Publije Vergilije Maron, Eneida, Globus media, Zagreb, 2005.
DATUM POČETKA ČITANJA: 16.4.2011. DATUM ZAVRŠETKA ČITANJA: 18.4.2011. Publije Vergilije Maron pripaa među autore rimske književnosti Augustova oba. Jean je o najpoznatijih i najistaknutijih autora tog doba. Rođen je 70. g. pr. Kr. u selu Anes za koje je bio
posebno vezan, kao i za seoski život i prirou opdenito. Iako obitelj nije bila imudna, Vergilije se školovao u poznatim školama te pohađao stuij retorike, meicine i filozofije. Buudi da je primjetio a mu se ne smiješi svjetla buudnost kao fizičkom raniku ili javnoj osobi, Vergilije se ponovno povukao na selo – tamo gje se najbolje osjedao – i okrenuo se pjesništvu. Najpoznatije zbirke Bukolike i Eklogame, zbirke njegovih pjesama koje govore o prirodi, miru ko je pruža seoski život jesu Bukolike pastirskih pjesama. Poznatije djelo od ovih zbirki jesu Georgike, spjev o ratarstvu u kojem Vergilije,
gotovo znanstveno, opisuje probleme ratarstva i stočarstva. Ipak, najpoznatije Vergilijevo jelo j est spjev „Eneia“ koji govori o nevoljama koje su pratile glavnog junaka, Eneju, na njegovo m putu u godini nakon Trojanskog rata. Upravo je to djelo Vergilija lansiralo na vrh ljestvice najpoznatijih rimskih pjesnika. Eneja, glavni lik po kome je djelo i dobilo ime, jedan je od poznatih Trojanskih junaka. U Vergilijevom
jelu opisuju se njegova životna ogađanja pri bijegu iz spaljene Troje i ogađajima nakon Trojanskog rata.
Djelo je inače pisano na latinskom jeziku, a čini ga 9 896
heksametara.
U prvih 7 stihova Eneje ukratko se prepričava saržaj čitavog epa, tj. oznajemo na čemu se ranja temelji i koji su uzroci njezina nastajanja. Doznajemo da je Eneja pretrpio mnoge jade radi Junonine
sržbe te a se u epu prepričava osnivanje graa u Laciji. Eneji s kojima ima i oređene sličnosti. sličnosti. I u mitu se, kao i u epu, Radnje Eneie temelji se na mitu o Eneji spominju mnoge patnje koje je Eneja proživio na putu o Italije gje je terbao osnov ati svoj grad te o ljubavi između Dio ne i Eneje koja je završila kobno po Dionu, a i Eneju, buudu a ga je preklela zajedno s njegovim potomstvom.
Kao i svaki ep, Eneia započinje invokacijom – Vergilije zaziva muzu te ju moli za obrazloženje „zbog čega i kojeg uvrijeivši boga/pravean junak i ičan tolike patnje i jae/trpjeti morao...“ Ranja počinje bez uvoa, in meias res, te započinje razvoj fabule – povezivanje motiva onim reosljeom kojim su se ogoili. U Eneii, zapravo, govorimo o sižeu, zato što se ranje ne ogađaju u trenutku pričanja, ved ih lik – Eneja – prepričava (retrospekcija). Autor pripovjeanju pristupa ka o opdepoznate činjenice. U objektivno ne naglašava neke oređene osobine, ved ih usput spominje kao epu se javljaju i oređene o ređene igresije, epizoe i opisivanja kojima se ranja usporava
U drugom pjevanju Eneie opisuje se Enejino putovanje prema Italiji. Na putu, njegov bro zahvada oluja naručena o strane Junone. Nakon što Neptun smiruje oluju, Eneja i njegovi suputnici nađu se na Kartagi gdje ih primi kraljica Didona. Tijekom gozbe, Didona moli Eneju da p riča o svojim
oživljajima u Trojanskom ratu. Tako Eneja počinje priču o tome kako su ih Grci namurili izgradnjom Trojanskog konja.
„... golema sagraiše konja nalik na brinu neku, a bješe o jelova rva. Razglase laž a je ovo za sretan im povratak zav jet, ali u utrobu konjsku ponamjeste vrle junake...“ Spominje i Laokoonta koji ih je upozoravao na opasnost koje oni sami nisu bili svjesni.
„Da je ta htjela subina, a razumni bjesmo i muri satrli bismo Ahejce, i ti bi, o trojanski grade
stajao jošte i anas (...)“ Potom priča o Sinanu (inače ahejskog roda, osoba koja je Grcima trebala otvoriti vrata Troje). Sinana dovode pred kralja gdje on priznaje svoje porijetlo i govori mu o smrti svoga prijatelja i želji za osvetom te nesredom koja ga je zbog ist e pratila (proganjan od Uliksa). Zatim priča o proricanju koje je Grcima ao Feb te o tome kako su svi previđali upravo njegovu smrt. Zbog svojih nevolja moli kralja da ga oslobodi.
