Naslov izvornika Boyd M orrison The Noah's Ark Quest Copyright © 2009, 2010 by Gordian Fiction LLC
Za Randi, moju ljubav. Hvala ti što si vjerovala u mene.
Prolog Prije tri godine
Noge
Hasada Arvadija odbijale su suradnju. Naprezao se kako bi se uspio odvući do zida i posljednje trenutke svoga života provesti u uspravnom položaju, ali bez mogućnosti da koristi noge, to je bio nemoguć zadatak. Kameni pod bio je previše sklizak, a njegove ruke izgubile su snagu. Glava mu je pala na pod. Disanje mu je bilo isprekidano. Ostao je ležati na leđima dok ga je životna snaga polako napuštala. Umrijet će. Sada tu činjenicu ništa nije moglo promijeniti. Ova odaja crna
poput tinte, prostorija skrivena od svijeta kroz mnoge milenije, postat će njegova grobnica. Odavno ga je napustio strah zbog vlastite sudbine. Umjesto toga, frustrirani Arvadi cvilio je od muke. Bio je tako blizu ostvarenju svoga životnog cilja — svojim očima vidjeti Noinu arku — ali ta mu je prilika oteta trostrukim povlačenjem okidača. Zbog metaka u koljenima nije se mogao micati. A onaj ispaljen u njegov trbuh pobrinuo se za to da ne poživi dulje od pet minuta. Iako su mu ozljede bile vrlo mučne, nisu bile tako bolne kao činjenica da nije uspio doći do arke, iako joj je bio tako blizu. Nije mogao podnijeti ironiju situacije. Konačno je imao dokaz da je
arka postojala. I to ne samo da je postojala nego još uvijek postoji. Čeka da bude otkrivena na istome mjestu gdje leži već šest tisuća godina. On je taj koji je iskopao posljednji dio slagalice, dio koji mu se otkrio u antičkom tekstu napisanom prije Kristova rođenja. Sve ovo vrijeme bili smo u zabludi, mislio je dok je čitao tekst. Griješili smo tisućama godina. Griješili smo jer su ljudi koji su arku sakrili željeli da griješimo. To je otkriće bilo tako trijumfalno za Arvadija da nije primijetio pištolj uperen u svoje noge sve dok nije bilo prekasno. Nakon toga sve se odigralo vrlo brzo. Prasak pucnjeva. Izvikivanje zahtjeva za informacijama. Njegove
patetične molbe za milost. Glasovi koji slabe u daljini i svjetla koja nestaju dok se njegovi ubojice iskradaju s plijenom. Tama. Dok je tako ležao u iščekivanju smrti, Arvadi je razmišljao o tome što mu je oduzeto i kipio od bijesa. Ne smije im dopustiti da pobjegnu. Jednoga će dana netko pronaći njegovo tijelo. Mora zabilježiti što se dogodilo, da Noina arka nije jedina tajna koju krije ova odaja. Arvadi je obrisao krvavu šaku o rukav i izvukao bilježnicu iz džepa prsluka. Ruke su mu se tako tresle da mu je bilježnica dva puta ispala. S golemim ju je naporom otvorio, nadajući se da je otvorena stranica prazna. Tama je bila
potpuna i sve je činio samo osjetom opipa. Iz drugog je džepa izvadio kemijsku olovku i palcem joj skinuo poklopac. Tišina prostorije razbijena je zvukom odskakivanja plastičnog poklopca po podu. Naslonivši bilježnicu na svoja prsa, Arvadi je počeo pisati. Prvi je redak napisao s lakoćom, ali zbog bola, imao je sve jaču vrtoglavicu. Nije mu preostalo mnogo vremena. Drugi mu je redak bilo znatno teže napisati od prvoga. Kemijska mu je olovka postajala sve težom i težom kako je pisao, kao da je ispunjena olovom. Dok je stigao do trećeg retka, više se nije mogao sjetiti što je već napisao. Napisao je još dvije riječi na papir, a
potom mu je olovka ispala iz ruke. Nije više mogao micati rukama. Suze su mu tekle niz obraze. Dok je osjećao kako ga obuzima ništavilo smrti, Arvadijevim su umom odjekivale tri strašne misli. Nikada više neće vidjeti svoju ljubljenu kćer. Njegovi ubojice sada šeću svijetom i posjeduju relikviju nevjerojatne snage. On će otići u grob ne pogledavši najveće arheološko otkriće u povijesti.
HAYDEN
1. Sadašnjost
Dilara
Kenner, s jedinom prtljagom, platnenom naprtnjačom na leđima, vijugala je probijajući se kroz šarenu gomilu ljudi u velikom holu za međunarodne letove zračne luke LAX u Los Angelesu. Bio je četvrtak poslije podne i putnici su ispunili golem terminal. Njezin zrakoplov iz Perua sletio je u 13 i 30, ali trebalo joj je 45 minuta da prođe kontrolu putovnica i carinu. Činilo joj se da je čekanje trajalo deseterostruko dulje. Bila je nestrpljiva naći se sa Samom Watsonom,
koji ju je dva dana prije molio da se vrati u Sjedinjene Države. Sam je bio stari prijatelj njezina oca i postao joj je neka vrsta zamjenskog strica. Dilaru je njegov poziv iznenadio. Održavala je vezu s njim posljednjih godina otkako joj je nestao otac, ali u posljednjih šest mjeseci s njim je razgovarala samo jednom. Kad ju je dobio na mobitel u Peruu, bila je u Andama i nadgledala iskapanje jedne ruševine Inka. Sam je zvučao potreseno, čak i uplašeno, ali nije želio reći što ga muči, bez obzira na to koliko ga je Dilara nagovarala da joj kaže. Ustrajao je da se što prije mora osobno naći s njom. Njegove uporne molbe napokon su je uvjerile da prepusti
iskapanje svojem zamjeniku i vrati se prije nego što dovrše posao. Sam joj je postavio još jedan iznenađujući zahtjev. Morala mu je obećati da neće nikome reći zašto odlazi iz Perua. Bio je toliko nestrpljiv da su sastanak dogovorili u zračnoj luci. Mjesto sastanka bilo je na drugom katu zgrade terminala zračne luke gdje su se nalazili restorani. Stupila je na pokretne stube iza pretilog turista opečenog suncem u havajskoj košulji. Za sobom je vukao torbu na kotačima i raširio se tako da joj je zapriječio prolaz. Polagano ju je odmjerio od glave do pete. Dilara je još uvijek nosila kratke hlače i majicu bez rukava kao i na
iskopavanju te je odjednom postala svjesna njegova pogleda. Imala je crnu kosu do ramena, maslinastu put kojoj nije trebalo kvarcanje, te atletsko, dugonogo tijelo zbog kojeg su muškarci poput ovog ljigavca otvoreno piljili u nju. Suncem opečenom muškarcu dobacila je pogled kojim je poručila mora da se šališ, potom rekla »oprostite« i probila se pokraj njega. Kad su pomične stube stigle do vrha, pogledom je preletjela golemi prostor s restoranima sve dok nije primijetila Sama kako sjedi za malim stolom pokraj balkonske ograde. Kad ga je posljednji put vidjela, bila mu je 71 godina. Sada, godinu
poslije, izgledao je više kao da su mu 82, a ne 72. Još uvijek je imao snježnobijele čuperke kose, ali činilo se da su mu se bore na licu usjekle mnogo dublje. Kao da nije spavao danima. Ugledavši Dilaru, Sam je ustao i mahnuo joj, a zbog osmijeha lice mu se privremeno pomladilo deset godina. Uzvratila mu je osmijeh i probila se do njega. Sam ju je čvrsto uhvatio za ruke i povukao prema sebi. »Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim«, rekao je držeći je blizu sebe. »Još uvijek si najljepša žena koju sam ikad upoznao. Možda s iznimkom tvoje majke.« Dilara je prstima dotaknula medaljon oka svoga vrata, onaj s
majčinom fotografijom koji je njezin otac uvijek običavao nositi. Na trenutak je osmijeh na njezinu licu zamro, a pogled joj se izgubio u sjećanju na roditelje. Ubrzo se pribrala i usmjerila pozornost na Sama. »Trebao bi me vidjeti prekrivenu prašinom i do koljena u blatu«, rekla je Dilara svojim ravnomjernim glasom s naglaskom američkoga Srednjeg zapada. »Možda bi se predomislio.« »I prašnjav je dragulj još uvijek dragulj. Kako je svijet arheologije?« Sjeli su. Sam je otpio gutljaj kave. Brižno se pobrinuo da i Dilara ima kavu te je ona otpila prije nego što je odgovorila.
»Zaposleno kao i uvijek«, rekla je. »Sljedeći na popisu mi je Meksiko. Neki zanimljivi pokazatelji bolesti koji potječu iz razdoblja prije europske kolonizacije.« »Zvuči zanimljivo. Aztečko razdoblje?« Dilara nije odgovorila. Njezino područje specijalizacije bila je bioarheologija, proučavanje bioloških ostataka starih civilizacija. Sam je bio biokemičar te ga je njezino područje zanimalo samo usputno, ali nije joj pitanja postavljao zbog toga. Odugovlačio je. Nagnula se prema njemu, uzela ga za ruku i stisnula je umirujući ga. »Hajde, Same. Čemu sve to ćaskanje?
Nisi me tražio da prekinem iskopavanje samo kako bismo razgovarali o arheologiji, zar ne?« Sam je nervozno pogledavao ljude oko sebe, brzo usmjeravajući oči od jedne osobe do druge, kao da želi provjeriti obraća li mu netko pretjeranu pozornost. Slijedila je njegov pogled. Japanska se obitelj smijala dok je mljackajući jela hamburgere. Usamljena poslovna žena s njezine desne strane tipkala je po svom ručnom elektroničkom podsjetniku između zalogaja salate. Iako je bila sredina listopada i ljetni praznici već odavno gotovi, skupina adolescenata odjevenih u identične majice kratkih rukava na
kojim je pisalo teens 4 jesus sjedila je za stolom iza nje i na svojim mobitelima pisala SMS poruke. »U stvari«, reče Sam, »arheologija je upravo ono o čemu želim razgovarati s tobom.« »Doista? Kad si nazvao, bio si uznemiren kao nikad prije.« »To je zato što ti moram reći nešto vrlo važno.« Odjednom je njegovo fizičko stanje imalo smisla. Rak, ista bolest koja joj je prije dvadeset godina oduzela majku. Zastao joj je dah u grlu. »O, moj Bože! Valjda ne umireš, zar ne?« »Ne, ne, draga. Nisam te trebao zabrinuti. Osim lakših tegoba, nikada
nisam bio u boljoj formi.« Dilara je postala svjesna svojeg uzdaha olakšanja. »Ne«, nastavio je Sam, »pozvao sam te natrag jer si ti jedina osoba kojoj mogu vjerovati. Potreban mi je tvoj savjet.« Poslovna žena koja je sjedila do Sama, podignula je tanjur sa salatom i ustala kako bi otišla, ali iz krila joj je ispala torbica na koju se spotakla. Udarila je u Sama, a on ju je uhvatio i zadržao da ne padne. »Žao mi je«, rekla je žena dok je posezala za torbicom, otkrivajući lagan slavenski naglasak. »Tako sam nespretna.«
»Drago mi je da se niste više smočili«, rekao je Sam. Namrštila se gledajući dolje prema Samu. »O, ne, prosula sam salatni umak po vašoj ruci. Dajte da vam to očistim.« Dohvatila je maramicu iz torbice, odmotala je i lagano tapkajući prislonila je na njegovu ruku. »Barem ne nosite odjeću dugih rukava.« »Nema problema.« »Pa, još jednom, oprostite.« Osmjehnula se Samu i Dilari i krenula prema kanti za otpatke. »Vidim da si pravi kavalir, Same. Kao i uvijek«, rekla je Dilara. »Zbog čega ti je sada potreban moj savjet?« Sam je ponovno pogledao uokolo
prije negoli je progovorio. Protegnuo je prste kao da se pokušava riješiti grča. Njegov se pogled vratio Dilari. Oči su mu bile naborane od brige. Oklijevao je prije nego što su riječi provalile iz njega. »Prije tri dana, otkrio sam nešto iznenađujuće na poslu. Povezano je s Hasadom.« Dilarino je srce poskočilo pri spomenu imena njezina oca, Hasada Arvadija, te je zabila prste u svoja bedra kako bi kontrolirala poznat napadaj strepnje. Otac joj je nestao prije tri godine, a za to je vrijeme ona provela svaki slobodan trenutak u uzaludnom pokušavanju da otkrije što mu se dogodilo. Koliko je znala, njezin otac nikad nije nogom stupio u farmaceutsku
tvrtku za koju je Sam radio. »Same, o čemu to govoriš? Na svom si poslu pronašao nešto o tome što se dogodilo mojem ocu? Ne razumijem.« »Cijeli sam dan proveo dvojeći trebam li ti to reći ili ne. Mislim, trebam li te umiješati. Htio sam otići na policiju, ali još nemam dokaza. Možda mi ne povjeruju sve dok ne bude prekasno. Ipak, znam da ćeš mi ti povjerovati i zato trebam tvoj savjet. Sve počinje idući petak.« »Za osam dana?« Sam je kimnuo i počeo masirati čelo. »Glavobolja?« upitala ga je. »Želiš li aspirin?«
»Bit ću u redu. Dilara, to što oni planiraju, ubit će milijune, možda milijarde.« »Ubit će milijarde?« rekla je smiješeći se. Sam se poigravao s njom. »Ti se šališ.« Ozbiljno je odmahnuo glavom. »Kamo sreće.« Dilara je pogledom pretraživala njegovo lice, tražeći kakav trag šale, ali sve što je vidjela bila je zabrinutost. Za tren je nestalo njezina osmijeha. Bio je ozbiljan. »U redu«, rekla je polako. »Ne šališ se. Ali ja sam zbunjena. Dokaza o čemu? Tko su oni? I kakve to veze ima s mojim ocem?« »Pronašao ju je, Dilara«, rekao je
Sam tiho. »On ju je doista pronašao.« Odmah je znala o čemu Sam govori zbog načina na koji je to rekao. O Noinoj arci. O potrazi kojoj je njezin otac posvetio cio svoj život. Odmahnula je glavom ne vjerujući onom što je čula. »Misliš pravu lađu koja…« Dilara je zastala. Ono malo boje sa Samova lica nestalo je. »Same, jesi li siguran da si dobro? Činiš mi se blijed.« Sam se uhvatio za prsa, a lice mu se iskrivilo u masku agonije. Skvrčio se na stolcu i pao na pod. »Bože! Same!« Dilara je odgurnula stolac na kojem je sjedila i pojurila prema njemu. Pomogla mu je ravno leći i doviknula prema tinejdžerima s
mobitelima. »Zovite 911!« Nakon trenutka paraliziranosti, jedan od njih mahnito je birao brojeve. »Dilara, bježi!« rekao je Watson promukla glasa. »Same, nemoj govoriti«, odvratila mu je, pokušavajući zadržati pribranost. »Imaš srčani napad.« »Nije srčani napad… žena kojoj je ispala torbica… na njezinoj je maramici bio otrov…« Otrov? Već je buncao. »Same…« »Ne!« nemoćno je viknuo. »Moraš otići… ili će ubiti i tebe. Oni su ubili tvog oca.« Piljila je u njega u šoku. Njezin je najdublji strah uvijek bio da joj je otac
mrtav, ali si nikad nije mogla dopustiti da se prestane nadati. Ali sada… Sam je znao. Znao je što se dogodilo njezinu ocu! Zbog toga ju je i pozvao ovamo. Počela je govoriti, ali Sam ju je uhvatio za podlakticu. »Slušaj! Tyler Locke. Gordian Engineering. Traži ga… da ti pomogne. On zna… Colemana.« Svakih nekoliko riječi gutao je s mukom. »Sve je započelo… istraživačkim radom tvog oca. Moraš… pronaći arku.« Počeo je nepovezano govoriti. »Hayden… Projekt… Oaza… Postanak… Zora…« »Same, molim te.« Ovo se ne događa. Ne sada, kada bi konačno mogla dobiti neke odgovore.
»Žao mi je, Dilara.« »Tko su oni, Same?« Vidjela je da je sve slabiji i uhvatila ga za ruku. »Tko je ubio mog oca?« Ustima je oblikovao riječi, ali izlazio je samo zrak. Još je jednom udahnuo, a potom se smirio. Započela je s umjetnim disanjem i nastavila s masažom srca sve dok nije stigla Hitna pomoć. Dilara je stajala po strani i tiho plakala. Trudili su se oživjeti Sama, ali napor je bio uzaludan. Proglasili su ga mrtvim na licu mjesta. Dala je izjavu policiji zračne luke, uključujući i njegove zbunjujuće navode, ali uz ovako očigledan srčani udar, policija ih je otpisala kao nedosljedno mumljanje umirućeg. Dilara je pokupila
svoju naprtnjaču i ošamućeno otišla prema autobusu koji će je odvesti do automobila, ostavljenog na parkiralištu za višemjesečno parkiranje. Sam joj je bio poput strica, jedina obitelj koju je imala, a sada ga više nije bilo. Dok je sjedila u autobusu, njegove riječi odzvanjale su joj u ušima. Nije bila sigurna jesu li bile staračko buncanje ili upozorenje bliskog prijatelja. Ali postojao je samo jedan način da provjeri je li u Samovoj priči bilo ikakve istine. Morala je pronaći Tylera Lockea.
2.
Dok
se njegova limuzina bešumno dovezla do jarkoplavog mlažnjaka parkiranog pokraj rampe luksuznoga direktorskog terminala zračne luke Bob Hope u Burbanku, Rex Hayden popio je još jedan gutljaj Bloody Mary koktela kako bi otupio mamurluk. Cijelu je noć s petka na subotu proveo tulumareći nakon večernje premijere svoga novog filma. A sada je bilo vrijeme naplate za dvije djevojke i tri boce pjenušca Cristal. Bez obzira na tamne naočale, smetalo mu je jutarnje sunce. Hvala Bogu da je uprava zračne luke u Burbanku dopuštala poznatim facama poput njega da zaobiđu
sve ono sranje na sigurnosnim kontrolnim točkama. Sydney će biti prva postaja velike promotivne turneje njegova najnovijeg a k c i j s k o g blockbustera. Njegov poslovni mlažnjak izrađen po narudžbi nije imao dovoljno goriva za let sve do Australije pa će zato morati sletjeti u Honolulu i doliti gorivo. Ali nije mu bilo teško provoditi više vremena u zrakoplovu. Kupio je modificirani Boeing 737 jer to je bila najluksuznija stvar s krilima. S privatnom spavaćom sobom, potpuno opremljenom kuhinjom, zlatnim instalacijama, dovoljno prostora za sve njegove prijatelje i dvije superseksi stjuardese koje je sam odabrao, bio je to leteći hotel. Koštao je
50 milijuna dolara, ali koga briga? On je to zaslužio. Imao je trideset godina, a već je bio jedan od najpoznatijih glumaca na svijetu. Njegov zadnji film zaradio je više od milijardu dolara diljem svijeta. Hayden je dokrajčio svoje piće i teturajući izišao iz limuzine u društvu svoje pratnje. Billy i J-man razgovarali su mobitelom, a Fitz se brinuo za prtljagu. Još tri automobila stala su uz zrakoplov, dovozeći jato ljudi koji su upravljali njegovom karijerom: agenta, menadžera, osobu zaduženu za PR, osobnog trenera, nutricionista i još desetak drugih. Zbog putovanja s tako velikom skupinom ljudi, zrakoplov mu je i bio neophodan, ali najbolje od svega
bilo je to što mu je filmski studio ugovorom jamčio povrat svih troškova putovanja. »Koje torbe želiš sa sobom, Rex?« upitao je Fitz. »Ili da ih sve stavim u prostor za prtljagu?« Haydenu nisu trebala Fitzova glupa pitanja. Zbog mamurluka bi mogao svakoga trena povratiti. A nije to želio učiniti na pisti pred svima. Čovječe, baš mu je trebao kofein. »K vragu, Fitz, a zašto te imam?« rekao je. »Možda je moj brat u pravu što se tiče tebe. Dosta mi je da moram sam odlučivati o svakoj sitnici. Samo ih sve ukrcaj.« Fitz je brzo kimnuo glavom, a
Hayden mu na licu ugleda strah. Jako dobro. Možda mu do sljedećega puta narastu jaja pa sam obavi svoj posao. »Okej, čuo si ga«, Fitz reče vozaču. »I potrudi se sve utovariti. Neka samo jedna torba usfali, nećeš moći naći posao ni kao vozač mrtvačkih kola.« »Da, gospodine«, ponizno odgovori vozač i počne dodavati prtljagu radniku zračne luke. Hayden se uspeo stubama i naredio jednoj od stjuardesa, Mandy, da mu natoči kave. Billy, J-man i Fitz tiho su sjedili pokraj njega, dok su se ostali putnici smjestili u sjedala prednjeg dijela zrakoplova. Hayden je utonuo u udobni naslonjač presvučen janjećom kožom i gledao kako limuzina odlazi.
Pritisnuo je tipku za povezivanje s pilotskom kabinom. »George, idemo.« »Aloha, gospodine Hayden«, reče pilot. »Veselite li se Havajskom otočju?« »Ne izlazim iz zrakoplova u Honoluluu«, reče Hayden, »pa možeš prestati s tim preseravanjem. Hajdemo već jednom odavde.« »Da, gospodine.« Mandy je zatvorila vrata. Motori mlažnjaka su se pokrenuli i 737 lagano je krenuo prema uzletnoj pisti. Kofein je činio svoje i uskoro se Haydenova glavobolja počela smirivati. Sad kad se osjećao bolje, oči su mu se
zaustavile na Mandy. Znao je kako će koristiti svoju privatnu spavaću sobu tijekom petnaestosatnoga leta. Nakon što se odvezao s parkirališta luksuznog direktorskog terminala, Dan Cutter zaustavio je limuzinu na pločniku Sherman Waya i odbacio vozačku kapu na suvozačko mjesto. Izišao je i otvorio poklopac motora kako bi izgledalo kao da mu je automobil u kvaru. Potom je sjeo na vozačko mjesto i upalio radio kako bi slušao komunikaciju kontrolnog tornja s mlažnjakom 737 koji se pripremao za uzlijetanje. Ubacivanje dodatne torbe u zrakoplov bilo je čak i lakše nego što je
mislio. Cutter je znao da Hayden preferira limuzine iz kompanije Crestwood Limos pa ih je jednostavno nazvao i otkazao rezervaciju te se osobno pojavio umjesto njihova vozača. Znao je da poznate face ne obraćaju pozornost na zaposlenike pa ga nitko nije čak ni pitao kako se zove. Jednostavno su pretpostavili da je on vozač određen da ih vozi taj dan i da će sve torbe biti utovarene pa nisu ni vidjeli kada je utovario jednu torbu više. Kad mu je onaj mali pizdek, onaj Fitz, priprijetio, Cutter se na tren poigravao mišlju da popišancu slomi vrat, samo da mu pokaže kako je zapravo nevažan. Ipak, tada se sjetio svoje misije, vizije vjernoga vođe i svega za što su radili
protekle tri godine. Utovariti tu torbu u zrakoplov bilo je daleko važnije. Bio je to Cutterov prijedlog da uređaj testiraju na Haydenovu zrakoplovu. Trebao im je upravo prekooceanski let. Olupina će potonuti na dubinu otprilike 5 kilometara pa je neće moći izvaditi čak i ako pronađu ostatke zrakoplova. Usto, tu je bio i Hayden kao dodatni bonus. Već im je mjesecima bio trn u oku, privlačeći nepotrebnu pozornost na njihov cilj. A nastat će i medijsko ludilo kad se sruši zrakoplov jedne od najvećih svjetskih zvijezda, što će biti savršeno za odvraćanje pozornosti. Bilo bi mnogo riskantnije da su odlučili testirati uređaj na
komercijalnom letu. Kao prtljaga predana u spremište, uređaj bi bio izvan njegove kontrole većinu vremena pa bi stvari mogle krenuti po zlu. Netko bi ga mogao otkriti ili zbog nekog razloga jednostavno ne ukrcati u određeni zrakoplov, ili ga pak staviti u neki drugi zrakoplov. Osim toga, tko god bi predao prtljagu, morao bi poći s njom jer su kompanije zbog sigurnosnih razloga redovito s letova uklanjale prtljagu putnika koji nisu na ukrcaju. Ovako je Cutter osobno vidio ukrcavanje torbe u prtljažni prostor Haydenova zrakoplova pa sada može pratiti njezino uzlijetanje sa sigurne udaljenosti i s tla. Haydenov 737 dobio je dozvolu kontrolnog tornja da pristupi uzletnoj
pisti. Točno na vrijeme, kao što je Cutter i znao da će biti. Da nije tako, Hayden bi poludio. Tipovi poput njega misle da se cijeli svijet vrti oko njih. Kucnuo je čas. Uzeo je mobitel i u imeniku potražio stavku koju je programirao: novi svijet. Pritisnuo je zelenu tipku za poziv. Nakon trostruke zvonjave, čuo se zvuk javljanja drugog telefona. Nakon toga mu je niz od tri zvučna signala dao do znanja da je uređaj u trupu Haydenova mlažnjaka aktiviran. Prekinuo je vezu i vratio mobitel u džep. Mlažnjak 737 stao je uz rub uzletne piste. Preko svog skenera, Cutter je slušao i čekao da kontrolni toranj dopusti uzlijetanje.
»Let N-348-Zulu, ovdje Burbank toranj. Pričekaj malo s uzlijetanjem i čekaj daljnje upute.« »Primljeno na znanje, kontrola. U čemu je problem?« »Proliveno gorivo na uzletnoj pisti. Iscurilo iz kamiona.« »Koliko ćemo čekati? Ovo se neće svidjeti mom šefu.« »Još ne znam.« »Da krenem natrag prema terminalu?« »Još ne. Javit ću ti.« »Može.« Užasnuti Cutter zapiljio se u 737 koji je čekao s motorima u praznom hodu. S nevjericom se lupao po glavi jer
je aktivirao uređaj prije nego što je zrakoplov dobio dozvolu za polijetanje. Dugotrajno kašnjenje moglo bi značiti katastrofu. Vremenski su uvjeti bili savršeni pa nije očekivao kašnjenje. Sad kad je uređaj aktiviran, nije ga više mogao isključiti. Već je djelovao. Ukoliko se zrakoplov vrati do terminala, morat će ga na neki način uzeti natrag. To bi bilo iznimno teško, a usto i opasno. Dok je zrakoplov tamo čekao, bio je bespomoćan. Zato je učinio jedino što je mogao: molio je. Naslonio se na upravljač, zaklopio oči, skupio ruke i molio svim srcem kako bi se njegova misija mogla nastaviti. Bog ga neće napustiti. Njegova će vjera nadjačati
sve. Cijeloga je života Cutter znao da je predodređen služiti nekom višem cilju i bio je spreman dati život kako bi ga dosegnuo, baš kao i sva njegova braća. Tek je nakon napuštanja vojske, gdje je stekao vještine potrebne za ostvarenje Božjega plana, shvatio koji je to viši cilj te mu se u potpunosti i bez zadrške posvetio. Možda su se djela koja je počinio kako bi osigurao bolju budućnost nevjernicima činila barbarskim, ali njegova je duša bila čista. Jedino što mu je bilo važno bio je krajnji cilj. Sada se činilo da je taj cilj u opasnosti, ali Cutter nije sumnjao. Bio je gorljiv vjernik i njegove će molitve biti
uslišane. Nakon četrdeset minuta čekanja, čudo je stiglo. Radio je kriješteći oživio. »Let N-348-Zulu, ovdje toranj. Proliveno gorivo je očišćeno. Imate dozvolu za uzlijetanje.« »Hvala, toranj. Upravo ste mi spasili posao.« »Nema problema, George. Uživaj u Sydneyju.« Mlažnjak je zagrmio uzletnom pistom. Dok je gledao 737 kako se uzdiže iznad planina i leti prema zapadu, Cutter je spustio poklopac motora i ponovno ušao u automobil. Prvi put toga dana osmjehnuo se. Bog je bio uz njega.
3.
Vjetar je puhao podlogom za slijetanje na naftnoj platformi Scotia One, ravnomjerno otpuhujući vjetrulju prema istoku. Područje Grand Banks, smješteno oko 300 kilometara od obale Newfoundlanda, bilo je poznato kao jedno od područja s najgorim vremenskim uvjetima na svijetu, ali s vjetrom od 50 km/h i valovima visokim otprilike 5 metara, današnji dan teško da se mogao smatrati olujnim. Samo uobičajenim. Tyler Locke jedva je čekao doznati tko je to bio tako voljan i srčan poduzeti ovo putovanje kako bi se susreo s njime.
Naslonio se na ogradu platforme, očima tražeći helikopter Sikorsky prijevoza koji je trebao stići svakog trenutka. Nije mu bilo ni traga. Tyler je povukao smičak svoje pilotske jakne kako bi zaustavio hladnoću i udahnuo miris morske vode i sirove nafte koji je prožimao bušotinu. Otkako je stigao na platformu prije šest dana, gotovo da i nije imao vremena za odmor pa mu je prigoda pregledavanja nepreglednog Atlantskog oceana bila dobrodošao predah. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da ponovno napuni baterije. Nije bio tip koji je mogao ležati pred televizorom cijeli dan i gledati filmove. Obožavao je uroniti u neki projekt i raditi bez prestanka sve
dok problem nije riješen. Potreba da stalno bude zaposlen bila je rezultat radne etike koju je u njega ucijepio otac. To je bilo jedino što njegova žena Karen nikako nije mogla promijeniti. Iduće godine, uvijek joj je govorio. Iduće je godine naš veliki godišnji odmor. Izgubio se u mislima, prstima nesvjesno tražeći vjenčani prsten kako bi se njime poigravao, a stare su se boljke i žaljenja ponovno uskomešali. Tek kad je osjetio golu kožu, pogledao je i sjetio se da prstena više nema. Brzo je razdvojio dlanove i pogledao oko sebe. Tada je primijetio jednog od članova posade zaduženog za kontrolu slijetanja, niskog žilavog čovjeka po imenu Al Dietz, kako mu prilazi. Visok
otprilike 190 centimetara i čvrste tjelesne građe, s više od 90 kilograma kad se posljednji puta vagao, Tyler se nadvio poput tornja nad minijaturnog radnika bušotine. »Dan, Tylere«, rekao je Dietz nadglasavajući vjetar. »Došao si vidjeti slijetanje helikoptera?« »Bok, Ale«, rekao je Tyler. »Očekujem nekog. Znaš li je li se Dilara Kenner ukrcala na let?« Dietz je odmahnuo glavom. »Žalim. Samo znam da danas imaju petero putnika. Ako hoćeš, možeš čekati unutra, a ja ću ti je dovesti dolje kad stignu.« »U redu je. Moj posljednji posao bio je u urušenom rudniku u Zapadnoj
Virdžiniji. Nakon što sam cijeli tjedan udisao ugljenu prašinu, ovdje bi moglo biti i četrdeset ispod nule i uopće mi ne bi smetalo. Osim toga, bila je tako ljubazna da doleti skroz ovamo samo da me vidi pa joj uzvraćam uslugu time što je ovdje dočekujem.« »Trebao bi ih vidjeti za minutu. Znaš, ako nije stigla na ovaj let, onda će se načekati. Bit ćemo odsječeni barem dvadeset četiri sata.« Dietz mu je mahnuo i otišao dovršiti pripreme za slijetanje helikoptera. Tyler je čuo vremensku prognozu i znao je o čemu Dietz govori. Sljedećeg se sata vjetar trebao potpuno smiriti, a potom su očekivali dolazak magle, zbog čega bi slijetanje bilo nemoguće sve dok
se ne raščisti. Vidio je oblake kako se približavaju sa zapada i odmah ispod njih, na udaljenosti otprilike 5 nautičkih milja, jahtu kako polako plovi upaljena motora. Bila je bijela i dugačka barem 25 metara. Prava ljepotica. Vjerojatno marke Lürssen ili Westport. Tyler nije mogao pogoditi zašto bi se nalazila nasred područja Grand Banks, ali vidjelo se da nikamo ne žuri. Također nije imao pojma ni zašto bi neka arheologinja bila tako nestrpljiva naći se s njim, da je bila voljna doći skroz ovamo. Posljednjih nekoliko dana stalno je nazivala središnji ured Gordiana, a on joj je uzvratio pozivom s platforme tijekom jedne od stanki. Sve što mu je rekla bilo je da je profesorica
na sveučilištu UCLA i da ga mora odmah vidjeti. Kad joj je rekao da s platforme Scotia One ide izravno na novi zadatak u Norvešku, ustrajala je da ga mora vidjeti prije nego što ode. Jedini način da se to ostvari, rekao joj je u šali, jest da ona dođe na platformu dvosatnim letom helikopterom. Na njegovo iznenađenje, ugrabila je prigodu i složila se s putovanjem, čak i uz bezobrazno visoku cijenu helikopterskoga leta. Kad ju je upitao zašto to čini, sve što je rekla preko telefona bilo je da je riječ o pitanju života i smrti. Nije mu dopustila da je odbije. Činilo se da je riječ o tajanstvenoj razbibrizi upravo onakve vrste koja može začiniti inače dosadan
rutinski zadatak pa je naposljetku pristao i dogovorio s upraviteljem bušotine da dopusti njezin posjet. Kako bi bio siguran da se ne šali s njim, Tyler je provjerio Dilarinu vjerodostojnost na web stranici sveučilišta UCLA i pronašao sliku prekrasne žene crne kose tridesetih godina. Imala je visoke jagodice, upadljive smeđe oči i opušten osmjeh. Njezina slika odavala je dojam inteligencije i kompetentnosti. Pogriješio je i pokazao je Grantu Westfieldu, svom najboljem prijatelju i stručnjaku za elektrotehniku na projektu. Grant je odmah uskočio s nekoliko ne baš kavalirskih prijedloga zbog čega bi se Tyler trebao sastati s njom. Tyler mu
nije odgovorio, ali je priznao da je i njezin izgled djelomično razlogom njegove zainteresiranosti. Dietz, koji je sada držao dvije baterijske svjetiljke opremljene štapovima s blještećim crvenim signalnim svjetlima, premjestio se uz rub podloge za slijetanje blizu Tylera. Uperio je prst u nebo iznad druge strane podloge. »Evo ga. Točno na vrijeme«, rekao je. Na sivoj podlozi od oblaka, Tyler ugleda točkicu koja je brzo rasla u daljini. Trenutak poslije mogao je čuti prigušen zvuk helikopterske elise kako se povremeno probija kroz vjetar. Točkica je rasla sve dok nije postala
jasno vidljiv Sikorsky helikopter za 19 putnika, teretni konj naftnih polja oko Newfoundlanda. Bio je siguran da je Dilara Kenner na tom letu. Jasno mu je dala do znanja tijekom telefonskog razgovora da nije bilo šanse da propusti let i on joj je povjerovao. Zbog sigurnosti i čvrstine u njezinu glasu, bio je siguran da je ona žena koju se moralo shvatiti ozbiljno. Na udaljenosti manjoj od kilometar i pol, helikopter je usporio kako bi se pripremio za spuštanje, kad je odjednom oblačak dima zatreperio iznad desnog turbomotora, smještenog na krovu helikoptera. Tyler je zaprepašteno gledao otvorenih usta i rekao: » to se, do vraga,
događa?« Tad je s užasom shvatio što će se dogoditi. Osjetio je impuls straha kako mu putuje niz kralježnicu. »Jesi li vidio ono?« upitao je Dietz, kriješteći za oktavu višim glasom. Prije negoli je Tyler mogao odgovoriti, eksplozija je raznijela motor i komadi metala poletjeli su kroz repnu elisu. »Sranje!« kriknuo je Dietz. Tyler je već bio u pokretu. »Srušit će se!« viknuo je. »Hajde!« Skočio je na podlogu za slijetanje i potrčao prema suprotnoj strani. Dietz je jurio za njim. Poput udarca groma koji se čuje nakon munje u daljini, tako je i zvuk eksplozije odjeknuo nekoliko
sekundi nakon same eksplozije. Dok su mu stopala odjekivala podlogom za slijetanje u obliku golemog slova H, Tyler je promatrao raspadanje helikoptera. Eksplozija je otkinula dvije lopatice repne elise, a ostale su otpale udarajući o repni dio helikoptera. Moćna centrifugalna sila još uvijek ispravne elise počela je okretati helikopter u uskoj spirali. Tylerov mozak vrištao je da nešto učini, ali on im nikako nije mogao pomoći. Klizeći se zaustavio na rubu platforme gdje je mogao nesmetano promatrati helikopter. Dietz se zaustavio pokraj njega, teško dišući od napora. Sikorsky helikopter nije odmah zaronio u more. Umjesto toga, njegov
rep vrtio se ukrug dok je letjelica strmoglavo padala. Samo je pilot velikog iskustva mogao upravljati tako teško oštećenim helikopterom. Postojalo je zrno nade. Ukoliko letjelica ne udari prejako o more, možda putnici imaju šansu da se izvuku živi. »Ovi su gotovi«, rekao je Dietz. »Ne, izvući će se«, rekao je Tyler, ali s manje uvjerenja nego što je želio. Do trenutka kad se visina helikoptera smanjila za nekoliko stotina metara, prestalo je i njegovo kretanje naprijed. Samo trenutak prije negoli je udarila o vodu, letjelica se nakrivila, a njezina glavna elisa miješala je vodu poput miksera. Helikopter se umirio na
površini oceana desnom stranom okrenutom nagore. »Zarobljeni su unutra! Ne mogu izići!« kriknuo je Dietz. »Hajde«, Tyler je rekao samom sebi, zamišljajući nasmijano lice Dilare Kenner. Njegova se čeljust tako stisnula da mu se činilo da će mu zubi popucati. »Hajde! Izvucite se odatle!« U tom trenutku, gotovo kao odgovor, otvoriše se klizna vrata helikoptera koji je brzo tonuo. Četvero ljudi u jarkožutim spasilačkim odijelima iskočilo je u vodu. Samo četvero. Dietz je uperio svoje svjetiljke prema helikopteru koji se koprcao i upitao: »Gdje su ostali?«
Tyler je počeo vikati: »Maknite se odatle!« Prednji dio letjelice uronio je u more, a o njega su se razbijali valovi. Voda je prodirala kroz otvorena vrata. Rep helikoptera uspravio se prema nebu, a potom je nestao pod valovima. Tyler nije mogao prestati zuriti prema mjestu gdje je helikopter potonuo. Činilo se da je svaki trenutak kad nisu mogli vidjeti ostale putnike dugačak poput vječnosti. Kad se činilo da više nema šanse da su svi preživjeli, još tri spasilačka odijela izronila su na površinu i zaplutala na valovima. Sedmero preživjeli. Pet putnika i dva pilota, to je značilo sedam od sedam. Svi su se
izvukli. Tyler je zapljeskao i kliknuo: »To!« Pljesnuo se dlanovima s Dietzom, koji se cerio od uha do uha. »Koji srećkovići!« viknuo je Dietz, gledajući prema ljudima koji su plutali na vodi. Tyler je kimao glavom zbog njihove sreće. Imao je prilike vidjeti rezultate dvaju rušenja helikoptera u Iraku. Ni u jednom nije bilo preživjelih. Ali još nije bilo gotovo za putnike iz ove letjelice. »Voda je sigurno ledena«, rekao je. »Neće dugo izdržati, čak ni u spasilačkim odijelima.« Dietzov je osmijeh nestao. »Siguran sam da je Finn već na telefonu s
Obalnom stražom…« Tyler ga je prekinuo. Već je osjećao utrku s vremenom. »Oni su predaleko. Sjećaš se magle?« »Kako ćemo ih onda izvući?« upitao je Dietz. »Preživjeli su rušenje helikoptera i sad bi trebali umrijeti u vodi?« »Ne ako im ja mogu pomoći.« Tyler je znao da je on jedini na platformi Scotia One imao iskustvo sa zrakoplovnim nesrećama. Morao je uvjeriti menadžera bušotine Rogera Finna da ne mogu čekati da Obalna straža pošalje svoj spasilački helikopter. To bi mogao biti problem jer je Tylera angažirala matična tvrtka vlasnica
platforme pa je Finn jedva jedvice podnosio njegovu prisutnost na bušotini. »Drži ih na oku«, rekao je Tyler Dietzu i odjurio natrag preko podloge za slijetanje u smjeru stuba. »Kamo ideš?!« viknuo je Dietz za njim. »U kontrolnu sobu!« odvratio mu je Tyler. Dok je jurio preskačući stube, Tyleru je samo u jednom kratkom trenu prošlo kroz glavu da se možda ne bi trebao miješati. Instinkt mu je govorio da uskoči i nametne se u ovoj situaciji, ali nitko nije računao na njega. To nije bila njegova dužnost. Posada naftne bušotine i Obalna straža pobrinut će se
za sve. Oni će spasiti putnike. Ali Tyler je razmišljao o tome što će se dogoditi ako griješi. Vani je bilo sedmero ljudi koji su pokušavali preživjeti, uključujući i Dilaru Kenner koju je on osobno pozvao da dođe na platformu. Ako ti putnici poginu, a on ne učini sve što je u njegovoj moći, njihove će ga smrti proganjati čak i ako nitko drugi to ne bude znao. Tada će opet biti osuđen na mjesece i mjesece neprekidne nesanice, kada će ga savjest gnjaviti zbog svih stvari koje je trebao poduzeti. Pomisao na te besane noći natjerala je njegove noge u pokret.
4.
Kapetan
Mike »Hammer« Hamilton izravnao je svoj F-16 na visini od deset i pol tisuća metara, a njegov pratitelj u susjednom zrakoplovu, poručnik Fred »Fuzzy« Newman, slijedio ga je. Nakon što su na brzinu uzletjeli iz Zrakoplovne baze March istočno od Los Angelesa, obojica su uključili svoje dodatne potisnike kako bi dospjeli do otvorenog oceana prije nego što zrakoplov koji su presretali, napusti obalni prostor. Privatni mlažnjak označen s N-348Z sada je bio jasno vidljiv na Hammerovu radaru. Približavali su mu se brzinom od 900 km/h.
»Dvije minute do presretanja«, rekao je Fuzzy. »Razumijem«, odvratio je Hammer. »Kontrola u LA-u, ovdje CALIF tri-dva. Imate li ikakvu dodatnu radiokomunikaciju s ciljem?« »Negativno, CALIF tri-dva. Još uvijek ništa.« Tijekom brzinskog informiranja, Hammeru je priopćeno da je sva komunikacija sa zrakoplovom koji se vraća sa svoga kursa za Honolulu prekinuta. Kad je krenuo natrag, bilo je to kako bi se osigurala liječnička pomoć za putnike koji su se razboljeli. Nakon toga pilot je počeo zvučati sve čudnije. Činilo se da su sve osobe na tom letu, uključujući i članove posade, pogođene
tajanstvenom bolešću. Komunikacija je postala sve besmislenija, kao da je pilot podlegao nekoj vrsti ludila. Njegovo posljednje obraćanje bilo je tako čudno da je kontrola leta u Los Angelesu pustila snimak Hammeru. To je bio najjeziviji radijski poziv koji je ikada čuo. »Letu N-348-Zulu, ovdje kontrola leta iz Los Angelesa. Vaša posljednja poruka bila je nejasna. Ponovi.« »Ne vidim!« rekao je uspaničeni pilot. »Slijep sam! Ne vidim! O, Isuse!« Hammer nikad nije čuo da bi pilot tako izgubio kontrolu. »Jeste li na autopilotu?« »Da, na autopilotu. O, Bože!
Osjećam to!« » to osjećate? N-348-Zulu? to osjećate? to se događa?« »Topim se! Svi se topimo! Zaustavite to!« Pilot je vrištao, očigledno zbog boli, a potom je svaka komunikacija prestala. To je bilo prije jednoga sata i dvadeset minuta. »Jesu li se ikako počeli pripremati za slijetanje?« pitao je Hammer. Od 11. rujna, glavni zadatak zračnoga krila Nacionalne garde bio je obrana domovine. Presretanje svih zrakoplova s kojima je izgubljena komunikacija, bila je dio redovitoga operativnog postupka. Ako je postojala i najmanja naznaka da
su zrakoplov kontrolirali teroristi i pokušavali ga iskoristiti kao oružje, tada nije bilo drugog izbora nego srušiti ga. Ali iz onog što je čuo, Hammer nije mislio da je riječ o tome. Nema šanse da bi terorist uspio natjerati pilota da se tako ponaša. »Negativno«, rekao je pilot. »Nisu promijenili ni kurs ni visinu.« »Razumijem. Presretanje za minutu. Čuo si ga, Fuzz. Kad stignemo tamo, obletjet ćemo ga i privući se pokraj njega kako bismo možda što vidjeli.« Hammer je primijetio jarkoplavi 737 u daljini, a potom mu se naglo približio tako da je ubrzo zauzeo njegovo cijelo prednje staklo. On i Fuzzy su ga prošli, a potom se okrenuli
natrag, smanjujući brzinu. Polako su se primicali sve dok nisu letjeli u ravnini s mlažnjakom 737, Hammer uz vrh lijevoga krila, a Fuzzy pokraj desnoga. »Kontrola u LA-u«, rekao je Hammer, »presreli smo cilj. Leti stabilno i na ravnomjernoj visini od deset i pol tisuća. Zračna brzina od 550 čvorova na kursu 075.« Ako ostane na tom kursu, preletjet će točno iznad Los Angelesa. »Razumijem, CALIF tri-dva. Opiši što vidiš.« »Čini se da je zrakoplov u dobrom stanju. S moje strane nema oštećenja.« »Ni s moje«, rekao je Fuzzy. »Ne vidim nikakvo kretanje unutra.
Malo ću se približiti da bolje vidim.« Hammer je svojim zrakoplovom F16 došao ispred vrha krila Boeinga 737. Tko god da je bio u zrakoplovu, sigurno bi ga vidio. Oni još pri svijesti sigurno bi pritiskali lica uz prozore, ali nije bilo nikoga. »Ima li znakova života, CALIF tridva?« »Negativno.« Jaka sunčeva svjetlost koja je prodirala kroz prozore zrakoplova, pružala je Hammeru jasan pogled na naslone sjedišta. Tijekom brzinskog informiranja, rečeno mu je da su unutra filmska zvijezda Rex Hayden i njegova pratnja. Očekivao je da će na nekim od sjedala vidjeti klatarenje onesviještenih glava, ali nije mogao
vidjeti nijednu osobu. Čudno. »Fuzzy, vidiš li išta sa svoje strane?« »Negativno, Hammere. Tiho je kao na…« Sljedeća riječ koju je namjeravao izgovoriti mora da je bila »groblje« jer je Fuzzy zašutio usred rečenice. »Koliko vidim, nema nikoga na desnoj strani.« »Kontrola u LA-u«, rekao je Hammer, »imate pogrešne informacije. Ovo je prazan let. Sigurno se samo vraća u bazu.« Nakon kratke stanke, ponovno se začuo glas kontrolora. »Hm, negativno, CALIF tri-dva. Plan leta navodi dvadeset jednog putnika i šest članova posade.«
»Pa gdje su onda, k vragu?« »Vidite li pilote?« Hammer je odletio još naprijed, sve dok nije imao jasan pogled ravno u pilotsku kabinu. Prozori su bili pregledni. Piloti velikih mlažnjaka zavezani su pojasevima učvršćenim na četiri mjesta. Čak i da su izgubili svijest, pojasevi bi držali pilote u uspravnom položaju. Umjesto pilota, Hammer je ugledao uznemirujući prizor. Pojasevi su bili učvršćeni, ali olabavljeni. Pilotska kabina bila je prazna. Ako je ono što su mu rekli točno, dvadeset sedmero ljudi jednostavno je nestalo iznad Tihog oceana.
»Kontrola u LA-u«, rekao je, ni sam ne vjerujući vlastitim riječima, »nema nikoga ukrcanog u ciljanom zrakoplovu.« »CALIF tri-dva, možete li ponoviti?« »Ponavljam, N-348-Zulu je potpuno prazan. Presreli smo zrakoplov duhova.«
5.
Tylerovo srce divlje je lupalo kad je stigao u kontrolnu sobu platforme Scotia One, najmoderniji mogući prostor iz kojeg se kontrolirao rad cijele bušotine, uključivši i sve crpke i ventile na platformi. Kontrolna soba također se upotrebljavala i kao komunikacijska postaja naftne platforme. Trojica su ljudi sjedila za terminalom, zauzeta provjeravanjem lista postupaka u hitnim slučajevima, a Finn je za to vrijeme glasno vikao u telefonsku slušalicu. Bio je zdepast čovjek kose nalik na čeličnu vunu, glasa koji je odjekivao autoritetom vojnog
narednika za obuku. Dok je pokušavao doći do daha, Tyler je slušao razgovor. »Imamo sedmero ljudi u vodi… Da, eksplozija… Ne, naš je pričuvni brod jučer otišao pomoći platformi Scotia Two zbog izlijevanja nafte. Imaju odijela za spašavanje na sebi… Kada? … U redu, čekat ćemo do tada.« Prekinuo je vezu. Tyler je brzo pristupio Finnu. »Ne možemo samo čekati.« Finn je potvrdio kimanjem glavom i pokazao prema satu na zidu. »Helikopter Obalne straže bit će u zraku za pet minuta. Pri maksimalnoj brzini, bit će ovdje za manje od dva sata. Dakle, čekat ćemo do tada.«
»Spušta se magla«, rekao je Tyler i odmahnuo glavom. »Dok helikopter Obalne straže stigne ovamo, vidljivost će biti nikakva. U takvim uvjetima helikopter može preletjeti ravno iznad njih i uopće ih ne vidjeti.« »Ako imaš kakav prijedlog, bit će mi ga drago čuti«, rekao je Finn s neskrivenom frustracijom u glasu. »Ali ne znam što bismo mi tu mogli učiniti.« Tyler je mahnito razmišljao. Znao je da je vrlo malo preživjelih pronađeno u moru više od sat nakon pada letjelice. » to je s tim pričuvnim brodom?« upitao je. Finn je odgovorio frktanjem: »Zar misliš da se nisam toga sjetio? Treba mu
više od šest sati da se vrati ovamo s platforme Scotia Two. To je naš jedini brod.« Scotia Two bila je sestrinska platforma, smještena 65 kilometara sjevernije. Tyler se prisjetio trenutka kada se oslanjao na zaštitnu ogradu podloge za slijetanje. kljocnuo je prstima. »Kad sam bio gore, vidio sam jahtu udaljenu kojih pet nautičkih milja. Oni bi mogli pokrenuti spašavanje.« Finn je ljutito pogledao jednoga od muškaraca. »Zašto ja nisam obaviješten o tome?« Muškarac je pomirljivo slegnuo ramenima, a kao odgovor, Finn je pljunuo u koš za smeće. »Pošalji poziv za pomoć«, rekao je.
SOS poziv odaslan je radijem. Prolazile su sekunde. Tyler je napeto slušao kako bi čuo odgovor preko zvučnika kontrolne sobe, ali sve što je čuo bila je tišina. Nije bilo odgovora s jahte. »Probaj opet«, rekao je Finn nakon još nekoliko otkucaja zidnog sata. Ponovno ništa. »Morali su primijetiti pad helikoptera«, rekao je Tyler živčano. Jahta je bila najbolja prilika za spas preživjelih. »Zašto ne odgovaraju?« Finn je s gnušanjem dignuo ruke u zrak i sjeo. »Možda im je pokvaren radio. Nema veze. Ne odgovaraju. Morat ćemo čekati dolazak helikoptera Obalne straže i nadati se da će ih
pronaći u magli.« Tyler se sjetio da je i on na letu pri dolasku na platformu morao obući isto odijelo za spašavanje. To su bila Mark VII spasilačka odijela. Dobra sigurnosna oprema, ali ne i najnovija. Tyler je ponovno odmahivao glavom. »Oznake za navođenje na tim odijelima precizne su samo u dosegu od jedne nautičke milje, a to nije dovoljno u magli gustoj poput vune«, rekao je. »Koja je temperatura vode?« »Oko šest stupnjeva«, odvratio je Finn. »U tim odijelima pri takvoj temperaturi mogu izdržati do šest sati u vodi.« »Normativ za odijela odnosi se na
idealne vremenske uvjete«, odgovorio je Tyler gubeći strpljenje. »Ti su ljudi vjerojatno ozlijeđeni i izmučeni jakim valovima. Ako budemo čekali, helikopter neće pronaći ništa osim mrtvih tijela.« Finn je podignuo obrvu i pogledao Tylera pogledom koji je govorio: I što želiš da poduzmem? Tyler je na trenutak zastao, dok je njegov um užurbano radio. U mislima je provjeravao sva postrojenja, uređaje i mogućnosti koje je nudila platforma Scotia One, glavom lagano kimajući dok je razmišljao. Pogledao je Finna. »Imaš ideju?« upitao je Finn. Tyler je kimnuo: »Neće ti se
svidjeti.« »Zašto?« »Moramo sami otići po njih.« »Kako? Nemamo nikakve čamce.« »Imamo. Posebne brodice za spašavanje.« Finn je na trenutak ostao bez riječi zbog njegova prijedloga. Potom je odmahnuo glavom: »Ne. Previše je opasno. Imamo ih samo u slučaju krajnje nužde, ako moramo napustiti platformu. Ne mogu dopustiti da se koriste na ovaj način.« Platforma Scotia Ona bila je opremljena s pet brodica za spašavanje kapaciteta po pedesetero ljudi, potpuno zatvorenih i smještenih na visini od 20
metara. Tylera su konzultirali pri instaliranju takvih brodica za spašavanja na jednoj naftnoj platformi pa je čak imao priliku vidjeti porinuće brodice u more. Te su brodice za spašavanje bile jedinstvene po tome što su usmjerene prema vodi pod kutom od 30 stupnjeva. Nisu imale konopce i dizalice za lagano spuštanje do razine vode. Kad bi brodica za spašavanje bila puna i zatvorena tako da voda ne može ući u nju, osposobljena bi osoba povukla dvije poluge, a brodica bi kliznula niz silaznu rampu sve do razine vode. To je bio jedini način da se brzo evakuira goruća naftna platforma. Tyler se pognuo i dohvatio rukohvat
Finnova stolca, nadnoseći se nad upravitelja bušotine. Njegova je tjelesna konstitucija bila rezultat dobrih gena i redovite tjelovježbe koju je prakticirao gdje god je radio. Znao je da ne može prestrašiti prekaljenog tipa kao što je Finn, bez obzira na to koliko on niži bio, ali mogao se poslužiti svojim stasom kako bi naglasio vlastiti prijedlog. Tyler je tiho rekao: »Hajde, Finne. Znaš da je to jedina šansa koju imaju. Ako budemo čekali, ti će ljudi umrijeti.« Finn je ustao i unio se Tyleru u lice, onoliko koliko je to bilo moguće 15 centimetara nižem čovjeku. »Prokletstvo, znam što je na kocki! Ali nitko od ljudi na platformi nikada nije spustio brodicu za spašavanje.«
Ova rasprava predugo traje, pomislio je Tyler. Oduzimala je dragocjeno vrijeme preživjelima. Finn neće ovo odobriti osim ako ga netko ne pogura. Tyler nije mogao stajati i čekati da se sedmero ljudi utopi pa je lagao. »Mene su jednom lansirali u takvoj brodici«, rekao je sigurna glasa. »Zato sam se toga i sjetio.« Finn ga je sumnjičavo pogledao: »Tebe? Gdje?« »Moja tvrtka, Gordian, testirala je jednu od tih brodica prije dvije godine. Trebali su im dragovoljci da je iskušaju.« Istina je da je Gordian testirao jednu od tih brodica na otvorenoj pučini i da je Tyler tomu nazočio, ali nikada nije bio u njoj. To se
tada smatralo preopasnim. Finn ga je upitno pogledao: »Ti se to dragovoljno javljaš?« Tyler nije ni trepnuo, ali srce mu je luđački kucalo. »Ako je potrebno. Potpisao sam dokumente da sam ovdje na vlastitu odgovornost, kao i svi drugi. Osim toga, vidio sam gdje su pali.« Finn je prvo pogledao trojicu operatera koji su zurili u njega, a potom se zagledao kroz prozor prema magli koja se ubrzano približavala. Najzad se ponovno okrenuo prema Tyleru. »U redu, uvjerio si me«, rekao je, podižući ruke u znak predaje. »Upotrijebit ćemo brodice za spašavanje. Koliko ti je ljudi
potrebno?« Dok je razmišljao o akciji spašavanja koja ga čeka, Tyler je s naporom pokušavao smiriti svoj ubrzani puls. Sjetio se i uzrečice o patki koja se čini mirnom na vodi, ali da ne potone, nogama ispod površine vesla kao luda. »Ukupno trojica«, rekao je Tyler. »Jedan da upravlja brodom i dvojica da iz vode izvlače ljude. Grant bi trebao biti jedan od njih. Nikada mi neće oprostiti ako ga ne povedem.« Grant Westfield nije bio samo najbolji inženjer elektrotehnike s kojim je Tyler radio, nego i ovisnik o adrenalinu — penjanje po stijenama, padobranstvo, ronjenje, speleologija, kao i bilo što drugo što bi natjeralo srce
da brže kuca. Tyler bi mu se ponekad s uživanjem pridružio, ali Grant je bio fanatičan. Definitivno ne bi propustio priliku da sudjeluje u porinuću brodice za spašavanje, nečemu u čemu je sudjelovalo vrlo malo ljudi na svijetu. Osim toga, ako će Tyler biti dio ove akcije, želio je uz sebe osobu u koju je imao najviše povjerenja. »Može, Grant ide«, rekao je Finn. »Poslat ću i Jimmyja Marskona s vama. Znaš da brodicu ne možemo podignuti natrag na platformu. Ne dok je vrijeme ovakvo. Dizalica bi nam se mogla slomiti.« Ovo svakim trenom postaje sve bolje i bolje, pomislio je Tyler. »Upotrijebit ćemo žičano dizalo za
osoblje.« To je bila otvorena dizalica za šest osoba kojom su se ljudi uspinjali s brodova na platformu. »Reći ću drugoj dvojici da te čekaju dolje kod brodica za spašavanje. Usput uzmi i spasilačko odijelo, za svaki slučaj. Ne želim da koga izgubimo, ako koji od vas slučajno završi u vodi.« Tyleru se to činilo kao izvrsna ideja. »Znam gdje je spremište s odijelima.« Finn je zgrabio telefon, ali Tyler nije ostao čekati da dovrši poziv. Nakon što je uzeo spasilačko odijelo iz jednog od spremišta za slučaj uzbune, slijedio je znakove za evakuaciju brodicama za spašavanje, spuštajući se prema njima preskačući po dvije stube.
Kad se našao na najnižoj palubi, gdje su visjele brodice za spašavanje, Tyler je skinuo jaknu i navukao spasilačko odijelo, čekajući da se pojave Grant i Markson. Svih pet brodica za spašavanje bilo je obojeno jarkonarančastom bojom kako bi ih se moglo lako uočiti u moru. Imale su aerodinamičan oblik metka, a jedini otvori bila su mala pravokutna brodska okna smještena na stražnjem dijelu, gdje je sjedio kormilar. Okna su bila od superčvrstog polikarbonata — istog materijala od kojeg su se proizvodila stakla otporna na metke — kako bi izdržala udarac pri padu u vodu. Osim njih, na stražnjem dijelu brodice nalazio se aluminijski poklopac.
Brodice za spašavanje bile su usmjerene prema površini vode, smještene na šinama niz koje će skliznuti u ponor dubok 20 metara. Nakon što bi brodica uronila u more, izronila bi 90 metara dalje od točke udara, brzinom od 10 čvorova zbog sile samoga pada. Tu je bio i snažan dizelski motor koji je brodicu nakon izranjanja pogonio maksimalnom brzinom od 20 čvorova. Nakon što je navukao odijelo, Tyler je otklopio vratašca prve brodice za spašavanje i zavirio unutra. Umjesto prolaza kroz središte plovila, stube su se spuštale sve do sjedala okrenutih suprotno smjeru kretanja. Naprijed je bilo okrenuto samo sjedalo kormilara i ne bi bilo zauzeto sve do završetka
spuštanja brodice. Dvije poluge smještene u unutrašnjosti s obiju strana trebalo je istodobno povući kako bi se brodica oslobodila i lansirala. Na taj način nije postojala mogućnost da uspaničeni član posade sam pokrene brodicu prije negoli se ukrcaju ostale osobe. Zbog sigurnosne opreme, brodica se nije mogla osloboditi ukoliko stražnja vratašca nisu bila zatvorena. U suprotnom, pri zaronu bi voda prodrla u unutrašnjost i brodica možda nikada ne bi izronila na površinu. Tyler je iza sebe začuo korake. Dvojica muškaraca žurila su niz stube. Obojica su bila američki crnci, ali to je bila jedina sličnost među njima. Onaj sprijeda imao je put boje ebanovine, bio
je mršav i otprilike 5 centimetara viši od Tylera pa je spasilačko odijelo na njemu visjelo kao na vješalici. To je sigurno bio Markson. U kasnim četrdesetima, njegovo lice zamrljano uljem odavalo je zabrinutost. Drugi muškarac, obrijane glave i puti boje bijele kave, mučio se sa zatvaranjem smička na svom spasilačkom odijelu. Grant Westfield bio je 10 centimetara niži i 15 godina mlađi od Marksona. Još uvijek je imao mišićavo tijelo bivšega hrvača, teško oko 110 kilograma. Vjerojatno je uzeo premalo odijelo. Tyler se nehotice osmjehnuo. »Treba li ti pomoći s tim, maco?« rekao je i ne trudeći se prikriti da ga je
situacija zabavljala. »Možda trebaš izgubiti koju kilicu.« Grant je do kraja povukao smičak i s podsmijehom odvratio: »Nisu računali na nekoga ovako impresivna stasa kad su krojili ova odijela.« »Samo se nemoj previše naprezati, da odijelo ne pukne. To ti baš i ne bi bio neki modni hit.« Grant je napućio usne i rekao: »Znaš, poderana spasilačka odijela zadnji su krik mode u Milanu.« Tyler je čuo nelagodan Marksonov cerek. Vjerojatno mu se činilo da nije vrijeme za šale, ali Tyleru se to sviđalo. Na taj su način on i Grant smanjivali napetost u teškim situacijama još od
vojničkih dana. »Drago mi je da si se odazvao na zabavu«, rekao je Tyler. »Ti se šališ. Ni za što ne bih propustio jedan od tvojih ludih podviga. Kažu mi da jedva čekaš priliku za porinuće.« Činilo se da Grant ima mnogo više entuzijazma za pothvat od Tylera. »Da jedva čekam priliku, malo je prejak izraz, ali netko to mora učiniti. Zašto onda to ne bismo bili mi.« »Tu si u pravu«, rekao je Grant, željno očima mjerkajući golemu brodicu za spašavanje. »Već se mjesecima nisam provozao na toboganu smrti.« Tyler se okrenuo prema drugom
muškarcu i pružio mu ruku u znak pozdrava: »Ti si sigurno Markson?« »U pravu ste, doktore Locke.« »Samo Tyler i budimo na ti.« Rukovali su se. »Ja sam ronilac i varilac. Također sam prošao obuku za ove brodice.« Bio je čvrst muškarac, ali u glasu mu se ipak osjetio lagan drhtaj. »Drago mi je što ideš s nama«, rekao je Tyler. Rukom je pokazao prema otvorenim vratašcima. »Hoćemo li?« Grant je u brodicu ušao prvi i svezao se nakon što se smjestio u jedno od sjedala. Pojas učvršćen na četiri mjesta jedva je sezao preko njegova krupnoga tijela. Slijedio ga je Tyler, a nakon toga ušao je i Markson i čvrsto
zatvorio vratašca za sobom. Tyler je izabrao sjedalo do lijeve poluge za pokretanje i čvrsto stegnuo pojas. »Sve je namješteno za porinuće«, rekao je Markson. »Dečki, jeste li spremni?« »Spreman«, rekao je Tyler. »O, da!« kliknuo je Grant, ohrabrujući sam sebe kao što je to činio i u svojim hrvačkim danima. »Hajde da vidimo što ove stvarčice mogu!« Markson je rukom dohvatio polugu, a isto je učinio i Tyler. Potom je viknuo: »Tri… dva… jedan… pokret!« Tyler je čvrsto povukao polugu prema dolje. Zasvijetlilo je crveno svjetlo i tako naznačilo da je mehanizam
za otpuštanje brodice aktiviran. Nakon toga osjetio je udarac otvaranja hidrauličkih spojnica. Više nije bilo povratka pa se Tyler prisilio uključiti svoj mentalni sklop za zadatke, baš kao što je činio dok je bio u vojsci. Preciznost, odlučnost i smirenost bile su njegove krilatice. Brodica se počela spuštati niz šine. Činilo se da nema ničega neobičnog jer su imali osjećaj da se radi o porinuću čamca s obične prikolice pokraj kakva mirna jezera. Tada se brodica za spašavanje nagnula naprijed, a Tyleru je želudac skočio u usta. Jednom je, na Grantov nagovor, išao na bungee jumping pa mu je osjećaj bio poznat. Njegovo je tijelo lebdjelo iznad
zaobljenog sjedala. Imao je osjećaj da bestežinsko stanje traje cijelu vječnost. Nakon toga uslijedio je udarac. Činilo se kao da je brodica pala na beton. Tylerova glava odbila se unatrag u podstavljeni naslon za glavu. Pritisak usporavanja zamijenio je osjećaj bestežinskog stanja. Kut pod kojim se nalazilo njegovo sjedalo drastično se promijenio dok je gledao kako voda prekriva i zapljuskuje brodska okna blizu sjedala za kormilara. Tylerovo tijelo ljuljalo se s jedne na drugu stranu dok se brodica za spašavanje probijala prema površini. Vidio je vodu koja se cijedila niz prozor kupole, a potom je kroz njega ugledao sivo nebo. Brodica za spašavanje
izravnala se na morskoj površini. Grant je s uživanjem kliktao, ali Tyleru je bilo drago da su uspjeli izroniti u jednome komadu. »Juhu!« smijao se i vikao Grant. »Možemo li ponovno?« »Sigurno ne sa mnom«, rekao je Tyler dok je otkopčavao pojas. »Ma siguran sam da si uživao.« »Pitaj moj želudac je l’ uživao. Još je uvijek gore na platformi.« Markson je zauzeo kormilarsko sjedalo. Iako su osjećali jake udarce valova, brodica se sigurno održavala na površini. Ali svatko tko bi morao plivati u tako uzburkanom moru žestoko bi se borio za goli život. Tyler se ponovno
sjetio Dilarine fotografije i zamislio ju je kako se s naporom nastoji održati na morskoj površini. Markson je pokrenuo dizelski motor, a Tyler mu je pokazao smjer u kojem se srušio helikopter. Morali su požuriti jer je magla postajala sve gušća. Vjerojatnost da će uspjeti spasiti preživjele svakim je trenom postajala sve manja.
6.
Dilara Kenner trudila se održati glavu onesviještenog pilota izvan vode, ali to je bilo nemoguće zbog valova koji su se razbijali o njih. Barem su ih spasilačka odijela održavala na morskoj površini. Jedino za što se mogla pobrinuti bilo je ne dopustiti da pilot otpluta od njih. Logan, plavokosi kopilot dječjeg lica, pokušavao je pomoći, ali slomljene ruke jedva je i sam uspijevao spriječiti da se ne naguta morske vode. Nije mogla vidjeti ni ostale putnike, četvoricu muškaraca koji su izgledali kao radnici na bušotini na putu da odrade svoju trotjednu smjenu. Valovi
su ih odnijeli dalje od nje pa ni od njih nije mogla očekivati pomoć. Prije negoli su ona i Logan prestali razgovarati kako bi sačuvali snagu i izbjegli bespotrebno gutanje morske vode, kopilot joj je rekao da naftna bušotina nema helikopter. Najbliži helikopter bio je udaljen dva sata leta, u gradu St. Johnu. Situacija se činila beznadnom, ali Dilara je isto mislila i kad je sudjelovala u maratonu u Los Angelesu. Sama ideja trčanja bez prestanka više od 42 kilometra činila joj se zastrašujućom i neostvarivom. Ipak, koncentrirajući se isključivo na sljedeći korak, na kraju je uspjela stići do cilja. Na sličan se način nije koncentrirala na dolazak helikoptera za
dva sata, nego na preživljavanje sljedeće minute. Najveći problem koji joj je remetio koncentraciju, bila je voda koja je natapala njezino spasilačko odijelo, razderano na oštrom komadu metala dok se izvlačila iz helikoptera. Osjećala je kako joj udovi počinju trnuti. »Postajem umoran«, rekao je Logan nakon što su ih valovi silovito udarali deset minuta. »Čini mi se da moje odijelo gubi sposobnost plutanja.« Dilara je također bila na rubu snaga, ali znala je da ih čeka sigurna smrt ako se predaju. »Izdržat ćeš, Logane. Ne troši snagu na razgovor. Samo drži glavu nad vodom.« »Spušta se magla. Neće nas
vidjeti.« »Baš me briga. Naći će nas.« »Imam grčeve u nogama.« »Logane, održavam na površini i tvog pilota i sebe«, rekla je iskušavajući novu taktiku. »Zar si slabiji od obične cure?« Logan je shvatio što radi i slabašno se osmjehnuo. »Super«, rekla je Dilara kad je vidjela da njezin mali poticaj djeluje. »Vidim da ne odustaješ. To mi se sviđa.« »Izdržat ću jednako dugo kao i ti.« »To mi je drago čuti. Nisam ovako daleko dogurala da se sada predam.« Ironija nesreće bila je u tome što joj
se činilo da je cijelo to mučenje pri kraju, a onda se helikopter srušio. Sam i njegove nejasne riječi bile su tek početak iskušenja. Hayden. Oaza. Postanak. Ništa joj nisu značile te riječi. A njegova tvrdnja da je njezin otac doista uspio ostvariti svoju životnu misiju… bila je zapanjujuća. Apsurdnom joj se činila pomisao da je Sam otrovan. Ono što joj nikako nije dalo mira bila je činjenica da je Sam bio farmaceutski stručnjak, pa ako bi itko znao da je otrovan, to bi svakako bio on. Ali zašto bi ga netko želio otrovati? Dilara mu je željela vjerovati, no cijela joj se priča činila nevjerojatnom. Dokaz tomu bio je incident koji joj
se dogodio pri povratku u stan. U aerodromskom je autobusu primijetila kršna muškarca u crnom baloneru. Nekoliko je puta pogledao prema njoj, a Samove su riječi odjekivale u njezinoj glavi. Moraš otići… ili će ubiti i tebe. Mislila je da je hvata paranoja, ali svejedno je zamolila vozača da pričeka u blizini sve dok se sigurno ne odveze svojim automobilom. Izišla je s parkirališta na Sepulveda bulevar koji ju je sa svojih šest traka trebao odvesti od zračne luke LAX do njezina stana u Santa Monici. Promet prema sjeveru bio je relativno rijedak pa je lijeva traka bila prazna.
