George Orwell PREDAH Naslov izvornog izdanja izdanja George Orwell COMING UP FOR AIR S englesko engleskoga ga prevela MIA PERVAN Copyright Copyright © 1939 by Eric Blair © the Estate of the late Sonia So nia Brownell Orwell, 1986 Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 31 (186) CIP zapis dostu pan dostu pan u računalnom računalnom katalogu katalo gu Nacionalne i sveučilišne sveučilišne knjižnice knjižnice u Zagrebu pod bro jem 000902847 ISBN 978-953-320-087-3
2
GEORGE ORWELL
PREDAH
3
Mrtav je, ali se ne da. Po pularna pularna pjesma
4
PRVI DIO
5
I. Ta mi je ideja zapravo pala na pamet ono ga dana kad sam do bio novo zu balo. Dobro se sjećam toga jutra. U četvrt do osam, tako nešto, skočio sam iz postelje i uletio u kupaonicu na vrijeme da zapriječim ulaz djeci. Bilo je odurno siječanjsko jutro s prljavim, žućkastosivim nebom. Kroz kupaonski prozorčić pogled mi padne na četrdesetak četvornih metara trave okružene živicom od kaline, a u sredini gola zemlja – mi to nazivamo stražnjim vr tom. Isti takav stražnji vrt, ista živica od kaline i ista trava resi sve kuće u Ellesmere Roadu. Jedina je razlika u tome što tamo gdje nema djece nema ni gole zemlje u sredini. Dok mi se kada punila vodom, pokušavao sam se obrijati prilično tupom britvicom. Iz zrcala pogledavalo me vlastito lice, a pod njim, iz čaše s vo dom na maloj polici iznad umivaonika, umjetni zubi za to lice. Bila je to privremena proteza koju mi je dao moj zubar gospodin Warner dok ne izradi novu. A lice mi zapravo i nije tako ružno. Jedna od onih ciglastocrvenih faca što pristaje uz kosu boje maslaca i svi jetloplave oči. Nisam ni posijedio ni oćelavio, Bogu hvala, a kad stavim zubalo, ne bi se reklo da imam četrdeset pet godina. Trudeći se zapamtiti da moram kupiti nove britvice, sjeo sam u kadu i počeo se sapunati. Nasapunao sam ruke (punašne i pjegave sve do lakata), dohvatio četku za leđa i nasapunao lopatice koje inače ne mogu dosegnuti ru kom. Smeta me što sad već ima nekoliko dijelova koje ne mogu do hvatiti. Zapravo, naginjem debljini. Neću reći da sam poput pretilih sajamskih eg zemplara. Nemam više od 85 kilograma, a obujam struka, kad sam ga po sljednji put mjerio, iznosio mi je 122 ili 124 centimetra, tako nešto. No nisam 6
štono kažu »odvratno« debeo, nisam od onih ko jima trbuh visi zamalo do polovine bedara. Tek, trup mi je poširok, bačvasta oblika. Znate li kako izgleda krepak, do broćudan debeljko, tip atletski krup ne građe ko jega obično zovu Debs ili Gico, a koji je duša i srce svake veselice? Takav sam vam ja. Najčešće me zovu »Debs«. Debs Bowling. A pravo mi je ime George Bowling. No u tom trenutku nisam se baš osjećao kao duša i srce veselice. Zapitao sam se zašto sam rano ujutro gotovo uvijek mrzovoljan, premda do bro spavam i imam do bru pro bavu. Znao sam, naravno, što me smeta – ti vražji umjetni zubi. Izgledaju mi kao kljo ve uvećane vodom u onoj čaši, a cere mi se po put zuba u goloj lu banji. Gadno je kad osjetite da vam se desni do diru ju, da su vam se usne nekako zgrčile, uvenule, što li, kao da ste zagrizli kiselu abuku. Možete vi reći što hoćete, ali umjetni zubi velika su prekretnica u životu. Kad vam ispadne i posljednji prirodni zub, od zvonilo je vremenu kad ste si mogli umišljati da ste holivudski šeik. A ja sam debeo i imam četrdeset pet godina. Kad sam ustao da se nasapunam između nogu, pogledao sam nadolje. Glupo je reći da debeli ljudi ne vide vlastita stopala, ali je činjenica da ih i ja, kad se uspravim, vidim samo dopola. Nema te žene, pomislio sam dok sam sapunao trbuh, koja će me ikad više dvaput pogledati ako joj ne platim. Ali to ne znači da sam u tom trenutku oso bito želio da me ijedna dvaput po gleda. No rekao bih da sam toga jutra imao debelog razloga za dobro raspoloženje. Kao prvo, nije me čekao nikakav posao. Krntija kojom »pokrivam« svoj okrug (moram vam reći da radim u osiguravajućem društvu Leteći Salamander koje vas, uz životno osiguranje, osigurava od požara, provale, pomorskih nezgoda – svega) bila je na popravku, pa premda sam morao svratiti u londonsku ispostavu i tamo ostaviti neke dokumen te, bio sam zapravo uzeo slo bodan dan kako bih mogao otići po novu protezu. Osim toga, u zad nje mi se vrijeme još nešto mota po glavi. Imam sedamnaest funta za koje nitko ne zna – to jest nitko u obitelji. Evo kako se to dogodilo. Jedan frajer u tvrtki, neki Mellors, bio se domogao knjige Astrologija i konjske trke, u kojoj pisac kaže da sve ovisi o utjecaju planeta na boje džo kejeve odjeće. Eto, a u jednoj utrci sudjelovala je kobila zvana Gusareva Mlada, kljuse bez ikakve šanse za po bjedu, a njezin je džokej bio odjeven u zeleno – pravu boju za planete koji su u tom trenutku bili u ascendentu. Zalu đen tom astrološkom bajkom, Mellors e bio stavio nekoliko funta na kobilu, pa me na koljenima mo lio da i ja uči7
nim isto. Na kraju balade, a najviše da mu začepim gu bicu, riskirao sam deset šilinga, iako se u pravilu ne kladim. I bogme je Gu sareva Mlada po bijedila. Zaboravio sam koliko je točno iznosio zgoditak, no moj je dio bio sedamnaest funta. Taj sam novac valjda instink tivno – što je čudno, ali zacijelo ukazu je na još jednu prekretnicu u mome životu – potajno uložio u banku, a da nikome nisam ni pisnuo. Nikad dotad nisam učinio tak vo što. Do bar muž i otac bio bi ku pio Hildi (to mi je žena) haljinu i klincima cipele. No ja sam punih petnaest godina bio do bar muž i otac i to mi je počelo ići na jetra. Bolje sam se osjećao kad sam se cijeli nasapunao, pa sam se optužio u kadi i počeo razmišljati o tih sedamnaest fun ta i o tome u što ću ih utrošiti. Činilo mi se da imam dvije mogućnosti: provesti vikend s nekom ženskom ili ih mirne duše spiskati na gluposti poput cigara i duplih viskija. Upravo sam si bio natočio još malo vruće vode u kadu i zavezao se u misli o ženama i cigarama kadli začuh silnu halabuku, kao da je niz one dvije stube što vode u ku paonicu nagrnulo krdo bivola. Klinci, naravno. Dvo je djece u kući maloj po put naše isto je što i litra piva u krigli od pola litre. Izvana je do pirao zvuk divljačkog toptanja, a zatim panično zapomaganje. »Tata. Daj otvori!« »Ne mogu. Makni se odatle!« »Ali tata! Sila mi je!« »Nađi si drugo mjesto! U kadi sam.« »Ta-ta! Sila mi je!« Uzalud! Do bro sam znao što znači ta panika. WC je u kupaonici – jasno da jest, a gdje bi bio u kući poput naše? Odčepio sam kadu pa se samo površno obrisao što sam brže mogao. Kad sam otvo rio vrata, mali Billy – moj najmlađi, onaj od sedam godina – prošišao je kraj mene izbjegavši pljusku. Tek kad sam se već bio potpuno odjenuo i počeo tražiti kravatu, shvatio sam da oš imam sapunice na vratu. A to je gadno. Imate odvratan osjećaj da vam je vrat ljepljiv, i zanimljivo e kako, koliko god ga brisali spužvom, ostaje ljepljiv do kraja dana. Sišao sam u blagovaonicu neraspoložen i nabrušen. Naša blagovaonica, kao i sve blagovaone u Ellesmere Roadu, skučena je prostorijica otprilike četiri sa tri i pol, a zbog japanske vitrine od hrasto vine s dvije prazne vinske karafe i srebrnim stalkom za jaja, koji nam je Hildina majka poklonila za vjenčanje, djeluje još skučenije. Hilda je namrgođeno sje8
dila s druge strane čajnika, uspaničena kao i obično, i snu ždena viješću iz dnevnih novina News Cronicle koje su javljale da će posku pjeti maslac ili nešto slično. Nije bila upalila plin sku peć pa je soba, unatoč zatvorenim prozorima, bila užasno hladna. Sagnuo sam se i kresnuo šibicom prema peći dišući glasno, kroz nos (kad se sagnem uvijek se uspušem i počnem dahtati) – neka zna da mi nije pravo. Pogledala me iskosa kao i uvijek kad misli da se čudno ponašam. Hilda ima trideset devet godina, a kad sam je upoznao izgledala je baš kao zec. I sada tako izgleda, samo što je jako omršavjela i grdno se smežurala, a pogled joj je vječno zamišljen i zabrinut; kad se uzru ja više nego inače, pogr bi se i prekriži ruke na prsima poput stare Ciganke nad otvorenom vatrom. Spada među one koji najviše uživaju u predviđanju katastrofa. Malih, dakako. A usto se nimalo ne uzbuđuje zbog rato va, potresa, boleština, gladi i revolucija. Poskupjet će maslac, došao je ogroman račun za plin, djeci su se poderale cipele a valja platiti najnoviju ratu za radio – to je vječna Hildina žalopojka. Shvatio sam da je najsretnija kad se stane njihati amo-tamo, a ruke prekriži na prsima i tužno pogledava u mene: »Ali, George, situ acija je jako ozbiljna! Što će biti s nama? Odakle nam novaca za sve to! Imam dojam da ne shvaćaš koliko je to ozbiljno !«, i tako dalje, bez kraja i konca. Utuvila si je u glavu da ćemo završiti u ubožnici. Pritom je najsmješnije da će to, ako i završimo u ubožnici, njoj smetati mnogo manje nego meni; ustvari, bit će joj drago, jer će se ondje osjećati zaštićeno. Klinci su već bili sišli u blagovaonicu nakon što su se oprali i odjenuli brzinom svjetlosti, kao i uvijek kad nema straha da itko drugi treba kupaonicu. Kad sam sjeo za stol, već su se rječkali na temu: »Ti si to učinio. Da, jesi!« »Ne, nisam!« »Jesi!« »Nisam!« i činilo se da će tako nastaviti do podneva, sve dok im nisam naredio da začepe. Samo ih je dvoje: sedmogodišnji Billy i edanaestogodišnja Lorna. Čudni su osjećaji koje gajim prema tim klincima. Najčešće ih jedva podnosim. A slušati ono što govore upravo je nesnosno. Sad su u onoj nezahvalnoj dobi kad ih zaokupljaju stvari poput ravnala, pernica i pitanja o tome tko je do bio bolju ocjenu iz francuskoga. Inače, osobito kad spavaju, gledam ih posve drugim okom. Katkad, u ljetne večeri dok još ima svjetla, stanem nad njihove krevetiće i gledam kako spavaju okru glih lišća i svijetle kose, nekoliko nijansi svjetlije od moje, i osjetim da mi se srce uzbudilo, kao što, mislim, piše u Bibliji. Tada mi se učini da sam tek suho 9
zrno graška koje ne vrijedi ni prebite pare i da sam važan samo uto liko što sam ta mala stvorenja donio na svijet i što ih hranim dok još rastu. Ali to se dogodi samo koji put. Najčešće mi se vlastiti život učini itekako važnim, osjetim da u ovom starom panju još ima živo ta i da me čeka još mnogošto do broga. I tada mi nikako nije po vo lji predodžba o sebi kao o kak voj pitomoj kravi muzari koju šišaju mnoge žene i zahtjevni klinci. Nismo baš mnogo razgovarali za doručkom. Hilda je bila u jednom od svo jih raspoloženja tipa »ne znam što ćemo!« dijelom izazvanim poskupljenjem maslaca, a dijelom time što su bo žićni blagdani bili gotovo pri kraju i što smo još dugovali pet funta školarine za prošlo polugodište. Po jeo sam meko kuhano jaje i namazao krišku kruha džemom od naranče marke Golden Crown. Hilda uporno ku pu je taj džem. Pola kile košta pet i pol penija, a na naljepnici najsitnijim slovima piše da džem, u skladu sa zakonskim pro pisima, sadrži »stanovitu količinu neutralnog voćnog soka«. To me navelo da se gnjevnim tonom, ko jemu ponekad pribjegnem, upustim u glasno razmišljanje o »neutralnim voćkama« i u pitanje kako te voćke izgledaju i gdje po bogu rastu, sve dok se Hilda nije razbjesnila. A nije da joj smeta što joj se pod smjehu jem, nego negdje u primozgu misli da je bezočno zbijati šale na račun onoga na čemu možemo uštedjeti. Prelistao sam novine, ali nije bilo bogzna kak vih novosti. Dolje u Španjolskoj i tamo daleko u Kini kolju se kao i obično; u čekaonici jedne željezničke stanice nađene su dvije ženske noge; još se ne zna hoće li se kralj Zog uop će vjenčati. Oko deset sati, mnogo ranije no što sam kanio, konačno sam krenuo u grad. Klinci su se otišli igrati u park. Ju tro je bilo užasno hladno. Kad sam izašao iz kuće, po sapunastoj mrlji na šiji zviznuo me opak zapuh vjetra od ko jega mi se najednom učinilo da mi je odjeća pretijesna, a cijelo tijelo ljep ljivo.
10
II. Znadete li kako izgleda ulica u ko joj stanu jem – Ellesmere Road u West Bletchleyju? Ako ne znate, sigurno znate kako izgleda pedesetak isto tak vih ulica. A znate li kako se te ulice po put gangrene šire po svim predgrađima i prigradskim naseljima? Beskrajni nizovi posve istih, malih polusamosto jećih kuća – ima ih do bro ja 212 u Ellesmere Roadu, a mi smo na bro ju 191 – a sve su nalik na zgrade za socijalno ugrožene i uglavnom su još ružnije. Žbukano pročelje, obo jena ograda, živica od kaline i zelena ulazna vrata. Svaka ima svo je ime. Lovorika, Mirta, Glo gov cvijet, Mirni kutak, Moj mir, Lijepi o gled. Otprilike na svakoj pedesetoj kući neki je buntovnik, koji će po svoj prilici završiti u ubožnici, svoja vrata obojio u plavo. Osjećaj da mi je vrat ljepljiv bio me potpuno obeshra brio. Čudno je što može obična ljepljiva šija. Oduzme vam energiju, izazove osjećaj nelagode, gotovo stida, slično kao kad vam se na javnom mjestu najedanput odlijepi po plat. Toga jutra nisam imao nikakvih iluzija o sebi. Bilo mi je kao da sam stao ustranu i počeo promatrati sebe: hodam ulicom, crven u licu, sa zu balom, u jeftinom odijelu. Čovjek poput mene ne može izgledati gospodski. I s udaljenosti od sto metara odmah ćete pro kljuviti... možda ne da radim u osiguranju, nego da sam akviziter koji nudi rog za svijeću, ili pak sitni trgovac. Jer odjeća koju sam imao na sebi gotovo da je odora takvog soja ljudi. Iz nošeno sivo odijelo s uzorkom riblje kosti, plavi kaput od pedeset šilinga, polucilindar, bez rukavica. A i pogled mi je tipičan za ljude koji prodaju robu na proviziju – neotesan i drzak. U svom najboljem izdanju, kad imam novo odielo ili cigaru u ustima, mogao bih proći za kladioničara ili za krčmara, a u gorem izdanju možda za tipa koji ide od vrata do vrata i prodaje usisavače, 11
ali ćete najčešće, čim me ugledate, odmah reći: »Ovaj zarađu je pet do deset funta na tjedan.« Kad je riječ o mo jim primanjima i položaju na društvenoj ljestvici, spadam među osrednju čeljad iz Ellesmere Roada. Ulica je bila polu pusta. Muškarci su bili odjurili uloviti auto bus u 8:21, a žene su petljale oko plinskih peći. Kad imate vremena promatrati svijet oko sebe, i kad ste do bro raspoloženi, bude vam smiješno hodati tim prigradskim ulicama i razmišljati o životu tamošnjih stanovnika. Jer kakve su to ulice, molim lijepo, svi ti Ellesmere Roadi? Puki zatvori, a sve su im ćelije u istom nizu. Redovi polusamosto jećih mučilišta u ko jima bijedni mali trud benici, oni sa pet do deset funta na tjedan, drhte i strepe jer imaju šefa koji im vadi mast, ženu koja im jaše za vratom i djecu što im sišu krv kao pijavice. Kak ve li su sve glu posti izrečene o patnjama radničke klase! A meni baš i nije žao proletera. Jeste li ikad čuli za nadničara koji ne može zaspati jer se boji da će mu šef dati nogu? Proleter pati fizički, ali kad ne radi, slobodan je. A u svakoj od ovih žbukanih škatuljica čuči jadnik koji nikad nije slobodan osim kad spava i sanja da je bacio šefa u bunar i zatrpao ga gro madama ugljena. Naravno, temeljni problem ljudi poput nas, pomislio sam, u tome je što umišljamo da imamo što izgubiti. Kao prvo, devet desetina stanovnika Ellesmere Roada ima dojam da posjeduju kuće u kojima stanuju. Ellesmere Road, kao i cijela okolna četvrt, sve tamo do High Streeta, dio je golemog reketa zvanog Hesperides Estate, u vlasništvu građevinskog društva Cheerful Credit Building Society. Građevinska društva zacijelo su najlukaviji reket modernoga vremena. I osiguranje u kojemu ja radim, lupeški je posao, priznajem, ali to je barem otvorena prijevara, gdje su sve karte na stolu. No lje pota prijevare građevinskih društava u tome je što njihove žrtve misle da im ta društva čine uslugu. Oni vas mlate, a vi im ližete ruku. Ponekad pomislim da bih volio da na vrh Hesperides Estatea postave golemi kip boga građevinskih društava. Bio bi to neobičan bog. Među ostalim i dvospolac. U gornjem bi dijelu bio izvršni direktor, a u donjem trud na žena. U jednoj bi ruci nosio golem ključ – ključ ubožnice, dakako – a u dru goj rog pun voća, kako ono zovu takav rog, kornukopija, mislim, iz koje bi ispadali mali prijenosni radioaparati, police životnog osiguranja, zubala, as pirini, kondomi i valjci za ta banje vrtnih staza. Mi iz Ellesmere Roada zapravo ne posjedujemo kuće u kojima živimo, pa ni onda kad ih otplatimo. One ni tada ne postaju naše vlasništvo, riječ je tek o 12
kupnji na lizing. Cijena im je petsto pedeset, otplaću jemo kupnji otplaću jemo ih šesnaest godina, go dina, a to su kuće koje bi, da ih ku pite ku pite za go goto tovinu, vinu, koštale koštale oko tristo osamdeset. To znači da Cheerful Credit ostvari ostvari profit profit od stotinu stotinu i sedamdeset, a ne treba ni reći da iz tog posla izvuče izvu če mnogo mnogo više. U stavku stavku od tristo osamdeset ukljuuklju čen je profit profit građevinske građevinske tvrtke, ali Cheerful Credit i i sam gradi kuće i ubire profit od izgrad izgradnje, sada pod imenom Wilson &Blo &Bl oom. Jedino što mora platiti materijal. Pritom profitira i na materijalu jer pod imenom Brookes Brookes &Scatterby sam sebi prodaje opeku, pločice, vrata, okvire za prozore, pijesak, cement i – mislim – staklo. A ne bi me iznenadilo kad bih doznao da pod nekim drugim imenom sam sebi prodaje pro daje drvo od kojega izrađuje vrata i okvire za prozore. zo re. Ujedno – a to je nešto što smo zbilja mo gli predvidjeti, ali nismo, pa smo se zaprepastili kad nam je do prlo do prlo do mozga – Cheerful Credit ne ne pridržava se uvijek vlastitih ugovora. ugo vora. U doba kad su ga gradili, Ellesmere Road je gledao na Plattove Platto ve livade – ništa osobito, ali dobro mjesto na kojem su se djeca mogla igrati. Ništa nije bilo utanačeno crno na bijelo, ali se uvijek podrazumijevalo da se na tom zemljištu neće graditi. No predgrađe West Bletchley brzo je raslo; 1928. godine otvorena je tvornica marmelade Rothwell, 1933. startala je angloamerička tvornica bicikla, povećavao se broj stanovnika, a povećavale su se i najamnine. Nikad nisam uživo vidio Sir Herberta Cruma niti ijednog ijednog velikog igrača iz Cheerful Credita, ali sam bio itekako svjestan da su i njima potekle sline. Jednog lijepog dana došli su građevinari i tada su na Plattovim livadama počele nicati kuće. Mi, vezani za Hesperides, zajaukali smo od očaja; osnovano je društvo za zaštitu stanara. Uzalud! U pet minuta Crumovi Crumovi su nam odvjetnici začepili usta i Plattove su livade pretvorene u gradilište. No rafinirana smicalica, ona koja je, mislim, Crumu priskrbila naslov baroneta, bila je smicalica na men talnom planu. Zbog puste iluzije da smo vlasnici tih kuća i da smo ono što nazivaju »zainteresirane strane«, mi, namagarčene budale iz Hesperidesa i sličnih tvrtki, zauvijek smo pretvo reni u odano Crumovo roblje. rob lje. Svi smo mi čestiti kućevlasnici, a to će reći konzervativci, konzervativci, torijevci, torijevci, klimavci i du pelisci. du pelisci. Tȁ tko bi se usudio usu dio ubiti zlatnu koku! A činjenica da zapravo nismo ku ćevlasnici, da otplaćujemo svatko svoju kuću dršćući od straha da bi nešto moglo poći po zlu prije nego otplatimo zadnju ratu dodatno do datno otežava situaciju. Svi smo kupljeni, što više, kupljeni kupljeni smo vlastitim novcem. nov cem. I svaki taj potlačeni jadnik, koji rinta od ju tra do sutra da bi platio dvostruki iznos za kućicu od opeka zvanu Belle Vue, Vue, što će reći 13
Lijepi pogled, pogled, a kuća nema ni L od lijepog pogleda, ali nikom ništa - svaki taj naivni jadnik bio bi spreman poginuti na bojnom polju da zaštiti zemlju od boljševizma. Skrenuo sam u Walpole Road i došao do High Streeta. Vlak za London London polazi u 10:14. Naišavši na robnu rob nu kuću Sixpenny Ba zaar, zaar, sjetio sam se da moram mo ram kupiti britvice. Na odjelu kozmetike ugledao sam poslovođu, poslovođu, šefa odjela, ili kako ga već zovu – izderavao se na pro davačicu. Ujutro obično nema mnogo kupaca u toj rob noj kući. Uđete li čim je otvore, katkad ćete ugledati prodavačice postrojene pred poslovođom koji im čita jutarnju bukvicu tek toliko da ih dovede do vede u red za taj dan. Kažu da te velike robne kuće imaju neke tipove koji umiju majstorski peckati i ismijavati osob lje, pa ih šalju od jedne jedne do druge podružnice podružnice neka potaknu djevojke na rad. Spomenuti poslovođa poslo vođa bio je čangrizav, malen čovo uglatih ramena i nakostriješenih sijedih brčića. Upravo se bio okomio na prodavačicu zbog pogrešno uzvraćenog sitniša i režao poput kružne pile. »Ma nemoj! Nisi stigla brojiti! Naravno da nisi. Što bi se ti mučila, mu čila, a? Baš tebe briga!« Nehotice sam ulovio njezin po pogled. gled. Mora da joj je bilo neugodno što je usred tog prekoravanja promatra debeli sredovječni tip crvena lica. Okrenuo sam se brzinom munje munje hineći da me zainteresiralo nešto s obližnje tezge, koluti za zavjese, tako nešto. Poslovođa se opet okomi na prodavačicu. Bio je od onih zanovijetala koji na trenutak ostave žrtvu na miru da bi joj domalo opet skočili za vrat, poput muhe zunzare. »Nisi stigla brojiti, kažeš, a! Fućka se tebi što fale dva šilinga. Vrlo važno, a? Sitnica, jel’? Teško ti se pomučiti! po mučiti! Radiš onako kako je tebi lakše! I briga te za druge, ha?« Trajalo je to oko pet minuta, čulo ga se do pola du ćana. Nekoliko puta se okrenuo na peti ne bi li sirotica siro tica pomislila da je završio, a onda poju rio u novi napad. Stajao sam podalje od njih i pro matrao ih krajičkom oka. Prodavačica, punašno punašno djevojče od osamnaestak godina, lica okrugla kao mjesec, bila je od onih koje se uvijek prevare pri uzvraćanju sitniša. Problijedjela je pa pocrvenjela i sva se grčila, doslov no se grčila od bola, kao da ju je izbičevao. Djevojke za drugim drugim tezgama pravile su se da ne čuju. A on? Onako ružan i malen, napuhan kao pjetlić, ruku prekriženih pod skutima sakoa – čovjek bi rekao rođen za stožernog narednika, nared nika, da nije bio onako niska rasta. Jeste li pri14
mijetili kako tak ve ve nasilničke poslove poslo ve često daju kepecima? Unosio Uno sio joj se u lice cijelim tru pom tru pom i nakostriješenim nakostriješenim brkovima brko vima e da bi se mogao mogao što bolje bolje derati. A ona se crvenjela i drhtu drh turila. rila. Naposljetku, Naposljetku, kad je valjda procijenio pro cijenio da ju je dovoljno do voljno izgrdio, krenuo je dalje šepireći se po put po put admirala na palu bi, palu bi, a ja sam prišao tezgi s britvicama. On je znao da sam čuo svaku riječ, a znala je i ona, i obo je obo je su znali da ja to znam. No najgore najgo re od svega je bilo što se ona zbog mene mo rala pričinjati da se ništa nije dogo do godilo dilo i držati se na doličnoj do ličnoj distanci distan ci u opho ophođenju đenju s muškim muškim kupcima. kup cima. Morala Morala je igrati ulogu ulo gu odrasle mlade dame samo pola minu te nakon što sam vidio kako se gad otresa na nju kao da je balavica! Još je bila crvena u licu, još su joj se tresle ruke. Zamolio Zamo lio sam je da mi pokaže pokaže britvice, a ona stane petljati po ladici s jeftinim brijaćim pribo rom. Uto onaj mali gad opet krene prema nama, pa i ona i ja na trenutak trenu tak pomislismo pomislismo da se vratio u novi napad. Djevojka ustuk ne ne kao pas kad ugleda bič. No krajičkom oka neprijateljski je gledala u mene. Bio sam svjedok njezina po niženja, zato me je mrzila. Čudno! Čudno! Poku Poku pio sam se noseći britvice. »Zašto te cure to trpe?« pitao sam se. Boje se, naravno. naravno. Neka mu samo jedan put jedan put odgo od govo vore, re, lete van. A isto je gdje god se okrenete. Sjetio sam se mladića koji me katkad poslu žu je u trgovini trgovini mješovitom mješovitom ro bom. Kršan dvadesetogo dvadesetogodišnjak, dišnjak, rumen rumen kao ruža, snažnih ruku – mogao bi raditi u kovačnici. ko vačnici. A sto ji sto ji za tezgom, u bijeloj kuti, pogrbljen, trlja ruke i ponavlja: ponavlja: »Da, gos’n! Točno, gos’n! Lijepo vrijeme za ovo doba godine, go dine, gos’n! Što bi gospodinu danas bilo po volji?« – čo vjek bi pomislio: čeka da ga udarite nogom u stražnjicu. Čini to po šefo voj naredbi, dakako, jer ku pac je uvijek u pravu. A na licu mu se čita smrtni strah, jer mogli biste ga tužiti zbog neljubaznosti, a to bi značilo otkaz. Osim toga, kako može znati da niste jedan od njuškala nju škala koje tvrtka šalje u obilazak? Strah! Plivamo u strahu. To je naš element. A oni koji ne umiru od straha da će izgubiti posao, smrtno se boje rata, fašizma, komunizma komu nizma ili čega sličnog. Židovi se, pak, znoje kad pomisle na Hitlera. Palo mi je na pamet da onaj mali kopilan nakostriješenih brkova vjerojatno strepi od otkaza mno go više nego prodavačica. Sva je prilika da ima obitelj, mora je uzdržavati. Ali tko zna, možda je kod kuće krotak krotak kao janje, možda u stražnjem vrtu uzgaja krastav ce, možda pušta pušta da mu žena sjedi u krilu i da mu klinci čupkaju brkove. Isto kao što su ako je vjerovati onome ono me što čitamo – španjolski inkvizitori ili glavešine iz ru 15
skog GPU-a1 u privatnom životu bili dobri, blagi ljudi, divni muževi i očevi, privrženi svo jim pitomim pitomim kanarincima, i tako dalje. Djevojka za tezgom s kozmetičkim potrepštinama potrepštinama pro matrala me dok sam izlazio. Najradije bi me bila na mjestu ubila. Kako me mrzila zbog onoga što sam vidio! Mnogo više no što je mrzila poslovođu.
16
III. Nisko nad glavom letio nam je bombarder. Minutu--dvije činilo se da se kreće ukorak s vlakom. Nasu prot meni sjedila su dva priprosta tipa u otrcanim kapu tima, očito trgovački putnici najnižeg ranga, po svoj prilici novinski ak viziteri. Jedan je čitao Mail, a drugi Express. Po njihovom sam ponašanju vidio da me drže ednim od svojih. A tamo, na drugom kraju vagona, dva su odvjetnička vjež benika, s crnim aktovkama, razgovarali nabacujući se pravnim izrazima kojima su nas željeli zadiviti i pokazati nam da ne pripadaju običnom svijetu. Promatrao sam pročelja kuća što su promicale pored nas. Pruga iz West Bletchleyja uglavnom prolazi pokraj siromaških nastamba, ali tu vlada svojevrstan mir, pogled vam pada na mala stražnja dvo rišta sa cvijećem u teglama, na ravne krovove, žene koje vješaju oprano rublje i na krletke po zidovima. Veliki crni bombarder lagano se zanjiše u zraku i odleti dalje, nisam ga više vidio. Sjedio sam leđima okrenut lokomotivi. Jedan od one dvojice tr govačkih putnika baci brz pogled prema avionu. Znao sam što misli. Uostalom, svi to misle. Ne morate biti silno pametni da bi vas morile takve misli u današnje doba. A što ćemo kada za godinu-dvije ugledamo takav avion? Trčat ćemo u podrum, piškit ćemo u gaće od straha. Frajer odloži svoj Daily Mail. »Pobijedio je Templegate«, reče. Odvjetnički vježbenici nabacivali su se učenim gluparijama o neograničenom pravu vlasništva i nominalnim najamninama. Uto se jedan od trgovačkih putnika pipne po džepiću na prsluku i izvadi zgužvanu cigaretu mar ke Woodbine. Zatim se pipne po drugom džepiću i nagne se prema meni. »Imaš šibicu, Debs?« 17
Počeo sam tražiti šibice. Eto vidite, nazvao me »Debs«. Zapravo, zanimljivo. Načas sam prestao razmišljati o bombama i po čeo misliti na vlastito tielo, onak vo kakvim sam ga vidio toga jutra u kadi. Istina je da sam debeo; gornji mi je dio tijela go tovo točno u obliku bačvice. Ali zanimljivo je kako vam svi, pa i potpuni neznanci, bez ustezanja nadievaju uvredljive nadimke samo zato što ste malo krupniji. A što bi bilo da je čovjek grbav ili škiljav ili da ima zečju usnu – bi li ga i tada kojekakvim nadimcima podsjećali na tjelesne nedostatke? No debele etiketiraju bez ustezanja. Ja sam tip čovjeka kojega ljudi automatski tap šaju po ramenu i bubaju u rebra, a pritom gotovo svi misle da mi to godi. Nikad ne prekoračim prag bara Crown u Pudleyju (jednom na tjedan prolazim tim putem, poslom) a da me onaj magarac Waters (trgovački putnik tvrtke Seafoam Soap, koji manjeviše stalno visi u tom baru), ne mune u rebra s riječima: »U tom salu leži siroti Tom Bowling!«, što je šala koje se oni dripci u baru nikad ne mogu zasititi. Prst je u Watersa tvrd poput željezne šipke. Svi oni misle da debeli ljudi ništa ne osjećaju. Trgovački putnik iskamčio mi je još jed nu šibicu, ovaj put da pročačka zube, a zatim mi vratio kutiju. Vlak se velikom br zinom uspinjao na željezni most. Pogledao sam dolje i spazio pekarski kombi i dugački niz kamiona punih cementa. »Čudno«, pomislio sam, »ljudi ipak imaju pravo kad se smijuckaju debelima.« Činjenica je da debeo čovjek, osobito onaj koji je debeo od rođenja, to jest od djetinjstva, nije poput drugih. On kroz život prolazi kao da prebiva u drukčijem svijetu, u svijetu humoreske, premda, kad govorimo o sajamskim egzemplarima, to jest o stokilašima, pa i debljima, nije toliko ri ječ o humoreski koliko o gruboj farsi. Ja sam u životu bio i mršav i debeo i znam kako debljina utječe na čovjeka. Kao da mu ne dopušta da stvari shvaća preozbiljno. Sumnjam da čovjek koji je odu vijek bio pretio, čovjek kojega nazivaju Debsom otkako prohoda, da takav čovjek uopće zna za du boka čuvstva. Tȁ kako bi? Nikad ih nije iskusio. Nikad ne može biti dio tragičnog prizora, er prizori s debelima nisu tragični već komični. Zamislite, na primjer, de belog Hamleta! Ili Olivera Hardyja u ulozi Romea. Čudno, no nekidan, čitajući roman Uzaludna strast, kupljen u običnoj drogeriji, razmišljao sam na sličan način. Lik iz te priče ustanovi da mu je djevojka odmaglila s drugim, s frajerom o kak vima čitate u romanima – bljedolik, osjećajan, tamnokos, imućan. Sjećam se manje-više toga ulomka: 18
David je koračao amo-tamo po sobi hvata jući se za glavu. Ta vijest ga je gromila. Dugo nije mogao vjerovati da je istinita. Sheila, pa da ga je iznevjerila! Nemoguće! Tad u hipu sagleda istinu u svoj njezinoj strahoti. Nije ju mo gao podnijeti. Bacio se na pod gušeći se u suzama. Tako nekako. I to me odmah navede na razmišljanje. Vidi, vidi, ima i toga, ha? Znači, očekujemo tak ve reakcije od – nekih ljudi. Ali što bi bilo s ovak vim kakav sam ja? Pretpostavimo da Hilda ode na vikend s drugim – nije da bi me to imalo potreslo; zapravo, bilo bi mi drago znati da u njoj još ima života – ali recimo da bi me smetalo, zar bih se tada i ja bacio na pod gušeći se u suzama? Bi li to od mene itko očekivao? Nitko, s obzirom na moju debljinu. Takvo ponašanje bilo bi baš nakaradno. Vlak je vozio uz nasip. Malo ispod nas promicali su krovovi u du gačkim nizovima, mali crveni krovovi na koje će pasti bombe, blago osvijetljeni jer ih je dotaknula sunčeva zraka. Čudno kako neprestano razmišljamo o bombama. No nema dvojbe da će se to uskoro dogoditi. Vidi se i po ohrabruju ćim vijestima iz novina. Nekidan sam u News Cronicleu čitao da nam u današnje vrijeme bombarderi ne mogu nauditi. Toliko su usavršili protu avionske topove da mogu gađati i do visine od 6000 metara. Zvekan koji je to napisao očito misli da bombe ne mogu doseći tlo ako avion leti dovoljno visoko. Ili, vjerojatnije, da u tom slučaju neće pogoditi skladište oružja u Woolwichu, nego samo mjesta kao što je Ellesmere Road. »No, kad sve zbrojim i oduzmem«, pomislih, »i nije tako loše biti debeo.« Jedno je sigurno: debeo čovjek uvijek je omiljen. Nema te ustanove, od kladionice do crkve, u koju se debeljko ne bi mogao uklopiti i osjećati se kao kod kuće. A kad je riječ o ženama, s njima debeli lju di imaju više sreće no što ljudi misle. Glu po je zamišljati, a neki to čine, da su debeli muškarci smiešni u ženskim očima. Istina je da ženi nije smiješan ni jedan muškarac ako e može obrlatiti pričom kako je zaljubljen u nju. Pazite, nisam ja uvijek bio debeo. Nadebljao sam se prije osam-devet godina i otad sam ovakav. Ali činjenica je da se iznutra, u duhu, ne osjećam baš debelim. Ne! Nemojte me krivo shvatiti. Ne pokušavam se prikazati kao kakav nježni cvijetak, kao čovjek s osmijehom na licu pod kojim se skriva tužno srce i takve gluposti. Tak vi ljudi nemaju šanse u poslovima osiguranja. Priprost sam, nisam osobito osjećajan, i uklapam se u svako društvo. Sve dok na svijetu bude postojala prodaja na pro viziju, i dok se ljudi zubima i nok ti19
ma budu borili za vlastite interese ne mareći za osjećaje drugih, tipovi po put mene bavit će se osiguranjem. Ja bih u gotovo svim okolnostima znao zaraditi svo ju koricu kruha – koricu, ali ne bogatstvo – pa bih i u ratu, revoluciji, kugi i gladi znao preživjeti duže od mno gih. Takav sam. No u sebi nosim i nešto drugo, ponajviše komplek se iz prošlosti. O tome ću vam pričati drugom prilikom. Izvana sam debeo, a iznutra tanak. Jeste li ikad pomislili da u svakom debelom čovjeku čuči i onaj mršavi, baš kao što kažu da svaka kamena gromada u sebi krije skulpturu? Tip ko jemu sam bio dao šibice čačkao je zube i čitao Express. »Nisu bogzna što doznali o nogama«, reče. »I neće. Nikad ga neće uloviti«, odvrati drugi. »Kako možeš identificirati noge? Noge ko noge, zar ne?« »Papir u koji ih je umotao mogao bi ih navesti na trag«, reče prvi. Dolje pod nasipom nizali su se kro vovi, niz za krivudavim nizom krovova, i tako u nedogled, po put beskrajne ravnice. Ko jim god smjerom krenete unutar Londona, suočit ćete se s trideset pet kilometara dugačkim, gotovo ne prekinutim nizom kuća. Gospode! T ȁ zar bi nas bombarderi mogli promašiti kad dolete ovamo? Pa mi smo u samom središtu velike mete! I to vjerojatno bez upozorenja. Jer tko bi danas bio tak va budala da objavi rat? Da sam ja Hitler, poslao bih bombardere ovamo usred neke konferencije o razoružanju. I to jednog mirnog jutra dok radni narod mili preko Londonskog mosta, dok kanarinac pjeva, a starica vješa gaće na sušilo – zuuum, tras, bum! Kuće lete u zrak, iz gaća cijedi se krv, a kanarinac i dalje poje nad truplima. Bilo bi šteta, pomislih. I dalje sam promatrao beskrajno more krovova. Kilometri i kilometri ulica, prodavaonica pržene ribe, crkvica od valovitog lima, kinematografa, malenih tiskara u po krajnjim ulicama, tvornica, stambenih zgrada, dućančića, mljekarnica, elek trana – i tako u nedogled. Golem je to grad! A kako je tih! Poput velike pustopoljine bez divljih zvijeri. Ne gruvaju topovi, ne praskaju granate, nitko nikoga ne mlati gumenim pendrekom. Kad bolje promislite, u ovom trenutku, u cijeloj Engleskoj vjerojatno nema nijednog prozora spavaće sobe s kojega bi tko pucao iz strojnice. Ali što će biti za pet godina? Ili za dvije ? Ili za godinu?
20
IV. Ostavio sam dokumente u uredu. Warner nije skup zu bar, Amerikanac je, a njegova je ordinacija ili »salon«, kako voli reći, usred velike poslov ne zgrade, između fotografske radnje i veletrgovine gumene robe. Bio sam došao prerano, ali na vrijeme da ubacim nešto u kljun. Ne znam kako mi je palo na pamet da pođem u mlječnjak. Inače izbjegavam takva mjesta. Mi koji zarađu jemo između pet i deset funta na tjedan nemamo velikog izbora kad je rieč o londonskim zalogajnicama. Ako smatrate da na jelo ne treba potrošiti više od šilinga i tri penija, poći ćete u Lyons, Express Daily ili u A.B.C., ili ćete u kakvoj pivnici dobiti bijedni zalogajčić – pintu piva i komad hladne slane pite, toliko hladne da će vam biti hladnija od piva. Kolporteri pred mlječnjakom već su izvikivali naslove prvog izdanja večernjih novina. Djevojka u velikoj bi jeloj kapi stajala je iza jarko crvenog pulta i motala se oko hladnjaka, a negdje u dnu prostorije svirao je radio, trala-lala-la, metalnim zvukom. »Kog sam vraga došao ovamo?« upitao sam se kad sam ušao. Deprimira me atmosfera na takvim mjestima. Sve se sjaji, bliješti, sve e geometrijskih oblika. Kamo god pogledate sve sama zrcala, sve je emajlirano i kromirano. Sav novac troše na uređenje, a ništa na želudac. Nema tu prirodne hrane. Samo silna jela američkih naziva, neka vrsta fantomske hrane koju ne možete ni okusiti, a kamoli povjerovati da postoji. I sve to vade iz kartonskih kutija ili iz konzerva, izvuku iz hladnjaka, ili pak natoče iz slavine ili istisnu iz tube. Nema tu ni udobnosti ni privatnosti. Sjedite na visokim stolcima, jedete s dugačke visoke police, a svuda oko vas zrcala. U zraku lebde reklamne poruke, miješaju se s treštanjem radija, kao da govore kako nije važno ni jelo ni udobnost, važna je samo glatkoća i sjaj i aerodinamični oblici. Sve je danas svedeno na aerodinamičan oblik, čak i metak što ga Hitler 21
čuva za vas. Naručio sam veliku kavu i par hrenovki. Djevojka u bijeloj kapi hitne ih preda me nezainteresirano kao što bi zlatnoj ribici hitnu la mravlja aja. Vani, kolporter vikne: »Večernje ’zdanje Standarda !« Ugledao sam plakat koji mu je lepršao oko koljena: »Noge. Nova saznanja.« Eto vidite, samo noge. Dotle smo dotjerali! Nema ni dva dana otkako su u kolodvorskoj čekaonici našli ženske noge umotane u pakpapir, i sad nas bombardiraju sve novim i novim vijestima, jer naciju tako silno zanimaju te vražje noge da ih i ne treba drukčije predstavljati, samo – noge. To su jedine noge o kojima trenutno pišu u novinama. »Čudno«, pomislio sam žvačući komadić peciva, »čudno kako su ubojstva postala nemašto vita u naše vrijeme. Raskomadana tijela, udovi razbacani po kojekakvim mjestima. Ni traga onoj staroj domaćoj drami o trovanju, ni traga Crippenu, Seddonu i gospođi Maybrick. Činjenica je, valjda, da ne možemo počiniti pošteno ubojstvo uko liko ne vjerujemo da ćemo se zbog toga peći u paklu.« Zagrizao sam hrenovku i... za Boga miloga! Priznajem, nisam očekivao da će biti ukusna. Očekivao sam da uop će neće imati okusa, kao ni pecivo. Ali ovo – ma to ste trebali vidjeti! Po kušat ću vam opisati kako je to bilo. Hrenovka je, naravno, imala gumastu kožicu, a moji privremeni zubi još nisu bili najbolje prionuli uz desni. Prije no što sam ih zario u kožicu, valjalo mi ih je pomicati amo-tamo, kao da pilim. I odjednom – pras! Hrenovka mi se rasprsne u ustima poput gnjile kruške, a po jeziku mi se razlije nekakva grozna mekana tvar. Ali okus! Na trenutak nisam mogao vjero vati. Promuljao sam je jezikom i ponovno je kušao. Imala je okus po ribi! Ko basica, ona koju zovemo frankfurtskom, pa punjena ribom! Ustao sam i izašao a da kavu nisam ni taknuo. Bog zna kakav je okus imala ta kava. Vani, kolporter mi pod nos tutne Evening Standard i zaurla: »Noge! Stravično otkriće! Rezultati konjskih utrka! Noge! Noge!« Još sam jezikom muljao onu groznu smjesu razmišljajući gdje bih je mogao ispljunuti. Sjetio sam se da sam jednom čitao u novinama o tvornicama hrane u Njemačkoj gdje sve prave od nečega drugog. Oni to zovu Ersatz. Sjetio sam se da kobasice izrađuju od ribe, a ribu od nečeg drugog, jasno. Imao sam dojam da sam zagrizao u moderni svijet i otkrio od čega je zapravo načinjen. Eto kamo mi danas idemo. Sve je glatko i aerodinamično, sve je načinjeno od nečeg dru gog. 22
Posvuda celuloid, guma, kromirani čelik, plinske svjetiljke što bliješte cijelu noć, stak leni krovovi nad glavom, radioaparati što sviraju svi iste pjesme, nema više zelenila, sve je betonirano, ispod neutralnih voćki pasu lažne kornjače. Ali kad uprete prstom u zbilju, kad zagrizete u nešto tvrdo, u hrenov ku primjerice, eto što ćete do biti. Smrdljivu ribu u celuloidnom crijevu. Bombu od smeća koja vam eksplodira u ustima. Kad sam stavio nove zube, mnogo sam se bolje osjećao. Lijepo su mi i lako sjeli na desni, pa premda je smiješno reći da se zbog njih osjećate mlađim, činjenica je da su imali baš takav učinak. Po kušao sam se nasmiješiti sebi u izlogu. »Uopće nisu loši«, po mislio sam. Moj zu bar gospodin Warner pravi je umjetnik, a nije skup i ne pada mu na pamet praviti zube s kojima ćete izgledati po put frajera s reklame za kalodont. Ordinacija mu je puna velikih vitrina s umjetnim zubima – jednom mi ih je po kazao – poredanih prema veličini i boji, a on ih bira ovisno o pacijen tu, kao što draguljar bira kamenje za ogrlicu. Devet od deset ljudi smatrali bi moje zube prirodnim. U drugom izlogu ugledao sam odraz cijeloga sebe i, bog i bogme, učinilo mi se da ni u tijelu nisam tako loš. Naginjem debljini, priznajem, ali ne na padno, imam ono što krojači nazivaju »pun stas«, a nekim ženama nisu mrski muškarci crvena lica. »Još ima života u ovom starom panju«, po mislio sam. Sjetio sam se onih sedamnaest fun ta i čvrsto odlučio da ću ih potrošiti na kakvu ženskicu. Bilo je već vrijeme za kriglu piva prije nego zatvore pubove, tek toliko da blagoslovim nove zube, pa sam s osjećajem da sam bogat otišao u trafiku i kupio svoju omiljenu cigaru, onu po šest penija. Du gačka je dvadesetak centimetara i garant je od čistog havanskog lista – prava havana. To zelje raste u Havani kao valjda i svagdje na svijetu. Posve sam se druk čije osjećao kad sam izašao iz puba. Bio sam strusio nekoliko krigla koje su me zagrijale iznutra, a dim cigare što mi je lelujao oko zuba pružao mi je osjećaj svježine, čistoće, mira. Najednom me obuzelo filozofsko raspoloženje, dijelom i sto ga što nisam imao drugog posla. Sjetio sam se rata na koji sam bio pomislio ujutro, dok je bombarder letio nad vlakom. Bio sam u nekoj vrsti proročanskog raspoloženja, kao ono kad predviđate propast svijeta pa iz toga crpite svojevrstan perverzni užitak. Išao sam Strandom prema zapadu, i premda je bilo hlad njikavo, koračao sam polako kako bih uživao u cigari. Pločnikom je, kao i uvijek, kuljala svje23
tina, jedva sam se pro bijao kroz nju, a svi su na licu imali sumanut, ukočen izraz tipičan za ljude na londonskim ulicama; usto je dolazilo do uobičajenih zasto ja u prometu; između automo bila su se pro bijali veliki crveni auto busi, motori su tutnjali, trubilo se na sve strane. »Galama koja bi i mrtve pro budila, ali ne i ovu svjetinu«, pomislio sam. Imao sam do jam da sam samo ja budan u tom gradu mjesečara. Iluzija, naravno. Kad se pro bijate kroz gomilu neznanaca, ne možete ne pomisliti da su svi ti lju di tek voštane figure, a sva e prilika da te figure isto misle o vama. Nije samo meni svojstven proročanski osjećaj koji mi se stalno nameće – da je rat iza ugla i da je taj rat kraj svega. Manje-više svi imamo taj osjećaj. Rekao bih da je i među prolaznicima bilo onih koji unutarnjim okom vide praskanje granata i glib rovova. Što god pomislite, znajte da su to isto, u isti mah, pomislili milijuni lju di. No imao sam dojam da svi sto jimo na palubi u plamenu, a to ne zna nitko osim mene. Promatrao sam ta glupava lica u prolazu. »Srljaju ko guske u magli«, po mislio sam. »Nemaju pojma što im se sprema.« Bilo mi je kao da u očima imam rendgenske zrake, kao da gledam kosture u hodu. U mislima sam se prebacio nekoliko godina u bu dućnost. Ugledao sam ulicu po kojoj hodam, ali onak vu kakva će biti za pet ili za tri godine (kažu da je 1941. rezervirana za to), kad budu počele čarke. Ne, nije sve razrušeno. Tek malo izmijenjeno, oštećeno, okrhnuto, da tako kažem. I prljavo. Izlozi gotovo prazni i tako prašnjavi da se kroz njih jedva vidi unutra. U obližnjoj uličici golem krater od bombe, a jedna velika stam bena zgrada, opustošena požarom, doima se poput šupljeg zuba. Sve je neo bično tiho, a svi ljudi užasno mršavi. Ulicom maršira četa vojnika. Svi su tanki ko prut, svi vuku noge. Vodnik ima brkove nalik na otvarač za boce, a drži se kao da je progutao metlu, ali je i on mršav i kašlje kao da će ispustiti dušu. Između dva napadaja kašlja po kušava izdavati nared be kao da je još na vježbalištu. »Slušaj, Jones! Glavu gore! Što buljiš u pod? Davno su već poku pili opuške.« Odjednom, spopadne ga novi napadaj kašlja. Nasto ji ga svladati, ali ne može, presamiti se od bola i zamalo ispljune pluća. Pocrveni u licu, brk mu se objesi, a oči zasuze. Čujem zavijanje sirena i razglas iz kojega trešti vijest da su naše slav ne tru pe zaro bile sto tisuća neprijateljskih vojnika. Vidim skromni stan u potkrovlju, u Birminghamu, a u njemu petogodišnje dijete – neutješno plače, traži komadić kruha. Začujem iznenadni povik majke koja više ne može podni24
eti taj plač pa drek ne: »Dosta, gade mali!« Zatim mu zadigne pregačicu i udari ga po guzi, jer kruha nema i neće ga biti. Sve ja to vidim. Vidim plakate i redove za hranu, vidim ricinusovo ulje i pendreke i strojnice što proviruju kroz prozore spavaćih soba. Hoće li se to dogoditi? Tko bi znao! Katkad ne mogu vjero vati da hoće. A katkad si kažem da je to samo strah što ga šire novine. Ali ima dana kad u koštanoj srži ćutim da je neizbježno. Došavši do križanja Charing Cross opet začuh kolportere – izvikivali su najnovije vijesti iz večernjih novina. Nove glu parije u vezi s ubojstvom. »Noge. Izjava slavnog kirurga.« Tad mi za oko zapne novinski naslov: »Odgođeno vjenčanje kralja Zoga.« Kralj Zog! Kak vo ime! Gotovo je nemoguće ne pomisliti da tip s tak vim imenom nije crn kao noć. Upravo u tom trenutku dogodi se nešto čudnovato. To ime, a toga sam ga dana vidio nekoliko puta, počne mi se miješati s prometnom bu kom ili možda sa smradom konjske balege i probudi u meni uspomene iz prošlosti. Čudna je ta naša prošlost. Stalno je prisutna, ne prođe valjda ni sat a da ne pomislimo na nešto što se dogodilo prije deset ili dvadeset godina, a ipak nije stvarna, ona je samo niz naučenih činjenica po put onih kojima nas kljukaju u udžbenicima iz povijesti. I tada jedan slučajan pogled, zvuk ili miris, oso bito miris, pokrene nešto u nama, i bude kao da nam se nije vratio samo djelić prošlosti, nego se doista zateknemo u njoj. To se i meni dogodilo u tom trenutku. Prošlo je trideset osam godina, a ja sam opet u župnoj crkvi u Lower Binfieldu. Izvana, čini se, još hodam Strandom, još sam debeli četrdesetpetogodišnjak sa zubalom i polucilindrom, ali iznutra sam Georgie Bowling, sedmogodišnji dječak, mlađi sin Samuela Bowlinga, trgovca žitom i sjemenjem u High Streetu 57 u Lower Binfieldu. Nedjelja je ujutro, osjećam vonj crkve. I to kako snažno! Znate onaj tipično crkveni slatkasti vonj po vlazi, prašini i plijesni? Miješa se s mirisom voska, daškom tamjana, sluti se u njemu i prisutnost miševa, a nedjeljom ujutro nadjačava ga miris sapuna i odjeće od serža, no ponajviše je to slatkast vonj prašine i truleži, mješavina mirisa života i smrti. Zapravo vonj u prah pretvorenih tijela. U to sam vrijeme bio visok otprilike metar i dvadeset. Stojim na klecalu, istežem vrat ne bih li vidio ono iza klupe pred so bom, na ruci osjećam dodir majčine haljine od crnog serža. Osjećam i dokoljenke navučene preko kolje25
na – tako smo ih tada nosili – i oštar rub visokog ovratnika u kakav su me utezali nedjeljom ujutro. Ču jem hripanje orgulja i dva gromka glasa – pjevau psalam da se sve ori. Dva su muškarca u našoj crkvi predvodili koral, za pravo su to činili s toliko žara da se druge pjevače gotovo i nije čulo. Jedan od njih bio je trgovac ribom Shooter, a drugi stolar i mrtvozomik Wetherall. Obično su sjedili jedan nasuprot drugome, svaki sa svoje strane crkvene lađe, u klupama najbližim propovjedaonici. Shooter je bio malen debeljko glatkog ružičastog lica, velikog nosa, ovješenih brkova i brade gotovo spo jene s ustima. A Wetherall posve drukčiji. Visok, mršav, snažan šezdesetogodišnjak smrknuta lica i oštre sijede kose koja mu je u kratkim čekinjama po krivala cijelu glavu. Nikad nisam vidio čovjeka toliko slična kostu ru. Koža mu je bila poput pergamenta, a krupna čeljust puna žutih zuba kojima je micao gore-dolje kao da demonstrira rad desni na kakvom satu anatomije. Usprkos toj silnoj mršavosti izgledao je jak kao čelik, kao da će živjeti sto godina i do posljednjeg daha izrađivati bjesove za sve vjernike u toj crkvi. A i po glasu su se posve razlikovali jedan od drugoga. Shooter je urlao glasom očajnika, kao da mu tko drži nož pod grlom pa zove upomoć. U Wetheralla pak glas bijaše snažan, gromak, taman, dizao se iz dubina, kao da izlazi iz goleme bačve koja se kotrlja amo-tamo u podrumu. Kako god je grmio, uvijek smo znali da u rezervi ima još mnogo više glasa. Klin ci su ga zvali Gromoglasnik. Shooter i Wetherall postizali su efekt antifo nog pjevanja, osobito kad su pjevali psalme. Pritom je Wetherall uvijek imao zadnju riječ. Pretpostavljam da su u privatnom životu bili prijatelji, ali sam ih ja, kao što to djeca znadu, zamišljao kao smrtne neprijatelje koji se upinju nadglasati jedan drugoga. Shooter bi zagrmio »Jahve je pastir moj«, i tada bi se Wetherall nadovezao s »ni u čem ja ne oskudijevam« i posve bi nadglasao Shootera. Uvijek se znalo koji je od njih dvo jice glavni. Ja sam željno iščekivao psalam u kojemu se spominje Sihon kralj amorejski i Og kralj bašanski (upravo me ime kralja Zoga podsjetilo na taj psalam). Shooter bi po veo sa stihom »Sihon, kralj amorejski«, zatim se možda pola sekunde čulo okup ljene vjernike kako pjevaju »i«, a tada bi se razlegao Wetherallov gromki bas s »Og, kralj bašanski«, te po put plimnog vala prekrio sve ostale glasove. Baš bih volio da nekako možete čuti taj silni tutanj iz dubina nalik na potmuli zvuk usko trljane bačve što ga je on unosio u riječ »Og«. Čak je onome »i« znao pridodati »j«, pa sam kao sasvim mali dječak mislio da se kralj bašanski zove Jog. Ali kasnije, 26
kad sam naučio kako se pišu ta imena, stvorio sam si sliku Siho na i Oga. Bili su mi po put onih velikih egipatskih kipo va koje sam vidio na slikama iz po pularne enciklopedije – golemi kipovi visoki oko devet metara, sjede sučelice, svaki na svome prijestolju, ruke su položili na koljena, na licu im titra tajnovit osmijeh. Kako mi se sve to vratilo u sjećanje! Onaj oso bit osjećaj – jer to je bio samo osjećaj, ne bih ga mogao nazvati aktivnošću – koji povezujemo s riječi »crkva«. Onaj slatkasti vonj raspadanja, šuštanje nedjeljnog ruha, hripanje orgulja, tutanj glasova i mrlja svjetlosti što se probija kroz rupu u prozoru i polako klizi po crkvenoj lađi. Odrasli su nekako uspijevali djeci prenijeti osjećaj da je taj iznimni događaj itekako nužan. A mi smo ga uzimali zdravo za gotovo, baš kao i Bibliju koju smo u to doba do bivali u velikim dozama. Bilo je biblijskih navoda po svim zidovima, naizust smo znali čitave ulomke iz Staroga zavjeta. I danas mi je glava puna tih rečenica Izraelci su počeli opet činiti što je zlo u očima Jahvinim. Ašer sjedi, mimo prebiva u svojim zaljevima. Neka se sav Izrael, od Dana do Beer Šebe, okupi oko tebe. I ondje ga smrtno rani u slabine. Nismo razumjeli ni riječi, ali se nismo ni tru dili niti smo to željeli, za nas je to bila samo neka vrsta ljekarije neo bična okusa koju e, znali smo, valjalo progutati. Neobična litanija o lju dima s dugačkom asirskom bradom, a zvanim Šimei, Nabukodonosor, Ahito fel i Hašbadana, odjevenim u dugačke krute halje, ljudima koji na devama jašu između hramova i cedrova i čine neo bična djela. Prinose žrtve paljenice, odriješeni šeću po vatri, bivaju pribijani na križ, završavaju u kito voj utrobi. A sve to pomiješano sa slatkastim mirisom groblja, odjeće od serža i hripanjem orgulja. To je bio svijet u koji sam se vratio kad sam ugledao ime kralja Zoga. Nisam se tek sjećao toga svijeta, ne, bio sam u njemu. Naravno da takvi dojmovi ne traju više od nekoliko sekunda. Trenutak kasnije, bilo mi je kao da sam opet otvorio oči, i ponovno sam imao četrdeset pet godina, a na Strandu je vladao krkljanac. No dojam je ostao. Katkada, kad se prenemo iz razmišljanja, učini nam se da izranjamo iz duboke vode, ali meni je taj put bilo sasvim drukčije, bilo mi je kao da sam opet u 1900. godini i da udišem svježi zrak. Čak i u tom trenutku, uz širom otvorene oči, da tako kažem, sve one bu dale na Strandu što jure kao muhe bez glave, svi no vinski naslovi, smrad benzina i tutnjava motora činili su mi se manje stvarnim od nedjeljnog jutra u Lower Binfieldu, prije trideset osam godina. 27
Bacio sam cigaru i polaganim korakom krenuo dalje. Osjetio sam vonj mrtvih tijela. Na neki ga način još osjećam; opet sam u Lower Bin fieldu, a godina je 1900. Na tržnici, pokraj po jilišta, vozarev konj zabio je njušku u zobnicu. U bombonijeri na uglu teta Wheeler važe rum-kuglice za nekoliko novčića. Cestom prolazi kočija lady Rampling, a otraga, prekriženih ruku, sjedi lakaj u kožnim hlačama. Stric Ezekiel bjesni na Jo sepha Chamberlaina. Regrutni narednik u grimiznom haljetku, uskim plavim hlačama i s malom okruglom kapom, šepireći se hoda gore-do lje i suče brk. Pijanci povraćaju u dvorištu iza gostione. Vicky 2 je u Windsoru, Bog je na nebu, Krist je na križu, Jona je u kitu, Šadrak, Mešak i Abed Nego su u užarenoj peći, a Sihon kralj amorejski i Og kralj bašanski sjede svaki na svome prijestolju i gledaju se – ne čine ništa osobito, samo posto je, drže se mjesta na koja su ih postavili, poput dva stalka za drva pred kaminom ili lava i jednoro ga na grbu. Je li taj svijet zauvijek nestao? Nisam siguran. No kažem vam da se u njemu dobro živjelo. To je moj svijet. A i vaš.
