Pranjić, Krunoslav (1983) Stil i Stilistika, U_ Uvod u književnost, Zagreb, Str. 253-302

Izdavač

Grafički zavod Hrvatske OOUR Izdavačka djelatnost

Zdenko Škreb/Ante Stamać

Zag reb, Frankopanska 26

Za izdavača

Uvod u književnost

Vladimir Stokalo

Teorija, metodologija

Design

Zoran

Pavlović

Tehnički

urednik

3.

prerađeno

izdanje

Rudolf Spanjol

Lektor

Ljerka Depolo Korektori

Ljerka Depolo Drenka Simić Popovski

Tisak l u~ez Grafički zavod Hrvatske 1983.

GrafiČki zavod Hrvatske 1183.

252

Skreb-Stamać/Uvod u književnost

Stil i stilistika

pojmovima usmena i pučka književnost i njihovim nazwuna, »Umjetnost riječi«, 1973, br. 3 i br. 4. Informativnijega pregleda dotične problematike čitalac nigdje drugdje neće naći, ali ga je· nužno upozoriti na to da članak kritički čita. Mnoštvo koncepcija i mnoštvo naziva u svijetu i u nas varira od krajnje vulgarizacije do stručne uvjerljivosti, na što autorica :Q.ije upozoravala. Radove predstavnika tzv. neofoikloristike odnosno nosioce komunikacijske i performancijske koncepcije navodimo prema kriteriju spoznatljivosti i utjecajnosti na neke naše proučavate lje: Dan Ben-Amos, Toward a Definition of Folklore in Context, »Iournal of American Folklore« 84, No 331, Austin, 1971; Isti, The Concepts of Genre in Folklore, »Folk Narrative Research« (zbornik) Helsinki, 1976; Alan Dundes, Texture, Text and Context, »Southern Folklore Quarterly<<, 1964; u ediciji FFC -koju su pokrenuli Kaarle Krohn i Antti Aame i koju smo u tekstu spominjali, objavio je Dundes godine 1964. The Morphology of North American Folktales; Kiril! Vasil'jevič čistov, Specifika fol' klora v svete teorii informacii, »Tipologičesk.ie issledovanija po fol'kloru« (zbornik), Moskva, 1975; Isti, Poetika slavjanskovo fol'klornovo teksta. Kommunikativnyj aspekt, u zborniku »Isto-. rija, kul'tura, etnografija i fol'klor slavjanskih narodov«, Moskva,

1978. U tomu su zborniku prilozi sovjetske delegacije na VIII kongresu slavista, Zagreb-Ljubljana, rujan 1978.

međunarodnom

O suvremenom proučavanju usmene književnosti čitalac može biti informiran i preko hrestomatije »folklorističkih« rasprava Russkaja fol'kloristika, Moskva, 1971. Tu su npr. sa po jednim prilogom prisutni osim K. čistova još i V. Gusev, B. Putilov, D. Lihačev,

V. Propp, V. žirmunski i drugi.

Neofolklorističkomu

pri-

stupu u nas je navlastito sklona, interpretacijom i nasljedovanjem, Maja Bošković-Stulli: Aspekti usmene komunikacije i pisanih tekstova u usmenoj književnosti, »Naučni ·sastanak slavista u Vulcove dane«, sv. 2, knj. 6, Beograd, 1977; Od usmenog pripovijedanja do objavljene pripovijetke, »Glasnik Zemaljskog mu· zeja Bosne i Hercegovine«, Nova serija, sv. XXXIV, 1979, Sar~ jevo, 1980. Budući da smo tzv. homerskomu pitanju u tekstu istaknuli značenje za usmenu književnost, završno upućujemo čitaoca na onu bibliografsku jedinicu koja će mu pružiti najpotpuniju problemsku informaciju: Zdeslav Dukat, Homersko pitanje od Hezioda do Milmana Parryja, }>Književna smotra«,

Zagreb, 1975, br. 21.

Krunoslav

Pranjić

Problem definiranja obaju naslovnih pojmova. Crtom najmanjega napora najjednostavnije je, i najočekivanije, stilistiku definirati kao (humanističku) znaDJost kojoj je predmetom proučavanja - stil. Generalno metodološki to je posve ispravan postupak: kad se kakvo istraživanje konstituira kao znanost, prva je pretpostavka da je kadro (to istraživanje-proučavanje) jednoznačno i bez ostataka, definirati svoj predmet te uspostaviti svoje vlastite metode. No, valja odmah u pamet prizvati da je stilistika, poput drugih humanističkih (i društvenih) znanosti, znanost heuristička ( < grč. heuriskein = pronalaziti, otkrivati) a nikako egzaktna ( < lat. exactus = mjeran, određen) poput matematike ili fizike gdje za tvrdnje postoje kriteriji po kojima su spoznaje savršeno i dovršeno mjerljive i provjerljive. ', Osporljivost i uvjetnost stilistike kao, svakako, ovovjeke (20. stoljeća) znanosti razvidna je čim se okuša odrediti predmet njezina istraživanja, pa se naiđe na pregršti definicija i poimanja o tome što to jest stil? Ponajprije etimološki: termin stil deriviran je od latinske riječi stilus, a označavala je metalnu šipčicu kojom su Rimljani pisali na voštanim pločicama; a danas se riječ stil rabi toliko polisemijski (= mnogoznačno) da je postala pravi leksički omnibus, mnogoznačnica, da nekad dosegne usud (habent sua fata - verba = i riječi imaju svoju sudbinu) usud sveznačnice, pa biva kao i u životu s koječime i kojekime- da ono što može da znači sve i sva dođe dotle da ne znači ništa! Ostavimo po strani ona apelativna značenja kao što su: stil u ponašanju, oblačenja, urešivanju, sportskom nadmetanju i sl. (premda im je zajedništvo u oznaci načina kako se što obavlja), pa se zaustavimo na odabirnome nabrajanju onoga što sve stil može značiti u jeziku i književnosti: u opreci među oblikom i sadržajem stil bi značio ono kako je što reče no, a ne ono što je rečeno; pa je definiran kao individualna uporaba jezika za razliku od kolektivne; pa se javljao

254


Krunoslav Pranjić/Stil i stilistika

kao kategorija psihologijska (»stil je čovjek sam<<; očitovanje afektiVne vrijednosti jezičnoga izraza); stil izjednačavan s vrijednosnom oznakom kakva

jati umjetnina riječima, dok je moderna stilistika prema tekstu aposterioristična, tj. ona već opstojeći tekst samo opisuje, ništa ne propisuje niti mu sudi o umjetničkoj vrijednosti. Moderna je stilistika zapravo ars inveniendi ( = umijeće iznalaženja) izražajnih sredstava i stilističkih postupaka u individualnome stilu koji je redovno deautomatiziran, a često i devijantan u odnosu na prihvaćeni standard oličen u jezičnoj normi. Razložimo spomenute kategorije: izražajna sredstva, stilistički postupci, individualni stil i norma: -,pod izražajnim sredstvima razumijevaju se oni fonetski, morfološki i rječotvorni, leksički, frazeološki i sintaktički oblici koji postoje u jeziku kao sistemu za svrhu logičke i emocionalne intenzifikacije iskaza; . - pod stilističkim postupcima razumijeva se svjesna i svrhovita intenzifikacija tipičnih strukturnih i semantičkih svojstava jezika, koja svojstva uvijek donose dodatnu, npr. konotativnu ( = suznačenjsku) obavjesnost; - individualni stil jest unikatna kombinacija jezič nih jedinica, izražajnih sredstava i stilističkih postupaka svojstvenih pojedinome piscu po kojima je njegovo djelo prepoznatljivo; - norma je gipka postojanost fonemskih, morfoloških, leksičkih i sintaktičkih modela u optjecaju jezičnom djelatnošću određenoga razdoblja?

stil je pa je djela,

pa je temeljen na kategoriji individualnog izbora među izražajnih sredstava kad oblikujemo kakav iskaz; pa je definiran kao jezikovna kvaliteta koja do u tančine točno priopćuje osjećaje i misli, pa zanijekan kao pojam zališan jer da je sinoniman s pojmom oblika ili izražajnosti; i napokon, kibernetski široko shvaćen kao pamćenje formula kulturnoga a ne izražajnog nasljeđa.• · Nakon ovlašna prikaza neusklađenosti oko zaludna pokušaja da se općeprihvatljivo i jednoznačno definira pojam stil (koji se kao termin, dakle, nikako ne može uzimati kao »čvrst«, nego tek kao >>termin-indikator«) 2 naravan je dvojben upit: kako se mogla konstituirati znanost - stilistika kad nije kadra definirati predmet svojega istraživanja - stil? Stilistiku stoga smatrajmo znanošću - uvjetno, a radije se osvrnimo na ono što bi bilo integrativno u različitim shvaćanjima stila, pa ćemo mu zacijelo pronaći barem dio zajedništva: da je stil skup jezičnih obilježja koja razlikuju pisca od pisca, te da je stil obilježje pripadno tzv. planu izraza, ne planu sadržaja. Posrijedi je otkrivanje odnosa među pretpostavljenom piščevom namjerom i postignutim učinkom. Stilistika se razvila u početku ovoga stJOljeća od onih metodskih postupaka u raščlanjivanju književnih umjetnina koji su u frankofonom svijetu nazivali Explication de Textes (=tumačenje, objašnjavanje tekstova), u anglofonom Close Reading ( = i prisno, i temeljitJO, i savjesno čitanje). Istina, ima stilistika svoga antičkog pretka u helenskim i rimskim retorikama i poetikama, jer: i one su se bavile tekstovima, samo što su retorika i poetika prema tek-stovima bile aprioristične, što su prije iskustva tekstova uzakonjivale kriterije po kojima je imala nasta-

ukupnošću

1

J. R. Galperin: Stylistics, Moscow 1977, p. 11; ovo kibernetsko shva-

Ćanje stila pripisane je Rolandu Barthesu; i još, samo da se registrira," aspekt mnogoznačnosti, kad se pojam stil terminski upotrebljava u imenovanju stilskih formacija u umjetnostima: renesansna, barokna, r:ealistička, npr. ·

2 Vidjeti o tome u: Svetozar 80. i passim.

Petrović:

Kritika i djelo, Zagreb 1963, str.

255

l

~

''

!

A koliko se silno razmahala stilografska literatura nek ilustrira svega jedna jedinica; prof. Helmut A. Hetzfeld objavio je 1953. u Chapell Hillu, Amerika, A Critical Bibliography of The New Stylistics, applied to the romance literature 1900-1952 ( = Kritička bibliografija nove stilistike primijenjene na romanske književnosti 1950·1952); ona na 302 stranice tiskana teksta broji više od tisuću (l 000) autora i još više pojedinačnih djela; a uzmimo u obzir da je registrirana stilografska literatura tek za romanske književnosti (francusku, španjolsku, portugalsku, talijansku i rumunjsku) objavljena za naznačenih pedeset i dvije godine; ako tomu ovlašna i napametno pribrojimo stilografsku literaturu i o drugim 3 J. R. Galperin, nav. djelo, str. 19. i passim.

256


Skrcb-5tamać/Uvod u književnost

jezicima i književnostima, objavljenu do u naše dane (1983), onda su pred nama biblioteke za nedovršivo šti' vo nebroj<:nih života. Zbunjiva fuoličina bibliografskih jedinica i raznolikost postupaka u njima rezultirali bi agnostičkim očajem kad se ne bismo svjesno omeđili; tako sam se sam opredijelio za stilistiku lingvističku: ona u analizi književnoumjetničkoga stila ne napušta okvir jezičnih jedinica koje jesu medij književnosti; a svoga je medija-jezika-književnosti, osobito moderna, i te kako svjesna jer što god pisac činio, on to čini .u jeziku i s pomoću jezika. Odatle uvjerenje i legitinmost lingvostilističkoga pristupa književnoj umjetnini koja in ultima analysi i jest umjetnost riječima; i: taj pristup ne preseže u estetička vrednovanje cjeline analiziranoga predloška.< Opisat ću stoga svega jednu stilistiku: lingvostilističku te njezine primijenjene odvjetke: fuomparativnu, dijakronijsku i dijalekatsku.•

STILISTIKA, LINGVISTICKA ovako zasniva i razvrstava te imenuje svoje kategorije: l. Fonostilematika, stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva te stilističke postupke na planu fonetike i fonologije (glasove, njihove opozicije, distinktivna semantičku njihovu relevantnost, sve jezične pojave koje su zvuk shvaćen kao psihički kvalitet ili supstancijalni kvantitet; jedinica stilskoga pojačanja na ovome planu jest fonostilem;

2. Morfonostilematika, stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu morfonologije (sustava oblika i njihovih varijacija, opozicijskih kombinacija, njihove afiksal-

4 Vidi. o tome u S. Petrovića: nav. dJelo, str. 48-50.

Lingvistička

invazija u studijtt književnosti,

5. Drl!ge konstit~irane ~tilistike: afektivnu (izvorno je ne zanima ~to je u ptsamm tckstovtma), _hterarnu (poistovećuje se s književnom kritikom), struk~uralnu (pove~u1e se ? kulturnom antropologijom i semiotikom) i kompJutorsku (služ1 se stattstičkim podacima ~to ih priskrbljuje elektronička obrada jezičnih podataka) - ovdje nisam obrađivao.

257

ne; kompozitske ili kalkirane tvorbe); j~dinica stilskog pojačanja na ovome planu jest morfonosttlem; 3. Sintaktostilematika, stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu sintakse (proučava gr~atičk~ ~redst~a pomoću kojih se riječi spajaju u rečemcne c~elme)i jedinica stilskog pojačanja na ovome planu jest szntaktostilem; · 4. Semantostilematika, t8!kođer (lingvo)stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izraž~jna sredstva i stilističke postupke na planu semantike (planu značenja riječi i, pogotovu, značenja veza među riječima); jedinica stilskog pojačanja na ovome planu jest semantostilem. Kako se fonostilerni, morfonostilemi, semantostilemi i sintaktostilerni ostvaruju na razini od glasa/zvuka preko riječi do najviše, razine rečenice - to ~e oni .i:n~ nuju još i mikrostilemima, i ta stilistika mzkrostzltsttkom. S. Makrostilistika (ili: tekstostilistika) jest pak stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje iz:~žaj: na sredstva i stilističke postupke koji se kao obavijesm ili značenjski i suznačenjski dodaci ja~lj~j~ na :razini nadrečeničnoj, na razini teksta dakle; jedmica stilskog pojačanja na ovome planu jest makrostilem (ili: tekstastilem). 6. Grafostilematika jest stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje ekstralingvističke ( = izvanjezične, nejezične) stilističke intenzifikatore ostvarene na planu (orto)grafije teksta uključujući osobito interpll?ktuaciju; jedinica stilskog pojačanja na ovome planu jest grafosti/em.

