Slike iz djetinjstva i ponor U tumačenju Hitlera to je nazvano mit o preživljenju i, premda to sad više nitko ne vjeruje, u poslijeratnom je razdoblju imao odjeka u pučkoj mašti. Slika Hitlera koji je pobjegao - pobjegao iz berlinskoga bunkera, pobjegao iz plamena koji ga je navodno progutao, pobjegao od osude - začudo je postala veoma privlačnom i nadahnula je tvorce tlapnji, kako one najprizemnije (legendarni prikaz u nastavcima "Hitler je živ u Argentini!" u policijskom glasilu Police Gazette) tako i one veoma intelektualne (izazovna poredba Georgea Steinera Prijevoz A. H. u San Cristobal). Ta je slika možda toliko privlačna jer odražava slutnju da nam je, premda nam Hitlerovo tijelo nije izmaknulo, u nekom važnom smislu on ipak ostao neuhvatljiv. Mit o preživljenju izaziva stalan strah da je Hitler nekako ipak uspio izbjeći objašnjenje. Također je sugestivna rasprava koja je buknula 1995. u vezi s otkrićem nekoliko zaobljenih krhotina kostiju pohranjenih u moskovskom arhivu, a za koje se tvrdilo da su ostaci Hitlerove lubanje.
Prijepor u vezi s podrijetlom krhotina lubanje - što je važno, jer bi nam krhotine možebitno bacile svjetlo na okolnosti Hitlerova samoubojstva, njegova konačna čina samoodređenja - mogao bi biti naznakom istine koja još više uznemiruje: ma što se dogodilo s njegovom lubanjom, nikako nismo uspjeli zadovoljavajuće odgonetnuti Hitlerov um. 9 Prava potraga za Hitlerom - potraga za onim tko je bio, što je mislio da jest i zašto je činio to što je činio - bila je istraživački pohod u područje koje je mnogo manje dostupno od argentinskih prašuma i zabitnih paragvajskih hacijenda, navodnih skrovišta odbjegloga Hitlera u mitu opreživljenju. Nije to potraga za mjestima gdje se Hitler skrivao, nego za onim što je skrivao u sebi. Putovanje je to u bespuća Hitlerove nutrine, područje koje je prekriveno njegovom vlastitom prijevarnošću, kamuflirano gustišem proturječnih dokaza, isprepletenim i zamršenim raslinjem nepouzdanih sjećanja i izjava, glasina, mitova i biografskih apokrifa koji navode na zabludu. Neistraženo je to područje višeznačnosti i nesigurnosti na kojem vojske znanstvenika u mraku bez dokaza vode bitku za sablasne sjene Hitlerove prošlosti i nepoznanice njegove psihe koja toliko izluđuje. Je li moguće da, više od pola stoljeća nakon Hitlerove smrti, nakon svega što je napisano i izrečeno, još lutamo tim divljim bespućem, tim vrtom s rašljastim stazama, a da nam cilj naše potrage još nije na vidiku? Ili bi bolje bilo reći da, nažalost, imamo previše ciljeva. Potraga za Hitlerom nije dovela do jedne koherentne, usuglašene slike o njemu, nego do mnogo različitih Hitlera koji se međusobno nadmeću, konfliktnih utjelovljenja suprotstavljenih vizija, Hitlera koji možda uopće ne bi prepoznali jedan drugoga, a kamoli se pozdravili s Heil kad bi se susreli u paklu. Hitler opsjenar iz početne vizije Alana Bullocka možda se doista ne bi prepoznao u opsjednutom pravovjerniku, hipnotičnom okultnom mesiji H. R. Trevor-Ropera. Niti bi prezirno nasmijan Hitler Lucy Dawidowicz, naslikan sedamdesetih godina, našao mnogo dodirnih točaka s dršćućim, neodlučnim Hamletom-Hitlerom Christophera Browninga, kako Hitlera prikazuje suvremena znanost devedesetih godina. Doista, mnogo je toga napisano, ali malo je što riješeno. A neke su stvari izgubljene i zaboravljene. Samo ćemo natuknuti ono što nije riješeno. Postoji pitanje podrijetla Hitlerova antisemitizma, stupnja "iskrenosti" njegova antisemitizma. (Je li on bio istinski vjernik, kako je H. R. Trevor-Roper oduvijek tvrdio, ili pak ciničan oportunist koji je tek manipulirao mržnjom prema Židovima radi vlastita probitka, kao što nastoje dokazati Alan Bullock i teolog Emil Fackenheim?) Neriješena su i neka temeljna pitanja u vezi s Hitlerovim podrijetlom (je li se bojao da je "zaražen" židovskom krvlju), njegovom spolnošću (i vezom, ako uopće postoji, između tih sklonosti i njegove političke patologije), te trenutkom njegove smrti. (Je li umro "vojničkom smrću" ustrijelivši se vlastoručno? Ili je to bila kukavička smrt -svojevrsno potpomognuto samoubojstvo uz pomoć sluge i cijankalija kako tvrdi kontroverzni ruski obdukcijski nalaz?) Ako je dvojben njegov kraj, jednako se to može reći i o pitanju njegove pojave i uspjeha: je li Hitler bio neizbježan ili mu se moglo oduprijeti? Jesu li Hitlerovi zločini bili posljedica neodoljivih povijesnih sila ili neumoljive osobne volje? U središtu je svih tih pitanja neuhvatljiv, možda i nedokučiv predmet potrage za Hitlerom: priroda Hitlerova "misaonoga svijeta". Je li on bio "uvjeren u vlastitu ispravnost", na čemu ustrajava Trevor-Roper - je li se toliko zavaravao u vjeri da čini 10 dobro? Ili je bio posve svjestan vlastita zločinstva, kako naširoko pokušava dokazati filozof Berel Lang? U pozadini je toga spornog pitanja još spornija rasprava o hiderovskoj iznimnosti - možemo li smjestiti Hitlera u slijed masovnih ubojica prije i poslije njega, možemo li ga objasniti u sklopu istih okvira, na kraju istoga spektra ljudske naravi koji navodno dijelimo s Jeffrevjem Dahlmerom i Mahatmom Gandhijem? Skriva li se možebitan "Hitler u nama", kako to neki vole reći? Ili je on poseban slučaj, s onu stranu kontinuuma u vlastitom razredu, kao što tvrdi Emil Fackenheim, koji odbacuje pojam "Hitlera u nama"? Zatim postoji pitanje Hitlerove točne uloge i stupnja njegove osobne odgovornosti za holokaust. Snažne tendencije u suvremenoj znanosti kumulativno su umanjile Hitlerovu presudnu i središnju ulogu. Prvo se susrećemo sa sklonošću da se Hitler promatra kao lutka kojom upravljaju snažnije, navodno "dublje" povijesne i društvene sile, sile koje su holokaust učinile "neizbježnim", s Hitlerovim posredovanjem ili bez njega. Takvo je stajalište izrazio i predsjednik Sjedinjenih Država
Bili Clinton kad je na otvaranju Američkog muzeja holokausta govorio o tome kako je njemačka "kultura, koja je stvorila Goethea, Schillera i Beethovena, iznjedrila i Hitlera i Himmlera" - a to stajalište predstavlja Hitlera kao proizvod kulture, a ne kao počinitelja (ne)morala. Prisutna je i popratna tendencija da se sve što upućuje na teoriju "velikih ljudi" u povijesti smatra priprostim u usporedbi s pribjegavanjem objašnjenju s pomoću velikih apstrakcija poput "zapadnjačkog rasizma", "eliminacijskoga antisemitizma", pa čak i (još uvijek) "dijalektičkog materijalizma". Teoretičari velikih apstrakcija sigurni su kako bi te sile - s obzirom na povijesne uvjete u Njemačkoj - da Hitlera i nije bilo, stvorile nekoga poput njega tko bi proveo Endlosung, konačno rješenje. Takvo gledište umanjuje ili čini razmjerno nebitnima pobude i psihologiju Hitlera kakva smo doista imali. Toj se sklonosti gorljivo suprotstavlja, između ostalih, utjecajan polemičar Milton Himmelfarb, koji se 1984. godine okomio na teorije velikih apstrakcija u dojmljivu eseju Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta. Himmelfarb tom prigodom posebice napada teoriju koja izdvaja kršćanski antisemitizam kao pravi izvor holokausta. Himmelfarb tvrdi da apstraktan ideološki ili teološki poticaj nije dostatan: "Sva ta povijest [kršćanskog progona Židova] mogla je biti ista, a Hitler je jednako tako lako mogao ne ubijati Židove, čak bi mu bilo lakše da ih nije ubijao. Bilo bi mu korisnije da je pojačao njihovo tlačenje, onako kako su to u prošlosti činili antisemitski tirani", a da pritom ne teži njihovu potpunu istrebljenju (u čemu je zamalo uspio). Ta je odluka bila isključivo Hitlerova, tvrdi Himmelfarb: "Hitler nije ubijao Židove jer je morao", nije ih ubijao zato što su ga apstraktne povijesne sile gurale prema neizbježnom kraju, nego zbog vlastite volje i želje, jer je tako htio. Jer je tako htio. Pomalo začuđuje što je Hitlerova želja postala tako prijepornom, ali zapravo je riječ samo o još jednom osnovnom problemu koji zaokuplja Hitlerove tumače, posebice u proteklom desetljeću. Naime, koliko je Hitler doista silno želio 11 provesti istrebljenje, te u kojem je trenutku - kojega je dana, kojega tjedna ili u kojoj godini - dao neopoziv znak za provedbu konačnog rješenja? Prijepor oko određivanja vremena nije samo puko sitničarenje oko dana ili tjedna. Oni koji predlažu različite nadnevke njegove odluke o konačnom odobrenju u biti predlažu različite Hidere, Hitlere s različitim pobudama, Hitlere koje opsjedaju posve različiti prioriteti i koji posjeduju osjetno različite mentalitete. I u ovom je slučaju suvremena znanost težila umanjiti Hitlerovu ulogu kao pokretačke snage, minorizirati njegovu gorljivu sklonost prema pokolju, prikazati ga kao neodlučan, nevoljan, čak i prevrtljiv lik, kojega suprotstavljeni ratni prioriteti - a možda čak i plašljivost kad se našao pred "golemim razmjerima" zločina, kao što mi je natuknuo Christopher Browning sputavaju pri davanju konačnog pristanka. Ta nova tendencija posve je suprotna od snažnog argumenta koji je još 1975. elaborirala pokojna Lucv Dawidowicz u djelu Rat protiv Židova, naime da je Hitler masovno umorstvo učinio svojom misijom, svojim prioritetom još u studenome 1918. u vojnoj bolnici u Pasewalku na zapadnoj fronti, gdje je, u mukama zbog još neobjašnjene epizode (ovisno o tome čijem ćemo opisu vjerovati) sljepila uzrokovanog otrovnim plinom, živčanog sloma, histeričnoga sljepila, halucinacija tijekom kojih je čuo "glasove" ili vizije poslane od Providnosti (Hitlerovo objašnjenje), čvrsto odlučio osvetiti "nož u leđa", za koji je vjerovao da je bio uzrokom njemačkog poraza, tako što će istrijebiti Židove koje je smatrao odgovornima, i to sve Židove. Sam prijepor oko epizode u Pasewalku pripada podskupini veće shizme među Hitlerovim tumačima glede dva posve različita objašnjenja: evolucije ili metamorfoze. Možemo li u raspršenim, silno prijepornim podacima o Hitlerovu životu prije njegova dolaska na vlast odrediti jedan jedini trenutak preobrazbe, neku dramatičnu traumu ili neki susret koji mu je stubokom promijenio život, susret s kakvim zlim hipnotizerom - neki trenutak preobrazbe koji je Hitlera učinio Hitlerom? To je potraga koju nameće nedostatak koherentna i uvjerljiva evolucijskoga prikaza Hitlerova duševnog razvoja, prikaza koji bi objasnio njegovu preobrazbu iz sramežljiva mladića sklona umjetnosti, malodušna stanara bečkoga skloništa za beskućnike, iz poslušna, ali provjereno opskurnoga kaplara u lik koji je, nedugo nakon povratka u Munchen nakon rata, odjednom skočio na povijesnu
pozornicu kao strahovito huškački ulični govornik koji očarava svoje slušatelje. Lik koji je poveo stranku koja je brojila nekoliko desetaka članova i iskoristio je da bi zgrabio vlast nad milijunskom nacijom; koji je tu naciju učinio oruđem svoje volje, volje koja je potresla svijet i za sobom ostavila četrdeset milijuna mrtvaca. Prema tome, metaforično rečeno, nedostaje nam nešto čime bismo objasnili Hitlerove slike iz djetinjstva. Te slike iz djetinjstva. Ako bih morao odabrati samo jedan ključni trenutak u tijeku istraživanja i razmišljanja o potrazi za Hitlerom, možda bi to bila ona večer u Parizu kad sam bio svjedokom ili, bolje rečeno, kad sam se našao na udaru srdite 12 tirade francuskoga filmaša Claudea Lanzmanna zbog Hitlerovih slika iz djetinjstva. Kad sam se osvjedočio kako je proslavljeni redatelj Shoaha, devetipolsatnoga dokumentarnog filma o holokaustu, metaforički mahao slikama iz djetinjstva, kako mi je pred licem mahao sablasnom idejom slika iz djetinjstva kao oružjem u svojem osobnom, opsesivnom ratu protiv pitanja zašto. Bio je to trenutak koji je razotkrio ne samo strast koja stoji u pozadini prijepora o problemu objašnjavanja Hitlera nego i pitanje u njegovoj srži. Možda će se mnogi iznenaditi što je sama pomisao na objašnjavanje Hitlera nekima ne samo sama po sebi teška nego i opasna, zabranjena, da je riječ o prijestupu gotovo biblijskih razmjera. I doista, Lanzmann uistinu predstavlja ekstremno stajalište, krajnju točku kontinuuma, ono što bih nazvao trećim stupnjem očaja u vezi s objašnjavanjem Hitlera. Točku na kojoj se očaj pretvara u otvoreno neprijateljstvo prema samom procesu objašnjavanja. Točku na kojoj se potraga za Hitlerom okreće protiv samih tražitelja. Dubina i krajnost očaja s kojim sam se susreo tijekom razgovora s onima koji su Hitlera objašnjavali jest jedno od najvećih iznenađenja tijekom pisanja ove knjige. Nazirao sam naznaku onog što bi se moglo nazvati prvostupanjskim ili dokaznim očajem u nekim znakovitim izjavama vodećih znalaca poput Alana Bullocka i H. R. Trevor-Ropera. Nakon pedeset godina Trevor-Roper tvrdi da Adolf Hitler "ostaje strahovita zagonetka". Nakon pedeset godina Alan Bullock uspijeva reći samo: "Što više doznajem o Hitleru, to mi ga je teže objasniti." Stručnjak za židovske studije Alvin Rosenfeld još je određeniji: "čini se da ni jedan opis Adolfa Hitlera nije uspio predstaviti toga čovjeka niti ga objasniti na zadovoljavajući način." Ali nitko nije sažeo argumente u prilog dokaznom očaju okretnije i uvjerljivije od povjesničara Yehude Bauera, osnivača discipline studija holokausta, kojega smatraju najvećim autoritetom za holokaust. Hitler nije neobjašnjiv, barem ne u teoriji, rekao mi je Bauer u svojoj sobi na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Nije nemoguće objasniti Hitlera, ali možda je već prekasno za to. Prekasno jer je previše ključnih svjedoka umrlo, a da nije svjedočilo, jer je uništeno previše važnih spisa, jer je izblijedjelo previše sjećanja, jer previše rupa u dokaznim zapisima nikad neće biti popunjeno, a previše nejasnosti više se ne može razmrsiti. "Hitler nije neobjašnjiv u teoriji", rekao mi je Bauer. "Ali to što je nešto načelno objašnjivo ne znači da je i bilo objašnjeno." Također u Jeruzalemu upoznao sam se s drugostupanjskim očajem, ne dokazne nego dublje, epistemološke jalovosti u slučaju Emila Fackenheima, koji je možda najistaknutiji "teolog holokausta" (kako je opisan u eseju u Commentaryju). Fackenheim, nasuprot Baueru, tvrdi da Hitler nije objašnjiv ni "u teoriji" te da, čak i kad bismo raspolagali svim činjenicama, nekako ostaje s onu stranu objašnjenja. Nikakvi biografski i psihološki podaci o teškome djetinjstvu i problematičnoj obitelji, nikakvo povezivanje traume i deformacije, nikakav sklop lošega značaja i zle ideologije ne pružaju u konačnom zbroju dokaze dostatne da bi se objasnili razmjeri 13 Hitlerovih zločina. Povijesni i psihološki sustavi objašnjenja koje rabimo da bismo objasnili obično ljudsko ponašanje, ma koliko ekstremno, ne mogu objasniti Hitlera koji, prema Fackenheimu, predstavlja "radikalno zlo", "erupciju demonizma u povijesti", čime se svrstava čak onkraj ekstremnoga kraja kontinuuma ljudske prirode. Fackenheim u Hitleru vidi više nego samo veoma, veoma, veoma lošega čovjeka u smislu uobičajene ljudske pokvarenosti. On u njemu vidi nešto sasvim posebno, nešto više od toga, čiji smisao ne možemo tražiti u psihologiji, nego u teologiji. A objašnjenje za to, ako uopće postoji, može spoznati samo Bog.
Ali Claude Lanzmann ide i dalje od toga te prelazi dublje, na treću razinu očaja -u pobunu protiv samog objašnjenja, u osobni rat protiv pitanja zašto. Lanzmannu je pokušaj objašnjenja Hitlera ne samo uzaludan nego i nemoralan - a on sam taj pothvat razumijevanja naziva opscenim. "Postoje i neke Hitlerove slike iz djetinjstva, zar ne?" govorio je. "čak postoji i knjiga napisana... o Hitlerovu djetinjstvu, a taj mi je pokušaj objašnjenja opscen kao takav." Opscenost? Pokušao sam s Lanzmannom dokučiti snagu uvjerenja koje ga je navelo da rabi "opscenost" kao pogrdan naziv za istraživače koji su, ma koliko bili zavedeni, barem dobronamjerni. Zašto se redatelj devetipolsatnog dokumentarca o Hitlerovim logorima smrti toliko razbjesnio zbog knjige o Hitlerovu djetinjstvu? Je li to zbog slika iz djetinjstva? Osjetio sam da ga uznemiruju, da ga sablažnjavaju ne zato što prizivaju neku teoriju o Hitlerovu djetinjstvu, nego zato što nam prikazuju Hidera kao nevino biće, onakva kakav je bio prije nego što je postao Hitlerom, kao "Hitlera bez žrtava", kako je to izrazio znanstvenik Alvin Rosenfeld. To je Hitler čije nas lice svojom nevinošću mami na put koji Lanzmann osuđuje, Hitler koji nas zavodi tako da konstruiramo objašnjenja evolucije nevina djeteta u masovnoga ubojicu -objašnjenja koja su, kako Lanzmann tvrdi, nužno opscene racionalizacije, jer ne samo što ispiru krivnju s Hitlerova ponašanja nego ga gotovo i opravdavaju. Treba napomenuti kako, kad Lanzmann kaže da "postoje neke Hitlerove slike iz djetinjstva", Hitlerova slika iz djetinjstva ima zanimljivu povijest kao pijun u politici stvaranja slike o Hitleru, u njegovu inspicijentskom vođenju predstavljanja vlastita lika. Slika iz djetinjstva javno se pojavila prvi put u knjizi fotografija koju je izdao Hitlerov osobni fotograf Heinrich Hoffmann 1932. godine, neiskreno naslovljenoj Hitler kakva nitko ne poznaje. Unatoč zavodničkom naslovu koji navodi na otkrivanje povjerljivosti, Hitler kakva nitko ne poznaje trebao je zapravo poslužiti da se suprotstavi sramotnim nagađanjima i glasinama, onomu neprovjerenom što se o Hitleru šaptalo, glasinama koje je hranilo Hitlerovo austrijsko, tuđinsko podrijetlo, neka neopisiva otuđenost kojom je zračio, osjećaj neobičnosti i posebnosti, neodređeni dojam nemoralnosti koji su stekli mnogi Nijemci još pojačan glasinama o njegovu osobnom životu, provjerenom momaštvu i dobro poznatim seksualnim sablaznima među njegovim najbližim suradnicima. Hoffmannova je knjiga fotografija bila poznata taktika podmetanja mamca, nategnut pokušaj dokazivanja da je pravi skriveni Hitler, Hitler 14 kakva nitko ne poznaje, bio - iznenađenje! - oličenje obiteljskih vrijednosti i normalnosti, zdravoga njemačkog drugarstva. Bilo je to objašnjenje Hitlera kako ga je ponudio sam Hitler. U neku ruku bi se moglo reći da je Hitlerova strategija uspjela: ostao je lik kojega u dubljem smislu nitko ne poznaje. Slika iz djetinjstva u toj je strategiji služila posebnoj namjeni. Zajedno s formalnim, pomalo žalobnim slikama njegovih roditelja, bila je namijenjena barem djelomice pobijanju glasine da je Hitler bio izvanbračno dijete (zapravo nije bio on, nego njegov otac), da je podrijetlo njegove obitelji obavijeno nekom sramotnom tajnom, da u njoj možda ima "židovske krvi". čini se da je ta slika iz djetinjstva snimljena kad Hitleru nisu bile ni dvije godine. U snježnobijeloj opravi, s bijelim cipelicama, vidimo dijete okrugla lica i rumenih obraza, pomalo zamišljeno nevino djetešce. Sada bismo mogli, budući da znamo u što se pretvorio, "crtati sjene unatrag" (koristan izraz koji je sročio znanstvenik Michael Andre Bernstein da bi označio tu dvojbenu, ali gotovo neodoljivu misaonu naviku) u njegovim tamnim, prodornim očima, u njegovim usnama napućenim u izraz durenja ili negodovanja, u izraz predosjećaja, melankolije ili čak muke i bola. Mogli bismo projicirati na to osjetljivo dječje lice zametak nekoga dubljeg emocionalnog poremećaja. Ali, jednako tako, u njemu ne moramo vidjeti početni demonizam, nego svojevrsnu blagost i osjećajnost. Mogli bismo jednako lako predvidjeti da bi to dijete moglo postati Albert Schweitzer. Možemo naslutiti zašto je Lanzmannu ta osjetljiva podatnost slika iz djetinjstva kobno zamaman poziv koji neoprezna promatrača mami u izazovni labirint logičkoga zaključivanja u smjeru himbena i opasna obećanja razumijevanja. Opasnom možda zato što se u srcu labirinta, zabranjenu voću na tom osobitom stablu spoznaje, skriva logika aforizma "Shvatiti sve znači oprostiti sve". Zakoračiti na put razumijevanja Hitlera, razumijevanja svih procesa koji su preoblikovali to nevino
djetešce u masovnoga ubojicu, jednako je izložiti se pogibli da njegove zločine učinimo "razumljivima" i to nas, a to je implikacija Lanzmannova stajališta, vodi prema prihvaćanju zabranjene mogućnosti da Hitleru moramo oprostiti. To se ne bi smjelo učiniti, insistira Lanzmann, to se ne može učiniti. Koračajući gore-dolje po svom uredu, Lanzmann je svečano govorio: "Možete uzeti sve razloge, sva područja objašnjenja... i svako to područje može biti istinito, a i sva ta područja zajedno mogu biti istinita. Ali... čak ako su [ti razlozi] nužni, oni ipak nisu dostatni. Nekoga krasnog jutra mora se početi ubijati... i to masovno." Ne, ustrajava Lanzmann, odande se ne može povući crta dovde. Ne možemo "izvesti ubojstva, masovna umorstva, istrebljenje šest milijuna ljudi" iz slika iz djetinjstva. Nema toga ograničenog broja činjenica koje služe objašnjenju -psihološke traume, obrasci lošega odgoja, političke deformacije, osobne neprilagođenosti - i koje u zbroju mogu predočiti razmjere zla koje je Hitler poslije utjelovio i počinio. Ni jedno objašnjenje ni skup objašnjenja na može premostiti jaz, objasniti preobrazbu djetešca na slici u ubojicu djece, ubojicu milijuna djece. Nije to tek jaz, tvrdi Lanzmann - to je ponor. Krvave naočale Fritza Gerlicha Ovo je knjiga o onima koji su tražili način da premoste taj ponor. O strasti onih koji grade mostove objašnjenja, o onima koji ih žele srušiti, o slikama koje projiciramo na površinu ponora, o onima koji se u njemu gube tražeći Hitlera. Neki su, doslovce, zaboravljeni. Time posebice mislim na one koje nazivam prvim tumačima - na junačke antihitlerovske novinare u Munchenu koji su između 1920. i 1933- (kad su mnogi zatočeni ili umoreni) svakodnevno odvažno pokušavali svijetu priopćiti istinu o čudnoj figuri koja je iznikla s munchenskih ulica i postala vođom pokreta koji će zgrabiti vlast i ispisati novo poglavlje u povijesti zla. Moja opčinjenost tim uglavnom zaboravljenim likovima, novinarima koji su prvi istražili politički i osobni život, zločinstvo i skandale Hitlera i "Hitlerove stranke", kako su je oštroumno nazivali, počela se razvijati čim sam naišao na odjeke i tragove njihove borbe s Hitlerom, zakopane u bilješkama poslijeratnih povjesničara koji su nekako nastojali prijeći gotovo nesavladivu prepreku koja je stajala između auschwitzkog Hitlera i miinchenskog Hitlera, weimarskog Hitlera iz kojega se razvio masovni ubojica. Moja se očaranost produbila kad sam naišao na gotovo potpunu zbirku potrganih, požutjelih izdanja protu-Hitlerova Munchner Posta starih sedam desetljeća, što je trulila u podrumu arhive munchenske knjižnice Monacensia. Zbirka je presnimljena na mikrofilm, ali poseban je doživljaj doći u doticaj sa stvarnim, izlizanim primjercima novina koje je Hitlerova stranka zvala Otrovnom kuhinjom, primjercima u kojima je Hitler bio živi lik na stranicama. Ti su mi primjerci bolno i zorno neposredno predočili izluđujuće nepodnošljivu kasandrinsku frustraciju koju su novinari Munchner Posta zacijelo osjećali. Oni su prvi osjetili razmjere Hitlerova potencijala za zlo - i vidjeli su način na koji je svijet zanemario očajnička upozorenja u njihovu radu. Kao novinar istodobno sam osjećao sve veće strahopoštovanje prema njihovim postignućima, prema njihovim otkrićima i prema tome koliko su potpuno pali u zaborav. Njihov je bio prvi ustrajan pokušaj proučavanja nepoznanice Hitlerove pojave onako kako se ona počinjala pokazivati. Jedna od stvari koje sam pokušao postići ovom knjigom jest da ih, barem skromno, spasim od limba povijesnoga zaborava, da počnem obnavljati njihov pogled na Hitlera koji je, možda razumljivo, zamaglilo retrospektivno gledanje na Hitlera poslije holokausta, a koje se prvenstveno usredotočuje na berlinskog Hitlera, na auschwitzkog Hitlera. Pogled prvih tumača bio je pogled muškaraca i žena koji su bili ključni svjedoci sad izgubljene predstave u kojoj je Hitler postao Hitlerom. Osim hrabrih novinara i urednika Munchner Posta bilo je i drugih, poput Rudolfa Oldena, Konrada Heidena i \Valtera Schabera. Ovaj je posljednji još živ i taj je devedesetdvogodišnjak, kad sam ga intervjuirao, stanovao u četvrti Washington Heights na Manhattanu. A tu je i Fritz Gerlich, neobičan, enigmatičan lik kojega krase genijalnost, srčanost i proturječnost. Ikonoklastičan urednik konzervativnoga antimarksističkog i antinacističkoga oporbenog lista Der Gerade Weg (Pravi put), svojedobno slavljen kao Hitlerov novinarski smrtni neprijatelj, sad uglavnom zaboravljen, Gerlich je umoren u Dachauu jer je pokušao tiskati štetan izvještaj u kojem je razotkrio Hitlera, i to pet tjedana nakon što su nacisti
zgrabili vlast i satrli preostali oporbeni tisak. Gerlich je bio fascinantna osobnost, Hitlerova jetka, swiftovski satirična pokora i posjedovao je nevjerojatan uvid u rasnu dinamiku Hitlerove patologije. No, iako je bio skeptičan proučavatelj povijesti, Gerlich je ipak povjerovao u proročansku moć jedne kontroverzne Bavarke s vjerojatno lažnim stigmatama i u njoj je našao izvor vjere koja ga je navela na to da se kocka životom i poduzme očajnički pokušaj svrgavanja Hitlera s pomoću pera i tiskarskog stroja. S pomoću razornog prikaza Hitlera koji će, kako se nadao, nadvisiti sve slične pokušaje. Trebala je to biti zaključna reportaža koja će sablazniti javnost i navesti predsjednika Paula von Hindenburga da razvlasti novoustoličenoga kancelara Hitlera prije nego što bude prekasno. Bio je to očajnički hazardni potez koji je propao. Dana 9. ožujka 1933- jurišnici su upali u Gerlichovo uredništvo, iščupali njegov posljednji članak iz tiskarskog stroja, prebili ga do besvijesti i odvukli u Dachau, gdje je umoren tijekom Noći dugih noževa u lipnju 1934. Sadržaj izvještaja koji je kanio objelodaniti - jedni su tvrdili da se odnosio na okolnosti smrti Hitlerove polu-nećakinje Geli Raubal u njegovu stanu, dok su drugi navodili kako je iznio istinu o paležu Reichstaga 1933. ili o inozemnom financiranju nacističke stranke - zapravo je izgubljen za sva vremena. Riječ je o dokaznom tragu koji sam istraživao do samoga kraja. Ali u određenom trenutku, tijekom mojih traganja, u meni se iskristaliziralo ono što sam pokušavao postići naizgled donkihotskom potragom za izgubljenom donkihotskom reportažom o Hitleru, ono što sam htio naći jednako silno kao izgubljeni članak. Uspio sam u Miinchenu naći jednoga od posljednjih Gerlichovih živućih kolega, dr. Johannesa Steinera, umirovljenoga izdavača, devedeseto-godišnjaka koji je bio suizdavač Gerlichova propaloga antihitlerovskog pamfletističkog Der Gerade Weg. Sjećanje dr. Steinera o tom strašnom vremenu, posebice o Gerlichovim posljednjim danima kad su svi bili u bijegu, bilo je fragmentarno. Ali ima jedan trenutak, jedno sjećanje koje je strahovito jasno sačuvao punih šest desetljeća: sjećanje na Gestapo i na naočale Fritza Gerlicha. Gerlichove naočale s metalnim okvirom postale su svojevrstan simbol ratobornoga novinara za sve one koji su ga poznavali u Miinchenu, gotovo znamen njegove postojane odlučnosti i jasnoće njegove vizije. Ali, prisjeća se dr. Steiner, nakon godinu dana u Dachau, nakon što su ga gestapovci izvukli iz ćelije i ustrijelili metkom u glavu tijekom Noći dugih noževa, Hitlerovi su nasilnici odabrali okrutan, jezovit način da o Gerlichovoj smrti obavijeste njegovu ženu. "Poslali su Gerlichovoj udovici Sophie njegove naočale poprskane krvlju." 17 To je slika koja budi zanimanje, možda priznanje da je Gerlich bio čovjek koji je previše vidio, koji je znao previše a da može ostati živ, znak koliko su se njegove vizije bojali Hitlerovi najbliži suradnici i koliko su je mrzili jer ih je pročitao. Nakon što sam doznao za nju, ta me slika nekako pratila, zadržala me u Miinchenu tako da sam tjednima prelistavao posljednje krhke primjerke Gerlichovih novina i Munchner Posta. Potaknula je u meni želju da prisnije upoznam - koliko je to moguće s druge strane ponora - te ljude koji su Hitlera poznavali najprisnije, da iznesem na svjetlo dana njihovu viziju: pogled na Hitlera kroz krvave naočale Fritza Gerlicha. Majstor bijega U stanovitom se smislu ova knjiga podjednako bavi tim naočalama, objašnjavajućim lećama kroz koje promatramo Hidera, kao i samim Hitlerom. Bavi se načinom na koji te leće boje, iskrivljuju i oblikuju naše predodžbe. Kako često projiciraju naše vlastite predrasude i htijenja na sjenovite, promjenljive obrise Hitlerovih slika. Bavi se načinom na koji ono o čemu govorimo, kad govorimo o Hitleru, često nije povijesni Hitler nego Hitler kao značenje zla. Ne zla kao kakva duhovnoga, nadnaravnog bića nego zla kao naziva za osobinu ljudske naravi. Do koje mjere Hitler predstavlja neko krajnje, možda dosad neviđeno proširenje te osobine? Ili pak ne predstavlja kvalitativan skok te osobine, nego lik čija su zasebnost i važnost u toj osobini napuhani brojnošću njegovih žrtava? Nije osobito važno koju riječ rabimo da bismo opisali Hitlera. Uporaba ili neuporaba riječi "zlo" ne mijenja ništa u vezi s onim što se dogodilo, u vezi s brojem žrtava. Izbor riječi ne mijenja povijesnu činjenicu, ali ta je činjenica aspekt, odraz kulture. To kako razmišljamo o Hitleru i zlu, o Hitlerovu izboru, odraz je važnih kulturnih pretpostavki i prijepornih shizama u vezi s pojedinačnom svijesti i
povijesnom uvjetovanošću, stalnim sukobom glede slobode volje, determinizma i osobne odgovornosti. To što neki upotrebljavaju riječ "zlo" za Hitlerov izbor (nitko ne dvoji da su njegova djela zla u smislu da su strahovito, nepobitno loša, ali sporna je narav počiniteljeva uma kao i njegove pobude), a neki odlučuju da neće rabiti tu riječ - ne znači da su oni prvi kreposniji od ovih drugih. Neki povjesničari, primjerice John Lukacs, otvoreno zaziru od rasprave o toj riječi ili o njezinim implikacijama u vezi s Hitlerom. Drugi pak, čak i ateist Yehuda Bauer, povjesničar s Hebrejskog sveučilišta, kojega se općenito smatra najvećim autoritetom o holokaustu i polemičnim protivnikom "mistifikacije", uopće ne prezaju uporabiti riječ "zlo". Yehuda Bauer rekao mi je kako vjeruje da Hitler predstavlja "gotovo krajnje zlo", a njegov je izbor riječi "gotovo" i "krajnje" jednako pomno probran kao njegova uporaba riječi "zlo". Meni je taj izbor, razlozi koji stoje iza njega i pretpostavke koje odražava, jednako vrijedan istraživanja kao, primjerice, sporne rasprave o Hitlerovim precima i njegovoj spolnosti. Štoviše, meni su rasprave o Hitlerovu podrijetlu i spolnosti bile 18 vrijedne proučavanja upravo zato što su, ispod površine, bile ponovna uprizorenja rasprava upravo o tim pitanjima - o načinu na koji objašnjavamo ili opravdavamo zlo - ali u prikrivenu obliku. Kako bilo, barem se riječ "zlo" pokazala korisnom u heurističkom smislu: kao katalizator, kao Rorschachov test, kao način da na površinu isplivaju bitne razlike i odrede se podjele. Ono što me iznenadilo tijekom razgovora s onima koji objašnjavaju Hitlera ject da je među znanstvenicima Yehuda Bauer bio uvelike u manjini. Znakovita mi je bila, barem isprva, izrazita nevoljkost mnogih od njih da Adolfa Hitlera nazovu zlim. To je samo po sebi prilično čudno budući da je Hitler postao takva ikona, utjelovljenje, zamjena za krajnje zlo u pučkom govoru. Ali to krzmanje razotkriva nepreciznost našeg razmišljanja o zlu, odražava teškoću s kojom se susrećemo -kako filozofi tako i laici - kad određujemo što je zlo, unatoč intuitivnom osjećaju da ono postoji i da nužno postoji u Hitleru. "Ako on nije zao, tko jest?" uskliknuo mi je Alan Bullock. To je pomalo nespretna potvrda teze koja sugerira svojevrstan odredbeni očaj u kojem se pozivamo na Hitlera da bismo spasili naziv koji se bez njega ne može ni odrediti ni braniti. A ipak, Bullockova je glasna potvrda iznimka u logici većine suvremenih rasprava i o Hitleru i o zlu, u kojima Hitler, svagda majstor bijega, izmiče kategoriji zla. Da, Hitler je postao personifikacijom zla u popularnoj kulturi do te mjere da se filozofi trse ne bi li osudili ono što se sada naziva argumentam ad Hitlerum - posljednje sredstvo da bi se prekinula rasprava o svemu: od smrtne kazne ("Pa Hitler ju je zaslužio, zar ne?") do vegetarijanstva ("Nije pomoglo Hitlerovu značaju, zar ne?"). Ali u području znanosti začuđuje kad vidimo koliko rafiniranih mislilaca svih svjetonazora nerado nalazi načelno opravdanje da Hitlera nazovu zlim, barem u strogom značenju svjesnoga činjenja zla. U filozofskoj literaturi koja se ozbiljno bavi tim pitanjima, razlikuje se između razvidno zločinačkih djela poput masovnog umorstva, i ne baš uvijek razvidne naravi činiteljeva htijenja, te se radije rabi određeniji naziv "zlo" kako bi se opisali zlotvori koji čine zlo djela znajući da čine zlo. Problemu zla u filozofskoj literaturi (primjerice simboličkologičkoj raspravi o teodiceji "općepoznate izopačenosti" Alvina Plantinge) privukao me još jedan ključni trenutak u mojim susretima s Hitlerovim tumačima - moj razgovor u Londonu s H. R. Trevor-Roperom, bivšim profesorom na katedri za suvremenu povijest u Oxfordu, jednim od prvih i vrlo poštovanih poslijeratnih povjesničara koji su objašnjavali Hitlera. Postavio sam mu naizgled jednostavno pitanje koje sam tad počeo postavljati nekolicini Hitlerovih tumača: "Mislite li da je Hitler bio svjesno zao? Je li znao da čini zlo?" "O ne", odvratio je Trevor-Roper odlučno i otresito. "Hitler je bio uvjeren u vlastitu ispravnost." Drugim riječima, Hitler je imao krivo, strašno je pogriješio što je tako mislio. Njegova djela jesu bila zla, ali on ih je počinio u zabludi i iskrenoj vjeri da poduzima junačke mjere ne bi li spasio ljudski rod od Židova koje je držao 19 .smrtonosnom pošasti. Zauzevši to stajalište, Trevor-Roper samo potvrđuje ¦tendenciju dvadeset i tri
stoljeća stare zapadne misli o pitanju zla. Ta je tendencija prvi put artikulirana u Platonovu Pitagori, gdje se tvrdi kako nitko ne čini zlo znajući da čini zlo, nego jedino iz neznanja ili u zabludi. A Trevor-Roper nije sam. Možda je najneočekivaniji odjek toga argumenta "ispravnosti" - dokaz da je to više od akademske nesuglasice - onaj na koji sam naišao u uzbuđenoj retorici vodećega lovca na naciste u Izraelu Efraima Zuroffa, ravnatelja jeruzalemskog ureda Centra Simona Wiesenthala. Kad sam Zuroffa, krupna, odlučna i otvorena Izraelca rođena u Brooklvnu, pitao je li Hitler bio svjestan da čini zlo, on je bio još odlučniji od Trevor-Ropera. "Dakako da nije!" gotovo je vikao na mene. "Hitler je mislio da je liječnik! Da ubija klice! Tako je gledao na sve Židove! Mislio je da čini dobro, ne zlo!" Zuroffu je pravo zlo nešto što je čuvao da bi odredio ratne zločince koje traži, voditelje holokausta na nižim razinama, one koji su sudjelovali u masovnom umorstvu, ali ne po uvjerenju nego radi napredovanja u službi, ne zbog "banalnosti", nego sebične opakosti, hladnokrvnoga osobnog častohleplja. Ali najkarakterističniji suvremeni bijeg od toga da se Hitlera nazove zlim, bijeg od toga da ga se nazove svjesnim, odgovornim činiteljem jest terapijsko izbjegavanje u kojem Hitler nije toliko svjesno zao koliko je nesvjesna žrtva. Ako se zlo određuje kao svjesno činjenje zločina, psihoanalitičar s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu i psihopovjesničar dr. Peter Loevvenberg (koji je napisao uvjerljive i utjecajne studije 0 masovnoj psihopovijesnoj traumi Nijemaca nakon poraza u Prvom svjetskom ratu), objašnjavao mi je kako se za Hitlera ne može reći da je bio svjesno zao, jer je bio zatočenik svojih podsvjesnih nagona - mračnih, podzemnih, neobjašnjenih sila koje su ga navele na masovno umorstvo. Neizrečena je implikacija da je sam Hitler bio svojevrsna žrtva, bespomoćan uznik ili pijun tih podsvjesnih freudovskih nagona. Samo osoba koja posve posjeduje, osvješćuje svoje podsvjesne nagone može slobodno odabrati zlo, reče mi Loewenberg - iako bih natuknuo da to znači kako su samo posve uspješno analizirane osobe koje su bile podvrgnute freudovskoj psihoanalizi sposobne počiniti zlo. U pozadini je razgovora u ovoj knjizi uvijek prisutna upravo ta borba, ta teškoća s kojom se toliko mislilaca susreće kad pokušava naći način da Hitlera nazovu zlim. Nije to tek pitanje riječi i imena: to je pitanje o tome tko je Hitler doista bio, o njegovu stajalištu prema zločinima koje je počinio. Posebice me privukao napor koji nekolicina filozofa i teologa ulaže da bi Hitlera nekako vratila zlu (ili "zločinu"). To je nešto čime je teolog Emil Fackenheim zaokupljen u kritici objašnjenja; to je nešto za što se filozof Berel Lang ustrajno, oštro 1 dojmljivo zalaže u pokušaju da Hitlera smjesti u kontekst "povijesti zla". Ali doista je bilo zanimljivo opaziti nelagodu koju je toliko mnogo mislilaca pokazalo pri pomisli da Hitlera nazovu svjesno zlim. Mislim da znam zašto je to tako, a ta mi je pretpostavka sinula dok sam razmišljao o Trevor-Roperovu britkom, odlučnom odbacivanju pomisli da je Hitler bio svjesno zao: ispod sokratovske ?.o logike toga stajališta može biti ono razumljivo ljudsko, gotovo emocionalno odbacivanje - kao jednostavno nepodnošljive - ideje da bi netko mogao počiniti masovno umorstvo, a pritom ne osjećati kako postupa ispravno, ma koliko se taj osjećaj temeljio na zabludi. To da je Hitler tako postupio zbog čiste ljudske mržnje, znajući točno što radi i koliko je to pogrešno. Stajalište TrevorRopera o zlu moglo bi se promatrati kao nešto više od logičkog pitanja, više od teorije o prirodi zla, zapravo kao izraz vjere u ljudsku narav: nespremnost da se pojmi ljudska narav koja je sposobna svjesno počiniti toliko zla. Bio mi je to rani pokazatelj načina na koji stav o objašnjenju može poslužiti kao utjeha. Ne pretvaram se u ovoj knjizi da nudim konačne odgovore na tako krajnja pitanja. Više me zanima raspon rješenja koja raznovrsni ozbiljni tumači nude da bi iznijeli svoje argumente, usredotočujući se posebice na način na koji grade Hitlerovu subjektivnost, njegovu okrenutost sebi, njegov "misaoni svijet". "Misaoni svijet" koristan je pojam koji je Albert Schweitzer rabio da bi opisao predmet Potrage za povijesnim Isusom. Štoviše, ako postoji model za moj pristup, onda bi to moglo biti Schweitzerovo djelo, objavljeno prije gotovo stotinu godina, nekoć veoma poznato, ali danas prilično zanemareno. Naišao sam na pomalo izblijedjeli primjerak te knjige u antikvarijatu u Jeruzalemu dok sam intervjuirao teologa Emila Fackenheima i povijesničara Yehudu Bauera.
Schweitzerovo je djelo pomoglo da se iskristalizira ono što me najviše intrigiralo u vezi s prijeporima o Hitleru koji su me zaokupljali. To je djelo o pokušajima da se objasni još jedan veliki povijesni lik, Isus, čiji su mitski, apokrifni i nadnaravni razmjeri, pomalo kao i u Hitlerovu slučaju, proželi i zamaglili fragmentarne, proturječne komadiće dokaza o njegovu stvarnom postojanju. Osjećam da će spomen Schvveitzera mnogim čitateljima prizvati toplo, nejasno štovanje svetačkog liječnika koji se odrekao ugodna života u Europi da bi se skrbio o gubavcima u središnjoj Africi. Ali postoji jedan drugi Albert Schweitzer, genijalan, jetko kritičan povjesničar teologije, koji je potaknuo svjetsku kontroverzu kad je njegova značajna knjiga o Isusovim tumačima objavljena 1906. godine. Taj je Schweitzer, i prije nego što je postao liječnikom, ipak posjedovao kirurški intelekt. Skalpelom je navalio na višestoljetne pokušaje da se objasni Isus s pomoću suvremene misli, posebice "znanstvenim" pozitivizmom njemačke protestantske "više kritike". Za razliku od prethodnih djela, Schweitzerovo je bilo prožeto objasnidbenim pesimizmom, ako ne i očajem. Tvrdio je da je gral "potrage za povijesnim Isusom" -ono što stoji ispod površine Isusova preobraženja tijekom devetnaest stoljeća dogme, ispod onoga što su o njemu mislili oni koji su došli poslije, ono što je on mislio da jest, njegova samosvijest, njegov misaoni svijet - možda sada izgubljen čak i za najbolje pokušaje provođenja povijesnog istraživanja. Schweitzerovo je proučavanje pokušaja da se objasni Isus zapravo natuknulo da su te teorije manje govorile o Isusu, a više o njegovim tobožnjim tumačima i njihovoj kulturi, o vrstama potreba koje su zadovoljavale njihova objašnjenja. 21 Schweitzer je vjerovao da oni često ne objašnjavaju Isusa koliko razložno otklanjaju neke uznemirujuće neriješene elemente u njegovu životopisu, one koji su unosili nelagodu u suvremeni senzibilitet. Posebice su to oni elementi (iz onoga za što je Schweitzer vjerovao da su najraniji izvori) koji su činili da se Isus doima prežidovski, preapokaliptičan, preotporan na laku asimilaciju u "racionalnu religiju", produhovljenu duhovnost liberalnoga njemačkog protestantizma devetnaestog stoljeća. Oni su zapravo Isusov portret pretvarali u autoportrete: tako je Isus postao liberalni njemački protestant 19. stoljeća. Slično tomu, tvrdim da su objašnjenja Hitlera kulturalni autoportreti; oblici koje projiciramo na Rorschachove tintne mrlje Hitlerove psihe često su negativi kulturalnih autoportreta. Ono o čemu govorimo kad govorimo o Hitleru, jest i ono što jesmo i ono što nismo. Bijeg od Hitlera Prethodna istraživanja literature o objašnjenjima Hitlera većinom su bile početne radnje čišćenja terena da bi se stvorio prostor za autorova miljenika na tom području. Jedna je genijalna iznimka djelo profesora Alvina Rosenfelda, pročelnika Odsjeka za židovske studije Sveučilišta u Indiani, ali njegova knjiga Zamisliti Hitlera prvenstveno se usredotočuje na fikcionalna predstavljanja Fuhrera u romanima, filmovima i jeftinoj mitologiji. Gordon Craig i John Lukacs zadužili su nas svojim promišljenim studijama o racionalizacijama poslijeratnih njemačkih povjesničara, iako Lukacs u svojoj knjizi Povijesni Hitler poseže za vlastitim objašnjenjem: diskreditirao je revoluciju prikazujući Hitlera kao model suvremena'revolucionara, a ne kao "reakcionara". I Saul Friedlander i lan Kershaw stvorili su važna djela koja naglašavaju mnogostrana, a ne jednostrana objašnjenja Hitlera, složenu medupovezanost Hitlerove svijesti, njegove projicirane slike koju je stvorio i prihvatio njemački narod. A, općenitije, David H. Fischer u Povjesničarskim zabludama nudi doista dragocjen uvid u načine koji su, iz težnje za sigurnom spoznajom, u želji za nekim objašnjenjem, mnoge doveli do toga da tiskaju premise koje su s onu stranu uzročne logičnosti. Ako postoji nešto po čemu se moj pokušaj razlikuje od dosadašnje literature o ovoj temi, to je moje htijenje da proučim narav tih želja i težnji, onoga što stoji ispod i što pokreće objašnjenja Hitlera u susretima u četiri oka s nekima od onih koji se bave potragom za Hitlerom. Ne samo s povjesničarima i biografima nego i s filozofima te psiholozima. Manje sam zaokupljen apsolutnim određenjem (možda nedokučive) istine o Hitleru koliko značenjem koje se projicira na ono što se ne može znati, razlozima koji oblikuju prikaze onih koji su time opsjednuti.
Kako bilo, dok sam tako krenuo u istraživanje, iznenadio sam se i našao se zatečen, ponukan da dublje razmišljam o određenim pitanjima, zbog vrsta opažanja, nagađanja i samootkrivanja koje su navrle na površinu tijekom tih susreta u četiri oka s tumačima onim što je često bilo neizrečeno u njihovim objavljenim djelima i što bi mi možda promaklo ili se uopće ne bi pojavilo da sam se uzdao samo u njihovu pisanu riječ. Ovdje, primjerice, mislim na Georgea Steinera, koji s velikom iskrenošću opisuje svoju bojazan da je uvelike kontroverzan lik Hitlera kojega je stvorio u svojem romanu Prijevoz A. H. u San Cristobal, Hitlera koji je iz bunkera pobjegao u Južnu Ameriku, zapravo nekako pobjegao od njega samoga, od Steinera, te je poprimio neugodan život izvan njegova nadzora. Naišao sam i na Hvama Maccobvja, Steinerova intelektualnog neprijatelja, kroničara kršćanskog antisemitizma, koji je objasnio zašto je zaključio da je Božić "zlokoban blagdan". Tu je i Emil Fackenheim, koji se glasno hrve s proturječnim nagonima: da ispita Boga - da od Boga zahtijeva objašnjenje za Hitlerov strašan uspjeh - i da ograniči takvo ispitivanje, jer stajalište da je Bog posve odgovoran (do točke odbacivanja vjere) moglo bi prekršiti Fackenheimovu vlastitu zapovijed protiv toga da se Hitleru dodijeli "posmrtna pobjeda". Tu je i Alan Bullock, najtrezveniji i najsuzdržaniji oksfordski povjesničar, koji se našao ponukan da se hrve s istim pitanjem - problemom teodiceje, Božje šutnje -rječnikom misticizma, u smislu nesavršenosti - nesavršenosti našega razumijevanja Hitlera i nesavršenosti Božje svemoći. Zatim imamo divnu bečku iseljenicu Gertrud Kurth, koja mi je dala svjedočanstvo koje je nedostajalo, možda i posljednju riječ o Hitlerovoj navodnoj genitalnoj nesavršenosti - onome što Bullock naziva "priča o jednom jajetu" - svjedočanstvo zbog kojega, čini se, niz razrađenih psihoseksualnih objašnjenja Hitlera pada u vodu. Ovdje mislim i na pojam umijeća zla koji je spomenut u mom razgovoru s Berelom Langom. u kojem smo razmatrali odnos između Hitlerove predodžbe o sebi kao umjetniku i naravi nacističkog režima u kojemu je zlo postalo svojevrsno umijeće. Mislim i na trenutak kad je David Irving (bio sam, naime, nazočan kad je naglas provodio reviziju svojeg "Revizionizma") dočarao jednu od najjezovitijih slika Hitlerove bešćutnosti: trenutak poslije krvave čistke u lipnju 1934. kad Hitler izlazi ispod tuša i maše svojom slikom iz djetinjstva, hvalisavo ispirući krv svojih žrtava i izjavljujući "da je čist kao novorođenče". Također mislim i na način na koji su me osobni susreti s onima koji su objašnjavali Hitlera naveli na to da iz prve ruke upoznam određena Hiderova mjesta, a najdojmljivije je među njima - ono koje je nekako, svojom krnjom propalom osamom, utjelovljivalo stanje u kojoj se nalazi znanost, odnosno barem stanje dokaza o objašnjenjima Hitlera - bilo granatama razoreno napušteno naselje, austrijsko selo nekoć poznato kao Dollersheim u brdovitu kraju blizu češke granice, kraju za koji su ondašnji nacisti nekoć ponosno govorili da je Hitlerov "djedovski dom". 23 Dollersheim je "smrdljiva staretinarnica" pitanja o Hitlerovu podrijedu, mjesto neobičnih genealoških obreda Hitlerove obitelji koji su bili ovjekovječeni u župnim knjigama dollersheimske crkve i koji potiču pitanja i rasprave sve otkad je Hitler postao javnom osobom. Ta su pitanja i rasprave možda osudile Dollersheim na njegovu tužnu sudbinu pa su ga topničke granate satrle neki tvrde prema Hitlerovoj izravnoj zapovijedi, drugi kažu da su to poslije učinili Rusi - kako bi sa zemljovida izbrisale prošlost. Ako su ostaci Dollersheima implicitna alegorija Hitlerova bijega od objašnjenja - nedostatak ili brisanje iz spisa činjenične podloge na kojoj bi se moglo graditi objašnjenje - onda možemo reći da se zdanje suvremene znanosti o holokaustu temelji na implicitnom pokušaju bijega od Hitlera. Gotovo bismo mogli reći da su se pojavile "dvije kulture" diskursa o Hitleru. Dok Hitlerov duh stalno raste kao ikona i utjelovljenje krajnjega zla u popularnoj kulturi, u akademskoj i znanstvenoj literaturi, nasuprot tomu, usredotočenost na Hitlera (često označena kao čudna "hitlerocentrična" perspektiva) sve više izlazi iz mode i smatra se otrcanom, te se na nju gleda gotovo prezirno kao na ostatak uvelike osporene teorije velikih ljudi u povijesti. Omalovažavana je jer se prednost daje navodno razrađenim načinima objašnjavanja - teorijama velike apstrakcije, onima koje naglašavaju "dublje" povijesne, društvene i ideološke trendove.
Dok je satirična vizija "Hitlerovih studija" u genijalnom romanu Dona De Lilla Bijeli šum bila jedan od čimbenika koji je nadahnuo ovu knjigu (zašto ne bih provjerio što sve prolazi pod pojmom "Hitlerovih studija" u akademskoj zajednici?), u zbilji je proučavanje Hidera (za razliku od proučavanja holokausta) u akademskim krugovima znakovito više po tome što ga nema, zbog Hiderove pretpostavljene nevažnosti, nego po njegovoj prisutnosti. Omalovažavanje i umanjivanje Hitlerove uloge u skladu je s pojavom koju je povjesničar Michael Howard uočio u vezi s objašnjenjima u povijesti. Govoreći o naporima da se objasni uzrok Prvoga svjetskog rata, Howard je opazio sklonost da se povjeruje kako "svaki događaj koji je tako velik mora imati uzrok koji je jednako ozbiljan, velik ili dubok." A Hitler, ta chaplinovska karikatura, zacijelo nije dosta ozbiljan ni dosta velik. Nitko ne može biti takav. Sklonost velikim i ozbiljnim apstrakcijama strategija je tumačenja koja sama može poslužiti kao svojevrsna utjeha. Velike apstrakcije stvaraju privid neizbježnosti i neodoljivosti koje mogu biti utješne. Ništa nije moglo spriječiti holokaust. Nitko se ne može okriviti zbog toga što nije spriječio Hitlerov uspon. Da nije bilo Hitlera, pojavio bi se "netko nalik na Hitlera" tko bi poslužio kao oruđe tih nesvladivih viših sila. Tom su stajalištu alternativa moć i volja samo jedne psihe da dovede do rata i holokausta - da je to jedan pojedinac htio učiniti, da je ljudska narav koju, pretpostavlja se, dijelimo s Hitlerom mogla stvoriti takvo biće. A to je pomisao koja bi nekima mogla biti iracionalna, a možda i nepodnošljiva. Jedan od prvih, a možda i najpronicavijih pregleda poslijeratne literature o Hitleru zabilježio je to uzmicanje, taj bijeg od Hitlera kao osobe u bezličnu 1A apstrakciju. Godine 1948, manje od tri godine nakon Hitlerove smrti, Irving Kristol, tada ljevičarski literarni kritičar koji je poslije postao kumom neokonzervatizma, objavio je esej u Commentarjju naslovljen Što pokazuju nacističke obdukcije koji nevjerojatno predviđa budućnost Kristol pod nacističkim obdukcijama razumije prvi val poslijeratnih, posmrtnih proučavanja Hitlera i holokausta - prve pokušaje da se objasni Hitler u svjetlu potpune spoznaje o razmjerima njegovih zločina. To su pokušaji, tvrdi Kristol, koji se klone pripisivanja pune odgovornosti Hitleru i koji se priklanjaju stajalištu da je on bio pijun većih sila. Kristol govori kako se neugodno iznenadio kad je čuo "uvaženoga britanskog povjesničara TrevorRopera kako usput navodi da je Revolucija nihilizma [Hermanna] Rauchninga - to vulgarno i senzacionalističko djelo čiji je autor bivši Hitlerov saveznik - zapravo pouzdaniji prikaz Hitlerova režima" od intelektualnih "predratnih objašnjenja koja su stvorila zabludu', kako je naziva TrevorRoper, da je Hitler bio samo pijun". Kristol posebno napominje - a time podupire stajalište Trevor-Ropera, da Hitler nije bio pijun nego "jedini stvaratelj", prvi pokretač i posljednji uzrok konačnog rješenja - kako "što više upiremo pogled u nacizam, to se naše oči više usredotočuju na Hitlera [...] Hitler je bio nacizam". Ova se napomena nekima može činiti očitom, ali ona je zapravo bila uvelike omalovažavana prije rata i još je više omalovažavana tijekom protekla dva desetljeća u stajalištima "funkcionalista", pristaša neizbježnosti i apstrakcije koji zagovaraju Hitlerovu razmjernu nevažnost u vezi s onim što se zbivalo oko njega. To je sklonost za koju Saul Friedlander, pristaša složene teorije kauzalnosti, ipak tvrdi da je otišla "predaleko" u tome kako Hidera uklanja iz prikaza. Objašnjenje kao utjeha: jarci i žrtveni jarci Trajni prijepori glede odsudne uloge ili važnosti Hitlerove osobne odgovornosti, njegove vlastite želje da počini zločine koje je počinio, djelomice izviru iz još prisutne dvojbe o podrijetlu i naravi te želje. Nedostupnost "crne kutije" Hitlerova nutarnjega svijeta dovela je do nemogućnosti procjenjivanja koliko su toga nutarnjeg svijeta oblikovale ili stvorile vanjske sile - pritisci loše povijesti i loših ideja - a koliko je toga posljedica nutarnje psihologije i volje, čak i (a nerado rabim tako neprikladan, naizgled staromodan naziv) lošeg značaja, zlih sklonosti, svjesnoga izbora zla. Djelomice je strašan neuspjeh psiholoških i psihoanalitičkih objašnjenja Hitlera diskreditirao svaki pokušaj da se dopre do izvora Hitlerova zla u njemu samome, u njegovoj psihi. Ovdje je posebno koristan Schweitzerov model u vezi s Isusom. Njegova doktorska disertacija Psihijatrijska studija o Isusu fascinantno je ispitivanje očajničkih pokušaja "znanstvene psihijatrije"
s prijelaza stoljeća da dijagnosticira - s vremenskog odmaka od devetnaest stoljeća - lik Isusa kao "psihopata" koji je bolovao od kliničkih halucinacija, koji je čuo glasove, tvrdio da razgovara s Bogom 25 i predviđao smak svijeta. Dakle, Isusa kao paranoičnog shizofrenika čije se otajstvo i vjerovanje mogu svesti na priču o duševnoj bolesti. Slično tome, psihoanalitičko proučavanje Hitlera s vremenskim odmakom uvelike se oslanja na neke nedokazive, slabo potvrđene i upitne "činjenice" primjerice, Hitlerov navodni monorhizam, navodni "prvotni prizor", njegovu navodnu opsjednutost vlastitom, kako se tvrdilo, "židovskom krvlju", njegovo navodno udovoljavanje spolnim perverzijama - koje su prevršile svaku mjeru - povezanima s izmetom. Hitlerovi psihoanalitički tumači međusobno si proturječe i oživljavaju staru izreku "često griješi, a nikad ne sumnjaj". Ipak, ako psihoanalitičke teorije o Hitleru nezadovoljavajuće objašnjavaju Hitlera, one nas ponovno podsjećaju na moćnu ulogu objašnjenja: kao utjehe, kao izolacije, zaštite od toga da se moramo suočiti ne samo s neobjašnjivošću strave nego i sa stravičnošću neobjašnjivosti. Uzmimo, primjerice, dva posebno znakovita objašnjavajuća obrasca koji se javljaju u popularnoj i znanstvenoj literaturi, obrasca koji obuhvaćaju dva znamenita preokreta: sklonost da se Hitler vidi kao žrtva i prividna potreba da se nađe Židov kojega se može okriviti. Počnimo s klasičnim slučajem prvoga: Hitlera kako ga vidi suvremena američka popularna kultura, Hitlera uklopljenog u objašnjavajuće okvire popularne viktimologije - Hitlera kao serijskog ubojicu koji pati zbog nedostatka samopoštovanja. U studenome 1991. Neriješene zagonetke, silno popularna televizijska serija koja se bavi "stvarnošću", posvetile su "posebnu emisiju" temi koja je u neku ruku predstavljala otklon od uobičajenih istraživanja sudbine Lindberghova djeteta i slučajeva duhovnih iscjelitelja: posebnu emisiju posvećenu isključivo zagonetki "dijaboličnih umova". Pokazalo se da je bila riječ o tri portreta tih dijaboličnih umova: Tedu Bundyju, Johnu Wayneu Gacyji - i Adolfu Hitleru. I evo ga! Hitler kao serijski ubojica. Ubojica za sva vremena, najproduktivniji ubojica, dakako, ali u biti je samo svojevrstan radoholičarski Hannibal Lecter, objašnjiv u psihologijskim blebetanjima pseudoznanosti kao žrtva disfunkcionalne obitelji: "Imao je strogog oca i nije mogao uspostaviti zdrav odnos s majkom", objašnjavaju mm Neriješene zagonetke. Da je vrijeme dopuštalo, možda bi se pozvali na probleme s "djetetom u Hitlerovoj nutrini". Ali pravo "objašnjenje" Hitlera ipak nalaze u onoj strašnoj suvremenoj kugi: nedostatku samopoštovanja. Prema tome, zaključuje emisija: "On je pokorio i ubio milijune ljudi jer nije uspio prevladati svoj osjećaj manje vrijednosti." Ma koliko se smiješnim čini na prvi pogled, to objašnjenje ipak nudi svojevrsnu utjehu na nekoliko razina. Prvo, Hidera predstavlja kao lik koji nam je prepoznatljiviji. Poznajemo serijske ubojice, odnosno sad mislimo da ih poznajemo; vidjeli smo njihove obitelji u senzacionalističkim talk show emisijama. Oni ne iskaču iz kakva demonskog ponora. Neke od nas oduševljava Hannibal Lecter izuzmemo li njegov kanibalizam, doima se kao čovjek koji bi bio ugodan u društvu. Hitler je bio mnogo gori, podsjećamo se, ali - a to je ono što ovaj pristup implicira - mi poznajemo 26 njegov sindrom. Sama ta činjenica, to što je on tip, a nije jedinstvena pojava sui generis, donekle nam pruža utjehu. Osim toga, on je tip koji poznajemo, koji pomalo žalimo - s kojim se možda i poistovjećujemo - jer bolni osjećaji nedostatka samopoštovanja i loših veza s roditeljima nisu rijetkost. Još veću utjehu nalazimo u implicitnoj premisi da je Hitler bio žrtva ili proizvod sindroma koji se mogao spriječiti. Boljim društvom, boljim odgojem, programima samopoštovanja u školi onemogućila bi se pojava Hitlera. Još je jedna komična ali poučna pojava, zapravo svojevrstan pučko-primitivni reductio adabsurdum psiholoških objašnjenja Hitlera, teorija jarčeva ugriza, krajnje krvoločna inačica onoga što bismo mogli nazvati škola genitalnog ranjavanja u sklopu tumačenja Hitlera, način objašnjavanja koji se u različitim trenucima rabio da bi se protumačila proza Henrvja Jamesa i krvoločan apetit Jeffrevja Dahmera. On je neke naveo da izvor Hitlerova zla ili patologije potraže u tobožnjem nedostatku lijevog testisa, u posljedicama sifilisa ili pak u deformaciji njegova uda. Neki bi iz toga zaključili
kako je krajnji stupanj falocentričnog razmišljanja ustrajati na tome da ma što nije bilo u redu s Hitlerom mora potjecati od njegovih genitalija. Ali teorije o genitalnim ranama u vezi s Hitlerom već desetljećima kruže "studijama o Hitleru". Priča o jarčevu ugrizu prvi je put ugledala svjetlo dana 1981. u memoarima objavljenim u Njemačkoj s naslovom Todlicher Alltag (Smrtonosna svakodnevica). Autor Dietrich Giistrow, tadašnji ugledni odvjetnik u Zapadnoj Njemačkoj, čija je knjiga dobila brojne respektabilne recenzije, tvrdi da je 1943- služio kao branitelj pred tajnim vojnim sudom u slučaju stanovitog Eugena Wasnera, vojnika optuženog da je "izrekao pakosne objede na Fiihrerov račun". Zapravo, tvrdi Gustrow, vojniku Wasneru sudilo se zbog neugodna objašnjenja Adolfa Hitlera. Prema odvjetnikovim memoarima, vojnik Wasner izrekao je te objede tijekom neformalna druženja u vojarni kad se hvalio da je u mladosti pohađao istu školu kao Adolf Hitler u austrijskom mjestu Leondingu. Ogorčen zbog nedavnih poraza na istočnoj fronti, vojnik je kolegama izjavio: "Adolf je šenuo otkad mu je jarac odgrizao dio penisa." Wasner je potom zorno opisao krvave posljedice pokušaja mladog Adolfa da dokaže kako se može pomokriti u jarčeva usta - a to se naizgled čini kao besmislica. A ipak je Gtistrow četrdeset godina poslije izjavio: "Uopće nisam dvojio o istinitosti Wasnerova iskaza." (Poslije toga izrečene su dvojbe o pouzdanosti samoga Giistrowa.) Ali Giistrow ide dalje od pukog davanja jamstva o istinitosti te priče. Izričito navodi implikaciju Wasnerova iskaza; traumatski jarčev ugriz objašnjava Hitlerovo naknadno ludilo. Giistrowu je taj jarčev ugriz bio - poput samo jednog "treptaja u preponama" u Yeatsovoj pjesmi Leda i labud, poput samo jednog ugriza jabuke u Knjizi postanka čin nagona iz kojeg će nastati cijele povijesti tuge i tragedije. U stanovitom smislu Gustrowov vlastiti nagon - njegova žed da u tom incidentu nade jedinstveno zadovoljavajuće objašnjenje Hitlerove psihe - govori više od nepotvrđene priče iz druge ruke koju pripovijeda o jarcu. Primjer je to žeđi za jednoznačnim objašnjenjem, želje da se nade ključna prekretnica, neki trenutak 27 preobražaja koji može objasniti Hitlerove zločine kao posljedicu strašne traume zbog koje je "poludio" - trenutak preobrazbe koji bi mogao "iznjedriti" holokaust samo iz Hitlerova "ludila", a ne iz njegove svjesne odlučnosti. Takva žudnja govori jednako o tumaču kao o Hitleru. Jer to što Giistrow, stup poslijeratne Savezne Republike Njemačke, vjeruje da jarčev ugriz objašnjava Hitlera, da je jedan besmislen, opscen nesretni slučaj stvorio nacističku Njemačku, može se smatrati načinom da se njemačko društvo i kultura - i on sam - oslobode sudioništva u Hitlerovim zločinima. Jarac postaje svojevrstan žrtveni jarac na kojega projicira vlastitu krivnju i tako je ispire. Ako je teorija o jarčevu ugrizu reductio ad absurdum u potrazi za Hitlerom, raspon tobože intelektualnijih psiholoških objašnjenja često nije osjetno dojmljiviji. Uzmimo, primjerice, pokušaj ugledne švicarske psihoanalitičarke Alice Miller da Hitlera prikaže kao žrtvu nasilnog oca. Upravo je "knjiga o Hitlerovu djetinjstvu" Alice Miller toliko razbjesnjela Claudea Lanzmanna, potaknula njegovu tiradu o slikama iz djetinjstva, njegov žestok napad na objašnjenja tijekom mog susreta s njime. Iako to ne bih označio kao "prostotu kao takvu", kao što to čini Lanzmann, pedeset i pet stranica objašnjenja Hitlera, koje je Alice Miller uvrstila u knjigu Za vašu dobrobit, inače hvalevrijedan prosvjed protiv tjelesnoga kažnjavanja djece, i u mojim je mislima potaknulo ozbiljne probleme. Pokušavajući promaknuti svoj križarski pohod protiv zla tjelesnoga kažnjavanja, Alice Miller svim snagama želi dokazati da se izvor zla Adolfa Hitlera može izvesti iz okrutnoga tjelesnog kažnjavanja kojemu ga je podvrgavao njegov otac. Nažalost, da bi to postigla, služi se dvojbenim dokazima. (Raspolažemo uglavnom samo Hitlerovim samosažaljenjem da je bio žrtva očeva divljeg kažnjavanja, svjedočenjem kojemu proturječe neki koji se njegova oca sjećaju kao mnogo blaže osobe. Osim toga, okrutno tjelesno kažnjavanje u to je doba bilo rasprostranjeno: i Cehova je, primjerice, tukao otac - ali samo je Hitler postao Hitlerom.) Alice Miller zatim rabi dvojbene dokaze u službi dvojbenog psihologiziranja: uzima zdravo za gotovo prijepornu, nedokazanu teoriju da je otac Hitlerova oca bio Židov; ona tvrdi da se to što je Adolfov otac tukao sina i to što je sin poslije postao antisemit može pripisati samouništavajućem bijesu zbog te tobožnje "židovske krvi". A u konačnom skoku od objašnjenja do opravdanja ona, zapravo, stupa u obranu Hitlerove
vjerodostojnosti. Želeći odbaciti dvojbe koje su neki izrazili u vezi sa slikom Hitlerova oca kao nasilnika, umanjuje dokaze koji upućuju na suprotno izjavom: "Kao da je itko pozvaniji suditi o toj situaciji od samoga Adolfa Hitlera." Da, uistinu, tko bi više zaslužio naše povjerenje od njega? Sjećam se koliko sam se osupnuo naišavši na taj ulomak. Ovdje je sam Adolf Hitler uvučen u viktimološku retoriku koja se rabi u ime djece koja su nagovorena da iznesu optužbe o obrednom sotonskom zlostavljanju: Vjerujte djeci. Vjerujte djetetu čak i ako je riječ o Adolfu Hitleru, čak i kad opis zlostavljanja dolazi ne od Hitlera kao nevina djeteta, nego od odraslog huškača koji o batinama iz djetinjstva nije govorio u terapeutskoj 28 ispovjedaonici nego u Fuhrerbunkeru. Vjerujte mu jer je on jednom bio to nevinašce sa slike iz djetinjstva. Nehotično parodičan kontrapunkt demonizaciji Hitlerova oca Alice Miller nalazi se u djelu Ericha Fromma, jednako cijenjenoga i mnogo poznatijeg psihoanalitičkog mislioca, koji ne izdvaja Hitlerova oca nego njegovu majku Klaru. Fromm oca Aloisa ne vidi kao zlostavljačko čudovište kako nam ga prikazuje Alice Miller. Fromm nas uvjerava da je Alois bio dobrohotan, stabilan čovjek koji je "volio život", čija je odanost njegovim pčelama bila vrijedna divljenja i koji je bio "autoritaran", ali "nipošto strašan lik". Umjesto toga, reći će Fromm, Hitlerova je majka Klara bila katalizatorom njegovih neuroza. U svojoj retrospektivnoj psihoanalizi Hitlera (objavljenoj u Anatomiji ljudske destruktivnosti iz 1973) Fromm samouvjereno tvrdi da se Hitler može objasniti s pomoću Frommove vlastite teorije "sustava nekrofilnog značaja", koja polazi od ljubavi prema smrti i mrtvim tijelima, te, prema tome, sklonosti da se počini masovno umorstvo. Fromm tvrdi da taj "nekrofilni razvoj" vuče korijen iz "maligne sklonosti rodoskvrnuću", u Hitlerovoj privrženosti majci. "Njemačka je postala središnji simbol majke", piše Fromm. Hitlerove fiksacije, njegova mržnja prema "otrovu" (sifilisu i Židovima) koji je prijetio Njemačkoj, zapravo krije dublju, dugo potiskivanu žudnju da uništi svoju majku. Frommovo spokojno pouzdanje u te velebne apstrakcije i njegovi nepotkrijepljeni skokovi logički utemeljeni na tim apstrakcijama doista oduzimaju dah dok on nastavlja prema zaključku: Hitlerova najdublja mržnja nije bila uperena protiv Židova - nego protiv Nijemaca! Nijemci su simbolizirali njegovu majku. Nasrnuo je na Židove jer mu je stvarni cilj bio poticanje svjetskog sukoba da bi time doveo do uništenja Njemačke - da bi tako kaznio majku. Teorije o Hitleru kao žrtvi lošega odgoja (mogli bismo reći da je to obrana Hitlera koju bi zastupala paricidna braća Menendez) samo su proširenja čestoga, lakomislenog pokušaja da se Hitlera objasni (ili opravda) kao žrtvu umne bolesti, disfunkcije ili sindroma - Hitler kao "luđak", "psihopat", "dementna", "zločinački umobolna osoba". A sve to teži tomu da se ispričaju, ako ne i opravdaju, zločini koje je počinio na temelju onoga što sudovi nazivaju "smanjenom ubrojivošću", nesposobnošću razlikovanja dobra od zla. Popularna viđenja Hitlera kao "luđaka koji žvače sagove", kojemu tijekom napadaja izlazi pjena na usta, čovjeka koji ne upravlja sobom nego je žrtva kakva ludila, navode na zaključak da je on netko koga treba žaliti a ne prezirati, da je on netko tko je mogao biti spašen terapeutskom intervencijom. Tim teorijama o duševnoj bolesti možemo dodati onu vrstu objašnjenja koja stanje Hitlerova uma pripisuje tjelesnoj bolesti, čime se on još dalje odmiče od svjesne krivnje. Jedna od najozbiljnije argumentiranih novijih inačica tih teorija, a s obzirom na naslov djela Olivera Sacksa, mogla bi se nazvati: hipoteza o Hitleru na temelju encefalitičnog "buđenja". 29 članak objavljen 1975. u Journal of Operational Psychiatry - Hitlerov encefalitis: povijesna bilješka - bavio se rasprostranjenim izvještajima o "postencefalitičnoj sociopatiji" u medicinskoj literaturi dvadesetih i tridesetih godina, u doba kad je ta pojava zabilježena. Neki su engleski i europski liječnici zabilježili temeljne promjene osobnosti u slučaju ratnih veterana koji su u rovovima oboljeli od epidemijskog encefalitisa. Više godina nakon što su se oporavili od tjelesnih simptoma bolesti, odjednom su počeli pokazivati uznemirujuće pomake osobnosti. Suvremena je literatura te postencefalitičke sociopate opisivala kao slučajeve "moralnoga ludila" i "moralne imbecilnosti".
Također su zabilježili da ti sociopati nisu bili klasični osamljenici, nego su često posjedovali manijakalnu karizmu. Taj časopis, primjerice, navodi članak Zur Kriminalitat der Encephalitiker objavljen 1930. godine u Acta Psychiatrica: "Postencefalitičan moralni imbecil često posjeduje oštroumnost i genijalnost... veoma je uvjerljiv i spreman lažac... lišen svih moralnih i altruističkih osjećaja... ne poznaje ni stid ni zahvalnost... [pokazuje] opakost i zlobu likujući nad nesrećama drugih... hladno sebičnu, osvetoljubivu, podlu drskost... doista eksplozivne ispade... kriminalne postupke... bezumnu destruktivnost... umorstvo... palež... mitomaniju... okrutnost i prijevaru... zlobne denuncijacije... razmetljivost u govoru i ekstatična stanja... sklonost lažima... izmišljanju pustolovina iz prošlosti... simuliranju i prijevari." Autor članka iz 1975. uvjeren je da je našao pravi odgovor: objasnio je karizmatski politički lik Adolfa Hidera kao posljedicu ponovnog buđenja bolesti. Ma koliko taj zaključak bio dvojben, liječnikov popis simptoma nevjerojatno točno određuje središnje proturječje u pokušajima da se objasni dvojnost Hitlerova misaonog svijeta: naizgled istodobna prisutnost gotovo začarane, nesvjesne opsjednutosti ("eksplozivni ispadi... ekstatična stanja") i svjesne proračunatosti, cinične manipulacije - a to je dihotomija o kojoj su dvojica velikih Hitlerovih biografa engleskoga govornog područja, Alan Bullock i Hugh Trevor-Roper, raspravljali desetljećima nakon Hitlerove smrti. Prikaz iz 1975. ozbiljno razmatra zamisao da je Hitlerova karizma, spektakularna masovna privlačljivost koja je opskurno gunđalo iz rovova preobrazila u svjetskog osvajača, bila posljedica infekcije: "Novostečena karizma učinila je pojedince, u slučaju kad su bili daroviti, sposobni i ambiciozni kao Hitler, smrtnom, ali dosad nedokučivom prijetnjom društvu." Nedokučiva opasnost, ali u neku ruku utješnija opasnost s kojom se lakše može živjeti. Mikrobna teorija o Hitleru nameće zaključak da izvor i razmjeri zla koji su se u njemu manifestirali ne potječu od njegove čovječnosti (čime bi se u to uvukla i naša) nego od vanjske mikrobne intervencije. Tako nedokučivo zlo postaje ako ne dokučivo, a ono podložno dijagnozi - dapače, možda i izlječivo, ili ga je barem moguće spriječiti. Encefalitično-sociopatska teorija 0 Hitleru paradigma je objašnjenja kao utjehe, nagona da se nade način na koji bismo izbjegli suočiti se s mogućnošću da je Hitler odabrao da bude što je bio, da je bio svjestan počinitelj, a ne žrtva. Ali encefalitis nije jedina klica koja je dijagnosticirana kao pravo objašnjenje Hitlerova kriminalnog ludila. Jedna od najčudnijih potraga za objašnjenjem Hitlera koja ujedno i najviše otkriva jest ustrajan i pomalo donkihotski pokušaj Simona Wiesenthala da objasni Hitlerovu psihu kao proizvod sifilisa. Već desetljećima Wiesenthal, proslavljeni lovac na nacističke ratne zločince, pokušava pronaći sablasnu spirohetu za koju vjeruje da je odgovorna za Hitlera jednakom nepopustljivom odlučnošću kakvu primjenjuje na odbjegle SS-ovce u Južnoj Americi. Wiesenthalova predanost baš toj od svih mogućih teorija objašnjenja Hitlera na prvi pogled začuđuje jer je sifilitičko objašnjenje Hitlera, iako je bilo često prisutno u predratnim glasinama i nagađanjima, palo u zaborav sve dok ga Wiesenthal nije pokušao obnoviti tijekom osamdesetih godina. Njegovo uporno promicanje te teze začuđuje i zbog jedne inačice te priče koju je on odabrao: onu u kojoj je navodni izvor Hitlerove zaraze ne samo prostitutka s dna bečkoga društva (kao u nekim inačicama priče) nego baš prostitutka Židovka! Njezino židovstvo tada postaje Wiesenthalovo objašnjenje za neuhvatljiv gral studija o Hitleru - podrijetlo njegova antisemitizma. A sifilis - s poremećajem uma u konačnom, tercijarnom stupnju bolesti - postaje izvorom luđačke žestine njegove mržnje prema Židovima. Baš je zbog toga Wiesenthalova sifilisna teorija o Hitleru primjer teze o Hitleru kao žrtvi i istodobne tendencije da se traži Židov koji bi objasnio njegovo ludilo. Ali čini se da je NJCiesenthal smrtno ozbiljan u svojoj potrazi za izvorom Hitlerova navodnog sifilisa. Kaže da je prvi put čuo tu priču od sada pokojnoga austrijskog liječnika iseljenika koji mu je rekao da je poznavao jednoga drugog liječnika iz Austrije čiji je otac možda liječio Hitlera od sifilisa. Dok je dokaz iz treće ruke u najmanju ruku nepotpun, dokaz o prostitutki Židovki koja je imala spolni odnošaj s Hitlerom gotovo ne postoji. Ali Wiesenthal kao da napušta stroge standarde dokazne identifikacije koje primjenjuje čak na prezrene ratne zločince da bi osudio - gotovo
1 stvorio - tu navodnu židovsku kurvu. Kako zna da je bila Židovka? čak i ako je izvor te optužbe Hitler (možda u izjavi fantomskom liječniku), moramo li mu baš ovdje vjerovati? Zar mu se trebala predstaviti kao Židovka tijekom snošaja? Ali Wiesenthal to prihvaća, a čak i nudi kao objašnjenje za još jednu neriješenu zagonetku u Hitlerovoj biografiji: zagonetnu smrt njegove polunećakinje Geli Raubal. Ona je počinila samoubojstvo. Wiesenthal je jednom autoru rekao da je to učinila zato što ju je Hitler zarazio sifilisom koji je dobio od prostitutke Židovke čije se postojanje temelji na pretpostavci. Razmislimo sad i o drugim slučajevima onoga što se javlja kao razmnažanje sumnjivih Židova koje su razni tumači izdvojili kao pravi izvor Hitlerove preobrazbe, a najčešće kao pravi izvor Hitlerova antisemitizma. 31 Medu njima nailazimo na sljedeće: Objašnjenje o židovskom djedu zavodniku. Pretpostavka, koja je već četiri desetljeća predmet veoma ogorčene i neriješene rasprave medu povjesničarima i biografima, da je Hitler mislio kako je sablasni Židov zavodnik oplodio njegovu baku s očeve strane Mariju Schicklgruber i tako postao ocem Hitlerova oca i u Hitleru usadio patološki strah da ga truje "židovska krv" - iz čega je nastala potreba da uništi tu sumnju istrebljenjem Židova. Teorija o zavodniku Židovu - učitelju glazbe. Mišljenje da je pravi uzrok smrti Hitlerove polunećakinje Geli Raubal njegovo otkriće kako se zaručila za osobu koja je u različitim inačicama opisana kao "Židov učitelj glazbe" ili "Židov violinist", kojega je upoznala u Beču i s kojim je možda zanijela, a nakon toga ju je Hitler natjerao da počini samoubojstvo ili ju je dao ubiti. Iz toga se izvodi zaključak da je žalost ili grizodušje zbog njezine smrti dovelo do njegova preobražaja u okrutan lik ubojice opsjednutoga osvetom Židovima. Parodirajući to objašnjenje, mogli bismo reći: nakon Geline smrti pokazao je svoje ružno lice. Teorija o šeprtljavu liječniku Židovu. Mišljenje da je trauma koja je odredila život Adolfa Hitlera bila predsmrtna agonija njegove majke 1907. kad mu je bilo osamnaest godina, agonija kojoj je Hitler bio svjedokom, agonija uzrokovana i produžena, kako neki misle, dobronamjernim ali pogrešnim liječenjem dr. Eduarda Blocha, Židova, čiji su navodni nesavjesni postupci, prema jednoj karikaturi ovog objašnjenja, "uzrokovali holokaust". Dakako, ne smijemo zanemariti ni Hitlerov vlastiti, uvelike podmukao pokušaj da izvor svojeg antisemitizma potraži u jednom jedinom Židovu. U Mein Kampfu tvrdi da sve dok 1907. kao osamnaestogodišnjak nije došao u Beč, gotovo uopće nije dolazio u doticaj sa Židovima i da je antisemitizam smatrao prilično vulgarnom, deplasiranom predrasudom. Sve do svojevrsnoga vizionarskog doživljaja koji mu "je otvorio oči, a to je bilo, kako bi nas htio uvjeriti, kad je prvi put ugledao ili kad se prvi put suočio s jednim istočnoeuropskim Židovom odjevenim u tradicionalni shetl: "Jedanput, dok sam šetao po centru Beča", pripovijeda nam, "iznenada sam naišao na spodobu u crnom kaftanu i s crnim uvojcima koji su mu padali preko ušiju. Je li to Židov? pomislih odmah... Ali, što sam duže zurio u to strano lice, proučavajući crtu po crtu, to je moje prvotno pitanje poprimalo nov oblik: Je li to Nijemac?" Tvrdnja da ga je ta spodoba pred kojom se osupnuo, taj jedan Židov, iznenada snažno potresla, otvorila mu oči za neku istinu o Židovima, nagnala ga da ih vidi onako kako ih nije vidio prije, kao strane i opasne - da ga je to navelo da u antisemitskoj literaturi potraži mračnu istinu o njihovu zloćudnu utjecaju na svijet -ne može izdržati pomno istraživanje. čini se, štoviše, da je riječ o krivotvorenoj, naknadnoj konstrukciji smišljenoj da ostavi dojam kao da je iz toga jednog Židova zračila neka snažna, nepobitna, prirođena esencija koja je osupnula Hitlera tako da se trgnuo iz prijašnjega nevinog gledanja na Židove općenito. Istina je zapravo, kako je istaknuo znanstvenik Helmut Schmeller, da je u Linzu, gdje je Hitler proveo 32 mladost prije odlaska u Beč, postojao fanatičan antisemitski list Linzer Fliegende Bldtter u kojem su se na istaknutim mjestima objavljivale zlobne karikature Židova s dugim uvojcima i u kaftanima. Vjerojatno je, dakle, ako se takav prvi susret u Beču i dogodio, da je bio izvještačen, viđen kroz leću Hitlerova poznavanja zlokobnih karikatura Ostenjuden. Židova s istoka austrougarske
monarhije. Ali ima nešto istinski hitlerovsko, moglo bi se reći, u pakosnoj usredotočenosti na jednoga jedinoga nesretnog Židova lutalicu, Vječnoga Žida koji je kriv samo zato što nosi tradicionalno ruho. U zlobno pakosnom užitku koji osjeća uvjeravajući nas kako možda negdje još živi, a možda i čita njegove riječi, taj jedan jedini Židov koji snosi odgovornost za njegovu ubojitu mržnju - Židov koji je Hitlera učinio Hitlerom. To je slučaj koji upozorava na opasnost da se odgovornost za Hitlerovu mržnju prebacuje s njega samoga na neku osobu, struju ili tendenciju koja je za tu mržnju navodno odgovorna. Najnoviji slučaj takve tendencije tumačenja usredotočuje se na ponašanje nekolicine židovskih boljševika u Miinchenu još 1919. godine. To je zaključak koji John Lukacs izvodi iz nekih nedavnih studija o Hitlerovu ponašanju u mutnom devetomjesečnom razdoblju nakon što se u Miinchen vratio iz vojne bolnice u Pasewalku u siječnju 1919. i prije nego što je u rujnu iste godine pristupio nacističkoj stranci, koja je tad tek bila u zametku, te izronio preobražen u karizmatskoga huškača koji žari i pali. Većina onih kojih objašnjavaju Hitlera navodi da je prošao preobrazbu, metamorfozu, kristalizaciju ili kako vam drago, prije nego što se vratio u Miinchen 1919. godine, i to još u Beču tijekom svojih "izgubljenih godina", ili barem ne poslije studenoga 1918. u Pasewalku, gdje je, kako je sam Hitler tvrdio, primio vizionarski poticaj da spasi Njemačku od židovske i boljševičke izdaje. Ali nedavno objavljena knjiga austrijske znanstvenice Brigitte Hamann Hitlers Wien odlučno zastupa stajalište, pozivajući se na temeljito proučavanje postojećih svjedočanstava, kako je malo pouzdanih dokaza da je Hitler tijekom svojeg boravka u Beču o Židovima govorio ikako drukčije nego u povoljnom svjetlu (čime proturječi povjesničarima koji vjeruju tvrdnji antisemitskog pornografa Lanza von Liebenfelsa da je Hitler 1909-posjetio njegov ured u Beču i osobno mu izrazio divljenje za njegov prostački antisemitski pamflet OstaraJ. Ali neka nedavna višeznačna otkrića u munchenskim arhivima navode neke znanstvenike da tvrde kako je Hitleru, kad se vratio u Miinchen na početku 1919, još nedostajala strastvena žestina kakvu je pokazao tek ujesen te godine kad je pristupio organizaciji koja će postati nacističkom strankom. Jedan dokaz na koji se pozivaju pristaše toga stajališta dokumentira Hitlerovu uspješnu kandidaturu za mjesto u vojničkom vijeću u pukovniji koja je ostala odana kratkotrajnom boljševičkom režimu koji je vladao Miinchenom nekoliko tjedana tijekom travnja 1919. Drugi je dokaz komadić izblijedjeloga, oštećenog filma filmskih novosti iz veljače 1919- koji pokazuje povorku na pogrebu Kurta Eisnera, ubijenoga židovskog vode 33 socijalističkog režima koji je tada bio na vlasti. Kad se film uspori i pomno prouči, vidi se lik koji nevjerojatno sliči Hitleru kako stupa u odredu vojnika koji svi nose crne vrpce na rukama u znak poštovanja prema Eisneru i socijalističkom režimu koji je prethodio boljševičkomu. Hitler kao izabrani žalobnik za Židovom socijalistom? čak i ako je to istina, dokazuje li njegova nazočnost u vojničkom odredu ili njegova kandidatura za položaj u lojalističkoj pukovniji bilo što u vezi s njegovim uvjerenjima ili o nepostojanju ikakvih uvjerenja u to doba? Dokazuje li to barem da je - ako i nije bio simpatizer židovskih socijalista - još bio prazna posuda kojoj nedostaju mržnja i bijes prema Židovima i marksistima, što je izrazio samo nekoliko mjeseci poslije? Je li Hitler i tako kasno u životu još bio "čovjek bez svojstava" Roberta Musila? John Lukacs te dokaze promatra kao potvrdu svojeg stajališta da su Hitlerove ideje bile nerazvijene još u ožujku 1919. te da mu je nedostajala strastvena vjera sve dok nešto nije potaknulo da se "kristaliziraju" u travnju - a to nešto, navodno, bio je kratkotrajan uspon tvrdokornoga boljševičkog režima u Miinchenu, pokreta koji je naslijedio Eisnerove demokratske socijaliste i koji je također bio predvođen Židovima. Taj kratkovječan boljševički režim postao je zloglasan zbog prijekih sudova i smaknuća nekih istaknutih desničarskih nacionalista (članova bogate okultne i rasističke Udruge Thule, koja je dala novac za stvaranje onoga što će postati nacističkom strankom). Taj su režim svrgnule desničarske paravojne snage koje su počinile krvavije odmazde od samih boljševika. Sve to Lukacsa navodi na zaključak da je "barem moguće (a ja mislim i vjerojatno)" kako je ono što je iskristaliziralo Hitlera s nerazvijenom svijesti u Hidera huškača i pokoru za Židove "bilo njegovo
iskustvo tijekom zime i proljeća 1918-1919: njemački slom, ali i više od toga, to što je bio svjedokom smiješne i prljave epizode miinchenske Sovjetske Republike zajedno s njezinim židovskim lumpenintelektualcima i ostalima". Postoji nekoliko problema u vezi s ovim nagađanjem. Prvo, nije potrebno zaključivati da je Hitlerova "odanost" socijalističkom režimu bila išta drugo do formalna. Njegova nazočnost u funkciji izabranog žalobnika mogla bi biti samo slučaj vojnika - na kojeg bi se mogao primijeniti izraz koji je poslije postao notoran - "koji izvršava zapovijedi". Ili je možda bio na tajnom zadatku koji su mu povjerili desničarski časnici, jednako kao i kad se natjecao za položaj u vojničkom vijeću, budući da je poslije svoje "drugove" denuncirao nacionalističkom režimu koji je naslijedio boljševike. Dakako, bio je na tajnom zadatku i u rujnu 1919. kad je prvi put pohodio sastanak udruge koja će uskoro postati nacističkom strankom. Drugi je problem u vezi s Lukacsevom pretpostavkom - tom da se Hitler nije "iskristalizirao" sve do travnja 1919, kad je bio svjedokom "smiješnoga i prljavog" ponašanja židovskih boljševika implikacija koja je time ostala neizrečena. Sam je Lukacs prevelik intelektualac a da bi je izravno podupro, ali ona se skriva u tonu kojim osuđuje "smiješno i prljavo" ponašanje Židova i intelektualaca tijekom kratke vladavine miinchenskoga sovjetskog režima: Židovi su počinili nešto strašno i to je 34 iskristaliziralo Hitlerovo stajalište. Da su se barem ti "židovski lumpenintelektualci i ostali" ponašali bolje, Hitler možda ne bi postao Hitlerom. Da nije bilo tog događaja, on bi i dalje blago mrzio Židove, ali strahote židovske boljševičke vladavine (jedva tri tjedna! jedva šačica žrtava!) stvorile su genocidno čudovište. To je učinilo Hitlerovu preobrazbu iz blago antisemitskog zabušanta u masovnoga ubojicu barem "razumljivu". Upravo takvo razumijevanje čini križarski pohod Claudea Lanzmanna protiv svih objašnjenja - barem emocionalno - "razumljivim". Posebice kad opetovano nailazimo na pokušaje objašnjenja Hitlera koji se usredotočuju ne na ono što je učinio Hitler, nego na ono što su učinili Židovi. Neki od sofisticiranijih poslijeratnih tumača izbjegavaju taktiku pokušaja da se nade Židov koji je osobno uvrijedio ili povrijedio Hitlera i umjesto toga nalaze razloga da upiru prstom u Židove koje Hitler nikad nije poznavao. Tako je, primjerice, George Steiner u svojem dojmljivu romanu Prijevoz A. H. u San Cristobal potaknuo srdite napade svojih sunarodnjaka Židova zbog načina na koji njegov beletristički Hitler objašnjava sebe kao rezultat onoga što bi se moglo nazvati židovskim mentalnim pronalascima, a to se ponajviše odnosi na trojicu Židova: Mojsija, Isusa i Karla Marxa. Steinerov Hitler tvrdi da se tolerancija, potajno odobrenje, dopuštenje koje mu je dao ostatak svijeta da šatre Židove, može objasniti općom mržnjom koje čovječanstvo gaji prema židovskom "otkriću savjesti", za paklenske muke koje su čovjeku nametnuli etički zahtjevi Mojsija, Isusa i Marxa, trojice Židova krivih zbog trostruke "ucjene transcendentnosti". (U vezi s tim pokušajima da se nađe Židov kojeg treba "okriviti" upada u oči to što oni zanemaruju mnogo očitiju skupinu sumnjivaca koji su mogli biti ključni izvori Hitlerova antisemitizma, a to su drugi antisemiti. Dok Daniel Jonah Goldhagen u Hitlerovim svjesnim krvnicima nudi iscrpan niz Hitlerovih antisemitskih prethodnika u Njemačkoj 19- stoljeća, možda postoji još važniji američki izvor Hitlerove mržnje prema Židovima. Ključan je izvor njegove vizije o svjetskoj uroti Židova, a možda i ključan izvor financiranja Hitlerove vlastite urote da zgrabi vlast u Njemačkoj: Henry Ford. Doista je znakovito koliko je lako - ili prikladno - u Americi zaboravljen Fordov doprinos Hitlerovu uspjehu. Hitler ga nije zaboravio. Dapače, svoju je zahvalnost pokazao time što je na zid svojega privatnog ureda u stranačkom stožeru u Miinchenu postavio portret, ulje na platnu u naravnoj veličini, američkog proizvođača automobila i ponudio, tijekom dvadesetih godina, da u Ameriku pošalje jurišnike kako bi pomogao Fordovoj najavljenoj predsjedničkoj kampanji. Svjetsko objavljivanje Fordova opakoga antisemitskog pamfleta International Jew (Međunarodni Židov), koji su Hitler i nacisti ushićeno čitali, promicali i dijelili u Njemačkoj, utjecaj Fordova djela i slave - bio je ikona modernoga doba u Njemačkoj - pomogli su lakovjernoj njemačkoj javnosti potvrditi Hitlerovu zloćudnu viziju židovske urote "cionističkih mudraca".) Sa Steinerovom smo trostrukom "ucjenom transcendentnosti" prešli daleki put do mnogo
rafiniranijeg područja objašnjenja nego što su to teorije o jarcu te 35 encefalitisu i sifilisu. Ali nisam siguran da bismo se svi složili kako nas je to približilo zadovoljavajućem objašnjenju Hitlera. Ipak, ne mogu proturječiti da je u Steinerovu traganju za odgovorom prisutna želja - gotovo očajničko nastojanje koje je razvidno u djelu nekih tumača koje cijenim, ma koliko skeptičan bio prema njihovim objašnjenjima. Posebno sam suosjećao sa Simonom Wiesenthalom, sada već osamdesetogodišnjakom, koji je odvojio vrijeme od svoga neumornog lova na posljednje žive nacističke ratne zločince da bi pokušao naći posljednje, izgubljene tragove priče o sifilitičnoj Židovki prostitutki, te tobožnje povijesne epizode za koju Wiesenthal vjeruje da može spriječiti Hitlerov bijeg od objašnjenja. Jasno je da Wiesenthal očajnički želi vjerovati u tu fantomsku ženu, u toga fantomskog židovskog zloduha koji je tobože odgovoran za Hitlerov preobražaj, i to unatoč nedostatku ikakvih pravih dokaza o njezinu postojanju. "Kad bih mogao naći dokaz za to", rekao je jednom novinaru, "bio bih veoma sretan, jer time bi cjelokupna priča o Hitleru i Židovima poprimila drukčije obrise." Zar bi doista bilo tako čak i da je to istina? Kako objasniti njegovu usredotočenost na tako nesigurnu pretpostavku? čak i da je našao tu židovsku prostitutku, čak i da ju je nekako identificirao kao prijenosnicu, kao nositeljicu klice Hitlerova antisemitizma, u čemu bi bio smisao toga? Ne bi li to nužno dovelo do nečeg posve nepravednog, do toga da bi se činilo kako cijeli teret holokausta treba pasti na krhka ramena jedne sirotice s ulice? Jedan je odgovor na to pitanje: jest, doista je nepravedno, ali nekomu poput Wiesenthala, koji se sa strahotom suočio osobno, koji je osjetio strahovitu silinu mržnje koja je ubila milijune oko njega, moglo bi u neku ruku biti privlačnije da ima neutemeljeno objašnjenje te mržnje nego da ostane samo s neobjašnjenom mržnjom. Možda je njemu bolja slaba logika, manjkavo objašnjenje nepodnošljive tragedije, negoli to da logika uopće ne postoji. Priča o židovskoj prostitutki možda izaziva nelagodu, ali ipak nudi kakvu-takvu utjehu. Izgubljeni sef Bilježeći motive u pozadini objašnjenja, ne želim se doimati bešćutnim prema tumačima koji traže utjehu barem u nekoj sigurnosti. Štoviše, nada da ću naći neki zadovoljavajući način objašnjenja Hitlera prvotno me privukla literaturi, a taj je nagon bio sličan onomu Simona Wiesenthala - naime, nada da ću pronaći nešto negdje, nešto zakopano u kakvom arhivu, u sjećanju nekog svjedoka na samrti, u nekim davno izgubljenim neobjavljenim memoarima, u nekom dosad neviđenom spisu, u nekoj vezi koja dosad nije bila uspostavljena na kraju nekoga mučnog dokaznog traga koji dosad nije bio iscrpno istražen, u bljesku kakve istine, kakva odgovora na pitanje "Što je Hitlera učinilo Hitlerom?" Dva čimbenika, dvije postupne spoznaje navele su me da skrenem s toga puta. Prvo, riječ je o uvažavanju, ustupku zbilji dokaznog očaja, dokaznom siromaštvu koje je opisao Yehuda Bauer činjenici da neka ključna pitanja o Hitleru možda 36 nikad neće dobiti siguran odgovor zbog nedostatka dokaza. Drugi je čimbenik bio taj što me sve više zaokupljala jedna druga proturječna pojava: nevjerojatna samouvjerenost, unatoč nepouzdanosti dokaza, tolikih škola objašnjenja. I to ne samo medu znanstvenicima. Fasciniralo me, primjerice, koliko je mnogo obrazovanih ljudi slijepo prihvaćalo objašnjenje Alice Miller o Hitleru unatoč njezinim dvojbenim premisama. Doista mi je bilo neobično, u razgovoru s ljudima koji se nisu specijalizirali za ovo područje, koliko ih je mnogo bilo sigurno da su dokučili Hitlera, a redovito su to potkrepljivali navodeći jednu jedinu knjigu koju su pročitali, primjerice onu Alice Miller ili Ericha Fromma, ili pak jednu jedinu apokrifnu teoriju poput one o "židovskoj krvi", odnosno priču o spolnoj perverziji. Iz vlastitog iskustva mogu reći da što sam više proučavao te priče, raspon objašnjenja i dokaze koji ih podupiru, to sam postajao manje siguran. Ali pričinjalo mi se da što ljudi manje znaju, to im je važnije da se doimaju sigurnima o Hitleru, da odbace svaku zagonetku pojednostavljenim izjavama poput "bio je paranoičan" ili "pijun u rukama interesa krupnoga kapitala" - otprilike kao što je bio otpisan i omalovažavan prije 1933- godine. Fascinirala me ta pojava, to opetovano odustajanje, u Hitlerovu slučaju, od "negativne sposobnosti" (kvalitete
koju je prvi odredio John Keats kao sposobnost trpljenja nesigurnosti a da se pritom ne "poseže razdražljivo" za sigurnošću). Zaprepastilo me naizgled kompulzivno potvrđivanje sigurnosti, ili proturječnih sigurnosti, posebice u slučaju psihopovjesničara. Kriv je Hitlerov otac! Ne, Hitlerova je majka uzrok problema! Kriv je testis koji mu je nedostajao! Ne, bio je to prvobitan prizor! "Razdražljivo posezanje za svačim" razgranalo se u očajničko srljanje prema samo jednom odgovoru, samo jednoj osobi, a ništa se od toga nakon pomnijeg razmatranja nije pokazalo ni izbliza dostatnim ili uvjerljivim. Sve me to navelo na to da preusmjerim svoju pozornost - a kao uzor mi je poslužila Schvveitzerova Potraga - s potrage za jednim jedinim objašnjenjem Hitlera na potragu za motivima tragača, na pokušaj da objasnim one koji su ga objašnjavali. Počeo sam s nadom da ću naći neku dotad nepoznatu konačnu istinu o Hitleru, a završio skromnijom nadom §a ću kritički obraditi navode nekih tumača i vidjeti što mogu naučiti od muka onih kojima sam se divio; da ću u naporima znanstvenika i tumača naći raznovrsne istine, ako ne i pravu istinu o Hitleru, a zatim i neke istine o onome o čemu govorimo kad govorimo o Hitleru. I što nam one govore o Hitleru, a što o nama. "Nacistički je genocid na određen način ključan u našem razumijevanju nas samih", napisao je Michael Andre Bernstein. Moglo bi se reći i to da način na koji netko razumije ili objašnjava Hitlera može odražavati karakterističan način razumijevanja prirode svoje osobnosti. Posebice treba naglasiti da stajalište o važnosti Hitlerove osobne uloge u holokaustu često odražava stajalište o mogućnosti ili važnosti autonomna djelovanja, slobodne volje, slobode odabira zla i odgovornosti za posljedice takva izbora. "Mnogi nas današnji mislioci žele uvjeriti", piše Robert Grant, docent političke filozofije na Sveučilištu u Glasgowu, "da je naša subjektivnost, naša sposobnost da biramo, naši razlozi da biramo neki način djelovanja, posve slučajan, sporedan povijesni talog ili društvena izmišljotina, jednom riječju iluzija, a pravi izvor naših postupaka i pobuda leži drugdje." Drugdje u velikim apstrakcijama, u dubljim "neizbježnim" povijesnim silama koje čine Hitlera, koje čine sve nas, tek česticama što ih nose valovi snažnih sila koje našu moč da djelujemo ili biramo samostalno čine virtualnom iluzijom. A time se oslobađa Hitlera, oslobađa nas, odgovornosti za tako iluzorne odluke. Moglo bi se reći da je marginalizacija Hitlera u suvremenoj misli analogna modi "smrti autora" u suvremenoj teoriji književnosti: holokaust je "tekst" koji nije stvoren ljudskim posredovanjem, nego nekako autonomno, neizbježno, s pomoću kulture i jezika. čak i među nekim "intencionalistima" koji misle da je Hitlerova želja da počini genocid bila presudna, ta se intencija često prikazuje manje kao svjestan izbor a više kao nešto što je oblikovano, što mu je nametnuto nesvladivim unutarnjim ili vanjskim pritiscima kojima se nije mogao othrvati pri odlučivanju o vlastitim željama. Dakako, Hitlerova volja, njegova želja i izbor sami po sebi bili su, iako nužni, nedostatni za njegov uspjeh. Kao što to naglašavaju tumači poput Saula Friedlandera i lana Kershawa, njegov je uspjeh bio posljedica višestrukih čimbenika - međusobnog djelovanja i međusobnih odnosa između Hitlera i drugih povijesnih ličnosti i sila, uključujući nacističku stranku, njemački narod i upletenost i pasivnost onih na vlasti u Njemačkoj i izvan nje. Te su sile nužne, ali nedostatne, a tendencija je u velikom dijelu novije literature da se Hitleru poriče ili umanjuje sloboda izbora, sloboda da je odabrao ubilački put na koji se odlučio. Odričući mu pravo na takvu slobodu, omogućava mu se drugi oblik bijega, bijeg od odgovornosti. Proučavajući ta pitanja, razmišljajući o mojoj vlastitoj ulozi, citirao bih što mi je rekao Milton Himmelfarb. U članku koji sam napisao za TheNeiv Yorkero teorijama o Hitleru i o sporu između Bullocka i Trevor-Ropera o Hitlerovoj "iskrenosti", o njemu sam govorio kao o "znanstveniku Miltonu Himmelfarbu". Kad sam upoznao autora važne - dapače, ključne - polemike Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta u njegovu domu u White Plainsu u državi New York, on je blago i veoma skromno natuknuo da želi ispraviti navod. Ne, rekao mi je, on sebe ne vidi kao znanstvenika. On nije povezan ni s jednim sveučilištem. Zapravo, kad je razmislio o tome kako bi se opisao, dosjetio se imena lanca diskontnih prodavaonica odjeće u newyorškom području - "Svms". Taj se lanac oglašavao krilaticom "izobražen je potrošač naš najbolji kupac". S kiselim smiješkom na licu
Himmelfarb mi je rekao da sebe ne vidi toliko kao znanstvenika koliko kao "izobražena potrošača znanosti". U ovoj sam knjizi pokušao obraditi ne sve, nego određene aspekte znanosti o Hitleru okom izobražena potrošača. Ovo je selektivna i subjektivna studija, a usredotočuje se na određene pravce i prikrivene pravce, određene mislioce čiji me rad nukao da ih proučim dublje, a često i osobno. Silno žalim zbog drugih s kojima sam htio razgovarati izravno. Još bi nekoliko ovakvih knjiga moglo biti napisano a da se ne iscrpi tema, iako bi se time iscrpio ovaj autor. Kako bilo, ako je posebna priroda načina na koji je ovaj himelfarbovski potrošač školovan ikako utjecala na knjigu koja je nastala, to se možda nazire u sklonosti empsonovskoj višeznačnosti i nesigurnosti, a ne u sigurnostima teorije. To je sklonost pomnom čitanju (spisa, memoara, policijskih izvještaja) i pomnom slušanju (glasova tumača) u nastojanju da se čuje neizrečena tekstovna potka, značajno izostavljanje, skrivena pobuda, sukob, a posebice dvojbe ispod površine -da se osjeti priroda želje koja potiče tumače i vrste utjehe koju tumačenja nude. Razmotrimo u vezi s time jedan drugi izlet u posebno znakovitu prikrivenu struju apokrifa objašnjenja o Hitleru u kojoj osjećaj da nešto nedostaje, da je nešto pobjeglo, nalazi odjek u veoma dojmljivoj učestaloj slici: izgubljenom sefu u banci. Nevjerojatno je koliko često ispada da dokazni tragovi nekih tajanstvenih, apokrifnih, ali ustrajnih objašnjenja o Hitleru nestaju u limbu koji nije toliko slijepa ulica koliko izgubljen trag, poštanski pretinac za neuručena pisma povijesne istine: izgubljen sef u banci. Mjesto gdje se čini da spisi koji navodno dokazuju istinu - spisi koji bi mogli dati izgubljenu kariku, izgubljen ključ za Hitlerovu psihu, pravi izvor njegove preobrazbe - nestaju i bivaju izgubljeni za sva vremena. Uzmimo primjer izgubljena članka o Hitleru iz pera Fritza Gerlicha - taj posljednji ugušeni pokušaj posljednjega antihitlerovskog munchenskog novinara na slobodi u tjednima nakon paleži Reichstaga; očajnički pokušaj da se na vrijeme objavi tobože razorni skandal o Hitleru kako bi se svijetu otvorile oči o novom Reichskanzler-u prije nego što bude prekasno. Ali, kao što sam napomenuo, već je bilo prekasno. Gerlichov su posljednji članak iz tiskarskog stroja strgnuli jurišnici SA 9- ožujka 1933, baš u trenutku kad su Gerlichove novine Der Gerade Weg - tada posljednje preostale otvoreno antihitlerovske novine u Njemačkoj - kretale u rotaciju. Zbog poštovanja koje je Gerlich stekao među suvremenicima i za svoju hrabrost i za svoj intelektualni integritet, taj je posljednji članak obavijen tajnovitošću u vezi s njegovim sadržajem i njegovom konačnom sudbinom. Štoviše, oko tog se članka razvio zaseban mit o preživljenju - o bijegu i opstanku izgubljene istine o Hitleru. Gerlichov izgubljeni članak postao je simbolom svih izgubljenih tajni o Hitleru, svih mračnih istina koje bi objasnile i čije je otkrivanje moglo spasiti povijest od Hitlera - ali nije. Na svjetlo dana nije izašao ni jedan primjerak Gerlichova istraživanja, ali postoje barem dvije priče o tome da su spašeni primjerci njegova članka. Prema poslijeratnoj Gerlichovoj biografiji iz pera njegova kolege Erwina von Aretina, dok su smedekošuljaši premetali tiskaru, kopiju Gerlichova članka ispravljenog za tisak i dokumentaciju na kojoj se temeljio, iz uredništva je odnio grof Waldburg-Zeil. Von Aretin navodi da je Waldburg-Zeil odnio tu građu na svoj posjed sjeverno od Munchena i zakopao na sigurnome mjestu. Ali, dodaje von Aretin obeshrabreno, "tijekom rata Waldburg-Zeil je spise iskopao i uništio jer je njihovo posjedovanje bilo preopasno". Unatoč tome, postoji druga priča o preživljenju u vezi sa sudbinom Gerlichova posljednjeg članka, priča koja nema tako određen kraj. Na tu me priču uputio jedan od Gerlichovih posljednjih preživjelih kolega: dr. Johannes Steiner. Dr. Steiner je bio taj koji mi je pripovjedio nezaboravnu sliku Gerlichovih krvavih naočala. Vratio me na trag izgubljenoga članka uputivši me na sina Gerlichova biografa, pokojnog von Aretina. Sin, profesor Karl-Ottmar Freiherr von Aretin, i sam je postao povjesničarom, a specijalizirao se za aspekte njemačkog otpora u Miinchenu i u Bavarskoj. On se dobro sjećao kako mu je otac govorio da je postojao još jedan komplet Gerlichovih spisa, dakle ne onaj što je uništio Waldburg-Zeil, koji je možda bio spašen. Kako mi je izjavio mladi von Aretin: "Državni je tužilac pokrenuo istragu u slučaju Geli Raubal. Moj je otac imao primjerak spisa na svom stolu u [Gerlichovu uredu] u veljači 1933. godine. Kad se stanje pogoršalo, moj je otac te spise predao rođaku i suvlasniku MunchenerNeueste Nadirichten, Karlu Ludwigu Freiherru von
Guttenbergu, da ih prenese u Švicarsku i pohrani u sef u bankovnom trezoru. Prema sjećanju moga oca, ti su spisi upućivali na to da je Geli ubijena po Hitlerovoj naredbi. Guttenberg je spise prenio u Švicarsku, ali je šifru bankovnog računa zadržao tajnom jer je mislio kako bi bilo preopasno da se ikomu povjeri. Guttenberg je sudjelovao u pokušaju svrgavanja Hitlera 20. srpnja 1944, poginuo je 1945. i tajnu šifre ponio sa sobom u grob." Iz toga bi se trebao izvući zaključak da, možda i sada, negdje u Švicarskoj, u davno zaboravljenom sefu leži izgubljen ključ Hitlerove tajne i postupno se pretvara u prašinu. Ali to nije jedini slučaj možebitnoga dokaznog traga koji vodi do neizvjesnog preživljenja u izgubljenom bankovnom sefu. Ta se slika, ili njezina bliska inačica, javlja nekoliko puta u tradiciji tumačenja Hitlera. Postoji, primjerice, tobožnja sudbina liječničkih bilješki iz Pasevvalka, priča o liječniku koji je liječio Hitlerovo histerično sljepilo 1918. - o liječenju koje je, prema mišljenju nekih tumača Hitlera, možda bilo odgovorno za Hitlerov preobražaj iz beznačajnog kaplara koji je tražio anonimnost u budućeg karizmatskoga i opsjenarskog Fiihrera. Hitlerovi biografi Rudolph Binion i John Toland obojica su prihvatili inačicu nagađanja koju je prvi objelodanio, u slabo prikrivenom beletrističkom obliku, iseljeni njemački romanopisac (i prijatelj Franza Kafke) Ernst Weiss, koji je natuknuo da ta epizoda predstavlja jednu od velikih tragičnih kafkijanskih ironija u povijesti. Weiss je tvrdio da je doznao, od izvora u iseljeničkim krugovima, istinitu priču o "glasu" koji je Hitler čuo u Pasewalku u grozničavoj agoniji njegova sloma tijekom njemačke predaje, o glasu za koji Hitler tvrdi kako ga 4,0 je pozvao na pohod da osveti Njemačku. U tom je trenutku, u toj je viziji, kako misli Lucy Dawidowicz, Hitler odredio svoju životnu zadaću: da šatre Židove. Prema Weissovim navodima, kojima su Toland, Binion i njemački povjesničar Ernst Deuerlein umnogome vjerovali (iako su ih drugi, poput Roberta Waitea, poricali), taj je glas zapravo bio glas stožernog psihijatra u Pasevvalku, stanovitog dr. Edmunda Forstera, koji je pokušavao izliječiti Hitlerovo histerično sljepilo tako što ga je hipnotizirao i usadio mu posthipnotičku misao da Hitler mora ponovno progledati da bi izvršio zadaću i spasio izgubljenu njemačku čast. Weiss se, čini se, sprijateljio s dr. Forsterom kad je taj pobjegao iz Njemačke 1933, neposredno prije nego što je počinio samoubojstvo. Prema Weissovu beletrističkom prikazu Forsterove priče, psihijatar iz Pasevvalka otkrio je, tijekom hipnotičkih seansi s Hitlerom, veliku sramotnu tajnu Hitlerove psihe, ključ njegove patologije. Tajnu tako sramotnu da je Forstera, čim je Hitler prigrabio vlast, Gestapo proganjao, zlostavljao želeći mu oteti njegove kliničke bilješke o liječenju bolesnika Hitlera u Pasewalku. Željeli su ga ušutkati i izbrisati tu tajnu iz povijesti i naposljetku ga natjerali da digne ruku na sebe. Prema Weissovu beletrističkom prikazu, uplašeni je Forster očajnički htio sačuvati istinu o Hitleru od uništenja pa je neposredno prije smrti prešao granicu u Švicarsku i zaključao kliničke bilješke u sef u banci u Baselu. Tobože navodeći Forsterove riječi, Weiss piše: "Najvažniji je dio Forsterovih spisa onaj koji se odnosi na [Hitlerove] odnose sa ženama." Prema Weissu je Forster posebno obradio tu tajnu: "Zapisao sam to hijeroglifima koje nitko ne može dešifrirati osim mene." Nažalost, Forster se ubio prije nego što je ikomu povjerio ikakvu tajnu, a, budući da je Weiss mrtav, ne možemo točno znati koliko je svojega romana izmislio. Nakon Forsterove smrti opet ostajemo bez ključa sefa u švicarskoj banci i bez ključa za Hitlera, ostajemo sa slikom napuštene, osamljene istine kako truli u podrumu kakve banke, istine koja je, čak i da nađemo spise, zbog Forsterovih hijeroglifa možda nedokučiva. Nedokučiva šifra u izgubljenom sefu: neodoljiva metafora za objašnjenje Hitlera koje nam izmiče, za nepovratnu enigmu njegove psihe. Postoje drugi slični slučajevi nestanka fantomskih dokaza tobože ključnih za razumijevanje Hitlerova uma. U to se, primjerice, ubrajaju Hitlerovi tobožnji pornografski crteži Geli Raubal, koji su navodno otkrivali istinu o njegovoj psihoseksualnoj naravi, crteži koji su, nakon što su vraćeni od ucjenjivača, navodno nestali u sefu stožera nacističke stranke u Miinchenu. Tu je i navodni "dosje austrijske tajne policije" o Hitlerovu tobožnjem židovskom podrijetlu, koji se u jednoj inačici apokrifne priče krio u sefu u stanu ljubavnice austrijskoga kancelara dok ga nisu ukrale Hitlerove udvorice.
Očito smo ovdje zašli u područje folklora, a ne provjerljive povijesti. A ipak, ima nešto zajedničko u slici koju te priče dočaravaju. Slika zaključana sefa ili izgubljena bankovnog sefa kao da utjelovljuje, onako kako to folklor katkad može - a povijest ne može - neko duboko kolektivno htijenje, zajednički mit o liku koji je i sam bio, koliko dio povijesti, dio folklora što ga je osobno stvorio. 41 Nešto svjetla na dublje izvore te slike možemo baciti s pomoću njezine pojave u drukčijem kontekstu. Jednom sam zgodom, istražujući sumnjivu kliniku koja je nudila lijek protiv raka južno od Tijuane u Meksiku, naišao na blagorječiva "tehničara metabolizma" koji mi je rekao da pokušava naći izgubljenu formulu za lijek protiv raka koju je otkrio neki dr. Koch, formulu koja je navodno nestala nakon Kochove smrti tridesetih godina. Ipak, tehničar metabolizma mislio je da zna što se dogodilo s formulom; imao je neke naznake da bi se formula za zdravstveni kamen mudraca još mogla naći "u sefu banke u Detroitu", iako se zabrinuo zbog izvještaja da bi formula - baš kao i tajna Hitlerove spolnosti koju je pasewalški hipnotizer hijeroglifski zakopao u sefu - mogla biti šifrirana i da bi bez pravog tvorca te formule sef sadržavao tek neproničnu matricu besmislenih brojeva. Te priče o izgubljenim sefovima u bankama jasno služe kao izraz tjeskobe zbog - i talismana protiv - inače naizgled neobjašnjivoga malignog zla. Zapravo možemo reći da, unatoč očajničkom tonu mitova o sefovima, oni predstavljaju svojevrsni epistemološki optimizam, vjeru u objašnjivi svijet. Da, nešto nedostaje, ali ako u ruci i ne držimo izgubljeni komadić, on ipak negdje postoji. Barem negdje postoji izgubljeni ključ koji bi mogao objasniti naizgled bezrazložnu zloćudnost Hitlerove psihe ili stanice raka. A taj izgubljeni komadić, ma koliko svjetovan ili bizaran - djed Židov, čak i jarčev ugriz - ipak je ovozemaljski, nešto što možemo pojmiti svojom maštom, nešto što možemo sigurno zadržati unutar umirujućeg sefa u švicarskoj banci. To je nešto što nije izvan naše spoznaje, nije izvan našega dosega, to je ipak nešto manje nepodnošljivo jezovito od neobjašnjiva zla. Kad su se u novinama nedavno pojavili sporovi u vezi sa zlatom i drugim dragocjenostima otetima od ubijenih Židova, o bogatstvu pohranjenom u švicarskim bankama, na trenutak sam osjetio nešto što sam znao da je lažna nada: da će svjetlo dana ugledati davno zaboravljeni sef u kojem se nalazi neki od apokrifnih gralova objašnjenja o Hitleru; da će potraga za ukradenom baštinom nekako iznjedriti izgubljeni ključ, izgubljenu kariku potrebnu da bi se premostio ponor između slike iz djetinjstva i djecoubojice. Suvišno je reći da očekivanje nije bilo realno. Ali to me ponukalo da razmislim o stručnom pojmu u sklopu filozofske literature o epistemologiji, proučavanju prirode i granica spoznaje: "Božji um". To je naziv koji i ateisti rabe da bi izrazili predodžbu o području gdje istine koje izmiču ljudskom proučavanju - odgovori na tajne koje ne uspijevamo riješiti zbog nedostatka dokaza - postoje, iako su izvan dosega naše spoznaje. A to je ono na što cilja folklor o izgubljenom sefu u banci: izgubljeno objašnjenje Hitlera čvrsto zaključano u nepristupačnom, nedokučivom Božjem umu. 42 PRVI DIO POčETAK POčETKA u kojem teorije o Hitlerovu "rasnom podrijetlu" postaju izvorom rasprave o Hitlerovoj psihi 1. POGLAVLJE Zagonetni neznanac, služavka i obiteljska bajka Hitlerovih tumača u kojem autor pohodi "djedovski dom" Hitlerove obitelji i razmišlja o slikovitu životu Marije Schicklgruber, onako kako ga zamišljaju povijesni zanesenjaci Bio sam spreman odustati i vratiti se. Iznenadna jesenja mećava spustila se iz Rusije i zavila Srednju Europu, zbog čega su razmjerno primitivne seoske ceste u ovom zabitnom austrijskom kraju postale sve teže prohodnima. Bili smo tek tridesetak kilometara udaljeni od cilja, ali naš je unajmljeni volkswagen počeo kliziti i jedanput nas je doveo opasno do ruba šumovitih jaraka koji se protežu inače bezličnim
prostranstvima snježnih oranica što se prostiru do češke granice na sjeveru. Svojoj sam austrijskoj istraživačici Waltraud, koja je bila za upravljačem, plaho natuknuo da bismo zbog opasnosti trebali razmisliti o tome da odustanemo za danas. Ali ona je htjela nastaviti izjavivši da je, kao dijete iz brdovita Tirola, vozila i mnogo pogibeljnijim brdskim cestama u Alpama. To me nije posve ohrabrilo, ali ipak su mi se snježni i olujni uvjeti našega pothvata činili donekle prikladnim. Naime, oluja u koju smo se uputili bila je jesenja inačica provale snijega koja je zaustavila Hitlerove oklopne divizije nadomak Moskve zimi 1941. godine - a to mu je bio početak kraja. Mjesto koje smo kroz snijeg pokušavali naći - napušteno mjesto koje se zove Dollersheim bio je početak početka: početni prizor misterija u pozadini bajke Hitlerove obitelji. ( Nestanak, naizgled hotimično brisanje Dollersheima s lica zemlje, jedan je od najčudnijih aspekata silno zamršena spora o Hitlerovu rodoslovlju. To je malo selo bilo doslovce izbrisano sa zemljovida i s lica Zemlje nakon što je Hitler anektirao Austriju. Bio je to pokušaj - reći će neki gorljivi sudionici u raspravi - da se izbrišu svi tragovi nekih neregularnih i sramotnih zbivanja u Hitlerovoj obitelji koja su se ondje dogodila. Zbivanja koja su dugo bacala sjenu na prikaze Hitlerova podrijetla i potaknula opetovana predratna hodočašća novinara i drugih zainteresiranih istraživača u Dollersheim, a vijesti o tim pohodima redovito su tjerale Hitlera u gotovo apoplektičke napadaje bijesa. "Ljudi ne smiju znati tko sam", navodno je bulaznio doznavši o jednom od prvih istraživanja svoje obiteljske povijesti. "Ne smiju znati odakle vučem korijene." Neki uporno tvrde kako je poslije 1938. natjerao Dollersheim da plati cijenu što je bio mjestom takvih upita. Učinio je da nestane/Bez obzira na uzrok brisanja toga mjesta, nema dvojbe o učinkovitosti postupka. Toga sam jutra u Beču, dok je snijeg počeo vijati s istoka, uzalud tražio zemljovid na kojemu je još prikazan zaselak Dollersheim sve dok nisam naišao na malen dućan u vlasništvu trgovca rijetkim knjigama koji mi je iskopao pljesniv njemački atlas svijeta iz 1896. u kojemu je zaselak Dollersheim označen na zemljovidu Austrije. Iako na zemljovidu nisu bile ucrtane prometnice, ipak mi je omogućio snalaženje pomoću triangulacije: točka koja označava Dollersheim nalazi se na sjeveru tik do zavoja rijeke Kamp i istočno od druge točke na zemljovidu nazvane Ottenstein. Ottenstein. To me ime podsjetilo na posebno znakovit izraz: "odvjetak vlastelinske loze Ottenstein". Taj se heathckliffovski herojski epitet javlja u popisu kandidata - moglo bi se reći, popisu sumnjivaca - za tajnovitu spodobu u središtu bajke Hitlerove obitelji: oca Hitlerova oca. Identitet muškarca koji je oplodio četrdesetdvogodišnju neudanu sluškinju imenom Maria Schicklgruber u drugoj polovici 1836. godine nije naveden u krsnom listu ispunjenom u njezinoj župnoj crkvi u Dollersheimu kad je dijete (kršteno Alois Schicklgruber) rođeno 7. lipnja 1837. godine. Ta praznina u krsnom listu, na mjestu gdje bi trebalo stajati očevo ime, postala je svojevrsnim praznim platnom na koje su novinari, tajne službe, povjesničari, psihoanalitičari i ostali fantasti projicirali širok raspon alternativnih kandidata za čovjeka koji je u službenim nacističkim rodoslovljima imenovan kao Hitlerov djed s očeve strane: Johann Georg Hiedler. Na stotine stranica u desecima knjiga posvećene su pokušaju da se dokuči izbor spolnog partnera koji stoji iza te praznine, da se pročitaju misli žene odgovorne za taj izbor - Marije Schicklgruber. Ona je zapravo bila prva iz tri naraštaja žena povezanih s Hitlerom čije su nedokučive erotske veze snažnim činima opčarale Hitlerov život - a i njegove biografe. Nakon Marije tu je Hitlerova majka Klara, a poslije nje njegova polunećakinja Geli Raubal. Tri žene - a sve su one, zanimljivo, bile služavke - koje su najviše služile Hitlerovim tumačima. 46 Bit nagađanja o spolnom izboru Marije Schicklgruber ogleda se u nepotpunom popisu kandidata za Hitlerova djeda s očeve strane, koji nudi Hitlerov njemački biograf, lako dojmljivi Werner Maser. "Predloženi su razni kandidati", piše Maser. Osim Johanna Georga Hiedlera, službenog kandidata u Hitlerovu rodoslovlju kako ga je prikazala nacistička stranka, i Maserova vlastita kandidata, bogatijeg brata Johanna Georga, Johanna Nepomuka Hiedlera, imamo '"Židova iz Graza' imenom Frankenberger, odvjetka vlastelinske loze Ottenstein, pa čak i baruna Rotschilda iz Beča." Maser ne
vjeruje da je Adolf Hitler bio potomak Frankenbergera, Ottensteina ili Rotschilda (ta nevjerojatna posljednja sugestija čini se da potječe od austrijske tajne službe iz doba prije Anschlussa). Ali on je ipak smislio razrađenu teoriju o seoskim spolnim spletkama i pohlepom za baštinom kojom je podupro kandidaturu svojega čovjeka, Johanna Nepomuka Hiedlera. Mogli bismo naći zamjerke u Maserovu breughelovskom objašnjenju nejasnoća iz Dollersheima, ali teško mu možemo poreći način na koji je sažeo zbrku u okviru studija o Hitleru u vezi s pitanjem o djedu s očeve strane: "Ako postoji barem jedna činjenica oko koje se slažu makar neki biografi, to je ta da Adolfov djed s očeve strane nije bio čovjek za kojega se službeno smatralo da mu je djed, naime mlinarski kalfa Johann Georg Hiedler." (U "činjenicu" o kojoj se samo "neki" biografi slažu, teško se možemo uzdati.) Oprezniji Alan Bullock piše: "Vrlo je vjerojatno da nikad nećemo zasigurno znati tko je bio djed Adolfa Hitlera, otac Aloisa. Neki su natuknuli da je možda bio Židov, ali nema pouzdanih dokaza u prilog toj tvrdnji, a ni protiv te tvrdnje." Što smo se više približavali našemu cilju Dollersheimu, što je prizor oko nas postajao prazniji i udaljeniji od civilizacije, to nam se činilo da putujemo dalje u prošlost. Ovaj dio Austrije, Waldviertel (kraj sjeverozapadno od Beča, između Dunava i češke granice), i raštrkani seljaci što su ga napučili, stoljećima su ostali razmjerno odvojeni od kozmopolitske uljudbe. Teški snježni pokrivač pokrivao je rijetke stare staje i seoske kućice te izbrisao gotovo sve tragove suvremena života, tako da se osamljen i tužan krajolik zacijelo nije mnogo razlikovao od onog prije 156 godina. U doba kad je netko - mjesni priučeni mlinar ili tajanstveni neznanac "strane krvi" - legao sa sredovječnom seljankom Marijom Schicklgruber, ostavio je trudnom s Hitlerovim ocem i tako povjesničarima koji su došli poslije njega ostavio baštinu dvojbi. Dvojbi koje su možda jednako opsjedale i Hitlera i one koji su ga pokušali objasniti. Dok smo ulazili u dvorište gostionice stare tri stoljeća da bismo se raspitali za put u Dollersheim, zabitan, snijegom prekriven krajobraz i priroda naše potrage za tajnim ljubavnikom Marije Schicklgruber podsjetili su me na početak posthumno objavljene neobične priče o zlu Marka Twaina Zagonetni neznanac: "Bilo je to 1590. godine - zima. Austrija je bila daleko od svijeta, uronjena u san... I naše je selo bilo uronjeno u taj san... Drijemalo je mirno u dubokoj skrovitosti bregovite šumske 47 osame... vijesti iz svijeta gotovo nikad nisu dopirale do njega da bi mu remetile snove." Dakako, netko tada dolazi i remeti snove te izdvojene austrijske utvrde u Twainovoj priči, "zagonetni neznanac" za kojeg ćemo poslije doznati da je Sotona, iako je Twainov Sotona i andeoskiji i dijaboličniji lik od konvencionalnoga Kneza Tame. Iznenadio sam se kad sam se vratio iz Dollersheima i ponovno pročitao Zagonetnog neznanca te otkrio sljedeći ulomak u Twainovoj priče iz 1916. godine: "Imali smo dva svećenika [u pospanom selu]. Jedan od njih, velečasni Adolf, bio je vrlo revan i neumoran svećenik... Prema nikomu drugom nisu gajili tako duboko strahopoštovanje. Bilo je to zato jer se on uopće nije bojao vraga. Velečasni Adolf zapravo se više puta osobno susreo sa Sotonom." Nevjerojatno je kako je Twain točno opisao usnulu osamu ovoga kraja, slutnju o zlokobnom potencijalu zavijenom u ozbiljnu, prigušenu tišinu. Gostionica kod koje smo stali, bila je izgrađena oko 1600. godine, reče nam jedan od muškaraca okupljenih ispred ognjišta u blagovaonici. Osim plakata na zidu koji je pozivao na Disco Abend sljedeće subote u župnoj dvorani, činilo se kao da se ništa nije promijenilo nakon više od tri stoljeća. Naručili smo kobasice i upitali mještane mogu li nam pomoći da nađemo Dollersheim. Oni su nam prvi dali naslutiti prirodu verfallen svijeta u koji smo se uputili. Verfallen svijet, razorena pustoš koja je nekoć bila Hitlerova "djedovska domovina": to je praizvor Hitlerove neobičnosti, izvorište njegove strane, tuđe naravi, nesigurnosti podrijetla koja je više nego zemljopisna. Cijeloga života, ma kamo pošao, Adolf Hitler bio je uvijek zagonetni neznanac. Od trenutka kad je prvi put na sebe privukao pozornost javnosti, ta je nesigurnost poticala sramotne glasine, šaputanja i objede. Nekima je ta aura neobičnosti, različitosti bila izvorom njegove zagonetnosti - nešto što je pomoglo da dobije mitsku dimenziju, što ga je uzdiglo iznad mnoštva običnih političara, svojstvo zasebnosti kojom je manipulirao u vlastitu korist. Drugima koji su
pokušali objasniti Hitlera ta je neobičnost izvirala iz sablasne nesigurnosti o sebi - nesigurnosti u njemu samomu - koja je manipulirala njime, iskrivila ga i, zapravo, bila pokretač izopačenosti njegove psihe. Neodređenost je ugrađena u sam zemljopis Hitlerova podrijetla; bio je plod ne jednog nego dvaju graničnih područja. Prvo je bilo njegovo rodno mjesto u zapadnoj Austriji u Braunauu na rijeci Innu koja dijeli Austriju od Njemačke. (Njegov je otac Alois bio, zapravo, carinski inspektor koji je svakodnevno putovao preko riječne granice.) Ali još je znakovitije za psihu fanatičnog pristaše determinizma rasnog podrijetla to što je Hitlerova obitelj potekla (i kamo se on tijekom svojeg djetinjstva i vratio) iz "djedovske domovine" (kako su je mjesni nacisti poslije ponosno nazvali) tristo kilometara istočno od Braunaua, ovdje u \Valdviertelu, u kraju koji je stoljećima bio sporno granično područje između Austrije i češke. Bila je to ničija zemlja između jednog područja koje je germansko i drugoga koje je 48 slavensko - pripadalo je istim onim Slavenima za koje je Hitler izjavio da ih prezire kao niža bića i koje će poslije porobiti i pobiti. Doista, samo ime Hitler i njegove starije inačice Hiedler i Huttler više je slavensko negoli germansko, a ta je činjenica zasigurno kopkala Hitlera jer je bacala sjenu na njegovo svojatanje arijske čistoće -iako ta sjena nije nipošto bila tako mračna kao ona koju su bacale glasine da je zagonetni neznanac koji je lutao ovim graničnim područjem bio Židov lutalica. Sir Isaiah Berlin jednom je zgodom elaborirao svojevrsnu krajišku teoriju karizmatskih političkih genija. Navodeći Napoleona, Staljina i Theodora Herzla kao i Hitlera, nagađa da se osobit duševni ustroj mnogih od najkarizmatičnijih, najfanatičnijih, opsjednutih nacionalističkih političkih voda može izvesti iz njihova krajiškog podrijetla: iz činjenice da potječu "izvan društva koje su vodili, ili barem iz njegovih rubnih dijelova, iz vanjskih granica". Krajiški sindrom, tvrdi Berlin, dao je nerazmjerno velik broj "ljudi žestoke vizije, bilo plemenite ili pokvarene, idealističke ili izopačene", ljudi koji su razvili "bilo pretjeranu osjećajnost prema dominantnoj većini ili prezir prema njoj, ili pak pretjerano divljenje prema toj većini, pa čak i obožavanje... što dovodi kako do neobičnih opažanja tako i do neurotičnog iskrivljenja činjenica koje nastaje zbog prenapeta senzibiliteta." Taj opis tek djelomice odgovara Hitleru. Njega je oduvijek pratio - a tako je još i danas - osjećaj neobičnosti koji premašuje takav krajiški sindrom, ustrajan osjećaj, čak i među njegovim saveznicima, da je riječ o dubljem zastranjivanju, manje objašnjivoj različitosti od one u Napoleona, pa čak i Staljina. On se sigurno nije uklapao, činilo se kao da ne potječe iz jednog mjesta gdje je trebao biti domaći, iz ovoga krajolika, ove "Fiihrerove djedovske domovine" kroz koju smo putovali. Nekoliko je Hitlerovih biografa posebno napomenuto da su se seljaci koji su živjeli u ovom zabitnom kraju Donje Austrije stoljećima držali svoje ne baš plodne zemlje, često stupali u brak s rođacima i proizvodili nove naraštaje seljaka - a upadalo je u oči kako medu njihovom djecom nije bilo nikoga tko je privukao pozornost, kamoli poremetio povijesne snove. A onda odjednom: Adolf Hitler. Jedan je poslijeratni njemački povjesničar, Helmut Heiber, iz veoma cijenjenog Munchenskog instituta za suvremenu povijest, proučavajući taj fenomen u Hitlerovoj biografiji izrazio prešutan zaključak: "Odstupanje u Hitlerovoj obitelji koje je započelo s Adolfovim ambicioznim i poduzetnim ocem, pokazuje da se druga krv zacijelo pomiješala s lozom iz donjoaustrijskog Waldviertela, oslabljenom dugogodišnjim sklapanjem brakova između krvnih rođaka", (kurziv dodan) Druga krv: hitlerovski je ton tih riječi, nadam se, ironičan. Ali sablast "druge krvi" u središtu je bajke Hitlerove obitelji. Dakako, "obiteljska bajka" naziv je koji je prvi put uporabio Freud kad je 1909. opisao nimalo rijetku romantičnu tlapnju: da nam roditelji nisu pravi preci, da su nam pravi roditelji "drugi, koji su u pravilu iz viših društvenih slojeva", primjerice "vlastelin ili netko drugi iz plemićkog staleža". Obiteljska bajka često uključuje bajkovit mit o podrijetlu u kojemu nas nesreća ili podla urota lišavaju kraljevskoga, egzotičnog ili povlaštenog podrijetla - a ta je tema 49 česta u mitovima, folkloru, Shakespeareovim kasnim romansama, pikarskim romanima iz 18.
stoljeća i paranoičnim fantazijama suvremenih shizofreničara koji tvrde da su baštinici Rockefellerova bogatstva ili izvanbračna djeca Howarda Hughesa. Iako forma podsjeća na bajke kao takve, u središtu je obiteljske bajke spolna zagonetka - vječna mučna istina oko koje se plete mnogo obiteljskih i književnih drama: "Pater semper incertus est", identitet oca uvijek je nesiguran, latinska je izreka koju navodi Freud. Priroda naše reproduktivne biologije u sebe ima ugrađen vječni izvor nesigurnosti i smutnje. Muškarac mora vjerovati ženi o očinstvu njezina djeteta, žalio se Freud. U nekim okolnostima ni sama žena ne može znati istinu. Freud tvrdi da se maštanje o obiteljskoj bajci javlja čim dijete nauči istinu "o spolnim procesima". Dijete se tad "često zamišlja u erotskim situacijama i odnosima... situacijama tajne nevjere i... tajnih ljubavnih veza" koje, najčešće, majku spajaju s romantičnijim, egzotičnijim ocem - zagonetnim neznancem višega roda. Ako na trenutak pustimo po strani pitanje je li sam Hitler maštao o obiteljskoj bajci, nema gotovo nikakve dvojbe da njegovi tumači jesu. Širenje kruga kandidata za zagonetnog neznanca koji je bio otac Hitlerova oca - posebice kandidata tako visokog roda kao "neki barun Rotschild" i "odvjetak vlastelinske loze Ottenstein" - i ustrajno nagađanje o tajnim nevjerama, nedopuštenim ljubavnim vezama te nejasnim "erotskim situacijama" u kojima se našla Maria Schicklgruber, predstavlja obiteljsku bajku Hitlerovih tumača. Poput pogleda na Meduzinu glavu, pomno zurenje u zamršenu neobičnost Hitlerova podrijetla krije opasnosti za one koji bi objasnili Hitlera, a jedna je od opasnosti potreba da se zamisli kako je podrijetlo neobična predmeta njihova istraživanja egzotičnije i romantičnije od onoga što bi mogao dati ovaj mračni seoski kraj. To je potreba iz koje se rada nada da ćemo naći čudesan eliksir, poput "druge krvi", kako bismo objasnili spektakularnu anomaliju kakva je Hitler, ne samo u Waldviertelu nego i u svjetskoj povijesti. Jedan razlog tomu što je bilo teško odoljeti iskušenju da se iz fragmentarnih rodoslovnih dokaza konstruira obiteljska bajka jest prisutnost takvih klasičnih folklornih, bajkovitih elemenata u tom prizoru koji pogoduju pojavi zagonetnog neznanca. Imamo mlinara lutalicu (Georg), ambiciozno kopile (Alois), glasine o baštini, seljanku sluškinju (Maria) nalik (recimo) na Pepeljugu, selo koje je nestalo (Dollersheim), glasine o susretima s knezom iz obližnjega dvorca (Ottenstein) i šaputanja o spletki s moćnim knezom "druge krvi" (barun Rothschild). U središtu je svih tih tobožnjih spletki i veza iz obiteljske bajke ta gotovo izbrisana točkica na zemljovidu koja označava nestalo selo Dollersheim. A u žarištu je svih spletki o Dollersheimu svojevrsno sveto brisanje, sada razorena župna crkva koja je bila prizor trima neobičnim, nejasnim obredima u prijeporima glede Hitlerova podrijetla. Ta je crkva prvo bila, 1837. godine, mjesto gdje je Maria Schicklgruber ispunila krsni list za dijete koje će postati Hitlerovim ocem, spis s 50 prazninom koja stvara smutnju. Ta je ista crkva pet godina poslije bila mjesto neobična obreda vjenčanja između Marije, kojoj je tada bilo četrdeset i sedam godina, i četrdesettrogodišnjega Johanna Georga Hiedlera, mlinara lutalice, koji će poslije, a da za to nije postojalo dosta čvrstih dokaza, zauzeti glavno mjesto u Hitlerovim službenim rodoslovljima kao njegov djed s očeve strane. Ono zbog čega je to vjenčanje bilo neobično jest ono što se tom prigodom nije dogodilo! Nije se, naime, dogodilo da je mlinar lutalica posinio Marijina petogodišnjeg sina Aloisa, Adolfova budućeg oca - a to se posvajanje moglo očekivati da je Johann Georg doista bio dječakov biološki otac. Nije se dogodilo ni to da je sin živio pod istim krovom sa svojom majkom i navodnim ocem Johannom Georgom. Umjesto toga, Hitlerov je otac Alois otišao živjeti s bratom Johanna Georga - Johannom Nepomukom Hiedlerom (a to je jedan od razloga zašto Maser misli da je Nepomuk njegov pravi otac), donekle mirnijim i bogatijim (ali već oženjenim) seljakom. činilo se da je riječ o braku iz interesa, ali o čijem je interesu riječ? Ono zbog čega je obred s našega stajališta bio još čudniji jest pak treći obred obavljen u dollersheimskoj župnoj crkvi trideset i pet godina nakon vjenčanja, transakcija dvojbene zakonitosti na temelju upitnih pisanih svjedočanstava: obred promjene imena. Bio je to obred s pomoću kojega se sin Marije Schicklgruber - Alois, koji je dotad nosio prezime Schicklgruber - u svojoj četrdesetoj godini ponovno pojavio u rodnoj župi i, retroaktivno, tvrdio da mu je davno preminuli mlinar lutalica Georg, koji za života formalno nikad
nije priznao očinstvo, doista bio biološki otac. I ne samo to, nego i kako je njegov siroti pokojni tata silno želio da nosi ime Hiedler (iako ga je Alois nakon promjene prezimena preinačio u Hitler). Dvojbene okolnosti tih triju dollersheimskih obreda i čudna sudbina samoga Dollersheima nikoga se ne bi ticale da novoimenovani Alois Hitler nije postao ocem djeteta zvanog Adolf - a možda doista ne bi privlačile pozornost da Adolf nije pokazivao tako pretjeranu osjetljivost prema dollersheimskim aspektima svojeg podrijeda. Nedugo nakon što je postao igračem na svjetskoj pozornici zbog propalog pokušaja državnoga udara 1923, u Dollersheimu su se pojavili neki drugi zagonetni neznanci, koji su proučavali župne knjige i pokušavali dokučiti tajnu koju kriju. U župnu su crkvu prvo hodočastili oporbeni novinari, zatim operativci tajnih služba, pa privatni istražitelji i, naposljetku, sam Gestapo. (Po Himmlerovu su naputku djelatnici Gestapoa čak četiri puta pohodili Austriju ne bi li razmrsili neujednačenosti u raznim prikazima Hitlerova podrijetla.) Promjena prezimena bilo je prvo pitanje koje se pojavilo u javnosti i prvo koje je naznačilo Hitlerovu reakciju na mračna pitanja njegove obiteljske povijesti. Prema predratnoj Hitlerovoj biografiji Rudolfa Oldena sredinom dvadesetih godina "domišljat je novinar u liberalnim austrijskim novinama objelodanio činjenicu da je Hitlerov otac promijenio ime Schicklgruber u Hiedler". Na to je Olden zločesto (i, 51 tehnički gledano, netočno) još dublje zario nož napomenuvši da je "neispravno govoriti 'Heil Hitler', jer da bi trebalo reći 'Heil Schicklgruber!'" Na taj se ulomak iz Oldenove knjige nadovezalo nekoliko Hitlerovih biografa, a oni su ponajviše težili tomu da napušu znakovitost promjene prezimena do povijesnih razmjera. Sam Olden piše: "čuo sam kako Nijemci nagađaju o tome bi li Hitler postao gospodarom Njemačke da ga je svijet poznavao kao Schicklgrubera. To ime zvuči pomalo smiješno kad ga izgovore južni Nijemci. Možemo li zamisliti zaluđenu njemačku svjetinu kako nekog Schicklgrubera pozdravljaju s Heil?" John Toland sličnim nam riječima priopćuje: "Teško je zamisliti sedamdeset milijuna Nijemaca kako ozbiljno kliču 'Heil Schicklgruber!'" Iako se u objašnjenju njegove sudbine možda posvećuje prevelika pozornost promjeni prezimena, razvidno je da je Hitler bio posebno osjetljiv na svako istraživanje obiteljske povijesti koja je i njemu vjerojatno bila tena incognita. Olden dodaje da se Hitlerov bijes zbog otkrića imena Schicklgruber pokazao u obliku divljačkog napada: "Dvojica mladih članova stranke napali su palicama urednika bečkih novina koje su tiskale članak o 'Heil Schicklgruberu' u kavani u kojoj je sjedio nakon večere. Jedina je posljedica toga incidenta bila ta što su o promjeni imena tad izvijestile sve novine." Ali zapravo je možda bilo i drugih posljedica za koje Olden, pišući 1936, nije mogao znati. Posljedica za gradić Dollersheim, koji je bio mjestom dvojbene promjene imena iz Schicklgruber u Hitler i koji je uskoro postao žrtvom divljeg napada oružjem gorim od palica koji je gotovo uništio sve tragove njegova postojanja. Tako barem govori teorija koju je 1956. prvi predložio Franz Jetzinger, austrijski arhivist i autor cijenjene studije (koju često navode Bullock i Fest) naslovljene Hitlerova mladost, a koja je nastala nakon iscrpna proučavanja župnih krštenih knjiga i drugih davno zaboravljenih pohrana spisa o Hitlerovu podrijetlu i mladosti. U svojem razmatranju prijeporne tvrdnje - navedene u niirnberškim memoarima koje je prije pogubljenja napisao Hitlerov negdašnji odvjetnik Hans Frank - da je Frank otkrio dokaze koji podupiru stajalište kako je zagonetni neznanac odnosno Hitlerov djed bio Židov, Jetzinger navodi "ovu neobičnu činjenicu koja bi se mogla protumačiti kao potvrda Frankove tvrdnje": "Ni dva mjeseca nakon što je Hitler napao Austriju, u svibnju 1938, katastarskoj je upravi izdana naredba da provede pregled Dollersheima (rodnog mjesta Aloisa Hitlera) i okolnog područja kako bi se provjerila njegova prikladnost da posluži kao vježbovni poligon Wermachta. Sljedeće su godine stanovnici Dollersheima nasilno iseljeni, a selo je, zajedno s okolnim područjem, razorilo i uništilo njemačko topništvo i pješačko naoružanje. Rodno mjesto Hitlerova oca i grob njegove bake podjednako su učinjeni neprepoznatljivima, a danas je cijeli taj nekoć plodan i bogat krajobraz spržena pustinja zasijana neeksplodiranim granatama. Ali
52 područje tako blisko povezano s Hitlerovom obitelji nije se moglo rabiti kao vojno vježbalište bez njegova znanja i dopuštenja. Zašto ga je onda on dao? Ili je sam Hitler potaknuo naredbu za uništenje Dollersheima iz bezumne mržnje prema ocu i želje da izbriše 'sramotu' svoje židovske krvi?" Premda se Jetzingerovu prikazu protive mnogi, a prvenstveno Werner Maser (koji tvrdi da su Rusi razorili Dollersheim nakon 1945. da bi uništili možebitno buduće svetište neonacista), u oba je slučaja cilj bila eliminacija problematične arhivske veze Hitlerova podrijetla - sanitetska operacija čišćenja s ciljem istrebljenja štakorskoga legla nejasnosti koje odatle potječu, da se uništi mogućnost negativnog ili pozitivnog objašnjenja. Dollersheim delenda est. I to ne samo Dollersheim. Kao što smo doznali od vlasnika gostionice u koju smo svratili, a koji su postali našim vodičima kroz ono što sam poslije nazvao verfallen krajolikom Hitlerove prošlosti - cjelokupno je područje oko Dollersheima, uključujući mjestašce Strones, gdje je Maria Schicklgruber rođena i groblje gdje je pokopana, bilo razoreno, sravnjeno sa zemljom, ili, primijenit ću ovdje nacističku sanitetsku metaforu, bilo podvrgnuto kauterizaciji. Zagrijali smo se i pojeli svoje kobasice za stolom ispod poziva na Disco Abend prije nego smo prišli skupini mještana okupljenih ispred kamina da bismo ih pitali što znaju o mjestu zvanom Dollersheim. Jest, čuo je za nj, reče gostioničar zamotan u zimsku odjeću i s tirolskim šeširom na glavi da bi se zaštitio od propuha uzrokovana zimskom olujom. On je čuo o njemu, ali to je... zamršeno. Netko je izvadio zemljovid, velik preklopljen zemljovid Austrije koji je, kako me poslije obavijestila Waltraud, nosio oznake austrijske Slobodarske stranke. Bio je to, u izbornoj godini, dar stranke Jorga Haidera, karizmatskoga bivšeg manekena i Fuhrera austrijskoga desničarskog (neki bi rekli neonacističkog) pokreta. Gostioničar je prstom pratio cestu od gostionice prema sjeverozapadu. "Prođete dvorac Ottenstein", reče. "Gore je na brdu s lijeve strane, a onda nastavite prijeko rijeke sve do..." Prstom je došao do zasjenčena područja gdje je, kako je rekao, sve "verfallen". Alles verfallen? Počeo je pokazivati isprekidanu crtu oko zasjenčena područja. Pokraj imena svakog sela i gradića u njemu pojavila se riječ "verfallen". Strones verfallen. Spital verfallen, nekih pet-šest gradića verfallen - drugim riječima, razoreni, uništeni. Naposljetku, usred svega toga nalazio se Dollersheim - verfallen. "Kako je sve uništeno?" upita Waltraud. "Bilo je to davno", bio je njegov jedini odgovor. Snijeg je još gusto padao kad smo iz dvorišta gostionice kliznuli natrag na cestu. Prorijedile su se gospodarske i stambene zgrade, a zgusnula borova šuma. Konačno smo ugledali malen znak na kojem je pisalo "Ottenstein", a na stijeni su se ocrtavali snježni obrisi Schlossa, dvorca Ottensteina. Rodoslovna nagađanja o obiteljskoj bajci možda su konceptualne kule u zraku, ali pred nama su se sad dizali snježni tornjići pravog dvorca iz života Marije Schicklgruber, vjerojatno jedinog dvorca koji je služavka seljanka ikad vidjela -osim, dakako, ako ne povjerujemo priči koju je širila austrijska tajna policija, da je otišla u službu u bečku palaču baruna Rotschilda. Ali, ugledavši snježnu pustoš koja je već u jesen prekrila Marijin zavičaj, ne bi bilo nemoguće zamisliti neudanu četrdesetdvogodišnju sluškinju sklonu tajnoj ljubavnoj vezi s kakvim egzotičnim ili bogatim poslodavcem onako kako se to zamišlja u obiteljskim bajkama. Tko je bila ta žena, Maria Schicklgruber, koja je ostavila suludo nejasnu baštinu Hitleru i povijesti? Lako je na nju projicirati previše retrospektivne zagonetnosti zbog nerazmjerne važnosti njezina unuka. No interesantnije je kako romantične priče o zavođenju služavke u slučaju još dviju žena iz Hitlerova života koje su zauzele tako istaknuto mjesto u naknadnim sporovima o objašnjenju Hitlera - njegove majke Klare i njegove polunećakinje Geli Rauba! - naizgled odražavaju, pa čak i ponavljaju spolnu zagonetku koju nam je ostavila Maria Schicklgruber. Što je to u odnosu između pohotnoga gospodara i ambivalentne služavke da se javlja u tri uzastopna naraštaja žena u Hitlerovoj obitelji i u sporovima koji ih okružuju? Uzmimo primjer Hitlerove majke Klare, koju su kroničari (ugledavši se na opis njezina odana sina)
često prikazivali kao jednostavnu, svetačku ženu koja se žrtvovala da bi služila svomu mužu i djeci. A zapravo, kad pomnije proučimo njezinu ulogu, pokazuje se da je Klara - služavka u kućanstvu Aloisa Hitlera tijekom njegova prva dva braka - bila spremna sudjelovati u složenim, nedopuštenim, tajnim (granično rodoskvrnim) ljubavnim vezama s bahatom glavom kućanstva. Znamo, primjerice, da je kao šesnaestogodišnjakinja Klara bila spremna preseliti se u skučen stan oženjena čovjeka (Aloisa) koji je bio dvadeset godina stariji od nje i nije bio tako dalek rođak (bila mu je nećakinja), pod izlikom da će mu biti služavka. Dogodilo se to 1867, kad je Hitlerov otac živio sa svojom prvom, razmjerno bogatom ženom koja je od njega bila trinaest godina starija i bolesna kad se oženio njome - vjerojatno zbog njezina novca. Kako to opisuje John Toland, Klara, zgodna djevojka "bujne tamne kose... pridružila se Hitlerovu kućanstvu u gostionici gdje je Alois već održavao ljubavnu vezu sa služavkom u kuhinji imenom Franziska", koja će, poslije smrti prve, postati njegovom drugom ženom. Nakon smrti prve žene, zbivanja u kućanstvu Aloisa Hitlera rođenog Schicklgruber počela su poprimati izgled krnje francuske farse. Nakon razdoblja zajedničkog života s kuhinjskom služavkom, s kojom nije bio ozakonio brak crkvenim vjenčanjem, dok je istodobno uživao u čarima mlade služavke (i nećakinje) Klare, Alois se oženio starijom. A tad je, na svoju žalost, shvatio da mu je druga žena "i te kako svjesna koliko je Alois bio podložan iskušenju u društvu zgodne služavke", kako kaže Toland, pa je jedan od Franziskinih prvih poteza nakon vjenčanja "bio taj da se riješi Klare". Ali ne zadugo. Žena broj dva oboljela je od sušice. čim je Franziska otputovala na liječenje, "bilo je posve logično da Alois potraži pomoć od svoje privlačne nećakinje [Klara]". čak i kad se žena vradla - a nedugo zadm će umrijeti - mlada je Klara ostala, "a ovaj put", napominje Toland, "postala je služavkom, njegovateljicom i ljubavnicom". Nedugo nakon toga pojavio se problem rodoskvrnuća, a nečista komedija u Hitlerovu stanu postala je predmetom službenog dopisa papinskoj vlasti u Vatikanu. Kad je žena broj dva umrla, Alois je želio ozakoniti zajednički život sa svojom kućanicom odnosno nećakinjom Klarom, ali postojala je zapreka: "obostrano srodstvo u trećem koljenu što graniči s drugim", kako je Alois u zamolbi mjesnomu biskupu (napisanoj uz svećeničku pomoć) opisao svoju zamršenu rodbinsku vezu s Klarom. (Prihvatimo li službeno objašnjenje Hitlerova podrijetla, onda su Aloisov otac i Klarin praujak bili jedna te ista osoba: Johann Georg Hiedler.) I mjesnomu je biskupu to "srodstvo u trećem koljenu što graniči s drugim" bilo suviše škakljivo a da bi osobno mogao odobriti brak pa je proslijedio zamolbu u Rim tražeći papinsko dopuštenje. Ali čak i nakon što je Vatikan odobrio zamolbu, Klara je i dalje svojega novog muža zvala jednako kao i dok mu je bila služavka, odnosno ljubavnica: "stric". "Stric." Baš je tako i služavka, odnosno nećakinja Adolfa Hitlera Geli Raubal oslovljavala njega kad se uselila u njegov stan 1929- i kad su započeli svoj intenzivan, kontroverzan (tada jednako kao i sada), te naposljetku tragičan odnos - treću erotsku dramu sa služavkom u sagi Hitlerove obitelji. Poslije ću se pomnije pozabaviti tragedijom Geli Raubal, a ovdje ću samo istaknuti one elemente zbog kojih je ona tako nevjerojatno ponavljanje obiteljske bajke Marije Schicklgruber i zagonetnog neznanca. I u Gelinu slučaju imamo sumnju u vezi sa zavodnikom Židovom, (navodnu) trudnoću i mučnu ljubavnu vezu s gospodarom kuće u kojoj je služila. I u Gelinu slučaju kao i u Marijinu postoji ponor između dva suprotstavljena stajališta o naravi dotične služavke: je li ona bila nevina, ni zbog čega kriva djeva, "anđeo" (kako su mnogi nazivali Geli), ili je bila proračunata, spletkarska zavodnica koja se služila provokacijama i prijevarama za vlastiti probitak? Dodatne dokaze o tome koliko je maštanje o služavki i gospodaru Židovu silno opsjedalo Hitlera nalazimo u istaknutom pornografskom motivu u novinama Juliusa Streichera Die Stiirmer, u Hitlerovu čudnom uživanju u Streicherovu prikazu slučaja Hirsch - proslavljena suđenja dvadesetih godina u kojem je židovski gospodar bio optužen zbog silovanja svoje arijske služavke. A dokaz je i Hitlerova denuncijacija Matthiasa Erzbergera, jednoga od "zločinaca iz studenoga" (ljudi koji su potpisali "izdajničko" primirje u studenome 1918), kao "kopileta, sina Židova i služavke". Osim toga, kao što je istaknuo Robert Waite, imamo kodicil o služavkama koji je Hitler uvrstio u niirnberške rasne zakone iz 1935. On je, ne samo posebno zabranio odnošaj između Židova i arijaca, nego je i izrijekom zabranio Židovima da u kućanstvu uopće upošljavaju arijske žene mlađe
od 45 godina. To je doista bizarna zakonska odredba po tome što, čini se, utjelovljuje pornografsku maštariju. A riječ je o doista subverzivno nejasnoj maštariji: iako se čini da se želi reći kako se Židovima ne smije vjerovati kad je riječ o neudanim arijskim ženama u njihovoj službi, činjenica što je zabrana proširena ne samo na čin miješanja rasa nego i na mogućnost da se gospodar Židov i služavka arijka nađu zajedno u istoj prostoriji, istodobno nameće zaključak kako se ni samim arijskim služavkama ne može vjerovati. To duboko usađeno nepovjerenje, ili barem duboko podijeljeno mišljenje o služavki i njezinu odnosu s nejasnim pater incertus koji je možda bio njezin gospodar, u središtu je enigme Marije Schicklgruber i maštarija projiciranih na prazninu u krsnom listu koji je ona ispunila u Dollersheimu. Nisu sačuvani nikakvi izravni dokazi u obliku svjedočanstva ili spisa koji bi podupirali tako mračno tumačenje Marije. Prepiska o očinstvu o kojoj se nagađalo, a koja bi dokumentirala priču o vezi između Marije i bogatoga Židova kojemu je služila, "Židova iz Graza" kojega spominje Hitlerov osobni odvjetnik Hans Frank u svojem nurnberškim memoarima, nikad nije nađena. Nema tih svjedočanstava Marijinih suvremenika koji bi je osudili, koji bi dokazali da je bila išta drugo do priprosta dobrodušna seljanka, čak i hrabra samohrana majka koja je prkosila siromaštvu i starosti te rodila dijete izvan braka, a da nije imala roditeljsku potporu u dobi, bile su joj četrdeset i dvije godine, kad bi se druge seljanke možda pomirile sa sudbinom starosti i naporna života bez djece. A ipak postoji svjedočanstvo, navodno svjedočanstvo, potomka. Priča o Mariji, prljava priča o podloj spolnoj spletki, prijevari i ucjeni u kojoj se ona prikazuje kao podla i himbena antisemitska ucjenjivačka. To je priča na koju se možda inače ne bismo osvrtali da nije izvora te priče - a to je čovjek kojemu je Hitler povjerio izričitu zadaću da istraži okolnosti Marijine trudnoće, odvjetnik koji tvrdi da mu je taj ružan, prljav portret Marije naslikao netko iz njezine obitelji. Da budemo određeniji: sam Adolf Hider. 2. POGLAVLJE Film noir Hitlerove obitelji u kojem upoznajemo dva naraštaja varalica iz Hitlerove obitelji Ipak smo bili osupnuti ugledavši ga, odnosno ono što je ostalo od njega, kad smo ga naposljetku našli. Putovali smo - zapravo se probijali kroz snijeg - nekih osam kilometara u dubinu verfallen svijeta cestom ograđenom bodljikavom žicom i označenom istaknutim, učestalim znakovima koji su upozoravali nesumnjičave vozače na skrivenu opasnost koja se krije u naizgled bezazlenom, pastoralnom krajoliku. Ispod snijegom prekrivenih polja skrivale su se neeksplodirane granate. Jedan prijevod Jetzingerove hipoteze o razaranju Dollersheima opisuje to područje kao "nekoć bogato i plodno tlo, koje je danas strašna pustinja u kojoj zloćudna smrt vreba u obliku neeksplodiranih granata. Bivši su stanovnici odavde raseljeni na sve strane svijeta." Zakopane bombe: tijekom Hitlerove cjelokupne političke karijere njegovi su poslanici i njegovi neprijatelji hodočastili u Dollersheim u potrazi za metaforičkim bombama zakopanim u crkvenim spisima, u sjećanjima mještana i rođaka, za eksplozivnim otkrićima koja bi mogla razotkriti ili objasniti izvor Hitlerove neobičnosti. I napokon, iza zavoja na cesti došli smo do njega, do onog što je ostalo od njega. Malen znak pokraj ceste najavio je Dollersheim. Dok smo se zaustavljali, vidjeli smo na snježnom obronku malena brijega blijede ruševine kako se dižu iz dubokih nanosa: osakaćeni Stonehenge trošnih kamenih zidova koji stoji sam bez ikakvih zgrada. Prije bi se za nj reklo da je arheološka ruševina nego napušteno mjesto. Uzdignut iznad golih razorenih lada župne crkve, stajao je jedan usamljen, razmjerno neoštećen četverokutan zid. Na njegovu su vrhu bila postavljena dva kamenom nadsvođena prozorska okvira bez stakla, duplje bez očiju kroz čije je otvore zurilo nebo snježnih oblaka. Na posljednjem dijelu puta razmišljao sam o svjedočanstvima koja su me dovela ovamo, o neriješenim svjedočanstvima koja tjeraju u ludilo, o kontroverznom objašnjenju Hitlera koje je opskurne događaje u Dollersheimu prije sto i pedeset godina držalo u prvom planu žučne rasprave otkad se ta priča pojavila 1953- godine. Ona je postala fabula incerta, nedokučiva bit, istinsko prokletstvo Hitlerovih tumača: priča Hansa Franka.
Istraživao sam priču Hansa Franka i njezinu recepciju više godina prije nego što sam došao u verfallen Dollersheim. Pregledavajući svoje spise i preliminarnu studiju o priči Hansa Franka te zbirku polemika koje je o toj priči tijekom četiri desetljeća vodio niz Hitlerovih tumača, iskristalizirala su mi se tri snažna dojma: 1. Koliko je ta nepotvrđena priča općenito prihvaćena unatoč mnogobrojnim pokušajima da se pobije. I koliko je često postala samim uporištem širih napora da se objasni izvor Hitlerova antisemitizma. To da je priča tako bizarne i nevjerojatne prirode - priča o zagonetnom Židovu Frankenbergeru čiji je devetnaestogodišnji sin navodno oplodio Mariju Schicklgruber - tako duboko napredovala prema statusu prihvaćene mudrosti govori zapravo najviše o siromaštvu i nedostatnosti drugih suparničkih objašnjenja Hitlerove psihe. Najveće oduševljenje u recepciji te priče pokazali su psihoanalitičari i psihopovjesničari poput Alice Miller i Roberta Waitea. Ali čak i oni koji osjećaju nelagodu u vezi s pričom Hansa Franka, poput Bullocka i Fešta, nisu dosta sigurni u činjenice da bi tu priču odbacili; osjećaju potrebu navesti je kao moguće objašnjenje, uz ogradu da nije ni dokazana ni nedokazana. I tako, nakon što se razišao polemički dim, priča Hansa Franka o vezi Marije Schicklgruber sa židovskim ljubavnikom i dalje ima status, iako pogrešno, najambicioznijeg kandidata za najvredniju nagradu u sklopu studija o Hitleru - za objašnjenje o podrijetlu i posebnoj žestini njegova antisemitizma. 2. A ipak, jednako je tako jasan ustrajan razlog za otpor priči Hansa Franka - a to je da je ona preuredna, presimetrična. Ne bi se moglo reći da je predobra a da bi bila istinita, ali njezine sumnjivo simetrične ironije, njezina potpunost, njezina prikladnost kao objašnjenje izazivaju nepovjerenje. 3. Ako je precijenjena kao otkriće skrivene istine o Hitlerovu podrijetlu, kao objašnjenje Hitlerova antisemitizma koje nedostaje, priča Hansa Franka možda je podcijenjena kao evokacija Hitlerova misaonog ustroja, ucjenjivačkog miinchenskog polusvijeta iz kojeg je izronio. U prizemnim pojedinostima spolne SQ ucjene, prljavog sitnog iznuđivanja, ta se priča uvelike razlikuje od nejasnih i grandioznih rotschildovskih inačica bajke Hitlerove obitelji. Priča Hansa Franka je film noir Hitlerove obitelji. Od svih ratnih zločinaca pogubljenih u Nurnbergu nitko nije imao neobičniji postumni život od Hansa Franka. Za života je bio tek dodvorički ubojica, odvjetnik nacističke stranke koji se Hitleru ulizivao toliko uspješno u Miinchenu da je promaknut u glavnog odvjetnika stranke. Još važnije, a manje javno, pridobio je Hitlerovo povjerenje kao njegov osobni odvjetnik, čovjek kojemu je Hitler povjerio rješavanje učestalih prljavih ucjena koje su proganjale njega i mutnije članove njegove pratnje, primjerice vodu SA Ernsta Roehma, koji se opetovano morao boriti s ljubavnicima homoseksualcima koji su njegova pornografska pisma nudili novinama. Sam je Hitler zatražio pomoć Hansa Franka u rujnu 1930. kad je očajnički pokušavao spriječiti svojega novinarskog neprijatelja, socijalistički Munchner Post, da objavi skandalozna nagađanja o prirodi njegova odnosa s mladom polunećaki-njom Geli Raubal, kao i o prirodi njegove uloge u njezinoj smrti. Zbog tih napora, a možda i zbog tajni u koje je upućen, nakon Hitlerova dolaska na vlast Frank je postao važna osoba, prvo kao ministar pravosuđa. Onda, nakon okupacije Poljske, Hitler ga je postavio za glavnoga guvernera okupiranog sektora. Upravo je zbog zločina koje je počinio na toj dužnosti - svojim svesrdnim sudjelovanjem u procesu istrebljenja - zbog zločina protiv čovječnosti osuđen na smrt i pogubljen. Frankovo je ponašanje za zatočeništva u Nurnbergu bilo neobično. Obratio se na katoličku vjeru i za razliku od drugih optuženika, koji su pokušavali umanjiti ili vlastitu krivnju ili krivnju nacističkog režima - Frank je isprva javno išibao sebe i svoje kohorte zbog krivnje u istrebljenju Židova. Pred sudom je izjavio kako "ni tisuću godina neće dostajati da se spere krivnja koju je našemu narod nanijelo Hitlerovo ponašanje". Pošto ga je sud osudio na smrt, razmetljivo se odrekao prava na priziv (iako je dopustio svojem odvjetniku da uloži priziv i počeo je govoriti kako se savezničko razaranje Njemačke može izjednačiti s nacističkim zločinom). Nakon što mu je priziv odbijen, Frank je preostale mjesece svojega života prije nego što će biti obješen proveo sastavljajući - uz poticaj svojega svećenika ispovjednika i svjetovnog ispovjednika, američkog psihologa G. M.
