Rüdiger Bubner, E STETSKO ISKUSTVO ISKUSTVO Jedino unutar estetskog iskustva zaista susrećemo umjetnost . Estetsko iskustvo na
osnovi teorijskih prosuđivanja određuje što umjetnost jest. Zadaća estetike je u poimanju onoga što se u estetskom iskustvu zbiva,a ne onog što se pojavljuje kao umjetnost ili se klasificira kao djelo. Bubner je povijesno upućen u estetske paradigme. Ističe slobodnu otvorenost za govor samih umjetničkih djela. Bubner vlastite analize ponajprije zasniva na njemačkom idealizmu (Goethe, schiller, schlegel) ,a prije svega se osjeća obveznim nastavljati se na zasnivanje estetike u najstrožem filozofskom smis lu po Immanuelu Kantu. Bubner osporava apsolutnu valjanost Hegelova stava o umjetnosti umjetnosti kao bitno prošloj svjesno se udaljuje od Hegelovog višeg stupnjevanja onog romantičnog u umjetnosti u odnosu na simboličko. simboličko je kod Bubnera shvaćeno kao puki predstupanj prave i istinske umjetnosti. pri svojim estetskim razmatranjima oslonjen i na:Waltera na:Waltera Benjamina , Benjamina , Adorna Adorna , Gadamera. tko hoće biti apsolutno
modernim, mora se neprestano mučiti odbijanjem staroga i nadvladanoga. oblikovanja suvremene estetike moraju moraju se orijentirati s obzirom na fenomene fenomene umjetnosti kako su se razvili u moderni. Umjetnost služi kao medij u kojemu filozofija traga za osvjedočenjem u vezi s njezinim vlastitim teorijskim statusom filozofija ne iskazuje što umjetn ost jest umjetnost bi trebala pokazati što filozofija jest. Umjetnost mjestom istine smatraju Heidegger, Adorno, gadamer, walter benjamin. hermeneutička ontologija Martina Heideggera postavlja Heideggera postavlja pitanje o istini bitka. da bi se došlo do filozofije mora se spojit subjekt i objekt i zato je bitna umjetnost. Za Schellinga Za Schellinga umjetnost je kao organon
filozofije,njezino logičko oruđe. umjetnički proizvod objedinjuje subjektivno i objektivno na harmoničan način. kod schellinga posebnoj moći ljudske svijesti pripada intelektualni zor. Umjetnost je u Schellingovu sistemu iznad filozofije jer se u joj razrješavaju sve Gadamera nastavlja tu crtu organiziranja proturječnosti. hermeneutika Hansa Georga Gadamera nastavlja umjetnosti u sklopu i u korist filozofije . kako to da nam djela prošlosti još uvijek pružaju užitak? Karl Marx kaže da zreo čovjek ne smije ponovno postati djetetom, ali se ipak može radovati naivnosti djeteta . Dakle ne smijemo se vratiti djelima prošlosti al svejedno
možemo u njima uživati. Bubner dozvoljava samo jednu mogućnost neheteronomne estetike - kantovsku kritiku rasudne moći. u umjetnosti se oponaša priroda se smatralo u doba Aristotela. pojam genija imamo već kod Augustina jer umjetnik stvara svijet u malom (kao Bog). poseban odnos mimeze leži u tome a se ono rugo može nazvati sličnim onom prvom, a a zbog toga ono prvo ne postaje sličnim onom rugom. Aristotel - katarzični se učinak pročišdenja afekata ovija putem povratnog vezivanja uz realna životna iskustva. obilježje suvremenog
razdoblja je estetiziranje životnoga svijeta. moderna demonstrirala ono što je predvidio Friedrich Nietzsche ono se, što smo smatrali zbiljskim, sastoji od slika koje smo o zbilji sami stvorili
Kant
Estetsko iskustvo leži u onom osjetilnom. naglašavan subjektivno iskustvo koje je RITICI RASUDNE MOĆI odlučujući moment pri svakom promišljanju umjetnosti. u K RITICI Immanuela Kanta izvrsno provedena analiza estetskog iskustva. iskustva. teoriji se prirodno lijepoga jasno daje prednost pred umjetnički lijepim . kantovski nauk o prirodno lijepom sarži slobono tumačenje estetskog iskustva bitni uvidi Immanuela Kanta
prvi: estetsko se iskustvo identificira unutar
napetosti između osjetilne dodirnutosti i stvarateljskog postizanja učinka drugi: raskida s iluzijom da u djelima susrećemo samu umjetnost:
je Kant Immanuel je
zor mogao obuhvatiti samo na negativan načinnačin- upudenost spoznaje na materijal kojim nije mogude upravljati. Fichte ima intelektualni zor koji je zrenje samoga sebe u ostvarenju čina putem kojega nastaje ono ja ,neposredna svijest o tome da djelujem i o onom na što jelujem. Ko kanta je zor nešto poput osjetilnosti, element spoznaje kojim ne raspolažemo, najopdenitiji najopdenitiji zorovi su prostor i vrijeme. vrijeme. Kod fichtea je zor zadnji i temeljni modus u kojem ja opaža samog sebe prije negoli razvije neku samosvijest. samosvijest . Kantovski sud ukusa nije mogude objektivno utemeljiti. umjetnost nam pokazuje kakav bi svijet trebao biti za kanta je forma to što čini odredeni predmet estetski vrijednim. Kant je učinio maštu posrednikom između između