„Zato te molim, o kralju, i bozima zaklinjem višnjim kojima znano je sve, poštenjem te zaklinjem čistim, ako ga igdje imade, o smiluj se tolikoj bijedi,
smiluj se nevinoj uši što toliko pati i trpi.“ Objašnjava i granju trojanskog konja. Kako su Grci, točnije Uliks, ukrao kip svevišnje Palae te morali su na neki način naomjestiti štetu stoga su izgraili. Sve su te priče, naravno, bile još jean lukav plan Grka da nadmudre Trojance i osvoje Troju. Potom opisuje Laokoontovu smrt.
„...kali zmijurine vije o Tenea pučinom tihom - grozim o svojih se riječi – spam našeg se valjajud žala, goleme krugove viju i upore k obali teže. (...)
Taa i samoga oca, ka u pomod s oružjem stiže, stegnu strahovitim stiskom i sviju se o kolo njega. Oko pasa mu dvaput i dvaput mu okolo vrata
ljuskava oviju tijela, a uzignu glave i šije. Napreže svedenik ruke i nastoji riješit se spona, sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva crni .“ Buudi a su Trojanci mislili je umro zbog toga što nisu željeli uvesti konja u Troju, omah su to olučili ispraviti, srušili ziove grada kako bi ga mogli uvesti i na kraju ga uveli u Troju. Iste su nodi Grci zauzeli Troju. „Taa nastane suton i nod nam ojuri s mora, (...) Zjapi otvoreni konj i radosni izlaze na zrak,
iz šupljine iz konjske spustivši spremljeno uže, vođe Tesanar i Stenel i strašni za nji ma Uliks, (...)
Započnu klatu po grau što omamljen sav je o vina, stražu grasku sasijeku i staju na srušena vrata, svoju očekuju vojsku i ovje se zružuju s njome.“ Tada se Eneji u snu prika zao Hektor, unakažen i u ranama poručivši mu a bježi iz gorudeg graa brz borbe i da se spasi jer za istu nema smisla.
Ipak, Eneja oluči podi u smrt za obranu svoga graa, iako mu i Pantoj, svedenik Febov, koga srede na izlasku iz kude, govori a to ne čini. Skuplja svoje junake i s njim krede u junačku borbu za izlazak iz grada.
„A eno nam graa gje gori, sinimo junački u nj i umrimo s mačem u ruci, svlaanim jean je spas ne naat se nikakvom spasu.“ „Tko bi opisao pokolj o one nodi u sječu, tko bi našao suza a one oplače patnje!“ U silnoj gužvi nailaze na Anrogeja koji isprva pomisli a su Grci, no nakon što shvati a su Trojanci, pokušava pobjedi – neuspješno. Trojanci ubija Androgeja i njegove suborce te uzimaju njihovu opremu i kredu u boj. Grci potom zarobljuju Prijamovu kderku Kasanru i maltretiraju je. Eneja i njegovi junaci, među njima i Kasanrin prosac Koreb. No Grci otkrivaju njihove lažen oore i stanu ih ubijati. Panu gotovi svi Enejevi suborci, osim njega, Pelija i Ifita.
Grci napaaju Prijamov vor. Na čelu napaa stoji Pir Neoptolem, Ahile jev sin. „Dvosjeklom sjekirom Pir na čelu čitave čete mjeeni razbija stožer gje vrata se ovratka rže, (...)
U kudi jauk i vapaj i metež i zabuna silna, nariču žene i viču, o vike im ziovi ječe, kuknjava lelek i piska po zladane iže se zvijeze. (...)
Prijama vijeh u krvi gje vlastiti žrtvenik skvrni. Opisuje i kako je Prijam umro: želio je krenuti u posljenju borbu, opremio se oružjem, ka ga je Hekuba, njegova žena, zaustavila u tome i pozvala a se priuruži njoj i njegovim kderima u posljednjim molitvama prije smrti. U to, Pir ubija njegova sina Polita pre njegovim očima. Nakon Polita, Pir ubija i Prijama i to na oltaru na kojem su se molile njegova žena i kderi. Smrt Prijama posjeti Eneju na njegovu obitelj, ponajprije oca, zatim ženu i sin a. Potom se Eneja susrede s Helenom i oluči ju ubiti. „Ona zar živa i zrava a uglea ronu Mikenu, Spartu da ugleda svoju ko kraljica slavna i sretna,
muža a vii i oca i jecu svojemu omu, (...)