Gilberta - memoare o svojoj karijeri s Hitlerom. Memoari Hansa Franka ispisani rukom na tisuću stranica (čiji se izvornik sada čuva u arhivu spomenika holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu) vjerojatno bi bili posve zaboravljeni da nije bilo bombe koja je zakopana u njemu. Među razmetljivo mučnim razmišljanima o tome kako ga je Hitler hipnotizirao, među njegovim naknadnim kritikama Hitlerovih ekscesa (a koje i dalje robuju pojmu Hitlerove "veličine"), Frank je uvrstio, na dvije stranice, opis veoma važnog slučaja ucjene koji je rješavao u Hitlerovo ime još 1930. godine. Bio je to slučaj koji se odnosio na osjetljivu temu Hitlerove "obiteljske prošlosti" i, prema Frankovim navodima, od njega je zahtijevao više od toga da bude osobni odvjetnik, tako da je služio kao svojevrstan rodoslovni privatni detektiv. Ta se prijetnja pojavila u ključnom trenutku Hiderove ponovno oživljene političke karijere. Frank se prisjeća da se to dogodilo u drugoj polovici 1930. godine, u doba kad je Hider bio usred političke kampanje koja će obilježiti njegov prvi divovski korak naprijed iz anonimnosti i marginalnosti, kampanje za izbore za Reichstag koji će ojačati snagu stranke s 12 na 107 mjesta i učiniti Hitlera, usred političke krize izazvane gospodarskim slomom, ozbiljnim kandidatom za obnašanje nacionalne političke vlasti. Bio je to i trenutak kad je Hider - koji je mnogo godina bio zaboravljena, gotovo komična figura izvan Njemačke nakon propaloga državnog udara 1923- odjednom postao predmetom pozornosti svjetskog tiska, a na to je reagirao bijesnim ograđivanjem, posebice na bilo kakve upite u vezi sa svojom obiteljskom prošlošću. Priča Hansa Franka počinje upravo s jednim takvim neželjenim zadiranjem. Hitler je doznao da su njegova dva neugodna rođaka u Liverpoolu pregovarala s Hearstovim novinama o prodaji priče o slavnom njemačkom Fiihreru, svojem rođaku. Bili su neugodni jer su već prije privukli sramotnu pozornost na obitelj: gđa Bridget Hitler udala se za Adolfova svojeglava polubrata Aloisa mlađeg kad se on, putujući trgovac, skrasio u Liverpoolu 1910. godine. Nestao je iz Liverpoola uoči Prvoga svjetskog rata, ostavivši za sobom ženu i sina Williama Patricka Hidera. Majka i sin mislili su da je mrtav sve dok se Hitlerovo ime nije pojavilo na naslovnicama nakon propalog pokušaja državnog udara 1923- godine. Njihov pokušaj da uz pomoć Adolfa doznaju kakvu vijest o Aloisu mlađem, svojem izgubljenom mužu i ocu, doveo je do otkrića kako je Alois živ i zdrav, te da živi u bigamnome braku sa ženom Njemicom i djetetom. Neprilike i sudski postupak koji su uslijedili, naveli su Adolfa na oprez u vezi s engleskom lozom obitelji. A kad je potkraj 1930. doznao da pokušavaju prodati priču o njegovoj obitelji, Hitler je žurno pozvao svojeg polunećaka u Miinchen, gdje ga je izgrdio i naredio mu da porekne kako je u rodbinskoj vezi sa slavnim vođom nacističke stranke - da kaže Hearstu kako se zabunio, da je njegov rođak neki drugi Hitler. U intervjuu danom nekoliko godina poslije polunećak je tvrdio da je Hitler vikao na njega: "Ti ljudi ne smiju znati tko sam. Nitko ne smije znati odakle sam!" Ali, u svjedočanstvu Hansa Franka, dijelovi kojeg su potkrijepljeni nećakovim intervjuom, ovim se nije prekinula veza između britanske crne ovce u obitelji i njemačkoga Fuhrera. Prema Franku je nećak, koji je možda osjetio mogućnost novčanog probitka zbog Fuhrerove osjedjivosti na pitanja o svojoj obiteljskoj prošlosti, poslao nešto što je Hitler opisao kao ucjenjivačko pismo: "Jednoga dana, mislim pred kraj 1930", napisao je Frank u svojim memoarima, "bio sam pozvan u Hitlerovu rezidenciju u Prinzgartenplatz. Priopćio mi je, dok je pred sobom imao pismo, o 'gnusnoj ucjeni' u koju je upleten jedan od njegovih najmrskijih rođaka, o uroti u vezi s njegovim podrijetlom." 60 Hans Frank navodi da je izvor ucjene sljedeći: "Sin Hitlerova polubrata Aloisa blago je natuknuo da bi, s obzirom na stanovite optužbe u novinama, bilo bolje kad se o nekim obiteljskim stvarima ne bi vikalo na sav glas. Novine su natuknule da je Hitlerovim žilama tekla židovska krv, pa zato nije bio pozvan biti antisemit. Ali novinski su izvještaji bili uobličeni tako da ih se nije moglo tužiti. Usred političke borbe sve se to smirilo. Ipak, rodakova prijetnja ucjenom bila je prilično škakljiv problem. Na Hitlerovu sam zamolbu poduzeo povjerljivu istragu." Povjerljivu istragu: kao da to piše povjerljivi operativac, privatni detektiv. Jezik i uloga nisu bili
karakteristični za inače hvalisava Franka, koji je sebe vidio kao arijskoga pravosudnog vizionara, a ne kao običnog detektiva. Frank ne opisuje pojedinosti svoje povjerljive istrage ni kako je dospio do možebitno eksplozivnih skrivenih spisa, tobožnjega krunskog dokaza u sporu o Hitlerovu podrijetlu. On kaže samo da ih je našao "u posjedu žene koja živi u Wetzldorfu kod Graza (u Austriji), a koja je bila u rodbinskoj vezi s Hitlerima preko Raubalovih" - obitelji Geli Raubal. Sve što Frank o tome kaže jest: "Pomnim sam istraživanjem došao do sljedećih obavijesti: Hitlerov je otac izvanbračni sin žene imenom Schicklgruber iz Leondinga kod Linza, koja je radila kao kuharica u kućanstvu u Grazu... Ali najneobičniji dio priče jest sljedeće: kad je kuharica Schicklgruber (baka Adolfa Hitlera) rodila, bila je u službi židovske obitelji Frankenberger. Tada je Frankenberger, u ime svojega devetnaestogodišnjeg sina, Schicklgruberici plaćao uzdržavanje od djetetova rođenja do njegove četrnaeste godine. Štoviše, duže su se vremena Frankenbergerovi i Hitlerova baka dopisivali, a opći je smisao prepiske obostrano prešutno priznanje da je izvanbračno dijete Schicklgruberove začeto u okolnostima zbog kojih su Frankenbergerovi bili odgovorni za uzdržavanje djeteta... Stoga se ne može odbaciti mogućnost da je Hitlerov otac bio napola Židov, kao posljedica izvanbračne veze između Schicklgruberove i Židova iz Graza. To bi značilo da je Hitler jednom četvrtinom Židov." U vezi s ovom pričom nameće se nekoliko očitih problema. Ako ništa drugo, upitno je Frankovo pamćenje zbivanja nakon sedamnaest godina u Nurnbergu. Maria Schicklgruber nije bila iz Leondinga kod Linza (gdje je Hitler pohađao školu), nego iz Stronesa kod Dollersheima. A ne postoje ni dokazi da je Maria Schicklgruber bila u službi židovske obitelji u Grazu, iako je Werner Maser našao dokaze o tome da je mesar imenom Frankenreither, star četrdeset i dvije godine, koji se specijalizirao za 61 fileke, prebivao ondje 1836, dakle, godine kad je Maria zagonetno zatrudnjela. Je li nam i sam Frank poslužio fileke? Maser, koji ne vjeruje priči, misli da je obraćenje na katoličanstvo nagnalo Franka da nominalno katoličkomu Hitleru izmisli židovskog pretka "kako bi potaknuo nemire, zabrinutost i trajni osjećaj krivnje" među Židovima, kao da bi mogućnost mutne ljubavne veze jednog Židova 1836. s Hitlerovom bakom nekako nagnala sve Židove da se osjećaju odgovornima za Hitlerove zločine. Drugi su natuknuli da je Frank projicirao bajku vlastite obitelji -svoje uvjerenje da je možda potomak djeda Židova koji se preživao Frankfurter - na Hitlera. Kako bilo, oni koji su pobili činjeničnu osnovu Frankova izvještaja o njegovoj povjerljivoj istrazi i tvrdnji da je otkrio prepisku koja dokazuje očinstvo i time potkrepljuje navode, ipak su najvećim dijelom zanemarili ili propustili pobiti dodatak toj priči koji još više iznenađuje - a to je Frankov opis Hitlerove reakcije na izvještaj o povjerljivoj istrazi, njegovo sjećanje o Hitlerovu pokušaju da pobije možebitno razorne implikacije toga izvještaja. U odgovoru u kojem je Hitler, prema Frankovu navodu, priznao temeljnu istinitost priče o Frankenbergeru, odnosno nije nijekao autentičnost prepiski o očinstvu sa židovskom obitelji, ali je tomu dodao ružan zaplet kojim je ocrnio značaj svoje bake Marije Schicklgruber u pokušaju da sebe samog oslobodi toga da mu itko podmeće židovsku krv, koju su gole činjenice "intenzivne istrage" Hansa Franka naizgled utvrdile. "Adolf je Hitler", prisjeća se Frank u svojim memoarima, "rekao da zna... kako njegov otac nije bio dijete Schicklgruberice i Židova iz Graza. Znao je to zbog onog što su mu rekli njegov otac i baka. Znao je da je njegov otac začet u izvanbračnom odnosu između njegove bake i čovjeka za kojeg se poslije udala (Georg Hiedler). Ali oni su oboje bili siromašni, pa je novčana potpora koju je Židov dugo godina plaćao, bila veoma poželjna u njihovu siromašnom kućanstvu. On je tu potporu lako mogao plaćati i zato je rečeno da je on otac. Židov je platio, a sudu se nije obratio vjerojatno zato što se nije mogao suočiti s publicitetom koji bi proizašao iz sudske presude." Pustimo zasad na stranu pitanje izvora te priče - bilo da su to Hitlerove vlastite riječi ili plod mašte Hansa Franka. Razmislimo o njoj samo kao o priči o podrijetlu. To je, u najmanju ruku, Frankova priča o tome "što se dogodilo", njegovo objašnjenje o tome kako je Hitler postao antisemitom. A kakva li je to uistinu mučna i ponižavajuća priča o podrijetlu! Ispod površine Frankova klinički
sažeta iskaza skriva se prljava priča o spolnoj ucjeni u kojoj se Hitlerova baka upušta u podlu spletku i iznuđivanje, spletku koja je ostavila nasljedstvo spolne i rasne nejasnosti iz koje se Hitler nije mogao izvući, spletku koja ga čak ni ne oslobađa potpuno optužbe da je židovske krvi. 62 Film noir Hitlerove obitelji, onako kako se Hans Frank sjeća Hitlerovih riječi, počinje spolnom napetošću i završava spolnom dvosmislenošću. Njoj su četrdeset i dvije godine, a njemu devetnaest: ona je služavka, on je gospodarov sin. Nešto se između njih događa, možda nešto što je ona unaprijed naumila. Možda je to samo pogled, možda i mnogo više od toga. Ona zatrudni, priopći svojemu dragom, mjesnom priprostom mlinaru lutalici, da je dijete njegovo, da nije od mladog Židova, a to možda jest istina, a možda i nije; samo ona zna. Ili ipak ne zna? Njih dvoje, Maria i mlinar, ionako jedva mogu uzdržavati sami sebe, kamoli još i dijete, pa smisle način da iznude novac od bogatog Židova optužujući njegova sina da je s njim zatrudnjela. Je li ona doista zavela sina da bi ga iskoristila kao pijuna u svojoj spletki ili je hladnokrvno lagala o spolnom kontaktu, posve je nebitno. U određenom trenutku događa se obračun, ozbiljan razgovor i Židov biva pritisnut. Otvoreno mu se prijeti. Konačna je prijetnja prizivanje pogroma: ne bude li Židov počeo plaćati, podli će se par potruditi da se javnost zgrozi nad pohotnim židovskim manijakom koji obeščašćuje nemoćnu arijsku djevu. Posljedica je toga, kako to Frank lakonski kaže: "Židov je platio." Prisjetimo se da je, prema Franku, sam Hitler htio da on vidi njegova djeda i baku kroz tu podlu spletku. Bolje da budu sitni ucjenjivači, zločinački par kurve i svodnika koji obrađuju žrtvu, nego da se zamisli mogućnost kako je otac njegova oca bio Židov, premda ni Hitlerov "alibi" u ovom prikazu ne isključuje mogućnost spolne veze između Marije i mladića. Nevjerojatno je koliko je pomutnje unijela ta priča nakon što je ugledala svjetlo dana 1953., kad je obitelj Hansa Franka u Njemačkoj izdala njegove memoare -nevjerojatno je koliko je godina istraživanja i rasprava posvećeno tomu da se razmrse nejasnosti koje oni sadržavaju. Prihvatimo li priču onako kako je opisuje Frank - prije nego što se pozabavimo problemom vjerodostojnosti - dva ključna pitanja ostaju neriješena: je li Maria Schicklgruber doista legla s devetnaestogo-dišnjakom ili je prijetnja javne optužbe da ju je silovao dostajala da tijekom svih tih godina iznuđuje novac od židovske obitelji? A ako jest legla sa židovskim mladićem otprilike u doba kad je sa svojim dragim (poslije mužem) Johannom Georgom Hiedlerom zatrudnjela, je li mogla biti sigurna da je dijete Hiedlerovo, a ne Frankenbergerovo? Neupućenost seljanki s početka 19- stoljeća u vezi s reproduktivnim tempiranjem nameće zaključak da, čak i za samu Mariju Schicklgruber, pater incertus est. Neki od najsofisticiranijih tumača Hitlera pred kraj 20. stoljeća pokušali su u tom slučaju nužnu nesigurnost učiniti vrlinom. Nesigurnost koja je u središtu prizemne spletke o Marijinoj trudnoći pretvorili su u bit svojega objašnjenja inače neobjašnjive žestine Hitlerova antisemitizma. Postuliraju svojevrstan lanac nesigurnosti koji vodi od nesigurnosti Marije Schicklgruber o tome s kime je, sa Židovom ili s arijcem, zatrudnjela, do mrske nesigurnosti u mislima Adolfa Hitlera o tome je li bio "zaražen židovskom krvlju" ili nije. 63 Prema tom gledištu, za razumijevanje veze između nesigurnosti Marije Schicklgruber i nesigurnosti njezina unuka Adolfa Hitlera ključna je dinamika Hitlerove ekscentrične fizičko-mističke seksologije. Njegov je omiljeni antisemitski teoretičar Julius Streicher u Der Sturmeru objavljivao opominjujuće članke o arijskim ženama koje su imale odnošaj sa Židovima da bi, na svoj užas, otkrile kako im je nakon višestrukog izlaganja "židovskom sjemenu", ono prodrlo u krv i da, kao posljedica toga, postaju Židovkama! Robert Waite, povjesničar s fakulteta Williams College, najgorljiviji pristaša priče Hansa Franka kao objašnjenja Hitlerova antisemitizma, navodi ulomak iz Mein Kampfa u kojemu Hitler govori o osobitoj snazi čak i najsitnije prisutnosti židovske krvi, o načinu na koji se ona ubacuje u arijsku sastavnicu i podriva je. Ulomak je to u kojemu, kako misli Waite, Hitler govori o borbi koja se odvija u njemu samome. Hitler opisuje borbu unutar "rasno podvojena bića", između arijske i židovske sastavnice, te o nepogrešivu znaku s pomoću kojeg se može otkriti snaga židovske krvi:
"Prvi proizvodi takva miješanja rasa, recimo u trećem, četvrtom i petom naraštaju [on je, dakako, bio treći naraštaj], silno pate. U svim ključnim trenucima kada rasno jedinstveno biće donosi ispravne, to jest jedinstvene odluke, rasno podijeljeno biće postat će nesigurno; drugim riječima, stat će na pola puta." Naslijede bi nesigurnosti u vezi sa spolnim izborom Marije Schicklgruber, prema Waiteovu stajalištu, osudilo Hitlera na stanje krajnje budnosti: on bi u svojoj svijesti uvijek tražio izdajnički znak i najmanju naznaku krzmanja, nesigurnosti, nepostojanosti volje koja bi dokazala da je njegova arijska krv ukaljana zlim semitskim serumom. I zato - a u tome je bit Waiteova objašnjenja Hitlera - uvijek pokušava dokazati svoju čistoću, svoju slobodu od slabosti, nepopustljivom, beskompromisnom žestinom svojega rata protiv Židova, istrebljujući dvojbe o Židovu u svojem biću ubijanjem svih Židova koji su pali pod njegovu vlast. Problem u vezi s konstruiranjem tako zastrašujuće razrađene nadgradnje objašnjenja na temelju nesigurnosti u priči Hansa Franka jest to što takvi pokušaji zanemaruju nesigurnost o priči Hansa Franka. Waite i drugi pokušali su izbjeći to pitanje tako što su naglasili da se ne bave toliko Hitlerovim stvarnim rodoslovljem -time je li mu djed doista bio Židov - koliko time je li on vjerovao da je tako, pa je sama ta činjenica dovela do opsjednutosti prekomjernim protužidovskim oprezom koji je ugrađen u to vjerovanje. Ali to pretpostavlja da je Hitler doista čuo tu priču u nekom obliku i da je to već rano dovelo do opsjednutosti koja ga je nagrizala cijeli život. Izuzmemo li priču Hansa Franka, zapravo nema dokaza kako je Hitler čuo išta o tim glasinama. Raspolažemo samo Frankovom riječju da je Hitleru predočio "dokaze". Dokazi o životnoj opsjednutosti vlastitim podrijetlom nikako su ili slabo potkrijepljeni, u najboljem su slučaju nagađanja, gotovo tlapnje. Postoji stanovita neovisna potvrda priče Hansa Franka, ali ona se odnosi samo na sam početak: pismo Hitleru od "mrskog rođaka" koje je Hitler označio kao "gnusnu ucjenu". Kao što ćemo poslije detaljno vidjeti, američka je služba OSS ispitala crnu ovcu Hitlerove 64 obitelji, njegova engleskog nećaka Williama Patricka Hitlera i njezini zaključci naizgled potvrđuju da je on doista Hitleru napisao pismo koje je Fuhrera uznemirilo, a potvrđuju i to da je razlog uznemirenosti bila Hitlerova osjetljivost prema prošlosti njegove obitelji. Ali u zabilješkama OSS-a nema spomena o židovskom problemu u sklopu obiteljske prošlosti. Potraga za daljnjom potvrdom priče Hansa Franka dovela je do jalovih pothvata, lutanja u krug i tapkanja na mjestu. Prepiske koje tobože potvrđuju plaćanje za očinstvo između Frankenbergerovih i kućanstva Schicklgruber/Hiedler nikad nisu nađene. Tijekom istraživanja u arhivima u Grazu nisu nađeni tragovi sablasne obitelj Frankenberger. Nažalost, upravo suprotno, ispostavilo se da je teško dokazati kako je priča apsolutno nemoguća. čim je arhivist Nikolaus Predarovich ustvrdio da je dokazao kako je Židovima bilo zabranjeno živjeti u pokrajini Štajerskoj (u kojoj je Graz) sve do sredine 19. stoljeća, Werner Maser, koji općenito dvoji o istinitosti priče Hansa Franka, ipak je dokazao da je židovskim putujućim trgovcima bio dopušten ulaz na rujanski sajam koji se u Grazu održavao tijekom tridesetih godina 19. stoljeća, a to dopušta susret između Marije i putujućeg trgovca u rujnu 1836, mjesecu kad je začet Hitlerov otac. Nisu bolje prošli ni oni koji su pokušali, na temelju značaja Hansa Franka, dokazati da je on tu priču izmislio. Promatramo li vatreni nastup Hansa Franka u filmu Leni Riefenstahl Trijumf volje, gdje je mahao šakom i poticao svjetinu na sletu u povodu Dana stranke u Nurnbergu, vidimo nekoga tko izgleda kao okrutni nasilnik koji je sposoban počiniti okrutnosti i zlo, ali ne - barem ne na površini nekoga tko je sklon dijaboličnoj prepredenosti, zlu koje poremećuje povijest, svojstvima potrebnima da se izmisli takva priča od početka do kraja i time tako uspješno nametne lažno objašnjenje Hitlera na povijesni tijek svijesti. Nasuprot tomu, drukčiji se pogled na Franka javlja u genijalno zlom, nimalo laskavom portretu što ga je o njemu naslikao njegov sin Niklas Frank, koji je (u memoarima naslovljenim U sjeni Reicha) opisao svojega oca kao najobičnijeg kukavicu i slabića, ali koji je posjedovao životinjsku lukavost, nagon za laganjem, insinuiranjem i veličanjem sama sebe. Za takva bi Hansa Franka, osramoćena čovjeka suočena sa smrću vješanjem zato što je slijedio Hitlera, izmišljanje te priče bio lukav način
da si osigura mjesto u povijesti kao jedini čovjek koji je svijetu dao skriveni ključ zagonetke Hitlerove psihe. A istodobno bi se osvetio svojemu bivšem gospodaru zato što ga je odveo u propast, namećući podlo objašnjenje Hitlera i time ga ponizujući za sva vremena. Kako bilo, Frank je znao da bi pobjednicima takvo objašnjenje bilo privlačno. A i dalje je privlačno. Ono ostaje, nakon četiri desetljeća, jedno od dva velika iskušenja tradicije objašnjenja Hitlera (drugo je iskušenje priča o perverzijama Geli Raubal). Dovodi nas u napast jer nam nudi zadovoljstvo sveobuhvatna, jednoznačna objašnjenja Hitlerove psihologije. 6S Ne čudi stoga što je ponajviše privlačila psihologe. Možda je prvi bio zaveden -a usto je i najvažniji svjedok Frankove vjerodostojnosti - američki psiholog i pouzdanik dr. G.M. Gilbert koji je vodio Franka kroz postupak stvaranja njegovih memoara. Gilbert, kapetan s doktoratom iz psihologije, bio je zadužen da prati Frankove misaone procese, da se provuče kroz njegove zaštitne mehanizme. Na koncu je zaključio da Frank nije izmislio tu priču. Nikad neću zaboraviti trenutke kad sam preslušavao snimku intervjua koji je Gilbert dao Johnu Tolandu. Našao sam vrpcu u istraživačkoj gradi koju je Toland darovao arhivu Knjižnice Franklina Delana Roosevelta u Hyde Parku u državi New York. Na vrpci se još čuje gorljivost u Tolandovu glasu dok je ispitivao Gilberta o priči Hansa Franka. čini se da je Toland htio vjerovati kako je Hans Frank govorio istinu o svojoj istrazi o ljubavnom životu Marije Schicklgruber. Želi vjerovati da postoji objašnjenje Hitlera u koje se može pouzdati. Ali svjestan je koliko toga ovisi o vjeri. "Mislite li da je ta istraga [o Hitlerovu podrijetlu] doista provedena?" usrdno će Toland pitati Gilberta. "Vi ste jedini na svijetu koji nam to može reći." Dramatičan je to trenutak: Toland kaže da misli kako Gilbert drži ključ posljednje velike nade da se Hitler objasni. Zapravo je pomalo preuveličavao: doista nema nikoga na svijetu, naime više nema nikoga, tko bi nam to mogao reći sa sigurnošću. Ipak, Gilbert o tome ima čvrsto stajalište: on vjeruje Hansu Franku. "Iako je bio sklon pretjerivanju u mnogim stvarima i, dakako, veličanju vlastite uloge", reći će psiholog, "to je nešto čemu nije pridavao osobitu važnost. Rekao je: 'Pa, valjda su se dogodile i čudnije stvari od toga da netko mrzi vlastitu rasu.' [Frank] je bio sklon tomu da vjeruje nalazima svojeg istraživanja. On [Hitler] ne bi priznao da u njemu teče židovska krv, ali sama činjenica što je ona [Maria] bila u mogućnosti da ucjenjuje Židova, očito nakon što je s njime imala odnošaj, dostajalo je da u Hitleru potakne tu silovitu protužidovsku spolnu mržnju." Ne samo što je Gilbert bio prvi koji je povjerovao priči Hansa Franka nego je on bio prvi psiholog koji ju je preuzeo kao moguće objašnjenje, kao skriven ključ za Hitlera. Ta je priča sama po sebi zanimljiva psiholozima jer se inače naizgled nedokučiv izvor Hitlerovih zločina javlja kao nešto u njegovoj psihi. Štoviše, Gilbert je bio prvi koji je "poboljšao" tumačenje samoga Hansa Franka i razvio ono što će postati paradigmom psihološkog raspredanja priče Hansa Franka, a to je pomak od pogleda na Hitlerov antisemitizam kao na nešto izazvano vanjskom ideologijom ili mržnjom na stajalište da je riječ o proizvodu mržnje samoga sebe. Gilbert taj trenutak 1930. godine, kad je Hans Frank navodno priopćio Hitleru kako je našao dokumentirane dokaze da mu je očev otac Židov, vidi kao temeljnu prekretnicu u razvoju Hitlerova antisemitizma. "Posebice zato što se Hitler već bio izjasnio kao gorljiv antisemit, a cijeli je ustroj njegova ja ovisio o tome", objašnjavao je Gilbert Tolandu, "pomisao na to da je istinita priča [o djedu Židovu] u svojem je 66 bolesnom umu mogao pomiriti samo tako da pokaže, onako kako je rekao Frank, da je bio najgori antisemit na svijetu. Jer kako bi se onda moglo pomisliti da je on Židov?" Objašnjenje Hansa Franka ujedno je nategnutije i prostodušnije od onoga njegova psihologa. Frank je isprva skeptik: "To da Adolf Hitler sigurno nije imao židovske krvi tako je bjelodano da uopće ne traži dodatno objašnjenje." Ali, kad se ponovno vratio na to pitanje, on zaključuje: "Moram reći da nije posve nemoguće da je Hitlerov otac zapravo bio napola Židov. U tom je slučaju njegova mržnja prema Židovima mogla nastati kao posljedica psihoze mržnje zbog oskvrnute rođakinje. Tko bi sve to mogao protumačiti?" Dakako, on je već dao svoje ad hoc tumačenje: Adolf Hitler uvrijeđen je zato što mu je krvnu
rođakinju Mariju obeščastio Židov i to objašnjava njegovu "psihozu mržnje" prema cjelokupnom židovskom narodu. Drugim riječima, čini se da Frank želi reći kako je Hitler ubijao židovski narod zbog svoje mržnje prema jednom devetnaestogodišnjaku koji se možda jest, a možda i nije udvarao njegovoj baki prije stotinu godina. Gilbert tome daje složenije, promišljenije tumačenje: nije riječ o mržnji prema tom mladiću ili prema živućim Židovima, riječ je o fantomskom Židovu koji se možda krije u njemu samome i o potrebi da šatre i samu pomisao na unutarnju prisutnost dokazujući svijetu - i sebi samome - da je on "najgori antisemit na svijetu". A sve to - svi ti sve uzvišeniji scenariji unutarnje psihološke drame - izvire iz nepotvrđene priče o spolnim izborima seljanke o kojoj se veoma malo zna. Širenje toga sumanutog nagađanja, koje je nemoguće provjeriti, navelo me na to da razumijem - na metaforičkoj razini - nagon da se uništi prvobitan prizor te nesigurnosti: Dollersheim. Razumije se, nepošteno je kriviti neživo kamenje Dollersheima. Jednako bismo * tako mogli okriviti obitelj Rothschild: Rothschildova inačica objašnjenja židovske krvi u Hitlerovoj psihologiji javlja se u djelu drugoga američkog psihologa koji je svoju analizu nudio barem pet godina prije nego što je Hans Frank objelodanio Frankenbergerovu inačicu. Bio je to dr. Walter C. Langer, psihoanalitičar školovan na Harvardu kojega je šef Ureda strateških služba (Office of Strategic Services - OSS) William J. Donovan angažirao da analizira um Adolfa Hitlera, a on se uhvatio za glasine o Rothschildu i iz njih izveo bajku o Hitlerovoj obitelji. Izvještaj koji je pripremio o Hitlerovoj psihologiji - na temelju mnogobrojne grade: od objavljene literature do povjerljivih diplomatskih izvještaja - podijeljen je na najvišim razinama američke vlade, a navodno i samomu predsjedniku Rooseveltu 1943- godine, iako je ostao tajna do kraja šezdesetih godina, a objavljen je tek 1972. godine. Langer, koji se uzdao u često nepouzdana, a djelomice nepotpuna sjećanja industrijalca Fritza Thvssena i odmetnika iz SS-a Hansa Jurgena Kohlera, očito vjeruje da se može vjerovati njihovim svjedočanstvima i glasinama o Rothschildu. 67 On svoje izvore opisuje na sljedeći način: "Austrijski kancelar Dollfuss naredio je policiji da provede temeljitu istragu o Hiderovoj obitelji. Kao posljedica te istrage pripremljen je tajni dokument koji je dokazivao da je Maria Ana Schicklgruber živjela u Beču kad je zatrudnjela. Tada je bila u službi u domu baruna Rotschilda. čim je obitelj doznala da je trudna, poslala ju je kući u Spital, gdje je rodila Aloisa. Ako je istina da je jedan od Rotschilda doista otac Aloisa Hitlera, onda je Adolf bio jednu četvrtinu Židov. Prema tim izvorima, Adolf Hitler znao je za taj dokument i za dokaze koji ga u njemu optužuju. Da bi ga se dokopao, pokrenuo je zbivanja u Austriji i potaknuo atentat na Dollfussa. Prema tom svjedočanstvu, tada se nije uspio domoći spisa jer ga je Dollfuss sakrio i rekao Schuschniggu gdje se nalazi, tako da bi i u slučaju njegove smrti osigurao austrijsku neovisnost." Ovdje je priča o židovskoj krvi u svojoj najekstremnijoj inačici uzdignuta na razinu pokretača visoke politike, kao ključ geopolitičke ucjenjivačke spletke u kojoj se sitni zločinački postupci uzdižu na razinu svjetske povijesti. Riječ je zasigurno o maštariji, ali zanimljivo je da je ta maštarija bila namijenjena Rooseveltu, koji je i sam bio žrtva glasina o židovskoj krvi koje je naširoko razglasio šef nacističke propagande Joseph Goebbels. On je, poput Hitlera, možda doista vjerovao da obitelj Roosevelt potječe od nizozemskih prikrivenih Zidova čije je pravo ime bilo Rosenfeld ili kakva slična inačica. Jesu li divovsku borbu između dviju suprotstavljenih sila u Drugom svjetskom ratu vodila dvojica ljudi od kojih je svaki za drugoga pogrešno mislio da je prikriveni Židov? Langer doista pokazuje da želi prilagoditi priču o Rotschildu u cijelosti. Vidimo koliko se muči s iskušenjem u sljedećem prikazu Rotschildove inačice. "Ovo je doista pretpostavka koja veoma intrigira", napisat će on i nastaviti: "Na toj se osnovi velik dio ponašanja Adolfa Hitlera poslije toga može objasniti prilično jednostavno." Tek se u posljednjem trenutku pomalo povlači dodavši: "Nije apsolutno nužno pretpostaviti da njegovim žilama teče židovska krv kako bismo izgradili sveobuhvatnu sliku njegova značaja... Prema tome, s čisto znanstvenoga stajališta, bolje bi bilo da ne temeljimo svoju rekonstrukciju na tako nedostatnim dokazima... Ipak, možemo to ostaviti kao mogućnost koja zahtijeva dodatnu
provjeru." Unatoč tomu, on će odmah nabrojiti ni manje ni više nego šest razloga koji "potkrepljuju tu mogućnost", a posebnu težinu daje četvrtom razlogu: "Inteligencija i ponašanje Aloisa, kao i njegova dva sina [Aloisa mlađeg i Adolfa], ni po čemu ne odgovaraju onom što se inače nalazi u austrijskim seljačkim obiteljima... Njihova ambicioznost i nevjerojatna politička pronicavost mnogo bi se prije mogli pripisati rotschildovskoj tradiciji." Ovdje treba napomenuti da se, u trenutku kad Langer popušta iskušenju da 68 objasni Hitlerov značaj na temelju teze o Rotschildu, suptilne antisemitske značajke počinju primjenjivati na samog Hitlera. "Ambicioznost i nevjerojatna politička pronicavost" koju je Hitler "naslijedio" od Rotschildovih mogli bi se protumačiti kao eufemistički način da se njih - i Hitlera nazove nametljivim spletkarskim Židovima. Teorija o židovskoj krvi bila je pravo prokletstvo, mučenje za Hitlerove biografe i tumače - slon u dnevnoj sobi kojeg je istodobno nemoguće zanemariti i nemoguće prihvatiti. U vezi s time u proturječja upadaju posebice frojdovci. Tako se, primjerice, psihoanalitičar Norbert Bromberg, koautor monografije Hitlerova psihopatologija iz 1983, znakovito poziva na priču Hansa Franka i na početku veoma odgovorno izjavljuje, "bez dokaza, činjenice iz tog prikaza ostaju zagonetka". Ali, kad dodu do pretposljednjeg poglavlja, O intenzitetu Hitlerova antisemitizma, Bromberg i njegova koautorica Verna Small pokazuju da gotovo i ne mogu analizirati taj predmet bez te priče: "Možda je Hitler mislio kako mu je krv 'zatrovana' židovskom krvi zbog glasina da mu je djed bio Židov", napominju. Bromberg i Small prihvaćaju strategiju koju su primijenili autori poput Roberta Waitea i Joachima Fešta. Naime, da u vezi s pričom Hansa Franka zamalo bude vuk sit i koza cijela. Fest, novinar i autor najpopularnije njemačke biografije o Hitleru, naziva je "prilično fantastičnom pričom" sadržaj koje "jedva može izdržati pomnije proučavanje". Ali on zapravo baca dvojbu samo na istinitost tvrdnje da je netko imenom Frankenberger oplodio Mariju Schicklgruber. On prihvaća kao istinu tvrdnju Hansa Franka da je tu priču ispričao Hitleru: Travo značenje Frankove priče ne ovisi o tome je li ona istinita ili nije. Ono što je psihološki ključno jest činjenica što su Frankovi zaključci prisilili Hitlera da dvoji o vlastitu podrijetlu." Utjecajna švicarska psihoanalitičarka Alice Miller citira Fešta, ali posve zanemaruje čak i Festove blage ograde u vezi s pričom Hansa Franka. Ona pretpostavlja da je istinita i ide korak dalje: pretpostavlja da je sin Marije Schicklgruber Alois znao da mu je otac vjerojatno bio Židov. Kako zna da je Alois znao da je polužidovsko kopile? "Te su činjenice bile tako dobro poznate u selu da se o njima govorilo i poslije sto godina", napomenut će. Njezin je dokaz za to priča Hansa Franka, koja uopće ne pripisuje priču o židovskoj krvi seoskim glasinama. Ipak, insistira Alice Miller: "Gotovo je nezamislivo da bi seljani povjerovali kako takva velikodušnost [navodna plaćanja Frankenbergerove obitelji za očinstvo za koja Alice Miller pretpostavlja da su bila glavni predmet razgovora u Dollersheimu] nije bila bez ikakve pobude." Konačnim, ne posebno uvjerljivim pokušajem da se donekle ogradi od te priče, ona se baca na zaključak: "Bez obzira na to što je doista istina, Aloisu je bila nametnuta četverostruka sramota: to što je siromašan, što je izvanbračno dijete, što je s pet godina bio odvojen od svoje prave majke i što je židovske krvi." S ruba potpune lakovjernosti vraća se - ili se bar pokušava vratiti -napomenom: "čak ako je ta četvrta [židovska krv] bila samo glasina, to Aloisu nije nimalo olakšalo život." Štoviše, ta joj je problematična glasina razlog da priču Hansa Franka učini još snažnijom i važnijom kao objašnjenje: "Ako se svjesno ne prizna i ne preboli, nesigurnost o vlastitu podrijetlu može uzrokovati veliku zabrinutost i nemir, to više ako je, kao u Aloisovu slučaju, povezana sa zloslutnim glasinama koje se ne mogu ni dokazati niti posve pobiti." Problem je u tome što ni postojanje tih glasina ni Aloisova svijest o njima nikad nisu dokazani. Ali Alice Miller se ne da smesti i nastavlja, gradeči svojevrsni velik lanac nesigurnosti, pomalo nalik na Waiteov, ali koji u sebi uključuje njezinu zaokupljenost tjelesnim kažnjavanjem djece kao izvorom svih zala: nesigurnost u vezi s odgovornosti za Marijinu trudnoću dovela je do Aloisove
nesigurnosti o vlastitu identitetu, a to je u Aloisu stvorilo "veliku tjeskobu". Ta duševna bol proizišla iz možebitna židovstva uzrok je Aloisove navike da tuče maloga Adolfa, da sinu nameće tjelesnu bol zbog grijeha svoga neizvjesnog oca. Tjelesna bol koju je Adolf trpio, nakon što se preoblikovala u duševnu traumu, navela je Adolfa da počini genocid nad Židovima. Nevjerojatno uporna spremnost da se povjeruje teoriji o židovskoj krvi, ma koliko bili nesigurni temelji na kojima se gradi - i unatoč tomu što za nju možda ne postoje nikakve osnove - nameće zaključak kako ona zadovoljava dublju potrebu. U mračnijem smislu može zadovoljiti potrebu da se nade neki Židov, bilo koji Židov, čak i apokrifni devetnaestogodišnji mladić, kojeg bi se moglo okriviti za holokaust. Ili, s druge strane, može zadovoljiti potrebu da vjerujemo kako je holokaust uzrokovan postupkom nekog Židova, ma koliko je kazna suludo nerazmjerna, jer je i to bolje od nepodnošljive pomisli da nisu istrijebljeni zbog nekog čina, nego samo zbog onoga što jesu. Kako bilo, nema dvojbe o tome koliko priča Hansa Franka privlači maštu antisemita. Kad sam počeo mučnu zadaću ponovne provjere priče Hansa Franka, naišao sam na duboko prijevarnu maštariju koja se razvila iz nje u razmjerno opskurnoj saudijskoj tiskovini Saudi Gazette koja izlazi u Jeddi. Naišao sam na spomen saudijskog lista u pismu uredniku newyorškog/eww/z Pressa, a autor pisma dao mi je cjelokupan tekst. Autor pisma tjedniku na engleskome jeziku, koji se dijeli inozemnim radnicima u saudijskome kraljevstvu, predstavio se kao "A. Dusseldorf iz Riada." Urednik Gazette opremio je "Dusseldorfovo" pismo pitanjem koje raspaljuje strasti masnim slovima visokima jedan centimetar: JE LI HITLER BIO ŽIDOV? Doznao je, počinje autor pisma, da postoje "dokazi koji potvrđuju kako je sam Hitler bio Židov... Hitlerova je majka bila siromašna Austrijanka, kršćanka u službi bogate židovske obitelji... Pravi je otac... bio jedan od starčevih židovskih sinova." Razvidno je ispremetana inačica priče Hansa Franka ušla u otrovni tijek 70 antisemitske literature, a u ovom slučaju antisemitski se svjetonazor odaje opisivanjem židovskog zavodnika kao "jednog od starčevih sinova". To je pismo zloslutno po tome što izvodi tvrdnju kako bi, budući da je Hitler Židov, "Židovi Nijemcima trebali platiti ratnu odštetu jer je jedan od njihovih uzrokovao razaranje Njemačke". Bolesna zloporaba priče Hansa Franka ne bi smjela zamagliti činjenicu što možda postoje opravdani, ili barem razumljivi razlozi za njezinu tvrdokornu privlačnost. Priča Hansa Franka posjeduje i duboku frojdovsku i veličanstveno wagnerovsku dimenziju zbog koje je mnogo privlačnija od, recimo, vjerovanja Simona Wiesenthala da slučajni susret sa sifilitičnom židovskom prostitutkom objašnjava Hitlerov antisemitizam. Priča Hansa Franka obiluje vvagnerovskim motivima: "junak" čija je krv zatrovana, baca se u mahniti sumrak bogova samoubilačkog bijesa u kojemu uništava svijet. A wagnerovska je i u drugom smislu. Ima onih koji misle da proučavanje Wagnerova vlastitoga "židovskog problema" pokazuje da je Wagner, koji je bio ključni izvor Hitlerova mističnog opravdanja za njegov antisemitizam koji se temelji na krvi i rasi - što Saul Friedlander naziva njegovim "iskupljivačkim antisemitizmom" - i sam bolovao od istog sindroma koji mnogi pripisuju Hitleru. U svojoj radnoj sobi u sveučilištu u Cambridgeu George Steiner mi je jasno izrazio tu wagnerovsku usporednicu: "Dva velika lika suvremene njemačke mržnje prema Židovima možda su sumnjali napominjem možda - da su i sami bili okaljani židovskom krvlju. U Wagnerovu slučaju njegova je očita sličnost s glumcem Geverom (židovskim ljubavnikom njegove majke) doista nevjerojatna. Što se tiče samog Hitlera, nisu same činjenice, nažalost, posebno važne. Važna je mogućnost da je on tako mislio. U tom slučaju imamo dvojicu istaknutih lučonoša antisemitizma koji sumnjaju u sebe i čija je mržnja vlastita bića nekontrolirano prerasla u objektivno preziranje Židova." To je doista velika poetska vizija, ta spirala mržnje vlastita bića. Stvara sliku književnog lika Hidera kao iz pera Dostojevskoga koja zadovoljava žudnju za velikim objašnjenjima velikih zbivanja. Ali, nažalost, činjenica je kako ne možemo biti sigurni da je Hitler naslutio kako je njegova baka legla sa Židovom, a to je tobožnje izvorište "spirale mržnje vlastita bića" za koju Steiner misli da stoji u pozadini objektivnog prezira.
Zaključio sam da su se tumači usredotočili na priču Hansa Franka zbog pogrešna razloga. Podlegli su napasti da nadu jednoznačnu teoriju koja objašnjava onaj jedan najvažniji i najzagonetniji aspekt njegove psihe - njegov antisemitizam -i zato su zanemarili kakva je doista priča koju nudi Hans Frank. To je priča o ucjeni. Zapravo, priča o dvije ucjene, od kojih druga leži unutar prve. Prva, možda izmišljena, zbiva se 1836. godine; druga, barem djelomice stvarna, zbiva se između 1930. i 1933godine. Dvije priče o ucjeni u kojima glavne uloge igraju po dvije skupine ucjenjivača iz Hitlerove obitelji - kao i prizor gdje jedan Hitler 71 ucjenjuje drugoga, dapače, gdje jedan potomak Marije Schicklgruber ucjenjuje drugoga. Mislim da se u ovom aspektu priče Hansa Franka koji je bio zapostavljen, otvara pogled na zapostavljen aspekt Hitlerova misaonog svijeta: sveprisutnost svijesti o ucjeni. Zamislimo kakva to Hitlera vidimo na kraju priče Hansa Franka. To je Hider koji je premazan svim mastima sitnih podlosti, Hitler koji razmišlja i kao ucjenjivač i kao žrtva ucjene. Kad mu je pristupio jedan od sitnih ucjenjivača iz Hitlerova roda -William Patrick Hider iz Liverpoola - koji iznosi "gnusnu ucjenjivačku prijetnju", i kad Hans Frank potom navodno nalazi spise koji to potkrepljuju, Adolf se tada, istog časa, prisječa stotinu godina staroga ucjenjivačkog scenarija koji uključuje njegova djeda i baku kao sretan izlaz iz optužbe sadržane u ucjenjivačkim spisima s kojima je suočen. Riječ je o doista nevjerojatnoj izvedbi pod pritiskom, vještom eskiviranju koje nameće zaključak da on posve razumije ucjenjivačev um i dublju strukturu ucjenjivačke transakcije. Riječ je o Hitleru kojemu nimalo nisu strana lukavstva i protulukavstva ucjenjivačkog odnosa. Taj se Hitler razlikuje od demonskoga, wagnerovskog masovnog hipnotizera, veličanstvenog Svengalija, njemačkog ekspresionista Hitlera - mogli bismo reći i caligarijevskog Hitlera (po demonskom hipnotizerskom liku u ekspresionističkom filmu Roberta Wienea Kabinet dr. Caligarija). Hitler kojeg je Hans Frank vidio (odnosno Hider kakvog je stvorio prema onomu kojeg je poznavao) jest Hitler iz filma noir, Hitler iz munchenskog polusvijeta, onaj čiji je ustrajno prizeman, trećerazredan značaj zaboravljen, ako ne i izbrisan. Taj nam Hitler nudi koristan korektiv poslijeratnom Hitleru, koji je postao toliko veličajan i svemoćno demonski da bi odgovarao strahotama koje je ostavio za sobom. Hitler kakva su poznavali njegovi munchenski suradnici poput Hansa Franka, Hitler koji ustraje u Frankovu sjećanju ili mašti unatoč kasnijim strahotama jest odlučan sitni podlac koji se neprestance upletao u sitne ucjene i zaplotnjačke izgovore: Hitler kao prljavi varalica, sitni lopov. Premda se istina o ucjenjivačkoj spletki Marije Schicklgruber nužno temelji na pretpostavci - je li se doista dogodila, da li ju je Hitler izmislio, je li Hans Frank izmislio Hitlera koji ju je izmislio? - ipak postoji neobična potvrda o toj prizemnoj viziji Hitlera, potvrda da je ucjenjivačka transakcija nekako u srži Hitlerova bića - da je to zapravo značajka Hitlerove obitelji koja se ponavlja. Potvrda da bi ucjena, a ne židovstvo mogla biti skrivena odsudna nasljedna crta u Hitlerovoj krvi. Ovdje mislim na ucjenjivačku spletku Hitlera protiv Hitlera koja je buknula dva naraštaja nakon zbivanja u Dollersheimu: ucjenjivačku urotu u koju je bio upleten još jedan mračni par iz Hitlerove obitelji, mutan par majke i sina, Bridget Hitler i Wil-liam Patrick Hitler, čiji pokušaj da iznude novac od Adolfa predstavlja nevjerojatno ponavljanje zamišljene iznudivačke urote prijašnjeg para iz Hitlerove obitelji: Marije Schicklgruber i Johanna Georga Heidlera. "Mrski rođak" (kako Hitler, prema riječima Hansa Franka, naziva Williama Patricka 72 Hitlera) gotovo je to i sam priznao tijekom razgovora u OSS-u. Nikad objavljen sažetak ispitivanja Hitlerova nećaka, te crne ovce Hitlerove obitelji, otkriva svojevrstan prizemno komičan dvoboj između dvojice varalica iz Hitlerove obitelji u kojemu su obojica igrali za velik ulog. Nećak Hider ispitan je 10. rujna 1943- u New Yorku. (Nećak je došao u Sjedinjene Države 1939- nakon što je iz Njemačke pobjegao u Francusku, a odande u Englesku, putem šireći podmukle glasine o svojemu stricu Adolfu. Poslije je zagonetno nestao, premda mi je John Toland natuknuo da je našao Williama Patricka Hidera kako živi u New Yorku pod drugim imenom - Toland mi ga nije htio priopćiti -i da mu je potvrdio bit onoga što je rekao OSS-u. Prije nego što je nestao, William Patrick je OSS-u ostavio vlastitu inačicu prljavog sukoba sa
svojim stricem čiji obrisi otprilike odgovaraju prikazu Hansa Franka -dakle, mučna saga, mjestimice s elementima crnoga humora koja bi mogla biti uvjerljiva jer mladi Hitler sam sebi rado pripisuje prilično nečasnu plaćeničku ulogu. Novac je bio njegova pobuda od samoga početka, priznao je istražitelju. "Na kraju dvadesetih godina", bilježi OSS-ov sažetak, "kad je Adolfova popularnost toliko narasla da je privukao pozornost engleskih novina, oni su [William i njegova majka Bridget] pisali Adolfu. Nakon toga, 1930. godine, kad je Hitler odjednom postao slavan osvojivši više od sto mjesta u Reichstagu, pomislili su da je to prilika da nešto zarade dajući intervju Hearstovim novinama. Već su pregovarali s njima, ali osjetili su potrebu za dodatnim obavijestima pa su pisali Aloisu [mlađemu, koji je tada živio u Njemačkoj] zanimajući se za dodatne pojedinosti o Adolfovu djetinjstvu. Primili su Adolfov odgovor u obliku zahtjeva da smjesta dođu u Miinchen na razgovor... Pošto su došli u Miinchen, zatekli su Adolfa u velikom bijesu. Bit onoga što im je Adolf rekao jest da on sada postaje važna osoba i da obitelj ne bi trebala misliti kako će se preko njegovih leđa dokopati slave. Tvrdio je da bi bilo kakvo otkriće Hearstovim novinama o njegovoj obitelji uništilo njegove izglede za uspjeh, i to zbog Aloisovih postupaka." "Postupci" o kojima Hitler govori bilo je Aloisovo uhićenje zbog mnogoženstva 1924. godine. To je Hitleru bilo neugodno, ali je li doista vjerovao kako bi mu to moglo "uništiti izglede za uspjeh"? Ili je njegova zabrinutost zbog Aloisova sitnog prijestupa bio paravan za pravu obiteljsku sablazan koju je htio sačuvati tajnom, naime nejasne poslove u Dollersheimu? Hitler je zaključio svoj izljev bijesa, objasnio je nećak OSS-u, zahtjevom da "pregovore s Hearstovim novinama treba prekinuti smjesta... Velik je problem bio u tome kako to učiniti a da se ne izazove sumnja" kako Hider skriva mračne tajne iz povijesti svoje obitelji. Hitlerov prvi pokušaj da smisli rješenje za taj problem - a to je bila izmišljena 73 priča o zabuni - bio je smiješan i odražava kratkovidno razmišljanje sitnoga kriminalca koje mu se dugoročno osvećuje. Hitler je "savjetovao da se William Patrick i njegova majka vrate u London i kažu Hearstovim ljudima kako je riječ o zabuni. Otkrili su da Adolf Hitler, voda nacističke stranke, nije bio Williamov stric kako su mislili, da im Adolf Hitler uopće nije u rodu. Hitler je bio zadovoljan tim rješenjem... dao je Aloisu 2000 funta za troškove... i naputak da gdi [Bridget] Hitler preda što god ostane nakon plaćanja svih njihovih troškova." Teško je vjerovati da je Hitler pomislio kako će ta strategija "Ajoj! Pogrešan Hitler!" dugo izdržati. Ali to odražava određeni očaj (kao i plaćanje 2000 funta, velik iznos za "troškove") u njegovu nastojanju da novinare drži dalje od svojih engleskih rođaka, od svake rasprave o obiteljskoj povijesti. Nakon što je privremeno ušutkao svoje rođake, Hitler je Hearstu ponudio obiteljsku figuru kojom je mogao upravljati, svojega brata mnogoženca Aloisa mlađeg, koji je bio na sigurnom unutar njemačkih granica i koji je pokorno napisao - ili dopustio da se napiše pod njegovim imenom kratku pobožnu priču koja se pojavila u Hearstovim newyorškim novinama American 30. studenog 1930. pod jednostavnim naslovom Adolf Hitler. Riječ je o kratkom, pročišćenom nadomjestku za članak koji su predložili engleski rođaci, o tekstu koji s divljenjem pomno opisuje Hitlerov uspon iz siromaštva do mjesta vođe pokreta za spas Njemačke, o tekstu koji izostavlja svaki spomen povijesti Schicklgruberove strane obitelji. Ali potkupljeni nećak, crna ovca, nije se predao. Tijekom sljedeće dvije do tri godine, a vjerojatno ljeti 1932, William Patrick Hitler ponovno je pritisnuo Adolfa. Kad ga je OSS ispitao o tome, kavalirski je pokušao prebaciti odgovornost za taj otvoreniji i izravan pokušaj ucjene na svoju majku: "Gđa [Bridget] Hitler sve je više bjesnjela zbog siromaštva i pomisli da bi Adolf bio spreman platiti ne bi li je ušutkao... Pisala je Hideru i izrazila gotovo neuvijen zahtjev. Hitler joj je odgovorio i pozvao Williama Patricka na ljetovanje u Berchtesgarten... Hitler je rekao Williamu Patricku kako, budući da on ustraje u svojim zahtjevima prema Hitleru, on ne vidi nikakav izlaz osim da mu kaže
istinu... a to je da njegov otac Alois mlađi zapravo nije bio sin Hitlerova oca nego dječak koji je ostao bez roditelja i kojeg je Alois stariji [Adolfov otac] uzeo u svoj dom... Adolf je Williamu Patricku samo htio objasniti da on nema što tražiti od njega kao strica i da oni zapravo uopće nisu rođaci." Da nije riječ o Adolfu Hitleru, ta bi posljednja varka bila sjajan trećerazredni komični trenutak. Prvo kaže Williamu Patricku Hitleru da bi trebao ljudima reći kako 74 su pogriješili i da mu Adolf nije u rodu; sada mu pak govori da je Adolf taj pravi Hitler, ali da on, William Patrick, nije - zapravo nisu rođaci, uopće nisu u krvnom srodstvu. Pred nama je inverzija obiteljske bajke: Williamov otac nije bio sin razmetni koji je zapravo bio u srodstvu s kraljevskom lozom (to jest s Adolfom Hitlerom), on je netko tko misli da je u srodstvu s kraljevskom lozom, ali se ispostavlja da je siroče nekraljevskog (ne-Hitlerova) roda. U stanovitom je smislu Hitlerov nevjerojatno nategnut pokušaj da naknadno odvoji prezrene rođake smutljivce od svoje krvi odjek kalkulacije koju Hitleru pripisuje Hans Frank, naime nategnuta pokušaja da odvoji svoju baku Mariju Schicklgruber od mrlje židovske krvi. Kao da se u pozadini svjedočanstva Williama Patricka nazire ton mrtvo ozbiljne satire kad govori o Hitlerovu posljednjem pokušaju da izbriše vezu između dvojice Hitlera. Njegov opis Hitlerove himbene nevoljkosti da Williamu Patricku "priopći tužnu vijest" kako njegov otac nije pravi Hitler "nije vidio nikakva drugog izlaza osim da mu kaže istinu" - posebice je zgodan. Doista bi bilo zanimljivo znati je li Hitler to pokušao reći ozbiljna lica ili su dvojica uvježbanih varalica iz Hitlerove obitelji ortački razmijenili smiješak dok je jedan od njih drugomu otkrio svoj sljedeći potez u dvoboju prekaljenih profesionalaca. Sljedeći je na potezu bio William Patrick, a on je dokazao da nije naivac; on je bio varalica istraživač: "Nakon povratka u London," nastavlja sažetak OSS-a, "William Patrick i njegova majka provjerili su taj navod [da je Alois mladi bio siroče] uz pomoć britanskoga generalnog konzula u Beču, koji im je, nakon nekog vremena, dojavio da je takvo što nemoguće, jer da ne postoje nikakvi spisi o posvojenju, a krsni su listovi jasni (pokazuju da on jest bio u krvnome srodstvu s Adolfom)... William Patrick također je posjedovao fotostatsku kopiju Adolfova krsnog lista." William Patrick navodi da je ponovno pozvan na sastanak, čini se nakon što je obnovio ucjenjivačke prijetnje i zahtjeve. I ponovno izjavljuje "kako ga je Hitler opetovano upozoravao da ne pokušava unovčiti njihovu rodbinsku vezu". Nimalo uzdrman tim prijetnjama, nećak kaže da je odigrao svoj adut: "Onda je rekao kako je Hitlera upoznao s činjenicom da je od britanskoga konzula dobio spise koji pokazuju da priča o njegovu ocu [to da nije u krvnom srodstvu s Adolfom] nije istinita i da su primjerci tih spisa pohranjeni i kod britanske vlade i kod njegove majke u Londonu." Ako možemo vjerovati nećaku - a u jednom trenutku (možda ovdje), mislim da njegova zamišljena slika o tome kako prkosi Fuhreru kojega se boji cijeli svijet, ne odgovara stvarnosti - Hitleru nije mogla biti mila pomisao da britanska vlada i majka koja se otrgnula nadzoru u svojim rukama drže ključne spise koji se odnose na njegovo rodoslovlje. Sporazum koji je potom sklopljen, prema nećakovu svjedočanstvu, uključivao je nesigurno primirje, obostrano uzimanje talaca i uzajamne prijetnje. Prvo je "Hitler dogovorio da [William Patrick] dobije posao u automobilskoj tvrtki Opel" u Berlinu. (Postoje fotografije koje potvrđuju da je ondje bio zaposlen.) To je nećaku omogućilo priljev novca koji je želio, Hitler je tako dobio 75 nećaka kao svojevrsnog taoca (jer je tada već bio na vlasti u Berlinu) koji mu je bio pod okom. a engleska je rodbina raspolagala protuprijetnjom spisima koje su navodno držali u Londonu. Jezovitom sposobnošću da oponaša spoj kukavnosti i hvalisavosti karakterističan za njegova strica Adolfa, William Patrick Hitler hvalio se OSS-u da je, nakon sklapanja tog sporazuma, držao Hitlera u šaci. Prikazuje se kao čovjek koji se mogao ušetati u Hitlerov kancelarski ured i bijesnoga Fuhrera njemačkoga naroda navesti da mu se mirno pokori: "Od tog dana," objasnio je OSS-u, "Hitler je postao snošljiviji prema njemu, a kad god bi se razbjesnio zbog postupaka Williama Patricka, on [William Patrick] samo je morao spomenuti spise i Hitler bi se smirio."
Iako se u sažetku OSS-a ne izražava skepsa, doista se moramo nasmijati tom prikazu zbog njegova karakteristično hitlerovskog veličanja samoga sebe: uobraženi sitni ucjenjivač misli da je Fuhrera koji osvaja svijet smotao oko maloga prsta. Ako u Williamu Patricku vidimo nešto od Adolfa, i u Adolfu vidimo nešto znakovito za Williama Patricka - a to je spoj podle lukavosti i veličajne mašte. Uvid koji nam Wil-liam Patrick Hitler daje u misaoni svijet ucjenjivača - kako vlastiti tako i onaj svojega strica - približava nas miinchenskom Hitleru. To je Hitler kakva su poznavali njegovi ozloglašeni smeđekošuljaši. To je Hitler iz film noir-a., Hitler pisac klevetničkih anonimnih pisama, Hitler kojeg su nemilosrdnom jasnoćom razotkrili novinari njegova glavnog tiskovnog neprijatelja, novina zvanih Otrovna kuhinja. 76 3. POGLAVLJE Otrovna kuhinja: Zaboravljeni prvi istražitelji u kojem junački ali zlosretni novinari Munchner Posta oslikavaju bit "političkog zločinca" u ucjenjivačkoj svijesti munchenskog polusvijeta Hitlerova ga je stranka zvala Otrovna kuhinja. To je bio epitet koji su najradije upotrebljavali za njegova tiskovnoga smrtnog neprijatelja, tvrdokoran otrovni trn u oku - Munchner Post. Neprestana borba između Hitlera i srčanih novinara te urednika Posta jedna je od velikih nezabilježenih drama u povijesti novinarstva - a i dugo izbrisano prvo poglavlje u kronologiji pokušaja da se objasni Adolf Hitler. Novinari Munchner Posta prvi su usredotočili postojanu kritičku pozornost na Hitlera, od prvog trenutka kad se ta neobična sablazan pojavila iz stražnjih soba pivnica i izišla na munchenske ulice na početku dvadesetih godina. Oni su se prvi uhvatili ukoštac s njime, prvi su ga ismijali, prvi su ga istražili, prvi su razotkrili prljavo naličje njegove stranke, njezino ubilačko zločinačko ponašanje zaogrnuto težnjom da se prikaže kao politički pokret. Oni su prvi pokušali privući pozornost svijeta na narav grube zvijeri koja se valjala prema Berlinu. Ali drama njihove borbe u najvećem je dijelu izgubljena za povijest. Ako se izvještaji koje su objavljivali uopće spominju, onda je to samo u opskurnim bilješkama. Imena onih koji su izlagali život pogibli da istražuju i objavljuju te izvještaje čak se i u njima rijetko pojavljuju. Njihova cjelovita priča zapravo nikad nije bila ispričana, čak ni u Njemačkoj, a možda posebice ne u Njemačkoj, gdje je za 77 svijest nacije o samoj sebi utješnije misliti da nitko zapravo nije znao tko je Hitler dok nije bilo prekasno, tek poslije 1933, kad je imao previše moći (tako barem kažu) da mu se itko mogao oduprijeti. Ali novinari Munchner Posta su znali i objavljivali su istinu za one koji su je htjeli pročitati. Premda je njihova oporba Hitleru izvorno izrasla iz ideologije (Post je osnovala i sponzorirala Bavarska socijaldemokratska stranka), njihova borba s Hitlerom postala je krajnje osobna. Upoznali su Hitlera onako kako su ga rijetki drugi poznavali; poznavali su njega i njegov krug kao intimne neprijatelje, hrvući se s njima izbliza na ulicama, u sudnicama, u pivnicama, napadajući Hitlera spojem istraživačkog žara kakav krasi Washington Post, tabloidskim likovanjem kakvo nalazimo u New York Postu te osobitom narodskom mudrošću svojstvenom samo Munchner Postu. Njihov dvoboj s Hitlerom trajao je dvanaest godina i proizveo je neke od najpronicavijih, najprodornijih uvida u njegov značaj, njegov um i postupke, kako tada tako i poslije. Velik je dio njihova napora zaboravljen, ali malo je njihova rada nadmašeno. I, kao što se može zaključiti iz imena Otrovna kuhinja, uspjeli su dirnuti Hitlera u živac. Otrovna kuhinja: zadržimo se samo načas na tom nazivu. Njegovo doslovno značenje kao metafore zacijelo bi trebalo predočiti pojam kuhinje u kojoj se "kuhaju" različite objede, klevetničko novinarstvo. Ali "otrov" nije bio riječ kojom se Hitler olako razbacivao - nju je čuvao za svoje najdublje mržnje. U svojoj konačnoj oporuci, posljednjim riječima kojima se obratio svijetu prije nego što je počinio samoubojstvo u berlinskome bunkeru, njemačkom je narodu prije svega zapovjedio da nikad ne posustane od "borbe protiv Židova, vječnih trovača svijeta". Hitlerov je najjači epitet za Židove "trovači". To je naziv sa srednjovjekovnim korijenima u
optužbama o trovanju bunara koje su se rabile radi poticanja pogroma u Srednjoj Europi pogođenoj kugom. Ali "otrov" i "trovanje" nose još jači naboj; kad se odnosi na Židove "otrov" najčešće poprima rasno, spolno značenje, kao u sintagmi "trovanje krvi": spolno kvarenje, onečišćenje i infekcija arijske čistoće. Židovska je krv Hitleru bila spolno prenosiv otrov. Teško je zamisliti neku drugu riječ u njegovu rječniku koja je opterećenija mržnjom i prezirom. A Hitlerova je mržnja Otrovne kuhinje po samorušilačkom bijesu gotovo jednaka mržnji koju je gajio prema "vječnim trovačima". Može se iznijeti tvrdnja (a to su učinili J. P. Stern, Lucy Dawidowicz i drugi) da je Hitler sabotirao svoje izglede da sačuva istočnu frontu od navale Crvene armije 1944. jer je ustrajao na povlačenju vojničkih vlakova iz borbenih snaga da bi ih iskoristio za ubrzano slanje Židova u Auschvvitz i druge logore smrti, gdje je rabio otrovni plin da bi otrovao "trovače". Slično tomu, u ključnom, prijelomnom trenutku pokušaja državnog udara u studenome 1923, u trenutku kad je Hitleru bilo najpotrebnije da mobilizira što veću oružanu potporu za svoj pohod na vladino središte, njegova najjača i najfanatičnije odana kohorta - Hitlerove Stosstruppe (osobni tjelesni čuvari koji će poslije prerasti u 78 SS) - umjesto na pohod bila je upućena u Altheimer Eck broj 19, zgradu Munchner Posta, gdje su ključne sate proveli pljačkajući i uništavajući urede i tiskarske strojeve Otrovne kuhinje. Nečim što nalikuje na jedan od prvih pokušaja primjene taktike poricanja odgovornosti koju će Hitler primijeniti da se ogradi od zapovijedi za pogrom Kristalne noći (a i za samo konačno rješenje), on je poslije izjavio da je osupnut, osupnut napadom na Otrovnu kuhinju koji su poduzeli njegovi tjelesni čuvari. Nakon toga se Otrovna kuhinja obnovila i ponovno uključila u borbu. Ali deset godina poslije, u ožujku 1933, čim su nacisti posve preuzeli vlast u Bavarskoj, opaka postrojba nasilnika SA upala je u zgradu Munchner Posta, posve je razorila, razbacala pretince uništenog sloga po ulici te odvukla novinare i urednike u zatvor. Taj je divljački napad izopačeno priznanje koliko je Munchner Post od samoga početka razdraživao Hitlera. Znali su kako će ga najbolje bocnuti, kako će ga dirnuti u živac. Pročitali su ga u dubljem smislu: u smislu da su mu vidjeli u dušu, da su vidjeli kroz njega kao rijetki dotad, a i kao rijetki poslije. Oni su vidjeli Hitlera u Hitleru i - barem tako mislim - on je znao da oni znaju. Njihovo viđenje Hitlera najvećim je dijelom palo u zaborav, ali još postoji, još ga možemo naći ili, na trošnim stranicama Munchner Posta koje trunu u munchenskom arhivu, barem načas spaziti neke neuhvatljive istine o munchenskom Hitleru koje su većinom zasjenjene poslijeratnom usredotočenošću na berlinskoga Hitlera, na auschwitzkog Hitlera. Borba između Hitlera i Otrovne kuhinje počela je još davne 1921, prije nego što je Hitler uspio učvrstiti svoj nadzor nad mladom nacističkom strankom. U kolovozu te godine Munchner Post je našao način da Hitlera dovede u veliku neugodnost, toliku da izazove njegov vrisak sablazni i natjera ga da se obrati sudu. Te su novine, naime, došle u posjed teksta u kojem je Hitlera oštro napala frakcija same nacističke stranke. Ta klevetnička polemika naslovljena Adolf Hitler, izdajica kružila je privatno dok je Munchner Postnije predočio javnosti. I pogodili su cilj, postavljajući pitanja i teme o Hitleru koji će se uporno ponavljati u tekstovima Munchner Posta: Hitlerova otuđenost, njegova neobičnost, kako u vezi s njegovim podrijetlom tako i u vezi s njegovom osobnošću, njegovi zagonetni izvori potpore ("čime li se on zapravo bavi?" pita autor pamfleta) i, što ga je najviše pogodilo, pitanje o njegovu možebitnom židovstvu ili nekom podzemnom odnosu sa Židovima. U njegovu iznenadnom pokušaju da zgrabi vlast u stranci, u njegovu zaplotnjačkom ponašanju koje stvara razdor, anonimni nacistički autori klevetničkog pamfleta tvrdili su da Hitler ne samo služi "židovskim interesima" nego se i sam ponaša "kao pravi Židov". Hitlerov je odgovor bio tipično dvostruk, zakonom dopušten i nedopušten: nacističke prijetnje smrću novinarima Munchner Posta noću, a danju ih je tužio zbog klevete i prijevare, služeći se desničarsko nacionalističkim karakterom bavarskoga pravosuđa, baš kao što će opetovano činiti tijekom dvanaestogodišnje borbe koja je uslijedila. Na suđenju zbog klevete, kasnije te godine, Hitler je bestidno optužio Post da je
79 izmislio, krivotvorio klevetničku polemiku koja je nastala unutar njegove stranke. Sud je, a to će postati pravilo, presudio protiv Munchner Posta i kaznio ga sa šest stotina maraka. Naslovnica u Postu koja je govorila o presudi posve određuje borbu u epskom dvoboju koji će uslijediti: HITLER GEGEN DIE MUNCHNER POST Hitler protiv Munchner Posta. Bila je to nepoštena borba između nejednakih protivnika. Oni su bili malena skupina nenaoružanih piskarala koji su se suprotstavili bogato financiranoj vojsci nasilnika i ubojica. Ali i u velikim i u malim stvarima zagorčavali su mu život. "Hitler pred nama ne može ništa skriti", često su se hvalili. I cijelim tijekom nevjerojatnoga, jezovitog i očajničkog rata koji su vodili u posljednjim godinama Hitlerova uspona na vlast, našli su način da se dokopaju i tiskaju niz tajni koje su ga teško optuživale. često su to bile interne bilješke i prepiske Hitlerova najužeg kruga koje su njega i njegove intimuse povezivali sa seksualnim skandalima, financijskom korupcijom i serijskim političkim umorstvima. Imali su oči svugdje: kad bi Hitler otišao u Berlin i razmetao se novcem u luksuznom hotelu, sljedećeg bi jutra Munchner Post objavio hotelski račun ispod podrugljiva naslova "Kako živi Hitler". A, što je mnogo ozbiljnije, vodili su i knjigovodstvo o drugim Hitlerovim postupcima: o rastućem broju političkih umorstava koje su pripisivali "Hitlerovoj stranci", kako su običavali nazivati tu nacionalno-socijalističku bandu. "Hitlerova stranka": njihova opetovana uporaba tog naziva bila je uporno podsjećanje čitatelja da je za zločine članova nacističke stranke, o kojima su izvješćivali, osobno odgovoran jedan čovjek, da stranka o kojoj su izvješćivali nije toliko ozbiljan pokret utemeljen na ideologiji koliko instrument zločinačke patologije jednoga čovjeka. Na završetku izvještaja Munchner Posta iz 1932. o odredu smrti unutar Hitlerove stranke poznatom kao "ćelija G", a riječ je o reportaži koju su prenijele novine diljem svijeta (i, nažalost, ubrzo zaboravile), novinari Munchner Posta dodali su znakovit navod uzet od Adolfa Hidera o njegovoj osobnoj odgovornosti za postupke njegove stranke, napomenu koja se ne odnosi samo na taj određeni skandal: "Ništa se u pokretu ne događa bez mojega znanja, bez mojega odobrenja", hvalio se Hitler. "Dapače, ništa se ne događa ako ne želim da se to dogodi." Za nacističku je stranku i njezine zločine bio odgovoran osobno Hitler, ustrajala je do kraja Otrovna kuhinja. I nisu se krzmali da učine svoje napade na Hitlera neumoljivo osobnima. Tako, primjerice, nikad nisu dopustili Hitleru i njegovim sljedbenicima da zaborave Hitlerovo sramno bacanje na trbuh kad se našao suočen s neprijateljskom paljbom u klimaksnom trenutku pokušaja državnog udara u studenome 1923, prigodom marša na miinchenski Odeonplatz. čim su postrojbe odane vladi zapucale na njegovu rulju, Hitler se bacio na ulicu i služio se mrtvim tijelima svojih drugova da bi se zaštitio od hitaca. Postoje suprotstavljena tumačenja 80 njegova bacanja na trbuh: neki kažu da je Hitlera hotimice ili slučajno ispred neprijateljske paljbe povukao pogođeni drug, dok drugi kažu da je riječ o vojničkom nagonu da se baci na tlo čim netko zapuca. Ali jednako je istinito da se Hitlerov glavni saveznik, general Erich Ludendorff, pridignuo nakon prve salve i nastavio stupati prema neprijateljima, dok se Hitler, koji je iščašio rame, u boli odšuljao prije nego što su ga odnijeli na skrovito mjesto. Ali za Munchner Post Hitler je uvijek bio potrbuške, stvorenje ujedno plašljivo i zmijski opasno. Prelistavajući izdanja Posta iz posljednjih mjeseci njegove borbe protiv Hitlera, naišao sam na karikaturu koju su objavili u studenome 1932. godine. Bio je to trenutak lažne nade koji slama srce. Nakon silovita uspona tijekom dvije godine, na posljednjim se slobodnim izborima održanim 7. studenoga istopila potpora koju je Hitler uživao. Bilo je onih, čak i u Postu, koji su mislili da je, ne dođe li do prevrata, Hitlerova prijetnja napokon nestajala. Karikatura prikazuje Hitlera kako ga kroz vrata izbacuju birači i kako neslavno pada na pločnik. OPET JE NA TRBUHU! glasio je preuranjen slavljenički natpis. Ima nešto u toj karikaturi što mi je zorno predočilo ushit i tragediju borbe Munchner Posta. Uvijek se činilo kao da im nedostaje još samo jedna reportaža, još samo jedan izvještaj pa da uguše zmiju. Jedanput se činilo kao da su bili nadomak tomu da ga navedu na samoubojstvo. U vrijeme smrti
Geli Raubal, pitanja koja je Munchner Post postavljao o Hitlerovu odnosu s njegovom privlačnom poluneća-kinjom i o njegovoj ulozi u njezinoj smrti, te to što je natuknuo da joj je u svađi bio slomljen nos, zamalo su Hitlera natjerala da se ustrijeli, a to potvrđuje nekoliko njegovih suradnika koji su tada bili s njime. Prema Hitlerovu odvjetniku Hansu Franku, kojega je poslao da zaprijeti Postu parnicom zbog načina na koji su pisali o Geli Raubal, Hitler je stenjao da "više ne može pogledati novine, da će ga strašna klevetnička hajka ubiti". Nažalost, nije. Na koncu je, tijekom šesnaest mjeseci nakon smrti Geli Raubal, koliko je trajala borba prsa u prsa s Hitlerom i Hitlerovom strankom, Postu nedostajala još samo jedna reportaža da ga poraze 30. siječnja 1933, kad je postalo prekasno. I drugi su se novinari uključili u tu borbu. Primjerice Konrad Heiden, miinchenski dopisnik za Frankfurter Zeitung, koji će poslije osnovati antinacistički novinarski sindikat sa sjedištem u Berlinu, i Rudolf Olden, miinchenski dopisnik berlinskih novina. Obojica su pobjegli, spasili živu glavu i napisali jetke knjige o Hitleru ne bi li upozorili Zapad. Osim njih možemo spomenuti i Fritza Gerlicha iz Der Gerade Weg, koji nije pobjegao. Ali novinari Munchner Posta - ljudi poput Martina Grubera, Erharda Auera, Edmunda Goldshagga, Juliusa Zerfassa i drugih - bili su u rovovima svaki dan, sukobljavajući se s Hitlerom, odupirući se njegovim nasilnicima i njihovim prijetnjama, stavljajući na kušnju moć istine u borbi protiv zla, dijeleći sudbinu Kasandre kad joj nisu vjerovali. Izgubili su, ali njihova se baština ne svodi samo na junaštvo koje su pokazali (iako i to samo po sebi zaslužuje mnogo veće štovanje nego što su im ga ukazali njihovi suvremeni nasljednici iz redova njemačkih novinara). Oni su nam ostavili i viđenje Hitlera, suvislo objašnjenje, pogled na njega koji je, najvećim dijelom, bio zaboravljen u povijesti i u raspravi o tome tko je zapravo bio Hider. To je pogled koji oni nikad nisu stigli na miru sažeti u sustav, ali on se jasno ocrtava čim uronimo u njihovo svakodnevno izvješćivanje o Hitleru i Hitlerovoj stranci. Te dvije grozničave, grozomorne posljednje godine Post se usredotočio na izvješćivanje o nizu serijskih, eksplozivnih, blisko povezanih skandala u Hitlerovoj stranci započetih razmjerno sitnom spletkom vezanom uz seksualne ucjene koja je, kad ju je razotkrio Munchner Post, dovela do sve većeg broja otkrića mnogo ozbiljnijih i opasnijih skandala Hitlerove stranke. Prvo se pojavio članak o "ćeliji G", tajnom odredu smrti Hitlerove stranke, uhvaćenoj na djelu kad je pokušala likvidirati članove stranke koji su im nanijeli sramotu u izvornom skandalu zbog seksualne ucjene. To je dovelo do još opasnijeg izvještaja koji se, nažalost, pokazao proročanskim. Objavljeni su tajni planovi Hitlerove stranke za krvavi pir, pokolj njezinih političkih neprijatelja čim dođu na vlast, masovno ubojstvo u zametku, da ga svi vide. Oni su čak nazirali, onako mutno, sjenu konačnog rješenja. Štoviše, razumjeli su sudbonosni Hitlerov eufemizam za genocid - Endlosung, konačno rješenje - u kontekstu sudbine Židova već 9. prosinca 1931, u jezovitom i proročanskom izvješću Židovi u Trećem Reichu. Više od godinu dana prije nego što je Hitler došao na vlast, Post je izvijestio da je, preko izvora unutar Hitlerova SA, otkrio "tajni plan" u okviru kojega je Hitlerova stranka "izradila posebne, strogo povjerljive zapovijedi za rješenje židovskog pitanja kad dođe na vlast. Zabranili su raspravu o tim zapovjedima u javnosti jer su se bojali njihova učinka na vanjsku politiku." Nakon toga je slijedio veoma podroban popis protužidovskih mjera koje su nevjerojatnom točnošću prorekle sve susljedne etape ograničenja i progona koje će nacistička stranka poduzeti protiv Židova u razdoblju od 1933. do 1939. godine. A tada je Post natuknuo još više: spomenuo je daljnje "konačno rješenje". Popis ograničenja koji je predvidio sad se čini poznat: uklanjanje Židova iz sudova, iz redova državnih činovnika i profesija; policijski nadzor uključujući boravišne i osobne dozvole; pljenidba židovskih poduzeća i imovine; privođenje i protjerivanje "neželjenih" Židova; zakoni nalik na nurnberške protiv miješanih brakova te spolnih i društvenih odnošaja. Sve je to vodilo do daljnjega "konačnog rješenja": "Za konačno rješenje židovskoga pitanja predlaže se iskoristiti Židove u Njemačkoj za robovski rad ili za obradu njemačkih močvara pod nadzorom posebne divizije SS-a." 82 čitajući ovo prožima me jeza: podjela između pooštrenja zakonskih i građanskih ograničenja i
nečega s onu stranu tih mjera - konačnog rješenja koje uključuje fizičko izdvajanje iz njemačkog društva radi gore sudbine u "močvarama" od ruke SS-a. To zazivanje konačnog rješenja u močvarama sa sobom nosi slutnju ružne eufemističke šale o konačnom rješenju između Hitlera, Himmlera i Hevdricha deset godina poslije onako kako je to zabilježeno u Hitlerovim Razgovorima za stolom: Nisu li strašne "glasine" da istrebljujemo Židove, a mi ih samo "ostavljamo u ruskim močvarama"! Jesu li novinari Munchner Posta bili svjesni da će te močvare postati eufemizmima za buduće masovne grobnice? Možemo samo nagađati o tome što su pretpostavljali da se krije pod baruštinama konačnog rješenja o kojima su izvijestili 1931. godine. (Pregled suvremenih njemačkih i inozemnih novina iz tog doba ne otkriva nikakve dokaze da je itko od njih smatrao kako taj izvještaj, koji predosjeća što će se dogoditi u konačnom rješenju, zavređuje daljnju istragu.) Ipak, u povezivanju svojih izvještaja i istraživanja, u bilježenju niza političkih umorstava koje je počinila Hitlerova stranka, novinari Munchner Posta malo su toga ostavili neotkrivenog o ubilačkoj naravi i namjerama te stranke. U njoj su, ispod fasade političke stranke, vidjeli ubilački zločinački pothvat. Naglasak na podloj i prljavoj kriminalnosti Hitlerove stranke zaštitni je znak stajališta novinara Munchner Posta: oni su zapravo bili prosvijećeni policijski izvjestitelji koji izvješćuju o priči o umorstvu prerušenoj u političku priču. To mi je u razgovoru živopisno predočio sin jednog od glavnih kuhara iz Otrovne kuhinje, njihova vodećeg političkog novinara - "Pruskoga slavuja". Taj su nadimak kolege iz Munchner Posta dali Edmundu Goldschaggu, jednom od najistaknutijih predvodnika Postove borbe protiv Hitlera - bio je "Pruski" jer je došao u Munchner Post 1928. nakon što je dugo pisao za berlinske novine, a "slavuj" jer je bio poznat po svojem raskošnom, živopisnom, a često i glazbenom izboru riječi te po načinu na koji je, svojim vedrim raspoloženjem i pjesmom, oživljavao Post Stammtisch (stalni stol Posta) u kavani Heck. Kad sam razgovarao s Goldschaggovim sinom Rolfom u Miinchenu, razabrao sam da najvećim dijelom uopće nije upoznat s očevim najdramatičnijim sukobima s Hitlerom. Ti su se sukobi, istina, dogodili prije nego što se Rolf rodio. Ali spomen-knjiga koju je Rolf naručio o svom ocu, tiskana u ograničenoj nakladi, posvetila je jedva malo više od jednog poglavlja o borbi prije 1933. godine. To se djelomice može pripisati činjenici što je život njegova oca nakon što je Hitler zgrabio vlast bio toliko pun zbivanja - a često i veoma junački. Nakon što je Munchner Post uništen, Pruski je slavuj uhićen i unovačen. Nakon što su ga izbacili zbog njegovih političkih gledišta, sklonio se u Freiburg gdje je, unatoč svojemu statusu sumnjivca, izložio život pogibli krijući godinu dana jednu Židovku dok nije uspjela pobjeći u Švicarsku. Poslije je postao jedan od osnivača onoga što će postati moćan južnonjemački dnevnik - Suddeutsche Zeitung. To što sin nije bio detaljno upoznat s očevim protuhitlerovskim novinarstvom možda je djelomice posljedica razlike u temperamentu od oca, koji je bio blistav, socijalistički, protuhitlerovski smutljivac. Ali sin Pruskoga slavuja ipak je izrekao jednu upečatljivu, ključnu misao o tome kako je njegov otac vidio Adolfa Hitlera. Postavio sam mu pitanje koje sam postavio nekolicini preživjelih i kroničarima Hitlerova razdoblja: Misli li da se Hitlerovo zlo može objasniti kakvim ludilom ili duševnim poremečajem? "Ne", odlučno če sin, govoreći s više strasti nego u vezi s bilo čim o Otrovnoj kuhinji, "moj otac nije mislio da je Hitler lud. Uvijek je o njemu govorio kao o političkom kriminalcu." Ne kao o kriminalnom političaru, nego političkom kriminalcu. Kad sam to prvi put čuo, taj me izraz podsjetio na sterilnu marksističku retoriku. Ali nakon što sam proveo nešto vremena u arhivu s primjercima Munchner Posta, postalo mi je jasno da te novine nisu bile pobornik marksističke ortodoksije; bile su zapravo antikomunističke i prezirale su policijski teror koji se provodio pod krinkom marksizma u Sovjetskome Savezu, a taj je prezir utjelovljen u pogrdnom nazivu koji su dale infrastrukturi odreda smrti što su ih razotkrile u nacističkoj stranci: "čeka u Smeđoj kući." čeka je nekoć bilo neformalan naziv za tajnu policiju koja je bila strah i trepet u Sovjetskom Savezu. Munchner Post bile su više liberalne i narodnjačke novine negoli marksističke. Štoviše, nakon što sam uronio u njihovo izvješćivanje o Hitleru i Hitlerovoj stranci, razabrao sam da "politički kriminalac" nije bio prazni epitet nego pažljivo sročeno sažimanje šireg viđenja: Hitlerovo zlo nije nastalo djelovanjem neke zloćudne više apstrakcije ili vjerovanja, iz ideologije
koja se spustila na razinu zločinstva i umorstva da bi ostvarila svoje ciljeve: njegovo je zlo, zapravo, izviralo iz njegove kriminalnosti i samo se ogrnuto krinkom ideološkog vjerovanja. To se u tim novinama vidi iz dana u dan, ne toliko u velikim skandalima, događajima koji su bile udarne vijesti, nego u dnevniku umorstava. Umorstvo Feme (Odreda smrti) u Tfiuringenu, Smeđe umorstvo u Stuttgartu, Ubojstvo SA-a u Halleu, Smeđi teror u Magdeburgu, Nacistička umorstva u Lippeu. Gotovo da nije bilo izdanja u te posljednje dvije godine a da u njemu nije objavljen barem jedan kratak izvještaj o očiglednom, hladnokrvnom umorstvu političkih protivnika od strane članova Hitlerove stranke, a redovito su objavljene dvije, tri ili četiri takve crtice. Kumulativno, dakle, svjedoci smo sustavna istrebljenja najboljih i najhrabrijih, najglasnijih protivnika Hitlerove stranke: pratimo kako su ih ustrijelili ili nasmrt pretukli palicama, kako su im tijela nađena izbodena, zadavljena, utopljena - ili pak jednostavno uopće nisu nađena. Nakon tih crtica često su slijedili izvještaji o tome kako je jedan sud za drugim oslobađao ubojice ili im određivao kaznu primjereniju onoj za sitnu krađu. čitanje Postova očajničkoga svakodnevnog ponavljanja priče o umorstvu dodaje prikazu Hitlerova uspona dimenziju koja nam je nedostajala, dimenziju koja se ne spominje u nekim velikim poslijeratnim objašnjenjima koja teže pretpostavci o 84 nekoj dubokoj, uzročnoj neizbježnosti Hitlerova uspona na vlast - gospodarski uvjeti, generacijske duševne traume, kršćanski antisemitizam, strah od modernizma, tehnike masovne promidžbe, niirnberški skupovi osvijetljeni zubljama, manipulacija emocionalnim simbolima, hipnotizirane mase, retorika i, prije svega, ideologija. Sve nam to može pomoći objasniti Hitlerovu privlačnost, ali to nam nužno ne objašnjava Hitlerov uspjeh. Kao što je prvi pokazao Alan Bullock, Hitler je bio jednako nadomak neuspjehu u pokušaju da zgrabi vlast kao što je bio nadomak uspjehu; ono što nedostaje velikim objašnjenjima jest ono što se, da tako kažemo, vidi na terenu: tkivo svakodnevnoga terora razvidno na stranicama Munchner Posta, sustavno, postupno klanje Hitlerovih najsposobnijih političkih protivnika koje su ubijali politički kriminalci njegove stranke. Ali u mračnoj mreži političkog zločinstva koje \ePost razotkrio razabiru se još dva zločina, dvije vrste zločina koje se, iako su manje nasilne i krvave od umorstva, na stranicama Posta kumulativno pojavljuju kao zasebni zločini s metaforičkim potpisom munchenskog Hitlera i Hitlerove stranke: ucjena i krivotvorenje. Možda ćemo si najbolje predočiti viziju Hitlerove stranke s motrišta Otrovne kuhinje ako pomno razmotrimo jedan od znakovitih ucjenjivačkih skandala koje su ti novinari razotkrili i ako nakon toga prijeđemo na izvore njihove zaokupljenosti krivotvorenjem, ne samo sitnim krivotvorenjem spisa nego velikim krivotvorenjem same povijesti koje je poduzela Hitlerova stranka. Ta je dvogodišnja, razvučena borba između Hitlera i Otrovne kuhinje započela izdanjem od 22. lipnja 1931- sa sljedećim podrugljivim udarnim naslovom: TOPLO BRATSTVO U SMEđOJ KUćI ispod kojeg je bio podnaslov: Seksualni život u Trećem Reichu Slijedilo je izravno otkrivanje ružne naravi ucjenjivačke kulture Hitlerove stranke, razgranate zločinačke subkulture koja vreba sama na sebe i koja je uzdignula ucjenjivačko pismo na razinu crne magije. U središtu je zanimanja te reportaže razrađeno remek-djelo ucjenjivačke poslanice upućene vodi SA Ernstu Roehmu pod krinkom istrage koju je autor pisma, po Roehmovu nalogu, proveo o drugoj ucjenjivačkoj spletki uperenoj protiv Roehma. Ovdje imamo karakterističan sindrom ucjenjivačke spletke Hitlerove stranke: svaka ucjenjivačka urota dijeli se i nastaje parazitski dvojnik - nova ucjena koja se hrani onom prvom. Riječ je o hobbesovskoj viziji predatora koji vrebaju predatore u džungli kriminalnosti. A u ovoj pored toga imamo provalu nalik na onu u hotel Watergate s ciljem povrata veoma sramotnih pornografskih prepiski koje su potaknule izvornu ucjenu. 85 Ali prije nego što je predstavio senzacionalan izvještaj o "Spolnom životu u Trećem Reichu",
Munchner Post pomno je odredio svoje navodno uzvišene pobude zbog kojih predočuje taj prljavi materijal. Epigrafski početak članka navod je uzet od ideologa nacističke stranke Gregora Strassera u kojemu napada pokušaj stranaka ljevice da ukinu poznati 175. članak weimarskog Ustava, odredbu prema kojoj su homoseksualni čini teški zločin. "Ali," započinje članak, "svatko tko je upućen, a to se posebice odnosi na Gregora Strassera, zna da je u Hitlerovoj stranci rasprostranjeno najgnusnije kurvanje o kojemu govori članak 175." "A sada", nastavlja Munchner Post, "Hitler postavlja Roehma (koji je proveo nekoliko godina u neslužbenu progonstvu u Boliviji dok su se stišali prijašnji homoseksualni skandali) za svojega glavnoga zapovjednika, a to je kao da se mački povjeruje da čuva vrhnje." Munchner Post naširoko objašnjava da ne osuđuje homoseksualnost, nego "gnusnu dvoličnost koju pokazuje Hitlerova stranka - javno se zgraža - dok u vlastitim redovima prevladavaju najbestidniji postupci." Baš zato "osjećamo potrebu denuncirati sablažnjiva zbivanja u Hitlerovoj stranci. Ovdje ćemo objaviti izvještaj koji je nacistički dužnosnik dr. Mayer iz Regensburga poslao Roehmu u Miinchen... Taj je izvještaj ujedno potvrda [obavljena zadatka] i ucjenjivačko pismo naslovljeno glavnomu zapovjedniku u kojemu ga se podsjeća na njegove vlastite riječi o svojim nezakonitim homoseksualnim aktivnostima - a sve to s ciljem napredovanja [autora pisma] u stranačkim redovima." Pismo dr. Mevera doista je genijalno podmuklo sročeno. Daroviti razvratnici i pjesnici doba restauracije u Engleskoj bili su u 17. stoljeću sjajno opisani kao "rulja gospode koja lijepo piše." Meyer je bio jedan iz redova rulje školovanih nasilnika u užem krugu Hitlerove stranke koji je lijepo pisao ucjenjivačku književnost. Meverovo pismo Roehmu, koje je Munchner Post nabavio i u cijelosti objavio, počinje razmetljivo podrobnim podsjećanjem na prijašnji sastanak s Roehmom koje bi bilo nepotrebno da Meyer nije htio uobličiti svoje potencijalne adute protiv Roehma u pisanom obliku. Bila je to noć, prisjeća se, kad je pijani šef SA bio ozaren trijumfom zbog svojeg povratka na čelo Hitlerove privatne vojske. Opisuje Roehma kako se hvalisavo šali da je "do njegova dolaska homoseksualnost u Boliviji bila nepoznanica, ali da se trsio stvoriti brze i trajne promjene takva stanja". Nakon toga je, prema Meyerovu "podsjetniku" Roehmu, šef SA-a naložio Meyeru da osujeti pokušaj ucjene protiv njega, a time je pokrenut zadatak koji uključuje uhođenje i provalu, a koji Meyer opisuje - navodno da bi obavijestio Roehma, ali zapravo da bi mu pokazao koliko je prljavštine doznao o njemu. Meyer nas vodi kroz Roehmov polusvijet pokušavajući naći polazište Roehmova ucjenjivača. Prva je postaja leglo pokvarenosti pod krinkom ordinacije nekog dr. Heimsotha, lika koji podsjeća na kasnije tekstove Raymonda Chandlera. "Spomenuli ste", Mever će pedantno i nepotrebno podsjetiti Roehma, "da ste nehotice posjetili neke homoseksualne pivnice s dr. Heimsothom kako biste upoznali neke dečke. Također ste nekoliko puta posjetili ordinaciju dr. Heimsotha i 86 bili ste u prigodi vidjeti njegovu dragocjenu umjetničku' zbirku homoerotskih fotografija. Posebno ste mi napomenuli da dr. Heimsoth ima neka vaša pisma za koje vam je posebno stalo da ih dobijete natrag." Korisno bi bilo zamisliti, dok pratimo Roehmova odabrana čovjeka koji mu rješava ucjenjivačke prijetnje u ordinaciju doktora ucjenjivača, kako bi takav prikaz odjeknuo da je riječ o američkim novinama koje objavljuju rezultate istrage glavnog pomoćnika homofobičnog kandidata za američkog predsjednika. U doktorovoj ordinaciji Mever optužuje Heimsotha da je izvor prijašnjih skandaloznih članaka o Hitlerovoj stranci koji su se pojavili u Munchner Postu. Heimsoth na to hladnokrvno čita Meveru njegovo vlastito slabo prikriveno ucjenjivačko pismo upućeno Roehmu "u kojem traži da se osnuje izvještajna služba i namaknu izvori za njezino financiranje" - to je, dakle, ucjenjivačko pismo unutar ucjenjivačkog pisma. "Smirio sam ga", podmuklo će Mayer uvjeravati Roehma, "i zamolio ga da uzme u obzir kako ste vi posve zaokupljeni slučajem Stennesa" (unutarnjom pobunom u SA-u). Ali time zabrinuti Roehm nije bio zadovoljan. Kad se Mever vraća praznih ruku, bez doktorove zbirke Roehmovih ljubavnih pisama, Roehm mu kaže da pisma "mora vratiti pod svaku cijenu i da ste me vi (naime Roehm -
ovdje se Mever razmeće podsjećanjem na te događaje na koje Roehma ne treba podsjetiti) zamolili da dogovorim 'isplatu'". Nadalje raspiruje Roehmovu paranoju navodeći mu da "prema mom sudu postoji odnos između dr. Heimsotha i dr. Strassera," Otta Strassera, prebjega iz Hitlerove stranke koji im je tada postao protivnik (a brat je Gregora Strassera). Ne želeći propustiti nijednu priliku da osramoti Roehma bude li pismo objelodanjeno (to jest, ne bude li mu Roehm platio), Mever nakon toga navodi neke Roehmove gorke denuncijacije Goebbelsa. Zatim dolazi do provale: "Vrata sobe u Bayreuther Strasse, gdje dr. Heimsoth vodi svoju liječničku ordinaciju i gdje drži pisma, može bez teškoća otvoriti vješt bravar nakon sedam sati navečer", izvješćuje gaOprezan Meyer, koji se očito nije htio optužiti - i koji je možda htio da Roehm nagađa o tome tko sad ima pisma - ostavlja nejasnim je li proveo provalu. Taj mutan splet provala, ucjena, protuucjena, te primarnih, sekundarnih i tercijarnih prijetnja ucjenom koje se međusobno preklapaju, daje prikaz mreže koja obavija Hitlerova načelnika stožera poput zmija oko Laokoonta - a sve to opisano riječima Roehmova "prijatelja" dr. Meyera na naslovnici munchenskih novina. Roehm i Hitlerova stranka na to su odgovorili sutradan tvrdeći da je Meverovo pismo lažno ili krivotvoreno. U zamršenoj parnici koja se vukla mjesecima, ispostavilo se da Meyer jest napisao to pismo, ali da ga možda nije poslao Roehmu izravno nego se služio njime da ucjeni šefa SA-a prijetnjom da će ga predati Munchner Postu, što je naposljetku i učinio. Na kraju, poslije osam mjeseci, Roehm je povukao optužbu protiv Munchner Posta i pristao je platiti sve sudske troškove, pa i 87 one urednika Munchner Posta Martina Grubera. Ali odjeci te reportaže sezali su dalje od parnice. Razotkrivena je i dodatno potpirena smrtna shizma u stranci između Roehma i njegovih ucjenjivačkih neprijatelja; to je potaknulo stvaranje odreda smrti nacističke stranke, "ćelije G", što se pokazalo senzacionalnom gradom za još jednu Postovu reportažu i naposljetku dovelo glib umorstva, prostitucije i ucjene do Hitlerovih vrata: "Ništa se u ovome pokretu ne događa ako to ja ne želim", kako je Post podsjećao miinchenski puk i svijet koji nije htio slušati. Nije toliko važno što ti skandali otkrivaju konkretna zlodjela, nego je važna ucjenjivačka kultura koju osvjetljuju - glib tajnih sramota, mrežu skrivenih, prisilnih veza u čijem je središtu Hitler. To je neizgovorena pretpostavka: Hitler ne može djelovati, ne može isključiti osramoćene igrače u ovoj prljavoj farsi jer je i on upleten u mrežu. Svi oni i njega drže u šaci. Uzmimo primjer napomene bavarskoga tjednika Die Fanfare u vezi s Hitlerovim odnosom prema ucjenjivačkoj kaši unutar njegove stranke. U rujnu 1931. (tri mjeseca prije nego što je objelodanjen taj skandal), u komentaru koji se bavio glasinama o izopačenoj naravi Hitlerova odnosa s Geli Raubal koje su se javile nakon njezina zagonetnog samoubojstva, Die Fanfare je tvrdio kako "čelnici na nižim razinama znaju toliko mnogo o svojem vodi da je Hitler takoreći njihov talac pa ne može uskočiti i provesti čistku ako su stranački čelnici upleteni u mračne poslove". Ovdje imamo suštinsku viziju miinchenskog Hitlera: Hitlera kao Laokoonta, posve zapletenog u zmijske ucjenjivačke urote, nemoćna da se izvuče iz vlastite upletenosti u "mračne poslove". Posvetio sam pozornost tkivu ucjenjivačke svijesti u kojem je Hitler bio zapleten jer mislim da u upornosti kojom su novinari Munchner Posta pratili lančanje ucjenjivačkih skandala koji su mučili Hitlerovu stranku ima nešto više od tabloidskog senzacionalizma. Zaključio sam da su u tome vidjeli odraz ključne istine o stranci i pokretu koje je Hitler stvorio, istinu koja je zračila iz nečega bitnog u samome Hitleru. To je Hitler kojeg smo vidjeli upletenog u potankosti ucjenjivačkih pregovora sa svojim nećakom, crnom ovcom, Hitler kojega ćemo vidjeti upletenog u ucjenjivačke spletke koje su nastale iz njegova odnosa s polunećakinjom Geli Raubal, Hitler kojemu je ucjena postala ne samo navika nego aspekt njegove izvorne naravi, odnos koji ga određuje prema svijetu. Dok se riječ "ucjena" danas najčešće rabi da bi se opisala prijetnja otkrivanja sramotnih tajni, prijetnja da se naudi nečemu neopipljivom poput ugleda, ja je rabim u širem smislu "bilo kakva plaćanja iznuđena zastrašivanjem ili pritiskom", a to uključuje prijetnju nanošenja tjelesne i gospodarske štete jednako kao i štete ugledu. Bit je ucjenjivačkog odnosa prijetnja budućim
neželjenim posljedicama da bi se iznudilo pokoravanje u sadašnjosti. A jedna istina o Hitleru, koju su novinari Munchner Posta prvi prikazali u svojim izvještajima, jest to kako je on vidio svijet, 88 način na koji se domogao moći - način na koji će on poslije manipulirati državnicima i narodima - s pomoću mentaliteta i postupaka, mukom stečenim iskustvom i oštroumnom vještinom ucjenjivača. Bilo je to ključno na gotovo svakom koraku njegova uspona na vlast. U posljednjim, grozničavim mjesecima žestokih frakcijskih borbi, uličnih tučnjava, političkih umorstava i ciničnog nagodbenjaštva koji su doveli do toga da je Hitler zgrabio kancelarsko mjesto 30. siječnja 1933. godine, mnogi (ali ne svi) povjesničari misle da je presudnu ulogu igrala ucjena. Posebice kad je trebalo svladati nespremnost predsjednika Hindenburga - koji je u poznatoj zgodi opisao Hitlera kao "onog češkog kaplara" - da imenuje Hitlera na kancelarsku dužnost. Mnogi povjesničari misle da je tajni sastanak između Hitlera i Oskara von Hindenburga, sina predsjednika Hindenburga, koji je bio njegov osobni tajnik i zapravo zadužen za spletke, doveo do značajnog pomaka u stajalištu štovanoga ali sve slabijeg osamdesetogodišnjeg predsjednika. Mnogi misle da je uvijena prijetnja Hinderburzima bila moć nacističke stranke u Reichstagu da podupre ili spriječi parlamentarnu istragu u vezi sa skandalom "istočne pomoći" (optužbe o silnoj korupciji, zloporabi parlamentarnih subvencija za osiromašene aristokratske junkere u Istočnoj Pruskoj, medu kojima su novac primili i Hindenburgovi). Kružile su glasine da bi skandal mogao zahvatiti i samoga Hindenburga i njegove najbliže saveznike i financijske pomagače iz junkerskih redova. Nacistička je stranka izvorno poduprla parlamentarnu istragu o korupciji - Hindenburg je, naposljetku, bio Hitlerov glavni suparnik u žučnome nadmetanju u predsjedničkim izborima. Ali nakon Hitlerova tajnoga sastanka s Oskarom von Hindenburgom i nakon što je Hitler preuzeo vlast s Hindenburgovim pristankom, istraga o "istočnoj pomoći" bila je skinuta s dnevnog reda. Nakon toga, na početku 1938, u odsudnom trenutku Hitlerova nastojanja da ostvari neprijeporni unutarnji nadzor nad Njemačkom, ujedno i ključnom u njegovu nastojanju da stekne premoć u vanjskoj borbi za vlast nad zemljovidom Europe, presudile su dvije prljave ucjenjivačke epizode. U siječnju 1938, prije nego što je iznudio Anschluss s Austrijom, prije nego što je povukao svoj posljednji ucjenjivački potez prema čehoslovačkoj, a i prije nego što je Munchenskim sporazumom ucijenio Britance i Francuze da prihvate poraz, Hitler je prvo morao učvrstiti osobnu vlast nad njemačkom vojskom, čiji razmjerno konzervativni oficiri nisu bili spremni poduprijeti Hitlerove prijetnje da ponovno zauzme Rajnsku oblast 1936. (kad je jedino nedjelovanje francuske vojske omogućilo uspjeh Hitlerova kockarskog poteza). Konzervativni Glavni stožer bio je uvjeren da će Hitlerove aspiracije prema Austriji i čehoslovačkoj potaknuti rat u kojemu ne mogu pobijediti. Hitleru je posebno smetao otpor koji su pružala dvojica glavnih zapovjednika njemačke vojske, generali Blomberg i Fritsch, jer bez uvjerljive prijetnje ili blefa da će doći do oružanoga napada ne bi mogao istjerati svoju ucjenu čak ni s državnicima koji su željeli mir po svaku cijenu. 89 Hitler i njegove udvorice imali su arhetipsko hiderovsko rješenje za taj problem - seksualnu ucjenu: dvije nečuvene uzastopne ucjenjivačke spletke koje je, čini se, u Hitlerovo ime smislio Reinhard Hevdrich. Prvo su iskopane pornografske fotografije nove mlade supruge generala Blomberga koje su prikazivale njezinu nedavnu prošlost u polusvijetu, i predočene Blombergu, koji je tada bio najviši oficir u Reichu. Dao je ostavku ne želeći se suočiti sa skandalom. Zatim se pojavio prostitutka homoseksualac poznat kao "Bavarski Joe" i vojnim vlastima iznio tajne optužbe da je viđao generala Fritscha, oficira s drugim najvišim činom, kako plaća usluge dječacima koji se prostituiraju u berlinskim zloglasnim krčmama. Premda je ta optužba (za razliku od fotografija žene generala Blomberga) vjerojatno bila posve izmišljena, general je Fritsch, zbog zgražanja nad mogućim skandalom ili zbog nečeg što je doista htio kriti, također dao ostavku. Time je Hitler dobio odriješene ruke da imenuje svoje lutke, generala Brachtischa i Reichenaua, na njihova mjesta i nastavi s uspješnim otimanjem Austrije i čehoslovačke od njihovih savezničkih zaštitnika, a da pri tome nije morao ispaliti nijedan hitac. Moglo bi se reći i da je ucjena bila ključna za Hitlerov nadzor nad porobljenim njemačkim židovskim stanovništvom između 1933- i invazije na Poljsku 1939. godine. Prvih mjeseci nakon što
je zgrabio vlast u siječnju 1933, kad su antisemitska divljanja i bojkoti koje je provodio SA navela neke skupine u svjetskoj židovskoj zajednici da nametnu svjetski bojkot njemačke robe, Hitler je vješto potkopao jedinstvo i snagu vanjske prijetnje protuprijetnjom da će još okrutnije pojačati unutarnji progon Židova ne budu li njemački Židovi pokušali odgovoriti svoje sunarodnjake u inozemstvu od nametanja bojkota. Drugim riječima, zaprijetio je da će "svoje" Židove držati taocima ponašanja inozemnih Židova, u biti ucjenjujući i jedne i druge čime ih je naveo u stanje razmjerne paralize. Također je ucijenio onu nekolicinu nežidovskih država i državnika koji su se glasno protivili tomu što je stezao omču oko njemačkih Židova, prijeteći da će ih prognati i dostaviti na granice država čiji su državnici i stanovništvo (jedva) bili spremni pokazati zabrinutost sa sigurne udaljenosti - ali sigurno ne i dragovoljno ih prihvatiti kao izbjeglice. Trebao bih možda napomenuti kako ovim ne želim reći da su ucjena i krivotvorenje u bilo kojem smislu Hitlerovi najgori zločini, da su usporedivi sa serijskim umorstvima koje je njegova stranka počinila u Miinchenu i drugdje u Weimarskoj Republici te s masovnim umorstvima koje će počiniti poslije 1939. godine. Bolje bi bilo reći da su to bili zločini s njegovim biljegom, biljegom nečega bitnog u vezi s Hitlerovom psihom, nečeg što odražava neke istine o njegovu umu i postupcima. Osim toga, čini mi se da su u svojoj usredotočenosti na te zasebne zločine novinari Otrovne kuhinje bili svjesni kako su ucjena i krivotvorenje ključni pomoćni zločini koji su omogućili one veće. Mislim da se to posebice odnosi na to kako su bili opsjednuti mržnjom prema krivotvorenju - ne toliko krivotvorenju novca koliko povijesti, prošlosti, protiv 90 "političkih krivotvoritelja", kako su opetovano nazivali Hitlera i Hitlerovu stranku. Bilo je to nešto što sam počeo dublje shvaćati, tu opsjednutost krivotvorenjem, nakon što sam proveo nekoliko bolnih dana pregledavajući mikrofilmove posljednjih devet tjedana postojanja Munchner Posta i iskusio s novinarima Otrovne kuhinje, iz dana u dan, te mučne posljednje tjedne na početku kojih se činilo da je Hitler političar na zalasku (još poljuljan nakon izbornog neuspjeha u studenome). Sve do posljednjeg tjedna - dapače, do posljednjeg dana - siječnja, kad su tajni sporazum između korumpiranih i glupih voda stranaka desnice, podjela na ljevici i mešetarenje amoralnih spletkara poput Franza von Papena s pristankom Hinden-burgovih iznenada i neočekivano doveli Hitlera na vlast. Vrtio sam mikrofilmove dalje, tijekom očajničkih posljednjih pet tjedana nakon Hitlerova preuzimanja vlasti kad je Post nastavio uzaludnu borbu protiv mraka koji je silovito nadirao, do 9. ožujka, kad su nacisti zabranili posljednje oporbene novine koje su još izlazile i predali prostorije Munchner Posta odredu SA koji ih je poharao. Ja sam, možda nerazborito, htio oživiti događanja tijekom tih posljednjih tjedana kroz oči tih tragičnih očevidaca. Kažem nerazborito, jer čak i s mojim odmakom, kroz prevlaku mikrofilma, bila je prava mora trpjeti sa srčanim novinarima Posta groznu, ubitačnu spoznaju da je, unatoč njihovim najvećim naporima, žrtvama, godinama borbe protiv Hitlera, unatoč izrugivanju, reportažama, zločinima, broju ubijenih koje su pripisali njemu, Hitler pobijedio - i da će se sve što je prijetio jezovito dogoditi. Prvo što opažamo u novinama u prva dva tjedna siječnja 1933. jest način na koji se ritam političkih umorstava dramatično ubrzava. Ispod velikog naslova koji je zračio novogodišnjim razmetanjem hrabrošću 3- siječnja - "Dužnost nam je ove godine poraziti Hitlera" - unutarnje stranice novina bilježe sve duži popis umorstava: Femska umorstva ulaze u Parlament (umorstvo socijalističkog zastupnika u Reichstagu), Policija i femska umorstva (blagi postupci prema ubojicama iz redova nacističkih odreda smrti), Femska umorstva stižu u Frankfurt, Femsko umorstvo u Thuringenu, i popis se nastavlja, a da bi Post dokumentirao razmjere zločina, uveo je tjedni "sažetak političkih umorstava". Ta umorstva - a zapravo je riječ o političkim likvidacijama - postala su prečesta, prestrašna i previše ih je bilo da bi Post o njima potanko izvješćivao. Umjesto toga pokušali su nešto drugo, a intrigirao me način koji su odabrali da bi se usredotočili na kroniku u nastavcima, posebno o jednom pojedinačnom umorstvu, kako bi u malom prikazali haranje odreda smrti koje su, razumljivo vrištavo, nazvali "Hitlerovim zvjerskim ubojicama". Isprva sam se čudio zašto su odabrali taj jedan slučaj, Hentschov, kojem su posvetili toliku pozornost; slučaj nije tipičan po tome što žrtva nije bio antihitlerovski aktivist, kao što su bili toliki
mnogi u dnevnom popisu žrtava fema, nego zapravo mladić, novak SA, imenom Herbert Hentsch, kojega su nasilnici SA-a ubili zbog navodnog kršenja stranačke stege - a ubili su ga, kako je izvijestio Post, krvnici koji su "vikali 'Heil Hitler'" dok su ga nasmrt pretukli. 91 "Hitleru, što si to učinio?" glasio je naslov nastavka reportaže o Hentschovu umorstvu, a tugaljivo pitanje u naslovu postavila je dječakova ožalošćena majka. Što si to učinio, Hitleru: mislim da je u tom pitanju utjelovljen pravi razlog za pomnu pozornost posvećenu baš tom slučaju. Naivnoga je mladića zavela Hitlerova propaganda da postane sljedbenikom, a zatim su ga nasmrt pretukle "zvjerske ubojice" s kojima se spetljao - mladi Herbert Hentsch ovdje predstavlja cijelu Njemačku, sve Nijemce koji su bili opčinjeni Hiderom pa je on svojevrstan predznak razaranja koje će Njemačka i Nijemci trpjeti jer su, opčinjeni, s lanca pustili glavnoga zvjerskoga ubojicu, samoga Hitlera. Istodobno, iz tjedna u tjedan, broj umorstava grozomorno raste, a izvješća o pojedinačnim teniskim umorstvima ustupaju pred sve većim brojem višestrukih umorstava ili "masakra". Dana 23. siječnja: Masakr u Dresdenu. Dana 26. siječnja: 19 ustrijeljenih u strašnom političkom masakru. Sustavna umorstva eskalirala su u masovna umorstva što se Hitler više bližio vlasti. Hitler preuzima vlast, a socijalističke novine u Belinu privremeno su zabranjene. Ali Munchner Post prkosno se i hrabro bori dalje. često se zaboravlja to čudno kratko medurazdoblje ispunjeno terorom nakon što je Hitler postao kancelarom koalicijske vlade 30. siječnja te prije paleža Reichstaga 27. veljače i krnjih prijevremenih izbora na početku ožujka, koji su mu dali neprijepornu vlast Fuhrera da posve zabrani oporbu i oporbene novine. Tih posljednjih nekoliko tjedana kad je Hitler vladao, ali je oporbeni tisak još izlazio, dao je svijetu uvid u ono što čeka Njemačku i cijelu Europu. Nakon tjedan dana Hitlerove vlasti ovako je izgledao tjedni sažetak političkih umorstava u Munchner Postu: 18 mrtvih i 34 teško ranjenih u napadima odreda smrti. Dan 9. veljače: Okrvavljene ruke nacističke stranke. Dan 10. veljače: Njemačka pod Hitlerovim režimom: Politička umorstva i teror. S prolaskom svakoga krvavog dana retorika je, razumije se, pod dojmom užasa postajala sve žešća: Krvava krivnja nacističke stranke. Njemačka danas: Ne prođe ni dan bez smrti. Okrutan teror na munchenskim ulicama. Zločinci i ubojice na vlasti, ljudi dopuštaju da ih zastrašuju. Krvave stvari u nedjelju. Naslovi, umorstva, dosežu gotovo nepodnošljiv vrhunac sve dok se nešto čudno ne događa u tri broja od 13- do 15. veljače. Odjednom, umorstva nestaju s naslovnice, potiskuje se kronika očajničke borbe progonjenih oporbenih stranaka u Reichstagu, a Munchner Post svoje stranice posvećuje nečem što se na prvi pogled čini donkihotskim ili nebitnim podsjećanjem na prošlost dugačkom, nepotpisanom trodijelnom reportažom naslovljenom: ZLOčINCI IZ STUDENOGA: ŠTO HITLER NE GOVORI SVOJOJ PUBLICI. Bilo je to naizgled opsesivno detaljno povijesno predavanje, odgovor na opetovano osvetničko hvalisanje novoga kancelara Hitlera da je došao na vlast kako bi ispravio izdaju Njemačke koju su počinili "zločinci iz studenoga," političari koji su potpisali primirje, odnosno predaju u studenome 1918. godine. Ti su nastavci, istina, bili opsesivna, silovita, učinkovita lekcija iz povijesti, ali bili su i više od toga. Bili su 92 otvoren napad na prvi, a u neku ruku i najzlokobniji slučaj nacističkog revizionizma - na mit o nožu u leda. Dakako, mit je bio laž. Njemačka je vojska u studenome 1918. bila pred slomom i bilo je pitanje dana kad će neprijatelji preplaviti njemačke granice, pa su generali, koji su poslije tvrdili da su bili nadomak pobjedi prije nego što su im zabili nož u leda, molili političare da ih spase od neslavna poraza, da sklope neki sporazum koji će im omogućiti da stupaju kući na čelu svoje vojske umjesto da bježe za njom. Generali su prisilili političare da sklope sporazum kojim će im spasiti obraz i onda su se okrenuli i zabili političarima nož u leda tvrdeći kako su ih ovi izdali. Bila je to očita laž, ali s pomoću te laži Hitler je došao na vlast. I više od toga: nije to bila samo laž koju je Hitler iskoristio, bila je to laž koja je u važnom smislu stvorila Hidera, učinila ga onim što jest. U studenome 1918, sjetit ćete se, u vojnoj je bolnici u Pasewalku Hitler doživio neku viziju ili
halucinaciju koja ga je preobrazila. Bio je to prekretnički trenutak preobrazbe potaknut vijestima o predaji njemačke vojske -predaji koja je, kako to on sam navodi kad opisuje taj trenutak u Mein Kampfu i drugdje, bila popraćena istodobnim mučnim osjećajem da je predaja u studenome bila izdaja, da je to bio nož u leda. U tom trenutku potpuna sloma (osobnoga i nacionalnog), krajnjeg očaja i zatim u vizionarskom pozivu (ili halucinaciji), Hitler je sročio cilj i mit koji će ga poslije petnaest godina dovesti na vlast. Tako novinarima Munchner Posta, duhovnim baštinicima socijalističkih zločinaca iz studenoga, mit o nožu u leda nije bio samo revizionističko iskrivljenje, povijesna izmišljotina, nego laž koja je Hitlera učinila Hitlerom. A bila je to i laž o njima samima. Mislim da su novinari Otrovne kuhinje oštroumno osjetili ključnu ulogu te laži u tragediji koja se zbivala oko njih u tjednima nakon što je Hitler postao kancelarom i da su zato u tri izdanja odustali od dnevnika strave i vratili se u 1918., na ono što bi se moglo nazvati prizorom izvornog zločina, laži na kojoj je Hitler izgradio sebe. Riječ je o laži protiv koje su se borili od početka, laži zbog koje su vodili pravi rat još 1924. godine. Moja spoznaja o žurnosti, koja je bila osuđena na propast, a koju su posvetili ponovnom ratu protiv laži o nožu u leđa u veljači 1933- produbljena je otkrićem u podrumu ustanove Institut fur Zeitgeschichte, njemačkog spremišta povijesnog pamćenja o nacističkom razdoblju, nekoliko dana prije toga. Naime, našao sam stenogram epskog suđenja o Prijevari o nožu u leđa, a u njemu sam otkrio nešto što mi je omogućilo vjerojatno prepoznavanje jetkoga, strastvenog glasa koji stoji iza nepotpisanih nastavaka o zločincima iz studenoga u veljači 1933. godine. Nekoliko godina uoči Hitlerova preuzimanja vlasti, usporedo s rastom broja umorstava političkih protivnika, većina reportaža u Munchner Postu objavljena je nepotpisana kako bi odgovornost bila kolektivna i da bi se zaštitili pojedinačni novinari od odmazde odreda smrti. I članci o Zločincima iz studenoga iz veljače bili su nepotpisani, ali činilo mi se da sam prepoznao zaseban, bijesan i izražajan glas autora u stenogramu suđenja iz 1924, prve ogorčene bitke koju je Otrovna kuhinja povela protiv Hitlerove osnovne laži. 03 Bio je to rat koji su izazvali hotimice, gotovo nepromišljeno, kad je pisac desničarskih pamfleta Nikolaus Cossman objavio revizionističku analizu zbivanja iz studenoga 1918, pokušaj da se ponudi smokvin list znanstvenog legitimiteta mitu o nožu u leđa. Cossman je razvio otrovnu teoriju urote optužujući neke političare koji su potpisali primirje u studenome da su plaćenici francuske tajne službe, tvrdeći da su izdali za novac. Munchner Post je na to odgovorio razornim napadom na Cossmanovo istraživanje i na samoga Cossmana tako zlobno i osobno da se činilo kao da je time želio potaknuti tužbu zbog klevete. Napad je napisao Postov politički urednik Martin Gruber, koji je Cossmana nazvao "političkim trovačem", veoma nabijenim epitetom kojim je Otrovna kuhinja uporabila nacističke slike trovača bunara protiv samih nacista. Iako je Gruber ismijao Cossmanovo istraživanje, ustrajao je da on nije samo u zabludi: "Da je on samo idiot, samo bi ga njegovo pisanje činilo smiješnim, ali on je gore od idiota", on je opasan, i to na veoma osobit način, kao "krivotvoritelj povijesti". Gruber nije stao na tome da označi Cossmana kao krivotvoritelja, nego ga je i povezao s jednom od najmračnijih i najdestruktivnijih povijesnih krivotvorina svih vremena - Protokolima sionskih mudraca, krivotvorenim zapisnikom sastanka tajne svjetske židovske urote (koji je krivotvorila carska tajna policija) koji je bio sveto pismo antisemita još od 1905. godine. Taj krivotvoreni spis koji je masovno distribuiran u svijetu s pomoću publikacije Henrvja Forda The Internationa jew, bila je krivotvorina koja je nedvojbeno oblikovala Hitlerovo osobno viđenje Židova. Ta je krivotvorina, koju je jedan povjesničar nazvao "punomoć za genocid", utrla put Hitlerovu usponu na vlast i budućim masovnim ubojstvima. Ako su Protokoli bili punomoć za genocid, laž o nožu u leđa bila je lokalno opravdanje u Njemačkoj: Židovi i židovski novčarski interesi bili su u pozadini noža u leda u Hitlerovoj inačici mita. čini se da je još 1924. Gruberov retorički bijes protiv Cossmana raspirila svijest o teškim budućim posljedicama krivotvorenja povijesti. On bjesni na Cossmana da je "izopačeni povijesni varalica, da prodaje krivotvorine", da je krivotvoritelj povijesti koji "ne zaslužuje vješala, nego to da ga zatvore u ludnicu." Dio Gruberova osobnog vrijeđanja očito je smišljen kako bi Cossmana
prisilio da ga tuži zbog klevete i tako omogući Gruberu javni sudski forum u kojem će se suprotstaviti prijevari o nožu u leđa. Ali naglasak na krivotvorenju, na vezi između Protokola, koji je Gruber ponovio u svojem strastvenom obraćanju sudu, izvire iz ozbiljne političke analize opasnih posljedica ako bi se dopustilo krivotvorenje povijesti koje služi opravdanju umorstva. Suđenje zbog klevete nakratko je bilo nacionalna senzacija 1924, iako je danas gotovo zaboravljeno. Pregledavajući stenogram suđenja, 2500 stranica na mikrofilmu, uspio sam naći završnu riječ optuženog Martina Grubera - dugačko, elokventno, jetko i osjećajno prizivanje koje otkriva opsjednuta čovjeka, gotovo izluđena golorukom borbom protiv mnogoglave hidre povijesne pogreške. Sve do posljednjeg trenutka suđenja očajnički je pokušavao priložiti nove dokaze, 94 memoare i dnevnike mrtvih generala koje je otkrio, pobiti laži i krivotvorine o zločincima iz studenoga. Na silu su ga morali izvući iz sudnice dok je urlao i udarao sve oko sebe prije nego što je završio zaključnu riječ, prije nego što je bio spreman odustati od zamalo nemoguće zadaće da pokuša odvratiti plimu krivotvorene povijesti. Dobio je parnicu na temelju dokaza, ali izgubio ju je u presudi desničarskih nacionalista koji su predsjedali sudom. (A čak su ga i oni kaznili simboličnom novčanom kaznom i plaćanjem sudskih troškova.) Ali ništa ga nije moglo ušutkati o toj temi. Dobivši posljednju priliku 1933, baš kad je istjecalo vrijeme, pa čak i nakon što je isteklo vrijeme, da zada konačan udarac protiv Hitlera, Gruber, koji je tada bio glavni i odgovorni urednik Posta, zapostavio je sve druge izvještaje kako bi se još jedanput suprotstavio krivotvorenoj izmišljotini koja je tada već bila gotovo općeprihvaćena službena državna istina o novom Trećem Reichu. Gruber je ovaj put napao Hitlera osobno kao "političkoga krivotvoritelja", krivotvoritelja prošlosti, ubojicu povijesne istine. Doista me se duboko dojmila uzaludna strast Martina Grubera, glas Otrovne kuhinje koji je posljednji put očajnički zazivao sve snage protiv trovača povijesti. Sve sam više razmišljao o sveopćem krivotvorenju kao ključnom počelu Hitlerova uma i postupaka. Prisjetio sam se nažalost zanemarenog viđenja izvora Hitlerova uspona kojim je drugi miinchenski novinar, Konrad Heiden, započeo svoju znamenitu, rasprodanu biografiju Hitlera iz 1944. DerFuhrer. Riječ je o viđenju koje mi se, kad sam ga prvi put pročitao, činilo pomalo nategnuto i melodramatsko, ali kojem sam se ipak vratio nakon što sam se suočio sa stajalištem Munchner Posta koje stavlja težište na krivotvorenje - to je, dakle, posve neočekivano viđenje odnosa između Adolfa Hitlera i najmračnije povijesne krivotvorine stoljeća: Protokola sionskih mudraca. Heiden je pratio Hitlera i Hitlerovu stranku od 1921, kad je počeo pribivati njihovim skupovima da bi izvješćivao o njima, isprva za studentski socijalistički list, a poslije za Frankfurter Zeitung. Bio je toliko dobro poznat u Hitlerovoj stranci da se šuškalo kako sam Hitler ne bi počeo govoriti sve dok nije vidio da je Heiden ondje kako bi zabilježio njegov govor i izvijestio o njemu, ma koliko nesklono. S vremenom je iz tog odnosa nestalo dosjetki i prisnosti, a zbog prijetnji smrću Heiden je bio prisiljen pobjeći preko francuske granice nakon što je Hitler preuzeo vlast 1933 godine. Ono što me se oduvijek dojmilo kad sam čitao i iznova čitao biografiju Hitlera, koju je Heiden napisao u progonstvu, bio je melodramski početni ulomak, dramska rekonstrukcija trenutka iz 1917. kad Heiden zamišlja mutnoga predstavnika carske tajne policije Okrane, zloćudne službe koja je stvorila krivotvorinu poznatu kao Protokoli sionskih mudraca, kako u Moskvi daje primjerak njihova himbenog spisa studentu imenom Alfred Rosenberg. Heiden zamišlja Rosenberga kako ga donosi u Miinchen nakon što je pobjegao od boljševičke revolucije i s njime upoznaje Hitlera preko kruga njemačkih mističkih antisemita i ruskih emigranata koji su mrzili "židovski boljševizam", kruga koji je postao jezgrom, izvorom novca za Hiderovu stranku i Hitlerovu urotničku viziju o međunarodnoj prijetnji židovskih boljševika. Heidenu je Hitler prvo bio slugan, izum krivotvoritelja koji su stvorili Protokole. Ali Heiden je bio uvjeren da je Hitlerov odnos s krivotvorenom urotom bio mnogo dublji. Heiden nije sam u naglašavanju ključne uloge Protokola za Hitlera i za stajališta Hitlerove stranke, ali on je jedini koji ide korak dalje i postavlja zaprepašćujući i genijalan odnos između Hitlera i te krivotvorene povijesti - odnos koji, koliko znam, nitko drugi nije ni zamislio. A ipak, mislim da ga vrijedi spasiti od zaborava zbog paradoksalno metaforičkog načina na koji osvjetljuje istinu o
Hitleru: o Hitleru kao proizvodu, virtualnoj tvorevini koja je nastala iz povijesne krivotvorine, te o povijesti kao tvorevini te krivotvorine. Heiden nas podsjeća da Protokoli ne zamišljaju samo tajnu svjetsku židovsku kabalu. Više od toga, oni se javljaju kao stvarni taktički i strategijski priručnik za takvu urotu: govore o tome kako potkopati tradicionalne ustanove i vrijednosti; o tome kako manipulirati javnim mišljenjem i medijima i tako dalje, a sve su te tobožnje židovske postupke okranski krivotvoritelji Protokola prepisali iz satire iz 1864. o makjavelijevskim postupcima francuskoga cara Napoleona III. Heidenova je zaprepašćujuća pretpostavka, koja zaslužuje pozornost zbog njegova intimna poznavanja Hitlerove stranke od samoga početka Fiihrerova uspona, da tajna tog uspona leži u tomu što je Hitler usvojio osuvremenjenu makjavelijevsku taktiku pripisanu njegovu smrtnomu neprijatelju - sionskim mudracima - i osobno je koristio manipulirajući medijima, potkopavajući državne ustanove i oblikujući vlastitu uspješnu urotu da bi zavladao svijetom. Heiden tvrdi da Hitler nije samo usvojio krivotvorenu židovsku urotu kao svoju pogled na svijet, on je usvojio taktiku koju su carski krivotvoritelji lažno pripisali Židovima - i nevjerojatno se služio njome. Taj je uspjeh samoga Hitlera učinio svojevrsnom tvorevinom krivotvorine. Taj me se argument dojmio kao zanimljiv, ali bio sam skeptik sve dok nisam otkrio koliko je vizija Hitlera iz pera novinara Munchner Posta opsjednuta krivotvorenom poviješću, te krivotvorenjem kao nekim iskonskim aspektom Hitlerova značaja. A kad proučimo Hitlerovo ponašanje nakon što je preuzeo vlast, shvaćamo da se on nije služio samo krivotvorenim spisima i lažnim tumačenjima povijesti, nego je krivotvorio i samu povijesnu gradu, postupak koji se najbolje oslikava u varci kojom se Hitler poslužio kao izlikom za invaziju na Poljsku u rujnu 1939- godine. čin koji je bio povod rata i genocida koji će uslijediti bila je kostimirana predstava u kojoj je odred Hitlerovih vojnika prerušen u odore poljske vojske "napao" njemački položaj na poljskoj granici. Hitler je iskoristio provalu lažnih Poljaka, zajedno s namještenim fotografijama krivotvorenih njemačkih "žrtava", kao izliku za Blitzkrieg koji je uslijedio. 96 Nedugo nakon što sam se vratio kući iz- Munchena, naišao sam na neobičnu knjižicu u privatnoj knjižnici - izvrstan polemički pamflet naslovljen Hitlerov krivotvoreni Reich, napisan 1940. pod pseudonimom, čiji autor za sebe kaže da je "njemački politički prognanik". Autor pamfleta uložio je velik trud u to da dokaže kako je krivotvorenje esencijalna metafora za sve aspekte Hitlerova režima: krivotvoreni je pravosudni sustav prikrivao državni teror; krivotvorena je diplomacija prikrivala sustavnu ucjenu i laž; a napose je krivotvoreni gospodarski uspjeh prikrivao uporabu prisilnog rada i osiromašenje političkih neprijatelja i Židova, dok je gospodarstvo bilo umjetno napuhnuto zbog tajnog, nezakonitog jačanja vojske koja se pripremala za rat. Posebno je vrijedna analiza gospodarstva jer otkriva laž krivotvorene povijesti, mit koji je prisutan i danas u nekim prikazima, da je Hitler tridesetih godina stvorio pravo gospodarsko čudo. Na neki mi je način bilo drago što analiza Otrovne kuhinje - pozornost koju su usredotočili na Hitlera kao krivotvoritelja - nije bila zaboravljena, što nije samo meni otvorila oči u odnosu na to kako treba promatrati Hitlera i njegov režim. Ali me to ujedno i obeshrabrilo kad sam pomislio koliko je Hitler uspješno izbrisao svoje prve, najgenijalnije i najintimnije objašnjivače iz povijesti i iz pamćenja. Tko još zna za Martina Grubera, tko li ga se još sjeća u Njemačkoj, kamoli drugdje u svijetu? Njegove riječi i riječi njegovih kolega trunule su u podrumu knjižnice Monacensije, izblijedjele na mikrofilmovima Instituta filr Zeitgeschichte i našle su možda odjeka u opskurnom pamfletu Krivotvoreni Reich, ali dalje od toga... Prisjetio sam se trenutka u studenome 1991. kad sam prvi put u maloj munchenskoj ulici Altheimer Eck, što se proteže u obliku vijenca, tražio broj 19, nadajući se da ću nekako odati poštovanje mjestu gdje je objavljivan Munchner Post. Trenutka kad sam shvatio da ulični broj 19 više ne postoji, kad sam u dvorištu našao tiskaru koja mi se činila da bi mogla biti mjesto gdje se tiskao Munchner Post. Na zidu tiskare bila je ploča na kojoj je pisalo da se tiskara doselila amo 1934. kad je kućni broj 19 još postojao. Ploča nije spominjala novine koje su se ondje tiskale, novine koje su
bile opljačkane i izbačene, a nije ni nudila objašnjenje zašto je broj promijenjen. (Ispostavilo se poslije da su kućni brojevi promijenjeni nakon Drugoga svjetskog rata.) Pišući ovo poglavlje nadao sam se da ću potaknuti suvremene njemačke novinare da odaju dužno priznanje ljudima iz Otrovne kuhinje koji su, svojom srčanošću i istražiteljskim poletom, donijeli toliko časti svojoj profesiji: da ću ih potaknuti da ponovno tiskaju djelo Otrovne kuhinje i suvremenim njemačkim čitateljima omoguće da dozive Hitlerov dolazak kroz oči Martina Grubera i njegovih junačkih kolega. Da obnove viziju Otrovne kuhinje za povijest i povjesničare čijim će pokušajima da objasne Hitlera zacijelo koristiti uvid u istražiteljsku intimnost koju je Munchner Post ostvario u golorukoj borbi oči u oči s njime. I mislim da još nešto treba obnoviti: njihov kućni broj. Broj 19 u ulici Altheimer Eck trebao bi postati spomenikom i svetištem Otrovne kuhinje. 97 DRUGI DIO POSLIJERATNE VIZIJE: ISKRENOST I NJEZINA KRIVOTVORINA u kojem pitanje o tome je li Hitler bio svjestan svojeg zločinstva uvjeren u svoju ispravnost postaje predmetom provokativne rasprave između dvojice prvih i najutjecajnijih Hitlerovih tumača 1 4. POGLAVLJE H.R.Trevor-Roper: Profesor i šarlatan u kojem se govori o opasnostima koje vrebaju na povjesničara izložena Hitlerovim čarima, i o Hitlerovoj vlastitoj prevari u "Hitlerovu dnevniku" koji iznosi njegovu kapitalnu laž Smrtna je presuda nosila lisabonski poštanski žig. Hugh Trevor-Roper (sada lord Dacre) dobro se sjeća te pojedinosti. Prisjećajući se toga jedne jesenje večeri, ispred kamina gornjeg salona oxfordsko-cambridgeskog kluba u londonskome Pali Mallu, odnosio se prema toj prijetnji, koju je primio nedugo nakon objavljivanja Hitlerovih posljednjih dana 1947, kao prema zabavnoj anegdoti, iako se čini da ju je svojedobno shvatio ozbiljno. "Bila je od Sternove bande", napominje, dakle od tajne cionističke gerilske skupine koja je dokazala svoju ozbiljnost ubojstvom bliskoistočnoga posrednika grofa Folkea Bernadottea. Vjeruje da im je ta smrtna presuda bila način izražavanja svojeg negodovanja zbog Trevor-Roperova viđenja Hitlera u Posljednjim danima. Ali nije to bila samo anegdota, bio je to signal, znak koliko će objašnjenja Hitlera postati silno spornima u poraću. A i o čemu je zapravo riječ: o prirodi Hitlerova posmrtnog preživljenja. Trevor-Roperova knjiga Hitleroviposljednji dani nije samo jedna od najslavnijih i najutjecajnijih poslijeratnih knjiga o Hitleru - još se tiska nakon pedeset godina i nakon pola milijuna prodanih primjeraka - ona je bila jedna od prvih. I bila je djelo čovjeka kojega će njegov vrhunski intelekt predodrediti za možda najuglednije mjesto u njegovu području, ono profesora katedre novije povijesti u Oxfordu. Zato i uska vremenska odrednica u naslovu njegova djela donekle zavarava: iako je težište na posljednjim danima u berlinskome bunkeru, Trevor-Roperova knjiga zapravo nudi sveobuhvatno viđenje Hitlera. Nudi način objašnjenja koji tvori jedan od dva suprotstavljena pola tumačenja Hitlera u prvim desetljećima poraća. Dva pola koji bi se mogli označiti kao romantički i klasicistički, ili možda kao gotički i ironični. Viđenja su to Hitlera kao čudovišta ili šarlatana, vjernika ili cinika, opsjednute osobe ili manipulatora - a to su neka od sučeljenih proturječja izraženih u suprotstavljenim viđenjima Trevor-Ropera i Alana Bullocka, dvojice najcjenjenijih stupova povjesničarske profesije. Riječ je o gotovo nepomirljivoj opreci, barem donedavna kad je, kao što ćemo vidjeti, Bullock promijenio svoje stajalište na presudan način i stvorio sintezu prijašnje teze i antiteze koje su predstavljali on i Trevor-Roper. Trevor-Roperovi Posljednji dani započeli su kao obavještajni zadatak. U rujnu 1945. sovjetska je strana počela namjerno širiti laž da je Adolf Hitler još živ, da je možda čak našao utočište u britanskoj okupacijskoj zoni u Berlinu, gdje ga čuvaju zbog budućih zlikovačkih ciljeva. Sovjetska odluka da ožive Hitlera - a bio je to jedan od prvih znakova gorčine hladnoga rata koji je tada bio u
povojima - hranila je ono što ćemo poslije nazvati "mitom o preživljenju", vjerovanje da je Hitler živ pobjegao iz berlinskoga bunkera, odakle se prvo pronijela vijest da je nađen mrtav. Hitlerovu su smrt prvi potvrdili sovjetski vojnici, ali odluku da se razglasi mit o preživljenju donio je osobno sam Staljin. Kako bilo, britanska je obavještajna služba prihvatila zadaću da jednom zauvijek utvrdi kako je Hitler mrtav. Sir Dick White, tadašnji zamjenik ravnatelja službe MI6, poslao je Hugha TrevorRopera u Berlin. Trevor-Roper je tom zadatku prionuo vještinom profesionalnoga povjesničara i sposobnošću obavještajnoga analitičara koji je upoznao osobe u njemačkome glavnom štabu kad je tijekom rata pratio protuhitlerovske elemente među njima. Trevor-Roper je pomno dokumentirao dane, sate i minute Hitlerovih posljednjih mjeseci u bunkeru s pomoću svjedočanstava očevidaca - oficira i pomoćnika koji su bili ondje, uključujući one koji su natopili mrtvo tijelo gorivom i spalili ga. Također je uspio otkriti - možda time što je spasio od zaborava - veoma poučan spis: Hitlerovu "posljednju oporuku" u kojoj svojim sljedbenicima nalaže da nastave ratovati protiv židovskih "svjetskih trovača", spis koji je postao kamen kušač u raspravi o tome je li Hitler bio glumac (kako tvrdi teolog Emil Fackenheim i kako je na početku vjerovao Alan Bullock) ili istinski vjernik (kako, medu ostalima, tvrde Trevor-Roper i Robert Waite) u svojem križarskom pohodu protiv Židova. Ironija je Trevor-Roperove misije u tome što je, iako je uspješno obavio obavještajnu zadaću dokumentiravši činjenicu Hitlerove fizičke smrti, knjiga koju je poslije napisao o Hitlerovim posljednjim danima na koncu postala važnim izvorom Hitlerova metafizičkog i mitskog preživljenja. Izvor je toga uskrsnuća - ma koliko on bio slučajan i sigurno neželjen što se tiče Trevor-Ropera nešto što je on otkrio u ruševinama bunkera, u razgovorima s Hitlerovim poraženim sljedbenicima, nešto što nije očekivao da će naći, veća zagonetka od one je li Hitler preživio, a to je preživljenje opčinjenosti Hitlerom. Iako se moglo očekivati da ćemo naići na snagu te opčinjenosti dok je Hitler bio demagog u usponu ili nakon što je postao pobjednički Fuhrer, Trevor-Roper se iznenadio shvativši razmjere do kojih je ta opčinjenost opstala čak nakon neslavnog poraza. "čak i u bunkeru", rekao mi je, "dok su se sve zgrade u Berlinu rušile na njega. čak i kad je bio mrtav, ispunjavali su njegove želje. Ostali su ondje - ostali su dok nije skončao, a kad je skončao, oni su se izvrgnuli bombardiranju da bi ispunili Hitlerove posljednje želje." "Ljudi su to opisali kao hipnotičnu moć", napomenuo sam. "Mislite li da je to doslovce bila hipnoza?" "Ne znam. On je doista imao nevjerojatnu moć. Ona nije djelovala na sve; nije djelovala - grubo rečeno - na aristokrate ili ljude koji su bili osjetljivi na vulgarnost njegova ponašanja i okružja. Ali kad je htio hipnotizirati, raspolagao je tom moći." Unatoč tom trenutku kad se možda pričinja kao snob, Trevor-Roper je ipak toliko skroman da prizna kako je čak netko tko mu je ravan, gotovo aristokrat, mogao podleći tom zovu - primjerice Albert Speer. Njegov susret sa Speerom posebice ga se dojmio, objasnio je, jer je Speer bio čovjek kojem se u stanovitom smislu divio, s kojim se čak donekle poistovjetio. "Nije bio mnogo stariji od mene, tad mu je bilo malo više od četrdeset i dvije godine. Osjećao sam da vodimo ravnopravan razgovor u kojem mi se on obraćao kao racionalna osoba. Bio je veoma inteligentan, školovan, ali bio je razvidno i dalje čvrsto opčinjen Hitlerom. čak i nakon što je Speer sišao s vlasti, kad je rat bio izgubljen - a on je znao već od prosinca 1943. da je rat izgubljen i smatrao je da je Hitler uzrokovao sva razaranja. Mislim da se izvukao iz Berlina dvadesetoga travnja (1945), a ipak se posebno potrudio vratiti u Berlin kad je već bio odsječen da bi se službeno oprostio od Hitlera. A to je primjer nevjerojatne čarolije kojom je ovaj zračio. A da pročitate Goebbelsove dnevnike, naišli biste na isto. Goebbels kadšto dvoji ili se plaši i postaje nestrpljiv s Hitlerom, a ipak, svaki put kad posjeti Hitlera, on biva opčinjen. 'Hitler je tako divan, on će izvući nešto iz rukava. Pun sam pouzdanja.' Svaki put, sve do samoga kraja." Trevor-Roper je u Posljednjim danima želio opisati tu opčinjenost kao neizbježnu činjenicu u svakom prikazu Hitlerova života. On je ne pokušava objasniti, koliko pokušava na nju podsjetiti. I zbog toga što je na nju podsjetio tako elokventno, optužen je da sam baca čaroliju, dapače da biva
opčinjen, dajući njoj, dajući Hitlerovu mitu, život i nakon smrti. No Trevor-Roper je, u svakom smislu, posljednji čovjek za kojega bih pomislio da može pasti pod kakve gotičke romantičke čarolije mrtvoga diktatora. Stajati pred njim jest kao da stojite pred elegantno utjelovljenom skepsom. Sve, od njegova zajedljiva profesorskog držanja (suh poput pruta u elegantnom odijelu, s razdražljivo skeptičnim pomakom obrva ispod snježnobijele kose) do kićene, elokventno jetke suhe ironije u njegovu govoru s primjesama ciničnosti od umora od svijeta, koju je možda razvio služeći u britanskoj protuobavještajnoj službi tijekom rata, ostavlja dojam da je riječ o čovjeku kojega uopće nije lako opčiniti. Ali, kao što kaže u osvrtu na Hitlerove posljednje dane u Encounteru 1988, "Optužen sam da sam slavio Adolfa Hitlera i da sam o njemu stvorio predodžbu u javnosti kao o geniju nacionalsocijalizma. Doista", dodaje, "optužen sam da sam izvorni autor tog mita, gotovo pravi nasljednik dr. Goebbelsa." Pročitao sam mu taj navod i upitao ga tko ga je optužio. "Pa, Sternova banda me osudila na smrt. To je prvo. A bilo je jasno da je to pretpostavka na kojoj su temeljili smrtnu presudu. Dakako, bio sam im izvan dohvata. Smrtna mi je presuda poslana avionskom poštom iz Lisabona. Potpisao ju je Wilhelm ben Israel." Osuđen na smrt zbog toga što je napisao knjigu o Hitleru? Trebalo bi naglasiti da Trevor-Roperova knjiga ni po čemu ne brani Hitlera niti mu je sklona. Na svakoj je stranici razvidno njegovo gađenje prema Hitleru i njegovim djelima. Ne, nije stvar u tome što je slavio Hitlera ili ga oslobodio krivnje, nego u tome što je bio preuspješan u obavljanju svoje zadaće da dokaže kako je mrtav; kao pisac ga je ponovno oživio. Ako je Sternova banda (ili osoba, ma tko to bio, koja se u njihovo ime potpisala "Wilhelm ben Israel") bila najdramatičniji Trevor-Roperov kritičar, najpromišljenija i najtemeljitija kritika Hitlerovih posljednjih dana djelo je profesora Alvina Rosenfelda, autora studije o poratnoj fikcionalnoj književnosti koja govori o Hitleru naslovljene Kako se zamišlja Hitler. Razumije se, Trevor-Roper ne piše beletristiku, ali Rosenfeld tvrdi da je dramatična, filmska slika Hitlera u Posljednjim danima ona koja će odrediti Hitlera, izvornog Hitlera u fikcionalnoj književnosti tijekom sljedećih desetljeća, da je bila glavni vrutak pretjerane gotičke, demonske slike koja prevladava poslijeratnom fikcionalnom književnosti, žurnalistikom i filmskom proizvodnjom. Bit je Rosenfeldove kritike Trevor-Ropera i njegova utjecaja na viđenje Hitlera u sklopu popularne kulture koje je on pomogao oblikovati u tome što je povjesničar, dok je pokušavao opisati čaroliju Hitlera i sam postao očaran. Pokušavajući objasniti kako se to dogodilo cijenjenom i skeptičnom oxfordskom znanstveniku, čini se da je sam Rosenfeld sklon ublaženoj inačici okultne retorike opsjednutosti koju kritizira u Trevor-Ropera; "činilo se kao da je u znanstveniku oživio pisac beletristike", kao da se u njemu, zbog izloženosti opsjenarskom Hitleru, probudilo neko mračno biće i obuzelo dotad vrlo savjesnoga i racionalnog povjesničara. Rosenfeld tvrdi da, opisujući Hitlera svojom "nadahnutom, gotovo slavljeničkom prozom", TrevorRoper "nije posve mogao odoljeti nekim od najdojmljivijih aspekata legende o Hitleru... legende koju će oblikovati očaranost najracionalnijim stranama Hitlerove osobnosti." 104 Iracionalne su strane: opsjenarski i okultni Svengali, opsjednut, somnabulni Hider. Time što opisuje iracionalni modus Hiderove privlačnosti, Rosenfeld misli da je "Trevor-Roper pribjegao ne samo jeziku biblijske teologije te bliskoistočnih i orijentalnih legenda nego i posebnom jeziku okultnih znanosti. Tako je Hitler opetovano opisan kao 'čarobnjak', voda koji je svojim podčinjenima mogao zapovijedati i znati da će mu, zbog svojeg 'opsjenarskog utjecaja' nad njima, biti bezuvjetno poslušni." Rosenfeld posebno ističe Trevor-Roperov opis Hitlerovih hipnotičnih očiju, očiju caligarijevskoga Hitlera: "Privlačnost tih očiju koje su očarale toliko naizgled trijeznih ljudi [...] Hitler je imao hipnotizerske oči koje su osvajale um i osjećaje svih koji su podlegli njihovoj moći [...] Ta osobna privlačnost pratila ga je do samoga kraja; a samo pozivajući se na nju, možemo objasniti neobičnu poslušnost kojom je raspolagao u posljednjem tjednu svojeg života, u trenutku kad su nestale sve
poluge sile i uvjeravanja [...ja ostala je samo njegova osobnost." Iako se Rosenfeld protivi Trevor-Roperovu jeziku, mislim da ovdje pravi problem leži u njegovoj logici. Trevor-Roper tvrdi da se "pozivajući samo" na Hitlerove hipnotične, opsjenarske oči može objasniti njegova moć nad užim krugom suradnika u porazu. Jesu li to bile njegove oči ili učinak iskrivljenosti u blizini apsolutne, razorne moći? Oni koji su dvadesetih godina bili u Hitlerovu munchenskom krugu - oni koji su ga poznavali prije nego što je došao na vlast -često se rugaju histeričnom opsjenarskom stilu koji je Hitler usvojio, "prodorni" pogled, samoizazvani napadaji transa. No, čim je došao na vlast, čim se našao u središtu najveće drame u povijesti, presudila je njegova vojska, a ne njegove oči. čak i u porazu bio je titan onima oko sebe, polubog, slavna osoba kojoj nitko nije ravan. A oni u njegovoj orbiti nisu mogli odoljeti i to ih je svladalo: riječ je o takozvanom stockholmskom sindromu u najjačem obliku. Nije riječ o tome da on ne bi bio ništa bez svoje čarolije, nego u tome što oni, da nisu vjerovali u nju, ne bi bili ništa. Ili gore od ničega - bili bi lakovjerne i nasamarene žrtve poraženoga masovnog ubojice. Ali, zadrže li vjeru, onda će i u porazu moći vjerovati da u životu glume plemeniti wagnerijanski Sumrak bogova. To što su i nakon rata bili opčinjeni njime nije trebalo toliko začuditi Trevor-Ropera, ali jest. A bilo je razvidno iz mojeg razgovora s Trevor-Roperom da on nije, unatoč prijetnji smrću i napadima, odustao od svojeg mišljenja da u srži Hitlerove privlačnosti ima nešto iracionalno, nešto što se ne da objasniti s pomoću uobičajenog aparata i postupaka racionalne povijesne i psihološke analize. Riječi koje je rabio u opisu svoje vjere u neuspjeh objašnjenja doista su me potresle dok sam sjedio pokraj vatre u udobnoj prostoriji njegova kluba. "Hitler ostaje", rekao mi je, "zastrašna zagonetka." Nije se ispričao zbog toga što je pribjegao okultnom jeziku i slikama kad je opisivao Hitlera, premda se donekle ogradio od te konotacije. "Opetovano rabite riječ demonski", napomenuo sam mu. "Pod demonski", objasnio je, "mislim to da je imao demonsku snagu, da je imao 105 snagu veću od ljudske. Ne govorim u moralnim kategorijama." Riječ nije, dakle, o demonizmu u smislu sotonizma; čini se da zapravo želi reći demonski u smislu u kojem je riječ rabio William Blake: romantičarska egzaltacija nesputane energije radi sebe same. A riječima "veću od ljudske" potvrđuje implikacije svojih slika; da "zastrašna zagonetka" Hitlerove psihe premašuje mogućnosti spoznaje obične psihološke analize. "Prezirem psihopovijest", objasnio mi je i, premda raspolaže arsenalom akademskih prigovora njoj, njegov je važniji prigovor možda u uvjerenosti kako je psihološki aparat za analizu ljudskoga ponašanja nedostatan da bi se shvatio Hitler koji je "više nego čovjek". Ali Trevor-Roperova osnovna obrana od kritike njegova viđenja Hitlera sastojala se - barem tijekom mog razgovora s njime - od protuudara: napada na suparničku školu Hitlerovih tumača koju utjelovljuje njegov kolega, Hitlerov biograf Alan Bullock. Štoviše, Trevor-Roper se opetovano i žestoko vraćao na ono za što vjeruje da je ključni nedostatak Bullockove škole, a to je mišljenje da se Hitlera može razumjeti s pomoću nekih postojećih modela racionalnoga povijesnog objašnjenja. Da budemo pošteni prema obojici, i Trevor-Roperu i Bullocku, tada ni Trevor-Roper ni ja nismo bili svjesni koliko je dramatično Bullock promijenio svoje viđenje Hitlera kako bi u njega uklopio aspekt iracionalne opsjednutosti. Prema tome, Trevor-Roperovi napadi na Bullockova stajališta zapravo su usmjereni protiv viđenja iz Bullockove prve knjige iz 1952. - Hitler: Studija o tiraniji, koja je i danas (u svom prerađenom obliku iz 1962) najpopularnija i najutjecajnija Hitlerova biografija. "Dobra je to knjiga", reći će Trevor-Roper, uljudno se upuštajući u kritiku Bullocka blagom pohvalom. On najviše primjedaba ima na tradiciju objašnjenja koja su iz nje izvedena - a to je viđenje Hitlera kao šarlatanskog pustolova. "To je bilo utjecajno stajalište nakon rata", objasnio mi je Trevor-Roper, "a potječe od Sir Louisa Namiera, velikog povjesničara koji je doista razumio Srednju Europu - bio je, naime, poljski Židov. A ipak je nakon rata napisao esej koji je zapravo bio o Napoleonu III" (samoukom pustolovu koji se nametnuo kao francuski car sredinom 19. stoljeća i kojega su macchiavelijanska lukavost i častohleplje učinili ciljem satire koja je poslije postala obrascem antisemitske krivotvorine
Protokoli sionskih mudraca). "Naumier je", rekao je Trevor-Roper, "opisao Napoleona III kao prvog diktatora šarlatana, a iz toga se izvodi implikacija da je Hitlera smatrao diktatorom šarlatanom. A u svojoj je knjizi Alan Bullock opisao Hitlera kao oportunista kojeg je zanimalo isključivo stjecanje vlasti. činilo mi se kao da nitko od njih nije pročitao Mein Kampf ili ga nije razumio." (Treba napomenuti da se engleska riječ "mountebank", koja se rabi u izvorniku, danas rijetko upotrebljava što je šteta jer ima jaku izražajnu moć i dočarava cijeli jedan pogled na svijet. "Mountebank" potječe od stare talijanske fraze "popeti se na klupu" i ima značenje "putujućeg nadriliječnika koji se svojoj publici obraća s 106 povišene pozornice s pomoću trikova, žongliranja i slično". Općenitije "mountebank" je "drski varalica, šarlatan, hohštapler, obmanjivač, onaj koji se utječe sramotnim sredstvima da postigne slavu". To je pretenciozniji lik od običnoga varalice ili šarlatana - on je osoba iz javnoga života, često političar, koji svoje šarlatanstvo izvodi na javnoj pozornici).» Ono što je bitno u označavanju nekoga šarlatanom jest jezgra ciničnosti i manipulativnosti. Šarlatan se može prikazati kao istinski vjernik, kao netko tko posjeduje viziju, uvjerenje, velik cilj, ali sve su to "varke i ekvilibristika" - nema prave vjere u ono što radi. To je glumac Hitler na kojemu insistira teolog Emil Fackenheim (v. 16. poglavlje). Ali bit je Trevor-Roperova viđenja Hitlera u tome što on nije bio glumac nego vjernik, prije svega čovjek čvrstih uvjerenja, ma koliko ta uvjerenja bila zla, čovjek koji nije cinik nego je jezovito "iskren". Upravo je to gledište Trevor-Roper najdojmljivije izrazio kad sam ga pitao misli li da je Hitler znao kako su njegovi postupci zli. "O ne", odlučno je odgovorio Trevor-Roper. "Hitler je bio uvjeren u svoju ispravnost." Uvjeren u svoju ispravnost. Trebalo je čuti kako Trevor-Roper izgovara riječ "ispravnost"; zamalo uspijeva iskrenu vjeru u genocid obdariti svojevrsnim dignitetom. Razumije se, ne čini to hotimice. On svakako misli - ali ne osjeća potrebnim reći - da je Hitler bio u groznoj zabludi što je vjerovao u svoju ispravnost. Ali ipak je bio iskreno i čvrsto uvjeren da su Židovi smrtni neprijatelji arijske rase i da ih se mora uništiti kako bi nadmoćna rasa opstala. Iskrenost nije izlika, opravdanje za zločin genocida. Trevor-Roper ne misli da jest. Ali u očima angloameričkog pravosuđa iskrenost može biti olakotna okolnost. Nedugo nakon što sam razgovarao s Trevor-Roperom, pričinilo mi se da odjeke jezika koji je on rabio o Hitleru čujem u naputku kalifornijskoga suca poroti u prvome suđenju braći Lyleu i Eriku Menendezu. Objašnjavajući porotnicima što bi morali zaključiti da osude braću zbog manjeg zločina ubojstva iz nehata (a ne umorstva s predumišljajem) u slučaju smrti njihovih roditelja, sudac im je rekao da ako misle kako su braća iskreno ali pogrešno bila uvjerena da će ih roditelji ubiti, onda bi se to što su ubili majku i oca moglo smatrati "nesavršenom" samoobranom, a ne umorstvom. Polovica porotnika u prvome suđenju glasovala je za to da se braću osudi zbog manjeg zločina jer su bili uvjereni kako su braća, u biti, bila "uvjerena u vlastitu ispravnost". Istom logikom, da je Hitler preživio i da mu je suđeno zbog umorstva u, recimo, Kaliforniji, mogao se teoretski pozvati na obranu kako je bio "iskreno uvjeren" u to da ga Židovi pokušavaju uništiti pa da je zato morao uništiti njih u samoobrani. Ovo je doslovce apsurdan logički izvod iz TrevorRoperove tvrdnje (iako ima nekih sličnosti s pristupom neonacionalističkih njemačkih povjesničara iz sredine osamdesetih godina, kad su neki od njih tvrdili - u poznatom Historikerstreit, "sporu povjesničara" - da su Hitlerove grozote bile svojevrsna samoobrana protiv 107 genocidnih staljinističkih grozota i tobožnje židovske "objave rate" protiv Hitlera). Trevor-Roper sigurno nije mislio da če se njegova provokativna napomena o tome da je Hitler bio "uvjeren u vlastitu ispravnost" tumačiti na taj način. Ali razvidno je da doista vjeruje kako je Hitler bio iskreni vjernik. Uputio me na izvor svoje vjere u Hitlera kao istinskog vjernika iz 1938. godine. Spomenuo je esej britanskog diplomata Sir Roberta Ensora u Spectatoru. "U tom je članku", objasnio mi je Trevor-Roper, "Ensor napomenuo kako je bio u rijetkoj prednosti jer je pročitao Mein Kampf na njemačkom. Hitler nije dopuštao da Mein Kampf bude objavljen na engleskom. I ni na jednom drugom jeziku. Postojao je samo veoma skraćen autorizirani tekst, ali on
je bio namijenjen propagandi. Ensor je napisao sljedeće: 'čitati Mein Kampf na njemačkom jest početak mudrosti u međunarodnim poslovima.' I zato sam pomislio kako bih trebao pročitati Mein Kampf na njemačkom. To sam i učinio." Ono što je Mein Kampf Trevor-Roperu otkrio o Hitleru bilo je nešto što je malo ljudi shvatilo ozbiljno prije rata, pa čak ni poslije rata: "snažna, jezovita poruka koju je smislio - filozofija. Očito ju je shvaćao veoma ozbiljno. Nije bio, kako ga Bullock naziva, pustolov. Hitler je sam sebe shvaćao smrtno ozbiljno - a sve se to vidi u Mein Kampfu. On misli da je bio rijetka pojava kakva se događa jednom u nekoliko stoljeća. A čitajući tu knjigu 1938. - bio sam u Njemačkoj i uistinu me se dojmila činjenica da je Mein Kampf bio objavljen 1924. ili 1925. i da je on doista učinio sve te stvari koje je rekao da će učiniti. Nije prodavao maglu. To je ozbiljno djelo." "Nije prodavao maglu: drugim riječima, nije bio šarlatan?" "Pa, uvriježeno je mišljenje o Hitleru uvijek bilo - prije rata, barem prije Miinchena - da je svojevrstan cirkusant, da glumi kabaretskog izvođača. Izgledao je smiješno. Imao je chaplinovske brkove, bombastično je govorio i ljudi ga nisu mogli shvatiti ozbiljno." Dok je Trevor-Roper evocirao chaplinovske predratne filmove, pomislio sam koliko su predratne filmske novosti snimane ubrzanom tehnikom zacijelo pripomogle stvaranju kabaretskoga, komičnog, chaplinovskog dojma o Hitleru. Zbog isprekidanih, ubrzanih pokreta na filmu, gotovo ga se nije moglo shvatiti ozbiljno, a to je pridonijelo smrtno ozbiljnoj pogrešci podcjenjivanja prijetnje koju predstavlja. "A kad su ga, nakon Miinchena, morali shvatiti ozbiljno, stajalište se promijenilo. Tad je postao demagogom i prijetnjom. Ali bitno je što ga zapravo i dalje nisu shvaćali ozbiljno. On je bio zabavan lik. To je možda pomalo ekstremno stajalište. Ali čak nakon rata, kad je sve bilo gotovo, smatralo se da je on bio pustolov koji je opčinjenu Njemačku poveo u rat. Nije bio smatran genijem. Viđen je kao moćan, nedvojbeno katastrofalan čovjek - ali ipak ne kao čovjek kojeg treba shvatiti ozbiljno." Opetovano se tijekom našeg razgovora Trevor-Roper vraćao na napad protiv onog što je smatrao pogrešnom slikom šarlatanskoga pustolova za koju misli da ju je 108 Bullock podario svijetu u poraću. Gotovo kao da mu je pravi neprijatelj bio Bullockov Hitler, lažni Hitler. "Nije bio pustolov", ponovio mi je u jednom trenutku. "Na kraju rata savezničko je službeno stajalište bilo da je Hitler bio pustolov, neodgovoran oportunist - a to jednostavno nije dovoljno!" Zašto je poslijeratno "savezničko službeno stajalište" dalo prednost tom Hitleru, a ne onomu Trevor-Ropera ili drugim Hitlerima? Prvo, to je bilo praktičnije. Suočeni s hladnoratovskim stanjem koje ih je sililo da daju legitimitet zapadnonjemačkom režimu, čiji su građani najvećim dijelom sretno slijedili Hitlera, bilo je praktičnije vjerovati da ih je prevario šarlatan nego da su oni dijelili otrovne tlapnje istinskog vjernika. Ali to Trevor-Roperu "nije dovoljno". "Nameće se pitanje: bi li Nijemci slijedili običnoga neodgovornog oportunista? Je li mogao dogurati tako daleko? A činjenica je da je zamalo pobijedio u ratu. Nije uspio za dlaku. Da jest pobijedio - a mislim da je bilo tri ili četiri trenutka kad je doista mogao pobijediti - povjesničari bi vam govorili da je on, onako kako se sam vidio, velika povijesna ličnost." Zadivilo me koliko je Trevor-Roper strastveno govorio o toj temi; činilo mi se kao da je to više od priznatoga akademskog stajališta, da je više nalik na čin vjere. Objašnjenja Hitlera nude proturječne utjehe. Emilu Fackenheimu je važno vjerovati da je Hitler bio neiskren i oportunist upravo zato što ga ne želi osloboditi od najvećeg stupnja odgovornosti, od svjesnoga, hotimičnog i upućenog zla. Možda je za Trevor-Ropera taj stupanj svjesnog zla, zla bez smokvina lista iskrenosti, nezamisliv ili ne može podnijeti pomisao da razmišlja o njemu. Kako bilo, sklonost Trevora-Ropera da vjeruje u Hitlerovu iskrenost posve je dosljedna. Ona je svakako razvidna u njegovom inače najpoučnijem eseju o Hitleru naslovljenom Um Adolfa Hitlera, koji je objavljen kao uvod u takozvane Tajne razgovore, također poznate kao Hitlerovi Govori za stolom, stenogram njegovih ratnih "propovijedi". "Vi vjerujete", pitao sam ga, "da je Hitler iz Govora za stolom pravi Hitler, da ne glumi?" "O, to je pravi Hitler. O da, o da. O tome nema dvojbe", bio je njegov odlučan odgovor.
Moj je odgovor na Govore za stolom mnogo manje siguran. Meni su oni u najboljem slučaju pravi krivotvoreni Hitler - po tome što je, premda riječi jesu (najvećim dijelom) doista Hitlerove, ipak riječ o gotovo jednako lažnoj tvorevini kao u slučaju Hitlerova dnevnika. U određenom su smislu Govori za stolom Hitlerova vlastita prijevara u smislu Hitlerova dnevnika. Prvo, premda se čini da su Govori za stolom Hitlerove riječi, najbolje što se o tomu može reći jest da je to redigirana rekonstrukcija Hitlerova načina govora. Treba se prisjetiti načina rekonstrukcije koji je graničio s izmišljotinom. Počevši od sredine 1941. godine, kad je Hitler uspostavio podzemni zapovjedni položaj za vođenje rata na istočnoj fronti, njegova je večernja rutina bila uvelike nepromjenljiva. Nakon 109 ponoći služio bi se čaj i kolači, a Hitler se opuštao sa svojim osobnim osobljem, uključujući nekoliko mladih tajnica, nekoliko pomoćnika istomišljenika i pokojega gosta izvana. Nakon toga, počevši oko dva sata ujutro i katkad sve do zore, kad bi naposljetku zaspao, Hitler bi svojoj publici, koja je bila prisiljena slušati ga iz sata u sat, pontificirao o stanju u svijetu, povijesti, umjetnosti, filozofiji, književnosti, operi, kulturi i, prije svega, o svojoj viziji svijetle nove arijske budućnosti. Popustivši laskanjima svojega sve moćnijeg pobočnika Martina Bormanna da dopusti stenografu pribivati tim sastancima kako se ne bi izgubio ni jedan od njegovih bisera mudrosti, Hitler je uživao u pomisli da govori za povijest. Bormann bi onda uzeo stenograme i spojio sirov tijek Hitlerovih riječi, redigirajući, pročišćavajući, dotjerujući i sastavljajući spomenik Hitlerova misaonog procesa - struje njegove svijesti onako kako je htio da je vidi povijest. Uzmimo, primjerice, krivotvoreni pijetet koji nam Hitler nudi 24. listopada 1941. kad pobožno izjavljuje, "Deset su zapovijedi kodeks za život i to se ne može poreći. Ta pravila odgovaraju nepobitnim potrebama ljudske duše; nadahnuti su najboljim vjerskim stavovima." Je li ovo Hitler "uvjeren u vlastitu ispravnost" ili Hitler koji se svjesno i himbeno predstavlja kao netko uvjeren u vlastitu ispravnost, je li to predstava ili ono pravo? Možda ćemo najbolji odgovor tomu naći u zapisu iz Govora za stolom koji nosi nadnevak već sljedeće večeri, toj veoma poučnoj i otvorenoj raspravi o konačnom rješenju koja je možda Hitlerova najveća laž. Ono zbog čega ta laž toliko zaprepašćuje jest to što je izgovorena pred dvojicom ljudi koji su bili najupućeniji u to koliko je to velika laž - "posebnim gostima" koji su se te noći našli na zapovjednome mjestu, pred šefom SS-a Heinrichom Himmlerom i njegovim glavnim sudionikom u masovnom umorstvu Reinhardom Hevdrichom. Njima, svojim najbližim suradnicima u provedbi konačnog rješenja (koja je u prethodnim mjesecima ubrzana tako da je postala programsko masovno istrebljenje), Hitler je, u očito glumljenoj predstavi, izrazio ove jezovite misli: "S govornice u Reichstagu prorekao sam (1939) Židovima da će, bude li rat neizbježan, Židov nestati iz F.urope. Ta rasa kriminalaca na svojoj duši ima dva milijuna mrtvih iz Prvoga svjetskog rata, a otad njih još stotine tisuća. Neka mi nitko ne kaže da ih ne možemo ostaviti u ruskim močvarama! Tko brine o našim vojnicima? Usput, nije loša zamisao da nam glasine u javnosti pripisuju naum kako želimo istrijebiti Židove. Teror je zdrava stvar." Ovo nije jezik čovjeka "uvjerena u vlastitu ispravnost" kad istrebljuje Židove. Ovdje govori čovjek koji je toliko uvjeren u vlastito zločinstvo da mora poreći kako se zločin događa (to su samo "glasine" koje, premda su "zdrave", nisu istinite); to je čovjek koji svoje dvosmisleno poricanje mora poduprijeti dezinformacijama (mi samo "ostavljamo" Židove u močvarnim predjelima osvojenoga ruskog područja, ne 110 1 ubijamo ih masovno i ne pokapamo ih u jamama); to je čovjek koji mora započeti tu dezinformaciju s opravdanjem čina koji je podmuklo prorekao ("Ta rasa kriminalaca na svojoj duši ima dva milijuna mrtvih" - pa, prema tome, ako "glasine" jesu istinite, ubojstva bi bila opravdana). To je možda najveća hitlerovska krivotvorina. Možemo zamisliti poglede koji su Hitler, Himmler i Hevdrich zacijelo razmijenili dok su uprizorili tu razrađenu predstavu za stenografa, a možda su se potiho i smijali. Trojica počinitelja holokausta ovdje postaju prvi poricatelji holokausta i postavljaju obrazac za "revizioniste" koji su došli poslije
njih: holokaust se nije dogodio, ali ako jest, Židovi su ga zaslužili. Ako je ovo "pravi Hitler", kako to tvrdi Trevor-Roper, njegova se stvarnost nalazi u njegovoj jeguljastoj, podloj himbenosti, a ne u iskrenosti koju Trevor-Roper uporno nalazi u njemu. Ali Trevor-Roper vjeruje u Govore za stolom i voli prepričavati priču o spletki u vezi s time kako je otkriven rukopis Govora za stolom. Riječ je o konspirativnoj potrazi za spisom tijekom koje se spleo sa šarlatanima koji su bili nacistički simpatizeri, a koja je donekle nagovijestila fijasko u vezi s Hitlerovim dnevnikom i možda ga navela na početnu katastrofalnu pogrešnu procjenu tih krivotvorina. Prema njegovoj rekonstrukciji posljednjih dana u bunkeru, Trevor-Roper bio je upoznat s Hitlerovom navikom da svake večeri svojim sluganima naširoko govori kako bi to zabilježio Bormannov stenograf. Pretpostavio je da su stenogrami tih govora izgubljeni ili uništeni pa ga je zaintrigiralo kad su se - nakon što je objavio Hitlerove posljednje dane - u Njemačkoj pojavili sugestivni izvaci iz nečeg što su mogli biti govori iz Govora za stolom. "Onda sam otkrio da Bormannov cjelokupan tekst postoji i da ga drži prilično čudan Švicarac imenom Francois Genoud, veoma tajnovit poslovni čovjek. Dobro ga poznajem; Genoud (koji je počinio samoubojstvo 1996) nacistički je simpatizer. U svojem je domu imao Hitlerovu sliku, na kraju rata priskočio je u pomoć nekim nacističkim čelnicima, sklapao je povoljne poslove i kupio je Hitlerova autorska prava - ako su uopće postojala, što je veoma dvojbeno - od Hitlerove sestre [Paulej. Također je kupio Bormannova autorska prava od Frau Bormann. Jednako tako kupio je Goebbelsova autorska prava, mislim od njegove sestre. I tako je Genoud gotovo pedeset godina sjedio na tim vrijednim autorskim pravima. Kad god je netko pokušao objaviti bilo što Hitlerovo, Goebbelsovo ili Bormannovo, odjednom se pojavi Genoud i kaže, "Ja držim autorska prava." I drži ih. Treba mu platiti. "Kako bilo, ušao sam u trag Genoudu i otišao sam ga posjetiti. Pokazao mi je tekst [Govora za stolom]. Nije htio dati njemački primjerak iz ruku, i to zbog dobrih razloga: pitanje vlasništva Hitlerovih autorskih prava bilo je neriješeno. Hitlerovu je imovinu zaplijenila država. Ali koja ima pravo vlasništva? Austrija ili Njemačka? Sestra je bila Austrijanka. To je bio jedan problem. Obuhvaća li zapljena imovine autorska prava? To je drugi problem. Zato je Genoud izdao francuski prijevod kako bi registrirao autorska prava. Moguće je posjedovati autorska prava za prijevod. Ali nije htio objelodaniti njemački tekst." lll Slijedilo je još tajnih dogovora i šarlatanstva. Trevor-Roperov izdavač Macmillan pribojavao se problema s autorskim pravima. Trevor-Roper se obratio Georgeu Weidenfeldu, koji je angažirao prevoditelja koji mu je, barem tako misli Trevor-Roper, radio iza leda i surađivao s Genoudom. Umjesto da je preveo njemački rukopis na engleski, preveo je francuski prijevod njemačkoga na engleski, varku koje Trevor-Roper nije bio svjestan sve dok nije naišao na čudno mjesto u Govorima za stolom gdje Hitler, navodno, kaže da ga je nešto "prilično zbunilo." "E sad, Hitlera ništa nije zbunjivalo", objasnio mi je Trevor-Roper, "ali mu je katkad bilo neugodno pa sam shvatio da je prevoditelj zacijelo pogrešno preveo francuski glagol 'confuse'. Provjerio sam u njemačkom, tekstu čiji su veći dijelovi tada bili pristupačni, i potvrdio tu pretpostavku. Prevoditelju je dopustio da se služi samo francuskim prijevodom." Dojmila me se Trevor-Roperova golema uvjerenost u poznavanje Hitlerova misaonog svijeta - to što je mogao biti siguran da je Hitler bio čovjek koji nikad nije bio zbunjen, ali kojemu je katkad bilo neugodno - koja ga je navela na to da zaključi kako je Hitlerovo priznanje ovoga drugog iskreno. Jednako tako me se dojmila njegova uvjerenost da je, u prijevodu prijevoda temeljito redigirana stenograma, našao "pravog Hitlera". Možda je to zbog toga što se ponosio otkrićem, time što je prvi potvrdio njegovu autentičnost - a možda je riječ o istom nagonu koji ga naveo na vlastitu epizodu zbunjenosti i neugodnosti kad je, trideset godina poslije, proglasio Hitlerov dnevnik autentičnim, samo što je ovaj put zamijenio izvornu krivotvorinu s krivotvorenom izvornošću Govora za stolom. Krivotvorena izvornost - način na koji se Hitler u Govorima za stolom trsi biti intelektualni bonvivan koji velikodušno nudi široku konverzacijsku Gemiitlichkeit, tu uvredljivu prijaznost -
mene se sve to doima lažnim. Ali ipak mislim da pomno čitanje Govora za stolom otkriva nešto autentično, nešto što nije glumljeno, nešto što se javlja tek nehotice i fragmentarno, spoznaju koja prodire ispod površine Hitlerovih riječi: rastuće, sve zabrinutije shvaćanje ispod površine poricanja da se tijek rata okrenuo, da je pobjeda sve dalja, da arhitektura budućnosti - te kule u oblacima koje grandiozno gradi kako bi zabavio svoje goste - postupno kopni. Ako bi se ikad moglo reći da bi čitanje Hitlera moglo pružiti užitak - a nisam ni siguran je li užitak prava riječ - onda ga nalazimo u načinu na koji loše ratne vijesti utječu na Hitlerove monologe u kojima veliča sama sebe, na monologe koji počinju prepuni zadovoljstva samim sobom i postupno postaju tugaljiviji, prkosniji kad neuspješno pokušava skriti svoj bijes, žuč, razočaranje i izdaju nada koji ga opsjedaju. Ipak, Hitlerov glas u Govorima za stolom ni u jednom se trenutku ne doimlje kao išta drugo doli gluma. Unatoč rijetkim bljeskovima apstraktnog neprijateljstva prema "Židovima", to je gluma koja uvijek krije nešto ispod prijaznosti: stvarni pokolj nad kojim predsjeda. Začuđuje Trevor-Roperova vjera da je to "pravi Hitler", da je ono što čujemo u 112 1 Govorima za stolom pravi i otvoreni "um Adolfa Hidera" (kako Trevor-Roper naziva svoj uvodni esej u Govorima za stolom) kad je prije riječ o - poslužit ćemo se drugom tiranskom metaforom Potemkinovu selu Hitlerova uma koje je otprilike jednako istinito kao natpis na vratima Auschwitza koji tvrdi Arbeit macht frei (rad oslobađa). Jest, možemo sastaviti koherentnu ideologiju od samodopadnih filozofskih ulomaka iz Govora za stolom. A Trevor-Roper to čini tako genijalno u svojem uvodnom eseju da je on postao temeljnim dokumentom cjelokupne škole tumačenja Hitlera: ideološke škole koja je stekla popularnost i kadšto imala dojmljive protagoniste tijekom sedamdesetih godina (J. P. Stern u Engleskoj, Eberhard Jackel u Njemačkoj). Ta je škola naglašavala koliko je važno da Hitlerove misli, njegov Weltanschauung, njegov filozofski pogled na svijet shvatimo ozbiljno -veoma ozbiljno. Kao da mogućnost da nađemo suvislost u verbalnom proljevu Hitlerova djela znači kako je njegov misaoni svijet doista bio koherentan - a i da je on sam svoje misli shvaćao jednako ozbiljno kao što ih shvaća ta ideološka škola. Trevor-Roper je majstor u nalaženju koherentnosti, ali to je nešto posve drukčije od toga da nađe vjeru. Ali on insistira i na vjeri, na Hitlerovoj vjeri u vlastitu ispravnost, i napada teoretičare koji to poriču, gotovo kao da su oni šarlatani. Možda ga je upravo njegova vjera u Hitlerovu dobru vjeru (u nedostatku boljega izraza) i njegova navada da nađe iskrenost u Hitlerovim riječima učinila pogodnom žrtvom za šarlatane koji su prodavali Hitlerov krivotvoreni dnevnik 1983. Trevor-Roper (koji je tada već dobio plemićki naslov lord Darcre) igrao je ključnu ulogu u aferi s Hitlerovim dnevnikom. Londonski The Times u vlasništvu Ruperta Murdocha angažirao ga je kao savjetnika da ocijeni vjerodostojnost tog dnevnika. Na početku je, na temelju letimična pregleda spisa u bankovnom trezoru, lažni dnevnik proglasio pravim. I onda, baš kad se The Times spremao objaviti prvi nastavak svijetu koji ga je iščekivao, Trevor-Roper okrenuo se punih 180 stupnjeva, nazvao je The Times i izjavio da sad ozbiljno dvoji o autentičnosti dnevnika. Kad su Murdochu dojavili o tome kako se Trevor-Roper predomislio, Murdochov je odgovor onako kako ga je prvi prenio Robert Harris u tragikomičnom opisu zbivanja u članku Selling Hitler - ušao u novinarsku legendu. Kad su ga nazvali u New York i obavijestili da Trevor-Roper sad misli suprotno, Murdoch je povikao u transatlantsku telefonsku liniju: "Ma tko jebe Dacrea! Tiskaj to!" Zagonetka je u tome kako je Trevor-Roper uopće povjerovao u autentičnost dnevnika. Tvrdi da su ga hotimice nasamarili šarlatani iz Njemačke koji su ga lažno uvjeravali da su laboratorijski nalazi pokazali kako je "dnevnik" pisan na papiru proizvedenom prije 1945, a istina je bila posve suprotna, kao što su pokazala naknadna ispitivanja. Ali jednako tako je istina da se u ključnim trenucima dvojbe Trevor-Roper uzdao u iskrenost šarlatana koji su nudili Hitlerov dnevnik. "Prihvatio sam riječi urednika Sterna, njemačkoga časopisa čiji je novinar 113 gotovo surađivao s krivotvoriteljima, kao činjenicu", objasnio je Trevor-Roper Harrisu.
Poslije, kad ga je s time suočio novinar Timesa Philip Knightlev, koji je dvojio o autentičnosti dnevnika, Trevor-Roper se branio vjerom u one na višem položaju: "Moramo pretpostaviti", rekao je Knightlevju, "da se direktori Sterna ne bave krivotvorenjem." Ako direktori Sterna nisu bili izravno upleteni u krivotvorenje, oni su se u najboljem slučaju dali izigrati te su poslužili kao paravan za šarlatane koji su sve to smislili i koji se jesu bavili krivotvorenjem. A šarlatani koji su smislili prijevaru, čiji krivotvoreni Hitler naizgled duguje mnogo ritmu i liku Hitlera iz Govora za stolom, koji je Trevor-Roper već proglasio autentičnim, bili su toliko lukavi da su krivotvorili baš onog Hitlera, iskrenog Hitlera, kojeg će Trevor-Roper najvjerojatnije proglasiti autentičnim. Dok preslušavam tonski zapis svojeg razgovora s Trevor-Roperom i slušam kako opetovano napada "šarlatanskog Hitlera", lažnoga Hitlera kakva nude Bullock i drugi, čini mi se gotovo kao da je u osobnoj zavadi sa slikom Hitlera kao šarlatana. Pretpostavljam da je riječ o odrazu bijesa koji i dalje osjeća prema šarlatanima koji su mu podvalili lažnog Hitlera iz "dnevnika". Bankovni trezor u kojem je podlegao čaroliji krivotvorina bio je Trevor-Roperov vlastiti bunker. A najuvjerljiviji je dokaz o trajnoj moći Hitlerove čarolije to što je netko tako oštrouman kao Trevor-Roper podlegao tako lošoj krivotvorini, što je zapravo podlegao Hitlerovoj čaroliji čija se moć protezala sve do toga bankovnog trezora. Ipak, mislim da Trevor-Roperova kritika teorije o šarlatanu ispravno upućuje na važan nedostatak: opet na onaj jaz, na ponor između sitnoga varalice iz film noir-d, šarlatanskog kriminalca kakva su poznavali novinari Munchener Posta, i razmjera užasa koji je Hitler stvorio kad je došao na vlast u Berlinu. Ali, a to Trevor-Roper tad nije znao, i Alan Bullock je došao do zaključka da njegovo izvorno objašnjenje Hitlera kao šarlatana, kako mi je odlučno rekao Trevor-Roper, "jednostavno nije dovoljno". 114 5. POGLAVLJE Alan Bullock: Ponovno osmišljavanje Hitlerova razmišljanja u kojem se najistaknutiji Hitlerov biograf predomišlja o Hitlerovu umu i pribjegava mističnoj tradiciji objašnjavanja Hitlerova zla "Upitate li me što razumijevam pod zlom", reče mi Alan (sada lord) Bullock dok smo prilazili čađom umrljanoj i rigalicama urešenoj fasadi oxfordskog Muzeja Ashmolean, "onda je to ono što je necjelovito." "Necjelovito?" "U smislu da je riječ o nečemu što još nije dovedeno u stanje bivanja, da", objasnio je. Više od ičeg što mi je rekao, možda i više od radikalne promjene viđenja Hitlerova misaonog procesa, iznenadila me upravo ta Bullockova mističnost. On je, naposljetku, bio oxfordski profesor klasične književnosti prije nego što je postao povjesničarom i Hitlerovim biografom; proučavao je Tukidida i Tacita. Osnovna je značajka njegova djela oduvijek bila promišljena suzdržanost, stroga nespremnost da prekorači granice raspoloživih dokaza. U svojim objavljenim djelima on je pisac koji se kloni pretjerivanja, nagađanja i svakako izbjegava mistične formulacije o Zlu i Necjelovitosti. Ali u četiri oka Bullock je istinski vrutak provokativne spekulacije, počevši od poimanja Hitlerove metafizičke nepotpunosti do prilično prizemnih razmišljanja o Hitlerovoj tjelesnoj nepotpunosti. Odnosno sve do, kako kaže sam Bullock, "priče o jednom testisu". 115 Ta "priča o jednom testisu" iskrsnula je u kontekstu pitanja koje sam postavio Bullocku o smrti Hitlerove mlade polunećakinje Geli Raubal 1931. godine. U svojoj je biografiji Bullock izrazio mišljenje da je Hitler "bio zaljubljen" u Geli, da su imali mučan odnos prožet njegovom ljubomorom i posesivnošču. Ali Bullock nije stao na tome što je opisao Hitlera zaljubljena u Geli; on tvrdi da je Hitlera njezina još uvijek zagonetna smrt - naizgled samoubojstvo u njezinoj spavaonici u Hitlerovu stanu u Miinchenu - "potresla više nego ijedan drugi događaj u njegovu životu" (doista nevjerojatna tvrdnja kad uzmemo u obzir što je sve prošao u životu). Uz čašu vina u zbornici St. Catherine's Collegea pitao sam Bullocka vjeruje li još da je Gelina smrt bila trenutak Hitlerove preobrazbe.
"Pa, čini se da jest - hoću reći, zadržao je tu sobu, ta sentimentalnost", objasnio mi je Bullock misleći na svetište Geli koje je Hitler zauvijek zadržao nedirnuto u sobi u kojoj je skončala. Na to se Bullock osvrnuo na prirodu njihova odnosa. "Ali što je htio da ona učini?" upitao je. "Što je Hitler želio od Geli a da to od nje nije mogao dobiti, odnosno što mu to ona nije mogla dati? Je li htio da se uda za njega? Da mu bude ljubavnica? Ali, je li on to fizički mogao? Hoću reći, natuknuli su, koliko sam shvatio da je on spolno..." Bullocku kao da je isprva bilo donekle neugodno govoriti o tome. "Hoću reći, vraćamo se na priču o jednome testisu." Upitao sam ga vjeruje li sovjetskom obdukcijskom nalazu iz 1945. u kojem se navodi da na Hitlerovu spaljenom tijelu nije nađen lijevi testis. "O, pa nema dvojbe", odgovori Bullock. Zapravo je istina da su neka pitanja koja ruska autopsija nameće o Hitlerovu posljednjem trenutku ostala neriješena - pitanja u rasponu od onih o jednome testisu za koji Rusi tvrde da je nedostajao do onih o jednome metku koji mu je prošao kroz glavu. Bullock i Trevor-Roper odavno se spore u vezi s okolnostima Hitlerova samoubojstva, a to ponovno odražava njihovo duboko neslaganje u pogledu Hitlerova značaja. Većina se stručnjaka slaže da su poslijepodne 30. travnja 1945, kad su se sovjetske snage primicale bunkeru, Hitler i Eva Braun ušli u svoj privatni apartman s dva revolvera i kapsulama cijankalija. Nedugo nakon toga začuo se samo jedan hitac, a Hitlerovi su pobočnici iznijeli dva mrtva tijela u krater od bombe tik do bunkera, natopili ih benzinom, zapalili i onda spaljene ostatke zakopali u plitki grob. Ubrzo potom sovjetske su snage osvojile bunker, iskopale ostatke i pozvale patologe. S pomoću zubarskih kartona identificirali su Hitlerovo tijelo i obavili obdukciju. Sovjeti su obdukcijske nalaze držali u tajnosti do 1968. godine. Do tada su se gotovo svi povjesničari složili sa scenarijem koji je sastavio Trevor-Roper na temelju ispitivanja svjedoka i koji je objelodanio u Hitlerovim posljednjim danima. Prema tom prikazu Eva Braun ubila se pregrizavši kapsulu s cijankalijem, dok je Hitler odabrao tradicionalnu smrt poraženoga njemačkog oficira koji je htio izbjeći da ga zarobe živa - ustrijelio se u glavu svojim pištoljem. Srž je Trevor-Roperova viđenja Hitlerove smrti ponovno u njegovoj nepokolebljivoj vjeri u Hitlerovu 116 iskrenost. "O Hitleru se može reći barem to da su njegovi osjećaji iskreni", napisao je u Posljednjim danima - umro je vojnički za svoju stvar. Nalaz sovjetske obdukcije, objelodanjen 1968. u knjizi ruskog novinara Leva Bezimenskoga Smrt Adolfa Hitlera, upućivao je na drukčiji zaključak. Sovjetski su patolozi izvijestili da su našli krhotine stakla od kapsule s cijankalijem u Hitlerovoj teško izgorjeloj čeljusti pa su tako zaključili da je umro od trovanja cijankalijem. Bezimenski tvrdi, na temelju nalaza patologa i priče koja se pripisuje Hitlerovu sluzi Heinzu Lingeu, koji je stajao s druge strane vrata prostorije smrti, da Hitler nije umro vojničkom nego "kukavičkom smrću". Prema Bezimenskom, Hitler nije imao hrabrosti sam pritisnuti okidač, pa je zagrizao otrovnu kapsulu. Nakon Hitlerove smrti Linge je ušao u apartman i ispalio Hilterov pištolj u njegovu glavu da bi stvorio privid kako je Fiihrer odabrao vojničku smrt. Ali Trevor-Roper tvrdi da se sovjetski obdukcijski nalaz ne smije uzeti zdravo za gotovo, da je riječ ne samo o medicinskom nego i političkom dokumentu namijenjenom da umanji Hitlerov lik u povijesti. Promatrano s toga stajališta, i sovjetski nalaz o Hitlerovoj genitalnoj nepotpunosti mogao je biti smišljen kao grub način da se Hitler dodatno ocrni. Nedostajući testis tada postaje objektivni korelat nedostatka muškosti u načinu na koji je, kako su tvrdili Sovjeti, odabrao smrt. U vezi s načinom samoubojstva Bullock se sve donedavno čvrsto držao nalaza sovjetske obdukcije djelomice zato što su oni potvrđivali njegovo izvorno poimanje Hitlera kao prepredenjaka sve do posljednjeg trenutka - kao glumca čak i u svojem posljednjem činu. Ali nedugo nakon što sam ga posjetio, dokazi u novoj knjizi Hitlerova smrt Ade Petrove i Petera Watsona naveli su Bullocka da se predomisli. "Ta knjiga dokazuje da Lingeova priča nije točna", reći će nakon toga Bullock. "To je ono što je Trevor-Roper tvrdio od samog početka." Bullock sad prihvaća stajalište Petrove i Watsona da je Hider zagrizao otrovnu kapsulu i onda si gotovo istodobno prosvirao glavu. Međutim, Bullocka i dalje fasciniraju ne samo nalazi sovjetske obdukcije nego i organi na kojima je
obavljena obdukcija. Rekao mi je da je dodao gradu popularnom izdanju svoje dvostruke biografije iz 1991. Hitler i Staljin kako bi uvrstio opis bizarne odiseje Hitlerovih organa na temelju razgovora sa sovjetskim vojnicima koji su bili zaduženi za likvidaciju Hitlerovih ostataka. "Staljin je naredio da se.:. Hitlerovi organi, koji su bili smješteni u staklenke tijekom obdukcije, prenesu u Kremlj", napisao je Bullock. "Staljin je tražio da mu se organi pošalju u Moskvu?" upitao sam Bullocka u prostorijama oxfordskog koledža St. Catherine. "Tako je. Naredio je da mu ih pošalju", odgovorio je Bullock. "Ah, krasno! Ali mene zanima je li ih pojeo!" dodao je naceren, razmišljajući o jezovitom, primitivnom zajedništvu između dvojice diktatora. "Siguran sam da će neki psihijatar reći: 'Da, pojeo je Hitlerov testis.' Moram reći: njegov jedini testis. Zamislite samo što će iz toga stvoriti. Jadni stari Waite - možete si misliti kako ga je to oduševilo." Robert 117 Waite je u Psihopatskom Bogu izgradio razrađen dvorac freudovske interpretacijske analize na slabašnom temelju Hitlerovih navodno napola praznih mošnji. Bullock ne vjeruje Waiteovu freudovskom teoretiziranju u vezi s pričom o jednom testisu, ali ipak, čini se, misli da je riječ o znakovitu nedostatku, znamenu veće nepotpunosti u našem viđenju Hitlera. Moglo bi se reći da je Bullock našao sličnu nepotpunost u svojem izvornom objašnjenju Hitlera. Hitler koji izvire iz njegova djela iz 1952. Hitler: Studija o tiraniji hotimice je umanjen i ispražnjen lik - metaforično s jednim testisom. A novo viđenje Hitlera koje mi je otkrio, moglo bi se opisati kao pomak od jedinstvenosti do dvojnosti ili dualiteta. Rijetki su slučajevi kad znanstvenik tako otvoreno govori o tome kako je posve promijenio mišljenje. Bullock ne odbacuje svoju prvu knjigu u potpunosti, iako je pokazao iskre razdraženosti kad sam postavio pitanja koja se temelje na njoj. "Ali promijenio sam se! Zar to ne vidite?" poviknuo je u jednom trenutku. Kako bismo posve razumjeli narav te promjene, bit će dobro da se prisjetimo konteksta u kojem je nastala njegova početna teza. Bullock i danas oduševljeno opisuje doživljaj uranjanja u istraživanje za svoju prvu knjigu nedugo nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. "Mislim da smo se svi mi vratili kući sa željom da shvatimo zašto", objasnio mi je. Prije rata je Bullock bio prvenstveno povjesničar starih ratova, sukoba koje su bilježili Tukidid i Tacit. Ali nakon invazije na Poljsku, rekao je: "Proveo sam rat u Londonu tijekom bombardiranja, stvarajući radijsku mrežu za Europu, tako da sam doista postao svjestan europske politike i povijesti u tom razdoblju. Mislim da su se svi povjesničari koji su na ovaj ili onaj način bili uvučeni u rat, poput Hugha Trevor-Ropera i Hugha Seton-Watsona, vratili s pitanjem 'Zašto? Kako se ovo dogodilo?'" U želji da to pokuša objasniti učvrstili su ga stenogrami nurnberškog procesa. "Chatham House, Kraljevski institut za međunarodne poslove, poslao mi je dvadeset i šest svezaka svjedočanstava sa suđenja od riječi do riječi. Pregledao sam ih sve. I silno sam se uzbudio nad tim svjedočanstvima možete reći što hoćete o tome je li to pravda ili nije - ali su s povjesničarskog stajališta niirnberška suđenja bila pravo čudo. Hoću reći, bio je to najveći zgoditak u povijesti za same povjesničare. Dobiti dokumente najmoćnije države na svijetu odmah nakon tog događaja! Tako sam se uključio u objavljivanje tih spisa, a onda mi je kao grom iz vedra neba došao poziv da napišem Hitlerov životopis." Otišao je u Njemačku i ono čega se najjasnije sjeća bila je tišina: "Pošao sam onamo neposredno nakon svršetka rata. često sam bio u Njemačkoj i sjećam se odlaska u Ruhr - bilo je to industrijsko srce Europe. Ali nakon rata nije ostao ni jedan jedini dimnjak. Posvuda je vladala tišina. Nije bilo automobila ni vlakova. Dugačke kolone inozemnih radnika vukle su se kući. Da nije bilo ruševina, bilo bi to nalik na zabitan poljodjelski kraj. Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Želim reći da je civilizacija bila uništena." 118 Bullock nije slijedio Trevor-Ropera i nije se usredotočio na ljude iz Hitlerova užega kruga. "Svi ljudi s kojima sam htio razgovarati", napomenuo je, "bili su mrtvi ili u zatvoru." Iako se to čini pomalo pretjeranom izjavom, ona možda pridonosi razumijevanju zašto je Bullock napisao knjigu
čije se viđenje Hitlera nije bavilo tajnovitom čarolijom na čiji je odraz Trevor-Roper naišao među najužim krugom, čarolijom za koju neki kažu da ju je baš on ovjekovječio. Nije riječ o tome da u Bullockovoj knjizi nema dramatičnosti: njegova rekonstrukcija posljednjih mjeseci 1932. i prvog mjeseca 1933, posljednjih tjedana i dana igre za veliki ulog i napetoga manevriranja koje je dovelo to toga da je Hitler zgrabio kancelarsku dužnost, doista je veličanstven povijesni tekst, tekst čija je potka - koliko je često Hitler bio nadomak neuspjehu - posve suprotstavljena Trevor-Roperovoj tvrdnji o tome koliko je blizu Hitler bio pobjedi u ratu. Bullockov prikaz doista očarava opisom onog što je za dlaku bio Hitlerov neuspjeh, ali opis je to pisca koji nije nimalo očaran Hitlerom. Štoviše, možemo gotovo odrediti stupanj u kojem je neki autor opčinjen Hitlerom prema tome koliko vremena posvećuje opsjednutima u njegovu užem krugu. Bullock u svojem najvećem odmaku analizira Hitlerovu privlačnost u smislu njegove hladnokrvne, makijavelijanske manipulacije - a njegov vlastiti odmak odgovara onome šarlatanskoga Hitlera koji nam nudi u svojoj prvoj knjizi. Trevor-Roper je proveo neko vrijeme s užim krugom. Bio je u njemu, ali mu nije pripadao, mogao je biti s opsjednutima i obnoviti moć te čarolije u svojoj prozi, iako je to činio s gnušanjem. A imamo i primjer Davida Irvinga, koji je (kako ćemo vidjeti u 12. poglavlju) ušao u taj uži krug, nazvao ga "čarobnim krugom" i zapravo se više nije izvukao iz njega. Bullockova je knjiga postigla uspjeh čim je bila objavljena, bila je među najprodavanijim knjigama kako u Europi tako i u Americi; dosad je prodana u tri milijuna primjeraka, procjenjuje on, a i dalje se tiska prerađeno izdanje iz 1962, godine. Pitao sam ga o njegovoj napomeni iz Studije o tiraniji, o tome kako se, pišuć: izvornu inačicu, hotimice želio suprotstaviti zametku "mita o Hitleru", mita c okultnom mesiji čijem je nastanku pripomogao Trevor-Roper. "Ta je knjiga dirnula u žicu", rekao mi je Bullock. "Ako me pitate o tome koju žicu, dobro se sjećam komentara u popularnom tisku: 'Sad znamo da Hitler nije bio luđak, da je bio izvanredno oštrouman i sposoban političar.' Mislim da je to doista iznenadilo ljude." Nije luđak, nego političar. To se naizgled ne čini sablažnjivim, ali u kontekstu toga vremena bilo je to prkosno oprečno stajalište. Kako je strašna zbilja holokausta postajala sve više činjenicom zajedničke svijesti, Hitler je postao više od omraženoga neprijateljskog vode, lika poput njemačkoga Kaisera nakon Prvoga svjetskog rata. Prerastao je gotovo u utjelovljenje zla. Smišljane su nove riječi - genocid, holokaust - da bi opisale njegov zločin, a razmjeri njegova lika groteskno su napuhani da bi odgovarali grotesknim razmjerima pokolja. U tom se kontekstu Bullockov Hitler doima poput hotimice napuhana lika, posebice u usporedbi s iracionalnim, 119 demonskim Hitlerom kojeg je Trevor-Roper podario poslijeratnom svijetu. Bullockov Hitler, ako i nije bio racionalist, pronicavo je i racionalno razmišljao, bio je spletkar, oštrouman i sposoban političar, ne luđačko čudovište ili zao genij teoloških razmjera koji je srušio granice prijašnjih okvira objašnjenja. U biti je Bullockova knjiga više od biografije, ona je hrabar pokušaj da se Hitlera nekako smjesti u utješnije ili barem poznatije okvire klasičnih povijesnih portreta. Doslovce klasičnih: Bullock je čak prkosno svojoj knjizi dodao Aristotelov epigraf: "Ljudi ne postaju tirani da bi se zaštitili od studeni." "Krasna napomena", rekao je Bullock kad sam ga pitao zašto ju je odabrao. "Pa, klasičar sam, a i Aristotelova je Politika divna knjiga za koju sam jednostavno mislio da je treba istaknuti u tom slučaju." Ali u čemu je znakovitost upravo te rečenice, upitao sam ga. "Dobro: Ljudi postaju tirani jer žele držati vlast. Nije riječ o težnji za materijalnim probitkom ili ugodom, nego o tome što žude za vlašću." "Žele vlast radi nje same?" "Tako sam tada shvaćao Hitlera. To se stajalište, znate, sada promijenilo." Izvorno je viđenje, dakle, ono u kojem se Hitler zamišlja kao ekstreman slučaj, ali ekstreman slučaj nečega razumljivog što se uklapa u okvire tumačenja tako temeljnog teksta zapadne misli o moći i tiraniji kakva je Aristotelova Politika, nešto što ima, primjerice, svoj presedan u Svetonijevu opisu
krvoločnoga Kaligule -ekstremne manifestacije nečega poznatog. Ali poznajemo li Hitlera dostatno? Prije nego što zađem dublje u način na koji se Bullock odmaknuo od svojih klasicističkih okvira, htio sam s njime proći neriješena sporna mjesta u tom području kako bih se upoznao s njegovim stajalištem u vezi s tumačenjima Hitlera. Isprva sam se iznenadio kako je često mislio da su pokušaji objašnjenja neuspjeli, iako me to, budući da je riječ o čovjeku koji vjeruje u Necjelovitost kao načelo bitka, nije trebalo toliko začuditi. "Pravi razlozi Hitlerova antisemitizma?" razmišljao je glasno u odgovoru na moje pitanje. "Ne znam. Nitko ne zna. Nitko to još nije ni počeo spoznavati. Želim reći, uzmimo metafore koje je on rabio, a koje su često spolne. Pitamo se ima li štogod u tome..." Ali nije htio nastaviti o tome. "Ima mnogo zagonetki u životu za koje nikad ne možete ponuditi objašnjenje, a Hitler je jedna takva zagonetka. Mislim da nam je više toga zagonetno nego što ljudi misle." No, u vezi s pitanjem Hitlerove spolnosti Bullock je imao određena jasna stajališta. Opisao mi je čudan susret s Ernstom Hanfstaenglom zvanim "Putzi", Hiderovom negdašnjom povjerljivom osobom i dužnosnikom za vezu s inozemnim novinarima, koji je, nakon što je prebjegao u Sjedinjene Države na kraju tridesetih godina, ispričao više nećudorednih priča o Hitleru. Bullock se prisjetio čudnog pokreta rukom kojim je Hanfstaengl označio Hitlerovu spolnost. "Taj je čovjek doista bio odvratan", tako je Bullock opisao Hanfstaengla. "Uistinu mi je bilo neugodno biti blizu njega. Bio je pravi nitkov, pretvarao se. 120 Kako bilo, u sobi gdje smo razgovarali stajao je glasovir." Poznato je da se Hanfstaengl nametnuo kao jedan od Hitlerovih najvećih intimusa zbog načina na koji je na glasoviru svirao Wagnera. Govorilo se da Hitler katkad nije mogao usnuti sve dok mu nisu doveli Hanfstaengla s drugog kraja grada da ga smiri svojom izvedbom Wagnera. Bullock je nastavio: "Rekao sam mu: 'Hajde, svirajte mi onako kako ste svirali Hitleru.' Mili Bože, grozno je svirao. A onda je odjednom učinio ovo..." Bullock je oponašao Hanfstaenglovu gestu ispruživši kažiprst i mali prst. "I rekao je, 'Znate, Hitler je jedino mogao svirati na crnim tipkama.' Što je time mislio? Mislim da je želio reći kako je Hitler bio impotentan. I mislim da je to veoma vjerojatno istina, jer mislim da je ono što se dogodilo u avanturi s njegovom nećakinjom bio voajerizam. Siguran sam da je Hitler u neku ruku bio spolno abnormalan." Ako je Hafstaengl tom gestom i mislio nešto određenije, Bullock ga nije pitao o tome. Nakon Hafstaenglove smrti točno je značenje geste, ako je ono uopće postojalo, postalo izgubljenim suzvukom objašnjenja Hitlera. Bullock se vratio na temu Geli Raubal i na pitanja u vezi s njezinom smrću. Vjeruje li službenom izvješću da je riječ o samoubojstvu? "Recimo da dokazi ne upućuju ni na jedno ni na drugo. Vjerojatno je riječ o samoubojstvu, ali dokazi nisu uvjerljivi, ne navode ni na zaključak da jest ni da nije. Ipak mislim da je vjerojatno počinila samoubojstvo." "Da ju je natjerao na samoubojstvo?" "Mislim da je on - posebice nakon njezine avanture s njegovim vozačem i kad je ona onda htjela otići u Beč i sve ostalo... On je bio pravo staro čudovište. Hoću reći, ona je samo morala učiniti ono što on želi. A ljubav? Možda je želio da ona izvodi nekakve voajerističke točke, a ona nije htjela. Mislim da je bilo tako. Hoću reći, žene su se pred njim morale svući i činiti svakakve stvari, ali ne i spavati s njim. I mislim da je... tako to vidim. To odgovara bolje od drugih stvari." "Bolje nego što?" "Bolje nego - ne znam što bih rekao o njemu u spolnom smislu, ali čini mi se da nešto nije bilo u redu. Je li riječ o tome da je bio zaražen kakvom spolnom bolešću u dodiru s prostitutkom Židovkom pa je postao impotentan te je mogao samo glumiti, ili je posjedovao želju ali ne i sposobnost - mislim da bi to moglo biti to." Pitanje o židovskoj krvi ponukalo je Bullocka da najstrastvenije govori o nepotpunosti i objašnjenju. "Franz Jetzinger i Waite vjeruju priči Hansa Franka", započeo sam. "Tako je. To je zgodno objašnjenje. Oni žele objasniti. Ja ne mogu objasniti Hitlera. Mislim da nitko ne može. Jer mislim da su ljudska bića veoma tajnovita. Raščistimo ono što možemo raščistiti.