U susjednoj traci, usporedo s njom, prometovao je golemi terenac. Vozilo je iznenada skrenulo i zabilo se u njezinu majušnu toyotu, gurajući je na trake kojima su prometovala vozila iz suprotnoga smjera. Vozač terenca namjerno je pričekao da promet iz suprotnog smjera bude gust. Dilara je nagazila kočnicu i pokušala se oduprijeti guranju moćnog vozila, ali njezin je automobil bio dvostruko lakši. Iz suprotnog je smjera ravno prema njoj dolazio kamion, a ona je, umjesto da se nastavi odupirati terencu, nagazila papučicu gasa i zaokrenula što je mogla više ulijevo. Oko nje se začulo škripanje guma i trubljenje automobilskih sirena. Bila je čista sreća što je samo ogrebla
kamion i krivudajući pronašla put kroz ostatak prometa, sve dok se klizeći nije zaustavila na parkiralištu maloga trgovačkog centra smještenog uz rub ceste. Terenac se brzo odvezao dalje, a za njim je ostao krkljanac automobila i smrad guma. Dilara je pretpostavljala da ju je terenac slijedio s parkirališta zračne luke. Stakla su mu bila zatamnjena pa nije mogla vidjeti je li to bio muškarac u baloneru, ali tko god se nalazio u tom vozilu, mora da je bio ortak poslovne žene koja je otrovala Sama. Moraš otići… ili će ubiti i tebe. Mogla je sve to zaboraviti i vratiti se svom uobičajenom životu,
pretvarajući se da je Sam poludio, ali instinkt joj je govorio da ono što joj je Sam rekao, nije bilo brbljanje ishlapjela starca. Netko ju je pokušavao ubiti. Iako nije imala dokaza, bila je sigurna u to. Ako nastavi kao da se ništa ne događa, bit će mrtva u roku jednoga dana. Nakon nekog vremena njezino se drhtanje smirilo toliko da je mogla voziti. Prijavila je slučaj policiji, ali to nije urodilo plodom. Detektiv s kojim je razgovarala, zabilježio je njezinu izjavu, produženu verziju one koju je već dala u zračnoj luci. Vidjela je da njezinu priču drži smiješnom. Sam nije, zapravo, umro od srčanog udara, nego ga je netko otrovao? Životi milijarde ljudi bili su ugroženi, a nju je netko pokušao izgurati
s ceste kako bi je maknuli s puta? I njoj samoj sve to zvučalo je ludo. Ali sve na što je mogla misliti bio je onaj terenac i Samove riječi. Moraš otići… ili će ubiti i tebe. Dilara se nije mogla vratiti u svoj stan. To je bilo logično mjesto na kojem će je progonitelji čekati. Ako nije mogla kući, bila je u bijegu, a bit će sve dok ne uspije shvatiti tko je progoni i zašto. Dilara je otišla u najbližu poslovnicu svoje banke i podignula sav novac s računa. Bilo je vrlo jednostavno pratiti trag kreditnih kartica, a morat će putovati da pronađe Tylera Lockea. Nije bilo teško pronaći tvrtku Gordian Engineering. Otišla je u
najbližu knjižnicu i na internetu pronašla sve o njima. Ime kompanije bilo je izvedenica od gordijskog čvora, nemoguće zapetljane niti koju je prerezao Aleksandar Veliki. Činilo se da je Gordian Engineering bila najveća privatna inženjerska tvrtka na svijetu koja je pružala konzultantske usluge svima, od velikih korporacija navedenih na popisu 500 najbogatijih tvrtki časopisa Fortune pa do američke vojske. Svi su stariji inženjeri bili i suvlasnici tvrtke, što je Dilaru podsjećalo na neki odvjetnički ured. Specijalnost tvrtke bila je analiza i prevencija od neuspjeha, a na internetu su bili navedeni deseci primjera njihovih područja stručnosti — prometne i zračne nezgode, vatre i
eksplozije, strukturalni propusti — lista se protezala unedogled. Poslužila se tražilicom same tvrtke da pronađe nešto o Tyleru Lockeu. Njegova je titula bila šef posebnih operacija, a lista njegovih iskustava iznimna. Diplomirao je kao strojarski inženjer na MIT-u u Massachusettsu, doktorirao je na sveučilištu Stanford u Kaliforniji. Bio je bivši bojnik američke vojske, zapovjednik borbene inženjerijske satnije. Stručnjak za rušenje, uklanjanje bombi, strojne sustave, rekonstrukciju nezgoda i testiranje prototipova. Vrlo impresivan životopis. Dilara se nikad prije nije susrela s izrazom »bojni inženjeri«. Vojna web
stranica definirala ih je kao vojnike koji grade mostove i utvrde, raščišćavaju minska polja, deaktiviraju bombe, a sve to pod neprijateljskom vatrom. Pokušala je doznati više o Tylerovoj vojnoj službi, ali nije mogla pronaći koliko je dugo i u kojem ratu služio, nego samo da su mu dodijeljena višestruka odlikovanja, uključujući i ordene Silver Star i Purple Hart. Uz njegovo obrazovanje i iskustvo, mora da je bio radno aktivan već barem 35 godina. Nije bilo fotografije, ali njezino iskustvo s profesorima strojarstva sa Sveučilišta UCLA naučilo ju je da može očekivati ćelava, trbušasta muškarca pedesetih godina u bijeloj košulji kratkih rukava, s obveznim štitnikom za džep kako bi se
izbjeglo curenje tinte. Ukoliko bude čuo njezinu priču preko telefona, dr. Locke će je jednostavno odbaciti. Zbog toga ga je morala osobno uvjeriti. Kad je doznala da se nalazi na naftnoj bušotini u Newfoundlandu, pomislila je kako je to odlično mjesto za sastanak — tisućama kilometara udaljeno od Los Angelesa i zato teško dostupnim njezinim progoniteljima. Morala je unaprijed rezervirati mjesto u helikopteru — to je bio jedini način leta do bušotine. Nije bilo moguće samo tako doći na blagajnu i kupiti kartu za privatnu naftnu platformu. Bila je pažljiva kako bi izbjegla ostavljanje traga, uz tu jednu iznimku. Sletjela je u
Gander, udaljen gotovo 250 kilometara od grada St. Johna, u slučaju da su je čekali u tamošnjoj zračnoj luci. Nakon trosatne vožnje autobusom iz Gandera, stigla je na helikoptersko uzletište u posljednji tren, jedva uspjevši odjenuti spasilačko odijelo i smjestiti se u helikopter. Kad su uzletjeli, Dilara se napokon opustila. Možda će uskoro dobiti neke odgovore. Gledala je golemu naftnu platformu kroz bočni prozor helikoptera kad je odjednom čula eksploziju negdje iznad njihovih glava. Svi putnici, uključujući i nju, panično su počeli vikati. Pilot je smireno izravnavao letjelicu, ublažujući snagu udara i održavajući helikopter u uspravnom
položaju sve dok nisu pali u more. Trebalo joj je nekoliko sekundi da se pribere nakon što su udarili o vodu. Netko je otvorio klizna vrata. Onesviješteni pilot bio je zgrbljen na svom sjedištu. Dilara je vidjela da ruka kopilota strši pod čudnim kutom. Prije negoli je uspjela zamoliti druge da joj pomognu, svi su već iskočili iz letjelice. ljapkajući, kretala se kroz vodu koja je nadirala kroz otvorena vrata. Helikopter će plutati na vodi još samo nekoliko sekundi. Trzajem je otkopčala pilotov pojas. Do tada je razina vode bila iznad njezina struka i pilot je otplutao iz svoga sjedala. Kopilot je posrćući dosegnuo vrata, zavijajući od muke svaki put kad
bi mu ruka udarila o nešto. Uspjela je odgurati pilota do izlaza upravo u trenutku kad je helikopter potonuo pa su sve troje zaplutali po morskoj površini. Dok se mučila nastojeći održati pilotovo lice iznad vode, odlučila je pronaći ljude odgovorne za nesreću, one iste koji su ubili njezina oca. Nešto od onog što joj je Sam rekao, bilo je toliko važno da su bili spremni na umorstvo. Morala je doznati što je to, a taj tip, Tyler Locke, pomoći će joj u tome. Nisu još znali, ali uskoro će doznati da su se namjerili na krivu ženu. Neki novi zvuk probijao se kroz sve veću tminu. Zvuk motora. Okretala je glavu na sve strane. Zbog vjetra je bilo teško odrediti otkuda zvuk dopire. Onda
ga je ugledala. Čudnovato narančasto plovilo u obliku metka. Stalo je i ljuljalo se na vodi kojih 200 metara od njih. Na stražnjoj strani otvorila su se vratašca pa je ugledala lik koji je izišao i počeo izvlačiti ljude iz mora te ih ukrcavati na plovilo. Ostale putnike iz helikoptera. Podignula je ruku koju nije koristila za pridržavanje pilota i počela mahati kao luda, mlatarajući nogama na sve strane kako bi se održala na površini. »Ovamo!« vikala je. Preplavio ju je osjećaj olakšanja i kriknula je od sreće. Izvući će se. Logan se pokušao pridružiti njezinu vikanju, ali bio je preslab. Svakih nekoliko sekundi glava bi mu potonula, a on bi izronio pljuckajući vodu. Ako brzo
ne stignu do njih, Logan će se utopiti. Viknula je glasnije, ali nije zamijetila nikakvu reakciju s njihove strane. Brod se ljuljao. Sad ga je vidjela, a sad bi joj nestao iz vidokruga. Na trenutak se prepala da odlaze, ali plovilo je odjednom postalo veće. Prilazilo im je. Vidjeli su je. Prišli su im postrance i zaustavili se kad je krmeni dio bio u ravnini s njima. Toliko se usredotočila na brodicu za spašavanje da je zaboravila Logana. Vratašca su odletjela u zrak, a visoki muškarac razbarušene smeđe kose na trenutak je pogledao uokolo i zaronio u vodu po prilici na mjestu gdje je posljednji put vidjela Logana. Ostao je pod vodom toliko dugo da
se činilo da je riječ o satima, iako se vjerojatno radilo o tek nekoliko sekundi. Izronio je, držeći Logana ispod brade. Predao ga je krupnom crnom muškarcu koji je stajao na ulazu u brodicu i koji je podignuo Logana u zrak kao da je lutka. Nakon toga spasilac je doplivao do nje i prihvatio pilota te ga predao čovjeku u brodici. Potom se okrenuo prema Dilari i, unatoč hladnoj vodi koja ih je zapljuskivala, osmjehnuo joj se. »Ti si na redu, mlada damo.« Činilo se da mu hladna voda uopće ne smeta. S obzirom na okolnosti, djelovanje njegova pogleda bilo je neobično šarmantno i pomoglo joj je da se opusti. Dilara je ispružila ruku prema crnom muškarcu, a on ju je izvukao
jednim pokretom. Umjesto da se baci na prvo slobodno sjedalo, krenula je prema stražnjem dijelu kako bi vidjela jesu li Logan i pilot u redu. Logan je isprekidano disao, svako malo povraćajući morsku vodu. Treći spasilac nagnuo se nad onesviještenog pilota. »Hoće li biti dobro?« upitala je cvokoćući. Treći spasilac kimnuo je glavom. »Teško je ozlijeđen, ali je živ.« »Zahvaljujući tebi«, začuo se glas iza nje. Okrenula se i ugledala muškarca koji je maloprije bio u vodi kako čvrsto zatvara vratašca. Srušila se na sjedalo, iscrpljena i dršćući. Čovjek je dohvatio deku iz jednog od spremnika i zaogrnuo je njome. Prožeo ju je prekrasan osjećaj
topline. »Kako se osjećaš?« upitao ju je. Dilara je zamijetila tanak bijeli ožiljak koji se spuštao niz pregib njegova vrata. Činilo se kao da pogledom prodire kroz nju. Uhvatio je njezine dlanove i počeo ih trljati. »Imate li možda aparat za kavu?« odgovorila mu je. Budući da je cvokotala zubima, činilo se kao da zamuckuje. »Sad bi mi dobro došao dupli espresso.« Čovjek se ponovno razdragano osmjehnuo, iako je Dilara primijetila da je i njemu jednako hladno kao i njoj. »Naš je barmen upravo izišao, ali uskoro ćemo te ugrijati krasnom vrućom
kavom«, rekao je. »Ti si vjerojatno Dilara Kenner.« S iznenađenjem je nakrivila glavu. »Točno. Nisam očekivala osobnu dobrodošlicu. A visok, taman, čvrst stranac koji me spasio je…?« »Pa, ne znam na kojeg od nas misliš, ali ona muškarčina tamo je Grant Westfield, o čovjeku kojeg si spasila brine Jimmy Markson, a ja sam Tyler Locke.« Umjesto pedesetpetogodišnjeg muškarca kojeg je očekivala, on je bio muškarac srednjih tridesetih godina, ne mnogo stariji od nje, i izgledao je više kao mišićavi vatrogasac nego kao štreberski inženjer. Zakašljala je i rekla: »Dr. Tyler Locke?«
»Mislim da se ne moramo držati formalnosti. Može Tyler, ali nije loše ni Ty.« »Zašto ste ovdje?« »Mogao bih ti postaviti isto pitanje.« Mora da su šok i iscrpljenost uzeli svoj danak. Prije negoli se uspjela zaustaviti, riječi su joj izletjele iz usta. »Želim da mi pomogneš pronaći Noinu arku.«
7.
Cijeli
sat kapetan Hammer Hamilton bezuspješno je radijem pokušavao dobiti nekoga iz privatnog mlažnjaka. Kao odgovor čulo se samo pucketanje statičkog elektriciteta. Nije da je očekivao da će mu netko odgovoriti. Jedini radio bio je smješten u pilotskoj kabini, a u nju je piljio sve otkako su presreli Boeing 737. Zrakoplov je jednostavno letio prema zadanom kursu, a Hammer i Fuzzy su ga pratili. Preletjeli su Los Angeles bez ikakvih problema. Na udaljenosti oko kilometar i pol od njih letio je KC-10, zrakoplov tanker, koji im je već jednom natočio
gorivo. KC-10 sada je letio uz njih ako im gorivo ponovno zatreba, što je ovisilo o tome koliko će daleko 737 dospjeti. Hammer nikad nije vidio ništa slično. Najsličnija situacija koje se mogao sjetiti, bila je ona s privatnim zrakoplovom golfera Paynea Stewarta. Radilo se o Learu 35 iz čije je kabine iscurio sav zrak odmah nakon što su uzletjeli s Floride. Svi koji su se nalazili u zrakoplovu, preminuli su zbog nedostatka kisika, ali let je nastavljen pomoću autopilota. Nisu se zaustavili sve dok nisu potrošili gorivo u zraku iznad Južne Dakote i razbili se u nekom polju. Borbeni zrakoplovi poslani su kako
bi presreli Stewartov mlažnjak, ali svi su prozori bili prekriveni injem i piloti nisu mogli vidjeti unutrašnjost letjelice. Inje na prozorima označavalo je i gubitak tlaka unutar kabine. Jadnici u zrakoplovu vjerojatno nisu ni shvatili što im se dogodilo, a Sigurnosni odbor za nacionalni promet nikada nije čuo posljednje pilotove riječi. Uređaj za snimanje glasova u pilotskoj kabini bilježi samo posljednjih pola sata leta, a u slučaju Stewartova leta, to je bilo dugo nakon što su svi podlegli nedostatku kisika. Na današnjem je letu razlika bila u tome što su piloti nestali. Prozori nisu bili prekriveni injem pa nije izgledalo kao da je došlo do istjecanja kisika.
Hammer je jasno vidio da u pilotskoj kabini nema nikoga. Nije bilo važno što se dogodilo jer bio je siguran kako nema šanse da bi oba pilota napustila svoja sjedala. Naravno, možda je bila riječ o prevari. Druga je mogućnost bila da su se u zrakoplovu nalazili otmičari koji su učinili nešto posadi i putnicima. Ali što? Stjerali sve u stražnji dio gdje nije bilo prozora? Otmičari bi svejedno morali upravljati zrakoplovom, a Hammer nije vidio nikoga u pilotskoj kabini. Uzeo je u obzir mogućnost da su putnici mrtvi. Ubijeni vatrenim oružjem ili možda kakvim plinom. Čak i tada bi većina putnika bila vidljiva, pognuta u svojim sjedalima, a na prozorima bi
možda bilo i nešto krvi. Hammer je vidio zrakoplov s obiju strana. Sva su sjenila na prozorima bila podignuta. Nije bilo nikoga. Ni jedne jedine osobe. Ako otmičari i jesu zauzeli zrakoplov, što je onda pilot govorio? Da se tope? Da je oslijepio? Zašto bi ga otmičari natjerali da kaže takvo što? Ako je netko bio u zrakoplovu, čak i otmičari, Hammer bi ih dosad sigurno čuo ili vidio. Događalo se nešto drugo, ali on nije znao što bi to moglo biti. A kako unutra nije bilo nikoga, ovaj će zrakoplov završiti jednako kao što je završio i Stewartov privatni mlažnjak: letjet će ravno sve dok ne potroši gorivo. »Kontrola u LA-u«, rekao je, »koja
je posljednja procjena o količini goriva na letu N-348-Zulu?« »CALIF tri-dva, letjeli su oko 2400 kilometara prije nego što je pilot odlučio da se vrate. Piloti s letova u tom smjeru javili su nam da su letjeli ususret jakom istočnom vjetru pa su stoga vjerojatno potrošili više goriva pri odlasku nego pri povratku. Također su čekali na uzletištu oko četrdeset minuta pa pretpostavljamo da će za kojih deset minuta ostati bez goriva.« Hammer je provjerio svoje letačke karte. Zrakoplov će se nalaziti iznad sjeverozapadnog dijela Arizone kad mu nestane goriva. »CALIF tri-dva, sigurni ste da nema nikog u zrakoplovu?«
»Onoliko siguran koliko mogu biti a da sam ne odem onamo. Napušten je.« Znao je zašto ga to pitaju. Imao je trajnu zapovijed, revidiranu nakon napada 11. rujna, da sam procijeni je li letjelica opasna za naseljeno područje. Ukoliko jest, ima je pravo srušiti. Samo što je mislio da se nikada neće naći u takvoj situaciji. »CALIF tri-dva, javi nam ako N348-Zulu promijeni kurs ili visinu.« »Razumijem.« Sve što je Hammer sada mogao učiniti bilo je slijediti zrakoplov i pokušavati s njime uspostaviti radijski kontakt. Prošlo je petnaest minuta, a onda je ugledao ono čega se plašio. Oko
115 kilometara jugoistočno od Las Vegasa, kad su upravo prelijetali jezero Mohave i ulazili u Arizonu, ispušne pare iz lijevog motora iznenada su prestale izlaziti. »Kontrola u LA-u, došlo je do gašenja plamena na lijevom motoru cilja«, javio im je radijem. » to se događa kod tebe, Fuzz?« »Desni motor još uvijek radi«, odgovorio je Fuzz. »Mora da je desni rezervoar imao više goriva.« Dodajući gas desnom motoru, autopilot je bio u mogućnosti održavati brzinu i visinu, ali je brzo trošio preostalo gorivo. Dvije minute poslije, javio se Fuzzy.
»Hammere, upravo je prestao raditi desni motor.« Čim je nestalo potiska, 737 brzo je počeo gubiti brzinu. Postao je jedrilica teška gotovo 70 tona. Samo tren kasnije oglasila se kontrola iz LA-a. »CALIF tri-dva, pokazuje nam se smanjenje brzine za N-348-Zulu. Možete li potvrditi?« »Potvrđujem. Letjelica je bešumna. Mora da nema goriva.« »Samo da znate, ovom će putanjom let N-348-Zulu završiti iznad nenastanjenog područja.« Hammer je s olakšanjem odahnuo. Nije morao birati i odlučivati hoće li srušiti letjelicu ili joj dopustiti da padne
na naseljeno područje. »Primljeno na znanje.« Sve što je sada mogao učiniti bilo je motriti posljednjih nekoliko minuta zrakoplova. Moderni su zrakoplovi imali golem raspon krila koji im je omogućavao da jedre zrakom i prijeđu velike razdaljine, čak i bez pogona motora. Koristeći se hidrauličnim sustavom leta, pilot bi se pobrinuo održati zrakoplov na optimalnoj putanji za jedrenje. Hammer se prisjetio Boeinga 747 koji je izgubio motore nakon što je proletio kroz pepeo nastao vulkanskom erupcijom u Indoneziji. Sva četiri motora zagušila su se zbog gustog oblaka pepela i pilotu je trebalo 15 minuta da ih
ponovno pokrene. Kad ih je konačno pokrenuo, letjelica je bila na visini manjoj od 600 metara, ali raspona krila većeg od nogometnog terena uspjeli su jedriti sve to vrijeme. Kako nije bilo pilota da preuzme upravljanje zrakoplovom, Boeing 737 neće moći dugo jedriti bez snage svojih motora. Autopilot je činio upravo ono za što je namijenjen: održavao je visinu i smjer, žrtvujući brzinu kako bi se održao na visini od deset tisuća metara. Hammer je vidio da su se zakrilca na repu zrakoplova spustila kako bi autopilot ublažio gubitak brzine. Morao je prigušiti motore kako bi držao tempo sa sve sporijom letjelicom. Kad se približio brzini od 200 čvorova, bio je
toliko spor da se njegov F-16 gotovo zaustavio u zraku. »Fuzz, više ne možemo letjeti uz njega. Prati me.« Hammer je povećao brzinu i u velikom krugu zaobišao 737, a Fuzzy je bio pokraj njega. Minutu poslije, kako autopilot više nije mogao kompenzirati gubitak brzine, Boeing 737 počeo se spuštati i uzdizati u valovitoj putanji. Jednog bi se trena nos zrakoplova usmjerio prema dolje radi povećanja brzine, a odmah nakon toga usmjerio bi se prema gore u nastojanju da održi visinu. Kad je zrakoplov po treći put usmjerio nos prema gore, dosegnuo je brzinu zaustavljanja koja je iznosila 160 čvorova.
»To je to«, rekao je Fuzzy. Hammer i Fuzzy odmaknuli su se na stranu kako bi zrakoplovu dali više prostora. Boeing 737 odjednom se prevrnuo, kao da započinje manevar razdvojenog slova S, a potom se počeo vrtjeti bez kontrole, nosa uperena ravno u tlo. Hammer je pokušao zadržati mirnoću glasa, ali nikada prije nije vidio pad zrakoplova. Osjećao je frustraciju jer mu nije mogao pomoći, nego samo svjedočiti događaju. »Kontrola u LA-u«, rekao je, »cilj je upravo počeo ponirati. Leti u oštroj silaznoj putanji i uskoro će udariti o tlo. Fuzzy i ja slijedit ćemo ga dokle možemo.«
»Razumijem, CALIF tri-dva. Javljajte nam što se događa.« »Drži razdaljinu, Fuzz«, rekao je Hammer. Bojao se da će se zrakoplov raspasti. »Primio sam poruku.« Hammer je opisivao kontroli u LAu što se događa dok su se spuštali. Nakon što je 737 došao ispod 1500 metara, činilo se da je tlo tako blizu da ga mogu dotaknuti. Hammer se trudio kontrolirati mirnoću glasa, ali zbog adrenalina to je bilo nemoguće. »Cilj se još uvijek vrti oko svoje osi… još uvijek je čitav«, rekao je. »Sada je ispod 900 metara… 600 metara. Dovraga, što su ti zrakoplovi
čvrsti. Približava se tlu… Bože moj!« Hammer je podignuo svoj zrakoplov, ali je i dalje promatrao nesretni 737. U jednom je trenutku to bio 737 kao i bilo koji drugi kojim je letio nebrojeno puta, a nakon toga zaorao je površinu pustinje i postao masa metala i prašine. Boeing se raspao od siline udarca, njegovi su komadi odletjeli visoko u zrak, a dva glomazna motora otkotrljala su se daleko od olupine zrakoplova. Nije bilo goriva da prouzroči požar ili eksplozije. Ostaci zrakoplova jednostavno su se zaustavili, prekriveni oblakom pustinjskog pijeska koji je silina udarca odbacila u zrak. Na vidiku nije bilo nikakvih
građevina, ali Hammer je u daljini vidio tanku betonsku traku na kojoj je prometovalo nekoliko vozila. Prema njegovoj karti, radilo se o autocesti U. S. 93, sjeverozapadno od gradića Chloride u Arizoni. Hammer je kružio nad mjestom pada, a Fuzzy ga je pratio. »Bilo je strašno gledati«, rekao je Fuzzy. Hammer nije odgovorio. to mu je mogao reći? Upravo je vidio kako se zrakoplov koji je uzletio s dvadeset sedmero duša zabio u tlo. Javio je točne koordinate kontroli u Los Angelesu. »Razumijem«, odgovorio je
djelatnik kontrole leta. »Vozila za hitne slučajeve već su na putu.« Kao da će to išta značiti. Nitko nije mogao preživjeti pad. »CALIF tri-dva vraća se u bazu«, rekao je Hammer. Strepio je zbog ispitivanja koje ga je čekalo po povratku. Bit će dugačko i sumorno. Dok je okretao svoj F-16 prema matičnoj bazi, Hammer je posljednji put bacio pogled na ostatke leta N-348-Zulu nad kojima će se uskoro zadubiti istražitelji. Nije im zavidio na zadatku jer će istraga biti drugačija od svih prijašnjih. Za promjenu, pitanje neće biti zbog čega je došlo do pada zrakoplova. To je bilo očigledno. Pitanje će biti kako je moguće da su toliki ljudi iz
zrakoplova nestali?
8.
Kad se brodica za spašavanje vratila na platformu Scotia One, već je bila pala noć i magla je prekrila bušotinu. Zbog toga što je sjeverni dio Atlantskog oceana tako opasan, najniži dio platforme bio je više od 20 metara iznad mora kako bi se smanjila mogućnost da je valovi oštete. Zbog slabe vidljivosti i visokih valova, bilo je teško održati brodicu za spašavanje točno ispod žičanog dizala za osoblje i trebalo im je više od pola sata dok nisu sve podignuli bez dodatnog izlaganja opasnosti. Tyler je jedva čekao da skine mokro spasilačko odijelo, ali nije
mogao dopustiti da netko drugi bude posljednja osoba koja će napustiti brodicu za spašavanje. Radilo se dijelom o njegovoj vojnoj obuci, a dijelom opet o urođenom osjećaju odgovornosti. Jednostavno mu ne bi dobro sjelo da ga dizalo podigne na sigurno dok su ostali još na brodici. Prije nego što je ušao u dizalo, zatvorio je vratašca brodice za spašavanje kako bi je poslije mogli spasiti i izvući. Nije bilo moguće pričvrstiti je za bušotinu pa je otplutala na otvoreno more. Pilot se osvijestio pa su njega i kopilota odnijeli u ambulantu smještenu na platformi. Tada ga je pregledao njihov liječnik i ustanovio da je pilot pretrpio potres mozga, ali da može
pričekati nastavak liječenja do povratka na kopno. Nakon dijagnoze, helikopter Obalne straže koji je nadlijetao u blizini i čekao u stanju pripravnosti, vratio se u St. John umjesto da pokuša opasno slijetanje na platformu u magli. Liječnik se također pobrinuo za kopilotovu slomljenu ruku, dok su ostali putnici bili izloženi samo blagoj pothlađenosti. Tyler je bio iznenađen što nitko nije ozbiljnije ozlijeđen. On sam bio je u vodi vrlo kratko, a još uvijek se nije mogao riješiti drhtavice. Dilara Kenner odbila je liječnički pregled i činilo se da se prema svima odnosi vrlo oprezno. Osim što je ustrajala na tome da razgovara s Tylerom, bila je vrlo šutljiva otkako je
spomenula Noinu arku. Ponudio joj je da se nađu na doručku sljedećega dana, ali ona je bila uporna u nastojanju da mora s njim razgovarati odmah. Trebalo joj je samo tuširanje i odjeća da se presvuče. Tyler i Grant otpratili su je do jedne od kabina za goste, a Tyler joj je dao jednodijelni kombinezon i čizme. Dok se ona sređivala, Tyler se vratio po svoju avijatičarsku jaknu, otišao u sobu i presvukao se u suhu košulju i traperice. Našao se s Grantom pred Dilarinom kabinom i priopćio mu što mu je Dilara rekla na brodici za spašavanje. »Noina arka, ha?« rekao je Grant. »E, to je skroz nepovezano. Jesi li mi zaboravio reći nešto o svojoj prošlosti? Malo si se bavio i arheologijom, onako
sa strane?« »Nisam, osim ako misliš na ono kad sam prekapao tvoj hladnjak tražeći nešto za jelo.« »Onaj složenac od svinjetine bio je odvratan. Ili je to bila piletina?« »Mislim da se radilo o potpuno novom obliku života. Prepao sam se za vlastiti život. Neke od tih stvari bile su toliko stare da ti je hladnjak trebalo proglasiti povijesnom znamenitošću.« »Ako nije ovdje kako bi od tebe dobila informacije o arheologiji, što onda traži?« »Zbilja nemam pojma«, odvratio je Tyler. »Ne čini mi se kao kakva luđakinja, a provjerio sam je i mislim da
je O. K.« »Zbog nečeg je nervozna. Uopće nije htjela razgovarati sa mnom.« »Dopusti da razgovaram s njom nasamo. Sve ću ti poslije ispričati.« Grant i Tyler bili su prijatelji sve otkad su zajedno služili u vojsci, Tyler kao bojnik, a Grant kao njegov prvi narednik. Nakon toga pridružili su se posebnim postrojbama. Kad je poslije nekoliko godina Tyler časno otpušten, osnovao je konzultantsku tvrtku i uvjerio Granta da također napusti vojsku i pridruži mu se kao partner. Njihova tvrtka poslije se spojila s drugom, a njih dvojica zajedno su radili već dvije godine. Tyler mu je vjerovao svojim životom, ali nekako je osjetio da Dilara
možda neće biti dovoljno otvorena ako je obojica budu slušali. »Nema problema«, rekao je Grant. »Još uvijek moram poraditi na onom problemu s balastom. Trebao bih ga riješiti do sutra. To će vam dati dovoljno vremena da se upoznate.« Dilara je izišla iz sobe i bez obzira na tamne kolobare ispod očiju, više nije bila izgužvana spodoba koju je Tyler spasio. Kosu je zavezala u rep, pa iako su joj obrazi još uvijek bili rumeni zbog hladnoće i vjetra, imala je zlaćanu put karakterističnu za nekoga tko puno vremena provodi na suncu ili je pak sredozemnog podrijetla, a možda i oboje. Tyler je primijetio da jedva
prikriva iscrpljenost i ne bi ga iznenadilo da se srušila pred njima. Mora da je bilo iscrpljujuće održavati se na vodi i pridržavati čovjeka dvostruko težeg od sebe. Izabrao joj je odjeću i dobro procijenio njezinu visinu — oko 178 centimetara — ali kombinezon joj je bio preširok. Njezino spasilačko odijelo bilo je tako glomazno da nije ni primijetio kako je vitka. Pojas je stisnula najviše što je mogla. »Ako želiš, mogu ti potražiti odjeću koja ti bolje pristaje.« Grant, koji je stajao iza Dilare, podignuo je obrve i kimnuo glavom kao da bi je doista želio vidjeti u malo više pripijenoj odjeći. Tyler je nakrivio glavu, a Grant je
shvatio njegov mig. »Imam nekih obveza«, rekao je Grant. »Drago mi je što smo se upoznali, Dilara.« Namignuo je Tyleru dok je odlazio. »Može li sad ona kava koju si obećao?« upitala je. »Jesi li sigurna da se prvo ne želiš odmoriti. Izgledaš kao mrtvac na nogama.« Dilara se uspravila i duboko udahnula. »Vjeruj mi, izdržala sam i gore od ovoga. Jednom sam dva dana hodala Saharom bez vode jer mi se pokvario kamion. Mogu još malo ostati budna. Ali ne bih odbila sendvič uz kavu.«
»Može.« Usmjerio ju je prema blagovaonici. Dilara je hodala pred njim odlučnošću nekoga tko nije volio gubiti vrijeme. Tyler nije znao što se događalo s tom ženom, ali sviđala mu se njezina nepopustljivost. Nekoliko ljudi zaostalih nakon večere zadržavalo se u blagovaonici, objektu sličnom kafeteriji, gdje je bila ploha za kuhanje prema narudžbi i prostor za blagovanje presvučen sagom u kojem su se nalazili dugački stolovi. Tylera je prostor podsjećao na blagovaonice u velikim korporacijama. Natočio im je dvije šalice kave i naručio dva hamburgera. Pronašli su prazan stol u udaljenom dijelu prostorije. Dilara se smjestila na stolac preko puta Tylera i
promatrala ljude oko sebe. Kad je bila sigurna da ih nitko ne sluša, ponovno mu se obratila. »Hvala tvom prijatelju što nas je pustio da razgovaramo nasamo.« »Grantu bih povjerio život. Spasio me kad mi se ovo dogodilo.« Tyler je pokazao na ožiljak na vratu. »Ipak sam ga zamolio da nam dade malo prostora. Činilo mi se da si željela povjerljiv razgovor.« Dilara je zaškiljila, pokušavajući se nečega prisjetiti. »Učinio mi se nekako poznat. Gdje li sam ga prije vidjela?« »Kad je studirao na sveučilištu u Washingtonu, bio je trostruki prvak Nacionalnog sveučilišnog atletskog
udruženja u hrvanju slobodnim stilom. Nakon toga profesionalno se bavio hrvanjem tri godine.« Njezine su oči zasjale. »On je Požar! Tip koji je sve to napustio i javio se u vojsku nakon 11. rujna.« »Upravo taj. Ne priča mnogo o tome, a i većina ljudi ga ne prepoznaje bez pletenica.« »To je nevjerojatno! Nemam pojma o hrvanju, ali čak sam i ja čula za njega. Znam i njegovu krilaticu.« Imitirala je ozbiljan glas. »Zahvatit će vas Požar!« Tyler se nasmijao. »Sjajno oponašanje, ali je još bolje ako napraviš onu grimasu.« » to on radi ovdje? Zar se nije želio
vratiti hrvanju?« »Ne, to bi bilo previše za njegovo tijelo nakon godina služenja u vojsci. Zato se maknuo od hrvanja. Ali kad ga vidiš sljedeći put, pitaj ga za neke karakteristične zahvate. Obožava pričati o njima.« Činilo se kao da odugovlači s ćaskanjem, a kad Tyler nije nastavio, zastala je. On je dopustio da tišina još više naraste. »Želiš znati zašto sam ovdje«, napokon je rekla. »Pa svakako si me zainteresirala.« »Vidi, nisam ekscentrik.« »Nisam ni mislio da jesi.« »Ranije sam pogriješila što sam
tako brzo spomenula Noinu arku. Kad sam plutala oceanom, sve o čemu sam mogla razmišljati jest zašto sam došla ovamo. Zato mi je, kad sam čula tvoje ime, to samo izletjelo iz usta.« »Znači, tvoj je originalni plan bio da mi se laskanjem uvučeš pod kožu, a onda me zamoliš da ti pomognem pronaći Noinu arku?« »Kad ti to kažeš, zvuči još šašavije. Slušaj, nisam željela da pomisliš kako sam neka luđakinja.« »Činiš mi se dovoljno normalnom.« »Problem je u tome što čak nisam sigurna da mi možeš pomoći. Sve što imam je nekoliko riječi koje mi je priopćio obiteljski prijatelj, Sam
Watson.« Spomenula je to ime na takav način kao da bi ga Tyler mogao prepoznati. »Poznaješ li Sama?« Tyler je odmahnuo glavom. »Zar bih trebao?« »Mislila sam da ga poznaješ. Rekao mi je da te pronađem.« »Zašto?« »Rekao je: ›Tyler Locke. Gordian Engineering. Traži ga da ti pomogne. On zna Colemana‹.« »Jedini Coleman kojeg poznajem«, rekao je Tyler začuđeno, »jest John Coleman, vlasnik tvrtke Coleman Engineering and Consulting. On je također inženjer. Ponekad se natječemo za iste poslove, ali nisam s njim
razgovarao već više od godine.« »Znači, ne znaš što povezuje tebe i Colemana?« »Nemam pojma. Je li tvoj prijatelj spomenuo još nešto?« »Nekoliko nepovezanih riječi. Hayden. Projekt. Oazu. Postanak. Zoru. Znače li ti išta?« Tyler je razmišljao o njima, ali ništa mu nije bilo poznato. »Osim očiglednih značenja, ne podsjećaju me ni na što konkretno. Ali ti kažeš da je sve to nekako povezano s Noinom arkom?« »Točno.« »I sa mnom?« »Da.« Tyler je morao priznati da mu je
sve to zvučalo čudno. Kakve bi veze Noina arka uopće mogla imati s njim? »Zašto me taj Sam Watson nije osobno kontaktirao?« »Prvo je želio razgovarati sa mnom. Znaš, moj otac bio je arheolog. Hasad Arvadi. Jesi li čuo za njega?« Pogledala ga je s očekivanjem. Tyler je odmahnuo glavom, a ona se razočarano naslonila na svoj stolac. »Je li to tursko ime?« »Vrlo dobro. Impresionirana sam.« »Proveo sam neko vrijeme u zračnoj bazi Incirlik.« Incirlik je bila glavna američka baza u Turskoj i služila je kao polazište mnogih letova za Irak. »I tvoje ime zvuči turski, također. Znači
li nešto?« Porumenjela je: »Znači ljubavnica.« Brzo je nastavila. »Bio je jedan od malobrojnih turskih kršćana. Prije puno godina iselio se u Ameriku, ali je iskoristio svoje veze u Turskoj kako bi dobio pristup planini Ararat. Prije je bilo vrlo teško dobiti dozvolu za istraživanje te regije. Posvetio je život pronalaženju bilo kakvih ostataka Noine arke. Većina arheološke zajednice smatrala ga je čudakom, opsjednutim neprovjerenim teorijama, ali Sam je rekao da ju je pronašao.« Tyler je morao prigušiti smijeh. »Pronašao je Noinu arku? Pravu Noinu arku?« »Znam. Zvuči apsurdno, ali to je
Sam rekao. Kazao mi je: ›Sve je započelo istraživačkim radom tvojega oca. Moraš pronaći arku.‹« »Da je netko pronašao Noinu arku, mislim da bih čuo za taj djelić vijesti.« »Ne bi, ako otkriće nikad nije javno objavljeno. Moj je otac nestao prije tri godine. Sam mi je rekao da ga je netko ubio zbog Noine arke. Ja mu vjerujem.« »Zašto?« »Zbog ovog.« Dilara mu je pokazala medaljon koji joj je visio oko vrata. Otvorila ga je i pokazala mu sliku prekrasne žene tamnosmeđe kose. S iznimkom svjetlije kože i kose, to je mogla biti Dilarina fotografija. Tyler je kimnuo s razumijevanjem.
»To je moja majka«, rekla je Dilara. »Umrla je kad sam imala 13 godina. Otac mi je bio iz Ankare, a majka Amerikanka talijanskog podrijetla iz Brooklyna. Sreli su se kad se on preselio u New York kako bi radio kao profesor na sveučilištu Cornell. Bili su neobičan par, ali vrlo zaljubljeni.« To je bilo objašnjenje Dilarina egzotična izgleda. »Koje je značenje tog medaljona?« upitao je Tyler. »Moj ga otac nikad nije skidao s vrata. Ali dobila sam ga poštom kao rođendanski dar kad je već nestao. Mislim da je znao da je u nevoljama. Vjerojatno mi ga je poslao prije nego što je ubijen.« Tyler je odmahnuo glavom. »Čuj,
žao mi je tvog oca, ali još uvijek mi nije jasno kakve to veze ima sa mnom. Gdje je sada Sam?« »Mrtav je. Oni su ga ubili pred mojim očima.« »Oni?« »Ljudi koji pokušavaju ubiti i mene.« »Neki te ljudi pokušavaju ubiti?« sumnjičavo je rekao Tyler, kao da reagira na izjavu psihijatrijske pacijentice koja mu je upravo rekla da su je oteli izvanzemaljci. »Da, neki me ljudi pokušavaju ubiti«, odgovorila je Dilara, vidljivo razdražena njegovim tonom. »Zbog toga se helikopter i srušio. Nije riječ o
nezgodi. Netko ga je namjerno srušio.«
9.
Pritiskom gumba Sebastian Ulric ugasio je niz TV prijamnika koji su prikazivali reportaže svih mogućih televizijskih postaja o padu zrakoplova Rexa Haydena. Ustao je i izišao na krmeni dio palube svoje luksuzne jahte Mako, plovila tako velikog da se moglo pohvaliti vlastitom podlogom za slijetanje helikoptera i podmornicom. Dvadeset pet kilometara dalje, iz smogom obavijenog Los Angelesa i Long Beacha, nazirali su se brežuljci Palos Verde. Lagani je povjetarac mrsio njegovu plavu kosu, ali to je bila jedina stvar koja nije bila na mjestu na njegovu
inače savršenom liku. Koristio je svoju vanjštinu kako bi šarmirao sljedbenike: intenzivno zelene oči, osunčano mišićavo tijelo i naglašenu čeljust koja je preslikavala njegovu snagu i odlučnost. Ulric je znao da ima izgled prirodnog vođe, a nedavni su ga događaji primorali da još jednom preuzme tu ulogu. Sklopio je oči i koncentrirao se u molitvi, nadajući se da će pronaći vodstvo za svoj sljedeći korak. »Ovo je samo malena prepreka, gospodine.« Dan Cutter slijedio ga je van. Uvijek sluga, Cutter. Vojni je veteran bio golem čovjek, čela izbočena poput beluga kitova u zoološkom vrtu. Imao je građu hrvača s aligatorima i
grubo lice koje je pokazivalo godine provedene na prašnjavim bojnim poljima. Ipak, sada je imao ponizan izgled psa mješanca koji je razočarao svoga gazdu. »Misliš da sam uzrujan?« pitao je Ulric. »Upravo suprotno. Oduševljen sam.« »Oduševljeni, gospodine?« »Naravno. Pogledaj tamo i reci mi što vidiš.« Cutter je zastao kao da se radi o trik-pitanju. »LA, gospodine«, rekao je odlučno. »Tako je. Vidiš grad. Ali to je grad prepun kriminala, jada, pohlepe, nesreće, razvrata, pokvarenosti. Sav
grijeh koji je sadržan na ovom svijetu, možeš naći u tom gradu. A radi se o jednom od najbogatijih gradova u jednoj od najbogatijih država na kugli zemaljskoj. Sad uzmi sav njegov jad i pomnoži ga s milijun. Taj mikrokozmos grijeha povećava se do nevjerojatnih razmjera. Više nego možemo izbrojiti. Naš je um pomućen kad shvati da smo, uz sve veličanstvene stvari koje smo uspjeli ostvariti kao vrsta, učinili još više zla i srozali se na tako niske grane. Znaš li što ja vidim?« »Ne, gospodine.« »Kad pogledam taj grad, vidim praznu ploču. Novi početak za ljudsku vrstu. To je samo jedno od tisuća mjesta koje ćemo moći povratiti za pravedne
među nama, jednom kada nam osvane Novi svijet. Sada znam da će moja vizija postati stvarnost. Naše prikazivanje bilo je uspješno. Naši će ljudi povjerovati. Vidjet će da je to moguće ostvariti, da sam ispunio obećanje koje sam im dao.« »A što će biti sa zrakoplovom? Trebao se srušiti u more. Sada kad leži u pustinji, ekipe za očevid detaljno će pročešljati ostatke.« »Kao što si rekao, malena prepreka.« »Ali što ako uređaj nije uništen pri padu. Očekivali smo da će biti izgubljen u moru. Ako ga otkriju, možda će trag uređaja upućivati na nas.«
Ulric je morao priznati da bi ostaci uređaja mogli predstavljati problem. Bio je predsjednik i glavni direktor za tehnologiju u tvrtki Ulric Pharmaceuticals. Ta je tvrtka svojim revolucionarnim metodama proizvodnje cjepiva rapidno preuzela tržište, zbog čega je cijena njezinih dionica i vrijednost Ulricove imovine raketirana nebu pod oblake. Naravno, činjenica da su preskočili nekoliko odobrenja FDAa, komisije za lijekove, te podmitili prave ljude, olakšala je cijelu proceduru. Uspjeli su proizvesti dotični uređaj zbog prave kombinacije novca i veza u medicinskoj industriji koje im je on omogućio, ali neki od njegovih dijelova bili su usko specijalizirani.
Postojala je mogućnost da bi ti dijelovi mogli usmjeriti istražitelje prema Ulric Pharmaceuticalsu. Ulricov plan za operaciju Novi svijet pripreman je tri godine, a nadolazeći petak bio je presudan. Vremenska skala nije se mogla skratiti, a on nije želio riskirati mogućnost da budu otkriveni u ključnom trenutku. Morali su ponovno imati uređaj u svojim rukama. »Možeš li ga se domoći?« pitao je Ulric. »Da, ali mi treba vremena kako bih se infiltrirao na mjesto nesreće. Do tada će sva prtljaga već biti odnesena radi sortiranja i analize. Bit će jednostavnije i čišće tamo ga pronaći. Naravno, ako uređaj nije uništen pri padu.«
»Molimo se da jest.« »Naravno.« »A ona druga stvar?« »I tamo imamo problema.« »Da?« Ulric nije imao pojma o tome. Pretpostavljao je da je sve riješeno. Kad su ga obavijestili da je Sam Watson, jedan od njegovih najuspješnijih znanstvenika, otkrio njihov plan, prioritet im je bio pobrinuti se da nekom drugom ne prenese informaciju. Watson je bio vjeran pripadnik Crkve svetih voda, ali nije bio jedan od članova Ulricova najužeg kruga koji je bio upoznat s cijelim planom. Vjerojatno je postao sumnjičav glede
pravoga razloga svoga rada te je provalio u neke ključne dokumente u kojima su bili detalji same operacije. Osiguranje je otkrilo curenje informacije, ali Watson je uspio pobjeći. Nije imao čvrste dokaze, ali znao je dovoljno da predstavlja opasnost. Kako je njegov rad bio uglavnom završen, Ulric ga više nije trebao i naredio je njegovo uklanjanje. Ali prije nego što je Ulricovo osiguranje uspjelo izvršiti zapovijed, Watson je nekoga nazvao. Nisu znali što je i komu kazao, ali bili su sigurni da se Watson nije obratio policiji jer bi u roku od nekoliko sati bio pod njihovim nadzorom. Ipak, možda je spomenuto nešto ključno. Nisu ga mogli ukloniti sve
dok nisu znali s kime je razgovarao pa su ga nadzirali i čekali sve do zakazanog sastanka. Watsonovo je umorstvo izvedeno prema planu, ali uspio je nešto otkriti onoj ženi, Dilari Kenner, koja je jedva izbjegla pogibiju u sudaru s njihovim terencem, a potom pobjegla. Izgubili su joj trag sve dok pretraživanje baze podataka zračnih kompanija nije otkrilo njezinu rezervaciju pri kompaniji Wolverine Helicopters iz grada St. Johna na Newfoundlandu. Ispočetka im je njezino putovanje na naftnu platformu usred Atlantskog oceana predstavljalo zagonetku. Pretraživanje popisa ljudi s naftne platforme koji su se morali registrirati pri kanadskoj Obalnoj straži,
otkrilo im je s kim se vjerojatno namjerava susresti. S Tylerom Lockeom, koji je prije nekog vremena imao kratkotrajan ugovor s Ulricom i koji im je uzrokovao više problema nego što bi se očekivalo s obzirom na njegovu profesionalnu reputaciju. Kad je Ulric doznao da je Locke uključen, sve je imalo smisla. Morali su je zaustaviti prije negoli porazgovara s njim. Da su je samo tako ubili, to bi stvorilo previše pitanja, posebice Lockeovih. Zbog toga su se morali pobrinuti da sve izgleda kao nezgoda. »Nije mrtva?« pitao je Ulric. Cutter je niječno odmahnuo glavom. » to se dogodilo?«
»Eksplozija na helikopteru nije bila dovoljno jaka. Moji su je ljudi s jahte aktivirali, ali je oštetila samo motor. Putnici su se izvukli iz helikoptera prije negoli je potonuo. Nije bilo pričuvnog broda, ali su iz radijske poruke koju su presreli doznali da je Tyler Locke upotrijebio jednu od brodica za spašavanje i spasio ih. Nema šanse da bi preživjeli do dolaska helikoptera Obalne straže.« »Tyler Locke. Još uvijek se ne može držati podalje od nevolje. Pa, sada imamo puno veći problem. Moramo pretpostaviti da mu je rekla sve što zna. Je li ona jahta još uvijek na mjestu?« »Čekaju moje naredbe.« » to možemo učiniti?« Cutter je
uvijek imao rezervni plan, a nije ga razočarao ni ovaj put. »Već smo pripremili plan. Moji su ljudi spremni za uništenje cijele bušotine.« »Mora izgledati kao nesreća«, rekao je Ulric. »Tylerovo bi ubojstvo samo pokrenulo još više pitanja.« »Izgledat će kao rezultat nemara naftne kompanije. S dvije stotine mrtvih, uništenom naftnom platformom vrijednom milijardu dolara i naftom koja curi u sjeverni Atlantik, imat će pune ruke posla. Za potpunu će istragu biti potrebni tjedni.« Ulric se osmjehnuo i pogledao prema smogu koji će uskoro biti samo
dio sjećanja. »Odlično«, rekao je. »Kada doznaju što se uistinu dogodilo, bit će prekasno da nas zaustave.«
10.
Dok su čekali hranu, Tyler je pozorno slušao Dilarinu priču o smrti Sama Watsona i njezinoj potonjoj prometnoj nesreći, prekidajući je samo da mu razjasni neku pojedinost. Nije lagala, u to je bio siguran. A što je to onda značilo? Da je ona žrtva bizarnog niza okolnosti ili je on sam na neki način povezan sa sveobuhvatnom urotom posvećenom ubijanju te usamljene žene. Nijedna mu se od mogućnosti nije činila vjerojatnom, ali odlučio je svoje mišljenje zadržati za sebe. Donijeli su im još vruće hamburgere s roštilja. Dilara i Tyler
prekinuli su raspravu i navalili na njih. »Ovo je nevjerojatno«, rekla je Dilara nakon prvoga zalogaja. »Haluciniram li ja to zbog hladnoće ili je ovo najbolji hamburger koji sam ikad jela?« »Radnici moraju biti zadovoljni i zato su svi sastojci vrhunski. Ovdje su u smjenama dugim po tri tjedna i izbila bi pobuna da kompanija ljudima poslužuje splačine.« Dilara je jela u tišini. Zbog hrane i kave vratio joj se sjaj u oči. »Nisi nasjeo na moj mamac o tome da haluciniram«, rekla je. »Misliš da haluciniram, zar ne?« »Iskreno, ni sam ne znam što da
mislim«, rekao je Tyler. »Ne čini mi se da haluciniraš, ali ipak, ne poznajemo se baš dugo.« »Hoćeš li mi pomoći?« »Nisam siguran da znam što od mene tražiš?« »Ne znam ni ja, ali znam da me neki ljudi pokušavaju ubiti i da će se cijela ova stvar razotkriti ako uspijemo pronaći Noinu arku. Ti si na neki način umiješan. Sam je bio siguran u to.« Tyler je podignuo desnu ruku. »Kunem se da ne znam gdje je Noina arka. Časna izviđačka.« Nije si mogao pomoći i morao je biti malo zajedljiv. Ili možda pretjerano zajedljiv. »To mi je jasno, vjeruj mi. Ali tko
god me pokušava ubiti, ne želi da razgovaram s tobom. Mora postojati razlog.« Tyler je uzdahnuo. Ona se neće predati dok kod njega nešto ne postigne. »Reći ću dečkima da preispitaju tvrtku Coleman Engineering, ali prvo moram dovršiti posao ovdje, a za dva dana moram biti u Europi, gdje me čeka drugi posao.« »Moraš ga otkazati.« »Slušaj, volio bih ti pomoći…« »A što je s helikopterom? I sam si rekao da se cijeli pad čini čudnim.« Tyler je slegnuo ramenima. »Mogla je biti neka vrsta eksploziva, ali je također mogla biti napuknuta lopatica
elise ili kakav drugi mehanički kvar. Ocean je ovdje dubok više od 300 metara. Trebat će tjedni, ako ne i mjeseci, da se pronađe i izvadi olupina.« »Nemamo toliko vremena! Već je subota navečer. Ta stvar, što god da jest, koja će ubiti milijarde ljudi, bit će pokrenuta sljedećega petka.« »Slušaj, možeš ostati na platformi koliko god želiš. Već sam pitao upravitelja bušotine i odobrio je. Ali ako nema nikakve povezanosti s Colemanom, ne mogu ništa učiniti. Morat ćeš sve prijaviti policiji.« Po prvi se put u Dilarinu glasu pojavila malodušnost. »To sam već probala u LA-u. Rekli su mi da je Sam
umro od srčanog udara i da je terenac koji se zabio u mene vjerojatno vozio neki pijanac.« »Možda i jest.« Sad je bio njezin red za zajedljivost. »Dakle, vidjela sam kako ispred mene umire čovjek, bila sam u automobilskoj nesreći u kojoj sam mogla poginuti i jedva jedvice preživjela helikopterski pad, sve u samo tri dana? Hajde, molim te… Čak i ja vidim da ne vjeruješ u to.« Tyler je morao priznati: ta je žena bila žilava. »Nisam baš ljubitelj slučajnosti, ali vidio sam ih na djelu već i prije. Ipak, baš nemaš sreće u posljednje vrijeme.«
»Ne spremam se kockati u skoroj budućnosti. Samo mi je potrebna pomoć.« Tyler je ubacio posljednji komad hamburgera u usta i pričekao da ga pojede prije negoli je nastavio. »Okej, osobno ću to provjeriti«, rekao je, »ali ne mogu ti ništa obećati. Sutra ću razgovarati s Johnom Colemanom. Možda on nešto zna o ovome.« »Hvala ti«, rekla je Dilara s očiglednim olakšanjem što je barem netko na njezinoj strani. Tylera je zanimalo što će Coleman reći, ali nije očekivao ništa posebno. Rekao bi da je Sam Watson pogriješio glede Tylera. Možda je John Coleman bio taj koji je
umiješan u sve ovo. Dilara je dovršila hamburger i odjednom je umor postao jači od nje. Tyler ju je otpratio natrag u kabinu i rekao joj da će joj se javiti čim nešto dozna, ali pošto je bila subota, nije očekivao nikakve povratne informacije barem do sljedećega jutra. Nakon toga se i on povukao u svoju kabinu. Trebale su mu svježe informacije o Colemanu prije nego što mu se javi pa je poslao elektroničku poruku Aidenu MacKanni koji se nalazio u središnjem uredu tvrtke Gordian u Seattleu. Vremenska razlika bila je 4 sata. Nakon što je poslao poruku preko wi-fi bežičnog sustava platforme, Tyler je čvrsto zaspao, iscrpljen događajima toga dana.
U 1 i 15 ujutro probudio ga je zvuk prijenosnog računala. Nakon nekoliko sati sna, osjećao se odmornim pa je okrenuo računalo prema sebi i vidio da ima novu poruku. Bila je od Aidena, najboljeg stručnjaka za dobivanje informacija u tvrtki Gordian. Tyler se često koristio njegovim znanjem u spašavanju elektroničkih podataka s raznih mjesta nesreća, ali Aiden je bio pravi renesansni čovjek koji se uspješno mogao nositi s bilo kojim računalnim izazovom koji bi mu Tyler uputio. Tyler nije bio iznenađen što je u subotu navečer u 20 i 45 provjeravao svoju elektroničku poštu. Tylere, kompa, imam odgovor za tebe. Jesi li budan? stajalo je u poruci.
Sad jesam. Gdje si? odgovorio je Tyler. Doma, igram računalnu igru Halo na internetu i pijuckam Red Bull s nekim štreberima iz ureda. Usput, baš razvaljujem. Odgovorio bih ti i ranije, ali tek sam vidio tvoju poruku. to si doznao? Neko se vrijeme nisi čuo s Johnom Colemanom, zar ne? Barem šest mjeseci. Zašto? Mrtav je. Čudna nezgoda. Mrtav? John Coleman imao je pedesetak godina i činilo se da je savršeno zdrav. to mu se dogodilo? natipkao je
Tyler. Umjesto odgovora, na prozorčiću računalnog zaslona pisalo je: Prekinuta veza. U pravo vrijeme. Upravo kad su dolazili do najboljeg dijela. Tyler je provjerio povezanost svog računala s wi-fi mrežom platforme Scotia One, ali pokazivala je 100 posto. Pokušao se povezati sa stranicom Googlea, ali sve što je dobio bila je pogreška na stranici. To je značilo da je cijela platforma izgubila internetsku vezu. Platforma Scotia One bila je opremljena satelitskom antenom koja je služila za njezino povezivanje s vanjskim svijetom. Kad nisu radili, radnici platforme koristili su je za
surfanje webom i slanje elektroničke pošte. Također je služila kao rezervni način komuniciranja, uz njihov radio. Postojala su samo dva objašnjenja zbog čega nije bilo veze. Ili je došlo do neke unutrašnje pogreške ili je antena na neki način onesposobljena. Tyler je pogledao kroz prozor. Magla je još uvijek bila gusta, ali je ipak uspio vidjeti da je more relativno mirno. Zbog vremenskih uvjeta činilo se da se ne radi o mehaničkom kvaru. Kako nije bilo oluje da je ošteti, antena bi trebala biti neoštećena. Mora da se radilo o kakvom elektroničkom ili programskom kvaru. Podignuo je slušalicu telefona i nazvao kontrolnu sobu. Javio se Frank
Hobson. Tyler se prisjetio da je on povučen čovjek s naočalama debelih crnih okvira, koji je noćnu smjenu uvijek odrađivao sam. »Bok, Tylere«, rekao je visokim, promuklim glasom. »Kako ti mogu pomoći?« »Frank, imam nekih problema s internetom? Kad ćemo ponovno imati internetsku vezu?« »Nisam ni znao da je nemamo. Ti si vjerojatno jedina budna osoba koja se trenutačno koristi internetom. Daj da provjerim.« Tyler je začuo lupkanje po tipkovnici. »Da, i ovdje ne radi, također.« »Znaš li u čemu je problem? Baš
sam se s nekim dopisivao kad je veza pukla.« Hobson je zastao. Čulo se još tipkanja. »Sve je u redu s programima. Možda je riječ o mehaničkom kvaru. Moglo bi biti nešto sa satelitskom antenom. Morat ću nekoga pozvati da to provjeri.« »Ja ti to mogu provjeriti.« Tyler se potpuno razbudio i jedva je čekao da čuje ostatak priče od Aidena, a osim toga, dobro bi mu došlo malo svježega zraka. »Znaš li gdje je?« »Znam. Grant i ja smo radili na njoj prije dva dana, kad smo pokušavali utvrditi radi li se o elektroničkom
problemu. Ako bude riječ o elektroničkom kvaru, izvući ću Grantovu guzicu iz kreveta.« »Hvala.« »Nema problema.« Tyler je prekinuo vezu, ustao i protegnuo se. Obukao je traperice i jaknu pa krenuo van. Noć je bila svježa, a uz vjetrić je do njega dopirao uvijek prisutan miris nafte. Čak i tako kasno, radnici su se muvali po platformi jer je proizvodnja nafte bila danonoćan posao. Vidljivost je bila ograničena na kojih deset metara. Piskav zvuk alata za bušenje probijao mu je uši svakih nekoliko sekundi. Tyler je hodao uskim mostićem koji
je vodio do vrha stambenog dijela platforme, na kojem se nalazila satelitska antena. Ispred sebe, Tyler je u magli jedva opazio lik čovjeka odjevenog u crni kombinezon kako nestaje prema stubama za evakuaciju brodicama za spašavanje. Nešto mu je visjelo preko ramena, ali Tyler nije uspio vidjeti o čemu se radi prije nego što je nestao. Možda je već popravio antenu. Zazvao ga je dva puta, ali mu čovjek nije odgovorio. Mora da ga nije čuo zbog buke. Uspeo se stubama do antena koje su činile jezgru uređaja za komuniciranje platforme Scotia One. Satelitska antena bila je promjera gotovo dva metra, usmjerena prema geosinkronom satelitu,
dok je radijska antena bila visoka gotovo deset metara i imala dovoljno snage da dosegne 320 kilometara udaljeni St. John. Nijedna antena nije bila oštećena. Pratio je žice koje su vodile iz antene i odjednom se smrznuo kad je shvatio u čemu je problem. Žice su bile prerezane i jedan dio uklonjen. Tko god to učinio, bio je vješt. Isto je bilo i sa žicama koje su vodile iz stupa radijske antene. Kontrolna kutija bila je razbijena. Netko im je želio onemogućiti komunikaciju s vanjskim svijetom. Tyler se mogao domisliti nekoliko razloga zbog kojih bi netko sve to učinio i ni jedan od njih nije imao sretan završetak. Požurio je natrag prema
kontrolnoj sobi i nahrupio kroz vrata, čime je prestrašio Hobsona, jedinog čovjeka unutra. Njegove su oči bile povećane debelim naočalama do gotovo komične veličine. »Imamo hitan slučaj«, kratko je rekao Tyler. »Netko je presjekao antenske žice i uništio kontrolnu kutiju.« Hobson je iskočio iz svog stolca. » to? Tko bi to učinio?« »Javi Finnu i reci mu da imamo uljeza na platformi.« »Uljeza?« pitao je Hobson, užasavajući se i same pomisli. »Vidio sam ga prije nekoliko minuta. Tada sam mislio da se radi o radniku bušotine u crnom kombinezonu.«
Uljez je vjerojatno znao da će posada uskoro otkriti uništenu opremu, što je značilo da se neće dugo zadržavati na platformi. Tyler ga je morao uhvatiti prije nego što je napusti, a za to mu je trebala Grantova pomoć. Koliko je znao, na platformi je mogla biti nekolicina dobro naoružanih uljeza. Ta je pomisao uznemiravala Tylera, ali bi sigurno užasnula Hobsona pa mu je nije ni spomenuo. »Kako je itko mogao doći na platformu?« upitao je Hobson. »Možda se popeo. Nije važno. Prije nego što zoveš Finna, nazovi mi Granta Westfielda i reci mu da ćemo se naći kod brodica za spašavanje. U tišini. Znaš li broj njegove kabine?«
Hobson je potvrdio glavom. »Da uključim alarm?« »Ne. Uljez bi tako shvatio da znamo da je ovdje.« Tyler je morao otkriti zašto je taj tip prekinuo njihove komunikacije. Poželio je da se može dočepati kakva pištolja, ali naftna je platforma bila posljednje mjesto na koje bi mu dopustili da donese svoj vjerni 9milimetarski Glock, a svakako nisu imali ni puške. Morao se uzdati da će on i Grant biti sposobni nositi se sa situacijom. Ako se radilo o dvojici naoružanih uljeza, on i Grant će ih svladati. Riješili su oni i gore situacije od ove. Ali ako se radilo o trojici ili više uljeza, bit će na pravim mukama, a oružje bi moglo činiti
razliku. Hobson je zgrabio telefon i birao broj. Tyler je krenuo prema vratima, ali prije izlaska rekao je: »Frank, reci Grantu da navrati do alatnice i ponese dva velika francuska ključa.«
11.
Tyler je šuljajući se sišao niz stube sve dok nije mogao vidjeti brodice za spašavanje. Osjećao se golim. Bez pištolja. Bez ikakvih spoznaja o situaciji. Bez plana. Iako je mogao improvizirati kao najbolji improvizatori, više je volio pripremiti detaljan plan napada koji bi — kao i sve vojne operacije — otišao k vragu nakon početka misije. Umjesto toga, ovdje je već preskočio do drugog dijela, a zbog silne su mu se koncentracije i opreza nakostriješile dlake na vratu. Kroz maglu je vidio muškarca u crnom kombinezonu pognuta nad
vratašca brodice za spašavanje smještene na krajnjoj desnoj strani, koji je nešto učvršćivao na brodicu. Bio je star oko trideset godina, plave kose, srednje građe, bez vidljivih tetovaža. S remena obješenog o njegovo rame visjela je automatska puška Heckler i Koch MP5 s prigušivačem. Činilo se da je sam. Vidljivost je sada bila veća od 30 metara, a između njega i Tylera bilo je puno otvorenog prostora — gotovo nemoguće prišuljati mu se. Tyler je osjetio dodir na svom ramenu. Stisnuvši šake, okrenuo se i ugledao Granta kako čuči iza njega. Za tako krupna muškarca, Grant je bio tih poput mačka u lovu. Tyleru je bilo drago što je na njegovoj strani.
Grant je ponio dva teška francuska ključa, svaki dug 60-ak centimetara. Bili su dovoljno veliki da posluže kao dobro oružje, a opet ne preveliki da se njima ne može zamahnuti. Dobar čovjek. Grant je jedan ključ dodao Tyleru, a on ga je držao oslanjajući ga lagano o svoje rame. Loš tip, Tyler je signalizirao Grantu koristeći se američkim znakovnim jezikom za gluhe. Moramo mu odvratiti pozornost. to planiraš? znakovima mu je odvratio Grant. Tylerova baka bila je gluha i naučila ga je koristiti znakove za gluhe brzo nakon što je progovorio. Kad se
priključio borbenoj inženjerijskoj jedinici, vidio je da bi bilo korisno upotrebljavati ih u situacijama kad je potrebna potpuna tišina pa ih je dodao njihovu uobičajenom repertoaru gesta rukom. Grant je brzo usvojio novi način komuniciranja. Trebam samo nekoliko sekundi, znakovima je rekao Tyler. Otiđi okolo do drugog stubišta i ponašaj se kao da s nekim razgovaraš. Sad je barem imao plan. Nije bio savršen, ali uljez barem ne bi znao da su ga otkrili pa bi zbog toga morao biti uspješan. Daj mi trideset sekundi, signalizirao je rukama Grant i vratio se gore. Tyler je čvrsto stisnuo francuski ključ.
Uljez je dovršio svoj zadatak kod brodice za spašavanje i primaknuo se ogradi, gdje je Tyler po prvi puta primijetio kuku zakvačenu na bočni dio platforme. Uljez je počeo prelaziti ogradu i zastao. Tyler je začuo kako se Grant bučno spušta niz drugo stubište, uzbuđena glasa kao da s nekim raspravlja. Uljez se okrenuo vidjeti tko dolazi. Ponovno je pogledao prema ogradi, kao da razmišlja ima li dovoljno vremena za brz bijeg. Potom je ponovno pogledao prema stubištu i odlučio ostati. S ramena je skinuo automatsku pušku i usmjerio je prema Grantu. Podignuo je oružje ciljajući i čekao. Sad kad je uljezova pozornost bila usmjerena u
drugom smjeru, Tyler je dočekao priliku. Spuštao se niz stube, oprezan da ne proizvede kakav zvuk, i na prstima se počeo približavati uljezu. Kad je bio oko dva metra od njega, podignuo je francuski ključ iznad glave, ali nije se sjetio zategnuti mu mehanizam koji je glasno zazveckao. Tyler je zastao, ali bilo je prekasno. Plan mu je već otišao k vragu. Uljez za okrenuo prema njemu. Kako mu je iznenađenje propalo, Tyler je skočio na njega. Uljez je pritisnuo okidač u isto vrijeme kad je pušku usmjerio prema Tyleru i pokušao ga zaustaviti kišom metaka. Meci su se odbijali od okolnog metala. Čahure su
padale po rešetkama glasno odzvanjajući. Tyler je bio tako blizu da je mogao namirisati oblačiće baruta koji su izlazili kroz prigušivač. Tyler mu je uzvratio napadom ključem. Otvor puške bio je tako blizu njegove glave da je osjetio kako mu vreli ispušni plinovi pale kosu. Čak i s prigušivačem, zvuk puške odjekivao je njegovom glavom poput pneumatske bušilice za beton. Da nije bilo prigušivača, Tyler ne bi čuo cijeli tjedan. Uspio je uljezu izbiti pušku iz ruku i pokušao je se dočepati, ali prije negoli mu je to uspjelo, neznanac ju je odgurnuo nogom te je pala s platforme u more.
Sve to trajalo je najdulje tri sekunde. Grant je pritrčao kako bi pomogao Tyleru. S leđa je zamahnuo ključem prema uljezu, ali ga je ovaj primijetio i u posljednji tren izmakao glavu, primivši udarac u lijevo rame. Već taj potez bio je dovoljan da Tyler shvati kako je uljez nešto posebno, možda bivši vojnik, ali to nije spriječilo pucanje kosti. Neznanac je jauknuo zbog boli. Snaga Grantova udarca odbacila je i uljeza i Tylera na ogradu platforme. Uljez je spustio desnu ruku niz bok i dohvatio nešto iz džepa. Tyler je očekivao nož ili pištolj, ali u ruci mu je bio valjkast predmet s prekidačem na jednom kraju. Detonator.
Prije negoli su Tyler ili Grant uspjeli izbiti mu ga iz ruke, uljez je pritisnuo prekidač. Jarki plamenovi prokuljali su iz metalnih vrata četiriju preostalih brodica za spašavanje. Tyler i Grant oborili su ga na rešetke uskog mostića i rukama zaštitili glave. Uljez se opirao, ali Grant je spriječio svaki daljnji otpor udarcem laktom u trbuh. Nakon nekoliko sekundi, vatre su se ugasile. Čvrsto su držali uljezove ruke i noge, ali on se više nije opirao. »Tko si ti?« upitao je Tyler. »Zašto si ovdje?« Bez obzira na bol, uljez se osmjehnuo. »Samo Bog zna«, rekao je, a potom čvrsto zagrizao nešto.
»Otrov!« uskliknuo je Grant. Silom je otvorio uljezova usta i iz njih izvukao kapsulu, ali bilo je prekasno. U roku od nekoliko sekundi, muškarac je bio mrtav. Cijanid. U tišini koja je iznenada nastala, Tyler je začuo brujanje motora negdje ispod njih. Otišao je do ograde, ali nije mogao vidjeti kako je motorni čamac, koji je zvučao poput gumenjaka Zodiac, odjurio u noć. Učinilo mu se da ide u smjeru jahte koju je vidio prethodnoga dana. Grant nije disao tako teško kao Tyler, ali u očima mu se vidio plamen bijesa. Prijatelj mu je bio vrlo ljutit. »Koji je ovo vrag?« upitao je Grant.
Tyler je niječno odmahnuo glavom. »Ne znam. Ali što god to bilo, moramo brzo doznati. Mislim da još nije gotovo sve što je ovaj namjeravao učiniti. Ti ga pretraži, a ja ću pregledati brodice za spašavanje.« Tyler je pregledavao štetu izdaleka. arke i reze svih vrata još su se sjajile u mraku, rastaljene sredstvom za paljenje, koje je vjerojatno bilo Thermate-TH3. Sada se više nije moglo ući u brodice za spašavanje. S profesionalne strane, Tyler se divio poslu koji je tip uspio obaviti. Brzo, vješto, učinkovito. Govoreći osobno, želio mu je zakrenuti vratom, i to ne samo zbog onesposobljavanja brodica za spašavanje nego i zbog toga što si je
oduzeo život prije negoli je odgovorio na njegova pitanja. »Zašto je učinio sve ovo samo da onesposobi brodice?« pitao se Tyler. »Mislim da znam zašto«, odvratio je Grant. »Brzo. Ovo moraš vidjeti.« Tyler se okrenuo i vidio da Grant drži veliku plastičnu kutiju. » to je to?« Grant ju je otvorio. Unutrašnjost kutije bila je obložena čvrstom pjenom. U pjeni su bila tri otvora. Sva tri bila su prazna. »Pomiriši«, rekao je Grant, prinoseći kutiju Tylerovu licu. Pomirisao je uložak od pjene. Odmah je prepoznao miris motornoga ulja i dimetil
dinitrobutana, poznatijeg kao DMNB. Miris ga je podsjetio na njegove vojničke dane. Želudac mu se okrenuo od muke. Odjednom mu hamburger više nije tako dobro prijao. »Sada barem znamo«, rekao je. »Misliš li da su upotrijebili tajmer?« pitao je Grant, a njegov uobičajeni humor netragom je nestao. Jednako kao i Tylerov. Kimnuo je glavom. »Vjerojatno jesu. Detonatori iz daljine previše su nepouzdani, a mogli bi ih pokrenuti i neki drugi uređaji prisutni na bušotini.« Ako se uljez poslužio tajmerom, pobrinuo bi se da više ne bude na platformi kad…
Tyler je čučnuo i uhvatio mrtvog čovjeka za ručni zglob. Kao što se i pribojavao, njegov je digitalni sat otpočeo s odbrojavanjem. »Imamo točno trinaest minuta da ih pronađemo«, rekao je Tyler i podesio svoj sat. DMNB i motorno ulje bili su vrlo zapaljivi sastojci eksploziva C-4 koji se proizvodio u SAD-u i koristio u vojsci. Negdje na platformi, mrtvi je uljez podmetnuo tri bombe.