Ilustracije l. Primjeri fonostilematski

Postavimo sebi problem: kako naglasno dekodirati Jamu Ivana Gorana Kovačića? Amo ne zabune, a ono pod izvjesno bit će dvojbe oko toga kako da se postuJ?i: riječ je o najočitijem raskoraku među ortoepskom, Izgovor-

258

Skreb-stamać/Uvod u književnost


no-naglasnom, pravozbornom normom i urbanim otklonom od nje, u čitanju, u naglašivanju riječi sa slogovnom sekvencijom -ije- kad se ona, ta sekvencija, nalazi u korijenskom morfemu riječi? Možemo biti svoji provjedoci te se anketirati: govorimo li (kao što pišemo) slijep (to jest klasično kao dvoslog) ili sl'jep (urbano kao jednoslog?) Slično: mlijeko (opet - klasično kao dv10slog, odno~no cijelu riječ kao troslog) ili ml'jeko (urbano kao Jednoslog, odnosno cijelu riječ kao dvoslog)? Sva se .o~a pitanja, kontekstualno zbito i nagomilano, postavlJaJu kao naglasno dekodantni izazov u čita nju pogotovu sedme strofe prvoga pjevanja. Evo te strofe u biperkorektnom naglasnom ozvučenju: A silno svjetlo, ko stOtine zvOna Sa zvonika bijelih, u pameti LUdOj sijevne: svjetlost sa SiOna, Divna svjetlOst kOja svijeti! SVijetla ptico! SVijetlo drvo! Rijeko! Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Rekao bib kategorički: cijela strofa (kao i J ama ~ ~ijdosti uostalom) komponirana je (metrički i leksi-

ck:i) -~ako da _i_oj je: beziznimno gotovo, primjerljivo isk!J':~Ivo klas~cno stokavsko naglašivanje, pogotovu . u TIJecima s vec spominjanom korijenslmmorfemskom sekvencijom -ije-, primjerice za izdvojenu sedmu strofu prvog pjevanja: bijelih (biJElih) sijevne (Sijevne) svi~eti (sviJ~ti), svijetla (SVIjetla), svijetlo (SVIjetla), riJeko (RIJeko), mlijeko (mliJEko), a ne: b'jelih s'jevne ' ' svj'eti, sv'jetla, sv'jetlo, r'jeko, ml'jeko. Primjerenost klasičnog naglašivanja tekstu Jame posebno prvom pjevanju i njegovoj sedmoj strofi, dad~ se braniti, najuvjerljivije, s razloga sadržajnih i s razloga o~uvanja pj_esn~čke poticajnosti sadržane, očito je, u namJernome pJesmkovu gomilanj•1 riječi što u glasovnome svome kosturu sadrže samoglasnik »i« visoke frekvencije (glasovna mu je optimala, to jest ono frekvenc_ijs~o područje gdje su mu glasovne značajke najrazbirlJIVIIJe, do 6 400 :Hz); o? je, gl_as »i«, po broju titraja zvucn?g vala u sekund1, a to je frekvencija - najviši od s~1h -~am_~gl_as:t;ika. To je_ fi:~č~a, akustička, mjerno provJerljlva cmJemca. Druga Je CinJenica što takvu ozvu-

~.

i '

259

čenju govori u prilog iz sfere psihičke: visoki tonovi djeluju iritantno na našu svijest i duh. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da je u kontekstu promatrane strofe jednako nagomilavan i suglasnik »S«, također frekvencijski najviši od svih suglasnika i od svili glasova apsolutno (optimala mu je do 12 800 Hz) - onda nije teško zaključiti da je ovakav, autorski izbor riječi, izbor riječi koje u glitsovnome lrosturu imaju zgusnuto i najviši samoglasnik - »i«, te najviši suglasnik - »S<<, izbor intencionalan. Jer cio bi tekst imao djelovati opresivna, tj. zatorno, tjeskobno. A uklonimo li se disciplini klasične .ortoepije, to jest klasičnoga novoštokavskog pravilno naglašena izgovaranja: bijelih, sijevne, svijetl, svijetla, svijetlo, rijeko, mlijeko - na u ozvučenju postupimo prema urbanome uzusu - ·bit će: b'jelih, s'jevne, sv'jeti, sv'jetla, sv'jetlo, F'jeko, ml'jeko - bit će bez onih stilotvornih »k Tako bi i vrijednost teksta osjetno bila umanjena za dimenziju koja je konstitutivna za puninu njegove izražajne vrijednosti, dakako ne vrijednosti po sebi nego vrijednosti kontekstualne. A zbog upravo tih visokih tonova posrijedi je još jedan, nerijedak poetski efekt: sinestetski; _a zna~o da je sinestezija sposobnost jednoga ~enam:az~na OSJ~ tila da registrira nadražaj drugoga kojeg osjetila; to Je ona pojava kad zvuk u ·slušatelju izazivlje osjećaj boje, osjećaj svjetla; posrijedi je, dakle,. _zamjena ;;enzorne recepcije, odatle i drugačija percepCIJa. Kako Je u Goranovoj Jami riječ o slijepcinia, ;'s~ijepljen!m -~r~vama: kako one - dakle - svjetlost cUJU ne v1dec1 Je, om naši tonski visoki samoglasnici >>1«, i-ovi ti imaju zadaću dozivanja u svijest izgubljena vida. Ako ih ne ostvarujemo, zadaći se toj iznevjerujemo, Goranov pjesmotvor - sakatimo. Može se zaključiti: poštovanje klasične naglasne norme što se tiče leksema koji u korijenskome morfemu sadrže slogovnu sekvenciju -ije- rezultira stilotvorni~ učinkom, tj. obilježen je fonostilematski postupak; ~~~]~ naglasiti: u kontekstu Jame Iva~a ?ora~a _Kovacica. No tomu nije tako u svakom popvl]IVan]u 1 svakome takvu ostvarivanju ove sekvencije; kad se ona, primje-

260



rice, desi u desetercu usmene tradicije, onda je, u Smrii Tomića Mijata npr., Uhvatiše

BaQića

Iliju

Bijelu mu zapališe kulu

261

2. Primjeri morfonostileniatski će stilistički

Prvo

biti tri od Matoševih imperfekata izborno motiviranih i obilježenih.

ono Bijelu pročitati kao troslog (tj. sekvenciju -ije- kao dvoslog) legitimna ortoepska realizacija (zbog nužde deseterca), realizacija stilistički posve neutralna te prema ~ome i nije stilistički postupak izražajne intenzifikacije. A u kontekstu Cesarićeva početnoga četverostiha iz 3akrivenoga bola:

Tajac ko u· grobu! No uskoro zašuška sa svih strana šaputanje, pa pritajeno cerekanje, koje rastijaše sve više, sve više ... Nezahvalnost?, SD I, 135 (izd. JAZU, 1953) Pfeskočivšfi visoku ogradu, stade se kroz šljivike mašati sela, koje se d01je kroz grane tako milo bjelasaše oko stare škure crkve.

Neko sa svojim bolon1 ide Ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi I ne da mu preći u suze i riječi.

Pereci, friški pereci ... . ._SD l,' 150 Kamenski sjedne uz glasovir, rastežući konvulzivno dugačke i mršave prste. Bacivši cigaretu, osjeti nježni i slatki ženski parfem, iz kojega se izvije blijeda koprena, a na njoj dva škura, ponoćna oka. Usnice ko krvav karanfil, a večernji suton, koji gustijaše po sobi, stane mu čisto dirati čelo kao razbarušena i meka ženska kOsa. Camao, SD I, 238

klasična ortoepija isključena je kao ostvarajna nužnost budući da je posve neprimjerena i nemotivirana; ne može biti klasično: i rzječi (odnosno, još dosljednije i posve naglasno ortodoksno: !riječi, s prenošenjem -

dakle- naglaska u proklizi), ne može s nekoliko razloga: - što bi sa slogom viška došlo do ritmičkoga poremećaja u četvrtom stihu; - što bi se izgubila punina slogovno-glasovno-naglasnog rimovanja: zgnječi/r'ječi; - što je, jednostavno, Cesarić urbani pjesnik, urbane tematike/motivike, urbana izraza pa prema tomu i naglašivanj a. A trokratan primjer iste jezične jedinice (u I. G. u usmenoj pjesmi, u Cesarića) potvrđuju zlatno pravilo lingvostilističke dijalektike: isto nije isto: režiser Hi arbitar stilističke obilježenosti kao vrednote, ili stilističke neutralnosti - uvijek je i samo: kontekst! (Stoga se mnogi pjesnik zna osigurati· od eventualna nesporazuma pa u sličnim prilikama sam označiti eliziju, kao što to čini Vladimir Nazor: Kovačića,

R'ječ

- oštar karo to je što iz praće moje Zna strelimce u sv' jet da hrupne.

Tri imperfekta u tri primjera: rastijaše, bjelasaše, gustijaše - u Matoševu kontekstu motivirana su i svojom fonijsklom, a još je pouzdanije tvrditi: svojom silabičkom strukturom. prvi: rasti jaše kao četveroslog ima više šansi da svojom duljinom bliže, impresivnije izrazi proces rasteuja onoga cerekanja negoli njegova stilistički neutralna moguća zamjena - perfekt (rastao). To više što se značenjski to otezanje cerekanja izrijekom pojačava udvojenim onim: rastija še sve više, sve više ... ; drugi: bjelasaše kao glagol već deminutivna znače nja, koja je deminucija potvrđena i potpomognuta onim (romantičko-idiličnim, sentimentalnim) tako milo (bjelasaše) - također je impresivniji svojom slogovnom duljinom (i sonornošću) pogotovu zbog jampskog početka (bjelasaše); treći: gustijaše također je mogao biti izborno motiviran i svojom duljinom. Kao što god bi teško bilo drugdje gdje naći potvrdu za imperfekatsku upotrebu glagola rasti, podjednako bi zaludu bilo tražiti i za glagol gustjeti. štaviše: oblik je antigramatem; budući glagol III vrste, korektno bi deriviran imperfekatski oblik imao gbsiti: gušćaše; troslog. No, tek duži po trajanju,

262

škreb-Stamać/Uvod

četvoroslog gustijaše upravo kao da opisivanoj situaciji

daje plastičnu dimenziju: mrak u sobi postaje sve gušći, sve to gušći ... Morfonostilematski su i ovi postupci rječotvorni: Crni zemljoskoci dizali se od granata lijevo i desno. Loborec štef ustrčao se kao izgubljeni mravac ti tamnoj kolonadi crnih čađavih stupova dima i jama . .. (Miroslav Krleža: Bitka kod Bistrice Lesne, Hrvatski bog Mars, izd. Zora, str. 36)

Onaj Krležin zemljoskok ne samo da ima svoje gramatičko-strukturalno značenje (kompozita sa spojnim -o-), ne samo da ima svoje leksičko značenje denotativne vrijednosti slikovito izražavajući opisivanu pojavu već taj zemljoskok ima i nezamjenljiva kontekstualno značenje konotacijske vrijednosti suznačeći i antimarci-

jalni krležinski protest, posredan - kakav književni protest i treba da jest: netransparentski a transparentan uključujući semantemsku (sememsku) nijansu vizije krajolika ranjena besmislenom topovskom vatrom. I drugi je istorodan primjer istoga, antimarcijalna, naboja po kompleksnoj filijaciji: Melkior zatraži komadić jetre na žaru . . . - Bezmesni dan, gospodin profesor. Meso jedu vojske - govorio je ganuto. Rat je veliki gurman, jede samo fine stvari: meso .. . Covjetinu osobito, reče Melkior u sebi surovo ... (Ranko Marinković, Kiklop, izd. Prosveta, str. 174)

Nije gurman u svom gramatičkom (strukturnom) tek fonomorfoadaptirani galicistički romanizam (od fr. gourmancf), nije samo izješa, svojim leksičkim (denotacijskim) značenjem, već i gadno (konotacijski) čudovište od žderonje, osobito pojačan uz kontekstualni kompleks semantema: rat; i nije čovjetina tek svoje gramatičko-strukturalno značenje (kao analogijski što je od pile > plletina) izvedenica sufiksalnim morfemom -etina, niti je tek svoje leksičko značenje (kao i opet per analogiam, što je od svinja > sv1njetina) već je čovjetina svojim kontekstualnim značenjem, svojom nepretkažljivošću, svojom neautomatiziranošću - maksimalna stilotvornost sadržeći, i opet s prvobitnim primjerom homologan: antimarcijalan, netransparentski a transparentni protest i odbijanje; a varijable ove stiliznačenju


u književnost

263

stičke invarijante, tj. permanencija i kontinuitet antimarcijalnih očitovanja u hrvatskoj književnosti, eto, od Krleže do Marinkovića, toj su književnosti na svaku čast!

3. Primjeri sintaktostilematski

U Andrićevoj kronici Na Drini ćuprija (izd. Zora 1950) možemo izdvojiti koju sintaktičku konstrukciju pasi~u; kako su one, pasivne konstrukcije, i u jeziku općem mske čestotnosti, u Andrića također, one su veoma stilotvorne, upravo shodno jednoj vrijednoj stilografskoj spoznaji-zakonitosti: da je ono što je u jeziku manje čestotno stilistički potencijalnije. čitamo kako nam naš pisac inventivno opisuje multinacionalnu našu Bosnu ne nomenklaturom kakvu bi upotrijebio standardan kakav demograf-sociolog: nomenklaturom narodnosnom već stilistički nijansno prefinjeno iz perspektive tradicijske intimne, blagdanske: O slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima, sedi otežali i brižni domaćini živnuli bi _i postali razgovorni čim bi d~šao go~ vor na n~jve.ći i najteži događ~j njihovog života, na »povodanj<<. Na odstoJanJe od petnaestak Ili dvadeset godina u kojima je opet tečeno i kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko (str. 81).