Želim reći, prilično je jezovito, i mislim da oni to žele objasniti jer se žele osjećati ugodnije u vezi s time. Dajte da vidimo svu sirovost, a to se svodi na činjenicu kako je on u mnogo čemu bio osoba poput vas ili mene." 121 Ovdje je Bullock izrazio dvije važne i možebitno proturječne misli. Prvo je njegova kritika objašnjenja. Koliko sam mogao razabrati, njegova je kritika skromnija od one Emila Fackenheima i Claudea Lanzmanna; on ne isključuje mogućnost objašnjenja. Poput Yehude Bauera, čini se da je problem u nepotpunosti, u tome što nedostaje dostatna kritična masa činjenica koja bi, da postoji, možda mogla ponuditi objašnjenje koje nedostaje. Ali Bullockove ograde u vezi s mogućnosti objašnjenja donekle proturječe riječima kojima opisuje one koji žude za sigurnošću: "Žele se osjećati ugodnije u vezi s time. Dajte da vidimo svu sirovost, a to se svodi na činjenicu kako je on u mnogo čemu bio osoba poput vas ili mene." Nemarnom izjavom o "činjenici" da je Hitler bio "osoba poput vas ili mene", Bullock se svrstao čvrsto na jednu stranu velike shizme među Hitlerovim tumačima: onima koji govore o Hitleru "kao jednom od nas", o "Hitleru u svima nama", o potencijalu za hitlerovskim zlom u ljudskoj naravi, u našoj naravi - i onih koji zastupaju neku od inačica hitlerovske iznimnosti. Tvrdnje onih koji vjeruju u njegovu iznimnost kreću se u rasponu od vjere da razmjeri Hitlerova zla (ma kojim načinom mjerili te razmjere) premašuju one prijašnjih povijesnih zločinaca do intelektualnijih teza poput one filozofa Berela Langa, koje tvrde da upravo zbog kakvoće Hitlerovih intencija, a ne broja mrtvih tijela, nacistički genocid otvara novo poglavlje u "povijesti zla." Dalje od toga idu još više metafizički i teološki argumenti Emila Fackenheima, koji odbacuje pomisao o Hitleru "u nama" i umjesto toga tvrdi da je Hitler s onu stranu kontinuuma, da nije u referencijalnim okvirima, da ga je nemoguće objasniti pozivanjem na ikakvu prijašnju inačicu ljudske prirode. On zapravo predstavlja svojevrsno "radikalno zlo," čak i "erupciju demonizma" u povijesti, događaj koji je toliko bez premca da nas nužno navodi da ponovno promislimo svoje poimanje odnosa Boga prema čovjeku. Premda su takva stajališta ekstremna, moglo bi se reći da viđenje Hitlera kao "osobe poput vas ili mene" nije nužno blaže viđenje ili viđenje koje ga opravdava, nego samo mračnije viđenje koje još više uznemiruje. To je radikalno mračno viđenje potencijala ljudske prirode koje može naći Hitlera, ili Hitlerov potencijal, čak i u samom Alanu Bullocku. Štoviše, čini se da je to ono što Bullock misli kad kaže "dajte da vidimo svu sirovost" - sirovost u smislu da ne otkrivamo kako je Hitler nečovječan ili demonski, nego da je on nekako ljudski! To je sirovost koja ide dalje od Prospera koji na kraju Oluje za neljudskoga Kalibana kaže: "Ovaj porod tmine priznajem da je moj", jer i to još upućuje na svojevrstan odmak - preuzimanje odgovornosti za nešto, ali ne i poistovjećivanje s "porodom tmine". Bullock ide dalje. Kaže da je Hitler bio "umnogome osoba poput vas ili mene." Ide čak dotle da zamalo kaže "ovaj porod tmine priznajem da sam ja!" Tada sam Bullocku postavio pitanje u vezi s Hitlerovim zlom koje sam bio postavio Trevor-Roperu i drugim tumačima Hitlera: Vidi li on Hitlera kao osobu koja je svjesno činila zlo? Pitao sam ga u vezi s Bulgerovim slučajem, koji je toga dana bio 122 na naslovnicama londonskih novina. James Bulger bio je dvogodišnjak kojega su u liverpoolskom trgovačkom centru dvojica desetogodišnjaka namamili da ostavi majku i odveli ga do željezničke pruge, gdje su ga ciglama zatukli i ostavili na pruzi nadajući se da će krivotvoriti "tragičnu nesreću" kako bi prikrili svoje zlodjelo. Osupnuo me jezik suca kad je presudio da su dječaci krivi. Riječi koje je rabio šokirale su me u kontekstu rasprava koje sam vodio s tumačima Hitlera o tome je li Hitler bio svjestan zla. Ne, odgovorio je Trevor-Roper, Hitler nije bio svjesno zao, Hitler je bio "uvjeren u vlastitu ispravnost". Ne, tvrdi dr. Peter Loewenberg, psihopovjesničar na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, Hitler nije bio svjesno zao, bio je uznik svojih podsvjesnih nagona pa zato nije posve posjedovao svjesne nagone, bio je u tolikoj mjeri njihov uznik ili žrtva te nije bio sposoban svjesno činiti zlo u smislu kako bi mogao biti svjestan posve uspješno analiziran bolesnik. Stoga ne čudi što me gotovo osupnuo sučev izraz kad je dvojicu dječaka nazvao zlim... pokvarenim i krivim zbog nečuvena zla, kako su isticali novinski naslovi. Nespremnost stručnjaka da Hitlera nazovu zlim, u usporedbi s time što je sudac dvojicu desetogodišnjaka koji nisu još u pubertetu
nazvao zlima, doista je poticala na razmišljanje. Pitao sam Bullocka osjeća li on prepreke da Hitlera nazove svjesno zlim onako kako ih osjećaju Trevor-Roper i Loewenberg. "Ako on nije zao, tko jest? I to je to. Želim reći, ako nije on, tko je onda? Jedina obrana koja se može ponuditi", rekao je razmišljajući glasno, "jest da je vjerovao u to što čini." Kad sam mu postavio to pitanje u vezi s Hevdrichom, odgovorio je: "On nije vjerovao..." "Mislite da Hevdrich nije..." "On nije ni u što vjerovao. Začudo ga je Hitler odabrao za svojega možebitnog nasljednika, dok je Himmler bio gotovo smiješan u svojoj vjeri. On je žudio za tim da vjeruje. Mislim da je Hevdrich prilično uživao u okrutnosti." "I Hitler?" "O tome nema dokaza. Nikad im nije prišao ni blizu [logorima smrti]. On to nikad nije vidio. Nije prišao nijednom koncentracijskom logoru, ni blizu logoru smrti. U tome stvarno nije sudjelovao. U biti to on nije organizirao. Prepustio je to Himmleru i Hevdrichu." Ali, napomenuo je Bullock, postavi li se pitanje odgovornosti, Hitler jest bio svjestan svoje odgovornosti. "On je sve to nadahnuo. On je bio jedini čovjek koji bi preuzeo odgovornost. On je bio spreman... Prema tome, ako on nije zao, onda ta riječ nema nikakvo značenje." Pitao sam Bullocka o čudnom izrazu koji je rabio u svojoj prvoj knjizi da bi opisao Hitlerov um "moralni kretenizam" - koji je, već prema tome kako ga tumačimo, ili metafora bolesti koja se odnosi na nemoralnost ili moralni znak bolesti, nešto nalik na postencefalitičnu teoriju o Hiderovoj mržnji. Mislim da bi većina ljudi 123 tumačila "moralni kretenizam" kao nešto nalik na obranu Hitlera zbog smanjene ubrojivosti, pa bi po tome on bio i žrtva (sindroma moralne onesposobljenosti) i počinitelj. Bullock nije baš bio siguran kako je došao do toga izraza, ali je drage volje posegnuo za rječnikom na polici (sad smo bili u njegovoj radnoj sobi). "Pretpostavljam da neki", govorio je tražeći pod kretenizam, "zamišljaju kretena kao osobu koja je tako nerazvijena da ne može pojmiti dobro i zlo. A meni je jedna od silno neobičnih stvari u vezi s Hitlerom to što se možda štitio od toga." A "to" o kojem govori jest stvarnost pravih logora smrti i plinskih komora koje je Hitler odbijao vidjeti. Preuzeo je odgovornost za njih, "ali čini se da ga se pomisao na njih nije dojmila. često čujemo opise ljudi čiji su osjećaji mrtvi. Oni su doslovce odsječeni od ikakva osjećaja sućuti. Pretpostavljam da je to značenje moralnoga kretenizma. Može biti da taj izraz nisam rabio baš točno, a mislim da tako ne govorim u svojoj drugoj knjizi." Našao je stranicu u rječniku i pročitao definiciju riječi "kreten": '"Deformirana, mentalno retardirana osoba uslijed mane štitne žlijezde' - pa, nije bio mentalno nerazvijen. Bio je funkcionalno vraški prepametan." "Ali bio je moralno nerazvijen?" "Da, to mislimo pod moralnom retardacijom." Time nije posve objašnjena višeznačnost moralnoga kretenizma: je li riječ o svjesnom odbijanju osobe da razvije osjećaj za moralnost, ili je to prirođena mana, ili se pak javlja kao posljedica traume, mana za koju osoba nije "odgovorna", nego je jednostavno rođena s njom, ili se javlja kao posljedica bolesti? Ali nije toliko problem u tome što je Bullock neodređen, nego više u tome što dvoji o tome. Štoviše, njegovo novo viđenje Hitlerova misaonog svijeta odnosi se na Hitlerovu vlastitu neodlučnost- što je sinteza dvaju naizgled proturječnih viđenja Hitlerova misaonog svijeta. Prvi se nagovještaj načina na koji je ta njegova promjena izražena pojavio u Bullockovu odgovoru na teoriju Emila Fackenheima o Hitleru kao o glumcu. Spomenuo sam da mi je Fackenheim u Jeruzalemu rekao kako je i dalje uvjeren da je Hitlerova mržnja Židova bila, baš kao i sva njegova izražena uvjerenja, cinična, oportunistička gluma. Pretpostavio sam da bi se Bullock mogao složiti s time. Štoviše, pretpostavio sam da je Fackenheim svoju teoriju o glumi razvio, barem djelomice, čitajući Bullockovu prvu biografiju o Hitleru gdje je Hitler prikazan kao ciničan, proračunat političar, pustolov koji je žudio za moći i za kojeg su uvjerenja, baš kao i ljudi, bila tek sredstva za postizanje svoga cilja.
Ali Bullockov me odgovor iznenadio. "Ah!" reče. "Bio je veliki glumac koji je vjerovao u svoju ulogu. To je ono što ga čini jedinstvenim. On je velik glumac, ali on je - imam negdje krasan citat iz Nietzschea..." S druge police u svojoj radnoj sobi uzeo je svezak Nietzschea i pročitao naglas 124 ulomak koji zapravo utjelovljuje Bullockovo revidirano stajalište o dinamici Hitlerova misaonog svijeta: "Ljudi vjeruju u istinitost svega u što se naizgled čvrsto vjeruje. U slučaju svih velikih varalica na djelu je poseban proces kojemu duguju svoju moć. U samom činu prijevare zajedno s pripremama za nju - strašan glas, izraz, pokreti - varalicu obuzima vjera u sebe i ta vjera slušateljstvu onda govori tako uvjerljivo, gotovo čudesno. Ne samo što to priopćuje slušateljstvu, nego mu slušateljstvo to i vraća i jača njegovu vjeru." Misaoni je proces koji ovdje opisuje složen, svojevrsna dinamika. Počinje s onim što se čini poput cinične, oportunističke računice: nije najvažnije vjerovati, nego biti doživljen kao da vjeruješ; drugim riječima, gluma vjere važnija je od iskrenosti. Ali ako na početku i postoji proračunatost čina (proračunatost koja je Fackenheimu bitna kako bi sačuvao osjećaj da je Hitler svjesno zao), ono što slijedi je "poseban proces" u kojem je glumac-varalica ponesen, opsjednut, svladan vlastitom glumom, vjernik vlastite prijevare. Opsjednut sam sobom. Bullocokovo revidirano viđenje Hitlerova misaonog procesa, dakle, počinje njegovim izvornim viđenjem proračunatog Hitlera, nazovimo ga Bullockovim tipom 1 (prepreden, proračunati glumacvaralica koji je umnogome sličan proračunatom kriminalcu krivotvoritelju kojega su prikazali novinari Munchener Posta), a zatim mu priključuje opsjednutoga, opsjenarskog "iskrenog" Hitlera Trevor-Ropera i, naposljetku, prepletanjem teze i antiteze, dolazi do sinteze: Hitler Bullockova tipa 2; do glumca koji je iskreno povjerovao u vlastitu glumu. Ključna se promjena u Bullockovu razmišljanju, kako mi je objasnio, dogodila u odnosu na njegovo viđenje ideologije u Hitlerovu misaonom svijetu - a to je ono čime je zaokupljen Trevor-Roper. "Predomislio sam se o Hitleru utoliko što sam ga izvorno shvaćao kao čovjeka kojega isključivo zanima moć... Sad mislim da ideologija jest ključna. Mislim da je to oklop kojim se Hitler štiti od kajanja, krivnje, svega. Hitler je bio nepokolebljiv u odnosu na tu ideologiju, tu vjeru da ga je poslala Providnost. Ta vjera u sebe - mislim da sam je mnogo više naglasio u drugoj knjizi {Hitler i Staljin) nego u prvoj. U prvoj sam bio veoma... Nisam to shvatio." Dojmila me se Bullockova iskrenost, ali još mi nije bilo posve jasno sadrži li taj novi, složeniji model Hitlerova misaonog procesa proturječje. "Želite li reći", upitao sam ga, "da postoji proračunatost koja vodi u opsjednutost koja je tada istinska, a ne samo glumljena?" "Mislim da se to jednako odnosi na Staljina", odgovorio je. "Staljin je umnogome bio posve drukčiji. Zato što nije bio govornik, uopće nije imao karizmu, ali zbog Staljinova kulta kojim je manipulirao, osigurao je da ga hvale i sve su te pohvale sintetičke, nisu spontane. Barem na početku! Na kraju je u slučaju mnogih postalo spontano. I što se njega tiče, on je svjestan da to čini [da stvara kult vlastite 125 genijalnosti], a ipak, istodobno dok je svjestan da to čini, zna da je to istina - da on jest genij." "Istodobno?" "Ne vidim nikakvih teškoća u vezi s time", odgovorio je. "Ljudi su u javnom životu posve kadri imati dva nepomirljiva stajališta. Većim dijelom dana to mogu i ja." "Ali može li čovjek istodobno biti i iskren i neiskren?" Pomislio sam da sam ga time zaskočio, ali on je odigrao adut vizualne metafore i priče o pogrebu. "To je kao voda koja brzo teče, zar ne?" upitao me. Voda koja brzo teče? Zamislio sam svjetlucanje na vrhovima brzih valova. U toj slici ima nešto intuitivno uvjerljivo, svjetlucanje, prelamanje proračunatosti i vjere u brzom toku svijesti. Sto se tiče pogreba, dogodio se toga jutra, napomenuo mi je. Njegov se kolega utopio nesretnim slučajem plivajući - u brzacu. Bullock je govorio o pogrebu tog jutra. "To sam doživio jutros dok
sam govorio", objasnio je. "Govorio sam svim srcem jer me to doista ganulo. Žena koja je proživjela tu strahotu stajala je preda mnom, gledala me. Istodobno sam si govorio: 'Slušaju li me? Jesam li uspio?' Iskreno vam govorim. Mislim da nisam neiskren čovjek, ali posve sam svjestan toga što činim i želio sam uspjeti. U mnogim se ljudima krije glumac. Želim reći, znam da se u meni krije vražić koji mi došapne: 'O, vjeruješ li u to, je li? Aha! Ali to ti se doista isplati, zar ne?'" "Zloduh nastranosti?" upitao sam. "Nije li ga tako zvao Poe?" "Tako je. To je često bilo opisano. I Goethe nam govori o njemu. Znate, to je vražić koji mi nešto kaže. A ja kažem: 'Daj me pusti, mali! Dobro sam. Doista tako mislim.'" Premda nisam posve siguran je li Bullockov zloduh nastranosti na bilo koji način korisno usporediv s Hitlerovim istrebljivačkim nagonom, dinamika koju je Bullock opisao čini se uvjerljivijom kad ju je primijenio da objasni ono za što misli da je bio uzrok Hitlerova konačnog ratnog neuspjeha. Bullock misli da je prava prekretnica, pravi početak kraja za Hitlera došao nakon - a možda upravo zbog -njegovih prvih žestokih pobjeda na ruskoj fronti 1941. godine. Prije toga ga Bullock vidi kao opreznoga i dosta proračunatog - tako se, primjerice, 1936. bio spreman odmah povući da su Francuzi pokazali i najmanji znak vojnog protivljenja njegovu ponovnom zauzimanju Rajnske oblasti. "Do tog se trenutka [1941. godine] krzmao, a nakon toga je nemilosrdan", objasnio je Bullock. "Ali čim mu je krenuo napad na Rusiju, mislim da je onda pomislio, shvaćate? 'To je to!'" U tom ga je trenutku toliko svladala vjera u sebe, u svoju predodređenu neuništivost da Bullock kaže: "On se sam uništio. A to je doista zanimljivo. Želim reći, zapovjedio je njemačkoj vojsci da stoji pred Moskvom i da se ne povlači, smijenio je sve te generale, ustrajao u tome da drže položaje. Da je barem bio fleksibilan, shvaćate, da je samo bio spreman ponovno mu se obratiti, posve je moguće zamisliti 126 da bi Staljin sklopio kompromisni mir. To je jedna od velikih zagonetki... Ali nevjerojatna je stvar u tome - a ovdje je bitan element oholosti - trenutak kad on dođe do toga da više ne manipulira svojom slikom, nego posve vjeruje u nju, i taj ga trenutak, kad odbaci manipulaciju, vodi u propast. Uništila ga je vlastita slika koju je stvorio. Sve dok je vjerovao i manipulirao, bio je uspješan, ali čim je došao pod Moskvu, više nije manipulirao. Nakon toga se sve svodi samo na Volju." "Gubi praktičnu viziju cinika?" , "Tako je. Pogledajte, on je mogao pridobiti pola Rusije protiv Staljina. Ali pogledajte kako se odnosio prema Ukrajini - smiješno. Ministar vanjskih poslova Ribbentrop je to shvatio i sjeća se da su mu ljudi govorili: 'To je trenutak u kojem se uništio.' O, to je doista zadovoljavajuća grčka tragedija." Zadovoljavajuća? čini se da se i ovdje Bullock vraća svojim klasičnim korijenima, nagonu da oblikuje tragediju unutar aristotelovskih okvira, da smjesti Hitlera i holokaust u kontinuum ljudske tragedije, u kontinuum ljudske prirode. A ipak, baš kao i u slučaju njegova modela Hitlerova misaonog svijeta, i ovdje oklijeva u vezi s tim pitanjem. Naime, nedugo nakon napomena o tome kako je Hitlerov oholi pad zadovoljavajući, postavlja pitanje je li Hitler zapravo razbio stare aristotelovske okvire. Upitao sam ga je li proučavajući Hitlera promijenio stajalište o potencijalu ljudske prirode da čini zlo. "Uvelike", odgovorio je. "Hoću reći, ako ste odgojeni kao većina nas, živimo u veoma zaštićenom društvu i suočeni smo s time. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam izlazio iz Yad Vashema", prisjetio se posjeta spomeniku holokausta u Jeruzalemu. "Bio sam shrvan. Shrvan." Znači li to da moramo ponovno razmisliti o biti ljudske prirode? Isprva kao da potvrđuje kako su Hitler i holokaust nešto što bi se moglo uklopiti ,1( u klasično viđenje ljudske prirode. "Je li išta drukčije? Da se vratimo u povijest - a i uzmemo primjere manjih razmjera - vratimo li se na neke događaje u starome vijeku, pročitate li Tacita ili Tukidida, vidjet ćemo da većina nas koja je čitala te knjige nije naišla na takvo što." "A pokolj helota?" natuknuo sam prisjetivši se Tukididova opisa grčkog pokolja robova na Siciliji. "Da - to je drukčijih razmjera. Ali mislim da je to prilično mračna priča." "A što je s misaonim svijetom onih koji čine takve zločine? čini li nekoga nagon da ubije tisuću
ljudi jednako krivim kao onoga koji ubije deset tisuća? Ili postoji točka na kojoj..." "Mislim da je to zanimljivo pitanje. Mislim da ima nešto više u tome kad to postaje mehaničko. A onda odjednom vidimo knjigovođe koji računaju troškove i koristi ovoga ili onog načina ubijanja to je strahota holokausta koji su počinili Nijemci. To nije učinjeno u vatrenom bijesu boja ili osvete. Hladnokrvno je. Zidovi mu nisu predstavljali vojnu opasnost. Bilo je hladnokrvno. Kad su Rusi činili 127 krvološtva - tako mi svega, bili su izazvani. To je bila osveta. Ovo nije bila osveta. Ovo je bilo hladnokrvno." Prema tome, Bullocku je duševno stanje u pozadini ubijanja čimbenik u izračunu stupnjeva zla, ali ne i jedini. Vraća se na pitanje razmjera. Spomenuo je kako mu je teško navesti današnje studente da shvate razmjere razaranja uzrokovane Hitlerovim ratom i logore smrti. "Ne možeš uvjeriti ljude. Hoću reći, toliko su užasnuti time što se događa u Jugoslaviji. Znam da je strašno, ali to nije ništa u usporedbi s onim što se događalo u Jugoslaviji kad ih je Hitler pokušavao uništiti." "Nije nam lako baviti se poredbenim zlom." "Teško je to, zar ne? Razmjeri - nažalost mislim da oni jesu bitni, ali opirem se tom zaključku. A ipak mislim da je istina. Hoću reći, osjećam da je taj sud u neku ruku moralno pogrešan. A ipak mislim da je milijun ubijenih gore nego da je ubijeno deset ljudi. To uznemiruje. Ali Bullockova je filozofija da u životu ima mnogo toga što uznemiruje i što se ne može objasniti." "Izvire li ta filozofija iz proučavanja klasike?" "Da. I Machiavellija. Znate, Machiavelli je bio moralist." Ali, u trenutku kad se zamalo odlučio za stajalište klasičara, Bullock postavlja mistično pitanje. "Moram reći da mislim kako mističari imaju što reći o tome. Ne tvrdim da sam ja mistik. Ali razmišljam o pitanjima koja postavljaju. Nevjerojatno je da se javljaju u svim kulturama: taoizmu, sufizmu, zen-budizmu, katoličanstvu, protestantizmu, u slučaju Blakea, Platona, Plotina nevjerojatno. I, grubo rečeno: iako se toliko razlikuju jedan od drugoga, svi oni vole paradoks: ono što jest i nije; ono što je posve jedinstveno i ono što je posve podijeljeno." Otac mu je potaknuo zanimanje za misticizam, a Bullock ganutljivo govori o očevu neortodoksnom duhovnom putu. "Bio je svećenik Unitarijanske crkve, ali ipak je nakon Prvog svjetskog rata zaključio da religija umire i da se toliko mnogo ljudi posvetilo svojevrsnoj duhovnoj potrazi u kojoj ih ne može pratiti. Jednostavno nije mogao doprijeti do njih. I tako, iako je nastavio propovijedati, a bio je doista izvrstan propovjednik, ipak je obnovio staru tradiciju, alternativno svećenstvo. Posve se odvojio od crkvenih poslova, unajmio je sobu koja nije nimalo bila nalik na kapelu - nije bilo obreda, ni molitava, ni crkvenih pjesama, nije nosio nikakvu svećeničku odjeću. Svoje je skupove nazivao predavanjima iz psihologije. I tako je činio dvadeset do trideset godina. U tim je predavanjima zorno prikazao mnoge aspekte svoje vjere, izrazio ih je na način koji nije religijski. Mnogi su ga dolazili slušati. A bio je gotovo nepoznat jer je živio u gradu na sjeveru za koji nitko nije čuo - u Bradfordu. I rekao je, no, moja je sreća u tome što govorim četrdesetorici ili pedesetorici. I nikad nije prigovarao. Mislim da bi u devetnaestom stoljeću bio velik propovjednik. A sad, na kraju dvadesetog stoljeća, bio bi na televiziji. I bio je divan čovjek. Doista divan." Suprotstavlja li on prešutno ovdje u određenom smislu svojega neznanog oca 178 propovjednika zlokobnom uličnom propovjedniku kojega je cijeli život proučavao? Bullock mi je spomenuo da sad radi na biografiji svojeg oca i nada se da će se tako djelomice iskupiti pred ženom zbog svih godina koje je posvetio prvo Hitleru, a onda Hitleru i Staljinu. "U braku smo više od pedeset godina", napomenuo je Bullock. "Rekao sam joj: 'Pokušat ću ti to nadoknaditi.' Obožavala je mog oca. čekajte da vidi kako radim na biografiji mog oca. Proteklih sedam godina sluša samo o Hitleru i Staljinu i već je sita ' toga." Sinulo mi je nakon razgovora s Bullockom da njegovo novo viđenje Hitlerova misaonog svijeta uključuje mistične paradokse kojima je njegov otac bio toliko sklon: njegov revidirani Hitler,
Bullockov tip 2, i jest oportunist i nije, i jest opsjednuti vjernik i nije. Obje se te osobine prelamaju poput svjetlosti na brzoj vodi (tok svijesti), a zajedno tvore jedinstvenu koncepciju. Također mi je sinulo da Bullock u svojoj novoj sintezi uključuje dvije strane vlastitoga bića, dva naraštaja Bullockovih: jedan je njegovo ortodoksno, klasično školovano viđenje, a drugi je neortodoksna, mistična sklonost njegova oca. Riječ je i o klasičnom slučaju pojave na koju sam opetovano nailazio tijekom razgovora s nekim od najsavjesnijih tumača Hitlera, naime o tome da potraga za Hitlerom, način na koji potraga za dosljednošću u fragmentarno sačuvanim dokazima često dovodi do svojevrsnog dubokog ispitivanja vlastita bića, do ponovne procjene ne samo svjetske povijesti nego i osobne povijesti. Gotovo se čini kao da Bullocku ljubav i poštovanje prema vlastitom ocu daje pravo da gleda s onu stranu klasičnih okvira, oxfordskog skepticizma u tim stvarima, da postavi pitanje vjere, dvojbu o Bogu koju je Hitler katalizirao u drugima. Tako me, primjerice, za ručkom u blagovaonici koledža St. Catherine's iznenadio kad je, u odgovoru na moju napomenu da je nešto što je napisao o Hitleru možda "izraz ,M hegelovskoga svjetskog duha," prebacio težište s filozofije na teologiju, primaknuo mi se i iskreno strastvenim glasom mi došapnuo tako da ga ne čuju kolege profesori: "Ima dana kad pitam Boga: 'Ako si bio ondje, zašto to nisi spriječio?" To je problem koji Hitler i holokaust nameću teodiceji - pokušaj da se pomiri postojanje Boga sa ustrajnošću zla." Ponovno se vratio tom pitanju kad smo izašli iz koledža St. Catherine's, prešli rijeku Isis i uputili se prema Ashmoleanu, gdje je imao dogovoren sastanak. Tijekom te šetnje prvi je put spomenuo pojam Zla kao Nepotpunosti te otišao korak dalje i postavio tezu o Bogu kao nepotpunom. Dok su se pred nama dizali stupovi Ashmoleana, Bullock je objasnio to svoje viđenje zla s pomoću Isusa i Jude. "Paradoks Isusa koji grli Judu!" uskliknuo je. "To doista fascinira. Kad to čitam u Bibliji, naježim se! Poljubio ga je u usta!" Trebalo mi je nešto vremena da raščlanim i raščistim odnos između Bullockova viđenja zla kao nepotpunosti, zagrljaja Isusa i Jude te Bullockova viđenja Hitlera. Ali u tome postoji jedinstvo. Zamislite prvo shvaćanje zla kao nepotpunosti. Zlo tada 129 nije nekakva strana, nečovječna različitost kako ga vide manihejci, nego slabije razvijen oblik ljudskosti. Niži, mnogo niži u velikom lancu bića, ali ipak dio istog kontinuumu stvaranja koji je stvorio nas i koji dolazi od Boga ili se razvija prema Njemu. Prema tome, čak i najsvjesnije zao lik u Novome zavjetu može se prigrliti kao dio stvaranja, iako je riječ o njegovu najnepotpunijem elementu. (Posve drukčiju viziju Judina lika susrest ćemo u tezi Hyama Maccobvja u 18. poglavlju.) Bullock nikad ne ide tako daleko da sugerira da bi se Hitlera moralo prigrliti, ali neizrečena je pretpostavka njegova objašnjenja Hitlera da je i on, ma koliko krajnje zao bio, na istom kontinuumu nepotpunosti koji u biti obuhvaća ostatak ljudskoga roda. Hitler, taj porod tmine, bio je dakle jedan od nas; njega se može odrediti kao ljudsko biće, ma koliko nepotpuno; a to ne zahtijeva ni TrevorRoperovu formulaciju 0 tome da je "više nego ljudski", a ni Fackenheimovu "erupciju demonizma". A što je s Bogom u Bullockovu viđenju zla? On je sam nepotpun: "Jedino što ja o Bogu nikad ne bih rekao jest da je svemoćan", objasnio mi je. "On krpa koliko može. Jednostavno pokušava obuzdati kaos koji nas još okružuje." Spomenuo sam mu razgovor koji sam o tome vodio s Yehudom Bauerom: "Bauer mi je rekao kako ne možemo vjerovati da je Bog i svemoguć i dobar jer, ako je svemoguć, onda je Sotona jer se nije upleo." "Točno. Tako je", dodao je Bullock. "Nikad nemojte vjerovati da je Bog svemoguć." Ako, u skladu s Bullockovim mišljenjem, moramo prihvatiti našu srodnost sa zlom i zločincima, on ipak misli da se zlu treba suprotstaviti i boriti se protiv njega. Štoviše, iako mu je već više od osamdeset godina, ipak je zasukao rukave i ponovno se uključio u boj protiv onih koji poriču da se holokaust dogodio. Doista zadivljuje taj moment u njegovoj dugoj karijeri: čovjek koji je odredio Hitlera većem broju ljudi u anglofonom svijetu nego itko drugi u proteklih pedeset godina, sad se hvata u-koštac ne samo s izravnim poricateljima kakav je svojedobno bio David Irving nego
1 s onima koji priznaju holokaust, ali tvrde da Hitler u to nije bio osobno upleten, dakle s onima koji ga oslobađaju odgovornosti - a to su "funkcionalisti" koji vjeruju da je holokaust bio svojevrsna iskra nastala zbog birokratske nužde "odozdo", s time što krivnja ne seže dalje od Himmlera i Hevdricha, dakle ne do samog Hitlera. Bullock navodi da je pozvan natrag u borbu nakon što je u Times Literary Supplementu objavio recenziju članka koji hvali knjigu Christophera Browninga Or-dinarjMen (Obični ljudi) o pripadnicima bataljuna nacističke policije i o tome kako su postali masovne ubojice. To je privuklo pozornost Centra za proučavanje holokausta pri Institutu Yad Vashem u Londonu, koji se borio protiv najnovijeg vala publiciteta danom poricateljima holokausta što ga je u Velikoj Britaniji potaknuo David Irving. Irving - kontroverzni povjesničar koji je još od trenutka kad je u Hitlerovu ratu (1977) tvrdio kako, budući da nije pronađena ni jedna pisana naredba za holokaust s Hitlerovim potpisom, Hitler takvu naredbu uopće nije izdao - na kraju je 130 osamdesetih godina zaključio da ne samo što Hitler nije naredio holokaust nego se on uopće nije ni dogodio. Istina je, priznaje Irving, možda je bilo na stotine tisuća mrtvih zbog bolesti, izgladnjivanja i povremenih zločina počinjenih na istočnoj fronti, ali nitko nije otrovan plinom jer uopće nije bilo plinskih komora. "Htjeli su da odgovorite Davidu Irvingu?" upitah Bullocka. "Nisam napao Davida Irvinga", odlučno je odgovorio Bullock. "Ne igram njegovu igru." Umjesto toga, Bullock je održao predavanje u londonskom Institutu Yad Vashem koje je bilo metodičan dokazni napad na dvije struje poricanja. Predavanje je imalo silan odjek izvan malene dvorane u kojem je održano: veoma gledan televizijski prilog o Bullocku privukao je veliku pozornost na njegovo stajalište (a, kako mi je rekao, izazvao je i pisma puna mržnje). U stanovitom je smislu to predavanje naslovljeno Hitler i holokaust, Bullockova oporuka. Središnji je u njemu citat iz Nietzschea o šarlatanu kojega svlada vjera u vlastitu prijevaru - Bullockovo revidirano viđenje Hitlerova misaonog procesa. ("Nitko", reći će Bullock u svojem predavanju, "nije opisao karizmatsku moć s pomoću koje je Hitler mogao projicirati svoju vjeru njemačkom narodu bolje nego što je to učinio Nietzsche u ulomku napisanom genijalnom pronicavošću više od deset godina prije Hitlerova rođenja.") To je viđenje, zapravo, ključno u njegovu postupku rješavanja "problema" koje postavljaju poricatelji. Hitler je bio, rekao je Bullock u predavanju, jednako političar koliko i vizionar, a posebno privlači pozornost Hilterovo majstorsko vladanje iracionalnim psihološkim silama u politici (tj. TrevorRoperov Hitler), ali za Hitlerove je "uspjehe" zaslužna sposobnost oportunista da prikrije, sakrije i odgodi svoje dugoročne ciljeve. Premda Bullock ovdje ustrajava na važnosti obaju aspekata Hitlera, on ipak, čini se, stavlja jači naglasak na svoje prvotno viđenje, oportunističkog pustolova, "šarlatansku" sliku koju TrevorRoper odbacuje; jer Bullock u svojoj analizi Hitlerova odnosa prema konačnom rješenju naglašava stvaranje krivotvorenog odmaka od ubijanja. Da, Bullock misli da je ubijanje Židova bilo u središtu Hitlerova zanimanja (iako ne ide tako daleko kao Lucv Dawidowicz, koja je u Ratu protiv Židova to promatrala kao Hitlerovu gotovo jedinu preokupaciju još od 1918.). Bullock je oprezniji kad napominje: "Možda je doista još otprije postojao zločinački san o konačnom rješenju, ali o tome se može samo nagađati... No jasno je da je, bez obzira na to kad je prvi put oblikovao tu zamisao, Hitlerova prosudba o tome što je praktično izvedivo u provedbi njegovih fantazija značila da je zamisao o holokaustu razvijana postupno i nije bila programska, nego evolucijska." Bullock je, u onome što se meni čini najmanje uvjerljivim aspektom njegove teze, zamislio Hitlera kako pokušava pomiriti dva tabora na putu do konačnog rješenja: svoje izvorne "bijesne ili nasilne antisemitske" pristaše i "mnogo širi sloj 131 njemačkoga naroda" kojeg nije toliko zanimalo da se od diskriminacije i protjerivanja Židova ide do umorstva. (Dokazi o tome da je Hitler u usporedbi s ostalima bio razmjerno umjeren u svojoj mržnji
u najboljem su slučaju mutni.) Bullock priznaje da je Hitlerova programska protužidovska ideologija bila sine qua non konačnog rješenja, ali, kaže on, Hitler nije bio toliko opsjednut njome, nije bio toliko "uvjeren u vlastitu ispravnost" da ne bi osjećao potrebu skrivati je. Bullock navodi niz primjera u kojima Hitler, unatoč tomu što je bio "pokretački duh tog radikalnog rješenja kako riječju tako i djelom" (kao što je to rekao Goebbels), ipak pokušava sačuvati porecivost koju suvremeni poricatelji holokausta još uvijek zastupaju u njegovo ime. Nije Hitler pisao Hevdrichu da organizira masovnu organizaciju konačnog rješenja, nego Goring. Himmler je bio taj koji je "pripremio izvještaj za Hitlera o napretku konačnog rješenja tijekom 1942.", ali je također Himmler bio taj koji je, nakon što je tu poruku vratio Adolfu Eichmannu, napisao na njoj: "Fuhrer je to primio na znanje: uništi" - izbriši dokaze o Hitlerovoj umiješanosti. Trebalo je uništiti svaku bilješku o tome da je Hitler išta primio na znanje kako bi se sačuvala krivotvorina odmaka. "čak i tijekom tridesetih godina", piše Bullock, "Hitler se ograđivao od provedbe mjera protiv Židova; tijekom četrdesetih još je mislio na pouku koju je izvukao u vezi s programom eutanazije i važnosti svojeg ugleda... pa nije mogao dopustiti da mu sliku koju je stvorio o sebi blati povezanost s prljavim poslom sustavnog masovnog ubojstva." Upravo u samoj predstavi odmaka, krivotvorini odvojenosti, nalazimo, prema Bullockovim tvrdnjama, najizravnije dokaze stupnja do kojega je Hitler bio svjesno zao. Stupanj u kojem on nije bio "uvjeren u vlastitu ispravnost", kako to vjeruje Trevor-Roper, nego je počinio zločin znajući da je zločin, navodi na zaključak da je to učinio iz čiste mržnje koja se skrivala iza iluzije idealističke ispravnosti i da je to prikrivao krivotvorenom nezainteresiranošću poput svjesnoga kriminalca, "političkog krivotvoritelja," kojega su prvi put za buduće naraštaje definirali novinari Munchner Posta. Ali i dalje nam ostaje pitanje: što se krije iza krivotvorine? Ima li ondje nešto ljudsko, a ako ima, u kojem smislu ljudsko? Može li se išta iskupljivo i istinito reći o Hitlerovoj ljudskoj prirodi? Mislim da je to razlog zbog kojega nas epizoda s Geli Raubal još uvijek toliko fascinira. Iznenadio sam se isprva kad sam čuo Bullocka, koji je sigurno jedan od najtrezvenijih i najpromišljenijih povjesničara, kako izjavljuje da je fasciniran prirodom Hitlerove "ljubavi" (tu je riječ uporabio Bullock u knjizi Hitler: Studija o tiraniji) prema Geli Raubal, kako je fasciniran prirodom te strasti i zagonetkom u vezi s Gelinom smrću. U srži pitanja u vezi s Geli Raubal leži forenzička zagonetka - okolnosti njezine smrti i Hitlerova uloga u samoubojstvu ili umorstvu. Ali veća zagonetka, koja je taj slučaj učinila tako prijepornim mjestom rasprava u sklopu objašnjenja Hitlera, jest nudi li nam uvid u Hitlerov unutarnji svijet, u pitanje njegove ljudskosti, u pitanje je li je on bio slučaj posvemašnjeg zastranjivanja ili može li se Hitler - u nekom smislu 132 koji još više uznemiruje - smatrati "normalnim." Također se postavlja pitanje je li zlo oduvijek bilo prisutno u Hitleru, u samoj njegovoj biti, od trenutka kad je ušao u politiku. Ili, možemo li pak zamisliti evoluciju Hitlerova zla, Hitlera čije je zlo u određenom trenutku bilo manje apsolutno, nepotpunije (kako bi rekao Bullock) negoli u svojem konačnom obliku. A ako je tako, koji su se čimbenici urotili da bi stvorili konačnog Hidera, Hidera konačnog rješenja? 133 TREćI DIO GELI RAUBAL I HITLEROVA "SEKSUALNA TAJNA" Skeptično istraživanje ustrajne tradicije 6. POGLAVLJE Je li Hitler bio "neprirodan"? «?» u kojem upoznajemo Mirni Reiter, Hitlerovu zaboravljenu "prvu ljubav", Hitlerov pokušaj da se opravda detektivu koji istražuje umorstvo te razmatramo "hitlerizam kao seksualni problem' Glavni arhivar Weber zastaje usred čitanja spisa koji mi je našao. "Ovo je doista čudno", reći će on. "Slušajte što Hitler ovdje kaže." Spis iz kojega je čitao - šest krhkih požutjelih stranica starih 60 godina koje je našao u podrumu
Bavarskoga državnog arhiva u Miinchenu - policijski je izvještaj koji je sastavio detektiv miinchenske policije Sauer o istrazi pogibije Hitlerove polunećakinje Geli Raubal od vatrenog oružja; ona je bila nađena mrtva u spavaćoj sobi u Hitlerovu stanu, a pokraj nje ležao je Hitlerov pištolj. Arhivist Weber mi je spis čitao naglas u svojem uredu na trećem katu Bavarskoga državnog arhiva. Napomena o nečem "čudnom", nakon koje je zastao, odnosila se na razgovor ("ispitivanje" bi bilo preteška riječ) detektiva Sauera s Hitlerom na mjestu smrti nekoliko sati nakon što je tijelo otkriveno. Riječ je o razgovoru u kojemu je Hitler pokušavao objasniti detektivu zašto si je mlada dvadesettrogodišnjakinja odlučila prosvirati prsa pucnjem iz njegova pištolja Mauser kalibra 6,5. O tom se policijskom izvještaju mnogo nagađalo, ali rijetko je bio viđen u desetljećima nakon smrti Geli Raubal. A ta "doista čudna" stvar koju je Hitler kazao -njegova bizarna napomena detektivu o zlokobnom proročanstvu na seansi na kojoj je navodno bila njegova mlada nećakinja - dosad nije pomnije ispitana. 137 Okolnosti u kojima se odvijao detektivov razgovor s Adolfom Hitlerom nisu mogle biti napetije. Bilo je to sredinom rujna 1931, a Hitler je bio na rubu izbornog uspjeha koji će ga dovesti nadomak vlasti. Na parlamentarnim izborima godinu dana prije nacistička je stranka iskočila s političke margine: njezina zastupljenost u Reichstagu porasla je s 12 na 107 zastupničkih mjesta, tako da je postala drugom najvećom strankom u tom tijelu koje tvori 600 mjesta. Godinama nakon propalog državnog udara 1923. Hitlera su smatrali svojevrsnim ekscentrikom, daleko od matice, likom kojemu se rugalo; a sada, zahvaljujući gospodarskom slomu zbog velike krize i naglom uspjehu na izborima za Reichstag, razmišljao je o tome da se kandidira protiv Hindenburga na sljedećim nacionalnim izborima na početku 1932. godine. Odjednom je postao ozbiljan kandidat. Jednako tako naglo pojačala se pozornost koju novinari posvećuju njemu i njegovoj stranci. Smrt Geli Raubal došla je na vrhuncu ljeta seksualnih skandala u munchenskoj nacističkoj stranci. Oporbeni je Munchner Post bio razotkrio prljavi lanac prostitucije, ucjena i urota s ciljem umorstva u koji je bio upleten Ernst Roehm i drugi Hitlerovi slugani. A sad se Hitler našao s mrtvim tijelom u spavaćoj sobi vlastitog stana, tijelom čiji je identitet otvarao mogućnost kako seksualne sablazni tako i sablazni zbog umorstva. Iako se pojedinosti razlikuju, usporedbe s epizodom iz američke politike gotovo četrdeset godina poslije mogle bi nam dati razmjere opasnosti s kojom je bio suočen kandidat Hitler: sumnjiva smrt mlade neudate žene; predsjednički kandidat koji joj je bio blizak; sastanak izbezumljenih savjetnika; nedosljedne izvorne izjave o okolnostima smrti; policijske sumnje; novinska nagađanja o zataškavanju. Smrt Geli Raubal mogla je dokrajčiti političke ambicije Adolfa Hitlera, postati - a ovdje ću svjesno rabiti anakronizam - Hitlerov Chappaquiddick. Njegova je cjelokupna karijera ovisila o ishodu istrage detektiva Sauera. Dakako, time je mogla biti ugrožena i karijera detektiva Sauera. Munchenskom policijom i birokracijom javnoga tužilaštva vladali su desničarski nacionalisti poput ministra pravosuđa Franza Giirtnera, a mnogi od njih bili su Hitlerove pristaše. Odmah su se u pozadini potezale veze da bi se neugodnost za Hitlera svela na najmanju mjeru. Odmah su stranački dužnosnici čvrsto zauzdali istragu detektiva Sauera. Štoviše, jedan je veoma istaknuti stranački dužnosnik bio na mjestu događaja u subotu ujutro, čak i prije nego što je onamo došao detektiv Sauer. Njegovo je ime Franz Xaver Schwarz, stranački blagajnik i jedan od Hitlerovih najbližih pouzdanika iz redova starih drugova iz "razdoblja borbe" nacističke stranke tijekom dvadesetih godina. čini se da je Schwarz tog jutra bio pozvan na mjesto smrti prije same policije. Schvvarz je objasnio detektivu Saueru da je Hitler bio daleko od svoga stana kad je Hitlerova nećakinja uzela njegov pištolj i ubila se: prethodnog poslijepodneva otputovao je na sjever u sklopu izborne kampanje; Hitler nije ni znao da se tragedija uopće dogodila, iako ulažu velike napore da ga nadu i priopće mu strašnu vijest, objasnio je Schwarz detektivu. 138 Detektiv Sauer i njegov partner detektiv Forster pregledali su tijelo zajedno s policijskim liječnikom. Našli su djevojku u njezinoj spavaćoj sobi s velikom rupom u prsima i velikim
pištoljem pokraj tijela. Liječnik je procijenio da je hitac ispaljen iz blizine, da je promašio srce, ali je prošao kroz pluća. Posluga im je rekla da je pištolj Hitlerov i da ga je on držao u svojoj spavaćoj sobi na drugom kraju hodnika. Nije ostavila poruku kojom objašnjava samoubojstvo, nego samo napola dovršeno pismo prijateljici u Beču u kojem je pisala o skorom posjetu. Budući da nije bilo gospodara kuće, detektiv Sauer je uzeo izjave članova posluge, njih petero. Pod budnim okom stranačkog blagajnika Schwarza posluga je ispričala da je jučer popodne, u petak, petnaestak minuta nakon što je Hitler otišao na službeni put, Geli viđena kako trči iz Hitlerove spavaće sobe. Bila je uznemirena. Tad su je vidjeli posljednji put, rekoše svi, do jutra, kad nije odgovorila na kucanje na vrata svoje spavaće sobe. Vrata su bila zaključana (bilo ih je moguće zaključati s obje strane), pa ih je muž domaćice otvorio polugom; unutra su ugledali mrtvo tijelo. Zacijelo je, rekli su, uzela pištolj koji je Hitler držao u svojoj spavaćoj sobi i pucala u sebe. Rekli su da nitko od njih nije čuo pucanj. Domaćica je rekla kako joj se čini da je čula tup udarac, kao da nešto teško pada ili se razbija u Gelinoj sobi nedugo nakon što je Geli istrčala iz Hitlerove spavaće sobe i za sobom zaključala vrata. Ali, nastavila je domaćica, njezin muž tada nije mislio da je taj zvuk mogao biti pucanj i udarac tijela koje pada na pod. Detektiv Sauer je uzeo izjave i savjetovao se s policijskim liječnikom. Ni samo tijelo ni izjave posluge ničim nisu upućivale na nasilnu smrt, ali nedostajalo je nešto što bi im omogućilo da prosude kako je riječ o samoubojstvu: pobuda. U vezi s tim detektivu posluga nimalo nije pomogla. Nitko od njih nije htio ni nagađati zašto bi živahna, zgodna djevojka, koja je živjela tako zavidnim životom pokraj svojega slavnog ujaka, odjednom ukrala Hitlerov pištolj i ispalila si hitac u prsa. Štoviše, posluga se trsila da gotovo jednakim riječima opiše svoju nemoćnu zbunjenost. "Ubila se - ne znam zašto", rekao je domaćičin muž detektivu Saueru. "Ne znam razlog zbog čega si je Geli Raubal oduzela život", objasnila je služavka detektivu Saueru. "Ne znam zašto se ubila", rekla je domaćica detektivu Saueru. Zato je detektiv Sauer morao razgovarati s nenazočnim Adolfom Hitlerom. Ako želi zaključiti istragu na zadovoljstvo svojih nadređenih i, što je još problematičnije, novina - zaključkom o samoubojstvu, doista bi mu pomoglo kad bi znao što ju je na to navelo. Rečeno mu je da Hitleru dojavljuju vijest i on će zasigurno pohitati kući da bi žalovao za svojom nećakinjom. Detektiv Sauer se vratio u sjedište miinchenske policije kako bi izvijestio nadređene i čekao da mu se Hitler javi. Primio je poziv otprilike u 14 sati. Adolf Hitler vratio se u svoj stan i bio je spreman odgovarati na pitanja o smrti svoje nećakinje. 139 Ne možemo, dakako, zaključivati o čemu je sve detektiv Sauer razmišljao dok je prilazio velebnoj rezidenciji koja je bila dom Hitleru i njegovoj polunećakinji. Možda je već bio svjestan pritiska bavarskoga ministra pravosuđa Franza Gurtnera na policiju da ograniči istragu te da policijski liječnik dopusti da se tijelo preda rodbini radi balzamiranja i žurnog prijevoza preko granice u Beč. Ipak, znao je da za svoju dokumentaciju mora od Adolfa Hitlera dobiti barem nekakvo objašnjenje. Da je detektiv Sauer znao za glasine koje su već kružile Munchenom o prirodi odnosa između Hitlera i djevojke, glasine o njihovoj svađi, možda bi pomislio ne leži li objašnjenje u samome Hitleru. U desetljećima nakon toga dana deseci tisuća riječi bili su posvećeni pitanju naravi Hitlerove uloge u tragediji Geli Raubal, te o učinku te tragedije na Hitlerovu buduću ulogu u povijesti. A ispod slojeva analize zakopane su Hitlerove vlastite riječi koje je tog dana izgovorio detektivu Saueru. Prema detektivu, Hitler je to objasnio ovako: "Njegova je nećakinja studirala medicinu, a onda joj se to više nije sviđalo pa se posvetila školovanju svojega glasa. Uskoro je trebala nastupiti na pozornici, ali mislila je da još nije spremna i zato je htjela daljnju poduku od profesora u Beču. Hitler je rekao da pristaje na to, ali samo uz uvjet da njezina majka, koja živi u Berchtesgadenu, bude s njom u Beču. Kad je to ona odbila, on joj je rekao: 'Onda se protivim tvojim planovima za odlazak u Beč.' Bila je veoma srdita zbog toga, ali nije bila posebno živčana ili uzbuđena. Kad je odlazio u petak oprostila se s njime veoma mirno." Nakon toga je Hitler dodao nešto što se arhivista Webera dojmilo kao doista čudno:
"Neko se vrijeme družila s društvom koje je održavalo spiritističke seanse tijekom kojih su se micali stolovi, i rekla je Hitleru kako je doznala da će jednog dana umrijeti neprirodnom smrću. Hitler je još dodao da je lako mogla naći pištolj jer je znala gdje je; znala je gdje on drži svoje stvari. Njezina smrt teško ga je pogodila jer je ona bila jedini rođak s kojim je bio blizak. A sad mu se ovo moralo dogoditi." Pustimo li načas pitanje istinitosti, ta čudna priča o seansi bio je Hitlerov genijalan, iako pomalo očajnički potez. Izložena je u posljednji trenutak kao kad čarobnjak pokaže svoj plašt i očito je bila namijenjena tome da bljeskom fatalizma zamagli ono za što je morao znati da su vidljive nedosljednosti i opća nedostatnost njegova pokušaja da objasni polunećakinjinu smrt. čini se da čak i plahe, budno nadzirane izjave posluge proturječe Hitlerovoj izjavi u ključnoj pojedinosti: oni tvrde da je Geli bila uznemirena i uzbuđena, da hita 140 iz Hitlerove sobe s pištoljem jedva petnaest minuta nakon što je Hitler navodno otišao. Nasuprot tome, Hitler tvrdi da Geli nije bila ni uznemirena ni uzbuđena, nego da se oprostila s njime "veoma mirno". Na prvi se to pogled čini kao slabašan pokušaj da odvoji svađu s Geli koju je priznao - spor oko toga smije li u Beč putovati sama - od njezine odluke da se ubije. Kao da se, u manje od petnaest minuta koliko je proteklo od trenutka kad je otišao do trenutka kad je pohitala u njegovu sobu da mu ukrade pištolj, dogodilo nešto drugo, ' nešto što nema veze sa samim Hitlerom, što je Geli navelo da se ustrijeli. On neuspješno pokušava stvoriti situaciju gdje je vuk sit a ovce na broju. Želi umanjiti važnost njihove svađe, ali samim time potkopava uvjerljivost te svađe kao uzroka njezina samoubojstva, pa se tako nameću pitanja o njezinoj stvarnoj pobudi - ili o tome je li njezina smrt uopće bilo samoubojstvo. A sam Hitlerov opis svađe doista je nategnut i sugerira mračnije mogućnosti. Možda mu je dvadesettrogodišnja djevojka mogla zamjeriti kad joj je rekao da je na poduku iz pjevanja u Beču mora pratiti majka. Ali bi li dvadesettrogodišnjakinja zbog toga počinila samoubojstvo? Raskorak između objašnjenja i samoga čina nužno je nametnuo pitanja o tome nije li razlog puta u Beč bio nešto više od poduke iz pjevanja, nešto što je trebalo spriječiti pomnim obiteljskim nadzorom. Raskorak je doveo do glasina o tome da je - kako će novine u Berlinu, Miinchenu i Beču uskoro nagađati - put u Beč trebao biti bijeg sa zabranjenim zaručnikom ili pokušaj bijega od neizdrživa odnosa sa Hitlerom. Ali Hitler je bio toliko oštrouman da je shvatio kako njegova izjava o tobožnjem motivu za samoubojstvo nije posve uvjerljiva. Zato je posegnuo za pričom o spiritističkoj seansi: majstorski je to potez koji se doima poput spontanoga emocionalnog dodatka ali koji se, u biti, kad se cijela izjava pomno prouči, čini sličnijim kruni pomno proračunatog napada na nećakinjin značaj. •* Tko je Geli u slici koju Hitler oslikava detektivu? Ona je osoba koja je fatalno, zbog hira, odustala od ozbiljnih planova u medicini jednostavno zato "što joj se to više nije sviđalo". Onda je hirovito započela pjevačku karijeru, a i u tome je pokazala jednaku nepostojanost: "Trebala je uskoro nastupiti na pozornici, ali mislila je da još nije spremna." Uvijek je ta Geli stvarala probleme! Nakon toga se Hitler bezočno prikazuje kao prava žrtva Gelina čina: "Ona je bila jedini rođak s kojim je bio blizak. A sad mu se ovo moralo dogoditi." Ne njoj, njemu! I, naposljetku, imamo najgenijalniji i najpodliji potez - seansu. Opisujući je kao osobu koja posjećuje seanse na kojima se "pomiču stolovi", prikazuje ju kao nestabilnu i emocionalno nezrelu. Ako je toliko hirovita da je na nju mogao utjecati nekakav šarlatan koji joj se predstavio kao duša s onoga svijeta i koji joj je izjavio da će umrijeti neprirodnom smrću, onda joj je to "proročanstvo" moglo pružiti pobudu da se ubije nakon i najmanjega poticaja. Naposljetku, to joj je bila sudbina -odnosno, tako je ona barem mislila. Možda se Hitler nadao da će time pobuditi praznovjerje detektiva Sauera kako bi mu pozornost skrenula s rupa, nedostataka u 141 Hitlerovoj priči, pa bi Gelinu smrt pripisao usudu, nevidljivomu djelovanju drugoga svijeta, svodeči to na karmu, a ne na umorstvo. Prije nego što uđemo dublje u probleme u vezi s Hitlerovim objašnjenjem, s pitanjima koja su
postavljena o stupnju njegove odgovornosti za njezinu smrt, vrijedi se pozabaviti izrazom kojim je Hitler opisao navodno proročanstvo sa seanse: da će Geli umrijeti smrću koja je "keines naturlich". "Keines naturlich": u spoju s riječju smrt, doslovno je značenje "neprirodno", u smislu "neprirodne smrti." U tom je kontekstu implikacija umorstvo ili samoubojstvo, za razliku od "prirodne" smrti od starosti ili bolesti. Ali izraz "keines naturlich" uporabljen je ne samo u opisu smrti Geli Raubal nego i njezina odnosa s Hitlerom. Time se nameće doista mučno pitanje koje postavlja cijela priča o Geli Raubal: koliko je bio prirodan, odnosno neprirodan, koliko je normalan, odnosno nenormalan sam Hitler. To je pitanje mučno jer pri razmatranju dokaza o onom što se doista zbivalo između Hitlera i Geli Raubal padamo u kušnju da povjerujemo najmračnijim glasinama - a neke su od njih krajnje mračne - jer je u određenom smislu utješnije Hitlera u privatnom životu promatrati kao čudovišnog pervertita. Tako bi se njegovi javni zločini mogli objasniti, odnosno opravdati kao posljedica njegove privatne patologije, njegove neprirodnosti, psihe koja ni na koji način nije "normalna", koja ni na koji način nije povezana s našim dušama, za čiju tamu ne moramo priznati da je ikako povezana s našom. Paradoksalno je to što bi nam možda bilo mnogo mučnije kad bismo doznali da je Hitler "normalan", da je, primjerice, bio sposoban voljeti "normalno" - jer bi se tako nekako činilo da je u njemu dio nas. Ili još gore: da u nama ima dio njega. Ali razvila se cijela industrija objašnjenja, i to ne samo medu freudovskim "psihopovjesničarima" - koja se temelji na pretpostavci da je s Geli Raubal Hitler bio najviše "svoj" i da je u najvećoj mjeri bio seksualno "neprirodan". Ima onih koji misle da je Hitler s Geli Raubal doživio nešto što je bilo najbliže pravoj ljubavi, da je došao najbliže emocionalnom životu normalne osobe. Ali ima i onih koji misle da je u tom svojem odnosu s Geli Raubal Hitler pokazao istinsku, duboku izopačenost svojega moralnoga ustroja u perverznim seksualnim postupcima (mi to danas nazivamo parafilijom), koji su naveli Geli na samoubojstvo ili pak doveli do njezina umorstva kako bi bila onemogućena da o njima javno govori. Glasine o nekakvoj duboko ukorijenjenoj seksualnoj neprirodnosti pratile su Hitlera mnogo prije nego su se pojavile u tisku nakon smrti Geli Raubal. Pionirski novinar i fotograf Nachum Tim Gidal, koji je pratio Hitlera za Munchner Illustrierte Zeitung dvadesetih godina (i koji tvrdi da je kriomice snimio jedinu neautoriziranu fotografiju Hitlera iz munchenskog razdoblja) prije nego što je jedva spasio živu glavu bijegom 1933, rekao mi je u nevezanu razgovoru u svojem jeruzalemskom stanu šezdeset godina poslije kako su "svi u Miinchenu znali" da je Hitler bio "nekakav seksualni pervertit". 1 A~l Hermann Rauschning, negdašnji gradonačelnik slobodnoga grada Gdanska, jednog od prvih ciljeva Hitlerove agitacije (Gdansk je bio isključen iz njemačkoga suvereniteta Versailleskim mirovnim sporazumom), koji je bio u vezi s Hitlerom tijekom ključnih godina uoči njegova stupanja na vlast, poslije je napisao sjećanja o svojim razgovorima s Hitlerom. Iako su njegova sjećanja osporena zbog toga što je preuveličavao svoju bliskost s Hitlerom, ipak su bila silno utjecajna i pridonijela su stvaranju slike o Hitleru u koju su se uzdali i OSS i povjesničari poput H. R. Trevor- ' Ropera. Rauschning je opisao ozračje oko Hitlera kao "smrdljivo kužno isparivanje skrivene neprirodne seksualnosti koje ispunjava i onečišćuje cjelokupno ozračje oko njega poput zle emanacije. Ništa u tom okružju nije prirodno - nedopušteni odnosi, supstitucije i simboli, lažni osjećaji, tajne pohote ništa ne krasi otvorenost prirodnog nagona." Jednako tako su se rano pojavili pokušaji da se Hitlerova politička zlona-mjernost tumači kao nastavak seksualne neprirodnosti i ubrzo su se proširili izvan Njemačke. Uzmimo, primjerice, izvanredan esej koji se pojavio u londonskome Spectatoru 19. siječnja 1934. godine. Navodim taj esej, naslovljen Hitlerizam kao seksualni problem, ne zbog njegove analitičke uvjerljivosti, nego zbog toga što je simptom ustrajne struje objašnjenja Hitlera koja se gotovo svodi na građenje kula u zraku. Autor eseja Rodnev Collin počinje pokušavajući to što se Njemačka okrenula Hitleru objasniti kao posljedicu masovne, generacijske "seksualne izgladnjelosti": prisilna se apstinencija tijekom Prvoga svjetskog rata nakon 1919- pretvorila "u promiskuitet, u neurotično stanje (...] Nezaposlenost i strah
od nezaposlenosti učinili su Nijemce manje spremnima za razmišljanje o braku." Vojnički fanatizam, "taj poznati neprijatelj pune heteroseksualnosti", doveo je do "književnosti opsjednute izopačenošću, notornih noćnih klubova samo za muškarce; te su priče pokazale koliko su podzemne struje duboko prodrle u društvo." A onda, "nakon gospodarske krize 1931", nastavlja se analiza, "seksualna izgladnjelost pretvorila se u krivnju i planula u fanatičnost, okrutnost i ogorčenost. Neprirodan seks pokazao se u lovu na Židove, progonima i krajnjem puritanizmu." I naposljetku se pojavio Hitler. Psihopovijesno stanje u Njemačkoj "izbacilo je reprezentativne vode - Hitlera, u čijem životu nije bilo ni jedne druge žene osim njegove majke". Hitler, "seksualna nakaza s fiksacijom iz djetinjstva [...] nesposoban zamisliti normalan ideal pune i idealne heteroseksualne ljubavi i braka (...] Tragedija je u moći koju takve nakaze imaju nad [...] prosječnim ljudima". (Suvremenog, manje homofobnog nasljednika ovakve argumentacije nalazimo u Muškim fantazijama Klausa Theweleita, studiji o seksualnosti protonacističkih oružanih skupina Freikorpsa koja je napisana pod velikim utjecajem freudovskog heretika Williama Reicha i njegove seksualne analize fašizma.) Collin kuka nad činjenicom što "psihoanalitičko tumačenje povijesti i politike koje bi prirodno trebalo slijediti svako prihvaćanje freudizma još nije napisano'. 143 Štoviše, neće ostati nenapisano zadugo. Ponovno se javlja devet godina poslije u psihoanalitički usmjerenom izvještaju o Umu Adolfa Hitlera koji je za OSS pripremio dr. Walter C. Langer, a u središtu kojeg je tvrdnja o prirodi Hitlerova odnosa s Geli Raubal. "Razmotrivši sve dokaze", napisao je Langer u izvještaju namijenjenu Roose-veltu, "čini se da je Hitlerova seksualna nastranost onakva kako je opisuje Geli." Iako taj navodni Gelin opis, koji je doista živopisan, nije posebno dobro potkrijepljen, on je ipak u biti postao službena dijagnoza američke vlade - naime da je Hitlerova seksualna psihopatologija bila krajnje izopačena, da je tu psihopatologiju ostvario s Geli Raubal te je ona zapravo bila izvor njegove krvave političke patologije jer je zbog nje "bio izdvojen od normalne ljudske ljubavi". Ključan spis na kojem se temelji dijagnoza OSS-a, a koji bi mogao biti karika koja nedostaje između predratne kaše glasina i ogovaranja o Hitlerovoj seksualnosti i poslijeratne formulacije psihopovjesničara koji su ta nagađanja postavili na razinu koja pretendira da bude znanstvena, jest izvještaj u arhivi OSS-a o ispitivanju koje su mornarički obavještajci proveli u slučaju dr. Karla Kronora, koji je imao štošta reći o Hitleru i Geli Raubal. Kronorov spis (broj OSS-a 31963 iz 1943) pripremio je analitičar mornaričke obavještajne službe u Revkjaviku na Islandu, gdje je ispitao Kronora, izbjeglog njemačkog liječnika. Analitičar je na početku liječnikove dijagnoze o Hitleru napisao: "Sljedeći izvještaj o Hitleru pripremio je dr. Kad Kronor, njemački izbjeglica smješten u Revkjaviku koji je prije radio kao specijalist za živčane bolesti u Beču. Ovaj je izvještaj privremeno ocijenjen oznakom B-3- Dr. Kronor je navodno bio nazočan Hitlerovom liječničkom pregledu." Kojem liječničkom pregledu? Budući da je Kronor identificiran kao bečki "specijalist za živčane bolesti", čini se da je riječ o pregledu koji se dogodio prije nego što je Hitler iz Beča otišao u Njemačku. Ali, budući da se liječenje koje Kronor opisuje, usredotočuje na "specijalista za živčane bolesti" koji je Hitlera liječio zbog histeričnog sljepila na kraju Prvoga svjetskog rata i budući da Kronor tvrdi kako je iz prve ruke upoznat s okolnostima toga liječenja, čini se da je riječ o Hitlerovom psihijatrijskom liječenju u Pasewalku u studenome 1918, kad se navodno susreo sa "specijalistom za živčane bolesti" Edmundom Forsterom, za kojega neki misle da je u Hitleru izazvao viziju njegovoga poslanja. Možda je Kronor radio ondje ili je pak čuo tu priču u emigrantskim krugovima. Kako bilo, on tvrdi da je dobro upoznat s Hitlerovim sljepilom i o tome ima veoma određeno stajalište. Prvo, Kronor je skeptik u vezi s time da je sljepilo kaplara Hitlera imalo ikakve veze s trovanjem plinom, kako je tvrdio Hitler, jer "sljepilo se obično ne izliječi potpuno bez ikakva traga", a u Hitlerovu slučaju nisu bile poznate nikakve naknadne posljedice. Štoviše, Hitler je poznat zbog svojega "uvježbanog hipnotičnog pogleda" i "nije zabilježen ni jedan slučaj da je trovanje plinom
imalo tako povoljan ishod". U tom slučaju, ustrajava Kronor, "moguća su samo dva objašnjenja: 1) simuliranje (tj. gluma), 2) histerija ili psihopatija (odnosno, razumije se, kombinacija i jednog i drugog, jer histeričan mogu simulirati i, štoviše, to čine često)." Nakon toga dolazi do slučaja Geli Raubal, za koji kaže da će "dokazati kako i u privatnom životu psihopat Adolf Hitler pripada razredu psihopatskih zločinaca": "Njegova vlastita nećakinja, neka gospođica Raubahl [[sic!]], nađena je prostrijeljene glave s revolverom pokraj sebe. Kao uzrok smrti navedeno je samoubojstvo [kao i u slučaju profesora Forstera]. Ona je zapiavo ustrijeljena jer se odbila predati stričevoj nastranoj požudi. [Hitler je, kao i mnogi psihopati, seksualno abnormalan. Međutim, on nije, kako se općenito misli, homoseksualac, nego pervertit druge vrste.] Ubojica, inače tako lukav, u ovom je slučaju smetnuo s uma da mlade djevojke rijetko počine samoubojstvo vatrenim oružjem, a nikad to ne čine pucnjem u glavu." I ovdje, iako možemo sumnjati u točnost ovih dokaza (Geli je ustrijeljena u prsa, a ne u glavu), nalazimo splet koji objedinjuje povezanost izopačenosti i umorstva nastao nakon smrti Geli Raubal, gotovo od trenutka kad je za nju doznala javnost. Štoviše, prvi je skeptični novinski izvještaj - onaj koji se pojavio u Munchner Postu u ponedjeljak nakon subote kad je objavljena njezina smrt potaknuo pitanja u vezi s ocjenom da je riječ o samoubojstvu, natuknuo da je smrti prethodila nasilna svađa s Hitlerom, aludirao na seksualnu posesivnost i u biti optužio Hitlera da laže kako bi prikrio štetnu istinu o svojoj "mračnoj pustolovini". Novine su otišle tako daleko da su natuknule kako bi, ako bi istina ugledala svjetlo dana, sablazan označila kraj Hitlerove političke karijere. Naslov reportaže u Postu glasio je: "Zagonetna afera: Hitlerova nećakinja počinila samoubojstvo", a slijedio je podlo aluzivan tekst: "U vezi s tom zagonetnom aferom iz upućenih smo izvora doznali da su se u petak, 18. rujna, Herr Hitler i njegova nećakinja ponovno oštro posvađali. A povodom čega? Geli, živahna dvadesettrogodišnjakinja, studentica glazbe, htjela je poći u Beč, gdje se kanila zaručiti. Hitler se tomu izričito protivio. Zbog toga su se opetovano svađali. Nakon žestoke svađe Hitler je napustio svoj stan na Prinzregentenplatzu. U subotu, 19- rujna, doznali smo da je Geli pronađena mrtva u stanu i da je u ruci držala Hitlerov pištolj. Njezina je nosna kost bila razbijena, a tijelo je pokazivalo znakove drugih teških ozljeda. Iz pisma koje je pisala prijateljici u Beču, čini se da je Geli kanila otputovati u Beč. Ljudi u Smeđoj kući [stožeru nacističke stranke] razmišljali su o tome što bi trebali proglasiti razlogom za samoubojstvo. Složili su se da će kao razlog Geline smrti navesti 'nezadovoljene umjetničke težnje'. Također su raspravljali o tome tko će naslijediti Hitlera bude li se išta dogodilo. Imenovan je Georg Strasser. Možda će događaji u bliskoj budućnosti baciti svjetlo na ova mračna zbivanja." Upravo su optužbe i aluzije iz reportaže navele munchenskoga šefa policije da detektivu Saueru naredi ponovno otvaranje njegove žurno zaključene istrage. Ali znakovito je koliko je proširen, koliko je javan, ružan i nepovoljan bio publicitet u vezi sa smrću Geli Raubal, i to ne samo u Miinchenu. Kao da je njezina smrt odjednom oslobodila ili opravdala govor o neizrečenome, objavljivanje najgnusnijih i najotrovnijih šaputanja o Hitleru, utjelovljujući vjerovanje, pa čak i želju, njegovih suparnika da je on u privatnom životu čudovište izopačenosti jednako kao u politici - vjerovanje i želju koji su se već bili proširili izvan Njemačke. Razmislite o tome što sam sve našao pretražujući novinske arhive u Hitlerovu rodnome Beču iz tjedna nakon smrti Geli Raubal. čak je šest novina izvijestilo o tom slučaju u reportažama koje su miješale činjenice, pogreške i mračna nagađanja o priči u pozadini te priče. Posebnu su mi pozornost privukle dvije reportaže. Neue Wiener Tageblatt je u crtici iz pera dopisnika iz Berlina izrazio skepsu o "službenom objašnjenju samoubojstva: o tome da je ono posljedica pretjerane tjeskobe i straha od prvoga javnog koncertnog nastupa". TageblattJe također ponovio glasine koje su doprle i do miinchenskih novina, a koje su natuknule da je riječ o židovskom (često bečkom) zavodniku: "Hitler ju je navodno prekorio zbog veze s profesorom glazbe tuđinske rase." A prikaz Geline smrti u bečkome Der Abendu (koji je prenio reportažu objavljenu u berlinskome
ljevičarskom Neue Montags Zeitungu) pokazuje koliko su javne i rasprostranjene bile glasine o neprirodnosti Hitlerova odnosa s polune-ćakinjom. Samoubojstvo se pripisuje djevojčinu "gorkom razočaranju zbog prirode Hitlerova privatnog života", a to podsjeća na eufemizam koji je bavarski tjednik Die Fanfare rabio objašnjavajući da je "Hitlerov privatni život s Geli poprimio oblike koje mlada djevojka očito nije mogla podnijeti. Dužnosnici na nižim razinama znaju toliko o svojem vođi da je Hitler takoreći njihov talac pa ne može intervenirati i provesti čistku u slučaju da su stranački čelnici upleteni u mračne poslove." Ta slika o Hitleru i njegovu stranačkom vodstvu združenima u zagrljaju međusobne ucjene iznad ponora skandala možda je, na izopačen način, pridonijela tome da su njegovi politički protivnici kobno podcijenili Hitlerove izglede: rasprostranjeno mišljenje da je toliko beznadno kompromitiran, toliko "neprirodan", toliko duboko upleten u mračne poslove koji su bili gotovo javna tajna izazvalo je očekivanja da će otkrivanje prirode tih poslova u slučajevima poput ovog s Geli Raubal prije ili poslije navesti Hitlera na samouništenje u sramoti zbog njegova privatnog života, čime bi njegovi politički protivnici bili pošteđeni zadaće da ga poraze politički. Tako je seksualno objašnjenje Hidera možda imalo nepredviđene i neželjene povijesne posljedice čak i prije nego što je postalo lažni mamac za psihopovjesničare. 146 Ali druga mi je pojedinost u izvještaju Der Abenda privukla pozornost: naime, najranije podsjećanje u tisku na prethodni pokušaj samoubojstva neke žene zbog Hitlera. Riječ je o nečemu što se dogodilo nekoliko godina prije smrti Geli Raubal i što je postalo, zajedno sa slučajem Geli Raubal i još nekoliko drugih, osnovom za ono što bismo mogli nazvati legendom o Hitlerovim djevojkama samoubojicama, koja je ovjekovječena u psihološkim objašnjenjima Hitlerove seksualne patologije. Der Abend spominje "još jedan incident prije tri godine kad je mlada žena u Berchtesgadenu počinila samoubojstvo zbog Hitlera. Djevojka se objesila zbog straha nakon što je roditeljima napisala pismo u kojemu je Hitlera optužila da je jedini odgovoran za njezin postupak." Iako je ključna pojedinost ovdje navedena pogrešno, bilo hotimice ili slučajno - riječ je, naime, o tome da to nije bilo stvarno samoubojstvo, nego pokušaj samoubojstva - nema dvojbe o tome na što novine ciljaju. Ta je djevojka Mirni Reiter, čije je ime poslije toga ovjekovječeno u području apokrifa o mračnome Hitleru kao prve od samoubilačkih djevica. Litanija o Hitlerovim djevojkama samoubojicama prvi se put pojavila u psihoanalitičkoj biografiji Roberta Waitea Psihopatski Bog: Adolf Hitler. Waite, koji je sada stalni profesor povijesti u Williams Collegeu, otvorio je novo područje u studijima o Hitleru time što se uspio izboriti za otvaranje tajnog spisa koji je Walter Langer tijekom rata pripremio OSS-u o Hitlerovu umu. Waite je prilagodio Langerov zaključak da je Hitler prakticirao seksualnu izopačenost koja prelazi svaku mjeru i koja je tako odbojna da je žene tjerala na samoubojstvo. Svoje je vjerovanje osnažio svojevrsnim mračnim popisom: "Zamisao da je Hitlerova seksualna izopačenost bila toliko odbojna ženama nalazi dodatnu potporu u statistici: od sedam žena za koje možemo biti prilično sigurni da su imale intimne odnose s Hitlerom, šest ih je ili počinilo samoubojstvo, ili ga je ozbiljno pokušalo." Osim Geli Raubal, navodi Waite, "Mirni Reiter pokušala se objesiti 1928. godine... Eva Braun pokušala je počiniti samoubojstvo 1932. i ponovno 1935- godine; Frau Inge Lev počinila je samoubojstvo, jednako kao Renate Muller i Suzi Liptauer." (Waite misli da je sedma djevojka - ona koja nije pokušala samoubojstvo - Leni Riefenstahl.) Jasna je implikacija toga kataloga da je Mirni Reiter bila prva koja je spoznala groznu istinu o Hitlerovoj neprirodnoj seksualnosti i prva koja bi bila radije odabrala smrt nego živjela s neizbrisivim sjećanjem na svoje ponižavajuće sudjelovanje u toj izopačenosti. A ipak, svjedočenje same Mimi Reiter o njezinoj ljubavnoj vezi s Hitlerom, objelodanjeno 1959, ne podupire Waiteov zaključak. Reiteričin opis njezine ljubavne veze s Adolfom Hitlerom, koji nikad nije bio u cijelosti objavljen na engleskome, doista uznemiruje, ali na posve drugačiji način od onoga koji nam Waite želi natuknuti: uznemiruje zato što ostavlja dojam o nečemu što smo manje spremni prihvatiti nego priču o nekoj perverziji u vezi s izmetom -ostavlja uznemirujući dojam jer nalikuje nečem gotovo normalnom. Zbog konteksta koji daje budućoj vezi s Geli Raubal i rasprostranjenim izvješćima da
ju je neka 147 grozna izopačenost navela na samoubojstvo ili dovela do toga da je ubiju kako bi je ušutkali jer zna o Hitlerovoj sramoti, ovdje se isplati pomnije ispitati taj opis. Priča Mimi Reiter isplivala je na površinu u slučajnom razgovoru Hitlerove sestre Paule i Sternova novinara Giinthera Peisa. Peis je 1959- godine radio na britanskom dokumentarcu nazvanom Hitlerove godine, koji je sadržavao razgovore s Hitlerovim bliskim suradnicima, uključujući i Paulu. Vozeći Paulu (koja se tada zvala Paula Wolf) kući nakon razgovora u svojem volkswagenu, Peis je izvijestio da je izjavila sljedeće: '"Autobahn i VW vjerojatno su najbolje što je moj brat ostavio za sobom.' Nakon toga mi je odjednom spomenula posjet koji je imala nekoliko dana prije. Posjetila ju je žena, 'možda jedina žena koju je moj brat volio. Tko zna, možda bi sve bilo drukčije da se oženio njom'." Riječ je o Mimi Reiter. Peis je zatim potražio Mimi Reiter i ispitao je o pojedinostima Hitlerova udvaranja i njihove romantične veze, a njezin je opis (objavljen u Sternu) pokazao iznenađujuće sličnosti s Hitlerovom kasnijom, kobnom vezom s Geli Raubal - ali taj je opis naznačio i značajne razlike prema toj vezi. Kad su se upoznali, Mimi je bilo tek šesnaest godina, a Hitleru trideset i sedam (kad se Hitler počeo družiti s Geli, njoj je bilo devetnaest, a njemu trideset i osam godina). Bila je kći dužnosnika Socijaldemokratske stranke u Berchtesgadenu, gdje je Hitler imao planinsku kuću za odmor. Njezin je opis čudna mješavina njezine naivne romantičnosti šiparice i njegove čudne, ukočene, sputavajuće uljudnosti koja često naizgled graniči s abnormalnim ili neprirodnim, ali, bar u Miminu opisu, nikad ne prelazi tu granicu. Štoviše, 1959, više od trideset godina nakon te veze, čak i nakon Hitlerova poraza i demonizacije, ona tu vezu opisuje riječima iz ljubavnog romana. Hitler je ukočen, pomalo nemilosrdan neznanac koji se prvi put pojavljuje s psom i bičem, ali kojega poslije njezine draži pretvaraju u dragoga iz djevojačke maštarije. "Eno slavnoga Hitlera koji je nedavno pušten iz zatvora", objasnili su joj kad ga je prvi put ugledala 1925. na ulici ispred obiteljske trgovine u kojoj je radila. "Nosio je jahaće hlače i svijetli šešir", prisjeća se. "U ruci je držao jahaći bič. Imao je tople svijetlosive čarape i vjetrovku koju je stegnuo kožnim pojasom [...ja pokraj njega je hodao krasan njemački ovčar." I on je vidio nju i teatralno je opčinjen. Upitao je Miminu sestru: "Možete li me upoznati s tim čarobnim stvorenjem?" Dovode mu Mimi. "Prebacio je bič iz desne ruke u lijevu [...] pružio mi je ruku i pogledao me prodornim pogledom". Divio se njezinu psu: "Vaš je pas doista krasan i dobro dresiran. To vam uistinu ide od ruke." Sat vremena razgovarali su o psima. Hider "nije skidao pogled s Mimi", izvješćuje Peis. "Zatim je veoma formalno pitao [njezinu sestru] Anni hoće li mu dopustiti da kojom zgodom povede Mimi u šetnju. Na to je Mimi ustala i pobjegla." Ipak, bila je očarana njime kao da je riječ o zvijezdi: "Izgleda doista naočito u 148 jahaćim hlačama i s bičem." No ima nešto što baca mrlju na tu sliku: njegovi brkovi. "Smiješne muhe", kako ona naziva crne dlake ispod Hitlerova nosa. Ovdje padam u iskušenje da uvedem digresiju o stilu Hitlerovih brkova, a na to me potaknulo to što sam u Miinchenu nedavno pogledao izložbu "Hoffmann o Hitleru", zbirku izbora iz tisuća Hitlerovih slika koje je snimio Heinrich Hoffmann, Hitlerov osobni fotograf i tijekom dugogodišnjeg razdoblja čovjek s apsolutnim monopolom na Hitlerov imidž, jedina osoba ovlaštena da ga snima u miinchenskom razdoblju. Hoff-mannova izložba otkriva i to koliko je Hitler bio proračunat svim aspektima svoje pojave, koliko je tijekom miinchenskog razdoblja uporno eksperimentirao s pojedinostima svoje slike u javnosti, svojim tjelesnim izgledom, a posebice svojim brkovima. Zanimljivo je što u tom trenutku Mimi Reiter opisuje njegove brkove kao "muhe", jer proučavanje Hoffmanovih portreta pokazuje da je baš tada Hitler mijenjao stil brkova. Dotad je više volio nositi guste brkove koji idu u visinu više nego u širinu.
Ali Hoffmanov portret Hitlera u kožnim kratkim hlačama, snimljen otprilike u doba kad je upoznao Mimi Reiter, pokazuje njegov prvi neuspješan eksperiment s drukčijim izgledom. čini se da je odrezao rjeđe dlake točno ispod nosa i iznad gornje usne kako bi mu brkovi izgledali kao da leže više vodoravno i manje su gusti. Nažalost, na toj ranoj fotografiji s novim izgledom čini se da ne može izbjeći neuredan, nesimetričan izgled koji podsjeća na dvije crne muhe koje mu sjede na gornjoj usnici. Ipak, ona nije dopustila svojoj nelagodi u vezi s "muhama" da je odgovori od ponovnog susreta s njime. Taj je put Hitler osjetio izvor svoje privlačnosti i razmetao se svojim statusom slavne političke ličnosti. Pozvao ju je na večeru i govor koji je trebao održati na privatnom političkom skupu u Berchtesgadenu (uvjeti njegova puštanja iz zatvora još su mu zabranjivali istupe u javnosti). Te su večeri Mimi i njezina majka bile pozvane za glavni stol, na počasno mjesto pokraj Hitlera. "Bilo mi je neugodno i zarumenjela sam se. činilo mi se kao da je upriličio taj sastanak samo za mene", objasnila je pomalo ushićeno na način koji podsjeća na petparačke ljubavne romane, "kao da mu je jedino bilo važno da me osvoji." Hitler se zatim počeo još raskošnije razbacivati bečkim šarmom. Na privatnoj večeri nakon govora "hranio ju je kolačem kao malo dijete. Postupao je s njom čas kao s djetetom, a čas kao sa zrelom ženom" - i takvo se ponašanje snažno dojmilo šesnaestogodišnjakinje. Zatim je prizvao sliku svoje majke svetice. Hitler je govorio "o smrti Mimine majke", a onda joj je "opetovano govorio da ga ona podsjeća na njegovu majku, kako imaju iste oči. Te riječi", navodi Peis, "duboko su se dojmile mlade, neiskusne djevojke." Hitler joj se, nakon tih nježnih misli o očima svoje majke, kako je Mimi objasnila Peisu, "grubo" seksualno udvarao. Dok je drugi gost za stolom upitao Hitlera zašto se 1 .iO još nije oženio (na što je odgovorio da prvo mora spasiti njemački narod), "Hitler je svojim koljenom dotaknuo moje noge i cipelom mi teško nagazio nožne prste [...] čime je na smiješan i grub način natuknuo što želi reći." čitanje toga opisa u najmanju je ruku problematično. Padamo u iskušenje da se prepustimo toj gruboj, cirkusantskoj i bukoličkoj komediji, spletu karikirane osjećajnosti i neotesane grubosti, ali ne možemo zaboraviti, ne možemo pomiriti tu sliku s naknadnim užasom - visoku tragediju s prostačkom komičnom idilom. Kad se ubrzo nakon toga u opisu pojavi mračniji ton, zamalo se ponadamo da je to nagovještaj još mračnijih: "Izašli smo u noć... Hitler me upravo kanio zagrliti i privući k sebi kad su dva psa iznenada nasrnula jedan na drugoga... Hitler je žurno priskočio, divljački udario svojeg psa jahaćim bičem... i divljački ga vukao za ogrlicu. Bio je veoma uzbuđen... Nisam mislila da bi svojeg psa mogao udariti tako okrutno i nemilosrdno, i to psa za kojeg je rekao da ne bi mogao živjeti bez njega. A ipak je pretukao svojega najodanijeg pratitelja. 'Kako možete biti tako okrutni i tako tući svojeg psa?' upitala sam. 'Bilo je potrebno', odgovorio je Hitler." Već je prošla ponoć i okrutnost je zamijenila nježnost. Vratili su se u stan Mimine sestre. "Hitler mi je prišao i dugo me gledao. Mogla sam mu osjetiti dah. Blago mi je dodirnuo ramena, njegova su se usta promijenila, njegov je glas bio tužan, 'Ne želiš li me poljubiti?' upitao me." Prisilila se da odgovori ne i kaže kako se više ne bi smjeli viđati. Hitlera je odbijanje teško pogodilo, "postao je hladan... dobrota je nestala s njegova lica... naglo se okrenuo... rekao 'Heil' i otišao." Ali nije se predao. Sutradan je poslao povjerljivu osobu u Miminu trgovinu. Povjerenik je objasnio Mimi: "Nikad ga nisam vidio takva. Herr Hitler mi se posve povjerio. Vjerujte mi, jako je uzbuđen." Mimi pristaje na još jedan sastanak. Hitler dolazi u trgovinu "sav ozaren od sreće". Mimi pristaje na izlet na živopisni Starnbergersee, mjesto njihova prvog poljupca, iako je Hitler započeo s intimnostima dok su putovali onamo. Vozio je njegov vozač Emil Maurice, a Hitler je sjedio veoma blizu Mimi na stražnjem sjedalu. "Primio mi je ruku i položio je u svoje krilo, onda mi je primio i drugu ruku i stisnuo je: 'Sad imam tvoje ruke, imam tebe i više te neću pustiti'."
Slijedi njegova hipnotizerska točka: "Zagrlio me desnom rukom i nježno položio dlan na moju sljepoočicu, privukao mi glavu na svoje rame i prstima mi želio sklopiti oči. Rekao je da bih trebala sanjati." Taj je splet grubosti (ruka u krilu) i nježnosti očarao Mimi. "Mislim da je moja suzdržljivost slomljena tijekom tih prvih minuta vožnje u Starnberg." Sljedeći su sastanak dogovorili na groblju. Hitler je poveo Mimi na grob njezine majke. Hitler je obuzet osjećajima, sjeća se svoje majke, "potresen je nečime što mi nije htio reći. Ono što mi je rekao doimalo se veoma ozbiljno, gotovo očajno: 'Još nisam spreman'." Držeći svoj jahaći bič, Hitler tješi zaplakanu Mimi i začudo bira taj trenutak da joj kaže, "Želim da me zoveš Wolf" (njegov omiljeni pseudonim kad je putovao inkognito). U tome želimo vidjeti naznake abnormalnosti: kako je Hitler tako opčinjen sjećanjem na svoju majku da nije sposoban stupiti u normalnu seksualnu vezu koja mu se, čini se, tada nudila. Ali opet, tomu proturječi Mimin opis zbivanja, gdje joj Hitler odjednom pristupa manje uljudno kao udvarač i nastupa s otvorenijim seksualnim naglaskom. Hitler vodi Mimi u šetnju u šumu koju ona opisuje kao da je riječ o kakvoj sladunjavoj filmskoj montaži procvale ljubavi: "Bezbrižno smo potrčali preko livade kao da nas tjera sunce." Hitler je dovodi do bora, postavlja je ispred stabla, odmiče se i gleda je "od glave do pete. Onda je ispružio obje ruke i zamolio me da dođem k njemu. 'Znaš li što si ti sada? Sad si moja Waldfee [šumska nimfa]." Ona se smije na ekstravagantnu teatralnost, a to ga ponuka da joj priđe. "Stisnuo me i poljubio. Prvi put me poljubio divlje i strasno. Privukao me k sebi i rekao: 'Mimilein, draga moja, prekrasna djevojko, sad više ne mogu odoljeti.' Zagrlio me oko vrata i poljubio. Nije znao što će. Rekao je: 'Ali, Mimilein, previše mi se sviđaš. Za te osjećam sve. Poljubi me'." čak i poslije trideset godina, čak i nakon zločina koje zna da je počinio, čini se da je Mimi Reiter oduševljena Hitlerovom strašću u svojem viđenju iz petparačkih romana. "Bila sam tako sretna da sam jednostavno htjela umrijeti. Svako je malo Hitler zastao, iznenađeno zurio u mene i ponovno mi ljubio čelo, usne i vrat." Ipak, ona govori i o nekim uznemirujućim, ili bar nelagodnim aspektima njegova izraza strasti. "Osjećala sam kako stišće šake. Vidjela sam kako se bori sam sa sobom. 'Dijete moje, u ovom bih te trenutku mogao zdrobiti u svojem zagrljaju.' Više se nisam opirala, pokazao je svoje pravo lice." (Mimino ograničeno shvaćanje Hitlerova "pravog lica" začuđuje kad imamo na umu da je to rekla 1959- godine.) Nakon toga, prema Peisu, Hitler "joj je rekao da se želi oženiti njome, osnovati obitelj, imati plavokosu djecu, ali da trenutačno nema vremena razmišljati o takvim stvarima. Hitler je opetovano govorio o svojoj dužnosti, o svojoj misiji." Tada se događa čudno razdoblje praznoga hoda prije ikakve daljnje tjelesne konzumacije veze štoviše, to je dugo razdoblje Hitlerova izbivanja u Miinchenu. Naposljetku, kad Mimin klizački klub posjeti Miinchen, ona i Hitler sastaju se u njegovu omiljenom mjestu za izlazak - CafeHeck. Razmjenjuju nježnosti i dodire, ali Hitler sve odgađa grandioznim govorom o potrazi za novim stanom: "Između nježnih dodira Hitler mi je opetovano spominjao da mora potražiti veći stan [...] da ga treba za sebe i Mimi", izvješćuje Peis. Mimi se sjeća da je "Wolf naslonio čelo na moj vrat. 'Ne smiješ me ostaviti, Mimi, 1=1 čuješ li? Kad se uselim u novi stan, moraš se preseliti k meni... zauvijek. Sve ćemo odabrati zajedno, slike, stolce, već vidim sve: prekrasne velike naslonjače od ljubičasta pliša.'" Mimi je još uvijek opčinjena ljubičastim plišem Hitlerove ljubavne retorike, ali opet nema stvarne prosidbe, nema prave konzumacije, a zbunjena je djevojka izluđena i to je naposljetku navodi na opasan postupak. Vraća se u Berchtesgaden, a Hitler je počinje ignorirati. Onamo odlazi i sam nekoliko mjeseci poslije, ali je ne posjećuje. Ona očajnički čeka da joj se javi. "Cijeli se svijet počeo rušiti oko mene. Nisam znala što se dogodilo, ništa što bi objasnilo tu šutnju... Svakakve su mi slike prolazile mislima... lica drugih žena i Hitlera kako im se smješka. Nisam više htjela živjeti." "Tako potištena", izvješćuje Peis, "potražila je konop za sušenje rublja. Jedan si je kraj objesila oko vrata, drugi pričvrstila za kvaku. Polako se pustila da klizne na pod. Postupno je gubila svijest." U
posljednjem trenutku došao je njezin zet s Hitlerovom porukom i "spasio joj život u posljednji čas". Podrobnije sam izložio taj opis jer nam, uza svu apsurdnu sentimentalnost, nudi svojevrsnu protutežu školiperverznosti u sklopu proučavanja Hitlera (a taj je opis barem jednako, ako ne i bolje potkrijepljen - prihvatimo li iskrenost Hitlerove sestre Paule). Waite je pokušao prikazati Mimi kao prvu ženu koju su sablazan i poniženje zbog Hitlerove navodne "seksualne nastranosti" naveli na samoubojstvo. Riječ je o viđenju Hitlera koje se udomaćilo u literaturi i popularnoj kulturi, a nije bilo izloženo ozbiljnoj kritici: to je popularno viđenje jer nudi lako objašnjenje Hitlerove političke nakaznosti. Ali u priči Mimi Reiter pokušaj samoubojstva više je nalik na melodra-matičan čin šiparice zaljubljene u slavnu osobu koja joj ne uzvraća ljubav i koju slavna osoba iskorišćuje radi ograničena tjelesnog zadovoljstva i fantaziranja. Ali sve dotad - a željeli bismo reći: nažalost - malo je nagovještaja abnormalnosti, kamoli čudovišne izopačenosti. Ipak, ovdje se pojavljuje mračniji ton. Nakon što se Mimi oporavila, zet joj je prenio Hitlerovo objašnjenje za njegovu iznenadnu šutnju i izbivanje: klevetnička anonimna pisma. Prema Miminu opisu: "Hitler je rekao mojemu zetu da su u stranačku središnjicu stigla klevetnička pisma koja Hitlera optužuju da je u vezi s malodobnicom. U pismima je pisalo: 'Hitler zavodi mlade, neiskusne djevojke. Upravo je našao šesnaestogodišnjakinju u Berchtesgađenu koja će mu očito biti sljedeća žrtva;" Zbog prijetnje skandalom, objasnio joj je Hitler preko toga poslanika, ne može se neko vrijeme sastajati s njom kako ne bi "ugrozio uspjeh svoje stranke". Kako se ispostavilo, kaže Mimi, klevetnička je pisma zapravo pisala žena iz Hitlerova kruga koja je bila ili zabrinuta zbog Hitlerove opsjednutosti jer je iz toga mogao nastati skandal, ili je pak bila ljubomorna: to je samo još jedan primjer toga kako je Hitlerov svaki pokret, njegov cijeli život u munchenskom razdoblju bio isprepleten ucjenama i klevetničkim pismima, koji su često dolazili od njegovih najbližih suradnika. 1S? Kako bilo, dugo obećavana konzumacija ponovno je odgođena. Ovaj put se ispriječilo dvogodišnje razdoblje i brak. Mimi se udala za austrijskog hotelijera i s njime preselila u Innsbruck. Ali onda, nakon dvije godine, posvađala se s mužem, otišla u Miinchen i javila se Hitlerovu pobočniku Juliusu Schaubu. Doznavši da je Mimi u gradu, Hitler kaže Schaubu: "Dovedi je amo." Mimi smješta sljedeća zbivanja u ljeto 1931. kad je Hitler stanovao u svom velikom novom stanu s Geli Raubal. Peis misli da je moguće kako se Mimi zabunila u vezi s godinom i da se posjet dogodio nakon Geline smrti. Međutim, ako se dogodio dok je Geli još bila živa, Peis misli "da bi to prvi put bacilo određeno svjetlo na Gelino zagonetno samoubojstvo. Možda je doznala za Mimin posjet". Jer tijekom tog posjeta, ustrajna je Mimi, "dopustila sam da se dogodi sve". Zapravo, budući da je Gelina smrt izazvala toliku javnu sablazan i da je Hitler Gelinu sobu u svojem stanu pretvorio u pogrebni spomenik preminuloj, malo je vjerojatno da bi Mimi zaboravila te pojedinosti da se posjet dogodio nakon Geline smrti. Kako bilo, slijedi Mimina rekonstrukcija noći kad su konzumirali svoju vezu: ona priznaje Hitleru da je ostavila muža. On izjavljuje da je osupnut. "Ne zbog ikakvih ćudorednih razloga", nego zbog straha da bi u javnosti mogao biti povezan s brakorazvodnom sablazni. Ona pita Hitlera može li joj naći kakav posao. Hitler se pak na to nasmijao i pozvao je da živi s njime. Sad ima velik stan s naslonjačima od ljubičasta pliša. Sad joj može ponuditi sve. "Rekao mi je: 'Odsad ću tvoj život uzeti u svoje ruke.'" I napokon, kaže Mimi, primio je njezino tijelo: "Privukao me k sebi i poljubio. Davno je prošla ponoć. Zavalio se dublje u sofu. Njegov je stisak bio sve jači. Dopustila sam da se dogodi sve. Nikad nisam bila sretna kao te noći... Oko dva sata ujutro ustao je. Nakon nekog vremena rekao je: 'Mimilein, sad sam bogat. Mogu ti ponuditi sve. Mogu ukloniti sve zapreke koje stoje pred tobom. Ostani sa mnom. Ljubavi moja prekrasna, draga moja Mimi. Moraš ostati sa mnom.'" Ona mu kaže da mu ne može biti tajna priležnica. Na to se "naglo okrenuo prema meni. 'Što hoćeš od mene?' poviknuo je, 'Želim te imati. Želim da budeš ovdje. Zašto ne možeš razumjeti da nikad nisam imao takav odnos s bilo kojom ženom osim s tobom?'" Unatoč tomu, Mimi je odbila preseliti se k njemu. Ali, kad se vratila u Austriju, Hitler je naredio svojem odvjetniku Hansu Franku da joj pomogne pokrenuti brakorazvodnu parnicu. "Na rastanku",
izvješćuje Peis, "Hitler joj je opet potvrdio da je jedina žena koju je ikad volio." Posljednji čin njihove predstave odigrao se tri godine poslije. Ona se sjeća da se to dogodilo za njezina posjeta Miinchenu 1934, iako je Hitler tad već bio na vlasti u Berlinu. "Veza je", piše Peis, "ponovno oživjela. Ponovno ju je zamolio da ostane s njime i da mu bude ljubavnica." Ona odlučno odgovara da neće sudjelovati u nezakonitoj vezi; želi se udati i imati djecu. "Odjednom je Hitler pobjesnio. Poviknuo je: 'Zašto vi žene mislite samo o rađanju djece?'... Nastavio je vikati - to se događalo oko tri ujutro da se ne može skrbiti o ženi. Vikao je da mora izvršiti veliki zadatak. Svađali su se još dva sata, onda su se rastali i više se nikad nisu susreli." Što reći na ovo? Peis to opisuje kao "smiješnu, tužnu, jadnu epizodu". Doista jest sve to, ali ipak je daleko od nakaznosti koja se pripisuje Hitleru, daleko od vrste nakaznosti koju mu mnogi žele pripisati. Ovdje je on nitkov, razvratnik koji se možda nezdravo zanima za malodobnice. U njegovu udvaranju ima nešto što ga koči, čini neodlučnim, opsjednutim, nešto što potiskuje. Nešto uznemiruje u tom spoju krute uljudnosti i prostačke okrutnosti. Jest, ima bič, ali njime tuče svojega psa, ne Mimi. A ako vjerujemo Mimi, na koncu se događa "normalni" seksualni odnošaj: "Dopustila sam da se dogodi sve." Možemo naći razloge da budemo skeptični prema njezinu prikazu (senzibilitet ljubavnih romana; to što, ako je i bilo "neprirodnih" čina, ona nije bila spremna priznati da je sudjelovala u njima). A ipak, nema dokaza koji bi joj proturječili i, kako piše Peis, Paula Hitler potvrđuje koliko je Mimi bila važna njezinu bratu: "Možda je ona jedina žena koju je moj brat volio." Ako možemo one koji su raspravljali o prirodi Hitlerove seksualnosti podijeliti na stranku normalnosti, stranku izopačenosti i stranku aseksualnosti, prikaz Mimi Reiter moramo smatrati glavnim dokazom u prilog stranci normalnosti. Ako taj prikaz nužno ne pobija glasine i šaputanja o prirodi Hitlerova odnosa s Geli Raubal, ipak nam daje povod da ih proučimo pobliže i s više skepse kako bismo razabrali nisu li oni proizvod svojevrsnih izopačenih tlapnji - želje ljudi da vjeruju kako je Hitler "neprirodan" jer tako izbjegavaju posljedice razmišljanja o tome da je u bilo kojem smislu bio "normalan". 154 7. POGLAVLJE Hitlerova ptica pjevica i popis samoubojstava Što je bilo tako "zastrašno" u vezi s Geli Raubal? Arhivist Weber priredio mi je još jedno iznenađenje: još jedan policijski spis o Geli Raubal, koji je iskopao iz podruma svoje utvrde bavarske arhivske ispravnosti. Taj spis nameće zaključak da nisu svi u munchenskom pravosudnom sustavu bili zadovoljni policijskom istragom o smrti Geli Raubal. Riječ je o prašnjavu, izblijedjelom plavo-zelenom spisu koji izgleda kao knjigovodstveni registar malog poduzeća. U određenom je smislu to knjiga izgubljenih duša: miinchenski popis samoubojstava (Selbstmorder) za 1931, popis svih samoubojstava ili smrti za koje se sumnja da su samoubojstva, a koje je miinchenska policija istražile te godine. U tom priručniku za zazivanje demona očaja, između rukom povučenih crta preko dvije stranice, paukovski crni rukopis ispisuje u žalosnim pojedinostima skraćene živote 334 žene i muškarca koji su se te godine izboli, ustrijelili, objesili, otrovali ili bacili u smrt unutar gradskog područja. Arhivist Weber otvara knjigu na stranici gdje su navedene pojedinosti za samoubojstvo broj 193, ono Angele Raubal. Prve su dvije stavke nadnevak rođenja (4. lipnja 1908) i mjesto rođenja (Linz, Austrija), obje točne. Slijedi stavka koja je samo napola točna. Riječ je o stavki koja Geli označuje kao "studenticu medicine", što je možda 155 čeznutljiva dezinformacija što ju je dala majka koja je mislila da se tragedija ne bi bila dogodila da Geli nije odustala od svojih liječničkih ambicija i predala se pjevačkoj karijeri. (Gelina je majka rekla časniku američke Vojne obavještajne službe 1945. da je povod Geline svađe s Hitlerom bio njezin odnos s profesorom pjevanja u Beču -a to nije ni prvi ni posljednji put što se pojavljuje duh toga bečkoga zavodnika.) Ili je možda sam Hitler odlučio da je bolje napisati "studentica medicine" jer se doima manje mračno od "pjevačica", zvanja koje podsjeća na "sirene".
Ali prije nego što sam se uspio usredotočiti na daljnje pojedinosti u popisu Selbsmordera, arhivist Weber skrenuo mi je pozornost na posljednju stavku na desnoj strani, u stupcu posvećenom rješenju policijske istrage o njezinoj smrti. We-ber mi je pokazao na drugi broj u tom stupcu. "To znači da je istragu ponovno otvorio netko iz javnog tužiteljstva", objašnjava mi. "Kad sam to ugledao, potražio sam spis u arhivi javnoga tužioca. Nisam ga našao. Mislim da je uklonjen." Premda je Weber isprva bio skeptik glede mojih upita u vezi sa slučajem smrti Geli Raubal, njegova se skepsa ublažila nakon što se uvjerio da je spis nestao. Stara je to priča, kaže on, ali i dalje zbog nje osjeća svježu gorčinu. Kad je Hitlerova stranka preuzela vlast u Miinchenu, jedna je od prvih stvari koje su pokušali učiniti bila da izbrišu povijest, da uklone i unište spise iz miinchenskog arhiva u vezi s neugodnim policijskim istragama i sudskim procesima protiv stranačkih čelnika. Arhivist Weber gaji uistinu dirljivu odanost prema cjelovitosti arhivske povijesti tog razdoblja. Njemu su rupe u dokumentaciji gotovo nalik ranama na vlastitu tijelu. A to se posebice odnosi na sudski arhiv. Misli da se zanemareno objašnjenje Hitlerova uspjeha može naći u fragmentarnom obliku u zapisima o nacističkoj stranci u policijskim dnevnim izvještajima - u načinu na koji su desničarski nacionalisti, koji su vladali pravosudnim sustavom u Bavarskoj i Miinchenu, dopustili Hitlerovoj stranci da doslovce slobodno ubija - da ubija, premlaćuje i terorizira političke protivnike. Policija bi često, napominje Weber, brzo uhitila nekog, ali slučajeve bi suci koji su bili simpatizeri nacističke stranke odbacili ili bi pak počiniteljima odredili smiješno lagane kazne. Bio je to pravosudni sustav koji je dopustio Hitlerovoj stranci da s pomoću umorstava nekažnjeno zgrabi vlast. U želji da obnovi tu osakaćenu povijest, Weber radi na biografiji jednog od junaka pravne povijesti toga doba, Klausa Hirschberga, odvjetnika Munchner Posta, koji je stalno bio u prvim redovima, čovjeka koji je vodio Postove neprestane pravne okršaje s Hitlerom i Hitlerovom strankom. Mislim da je jedan od razloga zašto mi je Weber toliko pomogao naše zajedničko zanimanje za ono što je bila jedna od najvećih rana u arhivskim spisima dok je We-ber nije zaliječio: riječ je o stenogramu suđenja o "nožu u leđa" iz 1924. godine. Proveo sam prethodno poslijepodne u podrumu Miinchenskog instituta za suvremenu povijest, pregledavajući mikrofilmove stenograma tog epskoga rata u sudnici u kojem su se novinari i urednici Posta branili od optužbe za klevetu podignute zbog njihova razornog otkrića laži u pozadini Hitlerova prikaza povijesti. 156 čim sam spomenuo da sam pratio Hirschbergovu ulogu u borbi u vezi s nožem u leda, Weberovo se krajnje mrzovoljno držanje ublažilo u zadovoljni osmijeh. "Ja sam to našao", objasnio je pokazujući stenogram suđenja. Osobno je otkrio davno izgubljeni stenogram i vratio ga na mjesto koje zaslužuje u arhivu - i u povijesti. S obzirom na velik broj njemačkih povjesničara i političkih mislilaca koji se prepiru oko važnosti "vraćanja Hitlera povijesti", oko toga da ga treba učiniti "normalnim" dijelom povijesti, sve me se više dojmila misija arhivista Webera, njegova vjera u to da bi prvo trebalo obnoviti Hitlerovu povijest, povijest koju je Hitler izbrisao. Odatle njegovo zanimanje za dokaze o onom za što misli da je zagubljeni spis javnoga tužioca o istrazi o smrti Geli Raubal. Usredotočio sam pitanja na to: izvještaj detektiva Sauera pokazuje da je on ponovno otvorio istragu. Na to ga je prisilio Munchner Post. U utorak nakon subote kad je nađeno tijelo, Post je objavio reportažu da su na mrtvu tijelu Geli Raubal nađeni tragovi nasilja, uključujući slomljen nos. Znakovi nasilja i izvještaji o žestokoj svađi koja je prethodila samoubojstvu, iz čega se jasno nameće zaključak da ju je Hitler tukao i tako naveo na samoubojstvo, odnosno da je njihov sukob doveo do njezina umorstva. Svi svjedoci koje je detektiv Sauer ispitao te subote, pa i Hitler, poricali su da je bilo nasilja ili tragova nasilja. Budući da je Munchner Post sada usredotočio pozornost javnosti na njega, detektiv Sauer je ponovno otvorio slučaj i ispitao još nekoliko svjedoka, uključujući ženu u mrtvačnici koja je uredila i pripremila mrtvo tijelo Geli Raubal za žurni prijevoz preko granice u Beč, gdje više nije postojala mogućnost pomne obdukcije. Žena iz pogrebnog poduzeća i policijski liječnik koji je donio prvotni zaključak na mjestu događaja da je riječ o samoubojstvu a ne o umorstvu, ustrajali je u tvrdnji da Gelin nos nije bio slomljen, a ono što nalikuje na modrice i tragove nasilja zapravo je posljedica toga što je tijelo ležalo s nosom
na podu. Detektiv Sauer je zaključio svoju kratku "ponovno otvorenu" istragu i nije promijenio svoj zaključak o uzroku smrti. Odnose li se na to znakovi u Registru samoubojstava? Ne, odlučno će arhivist Weber. Slova i brojke načrčkane na samom rubu stranice u Registru samoubojstava pokazuju da je slučaj ponovno otvorio javni tužilac, a ne policajac. Moram priznati da sam se iznenadio naišavši na možebitnu arhivsku potvrdu postojanja spisa koji sam u mislima svrstao u zrakoprazan prostor izgubljenoga i legendarnog - riječ je, naime, o jednoj od onih priča o sefu u švicarskoj banci o kojima sam govorio u Uvodu. Možda se sjećate da je sin kolege toga neumornog križara, miinchenskoga novinskog urednika Fritza Gerlicha, napomenuo da je njegov otac doista vidio primjerak spisa "istrage javnog tužioca o slučaju smrti Geli Raubal" u Gerlichovu uredu, a koji navodno "pokazuje da je Geli ubijena po Hitlerovu nalogu". Taj je spis navodno bio pohranjen na sigurno u sefu švicarske banke, a broj je bankovnog računa bio izgubljen tijekom rata. Taj me zaplet s 157 izgubljenom šifrom bankovnog sefa naveo na razmišljanje nije li i cjelokupni opis izgubljenog spisa o istrazi smrti Geli Raubal apokrifan unatoč tome što se inačica te priče pojavljuje u ne posve pouzdanim memoarima Otta Strassera (ili možda upravo zbog te činjenice): "Istraga [o Gelinoj smrti] otvorena je u Miinchenu", navodi Strasser. "Javni tužilac, koji živi u inozemstvu nakon Hitlerova uspona na vlast, htio ga je optužiti zbog umorstva, ali je Gurtner, bavarski ministar pravosuđa, obustavio istragu." Kad sam to pročitao Weberu, on se namrštio. Gurtner je njegova crvena krpa, jedan od ljudi za koje smatra da su najodgovorniji - ali nisu bili pozvani na red - za Hitlerov uspjeh. Weber misli da je teško procijeniti koliko je Giirtnerova brižnost za Hitlera i njegove slugane zaslužna za to da nisu završili u zatvoru - i koliko to pridonosi objašnjenju Hitlerova uspona na vlast - upravo zato što je toliko ključnih dokaza povučeno iz arhiva. Sad misli da je bilješka u Registru samoubojstava dodatni dokaz o Giirtnerovu djelovanju. Arhivist Weber vodi me u pljesnivo podrumsko spremište gdje se drže zapisnici ureda javnog tužioca i pokazuje mi gdje je trebao biti spis koji nedostaje. Objašnjava mi kako misli da je Gurtner mogao narediti da se povuče. Postoji li izgubljeni spis? To što ga nema, ne može me posve zadovoljiti. To je još jedan trenutak frustracije u potrazi za Hitlerom kad moramo priznati da je istraga zapela u slijepoj ulici, još jedna rupa koja se kumulativno produbljuje u ponor čije dno možda nikad nećemo dokučiti. Prije nego što dublje zađemo u tena incognita Hitlerove uloge u smrti Geli Raubal, možda bi koristilo pokušati je vratiti u život - istjerati na vidjelo lik koji je postao još mističniji u desetljećima nakon njezine smrti. Posljednja slika Geli Raubal u prikazu Konrada Heidena o njezinim posljednjim satima doista je dojmljiva i upečatljiva. Ako se sjećate, Heiden je miinchenski izvjestitelj Frankfurter Zeitunga, čiji informator iz Hitlerova kruga njegovu biografiju iz 1944. Der Fuhrer i danas čini vrijednim izvorom svetonijevskih pojedinosti o dvoru toga Kaligule. Heiden postavlja prizor za svoju posljednju sliku Geli Raubal u petak poslijepodne, tek šesnaest do osamnaest sati prije službenog otkrića tijela. Hitler i Geli bili su se posvađali zbog planiranog puta u Beč, navodi Heiden. Poslije toga Heiden opisuje Geli kako potišteno tumara Hitlerovim stanom poput Ofelije, "s kutijicom u kojoj je, omotan vatom, ležao mrtvi kanarinac; pjevušila je sama sebi, pomalo plakala i govorila da kani pokopati jadnog mrtvog 'Hansija' [kanarinca] blizu kuće na Obersalzbergu... Sljedećeg jutra nađena je ustrijeljena." I ta se slika Geli, kao ptice pjevice koju tek smrt oslobađa iz krletke, čini previše sentimentalnom, a možda je djelo onih koji su je - poput Hitlera - htjeli prikazati kao osjećajno čeljade sklono samoubojstvu. Ali slika Geli kao nekakve ptice pjevice ipak se često javlja. Dapače, u njezinu najranijem opisu od svjedoka koji sam uspio otkriti, i to od možda posljednjeg živog svjedoka iz njezina djetinjstva, Geli je prikazana kao svojevrsna ptica pjevica koja pjevuši sama sebi. Izvor su sestre Braun. Šezdeset i pet 158 godina poslije one se sjećaju kad su prvi put vidjeli Geli kako pjeva. Sestre Braun (koje nisu u rodu s Evom Braun) na početku su dvadesetih godina živjele u istoj zgradi u kojoj i Gelina obitelj; ta je
stambena zgrada još stajala kad sam je posjetio: solidna peterokatnica bez dizala nedaleko od bečkog Zapadnog kolodvora. Sa sestrama Braun, koje sada žive u staračkom domu, upoznao me Hans Horvath, bečki povjesničar amater opsjednut Hitlerovim artefaktima - i s Geli, koja je možda bila najfiniji artefakt medu njima. Oči su se starije Frau Braun zacaklile kad se prisjetila prvog susreta s Geli: "Hodala sam ulicom izvan naše zgrade i čula je kako pjeva. Ugledala sam je i naprosto se skamenila. Bila je tako visoka i prelijepa da sam ostala bez riječi. Vidjela me kako stojim sledena i rekla je: 'Bojiš li me se?' A ja sam odgovorila: 'Ne, samo sam ti se divila.' Bila je naprosto tako visoka i prelijepa. Nisam nikad vidjela nikog tako lijepog." Bojiš li me se? Gelina je gotovo zastrašna ljepota postala svojevrstan fetiš svima koji su joj bili izravno izloženi, a i mnogima koji su pisali o njoj. A ipak, kad zavirimo u fotografske dokumente njezina kratkog četverogodišnjeg života u središtu pozornosti, njezina slika ne odgovara klasičnom poimanju ljepote, niti izgleda kao da posjeduje "zastrašnu" ljepotu o kojoj često govore oni koji su je osobno vidjeli. Privlačna živahnost zrači iz nekih slika, ali lik okruglih, debeljuškastih obraza, teških udova i sivkastosmede kose iz mnogih fotografija začudno je daleko od nadnaravno zavodničke krasote koju joj pripisuje velik dio literature toga doba. Na fotografijama ima malo naznaka vilinske sposobnosti da jednim pogledom začara i sledi ljude oko sebe. Možda se Gelina opsjenarska moć, koja se toliko dojmila Hitlera, ne oslikava u statičnosti mrtve prirode u srebrnom nitratu. Ali nakon čitanja opetovanih rapsodičnih opisa onih suvremenika koji su pali pod njezine čari, zaključio sam da je u biti riječ o premještenim razmišljanjima premještenim iz područja politike u područje erosa - o moći i zagonetki Hitlerove čarolije. O izraženoj različitosti bijednog tjelesnog bića osobe i apsurdne i strašne zagonetke uveličana lika Bojiš li me se? "Moramo vjerovati da su u pravu oni koji ističu Hitlerovu navodnu nevjerojatnu govorničku moć", napisala je Jenny Diski u eseju objavljenom u London Revieiv of Books. "Pregledavajući ostatke njegovih govora na filmu možemo jedino slegnuti ramenima." Premda nisam siguran je li to posve istinito u odnosu na cjelokupne filmske materijale o Hitleru (kasniji filmski zapisi koji ne pate od chaplinovske ubrzane isprekidanosti odaju njegovu surovu moć geste), ta mi je napomena ponovno podvukla izludujuću nepodudarnost između osobe i lika koja se ponavlja u opisima čarolije Geli Raubal - i to me ponukalo da nastavim potragu koja se možda doima donkihotovskom: naime, pokušajem da nađem jedinu živu ženu koja u sebi utjelovljuje iste gene kao Hitler i Geli Raubal. Htio sam provjeriti ima li nešto u njoj, zna li možda kakvu obiteljsku tajnu koja bi ponudila trag zasebnoj privlačnosti svojih dvoje predaka. 159 Pa, ne baš predaka. Hitler nije imao izvornih potomaka, unatoč napuhanoj tvrdnji Wernera Masera prije dva desetljeća da je našao Hitlerova sina koji živi u Francuskoj zbog koje je jadnik - koji je navodno bio dijete veze iz Prvoga svjetskog rata između Hitlera i mlade Francuskinje - trpio velike neugodnosti. Ali žena koju sam našao bila je potomak Hitlerova oca. Geli, sjetit ćete se, bila je Hitlerova polunećakinja. Ova je žena Gelina nećakinja, kći Geline mlađe sestre Friedl. Jedan je od njezinih prapradjedova Hitlerov otac. Našao sam "Annu" (tako ću je zvati jer ona, iz razumljivih razloga, ne želi privlačiti pozornost na Hitlerovu stranu svojeg rodoslovlja) tražeći njezinu majku Friedl. Posljednja adresa Geline sestre koju sam imao bila je u austrijskom zaselku nedaleko od Hitlerova rodnog mjesta Braunaua na njemačkoj granici. Adresu sam dobio od amaterskog povjesničara u Miinchenu Antona Joachimsthalera, autora prijeporne studije o biografskim podacima u vezi s Hitlerovim životom do 1920, koja velikim dijelom predstavlja napad na biografiju Hitlera od Wernera Masera i zapravo je naslovljena Hitler: ispravak biografije. To čudno ali korisno djelo pokazuje koliko su nepouzdani neki najosnovniji podaci o Hitleru. Upravo jejoachimsthaler pomogao otkriti podatak koji još začuđuje, naime da je Hitler bio nazočan na pogrebu umorenog Židova socijalista u Miinchenu u veljači 1919, nekoliko mjeseci prije nego što će pristupiti nacističkoj stranci. Joachimsthalerova uporna istraživanja bitna su i u istrazi slučaja Geli Raubal, budući da je on otkrio jedini dokument koji potkrjepljuje Hitlerov alibi: kaznu za prebrzu vožnju koju je Hitler dobio u subotu 19- rujna dok je hitao natrag u Miinchen nakon Geline
smrti. Ta ga kazna smješta dva sata vožnje sjeverno od Miinchena i donekle potkrepljuje njegovu izjavu da je noć kad je Geli poginula, proveo u hotelu u Nurnbergu. Kad smo se susreli, Joachimsthaler mi je objasnio da je istražujući Gelin slučaj prije nekoliko godina pisao Gelinoj sestri Friedl, zamolio je za razgovor, ali ga je ona odbila. Ipak, mislio sam da postoji malena mogućnost da će osobni posjet možda ponukati Friedl da izrazi neke konačne misli o sudbini svoje sestre - a možda i trag ili odjek Geline karizme - pa sam se bacio u potragu za njezinom posljednjom poznatom adresom u Austriji. Bilo je prekasno. Kad sam došao u malen zaselak južno od njemačke granice (osjećajući se pomalo kao opsjednuti detektiv iz filma Laura) i pronašao kuću, doznao sam od žene koja se nagnula kroz prozor da je Friedl umrla prije nekoliko godina. Ipak, iznenadila me: ona je Friedlina kći, Gelina nećakinja - i, što me još više iznenadilo, pljunuta slika same Geli. Bila je gotovo dvadeset godina starija od Geli kad je ova umrla, ali sličnost s Geli s fotografija doista me zaprepastila. Jednako kao i nagovještaj, odjek onoga što Geline fotografije nisu mogle zabilježiti: neodoljiva iskra nestašluka, nevjerojatna živahnost koju je - gotovo od prvog trenutka našeg razgovora - njezin muž pokušavao prigušiti ili potisnuti (je li to možda benigna inačica istog problema koji je njezin praujak Adolf imao s Geli?). 160 Objasnio sam Anni da me zanimaju nerazjašnjene okolnosti u kojima je Geli skončala od vatrenog oružja. Odmah je opazila blagu dvosmislenost mojih riječi. "Drago mi je što ste rekli da je ustrijeljena", rekla je prkosno, želeći naglasiti da je poginula od tude ruke. činilo se da odmah želi razglabati o svojim razmišljanjima, ali tada je njezin muž ispružio ruku i stisnuo njezinu kako bi, barem privremeno, odustala od izražavanja svojih misli o tom pitanju, a bilo je razvidno da o tome ima nepokolebljivo mišljenje. Prvo je njezin muž osjetio potrebu da me nekako iskuša, da me ispita o ključnim počelima slučaja u koji je i on bio veoma dobro upućen. Oboje su bili veliki poznavatelji Geli i htjeli su ispitati moje znanje i stajalište. Nakon što su me opsežno ispitali o raznim opisima iz izvještaja o Gelinu bečkom ljubavniku kojemu je ona, čini se, na kraju htjela pobjeći, ali koji je u raznim prikazima opisan kao profesor glazbe, učitelj pjevanja, majstor crtač, Židov i violinist - muž je dopustio svojoj ženi koja je slika i prilika Geli da mi otkrije dvije dosad nepoznate obavijesti iz povijesti obitelji Raubal. Prvo, riječ je o pismima koja još nisu viđena, možda Gelinim posljednjim dovršenim pismima (ono nađeno u njezinoj sobi ostalo je nedovršeno usred rečenice) poslanima Friedl u Beč nedugo prije Geline smrti. Annin muž joj nije dopustio da mi ih pročita, ali ona ih je opisala kao pisma "osobe koju život uzbuđuje, a ne osobe koja ga želi skončati". Drugo, ustrajala je u tvrdnji da zna istinu o još jednoj prijepornoj pojedinosti slučaja: stajalištu dviju žena koje su bile najprisnije s Geli - njezine majke i sestre. čula je, objasnila mi je Anna, osobno od Friedl, da je Gelina sestra mislila kako se ona nije sama ubila. I, nastavila je, Friedl je čula isto to od Geline majke Angele. Nakon posjeta Gelinoj nećakinji dvojnici jedna je naizgled bezazlena, ali možda i znakovita zagonetka u literaturi o slučaju ostala neriješenom: zašto toliko kroničara piše da je Geli Raubal bila plavuša? Većina fotografija pokazuje ženu koja je, iako svijetle puti, sigurno brineta. A ipak, čak i medu onim suvremenicima koji su je mogli osobno vidjeti, javlja se trop zabune koji joj smeđu kosu pretvara u plavu. Tako, primjerice, inače pouzdani Heiden zaziva sliku Geli s "bujnom plavom kosom". Njegov opis Geli kao plavuše navode neki poslijeratni autori; još 1989. Enciklopedija Trećeg Reicha Louisa Snvdera opisuje Geli s "bujnom plavom kosom" dostojnom arijskog plemstva. Ali Werner Maser, iako je nikad nije vidio, tvrdi da je imala "crnu kosu i karakteristične slavenske crte lica". Dokazi fotografa čini se daju prednost Maseru, a ne Heidenu; a izgled nećakinje koja joj je nevjerojatno slična jasno pokazuje da nije mogla biti plavuša. To što se uopće pojavio spor u vezi s ovim pitanjem možda svjedoči o snazi aure koju je Hitler podario Geli, o načinu na koji je njegova čarolija pomutila umove onih u njegovoj orbiti. Hitler je Geli podario slikom savršene arijske djevojke koja je u umu nekih preobrazila njezine smeđe uvojke u plave. Primjer je to koliko može biti nesigurno, u gotovo heisenbergovskom smislu,
161 svako opažanje unutar orbite Hitlerove čarolije. Što je još važnije, opisi Gelina značaja duboko su podijeljeni između zlatnih i mnogo mračnijih tonova. Mnogi je se sjećaju sa štovanjem kao "duboko religiozne osobe koja redovito prisustvuje misi", odnosno "kraljevne" čije je kraljevsko držanje i ljepota "navelo ljude da se okreću za njom na ulici i zure u nju". Škola "zlatne djevojke" Gelin značaj sažima kao "utjelovljenje savršenog djevojaštva... koje je duboko štovao, pa čak i obožavao njezin stric. [Hitler] ju je motrio i ponosio se njome poput vrtlara koji je uzgojio rijedak i krasan cvijet." Drugi su je vidjeli kao posve drukčiji cvijet. Manje kao kraljevnu, a više kao čarobnjakinju, manje kao bogobojaznu arijsku vestalku, a više kao proračunatu oportunistkinju, "praznoglavu malu drolju s grubim svježim izgledom kakve sluškinje". To je jetko opažanje iznio Emst "Putzi" Hanfstaengl, izdavač knjiga o umjetnosti, školovan na Harvardu i dugogodišnji Hitlerov pouzdanik, a on je možda tijekom dvadesetih godina bio bliži Hitleru nego itko drugi. Hanfstaenglu je Geli Raubal postala veoma mrska, kao i većem broju muškaraca u Hitlerovu najužem krugu, možda zato što su joj zavidjeli na sve većem utjecaju na njega ili zato što su se zbog možebitne sablazni bojali posljedica njihove intimnosti. Hafstaengl pokušava poduprijeti svoju objedu Geli kao drolje navodeći da je -unatoč Hitlerovoj budalastoj opsjednutosti njome - seksualno prevarila Hitlera s njegovim vozačem Emilom Mauriceom. I, što je još gore, da ga je kanila zauvijek napustiti i udati se za čovjeka kojeg Hanfstaengl opisuje kao "židovskog profesora umjetnosti iz Linza". I neke su žene opisivale Geli kivno. Ona je bila "gruba, izazovna i pomalo svadljiva", napomenula je Johnu Tolandu Henrietta Hoffmann (kći Hitlerova osobnog fotografa Heinricha Hoffmanna). Ali Hitleru je, prezrivo će dodati Henrietta, Geli bila "neodoljivo šarmantna", a to je i iskorištavala: "Ako je Geli htjela ići plivati, to je bilo važnije od najvažnijeg sastanka." Gotovo da nema dvojbe kako je Geli, bila ona zlatna ili mračna srca, na kraju u Hitleru usadila ono što Alan Bullock naziva "ljubomornu posesivnost" koja će imati kobne posljedice. Ali posesivnost u čemu? Isprva, početkom dvadesetih godina, veza je nedvojbeno bila posve stričevska. Ipak, veoma mladoj Geli, koja je teško živjela sa svojom obudovjelom majkom u Beču, posjet njezina slavnoga strica Alfa zacijelo je bio poseban događaj. čovjek koji je izašao iz velikog mercedesa s vozačem, koji je već bio na naslovnicama, zasigurno je se dojmio kao naočit, ako ne i posebno romantičan lik u vojničkom plastu koji je tada volio nositi. A on se pojavio zagrnut i aurom sudbine - bio je čovjek sa zadaćom koji se uputio u smion i opasan križarski pohod. A onda, sredinom dvadesetih godina, pozvao je Geli da mu se priključi u njegovoj zadaći. Pušten iz zatvora uvjetno, s ograničenim političkim djelovanjem, povukao se u svoju nastambu u visovima Obersalzberga da bi obnovio snagu za možebitan povratak. Poziv iz planina upućen je Geli i njezinoj majci, koja je tada 162 radila u židovskoj djevojačkoj školi u Beču. Bila im je to prilika da pobjegnu iz bijedne anonimnosti njihova života i priključe se Hitleru kao domaćice u nevjerojatno slikovitu alpskom utočištu. Odjednom, s osamnaest godina, Geli se našla u dvorani planinskoga kralja. U kristalno čistom obersalzberškom zraku Hitler je živio poput nordijskog poluboga, crpeći čistoću iz okoliša da obnovi snagu za povratak, za osvetu, za sumrak bogova koji će uslijediti. Geli, koja je sada već bila mlada žena, uvučena je u dramu, te se uzdigla od sluškinje nalik na Pepeljugu do punopravne pratiteljice na dvoru prognanoga kraljevića, a bila je to uloga koja je, čini se, poticala obostrana romantična maštanja. Nedugo zatim Gelina je majka bila prepuštena kućanskim poslovima, a Geli je zauzela ukrasno mjesto pokraj Hitlera. Konrad Heiden opisuje kako je Hitler vodio Geli kroz idilična planinska sela, kako "se vozi krajem i pokazuje plavokosom [sic] djetetu kako 'stric Alf očarava prost puk". Ali ubrzo je postalo jasno da je i sam "stric Air postao "očaran". Uskoro je Hitlerova zaokupljenost s Geli navela Hennvja Hoffmanna da negoduje zbog sastanaka
koje je Hitler propustio jer je Geli vodio plivati. A stranački dužnosnici poput Gauleitera Mundera, područnog čelnika iz Wiittenberga, prigovarali su da Hitleru "društvo njegove nećakinje prekomjerno odvraća pozornost od političkih dužnosti." (Hitler je najurio Mundera ubrzo nakon što je doznao za taj prigovor.) Fotografije iz toga razdoblja pokazuju Geli kako prerasta u ženu, kako nosi uvojke germanskih šiparica, kako se naslanja na preplanulu ruku u haljini bez rukava na svečanoj večeri i ozbiljno razgovara sa strogim vodama SA, u svemu glumeći ulogu Ftihrerove domaćice. Takav je bio njihov odnos u javnosti, ali priroda njihova privatnog odnosa nije tako jasna. U Berchtesgadenu su postojale zapreke intimnostima. Prvo, nisu bili sami. Živjeli su pod istim krovom, ali pod budnim okom Geline majke. A, dakako, zapreka je bila i Hitlerovo prilično javno udvaranje mjesnoj djevojci Mimi Reiter. Ne, ako se odnos od stričevskog pretvorio u ljubavni, malo je vjerojatno da se to dogodilo prije nego što se Geli preselila u Miinchen, ostavila majku da se skrbi za kuću u Obersalzbergu dok je ona živjela s Hitlerom, tobože da mu služi kao domaćica i krene na glazbenu poduku radi pjevačke karijere za koju je odjednom izrazila želju. Pitanje prirode Hitlerovih osjećaja prema Geli Raubal dominira literaturom o tom pitanju. Mnogi je autori prikazuju kao uznicu slinavog pervertita, ili barem kao zatočenicu nastrane platonske posesivnosti. Ali neka svjedočanstva upućuju na drukčiji zaključak, na to da je Geli, iako je možda bila očarana Hitlerom, ipak bila i oduševljena njime kao slavnom osobom. Jedno od najzanimljivijih opažanja u vezi s time nalazimo u poslijeratnim sjećanjima Gelina učitelja pjevanja iz Miinchena Alberta Vogela, koji je izjavio da mu je Geli opetovano govorila koliko je oduševljena 1^2 što je Hitlerova pratilja i kako se nada i vjeruje da će se vjenčati. Toland sugerira da je razlog Gelina samoubojstva bila njezina ljubomora, a ne njegova. Toland je razgovarao s mnogim članovima kućnog osoblja koje je ispitao detektiv Sauer, a bili su spremniji govoriti nakon rata negoli 1931. godine. Jedan od njih ispričao je Tolandu priču o razlogu Geline uznemirenosti kad je istrčala iz Hitlerove sobe posljednjeg poslijepodneva svog života, naime da je ondje našla pretjerano ushićenu poruku Eve Braun o večeri koju je provela s njim u kazalištu. Tu bismo anegdotu naizgled mogli odbaciti kao drugorazrednu sentimentalnost iz zapleta kakve televizijske trakavice. Ali drugorazrednost Hitlerova okružja često je podcijenjena, baš kao što su u objašnjenjima precijenjene vvagnerovske teme. Bez obzira na to tko je bio opčinjen kime, odnos je bio nicht naturlich barem u smislu crkvene legalnosti. Da su razmišljali o braku, zbog svoga zamršena srodstva, bili bi trebali pribaviti papinu uredbu kako bi se izbjegla zabrana zbog granično rodoskvrna krvnog srodstva. Ako je mogućnost zakonite konzumacije njihova odnosa bila problematična, pitanje o tome je li do tjelesne konzumacije došlo i u kojem obliku postalo je predmetom beskrajnog natezanja medu autorima koji su pisali o toj temi i pretvorilo se u upornu raspravu koja se razvila u, grubo rečeno, tri škole o Hitlerovoj seksualnosti: stranku normalnosti, stranku aseksualnosti i stranku izopačenosti. čak i unutar stranke izopačenosti postoje podjele. Konrad Heiden, veoma cijenjen iako pomalo svetonijevski Hitlerov biograf koji je bio u vezi s polusvijetom Hitlerove Smeđe kuće, navodi samo da je Hitler izopačeno maštao o Geli; samo Otto Strasser ide tako daleko da tvrdi kako je veza konzumirana, i navodi da je pojedinosti čuo od same Geli. Heiden tvrdi da je do promjene naravi veze došlo prije nego što se Hitler preselio u novi otmjeni stan s Geli. Štoviše, Heiden misli da je Hitlerovo udvaranje Geli dovelo do zamršenoga prikrivenog skandala koji je postao "jednim od razloga Hitlerove promjene stana". Evo, dakle, kako Heiden opisuje klasično mjesto legende o Hitlerovoj seksualnoj nastranosti. Priča koju navodi Heiden dugo je bila prihvaćena i utjecajna; ona ponavlja glasine i šaputanja za koje je doznao Walter Langer iz OSS-a, koji ju je pak potvrdio kao službeni obavještajni podatak. Riječ je o pripovijesti kojom se naslađuju "poput kakva vrtlara s rijetkim i krasnim cvijetom" (kao što se Hitler navodno naslađivao s Geli) psihopovjesničari i psihoanalitičari koji misle da zacijelo mora postojati mračna, skrivena, potisnuta istina o Hitlerovoj psihi. Na to su se nadovezali beletristički autori Thomas Pvnchon (njegov lik nalik na Geli u Dugi gravitacije) i Steve Erickson (Geli, velom
prikriven središnji lik u Razgledavanjima crne ure, za Hitlera je svojevrsna Šeherezada pornografije). Heiden naziva pripovijest koju navodi - slučaj otuđene pornografije - prvim činom "tragedije Hitlerova osobnog života". Ona je postala drugom velikom kušnjom Hitlerovih tumača (prva je objašnjenje Hansa Franka o židovskoj krvi). 1 tLA "Jednoga dana", počinje Heiden, "Hitlerov je očinski odnos prema nećakinji Geli prestao biti očinski. Geli je bila veličanstvena krasotica... jednostavna u mislima i osjećajima, a očaravala je mnoge muškarce, koji su bili itekako svjesni njezine privlačnosti i uživali su u njoj. Ona se radovala velikoj pjevačkoj karijeri i očekivala je da će je 'Stric Alf olakšati. Ljubav njezina strica, koja je na kraju poprimila najozbiljniji oblik, čini se kao odjek mnogobrojnih brakova medu Hitlerovim precima koji su bili rođaci [granično rodoskvrne veze]. Na početku 1929. Hitler je toj djevojci napisao pismo s nedvosmislenim sadržajem. Bilo je to pismo u kojem se stric i ljubavnik posve odao; izražavalo je osjećaje kakvi se mogu očekivati od muškarca s mazohističkim koprofilskim sklonostima koje graniče s onim što Havelock Ellis naziva undinizam' (seksualno zadovoljstvo koje osoba nalazi u tome da je netko pomokri)... To bi pismo Geli bilo odbojno da ga je primila. Ali nije. Hitler ga je ostavio da leži u stanu i palo je u ruke domaćičina sina, nekog doktora Rudolpha; možda je to bio jedan od razloga za Hitlerovu promjenu stana. Pismo ni u kojem slučaju nije bilo prikladno za objavljivanje; zacijelo bi ponizilo Hitlera i učinilo ga predmetom sprdnje u očima svih koji bi ga pročitali. čini se da se Hitler iz nekog razloga bojao da ga Rudolph kani objaviti." Bojao se njegove nakane. To implicira ucjenjivačku prijetnju. Prema Heidenu ta je izvorna ucjena dovela do - kako je naizgled često bio slučaj u Hitlerovu polusvijetu - ucjene na drugoj razini kojoj su pribjegli oni koje je Hitler zadužio da isplate izvornog ucjenjivača. Proučimo pomnije Heidenovu pripovijest budući da je ona praizvor mita o Hitlerovoj izopačenosti i iskušenja da u nju povjerujemo. Prvo što treba napomenuti u vezi s Heidenovim prikazom jest da je to opis navodne maštarije u pismu koje Geli vjerojatno nikad nije primila. Nije riječ o izvještaju o činu i Heiden ničim ne da naslutiti kako je čin ikad učinjen. Ova je pripovijest često spojena s drugom, kasnijom pričom Otta Strassnera u kojoj on tvrdi da mu je Geli u suzama priznala kako je protiv svoje volje sudjelovala u krajnje ponižavajućim činima s Hitlerom koji su, čini se, uključivali "undinizam". Heidenova priča nalazi, ako ne potvrdu, a ono odjek (jer je odjek manje pouzdan izvor) u memoarima Putzija Hanfstaengla, koji opisuje donekle sličan pokušaj ucjene Hitlera i uključuje kao ključnog posrednika nekog Franza Xavera Schwarza, stranačkog blagajnika i dugogodišnjeg Hitlerova slugana koji se pojavio u Hitlerovu stanu prije policije u jutro kad je pronađeno Gelino mrtvo tijelo. Hanfstaenglova verzija navodi da je "prvi nagovještaj kako u toj vezi [između Hitlera i Geli] nešto nije u redu, koliko se sjećam, dobio negdje na početku 1930. od i« Franza Xavera Schwarza". Hanfstaengl tvrdi da je jednog dana na ulici u Miinchenu susreo Schwarza koji je bio "veoma potišten". Schwarz ga je poveo u svoj stan i "ispričao mu što ga muči. Mora isplatiti nekoga tko pokušava ucjenjivati Hitlera, ali najgori je od svega razlog. Taj je čovjek nekako došao u posjed mape pornografskih crteža koje je izradio Hitler... To su perverzni, intimni crteži Geli Raubal sa svim anatomskim pojedinostima." Hanfstaengl navodi kako je bio iznenađen kad je doznao da Schwarz još drži otkupljene crteže Geli Raubal. "Bože, smiluj nam se! čovječe, zašto ne podereš tu prostotu?" upitao je stranačkog blagajnika. "Ne", navodno je odgovorio Schwarz, "Hitler ih želi natrag. Želi da ih spremim u sef u Smeđoj kuči." Moguće je da postoji neki izgubljen praizvor tih ne baš istovjetnih inačica pripovijesti. Ali Heidenov opis zaslužuje veću pozornost jer je Heiden, za razliku od Hanstaengla, cijeloga života
bio na glasu zbog svoje novinarske čestitosti. On je i danas jedan od najčešće citiranih izvora anegdotske građe o munchenskom Hitleru; njega navode tumači svih uvjerenja, uključujući Bullocka i Fešta. I on je izvor veoma utjecajne poslijeratne škole objašnjenja Hitlera - škole koju najbolje utjelovljuje Bullockova prva biografija, koja Hitlera prikazuje kao osobno pokvarnog, politički ciničnog, ali ipak objašnjivog u klasičnom smislu, gdje se Heiden javlja kao njegov Sveto nije, a Bullock kao njegov Tacit. Uzmimo, primjerice, nekoliko isječaka veoma uljudna nekrologa Heidenu objavljenog 1966. u Neiv York Timesu: "Dok drugi znanstvenici nisu počeli obrađivati nacističke spise nakon Drugog svjetskog rata, g. Heiden bio je najpoznatiji autoritet izvan Njemačke o stranci i njezinim čelnicima... Heiden je vođama Trećeg Reicha bio mrzak neprijatelj. Kad bi nacisti zauzeli neku zemlju, uvijek bi zabranili i spalili njegove knjige. Gospodinu Heidenu katkad se pripisuju zasluge za populariziranje riječi Nazi. Nacional-socijalisti na samom su početku nazivani konvencionalnom skraćenicom Naso sve dok g. Heiden, kako kažu, nije počeo rabiti riječ Nazi, što u bavarskom žargonu znači 'glupan...' Autor je bio agitator posebna kova - rabio je objektivnost i dokumente kako bi uništio predmet svojeg prezira... Kao novinaru liberalnog Frankfurter Zeitunga [...] poseban mu je zadatak bio praćenje nacističke stranke. Govorilo se da je Hitler katkad odbijao započeti skup dok nije došao g. Heiden. Godine 1930. napustio je te novine da bi upravljao antinacističkim novinskim sindikatom u Berlinu. Godine 1932. njegovu su prvu knjigu Povijest nacionalsocijalizma javno spalili nacisti, koji su tada bili nadomak osvajanja vlasti. Kad su preuzeli vlast [...], 1933- je pobjegao." 166 Nekrolog ne spominje činjenicu da je Heiden bio jedan od prvih koji je javno iznio glasinu kako Hitlerovim žilama teče židovska krv i, što nimalo ne čudi, uopće ne spominje pitanje seksualne nastranosti, koje se prvi put javlja u Heidenovoj knjizi Der Fuhrera 1944. godine. Ali, kao izvor dviju najotrovnijih i najneugodnijih anegdota o Hitleru, Heiden je razvidno bio crvena krpa: nekrolog ukratko opisuje njegov bijeg, potjeru za njim i spašavanje u posljednjem trenutku, prvo bijeg iz Njemačke 1933, zatim iz Saara 1935. (nakon što ga je Hitlerov plebiscit vratio pod njemačku vlast), pa iz Pariza 1940. u Lisabon s lažnom putovnicom i, naposljetku, na sigurno u Ameriku. Times je u sažetku njegove karijere zaključio da je "njegovo remek-djelo Der Fiihrer: Hitlerov uspon na vlast... još uvijek standardan izvor kojim se služe Hitlerovi biografi." Bi li Heiden onečistio svoje "remek-djelo" uvrštavanjem prljave priče koju je izmislio o Hitlerovoj seksualnosti, senzacionalne priče koja ujedno blati i objašnjava? Doista je riječ o silno otvorenom objašnjenju Hitlerove neobičnosti, otuđenosti: Heiden je svoje poglavlje o Hitlerovu osobnom životu u kojem se navodi ta anegdota, naslovio "Najnesretniji medu ljudima" i u tome je, navodno, ključ Hitlerove nesreće. Rudolph Binion, znanstvenik sa sveučilišta Brandeis, skeptik je u vezi s Heidenovom pričom. Binion, velik pristaša stranke aseksualnosti u raspravi o Hitlerovoj seksualnosti, misli da Hitler nije imao nikakav seksualni život, nego samo idealizirana nekonzumirana ludovanja, i to zbog odanosti majci koja je nadvladala sve ostale osjećaje. Tvrdi da se Heidenu, osnivaču stranke izopačenosti, "ne može vjerovati" jer je "preuveličavao da bi prodao što više knjiga". Ali materijalna pobuda za navodno izmišljanje priče o seksualnoj nastranosti jednostavno je neuvjerljiva. Ipak, zaključio sam da je moguće zamisliti neku drugu pobudu: objašnjenje kao osveta, kao radikalan idealistički čin nagrdenja. Do toga sam došao nevoljko i još nisam uvjeren da je to moguće. Nevoljko isprva zbog poštovanja prema Heidenu, čije je djelo u mnogo čemu nezaobilazno: nudi nam intimniji uvid u miinchenskog Hitlera nego sve druge biografije koje su nastale poslije. Ako je čitamo u kontekstu prebogatih prljavih pojedinosti koje Heiden daje o Kaligulinu dvoru koji je okruživao Hitlera, o obilju skandala u vezi sa seksualnim ucjenama i umorstvima u središtu kojih je posjedovanje pornografskih pisama - Heidenova pripovijest o Hitlerovu pornografskom pismu Geli i ucjenama koje su iz toga nastale
uopće se ne doima nezamislivo. U Heidenovu prikazu Hitlerova izopačenost nije nešto što se čini kao da je umjetno nakalemljeno, nego kao da je riječ o dosad neviđenoj tamnoj zvijezdi čije zračenje tajnosti i sramote utječe na vidljivu tvar. Ta je priča u određenom smislu uvjerljiva i lako je pasti u kušnju i povjerovati joj. Ali prije nego što se prepustimo napasti, moramo razmotriti dvije druge mogućnosti: (1) da je Heiden izmislio tu priču; (2) da je možda vjerovao u njezinu 167 istinitost, ali ju je prilagodio prema izvoru koji ju je izmislio. Prisjetimo se da je Times opisao Heidena kao "agitatora posebna kova koji se služi objektivnošću i dokumentima da bi uništio predmet svojeg prezira". Taj opis upućuje na dva zaključka: sredstva su objektivnost i dokumentarna istina, ali cilj je uništenje prezirom u ime propagande. Je li Heiden u borbi protiv čovjeka za kojega je znao da je sposoban za najveće zlo mogao smatrati opravdanim pribjegavanje svim sredstvima, kako poštenim tako i nepoštenim, kako bi ga uništio? Prisjetimo se pouke koje su protuhitlerovski novinari naučili u razdoblju prije 1933. godine: sama istina i objektivnost nisu spriječili Hitlera da dođe na vlast. Je li Heiden, Hitlerov dugogodišnji smrtni neprijatelj, njegov najupućeniji biograf, njegov najintimniji tumač, kojega je Hitlerova pobjeda prisilila na progonstvo, iskoristio priliku da se na veoma osoban način osveti Hitleru, da ga obilježi, ocrni pričom koja se, kad se pročuje, gotovo nikako ne može izbrisati? Takav se postupak mogao opravdati i političkim razlozima - njime bi protiv Hitlera, čiji je genocidni potencijal možda naslutio, mobilizirao neprijateljstvo i gnušanje, služeći se klasičnom taktikom "crne propagande". Mislio sam da bi se trag Heidenovoj nakani mogao naći u naizgled proizvoljnom uvrštenju koprofilije. Kao što ćemo vidjeti, jedini drugi suvremen izvor koji Hitlera povezuje sa seksualnom nastranosti vezanom za izmet, Otto Strasser (koji je možda bio Heidenov izvor priče o seksualnoj nastranosti), spominje samo undinizam. Heiden proizvoljno dodaje koprofiliju. Riječ je gotovo o metafori onog što Heidenova priča radi - premazuje Hitlerovu sliku izmetom. Je li to možda metafora Heidenove želje da nagrdi Hitlera? Navođenjem ove priče Heiden preuzima ulogu Geli Raubal u Hitlerovoj tobožnjoj maštariji: piša po njemu, sere po njemu. Ako je priča o židovskoj krvi obiteljska bajka Hitlerovih tumača, priče Heidena i Strassera mogu se smatrati seksualnom maštarijom Hitlerovih tumača u kojoj njihovu ulogu preuzima Geli Raubal. U stanovitom se smislu zaokupljenost tumača s Geli Raubal može objasniti kao da zavide Geli zbog nečeg drugog: ona je možda postigla ono o čemu oni maštaju -vidjela ga je bez krinke. Vidjela je Hitlera izbliza, bez obrane, "pravog" Hitlera. Vjerojatno nije slučajno što je Heiden opisao navodno pornografsko pismo koje je Hitler napisao Geli kao pismo u kojemu se Hitler "posve odaje" - to je tumačev sveti kalež, trenutak gologa samootkrivanja. A što je s inačicom priče koju navodi Otto Strasser, drugim dokaznim stupom stranke izopačenosti? Strasser u svojem opisu izostavlja koprofiliju, ali čini dvije stvari koje Heiden ne čini: opisuje konzumirane činove, a ne maštarije. Osim toga, tvrdi da je taj opis dobio iz prve ruke, od same Geli Raubal. Strasserov je opis povijesno značajniji zato što je tu inačicu priče o seksualnoj nastranosti gotovo posve prihvatio OSS. Riječ je, dakle, o službenoj, povjerljivoj seksualnoj maštariji američke vlade o Adolfu Hitleru. Ali, poput Heidena, i Otto Strasser je imao barem jednaku pobudu da se osveti 168 Hitleru, da mu oskvrne lik: Hitler je ubio njegova brata Gregora. Braća Strasser bili su osnivači nacističke stranke u sjevernoj Njemačkoj i bili su barem jednako zaslužni za njezin uspjeh izvan Bavarske kao sam Hitler, kojega su u kozmopolitskim urbanim središtima na sjeveru dugo držali za cirkusanta i bavarsku anomaliju. Gregor Strasser bio je javna osoba, političar, dok je Otto bio novinar, agitator i pisac pamfleta. Hitler im je uvijek zamjerao što su bili neovisna sila u stranci, a na kraju dvadesetih godina osjećala se sve veća napetost između njega i braće Strasser. Na početku su se sukobili zbog ideoloških pitanja: Strasserove, koji su oduvijek naglašavali socijalističku sastavnicu nacional-socijalizma,
zabrinjavalo je to što je Hitler, kad je bio nadomak vlasti, žrtvovao populistička načela da bi privukao novčane doprinose krupnoga kapitala i junkera. Otto je prvi napustio stranku, pred kraj 1931. (zapravo ubrzo nakon Geline smrti) i sve se djelatnije suprotstavljao Hitleru. Gregor je ostao nominalno drugi čovjek u stranci sve do uoči Hitlerova stupanja na vlast, kad je smijenjen jer je pokušao dogovoriti podjelu vlasti s kratkotrajnom vladom Kurta von Schleichera. Hitler nije zaboravio taj postupak koji je smatrao izdajom; dao je Gregora ubiti usred pokolja Noći dugih noževa u lipnju 1934. godine. Dotad je Otto već bio u progonstvu u čehoslovačkoj, gdje je osnovao protuhitlerovsku podzemnu skupinu zvanu Crna fronta, koja se bavila sabotažom i crnom propagandom protiv čovjeka koji mu je ubio brata. Međutim, braća Strasser prije raskola bili su dio Hitlerova užega kruga u Miinchenu i bili su bliski kako s Hitlerom tako i s Geli. Štoviše, Otto je poslije tvrdio da je Gregor oteo Hideru pištolj iz ruke kad je kanio počiniti samoubojstvo zbog ružnog publiciteta u vezi sa smrću Geli Raubal. A Otto je tvrdio da se družio sa samom Geli. Prema priči koju navodi ne samo Strasser nego i Hanfstaengl, Otto je čak nekoliko puta izazvao Hitlerovu "ljubomornu posesivnost" u vezi s Geli. "Ona mi se veoma sviđala", objasnio je Strasser njemačkom autoru. "A osjetio sam koliko pati zbog Hitlerove ljubomore. Bila je mlado stvorenje koje voli zabavu, koje uživa u karnevalskom uzbuđenju Miinchena, ali nikad nije uspjela nagovoriti Hitlera da je povede na neki od mnogobrojnih ludih plesova. Naposljetku, tijekom karnevala 1931- Hitler mi je dopustio da Geli povedem na ples." Tom mu je prigodom, tvrdi Otto, Geli povjerila što se sve događa između nje i Hitlera u njegovoj spavaonici. "činilo se da Geli uživa u tome što je barem jedanput pobjegla od Hitlerova nadzora. Na povratku s plesa [...] prošetali smo Engleskim vrtom. Nedaleko od Kineskog tornja Geli je sjela na klupu i gorko zaplakala. Naposljetku mi je rekla da je Hitler voli, ali da to ona više ne može trpjeti. Njegova ljubomora i nije najgore što je tišti. Zahtijeva od nje stvari koje su naprosto odbojne. Kad sam je zamolio da mi objasni, ispričala mi je o stvarima koje sam poznavao samo iz čitanja KrafftEbinigove Psihopatologije seksualnosti tijekom studija." I ponovno, kao u Heidenovu slučaju, nailazimo na tobožnju potvrdu, ovaj put navođenjem seksologa. Ali, Strasser je, kad ga je ispitao OSS, bio jednako određen 169 kao Havelock Ellis ili Krafft-Ebing i naveo je pojedinosti onog na što je Heiden samo aludirao latinskim eufemizmom. Te noći "kod Kineskog tornja u Engleskom vrtu", kaže Strasser, Geli mu je rekla da bi ju navečer "Hitler prisilio da se svuče dok je on ležao na podu. Onda bi morala čučnuti nad njegovim licem tako da je izbliza promatra, što ga je veoma uzbuđivalo. Na vrhuncu uzbuđenosti zahtijevao bi da se pomokri po njemu, a to mu je pružalo seksualni užitak. Geli je rekla da je cijela ta predstava bila gnusna i, premda je njega uzbuđivala, njoj nije pružala ni najmanje zadovoljstvo." Ta priča nikomu ne može pružiti zadovoljstvo. Ali tijekom godina zadovoljila je svojevrsnu potrebu među tumačima za nekom skrivenom varijablom, često seksualnom tajnom, nekom tamnom tvari koja bi pomogla rasvijetliti inače neobjašnjivu enigmu Hitlerove psihe. 170 8. POGLAVLJE Tamna tvar: seksualno maštanje Hitlerovih tumača Kritička prosudba nekih teorija skrivene varijable Tobožnja seksualna tajna: riječ je o "tamnoj tvari" u svemiru objašnjenja o Hitleru. Poput nevidljive kozmologijske tamne tvari koju možemo opaziti tek neizravno, u čije postojanje, u čiju snažnu gravitacijsku privlačnost fizičari moraju vjerovati, iako je ne vide, kako bi objasnili inače neobjašnjivo ponašanje vidljive tvari, pomisao da je Hitler imao duboku, skrivenu i veoma uznemirujuću seksualnu tajnu koja objašnjava njegovu inače neobjašnjivu patologiju, pokazala se doista postojanom. Štoviše - ovdje ću se poslužiti još jednom analogijom iz fizike - objašnjenja Hitlera mogu se podijeliti na različite skupine: teorije polja i teorije skrivenih varijabla. Teorije polja u objašnjenju Hitlera odgovaraju načinu na koji kopen-hagenska škola kvantne fizike objašnjava radioaktivno
raspadanje. U danom polju, ako su zadovoljeni odgovarajući preduvjeti, učenik danskog fizičara Nielsa Bohra reći će vam da će se određen broj čestica nužno raspasti, oslobađajući krhotine koje, primjerice, mogu izazvati lančanu reakciju. Međutim, škola teoretičara kvantnog polja koju je utemeljio Bohr, posve će isključiti mogućnost da u vezi s bilo kojom pojedinačnom česticom postoji nešto što bi promatraču omogućilo predvidjeti kako je upravo ona nestabilna i da će se sljedeća raspasti. Teoretski možemo "temeljito" proučavati neku pojedinačnu česticu u beskonačnost, a da ne nađemo nikakvu 171 "skrivenu varijablu", neku unutarnju nestabilnost koja jednu česticu čini sklonijom raspadu od druge. Slično tome, u povijesnim objašnjenjima pristaše teorije polja skloni su tvrdnji da preduvjeti u polju - opće siromaštvo u društvu, očaj, depresija, panika, otrovne ideje i ideologija - stvaraju preduvjete za pojavu nekog pojedinca poput Hitlera koji kristalizira polje nezadovoljstva i pokreće lančanu reakciju. Spremnost je teoretičarima sve; gotovo i nije bitno koje to skrivene varijable unutar pojedinačne psihe navode pojedinca da se pojavi kao katalizator; društvena kritična masa proizvodi vlastiti okidač. Ili, kako kaže pristaša teorije polja Daniel Goldhagen: ako ne Hitler, pojavit će se netko nalik na Hitlera. Nasuprot tomu, Albert Einstein se do kraja života opirao tvrdnji kopenhagenske škole da "skrivene varijable" unutar čestica ne postoje, odnosno da nisu uzročno bitne. Einstein je tvrdio da mora postojati neka još neotkrivena skrivena varijabla u njima koja uzrokuje raspad jedne čestice a ne druge. Većina, ali ne i svi suvremeni teoretičari misle da Einstein nudi slabije argumente, ali mnogi - iako ne svi -suvremeni teoretičari povijesnog objašnjenja smatraju potragu za skrivenim varijablama u samom Hitleru (odnosno sva "hitlerocentrična" objašnjenja) posve nevažnim. Potraga za izvorima holokausta premješta se - ali ne bez protivljenja - s potrage unutar Hitlera na potragu za poljima društvenih sila i ideoloških struja u kojima je nastao. Pitanje zašto je povijest bila spremna i iščekivala nekog Hitlera smatra se važnijim od toga zašto je baš on postao taj Hitler. Ironično je što je Einstein, kad se izravno osvrnuo na pitanje o Hitleru, primijenio nimalo mu svojstvenu teoriju polja da bi objasnio njegov uspon: "čim se poboljšaju gospodarski uvjeti, Hitler će pasti u zaborav", izrekao je Einstein u Kozmičkoj religiji, zbirci svojih misli objavljenoj 1931. godine. On vidi Hitlera kao aberacijsku česticu: "Hitler nije nimalo tipičniji za suvremenu Njemačku negoli manji antisemitski nemiri." Ali Hitler je čestica čija je aberacija proizvod poremećaja u većem polju: "Hitler živi - ili bi bolje bilo reći da sjedi? - na praznom njemačkom trbuhu", tvrdio je Einstein. Hitler je, dakle, proizvod bijesa koji je nastao zbog društvene oskudice, a ne netko tko je smislio ili katalizirao bijes koji se inače možda ne bi pojavio u tom zloćudnom obliku da nije bilo njegova zasebnog poticaja. Kako bilo, navodna seksualna tajna koju je Hitler možda krio od svijeta, može se možda zamisliti kao posljednja velika nada teoretičara skrivene varijable u Hitleru -dakle, kao najskrivenija skrivena varijabla. Je li doista ikomu važno ako je Hitler imao seksualnu tajnu? čini se da je to bilo najvažnije dvjema posve različitim skupinama. Bilo je važno freudovcima kao potvrda mišljenja da se ključna istina o osobi koja nije bila analizirana može naći u onome što je skriveno, a ne u onome što se vidi; da se važne istine uvijek nalaze ispod površine i da su one gotovo uvijek seksualne istine. Hitler je bio jedan od prvih živih svjetskih voda kojega su freudovci podvrgnuli dugotrajnoj analizi s velike udaljenosti i to je postalo svojevrsnim ispitom za samu disciplinu: ako ne mogu ponuditi psihoanalitičko objašnjenje Hitlerove 172 izopačene psihe, koliko je freudovska teorija uopće relevantna u odnosu na povijest i ljudsku prirodu? I tako su se, od samog početka, psihoanalitički autori (a poslije, tijekom šezdesetih i sedamdesetih, cijela je jedna škola dobila naziv psihopovjesničara) iskušavali na Hitleru, a većina njih pokušala je smjestiti izvor njegovih problema u erotski život u djetinjstvu, to omiljeno leglo problema u freudovskoj teoriji. Začudo, čini se da se sam Freud nije izjasnio o izvoru Hitlerove patologije (barem ne u pisanom obliku), iako je bio njegovom izravnom žrtvom jer ga je Gestapo prisilio da
1938. pobjegne iz Beča kako bi se spasio od ozračja opasnog ne samo za Židove nego i za psihoanalizu kao pogubnu "židovsku znanost". Ali naraštaji njegovih nasljednika pokušali su analizu Hitlerove psihe učiniti demonstracijom i potvrdom sposobnosti freudovske teorije da dijagnosticira izvore zla. Druga se skupina, koja se pridružila freudovcima u promicanju pojma seksualne tajne i koja je, dapače, s njima u biti stvorila čudan objašnjivački savez, sastoji od mnogih ogorčenih bivših nacista, prebjega iz Hitlerova najužega kruga, bivših intimusa poput Otta Strassera, Ernsta Hanfstaengla i (u nešto manjoj mjeri) Hermanna Rauschninga. Ako su uglavnom židovskim freudovcima nedostajale povjerljive obavijesti, a bivšim je nacističkim osobama od povjerenja nedostajala objektivnost i teorijska potkovanost, te su dvije skupine našle - s distance - nešto zajedničko u svojem viđenju Hitlera: freudovci su često prihvaćali Strasserove i Hanfstaenglove priče o seksualnoj nastranosti kao potvrde svojih nagađanja. Tim je dvjema skupinama zajednička sklonost da se usredotočuju na odnos s Geli Raubal (a ne na kasniji odnos s Evom Braun, za koji su mnogi smatrali da je mnogo manje važan) kao epizodu u kojoj je mračna tajna Hitlerove stvarne seksualne patologije došla najbliže tomu da se očituje dakle, bilo je to najbliže što se tamna tvar približila svjetlosti. Ali neki su psihoanalitički tumači otišli korak dalje od toga da odnos s Geli Raubal smatraju trenutkom otkrivanja Hitlerove seksualne patologije; oni su ga pokušali učiniti trenutkom u kojem se njegova seksualna patologija pretočila u njegovu političku patologiju. Trenutkom u kojem se njegov antisemitizam preobrazio iz uobičajenoga, oportunističkog političkog sredstva - iz sklonosti da iskorišćuje Židove - u odlučnost da ih istrijebi. U tome je bit jedine isključivo psihoanalitičke studije Hitlera kojoj je posvećena cijela knjiga, djela Norberta Bromberga i Verne Volz Small Hitlerova psihopatologija. Dvoje autora (on je psihoanalitičar i profesor na Medicinskom fakultetu Albert Einstein, ona je autorica knjiga s područja medicine) osobito povezuju Hitlerovu navodnu seksualnu izopačenost - prirodu koje preuzimaju iz Strasserove priče o izmetu - s kristalizacijom istrebljivačke vizije njegova antisemitizma. Njima je tajna seksualna patologija karika koja nedostaje. Ta patologija nije važna samo zbog značajki izopačenosti (iako oni objašnjavaju navodni undinizam s pomoću freudovskog okvira erotskog života u djetinjstvu) nego i zbog toga, kako tvrde, što je Hitler mogao do kraja ispuniti svoje parafiličke nagone samo u slobodi svoje intimnosti s Geli Raubal. I, nastavljaju oni, upravo je to ispunjenje dovelo do temeljitog pomaka gravitacijskog središta njegove patologije. Oni u trogodišnjem razdoblju (1928-1931), za koje tvrde da obuhvaća odnos između Hitlera i Geli Raubal, vide "znakovit pomak" u Hitlerovu psihičkom ustroju: "prebacivanje njegova straha sa žena na Židove". Oni kažu: "Oko 1928. godine [...] Hitler je bio duboko i otvorenije nego ikad u vezi s nekom ženom: sa svojom nećakinjom Geli. Otprilike istodobno pripremao je djelo koje je postalo poznato kao Hitlerova tajna knjiga, objavljeno prvi put tek nakon trideset i tri godine. U toj je knjizi prvi put svoju mržnju prema Židovima povezao s idejama o krvi i rasi. Njegovo seksualno zanimanje za vlastitu nećakinju nužno je u Hitleru potaknulo pomisli o rodoskvrnuću i strah da će nauditi njoj i možebitnom djetetu onim što bi se moglo dogoditi: naime, kvarenjem njezine krvi (navodnom 'židovskom krvlju' kojom je Hitler mislio da je okužen). On je sve te ideje i želje projicirao na Židove i, tim svojim poopćivanjem, čemu je bio sklon, umjesto Geli učinio je njihovim žrtvama Nijemce, Majku Domovinu i cijeli svijet." Razložit ćemo složenu dinamiku za koju tvrde da se zbivala u samome Hitleru. Spoj intenziteta seksualnosti (njegovo prvo iskustvo koje mu je donijelo puno zadovoljstvo) i odnos Hitlera s Geli, koji je graničio s rodoskvrnućem, pogoršao je ono za što Bromberg i Small tvrde da je njegova opsjednutost židovskom krvlju -Židovom u "njemu samome"; taj je odnos pogoršao Hitlerovo viđenje samoga sebe kao Židova oskvrnitelja, a posebice to što se poistovjećivao sa Židovom čiji je izvorni pohotni grijeh oskvrnuo, zatrovao krv njegove bake Marije Schicklgruber. Prema tome, a to je implikacija Bromberga i Smallove, Hitlerov je odnos s Geli bio svojevrsna rekapitulacija odnosa između njegova navodnog židovskog djeda i njegove arijske bake. Bijes koji projicira prema van,
prema Židovima, izvodi se, zaključuju oni, iz mržnje prema seksualnom grabežljivcu, pohotnom Židovu u njemu samome. Morao ih je istrijebiti jer je on isti kao oni. Ma koliko se prezamršeno, nepotkrijepljeno i spekulativno sve to čini, psihoanalitički autori tvrde da je upravo ta dinamika mržnje samoga sebe dovela do holokausta. Ne navodim to zbog uvjerljivosti argumenata (oni su daleko od toga da bi uvjerili mene), nego kao primjer načina na koji se tumači naprežu ne bi li dosegnuli najveću objašnjivačku nagradu, kariku koja nedostaje, ključ skrivene varijable u studijama o Hitleru: vezu između njegove osobne patologije, koja tobože odstupa od normalne, i njegove gnusne političke ideologije - između njegove seksualnosti i njegova antisemitizma. To ne znači da autori iskreno ne vjeruju u svoje rješenje. (Iako iz razgovora s Verom Volz Small zaključujem da ona na to pitanje gleda manje crno-bijelo nego dr. Bromberg, koji je veći freudovski dogmatičar.) Ali ima nekoliko problema u vezi s 1 1/, time kako su iskovali tu vezu, a koji odaju preveliku želju da objasne sve. Prvo, njima je važno izdvojiti 1928. kao godinu u kojoj se pokazuje karika koja nedostaje jer je Hitler te godine napisao takozvanu Tajnu knjigu (tirade koje se uglavnom bave rasom i vanjskom politikom izvorno zamišljene kao nastavak Mein Kamp/a, ali nikad nisu objavljene za njegova života zbog promjena u vanjskopolitičkim odnosima). To što Bromberg i Small odnos između Hitlera i Geli 1928. opisuju podosta nejasno, možda odaje njihovu vlastitu sumnju (sumnju u dokaz) o tome koliko je doista postojala kakva veza između Hitlera i Geli u tom trenutku. U jednoj rečenici autori navode da su Hitler i njegova polunećakinja "bili duboko i otvoreno u vezi" već 1928. godine. Ali još se vode znatne polemike o tome koliko je ta veza bila duboka (u smislu obostranosti i pristanka) i koliko otvorena (ako uopće jest bila duboka kako žele natuknuti, nikad nije bila otvorena) čak 1931, kad je Geli nađena mrtva. A ipak, nekoliko rečenica dalje povlače se sa stajališta o "dubokoj i otvorenoj" vezi i govore da je Hitlerovo "zanimanje za Geli" (za razliku od odnosa) 1928. bilo dostatno da potakne otrovnu dijalektiku kako je oni zamišljaju. Ali još je upitnija tvrdnja da je u Tajnoj knjizi, kako će se poslije zvati, Hitler prvi put povezao mržnju prema Židovima s idejama o rasi i krvi. U pretjeranoj želji da Gelinu tajnu i Tajnu knjigu učine ključnom karikom Hitlerova psihičkog i političkog razvoja, oni zanemaruju dokaze o tome da je Hitler postao radikalnim antisemitom (za razliku od tradicionalnog "vjerskog" antisemita koji teoretski prihvaća Židova koji se obrati na kršćanstvo - radikalni antisemit uvjeren je da je "židovska krv" prirođeno zlo koje se ne može ispraviti vjerskim preobraćenjem) mnogo prije 1928. godine. Zanemaaiju, primjerice, pismo iz 1919. koje je Hitler - dok je bio zadužen za političko informiranje u poraženoj njemačkoj vojsci, prije nego što će pristupiti nacističkoj stranci - naslovio čovjeku u Miinchenu i u kojemu je izravno opisao Židove kao "rasnu tuberkulozu" koju treba "amputirati" ili istrijebiti jer su Židovi u biti neizlječivo genetsko zlo, a ne tek vjerska prijetnja koja bi se mogla "izliječiti" obraćenjem. Ako autori i nisu znali za to pismo iz 1919, morali su znati za ulomke iz Mein Kampfa (napisanog 1924) u kojima Hitler otvoreno određuje sebe kao antisemita davno prije ikakve veze s Geli Raubal. To koliko Bromberg i Small zanemaruju te dokaze kako bi učvrstili vezu između seksualnosti i politike u Hitleru, pokazuje koliko im je stalo do pojmovne nagrade kojoj teže - do izvora Hitlerova istrebljivačkog nagona. Drugi su našli jednostavniji i izravniji način da u svoja tumačenja Hitlera integriraju možebitnu seksualnu tajnu Geli Raubal: primjerice Hitlerov navodni bijes, njegovu seksualnu ljubomoru zbog šuškanja da je Geli zaveo Židov. Nekoliko je tračerskih suvremenih izvora natuknulo da je Geli pokušala pobjeći iz Hitlerova kućanstva u Beč nedugo prije smrti jer se kanila udati za bečkoga Židova koji ju je zaveo i s kojim je možda zatrudnjela. A to, ako je istina, znači ne samo da je Židov Hitleru nabio rogove nego je i "zatrovao" njegovu voljenu Geli "židovskom krvlju". Doista, kad uzmemo u obzir Hitlerov strah od židovstva kao kakve spolne bolesti, možda je mislio da je ono otrovalo njega samoga - a to je, navodno, bila dostatna iskra da u njemu plane istrebljivački nagon protiv svih Židova kao oskvrnitelja. Ili, u drugim inačicama ove teorije, Hitler nije bio toliko ljubomoran zbog Geline ljubavi prema tom sablasnomu bečkom Židovu,
koliko se bojao da će mu se ona povjeriti -bojao se da će znanje o sramotnoj i mučnoj seksualnoj tajni pasti u ruke njegovih najvećih neprijatelja. Problem je u vezi s tim teorijama to što se nameće pitanje je li doista postajala seksualna tajna, nekakva skrivena patološka abnormalnost koja je Hitlera činila nicht naturlich. Možda bi bilo najbolje da, prije nego što procijenimo ulogu odnosa s Geli Raubal u razvoju Hitlerove patologije, razmotrimo suprotstavljena objašnjenja Hitlerove seksulnosti od samog početka, počevši s teorijama o genitalnoj ozljedi. Gotovo je smiješan nerazmjer u tome kolika se pozornost, kolika se težina i kolika se važnost pridaje Hitlerovim genitalijama općenito, a posebno njegovu navodno nedostajućem testisu. Poput izgubljenog bankovnog sefa izgubljeni je testis postao spremište nade da negdje postoji samo jedno rješenje - objašnjivačka teorija o jednome metku - koje objašnjava sve. Mit o izgubljenu testisu služi kao metafora za želju da se nade neka nakazna, zasebna abnormalnost Hitlerove osobe - kako bi se objasnili razmjeri njegovih zločina kao hir prirode, a ne nešto što je nastalo iz "normalne" ljudske prirode koju bismo inače dijelili s Hitlerom. Pitanje o nedostajućem testisu prvo nameće zbunjujući problem podrijetla: glasine su otprilike trideset godina prethodile navodnoj činjeničnoj potvrdi. Te su glasine najpoznatije iz pjesme iz Drugog svjetskog rata: "Hitler ima samo jedno jaje." Problem koji to nameće jest da od svih prostačkih glasina o Hitlerovoj seksualnosti i genitalijama koje su kružile u doba njegove smrti glasina koje su, bez obzira na njihovu pouzdanost, marljivo prikupljene u Izvorima o Hitleru OSS-a iz 1943. - niti jedna nije spominjala monorhizam ili kriptorhizam. (Ovo je drugo slučaj kad oba testisa postoje, ali jedan se povremeno povlači iz mošnji u preponsku cjevčicu.) Homoseksualnost, sifilis, koprofilija, impotencija, nakazna nerazvijenost - o svemu tome se prije rata šaputalo, a o nekim stvarima se i pisalo. Nedostajući je testis postao predmetom ozbiljne povijesne spekulacije (oxfordski je profesor lord Bullock u razgovoru raspredao o "priči o jednom jajetu") tek tri desetljeća nakon rata. Teorija o testisu koji nedostaje možda bi, kao druge slične teorije, bila potisnuta u područje nedokaziva nagađanja da sovjetska vlada nije 1968. dopustila objavljivanje obdukcijskog izvještaja iz 1945. koji su pripremili sovjetski liječnici nedugo nakon što je Hitlerovo tijelo nađeno u berlinskome bunkeru. Forenzički je opis Hitlerovih ostataka koji je pripremio voditelj Obdukcijskog odbora, doktor s divnim imenom Faust Škaravski, podroban i mučan. U vezi s organom koji je, metaforički, bio predmetom veće spekulacije od Hitlerovih genitalija - Hitlerovim srcem - dr. Škaravski piše: "Srčane klijetke ispunjene su zgrušanom crvenkastosmeđom krvlju [...] Srčani je mišić žilav i izgleda kao kuhano meso." Posljednje riječi o Hitlerovu srcu: kuhano meso. 1 Prelazeći na spolne organe, sovjetski liječnik bilježi da je "spolno udo spaljeno. U mošnjama, koje su opržene ali sačuvane, nađen je samo desni testis. Lijevi testis nije nađen ni u mošnjama ni u preponskoj cjevčici, a ni u maloj zdjelici." Mnogo je toga u vezi sa sovjetskim obdukcijskim nalazom objavljenim 1968. sumnjivo, a riječ je ne samo o medicinskom nego i o političkom dokumentu. Njegova su glavna iskrivljenja usredotočena na pokušaj da se dokaže kako je postupak kojim se Hider ubio, pokazao da nije umro "vojničkom" nego "kukavnom smrću", kako mu je nedostajalo hrabrosti (reklo bi se da nije imao muda, da nije bio toliko muško) da si revolverom prosvira glavu, što je bio tradicionalni postupak kojim su poraženi njemački generali neprijatelju uskraćivali slast da ih zarobe. Ali, umjesto toga on je kukavno pregrizao kapsulu s cijankalijem nakon što je ađutantu dao naputak da mu prosvira glavu nakon što umre od otrova - kako bi se činilo da je umro vojničkom smrću. Većina se stručnjaka sada slaže da je sovjetska teorija (posebice ađutantov postumni pucanj) krivotvorena kako bi dokazala Hitlerov nedostatak muškosti. Nije li jednako tako moguće da su krivotvorili pojedinosti obdukcije kako bi pokazali da je i njegova "muškost" bila fiziološki smanjena - što bi bila potvrda za one koji razmišljaju doslovno? Ovdje bismo gotovo mogli posumnjati u utjecaj i crni humor britanskih "krtica", dvostrukih agenata koji su savjetovali moskovski KGB tijekom šezdesetih godina. Guy Burgess ili Kim Philby sigurno su poznavali pjesmu o Hitleru s "jednim jajetom"; lako je moguće da su poslužili kao savjetnici pri
pripremi (ili krivotvorenju) obdukcijskog nalaza za objavljivanje 1968. godine. Moja se osobna skepsa prema izvještaju o jednom testisu u sklopu sovjetskog obdukcijskog nalaza pojačala kad sam otkrio dosad nepoznat, ili dugo zanemaren izvor o tom predmetu, izvor za koji bi se moglo reći da posjeduje spoznaje iz prve ruke. Ali prije nego što predstavim taj izvor, mislim da bi bilo dobro pogledati kolika je silna važnost pridodana testisu koji tobože nedostaje. Posebice su ga psihoanalitički objašnjivači učinili temeljem svoje postumne analize Hitlera koja počinje, u najambicioznijoj psihoanalitičkoj maniri - onoj psihopovjesničara Roberta Waitea - rukama Hitlerove majke Klare; "Klara nije bila zabrinuta samo zbog toga koliko joj sin jede i kako obavlja nuždu", piše Waite. "Dok ga je nagovarala (ili ga silila) da jede više, da redovito i na vrijeme obavlja nuždu te da kontrolira pražnjenje mjehura, ona je jednako tako mogla biti zabrinuta zbog anatomskog defekta koji je možda opazila na svojem sinu: da mu nedostaje jedan testis. Mogli bismo spekulirati da je s vremena na vrijeme pipala dječakove mošnje, zabrinuto provjeravajući je li se testis spustio. Takva je brižnost mogla pojačati Adolfove djetinje seksualne osjećaje i povećati teškoće u razvoju zdravog odnosa između majke i sina [kurziv je moj]." 177 Ovaj je ulomak toliko isprepleten nagađanjima i nategnutim spekulacijama -"mogla je biti zabrinuta... možda je opazila... mogli bismo spekulirati... takva je brižnost mogla pojačati..." - da je teško zamisliti kako može poslužiti kao išta drugo do tobožnja osnova teorije o kriptorhizmu ili monorhizmu. Stavljajući tako velik naglasak u oblikovanju sudbine na ulogu testisa koji nedostaje, psihoanalitički tumači uzdaju se u djela psihoanalitički orijentiranog dječjeg analitičara dr. Petera Blosa, koji je izradio malu studiju o emocionalno poremećenim jedanaestogodišnjacima i dvanaestogodišnjacima kojima nedostaje jedan testis. Blos je zaključio da monorhizam ili kriptorhizam, kad se javljaju "u sklopu poremećena odnosa između roditelja i djeteta... uzrokuju veoma nepoželjne posljedice" uključujući: "Hiperaktivnost, teškoće u učenju, prisilno poigravanje fizičkom opasnošću, zakočenost u društvenom ophođenju, kroničnu neodlučnost te sklonosti preuveličavanju, lažima i maštanjima... Biseksualni identitet i zanimanje za arhitekturu kao simboličan nadomjestak za testis koji nedostaje." Uzimajući ovaj popis kao nacrt ili povećalo kroz koje treba promatrati navodne činjenice iz Hitlerova djetinjstva, psihoanalitičar dr. Norbert Bromberg tvrdi da "Adolfova potreba da se nastavi igrati kauboja i Indijanaca i nakon što je to njegovim drugovima dosadilo pokazuje koliko je bio mladenački hiperaktivan." Waite poslušno navodi izljeve bijesa i slabe ocjene u ključnoj dobi ("teškoće u učenju") kao dodatne dokaze za hipotezu o monorhizmu. I, dakako, poslije imamo i njegovu opsjednutost arhitekturom. Ali Waite se time tek zagrijava. Ide korak dalje i povezuje Hitlerov monorhizam s njegovim notornim hipnotičkim pogledom, načinom na koji je pokušavao zbuniti ljude oko sebe snagom svojega pogleda: "Monorhidi su skloni simboličkim nadomjescima za testis koji im nedostaje... Bolesnici mogu biti pretjerano zaokupljeni svojim očima. Hitleru su njegove oči bile posebno važne... Odrasli je Hitler bio svjestan njihove moći i uvježbavao je 'prodorne poglede' ispred zrcala. Također se poigravao svojim očima. Ponekad bi pred ljudima škiljio ili bi ih zbunjivao pogledom." Dok bi neki u tome vidjeli znak Hitlerova pokušaja da nad pojedincima obnaša hipnotičko uzdizanje samoga sebe onako kako je to činio pred svjetinom, Waite, koji je upoznat s tobožnjim spoznajama koje su dostupne samo vještim psihoanalitičarima, u tome vidi nešto dublje: Hitler "je možda njima, a i sebi, govorio: 'Vidite da doista imam dva moćna testisa; mogu prodrijeti u druge i dominirati njima.'" Je li to doista ono što Hitler govori? I to na bilo kojoj razini, bilo svjesno ili podsvjesno? Waiteova je knjiga napisana u doba kad je još bilo uobičajeno psihoanalitičkim spoznajama pridavati gotovo dirljivu uvjerljivost i moć. Ali Waite ide toliko daleko u svojem teoretiziranju o monorhizmu da njegovo objašnjenje Hitlera zamalo postaje odrazom te teorije. Kompenziranjem za notorni nedostatak (u ovome slučaju pravih dokaza, a ne testisa), kriptoobjašnjivač tvrdi da ima oči, da vidi, da svojim moćnim spoznajama prodire u stvari dublje od drugih. 178
Da bismo bili pošteni prema Waiteovoj zaokupljenosti monorhizmom, on ipak navodi jednu moguću posljedicu toga stanja koja ima sugestivan odjek. Citira izvještaj američkog dječjeg analitičara o tome "kako njegovi mladi monorhidni bolesnici posjeduju 'gotovo mahnitu ili grozničavu' želju za preoblikovanjem i pregradnjom zgrada. Nadaju se da će time što dovrše ili zaokruže druge strukture umanjiti vlastitu tjeskobu zbog nedostatka u vlastitom tijelu." (čini se kao da hiperbolama želi reći kako se vole igrati dječjim kockicama.) Hitlerova životna zaokupljenost arhitekturom uklapa se u taj obrazac. Waite tvrdi, navodeći njegove arhitektonske ambicije i maštanja koja se javljaju već na početku njegova boravka u Beču, da je toj želji udovoljio čim je stupio na vlast mahnito nastojeći, zajedno s Albertom Speerom, preoblikovati i obnoviti cijele gradove. Waite je čak našao dotad neobjavljen ulomak iz Hitlerovih ratnih Govora za stolom gdje Hitler sebe naširoko opisuje, u mladosti, ne kao nadobudna slikara nego kao nadobudna arhitekta. Omalovažava akvarele koje je slikao da bi namaknuo novac od turista i hvali svoje "arhitektonske skice... koje su mi najdragocjenije od svega, moje vlastite zamisli koje nikad ne bih mogao ikomu dati kao što sam to učinio sa slikama." Problem u vezi s tom spoznajom jest u tome što iako možda govori o važnom aspektu Hitlerova definiranja vlastite ličnosti, u dokazima nema osnova koje bi nas uvjerile da se to objašnjava monorhizmom, osim ako nismo uvjereni da je poriv koji stoji iza svih strastvenih arhitekata testis koji im nedostaje. Bromberg ide drugim putem: u svojoj analizi efekta monorhizma nameće zaključak da svi zli vladari moraju patiti zbog tjelesne mane koja je stvarni izvor njihove zloće. "Freud je naveo Rikarda III", piše Bromberg, "koji tvrdi da će, zbog toga što ne može glumiti ljubavnika zbog svoje mane (grbe), biti zlikovac, da će spletkariti i ubijati kako mu bude volja. Zbog tjelesne nepravde koja mu je nanesena, tvrdi da ima pravo biti izuzet od skrupula koje sprečavaju druge... Doista je znakovita sličnost s Hitlerovim osjećajem opravdanosti za svako djelovanje." Znakovita je, shvatimo li doslovce riječi Rikarda III, povjerujemo li da on zapravo nudi iskrenu "obranu sebe kao žrtve", a ne, recimo, prozirnu ciničnu parodiju obrane žrtve. On čija je sklonost zlu mnogo dublja i složenija od lako razumljive želje da nečime nadoknadi svoju vidljivu grbu. Slično tomu, čini se da nam promiče određena dimenzija Hitlerove sposobnosti da čini zlo ako ga definiramo u smislu kvrge koja mu nedostaje; tako ga prikazujemo kao lik koji treba žaliti zbog njegove duševne boli, kao osobu koja si nije mogla pomoći. Ali Bromberg misli da može objasniti gotovo sve o Hitleru s pomoću te jednostrane teorije o samo jednom testisu. Navodi još jednu freudovsku studiju o "narcisoidnim odraslim ljudima s malim tjelesnim anomalijama" u kojoj nalazi dodatna obilježja koja se također ističu u Hitlerovu životopisu: "Ta obilježja uključuju tajni život mašte prepun narcisoidnih, ekshi-bicionističkih i agresivnih tema, sadomazohistička maštanja, erotizirane 179 megalomanske snove, svjesne ili polusvjesne težnje veličini i besmrtnosti; veličanje samoga sebe kao nadomjestak; povećana agresivnost, koja je često popraćena izljevima agresivnosti i mržnje kako u riječima tako i u djelima... maštanje o osveti... Ona su posebice izražena u muškim bolesnicima s preponskim ili genitalnim anomalijama poput deformacije testisa." Naposljetku, Bromberg uspijeva natjerati teoriju o monorhizmu da izvede najveću vratolomiju kako bi njome objasnio točnu prirodu seksualne nastranosti koju je Hitler navodno prakticirao s Geli Raubal - ekstremnu verziju tobožnje izopačenosti kako je najizravnije opisuje Otto Strasser, inačicu za koju Strasser tvrdi da je čuo od same Geli, onu koja uključuje undinizam. Bromberg to objašnjava tako što "sama perverzija odaje krajnji strah od kastracije." A Hitlerov krajnji strah od kastracije može se velikim dijelom izvesti iz testisa koji nedostaje: "Monorhizam bi strahu od kastracije dao element stvarnosti." Za ovu se tvrdnju u najboljem slučaju može reći da se temelji na nagađanju, a u najgorem da je riječ o objašnjivačevu vlastitu strahu od epistemološke kastracije -njegove nesposobnosti da posve spozna misaoni proces monorhida. Takva pitanja ne muče Bromberga, jer on prelazi s monorhizma do straha od kastracije i do začetka Hitlerove izopačenosti:
"Strah od očeve zamišljene prijetnje kastracijom zbog Edipova kompleksa pojačao je tjeskobu, jednako kao i poistovjećivanje s majkom dok je ona također bila doživljena kao lik falusne kastracije. Sve se to spojilo u tome što je podsvjesno prihvaćao sliku sebe kao kastrirane osobe, a to je rezultiralo i ženstvenim pasivnim sklonostima koje je nijekao s tako katastrofalnim posljedicama... Ekstremni, pa čak i ponižavajući oblik pasivne ženstvene sklonosti razvidno je bio izražen u submisivnom položaju koji je Hitler odabrao za sebe u toj perverziji." Možda bih bio manje sklon skepsi u vezi s interpretacijskim kulama u zraku koje su arhitekti (!) teorije o Hitleru monorhidu izgradili na slabašnim temeljima Hitlerovih navodno polupraznih mošnja, da nisam naišao na nešto što mi se čini prilično uvjerljivim pobijanjem cjelokupne premise njihovih tvrdnji. A na to sam naišao u poruci koju sam primio od Gertrud Kurth, koja je odigrala gotovo nepoznatu ali važnu ulogu u razvoju poslijeratnih psiholoških teorija o Hitleru. Pisala mi je u vezi s napomenama o "jednom jajetu" koje mi je izrekao Alan Bullock i koje sam objavio u eseju o teorijama o Hitleru tiskanom u New Yurkeru. Poručila mi je da ima nešto dodati tomu. Ta poruka i susret s dr. Kurth (doktorirala je iz psihologije) ujedno su me iznenadili i pokazali se veoma plodnim. Dok nisam primio njezino pismo, nehajno 180 1 sam pretpostavljao da više nije živa. Ali zapravo je ta devedesetdvogodišnjakinja bila itekako živa, čila i zdušno je honorarno prakticirala psihoterapiju u svojemu stanu u newyorškom Manhattanu. Ne samo da je bila živa, bila je jedan od posljednjih živih utjelovljenja uzbudljive, grozničave bečke židovske kulture koju je kivan bečki skitnica Adolf Hitler toliko prezirao i naposljetku uništio. To je kultura koja je, primjerice, utjelovljena u liku majke dr. Kurth. Pred kraj našeg razgovora u njezinoj ordinaciji u Aveniji West End, dr. Kurth mi je pripovijedala o svojoj obitelji - a posebice o svojoj majci, darovitoj, emancipiranoj ženi koja ne samo što je bila prva žena koja je doktorirala u Beču nego koja je još kao osamnaestogodišnjakinja napisala roman koji je senzacionalno odjeknuo od Beča do Moskve jer je obradio oslobođenje od tjeskoba nakon što se u Beču počelo otvoreno govoriti o seksualnosti. Roman, naslovljen Jedan za mnoge, pisan je u obliku dnevnika mlade Bečanke Vere koja je osupnuta i obeshrabrena otkrićem da je njezin voljeni zaručnik bio seksualno promiskuitetan prije njihovih zaruka. To joj je otkriće njegove sirove seksualnosti nepodnošljivo i na kraju počini samoubojstvo. Roman je ujedno seksualno iskren i moralno kritičan, sličan freudovskom spoju te dvije tendencije koji je nastao u Beču. I poput Freuda, roman je, barem kratkotrajno, naišao na gotovo kultnu sljedbu. U Rusiji su, primjerice, mladići osnovali "Verina društva" (slična današnjem fundamentalističkom muškom društvu Promise Keepers) u sklopu kojih su se obvezali na ideal predbračne kreposti kako Verama u svojem okružju ne bi priredili šok kakav je Veru naveo na samoubojstvo. Sama je dr. Kurth željela postati spisateljicom i objavljivala je novele u bečkim časopisima prije nego što su ona i njezina obitelj bili prisiljeni pobjeći uoči Hitlerova povratka u Austriju 1938. godine. Po dolasku u New York, prvo je radila kao prevoditeljica njemačkim profesorima emigrantima u Novoj školi za društvena 1 istraživanja, ali ubrzo je postala urednicom izdavačke podružnice Nove škole International Universities Press, čija su izdanja bila cijenjena u znanstvenim krugovima diljem svijeta. Nakon istaknute karijere u izdavaštvu, tijekom šezdesetih godina (kad je i njoj bilo više od šezdeset godina) odlučila je doktorirati i postati psihoterapeutom. Već je pokazala velik dar za tu disciplinu u neslužbenom svojstvu analitičara Hitlerove psihe u studiji o umu Adolfa Hitlera koju je Walter Langer tajno pripremio za OSS. Langer je dr. Kurth angažirao 1942. radi istraživanja i prevođenja, ali njezin je udio imao mnogo širi utjecaj. A u Langerovu je društvu pošla u Bronx da bi razgovarala s dr. Eduardom Blochom, Židovom i obiteljskim liječnikom Hitlerove obitelji, čovjekom koji je jedini posjedovao znanje iz prve ruke o "priči o jednom jajetu". Nije mi bilo lako organizirati odlazak na razgovor s dr. Kurth. Rekla mi je da pati od teškog emfizema i zabrinjavalo ju je hoće li joj teškoće s disanjem omogućiti da govori. Naposljetku, nakon jedne odgode zbog tog razloga, nazvala me i rekla mi da
je posjetim u njezinoj ordinaciji. "Naći ćete ženu koja izgleda doista staro", rekla mi je svojim dražesnim bečkim naglaskom, "ali klikeri mi još rade." Klikeri su joj doista radili. Primila me u tipičnoj psihoanalitičarskoj ordinaciji. Bila je sitna starica s kosom stegnutom u čvrstu pundžu, bistrim pogledom, snažnim glasom i vragolastim umom. Štoviše, pamćenje joj je bilo prilično dobro i podrobno se sjećala susreta s liječnikom Hitlerove obitelji. Velik dio posla koji je obavila za OSS-ovu tajnu studiju o Hitleru bio je posvećen istraživanju u knjižnici i prevođenju, ali pozvana je da s dr. Langerom prisustvuje tom važnom razgovoru prvenstveno zato što je liječnik Hitlerove obitelji pripadao njezinoj obitelji - Kafkinu klanu. Dr. Kurth bila je treća osoba iz šire Kafkine rodbine s kojom sam razgovarao i koja je bila u nekoj rodbinskoj vezi s Hitlerovim židovskim liječnikom - i sa samim Franzom Kafkom. U slučaju dr. Kurth, ona je bračnom vezom bila povezana s kćeri dr. Blocha, Gertrude. A Gertrude Bloch je, zajedno s rođakom dr. Blocha iz Washingtona dr. Johnom Kafkom, povela napad na teoriju Rudolpha Biniona - na teoriju koja je izdvojila bolno liječenje koje je dr. Bloch primijenio protiv raka od kojeg je oboljela Hitlerova majka kao izvor Hitlerove mržnje prema Židovima (v. 13. poglavlje). Dr. Kurth bila je upoznata s tom kontroverzom; štoviše, priznaje da je djelomice odgovorna za nju zato što je njezin utjecajan rad "Židov i Adolf Hitler" objavljen u Psychoanalitic Review 1947. prvi put upozorio na dr. Blocha kao jedinoga stvarnog Židova s kojim je Hitler bio blizak u svojoj ključnoj razvojnoj dobi i, štoviše, kao Židova koji je bio najdublje upleten u najsnažniji odnos Hitlerova života, u odnos s njegovom majkom. (A to što je Hitlerov liječnik bio rođak Franza Kafke ironija je koju bi jedino Kafka mogao shvatiti.) U tom je radu dr. Kurth prva upozorila da Hitlerov čudan javni odnos prema dr. Blochu - nakon majčine smrti Hitler mu je pisao zahvaljujući mu za brižnu skrb; a nakon što je Hitler anektirao Austriju 1938, izdvojio je baš toga židovskog liječnika za posebnu pohvalu i posebnu zaštitu - ne govori sve. "Hitlerovi svjesni i podsvjesni stavovi [prema liječniku] bili su posve oprečni", tvrdila je dr. Kurth u svojem radu. Mislila je da je Hitler "prenio očev lik na liječnika" i da je to bio razlog javnog, površinskog izraza topline. Ali ispod površine, potisnuto u Hitlerovu podsvijest, dogodio se premještaj boli i užasa majčine neizlječive bolesti koju liječenje dr. Blocha nije ublažilo: "pripisivanje svih pozitivnih odlika liječniku [Židovu] i svih negativnih odlika Židovu [općenito]." Binion se uhvatio za tu zamisao i razradio je, ali je, prema mišljenju uvrijeđenih rođaka dr. Blocha, u tome pretjerao. Oni tvrde da Binionova teorija - koja ide mnogo dalje od onoga o čemu je pisala dr. Kurth, jer u načinu na koji opisuje primitivnu, bolnu i neučinkovitu kemoterapiju dr. Blocha kao da graniči s nesavjesnim liječenjem - gotovo okrivljuje njihova voljenog dr. Blocha zbog holokausta. "Nije riječ o krivnji", objasnila mi je dr. Kurth kad sam je upitao o toj kontroverzi. "Dijete ne razmišlja jednako kao odrasla osoba." Drugim riječima, ona želi reći da problem nije bio u odlukama dr. Blocha o liječenju, nego o nesvjesnim, iracionalnim 18? prekomjernim reakcijama na to liječenje u psihi Hitlera djeteta (zapravo mu je tada bilo osamnaest godina), a te su se reakcije nadovezale na bogat vrutak mržnje prema Židovima koji je ključao ispod površine austrijske kulture, na kulturološku predispoziciju koja je odraslom Hitleru pružila opravdanje da na Židovima iskali svoj prenesen bijes. Iako brani dr. Blocha od ikakve navodne krivnje zbog holokausta, dr. Kurth je itekako manje oduševljena sjećanjem na samoga čovjeka tijekom susreta u Bromcu (u utočištu u koje mu je Hitler dopustio da pobjegne). Ono što je se tada najviše dojmilo u vezi s njime - a spor oko testisa koji tobože nedostaje, buknuo je tek dvadeset i pet godina poslije - bilo je nešto što je dr. Bloch rekao o Hitleru dok su se pozdravljali prije odlaska. "Na samome kraju razgovora, kad smo odlazili, Bloch nam je naglasio kako je Hitler bio drag i ljubazan mladić.'" Dr. Kurth se ne može oporaviti od tog šoka ni nakon pedeset godina. "Vani na ulici Langer i ja silno smo se smijali tomu - bio je to gorak smijeh", rekla mi je odmahujući glavom. Nije stvar u tome što ona poriče mogućnost da je Hitler bio "drag i ljubazan mladić". To je oduvijek bilo u srži problema koji se nameće Hitlerovim objašnjivaćima - kako se i zašto mladić kojega se
mnogi sjećaju kao ljubaznog, ili bar blagog i naizgled bezopasnog, pretvorio u krvoločnog masovnog ubojicu. Ono što je u njoj potaknulo gorak smijeh bilo je to što je Bloch 1943. ustrajno pamtio i selektivno naglasio Hitlerovu blagost i ljubaznost. Kako bilo, ona nimalo ne dvoji o istinitosti Blochova odgovora na pitanje koje mu je Langer postavio o normalnosti Hitlerovih genitalija. Bloch je rekao da je pregledao Hitlera kao mladića i na njemu nije našao nikakve genitalne mane ili manjka testisa. "Langer ga je upitao je li njegov pregled obuhvatio i genitalije", prisjeća se. "A on je rekao: T te kako, one su bile posve normalne.'" Ako je tako, sad bismo se trebali gorko nasmijati kad se prisjetimo svega pomno razrađenog teoretiziranja koje su psihoanalitičari izgradili na nesigurnim temeljima pretpostavke da je Hitler bio monorhid, kad se prisjetimo dodira prstiju njegove majke Klare koja je zabrinuto tražila testis koji nedostaje djetetu Hitleru i tako zauvijek poremetila njegovu seksualnost i utrla put njegovoj ubilačkoj političkoj patologiji. Kako bi ona objasnila rusku obdukciju, upitao sam dr. Kurth. Nasmijala se. "Znate, kad sam o tome čitala, pomislila sam - znate da je njemački šatrovački naziv za testise 'jaja'... No, pomislila sam 'možda je jedno jaje bilo skuhano.'" Naime, da je izgorjelo u plamenu kad je spaljeno tijelo. Ipak, navod obdukcijskog izvještaja dr. Fausta Škaravskoga govori drukčije: on kaže da su mošnje opržene, a ne spaljene. Kako bilo, ipak je moguće zamisliti da je, budući da je tijelo općenito bilo tako teško spaljeno, žurno pokopano i onda iskopano, jedan testis (ili njegovi spaljeni ostaci) otpao u plitkom grobu gdje je tijelo izvorno pokopano. Moguće je i to da su se, tijekom svih godina dok su se razvijale sve raskošnije teorije o implikacijama nepostojanja tog testisa i dok se sve više značenja projiciralo na neprisutno "jaje" kao metafizičko demonsko sjeme Hitlerova patološkog zla, stvarni fizički ostaci lijevoga testisa razgrađivali u organske molekule u berlinskoj zemlji. Također je granično moguće da su - ako je Hitler bolovao od kriptorhizma, a ne od monorhizma - oba testisa bila prisutna kad ga je pregledao dr. Bloch, ali da je lijevi šmugnuo nekamo tijekom drugih prigoda, kao, primjerice, kad su ga tražili Klarini brižni prsti. Ni Hitlerov vojnički dosje iz Prvoga svjetskog rata ni razgovori s njegovim vojničkim kolegama ne navode nikakvo genitalno ranjavanje tijekom rata, dakle nakon pregleda koji je proveo dr. Bloch, tako da nam ostaje proturječje između dr. Fausta Škaravskoga i dr. Blocha - jedan testis ili dva. Ako to proturječje ne možemo riješiti s potpunom sigurnošću, barem možemo natuknuti zašto su analitičari svih vrsta privučeni pojmu genitalne rane: zbog razloga koji su podjednako mitski i wagnerijanski koliko su freudovski. Wagnerijanski lik Amorftas pretrpi genitalno ranjavanje čije je liječenje ključno u potrazi za svetim kaležom. Genitalna rana Hitlerovu liku daje wagnerijansku dimenziju koja samomu čovjeku, šeprtljavu pretvorici, nespretnu ljubitelju ruku naizgled nedostaje. Genitalna rana jednako dobro pristaje objašnjivačkim sklonostima stoljeća koje je spremnije vjerovati da je ono što je najskrivenije i najsramotnije (tj. seksualnost) najhitnije i istinito. A i u službi je sklonosti da se na Hitlera gleda kao da je nenormalan, kao da nije "cijeli" - naime da nije poput nas. Od svih ponuđenih inačica genitalne rane, jedina koja nudi bar malenu nadu da može pomiriti izvještaje dr. Blocha i dr. Fausta Škaravskoga jest dijagnoza kriptorhizma. Ona barem posjeduje određenu moć kao autoreferencijalna metafora za sklisko, neuhvatljivo stanje činjenica i tumačenja u području studija o Hitleru -području koje vrvi kriptotumačenjima koja ovise o istinama koje se pojavljuju a zatim, što ih se više ispituje, naizgled nestaju ili izmiču naporima istraživača koji nastoje spoznati njihovu važnost. No, kad prijeđemo s tjelesnih na psihološke teorije o genitalnom ranjavanju, ponovno nalazimo sićušnu dr. Kurth kako baca divovsku sjenu, jer ona je naišla na sporno otkriće toga svetog kaleža freudovskog tumačenja - na navodni prvobitni prizor! - u prikrivenom, zanemarenom ulomku u Mein Kampf u - otkriće koje je, poput teorije o monorhizmu, odgovorno za nastanak cjelokupne objašnjivačke industrije koja je poslije ostala bez uporišta. "To je bila moja velika udarna reportaža", prisjeća se dr. Kurth svojeg otkrića prvog prizora. Našla ga je čitajući ulomak iz Mein Kampfa u kojemu se čini da Hitler, barem na površini, dijagnosticira obiteljske izvore društvenih zala, prateći ih unatrag do opresivnosti osiromašena djetinjstva. Ovdje,
u redakturi Hitlerovih riječi koju je proveo Robert Waite - koji je postao glasan pobornik teorije o prvobitnom prizoru (a ne samo teorije monorhizma) - nalazi se kontroverzan ulomak koji je izdvojila dr. Kurth, ulomak u kojem nas Hitler poziva da mu se pridružimo u maštanju: 184 "Zamislimo sljedeće: U podrumskom dvosobnom stanu obitava radnička obitelj. Medu petero djece ovdje je dječak, recimo da mu su tri godine. To je dob u kojoj dječak postaje svjestan svojih prvih dojmova. U slučaju darovitih ljudi tragovi tih ranih sjećanja ostaju i do duboke starosti. Skučenost i prenapučenost stana ne stvara povoljne uvjete. Zbog toga su česte svađe i gunđanje. U tim okolnostima ljudi ne žive toliko zajedno koliko jedan na drugome. Svaka prepirka dovodi do beskrajne, odvratne svađe [...] Ali kad se roditelji svađaju gotovo svakodnevno, njihova brutalnost ništa ne ostavlja mašti; tada posljedice takva zorna odgoja moraju postupno ali sigurno postati jasne najmlađima posebice kad se međusobne razlike izražavaju u obliku očevih brutalnih napada na majku ili u obliku napada kao posljedice pijanstva. Jadni dječak u dobi od šest godina osjeća stvari od kojih bi zadrhtali i odrasli. Moralno zaražen mladi 'građanin' odluta [i postaje jedan od opasnih nezadovoljnika u društvu]." Ovo je doista zanimljiv ulomak u kojemu Hitler na prvi pogled poprima krinku zabrinuta liberalnog društvenog reformatora koji korijene društvene patologije otkriva u siromaštvu i bijedi koji stvaraju problematične obitelji i dovode do nasilja u kućanstvu. Hitler kao brižan feminist; Hitler kao Jane Addams. Ali dr. Kurth je u tome vidjela nešto više, mračnu viziju koja se krije ispod površine proze društvenog reformatora. Ona tumači "brutalne napade" od kojih bi "zadrhtali i odrasli," napade koji "ništa ne prepuštaju mašti" kao specifično seksualne napade: dječak je svjedok prizora u kojemu njegov pijan otac silom uzima zgranutu majku. Ona misli da se Hitler, pišući o tom prizoru, prisjeća, ponovno priziva taj prizor nasilnog snošaja svojih roditelja koji je sam doživio u djetinjstvu: prizor Aloisa kako se silom baca na Klaru. Nitko se nije posebno osvrtao na taj ulomak sve dok dr. Kurth nije iznijela to tumačenje. Ali čim je svratila pozornost dr. Langera na njega, on ga je uključio kao vlastito tumačenje u sažetak svojega tajnog ratnog izvještaja OSS-a o umu Adolfa Hitlera. Dakako, Langerov izvještaj ostao je državna tajna do kraja šezdesetih godina, a prvi obrisi teorije prvobitnog prizora o Hitlerovoj seksualnosti pojavili su se 1947. u radu dr. Kurth objavljenom u PshychoanalyticRevieiu. Ona se sjeća da su se odmah pojavile reakcije. "Menninger [dr. Karl Menninger, šef poznate Menningerove klinike] pisao mi je i ponudio mi posao", objašnjava. Drugi su se psihoanalitički objašnjivači odmah pridružili tom tumačenju. Osim Langera, Bromberg i Waite složili su se da je to izvor patološkog poremećaja Hitlerove psihe koji je doveo kako do seksualne izopačenosti tako i do njegovih izopačenih političkih stajališta. Waite je tumačio tu traumu prvobitnog prizora kao izvor "ozbiljnog straha od kastracije", koji je, zajedno s monorhizmom, Hitlera učinio psihopatskim pervertitom. Waite je otišao tako daleko da je povezao viziju prvobitnog prizora roditeljskog snošaja s onom drugom prvobitnom vizualnom 185 traumom koju Hitler tako dramatično opisuje u Mein Kampfu kao svoju životnu prekretnicu: prvi put kad na bečkim ulicama ugleda sablasnog Židova s dugim crnim uvojcima u crnom kaftanu. Nažalost, kao i u slučaju toliko mnogo drugih "udarnih reportaža", kao toliko mnogo drugih uzvika "heureka" u sklopu studija o Hitleru, baš kad se tumačenje prvobitnog prizora uvriježilo kao gotova stvar medu psihoanalitičkim i psihološkim objašnjivačima Hitlera, znanstvenik sa Sveučilišta John Hopkins Hans Gatzke zalio ga je hladnom vodom, raskrinkavajući Langerovu uporabu tog ulomka na temelju tvrdnje da se pozivao na nategnut i iskrivljen prijevod stvarnih njemačkih izraza koje je rabio Hitler. Gatzke je tvrdio da taj ulomak govori o fizičkim napadima -premlaćivanju - a ne o seksualnom napastovanju. Sama dr. Kurth sad dvoumi u vezi s važnosti koju freudovci pripisuju navodnom prvobitnom prizoru. Ona je neko vrijeme istraživala ponovno razmatranje Freudova stajališta o traumatskom potencijalu prizora u kojem je dijete svjedok snošaja između roditelja. Ona ističe da je velika većina ljudi koji žive u siromaštvu (to jest, velika većina ljudi koji žive ili su tijekom povijesti živjeli na
ovom planetu) uobičajeno živjela i spavala zajedno u jednoj sobi, tako da su takvi prizori nužno mnogo češće viđeni u sklopu "normalnog" iskustva iz djetinjstva nego što je Freud mogao pretpostaviti sa stajališta svojega gospodskog bečkoga okružja. Osim toga, dr. Kurth navodi neka novija istraživanja kulture djetinjstva koja sugeriraju da su oni koji su proveli djetinjstvo u istoj sobi s roditeljima barem u jednakoj mjeri crpli utjehu i snagu iz bliskosti roditeljske prisutnosti koliko su bili prestrašeni prizorom seksualnog čina između roditelja. Ipak, jedna se tvrdnja iz rada dr. Kurth iz 1947. uporno ponavlja u gotovo svim naknadnim pokušajima objašnjenja Hitlerove psihologije, jedno uporno vjerovanje koje je ustrajno vodilo tumače natrag na odnos s Geli Raubal kao na trenutak koji nekako može pružiti ključno otkriće o njegovoj psihi: vjerovanje koje je dr. Kurth u svojem radu nazvala "neizbježnim", a to je "da je Hitlerov antisemitizam [...] 'nedvojbeno vukao svoje podrijetlo iz seksualnosti.'" Riječ je o izmučenom seksualnom podrijetlu koje je nastalo u Beču i nekako se konačno posve razotkrilo u spavaćoj sobi u kojoj je nađeno tijelo Geli Raubal. čak mi je i oprezni Alan Bullock rekao da misli kako "vjerojatno ima nečeg seksualnog" u Hitlerovu antisemitizmu. U slučaju drugih tumača, žudnja da nađu spolno objašnjenje gotovo je seksualna u svojem intenzitetu. A gotovo svi oni koji postavljaju seksualno objašnjenje Hitlerove psihe na kraju tvrde kako, da nije bilo njegove seksualnosti koja je nicht naturlich, Hitler ne samo što bi bio "normalan" u seksualnom smislu nego bi (tako barem impliciraju) bio normalan i u moralnom smislu, naime da barem ne bi bio prisiljen na masovna ubojstva. To je odjek mišljenja Williama Reicha da se izvori zla mogu naći u neuspješnosti da se postigne cjelovit, "normalan" orgazmički odušak. To je uzaludna nada romantičarskog vjerovanja da će nas oslobođenje od seksualne represije osloboditi od srednjega 186 vijeka, od mračnih nagona u nama. U području studija o Hitleru, ona je izražena u nadi da će nas seksualno objašnjenje osloboditi od mraka neobjašnjivosti, od mračnijih implikacija "normalnog" Hitlera - da će nas osloboditi od toga da uvučemo sebe, da uvučemo "normalno" ljudsko ponašanje u zagonetku onoga što je Hitlera učinilo tako duboko neprirodnim u moralnom smislu. Rijetkost je naići na tumača Hitlera koji ne postavlja mutnu seksualnu tajnu kao skrivenu varijablu Hitlerove psihe. To je možda razlog zašto me, nakon što sam naišao na toliko spekulacije o nespoznatljivoj seksualnoj tamnoj tvari, privukla suprotnost smirenije, manje grozničave vizije Hitlerove seksualnosti kakvu predlaže povjesničar John Lukacs. U svojoj knjizi u kojoj proučava odnos između Hitlera i Churchilla (The Duel), Lukacs tvrdi da "seksualnost i seksualni apetiti nisu imali ključnu ulogu u životima Hitlera i Churchilla". On u slučaju Hitlera misli da mu je seksualnost bila slabije izražena, ali ne u smislu deformiteta ili disfunkcionalnosti nego u nezainteresiranosti temperamenta. "Moje je mišljenje", kaže Lukacs, da su Hitlerovi "odnosi sa ženama bili prilično normalni" - što je šokantna izjava u kontekstu literature koja je posve opsjednuta Hitlerovim navodnim abnormalnostima. Lukacs je dokaze o neprirodnoj seksualnosti nazvao "rijetkim i neautentičnima, a teško ih je procijeniti". Lukacsevo je stajalište koristan korektiv u tome što on tvrdi da Hitlerova seksualnost ne mora nužno biti ključ teorije o njegovoj osobnosti, bez obzira na to koliko je ta seksualnost bila normalna ili abnormalna. Podsjeća nas da Hitlerova čudovišnost nije nimalo manje zastrašna štoviše, u nekom je smislu još strasnija - ako ga ne smatramo seksualno izopačenim ili čudovišnim. Poricati postojanje neke sramotne seksualne tajne u jezgri Hitlerove psihe ili dvojiti o njezinu postojanju ne umanjuje zagonetku Hitlerove psihe. Dugo su oni koji su istraživali slučaj Geli Raubal upirali pogled u dr. Fritza Gerlicha, taj gotovo .* zaboravljen lik iz svijeta mijnchenskih oporbenih novinara, kao možda u jedinu osobu koja je doprla do dna zagonetke Geli Raubal (a možda i Hitlerove psihe). Neki misle da je Gerlich otkrio tajnu o Hitleru koja je bila toliko opasna da je zbog nje bio ubijen prije nego što je uspio objaviti što je doznao. Naposljetku sam posumnjao u to je li Gerlich doista pronašao dokaz da je Hitler ubio Geli Raubal. Ali dok sam tragao za Gerlichovom apokrifnom tajnom, naišao sam na ono za što sam pomislio da je jedan od prvih, najdojmljivijih pokušaja objašnjenja tajne dinamike Hitlerove psihe. 187 čETVRTI DIO
MRŽNJA: SLOŽENA I PRIMITIVNA Sugestivna nagađanja izvučena iz djela Fritza Gerlicha i neobrađene dokumentacije OSS-a 9. POGLAVLJE Fritz Gerlich i suđenje Hitlerovu nosu u kojem otkrivamo izgubljeno klasično djelo u tumačenju Hitlera, rad umorenoga tumača Još uvijek nas može osupnuti: Adolf Hitler oženjen crnom mladenkom. Više od šest desetljeća nakon što se ta nevjerojatna fotomontaža Hitlera u cilindru i svečanom odijelu kako stoji s crnom mladenkom pod rukom u blaženom prizoru vjenčanja pojavila na naslovnici jednog od vodećih munchenskih listova, to ruganje Hitleru -u kontekstu dekapitacije, miješanja rasa, grešnog spolnog odnosa i nasilne nagrdenosti - još uvijek zrači aurom nepromišljenosti i opasnosti. I doista, gotovo da nema dvojbe kako se taj senzacionalni vizualni i verbalni napad na Hitlera pokazao opasnim, pače fatalnim za njegova tvorca, odvažnoga i opsjednutog protuhitlerovskog novinara dr. Fritza Gerlicha. Posprdni naslov iznad "fotografije s vjenčanja" - "ima u hitler mongolske krvi?" - objavljen je u novinama u srpnju 1932, jedva šest mjeseci prije nego što je Hitler došao na vlast i možda je uzrokovao Gerlichovu smrt u Dachauu. Iako je Gerlich otišao još dalje nekih pet tjedana nakon što je Hitler stupio na vlast i pokušao objaviti nešto što je možda bilo i opasnije: reportažu koja bi - prema nekim navodima - sablažnjivo povezala novoimenovanog Reichskanzlera sa smrću Geli Raubal. Ta reportaža iz 1933, koju je Gestapo zaplijenio prije nego što je bila tiskana, bila je neposrednim povodom Gerlichova uhićenja, a onda i njegova umorstva. Ali način na koji je ranio Hitlera 191 naslovnicom o "mongolskoj krvi" u srpnju 1932. vjerojatno mu je zapečatio sudbinu, bez obzira na ono što se nalazilo u reportaži o Geli Raubal. Neobjavljena je reportaža možda mogla nanijeti veću štetu Hitleru, ali ona koju je Gerlich objavio već ga je ranila, kirurški je razotkrila njegovu dušu oštrim skalpelom. Bio je to genijalan pokušaj uništenja Hitlerova ugleda, a i nenadmašna analiza značaja koja razotkriva jednako dobro kao sve kasnije, ako ne i bolje od njih, snažnu istinu o Hitleru i Hitlerovoj rasnoj psihologiji. Istina, karikirane slike Hitlera godinama su se pojavljivale u oporbenim novinama i na plakatima, ali ovo je bilo nešto drukčije. Predratne su se karikature Hitlera najčešće usredotočivale na njegove brkove i pramen kose na čelu, na karikiranje njegova iskrivljenog lica u grčevitu govorničkom bijesu. Ali ova je slika pogodila bliže cilju; pogodila je Hitlerov najdublji, najopsesivniji strah: onaj o njegovoj krvi. Prikaz pobornika rasne čistoće, čiste krvi, na fotografiji vjenčanja s nevjestom "niže rase," kombinacija te sablažnjive slike sa senzacionalnim pitanjem o njegovoj vlastitoj rasnoj čistoći nije ciljala samo na to da šokira desetke tisuća slučajnih čitatelja nego i na to da pogodi, da rani upravo jednog čitatelja: Adolfa Hidera. Da ga rani zazivanjem prljave gomile seksualnih i rasnih glasina koje su okruživale Hitlera, glasina potaknutih njegovim upornim momaštvom, glasina o njegovu rasnom podrijetlu koje su nastale zbog izrazito nearijskog izgleda toga pobornika arijske čistoće. Gotovo da nema dvojbe kako je to također bilo namijenjeno zazivanju sablasti glasine koja je najviše potpirivala strasti i u vezi s kojom bi mnogi čitatelji navod o mongolskoj krvi protumačili kao eufemizam - glasine da je Hitler baštinio drugu inačicu "orijentalnog" rasnog podrijetla: "židovsku krv". Razmotrimo političke okolnosti u kojima se javlja taj napad. U srpnju 1932, deset mjeseci nakon smrti Geli Raubal u rujnu 1931, Hitler je od često ismijavanog bavarskog čudaka postao nacionalna politička figura koja se ravnopravno natječe za mjesto predsjednika Njemačke Republike sa starim Reichsprasidentom Hindenburgom. Sad više nije bio tek lokalna ili nacionalna figura, nego osoba koja privlači svjetsku pozornost, koja zapovijeda golemom privatnom vojskom (SA, koji je terorizirao i ubijao njegove političke i novinarske protivnike) i koja je, čini se, postala oličenjem budućnosti. Objava tako zlobnog napada koji je bio mnogo dalekosežniji i otrovniji u samome tekstu nego što se moglo pretpostaviti čak i iz senzacionalne fotografije i naslova, bila je čin goleme osobne hrabrosti očajnog proroka osuđenog na neuspjeh.