12.
Tyler i Grant brzo su napustili mrtvog čovjeka i odjurili u kontrolnu sobu. Tyler si nije mogao pomoći i svakih je nekoliko trenutaka potajice pogledavao štopericu koja je odbrojavala vrijeme. U jednom je trenutku zbog brzog pogleda na sat gotovo pao, a to ga je podsjetilo da od svojih vojničkih dana nije onesposobio ni jednu jedinu bombu. Kad i pronađe bombe, sitna pogreška poput ove maloprije, samo trenutak nepažnje, i neće imati vremena za »ups« prije nego što odleti u zrak, raznesen na komadiće. Morao je ostati usredotočen. U kontrolnoj sobi zatekli su Finna
kako gnjavi Hobsona, koji je okrenuo glavu na stranu kako bi izbjegao štrcanje sline po svom licu. Kad je Finn primijetio da su ušli, okrenuo se od Hobsona i počeo vikati na Tylera. »Kakve su to gluposti o presječenim žicama antena, Locke? I što se događa s brodicama za spašavanje?« »Brodice su onesposobljene«, rekao je Tyler. Ponovno je pogledao na sat. »Imamo točno 12 minuta i 25 sekundi da pronađemo tri bombe negdje na bušotini.« Finn si je gotovo iščupao kosu. »Bombe? Ti to ozbiljno?« Tyler je suosjećao s njim. Prvo pad helikoptera, a sad ovo, sve u jednome
danu. To je bila apsurdna slučajnost. A onda mu je sinulo. To uopće nije bila slučajnost. Radilo se o Dilari. Netko ju je želio ukloniti, baš kao što je tvrdila, a on se sada osjećao kao budala jer joj nije povjerovao. »Na palubi s brodicama za spašavanje je mrtvac«, rekao je Grant. »Je l’ ti to dovoljno ozbiljno?« Pokazao je Finnu naprtnjaču koju je skinuo s mrtvog uljeza i pokazao mu tri prazna mjesta u nosiljci. »Mora da se šalite sa mnom«, rekao je Finn i u trenu problijedio. Potom se okrenuo prema Tyleru. »Okej. Ti si stručnjak za bombe. to ćemo sad?« Teret odgovornosti odjednom se sručio na Tylerova pleća, ali vojska nije
uzalud potrošila stotine tisuća dolara na njegovu bojničku obuku. Sada im se vraćalo ono što su uložili. Duboko je udahnuo. Preciznost, smirenost, odlučnost. »Prvo«, rekao je, »skupite sve u sigurnosni blok.« Sigurnosni blok bio je smješten ispod podloge za spuštanje helikoptera, a predstavljao je posljednje utočište za one koji se nisu mogli probiti do brodica za spašavanje. Imao je zidove otporne na eksplozije i zaseban dovod zraka. »Učinjeno«, rekao je Finn i rukom pljesnuo o golemu crvenu tipku. Tri kratka zvučna alarma odjeknula su platformom, a nakon toga uslijedio je snimak ženskoga glasa.
»Ovo nije vježba. Krenite prema sigurnosnom bloku na sedmoj razini. Ovo nije vježba.« »Drugo«, nastavio je Tyler, »zatvorite sve ventile naftovoda koji se nalaze ispod mora.« »Nemam ovlaštenje za to osim ako dođe do požara«, rekao je Finn. »Ako ne uspijemo pronaći bombe, uskoro ćeš imati požar.« Tyler je mogao vidjeti kako Finn razmišlja o posljedicama zatvaranja ventila. Kontrolirali su dotok nafte iz svih izvora kojima se bušotina napajala, a potom je prosljeđivala u naftovod položen na dno oceana. Jednom kad se ventili zatvore, bit će potrebni dani da
proizvodnja ponovno krene. Odluka nije bila nimalo jednostavna. »Siguran si da je riječ o bombama?« provjeravao je Finn. »Potpuno«, odgovorio je Tyler. Detonirao je i onesposobio toliko eksploziva u svome životu da mu je miris C-4 bio poput mirisa antiseptika liječniku. »Siguran sam da ne želiš na težak način doznati koliko sam dobar u svome poslu.« Još je jednom pogledao sat. »Ostalo nam je još 11 minuta i 45 sekundi.« Finn je protiv svoje volje kimnuo Hobsonu. Ovaj je pritisnuo tipku za prekid dotoka u nuždi, koja je zatvorila sve ventile naftovoda smještene ispod mora.
»Zatvoreni su«, rekao je Hobson, »ali još uvijek dobivamo plin iz platforme Scotia Two. Sad kad nam ne radi radio, ne možemo im dojaviti da nam ga prekinu slati.« Zemni plin iz platforme Scotia Two slao se plinovodom preko platforme Scotia One, a potom dalje do obale. Tyler je shvatio zbog čega se uljez prvo pobrinuo onesposobiti komunikacijske uređaje. Tako je onemogućio sve pozive u pomoć i komunikaciju s platformom Scotia Two, čime je spriječio zatvaranje dotoka plina. Svi požari koje bi započele eksplozije bombi dodatno bi ojačali zbog dotoka tri tone prirodnog plina u minuti, što bi uskoro uništilo cijelu
bušotinu. Onesposobljavanje brodica za spašavanje bilo je ključno za uljezov plan. Želio je biti siguran da nitko neće preživjeti. Svi koji ne bi poginuli pri eksploziji ili požaru koji bi uslijedio, sigurno bi stradali zbog pada s platforme ili pak izloženosti niskim temperaturama sjevernog Atlantika. U istrazi koja bi uslijedila nakon svega, istražiteljima bi se činilo kao da se radilo o nesreći. Uljez je znao kako uništiti naftnu platformu a da nitko ne preživi. Tyler je shvatio da ga je poslužila sreća. Sad kad je znao uljezov cilj, možda je mogao pronaći mjesta gdje su bombe postavljene prije negoli eksplodiraju. »Ovo je golema platforma«, rekao
je Finn. »Kako uopće možemo pronaći tri bombe za manje od dvanaest minuta?« Tyler nije odgovorio. Vrijeme se usporilo dok se pokušao staviti na mjesto nekoga tko želi uništiti platformu Scotia One. Bilo je to nešto što je već mnogo puta činio dok je bio u vojsci, posebice dok je u Iraku tražio improvizirane eksplozivne naprave. Pokušaj razmišljati poput neprijatelja. Gdje bi Tyler postavio bombe da se radi o njegovoj misiji uništavanja platforme? Još jedan pogled. 11 minuta i 10 sekundi. »O. K.«, rekao je Tyler. »Sve za što imamo vremena jest ciljana potraga. Uzet ćemo radiostanice. Grante, ti
provjeri plinske linije Scotie Two, počevši od glavnog ventila. Ako je onaj momak znao da ne možemo isključiti dotok plina sa Scotie Two, to bi bilo najbolje mjesto za započinjanje vatre. Finne, druga se vjerojatno nalazi kod crpki pokraj vatrogasnog sustava. Sigurno bi i to želio istodobno onesposobiti.« »A što je s trećom bombom?« upitao je Grant. »Ja ću provjeriti sigurnosni blok. Da želim ubiti sve na platformi, stavio bih je tamo.« »Ali upravo si sve poslao onamo!« vrisnuo je Finn. »Ako treća bomba nije tamo, to je
najsigurnije mjesto na cijeloj platformi. A ako jest, ionako neće biti važno kamo ljudi odu.« Finn je odmahujući glavom podijelio radiostanice. »Javi mi kad je pronađeš, ali nemoj je dirati«, Tyler je rekao Finnu. »Možda ima i zamku.« Skinuo je svoju radiostanicu i dobacio je Hobsonu. »Zašto mi to daješ?« pitao je. »Zovi nas točno svake minute«, rekao mu je Tyler. »Tako će svi biti obaviješteni o tome koliko još vremena imaju.« Stvarni je razlog bio taj što više nije žalio biti dekoncentriran zbog stalnog pogledavanja na sat. »Kad ti preostanu četiri minute, uputi se ravno
prema sigurnosnom bloku. Ne želiš biti ovdje kad se bombe aktiviraju.« »Do… dobro«, zamucao je Hobson. Tyler je slijedio Granta i Finna iz kontrolne sobe, a potom otrčao do sigurnosnog bloka najbrže što je mogao. Masa ljudi već se kretala u tom smjeru, a to ga je usporavalo. »Trebam prolaz!« viknuo je. »Razmaknite se!« Progurao se pokraj jedne žene, a potom je vidio da je to Dilara. Izgledala je iscrpljeno i prestrašeno. » to se događa?« upitala ga je, pokušavajući održati korak s njim. »Imamo problema«, rekao je Tyler, namjerno ne koristeći riječ bomba jer se
bojao panike ljudi oko sebe. Ali Dilara je bila uporna i uhvatila ga je za ruku. »Ne mogu ti reći.« »To su oni, zar ne? Sabotirali su bušotinu.« Kao odgovor, nekoliko je prolaznika počelo mrmljati. Tyler je povukao Dilaru u stranu i priljubio usne uz njezino uho. »Slušaj, sad ti vjerujem«, šapnuo joj je. »Neki te ljudi pokušavaju ubiti. A čini se da sada pokušavaju ubiti i sve nas zajedno s tobom.« »O, Bože!« rekla je glasno, privlačeći poglede na sebe. »U pravu sam?« »Budi tiho! Najmanje što nam sada
treba jest panika. Na platformi su bombe.« »Bo…« Dilara je počela vikati trenutak prije negoli joj je Tyler dlanom poklopio usta. »Samo ostani uz mene. Možda mi zatreba još jedan par očiju da je nađem.« Još uvijek je izgledala prestrašeno, ali je kimnula glavom i Tyler je oslobodio njezina usta. Hobsonov drhtav glas začuo se preko radiostanice. »Deset minuta.« Tyler je poveo Dilaru pokraj ostalih koji su se kretali u smjeru sigurnosnog bloka, što je služio kao golemo spremište ispod podloge za helikoptere, ali i kao sklonište u hitnim
slučajevima. Zidovi otporni na eksplozije okruživali su prostoriju, a vrata su bila masivna i čelična. Sigurnosni blok napajao se posebnim zračnim sustavom koji bi zaštitio one unutar njega od dima bilo kojeg požara na platformi. Ta je prostorija bila tako dobro zaštićena da je Tyler bio siguran da je bomba smještena u njezinoj unutrašnjosti. Više od stotinu ljudi već se naguralo u sigurnosni blok. Prostorija bila dovoljno velika za svakog radnika na platformi. Da C-4 eksplodira ovdje, učinak bi bio katastrofalan. »Kreni s one strane i hodaj prema meni«, rekao je Tyler Dilari. »Ja ću krenuti s ove strane.«
» to tražim?« »Bit će veličine i oblika opeke. Provjeri unutrašnjost svih ladica i ormarića.« »A što ako je nađem?« »Samo me pozovi. I, za ime Božje, ništa ne diraj.« »Nisam luda«, rekla je Dilara i krenula s otvaranjem vrata ormarića. Tyler je očima brzo preletio prostor od poda do stropa i preko svakog komada složene opreme. Uljez ne bi ništa pomicao pri postavljanju bombe. Jednostavno bi izabrao zaklonjeno mjesto jer nije očekivao detaljan pregled i potragu za bombom. Bilo je mnogo ormarića i spremnika, a u njima
su se nalazila odijela za preživljavanje i sigurnosna oprema. Tyler je bio siguran da je uljez bombu sakrio negdje u tom prostoru. Prekapao je svaki ormarić, izvlačeći sve van. Njegova radiostanica je zakriještala. »Ty, ovdje Grant. Našao sam jednu, odmah do glavne cijevi plinovoda.« »Kako izgleda?« upitao je Tyler, nastavljajući pregledavati ormariće. »Crna je, pravokutna, veličine 30 puta 10 puta 10 centimetara. Ima LED displej koji očitava vrijeme sinkronizirano sa štopericom našega mrtvaca. Kutija detonatora omotana je oko C-4 eksploziva.«
To nije bilo dobro. Zbog toga je teže deaktivirati bombu. »Živin prekidač?« upitao je Tyler. Neke su se bombe aktivirale pomoću detektora kretanja. »Uh… devet minuta, momci«, rekao je Hobson. »Hvala, Frank«, rekao je Tyler. »Dobro ti ide.« »Negativno što se tiče živina prekidača«, rekao je Grant. »Nije mogao bombu smjestiti ovdje, a onda je uključiti. Pretpostavljam da je mislio da bi je vibracije mogle prerano pokrenuti. Samo je položena ovdje, skrivena ispod cijevi. Nije povezana s bušotinom.« To je bilo dobro. Značilo je da je
se može maknuti. Ali nisu je mogli jednostavno baciti s platforme. Zbog aktivnosti valova mogla bi se prizemljiti na jednu od dolaznih cijevi i tako prouzročiti eksploziju plina ispod platforme ili bi bomba pak mogla pasti uz jedan od nosećih stupova. Ako se samo jedan od nosećih stupova ošteti, cijela bi se platforma mogla prevaliti i potonuti u ocean. Ni jedna opcija nije bila ugodna. »Uklanjanje?« rekao je Grant. »Razmišljam o tome. Idi pomoći Finnu da pronađe drugu.« »Već idem.« Tyler je nastavio tražiti koliko god je brzo mogao. Prošao je otprilike
polovinu zida kad je Hobson zazvao: »Osam minuta.« Tyler je tiho opsovao i nastavio potragu. Možda i nije bila dobra ideja što je sat ostavio kod Hobsona. Tada je začuo kako ga Dilara zaziva s druge strane prostorije. »Tylere, dođi ovamo!« Pojurio je k njoj, privlačeći pozornost na taj dio prostorije. Do tog su trenutka ljudi već vidjeli što je Dilara pronašla i počeli nagađati o čemu se radi, ali Tyler nije imao dovoljno vremena smiriti ih. »Mislim da sam je pronašla«, rekla je Dilara i pokazala mu predmet. Bomba je izgledala točno onako kako ju je Grant opisao. Eksploziv C-4
bio je skriven ispod nekih plinskih maski na najvišoj polici metalnog ormarića. Nakon letimičnog pregleda, nije mogao uočiti nikakav trag živina okidača. Izvukao je bombu kako bi je pregledao. »Ostalo je sedam minuta«, rekao je Hobson. Činilo se da njegovi pozivi dolaze sve brže, ali Tyler ih je pokušao ignorirati i usredotočiti se na bombu. Nije vidio nešto tako složeno otkad je napustio vojsku. Eksploziv C-4 veličine opeke bio je dovoljan da uništi cio sigurnosni blok. Detonator je bio pričvršćen na vrh i omotan oko eksploziva. Ako ga pokuša ukloniti, bomba bi mogla eksplodirati. Ako uspije otvoriti kutiju detonatora, možda je
uspije isključiti, ali Tyler nije mogao isključiti sve tri bombe za manje od sedam minuta. Grant ga je zazvao radiostanicom: »Ty, ovdje sam s Finnom. Pronašli smo drugu. Bila je točno ispod glavnoga dizelskog generatora za vatrogasni sustav, baš kao što si i pretpostavio.« »Dobro. Ja imam treću.« »Da ih isključimo?« »O, moj Bože!« rekao je Hobson. »Još samo šest minuta!« »Nema dovoljno vremena«, rekao je Tyler. Jedina druga opcija bila je riješiti se bombi. Morao se dosjetiti kako ih poslati daleko od bušotine. Tada je
shvatio da mu se rješenje nalazi pred nosom. »Grante«, rekao je Tyler u radiostanicu, »još uvijek imaš onu kutiju?« »Prve dvije su već u njoj. Barem neće zveckati.« »Dobro. Imam ideju.«
13.
Tyler je rekao Grantu da se nađu kod mjesta za lansiranje brodica za spašavanje i da ponese obje bombe. Nakon toga je potražio tešku metalnu polugu, po mogućnosti sjekiru, nešto što bi mogao upotrijebiti kao alat za udaranje. »Trebam sjekiru!« viknuo je prema gomili. »Željeznu polugu! Bilo što teško!« Muškarac u plavom radnom odijelu koji je nosio pojas s alatom odgovorio mu je: »Može li čekić?« Podignuo je čekić i predao ga Tyleru. »Savršeno«, rekao je Tyler. Potom
se okrenuo prema Dilari. »Ostani ovdje.« »Ali…« Nagnuo se prema njoj i šapnuo joj: »Ako bomba eksplodira, upravo ovo mjesto na kojem sada stojiš, najsigurnije je na cijeloj bušotini.« To je nije umirilo. U lice joj se urezao strah. Tyler se osmjehnuo. »Ne brini. Imam plan.« Činilo se da je to pomoglo. Više se nije bunila. S čekićem u jednoj ruci i bombom u drugoj, Tyler je pojurio kroz izlaz, a potom niz stube. Kat niže začuo je Hobsonov glas iz radiostanice zataknute
za svoj pojas. »Pet minuta!« Tyler je došao do prostorije za skladištenje kemikalija. Naglo je otvorio vrata i ugledao police pretrpane kemijskim bočicama. Stakleni, plastični i metalni spremnici bili su poslagani bez nekog uočljivog reda. Prstom je prelazio preko naljepnica na bočicama, tražeći bočicu acetona, sastojka u tekućini za uklanjanje laka s noktiju. Na bušotini se koristio kao jako sredstvo za odmašćivanje. »Četiri minute!« rekao je Hobson. »Krećem prema sigurnosnom bloku!« Tyler je počeo misliti da bi mu plan mogao propasti. Vidio je bočice amonijaka, benzena, solne kiseline, etilen glikola, ali ne i acetona. Moguće
je da bi i neka druga od ovih kemikalija djelovala, ali bio je siguran samo u aceton, a nije ga mogao pronaći u tom neredu. Imao je prilike vidjeti urednija mjesta pada zrakoplova. Ako začuje Hobsona da izvikuje »tri minute« prije negoli uspije pronaći aceton, morat će riskirati s benzenom ili amonijakom. Tyler je počeo razmicati spremnike na stranu, pregledavajući što se nalazilo u stražnjim redovima. Znao je da je tu. Potom je ugledao veliko slovo A na plastičnoj boci. Okrenuo je bocu i ugledao riječ aceton. Lakše je disao sad kad ga je imao pri ruci. »Preostale su tri minute!«
Tyler je ugurao aceton u jedan od džepova i pojurio prema stubama, dok su rešetke odjekivale pod njegovim nogama. Područje za lansiranje brodica za spašavanje nalazilo se pet katova ispod razine na kojoj je bio sigurnosni blok. Stigao je tamo upravo u trenutku kad je Hobson rekao: »Dvije minute.« Grant i Finn su ga čekali. »Drago mi je da si stigao«, veselo je rekao Grant, ali Tyler je uočio tragove napetosti oko njegovih očiju. Iako je Finnovo lice bilo blijedo, još uvijek je imao snage za svoje prazne prijetnje. »Gdje si tako dugo, k vragu?« »U tvojoj idiotski neorganiziranoj
prostoriji za skladištenje kemikalija«, odbrusio je Tyler dok je stavljao treću bombu u kutiju. Grant ju je čvrsto zatvorio. » to sad?« pitao je Grant. »Stavit ćemo bombe u jednu od brodica za spašavanje i lansirati ih odavde.« Brodice su se mogle lansirati i izvana i iznutra. Dodao je čekić Grantu i izvadio bocu acetona iz džepa. »U jednu od brodica za spašavanje?« pobunio se Finn. »Ali vratašca su zavarena. Kako ćemo ubaciti kutiju unutra?« »Kroz okno na kupoli.« »Jedna minuta!« doviknuo je Hobson. Bilo je to mnogo brže nego što
je Tyler želio. »Okna su od polikarbonata, ti genijalče«, rekao je Finn. »Ne mogu se razbiti.« Tyler je sa svoga pojasa skinuo svoj Leatherman nož — nešto poput nabildanoga švicarskog džepnog nožića — i otvorio oštricu pile pa njome zagrebao po oknu kako bi oštetio površinu. »U normalnim se uvjetima ne može razbiti«, rekao je Tyler dok je otvarao čep bočice acetona i oprezno ga izlijevao s gornje strane maloga bočnog otvora na brodici. »Ali kad ga premažeš acetonom, polikarbonat se kristalizira.« Odbacio je bočicu i rukom
razmazao aceton preko cijele površine okna. Uzeo je čekić iz Grantove ruke i brojio do deset, kako bi aceton imao dovoljno vremena apsorbirati se kroz ogrebotine koje je načinio. » to čekaš?!« upitao je Finn. Tyler ga je ignorirao i nastavi odbrojavanje. Kad je došao do jedan, podignuo je čekić i svom ga snagom zavitlao prema oknu. Ploha polikarbonata razbila se poput stakla i pala u brodicu za spašavanje. »Voilà«, rekao je Tyler mirnije nego što se osjećao. Ubacio je kutiju kroz okno. »Trideset sekundi!« Tyler je uhvatio jednu od vanjskih
ručica za lansiranje brodice za spašavanje, a Grant je zgrabio drugu. Kimnuo je prema Grantu. »Spreman… sad!« Obojica su istodobno povukli poluge. Držači su se otvorili, a brodica je započela svoj spust niz tračnice. Ubrzala je, a potom započela slobodan pad. Nakon što je graciozno lebdjela dvije sekunde, svom je silinom udarila o površinu vode i zaronila. Na trenutak, Tyler je nije mogao vidjeti dok ju je pokušavao uočiti kroz maglu. Brodica za spašavanje izronila je tridesetak metara dalje od mjesta gdje je uronila pa je Tyler lakše disao. Izabrao je upravo to okno jer je bilo najmanje. Nema sumnje da je voda ušla u brodicu
za spašavanje, ali nedovoljno da je potopi. Brodica je odmicala od bušotine brzinom od 10 čvorova. »Iza brodice za spašavanje!« viknuo je Tyler. Tek što su se uspjeli skloniti u sigurnost zaklona goleme brodice za spašavanje, odjeknula je glasna eksplozija. Cijela je platforma na trenutak bila osvijetljena plamenom koji se izdignuo više od sto metara u zrak. Narančasti ostaci brodice padali su svuda oko njih. Kad su komadići brodice za spašavanje prestali padati, Tyler je ustao i pogledao preko ograde platforme. Dijelovi zapaljenoga fiberglasa i metala onečistili su more, ali nije bilo krupnijih ostataka brodice
za spašavanje. Nakon toga potonuli su i ti ostaci, a magla se ponovno spustila. Uljez se nije igrao. Svaka od bombi bila je dovoljno jaka da raznese pola platforme i izazove požar koji bi bilo nemoguće ugasiti. »Pa«, rekao je Tyler dok se adrenalin povlačio iz njegova organizma, »to je bilo zanimljivo.« Naslonio se na ogradu platforme, odjednom potpuno iscrpljen. »To je najveća lažna skromnost koju sam ikada čuo«, rekao je Finn. »Ti mora da imaš led u žilama. Zamalo sam se usrao u gaće.« Pokazao je prema mrtvacu koji je još uvijek ležao na uskom mostiću. »Tko je taj tip? Terorist?«
Tyler se zagledao u tijelo. »Mislim da nije«, rekao je. »Čini se da netko želi ubiti doktoricu Kenner. A nagađam da sad žele ubiti i mene, također.« »Zašto?« upitao je Grant. »To je nešto što tek moramo doznati.« »Ovo je bilo vraški blizu. Tip je stvarno znao što radi.« »Istina, ali dva je puta pogriješio.« »A gdje to?« »Prvo«, odgovorio je Tyler, »nije me trebao pokušati ubiti. Sad imam osobni interes glede problema doktorice Kenner. Osim toga, to me jako ljuti.« »Ako se želiš osjećati bolje«, rekao je Grant, »sjeti se da nije dovršio posao.
Još uvijek si živ.« »Tu je, prijatelju moj, drugi put pogriješio.«
14.
Dva su sata bila potrebna jednom od električara s platforme da ponovno spoji žice na radijsku antenu, ali zbog uništene kontrolne kutije, satelitsku će vezu uspostaviti tek u nedjelju navečer, kad se očekivalo razilaženje magle. Uz Grantovu je pomoć Tyler iskoristio vrijeme čekanja kako bi dovršio konzultantski posao zbog kojeg je tvrtka Gordian angažirana i zbog kojeg se i nalazio na platformi. Posao mu je zaokupio misli, što je bilo dobro jer nije mogao nastaviti razgovor s Aidenom Mac Kennom i doznati više o Colemanu sve dok ponovno ne uspostave
internetsku vezu. Dok su Tyler i Grant radili, Dilara je mogla samo čekati u svojoj kabini i živcirati se. U 10 navečer napokon je ponovno uspostavljena satelitska veza, a to je Tyleru omogućilo da promijeni planove za putovanje. U isto se vrijeme razišla magla i tada je iz St. Johna poletio helikopter za platformu Scotia One. Kad uzleti s naftne platforme prema Newfoundlandu, Tyler je planirao biti na njemu, zajedno s Grantom i Dilarom. Privatni mlažnjak tvrtke Gordian već je bio na putu iz New Yorka i dočekat će ih u St. Johnu, a potom prevesti u sjedište njihove tvrtke u Seattle. Odande će moći istražiti incidente koji su se dogodili posljednjih nekoliko dana. Kako se
bušotina nalazila u međunarodnim vodama, naftna će kompanija provesti vlastitu istragu događaja. U međuvremenu, hitnom su im dostavom od proizvođača trebala biti dopremljena nova vratašca za brodice za spašavanje kako bi se one ponovno osposobile. Čim je završio svoj posao na bušotini, Tyler se ponovno usredotočio na čudnovate događaje posljednjih nekoliko dana. Pridružio se Grantu i Dilari pa su u njegovoj kabini čekali dolazak helikoptera. Morao je otkriti zašto je povučena arheologinja Dilara Kenner na sebe navukla dva pokušaja ubojstva u dvanaest sati. Kao što je Tyler i očekivao, uljez uza se nije imao nikakve osobne isprave.
Nakon što je Tyler digitalnim fotoaparatom izbliza fotografirao lice, palac i kažiprst, tijelo mrtvog muškarca pospremljeno je na hladno u jedno od skladišta. Bežični wi-fi sustav sad je funkcionirao, baš kao i telefoni. Učitao je fotografije u svoje prijenosno računalo i poslao ih elektroničkom poštom Aidenu MacKenni kako bi ovaj mogao što prije započeti identificiranje tog čovjeka. Tyler je razgovarao s Aidenom, a za to vrijeme Dilara je cijelu priču ispričala i Grantu, jer se sad uvjerila da i njemu može vjerovati. »Poslao sam ti fotografije i otiske«, rekao je Tyler u slušalicu telefona. »Pobrini se da identificiramo tog tipa.« Aidenovu odgovoru prethodila je
kratka stanka. Prije pet godina oglušio je zbog meningitisa. Na jednoj konferenciji, Aiden je opazio Tylera dok se upisivao i predstavio mu se, a na kraju je Tyler zaposlio Irca u Gordianu. Jedna od spravica kojom se Aiden koristio, zahvaljujući ljubaznosti bivšega Gordianova klijenta, prevodila je govor u tekst i obrnuto. Kako gluhoća nije utjecala na njegovu sposobnost govora, ta mu je sprava omogućivala da telefonski razgovara s bilo kim. Jedini je nedostatak bio zastoj dug djelić sekunde, koliko je bilo potrebno računalnom programu da izgovorene riječi pretvori u pisani oblik na njegovu računalu. »Upravo otvaram fotografiju«, odgovorio je Aiden s jakim irskim
naglaskom. »Dobri Bože! Izgleda kao da je malo previše popio.« »Mrtav je. Želio nas je flambirati.« Tyler mu je na brzinu prepričao događaje od prethodnoga dana. »Zvuči jako dosadno«, bezizražajno je odgovorio Aiden. »Ma da, zijevali smo od dosade.« »Pretpostavljam da ovaj mrtvi tip koji je želio biti nindža, nije ponio novčanik sa sobom.« »Ne, ali ponašao se poput bivšeg vojnika. S tim bi trebalo i započeti.« Zbog toga što je tvrtka Gordian radila s FBI-om i vojskom — istraživali su zrakoplovne nesreće, ocjenjivali nove vrste oružja, davali procjene
terorističkih prijetnji na moguće ciljeve — imali su pristup povjerljivim bazama podataka koji je bio ograničen mnogim drugim tvrtkama. Kao i Tyler, i Aiden je imao odobrenje najvišega vojnog vrha za pristup podacima. »I vidi je li danas u ovom području bila jahta Lürssen ili Westport proizvodnje. Oko 25 metara duga. Mora nekako biti povezana s ovim.« »Ne vjerujem da je puno takvih jahti koje krstare sjevernim Atlantikom.« »A sad, što je bilo s Colemanom?« upitao je Tyler. »Prošli put si me ostavio u neizvjesnosti.« »Da, sjećam se. Upravo sam se spremao potpuno te iznenaditi obratom,
ali si mi pokvario plan.« »Rekao si da je mrtav. Otkad?« »Već tri tjedna.« »Kako se to dogodilo?« Sjedište Colemanove tvrtke, baš kao i u Gordianovu slučaju, bilo je u Seattleu. Tyler je znao da je vijest bila na naslovnicama svih lokalnih novina, ali on je već mjesec dana na putu i nije čitao nikakve novine. »Ovo će ti se svidjeti«, rekao je Aiden. »Eksplozija. Čini se da su on i trojica njegovih ponajboljih inženjera bili pozvani kao konzultanti pri rušenju nekoga objekta. Kratki je spoj detonirao dinamit prije planiranog vremena. Sva četvorica samljeveni su u komadiće.«
Još jedna slučajnost. Tyleru se to nije svidjelo. »Neka mi Jenny dogovori sastanak za sutra s bilo kim tko je preostao u Colemanovoj tvrtki. Želim dobiti što više detalja te navodne nezgode kad se vratim u Seattle.« »Znači, nećeš raditi na padu zrakoplova Rexa Haydena?« Tyler se namrštio pri spominjanju Haydenova imena. »Kakvom padu?« »Zaboravio sam da ste izvan svega, tamo gore. Haydenov se zrakoplov malo valjao u pustinji blizu Vegasa. Nema preživjelih.« »Kad?« »Jučer poslije podne. Nešto jako
čudno. Zrakoplov se vratio iako je trebao letjeti na Havaje. Preletio je LA, a potom mu je nestalo goriva iznad pustinje Mojave. To se vrti na svim vijestima. Mislio bi da se srušio predsjednikov zrakoplov. Ipak, Hayden je vjerojatno poznatiji i od predsjednika.« To što je Haydenovo ime bilo jedno od onih koje je Sam Watson spomenuo Dilari prije smrti, nije mogla biti slučajnost. »Gordian je pobijedio na natječaju i dobio ugovor da istraži pad«, rekao je Aiden. »Judy Hodge je već jučer stigla na mjesto nesreće sa svojom ekipom, ali mislio sam da će Miles tebe htjeti na tom slučaju, uz toliko publiciteta.«
Tylera nije iznenadilo da su već kontaktirali Milesa Bensona, predsjednika tvrtke Gordian i najpametnijeg čovjeka kojeg je Tyler ikad upoznao, da im pomogne s istragom. Tvrtka Gordian bila je konzultant Sigurnosnog odbora za nacionalni promet u mnogim vrlo poznatim slučajevima zrakoplovnih nezgoda u posljednjih deset godina — padu zrakoplova TWA let 800, padu zrakoplova kompanije American Airlines nad Brooklynom godinu nakon 11. rujna te pri udaru privatnog zrakoplova bacača bejzbolskog tima NY Yankees u jedan od nebodera na Manhattanu. Tvrtka Gordian bila je u stanju najbolje provesti istragu pada
zrakoplova zvijezde tako poznate kao Rex Hyden. Mrtva su se tjelesa brzo gomilala. Prvo Coleman, a sad Hyden. Obojicu ih je spomenuo Sam i obojica su šetala vječnim lovištima. Tyleru se nije svidio obrazac koji se stvarao jer je i njegovo ime također spomenuto. Dokazi su bili svježiji u slučaju Hydenove smrti pa je to bio Tylerov prioritet. »Javi Judy da ćemo joj se pridružiti na mjestu nesreće«, rekao je Aidenu. »Zaustavit ćemo se u Vegasu prije povratka u Seattle.« »Ako svratiš do kasina, uloži stotku na pobjedu Irske nad Njemačkom u igri zvanoj nogomet.«
»Žao mi je, Aidene. Znaš da nikad ne kockam. Mogao bih potrošiti svu svoju sreću.« Tyler je prekinuo vezu i sa zanimanjem pogledao Dilaru. Nije očekivao da će si ikad postavljati pitanja poput: » to je zajedničko prekrasnoj arheologinji, Noinoj arki i poznatoj filmskoj zvijezdi?« Odgovor je morao biti još nevjerojatniji nego samo pitanje. »Ti si, doktorice Kenner«, rekao je uz osmijeh, »magnet za probleme.« Namignuo joj je. Obojici se osmjehnula. »Čini se da sam u dobrom društvu.« »Pričajte vi o sebi«, odvratio je
Grant. »Mislim da uzrokujem više problema nego što ih privlačim.« »Svakako to mogu potvrditi«, kazao je Tyler. Prigušen zvuk helikopterske elise probijao se kroz zidove. Tyler je pogledao kroz prozor i ugledao kako helikopter Super Puma leti prema podlozi za spuštanje. Zaustavio je dah, pribojavajući se da će ugledati oblačić dima iznad motora helikoptera, ali letjelica je klizila kroz zrak bez problema. Vjerovao je da neće pokušati raznijeti još jedan helikopter, ali osjećat će se mnogo bolje kada dosegnu sigurnost Newfoundlanda. »Stigao nam je prijevoz«, rekao je. »Vrijeme je da promijenimo okolinu.«
Dok je hodao prema podlozi za helikoptere, obavio je posljednji telefonski poziv i dogovorio da mlažnjak promijeni odredište i leti za Las Vegas, gdje će ih u zračnoj luci dočekati vozilo. Namjeravao je osobno vidjeti mjesto pada Hydenova zrakoplova.
15.
Novost
o neuspjelom pokušaju ubojstva Dilare Kenner i Tylera Lockea nije dospjela do ušiju Sebastiana Ulrica sve do sljedeće večeri. Nedjeljni je dan proveo leteći iz Los Angelesa natrag do otoka Orcasa, smještenog u otočju San Juanu udaljenom od obale države Washington, kamo je krenuo u pregled svojih postrojenja. Taj otok površine 148 četvornih kilometara bio je dom 4500 ljudi i turistički vrlo aktivan, zbog čeka su posjetitelji Ulricova postrojenja dolazili i odlazili ne privlačeći ničiju pozornost. Večerao je sa Svetlanom Petrovom
na verandi vile smještene u kompleksu postrojenja, uživajući u hladnom listopadskom povjetarcu. To je bio luksuz koji će moći uživati još samo tjedan dana. Dama je bila odjevena u prozirnu bluzu i mini suknu, pokazujući svu raskoš svojega tijela. Vrlo je malo podsjećala na poslovnu ženu koju je glumila kad je otrovala Sama Watsona. Ulricu je jedino bilo žao što i ona nije bila dio ekipe koja je slijedila Dilaru Kenner iz zračne luke u Los Angelesu i ubila je prije nego što je izazvala sve ove probleme. Petrova sigurno ne bi ostavila posao nedovršenim. Zgrada u kojoj su večerali, bila je jedna od pet smještenih na imanju od 65 hektara. Na rubovima imanja s vrlo
gustim stablima i raslinjem rasli su golemi stari borovi. Dan Cutter ukočeno je sjedio u stolcu na suprotnom kraju stola. On nije jeo, nego je samo pijuckao vino. Petrova je u tišini slušala razgovor. Ulric ju je upoznao kad je na moskovskom crnom tržištu krijumčarila lijekove za rusku mafiju i doveo je u Sjedinjene Države. Njezini su roditelji bili nuklearni znanstvenici koji su stradali u černobilskoj nesreći pa je zajedno s Ulricom dijelila viziju boljega svijeta. »Zašto vam je trebalo tako dugo da mi javite?« pitao je Ulric. »Glavni operativac nije vas želio uzrujati lošim vijestima dok nije dobio potvrdu da su oboje preživjeli.«
»Njegovo ime?« »Gavin Dane. Tvrdi da su našeg čovjeka na platformi svladali kad je postavio Theramate na brodice za spašavanje. Mora da je Locke otkrio postavljene bombe i ubacio ih u jednu od brodica.« »Dobri stari Tyler. Snalažljiv kao i uvijek. Tvoj operativac trebao je poslati više od jedne osobe na platformu.« »Mislio je da je tajnost važnija od brojnosti.« »Jesi li ga upozorila na to koliko je Tyler inteligentan?« »Da, ali on je zapovijedao operacijom. To je bila njegova odluka.« »Znači da je glup i nepažljiv. To su
dvije osobine koje ne želimo prenijeti u Novi svijet.« »Slažem se.« »Prvo je Barry Pinter propustio savršenu priliku ubiti Dilaru Kenner kad je otišla iz zračne luke, a sad ovo. Dvije velike pogreške u tri dana. Nisam naviknuo na takve propuste. Pogotovo ne ovako blizu kraja. Je li bilo još curenja informacija osim Sama Watsona?« »Ne. Čini se da je on bio jedini upućen u sve.« »Ipak, ne smijemo dopustiti da naši preostali ljudi odjednom umisle kako sada mogu odustati. Možda svi neće imati dovoljno hrabrosti za dovršetak. Ne bez malo poticaja.«
Ulricova majka preminula je dok je bila mlada, ali ona je bila ta koja mu je ugradila osjećaj za pravednost i životni smisao. Sve do svoje prerane smrti uvjeravala ga je kako je njegov jedinstveni um bio znak od Boga da je predodređen za velika djela. Ulricov otac, koji je bio prostak i budala, dao mu je samo jedan dar, a to je bilo shvaćanje važnosti discipline. » to ste naumili?« pitao je Cutter. Ulric je imao upravo savršeno rješenje. Naglo je ustao i nešto šapnuo u uho Petrovoj. Ona se nasmijala i kimnula glavom odobravajući njegov plan. Potom ga je poljubila i odšetala u kuću.
»Pođi sa mnom«, rekao je Cutteru. »I neka nas Olsen čeka u sobi za promatranje.« Ulric se spustio s verande niz stube i izišao pod oblačno nebo, tipično za američki zapad uz Tihi ocean. Kuća, masivna vila u tudorskom stilu, koristila se za smještaj novih sljedbenika njegove vjerske organizacije. Do nje je bio hotel u kojem je bilo smješteno 250 radnika imanja. Preostale tri građevine bila su identična pravokutna zdanja dužine i širine 90 metara, visoka 15 metara. Skromne građevine izgledale su poput hangara za zrakoplove, ali jedine letjelice na imanju bila su tri helikoptera smještena na podlogu za slijetanje blizu hotela. U zaljevu Massacre protezalo se
pristanište dovoljno dugačko i široko za iskrcavanje bilo kakve opreme koju bi želio imati. Dugim je koracima došao do jedne od zgrada sličnih hangaru i ušao kroz vrata gdje ga je u malom predvorju dočekao čuvar. Sjedio je za stolom smještenim iza pet centimetara debela stakla otporna na metke. Ulric je položio dlan na biometrijski snimač. Kad se upalilo zeleno svjetlo, čuvar mu je kimnuo i pričekao da Ulric izgovori lozinku. Lozinka se mijenjala svaki tjedan. Nitko — čak ni Ulric — nije smio ući bez pravilne lozinke. Postojale su dvije lozinke, obje odabrane slučajnim odabirom: sigurna riječ i upozoravajuća riječ. Da je Ulric
izrekao upozoravajuću riječ, čuvar bi znao da je pod prisilom osobe s kojom ulazi. Dopustio bi Ulricu da uđe, a potom bi osobu u pratnji metkom pogodio u glavu pri prolasku kroz vrata. Ovaj tjedan upozoravajuća riječ bila je nebo. Ulric je izrekao točnu lozinku: »Reflektor.« Klizna su se čelična vrata otvorila. Ulric i Cutter prošli su pokraj čuvarova stola i stigli do raskrižja koje je vodilo na četiri strane. Na kraju dvorana dugih 25 metara, s lijeve i desne stane nalazila su se vrata koja su vodila do požarnih stuba za hitne slučajeve. Ispred njih su se nalazila vrata koja su vodila u glavni dio skladišta. Ulric je skrenuo desno i
stao ispred dva dizala. Pritisnuo je tipku i vrata lijevog dizala odmah su se otvorila. On i Cutter su ušli. Na kontrolnoj ploči dizala bilo je naznačeno sedam etaža, sva pod zemljom, plus prizemlje. Ulric je umetnuo ključ u kontrolnu ploču i okrenuo ga. Upalio se LCD ekran, a on je na ekran osjetljiv na dodir utipkao pristupni kod. Vrata dizala zatvorila su se i oni su tiho kliznuli prema petoj razini, gdje je ulaz bio dopušten samo nekolicini odabranih. Nekoliko sekundi poslije, vrata su se otvorila i ravno pred sobom ugledali su hodnik dugačak trideset metara, kao i dvije dvorane sa svake strane, identične onima u prizemlju. Svih sedam razina podzemnog
postrojenja imalo je oblik slova T, sa stubištem na sva tri kraja, istočnom, zapadnom i sjevernom. Ulric je prošao niz dugačak hodnik i stao pred par dvostrukih vrata smještenih negdje na sredini hodnika. Ušao je kroz vrata u predvorje, a potom otvorio još jedna vrata i otkrio prostoriju sa 5 metara dugim prozorom na suprotnoj strani. Uz donji dio prozora nalazila se operativna ploča. Prostorija se koristila za promatranje učinaka njihovih pokusa sa sigurne udaljenosti. Howard Olsen, jedan od Cutterovih operativaca osiguranja i kolega vojni veteran, ustao je u stav mirno kad je ušao Ulric. Bio je tipičan Cutterov novak, vjerski idealist koji se priključio
jednoj od fanatičnijih tajnih vjerskih skupina u vojsci. Poput ostalih vojnika koje je Cutter pronašao za Ulrica, Olsen je imao malo nade za budućnost ljudske rase nakon svega što je vidio u Iraku i Afganistanu. S veseljem se priključio Ulricovoj Crkvi svetih voda nakon što je nečasno otpušten iz vojske jer je u bitki pretjerao kad je ubio dvoje navodno nedužnih civila. Ulric je znao da na ovom svijetu nisu postojali nedužni. »Olsene«, rekao je Ulric. »Moraš čuti ovo.« Olsen nije odgovorio. Kao svaki dobar vojnik, odgovarao je samo kad mu je bilo postavljeno pitanje. » to misliš, koliko ih može stati unutra?« Ulric je pitao Cuttera.
Cutter je pogledao po sobi za promatranje. »Barem dvadeset pet.« »To je dovoljno. Imali smo previše pogrešaka i izdaja. Sada ćemo imati javno prikazivanje.« »Čega?« Ulric je pogledao prema prozoru, a Cutter je slijedio njegov pogled. Na licu mu se vidjelo razumijevanje kad je shvatio što Ulric planira. »Sam Watson već je mrtav«, rekao je Ulric, »ali još uvijek imamo Gavina Danea i Barryja Pintera. Bili su nepažljivi i zato su otežali naše planove. Dovedi ih ovamo. Odmah.« »Tko će ih promatrati?« pitao je Cutter.
»Dovedi sve koji znaju plan u cijelosti. Moraju znati što će se dogoditi njima i njihovim supružnicima ukoliko sada pokušaju odustati.« Svi njegovi sljedbenici bili su spremni umrijeti za njihov cilj, ali većina ih je znala samo da će prekrasni Novi svijet započeti za pet dana i da su oni odabrani biti u njemu. Zbog sigurnosnih razloga, samo je nekolicina znala što se podrazumijevalo pod Novim svijetom. Sam Watson dokazao je da je sigurnost možda upitna. Ulric se okrenuo prema Olsenu, koji se činio zbunjenim. On nije bio među nekolicinom koji su znali. »Pinter i Dane«, rekao je Ulric, »umrijet će u prostoriji smještenoj
odmah iza ovog prozora jer nisu ispunili svoje zadatke. Otkrio sam da Tyler Locke ide u Seattle. Promijenio je svoje planove za putovanje i očigledno je da je sumnjičav. Još ne znam što zna, ali ovoga trena to još ne može biti puno. Ipak, on je vrlo sposoban čovjek i sigurno je da će s vremenom doznati još više. Tvoj je zadatak ubiti ga.« »Da, gospodine«, odvratio je Olsen. »Razumijem, gospodine.« »Želim biti siguran da je to potpuno jasno. Ne želim te vidjeti ovdje sve dok je Tyler živ. Jer ako te vidim prije toga, ti ćeš biti sljedeći koji će ići u tu prostoriju. A ono što se događa tamo, daleko je gore od bilo čega što možeš zamisliti. Ili je Tyler mrtav ili si mrtav
ti. Jesi li razumio?« Prvi se put Olsenova čelična vanjština uznemirila. Bacio je brz pogled prema sterilnoj sobi i oblizao usnice. »Jasno je, gospodine. Locke je hodajući mrtvac.«
16.
Gordianov mlažnjak Gulfstream poletio je iz St. Johna u 1 sat iza ponoći po njufoundlandskom vremenu, trideset minuta nakon dolaska helikoptera s platforme Scotia One. U zrakoplovu je bilo mjesta za dvanaestero ljudi, ali su Tyler, Dilara i Grant bili jedini putnici. Zbog toga što su zaposlenici Gordiana radili na mnogim udaljenim mjestima diljem svijeta, tvrtka je u svojoj floti imala tri mlažnjaka Gulfstream. Honorari koje je Gordian zaračunavao za svoje usluge bili su i više nego dostatni da pokriju troškove korištenja zrakoplova, a osim toga, njihovoj je
tvrtki omogućeno da ih vrlo povoljno kupi na vladinoj dražbi imovine zaplijenjene od raspačavača droge. Grant je već spavao u stražnjem dijelu zrakoplova, a bez obzira na to što je kratko pridrijemao u helikopteru, Tyler je osjećao kako se i njegove oči zatvaraju. Dilara se pak činila potpuno budnom. Upravo se vratila iz WC-a gdje se presvukla u jaknu, bluzu, traperice i čizme za koje je Tyler dogovorio da je čekaju na uzletištu. Namjeravao joj je postaviti još nekoliko pitanja prije negoli zaspi. »Hvala ti za odjeću«, rekla je. »U onom sam se kombinezonu osjećala kao zatvorenica.« »Vjerujem da se nitko ne bi zabunio
i smatrao te odbjeglim zatvorenikom, ali mislim da ti nove krpice puno bolje pristaju.« »A nisam ti još ni zahvalila što si nas spasio pomoću one brodice. Koliko čujem, to je bila tvoja zamisao.« »Da, moje lude zamisli ponekad i upale.« Pogledala je unatrag prema Grantu i zakimala glavom. »Kako samo može tako spavati, nakon svega što se dogodilo?« »Stara vojna izreka kaže: Spavaj kad možeš jer nikad ne znaš kad će ti se pružiti iduća prilika. On samo spava unaprijed«, odvratio je Tyler. »Spava unaprijed? Da barem ja to
mogu.« »Trebala bi probati. Pred nam je još osam sati leta. Ali prvo, kako bi bilo da malo porazgovaramo?« »Može. Reci mi nešto o sebi.« Tyler se osmjehnuo širokim osmjehom. »A što to?« »Tko ti je bio heroj kad si bio dječak?« »Scotty iz Zvjezdanih staza.« »Onaj inženjer?« Nasmijala se zvonkim, grlenim smijehom koji je odmah zarazio i Tylera. »A što da ti kažem? U srcu sam pravi štreber. Kirk je bio heroj, ali Scotty je bio taj koji je uvijek spašavao njegovu guzicu. A tvoj? Nemoj mi reći
da je to bio Indiana Jones.« Dilara je odmahnula glavom. »Princeza Diana. Kad sam bila malena, bila sam prava djevojčica. Obožavala sam haljine. Ali otac me stalno vodio sa sobom diljem svijeta pa mi je strast postala arheologija.« »A Noina arka?« »To je bila očeva strast.« »Sam Watson rekao je da ju je tvoj otac doista našao.« »Ne vjeruješ mu.« »Po prirodi sam sumnjičav. Dakle ne, ne vjerujem mu.« » to ne vjeruješ? Da je arka postojala ili da ju je moj otac pronašao?«
»Da je 140 metara dugačak brod ponio sve životinje svijeta, dvije po dvije, i nosio ih na vodama koje su potopile zemlju.« »Mnogi ljudi doslovce vjeruju u tu priču iz Biblije.« »Ali siguran sam da znaš«, dodao je Tyler, »kako to jednostavno nije moguće zbog mnogih razloga. Barem ne bez cijeloga niza čudesa. Priča o arci dogodila se prije šest tisuća godina. U to se vrijeme za izgradnju brodova koristilo isključivo drvo. Najdulji drveni brod koji je ikad izgrađen jest fregata iz američkoga Građanskog rata pod imenom Dunderberg, dugačka 115 metara.« Dilara je bila sumnjičava. »I ti to
jednostavno znaš? to si ti, hodajuća enciklopedija?« »Bez obzira što time ugrožavam privid svoje svemogućnosti, priznajem da sam malo istražio ovu temu nakon što smo dobili internetsku vezu.« »Dakle, tvrdiš da Noina arka nije mogla biti dulja od 115 metara?« »S točke gledišta jednog inženjera, brod izgrađen isključivo od drva, a veći od toga, jednostavno je neizvediv. Bez željeznih okvira i unutarnjeg učvršćenja koje su imali brodovi 19. stoljeća, brod veličine Noine arke savijao bi se poput gumene trake. U njega bi ulazila voda na tisuću mjesta. A da ne pričam o tome da bi u žestokoj oluji kao što je opisana u Bibliji valovi slomili okvir takva broda
poput grančice. Arka bi potonula u roku nekoliko minuta. Zbogom, ljudska vrsto.« »Možda je bila manja nego što Biblija navodi.« »Veličina je samo prvi problem«, rekao je Tyler. »Znaš li koliko je vremena potrebno da drvo potpuno istrune?« »U pustinjskoj klimi poput egipatske, nekoliko tisuća godina. U egipatskim grobnicama stalno pronalazimo drvene predmete.« »A u kišovitoj klimi?« »Ako drvo nije održavano, nekoliko stotina godina«, rekla je Dilara. »Svakako manje od tisuću godina, čak i
u alpskim uvjetima.« »Točno. Pretpostavlja se da se Noina arka nasukala na planini Ararat, koja svake godine ima značajne količine padalina. Pogledaj samo sve drvene žitnice koje se ruše, a stare su samo sto godina. Ako su one već trule, svi tragovi arke odavno bi nestali.« »Vjeruj mi, znam sve argumente protiv arke. Moj je otac vjerovao u arku, ali ne u doslovnom obliku, i to zbog svih logičkih problema same priče onako kako je navedena u Bibliji. Na primjer, na svijetu postoji 30 milijuna vrsta, što bi značilo da je Noa trebao ukrcati 50 pari životinja u sekundi kako bi ih sve smjestio u sedam dana, čak i da su svi mogli stati u brod te veličine.«
» to nije mogao, čak i da je arka bila deset puta veća.« Sada im je krenulo s argumentima, a jedno su drugome bili najbolji poticaj. »Tu je i problem hrane i vode koje bi arka morala ponijeti sa sobom«, rekla je Dilara. »To je jedan od mojih omiljenih argumenata. Samo jedan slon pojede oko 65 kilograma hrane na dan. Dakle, ako imaš četiri slona, dva azijska i dva afrička, za četrdeset dana to je 10 400 kilograma hrane, a kao što znaš, hrana također izlazi na drugi kraj. Sad k tome dodaj nosoroge, vodenkonje, konje, krave i tisuće drugih životinja. Bilo bi nemoguće da osmero ljudi hrani sve te životinje i čisti za njima.« »I strašno bi zaudaralo. A ne
smijemo zaboraviti da bi trebalo pet puta više vode nego što je ima na planetu Zemlji da prekrije sve kontinente. Možda bi voda potopila Floridu da se otopi led s polova, ali nema šanse da bi oceani prekrili planine.« Činilo se da je Dilara impresionirana. »Znači, upoznat si s nekima od argumenata protiv doslovne interpretacije.« »Baš i ne«, rekao je Tyler. »Ali razumijem kako znanost funkcionira.« »Ne uzimaju svi Bibliju doslovce. Neki tu priču smatraju alegorijom. Ali čak su i alegorije obično utemeljene na činjenicama pa su zbog toga razvijene alternativne teorije kako bi se objasnila
priča o Potopu. Jesi li znao da to nije i najstarija biblijska priča?« »Znam da su priče o potopima česta tema u mnogim kulturama.« »Ali čini se da ova specifična priča iz Biblije potječe od priče koja se pripovijedala barem tisuću godina prije negoli je Biblija nastala. Arheolozi su 1847. godine otkrili ploče na kojima je klinastim pismom zabilježen ep o Gilgamešu. U njemu je priča o potopu toliko slična onoj u Bibliji da neki povjesničari smatraju kako su židovski učenjaci koji su napisali Stari zavjet priču o Noi utemeljili na Gilgamešu.« »Još uvijek ti ostaje problem da, znanstveno govoreći, to nije moguće.«
»Ne doslovce, kao što stoji u Bibliji. Ali 1961. godine, Bill Ryan, oceanograf s Oceanografskog instituta Woods Hole, otkrio je da je negdje oko 5600 godina prije Krista Sredozemno more provalilo kroz prirodnu branu na Bosporu. Do tog je doba Crno more bilo slatkovodno jezero oko sto metara ispod razine mora. Kad je brana provaljena, nastao je slap pedeset puta veći od onoga na Niagari koji je u nekoliko mjeseci ispunio cijelo Crno more. Sad zamisli da si ratar koji živi na obalama Crnoga mora u to vrijeme.« »Pretpostavljam da bih morao s cijelom svojom obitelji i životinjama napustiti to područje.« »Možda i brodom«, rekla je Dilara.
»Uz malo pretjerivanja i kojim čudom pridodanim tim događajima, to se moglo pretvoriti u priču o Noi.« »To može proći. Ali to još uvijek ne objašnjava kako je tvoj otac mogao pronaći arku, kako je mogao znati da je t o bila arka, kako je preživjela sve te milenije ili, što je najvažnije, kako je to povezano s predstojećom smrću milijardi ljudi, kao što je tvrdio tvoj prijatelj Sam Watson.« Dilara se zavalila u svoje sjedalo i gledala kroz prozor. Nesvjesno je gladila kosu dok je razmišljala. Tyler se ulovio kako pilji u nju pa je skrenuo pogled samo tren prije negoli mu se obratila. »Pravi si optimist«, rekla je. »Je li
za tebe čaša uvijek poluprazna?« »Za mene je čaša uvijek prevelika. Samo se pokušavam usredotočiti na odgovor. Ja tako funkcioniram.« »Pa kako ćemo doći do svih tih odgovora?« »Sam je spomenuo ime Hyden. To mora biti nekako povezano s padom zrakoplova Rexa Hydena. Pobrinuo sam se da izbliza možemo vidjeti mjesto pada. Nagađam da je zrakoplov namjerno srušen.« »Još jedna bomba?« Dilarine oči razrogačile su se kao onda kad je pronašla bombu na platformi. »Ne, zrakoplov je ostao bez goriva i pao. Još nemam mnogo podataka, ali
uvijek volim prvo vidjeti samo mjesto pada prije negoli poslušam snimku leta i započnem laboratorijske analize. Nakon toga idemo u Seattle.« »Zašto?« »Tamo je sjedište Colemanove tvrtke. Možda je u njegovu uredu nešto što može objasniti sve što se dogodilo. Navratit ćemo i do Gordianova glavnog ureda. Moram razgovarati sa svojim šefom i objasniti mu što se događa. Tamo imamo i računalnog stručnjaka za povrat izgubljenih podataka, najboljega kojeg sam ikad sreo. On bi nam mogao pomoći u potrazi.« »Činiš mi se prilično posvećen svemu ovome.«
»To ti se uvijek dogodi nakon što se nađeš blizu smrti.« »Sad kad sam preživjela pokušaj uništavanja naftne platforme, misliš li da će odustati od namjere da me ubiju?« Dilarin je glas zvučao živčano, možda zbog toga što ona i Tyler još uvijek nisu imali pojma tko su oni. Tyler je niječno odmahnuo glavom. »Žao mi je, ali čini mi se da su vrlo uporni. Zbog toga ćeš odsada nadalje ostati sa mnom.« »Ne misliš da se mogu brinuti sama za sebe?« »O, uopće ne sumnjam da možeš. Ali ako želimo riješiti ovu situaciju, moramo se držati zajedno. Sjeti se, sada
također žele ubiti i mene. Možda čak i Granta. A bolje im je da ni ne pomisle krenuti protiv njega.« »Zašto?« »Završit će na pogrešnoj strani batine ako uvuku Granta. On je prava tvar. Ima crni pojas u krav magi i stručnjak je za bilo koje oružje kojeg se možeš sjetiti.« »A usto je i ogroman. to je krav maga?« »Izraelska borilačka vještina. Zajedno s njegovim hrvačkim pokretima, to je smrtonosna kombinacija.« »Kladim se da je bio u specijalcima. Koji ogranak? Delta?« »Mogao bih ti reći, ali tada bi me
on morao ubiti.« »Sjećam se da sam ga jednom vidjela na televiziji. Bio je vrlo žestok. Sad kad sam ga upoznala, ima jako prijateljsko lice.« »Najčešće. Ali kad se naljuti, najstrašniji je kučkin sin kojeg sam ikad vidio.« Nagnula se prema njemu. »A što je s tobom? Znaš li krav magu?« »Grant me naučio nekoliko pokreta. Mogu se snaći.« »Primijetila sam.« Još je nekoliko sekundi ostala zagledana u njegove oči, a potom se naslonila. »Onda mi je bolje da se držim tebe.« »Dok sve ovo pokušavamo shvatiti,
postoji li netko koga bismo trebali obavijestiti? Da si na sigurnom, to mislim.« Odmahnula je glavom. »Nitko.« »A što je s gospodinom Kennerom?« Tyler je bacio pogled prema njezinu prstenjaku. Na njemu nije bilo ni prstena ni traga svjetlije kože gdje je bio prsten. Slijedila je njegov pogled i raširila prste. »Dobro. Znaš da mi je djevojačko prezime Arvadi.« »Nije bilo bitno sve dosad.« »Razvela sam se prije dvije godine«, rekla je. »Kolega arheolog. Znaš kako to ide kad se dvoje ljudi rijetko viđa, a putuju po cijelome svijetu
odvojeno. Nedovoljno zajedničkog vremena. Odlučila sam zadržati ime, kad sam već postala poznata u svojoj profesiji pod njim.« Zastala je na trenutak. »A ti? Imaš li obitelj?« »Mlađu sestru. Bili smo zrakoplovna derišta. Otac mi je još uvijek u aktivnoj službi, general. Ne viđam ga baš često. Nije bio oduševljen mojim izborom profesije. Čini mi se da ste ti i tvoj tata bili puno bliži nego što sam ja sa svojim.« »Oženjen?« upitala je Dilara. Ton joj je bio neutralan, ali je odavao zainteresiranost. Zanijekao je glavom. »Udovac.« Nije ulazio u detalje. Tišina je postajala sve teža.
»Pa«, rekla je Dilara jer je shvatila situaciju, »mislim da ću ipak malo odspavati.« »Možeš uzeti moje sjedalo«, čuo se dubok glas odnekud iza Tylera. Okrenula se i iza sebe ugledala Granta. »Već je ugodno toplo. Tyler mi je rekao da si zainteresirana za neke od najpoznatijih Požarovih hrvačkih poteza. Kad se probudiš, pričat ću ti o Detonatoru. Taj sam upotrijebio kad sam pobijedio u prvoj borbi.« »Jedva čekam čuti detalje«, rekla je smijući se i otišla u stražnji dio zrakoplova. Grant je sjeo u njezino sjedalo. »Sviđa mi se.« Snizio je glas.
»Dakle… zvučalo je kao da vam je dobro krenulo.« Namignuo je. Ponekad je Grant pretjerivao pokušavajući pomoći Tyleru da pronađe nekoga nakon ženine smrti. »Samo smo razgovarali«, odgovorio je Tyler. Pogledao je odostraga prema Dilari. Ona se već sklupčala na sjedalu, zatvorenih očiju i omotana pokrivačem. Ovo je bilo prvi puta da ju je Tyler vidio doista ranjivu i odjednom je osjetio silnu navalu zaštitničkih osjećaja. Okrenuo se natrag i primijetio kako se Grant smješka. »Znaš moju djevojku?« »Žena koju si prije dva tjedna upoznao u Seattleu sad je tvoja djevojka?«
»Tiffany«, rekao je Grant. »Savršena je.« »Izišli ste dva puta, mislim?« »Znam da je rano, ali ima sve osobine buduće gospođe Westfield. Znaš kako smo se upoznali?« Tyler se osmjehnuo. »U striptiz klubu?« »U teretani. Ona samo radi u striptiz klubu.« »Izbacivačica?« »Konobarica«, odgovorio je Grant, glumeći ljutnju. »Sama se uzdržava i školuje za medicinsku sestru. Ona je sitna, ali čvrsta.« »Nadam se da nije presitna. Ti bi je mogao zdrobiti.«
»Trebao bi je vidjeti dok diže utege. Vau! Ja sam primijetio nju. Ona je primijetila mene. Nekoliko smo se dana samo gledali, ali ne i razgovarali. A onda smo se konačno povezali. Znaš kako?« »Kako?« »Samo smo razgovarali.« Tyler je ponovno pogledao Dilaru. Čvrsto je spavala. »Ništa se ne događa«, rekao je. »U redu.« Grant nije zvučao kao da mu vjeruje. »Stalno ćeš me gnjaviti time, zar ne?« rekao je Tyler. »O, da«, odgovorio je Grant. Tyler je uzdahnuo. Bit će to
dugačak let.
17.
Sletjeli
su u zračnu luku McCaren International u Las Vegasu, a Tyler je bio osvježen nakon četiri sata sna. Pokupio je ključeve unajmljenog džipa dovezenog do Gordianova mlažnjaka i sjeo na vozačko mjesto. GPS uređaj bio je smješten na kontrolnoj ploči ispred suvozačkog sjedala na kojem je sjedio Grant. Za nekoliko minuta bili su na autocesti 93 koja će ih odvesti do mjesta zrakoplovne nesreće. »Koliko smo daleko?« pitala je Dilara sa stražnjeg sjedala. »Judy Hodge, glavni Gordianov inženjer na mjestu nesreće, rekla je da je
mjesto udaljeno oko 130 kilometara«, odgovorio je Grant. »Točno usred ničega. Na svu sreću, mjesto pada je samo kilometar i pol udaljeno od autoceste 93, i to na ravnom terenu. Da se to dogodilo u kanjonu ili na planini, prikupljanje ostataka trajalo bi barem deset puta duže.« »Koliko će vremena uopće trebati? Da se shvati što se dogodilo, mislim.« »Obično su potrebni mjeseci za inicijalnu pretragu, a potom godine do zaključnog izvješća.« »Godine? Sam je rekao da imamo vremena do petka, a već je ponedjeljak ujutro!« »Zbog toga što ovo ne izgleda kao
slučajna nesreća«, rekao je Tyler, »uvjerit ću NTSB da žurno dovrši istragu. Grante, želim da preuzmeš kontrolu ovdje.« »O, baš si zločest«, rekao je Grant. »Prema Tiffany.« »Preživjet će bez tebe još nekoliko dana. Sve ćemo ostatke poslati natrag u TEC. Smjestit ćemo ih u hangar 3.« » to je TEC?« upitala je Dilara, izgovarajući to kao riječ, baš kao što je to učinio i Tyler. »Gordianov Centar za testiranje i inženjerstvo. U Phoenixu je pa im neće trebati dugo da sve tamo presele. To je postrojenje smješteno na imanju koje se prostire na 20 četvornih kilometara, a
sagrađeno je daleko u pustinji prije dvadeset godina. U tih se dvadeset godina Phoenix toliko proširio da se postrojenje sad nalazi malo izvan predgrađa. Imamo više od 11 kilometara dugu ovalnu testnu stazu, zemljani teren s preprekama, podlogu za proklizavanje, unutarnji i vanjski poligon za testiranje sudara, kao i prostrane laboratorijske prostorije. Tamo se također nalaze i kilometar i pol duga pista te pet hangara za ispitivanje.« Tyler je znao da zvuči poput ponosnog oca kad opisuje to mjesto, ali nije si mogao pomoći. To je bio Gordianov dragulj. »Znači, vi provodite testove i za automobilske tvrtke?« reka je Dilara.
»Mislila sam da oni imaju vlastite testne staze.« »Imaju, ali mnoge tvrtke žele provesti neovisno testiranje. Osiguravajuće tvrtke, odvjetnici, proizvođači guma. Naš je najveći klijent američka vlada. Možemo testirati praktički sve na kotačima. Sve od bicikala do velikih kamiona. Upravo će prekosutra testirati rudarski kamion i ispitivati sve njegove mogućnosti.« »Čini se da uživaš u takvim stvarima. Voziš li ti ikad testna vozila?« »Ponekad, ako imam priliku. Bilo bi posebno zabavno voziti taj kamion.« »Kamion? ališ se. A zašto?« »Radi se o kamionu Liebherr T
282B, kamionu koji je visok gotovo 8 metara, a prazan teži više od 180 tona.« »To je 180 tisuća kilograma«, rekla je Dilara. »Ne mogu zamisliti nešto te veličine.« »Radi se o najvećem kamionu na svijetu. To je, u stvari, nešto poput trokatnice na kotačima. Kad je pun, teži dva puta više od zrakoplova 747 pri uzlijetanju. Same gume imaju promjer veći od tri i pol metra i teže su od svih automobila koje si ikada vozila. Rudnik ugljena iz Wyominga tražio je da testiramo taj kamion za njih kako bi odlučili hoće li ga kupiti. Naš je honorar svakako isplativa investicija kad promišljaš hoćeš li kupiti dvadeset takvih kamiona, a svaki košta četiri
milijuna dolara.« »Zvuči nevjerojatno.« »Nažalost, kako se mi vraćamo u Seattle, morat ću malo pričekati dok ga ne provozam.« Ostatak vožnje proveli su u tišini. Uskoro su prošli branu Hoover i ušli u Arizonu. Grub pustinjski teren tek je mjestimično bio pokriven drvećem. Zrak je treperio zbog vrućine, a temperatura je već bila viša od 32 °C. Uskoro je GPS uređaj signalizirao da se nalaze na mjestu skretanja pa je Tyler usmjerio džip na zemljani put. Minutu poslije približili su se skupini vozila. Tridesetak kombija opremljenih satelitskim antenama naguralo se u oskudan okoliš. Reporteri su stajali pred
kamerama i emitirali ono što su doznali o zrakoplovnoj nesreći u kojoj je život izgubila jedna od najpoznatijih osoba na svijetu. Provezli su se pokraj novinarskih kombija do zapreke na cesti koju su postavila tri automobila Državne policije Arizone. Policajac im je signalizirao da stanu. »Mediji ne mogu dalje od ove točke«, rekao je policajac. »Mi nismo novinari«, rekao je Tyler. »Radimo za Gordian Engineering.« Dao je policajcu svoju identifikacijsku iskaznicu. Policajac ju je pogledao pa je vratio Tyleru. »Očekuju vas, doktore
Locke. Naći ćete ih 800 metara dalje niz cestu.« »Hvala.« Tyler je nastavio voziti sve dok nisu stigli do skupine vozila koju su činili policijski automobili, vatrogasni kamioni i mrtvozornička vozila za uklanjanje tijela, ali su tamo također bila i tri vojna kamiona, kao i kamion s prikolicom za prijevoz opasnih tvari. Odmah do nje stajalo je dvoje ljudi u zaštitnim odijelima za biološku opasnost. Bili su pognuti iznad crnih vreća u kojima su se vjerojatno nalazili ostaci tijela koja su prikupili. Tyler nije znao zbog čega bi se na mjestu nesreće nalazila ekipa za opasne tvari. U zrakoplovu nije trebalo biti nikakvih
opasnih tvari, a sve je gorivo odavno sagorjelo. Izdvojen od ostalih vozila stajao je kombi s Gordianovim logom koji su činili zupčanik i četiri znaka što su predstavljala tvrtkina područja stručnosti: otvoren plamen, munja, zrakoplov položen preko automobila i stilizirana ljudska figura. Vitka žena tridesetih godina stajala je pokraj kombija i govorila u radiostanicu. Judy Hodge pogledala je prema njima kad je čula da joj se približava džip. Nosila je Gordianovu bejzbolsku kapu, majicu bez rukava, traperice i lateks rukavice. Kad je vidjela da je to Tyler, zatakla je radiostanicu za pojas i krenula prema džipu.
Tyler je iskočio iz automobila i rukovao se s njom. Kimnula je Grantu, a Tyler ju je upoznao s Dilarom. »Drago mi je što te vidim, Judy«, rekao je. »Tamo je pravi cirkus.« »Policija je već uhvatila dvojicu reportera koji su se prošuljali pokraj barikade«, kazala je Judy. »Osim toga, morali smo potjerati i lovce na suvenire. Baš je dobro da imamo G-Tag. Moramo te stvari maknuti s mjesta pada što je prije moguće. Nisam ni znala kako su zaluđeni neki Hydenovi fanovi.« G-Tag je bila metoda obrađivanja zrakoplovnih ostataka koju je razvila tvrtka Gordian. Svaki se pronađeni ostatak zrakoplova fotografirao digitalnim fotoaparatom i bilježila se
njegova točna lokacija. Nakon toga bi se barkod s jedinstvenim identifikacijskim brojem prilijepio na svaki pronađeni komad. Sve su se informacije automatski slale Goridanovu središnjem računalu, koje je odmah sastavljalo detaljnu kartu svakoga pronađenog komada zrakoplova i mjesta gdje je nađen. Sustav G-Tag smanjio je količinu potrebnog vremena za dokumentiranje mjesta pada zrakoplova deset puta u odnosu na prethodnu ručnu metodu. To je značilo da su mogli početi uklanjati ostatke zrakoplova s mjesta pada u roku nekoliko sati i tako ih sačuvati od vanjskih utjecaja. »Jeste li već počeli slati ostatke u TEC?« upitao je Tyler.