drugih dviju glavnih sposobnosti uma: ćulnog opažanja opažanja i razuma. Sud ukusa postavlja se kao univerzalno važedi, kaže kaže Kant. Kant dokazuje prvo, apriornost prostora i vremena kao nužnih uvjeta nužnih uvjeta našeg našeg culnog žanja; zatim žanja; zatim apriornost uzročnosti, uzročnosti, kao nuzne pretpostavke svakog naseg naucnog organiziranja činjenica iskustva; zatim apriornostfunkcionalnog apriornostfunkcionaln og jedinstva svijesti jednog ja mislim koje nije supstancija duse, vec nuzna pretpostavka svakog znanja. Kant je zelio na nezavisnim osnovama otkriti ako je moguce,apriorne principe ukusa. U tradicionalnoj psihologiji kojom se on koristio postojale su tris posobnosti: razum, sudenje (prosudivanje) i um, koje su odgovarale: prva saznajnoj funkciji, druga osjecaju zadovoljstva i bola, a treca zelji ili volji. Kant je smatrao da te tri sposobnosti i funkcije odgovaraju trima propozicijama silogizma: razum daje prvu premisu,sudenje drugu premisu, a um zakljucak. Organ estetskog osjecaja Kant naziva zajednickim culom. Taj sensus communis je opazanje ili unutrasnje misaono shvacanje suradnje cula i uma ucovjeku. Ljepota je apsolutna, a ne upotrebna. Cista Ijepota je ona u kojoj ne vidimo nikakvu svrhu ni upotrebu. Najvisa vrsta pripojene Ijepote je p o Kantu idealna Ijepota. Kant definira genija kao kao sposobnost za estetske ideje ideje i pod tim misli slike kojima ne odgovara nikakva intelektualna ideja
Zorovi (osjetilni oblici, doživljaji) su bez pojmova (kategorije razuma) slijepi, a pojmovi bez zorova prazni."
Razum sintetizira sve ono što mi primamo zorovima i to pomoću 12 kategorija pojmova razuma izvedenih iz 12 vrsta sudova, svrstanih u 12 principa: a) princip kvantiteta → jedinstvo, mnoštvo, općenitost b) princip kvaliteta → realitet, negacija, limitacija c) princip relacija → supstancija, kauzalitet, naizmjenično djelovanje d) princip modaliteta → zbiljnost, mogućnost, nužnost
najveći princip transcendentalnog idealizma = odgovor je INTELEKTUALNI ZOR jer se u njemu pomiruju sva proturječja iz realnog svijeta SPOZNAJA = ZOR (prostor + vrijeme) + MIŠLJENJE (kategorije razuma)
Hegel estetsko se iskustvo nadomješta osjetilnom inkarnacijom duha. višeg stupnjevanja onog romantičnog u umjetnosti u odnosu na simboličko. pojavni oblici apsolutnog duha su umjetnost, religija,filozofija. umjetnost je ona koja istinu predstavlja svijesti na način osjetilnog oblikovanja. granica estetike i filozofije je granica između osjetilnog pojavnog oblika i samobitka duha. ideja ljepote prema Hegelu utjelovljena je u klasičnoj skulpturi. preokrenuo prvenstvo prirodno lijepog na umjetnički lijepim (suprotno Kantu). umjetnost cijeni upravo zbog njezinog uhovnog saržaja. neposreni se osjetilni kontakt koji je bitan za umjetnost ne može zamijeniti nikakvim prisjedanjem, p risjedanjem, teorijom i izvješdem. totalitetni karakter umjetničkog umjetničkog zora se sastoji u nepostojanju potrebe za opunom jer je osjetilnosti dovoljna. Za hegela razviti uhovno znači razoriti umjetničko. Pojavljivanje filozofije umjetnosti ujeno znači i kraj umjetnosti (jer umjetnosti je sa potrebna filozofija). uzima u obzir jela i slije tipova simbolične, klasične i romantične umjetnosti te ih raščlanjuje s obzirom na njihovu strukturalnu promjenu unutar onosa između saržaja i lika. protivi se Kantovom estetskom subjektivizmu subjektivizmu .
APSOLUTNI DUH → Umjetnost, religija, filozofija (HEGEL) → svjetski duh - predstavlja stvaralačku praosnovu svega kozmičkog zbivanja → on se javlja u svijesti čovjeka kao
objektivni duh, a u njegovim tvorevinama kao objektivni dih. Očituje se u jedinstvu tih dvaju polova kao apsolutni duh. Ako se ozbiljuje u objektivnom obliku zora, u osjetilnoj pojavnosti javlja se kao UMJETNOST. Ako se ostvaruje u subjektivnom području
čuvstava i predodžbe predstavlja RELIGIJU. Ako se ozbiljuje u čistom mišljenju (kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku) onda se javlja kao FILOZOFIJA. Umjetnost, odnosno umjetničko djelo, savršena je identifikacija realnog i idealnog, konačnog i beskonačnog. U umjetnosti se na jedinstven način ostvaruje, odnosno odražava ono "apsolutno identično" što je inače za zor nepristupačno, ali je tu dano. U ira kao nesvjesna. Umjetnost je sama umjetničkom se produktu svjesna djelatnost reflekt ira sebi svrha, nezavisna od svih vanjskih svrha. Smisao, zadatak umjetnosti, kao i filozofije,
leži u tome da prevladava pojavne suprotnosti i da ih u najvećem mogućem jedinstvu ujedini. Umjetnost je objava apsoluta, odnos no božanstva. Samo genij može stvarati umjetnička djela.