Gerlich se u članku Ima li Hitler mongolske krvi? služi ganutljivo zabrinutim tonom i podrugljivo znanstvenom retorikom Swiftova Skromnog prijedloga. Skromno predlaže da primijenimo "znanost o rasama" jednog od Hitlerovih omiljenih šarlatanskih teoretičara rasa dr. Hansa Gunthera - koji je propisao određen oblik i dimenzije svakog obilježja glave i lica "nordijskog tipa" - na 192 Hitlerovu glavu i lice, a posebice na njegov nos. Gerlich zatim na najsitnijim pojedinostima, s pomoću usporedaba i popratnih fotografija u krupnom planu, dokazuje koliko je strašno daleko Hitler bio od standarda vlastitih rasnih kriterija. Ali još je porazniji bio način na koji je Gerlich prešao s analize Hitlerovih vanjskih obilježja - koja doseže vrhunac u urnebesnom swiftovskom Suđenju Hitlerovu nosu - na genijalnu kritiku bitnih značajki Hitlerova osobnoga i političkog identiteta. Bila je to kritika koja je rezultirala razornim zaključkom da Hitleru - prema vlastitim mjerilima - ne nedostaje samo arijska fizionomija, nego i arijska duša! Prije nego što dublje zađemo u viđenje Hitlera ispod sprdnje satire o mongolskoj krvi, koje predstavlja jedan od najsofisticiranijih pokušaja suvremenika iz miinchenskog razdoblja da objasne Hitlera, bilo bi dobro sagledati ga u kontekstu vremena kad je objavljeno, u kontekstu fatalnoga puta hrabrog čovjeka koji ga je napisao. Iako su me slika s crnom nevjestom i naslov o mongolskoj krvi sablaznili kad sam naišao na njih, teško mi je bilo procijeniti kakav su učinak mogli imati sredinom 1932, tijekom posljednjih mjeseci Hitlerova uspona na vlast. Mene se doista dojmilo kao da je riječ o nečemu što je iz drugog svijeta u usporedbi s onim što sam vidio u drugim mtinchenskim oporbenim novinama iz tog razdoblja. Hrabri protuhiderovski Munchner Post inače se više oslanjao na razum, na ideologiju i istraživanje; jest, tiskali su jetke satiričke komentare, objavili bi jetku sliku, redovito karikaturu Hitlera, ali ništa nalik na brutalnu sprdnju s Hitlerovim rasizmom u fotomontaži vjenčanja. I drugdje su se javljala šuškanja i insinuacije o Hitlerovu izgledu; postojao je podzemni humor (gdje se nordijski ideal ismijavao kao "mršav poput Goringa, visok poput Goebbelsa i plav poput Hitlera"). Ali nigdje nisam vidio nešto što se tako otvoreno, tako senzacionalno, s toliko prezira sprda s Hitlerovom vanjštinom i političkom, odnosno metafizičkom krivotvorinom koju njegovo tijelo simbolički odaje. Odlučio sam provjeriti taj dojam u kontaktu s jednim od malobrojnih ljudi koji bi Gerlichov napad mogli staviti u kontekst njegova vremena, s jednim od posljednjih živih veterana protuhitlerovskog oporbenog tiska u weimarskoj Njemačkoj. Njegovo je ime Walter Schaber. Već je zakoračio u devedesete godine i stanuje u Washington Heightsu u New Yorku, gdje i dalje piše za Aujbau, cijenjeni tjednik njemačkih židovskih emigranata. Uređivao je socijalističke novine u Thtiringenu i Saarfeldu, bio na čelu Udruge socijalističkih radničkih novinara na kraju dvadesetih godina i završio je u munchenskom zatvoru u ožujku 1933. nakon što je Hitler prigrabio vlast. Schaber je uspio pobjeći u čehoslovačku i zatim u Ameriku, gdje je postao urednikom Aujbaua. Sa sobom sam u Washington Heights ponio fotokopiju Gerlichove satire o mongolskoj krvi da bih stekao uvid u Schaberov pogled na to u kontekstu protuhitlerovskog novinstva koje je poznavao. Schaber se živo, iako pomalo sjetno, zanima za djelatnost oporbenog tiska u razdoblju prije Hitlerova preuzimanja vlasti 1933. godine. Izvan Miinchena, objasnio 193 mi je, a s nekoliko iznimaka (poglavito urednika berlinskog tjednika Weltbuhne Carla von Ossietzkvja), oporbeni socijalistički tisak bio je toliko zaokupljen unutarnjim frakcijskim borbama (ponajviše između pacifističkog krila stranke i krila koje je podupiralo ponovno naoružanje) da nisu posvetili dužnu pozornost borbi protiv Hitlera. (Alfred Kazin mi je govorio koliko se razočarao kad je od njemačkih socijalističkih emigranata tijekom tridesetih godina doznao kako je Hitler prema nekim stranačkim vođama postupio tako da ih je - za razliku od novinara - umirovio. Kazin je dodao kako misli da su zanemareni ideološki korijeni Hitlerova uspjeha koji leže u sukobu između podvojene ljevice i militantne fašističke desnice.) Možda je to retrospektivno žaljenje bio razlog zbog čega se Schaberovo lice ozarilo kad sam mu pokazao Gerlichov članak o "mongolskoj krvi". Glasno se nasmijao čitajući jetke naslove i podrugljive potpise, i prekidao čitanje uzvicima poput: "Pa to je nevjerojatno!... U srpnju 1932.!...
Ovo je divno! Gdje ste to našli?" (Našao sam članak slijedeći natuknicu fotoreportera Tima Gidala, koji je poznavao Gerlicha i sjetio se te satire koju sam našao u knjižnici Monacensia u Miinchenu.) činilo se da mu pruža veliko zadovoljstvo što je barem ovdje jedan protuhitlerovski novinar otišao do kraja, što je išao na nož, što je dao oduška bijesu i preziru koji su svi osjećali prije nego što su bili ušutkani. Pretpostavljam da je ta ničim sputana fatalna nepromišljenost pridonijela mojoj vlastitoj opčinjenosti Gerlichom. Doista iznenađuje što je u literaturi o Hitleru i nacističkom vodstvu prije i poslije rata, kako u Njemačkoj tako i izvan nje, toliko malo izravne, duboke mržnje i prezira izraženo u tisku. Ton i tendencija predratnih tumača popuštali su Hitleru, prema njemu su se odnosili kao prema pojavi koja ne zavređuje ni prezir, kamoli ozbiljno razmatranje. Umjesto da zastupaju nužnost borbe protiv Hitlera, predratni tumači ponašali su se kao da ga mogu izbrisati riječima, omalovažavati sve dok ne padne u zaborav. Umanjili su ga do te mjere da više uopće nije bio cilj koji zaslužuje da ga napadaju. Poslijeratna literatura često umanjuje Hitlera u drugom smislu. Znajući dobro što je uzrokovao, autori su bili skloni tvrdnji kako uopće nije bio on kriv, nego dublje i snažnije sile koje su djelovale u pozadini i ispod površine, da su te sile tvorile val koji ga je nosio. Opet je, dakle, prikazan kao da gotovo i nije čimbenik koji vrijedi okriviti, prezirati i držati odgovornim nego, zapravo, instrument apstraktnih sila, a mrzimo li te sile ili ne, gotovo je nevažno. To se posebice odnosi na njemačku literaturu o toj temi, tako da rijetke iznimke poput Gerlicha oštro ističu nedostatak strasti kod drugih autora. Je li mržnja opravdana reakcija? Nisam siguran pomaže li uvijek u analitičkom smislu. Ipak, nepromišljena, ali ujedno profinjeno izoštrena mržnja ispod površine Gerlichove satire pružila mi je zadovoljstvo kakvo sam još osjetio čitajući jedan od nekoliko istinski mržnjom ispunjenih poslijeratnih prikaza tog doba - U sjeni Reicha, djelo Niklasa Franka, sina Hitlerova odvjetnika i masovnog ubojice Hansa Franka. Niklasova "biografija" vlastitoga oca odiše svojevrsnom radosnom mržnjom i 194 prezirom koji pročišćuju. Sin je odrastao u dvorcu u Krakovvu iz kojega je njegov otac vladao okupiranom Poljskom - bilo je to mjesto zla iz kojega je Frank vodio konačno rješenje i iz njega izvlačio dobit. Sin prikazuje oca oštrim, jetkim tonovima kao podloga, taštog, umišljenog i pohlepnog grabežljivca koji Židovima otima dragocjenosti prije nego što ih daje spaliti. Drama knjige Niklasa Franka leži u sukobljenom tonu, načinu na koji sinovljevi pokušaji da održi razmak između sebe i svojega prezira prema ocu (prikazujući ga kao smiješno čudovište) opetovano prerastaju u čistu mržnju, što ga navodi da smišlja nove vrhunce klevete i pogrde. Štivo jedva može obuhvatiti njegov bijes i prezir. Ali unatoč svom otrovu, mene se to dojmilo kao bijes čišćenja koji spaljuje mogućnost samilosti i "razumijevanja" te ih udaljava od vrata spoznaje. Doista je to zdrav osjećaj u usporedbi s mučnim prevrtanjem Alberta Speera, kojega je nemilosrdno ovjekovječila Gitta Serenv, Speera koji se hrvao sa savješću i s istinom da bi obrazložio Hitlerovu moć nad sobom; ili pak u usporedbi s obrednim racionalizacijama kojima pribjegavaju poslijeratni njemački povjesničari da bi "povijesno obradili" Hitlera i distancirali se od njega, hrvući se s pojmom Hitlerove "veličine" na način koji njegove zločine čini trivijalnima. Djelo Niklasa Franka meni je značilo više od svega toga umovanja - bio je to čisti krik mržnje. Gerlichova je mržnja prema Hitleru bila više od krika, bila je analitičko oruđe oštro poput britve koje je zarežalo do srži Hitlerove patologije prije svih drugih, prije nego što je bilo prekasno - samo da ga je itko slušao. Zato mislim da je važno spasiti Gerlicha, njegov život i djelo, od arhivskog zaborava te ga početi obnavljati tako da se vrati iz bilježaka u stvarno sjećanje. A tko je bio taj čovjek, taj dr. Fritz Gerlich? Njegova obnova u povijesti posebno je složena zadaća jer je, u onim rijetkim slučajevima kad ga spominju, često iskorištavan u službi beletrista ili frakcijskih podjela. Da bismo tajnu Gerlichove posljednje velike reportaže stavili u pravu perspektivu, trebali bismo pomnije razmotriti njegov put prema onom konačnom trenutku kad je Gestapo strgnuo njegov posljednji članak s tiskarskog stroja. Priča je to o čovjeku kojega je opsjednutost Hitlerom gonila od racionalnoga u iracionalno - ali ne bez razloga. Ono što njegov razvoj tijekom miinchenskog razdoblja čini tako neobičnim jest što je Gerlich na početku bio lakovjeran pristaša ekstremne nacionalističke politike koju je Hitler predstavljao.
Rođen u nepokolebljivo protestantskoj obitelji 1883, šest godina prije Hitlera, Gerlich je bio pomalo stranac kad se njegova obitelj preselila u većinsko katoličku Bavarsku. Po prirodi sklon učenju, na sveučilištu u Miinchenu počeo je studirati prirodne znanosti, ali se prebacio na povijest i doktorirao je disertacijom o njemačkome caru iz jedanaestog stoljeća. Kad su ga dob i vid spriječili da služi u njemačkoj vojsci tijekom rata, Gerlich je počeo raditi u državnom arhivu i tražio je odušak za svoj nacionalistički žar u domoljubnim novinama. Poslije njemačkog poraza odustao je od arhiva, posvetio se polemičkoj borbi kao urednik 10=. nacionalističkih novina i ubrzo, na početku dvadesetih, postao glavnim i odgovornim urednikom jednog od najkonzervativnijih mtinchenskih novina Munchner Neuste Nachrichten. Godine 1923. već je postao tako poštovana i utjecajna ličnost u nacionalističkom pokretu da je u proljeće te godine - kad su razorna inflacija i sukob oko ratne odštete doveli do ponovnog francuskog zauzimanja Rajnske oblasti -Gerlich u svojem stanu primio kontroverznu novu zvijezdu desničarskih nacionalističkih snaga: Adolfa Hitlera. Na tom sastanku Gerlicha i Hitlera u proljeće 1923. dogodilo se nešto što je, zajedno s Hitlerovim postupkom šest mjeseci poslije tijekom pivničkog puča, Gerlicha - koji je mogao postati Hitlerov saveznik -pretvorilo u ogorčenog, nepomirljivog, doživotnog neprijatelja. Iz fragmentarnih izvora uspio sam rekonstruirati da je to za Gerlicha postalo pitanje vjere i izdaje. čini se da je u nekom trenutku prije puča, možda tijekom onoga sastanka u četiri oka, Hitler Gerlichu dao časnu riječ da će podupirati nacionalne aspiracije Gerlichova čovjeka, desničarskoga bavarskog premijera von Kahra, i da neće pribjeći nezakonitim, pučističkim postupcima kako bi promicao vlastitu stvar. Međutim, nakon toga je Gerlich osobno bio svjedok pivničkog puča u Biirger-braukelleru i vidio je kako je Hitler pred svima uhitio von Kahra i oružanom prijetnjom iznudio od njega prisegu vjernosti. Gerlich mu nikad nije oprostio tu izdaju. U svojim je novinama to nazivao "jednom od najvećih izdaja u njemačkoj povijesti". Otad je zauvijek, od mnogobrojnih epiteta kojima je nazivao naciste, uključujući "zločinci" i "seksualni degenerici", Gerlichu najveći grijeh bio taj što su "vjerolomni". Nazivajući ih vjerolomnima, ponašao se kao da je srednjovjekovni papa koji im duše osuđuje na vječite muke. I doista ih je vječito mučio. Gerlich i složna skupina njegovih kolega, prvo u Munchner Neuste Nachrichten i poslije u Gerlichovim vlastitim protuhitlerovskim novinama Der Gerade Weg, postali su u desetljeću između puča 1923. i Hitlerova preuzimanja vlasti 1933- najglasnijim središtem protuhitlerovskoga novinarstva u konzervativnim krugovima. Postao sam svjestan važnosti Gerlichove skupine tijekom svojega posjeta Dachauu, gdje je, na izložbi posvećenoj prvim mjesecima Hitlerove vladavine u susjednom Miinchenu, Muzej Dachaua povećao reprodukcije članaka iz miinchenskih novina o lovu na članove Gerlichove skupine koji su izmaknuli uhićenju tijekom racije u Gerlichovu uredu u ožujku 1933. godine. Nemilosrdno su ih progonili jer su bili uistinu opasni. Neki, poput Gerlicha, bili su ubijeni, neki uhićeni; neki su nakon puštanja na slobodu tvorili jezgru aristokratskog pokreta protiv Hitlera koji je dosegnuo vrhunac u neuspješnom pokušaju atentata Clausa von Stauffenberga u srpnju 1944, nakon čega su svi okrutno pogubljeni. Ali nešto se čudno dogodilo Gerlichu i toj malenoj skupini na kraju dvadesetih godina: sklopili su gotovo nevjerojatno savezništvo što je postalo izvorom vjere koja je poticala njihovu hrabru protuhitlerovsku kampanju. Gerlich i njegovi prijatelji 196 blisko su se povezali sa svetom stigmatičarkom - krajnje kontroverznom, vjerojatno lažnom ali nadaleko štovanom bavarskom seljankom. Zvala se Therese Neumann, a meni se i danas čini nevjerojatnim kako je skeptika, protestanta i racionalnog povjesničara poput Gerlicha, odlučnog novinskog urednika prodorna pogleda iza naočala s metalnim okvirom, prevarila ta primitivna, nepokretna, katolička mističarka čija je vlastita crkva bila skeptična prema njoj, koja je tvrdila da godinama nije uzimala nikakvu hranu osim misnih hostija, koja je na Veliki petak pokazivala velike kaplje krvi u obliku Kristovih rana i tvrdila da se vraća kroz vrijeme u trenutak razapinjanja, i da ju redovito posjećuje Djevica Marija i prenosi joj strašna apokaliptička upozorenja o mračnoj sudbini koja očekuje suvremenu Njemačku. Ali
čudna privlačnost između skeptičnog novinskog urednika i opsjednute ili možda lažne stigmatičarke vuče korijene u osobitom apokaliptičkom ozračju toga doba. Seljanku koja je promijenila život Fritza Gerlicha, počeli su posjećivati Isus i Marija otprilike istodobno kad je Geli Raubal počeo posjećivati njezin stric Adolf. Theresa Neumann bila je dvadesetsedmogodišnja seljanka u Konnersreuthu, mjestu sjeverno od Miinchena, kad je 1925. legla u postelju tvrdeći da su je paralizirali tajanstveni grčevi, ozljeda kralješnice i - kako se govorilo trauma koju je pretrpjela kad je bezuspješno pokušala spasiti životinje iz goruće štale. Nakon godinu dana nepokretnosti koja je začudila liječnike, odjednom su joj se počela javljati viđenja: pala je u ekstazu i kad se probudila, tvrdila je da je bila vraćena u Jeruzalem u vrijeme posljednjih dvadeset i četiri sata Isusove muke. Vidjela ga je kako se moli na Maslinskoj gori; bila je svjedokom njegova križnog puta. On joj se obratio s križa dok je krvario iz rana od čavala na dlanovima i stopalima te od koplja na slabinama. Na Veliki petak 1926. novi je element pridodan tim viđenjima: stigme. Krv se iznenada pojavila na njezinim dlanovima i stopalima te se činilo da lije krv iz slabina - krvave rane koje su oponašale Kristove rane na križu. Ali postojao je i poseban dodatak: činilo se kao da joj i oči krvare. Njezin je katolički župnik bio uvjeren da se događa pravo čudo, da je riječ o Spasiteljevu blagoslovu. Neuravnoteženi su svećenici i seljani to razglasili. Uskoro su se pobožni katolici sjatili sa svih strana da bi se posvjedočili o stigmama koje su se počele pojavljivati ne samo na Veliki petak nego svaki petak! Osim stigma, njezini su razgovori s Isusom postali još ozbiljniji: neki su tvrdili da je ona pokušavala upozoriti Isusa o krvavu kraju koji ga čeka, pomoći mu da izbjegne razapinjanje. Zauzvrat su Isus i Marija kroz Neumannicu upućivali upozorenja o stanju u Njemačkoj. Upravo je ta, gotovo politička dimenzija njezinih viđenja počela privlačiti profinjene i inače skeptične posjetitelje iz Miinchena, uključujući novinarske kolege Fritza Gerlicha. Došli su vidjeti krvave rane i vratili su se s odjekom njezinih krvavih proročanstava u ušima koja su utjelovila predapokaliptičko raspoloženje weimarske Njemačke. 197 Jedan od posjetitelja - aristokratski katolički konzervativac grof Erwin von Aretin, koji je preživio i postao Gerlichov poslijeratni biograf - postao je vjernikom. Von Aretin napisao je reportažu u dva nastavka o konnersreuthskoj stigmatičarki u kolovozu 1927. za Gerlichov Munchner Neueste Nachrichten. Ti su članci od vizionarske seljanke stvorili nacionalnu, a zatim i međunarodnu senzaciju. Prevedeni na trideset i dva jezika, članci su učinili krevet nepokretne stigmatizirane žene središtem međunarodnog kulta sljedbenika koji su grozničavo željeli vjerovati da je Bog napokon pokušavao pokazati svoju nazočnost i prenijeti svoje savjete u vezi s povijesnim mukama kroz koje prolaze te da je za posrednika odabrao tu nevinu dušu. Naposljetku je, nakon opetovana nagovora svojih kolega, skeptični protestant Gerlich odlučio posjetiti stigmatiziranu ženu. Na iznenađenje gotovo svih vratio se pod velikim dojmom. I više od toga: posjećivao ju je opetovano i našao se sve dublje uvučen u seljankin krug, tako da je zapisivao njezine vizionarske riječi i pokušavao ih prevesti u upozorenja i proročanstva u vezi sa sve većom krizom u Njemačkoj. U studenome 1927. za svoje je novine napisao vlastiti ushićen prikaz konner-sreuthskog fenomena, što je već samo po sebi bilo doista iznenađujuće. Ali onda je, tri mjeseca nakon toga, osupnuo sve tako što je napustio utjecajan i ugledan položaj urednika Nachrichtena te se tijekom sljedeće dvije godine posvetio pisanju dvosveščane biografije o bavarskoj stigmatičarki i njezinim proročanstvima. To je razdoblje okrunio formalnim obraćenjem na katoličku vjeru 1930. godine. Isprva me zbunilo Gerlichovo naizgled divlje skretanje od angažmana u ondašnjoj krizi njemačkoga političkog poretka, od borbe protiv boljševizma i hitlerizma kojoj se bio zdušno predao. Još me više zbunilo kad sam dublje istražio pravu prirodu stigmatske pojave koja je tako začarala neukrotivog novinara Gerlicha. U svojoj biografiji Therese Neumann pisanoj s puno poštovanja, Gerlichov kolega dr. Johannes Steiner opisuje Gerlicha kako odlazi u Konnersreuth "odlučan da će razotkriti svaku prijevaru na koju naiđe". Ali, "bio je podaren posebnom milošću. Odmah je shvatio da su zbivanja u
Konnersreuthu neobjašnjiva u prirodnom poretku pa se vratio u Miinchen poput novovjekoga svetog Pavla." Uistinu, to ne pripada prirodnom poretku, to je doista nicht naturlich, ali ne u onom smislu u kojem se to odnosi na neprirodnu auru oko Hitlera. A ipak, druga istraživanja te pojave navode druga objašnjenja koja se ne temelje na natprirodnim silama. Uzmimo primjer veoma zanimljivog izvještaja katoličke autorice školovane u Oxfordu Hilde Graef u knjizi Slučaj Therese Neumann. Izuzmemo li župnika Therese Neumann i biskupa koji su bili uvučeni u svjetski publicitet svoje župljanke, mnogi su crkveni dostojnici bili odlučno skeptični u vezi s tim "čudotvornim pojavama", a Hilda Graef je i iskopala neke rane nalaze liječnika koje je Crkva poslala da ispitaju tvrdnje iz Konnersreutha. Njihovi izvještaji i rezimiranje dokaza Hilde Graef pokazuju - ma koliko posredno i uljudno izraženo (iz obzira prema istinskom poštovanju vjernika) - da je 198 mlada seljanka bila varalica, da ih je sve vukla za nos. Stigme je najvjerojatnije stvarala tako što je skrivala bočice s krvlju ispod posteljine i nanosila krv na svoje stigmatske "rane" potajice ili kad bi joj roditelji izveli posjetitelje iz sobe tijekom "napadaja kašlja" ili uz izliku da nepokretna Therese mora obaviti nuždu u noćnu posudu. Kad su se posjetitelji vratili, našli su tijelo karizmatične seljanke premazano krvlju; ona bi teatralno otkrila pokrivač i pokazala rane na rukama, nogama i slabinama koje su oponašale krvave rane na Kristovu tijelu. čitajući rezultate istraživanja Hilde Graef, nailazimo na zagonetku koja je zamršenija od otrcanih opsjenarskih varka kojima se održavala iluzija stigma - na zagonetku u vezi s time kako je upornoga, angažiranog novinara poput Gerlicha mogla prevariti tako prizemna podvala iz kućne radionice. (To je pitanje koje je slično onomu koje se postavlja u vezi s Hitlerom: kako je tako profinjena kultura poput njemačke progutala tako bezočnu krivotvorinu kao što je Hitler?) Postoji cinično objašnjenje Gerlichova obraćenja (za one koji su tome skloni) u Steinerovu časnom prikazu Gerlichova svetopavlovskoga konnersreuthskog doživljaja. Steiner piše da se Gerlich "[...] upoznao s princem Erichom von Waldburg zu Zeilom. Poslije je s njim raspravljao o pokretanju novina koje će biti neovisne o nadzoru financijskih krugova i koje će uređivati Gerlich a financirati princ. Princa su se dojmile Gerlichove riječi da 'o tome ovise stotine duša'... i u razdoblju od 1930. do 1933. princ je žrtvovao otprilike pola milijuna maraka za novine koje su tiskali: Pravi put. Izdavači su bili poznati kao Izdavačko poduzeće prirodnog zakona, jer njihov je glavni program bio izraz borbe za priznanje ljudskih prava. Cinik bi možda odmah zaključio da je Gerlichovo "obraćenje" da povjeruje u stigme seljanke bio lak način da se dodvori krugu bogatih aristokrata koje je prevarila, način da prevari njih (zbog dobre stvari) kako bi financirali njegove protuhitlerovske novine. Ali sklon sam povjerovati Steinerovu opisu odnosa između Gerlicha i proročanske stigmatičarke: "Kao izdavački savjetnik" novina Der Gerade Weg, Steiner kaže da ga je "Gerlich nekoliko puta uputio u Konnersreuth da Theresi postavi pitanja dok je bila u stanju ekstaze... Odgovori koje je Therese dala u ekstatičnom stanju uvijek su obnavljale Gerlichovu hrabrost u njegovoj borbi protiv nacional-socijalizma i boljševizma. To nikad nisu bile izravne naredbe... Ali riječ je bila o vizijama i natuknicama koje su ga stavile u bolji položaj da sam donese ispravne odluke. Riječi poput: 'Pogledajte, u konačnici je to [misli hitlerizam i boljševizam] usmjereno protiv našega Spasitelja', bile su mu dovoljne... Bili su to jasne potvrde pravednosti njegova stajališta." 199 Ali zašto je čovjeku poput Gerlicha, koji se ponosio time što je racionalan čovjek, znanstvenik i skeptik, trebalo da mu tako sumnjiv izvor potpore održava hrabrost? Dodatni uvid u prirodu odnosa između borbena protuhitlerovskog novinara, seoske stigmatičarke i onoga što je Hitler predstavljao za Nijemce stekao sam tijekom razgovora s Walterom Schaberom, jednim od posljednjih živih svjedoka vveimarskih novinarskih ratova. "Morate znati", rekao je u svojem stanu u Washington Heightsu dok nam je njegova žena posluživala kavu i kolače, "kako se u vezi s tim vremenom zaboravlja da su svi tražili Heilanda."
"Heilanda?" "Tako je. Iscjelitelja, svetog čovjeka. Bilo je to doba kad su posvuda nicali iscjelitelji, vidovnjaci i proroci. Imali smo vidovnjake ovdje, proroke ondje... posvuda." Spomenuo je nekog Louisa Haussera, bivšega proizvođača pjenušca koji se prozvao prorokom i pozvao sve Nijemce na pokoru zbog svojih grijeha da bi izbjegnuli apokaliptičku kaznu. Govorio je i o Josephu Wiesenbergu u Berlinu. "Tvrdio je da iscjeljuje ljude tako što ih oblaže sirom", i unatoč takvim dvojbenim tvrdnjama privukao je fanatične sljedbenike. "A imali smo i Hanussena, mistika i astrologa, koji je bio u Miinchenu s Hitlerom. Bilo ih je posvuda, tih ljudi koji su obećavali Mesiju, a svi su oni zajedno stvorili ozračje u kojem se Hitler mogao probiti. U cijeloj je Njemačkoj vladalo apokaliptično raspoloženje." Rekao mi je da se samo mutno sjeća Therese Neumann, ali da ona odgovara obrascu: "Jedan Heiland za drugim, a nakon svih malenih Heilanda, došao je veliki Heiland: Hider." "Dakle, želite reći da je prevladavala glad za nekakvim apokaliptičkim likom, nekakvim iscjeliteljem, Mesijom, spasiteljem, žudnja koja je utrla put prihvaćanju Hitlera, ma koliko se on činio čudan ili stran - štoviše upravo zato što je bio tako čudan?" Da, odgovorio je Schaber, upravo su one stvari koje su navele konvencionalne političare i državnike da podcijene i otpišu Hitlera kao čudnog i neprikladnog, kao potpunog autsajdera - zbog te neobičnosti koja je bila nicht naturlich - bile značajke koje su tvorile podzemnu moć njegove privlačnosti. Hitlerove druge stigme neobičnosti, apokaliptični napadaji, zanosi, okultna, mjesečarska, mistička mahnitanja, u tom su trenutku - iako su možda odbili neke racionalne građane - bili savršeno u skladu sa širom, dubljom žudnjom za likom na višoj razini iracionalnosti, za Heilandom koji će spasiti Njemačku. Ljudi koji su izgubili vjeru u konvencionalnu politiku tražili su političkog iscjelitelja koji liječi vjerom. Nešto u vezi s tim aspektom moga razgovora sa Schaberom kopkalo me dugo nakon što sam napustio Washington Heights. Nešto u vezi s načinom na koji je govorio o žudnji za Heilandom navelo me da razmislim dublje o korijenu njemačke riječi Heiland, iscjelitelj: Heil. Da razmislim o dubljem smislu obrednog izgovaranja čarobnih riječi Heil Hitler, tog pozdrava za svaku prigodu, tu sponu solidarnosti i 200 masovno skandiranje Hitlerova pokreta. Da razmotrim je li možda svjesno smišljen da potakne žudnju za Heilandom, iscjeliteljem, pobožnim čovjekom. Je li taj učinak bio hotimice stvoren, je li to primjer Hitlerove svjesne genijalnosti u manipuliranju masovnom psihologijom, ili pak sretan odraz postojeće podsvjesne žudnje za Heilandom na koju se nadovezao - ili i jedno i drugo? Je li u skandiranju Heil Hitler postojala dublja razina od pukog pozdrava? Naime, smisao u kojem govornik, onaj koji skandira, nuka, preklinje Fuhrera: Iscijeli, Hitleru! Iscijeli nas, Hitleru! Iscijeli Njemačku, Hitleru! Možda to nije toliko bio pozdrav koliko molitva. Kad sam Schabera zamolio za njegovo mišljenje kao osobu koja je proživjela to strašno razdoblje kad je Heil Hitler od pozdrava neprilagođenih sociopata, ulizica barbarskom čudaku prerastao u masovni poklič gotovo religioznoga nacionalnog odobravanja, isprva je bio skeptik. činilo mu se da je to zanimljiva zamisao, Heil Hitler u smislu "Izliječi, Hitleru", ali nakon što je pomnije razmislio, rekao mi je: "Mislim da možda ima nešto u tome." Ako žudnja za Heilandom pomaže objasniti nastranu privlačnost Hitlerove neobičnosti, način na koji mu je sama iracionalnost išla u prilog, može li se analogijom te privlačnosti objasniti zašto se Gerlich, svjetovni i racionalni doktor povijesti, našao uvučen u iracionalne, natprirodne proglase seljanke stigmatičarke? Možda je nekomu poput Gerlicha - svjedoka neuspjeha razuma, argumenata i polemike da spriječe uspon Heilanda zlog poput Hitlera - lik poput Therese Neumann, svojevrstan protuhitlerovski Heiland, mogao biti protuteža i utjeha u borbi koja ga je navela da dvoji o učinkovitosti racionalnoga oružja. Ironija je Therese Neumann u tome što je, čak i ako jest bila varalica, pomogla učvrstiti odlučnost skupine hrabrih ljudi da izlože svoje živote pogibelji suprotstavljajući se Hitleru, kako prije tako i nakon što je preuzeo vlast. čak i nakon što je Gerlich ubijen u Dachauu 1934, krug Gerlicha i Therese Neumann nastavio je svoje potajno sudjelovanje u nepovezanim i neučinkovitim, ali ipak moralno važnim djelatnostima protuhitlerovske oporbe - sve dok mnogi od njih nisu bili pogubljeni
1944. godine. Gestapo je pokušavao razbiti taj krug, ali Therese i njezin kult opstao je i ponovno se razvio nakon Hitlerova poraza, čak i medu američkim vojnicima u sklopu okupacijskih snaga. Moglo bi se dakle tvrditi, na temelju dokaza za koje se mora priznati da su krnji, da je ono što je Gerlicha i njegovu skupinu činilo jedinstvenom, što je nadahnulo izvanrednu hrabrost koju su pokazali bio osjećaj Božje potvrde, apokaliptičke uloge koju su im davala proročanstva Therese Neumann. Mogli bismo čak nagađati da je u Gerlichovim mislima postojao svojevrstan odnos između Hitlera i Therese Neumann: iako joj je on bio demonsko naličje, oboma su neke značajke bile zajedničke. I Therese Neumann i Hitler predstavljali su se kao proroci koji su čuli glasove što su ih naveli da krenu na sveta poslanstva (Hitlerova vizija u bolesničkom krevetu u Pasewalku i vizija Therese Neumann u bolesničkom krevetu u Konnersreuthu). Oboje su pokazivali svoje nadahnuće u ekstatičnim, histrionskim 201 napadajima nalik na trans tijekom kojih su izricali proročanstva. Oboje su bili Heilandi i oboje su bili opsjednuti krvlju. Hitleru je krv u smislu rasne esencije bila istinskom odrednicom ljudske sudbine - krv kao znak i stigma nadmoćnosti i inferiornosti. Theresi Neumann krv je bila vidljivim znakom njezine nevidljive povezanosti sa Svetom Obitelji. Lako je vidjeti kako se Therese Neumann Gerlicha mogla dojmiti kao svojevrsni protuhitler s Božjom potvrdom. I kako je za Gerlicha i Therese Neumann Hitler postao svojevrsni antikrist. Metaforički krvni odnos mogao bi donekle objasniti Gerlichovu zaokupljenost krvavom sudbinom Geli Raubal. Mlade žene, gotovo vršnjakinje Therese Neumann, koja nije bila nevina, ali ipak nije bila mnogo starija od školarke. Žene čije je krvave stigme Gerlich, čini se, htio povezati s Hitlerom. A ima nešto nezaboravno u toj posljednjoj Gerlichovoj slici kako mi ju je opisao njegov kolega dr. Steiner, o tome kako je Gestapo "njegovoj udovici Sophie poslao Gerlichove krvave naočale": u tome kako posljednja krvava stigma njegova viđenja Hitlera, krv koja je prsnula iz njegovih očiju kad ga je Gestapo tukao, morbidno oponaša stigme Therese Neumann kad je na Veliki petak imala vizije krvava prizora razapinjanja. Ali mistički izvori Gerlichova viđenja Hitlera ne bi trebali odvlačiti pozornost od odlučnoga kirurškog seciranja Hitlerova mentaliteta koje je ostavio za sobom. Na početku sam se bojao da je njegovo viđenje Hitlera izgubljeno s izgubljenim izvještajem o Hitleru iz 1933, ali ono još postoji u njegovu dugo zaboravljenom, genijalnom swiftovskom sažetku, možda u najdubljem i najlucidnijem objašnjenju Hitlerove rasne patologije u weimarskom razdoblju, u pakosnoj i urnebesnoj satiri iz 1932. Ima li Hitler mongolske krvi? Što više to čitam i razmišljam o tome, to me se više doima ne samo strast u tom tekstu nego i nepristrana analitička vizija, način na koji je sredinom 1932. anticipirao dvije najrafiniranije poslijeratne objašnjivačke tendencije: estetičku i azijatsku. Sve to u tobožnje znanstvenom pogrdnom tekstu koji nudi urnebesni, ozbiljno intoniran komad koji bi se mogao nazvati Suđenje Hitlerovu nosu. Ton koji Gerlich primjenjuje u svojoj prozi doista je ključan. Poprimajući plašt znanosti i pedantan ton koji oponaša autoritativnu njemačku tradiciju kritičkog znanstvenog pristupa, on čitateljevu pozornost usmjerava na zasebnu pojavu koju kani objasniti: sliku Hitlera kako se vjenčava s crnkinjom. On nije osobno stvorio tu neobičnu fotomontažu, uvjerava nas Gerlich -pretpostavljam neiskreno. Tvrdi da mu ju je poslao čitatelj koji je opazio snažnu vezu između dviju zasebnih fotografija jednu osornoga Hitlera, drugu nasmiješenih crnih mladenaca - objavljenih u Gerlichovim novinama, pa ih je domišljato spojio. "Nastala me fotomontaža dovela u veliku nedoumicu", uvjerava nas Gerlich ozbiljno. Ne zbog nesklada između crnog i bijelog, ne zbog sklapanja braka između bijelca i pripadnice druge rase, nego, što iznenađuje, zbog onog što ga se dojmilo kao nedvojben "nutarnji sklad" između mladenke i mladoženje s Hitlerovom glavom, između glave tobožnjeg utjelovljenja gospodarske rase i glave 202 1 njegove crne bračne družice koja navodno predstavlja inferiornu rasu.
Gerlich navodi da ga taj neočekivan "nutarnji sklad" proganja; osjeća potrebu primijeniti znanstvene postupke u potrazi za njegovim izvorom. To je potraga za koju je on posebno kvalificiran, objašnjava, po tomu što je na sveučilištu studirao antropologiju i etnografiju. Ali prije nego što će započeti to znanstveno istraživanje, on, kao oprezan i nepristran promatrač, želi isključiti mogućnost da je dojam o nutarnjem skladu slučajna posljedica baš te Hitlerove poze. I tako počinje urnebesno i jetko istraživanje. Prvi korak suđenja nosu sastoji se od Gerlichovih mukotrpnih nastojanja da dokaže kako je pred sud izveo pravi nos koji će analizirati. Nos se na Hitlerovoj glavi na fotomontaži vjenčanja s crnkinjom čini tako "čudnim", tako uporno nearijskim da Gerlich, kao razborit student znanosti 0 rasama, želi biti siguran kako taj dojam nije tek slučajna posljedica kuta snimanja te jedne fotografije. Zato će on, kako objašnjava, primijeniti daljnju poredbenu analizu nosova na nizu slika Hitlerova nosa koje se pojavljuju u svojevremeno proslavljenoj knjizi Hitlerovih fotografija naslovljenoj Hitler kakva nitko ne poznaje. Razumije se, podla je potka te cjelokupne sudske istrage Hiderova nosa satirička metonimija, jezična figura u kojoj dio zamjenjuje cjelinu. Pokušaj da se shvati, obradi 1 objasni (ruga) anomaliji Hitlerova nosa zapravo je pokušaj da se objasni (ruga) anomaliji samoga Hitlera. Zato je njegovo početno pozivanje na Hitlera kakva nitko ne poznaje tako usputno, jer sama je ta knjiga zauzimala središnje mjesto u Hitlerovu krajnje proračunatom, krajnje promišljenom nastojanju da manipulira svojom slikom - i to posebice svojim tjelesnim izgledom - kako bi svoj notorno nenordijski izgled i svoju neobičnost o kojoj se toliko govorilo pretvorio u elemente svoje karizme. često se gubi iz vida koliko je Hitler pomno nadzirao priče o svojem tjelesnom izgledu, posebice na samom početku svoje karijere. Znakovitu ilustraciju stupnja u kojem se primjenjuje prikrivanje nalazimo u prilično neobičnoj crtici uz članak u izdanju American Monthlyja iz 1923. naslovljenoj Kako izgleda Hitler? Crtica je neobična jer je ilustrirana nizom Hitlera; debelim Hitlerima, mršavim Hitlerima, plavokosim Hitlerima, ćelavim Hitlerima, bradatim Hitlerima, svim mogućim Hitlerima osim pravoga Hitlera. Osnovna je postavka članka - koji je napisan u neiskreno naivnom tonu i koji je naizgled svjesno pristao sudjelovati u Hitlerovoj manipulacijskoj strategiji - bila da Hitlera prikaže u duhu zagonetnog lika iz povijesnih romana. Kao tajanstvenog, odvažnog čovjeka s mnogobrojnim krinkama (budući da je bio toliko prijeporan i budući da je stvorio toliko neprijatelja) tako da se njegovi zbunjeni suparnici nisu mogli nagoditi o tome kako Hitler izgleda, a još manje što taj romantični nitkov sprema. Tako članak navodi njegove razne, navodno lažne opise u njemačkom i svjetskom tisku i ilustrira nagađanja o plavokosom Hitleru, debelom Hitleru i tako dalje. I doista, premda je istina da se Hitler pokazivao u javnosti na uličnim prosvjedima i pivničkim skupovima, mjestima gdje se možda uzdao u osobnu 203 karizmu koja zamagljuje misli, u moć Fiihrerkontakta, kako bi njegov tjelesni izgled postao nevažan, od samog je početka bio veoma oprezan pa je ograničavao i nadzirao svaku masovnu reprodukciju svojih fotografija. Od samoga početka svoje pojave strogo je ograničio broj ljudi koji ga smiju snimati na samo jednog: na svog pouzdanog slugana Heinricha Hoffmanna. Nikomu iz Hitlerova kruga ni izvan njega nije bilo dopušteno snimiti Hitlera osim Hoffmanna A čak ni Hoffmannu gotovo nikad nije dopustio da objavljuje "skrivene" snimke koje nisu bile namještene. Kao što pokazuje nedavna muzejska izložba neobjavljenih Hoffmannovih fotografija, Hitler je pomno uvježbavao, podešavao, proučavao i smišljao nekolicinu poza u kojima će dopustiti da ga svijet vidi. čak i nakon razdoblja hotimične obmane (tobože radi njegove sigurnosti) koju najbolje predstavlja crtica Kako izgleda Hitler?, neautorizirane Hitlerove fotografije, a posebice neautorizirani krupni planovi, gotovo da i nisu postojale, a to se ogleda i u tome što je malo ljudi proturječilo tvrdnji munchenskoga novinskog fotografa Tima Gidala da je snimio jedinu neautoriziranu spontanu fotografiju. Dogodilo se to 1929, a Gidal, koji je poslije postao vodeći fotograf za američki Life, tad je bio
fotograf novina Munchner Illustrierte Zeitung. Našao sam Gidala u jeruzalemskom predgrađu gdje je taj devedesetogodišnjak nedavno imao samostalnu izložbu, a objavljena je i retrospektiva njegova rada. Vodili smo koristan razgovor o svijetu protuhitlerovskih munchenskih novinara dvadesetih godina -zapravo je Gidal bio taj koji se ne samo sjetio Gerlicha nego me i upozorio na napad na Hitlera zbog mongolske krvi. Štoviše, Gerlich bi katkad sjeo s Gidalom za stol njegovih novina u CafeHeck, kavani u koju je često zalazio i sam Hitler. A upravo je u vrtu Cafe Heck-2. Gidal snimio jedinstvenu fotografiju nespremnog Hitlera. Pokazao mi je fotografiju; dojam koji ostavlja ne samo što je neobičan nego i uznemiruje. Prikazuje Hitlera u razgovoru s tri krupna muškarca za vrtnim stolom u sjeni guste krošnje. Budući da su ostali leđima okrenuti fotoaparatu, teško ih je raspoznati; jedan izgleda kao bankar, a ostala su dvojica kršne vojničke grade i kratko su ošišani. (Debeli vrat jednog od njih nameće zaključak da je možda riječ o zapovjedniku SA Ernstu Roehmu.) Hitler gleda u daljinu s rukom na bradi i izgleda zamišljeno, nesigurno, kao da oblikuje misao, kad ugleda Gidala s fotoaparatom i podiže pogled zabrinuto shvativši da je uhvaćen. To je slika koja zabrinjava. Padamo u kušnju reći da upravo ta slika, za razliku od svih Hoffmannovih, prikazuje "Hitlera kakva nitko ne poznaje", kakva nitko ne smije vidjeti. Zabrinjava jer ga ta nesigurnost, to ne posve oblikovano iznenađenje na Hitlerovu licu čini "ljudskijim" nego što bismo željeli priznati. Hoffmanove fotografije, koje je za objavljivanje autorizirao Hitler, gotovo su sve projicirale ono što Hanfstaengl naziva Hitlerovim "napoleonskim" nastupom, što mu je davalo privid (barem retrospektivno) donekle smiješne vojničke umišljenosti. Gidalova fotografija ponovno potvrđuje da nas sada Hitler zastrašuje najviše kad se na bilo koji način doima ljudskim, nesigurnim, kad je čak pomalo nalik na nas. A tako upravo izgleda u Gidalovoj spontanoj fotografiji iz CafeHeck-z. 204 Možda se računalo upravo na to kad je objavljen Hitler kakva nitko ne poznaje. U jednom trenutku na početku tridesetih godina, kad se Hitler uzdignuo iz sramote i sprdnje nakon propalog puča te postao važnom osobom njemačke politike, promijenila se računica nadzora nad slikama. Auri zagonetnosti koja mu je dotad donijela velik uspjeh prijetile su glasine o neobičnosti, o osobi koja je nicht naturlich, a to je ugrožavalo njegovu novu istaknutu ulogu u javnosti. Zaključeno je da će se dopustiti svojevrsna autorizirana spontanost, fotografije službeno odobrene neformalnosti koje će pokazati kako u vezi s njime nema ništa abnormalno. Tako ga je Hitler kakva nitko ne poznaje prikazao kako se bavi "normalnim" gemutlich stvarima, kako prijateljski razgovara sa sugrađanima, opušta se u svakodnevnoj bavarskoj (a ne vojničkoj) odjeći. Naslov - Hitler kakva nitko ne poznaje - poigravao se velom zagonetnosti i naizgled obećavao da će se objaviti tajne, da će se pokazati Hitler kojega Hitler nije htio otkriti. A zapravo je riječ o autoriziranom neautoriziranom Hitleru, pomno smišljenom da "otkrije" tajnu kako uopće ne postoji (sramotna) tajna. Iako bi objavljivanje većeg broja fotografija nužno privuklo pozornost na to koliko je njegov lik udaljen od nordijskog ideala koji bjesomučno zastupa, dotad je on već bio stvorio takvu auru zagonetnosti o sebi da bi se ljudi otkriće njegove nenordijske fizionomije dojmilo manje od otkrića da je Hitler inače izgledao razmjerno "normalno", da se bavio stvarima koje su Nijemcima naizgled normalne. Gerlich upire prstom na opreznost kojom se manipuliralo Hitlerovom slikom u svojoj lukavoj uputnici na navodno "stvarnog" Hitlera iz Hoffmannove knjige. Ali Gerlich se ozbiljno pretvara kako ozbiljno shvaća tvrdnju iz knjige Hitler kakva nitko ne poznaje da ona predstavlja neskrivenu istinu, jer to se uklapa u njegov satirički naum. Pretvara Hoffmannovu knjigu u traktat o Nosu koji nitko ne poznaje i predočuje poroti četiri fotografije nasmiješena Hitlera iz Hoffmannove knjige. "Ovdje, dakle", piše Gerlich, "nalazimo niz fotografija koje se značajno razlikuju" od osorne slike Hitlerove glave na tijelu crnog mladoženje. Istina, poze su različite, napominje, ali vidi se isti "osobit nos", što dokazuje da onaj s vjenčane fotomontaže nije prikazan tako zbog slučajnog pomaka kuta snimanja, nego je riječ o "njegovu pravom nosu". Nakon što je potvrdio autentičnost uzorka, Gerlich se, kao radoznao znanstvenik, savjetuje s kolegom znanstvenikom o njegovim osobitim značajkama: "Sad ćemo predstaviti dvije slike osoba s nordijskim nosovima iz knjige dr. Hansa F. Gunthera Rasne osobine njemačkoga naroda, autora kojega je, kao što je opće poznato, thijringenški nacionalsocijalistički ministar Frick imenovao za profesora rasnih istraživanja pri Sveučilištu u Jeni."
Frick je svojedobno bio poznat kao prvi nacist koji je postao ministrom u vladi jedne od država koje su tvorile Weimarsku Republiku. Gunther je bio među vodećim "rasnim znanstvenicima" koji su trebali pridonijeti akademskom ugledu nacističkog rasizma, utjelovljenje osramoćena šarlatanstva teoretičara rasa iz 19. stoljeća kojima 205 se Hitler toliko divio, poput Houstona Stewarta Chamberlaina. Gunther će, dakle, biti Gerlichov "strućni svjedok" u suđenju Hitlerovu nosu. "Rasna nam istraživanja tih znanstvenika", ozbiljno će nam priopćiti Gerlich, "pokazuju da nos nordijskog arijca ima malen hrbat i malenu bazu." Zatim sudu predočuje "dva prikaza osoba s nordijskim nosovima", dvije fotografije arijskih pojedinaca s nosovima s malenim hrptom i malenom bazom. Slavodobitno nas poziva da usporedimo Hitlerove nosove s nordijskima, a pritom nam pomaže ističući da su "nosovi istočnoga i mongolskog tipa postavljeni na široku bazu, da imaju plosnat hrbat i, općenito, na hrptu imaju malen prekid zbog kojega se nos doimlje dužim i višim". Nije ni morao dodati da Hitlerov nos odgovara potonjem opisu orijentalnih nosova Hitlerovih vlastitih rasnih teoretičara mnogo bolje nego što odgovara opisu finijih hrptova i baza nordijskoga nosa. Gerlich nepopustljivo nameće svoje argumente. Pogledajte ponovno Hitlerov nos, nuka čitatelja. Opažate sličnost s jednim od Guntherovih primjera nosa slavenskoga ili češkog tipa. Napominje da je slavenski nos "oblikovan miješanjem nakon hunske provale Mongola s izvornom slavenskom lozom". E, sad je Gerlich na konju, zlurado uživajući u tome što pod čitateljske nosove gura prljavu istinu o Hitlerovu nosu. Slijedi podrobna demonstracija, izvedena u šarlatanskoj retorici Hitlerova vlastitoga rasnog znanstvenika, da je Hitlerov nos u najboljem slučaju slavenski a ne nordijski, ali slavenski u veoma posebnom smislu: u smislu koji odražava mongolske navale Atilinih hordi na Europu. Hitlerov se nos, dakle, ne može čak ni usporediti s čistom, iako "inferiornom," slavenskom lozom, nego sa slavenskim tipom miješane krvi to jest bastardima slavenskih žena koje su silovali mongolski osvajači. "Ratna je strategija u to doba nalagala", bilježi tobože pedantno Gerlich, "da pobjedničke vojske spolno opće sa ženama i djevojkama poraženih naroda... Moramo pretpostaviti da je u zavičaju Hitlerove obitelji ostala samo tuđinska, a ne nordijska krv." Gerlich nam ovdje pomaže i podsjeća da je pozornost koju je posvetio najsitnijim pojedinostima oblika tih nosova opravdana jer "prema Guntherovoj rasnoj znanosti", dakle i prema Hitlerovoj, "nos je najvažniji znak rasnoga podrijetla neke osobe". I tako, jasno, nos predstavlja čovjeka, i u smislu metonimije i rasno, ali moramo se zapitati ne događa li se ovdje i podlo komično premještanje smisla gdje se - kao u dugoj, tobože znanstvenoj raspravi o razlikama između ljudi s kratkim i ljudi s dugim nosovima u Tristramu Shandyju - provodi opscena zamjena jednog dijela tijela drugim. Jednako tako, pitamo se ne krije li se u Gerlichovu "znanstvenom" pripisivanju mongolske krvi Hitleru jedna druga zamjena - skrivena aluzija na Hitlerovu "židovsku krv" o kojoj se češće šuškalo. Ali Gerlich je barem otvoreno ciljao na neko drukčije premještanje smisla: pomak s pitanja o tome ima li Hitler nordijski nos na pitanje ima li on nordijsku dušu. Analiza nosa najvećim je dijelom zlobno podrugivanje (iako anticipira važnu nit 206 teorija objašnjenja Hitlera, onu koja se usredotočuje na estetičko-eugeničko podrijetlo rasnog antisemitizma). Ali Gerlichovo proučavanje pitanja o tome ima li Hitler nordijsku dušu smrtno je ozbiljno. Na početku se poziva na još jedno utjelovljenje nacističke rasne znanosti, Alfreda Rosenberga, koji je propisao da je svjetonazor (Weltanschauung) pojedinca posljedica njegove rase i krvi. Gerlich zatim kreće unatrag da bi ispitao hitlerovski svjetonazor kako bi utvrdio rasno-krvne sastojke iz kojega je nastao. Trebalo bi naglasiti da Gerlich, slijedeći taj postupak, ne prihvaća valjanost Rosenbergove rasne teorije baš kao što ne prihvaća ni Giintherov klasifikacijski sustav utemeljen na nosovima; on se, zapravo, služi tim šarlatanskim teorijama da bi Hitlera ulovio u njegovu vlastitu stupicu.
Gerlich prvo određuje ono za što vjeruje da je istinito, prvobitno značenje germanske duše - ili barem ono što pomalo čeznutljivo određuje kao njemačku dušu: "Možemo se smatrati sretnima što raspolažemo zakonicima starih Germana pa možemo točno znati njihove zamisli, koje su odavno opisane izrazom 'germanske opće slobode'." On razrađuje pojam tih sloboda napominjući kako je obilježje pravih starih Germana da "čak nisu bili potpuno poslušni svojemu vođi ili kralju. I, štoviše, u mirnim je vremenima kralj zapravo sluga volje naroda." Navodi riječi šarlatana rasne znanosti Gunthera u vezi s prirodom drevne arijskogermanske slobode: "Germanskom ili nordijskom pojedincu smisao slobode jest da živi prema vlastitoj prosudbi; on pokazuje strast prema intelektualnoj slobodi i vlastitom neovisnom vjerovanju... prema pravoj neovisnosti" koja je dovela Njemačku do toga da postane uporištem protestantizma u katoličkoj Europi. To je germansko poimanje odnosa između vođe i naroda, kako će Gerlich na to podlo napomenuti, "apsolutna suprotnost azijsko-despotskog shvaćanja. čak i u ratno doba germanski knez nije raspolagao vlašću nad životom i smrti, nego se i dalje posve pokoravao narodnoj volji. Njegova se uloga nikad nije mogla uspoređivati s onom azijsko-despotskog cara - odnosno, kako bismo danas rekli, diktatora." A na koga li to cilja? Tko li odgovara odredbi "azijsko-despotske" duše, one koja se tako oštro razlikuje od istinske germanske? "Adolf Hitler", napominje Gerlich, "objašnjava da u njegovu političkom pokretu postoji samo jedna volja, i to njegova... On nikad ne mora objašnjavati što čini... njegovi sljedbenici moraju izvršavati njegove zapovijedi a da ne raspolažu nikakvim obavijestima... Kontrast između istinskog nordijskog ideala i onoga koji nudi Hitler ne može se izraziti zornije. Hitlerovo je stajalište posve nenordijsko i negermansko. Ono je. u rasnom smislu, čisto mongolsko [istaknuo R. R.j". Ne bi nas trebalo začuditi što na vrhuncu Gerlichove parodije rasne znanosti Hitler ima mongolski svjetonazor; naposljetku, on ima mongolski nos, mongolsku krv, a sam veliki teoretičar Rosenberg tvrdi da je duša "posljedica" krvi. Hitlerovo mongolsko stajalište ima svoje preteče u "Džingis-kanu i Timuru", tvrdi Gerlich 207 ozbiljnijim tonom. "U Hitlerovu se stajalištu izražava mongolski apsolutni despotizam, a to se može objasniti činjenicom što je taj čovjek tipično kopile čijim venama uglavnom teče negermanska krv." Oblikujući svoj zaključak u jezovitoj krvavoj retorici novostvorenog filmskog žanra o vampirima, Gerlich piše: "S Adolfom se Hitlerom mongolska krv, koja se doseljavala ovamo već dvije tisuće godina, pokušava nametnuti i preuzeti vlast nad državom i narodom." Sam nacistički pokret odaje svoju "mongolsku esenciju", izjavljuje Gerlich, u "azijskom" idolopoklonstvu svojega vođe. I, naposljetku, skreće čitateljevu pozornost na Staljinov portret koji donosi nakon poredbenih fotografija nosova. Staljin, Hitlerov boljševički antikrist, despotski vladajući Rusijom, ipak s Hitlerom dijeli i azijska obilježja i azijsku dušu. Gerlich zaključuje da Hitler ima više toga zajedničkog sa svojim zakletim marksističkim neprijateljem u fizičkom izgledu - a i filozofski u svojem svjetonazoru - nego s istinskim germanskim idealima. Služeći se tom nategnutom satiričkom usporedbom u redefiniranju Hitlera i Hitlerovom smiješnom "rasnom znanošću" da dokaže kako Hitler nije arijske nego mongolske krvi i svjetonazora, Gerlich se izlaže opasnosti da ga se pogrešno tumači kao da podupire hijerarhiju vrijednosti "rasnih znanstvenika" i da samo smješta Hitlera niže na rasnoj ljestvici nego što bi to učinio sam Hitler. Dakako, Gerlich zapravo podupire posve različite vrijednosti - one koje iznad svega stavljaju slobodu, autonomiju i neovisnost mišljenja - vjerovanja koja bi mogli zastupati svi ljudi bilo koje rase bez obzira na "krv", i pokušava redefinirati germanski ideal upravo u tom smislu, a ne u smislu patetičnih besmislica o obliku nosa. A u članku objavljenom tjedan dana poslije u Der Gerade Weg on izričito pokazuje svoje antirasističko stajalište. U njemu raspravlja o brutalnoj reakciji na pitanje o mongolskoj krvi. Nacistički su nasilnici kamenovali njegovu zgradu, a neki čitatelji - Hitlerovi simpatizeri - izrazili su posebnu zabrinutost zbog toga što je Hitler prikazan s crnom mladenkom. "Ne možemo shvatiti", odgovara Gerlich u ime katoličkih urednika svojih novina, "kako se ljudi
koji se nazivaju kreposnim katolicima mogu naći pogođeni stavljanjem Hitlera pokraj crnkinje. Što vam u tome zapravo smeta, drage dame i gospodo? Niste li naučili u prvim načelima katekizma naše vjere da je Bog svim ljudima dao dušu i da smo svi potomci jednog oca i jedne majke, da smo djeca Adamova i Evina? Prema našim vlastitim katoličkim načelima, crnci su naša braća i sestre čak i po krvi! Posve je nemoguće da mi s katoličkim svjetonazorom 'degradiramo' Srednjo-europljanina poput Adolfa Hitlera time što ga spajamo s crnkinjom. Crnkinja nije osoba niže rase... Crnkinje smatramo svojom sestrom po krvi." Ovo je jetko, oštro, prepredeno i smišljeno da dodatno uvrijedi Hitlerove pristaše zahtjevom da priznaju kako njihova vjerska načela zahtijevaju da Hitlera smatraju na 208 istoj razini sa ženom koju oni, prema svojem rasističkom shvaćanju, smatraju inferiornom - i tako njihovu religiju suprotstavlja njihovu rasizmu. To bi se moglo protumačiti kao retorička taktika, ta tvrdnja o duhovnom (i krvnom) srodstvu crnaca i Nijemaca. Ali ipak slutim da je Gerlich ovdje iskren i da govori iz duše; da nije riječ 0 retorici nego o iskrenoj vjeri u pravo ljudsko bratstvo i nevažnost rasne pripadnosti koja se proteže ispod površine njegova prezira prema Hitleru i njegovoj "rasnoj znanosti". Ali Gerlichova dosjetka o mongolskoj krvi u sebi nosi još nešto dojmljivo, pa čak 1 proročko. Neko vrijeme nakon što sam otkrio Gerlichovu satiru o mongolskoj krvi, pretpostavljao sam da je mongolski aspekt varke odabran proizvoljno, da se odlučio za njega zbog krajnje neobičnosti kako bi orijentalni prizvuci u pozadini sugerirali židovsku krv o kojoj se često nagađalo. Ali tada sam u studiji povjesničara Richarda Breitmana o odnosu između Himmlera i Hitlera (Arhitekt genocida) naišao na iznenađujuće pokazatelje da je Gerlichova mongolska usporedba u vezi s Hitlerovim mentalitetom mnogo dalekovidnija nego što sam pretpostavljao. Kako je ispalo, u mentalnom sklopu koji je proizveo konačno rješenje Džingis-kan i ubilačke mongolske horde likovi su nabijeni značenjem. Breitman nam pozornost skreće na biografije Džingis-kana objavljene u Njemačkoj 1934. godine: Džingis-kan: Oluja iz Azije i Ostavština Džingis-kana. Himmler se zaokupio objema knjigama i naručio je posebno izdanje u jednome svesku za SS. Autor tih djela, ruski emigrant, opisao je razvoj ubilačke okrutnosti Džingis-kana od pogubljenja neprijateljskih vođa do satiranja cjelokupnog stanovništva. Naglasio je njegov klinički, hladan pristup potrebi provođenja masovnog umorstva. Satirao je gradove "onako kako mi tamanimo štakore kad ih smatramo štetnim". Autor je doživio Džingis-kana kao predstavnika rasne ,„ nadmoćnosti njegovih mongolskih ratnika, kao svjesnog eugeničara koji je "poboljšao" gene svoje horde pareći ih s najjačim i najljepšim zarobljenim ženama. Prema Breitmanovu navodu, Himmler je čak zaključio da Džingis-kanovi Mongoli nisu bili obični Azijati, nego potomci iseljenika iz drevne Atlantide koji su možda bili praočevi arijskih Nijemaca. Iako nema dokaza o tome je li i Hitler pročitao to djelo, Breitman misli da mu je Himmler u najmanju ruku prenio njegov sukus. A postoje dokazi da su Džingis-kanovi Mongoli bili u prvom planu Hitlerovih razmišljanja o masovnom umorstvu. Štoviše, Džingis-kan i Mongoli nalaze se u središtu slavnoga "tajnog govora" koji je Hitler održao postrojbama SS-a malo prije nego što je pokrenuo napad na Poljsku u kolovozu 1939. koji će mu, prvi put, omogućiti da odlučuje o sudbini više milijuna Židova. Evo što je Hitler rekao: "Naša je snaga u našoj brzini i brutalnosti. Džingis-kan je svojom voljom i laka srca naredio ubojstvo milijuna žena i djece. Povijest u njemu vidi samo 209 velikog državotvorca. Prema tome, zasad sam na istok poslao samo svoje postrojbe Mrtvačke glave s naredbom da nemilosrdno pobiju sve muškarce, žene i djecu poljske rase ili podrijetla. Samo ćemo tako osvojiti životni prostor koji trebamo. Tko danas uopće spominje satiranje Armenaca?" Prije sam vidio da se taj govor spominje, ali navodio se samo ulomak o Armencima. Nisam znao da je kontekst za to jezovito spominjanje zaborava kao potvrde uspješnosti genocida bilo prizivanje Džingis-kana i mongolskoga krvoprolića. Upućivanje na Mongole ide dalje od onog na Armence:
ne samo što se masovna umorstva zaboravljaju (kao u slučaju Armenaca) nego postaju (u Džingiskanovu slučaju) temeljem uzvišena "državotvornog" statusa. Hitler je, dakle, prizivao Džingis-kana kao uzor uspješnoga, slavodobitnog masovnog ubojice, izvornog preteče genocida, kao uzor koji preporuča onima koji će ga sprovesti. Odjednom se Gerlichovo viđenje Hitlerove "mongolske duše" (viđenje koje je također prizivalo Džingis-kana kao preteču tog pojma) pojavljuje ne samo kao tek nategnuta satirička usporedba nego i kao snažna intuitivna spoznaja o Hitlerovu umu i duši. Breitman tvrdi da su Himmler i Hitler preuzeli posebnu genocidnu tehniku od onog za što su smatrali da je bio postupak mongolskog vladara: stvaranje "krvne veze", solidarnost koja onima koji su okrvavili ruke donosi drugarsko sudioništvo u masovnom ubojstvu. Studije koje se bave pitanjem Hitlerove uloge u konačnom rješenju sve više naglašavaju način na koji su on i Himmler ustrajno uvlačili cjelokupno vodstvo SS-a u djelatno sudioništvo u genocidu i podupirali njihovo sudjelovanje i šutnju s pomoću takve krvne veze i znanja o krivnji u slučajevima kad sam apstraktan ideološki entuzijazam ne bi bio dostatan. Ali Breitmanova studija o Hitlerovu i Himmlerovu poimanju istrebljenja nameće zaključak da je odjek mongolskog modela poslužio dvama naizgled proturječnim ciljevima u mislima ubojica. Ne samo što su se Hitler i Himmler poistovjetili s mongolskim ubojicama nego su istodobno opravdavali i davali legitimnost masovnom ubojstvu poistovjećujući svoje neprijatelje s mongolskim masovnim ubojicama. Himmler je bio posebno sklon opisivanju sovjetskog neprijatelja kao "azijatskog". U govoru pripadnicima SS-a 1942. Himmler je govorio o ideološkom sukobu i borbi na život i smrt između arijskih Nijemaca i Sovjeta, čija je "fizionomija" toliko nalik na mješance da ih "možemo pobiti bez ikakve samilosti ili sućuti... Kad se borite, vodite istu borbu protiv istih bića nižih od čovjeka, istih inferiornih rasa koje su se u jednom trenutku pojavile pod imenom Huna, a poslije i pod imenom Džingis-kana i njegovih Mongola. Danas se oni pojavljuju kao Rusi pod političkom zastavom boljševizma." Ako Hitler i Himmler u žilama nisu imali mongolske krvi, mongolsko ih je krvoproliće na ovaj ili onaj način ipak očaravalo. Oni su se poistovjećivali i s 210 mongolskim napadačima i sa žrtvama mongolskog krvoprolića; tražili su kana u duši i borili su se protiv kanova utjelovljenja. Postali su Mongoli da bi istrijebili Mongole. Još više začuđuje trajna moć, koja se proteže čak i do danas, mongolsko-azijske oznake koju je prvi skicirao Gerlich. Tri desedjeća nakon Hitlerove smrti ponovno su se njome poslužili neonacionalistički povjesničari njemačkoga Historikerstreita -spora povjesničara u vezi s rekonceptualizacijom Hitlera i njemačke krivnje zbog rata i holokausta. Povjesničar Ernst'Nolte prvi je uveo "azijatsko" načelo zbog kojih bi trebalo "normalizirati" njemačku povijest. Hitlerov pokolj ne smije se promatrati izdvojeno kao besprimjeran čin zla, tvrdi Nolte, nego kao odgovor na "azijatske" metode staljinizma koje su se pokazivale - mnogo prije nego što je Hitler počeo prolijevati krv - u Staljinovu istrebljenju kulaka i u masovnim ubojstvima iz čistki tijekom tridesetih godina, a sve to, prema Nolteovu mišljenju, ako baš i nije opravdavalo Hitlerova masovna ubojstva, ipak im je prethodilo. Ponovno se azijatsko-mongolska aura Staljina kao kana priziva da bi se opravdali azijatski postupci koje su Nijemci prilagodili da bi odgovorili na "mongolsku" prijetnju. Usporedba Hitlera s Džingis-kanom i dalje sadržava velik naboj i služi kao svojevrsna pokusna slika na koju se projiciraju suprotstavljena viđenja Hitlera. Uzmimo dva novija primjera. U siječnju 1996. jedan zastupnik u Iranskom parlamentu, razbješnjen nedavnim otkrićem američkog plana o poduzimanju tajnih akcija, denuncirao je Sjedinjene Države kao "odmetničku vladu čija se logika nimalo ne razlikuje od one Džingis-kana ili Hitlera". Istoga su tjedna, u članku o slabljenju židovskog identiteta, navedene riječi ravnatelja Saveza protiv kleveta Abrahama Foxmana: "Hitler će sljedećem naraštaju možda biti jednak Džingis-kanu." U prvom je slučaju Hitler povezan s Džingis-kanom, u drugom mu je suprotstavljen. U prvom je učinak tog povezivanja taj da se Hitler učini "povijesnim", da ga se svrsta u društvo barbarskih vladara, a ne da ga se prikaže kao jedinstveno krvoločno stvorenje. To što je Gerlich Hitlera usporedio s Džingis-kanom prije rata, prije holokausta, prije nego što je uopće preuzeo vlast, znači da je uzeo osobu kojoj se u tom trenutku pripisivalo samo nekoliko umorstava i proročki je istaknuo
njegovu srodnost s jednim od najvećih ubojica u povijesti do tog trenutka. Ali povezati Hitlera s Džingis-kanom nakon rata, nakon holokausta - a na to cilja Foxman - znači svjesno umanjiti njegovu ulogu i vremenski ga udaljiti. Umanjiti njegovu ulogu smještajući ga u povijest, predstavljajući ga kao samo još jednog krvavog vladara, a ne kao novum, kao nešto novo, na čemu u njegovu određenju ustrajavaju mnogi filozofi nakon holokausta. A, posebice u slučaju njemačkih povjesničara, on se time udaljava od njemačke kulture jer se određuje kao strana pojava koja je poprimila istočnjačke značajke, tako da se njegovo besprimjerno krvološtvo pripisuje istočnjačkom prethodniku, azijatskom a ne njemačkom elementu u njegovu razmišljanju, ako već ne u njegovoj krvi. Fritz Gerlich služio se usporedbom s Mongolima kako bi pokušao uvjeriti Nijemce da se predomisle o Hitleru, da spase svoje duše ponovnim određenjem 211 germanske duše. Poslijeratni njemački povjesničari koji su pokušali relativizirati Hitlera rabili su istočnjačku retoriku ne toliko s ciljem da promijene razmišljanje u Njemačkoj koliko da promijene javnu predodžbu o njoj. Ako Gerlich, kako se ispostavilo, nije uspio navesti dosta ljudi da promijene mišljenje, on je ipak uspješnije od gotovo svih ostalih tumača iz weimarskog razdoblja ocrtao prirodu i složenost Hitlerova uma. Dajući nam osobito razotkrivajuće vlastito viđenje "Hitlera kakva nitko ne poznaje", dajući nam Hitlera s mongolskim nosom, bio je prvi koji je istražio dinamiku koja zaokuplja mnoge poslijeratne tumače: Hitlerovu rasnu mržnju kao očitovanje premještene mržnje samoga sebe tvrdnju da raskorak između Hitlerove metafizičke idealizacije nordijske prirode i njegova vlastita nenordijskog izgleda nije bio puka ironija, nego u stanovitom smislu, pokretačka sila Hitlerove psihe, tajni pokretač njegove mržnje u otrovnoj dinamici, gdje je na vanjsku nenordijsku suprotnost (Židove) projicirao mržnju prema nenordijskom biću kakvim je smatrao sebe ili kakvim se bojao da jest. Gerlich ne ide do kraja i ne tvrdi da je Hitler bio svjestan raskoraka između sebe i nordijskog ideala; ipak, gotovo se čini kao da želi Hitlera učiniti svjesnim te činjenice, da želi Hitleru utrljati nos u nosnu tipologiju, da mu pod nos želi postaviti zrcalo njegove vlastite rasne znanosti u kojemu će Hitler morati vidjeti sebe kakvim doista jest. Gerlich očajnički želi prisiliti Hitlera da shvati kako se mora odreći "znanosti" ili sebe - da jedno isključuje drugo. Gerlichova genijalna analiza postavlja provokativno pitanje na koje se ne može odgovoriti, o Hitlerovu misaonom svijetu: Je li Hitler, unatoč smicalicama i medijskim manipulacijama o "Hitleru kakva nitko ne poznaje" i o tome "Kako Hitler izgleda", bio svjestan nepodudarnosti vlastita izgleda i svojeg rasnog ideala - a ako jest, kako je to objašnjavao? Je li postao ubojicom kako bi šatro vlastiti osjećaj nepripadnosti? Gerlichovo je stajalište jedno od prvih u sklopu onog što će postati postojanom tradicijom u raspravi o podrijetlu i prirodi Hitlerove mržnje, a koje sugerira složenu dinamiku koje Hitler nije bio svjestan ili s kojom se, u najmanju ruku, nije mogao suočiti - dinamiku koja je doslovce pobijala samu sebe. Ali razmjeri Hitlerove mržnje nužno ne zahtijevaju odgovarajuću složenost, veoma složenu psihogenezu. Također je moguće pretpostaviti da se takva krvoločna mržnja možda odlikuje iskonskim, tvrdokorno primitivnim svojstvom koje se ne može lako analizirati i čiji se izvor ne može odrediti, ali koje zbog toga nije ništa manje otrovno. 212 10. POGLAVLJE Hitlerova sjena, njegova "primitivna mržnja" i "čudna veza" u kojem autor istražuje vlastiti izgubljeni trezor Prije nego što ću priznati neuspjeh u svojem nastojanju da definitivno razjasnim zagonetku smrti Geli Raubal, smatrao sam da postoji još jedna kutija spisa koju moram pretražiti, a koju sam s vremenom počeo smatrati vlastitim izgubljenim trezorom. Shvatio sam i da on meni služi sličnoj svrsi kao oni legendarni trezori u švicarskim bankama koji su navodno sadržavali (ili još sadržavaju) ključne izgubljene spise koji bi nekako mogli objasniti ono što je bez njih neobjašnjivo u vezi s Hitlerom: povijest bolesti iz Pasewalka, izvještaj Fritza Gerlicha, dosje austrijske tajne službe o Hitlerovu podrijetlu. Ti su spisi utjelovili samu nepristupačnost Hitlerove nutrine koju
tobože objašnjavaju - jer smo izgubili šifru, ključ koji otvara njihovu nutrinu. Kutija koja je tako dugo stajala u kutu moje radne sobe nije, strogo uzevši, bila nepristupačna. Daleko od toga, riječ je o tome što sam gotovo tri godine začudo bio nespreman pretražiti je do samoga dna - vjerojatno bih trebao reći da sam u tome bio spriječen - zbog razloga koji su mi dugo bili nejasni. Kutija je sadržavala otprilike tisuću stranica ispisa s mikrofilmova koje sam dobio iz Nacionalnog arhiva, preslika na mikrofilm neobrađenih spisa onoga što je poznato kao Knjiga izvora OSS-a o Adolfu Hitleru, onoga što sam počeo smatrati izgubljenim trezorom carstva Hitlerove sjene. Hitlerova sjena. Taj pojam preuzimam od Thomasa Powersa, iz njegove knjige Heisenbergov rat koja pokušava odrediti razloge Wernera Heisenberga, iz višeznačnih tragova izlučiti nakane genijalnog njemačkog fizičara u njegovoj ulozi ravnatelja Hitlerova programa razvoja atomske bombe, (je li on taj program hotimice usporavao ili ga je pokorno, ali neuspješno, promicao?) Powers priziva podzemni svijet glasina, mitova i nagađanja u vezi s Heisenbergovim nakanama, veo nesigurnosti koji je obavijao istinu o autoru načela nesigurnosti. Taj je oblak dvojbe ipak bio, ili je postao, povijesna činjenica, jer su saveznici morali donijeti odluke o tim nedostupnim nakanama - odluke poput one hoće li poslati agenta da likvidira Heisenberga. Ako želimo znati istinu, piše Powers u poglavlju naslovljenom Što se dogodilo? na kraju svojeg istraživanja koje se proteže na petsto stranica, "ako želimo znati što je Heisenberg tada mislio o bombi, moramo se okrenuti povijesti rata u sjeni - onomu što su on i njegovi prijatelji govorili jedni drugima u sitnim noćnim satima, kako je to zabilježeno u memoarima, privatnim pismima, dnevnicima, upamćenim razgovorima i spisima obavještajnih službi [kurziv R. R.]". Povijest rata u sjeni: Powersova definicija oblaka sjene koji okružuje Heisenberga može se proširiti na sličan oblak nepoznatoga, oblak činjenica, fikcija i proturječja koji okružuje neuhvatljiv lik Adolfa Hitlera i nedostupnih istina o njegovoj nutrini. Hitlerova sjena utjelovljena je u fragmentarnim glasinama, svjedočenjima po čuvenju iz druge i treće ruke, šaputanim nagađanjima i objedama, dvojbenim spisima, krivotvorenim anegdotama, grozničavim tlapnjama sumnjivih izvora. Ali za razliku od Heisenbergove sjene koju je Powers morao mukotrpno stvoriti iznova iz spašenih fragmenata, u slučaju Hitlerove sjene sretni smo (a u neku ruku i nesretni) utoliko što imamo svojevrsnu povijesnu snimku, rendgensku snimku ili, ako hoćete, okamenjen zapis Hitlerove sjene u određenom ključnom trenutku koji je ujedno činjeničan i apokrifan, onakav kakav je postojao 1943. i temelji se na izvorima koji se protežu od obavještajnih izvještaja i povjerljivih diplomatskih dopisa pa sve do ispitivanja dvojbene austrijske "princeze" u teksaškom sabirnom logoru. Uključeni su spisi pribavljeni potajice iz Njemačke (poput izvještaja Hitlerova socijalnog radnika zaduženog za procjenu mogućnosti njegova uvjetnog puštanja na slobodu 1924, u kojem se upozorava da ga ne bi trebalo pustiti prijevremeno zbog straha da će se nužno vratiti huškačkoj politici) i stenogrami ugodnih razgovora u ratnom Hollywoodu s redateljima iseljenicima koji su se prisjećali priča berlinskih glumica o noćima provedenih s Hitlerom u kancelarskim prostorijama. Sve je to bilo prikupljeno i sačuvano u neprocijenjenom obliku i složeno naizgled nasumice te držano u strogoj tajnosti do kraja šezdesetih godina na mikrofilmu u OSS-ovu odjelu pri Nacionalnom arhivu u spisu Knjiga izvora OSS-a o Hitleru. Te Izvore ne smijemo brkati s poznatijom analitičkom knjigom Um Adolfa Hitlera, koju je pripremio psihoanalitičar Walter Langer i koja se većinom temeljila 214 na gradi iz Knjige izvora, svijetu Hitlerove sjene. Iako je embargo skinut i s te osobe i s tog područja, objavljena je samo Langerova knjiga. Neki koji su pisali o Langerovoj analizi, pretpostavili su da je Langerova knjiga pročišćen sažetak Knjige izvora, ali ona je zapravo njezino iskrivljenje jer je Langer smanjio višeznačnost, urušio svaku proturječnost kako bi zagonetnu Hitlerovu sjenu privezao na Prokrustov kauč freudovskog značenja. Dok pokazuje da samo donekle shvaća opasnost vjere u svoje katkad nesigurne izvore, Langer nepromišljeno srlja i podliježe dvama velikim iskušenjima Hitlerovih tumača: priči o navodnoj perverziji "undinizma" i legendi o navodnom židovskom djedu, odnosno židovskoj krvi. Ali Langer niti iscrpljuje neuhvatljive
promjene obrisa Hitlerove sjene iz Knjige izvora niti ih točno odražava. Sami su Izvori doista veoma sirova grada. Kad sam dao načiniti ispis svitaka mikrofilma (koje sam kupio od Nacionalnog arhiva), dobio sam spis koji sadrži više od tisuću stranica loše prepisanih izvadaka s mutnih kopija dokumenata koji se uvelike razlikuju prema izvoru i vrijednosti. Nekritična sveobuhvatnost/zrora dobro se oslikava u sljedećem izvatku iz prilično nemarno sastavljenog kazala, gdje pod stavkom "ŽENE: Hitler" nalazimo sljedeće: ... odnos prema ... ne privlače ga ... apstinencija ... imun na ljudske slabosti ... nema dokaza da je Hitler ikad spavao i s jednom ! ... optužbe zbog prekomjernog spolnog općenja. Taj posljednji dvostih - "nema dokaza da je Hitler ikad spavao i s jednom" nakon čega slijedi "optužbe zbog prekomjernog spolnog općenja" - prilično dobro sažima stanje nerazriješenosti koje je karakteristično za Hitlerovu sjenu i koje se proteže sve do danas. Dakako, u Knjizi izvora nalazimo mnogobrojne izvještaje, glasine i nagađanja u vezi s Geli Raubal. Ona je postala toliko bliska analitičarima OSS-a, koji su sastavljali kazalo Knjige izvora, da su je prilično nemarno naveli pod slovom "G" kao "Geli" umjesto pod prezimenom, kao što su činili s Hitlerovim drugim ljubavnicama o kojima se nagađalo. Ispisi s mikrofilma neobično su zanimljivi iako im je teško vjerovati i na određenom sam mjestu nakon otprilike 650. od ukupno više od tisuću stranica -morao stati. Kumulativan je učinak čitanja Knjige izvora bio taj da se jedna teškoća gomilala na drugu, da su se glasine gomilale na nagađanja koja se temelje na svjedočenjima po čuvenju, tako da sam na kraju zapravo bio manje siguran u bilo koju tvrdnju o Hitleru jer se za svaku ("nema dokaza da je Hitler ikad spavao i s jednom") vjerojatno moglo naći posve suprotno nagađanje ("prekomjerno spolno 215 općenje'). I danas u velikom dijelu suvremene literature o Hideru nalazimo tragove druge, treće i četvrte generacije anegdotalnih skica koje vuku podrijetlo iz Hitlerove sjene, svojevrsne igre pokvarenog telefona dokazima koja se igra povijesnom zbiljom. Ali mislim da je postojao još jedan razlog zbog kojega sam odgađao zavirivanje do samoga dna te kutije. Riječ je o inačici sindroma izgubljenog trezora koji prožima potragu za Hitlerom: o kušnji da povjerujemo kako bi se Hitlera moglo objasniti kad bismo se samo dočepali nekih izgubljenih ili pohranjenih dokumenata, ali mjesto gdje su pohranjeni ili ključ tog spremišta vječno nam ostaju izvan dohvata. Zaključio sam da takvo viđenje, iako je na površini obilježeno očajavanjem, predstavlja u folklornom obliku svojevrstan epistemološki optimizam: Hitlera se moglo objasniti u određenom trenutku, samo da smo imali taj izgubljen dokument, taj komadić slagalice koji nedostaje i koji nam je ostao tik izvan dohvata. Moja nespremnost da zavirim do dna te kutije s ispisima OSS-ovih mikrofilmova može se pripisati istoj dinamici: time što se obuzdavam da ne zavirim do dna, nekakvo primitivno predracionalno biće u meni moglo bi sačuvati iluziju da možda ipak postoji kakav trag koji je dosad bio previđen, kakvo fragmentarno svjedočanstvo čije značenje drugi nisu opazili, kakva opaska, razgovor, kakav nagovještaj koji bi mogao objasniti zagonetku u vezi s Geli Raubal - odgovoriti na pitanja koja se nameću u vezi s okolnostima smrti Geli Raubal - ili pak većih pitanja kojima je okružena priroda života Adolfa Hitlera. Mislim da sam podsvjesno znao da će ta tlapnja nestati budem li uronio u nepročitanu građu i da ću možda biti prisiljen suočiti se s još jezovitijom neobjašnjivošću. Ali naposljetku sam shvatio da moram dovršiti taj zadatak. I tako sam izvukao tih 350 stranica i počeo ih pomno pretraživati. Ondje sam zapravo naišao na neku građu u vezi s Geli Raubal koju prije nisam vidio. Prvo, pojavio se još jedan kandidat za ulogu sablasnog zavodnika, mračnog dečka ili zaručnika, odnosno možebitnog krivca za Gelinu trudnoću, lik koji je navodno bio izvor Hitlerove fatalne ljubomorne svađe s njom. U većini je prikaza taj čovjek, koji je Hitleru navodno nabio rogove, neimenovan "učitelj crtanja iz Linza", "Židov učitelj glazbe iz Beča", bečki učitelj pjevanja ili "Židov student
likovne umjetnosti". Međutim, ovdje prvi put, koliko znam, dobivamo ime: Emil Baumann, koji je opisan kao "miinchenski student koji se zaručio s Geli dok Hitler nije doznao za to i prekinuo odnos". Time je i poremetio njezin naum da pobjegne s njime -barem tako piše u prilično sumnjivoj, pomalo tabloidnoj knjizi iz 1940. koju je autor Felix Gross naslovio Hitlerovipištolji, djevojke i gangsteri, a iz koje je analitičar OSS-a uredno (i obilno) vadio isječke. Gross, razumije se, navodi uobičajene sumnjive izvore poput Otta Strassera i nadalje dodaje jezovitu pojedinost (ako je istinita) da je "unakaženo mrtvo tijelo" nesretnog Baumanna nađeno bačeno na ulici nekoliko dana nakon Hitlerova stupanja na vlast 1933- godine. 216 1 Naizgled je to bila još jedna prilično beskorisna glasina. Ako je vjerovati svemu što piše u Knjizi izvora OSS-a, Geli Raubal bila je toliko zaokupljena sklapanjem zaruka, planiranjem bijega s mnogobrojnim partnerima iz Beča i Miinchena, da nikako nije mogla imati dosta slobodnog vremena kako bi sudjelovala u prilično dugotrajnoj izopačenosti kojom se navodno bavila u kasnim noćnim satima s Adolfom Hitlerom. Ali, razumije se, Knjiga izvora sadržavala je mnogo više negoli glasine o Geli Raubal. Mnogošta se na prvi pogled doimalo nepouzdanim, ali u njoj su se nalazile i neke stvari koje su poprimile svojevrstan polulegendaran status u životu spletki o Hitlerovoj sjeni. I tako me fasciniralo kad sam shvatio da neke doista postoje. Medu ' njima je, primjerice, bila kopija veoma neobičnog članka objavljenog u Hearstovu newyorškom Americanu 30. studenog 1930, naslovljenog jednostavno Adolf Hitler, s potpisom Aloisa Hitlera. Riječ je o nedvojbenoj vidljivoj posljedici film noir-a. Hitlerove obitelji, o proizvodu suradnje Adolfa Hitlera s njegovim polubratom Aloisom, koji je za Hearstove tiskovine krivotvorio priču o njihovu odnosu. Riječ je o članku koji je pokvareni nećak William Patrick Hitler prvotno pokušao prodati Hearstu prije nego što ga je Hitler pozvao u Miinchen i od njega zahtijevao da porekne bilo kakvo krvno srodstvo sa svojim stricem Adolfom, tražeći da Hearstu kaže kako je on (nećak) zabunom upro prstom u "pogrešnog Hitlera" kao svog rođaka. Nakon što je - barem privremeno - podmitio Williama Patricka, Alois mladi, Adolfov polubrat i otac Williama Patricka, ubačen je da popuni prazninu i Hearstu da barem nešto. No dok nisam izvukao taj isječak iz moje kutije, nisam znao da je Alois dodatno surađivao s Adolfom kako bi suptilno ali vješto ublažio njihovo srodstvo. Zakopanu u naizgled bezazlenoj prozi Aloisova nježnog prisjećanja na Adolfov ,* uspon iz siromaštva u Beču do popularnosti u njemačkoj politici nalazimo Aloisovu lažnu tvrdnju kako je on "sin bratića Adolfova oca", a on je zapravo sin Adolfova oca (iz prijašnjeg braka). Doista je fascinantno vidjeti otisnutu tu sitnu krivotvorinu, taj jeguljasti aspekt Hitlera kao sitnog lopova prepredeno usredotočenog na najsitnije pojedinosti. Ipak, ono što me se još snažnije dojmilo bila su dva duža dokumenta smještena dublje u kutiji: zabilješka analitičara OSS-a o ispitivanju sumnjive pustolovke koja se predstavila kao princeza Stephanie von Hohenlohe i izvaci iz memoara američkog dopisnika United Pressa iz Berlina, nekog Fredericka Oechsnera. Anegdote sadržane u tim dokumentima svrstavaju se u rasponu od trivijalnog (Hitlerova navodna plastična operacija nosa) do možebitno dubokoumnog ("čudna veza" intimnosti koja može pomoći objasniti prirodu Hitlerove "primitivne mržnje"). Razmotrit ćemo prvo neka mjesta iz OSS-ova "Razgovora s princezom Stephanie von Hohenlohe, održanog 28. lipnja 1943- u Sabirnom logoru za strance u Seagovilleu u Teksasu", koji se proteže na šest gusto tipkanih stranica. Iako se prema 217 vlastitim riječima doima kao lik iz beletrističke špijunske pustolovine, princeza Stephanie bila je zapravo lik za koji se veoma zanimala američka obavještajna zajednica tijekom tri godine prije njezina privođenja. Spisi FBI-ja i vojne obavještajne službe pokazuju da je njezina djelatnost u Sjedinjenim Državama bila pod pomnom prismotrom. Sam je J. Edgar Hoover bio uvjeren, i to ne bez razloga i dokaza, da su ona i njezin ljubavnik, kapetan Fritz Wiedemann, njemački konzul u San Franciscu, bili visoko postavljeni operativci nacističke obavještajne službe poslani u Ameriku sa
zadatkom da uspostave veze s utjecajnim Hitlerovim simpatizerima medu američkom elitom koji su se urotili ne bi li Sjedinjene Države odvratili od upletanja u rat u Europi. čini se da je princeza Stephanie polužidovka imenom Richter i da se prvo uvukla u austrijsku kneževsku kuču Hohenlohe, a zatim je stekla sklonost i dobrohotnost britanskog novinskog magnata lorda Rothermerea. Kao njegova osobna zastupnica na Hitlerovu dvoru ona je postala intimna s nekim osobama veoma bliskim Hitleru -posebice s veoma važnom osobom u Hitlerovu životu, kapetanom Wiedemannom i, prema svjedočanstvu nekoliko promatrača unutar tog dvora, sa samim Hitlerom. Wiedemann je bio blizak s Hitlerom duže od gotovo bilo koga drugog u Njemačkoj - njihovo je poznanstvo počelo još 1914, kad je Hitler bio dvadesetpetogodišnji doseljenik iz Austrije koji se javio u njemačku vojsku čim je izbio rat. Wiedemann je bio nadređeni vojniku Hitleru u pukovniji i čini se da mu je bio drag taj pomalo čudan vojnik s austrijskim naglaskom koji se držao boemski. Prema svjedočenju Hitlerovih vojničkih drugova i Hitleru je Wiedemann bio mio. Godine 1934, ubrzo nakon stupanja na vlast, Hitler je pozvao Wiedemanna u Berlin da mu služi kao osobni ađutant. U tom je svojstvu stupio u tračerski uski krug Hitlerovih pomoćnika i intimusa. čini se da je Wiedemann čak bio angažiran (uz prešutno odobravanje princeze Stephanie i njezinih britanskih veza) kao Hitlerov tajni poslanik britanskom ministru vanjskih poslova lordu Halifaxu na vrhuncu čehoslovačke krize. Ali, prema svjedočenju princeze Stephanie, Hitler se za nju nije zanimao samo u diplomatskom smislu. Štoviše, toliko se zaljubio u nju da je, kako bi je imao samo za sebe, iznenada prognao Wiedemanna u San Francisco. (Ona je poslije pošla za Wiedemannom u Ameriku, a neki obavještajni analitičari misle da je priča o progonstvu zbog Hitlerove ljubomore bila smišljena kao izlika za njegovu špijunsku misiju u Americi.) Ali, zakopana u princezinu pomalo obranaškom i samodopadnom svjedočenju OSS-u o njezinim doživljajima na Hitlerovu dvoru, nalaze se neka opažanja koja su mi se činila vrijedna spašavanja iz carstva Hitlerove sjene. Ona na početku pomalo previše prosvjeduje da je svoje povjerljive obavijesti o Hitleru pribavila službeno, a ne kao kakva otmjena kurtizana. Nadalje je, kako je analitičar OSS-a zabilježio, naširoko objašnjavala da je "kao osobna zastupnica lorda Rothermerea u njegovim poslovima s mnogim europskim državnicima, dakle na dužnosti koju je obavljala 218 sedam godina, nekoliko puta morala razgovarati s Hitlerom, kao i s Goringom, Ribbentropom i drugim vodećim nacistima." Neimenovan ispitivač OSS-a napominje sljedeće: "Ovo se znakovito razlikuje od Hanfstaenglova prikaza tog odnosa", u kojem se princeza prikazuje kao "jedna od Hitlerovih miljenica - i to, dapače, u tolikoj mjeri da ga je Hanfstaengl morao upozoriti na njegovu vezu s njom zbog toga... što je princeza bila polužidovka." čini se da i Hanfstaengl vjeruje tvrdnji da je Hitler postao "luđački ljubomoran" na princezin odnos s Wiedemannom i da ga je poslao u San Francisco kako bi ga se riješio. Analitičar OSS-a napominje da se čini "razumnim pretpostaviti kako je u doticaj s Hitlerom dolazila ne samo službeno nego i društveno. Teško je procijeniti što je taj društveni odnos sve uključivao." Analitičar piše da njezine obavijesti o Hitleru "potvrđuju velik dio građe prikupljene iz mnogobrojnih drugih izvora", ali nekoliko incidenata zaslužuje pozornost jer "dublje rasvjetljuju [Hitlerov značaj]". Neke od priča koje analitičar OSS-a ističe nimalo ne rasvjetljuju stvari. Navest ću jednu kao primjer čudne prirode prisnoga odnosa princeze Hohenlohe s Hitlerovim najbližim suradnicima, neutralan način na koji opisuje Hitlera i Goringa kao "dvojicu muškaraca koji ne mogu izraziti svoje osjećaje jedan prema drugomu". Hitler joj u jednom trenutku priznaje, navodi princeza, koliko je duboka i beskrajna njegova privrženost Goringu, koja ide toliko daleko da se on brine što Goring vozi prebrzo jer "bi bilo nezamislivo..." počinje on. ali ne može nastaviti jer ga u grlu steže sama pomisao da bi se Goring mogao sudariti. Ispostavlja se, napominje ona, da njih dvojica "vjerojatno ostaju bez riječi kad onomu drugom pokušaju reći što misle o njemu" - boje se izraziti svoje osjećaje. To se vidi po tome što, kad Goringu prenese Fiihrerove osjećaje, to u njemu izaziva "istinsku provalu radosti"; on je "beskrajno oduševljen... sav blista i uživa, što pokazuje da mu takve Hitlerove riječi znače više čak i
od odora i dragulja" - a to znači da su doista mnogo značile Goringu koji je bio opsjednut odorama i draguljima. "Nestao je bavarski hvalisavac i surov čovjek, a na površini se pokazao ponosan dječačić." Ma koliko nas ganulo to pokazivanje sramežljiva međusobnog obožavanja tako da se ne usudimo izgovoriti mu ime, OSS-ovo ispitivanje princeze baca svjetlo na jedan drugi odnos koji mi se učinio mnogo važnijim - na odnos koji je u neku ruku intenzivniji i mračniji od Hitlerova odnosa s Goringom, odnos koji mu prethodi i vremenski i u intenzitetu: "Unatoč svemu tome", napominje ona, misleći unatoč Goringovu i Hitlerovu sramežljivom obostranom obožavanju, "oni nikad nisu dosegnuli intiman stupanj Bruderschafta na kojem bi jedan drugoga oslovljavali s "du" - s "ti", dakle oblikom koji je bio rezerviran samo za najprisnije prijatelje. Goring je uvijek bio veoma ljubomoran jer je [Rudolf] Hess imao tu čast", nastavlja princeza. "Tu je čast imao samo još jedan nacist osim Hessa, a to je, zamislite, od svih ljudi upravo Julius Streicher, urednik Der Stimnera. I to je veoma neobičan odnos o kojem znamo veoma malo. Prilično je sigurno da svi nacisti u svojim redovima najviše 219 mrze Streichera, a Hitler se ipak uporno odupirao svim pritiscima da ga smijeni ili degradira. čini se da njih dvojicu spaja čudna veza [kurziv R. RJ. čudna veza sa Streicherom: o njoj se govori s istom mješavinom čuđenja i strave kakvu je u nekim promatračima izazvala Hitlerova čudna veza s Geli Raubal. Ali ovdje, u čudnoj vezi Bruderschafta, moglo bi se nalaziti mnogo znakovitije žarište Hitlerove nicht naturlich prirode. Možda i ne bih bio tako sklon posvećivati toliku pozornost tom navodu, budući da je uvršten negdje u dubini ispitivanja sumnjive pustolovke (unatoč napomeni OSS-ova analitičara da vjerodostojnosti njezina svjedočenja pridonosi njezina prisnost s kapetanom Wiedemannom), da nisam naišao na jedan drugi spomen čudne veze između Hitlera i Streichera u drugom dokumentu u Knjizi izvora. Drugi se spomen javlja u odlomku uzetom iz memoara Fredericka Oechsnera. Oechsner je došao u Njemačku 1929. kao dopisnik newyorškog Suna iz Berlina. Postao je šefom berlinskog ureda United Pressa 1933- i na tom je mjestu ostao do 1942, s tim što je posljednjih šest mjeseci morao provesti u Gestapoovu pritvoru s drugim američkim novinarima i diplomatima koji su bili zatočeni ubrzo nakon što je Hitler u prosincu 1941. objavio rat Sjedinjenim Državama. Kako bilo, nakon svojevrsne razmjene talaca 1942, koja je omogućila Oechsneru i njegovim kolegama povratak u Sjedinjene Države (gdje je zatim radio u odjelu OSS-a za psihološko ratovanje), počeo je pripremati sjećanja na Hitlera i njegove slugane koja je počeo pisati u nacističkom zatočeništvu. Oechsner se nekoliko puta osobno susreo s Hitlerom tijekom tridesetih godina kad se Fuhrer još ulagivao američkoj javnosti uz pomoć dopisnika američkih novina; i njemu su bile dostupne glasine o Hitlerovoj sjeni. Oechsnerova su sjećanja znamenita po trezvenom, zdravorazumskom i nesen-zacionalističkom tonu, po širokom rasponu njemačkih izvora i po neočekivanim pojedinostima koje su mu zapele za oko i ušle u uho. Među onima naizgled trivijalnijim koje su uvrštene u OSS-ovu Knjigu izvora nalazi se Oechsnerov izvještaj o navodnoj plastičnoj operaciji Hitlerova nosa. Uvodi tu temu napominjući: "Hitler je doista tašt, a to je možda razlog zbog kojega je ubrzo nakon što je postao Reichskanzlerom dao da mu oblik nosa ispravi poznati estetski kirurg. Vrh nosa bio mu je pomalo gomoljast, a hrbat pomalo debeo, pa je Hider zamolio liječnika u Berlinu da mu preporuči kolegu u Miinchenu, koji je obavio operaciju i uklonio višak tkiva. Nakon toga ga je njegov službeni fotograf profesor Hoffmann uvijek snimao tako da se ističu najbolje značajke njegova prepravljenog nosa." Hitlerova sjena postavlja takve klopke da sam zamalo pao u kušnju da povjerujem izvještaju o operaciji nosa, da povjerujem čak i to da je genijalno, jetko 220 Suđenje Hitlerovu nosu Fritza Gerlicha toliko razdražilo Hitlerovu samosvjesnost da ga je ponukalo da se podvrgne plastičnoj operaciji. Oechsner je dobar novinar, ali nažalost se čini da u literaturi ne postoji nijedna druga potvrda priči o uljepšanom nosu, tako da sam sklon mišljenju kako je za
privid preoblikovanja koji je opazio Oechsner, zapravo, zaslužno preoblikovanje Hitlerovih brkova. Kao što smo vidjeli iz neobjavljenih fotografija koje je Heinrich Hoffmann snimio tijekom više godina, to je bio način na koji je Hitler stvarao privid drukčijeg nosa. Mnogo je važnija priča koju Oechsner prenosi od jednog drugog liječnika, a riječ je o napomeni u vezi s prirodom Hitlerove mržnje. Prema "poznatom njemačkom liječniku", kako nas izvješćuje Oechsner, Hitlerovo je stajalište prema Židovima "primitivna mržnja tipična za poluuljudene ili čak neuljudene osobe". Nakon toga nam Oechstner priziva prirodu Hitlerova odnosa s najvećim huškačem medu primitivnim antisemitima - Juliusom Streicherom: "Protužidovsko raspoloženje Der Fuhrera uvijek osjetno živne nakon susreta sa zloglasnim Juliusom Streicherom. često je razvidno da nakon određenog vremena provedenog s dr. Streicherom smišlja kakvu novu protužidovsku mjeru ili govor." Ovdje imamo slučaj obrnutog djelovanja poznatog fenomena Fuhrerkontakta - često spominjanog doživljaja koji se svodi na to da je Hitlerova karizmatska nazočnost u dubokom smislu preobražavala one koji su joj bili izloženi. Ovdje je sam Fiihrer prikazan kao podložan nečemu što bismo mogli nazvati Streicher-kontakt. Ali ono što me se u ovom ulomku dojmilo kao najvažnije jest pojam same primitivne mržnje i povezivanje primitivne mržnje s odnosom između Hitlera i Streichera. Pitanje prirode i podrijetla Hitlerove mržnje možda je ključno pitanje u samoj srži potrage za Hitlerom. A primitivna je mržnja pojam kojeg se kloni novija literatura. Treba napomenuti kako se "poznati njemački liječnik" trudi ne bi li ogradio sebe, a vjerojatno i uljuđenu njemačku kulturu "od poluuljudenih" i "neuljuđenih osoba" koje pokazuju primitivnu mržnju. Adolfa Hitlera prikazuje kao svojevrsnu antropološku aberaciju u sklopu njemačkog društva. Kad bi barem bilo tako da posve uljuđeni ljudi ne mogu pokazivati primitivnu mržnju: holokaust je jedinstven i jedinstveno strašan upravo zbog toga što je nastao u društvu za koje se općenito smatralo da je najuljuđenije - u smislu "učenosti" i "kulture" - i filozofijski najprofinjenije u smislu uvjerenosti u vlastitu ispravnost - na svijetu. "Uvjeren u vlastitu ispravnost" bile su dakako riječi kojima je Hugh Trevor-Roper opisao Hitlerovu mržnju kao "iskrenu", utemeljenu na racionalnom promišljanju. Pojam primitivne mržnje privukao mi je pozornost jer mi se činilo da on pruža mogućnost uključivanja pojma koji nedostaje u raspravi između Bullocka i Trevor-Ropera u vezi s prirodom i iskrenosti Hitlerove mržnje. Alan Bullock izvorno je tvrdio da je Hitlerova mržnja - njegovo uvjerenje o Židovima, o svemu bila lažna, ili barem mnogo manje važna od njegovih ambicija: naime, prvo je samo služilo potonjem, njegova je mržnja bila, ako ne posve lažna, a 221 ono sredstvo kojim se služio da bi zgrabio vlast. Nasuprot tomu, Trevor-Roper smatra da Hitlerova uvjerenja, uključujući njegov antisemitizam, nisu bila samo iskrena nego su bila i izvor njegovih ambicija, razlog zbog kojeg je želio vlast. Ali ta podvojenost zapravo ne iscrpljuje moguće načine konstruiranja Hitlerove mržnje. Bullock je smislio mnogo složenije viđenje, dinamiku u kojoj glumca koji izvorno hini strast i uvjerenja zanese vlastita gluma. Ipak, možda u srži ove kontroverze postoji drugi, jednostavniji način razmatranja mržnje. Kad Trevor-Roper opisuje Hitlera u smislu da je "uvjeren u vlastitu ispravnost", on govori o mržnji utemeljenoj na ideologiji, o onome što bismo mogli nazvati "idealističkom mržnjom", ma koliko se taj idealist zavaravao, ma koliko zli bili ideali na kojima se ta mržnja temelji. Ali postoji još jedna druga vrsta mržnje, ona koja nije ni krivotvorena kako bi se njome manipuliralo masama ni ideološki motivirana i promišljena. Postoji još jedna vrsta mržnje koja nije intelektualna nego instinktivna, osobna; iracionalna mržnja koja može poprimiti krinku ideološke antipatije, ali koja je primitivna u smislu što prethodi ideologiji - javlja se, dakle, kao njezin izvor, a ne kao njezin proizvod. Primitivna se mržnja ne mora nužno kriti ispod ruha ideala ni stava ispravnosti. Ona se može očitovati kao svojevrsno iskonsko, nerazriješeno, drevno neprijateljstvo, otporno na razum, neosjetljivo na uvjeravanje ili čak pragmatizam. čista predracionalna mržnja, vrsta mržnje zbog koje je Julius Streicher postao zloglasan. Streicher je, dakako, osnovao antisemitsku političku stranku u
Nurnbergu 1919, mnogo prije nego što je Hitler pristupio novoosnovanoj nacističkoj stranci u Munchenu. Učitelj poznat po brutalnosti ne samo prema svojim učenicima, poznat zbog svojih divljačkih fizičkih i verbalnih napada na Židove i druge političke suparnike, nasilnički se Streicher ipak pokorio Hitleru čim je ovaj postao Fiihrer Nacional-socijalističke stranke sa sjedištem u Munchenu; Streicher je dobrovoljno prepustio svoje vodeće mjesto kako bi udružio svoju stranku s Hitlerovom i prihvatio podređeno mjesto Gauleitera (regionalnog vođe) Franačke. Bilo je uobičajeno da su ostali članovi Hitlerova najužeg kruga, zavidni na Bruderschaftu, na posebnom odnosu između njih dvojice, omalovažavali Streicherov vulgarni primitivizam, da su se glasno čudili zašto je Hitler štitio i trpio tako divljačku, primitivnu osobu. Glasno su izražavali svoje čuđenje zbog Hitlerove ustrajne odanosti Streicheovu pokvarenom, pornografskom huškačkom pamfletu Der Sturmer gdje se opsesivno usredotočio na Židove kao spolne grabežljivce koji se okomljuju na nevine arijske djeve. Ali u svojim nastojanjima da se ograde od Streichera, da od njega ograde Hitlera, možda su zanemarivali ili nijekali mogućnost da je "čudna veza" izvirala iz dublje istine o Hitleru a ne o Streicheru: naime, iz mogućnosti da je Streicher predstavljao istinsko, raskrinkano lice primitivne mržnje koje je Hitler njegovao u duši. Zanimljivo je vidjeti kako je Streicher mnogo snažnije zastupljen u dokumentima o Hitlerovoj sjeni u Knjizi izvora nego u složenijim poslijeratnim 222 ideološkim analizama Hitlerova antisemitizma i njegove uloge u konačnom rješenju Mnoge poslijeratne analize naglašavaju Hitlerovu neodlučnost, njegovo ograđivanje od odluke o konačnom rješenju te kako su mu njegove genocidne namjere prema Židovima možda bile manje važne u hijerarhiji prioriteta od, recimo, pragmatičnih razmišljanja o potrebama na ratištu. čak i Daniel Jonah Goldhagen, koji daje prioritet genocidnim nakanama nacističkog (a općenitije i njemačkog) misaonog sklopa, pretpostavlja da su te nakane proizvod razmjerno razrađene ideologije - "eliminacijskog antisemitizma" -koja, ma koliko krvoločna, ipak vuče svojevrsne krivotvorene intelektualne korijene iz misli rasnih teoretičara i "znanstvenika" devetnaestog stoljeća. Ali primitivna mržnja, kakvu očituje Julius Streicher, kakvu je možda dijelio u svojoj čudnoj vezi s Hitlerom, nešto je posve drugo. Ona nije proizvod razmišljanja i teorije koliko neposrednog emocionalnog neprijateljstva; ne zahtijeva nikakvo utemeljenje u teoriji ni ideologiji jer govori, dapače vrišti, sama po sebi. U napomeni "njemačkog liječnika" koji je dijagnosticirao čudnu vezu i u Oechsnerovu opažanju Streicherkontakta zanimljiva je pretpostavka da je Streicher Hitlera učinio još većim antisemitom, da je Streicher bio glavni, da je bio primitivniji mrzitelj. A zapravo nema razloga zašto ne bismo pretpostavili upravo suprotno. čini se da to sam Hitler tvrdi u napomeni koja se previđa o stvarnom odnosu svoje i Streicherove mržnje Židova. Riječ je o crtici na koju sam naišao u biografiji Hitlera, a napisao ju je John Toland, na koju sam zaboravio dok nisam naišao na spomen čudne veze sa Streicherom na dnu kutije spisa o Hitlerovoj sjeni. Toland uokviruje tu primjedbu oslikavajući konvencionalni portret Streichera kao primitivca: "Zdepast, primitivan čovjek, ćelavac s odbojnim crtama lica... Njegov je apetit bio neumjeren kako za stolom tako i u krevetu... Poput Hitlera i on je rijetko viđan u javnosti bez biča... Njegov je govor bio zasićen sadističkim slikama... Smeće i otrov [Der Stiirmera]... već su bacali u očaj mnoge ljude bliske Hitleru." To je, dakle, konvencionalan prikaz odnosa između Hitlera i Streichera: Hitler je okružen "umjerenjacima" koji odražavaju njegovu bitnu umjerenost, posebice u usporedbi s ekstremnom vulgarnošću Streicherove divlje, seksom opsjednute primitivne mržnje koju - začudo, zbog nekog neobjašnjivog razloga - Hitler nije kudio ni obuzdavao. Ali Toland je toliko savjestan i navodi Hitlerovu zapanjujuću napomenu koja naizgled opovrgava tu uvriježenu pretpostavku i baca sumnju na to tko je bio ekstremist a tko umjerenjak. "Hitler je imao neočekivan odgovor za sve one koji su prigovarali Streicheru zbog njegovih neukusnih pretjerivanja [o odurnosti Židova] u Der Sturmeru", piše Toland. "Istina je suprotna od onoga što ljudi govore", povjerio se Hitler jednom od svojih prvih stranačkih kolega, Dietrichu Eckhartu. Štoviše, po njegovu je shvaćanju "Streicher idealizirao Židova. Židov je podliji, nemilosrdniji i paklenskiji nego što ga Streicher prikazuje", izjavio je Hitler.
Ton te neobične izjave nije posve jasan, ali sugerira nešto neočekivano o 223 Hitlerovoj mržnji: ona je istodobno primitivnija i složenija od Streicherove. Nameće se zaključak da je Hitlerova mržnja bila toliko iskonska da je mogao promatrati Strecherov otrovni, pornografski DerSturmer, prožet mržnjom i psovkama - nad čim su se navodno zgražali čak i nasilni nacisti iz Hitlerova najužeg kruga - i proglasiti Streicherovu sliku Židova neopravdano "idealiziranom", preumjerenom i nježnom za njegov ukus jer Streicher nije išao do kraja i izrekao istinu o tome koliko su Židovi zapravo sotonski. Prema tome, moglo bi se reći da Hitler svoju mržnju prikazuje kao primitivniju, "nemilosrdniju" (a tako on naziva Židove) od Streicherove. Ali moramo uzeti u obzir i mogućnost da se Hitler na profinjen način šalio kako bi to razumjeli upućeni slugani iz njegova užeg kruga. Govoreći ironično o Streicherovu "idealiziraranju" Židova, on igra dvostruku igru: degradira Židove u još niži pakleni krug, dok se istodobno šali na svoj i Streicherov račun zbog ekstremnih stajališta. Njegova je mržnja ekstremnija, ali toliko je sofisticiran da se može šaliti o toj ekstremnosti. To je gotovo kao da Charles Manson namigujući naziva Jeffrevja Dahmera "sentimentalno čeljade" jer je Dahmer tvrdio kako je volio ("idealizirao") žrtve koje je ubio i pojeo. Upravo taj splet primitivizma i svjesnosti čini Hitlerovu mržnju toliko pokvareno osebujnom onima koji, poput filozofa Berela Langa i povjesničarke Lucy Dawidowicz, posvećuju pomniju pozornost prirodi Hitlerove mržnje - a to je nešto što velik dio suvremene literature prihvaća kao gotovu činjenicu ili pak ne smatra bitnim. "Neobična veza" sa Streicherom nameće zaključak o mržnji koja je istodobno nagla i hladnokrvna, tako da je jezovitija i pokvarenija (u strogo filozofskom smislu riječ pokvarenost znači zlo koje se čini svjesno, a ne iz uvjerenosti u vlastitu ispravnost). Zašto bi rasprava o prirodi Hitlerove mržnje trebala biti posebno važna u potrazi za Hitlerom i njegovim mjestom u povijesti, te kako je ona povezana s literaturom o Geli Raubal? Odgovor na prvo pitanje nameće se u možda najznačajnijoj anegdoti u Knjizi izvora koja se krije u posljednjem ulomku ispitivanja princeze Stephanie o Hitlerovoj ulozi u pogromu Kristalne noći 9. studenog 1938. i koja ima i šire značenje za sagledavanje Hitlerove uloge u konačnom rješenju. Ispitivač OSS-a - koji jasno izražava svoje uvjerenje da opis princeze Stephanie u vezi s pravim razlogom pogroma nazvanog Kristalna noć naizgled potječe od kapetana Wiedemanna koji je bio na takvom položaju da je mogao znati, intimusa koji je možda bio upućen u rasprave o Kristalnoj noći - bilježi tvrdnju princeze Stephanie da je "Hitler, a ne Goebbels, planirao i pokrenuo pogrom u studenome. Jako mu se radovao i očekivao je da će postići silan uspjeh u njemačkom narodu te da će privući pozornost cijeloga svijeta. Kad je otkrio da pozornost nije tako blagonaklona kako je očekivao, potrudio se ostaviti dojam kako je to Goebbelsovo djelo, a Goebbels nije mogao drugo do prihvatiti velik dio odgovornosti na sebe." (istaknuo autor) 224 Ovo je svjedočanstvo posve anegdotsko, ali vrijedno je spomena jer se suprotstavlja velikom dijelu poslijeratnih analiza Kristalne noći koje prihvaćaju zamisao da Hitler nije bio uključen u oslobađanje primitivne mržnje toga pogroma; da se Hitler zgražao nad tim primitivizmom čim je doznao za to; da je pokušavao zaustaviti nasilje nakon što je bilo pokrenuto i kako je žalio zbog štete koju su primitivni nasrtaji na Židove nanijeli ugledu Njemačke; da je bio skloniji "razboritijem" i "neemocionalnom", profinjenom i sustavnom antisemitizmu. To se ne odnosi na sve poslijeratne analize Kristalne noći i Hitlerove mržnje. Svjedočanstvo Hohenloheove i Wiedemanna o Hitlerovoj pokretačkoj ulozi u Kristalnoj noći potvrđuje analizu tog događaja Lucy Dawidowicz, koja je u svojoj knjizi Rat protiv Židova tvrdila da u Kristalnoj noći nalazimo uspješan obrazac mehanizma nijekanja odgovornosti kojim je Hitler prikrivao svoje nakane, svoju sličnu ulogu nijekanja odgovornosti u budućem konačnom rješenju. Riječ je o hinjenom poricanju odgovornosti kojemu neki ozbiljni povjesničari - i ne samo oni koji niječu holokaust - i dandanas vjeruju. Pojam primitivne mržnje posebno je bitan i za literaturu o Geli Raubal, za literaturu, memoare i tomu slično u kojima dominira tumačenje koje nazivam školom "E, a sad više neću biti fin". Riječ
je o poimanju da Hitler zapravo nije bio Hitler sve dok ga nije shrvala bol zbog smrti Geli Raubal, njegove jedine prave ljubavi. Pristaše te škole, medu kojima je i znatan broj Hitlerovih najbližih pomoćnika i suradnika, prikazuju ga kao da je do tog trenutka bio ako ne baš sentimentalni humanist, a ono mnogo ljudskiji, manje okorjeli, manje nemilosrdan i okrutan čovjek od onoga kakvim je postao nakon smrti Geli Raubal. Ta se struja mišljenja održala od trenutka Geline smrti do današnjeg dana. Moram priznati da mi je to stajalište bilo primamljivo u prošlosti zbog nepostojanja uvjerljivijeg drugoga objašnjenja trenutka metamorfoze, točke naglašenog razvoja u Hitlerovu životu. To je stajalište koje je doista velik broj Hitlerovih nacističkih kolega zastupao poslije Geline smrti - a baš je to bio razlog zbog kojeg sam bio sumnjičav prema njemu. Razvidno je da služi njihovu cilju da odvoje kasnijega genocidnoga Hitlera od tobože finijeg ranog Hitlera kojeg su prvo upoznali i s kojim su se zbližili, weimarskog Hitlera, miinchenskog Hitlera, Hitlera bez (masovnih) žrtava. Sam Goring zastupa to stajalište: "Gelina je smrt tako razorno djelovala na Hitlera da je promijenila njegov odnos prema svima drugima." A Hitlerov fotograf Hoffmann tvrdi da je "tada u Hitleru proklijalo sjeme nečovječnosti". Tek tada! I to tek sjeme! Hanfstaengl je najglasniji u zastupanju teze "E, sad više neću biti fin": "S njezinom smrću više ništa nije stajalo na putu njegova posljednjeg stupnja razvoja u demona" - čime je Hanfstaengl sa sebe skidao odgovornost za zločine tobožnjega preddemonskog drugarstva s prijateljem i Fuhrerom koji je volio Wagnera. Jer dotad je Hitler bio, istina je, čudan i hirovit, ali ne i demonski. Demonizaciju Hitlera kritiziraju neki povjesničari kojima nije cilj umanjiti Hitlerove zločine, nego koji su svjesni toga da demonizacijom ograđujemo Hitlera od sebe samih, i to na način koji pruža lažnu utjehu. Kako bilo, stajalište da je Hitler postao demonom tek nakon smrti Geli Raubal nije ograničeno samo na Hitlerove stare slugane. Ono nalazi pristašu u knjizi Hitler i Geli koju je 1997. napisao plodan britanski biograf Ronald Havman. Havman rabi sva tri navoda Hitlerovih slugana -Goringa, Hoffmanna i Hanfstaengla - kako bi potkrijepio svoje stajalište da je nakon Geline smrti (a Havman pokušava dokazati kako ju je Hitler ubio vlastoručno) "promjena zacijelo bila osjetna". Havman ide mnogo dalje; on izravno pokušava povezati Hitlerov gubitak Geli s genocidom koji če se tek dogoditi: "[Hitlerova] sklonost pokolju narasla je do čudovišnih razmjera nakon Geline smrti", piše Havman. On gotovo bezuvjetno prihvaća vjerovanje iz carstva Hitlerove sjene o perverziji s izmetom koju je Hitler navodno izvodio s Geli. I gotovo bezuvjetno usvaja Hanfstaenglovo tumačenje o učinku gubitka Geli na Hitlera: da je iznenadni gubitak ispunjenja koje je u toj vezi ostvarivao, otklonio posljednju kočnicu za ostvarenje masovnoga umorstva. čini se da Havman čak predbacuje Evi Braun što nije pružila ključnu zabavu ili sublimaciju za Hitlerovu "sklonost uništenju": Eva "nikad nije bila njegova partnerica onako kako je to bila Geli", napominje Havman. "Eva nije uspijevala osloboditi njegovu živčanu energiju niti obuzdati njegovu destruktivnost. S Geli nikad nije raspravljao o nekim temama, ali s njom je barem postojala nekakva ljudska interakcija. čini se da Evino društvo na njega nikad nije imalo osobit učinak." Pustimo li zasad sve pretpostavke koje su ovdje predočene kao činjenice - u vezi s prirodom Hitlerova čavrljanja s Geli i s prirodom njegova spolnog odnosa s Evom (koji je predmet raznovrsnih proturječnih izvještaja) - mogli bismo bit Havmanove argumentacije označiti kao tvrdnju kako bi Hitler, da je Eva Braun nekako uspjela smisleno čavrljati s njime, možda našao odušak kojim bi "oslobodio svoju živčanu energiju" i svladao svoju destruktivnost. čavrljanje bi možda zamijenilo genocid. Osim toga, Havman previše naglašava stajalište da je Geli bila Hitlerova prva žrtva: "Ako je Hitler doista ubio Geli, ona mu je bila prva ljudska žrtva. Nema nikakvih dokaza da je ikoga ubio tijekom Prvog svjetskog rata, jer mu je osnovna dužnost bila da prenosi poruke. Ali dječak koji je pucao u štakore, pretvorio se u muškarca koji je u plinskim komorama ubijao Židove, a čini se da je Gelina smrt bila odskočna daska" u toj preobrazbi ili razvoju. Dva problema priječe nas da Geli Raubal odredimo kao Hitlerovu "prvu ljudsku žrtvu" u Havmanovu smislu. Prvo, u rujnu 1931. popis mrtvih koji su, doista doslovce, bili Hitlerove žrtve
brojio je stotine, ako ne i tisuće ljudi. Ovdje mislim na gotovo svakodnevne žrtve političkih umorstava, premlaćivanja sa smrtnim posljedicama, napade nožem i strijeljanja aktivista suparničkih stranaka i drugih protivnika Hitlerovih nasilnika iz SA. Bila su to umorstva učinjena u njegovo ime, a, štoviše, često popraćena uzvikom Heil Hitler! Popis žrtava zorno je prikazivan u svakom izdanju Munchner Posta iz toga razdoblja. Ako te žrtve ne znače da je Hitler već tada 226 bio masovni ubojica, one ipak znače da je i prije Geline smrti bio serijski ubojica posredstvom svojih zastupnika. Za ta je umorstva bio odgovoran Hitler; njegove su ruke bile okrvavljene krvlju tih žrtava davno prije nego što je u njegovu stanu prolivena krv Geli Raubal. Dok neki tvrde da je smrt Geli Raubal (bez obzira na to je li ona ubijena, je li se ubila sama ili ju je pak na to natjerao Hitler) ključno utjecala na Hitlerovu psihu, upravo su ta ostala umorstva, politička umorstva, bila mnogo važnija: ta su tijela prokrčila njegov put na vlast, ta su umorstva Hitleru zacijelo usadila osjećaj da nekažnjeno može ubijati, i to mnogostruko. To što je mogao dati ubiti ljude za svoju korist, bez posljedica jer nije bilo pisane naredbe - baš kao što možda nije ostavio pisanu naredbu za konačno rješenje (pa bi tako, prema mišljenju nekih, i za to izbjegao potpunu odgovornost). čini mi se smiješnim što to moram reći, ali nakon što sam pročitao tugaljive Goringove i Hoffmannove napomene koje Havman navodi - o tomu kako je njihov gemutlich Hitler postao hladan i nečovječan nakon Geline smrti možda ipak moram istaknuti da Hitler nije baš bio dobar momak prije tobožnjeg trenutka kad je odlučio "E, više neću biti fin". Drugi je problem s Havmanovom tvrdnjom taj da je Geli Raubal bila Hitlerova prva žrtva u doslovnom smislu riječi kako je rabi Havman: dakle u vezi s Hitlerovom djelatnom ulogom u njezinu umorstvu. Havman ulaže velike napore ne bi li ponudio scenarij prema kojemu se Hitler i Geli otimaju za pištolj u njezinoj spavaonici, koji je Hitler potegnuo da bi ubio ili sebe ili nju, koji je opalio dok ga je otimala iz njegovih ruku i pogodio je u prsa. Malobrojni su oni koji ne bi pomislili da je Geli Raubal na neki način bila Hitlerova žrtva - ne nužno njegova prva žrtva ni ne nužno žrtva koja pogiba od njegove ruke - a pogotovo da ju je na smrt navelo njegovo opsesivno udvaranje, koje je možda bilo izopačeno ili tek krajnje posesivno. Ali Havman silno želi dokazati svojevrstan scenarij po uzoru na Olivera Stonea, koji uključuje Hitlerovo hrvanje oko pištolja u Gelinoj spavaonici i sveobuhvatnu urotu kako bi se prikrila njegova uloga, njegova nazočnost u trenutku kad je ispaljen hitac. Ta urota ide čak dotle (po Havmanovu mišljenju) da obuhvaća skrivanje tijela, skrivanje umorstva 36 sati kako bi se Hitleru omogućilo da si pomno zamete trag, utvrdi alibi i zajedno s desetak drugih urotnika smisli priču kako bi sve to ostalo tajno. Ta je urota toliko zamršena da Havman mora ubaciti noć umorstva koja nedostaje, a zatim i dan koji nedostaje kako bi se omogućilo prikrivanje i smišljanje lažnih priča koje bi svemu tomu dale vjerodostojnost. Havman slijedi literaturu o Hitlerovoj sjeni time što postavlja kao uzrok kobne svađe Gelin odnos sa sablasnim (vjerojatno Židovom) zavodnikom koji je prijetio da će otrovati njezinu krv, postati ocem njezina djeteta i razotkriti Hitlerove perverzije židovskomu tisku. Ali ono u čemu Havman odstupa od literature o Hitlerovoj sjeni (i od svih ostalih koji su pisali o tome) jest to što radikalno mijenja kronologiju Geline smrti. 227 Meni je Havmanovo izmišljanje dana koji nedostaje postalo vremenska istoznačnica izgubljenog trezora, mjesto gdje se skriva rješenje koje je bez toga nedostupno ili nezamislivo. Da bismo postavili Havmanov gambit noči koja nedostaje u perspektivu, prisjetit ćemo se ukratko prihvaćene kronologije smrti Geli Raubal, onako kako je prihvaćaju prethodni komentatori toga slučaja, pa čak i oni koji misle da je Hitler ubio Geli. Navečer, u četvrtak 17. rujna 1931. Geli je otišla u kazalište sa ženom Juliusa Schauba, jednog od Hitlerovih osobnih adutanata. U svojim poslijeratnim sjećanjima Schaub navodi da se njegovoj ženi činilo kako je Geli te noći bila uznemirena, pa čak i na rubu suza, ali "oni su bili naviknuti na Geline promjene raspoloženja". Sutradan ujutro, osamnaestoga, Schau piše (govoreći o sebi u trećem licu): "Schaub se pozdravio sa svojom ženom jer je morao poći s Hitlerom u Hamburg."