28
DRUGI DIO
29
I. Svijet ko jega sam se sjetio čim sam na plakatu ugledao ime kralja Zoga bio je toliko drukčiji od svijeta u kojemu sada živim da će vam možda biti teško vjerovati da sam mu ikada pripadao. Pretpostavljam da već imate svojevrsnu sliku o meni kao o sredovječnom muškarcu crvena lica, sa zubalom, a podsvjesno vam se čini da sam i u kolievci bio na vlas isti. No četrdeset pet godina dugo je razdoblje, pa premda se neki ljudi ne mijenjaju i ne razvijaju, drugima se to događa. Ja sam se uvelike promijenio, imao sam svo jih uspona i padova, uglavnom uspona. Može vam se činiti čudnim, no moj bi se otac itekako ponosio da me sada može vidjeti. Mislio bi da je divno što mu sin posjeduje automobil i što živi u kući s kupaonicom. Čak sam i sada na malo višoj društvenoj ljestvici od one na kojoj sam odrastao, a bilo je razdoblja kad sam doticao razine o kojima nismo mogli ni sanjati u onim prijeratnim danima. Prijeratni dani! Pitam se koliko ćemo još dugo govoriti prije rata. Koliko dugo prije no što nas zapitaju: »Kojega rata«? To daleko doba o kojemu ljudi govore kad kažu prije rata za mene bi gotovo moglo biti razdoblje prije Burskog rata. Rodio sam se 1893. godine i zapravo se sjećam izbijanja Bur skog rata, a sve zbog strašne svađe što se s tim u vezi bila zametnula između moga oca i strica Ezekiela. Gajim još nekoliko uspomena što potječu iz godine prie toga događaja. Prvo čega se sjećam miris je grahorica, koji je na putu kroz popločani pro laz iz kuhinje u dućan bivao sve jači. Majka je u dovratak bila postavila drvena vratašca kako moj stariji brat Joe i ja ne bismo ulazili u dućan. Još se sjećam kako sam stajao pred njima i grčevito stezao rešetke udišući taj miris pomiješan s vonjem vlažne žbuke. Tek sam godinama kasnije nekako uspio slo30
miti vratašca i ući u dućan kad u njemu nije bilo nikoga. Iz vreće s brašnom iznebuha je iskočio miš i šmugnuo mi između nogu. Bio je bijel od brašna. Tada sam imao oko šest godina. Čini se da u najranijem djetinjstvu iznenada postajemo svjesni stvari koje su nam dugo stajale pred nosom. Počnu nam do pirati do svijesti jedna po jedna, baš kao kad se budimo iz sna. Tako sam ja, primjerice, tek u četvrtoj go dini shvatio da imamo psa. Zvao se Nailer – stari bijeli en gleski terijer iz pasmine koje više nema. Suočio sam se s njime pod kuhinjskim stolom i tek u tom trenutku shvatio da pripada nama i da mu je ime Nailer. Na isti sam način, a malo prije toga, otkrio da miris graho rica do pire s kraja prolaza, iza vratašca što vode u kuhinju. A sam dućan s golemom tezuljom, drvenim utezima i lo paticom od lima, bijeli natpis na izlo gu i zimovka u krletki koju ni s pločnika niste mogli dobro vidjeti jer je izlog uvijek bio prašnjav, sve mi se to, jedno po jedno, složilo u svijesti poput komadićaka dječje slagalice. Kako je vrijeme prolazilo, a ja bivao sve čvršći na no gama, malo sam pomalo počeo shvaćati gdje se što nalazi. Lower Binfield, u kojemu smo živjeli, ni po čemu se nije razlikovao od ostalih trgovišta s otprilike dvije tisuće žitelja. Bio je u pokrajini Oxfordshire – zamijetili ste kako stalno govorim da e bio, premda taj gradić još postoji, a udaljen je najmanje deset kilo metara od Temze. Ležao je u plitkoj dolini; od Temze ga je dijelio niski lanac valovitih brežuljaka, a iza njega su se uzdizala viša brda. Navrh tih brda nazirala se šuma u obliku nejasne plave mase, a u njoj velika bijela građevina s kolo nadom. To je bila Binfildska palača (svi su je zvali »Dvo rac«), a vrh jednog od brda nazivali su Up per Binfield, premda tu nije bilo naselja ni tada niti stotinu ili više godina prije toga. Bit će da sam imao sedam godina kad sam pos tao svjestan postojanja Binfildske palače. U najranijem djetinjstvu ne vodimo računa o udaljenostima, no ja sam već tada poznavao svaki cen timetar našeg gradića koji je, grubo rečeno, imao oblik križa s tržnicom u sredini. Naš je dućan bio u High Streetu, malo prije tržnice, a na uglu je bila bombonijera gospođe Wheeler, u kojoj smo mi djeca kupovali bombone za pola penija. Teta Wheeler, kako smo je zvali, bila je odvratna stara vještica, govorkalo se da pocucla karamele pa ih onda vrati u stak lenku, premda tome nitko nikad nije svjedočio. Niže niz ulicu bila je brijačnica s rek lamom za cigarete marke bdulla sa sličicom egipatskog vojnika. Začudo, ista se reklama rabi i dandanas. Brijačnicom se širio opo jan miris vodice za lice Bay Rum i sirijskog 31
duhana. Iza kuća dizali su se dimnjaci pivo vare. Nasred tržnice stajalo je kameno po jilo za konje, a po vodi je uvijek plutao tanki sloj prašine i pšeničnih ljuskica. Prije rata, a navlastito prije Burskog rata, cijele je godine bilo ljeto. Svjestan sam da je to varka. Samo vam pokušavam reći kak va mi sjećanja naviru u svijest. Kad zatvorim oči i pomislim na Lower Binfield iz doba prije no što sam, recimo, navršio osmu, uvijek se sjećam ljeta. Može to biti tržnica u vrieme objeda, kad je posvuda vladala snena tišina, a konj stajao s njuškom u zobnici i polako žvakao; može biti vruće poslijepodne na prostranim zelenim livadama oko grada, ili pak suton u uličici iza obrađenih parcela – uvijek taj miris duhana za lulu i divljih cvjetića što dolijeću sa živice. Donekle se sjećam i drugih godišnjih doba jer su sve moje uspomene vezane za ono što smo eli, a to je iz mjeseca u mjesec uvijek bilo drukčije. Osobito bobe na živicama. U srpnju je bilo brusnica – no one su veoma rijetke – a kupine su bile crvene i zrele, mogli smo ih jesti. U rujnu je bilo trnjina i lješnjaka. Nikad nismo mogli dosegnuti najbolje lješnjake. Slijedili su žirovi i divlje jabuke. Bilo je i manje ukusnih boba koje smo jeli kad nije bilo boljega. Bilo je gloginja - ali one nisu bogzna što – i šipaka, koji imaju ugodan, oštar okus ako im odstranite dlačice. Tru baljike su dobre u rano ljeto, osobito kad ste žedni, a do bre su i stabljike raznih trava. Tu je i kiselica, nju je dobro jesti s kruhom i maslacem. Bilo je i pekana i šumske djeteline kisela okusa. Čak su i sjemenke trputca dobre kad ste daleko od kuće a jako gladni. Joe je bio dvije godine stariji od mene. Kad smo bili sasvim mali, majka e djevojčici Katie Simmons plaćala osamnaest penija na tjedan da nas vodi u po podnevnu šetnju. Katien otac je radio u pivovari i imao je četrnaestero djece, stoga je obitelj uvijek tražila dodatne posliće. Imala je tek dvanaest godina kad je Joeu bilo sedam a meni pet, a umno baš i nije bila naprednija od nas. Obično me vuk la za ruku i zvala me »Bebek«, a imala je tek to liko autoriteta da nas natjera na pločnik, dalje od jednoprega i jo gunastih bikova, ali su joj razgovorne vještine bile gotovo jed nake našima. Odlazili smo na duge, polagane šetnje i pritom smo uvijek, dakako, brali i zobali bobe s grmova uz puteljak pored obrađenih parcela, preko Ro perovih livada pa do farme s mlinom na kojoj je bilo jezerce s vodenjacima i malenim šaranima (kad smo bili malo stariji, Joe i ja smo odlazili pecati na tom jezercu) i vraćali se gornjom binfildskom cestom kako bismo mogli proći pored prodavaonice bombona na 32
kraju grada. Ta se prodavaonica nalazila na tako zabačenom mjestu da su bankrotirali svi koji su je preuzeli, a bila je – koliko znam – tri puta pro davaonica bombona, jedanput trgovina mješovite robe i jed nom servis za bicikle, ali je silno privlačila djecu. Pro lazili smo pokraj nje i kad nismo imali novca, samo da se možemo nagledavati u izlog. Katie nije bila nimalo drukčija od nas kad je trebalo dijeliti bombone za četvrt penija i bo riti se za svoj dio. Tada ste i za četvrt penija mogli dobiti spomena vrijednih bombona. Za deset e dekagrama valjalo izdvojiti jedan peni, a bilo je i bombona zvanih Rajska mješavina. U njoj je bilo okrhnutih bombona iz raznih staklenki, a ko štala je pola penija. Bomboni zvani Dugovjeki bili su toliko dugački da ih niste mogli pocuclati u pola sata. Osam bombona zvanih Ušećereni mišići i Ušećereni praščići koštali su jedan peni, baš kao i Pištolji od sladića; velika vrećica kokica je koštala pola penija, a takozvana Nagradna vrećica s raznim vrstama bombona, »zlatnim« prstenom, a katkad i zviždaljkom, jedan peni. Danas nema Nagradnih vrećica. Mnoge vrste bombona koje smo tada ku povali zauvijek su nestale. U to je doba bilo bijelih kolačića nalik na medenjake s ko ekakvim šarama na vrhu, a postojala je i neka vrsta ružičaste kreme u ovalnoj drvenoj kutijici na koju je bila pričvršćena limena žličica, i sve je to koštalo pola penija. Ni toga više nema. Nema ni ušećerenog voća ni čo koladnih lulica pa ni šibica od šećera, a rijetko kada ćete vidjeti one zvane Tisuću čuda, koji su nam bili velika utjeha kad smo imali samo četvrt penija. A što se dogodilo s napitkom zvanim Čarolija? Postoji li još? To je bila velika boca od oko litre gazirane limunade – sve za jedan peni. I to je rat dokrajčio. Kadgod pogledam unatrag, uvijek mi se čini da je ljeto. Još osjećam do dir trave, visoke koliko i ja, i topline što dopire s tla. Osjećam i prašinu na pu teljku i toplu zelenkastu svjetlost što se pro bija kroz ljeskovo granje. Vidim i nas tro je: vučemo se puteljkom i zobljemo bobe sa živice, Katie me vuče za ruku i govori: »Hajde, Bebek!« Usto katkad podvik ne Joeu: »Joe! Smjesta dođi ovamo! Dobit ćeš ti svo je!« Joe je bio krupan dječak velike kvrgave glave i snažnih listova, uvijek spreman na opasne vragolije. Već je u sedmoj nosio kratke hlačice, debele crne čarape koje su mu sezale preko koljena i glomazne klopotave cokule kakve su u ono doba bile obavezne za dječake. Mene su tada još odijevali u haljinice, u pregačice od gru bog platna koje mi e šivala majka. Katie je na sebi obično imala groznu odrpanu parodiju od haljine za odrasle žene, koju su sestre u obitelji nasljeđivale jed na od druge. 33
Imala je i smiješno velik šešir iz ko jega su joj virili konjski repići i dugačku zaprljanu suk nju što se vuk la po tlu, a pod njom cipele s pucetima, izlizanih potpetica. Bila je malena, zericu viša od Joea, ali je sasvim pristojno obavljala dužnost paziteljice. U obiteljima poput njezine starije dijete počne »ču vati« mlađu braću i sestre čim se odbije od sise. S vremena na vrijeme nastojala e ponašati se poput odrasle oso be i prave dame, a znala nas je ušutkati riječima kojima nismo smjeli protusloviti. Kad bismo kazali: »Baš me briga«, smjesta bi odverglala: Taj tvoj prijo BAŠ ME BRIGA Umro je ko suha figa. U lonac ga stavili, za objed ga skuhali, Prav mu budi, nek se friga.
Kad bismo je nazvali kakvim pogrdnim imenom, od vratila bi: »Od pogrda se ne umire«, ili pak, ako bismo se hvalisali: »Tko visoko leti nisko pada«. To se obistinilo jednog dana dok sam se junačio hineći da sam vojnik, pa upao u kravlju balegu. Njezini su stanovali u prljavoj rupi, u siro tinjskoj uličici iza pivovare. Ulica je vrvjela djecom – bilo ih je kao pljeve. Svi u Katienoj obitelji uspjeli su izbjeći ško lovanje, što u ono doba nije bilo nimalo teško, pa su djeca obavljala kojekakve sitne poslove goto vo od trenutka kad bi prohodala. Jedan od njezine starije braće bio je osuđen na mjesec dana zatvora zato što je krao repu. Katie nas je prestala izvoditi u šetnju go dinu daha nakon što ju je majka uposlila, kad je Joe navršio osmu i postao prenaporan za tako mlado biće. Bio je otkrio da u njezinoj kući po petero njih spava u istom krevetu, pa joj se zbog toga rugao na mrtvo ime. Jadna Katie! U petnaestoj je rodila prvo dijete. Nitko nije znao tko mu je otac, a sva je prilika da ni ona nije bila sigurna tko bi to mogao biti. Mnogi su vjerovali da je to bio jedan od njezine braće. Dijete je primljeno u ubožnicu, a Katie je otišla služiti u Walton. Nedugo zatim udala se za nekog kotlokrpu, što je čak i za njezine značilo pasti s konja na magarca. Posljednji put sam je vidio 1913. godine. Vozio sam se bicik lom kroz Walton, te prošao pokraj nekoliko groznih daščara uz željezničku prugu, s ogradom od dužica bačava. Tu su se u određena godišnja doba znali utaboriti Romi kad bi im po licija do pustila. Uto iz jedne od daščara iziđe smežurana vještica od žene, rek 34
lo bi se pedesetogodišnjakinja, raspuštene kose i čađava lica, i stane otresati krpeni prostirač. Bila je to Katie. Imala je dvadeset sedam go dina.
35
II. Četvrtak je bio sajmeni dan. Ljudi lica okruglih po put bundeve, u prljavim kutama i glomaznim čizmama prekrivenim osušenom kravljom balegom ranim su jutrom dovodili stoku na trg tjerajući je ljeskovim prutom. Trgom je satima vladala silna galama: lajali su psi, sk vičale svinje, pucketali bičevi i odjekivale kletve kamiondžija koji su se pro bijali kroz svjetinu dok su oni koji su pazili na stoku vikali i mahali prutovima. Najbučnije je bilo kad bi na trg dotjerali bika. A meni se već tada činilo da su biko vi uglavnom bezo pasne poslušne životinje kojima je samo do toga da se u miru smjeste u svoje odjeljke, ali je prevladavalo mišljenje kako bik nije bik ne uspije li uzbuniti žitelje, izmamiti ih iz kuća i natjerati ih da ga stanu ganjati po ulicama. Katkada bi se poneka prestravljena životinja, većinom polustasala ju nica, odvojila od stada i šmugnula u pokrajnju uličicu, i tada bi onaj tko bi joj se zatekao na putu istrčao nasred ulice, po čeo lamatati rukama kao krilima vjetrenjače, te vikati: »Vu! Vu!« To je navodno moglo hipnotizirati životinju. Koliko znam, plašilo ju je. U rano prijepodne u očev su dućan dolazili farmeri procijeniti kakvoću sjemena prosijavajući ga kroz prste. A otac zapravo nije mnogo trgovao s farmerima, jer nije imao kamione za dostavu i jer im nije mogao davati dugoročne zajmove. Uglavnom je sklapao sitne poslove, prodavao hranu za perad, krmu za konje i slično. Stari Brewer, vlasnik farme s mlinom, škrti gad krat ke sijede bradice, prostajao bi u dućanu punih pola sata, pipkao kukuruz za perad i zatim ga tobože nehotice istresao sebi u džep te izašao iz dućana ne ku pivši ni zrna, dakako. Navečer su pivnice bile pune pijanaca. Pinta piva koštala je dva penija i bila je ukus na i krepka za razliku od današnje. Svakog četvrtka i subote navečer, za vrijeme cijelog Burskog rata, u bar gostionice 36
George zalazio je narednik za novačenje, uparađen i spreman razvezati kesu. Sljedećeg smo ga jutra katkad viđali kako odvodi ovog ili onog budalastog radnika s farme, većinom kakvog krupnog mladića crvena lica koji mu je prethodne večeri, pijanom, ukrao šiling, pa sad mora platiti dvadeset funta ne bi li se izvukao iz škripca. Gledajući ih kako pro laze, ljudi su stajali pred kućom i odmahivali glavom kao da je riječ o spro vodu. »Vidi vraga! Uvo jačio ga! Pomislite samo! Tako krasnog mladića!« To ih je šokiralo. Vojačenje mladića za njih je bilo isto što i djevojačko prostitu iranje. Imali su veoma čudan odnos prema ratu i vojsci. Živjeli su u do brom engleskom uvjerenju da su engleski vojnici običan ološ i da će svi koji pođu u rat skončati od pića i završiti u paklu, ali su istovremeno bili veliki rodoljubi, vješali englesku zastavu na prozor i čvrsto vjerovali da Englezi nikad nisu izgubili ni jednu bitku i nikad neće. U to su vrijeme svi, čak i ne konformisti3 pjevali sentimentalne pjesme o zadnjoj crti bojišnice i mladom vojniku koji gine boreći se daleko od domovine. Vojnici iz tih pjesama, mladi kao rosa, mahom su ispuštali dušu »pod kišom metaka i granata«. To me zbunjivalo kad sam bio klinac. Razumio sam riječ metak, ali mi se predodžba o »kiši granata« činila neobičnom. Kad je osvojen Mafeking 4, zamalo su poludjeli od radosti, a bilo je trenutaka kad su vjerovali u priče da Buri bacaju dje cu u zrak i nabadaju ih na bajonete. Starome Breweru je bilo toliko dojadilo slu šati kako klinci za njim viču »Krooger!«, što je engleski izgovor imena velikog burskog vođe, da je potkraj rata obrijao bradu. Odnos ljudi prema vladi bio je gotovo isti. Svi su se smatrali istinski lojalnim Englezima, svi su se kleli da je Vicky najbolja kraljica na svijetu, da su stranci smeće, ali istovremeno nikome nije padalo na pamet plaćati porez, čak ni dopusnicu za držanje psa, ako su to ikako mogli izbjeći. Lower Binfield je prije i poslije rata bio izborni okrug Liberalne stranke. Za vrijeme rata organizirani su izvanredni izbori na kojima su pobijedili kon zervativci. Bio sam premlad da shvatim o čemu je riječ, govorio sam da sam konzervativac samo zato što su mi se plave zastavice sviđale više od crvenih, a toga se najviše sjećam zbog pijanca koji se bio skljo kao pred gostionicom George. U općem uzbuđenju nitko nije obraćao po zornost na nj, pa je satima ležao na žarkom suncu, u krvi koja je, kad se sasvim osu šila, bila grimizno crvena. U izbornoj godini 1906. bio sam već dovoljno star da manje-više razumijem o čemu je riječ, a tada sam već bio liberal, jer su i svi oko mene bili 37
liberali. Konzervativnog kandidata su ganjali pola kilometra i bacili ga u baru punu vodene leće. Ljudi su u to vrijeme ozbiljno shvaćali politiku. Počeli bi skupljati pokvarena jaja tjednima prije izbora. Bio sam još jako mali kad je izbio Burski rat, ali se sjećam žestoke prepirke između oca i strica Ezekiela. Stric Ezekiel je imao malu prodavaonicu ci pela u jednoj od ulica iza High Streeta, a usput je povremeno popravljao obuću. Nije to bio bogzna kako unosan posao, i činilo se da postaje sve neunosniji, ali stricu to nije previše smetalo jer je bio neženja, očev polu brat, i mnogo stariji od oca, najmanje dvadesetak godina. Svih je petnaest godina koliko sam ga poznavao izgledao na vlas isto. Bio je naočit starac, vrlo visok, bijele kose i najbjeljih zalizaka koje sam u životu vidio – bijelih poput pahuljica čkaljeva cvijeta. U razgovoru bi se obično uspravio – pretpostav ljam da je to bila reakcija na stalnu nagnutost nad poslom – pa bi se potapšao po kožnoj pregači, sasuo vam u lice svoje mišljenje, da bi se na kraju nasmijao sablasnim grohotom, kao da kokodače. Bio je istinski liberal iz devetnaestog stoljeća, od onih koji vas upitaju što je Gladstone 5 rekao 1878., da bi vam zatim sam odgovorio na vlastito pitanje, a usto jedan od rijetkih ljudi u Lower Binfieldu koji su tijekom cijeloga rata ustrajali u istom mišljenju. Vazda je osuđivao Joea Chamberlaina 6 i neke iz ekipe koju je nazivao »vucibatinama iz Park Lanea«7. Još ga čujem: prepire se s ocem. »Oni i njihov dalekometni Imperij! Ma neka ga šire koliko ih volja, samo da bude što dalje od mene. He-he-he!« A zatim očev glas, tih, zabrinut, promišljen, odgovara mu postiđen sramotnim ponašanjem Bura prema crnim vojnicima u britanskim redovima. Otprilike tjedan dana nakon što je stric Ezekiel izjavio da po država Bure i da zagovara Englesku bez imperijalnih preten zija, gotovo više i nisu razgovarali. Posvađali su se i kad su po čele kolati glasine o zvjerstvima. Te su priče jako mučile mog oca, pa se nije ustezao spominjati ih stricu. »Bio ti za malenu Englesku bez imperijalnih pretenzija ili ne, ne misliš valjda da je u redu što Buri bacaju djecu u zrak i dočekuju ih na bajonete, pa makar to bila i crnačka djeca?« pitao je otac. No stric Ezekiel mu se samo nasmijao u brk. »Varaš se!« odvratio je. »Ne bacaju Buri djecu u zrak, to rade britanski vojnici!« Pritom bi svako malo zgrabio mene – tada sam valjda imao pet godina – da mu zorno predoči vlastite riječi. »Bacaju ih u zrak i nabadaju na bajonete kao da su žabe, kažem ti! Kao što bih ja mo gao baciti ovog malca!« I zatim me digao u zrak praveći se da će me ispustiti iz ruku, a ja sam jasno vidio 38
sebe – letim kroz zrak i padam, tras!, na vršak bajonete. Otac je bio sasvim druk čiji od strica Ezekiela. Ne znam mnogo o djedu i baki, umrli su prije nego sam se rodio, samo znam da je djed bio postolar i da e u poodmakloj dobi oženio udovicu nekog prodavača sjemenja i da smo tako dobili njegov dućan. Taj posao nije baš odgovarao mome ocu, ali ga je on odlično svladavao radeći od ju tra do mraka. Ne sjećam se da sam ga ikad – osim nedjeljom i vrlo rijetko podvečer u tjednu – vidio bez tragova brašna na nadlanicama i u borama na licu, kao i na onome što mu bijaše ostalo od kose. Oženio se kad je već bio zašao u tridesetu, a prvo moje sjećanje na nj potječe iz doba kad je imao četrdeset godina. Bio je sitan, siv, tih čo vječuljak, uvijek u košulji i bijeloj pregači, vazda brašnjav. Imao je okruglu glavu, pljosnat nos, čupave brkove, naočale i kosu boje maslaca, baš kao i ja, ali nije više imao mnogo kose, a i ono što mu je ostalo uvijek je bilo brašnjavo. Djed se bio prilično obogatio ženid bom za imućnu udovicu, pa je moj otac pohađao školu u Waltonu, kamo su farmeri i dobrostojeći trgovci slali svoje sinove. Stric Ezekiel se pak volio hvaliti da nikad nije išao u školu, da je sam naučio čitati uz svjetlost lo janice, poslije posla. No bio je mnogo življeg uma nego moj otac, mogao je razgovarati s kim god je htio, a znao je kao iz ru kava sipati citate iz Carlylea i Spencera. Otac je bio tromijeg uma, nikad nije volio »učiti iz knjiga«, tako je go vorio, a engleski mu je bio loš. Opustio bi se tek nedjeljom popodne, kad bi sjeo kraj kamina u dnevnoj sobi da »pošteno pročita« nedjeljne novine. Najmilije su mu novine bile People, dok je majka više voljela News of the World, u kojima je bilo više vijesti o ubojstvima. Kao da ih sada vidim: nedjelja popodne, ljeto, dakako, uvijek ljeto, u zraku još lebdi miris pečene svinjetine s povrćem, majka sjedi s jed ne strane kamina, počela je čitati vijest o najnovijem ubojstvu, ali već pomalo pada u san, otvorenih usta, a otac sjedi s druge strane, u papučama i s naočalama, polako se probija kroz beskrajne stupce zamrljanog tiska. I onaj ugodni osjećaj da je ljeto svuda oko nas, da na prozoru cvate geranij dok odnekud guguće čvorak, a ja ležim pod stolom, s ilustriranim časopisom, pretvaram se da je stolnjak šator. A poslije, za večerom, dok žvače rotkvice i mladi luk, otac zamišljeno raspreda o onome što je pročitao, o požarima i brodolomima i skandalima u visokom društvu, o novotarijama poput letećih strojeva i o čovjeku ko jega je progutao kit u Crvenom moru (vidim da se ta »patka« iz nedjeljnih novina ponavlja otprilike jedanput u tri godine), i kojega su poslije tri dana 39
izvuk li živog živcatog, po bijeljelog od kitove želučane kiseline. Otac je uviek pomalo sumnjao u tu priču, kao i u leteće strojeve, ali je inače vjero vao u sve što bi pročitao. Do 1909. go dine nitko u Lower Binfieldu nije vjero vao da će ljudi jednoga dana moći letjeti. Službena je doktrina bila da bi nam Bog bio dao krila da je želio da letimo. Stric Ezekiel nije mogao a da ne ot povrne kako bi nam Bog bio dao kotače da je želio da se vozimo, ali čak ni on nije vjerovao u leteće strojeve. Misli o tak vim čudesima zaokupljale su oca samo nedjeljom popodne i možda jednom na tjedan kad bi navečer svratio u gostionicu na pola pinte piva. Inače je uvijek bio manje-više pretrpan poslom. Zapravo i nije imao toliko posla, ali je uvijek bio nečim zauzet, što u sjeniku iza stražnjeg dvo rišta gdje je ku burio s vrećama i balama žitarica, što u prašnjavoj prostorijici iza tezge, gdje je batrljkom olovke zbrajao i oduzimao upisujući izdatke u bilježnicu. Bio je veoma pošten i vrlo uslužan, bilo mu je jako stalo da svojim kup cima osigura kvalitetnu robu i da nikoga ne prevari, što ni u ono vrijeme nije bio najbolji način za uspjeh u poslu. Bio je kao stvoren za malog državnog službenika, upravitelja pošte, recimo, ili za šefa željezničke stanice u kakvom pokrajinskom mjestancu. No nije imao ni smjelosti ni poduzetnosti da se upusti u zajmove i proširi opseg posla, a ni mašte za smišljanje novih ponuda »u lepezi«. O tome najbolje svjedoči činjenica da je za onu mrvu mašte koju e ikad pokazao – izum nove sjemenske mješavine za ptice u kavezu, koju je nazvao Bowlingovom mješavinom, i koja je bila poznata u okrugu od goto vo pet milja – zapravo bio zaslužan stric Ezekiel. Stric Ezekiel je jako volio ptice, pa je u svome mračnom dućančiću imao svu silu češlju gara. Tvrdio je da perje ptica zatočenih u krletki gubi boju zbog jednolične ishrane. Otac je pak u dvorištu iza dućana imao komadićak zemlje na kojoj je pod žičanom mrežom uzgajao dvadesetak vrsta trava pa ih sušio, a njihovo sjeme miješao sa standardnim sjemenjem za kanarince. Zimovka Jackie, koja je visjela u izlogu, bila je neka vrsta reklame za Bowlingovu mješavinu. I doista, za razliku od većine zimovki u krletki, Jackieno perje nikad nije gubilo boju. Majka je, otkad je se sjećam, bila dobro potkožena. Od nje sam sasvim sigurno naslijedio poremećaj hipofize ili tako nešto zbog čega sam sklon debljanju. Bila je krupna, malko viša od oca, kose mnogo svjetlije od njegove, a voljela je nositi crne haljine. Ali sjećam se da je – osim nedjeljom – uvijek ima40
la pregaču na sebi. Bilo bi pretjerano, iako ne sasvim po grešno, reći da je se ne sjećam druk čije nego kako kuha. Kad se zagledamo u malo dalju prošlost, učini nam se da svi sto je kao da ih je tko zakočio na određenom mjestu, u određenom položaju. Imamo do jam da svejednako obavljaju iste radnje. Tako kad pomislim na oca, uvijek ga se sjećam za tezgom, kosa mu je puna brašna, zbraja i od bija izdatke batrljkom tintane olovke koju vlaži jezikom, baš kao što se strica Ezekiela sjećam kao čo vjeka sablasno bijelih zalizaka, isteže se i lupka prstima po kožnoj pregači, a kad se sjetim majke, vidim je za ku hinjskim stolom, brašnjavih nadlak tica, kako valja tijesto. Znate li kako je u ono vrijeme izgledala ku hinja? Golema, prilično mračna prostorija kamenog poda i niskog stropa pojačanog debelom poprečnom gredom, a ispod nje podrum. Sve je bilo golemo, ili se meni tako činilo kad sam bio klinac. Velik kameni sudoper koji nije imao slavinu nego željeznu crpku, vitrina što je prekrivala cijeli zid i sezala do stropa, divovski šted njak koji je gutao pola tone ugljena na mjesec, a trebalo vam je sto godina da ga ošmirglate. Za stolom majka, valjkom razvlači golemu plahtu tijesta. A ja puzim po podu, spotičem se o hrpice drva za potpalu, o grude ugljena i zamke za gamad (imali smo ih u svim mračnim kuto vima, a gamad smo mamili pivom), te svako malo prilazim stolu da štogod gricnem. Majka nam nije dopuštala da jedemo između obroka. Kad bismo je molili, uvijek je govorila: »Bjež’ od mene! Pokvarit ćeš si večeru. Oči su ti veće od želuca.« No po vremeno bi nam ipak dala tanki komadićak ušećerene korice od naranče. Volio sam je gledati kako razvlači tijesto. Uvijek je div no promatrati nekoga tko se razumije u svoj posao. T ȁ pogledajte ženu koja doista zna kuhati. Izraz lica joj je oso bit, svečan, usredotočen na posao, zadovoljan, kao u svećenice pri svetom obredu. A ona je u vlastitim očima bila baš to, dakako. Imala je debele, ružičaste, snažne nadlaktice, gotovo uvijek posute brašnom. Kad je kuhala, svi su joj pokreti bili čudesno precizni i čvrsti. Pjenjače, sjeckalice i valjci za tijesto u njezinim su se rukama savršeno pokoravali njezinoj volji. Kad ste je vidjeli kako kuha ili mijesi kolače, znali ste da je du šom i tielom u svom svijetu, zabavljena onim što doista razumije. Za nju zapravo nije postojao vanjski svijet osim ono ga o kojemu je čitala u nedjeljnim novinama i kad bi s vremena na vrijeme dočula kakvo naklapanje. Premda je čitala više nego otac, a za razliku od njega i pokoji ro mančić, bila je nevjero jatno neuka. To sam shvatio već u desetoj godini. Siguran sam da vam ne bi bila 41
znala kazati leži li Irska istočno ili zapad no od Engleske, a sumnjam da je znala kako se zove premijer u trenutku kad je izbio Prvi svjetski rat. Što više, nije to ni željela znati. Kasnije, kad sam čitao knjige o orijentalnim zemljama u ko jima prak ticiraju poligamiju i o haremima u koje zatvaraju žene i drže ih pod paskom crnih eunuha, zamišljao sam kako bi se sablaznila da čuje za takve običaje. Gotovo joj ču jem glas: »Nevjerojatno! Zatvaraju žene! Pa nisu normalni!« A nije ni znala što je eunuh. I zapravo je živjela u prosto ru jednako skučenom i gotovo jednako zatvorenom kao i osrednja zenana8. Čak je i u našoj kući bilo kutaka u koje nikad nije nogom kročila. Nikad nije odlazila u sjenik iza dvorišta, a rijetko je kada zalazila u dućan. Ne sjećam se da je ikad poslužila ijednoga kupca. Ne bi bila znala gdje se što nalazi, a sva je prilika da nije znala razlikovati pšenicu od zobi dok ih ne bi vidjela samljevene u brašno. Tȁ čemu? Dućan je bio očeva briga, »muški posao«, pa nju nije previše zanimala ni novčana strana tog posla. Njezin zadatak, »ženski po sao«, bio je da se brine za kuću, za kuhanje, pranje odjeće i za djecu. Pala bi u nesvijest da je vidjela oca ili bilo koga od muškog roda kako si prišiva puce. A kad je riječ o rasporedu dnevnih obroka i ostalih poslova, naša je kuća bila jedna od onih u kojoj sve savršeno klapa. Ili ne, klapa nije prava riječ jer navodi na pomisao o nečemu mehaničkom. To je bilo više nalik na neku vrstu prirodnog procesa. Znali smo da će doru čak biti na stolu sutradan ujutro kao što smo znali da će ujutro izaći sunce. Mati je cijeli život lijegala u devet a ustajala u pet, pa bi svako odstupanje od toga bila smatrala po malo nedoličnim, dekadentnim, nastranim i aristokratskim. Premda joj nije smetalo što plaća Katie Simmons da Joea i mene izvodi u šetnju, nizašto na svijetu ne bi pristala na kućnu pomoćnicu. Čvrsto je vjerovala da plaćena pomoćnica gura prašinu pod tepih. Naši su obroci uvijek bili na stolu točno u minutu. A bili su obilati: kuhana junetina s okruglicama, pečena junetina s jorkširskim po pečcima, kuhana ovčetina s kaparima, svinjska glava, pita od jabuka, kolač s grožđicama, rolada s marmeladom – sve uz smiješak, prije i poslije. Još je važio stari način odgoja djece, premda je brzo izlazio iz mode. Roditelji su, u teoriji, još šibali djecu i slali ih na spavanje o kruhu i vodi, a mogli su vas otjerati od stola ako ste preglasno mljackali, zagrcnuli se ili ako niste htjeli esti nešto što se smatralo »zdravim« ili pak ako ste drsko odgovarali. U našoj obitelji zapravo i nije bilo mnogo discipline, a majka je bila stroža od oca. Iako je uvijek ponavljao da je »šiba iz raja izašla«, otac je bio pre blag prema 42
nama, oso bito prema Joeu, koji se od početka pokazao silno svo jeglavim. Uvijek je govorio da će Joe »do biti lijepih batina« i često nam pripovijedao priče, za koje sada mislim da su bile izmišljene, o groznim batinama što ih je kožnim remenom dobivao od svoga oca, no te se prijetnje nikada nisu obistinile. Joe je već u dvanaestoj bio odveć snažan da bi ga majka mo gla staviti preko koljena i nalupati, a poslije mu se nitko nije mogao suprotstaviti. U to je vrijeme još bilo normalno da roditelji povazdan opo minju djecu: »Nemoj ovo, nemoj ono.« Često se čulo da otac govori sinu kako će ga »pre biti namrtvo« ulovi li ga da puši, krade jabuke ili uništava ptičja gnijezda. U nekim je obiteljima doista bilo takvih batina. Stari sedlar Lovegro ve bio je ulovio svo ja dva klipana od šesnaest i petnaest go dina kako puše u šupi pa ih e mlatio tako da ga je čuo cijeli grad. Sam je Lovegro ve bio teški pušač. No nikad nije bilo nikak ve koristi od batina, svi dječaci i dalje su krali jabuke, uništavali ptičja gnijezda, te prije ili kasnije počinjali pušiti, ali je i dalje prevladavalo mišljenje da je »šiba iz raja izašla«. Prak tički je bilo zabranjeno sve što je spomena vrijedno, barem u teoriji. Prema majčinom mišljenju bilo e »opasno« sve za čim čeznu dječaci. Opasno je bilo plivanje, opasno je bilo penjanje po stablima, baš kao i klizanje, grudanje, vješanje za seljačka kola, pucanje iz praćke, čak i pecanje. Opasne su bile i sve životinje, sve osim Nailera, dviju mačaka i zimovke Jackie. Svaka je životinja imala vlastiti i pre poznatljivi način napada. Konj će vas ugristi, šišmiš će vam se zaplesti u kosu, uholaža će vam se zavući u uho, labud će vam krilom slomiti nogu, bik će vas oboriti na tlo, a zmija »ubosti«. Sve zmije »ubadaju«, tako je govorila majka, a kad sam joj kazao kako u encik lopediji piše da zmije ne ubadaju nego ujedaju, rekla mi je da umuknem. Go vorila je da ubadaju i gušterice i crvi i obične i krastave žabe i daždevnjaci. Praktički sva hrana, sva osim one koju smo jeli za stolom, prema njezinim je riječima bila otrovna ili »nezdrava«. Sirovi krumpir smrtno je otrovan, baš kao i gljive osim onih kupljenih u voćarni. Od sirovih ogrozda dobit ćete proljev, a od sirovih malina osip. Odete li se kupati poslije jela, umrijet ćete od grčeva, po režete li se između palca i kažiprsta, ukočit će vam se čeljust, a operete li ruke vo dom u kojoj su se kuhala jaja, dobit ćete bradavice. Gotovo sve u očevu dućanu bilo je otrov no, zato je majka i stavila ona vratašca u prolaz između stana i dućana. Govorila e da otrova ima u krmi za krave i u ku kuruzu za kokice kao i u sjemenu gorčice i u proizvodima marke Karswood za poticanje rasta peradi. Slatkiši su 43
bili pogubni za zube, jedenje između obroka je bilo loše, premda je – zanimljivo – do puštala neke vrste čalabrcanja između obroka. Kad je pravila džem od šljiva, smjeli smo jesti siru pastu pjenicu koju je pobirala s vrha, a mi smo se davili u njoj dok nam ne bi poz lilo. Premda je zamalo sve na svijetu bilo opasno ili otrovno, postojale su stvari ko jima je pripisivala tajanstvene vrline. Sirovi crveni luk bio je lijek za go tovo sve boljke. Čarapa vezana oko vrata bila je lijek za grlobolju. Sumpor u vodi za psa djelovao je kao to nik pa je u Nailerovoj zdjelici iza stražnjih vrata godinama stajala gruda sumpora i nikad se nije otopila. Obično smo večerali oko šest. Majka bi dovršila kućne poslove do četiri po podne pa bi između četiri i šest sjela da u miru popije čaj i »pro čita novine«, kao što je govorila. A zapravo ih, osim nedjeljom, nije često čitala. Dnevne su novine objavljivale samo dnevne vijesti i tek povremeno izvještavale o ubojstvima, dok su urednici nedjeljnih novina znali da ljudi ne mare esu li vijesti o ubojstvima svježe ili ne pa bi, kad nije bilo novih ubojstava, izvukli kakvo staro iz prašine, katkada iz pretpotopnih vremena dok tora Palmera9 i gospođe Manning10. Majka je, mislim, smatrala da se ubojstva uglav nom događaju u svijetu izvan Lower Binfielda. Ubojstva su je upravo opčinjavala jer – kao što je često govorila – nije mogla vjerovati da ljudi mogu biti tako opaki. Prerezati grkljan vlastitoj ženi, ukopati vlastitog oca pod cementni pod, bacati dojenčad u bunar! Kako itko može činiti takvo što! Strah od Džeka Trbosjeka bio je zavladao zemljom otprilike u doba kad su se otac i majka vjenčali, pa su teški drveni kapci kojima smo svake večeri zatvarali izlog očeva dućana potjecali iz toga vremena. Kapci za izlog nisu više bili u modi, nije ih bilo na većini dućana u High Streetu, ali se majka osjećala sigurnijom iza njih. »Stalno«, govorila je, »imam osjećaj da se Džek Trbosjek skriva negdje u Lower Binfieldu.« Strašno ju je uznemirio slu čaj Crippen, no to je bilo mnogo kasnije, kad sam već bio gotovo odrastao čovjek. I sad joj ču jem glas: »Raskomadao vlastitu ženu i zakopao jadnicu u podrumu, na mjestu gdje je držao ugljen! Zamislite! Eh, što bih ja učinila tome gadu kad bi mi dopao šaka!« Zanimljivo, no kad bi pomislila na opakost tog neznatnog američkog liječnika koji je sasjekao ženu na komadiće (i to majstorski, jer je izvadio sve kosti iz trupla, a glavu bacio u more, ako se dobro sjećam), oči bi oj se uistinu napunile suzama. Tjednom je najviše čitala časopis Hilda’s Home Companion. To je u ono 44
vrijeme bio neizostavni dio svakog kućanstva po put našega, a posto ji i danas, premda su ga pomalo istisnuli moderniji ženski časopisi koji su počeli izlaziti poslije rata. Upravo sam nekidan prolistao jedan broj. Promijenio se, ali ne toliko koliko većina stvari oko nas. I dalje objav ljuje iste »trakavice« koje traju punih šest mjeseci (a završavaju pred oltarom), i dalje ima istu ru briku sa savjetima za uređenje doma, iste rek lame za šivaće strojeve, i dalje reklamira isti melem za bolne noge. Samo što sad ima drukčija slova i ilustracije. U ono je doba zgodna žena trebala izgledati kao pješčani sat za kuhanje jaja, a sada joj se valja truditi oko valjkasta oblika. Majka je čitala sporo, natenane, držeći da mora do kraja iskoristiti svaki peni koji je dala za žurnal. Sjedeći u starom žutom naslonjaču pokraj kamina, nogu položenih na nisku željeznu ogradu i s lončićem jakog čaja što se grijao na šted njaku, pažljivo je čitala sve, od prve do zadnje stranice: novi nastavak »trakavice«, dvije kratke priče, savjete za kućanice, oglase i pisma čitatelja. Hilda’s Home Companion obično joj je trajao do kraja tjedna, a bilo je i tjedana kad ga ne bi dovršila. Gdjekad bi je uspavala toplina iz kamina ili zujanje muha u ljetna po podneva, pa bi se trgnula iz sna u četvrt do šest, bacila pogled na sat na polici iznad kamina i uspaničila se da će kasniti s večerom. No nikad nije kasnila. Otac si je u to doba – točnije do 1909. – još mogao priuštiti pomoćnika, pa bi mu ostavio dućan na brigu i došao večerati onako brašnjavih ruku. Majka bi na trenutak prestala rezati kruh, i kazala: »Tata, hoćeš li nam izreći molitvu?«, na što bi otac, dok smo mi sjedili glave spu štene na prsa, s poštovanjem promrmljao: »Hvala Ti Gospode na ovim daro vima. Amen.« Kasnije, kad je Joe poodrastao, govorila je: »Danas nam ti izreci molitvu, Joe«, i Joe bi je izrecitirao. Majka to nikad nije činila: za to je valjalo biti muškog roda. U ljetna je popodneva uvijek bilo muha zujara. Naša kuća nije imala sanitarni čvor, kao ni većina kuća u Lower Bin fieldu. U gradu je, mislim, bilo petsto kuća; zacijelo ih je tek desetak imalo ku paonicu, a pedesetak ono što danas nazivamo WC-om. Ljeti je naše stražnje dvorište vonjalo na kante za smeće. A u svim je kućama bilo kukaca i buba. Mi smo imali neke crne bube pod drvenom oplatom na zidovima i šturke iza štednjaka, a u dućanu je bilo brašnenih crva, dakako. U ono doba čak ni najuredniju kućanicu poput majke nisu te crne bube nimalo smetale. Bile su sas tavni dio kuhinje baš kao vitrina i valjak za tijesto. No postojali su i drugi kukci. Kuće u siromašnoj ulici iza pivovare, gdje je stanovala Katie Simmons, vrvjele su stjenicama. Kao i sve 45
žene udane za trgovce, majka bi bila umrla od srama da je imala stjenice u kući. Zapravo se smatralo pristojnim kazati da nikad niste vidjeli stjenicu. Velike plave muhe zalijetale su se u vratašca po moćne smočnice i čeznutljivo sjedile na žičanim pok lopcima za meso. »Kvragu i muhe!« govorili su ljudi, ali muhe su Božja stvorenja i tu nije bilo pomoći, mogli smo se štititi samo žičanim pok lopcima i muholovkama. Malo prije sam rekao da je prvi miris ko jega se sjećam bio miris grahorica, ali i vonj kanta za smeće spada u moje najranije uspomene. Kad pomislim na majčinu ku hinju i kameni pod sa stupicama za bube, sa željeznom rešetkom pred kaminom i po crnjelim štednjakom, uvijek imam do jam da ču jem zu janje muha i zadah kante za smeće kao i jaki vonj našeg starog psa Nailera. A sam Bog zna da posto je strašniji mirisi i zvukovi. Što biste radije slušali – zu janje muhe ili zvuk bombardera?
46
III. Joe je krenuo u voltonsku osnovnu školu dvije godine pri je mene, ali smo obo jica počeli s navršenih devet godina. To je značilo da smo svakog jutra i večeri morali bicik lom prijeći punih šest i pol kilometara, a majka se bo jala otvorene ceste na ko joj je u to doba bilo vrlo malo automo bila. Nekoliko smo godina pohađali privatnu školu koju je vodila stara gospođa Howlett. U tu je školu išla većina djece mjesnih trgovaca koji se nisu željeli sramotiti padom na društvenoj ljestvici i slanjem djece u držav nu školu, premda su svi znali da je teta Howlett stara prevarantica i očajno loša učiteljica. Imala je preko sedamdeset godina, bila je gluha kao top i jedva je vidjela usprkos naočalama, a sve čime je raspolagala bili su šiba, ploča, nekoliko raskupusanih slovnica i nekoliko desetaka smrdljivih pločica od škriljevca. Djevojčice je kako-tako držala na uzdi, ali su je dječaci ismijavali i markirali iz škole kad god im se prohtjelo. Jed nom je pukla strašna bruka jer je jedan dječak zavukao ruku pod suknju neke djevojčice, što ja u to doba nisam razumio. Teta Howlett je uspjela zataškati sramotu. Kad bismo napravili kakvu psinu, prosiktala bi: »Tužit ću te ocu«, ali je to rijetko kada provela u djelo. Brzo smo prokljuvili da se ne usuđuje prečesto primjenjivati takve kazne, a kad bi na nekoga nasrnula šibom, bilo je lako izmaknuti joj se onako staroj i nespretnoj. Joe je imao tek osam godina kad se spetljao s goropadnom bandom dječaka koji su sami sebe nazivali članovima družine Crna ruka. Vođa im je bio mlađi sin mjesnog sedlara, trinaestogodišnji Sid Lovegrove, a u družini su bila još dva trgovačka sina, dostavljač iz pivovare i dva pomoćnika s farme, koji bi gdjekad uspjeli zbrisati s posla i pridružiti se ostalima na nekoliko sati. To su bili krupni klipani tako snaž nih bedara da su im hlače od rebrastog 47
samta pucale po šavovima, a govorili su s jakim seljačkim naglaskom pa su ih dečki iz družine gledali svisoka, ali su ih podnosili, jer su o životinjama znali du plo više od ostalih. Jedan od njih, zvali su ga Ginger, znao je golim rukama uloviti zeca. Kad bi ga ugledao u travi, bacio bi se na nj po put orla. Posto jala je velika razlika u društvenom smislu između trgovačkih i radničkih ili farmerskih sinova, ali gradski dečki nisu tome pridavali oso bitu važnost sve dok ne bi navršili šesnaestu. Dru žina je imala tajnu lozinku i svi su članovi morali proći kroz »kušnju«, što je značilo zarezati prst i po jesti crva, a usto su sebe smatrali groznim barabama. Tako su i nastu pali: razbijali su prozore, ganjali krave, skidali zvekire s vrata i krali čitave vreće voća. Zimi im je katkad polazilo za rukom po suditi nekoliko pripitomljenih tvorova i poći loviti štakore kad bi im to farmeri dopustili. Svi su imali praćke i štapove, i vječno su štedjeli da si kupe kaubojski pištolj, koji je u ono vrijeme koštao pet šilinga, ali nikad nisu uspjeli sku piti više od tri penija. Ljeti su obično išli pecati ili uništavati ptičja gnijezda. Joe je iz škole tete Howlett markirao barem jednom na tjedan, a iz srednje škole jednom u četrnaest dana. Jedan od đaka u srednjoj školi, dražbovateljev sin, znao je oponašati sve moguće rukopise, pa bi vam za peni napisao »majčinu« ispričnicu jer ste prethodnog dana bili »bolesni«. Ja sam, narav no, umirao od želje da postanem članom Crne ruke, ali me Joe uvijek sprečavao govoreći da im ne trebaju balav ci. Ono što me doista privlačilo bila je po misao na pecanje. Nisam se time bavio sve do svo je osme godine, a i tada tek s dječjom mrežom kojom se katkad moglo uloviti kakvu koljušku. Majka se uvijek jako bojala pustiti nas blizu vode. »Zabranjivala« nam je ribolov onako kako su ro ditelji u to vrijeme djeci »zabranjivali« manje-više sve na svijetu, a ja tada još nisam shvaćao da odrasli nemaju dalekometne oči. No silno me uzbuđivala po misao na pecanje. Mnogo sam puta prolazio pokraj jezerca na farmi s mlinom, te gledao malog šarana kako se sunča na površini, a gdjekad sam pod vrbom u kutu motrio onog velikoga u obliku dijamanta, koji mi se činio golem – dugačak valjda petnaest centimetara – i koji bi iznenada isplivao na površinu, zgrabio kakvog kuk ca i opet zaronio u vodu. Provodio sam sate i sate no som prilijepljen za izlog Wallaceove prodavaonice ribičkog pribora, pušaka i bicikla u High Streetu. U ljetna sam jutra ležao budan razmišljajući o Joeovim ri bičkim pričama, o tome kako načiniti mamac od kruha, o trenutku kad se plovak 48
trzne i potone u vodu a ribič osjeti da se štap savija i da riba vuče. No ima li smisla govoriti o svemu tome – o vilinskoj svjetlosti koja, u dječjim očima, obasjava ribu i pecanje? Tak vo što ne možemo objasniti niti dosegnuti razumom – to je čista čarolija. Neki klinci na isti način sanjaju o puškama i gađanju, neki o motocik lima, zrako plovima ili konjima. Jednog jutra – bilo je to u lipnju, a ja sam vjero jatno imao osam godina – doznao sam da je Joe naumio markirati iz škole i poći na pecanje, pa sam čvrsto od lučio poći za njim. On e to nekako naslutio i napao me dok smo se oblačili. »Čuj, mali! Nemoj misliti da ćeš ići s nama. Ostat ćeš kod kuće.« »Nisam to ni mislio.« »Jesi, jesi! Mislio si da ćeš poći s dru žinom.« »Ne, nisam!« »O da, jesi!« »Nisam!« »Jesi! Ostat ćeš kod kuće. Ne trebaju nam usrani balavci.« Joe je tek bio naučio riječ »usran« i stalno ju je rabio. Jednom ga je otac čuo i zakleo se da će ga prebiti namrtvo, ali to – kao i obično – nije učinio. Joe je poslije doručka odjurio na bicik lu, s torbom i školskom kapom, a krenuo je pet minuta ranije, kao i uvijek kad je kanio markirati iz ško le. Kad je došao red na mene da krenem u školu gospođe Howlett, iskrao sam se iz kuće i pritajio se u uličici iza obrađenih parcela. Znao sam da će dru žina krenuti prema jezercu na farmi s mlinom, i bio sam odlučan poći za njima pa makar me ubili. Znao sam da će me zacijelo istući i da po svoj prilici neću stići kući na večeru, da će mama shvatiti da sam markirao iz škole pa ću opet do biti batina, ali me nije bilo briga. Očajnički sam želio ići na pecanje s dečkima. A poslužio sam se lukavstvom. Pustio sam da se Joe cestom odveze do farme, a zatim sam otrčao niz uličicu i krenuo rubom livade s onu stranu živice ne bih li se prišuljao jezercu prije nego me dečki ugledaju. Bilo je prekrasno lipanjsko jutro. Zlatice su mi bile do ko ljena. Dašak vjetra tek je malčice njihao vrške brijestova, a veliki zeleni oblaci lišća bijahu mekani i raskošni poput svile. Bilo je devet sati uju tro, imao sam osam godina, svuda oko mene je vladalo rano ljeto, u visokim gustim živicama još su cvale divlje ruže, nad glavom su mi plovili čuperci mekanih bijelih oblaka, u daljini nazirali su se niski brežuljci i nejasne plave mase šume oko Upper Binfielda. A meni se za sve to živo fućkalo. Jedino na što sam mislio bilo je jezero, šarani 49
i dečki s udicama i kuglicama od kruha. Činilo mi se da su oni u raju i da im se moram pridružiti. Domalo sam im se uspio prišu ljati – bilo ih je četvero: Joe, Sid Lovegrove, dostavljač i drugi trgovčev sin, mislim da se zvao Harry Barnes. Joe se okrene i ugleda me. »Isuse!« reče. »Evo maloga.« Tad krene prema meni kao mačak spreman na skok. »Opet ti! A što sam ti rekao? Tornjaj se kući, smjesta!« Odmak nuo sam se od njega. »Neću kući.« »Hoćeš.« »Išču paj mu uši, Joe«, reče Sid. »Ne trebaju nam balavci.« »Ideš kući?« upita Joe. »Ne idem.« »Do bro, mali. Kako hoćeš!« Tada nasrne na mene. Minutu kasnije trčao je za mnom koliko su ga noge nosile, a trčao sam i ja, ali se nisam udaljavao od jezera, kružio sam oko njega. Uto me on ulovi i obori na tlo pa mi klek ne na nadlak tice i počne me vući za uši, što je bila njegova omiljena osveta i jedina koju nisam mo gao podnieti. Tad sam već jaukao, ali nisam htio popustiti i obećati da ću poći kući. Želio sam ostati i pecati s družinom. Najednom dečki stanu na moju stranu i rekoše Joeu da siđe s mene i neka mi do pusti da ostanem ako želim. I tako sam na kraju ostao. Dečki su imali udice i ribičke štapove i plovke i hrgu priređenog kruha umotanog u krpu, još je samo trebalo odsjeći šibe s vrbe pokraj jezera. Farmerova kuća bila je samo dvjestotinjak metara dalje od jezera pa smo se morali skrivati, jer je pecanje bilo na crnoj listi u staroga Brewera. A nije imao razloga za to jer je jezero koristio samo za napajanje stoke, ali je mrzio dječake. Neki su iz družine rogoborili protiv mene, opominjali me da im se maknem sa svjetla, podsjećali me da sam balavac i da nemam pojma o pecanju. Govorili su da ću poplašiti ribu jer previše galamim, iako sam govorio upola tiše od ostalih. I na kraju mi nisu dopustili da sjedim s njima, nego su me poslali na mjesto gdje je voda bila plića i gdje nije bilo tako mnogo sjene. Govorili su da ću, balav kakav jesam, burkati vodu i plašiti ribu. A mjesto na koje su me poslali bilo je traljavo, tamo obično nije bilo ribe, i ja sam to znao. Činilo se da instinktivno osjećam gdje se ona skuplja. Ipak, konačno 50
sam ostvario svo ju najveću želju: sjedio sam na travom obrasloj obali, s ri bičkim štapom u ruci, oko mene su zu jale muhe i širio se opojni miris divlje metvice, gledao sam crveni plovak na zelenoj vodi i bio sam u sedmom nebu od sreće usprkos još svježim su zama što su mi se miješale s prašinom na licu. Bog zna koliko smo dugo sjedili uz jezero. Jutro je po lako odmicalo, sunce se penjalo sve više, a riba nije grizla. Dan je bio miran i vruć, previše blještav za pecanje. Plovci su nepomično ležali na površini. Kroz vodu, kao da gledate kroz tamnozeleno staklo, naziralo se dno jezera. Dalje od nas, po sredini, plivala je riba kao da se sunča pod površinom, a gdjekad bi doplivao kakav daždevnjak i zakvačio se za travu, samo mu je nos izvirivao iz vode. Ali riba nije grizla. Dečki su neprestano vikali da su osjetili kako im trza udicu, no to je bila čista laž. A vrijeme je od micalo, vrućina je bivala sve veća, muhe su nas grizle do krvi, a divlja metvica što raste ispod obale mirisala je po put bombonijere tete Wheeler. Osjećao sam sve veću glad, to veću što nisam znao gdje ću i kada objedovati. No sjedio sam mimo kao miš ne odvajaući pogled od plovka. Dečki su mi bili dali grudicu mamca veličine špekule rekavši da će mi to biti uvrh glave, no ja se dugo nisam usu đivao natak nuti novu mrvu na udicu jer su oni, svaki put kad bih trg nuo štapom, počeli vikati da dižem toliku buku od koje će se riba razbježati kilometrima dalje. Sjedili smo tako otprilike dva sata, kad li moj plovak iznenada zadrhti. Znao sam što je: zacijelo neka zalutala riba koja je spazila mamac. Nema tu pogreške – kad se plovak pomakne, možete biti sigurni da je riba zagrizla. Druk čije se pomak ne ako slučajno trznete štapom. Trenutak kasnije plovak poskoči i zamalo potone. Nisam se mogao suzdržati. »Grize!« viknuo sam dečkima. »Vraga grize!« munjevito dobaci Sid Lovegrove. No sljedećeg trenutka više nije bilo dvojbe. Plovak potone, ali sam ga i dalje vidio pod vodom, bio je zagasitocrvene boje, a osjetio sam da mi se štap ukrutio u ruci. Bože, kakav osjećaj! Štap se trza i napinje, a na drugom kraju – riba! Vidjevši to, dečki smjesta bace svo je štapove i sjate se oko mene. Povukoh svom snagom, i riba – golema i srebrnkasta – izleti van. A mi u isti mah kriknusmo od užasa jer riba, skliznuvši s udice, pad ne u divlju metvicu, pod sam rub obale! Ali padne u plićak pa, ne mogavši se preokrenuti, osta na trenutak bespomoćno ležati na boku. Joe se baci u vodu, poprska nas od glave do pete i zgrabi je objema rukama. »Ulo vio sam je!« zaurla i hitne 51
e na travu, a mi se, klek nuvši, okupismo oko nje. Gledali smo je iskolačenih očiju. Jadnica je polumrtva skakala gore-dolje, ljuske su joj se prelijevale u svim duginim bojama. Bio je to golem šaran, dugačak najmanje dvadesetak centimetara i težak valjda više od sto grama. Kako smo klicali od oduševljenja! No sljedećeg trenutka prekrije nas nečija sjena. Pogledavši uvis, spazismo staroga Brewera – stajao je nad nama s onim svojim visokim šeširom, tada po pularnim križancem između cilindra i polucilindra, s gamašama od kravlje kože i s debelim ljeskovim štapom u ruci. Ustuknuli smo po put jarebica kad ugledaju kopca u letu. On nas odmjeri, svakoga ponaosob. Izgledao je grozno onako krezub, a kako je bio obrijao bradu, donji mu je dio lica nalikovao na drobilicu za orahe. »Što vi tu radite, dečki?« upita. I slijepome je bilo jasno što radimo. Šutjeli smo. »Pokazat ću ja vama kako se peca u mome jezeru!« zaurla i nasrne na nas vitlajući prutom na sve strane. Crna ruka se raspe i nada se u bijeg. Za nama ostanu udice i riba. Stari Brewer nas je gonio do pola livade. Nije se mogao brzo kretati jer su mu noge bile ukočene, ali nas je nekoliko puta propisno zviznuo prije no što smo mu umakli. Ostavili smo ga nasred livade. Vikao je da zna kako se zovemo i da će nas tužiti očevima. Ja sam bio na kraju kolone pa je većina udaraca mene dohvatila. Kad smo došli na drugu stranu živice, opazio sam da na potkoljenicama imam ružne crvene masnice. Ostatak dana proveo sam s družinom. Tada još nisu bili odlučili hoće li me primiti k sebi, ali su me ostavljali na miru. Onaj dostavljač, koji je bio dobio slobodno jutro na temelju nekakve lažne izlike, morao se vratiti u pivovaru. A mi smo nastavili švrljati onako kako to čine dječaci kad cijeli dan izbivaju iz kuće, a bez roditeljskog dopuštenja. Za mene je to bilo prvo pravo dječačko švrljanje po svijetu, nimalo nalik na šetnje u koje nas je vodila Katie Simmons. »Večerali« smo u suhome jarku na rubu grada, pu nom zahrđalih limenki i divljeg komorača. Dečki su mi davali malo od onoga što su bili ponieli sa sobom. Sid Lovegrove je imao jedan peni pa je netko otrčao po veliku bocu limunade koju smo podijelili među so bom. Bilo je jako vruće, komorač e snažno vonjao, a plin iz limunade tjerao nas je na podrigivanje. Zatim smo se prašnjavom bijelom stazom zaputili prema Up per Binfieldu – to je, mislim, bio prvi put da sam se tamo našao – i zašli u bukove šume s tepisima su52
hog lišća i visokim glatkim deblima stabala koja su sezala nebu pod oblake, tako da su se ptice na gornjim granama doimale po put točkica. U to doba ste mogli lunjati po šumi kako god vas vo lja. Binfildska palača je bila zatvorena; u njoj više nije bilo šumara da pazi na fazane, u najgo rem ste slučaju mogli sresti taljigara koji prevozi drvo. Godovi jednog prepiljenog sta bla podsjetili su nas na metu pa smo ga stali gađati kamenjem. Neki su pak praćkama gađali ptice, a Sid Lovegrove se kleo da je pogodio zebu koja je pri padu zapela o rašljastu granu. Joe mu reče da laže, na što su se njih dvo jica počeli prepirati i zamalo se potuk li. Zatim smo sišli u neku vrstu kraške špilje pune su hog lišća i počeli se derati da ču jemo jeku. Netko je vik nuo prostu riječ, na što smo svi odreda počeli izvikivati svako jake prostote, a meni su se dečki rugali jer sam znao samo tri proste riječi. Sid Lo vegrove reče da zna kako djeca dolaze na svijet, da je to isto kao u zečeva, osim što dijete izlazi kroz majčin pu pak. Harry Barnes poče urezivati nekakvu prostotu u koru jedne bukve, ali odustane nakon prva dva slova. Potom smo skrenuli putem oko vratarnice Binfildske palače. Govorkalo se da negdje na tom zemljištu posto i jezero puno velike ribe, ali mu se nitko nikad nije usudio približiti jer starome Hodgesu, to jest vrataru koji je ujedno bio neka vrsta ču vara, »nisu mrski« dječaci. Oko pavao je povrtnjak dok smo prolazili pokraj vratarnice. Rugali smo mu se sve dok nas nije otjerao, a zatim smo sišli do ceste za Walton i počeli zadirkivati taljigare hodaju ći iza živice tako da nas ne mogu dohvatiti bičem. Nekoć se pokraj ceste nalazio kamenolom koji je potom postao smetlište i naposljetku zarastao u ku pine. Tamo smo naišli na hrpe zahrđalih limenki, dijelova bicikla, probušenih lonaca i polupanih boca zaraslih u korov, te proveli zamalo cijeli sat i uprljali se od glave do pete izvlačeći željezne stupove od ograda jer se Harry Barnes kleo da će nam kovač u Lower Binfieldu dati šest penija za kilo gram starog željeza. Joe je u grmu kupina našao drozdovo gnijezdo s goluždravim ptićima. Nakon beskrajnog dogovaranja o tome što ćemo s njima, izvadili smo ih iz gnijezda, zatukli ih kamenjem i na kraju ih zgnječili nogama. Bilo ih je četiri – jedan za svakoga od nas. Bližilo se vrijeme večere. Znali smo da će stari Brewer održati riječ i da nas čekaju batine, ali smo bili pregladnjeli, nismo mogli dovijeka ostati vani. Na kraju smo polako krenuli kući, a putem smo napravili još jednu psinu: pro lazeći pokraj obrađenih parcela ugledali smo štakora i ganjali ga štapovima, na što e stari Bennet, šef stanice, koji je svake večeri radio na svo joj parceli kojom 53
se silno ponosio, jurnuo za nama bijesan kao ris jer smo mu izgazili gredice s lukom. Bio sam pro pješačio petnaestak kilometara, a nisam se umorio. Cijeli dan sam se vukao za družinom nasto jeći činiti sve što i ostali, a oni su me zvali »klinjo« i vrijeđali me što su više mo gli, ali sam se ja manje-više do bro držao. Imao sam divan osjećaj, osjećaj koji ćete prepoznati samo ako ste ga iskusili, ali ako ste muško, sva je prilika da ste i vi to jed nom doživjeli. Znao sam da više nisam klinjo, da sam konačno stasao u pravog dječaka. A divno e biti dječak, švrljati predjelima gdje vas odrasli ne mogu uloviti, ganjati štakore, ubijati ptice, nabacivati se kamenjem, zadirkivati vozare i izvikivati prostote. To je moćan, opojan osjećaj, osjećaj da sve znate i da se ničega ne bo jite, a povezan je s kršenjem pravila i ubijanjem svega živoga. Bijele prašnjave ceste, vrući zadah znojne odjeće, miris komorača i divlje metvice, proste riječi, kiseli smrad smetlišta, okus gazirane limunade od koje vam se podriguje, gaženje goluždravih ptića, spoznaja da vam riba vuče udicu – sve e to dio toga osjećaja. Hvala Bogu što sam muško, jer nema žene koja će ikad iskusiti taj osjećaj. Naravno da nas je stari Brewer otkucao. Otac se smrknuo, donio remen iz dućana i rekao da će »prebiti Joea namrtvo«. No Joe se otimao, vrištao i lu pao nogama, tako da ga je naposljetku otac ošinuo samo nekoliko puta. Su tradan ga je školski ravnatelj dobro išibao. Ja sam se po kušao izmigoljiti, ali sam bio malen pa me majka stavila preko koljena i do bro natuk la. Tako sam toga dana triput dobio batina: od Joea, od staroga Brewera i od mame. Sutradan su dečki izjavili da još nisam postao član Crne ruke, da sad mo ram proći kroz »kušnju« (tu su riječ naučili iz priča o Indijancima). Strogo su pazili da sažvačem crva prije no što ga progutam. Štoviše, zato što sam bio najmlađi i što su bili ljubomorni na moj ulov, izmislili su da riba koju sam upecao za pravo nije bila velika. Riba u ribičkim pričama obično naraste u ribetinu, ali e moja u njihovu pričanju bivala sve manja, da bi se na kraju pro metnula u ribicu. No meni to nije bilo važno. Bilo mi je važno da sam pecao, da sam vidio kako plovak tone u vodu i osjetio kako riba vuče udicu, pa me sve njihove laži nisu mogle lišiti tog osjećaja.