U suvremenoj jezičnoj upotrebi i po suvremenome jezičnom osjećaju mi više ne razaznajemo da glagol teći znači stjecati, namicati., zarađivati, uvećavati imutak. Tećeno i kućeno! Iskaz je pasivan, besubjektan. Da su u aktivnoj konstrukciji spomenuti kao subjekti (gramatički i fizički) oni, oni sijedi, otežali i brižni domaćini koji da su ponovo tekli, to jest stjecali i knćili se . . . da su - ne bi bilo stilotvorne izražajnosti kad je gramatička besubjektnost u pasivnoj konstrukciji zapr~vo izrazila fizičku i mentalnu, faktičku svesubjektnost 1 totalnost napora da se nakon jedne fizičke nesreće ,preturi' pričinjeni kvar i šteta, da se imutak i egzistencija regeneriraju. Ista fizička .besubjektnost izražena je zgusnutim, u sedam navrata ponovljenim pasivnim konstrukcijama

264

škreb-Stamać/Uvod u književnost


----------~----------~

u malome odsječku teksta gdje se govori kako je jezivo - okrutno »radila<< kap~ja: Od toga dana na kapiju su dovođeni svi koji· su kao sumnjivi ili kao krivci u vezi sa ustankom hvatani, bilo na mostu samom bilo negde na granici. I oni koji su jedanput dovedeni vezani na saslušanje pod čardak, retko su izlazili živi ispod njega. Tu su im odsecane usijane ili prosto nesrećne glave i natžcane na kolje koje je bilo postavljeno' oko čardaka, a tela su im bacana s mosta u Drinu, ako se niko ne bi javio da otkupi i sahrani obezglavljen leš (str. 100). Dovođeni i

hvatani. (svi koji), dovedeni (oni koji), odsecane i (na kolje) naticane (glave), postavljeno (kolje, koje) bacana (tela) - sedam je pasivnih konstrukcija gdje, istina, postoji gramatički subjekt, ali fizički izvršilac radnje ostaje anoniman: nerečena, tuđa, bezlika mračna sila terora i užasa; takva, ona najprikladnije biva oslikana, izražena i sugerirana - nespomenuta, neidentificirana; a tomu pripomaže upravo pasivna reče nična konstrukcija. Pokušajmo preinaku (stilografskom metodom transformacije tekstualnog segmenta): - Sve one koji su bili sumnjivi hvatali su i dovodili. . . odsecali im glave i naticali na kolje ... U ovakvoj, aktivnoj, rečeničnoj konstrukciji sve nam se isto kazuje, ali sugerira neusporedivo manje. I još Andrićev primjer pasiva i njegove stilotvorne nezamjenljivosti: Kao fizičku nelagodnost negde u sebi - emu prugu koja s vremena na vreme za sekunduMdve preseče grudi na dvoje i zaboli silno - dečak j e poneo sećanje na to mesto gde se prelama drum. gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak. skup i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inače brdovite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i očita, gde čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije, i, postiđen zbog svoje nemoći, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuđu bedu i zaostalost (str. 22). Tipična, školski uzorna prezentska sintaktička konstrukcija: čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije; u aktivnom: Nadmoćna stihija zaustavlja čoveka. Referencijalna razina iskaza ista je objema konstrukcijama izražena. Ekspresivno, stilistički to ni približno nije isto. Harmonija, usklađenost među idejom i jezičnim joj izra-

265

zom i formom kulminira, stilotvorno ekspandira upravo jedino pasivnom konstrukcijom: čovjek je bespomoćan pred nadmoćnom stihijom neprijateljskoga mu okoliša, on je tu samo gramatički subjekt na kojemu se, po školskoj definiciji pasiva, radnja izvršuje te njega stihija ne zaustavlja nego on baš biva zaustavljen! A ti Vladana Desnice i njegovim Proljećima Ivana Galeba sintaktem pasiva postaje sintaktostilem stvaralački narušujući jezični standard, postupno ovako (na str. 451. prvotiskanog izdanja romana u Radu JAZU, knj. 313. iz 1957): Neustrašivost pred smrću može da bude samo plod neinventivne, uprav oficirski bijedne uobrazilje pred riječju: smrt. Dobro je, utješno je da neznatni crvak svakidašnjice to zna. Jer on misli da je samo on licem u lice sa smrću mekušan i slab, da su drugi u tom [ ... ] suočenju hrabriji i čvršći. On ne zna da na toj međi kapitulira sve, da tu i vlastodržac koji je ne trepnuvši okom potpisivao tucete tuđih smrtit postaje go i razoružan čovjek, usamljena ljudska ·jedinka zapahnuta dahom ništavila. (isticao K. P.)

Razoružan (čovjek), zapahnuta (jedinka) ... To su pasivni pridjevi. I sve se tu podudara s gramatičkom normom: glagoli su prijelazni (moguće je i razoružati koga, i zapalmuti koga) a u kontekstu u kome se pojavljuju upotrebljavaju se kao pridjevi u predikatskoj funkciji. Međutim, u istome tekstu od istoga pisca i ovakav glagolski oblik:

naći ćemo

General umire [ ... ] Jest, moj tužni generale! Ovo nije herojska smrt [ ... ] Ovo je privatna, pasivna smrt ... »la umirem«, »ja dajem život«, >>ja ću poginuti«! Dakako, tu sam ja onaj koji nešto čini, tu sam ja glavno lice, gospodar situacije! Ne, dragi gospodine! Ovdje se ne umire tako! Nećeš ništa ti, nego će nešto tebe. Nećeš ti ništa dati, nego će ti nešto biti oduzeto! Nećeš ti poginuti, nego ćeš naprosto biti poginut! (isticao V. D.)

Biti poginut! Po obliku ovdje je to pasivni futur: ti ćeš biti poginut. Ali nešto se sad odjednom ne slaže! Poginuti nije prijelazan glagol, nema objekta u akuzativu, ne može uopće imati objekta. Prema gramatičkoj

266


normi ne bi smio imati ni pasiva! To je ono na što smo htjeli upozoriti: književnoumjetnički stil ima upravo tu osobinu da često narušava jezične norme. Narušava ih stvaralački, zbog jače izražajnosti. U čitavome kontekstu upravo se sav smisao i doživljaj rečenica temelji na tome da se radnja vrši na subjektu, na tome da je taj subjekt bespomoćan. Pa ako misaoni i emocionalni sadržaj teksta naglašuje pasivnost, neka i jezični izraz bude u pasivnom obliku! A što glagol poginuti po gramatičkoj normi ne može (i ne smije) imati pasivne oblike- to gore po nju, po normu. . Samo: ne bi valjalo "krivo generalizirati pa prema ovome primjeru početi nasilno od svih glagola tvoriti pasivne oblike. U datom primjeru pasiv od glagola poginuti kontekstualno je motiviran i stvaralački je umjetnički čin u jeziku. A stvaralački čin u umjetnosti neponovljiv je (ili ponovljiv kao slijepo oponašanje). U pjesnika Josipa Pupačića nalazimo kongruencijski sintaktem kao antigramatem-sintaktostilem-poetem: Kad sam bio tri moja bra:ta i ja, Kad sam bio Cetvorica nas. (Tri moja brata)

Gramatička norma obavezuje na poštovanje propisa o sročnosti: kad se nađu dva ili više subjekata, predikat

mora da bude pluralan te bi valjalo da stoji: Kad smo bili tri moja brata i ja, Kad smo bili Cetvorica nas.

No svojim antigramatičkim postupkom Pupačić je kulminirao u stilističkom postupku maksimalno zgusnuta izraza ljudske, bratske istosti, jednosti. 4. Primjeri semantostilematski

Uz pojam lingvističke stilistike, shvaćene kao studij ekspresivnih i impresivnih vrednota svojstvenim različi tim izražajnim sredstvima kojima raspolaže jezik, usko je združen termin stilističkih varijanata. A varijante su definirane kao različiti načini da se izrazi jedna te ista


267

· ideja, i nadalje definirane kao vezane uz izbor ~a se nešto između više mogućih načina kaže samo na Jedan jedini. Za ilustraciju upotrebe stilističkih varijanata na pla. nu leksika neka posluže dijelovi teksta iz drame Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže. Glembay

•

(svečano s patosom sjećanja na zlatnu proslost): - Najsretniji dan moga života bio je kada sam upoznao tu ženu!

Leone . (mutno kao da govori sam sebi): - Ja sam Je upozn_ao o~og istog zimskog jutra, kada se otrovala. mama! M~a -~~ le~ala mrtva a ova je žena došla s velikom kttom ParmalJl:lbiCICa 1 sa svoji~ maltezijanskim pinčem Fifij~. ~akav. r_affme~ent! S jednim maltezijanskim pudlom na .ruci doc.t ~a ':1d1Š sv_oJu mrtvu suparnicu! A propos mamine smrti! šta mtshš tt? Da li se mama otrovala zbog dokaza ili zbog indicija?

A za opreku ovom primjeru evo jedan drugi iz istoga teksta: Glembay _ Vidiš li i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi uvijek u stanju. Ali to priznati? Ne! Nikada. Pljunuti nekome u lice venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to da, da, to je vama u krvi. Ali kada je riječ o konsekvencama, onda šutnja. Upravo takva bila ti je i mati!

Ili opet iz monologa istoga lica: Glembay - [ ... ] Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na o~~ s_voj~ rukama, a nisam joj se približio nikada ni za jedan Jedmi mllimetar.

I još posljednji primjer da zaokruži sve što potražuje namjena ove ilustracije: Barunica Castelli _ [ ... ] Mene je vaš otac četiri godine ~u~io, on je ~eni ~~tiri godine dosađivao, on je htio da se ustnJeh pred IDOJliD. oc1ma, on je plakao na koljenima, ali ja nisam htjela skandala, Ja zbog vaše gospođe majke nisam htjela da se on rastane [ ... ]

Sada kada su već i grafički istaknute, nije teško pogoditi koje su to ovdje stilističke varijante posrijedi, leksičke varijante sa semantičkim razlikovnim nijansama: mama, mati, majka (gospođa majka). Tradicionalno bi se reklo: pa to su sinonimi!


268

269

Skrcb-Stamač!Uvod u književnost

S. Primjeri makrosti/ematski (tekstostilematski)

U povodu tih nekoliko takozvanih sinonima vec Je na drugome jednom mjestu bilo posve opravdano ovako napisano (Antun Barac: Veličina malenih, Zagreb, 1947): U gramatikama se češće spominju takozvani sinonimi kao rijeistog značenja. ćovjek koji svoj jezik osjeća, ne poznaje sinonima. Već sama upotreba različitih glasova za tobože iste pojmove daje riječima i druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto drugačije značenje (157). či

Leksički niz: mama, mati, majka (gospođa majka) samo je po svome pojmovnom (logičkom, intelektualnom) sadržaju isti po znače.nju; a nikako· te riječi nisu isto po osjećajnoj obojenosti, nikako isto po ekspresivnom (od autora nezavisnom) i impresivnom (od autora namjerno odabranom) osjećajnom naboju koji sadrže; riječju: one su upravo modelne stilističke vrednote. Stilist se tim vrednotama zna poslužiti u pravo vrijeme i na pravome mjestu. U datome tekstu M. Krleža primjerno je iskoristio ove tradicionalno takozvane sinonime da s pomoću njih istančano ocrta neke preljeve u odnosima Leona sin~, oca Glembaya i barunice Castelli, unutarnje ih karakterizira, diferencira, pa čak i da čitaocu, upravo variranjem ovih identificiranih stilističkih varijanata, sugerira dojam i o odnosu navedenih likova iz drame prema osobi koja ne postoji kao dramsko lice - gospođa Danielli, Leonova roditeljka: Leonovo sinovski nježno mama, Glembayevo osorno - mati, ili afektivno indiferentno - tvcoja majka, baruničino rutinsko kurtoazno - vaša gospođa majka, premda je svaki put isto, isto gledano sa stajališta denotacijskog, pojmovnog sadržaja riječi, nikako nije isto kad se gleda na njihovu konotacijsku, stilistička vrijednost i funkciju u kontekstu. Tako bi pravo nasilje nad tekstom bilo kojim ih nesmotrenim slučajem međusobno pozamjenjivati ili ujednačiti. Deskriptivni stilističar, lingvistički, ovdje bi se mogao zaustaviti: identificirao je jedan stilski postupak - raznoliku i veoma nijansiranu upotrebu »Sinonima«, postupak je nadalje opisao, komentirao, interpretativno te (samo stilistički i estetički) vrednovao - i već je do. sta učinio.

Biblijska motivika često je variran stilistički postupak u Matoševoj prozi. Bibliju je poznavao i u Daničićevu prijevodu; u tom prijevodu, u Prvoj knjizi Mojsijevoj (knjizi Geneze, Daničić je prevodi: koja se zove postanje) ovakva je glava 3. redak 19: Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; (l) jer si prah, i u prah ćeš se vratiti (str. 3) Varira Matoš ovaj starozavjetni motiv u svome pejzažu Oko Labara u dva navrata, u dva paragrafa: I - Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svoga sina i svoga slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga zemlja, učiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tlo. Taj zakon privlačnosti je više no fizički. (2) Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti [ ... ] teško onome tko ostavlja jalov grobt Teško onome tko majci ne vrati više, no što od nje primi [ ... ] (3) Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski! (Sabrana djela III, JAZU 1955, str. 203; isticao K. P.) II - A preko krovova, brda i kroz mutan zrak lete večer nje ptice, lete i nose tugu tih starih, prastarih zvukova, lete i nose bol, čežnju, bezrječnu pjesmu naše zemlje u suton, u sumrak, u mrak, u duboku, gluhu i tajanstvenu noć. (4) U noći si nikla i u tami iščezavaš, zagonetna jeko davnine, tugo duše, glasniče naših grobova, teška pjesma naše teške zemlje. (S) Kao magla se dižeš i kao magla padaš. U tebi ima ševine nevinosti, djevojačke bezazlenosti, momačke ljubavi i prastarog naslijeđe nog prokletstva. Kao sunce, pjesmo hrvatska, draga i teška pjesma naše brazde, kao snnce ideš iz noći u noć, (6) rođena u tami prošlosti, da potoneš u 4ubini narodne budućnosti. (lb idem, str. 204; isticao i brojeve umetao K. P.)

. Makrostilem (tekstostilem = tekstualni stilem) jedinica je misaone i emocionalne intenzifikacije koja se javlja na razini višoj od rečenice, na nadrečeničnoj dakle, na razini paragrafa; definira se, nadrečenična jedinica (paragraf) kao kombinacija rečenica koje predstavljaju strukturalno i semantičko jedinstVo, temeljenih na ritmičkom (melodijskom) jedinstvu. Doista, izdvojimo naših arbitrarno brojkama od l do 6 označenih te istaknutih segmenata teksta: (1) jer si prah, i u prah ·ćeš se vratiti. (2) prah si bio i u prah ćeš se okrenuti . ..

270

škreb-Stamać/Uvod u književnost

Krunoslav Promjić/Slil i ~tilistika

(3) Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti ... (4) U noći si nikla i u tami iščezavaš ... (S) Kao magla se dižeš i kao magla padaš. (6) rođena u tami prošlosti, da potoneš ... u b1,1dućnostf.

Sve kad bismo ih ozvučili kaq puke logatome ( = eksperimentalne riječi lišene sadržaja koje tek hine prozodijsku i slogovnu istost svojih uwraka), uvjerili bismo se u ritmičku (melodijska uzlaznost-stanka-pa melodijska silaznost) homolognost svih šestorih segmenata te sintaktičku homolognost (naporednost s kopulativnim i) prvih pet segmenata. Tekstualni stilem (makrostilem) očituje se u homolognoj pojavi ovih rečenih rit~ičko ·sintaktičkih struktura, a stilistička vrijednost intenziviranija im je u posljednjim trima (4, S, 6) s obzirom na to da se u njima više i ne zamjećuje traga temeljnoj biblijskoj motivici i leksici (prah, preobrat), dok je trag njezine melodike i sintakse nepotariv. Sve to rezultira svečanom intonacijom i autorskom Matoševom uznositošću hrvaMkim krajolikom i povijesnošću stilistički temeljenom na stilu tradicijski najmajestetičnijem: biblijskom (starozavjetnom). Recentniji primjer koji će nam ilustrirati pojam makrostilematske intenzifikacije teksta jest iz Meše Selimovića, kada šejh tj. poglavar tekije tj. samostana, Numdin, razmišlja o prijateljevanju s Hasanom: I tada sam shvatio ono najvažnije. Sjeća li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja mači sreću. Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. Bližeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao; neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja ću njemu biti sve što želi i što nema. Sada smo jednaki, unesrećili su nas· zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? (Derviš i smrt, izd. Svjetlost, Sarajevo 1966, str. 233. Sva su isticanja u tekstu, s razloga interpretacijske uočljivosti, isticanja moJa, K. P.)