Gotovo svi opisi navode da je Hitler tog petka ručao u svojem stanu s Geli u nazočnosti posluge. Tijekom ručka došlo je do nesuglasice, razmirice ili neugodnosti u vezi s Gelinom željom da putuje u Beč. Izjave se razlikuju u vezi s prirodom svađe, ali gotovo sve (uključujući izjave protuhitlerovih novina poput Munchner Posta) navode da je Geli bila živa i da je ručala s Hitlerom u petak osamnaestoga. Nakon toga se Hitler uputio u Hamburg i prespavao u Nurnbergu, dva sata vožnje sjeverno od Miinchena, u hotelu Deutscher Hof, dok je Geli otišla u svoju sobu i više nije viđena živa. Nejasni zvukovi koji su dopirali iz njezine sobe nakon Hitlerova odlaska navode na zaključak da se ustrijelila poslije ručka osamnaestoga, a tijelo joj je nađeno tek sutradan, u subotu ujutro, devetnaestoga. Ali Havman uporno želi ponuditi posve novo rješenje prema kojem je Geli bila mrtva gotovo dva dana prije nego što su joj pronašli tijelo, prema kojemu je Geli bila mrtva cijeli dan u petak kad je navodno ručala s Hitlerom, scenarij prema kojem je Geli ubijena navečer u četvrtak sedamnaestoga. Havmanov scenarij ne objašnjava kako je Hitler proveo dan koji nedostaje, petak, nakon noći umorstva i jutra u subotu kad je tijelo otkriveno. Je li otputovao na sjever u Niirnberg već u četvrtak navečer, u kojem bi slučaju morao nagovoriti ljude u niirnberškom hotelu da lažu kako je došao tek u petak navečer? Ili je čekao u stanu cijeli petak dok se Gelino tijelo hladilo i smišljao zamršeno prikrivanje? Je li nakon toga izašao i odvezao se u Niirnberg da bi imao alibi za jutro kad će tijelo biti "nađeno" (tako što se hotimice vozio brzo da bi dobio kaznu dok je hitao natrag u Miinchen, navodno nakon što su mu dojavili strašnu vijest)? Uopće nije jasno treba li Hvmanu taj dan koji nedostaje da bi mu teorija o uroti bila uvjerljivija prije bih rekao da time postaje dvojbenija. Ali on onda tom prikazu dodaje apokrifnu priču iz posve diskreditiranog izvora o Fritzu Gerlichu i noćnoj svađi između Hitlera i Geli na javnome mjestu. Priču donosi Bridget Hitler u svojim sjećanjima koja dugo nisu bila objavljena i kojima se uglavnom ne vjeruje, a koja sadrže barem jednu bjelodanu izmišljotinu u kojoj ističe svoju ulogu naime to da je 228 mladi Adolf Hitler proveo godinu dana koja nedostaje u njegovoj mladosti s Bridget i njezinim mužem Aloisom mladim (Hitlerovim polubratom) u njihovu liver-poolskom stanu 1911. godine. Havman se poziva na krivotvoriteljicu godine koja nedostaje da bi podupro svoju priču o noći kad je počinjeno umorstvo, jer nam Bridget Hitler navodno daje istinitu priču o posljednjoj noći Geli Raubal (kako tvrdi Bridget) koju je otkrio sam Fritz Gerlich: riječ je, naime, o Gerlichovu davno izgubljenom i nikad objavljenom ekskluzivnom članku o smrti Geli Raubal koji je kanio objaviti u svojim novinama kad ga je 1933- odvukao Gestapo, i za koji se mislilo da je izgubljen za sva vremena ili da čami u kakvu izgubljenu trezoru. Ali ne, napominje Bridget Hitler, taj članak možda ipak nije izgubljen. Ona ga osobno ne donosi, on se ne nalazi ni medu Hitlerovim spisima za koje tvrdi da ih ona i njezin sin drže "u našem bankovnom trezoru". Ne, reći će ona, Gerlichova posljednja reportaža bila je objavljena, ali ne u njegovim novinama nego u pamfletu koji je, prema njezinim tvrdnjama, Gerlich naslovio J'Accuse i u njemu je izložio dokaze da je Hitler ubio Geli. Kako nam Bridget napominje, ona nije osobno vidjela taj pamflet, nego je samo čula za nj u razgovoru sa svojim sinom Williamom Patrickom Hitlerom, koji tvrdi da je pak čuo za nj od Gelina brata Lea Raubala, koji je "slučajno" susreo Gerlicha i iz njegovih ruku primio navodni pamflet koji otkriva sve. čak i da je postojao, taj pamflet nikad nije ugledao svjetlo dana. On postoji samo u carstvu Hitlerove sjene i nitko drugi ni ne spominje da ga je vidio ili čuo za nj, ali Havman želi usvojiti opis Bridget Hitler o njegovu sadržaju, naime da su "dokazi prikupljeni tijekom istrage dr. Gerlicha nužno navodili na samo jedan zaključak: umorstvo". Havman upravo u ovom prikazu onoga što bismo mogli nazvati istragom Gerlicheve sjene, nalazi svoju noć koja nedostaje. On prihvaća izjavu krivotvo-riteljice Bridget Hitler o iskazu Williama Patricka Hitlera o Gerlichovoj istrazi koje se navodno prisjetio Gelin brat Leo (i zanemaruje činjenicu da Leo, koji je preživio rat, nije ništa izjavio o tome nijednom od autora koji su razgovarali s njime). Ali noć koja nedostaje, javlja se u izjavi pod prisegom u sjeni Gerlichove istrage, u navodnoj izjavi pod prisegom Hitlerova slugana, Herr Zentnera, vlasnika Brativurstglokla, jednog od Hitlerovih omiljenih restorana. U sažetku Gerlichova pamfleta J'Accuse u sjećanjima
Bridget Hitler, u sjeni sjene izvještaja u koji se Havman uzdaje, Zentner je "svjedočio" da je "[...] Adolf došao u njegov restoran sa svojom nećakinjom i ostao ondje do gotovo jedan sat u privatnoj sobi na prvome katu... Adolf je bio pripit jer je pio pivo, što je za njega bilo veoma neuobičajeno... Nakon što su Adolf i Geli napustili restoran, vratili su se u stan oko jedan sat. Sretan što se našao nasamo s njom, Adolf joj je ponovno udvarao, a Geli ga je odbijala. Tijekom 229 rasprave prijetio joj je pištoljem koji je nosio sa sobom iz navike. Sigurno su se hrvali, a tijekom te borbe ispaljen je hitac." I tako je Hitler ustrijelio Geli, tvrdi Havman, nakon svađe u Brativurstglocklu u četvrtak navečer, u svojem stanu, u njezinoj spavaonici. Ne samo što je ta teorija o noći koja nedostaje posve nepotrebna - nema nikakva razloga zašto se svađa u Brativurstglocklu nije mogla dogoditi u petak navečer (kako se tvrdi u Zentnerovoj apokrifnoj izjavi pod prisegom) umjesto u četvrtak, jer tad se ne javlja potreba za skrivanjem i šuljanjem kao u slučaju scenarija umorstva u četvrtak navečer. Ali Havman izvodi noć koja nedostaje iz veoma nategnutog tumačenja dokaza - iz nečeg što se doima kao bjelodana pogreška u datiranju tog četvrtka i petka, u pogrešci koja se javlja samo u jednom izvoru: u neobjavljenim sjećanjima Juliusa Schauba. čak i Havman izvor kojim se služi da bi stvorio noć koja nedostaje naziva "dvosmislenim", iako se, po mojem mišljenju, moramo napregnuti kako bismo našli ikakvu nejasnoću. Da bi sve bilo jasno, navest ću sve dokaze za noć koja nedostaje, Schaubovo sjećanje nakon dvadeset godina kako je "na dan uoči samoubojstva (17. 9. 1931) Hitler autom krenuo iz Miinchena na sastanak u Niirnberg". Havman ustrajava u tome da bi to "moglo značiti ili da je Geli poginula u četvrtak 17. rujna ili da je Hider otputovao iz Miinchena 17. rujna." Ali, kako god bilo, to znači da je Hider otputovao iz Miinchena prije Geline smrti (a to proturječi Havmanovu scenariju o umorstvu). Teško je isključiti mogućnost da je Hitler ubio Geli ili da ju je dao ubiti. Sigurno je lagao o prirodi svojeg odnosa i o prirodi njihove svađe, pretvarao se u vezi s izvorom njezine tobožnje samoubilačke sklonosti (priča o seansi). Ali, izuzmemo li pojavu nepobitnog dokaza (pištolja koji se još dimi) iz carstva Hitlerove sjene ili pojavu neke istine koju je otkrio Fritz Gerlich, a mislim da je i jedno i drugo nemoguće, nema presudnih dokaza. Noć koja nedostaje, koju Havman izvlači poput zeca iz šešira, ne može nadoknaditi dokaze kojih nema. Noć koja nedostaje sablazan je carstva Hitlerove sjene, ali razumijem dokazni očaj koji je možda naveo Havmana da želi povjerovati u nju. I ja sam se nadao da ću u carstvu Hitlerove sjene naći uz pomoć suvremenog istraživanja - pa čak i ekshumacijom Gelina tijela - rješenje zagonetke Geli Raubal koje bi za njezinu smrt izravno optužilo Adolfa Hitlera, bilo kao počinitelja ili nalogodavca. Svakako se čini da je on bio kadar učiniti takvo što, imao je motiv, mogućnost i priliku. I svakako se može reći da, ako je on nije osobno ubio ili ako nije naredio njezinu smrt, on ipak jest odgovoran u širem smislu. Ali Havmanov gambit noći koja nedostaje nalik je na izgubljene trezore u švicarskim bankama Hitlerove sjene - tlapnja nastala iz nade da se rješenje ne samo smrti Geli Raubal nego i psihe Adolfa Hitlera može naći na nekom nedostupnom mjestu. S takvim bi rješenjem Hitlerova navodna preobrazba iz ljudskog u neljudsko, metamorfoza "E, sad više neću biti fin", bila objašnjiva kao posljedica grizodušja zbog Geli i kao posljedica tuge. Nametnuo bi se zaključak da 230 se umorstvom Geli Raubal "okrvavio" na način na koji se osobno prije toga nije okrvavio, a to je uništilo posljednje trunke njegove čovječnosti. Time ga je sablast Gelina židovskog zavodnika, koji je bio povod njihove posljednje svađe, navela na put na kojemu je istrebljenje Židova bilo neizbježno. U određenom je smislu to sve nategnutije objašnjenje jednako nepravedno prema Geli kao što je fantazija Simona Wiesenthala o Židovki prostitutki koja je Hitlera zarazila sifilisom nepravedna prema toj jadnoj uličarki, ako je uopće postojala - jer time se sva odgovornost za holokaust baca na njezina ramena. Još važnije, cijeloj toj spekulaciji o preobrazbi (kojoj su skloni i trezveni, razboriti povjesničari, ali i teoretičari urote) u vezi s Gelinom smrću kao velikoj prekretnici proturječe dokazi kako je Hitlerova primitivna mržnja gorjela žarkim i postojanim plamenom mnogo prije rujna 1931. Gorjela je u Hitleru toliko otrovnim plamenom da bismo time mogli objasniti njegove naknadne
istrebljivačke postupke a da se uopće ne moramo pozivati na značaj i sudbinu Geli Raubal. Primitivna mržnja koju je Hitler dijelio u svojoj čudnoj vezi sa Streicherom, Streicherova očitovana mržnja koja je mogla biti pravo lice Hitlerove vlastite mržnje, ugnijezdila se u Hitlerovoj psihi davno prije nego što se Geli Raubal doselila u njegov stan. A kakve je god on osjećaje gajio nakon njezine smrti, oni su bili beznačajni u usporedbi s primitivnim bijesom, vodećom emocijom njegova života. Ako se dogodio ikakav pomak u prirodi mržnje koju je gajio Hider, ako bi se moglo reći da se njegova primitivna mržnja razvila ili promijenila, onda se to zapravo moglo dogoditi tako što je Hitler stekao svojevrsnu ironičnu spoznaju o svojoj primitivnoj mržnji i što se tom spoznajom služio. To se očituje u tome što se na račun toga podmuklo šalio, što se gotovo smijuljio nad razmjerima svoje mržnje govoreći svojim sluganima, usput im namigujući, kako misli da je Streicher - a prema tome i zloglasno divljačka primitivna mržnja koju je Streicher tako šokantno i otvoreno pokazivao -zapravo gotovo umjerenjak u usporedbi s njegovom vlastitom mržnjom; da prema Hitlerovu mišljenju Streicher "idealizira" Židove. Zlobno podmukla ironična svijest o vlastitoj primitivnoj mržnji za neke je Hiderov pečat. Bullockova koncepcija Hitlerove podvojenosti vidi ga kao cinika koji postaje opsjednut iskrenim uvjerenjem, "istinskom" mržnjom. Ipak, u ovom je slučaju opsjednut, istinski mrzitelj taj koji može biti zlobno ironičan, ako ne i ciničan prema stupnju svoje opsjednutosti ispunjene mržnjom, taj koji se može šaliti na račun svoje krvoločnosti. Način na koji se Hitler u Govorima za stolom šali o "glasinama" da on istrebljuje Židove; način na koji se Christi Schroeder može šaliti o tome kako se osjeća "čisto poput novorođenčeta" nakon krvave čistke; način na koji govori o konačnom rješenju služeći se slikama smijeha, što ističe Lucy Dawidowicz (v. 20. poglavlje); način na koji se s Goebbelsom šali o patnjama svojih žrtava tijekom cijelog rata - ta radosna upućenost, smijeh i užitak filozofu Berelu Langu znak su i potvrda osobitog načina na koji su Hitler i njegovi slugani podigli svijest o zlu na razinu prave umjetnosti: stvorili su ono što Lang naziva umjetnost zla. 231 PETI DIO UMJETNOST ZLA I NJEGOVA BUDUćNOST u kojem istražujemo opasnost od prevelikog približavanja Fiihreru 11. POGLAVLJE U Gestapovsku kućicu ili noć blizu Fuhrera u kojem Berel Lang smješta središte Hitlerova zla u njegov identitet umjetnika Noć i magla na Obersalzbergu, Hitlerovu planinskom utočištu. čini se da smo se izgubili, iako Herr H. - često pogrešno, a nikad ne dvojeći o svojoj ispravnosti - tvrdi kako točno zna gdje smo. I tako, usprkos kovitlanju magle koja nam u lica odbija visoka svjetla njegova BMW-a i baca u mrak sve oko nas osim tek nekoliko metara zaleđena kolnika pred nama, gospodin H. navaljuje dalje, uz planinu. On je na zadatku. Želi "provesti noć blizu Fuhrera". Što na neki način želim i ja. Problem je u tome što je glavna cesta koja vodi do sljemena planine koja je nekoć bila Hitlerov osobni vrhunac, zapriječena. Zapreka je bila postavljena zbog priprema za mjesni božični sajam, a ne zbog opasnog leda. Herr H. uporan je i odvodi nas na još užu, ledeniju zaobilaznicu koja nema zaštitnih ograda. Cesta se meni čini opasnom, a Izraelka Miriam, djevojka gospodina H., posve je užasnuta. Tek se nedavno oporavila od zamalo pogubne prometne nesreće na jednako ovako zaleđenoj cesti. čvrsto se ukočila na suvozačevu sjedalu očekujući da će se užas ponoviti. Ali gospodin H. odlučio je ne dopustiti smanjenoj vidljivosti, opasnim uvjetima na cesti ili bolnim sjećanjima da ga odvrate od ostvarenja dugogodišnjeg maštanja koje mu je nadohvat ruke, od cilja ovoga hodočašća: posjet svetištu na vrhu planine. 235 Godine 1942. Mardn Bormann s velikom je pompom objavio veliki građevinski projekt na planini koja je od dvadesetih godina bila Hitlerovo alpsko utočište, mjesto gdje je Hitler sebi sagradio sjajnu rustičnu palaču Berghof, njegov dvor brdskoga kralja. Ovamo će Hitler uteći od političkih spletki Munchena (a potom Berlina) da bi meditirao s pogledom na Alpe od kojeg zastaje dah, pješačio u tradicionalnim bavarskim kožnim hlačama i upijao kristalno čist planinski zrak. Ovdje će
primati državne poglavare i održavati sastanke o strategiji sa svojim generalima, određujući s toga visokog položaja - u čijoj su pozadini snijegom prekriveni vrhunci na koje se otvara pogled kroz ogromne prozore što sežu od poda do stropa - budući europski zemljovid. Ovdje će Hitler moći zakoračiti prema nebu u drugo gnijezdo - u malu kućicu na samom vrhu planine, gdje će u samotnoj veličanstvenosti iz svojega Orlova gnijezda moći promatrati carstvo kojim vlada. I upravo će tu, kako je najavio Martin Bormann, na Hitlerov zahtjev, na Hitlerovoj čarobnoj planini graditi veliku gostinjsku kuću za njemački narod. "Ovdje će", objavio je politički častohlepan i prepredeno hvalisav Bormann, "svaki Nijemac koji je sudjelovao u hodočašću do voljenog Fuhrera imati priliku da provede jedan dan i jednu noć blizu Fuhrera, i to za samo jednu marku." Na kraju je ispalo da je gradnja toliko skupa a potražnja za sobama medu srednjim slojem nacističkih kadrova tolika da se moglo izaći u susret samo eliti Trećega Reicha, iako je građevina koju je Bormann sagradio bila prostrana, nepravilno postavljena golema neman, ispod čije su se rustikalne vanjštine skrivale teutonske dvorane visokih stropova, dvorane za bankete i prostran, potpuno opremljen podzemni bunker. Pa ipak, san o hodočašću, cilj kojega je provesti ondje jednu noć, "jednu noć blizu Vuhrera", nije umro. Živi u gospodinu H. Približiti se Fiihreru životni je cilj gospodina H. On je četrdesetpetogodišnji Bečanin, restaurator poku'ćstva i amaterski povjesničar one vrste koju je jedan sarkastični njemački novinar opisao kao školu Hitler mit Schlippern (Hitler u papučama). U načelu je riječ o ljudima koji su nešto više od ozbiljnih skupljača osobnih predmeta i suvenira (iako su oni i to), ali nešto manje od ozbiljnih povjesničara. Upoznao sam gospodina H. dok sam skupljao obavijesti o Geli Raubal. Privukao je pozornost na sebe kad se gradu Beču obratio sa zamolbom da se ekshumira Gelino tijelo kako bi se možda u njezinim ostacima našao kakav dodatni forenzički dokaz o okolnostima njezine smrti (Hitleru sklon javni tužilac spriječio je 1931. godine potpunu forenzičku autopsiju). Bečke su gradske vlasti napore gospodina H. osujetile jer su izrazile sumnju o točnom mjestu njezina groba. Gelino je tijelo bilo preseljeno s istaknutog mjesta na bečkom Glavnom groblju ubrzo nakon rata kad je obitelj Hitler silom prilika prestala plaćati grobnu naknadu. Njezini su ostaci u pocinčanu lijesu preseljeni na neobilježeno polje grobova ubogih. Međutim, gospodin H. tvrdio je da je našao pljesnive planove groblja koji točno 236 pokazuju Gelino novo mjesto pokoja. Grad je pobijao tvrdnju gospodina H., i tako je stvar završila, iako se gospodin H. s tim nije pomirio i privatno je izdao pomno razrađenu knjigu dokumenata o Geli Raubal, sjećanja i razgovora koje je vodio sa živim svjedocima koji su je poznavali. Meni je stav gospodina H. prema Geli i Hitleru zanimljivo nedosljedan i katkad proturječan. U jednom bi trenutku tvrdio da je riješio slučaj i da zna ime esesovca koji ju je ubio po Hitlerovu nalogu. No nisam bio uvjeren u vjerodostojnost dokumentarnog dokaza koji mi je pokazao: zabilješku u navodnom dnevniku Gelina dušobrižnika, bečkoga svećenika velečasnog Panta. Gospodin H. nije prihvatio moju ponudu da papir na kojem je dnevnik pisan testiramo radi provjere povijesne autentičnosti. Međutim, usprkos tomu što je pokušavao popularizirati dokaz da je Hitler dao ubiti Geli, čini se da se nije baš previše uzbuđivao oko Hitlerovih drugih ubojstava. Bilo je to u suglasju s uznemirujuće mirnim stajalištem škole Hitlera u papučama: oni nisu neonacisti, ne negiraju holokaust, nego su odlučili da se umjesto toga usredotoče na Hitlera iz suvenira, "privatnog" Hitlera koji se odmara kod kuće s voljenim psom Blondijem (kako je zabilježeno na kućnim filmovima Eve Braun), Hitlera u toplom sjećanju njegova tajničkoga osoblja i sobara, koji su govorili o njegovoj naklonosti prema njihovoj djeci, o tome kako je uživao u tome da se sjeti njihovih rođendana, o noćnim čajankama u štabnim bunkerima, ogemutlich Hitleru iz Govora za stolom. U pozadini sposobnosti gospodina H. da zadrži takav pristup leži relativizacija, historicizacija Hitlera koju su osamdesetih godina izveli njemački nacionalistički povjesničari u tzv. sporu povjesničara, autori teorije usporednih zala: Staljin je bio gori; Staljin je izmislio masovna ubojstva i koncentracijske logore; Hitlerova je brutalnost bila odgovor na opasnost koja je prijetila od krvožednih "azijatskih" * boljševika na Istoku. Hitler je bio manje, ili barem kasnije zlo u svjetskoj
povijesti. Majka gospodina H. bila je poslijeratna izbjeglica iz staljinističke čehoslovačke. Pobjegla je u Beč (gdje je 1949. godine rođen gospodin H.) i zadojila ga užasom od boljševika. Zarana je počeo sakupljati odore Wehrmachta i suvenire vezane uz Hitlera, razvijajući svoju zbirku od osobnog hobija do razgranatog posla opskrbljivanja njemačkim uniformama i artiljerijom filmskih kompanija koje su snimale filmove iz nacističkog vremena. To je, zajedno s njegovim lancem dućana za restauriranje antiknog pokućstva i nekim privatnim poslovima s Hitlerovim akvarelima i tome sličnim, platilo njegov posve novi BMW i skupe Armanijeve sakoe koje nosi s pažljivo izblijedenim glačanim trapericama i Guccijevim mokasinama. Razmjerno je srdačan čovjek i nakon svađe uz pečenu gusku u njegovu omiljenom bečkom restoranu došli smo do svojevrsnog nelagodnog primirja u vezi sa svojim stajalištima. Nakon ponešto ispijena vina gospodin H. je ustvrdio da ruski narod zaslužuje patnju pod komunizmom zato što je toliko dugo trpio Staljina i njegove slugane. Suprotstavio 237 sam mu se pitanjem znači li to da se slaže s onima koji kažu kako je njemački narod zaslužio svoje patnje zbog toga što je trpio Hitlera. Tko zna iz kojeg razloga, nije želio poći dalje od toga da relativizira usporedbe Staljinova i Hitlerova zla ne bi li izravno dokazao kako se Hitlera može lakše obraniti negoli Staljina. Na neki smo se način gospodin H. i ja međusobno iskorištavali: on se nadao da ću promicati njegovo "rješenje" slučaja Geli Raubal (što, zapravo, zbog sumnji koje sam imao u vjerodostojnost "dnevnika" nisam učinio). Meni se on pak pokazao korisnim u tome što mi je omogućio pristup nekim znamenitim mjestima u Beču koja su povezana s Hitlerom. Tako je, primjerice, uspostavio vezu s upraviteljem Mannerheima, koji je i dandanas sklonište za muškarce, što ga je Hitler nazivao domom tijekom triju dugih godina svoga izgubljena vremena u Beču, kad su uništena njegova umjetnička stremljenja i kad je bio prisiljen prikupljati novčiće prodajom ukočenih prikaza "slikovitih pogleda" na bečke znamenitosti koji su nalikovali na razglednice. To očajno doba razočaranja provedeno u muškom domu bilo je ključno za Hitlerov razvoj. Bilo je to razdoblje u kojem su srušene i izgubljene njegove romantične umjetničke iluzije. Neki misle da je to bilo vrijeme kad su ih zamijenile druge, mračnije tlapnje. Mnogi su tvrdili da je neki susret u Mdnnerheimu, ili neki trenutak gorke introspekcije, neka vizija koju je ondje imao, potaknula Hitlerovu preobrazbu od umjetnika koji se probija i bezopasnog boema u mrkog mrzitelja kakav je postao. Dokazi u vezi s pitanjem pretvorbe u domu za muškarce raznoliki su: djelomice su ih iskrivili prevarantski stanovnici doma koji su pokušali unovčiti Hitlerovu kasniju slavu tvrdeći da su mu ondje bili bliski prijatelji. Bio sam pročitao sva izvješća iz Mannerheima, pa ipak sam se začudio kad sam doznao da je dom još uvijek otvoren i da je još u istoj funkciji koju je imao prije osam desetljeća. Još je uvijek to bio dom lutalicama i siromasima koji jedva da nešto rade, radno sposobnim beskućnicima, izbjeglicama i skitnicama koji su dolutali u Beč ili pak onamo bili protjerani iz svih krajeva Europe. I tako sam se jednog sivog jutra u studenome našao kako lutam hodnicima Mannerheima i pokušavam osjetiti kako je to mjesto izgledalo i kako se doimalo mladoga Hitlera. Veoma se malo toga promijenilo, naglasio mi je upravitelj. Mislio je na samu građevinu, ali ni druge se stvari baš nisu promijenile. Postoji poznata sporna fotografija unutrašnjosti Mannerheima snimljena u doba dok je Hitler ondje stanovao. Prikazuje čovjeka odjevena u tamno koji sjedi pred prozorom kuhinje i gleda u prazno. Neki su rekli da je to Hitler. Vjerojatno nije, ali bi mogao biti. Prolazeći prizemljem, naišao sam na čovjeka koji je sjedio u istom takvom položaju i promatrao istu beznadnu prazninu, odjeven u crni vuneni pulover i crnu pletenu plosnatu kapu, pušio lulu i piljio bezizražajno pred sebe. Izbjeglica, objasnio je upravitelj, čovjek koji je pobjegao iz Makedonije nakon političkog raspada Balkana, čija je kuća uništena u etničkim sukobima koji su uslijedili. U pesimističnu ?3S raspoloženju (čemu se u ovom prostoru nije dalo izbjeći) može se lako zamisliti istu vrstu gorke
mržnje koja vrije u tom čovjeku kao što je vrela i u Hitleru. Kao što je upravitelj rekao, veoma se malo toga promijenilo. Pošto mi je pomogao da uđem u Mannerheim, gospodin H. je otkrio da me želi zamoliti za uslugu. Znao je da kanim vlakom otputovati iz Beča u Miinchen, pa mi je umjesto toga ponudio da me odvede do Miinchena sa zaustavljenjem u Obersalzbergu - ako bih mu mogao omogućiti da odsjedne u gostinskoj kući koju je Bormann bio sagradio na Hitlerovu posjedu, ondje gdje je Bormann obećao da će svaki građanin Reicha moći provesti "noć blizu Fuhrera". Razlog zbog kojeg mu to još nije bilo uspjelo - razlog zbog kojeg je mislio da mu mogu pomoći bio je taj što su poslije rata Bormannovu gostinsku kuću bile preuzele američke vojne vlasti. Hitlerovu osobnu rezidenciju razorili su dinamitom kako bi spriječili da ta zgrada u budućnosti postane svetište neonacista. Smatrali su da gostinska kuća nije prožeta onom vrstom nadnaravnog zla kojom je bila prožeta Hitlerova vlastita kuća. Umjesto da je sruše, gostinsku su kuću pretvorili u svojevrsno gorsko izletište za američke vojnike i njihove obitelji stacionirane u Njemačkoj. Gospodin H. stekao je dojam da je otvorena svim američkim građanima i njihovim gostima, pa me je zamolio da za sebe, njega i njegovu djevojku Izraelku rezerviram sobe u hotelu General Walker, kako se to mjesto sada zvalo. Znam zašto je gospodin H. želio provesti "noć blizu Fuhrera", ali zanimalo me što njegova djevojka, Izraelka Miriam misli o tome. činila mi se normalnom mladom djevojkom kao bilo koja druga iz njezine generacije: rođena u Austriji, odgajana u Izraelu od pete do dvadesete godine, sada se vratila u Beč, gdje je radila kao agent za iznajmljivanje stanova. Na putu od Obersalzberga u Miinchen, kad se gospodin H. zaustavio da natoči gorivo u svoj BMW na odmorištu u srcu Bavarske, gdje su seljani odjeveni u kožne hlače s visokim alpskim šeširima ukrašenim šarenim puranovim perima sjedili za stolovima ispred bifea, upitao sam Miriam kako joj je provoditi vrijeme s gospodinom H. u stanu ispunjenom suvenirima Hitlera i SS-a. Bila je oduševljena prilikom koja joj se pružila da nauči nešto o Hitleru: "U Izraelu je, znate, gotovo zabranjeno govoriti o Hitleru", rekla je. "To je prestrašno. Ali ja želim shvatiti, i poznanstvo s H. pomoglo mi je da mnogo toga naučim." Teško je bilo raspravljati o razlogu koji je navela, iako bi se moglo raspravljati o načinu na koji je to činila. Ali, i ona je na neki način težila istom cilju kao i gospodin H., a koji se baš i nije uvelike razlikovao od mojega. Ucrtavajući labirintske gustiše Hitlerovih objašnjenja, pokušavajući rasplesti povijesnog Hitlera od svih onih značenja koja su mu se pripisivala, od zaraznosti sumnjivih činjenica i teorija, i ja sam na svoj način pokušavao doći "blizu Fuhrera". I tako smo jednoga sivog prosinačkog nedjeljnog poslijepodneva krenuli iz Beča, negdje putem pojeli ranu večeru i oko sumraka prešli njemačku granicu. Mrak je već bio pao kad smo krenuli uzbrdo po obersalzberškim padinama i našli se na 239 onoj opasno skliskoj zaobilaznoj cesti; bio je potpuni mrak kad su nas odbili primiti u hotelu General Walker. Špiljska prijemna dvorana bila je ispunjena gomilom kratko ošišanih američkih vojnika, njihovih žena i djece odjevenih u majice s likom Barta Simpsona, koje su te godine bile glavni hit. Službenica je imala moje rezervacije i sve se činilo u redu dok nije zatražila moje vojne isprave. Rekao sam joj da mi nitko preko telefona o tome ništa nije rekao. čini se da su bili prihvatili zdravo za gotovo da sam vojnik jer -suprotno podacima gospodina H. - hotel General Walker nije otvoren svim Amerikancima, nego samo vojnom osoblju. Nije nam pomoglo nikakvo jadikovanje da smo putovali tri sata samo zato da bismo prespavali: u toj gostionici za nas nije bilo mjesta. Vani, na hladnom, čistom noćnom planinskom zraku, gospodin H. pokazao je prema Orlovu gnijezdu, smještenom u snijegom prekrivenim pukotinama ispod samoga vrha. "Zimi je zatvoreno", rekao je. U prvi sam čas pomislio da nas je namjeravao povesti uz planinsku liticu do zaklona koji pruža taj nepristupačni hram, ali ispostavilo se da ima mnogo praktičniji -barem za njega - rezervni plan. "Bez brige", rekao je. "Uvijek možemo prespavati u Gestapovskoj kućici." Gestapovska kućica. To je mjesto bilo samo malo manje zlokobno nego što se iz naziva moglo
zaključiti. Bila je to zbijena mala gostionica malo ispod hotela General Walker, sagrađena prije nego što je Hitler započeo s gradnjom svojega privatnog utočišta, i poznata još od tridesetih godina pod nazivom Zum Turken (Kod Turčina) zbog nacionalnosti prvobitnih vlasnika. U tridesetima je, što im treba upisati u veliko dobro, njihov jasan nedostatak simpatija prema nacistima potaknuo Bormanna da im oduzme gostionicu i pretvori je u spavaonicu za Hitlerove gestapovske tjelesne čuvare. Nakon rata gostionica je vraćena prvobitnim vlasnicima; sada je vode njihovi potomci. Usprkos tomu, gospodinu H. i njemu sličnima ona će uvijek biti poznata kao "Gestapovska kućica". Unatoč tome što vlasnikova obitelji nije simpatizirala naciste, gostionica zbog svojeg smještaja privlači sve koji su opsjednuti i žale za onim vremenom, one koji žele stanovati na mjestu koje se manje promijenilo od ma kojega drugog Hitlerova znamenja osim možda Mannerheima. Uz recepciju se mogu naći knjige pune fotografija opuštenoga, ljubaznoga Hitlera snimljene na različitim mjestima planine: Hitler s voljenim psom Blondijem (onim kojega je ubio cijankalijem kad je isprobavao otrov koji će i sam uzeti); Hitler s plavokosom djecom; Hitler i Eva Braun; Hider kako se slika s nacistima posjetiteljima odjevenim u alpsku odjeću; Hitler kako šeće kroz divlje cvijeće; Hitler kako se odmara ispred litica od čije ljepote zastaje dah. Drugim riječima, Hitler u papučama. A u ugodnoj zajedničkoj prostoriji Gestapovske kućice, u kojoj smo popili pivo pred odlazak na spavanje, još uvijek visi slika Eve Braun koja je vrlo vjerojatno bila ondje obješena kako bi razvedrila slobodno vrijeme gestapovskih tjelohranitelja dok su ona i Hitler još bili živi. Izvan sezone Gestapovska kućica bila je zatvorena, ali vlasnicima je bilo drago ?,40 smjestiti tako vjernog, čestog posjetitelja kao što je gospodin H. Otvorili su inače prazan gostinski kat da bi nam pripremili dvije sobe. Usprkos njihovu gostoprimstva nije to baš bilo mjesto gdje bih mogao ugodno prenoćiti. Sam u svojoj sobi u gotovo praznoj Gestapovskoj kućici, nisam mogao zaspati, nego sam razmišljao o prijašnjim gostima te sobe i o sablasnom liku koji sam vidio kako sjedi u Mdnnerheimu ranije toga dana. Kad bi se pustilo mašti na volju, na ovoj je Hitlerovoj planini bilo moguće osjetiti prisustnost Hitlerova zla kako gotovo zbiljski zasićuje noćni zrak. U mnogo sam većoj mjeri nego što bih volio priznati, osjetio nešto gotovo opipljivo, ma koliko to zvučalo iracionalno. Međutim, prepustio sam se tom osjećaju i ta je noć predstavljala svojevrsnu prekretnicu u istraživanju koje sam poduzeo, prekretnicu koja mi je zorno predočila opasnosti pokušaja "približavanja Fuhreru" i pomogla mi razjasniti što, zapravo, tražim. Najočitiju je opasnost utjelovljivao gospodin H., način na koji se traženje blizine može razviti u neku vrstu ugodne sveobuhvatne intimnosti koja se može pretvoriti u gargantuansku kratkovidnu viziju Fuhrera u obliku gemutlich Hitlera u papučama. Ali na putu kojim sam krenuo postojala je i druga vrsta opasnosti - zadubljivanje u knjige o mojoj temi, provođenje vremena s onima koji su objašnjavanje Hitlera pretvorili u zadatak svojega života, opasnost od toga da se previše približim Fuhreru, toliko blizu da veličina njegova zla postaje leća koja iskrivljuje i čini bilo kakav ljudski pogled nemogućim. Tako blizu da padamo u napast, neizbježnu sklonost da počnemo na čitavu povijest gledati kao na nešto što je dovelo do Hitlera i logora smrti. Uz to slijedi popratna napast da ispitamo svu ljudsku prirodu tražeći izvore, vrutke Hitlera; da promatramo sve zlo u odnosu na Hitlerovo zlo. Proces je to koji u konačnici može završiti pretvaranjem Hitlera u svojevrsnog idola - načelo koje određuje, ako ne i vlada cjelokupnim bitkom. Treba se također zapitati da li jedan Židov, kao netko tko je mogao biti jedna od njegovih žrtava, može uopće iz bilo koje perspektive proučavati tu temu. Skloni smo tome da želimo vidjeti vlastitu tragediju kao nešto univerzalno i konačno - kao konačnu tragediju čitavog čovječanstva, sve povijesti, sve ljudske prirode. Njemački psihijatar Helm Stierlin u uvodu u svoju psihološko-povijesnu studiju Hitlera napominje da je bio prisiljen započeti s tim radom, barem djelomice, zbog pitanja koje mu je postavilo njegovo osmogodišnje dijete: Je li Hitler najveće zlo u povijesti? Dječji je to upit, ali on je ipak važan zato što nameće pitanje o tome kako mjerimo i prosuđujemo zlo: količinom, brojem tijela ili pak s obzirom na stupanj svjesnosti o počinjenom djelu, pakošću namjere, svjesnog razumijevanja
činjenja lošeg? Takvu sam vrstu pitanja postavljao sve otkad me H. R. Trevor-Roper iznenadio očitovanjem svojeg uvjerenja da Hitler nije svjesno shvaćao da radi zločin: da je bio "uvjeren u svoju ispravnost". Pitanje koje sam formulirao te besane noći na Obersalzbergu i u bistrom svjetlu sljedećega jutra kad se kasno jesenje sunce probilo kroz maglu bilo je drukčije, iako 241 se bavilo sličnim problemima kao Trevor-Roper i Steirlinovo dijete, problemima s kojima su se filozofi i teolozi nakon holokausta hrvali već pola stoljeća: trebamo li ponovno definirati naše konvencionalno, stoljetno poimanje zla kako bismo mogli uzeti u obzir Hitlerovu prirodu ili, pak, trebamo li ponovno odrediti svoje poimanje Hitlera kako bismo ga mogli shvatiti u okvirima prijašnjeg poimanja zla? Recimo to drukčije, služeći se uobičajenom židovskom formulacijom: Zašto je ovo zlo drukčije od svih drugih zala - ako doista jest drukčije? Jesmo li preblizu, a da bismo znali? Ta sam si pitanja postavljao, u ovom ili onom obliku, u susretima s povjesničarima kao što su Bullock i TrevorRoper, s misliocima kao što su George Steiner i Emil Fackenheim, u razgovorima s psihoanalitičarima, psihopovjesničarima i drugim tumačima. Iznašao sam da su ta pitanja u očajno velikom i razočaravajućem broju izbjegavana, zaobilažena ili jednostavno preskočena. "Pa, ako on nije zlo, tko onda jest?" zamrmljao je lord Bullock, kao da je to bio odgovor na pitanje a zapravo ga je samo načinjao. Naposljetku sam ipak našao jednog filozofa koji nije izbjegavao pitanje, koji nije tvrdio da je nevažno ili da ga je nemoguće analizirati, koji nije tvrdio da zna konačni odgovor. Naprotiv, hrvao se s njime, kako se meni činilo, savjesno i pošteno i činilo se da nagovješćuje provokativan nov put do odgovora. Iznenadio sam se kad sam, nakon što sam pročitao obimnu filozofsku literaturu o pitanju zla kao apstraktne kategorije i u odnosu na Hitlera, našao nekoga tko ima reći nešto novo. Ali počeo sam osjećati nešto i novo i važno, što se nameće na nenaglašen, gotovo neizrečen način u djelu Berela Langa čin i misao u nacističkom genocidu (Act and Idea in the Nazi Genocide). Lang je pročelnik odsjeka za filozofiju na Državnom sveučilištu New Yorka u Albanvju. A moju je pozornost privukao u uvodnom eseju naslovljenom Povijest zla i budućnost holokausta. Kad sam konačno počeo shvaćati implikacije Langove rasprave, iznenadio sam se što reakcije na nju u vrijeme objavljivanja nisu bile burnije, iako mi se čini da se one tek sada počinju procjenjivati i razmatrati. Da, Langova je knjiga po objavljivanju dobila povoljne kritike. Bio je uvažen pisac i mislilac koji se bavio tim temama, predsjedavao je važnim simpozijima i već bio napisao dvije knjige o toj temi. A najnovije mu je djelo čin i misao bilo primljeno s pohvalama. Saul Friedlander, jedan od najcjenjenijih mislilaca koji se bavio tim pitanjem, nazvao ju je "jednim od najvažnijih pokušaja suočavanja s filozofskim implikacijama nacističkog genocida", a Cvnthia Ozick pripisala je Langu "intelektualnu i tehničku snagu jednaku onoj Prima Levija". Ali bojim se da je snaga i poruka Langova pomaka možda promaknula ponekom čitatelju zbog njegova suzdržana stila: u prozi kao i u vlastitoj osobnosti samozatajan je gotovo do apsurda. Djelomice se radi o skromnosti i savjesnosti znanstvenika, a djelomice o osobnoj skromnosti, nesklonosti iskazivanju vlastite originalnosti u tolikoj mjeri da, sve dok postavku nisam čuo od njega samoga, nisam bio siguran koliko je originalna. 242 Pa ipak, kad smo se smjestili u ugodnoj dnevnoj sobi njegova doma u West Hartfordu u Connecticutu, čak se i Lang donekle začudio tome što mnogi koji su pisali i raspravljali o njegovoj knjizi nisu reagirali na njegovu novu postavku o pitanju svjesnosti zla. "I mene je to čudilo", rekao mi je Lang. Mislio je da je pažnju čitatelja - jer to su prvenstveno bili filozofi, a ne povjesničari - bilo zaokupilo poglavlje o Kantu pred kraj knjige čin i misao (Genocid i Kantovoprosvjetiteljstvo). To je poglavlje predstavljalo Langov doprinos diskusiji o tome kamo smjestiti "filozofsku krivnju" za Hitlera i o tome mogu li se izvori nacističkog totalitarizma i rasizma pripisati više prosvjetiteljstvu negoli starom poretku protiv kojeg se ono bunilo. Ali, čini mi se da je u prva dva odjeljka knjige Nakana genocida i Spoznaja dobra i zla Lang dao još
dublji i kontroverzniji doprinos raspravi o prirodi Hitlerova zla. Lang se veoma ozbiljno bavi problemom koji Hitler predstavlja za terminologiju zla, problemom koji je postavio Bullock - ako Hitlera ne možemo nazvati zlim, koga onda uopće možemo? "Od ključne je važnosti", rekao mi je, "da nađemo način kako Hitlera smjestiti u okvire zla - ili treba ponovno procijeniti imaju li ti okviri ikakve praktične vrijednosti. Bitno je naći put, no to ne znači da je i moguće." 1 tako se u svojoj knjizi hvata ukoštac s dva kamena spoticanja koji priječe da Hitlera odredimo kao svjesno zlog, a možemo ih odrediti kao objekciju disfunkcionalnosti i objekciju ispravnosti. O prvoj kaže: "Ako sve tumačimo nekom disfunkcijom, teorijom jednog uzroka - ma koji on bio, pa čak i ako ih uzmemo sve zajedno - zašto bismo iz toga mogli izvesti Hitlerovu odgovornost ili ubrojivost? Zbog čega je disfunkcija zlo? To je osnova obrane zbog umobolnosti: 'To je izvan moga nadzora. A kako je izvan moga nadzora, ne možete me kriviti za to što činim.'" No čak je problematičnija, mišljenja je Lang, tvrdnja o ispravnosti koju je oblikovao Trevor-Roper navodeći da se Hitlera ne može smatrati svjesno zlim zbog toga što je bio "uvjeren u vlastitu ispravnost". Ta je tvrdnja stara preko 2.000 godina i poznata je iz vremena kad je Sokrat u Protagori tvrdio da ljudi čine zločin jedino ako imaju urođenu manu koja ih priječi u tome da znaju što je pravo, ili su pak dovedeni u zabludu da čine dobro, a zapravo čine zločin. Rasprave o tom pitanju tijekom dvije tisuće godina nisu otkrile put kojim bi se problem ispravnosti, katkad nazvan "sokratovski paradoks", zaobišao. čak i najdublja filozofska rasprava o pitanju zla završava upućivanjem prije na književnost nego na povijest kad se pokušavaju navesti primjeri ljudi koji čine zlo usprkos tomu što znaju da je to što čine zlo. Miltonov Sotona, zatim Claggart (progonitelj Melvillova Billvja Budda) - redovito se navode u svakoj takvoj raspri, pa iako bi svi rado popisu dodali Hitlera, veoma malo ljudi zapravo odgovara opisu onih koji znaju da čine zlo ili vjeruju da ga čine, ali to ih ne priječi da ga ipak čine. čak je i markiz de Sade vjerovao da je u konačnici uključen u nešto što oslobađa, a ne u nešto što je zlo. Politički se mučitelji pak pozivaju na to da postupaju kako postupaju zbog ideoloških ili teoloških shvaćanja. 243 Problem je za filozofsku struku neugodan, budući da se čini kako je rasprava iscrpljena time što toliko mnogo ljudi intuitivno osjeća ili zna sve o tome, te se čini kako su argumenti povijesno iscrpljeni. Ali Lang smatra da taj problem ne možemo ni izbjeći ni ignorirati: moramo revidirati ili svoje shvaćanje Hitlera, ili svoje shvaćanje zla. Njegovi su najveći napori usmjereni na rušenje postavke o ispravnosti: "Trevor-Roper prihvaća", objasnio mi je Lang, "možda ne slijepo, možda ne u potpunosti - da su doista vjerovali vlastitim metaforama. Da su Židovi bili nametnici, mikrobi. I da su vjerovali u implikacije koje se iz toga daju izvući - da je slučaj jednak onomu kao kad liječnici gledaju bakterije koje treba uništiti. I ovdje se ponovno pojavljuje platonska tradicija razmišljanja koja tvrdi da ljudi postupaju u ime onoga što smatraju dobrim. Pitanje je da li je to prikladno objašnjenje za sve slučajeve zla koje nalazimo u nacističkom razdoblju. Želim reći da je to ključno pitanje." Da bi se uhvatio ukoštac s tim ključnim pitanjem, Lang se usredotočuje na jedan ključni element argumenta o ispravnosti, na jednu od najslavnijih izjava o nacističkom genocidu, Himmlerov govor oficirima SS-a u Poznanju 6. listopada 1943. godine. U biti je riječ o tome da je Himmler taj govor održao kako bi ohrabrio SS-ovce izravno odgovorne za organiziranje i izvršenje pokolja u logorima smrti. Radilo se o posebnoj skupini koja je trebala, kako je Himmler rekao, očvrsnuti prema ljudskim obzirima koji bi ih mogli zazivati iz masovnih grobova, prema ženama i djeci: "Trebalo je donijeti tešku odluku da ti ljudi [Židovi] trebaju nestati s lica Zemlje... Možda ćemo mnogo poslije moći razmisliti trebamo li o ovome još nešto reći njemačkom narodu. Ja osobno vjerujem kako je za nas bolje -nas zajedno - da smo to podnijeli za naš narod, da smo sami preuzeli odgovornost [odgovornost za čin, a ne samo za naum] i da tu tajnu ponesemo sa sobom u grob." Od te se izjave ledi krv, ona je - u nedostatku pisane Hitlerove naredbe - jedna od najizravnijih izjava zabilježenih o namjeri i raspoloženju koje je stajalo iza konačnog rješenja. Kao takva često se navodi kao protuargument tvrdnjama takozvane funkcionalističke škole, koja smatra da nije bilo naredbe s vrha ili odluke da se Židove uništi, da se sve to naprosto dogodilo zbog birokratske potrebe - zbog teškoća drukčijeg načina rješavanja milijuna Židova zarobljenih na području Poljske
i Sovjetskog Saveza nakon invazije 1941. godine: da su sve to vjerojatno smislile niže zapovjedne strukture, a da nije bilo naloga odozgo. Ali Berel Lang usredotočuje se na ovaj govor kao ključni element tvrdnje o ispravnosti: on u sebi sadržava naznake za i protiv postavke da su nacistički vođe bili uvjereni u vlastitu ispravnost kad su provodili istrebljivanje Židova. S jedne se strane čini da Himmler SS-ovim krvnicima tumači kako vjeruje da je to što rade plemenita i uzvišena misija uime čovječanstva. Ali, s druge strane, ne proizlazi li zapravo poziv 244 na šutnju ili prikrivanje, poziv na potrebu da se tajna odnese "u grob", manje iz "plemenitih" misli, a više iz Himmlerove svijesti o kriminalnosti njihovih djela? Isplati se razmotriti način na koji se Lang bavi proturječnim implikacijama Himmlerova govora jer se tako dobro vidi način na koji primjenjuje opažanja povijesti i filozofije na pitanje hotimičnosti nacističkog zla. Prvo se bavi pitanjem ispravnosti: postavkom da su Hitler, Himmler i kovači konačnog rješenja mislili da se upuštaju u plemenit pothvat. Najjača i najžešća postavka koja se iznosi u prilog tom stajalištu - da su nacisti barem u duši bili idealisti - jest Pasteurova i Kochova analogija, teorija židovstva kao virusa. Kad je riječ o tom stajalištu, moramo prihvatiti iskrenost slike o sebi koju su zagovarali Hitler i Himmler - da istrebljivanjem Židova postupaju poput idealističkih, samoprijegornih liječnika, iscjelitelja koji pokušavaju spasiti ljudsku vrstu od kuge. Još je 1919. godine Hitler pisao da će "posljedica židovstva biti rasna tuberkuloza arijevske rase". Implikacija toga je sljedeća: liječnici koji liječe bolest uzrokovanu klicama ne teže tomu da mijenjaju ili prosvjetljuju klice, nego da ih tamane u interesu bolesnikova života. U interesu života arijevske rase - ako Židove shvatimo kao klice tuberkuloze - takve klice treba potamaniti. Hitler je tu analogiju jasno izrazio u veljači 1942. godine kad je programsko istrebljivanje Židova uzelo zamaha: "Otkriće židovskog virusa jedna je od najvećih revolucija ikad pokrenutih u povijesti svijeta. Naša borba iste je vrste kao i ona koju su u prošlom stoljeću vodili Pasteur i Koch. Za koliko li se tek mnogo bolesti može kao uzročnik utvrditi židovski virus! Bit ćemo ponovno zdravi tek kad istrjebimo Židove." Ovdje, dakle, nalazimo u najčišćem obliku vlastitu sliku o sebi kakvu je Hitler najviše volio, njegovo objašnjenje samoga sebe. On je doktor Hitler, borac, junak virolog, koji pokušava spasiti ljudsku rasu od pošasti smrtonosnih zaraznih klica. Groteskna grozota slike ne isključuje sama po sebi mogućnost da je Hitler u nju vjerovao ili da je samoga sebe obmanjivao vjerujući u nju, u kojem slučaju potvrđuje Trevor-Roperovu tvrdnju o ispravnosti. Iako sam više sklon tome da vidim Hitlera kao zla, svjesna čovjeka puna mržnje koji je stvorio, krivotvorio, krinku ispravnosti zbog povijesti i svrsishodnosti, postoji li ikakav način - osim retroaktivnoga čitanja misli - kojim bi se osporila ta sliku Hitlera kao liječnika i borca koju je stvorio o sebi? Lang pomno preispituje neke od slabijih prigovora na model liječničke ispravnosti prije nego što se posvećuje onomu što vjerujem da mu je najjači pristup. Među slabijim prigovorima nalazi se i pomak u pristupu koji je postao poznati problem u proučavanju Hitlera: odluka iz 1944. godine, donijeta kad je istočna fronta prema Staljinu bila na rubu sloma, da povuče željezničke vagone žurno potrebne za prijevoz zamjenskih postrojbi na opsjedanu frontu kako bi ih preusmjerio na prijevoz što više Židova u logore smrti. Lang tu činjenicu tumači kao argument protiv obrane o ispravnosti. Ako je Hitler želio očuvati arijevsku rasu i njemačku naciju, postupio je protiv tih navodnih ideala 245 ostavljajući frontu nebranjenu i otvorenu sovjetskoj navali kako bi i dalje provodio (prema ovom stajalištu) naizgled sebičnu osobnu strast da ubija Židove. Ali, zapravo je moguće izvući suprotan zaključak. Hitler je bio toliko duboko, "iskreno" odan stavu da su Židovi zarazna, kužna bolest čovječanstva da je bio spreman žrtvovati opstanak i samog njemačkog naroda u neovisnoj državi kako bi očuvao "idealizirani" cilj spašavanja arijevske rase za sva vremena od židovske zaraze - izgubiti rat protiv Staljina, ali dobiti rat protiv Židova. Time bi prebacivanje vagona 1944. godine postalo dokaz u korist tvrdnje o ispravnosti. Druga ključna objekcija protiv tvrdnje o ispravnosti koju je između ostalih iznio i Bullock, činjenica
je koja govori o prikrivanju i stidu. Hitler i nacisti uvelike su se trudili da prikriju konačno rješenje, što dokazuje da su znali da su u krivu i da su se stidjeli toga što rade, što je svakako u suprotnosti s tvrdnjom o tome da su bili uvjereni u vlastitu ispravnost. S druge strane, nema ničega istinskog u prikrivanju prema čemu bi se nužno zaključilo da je prikrivanje posljedica stida nasuprot, da tako kažemo, "idealističkoj" mudrosti. Riječ je o samoprijegornoj, idealističkoj mudrosti koju Himmler naizgled pokazuje i preporučuje svojim postrojbama u govoru u Posenu: Jedino mi imamo snage i ispravnosti da shvatimo kako naši ideali od nas traže poduzimanje radikalnih, naizgled užasnih mjera prije nego što ostatak pučanstva potpuno shvati njihovu nužnost koja proizlazi iz ideala, žurno uzimanje "lijeka", konačni iscjeliteljski cilj ubijanja. Te poteškoće koje Lang iznosi u korist pokušaja da u vodećih nacista dokaže svjesnost o zločinu (a ne uvjerenost u ispravnost) u konačnici, po mom mišljenju, jačaju njegovu argumentaciju. A ta argumentacija nadilazi tvrdnje da su radili to što su radili iako su znali da su u krivu, i prelazi na razmatranje mogućnosti kako su radili to što su radili upravo zato što su znali da je to zlo. Put do toga jedinstvenog zaključka Lang započinje natuknuvši "iznenađujuću" misao da "možda postoje razlike između zločinaca ovisno o stupnju ljudskosti koju priznaju žrtvama". Priznavanje nečije ljudskosti otežava oduzimanje te ljudskosti ili života takvoj osobi. To Langa dovodi do tvrdnje da nacistički proces dehumanizacije, "sustavna grubost i ponižavanje" kojima su podvrgavali stanovnike logora smrti - jer su logoraše, umjesto da ih odmah ubiju, prvo pokušavali svesti na niža bića kako bi njihovo ubijanje bilo manje uznemirujuće - "okrutnom inverzijom više nego samim istrebljenjem svjedoči prije svega o ljudskom statusu koji je dodijeljen Židovima" (kurziv autorov). Ovdje se pobija argument o Hitleru kao Pasteuru, to jest da su konačno rješenje provodili oni koji su sebe vidjeli kao idealiste: oni, zapravo, o Židovima nisu razmišljali kao o zaraznim klicama, utjelovljenju bolesti -prvo su ih morali hotimice, svjesno svesti na to stanje nižih bića kako bi ubijanje, koje je uslijedilo, ljudima učinili "probavljivim". Znanje, promišljenost, svijest o tijeku zločina, to su elementi koji za Langa označavaju postupak dehumanizacije kao dokaz o svjesnom zlu. Možemo zamisliti 246 liječnika kako ubija klice, ili kako, primjerice, ubija pse zaražene bjesnoćom čineći tako uslugu čovječanstvu, braneći čovječanstvo: ali liječnika koji je čovjeka kojega je smatrao zdravim, namjerno sveo na stanje nižeg bića i potom ga bez ikakve grižnje savjesti ili moralnih skrupula ubio, ili pak onoga koji polaže pravo na moralnu čestitost samim time što takve ubija, ne možemo nazvati ničim drugim do svjesno zlim. "Postupak sustavne dehumanizacije traži svjesnu afirmaciju zla što je u njega uključeno", kaže Lang, "da čovjek naizgled postane manje od čovjeka: ovdje činitelj djela dobrovoljno odabire zločin iz načelnih razloga - odabire ono što je pogrešno u odnosu na njegovo vlastito shvaćanje" (kurziv autorov). Pogrešno čak i u odnosu na njegovo vlastito shvaćanje. To je stanje uma za koje se u Protagori tvrdi da je nemoguće: oni koji čine zločin odabiru krivo zbog vlastitih zabluda, zbog pogrešnih stajališta o tome što je pravo, a ne zbog jasnog shvaćanja da je to što rade pogrešno. Lang vjeruje kako dokaz da su nacisti znali kako je to što rade pogrešno u odnosu na vlastita shvaćanja možemo naći u stupnjevima promišljanja potrebnim za provođenje genocida: u odluci da se pojedincima sudi ne prema njihovim djelima, nego kao pripadnicima zaražene skupine, u odluci da zaraza predstavlja neposrednu opasnost i, naposljetku, u trećem stupnju na kojem se donosi odluka da jedino istrebljenje može spriječiti opasnost. "Svaki od tih stupnjeva zahtijeva razmišljanje, negiranje dokaza koji govore suprotno, promišljanje i rasuđivanje." Sam postupak dehumanizacije pomno je pripremljen i ne zahtijeva samo visoku svijest o tome što se radi već i namjeru da se lažima, varkama prikrije ubijanje koje će uslijediti - ubijanje koje bi prije dehumanizacije moglo djelovati pogrešno, ali nakon nje je "ispravno". Na tom mjestu Lang u svojoj argumentaciji čini skok koji je malo povjesničara i filozofa bilo spremno učiniti. To je skok u kojem on više ne tvrdi da su počinitelji konačnog rješenja radili zlo usprkos tomu što su znali da je to zlo, nego nameće zaključak da su to činili upravo zato što su znali da čine zlo!
Mnogi filozofi dvoje postoji li uopće taj stupanj zla, takva osoba, izvan stranica književnosti s kojih nam se, primjerice, Miltonov Sotona zaklinje "da činit zla bit će nam jedina slast", a Rikard III i Jago trljaju ruke uživajući nad zlom koje su smislili. Ali čak i Jago nudi nekakvo objašnjenje, osjeća da mora opravdati svoje zle postupke: čuo je da se šuška kako je Otelo spavao s njegovom ženom. Jago priznaje da baš i ne vjeruje u to; vrlo prozirno dopušta da je "objašnjenje" zaštitni premaz njegova užitka u tome što čini zlo zbog njega samoga. Ali on je izmišljen lik: u stvarnom životu čak i sotonisti pokazuju svojevrsnu izvrnutu moralnost, potrebu da objasne: vjeruju kako je Bog Zao Uzurpator, a Sotona pogrešno shvaćena snaga koja djeluje s ciljem ljudskog oslobađanja i dobra. "Jedno je činiti zlo usprkos tomu što znamo da je to zlo", rekao sam Langu u njegovoj dnevnoj sobi u West Hartfordu, "ali činiti zlo zbog toga što jest zlo nešto je sasvim drugo, zar ne?" 247 Njegov me odgovor zaprepastio jer nije bio jasno nagoviješten u njegovoj knjizi: bio je to odgovor koji nisam mogao ni zamisliti, pa ipak takav koji je zauvijek promijenio moj pogled na to pitanje. U određenoj je mjeri povezan s pogledom na zlo kao na umjetnost, na umjetnost zla. Lang je počeo razgovor o toj temi podsjetivši me na veliku domišljatost nacističkih laži o genocidu. Bili smo razgovarali o ulomku iz Hitlerovih Govora za stolom kojim sam se bavio, a u kojem Hitler, Himmler i Hevdrich naizgled raskrinkavaju "glasine" (za koje znaju da su istinite) kako se Židove istrebljuje. Glupo je da ljudi takvo što govore, pobožno dokazuje Hitler, kad ih (Židove) samo "premještamo u ruske močvare", iako dodaje da bi, u slučaju da to jest istina, Židovi dobili ni manje ni više nego što zaslužuju. To mi se činilo prozirnom igrom u kojoj su tri graditelja konačnog rješenja postala prvi poricatelji holokausta, prvi, da tako kažemo, "revizionisti", a činili su to na osobito gnusan način, namigujući jedan drugomu. To je dokaz i prikrivanja i otkrivanja, ta predstava, zar ne? - upitao sam Langa. Prikrivanje za zapisnik, ali otkrivanje, gotovo uživanje, onima koji su razumjeli "šalu". "Tako bih ja to shvatio", rekao je Lang. "čini mi se da domišljatost na neki način doista predstavlja bit problema, iako je profinjenija od grubosti. Primo Levi rabio je izraz 'nepotrebna grubost', što nije baš ono o čemu govorim: radi se o elementu neopravdanosti, ali to je više od neopravdanosti. čini se da postoji neko zamišljeno odugovlačenje, razradenost čije najbolje primjere nalazimo u umjetničkim oblicima i koje u umjetnosti obično shvaćamo kao pokazatelje svijesti, umjetničke svijesti, neke sveobuhvatne zamisli." Umjetnička svijest u zamisli i provođenju zla? Da, odgovorio je, dijelom zato što pojam umjetnosti zla podrazumijeva postojanje svijesti o zločinu. Ako je mjesto zla u stupnju svijesti o zloj prirodi nekog djela, umjetnička je svijest gotovo po definiciji najsloženiji, najdublji oblik svijesti. "Uloga maštovitosti u promišljanju njihovih postupaka", tvrdi Lang, ukazuje na umjetničku svijest zla na djelu u slučaju izvršitelja konačnog rješenja. "Brutalnost je otvorena, nije zamišljena. Ne radi se o pukoj gruboj sili. čini mi se da je u svemu neprestance prisutan element ironije - znate natpis iznad ulaza u Auschwitz Arbeit machtfrei (Rad oslobađa). To je poput šale, to jest šala. Orkestar te ljude ispraća glazbom dok odlaze na rad." Ironična svijest, umjetnička svijest, podrazumijeva promišljanje, odlučivanje, svjesno razrađivanje. Takvu svijest nalazimo u Hitlerovoj razmetljivoj umjetničkoj hinjenosti u Govorima za stolom kad spominje "glasinu" da istrebljuju Židove. Naslutio sam onu vezu na koju sam mislio da možda Lang aludira: ako je potpis samosvjesnog zla u projektu genocida bio umjetnička svijest koja je ušla u njegovu razradu, izvršenje i prikrivanje, možda je jedan od njezinih izvora bio Hitlerovo razmišljanje o sebi kao umjetniku, razmišljanje koje ga je pratilo čitava života? Ili, kao što sam to oklijevajući izložio Langu: "Predodžba o tome da je umjetnost ili 248 1 umjetnička mašta ono što je svojstveno nacističkom zlu... To ima smisla na način koji nisam mogao odrediti. Ali kad ste govorili o umjetnosti zla, ulovio sam se kako se pitam - Hitler poput umjetnika, je li to bilo ishodište, razmišljao je o sebi kao..." "Pa, nema sumnje da je on na neki način, na neki veoma očit način, bio umjetnik", odgovorio je Lang. "Hoću reći, ti skupovi i njegovo predstavljanje samoga sebe u govorima. To je svakako umjetnost. A što se tiče toga, može li se na dubljoj razini o tome svemu ugovoriti kao o umjetnosti,
o tome ne bih mogao suditi." Ali potom se zanimljivo osvrnuo na sličnosti između misaonog postupka umjetnika i svjesnoga zlotvora. "Postoji element promišljanja i ponosa. Stil umjetničkog djela shvaćamo kao nešto što pretpostavlja odabir između različitih mogućnosti, sustavni niz odabira koji isključuje neke mogućnosti, a uključuje druge koje se potom izgrađuju jedna na drugoj. A što se tiče moralnih pitanja, tada moram reći kako mislim da bi se o stilu moglo govoriti u smislu morala kao estetike; mora postojati barem svijest o zlu koja tu igra svoju ulogu: svijest o putu koji nije odabran, svjesnost o tome da je odabrani put onaj za koji se vjeruje da je zao. I prisutnost domišljatosti, maštovitosti." Ovime se ne želi reći da je na razini odreda za ubijanje i plinskih komora postojao umjetnički senzibilitet (iako je u potonjih bilo vražje umjetnosti prijevare). Radi se više o senzibilitetu koji živi u umovima idejnih i provedbenih tvoraca složenog sustava. Lang dramatski jasno predočuje svojom kritikom bit sad već uvelike poznatog ali ne jasno određenog pojma "banalnosti zla" koji je predstavila Hannah Ardent u knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu. "Arendtova piše da Eichmann u zlu pokazuje nedostatak maštovitosti. Ali ja mislim da ona postoji, maštovitost u njegovim postupcima. Ne trebate biti genij da biste imali maštovitosti. Nitko nije toliko banalan da ne bi bio maštovit." Dok Arendtova pokušava definirati zlo kao "bezobzirnost", neobaziranje na pitanja morala, Lang ga vidi kao pažljivost, u smislu pomna razmišljanja o izboru određenih postupaka, promišljanja i maštovitosti - barem u slučaju nacista. Zlo se ovdje ne pojavljuje kao nedostatak maštovitosti, nego kao njezino obilje, kao pretjerana umjetnička maštovitost svijesti o zločinu. Promotrimo uvjetno što bi značilo proučavanje Hitlerova zla kao jednoga aspekta njegove predodžbe o samom sebi kao umjetniku. Znamo da je u djetinjstvu htio biti umjetnik; znamo da ga je to dovelo u sukob s moćnim ocem, koji to nije odobravao, i zbližilo s majkom, koja je poticala tu osjećajnu stranu mladog Adolfa. Znamo da se nakon očeve smrti osjećao dovoljno oslobođen da se uputi u Beč u potrazi za svojim umjetničkim snom - ali ondje su mu iluzije bile razbijene. Zbog nedostatne nadarenosti nije bio primljen čak ni na studij umjetnosti na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti. To je odbijanje trajno i razorno djelovalo na njegov život. Razumije se, čak i nakon što ga je odbila akademija a nakon nje i fakultet arhitekture, mladi se Hitler i dalje smatrao umjetnikom. čak i u domu za muškarce 249 nastavio je oslikavati razglednice koje je prodavao na ulici; u rovovima Prvog svjetskog rata neumorno je crtao sudrugove vojnike i razrušen ratni krajolik. (On nije bio "soboslikar", kao što pogrešno vole reći oni koji ga žele ismijati i podcijeniti. Možda nije bio dobar slikar, pejzaži su mu tipski i bez živih bića, ali ipak je bio slikar.) Bio je umjetnik ne samo po onome što je radio već i po osobnom temperamentu. U munchenskom polusvijetu u kojem je boravio u doba Weimarske Republike, u salonima zloglasnih boemskih aristokrata koji su ga prihvaćali, Hitler je zauzeo pozu temperamentnog umjetnika koji je često govorio o Wagneru i potrebi obnove umjetničkih ideala grčke klasike. Ta je poza prerasla u apsurdnu pompoznost koja se razabire u beskrajnim monolozima o umjetnosti u Govorima za stolom, u svjesnom umjetničkom oblikovanju nurnberških skupova i u nakaznim totalitarnim arhitektonskim fantazijama koje je planirao (a katkad i izveo) s Albertom Speerom. Kao što ističe Gordon Craig, Thomas Mann bio je jedan od prvih koji su prozreli da je u srži Hitlerove privlačnosti njemačkomu narodu zapravo to što je samoga sebe predstavljao više kao umjetnika nego kao političara. I naposljetku, na samome kraju, duboko u bunkeru, samo nekoliko dana uoči dolaska sovjetskih vojnika i njegova samoubojstva, Hitlera se nije moglo navesti na svrsishodan razgovor o njegovu teškom položaju zato što se nije mogao odvojiti od uživanja u maketi svoje najveće arhitektonske maštarije: rekonstrukcije njegova rodnog Linza u kulturnu prijestolnicu i umjetničku riznicu tisućgodišnjeg Reicha. Osim toga, Hitlera je taština navela da se okruži suradnicima koji su sebe u određenom smislu smatrali umjetnički darovitima: Hevdrich je bio vješt violinist, Goebbels romanopisac, Goring grabežljiv sakupljač umjetnina, a tu je, dakako, bio i Speer, Hitlerov estetski duševni sudrug. Kad
Richard Breitmann Himmlera naziva arhitektom genocida, to ne čini nepromišljeno. Deborah Dwork i Robert Jan van Pelt u studiji o arhitekturi Auschwitza tvrde da je, u većoj mjeri nego što bi to itko mogao zamisliti, Langova teza o logorima smrti kao svjesnom djelu umjetnosti zla potvrđena u zbiljskoj teoriji i praksi kreatora Auschwitza. Zapravo se odnedavna pojavila cijela škola mišljenja o Hitleru i holokaustu koja se usredotočuje na estetsku i umjetničku komponentu: umjetničku svijest ne kao sporedni proizvod nacističkog projekta nego kao njegov izvor. Noviji film naslovljen Arhitektura zle kobi Petera Cohena iz Miinchena nalazi izvor nacističkog rasizma u izopačenoj estetici (baš kao što je Fritz Gerlich natuknuo u svojoj satiri o Hitlerovoj znanosti o rasama). Drugi idu dalje i vide nacističku rasističku svijest kao izdanak glavnih tijekova same zapadne tradicije idealizacije estetike - kao izopačenost u srži same zapadne kulture, kao što to tvrdi George Hersev s Yalea u tekstu Razvoj privlačnosti (The Evolution ofAllure). Hersev vidi nacističku eugeniku kao demonsku umjetnost koja je pokušala oblikovati rasističku ideju savršenstva iz tkiva genoma s pomoću primitivnog biogenetskog inženjeringa, koji je rasističko oblikovanje postizao služeći se eutanazijom, eugenikom i masovnim umorstvom. 250 Možda su novinari Munchner Posta bili na tragu nečega kad su Hitleru za ključni pogrdni epitet odabrali izraz "politički krivotvoritelj". Krivotvoritelj je, naposljetku, svojevrstan umjetnik, iako je riječ o umjetniku laži ili prijevare. A možda je i suvremeni pisac D. M. Thomas također bio na tragu kad se odvažio reći da su u određenom smislu koji duboko uznemiruje Hitler i Kafka srodni umjetnici, gotovo duševni blizanci, obojica otuđeni likovi na rubovima njemačkog Reicha koji su oblikovali viziju - umjetnost - iz očaja i izvlaštenja, oba s maštom sposobnom da zamisli svijet koncentracijskih logora, iako je Hider bio taj koji je imao viziju zla i volju da Kafkinu noćnu moru prenese u stvarni svijet. U jednom ulomku Thomasova romana Slike s izložbe (Pictures at an Exhibition), ulomku koji je proizišao iz njegova razmišljanja o Kafki i Hitleru kao umjetničkim blizancima, jedan lik piše svojem prijatelju: "Moram znati više o modernizmu. čini mi se da bi se logore smrti moglo promatrati kao oblik odbojne umjetnosti. Bili su stravično lijepi u svojoj pragmatičnoj učinkovitosti, s tonovima nadrealnog. Time mislim na dolazak vlakom, s čim je obično povezan povratak kući, ili pak uzbuđenje odlaska na odmor. Na orkestre koji sviraju veselu glazbu. Na metafore pročišćavanja, kupelji i peć za očišćenje." Kao što ćemo vidjeti, veza između Kafke i Hitlera postala je prostorom silnog prijepora. No pridonosi li takav način razmišljanja išta našem razumijevanju Hitlera i prirode Hitlerova zla? Promatrajući Hitlera sa stajališta umjetnika i umjetničke svijesti, doista uspijevamo povezati neke od njegovih opsesivnih preokupacija. Uzmimo primjer ekstremizma kojim je Hitler zagovarao "rat do istrebljenja" protiv izopačene umjetnosti te izopačenih modernista i Židova umjetnika koji su je stvarali. Moguće je njegovo shvaćanje manje vrijednih naroda i degeneriranih rasa promatrati kao izopačene umjetničke prosudbe: manje vrijedne rase predstavljale su "izopačenu umjetnost" biološkog stvaranja. Može se raspravljati o tome da je jedinstven, prepoznatljiv postupak nacističkog zla bio svojevrstan čin demonske ljubavi prema umjetnosti: susret nacista i Židova na dolaznom peronu Auschvvitza bio je susret "odabira", svojevrsne ubojite diskriminacije svojstvene velikim poznavateljima umjetnosti - gotovo kustoski obred. I doista, službeni je izraz u Auschwitzu za obred odabira onih koji će odmah umrijeti i onih kojima je namijenjena sudbina da rade i bivaju mučeni do smrti na produžen, "umjetnički" način, imao u sebi zastrašan prizvuk iz muzejskog svijeta: "odabiri". Promatranje Hitlerova zla sa stajališta umjetničke svijesti koju je iskazalo u najmanju nam ruku pomaže odbaciti objekciju ispravnosti: postoji svjesno uživanje u strašnoj grešnoj naravi postupka dehumanizacije - svojevrsnoga obrnutog umjetničkog postupka, nestvaranja u kojem se ljudi ponovno stvaraju, ponovno oblikuju u nižu ljudsku vrstu - uživanje u postupku koji se ne može braniti kao samoprijegorno srozavanje na grube postupke da bi se postigao uzvišen cilj. Sami su postupci predstavljali bit, sami su postupci bili ludilo. Stvaranje jedinstvene umjetnosti zla nameće drugo pitanje o kojem je Lang
251 izrazio neke provokativne misli: pitanje postoji li u doba nacizma evolucija zla, "progresija" u dotad nepoznate oblike zločinstva. Pitao sam Langa vjeruje li da je Hitlerovo stvaranje umjetnosti zla bilo ono što je nacistički genocid pretvorilo u nov međaš, novu činjenicu u povijesti zla. Lang je isprva načeo ideju progresije u razvoju, evolucije u težini zla u članku naslovljenom Povijest zla i budućnost holokausta (The Historj ofEvil and the Future ofHolocaust) objavljenom u zbirci članaka Pouke i ostavštine (Lessons and Legacies). Zastupajući stajalište da zlo ima povijest, razvojni put od prvog namjernog ubojstva (Abelova ili koga već) do Hitlerova genocida, Lang se nije služio umjetničkom metaforom. Ali u razgovoru sa mnom o tome može li zlo imati i daljnjih razvojnih stupnjeva nakon Hitlera, on ju je ipak upotrijebio: "Natuknuo sam u [članku] da to možda i nije posljednji stupanj zla: upotrijebio bih analogiju s umjetnošću. Naime, ako se može govoriti o budućnosti umjetnosti, to je onda moguće u okviru mašte. Mislim da je doista potreban čin mašte, nemoralne mašte, da se zamisli genocid onako kako su to oni učinili. A ako govorimo o mašti, tada je jedno od njezinih bitnih obilježja nepredvidljivost." "Kažete da, ako biste mogli predvidjeti sljedeći stupanj, to zapravo i ne bi bio sljedeći stupanj", natuknuo sam. Odgovorio je potvrdno i upustio se u razmatranje pojma genija. "Ako postoji genij u umjetnosti, recimo u slučaju Mozarta, a može postojati i genij u moralnosti (Gandhi), zar ne postoji analogija umjetničkog genija u geniju zla? Genij nam pokazuje nešto što nikad prije nismo vidjeli." Vrsta zla koju nikad ranije nismo vidjeli? Zlo koje nadmašuje Hitlerovo? To je misao od koje zastaje dah. To je - po definiciji - izvan pojmljivog. Ili se to možda već dogodilo? Pitao sam Langa smatra li da je fenomen negiranja holokausta, odnosno "revizionizam" - kako ga se katkad naziva, možda domišljati nov korak u razvojnom stupnju povijesti zla. Naposljetku, revizionisti nisu samo zadovoljni holokaustom, nego idu korak dalje - na demonski domišljat način - te rani dodaju uvredu proglašavajući preživjele i žrtve lašcima. Tvrdnjom da njihovih smrti nije ni bilo, iznova istrebljuju istrijebljene. U njihovu su krivotvorenju povijesti te stvarne smrti navodno krivotvorene. Nije li to demonska umjetnost - kvantumski skok u domišljatosti zla - to što smišljaju načine mučenja onih koji su već istrijebljeni? Lang se opirao toj zamisli. Tvrdio je kako, budući da revizionisti ne poriču kako bi holokaust, da se dogodio, bio zločin, oni barem implicitno označavaju pojam ubijanja Židova kao nešto pogrešno, kao nešto što bi svatko htio poreći. Ja, pak, mislim da revizionisti otvoreno lažu kad kažu da misle kako bi to bilo loše da se doista dogodilo. Zapravo (kao što to pokazuje nedavno objavljena knjiga Inga Hasselbacha i Toma Reissa Fuhrer-Ex), privatno, u svojem krugu, izražavaju veliko oduševljenje time što se to dogodilo, a u javnosti to poriču samo zato da bi mučili ionako izmučene preživjele sramoćenjem mrtvih. Oni ples na grobovima mrtvih 252 pretvaraju u zlu koreografiju, u umjetnost. Lang navodi drukčije poimanje sljedećeg koraka u razvoju zla, zla još razvijenijeg od Hitlerova zla, iako ono za posljedicu ne bi imalo ogroman broj mrtvih: riječ je o zlu utjelovljenu u poslijeratnom stajalištu Martina Heideggera, filozofa koji je tijekom rata radi vlastitoga akademskog probitka postao nacistički udvorica. "Heidegger je znao", napomenuo je Lang. Lang je proučavao njegov život i djelo pripremajući knjigu Heideggerova šutnja (Heidegger's Silence). "Znao je da se to dogodilo i nije mu bilo stalo. Njegova šutnja nije čak bila ni poricanje. Za njega to jednostavno nije bilo važno. Nije bilo važno! Nije bilo važno", ponavlja Lang u njemu nesvojstvenoj provali duboke gorčine. "Pa sada, ako pitate tko je od njih gori... Revizionisti negiraju da se dogodilo - zapitamo li se koje su njihove pobude, možemo o tome svašta reći, ali barem stoji to kako bi to bilo pogrešno da se dogodilo. Ali Heidegger zna da se dogodilo, no jednostavno mu nije važno; to nije nešto zbog čega bi se trebala iskrivljavati povijest da bi se negiralo - Heideggeru to nije povijest kojom bi se trebalo opterećivati." Langu je ta nebriga za povijest gora od njezina iskrivljavanja. Znati i ne hajati gore je od umjetnosti
negiranja, iskrivljavanja i krivotvorenja. Rekao bih da on podcjenjuje koliko se razvila umjetnost revizionizma. Lang se nikad nije susreo s Davidom Irvingom i pokušao izravno hrvati s utjelovljenjem "znanstvenog" revizionizma. Ja jesam. 253 12. POGLAVLJE David Irving: Veliki ajoj °& u kojem istražujemo um Hitlerova "poklisara u zagrobnom životu", svjedoci smo "Hitlerove čarolije" na djelu i susrećemo se ponovno s Hitlerom kao novorođenčetom Pozvonivši na dobro čuvanom, vrhunski osiguranom ulazu u stan Davida Irvinga u londonskoj ulici Duke, nisam mogao a da se ne sjetim što je Alan Bullock rekao o Irvingu. Bullock se temeljito potrudio objasniti da njegov povratak u polemičke vode javnim predavanjem o Hitlerovoj ulozi u holokaustu nije bio izravan ili osobni odgovor na Irvingovo snažno zagovaranje Hitlerove neumiješanosti, nego je, prije svega, odgovor revizionistima i svima onima koji negiraju postojanje holokausta. Nije Irvinga želio počastiti time da mu bude protivnik u smislu predstavnika legitimne suparničke škole povijesnog objašnjavanja i tumačenja. Ali Bullock je fasciniran ili u najmanju ruku užasnut fenomenom Irvinga. "Doista je demagog", kaže Bullock. "Pravi Hitlerov govornik." "Hitlerov govornik?" "O da", odgovori Bullock sjevernoengleskim dijalektom iz prezira prema Davidu Irvingu, Hitlerovu tumaču koji je postao Hitlerovim braniteljem. "O da, on prelazi sve granice. Ide u Njemačku i sve još zakuhava." Bullock je mislio na novinske napise o Davidu Irvingu u prigodi njegova obraćanja skupovima njemačkih simpatizera. Posjedovao sam jedan od tih napisa, onaj Gitte Serenv iz 1991, autorice djela Albert Speer: Njegova borba s istinom (Albert OZA Speer: His Battle ivith Truth). Opisuje Irvinga kako govori okupljenima u Hamburgu da će za dvije godine "ovaj mit o masovnim ubojstvima Židova u tvornicama smrti u Auschvvitzu, Majdaneku i Treblinki... koja se zapravo nikad nisu dogodila" napokon biti pokopan. "Dva dana poslije", izvještava Serenv, Irving je "iznio svoju poruku gomili tetovirane mladeži koja je mahala zastavama u istočnonjemačkom gradu Halleu. Gomila je klicala Sieg Heil dok je on u zvijezde kovao junaštvo 'toga velikog njemačkog mučenika, Rudolfa Hessa.'" Uza svu svoju mističnu kontemplaciju slike Isusa kako grli Judu, Bullock kao da vidi Irvinga kao Judu povijesne istine za kojega nema oprosta. Očito je da ga jednostavno prezire. "čudan mali nevaljalac", rekao je Bullock o Irvingu. Upravo smo razgovarali o svjesnom zlu. "Uistinu mislim da je zao. Zakuhava stvar, i dobro zna što čini." Je li David Irving zao? Ako je zlo odredište, Bullock vjeruje da je Irving do njega već stigao. Ja nisam tako siguran. Mislim da sam ga vidio u trenutku kad je došao do pretposljednje postaje i razmišljao treba li ondje sići ili produžiti do kraja. Doista, činilo mi se da se taj proces odlučivanja odvijao pred mojim očima. Rijetko se prijelomni trenutak takva procesa odvija pred našim očima, no imao sam upravo takav osjećaj slušajući Irvinga kako se hrve s kobnom dilemom u vezi s jednim rukopisom. Ponosan je što ga je otkrio, ali ga ipak želi pobiti, odreći mu vjerodostojnost. Taj rukopis svojim postojanjem pobija dva posljednja desetljeća njegova rada. On sadržava ono za što je Irving dugo tvrdio da se nikada neće pronaći: dokaz o osobnoj zapovijedi Adolfa Hitlera, dugo traženi Fuhrerbefehl, zapovijed koja naređuje istrebljenje Židova. Upravo me taj rukopis, i proces odlučivanja povezan s njim, potaknuo da svladam svoje ograde i ipak porazgovaram s Irvingom tijekom svoga posjeta Londonu radi razgovora s Bullockom i Trevor-Roperom. Želio sam saznati razmišlja li Irving ozbiljno, kao što je to nagovijestio u nedavnom intervjuu objavljenom u Telegraphu, o tome da revidira svoja revizionistička stajališta. Riječ je o rukopisu, o navodnim memoarima Adolfa Eichmanna. Njihova tridesetak centimetara debela fotokopija stajala je na Irvingovu stolu i teško mu opterećivala misli toga poslijepodneva kad
sam ga posjetio u radnoj sobi u ulici Duke. Na njegovu je stolu također bilo i Goebbelsovo poprsje kao i Hitlerova sićušna olovna figurica. Irving je visok muškarac rumenih obraza, odjeven poput otmjene gospode na ladanju. Lice mu se trza kad je uzbuđen, a to je, čini se, često bio tijekom našeg razgovora. Posebice kad smo došli do dileme oko Eichmannovih memoara. Irving je stekao ugled prijepornog povjesničara 1977. godine objavljivanjem knjige Hitlerov rat (Hitler's War), djela u kojem je njegov stručni cilj bio opisati izvor i vođenje rata viđeno Hitlerovim očima, "sjedeći za njegovim stolom". Mnogi priznaju Irvingovu marljivost u pronalaženju brojnih osobnih spisa, dnevnika i dokumenata iz njemačkih izvora, za koje se dugo vjerovalo da su izgubljeni. "Kakve 255 god optužbe možemo izreći na račun Irvinga kao povjesničara - a bilo ih je mnogo - nema nikakve sumnje u njegovu sposobnost pronalaženja izvornih dokumenata", napisao je Robert Harris 1983. godine u svojem opisu fijaska u vezi s Hitlerovim dnevnikom. Ipak, većina odbija zaključak na koji Irving cilja sve od vremena Hitlerova rata: nepostojanje ijedne Hitlerove pisane zapovijedi za provođenje konačnog rješenja dokazuje kako on to nije zapovjedio i da vjerojatno za to nije ni znao. Zauzevši takav stav, otišao je još dalje - ali ne mnogo dalje - od najekstremnijih funkcionalista medu njemačkim povjesničarima u polemici između funkcionalista i intencionalista 1980-ih godina. Funkcionalisti zagovaraju teoriju da se, iako je Hitler možda znao za njega, holokaust dogodio gotovo spontano, da je to bio birokratski nusproizvod ratnih okolnosti i upletenosti nacističkih voda podređenih Hitleru -Himmlera i Hevdricha, Goringa i Goebbelsa zajedno s lokalnim vlastima u zaposjednutim istočnim područjima, koji su dobrim dijelom postupali po vlastitu uvjerenju. Ali tijekom dvadeset godina, koliko je proteklo od objavljivanja Hitlerova rata, Irvingova su gledišta doživjela pomak ili nekoliko pomaka naprijed i natrag: od blagog disidentstva do prividnog slaganja s radikalnim poricateljima holokausta, natrag do prividnog priznavanja masovnih ubojstava, iako priznaje samo da su to ubojstva koje su naredili drugi, a ne Hitler. U tome je bio dosljedan. Katkad nije bilo holokausta, ali uvijek je isključivao Hitlera. Ali Irving je sve češće napuštao svoj stol da bi postao vatreni demagoški Fuhrer pokreta koji je negirao postojanje holokausta, obraćao se obožavateljima na skupovima neprikrivenih neonacista u Njemačkoj i, nimalo iznenađujuće, u Argentini. "Doista zakuhava stvar", rekao je Bullock, i doista, na Irvingovu je stolu videokaseta opremljena izražajnim prikazom Irvinga kako "zakuhava" pred gomilom poricatelja koji mu kliču, a time i stravično zaziva lik kojim je opsjednut. Kako bilo, na jednom od tih skupova u Argentini netko je Irvingu predao rukopis koji se pokazao svojevrsnom tempiranom bombom. Očito mišljen kao dar, počast pristaše vodi pokreta, pretvorio se u otrovnu jabuku. "Židovska zajednica u Argentini bila je dovoljno glupa da me u nacionalnom tisku proglasi nacionalsocijalističkim agitatorom", rekao mi je Irving. "Nakon toga stvari su postale zanimljive. Odmah su me izveli iz hotela i držali u vojnoj vili jer mi je domaćin rekao da se u Argentini ljudi ne šale kad vas nazovu takvim imenom. Blagodatna je posljedica svega bila da mi je na kraju sljedećeg sastanka prišao neki čovjek i dao mi paket uvijen u smeđi papir. Rekao je: 'Očito je da ste vi prava osoba za ove papire koje smo čuvali Eichmannovoj obitelji od 1960. godine.' Znate, Eichmannova se obitelj uspaničila kad su ga oteli na ulici. I prikupili su sve njegove osobne papire koje su mogli naći, one koji su imali ikakvu važnost, uvili ih u smeđi papir i predali ih prijatelju. On ih je dao ovom čovjeku koji ih je dao meni, a ja sam ih dao njemačkim vlastima, koje su me bacile u zatvor i nazvale svim onim imenima", 256 dodao je Irving, pomalo zbunjen događajima koji su uslijedili. (U Munchenu je nakratko bio zatvoren prije nego što je prognan iz Njemačke kao poricatelj holokausta. Miinchenski ga je sud osudio 1992. zbog "klevete umorenih Židova".) "Ovo je moja fotokopija tih papira", rekao je pokazujući na hrpu listova. "Izvornik sam predao njemačkoj vladi, ali prije toga sam napravio dobru fotokopiju." Zamolio sam Irvinga da mi pokaže senzacionalni ulomak s Fuhrerovom naredbom, koji ga progoni
otkad je naišao na navodne Eichmannove memoare. Prelistao je hrpu papira sve do ulomka obilježenog samoljepivim žutim papirićem. "Ovo je da čovjeku zastane dah. Eichmann na mnogim mjestima govori o razgovoru koji je krajem rujna ili početkom listopada 1941. vodio s Hevdrichom, kad navodno Hevdrich izgovara ova dva retka [koja Irving citira iz rukopisa]: 'Dolazim od Reichsfuhrera [Himmlera]. Od Fuhrera je dobio naredbu za fizičko uništenje Židova.'" To je prilično jasno i, što još više uznemiruje samoga Irvinga, pojavljuje se zapisano u memoarima za koje vjeruje da ih je Eichmann pisao prije uhićenja i svjedočenja na suđenju. "Neprestano se vraća na to", objašnjava mi Irving. "Vraća se na to uvijek iznova. Ovi papirići..." pokazuje na žute papiriće kojima je obilježio druga mjesta na kojima se Eichmann prisjeća naredbe za konačno rješenje. "Kad ste prvi put naišli na to?" upitao sam ga. "Na Božić 1991. godine", prisjeća se Irving. "Bilo mi je... iskreno rečeno, čestito me uzdrmalo jer sam pomislio 'Ajoj!'" Smije se, pokušavajući svoju neugodu pretvoriti u šalu. "Kako ću sad objasniti ovo?" Dobro pitanje. Navod, ako je autentičan, probija priličnu rupu ne samo u Irvingovu tadašnjem stajalištu, po kojemu nije bilo holokausta, nego i u njegovim ranijim izjavama o tome da Hitler nije bio umiješan u holokaust. Irving priznaje da ga.! je to duboko uznemirilo. "Morao sam si reći: 'Ne daj da te to obori s nogu'." Očito rješenje bilo je proglasiti Eichmannove memoare krivotvorinom i baciti ih u smeće zajedno s Hitlerovim dnevnikom. Ali Irving je svim srcem stao iza autentičnosti otkrivenih Eichmannovih spisa i, štoviše, tvrdi da su njihovu vjerodostojnost potvrdili i u Njemačkom državnom arhivu u Koblenzu. (To je samo djelomice istina. Glasnogovornik arhiva u Koblenzu mojem je istraživaču izjavio kako se čini da su "memoari" sklepani od razgovora koje je s Eichmannom vodio jedan naklonjeni mu novinar i iz drugih izvora.) Irvingova reputacija kao pronalazača Hitlerova izgubljena blaga vjerojatno ne može podnijeti još jedan neuspjeh. Godine 1983. u aferi s Hitlerovim dnevnicima Irving je isprva navodne dnevnike proglasio krivotvorinom, ali se u posljednjem trenutku predomislio i proglasio ih pravima. Njegov je zaokret bio posve suprotan od onoga Hugha Trevor-Ropera, ali se, na nesreću, na kraju našao na pogrešnoj strani. Sada se, u slučaju Eichmannovih memoara, Irving prikazao rastrgan između želje da obrani sebe kao pronalazača autentičnih dnevničkih blaga i da obrani svoje 257 stajalište odrješitelja Hitlerove krivnje. Godine 1992. svoju je nedoumicu izrazio londonskom Telegraphu citatom u kojem se čini kako se povlači sa svojeg stajališta da plinskih komora nije bilo i da se kreće prema revizionizmu vlastita revizionizma: "Sasvim je jasno da mi je ovo zadalo velike glavobolje i veći ću dio godine provesti razmišljajući o tome. Taj zapis [memoari] pokazuje da je Eichmann vjerovao kako je postojala Fuhrerova naredba ... Raduje me što nisam bio prihvatio uski pristup da holokausta nije bilo. Nikad nisam prihvatio to gledište. Eichmann to toliko detaljno opisuje da morate prihvatiti kako je bilo masovnih smaknuća." Međutim, kad sam se susreo s Irvingom, godina dana razmišljanja bila je iza njega i ponovno je bio jako blizu negiranju istinitosti Eichmannovih memoara prije nego što bi pristao na to da je Hitler imao svoje prste u holokaustu. Otkrio mi je strategiju kako diskreditirati Eichmannov zapis o postojanju naredbe o istrebljenju, a da se ne diskreditiraju čitavi memoari: memoari nisu krivotvoreni, ali je Eichmann možda lagao kad ih je pisao. Irving je smislio dosta tanak konceptualni okvir na koji bi mogao objesiti svoju želju da ne vjeruje Eichmannovim riječima: Suesku krizu. "Pokušao sam primijeniti tri kriterija za koje je Hugh Trevor-Roper mislio da su neophodni pri čitanju dokumenata", rekao mi je Irving. "Tri pitanja koja si postavljate pred dokumentom: Je li originalan? Je li ga pisao netko tko je bio u situaciji da mu je poznato to o čemu piše? I, zašto taj dokument postoji? Treće je pitanje ključno za Eichmannove dokumente. Piše ih 1956. godine, u vrijeme Sueske krize: to znamo jer je spominje. A1956. mu je jasno da je pitanje dana kad će otkriti njegovo skrovište i uhititi ga."
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim zašto bi Eichmann zbog Sueske krize iznenada mogao pomisliti da će ga naći. Mislim da je Irving zaključio kako je Eichmann mislio da bi osvajanjem Kaira (ili uhićenjem visokih egipatskih dužnosnika) Izraelci mogli doći u posjed obavještajnih podataka o mreži nacista u bijegu, mreži iz koje je Egipat vrbovao znanstvenike i tehničare koji su se bavili proizvodnjom oružja, pa bi tako došli do Eichmanna. Iz te nategnute slike Eichmannove paranoje Irving zaključuje da je ovaj "zacijelo probdio besane noći pitajući se što mu je činiti, što da kaže kako bi izbjegao najgore. A iako to ne čini svjesno, vjerujem da njegov um vjerojatno u pozadini racionalno razmišlja, pokušavajući naći opravdanja. U njegovoj se grozničavoj svijesti čini da bi mu najkorisnije opravdanje bilo to kad bi mogao reći kako je kriv Hitler - on je samo izvršavao Hitlerove zapovijedi. I siguran sam da bi naposljetku i Hevdrich bio rekao nešto slično kako bi ga umirio - DerFuhrer hat richt die Ausrottung derjuden befohlen - što je fraza tipična za Hitlera. Kad je Hitler koristio riječ 'Ausrottung', ona nije u sebi nosila ono značenje koje riječ 'Ausrottung' ima danas. To moramo imati na umu. Imam niz kartica s tumačenjima Hitlerova korištenja riječi 'Ausrottung'. Ali naravno, 'Ausrottung' znači iskorjenjivanje - čišćenje i odbacivanje nečega. Riješiti se nečega." Tek mi je tijekom čitanja stenograma toga razgovora postalo jasno kako je prozirno Irving projicirao vlastitu dilemu o Fuhreru na svoju sliku Eichmannova 258 misaonog svijeta tijekom Sueske krize: "Zacijelo je probdio besane noći pitajući se što mu je činiti, što da kaže kako bi izbjegao najgore. A iako to ne čini svjesno, vjerujem da njegov um vjerojatno u pozadini racionalno razmišlja, pokušavajući naći opravdanja [...] u vlastitoj grozničavoj svijesti." Kao što se Eichmann suočio s mogućnošću otkrića i uhićenja, tako se u svojim "besanim noćima", u svojem grozničavom umu David Irving suočio s mogućnošću da će ga opovrgnuti vlastito otkriće Eichmannovih dokumenata. I zaključak o memoarima koji mi sada nudi izveden je iz njegove fantazije o Suezu: "Prvo što treba reći jest da se ne radi o dokumentu dovoljne dokazne vrijednosti da bi odigrao značajnu ulogu u odnosu na druge dokumente iz drugih izvora koji očito imaju dokaznu vrijednost. To je nešto što me tjera na razmišljanje, ali nakon pomnog sam razmišljanja sklon reći kako taj dokaz sam po sebi nije dostatan da pomakne jezičac vage." Stav i retorika primjereni su ozbiljnom povjesničaru koji važe "dokaznu vrijednost" u odnosu na druge, ali bi njegov stav ipak mogao biti hinjen. Prema jednim londonskim novinama, Irving je priznao da naprosto pokušava manipulirati medijima. Kad govori o tim "drugim dokumentima iz drugih izvora", nagovještava postojanje dokumenata koji na neki način dokazuju ili tvrde da Hitler nije izdao nalog za istrebljenje. Ali, činjenica je da se oni koji zauzimaju takvo stajalište ne služe drugim dokumentima nego navode njihovo nepostojanje - nepostojanje potpisane, ovjerene Puhrerove zapovijedi za konačno rješenje - nedostatak koji u svakom slučaju može jedino poslužiti kao dokaz Hitlerove želje za prikrivanjem. Kako je David Irving dospio u taj položaj, zaplevši se oko samog sebe ne bi li Hitlera oslobodio optužbe? Neki od povjesničara koje sam pitao o Irvingu - ali ne svi - govorili su s poštovanjem o njegovu radu tijekom sedamdesetih, kada je otkrivao dotad nepoznate dokumente iz Hitlerova vremena. Spomenuo sam mu to. "Misle da sam sada doista skrenuo?" Irving je napola pitao, a napola konstatirao. Još se uvijek silno brine za svoj dobar glas medu drugim povjesničarima koji je, kako mi je rekao, "poprilično srozan, ali ne i sasvim potrošen". Kako je to Irving skrenuo? Po onome kako mi je to opisao, ključni je događaj bio njegov pokušaj da dopre do najužega kruga, odnosno čarobnog kruga, kako mi ga je opisao, preživjelih bivših Hitlerovih pouzdanika. Kad je jednom ušao u čarobni krug, susreo se s trajnom snagom Hitlerove čarolije i postao njezin živi primjer. Ipak, objasnio mi je da je još u njegovu djetinjstvu, tijekom Drugog svjetskog rata, postojala sumnja u uobičajenu predodžbu o Hitleru. "Za razliku od Amerikanaca, mi Englezi mnogo smo trpjeli za Drugog svjetskog rata", rekao mi je. Rođen je 1938, i "prošli smo kroz djetinjstvo bez ikakvih igračaka. Nismo imali nikakva djetinjstva. Živjeli smo na otoku pretrpanom vojskama drugih zemalja." (Dakako, alternativa tom iritantnom stanju bila je da živi na otoku koji je okupirala
Hitlerova vojska.) Ono što ga je uznemirilo, kaže mi Irving, nije bila neimaština, nego racioniranje 259 istine. "Osobno smo svjedočili o gubicima savezničkih zračnih snaga jer smo gledali borbene eskadrile kako polijeću i kako se vraćaju s bombardiranja desetkovane", napomenuo je. "Znali smo što se događa, ali o tome novine ne bi pisale." A u novinama su se pojavljivale karikature nacista koje su ga potaknule da sumnja u službene istine. "Tad je izlazio časopis nalik američkom Lifeu, u Engleskoj se zvao Picture Post. I u svakom je izdanju bio okvir s karikaturom dosta sličnom 'Doonesbutjju', slično oblikovan, i zvao se 'Arthur Ferrier's Search Light'; bio je to okvir s raznim malim karikaturama u čijem su središtu redovito bili likovi nacista. Nalazili su se tu debeli stari Goring i Hitler sa svojom poštarskom kapom, pa doktor Goebbels, on je bio mali i jedna mu je noga bila kraću. I u to mi se vrijeme činilo, meni djetetu, kako ima nešto čudno u tome da su ti karikirani likovi u stanju čitavoj jednoj zemlji kao što je naša nanijeti toliko poniženja i nestašica. Pomislio sam, ako su ti ljudi toliko smiješni, zašto se Nijemci bore za njih?" Zanimljivo je da Irving ovdje ima iste primjedbe na Hitlerove karikature kao što ih ima TrevorRoper na teorije o pijunu i šarlatanu: takav ponižen lik ne može premostiti ponor između navodnoga Hitlerovog značaja sitnog kriminalca i nezamislive brojnosti zločina koje je počinio, odnosno snage čarolije kojom je opčinio njemački narod. "I tako sam", nastavlja Irving, "postao skeptičan i, nakon završenih studija, uglavnom slobodan, bez nekog određenog cilja, zaposlio sam se u njemačkoj čeličani. Da naučim jezik. Potom sam doznao o Dresdenu, što je u ono doba u vanjskom svijetu bilo posve nepoznato. Nitko čak nije ni bio čuo za bombardiranje Dresdena", dodao je pomalo pretjerujući. "I napisao sam knjigu o bombardiranju Dresdena [Razaranje Dresdena - The Destruction ofDresden[, kojom je Dresden uvršten u rječnik ratnih zločina. Ljudi sada govore o Hirošimi, Auschwitzu i Dresdenu, i to zahvaljujući meni. I tako sam odlučio postati pisac. I otišao sam svojem izdavaču koji me pitao: 'Što ćete sljedeće pisati?' a ja sam odgovorio: 'Odlučio sam se za Adolfa Hitlera'." "Na to je on rekao: 'Pa, o Hitleru je napisano dosta knjiga. Kako ćete objasniti svoju?' A ja sam odgovorio: 'Pa, ispričat ću njegovu priču iznutra. Onako kako sam to učinio u knjizi o Dresdenu.' Pristup dokumentima koji se odnose na napad na Dresden u Ministarstvu zrakoplovstva bio mi je onemogućen, pa sam taj problem riješio dajući u njemačkim, britanskim i američkim novinama oglase kojima sam tražio sudionike tih napada s jedne ili druge strane. Jednako ću postupiti s Hitlerom. Provest ću pet godina razgovarajući sa svim Hitlerovim ljudima." U tom je trenutku ušla Irvingova žena Suzie, mlada Dankinja, i ponudila nas čajem ili kavom. Nakon što smo izrazili svoje želje, Irving je nastavio priču o tome kako je uspio ući u čarobni krug. Da bi mu se odužio za prikupljanje dokumenata, dr. Anton Hoch, arhivist u munchenskom Institutu za suvremenu povijest," uvelike mi je pomogao izdvajajući važne osobe i dajući mi sve adrese pripadnika Hitlerova privatnog osoblja, koji su tada živjeli veoma prikriveno. Držali su se povučeno. Bio je to malen krug jako preplašenih ljudi koji su trpjeli ozbiljne nepravde i teško živjeli. Christa Schroeder, Hitlerova tajnica, provela je u američkom zatvoru tri-četiri godine, a to je za mladu djevojku bilo veoma neugodno iskustvo." Zanimljivo je kako Irving lako suosječa s mladom ženom koja je provela tri-četiri godine u američkom zatvoru, a naizgled ga ne može ganuti smrt stotina tisuća mladih žena u koncentracijskim logorima. Ali Christa Schroeder bila je ključ za ulazak u čarobni krug. Poput udvarača progonio je Christu Schroeder. "čak i s njom mi je trebalo nekoliko godina da me pusti kroz ulazna vrata. Trebalo je mnogo strpljenja. Ali u krug, u Hitlerov krug, uspio sam ući kad sam preveo memoare feldmaršala Wilhelma Keitela, zapovjednika njemačke vrhovne komande, koji je obješen u Nurnbergu." Pronašao je feldmaršalova sina i pitao ga o zaobiđenim i izostavljenim dijelovima u objavljenoj verziji memoara. "Očito je cijenio činjenicu što sam se potrudio da pomno pročitam to djelo, jer bio je srdit na ono što su njemački izdavači napravili od te knjige. I upravo zato što sam se trudio, prilikom mojeg drugog posjeta, negdje oko 1967, rekao je, 'Ako hoćete, upoznat ću vas s Ottom
Giinscheom.'Još je živ. Jedini od Hitlerovih adutanata koji je još živ. Živi u blizini Kolna. Bio je važan stoga što je on bio onaj esesovski adutant medu Hitlerovim osobljem koji je na kraju zapalio njegovo tijelo. Po tome je važan. Bio je Hitlerov najvjerniji pas čuvar. I nitko osim mene nije nikada govorio s njim. Imam deset sati snimljenih razgovora s Giinscheom, a takvo što nije omogućio nikomu drugom." Irvingu je s Giinscheom naposljetku uspjelo ući u krug: "Bio je to ulaz u čarobni krug. To je doista i bio čarobni krug. Susretali su se na groblju. Kad bi ih tkogod od njih napustio" - bio je to njegov čudan eufemizam za umiranje - "susreli bi se na njegovu grobu. A ući u taj čarobni krug bilo je gotovo nemoguće." Irving nije gubio vrijeme da bi iskoristio svoj pristup: "Nakon što vas puste u krug, susrećete se s problemom stjecanja njihova povjerenja. Svašta su znali, a dosta ih je imalo i privatnih dokumenata. Nije baš bilo lako ali... pola bitke bilo je dobiveno zato što sam ja Englez koji je napisao knjigu o bombardiranju Dresdena, a ona je tada u Njemačkoj bila veliki bestseler." Iako je nedvojbeno da se uspjeh knjige o Dresdenu može pripisati načinu na koji je moralnim izjednačavanjem pokolja na obje strane izazvala osjećaj zadovoljstva u poslijeratnoj Njemačkoj, začudio sam se doznavši da Irving nije poticao takvo stajalište dok je pisao tu knjigu. Štoviše, Irving u posljednjoj rečenici knjige naziva Dresden "pokoljem izvršenim u ime toga da se na koljena baci narod koji je, iskvaren nacizmom, počinio najveće zločine protiv čovječanstva u zabilježenoj povijesti." Ali, što je više vremena Irving provodio s čarobnim krugom, to se, čini se, manje bavio "najvećim zločinima u zabilježenoj povijesti" i, sve više predavao čaroliji. Irving opisuje koliko se teško trudio ne bi li stekao povjerenje čarobnoga kruga, ali možda bi bilo točnije reći da se zapravo odvijala jedna druga vrsta igre u kojoj je Irving bio ako ne nadmudren, a ono toliko duboko uvučen u njihovu tajnu, tako je 261 duboko zašao u čarobni krug, da ga više nije mogao promatrati izvana. Unutar začaranog kruga Hitlerova je čarolija još uvijek djelovala, a Irving je postao njezinom žrtvom. "Razgovarao sam s tim ljudima 1967, 1968. i 1969. godine. Najvažnije sam razgovore snimao. Raspitivao sam se i o najsitnijim detaljima. A već mi je zarana postalo jasno da imam posla s obrazovanim ljudima. Hitler je oko sebe okupio skupinu visokoobrazovanih ljudi. Tajnici su bili vrhunski. Adutanti su bili ljudi koji su završili sveučilište ili visoku vojnu školu i napredovali su u vojnoj službi zahvaljujući vlastitim sposobnostima. Radilo se o pronicavim obrazovanim ljudima." Sjećam se da sam se tada zapitao kamo vodi to hvaljenje članova čarobnoga kruga. Nisam morao dugo čekati: "Stvar je u sljedećem. Ti su ljudi bez iznimke o njemu govorili lijepo. Budući da je moje platno još bio neoslikano, još nisam imao oblikovano vlastito mišljenje, bio je to poticajan trenutak, poticajno iskustvo - naći dvadeset i pet visokoobrazovanih ljudi koji privatno o njemu lijepo govore. Kad su stekli moje povjerenje i shvatili da ih neću prijaviti državnom tužitelju, vjerovali su mi. I mislili su, eto, sad konačno činimo nešto dobro za našeg šefa." Vjerujem da se često preuveličava analitička vrijednost freudovskih pogrešaka. Pa ipak, Irvingov lapsus "Kad su stekli moje povjerenje" kad je zapravo htio reći "kad sam stekao njihovo povjerenje" - otkriva pravu prirodu te prevarantske igre. Irvingovo je razmišljanje prilično sumnjivo i u nekim dugim slučajevima. Prvo, njegova tvrdnja da je izvorima u čarobnom krugu pristupio "neoslikana platna" neuvjerljiva je - njegovo je "platno" tada možda i bilo neoslikano, ali nije bilo neobojeno. Što je još važnije, tvrdnja da je bio zaprepašten time što tako visoko obrazovani ljudi još uvijek lijepo govore o Hitleru ni u kojem se slučaju ne može shvatiti kao otkriće. (Jednako mi je tako, bez imalo ironije, ispričao kako su mu rekli da su Hitlera voljela djeca i psi.) Pri stvaranju slike o Hitleru stupanj njihove bliskosti s Hitlerom važniji je od stupnja njihova obrazovanja. Njihovoj slici o sebi samima daleko više koristi ako Hitlera, kojem su tako vjerno služili, predstave svijetu kao ugodna, gemutlich domaćina ponoćnih domjenaka, a ne kao masovnog ubojicu milijuna ljudi. Sve ono ružno zbivalo se izvan bunkera, izvan granica čarobnog kruga. Ali Irving i dalje tvrdi da se doista zaprepastio otkrivši toliko dobre volje u tajnika i služinčadi. "To me uvjerilo da treba napisati knjigu. Postojala su dva Adolfa Hitlera: Adolf Hitler koji pripada svijetu propagande i Hollywooda i onaj Adolf Hitler kojega su ti ljudi uživo upoznali. Obično
ljudsko biće koje hoda, govori, ima loš zadah i uglavnom umjetno zubalo." Ovdje nije umjetno samo Hitlerovo zubalo, nego i način na koji Irving određuje ta dva Hitlera: pravog Hitlera od krvi i mesa kojim su impresionirani vrhunski tajnici i lažnoga Hitlera "iz svijeta propagande i Hollywooda" - kao da su krv i meso pedeset milijuna žrtava Hitlerova rata bili tek izmišljotina Hollywooda i propagande. "Drugoga" Hitlera bolje bismo opisali ne kao hollywoodskoga i propagandnog, nego 262 kao Hitlera iz Dachaua i Auschwitza. Nepoštenost tog stajališta leži u aluziji na Hitlerov "loš zadah"- u prijetvornosti kojom Irving sebe prikazuje ne kao slijepog obožavatelja, nego kojom tvrdi da je sposoban sagledati neiskrivljenu istinu o Hitlerovim manama: u koje se, dakako, ne ubrajaju masovna ubojstva, nego loša oralna higijena. I sada se ponovno postavilo pitanje: Može li Irving vjerovati u lažnu logiku postavke o dva Hitlera, je li samog sebe uvjerio u to? Ili je on ciničan manipulator -šarlatan? Ponovno se vraćamo na raspravu između Bullocka i Trevor-Ropera, u ovom slučaju ne u vezi s Hitlerom nego s misaonim svijetom njegova glavnog poslijeratnog branitelja. U tom mi je trenutku Irving ispričao priču o Hitleru koju nikad neću zaboraviti, priču koja bolje od ikoje druge može dobro poslužiti daljnjem objašnjavanju njegove osobnosti - a možda i Hitlera. Tu je priču čuo od žene koja mu je bila ključ za ulazak u čarobni krug. "Jedne sam noći uz bocu vina, a bilo je 2 ili 3 sata ujutro, razgovarao s Christom Schroeder. Rekla mi je: 'Znate, on [Hitler] je katkad bio veoma okrutan. Mislim da niste u pravu kad je riječ o Hitlerovim problemima sa Židovima. Katkad je bio veoma okrutan.' Osjećao sam da slijedi priča ... ali problem s Christom Schroeder bio je u tome što nisam mogao raditi bilješke. Kad bi vidjela da vadim papir, odmah bi zašutjela. Morao sam otići ravno u neku kavanu i tijekom nekoliko idućih sati zapisivati na list papira sve što mi je ostalo u sjećanju. Vježbom se lako može svladati ta vještina", objasnio mi je Irving. "I rekla je: 'Dakle, sjećate li se Noći dugih noževa u lipnju 1934. godine? Bila sam u Berlinu i nazvao me šef - zvala ga je tako ili A. H. - i rekao da moram odmah k njemu u Rajnsku oblast. Nešto se dogodilo. I odletjela sam u Rajnsku oblast s dr. Goebbelsom. Na putu k šefu iste smo noći odletjeli u Miinchen i odvezli se njegovim kolima do Bad Weiseea. Bila sam s njim kad je uhitio Ernsta Roehma i sve vođe SA. Bila sam s njim kad se vraćao i sjećam se kako... kako me se dojmilo kad je osobno izašao iz svoga velikog jakog automobila i zaustavio nadolazeće automobile drugih generala SA i dao ih uhititi. Uopće se nije osvrtao na opasnost kojoj se izlagao... Kako bilo, na kraju toga čitavog krvavog dana, kad su se spremali odvesti ih u zatvor da bi ih ustrijelili, odletjeli smo natrag u Berlin i na neko sam vrijeme Hitlera bila izgubila iz vida u uredu kancelara. I otišla sam u restoran i uzela... znate bilo je jako kasno... ali pridružio mi se jer oboje smo bili vegetarijanci. Ušao je otprilike sat vremena poslije, stao na vratima i rekao: 'Dakle, Frdulein Schroeder, sad sam se okupao i opet sam čist kao novorođenče'." '"čist kao novorođenče' - pri tome je mislio na to da je čist od krvi?" upitao sam Irvinga. "Upravo tako. To joj je odzvanjalo u glavi tijekom četrdeset godina i sad je napokon našla Engleza kojem to može ponoviti." "I zašto je zaključila da je to posebno okrutno?" "Zaključila je da je to izjava simptomatična za njegovu sposobnost da počini 263 masovna ubojstva", objasnio je Irving ravnodušno. "On se samo trebao okupati i bio je ponovno čist poput novorođenčeta." "On to ostavlja iza..." "Sve ode u odvod", potvrdio je Irving oduševljeno, "kao krv u Psihu." Ta priča doista začuđuje, ali ja u nju vjerujem unatoč njezinu izvoru zato što pouzdano ne ide Hitleru u prilog. Nisam sasvim siguran kako se ona dojmila Irvinga, ali mislim da je se može promatrati kao priču koja definira Hitlera - a i Davida Irvinga. Priču koja definira Hitlera zato što daje njegovu sliku u kojoj on zapravo maše svojom slikom iz djetinjstva, određujući se "čist kao novorođenče" i jednako tako nevin na posve jeftin način - gotovo svjesno jeftin: on uživa i smije se na pomisao o sebi kao o nevinu novorođenčetu. Maše svojom slikom iz djetinjstva da bi stvorio krivotvorenu sliku nevinosti, dok krv, prvi malen trag oceana krvi koji će tek poteći, istječe "kroz odvod kao krv u Psihu".
A ta priča definira i Davida Irvinga zato što si je on kao zadatak odredio da ispere krv s Hitlerova lika, da ga ponovno uvede u povijest kao (razmjerno) nevinog, na svaki način nevinoga u slučaju optužbe zbog genocida. Irving se ne služi slikom ispiranja krvi i nevine djece, ali se služi retorikom čišćenja - "čišćenja kamena", kako to on naziva. Njegov razvojni put od cijenjenog povjesničara amatera do povremenog poricatelja holokausta moguće je pratiti prema načinu na koji mijenja definiciju "čišćenja kamena" - od brisanja prljavštine do brisanja zločina. Slika "čišćenja kamena" iskrsnula je kad sam Irvinga zapitao nije li njegov pozitivan stav prema Hitleru možda odraz toga što je fasciniran čarobnim krugom, ako ne i uhvaćen u njega. "Je li moguće da je posrijedi jedan oblik 'stockholmskog sindroma?" upitao sam ga. Izjavio je da nije čuo za taj izraz: objasnio sam njegovo podrijetlo iz izvješća o i pljački banke u Švedskoj koja se pretvorila u dužu opsadu, nakon koje su taoci izašli iz sužanjstva govoreći izuzetno pozitivno o svojim otmičarima. "Jednako tako, jesu li oni (članovi čarobnoga kruga) stekli vaše simpatije i..." "O, nedvojbeno je tako", složio se bez krzmanja. "Svaki put kad sam pisao neku biografiju, ustanovio sam da sam se približio osobi o kojoj pišem zato što se tada pojavljujem kao svojevrstan poklisar te osobe. Vi ste njegov poklisar u svijetu nakon njegove smrti. Ili za buduće naraštaje. I ako savjesno obavljate svoj posao, tada se I trudite iz petnih žila." Nakon stanke dodaje: "Ne mislim da bi vas to trebalo navesti da zauzmete neobjektivan stav", iako je teško vidjeti kako bi se položaj samozvanog poklisara Adolfa Hitlera u svijetu nakon njegove smrti mogao povezati s objektivnošću. "Oni koji govore kako s Hitlera skidam krivnju", nastavio je, "ili da sam onaj koji opravdava Hidera... Meni su te riječi duboko uvredljive. Ja čistim kamen. Ne skidam krivnju." "čistite kamen?" ' "čistim prljavštinu." To je engleski izraz koji se, objasnio mi je, počeo upotrebljavati nakon što su ograničenja na korištenje ugljena s visokim postotkom 264 sumpora pročistila londonski smog: "Zgrade se čiste od sumporne prljavštine", rekao mi je. Slično tome za Hitlera kaže: "Na njega se nanijelo dosta prljavštine, kako za vrijeme rata tako i u poraću." Irvingu čišćenje kamena ipak predstavlja nešto više od toga. Prijelomni trenutak u razvoju njegovih pogleda o pitanju plinskih komora i istrebljenja dogodio se, rekao mi je, 1988. godine. Do tada se uvijek držao mišljenja po kojem Hitler nije naredio istrebljenje u plinskim komorama. Zatim je posumnjao u to je li uopće bilo istrebljenja ili ubijanja plinom. To se dogodilo 1988. tijekom suđenja kanadskom poricatelju holokausta Ernstu Zundelu. Irving je došao svjedočiti da nije bilo nikakve Fuhrerove naredbe. Ali: "Pokazali su mi izvješća o ispitivanjima provedenim-na zidovima plinskih komora u Auschwitzu" - ta je ispitivanja proveo četrdeset i pet godina poslije samozvani stručnjak za električne stolice u Americi Fred Leuchter, koji je inženjer, a ne kemičar. "Budući da sam studirao forenzičnu kemiju, posve sam se uvjerio da je to egzaktna nauka, te da u zidovima tih plinskih komora nema traga spojeva cijankalija." To je bilo dosta da ga uvjeri: "To je za mene bila prekretnica. Tada smo odlučili iz moje knjige izbaciti riječi 'plinska komora'." Irving kaže: "Ne smatram se revizionistom jer nisam stručnjak za holokaust." Ali čini se kako je spreman prihvatiti da mu se u zasluge pripisuje što je u proteklih godina revizionizam stekao toliki publicitet. To potkrepljuje njegova tvrdnja da postavka iznesena u Hitlerovu ratu, po kojoj je nepostojanje pisane Fuhrerove naredbe za istrebljenje postalo temeljem revizionističkog pogleda koji je negirao da se proces ubijanja ikada dogodio. "I tako je ono što je započelo kao povijesna bilješka u mojem Hitlerovu ratu iz 1977. godine sada postalo toliko važno da premijeri i predsjednici to moraju denuncirati", ponosno će Irving. Ponosi se time, ali iznenađuje što se i pomalo stidi, ako ništa drugo, a ono nekih s kojima se druži u revizionističkom krugu. "Dajte da vas pitam o tome", rekao sam. "Znate da povjesničari često govore o vama kao o nekome tko je pronašao velik broj važnih dokumenata, govore o tome s velikim poštovanjem, ali..." "I onda kažu: 'Šteta što je posrnuo?" zapitao me gotovo molećivo.
"Pa, vjerojatno to i govore na ovaj ili onaj način, ali zar vam nije neugodno biti s ljudima koji vas podržavaju, a među kojima su mnogi koje ne zanima objektivno prosuđivanje svega toga. Riječ je o otvorenim antisemitima koji bi..." "Da..." upao je tako da su nam se glasovi preklopili. "... koji bi, da i nije bilo konačnog rješenja, ipak željeli takvo rješenje?" Na moje je čuđenje odgovorio potvrdno: "Posve ste u pravu. Mislim da je riječ 'neugodno' preslaba. Meni je gnusno biti u društvu s tim ljudima. Nema nikakve sumnje da postoje određene organizacije koje promiču te teorije i posve su suludo antisemitske." Potom je iznio još jednu zapanjujuću izjavu: on se privremeno samo cinično služi tim "suludim antisemitima". On ih kani odbaciti čim nađe mjesto u uglednijim forumima. 265 "Što drugo mogu", jadao se, "nego zasad govoriti na skupovima tih 'suludih antisemita'. Ako mi širom svijeta zabranjuju da govorim, gdje da nađem mjesto s kojeg će se čuti moj glas? čim se vratim na uobičajena mjesta za raspravu, odbacit ću tu cipelu koja mi ne pristaje, a u kojoj trenutačno stojim. Nisam slijep. Znam da su mi ti ljudi nanijeli veliku štetu, zlo, jer me se poistovjećuje s njihovim glupim postupcima." Zaprepašćujuće: Irving druženje sa suludim antisemitima doživljava kao malenu nelagodu izazvanu neudobnim cipelama. Začuđuje i njegova otvorenost (ako je doista to posrijedi) kad govori o manipuliranju kojim se navodno služi pri ophođenju sa suludim antisemitskim saveznicima, koje namjerava odbaciti poput tijesnih cipela. Iskoristit će te gnusne istinske sljedbenike, iskoristit će ih, manipulirati njima kako bi mu dali govornicu za iznošenje svojih stajališta i onda će ih, kad ponovno postane cijenjen, a nejasno je kada će to biti - odbaciti. Zašto me to donekle podsjetilo na stanoviti povijesni lik koji se proglasio "ponovno čistim poput novorođenčeta"? Možda je to zbog pretpostavke da će sa sebe sprati ljagu poticanja suludih antisemita jednako onako kako se krv isprala "u odvod" u Psihu. Moram priznati da sam Irvingovo razmišljanje teško shvaćao zbiljno: nije imalo smisla, ni kao cinični, sračunati oportunizam (doima se jadno prozirno i nevjesto, a da bi uspio) ni kao iskrena racionalizacija njegova ponašanja. Nisam u njegovu slučaju mogao naći ni Bullockovu sintezu proračunatosti i iskrenosti kojom bi njegova tvrdnja postala suvisla, naročito stoga (ili upravo zbog toga) što ju je povjeravao "tradicionalnom neprijatelju". ("Tradicionalni neprijatelj" riječi su kojima Irving u svojem biltenu Action Report označava Židove, čime naizgled podilazi svojim "sadašnjim" antisemitskim saveznicima i poricateljima holokausta. U tim biltenima nailazimo na izvješća zanesenih poricatelja holokausta o vlastitim "znanstvenim pokusima" izvedenim kod kuće u kojima su, primjerice, piliće i zečeve izložili ispušnim plinovima dizelskog motora kako bi pobili mogućnost da su takvi plinovi bili korišteni za ubijanje Židova.) Slično tome čini se da je Irvingovo stajalište uvelike vrludalo u odnosu na poricanje holokausta kad sam se susreo s njim - u navodnom trenutku istine pri razmatranju otkrića Fuhrerove naredbe u Eichmannovim spisima. U kontroverznoj Goebbelsovoj biografiji objavljenoj 1996. godine, na kojoj je radio kad sam s njim razgovarao, Irving kao da tvrdi kako se holokaust - ili barem masovno ubijanje Židova -jest dogodio, ali da je zli Goebbels bio odgovorniji od Hitlera, koji zapravo za potoke krvi nije bio kriv, jer je bio nevin kao "novorođenče". Ili barem nije bio kriv za hotimična ubojstva, za predumišljaj. Toga se stajališta držao kad je sa mnom razgovarao: bilo je ponešto smišljenog ubijanja Židova, možda nekih stotinu tisuća duša, ali to se uglavnom događalo spontano, bili su to neovlašteni postupci u krvavom žaru borbi na istočnom frontu. A što se tiče koncentracijskih logora, oni su zapravo postojali radi okupljanja, a ne ubijanja. čini se da se toga stajališta drži i u pomalo shizofrenoj Goebbelsovoj 266 biografiji: doista je postojala sustavna težnja za satiranjem Židova, ali Auschvvitz nije bio mjesto namijenjeno za plinske komore i ubijanje, nego samo "najokrutniji od svih Himmlerovih robovskih radnih logora, i jedan s najvišim postotkom smrtnosti" (!). "Ono što se događalo u logorima poput Auschwitza i Treblinke", objasnio mi je, "nije bilo ubijanje osim u generičkom smislu - naime, utoliko što su ljudi slani u logore gdje je postojala velika
vjerojatnost da će umrijeti od neishranjenosti i bolesti." "Generičko ubojstvo" moglo bi se shvatiti kao jedan od velikih eufemizama zadnjih godina 20. stoljeća. Kad Irving govori o tome, stječe se dojam da je to u stanovitom smislu manje zlo od pravog ubojstva, iako su žrtve u oba slučaja jednako mrtve. "Postojala je klima mržnje prema Židovima", priznat će. Na istočnoj se fronti "širilo ozračje brutalnosti i masovnih ubojstava", "ozračje" čiji je izvor on skloniji pripisati savezničkim bombardiranjima njemačke domovine. Kao posljedica "ozračja" u spontanim provalama mržnje postrojbi na istočnoj fronti možda je ubijeno nekih stotinjak tisuća Židova. "Vi ne biste rabili riječ 'kriminalno', pa čak ni 'zlo', čak ni u slučaju ubojstva stotine tisuća..." "Nedvojbeno je riječ o kriminalnom činu", rekao je. "Ali to kriminalno djelo, po mojem mišljenju, nije bilo genocid." Da bi razlikovao ubojstvo Židova, čak i stotina tisuća Židova, od zbiljskog genocida, Irving pronalazi još osebujniji logički temelj. "Po mojem mišljenju zločin nije bio to što su ubijeni Židovi. Zločin je bio u tome što su ubijeni nevini Židovi. Ono što to čini zločinom jest njihova nevinost, a ne njihovo židovstvo. Ali to je ono što se želi prikriti riječju 'genocid'. Jer čim riječ 'genocid' zamijenite riječju 'inocentid'. satiranje nevinih, židovska će se zajednica tome suprotstaviti." Moram priznati da nakon uvođenja riječi "inocentid" više nisam uspio dokučiti o čemu Irving govori. Pokušao sam prijeći preko semantike "generičkog ubojstva" i "inocentida": "Zanemarimo li sam naziv genocid..." započeo sam. "Nema dvojbe da je taj postupak bio zločin", priznao je. "Ubijani su nevini ljudi. A ja sam čak spreman ići dalje od većine ljudi (pri tome vjerojatno misli većinu pripadnika revizionističkog pokreta ili većinu svojih suludih antisemitskih sljedbenika]: Ako stavite u logor nekoga tko će vjerojatno umrijeti od tifusa, i to je zločin, iako to što se tim ljudima dogodilo nije zapravo ubojstvo. Anna Frank umrla je od tifusa. Nije bila ubijena. Ali to je još uvijek zločin. I ako ja pišem knjigu o Adolfu Hitleru, još ga uvijek moram osloboditi toga određenog zločina. Jer on nije bio počinjen - kako se to kaže - s predumišljajem. Kao ni ubijanje svih onih ljudi koji su pod kraj rata umrli od izgladnjelosti u Buchenwaldu. Izgladnjela tijela koja nam vole prikazivati na televiziji. To nije bilo počinjeno s namjerom. Hitler nije govorio: Dobro, hajdemo izgladnjeti te ljude." 267 Odlučio sam pokušati posljednji put. Irvingu sam naveo njegove vlastite riječi iz ulomka koji je napisao u uvodu knjige Hitlerov rat: "Kad bi ova biografija bila tek puka povijest uspona i pada Hitlerova Reicha, posve bi se legitimno moglo zaključiti: 'Hitler je ubijao Židove.' Naposljetku, on je svojim govorima stvorio ozračje mržnje. Iako ti govori nikad nisu bili eksplicitni, ostavljali su jasan dojam da cilja na 'likvidaciju'." "Pa to je ono što sam vam danas rekao", reče Irving. "Ali postoji li praktična razlika između stvaranja ozračja za istrebljenje... i ostavljanja 'jasnog dojma' da želi likvidaciju?" "Mislim da bi sud mogao odrediti razliku", radosno je uzvratio. "I moralnu razliku?" "Bilo bi to poput ubojstva iz nehata", odgovorio je. "Hitler je bio nehatan utoliko što nije shvaćao kakav će biti ishod njegovih govora. To se može i tako promatrati." Holokaust iz nehata. Istrebljenje kao neželjena posljedica. Velik lapsus. Veliko "joj!" novorođenčeta. 268 ŠESTI DIO RAT OKO PITANJA ZAŠTO Istraživanje "opscenosti razumijevanja" 13. POGLAVLJE Priča o trojici Kafka: Parabola kao upozorenje u kojem s profesorom kojega progone potomci Franza Kafke razgovaramo o opasnosti da se pretjera s objašnjavanjem Hitlera Kafka se sprema zadati konačni udarac... Kafka neće odustati! I rekoh Georgeu: "Zar ne možete zaustaviti Kafku?" Kafka će vam se osvetiti makar ga to stajalo
zadnjeg daha! Gledajući te rečenice iz stenograma razgovora s profesorom Rudolphom Binionom, sinulo mi je da Kafka nije samo prožimao priču Binionova objašnjenja Hitlera, nego ju je progonio. Uz pravoga Franza Kafku i tajnovitog stanara u Hitlerovu stanu u Munchenu koji se zvao Kafka, u priči nalazimo i Kafkina rođaka koji je bio liječnik Hitlerove majke, Kafkina prijatelja koji je priču o Hitlerovu tajnovitom "psihijatru" spasio od zaborava. A i istaknutog američkog psihoanalitičara po imenu Kafka, također daljeg Franzova rođaka, koji je postao - barem u Binionovim mislima akademska istoznačnica zločinačkoga progonitelja. To je Kafka koji je progonio Biniona i njegove pristaše u znanstvenim enklavama, bezobzirno želeći diskreditirati Binionovu teoriju o Hitleru Binionovu tvrdnju da je otkrio, u šifriranoj bilježnici židovskog liječnika koji je liječio Hitlerovu majku, tajni izvor Hitlerova antisemitizma. Odnosno, da se izrazim na kafkijanski način, uzrok Hitlerove metamorfoze. Misterij Hitlerove metamorfoze bio je ono što je Biniona u početku privuklo proučavanju Hitlera. Mladi povjesničar koji obećava: s doktoratom sveučilišta Co-lumbia, profesurom na Brandeisu i dvjema dobro primljenim knjigama - Poražene vode (Defeated Leaders; studija o tri propala političara Treće Francuske Republike) i 271 Frau Lou (biografija bečke modernističke muze Lou Andreas-Salome) - Binion je tražio novu temu kojom bi se bavio kad je naišao na Smithovu studiju o Hitlerovu djetinjstvu iz 1967. godine. (Ovdje treba napomenuti da se radi o profesoru Bradlevju F. Smithu: na profesorov užas, osamdesetih se godina pojavio poricatelj holokausta, "revizionist" po imenu Bradlev R. Smith.) Binion je uvelike poštovao Smithovu knjigu o mladom Hitleru, ali ona je ujedno pomogla da mu postane jasno kako nešto još uvijek nedostaje - naime, sjeme metamorfoze. "Smith kaže da mladi Hitler naprosto nije čovjek kojega poznajemo kao Fuhrera koji pali i žari, koji uvijek oko sebe širi mržnju, bijes i slično. To je naprosto mlad momak. Donekle je simpatičan. I zacijelo mu se nešto dogodilo. Pomislio sam: Zacijelo mu se nešto dogodilo." Binion mi za ručkom u malenom restoranu u Brooklineu, Massachusetts, koji se zvao Pick-a-Chick, prepričava put kojim je krenuo u traženju toga nečega. Binion se već odavno prestao baviti Hitlerom (njegova knjiga Hitler među Nijemcima/Hitler Among the Germans/ bila je objavljena 1976. i stekla pristojne kritike u New York Times Book Revieiv i New York Revieiv ofBooks), iako, kako i sam kaže: "Hitlerom se zapravo nikad ne možete prestati baviti." I, na neki način, Hitler nije ni njega ostavio. Binionovo najnovije djelo Ljubav s onu stranu smrti (Love Beyond Death), studija o erotizaciji smrti u europskoj kulturi u vrijeme nakon prosvjetiteljstva, dovelo ga je do vlastitoga, uvelike ispunjenog, susreta s ljubavlju i smrću. Zaljubio se u apsolventicu koja je zajedno s njim obavljala istraživanja za knjigu Ljubav s onu stranu smrti, ženu koja je u to vrijeme bolovala - demonske li ironije - od upravo one bolesti (metastazirani rak prsa) koja je ležala u korijenu njegova objašnjenja Hitlera. Njihova je veza počela u vrijeme kad je i sam Binion bio podvrgnut liječenju od raka limfa. On se oporavio, ona je umrla, i bol koju je osjetio našla je mjesto u dugoj drami u stihovima naslovljenoj Bolesnik (The Patient). Disketu s primjerkom drame predao mi je u svojem stanu prije nego što smo krenuli u Pick-a-Chick. Hitler ga nije napustio ni u drugom smislu: Binionov najveći neprijatelj Kafka, potomak Franzov, nastavlja neprekidno napadati njegovu teoriju Hitlera, tjerajući Biniona da se uvijek iznova vraća Hitleru kako bi svoju tezu obranio od Kafkina napada. Ponovno pojavljivanje veza ove ili one vrste između Hitlera i Kafke u "studijama o Hitleru" doista je zanimljivo - i kontroverzno. Osim nagađanja lika D. M. Thomasa o srodnosti Hitlera i Kafke kao umjetnika nezamislivog i nepodnošljivog, mnogi su Kafku zazivali poput proroka, razabravši apsurdnu logiku logora smrti nagoviještenih u Ukažnjeničkoj koloniji i Procesu, i pitali se je li kafkijanski svijet jedini koji može objasniti noćnu moru što ju je Hitler oživotvorio. Bilo ih je toliko da se javila svojevrsna reakcija protiv veza Hitlera i Kafke: Michael Andre Bernstein, autor djela Unaprijed stvoreni zaključci (Foregone Conclusions), naviku iščitavanja aluzija na Hitlera u Kafkinim djelima okarakterizirao je kao "projiciranje sjene na onog koji je 979
stvara". A Lavvrence Langer, znanstvenik koji se bavi proučavanjem literature o holokaustu, tvrdio je da je veza s Kafkom još jedan slučaj utješnog objašnjenja: "Utvrđivanje presedana za ono što nema presedana oduvijek je intrigiralo savjest obeshrabrene generacije koja još uvijek ima problema u življenju s neobjašnjivošću povijesti svojeg vremena." Pa ipak, neki od malenih detalja i sličnosti zaprepaščujući su. George Steiner koji, kao što ćemo vidjeti, vjeruje na neki metafizički način da je Kafka izmislio Hitlera ili barem svijet Hitlerovih koncentracijskih logora, ističe da je Ungeziefer, riječ koju je • Kafka rabio da bi opisao kukca u kojega se preobrazio Gregor Samsa, omiljena Hitlerova riječ. Tom je riječju označavao "gamad" Europe, Židove koje je želio istrijebiti poput nepoželjnih kukaca. Ali Binion mi je prvi skrenuo pozornost na veoma čudnu činjenicu - beznačajnu osim u kafkijanskom smislu - da je čovjek po imenu Kafka jednom živio u Hitlerovoj kući. "Imam prijatelja vojnika koji je bio s američkim okupacijskim snagama u Munchenu tijekom 1946", rekao mi je Binion tog poslijepodneva. "I posjetio je Hitlerov stan na Prinzregentenplatzu", gdje je Hitler živio od 1928. sve do preuzimanja vlasti u Berlinu 1933, onaj stan u kojem je Geli Raubal nađena ustrijeljena. "I ustanovio je da u njemu živi odvjetnik po imenu Kafka." Zacijelo slučajnost, ali veze Hitlera i Kafke dublje su od toga. Da nije bilo Binionova objašnjenja Hitlera i napada na njega, od strane Kafkina rođaka, svijet možda nikada ne bi saznao da je liječnik Židov koji je liječio Hitlerovu majku bio rođak Franza Kafke. Ima li u toj vezi nečega dubljeg od igre sudbine? Možda bi bilo najbolje da Binionove neprilike s Kafkom promotrimo od početka. Uz salatu od tjestenine i piletine u Pick-a-Chicku zapitao sam Biniona izvire li to što se počeo zanimati za Hitlera iz povijesti njegove obitelji. Je li izgubio rođake u koncentracijskim logorima? Tijekom jednosatnog razgovora zaključio sam iz mnogih naznaka da je Židov: visok je, temperamentan tip pun neprijateljskih, omalovažavajućih šala na račun svojih akademskih protivnika; moglo bi se reći da je nalik na Philipa Rotha. Ali izgleda da su zbog njegova nejasnog prezimena neki od njegovih protivnika zaključili da Binion nije Židov. Mislim da Claude Lanzmann - koji ga je zapravo nazvao "revizionistom"-nije znao. Zapravo, Binion kaže da je polužidov. Otac mu je bio Švicarac, "ali moja je majka bila ukrajinska Židovka", rekao mi je. "Između dva rata bila je u Austriji i Njemačkoj", prije nego što je došla u Ameriku. "Nakon rata pohitala je natrag da vidi svoje stare prijatelje kao da se ništa nije dogodilo. Sjećam se njezine naivnosti i kako sam pomislio, pa što joj je? Vidio sam je kako plače, strašno, očajno, ubrzo poslije rata kad se doznalo za logore, govoreći: To je bio moj narod. I potom više nikad nije izustila ni jednu riječ o tome. Sve do godinu dana prije nego što je umrla. Pala je kroz otvoren podrumski otvor [na pločniku u Brooklvnu]. Pohitao sam u New York, a moja je majka napola buncala u svojoj sobi. Govorila bi mi tihim šaptom, s užasom u očima, kad je nitko nije mogao čuti nakon što su doktori otišli: 'Vodi me odavde. 273 I Truju nas plinom. Stavljaju nas u plinske komore. Ovdje smo da bi nas ubili. Vodi me odavde!' I u godini koja je uslijedila, sjećam se, kad je opet bila normalna i kad smo razgovarali o njezinim bolničkim iskustvima, rekao sam: 'Majko, i ne znaš kako si bila izvan sebe, rekla si ovo...' A ona je rekla, 'Je li ti to meni govoriš da je tvoja majka luda? Oni su nam doista puštali plin.' Bila je potpuno luda", napomenuo je Binion. "Mislim, postoji malen kutak ludosti u kojem je doživjela traumu. Ali što se tiče ostaloga, mislim na njezino svjesno, budno, normalno stanje, nije imala pojma da je na bilo koji način bila upletena u holokaust, čak ni posredno. Znate, mislim da je svaki Židov bio na ovaj ili onaj način time pogođen." Sigurno je da je upravo tada i ondje Binion bio pogođen. Ali kad je započeo sa svojim istraživanjima Hitlerove metamorfoze, nije mogao znati da će ga to dovesti do sablasno slične slike: slike izmučene majke koja bunca u bolničkoj postelji i njezina lako dojmljiva sina - ne Rudolpha Biniona, nego Adolfa Hitlera. Prihvaćajući izazov koji je našao u knjizi Bradlevja Smitha o Hitlerovu djetinjstvu - "nešto se dogodilo" što je pretvorilo "dopadljiva" mladog Adolfa u nakazu; a što je to bilo? - Binion je svoje istraživanje započeo zadubivši se u Hitlerov svijet, pokušavajući se uvući u Hitlerovu glavu. Taj "postupak empatije" postat će temeljem napada Claudea Lanzmanna na Binionovu knjigu:
Lanzmann misli da je pokušaj razumijevanja Hitlera tako da se netko stavi na Hitlerovo mjesto, da time u biti postane Hitler, opasna obmana koja u konačnici može dovesti do odrješenja od krivnje. Ali Binion je crpio snagu iz svojih uvjerenja. U zaplijenjenim je tonskim zapisima Hitlerovih govora koji se čuvaju u Nacionalnom arhivu u Washingtonu našao ono za što je vjerovao da je ključ Hitlerove psihe. Biniona se pri slušanju tih snimaka snažno dojmilo kako je često Hitler izražavao mržnju prema Židovima kao mržnju prema "Židovu". "čudno je, tijekom prvih godina redovito upotrebljava jedninu - 'Židov'. Naprosto sam imao osjećaj da se mora raditi o nekom određenom Židovu. Dakle, u prvo sam vrijeme mislio da se možda radi o čovjeku koji je izmislio otrovni plin, jer je i Hitler bio njegova žrtva. Potom sam se susreo sa stanovitom Gertrud Kurth," analitičarkom koja je radila za Roosevelta na OSS-ovu profilu Hitlera. "Prekrasna žena. Napisala je članak naslovljen 'Židov i Adolf Hitler'... U kojem jednako kao i ja misli da je 'Židov' neka osoba i, pogledajte, tu je i onaj čovjek [dr. Bloch] koji je liječio njegovu majku, a Hitler nije znao čime ju je liječio; posve je jasno da bolesnici uvijek okrivljuju liječnika kad nešto krene po zlu. A Hitler je kasnije Blochu slao razglednice koje je s puno pažnje potpisivao 'zahvalno Vaš, Adolf, a nakon Anschlussa postao je Blochov zaštitnik." Osebujan odnos Hitlera i liječnika Židova zanimao je Biniona. "Mislio sam da ovdje ima nešto što vrijedi istražiti", rekao mi je. Binion je potom učinio ono što do tada nijedan povjesničar nije učinio, to jest istraživao je arhivske podatke i razgovore da bi prikupio detalje o Blochovu liječenju 774 Hitlerove majke. I naposljetku je dočekao svoj trenutak. U podrumu Nacionalnog arhiva, u zbirci dokumenata o Hitleru, našao je spis naslovljen Casette de Hitler, privatne dokumente koji se odnose na Hitlera, a bili su ih zaplijenili saveznici. U spisima naišao je na dokument vezan uz Hitlera o kojem nitko ranije nije nikada ništa govorio i za koji nitko nije mislio da je sačuvan. Bila je to liječnička bilježnica dr. Eduarda Blocha u kojoj su ostali zabilježeni podaci o liječenju Klare Hitler tijekom 1907. godine. Od dr. Blocha pribavio ju je 1938. godine Gestapo zajedno s raznim drugim Hitlerovim osobnim predmetima (uključujući i one -razglednice mladoga Adolfa) prije nego što je Bloch napustio Linz i otišao u Ameriku. Ispostavilo se, zapravo, da je to bio uvjet kako bi Bloch dobio dragocjenu izlaznu vizu koja je odbijana gotovo svim drugim Židovima u Austriji osuđenim na propast. Binion mi je rekao da su bilješke o slučaju Klare Hitler bile veoma nečitljive. "Dugo mi je trebalo da ih dešifriram." "Jesu li pisane šifrom ili je samo riječ o lošem rukopisu?" upitao sam Biniona, ne shvativši da sam dotaknuo bolnu točku - da otvaranjem toga pitanja u priču ulazi Kafka. "Ispostavilo se da to nije bio njegov rukopis. Barem tako mislim. Bio je ondje neki momak kojega je Bloch odgojio - zapravo njegov nećak. Mislim da je Blochov brat umro pa je on tako odgojio njegova sina. On se zove... ime mu je Kafka, John Kafka, potpuno nova osoba koja me progoni otkad sam objavio svoju knjigu." "Progoni vas?" Tad sam prvi put čuo za rat između Biniona i Kafke. "Budući da misli kako sam za holokaust okrivio Blocha, mora poreći sve što sam ikada rekao. Bio sam na skupu znanstvenika u San Franciscu, kadli iznenada ustane taj čovjek da bi me osudio, govoreći: 'Štoviše, Binion je u svojoj knjizi napisao da je to knjiga izdanih računa doktora Blocha, ali to nije njegov rukopis!'" Prije nego što se dublje pozabavimo oštrim sukobom između Biniona i Kafke u. vezi s Blochovim liječenjem Hitlerove majke, pozabavimo se pitanjem: Je li Binion okrivio - ili okrivljuje li - Kafkina strica, liječnika Hitlerove majke, za holokaust? Binion ovako rekonstruira situaciju. Adolfu još nije bilo osamnaest godina kad je početkom 1907. utvrđeno da njegova majka boluje od raka dojke. Upravo je tada kanio otići u Beč da bi postao umjetnikom. Nakon što mu je majka u veljači operirana i naizgled se bolje osjećala, otišao je u Beč, gdje je doživio duboko razočaranje nakon što su ga odbili na bečkoj Likovnoj akademiji. I potom se u rujnu, kad je čuo da mu je majka lošije, vratio u Linz da bi se savjetovao s doktorom Blochom.
Bloch mu je rekao da se tumor iznova pojavio u rani od kirurškog reza, da se rak širi i kako je jedina nada za njegovu majku pribjegavanje nekim drastičnim metodama liječenja. Bloch je predlagao korištenje jodoforma, dezinfekcijskog sredstva koje danas uglavnom poznajemo kao izvor "bolničkog mirisa", a u ono ga se vrijeme smatralo svojevrsnim univerzalnim lijekom: prema Binionu, štošta je bilo pogrešno u korištenju jodoforma pri liječenju raka dojke općenito: uopće nije bio djelotvoran, 275 bio je "nepodnošljivo" skup, a kausdčna je otopina izazivala u liječenoj bolesnici neizrecivu bol. Redovito bi se gaza natopljena jodoformom nanosila izravno na kožu iznad tumora. Osim toga, tvrdi Binion na osnovu svojeg dešifriranja Blochove bilježnice, dobronamjerni je doktor jadnoj Klari davao prevelike doze te otopine koja nagriza: "Zanemarivana su liječnička upozorenja izdavana tijekom nekoliko desetljeća, pa je gaza natopljena jodoformom nanošena na zagnojenu ranu neprimjerenom, neizdrživom učestalošću (na dan je primjenjivao otprilike metar nove gaze koji je sadržavao oko pet miligrama jodoforma). Zašto Bloch, taj suosjećajni 'liječnik siromašnih' i 'dobročinitelj ubogih' nije umjesto toga ublažavao bol malim dozama jeftinog morfija? Jer se poslije sjećao da su patnje Klare Hitler 'čini se progonile njezina sina. Tjeskobna bi mu grimasa izobličila lice kad bi god vidio da se ona grči od boli.'" Doista, zašto? Na osnovu ponešto klimavijih dokaza od dosad iznesenih, Binion kaže da je sam Hitler poticao doktora na prekomjernu uporabu jodoforma. Katkad navodi pouzdan izvor, Hitlerova prijatelja Kubizeka, koji se prisjećao da je Hitler eksplodirao čuvši doktorovu dijagnozu kako je rak njegove majke neizlječiv. "Takav bi Hitler", piše Binion, "poticao Blocha da primijeni drastične postupke liječenja koje su uslijedile." Znači da Binion vjeruje kako je Hitler uvelike upleten u primjenu užasnoga i pogubnog liječenja - a ne samo dr. Bloch. Pa ipak, iako nikad otvoreno ne optužuje toga liječnika Židova za holokaust, svakako se kritički odnosi prema svim dijelovima liječenja koje je liječnik nadzirao, od doziranja jodoforma sve do cijene. A malo ih je koji će izvesti zaključak suprotan od onoga da je posljedica liječenja bila višemjesečna nepodnošljiva agonija Hitlerove majke, patnja koju je Hitler gledao dok se ona približavala bolnoj smrti 21. prosinca 1907. godine. "Nikad nisam vidio dječaka koji je tako silno tužan", reći će Bloch poslije. Adolf je duboko patio. A Binion vjeruje da je to potaknulo njegovu preobrazbu: "To što je Hitler tako proživio posljednju bolest svoje majke", zaključuje Binion, "stoji u pozadini njegovih kasnijih neumornih ditiramba protiv 'židovskog raka', 'židovskog otrova' i 'židovskog profitera'". Navodi znakovite primjere iz Hitlerove retorike o sablasnoj prisutnosti medicinske traume njegove majke: "Koliko tek bolesti vuče podrijetlo iz židovskoga virusa!... [Židovi su] otrovni čir koji izgriza naciju... beskrajno strujanje otrova... koje zagonetna sila dovodi do najudaljenijih krvnih žila države." Binion se bavi očitom zamjerkom toj teoriji - Hitlerovim svojedobnim izljevom zahvalnosti Blochu, posebnoj zaštiti koju je podario Blochu kad je pripojio Austriju T7fi. 1938. godine, time kako je sam Bloch poslije Hitlerov stav prema njemu poslije opisao kao "vječnu zahvalnost" - i ustrajava na tvrdnji da "Hitler Blochu nije svjesno ništa zamjerao" jer je doživio traumu i jer je znao da je osobno upleten u "zapovijed da spali čireve... do živoga mesa" njegove majke. Ali dok je trauma gurnula njegovu mržnju prema liječniku Židovu duboko u podsvijest, ona se ondje zagnojila i prešla u metastaze, tvrdi Binion. Nadalje, Binion smatra da je "to što je u govorima grdio 'Židova', Hitleru bio način da grdi Blocha". Konačna je posljedica toga bilo umorstvo Židova u logorima. Možda je prejednostavno reći da Binion za holokaust okrivljuje nesavjesno liječenje seoskog liječnika Židova. Njegova teza ne obuhvaća samo epizodu s doktorom Blochom. (Binion misli da je još jedan ključni događaj potaknuo preobrazbu - Hitlerova vlastita medicinska trauma deset godina poslije: bio je žrtva otrovnog plina, i liječenje liječnika u Pasewalku. Binion je prvi iskopao priču koja je krenula od Ernsta Weissa, emigranta, romanopisca i prijatelja Franza Kafke, da je posthipnotička sugestija "psihijatra iz Pasewalka" potaknula Hitlerovu preobrazbu.) Kako bilo,
Binionov sud o načinu na koji je doktor Bloch vodio liječenje Hitlerove majke ipak navodi na pojednostavnjeno svaljivanje krivnje na liječnika. To je najviše uznemirilo doktora Kafku, nećaka doktora Blocha i Binionova nepomirljivog suparnika, kad sam poslije razgovarao s njim. Dr. Kafka mi je skrenuo pozornost na najavu tiskanja Binionove teze u časopisu History of Childhood Quaterly: "Godine 1907. liječnik Židov otrovao je Hitlerovu majku dok ju je liječio od raka dojke. Godine 1918. sam Hitler završio je u bolnici zbog trovanja plinom u ratu i halucinirao je nebeski poziv da poništi njemački poraz. Godine 1941. Hitler je osobno naredio uklanjanje 'raka židovstva' s njemačke dojke uporabom otrovnog plina. Kao posljedica je ubijeno šest milijuna Židova." Ma koliko se to činilo pojednostavnjenjem, u godinama nakon što je Binion objavio svoju tezu ona je stekla stanoviti broj pristaša, uključujući biografa Johna Tolanda (djelomice) u Sjedinjenim Državama i, u Njemačkoj, veoma cijenjenog povjesničara Eberharda Jackela, kao i utjecajnog psihopovjesničara, biografa Helma Stierlina. Sve dok se Binionom nije pozabavio dr. Kafka, protivnici njegove teorije uglavnom su se usredotočili na dvojbenu uvjerljivost nesvjesne dinamike traume koju Binion opisuje - dinamike u kojoj je Hitler navodno prisilio Židove da plate zbog onog što je dr. Bloch propisao, ali je poštedio samog doktora. Ali napad dr. Kafke na Biniona usredotočio se na njegovu analizu samog liječenja, na Binionovu tvrdnju da je dr. Bloch pogrešno provodio liječenje, da je propisao preveliku dozu i 277 da je previše naplatio ljuti otrov koji je nanio na dojku Klare Hitler pa da ga se zato može okriviti za holokaust. Pročitao sam neodređenu natuknicu tom prigovoru Binionovoj tezi u stručnom časopisu i pitao Biniona o tome. "To je smeće!" odgovorio mi je Binion. "To je tako beskrajno glupo! Nitko nije imao strpljenja pročitati svu literaturu kao ja, ali Kafka je to spomenuo na onom skupu u San Franciscu. Rekao je: 'Možda svi vi mislite da Blocha branim zato što mi je poočim. Ali to nije istina. Branim ga zato što to zahtijeva istina.' I tad", nastavio je Binion, "Kafka želi zadati smrtni udarac. Ahhh!" Kafka želi zadati smrtni udarac..Trebalo bi ovdje napomenuti da Kafka, o kojemu Binion govori tako posprdno, nije usamljen opsjednuti amater. Doktor John Kafka zapravo je znanstvenik, profesor kliničke psihijatrije i biheviorizma na Medicinskom fakultetu Sveučilišta George Washington, viši mentor i nadzorni analitičar Psihoanalitičkog instituta u Washingtonu i autor Višestrukih zbilja u kliničkoj praksi (Multiple Realities in Clinical Practice), provokativnog djela o načinu na koji se "za nas osobno značajne zbilje mijenjaju i suptilno razilaze". Razilaženje u zbilji kako je doživljavaju Kafka i Binion daleko je od toga da bude suptilno, ali Binion nije daleko od istine kad opisuje način na koji doživljava Kafkinu neumornost, njegovu nepomirljivost kojom u svakoj prigodi, gdjegod je moguće, napada njegovu tezu. Ali kad "želi zadati smrtni udarac", on to čini tako što upliće Biniona u nevjerojatno složenu i bizarnu - dapače, kafkijansku - polemičku zavrzlamu u vezi s praksom medicinskog pakiranja u austrijskoj provinciji prije devet desetljeća. Točnije rečeno, riječ je o tome je li davne 1907. Kafkin ujak, dr. Bloch rabio "veliko ekonomično pakiranje" jodoformske gaze i koliko se zapravo njime služio. Binion na temelju Blochovih računa u kartonu Klare Hitler tvrdi da je doktor prekomjerno primijenio gazu natopljenu jodoformom i tako Klaru podvrgnuo nepotrebnim mukama. Na skupu u San Franciscu na kojem je Binion držao predavanje, a Kafka "želio zadati smrtni udarac", dr. Kafka je tvrdio da, premda spisi dr. Blocha pokazuju kako je kupio više od četrdeset paketa sterilne jodoformske gaze, Binion griješi u tome što zaključuje da je svu tu gazu primijenio na Klarinu dojku. "Kafka u biti tvrdi da je kupio velika ekonomična pakiranja", objasnio mi je Binion, "i upotrijebio dio te gaze pa je, budući da je htio da gaza ostane sterilna, bacio ostatak. Ali gaza jest antiseptična; ona ostaje sterilna. Ako pomnije razmislimo", nastavlja Binion, "to znači da je kupio golemu kutiju, naplatio je Adolfu, odrezao komadić i ostatak bacio. To je suludo! Nitko nije povjerovao u to." Dakako, oba su stajališta pitanje retrogradnog nagađanja, a Binionova tvrdnja nije navela Kafku da
se povuče. Štoviše, Binion tvrdi da je Kafka svoju borbu protiv njega sad prenio na međunarodni plan i ne progoni samo Biniona nego i njegove T7Q znanstvene saveznike. "Nedavno mi je pisao Eberhard Jackel", objasnio mi je Binion. "Jackel je govorio na nekom skupu u Njemačkoj. Pojavio se Kafka i ometao ga upadicama jer me Jackel podupire. Počeo je s tom pričom o jodoformu i velikom pakiranju." Binion uzdiše: "Kafka nikad ne kani odustati." Mislim da je Binionu možda promaknulo nešto u prijevodu, jer prema mojoj rekonstrukciji epizode Kafkina ometanja Jackela, ona se dogodila u Frankfurtu na međunarodnoj konferenciji o psihoanalitičkim i psihopovijesnim izvorima antisemitizma. Kafka ondje nije bio nazočan osobno nego ga je predstavljao, kako ga ja nazivam, Kafkin eskadron istine, nekoliko psihoanalitički usmjerenih kolega koji su mu se pridružili u napadu na Binionovu teoriju Hitlerova antisemitizma. Kako bilo, čini se da je ometanje upadicama djelovalo na Jackela, koji očito nije poznavao pojedinosti pitanja velikog pakiranja tako da je, našavši se na udaru, rano napustio konferenciju. Binion se prisjeća kako je na Jackelovo pismo odgovorio: "Eberharde, vrijeme je da se osobno pozabaviš tim problemom." Na to je nastavio: "Objasnio sam mu što sam pomnije i jednostavnije mogao, jer ljudi gube strpljenje." I nije čudo što ga gube. Pokušate li slijediti Binionovo "jednostavno" objašnjenje, on će vas odvesti u gustiš svojega opsesivnog istraživanja i računanja o veličini i cijeni pakiranja jodoformske gaze 1907. u Austriji. "Pošao sam u austrijski farmaceutski registar koji sadrži savršeno sačuvane spise još iz 1907. godine. Poslali su mi svu literaturu iz te godine: o tome koliko stoji i o tome kako se prodaje. Jodoformska gaza kupovala se na tri načina: u malenom, srednjem i velikom pakiranju. A veće je bilo donekle ekonomičnije, isplativije zbog ¦* veće dužine. A moglo se odrezati samo malo. Savršeno je jasno u svim knjigama da možete odrezati malo i zamotati ostatak, pa se tako rabila unedogled. Literatura je posve jasna." Drugim riječima, Binion želi reći da je dr. Bloch iskoristio svu jodoformsku gazu koju je naplatio Hitleru, a to u biti znači da je rabio prekomjerne količine, da ju je dapače zlorabio. Ako nam se sad čini da smo odlutali od potrage za izvorom Hitlerove antisemitske preobrazbe, ova je epizoda tipičan primjer koliko frustrira i koliko je neuhvatljiva potraga za sigurnošću u vezi s bilo kojim fragmentarnim dokazom na kojem se temelje velika objašnjenja Hitlera. A i primjer toga koliko je ogorčena borba u vezi s pojedinostima. Navest ću primjer prikaza koji je Binion pripremio da bi podupro svoju tvrdnju kako je dr. Bloch propisao prekomjerne količine jodoforma, koji sam uzeo iz grozno zamršenog odgovora gusto ispisana na četiri stranice koji je uputio na Kafkinu kritiku "velikoga ekonomičnog pakiranja": 279 Poradi dugotrajnog liječenja Klare Hitler Bloch je svakako kupio jodoformsku gazu u trakama dužine 5 metara, jer to je bilo najekonomičnije. Cijena petmetarskih traka u Austriji 1907. iznosila je: % otopine cijena od koje je cijena za: (u filirima) jodoform (ostalo) 10 375 13,2x10 (2,7x90) 20 480 13,2x20 (2,7x80) 30 580 13,2x30 (2,7x70) (Izračunao Ed Green, Katedra za matematiku Sveučilišta Brandeis. On navodi da su brojevi donekle netočni - da bi umjesto 580 trebalo stajati 585) Tadašnja je cijena jodoformskog praška iznosila: 10 grama = 90 filira. Prema tome, svaka je Blochova primjena jodoformske gaze obuhvaćala sljedeće: grama jodoforma | metara gaze ukupni trošak otopina 59 kr. i 35 kr. 59 kr. i 35 kr. 10% 5,5 3,2 1,9 1,1 20% 8,6 5,1 1,5 0,9
30% 10,5 6,3 1,2 0,7 To su najveće i najmanje prosječne količine za 42 primjene. Najveći iznos troška od 59 kruna predstavlja zbir tri uplate "a conto" ako je onaj od 3. listopada 15 kr.; ako je taj 18 kr., onda bi se rezultati dobiveni u stupcu za 59 kr. trebali povećati za otprilike 5%. Minimalni iznos troška (a) isključuje uplatu "a conto" od 3. listopada, s time što je sljedeća uplata "a conto" učinjena prije početka tretmana jodoformom i (b) ubraja samo 15 od 24 kr. uplaćene "a conto" 2. prosinca, budući da je tih 24. kr. možda bilo namijenjeno za cijeli mjesec odnosno 31 dan, ali bolesnica je živjela još samo 19 dana. I tako se to nastavlja, postaje sve zamršenije, gotovo nerazumljivo. Ipak, uhvatio sam se kako se opetovano vraćam i piljim skamenjeno u šumu brojki, kriptične hijeroglife protokola za recepte stare stotinu godina. Naposljetku sam shvatio da je u njima utjelovljeno nešto znakovito i tragično kao i u herojski optimističkoj vjeri da će nas raščlanjivanje recepta za jodoform matematičkom preciznošću nekako približiti neuhvatljivoj sablasnoj spodobi koja se navodno skriva u tom gustišu, toj 280 neuhvatljivoj istini o Hitleru, koja opetovano izmiče još jednom pokušaju da se dopre do ishodišta njegova zla. čak se i Binionovi saveznici libe toga da ga slijede u labirint njegove jodoformske tablice. Eberhard Jackel, povjesničar poznat po sposobnosti da prozre veo i najsićušnijih pojedinosti o Hitleru kako bi izvukao vrijednu spoznaju, odupro se tomu da dotle slijedi Biniona: jednostavno je odbio čitati luđački kompleksnu tablicu. "Ne shvaćate li što taj Kafka radi?" pisao je Binion Jackelu. "Pokušava stvoriti nejasnoću gdje je uopće nema!" Jackel mu je odgovorio ovako: "Znam da imate pravo, pa se neću opterećivati pojedinostima." (Jedan njemački istraživač koji se ipak posvetio pojedinostima, Ernst Gunther Schenk, autor studije Bolesnik Hitler/Patient Hitler/, tvrdi da je Binion možda pogrešno protumačio neke kratice koje je dr. Bloch rabio za jodoform, iako i sam Schenk priznaje koliko je teško s bilo kakvom sigurnošću razmrsiti i odgonetnuti pojedinosti matematike liječničkih recepta od prije gotovo stotinu godina.) čini se da je uporni dr. Kafka dotad uspio izmoriti čak i nepokolebljivo ratobornog Biniona. Opisao mi je kako je preko Kafkine rodbine pokušao nagovoriti dr. Kafku da ga pusti na miru. Zamolio je Georgea Krena, sina Gertrude, kćeri dr. Blocha, koji je i sam poznat povjesničar Hitlerove ere s Državnog Sveučilišta u Kansasu. Krenova je majka Binionovu knjigu o svojem ocu nazvala "međunarodnom sramotom" jer je njezin otac u njoj nepravedno optužen zbog "nesavjesna liječenja" koje je "uzrokovalo holokaust". Ali Kren je prilično povoljno pisao o Binionovoj knjizi, usredotočivši se na Binionovo uvjerenje da je prekomjerna doi.a jodoforma bila ne samo Blochova nego i Hitlerova ideja, da je Hitlerova upletenost u majčine muke psihološki bila važnija od stvarnog iznosa grama po metru gaze koji je primijenio Bloch. A onda je, prema vlastitim riječima (a njih uglavnom potvrđuju Kren i sam Kafka), Binion otkrio da je i Krena prekorio dr. Kafka, njegov praujak. Kad je kći dr. Blocha, Gertrude Bloch Kren, umrla 1992, na pogrebu su bili i George Kren i dr. Kafka. George Kren "je tad prespavao u Trentonu u New Jersevju s Johnom Kafkom", objasnio mi je Binion. "Rekao mi je da je Kafka opet navalio na njega. Napao je Georgea na skupu u San Franciscu jer me podupro, nakon čega je George imao težak napadaj emfizema - morali su ga iznijeti na nosilima!" (Kren se sjeća emfizema, ali ne i nosila.) "Strašno smo se uzrujali zbog toga." Kako bilo, nakon pogreba je Kren, uslišivši Binionovu zamolbu - George, ne možete li vi zaustaviti Kafku? - ipak razgovarao s Kafkom o Binionu. Ali, kako kaže Binion, izvijestio ga je da je Kafka rekao "kako ne dolazi u obzir" da ikad prestane. "Kaže da ste klevetali njegova voljenog poočima," objasnio je Kren Binionu, "a za to će vam se pokušavati osvetiti dokle god bude živ." Klevetali ste njegova voljenog poočima... 281 Kad sam razgovarao s dr. Kafkom, dojmila me se njegova strast, koja je, kako je on tvrdio, izvirala iz nečega višeg od tek osobnih ili obiteljskih pobuda. On vjeruje da je Binionovo psihoanalitičko
razmišljanje pojednostavnjeno i pogrešno; štoviše, napominje: "Ne možete objasniti holokaust tvrdnjom da ga je na bilo koji način uzrokovao neki Židov." Ipak, nešto u vezi s cijelim križarskim pohodom dr. Kafke podsjeća me na prve rečenice Procesa, gdje je Franz Kafka napisao: "Netko je zacijelo širio laži o Josephu K., jer jednog je lijepog jutra uhićen a da nije ništa skrivio." Netko je širio laži o mom poočimu, zacijelo je pomislio dr. K. kad se jednog lijepog jutra probudio i pročitao Binionovu tezu. Netko je širio laži da je seoski liječnik (dakako, to je naslov jednoga drugog Kafkinog djela) kriv što se Adolf Hitler preobrazio u Adolfa Hitlera. Priča o tome da je dr. Kafka progonio Biniona sama je po sebi kafkijanska parabola o opasnosti, o posljedicama presamouvjerena pokušaja objašnjenja Hitlera, o načinu na koji takva objašnjenja gotovo nužno dovode to toga da se odgovornost s Hitlera prebacuje na nekog drugog ili na nešto drugo što je, navodno, "uzrokovalo" njegov preobražaj. Posebice je to primjer opasnosti pokušaja da se izvor njegova antisemitizma potraži u nekom nesretnom Židovu. Binion ne ide tako daleko kao George Steiner koji, kako ćemo vidjeti, nije samo spreman za holokaust okriviti židovske ideje nego kao da želi, i to ne samo metaforički, krivca za holokaust i za Hitlera naći u snazi mašte Franza Kafke. Ali Binionovo objašnjenje Hitlera postalo je simbolično žarište - žrtveni jarac, moglo bi se reći radikalne reakcije, odbacivanja cijelog projekta objašnjenja koje utjelovljuje Lanzmanova gorljiva denuncijacija "opscenosti samog projekta razumijevanja". 282 14. POGLAVLJE Claude Lanzmann i rat protiv pitanja zašto u kojem redatelj filma Shoah pokušava ušutkati preživjeloga iz holokausta koji nije razumio njegov film Bio je to veoma dramatičan trenutak. Neki od onih koji su ga doživjeli, ostali su zbunjeni i ljutiti. Bio je to možda ključni trenutak oštre kampanje koju je Claude Lanzmann vodio protiv objašnjavanja Hitlera, njegova križarskog pohoda protiv pitanja zašto. Bio je to trenutak kada je Lanzmann, autor Shoaha, visoko cijenjenoga devetipolsatnog dokumentarnog filma o holokaustu, napao čovjeka koji je preživio holokaust - čovjeka koji je pretrpio dvije godine Auschwitza - zbog toga što se ovaj usudio oglušiti o jednu od Lanzmannovih zapovijedi kako se može, a kako ne može, govoriti o logorima smrti. Neki od onih koji su bili prisutni pri Lanzmannovu napadu - uspješnom pokušaju da prekine raspravu koju je krhki i nježni starčić koji je preživio holokaust želio voditi o nekim uznemirujućim pitanjima proizašlim iz njegova boravka u Auschwitzu - smatrali su ga šokantnim. Jedan je progovorio i usporedio Lanzmannovo ponašanje s ponašanjem nacista koji su spaljivali knjige. I četiri godine nakon tog napada, napadnuti stradalnik Auschwitza dr. Louis Micheels još se uvijek doimao potreseno kad mi je govorio o tome. Ponašanje filmaša nazvao je "totalitarnim". Jaka riječ, ali ona baš i ne bi trebala čuditi one koji su upoznati s 283 Lanzmannovim stajalištima o tom pitanju. I to stoga što je Lanzmannova osnovna postavka, koju je tako grubo nametao doktoru Micheelsu, zapovijedno "Ne pitaj zašto" - ponosno preuzeta iz priče Prima Levija o jednom esesovcu, čuvaru u Auschwitzu, čovjeku koji je Leviju rekao: "Ovdje nema zašto." Mnogi će se začuditi kako je ekstreman Lanzmann postao u svetom ratu protiv tumača, začudit će se i tome kako će njihov rad nazivati "opscenim", čak i "revizionisitičkim", povezujući tumače Hitlera s onima koji poriču holokaust. Lanzmann je čovjek kojega s pravom veoma cijene, čak i poštuju, mnogi kojima je film Shoah bio prvo, čak i odredujuće, podsjećanje na tu najveću od svih ljudskih tragedija. Mnogima je mudrac, pa čak i prorok ili sveti čovjek, zato što je bio medij putem kojega je prenesena snažna, strahovita istina. Nekima je, međutim, a posebice onima među poststrukturalistima, američkim i francuskim sveučilišnim profesorima koji robuju teorijama i tekstovima Jacquesa Lacana, postao središtem onoga što se svodi na kult holokausta kod literarnih teoretičara - znanstvenika koji su na Lanzmannov film reagirali tako što su ga slavili jer da
materijalom snimljenim o logorima smrti utjelovljuje poststrukturalističke, teorijske fetiše kao što su "otvoreni znakovi" i "mimeza prikazivanja". Promotrimo uvodni opis Lanzmanna koji dolazi od jednoga od njegovih vodećih akademskih sljedbenika, hvalospjev izgovoren upravo one večeri kad je Lanzmann uspio ušutkati glas preživjelog iz Auschwitza: "Shoah su kritičari odmah po njegovu prikazivanju opisivali kao 'filmski događaj stoljeća'. Danas znamo da je to bilo i više od filmskog događaja stoljeća, jer ne radi se samo o filmu već o doista revolucionarnom umjetničkom i kulturnom događaju... Ono o čemu se najčešće govorilo, naročito u Europi, kad je riječ o filmu Shoah jest zaprepašćujuća psihoanalitička prisutnost Claudea Lanzmanna na platnu... prisutnost opipljiva kako u dubini njegove šutnje tako u djelotvornosti njegova govora, u uspjehu njegovih zahvata kako bi iznio istinu." Kad sam gledao Shoah, zaključio sam da se radi o dojmljivu pothvatu, iako je u njemu bilo nekih elemenata - na primjer, Lanzmannovo neupitno prihvaćanje načina razmišljanja jednog svjedoka koji je preživio tako što ostalim Židovima nije govorio što ih čeka, to jest da će biti ubijeni - koji su mi nametali pitanja o njegovu prosuđivanju. Sve dok nisam počeo proučavati literaturu nastalu oko Lanzmanna i Shoaha nakon njegova prikazivanja 1985. godine, nisam bio svjestan kako ga je taj film uzdigao u proročke visine s kojih sad baca gromove na one koji povrijede njegove prosudbe. Lanzmann se koristi retorikom koja izrazito podsjeća na zapovijedi sa Sinajske gore kako bi oblikovao pravila za sve koji se usude baviti njegovom temom. Sjetimo se riječi koje je upotrijebio u svojem tiskanom napadu na film Stevena Spielberga Schindlerova lista: "Nakon Shoaha neke se stvari više ne mogu raditi." 284 Kad sam prvi put čuo tu rečenicu, bio sam siguran da je riječ o zabuni. Jedan mi je suradnik telefonski čitao prijevod inačice Lanzmannova napada na Spielberga koja se pojavila u pariškom dnevniku LeMonde 3. ožujka 1994. godine. "Misliš da želi reći kako su nakon Shoaha neke stvari zabranjene", rekao sam, misleći da Lanzmann možda odražava poznatu primjedbu Theodora Adorna da je "pisanje pjesama nakon Auschwitza barbarstvo". Ne, tvrdio je suradnik: "Lanzmann kaže da su nakon Shoaha, nakon njegova filma, neke stvari zabranjene." Najoštriji od mnogih prigovora koje je Lanzmann uputio Spielbergovu filmu odnosio se na "zabranjeni" zločin "stvaranja lažnog arhiva" - zločin koji je počinio kad je pokušao ponovno predočiti prizore unutar koncentracijskih logora, jer svaki pokušaj predočavanja neizbježno predstavlja falsificiranje zbilje. Pronalaženje pravog puta kroz Lanzmannove zapovijedi o predočavanju i prikazivanju doista je zamršeno. On je, na primjer, u želji da izazove slom i plač svoga ključnog svjedoka iz logora smrti, Židova brijača iz Treblinke, unajmio brijačnicu i bivšem brijaču, koji se tome opirao, rekao neka se pretvara kako radi zanat koji je odavno napustio - da podšiša kosu. Time ga je želio natjerati da se sjeti zanata kojim se bavio u Treblinki: brijao je tisućama žena glave prije no što su ih odvodili u plinske komore. Lanzmann je ponosan na tu predstavu. Ali, s druge strane, jednako je ponosan i na vlastito odbijanje korištenja originalnih arhivskih snimaka. Ne samo što je u Shoahu odbio koristiti bilo koji originalni film ili fotografiju logora smrti (to su one snimke koje je, na primjer, Alain Resnais razrono efektno rabio u svojem filmu Noć i magla), Lanzmann je kao moralni princip postavio tezu da je takav film inferioran njegovu načinu rekonstrukcije: snimanje lica svjedoka pri razgovorima s Lanzmannom, čime je on više u kadru u Shoahu nego bilo koji od preživjelih, čime on postaje junak sjećanja, "zadivljujuća [...] prisutnost" koja zamjenjuje odsutne slike stvarnih žrtava, koje je zabranio i prognao. Ali Lanzmann ide i dalje: u napadu na Spielberga i u razgovoru sa mnom tvrdio je da bi on, ako bi ikad pronašao tajno snimljen film koji prikazuje, primjerice, smaknuće tri tisuće Židova u logoru smrti, ne samo odbio koristiti se tim filmom nego bi ga i pokušao uništiti. Naravno da oba gledišta imaju svoje dobre i loše strane, ali za Lanzmanna "nakon Shoaha" više nema diskusije: neke su stvari riješene, neke su stvari zabranjene. Njegov je film ne samo superiorniji od stvarnosti: on nadomješta ono što je puka stvarnost, služi umjesto nje i traži njezino potpuno uništenje.
Razumije se, Lanzmann nije usamljen u težnji da izdaje zapovijedi nakon holokausta. Emil Fackenheim ponudio je jednu: Ne dodjeljuj Hitleru nikakvih posmrtnih pobjeda. Ali Fackenheim u sebi ima dovoljno poniznosti i ne tvrdi kako je nakon njegove knjige svaka rasprava zabranjena, pa tako nije ni zabranio preživjelima da postavljaju pitanja o svojim iskustvima kao što je to učinio Lanzmann služeći se snagom slave da bi ponižavajućim javnim napadom ušutkao preživjelog iz Auschvvitza, dr. Louisa Micheelsa. 285 Pripremajući se za dogovoreni razgovor s Lanzmannom u Parizu, naišao sam na neke uznemirujuće zapise i dnevnike vezane uz onaj događaj koji se zbio u noći 11. travnja 1990. u predavaonici Becton Engineering Laboratorv na Yaleu, i to pred auditorijem od stotinu do dvije stotine ljudi sa sveučilišta i psihoanalitičara. Nakon pomna proučavanja bio sam prisiljen postaviti zabranjeno zašto o Lanzmannu: Što bi doista moglo objasniti njegovo ponašanje te večeri? Prije nego što opišem svoj napeti susret s prorokom, trebao bih još ponešto objasniti. Za početak - Lanzmann je kasno u životu postao svjestan svojeg židovstva. Prema predstavljanju punom pohvala na Yaleu od strane njegova pomagača koji mu se divio, "Claude Lanzmann rođen je u Parizu [...] u židovskoj obitelji koja je prekinula svoje veze sa židovskim svijetom. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je student i djelovao je u francuskom pokretu otpora. Sa sedamnaest godina okupio je svoje kolege studente u skupinu koja je pružala otpor nacistima." U njegovu ponašanju ima ponešto od revnosti kasnog preobraćenika. Jedan od promatrača križarskih pohoda koje su Lanzmann i njegov krug tako bezobzirno pokretali protiv onih koji bi povrijedili zapovijed koja zabranjuje postavljanje pitanja zašto pretpostavio je da je "fenomen kasnog preoblačenja" možda odgovoran i za fanatizam kulta koji ga je okruživao: "Mnogi su među njima lacanovski psihoanalitičari koji su se divili Lanzmannu, jer su sami spoznali da su Židovi tek kroz Shoah." I opet, ne kroz sam Shoah, već kroz Lanzmannov film o njemu. Jedan od vrutaka fanatizma u vezi s tim pitanjem je borbeni stil angažiranih francuskih intelektualaca. Lanzmann se u tom svijetu uzdigao radeći prvo kao osobni tajnik Jean-Paula Sartrea, a kasnije kao ljubavnik svojedobne velike Satreove ljubavi, Simone de Beauvoir, koja ga je postavila za urednika Les temps modemes. To je mjesto odgovaralo mjestu pape postegzistencijalista, poststrukturalnih pariških intelektualaca, mjestu onoga koji je poticao izdavanje intelektualnih papinskih bula i zabrana. Takav stil zahtijeva moralizatorsku retoriku, čak retoriku kriminalizacije etičkih i estetičkih pitanja. U vezi s tim najdraži mi je primjer Lanzmannovih edikata njegov odgovor na pitanje postavljeno na seminaru na Yaleu - o "zločinu" određenih kutova snimanja. "Želio sam prikazati selo Chelmno, a snimatelj mi je odgovorio da za to postoji samo jedan način: helikopterom. Rekao sam: 'Nikad. Kad su bili zatvoreni u crkvu ili dvorac, za Židove nije bilo nikakvih helikoptera.' Bio bi to zločin, moralni i umjetnički zločin." Možda bi, a možda i ne bi. Pitam se bi li oni koji su smrt našli u Chelmnu bili jednako osjetljivi kao i Lanzmann sa snimanjem iz helikoptera i bi li to znali cijeniti kao što implicira njegov samodopadni ton. Pa ipak, revnost preobraćenika i arogancija pariškog intelektualca nisu dostatni da bi objasnili Lanzmannov bijes, žestinu njegova napada na samu pomisao o objašnjenju. Zacijelo nam jedanaestogodišnje muke snimanja Shoaha, življenje s užasom kao što je on živio, pomažu u razumijevanju strasti koju unosi u ta pitanja. Jednom mi je, dok sam istraživao oštre razmirice oko podrijetla i značenja svitaka s Mrtvog mora - i mogućim značajnim implikacijama koje bi njihovo razumijevanje moglo imati za židovstvo i za kršćanstvo - istaknuti znanstvenik koji se bavio svicima, predstojnik projekta za objavljivanje kumranskih svitaka Teološkog fakulteta sveučilišta Princeton, započeo nabrajati listu žrtava medu nekim od najistaknutijih znanstvenika koji su se bavili svicima, ljudi koji su poludjeli, odali se piću, preobratili se, ubili se, imali bogohulne vizije uzrokovane dugogodišnjim traženjem barem nekog značenja u paklenskoj slagalici djelomičnih ostataka svitaka koje je trebalo povezati. Pokušaj pronalaženja nekog konačnog Posljednjeg otkrivenja, možda i otiska Božjeg prsta u tim otrcanim komadićima prastarog pergamenta, i previše je njih odveo preko ruba. Začuđuje što se to nije češće
događalo ljudima poput Lanzmanna koji pokušavaju sastaviti istinu o prirodi konačnog zla iz djelomičnih krpica dokaznog materijala koje su nam jedino uporište. Međutim, ono što čudi u vezi s Lanzmannovim križarskim pohodom nakon Shoaha nije žar njegovih pogleda, nego žestina njegova napada na gledišta drugih. Nije dovoljno ukazati na zabludu u njihovu načinu razmišljanja ili preispitivati njihove postavke, već njih treba protjerati u tišinu i zaborav, žigosati gotovo kao krivce za suučesništvo u holokaustu. Sjetimo se kako je Lanzmann zapravo žigosao Rudolpha Biniona s Brandeisa, sina židovske majke, kao "revizionista" nacističkog simpatizera koji poriče holokaust. Kao uredniku Les temps modemes Lanzmannu nije bilo dovoljno samo da objavi otrovni napad na Binionovu knjigu Hitler medu Nijemcima iz pera jednog od svojih pomoćnika, koji je zamalo izazvao odgodu planiranog francuskog izdanja knjige. Lanzmann, međutim, nije mogao odoljeti a da na inače ozbiljnu naslovnicu tog izdanja časopisa zbog reklame ne stavi krvavo crveni naslov: RUDOLF BINION I ADOLF HITLER: PSIHOPOVIJEST KAO SMOKVIN LIST REVIZIONIZMA? Binion vjeruje da je pogrešno pisanje njegova imena kao "Rudolf", a ne "Rudolph" bio nizak prikriveni pokušaj da ga se vizualno učini srodnim imenu "Adolf". Kako bilo, neprikriveni sadržaj propagandne poruke sam je po sebi uvredljiv: pitajući je li Binionovo objašnjenje Hitlera "smokvin list revizionizma", Lanzmann se posve približio tomu da samoga Biniona žigoše kao revizionista. Poruka je jasna: njegovo je djelo smišljen pokušaj ne samo objašnjavanja nego i opravdavanja Hitlera. Ma nemojte. Lanzmann vjeruje da je svako objašnjavanje de facto opravdavanje; pa ipak ne može odoljeti tomu da ubaci misao kako je u Binionovu slučaju tumačev slabo prikriveni cilj jednak onome neonacističkih poricatelja holokausta. Binion mi je rekao kako je Lanzmanna u Francuskoj tužio zbog klevete o revizionizmu, ali da se, nakon što je dobio prvostupanjski postupak, poslije kojega je imao pravo cijeli slučaj iznijeti u parnici, bio prisiljen povući jer mu 287 mala plaća na Brandeissu nije dostajala da plati sudske troškove. "'Revizionist' je snažna riječ", rekao sam Lanzmannu tijekom našeg susreta u njegovu pariškom uredu. "Ne znam je li to snažna riječ", rekao je, "ali Binionova je temeljna postavka opscena." "Zašto opscena?" "Zato što on misli da se to može objasniti." Opscen: taj pridjev Lanzmann i njegovi sljedbenici odabiru kad napadaju one koji postavljaju pitanje zašto. "Binion ne bježi od postavljanja pitanja ... Zašto su ubijali Židove", piše Sabine Prokhoris, autorica članka koji je najavljivao "smokvin list revizionizma" s naslovnice. "Opscenost tog pitanja naglasio je Claude Lanzmann", piše ona, kao da to samo po sebi objašnjava stvar. Ali opscenost tek počinje ocrtavati retoriku vrijeđanja koju će Lanzmannovi sljedbenici navaliti na one poput Biniona koji postavljaju pitanje zašto. Razmotrimo ovaj djelomični popis uvreda koje Prokhorisova svaljuje na Biniona i njegov rad: • "zaprepašćujuća glupost" • "epistemološka nakaza" • "bizarno" • "prezira vrijedno" • "djelatna ignorancija" • "destrukcija misli" • "skandalozno" • "perverzno" • "de facto opravdanje holokausta" • "njegov [Binionov] junak Hitler" • "satrta povijest" • "uništena psihologija" • "fašistička rasprava" • "otrovna prijevara"
Taj popis uvreda, koji služi da bi se poduprla poznata Lanzmannova tvrdnja da pokušaj psihološkog objašnjavanja Hitlera dovodi Hitlera u prvi plan i opravdava ga, raste sve do konačnog snažnog udarca. Binion je kriv, tvrdi Prokhorisova, jer se služi metodom objašnjenja "kao konačnim rješenjem". To je optužba koja nadilazi nazivanje Biniona revizionistom ili Hitlerovim apologetom; ona je jednakovrijedna identificiranju Biniona s Hitlerom: obojica su izvršitelji užasnog konačnog rješenja, s tim da je Binion, kako to piše Prokhorisova u svojem konačnom pridjevu, "papirnati Eichmann". I zato se nisam trebao začuditi, pretpostavljam, kad se ispostavilo da je sam Lanzmann jednako tako borben i neumjeren na tu temu kao i buldožerska proza koju rabe on i njegovi sljedbenici kad napadaju one koji se usude pitati zašto. Naš je susret na više načina bio obilježen lošim znakovima, počevši s onim što se, gledano iz današnje perspektive, čini kao simbolički nesporazum oko "šifri". Na moju zamolbu za razgovor Lanzmannov mi je pomoćnik pisao i predložio da stupim u vezu s Lanzmannom kad stignem u Pariz. Nakon nekoliko dana uzaludnih pokušaja, Lanzmann me naputio da dođem u njegov ured jedne večeri u 19 sati. Ali, kad sam ondje stigao, malo prije dogovorena vremena, našao sam zgradu u mraku. Uz dvadesetak zvonaca na interfonu nije bilo nikakvih imena, a Lanzmann mi nije bio dao broj stana. Vanjska su vrata bila zaključana. Ispod zvonaca nalazila se pločica s brojevima i slovima koja, kao što sam kasnije doznao, služi za ukucavanje šifre koja je omogućavala ulazak u predvorje zgrade. Gledao sam gore prema mračnim prozorima, pitao se jesam li pogriješio adresu i potom se povukao u obližnju kavanu kako bih nazvao Lanzmanna. Dobio sam telefonsku sekretaricu, ostavio poruku objašnjavajući svoj problem i vratio se do zgrade da vidim čeka li me Lanzmann možda u predvorju kako bi me pustio unutra, pa je zato propustio moj telefonski poziv. Još uvijek nikog živog, a kamoli Lanzmanna. Vratio sam se u kavanu da telefoniram, ponovo mi se javila telefonska sekretarica i taj sam jalovi posao ponavljao više puta tijekom sljedećih pola sata, i konačno sam na njegovoj sekretarici ostavio očajničku poruku, ispričao se zbog zabune i rekao da se vraćam u hotel koji je prilično daleko, u drugom dijelu grada. Hodajući sav nesretan ulicama u potrazi za taksijem, ušao sam u praonicu rublja i odlučio da posljednji put nazovem Lanzmanna. Ovoga je puta Lanzmann odgovorio, ali ratobornim, razdraženim glasom upitao gdje sam do sada i tvrdio da me čekao. Rekao sam da sam čekao pred zgradom i da nisam znao ući. "Pa dao sam vam šifru", rekao je, misleći na šifru za ulazak u predvorje. "Ne", odgovorio sam iskreno. "Niste mi dali šifru." "Dao sam vam šifru", tvrdio je i dalje. Kad sam ga upitao mogu li usprkos svemu doći razgovarati s njim, rekao je ne, sada je prekasno. Preklinjao sam ga, objašnjavajući da sam doputovao u Pariz samo da se susretnem s njime. Naposljetku je popustio, dao mi šifru i broj stana pa sam se vratio. Poslije, nakon završetka razgovora imao sam vremena razmišljati o tome što je krenulo po zlu, pa sam uočio nešto čudno u Lanzmannovu tumačenju nesporazuma. Ako me je bio čekao, zašto se nije javio na telefon kad sam ga opetovano zvao punih pola sata i dobivao samo njegovu telefonsku sekretaricu? I zašto se javio na telefon tek nakon što sam ostavio poruku da napuštam taj dio grada i vraćam se u hotel? To je sitnica. I ja sam znao činiti slično da bih izbjegao susrete. A moguće je i da je doista mislio kako mi je dao šifru. Kako bilo, taj mi je događaj bio zagonetan, 289 naročito u svjetlu onoga što se doimalo poput trajnog neprijateljstva kad sam konačno stigao do njega. Zadihan i pomalo zbunjen, sjeo sam u jednu od stolica nasuprot Lanzmannovu stolu, odložio kaput na pokrajnju stolicu i, u želji da što bolje iskoristim vrijeme koje mi je ostalo, užurbano ubacio kazetu u magnetofon. Prije nego što sam uspio išta izustiti, Lanzmann me prekinuo i zapovjedio mi da uklonim kaput sa stolice i da ga odložim u drugoj sobi. Pokorio sam se a da nisam postavio zabranjeno pitanje zašto. Možda je Lanzmann želio stvoriti atmosferu u duhu "ovdje ne postoji zašto", njegove prve zapovijedi uperene protiv objašnjavanja. Sjetio sam se našeg razgovora o šifri, tipičnog za Lanzmannov zapovijedni stav glasa sa Sinajske gore u odnosu na sve druge rasprave o holokaustu: Dao sam vam šifru, u Shoahu. Nakon davanja
šifre svi drugi pokušaji približavanja misteriju su u najboljem slučaju jalovi, a u najgorem opsceni. A pitati zašto takve pokušaje treba nazvati opscenima, kao što sam ja učinio te večeri, još pogoršava opscenost: mislim da bi zajedno s raspravom oko šifre moj susret s Lanzmannom možda bio krenuo pogrešnim putem, jer je moje prvo pitanje uključivalo riječ "opsceno" i dovelo nas ravno u nelagodnu raspravu o onoj večeri 1990. godine kad je Lanzmann pokušao ušutkati stradalnika iz Auschwitza. "Govorili ste o opscenosti razumijevanja", započeo sam. "Ne, ne, ja to nikad nisam rekao", zarežao je Lanzmann na mene. "Zaboravite taj navod." Ovo me malo zbunilo, ali na sreću bio sam ponio sa sobom izvješće o Večeri s Claudeom Lanzmannom, naslovljeno Opscenost razumijevanja, objavljeno u American Imago, tromjesečniku Društva za primijenjenu psihoanalizu (Association for Applied Psvchoanalvsis). Pročitao sam Lanzmannu ulomak o njegovim primjedbama izgovorenim te večeri. "Rekli ste: 'Postoje i slike Hitlera kao bebe, zar ne? Mislim da postoji čak i knjiga čiji je autor psihoanalitičar, o Hitlerovu djetinjstvu [kasnije mi je rekao da je to knjiga Alice Miller], pokušaj objašnjavanja koji je za mene sam po sebi opscenost." "Gdje sam to rekao?" Pokazao sam mu fotokopirane stranice. "Ovo je Večer s Claudeom Lanzmannom, a naslov glasi Opscenost razumijevanja." "Pokažite mi to", naredio mi je, "gdje je to objavljeno?" "U ovom časopisu, American Imago", rekao sam, pružajući mu fotokopirane stranice. Tog je trenutka, dvije minute nakon njegova početka, Lanzmann pokušao završiti razgovor. "Objasnite mi", rekao je upotrijebivši zabranjenu riječ, "što vi to zapravo radite?" Ponovio sam ono što sam mu bio napisao u prvom pismu, nakon čega me bio pozvao u Pariz na razgovor: da pišem knjigu koja će se jednim dijelom baviti raspravom o objašnjivosti Hitlera, raspravom za koju sam se zainteresirao tijekom razgovora koje sam u Jeruzalemu vodio s Yehudom Bauerom i Emilom Fackenheimom. "Mislio sam da se radi o zanimljivoj raspravi o tome je li objašnjenje moguće ili je objašnjenje možda pogrešno. Zato me zanima vaše razmišljanje..." "Vi ne govorite francuski", rekao je prekinuvši me. "Ne." "Trebali biste. Trebali biste učiti. Pisao sam o tome." Pošto sam se s njim složio da bih zaista trebao, objasnio sam da moja knjiga uključuje razgovore s ljudima koji dvoje o pitanjima kojima se možda nisu bavili u pisanim djelima. Tog je trenutka opet pokušao završiti razgovor tvrdeći da nema vremena -razumije se, zbog moje pogreške sa šifrom - da se pozabavi tim teškim i dugim problemom, ali konačno je popustio i počeo odgovarati na moje prvotno pitanje o svojem obilježavanju samog pokušaja objašnjavanja Hitlera kao opscenoga. Započeo je rekavši nešto iznenađujuće i paradoksalno, nešto što nisam vidio, pročitao ili čuo da prije govori o tom pitanju. "Ne kažem da je holokaust enigma", rekao mi je. "To ne kažem. Ne mislim to. To je povijesni događaj koji se dogodio. Ne radi se o događaju koji se dogodio izvan povijesti. Na neki način to je proizvod čitave povijesti zapadnog svijeta sve od njegova samog početka." Prije nego što nastavim, važno je napomenuti da je Lanzmann iznio dva važna i možda kontradiktorna stajališta. Prvo, priznao je da jest bio nazvao pitanje zašto opscenim. I drugo, ipak je ponudio odgovor na zabranjeno pitanje, ponudio je prikriveno objašnjenje: Hitler i holokaust su "proizvod čitave povijesti zapadnog svijeta" koja je generirala umorstvo šest milijuna ljudi. Stoga je implicitna pretpostavka da postoji nešto ugrađeno u sam način razmišljanja i osjećanja, u ustanove, jezik, duboko tkivo zapadne civilizacije što je neizbježno proizvelo holokaust, događaj koji on pažljivo definira kao "proizvod". U tome je sadržana i v, pretpostavka da sam Hitler nije toliko izvršitelj koliko proizvod. Formalni uzrok masovnih ubojstava ne leži u umu ili volji Adolfa Hitlera, već u duhu zapadne kulture. Samo što je Lanzmann donekle nedosljedan: jednom je ustvrdio da se ne radi o enigmi, da se to
može objasniti kao proizvod povijesti, potom se okrenuo i ponovio mi svoje mišljenje da je pitanje objašnjenja zašto opsceno. "Možete uzeti sve razloge, sva područja objašnjavanja, bez obzira na to radilo li se o psihoanalitičkom objašnjenju, suprotnostima između njemačkog duha, njemačkog Geista i židovskoga, Hitlerovu djetinjstvu i tako dalje. Možete uzeti nezaposlenost u Njemačkoj, ekonomsku krizu, što god želite. Možete uzeti sva ta područja objašnjavanja. I svako od tih područja može biti istinito, i sva područja zajedno mogu biti istinita. Ali to su uvjeti. čak i ako su potrebni, nisu dostatni. Jednog prekrasnog jutra treba početi ubijati, ubijati masovno. I rekao sam da postoji procjep između svih područja objašnjenja i samoga ubijanja. Ne možete izroditi - na francuskom to kažemo engendre - ne možete generirati takvo zlo. I ako počnete 291 objašnjavati i odgovarati na pitanje zašto, odvedeni ste, htjeli to ili ne, u područje opravdavanja. Pitanje samo po sebi pokazuje svoju opscenost: Zašto se ubijaju Židovi? Zato što ne postoji odgovor na pitanje zašto." Zato što, drugim riječima, svaki odgovor neizbježno opravdava, čini taj proces "razumljivim". Lanzmann skače od epistemološke neprikladnosti objašnjenja do osude moralne neprikladnosti onih koji pokušavaju objasniti, umišlja, optužujući, da svi postupaju s lošim namjerama, da pokušavajući objasniti oni zapravo žele opravdati. Jedan od Lanzmannovih kritičara u Francuskoj, američki iseljenik, psihoanalitičar po imenu Sean Wilder, koji je svjedok metežu koji su o tom pitanju proizveli Lanzmann i njegovi pristaše - njihov napad na cijenjeni pariški psihoanalitički institut koji se usudio pozvati Biniona da održi predavanje, rezultirao \ je implozijom i raspuštanjem instituta, i to upravo u vezi s tim kobnim pitanjem -ponudio je zdravorazumski komentar Lanzmannova stajališta: "Mislim da pitati zašto spada u temeljnu ljudsku funkciju. Za Boga dragoga, što misle da će ljudi učiniti? Nekom stavite hranu u usta i ako je prežvače i proguta, onda će je i probaviti. Pitanje zašto misaoni je ili umni ekvivalent procesa probave. Dobiješ informaciju i, ako nisi totalni idiot, radiš na njoj, a jedan od temeljnih misaonih procesa je upravo to pitanje zašto. Mislim da je to jedno od plemenitijih dostignuća ljudskoga uma i treba ga prihvatiti kao takvo." Lanzmannovo stajalište, po kojem ljudi upijaju samo sirovi podatak a ne probave ga, predstavlja, da nastavimo metaforu, svojevrsnu misaonu bulimiju. Iako za svoju metodu više voli metaforu drukčijeg sadržaja: svjesno sljepilo. "Kad sam radio na Shoahu, bio sam poput konja s povezom na očima", rekao mi je. "Nisam gledao u stranu, ni lijevo ni desno. Pokušavao sam gledati ravno u to crno sunce koje predstavlja holokaust. A to svjesno sljepilo bilo je - jest - neophodan element, neophodan uvjet za stvaranje. I to sljepilo bilo je suprotno sljepilu, bilo je poput vidovnjaštva, služilo je tomu da se vidi, da se potpuno jasno vidi, znate. A jedini način suočavanja s tom zasljepljujućom realnošću jest da se oslijepimo pred svim oblicima objašnjavanja. Da odbijemo objašnjenje. To je jedini put. Bilo je to stajalište savjesti, etički kamen temeljac." Dok sam slušao Lanzmanna kako vječnim jezikom mistika (i francuskih intelektualaca) pjeva hvalospjeve sljepilu kao sposobnosti razumijevanja, etička me superiornost njegova položaja podsjetila na još jednu mističnu tvrdnju koju sam vidio da rabi: "Niste li jednom rekli da oko holokausta treba gorjeti sveti plamen?" upitao sam ga. "Vatreni krug. Da, nitko ne bi smio, ne bi smio nikad pokušati ući u taj krug." činilo mi se da je takvo razmišljanje upravo ono protiv čega se Yehuda Bauer bunio kad je pisao svoj esej u kojem je osuđivao "mistifikaciju" holokausta. Ako oko njega postoji vatreni krug, kako znamo što je u sredini kruga? Budući da sam proveo dosta vremena s detektivima koji istražuju ubojstva, pokušao sam zamisliti reakciju onih koje sam poznavao na to da im netko kaže: "Nemojte prijeći krug oko tijela, ne postavljajte pitanja o ubojičinu umu." Pa, holokaust je, na kraju krajeva, iako posve drukčijih razmjera, ipak umorstvo. Isključivanje ubojičina uma iz istraživanja, štićenje ubojice vatrenim krugom, postupak je koji može učiniti sretnima jedino ubojice i njihove moguće nasljednike. "Vatreni krug i oko Hitlerove psihologije?" upitao sam Lanzmanna. "Ne pokušavaj prijeći... ?" "Ne, oko Hitlera ne postoji nikakav vatreni krug. Ne bavim se psihologijom. Ne zanima me."