54
IV. Pecanje je ono čega se ponajbolje sjećam iz sljedećih sedam godina, od osme do petnaeste. Nemojte misliti da sam se samo time bavio. Kad se osvrnete na bilo koje dugo razdoblje iz prošlosti, po jedini događaji počnu vam se činiti toliko značajnim da zasjene sve ostalo. Nakon osnov ne škole kod tete Howlett krenuo sam u srednju, s kožnom torbom i crnom kapom na žute pru ge; do bio sam svoj prvi bicikl, a dugo nakon toga i prve duge hlače. Moj je prvi bicikl imao fik sni prijenos - u to su vrijeme bicik li sa slo bodnim prijenosom bili vrlo sku pi. Vozeći se nizbrdo, položili bismo noge na prednji dio prečke i pustili da se pedale okreću sami od sebe. Bio je to jedan od karak terističnih prizora početkom devedesetih – dječak na biciklu juri nizbrdo zabačene glave, s nogama u zraku. U srednju školu sam krenuo prestravljen Joeovim groznim pričama o ravnatelju, starom Whiskersu (pravo mu je prezime bilo Wicksey), koji je zaista bio grdan čovječuljak vučjeg lica, a koji je u dnu velike učionice u ostakljenom ormaru držao šibe te ih s vremena na vrijeme vadio i vitlao njima tako da smo umirali od straha. No ja sam bio veoma dobar učenik, što me i samog iznenadilo. Nikad nisam mislio da bih mogao biti pametniji od Joea, koji je bio dvije godine stariji od mene i koji me maltretirao od tre nutka kad je prohodao. Joe je zapravo bio strašno glup; jednom na tjedan je dobivao batina i sve do šesnaeste bio među najgorim učenicima. U drugom sam polugodištu dobio nagradu iz Matematike i neobičnog predmeta koji se uglavnom bavio prešanjem cvijeća a nazivao se Prirodopis; u četrnaestoj mi e Whiskers počeo govoriti o stipendiji i odlasku na Sveučilište u Readingu. Otac, koji je u ono vrijeme gajio velike nade za Joea i mene, silno je želio da odem na »koledž«. U kući se govorkalo da ću ja biti učitelj, a Joe dražbova55
telj. No nemam mnogo uspomena u vezi sa školom. Kasnije, kad sam dolazio u dodir s bivšim učenicima iz viših razreda, a to je bilo za vrijeme rata, zgražao sam se nad činjenicom da se oni nikad nisu oslo bodili posljedica strašne stege ko joj su bili izloženi u elitnim školama. Ta stega ih pretvori u poluidiote ili joj se oni nasto je othrvati cijeloga života. Druk čije je bilo s dečkima iz moga razreda, sinovima sitnih trgovaca i farmera. Išli smo u mjesnu gimnaziu i ostajali u njoj do šesnaeste godine tek toliko da po kažemo kako nismo proleteri, no uglavnom smo je se željeli riješiti. Nismo pa tili od osjećaja loalnosti, nismo bili bolesno vezani za prastaro sivo kamenje (a kamenje od ko jega je građena doista je bilo prastaro – školu je utemeljio kardinal Wolsey11), nismo nosili školske kravate, čak nismo imali ni školsku himnu. U vrijeme kraćih praznika radili smo što smo htjeli jer sport nije bio obavezan, pa smo ga izbjegavali što smo češće mogli. Nogomet smo igrali u hlačama s naramenicama, a kriket – unatoč propisanim pravilima – u svakodnevnoj odjeći. Jedini sport za koji sam doista mario bio je »mali kriket« koji smo pod odmorom igrali u pošljunčenom dvorištu, s palicom načinjenom od daščica sanduka za pakiranje drvenih sanduka i lop tom skrpanom od različitih materijala. No sjećam se kako je mirisao razred, na tintu, blato i cipele, a sjećam se i kamena u dvorištu, koji je nekoć služio za uspinjanje na ko nja, a na ko jemu smo brusili noževe; sjećam se male pekarnice prekoputa škole u kojoj smo za pola penija kupovali pecivo s grožđicama, dvaput veće od današnjeg. U ško li sam radio sve što obično rade dječaci. Jednom sam urezao svoje ime u klupu i dobio šiba – uobičajena kazna kad bi nas ulovili, no valjalo je po štovati đačke običaje i urezati svoje ime u klupu. Prsti su mi bili crni od tinte, grizao sam nokte, pravio strelice od držala za pero, igrao se igrica s kestenjem, pričao proste viceve, naučio masturbirati, drsko izazivao staroga Blowersa, nastavnika engleskog, izluđivao maloga Willyja Simeona, po grebnikova slaboumnog sina, koji je vjerovao u sve što biste mu kazali. Najdraže nam je bilo poslati ga u dućan po nešto nepostojeće. Zavitlavali smo ga na sve mile načine, slali ga po izmišljene poštanske marke, po gumeni čekić, odvijač za ljevoruke, teglu boje na pruge, a siroti nam je Wil ly slijepo vjerovao. Jednog smo se popodneva davili od smijeha na njegov račun: po legli smo ga u kadu i rekli mu neka ustane držeći se za ručke. Završio je u umo bolnici, jadnik. No 56
praznici su bili vrijeme kad smo živjeli punim plućima. U ono je doba bilo dobrih prilika za kojekakve vragolije. Zimi bismo posudili dva pripitomljena tvora – majka nam nikad nije dopuštala da ih držimo u kući, »grozne smrdljive beštije«, govorila je – pa smo obilazili farme i mo lili vlasnike da nam dopuste loviti štakore. Oni su nas katkad pu štali, a katkad bi nas otjerali govoreći da im zadajemo više neprilika nego štakori. Potkraj zime smo išli za sijačicom i pomagali farmerima ubijati štakore skrivene u stogovima sijena. Jedne zime, mora da je to bilo 1908. godine, Temza je po plavila i zaledila se, pa smo se tjednima klizali po njoj, a Harry Barnes je na ledu slomio ključnu kost. U rano smo proljeće praćkama gađali vjeverice, a potom išli uništavati ptičja gnijezda. Imali smo teoriju da ptice ne znaju brojiti, pa smo im u opustošenom gnijezdu ostavljali samo jed no jaje, no bili smo okrutni gadovi i katkad smo rušili gnijezda s drveća, te nogama gnječili aja ili ptiće. U doba kad su se parile žabe, ulovili bismo žapca, u stražnjicu mu zabili cjevčicu pumpe za bicikl i upumpavali zrak u nj sve dok se jadnik ne bi rasprsnuo. Eto, tak vi su dječaci, ni sam ne znam zašto. Ljeti smo se znali biciklom odvesti preko Burfordske brane i kupati se. Tamo se 1906. utopio Sidov mali bratić Wally Lovegrove. Zapleo se u travu na dnu korita, a kad su ga jaružalom izvukli na površinu, lice mu je bilo crno poput ugljena. No glavna nam je zanimacija bilo pecanje. Često smo odlazili na Brewerovo jezero i lovili sitne šarane i linjake. Jednom smo upecali veliku jegulju, a bilo je i drugih baruština s ribom do ko jih smo nedjeljom popodne išli pješice. Kad smo dobili bicik le, počeli smo pecati na Temzi niže od Burfordske brane. To nam se pecanje činilo primjerenijim našoj dobi od ono ga po barama za napajanje krava. Tamo nije bilo farmera, nitko nas nije tjerao, a u Temzi ima krupne ribe, premda – koliko znam – nitko nikad nije upecao nijednu. Čudna je strast koju sam gajio prema pecanju i koju zapravo još gajim. Ne mogu reći da sam pravi ribič. Nikad u životu nisam ulovio iole veću ribu, a već trideset godina nisam držao štap u ruci. A ipak, kad pogledam u prošlost, imam do jam da se cijelo moje dječaštvo, od osme do petnaeste, vrti oko vremena kad smo odlazili na pecanje. Svaka mi se sitnica jasno urezala u pamćenje. Sjećam se po jedinih dana i pojedinih riba, nema te bare za napajanje krava, nema tog riječnog rukavca koji ne vidim kad zatvorim oči. Mo gao bih napisati knjigu o tehnici pecanja. U djetinjstvu nismo imali mnogo ribičkog pribora, bio je preskup, a veći dio džeparca od tri penija (što je u ono doba 57
bila uobičajena svota) trošili smo na bombone i pecivo. Najmlađi klinci obično su pecali savinutom pribadačom koja nije bila od velike koristi jer je previše tupa, ali smo znali načiniti pristojnu udicu (iako bez kon trakuke, dakako) od igle kliještima savijene na plamenu svijeće. Momci s farme znali su splesti pletenicu od konjske dlake koja je bila goto vo jednako dobra kao flaks, a manju su ribu pecali samo jed nom dlakom. Poslije smo se dočepali eftinih ribičkih štapova, čak smo imali i neku vrstu role. Bože, kolike sam sate proveo buljeći u Wallaceov izlog! Ni lovačke puške ni kaubojski pištolji nisu me oduševljavali koliko ribički pribor. A tek primjerak Gamageova kataloga koji sam negdje pokupio, mislim da je to bilo na smetlištu, i proučavao ga kao da je Biblija! Čak bih vam i sada mogao do u tan čine opisati zamjenske povraze, varalice i irske udice, batiće i igle za vađenje udice, te notingemske role i svu silu drugih tehnikalija. Rabili smo ko jekakve mamce. U očevom je dućanu uvijek bilo brašnenih crva, a oni su do bar iako ne odličan mamac. Bolji su nam bili mesni crvi. Njih nam je valjalo poći prositi u staroga Gravitta, mesara, pa smo bro jalicom odlučivali tko će to obaviti jer nam nije uvijek bio naklonjen. Lju deskara surova lica, imao je glas kao u buldoga, a kad bi zalajao, kao i obično kad se nama obraćao, zazvečali bi svi noževi i sjekirice što ih je no sio u džepu svoje plave pregače. Ušli bismo u mesnicu s praznom limenkom od sirupa u ruci pa bismo pričekali da izađe zadnji kupac i zatim smjerno upitali: »Molim vas, gospodine Gravitt, imate li danas mesnih crva?« A on bi obično zaurlao: »Što! Crvi! Crvi, u mojoj mesnici! Godinama nisam vidio ništa slično crvu. Valjda misliš da imam i muha?« Naravno da je imao muha. Bilo ih je posvuda. Mlatio ih je kožnim remenčićem pričvršćenim na dugački štap kojim je mogao doseći i muhu u letu. Katkad nam je valjalo otići iz mesnice praznih ruku, no on bi nam na izlasku obično dovik nuo: »Ej! Ajd’ pogledat u dvorište! Možda tamo štogod nađeš.« Bilo ih je posvuda: skupljali su se u go milice. Dvorište je zaudaralo kao bojno polje. U to vrijeme mesari nisu imali hladnjake. Mesni crvi žive duže ako ih čuvate u piljevini. Osinje ličinke su do bar mamac, ali ih je teško nataknuti na udicu ako ih prvo ne ispečete. Kad bi netko našao osinje gnijezdo, od lazili smo navečer i polijevali ga terpentinom, a rupu bismo začepili blatom. Sutradan su ose bile 58
mrtve, pa smo mogli iščeprkati gnijezdo i uzeti ličin ke. Jednom je nešto pošlo po zlu, valjda terpentin nije do pro do rupe pa su ose, zatvorene cijelu noć, izletjele bijesno zu jeći kad smo mak nuli blato. Nisu nas baš izbo le do krvi, no šteta što nitko nije stajao nad ru pom sa što pericom u ruci. Skakavci su, pak, najbolji mamac, osobito za klenove. Valja ih nježno natak nuti na udicu i micati njome amo-tamo po površini – to se zove »šaranje«. No nikad ne možete uloviti više od dva-tri skakavca odjednom. Zelene muhe, a i njih je vraški teško uloviti, najbolji su mamac za crvenperke, osobito za vedra vremena. Njih treba žive nataknuti na udicu, tako da se migolje. Klen grize i na ose, ali e prava muka natak nuti živu osu. Bog zna koliko je još mamaca bilo u ono vrijeme. Pastu od kru ha dobit ćete tako da kroz krpu gniječite bijeli kruh namočen u vodi. Posto ji još pasta od sira, pasta od meda i pasta sa sjemenkama anisa. Kuhana pšenica nije loša za žutooku. Krkuša voli crvene crve ko jih ima u suhom stajskom gnoju. A postoje i crveni crvi s prugicama koji vonjaju na uholažu i dobar su mamac za grgeča. Za njih su do bri i obični crvi koje valja čuvati u mahovini, da ostanu svježi. Stavite li ih u zemlju, uginut će. Smeđe muhe s kravlje balege vrlo su do bre za žutooku. Kažu da je klena moguće uloviti na trešnju, a vidio sam i žutooke ulovljene na grožđicu iz slatkog peciva. U ono doba, od 16. lipnja (kad po činje sezona pecanja) do sredine zime, rijetko kada nisam u džepu imao limen ku s crvima ili mamcem. To me stajalo borbe s majkom, ali je ona na kraju popustila i tad je pecanje otpalo s – po pisa zabranjenih ak tivnosti, a otac mi je za Božić 1903. čak darovao ribički štap od dva šilinga. Joe je već prije petnaeste počeo trčati za djevojkama i otada je rijetko kad išao na pecanje govoreći da je to za balavce. No bilo je oš pet-šest drugih koji su, kao i ja, ludovali za pecanjem. Ah, ti ribički dani! I ona vruća, sparna po podneva u velikoj učionici: sjedim izvaljen na klupi, stari Blower melje o predikatima, konjunktivima i odnosnim rečenicama, a meni je na pameti samo rukavac pokraj Burfordske brane i zelena bara pod vrbama u kojoj plivaju crvenperke. Zatim čaj, skok na bicikl, žurno penjanje uz brežuljak Chamford i silazak na rijeku, a sve to kako bih mogao pecati čitav sat prije nego padne mrak. Tihe ljetne večeri, jedva čujno burkanje vode u brani, krugovi što ih na vodi stvaraju ribe kad okrznu površinu, komarci koji grizu kao ludi, jata crvenperki što se roje oko udice, a nikako da zagrizu. I groznica koja vas obuzme dok promatrate crne riblje hrpte nadaju ći se, mo59
leći se (da, doslovno, moleći se) da se barem jedna predomisli i zagrize prije mraka. I ono vječno: »Još pet minu ta!«, pa opet: »Samo još pet minuta«, sve do trenutka kad se treba vratiti u grad, pješice, gu rajući bicikl, jer bi nas pozornik Towler mogao uloviti kako vozimo bez svjetala. I oni dani ljetnih praznika kad smo odlazili na cjelodnevno pecanje noseći tvrdo kuhana jaja, kruh s maslacem i bocu limunade, pa pecali i kupali se do besvijesti, a povremeno i nešto ulovili. Navečer smo se vraćali kući prljavih ruku, s tri-četiri ne baš mirisne crvenperke umotane u rubac, a toliko gladni da bismo najradije bili pojeli ostatak paste od kruha. Majka nikako nije htjela kuhati ribu koju sam donosio kući. Nije htjela priznati da je riječna riba jestiva, priznavala je samo pastrvu i lososa. »Odvratne ribetine s okusom mu lja«, govorila je. Najživlje se sjećam riba koje nisam ulovio. Osobito onih grdosija koje smo viđali šećući se uz kanal nedjeljom popodne, kad nismo imali štap uza se. Nedjeljom se nije smjelo pecati – zabranjivalo ga je čak i mjesno Ribolovno društvo. Nedjeljom je trebalo ići u takozvanu »pristojnu šetnju«, u tamnom odijelu i košulji tvrdog ovratnika koji nam je žuljao vrat. A ja sam baš jed ne nedjelje ugledao metar dugačku štuku uspavanu u plitkoj vodi uz obalu i zamalo je zatukao kamenom. Koji put bih u zelenim barama pod no trstike spazio veliku pastrvu zalutalu iz Temze. Pastrve u Temzi znaju biti goleme, ali ih zapravo nitko ne lovi. Kažu da bi svaki pravi ribič s Temze – jedan od onih starkelja rascvjetala nosa kakve cijele godine viđate kako umotani u kaput sjede na sklopivoj stolici s dugačkim štapom u ruci – da bi svaki takav ribič drage volje dao godinu života za jednu pastrvu iz Temze. Ne krivim ih zbog toga, potpuno ih razumijem, a još sam ih bolje razumio u ono vrijeme. Bilo je, dakako, i drugih dogodovština. Narastao sam oko sedam i pol centimetara u godinu dana, počeo sam nositi duge hlače, dobio nekoliko nagrada u školi i išao na pripremne satove za krizmu, pričao sam proste viceve, po svetio se čitanju i počeo ludovati za bijelim miševima, linorezom i poštanskim markama. No ponajviše se sjećam pecanja. Ljetni dani, glatke močvarne livade i plavi brežuljci u daljini, vrbe nad mrtvim ru kavcima, a voda pod njima nalik na debelo zeleno staklo. Pa ljetne večeri, riba što mreška vodu, legnji koji vam lijeću oko glave, miris noćnih frajli i sirijskog duhana! Nemojte me krivo shvatiti. Nije da vam želim bajati o djetinjstvu i sličnim stvarima. Znam da su to glu posti. Stari Porteous (moj prijatelj, umirovljeni nastavnik, o njemu ću vam pričati kasnije) silno voli tu temu. Katkada mi čita 60
stihove iz svo jih knjiga. Wordsworth, Lucy Gray. Davno to bje kad rijeka, dol i gaj / Zemlja i na njoj svaka stvar / Bjehu mi raj12... itd. Ne treba ni reći da Porteous nema djece. A istina je da djeca nisu sklona po eziji, da su ona tek divlje životinjice, osim što nijedna životinja nije ni upola toliko sebična kao dijete. Dječaka ne zanimaju livade, gajevi i slično. On nikad ne gleda krajolik, fućka mu se za cvijeće, ne razlikuje jed nu od druge biljke osim ako ga pokoja ne privuče kakvom oso bitošću, ako joj je plod, primjerice, do bar za jelo. Ubijanje – to je za dječaka vrhunac poezije. A ipak, postoji u njemu neka čudnovata snaga, silina čežnje koju on izgubi u odrasloj dobi, te osjećaj da je pred njim sve vrijeme ovoga svijeta i da bi, ma što radio, mogao tako nastaviti do vječnosti. Bio sam ružan dječačić žućkaste, uvijek kratko šišane kose s nekoliko ču peraka iznad čela. Ne idealiziram vlastito djetinjstvo niti bih – za razliku od mnogih – želio ponovno biti mlad. Većina onoga do čega mi je nekoć bilo stalo sada me ostavlja više nego hladnim. Ne bi me bilo briga kad više nikad ne bih vidio loptu za kriket, i ne bih vam dao ni pišljiva boba za cijelu tonu bombona. Ali još me, kao i nekoć, drži strast prema pecanju. Siguran sam da ćete me smatrati običnom budalom, no ja i sada – debeo kakav jesam, u četrdeset petoj, s dva klinca i s kućom u predgrađu – priželjkujem poći na pecanje. Zašto? Zato što u određenom smislu jesam sentimentalan prema djetinjstvu – ne prema vlastitom djetinjstvu nego prema ci vilizaciji u kojoj sam odrastao i koja je, rekao bih, na izdisaju. A pecanje je nekako tipično za tu civilizaciju. Čim pomislite na pecanje, pomislite na stvari koje ne spadaju u moderni svijet. Sama pomisao da ćete cijeli dan sjediti pod vrbom pokraj mirnog jezera ili bare – da ćete moći naći takvu baru – pripada vremenu prije rata, prije radioprijemnika, prije zrakoplova, prije Hitlera. Ima nečeg smiruućeg u samom engleskom nazivlju riječne ribe. To je postojano, čvrsto nazivlje. Ljudi koji su ga izmislili nisu znali za strojnice, nisu živjeli u strahu od otkaza, nisu se kljukali aspirinima niti išli u kino i nisu se pitali kako iz bjeći koncentracijski logor. Pitam se ide li još tko na pecanje u današnje doba? U kru gu od sto pedeset kilometara oko Londona više nema ribe. Nekoliko bijednih ribičkih klu bova nanizalo se uz obale kanala, a milijunaši odlaze lo viti pastrve u ribnjacima oko škotskih hotela – razbibriga za snobove koji umjet nim muhama love uzgo jenu ribu. Ali tko još peca na potocima oko vodenica, u jarcima ili na poji61
lištima za stoku? Gdje je nestala obična engleska riba? Kad sam bio dječak, u svakoj je bari, u svakom potočiću bilo ribe. Sada su sve bare isu šene, a potoci, kad nisu zagađeni kemikalijama, puni su zahrđalih limenki i guma od bicikla. Najljepše uspomene u vezi s pecanjem dugu jem ribi koju nisam ulovio. Valjda tako mora biti. Imao sam oko četrnaest godina kad je otac napravio nekak vu uslugu Hodgesu, čuvaru Binfildske palače. Zaboravio sam što je to bilo – valjda mu je dao sredstvo protiv glista u peradi, tako nešto. Hod ges je bio staro čangrizalo, ali uslugu nije zaboravio. Nedugo nakon toga, dođe on ocu po hranu za kokice, ugleda mene pred vratima i obrati mi se osornim to nom. Lice mu je bilo kao izdjeljano iz korijena kakve biljke, a imao je samo dva tamnosmeđa dugačka zuba. »Ej, mali! Baviš se ribičijom, a?« »Da.« »To sam i mislio. Čuj me onda. Ako ti se hoće, uzmi štap i iskušaj sreću na jezeru iza Palače. Puno je deverika i malih štuka. Al’ nemoj nikom kazat da sam ti reko. I nemoj mi vodit one svo je hahare, jer ću im odrat kožu s leđa.« Tad se odgega s vrećom žita preko ramena misleći valjda kako se već previše izlajao. Sljedeće subote po podne odvezao sam se do Palače s džepovima punim crva i ličinki te potražio Hodgesa u čuvarevoj kućici. Palača je u to doba već deset ili dvadeset godina bila napuštena. Njezin vlasnik gospodin Farrel nije si mogao priuštiti da živi u njoj, a nije ju mogao ili nije želio iznajmiti. Živio je u Londonu od prihoda sa svojih farma, a Palaču i okolno zemljište prepustio propasti. Sve su ograde bile zahrđale i obrasle mahovinom, perivoj zarastao u koprive, raslinje nalik na džunglu, čak su se i vrto vi pretvorili u livade na ko jima je tek nekoliko starih kvrgavih ražinih grmova označavalo položaj negdašnjih cvjetnih lijeha. No bila je to veoma lijepa građevina, oso bito iz daljine – velika bijela palača s kolonadama i visokim prozorima, koju je vjerojatno za vladavine kraljice Anne sagradio neki putnik po Italiji. Kad bih se danas tamo zatekao, vjeru jem da bih uživao u šetnjama perivojem, u razmišljanju o negdašnjem životu i lju dima koji su gradili tak ve palače misleći da će zlatna vremena trajati dovijeka. U djetinjstvu nisam mario ni za Palaču ni za okolno zemljište. Na kraju sam pronašao Hod gesa – 62
nije bio dobre volje jer je upravo večerao – i zamolio ga da mi pokaže put do ezera. A jezero je bilo nekoliko stotina metara iza Palače, skriveno u bukviku, ali veliko, dugačko oko sto pedeset metara. Već me tada čudila činjenica da tu, dvadesetak kilometara od Readinga i manje od osamdeset od Londona, može posto jati tako samotno mjesto. Tu ste se osjećali sami kao da ste na obalama Amazone. Jezero je bilo obrubljeno golemim bukvama koje su se najednom mjestu spuštale do ruba i zrcalile se u vodi. S drage je strane bila trava i u njoj udolina s gredicama divlje metvice, a na samome kraju, među rogozom, trunulo je staro drveno spremište za čamce. Jezero je vrvjelo malim deverikama, dugačkim desetak-petnaestak centimetara. Svako sam malo ugledao deveriku kako se zakoprca i zablista onako crvenkastosmeđa pod vodom. Bilo je i štu ka, zacijelo velikih. Nisam ih mogao vidjeti, ali bi se katkada jedna, što se sunčala u travi, okrenula i uzburkala vodu kao da je netko zavitlao opeku u ribnjak. Uzalud je bilo truditi se da ih ulovite, ali sam ja, dakako, nasto jao svaki put kad sam se tamo zatekao. Pokušavao sam ih upecati mamcem od crvenperki i klenova koje sam lovio u Temzi i žive čuvao u staklenci od pekmeza, čak i takozvanom žlicom, mamcem načinjenim od komadića lima. No bile su site i presite i nisu htje le gristi, a da jesu, bile bi mi potrgale sve što sam imao od ribičkog pribora. Nikad se nisam vraćao s jezera bez desetak malih deverika. Katkada sam za ljetnih praznika odlazio tamo na cijeli dan, sa štapom, ilustriranim časopisima Chums ili Union Jack i velikim komadom kruha i sira što bi mi ga majka pri premila. I pecao sam satima, a zatim bih legao u travu i čitao, ali bi me miris paste od kruha i pljuskanje ribe koja je odnekle iskočila na površinu ponovno namamio, pa sam se vraćao na vodu i pecao, i tako iz dana u dan, cijelo ljeto. Najbolje je bilo što sam bio sam samcat, a ni stotinjak metara od ceste. Bio sam došao u godine kad počinjemo shvaćati da je povremeno do bro biti sam. Okružen drvećem, imao sam dojam da to jezero meni pripada, i ništa se nije micalo osim vode koju su burkale ribe i golubova u letu iznad mene. Pa ipak, koliko sam puta u te dvije godine doista pecao na tom mjestu? Ne više od desetak. Trebalo je biciklirati pet kilometara do tamo i na trag, što znači da je ekspedicija trajala najmanje cijelo popodne. A katkad bi iskrsnulo nešto ne predviđeno ili je pak padala kiša. Znate već kako to biva. Jednog popodneva kad riba nije grizla počeo sam istraživati najudaljeniji kraj jezera. Voda je bila malko preplavila obalu, tlo je bilo mo čvarno pa sam 63
se morao pro bijati kroz džunglu ku pinova grmlja i trulog granja otpalog sa stabala. Krčio sam si put dobrih pedeset metara i odjed nom izbio na čistinu i našao se pred još jednim jezerom za koje nisam ni znao da posto ji. Bilo je to maleno jezero, ne šire od dvadesetak metara i vrlo sjeno vito zbog golemih grana što su se nadvijale nada nj. No voda je bila vrlo pro zirna i veoma duboka. Vidjelo se tri do pet metara u du binu. Kratko sam se zadržao na tom mjestu uživajući kao dijete u vlažnom zadahu mo čvarne truleži. I tada sam ugledao nešto od čega sam gotovo iskočio iz kože. Ugledao sam golemu ribu. Ne pretjeru jem kad kažem da je bila golema – dugačka zamalo kao moja ruka. Klizila je jezerom, du boko pod vodom, a zatim kao da se pretvorila u sjenu i nestala u još dub ljoj vodi na drugoj strani. Bilo mi je kao da me tko pro bo mačem. Najveća riba koju sam – mrtvu ili živu – u životu vidio! Stajao sam suspregnuta daha, i tada za tren još jedna golema sjena klizne kroz vodu, a za njom još jed na, pa još dvije, u paru. Bilo ih je puno jezero. Pretpostavljam da su to bili šarani. Ili možda deverike ili linjaci, no vjero jatnije šarani. Deverika i linjak ne narastu do te veličine. Znao sam o čemu je riječ. To je jezero nekoć bilo po vezano s onim prvim, a zatim e presušio potok koji ih je povezivao, oko manjega se razrasla šuma i svi su zaboravili na nj. To se katkad događa. Jezero padne u zaborav, godinama i desetljećima nitko ne lovi u njemu, pa riba naraste do monstruozne veličine. Grdosije koje sam gledao imale su možda i sto go dina. I nitko živ nije znao da postoje, nitko osim mene. Vjerojatno već dvadeset go dina nitko nije ni pogledao to jezero, čak su i stari Hodges i upravitelj imanja gospodin Farrel za boravili da postoji. Možete zamisliti što sam osjećao. Nakon nekog vremena nisam mogao podnijeti ni pogled na taj zamamni prizor. Jurnuo sam prema prvom jezeru i zgrabio ribički pribor. No kakve ko risti od njega kad sam imao posla s takvim grdosijama? Bile bi mi slomile štap kao da je obična dlaka. I ne bih više mogao loviti male deverike. Smučilo mi se od pogleda na velikog šarana, učinilo mi se da ću povratiti. Zajašio sam bicikl, sjurio se niz padinu i odmaglio kući. Kakva divna tajna za dječaka mojih godina! Činjenica da se u šumi skriva sjenovito jezero u ko jemu plivaju goleme ribe – ribe koje nikad nisu vidjele udicu i koje bi progutale prvi ponuđeni mamac. Trebalo je samo do baviti čvrsti štap koji će podnijeti toliku težinu. U glavi sam već razradio plan. Ku pit ću takav štap makar morao maznuti novac iz blagajne. Nekako, 64
bogtepitaj kako, domoći ću se pola krune i kupiti du gački štap za losose, de beli povraz i udice broj 5, i vratit ću se ovamo sa sirom i pastom, s brašnenim i crvenim crvima pa i sa skakavcima, ukratko sa svime što bi se moglo svidjeti šaranima. Vratit ću se već sljedeće subote popodne i oku šati sreću. No nisam se vratio. Nikad se nikamo ne vraćamo. Nisam maznuo novac iz blagajne, nisam kupio štap za losose niti okušao sreću sa šaranima. Do malo e iskrsnulo nešto važnije i spriječilo me, ali da nije bilo to, bilo bi nešto dru go. Takav je život. Znam, vi, naravno, mislite da preuveličavam dimenzije tih šarana. Zacijelo držite da je bila riječ o ribama srednje veličine (od tridesetak centimetara, recimo), koje su u mome sjećanju pomalo bivale sve veće. Ali nije tako. Ri biči pričaju nevjero jatne priče o ribama koje su jednom ulovili, a još nevjeroatnije o ribama koje su zagrizle i onda im pobjegle, ali ja takve nikad nisam upecao niti ih pokušavao upecati i nemam razloga lagati. Kažem vam da su bile goleme.
65
V. Pecanje! Sad imam jedno priznanje za vas, ili bolje reći – dva. Prvo, kad ponovno promotrim svoj život, mogu iskreno kazati da ni u čemu nisam toliko uživao koliko u pecanju. U usporedbi s pecanjem, sve ostalo bio je svojevrstan promašaj, čak i žene. Ne hinim da spadam u mu škarce koji ne mare za žene. Proveo sam mnogo vremena trčeći za njima, a trčao bih i danas kad bi mi se pružila prilika. Ipak, kad biste mi dali da biram što bi mi bilo draže – imati bilo koju ženu na svijetu, zbilja mislim bilo koju, ili uloviti šarana od pet kilograma, uvijek bih se odlučio za šarana. Moje drugo priznanje glasi da nakon navršene šesnaeste više nikad nisam pecao. Zašto? Zato što tako biva. Zato što u ovom našem životu – ne mislim na ljudski život općenito, nego na život upravo u ovo vrijeme i upravo u ovoj zemlji – ne radimo što bismo željeli. Nije to zato što stalno rintamo. Čak ni zemljoradnik pa ni židovski krojač ne crnče od jutra do mraka. To je stoga što nas nešto iznutra tjera da ponavljamo uvijek iste gluposti. Imamo vre mena za sve osim za ono što je uistinu vrijedno. Pomislite na nešto što vas do ista zanima. Zatim zbrojite sat po sat i izračunajte koliki ste dio života posvetili toj aktivnosti. A onda izračunajte koliko ste vremena proveli brijući se, vozeći se autobusom, čekajući sljedeći vlak, pričajući masne viceve i čitajući novine. Nakon šesnaeste nisam više išao na pecanje. Čini se da nikad nisam imao vremena za to. Provodio sam vrijeme na poslu, ganjao cure, počeo nositi prve cipele s pucetima i prvi visoki ovratnik (za koji ste, prema modi iz 1909., morali imati vrat poput žirafe), pohađao sam dopisne tečajeve za stjecanje trgovačkih i računovodstvenih vještina, i »duhovno se uzdizao«. A ve66
like ribe su plivale u ribnjaku iza Binfildske palače. Nitko nije znao da postoe, samo ja. Pohranio sam ih u sjećanje misleći da ću im se jednom vratiti, možda jednog prazničkog dana, i loviti ih. No nikad im se nisam vratio. Imao sam vremena za sve, samo ne za to. Zanimljivo, jedini trenutak između tada i sada, trenutak kad sam zamalo pošao pecati – bio je u vrijeme rata. Zapravo u jesen 1916., neposredno prije nego što sam bio ranjen. Izvukli smo se iz rovova i smjestili se u selu iza bojišnice, i premda je tek bio ru jan, bili smo blatni od glave do pete. Kao i obično, nismo baš znali koliko ćemo tamo ostati ni kamo ćemo poslije. Na sreću, naš zapovjed nik nije se dobro osjećao, imao je lagani bronhitis, tako nešto, pa nas nije tjerao na uobičajene smotre, pregled opreme, nogometne utak mice i sve ono što tobože održava moral vojsci u mirovanju. Prvi dan smo pro veli izležavajući se na sijenu po sjenicima u koje su nas smjestili, stružući blato s obojaka, a navečer bi neki stali u red za nekoliko ofucanih malaksalih drolja iz kuće na kraju sela. Uju tro, usprkos zapovijedi da ne smijemo napuštati selo, uspio sam se iskrasti i odlunjati u opustošena polja. Jutro je bilo vlažno i hlad no. Dakako, svuda oko mene sterala se odvratna kaljuža rata, gnusni nered koji je zapravo gori od bojnog polja punog lešina. Polomljena stabla, stare poluzatrpane rupe od granata, odbačene limenke, izmet, blato, drač, smotuljci zahrđale bodljikave žice zarasli u korov. Poznat vam je osjećaj koji vas obuzme kad se vratite s prve crte. Svi su vam zglobovi ukočeni, a u glavi nekakva praznina, osjećaj da vas više nikad ništa neće zanimati. To je dijelom zbog straha i iscrp ljenosti, ali ponajviše zbog dosade. U tom trenutku svima nam se činilo sigurnim da će se rat otegnuti do vječnosti. Danas ili sutra, ili pak prekosutra, vratit ćemo se na bojišnicu, a možda će nas sljedeći tjedan granata raznijeti u hrpu mesa, ali ni to nije tako strašno kao osjećaj jezive do sade pri pomisli na rat ko jemu nikad neće biti kraja. Tumarao sam duž živice, kadli naletim na momka iz naše čete; ne sjećam se kako se zvao, ali znam da mu je nadimak bio Nobby. Tamnokos, trom tip ciganskog izgleda, od onih koji se i u vojničkoj odori vazda doimaju kao da pod rukom nose par ukradenih kunića. Ulični prodavač voća i povrća, Nobby e bio pravi pravcati koknijevac 13, ali od onih koji dodatno zarađuju na branju hmelja, hvatanju ptica, krivolovu i krađi voća u Kentu i Essexu. Dobro se razumio u pse, pripitomljene tvorove, ptice u krletkama, pijevce za borbu i slično. Ugledavši me, dade mi znak glavom da mu priđem bliže. I obrati mi 67
se prepredenim, ljigavim tonom: »Ej, George!« (Tada su me još zvali George – još se nisam bio nadeb ljao.) »George! Vi’š one jablane, tamo preko polja?« »Vidim.« »E, pa tam’ je s druge strane bara puna vraški vel’ke ribe.« »Ribe? Ma nemoj!« »Kad ti velim da je puna. Grgeča ko blata, je.. te. Tak ve nikad nisi vidio. Daj pogledaj.« Počeli smo zajedno gacati po blatu. Nob by je doista imao pravo. Onkraj ablanova sterala se baruština nečista izgleda, obrubljena pijeskom – očito negdašnji kamenolom koji je preplavila voda. Baruština je vrvjela grgečima. Plivali su tik ispod površine, tako da su im se vidjeli tamnoplavi prugasti hrpti, a neki su vjero jatno bili teški oko pola kilograma. Sva je prilika da ih u to ratno vrijeme nitko nije uznemirivao pa su imali vremena za razmnožavanje. Zacijelo ne možete zamisliti kako je pogled na te grgeče djelovao na mene. Kao da su me iznenada vratili u život! Jasno, i Nobbyju i meni po glavi se motala samo jedna misao – kako doći do štapa i udice. »Bok te mazo!« rekoh. »Ulovit ćemo mi kojega.« »I ’oćemo, je.. te. Ajmo natrag u selo nać pribor.« »O.K. Al’ moramo se čuvati. Ako dozna narednik, naježili smo.« »E, je... narednika. Može mi odrat kožu, ako baš hoće. Al’ ja ću se domoć te ribe.« Ne možete zamisliti kako smo se bili nabrusili pri pomisli da ćemo uloviti te grgeče. A možda i možete, ako ste ikad bili u ratu. Tada znate što znači smrtna dosada i veselje čim se ukaže prilika za bilo kakvu razbibrigu. Jednom sam u rovu vidio dva tipa koji su se tukli zbog pišljivog ilustriranog časo pisa. No za nas je to veselje imalo važniju stranu: pomisao da ćemo pobjeći, možda na cijeli dan, od ozračja rata. Sjediti pod jablanima, pecati grgeče daleko od čete, daleko od buke, smrada, odora, časnika, salutiranja i narednikova glasa! Pecanje je sušta suprotnost ratu. Samo, nismo bili sigurni da ćemo uspjeti. Ta nas je misao dovodila u stanje vrućice. Ako narednik ili jedan od časnika nešto nanjuši, spriječit će nas, o tom nema dvojbe, a najgore e bilo to što nismo znali koliko će se vojska zadržati u selu. Možda cijeli tjedan, a možda će za dva sata krenuti dalje. A mi nemamo ni štapove ni udice, nemamo čak ni pribadaču, pa ni komadić povraza. Moramo početi od nule. A 68
bara vrvi ribom! Prvo je trebalo domoći se štapa. Za to je najbolji vrbov prut, no vrbe nije bilo ni za lijek. Nobby se uzvere na jablan i otkine jednu tanku granu. Nije bila bogzna što, ali bolje ikak va nego nikakva. Oguli je i stanji džepnim nožićem tako da je nalikovala na ribički štap, pa je skrije u travu na obali, i mi se neopazice iskradosmo u selo. Sad je trebalo naći iglu kako bismo mogli načiniti udicu. No nitko nije imao iglu. Jedan je momak imao igle za krpanje čarapa, ali su te bile prede bele i tu poga vrška. A mi se nismo usuđivali reći zašto nam treba igla, od straha da će narednik doznati za naš naum. Na kraju smo se sjetili drolja na kraju sela – one će sigurno imati iglu! Došavši pred kuću – morali smo je obići, te blatnjavim dvorištem prići stražnjim vratima – shvatili smo da je zatvorena i da drolje spavaju dobrano zasluženim snom. Desetak minuta smo lupali nogama, urlali i udarali šakama o vrata dok se na kraju nije po javila debela ružna ženska u negližeu i izderala se na nas na francuskom. Nobby drekne na engleskom: »Iglu! Iglu! Imate li iglu?« Naravno da nije imala pojma o čemu tip govori. Tada Nobby po kuša govoriti iskvarenim engleskim kakvim govore stran ci, očekujući da će ga ona, strankinja, razumjeti: »Iiigla! Iiigla! Za šiivanje! Ovaako!« Pritom je gestikulirao oponašajući osobu koja šije. Žen ska to krivo shvati i odškrine vrata da nas pusti unutra. Naposljetku smo joj uspjeli objasniti o čemu je riječ i tako smo dobili iglu. Tada je već bilo vrijeme večere. Poslije večere dođe narednik obići sjenik u kojem smo bili smješteni – tražio je ljude za nekakav sitan posao. A mi se uspjesmo sklo niti u pravi čas – sakrili smo se pod hrpu slame. Kad je otišao, upalili smo svijeću, zagrijali iglu do usijanja i uspjeli je savinuti u neku vrstu kuke. Budući da smo od alata imali samo džepni nožić, gadno smo opržili prste. Potom je trebalo načiniti povraz. Nitko nije imao tankog konca, ali smo se na kraju namjerili na momka koji je imao špulu konca za šivanje. On se pak nije htio rastati od svoga blaga, pa smo mu u zamjenu morali dati cijelu kutiju cigareta. Ko nac je bio pretanak, ali ga Nobby izreže na tri dijela, prikvači o čavao na zidu i pažljivo splete u pletenicu. Ja sam u međuvremenu, pretraživ ši cijelo selo, uspio naći pluteni čep, razrezao ga na pola, probušio ga šibicom i dobio plovak. Spu štala se noć. 69
Sad smo već imali najosnovnije, ali bi nam bio do bro došao ketgut, to jest konac od ovčjeg crijeva za šivanje rana. Nije bilo nade da ćemo ga uspjeti naći sve dok se nismo sjetili bolničara. Premda kirurški ko nac ne spada u njegovu opremu, pomislili smo da bi ga možda mogao imati. I zbilja, kad smo ga upitali, ispostavilo se da u torbi ima cijeli ko lut ketguta – bio ga je spazio u nekoj bolnici i drpio ga. Dali smo mu dru gu kutiju cigareta u zamjenu za deset komada petnaestak centimetara dugačkog krutog i krhkog ketguta. Nobby ga je po noći namakao u vodi kako bi ga omek šao, a zatim sastavio niti vežući im kraj s krajem. Sad smo imali sve – udicu, štap, povraz, plovak i ketgut. Za crve nije bilo problema – bilo ih je po svuda. A bara je i dalje vrvjela ribom – golemim prugastim grgečima spremnim za ulov! Legli smo spavati toliko uzbuđeni da ni čizme nismo izuli. Sutra! Samo da do čekamo sutra! Samo da rat zaboravi na nas barem jedan jedini dan! Od lučili smo po bjeći odmah nakon prozivke i provesti dan pecajući, makar na povratku dobili najstrožu moguću kaznu. Eto, zacijelo nagađate što se potom dogodilo. Prilikom prozivke naredili su nam da spakiramo svu opremu i da za dvadeset minuta budemo spremni za pokret. Marširali smo cestom petnaestak kilometara, a zatim se ukrcali u kamione i krenuli prema drugom dijelu bojišnice. Nikad više nisam vidio baru pod jablanovima niti čuo za nju. Valjda su je naknadno zatrovali iperitom. Od toga dana nikad više nisam pecao. Nikad mi se nije pružila prilika. Rat e završio, i ja sam – kao i svi drugi – tražio posao, dobio po sao, a posao je do bio mene. Bio sam mladac koji mnogo obećava, a radio sam u uredu osiguravajućeg društva – bio sam jedan od onih nadobudnih mladih poslov nih ljudi energične vilice i do brih izgleda za budućnost o kakvima čitate u promidžbenim materijalima trgovačkih tvrtki, da bih, kako to već biva, postao edan od jadnika koji se dadu tlačiti za pet ili deset funta na tjedan, a žive u dozidanoj kući na rubu grada. Tak vi ne idu pecati, baš kao što burzovni mešetari ne idu brati jaglace. Ne bi im dolikovalo. Za njih su rezervirani drugi oblici rekreacije. Svakog ljeta imam dva tjedna odmora, dakako. A provodim ga – znate već gdje – u Margateu, Yarmouthu, Eastbourneu, Hastingsu, Bournemouthu, Brightonu. Odabir varira ovisno o tome je li nam te godine džep pun ili prazan. Uz ženu kakva je Hilda, glavna je značajka odmora beskonačna mental70
na aritmetika pomoću koje doznajemo koliko nas je vlasnik pansiona prevario na računu. To, i zabrane djeci: »Ne, ne možete do biti novu kanticu za piesak!« Prije nekoliko godina bili smo u Bournemouthu. Jednog lijepog po podneva šetali smo se po vrlo dugačkom molu. Cijelom dužinom mola ljudi su pecali kratkim štapovima sa zvončićima na vrhu i povrazom što je sezao pedesetak metara u more. Nimalo uzbudljiv oblik pecanja, a k tome nisu ništa lovili. No pecali su. Djeca su se uskoro počela dosađivati i vikati da se žele vratiti na plažu, a Hilda, ugledavši ribiča kako nabada crva na udicu, reče da joj se smučilo, ali sam se ja još neko vrijeme nastavio šetkati po molu. Najedanput se začu silna zvonjava s jednog od štapova, a ribolovac stane namotavati povraz. Sve su oči bile uprte u nj. Usko ro ugledasmo mokri povraz, pa olovo, pa veliku plosnatu ribu (mislim da je to bio list) koja se njihala i bacakala na udici. Tip je hitne na daske na molu, koprcavu, mokru i sjajnu, sivog bradavičastog hrpta, bijelog trbuha, sa svježim slan kastim mirisom mora. U meni nešto zatreperi. Vraćajući se s mola, tek toliko da vidim kako će reagirati, rekoh Hildi: »Dođe mi da se i ja pozabavim pecanjem dok smo ovdje.« »Što? Ti i pecanje, George? Ali ti ne znaš pecati, jel’ da ne znaš?« »O, ja sam nekad bio veliki ribič«, odvratih. Hilda se usprotivi kao i obično, ali nije imala valjanijih proturazloga, samo reče da neće doći gledati kako navodim te odvratne gnjecave crve na udicu. Zatim joj iznenada sine da će me, odem li pecati, oprema, to jest štap, rola i tako dalje, koštati otprilike jed nu funtu. Sam štap koštat će deset šilinga, reče. I razbjesni se. Niste vi vidjeli Hildu kad je riječ o rasipanju bogatstva od deset šilinga. Prasne: »Sama pomisao da ćemo baciti sav taj novac na takvu glupariju! T ȁ nismo poludjeli! I kako imaju obraza tražiti deset šilinga za te smiješno male štapove! Sramota! I sama pomisao da čovjek tvojih godina ide pecati! Ne budi takvo dijete, George!« Tada se u prepirku uključe i klinci. Lorna mi priđe i onim svojim drskim glasom upita: »Tata, jesi li ti dijete?« A mali Billy, koji je još tepao, cijelome svijetu objavi: »Tata je dijete«, pa oboje stanu obigravati oko mene pjevuckaući: »Tata je dijete! Tata je dijete!« Gadovi mali! 71
VI. Osim pecanjem, bavio sam se i čitanjem. Pretjerao sam ako ste stek li do jam da je pecanje bilo jedino što me zanimalo. Da, bilo mi je na prvome mjestu, ali je na solidnom drugom bilo čitanje. Mora da sam imao deset ili jedanaest godina kad sam počeo čitati – hoću reći čitati vlastitom voljom. Čitanje u tim godinama nalik je na otkrivanja novoga svijeta. I dan-danas mnogo čitam, zapravo nema tjedna u ko jemu ne progutam dva-tri romana. Moglo bi se reći da sam se pretplatio na knjige posudbene knjižnice Boots’ - uvijek »padnem« na trenutnu uspješnicu ( Dobri drugovi, Ben galski kopljanik, Šeširdžijin dvorac – sve sam to pročitao), i bio sam član Kluba prijatelja ljevičarske knjige više od godinu dana. A 1918., kad sam imao dvadeset pet godina, bio sam toliko opčinjen čitanjem da mi je to donekle promijenilo pogled na svijet. No ništa nije usporedivo s onim prvim godinama kad najednom otkrijete da vas petparački tjednik može kata pultirati u srce lupeške jazbine, u brloge kineskih uživatelja opijuma, na polinezijske otoke i u brazilske prašume. U čitanju sam najviše uživao od svoje jedanaeste do šesnaeste godine. U početku sam uvijek čitao jeftine tjednike za dječake – tanke sveščiće s groznim slovima i ilustriranom naslovnicom u tri boje – a nedugo zatim pra ve pravcate knjige: Sherlock Holmes, Dr. Nikola, Čelični pirat, Drakula, Raf les. Pa romane Nata Goulda i Rangera Gulla i autora čije sam ime zaboravio, a koji je pisao priče o boksačima gotovo jednakom brzinom kao što je Nat Gould pisao o konjskim trkama. Da su mi roditelji bili malo bolje obrazovani, bili bi me zacijelo šopali »dobrim« knjigama, Dickensom, Thac kerayem i sličnima. U školi smo, doduše, morali pročitati roman Quentin Durward, a stric Ezekiel povremeno me poticao na čitanje Ruskina i Car72
lylea. No u našoj kući prak tički nije bilo knjiga. Otac nikad nije pro čitao ni ednu osim Biblije i Smileove Samopomoći, a ja sam tek mnogo kasnije počeo samoinicijativno čitati »dobre« knjige. Nije mi žao što je bilo tako. Čitao sam ono što sam želio i iz toga izvukao mnogo više nego iz svega čemu su me učili u školi. Grozni ilustrirani romani za dva penija izlazili su iz mode već kad sam bio klinac, tako da ih se jedva sjećam, ali je bilo brojnih tjed nika za dječake; neki su još u opticaju. Mislim da priče o Buffalo Billu nisu više u modi, a Nata Goulda vjerojatno nitko ne čita, no čini se da su Nick Carter i Sexton Blake i dalje popularni. Časopisi Gem i Magnet, ako se dobro sjećam, počeli su izlaziti 1905. B.O.P. je bio još vrlo bezbojan u ono vrijeme, ali je Chums, koji je, mislim, počeo izlaziti oko 1903. bio sjajan. A postojala je i enciklo pedija – ne sjećam se točno kako se zvala – koja je izlazila u nastav cima. Svaki je nastavak koštao jedan peni. Nikad mi se nije činilo da je vrijed na tog novca, ali nam je jedan dečko iz škole katkad poklanjao stare brojeve. Ako i sada znam koliko je dugačka rijeka Mississip pi, ako znam razliku između hobotnice i lignje ili pak točan sastav zvonoljevačke bronce, to sam iz nje naučio. Joe nikad nije čitao. Bio je jedan od onih dječaka koji nakon go dina školovanja ne znaju pročitati ni deset redaka. Bilo mu je zlo od samog pogleda na tiskana slova. Viđao sam ga kako uzima jedan od mo jih brojeva časopisa Chums, pročita jedan ili dva ulomka i okrene se od njega kao što se konj s gađenjem okrene od ustajalog sijena. Pokušavao me odvratiti od čitanja, ali su me podržavali roditelji smatrajući da sam ja »pametni sin«. Bili su veoma ponosni što sam pokazivao sklonost »učenju iz knjiga«, tako su govorili. No i majku i oca je – tipično za njih – po malo uzru javala činjenica da čitam ilustrirane časopise tipa Chums i Union Jack, držali su da bih morao čitati nešto »od čega se napreduje«, ali nisu znali dovoljno o knjigama da bi bili sigurni od kojih se to knjiga »napreduje«. Na kraju se majka dočepala po lovnog primjerka Foxeove Knjige o mučenicima, koju nisam pročitao, iako ilustracije i nisu bile tako loše. Tijekom cijele zime 1905. svakog sam tjedna odvajao jedan peni za časo pis Chums. Pratio sam priču u nastavcima Donovan Neustra šivi. A taj je Donovan Neustrašivi bio istraživač kojega je neki američki milijarder slao da mu donosi neobične predmete sa sve četiri strane svijeta. Katkad su to bili diamanti iz kratera afričkih vulkana, a veličine loptice za golf, katkad okamine 73
mamutovih kljova iz ledenih sibirskih šuma, a ko jiput zako pano blago Inka iz nestalih gradova Perua. Donovan je svaki tjedan odlazio na novo putovanje i uvijek mu je sve polazilo za rukom. Najviše sam volio čitati u sjeniku iza dvorišta. Tamo je bilo najmirnije, osim kad je otac izno sio vreće sjemenja. Mogao sam leći na veliku vreću, sjenik je vo njao na mješavinu gipsa i grahorica, u svim je kutovima bilo guste paučine, a tik nad mjestom na ko jemu sam obično ležao bila je rupa u stro pu i letva što je stršila iz žbuke. I danas osjećam taj vonj. Zimski dan, ali ne još leden. Ležim na trbu hu s otvorenim primjerkom Chumsa pred so bom. Na jednu od vreća uspinje se miš, okretan po put mehaničke igračkice, zatim stane kao uko pan i promatra me onim svo jim kao ugljen crnim očicama. Dvanaest mi je godina, no ja sam Donovan Neustrašivi. Upravo sam se utabo rio pokraj izvora Amazone, a korijenje tajanstvene orhideje, koja cvate jed nom u stotinu godina, sakrio sam na sigurno mjesto: u limenu kutiju pod poljskim krevetom. U šumama oko mene Hopi-Hopi Indijanci (oni koji boje zube u crveno i naživo deru kožu bijelcima) udaraju u ratne bubnjeve. Ja gledam miša, miš gleda mene, osjećam vonj prašine, grahorica i hladan miris žbuke, u šatoru sam, na obali Amazone, i u sedmom nebu od sreće.