»Prvi kamion s prikolicom stići će za manje od jednoga sata. Imat ćemo ih dvadeset na relaciji između mjesta nesreće i TEC-a. Najveći dio ostataka zrakoplova je tamo.« Pokazala je prema mjestu gdje je bilo mnoštvo radnika. Tyler je vidio samo nekoliko krupnijih komada, uključujući i nešto što je izgledalo poput motora zrakoplova. »Kad završim ovdje, vraćam se natrag u Seattle s doktoricom Kenner. Moramo požuriti ovu istragu. Judy, ostat ćeš na mjestu pada sve dok ne bude raščišćeno. Grant će se pobrinuti za obradu ostataka u TEC-u. Sada mi reci sve o padu.« Dok su hodali prema mjestu pada, Judy ih je izvijestila o letu praznog
zrakoplova natrag na kopno. Dobila je elektroničku kopiju izvještaja pilota borbenih zrakoplova i prenijela im sadržaj. Tyler je mogao vidjeti desetine komada metala, prtljage i raznolik neidentificirani krš, već označen zastavicama i spreman za uklanjanje. Tyler se zaustavio ispred metar dugačkim četvrtastim dijelom trupa u kojem se nalazilo i izbijeno zrakoplovno okno. Kleknuo je i pregledavao ostatke dok su razgovarali. »Ima li tragova eksplozivne dekompresije?« »Nikakvih. Zrakoplov je bio čitav sve dok nije udario o tlo.« Kroz prazan prozorski okvir, Tyler
je ugledao nešto bijelo ispod trupa zrakoplova, obasjano sunčevom svjetlošću. »Imaš li još koje rukavice?« upitao je. Možda nisu vidjeli odvojen komadić pod dijelom trupa koji je već bio označen i spreman za uklanjanje, a time i fotografiran. »Naravno«, rekla je Judy i dodala mu par rukavica. »Dakle, možda se radi o sporom istjecanju kisika?« rekao je Tyler dok je navlačio rukavice. Judy ga je zbunjeno pogledala. »Ne. Čekaj, mislila sam da znaš…« »Znam što?« pitao je Tyler prevrćući dio trupa zrakoplova na drugu
stranu. Iznenađeno je ustao kad je ugledao što je ispod njega: blistavo bijela ljudska bedrena kost. Na mjestu pada zrakoplova nije bilo neobično pronaći dijelove tijela pomiješane s drugim ostacima, ali je bilo neobično pronaći kost. Osobito kost koja je izgledala kao da su je potpuno očistili lešinari, iako nije bilo nikakve mogućnosti da su se kojoti zavukli pod taj komad trupa zrakoplova. Judy je uključila radiostanicu i rekla: »Ovdje imamo još jednu.« »Ovo nije prva kost koju ste pronašli?« Sagnuo se da je pobliže pogleda. Judy je odmahnula glavom i počela
govoriti. »Mi…« Prije negoli je uspjela reći više, začuo se glas iza njihovih leđa: »Ne diraj to!« Okrenuo se i ugledao kako im prilazi muškarac u zaštitnom odijelu za biološku opasnost. Fotografirao je kost, a potom je oprezno podigao i smjestio u plastičnu vrećicu. Nakon što ju je označio, otišao je ne rekavši ni riječ. »Oprosti«, rekla je Judy. »Mislila sam da znaš.« »Doznali smo samo najosnovnije od Aidena MacKenna prije nego što smo krenuli ovamo«, rekao je Tyler. » Judy, što se, do vraga, događa?« »Ekipa za opasne tvari ovdje je
zbog te kosti. Zbog stanja u kojem se nalaze ostaci tijela, FBI je bio zabrinut da ćemo naići na biološke ili kemijske ostatke. Najbliža ekipa bila je vojna jedinica iz Dugway Proving Groundsa u Uti. Nisu ništa pronašli. Jučer poslijepodne dopustili su nam da započnemo obradu mjesta pada.« »Koliko ste tijela dosad pronašli?« »Nijedno.« » to?« upitao je Tyler s nevjericom. »Morali ste pronaći barem jedno. Prema planu leta koji sam vidio, ukrcalo se dvadeset sedmero ljudi.« »Pronašli smo ostatke barem dvadesetero ljudi, ali ne i tijela.« »Pod ostacima podrazumijevaš
ruke, trupove i takve stvari?« »Ne. One vreće koje si vidio ne sadrže ništa osim kostiju.« Tyler je ostao bez riječi. Grant je izgledao onako kako se osjećao — potpuno šokirano. »Kako je to moguće?« konačno je upitao Tyler. »Nemamo nikakvo objašnjenje«, odgovorila je Judy. »Sve što znamo jest to da je prije pada zrakoplova nešto sve putnike učinilo kosturima.«
COLEMAN
18.
Gavinu Daneu trebalo je osam sati da se vrati u Washington nakon što je jahta pristala u Halifaxu. Ulric se pobrinuo da vođa propale misije na platformu Scotia One zna samo da se odmah mora javiti u postrojenje na otoku Orcasu. Sigurno je znao da ga čega ukor zbog neuspjeha misije koju je vodio, ali nije znao koliko surov. Barry Pinter, čovjek kojemu je bio povjeren zadatak da eliminira Dilaru Kenner dok je odlazila iz zračne luke, već je bio u postrojenju i pomagao u posljednjim priprema za nadolazeće dane. Cutter ih je obojicu vodio dolje,
sad kad su promatrači zauzeli svoja mjesta. Svita Ulricovih najboljih znanstvenika i operativaca nervozno se okupila u sobi za promatranje. Osim povremenog žamora, bili su tihi. Znali su da će se uskoro dogoditi nešto važno, ali nisu znali što. Ulric, koji je stajao pokraj prozora s Petrovom, promatrao ih je. Dobro. Bili su upravo onakvog raspoloženja kakvo je trebao. Pritisnuo je tipku na kontrolnoj ploči. »Počnimo«, rekao je u mikrofon. Otvorila su se vrata unutar prostorije za testiranje. Zamro je i posljednji šapat. Cutter je uveo dvojicu muškarca u čelično sivu prostoriju. Prvo je ušao Gavin Dane, nabijen muškarac
kratke, vojničke frizure u tijesnoj crnoj majici pod kojom se ocrtavalo mišićavo, vitko tijelo. Drugi muškarac bio je Barry Pinter, otprilike 30 centimetara viši i barem 20 kilograma teži od Gavina Danea. Hodao je graciozno poput mačke. Obojica su muškarca bili vojni veterani iz specijalnih postrojbi: Dane je bio u Rangerima, a Pinter u Zelenim beretkama. Ulric ih je obojicu hladno gledao. Nije uživao u tome što će se dogoditi, ali to je bilo potrebno. Bila ih je šteta izgubiti, ali cio je projekt došao do kritične točke i nije ga smio dovesti u opasnost. Oni su morali biti primjer za ostale.
Cutter je izišao iz sobe i zatvorio vrata. Spustila se poluga i začuo se jasan zvuk zaključavanja vrata. Dane i Pinter, koji su se poznavali iz prethodnih operacija, pogledali su se, a njihova zbunjenost pretvorila se u paniku. Nakon toga počeli su sustavno promatrati prostoriju u kojoj nisu bili nikada prije. Pod prostorije za testiranje bio je u potpunosti prekriven čeličnim rešetkama. Ulric ih je dao načiniti od čelika koji je bio posebno otporan na visoke temperature. Iznad njih je bio strop, također načinjen od rešetki koje su bile povezne sa sofisticiranim sustavom ventilacije u kojem je bilo 14 naprednih filtara. Stijenke sobe bile su od čelika debelog 2,5 centimetara, a
prozor za promatranje od najmodernijeg polimera koji nije iskrivljavao pogled na unutrašnjost iako je bio iznimno debeo i čvrst. Jedini predmet u unutrašnjosti prostorije bila je plinska maska za prekrivanje cijeloga lica koja je ležala na podu. Ulric je uključio mikrofon tako da su Dane i Pinter mogli čuti njegovo obraćanje promatračima. »Dobar dan, dame i gospodo. Vjerojatno se pitate zašto ste ovdje. Dobro je da se pitate. Znatiželja je jedna od osobina zbog koje sam vas angažirao za ovo epsko putovanje. Kao što znate, vrlo smo blizu kretanja na to putovanje. Nažalost, jasno mi je da su neki od ljudi
uključenih u ovaj projekt počeli preispitivati svoje sudjelovanje.« Svi okupljeni imali su bezizražajna lica. Nitko nije želio pokazati da razmišlja na taj način, posebno ako su doista razmišljali o odustajanju. »Razumijem taj osjećaj. Riječ je o velikom pothvatu. Takvom koji će promijeniti lice planeta. Ja vjerujem — mi vjerujemo — da će ta promjena u konačnici spasiti ljudsku rasu. Ali morat ćemo podnijeti žrtve. Svi mi. A čini mi se da je nekima od vas teško suočiti se s tim.« Ulric je pogledao unutrašnjost prostorije za testiranje i jasno vidio strah na licima Danea i Pintera. Obojica su kriomice gledali plinsku masku.
»Zato sam mislio da je važno ojačati našu odlučnost za zadatak koji nam predstoji. Ne smijemo dopustiti nikakvo odstupanje, nikakvo kolebanje, nikakvu izdaju, nikakav neuspjeh. Moramo ostati usredotočeni na zadatak pred nama. Zbog toga sam danas ovamo pozvao ovu dvojicu.« Ulric je rukom pokazao prema prozoru. »Dvojcu ljudi koji su nas iznevjerili, iznevjerili sve nas i u opasnost doveli sve za što smo se trudili.« Okrenuo se prema prozoru. »Gavin. Barry. Vi ćete pokazati ovim ljudima zašto je tako važno da svatko od nas izvrši svoj posao krajnje profesionalno. Pokazat ćete im što je na kocki.« Pinter je potrčao prema vratima i
zabio prste u njih, pokušavajući pronaći način da ih otvori, ali to je bio uzaludan pokušaj. Vrata su imala trostruko zaključavanje i bila su čvrsto zabrtvljena. Nisu se mogla otvoriti iznutra. Dane je samo stoički stajao i čekao da čuje što će uslijediti. »Unutra je s razlogom samo jedna plinska maska«, nastavio je Ulric. »Za šezdeset sekundi komora za testiranje bit će ispunjena Arkonom-B, oblikom biološkog agensa koji će omogućiti stvaranje našega Novog svijeta. Onaj koji bude nosio plinsku masku bit će pošteđen njegova djelovanja. A onaj drugi…« To je bilo sve što je trebalo. Pinter je skočio prema maski, ali Dane, koji je
uvijek bio pametniji, znao je da je najbolji način onesposobiti protivnika. Pustio je Pintera da ga zaobiđe, a potom mu zadao karate udarac u leđa. Pinter je pao na pod, shvatio svoju pogrešku i odmah ustao, postavivši se u borbeni položaj naspram Danea. Oba muškarca bila su iskusna u borilačkim vještinama, ali je visina Pinteru davala prednost. Stajali su i odmjeravali se. Ulric je pogledao na svoj ručni sat. »Pedeset sekundi«, rekao je da ih potakne. Njegove su riječi polučile željeni učinak. Dane je skočio u zrak i okrenuo se oko svoje osi, istodobno udarajući nogom. Prije nego što se noga uspjela dotaći njegove glave, Pinter se izmakao
i podigao ruke da blokira udarac. Zbog siline udarca, oba su muškarca pala. Pinter je prvi ustao i napao Danea, koji je još uvijek ležao. Dane ga je zgrabio za gležanj i počeo ga okretati, koristeći Pinterovu pokretnu silu za podizanje svojega tijela iznad njega. Još dok je Pinter bio u zraku, Dane ga je udario u međunožje. Pinter je pao i zajecao od boli, ali još nije bio dokrajčen. Dane se napregnuo kako bi zadao smrtonosni udarac Pinteru u vrat. Pinter je uzvratio udarcem u Daneovo lice pa se ovaj otkotrljao od njega. Obojica su sjedili na podu i pripremali se za završetak borbe. »Trideset sekundi«, rekao je Ulric.
Uz dvojicu ovakvih muškaraca, ni jednom ne bi palo na pamet da bi mogli surađivati i podijeliti masku. To je bio žalostan primjer zbog čega je njegov Novi svijet bio neophodan. Najniži ljudski porivi, uključujući i sebičnost, upravo su pokretali prizor pred njima. S obzirom na okolnosti, to je bilo prikladan prikaz. Ulric se samo nadao da jedan od njih neće ubiti drugoga. Ako se to dogodi, morat će unutra poslati Cuttera da pobjedniku otme plinsku masku. Dane i Pinter kružili su jedan oko drugoga. Pinter je jako šepao i to pokušavao prikriti, dok je iz Daneova nosa curila krv. Cutter, koji se u međuvremenu
vratio u prostoriju za promatranje i stajao pokraj Ulrica, šapnuo mu je u uho: » to bi se dogodilo ako pobjednik ima otvorene rane na tijelu?« Ulric nije uzeo u obzir tu mogućnost. Ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti može li Arkon-B ući u krvotok i na taj način. »Pretpostavljam da ćemo uskoro doznati.« Dane i Pinter navalili su jedan na drugoga zadajući udarce brzinom i silinom koje je Ulric teško pratio. Pinter je uspio obgrliti Danea i stegnuti mu grlo pa se činilo da je ishod borbe izvjestan. »Petnaest sekundi«, rekao je Ulric i kimnuo prema operateru kontrolne
ploče. Njegov je prst lebdio nad tipkom koja će osloboditi Arkon-B. Daneovo lice postalo je ljubičasto. Gotovo da je završilo. Tada je posljednjim snagama Dane malo izvio tijelo i nogom udario Pintera u koljeno. Ovaj je zaurlao od boli i pustio ga, a Dane ga je istoga trena udario u drugu nogu. Pinter je vrisnuo i pao, držeći se za obje noge. Koliko ja Ulric mogao vidjeti, činilo se da mu je desno koljeno iščašeno, a lijeva noga slomljena. Pinter više neće moći hodati. Dane je stajao, promatrajući Pintera i važući kako će ga dokrajčiti, potpuno smetnuvši s uma vrijeme. Ulric je počeo odbrojavati. »Deset, devet, osam…« Dane je pogledao prema zvučniku, a
potom se bacio prema maski. »Sedam, šest, pet…« Zgrabio je masku s poda i stavio je na glavu. »Četiri, tri, dva…« Do trenutka kad je Ulric izrekao »jedan«, Dane je uspio učvrstiti remene i ponovno usmjeriti pozornost prema Pinteru, koji je još uvijek ležao na podu. Piljio je u Danea pogledom punim mržnje. Ulric je kimnuo operateru, a on je pritisnuo tipku. U prostoriji za testiranje odjednom se začulo upuhivanje zraka. Dane i Pinter pogledali su prema podu. Mlaz zraka nosio je njihovu odjeću prema stropu.
Ulric je opazio da su svi u sobi odjednom zadržali dah. Neće morati dugo čekati. Arkon-B koji su upotrijebili u Hydenovu mlažnjaku bio je točno istog sastava kao i biološki agens koji je ovog časa preplavljivao Dane i Pintera. Tamo je koncentracija bila jednu stotinku ove u komori za testiranje jer je uređaj za distribuciju u zrakoplovu morao biti malen i pokretan. Zbog toga je cio postupak tako dugo trajao prije negoli je Arkon-B počeo djelovati, a zbog toga su i odabrali prekooceanski let. Plan je bio da do trenutka dok netko na Hydenovu letu shvati što se događa budu predaleko od obale da se stignu vratiti prije negoli bude kasno. Pinter se dovukao do zida i oslonio
se na njega. Lice mu je bilo kameno, ali Ulric je mogao vidjeti strah u njegovim očima. Dane se povukao do suprotnog zida i nepovjerljivo ga gledao za slučaj da se pokuša dočepati maske. Čak i da proba, bilo je prekasno za Pintera. Već je bio izložen. Sad je samo bilo pitanje vremena. Kao što je Ulric očekivao, prvi znakovi mogli su se primijetiti već nakon dvije minute. Pinter je počeo kašljati, prvo jednom ili dva puta, a potom gotovo bez prestanka. Njegova su pluća bila prvi napadnuti organi, a Arkon-B sada je kružio njegovim krvotokom. Kašalj je postao suh i promukao, a uskoro mu je iz kuta usana počela curiti
krv. Pinter je posegnuo rukom kako bi je obrisao i ugledavši krv, preplavio ga je užas. »Molim vas! Žao mi je!« vrištao je između napadaja kašlja. »Molim vas! Pomozite mi!« Pogledao je Danea koji ga je promatrao razrogačenih očiju. Krv je sada u mlazu curila iz Pinterovih usta, a promatrači su počeli jecati. Pinteru je počela otpadati koža, prvo lagano se ljušteći, a onda u velikim komadima. Pinter se topio pred njima. Sve što mu je preostalo bilo je jaukanje u agoniji. Nakon toga ruka mu je poletjela prema grlu, a on je počeo hvatati zrak. Njegova su se pluća, bez sumnje, napunila tekućinom. Gušio se u vlastitoj krvi.
Do smrti je trebalo još samo tridesetak sekundi. Pinter je ispustio posljednji hropac i izdahnuo piljeći u Danea. Glava mu je klonula unatrag i udarila o zid. To je prouzročilo otpadanje velikoga komada kože pa je na zidu ostao krvav trag, nakon čega mu se tijelo nagnulo prema naprijed i smirilo na podu. Neki od promatrača vrisnuli su ili čak jecali, zgroženi i u strahu, ali je Ulric podignuo ruku i utišao ih. Još nije bilo gotovo. Dok su promatrali, Pinterovo tijelo nastavilo je propadati, kao da su gledali snimak načinjen tijekom duljega razdoblja. Rane na njegovu tijelu proširile su se u rupe, usirena krv i tkivo
curili su kroz rešetke na podu. Krv sa zida brzo je nestajala, kao da je voda na vrućoj tavi. Ulric je pogledao po sobi i zamijetio da su oči svih promatrača prikovane na užasan prizor Pinterova tijela koje je nestajalo. Nekolicina ih je izgledala kao da će se onesvijestiti. Jedna je žena povratila u koš za otpatke. Ovaj je javni prikaz imao željeni učinak. Ako je itko iz prostorije ikada razmišljao o tome da krene Watsonovim izdajničkim stopama, sada to više neće učiniti. Svaka stanica Pinterova tkiva bila je napadnuta, a za još tri minute, od njega nije ostalo ništa osim kostiju, tako temeljito očišćenih kao da ga se
dočepalo jato izgladnjelih piranja. Njegova lubanja, na kojoj je prije samo pet minuta bilo ljudsko lice, perverzno se kesila prema prozoru za promatranje. Operater je ponovno pritisnuo tipku, a strujanje zraka je prestalo. »I to je kraj našega današnjeg prikaza«, rekao je Ulric. »Vjerujem da je svima bilo poučno. Osim ako ne želite biti dio mase koja će za pet dana biti izložena Arkonu-B, vjerujem da ničim nećete ugroziti naše pozorno promišljene planove. Jeste li me razumjeli?« Nekoliko ih je odmah reklo »da«, dok su ostali žustro potvrđivali kimanjem glava. Zadovoljan učinkom, Ulric je
rekao: »Možete ići.« Kimnuo je prema ženi koja je povratila. »Ponesite i koš za otpatke.« Kolona ljudi tiho je izišla iz prostorije, još uvijek zapanjena onim što su vidjeli. U komori za testiranje ostao je Dane. Dozivao je kroz plinsku masku i lupao na vrata. Ulric je pustio da posljednji promatrač napusti prostoriju, a potom zatvorio vrata za njima. Ostali su jedino operater, Cutter, Petrova i Ulric. » to će biti s Daneom?« pitao je Cutter. »Da ga pustim?« Operater, koji je znao kako djeluje Arkon-B, iznenađeno je podigao obrvu. Cutter je bio upoznat s mnogim
svojstvima tog biološkog agensa, ali nije znao koliko je otrovan. Ulric je značajno odmahnuo glavom. »Bojim se da to nećemo moći. Iako je Gavin imao masku, i on je bio izložen. Arkon-B apsorbira se i kroz kožu, iako znatno sporije nego kroz pluća. Ne smijemo ga pustiti jer je zaražen. Svi bismo zbog toga stradali. Sada za njega možemo učiniti samo jednu stvar.« Pogledao je prema operateru koji je nešto tiho mrmljao, možda molitvu. Otvorio je sigurnosnu ploču i stavo prst iznad crvene tipke na kojoj je pisalo STERILIZIRANJE. »Ovo će poštedjeti Gavina onoga kroz što je prošao Barry«, rekao je
Ulric. Kimnuo je operateru. »Pokreni.« Operater je pritisnuo tipku. Kroz rešetke je sunuo plamen sve do stropa. Dane je vrištao dok ga je vatra obavijala i plesao naokolo u agoniji samo nekoliko sekundi, a potom je pao na pod, dok mu je tijelo brzo nestajalo. Ulric je vidio da se temperatura u prostoriji već podigla do tisuću stupnjeva i još je rasla. Uskoro u komori neće ostati ništa organsko, a čak su se i kosti pretvorile u pepeo i bile usisane u ventilacijske otvore koji će ih filtrirati i sigurno ukloniti. »Još dvije minute«, Ulric je rekao operateru. Morali su biti sigurni da je sav Arkon-B uništen. Kako ironično, mislio je Ulric, da se nalazi samo
nekoliko koraka od najsmrtonosnije tvari koja postoji, a za pet dana, mjesto na kojem stoji bit će najsigurnije mjesto na Zemlji.
19.
Let
iz Las Vegasa do Seattlea nije trajao puno dulje od vožnje natrag s mjesta nesreće do zračne luke, tako da je bilo tek 14 sati kad su Tyler i Dilara prizemljili. Poveo ju je od mlažnjaka Gulfstreama do Gordianova postrojenja na Boeingovu polju u Seattleu. Kako su posjedovali tri mlažnjaka, Gordian je zaslužio posebnu pistu smještenu južno od obližnjega središta grada. Dan je bio vrlo topao za listopad i neobično vedar. Oblaci za koje se činilo da su uvijek tamo zimi, još nisu stigli pa su imali prekrasan pogled na Olympics i na Mount Rainier u daljini.
Tyler je stao pokraj crvenoga sportskog automobila i otvorio majušan prtljažnik. Unutra je ubacio svoju torbu, a potom otkvačio žicu s auta. »Za što je to?« pitala je Dilara. »Punjač baterija«, rekao je Tyler i uskočio u vozačko sjedalo. Dilara je ušla sa suvozačke strane. »Ovo je Tesla, električni automobil. Pun je za četiri sata.« Pritisnuo je tipku za pokretanje automobila. Diskretan zvuk označio je da je Tesla uključen, ali inače je automobil bio tih. Tyler je ubacio u brzinu i lagano ga izvezao s parkirališta. Kad su stigli do autoceste 99, nagazio je gas. Tesla je poskočio prema naprijed kao da je lansiran iz katapulta. U roku
nekoliko sekundi, vozili su se brzinom 130 km/h. » Zna č i , ipak ti je dopušteno poigrati se s igračkama«, rekla je Dilara. »Nije loša povlastica, zar ne? Drugi model ovog vozila testiramo kod nas u TEC-u. Meni su dali da ovaj posudim za svakodnevnu vožnju. Mogu ga zadržati neko vrijeme, uz uvjet da im dam povratnu informaciju kako i što poboljšati na idućoj verziji.« Jedan od Tylerovih sporednih hobija bilo je i honorarno testiranje i recenziranje automobila. Njegova osobna vozila — ona koja je sam platio — bila su dodge Viper, terenac porsche Cayenne i motocikl Ducati, ali je
obožavao voziti najnovije igračke na kotačima. Tesla će biti kod njega još nekoliko tjedana. Nakon toga će se prebaciti na nešto drugo. Možda na novi ferrari koji izlazi idući mjesec. Prizor Seattlea na horizontu postajao im je sve bliži. Dilara je promatrala trajekt koji je ulazio u Elliot Bay dok je Tyler jurio vijaduktom Alaskan Way. Malo je govorio, a to joj je dalo priliku da promatra okolinu, dok je on pokušavao shvatiti što je moglo uzrokovati ono što su vidjeli u pustinji Mojave. Na mjestu pada ostali su dva sata i razgovarali sa zapovjednikom vojne jedinice za biološku opasnost, ali Tyler nije uspio doznati ništa posebno o
mogućim uzrocima nestanka tijela. Vojni je znanstvenik nagađao da se radi o nekoj vrsti biološkog agensa, ali nije uspio pronaći njegove tragove ni na kostima ni na ostacima zrakoplova. Krenuvši od toga da nitko od službenika zračne luke u Los Angelesu koji su imali kontakt sa zrakoplovom nije doživio istu sudbinu, znanstvenik je pretpostavio da je organizam koji je pojeo tkivo raspršen tijekom leta. To je značilo da bi među ostacima zrakoplova mogli pronaći njegov izvor. Tyler je naložio Judy da u TEC pošalje sve što su našli, a Grant će potom brzo provjeriti svaki komad prtljage i opreme koja je bila u zrakoplovu. Tyler nije znao što bi točno
trebali tražiti, ali je želio provjeriti sve što se činilo neobičnim. Kada dovrši sve što treba u Seattleu, uputit će se natrag u Phoenix i nadgledati istragu. Tyler je s autoceste izišao na izlaz Seneca pa vijugajući nastavio kroz središte Seattlea sve dok nije stigao do zgrade tvrtke Gordian, smještene preko puta Westlake centra, poznatog turističkog odredišta za mnogobrojne posjetitelje grada. Upravo kad je Tyler skrenuo u Gordianovo podzemno parkiralište, ugledali su poznati vlak koji se kreće po jednoj tračnici i povezuje Westlake i toranj Space Needle kako se zaustavlja na postaji smještenoj iznad njihovih glava.
Tyler je ubacio svoju identifikacijsku karticu u čitač smješten pokraj čeličnih vrata garaže. Poseban senzor smješten na podu garaže osiguravao je da samo jedan automobil uđe za svaku identificiranu karticu. Tyler je parkirao na mjestu rezerviranom za njega i poveo Dilaru prema dizalu. Položio je ruku na biometrijski snimač. Zvuk je signalizirao prepoznavanje njegova identiteta, a vrata dizala otvorila su se. Dilara je upitnim izrazom lica pokazala zanimanje za osiguranje koje su vidjeli, ali nije ništa rekla. »Puno radimo za vladu«, rekao je Tyler ne ulazeći u detalje. Gordianovi tajni vojni ugovori zahtijevali su
dodatnu razinu osiguranja. Turisti koji su miljeli uokolo nisu imali pojma da šeću pokraj jednoga od najbolje osiguranih zdanja u cijeloj državi Washington. Nekoliko sekundi poslije, vrata dizala otvorila su se na dvadesetom katu i razotkrila predvorje koje je podsjećalo na bilo koji luksuzni odvjetnički ured. Prigušena boja zidova dobro se nadopunjavala s tamnim drvenim namještajem i udobnim foteljama u čekaonici. Na recepciji za elegantnim stolom od mahagonija, smještenim tik uz staklena vrata, sjedila je službenica. Dilara je potpisala ulazni obrazac i dobila privremenu identifikacijsku karticu koju je pričvrstila za ovratnik. Tyler je otpratio Dilaru do svog
ureda. Prozori koji su zauzimali cio jedan zid prostorije gledali su na Puget Sound i pružali jedinstven pogled. Soba nije imala puno ukrasa jer tamo nije provodio mnogo vremena. Hrpica pošte koja je mogla čekati i telefon bile su jedine stvari na njegovu stolu. Nije bilo potrebe za stolnim računalom jer je svoje prijenosno računalo nosio sa sobom. Na polici za knjige bila je kolekcija inženjerskih tekstova i časopisa o automobilima, a zid je bio prekriven slikama trkaćih automobila i fotografijama Tylera kako stoji uz ljude u odijelima za utrku. »Vidim da si lud za automobilima«, rekla je Dilara. Neke fotografije promotrila je pozornije. Tyler je
primijetio da se radilo samo o fotografijama na kojima je stajao držeći ruku oko ramena iste žene, prekrasne plavuše. »To je bila moja supruga, Karen«, rekao je. »Divna je«, rekla je Dilara lica okrenuta prema Tyleru, a oči su joj odavale sućut, kao što je često viđao. »Kad je preminula?« Uvijek se užasavao tog neizbježnog pitanja, ali sad je barem mogao razgovarati o tome a da ga ne počne gušiti. »Prije dvije godine. Prometna nesreća. Otkazale su joj kočnice na jednom raskrižju.« »Žao mi je.«
»Meni također«, odvratio je. Dopustio je da stanka traje malo predugo. Nakašljao se kako bi pročistio grlo. »Ako ti ne smeta ovdje čekati, idem porazgovarati sa svojim šefom. Možda te pozovem da nam se pridružiš, ali htio bih prvo razgovarati s njim nasamo. Ako ti telefon zazvoni, to ću biti ja pa se slobodno javi.« »Može. Uživat ću u ovom prekrasnom pogledu.« Tyler ju je ostavio u uredu i otišao do kraja hodnika, gdje je pokucao na vrata Milesa Bensona, Gordianova predsjednika i glavnog direktora. Čuo ga je kako viče promuklim glasom: »Tylere, brzo se nacrtaj kod mene!« Mora da mu je službenica s
recepcije rekla da je Tyler stigao. Još nije ni ušao u njegov ured, a već je izgledalo kao da će imati krasan doček. Tyler je otvorio vrata Milesova prostranog ureda. To je bila ugodna soba, ali čisto poslovna. Na sredini sobe nalazio se konferencijski stol za osam osoba. S njegove su strane bili kauč i fotelja, s praznim prostorom gdje bi trebala biti još jedna fotelja. Na udaljenom kraju ureda bio je masivan uredski stol. Za njim je sjedio muškarac lica ogrubjela zbog vremenskih utjecaja i kratke, vojničke frizure koju je zadržao još iz svojih vojničkih dana. Miles Benson mahnuo je Tyleru da priđe bliže, ali je nastavio tipkati po tipkovnici. Kad je dovršio, pogledao je Tylera
uzdignutih obrva, a potom dohvatio fascikl sa stola. Nakon toga je počeo ustajati, nešto što su posjetitelji od njega rijetko očekivali, jer su gotovo svi znali da je Miles Benson paraplegičar, paraliziran od struka naniže u jednoj nesreći. Tyler ga je već puno puta vidio kako to čini, ali ga je postupak još uvijek čudio. Podigao se, ali je zapravo još uvijek sjedio, zahvaljujući svojemu iBOT stolcu, motoriziranim invalidskim kolicima koje je razvio proizvođač Segwaya. U uobičajenim se situacijama stolac kretao uokolo na sva četiri kotača, ali kad god bi Miles poželio biti 30 centimetara viši, pokrenuo bi računalnu kontrolu koja bi nakrenula sjedalo tako
da je balansiralo na samo dva kotača. Računalna kontrola neprekidno je podešavala kotače kako se stolac ne bi prevrnuo. Učinak toga isprva je bio zabrinjavajući, ali se Tyler brzo navikao. Sjedio je na rubu konferencijskog stola tako da su mu oči bile na istoj razini kao i Milesove. Miles je prstima dotakao upravljač, a iBOT je spretno zaobišao njegov stol. Rukovao se s Tylerom stiskom koji je mogao zgnječiti čelik. Tyler je znao da Miles svakodnevno diže utege i vježba u trkaćim invalidskim kolicima. Jednostavno, nije bio tip čovjeka kojeg bi usporila sitnica poput paralize. »Kako je prošao maraton?« upitao je Tyler.
»Pobijedio sam u svojoj dobnoj skupini«, ponosno je odgovorio Miles, kojemu su bile 62 godine. »Bio bih prvi i u skupini od četrdeset godina i starijih da na lijevoj ruci nisam dobio žulj na 38. kilometru. Neki kučkin sin koji se natječe na specijalnoj olimpijadi pretekao me samo dva kilometra prije kraja.« »Zar se ne kaže Paraolimpijada?« Miles je promumljao: »Kako god. Znam samo da je dvadeset godina mlađi od mene i da je magarac. Pogledao me preko svojih sunčanih naočala dok me obilazio i namignuo mi. Došlo mi je da ga izguram s ceste.« » to te zaustavilo?« upitao je Tyler s osmijehom.
»Ista stvar koja me zaustavila da te ne rastrgam zbog toga što si napustio posao u Norveškoj — moje dobrodušno srce. Odbacio si posao vrijedan pola milijuna dolara.« Miles nije bio samo Tylerov šef. Bio mu je i mentor u njegovim studentskim danima, potičući ga da bude što bolji na MIT-u, gdje mu je predavao. Nakon što je Tyler otišao iz vojske i doktorirao, upravo ga je Miles savjetovao da osnuje inženjersku konzultantsku tvrtku, koju je Tyler nazvao Gordian Engineering. Kad je Tyleru dosadio administrativni i prodajni dio konzultantskog posla, Miles ga je nagovorio da Gordian pripoji njegovoj tvrtki koju je osnovao nakon
što je otišao s MIT-a. Novonastala tvrtka preuzela je naziv Gordian, a Miles njezino vodstvo. Iako je Miles bio izvrstan inženjer, njegovo pravo polje stručnosti bilo je u prodaji i zapošljavanju, a to je Tyleru omogućivalo da svoje inženjerske sposobnosti usmjeri na terenski rad, što je značilo da se veličina tvrtke godišnje udvostručivala. Iako bi se Milesove riječi nekome sa strane činile oštrima, Tyler je znao da on ipak ne misli tako. »Znam da si imao dobar razlog«, nastavio je Miles. »Posao nije propao. Samo je odgođen. Uspjeli smo završiti zadatak na platformi Scotia One.«
»Aiden mi je rekao da si ih spasio čak dva puta.« »Nažalost, ja sam jedini razlog zašto su uopće imali probleme. I Dilara Kenner.« Miles je bacio fascikl koji je držao na konferencijski stol. »To je za tebe. Već sam ga pregledao. Zatražio sam od Aidena da prikupi sve informacije o doktorici Kenner do kojih može doći. Ima prilično dojmljivu biografiju.« »Prilično je dojmljiva i kad je upoznaš.« Dok je listao sadržaj fascikla, objasnio je Milesu sve što se događalo u proteklih 48 sati. Kad je dovršio, pogledao je Milesa očekujući odgovor,
ali on je bio nedokučiv kao i inače. » to misliš, kako je sve to povezano?« konačno je upitao Miles. »Dobro pitanje. Coleman i Hyden nekako su povezani, a netko se prilično namučio maknuti Dilaru Kenner i mene s puta da ne bismo doznali kako. Sljedeći je zadatak otkriti kako su oni povezani s Postankom, Zorom i Oazom. Nadam se da ćemo, ako doznamo što im je zajedničko, znati i kako će pronalaženje Noine arke omogućiti da spriječimo smrt milijarda ljudi. U međuvremenu, mislim kako je vrijeme da u sve ovo uključimo i FBI.« »Slažem se«, uzvratio je Miles. »Čini mi se da si na pravom putu. Poznajem posebnog agenta odgovornog
za ovo područje pa ću ga nazvati. A što je s tvojim ocem? Rekao si da misliš kako je muškarac koji je pokušao bombom raznijeti bušotinu bivši vojnik. Možda nam general Locke može pomoći u vezi s tim.« Tyler se ukočio. Užasavao se pomisli da trči ocu po pomoć. Kad Gordian nije imao puno posla, Miles ga je tjerao da utječe na svog oca i pomogne im dobiti neke vojne ugovore, ali Tyler je uvijek odlučno odbijao. Ne, čak i da mi život ovisi o tome, pomislio je, ali je rekao: »To nije dobra zamisao.« Miles se namrštio. »Jesi li siguran? Ima dobre veze, a mogao bi i podmazati kotačiće da lakše dođemo do potrebnih
informacija.« »Možemo se i sami pobrinuti za to.« Sherman Locke bio je dva puta odlikovan general zrakoplovstva, čovjek koji se prijavio u vojsku i sam se probio kroz časničku školu. Kad je Tylerova majka napustila obitelj, njemu su bile četiri godine pa je njegov odgoj i odgoj njegove tada novorođene sestre preuzela baka s majčine strane. Njihov je otac bio nepopustljiv u disciplini i činilo se da ništa što je Tyler postigao nije bilo dovoljno dobro. Jednom su mu tri mjeseca bili zabranjeni izlasci jer je dobio četvorku u srednjoj školi, jedinu ikad. Tyler nije nikad razmišljao o upisu
u Zrakoplovnu akademiju jer je imao slab vid — koji je u međuvremenu korigirao laserskom operacijom — zbog čega pilotska obuka nije dolazila u obzir. Umjesto toga, želio je ići na West Point. Ali General, kako je Tyler zvao svog oca, nije podržao njegovu zamolbu. General mu nikad nije rekao zašto, ali Tyler je nagađao da ga otac nije smatrao dovoljno čvrstim za taj posao. U znak protesta, čim je diplomirao na MIT-u, Tyler se uključio u program za obuku rezervnih vojnih časnika, usprkos očevu negodovanju. Od tada nadalje, Tyler bi se uvijek pobrinuo da se samostalno probije kroz život, bilo privatni, bilo poslovni. Kao da mu je bilo zabranjeno tražiti pomoć
od oca. Imali su vrlo hladan odnos, čak i uz nastojanja njegove žene Karen da se ponovno zbliže. Nakon što je ona preminula, još više su se udaljili. Bilo je očito da se Miles ne slaže s Tylerovom odlukom. Tyler mu je to vidio na licu, ali nije se mogao sjetiti bilo čega što bi promijenilo njegovu odluku. »U redu«, rekao je Miles nakon stanke. »Tako si odlučio. Hoće li doktorica Kenner stalno biti uz tebe? Čini se da je ona ključna u cijeloj stvari.« »Ona je sad u mom uredu. Ne namjeravam je ispuštati iz vida.« »Pozovi je ovamo«, rekao je Miles.
Nakon što je Tyler dovršio poziv, Miles ga je upitao: » to ćeš učiniti?« »Nakon što obiđemo računalni odjel gdje moramo razgovarati s Aidenom, odvest ću Dilaru u Colemanov ured i provjeriti možemo li tamo pronaći kakvu povezanost.« Čulo se kucanje na vrata. Ovoga puta Miles je promijenio glas i ljubazno odgovorio: »Uđite, molim.« Dilara je ušla. Iako joj Tyler nije ništa spomenuo o Milesovu stanju, nije pokazala ni najmanji znak čuđenja kad ga je ugledala kako sjedi u invalidskim kolicima metar iznad zemlje. Odmah mu je prišla držeći ruku spremnu za rukovanje.
»Doista mi je drago mi je što vas mogu upoznati, doktore Bensone«, rekla je. »Izgledate puno bolje uživo nego na fotografijama, doktorice Kenner. I molim vas, zovite me Miles.« »Hvala. Ja sam Dilara. Pretpostavljam da ste čuli priču o meni.« »Da. Tyler mi kaže da ste u nekoliko posljednjih dana prošli puno toga.« »Da, ali barem sam iz svega izvukla nešto nove odjeće.« Miles se osmjehnuo Tyleru kao da želi reći da je bio u pravu. Bila je dojmljiva. »Tyler misli da se još puno toga
mora otkriti«, rekao je Miles. »Na raspolaganju su mu svi resursi koje Gordian ima u rješavanju ovog slučaja.« »Hvala vam na pomoći.« »Pa, ne radim ovo samo zato jer imam meko srce. Već su me zvali s bušotine Scotia One i tražili da nadomjestimo brodicu za spašavanje koju je ovaj tu raznio pa moram znati od koga ću to naplatiti. Dio troška pokrit će se iz ugovora o istraživanju Haydenove zrakoplovne nesreće. Ipak, najvažnije od svega, ja sam stari vojnik i kad netko pokuša ubiti jednog od mojih, moram to uzeti ozbiljno.« »I ja također«, rekao je Tyler. Ustao je. »Hoćemo li otići do Aidena da vidimo što nam može reći?«
»Budite oprezni kamo god krenete«, kazao je Miles. »Ne brini. Dilara se zna brinuti za sebe«, rekao je Tyler. »Znam. Nisam to njoj rekao.« Howard Olsen stajao je 15 metara dalje od ulaza u Gordianovu zgradu, motajući se po autobusnoj postaji kako ne bi izazvao sumnjičavost. Zbog toga što nije znao na koji će način Tyler Locke doći u Seattle, mislio je kako je najbolje mjesto da presretne svoje ciljeve čekajući ih pred središnjim uredom tvrtke, što se pokazalo točnim. Vidio je da su Locke i Dilara Kenner stigli u crvenom sportskom autu, ali su ga garažna vrata
spriječila da ih slijedi unutra i odmah dovrši posao. Temeljito je provjerio zgradu i vidio da bez dodatne pripreme ne može ući u zgradu a da ga ne otkriju. Sljedeća prigoda da djeluje bit će da ih slijedi kad se izvezu iz zgrade. Njegov partner Cates čekao je u automobilu iza ugla. Nije bilo mjesta za parkiranje s kojeg bi se mogao vidjeti izlaz iz garaže pa će Olsen pozvati Catesa kad vidi da se pojavio Lockeov automobil. Nakon toga će im samo preostati da ih slijede i pričekaju dok ne stanu na crvenom svjetlu na semaforu. Olsen i Cates zaustavit će svoj auto pokraj njihova i zasuti ih kišom metaka iz dviju MP5 automatskih pušaka koje su pripremili.
Bit će mrtvi prije negoli shvate što im se događa.
20.
Računalni
odjel, baš kao i ostatak tvrtke Gordian, uopće nije bio ono što je Dilara očekivala. Mislila je da će se zateći u dosadnoj sivoj prostoriji pretrpanoj računalnom opremom i žicama svuda uokolo. Umjesto toga, radilo se o središtu visoke tehnologije koje je moglo poslužiti kao zapovjedni most svemirske letjelice iz budućnosti. Raznobojni plosnati monitori bili su smješteni na ergonomskim uredskim stolovima raspoređenim na diskretnoj udaljenosti duž cijele prostorije. Kroz ogromnu staklenu stijenku na suprotnoj strani mogla je vidjeti zaslon veličine
semafora na nogometnom stadionu. Sve što je vidjela bilo je daleko od njezine predodžbe inženjera. Tyler Locke bio je žustar pustolov, njegova tvrtka koristila je najnoviju tehnologiju, a svaka osoba koju je susrela bila je potpuno različita od štreberskog stereotipa koji je očekivala. Bila je vrlo iznenađena kad je ugledala invalidska kolica Milesa Bensona čvrsto osovljena na samo dva kotača, ali vjerovala je da je to uspjela dobro prikriti. »Ovo su naše instalacije za previzualizaciju«, rekao je Tyler i pokazao na veliki ekran. Dvojica muškaraca izvalili su se na kauč i divlje mahali upravljačima, ubijajući izvanzemaljce prirodne veličine u nekoj
videoigrici. »Prije negoli počnemo raditi na nekom složenom projektu, volimo u priču razviti različite scenarije ili prikazati inženjerske sheme. Kad ne rabimo ›previz‹ za posao, damo dečkima da se malo opuste na njemu.« Osim dvojice igrača, samo je još jedna osoba bila u računalnom odjelu i tipkala za računalom. »Ponedjeljak je«, rekla je Dilara. »Gdje su svi?« »Možda je sastanak u tijeku, ali većina naših inženjera nema redovito radno vrijeme. Više se vodimo prema rokovima i terminima klijenata. Ponekad je ova prostorija pretrpana u subotu navečer ako dovršavamo kakav projekt.«
Jedina osoba u prostoriji, muškarac dvadesetih godina grivaste kose, piljio je u monitor dok su mu ruke letjele tipkovnicom kao da je virtuoz koji svira Beethovenovu sonatu. Bio im je okrenut leđima i tako usredotočen na računalo, da se činilo da ih nije primijetio. »Mrzi kad ga iznenade«, rekao je Tyler s velikim osmijehom. Muškarac za tipkovnicom je tipkao, a Tyler se prišuljao i stao tik iza njega. Podigao je ruke kao da će ga dohvatiti za ramena. »Neće upaliti, Tylere«, rekao je muškarac s izrazitim irskim naglaskom ne prekidajući rad. »Primijetio sam tebe i onu krasnu damu kad ste ušli. Ne možeš mi se prišuljati kad je u sobi dvadeset monitora koji odražavaju svaki tvoj
pokret.« Okrenuo se prema njima na svojoj stolici i poskočio na noge. Rukovao se s Tylerom i počeo se koristiti znakovnim jezikom. Zbog toga se i nije okrenuo kad su ušli. Čovjek je bio gluh. Tyler se osmjehnuo mršteći se pa istodobno odgovorio znakovnim jezikom i verbalno. »Da, upoznat ću vas i ne, nije zainteresirana za to.« Muškarac ljepuškasta lica i debelih obrva koje su dominirale nad metalnim okvirom njegovih naočala vragolasto joj se osmjehnuo. to god da je rekao, imala je osjećaj da joj Tyler to neće prenijeti. »Dilara«, rekao je Tyler gledajući u muškarca, »ovo je naš rezidentni stručnjak za dobivanje informacija,
Aiden MacKenna. Kao što vidiš, gluh je i ima zločest smisao za humor. Komuniciram s njim znakovnim jezikom u znak ljubaznosti, ali zna čitati s usana, a njegove naočale pokazuju majušan tekstualni prijevod tvojih izgovorenih riječi.« Dilara je prihvatila Aidenov ispružen dlan. »Zadovoljstvo mi je«, rekao je. »Samo sam pitao Tylera koliko će dugo ostati u gradu.« Govorio je neobično razgovijetno za gluhu osobu. Da joj Tyler to nije spomenuo, ne bi ni znala da mu je sluh oštećen. Tyler ga je pogledao s neodobravanjem. »Sreća tvoja da si nezamjenjiv.« »Svakako sam sretan. A ti možeš
biti sretan što sam izabrao vas, a ne Microsoft ili Google.« Aiden je pozornost ponovno usmjerio prema Dilari. »Znači, vi ste ta arheologinja o kojoj toliko slušam. Ne izgledate iscrpljeno svim tim događanjima.« »Pa, Tyler se dobro pobrinuo za mene.« Čim je to rekla, shvatila je kako to zvuči. »Tako, znači. A što ja mogu učiniti za vas dvoje?« »Nekoliko stvari«, brzo je odvratio Tyler. Dilari se učinilo da su mu se obrazi neznatno zarumenjeli. »Prvo, kakvu si vezu pronašao među stavkama o kojima sam ti pričao?« Aiden se spustio natrag u svoju
stolicu. »O, da. Tvoje kriptične fraze.« Dohvatio je samoljepivi papirić sa svoga monitora. »Hayden. Projekt. Oaza. Postanak. I zora.« »Ne zaboravi Colemana.« »Dobro. I na neki način te su riječi povezane s Noinom arkom?« »Ti reci meni.« »Pa, mislim da se svi slažemo da se Hayden odnosi na Rexa Haydena i njegovu nesretnu smrt. Osobno, taj momak nikad mi se nije previše sviđao. Filmovi su mu bili sranje.« »Ima li kakve veze s Colemanom?« »Moja potraga nije pokazala nikakvu povezanost između Haydena i Colemana. Nije baš da sam očekivao da
ću pronaći vezu između filmske zvijezde i inženjera. Nisam se preko interneta uspio ubaciti u Colemanove dokumente. Ured mu je još uvijek na istome mjestu, ali rekli su mi da su sve obustavili nakon što su im najbolji inženjeri poginuli. Da dobiješ bilo što iz njihovih dokumenata, morao bi imati pristup njihovim računalima u samome uredu.« »A što je s drugim riječima?« »Pa, svaka zasebno bile su preopćenite da bilo što znače. Na primjer, mislio sam da se postanak jednostavno odnosi na prvu knjigu Biblije, Knjigu Postanka. Nakon toga sam ih posložio u redoslijed koji si mi dao. Činilo mi se da se radi o frazama, a ne o zasebnim riječima pa sam ih ubacio
zajedno. Projekt Oaza nije se nigdje pokazao. Možda se radi o nečemu na čemu je Coleman radio. Ali pronašao sam nešto za Postanak zore.« Tyler je pucnuo prstima kao da je i on upravo shvatio o čemu se radi. »Brod za krstarenje.« »Mora da se šalite«, rekla je Dilara, još jednom zbunjena na koji su način te stvari bile povezane. »Brod za krstarenje?« »I to ne bilo kakav«, rekao je Aiden i dodao im sliku ogromnoga plovila. »Najveći brod za krstarenje ikad sagrađen. Naravno, čini nam se da je svaki novi brod za krstarenje najveći ikad sagrađen. Ovaj ima kapacitet 6000 putnika i 2000 članova posade. Pokraj
njega Titanic se čini kao igračka.« Tyler je pogledao fotografiju, a potom je dao Dilari. Činilo se da je riječ o promotivnoj slici s web stranice agencije za krstarenje. Brod je bio prikazan dok prolazi pokraj Kipa slobode, koji se činio majušnim u odnosu na njega. »I znate što još?« nastavio je Aiden. »Taj brod kreće na svoje prvo službeno putovanje u petak.« Tyler je brzo podigao pogled. »Odakle?« »Ukrcavanje je u Miamiju.« Dilara se sjetila ostataka Haydenova zrakoplova i groznog otkrića kostiju. Razmijenila je pogled s
Tylerom. Oboje su shvatili što je iz toga proizlazilo. »O, moj Bože!« uskliknula je. »Moramo ga spriječiti!« »O čemu pričate?« zbunjeno je rekao Aiden. »Spriječiti što?« »U pravu je«, rekao je Tyler. »Postanak zore možda je sljedeći cilj.« »Cilj čega?« »Biološkog oružja koje je upotrijebljeno u Haydenovu zrakoplovu.« »Zašto bi uništili brod krcat ljudima?« »To je dobro pitanje.« »Nije važno«, rekla je Dilara.
»Moramo ih natjerati da otkažu isplovljavanje.« »Nema načina na koji ćemo bez čvrstih dokaza spriječiti prvo putovanje milijardu dolara vrijedna broda«, rekao je Tyler. »Najbolje čemu se možemo nadati je strože osiguranje, ali uz ukupno 8000 ljudi koje valja pretresti, bit će teško zaustaviti napadače osim ako točno znamo što tražimo.« » to onda čekamo?« nestrpljivo je rekla Dilara. »Hajdemo, dakle, u ured tog Colemana vidjeti što možemo pronaći.« Činilo se da Aidena zabavlja njezina gorljivost, ali Dilara se previše zapalila da bi joj bilo stalo. Dojadilo joj je stalno se braniti. Željela je da
konačno uspiju preduhitriti onoga tko je stajao iza svega toga. »Čuo si damu«, rekao je Tyler. »Mi smo na putu onamo. Samo još nešto. to si doznao o Samu Watsonu?« »Nisam još imao vremena raditi na tome. Sve što znam jest da je radio za neku malu farmaceutsku tvrtku.« »Nastavi s tim. Moramo otkriti kako se on upoznao sa svim ovim.« »O. K.« Aiden je Tyleru dao predmet veličine paketića žvakaćih guma. »Ova USB memorija najnoviji je Samsungov proizvod. Trebala bi biti dovoljno velika za pohranjivanje bilo čega što možete naći na Colemanovim računalima. Čista znatiželja, ali kako
namjeravate ući?« »Imam ideju.« »Pa, sretan ti lov.« Ne rekavši više ni riječi, Aiden se okrenuo prema zaslonu računala i ponovno počeo tipkati. Dok su odlazili, Dilara je rekla: »Aidenova dikcija je odlična.« »Oglušio je prije pet godina. Virusni meningitis.« »Imate li još hendikepiranih ljudi među svojim osobljem?« »Više od desetero. To što smo pronašli Aidena bila je čista slučajnost, ali Miles je dobro poznat u zajednici hendikepiranih. Vrlo je uporan u njihovu zapošljavanju.«
Kad su Tyler i Dilara ušli u dizalo, pritisnuo je dugme za prizemlju, a ne za garažu. »Ne idemo autom?« upitala je Dilara. »Zgrada u kojoj je Colemanov ured samo je tri bloka odavde. Na ulici će biti puno ljudi pa bismo trebali biti sigurni. Čini se da ne vole imati svjedoke. Ali ako želiš, možemo i autom.« »Uopće ne. Dobro će mi doći da malo protegnem noge. Navikla sam biti na otvorenom većinu vremena.« Izišli su pokraj impresivnog osiguranja na ulazu u zgradu i našli se usred vreve koja je vladala na ulici.
Poslijepodnevno sunce zaklanjale su visoke zgrade, ali zrak je i dalje bio topao. Prvi pješački prijelaz poslužio im je za prelaženje ulice, a potom su krenuli prema sjeveru. Dilara je još uvijek nosila odjeću koju joj je dao Tyler, ali ako će nastaviti raditi zajedno do petka, trebat će joj još odjeće. Usporila je kad su naišli pokraj trgovine odjeće. Pokazala je prema majicama i hlačama u izlogu. »Možemo li navratiti kad se budemo vraćali?« upitala je Tylera. »Obično putujem s malo prtljage, ali ovo je zbilja apsurdno.« Rukom je pokazala prema odjeći koju je imala na sebi. Tyler se osmjehnuo i pogledao
prema izlogu trgovine. »Apsolutno. Žao mi je što ti nismo mogli nabaviti više…« Odjednom su mu se oči panično raširile i on je uzviknuo: »Lezi!« Grubo je gurnuo Dilaru na tlo i legao preko nje. Sve se dogodilo tako brzo da je bila previše šokirana oduprijeti mu se. Nakon toga začula je niz tupih udaraca, poput prigušenog udaranja bubnja, a izlog trgovine sasuo se, obasipajući Tylera i nju zalutalim krhotinama.
21.
Olsen
se iznenadio vidjevši da su Locke i Dilara Kenner izišli na glavna vrata Gordianove zgrade. Na semaforu su prešli ulicu i počeli hodati suprotnom stranom. Brzo je ponovno procijenio situaciju i shvatio da sada ima još bolju priliku dokrajčiti ih. Peta avenija, jednosmjerna ulica koja je vodila prema jugu, bila je udaljena samo deset metara. S ove udaljenosti mogao ih je pokositi i pobjeći prije negoli bilo tko uspije reagirati. Radijem je pozvao Catesa da doveze automobil. U roku nekoliko sekundi, Cates se zaustavio pred njim u
neupadljivom chevyju koji su ukrali za ovu operaciju. Olsen se sagnuo u auto i ponovno uspravio s MP5 puškom s prigušivačem smještenim na pregibu ruke. U normalnim uvjetima, nikada ne bi pokušao izvesti ubojstvo na otvorenom uz tolike svjedoke, ali s perikom i lažnim brkovima bilo ga je nemoguće prepoznati. Dok policija uspije pokrenuti ozbiljnu istragu, više neće biti ni važno. Olsen bi se sigurno vratio do postrojenja na otoku Orcasu, a policija Seattlea bila bi samo daleko sjećanje. Podigao je pušku na rame i naciljao. Nije mogao čekati bolju priliku da nanišani, ali upravo kad je povukao okidač, Locke i Dilara Kenner bacili su
se na tlo i nestali iza parkiranog automobila. Ispraznio je ostatak spremnika u automobil i nadao se da će pogoditi mete. Olsen je shvatio u čemu je pogriješio pa je opsovao. Locke ga je primijetio u odrazu izloga. U želji da što prije izvrši zadatak, Olsen je glupo izgubio svoju najvažniju prednost: element iznenađenja. Ali sada nije bilo odustajanja. Ubacio je novi spremnik u automatsku pušku. Još uvijek može sve okončati upravo ovdje. »Idemo«, rekao je Olsen Catesu. »Ostavi auto. Nabavit ćemo drugi kada nam bude trebao.« Bili su oprezni i koristili su rukavice. Cates, nizak mišićav muškarac s
kapom i sunčanim naočalama, iskočio je iz auta s drugom puškom MP5. Kočnice autobusa glasno su zaškripale dok se vozilo zaustavljalo pred njima i zapriječilo im pogled. U trku su ga obišli sa stražnje strane i nastavili trčati preko ulice, nadajući se da će uspjeti uhvatiti mete još uvijek na tlu. Olsen je vidio kako su Locke i Dilara Kenner naglo otvorili ulazna vrata trgovine odjećom i utrčali unutra. Zaobilazili su kupce koji su vrištali i bacili se na pod štiteći glave rukama, neki već mobitelima pozivajući 911. Olsen je uskočio kroz razbijen izlog i odgurnuo lutku koja je još uvijek uspravno stajala. Ponovno je zapucao, ali meci nisu pronašli svoju metu.
Nekolicina ljudi u trgovini koji su još uvijek bili na nogama bacili su se na pod kad su ugledali oružje. Dilara i Locke izišli su kroz vrata na suprotnom kraju trgovine i ušli u unutrašnjost trgovačkog centra Westlake, a Olsen i Cates trčali su za njima. Locke i Dilara zašli su za ugao samo tren prije negoli je Olsen zapucao, a onda ih je ugledao kako odmiču pomičnim stubama, preskačući po dvije odjednom. Bio je u nepovoljnom položaju pa ih je slijedio umjesto da zapuca po njima. Olsen i Cates probijali su se kroz mnoštvo posjetitelja trgovačkog centra koji nisu znali ništa o kaosu što su ga prouzročili pucnjevi s vanjske strane
zdanja. Počeli su vrištati od straha tek kad su primijetili vitlanje automatskim puškama. Locke i Dilara skrenuli su ulijevo i trčeći prošli pokraj ljudi koji su stajali u redu. Olsen je vidio kamo su krenuli. Postaja jednotračnog vlaka bila je smještena unutar trgovačkog centra, i to na trećem katu, odmah pokraj restorana brze hrane, a Locke i Dilara preskočili su red za karte. Vlak samo što nije krenuo. »Vidiš li ih?« pitao je Catesa. »Mislim da su ušli u vlak!« »Moraš stići na taj vlak!« viknuo je Olsen i unatrag krenuo niz pokretne stube. »Sačekat ću ih ovdje za slučaj da
iziđu iz vlaka. Riješi ih se ako možeš. Naći ćemo se na sljedećoj postaji.« Zastao je kako bi se uvjerio da se Cates uspio ukrcati u vlak, a potom je pogledom prešao preko okupljene mase ljudi. Nakon toga su se vrata vlaka zatvorila i kompozicija se tiho otkotrljala s postaje. Dok je prolazio pokraj njega, Olsen je kroz prozor vlaka ugledao Lockeovo lice. Sjurio se niz pomične stube. Jednotračni vlak imao je još samo jednu postaju, onu pokraj tornja Space Needle u kompleksu zgrada Zabavnoga centra grada Seattlea. Izletio je van i ugledao njihov chevy blokiran prometom sa svih strana. Policijsko je vozilo već pristiglo na mjesto događaja. Policajac je gledao
u suprotnom smjeru, pištolja izvučenog iz korica, i pokušavao ustanoviti što se događa. Olsen nije pričekao da se policajac okrene, nego ga je upucao u leđa. Ukočio je u patrolna kola i uključio sirenu. Zamijetio je jednotračni vlak dva bloka ispred sebe, ali mogao je stići do sljedeće postaje prije njega. Na nogostupu je okrenuo automobil u suprotnom smjeru i krenuo niz Petu aveniju, zaobilazeći vozila koja su mu dolazila ususret. Ako nastavi tom brzinom, imat će dovoljno vremena dočekati Lockea i Dilaru Kenner kad budu izlazili iz vlaka. Ako ih Cates ne uspije ubiti, Olsen će biti tamo da dovrši posao.
Ako preživi, Tyler si je namjeravao dati dobar udarac nogom u stražnjicu. Bilo je neodgovorno od njega što je postao tako bezbrižan, ali nije ni sanjao da bi njegovi napadači mogli biti tako odvažni i bezobzirno pucati po njemu i Dilari usred dana, uz masu svjedoka. Sad kad je bio na domaćem terenu, počeo se osjećati spokojno. Imao je dozvolu države Washington za nošenje skrivenog pištolja. Trebao je prvo otići kući i pokupiti svoj Glock. Baš mu je puno značilo to što ima dozvolu za oružje kad je sad bio nenaoružan protiv dvojice profesionalaca s automatskim puškama. Tylerov plan bio je ukrcati se u vlak u trenutku polaska i uvjeriti vozača da stane prije kraja dvominutnog
putovanja tako da policija ima prilike doći i pobrinuti se za njihove napadače. Kako je vlak jurio tračnicom postavljenom 6 metara iznad razine ulice, progonitelji ih nikako ne bi mogli dohvatiti. Ipak, kad je Tyler primijetio da je jedan od njih tren prije zatvaranja vrata uskočio u posljednji od četiriju vagona kompozicije, znao je da mora promijeniti taktiku. Sada im je jedina mogućnost bila da prežive sljedećih 120 sekundi i nadaju se da će ih na drugom kraju čekati policija. Pitanje je bilo kako do tada zadržati tog tipa. On i Dilara nalazili su se u prvom vagonu, samo 6 metara udaljeni od vozača. Iako je bio listopad, dan je bio sunčan pa je vlak vrvio
turistima od kojih su mnogi teglili vrećice i suvenire. Kičaste makete tornja Space Needle i tričarije kupljene na tržnici Pike Place bile su posvuda, ali nije bilo ničeg što bi izgledalo poput djelotvornog oružja. Tyler će se morati pobrinut za napadača izbliza, licem u lice. On i Dilara čučnuli su iza sigurnosnih vrata na prijelazu između prvog i drugog vagona. Bio je jednako uplašen kao i u bilo kojoj borbenoj situaciji s kojom se suočio u Iraku, ali strah je prigušio baš kao i tada te se usredotočio na sljedeći potez. Čuo je vrisku iz stražnjeg dijela vlaka, ali ne i pucnjeve. Putnici su vjerojatno vidjeli pušku, ali njegov je progonitelj bio
profesionalac. Ne bi trošio metke na nekog osim ako mu stanu na put. Tyler je provirio kroz staklo na sigurnosnim vratima i nije mu se svidjelo ono što je vidio. Naoružan muškarac, koji je sada bio u trećem vagonu, hodao je kroz vlak i provjeravao svakog putnika. Turisti su im pružali nekakvu zaštitu, ali Tyler se bojao da netko od slučajnih promatrača ne bude pogođen u pucnjavi. Morao je nešto poduzeti prije negoli dođe do krvoprolića. »Dilara, otpuži naprijed«, rekao je. »Uzmi moj mobitel i nazovi policiju. Reci im da je u vlaku naoružani kriminalac. Nakon toga, gledaj u mene i čekaj moj signal. Kad ti pokažem
palcem prema gore, ustani. Pobrini se da te naoružani tip vidi.« Znao je da je riskantno dovoditi Dilaru u opasnost, ali to im je bila jedina šansa. Na njezinu se licu odražavalo ono što je i on osjećao, mješavina straha i o no g ne opet osjećaja, ali je odmah shvatila što je namjeravao. »Odvratit ću mu pozornost«, rekla je. »Tako je. Nemamo puno vremena. Idi.« Dilara je kliznula prema naprijed. Tyler je promatrao napadača koji se približavao. Bio je smiren, kao da je već lovio ljude i kao da ne očekuje nikakve probleme s Tylerom i Dilarom. Za deset
je sekundi napadač bio pokraj sigurnosnih vrata na prijelazu između vagona. Tyler je Dilari signalizirao uzdignutim palcem. Dilara je ustala i počela lupati o staklo. Napadač, koji je provjeravao putnike, ugledao ju je. Podigao je pušku i nanišanio prema njoj. Smicalica je uspjela jer se napadač potpuno usmjerio na Dilaru. Tyler se uspravio i udario ga nogom u istom trenutku kad je ovaj opalio, što je bilo dovoljno da napadač izgubi ravnotežu i hicem razbije staklo na lijevoj strani vagona. Odjeknuli su vrisci uplašenih putnika. Uslijedio je udarac laktom u glavu. Napadač je na trenutak bio omamljen, što je Tyler iskoristio da mu preotme pušku.
Prije negoli ju je uspio upotrijebiti, napadač je zgrabio Tylera za vrat. Pali su na pod, a stisak na Tylerovu vratu bio je toliko snažan da mu je prekinuo dotok krvi u mozak. Tyler je ispustio pušku, ali nije uspio razdvojiti napadačeve ruke. Počelo mu se mutiti pred očima. Pokušao je udahnuti, ali nije pomoglo. Nije mogao disati. Ako ne uspije zbaciti tipa sa sebe, bit će mrtav prije dolaska vlaka na sljedeću postaju. Odjednom je primijetio kako napadač iznenađeno okreće glavu. Iz oka mu je stršio nekakav predmet. Ponovno je odjeknula vriska putnika. Stisak na Tylerovu vratu popustio je i napadač se svalio na njega. Tyler je kašljao sve dok nije došao
do daha pa je s mukom odgurnuo muškarca sa sebe. Tek tada vidio je što to viri iz napadačeva oka. Kositrena maketa tornja Space Needle bila mu je zabijena u glavu sve do same podloge. Pogledom je potražio spasitelja i ugledao Dilaru kako ga gleda s mješavinom šoka i olakšanja. »Muka mi je od ovih tipova«, rekla je pokušavajući prigušiti jecaj u grlu. »Jesi li dobro?« promuklo je upitao Tyler. Kimnula je glavom. »Nisam ga namjeravala ubiti… ciljala sam u uho, samo da ga skinem s tebe, ali on je okrenuo glavu i…« Glas joj je pukao dok je piljila u
tijelo mrtvoga muškaraca. Bilo je očigledno da nikada prije nije ubila. Tyler je ustao i zagrlio je. »Bila si izvrsna. Spasila si mi život. Hvala ti. Je li itko ozlijeđen?« glasno je upitao. Nekoliko je ljudi odmahnulo glavama. Osvrnuvši se uokolo, pogledao je putnike koji su se u strahu odmaknuli od mjesta tučnjave i koji su sad s užasom promatrali mrtvog napadača na podu. Iako su neki od njih plakali, činilo se da nitko nije ozlijeđen. Pogledao je van. Ulazili su na postaju Seattle Center. Prekasno da zaustave vlak. Preostalo mu je nadati se da je policija već tamo. Nije želio biti zarobljen u vlaku ni sekundu duže. Vani je još uvijek bio drugi napadač, onaj čiji
je odraz vidio u izlogu trgovine. Ako je jedan od njih bio tako drzak da ih slijedi u vlaku, tada nije bilo vjerojatno da će drugi samo tako odustati. Vlak se zaustavio i vrata su se klizeći otvorila. Povukao je Dilaru za ruku. »Hajdemo odavde.« Kako nije želio da ga policija zamijeni za jednog od napadača, Tyler nije uzeo automatsku pušku. Potrčali su niz silaznu rampu prema izlazu iz postaje. Tyler je ugledao policijsko vozilo kako se uz škripu kočnica zaustavlja na nogostupu. Mogao je malo odahnuti sad kad su stigli organi vlasti. Sigurno su pristizala i druga patrolna vozila. Vozačka su se vrata naglo otvorila, ali čovjek koji se
pojavio nije nosio policijsku uniformu. Bio je odjeven u crno. To je bio brkati muškarac kojeg je vidio ispred trgovine odjećom. Mora da je oteo policijski automobil. Ma daj! pomislio je Tyler. Zar doista nemaju nimalo sreće? Povukao je Dilaru i bacio se u najbliži zaklon — poznati Space Needle toranj u Seattleu. Više od 180 metara visok toranj bio je, u stvari, betonski šiljak s dvokatnim ovalnim diskom na vrhu, gdje je smješten vidikovac za uživanje u pogledu tisuća posjetitelja svakoga dana. Tyler je znao da je toranj krcat kad je vrijeme vedro kao toga dana i da svojim postupkom ugrožava mnoge živote. Ipak, nije imao izbora jer je tu
bio bez zaklona. Potrčao je uz vijugavu rampu, povlačeći Dilaru za sobom. Tyler je naglo otvorio vrata i osvrnuo se. Napadač je trčao prema njima pucajući iz automatske puške. Ugledavši dizalo koje se upravo ispraznilo, projurili su pokraj zaposlenika koji je uspio samo ciknuti: »Hej!« Tyler je začuo vrisku ljudi koji su vjerojatno ugledali njihova progonitelja kako dolazi i vitla puškom. »Izlazite!« Tyler je doviknuo zbunjenoj ženi koja je rukovala dizalom. Gledala ga je, nesigurna što učiniti, sve dok prigušena pucnjava puške Heckler & Koch nije obasula dizalo. Tada se bacila na stranu. Za to je vrijeme Tyler mahnito pritiskao tipku za razinu
vidikovca, a Dilara se priljubila uz suprotnu stranu dizala. Vrata su se zatvarala, ali ne dovoljno brzo. Napadač je uspio uskočiti u dizalo koje se počelo uspinjati, a kroz vanjsko staklo smješteno tako da se moglo gledati na grad, preplavilo ih je danje svjetlo. Ležeći na podu, napadač je podigao oružje i uperio ga ravno u Tylera, koji je u tom trenu shvatio da će umrijeti. Ubojica je povukao okidač. Udarni mehanizam škljocnuo je u prazno kućište puške. Napadač je napravio početničku pogrešku i ostao bez streljiva. Tyler je iskoristio slamku spasa koja im se ukazala i skočio na ubojicu. Kleknuo mu je na ruke, ali ovaj
ga je udario koljenom i odbacio u stranu. Tad je skočio na noge i rukom posegnuo iza leđa. Izvukao je poluautomatski pištolj. Muškarac je zakimao glavom i osmjehnuo se. Tyler nije bio siguran, ali gotovo je izgledalo kao da mu se muškarac divi. Dilara se bacila na napadačevu ruku u trenu kad je ovaj opalio pa su dva metka pogodila vanjsko staklo. Tyler je iskoristio trenutak i svom se težinom bacio na napadača. Dok su se njih troje borili, napadač je ispalio još nekoliko metaka. Tyler se ramenom zabio u trup ubojice, odbacivši ga u staklo. Načeto zbog barem osam hitaca koje je primilo, staklo se razmrskalo i napadač je ispao
kroz otvor, ali je krajnjim naporom uspio dohvatiti metalnu konstrukciju dizala. Sada je visio s vanjske strane i gledao prema Tyleru. Za nekoliko će sekundi dizalo stići do vrha, a njega će zgnječiti unutarnje okno na terasi vidikovca. Tyler je instinktivno ispružio ruku da pomogne muškarcu uspeti se u dizalo, a potom zastao. Je li ga doista želio spasiti? Taj ga je tip upravo pokušao ubiti. Tyler je uzeo u obzir mogućnost da ga tamo ostavi, ali shvatio je kako nema izbora i da ga mora ispitati. Ispružio je ruku kako bi dohvatio napadača, ali se ovaj, na Tylerovo zaprepaštenje, ponovno osmjehnuo, ne pokušavajući uhvatiti njegovu ruku.
»Zašto?!« viknuo je Tyler kako bi nadglasao snažan vjetar. »Svako se biće na zemlji izopačilo, Knjiga Postanka 6,12«, odvratio je ubojica. Potom je, na Tylerovo iznenađenje, popustio stisak i pao u bezdan.
22.
Tyler se naslonio na policijsko vozilo dok je davao izjavu detektivu policije grada Seattlea, prisjećajući se svakog detalja od trenutka kad je ugledao napadačev odraz u izlogu trgovine do trenutka kad se čovjek bacio u smrt. Dilara je sjedila u drugom policijskom automobilu i razgovarala s njegovim partnerom. Još uvijek je izgledala potreseno zbog cijelog iskustva i pijuckala kavu. Kola hitne pomoći i policije okruživala su podnožje tornja Space Needle sa svih strana, a policija je prikupljala iskaze očevidaca kojih je bilo na desetke.
Tyler nije sumnjao da je taj pokušaj njihova ubojstva bio još jedna karika u nizu događaja, što je još više učvrstilo njegovo uvjerenje da će uslijediti još više smrti, posebice na Postanku zore. Iako nije imao dokaze, ubojice su morali biti povezani s istom skupinom kao i muškarac koji je pokušao raznijeti platformu Scotia One. Na svu sreću, nije stradao nitko osim napadača. Jedina ozlijeđena osoba bio je policajac kojeg je čovjek s brkovima pogodio u leđa. Prema prvim izvješćima s mjesta događaja, ozljede nisu bile opasne po život. Tyler je upravo dovršavao davanje izjave o svom viđenju događaja, kad im je pristupio tamnokos muškarac u sivom
odijelu krojenom po mjeri. U njegovoj je pratnji bila atraktivna plavuša u sličnom dobro krojenom odijelu. Muškarac je otvorio novčanik i pokazao identifikacijsku značku detektiva. »Agent Thomas Perez, FBI«, rekao je muškarac. »Ovo je agentica Melanie Harris. Doktor Locke radi s našom agencijom na istrazi pada zrakoplova Rexa Haydena i vjerujemo da je ovaj napad povezan ne samo s tom nesrećom nego i da je dio šire terorističke zavjere.« Policijski detektiv bio je iznenađen tom izjavom. »Ovo je istraga ubojstva…«, zaustio je.