Nema vatrenog kruga, ali još uvijek je tu svjesno zaobilaženje ispitivanja. "Esesovci u vašem filmu? Ni njihova vas psihologija ne zanima?" "Nije me zanimala psihologija. Uvijek sam im govorio: 'Ne govorim o vama, vi me ne zanimate.' Želio sam ih pitati kako se to dogodilo." Pod "kako" Lanzmann misli na posve mehaničko značenje te riječi, kako su to izveli, a ne kako su mogli biti toliko neljudski da to žele učiniti. "Yehuda Bauer kaže da se izlažemo opasnosti od mistifikacije ako holokaust i Hitlera odmaknemo od povijesnih zbivanja i psihologije, a tu je i opasnost od sakralizacije, mistifikacije..." "Mistifikacije čega?" "Mistifikacija holokausta. Ako kažemo da ga ne možemo objasniti, da se radi o misteriju s one strane razumijevanja." "Ali rekao sam vam na početku da to nije takav misterij", rekao je. "Ali ako ne možemo od ljudi koji su to doista činili stići do stvarnog događaja, ako postoji procjep, kako ste rekli, ponor između uzroka i posljedice - kako se to dogodilo?" "Kako se to dogodilo?" "Da." "Mislim da sam to pokazao." "Pokazali ste da se jest dogodilo. Ali kako su obični ljudi došli do toga? Jesu li bili zli? Je li njima zavladao neki zloduh?" "Ne, to nikad nisam rekao. Ne, vi me ne razumijete, to je sve." Mislim da problem ne leži u tome što ja ne razumijem Lanzmanna već u tome što ga razumijem. Problem je u tome što je, filozofski gledano, njegovo stajalište nedosljedno: prije svega, on ustrajava na tome da je pogrešno pokušati objasniti umorstva jer će ih to neizostavno opravdati, osloboditi odgovornosti. Pa ipak, on tvrdi da nema nikakve "enigme" oko toga zašto se holokaust dogodio, on ima objašnjenje: to je proizvod "čitave priče" zapadne civilizacije. A to zapravo doista oslobađa pojedince od odgovornosti: stoga nije riječ o individualnoj svijesti - koja bi prema tome bila kriva - za donošenje odluke o umorstvima koja su odgovorna za holokaust; radi se prije o stroju, pokretaču čitave zapadne povijesti koji "proizvodi" zločin. Ako nam je zabranjeno postavljati pitanje o psihologiji odluke da se nekoga ubije, ne postoji način kako objasniti zašto se ubojstvo dogodilo osim spontanog 293 razvoja misli ili neke druge blijede ideje o tome da sve prouzrokuje sve, što je apstraktna povijesna neizbježnost koja ubojstva izuzima od odgovornosti pojedinaca. Ne vjerujem da Lanzmann želi oprostiti ili prebaciti krivnju i odgovornost s ubojica - što bi trebao biti još bolji razlog da bude oprezan u pripisivanju opravdavajućih "revizionističkih" motiva onima koji u vezi s objašnjenjem zauzimaju drukčija filozofska stajališta od njegova. čak je i Lanzmannova otvorena privrženost pitanju kako nasuprot pitanju zašto dovedena u pitanje njegovim napadom na nedavno objavljenu knjigu koja pobija tvrdnje poricatelja holokausta o nepostojanju plinskih komora. Knjiga koju je napisao bivši revizionist Jean Claude Pressac temelji se na dokumentima koje je Pressac našao u sovjetskim arhivima, dokumentima koji su u članku o Pressacu objavljenom u New York Timestt označeni kao "do sada neobjavljena trgovačka prepiska i ugovori koji nacističke oficire u Auschwitzu povezuju s njemačkom strojarskom tvrtkom koja je gradila plinske komore, sustave pročišćavanja zraka, dizala, krematorije i druga pomagala koja su umorstva činila mogućima." Francuski lovac na naciste Serge Klarsfeld, čovjek koji je Klausa Barbieja doveo pred lice pravde, Pressacovu je knjigu nazvao "velikim doprinosom literaturi o holokaustu". "Postojao je problem", rekao je Klarsfeld Timesu. "Kako su zapravo funkcionirale plinske komore i krematoriji? Kako su se uspijevali riješiti tolikih tijela? Radilo se o tome da se objasni i dokumentira kriminalni postupak, a Pressac je sada iznio najvjerodostojniji izvještaj o tome." Mogli bismo pomisliti da će Lanzmann, koji vječno zagovara sljepilo u vezi sa svim osim s pitanjem kako, to jest s kriminalnim postupkom, pozdraviti iznošenje tih dokumenata koji razotkrivaju, koji upravo pokazuju kako. Da, dokumente je otkrio bivši revizionist, ali oni time nisu
postali manje autentični. A u svojem se filmu Lanzmann nije libio bivše pripadnike SS postrojbi zapitati kako. Ali, prema Timesu, Lanzmanna je "knjiga razbjesnila". "Djelo gospodina Pressaca", pisao je u tjedniku Le Nouvelle Observateur, "veoma je štetno i obilježeno bizarnim načinom razmišljanja ljudi [...] koji negiraju holokaust. Inzistiranjem na dokumentarnim dokazima, isključivanjem emocionalnih svjedočanstava preživjelih, knjiga opravdava postavke revizionista koje postaju referentne točke za daljnje rasprave [...] Od Pressacovih dokumenata o detektorima plina daleko su mi draže suze brijača iz Treblinke u Shoahu" Znači da su mu vlastite odglumljene i namještene katarze draže od dokumentarnih činjenica. Ali što je s važnošću pobijanja neonacističkih laži koje se koriste da bi se opravdali sadašnji napadi na Židove? Hitler se uzdigao do moći na leđima revizionističke povijesti, na leđima mita o nožu u leđa po kojem Njemačka nije izgubila rat, nego joj je pobjedu otela urota Židova i "zločinaca iz studenog" kojima su upravljali Židovi. Ako Pressac pomaže da sadašnji lasci i poricatelji izgube oslonac, "ne bi li se svim sredstvima trebalo boriti protiv neonacističkog revizionizma?" upitao sam Lanzmanna. "Kao prvo", reče on, "ja to nisam rekao." "Times vas je pogrešno citirao?" "Da", rekao je. "To su novinarska posla." (Timesov mi je izvještač rekao da stoji iza svoje priče kad sam mu je pročitao.) "Dobro, pa recite mi što zaista mislite o Pressacovoj knjizi?" "Što je Pressacova knjiga? Pressac je bivši revizionist. Uvjeren je da su plinske komore zaista postojale. I time nije otkrio ništa novo. Apsolutno ništa. Otvara vrata plinske komore. Svi su znali da su one postojale." Svi su znali, ali moćna i himbena skupina poricatelja postiže uznemirujući uspjeh u uvjeravanju sve većeg broja ljudi da možda ipak nisu postojale. Klarsfeld, koji je bio u prvim redovima boraca protiv stvarnih nacista i neonacista, što mu je bilo draže od estetičkog bavljenja time na Lanzmannov način - snimanjem filma -vjeruje da je Pressacova knjiga korisno oružje protiv poricatelja. Lanzmann tvrdi da ga zanima opis kako je zločin bio počinjen, ali ne vidi neku osobitu vrijednost u proučavanju načina kako spriječiti da se to ponovno ne dogodi. "Yehuda Bauer mi je rekao", spomenuo sam Lanzmannu, "da ako ne pokušamo razumjeti kako se to dogodilo, nismo ništa naučili o tome kako spriječiti da se ponovno ne dogodi." Lanzmann je odbio povjerovati da je to Bauer mogao reći. "Ja dugo poznajem Yehudu Bauera. I osupnut sam tim što govori." (Zapravo, u eseju naslovljenom O mjestu holokausta u povijesti [On the Place of the Holocaust in theHistory[, napadajući "mistifikatore", Yehuda Bauer je tvrdio da "kad se jednom dogodi [katastrofa poput holokausta], ona se može ponoviti... Holokaust može biti iznimka, ili može postati opomena." Opomena, i to protiv mogućnosti ponavljanja, koja uopće Lanzmanna ne brine.) "Zar ne vjerujete", zapitao sam ga, "da ima smisla ispitati tijek povijesti kako bi đ se..." "U redu, u redu", rekao je s gađenjem. "To radimo. To radimo. Ja sam to radio. Kao što sam vam rekao, holokaust nije nešto što je izvan povijesti. Prema tome radi se o povijesnom događaju." "Ali čini se da govorite da je izvan psihološkog..." "Kažem vam, možete uzeti psihološke uvjete, gospodarske prilike, što god želite. I sve to može biti istina. Ali to ne rađa holokaust. Ne možete generirati holokaust. Kao što sam vam rekao, radi se o etičkom stajalištu." Lanzmann je brz u definiranju nekog svojeg izbora kao jedinog etičkog, ali njegovo samozvano etičko stajalište dovodi ga do čudnovatih oblika pasivnosti u odnosu na neonacistički pokret u suvremenoj Europi. "A što je s današnjim neonacistima u Njemačkoj?" upitao sam ga. "O njima se ne smije pisati? Opet žele ubijati Židove." "Nije teško", kaže Lanzmann, "razumjeti ih. I ne mislim da se povijest ponavlja. Možete pisati o neonacistima ako ih možete uvjeriti..., i tako dalje, da", ipak dopušta.
195 "Ali može li se to činiti bez istraživanja nacističke prošlosti?" "čujte. Kakvu vrstu istrage trebate? To se radilo", ponavlja. "Ja sam to radio. Već sam to napravio." To se radilo. Ja sam to napravio. Nakon Shoaha o nekim je stvarima zabranjeno govoriti. Jer sam ja već rekao ono što treba reći. Ostatak treba biti tišina. Ako Lanzmannov sljedbenik može optužiti Rudolpha Biniona da se "služi metodom nalik na konačno rješenje", gotovo da bi se moglo reći kako Lanzmann želi da Shoah bude konačno rješenje objašnjenja Hitlera: daljnja se diskusija mora prekinuti, ako ne i istrijebiti. Pred kraj našeg susreta zapitao sam ga otvoreno: "Je li to sve treba osuditi -pisanje ili čak razmišljanje o Hitleru?" "Mislim da to sve treba osuditi", rekao je. "Mislim da je to tako, u potpunosti." Tada je Lanzmann krenuo da meni zada domaću zadaću. Dao mi je zbirku eseja o Shoahu i savjetovao mi da pročitam onaj koji je on napisao s naslovom Ovdje nema nikakvog zašto (Hier Ist Kein Warum) - locus classicus njegova napada na objašnjavanje. Taj mi je esej bio poznat otprije. Bila mi je poznata priča koju Lanzmann iznosi u eseju, priča o događaju u Auschvvitzu, koju Lanzmann pretvara u pravo ishodište osude objašnjavanja - razlog njegova napada na zašto. I još sam uvijek zadivljen njegovim korištenjem toga. Tu je priču preuzeo iz dnevnika Prima Levija, Preživjeti u Auschvvitzu (Se auesto e un uomo). Evo Levijeve priče. Radi se o prvom zbunjujućem danu koji je proveo u logoru: "čitav se postupak upoznavanja s nečim što je za nas bio novi red stvari odvijao na groteskan i sarkastičan način. Kad je postupak tetoviranja završio, zatvorili su nas u praznu baraku. Kreveti su složeni, ali najstrože nam je zabranjeno da ih dotaknemo ili da sjednemo na njih, pa stoga besciljno lutamo unaokolo... još nas uvijek muči strašna žeđ od putovanja... Tjeran žeđi, ugledao sam pred prozorom lijepu sigu: bila je nadohvat ruke. Otvorio sam prozor i odlomio sigu, ali istog mi ju je časa krupan stražar koji je šetao unaokolo grubo istrgnuo iz ruke. 'Warum?' (Zašto?) upitao sam ga na svojem lošem Njemačkom. "Hier ist kein tvarum" ("Ovdje nema zašto"), odgovorio mi je gurajući me snažno unutra." A evo što je Lanzmann u svojem eseju načinio iz te priče: "Dovoljno je pitanje postaviti u pojednostavnjenom obliku - zašto su Židovi ubijani? - da bi se to pitanje pokazalo u svoj svojoj opscenosti. U cijelom postupku razumijevanja sadržana je apsolutna opscenost. Moje strogo pravilo, kojega sam se držao tijekom svih jedanaest godina rada na Shoahu bilo je 'ne razumjeti'. Grčevito sam se držao tog odbijanja razumijevanja kao jedinoga mogućeg etičkog stajališta. Hier ist kein ivarum' - Primo Levi priča kako ga je jedan stražar esesovac naučio riječ 296 'Auschwitz'. 'Ovdje nema zašto', rekli su grubo Primu Leviju čim je stigao u logor. Ovaj zakon vrijedi za svakog tko se poduhvati preuzimanja odgovornosti za takav prijenos. Jer čin prijenosa (onoga što se dogodilo u holokaustu) jedino je što je važno i nikakvo razumijevanje, to jest nikakvo stvarno znanje ne postoji prije postupka prijenosa." Ovdje se dogodilo nešto doista zaprepašćujuće. Ostavimo sad po strani činjenicu da se veoma približio tvrdnji kako Šoa nije postojala prije nego što ju je Lanzmann "prenio" u Shoahu. Još bizarnije, Lanzmann je preuzeo "grotesknu i sarkastičnu" opomenu koju je Židovu na pitanje zašto izrekao stražar esesovac u logoru smrti - i tu zapovijed masovnog ubojice koji se ruga pretvorio u svoju vlastitu zapovijed. Uvredljiv opis (ovdje nema zašto), koji je proizvod politike zamišljene kako bi plinske komore radile točno na vrijeme (a da pritom neki židovski mutikaše ne zbunjuju čuvare svojim pitanjima), pretvorio je u moralnu zapovijed: Ovdje ne smije biti nikakvog zašto. Esesovac kaže žednom Židovu da mora trpjeti svoje patnje ne pitajući zašto; Claude Lanzmann žednima znanja i objašnjenja kaže da moraju patiti u tišini koju im je on nametnuo. Možda bi bilo drukčije da se Lanzmann zadovoljio time da nametne ono što on ponosno naziva svojim "strogim pravilom" sebi i svojem radu, poput svojevrsne stege. Ali, zapravo, on i njegovi sljedbenici postali su svojevrsna skupina intelektualnih silnika koji se ne samo ne slažu s onima koji prekrše Lanzmannov zakon nego ih i žele ušutkati, a taj zakon glasi: Ne vodi nikakve rasprave o holokaustu kojima se krši moj strogi zakon.
Važno je razlikovati skeptične, pa čak i površne kritike objašnjavanja Hitlera -ova knjiga djelomice govori o glupostima i promašajima kojima su rezultirali neki pokušaji objašnjavanja - od Lanzmannova stajališta. Ta loše zamišljena prilagodba uvredljive primjedbe koju je esesovac izrekao žednom zatvoreniku Židovu u kredo kojim će se ušutkati sva pitanja nagoviješta da je Lanzmann izgubio osjećaj za mjeru, da ga je predugo gledanje u "crno sunce" oslijepilo pa više ne vidi pravog neprijatelja. Ili bi se tako nešto moglo pomisliti kad se pogleda način kako se ponio prema doktoru Louisu Micheelsu. 297 15. POGLAVLJE Dr. Louis Micheels: Mora postojati zašto u kojem se preživjeli iz Auschivitza bori za pravo da pita zašto Sve je to započelo, ta velika psihološka drama, uljudnim pozivom koji je dr. Micheels uputio Claudeu Lanzmannu. Pažljiv i tih govornik, taj je preživjeli iz krvavog pakla u svakom pogledu utjelovljenje pristojnosti. Već tijekom organiziranja mojeg posjeta, kako bismo razgovarali o njegovu sukobu s Lanzmannom, postao sam svjestan njegove pažljivosti. Dr. Micheels je rekao da će me dočekati na postaji u Westportu i potom se svim silama trudio da bude siguran da se, kad vlak iz New Yorka stigne, ne mimoiđemo. Rekao sam mu da sam zbog svoje crvene kose lako uočljiv u gomili, ali on mi je ipak u detalje opisao svoj automobil i čak mi izdiktirao broj registarskih pločica. Ako ništa drugo, to je bila zanimljiva suprotnost od ponašanja Claudea Lanzmanna kad smo dogovarali susret - nije mi dao šifru za ulaz u kuću, a potom je tvrdio da jest, i zapravo me optužio da, niječući da mi ju je dao, lažem. Ali mislim da se u inzistiranju dr. Micheelsa na tome da zapišem broj njegovih registarskih pločica radi još o nečemu dubljem od puke pristojnosti. Vjerujem da je to dirljivo sjećanje na doživotni osjećaj krhkosti ljudskih kontakata koji vjerojatno prati svakoga tko je preživio holokaust. Taj osjećaj krhkosti provlači se kroz duboko potresno i tužno sjećanje na njegova iskustva, knjigu dr. Micheelsa Doktor broj 298 117641: Sjećanja na holokaust ( Doctor #117641: A Holocaust Memoir). Godine 1942. Nizozemac Micheels je bio mlad student medicine, a njegova zaručnica "Nora" (u Sjećanjima je ne naziva pravim imenom) izbjegla je nacističko hapšenje u Antwerpenu, ali je pri bijegu uhićena i poslana u prvi od nekoliko koncentracijskih logora. On i Nora neko su vrijeme bili razdvojeni, ali konačno su se sredinom 1943- našli u Auschwitzu. Micheelsova sjećanja na vrijeme u Auschvvitzu prepuna su užasa, ali su istodobno i priča o tome kako je njihova veza - kratki kontakti, pisamca koja su putovala iz jednoga u drugi blok ćelija, njihova ljubav - održala na životu njihov zdrav razum i ljudskost usred prilika neljudskog divljaštva. To je priča o preživljavanju ljudskosti u paklu, ali isto tako i izvješće o stupnjevima zla u paklu, osobito izraženog u ponašanju osoblja logora koje je Micheels najbolje upoznao -liječnika u Auschwitzu, medicinskog osoblja koji je istodobno sudjelovalo u liječenju i ubijanju. Ljudi poput dr. Eduarda Wirthsa, koji je osobno poslao desetke tisuća u trenutačnu smrt sudjelujući pri strašnim "odabirima" na željezničkoj stanici u Auschwitzu: odabirao je koji će pridošli Židovi biti odmah poslani u plinske komore, a koji su u dovoljno dobroj kondiciji da ih se "spasi" za kratku živu smrt robovske radne snage. I dr. Hans Munch, još jedan liječnik koji je imao zamršeniju ulogu, vjeruje Micheels, jer je odbio sudjelovati u "odabirima" i, kako kaže Micheels, iskazivao po život važno "poštenje" prema mnogim zatvorenicima koji su se našli pod njegovom medicinskom skrbi. četrdeset godina poslije Micheelsova se zaručnica pojavila u dokumentarnom filmu o dr. Wirthsu i to je bilo sjeme sukoba Micheelsa i Claudea Lanzmanna. Nedugo nakon oslobođenja Auschwitza 1945. godine Nora i on su se razdvojili, pričao mi je Micheels jesenjeg poslijepodneva na terasi svoga doma u Westportu. Kad su konačno mogli jedno do drugoga, priča nije dobila završetak kao u bajci. "Naši se osjećaji ljubavi nisu dali spasiti", pisao je Micheels u duboko potresnom ulomku svojih sjećanja. Otišao je u Ameriku i postao psihoanalitičar, profesor psihijatrije na sveučilištu Yale i predsjednik
Instituta za psihoanalizu, Nova Engleska. Nora je ostala u njihovoj rodnoj Nizozemskoj i, premda se dr. Micheels oženio, ostali su u vezi, a krajem osamdesetih godina pisala mi je da se pojavila kao "svjedok" u dokumentarcu koji su dva nizozemska Židova snimila o dr. Wirthsu. Micheels je poslao po snimku toga filma (koji je prikazan na nizozemskoj televiziji, ali nikad nije bio pušten u prodaju) i našao mu dosta zamjerki, ali i tema za razmišljanje. Uz Noru je među svjedocima bio i dr. Munch, onaj koji je odbio sudjelovati u "odabirima", ujedno i jedini nacistički liječnik koje je oslobođen na suđenju za ratne zločine, djelomice i zbog svjedočenja preživjelih iz Auschwitza, koji su vjerovali da njemu duguju svoje živote. "Mislio sam da je Munch važan", rekao mi je Micheels, "jer je dokazao kako je 299 moguće odbiti sudjelovati u nekim aspektima postupka ubijanja i ne biti za to kažnjen" - što je činjenica koja stoji u opreci s tvrdnjama mnogih nacista kako bi i sami bili ubijeni da nisu sudjelovali u ubojstvima. S druge strane, Micheelsu je jasno da se Munch nije odrekao cijeloga tog sustava ubijanja niti mu se suprotstavio. Njegovo ponašanje dovodi do pitanja postoje li možda u paklu stupnjevi zla. Je li time što je ostao gdje je bio i spasio nekim Židovima živote, Munch činio "dobro" usred zla? Odbivši sudjelovati u odabirima, ali istovremeno slijedeći ostale naredbe esesovaca, može li se reći da je Munch bio bolji od Wirthsa, ili su takve razlike možda u Auschwitzu beznačajne? To su pitanja kojima se pozabavio Robert Lifton u studiji Nacistički liječnici (The Nazi Doctors), iznijevši teoriju "podvajanja" ličnosti nacističkih liječnika na dio koji liječi i dio koji ubija, s tim da između tih dijelova gotovo da i ne postoji veza. Micheels je vjerovao da su ta pitanja legitimna. I tako je pisao, uglađeno, Claudeu Lanzmannu i pozvao ga da razgovaraju o tim pitanjima, a na kraj pameti mu nisu bile traumatične posljedice njegova poziva. Lanzmann je na Yaleu trebao održati niz seminara na odsjecima za francuski jezik i za povijest, i to tijekom travnja 1990. godine. Micheels ga je pozvao da sudjeluje u okruglom stolu zajedno s njim, i to na susretu Društva psihoanalitičara Nove Engleske predviđenom da se održi istog tjedna na Yaleu. Micheels je predlagao da razgovaraju o Shoahu, Micheelsovim Sjećanjima i filmu o Wirthsu, koji je Micheels Lanzmannu ukratko opisao. Lanzmann je bez komentara o Wirthsovu filmu prihvatio poziv i Micheels nije ništa čuo o njemu sve dok nije stigao u New Haven dva dana prije predviđene diskusije. Micheels je prvi put susreo Lanzmanna te večeri za večerom u domu dr. Dorija Lauba, stradalnika i suosnivača projekta svjedoka holokausta na Yaleu. "Ponašao se veoma čudno", rekao je Micheels za Lanzmanna, "i te večeri i inače." "Na večeri kojoj sam prisustvovala", rekla mi je supruga dr. Micheelsa, "pravio je puno problema oko hrane. Prvo, jelo je trebalo biti vegetarijansko, a potom je odbio jesti vegetarijansku hranu, a ni vino nije valjalo. Gledala sam ga kako uzima gutljaj i pljuje ga natrag u čašu. Mislim da bi bio rekao nešto o tome kako je vino loše, ali me uhvatio kako ga užasnuto gledam." Ono što je Lanzmann, zapravo, učinio za večerom bilo je da ispljune film koji mu je dr. Micheels želio pokazati i o kojem je želio razgovarati. Micheels mu je pustio videokasetu. "Odgledao je film, ali kad sam ga upitao za mišljenje, izišao je iz sobe. Pošao sam za njim i pitao ga za mišljenje, ali sve što je rekao bilo je: 'Ako prikažete taj film, ja neću doći'." Micheels je bio pod priličnim pritiskom. Za raspravu je vladalo veliko zanimanje, i to zbog Lanzmanna, čija je slava daleko nadmašivala Micheelsovu. Ako Lanzmann odustane, mnogi će biti razočarani. I tako je Micheels rekao Lanzmannu: "Neću prikazati film. Razgovarajmo o Shoahu. Ja ću govoriti o nekim svojim iskustvima.' On se ispričao zbog ponašanja u vezi s filmom, i očekivao sam da o tome više neće govoriti. Ali kad je na njega došao 300 red, počeo je govoriti o tome, počeo ga je napadati." "Jeste li to osjetili kao napad na sebe?" upitao sam Micheelsa. "Da", odgovorio mi je. Dr. Micheels nije sklon dramatiziranju. U životu je proživio i previše drama a da bi ih bio sklon sam stvarati. On je čovjek blage naravi i pristojan, i ako on kaže da ga je Lanzmannov napad na film (i njega) podsjetio na totalitarne metode logorskih čuvara, to nije nešto
što bi izgovorio olako. Pročitao sam transkript javnog sukoba oko filma koji se zbio te večeri; Lanzmannov napad na film pred publikom, u kojoj su bili Micheelsovi kolege i prijatelji, nemoguće je shvatiti kao išta drugo doli osobni napad na njega. Lanzmann je priznao da je bio "oštar, veoma oštar" u kritici toga filma. A njegov javni napad na film te večeri bio je toliko pun bijesa i oštrine da bi bilo teško protumačiti ga kao nešto drugo, a ne napad na svojeg sponzora - na bilo koga tko bi pomislio da film treba prikazati i o njemu raspravljati, a ne ga jednostavno spaliti i uništiti. Okrugli je stol te večeri pred publikom koju su tvorili psihoanalitičari, predavači s Yalea, i gosti, započeo tako što je dr. Micheels govorio o svojim iskustvima iz Auschvvitza. Govoreći naročito o fenomenu Auschwitza u kojem su zatvorenici postajali Geheimnistrageri, nositelji tajni o onome što se zapravo događalo, tajni o tome što se dogodilo s onima medu njima koji su nestali, o mnogima od njih čiji je rad mašineriju smrti održavao u dobrom stanju. Šutnja je bila nužna djelomice stoga što su tajne bile doslovce neizrecive, djelomice stoga što se govorenje o njima kažnjavalo smrću i, konačno, zato što je preživljavanje bilo jedino moguće svjesnim odbijanjem prihvaćanja istina. Geheimnistrageri: pedeset godina poslije pitao sam dr. Micheelsa u njegovu domu, pola zemaljske kugle udaljenom od Auschwitza, je li stvarna tajna, preteška za riječi, bila istina o čovjekovoj prirodi. "Da", odgovorio je. "O tome koliko može biti strašna. Nitko nije znao koliko .* strašna." Ali sada, danas, rekao je dr. Micheels svojoj publici te večeri na Yaleu, važno je da oni koji nose tajnu ispričaju tu svoju tajnu kako bi "probili rupu u zidu šutnje koji okružuje holokaust". Poslije njega govorio je Claude Lanzmann, koji je smatrao da je važnije ušutkati dr. Micheelsa. Nakon opširnog uvoda ('Shoah je više od filmskog događaja stoljeća ... zaista revolucionaran umjetnički i kulturni događaj" sam po sebi) Lanzmann je preuzeo govornicu i na čuđenje dr. Micheelsa objavio da će objasniti zašto je "zabranio" očekivano prikazivanje Wirthova filma i raspravu o njemu koju je želio dr. Micheels. Uvredljivim načinom, služeći se žargonom lacanovskih teoretičara filma, Lanzmann je rekao publici: "Po mom je mišljenju to jako loš film: čak i ne znamo tko ga je napravio (mislim da se radi o dvojici iz Nizozemske), ali to je film bez ikakve vrste potpisa... Iza ovog filma ne stoji nikakva želja" (kurziv dodan). Prvo ga je odbacio zbog grijeha neispunjavanja lacanovskog kriterija filmskih znalaca, a potom je iznio još ružniju optužbu: "Morao sam si reći da je cilj ovoga filma 301 rehabilitacija tog nacističkog liječnika... To je loš film koji se samodopadno bavi proučavanjem nacističke duše" (kurziv dodan). Tog je trenutka dr. Micheels, stradalnik iz Auschwitza, bio optužen kako je zapravo moralno toliko ograničen da bi mirno dao prikazati film koji rehabilitira naciste. Samo korak do konačne Lanzmannove optužbe: revizionist. Iako je Lanzmann tvrdio da "uvelike poštuje" dr. Micheelsa, njegovim je kolegama rekao da film koji je Micheels želio prikazati "za mene predstavlja sve ono protiv čega sam se uvijek borio svom snagom ... Ono što sam nazivao opscenošću samog postupka razumijevanja." I sve to nakon što je Lanzmann odbio reći Micheelsu u lice zašto se buni protiv filma, kad ga je ovaj to pitao poslije večere na kojoj su se upoznali. I sve to nakon što je Lanzmann nagovijestio da na okruglom stolu neće napasti film. "Jeste li se osjećali izdani?" upitao sam Micheelsa. "Jesam", rekao mi je. "Dao mi je naslutiti da neće napasti." Ne samo da je dr. Micheels bio uhvaćen na spavanju, nego je i fizički bio nadjačan. U dobi od sedamdeset i tri godine, nježan i krhak, dr. Micheels je rekao da ga je Lanzmann, visok preko metar i osamdeset, impresivna stasa u crnoj kožnoj jakni, podsjetio na "njemačkog generala" i fizičkim izgledom i agresivnim, upornim napadom na njegovo stajalište i prosudbe. Zapravo, Lanzmann je tek započinjao epsko razaranje filma koji publici nije dopustio pogledati. Kako je širio svoju optužbu za opscenosti (a time i potrebu za cenzurom) filma koji je zabranjivao, prvo se usredotočio na kršenje svoje zapovijedi koja je zabranjivala proučavanje slika nacističke
dojenčadi. "Želim vam predočiti dobre razloge za svoje protivljenje" zabranjenom filmu, kaže Lanzmann zauzevši pozu junačkog borca Pokreta otpora, a ne svoju vlastitu: čovjeka koji koristi snagu vlastite slave kako bi prisilio organizatore okruglog stola da izostave film, ucjenjujući ih svojim nepojavljivanjem. "Film... koji sam zabranio, započinje snimkom tog nacističkog doktora kao djeteta, kao dojenčeta. Nasmiješenog djeteta." Ovdje ponovno iznosi svoje uvjerenje kako ne možemo dočarati holokaust objašnjavanjem kako nasmijana dječica postaju masovne ubojice. Ne samo da ga ne možemo dočarati, ne možemo ni raspravljati o tome kako oni postaju ubojicama. Ali oni nekako to ipak postaju. Dječica na slikama iz djetinjstva, koja naizgled ne pokazuju namjere da nekog ubiju, ipak izrastaju u djecoubojice. Neka djeca da, druga ne. Ona djeca koja izrastaju u ubojice nekako moraju steći sposobnost, želju da to čine. To se ne događa samo od sebe, spontano. činjenica da oni postaju ubojice trebala bi biti predmet dopuštenog interesa onih koji žive među djecom i djecoubojicama. Ali Lanzmann takvo zanimanje zabranjuje: svako takvo zanimanje nužno, inzistira on, uključuje i suosjećanje s vragom, s masovnim ubojicama. Ali, grmio je dalje Lanzmann, mentalni sklop takvog filma sa slikama djece "ne samo je opscen, već se radi o zbiljskom kukavičluku... To je način bijega, način kako 302 se ne suočiti s užasom." činilo se više nego čudnim što Lanzmann, koji se suočio s užasom Auschwitza samo na filmu, drži prodiku o kukavičluku dr. Micheelsu, koji se s tim užasom suočio iz prve ruke. Ali Lanzmann još nije gotov. Na užas dr. Micheelsa, čitav svoj govor posvečuje denunciranju filma o kojem je Micheels želio razgovarati. I sada, povrh opscenosti i kukavičluka, na stol baca svoju omiljenu adutsku kartu: revizionizam. Navodi raspravu između Elie Wiesela i pariškog nadbiskupa (rođenog Židova odgojena kao katolika u francuskoj obitelji koja ga je skrivala za vrijeme rata). Tijekom diskusije s Wieselom u emisiji na francuskoj televiziji, prema Lanzmannu, nadbiskup je rekao: "Pravi je problem, pravo je pitanje holokausta problem zla." To je tvrdnja za koju Lanzmann kaže kako je toliko kukavičko izbjegavanje užasa koji se dogodio u Auschvvitzu da se pretvara u revizionizam. Lanzmann optužuje biskupa da je ne samo revizionist već i da je revizionist u "još perverznijem obliku" nego oni koji negiraju holokaust. Lanzmann uvijek inzistira na navodnoj lošoj vjeri (kako to vole nazivati egzistencijalisti) onih koji raspravljaju o temi tako što na bilo koji način krše njegove zapovijedi. Židov nadbiskup, kaže izrazito naglašavajući njegovo židovsko podrijetlo - nikako ne može pokušavati iskreno, iako u zabludi, raspravljati o pitanju: on je zacijelo kukavički revizionist. Nakon što je objavio otkriće "još perverznijeg oblika revizionizma", on za to nalazi dokaze u filmu o kojem je dr. Micheels želio razgovarati. Glavni dokazni materijal, osim slika djece, jest taj što film prikazuje raspravu o značenju samoubojstva dr. Wirthsa ubrzo nakon što je uhićen. članovi Wirthsove obitelji raspravljaju o tome je li se ubio djelomice zbog svijesti o krivnji. Prisutnost toga snimljenog materijala u filmu, implikacija da je Wirths možda patio od grizodušja (iako autori filma možda o izjavama rođaka zauzimaju stajalište jednako opterećeno „ predrasudama kao i sam Lanzmann) čini ga preopasnim za prikazivanje, ustrajava Lanzmann. Lanzmann pred kraj svojeg napada jasno formulira svoju paternalističko-cenzorsku ulogu. Postaje mu jasno, kaže, da će žestina njegova napada možda medu nazočnima pobuditi "snažnu želju da pogledaju taj film". Ali, šali se dobrohotno, sad je "spreman dopustiti da pogledate film, jer dao sam vam 'naputke za uporabu'. A to je bilo nužno, jer među vama ima i djevičanskih mozgova!" Reakcija publike na ovu tiradu, kad je konačno završila, bila je miješana. Bilo mi je najviše žao dr. Micheelsa, jer sam u najvećoj mjeri bio svjestan izoliranosti i izdaje što je zacijelo osjećao. Do tog sam zaključka došao kad sam dalje u transkriptu pročitao kako je Micheelsov kolega i sudionik u okruglom stolu Dori Laub iznenada i neočekivano napao film. Laub je, na kraju krajeva, bio jedan od pokrovitelja večeri. Bio je odgledao film i nikad nije na njega imao primjedaba - svakako ne pred dr. Micheelsom - sve do toga časa. Ali Lanzmann je bio "oštar, veoma oštar" u napadu na film pred Laubom
303 prije nego što su se okupili sudionici rasprave, kao i u napadu na film za vrijeme okruglog stola. I umjesto da brani dr. Micheelsa, odnosno naum da se prikaže film, Laub se u svojim završnim riječima našao potaknut javno stati na Lanzmannovu stranu. Njegovo je razmišljanje bilo zanimljivo. Objavio je da je bio prevaren, obmanut. Rekao je da je, kad mu je prvi put dr. Micheels prikazao film, razumio svjedoke koji su govorili njemački, ali ne i one koji su govorili nizozemski. Kad ga je ponovno pogledao s Lanzmannom, s titlovima za one koji ne govore nizozemski, naglo mu je sinulo i potpuno je promijenio mišljenje. "Shvatio sam da je film... prijevara." Ne tumači baš previše jasno zašto ga je ono što su govorili svjedoci na nizozemskom natjeralo da bude uvjeren kako je riječ o prijevari. Ovako je to pokušao objasniti: "Uopće nije bilo ravnoteže između prozirnog i nespretnog pokušaja samoopravdanja Nijemaca i izjava preživjelih Nizozemaca. Pokušaji Nijemaca jedva da su vrijedni spomena. Nisu bili dostatni. Disproporcija je bila očita. I zaključio sam da je ispravno ne izlagati se takvoj vrsti informacija." Kao da bi film bio bolji, manje opasan za gledatelje ako bi samoopravdanja Nijemaca bila uvjerljivija. A što je s dr. Micheelsom? Nakon što je posredno, implicitno bio optužen za namjeru da promiče kukavičko djelo revizionista, činilo se da je sada optužen za to što je obmanuo svojega kolegu Dorija Lauba time što je od njega zatajio navodno ključne izjave nizozemskih svjedoka. Jasan mi je očaj koji je dr. Micheels morao osjećati toga trenutka, ali na svu sreću Micheels je te noći našao barem jednog strastvenog branitelja. Kasno tijekom večeri jedan je od prisutnih ustao i rječito se obratio Lanzmannu: "Ono što imam reći veoma je bolno... Riječ je o poteškoći učenja iz povijesti i ponavljanju povijesti u različitim obličjima... Nacisti su započeli sa spaljivanjem knjiga. Govorili su da postoje stvari koje ljudi ne trebaju vidjeti jer su loše za njih. Jer previše uznemiruju predodžbe ljudi. Jer lažno predstavljaju. Jer se ljudima ne može dopustiti da sami stvore svoje mišljenje o njima.... Film o Wirthsu... možda jest užasan film. Ali veoma sam razočaran i veoma srdit što mi je uskraćena prilika da stvorim svoje vlastito mišljenje o njemu, što vi opravdavate pozivajući se na ideološko stajalište koje ponavlja upravo ono što se trudite da nam pomognete razumjeti. I to me veoma uznemiruje.'Jkurziv dodan) Ovo je bilo popraćeno "glasnim odobravanjem" publike. Tada se i drugi čovjek u gledalištu ohrabrio da napadne Lanzmanna i, pozivajući se na govornika prije sebe, rekao Lanzmannu: "On misli kako ljudima treba dopustiti da sami stvore svoje mišljenje." čini se da je na pomolu bila prava pobuna. Možete gledati film ako hoćete, odgovorio je Lanzmann, a on će samo "izaći na 304 hodnik i... popušiti cigaretu." "Dozlaboga je dosadan", rekao je prezirno. "Ne znam što taj film hoće reći." Sada ga je napao još jedan iz publike: "Zašto biste vi trebali znati što film hoće reći prije nego što ga pogledamo?" Ovdje Lanzmann počinje govoriti ironično, pokroviteljski: "Zapravo sam vas htio zaštititi [od filma]." Na kraju je netko iz publike rekao: "Doista bi me zanimalo da li bi dr. Micheels -on je ljubazan čovjek, ali to je film u koji ste vi, dr. Micheels, osobno uključeni... Biste li ga vi mogli komentirati?" četiri godine poslije dr. Micheels i ja sjedimo u njegovoj blagovaonici iz koje se pruža pogled na Longislandski zaljev. Upravo mi je bio pokazao zabranjeni film o Wirthsu i govori mi što je zapravo Lanzmannu htio reći te večeri i zašto to nije rekao. Bio je, kaže, zbunjen Lanzmannovim napadom, ali radilo se još o nečemu: Lanzmann je izgledao i ponašao se toliko apoplektično da se dr. Micheelsu činilo "kako bi mogao doživjeti slom ili izgubiti kontrolu". I tako tada, kaže mi Micheels, nije bio spreman potaknuti daljnje ispade: "činilo se da je izgubio kontrolu nad sobom." Te se večeri ograničio na dostojanstven odgovor: "Vaša je primjedba na film, Claude, bila da se radi
o pokušaju rehabilitacije Wirthsa. To u filmu nisam vidio... Gotovo svi su sudionici filma optuživali Wirthsa." Kad sam gledao film, ni ja nisam vidio pokušaj rehabilitacije. Budno sam pratio film kako bih u njemu vidio ono za što ga je Lanzmann optuživao - psihologiziranje koje opravdava. Istina, u filmu se doista pokazuju opasne snimke djece, na čiju je podlu skrivenu poruku Lanzmann upozoravao. I istina je da su preživjeli članovi Wirthsove obitelji konfuzno i nerazgovijetno govorili o tome upućuje li Wirthsovo samoubojstvo nakon uhićenja na svijest o vlastitoj krivnji, a ne samo na svijest o predstojećem suđenju i smaknuću. Ali, ako članovi obitelji žele rehabilitirati Wirthsa, film im u tome nimalo ne pomaže. Film nam pruža brojne, mučne primjere Wirthsovih zločinačkih djela iz usta preživjelih očevidaca, uključujući i Micheelsovu dostojanstvenu, ali strastvenu bivšu zaručnicu Noru. Kako bilo, teško da bi se u tom filmu moglo vidjeti sumnjiv, navodno revizionistički dokument kakvim ga je Lanzmann prikazivao, čak i s titlovima za dijelove na nizozemskom. Ali, razumije se, sam sadržaj filma nikad nije bio upitan. Lanzmann je čovjek obuzet bijesom na objašnjavanje. Uvelike razumijem njegov bijes onda kada kritički preispitujem često apsurdne promašaje pokušaja da se objasni Hitlera i holokaust. Ali čini mi se da se to u Lanzmannovu slučaju pretvorilo u slijepi bijes. Sljepilo je uzdignuto od filmaške taktike do kozmičkog načela. Radi se o apstraktnom bijesu zbog zločina holokausta koji ga je učinio slijepim na osjećaje jedne od zbiljskih žrtava, bijesu zbog kojeg je žrtva, a ne počinitelji, postala ciljem njegova gnjeva te večeri. Bio je slijep na mogućnost da nisu svi koji traže odgovore ili pokušavaju razumjeti svjesni počinitelji nečega opscenoga. Začudio sam se poslušnoj vjernosti koju su Lanzmannove postavke u vezi s time 305 dobivale od njegovih akademskih pristaša i neko sam se vrijeme osjećao usamljen zbog toga što su me Lanzmannove postavke uznemirivale, sve dok nisam otkrio da imam saveznika u Tzvetanu Todorovu, cijenjenom piscu, kritičaru i voditelju istraživanja u pariškom Centre National de Recherches. U svojem djelu iz 1996. godine o iskustvima logora smrti, Sučelice krajnosti (Facing the Extreme), koje je objavljeno otprilike godinu dana nakon moga susreta s Lanzmannom, Todorov primjećuje da je "Primo Levi proveo četrdeset godina nakon Auschwitza pokušavajući razumjeti zašto, kako bi se mogao boriti protiv pravila koje donosi onaj grubi epigram (Ovdje nema zašto), dok je Lanzmannu s druge strane draže prisvojiti moralnu pouku toga esesovca." Ali upravo mi je dr. Micheels toga poslijepodneva u Connnecticutu pružio najuvjerljiviju i najrječitiju obranu pitanja zašto. Riječ je o nečemu što je smislio nakon svađe s Lanzmannom, odgovoru koji bi bio izrekao da nije bio zbunjen tonom Lanzmannova napada. To je odgovor na Lanzmannovo prisvajanje rečenice koju u priči Prima Levija izgovara čuvar esesovac: "Hier ist kein vvarum." Dr. Micheels tvrdi da je ta rečenica u tom slučaju zlorabljena. Pročitao mi je nešto što je o tome napisao: "Upravo je riječ Hier' važna za moju tvrdnju", objasnio mi je Micheels. "Ona se odnosi na svijet Auschwitza koji je postao sinonimom za holokaust. Ja sam, kao i drugi, iz vlastita iskustva opisivao taj svijet kao potpuno drugačiji i stran... kao drugi planet, udaljen tisućama svjetlosnih godina. Nastavala su ga bića koja su imala veoma malo, ako uopće ičega, zajedničkoga s onima koje mi smatramo ljudskim bićima... U tom svijetu, slažem se, 'ist kein warum.' Ali u civiliziranom svijetu u koji se tako malo nas, uključujući Prima Levija, vratilo, tamo treba biti - da soli ein Warum sein. Bez pokušaja, ma koliko teškoga i složenog, da razumijemo, taj bi svijet, gdje je istina najvažnija, mogao ponovno biti izgubljen." "Da soli ein Warum sein": Mora postojati zašto. SEDMI DIO KRIVNJA I IZVORI Potraga za izvorom konačnog rješenja 16. POGLAVLJE Emil Fackenheim i Yehuda Bauer: Napast da optužimo Boga u kojem razmišljanje o Hitleru kao glumcu potiče najistaknutijeg teologa holokausta na "dvostruku igru" Došao sam u Jeruzalem da bih razgovarao o teologiji s povjesničarom i o povijesti s teologom. U
svim razgovorima koje sam vodio s Yehudom Bauerom i Emilom Fackenheimom - zacijelo vodećim povjesničarom holokausta i najistaknutijim teologom holokausta - nisam siguran što me se više dojmilo: ono u čemu su suglasni ili ono u čemu se ne slažu. Njihova su neslaganja, zasigurno, dramatičnija. Sukobili su se oko Hitlerove "normalnosti". Za Bauera Hitlerova krvoločnost "nije bila obična", ali "nažalost ne i abnormalna" ni u ljudskoj povijesti ni u nacističkoj Njemačkoj. Za Fackenheima je, pak, Hitler s onu stranu bilo kojega prijašnjeg poimanja normalne ljudskosti - on smatra da postoji radikalno razdvajanje između ljudske prirode i Hitlerove prirode, radikalno razdvajanje između običnog zla i "radikalnog zla". Zatim je tu i njihovo još dublje razilaženje oko same teorijske mogućnosti objašnjavanja Hitlera. Prema Baueru, Hitler je, barem "u načelu", "potpuno objašnjiv", kao i svi ljudi. Prema Fackenheimu, čak i najbolji tumači Hitlera osuđeni su na propast - samo Bog može objasniti takvo radikalno zlo, a on šuti. Koliko god je jaz između njih o tim pitanjima dubok, još su mi zanimljivije one točke u kojima su iako su im polazišta posve drukčija - suglasni. I povjesničar i 309 teolog slažu se u tome da je Hitler još uvijek zagonetka, da Hitler nije objašnjen u praksi, iako u teoriji jest: "To što se nešto u načelu može objasniti", rekao mi je Bauer, "ne znači da je već objašnjeno." A i nije objašnjeno - Hitler nije objašnjen - tvrdi ovaj veoma promišljeni i temeljiti istraživač povijesti holokausta: dokazi o Hitlerovoj evoluciji preslabi su a da bi podržavali sigurne postavke o izvoru njegova zla. "Želio bih ih naći, da", rekao mi je Bauer, "ali nisam. Jednostavno ne znam." Začuđuje još jedno područje njihova suglasja: uporaba riječi zao. Slažu se u tome da se na Hitlera može primijeniti izraz koji mnogi nerado rabe. To ne treba čuditi kad je u pitanju teolog poput Fackenheima, iako se on dugo mučio pokušavajući iznova odrediti prirodu zla u svjetlu radikalnog zla za koje vjeruje da je odgovoran Hitlerov režim. Ali takvo stajalište donekle začuđuje u slučaju povjesničara poput Bauera, uvjerenoga ateista, koji nije nimalo podložan nepotrebnim metafizičkim spekulacijama. Ali Bauer se nije nimalo skanjivao rabiti izraz kojim se suvremeni mislioci nerado služe. "Hitler nije lud", objasnio mi je Bauer. "On je zao. Ono što bih nazvao gotovo krajnje zao." Uputivši se u ured Yehude Bauera smješten na kampusu Hebrejskog sveučilišta na brdu Scopusu, prošao sam Trgom Nancv Reagan, pokraj Studentskog centra Franka Sinatre, i zatim se spustio stubama do skromnije zgrade u kojoj je smješten Vidal Sassoon International Center for the Study of Anti-Semitism (Međunarodni centar Viđala Sassoona za proučavanje antisemitizma). Nesklad između preparata za njegu kose koje inače povezujemo s imenom Viđala Sassoona i ozbiljnosti zadatka Centra (iako je Sassoon služio u izraelskoj vojsci) nestao je čim sam se našao u nazočnosti silno usredotočene, zastrašne nazočnosti - Yehude Bauera, kojega sam poštovao zbog povijesnoga i moralnog autoriteta njegova rada. Osim što je utemeljitelj i šef Odsjeka studija o holokaustu na Hebrejskom sveučilištu, Bauera treba smatrati jednim od osnivača, ako ne i glavnim, čitavog tog područja istraživanja. Njegov je rad izvanredan u svojoj širini i bogatstvu. U trenutku moga posjeta radio je i kao glavni urednik znanstvenog časopisa koji je utemeljio, Holocaust and Genocide Studies (Studije o holokaustu i genocidu), bio je u uredništvu izdavačke djelatnosti Muzeja holokausta Yad Vashem, a sve je vrijeme pisao i objavio desetak knjiga, uključujući Tiie Holocaust in Historical Perspective (Holokaust u povijesnoj perspektivi), The Jeu'ish Emergence from Poiverlessness (Židovsko prevladavanje nemoći), American jewry and the Holocaust (Američko židovstvo i holokaust), i A History oj the Holocaust (Povijest holokausta). činilo se kao da je Bauerova golema produktivnost svojevrstan osobni odgovor, utjelovljenje "židovskog prevladavanja nemoći" u povijesti, način da ponovno preuzme nadzor nad poviješću koja je u prošlosti Židove pretvorila u bespomoćne žrtve. Nisam bio toliko zadivljen opsegom njegova djela koliko umnošću i dubinom promatranja koja je iz njih izvirala: izravna, bespoštedna jasnoća, kirurška preciznost kojom je otvarao i proučavao najteža, duboko emocionalna pitanja koja izviru iz ponašanja počinitelja i iskustva žrtava; hrabrost koju je pokazao suočavajući se s 310 takvim pitanjima bez sentimentalnosti; njegova strastvena privrženost temi zajedno s hladnim
znanstvenim pristupom s pomoću kojeg je raščlanjivao osnovna pitanja odnosa između holokausta i povijesti, između holokausta i Hitlera. Bauerovu me djelu isprva privuklo nekoliko odlično argumentiranih polemičkih rasprava objavljenih u časopisu Holocaust and Genocide Studies u kojima je napao one koje naziva "mistifikatorima". U članku Is the Holocaust Explicable? (Je li holokaust objašnjiv?) govori o sve većem broju komentatora - teologa, pisaca i povjesničara - koji tvrde da je holokaust zagonetka, neobjašnjiv događaj u ljudskoj povijesti. Rabe se razni izrazi kao što je tremendum, sa svim njegovim teološkim konotacijama... Svi oni pokazuju potpuno neshvaćanje. Bauer zapravo tvrdi da su se prerano predali. Ozbiljnost i užas holokausta ne umanjuje se ako se kaže da se na neki način može uspoređivati s drugim tragedijama, a na neki način ne može. Ali činjenica da se na neki način ne može uspoređivati, da je na neki način jedinstven, ne izdvaja ga iz područja ljudske prirode ili ljudskog razumijevanja. Time holokaust postaje nova potresna činjenica ljudske prirode, a ne nužno metafizička zagonetka koju moramo posvetiti okružujući je "vatrenim krugom", zaprekom za razmišljanje koju želi podići Claude Lanzmann. Iako Bauer ne navodi baš Fackenheima kao jednog od "mistifikatora", činilo mi se da je mislio na tog čovjeka kojega često nazivaju najistaknutijim "teologom holokausta", i ja sam želio saznati što najpronicaviji povjesničar holokausta ima reći o nekim pitanjima koja je postavio vodeći teolog holokausta. Bauer, mršav, revan i ozbiljan znanstvenik u bijeloj košulji, s naočalama crnih okvira, odrastao je u Pragu poslije Kafke (rođen je 1926. godine) sve do 1939- godine, kad je njegova obitelj izbjegla u Haifu. Izgleda gotovo poput sudskog pisara u Kafkinu uredu osiguravajućeg društva. Njegova silovita i strastvena predanost potrazi za povijesnom istinom prikrivena je suhim, jetkim i nenametljivim stilom. Možda je to ogoljela, suha podrugljivost stanovnika pustinjskoga kibuca. (Bauer od 1953. godine živi u kibucu Šoval u pustinji Negev.) Bauer je toga dana, kao i obično, bio zaposlen. Uglavnom se ograničavao na kratke, sažete odgovore, koji su ipak često u sebi skrivali neočekivane misli čiji se puni smisao otkrivao tek poslije. Bilo je teško iz njega izvući nešto više o "hitlerocentričnim" pitanjima jer on smatra kako ima premalo dokaza da bi se iz njih mogle izvući konačne prosudbe. Ali složio se s postavkom Miltona Himmelfarba "da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta", po kojoj ta tragedija nije bila neizbježna posljedica djelovanja nezaustavljivih sila. "Da nije bilo Hitlerove vodeće uloge", rekao mi je Bauer, "holokausta najvjerojatnije ne bi ni bilo." Hitler je "radikalizirao" narod koji je ionako bio dosta antisemitski nastrojen da bi se priklonio njegovu konačnom rješenju, ali nedostatno da bi sam zahtijevao ili potaknuo to rješenje. Bauer je u odnosu na Hitlera napravio važnu razliku: iako Hitler nije bio "običan", Bauer vjeruje da nije bio "abnormalan", nije bio "nečovječan - a to je prob311 lem s kojim se susrećemo u slučaju nacista, jer su oni u mnogo čemu slični nama, a i mi njima." Ponudio je i uvjetnu prosudbu o izvoru Hitlerova antisemitizma, i to onu za koju vjeruje da se može izvući iz "bečke sredine u kojoj se kretao, a koja je uključivala ekstremne antisemitske ideologije, posebice one pomalo okultnih skupina poput skupine Ostara i njoj sličnih." I dok tijekom vojne službe u rovovima na ratištu Hitler nije pokazivao gotovo nikakvu nesnošljivost prema Židovima, nakon 1918. zbog "traume poraza i uništenja njegova svijeta - vraća se objašnjenju koje je našao u Beču." Prema Baueru, u središtu zbiljske zagonetke o Hitleru i holokaustu nalazi se pitanje o tome kada je Hitler donio odluku o istrebljenju, o tome kada je Hider prešao ono što Bauer naziva "moralnim Rubikonom" između toga da zamišlja konačno rješenje i izda zapovijed da se ono provede. Smatra da pokušaje odgovora na to pitanje otežava ono što naziva Hitlerovim hotimičnim prikrivanjem. Vjeruje da je Hitler usmenu zapovijed za provođenje konačnog rješenja izdao u ožujku 1941. godine. Ali koliko je prije toga Hitler zamišljao istrebljenje? Je li se ta misao skrivala ispod površine tobožnjih planova o masovnim progonima koji su dotad činili javno izraženu nacističku politiku prema Židovima? "Hitler je bio veoma pažljiv, veoma oprezan u vezi s tim pitanjem", objasnio mi je Bauer. "Postupao
je veoma lukavo." "Pomno je prikrivao svoje tragove?" upitao sam. "Pa, možda i nije bilo tragova." To je razlog više, smatra Bauer, da ga ne otpišemo kao luđaka, kao psihopata. "Možete pretpostaviti da je zao samo ako nije lud." A Bauer uopće ne sumnja da je Hitler zao. Hitler je "ono što bih nazvao gotovo krajnjim zlom." Pojam gotovo krajnjeg zla predstavlja prijelaz na Bauerovu iznenađujuću, pa čak i šokantnu napomenu o Bogu. Za nekoga tko ne vjeruje u postojanje Boga -rekao mi je da je ateist - Bauer je zauzeo snažno stajalište o Njegovu značaju ako ipak postoji. Pitao sam Bauera je li postao ateist zbog "gotovo krajnjeg zla" koje je vidio na djelu - zla kojem se nije suprotstavio ni čovjek ni Bog tijekom holokausta. "Možda post factum", rekao je. "Ali ni prije toga Bogu nisam pridavao nikakvu važnost, čak i da je postojao." Odrastao je u obitelji koja nije držala do vjere, majka mu je bila ateist, a otac nominalno sljedbenik reformiranog judaizma. "Bio sam vjernik sa sedamnaest godina", napomenuo mi je (a to je, dakle bilo 1943. godine) i još ga uvijek "silno zanima vjera, zato što mislim da je to povijesno veoma važan fenomen, posebice među Židovima, pa me stoga možete proglasiti ateistom koji voli vjeru." čovjekom koji, kako kaže, "promatra vjeru tako što u njoj procjenjuje što je dobro za Židove i što je loše. Razumije se, vjera je za njih bila tijekom veoma dugog razdoblja dobra. Danas se to više ne može reći. Znate da kažu 'Gdje je bio Bog tijekom holokausta?' Bog se u posljednje vrijeme, barem što se Židova tiče, baš i nije proslavio. Ali, znate, o Hitlerovu zlu možete govoriti bez obzira na to jeste li vjernik ili niste." 312 "A što je s nekim ortodoksnim prorocima ovdje u Izraelu koji su govorili da je holokaust dio Božjega plana, a Hitlera su čak opisivali kao 'bič Božjega gnjeva' usmjeren protiv europskih Židova koji nisu poštivali stroge zakone Tore? Ili, što je pak s onima koji holokaust tumače kao način na koji je Bog utemeljio državu Izrael?" "Pa, to je kretenarija, zar ne?" rekao je Bauer s ponešto prezira što ga stanovnik kibuca ima za proroke koji bi njihovu pionirsku hrabrost i žrtvu pripisali Bogu, koji je, navodno, trebao žrtvovati šest milijuna za svoj "naum". "Upravo sam pisao o tome", napomenuo je. "Kažem kako je nemoguće da bi Hit- ", zastaje da bi ispravio lapsus, kao da je nakanio reći "Hitler" a zapravo je mislio reći "Bog". Ali, zapravo, silogizam koji predlaže uključuje Boga kao lik koji je možda još više zao - kao krajnje a ne gotovo krajnje zao: "Nemoguće je da postoji Bog koji je istodobno svemoćan i pravedan. Ili je svemoćan, ili pravedan. Jer ako je svemoćan, onda je Sotona. Ako je pravedan, onda je nebbish (nemoćnik)." Bog kao Sotona? Rijetko sam čuo radikalnije izražen problem teodiceje (pokušaj da se pomiri postojanje, navodno, pravednog Boga punog ljubavi s ustrajnim postojanjem zla). Kad odmotamo postavke stiješnjene unutar njegova silogizma Bogje-Sotona-ili-nebbish, dobivamo sljedeće: svemoćni Bog, koji je pravedan i pun ljubavi, ne bi ni zbog kakva razloga, ni zbog kakva plana dopustio pokolj šest milijuna nevinih. Ako je svemoćan, mogao se uplesti (kao što je to i činio u trenucima mnogo manje ugroze u Bibliji), a ako je pravedan, bio bi se upleo. Ako je svemoćan i dopustio je gotovo krajnjem zlu da prevlada, ako je dopustio da milijun djece pobiju gotovo pred očima njihovih roditelja a da se ne uplete, nema nikakve razlike između Boga i Sotone. A to nas dovodi do drugog dijela silogizma: ako je Bog pravedan, baš i nije moćan, jer ako je pravedan, bio bi se želio uplesti, ali naprosto nije bio dosta moćan da bi nešto postigao - on je dobronamjeran, ali ne i Bog koji ulijeva strahopoštovanje. "Nebbish?" upitah. "Pa, znate, jadnik kojemu treba pomoći, Bog koji iz nas mora crpiti svoju snagu. To je ideja [teologa] Irvinga Greenberga" - i rabina Kushnera, autora knjige Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima. Bauer to ne može prihvatiti. "Ne treba mi takav Bog. Ma kakav je to Bog koji nije svemoguć, a svugdje je prisutan?" Potonja primjedba o "sveprisutnom" Bogu odnosila se na mukotrpno izvedeno načelo Emila
Fackenheima o neprisutnosti onoga što Fackenheim naziva "zapovjednim Božjim glasom" u Auschvvitzu, na Fackenheimovu težnju da nade neki oblik Božje prisutnosti u logorima smrti, čak i u obličju nijemog svjedoka. Bauer nema nimalo strpljenja za Boga koji samo tiho pati zajedno sa žrtvama: "Kad je ondje, plače - to je jako lijepo od njega, ali to mi nimalo ne pomaže. Posve je suvišan. U tom konceptu nema nikoga komu se može moliti." Bog kao Sotona. Ili kao nemoćan (nebbish). 313 Jesu li to jedine mogućnosti koje su nam otvorene u vremenu nakon holokausta? Zapravo, postoji jedna struja teodiceje koja pokušava tvrditi kako Bog nije ni svemoguć ni nemoćan, nego je ograničio vlastitu moć na onu mjeru koja je potrebna da bi čovjeku dao slobodnu volju, slobodu da odabere između dobra i zla. Najjači argument u korist te tvrdnje - suvremene simboličnologičke verzije tvrdnje G. W. Leibniza da je ovo najbolji od svih mogućih svjetova koji je spojiv sa slobodom pojedinca (za razliku od determinizma ili predestinacije) - koji je uobličio filozof sa sveučilišta Notre Dame Alvin Plantinga, jest da bez Boga koji dopušta mogućnost zla, koji dopušta da čovjek odabere pogrešno, da nema onoga što Plantinga naziva "transsvjetska izopačenosti" (da će u svakom svijetu u kojem postoji sloboda neki odabrati zlo), ne bi moglo biti svijeta u kojem sloboda volje ili moralnog izbora ima ikakvo značenje. Ali mnogima je holokaust izazov postavci teodiceje o najboljem od svih mogućih svjetova koji je u skladu sa slobodnom voljom. Zašto Bog nije stvorio malo manje izopačenu ljudsku prirodu? Zar nužnost transsvjetske izopačenosti zahtijeva ljudsku prirodu koja je toliko izopačena da će stotine tisuća biti sudionici ubijanja milijuna djece premlade da bi plaćali za kakve imaginarne grijehe? Može li se Auschwitz pomiriti s bilo kojom teodicejom najboljega od svih mogućih svjetova koja od nas ne traži da preispitamo značaj Božjega djela, značaj Božjeg stvaralačkoga poriva? Ili se pak moramo ograničiti na ono što je općenito poznato kao irenska teodiceja (ili teodiceja "izgradnje duše") - da su katastrofalna zla poput Auschwitza bolne moralne pouke koje će, prema Božjem naumu, u konačnici stvoriti manje izopačenu ljudsku prirodu? Moramo li tada zapravo reći: "Hvala Ti, Bože, to nam je doista trebalo?" Bauer nije zadovoljan alternativama svojemu silogizmu koje samo uobličuju dramatične implikacije optužnice protiv Boga s kojima se Fackenheim i drugi zabrinuti vjernici i teolozi hrvu u razdoblju nakon Hitlera. Vjernici poput Fackenheima zapravo su se ponašali poput istražitelja u službi branitelja nijemoga, odsutnoga optuženika, grčevito tražeći objašnjenje ponašanja svojega klijenta jer ga on sam ne daje. Uporaba pravne retorike, jezika sudnica, da se opiše ta istraga koja još traje, nije moja izmišljotina. U pregledu rasprave u vezi s člankom Holokaust kao izazov vjerovanju (The Holocaust as a Challenge to Belief), koja je objavljena u Journal of the American Academv of Religion 1989. godine, nailazimo na pojmove "optužnica", "odgovornost", "počinitelj", "sudioništvo", "potpomaganje" uporabljene u vezi s Božjom ulogom - kao i izvanredan navod o "obrani promatračke uloge Boga". Promatračka obrana pravna je strategija kojom su se služili "dobri Nijemci" koji su rekli da nisu sudjelovali, nego su samo stajali po strani dok su se zločini događali. Takvu obranu napali su Elie Wiesel i drugi koji vjeruju da su pasivni promatrači jednako krivi za ubojstvo kao i oni koji su potegnuli okidač. Prema tomu, primjećuje analitičar Akademije religije, promatračka obrana "ne omogućuje Bogu da siđe s optuženičke klupe"(kurziv autorov). 314 Bog na optuženičkoj klupi: ne sudi se postojanju Boga - radi se uglavnom o zanimljivijoj kontroverzi od one stare o tome je li Bog "mrtav" - nego njegovu značaju, snazi i odgovornosti za zloćudnost, za "radikalno zlo" Adolfa Hitlera. Emil Fackenheim pak pokušava opravdati stalni, iako promijenjen, židovski odnos prema Bogu u svjetlu optužbe protiv njega kako je iznosi Yehuda Bauer. Fackenheim pristaje na vjerodostojnost optužbe tako što napada primjerenost bilo kojega drugog objašnjenja Hitlera osim onoga koje odgovornost traži u samom Bogu. Ali on ne prihvaća pravorijek. "Kako uopće možemo objasniti neku osobu?" upitao me Fackenheim nakon što smo se smjestili na balkonu malenog stana u Jeruzalemu, u kojem stanuje sa svojom drugom suprugom i njihovim
jedanaestogodišnjim sinom. Bilo je vruće lipanjsko poslijepodne i Fackenheim, koji je tada bio krepak šezdesetsedmogodišnjak, bio je odjeven u kratke hlače, sportsku košulju i sandale. Izgledao je pomalo kao američki djed u židovskoj ljetnoj koloniji. Govorio je o pokušaju da se objasni Hitlera. Ali, kako je tijekom poslijepodneva otkrivao poneki detalj, Fackenheim je objasnio svoje objašnjenje tako što je objasnio neke stvari o sebi. Počeo je s telefonskim pozivom u Kristaloj noći i susretom s prijateljem iz djetinjstva Reinharda Hevdricha. Dana 9. studenog 1938. godine, u Kristalnoj noći, Fackenheim, koji je tada bio dvadesetdvogodišnjak, student Starog zavjeta i postkantovske filozofije na Berlinskom sveučilištu, telefonirao je svojim roditeljima u sjevernonjemačkom gradu Halleu. "Moj je otac bio odveden", objasnio mi je. "Rekao sam majci da dolazim. Otišao sam jer sam zaključio da je najsigurnije ono mjesto gdje su gestapovci već bili. Zaboravio sam da su možda prisluškivali telefon. Prisluškivali su, i sutradan su došli po mene." "Kako je to izgledalo?" upitao sam ga. "čitav odred?" "Ne, ne", rekao je, "došla su samo dvojica i odvela me." Odveli su ga u Sachsenhausen, novosagrađeni koncentracijski logor kod Berlina. To je bilo mjesto, pisao je Fackenheim, gdje su esesovci izmislili ono što on naziva "temeljima Auschvvitza", fiktivne "radne odrede" koji su podržavali prozirnu lažnu iluziju da logori imaju nekakve veze s radom. Nisu uspjeli prikriti mračniju sudbinu: "Fikcija se još uvijek podržavala čak i onda kad tajna više nije bila tajna", napominje Fackenheim, ocrtavajući to kao "sustav nalik Kafkinu, u kojem je naizgled bilo smisla, ali nije ga bilo... I tako jasni razvojni put vodi od... Sachsenhausena 1938. do nevjerojatnog i dotad neviđenog natpisa nad ulazom u Auschvvitz" - Arbeit macht frei (Rad oslobađa). Zanimljivo je što je kao srž okrutnosti logora izdvojio nametanje lažnog značenja - lažnog objašnjenja. U Sachsenhausenu je razvio doživotnu sumnju u lažna objašnjenja. Kao primjer lakih objašnjivačkih tvrdnji koje su razumljive same po sebi i koje su mu toliko odbojne navodi rasprostranjeno mišljenje o "Hitleru u nama" s kojim se susreo ubrzo nakon bijega iz Njemačke. 315 Godine 1939. pušten je iz Sachsenhausena i dobio je izlaznu vizu za Kanadu prije nego što su se vrata čvrsto zatvorila pred njemačkim Židovima. Rabinske je studije završio u Kanadi i kao rabin početnik prvi se put susreo s objašnjenjem "Hitlera u nama". "Zamolili su me da interkonfesionalnoj skupini govorim o Hideru", objasnio mi je. "Da tako poduprem ratne ciljeve. I ono što me se dojmilo kao prilično strašno - u ratu smo, a te drage dame kršćanke dolazile bi mi i govorile: 'U svima nama postoji Hitler.' Govorile bi: 'Kršćani to moraju reći. Kad vidimo grijehe drugih, vidimo i svoje grijehe.' Upravo sam to želio izbjeći", napomenuo je. "To jednostavno nije istina." "To jednostavno nije istina": Fackenheimovo uvjerenje, koje razlaže u svojoj teoriji "radikalnog zla", jest to da se za užase koje je počinio Hitler ne može naći objašnjenje u okviru poznatog kontinuuma ljudske prirode. Reći da je Hitler bio samo veoma, veoma, veoma loš čovjek (ili, kako bi to rekao Alan Bullock, necjelovito dobar) i da neki oblik toga istog zla, a koji se razlikuje samo u stupnju, možemo naći u sebi samima, umanjuje radikalno zlo kakvo predstavlja Hitler. Takvo se zlo ne da objasniti, ustraje Fackenheim, time što je on imao veoma, veoma, veoma lošeg oca ili veoma, veoma ekstremnu manifestaciju iste sklonosti zlu koja je u svima nama. Fackenheimova oštra reakcija na postavku "Hitlera u nama" leži u korijenu onoga što je postalo radikalnim stajalištem koje određuje jednu krajnju točku rasprave u vezi s objašnjenjem Hitlera: postoji korjenita razlika između ljudske naravi i Hitlerove naravi - nespojivost s ljudskom naravi koja je srodna nespojivosti za koju su Fackenheim i drugi poslije ustvrdili da postoji između samoga holokausta i ostale povijesti čovječanstva. Još je radikalnija bila odluka koju je Fackenheim donio poslije toga: dvadeset godina tišine. Ubrzo nakon rata, kad su postali razvidni razmjeri tragedije, Fackenheim je odlučio da bi govorenje i pisanje o Hitleru, čak i spomen njegova imena, mogli dovesti samo do njegova veličanja, da bi mu to udahnulo život poslije smrti. I tako je dvadeset godina, tijekom kojih je postao vrlo cijenjen profesor filozofije na Sveučilištu u Torontu i objavio znamenitu sintezu hegelijanske filozofije i židovske teologije 20. stoljeća, održavao svoju samonametnutu šutnju o tragediji Židova u 20.
stoljeću uvjeren da bi rasprava o Hitleru na stanovit način pridonijela njegovoj besmrtnosti, da bi sam spomen njegova imena bio ravan širenju čarolije o radikalnom zlu. Godine 1967, u napetim danima koji su prethodili Šestodnevnom ratu, Fackenheim se predomislio i promijenio svoj život. Sablast drugoga holokausta, koji bi se mogao dogoditi nakon možebitnog uništenja izraelske države, uvjerila je Fackenheima da naposljetku mora prekinuti šutnju u vezi sa značenjem prvoga holokausta - u vezi s implikacijom radikalnog zla koje je iznjedrio. Te je godine uobličio ono što je sada poznato kao "614. zapovijed", samo jednu rečenicu koja mu je donijela najveću slavu, "zapovijed nakon holokausta" vezanu uz Hitlera, za koju se Fackenheim osjetio prisiljenim da je pridoda tradicionalnim 613 zapovijedima 316 štovanja i ponašanja u židovskom ortodoksnom kanonu. Izrazio ju je ovako: "Židovima je zabranjeno da Hitleru dodjeljuju posmrtne pobjede." Poslije, tijekom našeg razgovora, razotkrit će dublju ulogu koju ta zapovijed igra u procesu protiv Boga. Ali tada, 1967. godine, zaključio je kako zadaću koju izražava ta zapovijed može ispuniti samo ako prekine sa svojim ugodnim kanadskim progonstvom, preseli u Jeruzalem i započne proučavati Hitlera. Neposredan povod njegovoj odluci bila je razmjena pisama s piscem Terrenceom Des Presom. Des Pres je autor djela The Survivor (Preživjeli) koje govori o iskustvima iz logora smrti. "Napisao sam mu pismo u kojem sam rekao kako je to prekrasna knjiga", kazao mi je Fackenheim, "ali da je to samo polovica priče." "Polovica priče?" "Priča o preživjelima je polovica. Ali rekao sam mu da sada mora napisati knjigu (o nečemu)." "O čemu?" upitao sam. Nisam razabrao posljednju riječ jer je govorio s veoma izraženim srednjoeuropskim naglaskom. "O kriminalcima! Nacistima, ubojicama!" poviknuo je gledajući me da vidi jesam li gluh. "Znate, o Hitleru!" Ali Des Pres je upozorio Fackenheima da je istinsko poznavanje Hitlera samo po sebi svojevrsna opasnost. "Pisao mi je da ključ shvaćanja nacista leži u tome da se s njima poistovjetimo. A postoji opasnost da bi vam se mogli svidjeti - ne, da biste postali poput njih. I tako je rekao da odbija pisati o kriminalcima, kao što su to već mnogi učinili. A posebno je strašan primjer onoga Davida Irvinga, koji je napisao knjige i knjige o Hitlerovu ratu jer se s njime slagao. A poslije je, razumije se, usvojio nacistička stajališta. U tome je opasnost pokušaja objašnjenja." Ako postoji opasnost od empatije, opasnost od objašnjenja, na suprotnoj je strani, napomenuo mi je, "opasnost od objektivnosti. Ako to pokušate klinički objasniti, kao što to čini Hannah Arendt... što se više od toga udaljite - možete prikupiti koliko god objektivnih podataka želite, ali time ćete objasniti sve manje i manje." Naveo je riječi "dobrog njemačkog povjesničara (Jackela) u čijem se djelu nalazi poglavlje koje govori o 'biološkom ludilu nacista'. To apsolutno ništa ne objašnjava! Ludilo tek u najmanjoj mjeri objašnjava ono što se događalo." I kako da onda izbjegnemo tu Scilu i Haribdu empatije i objektivnosti? Kako je to uspjelo Fackenheimu? "Trebate odigrati dvostruku igru", rekao mi je. Dvostruku igru? Fackenheim je tada naveo iznimnu misao koja otkriva, ako ništa drugo, koliko je njemu, a i nama teška sama pomisao o objašnjavanju Hitlera. "Mora postojati epistemološko odbijanje, otpor objašnjenju", tvrdi on. Dvostruka igra: da bi se razumjeli procesi koji stvaraju zlo u Hitleru treba se služiti tehnikom empatije, ali se istodobno treba opirati pomisli da objašnjenje može 317 opravdati njegovu osobnu odgovornost za zlo. "čitam djela ljudi poput zapovjednika Auschvvitza Rudolfa Hossa", napomenuo mi je navodeći usputni primjer (Hoss je napisao memoare naslovljene Trgovac smrću - Death Dealer). "Hoss je pun isprika za sebe, a sve su laži, ali nisam siguran je li svjestan toga da su laži."
Ali opiranje "iskrenosti" Hossova objašnjenja samoga sebe bilo je tek zagrijavanje, dodao je. "Onda sam, naposljetku, duboko uzdahnuo i pročitao Mein Kampf." Zapravo, čini se da Fackenheimu nije bilo odveć teško naći razloge tomu da se odupre empatiji s Hitlerom u Mein Kampfu. čini se da se prvo uhvatio za Hitlerovu tvrdnju kako je on ono što Fackenheim doista jest, naime filozof u velikoj tradiciji: tvrdnju iznesenu u Mein Kampfu da posjeduje ono što postkantovski njemački filozofi cijene iznad svega - Weltanschauung, sveobuhvatni, filozofski dosljedan svjetonazor. "U toj knjizi toliko napuhava sam sebe", kaže Fackenheim prezirno. Ali posebno veliča sebe kad kaže "da je svoj Weltanschauung našao u Beču. Što to znači? Kako ga je našao? Iznenada je postao filozof u svojim mislima, i to filozof koji ima Weltanschauung, i sve se kockice slažu. Hitler više nikada neće dvojiti o tome." Ali Fackenheimovu sigurnost u vezi s time ne dijele svi tumači Hitlera. Pitanje o tome je li Hitler doista imao koherentan svjetonazor - ideologiju, ako već ne i Weltanschauung, postalo je, kao i sva druga pitanja u studijama o Hitleru, mjestom velikih prijepora. Sedamdesetih su godina stvorene dvije suprotstavljene škole objašnjavanja Hitlera. Riječ je o "psihopovijesnoj" školi, koja je Hitlerove postupke tumačila kao patološke iracionalnosti, proizvode duševne bolesti, ako ne i ludila. Druga je bila "ideološka" škola, koja je pokušavala dokazati da se Hitlerovi postupci mogu smatrati "logičnim" utoliko što su proizašli iz suvisle strukture vjerovanja, Weltanschauunga, i odgovarale suvisloj, iako pogrešnoj, analizi trenutačne njemačke povijesne stvarnosti i točnoj procjeni osjećaja njemačkog pučanstva. Mnogi su od tih koji iznose to stajalište njemački tumači Hitlera, ali ne svi. Tako je, primjerice, J. P. Stern, britanski povjesničar rođen u češkoj (koji je kao dječak slušao Hitlera u Munchenu i zajedno sa svojom židovskom obitelji pobjegao u Englesku 1938. godine), jedan od onih koji se pozabavio Fackenheimovim odbacivanjem Hitlerovih intelektualnih pretenzija. U djelu Hitler: Voda i narod (The Fiihrer and the People, 1974) Stern tvrdi kako "pokušaj da se ponudi potpunije razumijevanje mita o Hitleru uključuje i nov pogled na njegove intelektualne mogućnosti. S potpunijim podacima o njegovim studijima u Beču i Munchenu postaje jasno kako (da citiramo Bullockovu rečenicu) više nije opravdano govoriti o Hitleru kao o 'moralnom i intelektualnom kretenu'." Razumije se, još uvijek postoji jaz između izjave da Hitler nije intelektualni kreten i toga da mu se priznaje kako posjeduje suvisli filozofski svjetonazor, ali Fackenheim o tome uopće ne dvoji: samu pomisao da je Hitler imao Weltanschauung naziva "prozirnom laži". Ali Fackenheim misli da je velika laž u Mein Kampfu, najveća laž o Hitleru, ona 318 koju je ispričao o sebi i Židovima. Ne radi se o očitim lažima o židovskom zlu - ne, bio je to jedan od onih trenutaka u mom razgovoru s Fackenheimom u kojem je jedna njegova napomena povukla sag ispod mojih nogu u vezi s nekim uobičajenim načinima razmišljanja o Hitleru i preda mnom se otvorio bezdan nesigurnosti; sinulo mi je da je to razlog zašto su ljudi nekoć s toliko pozornosti slušali filozofe. Započeo je razgovor o najvećoj laži tako što je podsjetio na nešto što je jednom rečeno o posljednjim Hitlerovim riječima, njegovoj predsmrtnoj oporuci, za što Fackenheim vjeruje da je zapravo njegova posljednja laž, laž koja ga definira. "Znate knjigu Roberta Waitea?" pitao me, misleći na Waiteovu psihopovijesnu studiju Psihopatski bog: Adolf Hitler (The Psychopathic God: Adolf Hitler). "To je jako dobra knjiga", napomenuo je Fackenheim, "ali mislim da je napravio nekoliko pogrešaka. Waite kaže: 'Nitko ne odlazi u smrt s laži'." "Nitko ne odlazi u smrt sa čime?" "S laži!" (Waite je zapravo napisao da je oporuka na samrti "najčišći Hitler".) Waite je, objašnjava Fackenheim, izrekao tu primjedbu raspravljajući o poznatoj Hitlerovoj posljednjoj oporuci, onoj koju je napisao u bunkeru prije nego što se ubio, u kojoj usred razaranja koje je prouzročio vlastitom narodu svojim ratom protiv Židova, Hitler obvezuje njih i njihove potomke da nastave rat do istrebljenja protiv "vječnih trovača svijeta", Židova. "I, prema tome, budući da je Hitler otišao u smrt s tom poznatom oporukom u kojoj izražava svoju mržnju prema Židovima, to je zacijelo bio pravi Hitler. Ali to je posve neistinito!... Mislim, možda
je to bio slučaj [...] ali možda je riječ o tome da je Hitler, koji je glumio čitavog svog života, koji nikad nije ni u što vjerovao sve dok mu ne kliče svjetina, otišao u smrt poput glumca. Za buduće naraštaje." Drugim riječima, Hitlerova oporuka pisana pred samu smrt bila je velika laž smišljena da bi očuvala njegovu hinjenu autentičnost, krinka križara koji umire radi strasti u koju vjeruje, a ne propalog oportunista koji nije vjerovao ni u što osim u vlastitu ambiciju i koji se poslužio mržnjom prema Židovima da bi je promicao. Hitler kao glumac. Glumac kao lažljivac, odnosno cinik, odnosno šarlatan čija je najveća laž bila što prividna, potpuna iskrenost njegove strasti, koju J. P. Stern naziva izvorom njegove privlačnosti, nikad nije bila prava nego tek proračunata. Hitler se pojavljuje poput Jaga čija je "ničim potaknuta zloća" cinična obmana s ciljem manipulacije koju nimalo ne "iskupljuje" iskrenost, koliko god patološka ona bila. "Pogledajte njegovo vjenčanje", nastavlja Fackenheim. "Vjenčanje pola sata prije smrti. Ma što to znači? Sve je to bila predstava", naglašava Fackenheim, koji mi je poslije rekao da "uopće ne dvoji" kako je Hitler bio "seksualno nastrana osoba". Prema tome i vjenčanje uoči smrti jednako je tako bila laž, "gluma od početka do kraja". Postavio sam pitanje koje se nametalo samo od sebe: "Mislite li da on čak nije vjerovao ni u svoj antisemitizam?" "Mislim da nije razlikovao glumu od uvjerenja." Nastavlja pričati detalj iz memoara jednoga od Hitlerovih sudrugova, da je 319 "Hitler pozirao pred zrcalom prije nego što bi održao govor". Podsjeća na snimke koje prikazuju jedan od ranih skupova na kojem je "Hitler na početku okupljenima uputio upitni pogled, a tek kad ga je masa iskreno podržala, on se opustio i nasmiješio. To je bio čovjek koji je u privatnom životu, posebice u ophođenju sa ženama, smatran ništavnim. A postajao je velik bog tek ispred masa." Javni je Hitler, tvrdi on, zajedničko dijete glumca i publike. "Razumije se", dodaje Falckenheim u jetkoj opasci, "strašno je pomisliti da je šest milijuna Židova ubijeno zbog jednoga glumca." Ono što me posebno osupnulo u vezi s Fackenheimovim razmišljanjem nije bilo samo njegovo uvjerenje kako Hitlerova mržnja prema Židovima nije bila iskrena, nego njegovo gotovo lakonsko odbacivanje bilo kakve sigurnosti u vezi s tim pitanjem. Oporuka uoči smrti je "posve neistinita", rekao je isprva i onda dodao: "Mislim, možda jest." Drugim riječima, nema osnove na kojoj bismo mogli zaključiti da jest tako ili nije. To što je vodeći židovski filozof nakon holokausta izjavio da nakon pola stoljeća još uvijek ne možemo doći ni do toga temeljnog zaključka o Hitlerovu misaonom svijetu, doista me osupnulo tog poslijepodneva u Jeruzalemu. Ali tek sam godinu dana poslije, nakon što sam treći put pročitao stenogram svoga razgovora s Fackenheimom, počeo shvaćati što se krije iza ironije i crnoga humora opaske o šest milijuna "ubijenih zbog glumca". Bio je Fackenheimov konačni pokušaj da spasi Hitlera od objašnjenja, da ga sačuva za zlo. Oslikavajući Hitlerovu naizgled nepomirljivu mržnju prema Židovima kao jednostavan glumački trik, uskraćujući mu time "vrlinu" strastvene iskrenosti (ili možda sažaljenje koje bismo osjećali prema možebitnoj žrtvi patološke duševne bolesti), Fackenheim otklanja, pa čak i minira, čitav jedan projekt objašnjavanja Hitlera - usredotočenost na pronalaženje psihološkog uzroka žestine Hitlerove otrovne mržnje prema Židovima - time što tvrdi da ta strast nije žestoka, nego čista, hladna, proračunata izmišljotina. I prema tome, još je veće zlo. Zlo radi zla, zlo koje se ne da objasniti patologijom ili ideologijom pa za nj ima još manje opravdanja. "Radikalno zlo": to je termin koji Fackenheim rabi da bi odredio pojavu koja nadilazi brojnost žrtava, dakle novu kategoriju zla. Iako se na prvi pogled može činiti da i nije previše kontroverzno Adolfa Hitlera nazvati zlim, Fackenheim je bio prvi koji mi je ukazao na pogrešnu postavku u literaturi o Hitleru: na začudnu nespremnost onih koji su o njemu pisali da Hitlera kao takvog promatraju kao svjesno zlog čovjeka. Fackenheimu je središnja postavka da se mora suprotstaviti opravdavanju Hitlerova zla. Njegovo poimanje radikalnog zla (koje nije istovjetno smislu koji tom terminu daju Hannah Arendt ili Martin Buber) razlikuje se od tradicionalnoga židovskog poimanja zla, koje ne pretpostavlja apsolutno
načelo nego "sklonost zlu" koja se može prevladati. Razlikuje se od tradicionalnih kršćanskih poimanja zla, koja se kreću u rasponu od određivanja zla 320 kao ne-bitka (odsutnosti dobrog), do utjelovljenja zla u obliku demonskog lika, primjerice kneza tame koji se otima za ljudske duše. Fackenheimovo poimanje radikalnog zla razlikuje se utoliko što nije ovisno o borbi u ljudskoj duši niti je njezin rezultat, već je to vrsta zla "koja se nikad ne može prevladati", to je zlo koje je "transcendentno, nepremostivo, apsolutno" i, kao što ga opisuje jedan od komentatora Fackenheima, zlo koje se ne može opravdati, za nj se čak ne može ni iskupiti, nego mu se žrtve mogu jedino "opirati", ma koliko to bilo uzaludno. Jedan je problem s Fackenheimovom tvrdnjom - a taj se problem javlja i u vezi s drugima koji poput njega uporno tvrde da je zlo iz Auschvvitza posve jedinstveno, da takvo zlo nikad prije nije bilo počinjeno ni doživljeno - u tome što se čini da ona izvire iz svojevrsnoga obrnutog narcizma: moje zlo, zlo zbog kojeg sam ja patio, gore je od tvog zla, gore od njegova zla, od bilo kojega drugog zla. To može dovesti do lažnog logičkog zaključivanja o tome da se, na primjer, dokaže kako je genocid u Armeniji manje strašan ili da izgladnjivanje i pokolj koje je provodio Staljin, nisu dovoljno vrijedni toga da budu smatrani jedinstvenima - riječ je o zaokupljenosti komparativnom demonologijom koja žrtve zla više dijeli nego što ih ujedinjuje - a to stvarne počinitelje može osloboditi odgovornosti. "Insistiranje na jedinstvenosti i neobjašnjivosti holokausta", pisala je Elizabeth Domanskv o tom stajalištu u časopisu Historv and Memorv (Povijest i sjećanje), "dopustilo je Zapadnim Nijemcima da promatraju holokaust kao nešto što se ne može objasniti čak ni u sklopu Trećeg Reicha. Tako je holokaust prebačen u sferu nepovijesnog, a time pitanje odgovornosti postaje suvišno." Pa ipak, Fackenheimovo inzistiranje na apsolutnosti Hitlerova zla određuje jedan pol rasprave: pomaže objašnjavanju Fackenheimova otpora samoj ideji objašnjenja. Objašnjenje, po Fackenheimovu mišljenju, ako i nije zlo samo po sebi, ipak može graničiti s umanjivanjem zla, opraštanjem pa čak i tajnim sporazumijevanjem sa zlom. A to nas dovodi do Fackenheimova polazišta za napad na sam pothvat objašnjavanja Hitlera: središnjeg pitanja "židovske krvi". To je bila sljedeća bombica koju mi je pod noge bacio taj pravdaški filozof tog poslijepodneva u Jeruzalemu: njegov osebujan način suprotstavljanja toj uznemirujućoj niti koja se provlači kroz mit o Hitleru - pokušaju da se Hitlerova mržnja Židova objasni kao oblik mržnje samoga sebe, kao posljedica njegove nesnosne sumnje o vlastitom "rasnom identitetu". Dok su profinjenije inačice te odavno poznate ali još uvijek pretjerane i uznemirujuće ideje prikupljale pristaše sve od sedamdesetih godina - posebice među onim tumačima Hitlera koji su usmjereni prema psihoanalizi - čudilo me što joj se Fackenheim nije opirao, nego ju je gotovo prigrlio kao moguće objašnjenje. Sve dok nisam shvatio kako ju je pretvorio u oštricu svojeg napada na samo objašnjenje. 321 O toj smo temi razgovarali kad sam ga pitao za Miltona Himmelfarba, a odgovorio mi je pričom o Hevdrichovu prijatelju iz djetinjstva. "Kakav je vaš stav o tvrdnji 'Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta'?" upitao sam ga u vezi s Himmelfarbovim inzistiranjem da je samo Hitlerova osobna volja, a ne apstraktne povijesne sile, bila potreban, ako ne i dostatan čimbenik da se holokaust dogodio. "Je li to rekao Milton Himmelfarb? O da, mislim da je vjerojatno posve u pravu. Iako sam nedavno pisao o tome da možda postoji jedna iznimka - i Hevdrich je to mogao učiniti. A to je veoma blizu istini. Podrijetlom sam iz njemačkoga grada Hallea, a kad sam trebao napisati svoje memoare, koji još nisu gotovi, prvi sam dio o Halleu naslovio 'Od Georga Friedricha Handela do Hevdricha'. A znate li da je moja majka tri tjedna živjela u istoj kući u kojoj se Hevdrich igrao?" "Doista?" "Kad se dogodila Kristalna noć bio sam u školi, a mog su brata i oca odveli. Moja je majka bila potpuno sama pa su je naši najbolji prijatelji pozvali da preseli k njima. Zvali su se Levine - njihova
kćer Ose upravo mi je bila u posjetu - a Kurt Levine bio je jedini Židov u gradu kojeg nisu odveli. Zato što ga je štitio njegov susjed Hevdrich. I tako sam nedavno upitao Ilse: 'Jesi li poznavala Hevdricha u djetinjstvu?' Odgovorila je: 'Dakako. Stalno je dolazio k nama. Kad bi njegova sestra imala problema s roditeljima, pazili bismo na nju.' "I to je velik šok. Jer Hevdrich je jedini čovjek za kojeg se govorilo da je mogao naslijediti Hitlera. Usput, što se tiče Hevdricha, kažu da je imao židovske pretke." To nije samo "usput": mnogi zapisi o životu Reinharda Hevdricha, "zloga mladog boga smrti", prikazuju ga kao neku vrstu Hitlerova dvostrukog dvojnika. Bio je njegov blizanac u fanatičnom jednoumlju svoje želje da istrijebi Židove - on je, naposljetku, bio čovjek kojem je Hitler povjerio planiranje i provedbu konačnog rješenja (sve dok Hevdricha 1942. godine nisu ubili češki partizani). Ali, isto kao i za Hitlera, za Hevdricha se govorkalo da je imao posebnog dvojnika Židova koji je njega progonio: mračnoga navodnog pretka Židova, a priče o njegovu postojanju dovele su do rasprostranjenih priča o tome kako se Hevdrich osjećao kao da ga progoni možebitna hebrejska sjena. Nekima, znači, Hevdrich nije bio samo potencijalni Hitlerov nasljednik, nego bi im mogao biti i moguće objašnjenje - u smislu da njegova borba sa židovskom sjenom može biti ključ za sličnu dinamiku Hitlerove psihe. Glasine o "židovskoj krvi" pratile su Hevdricha iz Hallea do pomorske akademije u Kielu, gdje su mu kolege navodno nadjenule nadimak "Izzv Siiss" ("Suss" je bio posprdni naziv za Židove u karikaturama); te su ga glasine pratile čak i u SS-u, gdje ga je 1932. Himmler postavio na čelo obavještajnog odjela SD; taj ga je položaj 1934. doveo na mjesto šefa Gestapoa. Heinz Hohne, povjesničar SS-a, navodi dopis koji je 1932. godine mjesni Gauleiter (mjesni partijski voda) u Halleu uputio u središnjicu stranke: "čuo sam da 322 je u vodstvu Reicha neki Hevdrich [...] Postoji osnovana sumnja da je Bruno Hevdrich iz Hallea, koji mu je navodno otac, Židov." Hohne izvještava da, iako u istrazi koja je uslijedila nisu nađeni nikakvi opipljivi dokazi, "što se Reinhard Hevdrich [...] više uzdizao u hijerarhiji nacional-socijalista, sve je upornija bila glasina da je on židovskoga podrijetla." U svojim memoarima jedan dužnosnik Lige naroda, koji je bio upoznao Hevdricha, iznosi vjerojatno apokrifnu ali unatoč tomu reprezentativnu priču: Hevdricha je toliko progonio strah od "Židova u duši" da je jedne noči, u napadaju pijanstva, zurio u zrcalo i povjerovao da doista vidi sjenku Židova kako izvire iz njegova odraza pa je istoga časa pištoljem pucao u zrcalo želeći ubiti sjenku. Budući da nije mogao razriješiti dvojbu o Židovu u duši, logički je izvod ove teorije da je Hevdrich morao dokazati svoju čistoću tako što je proveo istrebljenje europskih Židova. Jedan od navodnih izvora te teorije nije bio nitko drugi do njegov šef Himmler. Fackenheim navodi da je Himmler vjerovao kako Hevdrichova privrženost konačnom rješenju proistječe iz "činjenice" da je "svladao Židova u sebi [...] i prešao na drugu stranu. Bio je uvjeren da su židovske primjese u njegovoj krvi bile vražje: mrzio je tu krv koja ga je tako izigrala. Za svoj pohod na Židove Fiihrer doista nije mogao odabrati boljeg čovjeka od Hevdricha." Usprkos činjenici da ova Himmlerova "razmišljanja" dolaze do nas preko njegova tek mjestimice pouzdanog povjerenika, masera Felixa Kerstena, Fackenheim smatra da su u osnovi istinita. "Znate da je to i Ilse rekla", rekao mi je, pozivajući se na Usu Levine, čiji je dom bio pošteđen u vrijeme Kristalne noći zato što se mladi Hevdrich u njemu igrao dok je bio dijete. "Ona misli da su govorkanja o židovskoj krvi istinita. Razumije se, dobro je poznavala Hevdrichova oca. Izgledao je vrlo židovski i vodio je glazbeni konzervatorij." Zapravo su i Hevdrich i njegov otac bili vrsni violinisti, ali sudeći prema mojoj vlastitoj analizi mnogobrojnih izvještaja o Hevdrichovoj židovskoj krvi koji se međusobno preklapaju, istina bi mogla biti još apsurdnija i ironičnija čak i od postojanja "zbiljske" židovske krvi u žilama tog arhitekta konačnog rješenja. čini se da je Bruno Hevdrich imao očuha koji je, iako besprijekoran arijevac, nosio stereotipno židovsko prezime Siiss. Možda se neki zlonamjerni suparnik u glazbenom svijetu jako potrudio da prikaže kako je Brunovo prezime zapravo Siiss, kako je izgleda i glasilo dok je živio pod krovom
svojega očuha (slično kao što je prezime Hitlerova oca tijekom prvih četrdeset godina njegova života bilo Schicklgruber, prema prezimenu njegove neudate majke, ali Adolf se njime nikada nije služio). A čini se također da je Brunova strategija za pobijanje glasina postigla suprotan učinak. Na zabavama je znao oponašati Židove zločestim smiješnim jidiškim naglaskom, možda da bi time pokazao kako se nema čega stidjeti niti išta skrivati. Ako je tomu bilo tako, njegova sklonost tomu da glumi Židova okrenula se protiv njega: 323 što je više oponašao Židove, više je poticao dojam da on doista jest Židov. Ironija je cijele priče u tome da je Reinhard, Brunov sin, odgovarao svim postavkama koje je nacistička "rasna znanost" utvrdila za čisto nordijski tip, ali je živio u sjeni glasine koja ga je svugdje pratila (a možda od njega i učinila masovnog ubojicu) i koja se temeljila na komičnim oponašanjima njegova oca. Razumije se, "ironija" nije prikladan izraz za nešto što je moglo izroditi takav užas. U raspravi o tome i o ideji da je u korijenima Hitlerove opsesivne mržnje ležala slična sablasna borba s fantomskim Židovom otišli smo dalje od uobičajene ironije. Zapravo smo ponovno zašli u Kafkino područje. Fackenheimovo tumačenje (možemo to nazvati i njegovom dvostrukom igrom) objašnjenja Hitlera i Hevdricha, koje se temelji na židovskoj krvi, ustupak je Kafki u smislu opisa, ali i otpor Kafki kao objašnjenju. Fackenheim se prvi put pozabavio tim pitanjem 1982. godine u djelu Popraviti svijet (To Mend the World), u kojem je preuzeo formulaciju Roberta Waitea o teoriji židovske krvi. Waiteova teza (Hitler je morao istrijebiti Židove da bi istrijebio vlastite sumnje o Židovu u samom sebi) "pruža svojevrsna rješenja problema koji inače izgledaju potpuno nerješivi", piše Fackenheim. "Zašto je Hitler napao Rusiju i na taj način hotimice otvorio ono čega se dugo bojao - nepotreban rat na dvije fronte? Zašto se plan za 'uklanjanje' Židova pretvorio u golem sustav ubijanja koji mu je bio važniji od pobjede [...] Na takva pitanja psihopovijest daje uvjerljivije odgovore od psihologije bez povijesti ili povijesti bez psihologije." Postavivši tako Waiteovu teoriju kao najbolje od svih mogučih objašnjenja, Fackenheim potom potkopava svaku primisao na samozadovoljstvo time što je ta teorija doista "objasnila" Hitlera. "Međutim, ona daje određene odgovore samo po cijenu postavljanja drugih pitanja na koja nema odgovora." Navodi esej Herberta Luethvja u časopisu Commentarv iz 1954. godine i postavlja pitanje: "Kako ćemo pomiriti ozbiljnost, katastrofalne razmjere tog događaja s vulgarnim mediokritetom pojedinca koji ih je prouzročio?" Ta pitanja, tvrdi Fackenheim: "poprimaju razmjere potpunog apsurda [...] Je li šest milijuna stvarnih 'nearijevaca' i mnogih koji su proglašeni takvima poklano i odvedeno u plinske komore zato što je Fiihrer mrzio svojega oca i smatrao ga polužidovom?" Ovaj je nerazmjer između apsurdnog uzroka i katastrofalne posljedice nepodnošljiv: Waiteova je teza, dakle, nedostatna upravo zato što se pretvara da je možebitno uvjerljiva: "Što je psihopovijest uvjerljivija, to više ukazuje na krajnju apsurdnost." Fackenheim piše: "Zagonetka ostaje neriješena." "Potpuna apsurdnost", "krajnja apsurdnost" - bezdan između užasa tragedije i gotovo komičnog apsurda objašnjenja - drugim riječima, nelogičnost kafkijanstva, načelo iracionalnosti. Fackenheim istodobno prihvaća i odbija kafkijanstvo kao objašnjenje za Hitlera. Apsurd bi mogao biti istinit, ali nije dovoljan. Fackenheim odbacuje najbolje od objašnjenja Hitlera jednako kao što Tezej odbacuje apsurdno 324 glumatanje u Snu ivanjske noći: "Najbolji takvi tek su sjenke" - svi su glumci loši glumci ako nas pokušavaju naučiti "istini" o svijetu; slično tomu, sva su objašnjenja loša ako teže tomu da nam pruže istinu o Hitleru. Svako objašnjenje, ma koliko bilo uvjerljivo u ljudskom smislu, koje se pravi da logički napreduje od komično konačnih ljudskih psiholoških izvora sve do tragične beskrajnosti užasa logora, samo je po sebi apsurdno. čini mi se da to govori Fackenheim. Fackenheimovo gađenje nad apsurdnošću objašnjenja predstavlja odbijanje Kafke kao "autora" povijesti, ideje o Bogu kao Kafki. Pa ipak, Fackenheim priznaje da njegova nespremnost da vidi Boga kao Kafku otvara put do još teže
zamislive postavke koju je iznio Yehuda Bauer: pojmu Boga kao Sotone. "Zagonetka ostaje neriješena", kaže Fackenheim. Uobičajeni sumnjivci bili su privedeni i ustanovljeno je da ne odgovaraju opisu. Neuobičajeni sumnjivci -sablastan Židov ovdje, liječnik opsjenar ili pak neki jarac ondje - privedeni su i nakon istražnoga postupka pušteni zbog nedostatka dokaza, pa je tako ostao samo glavni sumnjivac, prvi pokretač, sam Bog. Fackenheimova se hrabrost temelji na tome što slijedi logiku svojeg napada na objašnjenje, slijedi logiku monoteizma da bi uobličio optužbu protiv monoteističkog Boga. Božje odbijanje da progovori u vlastitu obranu, odbijanje da takoreći svjedoči na procesu koji se vodi protiv njega, ne mogu ignorirati oni koji tvrde da vjeruju u njega ili da ga štuju, tvrdi Fackenheim. Ipak, u načinu kako Fackenheim strukturira ono što bismo mogli nazvati procjenom dokaza od strane porote u suđenju Bogu prije vidimo oprez, nego hrabrost. Elie Wiesel proslavio se zapanjujućom slikom onoga što bismo mogli nazvati smrtnom kaznom Boga: zato što je u Noći (Night) opisao užasan prizor dječaka kojega su na vješalima pogubili stražari u logoru smrti. Proslavio se i zbog toga što je vrisnuo da obješeni dječak što umire na omči njemu predstavlja Boga - da je u toj slici njemu Bog umirao. (U eseju objavljenom na Jom Kipur 1997. godine Wiesel je napisao da se nakon pola stoljeća želio "pomiriti" s Bogom kojega je napustio na vješalima, iako "Auschvvitz mora biti pitanje, a to će zauvijek i ostati pitanje" koje ni jedan "teološki odgovor" dosad nije objasnio.) Fackenheim želi skinuti Boga s tih vješala. Njegova vizija Boga koji nije "dominantna" prisutnost u logorima smrti nego nijema snaga u neku je ruku složenija od one koju je imao Yehuda Bauer kad joj se izrugivao kao "viziji Boga koji je prisutan i plače s tobom". Nasuprot tomu, Fackenheim obnavlja Božju prisutnost u djelima junaštva i izdržljivosti, u ljubavi i vjeri logoraša koju su pokazali suočeni oči u oči s radikalnim zlom. On upravo to naziva dominantnim glasom Auschwitza, glasom koji Hitleru zabranjuje posmrtne pobjede. Međutim, ni sam Fackenheim ne tvrdi da ta misao o nijemoj prisutnosti Boga objašnjava zagonetku Božjeg povlačenja u tišinu u trenutku kad su se oni koji su mu se molili, našli u najvećoj smrtnoj opasnosti. Riječ je samo o tome da je alternativa, po Fackenheimovu mišljenju, neprihvatljiva. Neprihvatljiva ne toliko zbog toga što bi 325 značila priznavanje Bauerova silogizma u kojem je Bog ili Sotona ili nebbish, nego zato što bi to priznanje, to otpuštanje ili odbacivanje Boga od strane Židova, zapravo u krajnjoj liniji bilo nešto što im je nametnuo Adolf Hitler. Time bi Hitleru u smrti bila dana konačna pobjeda nad Židovima koju za života nije ostvario: istrebljenje vjere koje je temeljitije od istrebljenja vjernika. Mislim da Fackenheimu prihvaćanje krute logike Bauerova silogizma - ako je Bog svemoćan, dopustio je da se dogodi holokaust, zapravo ga je uzrokovao - znači da Bog postaje Hider ili Hitler Bog. Fackenheimov revolt prema toj slijepoj ulici koja vodi nemogućem izboru, njegovo odbijanje da se Hitleru dopusti da određuje što će Židovi misliti o Bogu, doveo ga je do toga da je osmislio "614. zapovijed". Načelo koje nisam u potpunosti razumio sve do toga poslijepodneva u Jeruzalemu kad mi je dramatično opisao trenutak u kojem se suočio s nepodnošljivom težinom dokaznog materijala protiv Boga - i kako je smislio poznatu 614. zapovijed o Hitleru kao svojevrsni "naputak" porotnicima kako bi ih ograničio u odlučivanju. Bilo je to u travnju 1967. godine, neposredno nakon Purima, blagdana židovskog spasenja od pokolja, ali Fackenheimu je u to vrijeme bilo mučno, i fizički i duševno, od iznenadnog oblaka koji se nadvio nad sudbinom židovske države. Egipatski predsjednik Naser spremao se na blokadu izraelskih luka i prijetnja napadom s triju strana bila je sve jača. Svijet je to mirno, ako ne i blagonaklono, promatrao, pa se Fackenheimu činilo kao da je na pomolu drugi holokaust. "Na Purim, koji se podudarao s Uskrsom, u New Yorku se održavao simpozij. A mene je moralno ucijenio jedan prijatelj da sudjelujem. Nikad prije nisam ništa pisao o holokaustu, jer me sama pomisao previše plašila. I ne samo to, medu sudionicima je bio i Elie Wiesel, a ja sam ga duboko poštovao. Bio je to doista kritičan trenutak i ja sam to znao, jer to nije bio prvi put što mi je tako zlo."
Shrvan pomišlju da bi Bog mogao dopustiti drugi holokaust, rekao je: "Bila je to kriza u kojoj sam prvi put iznio 614. zapovijed": Židovima je zabranjeno da Hitleru dodjeljuju posmrtne pobjede. To je zapovijed čiju sam snagu odavno bio osjećao, ali implikacije te zapovijedi preispitivao sam ili (kao što sam pomislio nakon što sam čuo Fackenheimovo objašnjenje njezina nastanka) pogrešno tumačio. Ta je zapovijed smišljena da Hitleru odrekne svojevrsnu moć koju sam pogrešno protumačio kao nešto što bi mu na neki izopačen način vratilo neku drugu moć. Razmislite o tome: njezine su implikacije očite i nisu upitne protumačimo li njezino značenje tako da se treba opirati i boriti protiv antisemitizma, neonacizma i drugih manifestacija hitlerovske mržnje kako bismo spriječili postumno uskrsnuće i novi život Hitlera i hitlerizma. Ali paradoks je u tome što, nasuprot tomu, tu zapovijed kao način razmišljanja za Židove, pa i za bilo koga drugoga, možemo promatrati i kao nešto što Hitleru daje život, važnu prisutnost, ako ne i dominantnu - iako bismo gotovo mogli reći da je dominantna u smislu negacije. Osjećamo li se potaknutima da sve svoje postupke u vezi sa svim važnim pojavama poslije holokausta povezujemo s Hitlerom - u smislu kako će takva djelovanja i stajališta utjecati na Hitlerovu baštinu - dolazimo do toga da se gotovo podvrgavamo svojevrsnoj Hitlerovoj prosudbi: Što bi Hitler mislio o ovom ili onom stajalištu? Ako odaberem ovo ili ono, bi li to Hitler smatrao posmrtnom pobjedom? Hitler postaje, ako ne vladajuće načelo, a ono konačna referenca. Ali, zapravo, kad Fackenheim postanak 614. zapovijedi smješta u konkretan kontekst krize vjere koju je proživljavao 1967. godine, u kontekst teodiceje u razdoblju poslije holokausta, potrebe da od Boga traži objašnjenje Hitlera u trenutku kad se našao suočen s možebitnom pojavom drugoga holokausta, ta se zapovijed može tumačiti i kao nadahnuta gesta prkosa, kao svojevrsna uzvišena tvrdoglavost, kao pobijanje Hitlera kao konačne reference. Uzvišena tvrdoglavost? Potrebu koja stoji iza nje izrazio bih ovako: Ne, prokleto bilo, što god odlučim o odnosu između Boga i zla, između Boga i židovskih patnji, koliko god bio nezadovoljan drugim pokušajima da ih se objasni, koliko god se možda srdim na ono što se čini kao Božja šutnja ili Njegova odsutnost u logorima smrti, koliko god odbijam pomisao o nekom "višem naumu" u kojem je Bog tražio da se ubiju milijuni djece kako bi se postigao neki nedokučiv cilj, koliko god odbijam sve utjehe i racionalizacije teodicejskih pokušaja da se objasni Hitlera, odbijam Hitleru dati moć, odbijam dopustiti Hitleru da bude katalizator, ključni razlog zbog kojega ću odbaciti Boga s kojim su moji preci živjeli i za kojega su umirali, u dobru i u zlu, tijekom tri tisuće godina. Boga se može odbaciti iz bilo kojeg drugog razloga, zbog nepostojanja, zbog šutnje, zbog smrti, ali ne zbog Hitlera, ne dajmo Hitleru tu moć, tu posmrtnu pobjedu. Došao sam u Jeruzalem zasićen neodgovorenim pitanjem na koje možda i nema odgovora u sklopu teodiceje poslije holokausta, tvrdnjama koje stavljaju Boga na optuženičku klupu nakon Hitlera i Auschwitza. Privuklo me Bauerovo pročišćeno i logično silogističko odbacivanje Boga kao Sotone ili nebbisha budući da je barem nudilo rješenje pitanja koje je uporno ostajalo neriješeno. Ali sam naposljetku zaključio da me Fackenheim pridobio ne svojom teodicejom, nego onim što sam osjetio ispod sofisticiranih hegelijanskih racionalizacija o radikalnom zlu, kao svojevrsnu čistu mrzovolju tvrdoglavo odbijanje da se dopusti Hitleru da bude sudac na suđenju Bogu. Tako se 614. zapovijed pojavljuje kao temelj vjere: "To je za mene bio jedini način... i još uvijek jest", objasnio mi je Fackenheim, "da izbjegnem beznadnu dilemu između toga da se ne suočim s holokaustom ili da židovstvo bude uništeno. " Suočiti se s holokaustom u smislu da se Bog ne izuzima od pitanja o konačnoj odgovornosti koja su ostala neriješena nakon pokušaja da se objasni Hitlera u ljudskom smislu. Da židovstvo bude uništeno ne u smislu da Bog bude proglašen krivim, barem ne za umorstvo s predumišljajem, nego u smislu da okrenemo leđa Bogu i židovskome načinu štovanja Boga zbog Hitlerova zla. Fackenheimova 614. zapovijed je prema tome ako ne baš priznanje krivnje za 327 manje kazneno djelo, a ono naputak koji ograničava pravorijek porotnika: Boga možete proglasiti krivim zbog nehata, ali ne možete mu odrediti smrtnu kaznu. "Mora postojati druga mogućnost osim smrti ili pogubljenja Boga", napomenuo mi je Fackenheim. "Ako se suočite s holokaustom i kažete: 'Ma, to je samo još jedna katastrofa' - tada ste oskvrnuli žrtve." Alternativa je, međutim,
huljenje onoga Boga kojega su štovale tolike žrtve: "Ako se suočite s tim i kao posljedica židovstvo biva uništeno - jer bi suočavanje s tim moglo značiti da je Bog Sotona - tada je Hitler izborio posmrtnu pobjedu." Neki, poput rabina Richarda Rubensteina, nude i treći odgovor koji u sebi objedinjuje trajnu ljubav za židovski narod i odbacivanje Boga koji ih je pred Hitlerom napustio. Ali za Fackenheima ne postoji treći put. "To je bilo prvo što sam rekao na simpoziju 1967. godine", naglasio mi je Fackenheim. Prije svega, odbacio je presudu o konačnoj Božjoj krivnji zato što bi Bog time postao Hitlerova posljednja žrtva. Izdavanje tog naputka koji ograničava presudu njemu je riješilo duhovnu krizu: "Onog trenutka kad sam rekao to što sam rekao - kad sam donio tu odluku -prestalo mi je biti zlo", objasnio mi je. Fackenheim je ustuknuo od ruba, od onog mjesta kamo ga je vodila logika njegove kritike objašnjenja. U slučaju Georgea Steinera vidimo nekoga tko je, zbog intelektualne hrabrosti ili zbog nepromišljenosti, zakoračio preko tog ruba. 328 17. POGLAVLJE George Steiner: Izdvajanje židovskog Izuma savjesti u kojem osoba po imenu A. H. izmiče svom slavnom literarnom tvorcu, optuženom da se "igra vatrom" Ovo je, u određenom smislu, priča o Frankensteinu: o zastrašnoj tvorevini koja je izmaknula nadzoru svojega tvorca. Tvorac je George Steiner, jedan od najistaknutijih pisaca engleskoga govornog područja. Njegova je tvorevina: izmišljen lik nazvan "A. H.", koji je bjelodano Adolf Hitler. Hitler Georgea Steinera započeo je svoj život kao lik u književnoj fantaziji, sofisticiranoj paraboli mita opreživljenju koja govori o Hitleru koji je 1945. pobjegao iz bunkera i koji je - trideset godina poslije - pronađen, doveden pred sud i prisiljen da se brani, da objasni svoje postupke. Ali u Steinerovoj se paraboli s Hitlerom događa nešto što veoma uznemiruje: Hitler predobro objašnjava sama sebe. Nekima se čini da nije samo pobjegao iz bunkera, nego i da je izmaknuo samomu Steineru. čak i neki od Steinerovih najpromišljenijih pristaša u oštroj raspravi o Steinerovu romanu o Hitleru Prijevozu A. H. u San Cristobal (The Portage to San Cristdbal ofA.H.) vjeruju da mu je "A. H." na neki način izmaknuo. "To me nasmrt preplašilo", rekao mi je sam Steiner, prisjećajući se prvog puta kad se suočio sa živim utjelovljenjem Hitlerova lika koji je stvorio. To se zbilo prigodom londonske premijere predstave temeljene na njegovu romanu. Bio je to prvi put što 329 je Steiner vidio uživo lik koji je stvorio. Dotad je njegov lik Hitlera bio tek goli inicijal na listu papira. Sada je iznenada "A. H." postao karizmatičan, živ, punokrvan lik koji vlada pozornicom, opčarava publiku riječima samoopravdanja koje mu je u usta dao Steiner. Prvi je put čuo pljesak. Rasprava o prirodi tog pljeska duboko uznemiruje Steinera, koji je istodobno silno skrupulozan i veoma nepovjerljiv prema moći jezika, moći pisane riječi. Pred kraj razgovora koji smo vodili u Steinerovu kabinetu u Cambridgeu, pročitao sam mu citat iz prikaza o predstavi u londonskom Observeru i oštroj kontroverzi u vezi sa samom produkcijom prosvjednici vani, pljesak unutra. Kritičar Observera pisao je kako se čini da publika plješće Hitlerovu govoru u predstavi, konačnom epskom izljevu samoopravdanja koji je Steiner oblikovao za svoj lik Hitlera: završnim riječima predstave. "O, ne!" rekao je Steiner užasnut. "Ne, ne, ne, ne i ne!" ponovio je pet puta. Pljesak nije bio upućen Hitlerovim riječima, nego predstavi u cjelini koja završava trenutak nakon Hitlerova govora. Drugim riječima, pljeskali su njemu - ili glumcima - a ne Hitleru. čak i ako pretpostavimo da Steiner ima pravo u vezi s time komu je pljesak bio namijenjen, priznaje kako shvaća da bi lik Hitlera koji je stvorio, mogao biti opasan, čak i na stranicama knjige. Objasnio mi je da je bio svjestan toga od trenutka kad je odložio pero nakon trodnevnoga besanog, "grozničavog sna" stvaranja. Bio je svjestan toga da je stvorio biće koje treba nadzirati, a ne pustiti
nekontrolirano u svijet. "Onog časa kad sam tekst dovršio", rekao mi je Steiner, "obećao sam sam sebi kako neću dopustiti da se prevede ni na hebrejski ni na njemački. Neću dopustiti da ga Nijemci čuju na svome jeziku." "Je li to zato što se plašite da bi Hitlerov govor mogao izmaknuti iz svoga konteksta?" upitao sam ga. "Da, da", potvrdio je, "i neki bi ga mogli iskoristiti. Postojali su piratski pokušaji prijevoda na njemački, ali to smo zaustavili", napomenuo je. Zaustavljeni su, ali piratski primjerci kolaju, iako su nedopušteni: Steinerov Hitler govori Nijemcima njemački, objašnjava sama sebe, opravdava se, okrivljuje Židove za sve, pa i za samoga sebe. Pomisao na njemačko izdanje njegova Hitlera Steinera uznemiruje, ali izgleda ni izdaleka toliko koliko ga uznemiruje to što je svojeg Hitlera vidio uživo. A čak i više od slike, uznemirio ga je glas: čuo je njegov glas s pozornice, i to ga je "nasmrt uplašilo". Smatra da je sam glas, živa riječ, snažnija od riječi ispisane na stranici. Možda je to zato što je Steinerova životna opčinjenost Hitlerom započela u dobi od pet godina kad je čuo Hitlerov glas. Priča o tome kako je jedan od najistaknutijih židovskih intelektualaca poslijeratnog razdoblja oživio Hitlerov lik i kako je - nadnaravan, poput Frankensteina - taj Hitler pobjegao i počeo ga proganjati počinje u doba Steinerova 330 djetinjstva kad je sjedio pokraj radija i slušao taj strašan glas. "Rođen sam 1929. godine pa su tako od 1933- godine moja najranija sjećanja vezana uz sjedenje u kuhinji i slušanje Hitlerova glasa na radiju." Kuhinja je bila u Parizu. "Moj je otac potjecao iz čehoslovačke. Upoznao je moju majku u Beču. Rođen sam u Parizu. Otac je napustio Beč jer je smatrao da će austrijski antisemitizam buknuti na ovaj ili onaj način. Nije mogao znati da se sprema nastup Herr Schicklgrubera. Ali uvijek se čudio što su [istočnoeuropski] pogromi prestajali na austrijskim granicama - činilo se da je austrijski antisemitizam bio nepopravljiv, kao i danas." Ispostavilo se da Pariz ne pruža nikakvo sigurno utočište. Steineru je bilo 11 godina kad je njegova obitelj morala pobjeći iz Francuske, neposredno prije nego što su u nju stupili Nijemci. "Imali smo veliku sreću i uspjeli se ukrcati na posljednji brod koji je isplovljavao iz Genove", na brod koji je plovio u Sjedinjene Američke Države. Ono što je njegov otac osjećao prema austrijskom antisemitizmu bilo je jednako onom što je Steiner osjećao prema francuskoj inačici antisemitizma. "Veoma je čudno, s obzirom na Drevfussov slučaj, što se holokaust nije dogodio u Francuskoj. Na neki je način za Njemačku velika nesreća što se pojavio Hitler - to se sve moglo dogoditi u Francuskoj. Francuski antisemitizam imao je svojevrsnu sistemsku snagu i bio je politički probitačan onako kako to nije bilo u Njemačkoj. Da nije bilo Hitlerova takozvanoga posebnog genija, da je postojao francuski Hitler, možda bi čak i brže prigrabio vlast." "Ne slažete se s onima koji tumače Hitlera kao neku vrstu proizvoda njemačke duše?" upitao sam ga. "Nipošto. Nipošto. Upravo suprotno. Njemačko gađenje prema vulgarnosti Hitlerova rasizma bilo je veoma, veoma duboko. Prusi ga nikad nisu prihvatili, a Bavarci su imali svoje vlastite razloge zašto su bili protiv njega. Nikad ga nisu prihvatili. U Francuskoj bi u bilo kojem trenutku mogao buknuti francuski šovinizam prema Židovima. Afere Drevfuss su francuske. Prvi plan da se Židove prebaci u Afriku nije zamišljen u Njemačkoj." "Madagaskarski plan?" "Francuski je", objašnjava Steiner. Ako nije riječ o njemačkoj duši, smatra Steiner, ima nešto u njemačkom jeziku što je posebno pogodovalo onome što on naziva "Hitlerov takozvani posebni genij". Osjetio ga je u tom glasu na radiju: "Osjećala se silna snaga. I lakoća kojom je prevladao problem Rhinelanda navodi na zaključak da je prozreo svu slabost Zapada gotovo poput mjesečara. Bila je to procjena čovjeka koji je bio politički genij." Riječ "mjesečar", koja sugerira paradoksalno stanje nesvjesne svijesti - um koji je istodobno opčinjen i koji opčinjava, poput Caligarija - tako Steiner često opisuje Hitlera. Tako se javlja kao
svojevrsni medij preko kojega zbori zao genij samoga 331 njemačkog jezika. O Hitlerovu jeziku govori kao o "antitvari" u odnosu na običan jezik. "Da, da, to je ono što, između ostaloga, pokušava pokazati moj roman. To je antitvar. On je jedan od najvećih znalaca jezika. Jezikom se služi jednako majstorski kao Martin Luther u pamfletima u kojima traži da se spale Židovi. Njemački jezik to ima - a mogu to imati svi jezici. Ali u njemačkom je jeziku Hitler crpio snagu iz stanovite retoričke moći koja je na neki način možda svojstvena Nijemcima i sjedinjuje veoma apstraktne koncepte zajedno s političkom, fizičkom grubošću na najneobičniji način [...] A Hitler je u tome doista bio genij. O tome nema nikakve sumnje." Bit genija, tvrdi Steiner, nije toliko u pisanoj riječi koliko u utjelovljenu glasu. "Teško je to opisati, ali glas je sam po sebi bio opsjenarski", napominje prisjećajući se govora na radiju. Zapravo je očaravao fizičnošću, a ne metafizičnošću, objasnio je. "Fizičko je - zadivljuje to kako radio prenosi tijelo. Ne znam to drukčije opisati. Osjećate kao da pratite njegove pokrete. Marshall McLuhan izrekao je poznatu tezu da Hitlerova karizma ne bi djelovala preko televizije. Mislim da je to glupost. Hitler bi na televiziji bio nedostižan majstor: pogledajte samo filmove Leni Riefenstahl snimljene na skupovima pa ćete vidjeti kako je ovladao svakim pokretom, svakom gestom." Opčinjenost i nepovjerenje prema govoru, ljubav i mržnja prema snazi i teroru jezika bili su u korijenu Steinerove karijere književnog čuda od djeteta. Nakon što je stekao diplomu na sveučilištu u Chicagu i na Harvardu i proveo neko vrijeme u Institutu za više studije u Princetonu, odlučio se vratiti u Englesku i na stari kontinent: držao je istodobno dvije katedre u Cambridgeu i na sveučilištu u Genevi. Povratak nije bio slučajan - bilo je to ispunjenje roditeljske zapovijedi. "Moj je otac čvrsto odlučio da se vratim u Europu", rekao mi je. "Jer - iako je Amerika pružala prekrasne mogućnosti - da se ja nisam vratio, mojem ocu i meni to bi značilo da je Hitler ostvario ono čime se hvalio, da će Europa biti Judenrein [čista od Židova]. A to on nije mogao podnijeti." Nešto u tome podsjeća na tvrdnju Emila Fackenheima o Židovima poslije holokausta, na njegovu zapovijed da se Hitleru ne smiju dopustiti nikakve posmrtne pobjede. Ali ima također i nečega osobitog u načinu na koji to Steiner oblikuje: "da se nisam vratio" za mene bi bilo presudno gotovo kao da Hitlerova posmrtna pobjeda ili poraz ne bi bili odlučeni time je li Europa bez Židova, nego je li Europa bez Steinera. Upravo je zbog tog neumjerenog ponosa Steiner postao tako kontroverznim likom, intelektualnim provokatorom koji istodobno zadivljuje i izaziva sablazan. Steineru naklonjen uvod u knjigu eseja o njegovu radu govori o njegovoj "veličini... zapanjujućem opsegu njegova znanja... čudesnosti njegova baratanja glavnim zapadnim jezicima, spekulativnoj snazi njegovih... razmišljanja, briljantnosti njegovih tekstualnih komentara, prodornoj elokvenciji njegove proze... opus koji je, u svojoj snažnoj majestetičnosti, gotovo bez premca." Ali taj isti komentator ipak 339 priznaje da "unutar angloameričke sveučilišne zajednice postoji mnogo zlovolje uperene protiv njega" jer "se može doimati presilovito, opominjujuće, bahato: podiže glas u javnosti... Konvencionalni sveučilišni predavači ne mogu mu oprostiti enciklopedijsko znanje." Teško je reći u kojoj mjeri Steinerovo židovstvo utječe na otpor koji izaziva. To što neki misle da mu je njegovo židovstvo u prošlosti priječilo počasti akademske zajednice Oxforda i Cambridgea koje mu po zaslugama pripadaju, donekle odgovara otporu iste te akademske zajednice prema takvom stajalištu koje nju implicitno optužuje zbog antisemitizma. Ali ne može se poreći da su Steinerova razmišljanja često oblikovana tako da budu ne samo oštra i samodopadna nego i duboko provokativna. To je zacijelo slučaj s njegovim napadom na jezik - a i na samu civilizaciju - zbog suodgovornosti za Hitlerov užas, napadom koji je postao središnjom temom njegove knjige Jezik i šutnja (Language and Silence) iz 1967. godine, a potom i 1975. u djelu Poslije Babilona (After Babel), nebeletrističkom prethodniku njegova razvikanog romana o Hitleru. U oba djela postavlja pitanje možebitne dijaboličnosti unutar samoga jezika i implicitno se bavi odnosom između Hitlera i jezika: je li zlo holokausta oživjelo zbog Hitlerove moći da manipulira jezikom u zle svrhe, ili se radi o nečem izopačenom -nečem demonskom i hitlerovskom -
sadržanom u samoj biti jezika i civilizacije koja se na njemu temelji? O nečemu što se izrazilo upravo kroz Hitlera. Steiner je poznat po svojem suprotstavljanju tvrdnji da su jezik i kultura "uljudbeni" faktori, ponudivši kao dokaz sliku čuvara u logoru smrti koji čita veliku njemačku književnost i sluša veliku njemačku glazbu, a potom odlazi podržavati vatru velikoga njemačkoga krematorija. Ta se postavka može naći u korijenu nekih Steinerovih najodvažnijih i najizazovnijih razmišljanja. Uzmimo primjer toga kako mi je natuknuo da je Kafkin jezik možda ne samo pretkazao nego i na neki način, zapravo, stvorio Hitlera. Posebno me se bilo dojmilo nešto što je Steiner napisao o Kafkinu Preobražaju: da je riječ Ungeziefer - riječ kojom je Kafka 1922. opisao vrstu kukca u kojeg se pretvorio jadni Gregor Samsa - bila ista ona riječ koju je Hitler rabio kako bi označio Židove u svojim najranijim govorima: gamad. Jeste li vi prvi ukazali na to, upitao sam Steinera. "Da, u mom prvom djelu", odgovorio je. "Pisao sam o tome u Jeziku i šutnji. činilo mi se - i još uvijek ne znam odgovor na to - da je Kafka bio tako točan u svojoj dalekovidnosti u Kažnjeničkoj koloniji i Preobražaju, tako vjerodostojan, da se nužno postavlja strašno pitanje: Jesu li proročanstva nešto što se ispunjava samo po sebi? Na to nemam odgovora." "To je zanimljiva ideja. Mislite li time...?" "Počinje li, na određenoj razini, proročanstvo stvarati ono što je predvidjelo?" upitao je. 333 "Samom svojom prisutnošću na svijetu? Razumije se, ne možete reći da je Hider čitao Kafku." "Ne, dakako da nije, nikad nije čuo za njega. Ali Kafkino je djelo bilo prisutno. Iznenada se pojavilo kao mogućnost." "Kafka kao izvor Hitlera?" "Kao izvor svijeta koncentracijskih logora, svijeta birokracije ubojstva. U Kafkinu je slučaju pred nama najsnažnije pojedinačno proročanstvo ikad izrečeno. Karl Kraus je izrekao drugo. Karl Kraus (bečki književni satiričar) kaže 1909. godine, 'Uskoro će u Europi izrađivati rukavice od ljudske kože.' To je bilo 1909. godine! I Kraus, još jedan Židov s margina, posve je jasno vidio kako to proizlazi iz stanja u Beču." Ali u Kafkinu slučaju Steiner ide dalje od toga da postavi onu vrstu proročanskog uvida kakvu pripisuje Karlu Krausu. U Kafkinu se slučaju uistinu približio gotovo crnomagijskom shvaćanju mračne sile riječi: one posjeduju čarobnu moć da donesu na svijet ono što je bilo nezamislivo prije nego što su izgovorene - nešto radikalnije od proročanskoga odnosa, uzročni odnos. Mislim da on ne drži kako je Kafka doslovce omogućio Hitlerovu pojavu; mislim da on metaforičnu podudarnost gura do krajnjih granica, a izravne paralele između svijeta Kafkine Kažnjeničke kolonije i svijeta logora smrti uvjerljivo je napao Lawrence Langer. Ali najveće zanimanje potiče Steinerova potreba da vidi te veze i paralele. Ta potreba svjedoči o njegovu strahopoštovanju i nepovjerenju prema moći jezika. Ona odražava njegovo duboko ambivalentno stajalište prema europskoj civilizaciji u odnosu na Hitlera: je li Hitler predstavljao kulminaciju mračnih sila unutar europske civilizacije ili otklon od njezinih vrijednosti? Mislim da upravo to stoji iza Steinerova dirljiva bavljenja Hitlerovim slobodnim vremenom tijekom gimnazijskog školovanja, kao i njegove opsjednutosti izgubljenim radovima bečkih uličnih fotografa. "Ja sam prvi zatražio da pronađemo i proučimo svaku fotografiju Beča - a to još nije učinjeno - da vidimo hoćemo li možda naći snimku Hitlera na tramvaju ili na ulici s Freudom i Mahlerom. Sjetite se, pohađao je istu školu kao i Wittgenstein." Steiner je toliko opsjednut tom vezom da je istraživao vrijeme odmora te škole u Linzu. Hitler i Wittgenstein pohađali su tu školu "u razmaku od dvije godine, ali to sam proučio. U jedanaest ili jedanaest i petnaest, kao i u svim europskim školama, vrijeme je za rekreaciju - izlazi se na igralište. Nema nikakve dvojbe da su bili na istom igralištu. I čini mi se gotovo nemogućim vjerovati da u bečkoj Ringstrasse nije susretao ljude koje sam spomenuo [Freuda i Mahleraj. Razumije se da jest. I posve je lako zamisliti da je ulični fotograf - znate one s velikim tronošcima i krpom preko glave [...] Lako je moguće da ih je snimio zajedno." Pitao sam se što bi mogao biti uzrok - cilj - Steinerove neobične opčinjenosti mogućnošću da bi se Hitlera, Freuda, Mahlera i Wittgensteina moglo pronaći na istom komadu fotografskog papira ili na
istom školskom igralištu. Kad bolje 22/ razmislim, mislim da to ima neke veze sa Steinerovim nemirnim vrludanjem između polova ključne razdjelnice u literaturi o tumačenju Hitlera: razdjelnice između aberacijskog i kulminacijskog tabora. S jedne strane, Steiner može Hitlera nazivati "jedinstvenom pojavom", nakazom ljudske prirode koja posjeduje "posebnu genijalnost", ali u svojim teorijskim djelima Steiner nastupa kao kulminacionist, prihvaćajući mračnije stajalište da je Hitler bio proizvod, kulminacija mračne strane europske povijesti, prokletstva jezika koji tvori potku i oblikuje civilizaciju. Prema tom stajalištu zlo je u samoj riječi: Hitler je tek mjesečarski medij koji joj je posudio glas. I odatle Steinerova opsjednutost pronalaženjem fotografije na kojoj je zabilježen Hitler zajedno s takvim velikanima europske misli kao što su Wittgenstein i Freud: da vidimo Hitlera na istoj fotografskoj emulziji s tim uzorima europske i židovske civilizacije simboliziralo bi, fiksiralo u srebrnom nitratu, Steinerovu viziju Hitlera koji se pojavio iz iste temeljne kulturne matrice koja je stvorila najviše domete civilizacije. Prema tome, jedno je nerazdvojno od drugoga; tkivo civilizacije koja je stvorila Wittgensteina ipak je uzrokovalo i pojavu Hitlera. I tako, kad upijamo destilat najboljih plodova koje je rodila civilizacija, jednako tako nužno pijemo i iz otrovnoga kaleža. Steiner mi je otkrio da je njegovo bavljenje Hitlerovim likom s fotografija izvor onoga što je postalo njegovim najnotornijim i najkontroverznijim djelom: roman u kojem se najizravnije suočava s misterijem Hitlera. Kaže da ga je na to potaknula fotografija Hitlera iz 1919. godine. "To je središte romana", kaže, "ta fotografija." Radi se o stvarnoj, iako nejasnoj fotografiji, kaže, koja prikazuje "Hitlera kako stoji na pljusku poput prosjaka. Bilo je to, mislim, 1919. godine kad je bio otpušteni kaplar bez novca, a nitko čak nije ni usporio prolazeći pokraj njega na uglu neke ulice u Munchenu. A godinu dana poslije zaustavilo se stotinu ljudi, nekoliko godina poslije deset tisuća, a onda i deset milijuna. To je nešto na što se uvijek iznova vraćam u svojim razmišljanjima. To je zastrašujući dokaz svemogućnosti riječi. čak kad se radi oproturiječi." Pojam proturiječ dolazi iz iste one spekulativne crte u Steinera kao i pojam o Hitlerovu jeziku kao antimateriji, spajajući tako, možda i preležerno, pojmove iz starih kabalističkih legendi i suvremene kvantne fizike. Riječ je o spekulaciji koja je potaknula nastanak, objasnio mi je Steiner, "grozničava sna" u kojem je nastao roman o Hitleru i Hitlerov lik, njegova frankensteinska kreacija. "Bio sam u Ženevi i zapravo su mi trebala samo tri dana i tri noći. U jednom sam naletu napisao dvije stvari, Lieberov govor [pokušaj da se rastrganim i djelomičnim rečenicama oslika grozan patos žrtava logora smrti] i govor A. H.", kako se lik njegova Hitlera naziva u tekstu romana. "Tvar i antitvar." Zašto tada, upitao sam ga. Je li se u njegovu životu nešto zbilo što ga je baš u tom trenutku potaknulo na grozničavo stvaranje? "Možda - sad ću samo nagađati", odgovorio je začuđujuće iskreno. "Možda je to 335 bio trenutak kad je postalo jasno da će moja žena i djeca ostati u našem novom domu u Cambridgeu. Ona ondje ima posao [profesorica je na katedri za povijest]. I da ćemo se morati navikavati na veoma težak odvojeni život. Možda je to potaknulo neke snažne osjećaje. Ne znam zašto, ali sve se dogodilo veoma jednostavno - samo se napisalo. Samo se napisalo i potom doživjelo svoju veoma složenu sudbinu." Prije nego što se pozabavim tom veoma složenom sudbinom, pod kojom Steiner misli na oštre napade na roman i frankensteinovski bijeg Hitlerova lika koji je stvorio, razmotrimo pobliže što je Steiner zapravo napisao u tom trodnevnom grozničavom snu. Štoviše, groznica - ovoga ili onoga oblika - prožima roman. Radnja je smještena u grozničavu vrućinu sparne, močvarne prašume u kojoj gotovo svi likovi s vremenom podliježu zarazi od malarije i drugih, gorih oblika groznice; riječ je o putovanju kroz džunglu koje postaje putovanje natrag u grozničavo buncanje o povijesti 20. stoljeća. Prijevoz A. H. u San Cristobal filozofski je roman koji se služi postavkom šund-romana: Hitler je živ u Južnoj Americi. Hitler je pobjegao iz bunkera, kako kaže mit o njegovu preživljenju. Lagodno
je živio u Južnoj Americi, ali kad je čuo da mu je na tragu skupina izraelskih lovaca na naciste, bježi u dubine prašume. Roman započinje tako što skupina lovaca na naciste sustiže i zarobljava krhkoga, sijedog devedesetogodišnjaka koji je nekoć bio Fijhrer. Dojavljuju svojem vodi koji ih čeka u civilizaciji, u San Cristobalu, da se vraćaju. Ali Hitler je preslab da bi hodao, a lovci na naciste postaju preslabi od groznice da bi ga nosili. Duboko u močvari gdje vlada malarija, dok ih žive proždiru zaraženi insekti, postaje im jasno da se neće uspjeti vratiti i dovesti ga pred lice pravde. I tako odluče da će prije nego što svi umru, Hitleru suditi ondje, u središtu džungle. U međuvremenu, njihovu su radijsku poruku zaustavili razni obavještajci zapadnih sila koje su se borile protiv Hitlera. U Londonu je Sir Leslie Rvder, karikatura Hugha Trevor-Ropera, uznemiren političkim problemima koji bi nastali suđenjem Hitleru. Zanimljivo je što je Steiner odredio da taj lik, koji podsjeća na Trevor-Ropera, oslikava Hitlera riječju kojom se poslužio glavni protivnik Trevor-Ropera - Alan Bullock. Sir Leslie otvoreno naziva Hitlera "šarlatanom", a to je upravo ona riječ kojoj se Trevor-Roper ruga kao simbolu Bullockova izvorno pogrešnog tumačenja Hitlera. Sir Leslie ruga se Hitleru kao "glumcu do kraja - to je njegova tajna", karakterizaciji Hitlera kao cinika kojoj su skloni Emil Fackenheim i Bullock, ali koju odbija Trevor-Roper, koji pak smatra da je Hitler bio iskreno opsjednut. Sir Leslie se potom pita je li čovjek kojega su našli u prašumi pravi Hitler ili se možda radi o podloj igri sudbine, pa je to zapravo Hitlerov dvojnik kojega je Hitler navodno koristio iz sigurnosnih razloga - da je to "sjena, njegova krinka", glumac Hitler, a ne Hitler glumac. Nasuprot tomu, Emmanuel Lieber, zapovjednik izraelske skupine koji čeka na njihov povratak u bazi u San Cristobalu, nimalo ne dvoji da su uhvatili pravoga Hitlera. Ali to u njemu ne pobuđuje toliko trijumf koliko strah, strah od Hitlerova 336 demonskoga antimaterijskog jezika. Radijem javlja svojim podređenima da ni pod koju cijenu ne razgovaraju s njim, da ga ne slušaju. "Stavite mu povez preko usta ako treba, ili začepite uši kao onaj mornar. Bude li mu dopušteno govoriti, prevarit če vas i pobječi." Ne dajte mu da govori, ponavlja Lieber, navodeći proročanstvo iz srednjovjekovne židovske sage: "I na zemlju će tijekom noći doći čovjek iznimno vješt govorenju. Sve što je od Boga [...] mora imati svoju suprotnost, naličje zla i poricanja. I tako je s riječju, s darom govora." Ali oslabljeni bolešću, dok im se smiješi smrt, u strahu da, ako svi poumiru, Hitler nikad neće biti izveden pred lice pravde, skupina u prašumi odlučuje ne poslušati Lieberovo upozorenje: sudit će Hitleru, dopustiti mu da govori u vlastitu obranu. Taj govor, Hitlerovo objašnjenje samoga sebe, čini gotovo cijeli završni dio romana. On govori, taj Hitler, sa svom grozničavom vještinom protiv koje je Lieber opominjao, govori snagom i podlom rječitošću koja se ne može prenijeti ovako u sažetku, ali misao mu je vodilja da je, što god on bio, što god postao, sve naučio od Židova - da su, dakle, oni krivi, a ne on, za ono što je postao i učinio. Ta se misao izražava u tri varijacije. Prvo. Tvrdi da je usvojio rasizam, svoj pojam arijevske rase, prema židovskom poimanju izabranoga naroda. čak i ukazuje na stanovitog Židova, sudruga u domu u Beču po imenu Jacob Grill, koji mu je, tvrdi, čitao iz Biblije ulomke o izabranom narodu. Te je ulomke prilagodio tako što je hebrejsku superiornost zamijenio arijevskom: "Moj je rasizam bio parodija vašega", kaže svojim židovskim uzničarima, "tek željna imitacija". Drugo. Tvrdi da u težnji da istrijebi Židove nije nametao svoju volju svijetu, nego je izražavao, provodio želje ostatka svijeta - uz njegovu svesrdnu suradnju. Nisu samo Nijemci nego i cijeli svijet bili ti koji su željeli uništiti Židove zato što je "Židov izmislio savjest, nakon čega je čovjek postao neslobodan i uvijek kriv", zauvijek progonjen i mučen očekivanjima koja ne može ispuniti. Hitler ta očekivanja sažima u trostrukoj "ucjeni transcendentnosti" koja se sastoji od Mojsijevih deset zapovijedi, Isusove propovijedi na gori i zahtjeva Karla Marxa za socijalnom pravdom. Riječ je, dakle, o tri Židova koji muče čovječanstvo zahtjevima za savješću, ljubavi i pravdom. "Što su naši logori bili u usporedbi s time?" pita Hitler porotu u prašumi. "Tražite li od čovjeka više nego što on jest, držite li pred njegovim umornim očima sliku altruizma, suosjećanja, negiranja samoga sebe koju mogu dostići samo sveci ili luđaci, stavljate ga na sprave za mučenje. Sve dok mu
duša ne pukne. Što može biti okrutnije od židovske privrženosti idealu?" S Mojsijem, Isusom i Marxom "triput nas je Židov pritisnuo ucjenom transcendentnost. Triput nam je zarazio krv i mozak klicom savršenstva." Steinerov Hitler poriče, dakle, da je on nekakav "posebni demon vaših retoričkih tlapnji". On ne predstavlja otklon: "Od mene ste napravili nekakva ludog zloduha, srž zla, utjelovljeni pakao." Ne, tvrdi on, on je prije svega kulminacija ljudskih želja. Kako bi inače "milijuni običnih ljudi i žena pronašli mene u zrcalu, u jednostavnom zrcalu 337 svojih potreba i želja?" Pokolj se ne bi mogao dogoditi da nije bilo njihova aktivnog i pasivnog sudjelovanja: "Bilo je to [...] ružno vrijeme. Ali ja nisam stvorio tu njegovu ružnoću i nisam bio najgori." Ovdje se upušta u izlet opravdavanja s pomoću poredbenog zla, uspoređujući svoja djela s pokoljem Kongoanaca koji su izvršili Belgijanci (dvadeset milijuna, navodi on), s onima koji su izmislili koncentracijske logore još u Burskom ratu i, naposljetku, sa Staljinom: "Naši su užasi bili seoski fašnik u usporedbi s njegovima." Hitlerov je posljednji argument da je on zapravo služio kao instrument volje židovskoga Boga. On nije bio uništavatelj Židova, nego zapravo njihov spasitelj, jer je rat koji je vodio protiv njih omogućio ispunjenje mesijanskoga sna o povratku u Izrael. Štoviše, njegova je najnečuvenija tvrdnja da je on, Hitler, možda zapravo obećani Mesija. Naposljetku Hitler iznosi svoj zaključak. "Gospodo suci, svoje sam doktrine preuzeo od vas. Borio sam se protiv ucjene ideala kojima ste vi progonili čovječanstvo. Zločine jednake mojima, a i veće od njih, činili su drugi. Reich je iznjedrio Izrael. Ovo su moje posljednje riječi." Njegove posljednje riječi: dio problema koji postavlja pred nas taj iznenađujući govor - a moram naglasiti da je to samo jedan od uzroka bijesa kojim su mnogi reagirali na roman - jest u tome što ne samo da su to Hitlerove posljednje riječi nego što su to i gotovo posljednje riječi u romanu. Nakon tog Hitlerova govora ima još jedan završni ulomak u kojem pripadnik indijanskog plemena iz prašume, koji je bio tihi svjedok Hitlerovu suđenju, iznenada poskoči hoteći "poviknuti 'Dokazano!'" Indijanac nije razumio riječi koje je Hitler izgovorio, piše Steiner, ali njihov je "drzak ritam nosio sve pred sobom". Štoviše, budući da urođenik nije ni izustio tu riječ, posljednja je izrečena riječ u romanu zapravo Hitlerova. Ali, pretpostavimo li da je urođenik ipak izustio to što je nakanio, suočavamo se s nejasnoćom: što je to "dokazano"? Hitlerova obrana samoga sebe ili optužba protiv njega? Kako bilo, nakon Hitlerova govora ne slijedi nikakvo pobijanje, čuje se samo zvuk helikoptera koji se spuštaju na čistinu gdje se održavalo suđenje. Jesu li helikopteri stigli, kako je nagoviješteno, da ušutkaju Hitlera, da ga smaknu prije nego što postane nepodnošljivo neugodan bivšim saveznicima tako što bi ih podsjetio na njihovo sudjelovanje u njegovu usponu, na njihovu s unatoč spoznajama o pokoljima u logorima smrti? Ili su možda došli da bi Hitlera vratili onamo gdje bi njegove opasno himbene riječi, njegov antimaterijski jezik, opet jednom imale moć da zavedu i uništavaju? Roman završava u pola rečenice s helikopterima koji se spuštaju. Jedino što je jasno jest da je završetkom romana završilo suđenje Adolfu Hitleru - a započelo suđenje Georgeu Steineru. Optužbe protiv Steinera bile su mnogobrojne i oštre, kretale su se od umjetničkih do osobnih: prvo, rekli su kako je Hitleru dopustio da ima posljednju riječ. Dopustio je da taj dugi, podmukao, subverzivan i uznemirujući govor na kraju romana prođe bez odgovora. Dok su se neki od Steinerovih branitelja zaplitali u čvorove tumačenja 338 pokušavajući dokazati da je Hitlerov govor, poput Sotonina govora u Miltonovu Izgubljenom raju, potkopao, pobio samoga sebe - da je, ako ga dobro pogledamo, sam sebe rastočio, izmaknuo sam sebi tlo ispod vlastite retorike - sav njihov trud u tom pravcu rastočio je sam Steiner zagonetnom šutnjom o tome kakvo je njegovo mišljenje o Hitlerovu govoru. Zapravo, prije nego što sam s njim razgovarao, nisam uspio pronaći ništa objavljeno gdje on jasno izražava svoje stajalište o riječima koje je stavio Hitleru u usta, a kamoli da se poslužio tom obranom. Unatoč napadima na njega i njegov rad, koji su eskalirali u javne prosvjede kad je roman prilagođen za kazališnu predstavu, nije se želio braniti ironijom, da mu je nakana bila Hitlerov govor oblikovati tako da on potkopava sam sebe. A čak i da je to učinio, nekima ni to ne bi bilo dosta. Dati Hitleru
čak i tračak razumnosti, sofisticiranosti, predstavlja "igranje s vatrom", kako je to izrekao Steinerov najpronicaviji kritičar, Hvam Maccobv: U svijetu povijesno sklonom svakom antisemitskom argumentu, ma koliko grubom, staviti Hitleru u usta moćno opravdanje kojim okrivljuje Židove, koliko god to bilo ironično mišljeno, znači pothranjivati one iste vatre koje su Židove pretvarale u dim u logorima smrti. Najžešći napadi insinuirali su da ne samo što je Steiner stavio riječi u Hitlerova usta nego i to da je Hitler bio njegov glasnogovornik - da je Steinerov Hitler govorio 0 Židovima ono što o njima misli sam Steiner. Nakon što je roman bio objavljen, ta se tvrdnja neko vrijeme provlačila u niskonakladnim intelektualnim publikacijama i židovskim tjednicima. Ali kad je Steiner dopustio da se od romana načini predstava, kad je glumac Alec McCovven riječima Steinerova Hitlera dao punokrvni uvjerljivi glas, kad se nekima činilo da publika plješće Hitleru, a demonstranti Židovi vikali su ispred kazališta, Steineru je sve to postalo morom koja se odigrava u javnosti. Frankensteinovskom morom: dio se njega jasno pitao je li doista iznova iznjedrio posmrtnog Hitlera koji će ga progoniti, koji će zauvijek progoniti Židove - i je li Hitleru dao ne samo posmrtnu pobjedu nego i život nakon smrti. Neki se dio njeg.i zacijelo bojao da se maštarija u romanu - Hitler koji je pobjegao - obistinila, iako Hitler nije pobjegao sve dok ga Steiner nije oslobodio, dao mu ponovno glas. Da se perverzno ispunilo upozorenje koje upućuje jedan njegov lik: "Ako mu dopustite da govori, prevarit će vas i pobjeći." Osjetio sam koliko je to Steinera duboko uznemirilo po tome što je uznemireno nijekao da je londonska kazališna publika pljeskala Hitleru, a ne njegovoj predstavi. 1 to peterostrukim "ne, ne, ne, ne i ne!" Pa ipak, začudo sam ustanovio da je spreman potpuno otvoreno odgovoriti na moja pitanja o svom Hitleru, mislim otvorenije nego ikad prije. Postavio sam mu posve izravno pitanje: ne bi li se Hitlerov govor na koji nije bilo odgovora, a i sam roman, moglo protumačiti kao okrivljavanje Židova za zločine koje je Hitler počinio protiv njih? U prvi se čas činilo da se udaljava od te mogućnosti odgovorom "pa to je samo govor lika u romanu". "Možemo to protumačiti tako da bi se Hitler na taj način bio 339 branio... Zamislimo da se nije ustrijelio. Da ga stave u staklenu kutiju. I zamislimo da je njegova demonska snaga doista oslobođena?" Drugim riječima, Steiner je samo pokušavao ekstrapolirati realnost Hitlera, a nije stavio vlastite uvjerljive riječi u njegova usta niti te riječi na bilo koji način podupire. Njegova uporaba riječi "demonska snaga" sugerirala mi je da bi se, zapravo, u obranu Hitlerova govora mogao poslužiti Miltonovim Sotonom. William Blake je raspravljao provokativno o tome kako blistava junačka retorika koju Milton stavlja Sotoni u usta u Prvoj knjizi Izgubljenog raja (kada Lucifer svojom romantičnom retorikom pobune protiv tiranije bodri pale anđele) dokazuje da je sam Milton "pristaša đavolje stranke". Ali srž se kritičkoga odgovora dvadesetog stoljeća na Sotonin govor sastoji u tome da se pokuša dokazati kako je Milton domišljato zamislio Sotoninu retoriku tako da, nakon pomna proučavanja, ona otkriva svoju vlastitu dijaboličnu jeftinu eleganciju: da je Miltonov cilj bio da čitatelja prvo zavede, da ga "iznenadi grijehom" (to je i naslov izvrsne studije toga problema iz pera Stanlevja Fisha), da bi tek potom shvatio kako ga je blistava površnost Sotonine retorike zarobila. Nakon toga bi - osupnut time što je zamalo izbjegao pad - čitatelj trebao izaći pročišćen i još svjesniji opasnosti prihvaćanja đavolovih riječi bez razmišljanja. Ali kad sam Steineru pružio priliku da se posluži tom obranom, odbio je taj jeftin izlaz. Pitanja koja Hitler postavlja u svojem govoru pravovaljana su, naglasio mi je. "Mislim da zahtijevaju odgovore", rekao je. "Hitlerov govor zahtijeva odgovore", ponovio je. A time misli na odgovore koje bi trebali dati Židovi. Razmotrimo tvrdnju koju stavlja u usta svojemu Hitleru da je židovski koncept izabranoga naroda izvor ideje o arijevskoj rasi. Steiner brani tu usporedbu: "Tisućgodišnji Reich, nemiješanje rasa, sve je to, ako hoćete, gnusna travestija židovstva. Ali travestija može postojati samo zbog onoga što oponaša." Gotovo sam odbio saslušati Steinerovu obranu te usporedbe pa sam mu i dalje nudio izlaz da se
odmakne od svojega Hitlera. "Kad Hitler sebe naziva Sabbatai", započeo sam, pozivajući se na ulomak u Steinerovu romanu kad se Hitler prisjeća imena znamenitog lažnog proroka koji je diljem svijeta prevario mnoštvo Židova prije nego što se pokajao i prešao na islam, "mislio sam da je to znakovito - tražio sam ironiju u vašem viđenju Hitlera." "Ima tu ironije!" kaže Steiner. "Zato što se lik Sabbatai Zvi preobratio i u tome ima izrugivanja." Ali to je ograničena ironija. On tvrdi da se pitanja koja njegov Hitler postavlja o umiješanosti Židova u svoju sudbinu moraju shvatiti ozbiljno. "Zahtijevao sam odgovore na ta pitanja i nikad ih nisam dobio" od kritičara koji su ga osudili i zbog samog pitanja. Ustrajava na svojem pravu da postavi Hitlerova pitanja - i na potrebi da se na njih odgovori. Hitlerova pitanja ili Steinerova pitanja? Možda je u svemu što mi je Steiner rekao najznakovitije bilo kad je opravdavao potrebu za odgovorima: "Mislim da ni ja ne znam kako bih odgovorio na to što kažem u tom posljednjem govoru", naglasio mi je. Tek kad sam pročitao stenogram tog razgovora, shvatio sam da mi je promakla bit tog navoda: "Ne znam [...] kako bih odgovorio na to što kažem u posljednjem govoru." Ne što Hitler kaže, nego sto ja, George Steiner, kažem. Njegov Hitler govori za njega. On stoji iza pitanja koje Hitler postavlja u romanu: "Napadi na taj govor bili su mnogobrojni", navodi, ali napadali su samu pomisao što se ta pitanja postavljaju, a ne to što bi se na njih odgovorilo. "A ja želim da se na njih odgovori", zahtijeva podižući glas. "Ali gdje je odgovor? Nije dosta reći da sam nečuveni debil jer tvrdim takvo što. Ja još uvijek čekam odgovore. često sam raspravljao o tome, čak i s Fackenheimom. I nema odgovora. Osjetio je potrebu da me omalovaži rekavši da sam potpuno pogrešno shvatio smisao Božjeg odabira [izabranog naroda]. Na to sam citirao Knjigu Jošuinu i rekao Fackenheimu: 'Vi uopće ne shvaćate. Ja doista želim odgovor.'" Začuđen njegovom strašću, upitao sam ga o posljednjem, najnečuvenijem pitanju koje postavlja njegov Hitler: Nije li on - Hitler - Mesija koji je ispunio proročki san o židovskoj domovini u Palestini? "Možemo dokazati da je čudo priznavanja Izraela 1948. godine neodvojivo od Šoe", odgovorio je Steiner, "zato moj Hitler govori: 'Tko je stvorio Izrael?' Ne bi bilo Izraela da nije bilo Šoe." Pokušao sam shvatiti koliko zapravo Steiner stoji iza druge Hitlerove tvrdnje: da je on samo utjelovio neprijateljstvo svijeta prema Židovima, da je istrebljivao Židove zbog "ucjene transcendentnosti", zato što su Židovi mučili nežidove tako što su izmislili zahtjeve savjesti. "Djeluje pogrdno ta fraza koju rabite", rekao sam, "to što to nazivate 'ucjenom transcendentnosti'. Ima li čega lošega u tome da ođ ljudi tražimo da budu bolji?" "Ne", odgovorio je. "Ali zbog toga vas mrze. Mi nikoga tako duboko ne mrzimo kao onoga koji kaže da moramo biti bolji i ponavlja to trljajući sol u ranu, naprosto nam trljaju nos u vlastite nedostatke. Ajoj! Koga najviše mrzimo? One koji su prema nama bili velikodušni u trenutku slabosti, one koji su se za nas skrbili u trenutku najveće potrebe! A kad naposljetku uspijemo, učinit ćemo sve samo da im ne moramo ponovno pogledati u oči." Teško je poreći da je to istina ljudske prirode, da, kako kaže poslovica, nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. Ali zastupa li Steiner stajalište da Židovi zaslužuju kaznu zato što traže (u osobama poput Mojsija, Isusa i Marxa) etiku dobročinstva? "Je li transcendentnost nešto zbog čega bi se Židovi trebali ispričavati?" "Upravo suprotno", objasnio je. "To je najviše... Bože moj, kad bismo mogli biti -kad bismo mogli voljeti bližnjega kao što volimo sebe. Ajoj..." "Ali zar time ne kažete da je neizbježna posljedica postavljanja toga kao ideala sam Hitler?" "Nije to samo postavljanje ideala", odgovorio je Steiner. "Židovi su to uporno zahtijevali i zahtijevali", ponovno govoreći kao da su Židovi doista bili krivi. "Jesmo li trebali tražiti manje ili -" 341 Uzdahnuo je. "Vjerojatno smo trebali postići više da smo više zahtijevali od sebe samih. Sad, da tu sjedi Majka Tereza, ja bih zašutio. Ona ima pravo to od mene tražiti. Poznavao sam ljude - istina, malobrojni su - koji su se odrekli velikih karijera da bi radili u izbjegličkim logorima na afganistanskoj granici. Ili pak ljude koji rade na gerijatrijskim odjelima u New Yorku i koji prazne
noćne posude, drže ljude koji viču i tresu se od droga. Takvi mi ljudi s punim pravom mogu reći: 'Zašto od svojeg života ne učiniš nešto više?' Zapravo, oni to ne govore. Oni drugi koji ne žive takvim životom to traže. I sve dok ne shvatite da možete puno bolje, veoma je teško to tražiti od drugih. A židovstvo je to tražilo od drugih triput." I ponovno, iako Steiner tvrdi da su to pitanja na koja želi odgovore, način kako postavlja pitanja ukazuje da on odgovore već zna. Nije da mu se odgovori sviđaju, ali odgovori naizgled, ako i ne krive Židove, čine ih suodgovornima za njihovu sudbinu. Ovdje se čini da je zapravo govorio kako nije toliko krivnja na Židovima zato što zahtijevaju transcendentnost, nego više zbog implicitne dvoličnosti toga što to traže od drugih, a da prvo nisu učinili dovoljno da sami posluže kao primjer. Židovi ne žive uvijek po onim mjerilima koja postavljaju drugima, pa stoga vjerojatno možemo razumjeti zašto je svijet potiho odobravao kad ih je Hitler istrebljivao. Zbog svojeg divljenja Steinerovu umu i umjetnosti nevoljko sam se priklonio pogledu kritičara da on u svojem romanu o Hitleru smišlja sofisticirane načine kako da okrivi krivca. Ali zapravo je tijekom našeg razgovora u Cambridgeu toga jutra izveo zadivljujući skok, čak i dalje od retorike da je kriva žrtva, koja prožima njegov roman o Hitleru. Gotovo je ležerno izrazio ono što bi se moglo nazvati konačnim argumentom za okrivljavanje žrtve: Židovi su ontološki odgovorni za Hitlerov zločin. Taj je način razmišljanja bio tako šokantan, tako nedopustiv, da sam poslije ustanovio kako bih bio mnogo sretniji da ga nisam čuo. Predstavio mi ga je tako što je spomenuo zaprepašćujuću primjedbu u posljednjem intervjuu Sidnevja Hooka, slavnoga antikomunističkog filozofa, objavljenom nakon njegove smrti. Ta je napomena bila toliko huškačka, što je Hook shvatio, da je zahtijevao da se ne objavi za njegova života. "Na mene je ostavila dubok dojam", objasnio mi je Steiner. "Umirući Sydney Hook dao je intervju Normanu Podhoretzu. On je smatrao kako se veliki filozofi ne smiju plašiti da otvoreno govore, ali zahtijevao je da se to objavi poslije njegove smrti. U tom intervjuu kaže nešto veoma važno. Kaže otprilike ovako: 'Ne bi li bilo bolje da smo mi Židovi nestali, da smo se asimilirali? Zar cijena nije bila previsoka?' Sad, to je ključno pitanje. A Hook se bojao dotaknuti taj tabu sve do poslije svoje smrti, ali ipak je to učinio. Diktirao je to Podhoretzu." To je samo po sebi dosta kontroverzno, ali Steiner kaže: "Moje pitanje ide još dalje. Rekao sam da Auschwitz čini dvije stvari: čini sve Židovu i čini sve onima koji to čine Židovima." I potom izgovara nezamislivu implikaciju: "Užas svega toga leži u tome što smo snizili prag ljudskosti." "Mi kao Židovi? čime?" "Time što smo bili povod konačne bestijalnosti ljudskoga roda", odgovorio je. "Mi smo ono što je ljudima pokazalo kako da budu krajnje životinjski. Odbacili smo Isusa, koji je umro strašnom smrću na križu. A potom se čovječanstvo okrenulo protiv nas na vulgaran način protugolgote u Auschvvitzu. A kad netko muči dijete, on to čini djetetu, ali on to čini i sebi." "Da, to je točno, ali s kim bismo trebali suosjećati - s obojicom jednako?" Steiner nastavlja sa svojom nevjerojatnom tvrdnjom o tome da Židovi spuštaju prag ljudskosti: "Auschvvitz u određenom smislu raskida osiguranje ljudske nade." "Prekida osiguranje ljudske nade?" upitao sam. "Onaj osjećaj da uvijek postoji nekakva sigurnosna mreža, neki razlog zašto se ne smijemo predati posvemašnjem očaju zbog zla na svijetu?" "Da. Da nije bilo nas, ne bi bilo Auschvvitza. To je na neki način opscena tvrdnja, ali ipak je točna." Ponovno sam se uhvatio kako nisam baš spreman vjerovati da Steiner vjeruje u implikacije onoga što govori. Ovim je otišao dalje od toga da optužuje žrtvu što je počinitelju zločina dala izliku, "povod" koji objašnjava njegov zločin; sad je okrivio žrtve što uopće postoje jer time počiniteljima pružaju "priliku" da upadnu još dublje u opačinu ili da otkriju nove stupnjeve zla. I tako sam ga potanko ispitao o toj postavci. Što to Auschwitz određuje kao kvantni skok u evoluciji zla, što ga čini drukčijim od drugih pokolja u smislu što upravo ovaj pokolj "raskida osiguranje ljudske nade"? Ono što ga čini drukčijim, objašnjava on, jest njegova "strašna ontološka sveobuhvatnost. Bilo je mnogo drugih užasnih pokolja", kaže. "Ljudi su okrutni, mučili su druge." Ali ontološka razlika, novi mračniji oblik postojanja koji je stvoren s Auschwitzom, ima veze s ontološkim razlogom
zašto su Židovi ubijani: ne zbog nečega što su učinili, nego zato što postoje. "Ubiti dijete zato što ono jest, a ne zbog nečeg što je učinilo, ne zbog toga što ono nešto vjeruje ili pripada nekoj vjeri. Nego zbog toga što ono jest. To je pravo značenje riječi 'ontološki'. Budući da jesi, moraš umrijeti. To nije poput drugih postupaka. Ako ubijete mnogo Srba, to je zato što želite njihovo područje, i tako dalje, i tako dalje. Islam preobraća Židove, ne ubija ih. Pomisao da Židova treba uništiti zato što postoji, da je njegovo egzistencijalno biće nedopustivo - pokušaj da se ta zamisao ostvari vjerojatno znači da za čovječanstvo više nema povratka stanovitim zabludama." "Nema povratka": to što on govori ima nešto zajedničko s njegovim razmišljanjima o Kafki kao uzroku logora smrti: time što je na svijet donio dotad nezamislivu pomisao o tako promišljenoj bestijalnosti, Kafka ju je možda na neki način prouzrokovao. Slično tomu, postavši žrtvama dotad nezamislive bestijalnosti, Židovi su možda "uzrokovali" propast svijeta, nepopravljivu pukotinu u nježnom tkanju nade razapetom iznad ponora očaja. I stoga Steiner ponavlja očajničko postumno pitanje Sidnevja Hooka: Bi li svijet bio bolji da su Židovi prestali biti Židovi? - pita Hook. Bi li svijet bio bolji da Židovi nikad nisu ni postojali? - pita Steiner. Steiner takav način razmišljanja naziva opscenim ali točnim. Posve je sigurno opscen, ali je li točan? Prvo. Hookovu postavku pobija činjenica da je prelazak na drugu vjeru ili asimilacija rijetko kad spasila Židove od nasrtaja antisemitizma. Nedavno je Benzion Netanvahu pokazao da je tijekom španjolske inkvizicije mržnja i ubijanje Židova trajalo unatoč njihovu prelasku na kršćanstvo: problem je bio više rasni nego vjerski (štoviše, nasilje je posebice bilo usmjereno na preobraćenike i pokrštene Židove i Maure); tako je, razumije se, bilo i u Hitlerovu slučaju. U drugom smislu, Steinerovo ontološko okrivljavanje Židova u suprotnosti je s glavnim dijelom onoga što on - ili njegov Hitler - tvrdi u onom poznatom govoru u romanu. Steinerov Hitler tvrdi da Židovi nisu istrebljivani samo zato što su "postojali", nego i zbog "razloga" - primjerice zbog muka savjesti koje su navodno nametali svijetu. Da pojasnim ovo stajalište, upitao sam Steinera o njegovoj tvrdnji da su Židove ubijali zato što su oni mučili savjest čovječanstva. "čini se da govorite da ima nešto u Židovima - da je to racionalna mržnja..." "Ma ne - riječ je o - ne. Nazovite to, ako hoćete, intuitivnom mržnjom - mislim da su objašnjenja antisemitizma društveno-političke prirode valjana do određene mjere, ali vam ništa ne govore o dvije stvari. O mržnji prema Židovima ondje gdje nema Židova [primjerice u današnjoj Poljskoj] i o ontološkoj odluci da treba ubiti čovjeka zato što on postoji. I stoga izlažem ovu sliku, ovu postavku da je to što smo izmislili Boga, Isusa, a i marksističku utopiju, ostavilo ljudski rod toliko nesigurnim da on pokušava prognati vlastito grizodušje." "Zar, dakle, želite reći da je mučenje savjesti gore čak i od mučenja u logorima?" "Dugoročno", odgovorio je, "osjećaj da ste pogriješili vjerojatno stvara nepodnošljivu mržnju, mržnju samoga sebe. Osjećate da su vas pročitali." Razumije se, ima onih koji misle da je ovdje riječ o tome što Steiner mrzi samoga sebe, što je Steiner Židov koji mrzi sam sebe. Ali ja ne mislim tako. Razabrao sam da se Steiner duboko identificira kao Židov, i to ne kao anticionist, kako su ga katkad prikazivali - nego kao antiantieionist. Ali još se dublje poistovjetio sa Židovom kao vječitim izopćenikom, i to upravo zato što otuđenje, jetka samokritičnost i samosvijest židovskog intelekta toliko često Židovu uskraćuje ne samo opipljivu domovinu nego i metafizičku utjehu. Zapravo je s ljubavlju govorio o liku lutalice Vječnoga Žida, o Židovima lutalicama i Židovima koji postavljaju pitanja - od Spinoze preko Kafke pa sve do Trockoga. Ali još uvijek me uznemirivalo to koliko je daleko bio spreman odlutati u spekulaciju koja naizgled okrivljuje Židove za ontološka mjerila, za ontološke pomake i mračne zločine počinjene protiv njih. Osim ako Steiner možda nije osjećao smišljenu potrebu da sebe i svoj narod smjesti u ontološko središte svijeta. Gotovo kao da Steiner ponovno otkriva doktrinu izabranog naroda o kojoj tobože dvoji: smatra da je sudbina Židova uporište, sama odrednica bitka. 1 Ji JL Ali čini se da se događalo nešto drugo, nešto što više uznemiruje, nešto što bi moglo potvrditi
Steinerovo nepovjerenje prema riječi, prema sablasnoj snazi Hitlerova glasa. Kad je pokušao izvesti odvažnu točku književnog trbuhozborstva, kad je pokušao govoriti Hitlerovim glasom, navesti Hitlera da izusti Steinerove vlastite zamisli (o ucjeni transcendentnosti i tako dalje), čini se da se dogodila strašna inverzija koja dovodi u pitanje to tko zapravo vuče konce - tko je trbuhozborac, a tko lutka. To je inverzija koja židovskoga intelektualca dovodi do toga da govori kako bi svijetu bilo bolje da Židovi nikada nisu postojali - da dođe do istoga zaključka, iako posve različitim putem, kao i sam Hitler. Je li to još jedan slučaj suptilnog djelovanja Hitlerove čarolije? Pa ipak, kako se službeni dio intervjua bližio kraju, snažno me se dojmila Steinerova otvorenost, njegova spremnost da preuzme osobnu odgovornost za ideje i pitanja koja je stavio u Hitlerova usta prije petnaest godina, njegova hrabrost ili nesmotrenost u tome što se usudio krenuti i dalje od toga u još spornije područje. Kad je govorio o svom Hitleru kao zastrašnoj kreaciji koja mu je pobjegla, naposljetku je zapravo čvrsto stao iza svoga Hitlera, ma koliko to čudno bilo. Vraćajući se do vratarove kućice u Churchill Collegeu u Cambridgeu, Steiner i ja ponovno smo dotaknuli temu povijesnog Hitlera - a posebice njegovu znamenitu karizmu. "Običavao sam pitati svoje studente", rekao je Steiner, '"kad bi Hitler ušao u sobu, biste li ustali?'" '"Biste li ustali' u smislu..." "Biste li ostali sjediti u prisutnosti svjetske povijesti?" "A vama se čini da bi njegova pojava bila toliko dominantna - no nije li ga Beryl Bainbridge opisala zapravo kao krhka, nedojmljiva čovjeka?" Pozivao sam se na izazovan roman Beryl Bainbridge Mladi Adolf (Young Adolf), u kojem ona predstavlja apokrifnog mladog Hitlera koji je 1911. u Liverpoolu posjetio svoga polubrata Aloisa mlađeg tijekom "izgubljenih godina" kad mu je bilo dvadeset i dvije. Njezina genijalno suzdržana premisa u oslikavanju lijenoga, besposlenog zabušanta Hitlera jest da postavi pitanje nepremostiva ponora između mladog, nevažnog Hitlera i zlog boga u kojeg se pretvorio. Ona postavlja vječno pitanje izvora njegove preobrazbe: Kako je i kada stekao svoju demonsku karizmu? "Ali Vama se čini da bismo, da je mladi Adolf ušao u sobu, svi to odmah shvatili?" upitao sam ga. "Mnogi jesu", odgovorio je. "Mnogi su shvatili. Speer se u njega zaljubio i nikad se nije odrekao te ljubavi." (Zanimljivo je koliko često sofisticirani komentatori Hitlera poput Trevor-Ropera i Steinera navode koliko je Speerova ljubav prema Hitleru bila dojmljiva. To je kao da je Speer htio reći: ako netko tako sofisticiran kao što sam ja može potpasti pod Hitlerovu čaroliju, onda je to doista nešto posebno.) "Nije li se ipak Speer zaljubio u starijega, karizmatskog Hitlera?" upitao sam. "Goebbels ga je upoznao veoma rano. 1 zapisao je u svojem dnevniku: 345 'Je li on Ivan Krstitelj? Je li on Isus?'" "Da, ali to je bilo oko 1925. godine", napomenuo sam. "U Prvom svjetskom ratu još je uvijek bio ni po čemu dojmljiv kaplar." "Ma nije!" uskliknuo je Steiner. "Dvaput je dobio Željezni križ. Triput je ranjen! Ajoj! Imao je najopasniju dužnost - naime, bio je kurir. Na toj se dužnosti preživljavalo otprilike jedan tjedan, a ljudi su najčešće stradali već nakon jednog sata! Poslije je bio promatrač, topnički promatrač na isturenom položaju. A za to se javio dobrovoljno! Njegov je kasniji prezir prema visokim časnicima koji nisu bili u pravom ratu bio posve opravdan. On je to znao, znao je." "Znači da je Hitler bio doista hrabar čovjek?" "Iznimno. Samo posebno hrabri bivaju triput teško ranjeni i zasluže Željezni križ." "Prema tome, ne možemo se izvući tako da ga zamislimo kao kukavicu, da je bio dvoličan u vezi s..." "Ni govora." "Bio je na neki način junačan i vrijedan divljenja? Sve do određenoga trenutka?" "Pa, njegove su zasluge dokumentirane i svima dostupne. A njegova je vojnička hrabrost veoma važna za kasnije političko djelovanje." Oprostio sam se od njega pomiješanih osjećaja. Bilo je jednako teško dvojiti o Steinerovoj osobnoj hrabrosti što postavlja eksplozivna pitanja - i kad na njih daje buntovne odgovore - i što se usudio prijeći granice konvencionalnog razmišljanja o toj temi. Ali upravo su te njegove spekulacije ono
što ga čini ranjivim za neprijateljsku vatru. A doista su otvarali vatru na njega. Njegov najozbiljniji i najtemeljitiji kritičar Hvam Maccobv jednom je o Steineru i riječima koje je stavio u usta svojem Hitleru rekao: "Znao je da se igra vatrom." Implikacija je te tvrdnje da je Steiner bio intelektualno nezreo, da je bio dijete koje se igra žigicama; da je podlegao zavođenju vlastite genijalnosti - porivu da se poigrava idejama, da spekulaciju gura do granica, a da se pritom dostatno ne obazire na posljedice koje bi ta igra mogla imati u rukama onih nedobronamjernih u svijetu toliko opasnom za Židove. Taj poriv za poigravanjem možda ne bi bio opasan u slučaju nekoga tko ne posjeduje Steinerov moćan intelekt, ali u njegovu slučaju jest. U biti je Steiner prepametan, ali nedostatno mudar za vlastito dobro. A i za naše. Ali ni sam Maccobv - kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju - nije nesklon tomu da se "igra vatrom". 346 18. POGLAVLJE \ Isticanje kršćanstva: Crkveno prikazanje Hyama Maccobvja u kojem židovski znanstvenik nudi objašnjenje koje se nitko ne usuđuje izreći glasno Početak je blagdana u Londonu: užurbana gomila koja se probija kroz prosinačku studen, pokazuje uobičajeno dickensovsko raspoloženje i kuči nosi šarene vrpce i svitke papira za umatanje darova. Ali duboko u podrumu Sternbergove knjižnice u sklopu Instituta za židovske studije Leo Baeck ratoborni je znanstvenik Hvam Maccobv pokazivao posve drukčije blagdansko raspoloženje. "Ljudi stalno govore kako je taj Božić veliko slavlje", objašnjavao mi je. "Ali ja mislim da je Božić zlokobna svečanost." Zlokobna? "Jasno. O čemu je zapravo riječ? Rođena je žrtva. Radujmo se. Kršćanin sada ne razmišlja o Uskrsu, ali negdje ga u podsvijesti Božić vodi k Uskrsu. U podsvijesti se svi pitaju: 'Zašto ovo rođenje slavimo s toliko radosti? Kitimo žrtvu vijencima. To činimo zato što ga čeka strašna smrt'." Strašna smrt za koju će platiti Židovi, za koju su već platili. Za Maccobvja je mračna istina, koja se provlači ispod radosti, lubanja ispod kože blagdanskog raspoloženja, odgovornost kršćanstva, pa čak i Božića, za strašnu smrt Židova. "Kršćani kažu da je holokaust dio zla čovječanstva", napomenuo mi je Maccobv nešto kasnije tijekom našeg razgovora. 347 "Nije to zlo čovječanstva nego zlo kršćanskoga svijeta." A Hitler? "On je utjelovio jedan aspekt kršćanske civilizacije koji je u drugim ljudima prigušen", objasnio mi je poslije kad je govorio o Hitleru kao o "čiru" u kojem su se skupili svi otrovi "kršćanskoga društva". Ovo su doista teške riječi, još jedan primjer kako pokušaji objašnjenja Hitlera navode i najuljudenije znanstvenike poput Maccobvja na ekstremna retorička i filozofska stajališta. Sjedeći za svojim stolom u sobi prepunoj polica s knjigama, Maccobv se ponaša poput umirovljena činovnika, ali njegove su riječi ispunjene vatrenim uvjerenjem ratničkih svećenika Makabejaca čije ime nosi. Maccobvja ne krasi emocionalna borbenost vjerskoga fanatika. Nakon školovanja u Oxfordu znanstveno se bavio književnošću i tek je poslije postao povjesničar religije. Njegova ozbiljna uvjerenja izviru iz desetljeća posvećenih proučavanju i predanom istraživanju. On, prema vlastitu uvjerenju, samo izražava bolne istine koje drugi Židovi ne žele izraziti iz straha da ne uvrijede pretežito kršćansko društvo u kojem žive. Ali Maccobv misli da se objašnjenje Hitlera - koje se nitko ne usuđuje izreći - ipak mora izraziti, da se moraju razotkriti kršćanski korijeni genocida. Kad Maccobv kaže "Božić je zlokobna svečanost", on time ne misli da je Božić prijevara, nego da je Božić holokaust. Donekle bi se moglo reći da prijepor između Georgea Steinera i Hyama Maccobvja podsjeća na velike disputacije iz srednjovjekovne Europe. Riječ je o disputacijama kojima je inkvizicija, pod
krinkom teoloških rasprava, Židovima nanijela strašne muke. Te disputacije možemo shvatiti kao intelektualno razapinjanje židovske vjere na križ. Inkvizitori bi prisilili - a često i odvukli -istaknutog predstavnika židovske učenosti ili rabina u prvostolnicu da sudjeluje u "debati" s vodećim kršćanskim teologom o pojednostavnjenom pitanju: koja vjera govori o istini: judaizam ili kršćanstvo? Razumije se, nadmetanje je bilo namješteno, prosudbe pristrane, a Židovi podvrgnuti porugama i zlostavljanju dok su dostojanstveno pokušavali očuvati vjeru koju uopće nisu željeli podvrgnuti raspravi - i to često protiv odmetnika, preobraćenih Židova koji su tvrdili da znaju podle, sramotne zablude i tajna iskrivljenja židovske doktrine. Sam Maccoby napisao je dramu na temelju jedne od najpoznatijih takvih rasprava. Njegovu je Disputaciju (The Disputation) jedan židovski kritičar opisao kao "židovsko crkveno prikazanje". Iako sukob između Steinera i Maccobyja sadrži primjese velikih srednjovjekovnih disputacija, on je ipak u većoj mjeri borba jednakih budući da su obojica genijalni i strastveni borci. Ali naposljetku se bit njihove rasprave svodi na goli izbor židovstva ili kršćanstva, na to koja je od te dvije vjere "odgovornija" za Hitlera. Steiner na koncu okrivljuje judaističku "ucjenu transcendentnosti" za to što su Židovi postali predmetom ubilačke mržnje. Maccoby okrivljuje ono što smatra krvnom mržnjom u srži kršćanskih Evanđelja jer su odobrila, pripremila teren za ono što shvaća kao kršćansko obredno umorstvo židovskoga naroda. Maccobvju, urednom, otmjenom starcu koji se bližio sedamdesetoj kad sam ga posjetio, to je postao duboko usađen kredo, ali on za nj tvrdi da je proizvod kritičkog razmišljanja, dugogodišnjeg bavljenja poviješću odnosa kršćanstva i judaizma. Kao izvršni upravitelj Sternbergove knjižnice u sklopu Instituta Leo Baeck (cijenjenog londonskog centra za proučavanje njemačke židovske kulture) Maccobv je autor šest knjiga znanstvenih radova, ali najpoznatiji je u Sjedinjenim Državama zbog svojih oštrih polemika u časopisu Commentatj, u kojima poziva Židove da rasprše toplu maglu ekumenskih nada i bace hladan pogled na odgovornost kršćanske kulture i kršćanske vjere za holokaust. Nekomu tko poput Maccobvja kršćanstvo smatra odgovornim, razmišljanja Georgea Steinera o odgovornosti judaizma nisu samo zablude, nego otvorena uvreda. On ide tako daleko da optužuje Steinera zbog "veličanja Hitlera" time što mu daje posljednju riječ u nepobijenom govoru samoopravdanja u kojemu optužuje Židove u Prijevozu A. H. u San Cristobal. Maccobvjev ton u obraćanju Steineru kreće se u rasponu od jetkog (on ga "ne smatra šarlatanom", iako implicira da ga drugi smatraju takvim) do prezirnog: optužuje Steinera da se "igra vatrom" time što Hitlerovu huškačkom govoru daje takvu retoričku snagu. Prikazuje Steinera kao neodgovorno dijete koje se igra šibicama. Ali u određenom se smislu i sam Maccobv može promatrati kao netko tko se "igra vatrom", tko ruši mostove - krhke mostove ekumenizma koji povezuju kršćane i Židove u razdoblju poslije holokausta - zato što ustrajava na tvrdnji da je kršćanstvo u svojoj srži nepopravljivo zaraženo ubilačkom mržnjom. Kad sam postavio to pitanje, Maccobv je odgovorio: "Zaboravite ekumenizam. Nema govora o ekumenizmu s vjerom čija je bit opravdana mržnja Židova." Maccobv zna da krši tabue, da je glasno izricanje objašnjenja koje se ne usudimo izustiti jednako mučno Židovima kao i kršćanima. Stajalište da kršćanstvo (a ne samo neki kršćani) mora snositi odgovornost za holokaust - da on nije tek iskrivljenje kršćanskih načela, nego kulminacija nekakve zlokobne biti - on je prvi put izrazio u članku u Commentarvju koji je uzburkao duhove u rubrici Pisma čitatelja toga židovskog časopisa. "Vaše su stajalište napali gotovo kao da je riječ o kršenju pravila lijepoga ponašanja - neizrečena pravila da Židovi moraju biti uljuđeni i ne smiju govoriti takvo što", natuknuo sam. "Upravo tako", odgovorio je. "Moglo se vidjeti kako je to što sam napisao užasnuto mnoge, ne samo kršćane nego i Židove. Ali činilo mi se da su ljudi bili toliko zaokupljeni odnosima između Židova i kršćana da su okretali leđa stvarima o kojima je trebalo razgovarati. Sve što su ti ljudi spremni reći svodi se na: 'Da, da. Bilo je nekih kršćana koji su bili antisemiti i nesretna je okolnost što se to proširilo među ljudima kao svojevrsno pogrešno poimanje kršćanstva, ali to nikad nije bio
pravi smisao kršćanstva, nikad ga nisu prihvatile vođe kršćanskog svijeta.' A moj je argument bio upravo suprotan: da antisemitizam stoljećima nije ostavio traga na ljudima. Trebalo 349 je proći osamnaest stoljeća indoktrinacije, koju su provele upravo vode, kako bi ljudi postali toliki antisemiti da bi mogli prihvatiti Hitlera." Maccobv nije protiv kršćana a priori. Govori lijepo o određenim inačicama koje ne naglašavaju "ljudsku žrtvu" raspeća, kako je on naziva, i popratnu potrebu da se Židovi muče kao "sveti krvnici" Boga. Ali on ipak vjeruje kako spremnost da se Židove mrzi i ubije, taj nagon koji je Hitler iskoristio, nije iskrivljenje nego bit kršćanske matice. Maccobv misli da postoji "izravna veza između Jude i Hitlera". Između mržnjom prikazanoga podlog izdajice Gospodina koji je postao arhetipom Židova u kršćanskoj svijesti tijekom osamnaest stoljeća i kulminacije te indoktrinacije u mržnji prema Židovima - u spremnosti kršćanskih naroda, kršćana da postanu sudionici u umorstvu Judina naroda čim ih je na to nahuškao i za to ovlastio Hitler. S obzirom na njegovu zaokupljenost Judom ne iznenađuje što je izdaja tema koja se ponavlja u Maccobvjevu diskursu. Osjećamo da dio njegove srdžbe prema Georgeu Steineru izvire iz njegova shvaćanja da je Steiner (poput onih srednjovjekovnih Židova koji su u disputacijama zagovarali kršćansko stajalište) izdao vlastiti narod - da je Židovima postao Judom - u službi svoje intelektualne taštine. A Maccobvjevo objašnjenje razvoja vlastita antagonizma u odnosu na kršćanstvo počelo je onim što naziva osobnom izdajom: izdao ga je T. S. Eliot. "Pristupam cijelom problemu kao britanski Židov, a ne kao, recimo, netko tko je bio osobno zahvaćen holokaustom", napomenuo mi je Maccobv. "Moja obitelj pripada ruskim Židovima koji su se doselili u Zapadnu Europu i Ameriku uslijed pogroma na kraju 19. i na početku 20. stoljeća. Doista je moguće da su neki članovi moje porodice stradali u holokaustu, ali ne znam, jer smo izgubili vezu sa svojim ruskim rođacima." Ipak, on jest bio osobno uključen u rat protiv Hitlera. "Služio sam u britanskoj vojsci, ali to je sve." Bio je premlad da bude uključen u borbe prije kraja rata. često spominje "sindrom podcjenjivanja" u predratnoj Britaniji tijekom svog djetinjstva, "koja je Hitlera smatrala običnim političarom, u neku ruku možda ekstremim, ali naglašavalo se da će s vremenom prevladati razum. Znate, neki i danas govore tako. Primjerice, John Charmlev." Charmlev je autor nedavne biografije Winstona Churchilla u kojoj tvrdi da je britanski premijer bio fanatično opsjednut Hitlerom i da bi Britancima možda bilo bolje da su s Hiderom 1940. ili 1941. sklopili "mir jednakih". "Mislim da je to velika zabluda. Želim reći da ljudi jednostavno nisu shvatili koliko je Hitler bio ekstreman i lud." Govorio je o vlastitim prvim nagovještajima na prvoj godini studija u Oxfordu 1942. godine. "Kad sam studirao u koledžu Balliol, ljudi su počeli pokazivati fotografije, dokaze o tome što se zbivalo u Hitlerovim logorima smrti. Priređeno je nekoliko velikih skupova u parkovima u Londonu i Oxfordu da bi ljudi postali svjesni toga što se zbiva. Ali ljudi nisu bili svjesni, prosječni građani nisu bili svjesni." Njegova vlastita svijest o tome tad još nije utjecala na njegovu kulturnu 3=;n preokupaciju. Prigrlio je zapadnjački kanon u samome korijenu, izvor Ballliola. "U Oxfordu sam studirao klasične predmete, grčki i latinski. Nakon toga sam studirao filozofiju, a na samom kraju moj je glavni predmet bila engleska književnost." Ma koliko je prigrlio zapadnu književnost i zapadnu kulturu, nije se mogao oteti nelagodi u vezi s jednim aspektom te kulture. "Mislim da se to dogodilo kad sam se prvi put susreo s djelima G. K. Chestertona, koja su me veoma zanimala dok sam bio tinejdžer. Volio sam kako piše, ali kroz njegova se djela provlačila antisemitska nit. Jednako tako i u slučaju Hilairea Belloca. Njegova su djela još gora." Ali postojala je razlika između Bellocova i Chestertonova antisemitizma zbog čega se Chesterton Maccobvja dojmio kao zloslutniji. "U Chestertonovu se slučaju to nije dogodilo posebno prirodno. činilo se kao da je to pokupio iz svojih vjerskih uvjerenja, a ne iz prirođena antisemitizma kao Belloc. Zainteresirao sam se za odnos između kršćanske doktrine i antisemitizma. To me oduvijek zanimalo jer sam odgojen u strogoj
rabinskoj obitelji. Moj djed i stric studirali su Talmud. Tako sam odgojen na proučavanju judaizma na najvišoj znanstvenoj razini. U svojoj sam mladosti također mnogo čitao o povijesti kršćanstva. I vratio sam se na to kad sam se zadubio u studij engleske literature, jer me posebno zanimao T. S. Eliot, kojega sam proučavao i o kojem sam napisao mnoge članke. I ovdje se vraćamo na isti taj kršćanski sindrom: bio je on autor kojemu sam se divio kao piscu, ali bio je istodobno i autor čiji antisemitizam nije u njegovim djelima bio samo nešto sporedno, nego je bio duboko usađen u njegovu osobnost i kršćansku vjeru." Na svoje zaprepaštenje, Maccobv je zaključio kako su pisci koji najdublje doživljavaju svoje kršćanstvo, pisci poput Chestertona i Eliota, najskloniji tomu da omalovažavaju Židove i judaizam. Štoviše, Maccobv je zaključio da u tome što čine oni nužno ne tumače kršćanstvo pogrešno. Možda je bit u tome što predobro razumiju antisemitski poriv u njemu. Riječ je o porivu za koji Maccobv vjeruje da prije svega izvire iz priče o Judi u Evanđeljima, iz shvaćanja Jude kao arhetipskog Židova, i poziva na mržnju u njegovim prikazima. Iako zbog svoga židovstva Juda nije stigmatiziran u Novom zavjetu (svi su apostoli bar nominalno bili Židovi), to je shvaćanje postalo službeno u papinskoj proklamaciji već u petom stoljeću kad je papa Gelazije I. denuncirao Judu kao "đavla i đavoljega slugu po kojemu je nazvan cijeli židovski narod". Neslužbeno su dijelovi priče o judi u Evanđeljima bili prikladni za stvaranje najgorih stereotipa o Židovima, ili su pak pomogli stvoriti takvu predodžbu. Njegova je izdaja bila plaćenička (prodao je Isusa vlastima za trideset srebrnjaka), bio je gramziv varalica (u Ivanovu evanđelju prikazan je kako uzima novac koji su apostoli namijenili siromašnima), a prije svega je nepošteni, himbeni izdajica, nasmiješeni lupež koji ljubi Isusa u usta dok mu zabija nož u leđa. Doista, opažamo huškačke antisemitske odjeke priče o Judi u optužbi o nožu u leđa kojom je Hitler manipulirao kako bi uvjerio njemačku javnost da junačka njemačka vojska nije izgubila Prvi svjetski rat nego je izdana, da su joj nož u leda zabili izdajnički Židovi i političari koje su Židovi podmitili u samoj Njemačkoj. U Hitlerovoj je retorici židovstvo izjednačeno sjudinim ponašanjem. Usredotočivši se na priču o Judi, Maccobv uvelike odstupa od prijašnjih rasprava o izvorima kršćanskog antisemitizma koje su se u većoj mjeri usredotočile na rani "antijudaistički" pomak u samoodređenju kršćanstva - pomak od vjere koja je u sebi vidjela ispunjenje obećanja judaizma na vjeru koja "potiskuje" svoje židovske izvore. Težište te škole mišljenja manje je na Judi, a više na Pavlovoj snažnoj antijudaističkoj ideologiji istisnuća. Pavao je bio Židov koji je progonio kršćane i postao kršćanski čistač židovstva iz kršćanstva. Neki u Pavlovoj doktrinarnoj predispoziciji vide odobravanje narodnoga bijesa uperenog prema Židovima jer su zanijekali i razapeli Isusa. Maccobv se tome odlučno opire. Iako postoje antižidovski elementi u Pavlovoj doktrini i u retorici njegovih poslanica: "Ono što zapravo želim reći jest da to nije toliko pitanje doktrine. Riječ je o predodžbi koju u mašti stvara sama priča o Judi. U kršćanstvu nema vjerovanja da kršćani moraju biti antisemiti. Judin lik nema nikakvu ulogu u kršćanskom vjerovanju, ali on igra veoma važnu ulogu u kršćanskoj priči jer on utjelovljuje lik Židova." Isprva sam bio donekle skeptičan prema Maccobvjevu stajalištu. Budući da sam nedavno ponovno pročitao Pavlove poslanice, osupnula su me Pavlova podla huškanja protiv Židova u nekima od njih. Ali nakon što sam razgovarao s Maccobvjem, potrudio sam se i ponovno pročitao ulomke iz Novog zavjeta koji se odnose na Judu. Njihov se antisemitski potencijal djelomice izvodi iz činjenice što Juda u njima nije apstraktan narod protiv kojega se buni Pavao, nego živopisno prikazan Židov od krvi i mesa - ne samo onakav o kakvom su kršćani ne samo slušali i čitali nego i kakva su doista vidjeli: podao, prijezira vrijedan izdajica poznat kršćanskoj publici tijekom dugih stoljeća - Židov iz crkvenog prikazanja. U prikazu Jude u Evanđeljima također me se dojmio istrebljivački imperativ koji je utjelovljen u samu bit priče, u riječima, u kletvi samog Isusa. Znajući na Posljednjoj večeri da ga je Juda već izdao, Isus izgovara svoju kletvu: "Jao čovjeku onomu koji predaje Sina čovječjega! Tomu bi čovjeku bolje bilo da se nije ni rodio." Ta me se kletva dojmila još jače jer sam nedavno slušao Georgea Steinera kako razmišlja da bi možda bilo bolje da je židovski narod nestao ili da se nikad nije rodio. To je gotovo želja za retroaktivnim istrebljenjem, koja je u Maccobvjevoj tezi utrla put Hitlerovu aktivnom istrebljenja
Možda emocionalna snaga priče o Judi ima neke veze s retorikom krvi kojom je prožeta. Trideset srebrnjaka koje Juda uzima od poglavara svećeničkih u Hramu da izda Isusa postaju "krvarina"; kad kukavni pokajnik Juda pokuša vratiti novac naredbodavcima u Hramu, čak ga i oni odbijaju primiti jer su "krvarina". Hramski svećenici potroše proklete srebrnjake da bi kupili njivu koja poslije dobiva naziv 2CT Krvava njiva. To je mjesto gdje (u drugoj inačici priče) Juda krvavo skonča. To je njiva koju kupuje svojom krvarinom i dok pregledava novi posjed, pada tako silovito da mu se sva utroba prosula iz tijela natapajući zemlju krvlju, pa je njiva postala krvava ne samo po imenu, nego i doslovce. Učestalo spominjanje krvi u priči o Judi nalazi odraz, prema Maccobvjevu shvaćanju, u učestalom spominjanju krvi u antisemitskoj legendi koja najviše huška 11 na umorstvo - riječ je o takozvanoj krvnoj objedi, rasprostranjenoj legendi da Židovi prakticiraju obredna umorstva kršćanske djece (svojevrsno ponavljanje razapinjanja na križ) da bi se domogli krvi kojom se služe u Pashalnim obredima. Maccobv smatra da je ponavljanje priče o Judi - indoktrinacija kršćanske djece tijekom mnogih stoljeća tom pričom o plaćeničkoj izdaji i krvarini - do vremena holokausta kumulativno razvila istinsku, duboko ukorijenjenu žed za židovskom krvlju, osvetničku žed koja se nekoć zadovoljavala povremenim pogromima, ali koju je Hitler manipulacijom lako pretvorio u sudioništvo u istrebljenju. Pitao sam Maccobvja nalazi li se u priči o Krvavoj njivi, o židovskoj krvi koja natapa krajolik, nagovještaj ili poziv na stvaranje krvavih polja u sklopu Hitlerovih logora. "To je ta priča, da. Priča na ljude djeluje više negoli teologija ili vjerovanje. A djeca koja od malih nogu slušaju priču u kojoj je Židov omražen lik - Juda Iskariotski i Židovi općenito omraženi su likovi - cijelog će života mrziti Židove, a da uopće ne znaju zašto mrze Židove! Izgube li svoju kršćansku vjeru, ta će mržnja ipak ostati s njima. Naći će neki drugi razlog zbog kojeg će mrziti Židove. Kao, primjerice, i sam Adolf Hider." "Vi, dakle, mislite da je priča o Judi izravno odgovorna za Hitlerov antisemitizam?" upitao sam Maccobvja. Naglasio je da u Evanđeljima, u dva prikaza Judine izdaje, prije nego što izda Isusa u Judu ulazi Sotona (Luka), odnosno nadahnjuje ga đavao (Ivan) i time zauvijek, u duši djece koja tu priču čuju dok su najviše podložna utjecajima, stvara predodžbu o Židovima kao o đavoljem narodu. "Hitler je bio odgojen da mrzi Židove, i to posebice da mrzi Židove kao đavolji narod", ustrajava Maccobv. "On je izgubio svoju kršćansku vjeru, ali s njim je ostala njegova mržnja Židova kao đavoljeg naroda." Ovdje Maccobv hotimice obara argument onih koji pokušavaju isključiti odgovornost kršćanstva kao izvora Hitlerove mržnje prema Židovima navodeći mnoge protukršćanske misli koje je Hitler izrekao tijekom više godina. Noviji primjer toga nalazimo u novinskoj kolumni Pata Buchannana. Pokušavajući pobiti napomenu Jessea Jacksona da je "kršćanska koalicija" u nacističkoj Njemačkoj Hitleru pružila "prikladno znanstveno-teološko opravdanje", Buchannan je napisao: "Hitler je prezirao kršćanstvo. U djelu Louisa Snvdera Hitler's Third Reich: A Documentary History {Hitlerov Treći Reich:povijest u dokumentima), navodi se da je Hitler rekao kako je 'Stari vijek bolji od današnjice jer nije poznavao kršćanstvo i sifilis.'" 353 Razumije se, Hitler je o kršćanstvu govorio svašta, a često ga je napadao kao drugi naziv za judaizam, ali jednako je često govorio o važnosti crkve za nacionalno ćudoređe. Ipak, smisao je Maccobvjeva stajališta u tome što, ma koliko Hitlerovih protukršćanskih navoda nađemo, oni dolaze od odraslog Hitlera, dok je istinska relevantnost antižidovskoga kršćanskog raspoloženja njegov utjecaj na Hitlerov osjetljivi duh u djetinjstvu. Emocionalna indoktrinacija na temelju priče o Judi bila je snažna, otrovna baština koja je sezala dublje od kasnijih Hitlerovih nesporazuma u vezi s političkom i društvenom ulogom kršćanske crkve u Njemačkoj. Prema tome, u aktualnoj raspravi o izvoru Hitlerova antisemitizma i uzroku njegove pogubnosti, Maccobv smatra da počeci sežu mnogo ranije nego što većina pretpostavlja.