Strukturna međuzavisnost sintaktičkih jedinica koje čine ovaj tekstualni odlomak uočljiva je iz njihove površinske strukture (anaforičko: Sve drugo može da; epiforičko: to ne može); ritmička međuzavisnost uočljiva je redom riječi, osobito onim sinkopiranim interpolacijama

271

(nekad/Jusufa); \Semantička međuzavisnost uočljiva je tematskim zajedništvom: prijateljstvo!ljubav/sinjbratjzaštita/utjeha. Nadrečenička, tj. tekstualna, tj. makrostilističnost ovoga paragrafa upravo je modelna. Stilističkom metodom transformacije teksta, minimalno, zbog eksperimenta, možemo stilistički nadasve obilježene dijelove ovoga navoda (dakako, urušivši i cjelinu dojma) blasfemično svesti na tzv. nulti stupanj stilističnosti, na ton puke referencijalnosti: Sjeća li se, i njega sam nekad pitao ... Sve drugo može da prevari, izmakne i ostavi nas puste, to ne može . ..

A svi se ti postupci velebno sažimlju u kondenzatu etičke aksiologičnosti da

aforističkome

COVJEK DOBIJA KAD DAJE (lbidem, str. 232).

6. Primjeri grafostilematski

U antologijskoj pjesmi Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama interpunkcija niti je tradicionalno poznata gramatička, niti je tzv. logička već je svojska, slamnigovska: Ubili su ga ciglama l

J

l l

(

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom. žute mu, kosti: hlape u, iglama, a bio j e, pitom i, pitom. Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti, jedan zelen, i rOgat ko jelen, u sjeni, pljesnivog, zida, ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, iz svega se, izvuko, samo, repić: otpuza, pa se: uvuko, u zid, u zid, uzi, duzi.

Ortografski heretično tu se zarezima cijepaju sintagme (ubili su ga, ciglama; crvenim, ciglama; u sjeni, pljesnivog, zida); a onda se, zbog ritmičke protuteže/ ravnoteže, zarezi disciplinirano javljaju shodno ortografskome legitimitetu u nabrajanju (pod zidom, pod zidom, pod zidom); antiortografski tu se odvajaju imenice od

272

Skrcb-St..·unać/Uvod


u književnost

pripadnoga im prijedloga (u, iglama) da bi se taj isti zarez NE ponovio, očito s motivacijom kako bi se izbjegla mehanička simetrija (u sjeni); tu se, šeretski, pojavljuje dvotočje gdje mu nema pretkažljiva mjesta (kosti:/pa se:) da bi se i opet, varirala sa školski opravdanim (repić:) itd. i t. sl. A svemu je tome stilistička funkcija protubelkantističke melodioznosti, sinkopirane i staccato ritmičnosti u interpretativnome ozvučenju što će da kulminira u klimaksu paronoma:djske nemotiviranosti: U ZID, UZI, DUZI, razorom konvencijske priopćajnosti; uzi/duzi NE znače, ali: IZRAžAVAJU! ·Nemoćan su i nemušt KRIK faukalne semiartikulativnosti, a cjelina pjesme po svim tim elementima biva protest-song, protestna protiv nestajanja najvrednijega bivstvovanja: životnog, URLIK suprotivu: NE BITI. Druga će grafostilematska ilustracija biti iz Miroslava Krleže, iz jedne njegove ranije, novelističke (Veliki meštar sviju hulja - VMSH) i jedne poznije, romansijerske proze (Zastave ,.--- Z); oba su navoda izdanja: Sabrana djela Miroslava Krleže, Zora, sv. 8 (VMSH) i sv. 25/I (Z), Zagreb 1957/67. Opet: da i »banalni« pisamski, ortografski znaci mogu biti jedinice stilističkog pojačanja - to se očituje u svim fazama Krležina književnog izraza: VMSH: - To je sivi bankovni činovnik. Uljudan. Uvijek besprijekorno odjeven gospodin, koji osobito mnogo pažnje posvećuje ljubaznom pozdravljanju i malograđanskim manirima, kult kojih se počeo osjećati i u našem gradu već u predratno vrijeme, ali je te bijedne konvencije međunarodni kataklizam prilično zgazio, moglo bi se reći: u klici (str. 80).

Cio ovaj, moglo bi se učiniti hipertrofno afunkcionalan, citat imao je svrhu da ilustrira te istakne intencionalnu onu autorom pridodanu važnost dvjema točkama. Mogao je umjesto njih da stoji i koji drugi, konvencionaliziran, ortografski znak: zarez, crtica, navodnici svejedno; ali nije moglo da ne stoji ništa jer su one dvije točke neobilaziva markacija za izrazitu stanku u interpretativnom čitanju, koja stanka ima tu izražajnu, stilističku funkciju da pojača dojam onoga gaženja >>U klici«, da ga univerzalizira. Moglo je čak i da ne stoji ništa. No tada bi svakom autorski intencionalnom isticanju nestalo formalnog signala.

273

Zastave su pak in extremis afirmirale stilističko markiranje vlastitom, individualiziranom, krležinskom interpunktuacijom. Primjer svega jedan, ali tipski poput ostalih: (Z) [ ... ] to je pitanje opstanka ne samo tvoga nego i moga, zar ti to nije jasnO? - Razumijem, ponavljam ti, ovdje u ovoj kući nema ničega kompromitantnog, - Kamilo je li to čista istina, govori, - Pa nisam, valjda, idiot, kažem ti da nema, - Dobro, to je jedno, bit ću kratak, toliko samo da ne bi bilo zabune! (str. 148)

Završuju se dijaloške replike, žive, hitre i uzbudljive te bismo nakon svake, našem naviklom očekivanju shodno i ortografsku konvenciju respektirajući, očekivali znak točke, uskličnika ili upitnika, samo ne nikako zareza; a baš se on, zarez, pojavljuje našem očekivanju usuprot, i baš se njime signalizira te ističe realnosti vjerna hitrost izmjene dijaloških replika dvaju sugovornika, ovdje među ocem i sinom Emeričkijevim. Svaka druga rečenična interpunkcija neodoljivo bi, prvo vizualno, nametala završne intonacije, premda ne i uvijek silazne, ali završne sigurno - signalizirajući i međe fonetskih blokova. Jedino ova, autorska, protupravopisna a stilotvorna, najvjernije prenosi žestinu situacije (svađe). STILISTIKA KOMPARATIVNA." Naše je stoljeće konstituiralo nekolike sciences mixtes što rubno zadiru u po više znanstvenih disciplina: od biokemije do bionike; među humanističkim znanostima limitrofnu poziciju zauzela je stilistika, pogotovu kad je komparativna, smještajući se među lingvistikom, književnom teorijom i poviješću.

6 Tekst je STILISTIKE KOMPARATIVNE i kolaž i montaža i preinaka te datoj svrsi i namjeni ~rilagodba triju mojih ranijih članaka: · - Za komparativmt stilistiku, Umjetnost riječi, 1-2, Zagreb 1970, str. 189-92· - Daničićev stari zavjet, Filologija S, Zagreb. 1978, str. 251-64; - Krleža u prijevodima, Naučni sastanak slavtsta u Vukove dane 11/3, Beograd 1982, str. 23-33.

274-



Dva su se poimanja komparativne stilistike već uvelike razgranala: po jednome komparativna bi stilistika bila striktno lingvistička disciplina koja među dvama uspoređivanim jezicima traži adekvatnost sinonimskih parova ili nizova na planu leksikalno-gramatičkom. Služi ona, i to veoma korisno, unapređivanju i teorije i empirije prevođenja, no valja reći da joj, takvoj, bitno nedostaje kultumopovijesna i opća povijesna dimenzija za šire generalizacije kakve se iz uspoređivanog materijala nadaju. Suženom svojom optikom ona je više komparativnom lingvistikom negoli stilistikom.' Po drugome poimanju, također samo globalno rečeno, komparativna se stilistika uzimlje kao dio znanosti o književnosti, književne teorije i književne povijesti; ona ne pretpostavlja ni isključivo dvojezični materijal kao objekt svojih istraživanja, nego se usređuje na komparativno analiziranje stila, štaviše, čak samo jednoga jezika, dvaju ili više pisaca jednoga je2lika u jednoj stilskoj epohi; dakako, budući komparativna, ona se bavi i usporedbom od jezika k jeziku, osobito kad je posrijedi čin prevođenja.

Lenjingradski teoretičar Efim Edkind uspostavio je u dva navrata• nekolike razine uspoređivanja što se nižu pri činu beletrističkoga (umjetničkoga) prevođenja; uspostavio je, hijerarhizirao te imenovao te razine ·toliko potpuno da to vrijedi parafrazom sažeto preponeviti kao zakone koji režiraju umijeće (umjetnost) prevođenja:

- uspoređivanje dvaju lingvističkih matička struktura, leksik i frazeologija);

sistema (gra-

- uspoređivanje stilističkih sistema dvaju jezika (primjerice: zakonitosti formiranja različitih jezičnih stilova, odnosa koji za svaki od promatranih jezika postoje među standardom, tj. književnom normom, i dijalektima, žargonima, pučkim govorom);

7 Za takvu se komparativnu stilistiku kao uzorak uzima djelo dvaju autora: J. P. Vinay, J. Darbelnct: Stylistique comparJe du fran~ais et de l'anglais, Paris 1958. i 1968. ~ 8 1) Perevod i sopostavitel'naja stilistika, u zborniku: Masterstvo perev?da, Moskva 1959, str. 71-87; 2) La stylistique comparće, base de l'art de traduire; DiogCnc, br. 57, Paris 1967, pp. 43-57.

275

- uspoređivanje tradicionalnih književnih stilova u oba jezika (stila npr. klasicističkoga, romantičkog ... u njihovim stilističkim aspektima ili uspoređivanje stilova pojedinih književnih vrsta, ode, elegije, basne ...); - uspoređivanje prozodijskih sistema u njihovoj nacionalnoj specifičnosti; - uspoređivanje kulturnih i povijesnih tradicija među dvjema nacionalnim civilizacijama toliko koliko se one očituju u tradiciji književnoj; - uspoređivanje dvaju individualnih estetičkih sisitema (sistema autora originala i sistema prevodiočeva). Da je analiza kojega književnog prijevoda (bilo romana, novele, drame, lirske ili epske pjesme) tek onda kompletna kad obuhvati sve ove razine uspoređivanja, te da svojim zajedništvom sve razine našu disciplinu čine i ~tilističkom i komparativnom - možemo samo suglasno s Efimom Edkindom naposljetku zaključiti. Jednako je pojam komparativne stilistike proširio i drugi autor, također Lenjingrađanin, V. M. žirmunski: 9 njega u komparativnostilističkoj analizi ne zanimaju tek sinonimski ekvivalenti koji se upotrebljavaju u leksici i gramatici uspoređivanih različitih jezika, ekvivalenti koji izrazavaju analogne »ideje«. Zanimaju ga više, s pravom, one sličnosti i razlike koje se mogu otkriti u izboru (choix) i umjetničkom podešavanju (l'agencement) lingvističke građe, to jest u stilu pojedinih pisaca i književnih pravaca. Pažnje je vrijedno, u istom tekstu očitovano, i ovo uvjerenje žirmunskoga kojim jako razmiče shvaćanje stila od njegova isključivo lingvističkoga određenja: da književni piščev stil obuhvaća i izražavanje piščeva svjetonazora, stoga da je nemoguće stil piščev istraživati u njegovoj težnji za funkcionalnošću a da se ne ispituje sadržaj ideja, da se ne ispituju slike koje donosi stil. Ne bismo mogli ne prihvatiti njegovu ideju da stil jednoga književnog djela ne predstavlja samo stilistiku djela jer stil je - nastavlja žirmunski - -isto tako i siže, stil čine i poetske slike, i kompozicija, i poetski

9 Les problemes de la. stylistique comparJe, u zborniku: Acta Litteraria Academiae Scientiarum Hungaricae, sv. V, Budapest 1962, pp. 77-83.

276


sadržaj koji su sv.i - koncedira žirmunski - otjelovljeni lingvističkim sredstvima, ali da se na njih, na samo lingvistička sredstva ograničiti, suziti niti dadu niti mogu - to zajedno sa žirmunskim, izvjesno, možemo prihvatiti. Da se osobitosti stilističkoga sistema kojega autora izvedu načistac - za to ne može biti dovoljan svega jedan primjer, ma kako on bio paradigmatski uzorkovit. Stoga će primjera biti više, a prvi je iz I ve Andrića; da se barem dadne ·približna predodžba dvojake i isto· vremene komparativnostilističke analize, nazvat ću je eksternom (imajući na umu dvojezično uspoređivanje jedne stilske vrednote) i internom (omjeravajući tu istu stilsku vrednotu unutar jednoga, autorova jezika): Na Drini ćuprija valjda je najprevođenije djelo jugoslavenskih knj[ževnosti. Prevedeno je na - njemački: Die Brilcke an der Drina, - engleski: The Bridge on the Drina, - ruski i poljski: Most na Drine, itd., prevedeno, odmah ću reći, u naslovu samome stilistički posve neutralno, neobilježeno. Jer sam izvorni naslov višestruka je stilska vrednota, četverojaka: - leksička: nije slučajan, niti je arbitraran, ·već naprotiv intencionalan te veoma funkcionalan Andrićev leksički izbor ćuprija, širokoga dijapazona konotacija kulturnih i povijesno-polimčkih, a denotativna, stilistički neutralno sinonimsko potencijalno most (Briicke, Bridge, Most) ostaje stilematski posve neutralno u izvorniku (potencijalno) i u prijevodima (realizirano); - sintaktička je vrednota · stilistički angažirana u onome podešavanju te riječi na kontekst naslova, gdje se realizira sintagmatska ·inverzija: Na Drini ćuprija/ Cuprija na Drini. (Model takve sintagmatske inverzije: prijedložni lokativ + nominativ umjesto obrnuto, statistički je rijedak u štokavštini; prepoznajemo je, rečenu tu inverziju, u pučkoj frazeološkoj jedinici: na vrbi svirala, ne: svirala na vrbi. Model je čestotno nizak te baš stoga stilistički obilježen!) Imprediktabilnost komunikacijskoga znaka, tj. njegova nepretkažljivost rezultira i većom količinom obavjesnosti, tj. većom entropijom; i obrnuto: neutralan a komplementaran model nalažljiv


277

u Andrićevu opusu - ujedno i sinopsisu za kroniku višegradska - Most na žepi gramatičMm je redom riječi pretkažljiv, čestotan, stoga niske entropije, nulte stilističnosti.