74
VII. I to je, zapravo, sve. Pokušao sam vam ispričati nešto o prijeratnom svijetu, o svijetu ko jega sam se sjetio kad sam na oglasnom letku za no vine ugledao ime kralja Zoga, a sva je prilika da vam nisam ništa rekao. Ili se sjećate toga svijeta pa vam nitko ne mora pričati o njemu, ili ga se ne sjećate, pa čemu pusta priča? Do sad sam vam pričao samo o onome što mi se događalo prije šesnaeste. U obitelji je dotad bilo sve u redu. A ja sam malo prije šesnaestog ro đendana počeo naslućivati ono što nazivamo »stvarnim živo tom«, drugim riječima njegovu neugodnu stranu. Otprilike tri dana prije no što sam u rib njaku Binfildske palače ugledao velikog šarana, otac je došao na večeru vrlo zabrinut, sivlji i prašnjaviji nego obično. Jeo je polako, svečano, i nije puno govorio. Tih je dana pri jelu bio zamišljen, a brk mu se pomicao gore-dolje i ustranu, jer nije više imao mnogo stražnjih zuba. Upravo sam se dizao od sto la, kadli me pozove natrag. »Čekaj čas, George, čekaj sinko. Moram ti nešto reći. Sjedni na tren. Mama, čula si što sam ti sinoć rekao.« Majka, koja je sjedila iza velikog smeđeg čajnika, prekriži ruke u kri lu, svečana izraza lica. Otac nastavi go voriti vrlo ozbiljnim glasom nasto jeći pritom jezikom iščačkati mrvicu koja mu je bila zapela između ono malo straž njih zuba. »George, sinko, imam ti nešto reći. Do bro sam razmislio – vrijeme je da prekineš školovanje. Morat ćeš, nažalost, početi raditi, zarađivati i donositi novac majci. Sinoć sam pisao gospodinu Wickseyju, rekao sam mu da te moram ispisati iz škole.« Ta je metoda, dakako, bila uobičajena u ono vrijeme – to da otac prvo na75
piše pismo gospodinu Wickseyju pa da tek poslije kaže meni. Roditelji su u to vrijeme sve ugovarali djeci iza leđa. Otac nastavi mumljati i opravdavati se zabrinutim glasom. U posljednje mu vrijeme »loše ide«, ima »nemalih po teškoća«, tako da ćemo Joe i ja morati početi zarađivati za život. U to vrijeme nisam znao kako mu ide po sao, do bro ili loše, niti me za to bilo briga. Čak nisam imao dovoljno trgovačkog duha da shvatim otkud te »nemale poteškoće«. A oca je zapravo ugrožavala konkurencija. Lanac trgovina sjemenjem na veliko zvan Sarazin, koji je imao podružnice u svim grofovijama, bio je pru žio pipke do Lower Binfielda. Šest mjeseci prije toga, uzeli su u najam pro davaonicu na tržnici i modernizirali e, tako da je ona svojim zelenim pročeljem, zlatnim slovima, vrtnim alatkama u zelenom i crvenom tonu i golemim reklamama za grahorice upadala u oči s udaljenosti od sto metara. Osim što su trgovali sjemenjem cvijeća, reklamirali su se kao »tvrtka koja opskrblju je tržište svim potrepštinama za uzgoj peradi i stoke«, pa su pored žita i ječma u po nudu uvrstili zaštićenu mješavinu hrane za perad, sjemenke za ptice u cifrastoj ambalaži, kekse svih boja i oblika za pse, lijekove, vlažne obloge i posipe, čak i mišolovke, ogrlice za pse, inkubatore, zajamčeno svježa ptičja jaja, mrežu za kokošinjce, lukovice, otrove protiv korova, insekticide, a u nekim su prodavaonicama, u odjelu zvanom »Živad«, držali kuniće i tek izlegle piliće. Otac, sa svojim starim prašnjavim dućanom te nesklon prihvaćanju novih proizvoda, nije se mogao nadmetati s takvim poduzetnicima, niti je to želio. Trgovci koji su u grad dolazili kolima s konjskom zapregom i nekoliko farmera koji su poslovali s prodavačima sjemenja na malo, klonili su se Sarazina, ali su mu se tijekom sljedećih šest mjeseci priklonili članovi po krajinskog sitnog plemstva, koji su u to doba imali kočije ili dvoprege, dakle i konje. Bio je to velik gubitak za oca kao i za Winklea, drugog gradskog trgovca žitom. Nisam tada shvaćao što se događa. Sve sam to gledao očima dječarca. Nikad me nije zanimao poslovni svijet. Nikad ili gotovo nikad nisam zalazio u očev dućan, a kad bi me on gdjekad poslao da nešto obavim ili da mu u nečemu pomog nem, da, recimo, odnesem vreće na tavan ili da ih snesem s tavana, izvlačio sam se ko liko god sam mogao. Dečki iz moga društvenog slo ja nisu bili bebice po put onih koji su pohađali elitne škole, znali su da je posao posao, a šest penija šest penija, ali su držali da je prirodno ne pokazivati ama baš nikakvo zanimanje za poslove svojih očeva. Ribički štapovi, bicik li, gazirana limunada i 76
slično činili su mi se mnogo stvarnijim od svega što se do gađalo u svijetu odraslih. Otac je prethodno razgovarao sa starim Grimmettom, trgovcem mješovitom ro bom ko jemu je trebao bistar pomoćnik, pa me Grimmett odmah uzeo u posao. Plan je bio da će otac otpustiti dostavljača, a Joe će doći po magati ocu dok ne dobije stalan posao. Joe je već bio napustio školu i otada je manjeviše besposličario. Otac je katkad govorio da će ga »ubaciti« u računovodstvo pivovare, a prije toga je čak pomišljao da bi ga mogao dati u dražbovatelje. Obje su zamisli bile potpuno nerealne jer je Joe, u sedamnaestoj, pisao kao da ore, čak nije znao ni tablicu množenja. Sada je tobože »pekao zanat« u velikom servisu za bicik le u predgrađu Waltona. Odgovaralo mu je prtljanje oko bicikla jer je, poput većine slaboumnih ljudi, imao određenog smisla za mehaniku, ali je bio nesposoban za ozbiljan rad. Vucarao se po susjedstvu u zamašćenom kombinezonu, pušio jeftine cigarete, tu kao se, pio (već je tada počeo), šepirio se sad s jednom, sad s drugom curom, žicao novac od oca. Otac je bio zabrinut, zbunjen i pomalo ljutit. Još ga vidim: ćelava glava prašnjava od brašna, dvije-tri sijede vlasi iznad ušiju, naočale i sijedi brkovi. Nije shvaćao što ga je snašlo. Dotad je godinama dobro zarađivao, profit je rastao polako ali sigurno, jedne godine za deset, druge za dvadeset funta, a sad se odjednom sve to pretvorilo u dim. Ništa mu nije bilo jasno. Naslijedio je trgovinu od svog oca, radio pošteno i marno, trgovao kvalitetnom ro bom, nikoga nije varao, a do bit mu je bivala sve manja. Često je ponavljao (pokušavajući jezikom izvući mrvu hrane zaostalu između zuba) da su nastu pila teška vremena, da prodaja opada, da ni sam ne zna kakvo je to zlo snašlo ljude, a jesti se mora. Možda su za sve krivi automo bili, na kraju je izjavio. »Odvratne smrdljive kištre!« dodala bi majka. No nije se previše uzru javala, a znala je da bi trebala. Jednom ili dvaput dok je otac govorio opazio sam kako odsutno luta pogledom i kako joj se miču usne. Pokušavala je smisliti što će sutradan kuhati, junetinu s mrkvom ili – opet! – ovčji but. Osim kad je morala odlučivati o tome što bi bilo bolje kupiti za njezin »resor« – plahte ili lonce, primjerice – nije vidjela dalje od sutrašnjeg ručka. Du ćan slabo stoji i oca to brine – toliko je shvaćala. Nitko među nama nije imao pojma što se zbiva. Znali smo da je godina bila loša i da je otac na gubitku, ali nismo znali strahu je li za budućnost. Mislim da nije strahovao. Imajte na umu da je to bilo 1909. godine. Osim što nije znao što ga je snašlo, otac nije mogao predvidjeti 77
da će oni iz Sara zina prodavati robu po cijenama nižim od njego vih, da će ga uništiti, progutati. A kako je i mogao znati? Toga nije bilo u njego voj mladosti. Znao je jedino da su vremena teška, da trgo vina »šepa« (uporno je to ponavljao), ali se nadao da će stvari uskoro »krenuti nabolje«. Bilo bi lijepo kad bih vam mogao kazati da sam bio velika pomoć ocu u nevolji, da sam se iskazao kao pravo muško i razvio dotad neslućene sposobnosti, i tako dalje, i tako dalje, kao u poučnim romanima od prije trideset go dina. Ili suprotno: bilo bi mi drago kad bih mogao kazati da sam gorko žalio što moram prekinuti školovanje, da se moj mladi mozak, žedan znanja i usavršavanja, bunio protiv bezdušnog, mehaničkog posla u koji su me bacili – i tako dalje, i tako dalje, kao iz današnjih po učnih romana. I jedno i drugo bila bi puka laž. A istina je ovo: bio sam sretan i uzbuđen pri pomisli da sam do bio posao, oso bito kad sam čuo da će mi stari Grimmett davati pravu pravcatu plaću, dvanaest šilinga na tjedan, od kojih ću četiri moći zadržati za sebe. Smjesta sam zaboravio na velike binfildske šarane koji su bili sve na što sam mislio u prethodna tri dana. Nije me nimalo žalostilo što ću napustiti ško lu nekoliko polugodišta prije vremena. To je bilo uobičajeno među dečkima iz naše škole. Uvijek je postojao jedan koji je govorio da »kani« otići na Sveučilište u Readingu, ili učiti za inženjera, ili poći u Lon don i »pokrenuti vlastiti posao«, ili pak pobjeći na more. I što bi se zatim dogodilo? Dečko bi najednom nestao, a već dva tjedna poslije toga sreli biste ga na biciklu – raznosi povrće. Ni pet minuta nakon što mi je otac rekao da ću morati napustiti školu, počeo sam razmišljati o novom odijelu u kojemu ću ići na posao. Bez oklijevanja sam rekao da želim »pravo muško odijelo« s tada mo dernim kaputom, mislim da su ga zvali žaket. Naravno da su se otac i majka zgro zili i kazali da »nikad nisu čuli za takav kaput«. Iz nekog razloga u koji nikad nisam posve proniknuo, roditelji su u to vrijeme odvraćali djecu od odjeće za odrasle. U svakoj je obitelji bilo žestokih natezanja prije no što bi dječaku do pustili da nosi visoki ovratnik, a djevojčici da češlja kosu prema gore. Tako je razgovor skrenuo s očevih poslovnih problema i pretvorio se u dugu, mučnu prepirku. Otac se sve više srdio i neprestano ponavljao – a pritom u govoru ispuštao glas h14, kao i obično kad bi se razljutio: »’Tio – ne ’tio, u takvom odijelu nećeš ’odat na po sao. Utuvi si to u glavu.« I tako nisam dobio žaket, pa sam na posao krenuo u novom, po mjeri šiva78
nom odijelu i širokom ovratniku u ko jemu sam izgledao kao prezrelo derište. To me najviše žalostilo u cijeloj priči. Joe se pak po kazao sebičnijim od mene. Bio je bijesan što mora napustiti posao s bicik lima, pa se, u ono kratko vrijeme što je ostao s nama, povazdan smucao, zanovijetao i nije nimalo, baš nimalo pomagao ocu. Radio sam kod staroga Grimmetta gotovo punih šest godina. Grimmett je bio naočit starčić, ravan kao svijeća i sijedih zalizaka – krupnija inačica strica Ezekiela i do bar liberal baš kao i stric. No nije bio prgav, i svi su ga u gradu poštovali više nego strica. Kad je izbio Burski rat Grimmett je pobjegao; bio je zakleti neprijatelj radničkih sindikata pa je jednom otpustio pomoćnika koji je kod sebe imao fotografiju Keira Hardieja, apostola socijalizma. Po vjerskom je uvjerenju bio baptist, zapravo velika faca u bap tističkoj zajednici, dok smo mi bili anglikanci, a stric Ezekiel odmetnik bez vjere. Grimmett e bio gradski vijećnik i dužnosnik u mjesnoj Liberalnoj stranci. S onim svoim sijedim zaliscima, licemjernim, otrcanim pro dikama o slobodi savjesti i velikom Gladstoneu, s debelim kontom u ban ci i improviziranim molitvama koje ste mogli čuti prolazeći pokraj baptističke crkve, bio je pomalo poput onog legendarnog trgovca, nekonformista, iz vica koji ste vjerojatno čuli: »James!« »Da, gos’n.« »Jesi dodao pijeska u šećer?« »Da, gos’n.« »Jesi dolio vode u sirup?« »Da, gos’n.« »Onda se dođi pomoliti.« Ja sam taj vic čuo bezbroj puta, šaptom ispričan u Grimmettovu dućanu. I istina je da smo započinjali dan mo litvom, i to prije no što bismo podigli rolete. No stari Grimmett nije stavljao pijesak u šećer. Znao je da se to ne isplati. Bio je oštrouman trgovac, opskrbljivao je cijeli Lower Bin field i okolicu svojom prvoklasnom ro bom, imao je tri pomoćnika, a k tome i dostavljača, vozača kamiona i kćerku (bio je udovac) koja je obav ljala blagajničke poslove. Ja sam prvih šest mjeseci radio kao dostav ljač. Zatim je jedan od pomagača otišao u Reading »pokrenuti vlastiti po sao«, pa sam ja došao na njegovo mjesto i odjenuo svoju prvu bijelu pregaču. Učio sam pakirati robu, puniti vrećice grožđicama, mljeti kavu, rezati slaninu i šunku, oštriti no ževe, mesti 79
pod, oprezno oprašivati jaja tako da ih ne razbijem, podmetati lošu pod kvalitetnu robu, prati prozore, odoka ocijeniti koliko teži komad sira, raspakirati ambalažu, oblikovati maslac u grudu i – to mi je bilo najteže – pamtiti gdje se što nalazi. Ne sjećam se rada u dućanu tako dobro kao što se sjećam pecanja, ali pamtim koješta. I dan-danas znam kako prstima prekinuti ko nopac. Stavite li me pred stroj za rezanje slanine, rukovat ću njime bolje nego pisaćim strojem. Mogao bih vam štošta ispričati o raznim vrstama kineskog čaja, o tome kako se pravi margarin, o prosječnoj težini jajeta i o cijeni papirnatih vrećica u paketu od tisuću komada. Eto, to sam, više od pet godina, bio ja – okretan momčić okrugla ružičasta lica i kose boje maslaca (više je nisam šišao na kratko, mazao sam je pomadom i začešljavao je od čela, to su nazivali »zalizanom« frizurom), momčić koji u bijeloj pregači i s olovkom za uhom stoji za tezgom, brzinom munje vezuje vrećice s kavom i dodvorava se kupcima: »Da, gos’đo! Naravno, gos’đo! Treba li gospođa još što?« glasom u ko jemu se osjeća tek tračak koknijevskog govora. Stari Grimmett nas nije štedio, radili smo jedanaest sati na dan, osim četvrtkom i subotom, a božični je tjedan bio prava noćna mora. No to su ipak bila dobra vremena, u retrospektivi. Nemojte misliti da nisam imao ambicija. Znao sam da neću dovijeka biti pomoćnik u trgovini mješovite robe, da samo »pečem zanat«, da ću jednoga dana imati dovoljno novca ko im ću »pokrenuti vlastiti posao«. Tako smo razmišljali u ono doba. Nemojte zaboraviti da je to bilo prije rata, prije krize i nezaposlenosti. Bilo je mjesta za sve. Svatko je mogao »pokrenuti vlastiti posao«, uvijek je bilo mjesta za oš jedan dućančić. A vrijeme je prolazilo: 1909., 1910., 1911. Umro je kralj Edward, osvanule su novine s crnim obrubom. U Waltonu su otvorili dvije kinodvorane. Na cestama je bilo više automobila, zemljom su po čeli prometovati autobusi. Jednog je dana zrakoplov – krhka i naizgled klimava letjelica s čovom koji je sjedio u sredini na nekoj vrsti stolčića – lijetao iznad Lower Binfielda, i cijeli je grad istrčao na ulice kličući od veselja. Počelo se govorkati da se »onaj njemački car uzoholio« i da će »uskoro biti rata«. Moja plaća se pomalo povećavala te na kraju, netom prije početka rata, dosegla dvadeset osam šilinga na tjedan. Majci sam svaki tjedan davao deset šilinga za stan i hranu, a kasnije, kad se situacija pogoršala, petnaest, ali sam se ipak osjećao bogatijim nego ikada. Narastao sam još dva i pol centimetra, počela mi je rasti brada, nosio sam cipele s pucetima i ovratnike od sedam centimetara. 80
Nedjeljom u crkvi, u elegantnom tamnosivom odijelu, s polu cilindrom i rukavicama od crne kože na klu pi pred sobom, izgledao sam kao pravi gospodin, tako da je majka pucala od ponosa i jedva ga uspijevala sakriti od svijeta. Između posla, izlazaka četvrtkom i razmišljanja o odjeći ili o djevojkama, do bivao sam »napadaje« častohleplja i vidio sebe u ulozi velikog poslovnog čovjeka poput Levera ili Williama Whiteleyja. Od šesnaeste do osamnaeste godine života ulagao sam velike napore u »duhovno uzdizanje« i pripreme za poslovnu karijeru. Izliječio sam se od koknijev ske navike ispuštanja glasa h u govoru i gotovo se posve riješio koknijevskog govora. (Seoski je govor bio na izdisaju u dolini Temze. Osim momaka s farme, go tovo svi rođeni poslije 1890. govorili su cockney.) Pohađao sam tečaj poslovnog dopisivanja u Littlebumsovoj poslovnoj školi, naučio osnove knjigovodstva i poslov nog engleskog, od korice do korice proučio knjigu punu bombastičnih fraza naslovljenu Umijeće prodaje, napredovao u aritmetici i čak počeo ljepše pisati. U sedamnaestoj sam sjedio do kasno u noć te isplažena jezika vježbao krasopis pri svjetlosti male uljne svjetiljke na stolu u spavaćoj sobi. Bilo je dana kad sam čitao od jutra do mraka, uglav nom krimiće i pustolovne priče, a katkad meko uvezane »proste« sveščiće koje su kriomice kolale među dečkima u dućanu. (To su bili prijevodi Maupassan tovih i De Kockovih pripovijetki.) No u osamnaestoj sam se iznenada prometnuo u »kulturnjaka«, učlanio se u Gradsku knjižnicu i počeo se s mukom probijati kroz knjige Marie Corelli, Halla Cainea i Anthonyja Hopea. Otprilike u to doba pristupio sam čitalačkom kružoku Lower Binfielda u kojemu su se cijele zime, pod vodstvom župnika, dvaput na tjedan održavali »književni razgovori«. Na župnikovo navaljivanje pročitao sam neke dijelove iz Ruskinovih ogleda Sezam i ljiljani, te čak pokušao čitati Brownings. A vrijeme je prolazilo: 1910., 1911., 1912. Očev je posao nazadovao – ne dramatično, ali je nazadovao. Ni otac ni majka nisu više bili isti nakon što je Joe pobjegao od kuće. To se dogodilo nedugo nakon što sam počeo raditi za Grimmetta. Joe se u osamnaestoj prometnuo u opasnog razbijača. Bio je kru pan, krupniji od ostalih članova obitelji, snažnih širokih ramena, velike glave i mrgodna, drska izraza lica, i već je imao poprilične brkove. Kad nije bio u birtiji, za šankom, klatio se pred ulazom u dućan; zabio bi ruke duboko u džep, očima strijeljao prolaznike (ako to nisu bile djevojke) kao da će ih oboriti na tlo. 81
Kad bi netko došao pred vrata dućana, od mak nuo bi se ustranu tek toliko da ga pro pusti te bi, i dalje s rukama u džepu, drek nuo preko ramena: »Ta-ta! Du-ćan!« To je otprilike bio jedini način na koji je pomagao ocu. Ro ditelji su očajavali. Govorili su da »ne znaju što će s njim«, a njego vo ih je piće i prekomjerno pušenje vraški puno ko štalo. Kasno jedne večeri po bjegao je od kuće i nikad se više nije javio. Pro valio je u očevu blagajnu i po ku pio sav novac; nije ga na sreću bilo mnogo, oko osam funta, ali dovoljno za kartu trećeg razreda brodom do Amerike. Joe je oduvijek želio otići u Ameriku, zato mislim da je otišao, iako nikad nismo bili sigurni u to. Grad se sablažnjivao. Većinska je teorija bila da je po bjegao zato što je »napumpao« neku curu. U ulici u ko joj su živjeli Simmonsovi stanovala je djevojka imenom Sally Chivers, a bila je trudna, i Joe je sasvim sigurno bio s njom, ali bili su i dru gi, desetak njih, tako da nitko nije znao čije je dijete. Majka i otac prihvatili su tu teoriju pa su među so bom čak opravdavali »jadnog dečka« što je ukrao osam funta i po bjegao od kuće. Nisu shvaćali da se poku pio jer nije mogao podnijeti pomisao na čestit život u pokrajinskom gradiću, nego žudio za životom ispunjenim skitnjom, tučnjavom i ženama. Nikad više nismo čuli za njega. Možda se sasvim izopačio, možda je stradao u ratu, a možda nam se ednostavno nije želio javiti. Dijete se rodilo mrtvo, nažalost, pa nije bilo dodatnih pro blema. A majka i otac su do smrti tajili da im je ukrao osam funta. To je u njihovim očima bila veća sramota nego priča o djetetu Sally Chivers. Nevolje s Joeom uvelike su postarale oca. Gubitak Joea značio je smanjenje troškova, ali je to oca boljelo i stidio se. Brkovi su mu je od toga trenutka bivali sve bjelji, a on kao da je uvelike ušao u se. Moje sjećanje na nj kao na malena sijeda čovjeka okrugla, naborana, zabrinu ta lica i prašnjavih naočala možda doista potječe iz toga vremena. Malo pomalo počele su ga sve više zaokupljati novčane brige, a sve manje su ga zanimale druge stvari. Manje je govorio o politici i o nedjeljnim novinama, a više o neuspješnoj trgovini. I majka kao da se malo smanjila. U djetinjstvu sam je doživljavao kao krupnu, snažnu ženu žute kose, široka osmijeha i bujnih grudi, kao neku vrstu raskošnog bića nalik na statuu s brodskog pramca. A sada je postala manja, zabrinutija i starija no što je uistinu bila. Više nije onako nadmoćno vladala kuhinjom, češće nam je pripremala ovčji vrat, zabrinjavala se zbog cijene ugljena i počela rabiti margarin – masnoću koju nekoć nizašto na svijetu ne bi bila pustila u kuću. Otac je nakon Joeova odlaska opet mo rao uposliti dostavljača, 82
ali je otad uzimao vrlo mlade momke, koje je dr žao samo godinu-dvije, i koji nisu mogli dizati teške terete. I ja sam mu pomagao kad bih se zatekao kod kuće, no bio sam previše sebičan da bih to redo vito radio. Još ga vidim kako polako i s mukom hoda dvorištem, presamićen i go tovo nevidljiv pod golemom vrećom, po put puža s kućicom na leđima. Golema, čudovišno velika vreća, teška valjda šezdeset pet kilograma, savija mu vrat i leđa zamalo do tla, a ispod vreće proviruje zabrinuto lice s naočalama. Godine 1911. do bio je herniju, pa je nekoliko tjedana morao ostati u bolnici i uposliti privremenog poslovođu, što mu je dodatno nagrizlo kapital. Polagano propadanje malog trgovca grozna je pojava, ali nije iznenadna i očigledna poput zle kobi rad nika otpuštenog s posla i bačenog na burzu. To je postup no smanjivanje posla, blagi usponi i padovi - nekoliko šilinga gu bitka ovdje, nekoliko funta dobitka ondje. A onda, najednom, napusti vas ku pac s kojim ste trgovali godinama i ode Sarazinu. Drugi pak kupi tucet kokoši i svaki vam tjedan šalje narudžbu za kukuruz. I vi plivate dalje. Još ste »svoj gazda«, malo ste zabrinutiji i malo praznije kese, jer vam kapital neprestano kopni. Možete tako nastaviti godinama, cijeli život, ako imate sreće. Stric Ezekiel je umro 1911. ostavivši 120 funta koje su ocu, vjerujem, itekako dobro došle. No već je 1913. morao staviti pod hipoteku svoju policu životnog osiguranja. A ja to nisam znao, inače bih bio shvatio ozbiljnost situacije. Znao sam tek da mu »ne cvatu ruže«, da »prodaja opada« i da će malo duže potrajati dok ne skupim novac ko jim ću »pokrenuti posao«. Kao i on, i ja sam zamišljao da dućan nikad neće propasti, i bio sam sklon srditi se na njega što ne zna bolje poslovati. Nisam mogao shvatiti, baš kao ni on niti itko drugi, da pomalo srlja u pro past, da stvari nikad neće krenuti nabolje, i da će, doživi li sedamdesetu, sigurno završiti u ubožnici. Prolazeći pokraj Sara zinove trgovine na tržnici, često sam pomišljao kako mi se mnogo više sviđa njegov elegantni izlog nego očev prašnjavi stari dućan s jedva vidljivim, okrhnutim bijelim slovima u natpisu S. Bowling i s izblijedjelim vrećicama sjemenja u izlo gu. Nije mi padalo na pamet da je Sarazin crv koji ga pomalo izjeda – živog. Gdjekad sam mu prenosio nešto od onoga što sam bio naučio na dopisnom poslovnom tečaju, govorio sam mu o umijeću trgovanja i o modernim metodama prodae, no njega to nije previše zanimalo. Bio je naslijedio uho dani posao, uvijek e radio kao crv, dobro je poslovao i trgovao kvalitetnom ro bom, i govorio je da će »stvari uskoro krenuti nabolje«. Činjenica je da su trgovci u to vrijeme 83
rijetko kada završavali u ubožnici. Uz malo sreće, umirali su s neko liko preostalih funta u džepu. To je bila utrka između smrti i ban krota, i otac je, Bogu hvala, umro prvi, a za njim majka. Godine su prolazile – 1911., 1912., 1913. Kažem vam da je bilo do bro živjeti u to vrijeme. Potkraj 1912. upoznao sam Elsie Waters na žup nikovom čitalačkom kružoku. Premda sam do tada, po put ostalih mladića u gradu, izlazio tražiti djevojke, pa bih katkad prišao nekoj i izašao s njom neko liko puta nedjeljom popodne, zapravo nikad nisam imao stalnu djevojku. Čudno e to traženje djevojaka kad imate šesnaest godina. U svakom gradu postoji određeno mjesto na ko jemu se dečki okupljaju i šeću dvo jica po dvojica gledajući djevojke, dok se djevojke šeću dvije po dvije hineći da ne primjećuju dečke. A kad se najednom uspostavi kontakt, kad se počnu šetati učetvero, šute kao zaliveni. Šutnja, nesposobnost da zapodjenete bilo kakav razgovor bila je glavni problem kod takvih šetnja, osobito prilikom sljedećeg sastanka, kad bih sam izašao s djevojkom. Ali činilo mi se da je Elsie Waters drukčija. A zapravo sam ja bio zreliji. Ne bih vam želio pričati o sebi i Elsie, sve kad bi i postojala nekak va priča. Elsie je samo dio slike, samo dio onoga što se zbivalo »prije rata«. Prije rata je uvijek bilo ljeto, što je čista iluzija, kao što sam već rekao, ali takva su moja sjećanja na te dane. Prašnjava bijela cesta među kestenima, miris divljeg cvijeća, zelene bare pod vrbama, Šum Burfordske brane – to je ono što vidim kad zatvorim oči i pomislim na vrijeme »prije rata«. I na kraju – Elsie. Ne znam bi li je danas smatrali lijepom. Bila je, u ono doba. Visoka otprilike kao ja, zlatne teške kose spletene u pletenicu ovijenu oko glave, i profinjenog, neo bično nježnog lica. Bila je od onih djevojaka koje najbolje izgledaju u crnom, osobito u sasvim jednostavnim crnim haljinama kakve je morala nositi na poslu – radila je u trgovini tekstilom zvanoj Lilywhite, iako je potjecala iz Londona. Bila je otprilike dvije godine starija od mene. Zahvalan sam joj, jer je bila prva koja me naučila pažnji i nježnosti prema ženama. Ne mislim na žene općenito, mislim na konkretnu ženu. Upoznao sam je na čitalačkom kružoku i nisam obraćao pozornost na nju, a onda me ednog dana Grimmett poslao u Lilywhite jer nam je bilo ponestalo muslina za umatanje maslaca. Znate već kakav je ugođaj u trgovinama tekstila – sve e tu ženstveno, tiho, svjetlost je prigušena, osjeća se svjež vonj tkanine i čuje se tiho lupkanje drvenih kuglica na računalu dok vam izračunavaju cijenu 84
kupljene robe. Elsie je stajala nagnuta nad tezgom te velikim škarama rezala komad tkanine. Iz njezine crne haljine i zaobljene linije grudi zračilo je nešto – ne mogu to opisati, nešto neobično mekano, neobično ženstveno. Već ste na prvi pogled znali da je možete zagrliti i činiti s njom što vas volja. Bila je divno ženstvena, vrlo nježna i vrlo krotka, pa iako nije bila malena rastom, a ni slabašna tijelom, spadala je u one žene koje se uvijek podčinjavaju volji muškarca. Nije bila glupa, samo vrlo šutljiva, a katkad i strahovito uglađena. No i ja sam bio prilično uglađen u to vrijeme. Živjeli smo zajedno oko godinu dana. U gradu po put Lower Binfielda mogli ste živjeti zajedno samo u figurativnom smislu. Mi smo službeno »hodali«, što je bila dopuštena praksa, ali to nije bilo isto kao da smo zaručeni. Cesta koja se najednom mjestu odvajala od one za Upper Bin field vijugala je uz podnožje brežuljaka, a jedan njezin dio, dugačak gotovo kilometar i pol, bio je sasvim ravan i obrubljen divovskim stablima divljih kestena. U travi sa strane nalazila se granjem natkrita stazica koju su svi zvali »aleja zaljubljenih«. Odlazili smo tamo u svibanjske večeri kad su cvali kesteni. A i kasnije, kad je dnevna svjetlost trajala dugo, satima nakon što bismo izašli s posla. Ah, te lipanjske večeri, taj plavi sumrak što traje i traje, taj zrak što vam po put svile miluje lice. Katkad smo se nedjeljom popodne penjali na brežuljak Chamford pa se spuštali na vodoplavne livade Temze. 1913.! Bože dragi! 1913.! Ona tišina, ona zelena voda, onaj šum brane! To se više nikad neće vratiti. Ne kažem da se nikad neće vratiti 1913. Kažem da se neće vra titi onaj osjećaj da nam se nikamo ne žuri, da se ničega ne bojimo, osjećaj koji ste i vi iskusili pa vam ga ne treba opisivati ili osjećaj koji niste iskusili niti će vam se za to više ikad pružiti prilika. Tek smo u kasno ljeto počeli »živjeti« zajedno. Bio sam previše sramežljiv i previše nevješt da bih bilo što započeo, a i previše neupućen da do kučim kako je prije mene bilo i drugih. Jedne nedjelje popodne otišli smo u bukvik na rubu Upper Binfielda. Tamo smo mogli biti sami. Silno sam je želio, a dobro sam znao da ona samo čeka moj prvi korak. Nešto, ni sam ne znam što, prišapnulo mi je da pođem na imanje Binfildske palače. Znao sam da bi nas goro padni sedamdesetogodišnji Hodges mogao otjerati otamo, no pretpostavljao sam da spava, ta bila je nedjelja popodne. Provukli smo se kroz rupu u živici pa se stazicom među bukvama spustili do velikog jezera. Pune četiri godine nisam zalazio u taj kraj. A sve je i dalje bilo kao prije – 85
gluha tišina, visoko drveće svuda oko nas, staro spremište za čamce što tru ne među trstikom. Legli smo u malu, travom obraslu udu binu pokraj divlje metvice i bili smo sami kao da smo usred Afrike. Bog zna ko liko sam je puta poljubio, a zatim ustao i opet počeo vrludati uokolo. Silno sam je želio, htio sam riskirati, a ipak sam se bojao. Čudno, no u isti mah mi je palo na pamet da već godinama želim doći ovamo, a to nikad nisam proveo u djelo. »Kad sam već tako blizu«, pomislio sam, »bilo bi grehota ne poći do drugog jezera i ne pogledati velike šarane.« Činilo mi se da ću se kajati propustim li tu priliku i nije mi bilo jasno zašto sam toliko čekao. »T ȁ nitko ne zna za njih, samo ja, i jednog ću ih dana upecati, jer to su, ako ćemo pra vo, moji šarani«, mudrovao sam. I već sam se bio zaputio stazom uz obalu, ali sam se vratio nakon deset metara shvativši da bih se morao probijati kroz šikaru drača i trulog granja, a na sebi sam imao najbolje nedjeljno ruho: tamnosivo odijelo, polucilindar, cipele s pucetima i ovratnik koji mi je bockao uši. Tako smo se nekoć odijevali za šetnje nedjeljom popodne. Mučila me želja za Elsie. Vratio sam se i stao nad nju, samo na tren. Ležala je na travi, rukom je bila prekrila lice i nije se pomakla kad je čula da sam došao. U onoj svojoj crnoj haljini izgledala je – kako da kažem? – nekako mekano, po datno, kao da joj je tijelo od plastelina s kojim možete činiti što vas volja. »Moja je«, po mislio sam, »i mogu je uzeti ovaj čas, ako baš hoću.« Najednom me više nije bilo strah. Bacio sam šešir u travu (sjećam se da je odskočio), spustio se na koljena i uzeo je. Još osjećam miris divlje metvice. Meni je to bio prvi put, ali ne i njoj, i nismo baš petljali kao što možda mislite. I to je bilo to. Sasvim sam zaboravio na velike šarane, nisam ih se sjetio ni godinama poslije toga. Slijedila je 1913. i 1914. Proljeće 1914. Procvjetala je prvo trnjina, pa glog, pa kesteni. Zaredala su šetnje nedjeljom po podne, stazom uz kanal, vjetar je bibao trstike sabijajući ih u viso ke guste grmove nalik na žensku kosu. Lipanjske večeri bez kraja i konca, stazica pod divljim kestenovima, huk sove u daljini i Elsieno tijelo pripito uza me. Srpanj je te godine bio vruć. Kako smo se samo zno jili na poslu, i kako je mirisao sir i mljevena kava! A poslije posla – večernja svježina, miris divljeg cvijeća po miješan s mirisom duhana za lulu u uličici iza obrađenih parcela, mekana prašina pod nogama i legnji što nasrću na hrušteve. Gospode! Zar ima smisla govoriti da ne valja biti sentimentalan prema predratnom vremenu? Ja jesam, a i vi ste, ako pamtite to vrijeme. Istina je da 86
se u retrospek tivi obično sjećamo ugodnih trenutaka. To vrijedi i za rat. No istina je da su tada ljudi imali nešto čega danas više nema. Što je to bilo? Pa nisu se bo jali budućnosti. A nije da im je život bio ljepši nego danas. Zapravo je bio teži. Op ćenito uzevši, radili su napornije, živjeli su u lošijim uvjetima i umirali u većim mukama. Farmeri su rintali za četrnaest šilinga na tjedan i dočekivali starost kao iscijeđeni bo galji sa starosnom mirovinom od pet šilinga i s povremenim sitnim milodarom od župe. A ono što smo nazivali »dosto janstvenim« siromaštvom bilo je još gore. Kada je mali Watson, skromni trgovac tkaninama s kraja High Streeta, »skrahirao« nakon pustih godina borbe za opstanak, imovina mu je iznosila oko dvije i pol funte. Ubrzo je umro, tobože od želučanih tegoba, ali liječnik nije tajio da e umro od gladi. A ipak je do zadnjega dana hodao u svom starom redin gotu. Stari Crimp, urarov pomoćnik, iskusan radnik koji je punih pedeset godina proveo u tom zanatu, dobio je mrenu i morao biti smješten u ubožnicu. Unuci su mu zapomagali kad su ga odvodili od kuće. Žena mu je, pak, po čela raditi po kućama i jedva mu uspijevala slati jedan šiling na tjedan, za džeparac. Bilo je strašnih situacija: male tvrtke što srljaju u pro past, ugledni trgovci dotjerani do bankrota, ljudi koji umiru od raka i bolesti jetre, alkoholizirani očevi obitelji koji se svakog ponedjeljka zak linju na apstinenciju da bi se već sljedeće subote vratili čašici, djevojke kojima je rođenje nezakonitog djeteta upropastilo život. U kućama nije bilo kupaonice; zimi je ujutro valjalo razbiati led u lavoru; pokrajnje su ulice po vrućini zaudarale kao kuga, a groblje, smješteno usred grada, svakog nas je dana podsjećalo gdje ćemo završiti. Pa ipak, što su to ljudi imali u to doba? Osjećaj sigurnosti, čak i onda kad nisu bili sigurni. Točnije, osjećaj kontinuiteta. Svi su znali da moraju umrijeti, a neki su, pretpostavljam, naslućivali da će bankro tirati, ali nisu znali da se može promijeniti poredak stvari. Ma što se dogodilo, sve će se i dalje odvijati po starome. Ne vjerujem da je ono što nazivamo religioznošću, a većina je tada bila religiozna, bitno mijenjalo situaciju. Istina, gotovo svi su išli u crkvu, barem u provinciji. Išli smo i Elsie i ja, premda smo živjeli u grijehu, kako bi rekao župnik. Kad biste ljude pitali vje ruju li u zagrobni život, uglavnom bi vam odgovarali da vjeruju. No nikad nisam upoznao osobu za koju bih mogao reći da doista vjeruje u zagrobni život. Mislim da većina ljudi vjeruje u tak vo što kao što klinci vjeruju u Djeda Mraza. Ali upravo u mirnom razdoblju, u razdoblju kad se čini da civilizacija čvrsto, kao slon, stoji na sve 87
četiri, vjerovanje u zagrobni život i nije toliko važno. Prilično je lako umrijeti znamo li da će preživjeti ono do čega nam je stalo. »Pro živio sam svoj vijek, umorio sam se, vrijeme je da odem pod ledinu. Moj je život do šao kraju, ali stari način života trajat će i dalje. Do bro i zlo i dalje će biti ono naše do bro i zlo«, tako su ljudi razmišljali u ono vrijeme. Nisu osjećali da im tlo na ko jemu sto je izmiče pod nogama. Otac je srljao u pro past, ali nije znao da srlja. Znao je tek da su vremena teška, da trgovina opada, da mu je sve teže plaćati račune. Nikad nije doznao da su ga uništili, zapravo nikad nije pao pod stečaj jer je umro iznenada, početkom 1915., od gripe koja se razvila u upa lu pluća. Do posljednjeg je daha vjerovao da štedljiv, radišan i pošten čovjek ne može pro pasti. Zacijelo je bilo mnogo sitnih trgovaca koji su živjeli u is tom uvjerenju ne samo do pot punog sloma uzrokovanog bankrotom nego ga i nosili sa sobom u ubožnicu. Čak ni sedlar Lovegrove nije shvaćao da mu je zanat, pojavom auto mobila i kamiona, užasno zastario. A ni majka – ni ona nije doživjela prosvjetljenje u kojemu bi shvatila da je život za koji su je od gajali – život čestite bogobojazne trgovčeve kćeri i čestite bogobojazne trgovčeve žene u doba kraljice Vic – zauvijek došao kraju. Vremena su bila teška, trgovina je stagnirala, otac se zabrinjavao, navodio je kojekakve »otegotne okolnosti«, ali je život tekao uobičajenim tokom. T ȁ ne može se promijeniti stari engleski način života! Poštene bogobojazne žene u golemim će štednjacima na ugljen dovijeka pri premati jorkširske po pečke i peći jabuke u šlafroku, nosit će vuneno rublje i spavat će na perinama, u srpnju će kuhati džem od šljiva, u listo padu kiseliti krastavce, popodne uz pčelinji zuj čitati Hilda’s Home Companion, i živjet će u ubavom paralelnom svijetu jakog čaja, bolnih nogu i sretnih svršetaka. Ne kažem da su majka i otac ostali isti do kraja života. Bili su malo potreseni, a gdjekad i malčice potišteni. No barem nisu po živjeli toliko da vide kako je sve u što su vjerovali tek hrpa smeća. Živjeli su krajem razdoblja u kojemu je sve iščezavalo u nekoj vrsti gadnog ko vitlaca, a oni toga nisu bili svjesni. Mislili su da je to vječnost. Tko bi im to mogao zamjeriti? Takvo je bilo opće raspoloženje. A onda je došao kraj srpnja, pa je čak i Lower Bin fieldu doprlo do mozga da se nešto zbiva. Danima je vladalo silno uzbuđenje, sve su se novine raspisale o tome. Otac ih je donosio kući i čitao ih majci. Zatim su najednom osvanuli naslovi: 88
NJEMAČKA OBJAVILA ULTIMATUM MOBILIZACIJA U FRANCUSKOJ Nekoliko dana (četiri, čini mi se, ne sjećam se točno) vladalo je čudno na peto raspoloženje, svojevrsna utiha puna iščekivanja nalik na trenutak prije oluje, kao da je cijela Engleska zanijemila i čeka. Sjećam se da je bilo jako vruće. Bilo nam je teško raditi u dućanu, posustajali smo, iako su svi iz su sjedstva, svi koji su imali ušteđenih pet šilin ga, hitali k nama po zalihe konzerva, brašna i zobenih pahuljica. A mi smo se samo znojili i čekali, kao da nas je spopala groznica zbog koje ne možemo posluživati kupce. Ljudi su navečer odlazili na željezničku stanicu i tukli se kao mah niti za večernje novine koje su stizale vlakom iz Londona. I onda je jed nog popodneva niz High Street dojurio dječak s naramkom novina, a ljudi su izlazili na kućni prag i dozivali se preko ulice. Svi su vikali: »Ušli smo u rat! Ušli smo u rat!«. Dječak je iz naramka izvukao plakatić i prilijepio ga na izlog prodavaonice preko puta: ENGLESKA OBJAVILA RAT NJEMAČKOJ Izjurili smo na pločnik, sva trojica prodavača, te po čeli vikati i pljeskati. Da, pljeskati. No stari Grimmett, usprkos tome što se bio lijepo opernatio na račun panike, zadržao je svoja liberalna načela – nije odobravao rat, go vorio e da će to biti prljav posao. Dva mjeseca poslije toga bio sam u vojsci. A sedam mjeseci kasnije u Francuskoj.
89
VIII. Ranjen sam tek potkraj 1916. Upravo smo bili izašli iz rovova i kretali se dijelom ceste otprilike kilometar i pol iza bo jišnice, dijelom koji je navodno bio siguran, ali koji su Nijemci vjero jatno već bili naciljali. Najednom su nas počeli gađati visokokalibarskim granatama, svake minute jedna granata. U polju iza nas, negdje s lijeve strane, začulo se uobičajeno zu janje, a zatim BUM! Mene je, mislim, pogodila treća. Čim sam je čuo kako dolijeće, znao sam da je na nju upisano moje ime. Kažu da uvijek znamo. No ova se nije glasala po put običnih granata. Govorila je. »Tebe tražim, tebe k.....sine, tebe, tebe!«, a sve to u vremenu od možda tri sekunde. Eksplodirala je na zadnje tebe. Imao sam do jam da me pomela divovska ruka, ruka od zraka. Isti sam se čas srušio, kao da sam i ja eksplodirao, na gomilu starih limenki, triješća, zahrđale bodljikave žice, govana, praznih čahura i ostalog smeća u jarku pokraj ceste. Kad su me izvuk li i kako-tako očistili od prljav štine, zaključili su da nisam ozbiljno ranjen. Mnoštvo šrapnela bilo mi se zabilo u jednu stranu stražnjice i u stražnji dio natko ljenice. No pri padu sam, na sreću, slomio re bro, što je bilo dovoljno da me otprave natrag u Englesku. Zimu sam proveo u montažnoj bolnici, u nizini blizu Eastbournea. Sjećate li se tih montažnih bolnica iz ratnih vremena? Dugački nizovi drvenih kućica nalik na kokošinjce, a smještenih navrh jezivo hladnih bre žuljčića – to je bila »južna obala«; pitam se kakva je morala biti »sjeverna« na ko joj vjetar, čini se, puše sa svih strana u isti mah. I gomile bijednika u svijetloplavoj flanelskoj odjeći sa crvenom kravatom, hodaju amo-tamo uzalud tražeći zaklon od vjetra. Ponekad su nam dovodili klince iz elitne istburnske škole, dječake zbijene u redove dva po dva, koji su »ranjenim Tommyjima«, 90
kako su nas zvali, nudili cigarete i mentol bombone. Sku pini ranjenih vojnika koji su sjedili na travi prišao bi osmo godišnjak ružičasta lica, otvorio kutiju cigareta marke Wood bines, te svečano uručio svakome po jednu cigaretu, kao da hrani majmune u zoološkom vrtu. Krepkiji među nama znali su lunjati kilometrima uokolo u nadi da će naići na kak vu curu. A cura nikad dosta. U šumarku ispod bolničkih baraka, dugo prije mraka, na svako bi se stablo prilije pio jedan par, a katkad i dva, ako je deblo slučajno bilo debelo, svaki s jedne strane. Iz toga doba najviše se sjećam grmova štipavca na koje sam se naslanjao šiban ledenim vjetrom, tako ledenih prstiju da ih ni sam mogao saviti, a sjećam se i okusa mentol bombona. To su tipična vojnička sjećanja. Mojemu tipično vojničkom životu ipak je došao kraj. Malo prije no što sam bio ranjen, pukovnik je uvrstio moje ime u popis za pro mak nuće u časnika. Tada su već očajnički trebali časnike, pa su svi koji nisu bili baš nepismeni mogli, ako su htjeli, dobiti čin časnika. I tako su me ravno iz bol nice poslali na tečaj za časnike u vojnom kampu pokraj Colchestera. Čudno je što sve čovjek doživi u ratu. Nepune tri godine prije po četka rata bio sam žustar mlad trgovački pomoćnik u bijeloj pregači, te nagnut nad tezgom ponavljao: »Da, gos’đo! Naravno, gos’đo! Imate li gos’đo još kakvu želju?« Preda mnom je bio život sitnog trgovca, a pomisao da bih mogao postati časnik bila mi je jednako strana kao mogućnost da mi kraljica do dijeli viteški čin. I gle: najednom se šepirim u onoj vražjoj kapi i žutom ovratniku, manje-više »sam svoj majstor« među gomilom drugih privremenih, ali i nekoliko redovnih časnika. I – važno je istaknuti – sve mi se to činilo posve normalnim. Jer u ono doba ništa nam se nije činilo čud nim. Bilo je to kao da nama upravlja neki golemi stroj. Kao da ne djelujemo u skladu s vlastitom voljom, a istovreme no ne pokušavamo pružati otpor. Kad ljudi ne bi imali takav osjećaj, nijedan rat ne bi trajao više od tri mjeseca. Vojske bi se jednostavno pokupile i vratile se svaka svo joj kući. Zašto sam ja otišao u vojsku? Ja ili milijuni drugih budala, i to prije nego što je počelo novačenje? Dijelom iz zafrkancije, a dijelom radi onoga Zemljo moja Engleska i Britanci nikad, nikad robovati neće,15 i sličnih parola. Ali koliko nas je dugo to držalo? Većina momaka koje sam upoznao zaboravili su na to i prije nego što su dospjeli do Francuske. Ljudi koji su se borili u rovovima nisu bili rodoljubi, nisu mrzili Kaisera, fućkalo im se za odvažnu malu Belgiju i za Nijemce koji su na stolovima silovali redovnice po ulicama Bruxellesa (uvi91
ek se govorilo »na stolovima«, kao da je taj čin time još gnusniji). A s druge strane, nije im bilo ni na kraj pameti da bi mogli pokušati pobjeći. Stroj nas e držao u svo jim šapama i mogao je s nama raditi što mu drago. Dizao nas je i spuštao na mjesta o ko jima nismo mogli sanjati, i ne bi nam se bilo činilo osobito čudnim ni da nas je istovario na površinu Mjeseca. Onoga dana kad sam stu pio u vojsku došao je kraj mome dotadašnjem životu. Bilo je kao da me se taj život više nije ticao. Pitam se ho ćete li mi vjerovati kad vam kažem da sam se od toga dana samo jedanput vratio u Lower Bin field, i to na majčin sprovod. Sada to zvuči nevjero jatno, ali tada mi se činilo normalnim. Priznaem da je to bilo dijelom zbog Elsie, kojoj sam već nakon dva-tri mjeseca u vojsci prestao pisati. Ona je, sasvim sigurno, bila našla drugoga, i nisam je želio sresti. U protivnom bih možda bio iskoristio kratak dopust i pošao vidjeti majku, koja se izbezumila kad sam otišao u vojsku, ali bi bila po nosna na sina u časničkoj odori. Otac je umro 1915. Tada sam bio u Fran cuskoj. Ne pretjeru jem kad kažem da me očeva smrt više boli sada no što me onda bo ljela. Tada je to bila samo nemila vijest koju sam primio prilično ravnodušno, u nekoj vrsti praznoglave apatije s kojom smo, živeći u rovovima, sve prihvaćali. Sjećam se da sam ot puzao do ulaza u zemunicu, na svjetlost, kako bih pročitao pismo, i sjećam se mrlja od majčinih suza i bola u koljenima i smrdljivog blata. Polica očevog životnog osiguranja većim je dijelom bila pod hipotekom, ali je u ban ci još bilo nešto novca, a Sarazin je pristao kupiti dionice, i čak nam u znak do bre volje isplatiti omanju svotu. Bilo kako bilo, majka je, uz pokućstvo, imala malo više od dvije stotine funta. Za prvo vrijeme preselila se u mjesto blizu Doxleyja, nekoliko kilometara od Waltona, k svo joj rođakinji, ženi maloposjednika kojemu je rat uvelike išao na ruku. To je bilo samo »za prvo vrijeme«. Sve je tada bilo »privremeno«. U staro doba – a valja reći da je to doba bilo staro tek nepunih dvanaest mjeseci – to bi bila prava katastrofa. S obzirom na činjenicu da je otac umro, a dućan prodan, i da je onih dvjesto funta bilo jedino majčino blago, mogao sam očekivati tragediju u petnaest činova, sa zadnjom scenom nad siromaškim grobom. No rat i osjećaj da više niste gospodar vlastite kobi zasjenjivali su sve ostalo. Ljudi go tovo više i nisu razmišljali o stvarima poput ban krota i ubožnice. Pa čak ni majka koja je, Bog mi je svjedok, imala vrlo nejasnu predodžbu o ratu. Usto je već bila s jednom nogom u grobu, iako to nismo znali, ni ona ni ja. 92
Došla me posjetiti u bolnici pokraj Eastbournea. Nisam je bio vidio pune dvije godine, pa me zapanjio njen izgled – kao da je uvenu la i smanjila se. To e bilo i dijelom stoga što sam tada već bio odrastao i naputovao se, pa mi je sve izgledalo manje, ali je ona sasvim sigurno bila mršavija i nekako žuta u licu. Na svoj mi je stari zbrkani način pričala o teti Marthi (ro đakinji kod koje je stanovala) i o poslijeratnim pro mjenama u Lower Binfieldu, o dečkima koji su »otišli« (mislila je na one koji su stu pili u vojsku), o »neugodnim« bolovima u želucu, o gro bu moga sirotog oca i o tome kako je krasno izgledao na odru. Pričala je na svoj način, onako kako je to činila go dinama, a meni je to ipak zvučalo poput pričanja kakvog duha. Nije me se ticalo. Pamtio sam je kao krupno krasno biće, zaštitnicu kuće, pomalo nalik na figuru žene na pramcu broda, a pomalo na kvočku, a sada je preda mnom stajala samo malešna starica u crnoj haljini. Sve se mijenjalo, sve venulo, nestajalo. Bio je to zadnji put da je vidim živu. Brzojav s viješću da je ozbiljno bo lesna zatekao me na tečaju za časnike u Colchesteru i ja sam odmah zatražio tjedan dana izvanrednog dopusta. No bilo je prekasno. Kad sam stigao u Doxley, već je bila mrtva. I ona i svi oko nje vjerovali su da boluje od probavnih smetnji, a ispostavilo se da je riječ o tumo ru. Dokrajčila ju je iznenadna upala želuca. Liječnik me nasto jao tješiti govoreći da je tumor bio »dobroćudan« – pridjev koji mi je zvučao čudno s obzirom na to da je nju ubio. Pokopali smo je uz oca, i tada sam zad nji put vidio Lower Binfield. U cigle tri godine bio se uvelike promijenio. Neke su prodavaonice bile zatvorene, a neke su promijenile naziv. Gotovo svi mladići koje sam poznavao bili su otišli iz grada, a neki više nisu bili živi. Sid Lovegrove je poginuo u Bitki na Sommi. Watson, dječak s farme i negdašnji član Crne ruke, onaj koji je rukama hvatao zečeve, stradao je u Egiptu. Jedan od mladića koji su radili u Grimmettovoj prodavaonici izgubio je obje noge. Stari Lovegro ve je zatvorio radnju, te od skromne rente živio u kućici blizu Waltona. Grimmett je pak liepo zarađivao na račun rata, postao je veliki rodoljub i član mjesnog odbora za ispitivanje ljudi koji su odbijali služiti vojsku ili nositi oružje. Činjenica da nigdje nije bilo vidjeti ni jed nog konja najviše je pridonosila pustom, jadnom izgledu grada. Svi iole vrijedni ko nji bili su rekvirirani. Još je postojao kolodvorski fijaker, ali konj koji ga je vukao ne bi bio mogao ni rav no hodati da nije bilo ruda. Otprilike sat vremena prije sprovoda lutao sam gradom, pozdravljao ljude i razmetao se časničkom odorom. Na sreću, nisam naletio 93
na Elsie. Vidio sam sve promjene u gradu, ali mi je bilo kao da ništa nisam vidio. Zaokupljale su me druge misli, ponajviše osjećaj zadovoljstva što me mještani vide u časničkoj odori s crnim florom oko nadlak tice (lijepo se isticao na podlozi kaki boje), u novim jahaćim hlačama. Točno se sjećam da sam, dok smo stajali nad rakom, i dalje mislio na te hlače. Kad su lijes zasu li zemljom, iznenada sam shvatio što znači činjenica da majka po čiva s dva metra zemlje nad so bom. Osjetio sam da mi se trza nešto oko očiju i nosa, ali mi jahaće hlače ni tada nisu iščilile iz pameti. Nemojte misliti da nisam tugovao zbog majčine smrti. Tugovao sam. Nisam više bio u rovu, sada me smrt itekako dirala. Ali ono prema čemu sam bio potpuno ravnodušan, pa čak nisam ni shvaćao da se događa, bio je nestanak negdašnjeg života, života koji sam do tad poznavao. Poslije sprovoda teta Martha, koja je bila silno ponosna što joj je nećak »pravi časnik«, i koja bi, da sam joj dopustio, bila napravila cijelu predstavu od tog sprovoda, vratila se auto busom u Doxley, a ja sam se fijakerom odvezao na kolodvor, te sjeo na vlak za London, a potom za Colchester. Putem do kolodvora prošli smo pokraj očeva dućana. Nitko ga nije bio preuzeo nakon očeve smrti. Bio je zatvoren, a izlog crn od prašine. Nad ulazom nije bilo natpisa »S. Bowling « – spalili su ga letlampom. Eto, u toj sam kući proveo djetinjstvo i mladost, tamo sam puzao po kuhinjskom podu, njuškao grahorice i čitao Donovana eustrašivog , tamo sam pisao školske zadaće, mijesio kuglice od kruha, kr pao gume od bicikla i ispro bavao svoj prvi visoki ovratnik. Ta je kuća za mene bila trajnija od piramida, a odsad će biti pravo čudo ako ikad više stu pim nogom u nju. Otac, majka, Joe, dostavljači, stari terijer Nailer, Spot, pas koji je došao poslije Nailera, zimovka Jackie, mačke, miševi s tavana – svi su otišli, ostala je samo prašina. A meni se živo fućkalo! Bilo mi je žao majke, pa i oca, ali sam u duhu bio usredotočen na dru ge stvari. Ponosio sam se što me mještani vide u fijakeru, za mene je to bila no vina, i razmišljao sam o tome kako mi pristaju nove jahaće hlače s lijepim glatkim časničkim obojcima udobnijim od onih grubo tkanih kakve su morali no siti obični vojnici; mislio sam na momke iz Colchestera, na šezdeset funta koje je ostavila majka i na veselice koje ćemo si njima moći priuštiti. I zahvaljivao sam Bogu što nisam naletio na Elsie. Rat je ljudima nanosio svakojake strahote. Mno ge je ubijao, a neke čudnim čudom ostavljao na životu. Bilo je to kao da vas neka snažna bujica nosi 94
u smrt, a onda vas iznenada izbaci u žabo krečinu u ko joj najednom počnete obavljati nevjero jatno besmislene poslove za koje do bivate dodatnu plaću. Bilo je cijelih bataljuna koji su u pustinji gradili ceste što nikamo ne vode, bilo je vojnika bačenih na samotna oto čja sa zadatkom da vrebaju njemačke brodove za koje se poslije ustanovilo da su već odav no potopljeni, bilo je ministarstava koja su upošljavala čitave vojske službenika i tipkačica i nastav ljala funkcionirati po inerciji godinama nakon što bi izgubila razlog posto janja. Vojne su vlasti postavljale ljude na besmislena rad na mjesta, a zatim za boravljale da postoje. I meni se to dogodilo; da nije, najvjero jatnije ne bih bio gdje jesam. Zanimljivo je čuti kojim su se redom stvari odvijale. Nedugo nakon što su mi dodijelili čin časnika, objavili su nam da Vojni opskrbni korpus traži časnike. Kad je rav natelj našeg učilišta doznao da sam radio u trgovini mješovitom robom (nikome nisam govorio da sam bio običan prodavač), rekao mi je da se prijavim. Prihvatili su me, i upravo sam se spremao poći u Midlands, u drugo učilište za časnike Opskrbnog korpusa, kadli objave da im treba mladi časnik s trgovačkim iskustvom, koji bi bio pomoćnik Sir Josephu Cheamu, velikoj zvjerki u Opskrbnom korpusu. Bog zna zašto su baš mene izabrali, ali tako je bilo. Možda su se zabunili, zamijenili me za nekoga drugoga, poslije sam pomislio. Tri dana nakon toga obreo sam se u njegovu uredu i salutirao. Bio je to mršav čovjek usprav na držanja, naočit, prosijede kose i markantna nosa - silno me se dojmio. Do imao se poput pravog visokoodlikovanog profesionalnog časnika, te sličio kao jaje jajetu na tipa s reklame za cigarete marke De Reszke, premda je u privatnom životu bio predsjednik velikog lanca trgovina mješovite robe, a u svijetu poznat po nečemu što se zvalo Cheameov sustav za umanjivanje plaća. Kad sam ušao, Sir Joseph prestane pisati i odmjeri me od glave do pete. »Jesi ti džentlmen?« »Ne, sir.« »Dobro. Onda ćemo ti i ja možda nešto napraviti.« U nepune tri minute ispipao je iz mene da nemam ama baš nikakva tajničkog iskustva, da ne znam stenografiju ni daktilografiju i da sam radio u trgovini mješovitom robom za dvadeset osam šilinga na tjedan. Ipak reče da je to OK, da »u ovoj prokletoj vojsci ima previše gospode«, a njemu treba netko tko zna brojiti do deset. Svidio mi se i veselio sam se što ću raditi za njega, ali su nas upravo u tom trenutku razdvojile tajanstvene sile koje kao da su 95