"Želite, dakle, reći da je to počelo u benediktinskom samostanu?" upitao sam ga s obzirom na to da je Hitler krenuo u školu benediktinaca u Lambachu. "Da. Pa mogli biste reći da je mnogo ljudi prošlo sličnu izobrazbu, a nije postalo Hitlerom.. Ali ipak je to bio početak i, zbog njegove posebno opsesivne naravi, to je postalo središtem njegova razmišljanja. Prilično sam siguran da je na to utjecao i njegov obiteljski odgoj - da nije bio odgojen u kršćanskom duhu, on bi vjerojatno ionako postao bolesna ličnost, ali njegova bi se bolest vezala uz neki drugi oblik mržnje. Ali, budući da je odgojen u kršćanskom duhu, njegova se bolesna psiha usredotočila na tradicionalnog neprijatelja. A posebice u okolnostima njemačkog poraza javila se potreba za žrtvenim jarcem - sklonost ljudi da se okreću tradicionalnom žrtvenom jarcu u doba velike nevolje." Pitao sam Maccobvja kako je reagirao na Hitlerov vlastiti prikaz kasnije transformacije u Mein Kampfu: o trenutku kad je na bečkoj ulici, deset godina nakon škole u Lambachu, "prvi put" ugledao Židova u naizgled tuđinskom crnom kaputu i s dugim crnim uvojcima. "Mislim da se obmanjivao", odgovorio je Maccobv. Ili je obmanjivao nas. "Hitleru je važno da prikaže antisemitizam kao nešto što je razvio poslije, a ne nešto s čim je odrastao. Mislim da je on vidio tu osobu. Ali zašto je bio prožet takvom mržnjom prema njoj? Da je, primjerice, vidio Amiša odjevena u neuobičajenu odjeću, on uopće ne bi osjećao mržnju." Maccobvju sam spomenuo doktorat koji sam pročitao (Helmuta Schmellera), gdje se tvrdi kako je Hitler, budući da je odrastao u Linzu, vjerojatno čitao ekstremni antisemitski listi Linzer Fliegende Blatter u kojem su Židovi često bili karikirano prikazivani u dugačkim crnim kaputima, pa je toga bio svjestan davno prije navodnog susreta s apokrifnim Vječnim Zidom, Židovom lutalicom na bečkim ulicama, koji mu je otvorio oči. "Pa što? Znači da i o tome laže. Ili je to, u najboljem slučaju, nešto što vjerojatno seže toliko rano u njegovo djetinjstvo da se ne sjeća kada je počelo." "A što je s milijunima kršćana koji su bili indoktrinirani na isti način, ali nisu postali Hitler?" pitao sam ga. 354 "On je na neki način bio jedinstven - i to u smislu da je utjelovio jedan aspekt kršćanske civilizacije koji je u drugim ljudima raspršen i protuteža su mu razne druge stvari. Ali on je strunu s tim aspektom dotaknuo u drugima. On je sam bio čovjek koji je posjedovao tu strunu. On ju je fanatično utjelovio. Bio je žarište određene vrste zla koje je u njemu sazrelo poput čira." Maccobv smatra da je ta zajednička struna udružila njemački narod s Hitlerom u zajedničkom pothvatu genocida. "Vašemu je stajalištu upućena kritika", napomenuo sam Maccobvju, "da je Hitlerov antisemitizam bio rasni, a ne kršćanski. Je li vas točno shvaćam da želite reći kako je rasni antisemitizam, kakav su oblikovali Hitler i nacisti, bio prisutan možda stotinjak godina? Ali što je s osamnaest stoljeća kršćanskog..." "Upravo tako. Bit je u tome što je nagomilana mržnja prema određenoj skupini ljudi. To što tu nagomilanu mržnju podupiru određene dogme ne znači da će mržnja nestati zajedno s dogmom. Mržnja ostaje. I ona traži potporu novih teorija. Time mislim da ako Židovi više nisu omraženi kao Sotonin narod koji je ubio Isusa, onda se primjenjuje druga teorija - a u slučaju nacista bila je to rasna teorija; u slučaju Karla Marxa Židovi su odigrali ulogu arhetipskog kapitalista. To je ono što nazivam postkršćanskim antisemitizmom." A to je nastavak kršćanskog antisemitizma u drugom obliku, što je, primjerice, suprotstavljeno pojmu "eliminacijskog antisemitizma" Daniela Goldhagena, koji, prema Goldhagenu, stoji nasuprot kršćanskom antisemitizmu. Maccobv izvor svega vidi u Evanđeljima, u emocionalnoj snazi krvne kletve. "Evanđelja su doista huškački prikazala Židove kao bogoubojice." Zapravo sam shvatio da Maccobv, time što ustrajno naglašava emocionalnu snagu krvne kletve i krvave retorike Evanđelja, u biti čini nešto veoma snažno i emocionalno. On okreće polove notorne objede koja je tako dugo i kobno upućivana Židovima i zapravo kaže: Nismo krivi za krvoločna obredna umorstva kršćanske djece za koja nas optužuju. Ali vi kršćani, jeste krivi za obredna umorstva Židova, ili ste barem sudionici u tomu, odnosno tomu ste utrli put. Naša je krv na vašim
rukama. U svojoj knjizi o problemu Jude Sveti krvnik: ljudska žrtva i baština krivnje (The Sacred Executioner: Human Sacrifice and the Legacv ofGuilt) Maccobv je ponudio antropološko objašnjenje načina na koji je raspeće preoblikovano u obredno umorstvo Židova. "Židovi su ubijani zbog kršćanske krivnje", napisao je. "Zbog kršćanske potrebe za ljudskom žrtvom koja im omogućuje spasenje" (Isusova žrtva koja iskupljuje njihove grijehe). "činjenica što sile zla [Židovi] uzrokuju smrt žrtve [nužnu za iskupljenje] ni na koji način ne opravdava Židove", objasnio mi je. "Oni ostaju omraženi. Štoviše, što ih više mrzite, to ste više spašeni, jer tako možete oprati ruke poput Pilata i vi osobno niste upleteni u smrt [Isusovu] koja se dogodila radi vas [vaših grijeha]. Vi izvlačite korist iz Isusove smrti jer ste spašeni, ali vi niste sudjelovali u toj smrti. Krivnja za tu 355 smrt prebačena je na Židove, koje onda možete nekažnjeno ubijati." Židovi su, prema Maccobvju, uvučeni u priču iz Evanđelja da bi odigrali ulogu (ubili nužnu žrtvu) i onda sami bili poklani kako bi odriješili krivnje one koji su zapravo izvukli korist od Kristova umorstva - kršćane. Maccobv vjeruje da su zapravo kršćani okrvavili ruke - oni su krivi zbog obrednog umorstva. Iskreno rečeno, nisam siguran je li Maccobvjeva psihoantropološka analiza potrebna i dodaje li ona uopće štogod njegovoj tezi protiv kršćana na temelju priče o Judi. Ali on joj je privržen, jednako kao što je privržen toj tezi. Maccobv je svjestan koliko pobožnim kršćanima njegova analiza djeluje grešno i uvredljivo. Razmislio je o posljedicama onoga što je gotovo optužba protiv kršćanstva zbog Hitlerova umorstva Židova, ali duboko je uvjeren da se to mora reći, da kršćane treba suočiti s onim što on shvaća kao mržnju u srži Evanđelja. On je također svjestan toga koliko time što ustrajava na tome uznemiruje, pa čak vrijeđa mnoge Židove. Spomenuo je simpozij 1989. na sveučilištu u Nevv Yorku i sukob s američkim židovskim ekumenskim rabinom Marcom Tannenbaumom. "On se oštro suprotstavio mom pristupu. On je uvelike bio uključen u židovsko-kršćanske odnose. A posebice je bio uključen u pregovore s Papom u nastojanju da Vatikan prizna Izrael. Smatrao je da moj pristup ima neželjeno djelovanje. Ali ja takva razmišljanja odbacujem", nastavio je. "Ja to smatram malodušnim. Prvi put nakon mnogo stoljeća [mi Židovi] možemo govoriti. Prije nismo mogli govoriti jer bi nas ubili. A sad navodno ne smijemo govoriti jer to ne bi bilo pristojno. Kako god okrenete, usta su nam začepljena. Rekao sam mu: ako ne progovorimo sad, kada ćemo? Ne možemo govoriti kad nas progone jer će nas progoniti. A u doba kad nas ne progone, ne smijemo govoriti jer bismo time pokazali nezahvalnost ljudima što nas ne progone? Kad ćemo onda govoriti? Nikad?" "Ipak, s druge strane", napomenuo sam mu, "vaše je stajalište prilično tmurno u smislu da ne daje nikakve ekumenske nade za nekakvu pomirbu između Židova i kršćanstva, jer tvrdite kako sama bit kršćanstva odobrava mržnju i umorstvo Židova." "Pa, ljudima koji kažu: 'Vi pozivate na ukidanje kršćanstva u smislu da ono ovisi o obrednom umorstvu Židova', odgovaram, 'Ne. Mislim da to ne činim. Ja podupirem određenu struju u kršćanstvu protiv službenog kršćanstva. Govorim da je tijekom svih dugih stoljeća bilo kršćana koji su stvarno prosvjedovali protiv kršćanstva. Time mislim na ljude poput Pelagija, koji je prosvjedovao protiv Augustina. Na ljude koji su vjerovali u Isusovu čovječnost, a ne u njegovo božanstvo. Na one koji nisu prihvaćali Isusovu smrt kao žrtvu, kao teološku žrtvu, nego jednostavno kao mučeništvo velikoga čovjeka koji se borio za slobodu. On se borio protiv Rima, a ne protiv Židova. To su ljudi koji u Isusu vide uzorna učitelja. Tad bi Isus u kršćanstvu zauzeo isto mjesto koje Mojsije zauzima u judaizmu, kao Muhamed u islamu - dakle mjesto ljudskog učitelja. U tome nema ništa što je upereno protiv vjere." "Znači, vi ne zastupate stajalište da bi kršćanstvo, kad bi posjedovalo svijest o sebi, moralo samo sebe ukinuti? Zapravo tvrdite da postoji vrsta kršćanstva 356 koja u sebi ne sadrži mržnju prema Židovima?" "Tako je. Drugim riječima, umjesto da se usredotočuju na Isusovu smrt. usredotočili bi se na Isusov život."
Ipak, takvo bi kršćanstvo prihvatio tek malen postotak onih koji se nazivaju kršćanima, i to uglavnom neke manje protestantske sljedbe. Na to Maccobv odgovara da postoje neki kršćanski teolozi nakon holokausta, poput Rosemarv Ruether, koji se uglavnom slažu s njime - njih toliko muči implikacija da je kršćanski antisemitizam utro put holokaustu da su počeli pozivati kršćansku maticu da preispita ili revidira svoje središnje vjerovanje kako bi se egzorciralo protužidovsko raspoloženje. Upitao sam ga razumije li pod time i struju novijih njemačkih kršćanskih teologa koji su pokušali holokaust uključiti u pripovijest o raspeću iz Evanđelja postavljajući tezu da su europski Židovi na neki način bili na križu, da su oni bili žrtve raspeća, istinsko tijelo Kristovo u određenom mističnom, izvanvremenskom smislu. On to odbacuje kao pogubno. "Veoma se oštro protivim takvom pokrštavanju holokausta gdje Židovi postaju svojevrstan lik Krista koji prolazi muke da bi iskupio grijehe kršćana." On u tome vidi nezgodnu teološku racionalizaciju koja ipak pojačava ili obnavlja pojam žrtvena raspeća koje provodi sveti krvnik - ovdje Hitler poprima ulogu onoga koji razapinje Židove, koji zabija čavle u tijelo židovskoga naroda. Na kraju se u biti pripovijest o raspeću obnavlja svježom krvlju i "Židovi se okrivljuju na profinjeniji način", naglašava Maccobv. Židovi se okrivljuju na profinjeniji način: to je ono što, prema Maccobvju, čini George Steiner. Od svih napada na Steinera nakon objavljivanja njegova romana o Hitleru, Maccobvjev (tiskan u časopisu Encounter) bio je najtemeljitiji, najljući, i njega su se Steinerovi saveznici najviše trudili pobiti. To je djelomice zato što Maccobv i predobro zna Steinerova djela. On zna izvore Hitlerova govora u Steinerovim ranijim radovima. On može navesti način na koji Hitler u Steinerovu romanu "postaje pravi steinerovac... i izražava stajališta uzeta doslovce iz Steinerovih drugih djela." Osim toga, Maccobvjeva je osuda najstroža jer ide tako daleko da Steinerov roman naziva "žalosnom vrstom suvremene protužidovske promidžbe koja dovodi u zabludu i ona bi antisemitima ubuduće mogla poslužiti kao potpora i utjeha". On ne optužuje Steinera samo zato što Hitleru kao osobi daje "kozmički dignitet" nego i zato što "počašćuje Hitlera uzdižući ga na razinu metafizičkog načela". čini se da dio Maccobvjeva raspoloženja izvire iz toga što ne reagira samo na objavljivanje romana, nego na njegovo uprizorenje u londonskom kazalištu Mer-maid 1981. godine koje je režirao Christopher Hampton. U toj je predstavi Hitler "prestravio" i samoga Steinera. Ali Maccobv nije napao samo govor Hitlerova lika u Steinerovu romanu nego i Steinerovo cjelokupno djelo, Steinerovu ličnost, zbog onog što naziva "kolosalnom zabludom" koja je posljedica intelektualne "taštine". Upitao sam ga jesu li se nakon takvog napada njih dvojica srela i suočila argumente. "Katkad naletim na njega", odgovorio je. "Georgea Steinera ne viđam često, ali katkad ga susretnem. Zapravo nema mnogo toga u čemu se slažemo", dodao je naizgled blago prije nego što se obrušio na njega niskim udarcem: "Ja ga nikad nisam kritizirao onako kako to čine neki kad ga nazivaju šarlatanom i tomu slično. Nekim se njegovim radovima divim. Ali mislim da pada u stupicu kad se bavi židovskim temama." Prema Maccobvju, Steiner pada u nekoliko stupica. Ali prije nego što ih razmotrimo, osvrnimo se na jetku napomenu: "Ja ga nikad nisam [...] nazvao šarlatanom", kojom kao da želi reći kako je stajalište da je Steiner šarlatan rasprostranjeno, ali da se on sam ograđuje od takva nedobronamjerna gledišta iz tobožnje velikodušnosti prema neprijatelju. Ipak, mislim da je to stajalište koje Maccobv dijeli. Kako mi je Maccobv objasnio, glavna "stupica" u koju Steiner pada, kako osobno tako i u svojem romanu o Hitleru, nije povezana toliko s njegovim viđenjem Hitlera koliko s njegovim viđenjem Židova. "On pada u stupicu. Riječ je o tome što zamišlja da je arhetip Židova Vječni Žid, Židov lutalica." Ovdje moram napomenuti da mi je nekoliko dana uoči razgovora s Maccobvjem Steiner veoma iskreno govorio o tome kako se poistovjećuje s Vječnim Zidom, sa Židovima koji su lutali, s izopćenicima i disidentima poput Freuda i Lava Trockoga - posebice s Trockim, s izumiteljem sustava, kojega je izopćila nakazna država koju je pomogao stvoriti (još jedna svojevrsna priča o Frankensteinu) i tako ga prisilila da postane ukleti, kontroverzan provokator u progonstvu."
Ali Maccobv misli da je velik problem u tome što se Steiner - pa i bilo koji Židov - poistovjećuje s Vječnim Zidom. "Vječni Žid nije židovska, nego kršćanska slika." Ovdje misli na izvor legende o Vječnom Židu u kršćanskim apokrifima, na priču o Isusovu susretu sa Židovom u Jeruzalemu. Isus, dok je vukao križ i krvario zbog trnove krune, uoči razapinjanja na križ moli Židova da mu utaži žeđ. Židov to odbija i za kaznu biva osuđen da luta svijetom, zauvijek izopćen, osuđen da vječno živi u pokori. Poslije, u legendama i romanima, Vječni Žid postaje višeznačniji, pače junački lik. Ali Maccobv ustrajava na tome da je to u svojoj biti "kršćanska slika idealnog Židova" - Židova koji priznaje svoju krivnju jer je odbacio Krista i prešutno priznaje opravdanost progona na koje ga kršćani osuđuju. "Time želite reći kako bi kršćani željeli da Židovi prihvate ulogu naroda koji je uzrokovao Isusovu smrt", u biti njegova ubojice. "I da to čine u duhu pokajanja", čak i prihvaćanja kazne koja im je nametnuta. čak i konačnog rješenja? Maccobv nije povezao prihvaćanje krivnje Vječnog Žida za svoju sudbinu i Steinerovu tvrdnju u romanu o Hitleru da su Židovi sukrivci za vlastiti genocid. Ja sam sklon mišljenju da Steinerov lik Vječnog Žida više duguje sklonosti suvremenoga intelektualca da sam sebe vidi kao otuđenoga autsajdera i egzistencijalističkoj filozofiji koja podiže krivnju na razinu gdje je se ne treba sramiti, nego joj treba težiti - kao višemu, izoštrenijem obliku svijesti u palom svijetu. Ali Maccobv možda ima pravo u smislu da Steiner možda toliko ne preže od nametanja krivnje Židovima zbog holokausta, jer ta krivnja Židovima daje tragičnu i ironičnu značajku odabranosti kojoj je Steiner sklon jednako kao što odbacuje uobičajeno, trijumfalističko poimanje izabranog naroda. A Steinerovo je poimanje trijumfalističkog značenja pojma izabranog naroda upravo ono za što Maccobv misli da je još jedna stupica u koju je upao. Spomenuo x sam Maccobvju svoj razgovor sa Steinerom u kojem je on ustrajno i opetovano tvrdio da su pitanja koja je nametnuo u svom fikcionalnom Hitlerovu govoru upravo ona za koja misli da su ispravna, da su to pitanja na koja on sam traži odgovor. To se, primjerice, odnosi na pitanje o tome jesu li Hitlerove rasne doktrine imitacija navodnog rasizma u ideji izabranog naroda u judaizmu. "Zapravo je doktrina o izabranom narodu u samoj svojoj biti različita od rasne doktrine", odgovorio je Maccobv. "Židovi ne kažu, mi smo izabrani narod jer smo sami po sebi bolji od drugih naroda, zbog nekakvih rasnih osobina. Upravo suprotno, ono što se time misli jest da židovski narod nije bio izabran zbog svojih značajki, nego zbog zadaće: da se podrazumijevalo kako je Židovi nikad neće moći ispuniti. Cijela se priča vrti oko nedostataka toga naroda. Cijela se priča vrti oko nazadovanja, i to uopće nije veličanje Židova. To je povijest o tome kako oni općenito nisu uspjeli ispuniti zadaću koja im je povjerena. To je pripovijest o neuspjehu. A ne možete zamisliti da bi Hitler govorio o nedostacima nordijske rase. Upravo suprotno, oni nisu krivi za svoje neuspjehe, za njih je uvijek kriv netko drugi - izdajice koje se rote protiv njih. Ali Židovi su postali mrski Gospodinu: većina se naroda okrenula od Boga i proroci su ih morali koriti. To je posve drukčije od rasističkog poimanja. Riječ je o pripovijesti o posve degradiranom narodu, o narodu robova koji je izabran da razvije pojam slobode. Sam pojam izbora posve je suprotan pojmu više rase." Možda jest suprotan pojmu više rase, ali taj je narod ipak izabran u smislu "izabran je da razvije pojam slobode." To je možda često bila sloboda da ne uspiju, sloboda da odaberu pogrešno, ali riječ je o slobodi, moći izbora koja je Bogu posebno važna, čak i kao predmetu njegova gnjeva. Maccobv je možda, strogo uzevši, u pravu kad odbacuje zamisao da odabranost predstavlja "superiornost" u smislu intelekta, ljepote ili plemenitosti - kako je za nordijsku rasu tvrdio Hitler - ali ona ipak odražava možda posebniju moralnu važnost ili odgovornost. Postoje dva bolja argumenta protiv Steinerova stajališta nego što je onaj koji zastupa Maccobv. Prvo, svaka vjera ima načina da nekima od svojih sljedbenika daje superiornost u odnosu na ostatak čovječanstva: izabrani i spašeni u nekim inačicama kršćanstva, prosvijećeni u budizmu, brahmani u hinduizmu, oni koji su hodočastili u Meku u islamu. Posve je neprimjereno izdvojiti taj aspekt židovske vjere i zato ih proglasiti sukrivcima za vlastito umorstvo. Još je jedan argument protiv Steinera (odnosno Steinerova Hitlera) taj što nema mnogo dokaza da je
Hitler svoju doktrinu o arijskoj superiornosti prilagodio prema 3=59 židovskoj koncepciji izabranog naroda. Štoviše, ima više dokaza da ju je izvukao iz obilja traktata i rasprava o mističnoj superiornosti arijske rase koji su mu bili dostupni, traktata koji su se kretali u rasponu od polupornografskih u bečkom časopisu Ostara do višesveščanih "znanstvenih" radova Wagnerova stručnjaka za rasna pitanja Houstona Stewarta Chamberlaina. Maccobv je uvjerljiviji, barem po mojem mišljenju, u napadu na tvrdnju koju Steiner stavlja u usta svojemu Hitleru da je izvor uspjeha Hitlerova protužidovskoga križarskog pohoda trostruka "ucjena transcendentnosti" - Mojsijevo otkriće savjesti, Isusov nemoguć poziv na savršenu ljubav i Marxov nemoguć poziv na savršenu pravdu. "Ne slažem se sa Steinerovom cjelokupnom idejom da se judaizam razlikuje od drugih religija u tome što postavlja visok moralni standard koji je tako nemoguć da vjernici postaju ogorčeni. To je teorija o antisemitizmu, da se antisemitizam sastoji od ogorčenosti kršćana što su prisiljeni težiti židovskom standardu moralnosti. Mislim da nije tako. Mislim upravo suprotno: židovstvu se predbacuje to što tvrdi da je moralnost uopće moguća!'Da to uopće nije tako teško te su, prema tome, sve izlike koje ljudi smišljaju ne bi li izbjegli moralnost - prozirne. Jer Biblija nam kazuje da to nije na nebesima, da nije s onu stranu mora, da je to nama pred očima. Moralnost je laka. Otežavaju je samo izlike koje ljudi nalaze. Jedna je od tih izlika kad kažu kako je moralnost tako teško ostvariti da je jedina krepost potpuna poniznost - da je nemoguće da budemo dobri ljudi pa zato trebamo Spasitelja koji će nam doći s neba i umrijeti za nas. Ono što ih čini ogorčenima nije to što je teško dosegnuti židovsku moralnost, nego, zapravo, poimanje da je moralnost moguća." Bio mi je doista čudan taj tjedan što sam ga proveo u susretima sa Steinerom i Maccobvjem: obojica posjeduju genijalan, strastven intelekt, obojica su posve suprotstavljeni i obojica se igraju vatrom. Iako Maccobv očito smatra da je Steiner učinio nešto opasno jer je stvorio intelektualno opravdanje za Hitlera koji okrivljuje svoje žrtve, on sam možda čini zapravo nešto jednako opasno: golemoj vladajućoj kršćanskoj većini, u okrilju koje žive Židovi u dijaspori, on govori da njezina vjera u sebi nosi - i to nerazdvojno isprepleteno u samoj svojoj srži - zločinačko sjeme genocida. I da bi oni, žele li posve egzorcirati krivnju iz svoje vjere, morali korjenito preoblikovati svoju vjeru ili je pak posve napustiti. Svojim objašnjenjima Hitlera obojica se igraju vatrom, ali istodobno obojica, na posve različite načine, oslobađaju Hitlera krivnje za holokaust. Obojica prebacuju težište sa samoga Hitlera na apstraktne ideološke i antropološke sile kojima je Hitler u najboljem slučaju pijun, čir, glasnogovornik. Prema Steinerovu stajalištu Hitler samo služi rasprostranjenom protužidovskom raspoloženju zbog muka savjesti koje su izumili i iskorištava ga. Prema Maccobvjevu stajalištu za pokolj židovskoga naroda nije bio kriv Hitler koliko Juda - ne stvarni Juda, nego omraženi kršćanski prikaz Jude kao arhetipskog Židova. Judina je slika omogućila Hitlerove zločine, ona je bila gnojivo na krvavu 36n polju koje je Hitler požeo. Hitler je bio samo katalizator neizbježne kristalizacije kršćanske mržnje. Moglo bi se jednako tako zaključiti da i Steiner i Maccobv iz objašnjenja Hitlera isključuju Njemačku, a možda je i posve oslobađaju krivnje. Dok je Steiner razmišljao o stanovitom potencijalu za nasilje u njemačkom jeziku, ipak je odlučno izjavio da Njemačka jednostavno "nije imala sreće" što se pojavio Hitler "sa svojim N osobitim genijem". Jer, prema Steinerovu mišljenju, Francuska je po samoj prirodi u biti bila sklonija antisemitizmu od Njemačke i njemačke kulture Goethea i Heideggera koju Steiner i dalje cijeni unatoč svojem nepovjerenju. Maccobv još strastvenije isključuje Njemačku ili barem njemačku kulturu. Na kraju našeg razgovora, dok je skupljao papire žureći na predavanje, postavio sam mu pitanje kojega sam se ustručavao jer sam osjećao da bi moglo biti uznemirujuće, pa čak i uvredljivo. Bilo je to pitanje o Leu Baecku, tragičnom intelektualnom i moralnom vodi njemačke židovske zajednice, berlinskom rabinu po kojem je nazvan Maccobvjev institut. Riječ je o pitanju koje je potaknuo Richard Rubenstein, američki rabin i jedan od najglasnijih heretičkih židovskih teologa poslije holokausta. Rubenstein je tvrdio da Židovi moraju smatrati Boga odgovornim (ako ne i krivim) zbog
holokausta, da je štovanje Boga, bez postavljanja pitanja njegove šutnje i pasivnosti u vezi s logorima smrti, gotovo uvreda židovskim žrtvama. Rubenstein je također potaknuo pitanja o šutnji i pasivnosti nekih voda njemačke židovske zajednice tridesetih godina koji su, uzdajući se u Boga, Židovima govorili neka žive normalno unatoč sudbini koja im se spremala. Rubenstein je izdvojio rabina Lea Baecka, štovanog vođu sofisticirane, kozmopolitske, asimilirane berlinske židovske zajednice, zbog Baeckova posljednjeg čina prije nego što je odveden u koncentracijski logor Theresienstadt tijekom posljednje evakuacije njemačkih Židova 1942. godine. Ono što je osupnulo Rubensteina bila je naizgled trivijalna gesta koju je Baeck učinio u trenutku prije nego što je pošao s esesovcima: platio je račun za električnu struju. Razmislite o tome, kaže Rubenstein: On se pridružuje ostalim Židovima u logorima smrti koje vodi nacistički režim, ali prije nego što ode, plaća račun za struju tom istom režimu. "Rubenstein smatra", napomenuo sam Maccobvju, "da to simbolizira židovsku pasivnost prema holokaustu. Kako biste odgovorili na to?" Iznenadila me elokvencija - a i težište - njegova odgovora. "Ono što Rubenstein od Baecka očekuje jest da bude svojevrstan primjer pobunjenika protiv cijelog sustava", objasnio mi je Maccobv. "Bit je Baeckova čina u tome što Židovi uvijek od ljudi oko sebe očekuju uljudnost. U tome je zapravo naš problem. To je razlog tomu što toliko mnogo Židova nije napustilo Njemačku. Oni zapravo nisu mogli vjerovati da bi ta Njemačka koju su voljeli, prema kojoj su osjećali obvezu... Tako su školovani ljudi osjećali zahvalnost prema Njemačkoj [jer im je pružala veće mogućnosti za napredovanje nego ijedna druga europska država]. I oni nisu htjeli ništa drugo nego izraziti tu zahvalnost tako da budu dobri građani." 361 U tom je trenutku ušao asistent i došapnuo nešto Maccobvju, vjerojatno o tome da kasni na predavanje. "Da, da. Upravo smo završili", rekao je. Ali htio je dodati još nešto, nešto o Baecku i njegovu računu za struju. "Rekao bih da Leo Baeck nikad nije izgubio ljubav prema Njemačkoj, taj osjećaj obveze prema Njemačkoj. I on je to izrazio ponašajući se, koliko god je mogao, kao poslušan građanin, čak i u doba kad je Njemačkom zavladao netko za koga je smatrao da stoji nasuprot istinskom duhu Njemačke." Je li Hitler stajao nasuprot duhu Njemačke - a ako jest, zašto je udario u strunu njemačkog naroda ili je on bio izraz tog duha? Maccobvjev Institut Leo Baeck posvećen je načelu da u Njemačkoj postoji duh koji Židovi ipak mogu voljeti. "čak i danas", napomenuo je, "ima njemačkih prognanika koji održavaju kulturu njemačkih Židova izvan Njemačke. Godišnjak Lea Baecka (Leo Baeck Yearbook sa znanstvenim člancima o kulturi njemačkih Židova) izraz je ljubavi Židova prema Njemačkoj. A to je nešto doista stvarno." Onda se vratio na kulturu koju smatra mnogo odgovornijom za holokaust od same Njemačke. "Njemačka je jedno. Ali kršćanska strana Njemačke je nešto posve drugo. Ne okrivljujem Njemačku za holokaust. Za holokaust okrivljujem kršćanstvo!" Cvnthia Ozick, velika štovateljica Maccobvjeva djela, naglasila mi je svoje uvjerenje da Maccobv oslobađa odgovornosti Nijemce njemačke počinitelje - time što okrivljuje "kršćanstvo" jer su holokaust najvećim dijelom počinili njemački kršćani. Ipak, zanimljivo je vidjeti dva Židova, Steinera i Maccobvja, kako čine sve ne bi li skinuli krivnju ako ne s Nijemaca, a onda s Njemačke. Riječ je o dvojici intelektualaca koji se toliko trude da prebace odgovornost s Hitlera na velike apstrakcije poput "ucjene transcendentnosti" i "kršćanstvo". Zašto je toliko ljudi nespremno zaključiti da su očiti sumnjivci krivi ili barem odgovorni? U biti je prijepor 0 središnjem mjestu Hitlerove odgovornosti i udjelu njemačkoga naroda u toj odgovornosti jedno od najspornijih neriješenih pitanja u cijelom području objašnjenja Hitlera. To je prijepor koji je, nedugo nakon mojih susreta sa Steinerom 1 Maccobvjem, prerastao u ljutu bitku znanstvenika oko djela Daniela Goldhagena. 362
19. POGLAVLJE \ Daniel Goldhagen: Krivi su Nijemci °& u kojem smo svjedoci akademskog šibanju i istražujemo objašnjenje kao osvetu Kad sam se prvi put sastao s Danielom Jonahom Goldhagenom, mladi je znanstvenik već mnogo pretrpio zbog svojeg pokušaja da objasni holokaust pa nisam htio povećati njegove muke. Iako, prema onomu kako je ispalo, sudeći prema žestokom načinu na koji je Goldhagen prekinuo naš razgovor o Hitleru, čini se da jesam. Možda me to nije trebalo iznenaditi. Bio sam svjedokom prvoga čina Goldhagenovih muka otprilike mjesec dana prije nego što smo se susreli: na neciviliziranom i burnom simpoziju znanstvenika u Američkom memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu koji se pretvorio u improvizirano suđenje - na kojem je Goldhagen bio okrivljenik. Skup je postao neumoljiv napad na njegovu tezu, pa čak i na njegov karakter, a to je osupnulo mnoge koji su pribivali tom događaju. Bilo je to nalik na akademsko šibanje. Skup o kojem je riječ bio je četverosatni okrugli stol o Goldhagenovoj knjizi Hitlerovi spremni krvnici (Hitler's Willing Lvcecutioners) objavljenoj početkom travnja 1996. godine i ta je prigoda do kraja ispunila mjesta u muzejskoj predavaonici Meyerhoff. I ne samo do kraja: prije nego što su se otvorila vrata, stvorio se dugačak red, a bilo je mnogo natezanja da bi se došlo do mjesta. Iako je u gledateljstvu bilo 363 znanstvenika i članova sveučilišta, činilo se da većinu tvore odani čitatelji koji su upravo razgrabili Goldhagenovu knjigu i doveli je na popis najprodavanijih knjiga u Americi, što je doista rijetkost za znanstveno djelo (knjiga je, naime, prošireni Goldhagenov doktorat na Harvardu). Mnogi od njih donijeli su svoj primjerak da im ga potpiše, a mnogi su prije i poslije skupa nahrupili oko njega i govorili mu kako je mlad (izgleda mnogo mlade od svojih trideset i pet ljeta) i naočit. Ali rijetki su bili spremni za ono što je uslijedilo, za oštrinu napada Goldhagenovih kolega znanstvenika koja je posebno iznenadila i osupnula zbog kontrasta s gotovo nepodijeljenim pohvalama kritičara u glavnim medijima koji su pozdravili Hitlerove spremne krvnike kao važan novi pogled na holokaust. Jest, istina je da je knjiga u njemačkim novinama izazvala veoma burne reakcije nekih povjesničara i intelektualaca koji su Goldhagena optužili da ponovno otkriva demonski "karakter njemačke nacije" kako bi objasnio holokaust kao nužnu posljedicu suštinski pokvarene teutonske naravi. Ali te su večeri u predavaonici Memorijalnog muzeja holokausta Goldhagenovi akademski tužitelji bili uglavnom njegovi židovski sunarodnjaci. Prvi kratak, jedak i šokantan nagovještaj o načinu na koji će se razgovor odvijati dogodio se pri spomenu riječi "davljenje". Aluzija na davljenje još je više iznenadila prisutne jer ju je uputio moderator skupa Lawrence Langer. Langer je autor studije o literaturi i svjedočanstvima o holokaustu kojoj se posebno divim jer rječito i temeljito govori protiv reakcije utjehe - sklonosti nekih da uzmu užasan, neobrađen materijal svjedočanstava preživjelih žrtava holokausta i u njemu pokušavaju naći zgodne utješne pouke o pobjedi ljudskoga duha nad zlom kobi - protiv kičaste sentimentalnosti kojoj moralizatori pribjegavaju da bi utješili sami sebe, jer Langer u tome vidi izdaju neutješnih strahota koje su proživjeli sami svjedoci i žrtve. Langer je zazvučao zloslutno kad je na samome početku pozvao sudionike da poštuju "kanone uljudnosti" u raspravi, dajući do znanja da ima onih koji misle da je cijeli skup organiziran nepromišljeno jer su strasti toliko uzburkane da se teško može nadati uljudnosti. A i sam je Langer prvi naznačio ton retoričkog nasilja koje će uslijediti kad je - nakon što je Goldhagen na početku govorio nekoliko minuta duže nego što je bilo dogovoreno - ne samo prekorio mladoga znanstvenika zbog prekoračenja vremena nego si je i dopustio neobičnu digresiju u smislu da, kad njegovi studenti tako prekorače vrijeme na fakultetu, on "često pomišlja kako bi ih htio zadaviti". Gruba maštarija o davljenju - uperena protiv Goldhagena - izazvala je kod okupljenih dubok udah. Doimala se neprimjerenom samom prijestupu. Ali zapravo je slika davljenja drskoga, prerevnog studenta možda podsvjesno označila pravu narav zbivanja te večeri: riječ je o pokušaju nekih
starijih kolega da uguše Goldhagenove drske studentske pretenzije - ako ne i samog studenta - već u samim povojima. Uslijedilo je još više izravnih pogrda, i poslije sam razmišljao zašto je Goldhagen 364 izazvao tako bijesan i prekomjeran odgovor starijih kolega. Henrv Kissinger je jednom napomenuo da su akademske prepirke tako oštre "jer je ulog tako malen". Ali mislim da u ovom slučaju - iako je profesionalna ljubomora zbog iznenadne medijske popularnosti mladoga znanstvenika možda igrala stanovitu ulogu - ulog doista nije bio malen: dapače, bio je itekako golem. Goldhagen je tvrdio da je objasnio holokaust, Hitlera, cijelu tu tragediju tako kako to još nitko nije učinio, da je ispravio pogreške, da je razorio mitove koje su naraštaji prihvaćali bez razmišljanja. U njegovim je tvrdnjama implicitno vjerovanje da su, ako on ima pravo, najbolji i najmudriji znanstvenici i mislioci prije njega imali krivo. A zbog čega su to imali krivo? Po čemu je to Goldhagenovo objašnjenje tako jedinstveno? U srži je Goldhagenove argumentacije samo jedna i posebno zorna metafora u kojoj se sažima cijela njegova teza: on tvrdi da je već u doba kad je Hitler došao na vlast 1933- rasni antisemitizam same Njemačke bio "spreman izroditi se u umorstvo". Sama ta metafora nabijena je implikacijama: umorstvo, masovno umorstvo Židova je nastajalo, rađalo se u samoj Njemačkoj (dakle u njemačkome narodu i njegovoj kulturi) davno prije nego što se pojavio Hitler i prije nego što je nacistička stranka došla na vlast. Pojam masovnoga umorstva, sjeme genocida posijano je u njemačkoj duši s pomoću osobite njemačke inačice literature mržnje, tvrdi Goldhagen. On toj vrsti literature daje ime "eliminacijski antisemitizam". Određuje ju kao oblik mržnje Židova koji ide dalje od tradicionalnoga kršćanskog antagonizma prema narodu za koji se govorilo da je odbacio ili ubio Isusa, dalje od mržnje čiji razvoj Hyam Maccoby vidi tijekom osamnaest stoljeća prije nego što je rodila svoj ubilački plod. Ne, reći će Goldhagen, u Njemačkoj je kršćanski antisemitizam zamijenila drukčija mržnja, mržnja čiji se značaj iskristalizirao tijekom devetnaestog stoljeća, a označilo ga je prvo usredotočenje na Židove kao na rasno i biološko zlo, a zatim na ustrajanje na tvrdnji da nikakva ograničenja ne mogu riješiti ili izliječiti židovski problem u Njemačkoj, nego se to može postići jedino potpunom eliminacijom, istjerivanjem ili umorstvom. Upravo je ta mržnja - da upotrijebimo Goldhagenovu metaforu - zadojila Njemačku umorstvom davno prije Hitlera i učinila Nijemce "spremnim krvnicima/ izvršiteljima" konačnog rješenja čim im je Hitler pružio priliku. Nijemci tako nisu samo slijedili naredbe, nisu bili samo bezlični birokrati u "banalnosti zla", kako se slavno izrazila Hannah Arendt, nego su zapravo bili siloviti, radosni, okrutni, zagriženi i svjesni mučitelji i ubojice koje ni Hitler ni nacistička propaganda nisu trebali posebno huškati na takvo mahnito djelovanje. Nije bila ključna Hitlerova spremnost da ubije Židove, smatra Goldhagen, nego je bila ključna spremnost Njemačke -samih Nijemaca. Ako je eliminacijski antisemitizam zadojio Njemačku umorstvom davno prije nego što će Hitler kročiti na javnu pozornicu, ako ju je zadojio barem od 365 devetnaestog stoljeća, onda je Hitler sveden tek na ulogu babice, prisutan je tek toliko da pripomogne porođaju ili da možebitno izazove trudove. On se tako pojavljuje kao onaj koji olakšava provalu nezaustavljive sile, a ne kao karizmatski pokretač i otac umorstva koje se rada. Nijemcima nije trebao Hitler da ih potakne da ubijaju Židove. Kao što je jedan kritičar okarakterizirao Goldhagenovu tezu, Nijemci su već bili "mali Hitleri". Ili, kao što se izrazio jedan drugi, Fritz Stern sa Sveučilišta Columbia (koji je napao Hitlerove spremne krvnike kao "pretenciozno... kreštavo i pojednostavljeno" djelo), "Goldhagenu, kao i nacistima, Hitler je bio Njemačka". Metafora "zadojenosti umorstvom" izazov je većem broju utjecajnih objašnjenja Hitlera i holokausta. To je izazov i stajalištu Hvama Maccobvja da je osamnaest stoljeća kršćanskog antisemitizma bilo presudnije od njemačkoga antisemitizma u devetnaestom stoljeću. Izazov je to stajalištu Hanne Arendt i njezinih epigona da su Nijemci najvećim dijelom bili nezainteresirani birokratski sudionici u projektu Hitlera i nacističke stranke. Izazov je to pomodnom suvremenom
akademskom pokušaju da se izvor holokausta traži u duboko usađenom zapadnom rasizmu u sklopu kojega je njemački, nacistički antisemitizam tek posebno pogubna podvrsta. Što je još važnije, Goldhagenova metafora o "zadojenosti umorstvom" implicitan je izazov utjecajnoj formulaciji Miltona Himmelfarba "da nije bilo Hitlera, ne bi bilo ni holokausta" - a to je tvrdnja da se holokaust nije morao dogoditi zbog apstraktnih povijesnih sila, kršćanskoga antisemitizma, rasnoga antisemitizma, karaktera Nijemaca i tome slično. On se ne bi dogodio, nije bio neizbježan, ustrajava Himmelfarb, da jedan čovjek - Hitler - nije htio da se on dogodi. činjenica da je Hitler to želio Goldhagenu je manje važna od drugog uzročnika: to su željeli obični Nijemci. Hitler ih nije morao nagovoriti da ubijaju Židove, on im je samo dao dopuštenje za kojim su žudjeli. Najbolji, najoriginalniji dijelovi Goldhagenove knjige posvećeni su teškim i mučnim opisima manje poznatih načina umorstva u svijetu koncentracijskih logora - opsceno nazvanih "radni odredi" -instrumenata umorstva čije je djelovanje pokazivalo radost ubojica u pretvaranju procesa umorstva u nemilosrdno polagano mučenje. I strašnim marševima smrti na kraju 1944. i tijekom 1945, kad su neki čuvari koncentracijskih logora bježali (sa svojim zatočenicima) pred naletom ruskih snaga i - unatoč tomu što je rat bio izgubljen -fanatično povlačenje pretvorili u način masovnoga umorstva. Njegovo istraživanje uvelike je razorilo samodopadno pribjegavanje otrcanim intelektualnim frazama o banalnosti zla. Njemački ubojice - čiji broj (broj aktivno uključenih u postupak pogubljenja) Goldhagen procjenjuje na više od pola milijuna - bili su odani i privrženi, dakle daleko od ravnodušnih birokrata kakvima ih prikazuje Hannah Arendt. A ipak isprva začuđuje - barem je mene začudilo - što je knjiga koja zastupa tezu da su Nijemci mrzili Židove, da su ih doista mrzili iz sveg srca i da su ih htjeli ubiti, tako kontroverzna znanstvenicima, i to posebice židovskim znanstvenicima. 366 Djelomice je to zbog samog načina na koji je sve prikazano. Neki od onih koji su te večeri napali Goldhagena spomenuli su da se hvalio kako je u knjizi riješio problem koji je u prošlosti zbunjivao znanstvenike. A dijelom je to bilo i zbog toga što knjiga implicitno tvrdi da je stavila točku na raspravu o objašnjenju. Ipak, ako se holokaust može pripisati njemačkoj "eliminacijskoj antisemitskoj" literaturi, knjigama i pamfletima koji su narod zadojili umorstvom, onda proces objašnjenja nije završen, nego tek počinje: Zašto je njemački narod, zašto je njemačka kultura bila tako spremna prihvatiti sjeme genocida? Osim toga, poput svih objašnjenja koja se preoštro usredotočuju na samo jednu točku, pretpostavka o eliminacijskom antisemitizmu nehotice ali implicitno oslobađa krivnje čimbenike koje isključuje iz prvog kruga: kršćanski antisemitizam, europsko kulturno neprijateljstvo prema Židovima, nacističku stranku (koja prema tom stajalištu nije toliko zao pokretač i huškač njemačke mržnje koliko poslušni sluga zlih želja njemačkoga naroda u kojemu je usađeno zlo). čak je i sam Hitler donekle oslobođen krivnje. Ako je Njemačka bila zadojena umorstvom, to nije bila njegova nakazna zamisao; on je samo donio tople ručnike i kipuću vodu da bi asistirao porođaju. A ipak, morali smo se zapitati nakon što smo čuli ekstremne - a u trenucima i veoma osobne napade na Goldhagena te večeri: Nije li bura nastala ne zbog usredotočenosti Goldhagenove teorije na Nijemce nego zbog njegove usredotočenosti na samoga sebe. I to zato što se u potki napada na njegovu tezu uporno ponavljalo podbadanje zbog toga što ničim nije odao počast ili izrazio zahvalnost drugim znanstvenicima, zbog njegove tvrdnje da je pobio desetljeća zabluda, da je preokrenuo uvriježena stajališta - zbog umatanja ni po čemu posebnih zamisli u marketinški pothvat kao kakvo blistavo novo poimanje prošlosti. Izraženo je negodovanje zbog toga što je knjiga odmah postala bestselerom i privukla pozornost medija. Bila je prisutna kivnost zbog toga što se običan znanstvenik s tek stečenim doktoratom odjednom ubacio u središte teške rasprave u koju su oni bili uključeni desetljećima. Bilo je to kao da najmlađe dijete na svečanosti Pashe odluči da neće samo postaviti tradicionalna četiri pitanja (primjerice, zašto je ova večer drukčija od svih drugih?), nego će i dati odgovore jer dosad na njih još nitko nije točno odgovorio. I tako je primjedba o davljenju, iako je osupnula nazočne, bila tek blijeda naznaka onoga što se spremalo. Bila je to tek pljuska u usporedbi s gromom koji je sljedeći govornik Goldhagenu uputio s visoka. Simpozij je bio zamišljen tako da Goldhagen govori prvi. Nakon svojega izlaganja vratio se na mjesto i pokušao ostati miran (što mu je donekle pošlo za rukom) kad su počeli pljuštati
udarci ostalih sudionika. Počelo je s optužbom da je njegovo djelo "bezvrijedno", a taj je epitet to više osupnuo prepuno gledalište zbog čovjeka koji ga je izrekao. Bio je to jedan od polubogova Panteona proučavanja holokausta - Raul Hilberg. On se nije osobno pojavio da Goldhagenovu knjigu proglasi bezvrijednom, ali prenio je svoju srditu 367 osudu preko sudionika okruglog stola koji je to izjavio mašući slavodobitno Hilbergovim pismom. Ljutiti glasnik loših vijesti za Goldhagena bio je australski stručnjak za holokaust, član Memorijalnog muzeja holokausta, Konrad Kweit. Kvveit, dakako, nije propustio priliku da izrekne vlastiti buran napad na Goldhagena. Napad koji bi se mogao sažeti u zajedljivoj primjedbi: "Što je istina nije novo, a što je novo nije istina." Prvo, tvrdio je Kvveit, pokušaj da se nade duboki korijen, iskonsko objašnjenje Hitlera i holokausta u nekakvoj intrinzičnoj patologiji njemačke kulture, nešto je što su sami njemački intelektualci tražili već desetljećima nakon rata. Jedna inačica onoga što bi se moglo nazvati "njemačkom posebnošću" bio je pojam sonderiveg -posebni put kojim se njemačka povijest i kultura kretala stoljećima nakon reformacije. U oštrijem obliku samooptuživanja iz toga je nastala poslijeratna kontroverzija o Schuldfrage - o pitanju krivnje, kada su neki njemački mislioci tvrdili da postoji nešto ne samo izuzetno nego i u mračnom smislu pogrešno u njemačkoj kulturi: da je silovit ekstremizam misli na koji nailazimo u Nietzschea i Wagnera učinio Hitlera mogućim, ako ne i neizbježnim. čini se da Goldhagen ide dalje od toga i kao da kaže kako je Hitler bio zamalo nevažan u Njemačkoj zadojenoj umorstvom. Dostajala bi bilo koja babica. Ali i Kvveit ide dalje od toga u tome što ne optužuje Goldhagena samo zbog toga što je zanemario prethodna istraživanja njemačke svojstvenosti nacističkog genocida nego i zbog toga što vraća u život "naivna i diskreditirana poimanja karaktera njemačkoga naroda" umatajući ih u ovitak revolucionarne nove teze. Riječ je o pakiranju, izjavio je Kvveit. Ono je najuvredljivije u Goldhagenovoj tezi: "Samo oni koji nude ekstremna stajališta mogu izgraditi ime za sebe", rekao je. U tom je trenutku Kweit izvadio poslanicu Raula Hilberga i obratio se gledalištu: "Ovdje imam pismo mudraca koji živi u Vermontu i u kojem piše: 'Ne slažem se s Goldhagenovom tezom koja je bezvrijedna, unatoč publicitetu njegova izdavača Knopfa'." "Bezvrijedno" je prilično jaka riječ, gotovo da je akademska anatema. Istina je da je Goldhagen u svojoj knjizi više nego prigovorio važnom dijelu Hilbergova životnog djela, njegovoj povijesti holokausta u tri sveska Uništenje europskih Židova (The Destruction ofEuropean Jews) proglasivši ga zamalo bezvrijednim ili barem utemeljenim na bezvrijednim, pogrešnim shvaćanjima dokaza. Zato bi se moglo reći da Hilbergova anatema nije bila lišena osobnih motiva. Ali njihova je borba vrlo važna. Samo pitanje nadmašuje element osobnosti i isplati se razmotriti ishodište njihovih razlika, to jest pokušati objasniti i spremnost i učinkovitost kojom su njemački počinitelji izvršili zadatak masovnog umorstva. To je slično pitanju prekomjerne žestine koje je u središtu objašnjivačkih nedoumica u vezi s Hitlerom: Zašto je ovaj antisemit bio drukčiji od ostalih antisemita? Goldhagen postavlja to pitanje u vezi s njemačkim počiniteljima holokausta, ne o birokratskim posrednicima, nego o stvarnim počiniteljima 2.6« genocida: Što ih je učinilo ne samo hladnokrvnim ubojicama, nego ubojicama koji su uživali u okrutnosti, mučenju i ponižavanju svojih žrtava? Goldhagen odbacuje ono što naziva "pet konvencionalnih objašnjenja" te pojave: da su bili prisiljeni sudjelovati pod prijetnjom smaknuća; da su slijepo slijedili naredbe jer su bili "nepokolebljive sluge autoriteta"; da su na to bili prisiljeni zbog pritiska okoline i konformizma; da su bili nalik na "sitne birokrate koji su \ djelovali iz sebičnih karijerističkih pobuda" i, naposljetku, da nisu bili svjesni kako su njihovi osobni postupci bili dio nakaznog plana masovnoga umorstva. Goldhagen tvrdi da su sva ta konvencionalna objašnjenja pogrešna jer pretpostavljaju da bi njemački građani inače bili protiv masovnog ubojstva Židova, da ih je trebalo otupjeti, prisiliti, da je od njih trebalo skrivati razmjere zločina u kojima sudjeluju. Ne, tvrdi on, pogrešno je vjerovati da
je Nijemce trebalo posebno potaknuti, obmanjivati ili prisiliti na to da se pridruže pokolju. Kao što Milton Himmelfarb kaže o Hitleru, tako Goldhagen kaže o običnim Nijemcima: Oni su to htjeli! Na tom je mjestu Goldhagen istaknuo Raula Hilberga kao "primjer takva pogrešnoga konvencionalnog razmišljanja", jer Hilberg pita: "Kako li je zapravo njemačka birokracija prevladala svoje moralne skrupule?" "Hilberg pretpostavlja da je 'njemačka birokracija' prirodno posjedovala 'moralne skrupule' u postupcima sa Židovima koje je trebalo s mukom prevladati... Takva objašnjenja (Goldhagen inzistira) ne mogu objasniti to što su Nijemci preuzeli inicijativu, što su radili više nego što su morali, odnosno što su se dobrovoljno javljali za izvršenje umorstva kad takvo dobrovoljno javljanje uopće nije bilo potrebno... Takva objašnjenja ne mogu objasniti slučajeve kad su Nijemci ubijali Židove kršeći izravnu zapovijed da to ne čine... Ona ne mogu objasniti općenitu, pače nevjerojatnu glatkoću koja je obilježila izvršenje toga sveobuhvatnog programa koje je ovisilo o toliko mnogo ljudi koji su, ili sabotažom ili odugovlačenjem, mogli stvoriti bezbrojne neprilike ili traljavo izvršene zadatke." Drugim riječima, Goldhagen kaže da je Hilbergovo životno djelo objašnjenja ne samo bezvrijedno nego je pokušavalo odgovoriti na posve pogrešno pitanje, pokušavalo je naći razloge zbog kojih su Nijemce Hitler i njegova stranka preobrazili u ubojice kad, prema Goldhagenovu mišljenju, njih gotovo da uopće nije trebalo preobraziti. Ipak, mislim da ispod površine optužbi o bezvrijednosti koje su razmijenili Goldhagen i Hilberg, ima mnogo više od toga. Mislim da se to skriveno pitanje može naći u riječi "glatkoća" "nevjerojatna glatkoća" procesa pogubljenja, i kako je objasniti. Hilbergov opsežan prikaz goleme mobilizacije vojske, vlakova, čuvara i 369 resursa diljem cijelog kontinenta koja je uložena u provedbu holokausta kritiziran je jer Hilberg opisuje židovski doprinos toj glatkoći. On je tvrdio da je suradnja, čak i sudioništvo Judenrate takozvanih Židovskih odbora u getima - u okupljanju i predaji Židova za prijevoz u logore smrti olakšao posao njemačkim ubojicama. Hilbergova se argumentacija može pomalo nepošteno karikirati ako kažemo kako je on vidio nesklone krvnike i spremne žrtve. Budući da je sin preživjeloga stradalnika holokausta, Goldhagenovo se raspoloženje prema Hilbergu može pripisati želji da vrati težište krivnje zbog "glatkoće" masovnoga umorstva na veliku revnost počinitelja - da zbog glatkoće okrivi Nijemce, a ne Židove. Ali ako je ta prikrivena bitka stajala u pozadini Hilbergove optužbe o "bezvrijednosti", to nije umanjilo utjecaj kritičareve optužbe, posebice na gledateljstvo koje je najvećim dijelom došlo slaviti Goldhagena, tražiti njegov autogram. Javilo se nelagodno komešanje. A onda su stvari krenule još gore. Sljedeći govornik - još cjenjeniji pripadnik Panteona stručnjaka za holokaust od samog Hilberga - krenuo je u oštriji i dalekosežniji napad. Taj je govornik bio Yehuda Bauer, za kojeg se općenito smatra da je možda najskrupulozniji i naj razboritiji povjesničar holokausta na svijetu. Te je godine bio gost profesor Američkog muzeja holokausta. Još uvijek žilav, živahan i pun snage u dobi od sedamdeset godina, Bauer je skočio i zgrabio mikrofon zračeći silinom i strašću dok je koračao pozornicom. To me doista iznenadilo budući da je Bauer s kojim sam se susreo u Jeruzalemu bio tako promišljen i povučen, ali te je večeri nastupio kao opsjednut, kao čovjek s misijom. Nakon što je izrekao očekivane pohvale manje kontroverznim dijelovima Goldhagenova djela poglavljima o radnim bojnama i marševima smrti - Bauer je brzo krenuo u napad, počevši s načinom na koji je Goldhagen iznio svoju tezu, posebice u vezi s tvrdnjom da je nova, da se dosad nitko nije usudio uperiti prst u stvarni uzrok genocida, i samo je Goldhagen skupio hrabrosti izreći: njemački eliminacijski antisemitizam iz devetnaestog stoljeća. Bauer je izrazio čuđenje što je Goldhagen iznio tvrdnje o posebnoj genocidnosti njemačkog antisemitizma, a da ga nije smjestio u kontekst drugih nacionalnih inačica antisemitizma u Europi u to doba: A što je s Rusijom, Rumunjskom i Poljskom? pitao je. A što je s Francuskom?, i zatim je nastavio, potkrijepivši ono što mi je rekao George Steiner, da je francuski antisemitizam bio mnogo gori, mnogo opasniji, mnogo dublje usađen i žešći od njemačkoga u razdoblju prije Prvoga
svjetskog rata. Bauer je naveo veoma cijenjenog povjesničara Georgea Mossea, koji je izradio komparativne studije i napisao: "Da mi je netko 1914. rekao da će jedna zemlja u Europi pokušati istrijebiti Židove, ja bih mu na to rekao: 'Nikoga ne može začuditi koliko duboko mogu pasti Francuzi'." Bauer je time htio reći da, ako postoji nešto što je bitno njemačko u vezi s holokaustom, onda se to suštinski ne nalazi ni u retorici ni u ideologiji njemačke pisane riječi u devetnaestom stoljeću, jer pisanje u drugim europskim zemljama bilo 3.-7A je jednako opasno i nasilno. Ne, kaže Bauer, ako u umorstvima ima nečeg posebno njemačkog, onda to treba tražiti u njemačkoj podložnosti krajnje autoritarnom značaju nacističke stranke, Hitlerovoj državi. Ali Bauer nije stao na tome. Stupajući pozornicom (dok mu je Goldhagen sjedio iza leda za stolom), Bauer je otišao dalje od toga da denuncira tezu: denuncirao je osobu koja stoji iza nje. Ne Goldhagena; on Goldhagena ne smatra toliko zrelim da bi ga smatrao odgovornim. "Nije kriv Goldhagen", objasnio je publici. "Kriv je njegov mentor na Harvardu." Goldhagena je izdao harvardski mentorski sustav, napomenuo je, jer je njegova knjiga nastala iz njegova harvardskog doktorata. "Kriv je mentor! Ne može se dopustiti takva studija u kojoj nema usporedbi, koja posve zanemaruje njemačku povijest, koja zanemaruje oporbu - nema socijalnih demokrata, nema komunista. Kad čitate Goldhagena, možete zaključiti da je Hitler došao na vlast na izborima! Na posljednjim slobodnim izborima nacisti su dobili trideset i tri posto glasova! Šezdeset i šest posto glasača nije glasovalo za naciste. Oni su došli na vlast upravo zato što su izgubili glasove na posljednjim izborima, jer se konzervativnoj kamarili okupljenoj oko senilnog predsjednika Hindenburga činilo da više nisu opasni." Nakon što je Goldhagena sveo na tvrdoglava studenta kojega su izdali njegovi mentori, Bauer je opet krenuo u napad, a ovaj je put osobno prekorio Goldhagena, a da se pritom nije pretvarao kako za to okrivljuje mentora. Bauer je govorio o potrebi za poniznošću kad je riječ o holokaustu i dodao: "Kad počinjete knjigu tako što napišete 'Ja sam prvi, ja sam jedini, svi su ostali u zabludi...' kad počinjete s medijskim napuhivanjem, izlažete se pogibli da ćete završiti kao Arno Maver" (profesor s Princetona koji je u svojoj knjizi tvrdio da holokaust nije nastao toliko zbog mržnje prema Židovima koliko zbog mržnje prema boljševicima). "Nestala je", rekao je Bauer o Maveovoj knjizi, "nakon početne medijske buke, i to s pravom. Tako se ne počinje. Potrebna vam je poniznost. Ne počinje se promidžbom." Nakon te intelektualne inačice čestitog bičevanja, profesor Langer se vratio za mikrofon i ponudio Goldhagenu slabu utjehu rekavši da ono što mu je izrekao Yehuda Bauer nije "smrtna kazna" nego "osuda na doživotnu robiju", za što bi mu, vjerojatno, trebao biti zahvalan. I opet su se pojavile slike nasilja i osvete (pogubljenje!) koja je milostivo odgođena; Goldhagenu je odmjerena akademska kazna jednaka doživotnoj robiji. Da, najgore je prošlo. Da, bilo je još napada na Goldhagenovu tezu: Christopher Brovvning, Goldhagenov velik suparnik i meta čestih napada, dobio je priliku da se suoči s njim. Ali Brovvning se usredotočio na spor između njih dvojice, a ne na Goldhagenove pobude, način na koji je knjiga predstavljena, ni na medijsku buku. Gotovo se činilo kao da su svi sljedeći govornici bili potreseni nakon Hilbergove munje i Bauerova groma. Kad sam se sastao s Goldhagenom nekoliko tjedana poslije toga, ono što je 371 počelo, ako ne baš kao bura u čaši vode, a ono kao akademska uzbuna, eskaliralo je još više i poprimilo razmjere međunarodnoga incidenta. Knjiga je izazvala veliku pozornost u Njemačkoj jer su tamošnje novine i časopisi shvatili Goldhagenovo djelo kao napad na njemački karakter. "Ein Volk von Damonen" (đavolji narod?) zapitao se masnim slovima Der Spiegel na naslovnici -bio je to isti epitet kojim se Hitler služio da bi označio Židove - a time je implicirao da se Goldhagen služi istom retorikom kolektivnog prirođenog zla.
U međuvremenu \eDieZeit, vodeći njemački tjednik, u nastavcima objavljivao napade židovskih znanstvenika na Goldhagenu u Muzeju holokausta, nazvavši tu kontroverzu još jednim Historikerstreit, još jednom bitkom u vezi s njemačkom prošlošću, njemačkim identitetom i njemačkim "posebnim putem", jednako važnom kao ona koja je potresla njemačke intelektualce tijekom osamdesetih. Ali ovo je zadiralo dublje i izazivalo veće podjele. Nije se vodila borba Nijemaca protiv Nijemaca nego, Amerikanaca protiv Židova, Židova protiv Nijemaca (iako se rasprava u Muzeju holokausta vodila uglavnom između Židova). Američko-njemački aspekt kontroverze (kako su to natuknule njemačke novine) mogao je za posljedicu imati zahlađenje, ako ne i prekid odnosa između te dvije zemlje; Goldhagenova je knjiga prerasla okvire teze o povijesti i postala povijesna činjenica. Štoviše, američki odjeci kontroverze u Njemačkoj poremetili su moj prvi dogovoreni sastanak s Goldhagenom. S njegovim urednikom u izdavačkoj kući Knopf dogovorio sam se da uskladimo termin intervjua s njegovim posjetom New Yorku, gdje se trebao obratiti skupu njemačkih znanstvenika i pisaca u Goetheovoj kući Newyorškog sveučilišta, otprilike mjesec dana nakon svađe u Muzeju holokausta. Ali Goldhagen je u posljednjem trenutku otkazao sastanak na Newyorškom sveučilištu i put u New York; doznao je da će u Goetheovoj kući biti velik broj predstavnika njemačkih medija pa je izdao priopćenje kako se ne želi upuštati u daljnje rasprave s njemačkim medijima dok njegova knjiga ne bude prevedena i dostupna njemačkom narodu da je pročita i prosudi sam. To se stajalište može braniti, ali taktički se mogao steći dojam da izbjegava kritičko ispitivanje. Kad se Goldhagen tjedan dana poslije ipak pojavio u New Yorku, bio je donekle uzdrman iznenadnom međunarodnom dimenzijom kontroverze, iako nisam shvatio koliko ga je to uzdrmalo sve do nakon prvih pola sata našeg razgovora, koji smo vodili u prostranoj društvenoj prostoriji kluba Yale. Osim toga, isprva nisam bio svjestan ni razloga njegove uznemirenosti. činilo mi se da je lakše mogao predvidjeti neprijateljske reakcije iz Njemačke i da bi ga one manje uznemirile negoli napadi židovskih znanstvenika. Ali, kako se ispostavilo, tog dana nije bio uznemiren toliko zbog opće njemačke galame koliko zbog jedne određene manifestacije te galame. Riječ je o nametljivu psihološkom objašnjenju njegove teze od strane jednog njemačkog pisca, o pokušaju da se objasni njegovo objašnjenje - da se objasni on sam; a to je ono što ga je toliko pogodilo. Ali toga nisam bio svjestan dok nije prekinuo intervju. Naš je razgovor inače počeo prilično produktivno. Zanimalo me da od Goldhagena doznam više o liku koji je gotovo izostao iz njegove knjige - o Adolfu Hitleru. činilo se da je u Goldhagenovu usredotočenju na Nijemce i germanizam Hitler nestao iz vida. Zanimalo me je li to zbog Hitlerova austrijskog podrijetla; je li to predstavljalo problem zato što je Goldhagen genocidni nagon pripisao specifično njemačkom izvoru. Mnogi su znanstvenici tvrdili da se austrijski antisemitizam zapravo razlikovao od njemačkoga, da je u stanovitom smislu bio i opasniji. Prema jednoj je procjeni punih 40 posto esesovskih oficira na zapovjednim dužnostima u logorima smrti bilo austrijske nacionalnosti, a na čelu osam od dvanaest koncentracijskih logora nalazili su se Austrijanci. I, dakako, čovjek zadužen za vođenje cjelokupnog procesa istrebljivanja bio je još jedan Austrijanac: Adolf Eichmann. Sir Isiah Berlin pisao je o graničarskom učinku, po kojemu su oni na periferiji carstava (kao što su austrijski Nijemci bili na periferiji njemačkog Reicha) često pokazivali radikalniju ksenofobiju nego oni koji su sigurno živjeli duboko unutar granica. A Norman Cohn, ravnatelj Međunarodnog istraživačkog projekta o genocidu pri Sveučilištu u Sussexu i autor studije o Protokolima sionskih mudraca, pisao je o načinu na koji je "volkisch rasističko raspoloženje bilo možda snažnije" u Austriji, "na periferiji njemačkog jezičnog područja gdje se, još od rata 1866, njemački govorni element osjećao izoliran i ugrožen od prevladavajućeg slavenskog elementa" u Habsburškoj monarhiji. Doista, Cohn određuje Hitlerovo austrijsko biće nasuprot njegovu njemačkom biću: "On je utjelovio cijelo stoljeće austrijske frustriranosti, razočaranja i nesigurnosti, a i beskrajna žudnja za osvetom koja ga je obuzimala bila je uvećana inačica nečeg što je obuzimalo jedan cijeli sloj austrijskog
društva." Pitao sam Goldhagena smatra li da je Hitlerovo austrijsko biće nešto po čemu se on razlikuje od mentaliteta "običnih Nijemaca" ili tu ne vidi razliku. "Postojale su regionalne razlike antisemitizma čak i unutar Njemačke", objasnio je. "Ali Hitler je utjelovio i doveo do apoteoze poseban oblik eliminacijskog antisemitizma koji je isplivao na površinu u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Bez obzira na varijacije, mislim da se austrijski i njemački antisemitizam može promatrati kao cjelinu, gdje postoji središnji model Židova i stajalište da ih treba istrijebiti." Kad govori o Hitleru, Goldhagen se opetovano vraća na taj "središnji model", a to je model za koji smatra da prožima njemačku kulturu i austrijsku kulturu, te da je to model koji objašnjava Hitlera više nego ijedna osobna trauma ili deformacija njegove duše. Središnji model poprima oblik malignoga, osobnog, huškačkog zla, neodoljiva nagona čija neodoljivost na neki način isključuje volju koju prisvaja pa u biti oslobađa krivnje pojedinca na kojeg djeluje i tako čini analizu pojedinačnih duša Nijemaca, i samoga Hitlera, posve irelevantnom. "Nisu me uvjerili argumenti psihopovjesničara", napomenuo mi je Goldhagen. 373 "Bolje razumijete Hitlera kad ga promatrate kao odgojenog u određenoj kulturi gdje je takvo poimanje Židova bilo dosta rasprostranjeno. To nam objašnjava zašto je postao antisemit bolje nego uvid u aspekte njegove osobne biografije. Dakako, ako želimo razumjeti kako je postao tako ubilački i zašto je te zamisli doveo do onog što bi se u određenom smislu moglo nazvati njihovim logičnim i najfatalnijim zaključkom, onda moramo zadrijeti u dubinu psihologije, a to nije moja struka." činilo mi se da se iz te Goldhagenove tvrdnje mogu izvući dva važna - i možda proturječna zaključka. "Vi, dakle, želite reći da psihopovjesničari stalno tragaju za nekim poremećajem, nekom traumom ili abnormalnošću kao izvorom Hitlerova antisemitizma, a zapravo nije morao odstupiti od norme da postane antisemitom, jer je to bila norma." "A bila je i norma to da čovjek bude spreman progoniti Zidove i sustavno ih ubijati. Mislim da se Hitlerova odluka da ubija Židove logički izvodi iz strukture njegovih uvjerenja", napomenuo je. Ali čini mi se da on istodobno time kaže da ima nešto u Hitleru što je premašivalo normu, što nadilazi logiku, što nadilazi Goldhagenovu sposobnost da "zadre u dubinu psihologije" u potrazi za objašnjenjem takve prekomjernosti. "Hitlera je očito navodilo nešto više od logike njegove ideologije", dodao je Goldhagen, "jer nije bila riječ samo o Židovima. Ubijao je i mnoge druge. On je bio čovjek koji je pribjegavao umorstvu kako bi riješio društvene probleme biološki, istrebljujući ih. Razumije se, to je u skladu s njegovim pogledom na svijet, s njegovim rasizmom, društvenim darvinizmom, općim biologizmom kojim je promatrao svijet. I tako se slažem s time što ste rekli da to ne zahtijeva psihološku nakaznost. Ali to, dakako, ne isključuje mogućnost da je Hitlera na to navelo nešto drugo." Nešto više, nešto drugo: čini se da ipak priznaje kako je potrebno nešto više od "običnog njemačkog značaja", nešto više od "središnjeg modela" da bi se objasnio Hitler, da bi se objasnilo zašto je Hitler otišao dalje od onog što je zahtijevala razmjerno pasivna uloga babice. Nešto što bi objasnilo što je navelo Hitlera da (a ovdje ćemo navesti Shakespeareovu metaforu o rođenju) prije vremena izrodi umorstvo. Pitao sam Goldhagena o njegovoj metafori o "rađanju umorstva" u vezi s Hitlerom. "Time se nameće oslikavanje Hitlera tek kao babice, zar ne?" "Ta je analogija nesavršena", priznao je. "Implikacija je da dijete dolazi bez potrebe za babicom. Ali 'Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta!'" ponavlja misao Miltona Himmelfarba, retorički izazov koji je Himmelfarb uputio onima koji vide holokaust kao neizbježan proizvod apstraktnih povijesnih sila i ideologija, a ne kao proizvod Hitlerove osobne volje. Goldhagenov je odnos prema Himmelfarbovu zaključku nelagodan. Želi ga prigrliti, ali čim je izrazio svoje slaganje, činilo se da ga neumoljivo potkopava. "Znači, slažete se s Himmelfarbovom tvrdnjom?" upitao sam ga. "Da nije bilo Hidera..."
"Ili: da nije bilo Hitlera, bio bi to netko drugi", odgovorio je. "Da nacisti nisu preuzeli vlast, ne bi bilo Hitlera. Da se u Njemačkoj nije dogodila velika gospodarska kriza, onda nacisti vrlo vjerojatno ne bi došli na vlast. Antisemitizam bi, u svom ubojitom smislu, ostao kao potencijal. Bila je potrebna država. Mržnja ne prerasta u sustavno nasilje osim ako ga ne organizira vlast. Mržnja u najboljem slučaju dovodi do etničkog nasilja, do pogroma. Hitler je bio veoma moćan voda i svakako je , produbio i proširio postojeću bujicu antisemitizma u Njemačkoj, dajući joj dodatni legitimitet, a to je povelo narod za njim." Drugim riječima, ipak je to bio Hitler, ali mogao je to biti netko drugi, netko sličan Hitleru. Nije to bio toliko Hitler koliko stranka, nije toliko ni stranka koliko država; a stranka je preuzela državu zbog stanja u gospodarstvu. Riječ je o reviziji tvrdnje "Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta": "Da nije bilo Hitlera, možda bi to bio netko drugi." Goldhagen je potvrdio moje slutnje kad je u tom smislu pokušao preoblikovati poznatu koncepciju Maxa Webera o "karizmatskom vodstvu" - odnosu između velikih ljudi i onih koji ih slijede. "Karizma, kao što znamo", započeo je Goldhagen, "iako se često o njoj ne govori u ovom smislu nego onako kako je to prvi izrazio Max Weber, nije svojstvo voda nego je zapravo svojstvo naroda. Mjera do koje je voda karizmatičan u Weberovu smislu, ovisi o vjeri naroda u nepogrešivost i proročansku narav vođe. Oni mu daju njegovu karizmatsku kvalitetu." Ubrzo nakon mog razgovora s Goldhagenom ponovno sam pročitao poznati Weberov esej Priroda karizmatske dominacije i opazio koliko je Goldhagen preoblikovao Webera da bi prebacio teret odgovornosti za fenomen masovne histerije s voda na sljedbenike - to jest s Hitlera na "obične Nijemce". Da, vjerovanje, lakovjernost njegovih sljedbenika potrebna je da potvrdi, da prepozna posebnu odabranost karizmatskog vođe, kaže Weber. Ali "njegovo pravo da vlada", izričit je Weber, "ne ovisi o njihovoj volji kao u slučaju izabranog vode; naprotiv, dužnost je onih kojima je poslan da prepoznaju njegovu karizmatsku legitimaciju." Postoji neodređenost ili, da budemo precizniji, dinamika u Weberovu prikazu karizme. Najbolja je analogija odnos između hipnotizera i osobe koja mu se podvrgava. Lakovjernost te osobe, njezina spremnost da se podvrgne opsjenaru jest nužna, ali ta osoba biva hipnotizirana i hipnotizerova volja njom manipulira, a ne obrnuto. Slušaju se naredbe hipnotizera, a ne hipnotiziranoga. Goldhagen ovdje iskrivljuje Weberove riječi da bi bolje izrazio svoje stajalište kako je to bila volja njemačkoga naroda opčinjenog "središnjim modelom" eliminacijskog antisemitizma, volja svih "malih Hitlera" bila je ta koja je poticala, koja je stvorila velikog Hitlera da služi njihovu genocidnom apetitu. Oni su bili trbuhozborci, a on je bio njihova lutka. Razumije se, nije to ili-ili, nije to ili Hitler ili njemački narod; riječ je o tome kamo ćemo staviti naglasak u odnosu između te dvije strane. Goldhagen je ustrajao na tome da su obični Nijemci vodili igru, a ne Hitler, kad je bila riječ o odabiru cilja masovnog umorstva, navodeći razliku između reakcije 375 njemačkoga naroda na nacističku kampanju eutanazije i na istrebljenje Židova. "Hitler je doista bio karizmatična osoba u smislu da je narod imao veliko povjerenje u njegove izvanredne kvalitete i bili su ga spremni slijediti - ali ne u svemu." Kad je za program eutanazije istrebljenje duševnih bolesnika i tjelesnih invalida (bez obzira na vjeru), program koji je možda rezultirao sa stotinu tisuća smrti 1939. i 1940. - doznala njemačka javnost, pojavili su se prosvjedi iz redova crkve, prosvjedi običnih Nijemaca, pa je program obustavljen. Nije bilo takvih prosvjeda kad se proširila vijest o istrebljenju Židova. Iz te distinkcije Goldhagen izvlači zaključak da je spremnost, želja naroda da ubije Židove bila barem jednako važna, ako ne i važnija od Hitlerove želje da ih ubije. Nasuprot tomu, da nije bilo Hitlerova poziva, njegova nukanja, ni jedan se od tih programa možda ne bi ostvario. I, štoviše, postoje dokazi o teškoćama na koje su neki nacistički vode naišli da bi pučanstvo nahuškali na dostatnu mržnju protiv Židova. Rijetko nailazimo na slučajeve da se neki nacistički izvršitelj potužio da njemački narod traži ubrzavanje protjerivanja i istrebljenja Židova jer da se to odvija presporo. Upravo suprotno. Javile su se pritužbe da je pučanstvo nedostatno motivirano za totalna, konačna rješenja. Navest ću jednu studiju o tome, ne nasumice nego u bliskoj vezi sa samim Goldhagenom. Njegov je otac Erich Goldhagen, izbjeglica iz Europe zahvaćene
ratom, stručnjak za holokaust i predavač na Harvardu, objavio 1972. esej Pragmatizam, funkcija i uvjerenje u nacističkom antisemitizmu koji je pokazao da je zahtjev za protužidovsko djelovanje došao s vrha i prenosio se prema dolje, od nacističke stranke do njemačkog naroda, a ne odozdo prema gore. Otac Goldhagen navodi mnogobrojne slučajeve kad su Goebbels i drugi vode nacističke stranke zaduženi za propagandu osjetili potrebu da, usred rata, "prošire i intenziviraju antisemitsko 'prosvjećivanje' pučanstva". Ističući da je židovsko pitanje prilično zanemareno u propagandi, jedan je iz Goebbelsova užega kruga u ministarstvu upozorio da je takav propust "loš i opasan". Opasan jer je postojao strah od fatalnog popuštanja razine mržnje prema Židovima, razine koju je trebalo stalno jačati. Goldhagenov otac, kao i sin, razlikuje reakciju njemačkog pučanstva na program eutanazije od reakcije na genocid Židova. Ali otac opisuje reakciju njemačkoga naroda na spoznaju o genocidu mnogo blažim riječima nego sin: on govori o "rasprostranjenoj ravnodušnosti, odobravanju ili možda tek slabom negodovanju". čak je i najjača riječ ovdje - odobravanje - reaktivna, a to je u jasnoj suprotnosti prema aktivnoj revnosti "spremnih krvnika", kako to opisuje njegov sin. U očevoj je viziji antisemitska ideologija pripremila obične Nijemce da se ne odupiru planiranom ubojstvu Židova - za njih su mislili da su narod koji zaslužuje da nestane. Ali poticaj da se započne istrebljenje nije izrastao iz javnih zahtjeva njemačkog pučanstva. Oni su to prihvatili (što je samo po sebi dosta strašno!) kad im je bilo nametnuto odozgor. Otac je bliže od sina stajalištu "Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta". 376 Tko je bio gospodar, a tko sluga, tko opsjenar, a tko njegova žrtva? Goldhagen otac čini se da zastupa stajalište kako krvoločna Hitlerova stranka prisiljava gomilu da mrzi Židove više nego što ih zapravo mrze; mladi Goldhagen, čini se, vidi kako zla eliminacijska ideologija prožima duše i umove njemačkoga naroda, a to tjera Hitlera i stranku na to da provedu njegove kolektivne genocidne želje i snove. Doista je zamršeno pokušati razmrsiti pojedinačne elemente dinamike obostranog ludila Hitlera i njemačkoga naroda, pa bi se moglo reći da otac i sin promatraju dvije strane jednog te istog procesa, dinamike u kojoj je Hitler razdražio već usađeno sjeme mržnje, uklonio sve što je sputava, dok je struna u koju je dirnuo u duši njemačkoga naroda oslobodila Hitlera od ikakve potrebe da se svladava dok svoju krvoločnu maštariju pretvara u stvarnost. Jednako je teško rasplesti čisto kršćanske i čisto njemačke niti antisemitizma. Hyam Maccoby želi osuditi kršćanske i osloboditi odgovornosti njemačke (kulturalne) aspekte genocida. čini se da Goldhagen u tome želi naći nešto što je svojstveno Nijemcima. (Saul Friedlander je nedavno predložio uvjerljivu sintezu kršćanskih, rasističkih i wagnerovskih aspekata Hitlerove ideologije koju naziva "iskupljeničkim antisemitizmom".) Kad sam mu spomenuo kako su ga kritičari optužili da obnavlja koncepciju demonskoga karaktera njemačkog naroda, Goldhagen se rasrdio. ja uopće ne vjerujem u njemački nacionalni karakter", bio je veoma odlučan. On nije predstavnik antigermanizma kakvim ga prikazuju neki njegovi njemački neistomišljenici, a koji bi trebao objasniti i zamijeniti antisemitizam. Umjesto o njemačkom narodnom karakteru on govori o karakteru njemačke nacionalnosti, krhkom i nesigurnom osjećaju državotvornosti u Njemačkoj, državi koja nije ni izbliza poprimila svoj današnji oblik do 1848. godine. Goldhagen tvrdi da je bitna bila novost, krhkost i lako ugroziva stabilnost njemačkog nacionalnog identiteta, a ne njegova umišljena snaga. Ta krhka samosvijest, slabost unutarnjih spona nove nacije hranila je žudnju za ideologijom u kojoj bi svi Nijemci mogli odrediti tko su prema onome što nisu - prema onome Drugom, bolnom stranom tijelu u sebi (Židovima), a reakcija na tu stranost određivala je biće koje okružuje to strano tijelo. Ako Goldhagen ne vjeruje u njemački nacionalni karakter, ipak kao da tvrdi da je u 19. stoljeću postojala posebna njemačka receptivnost prema eliminacijskom antisemitizmu. Ako je Njemačka 1933. bila spremna na umorstvo, ta je spremnost bila začeta ne onda kad je Hitler počeo govoriti u miinchenskim pivnicama dvadesetih godina, nego onda kad je otrov unesen u njemačku kulturu na kraju 19. stoljeća.
Upravo je taj aspekt njegove teze najuvjerljivije napadnut. Yehuda Bauer je na temelju poznavanja, iz prve ruke, literature na nekoliko jezika tvrdio da je ruska, francuska, rumunjska i poljska antisemitska literatura bila barem jednako otrovna i nasilna kao njemačka. Štoviše, ruska, poljska i rumunjska antisemitska literatura 377 gotovo da nije nailazila na teškoće da izravno i opetovano izazove stvarne ubilačke pohode pučanstva: riječ je o pogromima u kojima je stradalo na desetke tisuća Židova u razdoblju kad su Nijemci čitali antisemitsku literaturu i raspravljali o njoj i, u najgorem slučaju, zakonski utvrđivali separatističke mjere. Možda je najsuvisliji zbir teškoća s kojima se istražitelji holokausta susreću u vezi s njemačkim karakterom u Goldhagenovoj tezi izrazio profesor Richard Breitman, nasljednik Yehude Bauera na mjestu urednika Studija o holokaustu i genocidu, koji je u to doba bio predstojnik katedre za povijest na Američkom sveučilištu u Washingtonu, autor veoma složene studije o odnosu između Hitlera i Himmlen Arhitekt genocida (The Architect of Genocide), koja se usredotočuje na pobude i na odabir vremena kad je donesena konačna odluka za provedbu konačnog rješenja. Susreo sam se s Breitmanom u Muzeju holokausta dan nakon svađe zbog Goldhagenove teze. Breitman mi je natuknuo da njemački antisemitizam nije na masovno umorstvo naveo neki njegov poseban karakter u 19. stoljeću, nego zapravo poseban karakter njemačke povijesti u 20. stoljeću: poraz u Prvom svjetskom ratu, nakon kojega je uslijedila glad, poniženje i inflacija i zatim, nakon veoma kratkog predaha, strašna gospodarska kriza. Te nacionalne traume koje su shrvale njemačko pučanstvo stvorile su očaj i bijes koji je Hitler uspio usmjeriti protiv Židova - čim je stekao vlast nad državnim aparatom. Breitman naglašava da je pustošenje dvadesetih godina i razdoblje intenzivne, krvoločne antisemitske propagande kojom je Hitler prožeo Njemačku tridesetih godina odlučnije utjecalo na to da pučanstvo pokrene na djelovanje negoli nekakva posebnost njemačkog antisemitizma u 19. stoljeću. Goldhagen ne zanemaruje čimbenike iz 20. stoljeća, ali u svojoj je knjizi uložio goleme napore da dokumentira koliko je njemački antisemitizam iz 19. stoljeća duboko prožimao i na jedinstven način otrovno djelovao na društvo, kolika je rasprostranjenost eliminacijskog nagona čak i među liberalnijim Nijemcima koji su se predstavljali kao prijatelji Židova (ali koji su željeli da ovi asimilacijom nestanu). Mislim da je naš razgovor prekinut zbog njegova naglaska na izvorištima iz 19. stoljeća (iako su u tome igrali ulogu i drugi čimbenici). "Njemačka je doista bila drukčija od ostalih država, posebice u drugoj polovici devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća", naglasio mi je, "u doba kad se dogodio taj golem izljev otrovne antisemitske literature, a i razvoj otvoreno antisemitskih političkih stranaka." U toj je posljednjoj tvrdnji bilo nešto na što sam se htio dodatno osvrnuti: riječ je o napomeni o "razvoju otvoreno antisemitskih političkih stranaka" u drugoj polovici devetnaestog i na početku dvadesetog stoljeća. Pitao sam Goldhagena o studiji profesora Richarda S. Levvja Propast antisemitskih političkih stranaka u carskoj Njemačkoj (The Doivnfall of the Anti-Semitic Political Parties in Imperial Germanv), knjizi koja je pokazala da su i te stranke i antisemitski politički agitatori koji su stajali iza njih, pretrpjeli nazadovanje, neuspjeh 378 i do 1912. godine gotovo nestali iz njemačkog političkog života. To mi se činilo kao argument protiv predratnog trijumfa eliminacijskog antisemitizma. "Zacijelo ste upoznati s Levvjevom tezom", započeo sam. "Jesam", uskočio je. "Ali shvaćate da ovdje imamo šire pitanje, a to je: kako protumačiti ponašanje glasača?" Zatim se upustio u dugačko raspredanje o ponašanju glasača kojim je pokušao dokazati da oštar pad glasova za antisemitske političke stranke nije nužno značio pad antisemitskog raspoloženja. Sve bi to bilo uvjerljivije da on upravo nije bio naveo porast popularnosti antisemitskih stranaka kao jasan znak rasta takvog raspoloženja. Ne može jedno i drugo: ako glasovanje za antisemitske stranke znači nešto, onda pad potpore glasača jednako tako znači nešto, ako ne i sve. Ali u tom se trenutku pojavio dublji problem. Bez obzira na to je li posrijedi bilo moje donekle
umjesno pitanje u vezi s Levvjevom tezom (koju Goldhagen nije spomenuo u svojoj knjizi) ili je li taj razmjerno blag upit bio kap koja je prelila čašu nakon napada njemačkih novina i židovskih istraživača holokausta, činjenica je da Goldhagen to odjednom više nije mogao trpjeti. Upravo sam mu postavio sljedeće pitanje: Kako gleda na spor između Bullocka i Trevor-Ropera o Hitlerovoj "iskrenosti" - Je li Hitler bio ciničan manipulator antisemitizma ili opsjednut iskren vjernik? - kad je odjednom prekinuo svoj odgovor usred rečenice: "Moram ovdje nešto napomenuti", rekao mi je. "Nisam to shvatio, ali imam određene ograde u vezi s ovim [s tim što razgovara sa mnom]. Zapravo sam se ugovorom s Knopfom obvezao da ne proizvedeni ništa što bi u bilo kojem smislu konkuriralo mojoj knjizi koju su objavili." Uvjerio sam ga da će moja knjiga izaći tek za nekoliko godina, pa da ne može biti govora o konkurenciji. "Ma ne. Znam", odgovorio je. "Ali u tim sam pitanjima strog legalist i želim razgovarati s izdavačem prije nego što nastavimo." "Doista mislite da vam ugovor s njima priječi da razgovarate s nekim tko piše knjigu?" "Ne. Samo želim razgovarati sa svojom urednicom i reći joj što radim." "Znate", rekao sam, "razgovaram s mnogim ljudima koji su napisali knjige ili upravo pišu knjigu. Ali ovo mi se nikad nije..." "Znam. Ali ja se držim slova zakona." "Jesam li rekao išta na što imate primjedbu? Jesu li moja pitanja na bilo koji način bila neprijateljska?" "Ne. Ni govora", objasnio je. "Želim razmisliti o nekim od tih pitanja. Doista želim razgovarati s urednicom jer to mi je u ugovoru." "Ugovor vam zabranjuje da date intervju nekomu tko piše knjigu?" "To ne piše. To ne piše. Ali riječ je samo o tome što je Knopf autorizirao moju knjigu i..." 379 "Ali ja sam se s Kopfom dogovorio za..." "Želim razgovarati s njima o tome." Ostali smo na tome da će me Goldhagen nazvati ako postoji ugovorna zapreka zbog koje ne može razgovarati sa mnom. Nije mi se javio, ali ja sam se ustručavao tražiti ga kako još više ne bih uznemirio osobu čiji strastveni znanstveni rad osobito poštujem - posebice nakon što mi je Goldhagen rekao više o tome što je proživio u tjednima nakon što su ga napali u Muzeju holokausta i nakon bure u Njemačkoj. Rekao mi je da ga je to iscrpilo, ti napadi, ta silina pozornosti. Osjećao je simptome stresa poput kratkoročnog gubitka pamćenja. Rekao je da ga je taj dan nešto dodatno uznemirilo, jedan poseban aspekt njemačke galame na njegovu knjigu osobito ga je potresao. Nešto u članku u Der Spiegelu što je smatrao nametljivim pokušajem da objasni njegovo objašnjenje, da objasni njega uvlačeći u priču njegova oca. Pročitao sam članak u Der Spiegelu ("Ein Volk von Damonen?") noć uoči sastanka s Goldhagenom, ali nisam tad imao vremena pročitati intervju s Erichom Goldhagenom naslovljen Veoma sam ponosan na istoj stranici. čudan je to članak, u kojem novinar Henrvk Broder kao da pokušava prikriti svoj antagonizam prema obojici Goldhagena pod krinkom opsežnoga, udvornog psihološkog objašnjenja sinovljeve teze kao sublimirana izraza očevih želja i maštarija, očeve istodobne mržnje i ljubavi prema njemačkoj kulturi. Broder (koji je njemački Židov) počinje time što odnos između oca i sina Goldhagena smješta u kontekst naširoko raspravljene i veoma emocionalne paradigme odnosa između onih koji su preživjeli holokaust i njihove djece. Erich Goldhagen bio je doista stradalnik holokausta, rođen u Ukrajini. Tijekom rata pobjegao je iz Europe u Ameriku i naposljetku postao predavač povijesti na Harvardu, gdje je stekao pristaše nakon snažnih, dojmljivih predavanja o pitanjima holokausta. Osim toga, on je autor znanstvenih članaka, a neke od njih u bilješkama navodi i njegov sin u svojoj knjizi. Neke od tih bilježaka spominju da Erich Goldhagen piše knjigu o ideologiji genocida, a ta knjiga još nije objavljena. Jedan aspekt holokausta, o kojem Erich Goldhagen još nije pisao, o kojem nikad nije govorio u svojim predavanjima, jest njegovo osobno iskustvo preživljavanja i bijega od holokausta. Njegov je sin rekao da otac s njim nikad nije razgovarao o tome. A ni jedan ni drugi nije htio razgovarati o utjecaju očeva stradalničkoga iskustva na sinovljevu tezu o Njemačkoj. Na taj gotovo zrakoprazan
prostor stvarnih informacija Broder projicira vlastitu veliku teoriju: da je sinovljeva knjiga sublimacija očevih neizrečenih žudnji, razrada čudnoga osobnog programa u vezi s njemačkom kulturom. Tvrdeći da svoje generalizacije o stradalnicima holokausta i njihovoj djeci temelji na "psihološkoj literaturi", Broder zastupa stajalište da roditelji stradalnici "od svoje djece zahtijevaju da plate cijenu. Oni zahtijevaju svojevrsnu reparacijsku odanost roditeljskim patnjama". Nakon toga nagađa, a čini se da za to ne raspolaže 3H0 informacijama iz prve ruke (lako je shvatiti zašto je to toliko uznemirilo Daniela Goldhagena), o sinovljevu djetinjstvu. Zamišlja kako otac u sina usađuje povijesne razmjere iskustva holokausta, naturajući mu u misli pojedinosti "tako da je još u djetinjstvu Daniel Goldhagen znao više o Adolfu Eichmannu i Heinrichu Himmleru nego o Huckleberrvju Finnu i Tomu Sawyeru". (Ovdje se Broder gotovo otvoreno ruga, a to me doista uznemirilo.) Broder nadalje kaže da je Danielov otac u sina usadio "poziv da učini prevrat u proučavanju holokausta, poziv kojim se otac započeo baviti prekasno da bi ga obavio do kraja". Broder taj poziv shvaća na osobit način. Riječ nije u strogom smislu o pozivu na osvetu, kaže on, na "blaćenje Nijemaca"; nije to napad na njemačku kulturu, nego pokušaj da postane dijelom te kulture. Nakon što Broder citira opširno izlaganje Ericha Goldhagena o golemom uspjehu sinovljeve knjige, nakon što ga citira kako napada one koji su napali njegova sina u Muzeju holokausta (Yehuda Bauer bio je "samo ljubomoran na Danielov uspjeh"), Broder citira Goldhagenova oca kako s ljubavlju govori o njemačkoj kulturi: "Židovi su bili nositelji njemačke kulture u Istočnoj Europi... Meni je služenje njemačkim jezikom bilo jednako prirodno kao što je ruskim aristokratima bilo služenje francuskim. Moja je majka znala Goethea i Schillera napamet." Broder zatim bilježi da mu je Goldhagen otac (prekooceanskom telefonskom vezom) izvrsnim njemačkim recitirao prve stihove Schillerova Zvona. Sve to Brodera navodi da teoretizira, da objasni zadaću Goldhagena (i oca i sina) ne kao nešto što bi bilo plod neprijateljstva prema njemačkoj kulturi, nego prije kao plod neuzvraćene ljubavi: "Pokušaj je to da se nakon pedesetogodišnjeg izbivanja vrati u dodir s kulturom iz koje je 'nositelj njemačke kulture' bio isključen... Taj se dodir može uspostaviti jedino s pomoću priče o holokaustu, krajnje točke njemačko-židovske povijesti, koja je postala polazištem zajedničke znanstvene djelatnosti, jedinog što egzistencijalno povezuje Nijemce i Židove." Ova nevjerojatno samodopadna njemačka vizija Goldhagenove teze i židovskoga odnosa prema njemačkoj kulturi stajalište je koje nudi sliku Židova kako još uvijek pritiskuju nosove na staklo velike njemačke kulture, kako se služe holokaustom - svojom vlastitom tragedijom - kao svojevrsnom kartom za povratak na matični brod. Ali potreba da se teza Daniela Goldhagena objasni u odnosu prema njegovu ocu nije ograničena samo na Nijemce. čuo sam je iste večeri, nakon što sam razgovarao s Goldhagenom, iz usta američkog židovskog znanstvenika Richarda S. Levvja, cijenjenog profesora povijesti na Sveučilištu u Illinoisu i moderatoru znanstvene rasprave o holokaustu na internetu koja se posebno pozabavila Goldhagenovim tvrdnjama. Razumije se, Levy je autor knjige Propast antisemitskih političkih stranaka u carskoj Njemačkoj (The Doivnfall of the Anti-Semitic Political Parties in Imperial Germany), studije koja u najmanju ruku dovodi u sumnju Goldhagenovu tezu da je antisemitizam bio nepovratno usađen u njemačku dušu 381 do kraja 19. stoljeća. Levy mi je rekao da mu se čini kako bi se na Goldhagenovu knjigu moglo gledati kao na sredstvo gdje se otac služi sinom kao obranom u svojoj borbi s priznatim znanstvenicima holokausta da prihvate njegova stajališta -obranom velike knjige o "ideologiji genocida" koju otac nije napisao. A kao stradalnik služio se sinom da kazni njemačke počinitelje, da to bude svojevrsna osveta za masovna umorstva koja je jedva izbjegao. Razumljivo je da su Goldhagena uznemirile teorije koje ga prikazuju kao očevu lutku. Ali ta me zgoda ostavila u dvojbi jer sam razmišljao nema li možda ipak nešto u poimanju objašnjenja kao osvete. Nakon što sam razgovarao s Goldhagenom, profesor Berel Lang poslao mi je svoj esej
naslovljen Pamćenje holokausta i osveta (Holocaust Memory and Revenge) koji je napisao za tromjesečnik Jeivish Social Studies. Riječ je o posve jedinstvenom i fascinantnom istraživanju kontroverzne i teške teme, a to je još jedan razlog zašto Langov rad smatram toliko vrijednim: njegov je stil oprezan, nije nametljiv, njegova je retorika znanstvena, a ne senzacionalistička. Ali spreman je uhvatiti se ukoštac i proučiti neka bolna, radikalna, pa čak i senzacionalistička pitanja o načinu kako možemo zamisliti zlo i odgovoriti na njega. U eseju se prihvatio veoma opreznog i promišljenog istraživanja radikalnog pitanja: "Kako je moguće da osveta nije element u židovskoj reakciji na Šou?" On, zapravo, kaže da je bilo pojedinačnih slučajeva izravne osvete - njemačkim ratnim zarobljenicima osvećivali su se Židovi koji su upravljali logorima za ratne zarobljenike. Zatim se pojavio ambiciozan plan bivših židovskih partizana da otruju vodovod njemačkih gradova kako bi njemački narod kolektivno kaznili za njihovu upletenost u genocid, a taj je plan zapravo djelomice ostvaren tako što su otrovali hranu njemačkih zatočenika u jednom logoru. Osim toga, imamo lovce na naciste poput Simona Wiesenthala i Klarsfelda, ali Lang smatra da njihov slučaj spada više u područje pravosuđa i zakona negoli osvete. Njega više zanima ono što naziva "zamjenskim", posrednim oblicima osvete Nijemcima. Ministar financija SAD-a u ratu Henry Morgenthau iznio je ambiciozan plan da poslijeratnu Njemačku svede na poljoprivredno gospodarstvo kako bi se spriječila obnova groznice koja je svijetu tijekom 20. stoljeća dvaput donijela totalan rat. Javljaju se spontani, individualni bojkoti suvremenih njemačkih proizvoda (poput automobila volkswagen i mercedesj, ličnosti iz njemačke kulture (poput Wagnera, čija djela odbijaju izvesti neki izraelski orkestri). Lang čak u slavnoj zapovijedi Emila Fackenheima Židovima da Hitleru ne dopuste "postumnu pobjedu", zapovijedi koja zahtijeva budno praćenje djelovanja suvremenih Nijemaca i Njemačke, vidi svojevrsnu vjersku, zamjensku osvetu. Dok sam čitao, u Langovoj me analizi najviše iznenadilo to što ne slijedi konvencionalan put i ne omalovažava sam pojam osvete. On, zapravo, na svoj jedinstven način pomno proučava "neobičnu ovisnost između osvete i sjećanja". Ide čak tako daleko da tvrdi kako je osveta "korisna za sjećanje i identitet". Suprotstavlja dvije vrste sjećanja. Komemoraciju holokausta u spomenicima i muzejima, koja teži 38? tomu da utješi stradalnike i preda njihovo sjećanje mladim naraštajima; i osvetu, koja utvrđuje sjećanje na zločin medu baštinicima i nasljednicima počinitelja pa time učvršćuje identitet onih koji provode osvetu. Lang tvrdi da je osveta u biti bolja ako se provodi otvoreno, a ne da se prerušava s pomoću zamjene i sublimacije, jer time se gubi na učinkovitosti i jasnoći i u odnosu na počinitelja zločina i u odnosu na počinitelja osvete. Ali u svojoj veoma opreznoj retorici Lang od nas traži da ne odbacimo pojam osvete kao nešto izvan okvira legitimnosti. Može li se Goldhagenova teza o njemačkoj naravi holokausta smatrati svojevrsnom sublimiranom osvetom u Langovu smislu? Kao intelektualno opravdanje osvetničkog nagona koji nije posve svjestan sam sebe? Ako to i nije bilo mišljeno osvetnički, tako se čini čak i nekim od najsofisticiranijih čitatelja, koji smatraju da je Goldhagen žigosao njemački um, značaj i dušu kao nepopravljivo zle. Zar svi ti čitatelji u njegovoj tezi vide, kako tvrdi Goldhagen, nešto čega nema, ili možda u toj tezi vide ono čega Goldhagen možda nije posve svjestan? Znam da su me, kad sam prvi put ugledao nastavnicu Der Spiegelu o kontroverzi s Goldhagenom Ein Volk von Ddmonen? - spopali proturječni osjećaji. Isprva me uznemirio pokušaj da se Goldhagena, Židova, optuži kako se služi retorikom demonizacije Nijemaca kakvom su se Nijemci služili da demoniziraju Židove. Ali moram priznati da je moja reakcija imala još jednu dimenziju: određeno zadovoljstvo koje bih osjetio kad bih zamislio obične Nijemce suočene s naslovnicom čija bi iskonska moć optužbe - đavolji narod! - za mnoge premašivala mišljenu ironiju. Velik dio njemačkih rasprava o holokaustu vođen je o načinu kako "normalizirati" njemačku povijest - a ne o pitanju je li to uopće moguće. Kako promatrati Hitlerove godine u kontekstu dubljih, dugotrajnijih tendencija zapadne povijesti, kako kontekstualizirati te strahote u relativnom
smislu (u usporedbi, primjerice, sa Staljinovim "azijatskim" strahotama). Ali ovdje je podsjetnik da, ma koliko obični Nijemci mislili da su se normalizirali, da su se iskupili, da su se drugima objasnili, mnogima još moraju dokazati kako nisu đavolji narod. I tako bi se moglo reći da je dio zadovoljstva koje sam osjećao pročitavši taj naslov ipak izrastao iz osvetoljubivosti ili barem iz želje za kažnjavanjem, iz onoga što Berel Lang naziva "zamjenskom osvetom". To je želja da se običnim Nijemcima dokaže da, ako se protive pojmu demonskog nacionalnog značaja, ne bi smjeli biti isključeni iz trajnog proučavanja demonskog nacionalnog ponašanja. Da je odgovornost za to da se objasni Hitler barem u jednakoj mjeri njihova kao naša te da, ako i ne mogu objasniti Hitlera, ne bi ga smjeli nastojati ispričati. Kao posljedica toga, nisam mogao zamjerati Goldhagenu zbog njegove optuživalačke strasti iako sam istodobno razumio zbog čega je na sebe navukao bijes nekih židovskih istraživača holokausta. Stariji naraštaj znanstvenika, ljudi poput Yehude Bauera, od kojih su mnogi prisnije povezani s tragedijom nego sam 383 Goldhagen, trsili su se, a u mnogo čemu i žrtvovali, da iz svojih djela očiste ikakav osobni bijes i osvetoljubivost pri pokušajima da objasne zločine Hitlerova režima i ponašanje njemačkog naroda. Prignuli su se samozatajno da bi dosegnuli navodno viši ideal znanstvene neutralnosti. A onda se pojavio akademski novak koji im ponavlja očite i dobro poznate činjenice, ali ih iznosi optuživačkim, oštrim tonom nove, osvetoljubive optužnice. I pozdravljen je kao vitez židovske istine, njegova knjiga prihvaćena je u svijetu kao bestseler, što uspijeva tek rijetkim znanstvenim djelima, a on je slavljen zbog hrabrosti jer se usudio reći ono što se drugi - oni sami - ne usuđuju. Ipak, poštovao sam Goldhagenovu strast - bila ona strast za pravdom, osvetom ili prosvjećenjem. Očito je osjeća i ne bi bilo pošteno poreći da nije prisutna u njegovoj prozi. Upravo sam zbog toga bio razočaran kad sam doznao za promjene koje je unio u njemački prijevod svoje knjige. Druga naslovnica Der Spiegela, tri mjeseca nakon prve (popratila je njemačko izdanje Goldhagenove knjige i njegovu njemačku turneju na kojoj ju je predstavio), donijela je blagonakloniji prikaz, ali članak je i ovaj put bio popraćen čudnim tekstom u okviru. Ovaj su put opisane neke ključne promjene u njemačkom prijevodu Goldhagenova teksta, dramatična ublažavanja ključnih izraza, počevši sa samim naslovom. Umjesto Hitlerovi spremni krvnici (što bi se redovito prevelo riječju Scharfrichter), njemački je prijevod naslova Hitlerovi spremni izvršitelji (Vollstrecker), u smislu čuvara baštine, volje. "Izvršitelji" je svakako manje razdražljiva riječ, manje krvava vizija uloge običnih Nijemaca od "krvnika". Riječ je o drukčijem poimanju "volje" koju izvršavaju. Kao "izvršitelji" doimaju se poput neutralnih djelatnika: izvršitelj je bliži Arendtinim banalnim birokratima koji slijede naredbe nego Goldhagenovu prikazu počinitelja kao krvoločnih ljubitelja mučenja i umorstva. Pogledajmo još neke promjene koje ističe Der Spiegel: "Njemačko poimanje Židova u 20. stoljeću" iz engleskog izvornika postalo je "tipično poimanje u 20. stoljeću". Protjerivanje pola milijuna Židova iz Njemačke (cjelokupno židovsko stanovništvo) u engleskom je izvorniku "najradikalniji čin tijekom višestoljetne povijesti Zapadne Europe". U njemačkom je to izdanju "najradikalniji čin u desetljećima zapadnoeuropske povijesti", a to je nešto posve drugo. Osim toga, englesko izdanje kaže da je "cjelokupna njemačka elita svim srcem prihvatila eliminacijske antisemitske mjere". U njemačkom su izdanju njemačke elite tek "susretljivo" prihvatile te mjere. Od svih prikaza koje sam pročitao u vezi s naknadnom popularnosti Goldhagenove knjige - a i samog Goldhagena - medu "običnim Nijemcima", samo je Fritz Stern u Foreign Affairs natuknuo da su ta prilično dramatična ublažavanja njegove retorike možda igrala jednako važnu ulogu pred njemačkom publikom koliko i Goldhagenov poznati osobni šarm. Je li se Goldhagen predomislio u vezi sa zamjenskom osvetom u svojoj knjizi? Je li ta knjiga izvorno bila osvetoljubiva? Nazvao sam Berela Langa i pitao ga misli li da bi se Goldhagenova teza mogla promatrati kao svojevrsna "zamjenska osveta". "Da", odgovorio je jednostavno. Upravo je bio napisao prikaz te knjige za židovski časopis Moment. Smatra da je pretjeranost tvrdnje "kako je otkrila nužan i dostatan" uzrok za objašnjenje holokausta i Hitlera u eliminacijskom antisemitizmu "doista prekomjerna - jer nitko ne može tvrditi
da je otkrio nužan i dostatan uzrok za najjednostavniji čin u povijesti, kamoli tako složen čin kakav je bio holokaust" - da se nameće zaključak kako je posrijedi više od objektivne povijesne analize. A to nešto odgovara Langovu opisu zamjenskog, nepriznatog nagona za osvetom. Lang nalazi dodatno uporište za svoje stajalište u onome što naziva Goldhagenovim "krajnje nedosljednim" prikazom točnog broja počinitelja, "krvnika" u njemačkom narodu: "On kaže da je u procesu ubijanja sudjelovalo sto tisuća, a katkad i petsto tisuća ljudi, ali istodobno kao da tvrdi kako je ostatak od šezdeset milijuna Nijemaca jednako sudjelovao u tome kao i tih stotinu tisuća. On zanemaruje oporbu. A, ako je genocid oduvijek bio temeljni cilj, zašto se nije dogodio prije? Zašto je još 1941. provođena politika protjerivanja, ali ne i istrebljenja?" čudnom slučajnošću, dan nakon što sam razgovarao s Langom, pitanje osvete svom se silinom sručilo na pitanje holokausta. Naslovnica živahnog židovskog tjednika Forivard donijela je članak o Elieju Wieselu i nagonu za osvetom. članak je bio naslovljen: Bijes koji je Elie Wiesel redigiranjem izbacio iz Noći. članak citira Naomi Seidman, mladu židovsku znanstvenicu na Teološkoj školi Berkley, koja je provela poredbenu analizu izvornog rukopisa Noći na jidišu (Noć)e Wieselova prva knjiga o iskustvima iz koncentracijskog logora) i francuskog prijevoda objavljenog 1956. - izdanja koje mu je donijelo svjetsku slavu i iz kojeg se izvode svi engleski prijevodi. Naomi Seidman tvrdi da je u izvorniku na jidišu mladi Wiesel usredotočio svoj bijes upravo na Nijemce i Njemačku, da je "bjesnio na svijet koji je rehabilitirao Njemačku, na svijet u kojem zvjerska sadistkinja Ilse Koch (Buchenwaldska Zvijer) sretno odgaja svoju djecu". U jidiškom izvorniku Wiesel govori o svom razočaranju nakon rata što se preživjeli logoraši nisu osvetili svojim zarobljivačima i državama koje su ih zarobile: "Nije izvršena povijesna zapovijed za osvetom", napisao je Wiesel. Ona napominje da je Wiesel izbacio te pozive na osvetu protiv Nijemaca iz francuskog prijevoda pod utjecajem svojeg pokrovitelja, francuskoga egzistencijalističkog pisca Francoisa Mauriaca, koji je privukao svjetsku pozornost na rukopis, našao mu francuskog izdavača i napisao oduševljen predgovor za francusko i englesko izdanje. Osim toga, Naomi Seidman natuknula je da je, redigirajući svoj rukopis na jidišu za prijevod, Wiesel preusmjerio svoj bijes s Nijemaca na egzistencijalnu svađu s Bogom, na bijes protiv puste besmislenosti svemira. Ona tvrdi da je Wiesel to učinio kako bi njegova knjiga bila manje uvredljiva kršćanskoj Europi, europskim egzistencijalističkim intelektualcima. Smatra da su njegove promjene jidiškog 385 1 rukopisa preinačile holokaust u skladu s postkrščanskom retorikom teologije "smrti Boga", da je Wiesel napisao tragediju u jednakoj mjeri o smrti Boga, vjere, kao i o smrti Židova od ruku Nijemaca. Da bi objasnila izostavljanje misli o osveti Nijemcima, Naomi Seidman, čini se, implicira kako je Wiesel postupio u zloj vjeri. Da je pokušavao svoj lik učiniti prihvatljivijim kršćanskom Zapadu, da se ulagivao. Ali znanstvenici Eli Pfeffercorn i David Hirsch tvrde da nije tako: "Svađa s Bogom jasno je postavljena u rukopisu na jidišu." A sam je Wiesel u Forivardu opovrgnuo da su njegove preinake bile vodene svjesnim naumom. Tvrdi da je samo pokušavao rukopis skratiti za francusko izdanje. Ovo ne isključuje treće objašnjenje preinaka koje ne spominju ni Naomi Seidman ni Elie Wiesel, naime to da se Wiesel iskreno predomislio o nagonu za osvetom koji je izvirao iz njegova pera kad je prvi put zapisao svoje osjećaje u obliku memoara; da se njegovo razmišljanje možda doista promijenilo između rukopisa na jidišu i francuske revizije. Možda bi se isto moglo reći o pomaku Goldhagenove teze između engleskog i njemačkog izdanja, od toga da obične Nijemce naziva "krvnicima" do toga da ih naziva "izvršiteljima". Od toga da za tragediju okrivljuje nešto što je isključivo njemačko do toga da okrivljuje povijest, apstraktnije "dvadeseto stoljeće", a ne Nijemce dvadesetoga stoljeća. Kako bilo, i Langovo razmišljanje o osveti i kontroverze zbog Goldhagenovih i Wieselovih
preinaka ponukali su me da pobliže razmotrim moguću prisutnost nagona za osvetom u svojem radu, u naravi moje zaokupljenosti Hitlerom i objašnjenjima Hitlera. U tom sam svjetlu razmatrao prirodu svojeg razočaranja Goldhagenovom tezom. Nisam bio razočaran toliko zbog ekstremnosti kojom je napao Nijemce koliko zbog načina na koji je, barem implicitno, njegova teza Hitlera mogla osloboditi krivnje. Ako je njemački narod tako ustrajno i neizbježno vodila eliminacijska antisemitska ideologija, onda nisu imali izbora i morali su postupiti kako su postupili, a budući da nisu imali izbora, oni nisu odgovorni, baš kao što nije odgovoran ni shizofreničar koji čuje zamišljene glasove koji ga navode da ubija i kojima se ne može oduprijeti. Ustrajući na neodoljivoj silini svojega "središnjeg modela", apstraktne sile koju naziva "eliminacijski antisemitizam", sam Goldhagen provodi eliminacijski čin: on iz razmatranja, iz povijesti, eliminira one pojedince i skupine koje se jesu opirale: novinare Munchner Posta koji su pokušavali razotkriti Hitlera, aktiviste Socijaldemokratske stranke čiji neuspjeh ne umanjuje važnost njihove borbe, Nijemce koji su glasovali protiv Hitlera (a protiv njega je glasovala većina Nijemaca na svim slobodnim izborima). U veoma stvarnom smislu Goldhagenova usredotočenost na svemoćni determinizam njegova "središnjeg modela" ima nehotičnu posljedicu da krivnje oslobađa i krivce iz redova njemačkog naroda jer ih prikazuje kao nemoćne pijune te nezaustavljive sile; oni su nemoćni oduprijeti se, nemoćni su odabrati drukčije. 386 Možda to može objasniti, možda je to stvarni razlog neobične popularnosti njegove knjige (barem njezina njemačkog prijevoda) u njemačkoj javnosti. Možda, dakle, u mojoj reakciji na Goldhagenovu tezu o njemačkom narodu ipak ima "zamjenske osvete": nisam ih htio osloboditi odgovornosti prebacujući krivnju s pojedinaca na "središnji model" tako da okrivljujem apstraktni njemački karakter umjesto pojedinačnih njemačkih osoba koje su odabrale postupiti tako kako jesu. Pretpostavljam da bi se moglo reći kako moje nezadovoljstvo Goldhagenovim kritičarima nastaje zbog istograzloga - zamjenske osvete. Time bi se mogla objasniti moja reakcija na kritičko objašnjenje Goldhagenova objašnjenja Christophera Brovvninga. Brovvning je Goldhagenov veliki suparnik u skupini mladih istraživača holokausta. Goldhagen je žigosao Brovvningovu knjigu iz 1992. Obični ljudi (Ordi-nary Men; o njemačkim policajcima u odredu smrti) u oštrom prikazu u časopisu New Republic u kojem je optužio Brovvninga kako je dopustio da ga zavara apologetsko poslijeratno svjedočenje tih optuženih masovnih ubojica, da je prevaren kad je povjerovao kako im je bilo teško učiniti prijelaz iz "običnih ljudi" u ubojice. Sam podnaslov Goldhagenove knjige, Obični Nijemci i holokaust, hotimičan je napad na Brovvningov naslov Obični ljudi. Goldhagen ustrajava na tvrdnji da je presudna njemačka narav tih ubojica, a ne to što su bili obični ljudi. Posjetio sam Brovvninga nekoliko dana nakon nemilosrdnih napada na Goldhagena u Muzeju holokausta. I Brovvning je govorio tom prilikom, ali izbjegavao je osobne napade. Svoju je kritiku izrazio ozbiljno i s poštovanjem. Ma koliko se bitno ne slagao s Goldhagenom i ma koliko bio povrijeđen njegovim napadom na sebe, nije dvojio o Goldhagenovim motivima ili dobroj vjeri. U svojoj sobi u Istraživačkom odjelu Muzeja holokausta, Brovvning, mlad znanstvenik pomalo neuredna izgleda s frizurom koja istodobno podsjeća na Beatlese i na redovnika, obavijestio me o svojem trenutačnom istraživanju prije nego što smo prešli na pitanje Goldhagena. Brovvning je u međunarodnoj skupini znanstvenika koja se usredotočila na pitanje odluke, na kontroverzu o tome kada je točno (i zašto upravo tada) Hitler donio neopozivu odluku da provede konačno rješenje. To je fascinantna rasprava (kojoj ću posvetiti velik dio sljedećeg poglavlja) jer teorije o tome kada je Hitler točno donio tu odluku uključuju mnogo više od pukih prepiranja o danima i mjesecima. Gotovo se neizbježno ispostavilo da su to teorije o prirodi Hitlerova uma, o mjestu koje mržnja prema Židovima zauzima u njegovoj duši (o "iskrenosti" ili oportunizmu njegova antisemitizma - a to je u nekom smislu rekapitulacija rasprave između Bullocka i TrevorRopera), o zemljovidu njegove psihe - o tome što je Hitler doista bio. Gotovo je uvijek stajalište znanstvenika o tome kad je Hitler donio tu odluku odraz njegova stajališta o tim krupnim pitanjima.
Općenito, što prije znanstvenik ili povjesničar smjeste u vrijeme ono za što vjeruju da je Hitlerova neopoziva odluka o fizičkom istrebljenju Židova, to jasnije 387 vide Hitlera čija opsjednutost Židovima zamračuje sve ostalo u njegovoj svijesti. Što se ta odluka smješta kasnije, to je znanstvenik skloniji Hitlera promatrati kao čovjeka s drugim, katkad suprotstavljenim interesima - životnim prostorom, ratnim ciljevima, praktičnim realnostima rasporeda postrojba i vlakova - kao donekle pragmatičnog, proturječnog ili neodlučnog Hitlera. Tako je pokojna, uvelike cijenjena povjesničarka Lucy Dawidowicz tvrdila da je Hitler odlučio posvetiti svoj život istrebljenju Židova već 1918. godine. Ona navodi pismo koje je Hitler 1919. poslao svojem liječniku u Miinchen u kojem izjavljuje da Židove treba likvidirati kako bi se spasila Njemačka. I to ne samo kao kakav apstraktan recept, nego kao doslovan cilj; cilj kojem se Hitler posvetio u svemu što je poslije toga činio, uključujući pokretanje svjetskog rata. Zato je Lucy Dawidowicz naslovila svoju knjigu o Hitleru Rat protiv Židova. Drugi svjetski rat, nastavlja ona, nije bio rat protiv Poljske, Francuske, Engleske i Rusije koliko rat protiv Židova, rat koji je pokrenut kako bi Hitler stekao moć da izvrši odluku koju je donio prije dva desetljeća. Goldhagen naglašava trenutak koji se dogodio malo kasnije od onoga što ga navodi Lucy Dawidowicz - govor koji je Hitler održao 1920, a razlika među njima je ta što, prema Goldhagenovoj tezi, Hitlerova odluka, njegova volja igra mnogo manje važnu ulogu od već determiniranog umorstva koje je usađeno u Nijemce sazrijevši na temelju literature mržnje iz 20. stoljeća. Između stajališta Dawidowiczove i Goldhagena koji tu odluku smještaju između 1918. i 1920. i ekstremnog "funkcionalističkog" stajališta, koje tvrdi da Hitler zapravo nikad nije donio ključnu odluku o istrebljenju (da je pasivno pristao na nešto što je nastalo po inerciji, zbog prijeke potrebe preopterećenih birokrata kojima je u šake palo toliko zarobljenih Židova da nisu znali što bi s njima), postoji više jasnih gradacija teorije o odluci, u rasponu od "umjerenih intencionalista" do "umjerenih funkcionalista", kako se nazivaju konvergentna stajališta suvremenih znanstvenika. Ima onih intencionalista koji misle kako je u Hitleru kao najpreča briga postojala želja i maštarija da istrijebi Židove prije 1939- pa je samo čekao početak rata da maštariju pretvori u zbilju. Ima onih koji ističu da je Hitler, čak i nakon što su mu događaji 1939. dali vlast nad milijunima poljskih Židova, još uvijek nastavio bez jasnog plana evakuirati Židove na Madagaskar ili ih preseljavati u južnu Poljsku. Oni tvrde da je tek 1941, kad je zamislio i proveo invaziju na Rusiju, Hitler odlučio što će učiniti sa Židovima. Ali čak i ako se uzme godina 1941, suvremena je znanost upletena u rasprave o tome kojeg je mjeseca, kojeg je tjedna, kojeg je vikenda odlučeno, i zašto je odlučeno upravo tada. Yehuda Bauer tvrdi da se to dogodilo u ožujku 1941. godine. Umjereni intencionalisti, na čelu s Richardom Breitmanom, smještaju odluku u svibanj 1941, neposredno prije invazije na Rusiju, po čemu zarobljavanje milijuna Židova na sovjetskom teritoriju postaje istrebljivačkim ciljem iznenadnog napada na Rusiju. Drugi intencionalisti smještaju odluku malo kasnije - u prve dane euforije tijekom 388 ruske kampanje, na kraj lipnja ili u srpanj 1941. kad je Hitler, tvrde oni, opijen pobjedom, naposljetku dopustio svojoj dugo odgađanoj želji i snu o istrebljenju^ da ispliva na površinu. I da primi logističku potporu: naposljetku je dodijelio postrojbe i vlakove potrebne da masovno umorstvo pretvore u masovnu industriju. Umjereni funkcionalisti uglavnom smještaju odluku dva ili tri mjeseca nakon toga, nakon što je splasnula početna euforija ruske kampanje, kad je Hitler prvi put naslutio da pobjeda na istoku neće biti onako brza, onako potpuna i onako sigurna kako se to isprva činilo i kad su upravitelji osvojenog teritorija žurno tražili način da se riješe zarobljenih Židova. Prema tom je stajalištu odluka o genocidu bila Hitlerova osveta ili utješna nagrada zbog pobjede koja mu je izmaknula. To je bilo Brovvningovo stajalište, iako se, kad sam razgovarao s njim, činilo da mijenja mišljenje u svjetlu nove studije njemačkog znanstvenika Petera Wittea, koja je suzila trenutak odluke ne na mjesec nego na vikend sredinom rujna 1941, na vikend od 16. do 17. rujna. Witte tvrdi da je do rujna 1941, u prva tri mjeseca ruske kampanje, Hitler davao veći prioritet protusovjetskim nego
protužidovskim aspektima rata na istočnoj fronti: "Tijekom šestomjesečnog razdoblja u proljeće i ljeto 1941. Hitlerove su direktive ostale na snazi, naime da se nijedan Židov ne smije deportirati iz Reicha i poljskog Protektorata prije uspješnog završetka ruske kampanje. Hitler je to osobno naglasio više puta." Iako je to možda bila taktička odluka, uvjetovana vojnim razlozima, čini se da Witte tvrdi kako Hitler još nije bio odlučio hoće li pretvoriti sporadične "posebne djelatnosti" ubijanja Židova u sveobuhvatan program istrebljenja. "Hitlerova je odluka da deportira Židove iz teritorija Velike Njemačke dok su se još vodile borbe [odluka da započne potpuno istrebljenje] donesena posve iznenada sredinom rujna 1941", tvrdi Witte. On navodi neke odluke koje je Hitler donio tog vikenda - odluke da odobri dodjelu vlakova i postrojba kako bi prebacio Židove iz Njemačke i Francuske na istok - i naredbe koje su prekinule zapletaj neodlučnosti i pokrenule neprekinut prijevoz iseljenih u tvornice smrti. Zanimljivo je što Witteova analiza smješta odluku nakon početne euforije ruske kampanje i nakon prvog razočaranja koje je uslijedilo. On je smješta u kratko vrijeme nakon tog razočaranja, u trenutak kad su s istočne fronte opet nakratko stigle dobre vijesti - a to bi značilo da je odluka nastala i iz ogorčenja i iz trijumfalizma. (čini se kako je nedavna tvrdnja njemačkog povjesničara Christiana Germacha, da je zapovijed izdana tek 18. prosinca 1941, izvedena iz pogrešnog tumačenja Himmlerovih bilješki o tome kako je Hitler tražio da vijesti koje su procurile o početku procesa ubijanja prikaže kao ubijanje Židova zbog njihove djelatnosti kao "gerilskih partizana".) U sljedećem ću se poglavlju dublje pozabaviti pitanjem odluke, ali ovdje me zanima drugi aspekt Browningova razmišljanja - onaj u vezi s njegovim objašnjenjem popularnosti Goldhagenove teze. Posebice njegovo objašnjenje jaza između gotovo univerzalne aklamacije kojom je ta teza prihvaćena u glavnim 389 medijima i učestalijeg omalovažavanja kolega znanstvenika. Browningovo objašnjenje, neobičan izlet znanstvenika u medijsku i kulturnu analizu, usredotočuje se na ono za što misli da je popularna reakcija usmjerena protiv nekih recentnijih dubljih trendova u znanstvenom istraživanju Hitlera i holokausta. Brovvning u znanstvenoj literaturi vidi tendenciju potrage za stalno širim, navodno dubljim objašnjenjima Hitlerovih zločina - dubljim od mržnje prema Židovima, dubljim od nacizma. Potrage za objašnjenjem koje sve to vidi kao puke proizvode nekih dubljih i univerzalno nesavršenih sklonosti zapadne civilizacije. Da u nacizmu, hitlerizmu, ne vidi aberaciju zapadne civilizacije, nego kulminaciju nekih njezinih tendencija - redovito rasizma, eugenike, ili supremacijske estetike koja se temelji na rasnoj biologiji. Ili, kako je to sad moderno u akademskim krugovima reći, na "biopolitici". Biopolitika je viđenje ubojstava u Drugom svjetskom ratu koje uključuje i objašnjava ubijanje Roma, homoseksualaca i Slavena, eutanaziju tjelesno i mentalno "defektnih" i ostalih "inferiornih tipova", istim uključivim rasno-eugeničnim nagonom koji je bio usmjeren protiv Židova. Ta objašnjivačka vizija ne vidi protivnika u židovstvu, nego u uopćenoj različitosti (a time židovstvu uskraćuje njegovu posebnu relevantnost). Osim toga, umjesto da se Hitler vidi kao kakav nakazni neprijatelj "uljuđenih zapadnjačkih vrijednosti", on postaje svojevrsno izopačeno utjelovljenje najgorih nagona prirođenih zapadnoj kulturi, zapadnom "projektu" - kako bi to nazvali postmodernisti. To objašnjenje, koje nacizam vidi samo kao ekstremnu inačicu zapadnog rasizma, moglo bi se nazvati politički ispravnim stajalištem u odnosu na izvor holokausta (iako Brovvning, koji prihvaća neke od tih postavki, ne bi pristao na takvo omalovažavanje tog stajališta). Ono, prema Brovvningovu mišljenju, teži proširivanju kruga, zamagljivanju identiteta glavnih počinitelja i glavnih žrtava holokausta. Širi ga izvan okvira Nijemca i Židova i teži tomu da specifičan identitet žrtava postaje manje važan. Brovvning misli da je popularnost Goldhagenove knjige u širokoj javnosti, s tezom o eliminacijskom antisemitizmu, o svemoćnom središnjem modelu koji objašnjava sve, reakcija protiv te znanstvene tendencije koja u središte zanimanja vraća iskonsku dvojnost Nijemca i Židova. "Ljudi su izgubili svoj vlastiti holokaust" u navodno sofisticiranom širenju objašnjenja suvremenih
znanstvenika, objasnio mi je Browning. "Ono što Goldhagen radi", nastavio je, posluživši se donekle omalovažavajućom, ako ne i hotimice uvredljivom metaforom, "jest da im ga vraća u geto", da im ga sužava na priču o Židovima i Nijemcima, a ne na raspravu o Zapadu i nekom uopćenom tuđem biću. Mislim da Brovvning precjenjuje stupanj do kojega su trendovi u suvremenoj znanosti doprli do prosječne svijesti, do kojega ih ona uopće registrira u tolikoj mjeri da to izazove protureakciju. Ipak, ako je istina što kaže, da Goldhagenova teza predstavlja svojevrsno sužavanje, ja mislim da je problem u tome - a to je ono gdje a. on bi se mogla pokazati zamjenska osveta - što je Goldhagen sužava nedostatno. Eliminacijski aspekt njegove teze (koji me najviše muči) jest taj što je iz njega gotovo eliminiran sam Hitler! Prikazujući njemački narod zrelim za neizbježno umorstvo, svodeći Hitlera na marginalnu ulogu babice, Goldhagenova teza čini ono što su naizgled činili Browningovi sofisticiraniji tumači: pripisuje zločin neodoljivoj apstrakciji koja je svladala obične Nijemce. U biti same počinitelje pretvara u svojevrsne žrtve - u žrtve ideološkog trovanja koje im je oduzelo moć da se odupru, koje im je oduzelo svjesno djelovanje, izbor, ikakvu mogućnost da slijede neki drugi - bilo koji - put osim onog na koji su bili natjerani. Oni nisu slijedili Hitlerove naredbe, nego su, baš kao i Hitler, bili natjerani "naredbama" apstraktne bezlične ideje koja ih je lišila - lišila je čak i Hitlera odgovornosti, a tako i krivnje. Goldhagenovo inzistiranje na neizbježnosti holokausta - "Da nije bio Hitler, bio bi to netko drugi njemu sličan" - na neodoljivosti bezlične sile koja je obične Nijemce navela da joj se pokore i koja je genocid učinila neizbježnim pobija zanimljiva novija knjiga o okolnostima Hitlerova preuzimanja vlasti. Hitlerovih trideset dana do stupanja na vlast (Hitler's Thirty Days to Poiver), djelo Henrvja Ashbvja Turnera sa Sveučilišta Yale pomno istražuje politička previranja u siječnju 1933, mjesecu koji je završio time što je Hindenburg Hitleru ponudio kancelarsku dužnost. Turner ide Bullockovim tragom u tome što do najsitnijih pojedinosti istražuje koliko je nesiguran bio taj konačni ishod, koliko je ovisio o mnoštvu okolnosti. On nam pokazuje koliko je Hindenburgova kobna odluka da vlast povjeri Hitleru bila posljedica nepredvidljivih čimbenika slučajnosti i osobnosti, glasina i slučajnoga izbora, a ne neizbježan proizvod povijesnih apstrakcija. Turner se posebno usredotočuje na suparništvo između generala Kurta von Schleichera, dotadašnjeg , kancelara sklonog manipulacijama, i bivšega kancelara Franza von Papena, koji je bio još skloniji manipulacijama i koji je Hitlera doveo na vlast vođen zabludom da će on, Papen, biti taj koji će vući sve konce (a za to bi se moglo reći da je najgora pogrešna računica učinjena u povijesti 20. stoljeća). Turnerov prikaz naglašava koliko je Hitlerovo imenovanje na kancelarsku dužnost u siječnju 1933. bilo (kako se izrazio Yehuda Bauer) posljedica njegova neuspjeha na izborima održanima dva mjeseca prije, u studenome 1932, pada njegove popularnosti, činjenice da se doista činilo kako mu sile koje upravljaju poviješću okreću leđa. Zbog takva se shvaćanja on doimao manjom prijetnjom, a dakle i podatnijim da njime upravljaju oni koji su se, poput Papena, urotili da mu namjeste položaj kao svom pijunu. Hitlerova je pobjeda, uvjerljivo tvrdi Turner, bila daleko od toga da bude nužno uvjetovana povijesnim silama, središnjim modelima i tome slično: "Determinističko objašnjenje Hitlerova osvajanja vlasti isključuje odgovornost za taj katastrofalan događaj", piše Turner. "Ako je njegovo imenovanje kancelarom bilo neizbježna posljedica bezličnih sila izvan kontrole pojedinaca koji 391 su u to bili uključeni, onda bi očito bilo nepravedno smatrati ikoga od njih odgovornim." Doista, moglo bi se reći da bi to, da je istina, umanjilo Hitlerovu odgovornost: on time postaje pijun povijesne neizbježnosti. Pretpostavljam da zbog toga u svojoj zamjenskoj osvetničkoj težnji dajem prednost Turnerovu stajalištu, u kojemu pojedinačni smutljivci, živi nemoralni činitelji - sam Hitler - a ne bezlične, neizbježne povijesne sile, postaju odgovorni za Hitlerove zločine. Nije da ne osjećam intelektualnu opravdanost kritika koje sam u ovoj knjizi uputio teorijama apstraktne neizbježnosti (a svjestan sam da povijesna uzročnost obuhvaća složenu interakciju čimbenika, apstraktnih ideja i sila, kao i osobnih postupaka). Ali pretpostavljam kako je dio moje
sklonosti da kritičnije pristupam apstraktnim objašnjenjima - moja želja da posvetim knjigu pitanjima i motivima utjelovljenim u objašnjenjima Hitlera i načinima na koje neka od njih omogućavaju Hitleru da se izvuče - možda izvire iz zamjenskog nagona za osvetom. Iako to ne bih nazvao baš osvetom Hitleru, već prije da se o njemu sudi prema onomu što je učinio. Nije riječ toliko o tome da mu želim zabraniti postumnu pobjedu, koliko mu želim zabraniti postumno izvlačenje! Nije da ime "Hitler" treba dodatno ocrniti u pučkoj mašti, iako se pojavila pogrešno utemeljena tvrdnja o Hitlerovoj "veličini" koja teži razdvajanju veličine te osobe u oblikovanju povijesti od same povijesti koju je oblikovao. A još su prisutni i mitovi o Hitleru kao geniju ekonomije - zbog načina na koji je navodno riješio njemačku nezaposlenost čim je stupio na vlast. Dodatna je vrijednost Turnerove knjige u tome što razara taj mit. On ističe da je program masovnih javnih radova, koji je smanjio njemačku nezaposlenost za dva milijuna u prvoj polovici 1933, smislio kancelar von Schleicher, te da je taj program potpisan samo 48 sati prije nego što je bio prisiljen odstupiti kako bi mogao biti imenovan Hitler. Hitler, sa svojom nevjerojatnom srećom, i dandanas se smatra zaslužnim za to. Ali postoji i drukčije, možda podmuklije razmišljanje koje se javlja i u najsofisticiranijim novijim studijama o Hitleru - a posebice u vezi s kontroverzom o trenutku odluke, o tome kada je i zašto Hitler odlučio provesti potpuno istrebljenje. Takvo razmišljanje ne oslobađa krivnje Hitlerovu odluku kao proizvod apstraktnih povijesnih sila, nego zapravo nudi Hitlera koji je bio gotovo pretjerano neodlučan da uopće donese odluku. Hitlera čiji je um nemoguće objasniti jer ga ni on sam zapravo nije poznavao. To je Hitler koji dopušta da ga natežu i guraju suprotstavljeni savjetnici, suprotstavljene sile korisnosti, vojne potrebe i nesigurna uvjerenja. To je Hitler koji odgađa, dok god može, donošenje odluke o konačnom rješenju. To je lik koji ću istražiti u sljedećem poglavlju. Lik koji bi se karikaturalno mogao nazvati hamletovski Hitler ili čak Hitler slabić. 392 20. POGLAVLJE Lucv Dawidowicz: Kriv je Adolf Hitler u kojem se neodlučni, hamletovski Hitler Christophera Broivninga susreće s prezirnim, nasmijanim Hitlerom Lucy Daividoivicz Je li se Adolf Hider sramio zbog svoje odluke da pobije Židove? Je li moguće zamisliti Hitlera koji osjeća sram? Je li osjećao strepnju, dvojbe? Je li se bojao? To su neka od pitanja koja su iskrsnula tijekom moga razgovora s Christopherom Browningom o njegovom prikazu Hitlerove odluke. Taj je prikaz najveće dostignuće onog dijela suvremenih istraživanja koja su nam dala Hitlera slabića, hamletovskog Hitlera, Hitlera koji se nikako nije mogao odlučiti. Pitanje Hitlerova "srama" pojavilo se kad sam s Brovvningom pokušao ispitati njegovu neočekivanu uporabu riječi "grozota". Ne toliko u smislu umorstva Židova koliko pokušaja da se opiše Hitlerov osjećaj - njegova strepnja, njegov osobni strah - u vezi s njegovom odlukom da ubija Židove onako kako to zamišlja Brovvning. Pitao sam Brovvninga o njegovu stajalištu oko prijepora između Hugha Trevor-Ropera i Alana Bullocka o Hitlerovoj "iskrenosti". "Mislim da je bio istinski vjernik", objasnio mi je Brovvning. "Da je istinski vjerovao kako su Židovi izvor svega zla na svijetu. Ali isto tako mislim da je bio svjestan grozote koju čini pa tako zapravo nastaje niz oklijevanja. Moje istraživanje, koje je konačnu odluku da ide do kraja smjestilo u jesen 1941, pokazuje da to nije bila velika iznenadna odluka, nego da tome prethodi niz odluka 393 te da se na samome kraju pojavljuje neodlučnost." Tu konačnu odluku Brovvning i dalje želi smjestiti mnogo kasnije nego što to čine čak i neki njegovi kolege iz redova "umjerenih funkcionalista". Stječe se dojam da Brovvning ne vidi Hitlera kako se u svojoj duši ikad istinski pomirio s "grozotom" odluke. On vidi Hitlera kao osobu koja se stalno povlači, koja se libila odlučiti: vidi Hitlera kao Hamleta. "Ljudi su u kolovozu 1941. dolazili Hitleru i pitali Možemo li početi s deportacijama?'" objašnjavao mi je Brovvning. "A Hitler im je odgovarao: "Ne, ne dok ne dobijemo rat.'" Razumije se,
deportacije o kojima je riječ značile su premještanje Židova "na istok", u smrt. "A onda", nastavlja Brovvning, "sredinom rujna 1941. imamo Himmlerovo pismo regionalnom vođi Arthuru Greiseru u Warthegauu (osvojeno poljsko područje formalno uklopljeno u Njemački Reich]. U tom pismu Himmler piše da je Hitler sad pristao deportirati sve Židove do kraja godine. Vidite, prije toga su, u kolovozu, i Hevdrich i Goebbels otišli Hitleru i pitali: 'Možemo li započeti deportacije [Židova iz Njemačke na istok]?' Hitler im je odgovorio: 'Ne, ne još.' Ali naposljetku, 18. rujna, imamo Himmlerovo pismo Greiseru [koje upučuje na Hitlerovo odobrenje za deportaciju]. Peter Witte u nedavnom članku utvrđuje da je Hitler donio tu odluku tijekom vikenda od 16. do 17. rujna." Brovvning priznaje da Witteov članak utvrđuje svojevrsnu krajnju točku procesa Hitlerova odlučivanja - krajnju točku za one koji misle da se hrvao s donošenjem odluke. Ali jasno je da Brovvning misli kako proces neodlučnosti, kolebanja, nije zaključen tog zlokobnog vikenda: "Himmler i ostali susreli su se s Hitlerom tog vikenda. Sastanak je održan u stožeru za istočnu frontu. Slijedi pismo Greiseru. Možda se čini da je pismo Greiseru nedvosmisleno. U njemu Himmler obavještava Greisera o tome kako 'Fiihrer želi da se Stari Reich i Protektorat očiste i oslobode Židova od zapada do istoka što brže'." Ali nakon što je rekao da je vikend uoči pisma Greiseru bio stvarni trenutak odluke, Brovvning počinje izvlačiti dokaze o daljnjem oklijevanju, daljnjem kolebanju nakon toga navodno presudnog vikenda od 16. do 17. rujna. Brovvning ističe da se sljedećeg vikenda "Hitler sastao s Himmlerom, Goebbelsom i Hevdrichom 23. i 24. rujna (1941). Rekao im je da želi očistiti gradove [od Židova]. Možemo započeti čim se vojna situacija razbistri. On je još uvijek neodlučan! čak i nakon pada Kijeva, nakon što je posve opkolio Vitebsk i Brijansk 6. listopada, Hitler govori da možemo započeti time - čim budemo raspolagali prijevoznim sredstvima! Drugim riječima, čak i nakon što je navodno odlučio, čini se da je neodlučan... Slaže se u načelu, ali on još uvijek nije dao zeleno svjetlo za provedbu. Odluke su djelomične još otkad je s Goebbelsom počeo govoriti o 'ratu do uništenja' u veljači 1941. godine. čini se da konačno zeleno svjetlo daje tek 10. listopada." "Ja to tumačim tako", zaključuje Brovvning, "da on oklijeva a ipak želi [početi 394 istrebljivati Židove], ali to mu nije cilj koji isključuje sve ostalo. Riječ je o nevjerojatno sporom procesu odlaženja do samog ruba." ^ Ovdje sam pokušao ispitati Brovvninga o tome što smatra izvorom te neodlučnosti - želi li natuknuti kako se Hitler hrvao sa savješću? "Govorite o svijesti o 'grozoti' same odluke. Grozota' u određenom smislu znači golemost, ali i strahovito nedjelo, zar ne?" upitao sam ga. "Jedno ne isključuje drugo. Ali ovdje je riječ o tome da ta odluka nije donesena olako. Nije to bila odluka koju je zacrtao davno prije, kako kažu neki drugi, tako da je on, kad mu se pružila mogućnost, jednostavno rekao: 'Učinite to.' Mislim da je to odluka koju je donio tek kad je bio siguran da mu se smiješi pobjeda, kad misli da nema više zapreka pa on doista može pretvoriti maštariju u stvarnost. Grozota se odnosi na činjenicu što on shvaća da to nije svakodnevna odluka, da to nije nalik na Ntirnberške zakone. Želim reći da su čak i u ranijoj odluci da odobri sustavno masovno ubojstvo ruskih Židova uspostavom Einsatzgruppen (posebnih odreda smrti), oni dobivali nejasne zapovijedi. Ja mislim da je njima bilo rečeno... Oni koji idu u Rusiju znaju da neće imati neprilika budu li ubijali Židove, ali to nije izravna zapovijed koja kaže da moraju ubiti ama baš sve Židove, uključujući žene i djecu. Možete ubijati Židove i komuniste, možete ubijati Židove partijske i državne dužnosnike, ali još im nitko ne govori: 'Ubijte sve Židove, do posljednjega. čak i djecu.' A čini se da taj mig Hitler daje sredinom srpnja 1941. kad izgovara euforični govor o tome kako će tu zemlju pretvoriti u zemaljski raj. Mislim da se u tom trenutku okrenuo Himmleru i pitao: 'Dragi moj Heinie, a što s ostalima? Bi li to bilo moguće?' Nakon toga Himmler se baca na posao i izrađuje studiju o izvedivosti. To je ono o čemu u biti govori Goringovo pismo. Znate, kad Hevdrich posjeti Goringa, u Goringovoj se naredbi na kraju srpnja spominje: 'Ovlašteni ste izraditi studiju kako bi se sve uskladilo i onda mi doći s
razrađenim planom što je prije moguće.' To nije naredba. To je ovlaštenje za izradbu plana." "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" Ima nešto što doista privlači pozornost u Brovvningovu dočaravanju Hitlera kako usrdno moli, kako preklinje svladan razmjerima prilike koja mu se nudi da ostvari san o kojemu se nije ni usudio razmišljati, gotovo skrušen pod teretom golemih implikacija i posljedica. "Dragi moj Heinie..." Glas je to oživljenog Hitlera slabića. Svojevrsnog komično-patetičnog Hitlera, gotovo Hitlera iz komične opere. "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" Brovvningov je Hitler čovjek koji hamletovski odugovlači. "Tu je krzmanje, nesigurnost", napominje on. "A onda ovo 'Da, ali,' to 'Da, kad bi,' i naposljetku - 'Da.'" On to prikazuje gotovo kao monolog Mollv Bloom iz Jovceova Uliksa, monolog postupne predaje konačnom da za kojim se odavno žudi, a kojega se ipak boji. "A što to zapravo znači?" upitao me Brovvning. "Meni to znači da je postojala neodlučnost. Da je postojao...", zastaje i sam neodlučno, nespreman da prijeđe prag 395_ i pripiše to sumnji u samoga sebe ili skrupulama savjesti, "osjećaj da se na kraju on bojao onoga što čini. To ne tumačim u smislu da je mislio kako je to zlo, nego da je bio svjestan kako je ono što čini nešto što nikad nije učinjeno. Da stupa u novo područje. Može li se to učiniti?" Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće? "U tom smislu rabim riječ 'grozota', ne u smislu je li to dobro ili nije - jer on je u biti vjerovao kako je to dobro - nego u smislu izazova, može li se to učiniti?" "Želite reći da njegova zabrinutost nije moralna, nego...?" "Pa, djelomice je logistička i praktična - hoće li uspjeti? - jer, znate, u kolovozu 1940. morao je prekinuti program eutanazije zbog javnoga protivljenja. Prema tome, morao je biti svjestan mogućih problema: Hoće li njemački narod to provesti? Hoće li to drugi učiniti? Hoće li dosegnuti točku gdje to drugi više neće htjeti učiniti ? No, nažalost, otkriva da oni to ipak žele učiniti. A to je nešto što je u ljudskom smislu najporaznije, da u situaciji gdje je trebao naići na zapreke, njih nije bilo. Ali on to nije mogao znati s obzirom na to što se dogodilo njegovu programu eutanazije. Zato je zbog toga morao biti zabrinut: Može li uspjeti u tome? Mislim da je - a ovdje opet zamišljam - jednako tako morao shvatiti da će to u određenom smislu odrediti njegovu sudbinu. Po tome će Hitler biti zabilježen u povijesti. To ga je u određenom smislu moralo omamiti, ali s druge strane, zacijelo ga je prestrašilo." Strah? Zabrinutost? Neodlučnost i dvojbe? Je li to derFuhrer ili Hitler, kraljević danski? Zabrinjavaju (barem) dva aspekta Browningove vizije Hitlera slabića osim što je problematična kao povijesni portret Hitlerova neodlučna duha. Prvi element koji zabrinjava jest neizgovoren zaključak Browningove analize Hitlera slabića: to je Hitler koji jednako tako nije morao krenuti tim putem. Hitler čija je neodlučnost mogla imati suprotan ishod. Hitler koji je naposljetku mogao ustuknuti pred grozotom o kojoj je razmišljao. Da se, drugim riječima, još u listopadu 1941, holokaust kakav poznajemo u njegovu totalitetu uopće nije morao dogoditi! Time se postiže ono što su neki smatrali nemogućim: razmišljanje o fenomenu holokausta postaje još bolnije jer se jednako uvjerljivo nameće alternativa. Mogao je biti izbjegnut samo da je neodlučni, kolebljivi Hitler prevagnuo na drugu stranu. Bolno je razmišljati o tome jer nas u određenom smislu ponovno stavlja u Hitlerovu moć, u Hitlerove ruke dok on navodno važe mogućnosti čina u usporedbi s njegovim groznim razmjerima. Ali kad čujemo Brovvninga kako oponaša Hitlerovo rastrgnuto razmišljanje - "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" - kad čujemo Hitlera kako razmišlja može li se to učiniti, onda je to u određenom smislu poništeno, opet postaje tek mogućnošću. A onda, što je još mučnije, opet biva učinjeno. Ipak, ma koliko to bilo manje ili više bolno ili neugodno razmišljanje, ono ne bi smjelo potvrditi ni diskvalificirati Brovvningovo hamletovsko poimanje Hitlera. Bolje je procijeniti Brovvningova Hitlera u svjetlu izazova snažne suparničke vizije Hitlera. Najsnažniji i najizravniji izazov Brovvningovoj viziji Hitlera i njegovoj odluci dala je njegova prethodnica, pokojna Lucv Davvidovvicz. U svojoj važnoj, ali danas i 306
pomalo zanemarenoj studiji iz 1975. Rat protiv Židova (The WarAgainsttheJews)om se usredotočuje upravo na isti jezik, na iste trenutke odluke, činjenja i nečinjenja u kojima Brovvning vidi krzmanje, zastrašenost, osjećaj grozote, osjećaj dvojbe, i iz njih izvlači suprotan zaključak. Ona smatra da Hitler rabi "ezoteričan jezik" i eufemizme kako bi stvorio pogrešan dojam o neodlučnosti i procjenjivanju, pogrešan dojam koji skriva usredotočenu, nepokolebljivu, desetljećima staru odlučnost da istrijebi Židove. To je odluka za koju misli da ju je donio već 1918, a ne u jesen 1941, kako misli Browning. A o toj odluci, Lucv Dawidowicz vjeruje, nikad nije dvojio. čitajući Lucv Dawidowicz, nakon što sam slušao stajalište Christophera Brovvninga o Hitlerovu navodnom kolebanju, osjetio sam terapeutsku pljusku. U snažnoj prozi, potkrijepljenoj bilješkama, ona dokazuje kako su oni koji misle da se Hitler nije odlučio sve do 1941. nesvjesni istinske naravi Hitlerova nauma, da ih je, u vezi s pitanjem konačnog rješenja, obmanula Hitlerova lukava prijevara koju je priredio svima osim svojem najužem krugu. Njezin izazov tendenciji suvremene znanosti da nam nudi Hitlera koji se premišljao o odluci ne svodi se na stupnjeve na ljestvici, nije riječ o prijeporu o mjesecima ili godinama; riječ je o prijeporu o desetljećima. Ali i više od toga, riječ je o prijeporu o Hitlerovu umu. Toliko je toga napisano o Hitleru i holokaustu, pojavilo se toliko tvrdnji i prijepora koji su pali u zaborav nakon objavljivanja knjige Lucv Davvidovvicz da je u novije vrijeme možda zanemarena važnost njezinih tvrdnji iako njihova bit nije uvjerljivo pobijena niti nadmašena. Njezina tvrdnja o Hitlerovu umu, o Hitlerovoj odluci, ostaje ekstremna, ali snažna pretpostavka kojom se druga tumačenja moraju mjeriti i provjeravati. Jedan od razloga zbog kojih sam osjetio potrebu da napišem ovo poglavlje jest da pokušam obnoviti njezine argumente - viziju Hitlera, promišljenost njegova ludila - kako bi zauzeli zasluženo mjesto na bojišnici objašnjivačkih ratova. U njezinoj se viziji ispod ezoteričnog jezika prikrivanja - jezika straha i neodlučnosti u riječima koje Brovvning čuje "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" - ne javlja slabi ni hamletovski Hitler, nego Hitler koji je toliko prepreden da stvara neodlučan lik kako bi prikrio svoje stvarne namjere. Glumac Hitler koji se prikazuje kao hamletovski neodlučan dok nemilosrdno ostvaruje želju za istrebljenje. Drugim riječima, ona vidi glumca Hitlera, ali ne baš onakvoga kakvog je natuknuo Emil Fackenheim. On je vidio Hitlera čija je gluma prikrivala nedostatak uvjerenja (poput ciničnog glumca Hitlera kakvog je Alan Bullock zamišljao na samom početku). Ne, prema shvaćanju Lucy Davvidovvicz, Hitlerova se gluma ne temelji na neiskrenosti nego na prikrivanju svoje iskrenosti - u krivotvorenoj neodlučnosti, u prikrivanju svojih krvavih nakana ispod plašta kolebljiva, oportunističkog premišljanja. To je veoma važna razlika. Štoviše, ona je mukotrpno rekonstruirala nastanak glume, proces, postupak, jezik te igre. Ona smatra da je riječ o izvanredno vješto smišljenoj glumi koja i dandanas posjeduje moć da uvjeri i prevari. 3q7 Istina skrivena ispod glume, tvrdi ona s uvjerenjem koje je snažno i gotovo jedinstveno u literaturi o Hitlerovoj odluci, jest to što je Hitler smislio zadaću da masovno pobije Židove - ne da ih istjera, progna, zlostavlja ili porazi, nego da ih pobije i istrijebi - već u studenome 1918, u sanatoriju u Pasewalku. Smislio ju je u onom grozničavu trenutku kad je doznao za njemački poraz i postavio sebi za cilj osvetu za židovski nož u leda, koji je smatrao odgovornim za poraz. Prema tome, sve njegove prividne neodlučnosti, njegova vrludanja, njegove dvojbe i strahovi bili su glumčeva makijavelistička krinka - sve su to bili taktički pomaci smišljeni radi probitka ezoterične strategije prikrivanja vlastite odgovornosti. Ali prije nego što prijeđemo na izvanredno i snažno viđenje Hitlerove misije i metode u knjizi Lucy Dawidowicz, pogledajmo nakratko kako je ona razotkrivanje Hitlera učinila svojom misijom što je, samo za sebe, prilično nevjerojatna priča. Prije svega, ona je američka Židovka koja je poduzela neuobičajeno obrnuto hodočašće što ju je dovelo u Hitlerov Berlin u kobnom mjesecu rujnu 1939. koji je potresao svijet. Rođena 1915. u New Yorku isprva je bila odlučno svjetovna Newyorčanka, "diplomirana anglistica koja je čitala Wordswortha i pisala poeziju", napomenula je Diane Cole, koja ju je intervjuirala 1983- godine (Lucy Dawidowicz umrla je 1990). Ali onda se nešto dogodilo 1937, kad je kao postdiplomska studentica bila na seminaru na
Sveučilištu Columbia i "slušala profesora kako dosadno govori o Wordsworthu. Bilo je to doba kad se činilo da je gorio svijet, a posebice moj židovski svijet. Pogledala sam kroz prozor i pomislila 'Što mi u ovom trenutku znači Wordsworth?'" I nije samo razmišljala o tome: radikalno je promijenila život. Započela je ono što naziva "obrnutim putovanjem, obrnutim u smislu povijesnog puta", u Vilnu, osiromašeno, ruševno, ali ipak živo središte i spremište stoljetne "zlatne tradicije" znanosti i književnosti na jidišu u Poljskoj. Otišla je onamo da zaroni u tu prošlost, da ju pomogne sačuvati i da podijeli stravu budućnosti koja se strelovito približavala. "Ondje sam provela godinu dana i to je iskustvo sve promijenilo", objasnila je Diani Cole. Govorila je o svom doživljaju slave Vilne i njezinu skorom uništenju, o tome kako je bila ondje u posljednjim trenucima prije nego što je konačno rješenje satrlo sve osim živih sjećanja na tu zlatnu civilizaciju. To je za nju sve promijenilo jer joj je usredotočilo pozornost na ono što je postojalo i na one koji su to uništili. Ali na svom povratku kući iz grada koji je bio osuđen na propast, doživjela je još nešto što je moglo "promijeniti sve" u drukčijem smislu, što je oblikovalo način na koji je promatrala počinitelje rata protiv Židova - što je posebice oblikovalo gotovo kiruršku preciznost kojom je njezina povijesna analiza izvršila biopsiju zloćudna tkiva njihova jezika i njihovih laži. U kolovozu 1939, kad su šok zbog Hitlerova pakta sa Staljinom i pripreme za rat uzburkali Poljsku, Lucy Davvidovvicz, kojoj su tada bile dvadeset i četiri godine, krenula je na opasno i teško putovanje na zapad, iz Varšave u Kopenhagen, 2HQ putovanje koje će je dovesti do samog središta zvijeri: u Berlin. "Odlazak iz Varšave bio je veoma dramatičan", objasnila je Diani Cole. "U Poljskoj su mobilizirali sve živo... Bila je zatvorena poljska luka Gdanjsk. Zato sam odlučila poći u Kopenhagen, ali da dođem do Danske, morala sam ne samo presjedati u Berlinu nego i prijeći s jednog kolodvora na drugi. Nadomak poljsko-njemačke granice, vjerojatno u Posenu, u vlak je ušao njemački konzul i sjeo u odjeljak sa mnom. Razgovarali smo na engleskom. Rekla sam mu da sam Amerikanka; nije znao da sam Židovka. Kad smo došli u Berlin, grad me zastrašio -vrvjelo je vojnicima - a on mi je pomogao da nađem taksi." Vožnja taksijem između dvaju kolodvora, bulevarima okićenim krvavocrvenim zastavama s kukastim križem, bila je njezino najneposrednije iskustvo s Hitlerovim ratnim strojem dok se pripremao za rat protiv Židova. čini se da ima nešto paradigmatsko - posebice u svjetlu njezina kasnijeg osebujnog shvaćanja Hitlera - u njezinu živom sjećanju na susret s njemačkim konzulom. Nešto u ozračju tog susreta što je na nju ostavilo trajan dojam. Zamislite kontrast između razine izrečenog i neizrečenog u njihovu susretu: na površini su bili uljudni, ali oboje su nešto skrivali. Lucy Dawidowicz skrivala je svoje židovstvo (a možemo pretpostaviti i svoj prezir i neprijateljstvo), dok je njemački konzul prikrivao... Ne možemo biti sigurni koliko je znao, ali njegov povratak iz Poljske u Berlin tjedan uoči napada na Poljsku nameće zaključak da je znao kakve se strahote spremaju: invazija, počeci istrebljivanja. Njihov razgovor voden na dvije razine - ljubazna, eufemistička površina skrivala je gorku istinu primjer je vrste eufemističke dvorazinske "ezoterične" komunikacije za koju je Lucy Dawidowicz zaključila da predstavlja zaštitni znak, metodu Hitlerovih povjerenika koji su znali za plan da se pobiju Židovi. Teza Lucy Dawidowicz o ezoteričnom jeziku počinje temeljnom tvrdnjom o vremenu kad je Hitler donio odluku. Tvrdnjom koja ju smješta na najraniju točku kontinuuma teorije o odluci. 'Konačno rješenje vuče korijene iz Hitlerova uma", napisala je. "U Mein Kampfu nam kaže da je u rat protiv Židova odlučio krenuti u studenome 1918. kad je, u vojnoj bolnici u Pasevvalku, za veoma kratko vrijeme doznao za vojnu pobunu u Kielu, za prevrat kojim je iznuđena careva abdikacija i, naposljetku, za primirje. 'Pred očima mi se zamračilo', napisao je. U 'strašnim danima i još gorim noćima' koje su uslijedile dok je razmišljao o značenju tih kataklizmičkih događaja, 'spoznao sam svoju sudbinu'. Tad je odlučio: 'Nema paktiranja sa
Židovima: ima samo odlučno ili-ili. Što se mene tiče, odlučio sam se baviti politikom.'" Ona izvlači zaključak da je Hitler odlučio "tada, u studenome 1918, o tome da mu je uništenje Židova postalo političkim ciljem", ali ona dopušta mogućnost da je 3QO "zamisao ostala potisnuta u njegovu umu dok nije oblikovana u Mein Kampfu, koji je napisao 1924. godine". Prema tome, ona određuje 1924. kao terminus ad quem, nadnevak nakon kojega ne moramo tražiti, ali vraća se na to pitanje tvrdeći da bi se taj trenutak ipak "mogao smjestiti u studeni 1918, kao što je tvrdio sam Hitler" .Jasno je da ona prednost daje mišljenju prema kojem se Hitlerovo spominjanje "odlučnog ili—ili" odnosi izravno na istrebljenje: na istrebljenje arijske rase koje će provesti Židovi ili na istrebljenje Židova koje će provesti arijci. Ako je, kao što ona vjeruje, Hitler donio tu odluku još u studenome 1918, ona misli da je donio još jednu odluku kad je dogodine stupio u politiku: odluku da prikrije svoj konačni cilj. Ona pita: "Kako netko može javno zastupati ideju ili program čija novost leži u krajnjem radikalizmu? Bez obzira na to koliko je antisemitizam bio rasprostranjen u Munchenu 1919- i 1920, otvorena preobrazba slogana poput 'Juda verrecke'(Židovi moraju nestati) u praktičan politički program potaknuo bi djelovanje cenzure lokalnih vlasti i diskreditirao bi čak i medu konvencionalnim antisemitima nacionalni socijalistički pokret koji je bio tek u povojima. U toj je situaciji Hitler pribjegao davno prokušanom sredstvu - uporabi ezoteričnog jezika [kurziv dodan], U svim povijesnim razdobljima kad je vlada ili društvo ograničavalo javnu raspravu, oni koji su htjeli zaobići cenzuru pribjegli su uporabi ezoteričnog jezika. U ezoteričnom smislu sam tekst ni po čemu nije poseban, ali upućenima, koji znaju protumačiti riječi, poruka je prevratnička i opasna za status quo. Ona zapravo na Hitlera primjenjuje analizu ezoterične komunikacije koja je utjecajnog filozofa Lea Straussa proslavila kad ju je primijenio na filozofe i mislioce poput Platona i Machiavellija. U svom postupku ona zauzima dva prilično heretična stajališta o Hitleru, heretična, dakako, u svjetlu suvremenog konsenzusa koji predstavlja Christopher Browning. Prvo, ona tvrdi da je Hitler donio odluku o masovnom umorstvu Židova mnogo prije nego što to misli gotovo itko drugi, gotovo četvrt stoljeća prije. Drugo, ona smatra kako ono što drugi vide kao Hitlerovo hirovito, kolebljivo, oportunističko opredjeljenje za mržnju prema Židovima (termin kojem je Lucv Dawidowicz sklonija negoli antisemitizmu) ne odražava nedostatak čvrstog uvjerenja ili postojanje suprotstavljenih prioriteta kao što to žele natuknuti kasnija "sofisticiranija" tumačenja njegova ponašanja. Umjesto toga, kaže ona, prividna neodlučnost bila je smišljena krinka kojom se zaodjenuo kako bi prikrio apsolutno nepokolebljivo opredjeljenje. Razmotrimo najprije njezino stajalište da je Hitler zamislio umorstvo - dakle, ne progon, ograničenja ili zlostavljanje, nego umorstvo - Židova, i to svih, već 1918. godine. Gotovo ni jedan drugi znanstvenik ili povjesničar ne iznosi tako oštru tvrdnju, a ona ne može ponuditi nepobitne dokaze - svjedočanstvo očevidaca, 4nn razgovor koji je netko načuo - osim ako se u tom smislu ne prihvate Hitlerove vlastite riječi koje određuju Pasewalk 1918. kao mjesto gdje je smislio svoju "misiju". Zato se njezina pretpostavka često navodi kao ekstremno (a time se implicira nemoguće) određenje u spektru rasprave o datumu odluke. Gotovo svaka druga teorija o odluci zamišlja Hitlera koji se razvijao, Hitlera čiji su ciljevi postali radikalniji stjecanjem veće vlasti, Hitlera čije je rješenje židovskog pitanja naposljetku "radikalizirano" prilikom koju mu je pružio 1941. rat na istočnoj fronti. Te teorije smatraju da je on, sve dok ga prijeke potrebe na bojištu nisu prisilile da riješi "problem" milijuna Židova koji su se odjednom našli pod njegovom vlasti, još uvijek razmišljao o prisilnom protjerivanju, prisilnom preseljenju na Madagaskar i tome slično. Sve dok mu 1941. nije odjednom sinulo: Pa može ih sve pobiti. Da mu je isprva sinulo kao nejasno maštanje - "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" - a onda, tek nakon mnogo neodlučnosti i straha, kao stvarnost. Ključni je rad funkcionalističkih znanstvenika - onih koji misle da je holokaust u biti nametnut Hitleru odozdo, od birokrata koji su zahtijevali odluku o tome što da učine sa Židovima koje su držali - knjiga Karla Schleunesa Zamršen put u Auschivitz (The Tivisted Road to Auschivitz). čak i
većina intencionalista, koji vjeruju da je sam Hitler donio odluku, da ju je nametnuo odozgor, misle da je postojao zamršen put u samom Hitleru, u njegovoj psihi, koji je zaobilazio njegove vlastite dvojbe, razne zahtjeve, suprotstavljene nagone i, prije svega, znakove upozorenja. Ali oni koji zastupaju taj, navodno, sofisticiraniji model Hiderove odluke nemaju nimalo čvršće dokaze nego što ih za svoj model ima Lucy Davvidovvicz. Možda je još opasnije što se uzdaju u Hitlerovo objašnjenje njegovih prividno neodlučnih koraka koji vode odluci. Vjerovati Hitleru može biti pogibeljno, posebice s obzirom na činjenicu, a koju je izvela Lucy Davvidovvicz, što ima prilika u kojima je Hitler otkrio svoju hotimičnu uporabu neiskrenog, varljivog jezika. A budući da znamo kakvu je grozotu Hitler doista počinio, zar ona doista od nas traži da vjerujemo nemoguće kad izvodi zaključak kako je u studenome 1918. grozničav kaplar Hitler, zaslijepljen otrovnim plinom, koji je patio od traume granatiranja i možda proživljavao histeričan živčani slom, reagirao na vijesti o katastrofalnom porazu tako što je prisegnuo da će Židovi - svi Židovi - platiti za njegove patnje? Zar je tako nevjerojatno da je mogao pomisliti: platit će mi Židovi, platit će mi svojim životima, svi do posljednjega? Razumije se, možda je to pomislio u metaforičkom smislu - moguće je da je to bila prolazna maštarija, grozničava želja, a ne plan. Mogao je to pomisliti a da to ne misli doslovce, da nije mislio kako da to pretoči u dugoročan plan koji treba ostvariti (kao što Lucy Davvidovvicz vjeruje da je mislio). Nasuprot tomu, budući da on to doista jest ostvario, možemo li isključiti mogućnost da je to rekao i mislio ozbiljno te da je posvetio cijeli život tomu da se to ostvari? 401 Mislim da opće odbacivanje teze Lucy Davvidovvicz da se Hitlerova odluka o istrebljenju smjesti u 1918. nije toliko pomno obrazloženo koliko bi moglo biti. To odbacivanje ne temelji se toliko na dokazima koji bi tvrdili suprotno koliko na sklonosti da se povijesni likovi smatraju složenim osobnostima, jednako osjetljivima na djelovanje suprotstavljenih sila kao i sami povjesničari: sklonosti vjerovanju da se ljudi "tako" ne ponašaju - da ne zamisle grozotu pa onda provedu četvrt stoljeća u stvaranju uvjeta da se ona počini. Istina je, ljudi se općenito ne ponašaju tako. Obični ljudi ne organiziraju masovno umorstvo. Ali neki fanatici jesu. Adolf Hitler jest. Ipak, povjesničari radije zamišljaju da je istrebljenje bilo ideja koje je Hitler postao svjestan tek postupno. Ali to od njih zahtijeva da zanemare povremene nametljive ispade, poput Hitlerove napomene čovjeku imenom Josef Heil u Munchenu 1922. kad je govorio o tome da će vješati Židove o stupove javne rasvjete dok ih sve ne istrijebi. Ili "nož u leda" koji je Hitler spomenuo 1921. kad je tvrdio da bi "trovanje plinom desetaka tisuća" Židova još 1918. spasilo Njemačku od te izdaje. Ali, ako se ti izleti i priznaju, shvaća ih se u smislu iznimke umjerenijem Hitlerovom razmišljanju o sudbini Židova koje se polagano vuče smirenim, pragmatičnim tokom, tako da on često tijekom dugih razdoblja zanemaruje židovsko pitanje ili, pak, govori uglavnom o zakonskim mjerama, ograničenjima useljavanja i građanskih prava, odnosno u najgorem slučaju o protjerivanju. Nikad ne skreće na masovno umorstvo, barem ne kao praktično "rješenje", sve do 1941. godine. To što se teza Lucy Davvidovvicz ne da lako ili intuitivno pobiti ne znači ni da ju je lako dokazati. Ali meni je njezin pokušaj da postavi veoma ozbiljnu tezu za Hitlerovu odluku iz 1918. ili 1924. (a mislim da je u duši bila uvjerena da se to dogodilo 1918) fascinantan i, u najmanju ruku, predstavlja jednu od najsnažnijih pretpostavki koja izaziva najveće polarizacije u sklopu literature o Hitleru pa ju je već zbog toga vrijedno pomno razmotriti. A to je posebno važno i zbog toga što u njezinoj analizi, zakopanu u bilješkama, nalazimo osebujnu latentnu sliku. Jedinstvenu sliku koju ona izvlači na površinu zbog drugih razloga. Riječ je o iznenađujućoj spodobi koju nigdje drugdje nisam našao, a koja me otada neprestance progoni: lik nasmijanog Hitlera. Prisjetimo se da je, kad je na početku odredila svoju tezu o Hitlerovu ezoteričnom jeziku, Lucy Davvidovvicz izložila stajalište kako je Hitler rano odlučio o istrebljenju - ali i to da je rano započeo proces kojim će to prikriti. "Kako promicati [...] zamisao koja je tako nova po svom posvemašnjem radikalizmu?" pita u vezi s Hitlerovom radikalnom idejom o istrebljenju. "Tako da je se prikrije."