Obje ove vrijednosne nijanse u p11ijevodima nisu dobile svoj adekvat; dijelom zbog nizličitosti jezičnih sistema, a svakako zbog različitosti kulturnoga [ povijesnoga nasljeđa; čak ni tursko kopril (odakle je štokavska fcinomorfološka adaptacija ćuprija, a djelo je prevedeno i na turski!) za izvornoga turskoga govornika stilistički je neutralno jer nema konotacijsku moć srpskohrvatskoga turcizma. Iz sintaktičke činjenice (inverzija u naslovu) potječe još jedna kvaliteta, nova vrednota:

-

ritmička

(dakle, prozodijski ostvarena): Na Drini - otvoren je iskaz, intonativno u završetku više ravan negoli silazan, interval među naglasnim segmentima (Na Drini/ćuprija ...) jedva je izražen dok je neinvertirana inačica (Cuprija na Drini) iskaz završen, zatvoren, s izrazitijom završnom intonacijom, s izraženijim intervalom među dvama naglasnim segmentima sintagme (Cuprija/na Drini). A može biti koincidencija, no koincidencija koja naslućuje o izražajnom nasljeđu i formulaičnom modelu, arhetipu tradicionalne štokavske izražajnosti - desetercu: Ivo Andrić/ Na Drini ćuprija. ćuprija

Samo je francuski prevodilac našao adekvat za dio vrednota sadržanih u naslovu: Il est un pont sur la Drina, onim pučkim i tradicionalnim, također pripovijednim francuskim Il est ... a ne prema suvremenome standardu Il y a. .. - uspio je sačuvati narativni ton što ga naslov izvorno sadrži. Da izoliranje te komentiranje tek jednoga-dvaju podataka ne može iscrpsti višeslojnu analizu poetskoga stila - razumije se. Da korektnoj interpretaciji nije primjeran samo formalni opis i mehaničko pobrojavanje lingvističkih sredstava što ih je autor upotrijebio - i to se razumije. A da je dat barem približan ogled o tome na što bi mogla biti nalik analiza koja bi htjela biti i komparativna i stilistička - tomu je ova interpretacija bila namijenjena.

278


* **

U povodu novijih preinaka Vukova prijevoda Novoga zavjeta Dimitrija Bogdanović je razložno ustvrdio: [ ... ] stodvadesetisedam godina posle izlaska. iz štampe prvog izdanja Novog zavjeta, nema ni smisla nastojati da ono bude ~popravl~eno((, Ono je celina za sebe, jedinstveno u svome knjizevnom IZrazu, neponovljivo i nepopravljivo u isti mah. Vreme je za nove prevode.to

Jednakovredno je ova tvrdnja analogijski prenesena i na Daničićev prijevod Starog zavjeta, svejedno što je već i njemu stoljeće i decenij da je sačinjen; spekulativnom se gestom, naime, jednako kao za svaki prijevodni tekst, tako i za Daničićev starozavjetni može zanemariti da je prijevodan; prijevod se jednostavno može uzeti te promatrati kao pjesničko djelo sui generis, nezavisno od svojega izvornoga predloška." Tako ćemo i učiniti kušajući sada uspostaviti uvjetno minimalnu ali tipologijsku listu stilskih postupaka reprezentativnih po Daničića-prevodioca jednako koliko i reprezentativnih za stilsku majestezu klasične pučke štokavštine kojoj je - ne libimo se reći unaprijed upravo Daničićev prijevod starozavjetni idealna suma. Podvrgavajući se stezi metodološke (stilografske) či stote i stezi metodičke postupnosti: od delimitacije i identifikacije (shvaćenih doslovno u analitičkoj postupnosti) preko interpretacije do valorizacije12 - imenovat ćemo, i ogledati, nekolike Daničićeve stilske postupke na različitim razinama jezičnog izraza. l. Kad sintaksa znači. ..

Per definitionem, uzeli je mi normativno, deskriptivno, strukturalno ili transformacionalistički - sintaksa u svim mogućim navedenim poimanjima svedljiva je na 10 Dve nove verzije Vukovog prevoda Novog Zavjeta, Kovče~ić, br. 12, Beograd 1974. 11 Usp. analogan teorijski stav: Miroslav Kravar, Marulićeva Davidijada t~ hrvatskom prijevodu, Umjetnost riječi, br. 1, Zagreb 1976, str. 4. 12 V. Petar Guberina: Stilistika, Zagreb 1967, str. 6, 7, 8.

Krunoslav PranjiOSlil i :.;tilistika

279

jedno zajedničko: znači ona odnose među jedinicama koje imaju zajedništvo u višim, složenijim (sintagmatskim, iskaznim) cjelinama; relacijske pak riječi (veznici npr.) koje indiciraju različite tipove rečeničnih veza (parataksu ili hipotaksu) riječi su, dakako, bez samostalne značenj ske vrijednosti; njiliova je funkcija da pokažu, i opet: odnos među dijelovima cjeline. No kad funkcija pokazivanja odnosa poprima značenjsku vrijednost, posrijedi će biti visoka stilistička, dapače i estetska vrijednost ostvarene inačice teksta, kad je posrijedi ostvaraj sugestivne, pjesničke naracije. Uzmimo promotriti četiri od šest stavaka iz različitih glava Prve knjige Mojsijeve koja se zove Postajanje,'" u prvome navratu bez ikakva komentara, tek u slijedu: XXXVII, 5: - Uz to usni Josip san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većma omrznu na nj. 6: - Jer im reče: da čujete što sam snio: 7: - Vezasmo snoplje u polju, pa n1oj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu unaokolo i klanjahu se snopu mojemu. 9: - Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu meni. XL, 9: - I starješina nad pehamicima pripovjedi san svoj -- Josipu govoreći: snih, a preda mnom čokot; XLI, 1: A poslije dvije godine usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci.

Primjer XXXVII, 7. primjer je gdje se upotrebljuje legitimna, pretkažljiva, normalna i normativna adverzativna parataksa s veznikom a; stilisti~ki on je neobilježeu, neutralan; no s primjerom 9. tomu više nije tako; upotrijebljen je tu jedan manje čestotan, no u korpusu usmene predaje formulaičan model naracije, eminentno stilogen. Registrira ga i Maretić: - Mjesto a, kad se hoće da izreče što nenadano, govori se a ono ili (češće) a to, npr. . . . carev sin uzme goluba te ga raspori, a to u golubu vrabac, nar. prip. 62; oni malo idu u napredak niz Grahova, niz polje široko, dok dođoše bijelu čadoru, a to Vuče sjedi pod čadorom, nar. pjes. 3, 379; podiže 13 Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, preveo Stari zavjet Gj. Daničić, Novi zavjet preveo Vuk Ste. Karadžić, izd. Britanskoga i inostranoga biblijskog društva, Njujork i London 1950; svi su primjeri n~vođeni prema ovome izdanju; rimskim je brojkama označena glava, arapskim stavak; sva su isticanja u svim navodima moja - K. P.

280

Krunoslav Pranjić/Stil i stilistib

SJ;;rcb-Stamać{Uvod u književnost

oc1 svoje i pogleda, a to čovjek stoji prema rijemu s golijem mačem u ruci. Daničić, is. nav. 5. 13.14 . Maretić ne spomenu očito: da u takvoj vezi ono ono i to nisu više demonstrativi nego da su to funkcionalno partikule, ali im je stilističnost i te kako istakao onim: »kad se hoće da izreče što nenadano«. No stilističnost Daničićeva prevođenja upravo ekspandira u primjerima XL, 9, [ ... ] snih, a preda mnom čokot; i XLI, 1: [ ... ] usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci; i ne samo stilističnost već i estetičnost sugestivna, pjesničkog pripovijedanja gdje se sintaktički jednostavnim sredstvom, relacijskom riječju: adverzativnim a naracija iz sfere realnosti, aktualnosti, prenosi u sferu oniričke virtualnosti!! Maestro Daničić!

Zbog kurioziteta, a dakako i zbog komparativno·lmntrastivne spoznaje o mogućnostima i nemogućnosti ma prevođenja, ogledajmo tek posljednja dva primjera, XL, 9. i XLI, l u različitim ostvarajima drugih, sve znanih prijevoda: Onda je glavni peharnik ispripovjedio Josipu svoj san: Sanjao sam da je preda mnom lozov trs. Poslije dvije godine usni Faraon da stoji pokraj Nila.15

Na prvi se pogled vidi: gdje je u Daničića bila pripovjedna začudnost, u supostavljenome prijevodu je stilistički neutralna, estetički nulta inačica puke izvještajnosti, referencijalnosti izražena eksplikativnom hipotaksom s pomoću veznika da. Latinska verzija istih alineja nema hipotakse uopće: u prvom navratu ima upravni govor (XL, 9): Et narravit princeps vinariorum somnium suum ipsi Joseph, et dixit: In somno meo erat vitis in conspectu meo ...

U drugome navratu nema ni upravnoga govora, se nižu asindetske paratakse (XLI, 1):

281

I čuveni Lutherov prijevod - dakako, riječ je samo o respektivnim dvama primjerima iz Geneze - lišen je poetičnosti te sveden na ton izvještajnosti ostvarujući u prvome navratu eksplikativnu hipotaksu s veznikom

da/J: Da erzelet der Oberst Schenck s einen traum J os eph l vnd sprach zu jm /Mir hat getreumet/ DaP ein Weinstock fur mir were/.

U drugom navratu tomu je isto tako, samo ovaj put s veznikom wie: VND NACH ZWEINEN JAREN HATTE PHARO EINEN Trawn l (lVie er sttinde am wasser).H

U engleskome jednom suvremenom prijevodu američke

verzije isto je kao i u latinskome na obojim mjestima: prvo upravni govor, a onda asindetska usporednost: Then the chief cupbearer told Joseph his dream. »ln my dream<<, he said, »l saw a vine in front of me.« After a lapse of two years, Pharaon had a dream. He saw himself standing by the Nile."

Na obojim respektivnim mjestima ruski i francuski po jedan prijevod imaju - vjerujem koincidentalnu tek - ali ipak zajedničkost, gotovo istost: I rasskazal glavnyj vinočerpij Josifu son svoj, i skaza! emu: mne snilos': vot vinogradnaja loza preda mnoju; (Le chef des echansons raconta son songe a Joseph, et lui dit: Dans mon songe, void, il y a vait un cep devant moi.) Po prošestvii dvuh let faraonu snilos': vot on stoit u reki.19 (Au bout de deux ans, Pharaon eut un songe. Voici, il se tenait pres du fleuve.)::!O

Svejedno ako je i slučajno, ali: frapantno je podudarno ovo rusko-francusko prevodilačko rješenje za pri-

već

Et factum est post biennium dierum, Pharao vidit somnium. Videbatur sibi stare super flumen. 16

14 Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb 1963, § 493, str. 535/6. 15 Biblija, Stari i Novi zavjet, Zagreb 1969. 16 Vetus testamentum graece et latine, editium juxta excmplar originale vaticanum, tomus primus, Parisiis M DCCC LXXVIII

17 D. Martin Luther, Die gantze Heilige Sebri/t, Deutsch, Wittemberg MD XLIIIII; Letzte zu Luthers Lebzeiten erschienene Ausgabe, Miinchen 1972. 18 The New American Bible, translated from the original Languages with Critical Use of All the ancient Sources by Members of the Catholic Biblical Association of America, New York 1970. 19 Biblija, Knigi Svjaščennogo pisanija Vethogo i Novoga zaveta, kanoničeskoc, izd. Amerikanskoe biblejskoe obščestvo, N'julork 1948. 20 La Sainte Bible qt~i comprcnd l'Ancien ct lc Nouveau testament, traduits sur ,les textcs originaux hebreu et gree pa_r Louis Second, Paris 1938.

282

Krunoslav Pranjić/Stil i stili~tika


283

neke pozicije gdje je red i slijed enklitike najlegitimniji, najpretkažljiviji, izražajno neutralan, zacijelo daničićev ski voljno nulti, pa je po tome onoj prvoj inačici cijena to veća:

jenos dviju priča o snovima: ni bezličnošću hipotakse, ni ravnodušnošću asindetske paratakse ili upravnoga govora (kao što je u navedenim verzijama: hrvatskoj, njemačkoj, latinskoj ili američkoj), a ni da bi blizu daničićevskoj (pučkoštokavskoj ?!) ingenioznosti prevodilačkoj sa začudnom adverzacijom - ruski i francuski prijevod imaju, dopustimo, stilistički u afektivnome smislu čak jaču, izrazitiju, obilježeniju prijevodnu dovitljivost, imaju usklik: vat! Voici! Da, stilistički (afektivno) to je obojenije, no umjetnički ostaje inferiornije.

XLIV, 15: - A Josip im reče: šta ste učinili? Zar nijeste znali da čovjek kaO što sam ja može za cijelo doznati? l XLV, 21: __:_ I sinovi Izraelovi učiniše tako; i Josip im dade kola, po zapovijesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.

Pitanje o tome da li izbor i postupak Daničićev bijahu voljni ili tek po slučaju, možda i po omašci, pitanje je irelevantno.

2. Ritmizacija i simbolizacija enklitikom

* * *

(Geneza) XLVIII, 12: - A Josip odmače ih od koljena njegovijeh i pokloni se licem do zemlje. Et eduxit eos Joseph a genibus ejus, et adoraverunt in faciem super terram. Vnd Joseph nam sie von seinem schos j vnd neiget sich zur erden J gegen sein angesicht. Joseph removed them from his father's knees and bowed down before him with his face to :the ground. Joseph les retira des genoux de son pere, et se prosterna en terre devant lui. I otvel ih Josif ot kolen ego, i poklonilsja emu licem svojim do zemli. Josip ih tada skine s njegovih koljena i duboko se~ sve do zemlje, nakloni.

Na razini teorijske apstrakcije ozbiljan je izazov: što prevođenje jest? Pronalaženje jednakovrijedna izraza u drugome jeziku - jedan je od mogućih odgovora: no jednakovrijednost je lakše postići u sadržaju negoli u izrazu, prije gramatički, stilistički već teže, pogotovu kad su posrijedi nijanse koje najjače očituju vlastitost jednoga jezika. Za svrhu daljnjega oprimjerivanja omeđio bih se na svega jedan, najprevođeniji Krležin roman i četiri njegove inojezične verzije:

A Josip, taj sin Jakovljev, po biblijskom predanju

- POVRATAK FILIPA LATINOVICZA (Minerva, Zgb 1932), Zora, 1962; - LE RETOUR DE PHILIPPE LATINOVICZ, traduit du serbo-croate par M. Djordjevic et e_ Malraux, Calman-Levy, Paris 1957;

u egipatsko ropstvo prodan od ljubomorne braće svoje,

no tamo se uzdigavši sposobnošću i značajnošću svojom do najuglednijeg vrhovništva u faraonskoj upravi, Josip je taj tek u Daničićevu prijevodu i simbolski uzvišen te izoliran: jezično-ritmički-stilistički; namještajem enklitike: - A J osip l odmače ih... Da ta enklitika (ih) nije gdje jest, ni stanke u izgovoru, toj ritmičkoj izoliranosti i simboličnosti Josipove osobe - ni traga ni glasa; baš kao što je u ritmički, stoga i simbolički, u stilistički neutralnoj i samo referencijalnoj, izvještajnoj verziji u (prijevodu »Stvarnosti•): -Josip ih tada skine ... Ponovno: magistralni, maestralni Daničić! Da to stilsko sredstvo isticanja namještanjem enklitike nije mehanizirane, formulaizirano, svjedoče druge

- THE RETURN OF PHILIP LATINOVICZ, translated by Z. Depolo, Lincolns-Prager, London 1959; - DIE RtlCKKEHR DES FILIP LATINOVICZ, aus dem Serbokroatischen von Klaus Winkler, Subrkamp Verlag, Frankfurt 1961; - VOZVRAščENIE FILIPPA LATINOVIčA, perevod s horvatskoserbskogo L Dorby, Hudožestvennaja literatura, Moskva 1969.