upravljale tim ratom. Formiralo se nešto zvano Obrambene snage Zapad ne obale, ili se barem tako govorkalo; valjalo je uspostaviti skladišta hrane i mu nicije na nekoliko točaka duž obale. Sir Josephu bijaše povjeren zadatak osnivanja tak vih skladišta na jugozapadu Engleske. Dan nakon što sam stu pio u njegovu službu, poslao me u inspek ciju skladišta zvanog Skladište Dvanaest milja na sjevernoj obali Comwalla. Ili, bolje rečeno, moj je zadatak bio utvrditi postoji li doista tak vo skladište na tom mjestu, jer se činilo da nitko nije u to siguran. Tek što sam dospio na lice mjesta i otkrio da je riječ o pukih jedanaest limenki konzervirane govedine, stiže brzo jav iz Ministarstva obrane s nalogom da preuzmem nadzor nad »skladištem« i da ostanem tamo do sljedeće obavijesti. Odgovorio sam brzojavom da skladište zapravo ne posto ji, ali je već bilo prekasno. Sutradan stiže službeno pismo s viješću da sam postavljen za zapovjednika Skladišta Dvanaest milja. I to je zapravo bio kraj priče. Do kraja rata ostao sam zapovjednik Skladišta Dvanaest milja. Bog zna o čemu je tu bila riječ. Nemojte me pitati što su bile ili što su tre bale biti Obrambene snage Zapadne obale. To ni tada nitko nije zasigurno znao. U svakom slučaju, nisu postojale. Bit će da se netko bio dosjetio kako bi ih trebalo uspostaviti – valjda zbog nepotvrđenih glasina o njemačkoj invaziji preko Irske, pa su i skladišta hrane duž obale bila imaginarna. Cijela e ta priča lebdjela u zraku otprilike tri dana, poput balo na od sapunice, te pala u zaborav, a s njom i ja. Onih jedanaest konzervi usoljene govedine za so bom su bili ostavili časnici poslani u nekakvu misterioznu misiju na tom mjestu. Za sobom su ostavili i staroga gluhoga vojnika imenom Lidgebird. Nikad nisam otkrio što on tamo radi. Pitam se hoćete li povjerovati kad vam kažem da sam ostao čuvati tih jedanaest konzervi usoljene govedine od polovine 1917. do početka 1919. Vjero jatno nećete, ali tako je bilo. I to se u ono vrijeme nije činilo osobito čudnim. U 1918. bili smo se već odvik li očekivati uobičajeni razvoj događaja. Jedanput na mjesec slali su mi golemi službeni upitnik u koji je valjalo unijeti broj i stanje pijuka, alatki za kopanje rovova, bun tova bodljikave žice, pokrivača, nepromočivih prostirki, opreme za prvu po moć, komada valovitog lima, staklenki pekmeza od šljiva i marmelade od jabuka – svega što je to bože bilo pod mojom paskom. A ja sam u svaku ru briku upisivao »ne postoji« i vraćao im upitnik. I nikad se ništa nije dogodilo. Mora da je netko u Lon donu mirne duše u registar odlagao primljene upitnike te odašiljao nove, pa i njih 96
pomno spremao, i tako u nedogled. Tako je to bilo. Tajanstveni glavešine koji su upravljali ratom bili su zaboravili da postojim. A ja ih na to nisam podsjećao. Nalazio sam se u mrtvom rukavcu koji nikamo ne vodi, a nakon dvije godine ratovanja u Francuskoj nisam izgarao od rodoljublja i želje da se izvučem otamo. Na tom samotnom dijelu obale nije bilo žive duše, osim nekoliko seljaka koji gotovo i nisu znali da vani bjesni rat. Otprilike četiristo metara dalje, u podnožju malena brežuljka, tutnjalo je i razbijalo se more na go lemim pješčanim sprudovima. Kišilo je devet mjeseci u go dini, a ostala su tri mjeseca bjesnjeli vjetrovi s Atlantika. I nikoga nije bilo na tom mjestu, nikoga osim vojnika Lidgebirda, mene, dvije vojne barake – ona u kojoj sam stanovao imala je dvije sobe – i jedanaest konzervi usoljene govedine. Lidgebird je bio mrzovoljan starčić iz kojega nikad nisam mogao izvući bog zna što osim činjenice da je, prije no što je stupio u vojsku, bio vrtlar. Zanimljivo je kako se brzo vratio starom zanimanju: već je prije moga dolaska bio prekopao komad zemljišta oko jedne barake te počeo saditi krumpir; ujesen je prekopao dru gi komad i zasadio oko pola jutra okolnog zemljišta, početkom 1918. po čeo je uzgajati kokoši, koje su se do kraja ljeta uvelike razmnožile, a krajem godine odnekud je dobavio svinju. Ne vjeru jem da mu je palo na pamet zapitati se koga vraga radimo tamo on i ja, što su zapravo Obrambene snage Zapad ne obale i postoje li uopće. Ne bih se iznenadio da čujem kako je još tamo, da uzgaja svinje i krumpir na mjestu gdje je nekad bilo Skladište Dvanaest milja. Nadam se da jest i želim mu puno sreće. Ja sam se u međuvremenu posvetio nečemu za što nikad prije nisam imao dovoljno vremena – čitanju. Časnici koji su ondje boravili prije mene bili su za so bom ostavili nekoliko knjiga, uglavnom petparačku literaturu popularnu u ono doba, pripovijetke Iana Haya, Sappera i Reevesove priče o Craigu Kennedyju. No bilo je i drugih knjiga, jer je u jednom trenutku na tom mjestu boravio netko tko je znao što vrijedi čitati, a što ne. Ja to tada nisam znao. Jedino štivo koje sam dotad čitao prema vlastitom izboru bili su detektiv ski romani, a ponekad kakav pornić. Bog mi je svjedok da se ni danas ne pravim in telektualcem, ali da ste me onda upitali za naslov neke »dobre« knjige, bio bih vam rekao Žena koju si mi dao16 ili (u znak sjećanja na župnika) Sezam i ljiljani. U svakom slučaju, »do bra« je knjiga bila ona za koju nitko nije mario. Ali eto, imao 97
sam posao koji nije zahtijevao gotovo nikakav rad, more što je hu čalo na obali i kišu koja se slijevala niz pro zorska stak la, te čitav niz knjiga koje su gledale u mene s improvizirane police pričvršćene na zid barake. Počeo sam ih čitati po redu, dakako, ne praveći isprva razliku između jedne i dru ge, po put svinje koja ravnodušno ruje po hrpi smeća. No među njima je bilo nekoliko knjiga drukčijih od ostalih. Ne! Nemojte misliti da sam najednom otkrio Marcela Prousta, Henryja Jamesa ili kojega sličnog pisca! Njih ne bih bio čitao sve da sam ih i otkrio. Knjige o ko jima govorim nisu bile nimalo visokoparne. No katkad se dogodi da naiđete na knjigu koja toliko odgovara vašoj trenutnoj mentalnoj razini da vam se učini kako je napisana upravo za vas. Takav je bio roman H. G. Wellsa Povijest gospodina Pollyja, u rasku pusanom petparačkom izdanju. Ne znam možete li zamisliti kako se ta knjiga dojmila mene, sina sitnog trgovca iz pokrajinskog gradića, odgojena u istom duhu. Drugi je bio roman Comp tona Mackenzieja Slijepa ulica, koji je nekoliko godina ranije bio izazvao javnu sablazan, tako da se za nj čulo sve do Lower Binfielda. Sljedeća je bila Conradova Pobjeda, koja mi je mjestimice bila dosadna. No tak ve knjige potiču na razmišljanje. A naišao sam i na stari broj nekog časopisa s naslovnicom u plavoj boji i s pri povijetkom D. H. Lawrencea. Ne sjećam joj se naslova. Bila je to priča o njemačkom regrutu koji baci narednika s vrha utvrde, pobjeg ne i bude uhićen u sobi svoje djevojke. Uvelike me zbunila. Nije mi bilo jasno o čemu je tu rieč, ali mi se istovremeno nekako činilo da bih volio pročitati još koju sličnu pripovijetku. Nekoliko sam mjeseci toliko žudio za knjigama da se činilo kao da me muči tjelesna žeđ. Bio je to moj prvi istinski susret s čitanjem, prvi nakon vremena kad sam čitao o pustolovinama Dicka Donovana. Isprva nisam znao kako bih se domogao knjiga. Jedini je način, mislio sam, da ih počnem kupovati. Zanimljivo, rekao bih, jer ukazuje na razlike u obrazovanju. Djeca iz srednjeg građanskog sloja, ona rođena u obiteljima čiji se godišnji prihod kreće oko pet stotina funta, već od kolijevke znaju za posto janje čitalačkih klubova kao što su Maudie’s i Times Book Club. Nedugo zatim doznao sam da postoje posudbene knjižnice, upisao se u čitalački klub Maudie’s i još jedan, bristolski. I što sam sve pročitao tijekom sljedeće godine! Wellsa, Con rada, Kiplinga, Galsworthyja, Barryja Paina, W. W. Jacobsa, Petta Ridgea, Olivera Onionsa, Comptona Mackenzieja, H. Setoria Merrimana, Mauricea 98
Baringa, Stephena McKennu, May Sinclair, Arnolda Bennetta, Anthonyja Hopea, Elinor Glyn, O. Henryja, Stephena Leacocka, pa čak i Silasa Hockinga i Gene Stratton Porter. Pitam se koliko ste autora s tog po pisa i vi upoznali. Pola od tih tada po pularnih knjiga danas su posve zaboravljene. No ja sam ih u početku gutao poput kita zalutalog u jato škampa. Njima sam se jed nostavno naslađivao. Nakon nekog vremena, postao sam zah tjevniji, dakako, i počeo razlikovati smeće od nesmeća. Domogao sam se Lawrenceova romana Sinovi i ljubavnici te napola uživao u njemu, a jako mi se svidio Wildeov Dorian Gray i Stevensonova Nova tisuću i jedna noć. Od svih pisaca najviše me se dojmio H. G. Wells. Pročitao sam Mooreov roman Esther Waters – svidio mi se. Pokušao sam čitati nekoliko Hardyjevih romana, ali bih uvijek zapeo na pola puta. Čak sam se uhvatio ukoštac s Ibsenom i stekao nejasan do jam da u Norveškoj vazda pada kiša. Sve je to zapravo bilo neo bično, a neobičnim mi se činilo čak i onda. Činjenica da imam čin potporučnika i da sam se gotovo sasvim riješio koknievskog izgovora, da već mogu razlikovati Arnolda Bennetta od Elinor Glyn, i sve to samo četiri godine od vremena kad sam stajao za tezgom te u bijeloj pregači rezao sir očekujući da ću jednoga dana biti uvaženi trgovac mješovitom robom. Kad sve zbro jim i oduzmem, moram priznati da mi je rat donio i do bro i zlo. U svakom slučaju, godina koju sam proveo čitajući romane za mene je bila jedino pravo školovanje što sam ga, u smislu učenja iz knjige, ikada do bio. Utjecala je na moj duhovni razvoj, podarila mi sposobnost pro pitkivanja, koju zacijelo ne bih bio stekao da sam živio normalnim, razboritim životom. Ali – i pitam se hoćete li to razumjeti – ono što me doista promijenilo, ono što me obilježilo, nisu toliko bile knjige koje sam čitao, ko liko neopisivi besmisao života kojim sam živio. Ta godina, 1918., uistinu je bila neopisivo besmislena. Sjedio sam pokraj pećice u vojnoj baraci i čitao romane, dok su u Francuskoj, nekoliko stotina kilometara dalje od mene, grmjeli topovi, a gomile nesretnih mladaca, izbezumljenih od straha, bivale bacane u baražnu vatru kao sitno ug ljevlje u peć. Spadao sam u sretnike rata. Zaboravljen od glavešina, čučao sam u udobnom zaklonu male barake i primao plaću za nepostojeći po sao. Katkada bih se us paničio i pokušao učiniti sve da me se sjete i izvuku me odande, ali se to nikad nije dogodilo. Službeni obrasci na grubom sivom papiru stizali su jedan put na mjesec, a ja sam ih ispunjavao i slao natrag; za njima su slijedili novi, 99
koje sam opet ispunjavao i slao natrag, i tako je to išlo u nedo gled. Cijela je ta priča imala otprilike toliko smisla koliko ćete ga naći u snu kak va luđaka. Posljedica svega toga, kao i knjiga koje sam čitao, bila je da sam po čeo sumnjati u sve. Nisam bio jedini. Rat je bio pun nesuvislosti i zaboravljenih lakuna. U to su vrijeme milijuni ljudi čamili u mrtvim rukavcima ove ili one vrste. Čitave su vojske trunule na frontovima ko jima više nitko nije znao imena. Horde činovnika i tipkačica u ministarstvima primale su dvije fun te i više na tjedan za gomilanje brda papira. Štoviše, znali su da im je to jedini zadatak. Više nitko nije vjerovao u priče o njemačkim zvjerstvima i o »odvažnoj maloj Belgiji«. Vojnici su Nijemce smatrali do brim dečkima i mrzili Francuze kao kugu. Svi su mlađi časnici držali da je Glav ni stožer hrpa slaboumnika. Engleskom se širio val nevjerice, te do pro čak do Skladišta Dvanaest milja. Bilo bi pretjerano reći da je rat od ljudi načinio intelek tualce, ali ih je na neko vrijeme pretvorio u nihiliste. Ljudi koji bi u normalnim prilikama bili pro veli život ne razmišljajući svo jom glavom, upravo su se zbog rata prometali u boljševike. Kakav bih ja bio sada da nije bilo rata? Ne znam, ali bio bih druk čiji. Kad nije ubijao, rat nas je nužno navo dio na razmišljanje. Nakon te neo pisivo idiotske pometnje više nije bilo moguće misliti da je društveni poredak neupitan i vječan po put piramida. Znali smo da je to čisto sranje. BalkanDownload.org
100
IX. Rat me bio izbacio iz života koji sam dotad poznavao, no ja sam u neo bičnom poslijeratnom razdoblju gotovo potpuno zaboravio kakav je zapravo bio taj život. Znam da gotovo nikad ništa ne zaboravljamo. Sjećamo se komadića kore od naranče koji smo prije trinaest godina ugledali u jarku ili pak plakata u boji grada Torquaya što smo ga jednom spazili u kolodvorskoj čekaonici, ali a govorim o drugoj vrsti sjećanja. Sje ćao sam se, u određenom smislu, negdašnjeg života u Lower Binfieldu. Sjećao sam se svog ribič kog štapa i mirisa grahorica, majke iza smeđeg čajnika, zimovke Jackie i pojilišta za konje na tržnici. No to više nisu bila živa sjećanja. Bila su mi daleka, nešto s čime sam zauvijek raskrstio. Nikad mi ne bi bilo palo na pamet da ću im se jednog dana možda poželjeti vratiti. Čudne su bile te poslijeratne godine, zamalo čudnije od samoga rata, premda se ljudima nisu toliko urezale u pamćenje. Osjećaj nepovjerenja u sve živo bio je, u posve drugom obliku, snažniji nego ikada. Milijuni muškaraca odjednom otpuštenih iz vojske suočili su se s činjenicom da ih zemlja za koju su se borili više ne treba, a Lloyd George i njegovi kompanjoni činili su sve kako bi otrijeznili one koji su još gajili poneku iluziju. Horde negdašnjih boraca hodale su uokolo sa škrabicom u ruci, žene su, prerušene, pjevale po ulicama, a tipovi u časničkim bluzama verglali su. Svi su u Engleskoj tra žili posao, uključujući mene. No ja sam imao više sreće. Dobi vao sam malu naknadu za ozljedu u ratu, pa sam s time i s ono malo novca što sam ga u zadnjoj godini rata stavljao na stranu (nisam ga imao na što trošiti) izašao iz vojske s ni manje ni više nego lijepom svotom od tristo pedeset funta. Zanimat će vas da čujete kako sam je utrošio. Imao sam čime ostvariti svoj dugogodišnji san, 101
san za koji me bijaše pripremilo sve moje nauko vanje – otvoriti vlastiti dućan. U to ste doba, uz malo vremena i širom otvorene oči, mogli naći priličan broj malih trgovina za tristo pedeset funta. A meni, ako ćete mi vjerovati, ta zamisao nikad nije pala na pamet. Ne samo da se nisam trudio, nego mi je tek godinama kasnije, zapravo negdje oko 1925. godine, sinulo da sam to mogao učiniti. Bilo je to stoga što mi je po misao na trgovanje postala sasvim strana. Eto što život u vojsci učini od čovjeka! Pretvori ga u nazovigospodina i podari mu fiksnu ideju da će mu, na ovaj ili onaj način, u kesu odnekud uviek kapnuti pokoji novčić. Da ste mi u tom trenutku, 1919. godine, pred ložili da otvorim vlastiti dućan – recimo prodavaonicu duhana i bombona ili pro davaonicu svega i svačega u nekom zabitnom selu – bio bih vam se nasmijao u brk. Imao sam nekoliko zvjezdica na epoletama, društveni mi je ugled bio porastao. Istodobno nisam gajio iluzije, veoma prisutne među bivšim časnicima, da ostatak života mogu provesti u dokonom pijuckanju džina. Znao sam da moram naći posao. I da će taj posao biti »u svijetu biznisa«, narav no, premda nisam znao kakvog biznisa, no obavljat ću važan posao za koji ću imati telefon i auto na raspolaganju i, bude li moguće, tajnicu s trajnom on dulacijom. Mnogi su od nas gajili takve nade pri kraju rata. Svaki je trgovački dostavljač vidio sebe u ulozi trgovačkog putnika, a trgovački putnik zamišljao sebe u ulozi direktora. Tu nam je zamisao bio nametnuo vojnički život, činjenica da smo nosili zvjezdice na ramenu, raspolagali štednom knjižicom, a večeru počeli nazivati večernjim obrokom. I svi, počevši od običnog vojnika do časnika, zamišljah su kako će ih, kad izađu iz vojske, čekati po sao koji će im donositi barem koliko i vojnička plaća. Kad ne bi bilo takvih nadanja, rata, naravno, nikad ne bi ni bilo. No nisam dobio takav posao. Nitko, čini se, nije izgarao od želje da mi plaća 2000 funta na godinu kako bih sjedio u supermoderno opremljenom uredu i diktirao pisma tajnici platinasto plave kose. Dolazio sam do istih otkrića kao i tri četvrtine tipova koji su u vojsci imali časnički čin: da smo u ratu bili bogatiji no što ćemo zacijelo više ikad biti. Iz časničke gospode prema ukazu Njegova veličanstva, najednom smo se pretvorili u bijed nu, nikome potrebnu nezaposlenu čeljad. Moj san o plaći od dvije tisuće funta na godinu uskoro se sveo na tri ili četiri funte na tjedan. No činilo se da ne postoje ni takvi poslovi. Sva radna mjesta već su bila popunjena, dodijeljena muškarcima koji su u trenutku mobilizacije imali nekoliko godina previše ili pak 102
mladićima nekoliko mjeseci premladim za rat. Jadnici rođeni između 1890. i 1900. bili su prepušteni na milost i nemilost sud bine. A meni i dalje nije padalo na pamet da bih se mogao vratiti trgovini mješovitom ro bom. Zacijelo bih bio mogao do biti posao trgovačkog pomoćnika; pod uvjetom da je još živ i aktivan, stari bi mi Grimmett bio dao do bre preporuke (nisam znao što je s njime, jer sam bio izgubio vezu s Lower Bin fieldom). No ja sam tada već živio u druk čijem svijetu. Premda nisam bio uznapredovao na društvenoj ljestvici, bilo bi mi teško zamisliti, nakon svega što sam vidio i naučio, da bih se mogao vratiti starom, sigurnom životu za tezgom. Želio sam pu tovati i zarađivati veliku lovu. Ponajviše sam žudio za poslom trgovačkog putnika znaju ći da bi mi to odgovaralo. No nije bilo posla za trgovačke putnike – to jest nije bilo posla sa zajamčenom plaćom. Postojali su poslovi na proviziju, to da. Ta je lupeština upravo bila počela uzimati maha. Postupak je divno jed nostavan: širite prodaju i reklamirate robu, a da se pritom ne izlažete nikakvu riziku – takav posao uviek cvate u teškim vremenima. Gazda vas drži na uzici najavlju jući da ćete za tri mjeseca možda imati redovito plaćen posao, a kad vam do jadi čekati, uviek se nađe drugi jadnik koji će uletjeti na vaše mjesto. I ja sam se, narav no, ubrzo obreo na takvom poslu, zapravo sam imao nekoliko sličnih poslo va, jedan za drugim. Bogu hvala, nikad se nisam spustio na razinu prodavača usisavača za prašinu ili rječnika. No prodavao sam pribor za jelo, sapun u prahu, patentne čepove, otvarače za boce i slične drangulije, a na kraju i uredske potrepštine: spajalice za papir, indigo, vrpce za pisaće stro jeve i tako dalje. I nije mi loše išlo. Spadam u tipove koji znaju zarađivati prodajom na proviziu. Imam »žicu« za to i dobar način ophođenja, ali nikad nisam uspio zaraditi dovoljno za udoban život. To je nemoguće, a poslodavci i ne žele da se to do godi. Radio sam to otprilike jednu godinu. Neobično razdoblje: putovanja po cieloj zemlji, mjesta u kojima je Bog rekao laku noć, periferije gradova za koje u životu nisam čuo. Grozni pansioni s doručkom, gdje plahte uvijek blago vonjaju po prljavoj vodi, a žutanjak pečenog jaja ima boju svjetliju od limuna. I svi oni drugi prodavači koje tamo stalno susrećete – sredovječni očevi obitelji s polucilindrom i kaputom što su ga izgrizli moljci, koji iskreno vjeru ju da će im prije ili kasnije posao krenuti nabolje i da će zarađivati i do pet funta na tjedan. I potucanje od vrata do vrata, pa natezanje s vlasnicima 103
dućana koji ne žele slušati vaše litanije, pa trenuci kad u dućan uđe ku pac, a vi se povučete ustranu i budete manji od makova zrna. Nemojte misliti da me to oso bito smetalo. Nekim je ljudima takav život prava muka. Ima ih koji ne mogu ni ući u dućan i otvoriti torbu s uzorcima, a da ne počnu mu cati i sve zabrljaju. No ja nisam takav. Uporan sam, znam nagovoriti ljude da kupe i ono što im ne treba, a ne smeta mi ni kad mi zalu pe vrata u lice. Za pravo volim prodaju na proviziju pod uvjetom da vidim kako ću na njoj zaraditi. Ne znam jesam li te godine mnogo naučio, ali sam se od mnogo čega odučio. Otarasio sam se gluposti iz vojničkog živo ta, a u drugi plan potisnuo ideje koje sam bio stekao u dokonom razdoblju kad sam čitao romane. Mislim da osim krimića nisam pročitao ni jednu jedinu knjigu dok sam putovao zemljom.Više nisam bio intelek tualac. Spustio sam se među zbiljnosti suvremenog života. A koje su to zbiljnosti suvremenog života? Pa, poglavito neprestana mahnita bitka za prodaju. To za većinu ljudi po prima oblik prodaje sebe samih – to jest, naći posao i sačuvati ga. Rekao bih da je svakog mjeseca nakon završetka rata bilo više onih koji su tražili po sao nego poslova samih, ma u ko joj djelatnosti. To je u život unosilo čudnovat, sablastan osjećaj. Kao da se nalazite na brodu koji tone, a ima vas devetnaest živih i četrnaest po jaseva za spašavanje. Ali zar u tome ima išta čud novato novoga, upitat ćete. Zar to ima ikak ve veze s ratom? Pa rekao bih da ima. Onaj osjećaj da se mo rate ne prestano gurati i boriti se, da nećete nikad ništa do biti ako to ne otmete drugome, da uvijek posto ji netko tko vreba na vaš posao, da će sljedeći mjesec ili mjesec nakon toga uslijediti otpuštanje prekobrojnih i da će upravo vama pokazati vrata – toga, kunem vam se, nije bilo u negdašnjem životu prije rata. No meni nije bilo loše. Prilično sam do bro zarađivao, još sam imao lijepu svoticu od gotovo dvije sto tine funta u banci, i nisam se bojao budućnosti. Znao sam da ću prije ili poslije dobiti stalan posao. I to se, nakon jedne godine i nekim sretnim slučajem, uistinu dogodilo. Kažem sretnim slučajem, ali e činjenica da sam čvrsto vjerovao kako ću jednog dana stati na svoje noge. Nisam od onih koji će umrijeti od gladi. Vjerojatnost da ću završiti u ubožnici jednaka je onoj da ću biti izabran u Dom lordova. Spadam među one u sredini, one koji po nekoj vrsti prirodnog zakona streme prema zaradi od pet funta na tjedan. Sve dok ima bilo kakvih poslova, kladim se da neću ostati na suhom. 104
To se dogodilo jednog dana dok sam torbario spajalice za papir i vrp ce za pisaće strojeve. Upravo sam bio na prijevaru ušao u golemu uredsku zgradu u Fleet Streetu, zgradu u koju je ak viziterima bio zabranjen pristup, ali sam to učinio na tako suveren način da je vratar do bio dojam kako je moja torba s uzorcima najobičnija aktovka. Zaputio sam se jednim od hodnika tražeći prostorije neke male tvrtke – proizvođača paste za zube, koju su mi bili pre poručili, kadli ugledah kako iz su protnog smjera dolazi neka važna faca. Odmah sam znao da je riječ o velikoj zvjerki. Znate već kakvi su ti važni poslovni ljudi, reklo bi se da zauzimaju više mjesta i da hodaju bučnije od običnih smrtnika, a oko sebe šire miris novca koji možete nanjušiti sa sto metara. Kad mi se približio, shvatio sam da je to Sir Joseph Cheam. Bio je u građanskom odijelu, dakako, ali sam ga prepoznao bez pol muke. Valjda je bio došao na poslovni sastanak, tako nešto. Za njim su hodala dva činovnika, dva tajnika, što li, i nisu mu doslovno pridržavali skute, jer skuta nije bilo, ali su odavali upravo takav dojam. Smjesta sam zakorak nuo ustranu, dakako. No on me za divno čudo prepoznao, premda me godinama nije vidio. Na moje iznenađenje, zaustavio se i oslovio me. »Hej, ti! Čini mi se da sam te već negdje vidio. Kako ti je ime? Na vrh jezika mi je.« »Bowling, sir. Bio sam u Opskrbnom korpusu.« »Naravno. Ti si ono bio rekao da nisi džen tlmen. A što ovdje radiš?« Mogao sam mu kazati da prodajem vrpce za pisaće strojeve, i to bi možda bio kraj priče. No u trenutku iznenadnog nadahnuća kakvo nas katkad obuzme osjetio sam da bih možda mogao izvući nešto iz toga susreta, izvedem li stvar kako valja. Stoga sam rekao: »Pa, zapravo tražim posao, sir.« »Posao, je li? Hm. Nije to tako lako u današnje vrijeme.« Trenutak-dva odmjeravao me od glave do pete. Ona dvo jica skutonoša biahu se malko odmaknuli od nas. Gledao sam to lijepo ostarjelo lice gustih siedih obrva i fino oblikovana nosa – motrilo me, a ja sam shvatio da mi je odlučio pomoći. Čudnovata je moć tih bogatih ljudi. Bio je zamalo prošao mimo mene u svoj svojoj važnosti i slavi, u pratnji one dvojice podređenih, a onda se iznebuha okrenuo kako bi, po put cara, do bacio novčić prosjaku. »Znači, tražiš posao? A što znaš raditi?« Opet nadahnuće. Pred čovjekom poput njega nema smisla napuhavati 105
vlastite sposobnosti. Treba se držati istine, pomislio sam i rekao: »Ništa, sir. Ali želio bih biti trgovački putnik.« »Trgovački putnik? Hm. Nisam siguran da u ovom trenutku imam nešto za tebe. Daj da vidim.« Napućio je usne. Trenutak, možda pola minute, du boko je razmišljao. Bilo e to pravo čudo. Čak sam i u tom trenutku shvatio da je čudo. Taj uvaženi stari gospodin, težak valjda najmanje pola miliju na funta, razmišlja kako bi mi mogao pomoći. Ja sam ga skrenuo s puta, zbog mene je izgubio najmanje tri minute dragocjena vremena, a sve zbog jedne riječi koju sam slučajno izgovorio prije mnogo godina. Bio sam mu se urezao u pamćenje, zato je bio spreman dati si mrvicu truda kako bi mi pomo gao naći posao. A usudio bih se reći da je još istog dana bio otpustio dvadesetoricu uposlenih. Naposljetku reče: »Bi li volio raditi u nekom osiguravajućem društvu? To je, znaš, siguran posao, ljudima uvijek treba osiguranje kao što im treba hrana.« Naravno da sam oduševljeno prihvatio prijedlog o osiguravaju ćem društvu. Sir Joseph je »gajio zanimanje« za društvo Leteći Salamander. Sam Bog zna za koliko je još društava »gajio zanimanje«. Jedan od podređenih pritrči nam s notesom u ruci, Sir Joseph smjesta izvadi zlatno nalivpero iz džepa na prsluku i napiše nekoliko riječi nekom visokopozicioniranom tipu u Letećem Salamanderu. Zahvalio sam mu, on produži svojim putem, a ja krenuh su protnim smjerom i – nikad se više nismo vidjeli. Eto, do bio sam posao i, kao što već rekoh, posao je dobio mene. Radim u Letećem Salamanderu već gotovo osamnaest godina. Počeo sam u uredu, a sada sam, kažu, inspektor ili – kada treba ostaviti osobito dobar do jam – zastupnik. Dva dana na tjedan radim u područnom uredu, a u ostale dane putu em uokolo, razgovaram s mušterijama čija nam imena dojavljuju lokalni agenti, procjenjujem vrijednost imovine, a s vremena na vrijeme sklapam poslove u vlastitoj režiji. Zarađujem oko sedam funta na tjedan. I, pravo da kažem, to je kraj priče. Kad se osvrnem iza sebe, shvaćam da je moj aktivni život, ako sam ga ikad imao, završio kad sam imao šesnaest go dina. Sve što mi je bilo uistinu važno dogodilo se prije toga. No istina je da se i dalje događalo koješta – rat, primjerice – od tada do trenutka kad sam dobio posao u Letećem Salamanderu. Nakon toga... pa, kažu da sretni ljudi nemaju povijest, a nemaju je ni oni 106
koji rade u osiguravajućim tvrtkama. Od toga dana nadalje nije bilo ničega u mome životu što biste doista mogli nazvati događajem, osim što sam se ot prilike dvije i pol godine kasnije, početkom 1923., oženio.
107
X. Stanovao sam u pansionu u Ealingu. Godine su se kotrljale, ili pak plazile. Lower Binfield bio mi je gotovo posve ishlapio iz sjećanja. Bio sam obi čan gradski zaposlenik koji u 8:15 uskače u auto bus i baca oko na posao svoga kolege. Uživao sam priličan ugled u tvrtki i bio sam po sve zadovoljan životom. I mene je, manje ili više, bila opila poslijeratna želja za uspjehom. Sjećate li se onih krilatica? Tko radi ne boji se gladi. Tko hoće, taj i može. Ima mjesta na vrhu. Spo sobnog ne mo žeš obeshrabriti. Pa svi oni rek lamni prilozi u novinama o uspješnom tipu ko jega šef tapše po ramenu, o rukovodiocu lavljeg srca koji zarađu je brdo love, a uspjeh dugu je ovom ili onom do pisnom tečaju. Neo bično je kako smo svi nasjedali na te patke, čak i tipovi po put mene koji nisu imali ni najmanje smisla za tak vu vrstu napredovanja. Jer ja nisam ni ludo ambiciozan, a ni mrtvo pu halo, po prirodi sam nesposo ban za edno i za drugo. Ali takav je bio duh vremena. Napreduj! Uspij! Tko jači taj kvači! To je, dakako, bilo početkom dvadesetih godina, neke posljedice rata bile su već uminule, a još nije bila nastupila kriza koja će sve to pretvoriti u prah. Bio sam učlanjen u posudbenu knjižnicu Boots’ , išao sam na plesnjake s ulaznicom po pola krune i bio član mjesnog teniskog kluba. Znate već kakvi su ti teniski klubovi u otmjenim predgrađima – paviljončići od drva opasani visokom žičanom ogradom iza koje skakuću mladići u loše krojenim bijelim pamučnim hlačicama i viču: Petnaest četrdeset! I: Prednost, svi!, glasom koji prilično dobro oponaša aristokratski govor. Naučio sam igrati tenis, prilično sam dobro plesao i dobro kotirao kod djevojaka. Kad sam bio blizu tridesete nisam loše izgledao ovako ružičast u licu i svijetloplave kose, a činjenica da sam bio u ratu tada mi je još išla u prilog. Nikada – ni tada ni kasnije – nije 108
mi pošlo za rukom izgledati kao džentlmen, a, opet, zacijelo me nitko ne bi bio smatrao sinom malog pokrajinskog trgovca. Znao sam se no siti sa svo jim društvenim položajem u tom veoma miješanom društvu Ealinga, gdje činovnička klasa prevladava nad profesionalnim zanimanjima srednje klase. Upravo sam u tenis-klubu upoznao Hildu. Tada je imala dvadeset četiri godine. Bila je malena, vitka, veoma plaha, tamnokosa i graciozna, a zbog krupnih je očiju jako sličila na zeca. Bila je od onih koje nikad puno ne govore, koje u razgovoru ostaju postrani i odaju doam osobe koja sluša. Ako bi što izustila, obično je to bilo: »O, da, i ja tako mislim«, u znak slaganja sa zadnjim sugovornikom, ma tko to bio. Na teniskom je igralištu graciozno skakutala amo-tamo, i nije loše igrala, ali se doimala bespomoćno, djetinjasto. Prezime joj je bilo Vin cent. Ako ste oženjeni, sigurno je bilo trenutaka kad ste se zapitali »Što mi je to, pobogu, trebalo?«, a Bog mi je svjedok da sam to često govorio misleći na Hildu. Pa i sada, kad se osvrnem na protek lih petnaest godina, opet kažem: »Zašto sam je oženio?« Dijelom, dakako, zato što je bila mlada i vrlo lijepa, na svoj način. Osim toga, mogu samo reći da mi je bilo veoma teško stvo riti pravu sliku o njoj, er je potjecala iz potpuno drukčije društvene sredine. Morao sam je prvo oženiti, pa tek potom shvatiti kakva je, a da sam, recimo, oženio Elsie Waters, bio bih znao koga uzimam. Hilda je bila po drijetlom iz društvenog sloja koji sam poznavao samo iz pričanja, bila je iz osiromašene obitelji državnih službenika. Njezini su naraštajima bili vojnici, po morci, svećenici, anglo-indijski namjesnici i slično. Nikad nisu imali novca, ali s dru ge strane nitko se od njih nije ubijao od posla u pravom smislu riječi. Recite što ho ćete, no u tome ima svojevrsne snobovske privlačnosti za čovjeka koji pripada sloju sitnih bogobojaznih trgovaca odanih jed nostavnoj anglikanskoj vjeri i vjernih večernjem obroku u šest sati. To me se danas ne bi dojmilo, ali tada jest. Nemojte me krivo shvatiti. Ne kažem da sam oženio Hildu zato što je pripadala sloju onih koje sam nekada služio stojeći za tezgom, zamišljaju ći kako ću se po peti na društvenoj ljestvici. Učinio sam to samo zato što sam se zatreskao u nju, a da zapravo nisam znao kak va je. A ono što sam posve previdio bilo e da su djevojke iz tih osiromašenih obitelji sred njeg slo ja spremne udati se za bilo koga tko nosi hlače, samo kako bi mo gle otići od kuće. Hilda me uskoro odvela k svo jima, da ih upoznam. Dotad nisam znao da u 109
Ealingu posto ji cijela kolonija anglo-indijskih žitelja. Toliko o otkrivanju novih svjetova! Za mene je to bilo pravo otkriće. Znate li kak ve su te anglo-indijske obitelji? Kad im kročite u kuću, gotovo i zaboravite da je vani, na ulici, Engleska i da je dvadeseto stoljeće. Čim prekoračite prag, zatek nete se u Indiji osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Zamislite taj prizor! Pokućstvo izdjeljano iz tikovine, pladnjevi od mjedi, na zidovima prašnjave tigrove glave, indijske cigare, ukiseljeni feferoni, požutjele fotografije muškaraca s tropskim šeširom, hindske riječi za koje pret postavljaju da ćete ih razumjeti, vječite anegdote o lovu na tigrove i o tome što je Smith kazao Jonesu u Pooni 1887. godine. Čitav je to mali svijet što su ga sami stvorili, poput neke vrste ciste. Meni je taj svijet bio posve nov, dakako, a u stanovitom smislu i veoma zanimljiv. Stari Vincent, Hildin otac, nije bio samo u Indiji, nego u još neo bičnijim krajevima poput Bornea ili Sarawaka, zaboravio sam u ko jem. Bio je tipičan kolonijalni službenik, potpuno ćelav, gotovo nevidljiv iza golemih brkova, pun priča o kobrama i svilenim po jasevima i o tome što je okružni upravitelj rekao 1893. godine. Hildina je mati bila toliko bljedunjava da je sličila likovima s izblijedjelih foto grafija što su visjele na zidu. Imali su i sina Harolda, koji je službovao na Cejlonu, ali je u doba kad sam upoznao Hildu bio kod kuće, na do pustu. Stanovali su u malenoj mračnoj kući u jednoj od zabačenih uličica Ealinga. Kuća je uvijek vonjala na cigare iz Madrasa, a bila je puna kopalja, puhaljki za otrovne strelice, ukrasnih predmeta od mjedi i glava divljih životinja, tako da ste se jedva kretali po njoj. Vincent je otišao u mirovinu 1910. godine, i otada su on i njegova žena pokazivali otprilike toliko tjelesne i mentalne aktivnosti koliko i dva školjkaša. No ja sam u to vrijeme bio prilično impresioniran obitelju u kojoj je bilo majora, pukovnika, jednom čak i jedan admiral. Moj stav prema Vincentima, kao i njihov prema meni, zanimljiva je ilustracija razine glu posti koju dosežemo kad iskoračimo iz svoga društvenog okružja. Bacite me među poslovne ljude, bilo da je riječ o direktorima tvrtki ili o trgovačkim putnicima, prilično ću dobro procijeniti kak vi su. No nisam imao ama baš nikakva iskustva sa časničko-rentijersko-svećeničkom klasom, i bio sam sklon pog nuti kičmu pred tim oronulim kukavcima. Držao sam da su viši od mene u društvenom i intelektualnom pogledu, a oni su u meni gledali mladog poslovnog čovjeka na putu prema uspjehu, koji će uskoro zarađivati veliku lovu. »Poslov ni svi110
et«, bilo da je riječ o pomorskom osiguranju ili o trgovini kikirikijem, za takve je ljude nepro bojna tajna. Znaju samo da je to nešto vrlo prizemno, a donosi profit. Tata Vincent je o meni pompozno govorio kao o čovjeku iz »poslovnog svijeta«, a sjećam se da mu se jednom omaklo pa je kazao »iz trgovačkog svijeta«. Očito nije shvaćao razliku između zaposlenika u poslovnom svijetu i samostalnog trgovca. Imao je maglovitu predodžbu da ću se, zato što sam »u« Letećem Salamanderu, prije ili kasnije dočepati vrha. Moguće je da se zanosio mišlju kako će jednom u budućnosti žicati petake od mene. Harold sasvim sigurno jest. Vidio sam mu to u očima. Da je još živ, vjero jatno bih mu sada, uz plaću kakva mi jest da jest, morao posuđivati novac. Na sreću je umro od tifusa ili nečeg sličnog nekoliko godina nakon što smo se Hilda i ja vjenčali, a umrli su i roditelji. Dakle, Hilda i ja smo se vjenčali, i to je od samoga početka bio pravi fijasko. »A zašto ste je oženili?« pitate vi mene. »A zašto ste vi oženili svoju?« pitam ja vas. Eto, dogodilo se. Ne znam hoćete li mi vjerovati kad vam kažem da sam se u prve dvije-tri godine ozbiljno bavio mišlju da je ubijem. Naravno da to u zbilji nikad ne bih učinio, riječ je tek o svojevrsnoj tlap nji koom se ponekad zanosimo. Osim toga, tipovi koji ubiju ženu uvijek dolijaju. Ma kako lukav alibi smislili, policija savršeno dobro zna da ste vi počinitelj, i nađu načina da vam to prišiju. Kad tko ukoka ženu, prvo osumnjiče muža, a to vam lijepo kazuje što ljudi zapravo misle o braku. S vremenom se na sve privik nemo. Nakon godinu-dvije prestao sam maštati o ubojstvu i počeo razmišljati o Hildi. Jednostavno – razmišljati. Nedjeljom popodne ili pak navečer kad bih se vratio s posla, satima sam ležao na krevetu potpuno odjeven, ali bez cipela, razmišljajući o ženama općenito. Zašto su takve, kako postaju takve, čine li to namjerno? Grozna je, rekao bih, iznenadnost ko jom se neke žene izobliče nakon udaje. Kao da su bile usmjerene prema tom jedinom cilju, a kad ga dostignu, počnu sahnuti poput cvijeta koji je proizveo sjeme. A ono što me doista deprimira neveselo je i neuzbudljivo poimanje života što ga taj proces krije u sebi. Da je brak samo otvorena namještaljka – da vas žena ulovi u svoju mrežu, a zatim se okrene i kaže: »Sad kad te imam, zvekane, rintat ćeš za mene, a ja ću se do bro provoditi!«, ne bi mi bilo toliko stalo. Ali ne! One ne žele dobar pro vod, žele samo što prije zakoračiti u srednje godine. Nakon bjesomučne bitke da privede muškarca pred oltar, žena se nekako opusti tako da sva njezina mladost, dražest, 111
energija i životna radost iščezne od danas na su tra. Tako je bilo i s Hildom. Ta lijepa krhka djevojka koja mi se činila finijim bićem od mene – a doista je bila tak va kad sam je upoznao – u puke se tri go dine pretvorila u potišteno, beživotno, sredovječno strašilo. Ne po ričem da sam tome dijelom sam pridonio. No bilo bi manje-više isto da se udala za bilo koga dru goga. Ono što Hildi nedostaje – a to sam otkrio otprilike tjedan dana nakon vjenčanja – životna je radost u bilo čemu, bilo kakvo zanimanje za ono što se doista događa. Gotovo joj je potpuno strana ideja da želimo činiti ono u čemu uživamo. Uz Hildu sam prvi put shvatio kak ve su zapravo te oronule obitelji iz srednjeg sloja. Bitno im je obilježje da su zbog nestašice novca izgubile svaku vitalnost. U tak vim obiteljima, koje žive od oskudne miro vine i rente – što znači od prihoda koji se nikad ne povećavaju, nego se obično smanjuju – osjećaj neimaštine, osjećaj koji vas tjera da dvaput okrenete novčić prije no što ga date iz ruke, mnogo je snažniji nego u zemljorad ničkim obiteljima, a kamoli u obitelji po put moje. Hilda mi je često govorila da su joj prva sjećanja povezana s osjećajem da nikad nema dovoljno novca ni za što. Naravno, nedostatak novca u takvim obiteljima uvijek je najgori kad djeca dođu u školsku dob. Rezultat toga je da odrastaju, oso bito djevojčice, s fiksnom ideom da smo uvijek u škripcu i da nam je sto ga dužnost osjećati se jadnima. Isprva smo stanovali u malenom dvoetažnom stanu i trudili se živjeti od moje plaće. Kasnije, kad su me premjestili u podružnicu u West Bletchleyju, stanje se po boljšalo, ali se nije promijenio Hildin stav. Vazda ono grozno kukanje zbog novaca! Te račun za mlijeko! Te račun za ugljen! Stanarina! Ško larina! Čitav naš zajednički život protjecao je u jadikovanju kako ćemo »za tjedan dana završiti u ubožnici«. Nije da je Hilda škrta u uobičajenom smislu riječi, a još manje da je sebična. Čak i kad se dogodi da imamo nešto novca sa strane, jedva je uspijem nagovoriti da si kupi kak vu poštenu krpicu. Tek, ima osjećaj da se mora stalno uzrujavati zbog novaca; da iz pukog osjećaja dužnosti mora stvarati ozračje jada i bijede. Ja nisam takav. Moj stav prema novcu više je proleterski. Život je tu da ga živimo, pa ako sljedeći tjedan budemo morali stegnuti remen – no, dobro, taj tjedan je još daleko. Hilda se zgraža što se ja ne želim uzru javati. Zbog toga mi vječno prigovara. »Ali, George! Čini mi se da ne shvaćaš ! Nemamo više ni prebite pare! U ozbiljnom smo sosu!« Jako voli paničariti zato što je ovo ili ono vrlo »ozbiljno«. A odnedavna ima novi štos: kad kuka zbog ovoga ili onoga, pogrbi se i prekriži 112
ruke na prsima. Kad biste pravili po pis po pis Hildinih dnevnih žalo pojki, žalo pojki, na vrhu bi bile ove tri: »To »To si ne možemo priuštiti«, »Tu smo sjajno uštedjeli«, »A odakle nam novac za to?« Sve što radi, radi s negativnim nabojem. Kad peče tortu, ne razmišlja o torti, razmišlja samo o tome kako će uštedjeti na maslacu i jajima. U krevetu sa mnom misli samo na to da ne zatrudni. Ode li u kino, cijelo se vrijeme pjeni zbog cijene ulaznica. Od njezinih metoda vođenja kućanstva s naglaskom na »jest ćemo ostatke« i »ovo će nam biti do voljno« mojoj bi se mami digla kosa na glavi. S druge strane, nema u sebi ni trunka sno bizma. sno bizma. Nikad me ne gleda svisoka zato što nisam »džentlmen«. Naprotiv, Naprotiv, misli da se ponašam previše gospodski. Nikad ne popijemo čaj izvan kuće, a da se podglas ne posvađamo kao pas i mačka zato što sam ko no barici dao preveliku napojnicu. A zanimljivo je da je u posljednjih posljednjih nekoliko godina go dina definitivno postala mnogo veća malograđanka – svjeto nazorski pa i izgledom – nego ja. Naravno Narav no da nas sve te priče o »štednji« »šted nji« nikad nisu nikamo dovele. Nikada. Živimo jednako do bro do bro ili jednako loše kao i svi u Ellesmere Roadu. Roadu. Ali nikad kraja vječnoj zabrinutosti zbog računa za plin i računa za mlijeko, zbog grozne cijene maslaca, dječjih cipela i školarine. Za Hildu je to neka vrsta igre. U West Bletchley smo se preselili 1929., a sljedeće godine, malo prije Billyjeva rođenja, počeli smo ku povati ku povati kuću u Ellesmere Roadu. Nakon što su me unaprijedili u inspektora, češće sam izbivao od kuće i sretao više žena. Naravno Naravno da sam bio nevjeran – neću reći sustavno, ali svaki put kad bi mi se pružila prilika. Za divno čudo, Hilda je bila ljubomorna. Na neki način, a s obzirom ob zirom na to koliko joj malo znače te stvari, ne bih to bio očekivao od nje. I po put svih ljubomornih žena, katkada se služi lukavstvima lukavstvima za koje ne bih bio rekao da je sposobna. Način na koji me lovila katkad bi me bio natjerao da povjeru povjeru jem u telepatiju, da me nije jednako sumnjičila i kad slu čajno nisam bio kriv. kriv. Manje-više stalno stalno sam pod sumnjom, premda premda sam Bog zna da sam u posljednjih posljednjih nekoliko godina – u svakom slučaju posljednjih pet – posve nevin. Tȁ morate morate biti nevini kad ste debeli kao ja. Sve u svemu, rekao bih da Hildi i meni nije ništa lošije u braku nego po lovini parova parova u Ellesmere Roadu. Bilo je trenutaka kad sam pomišljao na rastavu ili razvod, no u našem se sloju takve stvari ne rade. Ne možete si to priuštiti. I tako, vrijeme prolazi, pro lazi, a vi odustanete od borbe. Kad petnaest go dina živite s nekom ženom, teško je zamisliti život bez nje. Ona je dio svakodnev113
nog poretka. poretka. Mogli Mogli biste možda naći razloga razlo ga za prigovor prigovor i suncu suncu i mjesecu, no zar ih doista do ista želite mijenjati? Osim toga, tu su klin ci. Kažu da su klinci »poveznica«. »po veznica«. Ili »uzica«. Da ne kažem lanci lan ci s kuglom. kuglom. Hilda je u posljed posljednjih njih nekoliko nekoliko godina godina stek la la dvije do bre do bre prijateljice, gos pođu pođu Wheeler i gospođicu Minns. Gospođa Wheeler je udo vica i, koliko razumijem, zu mijem, ogorčena na muški mu ški rod. Čim kročim u sobu, osjetim kako zadrhti od negodovanja. Riječ je o uveloj sitnoj ženici čija je koža po cijelome tijelu, rekao bih, na neki čudan način sva u istoj sivkasto-prašnjavoj sivkasto-prašnjavoj boji, ali je puna energije. Loše utječe na Hildu, jer pati od iste neutažive želje za »štednjom« i »snalaženja s onim što imamo«, premda u pomalo drukčijem obliku. Ona misli da se možemo dobro zabaviti, a da u to ne uložimo ni prebite pare. Vječno njuška njuška tražeći sniženja i besplatnu zabavu. Osobama po put po put nje nije nimalo važno treba li im što ili ne, važno je tek da to mogu dobiti po sniženoj cijeni. U doba rasprodaja raspro daja po velikim robnim kućama uvijek je prva u redu, a najsretnija je kad se, nakon cijelog dana čerupanja pred tezgom, vrati kući praznih ruku. Gospođica Minns Min ns je posve drukčija. Žalostan je slučaj, ako ćemo pravo, ta sirota gospođica Minns. Visoka je i suhonjava, ima otprilike trideset osam godina, crnu nalakiranu kosu nalik na lakiranu kožu, i dobro, bezazleno lice puno povjerenja. po vjerenja. Živi od neke vrste stalnog prihoda, rente, što li, a ja u njoj vidim ostatak ostataka starog društvenog sloja iz doba kada je West Bletchley bio provincijski gradić. Kao da joj na licu i po cijelom tijelu piše da joj je otac bio svećenik i da ju je jako strogo od gojio. Te žene koje se pretvore pretvore u usahle vještice i prije no što odu od kuće osobit su proizvod sred njeg sloja. Jadna Jad na gospođica Minns, Min ns, smežurana smežurana kakva jest, još izgleda kao diete. Još misli da je počinila bogzna kakav grijeh ako ne ode na službu Božju. Svejednako Svejednako blebeće o »ovodobnom napretku« i »feminističkom pokretu«, zanosi se maglovitim maglo vitim idejama o tome kako će učiniti nešto za svoj »duhovni razvoj«, ali ne zna otkud bi krenula. Mislim da se počela družiti s Hildom i gospođom Wheeler jer je bila jako usamljena, a one je otad vuku sa so bom so bom kamo god pođu. Čime se sve zabavljaju zabav ljaju te tri ženske! žen ske! Katkada im pomalo zavidim. Gospođa Wheeler je glavni pokretač svega. Nema te gluparije na koju ih neće odvući, počevši od teozofskih skupova do kojekak vih kojekak vih ženskih sijela, no uz uvjet da ih to ništa ne ko šta. Mjesecima su se oduševljavale »zdravom hranom«. Gospođa Wheeler je negdje neg dje bila pokupila rabljeni primjerak knjige 114
»Pucati »Pucati od zdravlja« zdravlja« koja se zalaže za prehranu zelenom salatom i sličnim eftinim namirnicama. Naravno da se Hilda oduševila i smjesta počela gladovati. Bila bi to nametnula klincima klin cima i meni da nisam lupio šakom o stol. Nakon toga su prešle na iscjeljivanje vjerom. Potom ih je obuzela strast za vjež banjem memorije prema teoriji doktora dokto ra Pelmana, ali su nakon silnog dopisivanja ustanovile da brošure nisu besplatne, čemu se gospođa Wheeler toplo nadala. Uslijedili su pokusi s kuhanjem u drvenom san duku obloženom sijenom, bez ikakva utroška energije, a onda pokusi za dobivanje odvratne tekućine zvane »pčelinje vino« – postupak koji ništa ne ko šta, jer se rečena tekućina dobiva iz vode. Od toga su odustale kad su u novinama pročitale da pčelinje vino pospješuje pojavu tu mora. Zatim su zamalo pristu pile pristu pile jednom od onih ženskih klubova koji vode članice u obilazak ove ili one tvornice, ali je gospođa Wheeler nakon silnog računanja zaklju čila da je klupska članarina mnogo veća nego što bi koštalo nekoliko šalica čaja što ih tvornica nudi gratis. Nakon toga je upoznala tipa koji je dijelio besplatne ulaznice za kazališne predstave neke glumačke družine za koju nitko nikad nije čuo. Znam da su sve tri satima sjedile gledajući visokoparne avangardne drame, a da nisu razumjele zu mjele ni riječi, niti se pravile da razumiju – poslije nisu znale reći ni što su gledale – no imale su osjećaj da su ipak dobile nešto za ništa. Jednom su se čak upustile u spiritizam. Gospođa Gospo đa Wheeler bila je na basala na basala na nekog propalog medija koji je bio u takvom škrip cu da je nudio seanse za osamnaest penija, tako da su njih tri, svaka s ulogom od šest penija, mogle dobiti kratak uvid u budućnost. Vidio sam ga jednog dana kad je bio došao na seansu u našoj kući. Ofucani bijednik kojemu je očigledno prijetio delirium tremens. Toliko se tresao da ga je, dok je svlačio kaput u predsoblju, predsob lju, uhvatio grč, a iz nono gavice mu ispao komadić gaze. Gurnuo sam gazu prema njemu prije no što su je ženske spazile. Od gaze se, kažu mi, dobiva ektoplazma. Vjerojatno ga e nakon ove u našoj kući, čekala još jed na seansa. Nemoguće Nemoguće je dozivati dudu hove ho ve za osamnaest penija. No najveće otkriće gospođe Wheeler u po sljednjih sljednjih nekoliko godina bio je Klub prijatelja ljevičarske knjige. Mislim da je vijest o posto janju toga kluba doprla do West West Bletchleyja 1936. go dine. Ubrzo sam se učlanio, i to je, koliko se sjećam, bio prvi put što mi Hilda nije prigovorila da rasipam novac. Ku piti Ku piti knjigu za trećinu fiksne cijene – e, to ona već donekle razumije. A čudan ču dan je bio stav tih žena prema knjigama. Gospođica Minns sasvim se sigurno bila pozabavila jednom ili dvjema, što onima dru 115
gim ni u snu ne bi bilo palo na pamet. Nikad nisu su djelovale djelovale u klupskim klupskim ak tivnostima niti su znale o čemu je zapravo riječ -čak vjeru jem vjeru jem da je gospođa gospođa Wheeler mislila kako to ima neke veze s knjigama svrstanim na po lice s lijeve strane i prodavanim pro davanim po nižoj cijeni. Ali sve tri dobro znaju da postoji značajna razlika između standardne stan dardne i klupske klup ske cijene tih knjiga, i zato stalno po navljaju nav ljaju kako je to »jako dobra ideja«. Mjesni ogranak Klu ba Klu ba prijatelja ljevičarske knjige povremeno po vremeno organizira sku po sku pove ve na koje dovo dovodi di razne govornigovornike, pa gospođa gospođa Wheeler odvuče odvu če one dvije u Klub. Velika je po bornica po bornica javnih javnih događanja, do gađanja, pod uvjetom da se to zbiva pod kro vom i da ne treba platiti ulaznicu. Njih tri sjede na tim sku po sku povima vima kao tri drvene Marije, a nemaju pojma niti ih je briga o čemu je zapravo riječ, ali imaju dojam, osobito gospo đica Minns, da se duhov du hovno no uzdižu, i to besplatno. Eto, to je Hilda. I sami vidite kak va va je. No sve u svemu, rekao bih da nije gora od mene. U prvo vrijeme nakon što smo se vjen čali dolazilo dolazilo mi je da je udavim, ali mi je uskoro usko ro postalo svejedno. svejed no. A onda sam se nadebljao nadeb ljao i smirio, mislim da je to bilo oko 1930. Iznenada sam do bio do bio trbuh – to je bilo kao da me najednom najednom pogodilo pogodilo topovsko topovsko tane i ostalo u meni. Znate već kako to biva. Navečer legneš u postelju i još se osjećaš koliko-toliko mladim, još šacaš ženske, a ujutro se probudiš svjestan da si tek debeli starkelja ko jemu ko jemu ne preostaje ništa drugo s ove strane groba nego crnčiti i znojiti se kako bi klincima ku pio cipele. Godina je sada 1938. U brodogradilištima brodogradilištima cijeloga svijeta opremaju bojne brodove za novi rat. A ime koje sam slučajno ugledao u novinama po budilo je u meni niz sjećanja koja sam trebao sahraniti prije bogte pitaj koliko koliko godina.