Nedeš, o nikako nedeš! Pa ako i nije baš slavno ženu kažnjavati smrdu, zahvalnost ko ljustva du stedi što osloboih ga zla i kaznu izvršit po pravi.“
Eneji se zatim ukazuje Venera, njegova majka, te ga kui što je ostavio ženu, jecu i oca, a pogotvo što je ubio Helenu. Upuduje ga na mod bogovima koji su n a strani Grka te ga navodi na pravi put – onaj prema očinskom omu. U svom omu Eneja se susrede sa svojom obitelji i poziva ih na bijeg iz gorude Troje, no njegov otac to odbija.
„ Da su mi bogovi htjeli proužiti oba života om bi mi sačuvali ovaj. Ta više je negoli osta jean što vijeh ved pa i proživjeh rušenje graa. Ostat du tu, a vi mi pokažite počast i hajte, sam du se skončat, a ušman pokazat milost de meni te de mi ojedu skinut, a grob du pregorjeti lako.“ Eneja potom oluči otidi i u posljenji boj za om, ka ga žena zaustavi. „Ako mi poginut ieš, povei sa sobom i nas...“ „... kali najenom se znak neopisiv i ukaza nama: na oči ocu i majki što žalosni ržahu sina, ovom plamičak se nježan na vrhutjemena zasja...“ Taj znak natjera njegovog oca ne premišljanje i naposljetku krenu prema Enejinim lađama.
Neustrašivi Eneja u tim trenucima osjeda veliki strah za svoju obitelj. Na putu prema lađama izgubi svoju ženu Kreuzu. Naoružan se vrada u gra a je potraži, no ukazuje mu se samo nje zine sjena te mu proriče buudnost: „Dugo deš beskučnik biti i morima šarati braze, okle u Hesprersku zemlju ne ospiješ jenoga ana gdjeno se Tiber polako po plodnim poljima valja.
Tamo veselje te čeka i žena o kraljevske krvi, tamo te kraljevstvo čeka. I nemoj tugovat zbog mene!“ Eneja se vrada svojoj obitelji i suborcima te olaze prema planini Ii. Eneja u Kartazi izaziva veliki plamen ljubavi u tamošnjoj kraljici Dioni. Ona svoju ljubav priznaje svojoj sestri Ani. No buudi a se zavjetovala na vječnu ljubav pokojnom mužu Siheju, mora se suržavati velike ljubavi i strasti koje gaji prema Eneji. „Ana, ne mogu zatajit a nakon što pogiblje Sihej, bratovom rukom ubijen, poškropi krvlju penate, jeini ovaj mi ušu i sjetila moja koleba, tako da osj edam opet o negašnjeg tragova ognja. Al nek prije me bezan zemaljski najublji prožre (...)
raije nego a ika čistodu iznevjerim svetu.“ Naime, sestra ju hrabri, rekavši joj a ne može čitav život žaliti za Sihejom te a mora pustiti a je preplave osjedaje. Diona sva izvan sebe o ljubavi, pokušava Eneji pokazati svoju ljubav, no ne uspijeva pronadi pravi trenutak.
Junona potom odlazi moliti Veneru za pomod u sklapanju braka između Dione i Eneje. Iznosi joj svoj plan o oluji usred lova.
„Ka im se raziđe pratnja a lovačke razapne mreže, ja du iz oblaka crnog olujom ih zasut i tučom, bijesne du pustit munje i gromove neka zatutnje. (...)
Trojanski pako de vođa i kraljica s njime Diona sklonit u jenoj se spilji, a i ja du tamo se nadi, pa du je preati njemu i u vez bračni ih sviti, ako mi svojim umijedem zacijelo pomogneš i ti.“ I to u učini. „Ne pazi više Diona na mišljenje ostalih ljudi, ne mari ništa za ljubav u kojoj se potajno ljubi, brakom nazivajud vezu kojom se grezne u grijehu.“ „A po graovima svima po libijskim Fama se prospe, Fama, o koje na svijetu ne našlo se brže strahote: ona se kretanjem hrani i iudi biva sve jača, o straha slaba s početka, no uskoro silno uzraste, po tlu nogama gmiže, a glavu u oblake iže.“ Fama, glasina (u Vergilijevom ijelu personificirana kao božica), po grau je proširila vijest o Dioninim grijesima i zapuštanju kraljevstva zbog Eneje. Jarba, jean o Dioninih prosaca, kui Jupitera i moli ga a kazni Dionu zato što ga ne želi uzeti za muža, „ved Eneju prima za kralja.“ Jupiter se omah oglašava na tu molitvu i šalje Merkurija a upozori Eneju na zemlje italske koje, ako ih ved sam zan emaruje, ne smije uskratiti svome sinu. Tako Eneja počinje smišljati tajni bijeg iz Kartage. No, Diona primjeduje njihovo naglo spremanje za olazak, a njezine sumnje potvrđuje i Fama. Bijesna, napaa Eneju. „Zar si, o pomukli gae, pomišljao a je mogud e tolik mi sakriti zločin i tajno napustiti zemlju, zar obedanja te tvoja, zar ljubav ne rži te naša, zar ti je sasvim svejeno što zbog tog du umrijeti bijeno?“ Eneja joj se na to ispričava i pokušava opravati svoje postupke voljom bogova i subinom, n o Diona to ne prihvada, prebacuje mu sve što je za njega učinila u upozorava ga na zlo ukoliko je ostavi. Eneja to ignorira, važna mu je samo subbina njegova sina i zbog toga sa svojim rugovima olučuje napustiti Kartagu. „Čestiti nato Eneja, iako u uši je žali, pa bi i tješit je htio i brige joj blažit i boli, naloge vrši božanske i oe a oprema lađe, tužan, jer jenakom i on Dionu ljubavlju voli.“ Diona, shrvana Enejinim olaskom pokušava smisliti posljenji način kako a ga zarži te moli svoju sestru Anu neka ga preklinje da ostane.