»Nije ubijen nitko osim samih napadača.« »Ranjen je policajac grada Seattlea. Želimo doznati zašto.« »Kao što bez sumnje znate«, odvrati je agent Perez, »FBI je ovlašten preuzeti sve istrage koje možda uključuju terorističke aktivnosti. Molim, pobrinite se da vaš partner ovamo dovede doktoricu Kenner.« »Ovo je sranje.« »Radimo na osnivanju posebnoga radnog tijela za istragu ovog slučaja i siguran sam da će i vaš policijski odjel biti uključen. Ali sad je potrebno da nasamo ispitamo doktora Lockea i doktoricu Kenner. ef policije u
potpunosti surađuje s nama, ako želite provjeriti s njim.« Miles je brzo djelovao, mislio je Tyler, ako je već uspio uvjeriti FBI da preuzme istragu. Policijski je detektiv mrmljajući otišao do svoga partnera. Palcem je pokazao prema agentima FBI-a. Nakon još nekoliko biranih riječi koje je dodao njegov partner, kimnuli su glavama prema Dilari. Ona je prišla Tyleru, a on ju je predstavio agentima. »Upoznati smo s vašim sudjelovanjem u incidentu na platformi Scotia One«, rekao je Perez. »Iako je cio slučaj izvan američke nadležnosti, kanadska vlada zamolila nas je da pomognemo identifikaciji tamošnjeg
napadača. Miles Benson također nas je izvijestio o vašoj situaciji, doktorice Kenner. Bio je vrlo uvjerljiv i moji su nadređeni povjerovali da postoji veza između svih tih događaja. Doktore Locke, jeste li primili kakve prijetnje prije današnjeg napada u gradu?« »Tko god stoji iza svega ovoga, jasno je objelodanio svoje namjere kad je srušio helikopter i pokušao raznijeti milijardu dolara vrijednu naftnu platformu.« »Nemamo drugih spoznaja o padu helikoptera osim da je riječ o mehaničkoj pogrešci.« »Prije dva dana, i ja sam mislio tako«, rekao je Tyler i pogledao Dilaru. »Nakon svega ovoga, moja je
pretpostavka da je srušen namjerno.« »Jeste li ikada prije vidjeli ove ljude?« »Ne«, odvratio je Tyler, a Dilara je niječno odmahnula glavom. »Sve što znam jest to da su fanatici. Jedan od njih počinio je samoubojstvo radije nego da bude ulovljen, baš i kao napadač na bušotini Scotia One.« »Znate li zašto vas pokušavaju ubiti?« »Pretpostavljam da je to zbog incidenta sa Samom Watsonom u zračnoj luci u LA-u kojemu je svjedočila doktorica Kenner, kao i zbog pada Haydenova zrakoplova.« »Kako?«
»To i ja pokušavam utvrditi.« Perez je iz džepa izvadio digitalni fotoaparat i okrenuo ekran prema Tyleru. Pokazao mu je samo dva snimka. Na svakom je bila fotografija napadača u krupnom planu. Jedan od njih bio je muškarac kojemu je iz oka još uvijek virila maketa tornja Space Needle, ali mu je kapa bila skinuta. Drugi je bio muškarac koji je pao s tornja. Zatiljak mu je bio izobličen od udarca o tlo. Uklonjeni su mu lažni brkovi, a umjesto čupave crne kose sada se vidjela kratka smeđa kosa. Očigledno je bila riječ o kamuflaži. »Prepoznajete li ih sada?« upitao je Perez. Tyler nikad nije vidio ni jednoga od
njih. Odmahnuo je glavom. »Ovaj ovdje«, rekao je Perez i pokazao drugoga napadača, »u džepu je imao fotografije vas i doktorice Kenner.« »Je li imao kakve identifikacijske isprave?« »Ne. Bili su profesionalci. Upravo provjeravamo otiske njihovih prstiju. Koristeći otiske za koje nam je Miles Benson rekao da ste ih vi skinuli s napadača na platformi Scotia One, uspjeli smo ga identificirati. On je bivši pripadnik specijalne američke vojne postrojbe Ranger. Nečasno je otpušten. Bio je angažiran privatnim ugovorom, ali ne možemo pronaći njegova poslodavca. Sav C-4 eksploziv je
uništen pa ne možemo ustanoviti odakle potječe. Zasada taj trag završava u slijepoj ulici.« »Možda vam se posreći s ovim tipovima.« »Baš i ne računam na to. Siguran sam da su dobro prikrili svoje tragove. Ono što mi je doista čudno jest to da su vas pokušali ubiti usred dana. Vrlo riskantno.« »To je zbog toga što su im preostala još samo četiri dana«, rekla je Dilara. »Misle da znamo nešto što bi im moglo poremetiti planove.« »A znate li?« »Pa baš i ne«, odvratio je Tyler. »Još uvijek nam je sve to velika
nepoznanica. Mislimo da je njihov sljedeći cilj Postanak zore, brod za krstarenje.« »Zašto?« »Zbog nečega što je Sam Watson rekao Dilari.« Po prvi put progovorila je agentica Harris: »Ponovno ćemo pregledati rezultate autopsije, ali preliminarna izvješća nisu pokazala tragove otrova u Watsonovu organizmu. Mrtvozornik je zaključio da je riječ o srčanom udaru.« »I željeli su da tako izgleda. Sam je radio za farmaceutsku tvrtku. Možda su to bili oni. Oni bi mogli imati pristup otrovima koje je nemoguće pronaći.« »Ta mi se priča čini prilično
nategnutom«, rekao je Perez. »Zašto bi vas napali usred bijela dana uz desetke svjedoka, a starca ubili otrovom kojemu se ne može ući u trag?« »Postaju očajni«, rekao je Tyler. »Mislili su da će sve to uspjeti održati pod kontrolom ako ubiju Sama Watsona i Dilaru na način koji je izgledao kao prirodna smrt ili nesreća.« » to je to? Tko su oni?« »Sve to mora biti povezano s biološkim oružjem u Haydenovu zrakoplovu«, rekla je Dilara. »Čekajte malo«, odvratio je Perez. »Još uvijek nismo sigurni da se radilo o biološkom oružju. Moglo se raditi o nekom prirodnom fenomenu.«
»Ma dajte, agente Perez!« uzviknuo je Tyler. »Zar niste pročitali što se dogodilo tim ljudima?« »Djelujemo pod pretpostavkom da se radi o terorističkom napadu, iako nitko još nije preuzeo odgovornost. Ipak, ne želimo požuriti sa zaključcima i izazvati paniku. Istraga još uvijek traje.« »Tako je«, rekao je Tyler, »a Dilara i ja sutra se vraćamo u Phoenix da pomognemo s time. Velik dio ostataka zrakoplova već je kamionima prevezen u naše TEC postrojenje i naši tehničari sve to detaljno pregledavaju. Nadamo se da ćemo među ostacima pronaći ključ rješenja. Ali, moramo djelovati brzo. Postanak zore isplovljava u petak ujutro.«
»Možemo pojačati osiguranje na Postanku zore tijekom gala prijema i pri isplovljavanju«, rekla je agentica Harris, »ali niste nam dali baš puno podataka za tako nešto.« »O kakvom je gala prijemu riječ?« upitao je Tyler. »Večer prije prvog isplovljavanja planirana je posebna zabava za velike zvjerke. Bit će prisutno puno poznatih faca.« Tyleru se činilo da bi to mogao biti prilično zanimljiv cilj, ali je svejedno mislio da će do pravoga napada doći tek na otvorenome moru. To je bolje odgovaralo načinu djelovanja kod pada zrakoplova.
»Moramo spriječiti isplovljavanje«, rekao je Tyler. »Ili ga barem odgoditi.« »Nemoguće«, uzvratio je Perez. »Ne možemo učiniti više ništa osim ako sam primim prijetnju koja se odnosi na taj brod.« »Imamo još jedan trag«, dometnuo je Tyler. »Da čujemo.« »Tvrtka Coleman Engineering and Consulting. Imamo razloga vjerovati da su i oni umiješani.« »Kako?« »To ne znam. John Coleman i njegovi najbolji inženjeri poginuli su u nezgodi. Nagađam da se odgovori
možda još uvijek kriju u njegovoj dokumentaciji.« »Zašto mislite da je Coleman bio umiješan?« »Sam Watson spomenuo mi je njegovo ime prije smrti«, odgovorila je Dilara. »Možete li nam pribaviti nalog za pretres?« Tyler je upitao Pereza. »Na osnovnu čega? Optužbi mrtva čovjeka? Sudac bi me sa smijehom istjerao iz svog ureda.« »Ne mislite da je ova pucnjava dovoljan razlog?« upita Tyler. »Ali kako je to povezano? Morate pronaći čvršću vezu od posljednjih riječi Sama Watsona prije negoli
uspijemo ući u Colemanovu tvrtku. Mislim da ćemo puno bolje utrošiti vrijeme ako pokušamo identificirati ovu dvojicu napadača i provjeriti jesu li povezani s čovjekom s platforme Scotia One.« »Dakle, samo ćemo zaboraviti Colemana?« usprotivila se Dilara. »Da, osim ako imate dokaze koji će opravdati nalog za pretres«, odvratio je Perez. »Predlažem da se doktor Locke usredotoči na pad Haydenova zrakoplova.« »Ali…«, započela je Dilara, no Tyler je podigao ruku. »Sutra ćemo krenuti natrag«, rekao je.
»Dok ste u Seattleu, želim da vas štiti policija«, rekao je Perez. »Sve je u redu«, odvratio je Tyler. »Miles Benson angažirao je privatnu zaštitarsku tvrtku da nas zaštiti. Upravo su krenuli ovamo da nas preuzmu.« Perez je podigao obrvu: »Dobro, onda. Kada doznam bilo što o vašim napadačima, javit ću vam.« On i agentica Harris zajedno su se udaljili. »Kako si mogao tako lako odustati?« Dilara se obrušila na Tylera. »Možda je Coleman ključ cijele ove zavrzlame! Moramo doznati što je Oaza.« Tyler ju je pogledao. »Ja ne odustajem. Večeras ćemo ući u
Colemanov ured.« »Kako? Bez naloga…« »Ne treba nam nalog«, prekinuo ju je Tyler. »Zašto ne?« »Mislim da John Coleman nije poginuo u nezgodi. Poznavao sam ga. On je bio izvrstan inženjer, vrlo oprezan, što znači da ga je netko ubio. A svatko tko je mogao isplanirati onakvu katastrofu na naftnoj platformi mogao je inscenirati i nezgodu u kojoj je ubijen John. Možda nije ni slutio da je u opasnosti. On ne bi sudjelovao u zločinačkom pothvatu. Barem ne svjesno.« »Kako će nam to pomoći?« uporno
je nastavila Dilara, a u glasu joj se mogla čuti frustriranost. »Kako ćemo ući u njegov ured?« »Rekla si mi kako ti je Sam Watson kazao da su ti oni ubili oca. Bi li ti nekome dopustila da pretraži ured tvog oca kad bi mislila da ta osoba može pronaći očeva ubojicu?« »Naravno. Bez razmišljanja.« »E pa, nadajmo se da je tvoja reakcija univerzalna. John Coleman također ima kćer.«
23.
Farmakolog
David Deal probudio se obliven znojem. Oči su mu se otvorile, a pogled mu je pao na skromno namještenu prostoriju u kojoj je bio odvojen kao dio njegove završne inicijacije za Deseti nivo. Osim jednostrukog kreveta s tankim pokrivačem i plahtom, jedini drugi predmeti u sobi bili su metalni stol, stolica s pletenim naslonom od trstike i toliko željeno Završno poglavlje Diluvijalnog manifesta, svetog teksta Crkve svetih voda. U niši je bio umivaonik i WC školjka. Debela su vrata bila jedini izlaz iz sobice. Do ljudskog kontakta dolazilo je
samo prilikom donošenja obroka, tri puta na dan tijekom posljednjih šest dana inicijacije kojoj su težili svi diluvijanci. Zbog toga što je bio vjeran član zajednice Devetog nivoa, procijenjeno je da je dostojan za još više te su ga prije samo dva dana zrakoplovom dovezli na otok Orcas kako bi sudjelovao u Ritualu, kako su ga svi zvali. U cijeloj Crkvi bilo je samo tri stotine članova Desetog nivoa pa se stoga osjećao blagoslovljenim jer je pozvan ostvariti taj konačni cilj. Za svaki je nivo prije ovoga već prolazio sličan postupak, ali ovoga je puta sve ipak bilo intenzivnije, duhovno najizraženije. Završno poglavlje pročitao je toliko puta da ga je znao
naizust. Odjednom je sve što je bio naučio iz Biblije imalo smisla. Činilo se kao da je njegova duša zaglibila u živome blatu, a učenje vjernoga vođe Sebastiana Ulrica spasilo ju je od udaranja uokolo radi održavanja na površini te ju je okrijepilo njegovim mudrim i lijepim riječima. Znao je da je izolacija važan dio Rituala i to mu uopće nije smetalo. Odjeven samo u čistu bijelu halju, imao je prigodu s ushićenom pozornošću proučavati vizije koje su mu se ukazivale. Kako nije imao sat, Deal nije znao koliko je vremena prošlo otkad je završio s večerom, ali imao je dovoljno vremena još jednom dopola pročitati
Završno poglavlje. Njegova glava napunila se riječima koje su imale moć proširiti um te je odjednom osjetio kako njegova duša nadilazi svoje normalne okvire. Lagani osjećaj gubljenja težine bio je prvi znak nadolazeće vizije, a on je žarko iščekivao njezin dolazak. Odjednom je u njegovu mozgu eksplodiralo svjetlo poput vatrometa, a Deal je zbog toga pao unatrag na svoj krevet. Otvorio je oči, a sjajne zvijezde polagano su blijedjele. Rečeno mu je da Završno poglavlje nije bila cijela Istina, da su vizije njegov osoban uvid u to što Završno poglavlje doista znači i da je svatko tko je dosegao Deseti nivo primao vlastitu Istinu. Zato je tako očajnički žudio za još jednom vizijom,
kako bi mu se otkrili posljednji dijelovi Istine. Potom je došlo. Zvukovi, svjetla, riječi. Govorile su mu o novom početku na Zemlji, početku čiji je on bio ključan dio. To je bila najljepša stvar koju je ikad iskusio. Dok je milovao leđa Svetlane Petrove, Sebastian Ulric promatrao je Davida Deala preko tri monitora, a ekstaza na muškarčevu licu rekla mu je sve što je trebao znati. Još je jedna ovca pristupila stadu. »Obožavam ovo gledati«, rekla je Petrova sa svojim maznim slavenskim naglaskom, smještena na Ulricovu
radnom stolu. »Tako je seksi. Moć. Kontrola.« Rukom je prošla kroz Ulricovu kosu, zbog čega je osjetio kako mu trnci prolaze i putuju niz kralježnicu. »Mislila sam da je indoktrinacija završena«, rekla je. »Ciljana je brojka 300, zar ne? Gotovo da imamo jednak broj muškaraca i žena. Zašto nam je potreban ovaj čovjek?« »On posjeduje posebna znanja, ista ona za koja sam mislio da će Sam Watson pridonijeti projektu. Kako Watsona nema, mislio sam da je razborito uvesti nekoga drugog da ga zamijeni.« »Ti si zbilja mudar čovjek. To je samo jedan od razloga zbog kojih te volim.«
Otkad je prije deset godina imao vlastite vizije o Crkvi svetih voda, Ulric je prekopao sveučilišta tražeći najbistrije znanstvenike, inženjere i mislioce. Bio je to dugačak i naporan postupak jer je valjalo uvesti muškarce i žene za koje je mislio da će biti povodljivi i prihvatiti učenja njegove crkve. Morao je pronaći točno određenu kombinaciju inteligencije i otvorenosti njegovoj filozofiji. Proces indoktrinacije fino je izbrušen kroz godine usavršavanja i razvoja. Na početku, novaci nisu ni znali da je Crkva uključena. Radilo se više o zajedničkom cilju za bolji planet, planet na kojem bi nestala ljudska patnja i nepoštovanje prirodnih blaga Zemlje.
Nakon toga ih se opijalo vinom i častilo hranom te bi ih se odvelo do nekog od crkvenih posjeda na turističkim odredištima — Maui, Bahami, Acapulco. Nisu ih počastili samo lijepim godišnjim odmorom, nego i prilikom za produhovljenu diskusiju o tome kako poboljšati prilike za ljudski rod. Ako su i dalje pokazivali voljnost da djeluju u produbljivanju istih ciljeva koje je imala i Ulricova crkva, idući je korak bilo putovanje na otok Orcas. Po dolasku, od njih se tražilo da potpišu vješto sastavljen ugovor o tajnosti, čije bi kršenje povlačilo tako stroge kazne, da bi potpisnik osiromašio do kraja života. Ugovor o tajnosti postojao je kako bi se nezadovoljnike
spriječilo da javnosti otkriju običaje i djelovanja Crkve. Iznimaka nije bilo, a oni koji nisu željeli potpisati istog su trena odvedeni s crkvenog imanja. Ulricu nije bilo stalo do njih. Oni ionako nisu imali osobnost koja bi bila korisna za njegove ciljeve. Nakon toga uslijedio bi pravi test — Niveliranje — inicijacija u razine. David Deal upravo je bio na posljednjem Niveliranju u Deseti nivo, onaj koji je najviše od svih mijenjao način razmišljanja. Svaka je osoba drugačijim tempom napredovala kroz Niveliranje, a samo oni koji su najviše obećavali promovirani su iznad Petog nivoa. Ulricu je u njegovu Novom svijetu trebao farmakolog. Mislio je da
će to biti Watson i bio je vrlo razočaran kad je doznao da ga je ovaj izdao. Nakon toga je izabrao Deala, zbog čega je taj znanstvenik sada ekstatično piljio u hologram koji su prikazivali u njegovoj sobi. Cijeli je postav bio rezultat najnovije tehnologije, uključujući i skrivene projektore ugrađene na nekoliko mjesta u kutovima sobe. Zrak je bio prožet laganim dimom, jedva vidljivim sve dok ga ne bi obasjala laserska svjetla. Narkotički lijekovi razvijeni u Ulricovoj tvrtki i ubačeni u hranu imali su takav učinak da je Deal bio podložniji sugestiji da su slike koje je vidio bile plod mašte, a ne tehnologije.
Sve su te radnje bile potrebne kako bi se osiguralo da svaka osoba doživi najintenzivnije vjersko iskustvo svoga života. Naravno, uz tako intenzivan postupak, bilo je i opasnosti. Tijekom jedne od inicijacija, brat Rexa Haydena imao je iznenadni napad nakon kojeg je preminuo. Autopsijom je ustanovljeno da je imao urođenu srčanu manu pa je Ulricu bilo drago što mladić nije preživio i tako postao dio Novoga svijeta. Tijekom tog incidenta, jedan od članova Crkve uspaničio se i pozvao hitnu pomoć. Zbog toga su nadležne institucije pokrenule istragu, ali zbog Ulricovih dobrih veza, ništa se nije dogodilo. Od tog je događaja Rex
Hayden neumorno pokušavao raskrinkati ustroj i djelovanje njegove Crkve jer ju je smatrao odgovornom za smrt svoga brata. Cutterova zamisao da Arkon-B testiraju na Haydenovu zrakoplovu bila je samo način da ga se kazni za upletanje. Za ostatak Ulricovih sljedbenika, učinak Niveliranja bio je vrlo dubok. Samo je nekolicina od onih koji su izišli iz tih soba još uvijek sumnjalo da je ono što su vidjeli duh koji ih je vodio u bolji život. Oni koji su i dalje propitivali što se zapravo dogodilo bili su ili ekskomunicirani iz Crkve ili zbrinuti na još trajniji način, što je bio slučaj s doista upornim smutljivcima. Bez obzira na sve, Sam Watson
nekako je uspio izbjeći sve njihove brižno smišljene postupke provjere. Zbog toga je Ulric bio primoran dodatno učvrstiti odanost svoga stada onim prikazom u laboratoriju. Na ovaj ili onaj način, svi će biti poslušni kada dođe vrijeme. Netko je pokucao na vrata njegova ureda. Nemarno je isključio dotok informacija iz Dealove sobe, znajući da je njegova ekipa za indoktrinaciju gotovo završila s poslom. »Naprijed!« Ušao je Dan Cutter i ukočio se u stavu mirno pred Ulricovim radnim stolom. Izbjegavao je pogledati Petrovu, koja se sada udobno smjestila na fotelji pokraj radnoga stola.
»Gospodine, Olsen nije uspio«, rekao je Cutter. » to se dogodilo?« upitao je Ulric ne mijenjajući ton glasa. Nije bilo potrebe dopustiti Cutteru da vidi koliko je bijesan. »Došlo je do pucnjave kod tornja Space Needle. I on i Cates su mrtvi, a sada su umiješani i policija Seattlea i FBI.« Ulric se nije potrudio ni pitati jesu li njegovi ljudi uhvaćeni i ispitivani prije smrti. Znao je da ne bi dopustili da im se to dogodi. »Locke i Dilara Kenner još uvijek su živi. Da pošaljem još jednu ekipu da ih eliminira?« pitao je Cutter.
Pravi Cutter. Uvijek čovjek od akcije. Ali, ponekad je najbolje rješenje neaktivnost. »Ne, sad je prekasno. Bit će pod zaštitom. U ovome trenutku, bilo kakav pokušaj ubojstva bio bi kontraproduktivan. Osim toga, imamo plan za nepredviđene situacije.« Locke je bio puno vještiji nego što je Ulric očekivao te je uspio preživjeti već dva pokušaja ubojstva. Ipak, nije se trebao čuditi. Locke je također bio čovjek od akcije. » to ćemo s petkom?« upitao je Cutter. »Možda bismo trebali promijeniti…« »Ništa se neće mijenjati!« uskliknuo
je Ulric oštrije negoli je namjeravao. Smirio je glas. »Nećemo dopustiti da sitne pogreške utječu na naš dugo razvijan i pozorno osmišljen naum. Nećemo dopustiti da nam Tyler Locke dirigira kako ćemo nastaviti. Ipak, moramo ga spriječiti da pronađe uređaj koji smo upotrijebili u Haydenovu zrakoplovu i otkrije njegov sadržaj. Jesi li spreman za akciju?« »Da, gospodine. Osobno ću sudjelovati u ovoj misiji zajedno sa svojim najboljim čovjekom. Prema našim obavještajnim podacima, velik broj ostataka s mjesta pada već je premješten na Gordianovo TEC postrojenje u Phoenixu. Tamo ćemo pronaći uređaj. S potragom ćemo
započeti sutra ujutro.« »Dobro. Kad ponovno budemo imali uređaj, uništi ga.« Cutter je kimnuo, ponovno pozorno izbjegavajući pogled Petrove, i izišao. »Sviđa mi se«, rekla je. »Žilav tip. Poput Ramba. Je li istina ono što sam čula o njemu?« »O njegovoj ozljedi?« Iako je Cutter već godinama bio šef njegova osiguranja, sada ga je to prvi puta pitala. Kimnula je glavom. »Istina je«, odgovorio joj je Ulric. »To je još jedan razlog zbog čega je on tako važan u našem timu. Zašto pitaš?« Petrova je podigla obrvu i ustala iz fotelje. Mazno je došla do Ulrica i
smjestila mu se u krilo. »Ne moraš se brinuti da imaš konkurenciju.« Lagano ga je poljubila u obraz, a potom u čelo. »A sada, reci mi što imaš isplanirano za večeras.« Poljubila ga je u usta. Ulric je znao da je izabrao savršenu ženu za pratnju u Novome svijetu.
24.
Julia
Coleman sjedila je u kafiću Starbucks u prizemlju zgrade u kojoj su se nalazili uredi tvrtke Coleman Engineering. Njezina smjena u Medicinskom centru Harborview upravo je završila i još uvijek je nosila liječničku odjeću. Tyler je znao da je bila specijalizantica, ali ne i puno više od toga. Dok je ulazio u kafić, primijetio je njezine umorne crvene oči povećane naočalama s okvirima od kornjačevine i kosu svezanu u konjski rep. Njezino bezizražajno lice kazivalo mu je sve što je trebao znati o dugim satima koje je upravo provela na poslu.
Kad ju je Tyler nazvao, pristala je naći se s njima, ali željela je znati zbog čega su htjeli dokumentaciju njezina oca prije negoli im to dopusti. Tyler je predložio da se nađu na kavi negdje blizu Colemanova ureda kako bi mogao početi s pregledavanjem dokumentacije čim to ona odobri. Dvojica zaštitara motrila su Tylera i Dilaru iz svog automobila parkiranog ispred kafića. Tyler je bio siguran da te večeri neće biti novoga napada, ali njihova prisutnost smirivala je Dilaru. Tyler je predstavio sebe i Dilaru Juliji Coleman, ali liječnica nije ustala dok se umorno rukovala s njima. Sjeli su na stolice nasuprot njoj. »Hvala vam što ste našli vremena
za nas«, rekao je Tyler. »Znam da ste vjerojatno potpuno iscrpljeni.« »Zainteresirali ste me kad ste rekli da se radi o mojemu ocu.« »Da, imamo informacije koje će rasvijetliti smrt vašeg oca.« »Jeste li vi iz Ureda za narkotike, duhan, vatreno oružje i eksplozive?« »Ne, ja sam inženjer iz tvrtke Gordian Engineering. Poznavao sam vašega oca, ali nikad nismo zajedno radili.« »U pravu ste. Sad se sjećam. Moj vas je otac jako cijenio, iako ste mu bili konkurencija.« To je iznenadilo Tylera. Gordian i Coleman uvijek su bili prijateljski nastrojeni rivali koji su se
natjecali za iste ugovore, ali nije znao da je Coleman razgovarao o njemu sa svojom kćerkom Julijom. »Jeste li i vi iz Gordiana?« upitala je Dilaru. »Ne, ja sam arheologinja.« »Zašto bi neka arheologinja znala bilo što o smrti moga oca? Jeste li ga poznavali?« »Ne«, odgovorila je Dilara, »ali možda sam poznavala nekoga tko ga je poznavao. Poznajete li Sama Watsona?« Julija je odmahnula glavom. »Ne zvuči mi poznato. Je li on bio nekako povezan s nesrećom?« »Ne mislimo da se radilo o nesreći«, rekao je Tyler. »Ali istraga Ureda za narkotike,
duhan, vatreno oružje i eksplozive potvrdila je da se radilo o nepravilno postavljenim žicama za eksplozive. Zbog toga je do eksplozije došlo prerano.« »Je li vaš otac bio čovjek koji bi si dopustio takvu pogrešku?« Tyler je znao da rad s eksplozivom nije bio igra. Ako si postao nepažljiv, brzo si pogibao. A John Coleman je dugo bio u njihovu poslu. »Bio je perfekcionist«, odgovorila je Julia. »Zbog toga sam i mislila da je pogriješio jedan od njegovih inženjera.« »Znate li na kakvom je projektu radio?« »Radilo se o tunelu u gorju
Cascadesu. Večer prije negoli su trebali početi s miniranjem, provjeravali su postavljeni eksploziv. Tada je došlo do nesreće… Bilo je strašno. Stradali su svi najbolji inženjeri njegove tvrtke.« »Tko sada upravlja tvrtkom?« »Nitko. Ja nisam inženjer, a nemam ni vremena za vođenje posla. Radilo se o konzultantskoj tvrtki pa je nitko nije želio kupiti. Nisam željela provesti godine na sudu s obiteljima inženjera pa sam se s njima nagodila i tako izbjegla tužbe. Nakon toga sam zatvorila tvrtku. Nisam imala vremena odlučiti što ću sa svime što je ostalo u uredu. Još uvijek se tamo nalazi, ali i to ću zatvoriti sljedećega mjeseca.« »Na čemu je radio prije tunela?«
»Na nekom velikom vladinu projektu. Državna tajna. Radio je na njemu tri godine. Nije mi smio reći ništa o tome.« Julia ih je oboje pogledala. »Želite li reći da je moj otac ubijen?« »To je jedna od mogućnosti.« »Zašto? Tko bi ga želio ubiti?« »Pokušavamo otkriti, a potrebna nam je i vaša pomoć.« Julia se naslonila i zagledala u prazno dok je pomisao da joj je otac ubijen polako dopirala do njezine svijesti. »Majka mi je umrla kad sam imala 20 godina«, konačno je rekla. »On je bio sve što mi je ostalo od obitelji. Dat ću vam sve iz njegova ureda, samo mi
recite tko ga je ubio.« Tada je ustala, a Dilara i Tyler su pošli za njom u zgradu. Uredski prostor nalazio se na trećem katu. Julia je otključala vrata i pustila ih unutra. Dočekala ih je tipična uredska prostorija s odjelnim pregradama. »Pregrađeni odjel moga oca nalazi se u kutu«, rekla je Julija. »Hoće li biti u redu ako uključim vaš server tako da moji računalni stručnjaci mogu skinuti sve podatke kompanije i analizirati ih u potrazi za mogućim tragovima?« upitao je Tyler. »Znam da je njegova tvrtka vjerojatno imala ugovore koji su ga sprječavali da otkrije informacije…«
»Smatrat ću vas našim ugovornim kooperantom. Ako nas tko kasnije poželi tužiti, neka to riješe s tvrtkinim odvjetnicima.« Tyler je uključio računala i pozvao Aidena MacKennu, koji mu je dao detaljne upute kako otvoriti ulaz u sigurnosnom sustavu kako bi imali pristup dokumentaciji s udaljenog računala. Rekao je Tyleru da potraži bilo kakve dokumente o Projektu Oaza. Dok je Aiden započinjao s potragom, Tyler je počeo s razgledavanjem materijala u uredskom stolu i ormarićima s dokumentima Johna Colemana. Kao što je i očekivao, većina Colemanove dokumentacije bila je u
elektroničkom obliku. Većina inženjerskih tvrtki računalno je izrađivala projekte, komunicirala telefonom i elektroničkom poštom, ali ipak je uvijek postojala potreba da se ispišu nacrti, sheme i prezentacije. Morao je postojati papirnati trag za Oazu, ako je Coleman doista i radio na njoj. Colemanovi fascikli s dokumentacijom bili su označeni po datumima. Dva udaljenija ormarića bila su prepuna tako da u njima gotovo da i nije bilo mjesta. Dilara je počela pretraživati svaki fascikla u potrazi za dokumentima koji su se odnosili na Oazu. Treći ormarić, najbliži radnom stolu, također je imao punu donju ladicu, ali gornje
dvije ladice bile su gotovo prazne. Tyler je pažljivije pogledao datume na fasciklima. Do prije tri godine, dotok projekata bio je stalan i redovit, a onda su samo rijetki projekti bili među fasciklima. »Doktorice Coleman, jesu li neki od dokumenata uklonjeni iz ureda?« upitao je Tyler. »Koliko ja znam, nisu. Zašto?« »Čini se da nedostaje dio dokumentacije. Znate li ime projekta na kojem je vaš otac radio posljednje tri godine?« »Nije mi smio reći ništa o tome, ali jednom, kad je bio vrlo umoran, zabunom mi je rekao ime projekta. Čak
se činilo da se prestrašio kad je shvatio što je učinio pa mi je rekao da nikome ne smijem reći ni riječi o tome. Ime projekta bilo je Oaza.« Tyler i Dilara razmijenili su poglede. »Doktorice Coleman, sjećate li se bilo čega drugoga u vezi s projektom Oaza?« »Samo znam da je tijekom tog razdoblja stalno putovao do otočja San Juan. Mora da je na tom projektu zaradio puno novca. Nakon očeve smrti, ustanovila sam da je njegova tvrtka nedavno u banku položila više od 30 milijuna dolara. Tako sam se i uspjela nagoditi s obiteljima i izbjeći tužbe, ali i zadržati ovaj ured dok ne odlučim što ću s njim.« Primijetila je izraz iznenađenja
na Tylerovu licu i nastavila. »Moj bi otac bio razočaran da napustim svoju liječničku karijeru.« Tyler je kimnuo glavom, ali nije mogao samo tako prijeći preko veličine tog ugovora. Colemanova tvrtka bila je talentirana, ali mala. Za njih bi 30 milijuna dolara bio ogroman novac. »Doktore Locke«, rekla je Julia Coleman, »moram otići kući i naspavati se.« Pružila mu je ključ ureda. »Samo zaključajte kad budete izlazili.« »To je vrlo ljubazno od vas«, rekao je Tyler. »Želim znati samo jednu stvar. Hoćete li uhvatiti osobu koja je ubila moga oca?«
»Potrudit ćemo se najbolje što možemo.« »Dobro. Ja možda jesam liječnica, ali rado bih vidjela osobu odgovornu za njegovu smrt kako se prži.« Potom je izišla iz ureda i ostavila Dilaru i Tylera same. »Znam kako se osjeća«, rekla je Dilara. »Dakle, misliš da je netko uklonio dokumente koji se odnose na projekt Oaza?« »Ovo mi smrdi na prikrivanje«, rekao je Tyler. »Prvo, ubijeni su svi najbolji inženjeri tvrtke koji su radili na projektu Oaza i to u tragičnoj nesreći koja se nekom tako iskusnom kao što je bio Coleman nikada ne bi dogodila.
Nakon toga, sva je dokumentacija tajanstveno nestala. A povrh toga, njegovoj je tvrtki isplaćen pretjerano velik honorar, vjerojatno u nadi da će preživjeli biti odobrovoljeni novcem. Netko je došao ovamo i ukrao svaki komadić papira o projektu Oaza. Nagađam da je jedini razlog zbog kojeg nisu zapalili cio ured kako bi prikrili tragove to što bi istraga postavljala pitanja koja oni žele izbjeći.« »A što je s računalnom dokumentacijom?« »Ako je išta ostalo, Aiden će to pronaći.« Sljedeći su sat proveli pretražujući papirnatu dokumentaciju, ali nisu pronašli ništa o projektu Oaza. Tko god
je očistio dokumentaciju, bio je temeljit. Jedina im je nada bila da su nešto previdjeli u elektroničkim bazama podataka. Kad ih je Aiden nazvao, Tyler je bio obeshrabren. »Ti su momci zbilja dobri. Nigdje ni spomena Oaze u bilo kojem dokumentu. PowerPoint, Word, elektronička pošta… Sve čisto, bez ikakva traga. Ipak, ostavili su dosta drugih stvari. Vjerojatno zbog toga što bi potpuno brisanje svih dokumenata bilo previše očito.« Tyleru se učinilo da mu je Aiden tu posljednju rečenicu rekao s razlogom. »Ali ti si ipak uspio nešto pronaći«, rekao je Tyler, odjednom probuđene nade.
»Rekao sam da su bili dobri. Ali ja sam bolji. Odlučio sam napraviti neke periferne pretrage. Kako te je onaj tip Watson spomenuo poimence, odlučio sam tvoje ime upotrijebiti kao jedan od parametara. Pronašao sam nekoliko općenitih elektroničkih poruka između tebe i Colemana. Nekoliko molbi za preporuke, takve stvari. Ali, jedna me elektronička poruka posebno zaintrigirala.« »Od mene ili za mene?« »Ni jedno ni drugo. Bila je o tebi.« »Pročitaj mi je.« »Poruku je napisao Coleman jednom od svojih inženjera. Citiram: ›Jime, svi ćemo se obogatiti na ovom
projektu. Ne mogu vjerovati da ih je Tyler odbio. Zvuči baš kao njegova specijalnost. Njegov gubitak naš je dobitak. Ime projekta bilo je Vihor. ašavo, zar ne? Ti vojni tipovi vole svoje kodirane izraze. Klijent će promijeniti ime projekta, ali još mi ga nisu poslali. Javit ću ti čim ga doznam, a onda možemo zasukati rukave. Javi mi svoje prijedloge za članove ekipe koja će raditi na ovome. Zapamti, ovo je tajni projekt. Nitko ne smije znati za njega. John.‹ Kraj citata. Jesam li u pravu? Je li to povezano sa svim ovim?« Na trenutak, Tyler je ostao bez riječi. Vihor. Nije čuo tu riječ već dvije godine, od trena kada se prijavio za taj projekt, a onda ga je klijent dva mjeseca
poslije odbio. »Tylere? Jesi li još uvijek tamo?« Tyler je progutao knedlu. »Da, Aidene. Vidi možeš li još negdje pronaći da se spominje Vihor, a ja ću ti se kasnije javiti.« Tyler je prekinuo telefonsku vezu. Mora da je šok na njegovu licu bio očigledan jer ga je Dilara upitala: » to se dogodilo?« Rekao joj je za elektroničku poruku. »Znači, misliš da je Vihor isti projekt kao i Oaza?« »Svim se srcem nadam da nije.« »Zašto?« »Zato što se onaj koji stoji iza Vihora priprema za smak svijeta.«
25.
Nakon Tylerove izjave o smaku svijeta, sve što je Dilara uspjela izvući iz njega bilo je da mora o svemu razmisliti. Imala je osjećaj da je to njegov način rješavanja problema, to povlačenje u sebe. U tišini se vratila pretraživanju dokumenata. Kao što su i očekivali, nisu pronašli ništa ni o Oazi ni o Vihoru. Dilara se slagala s elektroničkom porukom koju je poslao John Coleman. Zašto su projekti — posebno vojne operacije — uvijek morali imati neko tajanstveno ime? Mora da se na neki način radi o kontroli i moći. Muškarci koji su se tim bavili voljeli su i tajne
klubove, a koji je bolji način od isključivanja ostalih od toga da imate kodirano ime? Ali nešto povezano s Vihorom prestrašilo je Tylera. On nije bio tip čovjeka koji bi bez razloga iznosio tako smjele tvrdnje. Način na koji je to rekao izazvao je trnce u Dilarinoj kralježnici, gotovo kao da je bila svjedokom vizije proroka koji je gledao u svoju kristalnu kuglu. Ako je Tyler doista i posjedovao parapsihološke sposobnosti, što god da je slijedilo bilo je tako užasno, da o tome nisu željeli ni razmišljati. Nakon što su završili sa svim Colemanovim dokumentima, u tišini su se posvetili dokumentaciji ostalih inženjera koji su poginuli. Bili su
jednako neuspješni kao i do tada. Organizacija koja se pobrinula za čišćenje dokumentacije znala je točno što traži i to uklonila. Kad su Dilara i Tyler shvatili da ništa neće postići daljnjom pretragom, bilo je 21 i 45. »Jesi li gladna?« upitao ju je Tyler. Dilara je bila toliko zauzeta pretragom dokumentacije da se nije sjetila hrane. Ali, čim ju je Tyler spomenuo, začula je krulenje u svom želucu. »Umirem od gladi.« »Ovdje smo gotovi. Voliš li plodove mora?« »Samo da su kuhani. Od sušija mi
se povraća.« »A ja sam alergičan na školjkaše, ali već ćemo nešto smisliti.« Zaključali su ured i u predvorju pronašli jednog od zaštitara koji ih je tamo čekao. Njih troje smjestili su se u automobil s drugim zaštitarom. Nakon zaustavljanja u supermarketu, trebalo im je deset minuta da stignu do Tylerova doma smještenog u četvrti Magnolia u Seattleu. Očekivala je samački stan u nekom neboderu, a umjesto toga zaustavili su se pred prostranom luksuznom kućom izgrađenom u sredozemnom stilu i smještenom na litici s pogledom na morski tjesnac Puget Sound.
Zaštitari su zauzeli svoja mjesta na ulici ispred kuće. Nakon što je Tyler isključio alarm i pregledao da ga nitko nije dirao, pozvao je Dilaru da uđe u kući. Svjetla u kući bila su ugašena, ali mjesečina je preplavila cijeli prostor ulazeći kroz staklene stijenke na stražnjoj strani kuće. Kad je Tyler upalio svjetla, ugledala je dom koji je mogao biti predstavljen u nekom uglednom arhitektonskom časopisu tipa Architectural Digest. Drveni podovi od bambusa pružali su se na sve strane. U dnevnom boravku i blagovaonici bili su smješteni komadi antiknoga namještaja, a u ogromnoj je kuhinji vidjela granitne radne plohe i kuhinjske uređaje od nehrđajućeg čelika.
Kombinacija je djelovala uglađeno, a ukrasi i predmeti obješeni na zidove bili su odabrani kako bi se u kući stvorio dojam topline i ugode. To svakako nije izgledalo kao dom neženje koji nikad nije bio kod kuće. Jedina stvar koja je kvarila dojam bio je bijeli zid dnevnoga boravka na kojem je bilo pet kvadrata raznih nijansi žute boje veličine 60 puta 60 centimetara. Tad joj je sinulo. Njegova pokojna žena uredila je interijer doma, a nedovršen zid bio je njezin posljednji projekt. Odjednom se kuća više nije činila savršenom. Sad je imala dojam da je u mauzoleju, kao da je sve ostavljeno kao što je bilo na dan kad je ona poginula. Tyler je primijetio da gleda u
uzorke boje. »Karenino djelo«, rekao je potvrđujući Dilarine slutnje. U glasu mu se osjećalo žaljenje. »Sviđao joj se sunčani dojam što ga je žuta boja stvarala kad je bilo oblačno. Nikad mi nije dospjela reći koja joj se nijansa najviše sviđa. Stalno si govorim da ću obojiti taj zid, ali nikako da se odlučim za jednu nijansu.« Tyler je dohvatio daljinski uređaj i odjednom je iz skrivenih zvučnika dolepršao zvuk Vivaldija. Dilara je odšetala do staklene stijenke. Pomična su staklena vrata vodila do velike terase koja se prostirala do samog ruba stijene. Blješteća svjetla središta Seattlea pružala su savršenu pozadinu tornju
Space Needle. Mogla je vidjeti i trajekt koji se probijao kroz vode zaljeva Elliott. »Kad je vedro«, rekao je Tyler dok je iz vrećica vadio stvari iz supermarketa, »na rubu horizonta vidi se i planina Mount Rainier.« »Pogled je prekrasan.« »To je bio glavni razlog zbog kojeg smo Karen i ja kupili ovu kuću.« Opet je začula tugu u njegovu glasu. Nastavio je pripremati večeru. Dilara je osjetila nelagodu. »Mogu li ti pomoći?« upitala ga je. »Možeš«, rekao joj je i pokazao prema mjestu gdje su bili spremljeni noževi i daska za rezanje. »Možeš
odrezati krajeve s mahuna.« Dilara ga je promatrala dok je radio. Vješto se snalazio u kuhinji, pozorno planirajući svaki pokret. Nekoliko ga je puta vidjela kako nesvjesno kima glavom u ritmu glazbe. Bio je muškarac koji je uživao u životu, čak i uz tugu koja ga je povremeno obuzimala. Nije mogla zanijekati da su je privlačili njegov stav i vještine koje je uočila, ali bilo je glupo o tome razmišljati, s obzirom na njihovu trenutačnu situaciju. Uhvatila se kako ga promatra više nego što bi trebala i natjerala se posvetiti mahunama. Uz iznimku nekoliko pitanja o tome gdje se što nalazilo, radili su u tišini. Njezine su se misli vratile na ono što su
otkrili u elektroničkoj poruci. Konačno, više nije mogla obuzdati znatiželju. » to je Vihor?« upitala ga je. Prestao je sjeckati krumpire i pogledao je. Nije mogla odgonetnuti izraz njegova lica, ali činilo joj se da mu je i sama riječ smetala. »Oprosti«, rekla je. »Pitanje je ispalo netaktičnije negoli sam planirala.« Nastavio je sa sjeckanjem. »Riječ je o tajnom Pentagonovu projektu na kojem sam kratko radio.« »Hoćeš mi reći da je Ministarstvo obrane u pozadini svega ovoga?« »Tvrtka koja me angažirala, Juneau Earthworks, rekla mi je da je to bio
Pentagonov projekt. Zbog toga sam na početku i oklijevao pričati ti o tome. Ali kad sada razmišljam o tome, nisam baš siguran da se doista radilo o vojnom projektu.« »Ne shvaćam. Kako možeš biti nesiguran?« »Kad radiš na tajnom projektu, sve se vodi preko lažne tvrtke kao Juneau. Ne možeš samo tako nazvati Pentagon i tražiti da razgovaraš s voditeljem projekta. Poreći će njegovo postojanje pa zapravo ni ne možeš potvrditi da je doista riječ o vladinoj operaciji. Ali način na koji su se ti momci razbacivali novcem… jednostavno sam pretpostavio da su povezani s vladom.« »O koliko je novca riječ?«
»Budžet projekta bio je oko 400 milijuna dolara.« Dilara je zafućkala kad je čula iznos. »O kakvom je projektu riječ? Svemirskom letu na Mars?« »O bunkeru. Radilo se pod pretpostavkom da su stara vladina skloništa u slučaju nuklearne katastrofe zastarjela i podložna novim vrstama bioloških i kemijskih napada. Umjesto da dodatno opreme stare bunkere najnovijom računalnom i drugom opremom, željeli su sagraditi novi bunker na nepoznatom odredištu i opremiti ga najmodernijom opremom koja se mogla dodatno nadograditi po potrebi. To je trebao biti najsuvremeniji bunker ikad sagrađen. Radilo se o
izazovu kojemu ne bi mogao odoljeti nijedan inženjer.« »Ali tebe su otpustili?« »Trebao sam biti glavni i odgovorni inženjer na tom projektu«, rekao je Tyler dok je na roštilj stavljao odreske lososa. »Tek smo bili započeli s proučavanjem specifikacija i shema. Samo dva mjeseca nakon što su ugovor dali Gordijanu, povukli su se. Rekli su da je Pentagon revidirao proračun i da nije bilo novaca za financiranje tog projekta. Sve to činilo mi se sumnjivim već i tada. Ne možeš samo tako otkazati projekt vrijedan gotovo pola milijarde dolara. Ali, platili su nam masnu naknadu za otkazivanje ugovora i jednostavno smo zaboravili na njih i nastavili dalje.
Mislio sam da cio projekt skuplja prašinu na nekoj polici i nisam ga se sjetio sve do danas.« »Ali nisu ga otkazali. Samo su angažirali Colemanovu tvrtku i promijenili projektu ime u Oaza.« »Čini se da je tako. Riječ je o bunkeru dovoljno velikom za preživljavanje više od 300 ljudi barem četiri mjeseca. Trebali su imati samostalno napajanje strujom, postrojenje za desalinizaciju vode, zračne filtre, obilne zalihe hrane, kao i sve udobnosti dostojne hotela s pet zvjezdica. Sve je trebalo biti izgrađeno pod zemljom. Čak su trebali imati i prostor za životinje, kao i hidroponske vrtove.
Spominjanje životinja podsjetilo je Dilaru na čovjeka koji je pao s tornja Space Needle. »Svako se biće na zemlji izopačilo, Knjiga Postanka 6,12«, rekla je. Tyler se zapiljio u nju. »Točno to je rekao napadač trenutak prije negoli je pao. Pitao sam ga zašto. Zašto nas proganja?« »Grade novu arku. Ali umjesto broda, ova je arka ispod površine tla.« » to?« »Ta fraza, to je iz Biblije«, odgovorila je Dilara. »Knjiga Postanka, šesto poglavlje.« »Priča o potopu?« »To je Bog rekao Noi prije negoli
je odlučio isprati grijehe ljudi i zvijeri.« »Nisam stručnjak za Bibliju«, odgovorio je Tyler, »ali, koliko se sjećam, Bog je rekao da to više nikad neće ponoviti. Da se to dogodilo samo tada.« »Govoriš o savezu između Boga i Noe. ›A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas‹, Knjiga postanka 9,10; ›Nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti‹, Knjiga Postanka 9,12; ›Potopa više neće biti da uništi svako biće‹, Knjiga Postanka 9,16.« »Meni to zvuči kao čvrsto obećanje. Naravno, ova skupina možda ne vjeruje u Boga.«
»A ti, vjeruješ li ti?« »Kao što sam ti rekao, ja sam skeptik.« Stao je i čekao. Bilo je očito da više ništa neće reći o toj temi. »S druge strane, oni možda doista vjeruju u Boga«, rekla je Dilara. »Mnogi ljudi Bibliju shvaćaju doslovce, a tamo piše da Bog nikad više neće potopom opustošiti zemlju.« »Dakle, ako želiš biti precizna, netko drugi bi se ovaj put mogao pobrinuti za sav taj prljavi posao.« »Samo kažem da bi netko to tako mogao protumačiti.« »Ali morali bi biti umno poremećeni da to doista i provedu u djelo.«
»Misliš da to nije moguće? Nakon svega što nam se dogodilo?« »Kako bi izazvali potop koji bi uništio sve na svijetu?« »Oaza je osmišljena na takav način da zaštiti svoje stanovnike od radijacije, biološke zaraze i kemijskih agenasa. U Noino je doba potop bio taj koji je uništio čovječanstvo, ali mislim da ovaj puta planiraju ponoviti zadatak onim što je ubilo putnike zrakoplova Rexa Haydena, što god to bilo. Možda je veza s Noinom arkom samo alegorija.« Dilara je zastala. »Ta veza ne može biti samo simbolična. Sam je spomenuo da ju je moj otac pronašao. Pravu Noinu arku. Znači da tu ima još nešto. Jednostavno to osjećam.«
»Možda ćemo doznati više iz ostataka Haydenova zrakoplova. Možemo ih sutra početi pregledavati nakon što odletimo za Phoenix. U međuvremenu, potreban nam je odmor.« »Ali ovo je tako frustrirajuće. Čini se da nešto moramo poduzeti.« »Ti svakako moraš«, odgovorio je Tyler. »Otvori nam bocu vina.« Pokazao joj je prema boci u ugradbenom hladnjaku za vino i na dva tanjura stavio filete lososa koji su se pušili. »Večera je poslužena.« Tyler je izlio posljednje kapi vina u Dilarinu čašu. Malo mu se mutilo u glavi. Nije popio alkoholno piće otkad
je počeo raditi na projektu Scotia One pa je vino sada jače utjecalo na njega nego što bi u normalnim okolnostima. Bilo mu je drago što je imao izgovor za kuhanje. Zbog toga što je puno putovao, nije često kuhao, ali je doista uživao u svakoj prigodi. Tijekom večere, nisu spominjali svoju trenutačnu situaciju. Tyler je Dilari pričao o nekima od svojih zanimljivijih inženjerskih poslova, a zauzvrat ga je Dilara počastila s nekoliko živopisnih anegdota sa svojih iskopavanja. Kad je došla do dijela o šefu svog odsjeka i devi koja je imala problema s vjetrovima, zatekao se kako se glasno smije. »Zvuči mi kao da ne provodiš puno
vremena kod kuće«, rekao je Tyler. »Pretpostavljam da nemaš djece.« Dilara je odmahnula glavom. »Ni vremena ni volje za njih. A ti?« »Ne. Karen je željela djecu, a i ja sam, jednoga dana — ali stalno sam to odgađao.« Nije mu bilo jasno zašto joj je to rekao. Mora da ga je vino potaknulo. »Nemam ni mjesta za njih«, brzo je dodala Dilara. »Živim u običnom stančiću. Ali tvoja je kuća prekrasna.« »To je uglavnom Karenino djelo. Ja sam postavio TV u prostoriju dolje u podrumu, a ona se pobrinula za sve ostalo. Ironično je to što sobu s televizorom koristim najmanje od svih
ostalih. Pogledao sam nekoliko utrka i to je sve.« »Pa, imala je odlično oko za detalje. Čime se bavila?« »Bila je terapeutistica i radila je s djecom s posebnim potrebama. Nikad joj nije bilo dosta toga. Uvijek je provodila više vremena na poslu nego što je trebalo, samo da im pomogne. Zato se i vraćala kući tako kasno one noći kad je poginula.« to je to radio? Nikad nije razgovarao o Karen s ljudima koje je tek upoznao. Jedva da je i s kim razgovarao o njoj. Bilo mu je preteško. »Kad se to dogodilo?« upitala je Dilara. »Bit će dvije godine sljedećega
mjeseca. Bila je kišna noć. Njen ABS sustav kočenja zakazao je kad se približila raskrižju. Nekoliko mi je puta prije toga spomenula kako joj se čini da su joj kočnice trome, ali u to sam vrijeme bio previše zauzet jednim projektom. Nisam mislio da je riječ o nečemu ozbiljnom pa sam joj obećao da ću ih pogledati kad se vratim s poslovnog puta. Proklizala je kroz crveno svjetlo, a potom ju je udario terenac koji je vozio otprilike 80 km/h.« »Strašno.« Zadržao je dah dok je ponovno proživljavao onaj užasni telefonski poziv. »Bio sam u Rusiji, gdje sam radio na postavljanju naftovoda, kad su mi javili za nesreću. Trebala su mi dva
dana da se redovitim komercijalnim letovima vratim kući. Bilo je problema s nevremenom i lošim vezama. Živjela je još samo jedan dan. Umrla je dok sam bio u zračnoj luci u Hong Kongu.« Odjednom mu je presušilo grlo. Progutao je knedlu i pogledao neobojeni zid. »Zakasnio sam dvanaest sati i nisam se oprostio od nje. To je jedan od razloga zašto tvrtka sada ima privatne mlažnjake.« Dilara nije ništa rekla, izraz brižnosti na njezinu licu potaknuo je Tylera da nastavi. »Gotovo godinu dana imao sam probleme sa spavanjem«, rekao je. »Pročešljao sam sve podatke o nesreći. Stalno sam ih vrtio u svojoj glavi,
pokušavajući sam sebe uvjeriti da nisam to mogao predvidjeti.« Tiho se nasmijao usiljenim smijehom. »Zamisli, ja sam stručnjak za pogreške sustava i nesreće, inženjer s tri završena fakulteta, a ona pogine od upravo takve stvari za koju mene angažiraju da je spriječim.« »A jesi li mogao?« Tyler je sporo odmahnuo glavom. »Ne znam. Automobil je bio previše oštećen. Takva me mogućnost dugo držala budnim. Sada mogu spavati, ali njezino lice i dalje vidim svake večeri kad ugasim svjetlo.« Svi su znali tu priču u Gordianu, gdje je radio, ali ispričao ju je samo nekolicini ljudi izvan tvrtke. Pretpostavljao je da mu se zbog
njihovoga zajedničkog izbjegavanja smrti činilo kao da joj je to dužan objasniti. Također mu je sinulo da će ona biti prva žena koja će provesti noć u kući otkad je Karen poginula. Nekako mu se činilo da ne bi bilo u redu da ona prenoći ukoliko nije znala njihovu priču, kao da bi time izdao Karen. »Dobro«, rekao je Tyler, »sad kad sam se pobrinuo potpuno zaustaviti razgovor, pretpostavljam da je vrijeme za krevet.« Dilara ga je suosjećajno pogledala, ali nije ništa dodala na tu temu. »Gdje je moja soba?« upitala ga je. »Dolje niz hodnik, treća vrata desno. Samo trenutak.« Navratio je u
svoju sobu i dohvatio majicu kratkih rukava koju nikad nije nosio. »Potpuno nova. Reci mi ako ti nije dovoljno topla.« Dilara je bila građena slično Karen, ali je svu njezinu odjeću donirao nekoj dobrotvornoj organizaciji kratko nakon što je poginula. Čak i da ju je imao, bilo bi nekako jezivo posuditi je Dilari. »Hvala ti za večeru«, rekla je, »i za sve ostalo što si učinio. Nisam baš planirala uvući te u takav kaos.« »Nema na čemu«, bila je jedina stvar koje se mogao sjetiti. A onda ga je Dilara, na njegovo iznenađenje, poljubila u obraz i izišla iz prostorije. Taj ga je izraz privrženosti
zatekao nespremna i nije znao što da misli o njemu. Poljubac je trajao dovoljno dugo da se činilo kao da je riječ o nečemu više, a ne samo o suosjećanju. Kad je u perilicu stavio posljednji tanjur i ugasio svjetlo u kuhinji, još uvijek je razmišljao o tom poljupcu.
26.
Ulazna vrata ograde Gordianova centra u Phoenixu izgledala su dovoljno čvrsto da izdrže udarac tenka. Betonska stražarska kućica smjestila se između dviju ogromnih vratnica načinjenih od čelične rešetke postavljene na šine kako bi se unutra i van propuštali automobili. Tri metra visoka mrežasta ograda na vrhu je bila pojačana kolutima bodljikave žice i protezala se od svake vratnice oko cijeloga posjeda. Osim kod nuklearnih elektrana, Dan Cutter nikada nije vidio takvo osiguranje. Nije morao silom ući kroz te zastrašujuće prepreke. Oni će mu sami dopustiti da uđe.
Dovezao je automobil do stražarske kućice i spustio prozor, kroz koji je ušla nesnosna vrućina što je već treperila iznad asfalta, iako je bilo tek devet ujutro. Muškarac na suvozačkom mjestu, Bert Simkins, skinuo je sunčane naočale kako bi ga se lakše moglo prepoznati nakon usporedbe s lažnom identifikacijskom karticom. »Identifikacijske isprave, molim«, rekao je stražar. Bio je naoružan samo 9-milimetarskim pištoljem Glock smještenim u futroli na boku, ali Cutter je znao da je u kućici bilo i automatskog oružja. Cutter se nasmiješio i dodao mu dvije identifikacijske kartice koje su pripremili dan prije. Predstavili su se
kao istražitelji Sigurnosnog odbora za nacionalni promet koje su toga dana očekivali u TEC-u, ali tek u kasnijim satima. Stražar je pozorno pogledao svaku identifikacijsku karticu i usporedio je s već pripremljenim tiskanim popisom. Zbog toga što je to i očekivao, Cutter se dodatno potrudio kako bi nabavio identifikacijske isprave od dvojice ljudi za koje je znao da imaju dozvolu ulaska u postrojenje. Nakon što je provjerio imena na listi, stražar je pozorno pogledao svakog muškarca. Čovjek nije bio prosječan zaštitar kojeg se jeftino moglo unajmiti. Bio je dobro obučen. Cutter je bio zadivljen. Ipak, nitko neće moći otkriti da njihove identifikacijske
kartice nisu originali. Zadovoljan onim što je vidio, stražar im je vratio kartice i otvorio vrata. »Treći hangar. Parkirajte s južne strane.« Cutter je provezao automobil kroz ulazna vrata i krenuo niz cestu do tunela koji je vodio ispod gotovo 12 kilometara duge ovalne staze smještene na povišen nasip. Staza je bila tako duga da je okruživala cijeli kompleks, sve zgrade i testna područja, uključujući i staze za polijetanje i zrakoplovne hangare. Tunel viši od 9 metara izgrađen je zato da bi se u kompleks moglo dovoziti krupne testne materijale i vozila a da se ne ometa testiranje na stazi. Kad su izišli iz tunela, pred njima
su bile tri masivne zgrade koje su sve imale višestruka garažna vrata. Cutter je pozorno proučio plan TEC-ova postrojenja i to na Gordianovoj web stranici. To su bili testni laboratoriji za vozila, a u njima su se nalazile klizne aparature za testiranje sudara, komore za ispitivanje raznolikih okolišnih uvjeta, kao i sprave za testiranje padova. Do tih su hangara bile vanjske aparature za testiranje sudara, platforme za mokro i suho kočenje te zemljana staza i staza s preprekama za vožnju izvan ceste koje su se smjestile na površini od 40 hektara. U daljini, Cutter je jedva zamijetio crveni automobil koji je jurio ovalnom stazom za testiranje brzinom većom od
160 km/h. Izvan posljednje zgrade za testiranje vidio je radnike koji su razgovarali pokraj najvećeg kamiona što ga je ikad vidio. Na bočnoj strani kamiona pisalo je LIEBHERR. Cutter je nastavio voziti po služnoj cesti sve dok nije došao do niza od pet hangara od kojih je svaki bio dovoljno velik za smještaj Boeinga 747. Parkirao je pred trećim hangarom upravo u trenutku kad je pokraj njega prošao šleper s 18 kotača. Slijedila ga je labudica opremljena dizalicom. Na labudicu je bio natovaren ogromni motor zrakoplova. Mora da su to bile pošiljke s mjesta pada. Momci su radili doista brzo, što je potpuno odgovaralo Cutteru. Medijska halabuka koja se digla nakon
Haydenove smrti bila je veća od svega što je slijedilo nakon smrti princeze Diane. Rex Hayden nije bio samo velika zvijezda, nego je pametno iskoristio svoju slavu i pretočio je u poslovne ugovore zbog kojih mu je tržišna vrijednost bila gotovo milijardu dolara. Zbog toga je i bio tako opasan neprijatelj Crkve svetih voda. Cutter je uživao pri pomisli na smrtnu agoniju u kojoj se glumac rastopio. Kamioni su skrenuli iza ugla i nestali iz njihova vidokruga. Nekoliko desetaka službenih automobila bilo je parkirano u redovima odmah pokraj zgrade, a to je značilo da će Cutter i Simkins biti još samo dvije pčele radilice i da će biti nezamijećeni usred
tog meteža. Izišli su iz automobila i krenuli prema vratima koja su osiguravala dvojica muškaraca u policijskim uniformama. Njihove je košulje resio logo Ureda šerifa okruga Maricopa. Svaki je na boku imao automatsku pušku AR-15. Ono što se Cutteru nije svidjelo bila je činjenica da su oni morali ostaviti svoje oružje. Da je itko primijetio istražitelje NTSB-a s pištoljima, počeli bi postavljati nezgodna pitanja. A pri ovakvoj vrućini, teški sakoi upadali bi u oči. Ispod tankih jakni koje su odjenuli odmah bi se primijetio bilo kakav pištolj. Zbog svega toga, on i Simkins bili su nenaoružani.
Nije ni očekivao da će im trebati oružje. Misija se sastojala od pronalaženja komada prtljage i njegova tajnog iznošenja iz kompleksa kako ga se ne bi moglo identificirati kao izvor biološkog oružja upotrijebljenog u Haydenovu zrakoplovu. Plan mu je bio da se posluži autoritetom koji je imao kao privremeni istražitelj NTSB-a posuđen iz Ministarstva pravosuđa upravo za ovaj slučaj i izuzme dotičnu prtljagu radi dodatnih analiza. Odmjerio je policajce na ulazu koji su izgledali kao da im je dužnost stražara dosadna. Ako mu na kraju ipak zatreba oružje, znao je točno gdje će ga nabaviti. Cutter i Simkins ponovno su
pokazali svoje isprave, a policajci su im dopustili da uđu. Cutter je skinuo sunčane naočale kako bi mu se oči priviknule na tamnu unutrašnjost. Ogromna vrata smještena s druge strane hangara već su se zatvarala, nakon što dva kamiona ušla kroz njih. Vozači su iščekivali upute gdje će iskrcati svoj teret. Barem sedamdeset petero ljudi bilo je unutar ogromnoga prostora. U središtu hangara nalazio se već pripremljen okvir trupa zrakoplova na koji su montirali dijelove. Nekoliko komada ostataka zrakoplova 737 već je bilo postavljeno na svoja mjesta. Ostali su komadi bili brižno postavljeni na pod pokraj modela trupa i čekali pregled.
Sve iz zrakoplova — sjedalice, prtljaga, odjeća, namještaj — bilo je uredno smješteno u redove uz suprotni zid hangara. Cutter je bio pristupio GTag sustavu pomoću računala Sigurnosnog odbora za nacionalni promet, a sve zahvaljujući ljubaznosti dvojice istražitelja koji su sada ležali mrtvi u sobi motela u Phoenixu. Nakon što je pretražio G-Tag inventar, pronašao je digitalnu fotografiju kovčega s čeličnom unutrašnjošću u kojem se nalazio uređaj. Još uvijek je bio neoštećen i nalazio se na TEC-ovu kamionu koji ga je, prema rasporedu, dovezao tog jutra. Trebao se nalaziti tu negdje. »Ti kreni sa suprotne strane i počni
pretraživanje prema meni«, Cutter je rekao Simkinsu. »Pokušaj ne razgovarati ni s kim. Ako opaziš kovčeg, ne diraj ga. Dođi po mene, a potom ćemo naći način da ga iznesemo odavde.« » to ako nije ovdje?« upitao je Simkins. »Tada ćemo pričekati sljedeći kamion.« Sam je sebi tiho čestitao. Bit će puno lakše nego pretraživanje pustinje u potrazi za komadom prtljage. Neka federalci obave teži dio posla, a on će ga jednostavno ukrasti. Cutter se okrenuo kad je čuo zvučni signal kamiona s poluprikolicom koji je vozio unatrag. Na kraju reda sa stvarima koje su predstavljale sadržaj zrakoplova, udaljen kojih 30 metara, bio
je crnac u usko pripijenoj majici kratkih rukava što je ocrtavala njegov mišićavi torzo i rukom signalizirao prema kamionu. Kamion je stao, a muškarac, koji je očito bio vođa, uputio je drugu dvojicu da otvore stražnja vrata. Skupina radnika stala je u red i oprezno započela s istovarom predmeta iz unutrašnjosti, prosljeđujući ih jedan drugome kao što bi red vatrogasaca prosljeđivao kante s vodom, a vođa im je izvikivao upute. Kovčeg je možda i bio u toj pošiljci, ali sadržaj kamiona nije bio ono na što je Cutter trenutačno obraćao pozornost. Umjesto toga, usredotočio se na crnoga muškarca. Taj glas… Nije bilo greške. Čuo ga je, naravno, i na
televiziji kad je još bio hrvač, ali to nije bio razlog zbog kojeg je Cutter isključio sve druge zvukove u zgradi i usredotočio se na njega. Čovjek se okrenuo, a Cutter je osjetio kako je kroz njega prostrujala stara mržnja. Zajedno su služili u specijalnoj postrojbi Rangers. Grant Westfield — inženjer elektrotehnike, bivši profesionalni hrvač Požar i bivši vojnik — bio je razlog zbog kojeg je Cutter nečasno otpušten iz vojske, zbog kojeg je spao na to što je sada. Cutter se okrenuo na drugu stranu da ga ovaj ne spazi. Nema šanse da bi bivši hrvač očekivao da će ga tu sresti, ali činjenica da je Westfield glavni u operaciji bitno će promijeniti Cutterove planove.
Odjednom, njegova misija više nije izgledala onako lagana kao što je očekivao.
27.
Tyler je promatrao sivi horizont iznad Seattlea dok je odrađivao svojih 8 kilometara na pokretnoj traci za trčanje. Sobu za vježbanje postavio je tako da je mogao ili pročitati zaostatke koje je želio ili jednostavno uživati u pogledu dok je vježbao. Tijekom noći oblaci su se dokotrljali nazad iznad zaljeva Puget Sound i tako nagovijestili oluju koja se približavala, ali gorje Cascade još uvijek je bilo moguće vidjeti. Da nije postojala opasnost da ga netko još uvijek pokušava ubiti, Tyler bi otišao na trčanje do parka Discovery. Njegov unutarnji sat probudio ga je
u 7 ujutro te je već dovršio nešto administrativnih obveza i dizao utege prije negoli je otpočeo trčanje. Većina njegova terenskoga posla bila je prilično surova pa je morao zadržati dobru kondiciju. Osim toga, tako bi dobio i prigodu za razmišljanje. Sanjao je Dilaru Kenner te iako se nije mogao jasno prisjetiti svega, znao je da nije bio potpuno nedužan. Onaj poljubac u obraz nije predstavljao puno, ali mogao je osjetiti da je među njima zaiskrilo. »Krasan pogled«, začuo se sanjiv glas iza njega. Tylera nije bilo lako preplašiti, ali nije bio navikao na to da je još netko s njim u kući. Automatski je okrenuo glavu i ugledao Dilaru kako se oslanja o
dovratke. Morao se potruditi da mu oči ne ispadnu kad ju je ugledao još uvijek odjevenu u majicu kratkih rukava. Bila je pripijena na svim pravim mjestima i završavala na polovici bedara, otkrivajući dobro oblikovane noge. Dopustio je očima da još trenutak uživaju u prizoru, a onda se ponovno okrenuo prema prozoru. Nije imao osjećaj da se namjerno poigrala dvostrukim značenjem onog što je rekla pa je suzdržao osmijeh. »Svakako jest.« Kucnuo je po kontrolnoj ploči pokretne trake i ona se zaustavila. Ručnikom koji je visio na ručici sprave obrisao je čelo, a onda je odjednom shvatio da su mu i majica bez rukava i kratke hlače mokre od znoja.
»Kava?« upitala ga je Dilara. »Na radnoj plohi u kuhinji. Doručak?« »Obično ne doručkujem. Također obično ustajem puno ranije nego danas. Mora da su me dostigle razlike u svim tim vremenskim zonama.« »Ja sam već doručkovao. Možeš popiti kavu dok se tuširam. Kad budeš spremna, krenut ćemo u zračnu luku. O, sinoć sam zamolio nekog iz ureda da skokne do druge poslovnice one trgovine koja ti se svidjela i kupi ti nekoliko stvari. Sve je u vrećici pokraj ulaznih vrata.« Dilara je otišla po vrećicu. »To je bilo vrlo obazrivo od tebe.«
»Trudim se voditi brigu o svojim gostima«, rekao je i otišao se tuširati. Kad su se oboje odjenuli, ubacili su torbe u porcheov terenac koji je Tyler unatraške izvezao iz garaže. Dvojica novih zaštitara mahnula su Tyleru i pošli vozeći iza porschea. »Smeta li ti ako upalim glazbu?« upitao je Tyler. Uključio je satelitski radio, već namješten na radijsku postaju koja je puštala rock-glazbu. Iz zvučnika je zatutnjala pjesma AC/DC-a Back in Black. »Reci mi ako ti je preglasno.« »Malo je drugačije od Vivaldija.« »Moraš slušati rock kad voziš
porche.« Putovanje do zračne luke Boeing Field trajalo je dvadeset minuta, a kad su prošli kroz vrata zračne luke i sigurno stigli do Gordianove rampe, Tyler je mahnuo zaštitarima da mogu otići. Mlažnjak Gulfstream već je bio napunjen gorivom i spreman čekao trosatni let do Phoenixa. Tyler je dohvatio torbe i krenuo prema zrakoplovu. Ubacio je torbe u kabinu, a potom izišao i temeljito pregledao sve sustave prije uzlijetanja. Nije mislio da će ponovno pokušati s bombom, ali ipak je želio sve provjeriti. Kad je bio siguran da je mlažnjak u savršenom stanju za uzlijetanje, ponovno se uspeo u zrakoplov. Nakon što je zatvorio vrata,
krenuo je prema pilotskoj kabini. »Hoćeš li sjediti pokraj mene?« upitao je Dilaru koja je već bila zauzela mjesto u putničkom dijelu. Zamijetio je njezin iznenađen pogled, a to je i očekivao. »Ti si današnji pilot?« pitala ga je. »Uzeo sam nekoliko sati poduke.« Njezin se izgled prometnuo u zabrinutost, a on se nasmijao. »Na ovome modelu imam više od tristo sati leta, a ukupno otprilike dvije tisuće. Bit će sve u redu.« Zakimala je glavom i zauzela mjesto u desnoj sjedalici. »Vrijedan si ti momak.« »Lako mi postane dosadno. Sjediti
uokolo cijeli dan nije moja vrsta zabave. Stalno nešto radim — radim, zabavljam se s autima, utrkujem, letim. Bilo što samo da se izvučem iz kuće.« »Postoji li nešto što ne znaš raditi?« »Jako loše pjevam. Samo pitaj Granta kad stignemo u TEC. Jednom me poveo u karaoke bar i od tada ne može čuti pjesmu My Way a da se ne počne gromoglasno smijati. Rekao je da mu zbog mene Bob Dylan zvuči kao Pavarotti.« »A što Grant misli o tebi kao pilotu?« »O, misli da sam puno bolji pilot od Pavarottija«, odgovorio je Tyler s velikim osmijehom.