116
TREĆI DIO
117
I. Kad sam se navečer vratio kući, još nisam bio sigu ran u što ću utrošiti onih sedamnaest funta. Hilda reče da ide na sastanak Klu ba prijatelja ljevičarske knjige. Valjda je bio došao neki predavač iz Londona, ali ona, naravno, nije znala o čemu će govoriti. Rekoh joj da ću poći s njom. Inače nisam lud za predavanjima, ali me bombarder koji je jutros nadlijetao vlak potaknuo na razmišljanje. Nakon uobičajene prepirke, prilično smo rano otpravili djecu na spavanje, te zbri sali da stignemo na predavanje u osam. Večer je bila maglovita, a dvorana hladna i slabo osvijetljena. Riječ jeo dvorani u drvenoj kućici s krovom od valovitog lima, u vlasništvu neke nekonformističke sekte koja je daje u najam za deset šilinga. Na predavanje je bila došla uobičajena publika od petnaestak, šesnaestak ljudi. Pred podijem stajala je žuta ploča s naslovom predavanja: Prijetnja fašizma. To me baš i nije iznenadilo. Gospodin Witchett, koji obično predsjedava takvim skupovima, a inače radi u nekom arhitektonskom birou, uze predstavljati predavača vodeći ga po dvorani. »Gospodin Tajitaj«, (zaboravio sam kako se zvao), »poznati antifašist«, govorio je Witchet kao da veli »poznati pijanist«. A predavač je bio malen čovjek u tamnom odijelu, ćelave glave koju je bez osobita uspjeha pokušavao kamuflirati paperjastim pramenovima. Takvi skupovi nikad ne počinju na vrijeme. Uvijek malo kasne s izlikom da će možda banuti još koji zainteresirani namjernik. U osam i dvadeset pet Witchett kucne o stol i najavi predavača. Taj Witchett je prijazan tip ružičasta, vazda nasmiješena lica. Mislim da je tajnik mjesne Liberalne stranke, a usto član Općinskog vijeća i glavni organizator predstava laterne magike za kršćansku humanitarnu udrugu Mothers’ Union. Riječju – rođeni meštar cere118
monija. Kada kaže da je »svima nama prisutnima čast što ćemo večeras slu šati izlaganje gospodina Togaitog«, dođe vam da mu povjeru jete. Svaki put kad mi pogled padne na nj, pomislim: »Vjero jatno je još djevac.« Uto onaj mali predavač položi na stol sno pić papira, uglavnom izrezaka iz novina, gurne ih pod čašu s vodom, lizne usne i počne. Idete li i vi katkad na predavanja, javne sku pove i slična događanja? Ja, ako i odem, uvijek se usred govorancija zatečem u istoj misli. »Kog smo vraga došli ovo slušati? Tko nas je tjerao od kuće po ovak voj hladnoći, i za koje babe brašno?« Ogledao sam se oko sebe. Sjedio sam u zad njem redu. Činim to kad god mogu. Hilda i one dvije nacrtale su se u prvi red, zna se. Dvorana – da te Bog sačuva, sumorna, kukavna. Zidna oplata od jeftinog drva, krov od valovitog lima, pro puhu je na sve strane, ne pada ti na pamet svući kaput. Šačica nas, sjedimo ispred osvijetljenog podija, iza nas tridesetak redova prašnjavih, praznih sjedalica. Na podiju iza predavača golem sanduk prekriven plahtom, rek lo bi se golem lijes pod mrtvačkim pokrovom. A zapravo – glasovir. Ispočetka nisam baš pozorno slušao. Predavač, čovjek huda lica, bio je ipak do bar govornik. Bljedolik, živahnih usana i glasa promuk log od silnog govorenja, obarao se, dakako, na Hitlera i naciste. Nije mi se baš dalo slu šati što govori – o tome svakog jutra čitam u novinama - ali je iz mora riječi, što su zvučale kao brundanje, povremeno znala iskočiti poko ja rečenica koja bi privukla moju pozornost. »Zvjerska okrutnost... ogavni ispadi sadizma... gumeni pendreci... kon centracijski logori... neopravdani progon Židova... povratak u sred nji vijek... europska civilizacija... djelujmo dok ne bude prekasno... zgražanje svih uljuđenih naroda... savez demokratskih nacija... odlučan otpor... obrana demokracije... demokracija... fašizam... demokracija... fašizam... demokracija.« Znate već kako ide ta pjesmica. Ljudi poput njega mogu je pjevati satima. Kao gramofon. Namjestiš ručicu, pritisneš tip ku i kreneš! Demokracija, fašizam, demokracija. Predavača sam, pak, gledao sa zanimanjem. Zluradi čovječuljak blijeda lica i ćelave glave, sto ji na podiju, nabacuje se parolama. Namjerno i otvoreno potiče mržnju. Trudi se iz petnih žila probuditi mržnju prema nekim tamo strancima koje naziva fašistima. »Neobično je«, po mislio sam, »biti predstavljan kao ‘gospodin Tajitaj, poznati antifašist’. A i taj an tifašizam je neobična meštrija. Ovaj tip vjero jatno živi od knjiga koje piše pro119
tiv Hitlera. A čime se bavio prije no što se po javio Hitler? I čime će se baviti ako Hitler siđe sa scene? Isto pitanje vrijedi za liječnike, po licajce, deratizatore i sve ostale, dakako.« No hrapavi glas nije po sustajao, a meni na pamet padne nova misao: » On to misli ozbiljno . Uopće se ne pretvara – vjeruje u svaku izgovorenu riječ. Nastoji u nama pobuditi mržnju, ali to nije ništa u us poredbi s mržnjom koju sam osjeća. Svaka izgovorena paro la za njega je Sveto pismo. Kad bismo ga rasporili da vidimo što mu je unutra, našli bismo samo ovo: Demokracija – Fašizam – Demokracija. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakav je privatno. A ima li on privatni život? Ili samo ide od podija do podija i užiže mržnju? Možda i sanja u parolama?« Sa svog sjedala u zadnjem redu nasto jao sam, koliko sam mogao, vidjeti pu bliku. Kad bolje promislim, rekao bih da ljudi koji su spremni izići u zimsku noć kako bi u vjetrovitoj dvorani slušali predavanja Kluba prijatelja ljevičarske knjige (a ovom prigodom i sebe ubrajam u takve) nisu zanemariva skupina. Mi smo revolucionari . West Bletchleyja. Na prvi pogled izgleda da to baš i nije bogzna što. Jer ogledajući se oko sebe, imao sam dojam da tek petero-šestero prisutnih doista razumije o čemu predavač govori, iako je u tom trenutku već dobrih pola sata lupao po Hitleru i nacistima. No to je uviek tako na sličnim skupovima. Redovito se događa da ljudi dođu, a nemaju pojma o čemu je riječ. Sa svog mjesta za stolom Witchett je s blaženim osmiehom promatrao predavača, a lice mu je bilo po malo nalik na ružičasti geranij. Unaprijed ste znali što će reći kad predavač sjed ne – ono što uvijek kaže na kraju predstava laterne magike organiziranih za pomoć stanovnicima Melanezije kojima valja nabaviti hlače: »Zahvaljujem se... u ime svih prisutnih... na iznimno zanimljivom... nad ko jim ćemo se itekako zamisliti... nakon ove veoma poticajne večeri...« Gospođica Minns je sjedila u prvom redu, usprav na kao da je metlu progutala, glave blago nagnute na stranu, poput ptice. Predavač izvuče komad papira ispod čaše i stane nabrajati statističke podatke o stopi samoubojstava u Njemačkoj. Prema izgledu dugačkog tankog vrata gospođice Minns bilo je jasno da se rastu žila. Je li se ili nije pritom duhovno uzdizala? Eh, da je samo mogla shvatiti o čemu je riječ! Dru ge dvije sjedile su kao klade. Crvenokosa ženskica pokraj njih plela je džemper. Jedna pravo, dvije krivo, ispustiš jednu, upleteš dvije. Predavač je opisivao kako nacisti odsijecaju glavu izdajnicima, i kako krvnik katkada promaši. Među publikom e bila još jedna žena, tamnokosa učiteljica iz Op ćinske osnovne škole. Za 120
razliku od ostalih, pozorno je slušala naginjući se naprijed, krupnih okruglih očiju prikovanih za predavača, poluotvorenih usta, sve je upijala. Tik iza nje sjedila su dva postarija tipa iz mjesnog ogran ka Liberalne stranke, jedan sijede, kratko podšišane kose, drugi ćelav, ovješenih brkova, obo jica u kaputu. Znate već kak vi su ti liberali. U stranci od prvog dana. Život posvećen pokretu. Dvadeset godina na crnoj listi poslodavaca i dodatnih deset godina utrošenih na dodijavanje Gradskom vijeću da se pozabavi pitanjem slumova. I sad se najednom sve promijenilo, njihove stare teme izgu bile su na važnosti, sad je važna vanjska politika – Hitler, Staljin, bombe, strojnice, pendreci, Osovina Rim – Berlin, Narodna fronta, Antikomintema. Tko bi se u tome snašao! Tik preda mnom sjedili su ljudi iz mjesnog ogranka Komunističke partije. Sva tro jica mladi ko jutarnja rosa. Jedan od njih prilično e imućan, ima veze s građevinskom tvrtkom Hesperides, zapravo mislim da e Crumov nećak. Drugi radi u banci. Ponekad mi unovči čekove. Zgodan dečko okrugla, poletna lica, očiju plavih kao u no vorođenčeta i tako svijetle kose da bi čovjek pomislio – ok sidira je. Naoko sedamnaestogodišnjak, a vjero jatno je u dvadesetoj. Na sebi je imao jeftino plavo odijelo i svijetloplavu kravatu u skladu s bo jom očiju. Pokraj te tro jice sjedio je još jedan komunist. No drukčiji, rekao bih, ne baš pravi komu nist, jer je, kažu, trockist. Zato ga drugi gledaju prijekim okom. Mlađi je od one tro jice, mršav, tamnoput i djelu je nervozno. Inteligentno lice. Židov, dakako. Sva tro jica su reagirali na predavanje sasvim drukčije od ostalih slušatelja. Bilo je očito da će sko čiti na noge čim dođe vrijeme za pitanja – već su se vrpoljili. A onaj mali trockist ljuljao se na sjedalici izgarajući od želje da bude prvi. Prestao sam slušati predavača. No slušati se može na više načina. Zatvo rio sam oči. I gle! Učinilo mi se da bolje vidim predavača ako samo slušam njegov glas. A činilo se da bi taj glas mogao nastaviti mljeti sljedećih petnaest dana, bez prestanka. Grozno je slušati takav vergl od čo vjeka koji vas bombardira propagandnim porukama. Jedno te isto bez kraja i konca. Mržnja, mržnja, mržnja. Hajde da se sku pimo na hrpu, pa da onda, svi kao jedan, mrzimo i mrzimo. Uvijek iste riječi mržnje, kao da vam ih tko čekićem zabija u lubanju. Ali ja sam, zatvorenih očiju, na trenutak uspio obrnuti uloge i uvući se u njegovu lubanju. Čudan osjećaj. Kao da sam na sekundu bio u njemu, zamalo kao da sam bio on. U svakom slučaju, osjećao sam što i on. 121
Pred očima su mi bile slike iz njegove glave. A o tome – bolje da vam ne pričam. Sve se svodilo na to da nam je Hitler za vratom pa moramo zbiti redove i mrziti, mrziti. Nije zalazio u po jedinosti, sve je bilo na fin način. Ali pritom je imao posve drugu sliku u glavi. Vidio je sebe s francuskim ključem u ruci – razbija gubice. Fašističke, dakako. Znam da je to vidio. I sâm sam to vidio dok sam bio u njemu. Raspali! Ravno u glavu! Krckaju kosti kao ljuska od jajeta; ono što je časak prije bilo lice, sada je tek hrpa džema od jagoda. Udri! Još jednom! To je njemu u glavi, danju i noću, a što više misli na to, ciela mu se priča sve više sviđa. I nema problema, jer smrskane face face su fašista. Sve se to čulo u tonu njegova glasa. Ali zašto? Najvjero jatnije zato što se boji. Tko god danas razmišlja svoom glavom, drhti od straha. Ovaj tip je tek mrvicu dalekovid niji od ostalih zato što se boji više nego oni. Hitler nam je za vratom! Brzo! Dograbimo maljeve, zbijmo redove, jer ako mi njima smrskamo gubicu, neće oni nama. Iza berimo vođu! Krenimo u napad! Hitler je crn, Staljin je bijel. Ili možda obrnuto, jer Hitler i Staljin isti su u njegovoj glavi. I jedan i drugi znače malj i smrskanu glavu. Rat! Opet sam počeo razmišljati o ratu. Izbit će uskoro, to je sigurno. Ali tko se boji rata? To jest, tko se boji bomba i strojnica? Vi, kažete vi. Da, boim se kao i svi koji su vidjeli bombe i strojnice. No u ovom trenutku nije toliko važan rat koliko ono što za njim slijedi. Svijet u koji tonemo, svijet mržnje, svijet parola. Košulje u boji, bodljikava žica, gumeni pendreci. Ćelije u ko jima danonoćno gori blještavo svjetlo, isljednici koji vas motre i dok spavate. A usto povorke ljudi, transparenti na ko jima se koče divovska lica, i svjetina, milijuni koji kliču Vođi do iznemoglosti pa zaglušeni vlastitim klicanjem počnu vjerovati da ga obožavaju, a u sebi ga svejednako mrze iz dna duše. Sve će se to dogoditi. Ili možda neće? Ima dana kad pomislim da je to nemoguće, a ima dana kad znam da je neizbježno. U svakom slu čaju, te večeri na predavanju znao sam da će se to dogoditi. Sve je već bilo u tonu glasa malog predavača. Zato možda ipak nije beznačajna ova šačica ljudi koji su u zimsku večer došli slušati to predavanje. Nisu beznačajna barem peto rica ili šestorica onih koji razumiju o čemu je riječ. Oni su prethodnica go leme vojske. Dalekovidni su; oni su prvi štakori koji su nanjušili da brod tone. Brzo! Brzo! Dolaze fašisti! Pripremite maljeve, dečki! Zatu cite ih ili će oni zatući vas. Toliko se 122
bo jimo budućnosti da srljamo u nju po put kunića koji skače udavu u ralje. A što će biti s ljudima kao što sam ja kad u Englesku stigne fašizam? Vjerojatno ništa, dok će predavač i ona četvorica komunista biti u bitno drukčijoj poziciji. Oni će raz bijati gubicu drugima, ili obrnuto, ovisno o tome tko bude po bjeđivao. No obični, osrednji ljudi po put mene nastavit će po starome. A ipak se bojim – kažem vam da se bo jim. Upravo sam se bio počeo pitati zašto, kadli predavač završi i sjedne. Začuje se mukli pljesak, kao i obično kad u dvorani nema više od petnaestak ljudi, Witchett otpjeva završnu pjesmicu prije no što si dospio reći »keks«, četvorica komunista skoče na noge, svi u isti mah, pa se stanu međusobno prepucavati (što potraja dobrih deset minuta) služeći se izrazima koje nitko nije razumio – dijalektički materijalizam, sudbina proletarijata, Lenjinov govor iz 1918. Otpivši gutljaj vode, predavač ustane i ukratko izloži svoe protuargumente koji se očito svidješe onoj tro jici, ali zbog ko jih se trockist počne vrpoljiti, i prepucavanje potraja još neko vrijeme. Drugih komentara nije bilo. Hilda i druge dvije pokupiše se pri samom kraju predavanja, vjeroatno od straha da će uslijediti prikupljanje dobrovoljnih priloga za najam dvorane. Crvenokosa ženica ostane još tren da dovrši započeti red pletiva. Čulo se kako šaptom bro ji očice dok su se drugi prepirali. A Witchett sjedne, milo se smješkajući svoj četvorici. Bilo je očito da misli kako je sve to jako zanimljivo pa se trudi zapamtiti po koji argument. Dotle je ona crnokosa ženskica poluotvorenih usta pogledavala sad jed nog sad drugog govornika, a stari laburist, uvelike nalik na tuljana zbog ovješena brka i ovratnika što mu je sezao do ušiju, ostane sjediti i gledati govornike pitajući se zbog čega su se, dovraga, toliko uspalili. Na kraju sam ustao i počeo oblačiti kaput. Prepucavanje se bilo pretvorilo u osobni prijepor između trockista i svjetlokosog mladića. Natezali su se oko pitanja treba li poći u vojsku izbije li rat. Dok sam se probijao prema izlazu, obrati mi se svjetlokosi. »Čujte, gospodine Bowling! Kad bi izbio rat i kad bi nam se pružila prilika da dotučemo fašizam, zar se i vi ne biste borili? Hoću reći... da ste mlađi.« Valjda je mislio da imam šezdeset godina. »Bogme ne bih«, rekoh. »Dosta mi je bilo prošli put.« »Ali da dotučemo fašizam!« »Kvragu i fašizam! Dosta je bilo razbijenih gu bica, ako mene pitate.« Uto se javi mali trockist s pričom o klasnom patriotizmu i izdaji radnika, 123
ali ga svjetlokosi prekine i opet se obrati meni: »Ali vi mislite na 1914. To je bio imperijalistički rat. Ovaj put je druk čije. Zar vam ne uzavre krv kad ču jete što se događa u Njemačkoj, u koncentracijskim logorima, kako nacisti mlate ljude, kako tjeraju Židove da plju ju jedni drugima u lice?« Uvijek ista pjesma: »Zar vam krv ne uzavre?« Tako se go vorilo u prošlom ratu, sjećam se. »Moja je prestala vreti 1916.«, rekoh. »I vama će kad osjetite smrad ro vova.« Tad mi se najednom učini da ga prvi put vidim. Kao da ga do tad nisam vidio kako valja. Mladolik, gorljiva lica kao u naočita školarca, plavo ok, svjetlokos, promatrao me, a oči mu se na časak orose suzama! Toliko mu je bilo stalo do njemačkih Židova! No ja sam točno znao što osjeća. Kršan momak, zacijelo igra rag bi u bančinoj momčadi. I ima soli u glavi. A običan je ban kovni činovnik u bogumrskom predgrađu, sjedi iza pregrade od mutnog stakla, upisu je brojke u glavnu knjigu, piše bilješke, ulizu je se šefu. Svjestan je da trune u toj rupi. A dotle, u Euro pi, vode se važne bitke. Praskaju granate nad ro vovima, nadire pješadija kroz oblake dima. Bit će da se neki njego vi prijatelji bore u Španjolskoj. Naravno da i on želi ići u rat. Kako mu to možete zamjeriti? Na trenutak me obuze neo bičan osjećaj da mi je taj dečko sin, što ne bi bilo nemoguće s obzirom na godine. Tad se sjetih onog vrućeg kolovoškog dana kad sam ugledao natpis u novinama ENGLESKA OBJAVILA RAT NJEMAČKOJ, kad smo svi istrčali na pločnik, u bijelim pregačama, i po čeli klicati od oduševljenja. »Čuj, sinko«, rekoh, »ništa ti ne razumiješ. Tisu ću devetsto četrnaeste svi smo mislili da će to biti slavni rat. E, pa nije bio slavan, bila je to prava klaonica. Počne li opet, ne miješaj se. Zašto da te napune olovom? Čuvaj se ti za neku curu. Ti misliš da se rat sasto ji od junačkih djela i dičnih juriša, a ja ti kažem da nije tako. Danas više nema ju riša i borbe prsa u prsa, a ako se katkad i dogode, nije onako kako ti zamišljaš. Ne osjećaš se kao ju nak. Znaš samo da nisi spavao tri dana, smrdiš ko tvor, pišaš u gaće od straha, a ruke su ti ledene, jedva držiš pušku. Ali ni to nije tako strašno. Strašno je ono što se zbiva poslije rata.« To se njega, naravno, nije dojmilo. Staračko laprdanje, misle tak vi kao on. 124
Mogao sam isto tako stati pred vrata bordela i dijeliti po litičke pamflete. Ljudi se počeše razilaziti. Witchett otprati predavača kući. Tri komu nista i mali Židov krenu prema gradu i opet se uhvate iste teme – proleterska solidarnost, dijalek tika dijalek tike i što je Trocki rekao 1917. Svi su oni isti, za pravo. Noć je bila kišna, tiha, crna. Imao sam do jam da svjetiljke vise iz mraka, reklo bi se zvijezde, ali nisu osvjetljavale cestu. Iz daljine čuo se tutanj tramvaja s glavne ulice. Poželio sam nešto popiti, no bilo je već blizu deset, a najbliži pub bio je oko kilometar dalje. Osim toga, uželio sam se razgovora, ali ne razgovora kak vi se vode u pubu. Čudno kako mi je mozak radio cijeli taj dan. Dijelom zato što nisam radio, narav no, ali dijelom i zbog novog zu bala koje mi je ulijevalo novu snagu. Cio dan sam razmišljao o prošlosti i budućnosti. Želio sam razgovarati o nemilim vremenima koja će zacijelo doći, o parolama i košuljama u boji i o pravolinijašima iz istočne Europe koji će nasrnuti na slabovidnu Englesku. A o tome nema smisla razgovarati s Hildom. Najednom mi padne na pamet da svratim k prijatelju, staro me Porteousu, noćnoj ptici. Porteous je umirovljeni srednjoškolski profesor, a predavao je u privatnoj gimnaziji. Stanuje u prizemlju (na sreću!) kuće u starom dijelu grada, blizu crkve. Neženja je, naravno. Bilo bi ga nemoguće zamisliti oženjena. Živi sam, s knjigama i lulom i ima spremačicu. Sjajno je obrazovan, posvećen grčkome i latinskome, poeziji i sličnim stvarima. Ako Klub prijatelja ljevičarske knjige utjelovljuje napredak, rekao bih da stari Porteous utjelovlju je kulturu. Ni jedno ni drugo nije na velikoj cijeni u West Bletchleyju. U sobici u kojoj Porteous sjedi uz knjigu do sitnih sati gorjelo je svjetlo. Kad sam mu pokucao na vrata, došao mi je otvoriti – kao i obično – s lulom u zubima i prstom među stranicama neke knjige. Markan tan je, vrlo visok, kovrčaste sijede kose i mršava sanjarskog lica s po kojom staračkom pjegom, no lica koje bi moglo biti gotovo dječačko, premda vjerojatno ima šezdesetak godina. Zanimljivo je kako neki od tih gimnazijskih i sveučilišnih profesora uspiju sačuvati mladenački izgled do smrti. To im se vidi po hodu. Porteous se obično šetka po sobi malko zabačene, lijepe kovrčave glave, tako da imate do jam da razmišlja o ovoj ili onoj pjesmi, nesvjestan svega što se do gađa oko njega. Dovoljno je da ga pogledate pa da shvatite tko je – sve mu je, reklo bi se, zapisano na licu. Elitna srednja škola, Oxford, a zatim povratak u istu školu i profesorovanje u njoj. Čitav život u duhu latinskoga, grčkoga i krike125
ta. Sve su mu manire u tom stilu. Uvijek nosi sako od škotskog tvida i stare hlače od flanela za koje voli kazati da su »gro zomorne«, puši lulu, a prezire cigarete, i premda probdije pola noći, kladio bih se da se svako ju tro pere u hladnoj vodi. Pretpostavljam da mene smatra nekom vrstom »sirovine«. Nisam išao u elitnu školu, ne znam latinski niti me je za to briga. Katkad mi veli da je šteta što sam »neosjetljiv na ljepo tu«; valjda tako na pristo jan način hoće reći da sam neo brazovan. A ipak mi je drag. Vrlo je gosto ljubiv, spreman primiti vas k sebi na razgovor u bilo koje doba dana ili noći, a k tome uvijek ima pića. Kad živite u kući po put moje, u ko joj se manje-više stalno sudarate sa ženama i klincima, ponekad vam godi naći se u momačkoj atmosferi, u svijetu knjige, lule i vatre u kaminu. I onog gospod ski-ok sfordskog osjećaja da ništa nije toliko važno koliko knjige i poezija i grčke skulpture, i da se ništa spomena vrijedno nije dogodilo od dana kad su Goti opljačkali Rim – katkada je i to utjeha. Posjeo me u stari kožnati naslonjač pokraj kamina i nalio mi viski sa so dom. Dnevna mu je soba uvijek puna dima od lule – nikad je nisam vidio drukčiju. Strop je gotovo crn. Mala je to soba. Zidovi su joj od poda do stro pa prekriveni knjigama, sve osim vrata, prozora i udubine oko kamina. Na polici iznad kamina ima svakojakih drangulija. Stalak za stare lule od ražina drva, a sve su lule prljave, nekoliko grčkih novčića od srebra, kutija za duhan s grbom Porteousova koledža i mala glinena svjetiljka koju je, kaže, iščeprkao negdje na Siciliji. Iznad toga fo tografije grčkih kipova, a u sredini velika fotografija krilate žene bez glave, koja izgleda kao da se sprema zakoračiti u autobus. Sjećam se kako se zgrozio kad sam ga, vidjev ši je prvi put, a onako neuk, zapitao zašto joj ne prilijepi glavu. Porteous opet stane duhanom puniti lulu iz stak lenke nad kaminom. »Ona žena s gornjeg kata ku pila je radio. Nepodnošljivo!« reče. »A nadao sam se da ću do kraja života živjeti bez treštanja tih naprava. Vjerojatno se tu ništa ne da učiniti? Znate li slučajno kakvi su zakonski pro pisi u tom pogledu?« Rekoh mu da tu nema lijeka. Sviđa mi se oksfordski naglasak s kojim izgovara riječ »nepodnošljivo«, i zabavno mi je čuti da 1938. godine postoji netko tko se buni protiv radija u kući. Porteous se šetkao po sobi, sanjarski kao i obično, s rukama u džepu i lulom u zubima, i gotovo je odmah po čeo raspredati o zakonu protiv glazbala donesenom u Ateni iz Periklova doba. 126
Uvijek je takav. Sve što kaže ima veze s drev nom prošlošću. Ma kak vu temu načeli, uvijek se vraća na kipove, poeziju, Grke i Rimljane. Spomenete li brod Queen Mary, počet će vam pričati o feničkim troveslarkama. Nikad ne čita suvremenu literaturu, ne želi ni znati naslove novih knjiga, nikad ne zaviri u druge novine osim u Times i ponosno će vam reći da nikad nije bio u kinu. S izuzetkom ponekog pjesnika poput Keatsa ili Wordswortha, misli da se moderni svijet – a to je prema njegovu mišljenju posljednjih dvije tisu će godina – nije ni trebao dogoditi. Ja sam pak dio modernoga svijeta, ali volim slušati Porteousa. Šeće se među policama i izvlači prvo jednu pa dru gu knjigu, a s vremena na vrijeme, između dva otpuhnuta dima, pročitat će vam pokoji ulomak prevodeći ga u hodu s latinskog ili grčkog. Čini to nekako smireno, blago. Pomalo učiteljskim tonom, ali smirujuće. Dok ga slušate, imate osjećaj da ne obitavate u svijetu tramvaja, računa za plin i osiguravajućih društava. Sve se vrti oko hramova i maslina, paunova i slonova, mladića u areni s mrežom i trozu bom u ruci, krilatih lavova i eunuha, galija, katapulta i vojskovođa u mjedenom ok lopu koji galopiraju po neprijateljskim štitovima. Čudno je što se uop će skompao sa mnom. No jedna od prednosti nas debeljkovića jest da se lako uk lapamo gotovo u svako društvo. Osim toga, obo jica gajimo sklonost prema prostim vicevima. To je jedina ovovremena stvar do koje mu je stalo, premda, kao što me uvijek podsjeća, ni takvi vicevi nisu od jučer. Pripovijeda ih sramežljivo poput stare cure, uvijek nekako zakukuljeno. Katkad se dohvati kakvog latinskog pjesnika i prevede mi pokoji prosti stih, a ostatak prepusti mašti, ili pak natukne štogod o intimnom životu rimskih careva i o pikanteriama iz hramova Aštarota. Čini mi se da ti Grci i Rimljani baš i nisu bili anđeli. Usto posjeduje fotografije zidnih slikarija iz nekog mjesta u Italiji, prizore od kojih bi vam se digla kosa na glavi. Kad mi dojadi posao i obiteljski život, godi mi skok nuti k Porteousu na čašicu razgovora. No večeras kao da nešto nije štimalo. U mislima sam se i dalje vraćao na ono što se događalo toga dana. Nisam dobro slu šao što Porteous govori, baš kao što nisam slušao predavača u Klu bu prijatelja Ijevičarske knjige, slušao sam samo zvuk njegova glasa. Ali dok mi se predavačev glas uvlačio pod kožu, Porteousov nije. Bio je previše smiren, previše oksfordski. Najposlije sam ga prekinuo usred rečenice: »Recite mi, Porteouse, što vi mislite o Hitleru?« 127
Porteous je stajao, tanak kao prut, milo vidno nalak ćen na policu iznad kamina, jednom nogom na niskoj ogradi pred otvo renom vatrom. Moje ga je pitanje toliko osupnulo da je zamalo izvadio lulu iz usta. »Hitler? Onaj Nijemac? Ja o njemu ne razmišljam, dragi moj.« »Al’ nevolja je u tome, dovraga, što će nas, hoćeš--nećeš, navesti na razmišljanje prije nego mu dođe kraj.« Porteous se lecne na riječ »dovraga«. Ne sviđa mu se, premda se inače pravi da ga ništa ne može šokirati, naravno. Sad se ushoda amo-tamo otpuhuući oblačiće dima. »Ne vidim razloga da se obaziremo na njega. Najobičniji avanturist. Takvi dođu i prođu. Efemeran lik, potpuno efemeran.« Nisam bio siguran što znači riječ »efemeran«, ali sam ustrajao: »Mislim da griješite, Hitler je sasvim drugi par rukava. Kao i Joso Staljin. Nisu oni poput onih negdašnjih koji su pribijali ljude na križ pa im iz puke zabave odsijecali glave i tome slično. Njima je nešto drugo na pameti – nešto za što dosad nismo čuli.« »Prijatelju dragi! Nema ništa novog pod sun cem.« To je, naravno, Porteousova omiljena uzrečica. Neće ni da čuje za novitete. Kad mu ispričate o nečemu što se dogodilo u naše vrijeme, reći će vam da se to, na vlas isto, dogodilo za vladavine kralja Togaitoga. Spomenete li avione, primjerice, kazat će vam da su tak ve stvarce imali već na Kreti, u Mikeni ili pitaj Boga gdje. Pokušao sam mu opisati što sam osjećao na predavanju onog malog tipa, kakve sam slike imao u glavi o teškim vremenima koja nas očekuju, ali me nije htio slušati. Samo je ponavljao da nema ništa novoga pod suncem. Na kraju je dohvatio knjigu s police i pročitao mi ulomak o nekom grčkom tiraninu iz doba prije Krista, o čovjeku koji je sasvim sigurno mogao biti Hitlerov brat blizanac. Prepucavanje se nastavilo još neko vrijeme. A ja sam cijeli dan želio porazgovoriti s nekim o toj temi. Čudno, nisam glup, ali nisam ni nekakav visoki intelek tualac, i sam Bog zna da me u normalnim vremenima uglavnom zanima sve što i druge ljude koji, kao i ja, zarađuju sedam funta na tjedan i hrane dvoje djece. A ipak imam dovoljno soli u glavi da bih vidio kako će život na koji smo navikli biti sasječen u korijenu. Osjećam da se to već događa. Vidim da nam predstoji rat, a vidim i poraće i redove za hranu i tajnu policiju i razglase koji nam govore što nam je misliti. Čak nisam jedini koji to vidi. 128
Ima ih na milijune po put mene. Obični ljudi koje srećem posvuda, tipovi na koje nailazim u pubovima, vozači auto busa i trgovački putnici tvrtki koje prodaju tehničku robu – svi znaju da je svijet krenuo stranputicom. Osjećaju da sve propada, da im izmiče tlo pod nogama. A sad evo ovaj erudit, koji je cijeli život proveo uz knjige i koji je toliko uronio u povijest da mu ona izbija iz svih pora, ne vidi da se sve mijenja. Ne misli da je Hitler problem. Ne želi vjerovati da dolazi novi rat. U svakom slučaju, ne op terećuje se prošlim ratom jer se nije borio u njemu – taj je rat za njega puka olu ja u čaši vode u us poredbi s opsadom Troje. Ne shvaća zašto bi nas morale zabrinjavati parole i razglasi i košulje u boji. »Tko bi se pa metan na to obazirao?« uvijek kaže. Da, nestat će Hitler i Staljin, ali neće nestati ono što Porteous naziva »vječnim istinama«. Drugim riječima, sve će se i dalje do gađati točno kao prije. Dovijeka će se obrazovani oksfordski gojen ci šetkati amo-tamo po radnoj sobi punoj knjiga, nabacivati se latinskim izrekama, puniti lulu finim duhanom iz staklenki s grbom. S njim zaista nema smisla razgovarati. Više bi mi bio mogao reći onaj svjetlokosi mladić. Razgovor je, kao i uvijek, malo-pomalo skrenuo na događaje prije Krista. Zatim je prešao na poeziju. Na kraju e Porteous dohvatio još jednu knjigu s po lice i počeo čitati Keatsovu »Odu slavuju« (ili možda »Odu ševi«, zaboravio sam koju). Ako mene pitate, što manje poezije, to bolje. No zanimljivo je da vo lim slušati Porteousa kad čita naglas. On to dobro radi, o tom nema dvojbe. Izvještio se, sav je radni vijek proveo čitajući cijelim razredima dječaka. Kad čita, nehajno se nasloni na nešto, s lulom u ustima, otpuhuje oblačiće dima, a glas mu se nekako svečano diže i spušta u ritmu stiha. Očito je da ga po ezija dira u određenom smislu. A ja ne znam što je poezija ni kakvo bi moralo biti njezino djelovanje. Pretpostavljam da kod nekih utječe na živce, kao glazba kod drugih. Zapravo ga i ne slušam, to jest ne obraćam pozornost na izgovorene riječi, ali mi katkada sam zvuk tih riječi unese mir u dušu. Sve u svemu, sviđa mi se. No večeras nešto nije štimalo. Kao da je u sobu puhnuo hladan vjetar. Imao sam do jam da je to tek prazno blebetanje. Poezija! Što je to? Samo glas, puko vrtloženje zraka. I zbilja, od kakve ti je vajde poezija kad na tebe krenu strojnicama? Promatrao sam ga onako naslonjena na police s knjigama. Smiješni su ti frajeri iz elitnih škola. Ostaju školarci do kraja života. Čitav im se život vrti oko negdašnje škole, oko ono malo grčkog i latinskog i po ezije. Tad se 129
odjednom sjetih da mi je čitao istu pjesmu kad sam prvi put bio kod njega. I to upravo na isti način, čak mu je i glas zadrh tao kad je dospio do istog stiha – onog o magičnim prozorima, tako nešto. Tad mi padne na pamet čudna misao. »Taj čovjek je mrtav. On je duh. Svi poput njega mrtvi su.« A možda je mrtva i većina onih koje viđamo oko sebe. Kažemo da je čo vjek mrtav kad mu prestane kucati srce, ne prije. Zvuči pomalo proizvoljno. Na kraju krajeva, ima dijelova koji nastave funkcionirati – kosa, primjerice, raste i dalje, godinama. Možda čovjek doista umre kad mu mozak prestane raditi, kad više nema snage usvajati nove ideje. Porteous je takav. Sjajno obrazovan, sjajna ukusa, no ne može se mijenjati. Uvijek ponavlja iste riječi i razmišlja na isti način. Mnogo je tak vih. To su mrtvi mozgovi, zakočeni iznutra. Kreću se natrag i naprijed uvijek po istoj crti gubeći se u daljini, po put duhova. Porteousov mozak, pomislih, vjerojatno je prestao funkcionirati otprilike u isto vrijeme kad je izbio Rusko-japanski rat. A grozno je što su goto vo svi do bri, pristojni ljudi, oni koji ne žele razbijati tuđe gu bice – isti kao on. Dobri su, ali im je duh zakočen. Ne mogu se obraniti od onoga što dolazi, jer ne vide što dolazi, premda im je pred nosom. Misle da se Engleska nikad neće promijeniti i da je Engleska cijeli svijet. Ne shvaćaju da je ona samo ostatak, samo komadićak svijeta na koji još nisu pale bombe. A što je s onim no vim so jem pravolinijaša iz istočne Euro pe, ljudi koji razmišljaju u parolama, a komuniciraju metcima? Idu na nas. Doskora će stići. Oni ne poštuju pravila air playa. A svi do bri ljudi paralizirani su. Mrtvi ljudi i žive gorile. Nema ničega između, čini mi se. Pokupio sam se nakon otprilike pola sata, a da nisam uspio uvjeriti Porteousa kako je važno razmišljati o Hitleru. Dok sam pješačio kući vjetrovitim ulicama, po glavi su mi se motale uvijek iste misli. Tramvaji više nisu vo zili. U kući je vladao mrak, a Hilda je spavala. Odložio sam zubalo u čašu s vodom u kupaonici, obukao pidžamu i odgurnuo Hildu na drugu stranu postelje. Otkotrljala se, nije se probudila, dijelila su nas njezina po vijena leđa. Čudno je kako nas u sitne sate ponekad obuzmu crne misli. U tom trenutku sudbina Euro pe činila mi se važnijom od najamnine, školarine za klince i posla koji me sutra čeka. Takve misli prava su ludost za svakoga tko mora privređivati za život. No nisu mi izlazile iz glave. Još sam vidio košulje u boji i čuo štektanje strojnica. Zadnje čega se sjećam prije no što sam zaspao 130
bilo je pitanje: »Zašto me to, dovraga, toliko muči?«
131
II. Cvjetali su prvi jaglaci. Mislim da je to bilo neg dje u ožujku. Prošao sam kroz Westerham i nastavio prema Pudleyju. Valjalo mi je procijeniti stanje u jednoj željezariji, a zatim, ako ga ulovim, porazgovoriti s klientom koji nije mogao odlučiti bi li uzeo životno osiguranje. Njegovo ime bio mi je dojavio naš mjesni agent, ali se klijent u zadnji čas preplašio dvojeći hoće li moći plaćati policu. A meni nagovaranje ide od ruke. Pritom mi pomaže debljina – obraduje ljude, stvara u njih dojam da je potpisivanje čekova gotovo pravi užitak. Naravno da svakom čovjeku treba pristupati na drugi način. Jednima je bolje isticati prednosti osiguranja, a druge mo žete na fin način plašiti aluzijama na budućnost: »Što će biti s vašom suprugom umrete li bez životnog osiguranja?« Auto je vrludao po zavojitim brežuljcima. A kako je di van dan bio! Jedan od onih koji nas iznenade u ožujku, kad zima najednom položi oružje. Vrijeme je prije toga danima bilo odvratno, »britko«, kažu, – ledenoplavo nebo i vjetar što struže po obrazu poput tupe britvice. Tad se vjetar odjednom smirio i ustupio mjesto suncu. Znate već kak vi su to dani. Blijedožuta sunčeva svjetlost, ni listak da zatreperi, tračak maglice u daljini, po obroncima raštrkale se ovce, nalik na komadiće krede. U dolini gore vatre, dim se polako kovrča i stapa s maglicom. A na cesti ni žive duše, samo ja. Bilo je tako toplo da bih bio mogao skinuti sve sa sebe. Došao sam do mjesta na kojemu su travu bili prekrili jaglaci. Možda ko madić plodnog tla. Usporio sam i zaustavio se dvadesetak metara dalje. »Šteta je ne iskoristiti ovako lijep dan«, pomislio sam. »Moram izaći iz auta i omirisati proljetni zrak, a možda i ubrati nekoliko jaglaca, da me nitko ne vidi.« Čak sam se bavio maglovitom mišlju da iščupam cijeli busen i odne132
sem ga Hildi. Ugasio sam motor i izašao. Ne volim ostavljati auto u leru, uvijek strepim da bi mogao krenuti i oštetiti blato bran ili što drugo. To je model iz 1927., a prešao je lijepu kilometražu. Kad podignem poklo pac i pogledam motor, pomislim na staru Austro-Ugarsku Monarhiju – sve je vezano konopcima, a sve i dalje radi kao podmazano. Nevjerojatno je da mo tor može vibrirati u toliko smjerova istovremeno. To je kao Zemlja koja se u vrt nji pokoleba na dvadeset dva različita načina, sjećam se da sam to neg dje pročitao. Pogledate li ga odnaprijed, dok je u leru, imate dojam da vidite Ha vajku koja pleše hulahula. Ugledao sam poljsku ogradu sjedne strane ceste, prišao joj i naslonio se na nju. Nigdje žive duše. Odgurnuo sam šešir s čela da osjetim svježi zrak. Trava pod živicom bila je puna jaglaca. Na tlu iza ogra de ostaci vatre – hrpa bielog pepela iz koje se još pušilo. »Možda kakav skitnica«, pomislio sam. Malo dalje barica prekrivena vodenom lećom. U po lju ozima pšenica. A polje, strmo se spušta prema pojasu vapnenca i malom buk viku. Na drveću prozračni slojevi mladog lišća. Posvuda gluha tišina. Nema ni daška vjetra da rasprši pepeo. Negdje cvrkuće ševa, nema dru gih zvukova, čak ni aviona. Stajao sam tamo neko vrijeme, naslonjen na ogradu. Bio sam sâm, sam samcat. Gledao sam polje, a ono je gledalo mene. Osjetio sam... ne znam hoćete li to shvatiti... Osjetio sam nešto toliko neobično za naše vrijeme da će, kažem li vam, zvučati blesavo. Bio sam sretan. Učinilo mi se da bih bio spreman živjeti dovijeka, iako znam da neću. Možete vi reći da je to bilo zbog prvog dana proljeća, zbog djelovanja godišnjeg doba na spolne žlijezde, što god hoćete. Ali bilo je još nečega u tom osjećaju. Čudno, ali ono što me najednom uvjerilo da vrijedi živjeti – više nego jaglaci i živica u cvatu – bila je ta mala vatra pokraj živice. Znate li kako izgleda vatra od pruća kad ne puše vjetar? Pruće se pretvori u bijeli pepeo, ali zadrži oblik, a pod pepelom tinja žarko, pro zirno crvenilo. Čudno je kako žeravica izgleda življa, kako vam se čini da u njoj ima više života nego u ičemu živome. Nešto u njoj puno je snage, vibrira – ne znam kako bih to rekao. Ali taj žar govori vam da ste i vi živi. Ta točkica od vatre središte je svega, mjesto koje vas upućuje na sve ostalo. Sagnuo sam da uberem jaglac. Nisam ga mogao dosegnuti – smetao mi je trbuh. Legao sam na bok i nabrao cijelu kiticu. Na sreću, nitko me nije vidio. 133
Listići, malo zgužvani, oblikom su bili nalik na zečje uho. Ustao sam i od ložio jaglace na ogradu. Zatim sam naglo izvadio zu balo iz usta i pogledao ga. Da sam imao zrcalo, bio bih se pro motrio u cijelosti, iako zapravo znam kako izgledam. Četerdesetpetogodišnji trbonja u sivom, malko pohabanom odijelu s polucilindrom na glavi. Žena, dvo je djece i kuća u predgrađu – sve mi to piše na licu. A lice crveno i oči vodenasto plave. Sve ja to znam, ne morate me vi podsjećati. Ali ono što me osupnulo kad sam bacio još jedan pogled na zu balo, prije no što sam ga vratio u usta, bila je spoznaja da to uopće nije važno. Čak ni zu balo. Debeo sam – jesam. Nalik sam na pro palog kladioničareva brata – točno. Nema te žene koja će ikad više leći sa mnom ako joj ne platim. Sve ja to znam. Ali kažem vam da me nije briga. Ne trebaju mi žene, čak ne želim opet biti mlad. Samo želim biti živ. A bio sam itekako živ dok sam stajao i gledao jaglace i crveni žar po kraj živice. To je osjećaj koji dolazi iznutra, neka vrsta smirenosti, a ipak žari kao plamen. Bara pokraj živice bila je prekrivena tako gustim tepihom vo dene leće da ste se mogli zabuniti i stati na nj. »Zašto smo svi tak ve budale«, upitao sam se. »Zašto – umjesto da gu bimo vrijeme na idiotarije – zašto ne hodamo po svijetu promatra jući život oko sebe? Ova bara, na primjer, puna je svega živoga. Daždevnjaka, vodenih puževa, vodenih kukaca, tulara, pijavica i gomile drugih bića nevidljivih golom oku. Njihov život pod vodom prava je tajna. Mogli bismo provesti čitav život, i to ne jedan nego deset živo ta promatrajući ih, i još ne bismo do kraja istražili samo tu malu baru. A pritom bismo osjećali divljenje i čudan plamen iznutra. To je jedino što vrijedi imati, a mi nećemo.« Ali ja hoću. Tako sam barem mislio u tom trenutku. Nemojte me krivo shvatiti. Kao prvo, za razliku od većine kok nijevaca, ne raspek mezim se kad tko spomene »život na selu«. Odrastao sam preblizu svemu tome. Ne želim odvraćati ljude od života u gradu ili u prigradskim naseljima. Neka žive gdje ih je volja. I ne kažem da bi svi trebali pro voditi sve vrijeme u šetnji i branju aglaca. Itekako do bro znam da moramo raditi. Znam da si možemo priuštiti vrijeme za branje jaglaca samo zato što posto je momci koji gube pluća u rudnicima i djevojke koje lipšu kuckaju ći po strojevima za pisanje. Osim toga, da nam želudac nije pun, a dom to pao, ne bi nam palo na pamet brati jaglace. No nije riječ o tome. Riječ je o osjećaju koji me prožme iznutra – ne često, priznajem, ali s vremena na vrijeme. Znam da je to dobar osjećaj. Štoviše, to 134
znaju svi ili gotovo svi ljudi. Tu nam je, pod nosom, i mi znamo da je tu. Prestanimo se gađati strojnicama! Prestanimo pro ganjati ove ili one. Smirimo se, udahnimo svježeg zraka, pripustimo barem malo mira u se. Ali ne. Mi to ne želimo. I dalje se bavimo istim glu postima. A sprema se novi rat. Tisuću devetsto četrdeset prve, kažu. Još tri okretaja oko Sunca i uletjet ćemo u nj. Padat će bombe po put crnih cigara, letjet će metci iz britanskih strojnica. Mene se to oso bito ne tiče. Prestar sam za rat. Bit će zračnih napada, naravno, ali neće svi stradati u njima. Osim toga, ne razmišljamo o ratnoj opasnosti, iako ona posto ji. Kao što sam rekao već nekoliko puta, ne bo jim se rata, samo poraća. A sva je prilika da me ni poraće neće osobno pogoditi. Jer koga bi mogao zanimati tip po put mene? Predebeo sam za političkog sumnjivca. Tko bi mene išao ubijati ili mlatiti pen drekom? Spadam u osrednje ljude koji se mak nu ustranu čim im policajac kaže da se mak nu. Što se tiče Hilde i klinaca, oni zacijelo ne bi ništa opazili. A ipak me sve to plaši. Bodljikava žica! Parole! Golema lica na transparentima! Plutom obložene ćelije i krvnik koji cilja u potiljak. To plaši i mnogo gluplje od mene. A zašto? Zato što to znači da se mogu oprostiti od ono ga o čemu sam vam govorio, od onog oso bitog osjećaja iznutra. Nazovite to mirom, ako želite. A kad kažem mir, ne mislim na odsutnost rata, mislim na mir, na onaj osjećaj iznutra. Taj osjećaj će zauvijek nestati do grabe li nas dečki s pendrecima. Podigao sam kiticu jaglaca i pomirisao je. Pomislio sam na Lower Binfield. Zanimljivo je kako mi se u po sljednja dva mjeseca svako malo vraća u sjećanje, uporno, i to poslije dvadeset go dina, kad sam već takoreći zaboravio da posto ji. I upravo u tom trenutku s ceste do pre zvuk auta – približavao se velikom brzinom. To me vrati u stvarnost. Odjednom sam shvatio što radim – šećem se, berem jaglace, a trebao sam pregledati inventar željezarije u Pud leyju. Pritom mi pred očima bljesne slika, ugledah sebe onak vog kak vim bi me mogli vidjeti oni iz auta. Debeljko s polu cilindrom i kiticom jaglaca! To bi zbilja bilo smiješno. Debeli ljudi ne bi smjeli brati jaglace, barem ne javno. Imao sam tek toliko vremena da zavitlam jaglace preko ograde prije no što se na cesti po javio auto. I dobro je što sam to učinio. Bio je pun šašave mladeži, dvadesetogodišnjaka, rekao bih. Kako bi se bili cerekali da su me vidjeli s jaglacima! Sad su svi gledali u mene – znate kako vas ljudi gledaju iz auta koji vam 135
ide ususret? – pa sam pomislio da bi mogli početi nagađati što sam radio. Bolje neka misle da je to bilo nešto drugo. Jer zašto bi čovjek izašao iz auta uz rub seoskog puteljka? Jasno kao dan! Dok su prolazili pokraj mene, pravio sam se da zakopčavam šlic. Pokrenuo sam auto kurblom jer starter više ne radi i sjeo za vo lan. Čudno, dok sam zakopčavao šlic razmišljajući o onoj šašavoj mladeži, na um mi padne sjajna ideja. Vratit ću se u Lower Binfield. »Zašto ne?« pomislio sam i prebacio u četvrtu. »Što mi stoji na putu? I zašto se, dovraga, nisam prije sjetio? Miran odmor u Lower Binfieldu – to je ono što meni treba.« Nemojte misliti da sam kanio vratiti se živjeti u Lower Binfieldu. To mi nije bilo ni na kraj pameti. A nisam ni bio naumio ostaviti Hildu i klince i za početi novi život pod drugim imenom. To se događa samo u knjigama. Ali zbrisati u Lower Binfield na tjedan dana, sâm -što mi stoji na putu? U mašti sam sve već bio isplanirao. Neće biti problema s nov cem. Ostalo mi je još dvanaest funta u crnom fondu, a za dvanaest funta može se udob no živjeti čitav tjedan. Imam dva tjedna dopusta na godinu, obično u kolo vozu ili rujnu. Ali ako smislim zgodnu priču – recimo da mi je umro rođak od neizlječive bolesti, tako nešto – vjerojatno ću moći isposlo vati da ga iskoristim u dva dijela. Tad bih imao cijeli tjedan samo za sebe, a Hilda to ne bi znala. U svibnju, na primjer, kad procvate glog. Tjedan u Lower Binfieldu, bez Hilde, bez klinaca, bez Letećeg Salamandera, bez Ellesmere Roada, bez natezanja oko računa, bez prometne buke – samo tjedan skitnje i osluškivanja tišine! Zapitat ćete se zašto sam poželio poći u Lower Binfield. I zašto baš u Lower Binfield? I što ću sa sobom kad stignem tamo? Ništa, baš ništa. To je bio dio moga nauma. Želio sam mir i tišinu. Mir! Imali smo ga nekoć u Lower Binfieldu. Ispričao sam vam već po nešto o životu u njemu prije rata. Ne kažem da je bio savršen. Čak bih rekao da je bio dosadan, učmao, neka vrsta pukog vegetiranja. Ako hoćete, možete reći da smo bili po put repe. Ali repa ne živi u strahu od gazde, ne leži budna noću razmišljajući o sljedećoj krizi i sljedećem ratu. Imali smo mir u duši. Znao sam, naravno, da se život morao promijeniti čak i u Lower Binfieldu. Ali sam Lower Binfield vjerojatno se nije promijenio. Još će biti buk vika oko Binfild136
ske palače, još posto ji put za vuču lađa što vodi prema Burfordskoj brani, i po jilište za konje na tržnici, mislio sam. I želio sam se vratiti u taj gradić, na ciglih sedam dana, i pustiti neka mi ispuni sve pore. I biti pomalo poput istočnjačkog mudraca koji se povlači u pustinju. A kako su stvari krenule, sva e prilika da će se nemali broj lju di početi povlačiti u pustinju u sljedećih nekoliko godina. Bit će kao u doba starog Rima o kojemu mi je pričao Porteous, kad je bilo toliko pustinjaka da se za svaku špilju trebalo upisati na listu čekanja. No nije da sam kanio buljiti u vlastiti pupak. Želio sam tek prikupiti hra brosti prije no što nastupe teška vremena. T ȁ ima li ikoga s mrvom soli u glavi tko ne vidi da ta vremena dolaze? Možda rat, možda kriza – tko zna, ali bit će gadno. Kamo god smo krenuli, krećemo nizbrdo. U grob, u kloaku – tko zna? A ne možemo se suočiti s time ako ne znamo kako se postaviti. Iščililo je nešto iz nas u ovih poslijeratnih dvadeset godina. Neka vrsta vitalnosti koju smo iscrpili do kraja. Sva ova jurnjava! Vječna jagma za šakom nov čića. Neprekidna buka autobusa, bomba, radija, telefo na. Živci su nam ogoljeli, iscurila nam je srž iz kostiju. Dodao sam gas. Godila mi je već sama pomisao na povratak u Lower Binfield. Možete zamisliti taj osjećaj. Udahnuti malo svježeg zraka! Po put morskih kornjača koje isplivaju na po vršinu, promole glavu, duboko udahnu i na pune pluća prije no što ponovno zarone među alge i hobotnice. Svi mi gušimo se na dnu kante za smeće, ali ja sam se dosjetio kako isplivati na površinu. Vratit ću se u Lower Binfield! I dalje sam držao nogu na papučici, sve dok krntija nije dosegla brzinu od šezdeset kilometara na sat. Drndala se po put limenog poslužavnika punog porculanskog posuđa, a ja sam, zaglušen tim drndanjem, zamalo počeo pjevati. Ali Hilda će mi pomrsiti račune, naravno. Ta me pomisao malko uzdrmala. Usporio sam na tridesetak kilometara, da razmislim. Ne sumnjam da će prije ili poslije nanjušiti o čemu je riječ. Mogao bih proći glatko glede onog tjedna u kolovozu, mogao bih joj reći da su mi u tvrtki dali samo sedam dana dopusta. Neće me valjda previše ispitivati, bit će sretna što ćemo smanjiti troškove ljetovanja. A klinci ionako uvijek provedu cijeli mjesec na moru. No problem je u tome što će biti teško naći alibi za tjedan u svibnju. Ne mogu zbrisati tek tako, bez upozorenja. »Najbolje bi bilo«, pomislih, »kazati joj dobrano unaprijed da me šalju na specijalni zadatak u 137
Nottingham Nottingham ili u Derby ili u Bristol, ili u neko slično vraški daleko mjesto. Kažem li joj to dva mjeseca unaprijed, izgledat će kao da ništa ne krijem.« Ali jasno je da će se ona prije ili poslije dosjetiti jadu. Nije vje rovati rovati Hildi! U početku će se praviti da mi je povjero vala, a zatim će na onaj svoj tihi, uporan način iščačkati da nisam bio u Nottin ghamu ni u Derbyju niti u Bristolu, gdje li već. Nevjerojatno je kako ona to radi. Uporno ko sivonja! Pritaji se dok ne iščeprka slabe točke u alibiju, a onda odjednom, kad mi se omakne kakva neoprezna opaska, skoči mi za vrat. I odmah mi pod nos stavi dosje cieloga eloga slučaja. »Gdje si proveo noć od subote na nedjelju? Lažeš! Bio si s nekom ženskom. ženskom. Pogledaj ove dlake – našla sam ih dok sam ti četkala prsluk. Gle! Jel’ to moja boja kose, a?« I tada počinje cirkus. Bog bi znao ko liko sam puta to doživio. Katkad ima pravo, a katkad nema, ali posljedice su uvijek iste. Tjednima mi kljuca po mozgu. Nikad ne sjednemo za stol, a da ne izbije svađa, a djeca su zbunjena, zbu njena, ne shvaćaju. Najgore bi bilo kad bih joj rekao gdje ću provesti taj tjedan, i zašto. Ne bi mi povjero vala ni kad bih je razuvjeravao do sudnjeg dana. »Ma, dođavola!« pomislio sam. »Što toliko razbijam glavu? Ima još vremena.« Znate već kako se te stvari čine druk čijim druk čijim prije i poslije. Ponovno sam dodao gas. Pala mi je na um nova ideja, bolja od prve. Neću otići u svib nju. Otići ću u drugoj dru goj polovini lipnja, kad počne sezona pecanja – ići ću na pecanje! Uostalom, zašto ne? Treba mi mir, a pecanje znači mir. I tad mi sine fantastična ideja, tak va va da sam zamalo sletio s ceste. Poći ću loviti velike šarane u jezeru kod Binfildske palače! Opet kažem, zašto ne? Zašto ne bih pošao po šao loviti šarane? No nije li čudno čud no kako cijeli život mislimo da ne možemo raditi što želimo? A ipak, čim pomislimo na takvo što, učini nam se da je to nemoguće, neizvedivo. Zar se i vama ne čini da je tako? Ja sam imao takav dojam, i to čim sam pomislio na šarane. Činilo mi se da je to samo ludi san, jedan od onih u kojima vo dimo lju bav s filmskim zvijezdama zvijezdama ili pobjeđujemo na prvenstvu prvenstvu u boksu teške kategorije. A opet, to uopće nije nemoguće, nemo guće, čak nije nevjerojatno. Moguće je unajmiti mjesto za pecanje. Tko god bio vlasnik Bin fildske palače, zacijelo bi dao jezero u najam uz do do bru bru naknadu. A ja bih, svega mi na svijetu, rado platio pet funta fun ta za samo jedan dan pecanja. Usto, vrlo je vjero jatno vjero jatno da je palača i dalje nenastanjena i da nitko ne zna za jezero. 138
Ah, sama pomisao pomisao na to sjenovito sjeno vito mjesto među drvećem, koje me čeka sve ove godine! godine! I na velike crne šarane što još klize po jezeru. Gospo de! Ako su prije trideset godina go dina bilo veliki, kak vi vi li će sada biti?
139
III. Bio je petak, 17. lipnja, lip nja, drugi drugi dan sezone sezone pecanja. Nisam imao pro blema oko do dogo govo vora ra s tvrtkom. A što se tiče Hilde, servirao sam joj su peru su peruvjerljivu vjerljivu pričicu. Bio sam se odlu od lučio čio za Birming Birmingham, čak sam joj u zadnji čas dao ime hotela: Rowbottom – prenoćište za obitelji i trgovačke go vačke putnike. Slučajno sam znao adresu tog hotela, jer sam prije nekoliko godina go dina bio odsjeo u njemu. No nisam že lio da mi piše u Birmingham, što bi ona možda učinila znajući da ću cijeli tjedan izbivati od kuće. Nakon što sam do bro razmislio, povjerio po vjerio sam dio tajne mladom Saundersu, trgovačkom putniku iz tvrtke Glisso, koja proizvodi laštilo za parket. Bio mi je natuknuo da će 18. lipnja proći kroz Birmingham pa sam ga zamolio da se tamo zaustavi i ode na poštu poslati pismo Hildi s adresom spomenutog ho tela. U tom pismu pismu oj kažem da ću zbog posla možda mo žda morati otputovati iz Birminghama, zato je bolje bolje da mi ne piše. Saunders je shvatio, ili je mislio da je shvatio. Namignuo mi je i rekao da sam sjajan za svoje godine. Tako sam riješio Hildu. Nije me ništa pitala, a ako poslije i posumnja, neće moći lako pobiti takav alibi. Provezao sam se kroz Westerham. Bilo je divno lipanjsko jutro. Puhao je blag povjetarac, vrhovi brijestova njihali su se na suncu, nebom su plovili mali bijeli oblaci nalik na ovčice, a sjene na livadama sustizale su jedna drugu. Na izlazu iz Westerhama na biciklu mi ususret dojuri prodavač sladoleda, momčić rumenih obraza, a zviždao je da se sve orilo. To me podsjeti na doba kad sam i ja bio potrčko (premda tada nismo imali bicikle sa slobodnim prienosom), pa sam ga zamalo zaustavio i kupio sladoled. Na livadama je mjestimice ležalo pokošeno sijeno, još ga nisu bili spremili na sjenik. Sušilo se u dugačkim du gačkim sjajnim redovima; miris se širio preko ceste i miješao se s benzinskim parama. 140
Vozio sam polako, polako, tridesetak na sat. Jutro Ju tro je bilo tiho, pospano. U barama su plivale patke, zadovoljno, zado voljno, kao da im nije do hrane. Kad sam do došao šao do Nettlefielda, sela iza Westerhama, preko polja po lja dotrči dotrči čovječu čovječuljak ljak u bijeloj pregači, sijede kose i bujnih bijelih brko va, pa stane nasred ceste i počne lamatati rukama da mi privuče privu če pažnju. Naravno, Naravno, svi uz tu cestu do bro do bro znaju moj auto. Zakočio Zakočio sam. Bio je to gos po gos podin din Weaver, vlasnik seoske prodavaonice pro davaonice mješovite šovite robe. Ne, nije dotrčao do trčao da potpiše ugovor ugo vor o životnom osiguranju osigu ranju ili da osigura osigura dućan. dućan. Dotrčao Dotrčao je jer mu je bilo ponestalo po nestalo sitniša, pa je htio pitati imam li funtu funtu »u srebru«. U Netllefieldu nikad nemaju sitnog, čak ni u pubu. Krenuo sam dalje. Pšenica je bila viso ka, do po jasa. Njihana vjetrom, vjetrom, talata lasala se po brežuljcima po put po put velikog zelenog tepiha, čvrstog i svilenkastog. svilen kastog. Pšenica je kao žena, pomislio po mislio sam. Dođe ti da legneš leg neš na nju. Malo dalje, ugledao sam puto putokaz kaz na raskrižju: Pudley Pud ley desno, Oxford lijevo. Još sam bio na poznatom terenu, unutar unu tar granica vlastitog »sek tora«, tora«, kako kažu u tvrtki. Budu Bu dući ći da sam vozio vozio prema zapadu, bilo bi normalno da sam iz Londo Londona na krenuo cestom prema Ux brid Ux bridgeu. geu. No ja sam nekako instink instin k tivno tivno išao utabanom stazom. Zapravo sam se osjećao krivim zbog svega što sam zakuhao. zakuhao. Želio sam se što više udaljiti od Lon do dona na pri je je nego krenem za Oxfordshire. Oxford shire. Pa iako sam bio sve sjajno sre dio i s Hildom i s tvrtkom, iako sam imao dvanaest funta fun ta u džepu i kofer ko fer u prtljažniku, što sam se više približavao raskrižju, to sam više dolazio do lazio u napast da dignem dig nem ruke od svega. Znao sam da neću podleći, podleći, ali napast je napast! Nekako mi se činilo da ostajem u granicama zakona zakona dok se vozim vozim uobičajenim podru po dručjem. čjem. »Još nije kasno«, pomislio pomislio sam. »Još ima vremena da postupim kao po šten čovjek.« Mogao sam, na primjer, ući u Pudley, otići direk toru direk toru mjesne banke (on je naš agent za Pudley) i pitati ga ima li novih poslo va. Isto tako, mogao sam se okrenuti, vratiti se Hildi i sve joj priznati. Pred raskrižjem sam usporio. Hoću li ili neću? Na trenutak sam doista ok ok lijevao. Ma neću! Zatrubio sam i skrenuo prema zapadu, na cestu za Oxford. Eto, sad više nije bilo povratka! Našao sam se na zabranjenom tlu. Istina, da sam htio, mogao sam opet, desetak kilometara dalje, skrenuti lijevo prema Westerhamu. No već sam bio na cesti prema zapadu. Stro go uzevši, bio sam u bijegu. I zanimljivo: čim sam stu pio stu pio na cestu za Oxford, Oxford, bio sam uvjeren uvjeren da usprotivili tak vom vom oni već sve znaju. Kad kažem oni, mislim na sve koji bi se usprotivili potezu, potezu, koji bi me, da mogu, zaustavili, a to bi valjda značilo goto vo cijeli 141
svijet. Štoviše, imao sam osjećaj da su mi već za petama. Svi! Svi koji ne mogu shvatiti zašto sredovječan čovjek, s umjetnim zu bima, želi kidnuti na tjedan dana u mjesto u ko jemu je proveo djetinjstvo i mladost. A uz njih i svi pok varenjaci koji to itekako do bro razumiju, i koji bi digli na noge sve živo i mrtvo samo da me spriječe. Svi su jurili za mnom. Bilo mi je kao da mi za vratom dahće golema vojska progonitelja. Činilo mi se da ih vidim unutarnjim okom. Hilda na čelu kolone, zna se, vuče klince za so bom, iza nje gospođa Wheeler s osvetničkim izrazom na licu gura Hildu naprijed, a gospo đica Minns, tužna lica, sa cvikerima što joj klize niz nos trčeći sustiže ko lonu, nalik na kokoš zaostalu za drugim kokošima koje su već dograbile kožicu slanine. A za njima Sir Herbert Crum i sve velike face iz Letećeg Salamandera, svi u Rolls-Royceima i Hispano-Su izama. I svi dečki iz mog ureda, i sva po tlačena piskarala iz Ellesmere Roada i sličnih ulica, neki pred so bom guraju dječja kolica, kosilice i betonske valjke za travu, a neki se drndaju u autićima tipa Austin Seven. I svi dušebrižnici i zabadala, ljudi koje u životu niste vidjeli, ali koji vam svejedno kro je sud binu, ministar unutarnjih poslova, Scotland Yard, Društvo antialkoholičara, Narodna banka, lord Beaverbrook, Hitler i Staljin na bicik lu s dva sjedala, Biskupska konferencija, Mussolini, papa – svi su mi za petama. Činilo mi se da čujem kako viču: »Evo onoga koji misli da će nam pobjeći! Koji ne želi biti u stro ju! Ide natrag u Lower Binfield! Trk za njim! Spriječimo ga!« Čudno! Dojam je bio tako snažan da sam se okrenuo i pogledao kroz stražnji prozor ne bih li se uvjerio da me ne slijede. Nečista savjest, to je! No nije bilo nikoga. Samo prašnjava bijela cesta i dugačak niz uzbibanih brijestova. Dodao sam gas i moja je krntija dosegla pedesetak kilo metara na sat. Nekoliko trenutaka poslije toga već sam za sobom ostavio odvojak za Westerham. I to je bilo to. Potopio sam sve lađe. Ostvario sam zamisao koja mi se bila počela gnijezditi u glavi onog dana kad sam do bio novo zubalo.
142
ČETVRTI DIO
143
I. Vozio sam se prema Lower Binfieldu preko brežuljka Chamford. Posto je četiri ceste koje vode u grad, i bilo bi mi kraće da sam krenuo onom što pro lazi kroz Walton. Ali ja sam želio poći preko Chamforda, onako kako smo se biciklom vraćali kući s pecanja na Temzi. Čim prijeđete vrh brežuljka, drveće se prorijedi i pukne vam pogled na Lower Binfield u dolini. Neobično je naći se na tlu koje niste vidjeli punih dvadeset godina. Sjećate se svake pojedinosti, a sve čega se sjećate pogrešno je. Sve su uda ljenosti drukčije, a orijentiri kao da su promijenili mjesto. Stalno mislite: ovaj bre žuljak je bio mnogo strmiji, a onaj zavoj, nije li bio s druge strane ceste? Nekih stvari ćete se sjetiti savršeno točno, ali takva sjećanja su vezana za osobite zgode. Sjetit ćete se, na primjer, kako je izgledalo određeno mjesto na livadi ednog kišnog zimskog dana kad je trava bila tako zelena da vam se činila zamalo plavom, a sjetit ćete se i tru log drvenog stu pa na ulazu u dvorište, prekrivenog lišajevima, i krave što je stajala u travi i promatrala vas. I onda ćete se vratiti nakon dvadeset godina i iznenadit ćete se, jer krava više ne stoji na istome mjestu i ne promatra vas s istim izrazom u očima. Dok sam se vozio uz brežuljak, shva tio sam da je predodžba koju sam imao o njemu zamalo puka izmišljotina. No istina je da su se neke stvari promijenile. Cesta, nekoć makadamska (sjećam se kako smo osjećali grbice pod kotačima), bila je asfaltirana i izgledala je mnogo šira. I bilo je mnogo manje stabala. U moje doba, iza živica su rasle visoke bukve, grane su im se mjestimice doticale oblikujući neku vrstu luka iznad ceste. Sad više nije bilo nijedne. Kad sam došao na vrh brežuljka, ugledao sam posve nov prizor. Desno od ceste stajala je oveća skupina nazovirustičnih kuća s krovovima izbočenih streha, s cvjetnim pergolama i kojekakvim ukrasima – onaj tip kuća koje su 144
za dlaku previše gospodske da bi stajale u nizu, pa su ih razbacali uokolo kao omanje naselje, a svaka ima svoj privatni puteljak. Na po četku jednog tak vog puteljka stajala je velika bijela tabla na kojoj je pisalo: ŠTENARA Čistokrvni psići pasmine sealyham Hotel za pse E, toga prije nije bilo! Zamislio sam se na trenutak. I sjetio sam se! Na mjestu gdje danas sto je kuće nekoć je bilo mali rasadnik hrastova, ali su stabla, posađena preblizu edna drugima, bila visoka i tanka, a zemlja pod nji ma u proljeće prepuna anemona. Dotad nikad nije bilo kuća tako daleko od grada. Dovezao sam se na sam vrh brežuljka. Još minutu i ugledat ću Lower Binfield. Lower Binfield! Zašto bih hinio da nisam bio uzbuđen? Na samu pomisao da ću ga opet vidjeti obuzeo me neobičan osjećaj koji se začinjao u utro bi, strujao nagore i dospio mi do srca. Još pet sekunda! Evo, stigli smo! Ot pustio sam kvačilo, zakočio i - Gospode! O, da, znam da vi znate što slijedi, ali ja to nisam znao. Možete reći da sam bio budala što to nisam predvidio; i jesam, bio sam obična budala. Ali tome se ni u snu nisam nadao. Prvo što sam se zapitao bilo je: »A gdje je Lower Binfield?« Ne kažem da je grad bio srušen. Tek – progutala ga je izgradnja. Ono što sam odozgor vidio bio je oveći industrijski grad. Sjećam se – o, kako se do bro sjećam! a mislim da me u ovom slučaju sjećanje ne vara – kako je Lower Binfield nekoć izgledao s vrha brežuljka. High Street je bila otprilike pet sto tina metara dugačka, a grad je imao oblik križa, iz uzmemo li nekoliko kuća sa strane. Glavni orijentiri bili su crkveni zvonik i dimnjak pivovare. A ja u tom trenutku nisam mogao nazrijeti ni jed no ni drugo. Vidio sam samo golemu rijeku novih novcatih zgrada, koja je tekla do linom u oba smjera i uspinjala se do pola visine jedne i druge strane brežuljka. S desne strane te rijeke prostiralo se nekoliko hektara žarko crvenih, potpuno istih krovova. Veliko stambeno naselje u općinskom vlasništvu, rekao bih. Ali gdje je bio Lower Binfield? Gdje je bio grad koji sam jednom poznavao? Mogao je biti bilo gdje, utopljen u tom moru opeke. Među pet-šest dim145
njaka koje sam ugledao, čak nisam mogao pogoditi koji pripada pivovari. Prema istočnom rubu grada dizale su se dvije go leme tvornice od stak la i betona. »Zato je grad toliko narastao«, pomislio sam kad sam ga bolje pogledao. I shvatio sam da je broj od dvije tisu će stanovnika, koliko ih je nekad imao, vjero jatno narastao na do brih dvadeset pet. Jedino što se naoko nije promijenilo bila je Binfildska palača. Izdaleka nije bila veća od točkice, ali se ipak vidjela na brežuljku prekoputa, okružena bukvama, jer grad se još nije bio popeo tako visoko. Dok sam je promatrao, preko brežuljka doleti eskadrila crnih bombardera i velikom brzinom preleti grad. Pritisnuo sam kvačilo i polako krenuo niz padinu. Kuće su već sezale do polovine brežuljka. Znate o kakvim je kućama riječ – o jeftinim kućicama što se penju u neprekid nom nizu, s krovovima koji se stepenasto dižu jedan iznad drugoga, a svi su na dlaku isti. No malo prije no što sam dospio do tih kuća, ponovno sam se zaustavio. S lijeve strane ceste ugledao sam još jednu novinu. Groblje. Stao sam ispred natkrivenog ulaza i zavirio unutra. Golemo groblje, desetak jutara, rekao bih. Nova groblja uvijek izgledaju pomalo hladno i umjetno: bijele pošljunčane staze, svježi travnjaci i mramorni anđeli serijske proizvodnje, poput anđelčića sa svadbene torte. No u tome me trenutku najviše zaokupila misao da tu nekoć nije bilo groblja. Nije bilo groblja izvan grada, postojalo je samo crkveno groblje. Maglo vito se sjećam farmera koji je bio vlasnik tih polja – zvao se Blackett, a radio je na mljekarskoj farmi. Novi izgled tog mjesta na neki mi je način pomogao da shvatim koliko se sve promijenilo. Jer ne samo da je grad toliko narastao da je stanovnicima trebalo deset jutara zemlje u koju će pokapati svoje mrtve, nego su groblje izgurali sve dovde, na sam rub grada. Jeste li opazili da je to postala opća po java? Svi novi gradovi guraju groblje na periferiju. Maknimo ga van, da ga ne vidimo! Ljudi ne mogu podnijeti da ih podsjeća na smrt. Čak i nadgrobni spomenici pripovijedaju istu priču. Nikad ne kažu da je onaj ispod njih »umro«. Ne, »preminuo je« ili je pak »zaklopio oči«. A toga nije bilo u stara vremena. Groblje je bilo usred grada, prolazili smo pokraj njega svaki dan, vidjeli smo mjesto na ko jemu nam počiva djed i na kojemu ćemo jednog dana i mi počivati. Nije nas smetalo što gledamo mrtve. Priznajem da smo po vrućini osjećali njihov vonj jer neke obiteljske grobnice nisu bile dobro zabrtvljene. Polako sam vozio nizbrdo. Čudno! Ne možete zamisliti kako čudno! Cije146
lim putem nizdol priviđali su mi se duhovi – uglavnom utvare živica i stabala i krava. Bilo mi je kao da vidim dva svijeta u isti mah, nešto nalik na tanah ni mjehur s prizorima onoga što je nekoć bilo, kroz koji prosijava ovo današnje. Eno, tamo je polje po ko jemu je bik ganjao Gingera Rodgersa! A ondje mjesto na ko jemu su rasle lisičarke! No nije bilo ni polja ni gljiva. Samo kuće, posvuda kuće, nove novcate crvene kućice s prljavim zavjesama i majušnim stražnjim vrtom u kojemu raste samo podivljala trava ili iz korova proviruje kokotić. I muškarci koji hodaju amo-tamo, i žene koje otresaju otirače, i balava dječurlija što se igra po pločnicima. Sve sami tuđin ci! Nagrnuli su ovamo dok me nije bilo. A oni bi pak u meni vidjeli tuđin ca, ne znaju ništa o starome Lower Binfieldu, nikad nisu čuli za Shootera i Wetheralla, ni za gospodina Grimmetta i strica Ezekiela, niti ih je – kladio bih se – briga za to. Pravo je čudo kako se čovjek brzo prilagodi. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam se zaustavio na vrhu brežuljka zadržavaju ći dah pri pomisli da ću opet vidjeti Lower Binfield, a već sam se privikao na činjenicu da je doživio istu sudbinu kao nestali gradovi Perua. Stisnuo sam zube i suočio se s tom činjenicom. Na kraju krajeva, što nam je drugo očekivati? Gradovi se moraju širiti, ljudi moraju negdje živjeti. Osim toga, stari grad nije propao u zemlju. Ovako ili onako, još posto ji, iako je okružen novim kućama, a ne poljima. Za nekoliko minuta opet ću ga vidjeti, vidjet ću crkvu i dimnjak pivovare i izlog očeva dućana i pojilište za konje i tržnicu. Cesta se račvala u podnožju brežuljka. Skrenuo sam lijevo i učas se izgubio. Više se ničega nisam mogao sjetiti, čak nije li to ulaz u grad. Znao sam samo da ta ulica nije postojala u moje vrijeme. Vozio sam se stotinjak metara tom kukavnom, bijednom ulicom s kućama bez prilaza, na samom pločniku, s nekoliko trgovina mješovite robe i malim mu savim pubovima, i pitao sam se kamo, dođavola, vodi. Naposljetku sam zastao kraj neke žene koja je hodala pločnikom u prljavoj pregači, bez ikakva pokrivala na glavi. Provirio sam kroz prozor. »’Prostite... možete li mi reći gdje je tržnica?« »Ne znam«, odvrati ona s naglaskom tako tvrdim da ste ga mogli rezati nožem. »Iz Lancashirea je«, pomislio sam. Mnogo je takvih na jugu Engleske. Dotepenci iz krajeva pogođenih krizom. Zatim sam ugledao čovjeka u kombinezonu, s torbom za alat, pa sam pokušao ponovno. Taj mi je odgovorio s koknijevskim naglaskom, ali reče da »mora malo promislit«. 147
»Tržnica? Tržnica? Ček’te čas. Aaa, ’oćete reć stara tržnica?« Valjda je to to, pomislio sam. »E, ovako... ’ajte ravno pa zakrenite tamo...« A do tamo je bilo daleko. Nekoliko kilometara, učinilo mi se, premda za pravo nije bilo više od kilometra i pol. Zgrade, dućani, crkvice, nogometna igrališta – novo, sve novo. Opet sam imao osjećaj da se dogodila neka vrsta neprijateljske invazije, sve iza mojih leđa. Sva ta čeljad što nagrće iz Lancashirea i s londonske periferije da bi se skrasila u ovom odvratnom metežu, i baš ih briga za nazive glavnih točaka u gradu. No odmah sam shvatio da ono što smo nekoć zvali tržnicom sada nosi naziv Stara tržnica. To je pak bio veliki trg neodređena oblika, usred po sve novog grada, sa semaforom i golemim brončanim kipom lava koji ubija orla – valjda spomenik palima u ratu. Sve same novotarije! A sve nekako grubo, umjetno! Znate li kako izgledaju novi gradovi koji su u posljednjih nekoliko godina izrasli kao gljive poslije kiše – Hayes, Slough, Dagenham i slično? Hladni, posvuda žarkocrvena opeka, na brzinu sklepani izlozi puni bombonijera po sniženoj cijeni i dijelova za radioaparate. Eto, bilo je baš tako. Tad sam iznenada skrenuo u ulicu sa stariim zgradama. Bože! Pa to je High Street! Ipak se nisam prevario. Sjećao sam se svakog pedlja te ulice. Još dvjestotinjak metara i naći ću se na tržnici. Očev dućan je na drugom kraju. Tamo ću poći poslije objeda, a objedovat ću u hotelu George. A dotle, uspomene na svakom koraku! Prepoznavao sam sve trgovine, iako su se sad drukčije zvale i uglavnom trgovale drugom ro bom. Eno, tamo je Lovegroveov dućan! A ondje Toddov! I velika mračna trgovina s gredama i tavanskim pro zorima, koja e u moje vrijeme bila prodavaonica tek stila Lilywhite i gdje je radila Elsie. A evo i Grimmettova dućana! Reklo bi se da još prodaju mješovitu robu. Tada sam krenuo prema po jilištu na tržnici. Auto preda mnom zaklanjao mi je po gled, te nisam dobro vidio. Kad smo došli do tržnice, auto skrene ustranu. I gle! Nestalo je i pojilište. Na njegovu je mjestu stajao predstavnik Autokluba i nadgledao promet. Bacio je pogled na moj auto, vidio da nemam klupsku naljepnicu i nije mi ni mahnuo. Zakrenuo sam za ugao i odvezao se do hotela George. Toliko me potresao nestanak pojilišta da nisam ni po gledao što je s dimnjakom pivovare, stoji li oš na svom mjestu. I hotel se izmijenio, sve je u njemu bilo novo, sve osim 148
naziva. Pročelje su mu ulickali tako da je sad naliko vao na prigradske hotele uz rijeku, a i cimer mu je bio druk čiji. Zanimljivo! Punih dvadeset go dina nisam nijedan put pomislio na taj hotel, a sada sam odjednom ustanovio da se sjećam svake sitnice sa starog cimera koji se, otkad ga pamtim, njihao iznad ulaza. Na njemu mazarija s likom sv. Jurja na vrlo mršavom ko nju – ubija vrlo debelog zmaja, a u kutu te raspu cane izblijedjele slike sitni potpis: »Wm. Sandford, slikar &stolar«. Novi cimer je imao malo više umjetničkog duha. Vidjelo se da ga je oslikao pravi slikar. Sv. Ju raj je izgledao baš kao tetkica. Po pločano dvorište, u ko jemu su farmeri nekoć ostavljali seoska kola i po ko jemu su su botom uvečer bljuvali pijanci, bilo je triput veće, pod betoniran, posvuda garaže. Ubacio sam u rik verc, uparkirao se u jednu i izašao. Ustanovio sam da ljudski duh funk cionira u skokovima. Nema emocije koja će zadugo ostati u čovjeku. U posljednjih četvrt sata doživio sam nekoliko šokova. Kad sam bio došao na vrh brežuljka i shvatio da više nema Lower Binfielda, bilo mi je kao da me netko lu pio šakom u želudac, a novi je udarac uslijedio kad sam vidio da je nestalo po jilište. Vozio sam se gradskim ulicama natmuren i zgrožen. Ali čim sam izašao iz auta i stavio šešir na glavu, učas sam osjetio da to nije nimalo važno. Dan je bio tako lijep, tako sun čan, a hotelsko dvorište sve u ljetnom ruhu, sa cvijećem u zelenim teglama. Osim toga, bio sam gladan i veselio sam se što ću nešto prigristi. Ušetao sam u hotel u velikom stilu, a za mnom je išao portir s ko ferom, koji mi je već bio dotrčao ususret. Osjećao sam se kao velika faca, uspješan čovjek, a bit će da sam tako i izgledao. Imućan poslovni čovjek, rek li biste da mi niste vidjeli auto. Bilo mi je drago što sam do šao u novom odijelu – lagani plavi štof na bijele prugice; taj stil mi najbolje pristaje. »Stanju je figuru«, kažu kro jači. Vjeru jem da sam u tom trenutku mogao proći za burzovnog mešetara. I rek li vi što vam drago, vrlo je ugodno, jednog lipanjskog dana kad sunce obasjava ružičaste geranije u teglama na prozo ru, ušetati u udo ban ladanjski hotel nadajući se pečenoj janjetini s umakom od metvice. A nije da mi je fora odsjedati u hotelima; Bog mi je svjedok da sam ih se nagledao preko glave, i da su to u devedeset devet posto slu čajeva bili hoteli »za manje obitelji i trgovačke putnike« kao što je Rowbottom, u kojemu sam trebao biti upravo sada, hoteli u ko jima noćenje s doručkom košta šest šilinga, u ko jima su plahte vazda vlažne, a slavine u ku paonici nikad ne rade. Hotel George bio se pogospodio do neprepoznatljivosti. U moje vrijeme jedva da je i bio 149
hotel, bio je obična gostiona, iako je imao sobu-dvije za namjernike, te u sajmene dane za ručak nudio seljačka jela (pečena govedina sa hrskavim jork širskim popečcima, goveđi gulaš s okruglicama i sir zvani Stilton). Sad je sve u njemu bilo druk čije, sve osim bara u koji sam usput zavirio i koji je izgledao baš kao i prije. Koračao sam hodnikom po mekanom tepihu, zidove su resile gravure s lovačkim prizorima, grijalice od bakra i slične kerefeke, i kroz maglu sam se prisjećao negdašnjeg hod nika s izlizanim pločama na podu i sa smradom gipsa pomiješanim s vonjem piva. Mlada žena nakovrčane kose u elegantnoj crnoj haljini, valjda recepcionarka, upisivala mi je ime u knjigu gostiju. »Trebate sobu, gospodine? Naravno, gospodine. Na koje ime, gospodine?« Oklijevao sam. To je, na kraju krajeva, bio veliki trenutak za moju malenkost. Ženska će sasvim sigurno prepoznati moje prezime. Nije to obično prezime, ima nas podosta na crkvenom groblju. Mi smo stara gradska obitelj, Bowlingovi iz Lower Binfielda. I premda mi je nekako neugodno kad me ljudi prepoznaju, moram reći da sam se tome veselio. »Bowling«, rekoh uznosito. »Gospodin George Bowling.« »Bowling, gospodine. B-O-A? Nije? Ah, da, B-O-W! Da, gospodine. Do putovali ste iz Londona, gospodine?« Nije shvatila. Kao da govorim kineski! Nikad nije čula za mene. Nikad nije čula za Georgea Bowlinga, sina Samuela Bowlinga – Samuela Bowlinga koji je u istoj toj gostioni više od trideset go dina svake su bote navečer trusio pola pinte piva, dođavola!
