje onom što čuje. Čemu te riječi, te optužbe? - Nuša, nikada, nikada ti nisam lagao. Sve što sam mislio ili činio bilo je iskreno. Volio sam te sve ove godine. Tebe i samo tebe. Tražio sam te, pokušao objasniti. Ali ti si nestala. Kao izbrisana s lica Zemlje. Dugo te nisam nalazio, a kad sam te napokon pronašao, uspio sam ti reći samo dio priče. Nisi me željela saslušati do kraja. Sada i shvaćam zašto, ali kunem ti se životom, kunem ti se, da pojma nisam imao kako se Marisa uplela u priču. - Da, došla je do mene, sasula mi istinu u lic... - Istinu? Kakvu istinu? - oštro je pogleda. - Kakvu ti je istinu ona mogla reći? Povjerovala si nepoznatoj ženi, ženi koju prvi put vidiš, a mene nisi pitala?! Nije ti palo na pamet da je to možda njezina osveta? Ali hajde, baš me zanima što ti je rekla? - Pa sve... da me nikad nisi volio, da si imao ljubavnice i svakoj prodavao istu priču. Rekla mi je u lice da sam kurva i zanimalo ju je koliko me plaćaš... Lice mu zapuhuju riječi koje ne želi čuti i poželi zaurlati od bola. O, kakvu je podlu igru ta poremećena žena zaigrala! - Nemoj misliti da je bilo lako, ali podnijela bih uvrede. Podnijela bih i pogrdne riječi, podnijela bih i da me se naziva kurvom, podnijela bih sve. Sve osim laži. Okrene se prema njemu. Bol u njezinim očima bila je gotovo fizička. - Roberte, zašto si mi lagao? Zašto mi nisi rekao da čekate dijete? I to sina? U glavi mu se zavrti i pomisli da će se srušiti. Prisili se da duboko udahne, samo da ne izgubi ravnotežu, da se održi na nogama. Ne, ne smije izgubiti živce, mora ostati pribran, samo teško je to. - Čekaj malo! Čekaj! O čemu ti to pričaš? Kakvo dijete, kakav sin? - želio je vrištati, ali prisili se ostati miran. Glas mu je podrhtavao. - O Roberte, poštedi me - uzdahne glasno, kao da se predaje. Umorna je već od svega. Ne shvaća čemu ova predstava. Zašto konačno ne prekine s lažima? - Ne shvaćam... - oboje su opako na granici. Na rubu ludila i suza. - Vidjela sam. Svojim očima - riječi su sada hladne i olovne. Svojom oštricom sijeku kroz mrak. - Ma što si vidjela? ŠTO?
211
- Trbuh, Roberte! Trbuh! Veliki izdajnički, trudni trbuh tvoje žene, trbuh koji mi je razbio snove. - Čekaj malo! - zaškripao je zubima i stegnuo pesnice u osjećaju žestoke frustracije. Opsjedale su ga slike, osobito jedna. Kako je to' moguće? Zaista, kako je to moguće? Očito da je ipak bilo moguće. Kockice ove priče slagale su se. Jedna po jedna, nevjerojatna, smrtonosna. Bolna. Zastrašujuća. Nekoliko minuta proveo je razmišljajući o nevjerojatnoj podlosti, bolesnoj igri koju je zaigrala njegova uskoro bivša žena. Samo netko potpuno pomračena uma mogao je izvesti tako nešto. Lažni trbuh! Strese se od snažnog osjećaja gađenja. - Dakle tako... sad mi je jasno. Odnosno, jasnije. Trebat će mi još neko vrijeme da shvatim jer ne mogu vjerovati da je u svojem ludilu otišla tako daleko i pojavila se... s lažnim trbuhom - riječi su teško prelazile preko njegovih usana. - Lažnim trbuhom? - promuca Nuša. - Da, Nuša. Lažnim trbuhom. Ona nikada nije bila u drugom stanju - i onda mu sine. - Sada sam potpuno siguran, sto posto siguran, da je lažirala moj nalaz... pogleda je izgubljeno i jedva primjetan osmijeh preleti njegovim licem. - Nema sumnje, jer inače... inače ti nikad ne bi mogla... - nije mogao izgovoriti do kraja. - Znači ona... ona je lagala? Nije bila trudna, nije bilo djeteta? - Ne, Nuša. Nije bilo nikakvog djeteta, ničega osim njezinih laži, groznih laži kojima je upropastila... uništila... tvoj život, moj život. Naš život - linija Nušine čeljusti zadrhtala je, a on poželi zaplakati. Užasavajuća istina, poput šamara otrežnjenja. Odjednom je sve kristalno jasno. - Ne, ne i ne! Ja sam kriva, ja sam kriva, ja! Oh, Roberte, kako sam mogla biti tako glupa, kako? Imaš pravo, kako sam mogla povjerovati toj... o ljubavi, hoćeš li mi ikada oprostiti što sam bila takva budala, tako prokleto glupa, naivna? Tako prokleto slijepa? - osjeća da neće izdržati, mrači joj se pred očima. Osjećaj je tako lagan, ona nestaje... nestaje u ponoru.
Ne zna koliko je vremena prošlo. Otvara oči i vidi njegovo lice i krupne oči koje je uplašeno gledaju. - Nuša, jesi li dobro? Nuša ljubavi, čuješ li me? - Sve je u redu, mislim... ne znam - želi reći da joj je žao, ali on nježno prelazi preko njenih usana.
212
- Pssst ... ljubavi, nije važno. I zaista više ništa nije važno jer maske su pale, tajne napokon otkrivene. Nije više bilo pitanja, sumnji. Gledaju se, gledaju nijemo, gubeći se u vihoru osjećaja koji se poput vode ulijeva u konture novopronađenog života. Čudesno preobraženog i oslobođenog okova mučnih laži. Nuša s olakšanjem sklapa oči, a njegove usne potraže njene. Bio je to poljubac poput kapi rose u pješčanoj oluji.
* * * U njegovu čvrstom zagrljaju Nuša osjeća spokoj. Kao da je kroz neku pukotinu kliznula u dimenziju u kojoj se stvari naziru u drugom svjetlu, pa odjednom jasno vidi što prije nije mogla. I zna da više neće hodati poput mjesečara kroz godine sastavljene od dana i noći, tražeći odgovor na pitanja. Pripadala je ovom čovjeku u što više nikad neće posumnjati. - Idemo, dušo - reče Robert tiho. - Vrijeme je... da konačno upoznam ... čudesna istovjetnost ispreplela je njihove misli. - Da, vrijeme je da upoznaš svoju kćer, našu kćer - šapne kroz mrak i uhvati ga pod ruku. Klize polagano prema novom početku u čarobnim obratima sudbine, životu u kojem više neće biti tajni, lagano, korak po korak, kao da nastavljaju davno započet ljubavni ples. Ples vječnih, bezvremenskih ljubavnika.
KRAJ
FJMe
213