Pokrenuo je motore i uskoro su uzletjeli i krenuli na put prema Phoenixu. Cutter i Simkins bili su u hangaru već gotovo tri sata, kamioni su konstantno pristizali dovozeći dijelove zrakoplova, a još uvijek nisu opazili kovčeg koji su tražili. Cutter se držao na diskretnoj udaljenosti od Granta Westfielda, a kad god bi opazio da Westfield kreće u njegovu smjeru, neusiljeno bi mu se maknuo s puta. Simkins je bio u mogućnosti pregledati područja bliže Westfieldu, ali i dalje nisu imali sreće. Ipak, Cutter je pretpostavljao da će se taj kovčeg na kraju sigurno pojaviti. Da ga istražitelji otvore i vide uređaj u njemu, odmah bi znali da je riječ o nečemu što nije
trebalo biti u zrakoplovu, a sigurnost bi bila još dodatno pojačana. Nakon toga, Cutter ga se ne bi moga domoći. Morao ga je uzeti prije negoli se to dogodi. Još jedan kamion upravo je ušao u hangar, a radnici su se ponovno svrstali u red i počeli s istovarom. Cutter ih je promatrao s mjesta iza velikog komada trupa koji još nije bio postavljen na model. Tada ga je ugledao. Zeleni kovčeg koji je on osobno stavio u zrakoplov prije tri dana. Preživio je pad i još uvijek izgledao neoštećeno. To je bilo dobro. Tako će ga biti jednostavnije iznijeti. Ali, brinulo ga je to da se neće uspjeti probiti iz TEC-a varkom ako je za uklanjanje bilo čega iz hangara bilo
potrebno Westfieldovo odobrenje. Jednostavno nije bilo načina na koji bi se Cutter uspio probiti pokraj njega. On bi ga istoga trena prepoznao i shvatio da nešto nije uredu. To je značilo da će se morati na neki drugi način izvući iz TEC-ova postrojenja. Dok je tako razmišljao, čuo je kako se mlažnjak spustio na pistu i zatutnjao pokraj hangara. Let do TEC-a protekao je glatko. Tyler je rulajući odvezao mlažnjak Gulfstream do hangara br. 2 i prepustio ga Gordianovoj ekipi za održavanje. U TEC-u je bio uobičajen radni dan. Osim što su u hangaru br. 3 imali
rekonstrukciju zrakoplova, Tyler je na stazi vidio nekoliko ljudi nagnutih nad model električnog automobila Tesla kakvim se on dan prije vozio s Dilarom. Oko sto metara s druge strane nalazila se Teslina suprotnost: Liebherrov ogromni kamion. Činilo se da dovršavaju pripreme za njegovo testiranje. Tyler je nazvao Granta i doznao da još uvijek razvrstavaju hrpu dijelova olupine koju su dovozili u hangar pa je zajedno s Dilarom prošetao do hangara br. 3 kako bi mu se pridružili. Pokazao je stražarima svoju identifikacijsku karticu i jamčio za Dilaru, koja im je pokazala putovnicu što ju je bila pospremila u unutarnji džep spasilačkog odijela prije pada helikoptera.
Kad su ušli, Tyler je primijetio da dobro napreduju. Već su uspjeli dovesti više od 40% ostataka zrakoplova. Među radnicima je prepoznao Granta koji je nadgledao iskrcavanje. Mahnuo im je i nastavio izvikivati naredbe svojoj ekipi. »Baš mi se sviđa kako ste sredili ovo mjesto«, rekao mu je Tyler. »Namjera mi je bila stvoriti dojam slagalice s puno dijelova«, odgovorio mu je Grant. »A tu je i neznatna Lego-vibra.« »To je najnovija moda na svim rekonstrukcijama nezgoda.« »Frank Gehry ponosio bi se tobom. Pretpostavljam da sve ide kako treba?«
»Nije loše, s obzirom na to da mi je Sigurnosni odbor za nacionalni promet stalno na guzici zbog toga što smo sve ovo preselili tako brzo. Ali sve je pravilno označeno naljepnicama i fotografirano. Jedini način da to učinimo bilo je da platimo prekovremene za 300 ljudi koji su se primili posla.« »Kad uzmeš u obzir što je na kocki, vrijedilo je.« Ispričao je Grantu o vezi s projektom Vihor i Dilarinoj teoriji da to možda predstavlja drugu arku. »Onda mi je drago što sam morao pritisnuti neke ljude«, rekao je Grant. »Dolaze nam još četiri kamiona, a onda ću se prebaciti na razvrstavanje…« Prekinuo ga je zvuk radiostanice. »Gospodine Westfield?«
Grant je izvukao radiostanicu koja mu je visjela za pojasom. »Samo reci.« »Ovdje šerifov zamjenik Williams. Znam da ste rekli da se ništa ne smije iznijeti iz hangara, ali ovi momci iz Sigurnosnog odbora za nacionalni promet…« Glas je naglo prekinut. »Tko je to bio?« upitao je Tyler. »Jedan od zamjenika koji je zadužen za prednji uzlaz u hangar.« Grant ga je pokušao ponovno dobiti, ali nije bilo odgovora. »Idemo«, rekao je Tyler i potrčao prema prednjem ulazu. Kad su on i Grant stigli, zatekli su obojicu zamjenika kako leže na tlu. Tyler se sagnuo provjeriti im puls, ali bili su mrtvi. Obojica slomljena
vrata. Netko ih je iznenadio. Također nije bilo njihovih automatskih pušaka. Tyler je pobjesnio. Ti su ljudi ubijeni na njegovu terenu. Grant je bio jednako ljut kao i Tyler. Uključio je radio istodobno dobacujući ključeve svojega automobila Tyleru. »Ovdje Grant Westfield. Odmah zaključajte TEC. Nitko ne može ni van ni unutra. Je li to jasno? Imamo subjekte u pokretu koji su naoružani i opasni. Na snazi su protokoli Gamma.« To je značilo da ako se netko pokuša probiti kroz rampu, stražari imaju ovlaštenje prvo pucati pa tek onda postavljati pitanja. Uskočili su u džip, a Tyler je prebacio ručicu mjenjača u položaj za
vožnju. Tko god da je ubio dvojicu zamjenika, brzo je odmicao pred njima u automobilu udaljenom kojih dvjesto metara. Ususret su im dolazila dva zaštitarska vozila pa je automobil skrenuo s ceste i klizeći se zaustavio pokraj Liebherrova kamiona. Mora da su shvatili kako im je uzaludno pokušati se probiti kroz Goridanova masivna ulazna vrata pa su odlučili svoje posljednje uporište napraviti pokraj kamiona. Gordianovi radnici koji su bili uz kamion razbježali su se kad su vidjeli dvojicu muškaraca s automatskim puškama kako iskaču iz automobila i pucaju u zrak. Naoružani muškarci uspeli su se stubama kamiona i istjerali dvojicu
radnika iz kabine. Tyler je odjednom shvatio plan uljeza. Za tako ogroman stroj, bilo je iznenađujuće lako upravljati Liebherr kamionom. Svatko tko je mogao pokrenuti običan kamion i ubaciti ga u brzinu, mogao je voziti i Liebherrov kamion. A učinili su upravo to. Dva šesnaestocilindarska dizelska motora ogromnog kamiona odjednom su tutnjeći oživjela u trenutku kad su mu se približila dva zaštitarska vozila. Zaustavili su se točno ispred njih, a zaštitari su iskočili van, ciljajući prema kamionu zaklonjeni vratima vozila. » to to rade?« upitao je Grant. »Griješe«, odgovorio je Tyler.
Ogromni kamion pokrenuo se naprijed, drobeći prednje krajeve obaju vozila. Ljudi koji su stajali pokraj automobila odskočili su u posljednji tren. Tyler je dovezao džip u ravninu s čudovištem teškim 200 tona i pokušao pronaći način da se popne na njega, kad je odjednom začuo štektanje automatske puške. Meci su se zabili u poklopac motora, a iz njega su šiknuli para i ulje, prekrivajući prednje staklo. Motor je zvučao kao da sam sebe melje u komadiće. Tyler je šakom udario u upravljačku ploču i zaustavio automobil. Džip je bio uništen. Nije bilo šanse da ih slijede u njemu. Promatrao je kako se divovski
kamion kotrlja prema sigurnosnoj kapiji kroz koju će proći kao kroz mokri papirnati rupčić. Tyler je naglo otvorio vrata i izišao. Trebali su vozilo, ali najbliža su bila pokraj hangara, udaljena više od kilometar i pol. Dok oni otrče natrag po automobil, kamion će već davno otići. Grant, koji se nalazio s druge strane probušenog poklopca motora, pokazao je prema nečemu iza Tylerove glave. »Tylere, iza tebe.« Tyler se brzo okrenuo oko sebe i ugledao razrogačene oči petorice ljudi koji su testirali sportski automobil Tesla. Do njih je bila prikolica, ali nije vidio vozilo za vuču. Prepoznao je jednoga muškarca koji je tamo stajao
otvorenih usta. »Dele, gdje je tvoj džip?« upitao ga je Tyler. »Fred se njime odvezao po užinu«, odgovorio je ovaj. U tom se trenutku Tylerov pogled zaustavio na Tesli. »Dele, Grant i ja posudit ćemo tvoj automobil.«
28.
Ti
vozi«, Tyler je rekao Grantu. »Izbacit ćemo targu.« Automobil Tesla imao je targa krov koji se mogao skinuti, a Tyler je znao da je jedini način da uhvati ljude u kamionu Liebherr taj da se također popne na kamion, a to će biti jednostavnije ako se ne bude morao izvlačiti kroz prozor automobila. Uhvativši ručice, zajedno su povukli krov prema natrag sve dok nije pao na tlo. Grant se stisnuo kako bi se uvukao na vozačko mjesto i pokrenuo automobil prije nego što je Tyler uspio zatvoriti vrata. Osim škripe guma i
visokofrekventnog cviljenja električnog motora, njihov je automobil bio jezivo tih, zbog čega se tutnjava ogromnog kamiona činila još glasnijom. Tylera je osupnula šteta koju je kamion nanosio njegovom ljubljenom TEC-u. Liebherr se probijao preko zemljane staze s preprekama, koseći sve što mu se našlo na putu. Čak se ni beton i željezo nisu mogli nositi s ogromnim kamionom. Kad iziđe iz TEC-a, nitko neće biti siguran, a gotovo da neće biti načina da ga se zaustavi. Tyler se sjećao kad je nekoliko godina prije u San Diegu neki luđak ukrao tenk iz spremišta oružja Nacionalne garde. Iako je puščana cijev tenka bila onesposobljena, neprobojno
je vozilo divljalo ulicama brzinom većom od 30 km/h, a slijedili su ga deseci policijskih automobila. Nitko nije mogao učiniti ništa. Tenk je uništio kuće, automobile, kamp-prikolice, telefonske stupove. Sve što je policija mogla bilo je promatrati uništavanje i nadati se da će tenku nestati goriva. Jedini razlog zbog kojeg je divljanje prestalo bio je to što je vozač tenkom zapeo na betonsku pregradu. Tek je tada policija mogla napasti i ubiti vozača. Ovo sada bila je gora situacija. Tenk je bio spori M60, model iz doba Vijetnamskoga rata, težak možda 50 tona. Ovaj kamion, Liebherr 282B težio je četiri puta više, bio je visok gotovo 8 metara i mogao je postići brzinu 65
km/h. Ne bi ga moglo zaustaviti ništa osim precizno navedene bombe. to god da su otmičari uzeli, vrijedilo je tolikog rizika. To je značilo da se Tyler morao ponovno domoći te stvari. Lokalna je policija sigurno već na putu da počne pratiti kamion iz helikoptera. Nije bilo šanse da se kamion izvuče neopaženo. Ali Tyler je smatrao da i otmičari to znaju i da su imali nekakav drukčiji plan bijega. U međuvremenu, radilo se o 200 tona teškom kamionu za koji je odgovarala tvrtka Gordian i koji samo što nije provalio na ulice prigradskoga dijela Phoenixa. Budući da je Tesla bio sportski
automobil niska ovjesa, nije mogao krenuti istim putem kojim je prošao Liebherr. Razliku je nadoknadio brzinom. Grant je usmjerio automobil na ravnije dijelove zemljane ceste, pozorno izbjegavajući krš koji je ogromni kamion ostavljao za sobom. Liebherr je stigao do ovalne staze i zaljuljao se na više od 6 metara visokom nasipu koji ju je okruživao — izgrađenom da spriječi znatiželjne fotografe od špijuniranja i fotografiranja — pa prešao na drugu stranu. Kamion je bio tako visok da je Tyler još uvijek mogao vidjeti njegov gornji dio iznad nasipa. Nakon toga se probio kroz vanjsku ogradu. Gotovo 30 metara čelične mreže razderano je, poletjelo u
zrak i palo preko kamiona. U najboljem su slučaju imali dvije minute prije negoli kamion stigne do naseljenog područja. Kako u Tesli nije mogao slijediti kamion preko nasipa, Grant je ubrzao kroz podzemni tunel prema glavnom ulazu. Tyler je uključio svoju radiostanicu. »Odmah otvorite glavnu kapiju! Grant Westfield i ja smo u crvenom automobilu. Ne pucajte! Potvrdite prijam!« »Tko je to?« stigao je odgovor. »Ovo Tyler Locke! Ponavljam, ne pucajte u crveni auto! To je zapovijed!« »Da, gospodine!«
Tesla je izjurio iz tunela, a ispred njega je bila kapija, koja se još uvijek klizeći otvarala. Grant nije smanjio pritisak na papučicu gasa. Tyler se namrštio kad su projurili kroz kapiju izbjegavši udarac za samo nekoliko centimetara. Grant je trznuo upravljačem i usmjerio automobil prema jarkožutom kamionu koji je sada bio više od pola kilometra ispred njih. Nije bilo šanse da ga izgube. Izgledalo je kao da je McDonald’sov restoran odjednom poletio i počeo se kotrljati niz cestu. Tesla je brzo dosegao brzinu veću od 160 km/h. U trideset su sekundi dostigli Liebherr. Ispred njih su se pojavili prvi obrisi civilizacije,
skladišta odmah izvan područja Deer Valley. Kamion nije pokazivao znakove usporavanja. Sada su ga slijedili policijski automobili uključenih sirena, a nekolicina automobila koji su se zatekli pred njima razmaknuli su se na sve strane kad su ugledali divovsko čudovište. Tyler se poslužio mobitelom i savjetovao policiji da se drže u pozadini. Nije želio više zdrobljenih automobila, a policija ionako nije mogla učiniti ništa. Naoružani pištoljima, sačmaricama i puškama, jednostavno nisu mogli značajnije oštetiti kamion. Da bi se načinilo udubljenje u gumama promjera 3 i pol metra, bio je potreban raketni bacač. Sam je motor težio više
od 9 tona. Bilo bi pravo čudo da uspiju pogoditi bilo što od vitalne važnosti. Grant je došao točno iza kamiona i slijedio ga. »Moramo ga zaustaviti«, rekao je Tyler. »Ti znaš da su oni teži od nas otprilike 200 tona«, odgovorio je Grant. »Nije baš da ih mogu izgurati s ceste.« »Zato se i moram popeti na taj kamion.« Tyler bi radije ostao odostraga i sa sigurne udaljenosti slijedio kamion, ali bila mu je muka pri pomisli na smrt nedužnih promatrača pod kotačima kamiona za koji je bila zadužena njegova tvrtka. Da se proveze kroz trgovački
centar, broj bi žrtava bio zastrašujuće velik. Nije bilo potrebno onesposobiti vozača. Kućište Liebherrova motora bilo je izloženo s obiju strane kako bi se olakšalo održavanje. Ako se popne do polovine stuba s desne strane, moći će pristupiti motoru i isključiti kamion. Kad se zaustavi, ostatak akcije prepustit će policiji. Najveći mu je problem predstavljao vozačev suučesnik. Tyler će ga prvo morati onesposobiti kako ga ovaj ne bi upucao dok se bude vrzmao oko motora. Rekao je Grantu što namjerava. »Ti si lud«, odvratio mu je Grant. »Slažem se s tobom«, kazao je
Tyler. »Ali to mi se i sviđa kod tebe. Ne bojiš se.« Tyler je pogledao Granta i iskrivio usta u grimasu osmijeha. »Ma ni trunčice straha. Hajdemo to obaviti prije nego što dođem k sebi.« Grant je ubrzao sve dok se nije našao uz stražnje kotače kamiona. Postojala je vrlo mala vjerojatnost da će se Liebherr uspjeti zanjihati prema njima i zdrobiti spretnog Teslu, posebno s Grantom za upravljačem, ali Tyler se svejedno pripremio i za tu mogućnost. Umjesto toga, drugi se napadač nagnuo preko platforme koja je okruživala kabinu kamiona sa svih
strana. Naciljao je iz automatske puške i ispalio rafal. Meci su zapljuštali, odbijajući se s tla svuda uokolo Tesle, a Grant se brzo povukao iza kamiona izvan napadačeva vidokruga. » to sad?« upitao je Grant. »S tim ogromnim retrovizorima, mogu vidjeti s koje im se strane približavamo.« »Onda se moramo pobrinuti za retrovizore.« Tyler je iz futrole izvadio pištolj Glock i bilo mu je drago što ga je ponio na ovo putovanje. Kad je kimnuo glavom, Grant je nagazio gas i ubrzao naprijed s lijeve strane. Nisu vidjeli napadača, a prije negoli se on uspio prebaciti na njihovu stranu, Tyler je izvirio i ispalio šest metaka u retrovizor.
Dva su metka pogodila cilj, razbivši ga. Napadač s puškom pojavio se na platformi i usmjerio svoje oružje prema njima, ali Grant je već vozio unatrag iza kamiona i usmjeravao ga prema desnoj strani. Tyler je ispalio šest metaka i u desni retrovizor. »Dobro gađaš, Tex«, rekao mu je Grant. Vozač je sada bio slijep za sve što se događalo iza njega. anse da se neprimjetno popnu uz stube na kamion bile su im znatno veće. Grant je s lijeve strane brzo prišao prednjem dijelu kamiona, koji je upravo zdrobio stražnje krajeve dvaju automobila kao da su od papira. Tyler je
nagonski spustio glavu kako bi se zaštitio od dijelova automobila koji su letjeli na sve strane, a Grant je jedva izbjegao sudar s jedinim od uništenih vozila. Tyler je u pištolj umetnuo posljednji spremnik streljiva i zataknuo ga za pojas, pripremajući se za skok na stube. Na kamionu su bile troje stube: po jedne s lijeve i desne strane kućišta motora te treće koje su dijagonalno prolazile ispred rešetke hladnjaka s desne strane nalijevo tik iznad tla. Prednje stube i one s lijeve strane kamiona dijelile su malu platformu na dnu. Tesla je došao u ravninu s tom
platformom. Da je bio katolik, Tyler bi se toga trena prekrižio. Umjesto toga, samo je promrmljao: » to ja to radim?« Preskočio je razmak do platforme širi od metra, pri doskoku je čelik jeknuo, a on se uhvatio za ogradu kako se ne bi skliznuo. Ne samo da bi pad pri brzini od 65 km/h za posljedicu imao neviđene ogrebotine od ceste nego bi vjerojatno završio spljošten poput palačinke nakon što bi ga pregazila jedna od guma kamiona. Povrativši ravnotežu, signalizirao je Grantu uzdignutih palčeva. Ponovno je izvukao svoj Glock i počeo se šuljati prednjim stubama dok je pokraj njega zviždao zrak koji je ulazio u motor kamiona. Kao što su i planirali, Grant je
odvezao Teslu na drugu stranu kako bi odvukao pozornost od Tylera. Upalilo je. Napadač je ispalio još jedan rafal u Grantovu smjeru. Kad je stigao do vrha stuba, Tyler je ugledao čovjeka kako se nagnuo preko ograde, pogledavajući prema stražnjem dijelu kamiona. Naciljao mu je u leđa. Nije baš u sportskom duhu, pomislio je Tyler, ali jebeš ga. On je već odabrao svoj put kad je ubio onu dvojicu zamjenika. Prije negoli je Tyler uspio povući okidač, vozač je zapucao na njega. Staklo vozačke kabine rasprsnulo se na sve strane, a meci su zapljuštali i počeli se odbijati od metala svuda oko Tylera, koji se brzo sklonio spuštajući se niz stube.
Drugi napadač pojavio se na vrhu stuba. Tyler je zapucao, ali napadač mu je kundakom puške izbio pištolj iz ruke. Tyler je ščepao muškarčevu košulju pa su se obojica skotrljali niz stube. U pokušaju da se zadrži, napadač je ispustio svoju automatsku pušku, koja je pala preko ograde. Dok su se kotrljali niz stube, Tyler se očajnički pokušavao zadržati, a kroz glavu su mu prolazile slike ogromnih kotača. Zaustavio se na najnižoj platformi i shvatio da se napadač, koji se bacao na sve strane, nalazi pod njim. Tyler ga je pritisnuo koljenima i pokušavao se namjestiti u položaj iz kojeg bi ga mogao onesvijestiti ili zbaciti s kamiona.
Tada je začuo automobilsku trubu i ugledao Granta u Tesli odmah pokraj sebe. Nešto mu je dovikivao i pokazivao ravno ispred njega. I dalje pritišćući napadačeva prsa koljenima, Tyler je okrenuo glavu. Kad je ugledao što mu Grant pokazuje, odjednom je osjetio kako mu se svaki mišić u tijelu napeo poput žica gitare. Samo što nisu udarili u zid od opeka.
29.
Kovčeg je bio položen na pod tik do Cuttera koji je vozio. Nije ga mogao uništiti u Gordianovu hangaru, a to je značilo da ga je morao ukrasti. S Liebherr kamionom imao je jedinstvenu priliku te je njegov plan savršeno upalio. Morao se samo pobrinuti da stigne do svoje nepripremljene točke bijega prije negoli oni pronađu način da zaustave kamion. Jednom kad stigne tamo, izgubit će se u mnoštvu. Ako ga zaustave prije toga, nema šanse da se uspije izvući iz kamiona, a da ga ne opaze. Lako bi ga okružili. Nije smio dopustiti da se to dogodi.
Dok je tako razmišljao, vidio je Lockea. Simkins je potrčao prema njemu a da nije provjerio što se događa sa strane pa ga je Locke iznenadio. Cutter nije mogao vidjeti nijednoga od njih dvojice, ali znao je da stube s prednje strane vode gotovo do tla. Ako su još uvijek na njima, on je imao savršen način kako riješiti problem. Ispred njih nalazilo se skladište građevinskog materijala. Hrpe opeka bile su spremne za prijevoz, svaka viša od one prethodne, a posljednja je bila široka oko metar i osamdeset. Sve što je Cutter trebao učiniti bilo je zaletjeti se u njih. Čak i ako stube ne budu potpuno zdrobljene, Lockea će usmrtiti tona opeka.
Ipak, šteta Simkinsa. Bio je dobar vojnik pa će i umrijeti vojnički. Grant, koji je održavao električni automobil Tesla u usporednom položaju s kamionom, užasnuto je gledao kako se Liebherr primiče hrpama cigle, međusobno udaljenim otprilike 15 metara kako bi ih viličar mogao iznijeti iz skladišta. Prva hrpa bila je visoka oko 3 metra, ona iza nje oko 4,5 metara, a treća, najviša, otprilike 6 metara. Bio je siguran da je vozač znao da se Tyler nalazi na stubama. Shvatio je da je Tyler razumio na što ga upozorava, jer je koljenom udario muškarca s kojim se kotrljao niz stube te
se brzo počeo uspinjati uz njih. Čovjek, koji se još uvijek držao za trbuh, bio je na dnu stuba kad je kamion udario u prvu hrpu opeka. Opeke su zdrobile napadača i uništile stube malo ispod Tylerovih stopala. Za trenutak je ostao bez oslonca, a Grant je zadržao dah. Tyler je uspio povratiti ravnotežu i uspeti se još metar i pol, iznad druge hrpe opeka koje su se razletjele na sve strane kad je kamion udario u njih. Na rešetki hladnjaka kamiona, načinjenoj od kaljenog čelika, jedva su se raspoznavali tragovi opeke. Grant je već toliko puta vidio kako je Tyler prevario smrt pa nije ni pomislio da bi sada mogao poginuti, ali ipak nije mogao
vjerovati kakvu je sreću njegov prijatelj imao. Tyler je skočio na najviši dio stuba upravo u trenutku kad je kamion udario u treću hrpu opeka pa je Grant na tren pomislio da će Tyler pasti. Kad je otvorio oči, vidio ga je kako visi s komada ograde stuba ispred motora kamiona. Bio je predaleko od stuba na desnoj strani da se uspije zanjihati do njih. Ako padne, bit će to s visine od 6 metara pri brzini od 65 km/h. Grant je znao da bez obzira na to kakav je njegov prijatelj srećković, nema šanse da to preživi. Nekako mu je morao pomoći. Odjednom je začuo zvuk upozorenja automobila. Pogledao je prema
upravljačkoj ploči i shvatio u čemu je problem. Tesla je sada bio električni automobil gotovo prazne baterije. Već je osjetio usporavanje, a to je značilo da ima samo jednu priliku pomoći Tyleru. Vozač Liebherra, vjerojatno siguran da je uspio ubiti Tylera, ponovno je skrenuo na glavnu cestu, a slijedilo ga je mnoštvo policijskih automobila. Grant je morao probati nešto drugo, nešto za što je čak i on držao da je ludost. Teslom je došao do podnožja stuba s desne strane, koje je preživjelo kišu opeka. Potom je uključio tempomat i posljednji put pogledao naprijed kako bi bio siguran da ima dovoljno ravne ceste. Adrenalin ga je preplavljivao kao kad se spremao iskočiti iz zrakoplova,
osim što je ovo bilo sto puta opasnije. Uzviknuo je najjače što je mogao kako bi se dodatno ohrabrio. Grant je stajao na sjedištu automobila i smirivao upravljač. Nakon toga se odrazio i skočio na stube ogromnoga kamiona. Još jednom je uskliknuo, ovoga puta zato što je uspio u svom naumu. Kako električnim automobilom nitko nije upravljao, Tesla se zanio nalijevo i nestao pod ogromnim kotačima. Grant je začuo zvuk drobljenja metala. Tesle više nije bilo. Okrenuo se i vidio kako se Tyler još uvijek drži objema rukama, ali činilo se da njegov stisak popušta. Grant se nogama i donjim dijelom tijela oslonio o
ogradu te se nagnuo najviše što je mogao. Tyler je pustio jednu ruku. Jedva su se mogli dotaknuti. »Na tri!« uzviknuo je Grant. »Jedan! Dva! Tri!« Zgrabio je Tylerovu ruku kad je ovaj pustio ogradu stuba. U jednoj sekundi, Tylerova su stopala okrznula asfalt. Grant ga je podigao, a potom ga povukao prema sebi. Kad su obojica bila na sigurnom, iznemoglo su pali na stube i teško dišući hvatali dah. Tyler je rukavom obrisao čelo, a potom se natjerao da polagano ustane. Nagnuo se naprijed, laktovima se oslanjajući o koljena.
»I ti misliš da sam ja lud?« rekao je, glasom drhtavijim negoli ga je Grant ikad čuo. »Lud sto na sat«, odvratio mu je Grant. Tyler je ispružio ruku i rukovao se s njim. »Hvala ti«, rekao je. »Za onaj manevar dužan sam ti nekoliko usluga.« »A mi smo dužni vratiti novoga Teslu.« »Trenutačno imamo veće probleme.« Tyler je pokazao prema znaku kojem su se približavali. Na njemu je pisalo Parkiralište SVIJETA PRSKANJA, sljedeće skretanje desno. »Tako namjerava pobjeći.«
Ima smisla, pomislio je Grant, na neki bolestan način. Svijet prskanja bio je najveći i najpopularniji vodeni park u gradu. Na vrući dan kao što je bio ovaj, tamo su se nalazile tisuće ljudi. Vozač kamiona jednostavno će se zaletjeti u park, a potom nestati u mnoštvu. »Hajmo ga onda pokupiti«, rekao je Grant i počeo se uspinjati prema vrhu stuba. Osjetio je kako ga je Tyler zgrabio za gležanj. »Tip ima automatsku pušku. Upucat će nas prije nego što stignemo na pola puta do kabine.« Tyler je izvadio svoj džepni nožić. »Izvoli. Ti si inženjer elektrotehnike. Pošto si i ti sada ovdje, možeš se pobrinuti za to.« Kamion se zanio dok je skretao na
parkiralište Svijeta prskanja. Počeo je gnječiti automobile pred sobom kao da je Bigfootov divovski brat. »I požuri«, nadodao je Tyler. Kao i većina modernih motora, Liebherr kamion imao je motor kojim je upravljalo računalo. Ako ga Grant uspije onesposobiti, uključit će se sigurnosne mjere na kamionu i zaustaviti dotok goriva, što će automatski aktivirati kočnice. »Da sam znao da ćeš se ovako namučiti samo da ti se pridružim ovdje na kamionu«, uzvikivao je Grant dok se penjao do kućišta bučnoga motora, »pobrinuo bih se da ti voziš.« Kroz prednju rešetku hladnjaka
mogao je vidjeti ogradu parka, iako mu je pogled bio djelomično blokiran. Brzo su joj se približavali. Otklopio je džepni nož i vrlo pozorno odvojio dio za presijecanje žice. Da mu sada ispadne, doista bi uprskao stvar. Grant je u daljini čuo vrisku, ali nije primijetio da je kamion ikoga zgazio. To je bar bilo nešto. Ugledao je na što je vozač kamiona ciljao — skupinu vodenih tobogana. Ako bi ih uspio uništiti, nastala bi potpuna panika. Grant je pronašao žice koje su vodile do računala ugrađenog u kamion. Počeo ih je rezati jednu po jednu. Kamion je provalio vanjsku ogradu. Ostale su mu još dvije žice.
Grant je vidio da su prošli kroz ogromni bazen. Još jedna žica. Sa zvukom rezanja posljednje žice, naglo je prestao raditi i motor kamiona. Iznenadna tišina bila je zaglušujuća. Kamion je počeo usporavati, ali još uvijek su se kretali prema vodenim toboganima. Vriska onih koji su zapeli čekajući na stubama tobogana postajala je glasnija kako se kamion približavao. Tada su proradile sigurnosne kočnice. Kamion je probio dva tobogana i ukopao se u mjestu upravo u trenutku kad je dosegnuo prepune stube u prostoru za čekanje. Nježno je kucnuo o njih, ali to je bilo sve. Grant je zafućkao. To je bilo blizu.
Potpuno mokar od znoja, Grant se uspeo iz kućišta motora. Tyler je stajao iznad njega na vrhu stuba i gledao u kabinu kamiona. Kako nitko nije pucao na njega, to je moglo značiti samo jednu stvar. »Nemoj mi reći«, kazao je Grant. »Nema ga.« Tyler je potvrdno kimnuo glavom, a njegova frustracija bila je očigledna. »I što god je ukrao iz hangara, to je odnio sa sobom. Mora da je skočio u bazen s valovima kad smo projurili kroz njega. Već se vjerojatno izgubio u masi.« »Srećković«, rekao je Grant brišući znoj s čela. »Barem se uspio okupati.«
30.
Večernje
vijesti u utorak bile su pretrpane prilozima o potjeri za kamionom, a u srijedu ujutro počelo je okrivljavanje. teta koja je počinjena u četvrti Deer Valley u Phoenixu bila je prilična, ali ne onako katastrofalna kao što je mogla biti. Osim razaranja u skladištu građevnog materijala, većina štete bila je sužena na područje vodenog p a r k a Svijet prskanja. Barem 65 automobila s parkirališta parka bilo je potpuno uništeno, a još 50 oštećeno. Ukupan račun za počinjenu štetu bez sumnje će biti nekoliko milijuna dolara. Bilo je pravo čudo da su jedini smrtno
stradali bili otmičar kamiona i dvojica zamjenika šerifa. Nekoliko ljudi koji su bili u Svijetu prskanja bilo je ozlijeđeno, ali ne s težim posljedicama. Ipak, tvrtka Gordian sada se morala pripremiti za neizbježne tužbe. Miles Benson doputovao je u Phoenix u srijedu ujutro kako bi osobno pregledao razaranje. Tvrtka Gordian bit će okrivljena za činjenicu da nisu osigurali kamion Liebherr i time dopustili da bude iskorišten poput ovna za probijanje bedema, a konačna je odgovornost bila njegova. Koristeći se dizalicama, radnici Gordiana koje je nadgledao Grant, već su počeli s popravkom vodenog tobogana na koji se bio oslonio kamion kako bi ga mogli
ukloniti i pripremiti za prijevoz natrag u TEC centar. »A čak niste ni uhvatili tog tipa?« rekao je Miles dok je promatrao kako iz Liebherra podižu ležaj. »Kako se, do vraga, to moglo dogoditi?« Nakon prestanka potjere, Tyler se vratio u TEC kako bi procijenio štetu i istražio kako se netko uspio uvući u njihove redove. Sad kad se vratio u Svijet prskanja, čekao ga je još teži posao: odgovaranje na pitanja svoga šefa. Zbog prirode posla, uskovitlala se prašina. Tyler je zakašljao kao da je udahnuo nešto prašine, a u stvari mu je bilo neugodno zbog propusta. »Evo što smo uspjeli doznati dosad«, odgovorio je Tyler. »Uspjeli
smo opravdati prisutnost svih ljudi koji su jučer ušli u TEC, osim dvojice istražitelja Sigurnosnog odbora za nacionalni promet. Okružni šerif pretresao je njihovu hotelsku sobu. Pronašli su prave istražitelje mrtve. Ubijeni su vatrenim oružjem i stavljeni u kadu punu leda. Na vrata je bio postavljen znak ›Ne smetaj‹. Radilo se o poslu na brzaka koji bi bio otkriven za najviše dan ili dva.« » to su odnijeli sa sobom?« »Usporedili smo sve preostale stvari u hangaru s inventarom G-Tag sustava. Uspjeli su odnijeti kovčeg tvrdih stijenki, zelen, veličine male prtljage koja se unosi u zrakoplov. Naš ga tim još nije uspio otvoriti pa nikako
ne možemo ustanoviti što je bilo unutra.« »Zbog čega su skrenuli toliku pozornost na sebe?« »Moja je pretpostavka da se zrakoplov nije trebao vratiti natrag u Sjedinjene Države. Nagađam da bi to mogao biti jedini razlog zbog kojeg bi krenuli u ovako riskantan poduhvat uklanjanja predmeta iz olupine. Mislili su da ga nikad nećemo naći ako se zrakoplov sruši u ocean.« »Ima li kakvih tragova?« »Mrtvozornik još uvijek uklanja komadiće opeke iz jednog od otmičara kamiona. Svjedoci pokraj bazena s valovima vidjeli su muškarca koji je iskočio u vodu dok je kamion prolazio
kroz njega, ali je uspio nestati u gužvi. Provjeravamo je li ukradeno koje vozilo s parkirališta, ali to će potrajati jer imamo toliko zdrobljenih automobila. Također imamo videosnimak s ulaza u TEC. Već sam angažirao Aidena MacKennu da ga provjeri i vidi može li koga identificirati.« »Baš su se potrudili da ne dospijemo otvoriti taj kovčeg«, rekao je Miles. »A nas će to sada koštati kao svetog Petra kajgana.« »Mene više brine njihov krajnji cilj«, odvratio je Tyler. »Milese, znam da su negdje izgradili bunker. Namjeravaju ga iskoristiti kao arku. Sve ovo je predigra za nešto veliko, a na neki je način Postanak zore dio svega
toga.« »Terensko ispitivanje nekog biološkog oružja?« Tyler je potvrdno kimnuo glavom. »Moglo bi biti. Možda su dovršili laboratorijske testove i željeli su vidjeti kako bi djelovalo u nekontroliranom okolišu. Na Postanku zore imat će ili još jedan test u nizu ili je to završni čin njihove igre. Tko god oni bili.« »Približava se kraj svijeta«, lakomislenim je tonom rekao Miles. »Mislio sam da je to samo nešto što luđaci pišu na komade kartona.« »Nitko ne bi potrošio 400 milijuna na izgradnju bunkera, a da ne misli da će im jednoga dana zatrebati. U ovome
slučaju, mislim da su znali da će im trebati.« »Je li doktorica Kenner već uspjela pronaći vezu s Noinom arkom?« »Vratila se u TEC i tamo radi na tome. Uvjerena je da je njezin otac pronašao stvarnu Noinu arku. Da se ne radi samo o metafori za neki bunker umjesto Oaze. Misli da ćemo, ako uspijemo pronaći vezu, možda uspjeti povezati sve ovo. U najmanju ruku, ne uzdam se baš puno u to da ćemo uspjeti.« »Ti ne vjeruješ.« Bila je to izjava, a ne pitanje. »Hajde, Milese. Da je 120 metara dug drveni brod uspio preživjeti 6 tisuća
godina i sada je dio planova nekog luđaka da ubije milijarde ljudi? Znaš ti mene. Ja sam za empirijski pristup. Vjerovat ću kad vidim.« »Moram priznati da sam i ja sumnjičav, ali nešto povezano s povjerenjem Dilare Kenner u svojega oca… Pa, imam namjeru vjerovati instinktu. Njezino uvjerenje olakšava moje nedoumice.« »A veliki drveni brod koji je dosad već trebao strunuti i pretvoriti se u prah?« »Možda se tvoj sumnjičavi um zakačio za pogrešnu stvar. Morao bi se zapitati na koji bi način Noina arka uspjela preživjeti 6 tisuća godina. Ako uspiješ odgovoriti na to, možda je doista
i pronađeš. I nju i počinitelje ovoga kaosa. E, to je nešto za što sam ja doista zainteresiran. Liebherr će okriviti Gordian za svu počinjenu štetu, osim ako ne pronađemo nekog drugog na koga ćemo prebaciti krivnju.« » to ćemo s Postankom zore? Kreće na svoje prvo putovanje za dva dana.« »Odsada nadalje, to je tvoja odgovornost. Uzdam se da ćeš se pobrinuti da svijet još uvijek postoji sljedećega tjedna. Grant će dovršiti sve što je potrebno ovdje. Prebacit ću te natrag u TEC. Imam sastanak s nekoliko desetaka odvjetnika i predstavnika osiguravajućih kuća.« Dok je slijedio Milesa u posebno opremljen kombi u koji je ovaj mogao
ući u svom iBOT-u i voziti ga, Tyler je po prvi puta pomislio kako bi mu bilo drago da se mora suočiti s tako svakodnevnim problemom kao što je susret s odvjetnicima i nagodba za počinjenu štetu. Umjesto toga, sve što je on morao učiniti sljedećega dana bilo je pronaći način da otkriju Noinu arku, arheološko blago koje je skriveno od početka pisane povijesti, te spriječiti smrt gotovo svih ljudi na planetu. Bez pritiska.
31.
Cutter
je počeo Ulricu objašnjavati kako je, mokar do kože, uspio izbjeći masi policajaca koji su se okupili oko vodenog parka, ukrasti automobil i odvesti se do Tuscona. Tamo se, pod lažnim imenom i koristeći krivotvorene dokumente, ukrcao u zrakoplov koji ga je vratio natrag u Seattle. Dok su se hodajući vraćali s prostora za slijetanje helikoptera u postrojenju na otoku Orcasu, Ulric je podigao ruku kako bi dao do znanja da je dovoljno čuo. Detalji Cutterova bijega bili su mu nebitni. Činjenica da je kod sebe imao traženi kovčeg bila je jedino važna.
Iako je testiranje na Haydenovu zrakoplovu potencijalno ugrozilo cijelu operaciju kad se zrakoplov neočekivano vratio na američko kopno, morao je cijelu misiju smatrati uspješnom. To je testiranje dokazalo da je Arkon-B moguće upotrebljavati u uvjetima koji nisu laboratorijski. Sada je bio siguran da će metoda raspršivanja Arkona-C na Postanku zore biti jednako učinkovita. Da nije uspjelo i da je uređaj za raspršivanje prerano otkriven, bilo bi teško pripremiti sve za drugi pokušaj, ali ipak moguće, zbog pričuvnog postrojenja u vicarskoj. Bunker ispod njegova dvorca blizu Berna bio je u radnom stanju, ali ni približno onako ugodan kao Oaza. Kad je Ulric shvatio
kako bi bilo puno učinkovitije da su svi njegovi znanstvenici i sljedbenici na jednome mjestu, utvrdio je sve na otoku Orcasu i švicarski laboratorij stavio u stanje mirovanja. Imao je mogućnost oživiti ga kasnije, ali samo ako bude potrebno. »Naravno«, rekao je Ulric Cutteru, »ovo znači da nećeš moći sa mnom na Postanak zore da tamo aktiviramo uređaj.« Cutter se usprotivio: »Mogao bih se prerušiti.« Ulric je razumio. Cutter je žarko želio biti dio završne operacije baš kao i on sam. Ali Ulric nije smio dopustiti da bilo što sada ugrozi njihove planove.
»Ne, ti ćeš ostati. Pobrinut ćeš se za pripreme ovdje. Kad se vratim, moramo biti spremni sve zatvoriti. Svima je rok za dolazak u iduća dva dana. Sad se radi o tome da je potrebno ponovno provjeriti sve naše zalihe i procedure.« »Da, gospodine. Ali, što ćemo s Lockeom? Naš je kontakt rekao da je bio u Colemanovu uredu.« »Taj je put do nas temeljito zatvoren, i zbog Colemanove smrti i zbog čišćenja njegove dokumentacije koja je uslijedila nakon toga. Bez uređaja, neće moći povezati sve s nama. Mislio sam da je Watson možda izravno naveo moje ime pa sam zbog toga želio da ubijete Tylera. Sad je očigledno da to nije potrebno. Vjeruj mi, poznajem
Tylera. Da zna nešto što je blizu prave istine, dosad bi već krenuo na mene. Možda ima indicije, ali nema ništa što bi mogao posložiti u cjelinu prije negoli bude prekasno.« »Imate potpuno povjerenje u naš kontakt?« Ulric je potvrdno kimnuo glavom. »Apsolutno. U stvari, kad sam čuo za tvoje nezgode u Phoenixu, rekao sam mu da se nađemo u Miamiju. On će se pobrinuti da se uređaj aktivira nakon što ja napustim brod.« Kad je prvi put čuo za svečano isplovljavanje Postanka zore, Ulric je znao da je to savršen način za pokretanje Novoga svijeta. Službeno prvo putovanje najvećeg i najluksuznijeg
broda za krstarenje bilo je već godinama unaprijed rasprodano, ali Ulric je iskoristio zavidnu moć koju su mu dale njegove milijarde i pobrinuo se da unajmi najveći apartman na brodu. Kao dio dogovora, morao je obećati da će sudjelovati na gala svečanosti prilikom prvog isplovljavanja. Iako mu je bilo muka od pomisli na sudjelovanje na toj svečanosti, kabina je bila savršena za njegove potrebe pa je spremno pristao. Brod će krstariti do New Yorka, a potom dalje sve do najvećih europskih luka, gdje će se tisuće dostojanstvenika i putnika iz cijeloga svijeta ukrcavati kako bi razgledali ogromno plovilo ili čak njime putovati nekoliko dana prije nego što se ponovno iskrcaju, pronoseći tako
glas o veličanstvenom brodu natrag do svojih matičnih zemalja. Cijeli je put trajao točno četrdeset dana. Jednako kao i u Noinoj priči o potopu. Kad je Ulric vidio plan putovanja, znao je da je to znak. Nakon što se putnici iskrcaju s broda, putovat će preko najprometnijih zračnih luka diljem svijeta. To je bio savršen način da se Arkon-C proširi cijelim svijetom u roku nekoliko tjedana. Dok uspiju ustanoviti pravi izvor bolesti, bit će prekasno. Već će slučajno biti rasprostranjena širom svijeta. Ulric je bio razočaran kad su on i njegovi znanstvenici razvili Arkon-B, sredstvo koje je testirao na Haydenovu zrakoplovu. Iako je imao učinak koji je
on želio, djelovao je prebrzo. Zaraženi bi bili stavljeni u karantenu. Možda bi uspio usmrtiti nekoliko tisuća ljudi. Ali to nije bio njegov plan. Trebao je podvrstu Arkona koja bi djelovala znatno sporije. Trebala im je još godina da razviju Arkon-C, ali to mu je omogućilo da konačno pokrene svoje planove za Novi svijet. Naravno, nije postojao lijek za Arkon-C tako da ga ništa neće moći zaustaviti kad se jednom proširi. Izbijanje bolesti možda preživi nekoliko manjih, izoliranih skupina, ali to će biti samo zbog čiste sreće. Ulricov računalni model procijenio je da će biti riječ o manje od milijun preživjelih diljem svijeta. Sve što su on i njegovi
sljedbenici morali činiti bilo je sačekati dovoljno dugo, a potom se pojaviti kao vođe Novoga svijeta. Zbog svega toga je i uložio toliko sredstava u izgradnju Oaze, njegove vlastite podzemne arke. Koja će zauvijek biti poznata pod imenom Ulricova arka. Ironično je bilo to, mislio je, da je pronalazak Noine arke omogućio realizaciju njegove vizije. Na trenutak je čak i razmatrao objavljivanje vijesti o svome otkriću, o ostvarenju svojega dugogodišnjeg sna. Ali to je otkriće pokrenulo novi san, san koji je bio čak i veličanstveniji i dublji od prvotnoga. Bog je odlučio da je on, Ulric, primjereno sredstvo za obnavljanje
svijeta prema Njegovu planu. On će postati Noa novoga doba. Otac svega što će slijediti u Novome svijetu. Bio je to velik teret, ali znao je da Bog u njemu vidi nešto što će generacije vjerno štovati. Rođenje Novoga svijeta bit će bolno, kao što rođenje često i jest. Ipak, bio je siguran da će u konačnici postati junak kakav i jest, Božji predstavnik koji će ljudsku vrstu uvesti u zlatno doba. Njegova pratilja u Novi svijet, njegova obožavana Petrova, prišla mu je, a slijedio ju je sluga koji je nosio njezinu prtljagu. Bit će s njim na gala svečanosti i zajedno s njim nazdravljati početku Novoga svijeta.
»Izgledaš sretno«, rekla je. »Jesi li spreman?« »Shvaćaš li ti«, odgovorio joj je, »da mi upravo krećemo na najvažnije putovanje u ljudskoj povijesti? Važnije čak i od onog Noina?« »Shvaćam«, uzvratila mu je. »I vrlo sam uzbuđena. Ali to je posljednji put da ću moći nositi originalnu Armanijevu odjeću pa se nadam da neće padati kiša.«
32.
Tyler
se vratio u TEC u srijedu poslijepodne. Aiden još uvijek nije uspio utvrditi identitet otmičara nakon što je pregledao baze podataka koje je imao FBI i američka vojska. Zbog toga je Tyler uključio videosnimak prolaza automobila kroz ulaznu kapiju TEC-a, pokušavajući pronaći nešto što bi mu pomoglo pri identifikaciji dvojice muškaraca. Grant Westfield mu se pridružio u sobi za projekcije čim je završio s rastavljanjem kamiona Liebherr. Čim je pogledao videosnimak, lice mu je poprimilo uznemiren izgled. »Kučkin sin«, rekao je Grant.
» to nije u redu?« »Poznajem ga.« »Koga?« »Vozača. Onoga koji je uspio pobjeći. Ime mu je Dan Cutter.« »Odakle ga znaš?« »Služio sam s njim u Iraku.« »U rendžerima?« Grant se bacio u sjedalicu koja je zastenjala pod teretom njegova tijela. »Otprilike četiri mjeseca. Dovoljno dugo da shvatim kakvu je prljavu igru igrao.« Ovo je bilo prvi put da je Tyler čuo detalje o Grantovim problemima u Specijalnoj postrojbi američke vojske u koju je bio premješten. Tyler je odslužio
svoje u vojsci prije napada 11. rujna, a onda se vratio u jedinicu kao rezervist, prvo u Afganistanu, a nakon toga i u Iraku, gdje je bio zapovjednik postrojbe. Razvio je blisko prijateljstvo i poseban odnos s Grantom, svojim prvim narednikom. Bez obzira na njegovo izrazito protivljenje, Granta su nakon toga premjestili u Program za obuku rendžera. Zbog toga što je imao izvrsnu reputaciju kao elektronički genijalac, što su Specijalne postrojbe očajnički trebale, zajedno s njegovim borbenim vještinama, Grant je bio iznimno vrijedan član bilo kojeg tima. Koliko je Tyler znao, s Grantom je bilo sve u redu, sve do potkraj službe. U to je vrijeme Tyler već bio izišao iz
vojske. Pretpostavljao je da će Grant obnoviti ugovor, ali dogodilo se nešto zbog čega ga je ovaj zamolio za pomoć pri zaposlenju izvan vojske. Tyler ga je uspio nagovoriti da mu postane partner u tvrtki Gordian. Grant nikad nije pričao o svojoj službi u rendžerima osim nekih nejasnih naznaka o incidentu u Iraku. »Je li to povezano s Ramadijem?« upitao ga je Tyler. Grant je kimnuo glavom. To je bila jedna od rijetkih prigoda kad ga je Tyler vidio smrtno ozbiljnog. Zbog toga je postao nervozan. »Taj je tip bio najbolji«, rekao je Grant. »Moj nadređeni dočasnik. Kako više nisam bio glavni u našoj postrojbi, vratio sam se na položaj glavnog
narednika. Cutter je bio naš prvi narednik, ali svi su ga zvali Motorka zbog načina na koji je razvaljivao neprijatelja. Ja sam odbijao tako ga zvati, najviše zbog toga što se on na to ljutio. Imao je sposobnost namirisati skloništa pobunjenika koja nitko drugi nije mogao pronaći. Bio je prava legenda među rendžerima. Svi su ga znali. Cutter je imao bolji rezultat od svih ostalih u ekipi.« Tyler je znao da je rezultat značio broj ubijenih neprijatelja. »Jasno sam vidio da je Cutter na granici s koje nije bilo povratka«, nastavio je Grant. »Previše je uživao u ubijanju. Počeo je urezivati oznake na svoju pušku. Imao je toliko urezanih
oznaka da je prokleta stvar sličila na kauč moje majke nakon što ga je naša mačka obradila kandžama. A onda je sve izmaklo kontroli u Ramadiju.« Grant je na tren zastao. Tyler ga nije prekidao. Bilo je očigledno da je Grantu tema vrlo neugodna za razgovor. »Upali smo na neprijateljski teritorij u potrazi za pobunjeničkom ćelijom u čije smo postojanje sumnjali. Kako bismo se uvukli neopaženo, došli smo pješice, ali smo u pripremi imali i helikoptere za evakuaciju. Cutter se fokusirao na jednu od nekoliko neoštećenih kuća kao sklonište ćelije koju smo tražili. Približavali smo se kad se odjednom pojavio tip s ručnim bacačem raketa. Cutter ga je eliminirao
rafalom, ali je njegova raketa ubila našega poručnika. Zbog toga je Cutter poludio. Ušli smo u kuću, namjeravajući uhititi osumnjičenike. Ali Cutteru to nije bilo dovoljno. Naredio nam je da ih poubijamo. Učinili smo kako nam je naređeno.« Grant je to rekao ravnomjernim glasom, ali Tyler je mogao čuti prikrivenu bol. »Samo, nije stalo na tome. Cutter je izišao i natjerao sve obitelji koje su se skrivale u susjednim kućama da se poput stoke okupe na ulici.« Tyler je mogao osjetiti ono što je slijedilo. »Rekao je da ih želi ispitati«, kazao je Grant. »A tada je zapucao po njima. Muškarci, žene, djeca. Možda su svi bili
nedužni. Cutteru to nije bilo važno. Čim sam shvatio što se događa, bacio sam se na njega. Obitelji su se razbježale… ili barem ono što je ostalo od njih. Cutter i ja potukli smo se tamo, nasred ulice, a tada je po nama zapucao snajper. Dvaput je pogodio Cuttera, u rame i prepone… Kako je Cutter bio ranjen, postao sam glavni narednik. Pozvao sam helikoptere za evakuaciju i sve su nas izvukli, uključujući i naše poginule. Cuttera su poslali u bolnicu u Ramstein. Čuli smo da mu je rame u redu, ali da je izgubio funkciju spolnih organa. Ja sam iz vojske izišao dva mjeseca poslije. Nikad se nismo sreli nakon toga. Ali znam da me se sjeća.« »Misliš li da te danas vidio?«
»Ako jest, mora da ga je ubijalo to što me nije mogao srediti odmah u hangaru. Žao mi je, Tylere. Uz toliko ljudi u hangaru, jednostavno ga nisam primijetio. Da sam ga vidio, možda bi oni policajci još bili živi.« Tyler se prisjetio kako je Grant skočio na kamion da ga spasi. »Moglo je biti i puno gore«, rekao mu je. »Već je i ovako prilično loše ako je Cutter umiješan. Tko god ga je zaposlio, želio je najboljeg luđaka kojeg je mogao naći. Ako imaju Cuttera, vjerojatno uz njega imaju i cijelu hrpu drugih dobro obučenih veterana. On bi svakako znao koga regrutirati, tko bi mu bio odan i tko bi bio spreman za krvav posao. Možda
bismo trebali uključiti Generala u sve ovo.« Tyler je na spomen svoga oca zakolutao očima. »Je li te Miles nagovorio da to predložiš?« Grant je stavio ruku na Tylerovo rame. »Čuj, znam što osjećaš prema svom ocu, ali on je prilično moćan tip, a ima i puno mogućnosti.« Tyler je uzdahnuo. »Vjeruj me, Grante, kada bih mislio da on može učiniti nešto što mi ne možemo sami, otišao bih do njega.« Grant ga je sumnjičavo pogledao. »Stvarno?« »U tom bih trenutku gutao svoj ponos, ali učinio bih to.«
»Siguran sam da bi nam bio voljan pomoći.« »I ja sam siguran da bi nam pomogao. U tome i jest problem. Tada bih mu bio veliki dužnik.« Tyler je ustao. »Sada bi bilo bolje da nazovem agenta Pereza i obavijestim FBI protiv čega se borimo. Možda oni imaju više podataka o onoj dvojici koja su nas napala u Seattleu.« »Ima li što novo o povezanosti Colemana i Vihora?« upitao je Grant. »Još ne«, odvratio je Tyler. »Toliko smo zauzeti, da još nisam imao vremena čuti se s Aidenom. On bi me trebao nazvati čim dozna nešto novo.« »Idem natrag u hangar provjeriti
imamo li kakvih dodatnih tragova. Možda je Cutter ostavio nešto iza sebe, iako se ne bih kladio u to.« Grant je zajedno s Tylerom izišao iz sobe za projekcije, a potom su im se putevi razdvojili jer je Tyler skrenuo prema prostoriji u glavnoj uredskoj zgradi koju je bio namijenio Dilari. Dok je hodao, nazvao je Pereza. Agent FBI-a javio mu se nakon drugog zvona. »Doktore Locke, upravo sam želio razgovarati s vama.« »Jeste li identificirali muškarce iz Seattlea?« »Jesmo.« »Bivši vojni specijalci?« »Kako znate?«
Tyler mu je rekao sve što je znao o Motorki Danu Cutteru i ukradenom kovčegu. »Odmah ću ga staviti na naš popis najtraženijih. Ali možda je već prešao u ilegalu.« »Jeste li otkrili što o prijetnjama Postanku zore?« upitao je Tyler. »Ne, ali pojačao sam osiguranje najviše što sam mogao. Bez izravne terorističke prijetnje, to je najviše što mogu učiniti.« »Agente Perez, nešto će se dogoditi n a Postanku zore. Možda će to biti na gala proslavi, a možda nakon što isplovi na otvoreno more. U svakom slučaju, riječ je o 8 tisuća ugroženih života. Zar
niste ozbiljno shvatili ono što vam je ispričala doktorica Kenner?« »Naravno da jesmo. Ali sada smo koncentrirani i na pad Haydenova zrakoplova. Washington ne želi izazvati opću paniku zbog mogućnosti da je biološko oružje izvan kontrole na američkom tlu. Ipak, dali su mi puno slobodnog prostora i pojačanje za slučaj da sve ovo nekamo vodi.« » to je s kovčegom koji je ukraden iz TEC-a?« upitao je Tyler. »Na taj je način biološko oružje vjerojatno prokrijumčareno u Haydenov zrakoplov.« »Provjeravat ćemo svaki komad prtljage koji će biti utovaren na Postanak zore, ali čak ni ne znam što
bih trebao pronaći.« »Bit ćete tamo osobno?« »Rekao sam vam. Ozbiljno vas shvaćam. Ali sve što ste mi rekli jest to da je Postanak zore mogući cilj napada. Kako ću zaštiti najveći brod za krstarenje na svijetu od napada ako ne znam što trebam tražiti?« Tyler je razmišljao o tome, žaleći što je dopustio da izgubi kovčeg, moguću poveznicu s konkretnim dokazima. Da je uspio uhvatiti Cuttera, imao bi puno više razloga za zaustavljanje krstarenja. Tyler još nije rekao Perezu o Vihoru i vezi s Projektom Oaza koju je pronašao u Colemanovu uredu. Radilo
se o još jednoj nepotvrđenoj glasini, o slutnji da Colemanova smrt nije bila rezultat nezgode. Nije imao nikakve dokaze. Ipak se morao pobrinuti da Perez shvati koliko je neophodno biti oprezan. »Agente Perez, imam razloga vjerovati da je sve ovo povezano s nečim što se zove Projekt Oaza.« »O čemu je riječ?« »O podzemnom bunkeru koji je izgrađen kako bi se u njega smjestilo nekoliko stotina ljudi na nekoliko mjeseci. Vjerujem kako onaj tko je ubio Haydena ima bunker spreman za uporabu.« »A kako to znate?«
»Tako što sam dva mjeseca radio na tom projektu. Tada je imao drugo ime, ali radilo se o istome projektu.« »A zbog toga je i Coleman ubijen«, rekao je Perez, brzo shvaćajući o čemu je riječ. »Prikrivali su tragove.« »Točno.« »Imate li dokaze o Oazi?« »Ne. Netko je pročistio svu Colemanovu dokumentaciju kako bi uklonio tragove tog projekta. Imao sam sreću da sam pronašao i ono malo što sam našao.« Perez je uzdahnuo i odgovorio: »Obavijestit ću nadređene o tome što ste pronašli, ali bez dokaza, bit će teško uvjeriti ih da bilo što poduzmu. Koliki je
bio taj kovčeg?« »Veličine kovčega koji se unosi u putničku kabinu. Onaj namijenjen Postanku zore možda će biti veći, ali će i dalje biti riječ o nečemu što se može prenositi.« »Ako bude bilo što sumnjivo, doktore Locke, mi ćemo to pronaći. Ne brinite.« Ton njegova glasa bio je pokroviteljski, kao da je agent FBI-a smirivao posesivnu majku koja je u vrtiću morala ostaviti dijete. Tyler nije volio kad mu se podilazilo na takav način, a i bez obzira na sve što je agent Perez govorio, mislio je da nije ozbiljno shvaćao prijetnju o kojoj su razgovarali. »To mi je drago čuti, agente Perez«, odgovorio mu je Tyler, »jer ako vi to ne
pronađete, netko će se ukrcati na brod s uređajem koji će usmrtiti sve putnike.«
33.
Tyler je ušao u ured koji je dodijelio Dilari i našao je kako sjedi za uredskim stolom pretrpanim knjigama. »Malo laganog štiva?« kazao je. »Tvoja je tvrtka bila tako ljubazna da mi dostavi sve bilješke i istraživačke materijale mog oca koje sam bila pohranila u spremište. Jutros ih je dostavio FedEx. Nakon što sam doznala da je nestao, sve sam ih pregledala tražeći bilo kakve tragove, ali nisam pronašla ništa korisno. Otada su trunuli u spremištu. Mislila sam kako je sada dobra prilika da ih ponovno pregledam.«
»Njegove istraživačke materijale o Noinoj arci?« Dilara je kimnula glavom. »To mu je bila opsesija. Vjerovao je u povijesnu relevantnost Biblije i da je postojao temelj za priču o Potopu. Mislio je kako će pronalaskom Noine arke dokazati da se Potop doista dogodio.« »Ako se pokaže da se nije dogodilo točno onako kako piše u Bibliji, to bi također moglo razbjesnjeti mnoge ljude.« »To mom ocu nije bilo važno. Njemu je bilo stalo do istine. Bio je znatiželjan. Obožavao je uzbuđenje vezano za otkriće, bez obzira na to što je otkriće opovrgavalo. Nije vjerovao u to da je Biblija nepogrešiv dokument koji
nam je uručen ravno iz Božjih usta. Držao je da Biblija sadrži pogreške upravo zbog toga što su ljudi njome manipulirali tijekom mnogih stoljeća.« »Misliš na prijevode?« »Točno. Biblija je prevedena s originalnoga hebrejskog na grčki pa na latinski pa na engleski. Znao je da je moguće da su u tom procesu nastale pogreške u tekstu. Već i sami višestruki prijevodi na engleski pokazuju da se tekst može interpretirati na različite načine.« Izvukla je svežanj bilješki. »Ovo je njegov rukom pisan transkript iz Douay-Rheims verzije Biblije, koju većina znanstvenika drži
najtočnijim engleskim prijevodom. Točnije, radi se o Knjizi Postanka od glave 7. do 10. Pogledaj ovaj redak ovdje.« Knjiga Postanka 7,17: Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i arku nosile: digla se visoko iznad zemlje. Riječi »digla se visoko iznad zemlje« bile su prekrižene. Na njihovu je mjestu Arvadi napisao novu frazu. Sada je u tom retku stajalo: Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i arku nosile: a arka je bila visoko iznad zemlje. »Meni se to i ne čini vrlo različitim
od originala«, rekao je Tyler. »Ima li još razlika?« Dilara je pokazala na sljedeći redak. Knjiga Postanka 7,18: Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a arka plovila površinom. Arvadi je promijenio »plovila površinom« u »lebdjela nad«. Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a arka lebdjela nad površinom. »Meni se to čini kao cjepidlačenje«, rekao je Tyler. »Slažem se. A evo još jedne promjene koja je čak čudnija.«
Na sljedećoj je stranici bilo napisano: Knjiga Postanka 8,4: a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu arka se zaustavi na brdima Ararata. Ovoga je puta Arvadi zamijenio samo jednu riječ. Umjesto »na« pisalo je »u«. »A sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu«, čitao je Tyler, »arka se zaustavi u brdima Ararata. to to znači?« Na Araratu postoje dva vrha: Gora Ararat i Mali Ararat. Možda je mislio da se arka zaustavila između dva vrha.« Tyler je listao stranice i našao još jedan redak koji je bio podcrtan nekoliko puta.
Knjiga Postanka 9,15: spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće. Da uništi svako biće. Točno to dogodilo se u Haydenovu zrakoplovu. Tylera je zbog te slučajnosti prošla jeza. »Božji Savez s Noom nakon potopa«, rekla je Dilara i počela recitirati iz sjećanja. »Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog.«
» to misliš da sve te bilješke znače?« upitao ju je Tyler. »Puno mi je puta spominjao svoju omiljenu teoriju, ali nikada nije imao povijesne podatke da je potkrijepi pa sam je uvijek odbacivala. Sada se osjećam glupo zbog toga.« »Nemoj biti prestroga prema sebi. Desetljećima su najbolji znanstvenici na svijetu odbacivali Wegenerovu teoriju o pomicanju kontinenata. A sada bi svakoga geologa koji bi je odbacio proglasili šarlatanom. Koja mu je bila omiljena teorija?« »Da je tajanstveni svitak pod imenom Knjiga o špilji s blagom bio ključ pronalaženja Noine arke. U tom je svitku bila tajna tako eksplozivna, da
nitko u nju ne bi povjerovao osim ako bi se pronašla sama arka.« »Nikada ti nije rekao koja je to tajna?« Dilara je odmahnula glavom. »Rekao mi je da je blizu njezina otkrića. Neposredno prije nego što je nestao, postigao je značajna otkrića u tom smjeru. Kad sam s njim zadnji put razgovarala, rekao mi je da je bilo samo pitanje tjedana kad će šokirati svijet svojom službenom izjavom i da ću moći visoko uzdignute glave biti ponosna na njega. Mislila sam da se radi o još jednoj njegovoj uzaludnoj potrazi, sve dok nije došao Sam Watson i okrenuo moj svijet naglavačke.« Dilara je prstima prošla kroz kosu.
Svjetlost stolne lampe odrazila se od srebrnog medaljona oko njezina vrata i on je zapeo Tyleru za oko. Medaljon koji je otac poslao Dilari neposredno prije nestanka… »Ti, dakle, misliš da je otkrio Knjigu o špilji s blagom?« »Ta je pretpostavka jednako dobra kao i bilo koja druga, ali pregledala sam sve ove bilješke. U njima nema ničeg što bi se odnosilo na to.« »Sigurno bi želio da ti to pronađeš, zar ne? U slučaju da nije uspio postići ono što je sanjao?« »Pretpostavljam da bi. Ali nikad mi nije rekao gdje se nalazi taj svitak.« »Možda ti nije mogao reći. Možda
bi ljudi koji su ga ubili uzeli svitak da su doznali za njega.« »Pa gdje je onda?« »Rekla si da se tvoj otac nikad nije odvajao od tog medaljona, da si bila iznenađena kad si ga dobila. Mogu li ga pogledati?« Otkopčala je lančić i dala ga Tyleru. Otvorio je medaljon i ugledao sliku njezine majke. »Znaš li zašto ti je otac ovo poslao?« »Rekao je da mi je to rođendanski poklon.« Tyler je ponovno pogledao fotografiju. Kad ju je nakratko pogledao na naftnoj platformi odmah nakon pada
helikoptera, nije ni primijetio da je fotografija oštećena zbog vremena koje je Dilara provela u moru. Fotografija je bila ispupčena, kao da se nešto iza nje proširilo. Izvadio je svoj Leathermanov nožić i otvorio ga. »Mogu li? Neću oštetiti fotografiju.« Dilara je izgledala zbunjeno, ali je kimnula glavom u znak pristanka. Tyler je čeprkao oko fotografije sve dok nije olabavio plastični pokrov. Pokrov i fotografija ispali su na stol, zajedno s komadićem papira. Dilara je izgledala ošamućeno. »Mislim da je postojao dodatni razlog zbog kojeg je tvoj otac želio da
dobiješ medaljon«, rekao je Tyler. Pažljivo je odmotao papir sve dok nisu vidjeli plosnati kvadratić veličine dva i pol centimetra sa svake strane. Finim su perom bila ispisana uredna, precizna slova, ali se tinta razlila. »To je očev rukopis«, tiho je rekla. »Čak i kad je zamrljan, prepoznajem ga.« Tyler ga je usporedio s rukopisom u bilješkama i vidio da je Dilara u pravu. Mogao je pročitati tri slova. K B. Nakon toga 1, iza kojeg je slijedilo još brojki koje se nije moglo raspoznati zbog razmazane tinte. »K B«, pročitao je Tyler. »Knjiga o špilji s blagom?«
Dilara je uzbuđeno skočila na noge. »Na ovoj poruci piše gdje je pohranjena! Mora da ju je sakrio prije smrti!« »Ako je uspijemo pronaći, odvest će nas do Noine arke.« »Ali poruka je uništena«, rekla je. »Sada je nikad nećemo pronaći.« »Ne mora biti tako. Imamo neke vrlo osjetljive uređaje ovdje u TEC-u. Provjerit ću s našim labosom mogu li oni utvrditi što ovdje piše. U međuvremenu…« Zazvonio mu je mobitel. Na zaslonu je pisalo da je Aiden Mac--Kenna. Tyler se javio. »Aidene, daj mi dobre vijesti.«
»Pa, možda imam nešto za tebe«, odgovorio je Aiden. »Konačno sam imao malo vremena istražiti prošlost Sama Watsona. Radio je u maloj tvrtki za proizvodnju lijekova pod imenom PicoMed Pharmaceuticals. Neka vrsta znanstveno-istraživačke kompanije. Nikad nisu proizveli lijek koji je odobrio FDA. Probao sam se ubaciti u njihove servere, ali su nedostupni. Smrdi mi na vojno prikrivanje, ali čak mi je i taj smrad malo čudan.« »Zašto?« »Provjerio sam naše vojne i vladine baze podataka. Uopće ih ne spominju. Ako ih je financirala vlada, to su vrlo dobro prikrili.« »Kako nam to pomaže?«
»Njihov je izvršni direktor netko tko se zove Cristian Bulesa. Jesi li ikad čuo za njega?« »Ne. Zar sam trebao?« »Pa baš i ne. Samo pitam. Hajdemo se sada prebaciti na Projekt Vihor. Planirao sam prvo početi s paravantvrtkom koja je financirala Oazu, Juneau Earthworks. Prestali su postojati prije tri mjeseca.« »To je prilično zgodna slučajnost.« »I meni se učinilo pa sam odlučio provjeriti njihovu poslovnu registraciju. Bili su registrirani u Delawareu kao Skorporacija. Kao izvršni direktor naveden je Cristian Bulesa.« »Bingo!«
»Točno. A Cristian Bulesa ima jednu zanimljivu dodirnu točku s bratom Rexa Haydena. Obojica su bili vrlo jako povezani s Crkvom svetih voda.« »Mora da se šališ!« »Malo sam kopao i otkrio da većina novca za tu crkvu potječe iz jednog izvora. Iz privatne korporacije pod imenom Ulric Pharmaceuticals.« »Povezano sa Sebastianom Ulricom?« »Pogodio si. On je vođa crkve. Mislio sam da Cristian Bulesa zvuči čudno pa sam malo promiješao slova i…« Tyler je uočio kamo Aiden ide s tim i nije mogao vjerovati. »Kakav ego! Zar
je za svoje paravan-tvrtke koristio anagram od Sebastiana Ulrica?« »Pravi komičar, taj tip. Vidio sam da je Gordian jednom radio na ugovoru za tvrtku Ulric Pharmaceuticals. Jesi li ga upoznao?« Tyler je zaškrgutao zubima. »Nažalost.« Prije nekoliko godina, Ulric je angažirao tvrtku Gordian za razvoj biološkog laboratorija na svom glavnom sveučilišnom kompleksu u Seattleu. Laboratorij je trebao biti posljednja riječ tehnologije, a Ulricu je bila potrebna Gordianova stručnost kako bi se kritički pregledala postrojenja za karantenu. Radilo se o važnom projektu pa je i sam Ulric bio vrlo aktivno
uključen, a Tyler je morao blisko surađivati s njim. Projekt je dobro napredovao i činilo se da je Ulric impresioniran Tylerom i tvrtkom Gordian. Nakon što je dovršena faza projektiranja, tvrtka Gordian trebala je samo nadgledati izvođenje izgradnje pa se Tyler prebacio na projekt Vihor. Još uvijek je povremeno radio neke stvari za Ulricov projekt i tada su počeli problemi. Ulric je u svojim razgovorima Tyleru počeo spominjati Crkvu svetih voda, govoreći kako ju je osmislio još dok je studirao na Yaleu. U početku je, nastojeći zadržati ugovor, Tyler ljubazno odbijao sve pokušaje onog što mu se
činilo kao vrbovanje. Ulric je Tylera pozvao na Havaje, tobože da razgovaraju o projektu laboratorija, ali kad je tamo stigao, Tyleru su otvoreno počeli govoriti o crkvi. Ulric je stalno pričao o tome kako je prirodni okoliš u užasnom stanju i kako je čovječanstvo ružan ožiljak na prirodnoj ljepoti ovoga svijeta. Njegova je crkva bila jedini odgovor kako bi se udružili najbolji svjetski umovi koji su razumjeli potrebu za boljom budućnošću. Ulric je držao da je Tyler upravo ona vrsta čovjeka koju su tražili, a iako mu je bio šarmantan, Tyler je mislio da je Ulric spreman za ludnicu. Ulricov prezir prema svima koje je smatrao ispod svojih intelektualnih sposobnosti,
uključujući i Tylera, bio je očigledan. Iako se Tyler slagao s mnogim Ulricovim tužaljkama o stanju u svijetu, njegovo buncanje o potrebi za radikalnim promjenama graničilo je s fanatičnošću. Tyler im je jasno dao do znanja da ne želi imati bilo kakvu vezu s onim što je smatrao luđačkim kultom i odletio natrag u Seattle o vlastitom trošku. Kad se vratio i provjerio Ulricov projekt, Tyler je primijetio da su se u postupku gradnje ignorirale postavke o zaštiti okoliša koje je Gordian specificirao u projektnoj dokumentaciji. Kad je to spomenuo Ulricu, istog je časa otpušten. Rečeno mu je da, ukoliko nastavi čačkati po tome, može očekivati
da će Ulricova odvjetnička ekipa rasturiti Gordian. Dva tjedna poslije, naglo je prekinut i ugovor na projektu Vihor. U tom je trenutku niz prekinutih projekata predstavljao ozbiljan udarac tvrtki Gordian, ali Tyler tada nije znao za međusobnu povezanost dvaju ugovora. Sada se činilo da je Ulric bio i iza projekta Vihor pa je to bilo dobro objašnjenje zašto mu je projekt tako naglo oduzet. »Dakle, Sebastian Ulric povezan je s ovim?« rekao je Tyler, pribojavajući se onog što je to značilo. »On svakako ima milijarde potrebne za financiranje Projekta Vihor. A ima i još jedna zanimljiva sitnica.«
Činilo se da je Aiden najbolje sačuvao za kraj. »Gukni, Aidene.« »Sebastian Ulric je za sebe rezervirao najveću kabinu na prvom putovanju Postanka zore. Očekuje se da će se pojaviti i na gala zabavi u četvrtak navečer.« »Tu je previše slučajnosti, ako mene pitaš.« »I ja sam tako mislio. A mislim da znam što ćeš mi sada reći. Želiš ići na tu gala zabavu.« »Da. Nabavi mi dvije karte. Želim osobno razgovarati sa Sebastianom.« »I tako je Aiden opet u pravu! Tvrtka Gordian prije dvije godine
sudjelovala je u ključnom poslu za jednu tvrtku za krstarenja pa ti je Miles uspio pribaviti i kabinu. Ulaznice te čekaju na brodu u Miamiju. Sretan ti put!« Tyler je prekinuo vezu i pogledao prema Dilari, koja je podigla pogled s bilješki prema njemu kad je čula da je završio razgovor. » to je?« upitala ga je. »Mislim da ponovno moramo u kupnju. Jedini je problem to što nemam pojma gdje da ti pronađemo večernju haljinu.« »Večernju haljinu?« Tyler je kimnuo glavom. »Želiš li ići na zabavu?«
POSTANAK ZORE
34.