150
II. I blagovaonica blagovaonica je sasvim druk čije čije izgledala. Premda nikad nisam blagovao blago vao u njoj, sjećao sam se stare prosto rije sa smeđom pločom pločom nad kaminom i smećkasto-žutim smećkasto-žu tim zidnim zidnim tapetama – nikad nisam mogao mogao doku dokučiti čiti je li to bilo namjerno ili je tak vom tak vom postala zbog starosti i dima – i slikarijom istog onog Wm. San dforda, slikara i stolara, sto lara, s prikazom bitke kod Tel el-Kebira. Sad je bila sva u sred njovjekov njovjekovnom nom stilu. KaKa min po pločan pločan opekom i okružen okru žen klu picama, golema golema greda preko stro pa, stro pa, zidozidovi s oplatom od hrastovine, hrasto vine, sve sama imitacija, vidjelo se to već iz daljine. Greda je bila od prave hrastovine, hrasto vine, vjero jatno iz nekog starog jedrenjaka, ali ništa nije podu po du pirala, a oplata mi je bila sumnjiva već od trenutka kad sam je ugledao. Sjeo sam za stol i, dok mi je prilazio okretan mladi kono bar kono bar igrajući igrajući se ubrusom, ubrusom, kucnuo sam po zidu iza sebe. Pa da! To sam i mislio! Ma kak vo kak vo drvo! Najo bičnija Najo bičnija imitacija, mješavina umjetnih materijala premazana bo om. No ručak nije bio loš. Jeo sam janjetinu s umakom od metvice i pio bi jelo bi jelo vino francuske provenijencije od kojega sam se nekoliko puta podrignuo, ali koje me razgalilo. U blagovaonici je objedovala još jedna osoba, svjetlokosa žena tridesetih godina, izgledom udovica. Pitao sam se je li gošća hotela i pomislio da bih joj se baš mo gao upucavati. Čudno kako se osjećaji znaju ispremiješati. Jednim dijelom sebe gledao sam kako se prošlost gura u sadašnjost. Sajmeni dan, krupni, snažni farmeri raz baškarili raz baškarili se za dugačkim stolom, stolom, stružu po podu potkovanim cokulama, trpaju u sebe tolike količine govedine s okruglicama da ne možeš vjerovati kako toliko mesine može stati u ljud sko tijelo. A onda, mali stolovi sa snježnobijelim stolnjacima, blistavim čašama i uredno složenim ubrusima, umjetni materijali i ugođaj tobožnje raskoši poni151
štava sav taj nekadašnji svijet. Malo prije Malo prije sam razmišljao ovako: »Imam dvanaest funta funta i novo odijelo. Ja sam skromni mali Georgie Bowling – tko je ikad mogao mogao vjerovati vjerovati da ću se vlastitim autom vratiti u Lower Bin field?« A onda mi je vino zagrijalo utro bu utro bu i razgalilo me, tako da sam po počeo čeo mjerkati onu plavušu plavušu i svlačiti je u mislima. Po podne podne opet ista stvar. Zavalio sam se u naslonjač naslo njač u hotelskom hotelskom salonu salo nu – i salon je u »srednjo »sred njovjekov vjekovnom« nom« stilu, ali su naslonjači naslo njači moderni, moderni, presvučeni presvučeni kožom, ko žom, a stolići stolići imaju stak lenu lenu ploču ploču na vrhu – pijuckam konjak ko njak i pušim cigaru. Još vidim utvare iz prošlosti, ali sve u svemu, do bro do bro mi je. Zapravo sam sam se malo nacvrckao, to plo to plo se nadam da će se po javiti plavuša plavu ša – divna divna prilika da je upoznam. Ali plavuše plavu še nema pa nema. Bliži se vrijeme za čaj, izlazim na zrak. I tako, s noge na nogu, dođem do đem do tržnice i skrenem lijevo. I sjetim se očeva dućana! dućana! Čudno. Čudno. Prije dvadeset i jednu jed nu godinu, godinu, na dan majčina sprovo spro voda, da, prošao sam pored pored njega u kolodvorskoj kolodvorskoj kočiji, ko čiji, vidio da je zatvoren i prašnjav, da su uklonili natpis nad ulazom, spalili ga let-lampom, i nisam ni okom trepnuo. A sada, nakon tolikih godina, kad se više ne mogu sjetiti ni nekih po jedinosti u našoj našoj staroj kući, kući, od same pomisli da da ću ga opet vidjeti vidjeti stegnulo me u želucu, zatreperilo mi srce. Prođem pokraj po kraj brijačnice. Još je brijačnica, samo ima novog vlasnika. Iznutra se širi topao, sapunast, bademast miris. Ne onako ugodan kao negdašnji miris vodice za lice Bay Rum i sirijskog duhana. du hana. A dućan, naš dućan, dvadeset metara dalje. Ah! Nad ulazom njiše se »umjetnički« »umjetnički« oslikan cimer – djelo, rekao bih, istog onog mazala iz hotela George, ne bi me čudilo. čudilo. I na njemu piše: WENDYNA ČAJANA Nudimo jutarnju jutarnju kavu i domaće kolače kolače Čajana! Da je očev dućan bio mesnica ili že ljezarija ili bilo što drugo, a ne sjemenara, bio bih se, valjda, jednako uzrujao. Smiješno je da svi mi, samo zbog toga što smo se rodili u određenoj kući, mislimo kako imamo pravo na nju do kraja života, ali to je tako. Čajana je, pomislio sam, dostojna svoga imena: plave zavjese na prozoru, u izlogu dvije-tri torte s čokoladnim čokolad nim preljevom i orahom utisnutim na vrh. Ušao sam. Nije mi bilo do čaja, ali sam morao vi152
djeti kako izgleda iznutra. iznu tra. Dućan Du ćan i negdašnja negdašnja dnevna dnevna soba bili su spo jeni spo jeni u jednu jednu prostoriju. prostoriju. A dvoridvorište i komadić komadić zemlje na ko jemu ko jemu je otac uzgajao trave bilo je po po plo pločano čano i na pirlitano: rustični stolovi, hortenzije horten zije i bogtepitaj što još. Zavirio sam u prostor negdašnje dnevne sobe. Opet utvare: glasovir, ukrasi na zidu i dva kvrgava stara crvena naslonjača u kojima su nedjeljom popodne, svako sa svoje strane kamina, sjedili otac i majka i čitali novine: People i News of the Worantik nijem stilu nego George: starinski stold! Sada je to bilo uređeno u još antik nijem lovi sa sklopivim stranicama, luster od kovanog željeza, kositreni tanju ri po zidovima, nema čega nema. Jeste li primijetili kako su čajane s »umjetničkim« pretenzijama pretenzijama uvijek nekako tmične? To je, valjda, kako bi izgledale što antik an tik nije. nije. A umjesto obične konobarice, prišla mi je natmu rena cura u haljini na cvjetiće. Naručio sam čaj – donijela do nijela mi ga je nakon deset minuta. Znate već kakav je taj njihov čaj – kineski, a tako blijed da izgleda kao voda prije nego što u nj ulijete malo mlijeka. Sjedio sam goto vo na istome istome mjestu na ko jemu je nekoć stajao očev naslonjač. Činilo mi se da mu čujem glas. Naglas čita »vijesticu«, tako je govorio, iz novina zvanih People, o novim letećim strojevima ili pak o tipu kojega je pro gutao kit, tako nešto. Imao sam čuču dan dojam da sam uljez u tom prostoru, da me mogu izbaciti otkriju li tko sam, a u isti sam mah priželjkivao kazati nekom živom stvoru da sam se tu rodio, da sam dio te kuće, štoviše što više (jer tako sam osjećao), da je to moja kuća. U čajani nije bilo drugih dru gih posjetitelja. Djevojka u haljini na cvjetiće motala se oko izloga, i bilo mi je jasno da bi – da nije bilo mene - čačkala zube od dosade. Kušao sam komadić torte koju mi je bila do nijela. Domaći Domaći kolači! Ma nemoj! Domaći, a u njima margarin i jaja u prahu. Na kraju se nisam mogao suzdržati pa je upitah: »Jeste li već dugo u Lower Binfieldu?« Trgnula se od iznenađenja i nije mi odgovorila. Pokušao sam još jedanput: »I ja sam nekoć živio u Lower Binfieldu; dav no je to bilo.« Ni tada mi nije odgovorila ili je valjda samo promrsila nešto što nisam razumio. zu mio. Dobacila mi je leden pogled po gled pa se opet zagledala kroz prozor. Bilo mi e jasno o čemu je riječ. Gospođica je prevelika dama da bi se upuštala u razgovor go vor s mušterijama. Osim toga, vjero jatno vjero jatno misli da joj se upucavam. Čemu oj govoriti da sam rođen u toj kući? Ne bi je zanimalo sve kad bi mi i povjerovala. Nikad nije čula za Samuela Bowlinga, trgovca žitom i sjemenjem. 153
Platio sam račun i poku po ku pio se. Krenuo sam prema crk vi. vi. Napola Napola sam se bo jao, bo jao, a napo napola la se nadao da će me netko prepoznati. No nisam se morao mo rao zabrinjavati, na ulicama nije bilo nijednog nijednog poznatog lica. Kao da su grad napučili napu čili sve sami novi stanovnici. stanov nici. Došav Do šavši ši do crk ve, ve, shvatio sam da su mora grob lje. Staro morali li sagraditi novo groblje. e bilo dupkom puno, a na više od pola nadgrob nih spomenika bila su uklesana meni nepoznata imena. No lako sam pronalazio ona koja sam poznavao. Tumarao sam među grobovima. Gro bar Gro bar je upravo bio pokosio travu, čak se i grobljem širio miris ljeta. Svi su poumirali, svi stariji lju di koje sam poznavao. Mesar Gravitt, trgovac sjemenjem Winkle, vlasnik ho tela George Trew i gospođa Wheeler iz prodavaonice bombona – svi su tamo počivali. Shooter i Wetherall ležali su jedan nasuprot drugome, svaki sa svoje strane puteljka, baš kao da i dalje pjevajući odgovaraju jedan drugome preko crkvene lađe. Znači da Wetherall ipak nije doživio stotu. Rođen 1843., »napustio je ovaj svijet« 1928. Ali je, kao i obično, prešišao Shootera. Sho oter je umro 1926. Kako je strašno moralo mo ralo biti starome Wetherallu u one zadnje zad nje dvije godine kad nije bilo nikoga tko bi mu replicirao! Stari Grimmett je počivao pod velikim mramornim spomenikom u obliku mesne pite, zaštićen željeznom ogradom, dok je u prikrajku, pod jeftinim malim križevima, ležala cijela svita Simmonsovih. Svi su se u prah pretvo rili. Stari Hodges, zuba požutjelih od duhana, du hana, Lovegrove Lovegrove s bujnom kestenjastom bradom, lady Rampling sa svojim kočijašem ko čijašem i malim konjušarom, konju šarom, strina Harryja Barnesa koja je imala stakleno oko, Brewer s farme s mlinom, čovjek smežurana lica koje kao da bijaše izdjeljano od oraha – i ni od koga nije ništa ostalo, samo kamena ploča i bog zna što pod njom. Našao sam majčin grob, a uza nj očev. Oba u prilično dobrom stanju. Trava je bila uredno pokošena. po košena. Malo dalje, našao sam grob strica Ezekiela. Mnoge starije grobnice bile su nanovo iznivelirane, a stari drveni spomenici nad pločom, pločom, nalik na drveno uzglavlje, uzglav lje, uklonjeni. uklonjeni. Pitam se što vi osjetite kad se poslije dvadeset godina go dina nađete pred roditeljskim roditeljskim gro bom. gro bom. Ne znam, ali ću vam reći što sam osjetio: ništa. Otac i majka nisu mi izblijedjeli u sjećanju. Imam do jam da i dalje postoje, neg negdje, dje, u nekoj vrsti vječnosti, majka iza smeđeg čajnika, a otac s naočalama, ćelave, brašnjave glave i sijedih brkova, oboje nepomični, zauvijek, poput likova na slici, a nekako ipak živi. Ona hrpa kostiju pod zemljom nema nikakve veze s njima, po mislio sam. Dok 154
sam stajao nad njihovim gro bom, pitao sam se što osjećamo kad dospijemo pod zemlju, je li nam do ičega stalo, i ako jest, kada nam postane svejed no, kadli mi iznad glave iznenada preleti neka tmasta sjena i prestraši me. Pogledao sam uvis. Bio je to samo bombarder što se ispriječio između mene i sunca. Bilo ih je valjda puno nebo. Uđoh u crkvu. Gotovo prvi put od povratka u Lower Binfield nisam imao osjećaj da sam došao među duhove, ili možda jesam, ali na drugi način. Jer sve je bilo kao i prije. Sve, osim što su svi po mrli. Čak su i klecala bila ista. I isti prašnjav, slatkast vonj mrtvih. I, gle čuda! Ista rupa u vitraju, samo što sunčeva zraka nije padala na crkvenu lađu, jer je bilo kasno popodne, kad je sunce na drugoj strani. I klupe su bile gdje i prije, nisu umjesto njih postavili stolice. Naša je još bila na starome mjestu, kao i ona sprijeda, s koje je Wetherall, pjevajući, odgovarao Shooteru. Sihon kralj amorejski i Og kralj bašanski! A na izlizanim pločama u crkvenoj lađi još ste mogli napola pročitati nadgrobne natpise s imenima onih koji leže pod njima. Čučnuo sam da po gledam natpis prekoputa naše klupe. Još sam naizust znao pojedine čitke riječi uklesane u kamen. Čak mi se i oblik tih starinskih slova bio urezao u pamćenje. Bezbroj puta sam ih čitao za vrijeme propovijedi. Ovdje poč..............................din, Gofp. iz ove župe.............................pravedan & čaftan........................................... .... mnoga dobra djela u ............ životu učinio .............................................. ..........................njegova ljubljena žena Amelia, koja mu je rod...fedam kćeri....
Tad sam se sjetio kako me to dugačko slovo f zbunjivalo dok sam bio klinac. Pitao sam se jesu li ljudi u stara doba izgovarali s kao f , i ako jesu, zašto. Tad začuh nečiji korak iza sebe. Podigao sam pogled. Nada mnom je staao čovjek u reverendi. Župnik. Hoću reći naš župnik! Stari Betterton, koji je već u ono doba obavljao tu dužnost – to jest ne otkad se sjećam sebe, nego od 1904. godine, tako nešto. Odmah sam ga prepoznao, premda je bio sasvim sijed. On se mene nije sjetio. Za njega sam bio samo debeli turist u plavom odi155
elu, zabavljen razgledavanjem grada. Pozdravio me s »dobra večer« i od mah se upustio u uobičajene razgovore – pitao me zanima li me arhitek tura, kao na primjer ova zanimljiva stara crkva što dijelom potječe iz saksonskih vremena, i tako dalje, i tako dalje. I uskoro je klimavim korakom stao hodati uokolo, pokazivati mi njezine znamenitosti: normanski luk koji vodi u sakristiju, brončani kip Sir Rodericka Bonea, koji je po ginuo u bitki kod Newburyja. A ja sam išao za njim poput pretučena psića s izrazom kakav imaju sredovječni poslovni ljudi kad god ih vuku po crkvama ili galerijama slika. A jesam li mu pritom rekao kako mi je sve to odavno poznato? Jesam li mu priznao da sam Georgie Bowling, sin Samuela Bowlinga – bio bi se sjetio oca, ali mene nije prepoznao – i da ne samo što sam deset godina slu šao njegove propovijedi i išao na pripremne satove za krizmu već sam bio i član čitalačkog kružoka u Lower Binfieldu i pročitao Sezam i ljiljane kako bih udovoljio njegovoj želji. Ne, nisam. Samo sam išao za njim i mrmljao kao što mrmljamo kad nam tko kaže da je ovaj ili onaj spomenik star pet stotina godina, a ne možemo se sjetiti kog bismo vraga inače rekli osim da ne izgleda tako star. Već u trenutku kad sam ga ugledao, bio sam odlu čio držati ga u uvjerenju da sam stranac. Čim mi se pružila prilika, ubacio sam novčić od šest penija u škrabicu za obnovu crkve i dao petama vjetra. Ali zašto? Zašto nisam uspostavio vezu s njime sada kad sam konačno naišao na poznatog čovjeka? Zato što sam se prestrašio vidjevši koliko se promijenio u proteklih dvadeset godina. Vjero jatno mislite da je izgledao stariji. Ma kakvi! Izgledao je mlađi. To mi je bila dobra lekcija o starenju. Betterton sada vjerojatno ima oko šezdeset pet godina, što znači da je kad sam ga posljednji put vidio imao četrdeset pet – kao ja u ovom trenutku. Kosa mu je sasvim bijela, a na dan majčina sprovoda bila je prošarana sjedinama po put čekinja u četki za brijanje. A ipak, čim sam ga ugledao, zapanjilo me vidjeti da se pomladio. Zamišljao sam da je sada oronuli starac i ustanovio da nije tako star. Sjetio sam se kako su mi se u djetinjstvu svi iznad četrdesete činili izmoždenim starkeljama, toliko starim da ih zamalo nisam mogao razaznavati jedne od dru gih. Čovjek od četrdeset pet godina činio mi se starijim od ovog šezdesetpetogodišnjeg klimavca. A sad sam ja u četrdeset petoj, sto mu jada! To me užasnulo. »Znači da tako izgledam dvadesetogodišnjacima«, pomislio sam hodajući 156
među gro bovima. Stara olupina. Zreo za otpis. Čudno. U pravilu, nikad ne razmišljam o godinama A zašto bih? Kru pan sam, snažan i zdrav. Mogu sve što poželim. Ruža mi i danas miriše isto kao kad mi je bilo dvadeset go dina. Da, ali mirišem li ja ruži isto kao onda? Kao odgo vor na to pitanje, na puteljku se po javi djevojka, bit će da joj je bilo osamnaest go dina, i prođe metardva od mene. Spazio sam pogled što mi ga je pritom upu tila – kratak, letimičan, ali pogled koji nije bio ni preplašen ni go ropadan, samo oštar, dalek, kao u divlje životinje kad je iznenadite. Ta djevojka se ro dila i odrasla u ovih dvadeset godina koliko sam izbivao iz Lower Binfielda. Sve moje uspomene za nju su posve besmislene. Ona živi u potpu no drukčijem svijetu, kao i ona divlja životinja. Vratio sam se u hotel. Želio sam nešto popiti, ali bar nije radio – valjalo je pričekati pola sata. Motao sam se po salonu, prelistavao prošlogodišnji broj časopisa Sporting and Dramatic, kadli u prostoriju uđe svjetlokosa dama, ona za koju sam mislio da bi mogla biti udovica. Spopad ne me očajnička želja da poduzmem nešto u vezi s njom. Htio sam sebi dokazati da u starom panju još ima vatre, usprkos umjetnim zubima. Na kraju krajeva, pomislih, ako e njoj trideset pet, a meni četrdeset pet, stvar hoda. Stajao sam ispred kamina u kojemu nije gorjela vatra, kao da grijem stražnjicu, u pozi uobičajenoj za ljetni dan. Nisam loše izgledao u plavom odijelu. Podebeo, jasno, ali otmjen. Svjetski čovjek. Mogao sam proći za burzovnog mešetara. Obratio sam joj se nonšalantno, najuglađenijim tonom: »Divan lipanjski dan.« Bila je to sasvim bezazlena opaska, zar nije? Nipošto u stilu onog: Jesam li vas već negdje sreo! Ali nije upalilo. Nije rek la ni riječi, samo je na djelić sekunde spustila no vine i do bacila mi ubojit pogled. Imala je plave oči koje čovjeka prostrijele kao metak. U hipu sam shvatio do koje sam je mjere pogrešno procijenio. Nije bila od onih udovica koje bo jadišu kosu i žude da ih odvedete na ples. Bila je iz visokog društva, vjerojatno admiralska kći, i bit će da je pohađala najbolje škole, one u kojima igraju hokej. A i sebe sam bio loše procijenio. Novo odijelo ili ne, nisam mogao proći za burzovnog mešetara. Jednostavno – izgledao sam kao trgovački putnik koji se domogao love. Iskrao sam se u bar na pintu-dvije prije večere. Ni pivo nije bilo kao prije. Sjetio sam se onog negdašnjeg iz doline Tem157
ze: to je bilo pivo koje je imalo oku sa, pravili su ga od vode u ko joj ima vapnenca. »Jesu li Bessemerovi još vlasnici pivovare?« upitao sam pipničarku. »Bessemerovi? Ma, ne, gospodine! Otišli su prije puno godina – puno prie nego smo mi došli ovamo.« Bila je prijazna, tip – »starije sestre«, kako vo lim reći, žena od svojih trideset pet godina, blagog, srdačnog lica i debelih ruku zbog neprestanog povlačenja ručice za točenje piva. Rek la mi je kako se zove tvrtka koja je preuzela pivovaru. To sam mogao i misliti sudeći po okusu! U baru je bilo nekoliko šankova postavljenih u krug, odijeljenih pregradama. Pokraj šanka prekoputa mene dva su tipa igrala pikado, a kod onog zvanog Krigla neki je čovjek, koega nisam mogao vidjeti, svako malo nešto dobacivao grobnim glasom. Pipničarka nasloni debele laktove na šank, obrati se meni i raspriča se. Nabrajao sam joj imena ljudi koje sam poznavao, ali uzalud – nikad nije čula ni za jednoga. Doselila se u Lower Binfieldu tek prije pet godina. Čak nije bila čula ni za starog Trewa, nekadašnjeg vlasnika hotela George. »I ja sam živio u Lower Binfieldu«, rekoh, »prije puno godina... prije rata.« »Prije rata? Ajme! Pa ne izgledate tako stari.« »Puno toga se promijenilo, jel’?« dobaci onaj sa šanka Krigla. »Grad se proširio«, rekoh. »Valjda zbog tvornica.« »E, pa naravno, ljudi uglavnom rade u tvornicama. Tu je i tvornica gramofona i tvornica čarapa Truefitt. Al’ sad najviše proizvode bombe, naravno«, reče pipničarka. Nisam baš shvatio zašto bi to bilo naravno, ali mi ona stane pričati o mladiću koji radi u tvornici čarapa i koji katkad svrati u George. Rekao joj je da izrađuju bombe i čarape, i jedno i drugo, a meni nekako nije bilo jasno kako te dvije stvari mogu ići zajedno. Tad mi stane pričati o velikom vojnom aerodromu blizu Waltona – sad znam zašto stalno vidim bombardere – i trenutak kasnije već smo raspredali o ratu, kao i obično. Glupo. Došao sam ovamo samo zato da ne mislim na rat, ali kako ne misliti? Rat je u zraku koji udišemo. Rekoh im da će početi 1941. Tip sa šanka Krigla reče da će biti gadno. Pipničarka reče da se grozi rata. I doda: »Kad sve zbrojiš i oduzmeš, neće nam do nijeti nikakvo dobro, slažete se? 158
Katkad ležim budna noću, slušam one grdosije iznad glave i sve si mislim: ‘A što bi bilo da bace bombu baš na mene?’ Pa onda ta civilna zaštita, i ta Todgersica, ona je tamo glavna, pa kad počne go vorit da nam neće bit ništa ako sačuvamo trijeznu glavu i pokrijemo prozore novinskim papirom, a kažu da će sagradit veliko sklonište ispod Gradske vijećnice. Al’ kako ćeš nejakom djetetu stavit gas-masku na lice, pitam ja vas, a?« Onaj sa šanka Krigla reče kako je čitao u novinama da je najbolje leći u vruću kupku i pričekati kraj uzbune. Tad ona dva frajera sa su protnog šanka drek nu: »A koliko ljudi može stat u istu kadu?«, pa i jedan i dru gi upitaju pipničarku bi li s njom mogli podijeliti tu vruću kupku. Ona im odbrusi nek ne budu prosti, ode na drugi kraj šanka i natoči im još dvije pinte. Otpio sam gutljaj svog piva – ništa posebno. Gorko pivo, tako ga zovu. I bilo je gorko, itekako gorko, a imalo je okus po sumporu. Kemija! Kažu da u pivu sad više nema engleskog hmelja, da u njemu ima kemikalija. Po mislio sam na strica Ezekiela: što bi on rekao o tom pivu a što o civilnoj zaštiti i o kantama s pijeskom kojim ćemo, kažu, gasiti zapaljive bombe. Kad se vratila na moj kraj šanka, upitao sam pipničarku: »Dajte recite, tko je sad vlasnik palače?« »Palače?« »’Oče reć Binfildske palače«, dobaci tip sa šanka Krigla. »Aaa, Binfildska palača! A ja sam mislila da govorite o Spomeničkom domu, njega zovu palača. Vlasnik te vaše palače je doktor Merrall.« »Doktor Merrall?« »Da, gos’n. Kažu da u njoj drži više od šezdeset bolesnika.« »Bolesnika? Zar su je pretvorili u bolnicu?« »Pa, nije to baš obična bolnica. Više neka vrsta lječilišta. Za duševne bo lesnike, zapravo. Psihijatrijska bolnica, tako vele.« Dakle ludnica! Ali, što smo drugo i mogli očekivati, na kraju krajeva?
159
III. Ustao sam iz kreveta s odvratnim okusom u ustima, a kosti su mi pucale. Istina je da sam dan prije previše pio: bocu vina za objed, bocu vina za večeru, u međuvremenu nekoliko pinta piva, a usto i nekoliko konjaka. Neko vrijeme sam stajao na tepihu buljeći u prazno, bio sam toliko ispre bijan da se nisam mogao pomaknuti. Znate onaj odvratni osjećaj koji vas obuzme ponekad ujutro? Osobito u nogama, a govori vam jasno da ne može asnije: »Što to radiš, stari moj? Daj se saberi, čovječe. Završit ćeš pod ledinom!« Zatim sam namjestio zubalo i prišao prozoru. Opet prekrasan lipanjski dan, sunce je upravo bilo počelo dodirivati krovove i obasjavati pročelja na drugoj strani ulice. Ružičasti geraniji na pro zorima nisu izgledali nimalo loše. Bilo je tek pola devet, ali je uličica iza tržnice vrvjela ljudima. Rijeka muškaraca u tamnim poslovnim odijelima, s aktentaškom, kretala se sva u istom smjeru, kao da je riječ o londonskom predgrađu pa se ljudi žure uloviti podzemnu željeznicu, a školarci u grupicama hitali su prema glavnom trgu. Pomislio sam isto što i dan ranije kad sam ugledao svu silu crvenih kro vova koji bijahu preplavili brežuljak Chamford. Gomila pridošlica! Dvadeset tisuća »padobranaca« koji ne znaju kako se ja zovem. Preda mnom cijeli taj uzavreli grad i u njemu ja, siroti debeljko s umjetnim zubima, promatram ih s prozora prežvakavajući sjećanja na događaje od prije trideset-četrdeset godina. Gospode! Griješio sam misleći da vidim utvare. Ja sam utvara. Ja sam mrtav, a oni su živi. Nakon doručka – dimljeni oslić, bubrezi na žaru, prženi kruh s džemom od naranče i lonac kave – ipak sam se bolje osjećao. U blagovaonici nije bilo one ledene dame, u zraku je treperilo ljeto, a ja se nisam mogao osloboditi 160
dojma da izgledam otmjeno u svom laganom plavom odijelu. »Do đavola!« razmišljao sam, »ako sam utvara, nastavit ću biti utvara! Lutat ću gradom, opsjedat ću poznata mjesta. Možda uspijem baciti čini na neke od tih gado va koji su mi ukrali rodni grad.« Krenuo sam, ali me niti korak-dva od tržnice zgromi neočekivani prizor. Ulicom je stu pala povorka od pedesetak školaraca u redovima četiri po četiri, po put vojnika u stroju, a bok im je čuvala mrkolika žena, slika i prilika časničkog namjesnika. Četiri školarca iz prvog reda no sili su transparent crveno bijelo-plavog obruba, na kojemu je u sredini velikim slovima pisalo BRITANCI, BUDITE SPREMNI. Brijač iz obližnje brijačnice – crnokos tip natmurena lica – stajao je na pragu svoje radnje i promatrao ih. Obratio sam mu se. »Što radi ta dječurlija?« »Ma to je neka vježba, civilna zaštita, što li? A ono je gospođica Todgers, ona tamo.« To sam mogao i misliti. Znate već kako izgledaju te žilave sjedokose usukane aktivistice, koje vazda stoje na čelu izviđačkih klubova, hostela Kršćanske udruge ženske mladeži i sličnih društava. Ova je na sebi imala sako i suknju pomalo nalik na odoru i odavala je dojam visokoran girane osobe, iako to zapravo nije bila. Znam ja te ptičice. Zalazio sam u Žen ski pričuvni korpus za vrijeme rata – prisjelo mi je. Njoj je ova parada došla kao naru čena. Dok su djeca prolazila, čuo sam je kako viče glasom pravog prav catog časničkog namjesnika: »Monica! Življe malo! Podiži noge!«, a uto sam na kraju kolone ugledao četiri klinca s još jednim crveno-bijelo-plavo obrubljenim tran sparentom na kojemu je u sredini pisalo: MI SMO SPREMNI. A VI? »Što im bi da tjeraju djecu u ovakve parade?« upitao sam brijača. »Bome ne znam. Bit će neka vrsta propagande, što li.« Ja sam, dakako, znao. Akcija u stilu »Neka se klin ci nabruse za rat. A vi ostali, znajte da rat ne možemo izbjeći, stižu bombarderi, si gurno kao što stiže sutrašnji dan. Bjež’te u skloništa i budite kuš!« Istočni dio grada nadlijetala su dva velika crna aviona iz smjera Waltona. »Gospode!« pomislih, »kad počne, neće nas iznenaditi ni koliko pljusak. Već osluškujemo čekajući pra161
sak prve bombe.« A brijač dometne da su djeci, zahvalju jući naporima gos pođice Todgers, već podijelili gas-maske. Krenuo sam u istraživanje grada. Prethodna dva dana proveo sam lu tajući poznatim mjestima, onima koje sam mogao pronaći. I nijednom nisam sreo živu dušu koja bi me prepoznala. Bio sam utvara, pa iako nisam bio nevidljiv, imao sam do jam da jesam. Bilo mi je neobično, neobičnije no što bih vam to znao opisati. Jeste li čitali pripovijetku H. G. Wellsa o čovjeku koji se nalazi na dva mjesta u isti mah – to jest, kod sebe je doma, ali halucinira da je na dnu mora? Hoda po sobi, ali umjesto stolova i stolica vidi lelu javu morsku travu, velike rakove i ho botnice – ganjaju ga. Eto, bilo mi je baš tako. Satima sam lu tao neposto jećim svijetom. Hodajući pločnicima bro jio sam korake i mislio: »Da, ovdje počinje polje toga i toga. Ovu ulicu presijeca živica i prolazi ravno kroz onu kuću. Ova benzinska stanica zapravo je brijest. A ovo je rub obrađenih parcela. Ova je pak ulica (bila je to bijedna uličica s ku ćama u nizu, zvana Cum berledge Road, sjećam se) puteljak kojim smo šetali s Katie Simmons, a s obje strane je rasla lijeska.« Dakako da sam se varao kad je riječ o udaljenostima, ali sam se inače do bro orijentirao. Ne vjerujem da bi itko tko se nije rodio u ovom gradu mogao povjerovati da su te ulice prije ciglih dvadeset godina bile – polja. obrada:boden Činilo se da je cijeli ladanjski kraj zatrpala erupcija vulkana iz predgrađa. Zamalo sve posjede staroga Brewera progutala su stambena naselja u općinskom vlasništvu. Nestala je farma s mlinom; isušili su i nasuli baru za po jenje krava u kojoj sam upecao svoju prvu ribu, a na njezinu su mjestu sagradili kuće, tako da čak nisam mogao pogoditi gdje e točno bila. Sve same kuće, crvene kockice potpuno istih kuća sa živicom od kaline i pošljunčanim prilazom. Iza stambenih naselja u općin skom vlasništvu nije bilo toliko kuća, ali je jeftina stanograd nja već i tamo uzimala maha. Ovdje-ondje, gdje god si je tko mogao kupiti komadić zemlje, nicale su nove kućice, a oko njih improvizirane staze, neizgrađeni tereni s tablama građevinskih poduzeća i komadići preostalih, u korov zaraslih polja istočkanih odbačenim limenkama. S druge strane, starogradsko središte nije se bilo oso bito promijenilo, barem ne kad je riječ o zgradama. Brojne trgovine i dalje su tržile istu robu, premda pod drugim imenom. Lilywhite je još bio trgovina tek stila, ali se činilo da mu ne cvjetaju ruže. Gravittova mesnica sada je prodavala dijelove za 162
radioaparate. Izlog bombonijere tete Wheeler bilo je zazidan. Grimmettov je dućan još prodavao mješovitu robu, ali je bio u vlasništvu neke multinacionalne kompanije. Možete misliti kakvu su moć imale te kompanije kad je edna takva mogla progutati lukavog tvrdicu kakav je Grimmett. Ali koliko ga ja poznajem, a i sudeći prema prvoklasnom kamenu od kojega si je dao sagraditi grobnicu, kladio bih se da je uspio izvući lijepe novce u pravi čas te s deset-petnaest tisuća funta u džepu otperjao u nebo. Jedino je Sarazinova trgovina još bila u istim rukama – onoga Sarazina koji je upropastio mog oca. Bila se uvelike proširila. Otvorili su ispostavu u novom dijelu grada, ali e to sada bila prava robna kuća u ko joj se, osim vrtnih potrepština, prodavalo pokućstvo, lijekovi te sitna i krupna željezna roba. Ta dva dana uglavnom sam proveo lunjajući gradom kao duh, i nije da sam baš stenjao i zveckao lancem, ali sam katkad osjećao da bih i to volio učiniti. Usto sam previše pio. Počeo sam cugati čim sam stigao u Lower Binfield pa mi se činilo da se pubovi nikad ne otvaraju dovoljno rano. Onih pola sata prije otvaranja uvijek sam isplažena jezika čekao taj trenutak. No nisam uvijek bio jednako raspoložen. Katkad mi se činilo da bi mi se živo fućkalo sve da su Lower Binfield sravnili sa zemljom. T ȁ zašto sam došao ako ne da po bjegnem od obitelji? Nema razloga da se ne posvetim onome što oduvijek želim, pa i da odem na pecanje, ako mi se prohtije. U subotu po podne pošao sam u prodavaonicu ribolovnog pribora u High Streetu i ku pio čvrsti štap od bambusovine (kao dječak sam uvijek žudio za takvim šta pom, a bio je malo skuplji od ostalih), udice, povraz i tako dalje. Razveselio sam se vidjevši robu u toj prodavaonici. Sve se mijenja, ali je ribolovni pri bor uvijek isti, jer se riba ne mijenja, dakako. Što više, s prodavačem sam po pričao o pecanju na Temzi i o velikom klenu što ga je prethodne godine bio ulovio neki tip pastom od crnog kruha, meda i kuhanog i samljevenog zečjeg mesa. Čak sam – iako ni njemu ni sebi nisam priznao što smjeram – kupio najdeblji štap za pecanje lososa, a usto i udice broj 5, za slučaj da još ima lososa. Najveći dio nedjelje ujutro proveo sam razmišljajući hoću li ili neću poći na pecanje. U jednom bih trenutku pomislio: »Zašto ne, do vraga?«, a već u sljedećem činilo mi se da je to tek pusti san koji nikad neću pro vesti u djelo. Popodne sam ipak sjeo u auto i odvezao se do Burfordske brane. Pomišljao sam da ću samo baciti oko na Temzu, a sutradan možda, bude li lijepo vrije163
me, uzeti novi štap, obući stari kaput i lagane sive hlače koje sam bio do nio, i provesti cijeli dan na pecanju. Čak tri ili četiri dana, bude li me volja. Odvezao sam se preko Chamforda. U podnožju brežuljka cesta skreće i vodi uz kanal, usporedno s putom za vuču lađa. Izašao sam iz auta i krenuo pješice. A joj! Uz cestu je bila nik la hrpa crvenobijelih bungalova. A što sam drugo mogao očekivati! I činilo mi se i da sve vrvi od automobila. Kad sam došao do rijeke, začuo sam – da, pogodili ste – svirku gramofona. Skrenuo sam i ugledao put za vuču lađa. Dobri Bože! Još jedan udarac! Tlo je bilo crno od naroda. A na mjestu gdje su nekoć bile vo doplavne livade stajale su improvizirane čajane, automati, kiosci za slatkiše i prodavači sladoleda. Kao da sam u Margateu! Dobro znam kako je izgledao put za vuču lađa. Mogli ste kilometrima hodati njime, a da ne sretnete ni žive duše, osim čuvara brane i, s vremena na vrijeme, ponekog splavara koji kaska za konjem. Kad smo kao djeca išli na pecanje, uvijek smo bili sami na tom putu. Ma kako sam mogao misliti da odrasli ljudi ne idu pecati? Duž jedne i druge obale sterao se, koliko oko seže, neprekinuti niz ribiča – jedan na svakih pet metara. Pitao sam se kog su vraga svi nagrnuli na isto mjesto, sve dok mi nije sinulo da je u blizini vjerojatno neki ribički klub, tako nešto. Rijeka je bila zakrčena plovilima – barke na vesla, kanui, motorini – sve puno polu golih mladih budalaša, a svi viču i deru se, usto većina ih ima brodske gramo fone. Plovci onih jadnika koji su pokušavali pecati poskakivali su gore-dolje na valovima od motorina. Krenuo sam dalje. Prljava, uzburkana voda usprkos lijepu vremenu. Nitko nije bio upecao ni jednu jedinu ribicu. Možda to i nisam trebao očekivati, pomislio sam. Tolika gomila ribiča bila bi dovoljna da otjera svu ribu pod ka pom nebeskom. No gledajući plovke koji su poskakivali među čašicama od sladoleda i papirnatim vrećicama, zapitao sam se ima li tu ikakve ribe. Ima li oš ribe u Temzi? Valjda ima. A ipak bih se zak leo da voda u njoj nije ista kao prije. Druge je boje. Vi ćete, naravno, reći da je to samo plod moje mašte, ali ja vam kažem da nije. Znam da je boja sada drukčija. Sjećam se vode u Temzi iz starih dana – bila je zelena i pro zirna do u veliku du binu, a oko trstike su se rojila jata crvenperki. Sada ne vidiš ni tri centimetra u dubinu. Sasvim je smeđa i prljava, na površini pliva tanki sloj ulja iz motornih čamaca, da i ne govorim o opušcima i papirnatim vrećicama. Uskoro sam krenuo natrag. Nisam više mogao podnijeti treštanje gramo164
fona. »Pa da, nedjelja je«, pomislio sam. Možda preko tjedna nije tako loše. Ali znao sam da više nikad neću nogom stu piti na tu obalu. Neka idu kvragu, oni i njihova vražja rijeka. Ići ću pecati gdje me bude volja, ali više nikad na Temzi. Oko mene se gurala gomila svijeta. Hrpe neznanaca uglavnom sve sama mlađarija. Mladići i djevojke, razdragani, u paro vima. Uto pokraj mene prođe gru pica djevo jaka, sve su bile u hlačama širokih nogavica i s bijelim kapicama na glavi, onak vim kak ve nose momci u američkoj mornarici, s ko jekak vim natpisima. Jedna od njih, bit će da joj je bilo sedamnaest go dina, imala je kapu na ko joj je pisalo POLJUBI ME, MOLIM TE. »Ne bih imao ništa protiv toga«, pomislio sam. Najednom, instink tivno sam se okrenuo, ugledao automatsku vagu i stao na nju. Negdje iznutra odjek ne klik – bio je to automat koji vam u isti mah proriče sud binu i kaže koliko imate kila – a zatim iz proreza izađe kartica s porukom pisanom pisaćim stro jem. Iznimno ste nadareni, ali zbog pretjerane skromnosti nikada niste bili na građeni onako kako zaslu žujete. Ljudi kojima ste okruženi nedovoljno cijene vaše sposobnosti. Previše volite biti u sjeni i puštate dru ge da se kite vašim erjem. Osjećajni ste, topli i uvijek vjerni svojim prijateljima. Jako privlačite osobe suprotnog spola. Velikodušnost vam je najveća mana. Budite uporni, daleko ćete dotjerati! Težina: 96 kg, 800 g Znači da sam u posljednja tri dana nabacio dvije kile! Valjda od pijače.
165
IV. Odvezao sam se natrag u hotel, spremio auto u garažu i po pio čaj. Bila je nedjelja pa je valjalo čekati još sat-dva da otvo re bar. Izašao sam na svježi večernji zrak te se laganim korakom zaputio prema crk vi. Upravo sam prelazio preko trga kadli ugledah ženu koja je hodala malo is pred mene. Čim sam je spazio, obuzeo me čudan osjećaj da sam je već negdje vidio. Znate taj osjećaj? Nisam joj, naravno, mogao vidjeti lice, a ovako s leđa nisam mogao zaključiti tko je, ali bio bih se zakleo da je poznajem. Bila je zašla u High Street i skrenula desno u jednu od pokrajnjih uličica, onu u kojoj je nekoć bila radnja strica Ezekiela. Pošao sam za njom – ne znam zašto, možda dijelom iz radoznalosti, a dijelom iz neke vrste predostrožnosti. U prvi čas sam se razveselio pomislivši da je to konačno netko koga sam poznavao u Lower Binfieldu, ali mi u isti mah padne napamet da bi žena mogla biti iz West Bletchleyja. »U tom slučaju moram pripaziti«, po mislio sam, »jer otkrije li tko sam, sva je prilika da će izbrbljati Hildi.« Zato sam hodao za njom na doličnoj udaljenosti, pokušavajući – na temelju izgleda odostraga – pogoditi tko je. No nije bilo ničeg osobitog u tom izgledu. Povisoka, odeblja žena četrdesetih ili pedesetih godina, u prilično otrcanoj crnoj haljini. Nije imala šešir na glavi, kao da je na trenutak skoknula van, a po hodu joj se dalo naslutiti da su joj pete na cipelama potpuno izlizane. Sve u svemu, bila je vrlo zapuštena. Nije bilo ničega na njoj što bih mogao prepoznati, a ipak sam imao nejasan dojam da sam je već negdje vidio. Možda je to bio način na koji se kretala. Uto ona dođe do male papirnice u kojoj uz ostalo prodaju i slatkiše – znate one male dućane koji su uvijek otvoreni nedjeljom? Prodavačica je stajala na pragu i motala se oko stalka za razglednice pred dućanom. Neznanka se zaustavi, vjerojatno da ubije vrijeme u razgovoru s pro166
davačicom. Zaustavio sam se i ja ispred prvog izloga praveći se da me nešto u njemu zainteresiralo. Bio je to dućan s ko jekak vim kućnim potrepštinama, pun uzoraka zidnih tapeta, slavina i sličnih stvari. U tom sam trenutku bio udaljen petnaestak metara od njih dvije. Čuo sam ih kako cvrkuću – bile su se upustile u jedan od onih besmislenih razgovora kakvim se za bavljaju žene kad imau vremena na pretek. »E, da, baš tako. Točno tako. I onda sam mu, velim, rekla: ‘A što si očekivao?’ tako sam, velim, kazala. ‘Nije ti pravo, a?’ Al’ njemu nema smisla dokazivati, to vam je ko da govorite zidu. Strašno!’«, i tako dalje, u nedogled. A meni se činilo da se približavam sve toplijem mjestu, kao što kažu djeca u igri »slijepog miša«. Bilo je očito da je moja nez nanka žena nekog malog trgovca, baš kao i ona druga. Upravo kad sam se zapitao je li to možda ipak neka moja znanica iz Lower Binfielda, ona se okrene i ja joj ugledah više od polovine lica. Za Boga miloga! Pa to je Elsie! Da, Elsie. Nisam se prevario. Elsie! Ova debela vještica! To me toliko šokiralo – pazite, nije me šokiralo što sam vidio Elsie, nego što sam vidio u što se pretvorila – da mi se na tren zamračilo pred očima. Mjedene slavine, čepovi i umivaonici od porculana kao da su se istopili u daljini, tako da ih i jesam i nisam vidio. A na trenutak me spopao grozan strah da bi me mogla prepoznati. No nije me gledala ravno u lice niti ičim pokazala da me poznaje. Trenutak kasnije, okrenula se i izašla. Opet sam krenuo za njom. Opasno! T ȁ mogla je spaziti da je slijedim, a to bi je mo glo navesti da se zapita tko sam, no ja sam je jednostavno morao još jedanput pogledati. Činjenica je da me na neki jezivi način – očaravala. Gle dao sam je i prije, davno prije, no tada sam je gledao posve drugim očima. Bilo mi je grozno, a ipak sam osjetio svojevrsno, goto vo znanstveničko zadovoljstvo promatrajući je odostraga. Koliko dvadeset četiri godine mogu nagrditi ženu! Strašno! Samo dvadeset četiri godine, i djevojka koju sam poznavao, ona curica mliječnobijele puti, cr venih usana i kose boje starog zlata, pretvorila se u ovu krupnu pogrb ljenu matronu koja se gega na izlizanim potpeticama. Obuzelo me istinsko zadovoljstvo što sam muško. Mu škarac se nikad ne poruši na taj način. Ja sam debeo, to je točno. Stas mi je sad drukčiji, ako baš hoćete. Ali barem ima oblik. Elsie čak nije osobito debela, samo – bezoblična je. Užasno se raširila u bokovima, više uopće nema stru ka. Pretvorila se u mekani spužvasti valjak, u nešto po put vreće brašna. 167
Slijedio sam je do bar komad puta, sve do izlaza iz grada i kroz mnoštvo siromaških uličica koje nisam otprije poznavao. Na kraju je došla do veže s dućanom. Po tome kako je ušla bilo je očito da je stigla kući. Zastao sam pred dućanom, samo načas. »G. Cookson, slastice i duhan.« Znači da je Elsie sada gospođa Cookson. Bio je to neugledan du ćančić sličan onome pred koim se malo prije zaustavila, samo mnogo neuredniji. Činilo se da prodaju samo duhan i najjeftinije slastice. Zapitao sam se što bih mogao kupiti na brzinu. Tad sam u izlogu ugledao stalak s jeftinim lulama, pa sam ušao. Valjalo mi je smoći hrabrosti, jer sam znao da ću morati debelo lagati ako me slučajno prepozna. Bila je na trenutak nestala u sobici iza dućana, ali se vratila čim sam kucnuo o tezgu. Stajali smo licem u lice. I ništa se nije do godilo. Nije me pre poznala. Samo me gledala praznim pogledom, onako kako trgovci gledaju kupce – potpuno nezainteresirano. Tada sam je prvi put vidio s lica, i premda sam napola očekivao vidjeti što sam vidio, zgrozio sam se zamalo isto onako kao i u trenutku kad sam je pre poznao. Kad mladu osobu, pa i dijete, pogledate u lice, vjero jatno biste morali biti u stanju pretpostaviti kako će to lice izgledati kad ostari. Najvažniji je oblik kostiju. Ali da mi je u doba kad sam imao dvadeset, a ona dvadeset dvie, bilo palo napamet zapitati se kako će Elsie izgledati u četrdeset sed moj, ni u snu ne bih bio pomislio da će jednog dana izgledati baš ovako. Cijelo joj se lice bilo objesilo, kao da ga je netko povukao prema dolje. Znate li onaj tip zrele žene s licem kao u buldoga? Velika obješena čeljust, nadolje iskrenuti kutovi usana, upale oči, vrećasti podočnjaci. Baš kao u buldoga. A ipak je to bilo isto lice, bio bih ga prepoznao među tisućama drugih. Kosa joj nije bila posve sijeda, bila je neke prljave boje i mno go rjeđa. Gledala je u mene kao da me nikad u životu nije vidjela. Za nju sam bio samo ku pac, neznanac, nezanimljiv debeli muškarac. Čudno je što može učiniti centimetar-dva sala. Pitao sam se jesam li se promijenio više nego ona, ili samo nije očekivala da će me vidjeti, ili je – a to je bilo vjero jatnije od svega – jednostavno zaboravila da postojim. »’Bravečer«, reče bezvoljnim glasom svih prodavača na svijetu. »Želio bih kupiti lulu«, odlučno odvratih. »Lulu od vrisova korijena.« »Lula. Ček’te čas. Znam da su nam tu negdje neke lule. Al’ gdje sam... a, evo! Tu su.« 168
Tad odnekud ispod tezge izvadi kartonsku kutiju punu lula. »S kak vim to strašnim naglaskom govori?« pomislio sam. Ili mi se možda samo činilo da e strašan, jer su se moja mjerila promijenila? Ali ne, nekoć je bila tako »izuzetna«, sve su djevojke u Lilywhiteu bile »izuzetne«, a usto je bila učlanjena u župnikov čitalački kružok. Kunem se da u to doba nikad nije ispuštala glas »h«. Čudno kako se te žene zapuste nakon udaje. Prebirao sam po lulama hineći da ih ocjenju jem. Na kraju rekoh da bih želio jednu s vrškom od jantara. »Od jantara? Ne znam imamo li takvih...«, reče, okrene se prema stražnjoj so bici i vikne: »George!« Dakle i onaj drugi se zove George. Začu se neko mumljanje. »George! Dis stavio onu drugu kutiju s lulama?« Pojavi se George – malen, nabit tip u košulji, bez prsluka, ćelave glave i gustih riđih brkova. Micao je čeljustima kao da nešto preživa. Bilo je očito da smo ga prekinuli usred večere. Tad obo je stadoše prekapati po stvarima tražeći drugu kutiju s lulama. Trebalo im je pet minuta da je pronađu među staklenkama s bombonima. Nevjerojatno koliko se dran gulija zna nakupiti u tim neurednim dućančićima ko jih cijeli inventar ne vrijedi više od pedeset funta. Gledao sam Elsie dok je čeprkala po drangulijama i mrmljala si nešto u bradu. Jeste li primijetili kako se kreće stara, pogrbljena žena dok nešto traži, kako pritom vuče noge? Nema smisla opisivati što sam osjećao. No bila je to neka smrtna, očajna hladnoća. Nećete moći zamisliti taj osjećaj ako ga niste sami iskusili. Sve što vam mogu reći jest: ako vam je prije dvadesetak godina bilo stalo do neke djevojke, pođite pogledati kako sada izgleda. Tada ćete možda shvatiti kako sam se ja osjećao. No zapravo sam najviše razmišljao o tome kako događaji u životu znaju krenuti tokom drukčijim od onoga koji smo očekivali. A kako nam je bilo divno zajedno, Elsie i meni! Kakve lipanjske noći pod kestenovima! Tko bi mislio da to neće ostaviti traga u nama? Da će doći dan kad među nama neće biti baš nikakvih osjećaja? Stajali smo, ovdje ja, tamo ona, tijela nam je dijelio možda metar prostora, a bili smo jedno drugom toliko strani kao da se nikad nismo sreli. Ona mene čak nije prepoznala! A da sam joj kazao tko sam, zacijelo me se ne bi bila sjetila. A da me se i sjetila, što bi oćutjela? Baš ništa. Vjero jatno ni ljutnju zbog toga što sam je ostavio. Kao da se nikad ništa nije dogodilo. 169
A opet, tko je mogao pretpostaviti da će Elsie tako završiti? Istina, i u doba kad smo se viđali, činilo se da je jed na od onih djevo jaka ko jima je suđeno krenuti lošim putem. Znam da je prije mene posto jao barem jedan muškarac, a kladio bih se da je bilo i dru gih između mene i ovog drugog Georgea. Ne bi me iznenadilo da ih je bilo desetak sve u svemu. Nema dvojbe da sam se prema njoj loše ponio, mnogo me puta pek la savjest zbog toga. »Završit će na ulici«, znao sam pomisliti, »ili će pak gurnuti glavu u plinsku pećnicu.« A katkad sam si govorio da sam bio običan gad, ali sam onda opet razmišljao ovako: »Da to nisam bio ja, bio bi netko dru gi, vrlo vjero jatno.« Tako to ide, sve se događa zbrda-zdola, bez ikakva smisla. Koliko žena završi na ulici? A još ih se više uto pi u sumornoj svakodnevnici. Elsie nije krenula lošim putem, ali nije ni do brim. Završila je kao i mnoge druge... kao debela stara žena, koja životari u tom zapuštenom dućančiću s onim svo jim riđo brkim Georgeom. Vjero jatno ima hrpu djece. Gospođa Cook son. U životu poštovana, u smrti oplakana. A posluži li je sreća, možda umre prije no što bankrotira. Na kraju su našli kutiju s lulama. Naravno da u njoj nije bilo onih s vrškom od jantara. »Bi’će da zasad nemamo tak vih lula, gos’n. S jantarom. Al’ imamo lijepe od slonove kosti.« »Ja bih želio lulu s jantarom«, rekoh. »A vi’te kol’ko ih ima. Dajte, pogle’te ovu. Za pol krune.« Dohvatio sam ponuđenu lulu. Prsti su nam se dotak nuli. Ništa nisam osjetio, baš ništa. Tijelo se ne sjeća. Vjero jatno mislite da sam ku pio tu lulu, tek tako, u ime starih vremena, da ubacim pola kru ne u Elsien džep. E, nisam. Što će mi? Ne pušim lulu, samo sam tražio izliku da uđem u dućan. Prevrtao sam je u ruci i spustio je na tezgu. »Svejedno, neću je uzeti«, rekoh. »Dajte mi cigarete. Malu ku tiju Player sa.« Morao sam kupiti barem nešto kad sam ih već izgnjavio. George Dru gi, ili možda Treći ili Četvrti dohvati kutiju Playersa. Još je žvakao, još je micao brkovima. Vidio sam da se duri – ta digao sam ga od večere, a nizašto. Ali činilo mi se da bi bilo glu po potratiti pola krune. Pokupio sam se, i to je bio zadnji put što sam vidio Elsie. Vratio sam se u hotel i večerao. Zatim sam izašao s neo dređenom mišlju 170
da ću poći u kino, ako radi, ali sam završio u jed nom od velikih bučnih pubova u novom dijelu grada. Tamo sam nabasao na dva tipa iz Stafford shirea, trgovačke putnike za tvornicu željezne robe, pa smo uz pikado i Guinness razgovarali o poslu. Obo jica su do kraja večeri bili toliko nacvrckani da sam ih morao strpati u tak si i odvesti kući, a i meni se mutilo u glavi. Su tradan sam se pro budio mamurniji nego ikada u životu.