I ovo bih omeđenje još suzio te se osvrnuo tek na dva stilska postupka (procede stylistique, stylistic device, stilistisches Verfahren, stilističeskij priem):

l

'

284


1. Slobodni neupravni govor (SNG) Postupak je to za koji se jednodušno u stilografskoj literaturi naglašuje kako je iznimno sintaktičkostilističko sredstvo kojim se nijansno prepletene tuđe riječi mahom prenose ne s isključiva stajališta izvještača (pripovjedača-sveznalice), već sa stajališta lika; kako se bez njega, bez rečenoga slobodnog neupravnog govora, moderna umjetnost pripovijedanja uopće ne da zamisliti; kako je u umjetničkom izrazu nastupila upravo revolucija od časa kad je pripovjedač odlučio da gledište vlastitih junaka pretpostavi vlastitome upotrijebivši baš to: slobodni neupravni govor (SNG).'' Valja reći da ostvarene mogućnosti ove pripovijedne tehnike još nisu ni sve pobilježene a nekmoli tipološki opisane. Dajmo, uvodno, zbog postupnosti, jednu i lako prepoznatljivu i bez muke prevodljivu SNG potenciju, realiziranu. Sjeća se Krleža, u Izletu u Mađarsku 1947, kako su ga, mlada, u >>Hungaricumu« uhitili da čita Vojislava (Ilića), i to u ćirilici, pa opisuje dijalog saslušanja: - Kako to da čitam srpske pjesnike? - Srpski i hrvatski jezik to je jedan te isti jezik. - Od koga sam to čuo? - Od Daničića. - A tko je to? - To je jedan filolog, sekretar Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti.

(»Republika«, br. 12/1953, str. 1001; isticanja u tekstu nisu autografska, moja su, K. P.)

Dva su pitanja ovoga dijaloga ostvarena tehnikom slobodnog neupravnog govora, gramatičkim sredstvom l. lica (čitam, sam ... čuo) što dijalog čini izražajno kompleksnim uključujući stajalište pitača i simultanost obaju sudionika komunikacije, i pitača i pitanika; u 2. licu (čitaš, si ... čuo) ton bi bio tek izvještajni, stilistički neutralan, nulti, upravnogovorni. S prijevodnim primjerima za izvorni SNG iz Povratka Filipa Latinovicza stoji ovako: 21 Vidi o tome 'vae: Ivo Frange~, jedna stilska osobina Davnih dana, u: Krležin zbornik, Zagreb 1964, str. 417-33.


285

Rek.ao mu je [ ... ] da je on, Filip, priroda pasivna [ ... ] Pred Filipom da stoji sasvim sterilna patnja, mnogo riječi, samoobmanjivanje nošeno spolnim poticajima, a eventualno i samoubojstvo! Ali ova posljednja varijanta da nije vjerojatna, jer da je Filip po svojoj prirodi organizam slab i kukavan, a slabe i kukavne vrste životinjstva da se obično ne uništavaju (189).

U odlomku se čak četiri puta ostvaruje kategorija slobodnog neupravnog govora; počevši izvještajno, neupravnim govorom s glagolom govorenja (Rekao mu je . .. da je} nijansirano, rafinirano sada pripovijedanje prelazi u zatomljivanje pripovjedačeva sveznalaštva i svenazoč nosti ističući stajalište lika (Kyriales), i to sintaktičkim sredstvom (uz neponovljen glagol govorenja - postponiranjem veznika (1. da stoji, 2. da nije, 3. da se . . .) a jedanput antigramatemskim udvajanjem uzročnoga s izričnim veznikom (4. jer da); baš je u tom >>zakašnjenju« veznika to Krležino umijeće modernoga pripovijedanja; p.reinačeno u vezničku antepoziciju samo, i gramatički korektnim neudvajanjem (pretpostavimo: l. Da pred Filipom stoji ... 2. Ali da ova posljednja varijanta nije ... 3. jer je Filip ... 4. a da se slabe i kukavne vrste ...) tekst bi bio srozan (da, upravo to!) na pretkažljivi neupravni govor, na razinu referencijalne banalnosti, na izražajnu neutralnost, na tzv. nulti stupanj stilističke obilj eženosti. A da li je prijevodno ostvaren dragocjeni style indirect libre izvornika? Il lui avait dit [ ... ] qu'il etait, lui, Philippe, un temperament passif. [ ... ] Selon lui, la destinee de Philippe serait une longue souffrance sterile, beaucoup de mots, des illusions etayees par des mobiles sexuels, et -eventuellement le suicide! Mais cette derniere hypothese etait peu vraisemblable etant donne que Philippe etait une nature faible et Iache, et que, dans le regne animal, les especes faibles et hkhes n'ont pas l'habitude de se detruire elles-memes (182). Rečeni style indirect libre nije, na žalost, u potpunosti ostvaren; samo onim Selon lui, dakle leksičkim sredstvom postignut je tek aproksimat (pribhlžnovrijedan izraz), ne i adekvat (jednakovrijedan) kojim bi se neutralizirala apsolutna i sveznajuća nazočnost pripovjedače va; ostatkom je prijevoda (onim: etais, etant donne que, que) izvornik sveden na čisti neupravni govor (discours indirect).

286



što bje s

mogućim

experienced speech; evo:

He told him [...] that he, Philip, was a passive nature [...] That Philip's future would be one of sterile suffering, much talk, selfdeception caused by sexual impulses, leading eventually to suicide! But this last event was not very probdble because Phi~ lip was by nature· a weak and cowardly organism, and weak and cowardly types in the animal world do not usually destroy themselves (164).

Kao što ni u većem dijelu francuskoga prijevoda, ni u engleskom od slobodnoga neupravnog (Krležina) govora ne bje ništa; osta tek gramatički legitimno slaganje vremena (He fold him ... that he was . . .); spade poetska funkcija Krležinih antigramatički udvojenih veznika (jer da) na referencijalni, priopćajni ton (this ... was not ... because . . .) i od presumpcijalnoga ( ... da se obično ne uništavaju) posta kategorički i izjavno (do not usually destroy themselves). Govor neupravan (indirect speech)! A erlebte Rede? Evo: [...] sagte er ihm, er, Filip, sei ein passives Wesen [...] Filip habe eine ganz sterile Leidenszeit vor sich, viele Worte, SelbstHiuschung auf der Basis sexueller Impulse und eventuell Selbstmord. Aber die letzte MOglichkeit sei nicht wahrscheinlich, da Filip seiner Natur nach ein schwacher und lingstlicher Organismus sei, und .die schwachen und tingstlichen Arten der Tierwelt vernichteten sich gewohnlich nicht selber (217).

Dakle, na vlas jednako kao i u engleskome: indirekte Rede, govor neupravan sa stilistički neutralnim konjunktivima (sei). A svobodnaja kosvennaja reč'? Ovako: Kiriales vyložil, čto on, Filipp, natura passivnaja [. ..] On skaza/ čto Filippa ždut besplodye muki, slovobludie, samoobol'ščenie, pitaemo polovym vozbuždeniem, a tnožet byt', i samoubijstvo. Vpročem, poslednij variant maloverojaten, poskol'ky Filipp po prirode svojej slab i trusliv, a slabye i truslivye osobi v životnom mire obično sebja ne ubyvajut (160).

Od slobodne ostade gola kosvennaja reč'; čak je (uz: vyložil) pridodat i drugi, u izvorniku nepostojeći, glagol govorenja (On skazal) svevši tako pripovjedno rafinirani, polifunkcionalni SNG Krležina izvornika na najordinarnije ·priopćavanje (soobščenie) umjesto na ekspresivnu angažiranost (vozdeistvie). Moderna Krležina

287

pripovjcdna tehnika slobodnim neupravnim govorom živa šteta! - u četiri navedene pozicije prijevodno se zatrla.

2. Ritmizacija enklitikom Da se vlastitosti, da se vrijednosne nijanse hrvatskoga, Krležina, književnoumjetničkoga stila ne bi zatirale u prijevodima potpuno, trebalo bi barem dvojega: kompetentnih a i usrdnih prevodilaca, ali i proučavatelja. Zna se: prevođenje je posao kokreativan; hoće se za njega znanja, invencije, ,senzibiliteta, dara; sve se rečeno tiče i proučavanja: upoznavanje stilističkog sistema jezika hrvatske književnosti, proučavanjem, kako bi to poslužilo kao servis i prevođenju - tanahan je poticaj; osim o.ve praktičke motivacije postoji i jedna druga, svakako višega reda motivacija: proučavati nijansne vrednote književnoga izraza zbog njega sama, zbog naših spoznaja o njemu. Omanji broj primjera što će sada uslijediti (ali zato i reprezentativan i tipologičan) pod sitnozor će promatrački dovesti jedan aspekt Krležine izrazne vlastitosti: RITAM; kako su posrijedi komparativno i kontrastivnostilistička omjeravanja (Povratak Ftlipa Latinovicza u već ogledaniim izvorniku, pa opet u francuskoj, engleskoj, njemačkoj te ruskoj verziji), parcijalno će se razvidjeti da li su ritamske vrednote izvornika stekle svoje prijevodne jednakovrijednosti. (Lako je dokažljiva tvrdnja da je svekoliko Krležino pisanje karakterizirano autentičnom ritmizacijom; po njoj bi Krleža bio prepoznatljiv sve kad bismo pred sobom imali i koji nepotpisan njegov tekst.) Da li su ritmičke osobitosti očuvane, barem približno, i u prijevodima? Prvo primjeri iz izvornika: l. Filip je stanovao u jednoj peterokatnici. (43) 2. Bobočka je imala u svome stanu oltar. (143) 3. Bobočka bila je plemkinja. (142) 4. Baločanski pregrizao joj je grkljan. (271)

Pa komentar, prvo gramatički: u sva četiri primjera sekvencija počinje subjektom i perifrastičnim prošlim vremenom; onda komentar stilistički: dok je u prva dva primjera red riječi ostvaren prema gramatičkome mode-

288


lu SEP (subjekt, enklitika, particip) te je u njima taj red i automatiziran, dakle pretkažljiv, i statistički naj.čestotniji (i u jeziku općem i u Krleže inače) dakle red stilistički indiferentan, ritmički neutralan (Filip je stanovao ... Bobočka je imala...), dotle je u druga dva primjera ostvaren prema modelu SPE (subjekt, particip, enklitika) te je tako deautomatiziran, dakle nepretkažljiv, statistički je rijetke pojavnosti, dakle stilistički diferentan i ritmički izrazito angažiran po onoj stanki koja se u ozvnčenju ostvaruje iza subjekta zbog premetnute enklitike (Bobočka ll bila je ... Baločanski ffpregrizao joj je ...). Da je stanka, po definiciji: nula fonacije, relevantan ritmotvorni element - može se učiniti logičkim paradoksom: ništa da je nešto; no u svim prozodijskim sistemima upravo to ništa, ta nula govorenja konstituira ritamske mijene. Tako se i u našim primjerima - dodajmo im i sadržajni i izražajni komentar - jarko ističe Bobočkino plemenitaško podrijetlo, a upravo tragički eksklamativno iskazuje Baločanski jeva ubojička gesta. Metodom transformacije teksta (jednom od vlastitih u stilografiji) tj. takvom preinakom gdje tekstu ništa ne bismo ni dodavali ni oduzimali što bi mu krnjila C'l.avijesnu vrijednost, ali što bi mu stubokom smanjilo izražajna vrijednost (makar samo ritmičku, ali odmah i stilistička) od posljednjih dvaju primjera izvorno ostvarenih u SPE, stilistički diferentnoj sekvenci ji možemo nači niti stilistički indiferentne te ritmički neutralne SEP sekvencije: 1. 2.

Bobočka je Baločanski

bila plemkinja. joj je pregrizao grkljan.

A tomu je upravo tako u prijevodima: 1. 2. 3. 4.

Philippe habitait un immeuble de cinq etages. (39) Bobotschka gardait dans son appartement un retable. (136) Bobotschka etait une patricienne. (135) Balotschansky lui avait dechire la gorge de ses dents. (250)

U francuskome su četiri perifrastična prošla vremena izvornika (je .stanovao, je imala, bila je, pregrizao joj· je) prevedena trima neperifrastičnim (habitait, gardait, etait)


289

i jednim perifrastičnim (avait dechire); no sve da su u prijevodu i bila četiri prošla složena vremena, pomoćni glagol u francuskome nije enklitika već tonička riječ pa se, prema tome, u njemu ne može ostvariti stilistička i ritmička vrednota izvornika prozodijskim sredstvom stanke iza subjekta. Podjednako je tomu tako i s engleskim prijevodom: 1. Philip had been living in a four-storey house. (40) 2. Boboćka had a complete altar in her flat. (124) 3. Boboćka was of noble descent. (123) 4. Baloćanski had bitten through her throat. (231)

Svejedno je što engleski prijevod ima već dva perifrastična prošla vremena (had been living, had bitten) kad ni u njemu pomoćni glagoli (had) nisu enklitike nego toničke riječJ, imaju fiksan redoslijed pa odatle i razHke u prozodijskim sistemima dvaju jezika. S

njemačkim

je isto:

1. Filip wohnte in einem fiinfstockigen Haus. (48) 2. Bobočka hatte in ihrer Wohnung einen Barockaltar stehnen. (162) 3. Bobočka war vom Adel. (161) 4. Baločanski hatte ihr die Kehle durchgebissen. (311)

Tri neperifrastična prošla vremena (wohnte, hatte, war) nemaju pomoćnoga glagola, a u onoj jednoj perifrastički izraženoj prošlosti (hatte durchgebissen) pomoćni glagol (hatte) nije enklitika te je kao i u engleskome: fiksan redoslijed, druga prozodija. A ruski opet u gramatičkome sistemu vremena uopna poznaje perifrastičnih oblika za prošlost, te je tako sve prijevodno sređeno ovako: će

1. Filip žil v šestietažnom dome. (47) 2. V kvartie Bobočki stojat altar'. (124) 3. Bobočka byla aristokratkoj. (123) 4. Baločanski peregryz ej gorio. (223)

To što se ni u jednome od četiriju promatranih prijevodnih segmenata nije mogla ostvariti stilističko-rit mička vrednota izvornika, posljedica je različitosti gramatičkih i prozodijskih te stilističkih sistema, pa ta očitost samo potvrđuje nepobitljivu spoznaju teorije prevođenja o tome da je prijevod ostvarljiv lakše na

290


razini supstancije sadržaja, veoma pak teško na razini supstancije izraza.