Kroz otvorena balkonska vrata kabine n a Postanku zore, Tyler je mogao čuti zvuk glisera koji su jurili pokraj terminala za krstarenje na otoku Dodge. U daljini su se mogli vidjeti neboderi Miamija, osvijetljeni sada kad je zašlo sunce. Pogledao je na svoj sat. 19 i 30. Gala zabava počela je prije pola sata. Nije imalo smisla da se pojavi prerano. Ne ako je namjeravao postići željeni dojam. Odjeven u smoking, Tyler se ogledavao u zrcalu postavljenom u dnevnoj sobi brodskog apartmana. Nije bilo loše za pohabanog inženjera kojeg
je hrpa opeka gotovo zdrobila u komadiće prije samo dva dana. Netko je pronašao i vratio njegov pištolj nakon što mu je ispao u jurnjavi za kamionom. Bio je malo oštećen, ali brzinskim popravkom ponovno je osposobljen za uporabu. Kako je u Floridi bilo dopušteno nositi prikriveno oružje, pobrinuo se da sako njegova smokinga bude veći za jedan broj od potrebnog kako bi mogao nositi pištolj a da ga izbočina ne oda. Nakon one jurnjave u Phoenixu, imao je osjećaj da će mu pištolj ponovno zatrebati, baš kao i njegov vjerni Leathermanov alat, koji je držao u futroli na pojasu. Kad je čuo ime Sebastiana Ulrica, Tyler je znao da je njegov bivši klijent
umiješan u sve što se dogodilo. Uopće nije sumnjao u to. Problem je bio u tome što je to trebalo i dokazati. Tyler je posljednja 24 sata proveo razmišljajući kako pribaviti dokaz, ali bez uspjeha. Sve se sastojalo od mnogih slučajnosti koje su zajedno činile slutnju. Nitko neće samo tako dovoditi u pitanje reputaciju jednog od najbogatijih ljudi u zemlji, čak i ako je vođa sumnjive vjerske organizacije. Tyler je znao da je Ulrica njegova kombinacija bogatstva i uvjerenja u vlastitu moralnu nadmoć činila opasnim neprijateljem. FBI je već pretraživao brod i prtljagu na brodu pa se Tyler odlučio za drukčiji pristup. Ako uspije iznenaditi Ulrica na gala zabavi, možda
će ga izbaciti iz takta, namamiti ga da pogriješi ili da barem odgodi što god da je isplanirao za Postanak zore. U samo jednom trenutku otkad je odlučio doći u Miami pomislio je na to da Dilaru ne povede sa sobom. Pomisao da se njih dvoje nalazi na brodu na kojem je svakog trena moglo biti aktivirano zarazno biološko oružje nije im bila utješna. Ali kad ju je vidio s onim medaljonom i shvatio koliko joj je važno otkriti tko je odgovoran za smrt njezina oca, znao je da doći ovamo bez nje nije dolazilo u obzir. Imala je potrebu raščistiti sve do kraja, čak i više od njega. »Kako ide, tamo unutra?« upitao je Tyler okrenut prema zatvorenim vratima
spavaće sobe. »Još malo i spremna sam«, odvratila je Dilara. »Haljina je malo zapela dok sam je oblačila. Prilično je tijesna.« »Treba li ti pomoći?« »Ako mi zatreba, znat ćeš.« Trenutak poslije, Dilara je otvorila klizna vrata. Tyler je osjetio kako su mu se usta sama otvorila, a potom je duboko udahnuo. Na brzinu su otišli iz TEC-a u jednu od prestižnijih trgovina odjećom u Phoenixu, gdje je Dilara odabrala jednostavnu crnu večernju haljinu i cipele na visoku petu. Tyler je nije vidio dok je isprobavala haljinu pa je sada bio
zatečen. Sve do tog trenutka, Tyler je vidio Dilaru samo u radnoj odjeći, kose podignute u punđu ili rep i bez šminke. Sada je bila potpuno preobražena. Kosa crna poput ugljena padala joj je ispod ramena i upotpunjavala haljinu koja je bila pripijena uz gornji dio njezina tijela, a potom se širila prema dnu. Haljina je imala duboki dekolte u obliku slova V, gdje je visio njezin jedini nakit, očev medaljon. Decentna šminka naglašavala je njezine visoke jagodice i čokoladno smeđe oči. Naklonila se lagano poput balerine i rekla: »Dakle?« Tyler je odmahnuo glavom kako bi se riješio svoga šoka. »Izgledaš divno.«
Osmjehnula se i odjednom izgledala kao da joj je neugodno, ali i kao da joj godi dobiveni kompliment. »Zbog posla se ne dotjerujem često.« »E pa, hajdemo pokazati svima što su propuštali«, rekao je Tyler i pružio joj svoju nadlakticu. »Hoćemo li?« Na visokim je potpeticama Dilara bila gotovo jednako visoka kao i Tyler. Uhvatila ga je za ruku, pogledala izravno u njegove oči i prikovala ga pogledom. »Moram reći kako nikad nisam mislila da inženjer može izgledati tako privlačno u smokingu.« »Možda bih ga trebao češće odjenuti.« »Mislim da bi trebao«, rekla mu je
s naklonošću. Nakon toga njezin je glas postao poslovno hladan. »A sad idemo vidjeti možemo li doći do nekih odgovora.« Izišli su na hodnik koji je imao pogled na središnji prostor broda Postanak zore. Otvoreni je atrij bio veličine dvaju nogometnih igrališta i visok devet katova. Na sedam gornjih katova nalazile su se kabine, koje su sve imale balkone, dok su dva najniža kata bila pretrpana trgovinama, restoranima i barovima. Na jednome su kraju tri staklena dizala bila zadužena za prijevoz putnika koji nisu željeli silaziti spiralnim stubama koje su ih okruživale. Najniža razina, široka više od 15 metara, bila je pretvorena u veliku
dvoranu za bal kako bi se održala gala zabava. Tisuće gostiju gužvale su se u atriju dok su se konobari u bijelim odijelima probijali između njih, noseći šampanjac i sendviče. Tyler je pogledom prelazio preko atrija, tražeći Ulrica. »Vidiš li ga?« upitala je Dilara dok su hodali niz hodnik prema dizalu. »Još ne«, odgovorio joj je. »Uz ovoliko ljudi, moglo bi potrajati.« Ali, u tom trenutku Tyler je opazio muškarca plave kose kako živahno drži govor skupini parova potpuno usredotočenih na njega. Prepoznao je gestikuliranje rukama, budući da ga je Ulric na Havajima gotovo izludio dugim
pričama o grijehu i kazni. Muškarac se na tren okrenuo i Tyler je jasno mogao vidjeti njegovo lice. Ulric je bio zgodan muškarac, crte lica nisu mu bile onako meke kako ih se Tyler sjećao, a kosa mu je bila počešljana u frizuru jednako savršenu kao i njegov smoking vrijedan 5 tisuća dolara. »To je on«, rekao je Tyler glavom pokazujući prema njemu. Ispričao je Dilari dio svoje prošlosti koji se odnosio na Ulrica tijekom leta iz Phoenixa. »To je čovjek koji je ubio mojega oca?« rekla je Dilara. »Ne znam. Ali voljan sam okladiti se da je on iza svega ovoga. U svakom
slučaju, sposoban je za tako nešto.« »Izgleda vrlo šarmantno. Teško je povjerovati da je on masovni ubojica.« »Moramo biti oprezni s njim, Dilara. On je vrlo opasan čovjek. Možda čak i sociopat. Ali je iznimno inteligentan. Ako se nadamo postići bilo što, morat ćemo igru odigrati točno onako kako treba. Slijedi me.« Otpratio ju je do dizala, a kad su se spustili u prizemlje, jedna od vrlo živahnih brodskih hostesa primijetila ih je dok su ulazili u prostor za gala zabavu. »Želite li kupiti dodatne karte za tombolu?« upitala ih je. »Budući da ste gosti, automatski ste ušli u bubanj i
možete osvojiti jednu od onih prekrasnih nagrada.« Pokazala im je u smjeru pozornice koja se nalazila u sredini. Bila je pretrpana blještavim predmetima. Na njoj su bili crveni mustang kabriolet, dva suzuki motocikla — jedan crven, drugi crn, plazma TV prijamnici, računala i cio niz druge elektroničke opreme. Ključevi automobila i motocikala bili su izloženi u zaključanim staklenim vitrinama zajedno s ostalom elektroničkom opremom. »Povećat ćete šanse da vam na kraju putovanja predamo jedan od onih ključeva ako kupite dodatne karte«, rekla je hostesa. »Ne, hvala«, odgovorio je Tyler i
od jednog od konobara dohvatio dvije čaše šampanjca za sebe i Dilaru. Trebalo im je nekoliko minuta da se kroz gužvu probiju do mjesta iza Ulrica. Tyler je osjetio kako ga je Dilara čvršće stisnula za ruku. »Mislim da sam već vidjela onu ženu«, šapnula mu je u uho. »Onu s Ulricom.« »Gdje?« »U zračnoj luci u Los Angelesu. Ona je bila poslovna žena koja se spotaknula o svoju torbu.« »Ona koja je otrovala Sama Watsona?« Kimnula je glavom. »Imala je drugačiju kosu, a i vidjela sam je samo
na tren pa ne mogu biti potpuno sigurna. Ali pogled na njezin profil vratio me na taj događaj.« »Bi li se sjetila njezina glasa? »Možda. Žena iz zračne luke imala je strani naglasak.« »Reci mi ako budeš sigurna.« Tyler se pobrinuo da se primaknu bliže tako da su mogli čuti razgovor. Ulric je upravo dovršio rečenicu, a jedan od okupljenih muškaraca postavio mu je pitanje. »Jasno mi je vaše gledište«, rekao je krupan muškarac, »ali ne mislite li da je potrebno uravnotežiti poslovnu perspektivu sa zaštitom okoline?« »Kakvu to ravnotežu možemo
ostvariti?« odvratio je Ulric. Govorio je baritonom koji je drugima vjerojatno zvučao državnički, ali je Tyleru zvučao monotono i zastrašujuće. »Čovjek je štetnik, najlakomije stvorenje koje je ikada hodalo ovom našom zemljom. Čovjek je kriv za izumiranje više vrsta od bilo koje druge životinje u povijesti našega planeta. Priznajem da je mnogim pojedincima vrlo stalo do toga što činimo našemu svijetu, ali kad pogledamo cijelo čovječanstvo… pa, ne vjerujem da će se to pustošenje zaustaviti sve dok se ne dogodi nešto drastično.« »Nešto drastično? Poput globalnog zagrijavanja?« »Bojim se da su klimatske promjene
samo simptom naših nastojanja da eliminiramo druge vrste, namjerno ili ne. To će možda privući našu pozornost, ali će naša usredotočenost biti preusmjerena samo na tren. Nakon toga ćemo nastaviti s uništavanjem svega što nije sigurno pohranjeno u zoološkim vrtovima. Ne, pretpostavljam da bi trebalo biti riječi o nečemu ekstremnijem.« »U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila — ta svako se biće na zemlji izopačilo…« Tyler je na letu do Miamija još jednom pročitao biblijsku priču o Noi. Ulric se okrenuo vidjeti tko to prekida njihov razgovor. Tyler se
pobrinuo da ne ispusti iz vida Ulricove oči. Na djelić sekunde, Tyler je vidio mješavinu iznenađenja i straha koja je izobličila njegovo lice. A onda je Ulric, koji je bio besprijekoran glumac, već sljedećega trena ponovno povratio svoju pribranost. Njegovo je lice prvo postalo bezizražajno, a potom se njime razlio osmijeh. »Tyler Locke«, rekao je. »Nisam znao da ste vi biblijski učenjak.« Nije ispružio ruku u znak pozdrava, a nije ni Tyler. »Pomalo se bavim time«, odvratio je Tyler. »Iznenađen sam što se milijarder poput vas, koji si može priuštiti jahte, toliko ponizio da plovi na brodu sa svima nama ostalim
kmetovima.« Ostali su putnici sa zanimanjem pratili njihov razgovor. »Slučajno sam jedan od glavnih dioničara agencije za krstarenja«, odgovorio je Ulric, »pa sam želio podržati ovu povijesnu prigodu.« »A koja bi to povijesna prigoda bila?« Ulric je zastao na tren, a onda je njegov osmijeh postao još veći, kao da je želio dati potvrdu Tylerovom značenju. »Pa isplovljavanje najvećega putničkog broda na svijetu, naravno. S moje lijeve strane je Svetlana Petrova. A tko je vaša ljupka pratilja?« Ulric je kradomice pogledao njezin medaljon.
Vrlo je dobro znao tko je ona. »Ja sam Dilara Kenner.« Zagledala se u Petrovu prodornim pogledom, kao da želi izbušiti rupe u njoj. »Jeste li vi podrijetlom iz Rusije?« »Iz okolice Moskve«, rekla je Petrova s jedva primjetnim stranim naglaskom. »Ovamo sam se doselila kad sam imala 13 godina.« Dilara je kimnula glavom. Čvršćim stiskom ruke potvrdila je Tyleru da je to žena koja je otrovala Sama Watsona. »Jeste li ovdje poslovno ili zbog zadovoljstva?« pitao ih je Ulric. »Malo jednog, malo drugog«, odvratio je Tyler. »Agencija me je pozvala kao konzultanta za neke
inženjerske planove na njihovom sljedećem brodu, a kao dio dogovora, ponudili su mi kabinu ovdje. Pomislio sam, zašto ne?« »Hoćete li ostati tijekom cijeloga krstarenja?« »Samo do New Yorka. Četrdeset dana na brodu malo je previše za mene. A vi? to vi imate planirano za sljedećih četrdeset dana?« »Oh, provest ću noć na brodu, ali onda ću morati otići. Imam pretrpan raspored.« » to mislite o padu zrakoplova Rexa Haydena? Koliko čujem, njegov je brat bio vrlo angažiran u vašoj crkvi.« »Tragično je što su oba brata
preminula tako mlada. Mediji su bili donekle tajanstveni glede uzroka pada zrakoplova.« »Ja sam također uključen u istragu o uzrocima pada.« Ulricove su oči zlobno zasvijetlile. »Doista? I što ste zaključili?« »Ne smijem o tome pričati. Istraga još traje.« »Naravno. Znam da vi inženjeri uvijek pazite na protokol. A što ste vi po zanimanju, gospođo Kenner?« »Ja sam arheologinja. Otac me je zainteresirao. Hasad Arvadi. Možda ste čuli za njega?« »Pa, zapravo i jesam. Ja sam vam amaterski entuzijast kad je riječ o
Noinoj arci pa sam tako naišao i na radove vašeg oca. Ima intrigantne zamisli, iako su donekle pogrešne. Koliko znam, on je nestao prije nekog vremena. Kakva šteta.« Rekao je to s pretjeranom sućuti. Ulric se zabavljao poigravajući se njima. Tyler je osjetio da se Dilara sprema zagristi mamac pa je njezinu pozornost usmjerio na drugu stranu. »Dakle, kad ste spominjali nešto drastično«, rekao je, »jeste li mislili na potop? Nešto što bi izbrisalo čovječanstvo i omogućilo nam da počnemo ispočetka.« »Ako bi Bog tako želio«, odvratio je Ulric, »to bi tada bila njegova volja.«
»Ali znate za njegov Savez s Noom. Bog je rekao da nikad više neće poslati potop i uništiti sve živo. U Bibliji je to vrlo konkretno navedeno.« »Da, tako je. Ali Bog može izabrati da se riješi samo ljudske vrste — ili barem njezina najvećeg dijela — bilo nuklearnim ratom, zalutalim asteroidom ili na neki drugi način. Možda je tako strašno rješenje, iz njegove perspektive, potrebno kako bi se poništila sva šteta koju smo nanijeli svijetu.« »Da spasimo selo, moramo ga uništiti, kažu u Vijetnamu.« »Mislite li da će ljudi sami promijeniti svoj način života, Tylere? Vjerujete li uistinu da 6 milijardi ljudi može pravilno odabrati kad je u pitanju
zaštita ovog planeta?« »Ako mi to ne učinimo, tko će onda? Vrhovno biće koje vjeruje da je on jedini koji zna što je najbolje za sve ostale?« Tyler se pobrinuo da Ulric shvati kako se vrhovno biće o kojem je govorio odnosilo na Sebastiana Ulrica. »Ako je to ono što je potrebno, vjerujem da je Bog izabrao ono što je najbolje za čovječanstvo. A sada, moja draga«, rekao je Ulric obraćajući se Petrovoj, »potpuno me iscrpila ova zabava. Mislim da bismo se trebali povući u kabinu i iskoristiti njezin komfor. Svima želim ugodnu večer. Proslava je bila prekrasna. I, Tylere, ako se ne sretnemo opet«, značajno mu se obratio, »uživajte u krstarenju.«
Posljednji je osmijeh uputio Tyleru, a onda se okrenuo od njega. Prije negoli je uspio otići, Tyler se nagnuo i šapnuo mu: »Bolje ti je da se pomoliš da se više ne sretnemo, Sebastiane. Jer ako se sretnemo, to će značiti da ti nisi uspio i da sam ja pobijedio.« Tom je izjavom konačno uspio ukloniti osmijeh s Ulricova lica. Na trenutak se vratio i strah, a onda je pogledao Tylera s podrugljivim osmijehom i otišao. Pogledom punim mržnje Dilara ih je promatrala dok su odlazili. »Svom sam se snagom suzdržavala da ne pljusnem tu ženu«, rekla je. »Znam kako ti je. Ali barem smo
doznali jednu stvar.« » to? Da je Ulric psihopat?« »To sam već znao«, odvratio je Tyler, »a vidio sam po njegovom samodopadnom izrazu lica da misli da smo već zakasnili. to god da je isplanirao, ovdje je da to pokrene.« »Ništa se neće dogoditi dok je on na brodu.« »Tako je. Rekao je da će napustiti brod prije nego što isplovi. To znači da imamo vremena dok Postanak zore ne isplovi iz luke sutra ujutro. Ako do tada ne otkrijemo što planira, ostvarit će se njegov scenarij o svršetku svijeta.«
35.
Tyler
i Dilara večerali su na gala zabavi. Sve vrijeme dok je večerao Tyler je jednim okom promatrao vrata svoje kabine pet katova iznad samo kako bi bio siguran da nitko neće ući unutra dok ih nije bilo. Bio je vrlo tih nakon razgovora s Ulricom, razmišljajući o svom sljedećem potezu. to je Ulric radio ovdje? Ako je bio povezan s nesrećom zrakoplova Rexa Haydena, možda su planirali sličnu stvar na brodu. Tako velikim plovilom bilo bi puno teže distribuirati biološko oružje. Mogao bi se poslužiti hranom, što je bio način za širenje norovirusa zbog kojeg
su putnici redovito obolijevali, ali je industrija postala znatno bolja u održavanju sigurnosti hrane. Tyler je pogledao prema svom praznom tanjuru na stolu i odmah odbacio tu metodu prenošenja zaraze. Ulric ne bi zarazio ljude dok je još na brodu. Sustav opskrbe vodom bio je osjetljiv, ali to bi značilo da mu je bio potreban pristup centralnoj točki u pogonu za desalinizaciju vode. Netko je trebao pronaći načina da uđe u čuvane dijelove broda. To je bilo moguće, ali rizično. Najjednostavniji način, onaj za koji je Tyler pretpostavljao da je korišten i u zrakoplovu, bilo je širenje patogena zrakom. To je značilo da je morao
pronaći središnje mjesto za širenje u brodski sustav za ventilaciju. Ali Ulric nije mogao očekivati da će moći ostaviti bez nadzora duže vrijeme bilo kakav uređaj, ne uz rigorozne mjere održavanja kojima je ovaj brod bio podvrgnut. Trebalo mu je mjesto za koje je mogao biti siguran da ga nitko neće ometati… Rješenje mu je odjednom palo na pamet. Iskočio je iz svojega stolca. »To je to«, rekao je. »To je što?« upitala je Dilara. »Ulric. Pogriješio je kad mi je rekao da neće ostati na brodu tijekom krstarenja. Hajdemo. Moram nazvati Aidena da mi nešto pošalje računalom.« Glazba je prestala, a to je značilo
da je zabava bila gotova. Krenuli su prema dizalu, probijajući se kroz sve manju gužvu. Na putu natrag do sobe, Tyler je nazvao Aidena i rekao mu da mu pošalje nacrte broda, posebice ventilacijskoga sustava. Tyler je brzo pregledao sobu kako bi bio siguran da ništa nije micano pa, utvrdivši da je sve u redu, uključio je računalo. Jedna od pogodnosti na brodu bilo je korištenje bežičnog interneta pa je odmah primijetio da je dobio poruku od Aidena. U elektroničkoj pošti nalazila se i druga informacija koju je tražio. Broj Ulricove kabine. Nakon toga otvorio je nacrte broda. Ulricova kabina, koja se prostirala na
više od 230 četvornih metara prostora na najvišoj rezidencijalnoj razini, bila je smještena na pramcu broda, odmah iznad komandnoga mosta. Mora da je pogled s balkona koji su se protezali sa svih strana bio veličanstven. Nakon toga preklopio je shemu ventilacijskoga sustava preko Ulricove kabine i vidio ono što je i očekivao. »Prokletstvo!« » to je?« upitala je Dilara. Kad se nagnula prema Tyleru, preplavio ga je miris njezina parfema. Pokušao je ignorirati uzbuđenje koje je u njemu izazivala i pokazao joj prema zaslonu računala. »Njegov je brodski apartman jedini
koji je smješten odmah do glavnog dovoda zraka za cijeli brod«, odgovorio joj je. »Da ubaci bilo što u dovod zraka, odande će biti raspršeno po cijelome brodu.« »Hoće li na taj način zaraziti sve putnike?« »To je moja pretpostavka. Mogao bi izbušiti rupu kroz zid svoje kabine ravno u cjevovod i to nitko nikada ne bi otkrio. Čak i ako napusti brod, može ostaviti naputak da nitko ne ulazi u njegovu sobu. Na taj bi se način osigurao da nitko slučajno ne isključi njegovu napravu.« »Morali bismo to nekome reći.« »Problem će biti ući u njegovu
kabinu. Vjerojatno je čuvaju. Osim toga, teško ćemo dobiti nalog za pretres zbog nedostatnih dokaza.« »Jesi li uvijek takav optimist?« Ustao je i našao se licem u lice s Dilarom. Njegov se pogled suzio samo na njezine oči, dok je na svojim usnama osjećao njen dah. »Pokušavam razmišljati o svim mogućnostima. Ali vjeruj mi, domoći ću se toga što je u njegovoj kabini. Nakon toga možemo doznati što se dogodilo tvom ocu.« »Zahvalna sam ti što si se primio svega toga. Nisi morao.« »Da, morao sam.« Prije negoli je Tyler shvatio što
čini, zagrlio ju je i žestoko poljubio, pun strasti koju nije dugo osjećao. Osjećao je njezino toplo, čvrsto tijelo uz svoje. Prstima je prošla kroz njegovu kosu dok su se ljubili. On je rukama prelazio preko njezinih prekrasnih leđa… Prekinulo ih je kucanje na vrata. Odvojili su se jedno od drugoga, kao da su ih zatekli roditelji dok su se ljubili na kauču u dnevnoj sobi. Tyler se osmjehnuo, a onda je shvatio zbog čega je taj jednostavni poljubac bio drugačiji od svih ostalih u protekle dvije godine. Po prvi puta ovo iskustvo nije uspoređivao s Karen. Nije znao što to znači, ali nije osjećao krivnju za koju je mislio da će je osjećati. Ponovno su začuli kucanje na
vratima, ovoga puta glasnije. Brišući maramicom ruž s usana, Tyler je prišao vratima i otvorio ih. Ugledao je specijalnog agenta Pereza koji je ušao u kabinu ne pričekavši poziv. Dugim je pogledom pogledao Dilaru koja je popravljala kosu. »Nisam ništa prekinuo, zar ne?« »Naravno da niste«, odvratio je Tyler. »U stvari, upravo sam krenuo potražiti vas.« »Sad? Bili ste ovdje cijelu večer, a niste mi ništa došli reći?« »Kada sam došao, nisam imao nikakve informacije pa vam nisam želio smetati. Ali sada imam.« »A što to? Radi li se o našoj
jučerašnjoj raspravi?« Tyler je odmahnuo glavom. »Sebastian Ulric. Na brodu je. On stoji iza pada zrakoplova Rexa Haydena. Ista će se stvar dogoditi i na ovome brodu, a znam i kako.« »Govorite o onom milijarderu?« upitao je Perez u nevjerici. »Baš super. Pretpostavljam da imate dokaze.« »Imam teoriju. Mogu vam sve pokazati na računalu.« Perez je podigao ruke u zrak. »To može pričekati. Morate poći sa mnom. Zato sam i došao ovamo. Kad sam vidio vaša imena na popisu gostiju, potrudio sam se promatrati vas tijekom zabave. Nisam vam se tamo želio javljati da nas
netko slučajno ne vidi zajedno pa sam pričekao da se vratite u sobu.« »Kamo idemo?« »Imamo dolje posebnu kabinu opremljenu tako da možemo slobodno razgovarati.« »O čemu je riječ?« »Bojim se da o tome ne mogu razgovarati ovdje.« »U redu. Hajdemo, Dilara.« Perez je odmahnuo glavom. »Bojim se da ona nema potrebno odobrenje. Morat će ostati ovdje.« »Ona ide sa mnom«, odlučno je rekao Tyler. »Ne. Samo vi. Odmah.« Kad je primijetio da Tyler oklijeva, Perez je
dometnuo: »Važno je.« Perezova tajnovitost bila je čudna, ali Tyler je nakon nekoliko trenutaka nevoljko kimnuo glavom. »Imam ključ«, rekao je Dilari. »Ako netko kuca, ne puštaj ih unutra. Odmah me pozovi i mogu biti ovdje za trideset sekundi.« »Ti ispituješ sve mogućnosti, zar ne?« odvratila mu je s osmijehom. »Bit ću u redu.« Tyleru se sviđala njezina ćud. Po tom je pitanju bila slična Karen. Ali čak i uz sličnosti, bila je posebna te su zbog toga njegovi osjećaji ovoga puta bili drugačiji. Uzvratio joj je osmijeh i kimnuo
glavom. Nakon toga Tyler je otišao s agentom Perezom vidjeti što je to bilo tako važno. Dilara je gledala dok su se vrata zatvarala i pitala se što se upravo dogodilo. Onaj poljubac definitivno nije došao iz vedra neba. Već je nekoliko dana osjećala da je Tyler privlači. Ali to je otpisivala kao zaljubljenost prouzrokovanu neobičnim okolnostima. Sada više nije znala kako da se prema tome postavi. Ako namjeravaju doznati što se nalazi u Ulricovoj kabini, ona će svakako sudjelovati u tome. To je
značilo da se mora presvući u nešto primjerenije od tijesne večernje haljine. Prva stvar koju je morala učiniti bilo je čišćenje šminke s lica pa je krenula u kupaonicu kako bi je oprala. Upravo je namjeravala pustiti vodu u umivaoniku kad je čula tihi zvuk električne brave na ulaznim vratima kabine. Prošlo je manje od minute otkako su Tyler i Perez otišli. Njezina je prva pomisao bila da se Tyler vratio po računalo. »Nešto si zaboravio?« doviknula je. Nitko nije odgovorio. »U redu je. Ja sam u kupaonici.« Još uvijek nije bilo odgovora. To je bilo čudnovato. Samo minutu
prije brinuo je o tome da ne otvori vrata nepoznatima. A sada se šuljao po sobi? Dilara nije dugo poznavala Tylera, ali znala je da to nije dio njegova stila. On bi joj odgovorio. Nešto nije bilo u redu. Odjednom je shvatila odgovor. Netko drugi bio je u sobi. Vrata kupaonice bila su pritvorena, ali nije željela riskirati da je pridošlica vidi kako proviruje. Htjela je da ta osoba misli kako ona drži da je zapravo Tyler. Budući da je bila bez oružja, njezina je jedina prednost ostala iznenađenje. »Upravo se presvlačim«, rekla je i pokušala zadržati isti ton glasa kao i maloprije. »Bit ću gotova za minutu.« Izula je cipele.
Uzela je pudrijeru, otvorila je kako bi mogla upotrijebiti malo ogledalo koje se nalazilo unutra te se sakrila iza otvorenih vrata koja su je zaklanjala tako da je se nije moglo vidjeti u kupaoničkom ogledalu. Spustila je pudrijeru ispod razine očiju i upotrijebila je kako bi promatrala odraz u ogledalu kupaonice. Ako pogodi pravo vrijeme, moći će postići najviše svojom prednošću — iznenađenjem. Prvo što je ugledala bila je ispružena ruka u kojoj se nalazio pištolj kako polako napreduje prema kupaonici. Nakon toga je ugledala i lice. Bila je to Svetlana Petrova, žena koja je ubila Sama Watsona. Dilara je spustila pudrijeru i
pričekala sve dok ruka s pištoljem nije provirila u kupaonicu. Cijelom je svojom težinom zatvorila vrata. Ruka Svetlane Petrove bila je pričepljena o dovratak i ona je vrisnula. Pištolj je bučno pao na pod. Dilara se brzo sagnula da ga uzme, ali je Petrova bila otpornija nego što je očekivala. Vrata su se otvorila i odbacila Dilaru u tuš-kabinu. Odbila se od zid i iskoristila pokretnu silu kako bi se odrazila i zgrabila Petrovu prije negoli ona dosegne pištolj. Glavom je naciljala poput ovna za razbijanje utvrda i udarivši Petrovu u trbuh, odbacila je na pod spavaće sobe. Dok je Petrova ležala na podu i
pokušavala doći do daha, Dilara je klizeći odjurila natrag u kupaonicu. Zgrabila je pištolj i uperila ga u Petrovu, koja ju je gledala s čudnim osmijehom na licu. »Kaži mi zašto te ne bih ubila baš ovdje?« rekla je Dilara. »Zato što se to meni ne bi svidjelo«, začuo se glas s njezine lijeve strane. Pogledala je u tom smjeru i ugledala Sebastiana Ulrica kako drži pištolj uperen u nju. Poput onoga koji je ona držala, i taj je bio opremljen prigušivačem. »Spusti pištolj«, rekla je Dilara, »ili će dobiti metak u mozak.« Nadala se da je zvučala odlučno. Cijeli je život rukovala pištoljima, ali još nikad nije
pucala ni u koga. »Tada bih ja morao pucati u tebe, a mislim da ti se to ne bi svidjelo.« »Ne šalim se. Pucat ću.« Tada je Dilara odjednom shvatila da će doista pucati. »Možda i hoćeš, ali to znači da računaš na to da mi je do Petrove stalo više nego do toga da ubijem tebe. Jesi li spremna na takav rizik?« Dilara je vidjela bljesak u Ulricovim očima i shvatila da je on uistinu sociopat. Nije mu bilo stalo. »Oklijevaš jer misliš da ću te ionako ubiti«, rekao je Ulric. »Dajem ti riječ, da sam te želio ubiti, ne bismo sada raspravljali o tome. Odličan sam
strijelac.« Dilara nije imala izbora. Najviše što je mogla učiniti bilo je doznati što žele. Spustila je pištolj. Petrova ga je uzela i ustala. Dilara je očekivala osvetu, možda udarac u glavu, ali nije ga bilo. » to ćemo sad?« upitala je. »Naš je posao ovdje dovršen. Napuštamo brod, a ti ideš s nama.« To je objašnjavalo zbog čega nije smjela biti puna masnica i krvava. Previše pitanja pri izlasku. Petrova je uzela Dilarine cipele iz kupaonice. »Kamo idemo?« upitala je Dilara dok je obuvala cipele visokih peta. »Doznat ćeš kad stignemo tamo«,
odgovorio joj je Ulric. »Ali jamčim ti da će biti bolje nego na ovome brodu.« Dok su izlazili, razmišljala je kako skrenuti pozornost drugih putnika na sebe. »Znam točno o čemu razmišljaš«, rekao joj je Ulric. »Ako ikome pokušaš reći da te odvodimo s broda protiv tvoje volje, nećemo ubiti tebe. Ubit ćemo onoga kome signaliziraš.« Dok su išli hodnikom, Petrova se držala iza nje s pištoljem skrivenim pod šalom kojim je omotala ruku. »Primijetila sam kako si se držala za Lockeovu ruku tijekom zabave«, rekla joj je Petrova glasom punim poruge. »Njega možeš zaboraviti. Nikad ga više
nećeš vidjeti. On kao da je već mrtav.«
36.
Tyler i Perez spustili su se staklenim dizalom do kata koji se nalazio dvije razine iznad središnjeg atrija. Na putu prema dolje, Tyler je vidio članove posade kako čiste nakon zabave, ali putnici su i dalje lutali atrijem i zadržavali se pokraj nekoliko usputnih barova. Izišli su iz dizala i počeli hodati prema krmi broda. Tyler nije imao pojma što bi to moglo biti tako važno da mu je Perez to želio pokazati, ali nije mogao nagovoriti agenta FBI-a da mu kaže. » to ćemo poduzeti u vezi s
Ulricom?« upitao je Pereza. »Imamo samo nekoliko sati prije isplovljavanja Postanka zore.« » to želite da poduzmem?« »Pretražite njegovu sobu. Ako sam u pravu, povezao je nekakav uređaj s ventilacijskim sustavom broda. Mislim da ga neće pokrenuti sve dok ne napusti brod, ali ako ga uspijemo uhvatiti s uređajem, to će dokazati da on stoji iza svega ovoga.« »Znate, doktore Locke, izgubili ste puno vjerodostojnosti svojim dolaskom ovamo a da mi se niste javili. Zašto mi niste ništa rekli o sumnjama glede Sebastiana Ulrica kad sam jučer razgovarao s vama?«
»U to vrijeme nisam znao ono što sada znam. Čak i nakon što sam dobio informacije o tome da je on možda povezan s izgradnjom onog bunkera o kojem sam vam pričao, nisam imao nikakve čvrste dokaze. Želio sam s njim osobno razgovarati, a mislio sam da ćete se vi umiješati ako vam kažem da dolazim.« »Prokleto ste u pravu da bih se umiješao! Iako je Sebastian Ulric povezan s Crkvom svetih voda — koju FBI već neko vrijeme istražuje i nije otkrio nijedan njihov zločin — ozbiljna je optužba okriviti jednog od najbogatijih ljudi u zemlji za povezanost s tim Projektom Vihor.« U Tylerovoj je glavi zasvijetlila
crvena lampica, ali nije znao zašto. Nešto od toga što je Perez rekao nije štimalo. »Agente Perez, provjerili ste svu prtljagu, zar ne?« »Baš svu. Pronašli smo neku prokrijumčarenu robu, ali ništa što bi sličilo na biološko oružje.« »A Ulricovu prtljagu?« »Kažem vam da je sve pretraženo?« Stigli su do vanjske kabine koja se nalazila na kraju hodnika. Tyler nije bio zadovoljan Perezovim odgovorom. Ulric je nekako morao ukrcati uređaj na brod. Njegova bi prtljaga bila logičan način za ukrcaj. Nešto nije bilo u redu. Tyler je
stavio ruku na pojas i prstima se poigravao sa svojim Leatherman oruđem. »Jeste li razgovarali s Aidenom MacKennom ili Grantom Westfieldom?« upitao je. »Ne poznajem ih.« Perez je provukao svoj elektronički ključ na vratima. Pustio je Tylera da uđe prvi. Tyler je već zakoračio u sobu kad je konačno shvatio zašto mu se upalila crvena lampica u glavi. Projekt Vihor. To je bilo ime projekta u kratkom razdoblju kad je Tyler radio na njemu. Ali ime je promijenjeno u Oaza kad je projekt prebačen Colemanu, a Projekt Oaza bilo je ime koje je upotrijebio kad je o tome razgovarao s agentom Perezom
prethodnoga dana. Samo su on, Dilara, Grant i Aiden znali za vezu između Vihora i Oaze. Ako Perez za to nikad nije čuo od njih, postojao je samo jedan način na koji je mogao doznati za Vihor. Perez je bio dio svega toga. Kabina u koju je ulazio imala je dvije sobe, baš kao i ona koju su imali on i Dilara. Da je bila riječ o nekoj kontrolnoj sobi, Tyler bi očekivao da će vidjeti agente kako sjede oko napredne tehničke opreme. Ali prostor dnevnoga boravka bio je prazan. Sve te misli nametnule su mu se u samo jednom koraku, u kojem je Tyler zakoračio iz potpune sigurnosti u smrtnu
opasnost. Nije mijenjao svoj hod, ali nije mogao posegnuti za pištoljem koji mu se nalazio ispod lijevog pazuha. Da je to pokušao, Perez bi uočio njegov pokret prije nego što bi uspio izvaditi pištolj. Umjesto toga, neprimjetno je izvadio svoje Leatherman oruđe i izvukao oštricu noža. »Dakle, zbog čega smo ovdje?« upitao je. U isto je vrijeme čučnuo i okrenuo se. Perez je već bio izvadio pištolj iz futrole, namjeravajući ga udariti u glavu. Tyler se izmaknuo u stranu. Pištolj ga je udario u mišić nadlaktice i osjetio je bol. Okrenuo je nož koji je držao u drugoj ruci i njime zarezao Perezovu
ruku. Ovaj je zaječao od boli. Pištolj mu je ispao iz ruke i odletio prema vratima, gdje se zaustavio na tepihu. Tyler je kružnim pokretom zabio lakat u Perezovo lice. Perez je zateturao prema vratima i udario u njih oštetivši ih, ali se još uvijek držao na nogama. Pokraj svojih stopala ugledao je pištolj i sagnuo se kako bi ga podigao. Tyler je bacio džepni nožić i posegnuo za svojim Glockom. Uspio ga je uperiti u Pereza prije negoli je on podigao svoj službeni pištolj. »Ne miči se!« viknuo je Tyler. Perez se ukipio, ruku udaljenih samo nekoliko centimetara od pištolja.
»Nikad nisi spomenuo Vihor, zar ne?« upitao je Perez. »To je bilo ime projekta dok si ti radio na njemu pa sam automatski upotrijebio to kodno ime. Znao sam da sam pogriješio čim sam ga izgovorio. Smiješno je kako možeš nastradati zbog jedne male pogreške.« »Gdje ti je partnerica?« upitao je Tyler. »U susjednoj sobi. Živa. Za sada.« Tyler je virnuo prema spavaćoj sobi. Krajičkom oka mogao je vidjeti nepomično tijelo Melanie Harris kako leži na krevetu. »Ti radiš za onog luđaka?« »Sebastian Ulric velik je čovjek. Povijest će to pokazati.«
Tip je bio jednako lud kao i Ulric. »Uspravi se«, rekao je Tyler. Perez se nije ni pomaknuo. »Svijet će uskoro biti potpuno drugačiji.« »Pucat ću ako pokušaš podići pištolj.« »Čovječanstvo je slabo. Mi ćemo ga ponovno učiniti jakim.« »Rekao sam ti da se uspraviš«, ponovio je Tyler. »Ne možeš to zaustaviti.« »Zaustaviti što?« »Novi svijet.« Poput kobre koja napada, Perez je zgrabio pištolj, uspravio se i usmjerio oružje prema Tyleru. Tyler nije imao
izbora. Ispalio je tri metka u Perezove grudi. Perez je padajući provalio već oslabljena vrata kabine. Pištolj mu je izletio iz ruke i odletio preko ograde broda, a on se skljokao na pod. Tyler je potrčao prema agentici Harris. Ležala je svezanih ruku i nogu. Usta su joj bila začepljena i kroz njih se čulo lagano jecanje. Na jednoj strani glave imala je gadnu kvrgu. Tyler joj je oslobodio usta i počeo je odvezivati. Kad ju je okrenuo kako bi odvezao konopac, njezina se bluza izvukla i zadigla na trbuhu. Ispod nje vidio je sivu podstavu. Tyler ju je dotaknuo i osjetio tvrdi materijal pancirne košulje. Prokletstvo!
Potrčao je prema vratima kabine i ugledao ono čega se pribojavao. Nije bilo nikoga. Perez je nestao.
37.
Tyler
je istrčao na balkonski hodnik. Već se punio putnicima koji su čuli pucnjeve. Starija žena provirila je iz susjedne kabine. Ostala je zaprepaštena ugledavši pištolj u njegovim rukama. »Zovite 911«, rekao joj je Tyler. Pokazao je na vrata kabine iz koje je izišao. »U ovoj kabini nalazi se ozlijeđena agentica FBI-a.« Žena je pobjegla u kabinu i zalupila vratima. Tyler nije sumnjao da je policija već na putu, ako ne i ekipa brodskog osiguranja. Morao se pobrinuti za to da Perez ne pobjegne ili, što bi bilo još gore, da ne upozori Ulrica da je
Tyler preživio pokušaj ubojstva. Ako ga uspije upozoriti, možda neće biti u mogućnosti domoći se uređaja iz Ulricove kabine. Požurio je do ograde i pogledao niz hodnik u oba smjera. Nigdje nije bilo ni traga Perezu. Vjerojatno se uspio probiti do stuba. Tada ga je ugledao kako se skotrljao niz stube i izišao u atrij dva kata niže te počeo tražiti svoj pištolj. Tyler je brzo preletio pogledom uokolo i spazio pištolj. Perezu neće trebati dugo da ga nađe. Možda Tylerovi 9-milimetarski meci nisu uspjeli probiti Perezovu pancirku, ali su ga očito ozlijedili. Jasno je mogao vidjeti kako drhti zbog napora što mu ga je predstavljalo trčanje. Hici
su sigurno prouzročili ogromne masnice na njegovim prsima, a možda čak i koje slomljeno rebro. Ako se Perez uspije dočepati pištolja, Tyler će biti u opasnosti. Perez nikad ne bi dopustio da živ napusti brod. Morao je prvi stići do oružja. Spuštanje stubama trajalo bi predugo. Otprilike četiri i pol metra ispod njega nalazila se pizzerija koja je imala nadstrešnicu kako bi se stvorio dojam restorana na otvorenom. Odlučio je zanemariti činjenicu da je to loša ideja, stavio pištolj u futrolu i skočio preko ograde. Mislio je da će cerada nadstrešnice ublažiti njegov pad, ali materijal je samo izgledao kao da se radi o platnu, a zapravo se radilo o
metalu. Udarac je ostavio Tylera bez daha te se on nespretno skotrljao na tlo. Pokušavajući doći do daha, otpuzao je do pištolja i zgrabio ga samo tren prije nego što ga je dohvatio Perez. Tyler je uperio pištolj u njega, ali nije mogao doći do daha bilo što kazati. Perez ga je obišao i otrčao prema suprotnom kraju atrija. Tyler se pridigao u klečeći položaj. Perez je nastavio trčati atrijem, mijenjajući smjer lijevo-desno kako je odmicao. Još je bilo gostiju gala proslave koji su se zadržali u atriju i Perez ih je koristio kako bi se zaštitio od Tylera. »Stani!« viknuo je Tyler i nanišanio u njegovu smjeru. Nadao se da će se
Perez zaustaviti zbog prijetnje, ali ovaj je nastavio trčati. Nije bilo šanse da zapuca prema njemu, budući da je Perez imao pancirku i bio okružen tolikim usputnim prolaznicima. Morao ga je uhvatiti. Ustao je i potrčao za njim. Sada kad je došao do daha, brzo mu se primicao i bilo je izvjesno da će ga dostići prije nego što dođe do suprotnoga kraja atrija. Perez se nekoliko puta ogledao iza sebe i vidio da mu se Tyler približava. Očito je shvatio da neće moći pobjeći pa je skrenuo prema pozornici s nagradama za tombolu, skočio na nju i nogom razbio izložbenu vitrinu, koja se sasula u kišu stakla. Dohvatio je ključ s crnim privjeskom i umetnuo ga u bravicu
za paljenje crnoga motocikla. Začulo se brujanje motora i Perez je prebacio nogu preko sjedala. Dodao je gas, a zvuk koji su stvarala četiri cilindra Suzukija odjeknuo je atrijem. Potom se odvezao s pozornice u smjeru kružne rampe koja je okruživala staklena dizala. Tyler je skočio na pozornicu i dohvatio drugi ključ. Članovi posade koji su dotrčali provjeriti što se događa vidjeli su njegov pištolj i razmaknuli se. Tyler je zadjenuo pištolj za pojas hlača i nogom pokrenuo drugi motocikl. Bio je malo drugačiji od njegova Ducatija, ali gotovo jednako brz. Motor je zarežao kad je dodao pun gas, a za njim je na pozornici ostao trag guma. Perez se počeo spiralno uspinjati
po rampi, a Tyler je upravio motocikl u istome smjeru. Mogao je vidjeti iznenađene putnike u staklenim dizalima koji su promatrali muškarca u smokingu kako im se približava na motociklu. Uspeo se na rampu, nastojeći ne ispuštati Pereza iz vida kako bi mogao vidjeti na kojem će katu izići. Uspinjali su se uz rampu sve dok nisu stigli do vrha. Perez je izjurio s rampe i krenuo niz lijevu stranu balkona. Putnici koji su stajali uz ogradu i promatrali potjeru vrisnuli su i brzo se sklonili u kabine kad je Perez projurio pokraj njih u smjeru brodske krme. Tyler ga je slijedio na udaljenosti od samo 6 metara. Na kraju balkona, Perez se
motociklom probio kroz vanjska vrata. Tražio je drugi način da siđe s broda. Budući da je proučavao planove Postanka zore, Tyler je znao da se krmene brodske stube nalaze dvije razine ispod. Perez je bio uhvaćen u zamku. Budući da je prošao kroz vrata, Perezov motocikl počeo se zanositi, što ga je dovoljno usporilo da ga Tyler sustigne. Nalazili su se na krmenoj palubi broda dugačkoj 400 metara. Perez je uspio uspostaviti ravnotežu te su se utrkivali prema stražnjoj strani broda vozeći motocikle jedan pokraj drugoga. Perez se nalazio Tyleru slijeva i morao je izbjegavati ležaljke za sunčanje. Pokušao je nogom udariti
Tylerov motocikl kako bi ga oborio, ali razmak između njih bio je prevelik. Tyler nije imao vremena pogledati brzinomjer, ali mislio je da jure brzinom barem 65 km/h, a pred njima je ostalo vrlo malo palubnog prostora. Ako uspije postići da Perez uspori i skrene, možda ga uspije srušiti tako da se zaleti u njega. Nastavili su juriti jedan pokraj drugoga. Pod palube odjednom je postao zelen i Tyler je primijetio da su stigli do prostora predviđenog za mini golf. Na kraju se nalazila ograda krmene palube, a iza nje je bio tri metra visok klaun na napuhavanje koji je oglašavao da je golf-teren primjeren i za dječju uporabu. Perez se usredotočio na Tylera pa nije primijetio kako se brzo približava
krmenoj ogradi. Tyler jest. Svom snagom pritisnuo je kočnice, počeo kliziti po podlozi od umjetne trave i shvatio da se neće uspjeti zaustaviti na vrijeme. Učinio je jedinu stvar koju je mogao: oborio motocikl, usmjerio se prema klaunu, šćućurio u fetalni položaj i rukama zaštitio glavu. Do trena kad je polegnuo motocikl, uspio je usporiti na manje od 30 km/h. Snaga udarca protresla je Tylera kad je udario u klauna. Klaun-balon usporio ga je dovoljno da udarac u ogradu ne bude jak. Osim ogrebotina od umjetne trave i nekoliko masnica, uspio se zaustaviti neozlijeđen. Perez nije bio te sreće. Umjesto da
polegne motocikl, pokušao je zakočiti. Kako nije bilo dovoljno prostora da se zaustavi, udario je u ogradu i preletio preko nje. Tyler je začuo vrištanje s nižih razina. Pojurio je prema ogradi i pogledao preko nje. Umjesto da padne u vodu, Perez je prizemljio na jednu od nižih paluba. Ležao je pokraj motocikla neprirodno iskrivljena vrata. Tyler je odjednom shvatio da je Perez ustrajao na tome da Dilara ne pođe s njima, nego da ostane u kabini. U žaru potjere, potpuno je zaboravio na nju. Zašto bi Perez na tome ustrajao osim ako… Tyler je pojurio natrag prema kabini. Naglo je otvorio vrata držeći
uperen pištolj. »Dilara!« povikao je. »Dilara!« Nije bilo odgovora. Provjerio je obje prostorije, ali nije joj bilo ni traga. Kad je pogledao u kupaonicu, shvatio je zašto. Netko ju je oteo. Na podu je ležao medaljon njezina oca.
38.
Kako Dilare nije bilo u kabini, Tyler je izišao van. Putnici su ga prepoznali kao jednoga od ljudi umiješanih u utrku motociklima pa ga je zadržalo osiguranje Postanka zore. Nakon toga preuzela ga je policija te je dva sata proveo u sobi za ispitivanje. Mahnito im je pokušao objasniti što se dogodilo, ali policija mu nije vjerovala. Tyler je pomislio da će ga optužiti za napad i umorstvo agenta FBI-a, a da i ne govorimo o neredu koji je počinio na brodu. U tom su se trenutku otvorila vrata i ušla je agentica Melanie Harris. Još uvijek je izgledala uzdrmano.
»Ostavite nas same«, rekla je. Policijski su detektivi izišli iz sobe. »Jeste li dobro?« upitao ju je Tyler. »Samo imam glavobolju. Hvala vam za pomoć. Spasili ste mi život.« Tyler je bio iznenađen. »Kako ste doznali?« »Upravo sam razgovarala s Washingtonom. Nisu znali da smo Perez i ja došli u Miami. On mi je bio nadređen pa sam slijedila njegove naloge da dođemo ovamo. Da me je ostavio u Seattleu, to bi bilo previše sumnjivo. Mislila sam da slijedimo jedan od vaših tragova, ali kad smo ušli u kabinu, izvukao je pištolj i zavezao me. Sve što sam uspjela izvući iz njega
bilo je to da će se malo zabaviti sa mnom prije negoli me izbaci s broda na pučini.« »Pretpostavljam da je i mene namjeravao baciti u more. Nije pucao zbog buke koja bi se čula. Jeste li čuli išta od našega razgovora?« »Vrlo malo. Bila sam prilično omamljena. Nakon što me zavezao i začepio mi usta, udario me pištoljem u glavu. Upravo sam dolazila k svijesti kad ste vi ušli. to se, do vraga, događa?« Tyler joj je rekao za Ulrica i uređaj za koji misli da se nalazi u njegovoj kabini. »Da je Perez ostao na brodu«,
pitala je agentica Harris, »zar ne bi i on bio zaražen tim biološkim oružjem?« »Siguran sam da mu Ulric nije spomenuo taj dio. Samo je želio da se riješi Vas i mene. Perez nije ni znao da je žrtvovan za Ulricovu viziju općega dobra, a vjerojatno nije želio povjerovati u moju teoriju kad sam mu je priopćio.« »Kako se to moglo dogoditi? Provodimo detaljnu provjeru svakoga našeg agenta. Da je bio član Crkve svetih voda, trebali smo to otkriti.« »Mora postojati neka veza s Ulricom.« »Upravo to provjeravamo, ali čini se da je FBI-ova evidencija bez ikakvih
tragova.« Počela je čitati iz dokumenta otvorenog na njezinu prijenosnom računalu. »Perez je odrastao u Dallasu. Majka mu je umrla pri porodu. Otac mu je bio policijski detektiv u Dallasu ozlijeđen na dužnosti, nakon čega je napustio policiju. Nakon toga nije puno radio, osim što je živio od invalidske mirovine. Perez je bio odličan učenik i održao je oproštajni govor u svojoj srednjoj školi kad je maturirao. Primljen je na Yale i dobio je stipendiju. Diplomirao je psihologiju…« »To mora da je to.« Pogledao je datum kad je Perez diplomirao. »Ulric se hvalio time da je išao na Yale, a njih su dvojica podjednake dobi. Mora da su prijatelji s fakulteta. Imamo još samo
nekoliko sati do isplovljavanja Postanka zore. Kakav god uređaj bio u Ulricovoj kabini, vjerojatno će ga aktivirati tajmer. Moramo ući unutra i pronaći ga prije negoli se pokrene.« »Na brodu je desetero agenata iz ureda u Miamiju.« Tyler je odlučio porazgovarati i o temi koja ga je mučila sve otkako je ustanovio da je kabina prazna. »Imamo još jedan problem«, rekao je kroz čvrsto stisnute zube. »Oteli su Karen.« Agentica Harris izgledala je zbunjeno. »Karen? Tko je Karen?« Tylera je oblilo rumenilo. Karen? Odakle li je to izletjelo? »Mislio sam na Dilaru«, brzo je rekao. »Dilara
Kenner. Mislim da ju je Ulric kidnapirao. Moramo je pronaći.« Od pomisli da je Dilara u Ulricovim rukama, koža mu se naježila. »To znači da moramo što prije ući u njegovu kabinu.« »Moram biti prisutan.« O tome nije bilo rasprave. Agentica Harris je zastala, a potom kimnula glavom. »U redu. Idemo. Za sve ću se pobrinuti usput.« »Ovoga puta bez naloga za pretres?« upitao je Tyler. »U hitnim slučajevima kao što je ovaj, nije nam potreban nalog.« Trideset minuta poslije, pretraživali su Ulricovu kabinu. Jedan od FBI-ovih
agenata odjeven poput brodskoga poslužitelja otpiračem je provalio u kabinu. Dvojica muškarca koji su bili u kabini zatekli su se licem u lice s lažnim poslužiteljem, a nakon toga iznenadili su ih ostali agenti koji su nahrupili unutra. Uspjeli su uhvatiti stražare bez ispaljena metka. Na Tylerovu veliku žalost, ni Ulric ni Dilara nisu bili unutra. Provjerio je sobu i našao metalnu kutiju veličine velikoga putnog kovčega postavljenu na pisaći stol, točno gdje je i očekivao da će biti. Iz kutije je virila cijev koja je bila provučena kroz rupu izbušenu u zidu. Tyler je otvorio kutiju s tipkovnicom i ugledao ekran na kojem su odbrojavale brojke. Doći će na nulu za deset sati, tri sata nakon što je Postanak
zore prema rasporedu trebao isploviti. Na bravi kovčega nalazio se lokot s brojevnom kombinacijom. Tyler je od jednoga stražara zatražio da otvori kovčeg. Ovaj mu je rekao kako su mu dali pozamašnu sumu novca da se pobrine da nitko ništa ne dira u sobi, posebice ne kovčeg, i da nije znao ni što je u kovčegu niti zna kako ga otvoriti. Bilo je moguće da se na kovčegu nalazila neka stupica kao osiguranje. Ako ga Tyler pokuša otvoriti, možda aktivira bombu ili istoga trena pokrene uređaj i zarazi sve koji su se nalazili u sobi. Zatražio je da na brod dođe ekipa za opasne materijale i pobrine se da se kovčeg na siguran način smjesti u kakav
neprobojni spremnik. Oni su stavili kovčeg, cijev i sve što se tamo nalazilo u plastični spremnik koji nije propuštao zrak. Ako se uređaj sada aktivira, biološko oružje neće moći djelovati izvan spremnika. »Ovo je potrebno odmah analizirati«, Tyler je rekao agentici Harris. »Moramo znati protiv čega se borimo. U zemlji je samo nekoliko laboratorija opremljenih da na siguran način mogu raditi s biološkim materijalima 4. razine opasnosti.« Među biološkim materijalima 4. razine opasnosti bili su i najsmrtonosniji biološki agensi za koje se znalo, poput virusa ebole i marburga. Osim što je radio na Ulricovu najmodernije
opremljenom laboratoriju, Tyler je radio i na izolacijskom postrojenju Medicinskog instituta za istraživanje infektivnih bolesti pri američkoj vojsci, smještenom u Fort Detricku u Marylandu, kada su ga htjeli dodatno pojačati u obrani od terorističkih napada. »Znam da naša jedinica u Miamiju to ne može učiniti«, rekla je agentica Harris. »Najbliže je postrojenje u Atlanti, pri Centru za kontrolu bolesti«, rekao joj je Tyler. »Imam mlažnjak u zračnoj luci u Miamiju. Mogu transportirati kovčeg u roku dva sata.« Agentica Harris složila se s time, ali uz uvjet da ona i jedan od članova
ekipe za opasne materijale pođu s njim, što je Tyler rado prihvatio. Dok budu putovali, agentica Harris pobrinut će se da FBI pokrene potjeru za Ulricom.
39.
Dilara je gledala kroz prozor Ulricova privatnog mlažnjaka, pokušavajući otkriti kamo lete, ali zbog oblaka ispod njih, kao i zbog činjenice da je bila noć, to je bilo nemoguće. Prošla su otprilike četiri sata otkad su uzletjeli. Sve što je mogla reći bilo bi da su letjeli u smjeru zapada. Protrljala je svoj ručni zglob koji je lisicama bio pričvršćen za ručku sjedalice. Kad joj je Petrova rekla da je Tyler mrtav, to ju je pogodilo poput udarca čekićem u trbuh. Privlačio ju je taj nevjerojatni muškarac, a sada ga možda više nema. Ako je doista mrtav — a to
je bila pomisao koju nije mogla u potpunosti prihvatiti, ne uz sve što je Tyler već preživio — tad je ostala potpuno sama. Nije bilo nikoga tko bi je spasio. Ako se namjeravala izvući, morat će se za to pobrinuti sama. Ulric se pojavio iz prednje kabine, odjeven u savršeno izglačane hlače i košulju. Osmjehnuo se i sjeo na sjedalo nasuprot njezinu. Lakomim je pogledom polako prelazio gore-dolje preko njezina tijela. Nisu joj dopustili da se presvuče iz svoje večernje haljine pa se osjećala neugodno zbog njegovih nemirnih očiju, ali odlučila je ne pokazati mu to. Umjesto toga naumila je iskoristiti to vrijeme za procjenu situacije. Jedina stvar koja ju je mogla spasiti bilo je
jasno razmišljanje. »Kamo me vodite?« Pitanje koje je postavila bilo je potpuno predvidljivo, ali ako Ulric bude mislio da je gluplja nego što jest, možda će se raspričati. »Do našeg postrojenja na otoku Orcasu«, odgovorio joj je bez ustručavanja. »Imaš prekrasan glas. Naravno, i vizualno si vrlo dojmljiva, ali tvoj je alt jednako privlačan.« Iznenadila ju je njegova otvorenost, ali nije znala što da misli o njegovu komplimentu. »Zašto me tamo vodite?« upitala je. »Mislio sam da će to biti jasno nekome tako dobro obrazovanom kao što si ti. Moramo ustanoviti što još znaš.«
»Zar vam agent Perez nije to mogao reći?« Došla je do zaključka da je Perez radio za Ulrica. To je bilo jedino objašnjenje za to što je Petrova bila tako sigurna u Tylerovu smrt. »Čini se da ti i Tyler s agentom Perezom niste podijelili sve što ste znali. Možda ima još stvari koje ste zadržali u tajnosti. Moram znati o čemu je riječ.« »Neću…« »Ne moraš trošiti energiju na to da kažeš kako nećeš nikada progovoriti.« Dilara je osjetila nalet straha. Ulric se osmjehnuo. »O, ne brini«, rekao joj je. »Ne planiram te mučiti. Imamo puno
elegantnije i sigurnije načine za dobivanje informacija. Nećeš moći birati hoćeš li progovoriti ili ne.« Mora da je govorio o nekim farmaceutskim sredstvima. Možda bi bilo bolje da već sada počne pričati, a za uzvrat će možda dobiti kakve informacije. Osim toga, nije znala ništa čime bi ugrozila bilo koga drugoga. »Dao si ubiti Tylera.« »Da, šteta. Bio je dostojan protivnik. Već davno sam mu oprostio što je odbio moj poziv da nam se pridruži, ali sad je došao preblizu iznošenju mojih planova u javnost. Svakoga trena očekujem potvrdu njegove smrti i da je, još jednom, on izgubio, a ja pobijedio. Čini se da je to
postalo naša navika.« »Možda je uspio pobjeći Perezu«, prkosno je odvratila Dilara. »Znao je za biološko oružje koje ste namjeravali proširiti kroz ventilacijski sustav broda. Vjerojatno ga je već uspio onesposobiti.« Ulric je podigao obrvu kao da je bio ugodno iznenađen informacijom koju je upravo dobio. »Dakle, Tyler je shvatio? Svakako je pametan. Bio pametan, trebao bih reći. Bez obzira na sve, nema veze.« »Kako je Tyler uopće povezan sa svim ovim?« »To je, zapravo, bila moja pogreška. Mislio sam da je
najkvalificiranija osoba da mi pomogne izgraditi Oazu ili ono što je on znao pod imenom Vihor. Kroz posrednike koji su odglumili uloge najtajnijih vojnih ugovaratelja, uvjerili smo tvrtku Gordian da počne raditi na projektu i Tylera da ga vodi. Kad je doznao da smo se koristili prečacima na projektu na kojem je radio, znao sam da će njegova znatiželja postati teret za nas. Na kraju je mogao otkriti vezu između mene i projekta Vihor. Zbog toga smo otkazali tvrtki Gordian i realizirali projekt s Colemanom.« »Gledajte«, rekla je Dilara, »ionako smo otkrili postojanje vašega bunkera. Znamo što namjeravate učiniti. Želite izbrisati ljudsku rasu. A ako je
Tyler uspio ući u vašu kabinu, svršeno je s vašim planovima.« Ulric se zacerekao. »Niste valjda mislili da je to jedini dio moga plana? Priznajem da mi se svidjela ceremonijalnost pokretanja našega projekta i isplovljavanja Postanka zore, ali bilo bi glupo da tako stavim sva svoja jaja u jednu košaru, zar ne?« »Hoćete reći da postoji još neko mjesto na kojem ćete aktivirati biološko oružje?« »Još nekoliko mjesta, da budem točan. Bila si na jednom od njih prije samo nekoliko dana. Zračna luka u Los Angelesu. Također imam planove za New York i London.«
»Kada?« »Za dva dana, kada Postanak zore bude na putu za New York. Kad svi naši ljudi budu na sigurnom u bunkeru Oazi, naredit ću uključivanje svih uređaja. Dok mi razgovaramo, upravo ih pripremaju, a večeras će ih otpremiti.« »Sam Watson rekao je da namjeravati ubiti milijarde ljudi.« »Pogriješio sam kad sam mislio da će Sam Watson doprinijeti našem cilju, a on me je izdao.« »To je zbog toga što je Sam bio velik čovjek. On nikad ne bi radio na nečemu takvom.« »Onda ga nisi poznavala onako dobro kao što misliš. Prije negoli se
pridružio mojoj crkvi, radio je za američku Vladu. Vrbovao sam ga za jednu moju malu podružnicu, PicoMed Pharmaceuticals, a Watson je mislio da će tamo raditi na projektu biološkog oružja za Pentagon.« Dilara je bila preneražena. Sam joj nikad nije puno govorio o svom poslu, a ona je pretpostavljala da se radilo o istraživanju cjepiva. »Nakon što sam s njim radio nekoliko godina«, nastavio je Ulric, »mislio sam da dijeli moje ciljeve pa sam ga vrbovao za svoju crkvu. Tada je doznao detalje moga plana, ukrao ga i ugrozio sve što sam uspio ostvariti. Bio je budala. Nije vidio veću sliku.« »Koju sliku?« frknula je na njega.
»To da ćete uništiti čovječanstvo?« »Ne. Čovječanstvo će opstati. Ali će nastaviti dalje na pravilan način. Kao što i treba. I da, milijarde će stradati, ali svi koji trenutačno živimo, uključujući i mene, ionako će biti mrtvi za sto godina. Ja neću uništiti ljudsku rasu. Ja ću je spasiti.« »Vi ste ludi.« »A ti si preosjećajna da bi vidjela što pokušavam ostvariti. to ako naši vođe sutra odluče započeti nuklearni rat? Svi ljudi na planetu će umrijeti, a ljudska rasa prestat će postojati. Bolesti, uništavanje okoliša, zagađenost, bilo koji od tih čimbenika može nas potpuno uništiti. Ono što je još gore jest to da je čovječanstvo na putu uništiti sve druge
vrste na Zemlji osim onih koje su joj korisne. Time bi se poništilo Noino djelo spašavanja životinjskih vrsta. Ne smijem dopustiti da se to dogodi.« »Dakle, Noina je arka povezana sa svime ovime? Moj ju je otac doista pronašao?« »O, da. Otkrio je mjesto gdje se nalazi i predmet koji je omogućio realizaciju moje vizije za Novi svijet. Bio sam vrlo razočaran kad to nisam mogao objaviti cijelome svijetu, ali to bi omelo moju viziju.« Dilara si nije mogla pomoći pa je unatoč svojemu nezavidnom položaju postala uzbuđena zbog arheološkog značenja onoga o čemu je Ulric govorio.
»Vi ste osobno vidjeli arku?« upitala je. »Nisam nikad ušao u arku. To bi usmjerilo previše pozornosti na sve ovo. Ali znao sam gdje je, da doista postoji i da se u njoj nalazi još jedan takav predmet. Sve zahvaljujući tvom ocu.« Eksplozivno je iskočila iz svog sjedala, ali lisice su je zadržale podalje od Ulrica. »Gdje je moj otac?!« viknula je na njega. »To ne znam.« Po prvi je puta osjetila da laže. »Moj vam je otac pomogao sve ovo isplanirati?« »Njegov je rad bio ključan u pokretanju svega ovoga. U stvari, tvoj
prijatelj Sam Watson bio je taj koji nas je upoznao. Povjerio sam se Watsonu glede svoje potrage za Noinom arkom, a on mi je spomenuo da je tvoj otac vodeći autoritet na tom području. Hasad je za mene radio dvije godine, a onda smo došli do otkrića. U stvari, on je došao do otkrića. Nije bio onako susretljiv kako bih ja to želio. Ali bez tog njegova otkrića, ništa od svega ovoga ne bi bilo moguće. To je bio Božji znak da sam ja trebao biti Njegov glasnik. Njegovo oruđe.« Tip je bio luđak, ali Tyler je imao pravo. Bio je nevjerojatno inteligentan luđak. Dilara se morala pribrati i prikriti gađenje prema svemu tome. Sjela je natrag u svoje sjedalo i poravnala
haljinu. » to bi vam to poplava od prije šest tisuća godina mogla pružiti i tako omogućiti sve ovo?« upitala ga je blagim glasom. » to onda ako je neka rijeka nabujala i prelila se iz svog korita ili ako se Crno more napunilo kad je Sredozemno more probilo Bospor, ili što god da je bilo pravi izvor te priče?« »Ah, sad stižemo do uistinu zanimljivog dijela. Ti pretpostavljaš da je Potop bio vodeni potop.« »A što bi drugo mogao biti?« »Bez obzira što bih ja želio da Biblija bude doslovan, nepogrešiv dokument«, rekao je, »ona je uistinu korisna samo kao metafora. Razmišljaš
doslovno.« Ulric je govorio kao da razgovara s djetetom, a ne s arheologinjom koja je imala doktorat, ali Dilara je ignorirala pokroviteljski ton. Navela je tekst iz Biblije, Knjigu Postanka, šesta glava. »›Ja ću, evo, pustiti potop — vode na Zemlju — da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti.‹ Meni se to čini prilično jasnim.« »Ključna je fraza ›da izgine svako biće‹«, rekao je Ulric. »Voda je bila sredstvo za uništavanje, ali nije bila i uzrok smrti. Razmisli o tome. to si nedavno vidjela a da odgovara tom opisu?« Dilarino se sjećanje odmah vratilo
na ostatke zrakoplova Rexa Haydena. Na blještavo bijele kosti koje su pronašli potpuno ogoljene. »Pad zrakoplova…«, rekla je gotovo bez daha zbog toga što je počela shvaćati. »Putnici su se otopili.« »Točno«, rekao je Ulric. »Njihovo je tkivo doslovce izjedeno s kostiju. To je zbog toga što potop nije bio poplava. Vode su ga samo proširile. Potop je bila bolest.«
40.