171
V. Ipak, morao sam poći vidjeti jezero kod Binfildske palače. Toga sam se jutra doista loše osjećao. Činjenica je da sam, od trenutka kad sam stu pio nogom u Lower Binfield, najveći dio vremena provodio u piću, od otvaranja do zatvaranja pubova. A sve zato što – tek sam sada shvatio – nisam imao drugog posla. Zasad se cijelo moje putovanje svodi na tri dana uz čašicu. Kao i prethodnog jutra odvukao sam se do prozora i promatrao kako se ulicom, u svim smjerovima, kreću polucilindri i kape školaraca. Moji nepriatelji, pomislio sam. Pobjednička vojska koja je uništila grad, a ruševine prekrila opušcima i papirnatim vrećicama. Pitao sam se zašto se toliko uzrujavam. Sigurno ćete pomisliti da je to bilo zato što ne volim vidjeti kako stanovništvo na ovom planetu biva sve brojnije, a selo se pretvara u grad. Pomislit ćete da me zato zgromilo vidjeti kako se Lower Binfield prometnuo u veliki industrijski grad. No to uopće nije točno. Nemam ja ništa protiv toga da se gradovi razvijaju, ali ne volim kad se šire poput mrlje na stolnjaku. Znam da ljudi moraju negdje živjeti i da, ne izraste li tvornica na jed nom mjestu, izrast će na drugom. A kad je riječ o »slikovitosti«, o nazoviseoskom stilu, o oplati od hrastovine, o kositrenim tanjurima, bakrenim grijalicama i sličnim glupostima – od toga mi se povraća. U staro doba bili smo i ovakvi i onakvi, ali nismo bili »slikoviti«. Majci bi se besmislenim činili »antikni« uresi kojima je Wendy bila nakitila kuću. Nije voljela stolove sa sklopivim stranicama, govorila je da se »sapliće« o njih. A kositar nije htjela imati u kući. »Odvratna prljava starudija«, tako je nazivala kositrene tanjure. Pa ipak, što god vi rek li, ipak smo u to vrijeme imali nešto čega više nema, ne što čega valjda ne može ni biti u supermodernom mlječnjaku u kojemu trešti 172
radio. A ja sam došao tražiti to nešto, ali nisam ništa našao. Pa ipak sam još napola vjerovao da hoću – vjerovao sam i jutros, dok još nisam bio namjestio zu balo i dok mi je želudac vapio za aspirinom i šalicom čaja. Sve to navelo me na razmišljanje o jezeru kod Bin fildske palače. Vidjevši što su učinili od grada, po bo jao sam se za jezero – možda ni njega više nema? A možda je još tamo, tko zna? Grad su zatrpali crvenom opekom, naša kuća je puna Wendynih kerefeka, Temzu zagađu ju motornim uljem i pa pirnatim vrećicama, ali jezero je možda još na starom mjestu, možda još po njemu plivaju velike crne ribe. Možda je još skriveno u šumi, možda još nitko nije otkrio da postoji. Vrlo moguće. Šuma je bila gusta na tom mjestu, puna trnja i trulog šiblja (bukve su ustu pile mjesto hrašću pa je grmlje bilo gušće) – ukratko, tko bi poželio probijati se kroz taj gustiš? Ne bi bilo čudno da je jezero još tamo. Događaju se i veća čuda. Krenuo sam tek kasnije popodne. Bilo je, valjda, četiri i pol kad sam izvukao auto iz garaže i izašao na cestu za Upper Binfield. Od po lovine brežuljka nagore bilo je sve manje kuća, a malo dalje počinje bukvik. Na mjestu gdje se cesta račva skrenuo sam desno; kanio sam napraviti krug i vratiti se na cestu za Binfildsku palaču. No zaustavio sam se da po gledam gustu šumu kroz koju sam se vozio. Bukve su bile iste kao prije. Potpuno iste! Parkirao sam auto na travi uz cestu, pod stjenovitu strminu, izašao i nastavio pješice. Ništa se nije promijenilo! Ista tišina, iste debele naslage šuštavog lišća što se nakuplja iz godine u godinu, a kao da nikad ne trune. Ni žive duše osim nevidljivih ptičica navrh stabala. Bilo je teško vjero vati da samo pet kilometara dalje leži veliki bučni grad. Zaputio sam se kroz šumu prema Biniildskoj palači. Maglovito sam se sjećao pojedinih staza. I, gle! Isto uleknuće u kamenu iz kojega je Crna ruka gađala iz praćke, a Sid Lovegrove pripovijedao kako se prave djeca onog dana kad sam upecao prvu ribu, prije go tovo četrdeset godina! Budući da je šuma bivala sve rjeđa, ugledao sam drugu stranu ceste i zid Palače. Nije više bilo trule drvene ograde, naravno, umjesto nje podigli su visoki zid od opeke, sa željeznim šiljcima na vrhu – onakvim kakve biste očekivali vidjeti oko ludare. Neko vrijeme sam razmišljao kako ću ući, a onda mi je sinulo da bi bilo dovoljno reći da mi je žena luda pa tražim gdje bih je mogao smjestiti. Tada bi me spremno odveli u obilazak imanja. U novom odijelu, vjerojatno sam odavao dojam do brostojećeg čovjeka koji si to može 173
priuštiti. Tek kad sam pronašao ulaz, zapitao sam se je li jezero još u krugu imanja. Imanje je nekoć zauzimalo pedesetak ju tara, a perivoj lječilišta ne može ih brojiti više od pet ili deset, pomislio sam. Nisu valjda željeli imati jezero pa da im se luđaci utapaju u njemu. Kućica u kojoj je nekad stanovao stari Hodges bila je ista kao i prije; nov je bio žuti zid od opeke i velika željezna kapia. Prema onome što sam ugledao kad sam povirio unutra, ne bih bio mogao prepoznati to mjesto. Pošljunčani puteljci, gredice s cvijećem i nekoliko likova koji su besciljno lutali uokolo – izgubljene duše, pomislio sam. Krenuo sam nadesno. Znao sam da jezero – veliko jezero, ono u kojemu sam nekad pecao - leži nekoliko stotina metara iza palače. Nakon stotinjak metara našao sam se na uglu lječilišne zgrade. Znači daje jezero izvan perivoja. Stabla su, činilo mi se, bila mnogo tanja. Začuo sam dječje glasove. I gle! Jezero! Zastao sam na tren pitajući se što se promijenilo. Tad sam shvatio o čemu e riječ – posjekli su sva okolna stabla. Jezero je bilo posve golo, bilo je sasvim druk čije, zapravo neo bično nalik na Okruglo jezero u Kensingtonskim vrtovima. Posvuda uz rub jezera igrali su se klinci, puštali barčice i brčkali rukama po vodi, dok su drugi, mnogo stariji, plovili u malim kanuima na ručni pogon. S lijeve strane, gdje je nekoć među trstikom trunulo staro spremište za čamce, sad je stajao paviljon i kiosk s bombonima, a na velikoj bijeloj ta bli je pisalo: KLUB MLADIH BRODOMODELARA UPPER BINFIELDA. Pogledao sam udesno. Kuće, sve same kuće. Kao da sam u predgrađu! A šume koje su rasle onkraj jezera, tako guste da su nalikovale na trop sku prašumu, bile su posječene do korijena. Samo je još oko kuća bilo gajeva. I sve su kuće bile nacifrane u nazovitudorskom stilu, poput onih koje sam vidio prvi dan na vrhu brežuljka Chamford, samo još »ljepše«. Kak va sam budala bio misleći da su te šume ostale nedirnute! Sad vidim da ih više nema, da je ostala još samo šumica od – možda – šest jutara, kroz koju sam pukim slučaem prošao dolazeći ovamo. Upper Binfield, koji je u stara doba bio tek ime, razvio se u grad srednje veličine. Zapravo u udaljeno predgrađe Lower Binfielda. Odšetao sam do ruba jezera. Djeca su se prskala i dizala silnu galamu. Bilo ih je posvuda. A voda – kao da je mrtva. Nikakve ribe u njoj. Jedan je čovjek stajao i promatrao djecu – stariji tip ćelave glave s nekoliko sijedih ču peraka, s cvikerima i licem pocrnjelim od sunca. Nekako je čudno izgle174
dao. Na sebi je imao kratke hlače, sandale i razdrljenu košulju, ali me najviše osupnuo njegov pogled. Plave oči, veoma plave, kao da su mu po igravale is pod cvikera. Očito jedan od onih nedoraslih staraca - vječno dijete. Tak vi su odreda zak leti vegetarijanci ili pak imaju veze s izviđačima – u svakom slu čaju obožavaju prirodu i čisti zrak. Gledao me kao da želi nešto reći. »Sad ima mnogo više ljudi u Upper Binfieldu«, rekoh. On mi namigne. »Mnogo više ljudi! Dragi gospodine, mi ne želimo da se Up per Binfield toliko širi. Drukčiji smo, posebni, i po nosimo se time, znate. Mala smo zaednica, samo mi i nitko drugi. Uljezima pristup zabranjen – hi-hi!« »Mislio sam reći da ima više lju di nego prije rata«, dobacih. »Ovdje sam proveo djetinjstvo.« »Aaa! Shvaćam. Prije rata... tad ja nisam bio ovdje. Ali Upper Binfield vam je poseban, nije to obično naselje. To je svijet za sebe, i samo je naš. Projektirao ga je mladi arhitekt Edward Watkin, sigurno ste čuli za njega. Mi živimo u prirodi. I nemamo nikakve veze s donjim gradom«, mah nuo je rukom prema Lower Binfieldu, »s tim vražjim crnim tvornicama, hi-hi.« Smijuckao se do brodušno, lice mu se pritom trzalo kao u zeca. I začas mi sam od sebe stane pripovijedati o naselju u Up per Binfieldu, o mladom arhitektu Edwardu Watkinu, koji jako voli tudorsku arhitek turu, a pravi je majstor kad treba pronaći originalne grede iz elizabetinskog doba – kupuje ih na starim farmama za smiješne novce. »Vrlo zanimljiv mladić, duša i srce nudističkih okupljanja«, doda. I nekoliko puta ponovi da su oni ovdje u Upper Binfieldu sasvim druk čiji od onih dolje u Lower Binfieldu, da im je cilj uljepšavati selo, a ne nagrđivati ga (baš je tako kazao), te da u Upper Binfieldu nema pubova. »Naveliko se govori o perivojskim gradovima. A mi Up per Binfield zovemo Pošumljeni grad, hi-hi! Grad u prirodi!« Pritom mahne rukom prema onome što još bijaše ostalo od šume. »Okruženi smo djevičanskom šumom. Djeca nam odrastaju u prirodnoj ljepoti. Mi smo, zna se, obrazovani ljudi, gotovo svi. Biste li vjerovali da su tri četvrtine onih koji ovdje žive – vegetarijanci? Mjesni mesari gledaju nas prijekim okom, hi-hi! A ovdje žive ugledni ljudi. Gospođica Helena Thurloe, spisateljica – za nju ste, dakako, čuli. I profesor Woad, voditelj psihijatrijskih istraživanja. Roman tična duša! Odluta u šumu pa ga nema satima, a njegovi ga traže, oso bito u vrijeme objeda. On 175
kaže da se šeće među vilama. Vjeru jete li vi u vile? Ja sam, priznajem... hihi... malčice skeptičan. Ali fotografije su mu vrlo uvjerljive.« Počeo sam se pitati nije li možda po bjegao iz Binfildske palače. No nije, imao je soli u glavi, na svoj način. Znam ja tak ve tipove. Vegetarijanstvo, ednostavan život, poezija, lju bav prema prirodi, a prije doručka valjanje po rosi. Upoznao sam nekoliko takvih u Ealingu, davno. Tad me odvede u razgled imanja. Kuće, sve same kuće, i to kakve! Znate one u nazovitudorskom stilu, s krovićima u cik-cak i potpornim gredama koje ništa ne podupiru, pa one japanske vrtove s bazenčićima za ptičice, sa crvenim patuljcima od gip sa kakve prodaju u cvjećarnicama? I sad zamislite da u njima stanuje sva sila vegetarijanaca, lovaca na vile i vilenjake, pobornika zdravog života s godišnjim prihodom od 1000 funta. Čak su i pločnici oko tih kuća čudni. Nije mi bilo do daljnjeg razgledavanja. Neke su kuće bile takve da sam požalio što nemam ručnu bombu u džepu. Pokušao sam ga ohladiti upitav ši ga zar stanovnicima ne smeta što žive tako blizu ludnice, ali to nije imalo bogzna kakvog učinka. Na kraju sam zastao i rekao: »Ovdje je bilo još jedno jezero, pokraj ovog velikog. Vjero jatno nije daleko.« »Još jedno? Ne, sigurno ne. Mislim da nikad nije bilo drugog jezera.« »Možda su ga isušili«, rekoh. »Bilo je jako duboko. Ako jesu, ostala je velika jama.« Tad prvi put vidjeh da mu je neugodno. Počeše se po nosu. »E, pa... morate shvatiti da je život ovdje... na neki način... prilično primitivan. Jednostavan, razumijete vi mene? Nama to bolje od govara. Ali život ovako daleko od grada ima svojih nedostataka, naravno. Pojedina higijenska rješenja nisu baš zadovoljavajuća. Mislim da smetlar dolazi samo jedanput na mjesec.« »Hoćete reći da su jezero pretvorili u smetlište?« »Čujte, posto ji nešto što bismo mogli nazvati...«, izbjegavao je riječ smetlište. »Moramo negdje odlagati limenke i te stvari, razumijete. Eno tamo, iza onog šumarka.« Pošli smo do tamo. Bili su ostavili nekoliko stabala da sakriju jamu. I, da, ugledao sam je! Ru petina na mjestu gdje je bilo moje jezero. Isušili su ga, do bili veliku jamu, nešto poput golema bunara dubokog desetak metara. Već e bila dopola puna limenki. 176
Stajao sam i buljio u limenke. »Šteta što su ga isušili«, rekoh. »U jezeru je bilo velike ribe.« »Ribe? Prvi put ču jem! Pa normalno da ne možemo imati baru među kućama. Komarci, znate. Ali to je bilo prije nego što sam ja došao.« »Vjero jatno su te kuće izgradili prije puno godina?« »O, da... deset-petnaest, mislim.« »Poznavao sam ovo mjesto prije rata«, rekoh. »Tada je sve bilo prekriveno šumom. Nije bilo kuća, samo Binfildska palača. Ali ostao je isti onaj šu marak preko puta. Prošao sam kroz njega na putu ovamo.« »Ah, da, ona tamo šumica. To je za nas svetinja. Raj za mlade. Od lučili smo da nećemo ništa graditi na tom mjestu. Priroda, razu mijete vi mene!« Tad mi do baci vragolast pogled, kao da mi odaje kak vu tajnu. »Mi to zovemo Dolina tintilinića.« Dolina tintilinića. Pustio sam jadnika na miru, vratio se do auta i odvezao se natrag u Lower Binfield. Dolina tintilinića! A napunili su mi jezero limenkama. Bog ih ubio! Recite što hoćete – recite da je to glu po, djetinjasto, bilo što – no zar vam se katkad ne povraća kad vidite što rade od Engleske? Svi ti bazenčići za ptice, patuljci od gipsa, tintilinići i limenke na mjestu gdje je nekad bila bukova šuma. Kažete da sam sentimentalan? Nedruštven? Da mi stabla ne bi smjela biti draža nego ljudi? A ja kažem: ovisi kak va stabla, kakvi ljudi. Ali što da radimo s ovakvima? Možemo samo poželjeti da odu dođavola. »Jedno je sigurno«, razmišljao sam vozeći se nizbrdo, »goto vo je s tom mojom zamisli o vraćanju u prošlost. Čemu se vraćati na mjesta iz djetinjstva kad ona više ne postoje? Zar radi malo svježeg zraka? Ali nema svježeg zraka! Smetlište na ko jemu živimo seže do stratosfere.« Uza sve to, nisam se osobito zabrinjavao. »Na kraju krajeva«, pomislio sam, »ostala su mi još tri dana. Uživat ću u miru i tišini i prestat ću se živcirati zbog onoga što su učinili od Lower Binfielda. A što se tiče moje nakane da odem na pecanje – ne dolazi u obzir. Pecanje, ma nemoj! U mo jim godinama! Hilda je zbilja imala pravo.« Spremio sam auto u garažu i krenuo prema predvorju. Bilo je šest sati. Netko je bio uključio radio da čuje vijesti. Prekoračio sam prag predvorja na vrijeme da ulovim zadnje riječi jednog SOS-a. I priznajem da sam se lecnuo. Jer te su riječi bile: 177
»... da mu je su pruga, Hilda Bowling, ozbiljno bolesna.« Svileni glas nastavi: »Još jedan po ziv. Neka se javi Percival Chute, posljednji put viđen u...«, ali nisam čekao kraj poru ke. Produžio sam svo jim putem. A poslije, dok sam razmišljao o ono me što sam čuo, bio sam silno ponosan što nisam ni okom trepnuo kad sam čuo te riječi s radija. Čak nisam us porio korak, jer bih time bio svima dao na znanje da sam ja taj George Bowling čija je žena Hilda Bowling ozbiljno bolesna. U predvorju je bila su pruga vlasnika hotela; znala je da se zovem George Bowling, u svakom slučaju imala je to ime u knjizi gostiju. Osim nje nije bilo nikoga, samo dva tipa koji nisu imali pojma tko sam. No sačuvao sam hladnu glavu. Ničim se nisam odao. Jednostavno – produžio sam prema netom otvorenom baru i naručio pintu piva, kao i obično. Valjalo mi je do bro razmisliti o onome što sam čuo. Nakon što sam po pio pola pinte, počeo sam naslućivati o čemu je riječ. Kao prvo, Hilda nije bolesna, ni ozbiljno niti ikako drukčije. To sam dobro znao. Pucala je od zdrav lja kad sam krenuo na put, a nije bilo doba godine pa da ima gripe i drugih boleština. Znači, pretvara se. Zašto? To je, očito, još jedna njezina smicalica. Bilo mi je jasno što se do godilo. Dočula je – ne znam kako, ali to vam je Hilda – da zapravo nisam u Birminghamu, pa me na ovaj način pokušava domamiti natrag. Ne može podnijeti pomisao da bih mogao biti s nekom drugom. Jer uzima zdravo za gotovo da sam s drugom, naravno. Ne može zamisliti da bi moglo biti i drugih razloga. I, naravno, pretpostavlja da ću dojuriti kući čim čujem da je bolesna. »E, grdno si se prevarila, draga moja!« pomislio sam i ispio pivo. »Nisam a od jučer.« Sjetio sam se prijašnjih njezinih lukavština, i kako je bila spremna prevrnuti nebo i zemlju ne bi li me ulovila na djelu. Kad bi posumnjala u neko od mojih putovanja, znala je nabaviti red vožnje mjesnih vlakova, a usto i auto-kartu, tek toliko da provjeri govorim li istinu. A jednom me slijedila sve do Colchestera, dočekala me u hotelu Temperance i digla dreku na mene. Taj put je, na žalost, slučajno imala pravo – to jest, nije imala pravo, ali je situacija bila takva da se činilo kako su joj sumnje opravdane. Nakon još jedne pinte stvari mi više nisu izgledale tako crne. Narav no, kad se vratim kući, izbit će svađa, ali izbila bi i bez ovo ga. A pred sobom sam imao još dobra tri dana. Zanimljivo, sad kad se ispostavilo da više ne postoji ono što sam bio došao tražiti u Lower Binfieldu, pomisao na kratki 178
odmor bila mi je to primamljivija. Biti daleko od kuće – sjajno! Mir, savršeni mir daleko od milih i dragih, kaže pjesma. I odjed nom sam odlučio da ću si naći žensku, bude li me volja. Pravo joj budi, toj mo joj Hildi, što joj padaju na pamet tako prljave misli. A osim toga, kad me već to liko sumnjiči, neka ima i zašto, jel’ tako? Dok je druga pinta činila svo je, Hildina me poruka počela sve više zabavljati. Nisam na nju nasjeo, ali je ipak bila genijalno smišljena. Ma kako ju je samo uspjela progurati na radio? Ja ne bih znao otkud početi. Treba li imati liječničku potvrdu, ili samo poslati tekst i ime na radio? Bio sam prilično siguran da je to Wheeleričino maslo. Njezin stil, rekao bih. No, ipak, kak va svinjarija! Na što li su sve spremne te žene! Katkad ne možeš a da im se ne počneš diviti.
179
VI. Poslije doručka zaputio sam se prema tržnici. Bio je divan dan, svjež i tih, sav u blijedožutoj svjetlosti, kao da se kupa u bijelom vinu. Svjež miris ju tra miješao se s mirisom moje cigare. No iz daljine je do piralo nekak vo zvrndanje, a časak kasnije na nebu se po javi eskadrila velikih crnih bučnih bombardera. Podigao sam pogled. Imao sam do jam da su mi tik iznad glave. Trenutak kasnije začuh drugi zvuk. Da ste se u taj čas zatek li na mome mjestu, bili biste svjedočili zanimljivoj po javi: onome što, vjeru jem, nazivaju uvjetnim reflek som. Jer začuo sam, ni manje ni više – a nisam se prevario – fijuk bombe. Tak vo što nisam bio čuo punih dvadeset godina, a ipak mi nitko nije morao reći od čega je. Ne razmišljajući, učinio sam pravu stvar. Bacio sam se na zemlju. Ipak, drago mi je što me niste vidjeli. Nisam baš zadržao dosto janstvo. Ležao sam na pločniku spljošten po put štakora koji se provlači ispod vrata. Nitko drugi nije bio ni upola toliko brz. Reagirao sam tako munjevito da sam, u onih pola sekunde dok je bomba padala, čak imao vremena sa strahom pomisliti da sam se prevario, da sam napravio budalu od sebe -nizašto. Ali u sljedećem trenutku... mila majko! BUM! TRAS! Urnebesni tresak. Kao da je nastupio sudnji dan, a zatim bubnjava kao da e netko sasuo tonu ugljena na limenu ploču. Opeka je letjela na sve strane. Imao sam dojam da sam se stopio s pločnikom. »Počelo je«, pomislio sam. »Znao sam da Hitler neće čekati. Poslao nam je bombardere, a da nas nije upozorio.« A evo i jedne zanimljivosti: uza sav zaglušni tresak od kojega sam se sle dio, imao sam vremena pomisliti kako ima nečeg velebnog u eksploziji te 180
škokalibarskog pro jek tila. A kakav je to zvuk, zapravo? Teško je reći, jer ono što ču jete miješa se s onim od čega strepite. Pred očima vam je uglavnom metal koji se rasprskava u tisu ću komada. Velike plahte rasprsnutog metala. No neobično je ono što pritom osjetite: imate dojam da vas je tko nesmiljeno ugurao u zbilju. Slično kao kad vas bude izlijevaju ći vam vodu na glavu. Prasak rasprsnutog metala naglo vas trgne iz sna. I to je strašno, jer je zaozbiljno. Uslijedili su jauci i zapomaganje, a usto i škripa naglog kočenja. Druga bomba, ona koju sam očekivao, nije pala. Oprezno sam podigao glavu. Ljudi su trčali sa svih strana, vrišteći. Jedan je auto dijagonalno klizio po cesti. Začuo sam ženski krik. »Nijemci! Nijemci!« Sa svoje desne strane kroz maglu sam ugledao muško lice, okruglo i bijelo, nalik na zgužvanu papirnatu vrećicu – gleda me i pita drhtavim glasom: »Što je to bilo? Što se dogodilo? Što to rade?« »Počelo je«, rekoh. »To je bila bomba. Lezite!« Ali druge bombe nije bilo. Nakon otprilike petnaest sekunda opet sam podigao glavu. Neki su još jurcali uokolo, drugi su pak stajali kao uko pani. Odnekud iza kuća dizao se golem oblak prašine kroz koji je sukljao stup crnog dima. Tad sam ugledao neobičan prizor. Niza strmi dio High Streeta, s druge strane tržnice, galopiralo je krdo svinja – more svinjskih gubica. Časak kasnije shvatio sam o čemu je riječ. Nisu to bile svinje nego djeca s gas-maskama. Zacijelo su bježala u kakav podrum, jer su im bili rekli da se sklone u slučaju zračnog napada. Čak sam na kraju te go mile ugledao svinju veću od ostalih – vjerojatno gospođicu Todgers. Ali kažem vam da su na trenutak izgledali baš kao krdo svinja. Ustao sam i krenuo poprijeko tržnicom. Ljudi su se već bili primirili; oveća grupica kretala je prema mjestu na koje je bila pala bomba. O, da, imate pravo – nije to bio njemački avion! Nije počeo rat. Tek – nesretni slučaj. Zračne vježbe, avioni su letjeli nad gradom, no sili su bombe, a netko je zabunom dotak nuo polugu. Vjerujem da su ga poslije dobro naribali. Nakon što je upravitelj pošte nazvao London da pita je li to počeo rat te do bio odgovor da nije, svima je bilo jasno da je riječ o nesretnom slučaju. No u kratkom djeliću vremena, između jedne i pet minuta, nekoliko tisuća ljudi čvrsto je vjerovalo da smo stu pili u rat. Dobro je što to nije dulje potrajalo. Još petnaest minuta i bili bismo linčovali prvog domaćeg špiju na. 181
Krenuo sam za gomilom. Bomba je bila pala u pokrajnju uličicu, onu u ko joj je nekoć bio dućan strica Ezekiela, ni pedeset metara od njega. Kad sam zakrenuo za ugao, začuo sam uzvike: »Uuu!« – u ko jima je bilo svo jevrsnog straho poštovanja, mješavine užasa i divljenja. U tu ulicu sam, na sreću, došao nekoliko minuta prije no što su do jurila kola hitne pomoći i vatrogasci, pa sam sve lijepo vidio, iako se na mjestu nesreće već bilo okupilo pedesetak ljudi. Na prvi pogled činilo se da je s neba pala kiša opeka i povrća. Posvuda je bilo listova ku pusa. Bomba je raznijela prodavaonicu voća i povrća, krov kuće s njezine desne strane bio se dopola urušio, zapalile su se krovne grede, sve susjedne kuće bile su manje-više oštećene, a stakla na pro zorima polupana. No svi pogledi su bili uprti u kuću s lijeve strane. Granični zid između nje i prodavaonice voća i povrća bio je tako uredno odvaljen kao da ga je tko nožem odrezao. Najneobičnije od svega je bilo što su sobe na katu ostale netak nute. Kao da gledate kuću lutaka: u spavaćoj sobi komode, sjedalice, izblijedjele zidne tapete, nepospremljen krevet, a pod njim noćna posuda – sve je stajalo na svome mjestu, osim što više nije bilo zida. No najviše su bile po gođene prostorije u prizemlju. Sve u njima ležalo je u strahovitom neredu – zdrobljena opeka, komadi ožbukanog zida, noge od sto lica, dijelovi lakiranog kuhinjskog ormara, poderani stolnjak, hrpa polupanih tanjura i veliki komadi sudopera. Usporedo s curkom marmelade iz staklenke koja se bila otkotrljala na pod slijevao se potočić krvi. A iz hrpe razbijenih tanju ra virila je noga. Samo jedna, još u nogavici, s crnom cipelom gu menih po plata. To je, dakle, mamilo one uzdahe, ono »uuu« i »aaa« okupljene svjetine. Promatrao sam taj prizor i dobro ga upamtio. Krv se bila počela miješati s marmeladom. Kad su stigli vatrogasci, krenuo sam natrag u hotel spakirati prtljagu. »Svršeno je s tim mojim Lower Binfieldom«, pomislio sam. »Vraćam se kući.« Ali zapravo nisam tako brzo digao sidro. Takvi smo mi ljudi. Kad se dogodi nesreća, sjatimo se na kup pa satima rasprav ljamo o njoj. Vjeru jem da se toga dana nitko nije pretrgao od posla u starome dijelu Lower Bin fielda. Svi su bili zabavljeni razgovorom o bombi, o tome kako je grunula i na što su pomislili kad su začuli prasak. Pipničarka iz hotela George govorila je da je protrnula od straha, da više nikad neće moći mimo spavati, jer »nikad ne znaš kad će opet grunuti«. A jedna je žena bila toliko poskočila kad je čula 182
eksploziju da si je pregrizla jezik. Pokazalo se da su ljudi s našeg kraja grada mislili da su nas napali Nijemci, dok su oni s dru gog kraja bili uvjereni kako se eksplozija dogodila u tvornici čarapa. Nedugo zatim (to sam doznao iz novina) poslali su neko piskaralo iz Ministarstva obrane neka pro cijeni štetu, pa e na temelju spomenute procjene sastavljeno izvješće s konstatacijom da je učinak bombe bio »razočaravajući«. Poginule su samo tri osobe: prodavač voća i povrća (zvao se Perrott) i stari bračni par iz susjedne kuće. Žena nije bila potpuno smrskana, a muža su identificirali po cipelama, ali nisu našli ništa od Perrotta, čak ni puce s hlača da mu nad njim održe posmrtno slovo. Popodne sam platio račun i sve objesio o klin. Nije mi bilo ostalo više od tri funte. Ti pokrajinski nazovirustični hoteli dobro znaju kako operu šati gosta, a ja sam, osim na piće i ostale sitnice, dobrano rasipao no vac. Novi štap i ostale ribičke potrepštine ostavio sam u hotelskoj sobi. Nek im bude, to meni više ne treba. Ulupao sam pišljivu fun tu u lekciju koju sam dobio. Naučila me pameti. A glasila je: pecanje nije za debele četrdesetpetogodišnjake; nemoj to više raditi, to je bio samo san, nema ti više pecanja s ovu stranu groba. Zanimljivo je ko jim se redoslijedom dojmovi talože u svijesti. Jer, što sam uistinu oćutio u trenutku kad je eksplo dirala bomba? Nasmrt sam se prestrašio, a kad sam ugledao razrušenu kuću i onu staračku nogu, osjetio sam ono bolesno uzbuđenje, gotovo ugodu, kakva nas obuzme pri pogledu na nesreću. Odvratno, naravno. Dovoljno da mi ogadi takozvano plandovanje. No tada me se to nije osobito dojmilo. Ali kad sam napustio predgrađe Lower Binfielda i skrenuo prema istoku, opet sam se svega sjetio. Znate već kako to biva kad sjedite sami u autu. Živice što promiču uz cestu i jednolično brujanje moto ra kao da vam počnu preusmjeravati i bistriti misli. Katkad imate isti osjećaj dok se vozite vlakom. Kao da počnete sagledavati stvari s drukčijeg, pravilnijeg očišta. Tako sam i a odjednom shvatio da su sve moje dotadašnje mutne pretpostav ke i sumnje bile utemeljene. Eto, bio sam došao u Lower Binfield pitajući se što me tamo čeka, je li pametno što sam se vratio, mo žemo li se uopće vratiti u negdašnji život ili nam se valja zauvijek oprostiti od njega. I dobio sam odgovor. Negdašnji život zauvijek je nestao, a tragati za njim puko je gubljenje vremena. Nema povratka u Lower Binfield, ne možemo Jonu vratiti u utro bu kita. A to sam već unaprijed znao, ali ne očekujem da slijedite ova moja zamršena razmišljanja. Smiješno je što sam se uopće vraćao. Sve ove silne go dine Lower 183
Binfield je drijemao negdje u mom primozgu, po put mirne luke u koju ću se moći vratiti kad god poželim, a kad sam konačno stupio na njegovo tlo, ustanovio sam da više ne posto ji. Bacio sam granatu na vlastiti san, a RAF je, da ne bude pogreške, dovršio posao sa dvjesto kilograma TNT-a. Kažu da će rat izbiti 1941. I bit će sva sila smrskanog posuđa i malih kuća rascijepljenih, rasporenih po put kartonske ambalaže, i rasut će se utro ba ovlaštenog knjigovođe po glasoviru kupljenom na dugoročni kredit. Ali zar itko misli da je to važno? Reći ću vam čemu me po učio boravak u Lower Binfieldu. Evo čemu: Sve će se to do goditi. Sve što ste potisnuli u podsvijest, sve čega se užasavate, sve što držite tek košmarnim snom ili mislite da se događa samo u drugim zemljama – bombe, redovi za hranu, gumeni pendreci, bodljikava žica, košulje u boji, parole, goleme face na transparentima, strojnice što vrebaju s prozora spavaće sobe – sve će se to dogoditi. Znam da hoće, to jest znao sam dok sam se vozio natrag. Od toga ne možemo po bjeći. Borite se ako hoćete ili okrenite glavu i pravite se da niste ništa vidjeli ili pak dograbite francuski ključ i odjurite na ulicu, pridružite se ekipi za razbijanje gu bica. No znajte da izlaza nema. To se jednostavno mora dogoditi. Stisnuo sam gas i stara je krntija počela đipati po brežuljcima, a krave, brijestovi i žitna polja promicali su pored nje sve dok se motor nije zamalo pregrijao. Osjećao sam se gotovo isto kao onog siječanjskog dana kad sam hodao Strandom, onog dana kada sam dobio novo zubalo. Bilo mi je kao da me je tko obdario proročanskim moćima. Činilo mi se da vidim cijelu Englesku i sve ljude u njoj, i sve što će se svima dogoditi. Dakako, čak je i tada bilo trenutaka kad su me obuzimale sumnje. Svijet je veoma velik, to vam postane jasno dok se vozite autom, i to je nekako utješno. Ta pomislite na go leme udaljenosti koje morate prijeći vozeći se s kraja na kraj samo jedne en gleske grofovije. Kao da se vozite s jedne na drugu stranu Sibira! Pa sva ona polja i bukove šume i seoske kuće i crkve i sela i dućančići, župni dvori i patke koje se gegaju po općinskoj livadi! Nije li to prevelika zemlja da bismo je uzmogli mijenjati? »Suđeno joj je da ostane manje-više ista«, po mislio sam. U tom trenutku sam bio dospio do prvih predgrađa Londona, pa Uxbridge Roadom nastavio prema Southallu. Kilometri i kilometri ružnih kuća i ljudi koji tavore u njima. Otužni životi! A u daljini, dokle oko seže, London – ulice, trgovi, mračne uličice, najamne zgrade, pubovi, prčvarnice za prodaju pržene ribe, kinematografi, sve to bez kraja i konca, i osam milijuna lju di koji 184
žive svoj mali privatni život i ne žele da im ga itko mijenja. Nema te bombe koja bi to mogla zbrisati sa zemlje. Pa onda sav onaj metež i gungula! I sva ona lju bomorno čuvana privatnost! John Smith kladi se na ishod no gometne utak mice, Bill Williams razmjenju je masne viceve s brijačem, gospođa Jones ide kući noseći pivo za večeru. Osam milijuna tak vih! Valjda će im nekako uspjeti – padale bombe ili ne – saču vati način života na koji su se tako lijepo navik li? Puste sanje! Puke iluzije! Nije važno koliko ih ima – svi su u istom sosu. Dolaze teška vremena, a s njima i pravolinijaši. Ne znam što će biti poslije toga, to me baš i ne zanima. Samo znam da vam se valja oprostiti od svega do čega vam je barem malko stalo, jer sve pro pada, sve tone u kaljužu praćeno neprestanim štek tanjem strojnica.
185
VII. Nadomak West Bletchleyja, odjednom mi se promijenilo raspoloženje. Odjednom mi je sinulo – a na to dotad nisam pomišljao – da bi Hilda ipak mogla biti bolesna. E, vidite, i to je bilo pod utjecajem oko liša. U Lower Binfieldu sam bio apsolutno siguran da nije bolesna, da se samo pretvara ne bi li me do vuk la kući. Ne znam zašto, no tada mi se činilo da je tako. Ali dok sam prilazio West Bletchleyju i u trenutku kad me crvena opeka naselja Hesperides opasala po put zatvorskog zida – jer naselje je baš po put zatvora – opet su me saletjele stare misli. Obuzeo me osjećaj tipičan za po nedjeljak ujutro, kad sve izgleda sumorno i neizbježno. Shvatio sam koliko je pogrešna bila ona moja zamisao na koju sam utukao posljednjih pet dana – kidnuti od kuće u Lower Binfield i pokušati oživjeti prošlost, a zatim u autu, na putu natrag, upustiti se u stupidna, proročanska razmišljanja o budućnosti. Budućnost! Kakve veze ima budućnost s ljudima kao što smo vi i ja? Rintati – to je naša budućnost. A kad je riječ o Hildi, ona će razmišljati o cijeni maslaca i kad budu padale bombe. I odjednom sam shvatio kakva sam budala bio kad sam pomislio da glumata. Naravno da onaj SOS nije bio izmišljen! Kao da bi Hilda imala toliko mašte! Nije to bila gluma nego prava, živa istina. Ne vuče me za nos, zbilja e bolesna. Trista mu jada! Možda leži negdje u groznim bolovima, a možda e već mrtva, tko zna! Sledio sam se, digla mi se kosa na glavi od te pomisli. Ušao sam u Ellesmere Road sa sedamdeset na sat pa – umjesto da odvezem auto u čuvanu garažu, što obično činim – ostavio sam krntiju pred kućom i izletio van. »Znači da vam je Hilda ipak draga«, ka žete vi. Ne znam što mislite pod ri186
ečju draga. Je li vama drago vlastito lice? Ne bih rekao, ali ne možete zamisliti sebe bez te face. Ona je dio vas. Eto, tako ja osjećam prema Hildi. Kad sve klapa, ne mogu je živu vidjeti, ali sam se naježio kad sam po mislio da je možda umrla ili da leži u bolovima. Petljao sam oko ključa i brave i na kraju otvorio vrata. Zapahnuo me poznati smrad starih kišnih kabanica. »Hilda!« viknuo sam. »Hilda!« Nije bilo odgovora. Još sam nekoliko puta dreknuo: »Hilda! Hilda!«, ali ništa! Potpuna tišina, posvemašnji muk. Oblio me hladan znoj. Možda su je već odvezli u bolnicu, možda ću gore, u praznoj kući, nabasati na nju mrtvu? Počeo sam se žurno uspinjati uza stu be, no u taj čas iz sobe izađu oboje klinaca, i on i ona u pidžami, i stanu svatko na svo ju stranu odmorišta. Bilo e osam ili devet navečer – u svakom slučaju, upravo se počelo mračiti. Loma se bila navalila na stubišnu ogradu. »Ej, tata! Tata! Zašto si se danas vratio, tata? Mama je rekla da ćeš doći tek u petak.« »A gdje je mama?« upitah. »Izašla je. Otišla je van s gospođom Wheeler. A zašto si se vratio danas, tata?« »Znači da mama nije bila bolesna?« »Nije. Tko ti je to rekao? Tata! A jesi bio u Birminghamu?« »Jesam. Sad brzo natrag u krevet. Prehladit ćete se.« »Ali, tata, što si nam donio?« »Donio?« »Pa darove iz Birminghama.« »Vidjet ćete ih sutra ujutro«, rekoh. »Ali, tata! Zašto ne sada?« »Zato jer ne. A sad – crta. Natrag u krevet prije nego do bijete batina.« Znači da ipak nije bila bolesna. Da se ipak pretvarala. Pravo da vam kažem, nisam znao da 1’ bih se veselio ili plakao. Otrčao sam dolje do ulaznih vrata jer ih nisam bio zatvorio. Kad tamo, na vrtnom pu teljku, eto ti Hilde, žive i zdrave. Promatrao sam je dok mi je prilazila obasjana posljednjom večernjom svjetlošću. Čudno, prije nepune tri minute bio sam izvan sebe od straha, znoio sam se na pomisao da je možda umrla. A eto, nije, izgledala je kao i obič187
no. Ista ona Hilda mršavih ramena i zabrinuta lica, kao da me podsjeća na račune za plin i nepodmirenu školarinu, na smrad kišnih kabanica i na po sao u ponedjeljak ujutro – na sve one neizbježne činjenice od kojih se sastoji život – vječne istine, kako bi kazao stari Porteous. Vidio sam da nije baš najbolje raspoložena. Dobacila mi je kratki pogled, kao i obično kad joj je nešto na pameti, pogled kakav bi vam možda dobacila kak va okretna životinjica, lasica na primjer. No nije se iznenadila što me vidi. »O, već si se vratio, a?« reče. Bilo je očito da sam se vratio, zato joj nisam od govorio. Nije me ni pokušala polju biti. »Nisam ti ništa pripremila za večeru«, spremno nastavi. Takva vam je Hilda. Čim stupite nogom u kuću, priopćit će vam kakvu otužnu vijest. »Nisam te očekivala. Možeš jesti kruha i sira – ali... mislim da nema sira.« Ušao sam za njom u stan, u vonj kabanica. Krenuli smo u dnevnu sobu. Zatvorio sam vrata i upalio svjetlo. Bio sam naumio govoriti prvi i znao sam da će biti bolje budem li zvučao energično od samoga početka. »Daj reci, koji ti je vrag bio da me onako vučeš za nos?« Upravo je bila odložila tašku na vrh radija, i na trenutak me promatrala istinski začuđenim pogledom. »Da te vučem za nos? Kako to misliš?« »Pa mislim na onu SOS poruku!« »Kakvu poruku? O čemu govoriš, George?« »Nemoj mi reći da je nisi dala na radio. SOS poruku da si jako bolesna?« »Naravno da nisam! Zašto bih? Nisam bila bolesna. Što bi mi to trebalo?« Počeo sam joj tumačiti, ali sam, gotovo i prije nego sam počeo, shvatio što se dogodilo. Nesporazum. Bio sam čuo samo nekoliko riječi na kraju poruke, a očito posto ji i neka druga Hilda Bowling. U telefonskom imeniku vjerojatno ima na desetke Hilda Bowling. Glupa, idiotska pogreška kak ve se uvijek događaju. Hilda nije pokazala ni trunak maštovitosti koju sam joj pri pisivao. Najvažnije u toj priči bilo je onih pet minuta dok sam mislio da je možda mrtva i shvatio da mi je ipak stalo do nje. No sad je s tim gotovo, završena priča. Promatrala me dok sam govorio. Po očima sam joj vidio da će biti vraga. A onda me počela ispitivati glasom koji ja zovem »lakokalibarski«, a koji nije, kao što možda mislite, ni ljutit ni zajedljiv, nego smiren i nekako oprezan. 188
»I čuo si taj SOS u hotelu, u Birminghamu?« »Jesam. Sinoć. U emisiji En gleska danas.« »A kada si krenuo natrag iz Birminghama?« »Jutros, naravno.« (Bio sam smislio ratni plan za slučaj da se bu dem morao lažima izvlačiti iz nevolje. A plan je glasio: krenuo natrag u deset, ru čao u Coventryju, po pio čaj u Bedfordu – sve sam bio lijepo posložio.) »Znači, sinoć si čuo da sam ozbiljno bo lesna, a tek jutros krenuo natrag?« »Ma kad ti kažem da nisam povjerovao! Pa to sam ti već rekao, zar nisam? Mislio sam da je to samo još jedna tvo ja psina. Što mogu, dođavola, baš je tako zvučalo.« »Onda me čudi da si se uopće vratio!« reče Hilda tako kiselim glasom da sam znao kako to neće biti kraj priče. Zatim nastavi mirnijim to nom: »I jutros si, kažeš, krenuo natrag?« »Jesam. U deset. Ručao sam u Coventryju...« »A što onda kažeš na ovo?« drekne Hilda pa otvori tašku, izvuče iz nje komad papira i tutne mi ga pod nos kao da mi daje krivotvoreni ček ili nešto slično. Bilo mi je kao da me tko mlatnuo batinom po glavi. To sam si mogao misliti! Na kraju me ipak ulovila. Usto ima dokaz, dosje cijelog slučaja. A ja ni ne znam kakav je to papir, samo da je neka vrsta dokaza o nevjeri! Odmah mi e palo perje. Prije samo minutu-dvije ja sam njoj prigovarao, pravio se da se ljutim jer me dovukla iz Birminghama bez ikakvog razlo ga, a sad najednom ona prebacuje lopticu u moje dvorište. Ne morate mi reći kako sam izgledao u tom trenutku. Znam i sam. Na licu mi je pisalo da sam kriv, i to velikim slovima – sve znam. A nisam bio kriv! No to je stvar navike. Naučio sam se nemati pravo. Ni za sto funta ne bih bio mogao sakriti kriv nju u glasu kojim sam joj odgovorio: »Ma što to govoriš? Kakav ti je to papir?« »Pročitaj pa ćeš vidjeti.« Uzeo sam ga u ruke. Učinilo mi se da je to pismo iz nekog odvjetničkog ureda, a opazio sam da je poslano s iste adrese, to jest iz ulice u kojoj se nalazi hotel Rowbottom. Štovana gospođo, glede vaše pismene poruke od 18. o. mj., predmnijevamo da je došlo do pogreške. Hotel Rowbottom je zatvoren prije dvije godine i preuređen za uredske potrebe. K nama nije dolazio nitko tko bi odgovarao 189
opisu va šeg su pru ga. Mo guće je... Nisam čitao dalje. U hipu sam sve shvatio. Previše sam se junačio i upao u vlastitu zamku. Ostao mi je još blijedi tračak nade: mo žda je Saunders za boravio poslati ono moje pismo s adresom Rowbottoma, u tom slučaju bih se mogao izvući iz škripca. No Hilda i tu moju nadu sasiječe u korijenu. »Eto, George, vidiš što piše u pismu. Istog dana kad si otputovao, ja sam napisala pisamce hotelu Rowbottom - ništa strašno, samo kratku poruku – da ih pitam jesi li stigao. I vidiš što su mi odgovorili! Taj tvoj Rowbottom uopće ne postoji! A istog dana, baš istog dana, dobila sam i tvoje pismo u kojemu kažeš da si odsjeo u Rowbottomu. Ma, ti si nagovorio nekoga da ti ga odnese na poštu! To je bio taj tvoj posao u Birminghamu!« »Ali, čuj Hilda! Pomiješala si lončiće. Uopće nije tako kako misliš. Ne razumiješ što ti govorim.« »O, da, George, razumijem ja, razumijem. Savršeno dobro.« »Ali, gle, Hilda...« Uzalud, naravno. U lijepu me je klopku uhvatila. Ni u oči je nisam mogao pogledati. Okrenuo sam se i prišao vratima. »Moram staviti auto u garažu«, rekoh. »A ne, George! Nećeš se tako lako izvući. Ostat ćeš ovdje i slušati što ti imam reći.« »Ali, dođavola! Moram upaliti stražnja svjetla, shvaćaš? Već kasnim. Nećeš valjda da nam opale kaznu?« To ju je smirilo – pustila me da odem. Izašao sam i upalio svjetla, a kad sam se vratio, još je stajala u sobi, slika i prilika Suđenice, sa dva pisma, moim i odvjetničkim, na stolu pred sobom. Bio sam se malo osmjelio pa sam pokušao ponovno: »Slušaj, Hilda. Sve si krivo shvatila. Daj da ti objasnim.« »Znam ja, George, da bi ti mogao objasniti ko ješta. Pitanje je hoću li ti ja vjerovati.« »Ali krivo zaključuješ! U svakom slu čaju, što ti je bilo da pišeš hotelu?« »Gospođa Wheeler je to smislila. A sad se pokazalo se da je to bila odlična ideja.« »A tako! Gospođa Wheeler, je li? I ti toj vještici pričaš o stvarima koje se tiču samo nas dvoje? To ti ne smeta, a?« »Nisam ja njoj trebala ništa govoriti. Sama je nanjušila što si smislio za 190
ovaj tjedan. Kaže da je imala takav osjećaj. I eto, nije po griješila. Zna ona kakav si ti. Imala je isto tak vog muža.« »Ali, Hilda...« Pogledao sam je u lice. Bila je nekako ublijedjela, kao svaki put kad umisli da sam bio s nekom ženskom. E, da barem jesam! A joj, što me sad čeka! Znate već kako to ide. Tjed ni i tjedni odvratnih prigovora, durenja i zajedljivih primjed bi kad već pomislite da je sklopljen mir. Pa onda... svi obroci kasne, a djeca pitaju što je. No najviše me rastu žila činjenica da je Hilda toliko uskogrudna, toliko isklju čiva da nije u stanju shvatiti pravi razlog mog odlaska u Lower Binfield. To me najviše pogodilo. Sve i da provedem tjedan dana obrazlažući zašto sam otišao u Lower Binfield, ne bi me razumjela. A tko bi to razumio, od svih koji žive ovdje u Ellesmere Roadu? Pa ja ni sebe ne razumijem! Imam dojam da sam po čeo zaboravljati zašto sam otišao u Lower Binfield. Jesam li uopće bio tamo? Učinilo mi se da taj izlet, u ovakvim okolnostima, počinje gubiti svaki smisao. Ništa nije stvarno u Ellesmere Roadu, samo računi za plin, školarina, kuhani kupus i posao u ponedjeljak. Pokušao sam još jednom: »Ali, gle, Hilda! Znam na što misliš. No zbilja nemaš pravo. Kunem ti se da griješiš.« »O, ne, George. Ako ja griješim, što su tebi trebale sve te laži?« Jasno da se nisam mogao izvući. Počeo sam se šetkati po sobi. Širio se oštar vonj starih kabanica. Zašto sam pobjegao onako kako sam pobjegao? Zašto sam se uopće gnjavio s prošlošću i budućnošću kad sam shvatio da nije važna ni ta prošlost, a ni budućnost? Kakve god razloge sam imao za to, sad sam ih se jedva sjećao. Nekadašnji život u Lower Binfieldu, rat i poraće, Hitler, Staljin, bombe, strojnice, redovi za hranu, gumeni pendreci – sve mi se to gu bilo iz svijesti, sve iščezavalo. Nije ostalo ništa, samo ova odvratna svađa i smrad starih kabanica. Posljednji pokušaj: »Hilda! Poslušaj me samo minuticu. Pazi, ti ne znaš gdje sam bio ovaj tjedan, jel’ tako da ne znaš?« »Ne znam gdje si bio, al’ znam što si radio. To mi je sasvim dovoljno.« »Ali, kvragu...« Uzalud! Uvrtjela si je u glavu da sam kriv i sad će mi početi čitati bukvi191
cu, govoriti što misli o meni. To pak može po trajati satima. A zatim slijede nove nevolje, jer će se početi pitati odak le mi novac za to putovanje i ustanoviti da sam joj zatajio cijelih sedamnaest fun ta. Shvatio sam da nema razloga zašto svađa ne bi potrajala do tri ujutro. Uzalud bi bilo i dalje izigravati nevinašce. Želio sam se samo izvući na najbezbolniji mogući način. I zato sam u glavi premetao tri mogućnosti, a to je sljedeće: A. Kazati joj što sam zapravo radio, pa je nekako navesti da mi vjeru je. B. Poslužiti se starim trikom: amnezija. C. Pustiti je neka misli da sam bio s nekom žen skom, i platiti ceh. Ali, kvragu! Znao sam koja će me mogućnost do pasti.
192
SVE ĆE SE TO DOGODITI U Hrvatskoj i u susjedstvu ovdje prvi put objavljen u prijevodu, roman Predah možemo promatrati kao svojevrsnu prijelomnu toč ku u opusu Georgea Onvella. Iako, razumljivo, ne uživa onakav status poput njegovih najvažnijih djela, 1984. i Životinjske farme, roman Predah ih na više načina najavljuje, a ujedno predstavlja i poveznicu s prethodnim Orwellovim djelima, među kojima su najpoznatija Nitko i ništa u Parizu i Londonu te Kataloniji u čast. Predah je napisan između rujna 1938. i ožujka 1939. godine u tadašnjem Francuskom Maroku, uglavnom u Marakešu, gdje se Orwell oporavljao od zdravstvenih tegoba koje su ga iscrpljivale sve otkada ga je u svibnju 1937. godine ranio fašistički snajperist tijekom Španjolskoga građanskog rata. Španjolska iskustva opisao je u knjizi Kataloniji u čast, objavljenoj u travnju 1938. godine, reprezentativnom d(i)jelu svoga autobiografskoga, nonfiction opusa, a nekoliko mjeseci potom Orwell počinje rad na romanu Predah, koji sadržava auto biografske elemente, ali u određenim ključnim motivima ujedno nagovješćuje njegova najslavnija fikcijska djela, Životinjsku farmu, objavljenu 1945. godine, i 1984., objavljenu 1949. godine. Predah je, ukratko, roman o odrastanju, nostalgiji za mladošću, su očavanju sa starenjem i gubitku juvenilnih ideala u predvečerje Velikog rata. Početak je, očekivano, idiličan. Prizori provincijalnog života iz vizure žustrog mladca Georgea Bowlinga, tradicionalnih, skromnih, ali zadovoljavajućih obiteljskih odnosa, ribolova, mladenačkih nepodopština i prvih ljubavi nedvojbeno potječu iz autorovih osobnih iskustava, a ležernošću i toplinom opisa suštinski se ne razlikuju od srodnih arkadijskih pasaža iz ponekih romana popularnih čeških pisaca 20. stoljeća, s iznimkom možda ovakvih re193
trospektivnih pomišljanja o prošlim vremenima: Što je to bilo? Pa nisu se bojali budućnosti. A nije da im je život bio ljepši nego danas. Zapravo je bio teži. Općenito uzevši, radili su napornije, živjeli su u lošijim uvjetima i umirali u većim mukama. (...) Pa ipak, što su to ljudi imali u to doba? Osjećaj si gurnosti, čak i onda kad nisu bili sigurni. Točnije, osjećaj kontinuiteta. Svi su znali da moraju umrijeti, a neki su, retpostavljam, naslućivali da će bankrotirati, ali nisu nali da se može promijeniti poredak stvari. Ma što se do godilo, sve će se i dalje odvijati po starome. Prvo izdanje, 1939. Naravno, svemu lijepom brzo dođe kraj, dakako i »kontinuitetu«, pa roman poprima sve gorče prizvuke, a onaj mladi i nado budni George Bowling, taj Orwellov alter ego (dijele čak i osobno ime), brzo se »preobražava« u sredovječnoga, debeljuškastoga i rezigniranoga »čo vjeka bez svojstava«, »stranca« koji osjeća »mučninu« zbog »bačenosti u svijet«; dakle u plošnu, »običniju«, manje in telektualnu inačicu Kafkinog Gregora ili Josefa, Camusovog Mersaulta, Musilovog Ulricha, Sartreovog Roquentina, Krležinog Latinovicza ili nekog od antijunaka Becketto vih slojevitih proza. Iako u Orwella nema onoga pravog egzisten cijalizma koji smo skloni povezati s nekima od spomenutih naslova, autora i likova, Predah upravo jest roman o egzistenciji, odnosno o gubitku njezinih vrijed nosti, pa i njezinog smisla. Ono što otromboljeni i životnom ru tinom uspavani George Bowling želi jest bijeg, ma kako kratak bio, bijeg iz eg zistencije koja to nije u egzistenciju koja to jest. Odnosno, kakva je bila. Stoga i poduzima potajno putovanje u zavičaj, riskirajući da ga su pruga optuži za preljub, iako mu preljub nije ni na kraj pameti, ali ne pada mu na pamet ni to da supru zi oda svoju želju da se još jednom okupa u onom jezercu (iz) djetinjstva, jer – kako bi ona to mogla razumjeti? Naime, kako kaže: Dakle, Hilda i ja smo se vjenčali, i to je od samoga početka bio pravi fijasko. »A zašto ste je oženili?« pitate vi mene. »A za što ste vi oženili svoju?« pitam ja vas. Eto, dogodilo se. Ne znam hoćete li mi vjerovati kad vam kažem da sam se u prve dvije-tri godine ozbiljno bavio mišlju da je ubijem. Naravno da to u zbilji nikad ne bih učinio, riječ je tek o svojevrsnoj tlapnji kojom se ponekad zanosimo. 194
Imao je dak le Orwell, očito, i humorističku notu, iako – jetku... Spomenuti izlet u »izgubljeni zavičaj« neminovno se pretvara u fijasko, a na obzorju ustajalog života po javlju ju se znatno crnji oblaci koji će označiti konačni »kraj nevinosti«. Naravno, riječ je o ratu. Ali, podsjetimo da je roman objavljen u lipnju 1939. godine, nekoliko mjeseci prije izbijanja Drugoga svjetskog rata i godinu dana prije početka »Bitke za Britaniju«, to jest prvih njemačkih zračnih napada na Otok; ipak, u an tologijskom prizoru (i jedinstvenoj anticipaciji svoga kasnije toliko slavljenog vizionarstva), Orwell već vidi sljedeće: Niza strmi dio High Streeta, s dru ge strane tržnice, galo piralo je krdo svinja – more svinj skih gubica. Časak kasnije shvatio sam o čemu e riječ. Nisu to bile svinje nego djeca s gasma skama. Zacijelo su bježala u kakav podrum, er su im bili rekli da se sklone u slučaju zračnog napada. Čak sam na kra ju te gomile ugledao svinju veću od ostalih - vjerojatno gospođicu Tod gers. Ali kažem vam da su na trenutak izgledali baš kao krdo svinja. Ipak, duboka tragičnost romana Predah nije samo konkretne, po jedinačne, nego opće, uniGeorge Orwell za »predaha« verzalne prirode. Ne radi se samo o tragediji ciele jedne (Orwellove) generacije koja djetinju sreću gubi u odrastanju, poslu, braku i ratu; radi se, izgleda i na žalost, o povijesti koja se ponavlja mnogim generacijama. Da nema vremen skih i lokacijskih markera, mogli bismo ovaj roman čitati i kao izraz tragedije one generacije prije Prvoga svjetskog rata, ali i naših sud bina, toliko promijenjenih ratnim paklom devedesetih godina. Ne vjerujem u slučajnosti, pa zacijelo nije slučajno ni to što, upravo kada ovo pišem, na televiziji slušam jednoga našeg političara kako o agresiji 1991. godine govori: »Ukrali su nam snove.« Ali posto ji još jedan pro blem, problem koji famozni prorok Orwell sveednako anticipira u ovom svom romanu iz 1939. godine. Nije to više pro blem ratova koji su prošli, nego onih koji će doći. I bit će perfidniji od prethodnih. 195
Kamo god smo krenuli, krećemo nizbrdo. U grob, u kloaku – tko zna? A ne mo žemo se suočiti s time ako ne znamo kako se postaviti. Iščililo je nešto iz nas u ovih poslijeratnih dvadeset godina. Neka vrsta vitalnosti koju smo iscrili do kraja. Sva ova jurnjava! Vječna jagma za šakom novčića. Neprekid na buka autobusa, bomba, radija, telefona. Živci su nam ogoljeli, iscurila nam e srž iz kostiju. (...) Evo čemu: Sve će se to dogoditi. Sve što ste potisnuli u odsvijest, sve čega se uža savate, sve što držite tek košmarnim snom ili mislite da se do gađa samo u drugim zemljama – bombe, redovi za hranu, gumeni endreci, bod ljikava žica, košulje u boji, parole, goleme face na transparentima, strojnice što vrebaju s prozora spavaće sobe – sve će se to dogoditi. Znam da hoće, to jest znao sam dok sam se vozio natrag. Od toga ne možemo objeći. Borite se ako hoćete ili okrenite glavu i pravite se da niste ništa vidjeli ili pak dograbite francuski ključ i odjurite na ulicu, pridružite se ekipi a razbijanje gubica. No znajte da izla za nema. To se jednostavno mora do goditi. Lako je napisati pogovor kada mu ne morate osmisliti zaključak. Napisao ga je George Orwell, i upravo ste ga pročitali. Pročitajte i cijeli roman, nećete zažaliti. Zažalit ćete zbog onoga što nam najavljuje, ali sve će se to – ionako – dogoditi.
Denis Peričić
196
O PREVODITELJICI MIA PERVAN rođena je u Du brovniku, diplomirala engleski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1966. gdje je 2000. g. magistrirala. Od 1967. do 2000. predavala je en gleski jezik i književnost u Školi za strane jezike, Varšavska, a od 2002. u svojstvu višeg predavača, predaje književno prevođenje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Član je Društva hrvatskih književ nih prevodilaca i Hrvatske udruge profesora engleskog jezika. Prevodi s engleskog i francuskog jezika. Godine 2006. dobila godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod proze za roman More irskog pisca Johna Banvillea. Važniji prijevodi: Thomas Hardy, Pod zelenim stablom; Igor Stravinski i Ro bert Craft, Memoari i razgovori; Ross Macdonald, Čovjek pod zemljom; Antoine de Saint-Exupery, Mali princ, Saul Bellow, Planet gospodina Sammlera; Terry Eagleton, Književna teorija; Kenneth Grahame, Vjetar u vrbama; I. B. Singer, Ništarija; Lawrence Durrell, Baltazar, Francis Toye, Rossini; G. Flaubert, Gospođa Bovary; Sonia W. Bićanić, Dvije linije života; Sam Shepard, Krstarenje rajem; Peter Mathiessen, Snježni leopard; John Banville, More; P. Auster, Sunset Park; M. Enard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima.
197
George Orwell PREDAH Prijevod MIA PERVAN Lek tura ZORA RADIĆ Korek tura DENIS PERIČIĆ Korice IGOR HOFBAUER Oblikovanje NEMRESH VJEROWAT Grafička pri prema EOP JIMMY, Kc Tisak MANKO GRAF, Zaprešić Izdavač ŠARENI DUĆAN Za izdavača ŠAŠA HUSNJAK Urednik KRUNOSLAV JAJETIĆ Ko privnica, veljača 2015. Ivana Generalića 3,48000 Ko privnica www.sareni-ducan.hr • e-mail:
[email protected] tel. 048/222-828, 625-387 • fax: 048/210-133
198
Zabilješke 1 GPU – sovjetska tajna policija (Op. prev.) 2 Vicky je skraćeni oblik engleskog imena Victoria. (Op. prev.) 3 Nekonformisti (Nonconformists) – u Engleskoj i Walesu naziv za sve protestante otpadnike od anglikanske crkve (baptisti, kongregacionalci, prezbiterijanci, metodisti, unitarijci, kve keri i si.). (Op. prev.) 4 Mafeking – britanski izgovor za južnoafrički grad Mahikeng koji su 1900. g., osvojili Britanci u Burskom ratu. (Op. prev.) 5 W. E. Gladstone (1809. – .1898.) – britanski premijer za vladavine kraljice Viktorije. (Op. prev.) 6 Joseph Chamberlain (1836. – 1914.) – predsjednik Trgovačke komore u Gladstoneovoj vladi. (Op. prev.) 7 Park Lane – elitna londonska četvrt i ulica u kojoj su smješteni najskuplji hoteli. (Op. prev.) 8 Dio kuće (u Indiji i Iranu) u kojem su izdvojene žene koje pripadaju porodici. (Op. prev.) 9 William Palmer (1824. -1856.) – liječnik-ubojica, javno pogubljen vješanjem. (Op. prev.). 10 Marie Manning (1821. – 1849.) – ubojica, javno pogubljena vješanjem zajedno sa su prugom. (Op. prev.) 11 Thomas Wolsey (1473. – 1530.) – kardinal u Rimokatoličkoj Crkvi, snažna politička figura i desna ruka Henrika VIII. (Op. prev.) 12 Stihovi iz ode Nagovještaji besmrtnosti engleskog pjesnika Williama Wordswortha u prijevodu Luke Paljetka (iz Antologije pjesništva engleskog romantizma, izd. Konzor, Zagreb, 1996.). 13 Londončanin koji govori specifični dijalekt zvan cockney. (Op. prev.) 14 Ispuštanje glasa h uobičajena je po java u govoru slabije obrazovanih Britanaca, oso bito onih koji govore cockney. (Op. prev.)
199
15 Stihovi iz domoljubnih pjesama Wiliama Ernesta Henleyja ( Pro Rege Nostro) i Jamesa Thomsona ( Rule, Britannia!). 16 The Woman Thou Gavest Me, roman Halla Cainea (Op. prev.)
200
201
Sadržaj PREDAH PRVI DIO
3 5
I. II. III. IV.
6 11 17 21
DRUGI DIO
29
I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X.
30 36 47 55 66 72 75 90 101 108
TREĆI DIO
117
I. II. III.
118 132 140
ČETVRTI DIO
143
I. II. III. IV. V. VI. VII.
144 151 160 166 172 180 186
Pogovor
193 202