STILISTIKA, DIJAKRONIJSKA također je lingvistička (jezikoslovna) samo što je primijenjena na drugi korpus tekstova, onih u različitim razdobljima prošlosti (odatle i imenovanje: dijakronijska). Golem je metodološki izazov stilografskim istraživačima tih tekstova ovaj: kako rekonstruirati nezapisanu jezičnoizražajnu uzualnu ( = običajno uporabnu) »r;tormu« za njihovu sinki-oniju, za tadašnjost ili ondašnjost koja je tim tekstovima i njihovim piscima njihova suvremenost. A bez toga se ne mogu utvrditi npr. stilemi temeljeni na otklonu. Da se postupci lingvostilističke analize tekstova (metodologije nama suvremene) dadu primijeniti i na sakralne kao i na svjetovne spise dalekog nam srednjovjekovlja, uzorno (i začudno) nam je u svojoj prvoj knjizi pokazao Eduard Hercigonja. On je tako dokazao kako nam se i BašiJanska ploča s kraja jedanaestoga stoljeća »otkriva kao književna poruka, estetički ostvaraj«. Ono što frazu tog kamenog kartulara, s njegovim trodijelna segmentiranim sadržajem privlači u vidokrug i književnokritičkog (a ne više samo lingvističkog, kulturno i nacionalno..:Povijesnog ili paleografskog) interesa jest ritmičko pulsiranje, tempo, fluidnost njegove tekstovne strukture. Karakteristične su sintaktički paralelne konstrukcije kao oznake početka prvih dvaju sadržajnih segmenata (unutar kojih se onda ritmički organizira iskaz): Az opat Držiha pisah J Az opat Dobrovit z'dah (zamjenica/imenica/vlastito ime/imperfekt). Artikulira li se kontekst na logično-smisaone članke, a ovi na govorno-akcenatske cjeline kao ritmičke elemente - jedinice, otkriva se ta proza kao osebujna ritmička struktura zasnovana na različitoj dispoziciji članaka: susljednosti - i alterniranju - specifičnih prozodijskih konstrukcija, sekvenci, kompOniranih od članaka s istim ili različitim brojem jedinica.22

A u svojoj drugoj knjizi upozorio nas je Hercigonja kako se i senzibilitet suvremena pjesnika može nadahnuti »Svečanim ritmovima arhaične crkvenoslavenske·čakavske riječi« te u njoj naći odzvuk i poticaj »Za svoju 22 Srednjovjekovna književnost, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 2, Zagreb 1975, str. 115.


291

·poruku«; to kad navodi pjesmu Josipa Pupačića Zemlja i ja: Az opat Dr.liha pisah se o ledine juže Az opat Držiha Az poet Az človek se rekoh ja Ja opat Dr.liha Ja poet Ja človek Az opat Držiha pitam zemlju

Pa raščlanjuje Hercigonja: Učinkovito alterniranje Držihine intitulacije u izvornoj, crkve· noslavenskoj i narodnoj varijanti (az o• o) (ja o• o), odzvuci stare haše riječi (Se rekoh ja Ja človek), sugestivne lapidarnosti natpisa sa stećaka, dramatična intonacija apokaliptičke fraze (l vidi/z nebo novo i zemlju novu, Apok. Iv, 21, l) i apokrifnog eshatološkog viđenja (l ja opat Držiha gledah zemlju), tonovi molitvoslovne invokacije (0, Gospodine, Gospode!) svojim ritmovima i suzvučjem strukturiraju dinamiku jedne slojevite kompozicije kojoj je Josip Pupačić proosjećano, sebi svojstvenom poetskom imaginativnošću, razmaknuo međe vremena i prostora u nespokojnom traganju za neoskvmutim iskonom, za smislom postojanja i Zemlje i sebe na njoj. Od »tamnih obzorja« i stoljetnih grobišta svog zavičajnog mikrokozma, uznosi se makrokozmičkoj viziji Zemlje da se, na kraju i dalje podjednako upitan nad svojim i njezinim entitetom - vrati nazad, izvo. rištu bitka, tom vječitom zemaljskom antejskom uporištu s čijim je trajanjem Jedno i iz čijeg će okrilja, u završnici pjesme ponovo progovoriti jezikom baštine: o ••

Svemir Svemir, zemljo (Godine, svjetla, godine!) A što si ti, zemljo Az opat Držiha pitam zemlju .Az opat Držiha, az poet, az človek. Zatvoren je krug. Krug pjesničke, ljudske emotivnosti i misao. nosti, spoznaje o jedinstvu povijesti, predanja i čovjeka; spoznaje zatvorene suptilnim poetskim proumom između onih stihova što znače baštinu-i život čovjeka po njoj, iz nje.28

23 Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb 1983, str. 286.

\ 292


Skreb-Stamać[Uvod u književnost

Opisao je Hercigonja u svojoj prvoj knjizi, inim, još jedan dokument, petnaestostoljetni,

među

- poljičicom pisan tekst Poljičkoga statuta ·redigiran u vremenu neposredno pred god. 1444. kada je autonomna Poljička općina (kneževina, republika) priznala vrhovništvo Venecije (iako je izvjestan broj statutarnib odredaba postupno unošen i kasnije sve do u 17. stoljeće). S$mOniklost pravnoizražajne strukture Statuta koji govori o organizaciji općine, upravi i sudstvu očituje se u utjecaju usmenog narodnog stvaralaštva na fo~~acije nj~govih o~redaba i pravnih sankcija, stilizirane u marun narodnih poslovica i uzrečica: »ništar nije ča je vazda bilo«, »Od neuzmožnoga nitkor nije dužan«, »nevolja nima zakona«, »pravo je da svaki trud svoju plaću ima« i sl. Taj statut~rni tekst književno je zanimljiv zbog neposrednog i živog izvješća o životu i običajima Poljica kroz nekoliko stoljeća."!-!

A opet u svojoj drugoj knjizi nalazi Hercigonja anaIogon tome arhivskome · dokumentu u suvremenome pjesništvu navodeći pjesmu Nikole Milićevića Statuta kapitul 88: Va ime božje, amen. Dana šestoga, miseca kolovoza, lita gospodinova 1476. Počtovana općina poljićka

Sa svom vlastelom i didićima i svim pukom, skupno i dogovorno uzakoniše i ustanoviše: da nitkor u Poljicib ne ima nasilja ni razdora činiti, da svatko ima svoje pravo i da svoje traži po zakonu. I jošće počtovani vlasteli i didići sa svim pukom virami i dušami odlučiše da se svi tvrdo i postojano obvežu »na sklad i na mir i bractvo i jedinstvo, kako je svagda bilo«.

293

· starog pravnog kodeksa konotacije što taj dokument uzdižu iz prošlosti, pretvarajući ga u poruku koja intenzivno rezonira u iskustvu i emocijama sadašnjosti;25

Lingvostilističku metodologiju, upotpunjenu književno-

povijesnim komparatističkim parametrima, primijenio je u istraživanju renesansnih komediografskih tekstova Marina Držića - romanist Frano čaie?• Modernu semantostilematsku analizu prikazao je objašnjavajući značenje Držićevih ključnih riječi u komediji Dundo Maroje: srjeća, fortuna, vjertuoz, virtuoz, i to u renesansnoj sinkroniji nalazeći im porijeklo u Machiavellijevu Vladaru. Pita se čale: Koje značenje dakle imaju i kakva im je funkcija u Dundu .Maro1:u? Prije sv~ga moramo reći da one, promatrane u neposrednim kontekstima i u općem kontekstu komedije, navode na ovu konstataciju: spoj filozofskih pojmova fortuna - virtU u odnosnim oblicima i u konkretnim situacijama u kojima se u komediji pojavljuju još je jedna Držićeva antiteza i njezinu značenjsku funkciju valja uvrstiti u već naznačeni' aluzivni i bivalentni sustav Držićeva jezika. Treba također naglasiti da je ta antiteza ne samo usporedna nego i komplementarna s temeljnom antitezom ljudi nazbilj · - ljudi nahvao, od kojih su ~:mi prvi nadareni vrlinom (»vjertuozi«, rekao bi pisac), a u toj ih svjetlosti identificiramo, dakako, pošto prethodno uočimo :azliku između »pravog« i »obratnog<< svijeta u komediji. Očito ~e dakle da sm? dodimuli dominantnu temu u književnoj kulturi sesnaestog stoljeća i da u značenju naših riječi treba tražiti one konotacije koje su, na filozofskom planu, bile predmetom ondašnjih filozofskih špekulacija." čale

zatim zaključuje:

zičnoizražajne »bašćine• n~5o

Pometove riječi impliciraju, naime, vise nego ICije bivalentnu vrijednost Držićeva govora, a očito je da je aloglotski element kao bitna komponenta sadržaja u riječima fortuna i vjertuoz objašnjiv samo kao rezultat izravna podrijetla tih riječi iz Machiavellijevih teorija. Dodajmo da je Pomet svom sentencioznom stilu protkanom makaronskim citatima, komičnim njemačko -talijanskim izričajima kojima oponaša gospodarov govor i dru-

Uronjen p: zavičajne poljičke arhetipe, govorne, misaone, etičke, N. Milićević iz polumilenijske distance otkriva u riječi

25 Nav. djelo, str. 288/9.

24 Nav. djelo, str. 403/4.

26 Shvaćanje jezika i aloglotski elementi u stilu Od stilema do stila, Zagreb 1973. 27 Nav. djelo, str. 89.

Adaptiranijega komentara e··vremenome odjeku ješto ga je dao sam Hercigonja- ne treba tražiti:

Držićevih

komedija, u:

294


giro izrazima svoje simpatične mudrosti prilagodio neke tipične Machiavellijeve ideje, posebice one što se oblikuju u slikama promjenljiva vremena i mirnog ili olujnog mora, i · makijavelistički koncipirane sudove o protivnicima koji nisu poput njega nadareni vrlinom i prijatelji fortune, parafrazirajući, prema mjeri svoje specifične situacije u komediji, Machiavellijeve oštre pesimističke sudove o ljudskoj naravi.2s

Osim na brojne renesansne, još je jedan autor vrijedno primijenio lingvostilističku metodologiju na istraživanje izražajnih sredstava i stilističkih postupaka u tekstovima hrvatskoga baroka: Josip Vončina.2 9 Analizirajući Gundulićevu stilematiku, Vončina kaže: On je arhaizme zadržao tamo gdje su se najviše nametali (tj. u rimama); u nevezanim dijelovima stiha upotrebljavao ih je rjeđe, a tada sa stilističkom namjerom: da i na jezičnom planu uspostavi dijalog između onoga što je njemu bilo sadašnjost i prošlost. Kada u Dubravci kaže Miljenko: i da u mjesti jes ovomu jedan za te ki umire, onda tome nije svrha samo da svečan prizvuk dobije ljubavna ispovijest nego i da se izrazi kako mjesto (a to zD.ači Dubrovnik) i sve njegove »uredbe« valja smatrati davno utemeljenima, starinskima. Gramatičkim je sredstvom, dakle, postignuto ono. čemu bi inače bilo potrebno bar nekoliko stihova. Istim arhaičnim lokativom služi se i ribar u dvanaestercima: U mjesti je ovemu slobode čestit dar: svak sebi i svemu svomu je gospodar. (Dubravka, PSHK 12, str. 91)

u

Svjesno spajanje jezične sinkronije i dijakronije ima često tekstu višestluke posljedice. Kad _bi se strofa:

Gundulićevu

Dan ne sviće moj s Danice, ni mi sunce sja s istoči, istok čelo, bio dan lice a me srmce tve su oči (Dubravka, PSHK 12, str. 93) nepažljivo analizirala, bio bi moguć zaključak da je Gundulić poput nevješta stihotvorca - u rimu nasilno ugurao izopačen

Krunoslm' Pranjić/Stil i stilistika

295

·lik imenice: istoč (istoči oči). Zapravo, riječ istoč je arhaizam, ženskog je roda, a rado sU je upotrebljavali petrarkisti. Primijenivši u idućem stihu njezinu dubletu istok (muškog roda!), pjesnik je ponajprije izbjegao fonetsku monotoniju koja bi se javila uz primjenu samo jedne od dubleta (i to: istoCi-istoC); još važnije: izborom druge dublete uklonjena je semantička nejasnoća kqja bi nastupila sažimanjem istih suglasnika u kontaktu (jer bi se )}istoC ćelO<< moralo izgovoriti »isto čelo<<). Tako je, dakle, variranje morfoloških dubleta moglo imati odraza i na druga dva jezična plana: fonetskom i semantičkom. 30

STILISTIKA, DIJALEKATSKA. Odnedavnašnja u nas stilografijska disciplina (stilografijska u etimologijskom značenju: stiloopisna). Dijalekat je, budući usmen, korpus kao stvoren za primjenu ballyjevskog poimanja stilističke analize shvaćene kao analiza afektivnih vred_nota govorena jezičnog izraza. Kako se u nas, osobito empirijskom, stilističkom analitikom u dijalektologiji bavi gotovo jedino Božidar Finka,"' poslužit ćemo se jednim njegovim rezultatom u svrhu ilustriranja: l. Stilistika u dijalektologiji ostala je nekako po strani lingvističkih istraživanja i tek je u najnovije vrijeme aktualizirana [ ... ] Na taj način otvara dijalektologija još jedno, dosad neistraženo svoje područje od kojega se mogu očekivati značajni lingvistički rezultati. Kao što je evoluirala svijest o lingvističko j važnosti proučavanja dijalekata, tako su evoluirala i shvaćanja o različitoj vrijednosti dijalekatskoga sadržaja; konačno se i dijalekatski sadržaj počeo obuhvaćati metodologijom stilističkoga proučavanja.