„Tako je moli, a sestra prenesretna jauk i jae
javlja i natrag ih vrada, jer nesmiljen stoji Eneja, kukanje ne ira njega, ravnoušno sluša i glea ne smije oprijet se subi, a bog mu zatiskuje uši.“ Didona zato poželi umrijeti, paralelno s time, primjeduje zacrnjelo vino na oltaru što ju još više
potakne na smrt. Zato olazi svojoj sestri i moli ju a joj pripremi lomaču na kojoj de spaliti sve Enejine stvar zajeno s bračnom posteljom. Eneji se u snu ponovno javlja Merkur i zapovijea mu a požuri s olaskom jer Diona ima opasne namjere i smišlja mu spletke. Eneja se zato otprema i olazi iz Kartage u zoru. Dionu po njegovu olasku olučuje sama sebi zapaliti lomaču i umrijeti. Pri tom baca kletvu na Eneju i sav njegov rod. „Ako baš prokletnik onaj po ouci Jupitra boga luku spasonosnu svoju pronadi konačno mora, nek mu se ušmanin bijesni na njegovu ispriječi putu, ljute nek bojeve bije, nek rastane s Julom se sinom
tražedi pomod tuđinom, a svi nek mu izginu lju di. Kaa se napokon smiri, nek mira ne uživa toga, neka ne uživa vlasti ni željenog ugog života, nego što prije nek umre, a grob nek u pjesku mu bue. To su mi glasovi zadnji i krv nek mi zadnja ih prati!
Vi pak, o Tirci,za vječnost zamrzite ro mu i pleme, tim se oužite meni i posmrtnom pepelu mome, nek izmed naroda oba ne postoji savez ni sloga. Neka iz kostiju mojim jedanput se osvetnik rodi
koji de ognjem i mačem Darance a tjera i goni svua i vaza, ok zanje izrže u borbi nam snage. Neka se bore nam žali, nek s valima tuku se vali, mač neka s mačem se lomi i zatiru unuci pozni.“ Diona se zatim ubija na bračnoj postelji nje i Eneje, prisjetivši se svih trenutaka s njim. Dolazi joj i sestra, Ana te ju kui što joj se nije pojaala i poijelil a svoje muke s njom pa da zajedno umru. Dionu potom Junona spašava o bolne smrti. „... Iriu s Olimpa posla a joj osloboi ušu i riješi je tjelesnih spona. (...)
Reče i pram joj osiječe, i nesta iz tijela topline, život Dioni se zgasi i u zrak visoko se vine.“ Diona u ovom ijelu pokazuje svoju veliku ljubav, no na okrutan način. Zapravo, shrvana Enejinim olaskom, ona olučuje kazniti Eneju, proklinjega i želi mu najgore, no na kraju sui i sebi jer rži a njezin život bez njega više nema smisla . Na tu je njezinu odluku vjerojatno utjecala i smrt njezina prijašnjeg supruga, Siheja. Eneja se pak, ne želi suprotstaviti bogovima; raije napušta Dionu zauvijek i posveduje svoj život osnivanju svoga graa, graa koji de ostaviti svojim potomcima. No, sve to čini ne znajudi a ga je Didona proklela, zajedno s njegovim potomcima.
Božanstva su uvelike uključena u ranju; sve nejasvnode i nerealnosti opravane su postojanjem božanstava. Sve ono što se ne može objasniti. Opdenito u mitologiji božanstva im aju veliku ulogu, a buudi a se ovo ijelo također temelji na mitu, jasno je a bogovi igraju veliku ulogi, kao kreatori sudbina likovima. Eneida se sastoji od dvanaest pjevanja.