Taj retorički upit nameće pitanje o njezinoj metodi: Kako ona uspijeva zastupati stajalište (u vezi s odlukom) koje je tako novo i posebno zbog svoje radikalnosti? Djelomice to postiže tako što izvodi argumente iz nečega čega nema: to što Hitler nije otvoreno zastupao istrebljenje na početku dvadesetih godina znači da je prikrivao, ezoterično, nešto što je već postojalo, a ne alternativu - to jest nešto što uopće nije postojalo. 40? Hitlerovu potrebu da prikriva u godinama neposredno nakon 1918. ona izvodi iz Hitlerove zabrinutosti zbog "tjeskobe" Reichsivehra, najvećim dijelom demobilizirane njemačke vojske s kojom je Hitler još bio povezan kao "časnik za političku naobrazbu" nakon što se 1919. vratio u Miinchen: "Hitlerov govornički dar i antisemitske prezentacije novacima uistinu su se dojmile njegovih nadređenih, ali postojala je zabrinutost da će ti govori biti označeni kao 'protužidovska propaganda'. Stoga su nadređeni časnici izdali naputke o potrebi opreznoga pristupa i izbjegavanje 'otvorenog spominjanja' Židova." Ona Hitlerove najranije govore promatra kroz leću pojačanog ezoteričnog jezika, gdje, po njezinu mišljenju, "šifre koje upućuju na Židove brojno premašuju otvoreno spominjanje. To su šifre poput lihvari', 'profiteri', 'eksploatatori', 'krupni kapitalisti', 'međunarodna novčarska sila', 'komunisti', 'socijaldemokrati', 'zločinci iz studenoga'." Ona zapravo tvrdi da to što ih on ne naziva Židovima dokazuje da je mislio na Židove. Pokušaj da se dokuči Hitlerovo biće doista je škakljiv posao, to više stoga što se čini da ona svoje tvrdnje izvodi iz odsutnosti. Ali jednako bi se tako moglo reći da ona tvrdnje izvodi iz odgođene prisutnosti, grozne stvarnosti onoga što je Hitler naposljetku učinio. Slično tomu, njezini protivnici prisiljeni su zaključivati na osnovi odsutnosti dokaza da on još tada nije zamislio ono što će poslije tako nemilosrdno učiniti. Fasciniralo me koliko je genijalnosti Lucv Davvidovvicz uložila, koliko je, na temelju pretpostavki, skokova učinila u strastvenom nastojanju da opravda svoju teoriju ezoteričnog jezika u slučaju Hitlera i njegove odluke. Zadivilo me kako je primijenila književne kritičke tehnike iz svog studija engleske književnosti - potragu za subteksualnim dvosmislenostima kojom se bavila u proučavanju Wordswortha -na prozu Adolfa Hitlera. Složili se mi s tim postupkom ili ne, ostaje da je to sjajno učinila. Što se tiče njezine knjige, treba napomenuti da se ne bavi isključivo objašnjenjem Hitlera, što mene ovdje najviše zanima. Štoviše, više je od polovice knjige posvetila iskustvima Hitlerovih žrtava, raznolikim odgovorima kojima su se opsjednute židovske zajednice u Europi pokušale suprotstaviti nadmoćnoj ubilačkoj sili. Kao što mi je napomenula njezina prijateljica i kolegica, profesorica s Harvarda, Ruth Wisse, u doba dok je pisala Rat protiv Židova, Lucy Davvidovvicz bila je silno uvjerena da je previše literature posvećeno ratu, a premalo Židovima - a to je nešto što je njezina elokventna knjiga pomogla promijeniti. Svoju analizu Hitlerove dvoličnosti u vezi s planom sa Židovima ona započinje analizom riječi koje je Hitler početno rabio da opiše svoje "rješenje" židovskog pitanja: "Entfernung", "Aufrdmung"\ "Beseitigung", što znači "uklanjanje", "čišćenje" i "eliminacija", a te su riječi stupnjevane prema sve izraženijoj konačnosti. Ona tvrdi da je "Hitler od samoga početka" pribjegavao jeziku čije je značenje hotimice učinio dvosmislenim, tako da se može tumačiti ezoterično i egzoterično. "Uklanjanje' ili 'eliminacija' mogu se tumačiti u smislu 'protjerivanja', a neki su Hitlerovi sljedbenici zacijelo mislili da je to sve što time misli." No kad je Hider 1919. u pismu čovjeku u Munchenu imenom Gemlich napisao da "racionalni antisemitizam [...] mora dovesti do sustavnog zakonskog protivljenja posebnim povlasticama koje Židovi uživaju kao i eliminacije [Beseitigung] tih povlastica [...] Ali njegov konačni cilj mora nepokolebljivo biti potpuno uklanjanje [Entfernung] Židova." Lucy Davvidovvicz inzistira na tome da je "konačni cilj" Hitleru bio jasan: istrebljenje, ma koliko se to nejasnim ili blažim činilo nekim njegovim čitateljima ili slušateljima. Ona navodi odlomak iz Hitlerova govora u kojem se čini da je on, u šali, izričito isključio istrebljenje kao svoj cilj i otkriva, s pomoću svoje "ezoterične" analize, dokaze da je on zapravo upućenima priopćavao svoju namjeru da ih istrijebi. Tako je, primjerice, u kolovozu 1920. Hitler svojim slušateljima objasnio da daje prednost
"uklanjanju [Entfernung] Židova iz naše države, ali ne zato što im želimo uskratiti život - mi čestitamo ostatku svijeta što će uživati u njihovu društvu [na što se prolomilo veselje], nego zašto što nam je opstanak naše vlastite nacije tisuću puta važniji od onog neke tude rase." Lucy Davvidovvicz ustrajava na tvrdnji da je istinsko značenje te napomene suprotno doslovnom. Ona misli da ironija i "veselje", smijeh koji je prema riječima svjedoka toga govora izazvala ta napomena, nisu izazvani tobožnjom "šalom" - "čestitamo ostatku svijeta što će uživati u njihovu društvu" -nego zapravo prethodnom rečenicom: "Ne želimo im uskratiti život." Lucy Davvidovvicz smatra da je to "skrivena šala" upućena članovima stranke, koji su znali stvarno značenje: naime to "da im žele uskratiti život", jer oni jesu privrženi zamisli da istrijebe Židove. Njoj je "dvosmislenost proračunata". Hitler se nije odricao težnje da pobije Židove, on je postavljao podvojenost ili—Ili: "njihov opstanak" nasuprot "opstanku naše nacije". Lucy Davvidovvicz se doista trudi ne bi li otkrila, čak i u poricanju ili ispuštanju spomena istrebljenja, odlučnost da istrijebi Židove. Tako, primjerice, navodi govor koji je Hitler održao u travnju 1920. i u kojem je izjavio: "Ne može biti kompromisa -postoje samo dvije mogućnosti: ili pobjeda arijevca, ili satiranje arijevca i pobjeda Židova." Ona ističe da je Hitler iz para antiteza izostavio "satiranje Židova" i tvrdi da je samo to izostavljanje bio "znak upućenima" o onome što je Hitler htio reći. Ona zatim rekonstruira Hitlerov citat tako što uvrštava ono što misli da je rečeno ezoterično: "Ili pobjeda arijevca i satiranje Židova ili satiranje arijevca i pobjeda Zidova." Dok se možda katkad čini da pokušava naći dokaze za svoju tezu u samom nepostojanju dokaza, Ruth Wisse mi je naglasila kako tvrdnja Lucy Davvidovvicz o Hitlerovu naumu i prikrivanju tog nauma ne ovisi o dovitljivosti Straussove ezoterične analize. "Ona je kao povjesničarka shvaćala", pisala mi je Ruth Wisse, "da tako strahovita zbivanja kao što je uništenje jednog naroda od ruke drugoga imaju svoje korijene u povijesti i moraju biti kulminacija dužeg procesa". Njezina se teza razvila iz povijesti, tvrdi Ruth Wisse, a njezina je ezoterična analiza bila način da razotkrije "ono što su Hitler i ostali silno željeli zamagliti" ezoteričnom dvoličnošću. /.f\/. Argument Lucv Davvidovvicz dobiva na snazi kad analizira samosvjestan jezik kojim je Hitler opisivao svoje metode i nakane pošto stupi na vlast. Uzmimo primjer fascinantnog govora koji je Hitler održao užem stranačkom krugu u travnju 1937 (otprilike istodobno kad je Lucv Dawidowicz zurila kroz prozor na sveučilištu i shvatila da joj Wordsworth nije dostatan u trenutku dok je njezin svijet gorio). U obraćanju regionalnom sastanku nacističke stranke Hitler se "pozabavio židovskim pitanjem i prezirno je govorio o ustrajnim zahtjevima iz stranačkih redova za poduzimanjem više akcija protiv Židova", piše Lucv Davvidovvicz. On ih uvjerava kako nitko nije kvalificiraniji od njega da razmišlja o tome što učiniti sa Židovima - on zna što kamo ide, ali mora primijeniti makijavelističke taktičke obzire kako bi osigurao da do toga dođe: "Konačni je cilj cjelokupne naše politike svima nama posve jasan", kaže Hitler. "Stalno mi je u mislima samo to da ne poduzmem ništa od čega ću poslije možda biti prisiljen odstupiti i da ne poduzmem ni jedan korak koji bi nam štetio. Kažem vam, ja uvijek idem do krajnjih granica rizika, ali nikad preko toga. Za to vam treba nos da takoreći nanjušite: 'Što još mogu učiniti.' [...] U borbi protiv neprijatelja ja neprijatelja koji raspolaže silom ne pozivam na borbu. Ne kažem 'Bori se!' jer se ja želim boriti. Umjesto toga kažem: 'Uništit ću te! A sad, božice mudrosti, pomozi mi da te stjeram u kut tako da mi ne možeš uzvratiti i onda ću ti zadati udarac u srce.'" To je govor u kojem se čini da Hitler povjerava svojem užem krugu tajnu svoje dvostruke egzoterično-ezoterične strategije za koju Lucv Davvidovvicz tvrdi da ju je rabio. Nema dvojbe, nema neodlučnosti, nema kolebanja o njegovu konačnom cilju: uništenju neprijatelja. Ali on svojim pouzdanicima otkriva svoju namjeru da od ostalih, od neprijatelja, krije svoj konačni cilj kako bi poduzeo, postupno, oprezne međukorake prema tom cilju. Korake koji se mogu doimati neodlučnim samo neupućenima; njegov će oprez izgledati kao zabrinutost samo onima koje želi zavarati. Mislim da u tom svjetlu treba promatrati glavnu primjedbu tezi Lucv Davvidovvicz: prividna ozbiljnost kojom je Hitler dopustio nižim dužnosnicima nacističke stranke da provedu planove prisilnog iseljavanja i progonstva (a ne otvorenog umorstva) njemačkih Židova sve do trenutka
napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine. Izvršitelj njezine autorske oporuke Neal Kozodov (danas urednik časopisa Commen-tary) natuknuo mi je u razgovoru o tom pitanju da Lucv Davvidovvicz nije prikazivala Hitlera kao nekoga tko se ne obazire na potrebu za opreznošću, za lukavošću, nego kao osobu koja je težila najradikalnijem mogućem rješenju dok je istodobno pomno njegovao i često prikrivao svoj nepromijenjen konačni cilj. Razumije se, može se postaviti pitanje je li Lucv Davvidovvicz dokučila Hitlerov stvarni veliki naum i njegov pomno razrađen makijavelistički postupak za postizanje 405 tog cilja, ili pak prihvaća zdravo za gotovo njegovo veličanje samoga sebe kao velikog stratega kojim svojim suradnicima pokušava drukčije predstaviti ono što bi zapravo mogli biti manje disciplinirani ili odlučni postupci - kao da je imao razrađen veliki plan? Ali njezin prikaz zbivanja u godini nakon tog govora iz 1937, niza postupnih povećanja restrikcija, uskraćivanja i poniženja njemačkih Židova (što je dosegnulo vrhunac u onom što ona opravdano smatra veoma zloslutnim propisom kojim se od svih Židova zahtijevalo da uzmu imena Israel odnosno Šarah - što je bilo ograničavanje i uništenje pojedinačnog židovskog identiteta do onog stupnja na kojemu svi Židovi postaju isti Židov) oslikava stanje u kojem nema nepromišljenih neprijateljstava i neodlučnih djelomičnih mjera nego postoje ustrajne, pomno razrađene polagane smrti nanesene tisućama udaraca. Taj je proces, smatra ona, dosegnuo vrhunac u studenome 1938. u notornom svenjemačkom masovnom pogromu zvanom Kristalna noć (Kristallnacht). To je događaj koji neki povjesničari još uvijek vide kao spontani izljev antisemitskog nasilja, odnosno izljev koji je posljedica huškanja Hitlerovih pomoćnika, a ono se dogodilo bez njegova znanja i dopuštenja. To je događaj u kojem Lucv Dawidowicz vidi savršenu paradigmu načina na koji je Hitlerova presudna, ali djelomice skrivena uloga u holokaustu obavijena plaštem osporivosti. Kao i u slučaju istrebljenja koje će tek uslijediti, nema Hitlerove pisane naredbe za provođenje pogroma Kristalna noć ni izravnog svjedočanstva o Hitlerovoj usmenoj naredbi. Ali ona smatra da navodno neočekivano, odnosno neplanirano izbijanje krvavoga nasilja protiv Židova u studenome 1938. služi strategijskoj svrsi u Hitlerovim dugoročnim planovima. Ona jednako tako vidi njegovu pomno skrivenu ruku kako upravlja nasiljem koje je, tobože, izmaknulo kontroli. Lucy Dawidowicz smješta Kristalna noć u kontekst Miinchenskog sporazuma koji je postignut dva mjeseca prije u rujnu 1938. godine. Općenito smatran Hitlerovom diplomatskom pobjedom, sporazum je ipak značio da je njegov neumanjen nagon za ratom kao konačnim rješenjem zastao da, kako ona kaže, "nije upalio". Ona ga vidi kako traži priliku da poduzme "drastične, ali manje otvorene mjere protiv Židova" kad mu se "neočekivana prigoda pružila nakon 7. studenog 1938. i atentata na Ernsta von Ratha, trećeg tajnika njemačkog veleposlanstva u Parizu, koji je počinio sedamnaestogodišnji student, poljski Židov Herschel Grvnszpan". Grvnszpanovi su roditelji bili prognani u ničiju zemlju između Poljske i Njemačke, gdje su ih zadržali u uvjetima gotovo kao u koncentracijskom logoru. Bilo je to okrutno uzništvo koje je njihova sina navelo na nasilje. Baš kao i u slučaju odsutnosti naredbe o istrebljenju, postoji odsutnost naredbe za Kristalnu noć: "Sam Hitler javno nije izustio ni riječ o atentatu na von Ratha ni o zbivanjima u Kristalnoj noći", napominje Lucv Davvidovvicz. Ali dok su neki protumačili Hitlerovu šutnju kao znak njegova neznanja, rezerviranosti ili negodovanja zbog nasilja koje je uslijedilo, a drugi su se usredotočili na sukob između Goringa, Goebbelsa i Himmlera u vezi s time koliko treba ograničiti nasilje ili koliko ga treba odobriti, Lucv Dawidowicz u Hitlerovoj odsutnosti nalazi skrivenu ruku koja sve usmjerava. Ona ga smješta u Miinchen u prigodi nacističke godišnjice puča iz 1923. Kako, uoči Kristalne noći, večera sa svojim "starim drugovima, kad je viđen u podužem razgovoru s Goebbelsom. Hitler je običavao održati glavni govor u takvim prigodama, ali te je večeri otišao rano. Načulo se kako kaže "da bi SA trebalo dopustiti da se iživi". Ali ona opet u odsutnosti nalazi dokaz: "Njegov izostanak s proslave bio je smišljen tako da njega a i vladu - odriješi odgovornosti za događaje koji će uslijediti [...] Goebbels je održao huškački govor okupljenima, pozivajući na 'spontane' prosvjede [...] a ljudi iz SA shvatili su Goebbelsov mig
onako kako je bilo zamišljeno: židovska krv mora poteći da bi se osvetila von Rathova smrt." Obrazac je jasan Lucv Davvidovvicz: Hitlerova odsutnost, odsutnost Hitlerove naredbe skriva ispod površine, koja ga službeno oslobađa, ezoteričnu istinu -Hitlerove naputke Goebbelsu da se pobrine za to da poteče židovska krv. Većina povjesničara prihvatila je oslobađajući scenarij kako im je predočen i usredotočili su se na sastanak vlade održan ubrzo nakon tih događaja, kad su, suočeni s ogorčenom svjetskom reakcijom na primitivno nasilje, Goring i ostali izrazili koliko su šokiram razmjerima štete i iracionalnošću nasilja. Optuživanje pomoćnika nakon tih događaja prikrivalo je, tvrdi Lucv Davvidovvicz, Hitlerovu odsutnu ulogu pokretača i njegovu odsutnu intervenciju o kojoj se malo zna. Naime, kad je šef SS-a Himmler želio intervenirati da ublaži Goebbelsovo huškanje nasilničkog SA, Hitlei je spriječio Himmlera da se uplete i dopustio Goebbelsu da nastavi raspirivati plamen i tako ispuni Hitlerove želje koje je ovaj zagrnuo plaštem poricanja. Služeći se modelom odsutne nazočnosti iz Kristallnacht, Lucy Davvidovvicz ide dalje i proučava smrtonosni lanac eufemizama koji je, prema njezinu tumačenju, nastavio zavaravati povjesničare o Hitlerovim nakanama i Hitlerovoj ulozi u odluci o konačnom rješenju. Ona tvrdi da rat koji se Hitler spremao pokrenuti 1939- nije bio rat protiv Poljaka, nego prvi korak prema njegovu većem cilju: ratu protiv Židova. Prvi dokaz za svoju tvrdnju nalazi u gotovo nepoznatoj osobnoj izjavi koju je našla pretražujući arhivske i memoarske izvore. Riječ je o Hitlerovu znamenitom citatu, deklaraciji koju je izrazio privatno na početku siječnja 1939. Chvalkovskomu, ministru vanjskih poslova nacističkoga marionetskog režima u češkoj. Tom je prigodom Hitler otvoreno izjavio: "Uništit ćemo Židove." Nakon te izjave Hitler smješta svoju odlučnost da to učini upravo u trenutak kojem je najsklonija Lucy Davvidovvicz: "Oni [Židovi] neće se izvući nakon onog što su učinili 9studenog 1918. godine. Kucnuo je dan obračuna." To je izgovorio u povjerenju, a to ezoterično otkriće ugledalo je svjetlo dana tek nakon rata. Treba imati na umu da postoji snažna škola (koju najbolje predstavlja knjiga A. J. P. Taylora Izvori Drugoga svjetskog rata /The Origins of the Second World War/) koja u Hitleru vidi donekle većeg fanatika, ali u biti ipak konvencionalnog 407 europskog državnika čiji su ciljevi u razdoblju koje prethodi ratu 1939-"tradicionalni": moć, širenje teritorija i utjecaja te pristup tržištima. Ali ovdje u Hitlerovoj napomeni češkomu ministru vidimo ključnu poveznicu za koju Lucv Dawidowicz očito misli da dokazuje ispravnost njezina stajališta kako je Hitler uobličio svoj naum 1918. - a i to da njegovi stvarni ciljevi nisu bili tradicionalni ciljevi vanjske politike, koja je pribjegavala ratu samo u krajnjem slučaju. Njegov je cilj, nasuprot tomu, uvijek bio rat - rat protiv Židova. Ezoterična istina koju je povjerio svojoj češkoj marioneti bila je povjerljiva, ali dvadeset i devet dana poslije, ističe Lucy Davvidovvicz, Hitler je održao svoj slavni govor u kojem je javno izrekao prijetnju da će uništiti Židove, a to je uništenje povezao s početkom rata koji će uslijediti. Taj se govor, zamislite, usredotočio na smijeh Židova. U govoru u Reichstagu u Berlinu 30. siječnja 1939, na šestu obljetnicu svojeg stupanja na vlast, Hitler je, kako to kaže Lucy Davvidovvicz, "objavio rat Židovima": "Ima još nešto što želim naglasiti ovog dana znamenitoga ne samo nama Nijemcima. često sam u životu bio prorok i općenito su mi se smijali. Tijekom moje borbe za vlast Židovi su uglavnom sa smijehom primali moja proročanstva da ću jednog dana preuzeti vodstvo države, a time i cijeloga naroda, pa da ću onda, između ostaloga, ostvariti rješenje židovskog problema. Pretpostavljam da [...] je gromoglasan smijeh koji je tada odzvanjao medu njemačkim Židovima sada njima zapeo u grlu. Danas ću opet biti prorok: budu li Židovi iz međunarodnih novčarskih krugova u Europi i šire opet uspjeli baciti narode u svjetski rat, onda posljedice neće biti boljševizacija svijeta, a time i pobjeda Židova, nego upravo suprotno: uništenje židovske rase u Europi." (dodan kurziv) Stječe se dojam da je ta usredotočenost na smijeh nešto što je Hitleru blisko, nešto u samome središtu načina na koji je on personalizirao svoj rat protiv Židova. Razvidan je u divljačkom zadovoljstvu koje izvire iz njegova živopisnog predočavanja 'gromoglasnog smijeha Židova... koji im je sada zapeo u grlu'.
Ali pitamo se koji su se to Židovi smijali Hitleru? Neki su ga možda podcjenjivali jer su ga zamišljali kao provincijskog provoditelja pogroma, a ne kao figuru koja se nadvila nad svijet. Ali je li uistinu bilo mnogo smijeha medu Židovima, koje je bliska prošlost naučila da čak i provincijski provoditelji pogroma (poput onih u Poljskoj i Rusiji) mogu uspjeti u tome da pokolju nedužne obitelji? Možemo li zamisliti da Hitlera istinski povreduje zamišljen smijeh Židova? Ili je to krivotvoreno zgražanje? I je li smijeh koji zaziva tako opsesivno kad raspravlja o istrebljenju Židova zapravo više njegov nego njihov? U doista genijalnoj, posve fascinantnoj bilješci koja se odnosi na prikaz toga govora, bilješci koja zauzima gotovo cijelu stranicu - a to je po mom mišljenju 408 bilješka koja najviše potiče na razmišljanje u cjelokupnoj literaturi o Hitleru - Lucv Dawidowicz, sa svojim oštrim okom za objašnjivačke odjeke, izvodi čak tri slučaja u kojima Hitler povezuje smijeh Židova s njihovim istrebljenjem. Slučajeve kad, u dvogodišnjem razdoblju, Hitler priču o procesu istrebljenja koji se odvija oslikava ezoteričnim jezikom smijeha. To je slika o kojoj Lucy Dawidowicz gotovo uopće ne govori eksplicitno dok provodi jedan od svojih najdojmljivijih objašnjivačkih pothvata. Ona otkriva da Hitler odaje središnju istinu o sebi, najdublji motiv za svoj rat u nizu čudnih "lapsusa", kako ih ona naziva. Iz toga izvodi zaključak da se lapsusi odnose na možebitno zabrinjavajući izazov njezinoj velikoj tezi - da je rat koji je Hitler poveo protiv napadnutih država zapravo bila krinka njegovu stvarnom cilju: ratu protiv Židova. Problem kojim se bavi opet je prividna odsutnost: u Hitlerovu govoru u Reichstagu od 1. rujna 1939, koji je bio njegova objava rata Poljskoj nekoliko sati nakon što je započeo Blitzkrieg, on ne objavljuje rat Židovima. Ona napominje da je to zapravo "bio jedan od rijetkih govora u kojima nije spomenuo Židove". Na tom mjestu Lucy Dawidowicz otkriva posebnu strategiju kojom će objasniti tu odsutnost: "lapsuse" u njegovim budućim spomenima govora iz rujna 1939- koji otkrivaju što je zapravo činio. Ni manje ni više nego četiri puta u tri godine nakon te objave rata u rujnu 1939- "Hitler je uporno i opetovano spominjao taj govor na taj dan [govor u kojem je izostavio spomenuti Židove] kao govor u kojem je Židovima zaprijetio uništenjem u slučaju rata, iako je taj govor održao 30. siječnja 1939. godine." U bilješci navodi ta četiri "lapsusa" i iz toga zaključuje "da je Hitler u svojim mislima povezao objavu rata 1. rujna 1939. sa svojim obećanjem da će uništiti Židove". Ali ono što me se posebno dojmilo u toj bilješci, u kojoj ona naširoko navodi "lapsuse", nije samo to što je Hitler "ustrajno i opetovano" spominjao Židove u kontekstu toga govora u kojem ih uopće ne spominje, nego to što se Hitler ustrajno i opetovano vraća na njihov smijeh! Tako je 30. siječnja 1941. Hitler okupljenima rekao: "I ne želim zaboraviti naznaku koju sam već jedanput izrekao 1. rujna 1939- godine [...] naime da će, budu li Židovi bacili ostatak svijeta u opći rat, onda Židovi time završiti igrati svoju ulogu u Europi!" A tu je prijetnju, zapravo, izrekao sedam mjeseci prije, 30. siječnja 1939, kad je Židovima prijetio istrebljenjem bude li rata. Ali to Hitleru u tom govoru 1941. nije toliko važno koliko njihov smijeh koji njemu još, čini se, odzvanja u ušima: "Možda se i danas smiju tomu, baš kao što su se smijali ostalim mojim proročanstvima. Sljedeći mjeseci i godine dokazat će da sam i u ovom slučaju bio u pravu." Zatim opet, godinu dana poslije, 30. rujna 1942, on spaja ili brka nadnevak prijetnje Židovima i objavu rata Poljacima: 409 "Dana 1. rujna 1939. izjavio sam [...] na skupu u Reichstagu: Budu li Židovi planirali međunarodni svjetski rat radi uništenja europskih arijevskih naroda, neće biti uništeni arijevski narodi, nego upravo Židovi [...] Židovi su se u Njemačkoj jedanput smijali mojim proročanstvima. Ne znam smiju li se i danas, ili je li njihov smijeh već utihnuo. Ali jednako tako sada mogu samo odlučno reći: Njihov će smijeh posvuda utihnuti." Naposljetku, treći put čini jednak lapsus: opet se opsesivno poziva na smijeh u posljednjem, najjezovitijem u nizu ulomaka u kojima se umiranje Židova izvodi iz stišavanja i zamiranja smijeha
u Hitlerovoj ironičnoj slici pokolja. Ovdje se opet poziva na govor u Reichstagu u kojemu kaže da je "[...] objavio: budu li Židovi možda pomislili da mogu izazvati međunarodni svjetski rat s ciljem uništenja europskih rasa, onda posljedica neće biti uništenje europskih rasa nego upravo suprotno, bit će to uništenje Židova u Europi. Meni su se kao proroku oduvijek smijali. Od onih koji su mi se smijali tada, bezbroj ih se danas više ne smije, a oni koji se još smiju možda se uskoro više neće smijati." (dodan kurziv) Možemo, dakle, rekonstruirati Hitlerovo osobno viđenje njegova istrebljenja Židova slijedom njegovih jezovitih slika smijeha - istrebljenje Židova kroz istrebljenje njihova smijeha. Počnimo s njegovim govorom od 30. siječnja 1939. u kojemu nalazimo "gromoglasni" smijeh Židova, koji im je sad gromoglasno zapeo u grlima. Godine 1941. on zamišlja da se još čuje smijeh Židova, koji možda nije gromoglasan, ali "sljedećih će se mjeseci" i to promijeniti. I zatim, dvanaest mjeseci poslije izjavljuje kako više ne zna da li se Židovi "još smiju". Ali, bez obzira na to smiju li se ili ne, kaže da je uvjeren kako će, ako "njihov smijeh već nije utihnuo... [on će uskoro] posvuda utihnuti". I, naposljetku, potvrđuje nam da nije ugušio samo smijeh nego i da je istrijebio one koji su se smijali: "Bezbroj ih se danas više ne smije, a oni koji se još smiju, možda se uskoro više neće smijati." Lucv Davvidovvicz navodi te ulomke zbog "lapsusa", ne zbog smijeha, nego zbog Hitlerova retroaktivnog stapanja prijetnje da će uništiti Židove od 30. siječnja 1939. s objavom rata 1. rujna 1939. koja je pokrenula njegovu vojsku na istok i omogućila Auschvvitz. Ali moglo bi se reći da su slike smijeha same po sebi svojevrstan lapsus koji potvrđuje ispravnost teze Lucy Davvidovvicz o Hitleru uvjerljivije negoli njegova zbrkanost ili spajanje nadnevaka govora i odluka. čini se da potvrđuje ispravnost njezine vizije Hitlera kao čovjeka koji je oduvijek znao što će učiniti sa Židovima, a ne kao čovjeka koji je bio neodlučan, koji je dvojio i bio zabrinut zbog grozote same pomisli. čovjeka koji je znao što radi i koji se tomu smijao. 410 Neizrečeno zamjenjivanje u tim ulomcima ne događa se toliko, po mome mišljenju, s jednog nadnevka govora na drugi, nego s jedne vrste smijeha na drugu. Smijeh koji Hitler neprestance zaziva u smislu da zamire u grlima Židova, rada se ponovno u njegovu vlastitu grlu. Smijeh koji prožima te govore nije smijeh Židova, nego Hitlerov smijeh. Nije to smijeh osobe koja drhti zbog onog što čini. Nije to smijeh nekog tko bi još uvijek, mnogo poslije, pomislio, "Dragi moj Heinie... Bi li to bilo moguće?" Smijeh je to nekoga tko zna što radi i posve uživa u tome, nekog tko uživa u šiframa kojima govori o tome, uživa u činjenici što s njim u toj šali uživa samo ezoterična nekolicina. Upravo je to isti užitak kojim on, Hevdrich i Himmler, trojica arhitekata konačnog rješenja, pokazuju svoju tobožnju uznemirenost zbog besramnih "glasina" da su Židovi istrebljivani u ulomku iz Govora za stolom, u kojem su glavni počinitelji holokausta podijelili privatnu šalu o svojoj upletenosti i prikrivanju tog čina. A nije to ni smijeh nekoga "uvjerenog u vlastitu ispravnost", kako misli Trevor-Roper. Smijeh je to nekoga tko uživa u skrivenoj pobjedi, čiji je užitak razvidno pojačan sviješću o posvemašnjoj nedopuštenosti takva čina, užitak u kojem istinski mogu uživati samo upućeni, svjesni razmjera nedopuštenih djela koja prikrivaju ezoteričnim preimenovanjem masovnog umorstva u "stišavanje smijeha". Nije to "grozota" kakve se Hitler plašio, nego nešto u čemu je uživao i besramno likovao. Jednom sam zgodom čuo parabolu o Židovu koji uoči bitke pita rabina što da učini ako ga zarobi neprijatelj i jedina mu je alternativa skapavanju od gladi ta da jede svinjetinu. Rabin ga savjetuje da je istina kako bi, da spasi život, morao učiniti ono što bi inače bio prijestup, grozota: "Smiješ jesti svinjetinu", reče mu rabin. "Ali nemoj", dodaje, "uživati u tome. Nemoj sisati kost." Sa svojim smijehom, tim smijehom koji je isisao iz grla umirućih Židova, Hitler je izrazio svoj besraman užitak u grozoti svoga grijeha. Tim svojim smijehom Hitler otkriva da mu istrebljenje nije pitanje ispravnosti, teška zadaća koju izvršava radi krutoga ideala. Tim smijehom Hitler otkriva kako je ne samo svjestan nedopuštenosti svojeg postupka, svojega svjesnog zla, nego i uživa u tome. Svojim
smijehom on "siše kost". A u čemu to zapravo tako silno uživa? Ne samo u samoj stvari, masovnom umorstvu, nego u onome što shvaća kao slatku ironiju da umorstvo onih koji su se smijali sad onaj kojemu su se smijali odmjerava prema zvuku njihova smijeha koji zamire. U neku je ruku to potvrda teze Berela Langa da se najveći stupanj svjesnoga zla pokazuje u uživanju u pokolju kao estetskom doživljaju, u tome što počinitelji uživaju u vještim peckavim ironičnim opaskama. Ovo je poglavlje počelo pitanjem je li Hitler osjećao sram ili je barem, kako, čini se, misli Brovvning, pokazivao da je svjestan grozote svoje odluke, i izražava li se ta svijest u "iskrenoj" neodlučnosti, strepnji? Zapravo, nakon pomna čitanja uvjerljivih argumenata Lucy Davvidovvicz čini nam se da je Hitler u duši osjećao besramnost a ne sram, besramni smijeh a ne strepnju (a to je pokazivao i prema van: Goebbelsovi 411 su dnevnici prepuni izvješća o tome kako su se njih dvojica smijali sudbini svojih neprijatelja). A možda nije pretjerano pomisliti kako bi se, da je znao kako će o njemu pisati znanstvenici pola stoljeća nakon njegove smrti - kao o osjetljivoj, zabrinutoj duši - još jedanput, posljednji put besramno nasmijao. Kako da reagiramo na Hitlera koji se smije, na stupanj besramnosti i svjesnosti, na opscenost slasti kojom uživa u mogućnosti istrebljenja, u jednom po jednom ugušenom smijehu? Moglo bi se reći da su polustoljetni pokušaji da se "objasni" Hitlera u određenom smislu poslužili tomu da se izbjegne suočavanje s duhom tog Hitlera, nasmijanog Hitlera, Hitlera posve svjesnog svoje zloćudnosti. Polustoljetni pokušaji dodali su, proširili, produbili, kontekstualizirali i dali povijesni smisao našem viđenju Hitlera na mnogo vrijednih - ali i proturječnih - načina. Ali tako su nas možda odvukli i skrenuli nam pozornost od njega kao osobe, od njegove osobne odgovornosti, njegove želje, činjenice što, kao što se izrazio Milton Himmelfarb, nije morao ubiti Židove, nisu ga na to jednostavno prisilile apstraktne sile - ne, on je tako odlučio, on je to htio! Tendencija suvremenih objašnjenja bila je usmjerena na to da ublaže Hitlerovu osobnu odgovornost, njegovo svjesno djelovanje (kako to akademski ljudi vole reći), da je ublaže tako što postavljaju tezu da njegova volja nije bila presudna (da on to nije učinio, dublje povijesne sile nekoga bi drugoga nalik na Hitlera, prisilile da to učini). Ili pak tvrde da on zapravo nije imao volju za takvo što. Da on nije donio odluku, ili da nije bio siguran u odluku, ili da se libio odlučiti, ili da je osjećao unutarnji sukob, da ga je strah zbog grozote same odluke naveo na hamletovsku nemoćnost. Ili da su odluku nekako "proizveli" ili spontano "generirali" neki "drugi", njegov "uži krug", "birokracija" ili prijeke potrebe podređenih koji su mu to nametnuli "odozdo". Sve su to iskrena stajališta, a mnoga sam od njih katkad prihvaćao kao manje ili više uvjerljiva u vlastitim okvirima. Ali kad se od njih odmaknem, mogu jednako tako reći da služe kao utjeha, kao način da se izbjegne suočavanje s neobjašnjivom grozotom svjesnog, nasmijanog Hitlera. Time što umanjujemo Hitlera, što ga objašnjavamo kao pijuna "dubljih", apstraktnijih sila, kao automat koji su programirali ideologija, birokracija ili dijalektički materijalizam, programirali da utjelovi i izvrši "neizbježno", njegov smijeh na naš račun nije tako bolno trijumfalistički, nego se doima poput suludog smijeha trbuhozborčeve lutke kojom upravljaju apstraktne sile - koja ostavlja lažan dojam kako drži sve konce. Nasuprot tomu, lakše bi nam bilo prihvatiti neodlučnijeg, proturječnog Hitlera jer "znamo" da je dvojio, da ga je mučila neodlučnost, da ga je izluđivala zabrinutost. On se, zapravo, nije mogao smijati tako trijumfalistički budući da je bio svjestan grozote koju čini i budući da je bio više zaplašen strahotom negoli nasmijano ushićen zločinom koji čini. 412 Možda nije slučaj da oni koji umanjuju Hitlera i Hitlerovo djelovanje čine to kako bi se utješili. Možda je riječ o tome da je sklonost intelektualnog napora uloženog u bilo koju enigmatsku temu takva da je čini složenom do te mjere dok svi i sve ne postanu odgovornim te da se odgovornost ne može pripisati ni jednoj osobi, pa ni samomu Hitleru. Jedan je način da se na to odgovori ekstremno odbacivanje svih objašnjenja, kao što to čini Claude Lanzmann, jer ona u konačnici oslobađaju Hitlera krivnje. Drugi bi način mogla biti "dvostruka igra" Emila Fackenheima: da istražujemo objašnjenje do kuda nas ono vodi, ali da se istodobno
odupiremo objašnjenju, barem onakvu objašnjenju koje bi Hitleru pružilo "postumnu pobjedu" time što ga oslobađa krivnje svaljujući odgovornost za njegovo zlo na lošu obitelj, na loše društvo, na Židova u njegovoj prošlosti, na izopačenost njegove spolnosti, na zloćudne ideje, na zle povijesne sile. Fackenheimov pojam "postumne pobjede" nameće zaključak da je, ma koliko bismo rado razumjeli Hitlera, važno shvatiti da bismo u određenom smislu i dalje trebali biti zaraćeni s njim. A možda ima nekog smisla u tome da se nastavljamo odupirati neprijatelju pa čak i u tome da ga nastavimo mrziti. Je li mržnja Hitlera još uvijek legitiman odgovor, ili je to ona vrsta sirove, niske emocionalne reakcije od koje bi nas objašnjenje i razumijevanje trebalo odvesti na viši stupanj? Je li bizaran, nedopušten znak nerazvijenog senzibiliteta da uljuđen, školovan građanin svijeta poslije holokausta mrzi Adolfa Hitlera? Ili drukčije: bi li to što ne mrzimo Hitlera bio bizarni moralni propust? Pojam mržnje, pitanje o tome jesu li mržnja Hitlera i objašnjenje Hitlera suprotstavljeni pojmovi koji se međusobno isključuju postavljeno je u veoma zanimljivom razgovoru koji sam vodio s Miltonom Himmelfarbom, kojega sam potražio kad sam otkrio lik nasmijanog Hitlera u bilješci Lucy Dawidowicz. Otkad sam naišao na Himmelfarbovu polemiku u Commentaryju u kojoj zastupa tezu "Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta", trajno me se dojmila poticajna snaga njegova argumenta. Ona je bila odgovorna, barem u jednakoj mjeri kao svako drugo djelo, za to što sam osjetio potrebu za pomnijim razmatranjem načina na koje zamišljamo Hitlera, a zanimalo me što ga je upravo tada navelo da zauzme takvo stajalište - da je Hitler ubio Židove ne zato što je morao, ne zato što su ga na to prisilile "dublje" sile, nego zato što je to htio. U dnevnoj sobi svoga doma u White Plainsu u državi New York, u svom karakterističnom praktičnom, ozbiljnom stilu iza kojega se skriva suptilan, profinjen um, Himmelfarb mi je objasnio da ga je tada zabrinjavala sve izraženija tendencija u literaturi o Hitleru, posebno medu Židovima. Riječ je o tendenciji da se umanji Hitlerov osobni animozitet prema Židovima kao pokretačka snaga holokausta, o tendenciji da se tragedija "proširi" i "učini univerzalnom". Smatrao je da je u pozadini toga zapravo riječ o svojevrsnom sramu Židova što su bili izdvojeni za žrtve tako krvoločne mržnje, o nespremnosti da prihvate objašnjenja koja su, kako se /1 2 Himmelfarb slikovito izrazio, "prežidovska". Smatrao je da umjesto toga postoji želja da se to zamisli više kao univerzalna tragedija, da Hitlerova mržnja bude još jedan strašan primjer čovjekove nečovječnosti prema čovjeku umjesto da to bude veoma osobna, veoma određena mržnja prema Židovima. Pitanje o tome trebaju li Židovi, treba li bilo tko, mrziti Hitlera iskrsnulo je pri kraju našeg razgovora u kontekstu šire rasprave o pitanju "iznimnosti": o dubokom raskolu u sklopu literature o objašnjenju Hitlera između onih koji tvrde da se Hitlera može objasniti s pomoću sustava objašnjenja s kojima smo već upoznati, s pomoću kojih objašnjavamo druge povijesne tragedije, odnosno da Hitlera možemo uklopiti u takve sustave i onih koji smatraju da je Hitler jedinstven, iznimka koja je neobjašnjiva u odnosu na prijašnja iskustva. Spor oko "iznimnosti" susrećemo tijekom cjelokupne intelektualne povijesti. "Američki eksceptionalizam" je mišljenje ili sentimentalna nada da američko iskustvo ne mora ponoviti tugu europske povijesti, da ne mora postati predodređena posljedica te prošlosti nego će biti nov početak. Šekspirovski je eksceptionalizam tvrdnja kako u Shakespeareu postoji nešto iznimno što uzdiže njegovo djelo iznad ostatka velike književnosti. Kao što smo vidjeli, Emil Fackenheim iznosi eksceptionalističku tvrdnju o Hitleru i ljudskoj prirodi: Ne možemo Hitlera smjestiti u uobičajen kontinuum ljudske prirode, ne možemo samo reći da je on veoma, veoma, veoma, veoma, veoma zao čovjek, možda najgori dosad, ali da je ipak objašnjiv kao proizvod iste ljudske prirode, istih psiholoških sila koje su proizvele, recimo, ljudsko biće koje je za dlaku manje zlo i ljudsko biće koje je još malo manje zlo sve dok ne dođemo do sebe. Ne, reći će Fackenheim, Hitler nije na tom grafikonu, on po svemu spada u drugu kategoriju radikalnog zla.
Himmelfarb je došao do teme iznimnosti - i mržnje - u sklopu rasprave ne o Hitleru nego o Staljinu, povijesnom liku kojega mnogi smještaju do Hitlera u tom kontinuumu zla. Staljin je važan lik u Himmelfarbovu vlastitom političkom razvoju. Kad sam razgovarao s njim bilo mu je 76 godina i bio je još uvijek srčan i intelektualno borben u neponovljivom smislu one slavne središnje skupine židovskih ljevičara iz tridesetih godina, trockista i staljinista koji su se poslije odrekli svojeg dijalektičkog materijalizma i postali središnja skupina pokreta antikomunističkog liberalizma tijekom pedesetih godina te neokonzervativizma tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Himmelfarb je u mladosti bio marksist, iako se poslije pridružio svojoj sestri Gertrudi Himmelfarb, koja je sada utjecajna povjesničarka, i njezinu mužu Irvingu Kristolu u skupini neokonzervativaca. Himmelfarb je bio još vatreniji ljevičar od svojeg budućeg šogora, objasnio mi je. Bio je privržen krajnje apstraktnom sustavu "znanstvenog" objašnjenja povijesti -dijalektičkom materijalizmu - u sklopu kojega se ništa ne može smatrati iznimkom. Svaka pojava u povijesti i u ljudskoj svijesti mogla se gotovo matematički odrediti kao proizvod njezina položaja u dijalektici klasne borbe. Prema tome, Hitler je bio nužni stupanj konsolidacije i konačnog sloma kapitalizma, što će neizbježno stvoriti, izroditi, diktaturu proletarijata čija je avangarda bila utjelovljena u Staljinovoj Rusiji. Himmelfarb i ja pijuckali smo čaj u prohladnoj kuhinji njegove velike kuće pune propuha u White Plainsu (budući da je otporan, uglavnom nije grijao kuću unatoč ledenoj zimi). Njegova je žena bila toliko dobra da nam je postavila kalorifer između kuhinjskog stola i štednjaka na kojem je on kuhao čaj. Poslijepodnevna je svjetlost zamirala, razgovarali smo o Staljinu i atmosfera je bila pomalo ruska, podsjećala je na Dostojevskoga, kad smo načeli pitanje mržnje. Raspravljali smo o poredbenom zlu, razmjernom položaju Hitlera i Staljina u kontinuumu te o kriterijima kojima bismo se mogli služiti da prosudimo o tako nemogućim pitanjima. Nedavno sam bio pročitao dojmljiv prikaz Staljinovih zločina, djelo povjesničara Roberta Conquesta. Nijedan povjesničar nije bio tako oštar u svojem sudu o Staljinu. Ali Conquest mi se poslije povjerio da bi kad bi morao usporediti njih dvojicu - morao reći, ma koliko nerado i subjektivno, kako se stupanj Hitlerova zla "jednostavno doima strasnijim" od Staljinova. Iako Himmelfarb nimalo ne štedi Hitlera, toga je poslijepodneva govorio zajedljivo o onima koji se još uvijek opiru tomu da shvate potpune razmjere Staljinova zla koje se približava Hitlerovu. "Možda je razlog zbog kojeg su ljudi odbijali vidjeti Staljina onakvim kakav je bio", objasnio mi je Himmelfarb, "taj što je riječ o profesionalnoj deformaciji. Željeli su primijeniti univerzalne kategorije političke znanosti, ekonomske kategorije na ono što se događalo, tako da nam je Solženjicin morao reći što je to zapravo bio gulag. Ali njega su u određenom smislu odbacili 'Njegove knjige nemaju metodološke strogosti', govorili su. 'To je anegdotalno, ne govori nam o sustavu!'" "Zato što je ono što je govorio Solženjicin", natuknuo sam, "bilo mnogo mračnije od tvrdnji 'To je pokvaren sustav' ili 'Staljin je iznevjerio marskizam.' Solženicin je govorio: 'Ne, ovo je živi pakao', a gulag, kao ni koncentracijske logore, ne možemo smjestiti u objašnjivačke kategorije koje ozbiljno razmatraju sustav." Umjesto odgovora, Himmelfarb mi je ispričao kako je upoznao "pjesnika imenom Shlomo Dvkman, hebrejskog pjesnika i klasičara koji je na hebrejski preveo Eneidu. Nije bilo lako jer hebrejski nije prikladan za..." Potom mi je recitirao prve stihove tog epa (priče o bijegu od svojevrsnog holokausta u starome vijeku) na savršenom latinskome. "Dvkman je došao u Izrael kao izbjeglica iz sovjetskog gulaga, u kojem je bio zarobljen otkad su Rusi zauzeli istočnu Poljsku. Proveo je mnogo godina u gulagu. Naveo mi je riječi hasida Lubavitcha, kojega je upoznao u gulagu. Hasid mu je na jidišu rekao: "Kakva je ovo zemlja! Židovski bi zakon trebao propisati da je treba napustiti vlakom na Jom Kipur koji pada u subotu!" Himmelfarb se nasmijao. "Ne znam kako bih to preveo politologu." (Riječ je o dvostrukom kršenju vjerskih propisa da se putuje na sveti dan sabat.) "On govori o eksceptionalizmu, zar ne?" natuknuo sam. "To je zemlja tako nepopravljivo strašna da se mogu kršiti najsvetije zapovijedi kako bi se pobjeglo odande. A čini mi se da ono što mislite pod
'Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta' zapravo znači da on nije bio samo proizvod lošeg sustava ili loše zemlje, da on nije samo manifestacija poznatih sila..." "A nije ni to da su Nijemci bili posebno zao narod ili narod posebno sklon ubijanju Židova", dodao je. "Nije riječ o tome da su Nijemci bili iznimka, nego o tome da je Hitler bio iznimka?" "Da", odgovorio je. "Tako to shvaćam. A mislim da i vi to tako shvaćate, zar ne?" Dobro pitanje. Do toga trenutka možda nisam bio spreman izjasniti se o privrženosti nekoj strani u toj važnoj kontroverzi u sklopu objašnjenja Hitlera -pitanju iznimnosti. Ali čim je Himmelfarb to rekao - "Mislim da i vi to tako shvaćate" - osjetio sam da u tome ima nešto istine. S određenim ogradama: mogao bih reći da ako jesam eksceptionalist, to je onda više zbog pomanjkanja drugih objašnjenja negoli zbog metafizičke uvjerenosti kako se Hitlera nikako ne može objasniti racionalnim instrumentima. Nakon što sam gotovo cijelo desetljeće proučavao često ambiciozne i često nedostatne tvrdnje suprotstavljenih škola i znanstvenika da su objasnili Hitlera, mislim da on dosad nije objašnjen. Ali, nasuprot tomu, nisam uvjeren da je on kategorijalno neobjašnjiv. Sklon sam složiti se s Yehudom Bauerom da nam u ključnim pitanjima nedostaju dokazi. Iako nisam siguran da dijelim Bauerovu uvjerenost kako bismo, da raspolažemo dostatnim činjenicama, mogli objasniti Hitlera. Ne bih isključio mogućnost da bismo, kad bismo raspolagali svim dokazima, bili jednako smeteni Hitlerom kao što to misli Emil Fackenheim. Zauzeo bih opreznije stajalište koje izranja iz doktrine "negativne sposobnosti" i epistemološkog skepticizma: ne možemo biti sigurni da nam, čak i da raspolažemo svim činjenicama na svijetu, Hitler ipak ne bi nekako izmaknuo, izmaknuo našemu razumijevanju. Nema načina da doznamo je li u pravu Bauer ili Fackenheim kad govore o onome što je Hitler znao. Možda smo zauvijek osuđeni na duboko uznemirujuću dvojbu, na to da nas zauvijek progoni Hitlerova neuhvatljivost. Ipak, ako ne možemo zasigurno reći je li Hitler metafizički objašnjiv, teško je poreći da je izniman u smislu što ga dosad nitko nije smjestio u određeni koordinatni sustav. Kako da reagiramo na iznimku poput Hitlera? Pitao sam Himmelfarba što misli o pitanju demonizacije. Neuspjeh, nemogućnost objašnjavanja Hitlera u odnosu na ljudsku prirodu navelo je Fackenheima da okarakterizira Hitlera kao "erupciju demonizma u povijest". Neki su znanstvenici omalovažavali ono što nazivaju tendencijom "demonizacije" Hitlera, tendencijom da ga se predstavi kao krajnju iznimku povijesnom objašnjenju. Optužba zbog demonizacije katkad se upućuje svakom pokušaju da se prouči Hitlerova osobna odgovornost, katkad se smatra kako je to prejednostavan odgovor koji zanemaruje snažna sustavna, povijesna objašnjenja prema kojima Hitler nije toliko jako zao lik koliko je pijun zlih sila. Pitao sam Himmelfarba što misli o onima koji omalovažavaju "demonizaciju". "Kako mislite 'demonizaciju'? uskliknuo je. "Mislite da je obič;"i negativac kojemu smo naslikali rep i rogove?" Objasnio sam: "U tom smislu što se Hitlera postavlja u određe'iu iznimnu kategoriju zla koja nema presedana." "Pa", odgovorio je, "oni koji to nazivaju demonizacijom jednostavni prihvaćaju neku inačicu teze A. J. P. Tavlora da je Hitler bio državnik s ciljevima ^o bilo koji drugi. Ili tezu politologa koji tvrde da je bio slučajni čimbenik nužne breobrazbe njemačkog društva. Oni misle da je usredotočenost na njega osobno Aak da se iz vida gubi veća istina. Misle da se ne smijemo dati smesti ličnostima. Ali h ne mislim da je on bio državnik. Mislim da nije bio slučajni činitelj. Mislim da je bi^zao čovjek, zao genij." "Neki su ljudi neskloni uporabi riječi 'zao'." Na to mi je odgovorio anegdotom o političkom misliocu Leu StraAsu. "Nisam bio Straussov sljedbenik. Samo sam ga susreo nekoliko puta, ali moj pr'ittelj filozof ispričao mi je ovu priču. Straussu je rekao da ide u Njemačku - bilo je tc'Doslije rata. I rekao je Straussu da će posjetiti kako se ono zove?" pitao me Himmelf a'b, a mislim da je hinio kako je zaboravio ime da bi tako zlobno uživao u tome što [%nje može postaviti na taj način: "Ma znate, nacističkog dečka Hanne Arendt?"
"Heideggera?" "Tako je. Moj je prijatelj rekao Straussu da ga je Heidegger pozvao uposjet." To je bilo prije nego što se doznalo za stvarne razmjere Heideggerove' ldvornosti tijekom Hitlerove vladavine i za njegovo nepokajničko stajalište m^on rata. "I Strauss je mom prijatelju rekao: 'Nemoj ići!' E sad, nema profinjenijeg lma od Lea Straussa. Ali on je mrzio naciste!" rekao je Himmelfarb tako glasno da je z'analo vikao. "U tome nije bio profinjen. Mrzio je naciste! Bio je Židov. Bio je to veoma vtžan razlog za mržnju nacista. Bio je politički filozof, ali bio je Židov i mrzio je naci^Ho ničim ne umanjuje njegovu profinjenost." čini mi se da Himmelfarb gotovo želi reći kako je sposobnost da s^nrzi Hitler zapravo vrhunac istinske profinjenosti koja ne pada u pseudosofistici^iu stupicu objašnjenja kao oslobađanja od krivnje, objašnjenja kao apstrahirala koje nas odvodi od Hitlerovih osobnih čina. To nije mržnja s kojom se počinje, nego zapravo mržnja koja dolari na kraju kao plod dubljeg razumijevanja. Možda bi manje huškačka riječ od "Mržnje" bila "otpor". To je riječ koju je uporabio Emil Fackenheim da opiše "dvostruk11 igru" koju moramo primijeniti kad pokušavamo objasniti Hitlera: da tražimo objašf enje, ali da mu se istodobno odupiremo. Ne da se odupiremo svakom ili bilo kojem istraživanju, ne da se dupiremo razmišljanju, nego da se odupiremo varljivim logičkim zaključcima koji izvode iz objašnjenja, a koji bi doveli do odrješenja od odgovornosti. Da se 'dupiremo načinu na koji objašnjenje može postati izbjegavanje ili utjeha, način da s' Hitlerova 417 odluka o tome da učini što je učinio prikaže manje nepodnošljivom, manje mrskom, tako da se odgovornost prebacuje s njega na bezlične apstrakcije, nezaustavljive sile ili neodoljive nagone koji mu nisu dali nikakav izbor ili su pak njegov izbor učinili nebitnim. Da se odupiremo tomu da Hitleru dajemo objašnjivačke izlike koje mu omogućavaju da pobjegne, da mu dodijelimo postumnu pobjedu posljednjeg smijeha. 418 BILJEŠKE UVOD: Slike iz djetinjstva i ponor str 9 "Mit o preživljenju." Vidi zanimljivu studiju Donalda M. McKalea, Hitler: The SurvivalMyth, New York: Stein and Day, 1981. 9 "... sugestivna rasprava... o ostacima Hitlerove lubanje." Uvjerljiva analiza u The Death of Hitler Ade Petove i Petera Watsona, New York: W. W. Norton, 1995. 10 "Hitler opsjenar iz početne vizije Alana Bullocka." Opširnije o tim razlikama u 4. i 5. poglavlju. 10 "Dawidowicz... Browning." Vidi 20. poglavlje. 10 "...kontroverzni ruski obdukcijski nalaz." Prvi put objelodanjeno u The Death of Adolf Hitler Leva Bezvmenskog, New York: Harcourt, Brace and World, 1968. 11 "... kultura koja je stvorila Goethea." Bili Clinton, govor na otvaranju Američkog muzeja holokausta, 22. travnja 1993. 11 "Milton Himmelfarb." Vidi "No Hitler, No Holocaust", Commentary 76.3, ožujak 1984:3743. 11 "Sva ta povijest..." Ibid., str. 37. 13 "ostaje strahovita zagonetka." H. R. Trevor-Roper, razgovor s autorom. 13 "Što više doznajem..." Alan Bullock, razgovor s autorom. 13 "... ni jedan opis Adolfa Hidera." Alvin H. Rosenfeld, Imagining Hitler, Bloomington: Indiana Universitv Press, 1985, str. xx. 13 "teolog holokausta." Vidi Hyam Maccobv, "Theologian of the Holocaust", Commentarj 74.6. lipanj 1982:33-37. 14 "Postoje i neke Hiderove slike iz djetinjstva..." Claude Lanzmann, govor u Western New England Institutes of Psychoanalys, travanj 1990, objavljen kao "The Obscenity of Understand-ing: An Evening with Claude Lanzmann," American Imago ASA, (1991): 473-95. 14 "Hitler bez žrtava." Rosenfeld, Imagining Hitler, str. 40. 14 "Hitler kakva nitko ne poznaje." Heinrich Hoffmann, The Hitler Nobody Knouis, (Berlin:
Zeitgeschichte Velag, 1932), str. 3- Slika je predstavljena kao Hitlerova "prva fotografija". 15 "crtati sjene unatrag." Michael Andre Bernstein, Forgone Condusions: AgainstApocalyptic History, Berkley and Los Angeles: University of Califomia Press, 1994. 15 "Možete uzeti sve razloge..." Claude Lanzmann, razgovor s autorom. 17 "Poslali su Gerlichovoj udovici Sophie..." Johannes Steiner, izjava autoru. 18 "gotovo krajnje zlo." Yehuda Bauer, razgovor s autorom. 19 "Ako on nije zao..." Alan Bullock, razgovor s autorom. 19 "... općepoznate izopačenosti." Vidi, primjerice, Alvin Plantinga, "God, Evil and the Metaphvsics of Freedom," u The Nature ofNecessity, Oxford: Clarendon Press, 1974, str. 164-93-19 "Hitler je bio uvjeren..." H. R. Trevor-Roper, razgovor s autorom. 410 20 "Ta je tendencija prvi put artikulirana..." Platon, Protagora, 345e-346a. 20 "Hitler je mislio da je liječnik." Efraim Zuroff, razgovor s autorom. 20 "Ako se zlo određuje kao svjesno činjenje zločina..." Dr. Peter Loewenberg, razgovor s autorom. 21 "Misaoni svijet." Albert Schweitzer. The Questfor the Historicaljesus, prev. W. Montgomerv prema prvome njemačkom izdanju (1906), New York: McMillan, 1948. 22 "Gordon Craig i John Lukacs." Vidi Gordon A. Craig, The Germans, dopunjeno izdanje (New York: Meridian Books, 1991) i "The War of the German Historians," The Neto York Revieu< of Books, 15. siječnja 1987. (o Historikerstreitu); i John Lukacs, The Hitler of His-tory (New York: Alfred A. Knopf, 1997), posebice 3- poglavlje "Reactionarv and/or Revo-lutionarv." 22 "Saul Friedlander i lan Kershaw." Vidi Saul Friedliinder, Nazi Germany and the Jews: I. svezak, The Years of Persecution, 1933-1939 (New York: HarperCollins, 1997); i lan Kershaw, The Hitler Myth (Oxford: Oxford University Press, 1987) i Hitler (London: The Longman Group, 1991). 22 "David H. Fischer." Vidi David H. Fischer, Historians'Fallacies, New York: Harper & Row, 1970. 23 "... Georgea Steinera koji s velikom iskrenošću opisuje..." George Steiner, razgovor s autorom. Vidi 17. poglavlje. 23 "... Hyam Maccobv... koji je objasnio zašto je Božić 'zlokoban blagdan'." Hyam Maccobv, razgovor s autorom. Vidi 18. poglavlje. 23 "Emil Fackenheim... posmrtna pobjeda." Emil Fackenheim, razgovor s autorom. Vidi 16. poglavlje. 23 "Gertrud Kurth." Gertrud Kurth, razgovors autorom. Vidi 8. poglavlje. 23 "Berel Lang." Berel Lang, razgovor s autorom. Vidi 11. poglavlje. 23 "... čist kao novorođenče." David Irving citira Christu Schroeder, razgovor s autorom. Vidi 12. poglavlje. 24 "... zašto ne bih provjerio." Don De Lillo, VCftite Noise, NewYork: Viking Penguin, 1985. 24 "Howard je opazio sklonost..." Michael Howard u razgovoru s Thomasom Powersom, navedeno autoru. > 25 "Godine 1948, manje od tri godine nakon..." Irving Kristol, "TheStuđv of Man:What the Nazi Autopsies Show." Commentary, nijan 1948:271-82. 25 "... otišla 'predaleko'." Friedlander, Nazi Germany and thejews, str. 3. 25 "Njegova doktorska disertacija..." koja je dugo bila neprevedena: Albert Schvveitzer, Tlie Psychiatric Study ofjesus (1913), Boston: Beacon Press, 1948. 26 "Neriješene zagonetke." "Diabolic Minds", Unsolved Mysteries, emisija 423, Burbank: Cosgrove Meurer Productions, studeni 1991. 27 "Smrtonosna svakodnevica." Dietrich Gustrow, Todlicher Alltag, Berlin: Severin and Seidler, 1981. 28 "Uzmimo, primjerice, pokušaj..." Alice Miller, For Your Own Good, prev. Hildegarde i Hunter Hannon, New York: Farrar, Straus, Giroux, 1983, str. 142-97. 490 29 "U svojoj retrospektivnoj psihoanalizi..." Erich Fromm, The Anatomv of Human Destructiveness, New York: Holt, Rinehart and Winston, 1973. ( Hrvatsko izdanje Anatomija ljudske
destruktivnosti, Naprijed, Zagreb 1975,1980.) 30 "članak objavljen 1975." John H. Walters, "Hitler's Encephalitis: A Footnote to History,"/ournalofOperationalPsychiatry6.2 (1975): 99-112. 31 "Encefalitično-sociopatska..." A. Wimmer, "Zur Kriminalitaet der Encephalitiker." Acta Psychiatrica (Kopenhagen) 5 (1930): 2343, navedeno u Walters, "Hitler's Encephalitis." 31 "... donkihotski pokušaj Simona Wiesenthala." Vidi Simon Wiesenthal, Justice Not Vengance: Recollections, prev. Ewald Osers, New York: Grove Press, 1990. 31 "Njezino židovstvo tada postaje..." Vidi Alan Levy, The WiesenthalFile, London: Con-stable, 199332 "Objašnjenje o židovskom djedu zavodniku." Vidi 1. i 2. poglavlje. 32 "Teorija o zavodniku Židovu - učitelju glazbe." Vidi 7. i 10. poglavlje. 32 "Teorija o šeprtljavu liječniku Židovu." Vidi 13- poglavlje. 32 "Hitlerov vlastiti, uvelike podmukao pokušaj..." Adolf Hitler. Mein Kampf, prev. Ralph Manheim, Boston: Houghton Mifflin, 1943,1971, str. 56. (Hrvatsko izdanje: Croatiaprojekt, Zagreb 1999) 32 "... kako je istaknuo znanstvenik Helmut Schmeller." Helmut Schmeller, "Hitler's View of Historv", doktorat, Kansas State Universirv, 1975. 33 "Najnoviji slučaj..." Lukacs, Hitler of History, str. 53-75. 33 "Hitlers Wien." Brigitte Hamann, Hitlers Wien, Miinchen: Piper, 1996. 33 "... tvrdnjL.Lanza von Liebenfelsa." Vidi Nicholas Goodrick-Clarke, The OccultRoots ofNazism: The Ariosophists ofAustria and Germany, 1890-1935 (Wellengorough: Thorson Publishing Group. 1985). To je najodgovorniji (i gotovo jedini) znanstveni rad o Hitleru i okultizmu pun mitova i praznovjerja. Goordick Clarke skeptično istražuje dokaze i zaključuje: "Najvjerojatnije je da je Hitler čitao i skupljao Ostani, iako se Liebenfelsova tvrdnja iz 1951. o osobnom susretu ne može pouzdano potkrijepiti" (str. 198). 33 "Jedan dokaz." Vidi dokumentarac ZDF-a koji je (u suradnji s "Arteom" i "The Historv Channel") snimio Guido Knopp, The Rise and Fali of Adolf Hitler, 1,1995. 34 "Sve to Lukacsa navodi na zaključak..." Lukacs, Hitler of Historv, str. 59. 35 "Fordov doprinos Hitlerovu uspjehu." Vidi vrijednu raspravu u Albert Lee, Henry Ford and theJews (New York, Stein and Day, 1980), u vezi s optužbom koju je iznio potpredsjednik Bavarskoga pokrajinskog sabora u izvještaju njemačkomu predsjedniku 1922: "Bavarski pokrajinski sabor več odavno raspolaže obavijestima da Hitlerov pokret djelomice financira američki antisemit Henry Ford." Lee piše da na pitanje je li Ford financijski podupirao Hitlera i kako je to činio (osim što je dodao ugled svojeg imena Hitlerovoj antisemitskoj ideologiji) "možda nikad nećemo dobiti potpun odgovor", ali misli da je "veoma vjerojatno" da je Ford to učinio (str. 57). 35 "... trostrukom 'urotom transcendentnosti'." George Steiner, The Portage to San Cristobal of A H, Nevv York: Washington Square Press, 1983, str. 185. 36 "Bio bih veoma sretan..." Vidi Levy, WiesenthalFile, str. 17-18. 37 "Nacistički je genocid na određen način ključan..." Michael Andre Bernstein, TLS, 7. ožujka 1997, str. 3, u prikazu naslovljenom "The Lasting Injury". 38 "Mnogi nas današnji mislioci žele uvjeriti..." Robert Grant "No Conjuring Tricks", prikaz knjige Enemies ofHope Ravmonda Tallisa, TLS, 14. studeni 1997, str. 338 "U članku koji sam napisao za The New Yorker." Ron Rosenbaum, "Explaining Hitler", The Neto Yorker, 1. svibnja 1995, str. 50-70. 39 "Prema poslijeratnoj Gerlichovoj biografiji..." Erwin von Aretin, FritzMichael Gerlich: Ein Martyrunserer Tage, Miinchen: Schnell and Steiner, 1949. 40 "Državni je tužilac pokrenuo istragu..." Karl-Ottmar Freiherr von Aretin, izjava autoru. 40 "... u slabo prikrivenom beletrističkom obliku." Ernst Weiss, The Eyewitness, Boston: HoughtonMifflin,1977. 41 "... njemački povjesničar Ernst Deuerlein." "Jednostavno moraju postojati činjenice u pozadini Weissove beletristike o Hitleru u Pasewalku, napomenuo je Dauerlein" Rudolphu Binionu;
navedeno u Binionovu predgovoru ibid., str. v. 41 "Najvažniji je dio Forsterovih spisa..." Ibid., str. 184-85. 41 "Hiderovi tobožnji pornografski crteži Geli Raubal." Ernst Hansftaengl, Hitler: The Missing Fe«;s(1957),NewYorkArcadePublishing, 1994, str. 163. 41 "... navodni dosje austrijske tajne policije'." Vidi, između ostaloga, Charles Wighton, Heydrich, London: Odhams Press, 1962, str. 132. 42 "... blagorječiva 'tehničara metabolizma'." Ron Rosenbaum, "Tales from the Cancer Cure Underground," u Travels with Dr. Death, New York: Viking Penguin, 1991. 1. poglavlje: Tajanstveni neznanac, služavka i obiteljska bajka Hitlerovih tumača 46 "Ljudi ne smiju znati tko sam." William Patrick Hitler, navedeno u John Toland, Adolf Hitler, New York: Doubledav, 1976, pozivajući se na Paris-Soir od 5. kolovoza 1939. 46 "odvjetak vlastelinske loze Ottenstein." Werner Maser, Hitler: Legend, Myth, andRealitj, prev. Peter i Betty Ross, New York: Harper and Row, 1973, str. 2. 47 "Vrlo je vjerojatno da nikad nećemo zasigurno znati..." Alan Bullock, Hitler: A Study in Tyranny, ispravljeno izdanje, New York: Harper and Row, 1964, str. 24. 47 "Bilo jeto 1590.godine."MarkTwain, TheMysteriowStrangerandOtherStories{lc)\6),~N&N York:Signet, 1989, str. 161. 48 "Imali smo dva svećenika..." Ibid., str, 162. 49 "Sir Isaiah Berlin elaborirao (je) svojevrsnu krajišku teoriju..." Sir Isaiah Berlin, Against the Current: Essays in the History ofIdeas, ur. Henry Hardv, New York Penguin Books, 1982, str. 258. 49 "... druga (se) krv zacijelo pomiješala." Helmut Heiber, Adolf Hitler, prev. Lawrence Wilson, London: Oswald Woolf, 1961, str. 8. 49 "obiteljska bajka." Sigmunđ Freud, "Familv Romances," (1909), u The Standard Edition, svezak 9, urednik James Strachev, London: Hogarth Press, 1959, str. 23741. 51 "... djelatnici Gestapoa čak četiri puta pohodili..." Vidi sažetak Roberta G. L. Waitea o GestapoBtvichteuThePsychopathicGod:AMfHitier,NewYork:BasicBooks, 1977,str. 149-50 (bilješka). 51 "... domišljat je novinar... objelodanio..." Rudolf Olden, Hitler (New York: Covici-Friede, 1936), str. 9-10. (čini se da je domišljati novinar bio Willi Frischauer. Vidi njegovo pismo londonskom tjedniku Sunday Telegraph, 17. prosinca 1972.) 52 "Ni dva mjeseca nakon što je Hitler napao..." Franz Jetzinger, Hitler's Youth, London: Hutchinson, 1958, str. 24. 53 "...Maser tvrdi da su Rusi..." Maser, Hitler, str. 7-8. Ali vidi izjavu wermachtskoga generala Knittersheda, zapovjednika Vojne oblasti Dollersheim, koji je opisao pripreme za granatiranje Dollersheima 1938. u Waite, Psvchopathic God, str. 186. 54 "Kako to opisuje John Toland..." Toland, AdolJ"Hitler, str. 6. 55 "...Hitlerovu čudnu uživanju u... prikazu slučaja Hirsch." Waite, Psychopatkic God, str. 149. 55 "kopileta, sina Židova i služavke." Ibid., navodi Gerharda L. Weinberga, ured., Hitlerszuieites Budu (Stuttgart, 1961). Waite ističe da su Hitlerove "činjenice" o Erzbergerovu židovskom ocu netočne, pa je ta opsesija tim čudnija. 2. poglavlje: Film noir Hitlerove obitelji 57 "Jedan prijevod Jetzingerove hipoteze..." Maser, Hitler, str. 8. 58 "... i oni koji osjećaju nelagodu... poput Fešta." Vidi Joachim Fest, Hitler, prev. Richard i Clara Winston (New York: Harcourt, Brace and Jovanovich, 1974). Fest dvoji o vjerodostojnosti Frankova otkrića, ali tvrdi da je njegov izvještaj o svojim nalazima Hitleru "od ključne psihološke važnosti". 58 "Bullock." Razgovor s autorom. 59 "ni tisuću godina neće dostajati..." Niirnberške izjave navedene u Joseph Persico, Nuremberg: Infamy on Trial, New York: Penguin Books, 1995, str. 323-25. 59 američki psiholog." Vidi G. M. Gilbert, Nuremberg Diary (1947), New York: Da Capo Press, 1995. 60 "Ti ljudi ne smiju znati..." W. P. Hitler, Pariš Soir, 5.8.1939, navedeno u Toland, Adolf Hitler. 60 "Jednoga dana..." Hans Frank, "In the Shadow of the Gallows", tipkani rukopis, engleski
prijevod u John Toland Papers, The Franklin Delano Roosevelt Librarv, Hvde Park, New York (str. 330-31 u izvornom njemačkom rukopisu). 64 "... u Der Stiirmeru objavljivao opominjuće članke." Vidi, primjerice, one koje navodi Randall L. Bytwerk,/«/z'm5 Streicher, Briarcliff Manor, New York: Stein and Day, 1983, str. 145. 64 "Prvi proizvodi takva miješanja rasa..." Adolf Hider, Mein Kampf str. 400. 65 "... arhivist Nikolaus Predarovich..." Vidi Maser, Hitler, str. 352, bilješka 5165 "... drukčiji se pogled na Franka javlja..." Niklas Frank, In tlie Shadovo ofthe Reich, prev. Arthur S. Wensinger i Carole Clew-Hoey, New York, Alfred A Knopf, 1994. 66 "snimku intervjua koji je Gilbert dao..." Ostavština Toland (The Toland Papers), FDR Librarv, Hyde Park, New York. 66 "Iako je bio sklon pretjeravanju..." Ibid. 67 "To da Adolf Hitler sigurno nije imao židovske krvi..." Ibid. 67 "...Walter C. Langer... se uhvatio za glasine o Rothschildu..." WalterC. Langer, The Mind of Adolf 423 Hitler, New York Basic Books, 1972, str. 107-109. 67 "... djelomice nepotpuna sjećanja industrijalca Fritza Thvssena..." Transkript kritike Thvssenovih memoara koji je autoru poslao Henry Ashbv Turner Mladi. 68 "Austrijski kancelar Dollfuss naredio je..." Langer, Mind of Adolf Hitler, str. 107. 68 "Ovo je doista pretpostavka koja veoma intrigira." Ibid., str. 108-109. 69 "... psihoanalitičar Norbert Bromberg..." Norbert Bromberg i Virna Volz Small, Hitler's Psychopathology, New York, International Universities Press, 1983, str. 29. 69 "... prilično fantastičnom pričom." Fest, Hitler, str. 15. 69 "Te su činjenice bile tako dobro poznate..." Miller,For Your Oum Good, Str. 150. 70 "Je li Hitler bio Židov?" Pismo u Saudi Gazette, navedeno u Jeivish Press, 1984. 71 "Dva velika lika..." George Steiner, razgovor s autorom. 72 "... caligarijevskog Hitlera..." The Cabinet of Dr. Caligari, režirao Robert Wiene (Njemačka, 1919). Ovdje treba pribilježiti da na kraju filma ostaje pitanje je li dr. Caligari briljantan liječnik ili varalica, ali ime "Caligari" postalo je sinonim utjelovljenja tamnoga gotičkog ekspresionizma Weimarovskog romanticizma. 73 tijekom razgovora u OSS-u." "OSS Sourcebook", National Archives, Washington, D.C., str. 926927. 73 "...John Toland natuknuo" Telefonski razgovor s autorom, 1984. 3. poglavlje: Otrovna kuhinja - Zaboravljeni prvi istražitelji 77 "Otrovna kuhinja." Vidi npr. naslovnicu Volkischer Beobachter. službenog glasila nacističke stranke, na dan pobune u miinhenskoj pivnici, 9. studenog 1923. godine. Ispod naslova koji je glasio UNIŠTEN MUNCHENSKI POST, prva je rečenica objavila: "U Altheimerecku je uništena otrovna kuhinja." 78 'Vječnih trovača svijeta." Vidi H. Trevor-Roper, The Last Days of Hitler, treće izdanje /1962/ (Chi-cago: Universirv of Chicago Press, 1992). Trevor-Roperu draža je fraza "trovači svih naroda", dok Waite, u djelu Psvchopathic God koristi termin "trovači svih ljudi". Kad je priča o Geli Raubal izišla u javnost, Hitler je bjesnio na "otrovne detalje" objavljene u Miindiner Postu. 78 "Može se iznijeti tvrdnja..." LucyS.Dawidowicz, TheWarAgainsttheJews: 1933-1945, NewYork: Holt, Rinehart and Winston, 1975, str. 142-146. 79 "Ta klevetnička polemika...", "Adolf Hitler - Verrater", Munchner Post, 8. kolovoza 1921. 80 "HITLER GEGEN DIE MUNCHNER POST', Munchner Post, 7. prosinca 1921, str. 5. 81 "OPET JE NA TRBUHU!" Munchner Post, 9. studenoga 1932. 81 "... više ne može pogledati novine..." Frank, In Angesicht des Galgens (U sjeni vješala), Miinchen: Alfred Beck Verlag. 1953, str. 97. 82 "Pivo se pojavio članak o "ćeliji G"..." Vidi "The Tsechka in the Brown House", Munchner Post, 8,12. i 19. travnja 1932. 82 "Oni su čak nazirali...", "TheJews in the Third Reich", Munchner Post, 9. prosinca 1931
(prijevodi Alexandera Stengela, revidirao autor). 83 "Pruskoga slavuja." Hans Dollinger, Edmund Goldschagg, 1886-1971, predgovor Rolfa 424 Goldschagga, Munchen: Suddeutscher Verlag, 1953, str. 97. 84 "'Ne', odlučno će sin." Rolf Goldschagg, razgovor s autorom. 85 "TOPLO BRATSTVO U SMEđOJ KUćI". Munchner Post, 22. lipnja 1931, s nastavcima priče 23, 24. i 26. lipnja 1931. 87 "Roehm i Hitlerova stranka..." Ibid., 24. lipnja 193L 87-8 "Roehm je povukao optužbu..." Ibid., 16. i 17. travnja 1932. 89 "... mnogi (ali ne svi) povjesničari misle..." Henrv Ashby Turner Mladi, rasprave u Hitler's Thirty Days to Poiver: Januarv 1933, Reading, Mass.: Addison Wesley, 1996. 90 "... fotografije nove mlade supmge generala Blomberga..." Toland, Adolf Hitler, str. 427. 90 "Bavarski Joe." Ibid, str. 427,42991 "Hitlerovim zvjerskim ubojicama." Munchner Post, 2. siječnja 1933. 91 "Herbert Hentsch." Munchner Post, 27,28,29. i 30. prosinac 1932; 2,3,4. i 21. siječanj 1933. 92 "ZLOčINCI IZ STUDENOGA". Munchner Post, 13. veljače, 18-19, i 20. veljače 1933. 93 "Prijevari o nožu u leda." Serija napisa u Munchner Postu naslovljenih "Prijevara o nožu u leđa" započela je 25. travnja 1924. i nastavljena je u izdanjima 26,27. i 28. travnja i 2. svibnja. Potom je uslijedio izvještaj o suđenju i presudi 21. i 22. studenog i 9. prosinca 1925. godine. Bio je to odgovor na članak Nikolausa Cossmansa naslovljen "Der Dolchstoss" u Siiddeutsche Monatshefte iz travnja 1924. godine. 93 "Stenogram epskog suđenja o 'Prijevari o nožu u leđa' iz 1924." Institut fur Zeitgeschichte, zbirka mikrofilmova, Munchen. 94 "Ta je krivotvorina, koju je jedan povjesničar nazvao..." Norman Cohn, Warrantfor Genocide, London: Šerif Press, 1996. 95 "... posve neočekivano viđenje..." Konrad Heiden, DerFuehrer, Boston: Houghton Mifflin, 1944, str. 1-20,141. 96 "čin koji je bio povod..." Toland, Adolf Hitler, str. 567. 97 "...krivotvorenje esencijalna metafora..." Karl Robert (pseudonim), Hitler's Counterfeit Reich, predgovor M.W. Fodora, New York: Alliance Books, 1941. 4. poglavlje: H. R. Trevor-Roper 101 "Bila je to Sternova banda." H.R. Trevor-Roper, razgovor s autorom. 102 "U rujnu 1945." Trevor-Roper, TheLastDays of Hitler. 104 "Optužen sam..." H.R. Trevor-Roper, "Hitler Revisited: A Retrospective", Encounter, prosinac 1988, str. 19. 104 "činilo se kao da je u znanstveniku oživio pisac beletristike..." Rosenfeld, Imagining Hitler, str. 23. 105 "Privlačnost tih očiju..." Ibid, str. 23 (navodim Trevor-Ropera, LastDavs of Hitler). 109 "... najpoučniji esej o Hitleru..." H.R. Trevor-Roper, "The Mind of Adolf Hitler" u Hitler's Secret Conversations, New York Farrar. Strauss and Young, 1953, str. vii-xxx. 110 "Deset su zapovjedi..." Ibid, str 70 110 " S govornice..." Ibid, str. 72. 113 "... ideološke škole..." Vidi J.P. Stern, Hider. The Ftihrer and the People (Berke\ey i LosAngeles: Universitv of California Press, 1975), i Eberhard Jackel, Hitlers \Veltanschauimg, Ttibingen, 1969113 "...Murdochov je odgovor..." Robert Harris, SellingHitler,NewYork: Pantheon, 1986, str. 315. 113 "Prihvatio sam riječi..." Ibid., str. 260. 114 "da se direktori Sterna..." Ibid, str. 302. 5. poglavlje: Alan Bullock 115 "Upitate li me što razumijevamm pod zlom..." Alan Bullock, razgovor s autorom. 116 "bio zaljubljen". Bullock, Hitler, str. 393 117 "Nalaz sovjetske obdukcije..." Vidi Bezvmenski, Death of AdolfHitler i Petrova i Watson, Death of Hitler. 117 "Staljin je tražio da se..." Alan Bullock, Hitler and Stalin, New York: Vintage Books, 1993, str.
888. 118 "Waite... izgradio razrađen dvorac..." Waite, Psychopatic God. 122 "... filozofa Berela Langa..." Vidi 11. poglavlje. 130 "... recenziju članka..." Alan Bullock, "The Evil Dream", recenzija The Path to Genocide i Ordinarv Man od Christophera R. Browninga, TLS, 5. veljače 1993, str. 5. 130 "... ni jedna pisana naredba..." Vidi David Irving, Hitler's War/V)U/, revidirano izdanje, New York Avon Books, 1990. Također i 12. poglavlje u ovoj knjizi. 131 "... predavanje... Bullockova oporuka,.", "Hitler and the Holocaust" u londonskom institutu Yad Vashem, kasnije objavljeno kao pamflet, London: The Sidnev Burton Center for Holocaust Studies, 1994. 6. poglavlje: Je li Hitler bio "neprirodan"? 137 "Glavni arhivar Weber." Dr. Reinhard Weber. 137 "Spis iz kojega je čitao." Dokument miinchenske policije, "Izvještaj detektiva Sauera", 28. rujna 1931. Bavarian State Archives, Munchen. 139 "Rekli su da nitko od njih nije čuo pucanj." Ibid. 140 "Njegova je nećakinja studirala..." Ibid. 142 "svi su u Munchenu znali." Nachum Tim Gidal, razgovor s autorom. 143 "smrdljivo kužno isparivanje skrivene neprirodne seksualnosti." Hermann Rauschning u The Voice ofDestruction, New York: G.P. Putnam, 1940, str. 263. 143 "Hitlerizam kao spolni problem..." Rodnev Collin, "Hitlerism as a Sex problem", The Spectator, 19. siječnja 1934. 143 "Muškim fantazijama..'' Klaus Theweleit, Male Fantasies, Minneapolis: Universitv of Minesotta Press, 1987. (Hrvatsko izdanje: GZH, Zagreb 1983) 144 "Kronorov spis." "Adolf Hitler's Blindness: A Psvchological Studv." Dokument OSS br. 31963, National Archives, Washington, D.C. (Intelligence Division, Office of Chief of Naval Operations: Intelligence Report 24-43). 145 "Njegova vlastita nećakinja..." Ibid. 145 "U vezi s tom zagonetnom aferom...", "Zagonetna afera", Munchner Post, 21. rujna 1931. 146 "... pretražujući novinske arhive..." Prijepis je autoru pripremila dr. Waltraud Kolb s Bečkog sveučilišta. 146 "Hitlerov privatni život..." Die Fanfare, rujan 1931 • 147 "Zamisao da je Hiderova seksualna izopačenost..." Waite, Psvchopathic God, str. 288. 148 "Priča Mimi Reiter." Giinter Peis, "The Unknown Lover", Stern, br. 24,1959. 148 "Nosio je jahaće hlače..." Ibid, prijevod dr. Waltraud Kolb. 149 "...proučavanje Hoffmanovih portreta." Vidi Rudolf Herz, Hoffmann and Hitler: Fotografe als Medium des Fiihrer-Mythos, Munchen: Fotomuseum in Munchen Stadtmuseum, 1994 7. poglavlje: Hitlerova ptica pjevica i popis samoubojstava 155 "... knjiga izgubljenih duša..." Munchenski registar Selbstmorder (samoubojica) za godinu 1931, Bavarski državni arhivi, Munchen. 157 "... sin kolege..." Karl-Ottmar Freiherr von Aretin, izjava autoru. 158 "... ne posve pouzdanim memoarima Otta Strassera." Otto Strasser, Hiter and I, Boston: HoughtonMifflin, 1940. 158 "Giirtner je njegova crvena krpa." Dr. Reinhard Weber, razgovor s autorom. 158 "...Heiden je munchenski izvjestitelj." Heiden, DerFuehrer. 158 "Poslije toga Heiden opisuje Geli kako potišteno tumara." Ibid, str. 387 159 "Hodala sam ulicom..." Gospoda Braun, razgovor s autorom. 159 "Moramovjerovati..." ]enny Dinski, London Revieu'ofBooks, 18.kolovoz 1994. 160 "To čudno ali korisno djelo." Antonjoachimsthaler, KorrectureinerBiographie:Adolf Hitler, 1908-1920, Munchen: Herbig Verlag, 1989. 161 "Drago mi je što ste rekli da je ustrijeljena." "Anna" razgovor s autorom. 161 "bujnom plavom kosom." Louis L. Snvder, Encyclopedia ofThirdReich, New York: Paragon House, 1989, str. 282. 162 " praznoglavu malu drolju..." Hanfstaengl, Hitler TheMissing Years, str. 162.
162 "...napomenula je Henrietta Hoffmann Johnu Tolandu." Toland. Adolf Hitler, str. 229 163 "... kako 'se vozi krajem'..." Heiden, DerFiihrer, str. 279164 "Toland sugerira da je razlog Gelina samoubojstva bila njezina ljubomora." Toland, Adolf M/fer, str. 254. 164 "Heiden naziva pripovijest koju navodi..." Heiden, DerFuehrer, str. 384-386. 165 "Hanfstaenglova verzija." Hanfstaengl, Hitler: The Missing Years. str. 162-163. 166 "... veoma uljudna nekrologa Heidenu objavljenog 1966. u New Yort Timesu!' 20. srpnja 1966. 167 "Binion ...skeptik je u vezi s Heidenovom pričom." Razgovor s autorom. 168 "... tu inačicu priče o spolnoj nastranosti...prihvatio OSS." Vidi Langer, Mind of Adolf Hitler, str. 29. Svih se "pet suradnika u ovoj studiji slaže" da je Strasserova inačica nastranosti 'Vjerojatno istinita imajući u vidu njihovo kliničko iskustvo i poznavanje Hitlerova karaktera". 169 "...objasnio je Strasser njemačkom autoru." Wulf Schwarzwaller, The Unknoum Hitler, prev. Aurelius von Kappau, New York: Berkley Books, 1990, str. 122-123. 8. poglavlje: Tamna tvar 172 "... netko nalik na Hitlera." Daniel Jonah Goldhagen, razgovor s autorom. 172 "...Einstein, kad se izravno osvrnuo na pitanje..." Albert Einstein, CosmicReligion, with Other OptionsandAphorisms, New York: Covici-Friede, 1931. 173 "...Freud se nije izjasnio..." Telefonski razgovor s Frederickom Crewsom. 173 "U tome je bit jedine isključivo psihoanalitičke studije Hitlera kojoj je posvećena cijela knjiga." Bromberg i Small, Hitler's Psychopathology. 174 "... djelo koje je postalo poznato kao Hitlerova tajna knjiga." Adolf Hitler, Hitler's Secret Book, prev. Salvatore Attanasio, New York: Grove Press, 1961. 175 "... - naslovio čovjeku u Munchenu..." Pismo Adolfu Gemlichu, navedeno u Fest, Hitler, str. 114. 176 " Forenzički je opis Hitlerovih ostataka..." Bezvmenskv, Death o/Adolph Hitler, str. 47. 177 "Klara nije bila zabrinuta samo zbog toga..." Waite, Psychopathic God, str. 173. 178 "...djela psihoanalitički orijentiranog... dr. Petera Blosa." Peter Blos, "Comments on the Psychological Consequences of Crvptorchism", Psychoanalytic Study of the Child 115 (1960): 408420. 178 "Adolfova potreba da se nastavi igrati kauboja i Indijanaca." Bromberg i Small, Hitler's Psydiopathobgy, str. 219. 178 "Vidite da doista imam dva moćna testisa." Waite, Psychopathic God, str. 182. 179 "... dotad neobjavljen ulomak iz Hitlerovih ratnih Govora za stolom'." Ibid, str. 183. 179 "Freud je naveo Gloucestera iz Rikarda III..." Sigmund Freud, "Some Character Types Met with in Psychoanalytical Work" (1916), u Standard Edition, sv. 14, ur. James Strachey, London: Hogarth Press, 1957, str. 314-315. 179 "Navodi još jednu freudovsku studiju..." W.G. Niederland, "Narcissistic Ego Impairmet in Patient with Early Phvsical Malformations", The Psychoanalytic Study of the Child 20 (1965): 518534. 180 "Strah od očeve zamišljene prijetnje kastracijom..." Bromberg i Small, Hitler's Psychopathology, str. 254. 180 "... u poroci ...od Gertrud Kurth." Pismo autoru. 181 "Roman, naslovljen Jedan za mnoge..." Betty Kurth, OneforMany, Confessions ofa Young Girl by "Vera", prev. Henry Britoff, New York: J.S. Oglivie, 1903. 182 "... njezin utjecajan rad ...iz 1947." Gertrud Kurth, "The Jew and Adolf Hider", Psychoanalytic Revieiv 16(1947): 11-32. 182 "Hitlerovi svjesni i podsvjesni stavovi [prema liječniku]." Ibid, str. 27. 182 "Nije riječ o krivnji..." Gertrud Kurth, razgovor s autorom. 184 "To je bila moja velika udarna reportaža." Kurth, "Thejew and Adolf Hider", str. 28-31. 184 "Ovdje, u redakturi Hitlerovih riječi..." Waite, Psychopathic God, str. 188. 4?« 186 "...Hans Gatzke zalio ga je hladnom vodom..." Hans W. Gatzke, "Hider and Psycho-history",
American Historical Revieiv 78.2 (travanj 1973); 394-401. 186 "Sama dr. Kurth sada se dvoumi..." Razgovor s autorom. 186 "Ipak, jedna se tvrdnja iz rada dr. Kurth iz 1947." Kurth, "The Jew and Adolf Hitler". 187 "U svojoj knjizi u kojoj proučava odnos između Hitlera i Churchilla." John Lukacs, The Duel, New York: Ticknor and Fields, 1990. 187 "Moje je mišljenje...". Ibid, str. 43 9. poglavlje: Fritz Gerlich i suđenje Hitlerovu nosu 191 "IMA LI HITLER MONGOLSKE KRVI?" Fritz Gerlich u Der Gerade Weg, 17. srpnja 1932. 192 "... jednog od Hitlerovih omiljenih šarlatanskih teoretičara rasa..." Hans P. Gunther, Rassenkunde des deutschen Volkes (Rasna obilježja njemačkog naroda), Munchen: J.F. Lehman, 1923. 193 "Schaber se živo, iako pomalo sjetno, zanima..." Walter Schaber, razgovor s autorom. 194 "(Alfred Kazin mi je govorio koliko se razočarao..." Razgovor s autorom. 196 "Ali nešto se čudno dogodilo Gerlichu i toj malenoj skupini." Vidi Von Aretin Fritz Michael Gertich. 198 "U svojoj biografiji Therese Neumann pisanoj s puno poštovanja..." Johannes Steiner, Therese Neumann, Staten Island, N.Y.; Alba House, 1967, str. 89-90. 198 "... rezimiranje dokaza Hilde Graef..." Hilda Graef, The Case of Therese Neumann (Westminster, MD,: Newmann Press, 1951). činjenica da su i njezina i Steinerova knjiga objavljene u katoličkim vjerskim izdavačkim kučama ukazuje na nastavak razdora unutar Katoličke crkve oko vjerodostojnosti djevojke sa stigmatama. 199 "se Gerlich... upoznao..." Steiner, Therese Neumann, str. 89-90. 200 "Morate znati..." Razgovor s autorom. 202 "... posljednjoj Gerlichovoj slici..." Johannes Steiner, izjava autoru. 202 "Nastala me fotomontaža dovela u veliku nedoumicu." Der Gerade Weg, 17. srpnja 1932, preveo Alexander Stengel, revidirao autor. 203 "Hitler kakva nitko ne poznaje." Hoffmann, The Hitler NobodyKnows. 203 "...u izdanju American Monthlvja iz 1923..." George Viereck, "Hitler, the German Explosive", American Monthly, 15.8 (listopad 1923). 204 "... tvrdnji miinchenskog novinskog fotografa Tima Gidala." Razgovor s autorom. 204 "Pokazao mi je fotografiju." Objavljeno u Nachum Tim Gidal: Photographs, 1929-1991, Jeruzalem: The Open Museum, 1992, str. 59205 "... dvije slike osoba s nordijskim nosovima..." Gunther, Racial Characteristics. 208 "A u članku objavljenom.," Fritz Gerlich, Der Gerade Weg, 24. srpnja 1932. 209 "... u studiji povjesničara Richarda Breitmana o odnosu između Himmlera i Hitlera." Richard Breitman. TheArchiteaofGe?Kxide:HimmkrandtheFinalSolution.NewYork:MTedA.Knopf, 1991. 209 "... biografije Džingis-kana..." Michael Prawdin, Tschingis-Chan Der Sturm aus Asien i Das Erbe Tschingis-Chan, Stuttgart: Deutsche Verlags-Anstalt, 1934, 1935, navedeno u Breitman, Architect of Genocide, str. 39-43. 209 "... slavnoga 'tajnog govora'." Navedeno u Breitman, Architect of Genocide, str. 43. 210 "U govoru pripadnicima SS 1942." Ibid, str. 177. 211 "... zastupnik je u Iranskom parlamentu." The New York Times, 26. siječnja 1991, str. 1. 211 "... navedene riječi... Abrahama Foxmana." The Foncard, 26. siječnja 1996. 10. poglavlje: Hitlerova sjena, njegova "primitivna mržnja" i "čudna veza" 213 "... neobrađenih spisa onoga što je poznato "OSS Sourcebook" National Archives, Washington,D.C. 214 "Hitlerova sjena."Thomas Powers,Heisenberg's War: TheSecretHistoryoftheGemmnBomb, New York: Alfred A Knopf, 1993, str. 479. 214 "(poput izvještaja Hiderova socijalnog radnika." "OSS Sourcebook". Dokument Bavarske državne policije V#2427 (22. rujan 1924) prognozira da će Hitler" i dalje ostati neprestana opasnost unutarnjoj i vanjskoj sigurnosti države" i da bi ga "kao dušu rasističkog pokreta" trebalo deportirati, a ne osloboditi.
214 "... ugodnih razgovora u ratnom Hollywoodu." "OSS Sourcebook", razgovor s A. Zeisslerom, str. 921-925. 214 "... poznatijom analitičkom knjigom..." Langer, Mind of Adolf Hitler. 215 "pod stavkom 'Žene'." "OSS Sourcebook", str. li. 216 "munchenski student koji se zaručio s Geli...", "OSS Sourcebook". str. 639. 217 "... kopija veoma neobičnog članka..." "Adolf Hitler", New York American, 30. studeni 1930. 217 "sin bratića Adolfova oca." Ibid. 217 "... zabilješka analitičara OSS-a o ispitivanju.,", "OSS Sourcebook", razgovor s princezom Stephanie von Hohenlohe, str. 656-662. 217 "... izvaci iz memoara..." Frederick Oechesner, This Is the Enemy, navedeno u "OSS Sourcebook", str. 665-697. 218 "... lik za koji se veoma zanimala američka obavještajna zajednica..." Charles Higham, Trading with the Enemy: A n Expose ofthe Nazi-Ameriam Money Plots, 1933-1949(New York: Delacorte Press, 1983), izvukao je iz različitih obavještajnih dokumenata zanimljivu priču o njezinoj dvostnikoj ulozi. 218 "čini se da je princeza Stephanie..." Ibid. 218 "Wiedemann je bio blizak..." Snvder, Encydopedia of the ThirdReich, str. 380. 218 "Ali, prema svjedočenju princeze Stephanie...", "OSS Sourcebook", saslušanje princeze Hohenlohe, str. 657-658. 218 "... a neki obavještajni analitičari misle..." Higham, Trading uHth theEnemy, str. 188-209. 218 "kao osobna zastupnica lorda Rothermerea." "OSS Sourcebook", saslušanje princeze Hohenlohe, str. 657. 219 "Neimenovan ispitivač OSS-a." Ibid, str. 667-668. 219 "Hitler joj u jednom trenutku priznaje..." Ibid, str. 658. 219 "oni nikad nisu dosegnuli intiman stupanj Briiderschafta." Ibid. 42.A 220 "čini se da njih dvojicu spaja čudna veza." Ibid. 220 "...Oechsnerov izvještaj o navodnoj plastičnoj operaciji Hitlerova nosa..." Ibid, str. 685-686. 221 " primitivna mržnja tipična za poluuljudene..." Ibid. 221 "Protužidovsko raspoloženje Der Fuhrera uvijek osjetno živne..." Ibid. 223 "čak i Danie!Jonah Goldhagen..." Vidi DanielJonah Goldhagen, Hitler's WillingExecutioners, New York: Alfred A. Knopf, 1996, i raspravu u 19. poglavlju ove knjige. 223 "Toland uokvinije tu primjedbu." Toland, Adolf Hitler, str. 125. 223 "Hitler je imao neočekivan odgovor..." Ibid, str. 125-126 224 "poput filozofa Berela Langa i povjesničarke Lucy Dawidowicz." Vidi 11. i 20. poglavlje ove knjige. 224 "u posljednjem ulomku ispitivanja princeze Stephanie...", "OSS Sourcebook", str. 662. 225 "... analizu tog događaja Lucy Dawidowicz..." Vidi Dawidowicz, WarAgainst thejeivs, str. 100104. 226 "Havman rabi sva tri navoda..." Havman, Hitler and Geli, London: Bloomsburv, 1997, str. 215. 226 "promjena zacijelo bila osjetna." Ibid. 226 " (Hitlerova) sklonost prema pokolju narasla je do čudovišnih razmjera..." Ibid, str. 216. 226 "čini se da Havman čak predbacuje Evi Braun...", ibid. 229 "Havman se poziva na krivotvoriteljicu godine koja nedostaje..." Waite, Psychopathic God, str. 501-503, bio je prvi koji je ujedno i najtemeljitije pobio tvrdnje Bridget Hitler o godini koja nedostaje, što je prvi uvidio i objelodanio Robert Payne u The Life and Death of AdolfHitler, New York: Praeger, 1973. 229 "u našem bankovnom trezoru." The Memoirs of Bridget Hitler, ur. Michael Unger, London: Duckworth, 1979, str. 185. 229 "dokazi prikupljeni tijekom istrage dr. Gerlicha..." Ibid, str. 102 229 "U sažetku Gerlichova pamfleta..." Ibid, str. 103 230 "...Schaubovo sjećanje nakon dvadeset g...." Navedeno u Hayman, Hider and Geli, str. 182. 11. poglavlje: U Gestapovsku kućicu
236 "Godine 1942. Bormann je s velikom pompom objavio..." The Obersalzberg and the Third Reich, Berchtesgaden: Verlag Plenk, 1982, str. 61. 241 "Njemački psihijatar Helm Siiedin...", Adolf Hitler: Familien Perspektiven, Frankfurt: Suhrkamp, 1978. 242 "... nešto i novo i važno što se nameće na nenaglašen... način..." Berel Lang, Act andldea in the Nazi Genocide, Chicago: University of Chicago Press, 1990. 242 "Povijest zla i budućnost holokausta." Berel Lang, u LessonsandLegacies: TheMeaning of the Holocaust in a Changing World, ur. Peter Hayes, Evanston: Northwestern University Press, 1991, str. 90-105. 242 "Saul Friedlander... Cvnthia Ozick." Navedeno na poleđini Langove knjige Act andldea. 243 "I mene je to čudilo." Berel Lang, razgovor s autorom. 243 kad je Sokrat u Protagori tvrdio...", točnije, "nitko svojevoljno ne čini zlo" zato što je 431 "vrlina znanje". Platon, Protagom, 345 b-e. 244 "... jednu od najslavnijih izjava..." Himmlerov tajni govor SS-ovim oficirima u Poznanju /ili Posenu/, 10. lipnja 1943, koji navodi Lang u Act andldea, str. 3. 245 "Još je 1919. godine Hitler pisao..." Adolf Hitler, pismo Adolfu Gemlichu, navedeno u Dawidowicz, WarAgainst theJews, str. 16-17. 245 "Otkriće židovskog virusa..." Hitler's Secret Conversations, str. 269. 246 "Druga ključna objekcija..." Vidi Bullock, govor na Yad Vashem Institute. 246 "Putdotoga jedinstvenogzaključkaLangzapočinje..."Lang,/lctfl«rf/(fefl,str. 199-200. 246 "To Langa dovodi do tvrdnje..." Ibid, str. 210. 247 "Mnogi filozofi dvoje postoji li uopće taj stupanj zla." Korisna rasprava o stupnjevima svjesnog zla može se naći u djelu S. I. Benn, "Wickedness", Ethia.% (srpanj 1985): 795-810. 250 "Kao što ističe Gordon Craig, Thomas Mann..." Thomas Mann, "Brother Hitler", navedeno u Gordon Craig, The Germans, New York: Meridian Books, 1982, str. 67. 250 "... u studiji o arhitekturi Auschwitza..." Deborah Dwork i Robertjan van Pe\uAuschwitz: 1270 to the Present, New York: W.W. Norton, 1996. 250 "...kao što to tvrdi George Hersev s Yalea." George L. Hersev, The Evolution ofAllure, Cambridge, Mass.: MIT Press, 1996. 251 "...Hitler i Kafka srodni umjetnici." D.M. Thomas, Pictures at an Exhibition, New York: Scribner's, 1993, str. 228. 252 "... nedavno objavljena knjiga o neonacističkim pokretima." Ingo Hasselbach i Tom Reiss, Fiihrer-Ex, New York: Random House, 1996. 253 "Heidegger je znao... da se to dogodilo." Vidi Berel Lang. Heidegger's Silence, Ithaca, N.Y.: Cornell Universitv Press, 1996. 12. poglavlje: David Irving 254 "Doista je demagog." Bullock razgovor s autorom. 254 "... jedan od tih napisa, onaj GitteSerenv iz 199L"GitaSereny. TheIndependent, 27.11. 1991. 255 "... u nedavnom intervjuu objavljenom u Telegraphu." Londonski Telegraph, 12. siječnja 1992. 255 "Hitlerov rat." Irving, Hitler's War, str. 1. 256 "Židovska zajednica u Argentini." Irving, razgovor s autorom. 257 "Munchenski ga je sud osudio 1992." Presuda Miinchenskog okružnog suda, Kazneni postupci, br. 432, slučaj 113, glavno ročište, 5. svibnja 1992. Podržana nakon priziva 1993257 "Glasnogovornik arhiva u Koblenzu." "Zu den 'Eichmann Memoiren'", izjava autoru, 17. siječnja 1992, Bundesarchiv, Koblenz. 258 "Pokušao sam primijeniti tri kriterija." Irving, razgovor s autorom. 259 "Prema jednim londonskim novinama." Londonski Telegraph, 12. siječnja 1992. 260 "I napisao sam knjigu o bombardiranju Dresdena." Tlw Destruction of Dresden, London: WilliamKimber, 1963. 261 "... u posljednjoj rečenici knjige..." Ibid, str. 257. 265 "... u zidovima tih plinskih komora nema traga spojeva cijankalija." Vidi temeljito
opovrgavanje 432 Leuchterove "znanosti" u Truth Prevails, ur. Shellv Shapiro, New York: Beate Klarsfeld Foundation, 1990. 266 " (Tradicionalni neprijatelj' riječi su kojima Irving..." Vidi David \t\'m%,Action Report, 5. ožujka 1996, str. 1. 266 "... u pomalo shizofreničkoj Goebbelsovoj biografiji." David Irving, Goebbels: Mastermind of tlie Third Reich, London: Focal Point Publications, 1996. 267 "...Auschwitz nije bio mjesto." Ibid, str. 426. 268 "Kad bi ova biografija bila tek puka povijest..." Irving, Hitler's War, str. 17. 13. poglavlje: Priča o trojici Kafka 271 "Kafka se sprema zadati konačni udarac." Rudolf Binion, razgovor s autorom. 272 "Smithovu studiju Hitlerova djetinjstva iz 1967. godine." Bradlev F. Smith, Adolf Hitler:HisFam-ily, Childhood, and Youth, Stanford, Kalifornija: Hoover Institution, 1967. 272 "...njegova knjiga Hitler među Nijemcima" Rudolf Binion, Hitler Among the Gerro«w.?,New York: Elsevier, 1976. 272 "Binionovo najnovije djelo." Rudolf Binion, Love Bevond Death: TheAnatomy ofa myth in theArts, New York: New York Universitv Press, 1993. 273 "Lawrence Langer, znanstvenik koji se bavi proučavanjem literature o holokaustu." Vidi Lawrence Langer, "Kafka as Holocaust Prophet: A Dissenting View", u Admitting the Holocaust, New York: Oxford Universitv Press, 1995, str. 109-24. 273 "George Steiner koji, kao što ćemo vidjeti..." Vidi 17. poglavlje. 273 "Claude Lanzmann", rub na naslovnici Les temps modernes 555 (listopad 1992), gdje je Lanzmann kao urednik promicao esej u kojemu Sabine Prokhoris napada Biniona "Rudolf / sic/ Binion et Adolf Hitler: La Psvchohistoire cache-misere du revisionisme?" (Grubi prijevod: "Binion i Hitler: Psihopovijest kao smokvin list revizionizma?"). Vidi 14. poglavlje. 274 "Gertrud Kurth." Kurth, "The Jew and Adolf Hider", str. 11-32. 276 "Zanemarivana su liječnička upozorenja izdavana tijekom nekoliko desetljeća" Binion, Hitler Among the Germans, str. 16. 276 "Takav bi Hitler..." Ibid, str. 19. 276 "... reći će Bloch poslije." U Bundesarchivu, Koblenz, navedeno u ibid, str. 18. 276 "To što je Hitler tako proživio posljednju bolest svoje majke." Binion, Hitler Among the Germans, str. 18. 276 "Navodi znakovite primjere iz Hitlerove retorike." Ibid, str. 24-35. 277 "to što je u govorima grdio 'Židova'." Ibid, str. 19. 277 "Dr. Kafka mi je skrenuo pozornost na..." Dr. John Kafka, telefonski razgovor s autorom. 277 "Binionovu tvrdnju." Letak koji je autoru pročitao dr. John Kafka. Divio sam se načinu na koji je dr. John Kafka branio svojega strica. 278 "Doktor John Kafka zapravo je znanstvenik..." Vidi dr. John Kafka, Multiple Realities in ClinicalPractice, New Haven: Yale Universitv Press, 1989. 279 "grozno zamršenog odgovora." Preslika koju je autoru dao Rudolf Binion. 4.33 281 "(Jedan njemački istraživač..." Erns Gunther Schenk, Patient Hitler, Dusseldorf: Droste, 1989. 281 "George Kren." Vidi, primjerice, George M. Kren i Rodler F. Morris, "Race and Spiritualitv: Arthur Dinter's Theosophical Antisemitism", Holocaust and Genocide Studies 6.3 (1991): 233-52, dragocjenu studiju o gotovo zaboravljenom čovjeku koji je na samom početku oblikovao antisemitsku svijest nacističke stranke; i George M. Kren i Leon Rappoport, Tlie Holocaust and the CrisisofHuman Behavior, New York Holmes and Meier, 1980. 281 "Krenova je majka Binionovu knjigu..." Naveo George M. Kren, razgovor s autorom. 14. poglavlje: Claude Lanzmann 1 rat protiv pitanja zašto 283 "Ponašanje filmaša nazvao je..." Dr. Louis Micheels, razgovor s autorom. 284 "Ovdje nema zašto." Primo Levi, Survival in Auschwitz/1947/ (New York Collier Books, 1993), str. 29, naveo Lanzmann u "Hier Ist Kein Warum," Nouvelle revue depsychoanalyse 38 (jesen 1988). 284 "Promotrimo uvodni opis..." Napomene Shoshane Felman zabilježene u "The Obscenitv of
LInderstanding", str. 473-95. 284 "...Lanzmannovo neupitno prihvaćanje." Lanzmannovo najdramatičnije svjedočanstvo stradalnika očevica u Shoahu jest ono brijača iz Treblinke koji je brijao glave žena koje su odlazile u plinske komore. On je posebno pazio da im govori kako ih priprema za čišćenje od ušiju a ne za smrt, čime je tim ženama uskratio izbor načina na koji će reagirati na istinu. Tu odluku prešutno brani na temelju paternalističkog stajališta - brijač je znao što je najbolje za te žene (da od njih treba tajiti što ih čeka). Takvo stajalište prikazano je kao plemenito -što možda i jest, iako se nigdje ne spominje pitanje vlastita interesa: brijač je sačuvao svoj posao i svoj život time što ženama nije rekao istinu, jer je tako upravu logora poštedio možebitnog poremećaja provedbe ubojstava koji bi nastao da su znale istinu. I Lanzmannovo bi odbijanje da vidi imalo složenosti u brijačevu izboru jednako tako moglo sadržavati djelić zaštite vlastitih interesa - on je, naime, u intervjuima jasno govorio da je brijač iz Treblinke "zvijezda" Shoaha, osoba koja je Lanzmannu kao redatelju dala njegov najupečatljiviji dramatski trenutak. 284 "... u svojem tiskanom napadu na film Stevena Spielberga." Claude Lanzmannn, recenzija filma Schindlerova lista, LeMonde, 3. ožujak 1994. 285 "Ne. tvrdio je suradnik." Autorov razgovor s Alexanderom Stenglom. 285 "Ne dodjeljuj Hideru nikakvih posmrtnih pobjeda." U Emil Fackenheim, To Mend the World: FoundationsofFutureJewish Tliought, New York: Schocken Books, 1982. 286 "... neke uznemirujuće zapise i dnevnike vezane uz onaj događaj..." Vidi "The Obscenitv of LInderstanding" i pismo dr. Louisa Micheelsa Cathv Caruth, organizatori skupa. 286 "Prema predstavljanju punom pohvala..." Vidi "The Obscenitv of LInderstanding", str. 474. 286 "Jedan od promatrača križarskih pohoda..." Dr. Sean Wilder, telefonski razgovor s autorom. 286 "... njegov odgovor na pitanje postavljeno na seminaru na Yaleu." Yale French Studies 79 (1991): 94. 287 "otrovni napad na Binionovu knjigu [...] iz pera jednog od svojih pomoćnika." Sabine 434 Prokhoris, "Une histoire en quete de Fuhrer," prev. Masha Belenky, Les temps modemes 555 (listopad 1992): 92-109. 287 "... na inače ozbiljnu naslovnicu tog časopisa... ne stavi krvavo crveni naslov..." Rudolf Binion et Adolf Hitler: La Psvchohistoire cache-misčre du revisionisme? Ibid, naslovnica. 287 "Binion vjenije da je pogrešno pisanje..." Rudolph Binion, razgovor s autorom. 287 "Binion je ...bio prisiljen povući (tužbu).'' Ibid. 288 "ali Binionova je temeljna postavka opscena." Claude Lanzmann, razgovor s autorom. 288 "Opscenost tog pitanja naglasio je Claude Lanzmann." Prokhoris, "Une histoire en quete de Fuhrer", 93. 288 "Taj popis uvreda..." Ibid, str. 93-109, autoru prevela Masha Belenkv. 288 "... metodom objašnjenja kao konačnim rješenjem." Ibid, str. 109. 290 "Postoje i slike Hitlera kao bebe." "The Obscenitv of Understanding", str. 480. 291 "Ne kažem da je holokaust enigma" Claude Lanzmann, razgovor s autorom. 292 "Mislim da pitati zašto' spada u temeljnu ljudsku funkciju." Dr. Sean Wilder, razgovor s autorom. 292 "... osuđivao 'mistifikaciju' holokausta..." Vidi Yehuda Bauer, "Is the Holocaust Explicable?" Holocaust and Genocide Studies 5.2 (1990): 145-55. 294 "... u članku u New York Timesu." Roger Cohen, "Book on Nazi Murder Industrv Stirs French Storm", TheNeiv York Times, 28. listopad 1993, str. 3. 294 "Klarsfeld... Pressacovu je knjigu nazvao..." Ibid. 294 "Lanzmann ...u Le Nouvelle Observateur." Navedeno u ibid. 294 "Znači da su mu vlastite odglumljene i namještene katarze..." U Shoahu je Lanzmann uvjerio odavno umirovljena brijača iz Treblinke da šiša kosu u okružju brijačnice dok ga je Lanzmann terorizirao da se u suzama prisjeti svega toga. 295 "(Timesov mi je izvještač rekao da stoji iza svoje priče...)" Autorov telefonski razgovor s Rogerom Cohenom. 295 "Yehuda Bauer mi je rekao...." Razgovor s autorom. 295 "(Zapravo, u eseju naslovljenom..." Yehuda Bauer, "On the Place of the Holocaust in His-tory",
Holocaust and Genocide Studies 2.2 (1987): 209-20, na str. 210. 296 "...zbirku eseja o Šoi..." Au sujet de Shoah, Pariz: Belin, 1990. 296 ".„locus classicus njegova napada na objašnjavanje." Lanzmann, "Hier Ist Kein Warum." 296 "Tu je priču preuzeo iz dnevnika Prima Levija." Levi, Sutvival in Auschwitz, str. 29. 296 "A evo što je Lanzmann ...načinio iz te priče." Lanzmann "Hier Ist Kein Warum". 15. poglavlje: Dr. Louis Micheels 298 "... knjigu dr. Micheelsa." Dr. Louis J. Micheels, Doctor#l 17641: A HolocaustMemoir, New Ha-ven: Yale Universitv Press, 1989. 299 "Naši se osjećaji ljubavi..." Micheels, Doctor #117641. 299 "u dokumentarcu... o dr. Wirthsu." Proizveden u Nizozemskoj, autori Rolf Orthel i Hans Fels. 299 "Mislio sam da je Munch važan." Micheels, razgovor s autorom. 43=; 300 "To su pitanja kojima se pozabavio Robert Lifton." Robert Lifton, The Nazi Doctors: Medical Killing and the Psychology ofGenocide, New York: Basic Books, 1986. 300 "... rekla mi je supruga dr. Micheelsa." Razgovor s autorom. 301 "Pročitao sam transkript javnog sukoba." "The Obscenitv of Understanding." 301 "Lanzmann je priznao da je bio Veoma oštar'." Ibid, str. 480. (Misli da je bio oštar verbalno.) 301 "Okrugli je stol... započeo tako što je dr. Micheels govorio o..." Razgovor s autorom. Njegov govor nije objavljen u "The Obscenitv of Understanding". 301 "Lanzmann je rekao publici,.", "The Obscenitv of Understanding", str. 479-80. 303 "Navodi raspravu između Elie Wiesela..." Ibid, str. 481-82. 304 "Shvatio sam da je film prijevara." Dori Laub, ibid, str. 494. 304 "... jedan je od prisutnih ustao i..." Ibid, str. 489-90. 305 "Te se večeri ograničio na..." Ibid, str. 490-93. 306 "... otkrio da imam saveznika u Tzvetanu Tođorovu." Tzvetan Todorov, Facing the Extreme, New York: Metropolitan Books, 1996. 306 "Primo Levi proveo četrdeset godina..." Ibid, str. 277. 306 "... nešto što je o tome napisao." Micheels, pismo Cathy Caruth, navedeno autoru. 16. poglavlje: Emil Fackenheim i Yehuda Bauer 309 "Za Bauera Hiderova krvoločnost..." Yehuda Bauer, razgovor s autorom. 311 "... nekoliko odlično argumentiranih polemičkih rasprava." Bauer, "Is the Holocaust Expli-cable?", str. 145. 313 "Nemoguće je da postoji Bog koji je istodobno svemoćan." Klasična postavka problema svemogućnosti u sklopu teodiceje nalazi se u J. L. Mackie, "Evil and Omnipotence", Mind(A (1955): 200-202. ¦ 314 "Filozof sa sveučilišta Notre Dame Alvin Platinga." Plantinga, "God, Evil, and the Metaphvsics of Freedom" i telefonski razgovor s autorom. 314 "U pregledu rasprave..." Bili Bruinooge, "The Holocaust as a Challenge to Belief,"/oMrra«/ of the American Academy of Religion (1989): 192-200. Rečenica "ne omogućuje Bogu da siđe s optuženičke klupe" uzeta je iz članka Johna Rotha u When God and Man Failed, ur. Harry Cargas. 315 "Kako uopće možemo objasniti neku osobu?" Emil Fackenheim, razgovor s autorom. 315 "Fikcija se još uvijek podržavala." Fackenheim, razgovor s autorom. 316 "teoriji 'radikalnog zla'..." Fackenheimovo shvaćanje radikalnog zla razlikuje se od smisla u kojem taj izraz rabe Martin Buber i Hannah Arednt utoliko što ono ne vuče podrijetlo iz čovjeka; potrebna je sila s onu stranu psihologije ili terapije da popravi biće tako moćno i neobjašnjivo kao što je Bog. Vidi Laurie McRobert, "Emil Fackenheim and Radical Y.v\l.'Jour-nal ofthe A merican Academv ofReligion 58.339 (ljeto 1989): 325-39. 317 "razmjena pisama s piscem Terrenceom Des Presom." Terrence Des Pres, The Survivor, New York: Oxford Universitv Press, 1976. 317 "Zidovima je zabranjeno..." iako je tu misao prvi put objavio u obliku "Židovima je zabranjeno 436 da Hitleru dodjeljuju posmrtne pobjede", poslije, u God's Presence in History, Fackenheim piše: "Židovima je zabranjeno da Hitleai dopuste posmrtne pobjede." 318 "čitam djela ljudi poput
zapovjednika Auschwitza..." Rudolf Hoss, Death Dealer, Buffalo: Prometheus Books, 1992. 318 "J. P. Stern." Stern, Hitler. 319 "Znate knjigu RobertaWaitea?" Wa\te,PsychopathicGod. 321 "jedan od komentatora Fackenheima..." McRobert, "Emil Fackenheim and Radical Evil," str. 339. 321 "Inzistiranje na jedinstvenosti... holokausta..." Elizabeth Domanskv, "'Kristallnacht,' the Holocaust. and German Unity," History andMemory 4.1 (proljeće/ljeto 1992.): 60-84, str. 79. 322 "Heinz Hohne, povjesničar SS-a..." Heinz Hdhne, The Order of the Death s Head, New York: Coward-McCann, 1970, str. 182-84. 323 "dužnosnik Lige naroda." Carl Burchardt, navedeno u ibid, str. 184. 323 "Fackenheim navodi da je Himmler vjerovao..." Fackenheim, To Mend the World, str. 211. 323 "masera Felbca Kerstena." Felix Kersten, The MemoirsofDr. FelixKersten, ur. Herma Briffaut, prev. dr. Ernst Morowitz, Garden Citv, New York: Doubledav, 1947. 324 "Formulaciju Roberta Waitea..." Fackenheim, To Mend the World, str. 232-33324 "esej Herberta Luethvja u časopisu Commentarv iz 1954." Ponovno objavljeno u Norman Podhoretz, The Commentarj Reader, New York: Atheneum, 1966. 324 "Ta pitanja, tvrdi Fackenheim..." Fackenheim, 7b Mend the World, str. 232-33325 "Elie Wiesel proslavio se..." Elie Wiesel, Night [1960.], New York: Random House, 1973. 325 "(U eseju objavljenom na Jom Kipur 1997." Elie Wiesel, "A Praver for the Davs of Awe," The New York Times, 2. listopada 1997, str. A19328 "Neki, poput rabina Richarda Rubensteina..." Vidi Richard L. Rubenstein, After Ausduvitz, redigirano izdanje, Baltimore: Johns Hopkins Universitv Press, 1992. 17. poglavlje: George Steiner 329 "izmišljen lik nazvan 'A. H.'" Portage to San Cristobal. 329 "To me nasmrt preplašilo." George Steiner, razgovor s autorom. 330 "citat iz prikaza o predstavi u londonskom Observeru..." Observer, 21. veljače 1982. Kritičarka Victoria Radin piše o "urnebesnom pljesku i povicima 'Bravo!' Mislim da je to jednim dijelom bilo upućeno jednako Hitleru kao Alecu McCowenu (glumcu koji je glumio Hitlera)." 332 "Steineru naklonjen uvod..." Nathan A. Scott, Jr, u Reading George Steiner, ur. Nathan A. Scott. Jr, i Ronald A. Sharp, Baltimore: Johns Hopkins Universitv Press, 1994. 332 "... veličini, zapanjujućem opsegu..." Ibid, str. 1. 333 "...počasti akademske zajednice..." Steineru je u međuvremenu dodijeljena posebna katedra poredbene književnosti na Oxfordu. 333 "Language and Silence... After Babel." George Steiner, Language andSilence New York Atheneum, 1967. i George Steiner, After Babel, NewYork: Oxford Universitv Press, 1975; redigirano izdanje 1992. 4.37 334 "... uvjerljivo je napao Lawrence Langer." L. Langer, Admitting the Holocaust, str. 109-24. 336 "Sir Leslie otvoreno Hitlera naziva šarlatanom..." Steiner, Portage to San Cristobal, str. 12. 336 "glumcu do kraja..." Ibid, str. 10. 337 "Ne dajte mu da govori." Ibid, str. 4748. 337 "...Hitlerovo objašnjenje samoga sebe." Ibid, str. 179-89337 "Moj je rasizam bio parodija vašeg." Ibid, str. 182. 337 "...Židov izmislio savjest." Ibid, str. 184. 337 "Što su naši logori bili u usporedbi s time?" Ibid, str. 184-85. 337 "posebni demon..." Ibid, str. 186. 338 "Naši su užasi bili seoski fašnik...." Ibid, str. 188. 338 "Gospodo suci..." Ibid, str. 189. 338 "... završni ulomak..." Ibid, str. 189-90. 339 "igranje s vatrom." Hyam Maccoby, razgovor s autorom. Vidi 18. poglavlje. 339 "Ali kad je Steiner dopustio da se od romana načini predstava." Adaptacija Christophera Hamptona u londonskom kazalištu Mermaid u veljači 1982. 340 "... izvrsne studije toga problema." Stanley Fish, Surprised by Sin: The Reader in Paradise Lost
(1967), Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 1998. 342 "intervjuu Sidneya Hooka ." Sidney Hook, "On Being a Jew," Commentarj 88.4 (listopad 1989)28-36. 342 "zahtijevao da se ne objavi za njegova života." Hook je rekao: "Želim da se ovaj dio objavi tek nakon moje smrti." Ibid, str. 36. 342 "...da smo mi Židovi nestali..." Hook se izrazio ovako: "Razmišljam o luđacima Zelotima [...] Što bi bilo da je cjelokupno židovsko pučanstvo Palestine u to doba izginulo u borbi? Zamislite čega bismo sve bili pošteđeni: dvije tisuće godina antisemitskih ekscesa... Mislim da je u nekim okolnostima bolje ne biti nego biti." Ibid, str. 36. 344 "...Benzion Netanyahu pokazao." U Origins of the Inquisition inFifteenth Century Spain, New York: RandomHouse, 1995. 345 "izazovan roman..." Bervl Bainbridge, Young Adolf"(1978), New York: Carol and Graf, 1995. 18. poglavlje: Isticanje kršćanstva 347 "Ljudi stalno govore..." Hyam Maccoby, razgovor s autorom. 349 "... oštrih polemika u časopisu Commentary." Posebice Hyam Maccoby, "Theologian of the Holocaust," Commentary 74 (prosinac 1982). Taj je članak, tobože o Emilu Fackenheimu, potaknuo oštre reakcije jer sugerira da su Židovi nespremni prebaciti svu težinu krivnje zbog holokausta na kršćanski antisemitizam. Vidi i Hyam Maccobv, "Cristianitv's Break with Juda-ism", Commentarj 78.2 (kolovoz 1984). 349 "... u članku u Commentaryju koji je uzburkao duhove." Maccobv, "Theologian of the Holocaust" i "Pisma čitatelja," Commentatj 75 (ožujak 1983). 350 "Primjerice, John..." John Charmley, Churchill: The End of Glory, London: Hodder and Stoughton, 1993. /Ur 351 "đavla i đavoljeg slugu..." Papa Gelazije I, navedeno u Hyam Maccoby,/udas Iscariot and the Myth ofjeu'ish Evil, New York: Free Press, 1992, str. 6. 352 "Jao čovjeku onomu..." Marko 14:21 353 "Krvava njiva..." Matej 27:3-10 353 "... utroba mu se prosula..." Djela apostolska 1:18-19 353 "... ulazi sotona." Luka 22:3 353 "...nadahnjuje davao..." [van 13.2 353 "U novinskoj kolumni Pata Buchannana." Pat Buchmmn, New York Post, 14.12. 1994, str. 25. 354 "doktorat koji sam pročitao." Schmeller, "Hitler's View of History." 355 "'eliminacijskog antisemitizma' Daniela Goldhagena." Vidi raspravu u 19. poglavlju. Goldhagen određuje taj kršćanski antisemitizam u smislu da kršćanski antisemiti barem priznaju da su zadovoljni obraćenjem Židova. Rasne, eliminacijske antisemite zadovoljava samo smrt Židova. 355 "U svojoj knjizi o problemu Jude." Hyam Maccoby, The Sacred Executioner: Human Sacrifice and the Legacy ofGuilt, New York: Thames and Hudson, 1982. 355 "Židovi su ubijani zbog kršćanske krivnje." Ibid. 357 "teolozi... poput Rosemary Ruether." Vidi, primjerice, Rosemary Ruether, Faith andFratrieide, San Francisco: Seabury Press, 1974. 357 "Od svih napada..." Hyam Maccobv, "George Steiner's Hitler," Encounter, svibanj 1982, str. 27-34. 357 "Hitler... 'postaje pravi steinerovać." Ibid, str. 31357 "protužidovske promidžbe koja dovodi u zabludu." Ibid, str. 30. 357 "kolosalnom zabludom." Ibid. str. 30. 36l "Richard Rubenstein." Rubenstein, After Auschwitz, 361 "Rubenstein je izdvojio rabina Lea Baecka..." Rubenstein, telefonski razgovor s autorom. 362 "Cynthia Ozick ...mi je naglasila..." Cynthia Ozick, pismo autoru. 19. poglavlje: Daniel Goldhagen 363 "Goldhagenovoj knjizi..." Goldhagen, Hitler's WillingFjcecutioners. 364 "Langer je autor studije..." Langer, Admitting the Holocaust. 364 "često pomišlja kako bi ih htio zadaviti." Lawrence Langer, autorove bilješke, forum u
Američkom muzeju holokausta, 8. travnja 1996 365 "spreman izroditi se u umorstvo." Goldhagen, Hitler's Willing Executioners, str. 75. Nadalje piše: "Jedino što se ne može točno utvrditi jest... koliko je točno Nijemaca to zdušno prihvatilo" u kojem trenutku. Ali jasno je da su umorstva koja je poticala vlada započela već 1933" 366 "Fritz Stern sa Sveučilišta Columbia." Fritz Stern, "The Goldhagen Controversy". Foreign Affairs, studeni-prosinac 1996, str. 128-38. 366 "pretenciozno... kreštavo i pojednostavnjeno." Ibid, str. 138. 366 "Goldhagenu ...Hitler je bio Njemačka." Ibid, str. 131. /i 2.0 367 "... hvalio kako je u knjizi riješio problem..." Prema Goldhagenu "objašnjenje zašto se holokaust dogodio zahtijeva korjenitu reviziju onoga što je dosad napisano. Ova je knjiga upravo ta revizija." Navedeno u ibid, str. 128. 368 "...Hilbergovim pismom." Pismo je zapravo napisano Henrvju Friedlanderu. Friedlander je autor knjige The Origins ofNazi Genocide, Chapel Hill: Universitv of North Carolina Press, 1995. 368 "Ali i Kweit ide dalje od toga..." Autorove bilješke, forum Muzeja holokausta. 368 "...Hilberg ...piše: 'Ne slažem se..." Kweit, navod iz Hilbergova pisma Friedlanderu, ibid. 368 "Hilbergova životnog djela... povijesti holokausta u tri sveska." Raul Hilberg, The Destniction ofEuropean Jews, revidirano izdanje, New York: Holmes and Meier, 1985. 369 "Goldhagen odbacuje... 'pet konvencionalnih objašnjenja'." Goldhagen, Hitler's VCilling Executioners, str. 379-85. 369 "Hilberga kao 'primjer'." Ibid, str. 385. 370 "Bauer je naveo... Georgea Mossea." Autorove bilješke, forum Muzeja holokausta. 371 "Nije kriv Goldhagen." Ibid. 371 "izlažete se pogibli da ćete završiti kao Amo Mayer." Amo Mayer, Why Did the Heavens Not Darken! (New York: Pantheon, 1988). Maverova knjiga ima svoje branitelje, iako mi se prikazivanje Židova kao mučenika više zbog svog boljševizma nego zbog svog židovstva čini veoma nespretnim načinom oživljavanja marksizma 372 "Der Spiegel na naslovnici." Der Spiegel 21,20. svibnja 1996. 372 "Die Zeit" Taj je tjednik objavio raspravu o Goldhagenu u nastavcima od 11. travnja do 24. lipnja, a Goldhagen je svojim kritičarima odgovorio 2. kolovoza. 372 "Goldhagen je u posljednjem trenutku otkazao sastanak." "Forum on the Holocaust Canceled After Author Withdraws", TheNeiv York Times, 1. svibnja 1996. 373 "Sir Isaiah Berlin pisao je o..." Berlin, Against the Current. 373 "Norman Cohn... autor studije..." Cohn, Warrantfor Genocide, str. 194. 373 "Cohn određuje Hitlerovo austrijsko biće..." Ibid, str. 194. 373 "...regionalne razlike antisemitizma." Daniel Goldhagen, razgovor s autorom. 375 "...ponovno sam pročitao Weberov poznati esej." Max Weber, "The Nature of Charismatic Domination." U Weber: Selections in Translation, ur. W. G. Runciman, prev. Eric Matthews, New York: Cambridge Universitv Press, 1978, str. 226-50. 375 "njegovo pravo da vlada." Ibid, str. 227. 376 "Erich Goldhagen... objavio 1972. esej..." Erich Goldhagen, "Pragmatism, Function and Be-lief in Nazi Anti-Semitism," Midstream, prosinac 1972, str. 52-62. 376 "Otac Goldhagen navodi mnogobrojne slučajeve..." Ibid, str. 57: u svibnju 1943. Goebbelsov je ured izdao "tajne okružnice" u kojima naređuje "dužnosnicima stranke zaduženim za propagandu... da prošire i pojačaju antisemitsko 'prosvjećivanje' pučanstva", a to bi, prihvatimo li sinovljevu tezu, bilo posve nepotrebno. 376 "Ali otac opisuje reakciju... mnogo blažim riječima nego sin." Ibid, str. 59. 377 "Saul Friedlander... naziva 'iskupljeničkim antisemitizmom'." U Friedlander, Nazi Germanj andthejeu's. 440 378 "Breitman mi je natuknuo..." Richard Breitman, razgovor s autorom i naknadni tel. razgovor. 378 "... studiji profesora Richarda S. Levyja." Richard S. Levy, TheDoivnfall of the Anti-Semitic
PolitkalParties in Imperial Germany, New Haven-, Yale Universitv Press, 1975. 380 "Broder...počinje..."HenrvkBroder,DerSpiegel21,20.svibnja 1996,str.58-59. 382 "Levy mi je rekao da mu se čini..." Levy, telefonski razgovor s autorom. 382 "Profesor Berel Lang poslao mi je..." Berel Lang, "Holocaust Memorv and Revenge: The Presence of the Past," Jeivish Social Studies 2 (ama 1996.): 1-20. 382 "Kako je moguće da osveta nije..." Ibid, str. 2. 382 "... ambiciozan plan... partizana,." Ibid, str. 4-5. 382 "... ono što naziva 'zamjenskim'..." Ibid, str. 9-10. 384 "Druga naslovnica Der Spiegela." Der Spiegel 33,12. kolovoza 1996, str. 40-55. 384 "...i ovaj put popraćen čudnim tekstom u okviru..." Ibid, str. 42. 384 "Pogledajmo još neke promjene..." Ibid. (prijevod Alexander Stengl). 385 "Upravo je bio napisao prikaz,." Berel Lang, prikaz Hitler's VCilling Executioners Daniela Goldhagena. Moment, svibanj 1996. 385 "Smatra da je pretjeranost tvrdnje..." Berel Lang, razgovor s autorom. 385 "članak je bio naslovljen: Bijes ..." "The Rage That Elie Wiesel Edited Out of Night," E. J. Kessler, TheYorward, 4. listopada 1996, str. 1,10. 385 "Naomi Seidman tvrdi da je u izvorniku na jidišu..." Naomi Seidman, "The Scandal of Jewish Rage,"Jeu
399 "Konačno rješenje vuče korijene iz..." Dawidowicz, War Against thejems, str. 150. 400 "Kako netko može javno zastupati.," Ibid, str. 151. 402 "...Hitlerove napomene čovjeku imenom Josef Heil." Navedeno u Tolland, Adolf Hitler, str. 116 (bilješka), iz Hellovih bilježaka u: Institut fiir Zeitgeschichte, ZS 640, folio 6. Hellov opis Hitlerove vizije svojih planova vrijedi opširno navesti da bi se uspostavila ravnoteža s onima koji tvrde da je Hitleru mržnja prema Židovima bila drugorazredna stvar ili pak pitanje taktike: "Budem li doista došao na vlast", objasnio je Hellu, "uništenje Židova bit će mi prvi i najvažniji zadatak [...] Podići ću jedna vješala za drugima [...] Židovi će biti obješeni jedan za drugim i visjet će dok se ne usmrde [...] čim budu skinuti, za njima će slijediti sljedeća skupina i to će se nastaviti sve dok posljednji Židov [...] ne bude istrjebljen." 403 "Hitlerov govornički dar i antisemitske prezentacije..." Dawidowicz, War Against thejems, str. 151. 403 "šifre kojima upućuje na Židove..." Ibid, str. 152. 403 "Kao što mi je napomenula njezina prijateljica i kolegica [...] Ruth Wisse." Ruth Wisse, razgovor s autorom. 403 "Svoju analizu Hitlerove dvoličnosti..." Dawidowicz, War Against thejems, str. 152 i dalje. 404 "...1919. u pismu čovjeku u Munchenu." Ibid, str. 16-17. 404 "... u kolovozu 1920. Hitler svojim slušateljima objasnio..." Hitler: "Zašto smo antisemiti", navedeno i raspravljeno u ibid, str. 17-20. 404 "... govor koji je Hitler održao u travnju 1922." Ibid, str. 154. 404 "Ona je kao povjesničarka shvaćala..." Ruth Wise, u pismu autom. 405 "Uzmimo primjer fascinantnog govora..." Ibid, str. 93405 "Izvršitelj njezine autorske oporuke. Neal Kozodov." Neal Kozdov, telefonski razgovor s autorom. 406 "smješta Kristalnu noć u kontekst." Dawidowicz, War Against thejems, str. 93. 406 "... sedamnaestogodišnji student, poljski Židov." U vezi s važnim i suosjećajnim preispitivanjem uloge Herschela Grvnszpana vidi Michael Marrus "The Strange Storv of Herschel Grvnszpan", American Scholaryi.\ (zima 1988): 69-79. 407 "... u gotovo nepoznatoj osobnoj izjavi." Dawidowicz, War Against theJetvs, str. 106, navodi Hansa Bucheima u Helmut Krausnick i drogi, Anatomy ofthe SS State, str. 44. 407 "KnjigaA.J. P. Tavlora." A.J. P. Tavlor. The OriginsoftheSecond World W^r(196l), NewYork: McMillan, 1982. 408 "...objavio rat Židovima..." Dawidowicz, War Against theJews, str. 106 408 "U doista genijalnoj, posve fascinantnoj bilješci..." Ibid, str. 110-111. 409 "Tako je 30. siječnja 1941. Hitler okupljenima rekao..." Svi su sljedeći navodi iz Hiderova govora iz ibid. 414 "... Himmelfarb slikovito izrazio." Milton Himmelfarb, razgovor s autorom. 415 "... prikaz Staljinovih zločina, djelo Roberta Concjuesta." Robert Conquest, The Great Terror: A Reassessment, redigirano izdanje, New York: Oxford Universitv Press, 1990. 415 "jednostavno doima strasnijim." Roben Conquest, telefonski razgovor s autorom, navodeći izjavu koju je izvorno dao francuskim novinama. 415 "Možda je razlog zbog kojeg su ljudi odbijali vidjeti Staljina onakvim kakav je bio." Himmelfarb, razgovor s autorom. KAZALO Abend,Der 146 Acta Psyhiatrica 30 Action report 266 Adolf Hitler (Alois Hitler jr.) 217 "Adolf Hitler, izdajica" (Nacistička stranka) 79 Adorno, Theodor 285 American, NY 74,217 American Imago 290
American Monthly 203 Američko židovstvo i holocaust(Bauer) 310 Anatomija ljudske destruktivnosti (Fromm) 29 Andreas-Salome, Lou 272 Anna (Raubalina nećakinja) 160-61 antisemitizam 11,207,333,378 austrijski 331,373 francuski 331,361,370 graničarski učinak i 373 "iskupljenički" 377 u književnosti 351 kršćanska načela i 349-51 kršćanski 365-67,377 krvna objeda i 353,355 mržnja i 221-23,231,344 postkršćanski 355 Protokoli sionskih mudraca 94-96 rasni vs. vjerski 344 i seksualna patologija 173-74,186-87 i ucjenjivanje 90 židovski standard moralnosti i 360 Arendt, Hannah 249,317,320,365-56 Aretin, Erwin von 3941,198 Aretin, Karl-Ottmar Freiherr von 40 Argentina 258 argument Ispravnosti" 19-20,107-10,113,2212,24146,251,411 Argumentum ad Hitlerom 19 Arhitektura zle kobi (film) 250 Aristotel 120 Associationfor Applied Psyhoanalysis 290 atomska bomba 214 Auer, Erhard 81 Aufbau 193 Augustin, Sv. 356 /././. Auschwitz 78,113,248,250-51,265,267,294,299, 321,343 Božja prisutnost i 312-13 fiktivni radni odredi 315 Levijevo iskustvo:"Ovdje nema zašto" 284, 29667,306 nositelji tajni 301 v. i konačno rješenje: holokaust Austrija 182-83 Anschluss 89 antisemitizam 331,373 Baeck Leo 361-62 Bainbridge, Bervl 345 Barbie, Klaus 294 Bauer, Yehuda 5,13,18,21,36,122,130,292-93, 295,309-15,327,378,381,383,388,391,416 djela 310 silogizam Bog-kao-Sotona-ili-netois/i (nemoćnik) 313-15,325-26 problem teodiceje i 313-15 vs. mistifikatori 311,314 Baumann,Emil 216 Beauvoir, Simone de 286 Belloc,Hillaire 351 Berlin, Isaiah 49,373 Bernadotte, Folke 101 Bernstein, Michael Andre 15,37,272 Bezimenski, Lev 117 Bijeli šum (DeLilo) 24 Binion, Rudolph 40,167,182,271,292,296 istraživanje o upotrebi jodoforma 277-78, 280 John Kafka i 277-82 Lanzmannova kritika 274,28639,296 pripovijest o liječniku Židovu 274-80 životopis 271-74 Blake,William 106,340 Bloch, dr. Eduard 32,182-84 liječenje Klare Hitler 275-81 Bloch, Gertrude 182,281 Blomberg,Wernervon 89-90 Blondi (Hitlerov pas) 237,240 Blos,dr.Peter 178 Bog 122,344 Bog-kao-Sotona-ili nebbish (Bauerov silogizam) 313-14,325-26, holokausti 312-13,325-26
izabrani narod i 359-60 kao posljednja žrtva holokausta 327-28 problem teodiceje 313-15,327 šutnja 23,325 zlo i 129-30,309,312-15 Bohr.Niels 171 Bolesnik (Binion) 272 Bolesnik Hitler (Schenck) 281 Bormann, Frau 111 Bormann, Martin 110-11,236,23940 Brauchitsch,Walthervon 90 Braun, Eva 147,164,173,226,237,240 smrt 116 vjenčanje s Hitlerom 319 Braun (sestre) 159 Breitman, Richard 209-10,378,388 Broder, Henrvk 38081 Bromberg, dr. Norbert 69,173-75,178,185 Brovvning, Christopher 10,12,130,390,397,400, 411 hamletovski Hitler 393-96 kritika Goldhagena 371,387-89 Buber, Martin 320 Buchanan, Pat 353 Buchenwald 267 budizam 359 Bulgerjames 122-23 Bullock, Alan 5,10,13,19,30,38,47,52,58, 85, 102,106,109,114,115-32,162,166.176, 180,186, 22122, 231, 246, 263,318,336, 379,387,393,397 dijalektičko stajalište 123-26,129 o Hitlerovu antisemitizmu 119-20 o Hitlerovoj seksualnosti 120-21 o Hitlerovoj tjelesnoj nepotpunosti 115-17 o Hitlerovu misaonom svijetu 123-24 o Hitlerovu ratnom neuspjehu 126-27 o Hitleru i holokaustu 131-32 o Irvingu 255 "moralni kretenizam" 123-24 otac 129 problem nepotpunosti 115,120-122 o pojmu zla 122-24 o raspravi o samoubojstvu 116-17 vs. poricatelji holokausta 130-31,254 Bundv.Ted 26 Burgess,Guy 177 Chamberlain, Houston Stewart 20^360 Charmlev.John 350 Chesterton, G. K. 351 Churchill,Winston 187,350 Cohen,Peter 250 Cohn, Norman 373 Cole.Diane 398 Collin, Rodney 143 Commentary 13,25,324,349,405 Cossman, Nikolaus 94 Craig, Gordon 22,250 crna fronta 169 "čarobni krug" 119 čehoslovačka 89-90,218,237,407 čin i misao u nacističkom genocidu (Lang) 24243 "ćelija G" 80,82,88 Dachau 17,191 Dacre, lord v. Trevor-Roper Dahmer,Jeffrey 10,27,224 "Da nije bilo Hitlera, ne bi bilo holokausta" (Himmelfarb) 11,38,311,322,366,375-76. 413,415-16 Dawidowicz,Lucy 10,12,41,78,131,224-25,231, 388,393411 o Hitlerovu "ezoteričnom jeziku" 397,399408 o Hitlerovu svjesnom zlu 410-12 oHitlem koji se smije 404,408-11 o pogromu Kristalna noć 406-07 susret s njemačkim konzulom 399 životopis 398 DeLillo, Don 24 Des Pres, Terence 317 Deuerlein, Ernst 41 Disky,Jenny 159 Disputacija (Maccobv) 348 Doktor broj 117641: Sjećanja na holokaust (Micheels) 298 Dollerssheim, austijsko selo 4748,50-51,56-58 uništenje 23-24,4546,52-53,67 Dollfuss, Engelbert 68 Domansky, Elizabeth 321 Donovan, William J. 67 Drevfuss, afera 331 Duga gravitacije (?yč\or\) 164
Dvoboj (Lukacs) 187 Dwork,Deborah 250 Dvkman, Shlomo 415 Džingis-kan 207-11 445 Džingis-kan: Oluja iz Azije 209 Eckart, Dietrich 223 Egipat 258 Eichmann, Adolf 132,249,373 i zapovijed o istrebljenju 255-59,266 Einsatzgruppen 395 Einstein, Albert 172 Eisner, Kurt 34 eliminacijski antisemitizam 355,365-67,373,375, 386,391 definicija 365 Eliot,T.S. 350-51 Ellis,Havelock 165,169 Enciklopedija Trećeg Reicha (Snyder) 161 Encounter 104,357 Ensor, Robert 108 Erickson, Steve 164 Erzberger, Matthias 55 eutanazija, nacistički program 376,396 evanđelja 351-53,356 Fackenheim, Emil 5,10,11,13,20-21,23,102, 107,109,122,130,242,285,291,310,311, 313,328,336,341,382,397,414 dvadesetgodišnja šutnja 316 "dvostruka igra" 317-18,413 kritika Waita 319 o objašnjenju na temelju židovske krvi 324 o opasnosti objašnjavanja 317 oštra reakcija na postavku "Hitlera u nama" 316 o radikalnom zlu 320 "614. zapovijed" 316-17,326-28,332 uhićenje u Kristalnoj noći 315 teorija o glumcu 124,319-21 Fanfare, Die 88,146 FBI 218 Festjoachim 52-53,58,69,166 Fischer, David H. 22 Fish,Stanley 340 Ford,Henry 55,94 Foreign Affairs 384 Forster (detektiv) 139 Forster, Edmund 41,144 Fonvard 285-86 Foxman, Abraham 211 Francuska 89,126,388 antisemitizam u 331,361,370 Frank, Anna 267 Frank, Hans 52-53,55,69,71,81,121,153,194-95 memoari 5860,62-67 Frank, Niklas 65,194-95 Frankenberger (navodni Hitlerov predak) 58, 61-62 Frankfurter Zeitung 81,95,158,166 Franciska (služavka) 54 Frau Lou (Binion) 272 Freud Sigmund 49-50,172-73,179,186,334-35,358 Frick, Wilhelm 205 Friedlander, Saul 22,25,38,242,377 Fritsch. Wernervon 89 Fromm, Erich 29,37 Fuhrer, L>
satira Suđenje Hitlerovu nosu 193,202,205-207,212,221 ubojstvo 187,191-92,201-02 životopis 195-60 Gerlich, Sophie 17,202 Gestapo 17,41,51,191.195,201-02,275,322 gestapovska kućica 24041 Geyer (glumac) 71 Gidal, Nachum Tim 142,194 Hitlerove fotografije 204 Gilbert, G.M. 59,66^7 Glavni stožer, njemački 89 Goethejohannvon 126,361,381 Goldhagen, DanielJonah 35,172,223,355,362, 363-92 Bauerova kritika 370-71 Browningova kritika 371,387-89 "davljenje" 364,367 eliminacijski antisemitizam 365-67,374-75, 377 i Erich Goldhagen 380-82 Hilbergov sukob s 367-70 o Hitlerovu antisemitizmu 373-75 446 napadi znanstvenika na 363-64,366-72,378, 38584 o njemačkom nacionalnom karakteru 377 o podrijetlu njemačkog antisemitizma 37839 popularnost teze 389-91 teorija o odluci 387-89 teorija o oslobađanju od krivnje 386 teze o osveti i 383,386-87 Goldhagen, Erich 376,38081 Goldschagg, Edmund 81-83 Goldschagg, Rolf 83 Goring, Hermann 132,193,225-27,250,256,395, 407 Hitler i 219-20 Govori zastolom, zapisi 109-14,231,237,248,250 gospodarski slom, Njemačka 138 Graef, Hilda 198-99 Grant, Robert 38 Greenberg, Irving 313 Greiser, Artliur 394 Gross, Felix 216 Gruber, Martin 81,88,94-95,97 Grvnszpan, Herschel 406 Giinsche.Otto 26l Giinter.Hans 20506,192-93,207 Gurtner, Franz 138,140,158 Giistrow, Dietrich 27-28 Guttenberg, Karl Ludwig Freiherr von 40 H„ Herr 235-39,241 Haiderjorg 53 Halifax, lord Edvard Wood 218 Hamann, Brigitte 33 Hampton, Christopher 357 Hanfstaengl, Ernst "Putzi" 120-21,162,165-66, 169,173,204,225-26 Hanussen (mistik) 200 Harris, Robert 113-14.256 Hasselbach, Ingo 252 Hausser, Louis 200 Havman, Ronald 226-30 teorija o "noči koja nedostaje" 227-30 Heiber, Helmut 49 Heidegger, Martin 253,361,417 "Heideggerova šutnja" (Lang) 253 Heiden, Konrad 16,81,95-96,158,161,163-69 Neiv York Times, nekrolog 166-67 Heimsoth, dr. 86-87 Heisenberg,Werner 214 "Heisenbergov rat" (Powers) 214 Helljosef 402 Hentsch, Herbert 91-92 >Hersey, George 250 Herzl, Theodor 49 Hess, Rudolf 219,255 Hevdrich, Bruno 322-24 Hevdrich, Reinhard 83,110,123,130,132,248, 256-59,411 Hitlerova konačna odluka i 394-95 kao potencijalni Hitlerov nasljednik 322-23 navodno židovsko podrijetlo 322-23 Hiedlerjohann Georg 4647,51,62-63,72 Hiedlerjohann Nepomuk 47.51 Hier Ist Kein Warum 296 Hilberg, Raul 367-70 Himmelfarb, Gertrude 414 Himmelfarb, Milton 11,38,311,366,369,374-75, 413-14 0 demonizaciji Hitlera 416-17 1 rasprava o pitanju "iznimnosti" 414-17 Himmler, Heinrich 51,83,110-11,123,130,132,
209-11,248,250,25057,267,323,389,395, 407,411 govor u Poznanju 24446 pismo Greisem 394 Hindenburg.Oskarvon 89 Hindenburg, Paul von 17,89,138,192,391 hinduizam 359 Hirsch, David 386 Hirschberg, Klaus 15057 HistoryandMemory 321 Historikerstreit 107,211,237,372 Histor}'ofChildhoodQuartedy 277 Hitler, Adolf: aura sudbine 162 autopsija 11018,17077 brkovi 149 Chaplinovski image 108 demonizacija 41017 fikcionalno predstavljanje 22-25 "heil Hitler" skandiranje 200-01 hipnotičkamoć 103,105-06,151,332 ime 49 izgubljeno razdoblje u Beču 238-39 kao "jedan od nas" 130 karizma 30,103,114,119,125,131,204,260, 262,332,34546,376 kao kulminacija europske civilizacije 334-35 koji se smije 402-04,408-11 manipulacija vlastitom slikom 203-05 u Mannerheimu 238-39 misaoni .svijet 1011,21,27,30,72,76 kao mistik 201-02 447 Hitler, Adoh*(nastavak) mito ekonomskom uspjehu 392 mit o zaboravljenom sefu 39-42 mjesto rođenja 48 "moralni kretenizam" 123-24 mountebank, objašnjenje 10609,114 navodna operacija nosa 220-21 navodni tjelesni nedostatak 23,115-18 neprirodnost 20001,205 njemački jezik i 333-34 oporuka pred smrt 319 Pasewalk, događaji u 12,4041,193,201,398, 399,401 "politički kriminalac" 84 u popularnoj kulturi 24-27,104 psihoanalitičke studije o 25-26,2930,3742, 172-86 ratni neuspjeh 126 kao serijski ubojica 26 slike iz djetinjstva 12-15 smrt 10,116-17 kao spasitelj Židova 338 Staljinovo zlo u usporedbi s 237-78 kao stvarni ubojica 226-27 svijest o sebi kao umjetniku 248-50 svijet o 318 školski dani 334-35 teorija jarčeva ugriza i 27-28 tumačenje "Hider u nama" 315-16 teorija o sifilisu 31 ucjenjivačka kultura i 87-90,152 umjetničke ambicije 238 uspon na vlast 391-92 vojnička hrabrost 346 židovska krv i 15,26,32,41,121,167,168,174, 192,206,209,215,321,323-24 kao žrtva 26 "Wolf pseudonim 150 Hitler, Adolf, antisemitizam 1012,31-34,131-32, 311-12 austrijski antisemitizam i 331,373 Bullock o 120 Goldhagen o 373-74 kršćanstvo i 353-55 liječnik Židov 182-84,27431 Protokoli sionskih mudraca i 94 sjeme metamorfoze 272,276-77,282 židovski preci i 5&67,70,72,75.321 Wagneri 71 Hitler, Adolf, obiteljska povijest 10,14-15,4547 antisemitski tisak i 70-71 baron Rothschild kao predak 50,54,67-69 engleska loza 60 Frankova sjećanja i 52-53,58-67,71 graničarsko podrijedo 48 incestu 55 istraživanja Gestapoa 51 lanac nesigurnosti 70-71 navodni židovski predak 47,52-53,55-56,58-59,61-69,70,72,75 obiteljska bajka 50-51,53-55 podrijetlo djeda s očeve strane 46,47,50-51 pokušaj ucjene i 71-76 promjena imena 31-32 Hider, Adolf, seksualnost 10,18,26
afera Raubal i 14145,14748,153-54,163-65 Bullock o 120-21 freudovska teorija i 172-73 kriminalna patologija 14445 mit o perverziji i 164-70 odnos Hitler-Geli 173-74,175,186 pitanje židovske krvi i 174-75 teorija o prvobitnom grijehu i 18436 teorija o testisu koji nedostaje i 176-77 Hitler, Alois (otac) 29,46,47,48,50-51,54-55,74, 185 Hitler, Alois, jr. (polubrat) 60-61,68,75 novinski članak 217 uhićenje zbog bigamije 73-74 Hitler, Bridget (šogorica) 60,72-74 sjećanja 228-29 Hitler, Klara (majka) 29,54-55,177,183-84,186 i liječenje dr. Blocha 27431 Hitler, Paula (sestra) 111,148-52,154 Hitler, William Patrick (nećak) 60,65,229 pokušaj ucjene Hitlera 71-76,217 Hitler: Fuhrer i namd(Stern) 318 Hitler i Geli(Hayman) 226 "Hitler i holokaust" (Bullock) 131 Hitler i Staljin (Bullock) 117,125 Hitler-Staljin, pakt 398 Hitler: ispravak biografije (Joi\chims\halef) 160 Hitler kakva nitko ne poznaje (Hoffmann) 1415,20305 Hitler među Nijemcima (Binion) 272 Lanzmannova kritika 287-88 Hitler: studija o tiraniji(Bullock) 106,118-20,132 "Hitlerizam kao seksualni problem" (Collin) 14344 Hitlerov Beč(Hmann) 33 "Hitlerov dnevnik" 109,110,112-13,256 "Hitlerov encefalitis: povijesna bilješka" 30 "Hiderov krivotvoreni Reich" 97 Hitlerov rat (Irving) 130,255-56,266,268 448 Hitlerov Treći Reich:povijest u dokumentima (Snvder) 353 Hitlerova mladost Qetzinger) 52 Hitlerova psihopatologija (Bromberg i Small) 69, 173-74 Hitlerova smrt (Petrova i Watson) 117 Hitlerova tajna knjiga v. Tajna knjiga Hitlerove godine (dokumentarni film) 148 Hitlerovi pištolji, djevojke i gangsteri (Gross) 216 Hitlerovi spremni krvnici (Goldhagen) 35,363-64,366 njemački prijevod 372 popularnost 389 Hitlerovih 30 dana do stupanja na vlast (Turner) 391 hladni rat 102,109 Hoch, Anton 260 Hoffman, Heinrich 14,149,162,204O5,221,225-227 Hoffmann, Henrietta 162 "Hoffmann o Hitleru!" (Hoffmann) 119 Hohenlohe, princeza Stephanie von 217-20,225 Hohne, Heinz 322-23 holokaust 11,18,20, 24, 28,70,119,231, 237, 311,391 Bog i 129,312-15,325-28 Eichmann i naredba o istrebljenju 255-58, 266 "glatkoća" masovnoga umorstva 370 Hitlerova uloga u 37-38,127,130-31,411-13 Irvingov eufemizam za 267 Kafka kao izvor 333-34,343 korijeni: dr. Bloch 182-84,271,27332 ljudska priroda 311 kao moralna lekcija 314 mistifikacija 293-95,311-12 nedostatak pisane naredbe 25556,265-66 očaj u pokušaju razumijevanja 13-14 odgovornost kršćanstva za 347-49,356-57, 362 odluka o 387-89,393409 pasivna uloga Židova u 361 poricanje 111,130-32,248,257-58,26465,266, 294-95 pripovijest o Judi i 351-53,356 problem teodiceje 313-15.327-28 kao produkt zapadne civilizacije 291,390 sjećanje na 382-83 stvaranje države Izrael i 341 svaljivanje krivnje na Židove 339,342,357
teza o osveti 382-85,392 v. i antisemitizam; konačno rješenje Holokaust istudije o genocidu 310^1,378 "Holokaust kao izazov vjerovanju" 314 Holokaust u povijesnoj perspektivi (Bauer) 310 HookSidney 34244 HooverJ.Edgar 218 Horvath,Hans 159 Hoss, Rudolf 318 Howard, Michael 24 "ideološka" škola objašnjenja 318 "inocentid" 267 Institut fur Zeitgeschichte 93,97 InternationalJew (Fordova publikacija) 35,94 Iran 176 Irving, David 23,119,130-31,253,25468,317 Bullock o 255-56 "čišćenje kamena" 264 Eichmannovi memoari i 255,257-58 Hitlerov čarobni krug 25964 Hitlerova privlačnost 259,262 "inocentid" 267 lažni dnevnici 257 Schroeder i 261,263 spiranje krvi s Hitlerove slike 264,267 teza o dvojici Hitlera 262 životopis 260 Irving, Suzie 260 islam 359 Israel, Wiihelm ben (pseudonim) 104 "istočna pomoć", skandal 89 Isus Krist 2122,25,35,129,337,341,34344,352, 360,354 štovanje 356-57 izabrani narod 34041,344 sloboda i 359 Izgubljeni raj(Milton) 33940 Izrael 313,316,326,356 holokaust i stvaranje države 341 Izvori Drugoga svjetskog rata (Taylor) 407 J'Accuse (alri. Gerlich) 229 Jackel, Eberhard 113,246,248-79,281,317 Jacksonjesse 353 James, Henry 27 Jedan za mnoge (Kurth) 181 "Je li holokaust objašnjiv" (Bauer) 311 Jetzinger, Franz 52-53,57,121 Jeivish Press 70 Jeieish Social Studies 382 Jezik i šutnja (Steiner) 333 Joachimstahler, Anton 160 Journal ofOperational Psychiatry 30 449 Journaloftfu*AmericanAcađemyofReligion 314 Juda 129-30,350,351-54,356,360 Isusova kletva 352,355 krvave njive 353 Judenrate 370 Jugoslavija 128 Kabinet doktora Caligarija (film) 72 Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima (Kushner) 313 Kafka, Franz 40,182,271,277,281-82,324 kao izvor holokausta 333-34,343 sličnost s Hitlerom 251,272-23 Steiner o jeziku 333-34 Kafka, dr John 182,271 Binion i 277-81 Kafka (stanar) 271,273 Kahr, Gustav Ritter von 196 Kant, Immanuel 243 Kazin, Alfred 194 Keatsjohn 37 Keitel,Wilhelm 26l Kershaw,Ian 22,38 Kersten, Felix 323 KGB 177 Kissinger, Henrv 365 Klarsfeld, Serge 294-95,382 Knighdev, Philip 114 Knjiga izvora o Hitlent (OSS) 176,213-17,222,224 glasine o Geli Raubal u 216-217 odnos Hitler-Goring 219-20
priča princeze Stephanie Hohenlohe 217-19 Knjiga ojošui 341 Koch, Ilse 385 Koch, Robert 245 Koehler, Hansjiirgen 67 konačno rješenje 10,25,79,358 broj Nijemaca uključenih u 33667 domišljatost 24849 Džingis-kan kao uzor za 209-11 Himmlerovgovoru Poznanju 24445,246 i hinjeno poricanje odgovornosti za 225 Hitlerova odgovornost i uloga u 110-11,131-132,20003,223-24,227,231 "inocentid" i 267 jezik skrivanja 397 Lango 24749 nacistički misaoni sklop 223 nacistički proces dehumanizacije 246-47, 251-52 navodno Hevdrichovo židovsko podrijetlo i 323-24 nedostatak govorne ili pisane naredbe za 244,312,395,409 odluka o prebacivanju vlakovima i 246 pitanje odluke o 387-89 rana najava Munchner Postao 82-83 svijest o zločinu i 24647 teorija o židovstvu kao virusu 245 u zapisima Govora za stolom 110-11,231,248, 411 v. i antisemitizam, holokaust Kozmička religija (Einstein) 172 Kozodov, Neal 405 Krafft-Ebing, Richard von 169 Kraus, Karl 334 Kren, George 281 Kren, Gertrude Bloch 82,281 "Kriminalitaet der Encephalitiker, Zur" 30 Kristalna noć (Kristallnacht) 79,315,322 Dawidowicz o 407 Goebbels i 224-25,407 Hitlerova uloga u 224-25,40607 navodno nepostojanje usmene zapovjedi 40607 Kristol, Irving 25,414 Kronor, Karl 144 kršćanstvo, kršćani 344,347-62 Hitlerov antisemitizam i 349,353-55 judaizam vs. 34849 krivnja 355-56 i odgovornost za holokaust 347-52,356-57, 362 Pavlov nauk 352 pripovijest oJudi 350-54,356,360 i štovanje Isusa 356-57 visoki moralni standard Židova 360 i Vječni Žid 358 krvave čistke 1934.g. 23,231 krvava njiva 353 Kubizek (Hitlerov prijatelj) 276 Kurth, Gertrud 23,180-86,274 Kushner, Harold S. 313 Kweit, Konrad 368 Lacan,Jacques 284 Lang, Berel 11,23,122,224,231,24244,382,384 o Heideggeru 253 o revizionistima holokausta 252 teze o osveti 383-86 zlo kao umjetnost 247-52 Langer, I.awrence 273,334,364,371 Langer, VCalter C. 6769,144,147,164,181,183, 18536,214 450 Lanzmann, Claude 13-15,28,35,122,273,282, 283-97,298,413 javni napad na Micheelsa 285,300-05 kritika Pressaca 294 kult 286 napad na Biniona 274,287-88,296 napad na Spielberga 285 o pitanju zašto 297 protivnici objašnjenja 28535,28687,288-91, 30506 sljedbenici 284 Laub.dr.Dori 300,303 "Leda i labud" (Yeats) 27 Leibniz,G.W. 314 Leo Baeck Institut 347,349 Leo Baeck Yearbook 362 Leuchter, Fred 265 Levi,Primo 242,248,296-97
"Ovdje nema zašto." 284,297,306 Levine, Ilse 322-23 Levine, Kurt 322 Levy, Richard S. 37879,381-82 Ley,Inge 147 Liebenfelds, Lanz von 33 Life 204 Lifton, Robert 300 Linge, Heinz 117 Linzer Fliegende Blatter 33,354 Liptauer, Suzi 147 Loewenberg, dr. Peter 20,123 Macchiavelli, Niccolo 128,400 Maccobv, Hvam 23,130,339,346,347-62,36566, 377 Božić kao zlokobna svečanost 34748 izabrani narod 359 Steinerov sukob s 34849,357-58 Tannenbaumov sukob s 356 Vječni Žid 358 životopis 348 v. i kršćanstvo, kršćani Madagaskarski plan 331,388,401 Mahler, Gustav 334 Mann, Thomas 250 Manson, Charles 224 Mara, Karl 35,337,341,355,360 Maser, Werner 47,51,53,61-62,65,16061 Mauriac, Francois 385 Maurice,Emil 150,162 Mayer,Amo 371 McCowen, Alec 339 McLuhan, Marshall 332 Međunarodni istraživački projektb genocidu 373 Mein Kampf (Hitler) 33,64,93,106,108,175, 186,318,354,400 odluka o konačnom rješenju i 399400 velika laž o 318 Menendez, Erik 107 Menendez, Lyle 107 Menninger, dr. Karl 185 Meyer,dr. 86-87 Micheels, dr. Louis 283-84,297,298-306 Lanzmannov javni napad na 285,300O6 Miller, Alice 28-29,37,58,69,290 Milton, John 247,339 Miriam (djevojka Herr H.) 235,239 MI6 102 mit o preživljenju 9-10,101,329 i dramatizacija Steinerova romana 329,335-39 Mladi Adolf (Bainbridge) 345 Mojsije 337,341,356,360 Moment 385 Morgenthau, Henry 382 Mosse, George 370 mržnja 22123,231,375,413,417 Mueller, Renate 147 Muenchenski sporazum 406 Muhamed 356 Munch, Hans 299-300 MunchenerNeueste Nachrichten 196,198 Munder, Gauleiter 163 Muške fantazije (Theweleit) 143 Munchner IUustrierte Zeitung 142,204 Munchner Post 16-18,59,7797,114,125,132, 193,226,228,251,386 adresa redakcije 97 o aferi Raubal 81,14546 članci o Zločincima iz studenoga 93-94 o "ćeliji G" 80,82,88 epitet Otrovna kuhinja 78 Hitlerova tužba zbog klevete 79-80,156 izvještaji o političkim ubojstvima 80,8435,91-92 konačno rješenje i 82-83 0 krivotvorenju povijesti 90-91,93-96 1 praćenje skandala nacističke stranke 82-83,138 prikazi nacističke ucjenjivačke kulture 85-90 i slučaj Hentsch 91-92 suđenje o Prijevari o nožu u leđa i 93-94 o ucjenjivanju generala Blomberga 89-90 o ucjenjivanju Roehma 85-88 Murdoch, Rupert 113 451 Muzej holokausta, SAD 11,36364,370 Nacionalni arhivi, SAD 213-14,27445 nacistička stranka, Njemačka 33-34,38,41, 59, 138,365,367,376-77,405,407 "heil Hitler" pozdrav 200-01 kriminalnost 83-84
i krivotvorenje povijesti 90-91,93-96 u Munchner Postu 8083,85,138 polemika "Adolf Hitler, izdajica" 79 i smrt Geli Raubal 138-39,15058 sukob Hittler-Strasser 168-69 Prijevara o nožu u leđa i 93-94 ucjenjivačka kultura 85-90 Nacistički liječnici (Lifton) 300 Namier, Louis 106 Napoleon I, francuski car 49 Napoleon III, francuski car 96,106 Nasser.GamalAbdel 326 neonacistički pokret 295 nepotpunost 115,12022,129-30 Neriješene zagonetke {TV serija) 26 Netanvahu, Benzion 344 NeueWiener Tageblatt 146 Neumann, Therese 196-202 NeivRepublic 387 NewYorker 38,180 NewYork Revieiv of Books 272 Neiv York Times 168,294-95 nekrolog Heidenu 166-67 New York Times Book Revieiv 272 Nietzsche,Friedrich 124-25,131,368 Atoć(Wiesel) 325 pitanje osvete 385 Noć Dugih noževa 17,169,263 Noć i magla (film) 285 noć koja nedostaje, teorija o 227-30 Nolte, Ernst 211 Nora (Micheelsova zaručnica) 299,305 NouveUe Observateur, Le 294 Novi zavjet 351-52 niirnberški proces 118 Njemačka, Federalna Republika 108O9 Goldhagenov eliminacijski antisemitizam i 36567 kontroverza o Hitlerovim spremnim krvnicima 372,38485 nacistička Njemačka 28,89,96,143,209,353 pitanje krivnje i 368 židovska zajednica 36162 Njemačka, Weimarska 86,90,192-93,205 njemački jezik 332,361 Obični ljudi (Browning) 130,387 Oechsner, Frederick 217,22021,223 Okrana 95 Olden, Rudolf 16,51-52,81 Oluja (Shakespeare) 122 "O mjestu holokausta u povijesti" (Bauer) 295 "Opscenost razumijevanja" 290 "Ovdje nema zašto" 284,29097,306 OSS (Office of Strategic Services) 64-65,67,73, 75-76,143,147,164,16869,181,185,153 Knjiga izvora oAHitieru 176,21317,219-20 Ossietzkv, Carlvon 194 Ostara 33,312,360 Ostavština Džingis-kana 209 osveta, teze o 383-86,392 Otrovna kuhinja v. Munchner Post Ottenstein, dvorac 53-54 Ozick Cvnthia 242,362 Pamćenje holokausta i osveta (Lang) 382 Pant, svećenik 237 Papen, Franz von 91,391 pariški nadbiskup 303 Pasteur, Louis 245 Paul, Saint 352 Peis,Gunter 14849,151-54 Pelagije 356 Petrova, Ada 117 Pfeffercorn, Eli 386 Philby,Kim 177 PicturePost 260 Plantinga, Alvin 19,314 Platon 400 Podhoretz, Norman 342 "podvajanje" ličnosti, teorija 300 Poe,EdgarAllan 126 Police Gazette 9 Politika (Aristotel) 120 Poljska 59,118,344,370,388 njemačka invazija na 96,210,409 Popraviti svijet (Fackenheim) 324-25 Poražene vođe (Binion) 271 Poslije Babilona (Steiner) 333 Posljednji Hitlerovi dani (Trevor-Roper) 101-05, 111,116 Rosenfeldova kritika 104-05 Potraga za povijesnim Isusom (Schweitzer) 21, 37 Povijesni Hitler (Lukacs) 22,33 Povijest holokausta (Bauer) 310 452 Povijest nacionalsocijalizma (Heiden) 166 "Povijest zla i budućnost holokausta" (Lang) 242,252 Powers, Thomas 214
"Pragmatizam, funkcija i uvjerenje u nacističkom antisemitizmu" (E. Goldhagen) 376 Predarovich, Nikolaus 65 Preobražaj (Kafka) 333-34 Pressac,Jean Claude 294-95 Preživjeli (Des Press) 317 Preživjeti u Auschivitzu (Levi) 296 Prijevoz A.H. u San Cristobal (Steiner) 9,23, 35,329 govor Hitlerova lika u 337-39,340-41,349, 357-58 kazališna izvedba 329-30 kritike na 33940 navodno okrivljavanje Židova 33942 siže 33640 "Priroda karizmatske dominacije" (Weber) 375 Proces (Kafka) 272,282 Prokhoris, Sabine 288 Propast antisemitskih političkih stranaka u carskoj Njemačkoj (levy) 378,381-82 Protagora (Sokrat) 243,247 Protokoli sionskih mudraca 94-96,373 kao priručnik za anitisemite 96 "Psihijatrijska studija o Isusu" (Schweitzer) 25-26 Psyhoanalytic Revieiv 182,185 Psihopatologija seksualnosti (Kraft-Ebing) 169 Psihopatski Bog: Adolf Hitler (Waite) 117-18, 147,319 "psihopovijesna" škola objašnjenja 318 puč iz 1923.g. 78,80,138,196,407 Pvnchon, Thomas 164 "radikalno" zlo 309-10,315-16,320-21,327 Rasne osobine njemačkoga naroda (Gunther) 205 Rat protiv Židova (Dawidowicz) 12,131,225, 388,377,403 Rath, Ernst vom 406 Raubal, afera 137-170 Annao 160-61 Gelini posljednji sati 158-59 Gerlichovo ubojstvo i 187 glasine o židovskom zavodniku i 146,162, 175-76,216-17,227 grada u "Knjizi izvora OSS-a" 216-17 Hiderovalibiu 14042,160 r Hiderova navodna neprirodna seksualnost i 14245,147,152,154,16365 Hiderova navodna preobrazba poslije 22527,230-31 Hitlerovo navodno pornografsko pismo i 167-68 Hitlerove političke ambicije i sklandal oko 138,14546,152 legenda o Hitlerovim samoubilačkim djevicamai 147 Munchner Posto 81,145 mišljenja o samoubojstvu 139,14546 mit o Hitlerovoj perverznosti i 164-70,180 nacistička stranka i zataškivanje 138-39,156, 158 odnosHider-Gelii 14044,154 policijska istraga o 13741,156-57 popis samoubojstava i 155-56,15758 pornografski crteži i 166 primitivna mržnja i 225 pripovijest o seansi u 137-38,14041 Reiter romansa i 147-54 teorija o noći koja nedostaje u 227-30 Raubal, Friedl l606l Raubal, Geli 17,31-2,4041,46,54,55,61,65,81, 197,213,215,273 grob 236 Hitler i njezina smrt 59,153,191-92 Hitlerov odnos sa 88,116,121,132,14044, 154,16162,173,175-76 karizmatičnost 158-59,160 smrt 137-39 v. i afera Raubal Raubal, Leo 229 Rauschning, Hermann 25,143,173 Razaranje Dresdena (Irving) 260 Razgledavanje crne ure (Erickson) 164 "Razgovor s princezom Stephanie von Hohenlohe" (Knjiga izvora OSS-a) 217-18 Razvoj privlačnosti (Hersev) 250 Reich, Wilhelm 186 Reichenau,Waltervon 50 Reichstag, požar u, 1933-g- 17 Reiss.Tom 252 Reiter, Mimi 137,14754,163 Resnais.Alan 285 "Revizionizam" (Irving) 23 Revolucija nihilizma (Rauschning) 25 Rhineland 89,126,196,331 Ribbentropjoachimvon 127,219 Richard III (Shakespeare) 179 Richter, v. Hohenlohe, princeza Stephanie von 453 Riefenstahl, Leni 65,147,332 Roehm, Ernst 59,85-88,138.204 Roosevelt, Franklin D. 67-68 Rosenberg,Alfred 95,207 Rosenfeld, Alvin 13-14,22 i kritika Posljednjih Hitlerovih dana 104-05 Rothermere,lord 218-19 Rubenstein, Richard 328,361 Rudolph, dr. 165 Ruether, Rosemarv 357 Rumunjska 370 Rusija v. Ruska federacija Ruska federacija 84,126-27,370,388
Hitlerova autopsija i 116-17,176-77,153 mit o preživljenju i 102 njemačka invazija na 388 SA (Smeđe košulje, Sturmabtteilung) 79,91,192, 226,263,407 Sachsenhausen 315 Sachs, Oliver 29 Sade. Marquis de 243 samoubilačke djevice 147 San ljetne noći (Shakespeare) 325 Sartrejean-Paul 286 Sasson,Vidal 310 Saudi gazette 70 Sauer (detektiv) 13741,146,157,164 Savez protiv kleveta 211 Schaber, Walter 193-94,20001 Schaubjulius 153,228,230 Schenck, Ernst Giinter 281 Schicklgruber, Alois v. Hitler, Alois 4546,5056 Schicklgruber, Maria 58,6163,174 Schiller,Johann von 381 Schindlerova lista (film) 284 Schleicher.Kurtvon 169,391-92 Schleunes, Karl 401 Schmeller, Helmut 32,354 Schraber,Walter 16 Schroeder, Christa 231 Irving i 261,263 "Schuldfrage" kontroverza 368 Schuschnigg, Kurt von 68 Scwarz,FranzXaver 13839,166 Schweiter, dr. Albert 15,21,25,37 SD(Sicherheitsdeinst) 322 Seidman, Naomi 385-86 seksualnost v. Hitler, Adolf, seksualnost Sereny,Gita 195,254-55 Seton-Watson, Hugh 118 Shakespeare, William 414 Shkaravski, dr. Faust 17077,18384 Shoah (film) 13,28337,292,29097,30002 Skroman prijedlog (Swift) 192 Slikes izložbe (Thomas) 251 Slobodarska stranka, austrijska 53 slobodna volja 314 Slučaj Therese Neumann (Graef) 198 Smali, VernaVoltz 69,173-75 Smith, BradleyF. 272 Smith, BradleyR. 272,274 Smrt Adolfa Hitlera (Bezimenski) 117 Snyder, Louis 161,353 Socijaldemokratska stranka, bavarska 78,386 Sokrat 243 Solženjicin, Alexander 415 "Sondenveg" 368 Spectator 108,143 Speer, Albert 103,179,195,250,345 Spiegel, Der 372.380,38334 Spielberg, Steven 284-85 Spinoza, Baruch 344 SS (Schutzstaffel) 78-79.209-10,300,315 HimmlerovgovoruPoznanju 24445 Hitlerov tajni govor 209-10 StaljinJ.V. 49,127,211,237-38,246,338 kult 125-26 Hitlerova autopsija i 117 Hitlerovo zlo vs. zlo 414-15 mit o preživljenju i 102 Stauffenberg,Clausvon 196 Steiner, George 9,23,35-36,242,273,282,328, 32946,352,362,370
Hitlerov glas i 33031,344-345 i Hitlerovi školski dani 334-35 izabrani narod 341,344 o Kafkinu jeziku 333-34 Maccobyjev sukov s 34849,357-58 okrivljavanje Židova i 339,34244,360-61 optužbe i napadi na 338-39 proturiječ 335-36 Vječni Žid i 344 životopis 33032 v. i Prijevoz AH. u San Cristoobal Steiner, dr. Johannes 17,40 Stennes, slučaj 87 Stern 113-14 Stern, Fritz 366,384 Stern Gang 101,104 Stern,J.P. 78,113,318-19 Stierlin, Helm 24142 Stosstruppe, Hitlerove 78 Strasser, Gregor 8637,146,16869 Ar /. Strasser, Otto 87,158,168-70,173,180,216 Strauss,Leo 400,418 Streicher,Julius 55,64,231 i čudna veza s Hitlerom 219-24 Sturmer,Der 55,64,223-24 Siiddeutsche Zeitung 83 Sučelice krajnosti (Todorov) 306 "Suđenje Hitlerovu nosu" 193,202-03,205-07, 212,220-21 Sueska kriza 1956.g. 258-59 Sun, NY 220 Siiss v. Hevdrich, Bruno Sveti krvnik: ljudska žrtva i baština krivnje (Macobv) 355 Svicis Mrtvog mora 287 svjetski rat, Drugi 259,388 kao rat protiv Židova 388 svjetski rat, Prvi 24,110,119,143 Swift,Jonathann 193 "614. zapovijed" 316,326-28,332 Šestodnevni rat 316 španjolska inkvizicija 344 "Što pokazuju nacističke obdukcije" (Kristol) 25 Tacit 115,118,127 Tajna knjiga (Hitler) 174-75 "tajni razgovori" v. Govori za stolom Tannenbaum, Mare 356 Taylor,AJ.P. 407-08,417 Telegraph (London) 255,258 Temps Modemes, lLs 286-87 teodicijski problem 313-15,327-28 teorija "velikih ljudi" 11 Tereza, majka 342 teza o dva Hidera 262-63 Theresienstadt 361 Theweleit, Klaus 143 Thomas, D.M. 251,272