2. Vladajući ukupnošću dijalekatskog inventara kao jezičnim korpusom za izricanje svojih misaonih sadržaja, dijalekatski je govornik više od govornika koji se služi standardnim jezikom upućen na stilističko iskorištavanje govorne građe. Kako je i dijalekatska građa usustavljena jezičnost, doduše s veoma velikim, ali ipak ograni-

30 Nav. djelo, str. 170. 28 Isto, str. 90/1:

29 Analize starih hrvatskih pisaca, Split 1977.

31 Sve što tekstualno slijedi montaža je i kolaž iz Finkina članka: Stilistika međunarodni kongres slavista, Warszawa; Zagreb 1973, str. 35-47.

u dijalektologiji, u: Prilozi, VII

296



čenim brojem raznovrsnih jedinica kojima se izriče neograničeno mnogo misaonih sadržaja, dolazimo do zaključka da kombinatorika jezičnim sreclstvima nadomješta i u dijalektobgiji ograničenost sustavno određe noga dijalekatskog inventara. S toga gledišta stilistički

se mogu iskoristiti sva izrazna dijalekatska sredstva: glasovi i naglasak, oblički i tvorbeni inventar riječi i skupova riječi pa i čitave izreke, tj. sva izrazna sredstva. Zato je stilističko proučavanje u dijalektologiji manje suženo i manje ograničeno nego analogno stilističko proučavanje u standardnom jeziku, jer u njemu nisu (i ne mogu biti) iskorištena sredstva jezičnog izraza kao u usmenoj riječi spontanoga govornika. 3. Svaki je dijalekatski sustav funkcionalan i svako proučavanje toga sustava, pa i proučavanje njegova stila, iziskuje određen!! sistematičnost. Za svaki govor mogu biti tipične različite stilske osobine, a i one mogu međusobno kvantitativno varirati. Dok jedne imaju široku primjenu u svakidašnjem govoru, druge su vezane za specifične situacije, npr. za određenu vrstu radova, za određeno doba, za određene prilike itd. 4,__1}:ao što se može koji govor proučavati djelomično (tako da se npr. obradi samo fonetika i fonologija, ili samo morfologija, ili koji drugi dio govornih osobina, čak i samo jedna ili nekoliko izoliranih osobina), tako se i stilistika može ograničiti na proučavanje stilističke vrijednosti samo jedne ili samo nekoliko osobina govornoga stila. Cjelovitost i djelomičnost u stilistici odgovaraju analognim pojmovima u drugim znanstvenim disciplinama. Opću stilističku sliku kojega govora stvaraju mnogobrojne stilske osobine toga govora. Svim stilističkim osobinama nekoga govora odgovara objektivna stvarnost u trenutku govora. Tako shvaćena stilistička obradba govora omogućuje dijalekatskoj stilistici objektivno zaključivanje i time joj ·osigurava mjesto među empiričkim znanstvenim disciplinama. Prtmjeri za

stilističku

razdiobu realizacija morfema

l. U dugootočkim je govorima običan nastavak u vokativu jednine muškoga roda morfem -e, a tek izuzetno morfem -u (iza palatala, kao i u hrvatskom standardnom

297

jeziku). Zamjena jednog vokativnog morfema v d~ugiin uvijek ima stilističku vrijednost. Ka~ se n?r: zeh osobito naglasiti valjanost i wžnost koJega dJ_ecaka, tada se i njemu kaže /čovi: k! ka,o i odraslome, _ah ~e u ~oka tivu obično upotrijebi manje običan, samrm trme l afektivniji oblik /čoviku/ (nastavak -u), a ne fčov!čej (nastavak -e), npr. . !hOdi vamo ll: pi mo:j čov!kul Kao što je /čoviku/ mjesto /čov!čef, i~~o tako _može bi~i fgospoda:ru/ mjesto /gospoda:re/, jme~tru/ _mJesto m:: štrel /ribaru/ mjesto r!baref, fteza:kuf mJesto teza:ce itd. U svim je tim primjerima zamjena ~orfema -e morfemom -u uvjetovana stilskim razlozima 1 kao takva ima afektivnu stilističku vrijednost. 2. U ženskom je rodu običan vokativni nastavak -o: fženoj, /sestro/ pa i /ženlco/, fsestr!cof. Kad ~e međc; tim želi pohvaliti koja djevojčica pa se v nastOJI po vn: jednosti i valjanosti podići do odrasle zene, on.da se .r njoj govore isti nazivi kao i ~eni, al~ se u vokatr:vu ~aJ· češće upotrijebe isti nastavci kakvr su ;> nomm~trvu, tj. -a, a ne -o. Time se izriče nru;:o~ita pnsnost. koJa se ne bi postigla uporabom svakidasn]eg, konvenciOnalnog oblika vokativa: fll:pa moja domaćica/ ftl.·si meni sve u;e:dilaf jtl:ženlca moja/ fma ča si baš sve pomelaj

J

3. U srednjem je rodu obično vokativni oblik kakav je i nominativni {tj: svrš~~a se . ~a . :o ili -e) pa nema formalne mogućnosti za shcne stil1st~cke upora~e vo~a tiva, ali se takve mogućnosti stvaraJU na drugr _nac~n: Obično se od imenica srednjega roda prave d~mmutrv_r nastavkom -iće: fsellće/, /ja:jiće, jmli:klće/, foktćef, fu~t ćel. Kad se takvi deminutivi govore u vezi s kakvrm djetetom, najčešće u namjeri da mu se tepa, _da se odobrovolji, da se stekne njegova naklonost, t]. kad. mu se iz bilo kojih razloga želi istaknuti vrijednost 1 važnost, onda se u govoru pri spominjanju gornjih i sličnih deminutiva često zamjenjuje vokativni završetak -e završetkom -o: fsellćof, fja:jićof fmli:k!ćof, jokićof /ilhićo/:

/ćeš/ l!: pi mo: fl fpoplti vo m/i: kićo/

. /hodi okićo moje/ !hOdi fi: tvoja: j matert/

•.

298

Krunoslav Pr
$~;reb-Stamać/Uvod u književnost

/di mi te ball: uhićof /ko:ll:po sellćo je v!di na:š ma:li/ ;daću ja: tebi jeno ja: jića/. Takve tvorbe imaju veoma naglašenu afektivnu vrijednost i služe kao stilističko sredstvo. 4. Nastavci se glagolskih oblika također mogu upotrijebiti kao stilističko sredstvo. U dugootočkim je govorima normalno da je glagolski pridjev radni u muškom rodu bez nastavka -1. Kad se npr. kaže lvrak te odni/, to je normalan oblik. Ako objektivna stvarnost zahtijeva ekspresivniji izraz, onda se upotrijebi duži, ekspresivniji oblik glagolskoga pridjeva radnog /vrak te odn!jaj. želi li se izraz ublažiti, upotrijebit će se tuđi, manje poznat, eufemistički oblik glagolskoga pridjeva radnog !vrak te odn!ja/. No i onaj se duži, ekspresivniji izričaj može potencirati na taj način da se glagolski pridjev radni reduplicira jvrak te odnija da te odnija/. Efekat je još jači ako se redupliciraju prve dvije varijante s poznatijim, domaćim oblikom glagolskoga pridjeva radnog lvrak te odni da te odni/ fvrak te odnesa da te odnesa/. 5. Glagoli se mogu i drukčije rabiti kao stilističko sredstvo. Tako npr. >>proširenjem infiksom glagoli dobivaju iterativno-razvlačno, augmentativno-karikaturno ili deminutivno-posprdno značenje«: jhuškatij, /llskati/, /bilckati/, /rosulati/, /kuckati/. jne b! il: to bi: učini/ fali ga je nahuškala žena/ /ča llskaš toliko ta: j pija: tf /nika mi ta žena ne da: mi:raj jnogo me vavik bilcka; l počelo j e rosulilti/ /ta dica ćeju me ski1šumiltif fma uvik kuckaju/ /itvik batarelu činu:!. 6. Posebna je vrsta onih deminutivnih glagola koji imaju pravo deminutivno značenje i rabe se u vezi s dječjim radnjama ili radnjama koje se uzimaju kao dječje. Obično nastaju tako da se na imperativ kao os-

299

novu dodaje infinitivni nastavak -ti. Kad je jednom stvoren takav tip glagola (npr. jtucitij prema tu:ći, imper. tu:d), onda se analogno stvaraju i drugi deminutivni glagoli s tim nastavkom, čak i od onomatopejskih osnova. Deminutivni se glagoli često rabe kao eufemizmi mjesto odgovarajućih glagola potpuna značenja. Kad se međutim ti glagoli upotrijebe u pravom deminutivnom značenju, a ne kao zamjena za deprecijativne glagole, onda i nemaju eufemističko obilježje, jer često deminutivnost sama po sebi isključuje deprecijaciju. Najobič niji su deminutivni glagoli: jgr!ziti/, jtuciti/, jbUčiti/, /papati/, /trupiti/, fkakiti/, /p!:šiti/, jse:riti/ fpe:riti/ /ća piti/ jnunitij /zaviti/ i dr. Karakteristično je za sve te glagole da imaju akcent na prvom slogu, i to ili /'l ili /' :/, tj. nastalo je ujednačenje po tipu /kuckati/. Pošto je stvoren takav glagolski tip, mogu takvi glagoli dpbivati i prefikse, mogu mijenjati i vid i uopće se dalje razvijati poput svih ostalih glagola, stvarajući sve nove i nove forme, npr. fgriziti/; jugr!ziti/, jugr!zivatij. Akcent je postojan. Kao što se vidi, deminutivnost je u glagola dosta obilata, ali ntje slučajna Hi samovoljna, nego je motivirana društvenim razlozima i ima određenu društvenu funkciju koja se, kao što se pokazalo, svodi na eufemizme i na uporabu za oznaku dječjih radnji, dakle s naglašenom stilističkom emocijom. 7. Ovdje je prikazana stilistička uporaba samo nekih morfoloških jedinica i samo nekih nastavaka za tvorbu_ riječi. Htjelo se samo upozoriti da osim problema utvrđivanja morfološkog stanja u kojem govoru postoji i problem utvrđivanja mnogoznačnosti uporabe morfoloških jedinica, da pojedine morfološke kategorije mogu imati više alomorfnih modifikacija i da svaka od njih može imati drukčiju stilističku vrijednost. Zaključak

[ ... ] u svakom govoru postoje mogućnosti za izrazne inovacije. One osobito dolaze do izražaja kad konvencionalne dijalektske norme nisu više u stanju da adekvatno izraze nov jezični sadržaj. Zadatak je stilistike u dijalektologiji da ispituje sve takve >>posebne suslučaje ve<<, sve stilističke uporabe izraznih sredstava, da ih ob-

300

škreb-5tamać[Uvod u književnost

Biblicgrafija

jašnjava i da im određuje stilističku vrijednost. Budući da je i postupak i rezultat toga rada lingvistički, to je proučavanje kojega jezika ili dijalekta bez stilističkog proučavanja u lingvističkom smislu nepotpuno.

AJ

Domaća

Antoš, Antica: Osnove lingvističke stilistike, Zagreb 1972. ćale, Frano: Od stila do stilema, Zagreb 1973. ćorac, Milorad: Jezik i stil Mihaila Lalića, Cetinje 1965. Frangeš, Ivo: Stilističke studije, Zagreb 1959. Guberina, Petar: Stilistika, skripta, Zagreb 1967. Jović, Dušan: Lingvostilističke analize, Beograd 1976. Lešić, Zdenko: Jezik i književno djelo, Sarajevo 1971. Pavlović, Milivoj: Problemi i principi stilistike, Beograd 1969. P.etrović, Svetozar: Stil i struktura i Lingvistička invazija u studiju književnosti, u: Kritika i djelo, Zagreb 1963. Pranjić, Krunoslav: Jezik i književno djelo, Zagreb 1968; Jezik i >til Matoševe pripovjedačke proze, Rad JAZU 361, Zagreb 1971. Solar, Milivoj: Stilistika, u: Teorija književnosti, Zagreb 1976. Stanojčić, :ž:ivojin: Jezik i stil Ive Andrića, Beograd 1967. Vuletić, Branko: Fonetika književnosti, Zagreb 1980. Vončina, Josip: Analize starih hrvatskih pisaca, Split 1977.

Bl Prevedena Guiraud, Pierre (Giro, Pjer): Stilistika, Sarajevo 1964. Jakobson, Roman: Lingvistika i poetika, Beograd 1966. Vinogradov, V. Viktor: Stilistika i poetika, Sarajevo 1971. Wellek, R. - Warren, A. (Velek, R.-Voren, A.): Stil i stilistika, u: Teorija književnosti, Beograd 1965.

Cl Strana Chatman, Seymour: Essays on the Language of Literature [Eseji o jeziku u književnosti], New York 1962. Cressot, Marcel: Le style et ses techniques [Stil i njegove tehnike], Paris 1963. Efimov, A. J. Stilistika hudožestvennoj reči [Stilistika umjetničko ga govora], Moskva 1961. Enkvist, Nils Erik: Linguistic Stylistics [Lingvistička stilistika]. the Hague 1973.

302

Mikrostrukture stila i književne forme


Fedorov, V. E. Jazyk i stil hudožestvennogo proizvedenija [Jezik i stil umjetničkoga djela], Moskva-Lenjingrad 1963. Fleischer Wolf-Michel, Georg: Stilistik der deutschen Gegen· wartsspraclte [Stilistika suvremenoga njemačkog jezika] Leipzig 1977. Galperin, J. R.: Stylistics [Stilistika], Moscow 1977. Hatzfeld, A. Helmut: A Critical Bibliography of the New Stylistics [Kritička bibliografija nove stilistike], Chapel Hi111953. Marouzeau, Jules: Precis de stylistique franraise [Pregled francuske stilistike], Paris 1950. Miko, František: štylove konfrontdcie, Kapitolky z porovnavdcej štylistiky [Stilske konfrontacije, Poglavlja iz komparativne. stilistike], Bratislava 1976. Murry, J. Middeleton: The pmblem of Style [Problem stila], London 1961.

Zdenko škreb

r Jezični znak, suvereno sredstvo ljudskoga intelekta u njegovu spoznavanju i savladavanju stvarnosti, ne prenosi samo obavijesti o stvarnosti u kojoj se nalazi govornik, on prenosi i obajVijesti s njegovim osjećajima; njegova je funkcija da izražava i te osjećaje. Postupke kojima se govornici služe da izraze svoja osjećanja opisao je švicarski lingvist Charles Bally nazvavši ih afektivnim govorom.' Dok govor intelekta kao i najviši njegov oblik, znanstveni stil, nastoji da se strogo drži uobičajena načina izražavanja i da ne unosi u nj nikakve novine, individualni afekt teži za tim da se probije u jezik i izrazi nečim jedinstvenim i neobičnim - afekti su snažan impuls »stvaralačkoga« u jeziku, »jer što je neka pojava u jeziku neočekivanija, to više informacije nosi u sebi<< 2 u ovom slučaju informacije o osjećanju govornikova. U toj težnji govornika da stvaralački pojačaju i poboljšaju komunikaciju o svom osjećanju u razvoju jezika unutar jezič ne prakse iskristalizirale su se određene jezične mikrostrukture koje su svojom čestinom doduše snizile količi nu informacije, ali su se održale kao ustaljen simbol izražavanja osjećanja. Budući da umjetničko djelo daje specifične obavijesti o stvarnosti time što prikazuje određen model svijeta bez neposredne veze sa stvarnošću koja ga okružuje, ono je po svojoj prirodi stvaralačko te će težiti za tim da tu kreativnost izrazi prije svega svojim jezikom; ono će se obilato poslužiti svim jezičnim mikrostrukturama koje je afektivni govor stvorio. četiri takve mikrostrukture odrazi su oblikovirlh postupaka samoga jezika koje one preobrazuju u izražaj afekta. J. »U jeziku postoje samo razlike<<, ustvrdio je veliki švicarski lingvist Ferdinand de Saussure,• »postoji sa-

1 Charles Bally, Traitć de stylistique /ranfaise, prvo izdanje 1909. 2 D~bravko škiljan, Domet stvaralačkog u jeziku, Suvremena lingvistika br. 5-6, str. 65-70 (1972), br. 7-8, str. 49-59 (1973) 3 Cours de linguistique generale Opšta lingvistika. Preveo Sreten Marić. Beograd 1969. · j

Pranjić, Krunoslav (1983) Stil i Stilistika, U_ Uvod u književnost, Zagreb, Str. 253-302

Recommend Documents