Tri
sata nakon što su napustili Postanak zore s uređajem iz Ulricove kabine, Tyler se nalazio u sobi za promatranje u Centru za kontrolu bolesti. Na ekranu je mogao vidjeti tehničare odjevene u svemirska odjela koje su snimale kamere zatvorenog kruga u izolacijskom laboratoriju 4. stupnja. Prvo, začepljena je cijev kako bi se spriječilo ispuštanje tvari. Nakon toga su načinili rupu u kovčegu i unutra ubacili minijaturnu kameru kako bi bili sigurni da kovčeg ne sadrži eksplozivne tvari. Kad su se uvjerili da je sigurno, otvorili su kovčeg. Kao što je Tyler
pretpostavljao da će se dogoditi, tajmer za odbrojavanje odmah se prebacio na nulu i pokrenuo sklopku koja se nalazila ispod poklopca. U kovčegu se nalazio složen uređaj. U njemu su bila tri prozirna cilindra, svaki veličine dvolitrene boce, međusobno povezna metalnim cjevčicama i svaki obojen drugom bojom: crvenom, plavom i bijelom. Plavi je cilindar bio povezan s unutrašnjošću kovčega. Otvaranje je pokrenulo nekoliko mehanizama u kovčegu. Prozirna tekućina počela je štrcati iz bijelog cilindra u plavi. Crveni je cilindar počeo ispuštati svoj sadržaj strujanjem zraka. Laboratorijski tehničari odstupili su korak, ali činilo se
da to što je bilo ispušteno nije djelovalo na njihovu zaštitnu opremu. U roku nekoliko sekundi, prestalo je uštrcavanje u plavi cilindar, a strujanje zraka iz crvenog cilindra usporilo se u šištanje. Poklopci sa svih cilindara bili su uklonjeni, a tehničari su uzeli uzorke iz svakoga. Tyler je već bio izvijestio tehničare da je to što se nalazilo u kovčegu povezano s biološkim oružjem koje je korišteno pri padu zrakoplova Rexa Haydena, dakle da je iznimno smrtonosno. Primijetio je da su tehničari poslušali njegovo upozorenje i oprezno napredovali, iako ne onako brzo kao što bi Tyler to želio. Sada kad nije bilo opasnosti od
eksplozije, Tylerova stručnost više im nije bila potrebna. Otpratili su ga do čekaonice dok su tehničari analizirali uzorke. Razina adrenalina zbog svih događaja toga dana konačno se spustila i Tyler je zadrijemao na kauču čekaonice. Osjetio je ruku na svojemu ramenu i oči su mu se otvorile. Pogledao je na svoj ručni sat. Bilo je prošlo 8 sati u petak ujutro. Tyler je ugledao vitka proćelava muškarca indijskog podrijetla u bijeloj laboratorijskoj kuti kako se nadnosi nad njega. Do njega je stajala agentica Harris. »Doktor Gavde ima rezultate testiranja«, rekla je agentica. »Kako ste uključeni u istraživanje pada Haydenova zrakoplova, mislila sam da biste ih
trebali čuti. Podsjećam vas kako je sve ovo strogo povjerljivo, ali vi imate potrebna odobrenja da to čujete.« »Jeste li ustanovili o kakvom je biološkom oružju riječ?« upitao je Tyler dok je ustajao. Agentica Harris bila je nervozna. Činilo se da je već čula nešto o svemu tome. »Bojim se da jesmo«, odvratio je doktor Gavde uz neznatan strani naglasak koji je zvučao kao kombinacija hindija i britanskog naglaska s BBC-a. »Naravno, napravili smo samo preliminarne testove, ali rezultati su prilično uznemirujući. Ovo s čim se nosimo vrlo su zastrašujuće stvari.« »Dakle, je li riječ o bakteriji ili o virusu?«
»Ništa od toga. Aktivne tvari unutar onih cilindara su prioni. Znate li što su prioni?« »Donekle. Oni su uzrok kravljeg ludila.« »Kravlje ludilo najpoznatija je bolest uzrokovana prionima, ali ima i puno drugih. Još uvijek ne znamo mnogo o prionima. Oni su zarazne tvari koje se u potpunosti sastoje od bjelančevina. Zajednička značajka svih prionskih bolesti jest to da su sve smrtonosne pa ni ova nije iznimka. Ali, s druge strane, ovo nije poput drugih prionskih bolesti koje sam vidio.« »Zašto to kažete?« upitao je Tyler. Doktor Gavde zvučao je kao da je
pun strahopoštovanja prema toj bolesti. »Način na koji ova bolest djeluje prilično je podmukao. Ona napada ljudske kadherine, bjelančevine koje zajedno drže stanice našega tijela. S druge strane, uopće ne djeluje na životinjske kadherine. Ispitali smo uzorke stanica miševa, štakora i majmuna. Ostale su potpuno neoštećene. Ali ljudske su stanice snažno napadnute.« » to se događa kad su kadherini napadnuti?« »Sve stanice u našem organizmu povezane su tim kadherinima. Ako se oni razgrade, stanice se više ne drže zajedno, a nakon toga dolazi do pucanja samih stanica. Jedini dio ljudskoga tijela
koji nije pogođen jesu kosti jer je koštano tkivo mineralizirano.« Tyler se prisjetio pilota Haydenova zrakoplova. U transkriptu njegove komunikacije s kontrolnim tornjem u Los Angelesu pisalo je kako je vrištao da se topi. Ali baš poput Zle Vještice sa Zapada, upotrijebio je pogrešnu riječ. Nisu se rastopili, nego su se rastvorili. Osim što su u ovom slučaju preostale kosti. »Ima li načina da se bolest zaustavi u slučaju da izbije zaraza?« upitao je Tyler. Gavde je odmahnuo glavom. »Osim što su fatalne, sve prionske bolesti imaju još jedno zajedničko svojstvo, a to je da su neizlječive. Kao nusproizvod njihova
napada na kadherine stvara se još više priona, što znači da sami sebe održavaju na životu. »Koliko bi brzo ta stvar djelovala?« upitao je Tyler. »To je zanimljivo pitanje«, odvratio je Gavde, očigledno fasciniran prionom. »Kao što ste vidjeli, u kovčegu su se nalazila tri cilindra. Kad je kovčeg otvoren, to je pokrenulo mlaznicu tako da je crveni cilindar počeo širiti prion, a u plavi je cilindar bila uštrcana otopina soli iz bijelog cilindra.« »Mislite, slana voda?« Gavde je potvrdno kimnuo glavom. »Isprva nismo mogli shvatiti zašto. Kad smo pokušali doći do uzorka iz plavog i
bijelog cilindra, uspjeli smo pronaći samo nekoliko aktivnih priona. Ostatak je bio uništen u slanoj otopini. Pod mikroskopom su prioni iz plavog cilindra izgledali gotovo jednako kao i oni iz crvenoga cilindra. Ali nisu bili. Kad smo ih testirali, ustanovili smo da je jedna vrsta priona puno brža u svom djelovanju od druge. Temeljitije ispitivanje uređaja pokazalo je i zašto.« Bila je to stupica iznenađenja, pomislio je Tyler. »Pretpostavljam da su se u crvenom cilindru nalazili prioni koji su brže djelovali«, rekao je. Gavde ga je iznenađeno pogledao. »Kako ste znali?«
»Ja bih to tako osmislio. Da nitko nije dirao uređaj, funkcionirao bi onako kako je bilo planirano i inficirao cijeli brod. Ukoliko ga netko dotakne, onaj tko bi to učinio bio bi mrtav u roku nekoliko minuta, nakon što bi ga zarazili svi oni prioni koji bi bili ispuhani sa zrakom.« Gavde je ponovno potvrdno kimnuo. »To ima smisla. Tko god je napravio te prione, bio je vrlo inteligentan. Rekao bih da bi trebali proći dani prije negoli bi se manifestirali simptomi nakon izloženosti prionima sporoga djelovanja, čime bi se bolest raširila izvan dometa bilo kakve karantene.« »Napravio?« pitala je agentica Harris. »Dakle, potvrđujete da je ovo
djelo ljudskih ruku?« »Zbog malih, ali specifičnih razlika između dva tipa priona, moram pretpostaviti da su umjetno stvoreni. Ipak, vrlo je malo vjerojatno da su proizvedeni otpočetka. Pretpostavljam da su tvorci počeli od nekog izvora priona sličnog ovima, a onda su biokemijski promijenjeni. Ali nikad nisam čuo za prionsku bolest koja bi imalo sličila ovoj. Gdje su je pronašli, to ne znam.« »Još nešto, doktore Gavde?« upitala je agentica Harris. »Ima još jedna zanimljivost. Otkrili smo tragove argona pa mislimo da su cilindri s prionima bili zatvoreni tim inertnim plinom.«
»Zbog čega je to važno?« upitao je Tyler. Cijeli razgovor bio mu je zanimljiv zbog znanstvenih detalja o kojima su razgovarali, ali i mučan zbog mogućih implikacija. »Prioni brzoga djelovanja počeli su se raspadati u roku nekoliko minuta jer nisu djelovali unutar stanice. Njihov je životni vijek — ako možemo uopće reći da prion ima životni vijek — vrlo kratak. Nakon što iz svih ljudskih stanica nestane kadherin, rastvore se i sami prioni. Kladio bih se da se isto događa i s prionima sporoga djelovanja, samo kroz dulje razdoblje. Nažalost, tu činjenicu nismo uspjeli otkriti prije negoli su svi naši uzorci priona rastvorili sami sebe.«
To je bio još jedan odgovor na pitanje zašto nisu pronašli nikakve prione na mjestu pada zrakoplova. Razgradili su se puno prije samoga pada. Njihova samorazarajuća priroda također je imala smisla ako je Ulric namjeravao pustiti te prione u svijet koji nije ni slutio što mu se sprema, a imao je bunker pripremljen da se u njemu sakrije. Sve što je on trebao učiniti bilo je pričekati kraj civilizacije, dok bi na kraju prioni uništili sami sebe te bi Zemlja ostala potpuno čista i slobodna od ljudskoga roda. On bi se u tom trenutku mogao pojaviti i položiti pravo na cijeli planet. »Može li išta uništiti te prione prije negoli su oslobođeni?« upitao je Tyler.
»Napravili smo nekoliko brzih ispitivanja njihove izdržljivosti. Ne počinju se raspadati sve dok nisu podvrgnuti temperaturi većoj od 800 stupnjeva Celzija. Drugi je način, naravno, s otopinom soli. Sol djeluje vrlo korozivno na njih.« »Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva«, iznenada je rekla agentica Harris, otvorila mobitel i dugim koracima krenula niz hodnik. »Prava je sreća što ste uspjeli doći do tog uređaja prije nego što je iskorišten da zarazi taj brod«, rekao je Gavde. »Mrska mi je i pomisao da bi moglo biti još takvih uređaja negdje vani.« Tyler je bio siguran da ih ima.
Jedino je pitanje bilo gdje su.
41.
To je apsurdno«, rekla je Dilara. Bilo joj je nemoguće kontrolirati iznenađenje na Ulricovu izjavu da je potop bila bolest koju je proširila voda. »Priča o potopu središnja je tema mnogih antičkih tekstova.« »A ti vjeruješ da su vode doista prekrile sve planine na zemlji do dubine od 15 lakata?« upitao je Ulric, očigledno uživajući u svojoj duhovitosti. Izgledalo je kao da je zaboravio da je Dilara neprijateljica. »To je jednako apsurdno. Nema dovoljno vode na planetu za takvo što.« »Znači, dopuštaš da tu priču ne
treba uzimati doslovce. Ako si spremna odbaciti jedan dio, zašto se tako uporno držiš drugoga dijela?« »Potopi su bili česta opasnost u antičkom svijetu. Većina je naselja bila podignuta na vodenim obalama. Vodeni valovi, uragani, rijeke koje su se izlijevale iz svojih korita… to se stalno događalo. Ima smisla da priča o Božjoj kazni sadrži neke od tih događaja.« »Zaraza je također bila česta u prethodnim milenijima«, rekao je Ulric. »Zašto je tako teško povjerovati da je Noa preživio neku zarazu?« »Biblija je vrlo specifična«, rekla je Dilara. »›A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.‹ Također govori o tome kako je voda prekrila
zemlju. ›Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom.‹« Ulric je držao prst u zraku i rekao: »U Bibliji također piše: ›Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života — sve što bijaše na kopnu — izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji.‹ Taj bi opis jednako tako mogao biti opis učinka kuge.« »Zašto onda u Bibliji ne piše ›zaraza‹ umjesto ›potopa‹?« »Tko zna? Možda je riječ o
pogrešnom prijevodu otprije mnogo godina. Ili je to možda zato što se činilo da zaraza potječe iz samih potopnih voda. Svaka zvjerka koja je pila vodu bila je uništena. Za tu činjenicu znam sigurno.« »Zato jer si pronašao arku«, prezrivo je rekla Dilara. »To nameće još jedno pitanje. Ako se jednostavno radilo o kugi, zašto je Noa izgradio ogroman brod da u njega stanu sve životinje? To nema smisla.« »Ma, opet pretpostavljaš. I da, otkrio sam gdje se nalazi arka.« »Misliš, moj je otac otkrio gdje se nalazi arka.« »Istina. Bio je briljantan čovjek.«
Dilara je primijetila da je upotrijebio prošlo vrijeme. Već je odavno prestala vjerovati da joj je otac živ, ali izvjesnost s kojom je Ulric upotrijebio prošlo vrijeme ipak ju je pogodila u srce. »O kakvom je ostatku riječ?« upitala je Dilara. »O ostatku kuge.« »Ostatku koji je opstao tisućama godina?« »Iako je teško u to povjerovati, odgovor je ipak da. Sjeti se, Dilara. Od Rexa Haydena i njegovih prijatelja nije ostalo ništa osim kostiju. Znam da si vidjela posljedice. Ostatak s Noine arke dao mi je sjeme od kojeg sam krenuo.
Jednostavno sam ga modificirao.« »Zašto?« »Nisam želio ubiti sve životinje na svijetu. Obučen sam kao biokemičar. Moja kompanija ima sredstva i resurse o kojima drugi mogu samo sanjati. Zaraza s Noine arke bila je, u stvari, prion. Bio je opasno smrtonosan i napadao sve životinjske tvari, reducirajući sva meka tkiva u svoje osnovne sastojke. Višegodišnjim smo naporima uspjeli smanjiti njegovu učinkovitost na samo jednu vrstu. Ljudsku.« »Znači, bit ćeš ne samo Noa nego i Bog? Prvo si odlučio izbrisati cijelo čovječanstvo, a potom ćeš biti patrijarh koji će iznova nastaniti svijet?«
»Nisam ja tako odlučio. To je Božja volja. Da nije, zašto bi mi dopustio da pronađem Arkon-A? Ja sam samo njegovo oruđe.« »Arkon-A je prion iz pronađenog ostatka?« »Tako sam ga nazvao«, rekao je Ulric. »Arkon-A je originalna bolest. Arkon-B bio je naš nesretni prvi uzorak koji je djelovao na ljude. Bio je previše virulentan. Nikad ne bi poslužio za ostvarenje moje vizije. Ubijao je prebrzo da bi se mogao proširiti među sve stanovništvo. Zbog toga sam uzeo vremena koliko je bilo potrebno da razvijem Arkon-C. To je soj koji će sutra biti proširen.« »Zašto mi govoriš sve to?«
»Suočimo se s tim, Dilara. Ti nikamo ne ideš, a zbog toga što si arheologinja, jedna si od rijetkih koja može uistinu cijeniti ono što sam postigao. Nadam se da ću jednoga dana čak biti u mogućnosti vratiti se i osobno iskopati Noinu arku. Dobro bi mi došao netko tvojih sposobnosti u mojemu Novom svijetu. Možda ćeš poći sa mnom.« Dilaru je gotovo ugušila ogorčenost. »Prije bih umrla.« »Možda ćeš se predomisliti nakon što naš novi potop potpuno očisti Zemlju. To što bi mogla biti jedna od rijetkih žena na svijetu moglo bi biti uzbudljivije iskustvo nego što sada možeš zamisliti.«
Mogla je jasno vidjeti da ga je privlačila. Poput većine muškaraca koji su žudjeli za vlašću, jedna mu žena nije bila dovoljna, bez obzira kako prekrasna bila Svetlana Petrova. A sa zadatkom da ponovno nastani Zemlju, zbog čega ne bi želio imati vlastiti harem? Gadila joj se ta pomisao, ali možda bi je mogla okrenuti u svoju korist kako bi pobjegla i nekoga upozorila. »U pravu si. Pretpostavljam da moram sama vidjeti kako će to biti.« »O, ne obmanjujem ja sam sebe, Dilara. Znam da će trebati vremena. Još nisi stigla do te točke i vjerojatno ćeš me izdati prvom prilikom. Ali u roku šest mjeseci… pa, dotad će se puno toga promijeniti.«
Ulric je ustao i krenuo od nje. Dilara ga je pokušala još malo zadržati. »Čekaj! Ovo je fascinantno. Želim još čuti o arci.« »Bit će dovoljno vremena kasnije. Samo što nismo sletjeli.« »Ali željela bih doznati sve. Ako ću ti biti partnerica, mislim da to zaslužujem.« »Ja sam jedini koji sve zna«, odvrati joj Ulric. Nakon toga otišao je u prednju kabinu i zatvorio vrata za sobom, ostavljajući tako Dilaru da razmišlja o svom sljedećem potezu.
42.
Tyler
se nalazio u Gordianovu mlažnjaku koji je letio iz Centra za kontrolu bolesti u Atlanti u TEC u Phoenixu, ali ovog puta on nije pilotirao. Već je bilo 11 sati prije podne, a on je imao previše posla. Prva stvar koju je morao obaviti bilo je s agentima FBI-a smisliti lukavstvo pomoću kojeg će zavarati Ulrica kako ne bi bio maksimalno oprezan. Pobrinuo se da FBI u svom izvješću navede kako je tijekom sukoba na brodu Postanak zore uz jednoga njihova agenta ubijen i doktor Tyler Locke. Na taj način Ulric neće biti
zabrinut zbog toga što mu se Perez ne javlja. Mislit će da su obojica poginula. Njegova sljedeća obveza bilo je to da ustanovi kamo je Ulric odveo Dilaru. Tyler je pretpostavljao da su je oteli kako bi bili u boljoj pregovaračkoj poziciji ili pak da je ispitaju. Da su željeli ubiti i nju, pobrinuli bi se da budu zajedno, a ne da ih Perez razdvoji. Još uvijek je bila živa, samo što Tyler nije znao dokad će ostati tako. »Gdje je Ulricov zrakoplov?« Tyler je upitao Aidena MacKennu satelitskim telefonom koji se nalazio u mlažnjaku. Aiden je radio s FBI-om kako bi pokušali ustanoviti kamo je otišao Ulric. »Prema izvješću FBI-a«, odgovorio mu je Aiden, »sletjeli su u Seattle prije
tri sata. Izbjegli su za dlaku. Znamo da se nisu ukrcali u neki drugi zrakoplov, ali zameli su trag. Mora da se nalaze negdje u okolici zaljeva Puget Sound.« »Imaš li popis Ulricovih nekretnina u okolici?« »Imam. Pronašli smo veze između Ulricove tvrtke i tvrtke PicoMed Pharmaceuticals, gdje je radio Sam Watson. Nalazi se u Seattleu, zajedno s većinom drugih Ulricovih nekretnina, uključujući i središnji ured njegove tvrtke.« »Ono što tražim je mjesto na kojem je izgrađen bunker. Ulric se priprema raspršiti prion. To znači da ima namjeru zavući se u rupu u Oazi. Bunker ne bi izgradio negdje u središtu Seattlea.
Nalazio bi se na nekom udaljenom zemljištu. Ima li igdje kakav ranč?« »Ako postoji, nisam ga pronašao, bilo pod njegovim imenom ili pod imenom neke od njegovih tvrtki.« Tyler je razmišljao o različitim mogućnostima. Ako je Ulric doista pokušavao ponovno kreirati učinak potopa, a sebe smatrao Noom… »Aidene, a što je s Crkvom svetih voda?« »Samo tren, da se povežem s FBIovom bazom podataka i unakrsno je provjerim s malo neovlašteno dobivenih financijskih podataka.« Zastao je. Tyler je čuo tipkanje. »Mislim da imamo pobjednika. Sjedište crkve smješteno je
u središtu Seattlea, što ne odgovara tvojim pretpostavkama, ali imaju velik posjed na otoku Orcasu.« »Kakve zgrade imaju tamo?« »Prema posljednjim satelitskim snimcima, radi se o pet zgrada. Još jedna vila. Nešto što izgleda poput ogromnoga hotela. I tri skladišta veličine zrakoplovnih hangara. Također imaju prostore za slijetanje helikoptera i ogromno brodsko pristanište.« To je bilo to. Savršeno mjesto za izgraditi bunker koje ne bi privlačilo previše pozornosti. »Vidiš li ikakve zemljane radove?« Coleman mora da je premjestio tisuće tona zemlje kako bi iskopao tunele i
prostorije za podzemni bunker. »Ništa vidljivo na satelitskim snimcima.« To je bilo neobično. Tyler je bio siguran da je posjed Crkve svetih voda bila jedina mogućnost za bunker, posebno zbog toga što je Ulric sletio u Seattleu, udaljenom manje od sto kilometara od otoka Orcasa. Ipak, tamo bi trebalo biti puno znakova premještanja zemlje. »Provjeri je li se crta obale promijenila unatrag nekoliko godina.« Čulo se još tipkanja. »Koliko mogu vidjeti, osim dodataka zgrada, sve je izgledalo potpuno jednako posljednje tri godine.«
»Rekao si da su skladišta veličine zrakoplovnih hangara?« »Svaki je dovoljno velik da primi po nekoliko zrakoplova 747. Ne mogu ni zamisliti za što im služe.« »Ja mogu.« To je bilo to. Hangari. Tyler je znao zašto se tamo nalaze. Začuo se zvuk dolaznog poziva na njegovu mobitelu. Tyler je pogledao zaslon i napravio grimasu. Bio je to poziv zbog kojeg je strepio. »Aidene«, rekao je Tyler, »moram se javiti. Provjeri možeš li naći bilo što čime možemo dokazati da je Ulric na otoku Orcasu. Provjeri sve brodove i helikoptere.« »O. K., Tylere. Nazvat ću te.«
Tyler je duboko udahnuo i prebacio se na liniju drugoga poziva. »Generale. Hvala za uzvratni poziv.« »Čuo sam za nered na Postanku zore«, začuo se bezobziran odgovor. »U kog si se vraga ovaj put uvalio?« Tyler je već osjećao kako se sav nakostriješio. Čak i nakon dvije godine bez gotovo ikakva kontakta, taj je čovjek još uvijek znao kako ga iživcirati. »Nisam imao izbora, tata. Pokušali su me ubiti tri puta.« »Tri puta! I tek mi se sad javljaš?« Razgovor je napredovao upravo onako loše kako je i očekivao. Ne, da mi i život ovisi o tome, pomislio je kad je
Miles prvi put predložio da nazove Shermana Lockea. Ali sad u opasnosti nije bio njegov život. Bio je Dilarin. Kad je vidio rezultate testiranja u Centru za kontrolu bolesti, Tyler je znao da je samo pitanje vremena kada će se u sve uključiti vojska. Otkriće novoga biološkog oružja bilo je pitanje nacionalne sigurnosti i FBI je morao koordinirati svoje akcije s njima. Sad kad je Dilara odvedena kao talac, Tyler nije želio biti isključen iz kruga obaviještenih pa je, iako nerado, nazvao očev ured i dao im neke detalje o projektu Oaza. »Do sada nisam imao dokaze s kojima bi ti nešto mogao poduzeti«, rekao je Tyler. »Ali, situacija je postala
kritična pa mislim da vojska ima sposobnost pobrinuti se za to.« General je pucnuo jezikom. Neodobravanje. »Zvuči kao da si odgrizao više nego što možeš prožvakati.« » to želiš da kažem, tata? Da trebam tvoju pomoć?« »Nema ničeg lošeg u tome, sine.« Zvuk očeva glasa bio je grub, ali Tyler je ispod svega čuo i zabrinutost, što nije bilo često. Nakostriješenost se malo smanjila. »Dobro«, rekao je, »trebam tvoju pomoć.« »Zato smo ovdje. Centar za kontrolu bolesti kaže mi da u rukama imamo
biološki agens četvrtoga stupnja.« »Vrlo gadna stvar.« »Čini se da ništa od uzorka nije preživjelo pa nemamo ničeg na osnovu čega bismo razvili odgovor.« Njegov je otac koristio tipičan vojni rječnik za protuotrov, ali Tyler je sumnjao da je General zapravo želio to biološko oružje za vojnu uporabu. »Razgovarao sam s predsjednikom«, rekao je General. »Kad je čuo koliko su gadni ti prioni, odlučio je, na moju preporuku, da se radi o očitom i neposrednom ugrožavanju nacionalne sigurnosti. Naredio je vojsci da poduzme sve što može da ih se onesposobi.
»A FBI?« »Kad sam predsjednika izvijestio o Oazi, rekao je kako je samo vojska sposobna napasti tako utvrđeno postrojenje. Samo moramo doznati gdje se nalazi.« »Otkrio sam gdje. Na posjedu Crkve svetih voda na otoku Orcasu.« »Jesi li siguran?« »Devedeset posto siguran«, odvratio je Tyler, a onda napravio grimasu jer je shvatio kako neuvjerljivo to zvuči. Na Tylerovo iznenađenje, njegov je otac rekao: »Za mene je to dovoljno dobro.« »Imam zamisao kako to provjeriti.
Gdje si ti sada?« »Na putu za White Sands«, odvratio je General. »Želim da i ti budeš tamo u podne. Prisustvovat ćeš jednoj prezentaciji.« To je bila zapovijed, a ne poziv. Tyler je znao da nema smisla prepirati se. »Prezentaciji čega?« »Ne mogu ti reći. Ali povezano je s našim trenutačnim problemom.« »O. K. Trebao bih biti tamo do 11 i 30 po lokalnom vremenu.« White Sands bio je na putu iz Atlante za Phoenix. »Reći ću Grantu Westfieldu da me tamo pričeka.« »To je samo za one koji trebaju znati.«
»Upoznao si Granta, bivšega vojnog specijalca i borbenog inženjera. Ima ista odobrenja kao i ja, a i vrhunski je elektrotehnički inženjer. Također zna više o padu Haydenova zrakoplova od bilo koga drugoga.« »Dobro. Nemoj zakasniti.« Prekinuo je vezu. Tyler se u nedoumici zagledao u svoj telefon. Razgovor se nije odvijao onako kako je očekivao. Na trenutak se čak činilo da je General želio njegov savjet. to god da mu je želio pokazati u White Sandsu, mora da se radilo o nečemu prilično važnom kad je i on osobno planirao biti tamo. Tyler je otišao do pilotske kabine i provirio unutra.
»Promjena plana, momci. Idemo u New Mexico.«
43.
Raketni poligon White Sands zauzimao je površinu gotovo 8300 četvornih kilometara, što je bilo tri puta više od države Rhode Island i bio je najveće američko vojno postrojenje. Koristio se kao vojni prostor za testiranje nekih od najmoćnijih oružja sve otkad je 1945. prva atomska bomba detonirana na lokaciji Trinity koja se nalazila u istočnom dijelu te vojne baze. Tylerov pilot spustio se na stazu koja se koristila kao mjesto slijetanje svemirske letjelice space shuttle u slučaju nužde. Mlažnjak je upućen prema silaznoj rampi nedaleko od jednoga helikoptera.
Grant je stajao pokraj letjelice. Prije negoli su piloti uspjeli isključiti motore zrakoplova, Tyler je već otvorio vrata i osjetio nalet vrućine. Na glavu je stavio kapu i sunčane naočale pa krenuo prema Grantu, čija je ćelava glava već bila oblivena znojem. Grant je pogledao Tylera čeličnim pogledom. »Čovječe, žao mi je zbog Dilare«, rekao je. »Siguran sam da je dobro.« »Spasit ćemo je«, odvratio je Tyler samouvjereno, iako je izgarao od brige. »Naravno da hoćemo.« »Idem na vožnju?« »Tvoj je otac poslao upute čim sam stigao. Lokacija testiranja je 80
kilometara odavde i želi nas tamo čim prije.« »Znaš li zašto?« Grant je odmahnuo glavom. »Čini se da voli biti tajnovit. Rekao je da ćemo doznati kad stignemo tamo.« Ušli su u helikopter i minutu poslije bili su u zraku. Za dvadeset minuta helikopter je sletio pokraj skupine montažnih kućica koje su bile povezane s ogromnim generatorom i satelitskim antenama. Tyler je poveo Granta do najveće kućice, dvostruko šire od ostalih. Unutra su vidjeli redove računalnih monitora pred kojima su sjedili operateri, neki u civilnoj odjeći, a drugi u odorama
zrakoplovstva i vojske. Klimatizacijski uređaj rashladio je prostoriju na ledenih 15 stupnjeva Celzija. Tyler je čuo odbrojavanje i vidio crveni displej smješten iznad ogromnoga prozora koji je imao izvrstan pogled na 15 kilometara udaljenu planinu. Na velikom plazma ekranu smještenom odmah do prozora mogao se vidjeti približen kadar planine. Na satu displeja ostalo je još 15 minuta. General bojnik Sherman Locke vijećao je s dvojicom generala na drugom kraju montažne kućice. Kad je primijetio da su njegov sin i Grant ušli, prekinuo je raspravu i prišao im. Bio je namrgođen. Čak i u svojim kasnim pedesetima,
General je bio tjelesno impozantan, u boljoj kondiciji i viši od većine mlađih vojnika u prostoriji. Tko god je poznavao Tylera Lockea odmah bi primijetio sličnost između oca i sina. Ono po čemu su bili različiti bilo je njihovo ponašanje. Sin je imao opušten pristup u ophođenju s drugima. Njegov otac, s druge strane, zapovijedao je čeličnom šakom, zahtijevajući da bude glavni u svakoj situaciji u kojoj se nalazio. Ni ovdje nije bilo iznimke. »Satniče«, rekao je General pružajući ruku Tyleru, »drago mi je da ste stigli. Vaša sestra rekla mi je da Vas pozdravim.« General je bio jedina osoba koja je ustrajala na korištenju Tylerova vojnog
čina nakon što je izišao iz vojske. To je vjerojatno i bila poruka ostalima u prostoriji da je njegov sin također časnik. »Generale«, rekao je Tyler i čvrstim stiskom uzvratio na očev granitni stisak ruke, »molim vas da mi učinite uslugu i uzvratite joj pozdrav.« General je kimnuo Grantu i površno se rukovao s njim. Tyler i njegov otac procjenjivali su se u tišini, ni jedan ne otkrivajući išta više od praznoga pogleda. »Kladim se da ti je trebalo dugo da me nazoveš«, General je rekao sinu. Tyler je ignorirao njegovu sarkastičnu primjedbu. »Jesi li vidio
izvješće Centra za kontrolu bolesti?« »Već godinama upozoravam Fort Detrick i FBI da će računala i privatni laboratoriji prije ili poslije u ruke nevladinih čimbenika staviti opasna biološka oružja. Bili su zabrinuti zbog antraksa i boginja, ali ja sam znao da je samo pitanje vremena kad će se pojaviti nešto gore od toga, a čini se da to sada i imamo.« General Locke bio je zapovjednik vojne Agencije za smanjenje obrambene opasnosti, koja je bila odgovorna za suprotstavljanje oružjima masovnog uništenja. Zbog svojih 35 godina u zrakoplovstvu, General je bio jedan od najpoštovanijih časnika američke vojske. Položaj mu je omogućivao da
bude uključen u praktički bilo koju operaciju u kojoj je želio sudjelovati, posebno kad su jedinice isprobavale nova oružja u borbenim situacijama. Časnik pukovničkog ranga prišao je Generalu i nešto ga tiho upitao. General mu je odgovorio, a pukovnik je odvratio oštrim: »Da, gospodine!« Tyler je već bio uz oca na zabavama na kojima su bili prisutni i drugi časnici, ali nikada prije nije vidio Generala u zapovjednoj situaciji. Bez obzira na sve, osjećao je ponos gledajući ga kako zapovijeda. »Generale«, rekao je Tyler, »ljudi koji su postavili biološki agens u Haydenov zrakoplov pokušali su učiniti istu stvar i na Postanku zore. Siguran
sam da će uskoro opet pokušati.« »Tvrdiš da je Sebastian Ulric iza svega toga?« »Da, gospodine«, odvratio je Tyler, čudeći se kako se u očevoj prisutnosti brzo ponovno počeo osjećati poput vojnoga časnika. »Imamo dokaze da je Sebastian Ulric odgovoran. On je vlasnik jedne od najvećih farmaceutskih tvrtki u zemlji, a i biokemijski stručnjak. Također ima financijska sredstava potrebna za izgradnju Oaze.« »Bunkera za koji tvrdiš da ga je sagradio?« Tyler je već bio ispripovjedio Generalu sve o vezi Projekta Oaza s Johnom Colemanom i kako je on kratko
radio na tom projektu još dok je imao naziv Vihor. »Ako nisu napravili velike promjene u projektnoj dokumentaciji koju sam vidio«, odvratio je Tyler, »riječ je o bunkeru koji se može usporediti s Operativnim centrom za hitne slučajeve Mount Weather. U njemu bez problema može preživjeti i ugodno živjeti 300 ljudi tijekom duljega razdoblja u kojem će prion uništiti ostatak čovječanstva i razgraditi se.« General je zastao, kao da razmišlja što reći. Poveo je Granta i Tylera na stranu kako ih najbliži operateri ne bi mogli čuti te im tiho kazao: »Ono što ću vam reći vrlo je povjerljiva informacija. Vjerujem vam. Vjerujem vam jer već
dvije godine istražujemo Ulrica.« Tyler i Grant su se iznenađeno pogledali. » to?« rekao je Grant malo preglasno. Stišao je glas i nastavio: »Zašto? Nije platio porez?« »Netko je počeo preotimati i zapošljavati najbolje stručnjake za biološka oružja u zemlji koji su prije radili za kooperante USA-MRIID-a u Fort Detricku. Isprva smo mislili da su ih privatne farmaceutske tvrtke namamile s više novca. Ali, kad su brojke postale značajnije, počeli smo istraživati. Pretpostavljamo da im je obećan posao na drugim obrambenim projektima povezanim s biološkim oružjem od subjekata koji su tvrdili da
predstavljaju tajne vladine projekte. Te tvrtke, naravno, nisu bile vezane ugovorima za Ministarstvo obrane, ali ljudi koje su zaposlili to nisu znali.« »Zvuči poput prijevare koju je upotrijebio na meni u slučaju Projekta Vihor«, rekao je Tyler. »Kad smo malo dublje zakopali, pronašli smo neke veze sa Sebastianom Ulricom, ali nikada ništa nismo uspjeli dokazati.« »Je li se jedan od znanstvenika zvao Sam Watson?« »Da. Prošloga je tjedna preminuo od srčanog udara.« »Ne«, odvratio je Tyler. »Otrovan je.« Konačno nešto što njegov otac već
nije znao. General je suzio oči i upitao: »Kako možeš biti siguran?« »Zbog toga što je osoba koja je bila s njim u tom trenutku, arheologinja Dilara Kenner, došla k meni dva dana poslije i rekla mi da je otrovan.« »Gdje je ona sada?« »Drži je Sebastian Ulric«, odvratio je Tyler, kojemu je postala muka i od same pomisli da je Dilara prepuštena na milost i nemilost Ulricu. »Oteta je dok sam jurio za onim odmetnutim agentom FBI-a. Moramo je spasiti.« General je odmahnuo rukom. »Ništa mu ne može reći. Ne brini.« »Naravno da ću brinuti o njoj«,
odbrusio je Tyler. »Odgovoran sam za nju.« General je upro kažiprstom u Tylerove grudi. »Ono o čemu bi trebao brinuti jest to što će Ulric sada biti oprezan, a to ugrožava naše planove. Večeras ćemo pokušati napad na njihov posjed.« »Misliš na otoku Orcas?« General je kimnuo glavom. »Napravili smo neke procjene utemeljene na tvojoj pretpostavci da je njegov posjed na otoku Orcasu mjesto gdje se nalazi bunker. FBI je pronašao dopis o opremi za zemljane radove koju je unajmila jedna od njegovih lažnih tvrtki. Jedini je problem taj da je trebalo, ako se bunker tamo nalazi,
ukloniti ogromne količine zemlje. Još uvijek nismo uspjeli shvatiti što se dogodilo sa zemljom.« »Još uvijek je tamo«, rekao je Tyler. »Gdje?« »Unutar onih hangara. Napravio sam neke proračune. Ako to usporedim s veličinom bunkera, u hangare bi bez problema mogla biti pospremljena zemlja i kamen koji su iskopali.« »Jesi li siguran?« »To je jedina stvar koja odgovara.« »Pa, večeras ćemo definitivno doznati«, rekao je General. »Kako?« »Ubacit ćemo se na posjed. Kad se
naš radar za ispitivanje tla nađe na odredištu, moći će potvrditi da se tamo nalaze podzemne prostorije. Već smo provjerili njegove druge laboratorije. Ni u jednom nismo pronašli prion. Mora da je ispod zemlje.« »Kako ćete napasti laboratorij?« »Cijelim vodom specijalaca iz Delta Forcea. Posjed je vrlo dobro čuvan. Možda neće biti moguće ući pa imamo i pričuvni plan. Moramo se ili domoći tog biološkog agensa i staviti ga na sigurno ili ga pak uništiti prije nego što bude aktiviran.« »A što s Dilarom?« »Ona nije prioritet ove misije.« »Onda i ja idem s napadačkim
timom.« General ga je poprijeko pogledao. »Ideš vraga.« »Kakve izviđačke podatke imate o unutrašnjosti bunkera?« »Nemamo nikakve podatke«, progunđao je General. »Idete naslijepo?« »Nemamo drugog izbora.« »Da, imate. Ja sam vidio originalne nacrte. Znam kako su isplanirali i izgradili taj bunker.« General je pogledao prema stropu, kao da tamo traži neke druge mogućnosti. Tyler je znao da drugih mogućnosti nema. »Tata, i sam dobro znaš da moram
biti na terenu s njima ako želimo da ova misija uspije.« »A ako ide on«, rekao je Grant, »idem i ja.« »Ne moraš ići sa mnom«, kazao je Tyler. »Jesam li se ikada javio za nešto što nisam želio učiniti?« »Jedino ako si mislio da ćeš na kraju ševiti.« Grant se osmjehnuo. »Nema šanse da će ovdje doći do toga.« »Dobro, dosta!« zarežao je General. »Iako se to protivi mojemu zdravom razumu, obojica idete. Tyler ima stručnost koja nam je potrebna, a to je i razlog zašto sam te uopće pozvao
ovamo.« »Stručnost za što?« upitao je Tyler. Netko iz prostorije glasno je objavio: »Minuta do aktiviranja!« »Jeste li ikad čuli za MOP?« »Masivni artiljerijski penetrator?« Tyler ga se sjećao iz jednog članka objavljenog u međunarodnom časopisu Propellants, Explosives and Pyrotechnics. »Tako je. Boeing za nas radi na njegovu razvoju kako bismo konkretno mogli ciljati podzemne bunkere u kojima se nalazi oružje za masovno uništenje. Nikada nisam pomislio da bismo ga mogli koristiti na vlastitom teritoriju. Danas izvodimo završno testiranje. Ako
uspijemo, dobio sam ovlaštenje da ga iskoristimo za eliminiranje Oaze.« »Hoćete reći da je to vaš pričuvni plan, gospodine?« upitao je Grant. »Ako ne uspijemo ući i neutralizirati ga na konvencionalan način, da.« General se ponovno usredotočio na Tylera. »Dakle, moje pitanje za tebe, satniče, jest hoće li to djelovati?« Tyler se prisjetio odlika te bombe. Bila je duga više od 6 metara i teška 14 tona, veća od zloglasne MOAB bombe, Masivne artiljerijske rasprskavajuće bombe, a mogla je uništiti bunkere koji su se nalazili 60 metara ispod zemlje. »Tyler je bio užasnut. »U tom
bunkeru nalazi se tri stotine muškaraca i žena«, rekao je. Uključujući i Dilaru. »To bi ti trebao biti pokazatelj što je sve predsjednik spreman poduzeti kako bi spriječio aktiviranje priona u vanjskom prostoru. Opet ponavljam, hoće li to djelovati? Hoćemo li tako u potpunosti uništiti Oazu?« Tyler je ozbiljno kimnuo glavom. »Ako su bunker izgradili prema originalnim nacrtima, to će u potpunosti uništiti cijelo postrojenje.« Počelo je odbrojavanje od deset, a glas je pratio brojke na displeju. Na jednom od ekrana mogli su vidjeti snimak uživo s jednog od zrakoplova u pratnji koja je prikazivala B-52 u kojem se nalazila MOP bomba. Kad je
odbrojavanje došlo do nule, ogromna bomba koja je sličila na metak ispala je iz bombardera B-52, a ovaj je odletio pod nagibom čim je oslobodio bombu. »Trideset sekundi do udara«, odjeknuo je glas koji je maloprije odbrojavao. »Tata«, rekao je Tyler, »griješite. Niste čak ni sigurni da će bomba uništiti taj biološki agens.« »U toj bombi nalazi se 2400 kilograma eksploziva. to god ne bude spaljeno pri eksploziji, bit će zakopano pod ostacima.« »Ali radi se o tri stotine života.« »Predsjednik se slaže s našom procjenom. Ti životi mogu se žrtvovati
kako bismo bili sigurni da je prijetnja uklonjena. Ako želiš spasiti te ljude, potrudi se zauzeti i osigurati taj posjed prije 21 sat.« Odbrojavanje se bližilo kraju. »Tri… dva… jedan…« U djeliću sekunde Tyler je mogao vidjeti ogromnu bombu koja je zaronila u zemlju. Obronak planine prvo se podigao, a potom urušio, stvarajući krater širok više od 90 metara i dubok više od 12 metara. Prašina se podigla u zrak, ali do eksplozije je došlo toliko duboko pod zemljom da nije bilo udara prema van. Montažnom su se kućicom prolomili usklici i aplauz, ali Tyler se smrznuo zbog tog zastrašujućeg prizora. » pilja koju je MOP upravo uništio
bila je ukopana ispod 38 metara granita«, rekao je General. »Stijene na otoku Orcasu nisu tako čvrste«, odvratio je Tyler. »Još uvijek želiš ići?« Čak i više nego prije, pomislio je Tyler potvrdno kimajući glavom. »Tvrdoglav si ti kučkin sin«, rekao je General uz jedva primjetan osmijeh. »Baš kao i tvoj otac. U redu. Imaš do 21 sat da nam javiš da ste uspjeli. Poslije toga neću imati izbora, nego ću morati pretvoriti Ulricov posjed u krater.« »Kada počinje napad?« »Nemamo dovoljno vremena za pripremu. Napad je određen za 20 sati po pacifičkom vremenu, što je dovoljno
vremena da se spusti mrak. Naša je pretpostavka da ako Oazu nije moguće zauzeti u roku jednoga sata, tada to uopće nije moguće, a cijeli ćemo tim smatrati eliminiranim. To nas stavlja u ozbiljnu opasnost da izgubimo čitavu tu zalihu biološkog oružja.« »Uspjet ćemo«, rekao je Tyler. »Ja zapovijedam zajedničkom operacijom«, rekao je General gledajući Tylera ravno u oči čeličnim pogledom, »i doista ću narediti da bace bombu točno u 21 sat ako mi se do tada ne javiš. Nemoj zakasniti. To je zapovijed, sine.« Nakon toga General se okrenuo od njih kako bi ponovno razgovarao s pukovnikom. Bili su otpušteni.
Tyler je začuo helikopter. On i Grant morat će djelovati brzo ako se žele koordinirati s udarnim timom. Pogledao je na sat. Samo devet sati do napada.
OAZA
44.
Kad
je Ulricov privatni mlažnjak nadletio gradsko središte Seattlea, Dilara je konačno doznala gdje su, ali to joj nije ništa značilo. Tijekom helikopterskoga leta iz zračne luke do otoka Orcasa nije imala priliku pobjeći. Stigli su na posjed u čijem se središtu nalazila vila. Progurali su je kroz dobro osiguran ulaz, a potom do dizala koje ju je spustilo u podzemlje. Kad su se vrata otvorila na trećem katu, vidjela je hodnik u kojem su se gužvali ljudi. Shvatila je da se nalazi u Oazi. Muškarac obrijane glave, krupan poput medvjeda, dočekao ih je pokraj
dizala. Uz njega su stajala dvojica muškarca naoružana automatskim puškama. »Status?« zatražio je Ulric. »Svi su naši članovi na broju i nalaze se unutar Oaze.« »Dobro. Odmah ćemo započeti sa zaključavanjem. Doktorice Kenner, ovo je Dan Cutter. On će vas odvesti do vaših prostorija.« Ulric se ponovno okrenuo prema Cutteru. »Moram obaviti još neki posao. Nakon toga ćemo započeti s ispitivanjem.« U pratnji Petrove, ponovno se vratio u dizalo. Cutter je uhvatio Dilaru za nadlakticu i odveo je do sobe koja je bila raskošnije namještena negoli je
očekivala. Bila je veličine kabine na brodu za krstarenje, s malom kupaonicom sa strane. Krevet, noćni ormarić i komoda bili su antikviteti. Na krevetu je bila odjeća za presvlačenje, a na podu par cipela. »Možete to odjenuti ili pak možete ostati u svojoj odjeći i štiklama«, rekao je Cutter. »Meni je svejedno.« Zalupio je vratima za sobom i zaključao ih. Čula je kako je rekao jednom od dvojice muškaraca da ostanu čuvati vrata, a potom korake koji su se udaljavali niz hodnik. Dilara se nikad nije osjećala tako osamljeno. Odlučila je da više neće nositi tu haljinu. Iako je vjerojatnost da će uspjeti svladati uvježbanog vojnika bila slaba,
gotovo nikakva, morala se pobrinuti da nosi praktičniju odjeću kako bi mogla reagirati kad za to dođe vrijeme. U sobi su se vjerojatno nalazile kamere, ali nije bilo nikakve koristi pokušati ih pronaći. Da ih i uspije pokriti, stražar bi odmah ušao. Na terenu se puno puta nalazila u situacijama kad privatnost nije bila njezina najveća briga da bi se osjećala neugodno zbog voajera, ali im ipak nije željela pružiti pogled na više nego što je to bilo nužno. Presvukla se u novu odjeću i to tako da se pokrila majicom prije skidanja haljine. Odjeća joj je odgovarala iznenađujuće dobro, čak i tenisice. Bilo joj je malo više neugodno kad je išla na WC, ali nije imala izbora
pa je opet pazila da se pokrije i zaštiti od radoznalih očiju. Nakon toga jedino je mogla čekati pa je sjela na krevet i meditirala. Donijeli su joj nešto hrane, ali nije ju pojela, nego je samo popila vode iz slavine u kupaonici. Bila je navikla provesti cio dan bez jela. Ako su je željeli drogirati, neće im to olakšati. Toliko se zadubila u svoje misli da je tek nejasno primijetila kad su se otvorila vrata. Cutter ju je zgrabio za nadlakticu i povukao na noge. »Hajde«, rekao je. »Kamo idemo?« »U laboratorij. Imamo neka pitanja?«
Gurnuo ju je ispred sebe prema vratima. Skrenuli su na dulji hodnik i ušli u laboratorij. Sa strane je stajao Ulric u društvu izrazito mršava muškarca četrdesetih godina čija je boja kose odgovarala bijeloj boji njegove laboratorijske kute. U laboratoriju su bila tri komada namještaja: stolac koji bi se dobro uklopio u kakvu stomatološku ordinaciju, medicinski ležaj za pregled i sjedalica za liječnika. Uz jedan zid nalazila se radna ploha u sklopu koje je bio umivaonik i različita elektronička oprema. Činilo se da je riječ o prostoriji koja bi poslužila kao ambulanta tijekom njihova boravka pod zemljom.
Cutter ju je poveo prema zubarskom stolcu. »Sjedni.« Nije imala izbora. Kad je sjela, nervozno je promatrala kako joj Cutter remenjem veže zglobove za naslone za ruke. Mirnoća i olakšanje koje je osjećala tijekom meditacije sad su bili tek sjećanje. »Slušaj, Sebastiane«, rekla je Dilara, »voljna sam ti reći što god želiš znati.« »To je možda točno«, odgovorio je Ulric, »ali ne mogu ti samo tako povjerovati. Nemam vremena za to. Moji će ljudi sutra aktivirati sve uređaje, a ja moram biti siguran da ih
nitko neće u tome spriječiti.« »A kako bih ja to znala?« »Prije se činilo da znaš puno toga. Primio sam vijest da su i specijalni agent FBI-a Perez i doktor Locke smrtno stradali tijekom pucnjave na Postanku zore. Ti si stoga moja jedina spona s onim što je Tyler znao.« Dilaru je obuzelo malodušje kad je čula da je Tyler poginuo. Nije se činilo kao da Ulric laže. »Znam da te je ova vijest šokirala«, rekao joj je. »Moraš shvatiti da nitko ne zna gdje si ti sada. Potpuno si sama. Mi smo jedini koje imaš.« Pokušala je osloboditi ruke, ali bez učinka. »Ipak ćeš me drogirati?«
»Doktor Green dat će ti injekciju. Radi se o novom serumu istine koji je moja tvrtka razvila za CIA-u. To je pouzdanija verzija natrijeva amitala. Ništa te neće boljeti, ali postoji opasnost pri njegovoj uporabi jer on potiskuje funkcije živčanog sustava. Zbog toga će cijelu proceduru nadgledati liječnik.« »Kunem se da ništa ne znam.« Ulric nije obraćao pozornost na nju. »Doktore Green, počnimo.« Green je otišao do radne plohe i zabio iglu injekcije u začepljenu bočicu iz koje je izvukao 20 mililitara čiste tekućine. Prebrisao je venu njezine lijeve podlaktice komadićem vate natopljenim alkoholom.
»Vi ste liječnik«, obratila se Dilara Greenu. »Molim vas, nemojte to raditi.« Green se osmjehnuo. »Osjetit ćete lagan ubod.« Nakon toga zabio je iglu u njezinu venu. Osjetila je kako hladna tekućina ulazi u njezin krvotok. Kad je u potpunosti ispraznio injekciju, Green je izvadio iglu. »Svoju će potpunu učinkovitost dosegnuti za pet minuta. Dilara, želim da počneš unatrag brojiti od sto.« Već se osjećala ošamućeno. Niječno je odmahnula glavom. »Ništa neću raditi!« Uprla se o remenje kojim je bila vezana sve dok joj nisu iskočile žile na rukama.
»Bit će ti lakše ako se ne opireš.« »Pustite me!« A onda kao da je netko odjednom ugasio svjetlo, soba se zacrnjela i činilo se kao da joj je netko uronio glavu u kantu ledeno hladne vode. Glas doktora Greena postao je nerazgovijetan, a potom sve tiši i tiši, sve dok više ništa nije osjećala. » to se dogodilo?« upitao je Ulric. Nije se trebala onesvijestiti. Trebala je biti budna i odgovarati na njegova pitanja. »Spustio joj se krvni tlak i izgubila je svijest«, odgovorio je doktor Green dok joj je pregledavao oči pomoću male svjetiljke u obliku olovke. »Kao što sam
već rekao, to se događa u otprilike pet posto slučajeva. Trebali bismo je premjestiti na krevet.« Green je upozorio Ulrica na potencijalne opasnosti. Vidjelo se da je želio reći ›nisam li ti rekao‹, ali jednostavno se nije usudio. »Pomozi mu«, naredio je Ulric Cutteru. »Pet posto! Kakav idiot!« Cutter ju je odvezao i podigao sa stolca pa polegao na ležaj za preglede. Green joj je pod noge stavio jastuk. Izmjerio joj je krvni tlak. »Tlak joj je nizak, ali stabilan.« » to ćemo sad? Možeš li ju probuditi?« »Mogu joj dati injekciju adrenalina.
To će je probuditi, ali će i neutralizirati učinak seruma. Tada bismo sve morali početi iznova. Druga injekcija tako brzo nakon prve mogla bi za nju biti fatalna.« »Ako pričekamo da se sama probudi, hoće li još uvijek biti pod djelovanjem seruma?« »Nećemo znati sve dok ne bude pri svijesti. To bi moglo potrajati nekoliko sati.« »Do vraga! Dobro. Ostat ćeš ovdje s jednim od Cutterovih ljudi. Javi mi odmah čim se probudi.« »Da, gospodine.« »Idemo«, rekao je Cutteru i izjurio iz sobe.
45.
Nakon što su se Tyler i Grant spustili u Zrakoplovnoj bazi McChord južno od Seattlea, vožnja do Fort Lewisa bila je kratka. Tamo je napadački tim dovršavao pripreme za napad u jednoj od zgrada vojarne. Karta otoka Orcasa bila je pričvršćena na zid, a trideset žilavih komandosa bilo je zaposleno provjerom oružja i punjenjem spremnika streljiva. Većina ih je bila u ranim dvadesetima. Tyler i Grant bili su stariji od svakog od njih barem pet godina. Predstavili su se zapovjedniku tima, satniku Michaelu Ramseyju, blijedom, vitkom tridesetogodišnjaku kratko
podšišane crvene kose. Ramsey, koji je imao izražene vratne žile, zabrinuto ih je gledao, očigledno pokušavajući procijeniti hoće li se njih dvojica moći nositi s uobičajenim naporima njegova tima. Rukovali su se, ali nije se činilo da mu je drago što ih vidi. »Žao nam je što smo ovako upali u vaš zadatak, satniče«, rekao je Tyler, »ali imamo neke taktičke informacije koje će vam biti korisne na odredištu.« »Ako general Locke misli da morate biti ovdje, onda ste dio tima«, rekao je Ramsey kao vojnik koji je znao da nema izbora, nego mora slijediti zapovijedi. »Samo morate znati da ja zapovijedam ovom operacijom.« »Naravno. Siguran sam da ste
upoznati s našim službenim kartonima.« »Jesam. Rekao sam našem skladištaru da vam pripremi maskirne odore. Presvucite se pa ćemo obaviti brifing o misiji.« Ramsey je pogledao na svoj sat. »Kod mene je 17 i 43. Krećemo točno u 19.« Tyler je komplet veće maskirne odjeće dobacio Grantu i obukao drugu odoru. Nije nosio maskirnu odjeću već pet godina, otkad je napustio vojnu službu, ali čim se odjenuo, to ga je odmah vratilo u vojnički način razmišljanja. »Čini se kao u stara vremena«, rekao je Grant. »Osim što se osjećam kao starac u usporedbi s ovim mladim deranima.«
»Treba li ti hodalica za ovu misiju?« upitao ga je Tyler cerekajući se. » tap će biti dovoljan. Jesi li stavio slušni aparat?« Tyler je odmahnuo glavom i počeo glasnije govoriti. »Ne čujem te bez slušnog aparata. Ali ponio sam naočale za čitanje, za slučaj da moram pročitati upute za korištenje moga lijeka.« Ramsey je prekinuo njihovu zafrkanciju. »Jeste li vas dvojica spremni?« pitao ih je odrješito. Tyler je dovršio vezivanje čizama vezicama i uspravio se. »Grant se rodio spreman, ali ja sam kasno procvao.« Ramsey je zakolutao očima.
Očigledno nije imao isti smisao za humor kao njih dvojica. »Slušajte«, rekao je, a svi u sobi istoga su se trena umirili. Oči svih vojnika bile su usmjerena na Ramseyja. Momci su bili pravi profesionalci. »Obavještajne informacije za ovu operaciju nepotpune su, u najboljem slučaju«, nastavio je Ramsey. »Naš je zadatak ubaciti se na ovaj posjed, pronaći i osigurati biološko oružje prije 21 sat.« Pokazao je na satelitsku snimku kompleksa zgrada Crkve svetih voda na otoku Orcasu. Otok je imao oblik obrnutog i iskrivljenog slova W, s tri poluotoka koja su se pružala s južne strane. Kompleks zgrada bio je na istočnoj obali najzapadnijeg poluotoka,
omeđen zaljevom koji je izgledao poput ručnoga prsta. »Razmotrili smo dolazak brodom u zaljev Massacre Bay.« Tyler i Grant pogledali su se kad su čuli ime. Nije zvučalo kao dobar znak. »Ali taj je dio dobro osvijetljen«, nastavio je Ramsey, »i bili bismo izloženi pogledima pri pokušaju prelaska obalne ograde. Imaju pristanište, ali je odlično čuvano. Procjenjujemo da se na toj lokaciji nalazi barem trideset stražara. Nemamo nikakve informacije o tome kako su razmješteni.« Tyler je progovorio. »Mislim da mogu odgovoriti na to, satniče. Narednik
Westfield je služio s jednim od neprijatelja. On je bivši pripadnik Specijalne vojne postrojbe. Zove se Dan Cutter i logično je pretpostaviti da je sastavio stražarsku postrojbu od sličnoga kadra. Sigurno nije riječ o običnim unajmljenim zaštitarima. Vjerojatno su dobro obučeni i pripravni.« »Obaviješten sam o Cutteru«, rekao je Ramsey uz očitu nenaklonost. »Naša je najbolja prilika za uspješno izvršenje ovog zadatka ako ih iznenadimo. Zbog vremenskog pritiska, ne možemo pričekati da nam na otok prevezu terenska vozila. Ukoliko se pokušamo spustiti helikopterima, čut će nas u krugu od gotovo tri i pol kilometra. Zbog toga
ćemo se spustiti ovdje.« Ramsey je prstom pokazao na najistočniji poluotok na obrnutom slovu W, udaljenom više od 16 kilometara istočno od Ulricova bunkera. »Pobrinuli smo se da nas u zoni prizemljenja čeka jedan od školskih autobusa koji se nalazi na otoku. Odvest ćemo se ostatak puta i izići ovdje.« Ramsey je pokazao na mjesto manje od kilometar i pol udaljeno od sjevernog ruba ogromnoga posjeda. »Kad se nađemo kilometar od odredišta, izvršit ćemo izviđanje terena bespilotnom letjelicom.« S njegove lijeve strane nalazila se bespilotna letjelica, maleni helikopter na baterije ne puno veći od igračaka kojima se igraju djeca. Ako leti 15 metara iznad
promatranog područja, bila je nečujna za vojsku na tlu. Kamera koja je smještena na letjelici, a imala je infracrvenu opremu i svjetlosna pojačanja za noćne operacije, bila je dovoljno snažna da natrag pošalje borbene snimke bez vremenskog odmaka. »Kad otkrijemo njihove položaje, probit ćemo se kroz vanjsku ogradu i eliminirati sve neprijatelje na koje naiđemo. Čim osiguramo vanjski rub, ovdje ćemo ući u bunker.« Pokazao je na zgradu veličine hangara koja je bila najbliža vili. »Kako tiho možemo sve to obaviti?« upitao je Tyler. »Pokušat ćemo eliminirati što više njih prije negoli aktiviraju alarm. U tom
bismo trenutku već morali imati brojčano nadmoćne snage.« Tyler je zabrinuto odmahnuo glavom. »To bi ugrozilo misiju.« »Zašto?« »Zato što će aktiviranje bilo kojeg alarma prouzročiti trenutačno zaključavanje bunkera. Betonska vrata kliznut će kao zaštita na sve ulaze u bunkere. Tada je igri kraj.« »A kako to znate?« »Zbog toga što je bilo u nacrtima. Osmislio sam preliminarne planove za to postrojenje prije tri godine. Iako su sigurno načinili neke preinake, osnovni su elementi vjerojatno isti. Dizala pokreću električni motori koji su
smješteni u zaštitna kućišta, tako da nema žica koje možete prerezati. Metar debele betonske ploče zaštitit će sva ulazna okna, a naša vatrena snaga nije dovoljno jaka da ih probijemo. Nakon toga bit će nemoguće ući u bunker osim ako netko ne otvori iznutra.« »A što je s otvorima za ventilaciju?« Tyler je odmahnuo glavom. »Samo su na filmovima ventilacijska okna dovoljno velika da se netko može provući kroz njih. Potpuno sam siguran da su ova izgrađena tako da se to spriječi.« »Možemo ih istjerati dimom. Možemo u ventilacijska okna ubaciti dimne bombe.«
»Nije dobro. Čak i ako uspijemo pronaći neka od tih okana, njihovi će filtri apsorbirati bilo kakav dim.« »Imate li alternativni plan?« ogorčeno je upitao Ramsey. Tyler je slegnuo ramenima. »Znam samo da moramo proći kroz taj ulaz i spustiti se niz okno u bunker prije negoli se aktivira alarm.« »Onda ćemo biti jako, jako tihi. Ima li još nešto?« »Da. Kad uđemo, moramo biti vrlo oprezni da ne oslobodimo i najmanju količinu biološkog agensa. Ako mu itko od nas bude izložen čak i na tren, mrtvi smo, pa je ionako bolje da MOP obavi svoj posao.«
»Tako mi je drago, satniče Locke, da ste ovdje s nama da nam priopćite dobre vijesti«, ravnodušnim je glasom rekao Ramsey. »Vjerujte mi, satniče, želim se iz ove misije vratiti u jednom komadu. Govoreći o tome, kako ćemo signalizirati da smo uspjeli?« »Kada budem siguran da su biološki agens i cijelo postrojenje osigurani, dat ću signal da se radijem oglasi prestanak uzbune, a to će biti rečenica: ›Bunar je suh.‹ Bombarderu B52 koji je u pripravnosti tada će biti naređeno da se vrati u bazu.« »Bit će mi zadovoljstvo čuti tu frazu«, rekao je Grant.
»Još jedna stvar, satniče Ramsey«, rekao je Tyler. »U bunkeru će se nalaziti nenaoružani civili, kao i jedna naša osoba, žena koja se zove Dilara Kenner. Budite sigurni da pucamo samo u loše momke.« »Moje zapovijedi nalažu da pucam u svakoga tko nam predstavlja opasnost. Ako nisu naoružani, ne predstavljaju opasnost.« »To je sve što tražim.« »U redu, ljudi!« uskliknuo je Ramsey kako bi ohrabrio momke. »Provjerite opremu, zakočite oružje i uzmite sve što trebate! Moramo krenuti!« »A moramo i uskladiti satove«, rekao je Tyler. »Ako išta, moj je otac
zbilja točan. Da im radijem pošaljemo poruku samo sekundu nakon 21, imat ćemo još kojih 30 sekundi vremena na ovom svijetu. Nakon toga od nas neće ostati dovoljno ni za napuniti čašu za rakiju.«
46.
Činilo se pomalo luckasto što su se u napad vozili žutim školskim autobusom, ali Tyler i Grant bili su jedini koji su izgledali kao da ih je to zabavljalo. Činilo se da je ostatku tima neudobno i da se srame što su stisnuti u malena sjedala vozila. Kako na otoku nije bilo vojnih baza, autobus na kojem je bila naljepnica školskog okruga otoka Orcasa bio je njihova najbolja opcija. Dok su se vozili prema sve slabijem svjetlu zalazećeg sunca, Tyler je još jednom provjerio oružje kojim se opremio u oružarnici u Fort Lewisu. Bio je naoružan pištoljem Glock smještenim
u futrolu o svom pojasu te automatskom puškom H & K MP5. Neki su vojnici bili opremljeni dužim, moćnijim napadačkim puškama M4, a i Grant je imao jednu u rukama dok je drijemao. Trebalo je dvadeset minuta po vijugavim cestama da stignu od zone slijetanja na istočnoj strani otoka do točke s koje će ostatak puta propješačiti. Posjed Crkve svetih voda bio je ograđen bodljikavom žicom visokom tri metra, ali vjerojatno nije bila pod strujnim naponom. Previše potencijalnih tužbi u tom bi slučaju skrenulo neželjenu pozornost na posjed. Ipak, pretpostavljali su da se u tlu i u drveću nalaze skriveni senzori pokreta. Iako je otok bio prepun divljači,
životinje dovoljno velike da aktiviraju senzore pokreta, poput jelena, ne bi uspjele preskočiti visoku ogradu. Tyler se slagao s Ramseyjevom procjenom da će biti otkriveni ukoliko na neki način ne uspiju deaktivirati senzore čim prijeđu ogradu. Sva stabla udaljena 15 metara s obje strane ograde bila su posječena kako bi se onemogućio ulazak preko grana. Jedini način ulaska bit će kroz presječenu žicu ograde. Vojnici, koji su se raštrkali među stablima udaljenim stotinjak metara od ograde, na Ramseyjev znak polegli su po tlu. Tyler je legao do njega. Tlo je bilo natopljeno kišom koja je lijevala područjem Pudget Sounda od utorka
ujutro kad su on i Dilara otputovali. Prestalo je kišiti baš na vrijeme kako bi se izvela akcija. I on i Ramsey izvukli su dalekozore. Nisu vidjeli stražare kako patroliraju uz ogradu, što je potvrđivalo njihovu teoriju o senzorima pokreta. Da bilo tko patrolira, stalno bi aktivirali alarme koji bi zbog toga postali beskorisni. Stražari vjerojatno patroliraju središnjim dijelom kompleksa, spremni reagirati na svaki senzor koji otkrije kretanje. » to mislite?« upitao je Tyler. »Morat ćemo presjeći žicu ograde.« »A što onda? Od ograde do središnjeg dijela kompleksa ima
otprilike 500 metara. Velik prostor da izbjegnemo sve senzore pokreta.« »Morat ćemo riskirati. Moji su ljudi obučeni da primijete i neutraliziraju takve senzore.« »A onda samo navalimo na prednja vrata zgrade hangara pucajući iz sve snage?« »Imate li kakav drugi prijedlog?« upitao je Ramsey. Tyler je razmišljao o tome, ali nije imao nikakvih prijedloga. »Možda ćemo nešto vidjeti s bespilotnom letjelicom.« Trebalo je proći još deset minuta prije negoli im potpuna tama omogući da aktiviraju bespilotnu letjelicu a da je nitko ne primijeti.
Grant, koji je nešto promatrao kroz Tylerov dalekozor, udario ga je po ramenu i vratio mu ga. »Pogledaj ogradu, tamo kod podnožja stupa.« Tyler se usredotočio na to područje gledajući kroz dalekozor. Trebala mu je sekunda, a onda je primijetio ono o čemu je Grant govorio. »Sranje.« »O čemu je riječ?« »Kroz ogradu prolazi električna žica.« »Ali s visokim naponom…« »Nije visoki napon. Samo žica senzora.« Jedna je od žica bila ogoljena, tek neznatno, ali dovoljno da je primijeti
Grantovo oko sokolovo. »Ako prerežemo žicu, znat će istoga trena.« »Možemo li je zaobići?« »Možda, ali neće biti lako«, odgovorio je Tyler. »Ti su momci dobri.« »Dakle, betonska bi se vrata zatvorila istoga trena čim bi netko prošao kroz ogradu.« »Vjerojatno ne bi. Željeli bi potvrditi upad na posjed prije negoli poduzmu nešto tako drastično. Ali čim bi ugledali rupu u ogradi ili nas kako se provlačimo kroz nju, aktivirali bi alarm. Onda smo gotovi.« »Možda bismo trebali probati s frontalnim napadom kroz prednji ulaz«,
rekao je Ramsey. »Tako da ih iznenadimo.« »Imali bismo isti problem. Ako budu sumnjali da su im stražari onesposobljeni, aktivirat će se alarm i zaključat će se u bunker.« »Niste baš od neke pomoći, Locke.« Tyler je znao da zvuči pesimistički, ali kad bi eliminirao sve očigledne opcije, ponekad bi odjednom postale jasne neke manje očigledne mogućnosti. Ponovno se usredotočio na ogradu. Bio je spustio dalekozor na tlo dok je razgovarao s Ramseyjem, a leća dalekozora sad je bila prekrivena vodom koja je kapala s visoke trave.
Zastao je kako bi je obrisao, a onda se ukipio. Zabio je prst u tlo, koje je bilo natopljeno vodom. Prst mu je utonuo do posljednjega članka, lagano kao da ga je gurnuo u puding. Tyler je pogledao stablo pokraj kojeg je ležao. Bilo je to zimzeleno drvo visoko gotovo 50 metara. »Satniče Ramsey«, rekao je Tyler dok mu se licem razvukao osmijeh. »Možda ću upravo biti od neke pomoći. Smislio sam način kako da uđemo.« Sebastian Ulric na svom je prijenosnom računalu provjerio nešto kako bi bio siguran da je inventar za Oazu ažuriran, a potom se radijem javio Cutteru. Uređaj
n a Postanku zore već je trebao biti aktiviran. Želio je da se istoga trena zaključaju u bunker, ali svi još nisu bili dovršili preseljenje iz glavne kuće. Kad se bunker zatvori, bit će otvoren samo još jednom: sljedećega jutra, kad će isporučitelji triju uređaja za ispuštanje priona biti spremni i poslani u zračne luke LAX u Los Angelesu, Kennedy u New Yorku i Heathrow u Londonu. Kad oni otiđu, Oaza će biti zatvorena i odsječena od ostatka svijeta tijekom sljedeća tri mjeseca. Toliko je, po njegovim procjenama, trebalo trajati širenje i djelovanje Arkona-C diljem svijeta. Ljudi koji će dostaviti uređaje bit će žrtvovani, ali oni to nisu znali. Rečeno im je da će ih pustiti natrag, ali
Ulric nije smio riskirati mogućnost da su i oni zaraženi. »Kako napredujemo?« Ulric je upitao Cuttera. »Još dvadeset minuta, gospodine.« » to? Zašto to traje tako dugo?« »Moramo preseliti u bunker jako važnu opremu za cijelu našu operaciju.« Bunker Oaza bio je opremljen zračnim bravama s pozitivnim tlakom i zaštitnim odijelima za izloženost opasnim materijalima, ali ih Ulric nije želio upotrebljavati osim u krajnjoj nuždi. Bunker su napajala dva generatora opremljena ogromnim spremnikom za gorivo u kojem je bilo dovoljno dizelskoga goriva za njihov
tromjesečni boravak. Pogon za desalinizaciju osiguravao im je dovoljnu količinu sterilne vode, dok je zaliha hrane koju su imali bila dvostruko veća od one koja im je trebala za tri mjeseca. »U redu«, rekao je Ulric. »Ali čim oprema bude unutra, zatvori bunker. Objavi svima, tako da nema zalutalih.« »Da, gospodine.« Začuo je kucanje na vrata. »Naprijed!« Vrata su se otvorila i provirila je glava. Bio je to njegov zamjenski farmakolog David Deal. » to je, Deale?« Čovjek je ušao, ali se zaustavio na pragu. Izgledao je nervozno.
»Žao mi je što vam smetam, gospodine, ali…« Oklijevao je. »Hajde, Deale. Zauzeti smo jer pokušavamo zatvoriti bunker.« »Znam, gospodine. Zato sam i došao. Rekli su mi da trebam vaše odobrenje.« »Za što?« »Pa, uz svu ovu gužvu, znate, kad sam dobio novi status Desete razine tek prije koji dan, a nakon toga brzo preseljenje ovamo… Pa, ostavio sam neke stvari gore u Loži, a potrebne su mi za posao.« » to to?« »Radi se o nekim ključnim bilješkama. U gužvi sam ih zaboravio.
Rekli su mi da trebam vaše odobrenje ako se želim vratiti gore po njih.« »Koliko će to dugo trajati?« »Samo nekoliko minuta. Mislim da znam gdje su.« »Misliš da znaš gdje su?« »Vrlo su važne.« Ulric je razmatrao situaciju. Kako bi njegovi ljudi bili zadovoljni, trebao je biti siguran da će se nečim baviti, a Deala su pozvali u posljednji tren. »U redu. Ali budi brz.« »Da, gospodine.« Ulric je radijem javio stražaru smještenom u ulaznoj prostoriji da dopusti Dealu izići.
47.
Spustila se noć i tako Tyleru i ostalima pružila zaštitu potpune tame. Jedan je vodnik otvorio nešto što je izgledalo poput složenoga prijenosnog računala. Glavnu su razliku činile ručice za upravljanje koje su se nalazile na podnožju ekrana. S tog će terminala upravljati bespilotnom letjelicom. Satnik Ramsey kimnuo je glavom, a vojnik koji je pripremio bespilotnu letjelicu je odstupio. Vodnik je pritisnuo jednu tipku i mali je helikopter živahno zabrujao. Zvuk nije bio glasniji od zvuka sušila za kosu postavljenog na nižu brzinu.
Bespilotna se letjelica glatko uzdigla u zrak i uskoro je više nisu mogli čuti. Pilot ju je podizao sve dok nije bila viša od najviših stabala. Jedini razlog zbog kojeg ju je Tyler mogao povremeno vidjeti bilo je to što je povremeno zaklanjala neku zvijezdu. Tako dugo dok ostane visoko, nitko je neće primijetiti. Tyler, Ramsey i Grant usredotočili su se na snimak koji je emitirala kamera s letjelice. Helikopter je preletio ogradu i nastavio letjeti iznad stabala. U roku dvije minute preletio je iznad prvih svjetala koja su se nalazila na rubnom području središnjega dijela kompleksa. Bespilotna letjelica stigla je do hangara koji je bio najudaljeniji od glavne kuće, a potom ga obletjela. Nije
bilo aktivnosti. Isti je slučaj bio i s drugim hangarom. Cijeli je kompleks bio osvijetljen rasvjetom poput one na gradskim ulicama. Kod zadnjega su hangara, onog koji je bio najbliži glavnoj kući i velikoj zgradi koja je izgledala poput hotela, ugledali desetoricu muškaraca koji su iskrcavali opremu s kamiona i unosili je u hangar kroz velika dostavna vrata. Bespilotna letjelica manevrirala je u pokušaju da snimi unutrašnjost, ali je kut snimanja bio prevelik. »Hoćete li da je spustim?« upitao je pilot. »Ne«, odgovorio je Ramsey. »Sa svim tim ljudima tamo, onuda ionako nikada nećemo ući neprimijećeni.
Nastavi s izviđanjem.« Uz kamion pokraj kojeg je bio parkiran fordov terenac stajala su dvojica naoružanih stražara, obojica u crnim kapama i crnoj odjeći, pušaka prebačenih preko ramena. Do njih se dovezao još jedan terenac, a jedan od stražara pristupio mu je i počeo razgovarati s vozačem. Bespilotna je letjelica kružila kompleksom i pronašla još stražara. Primijetili su još tri terenca, kao i petoricu stražara koji su se kretali pješice. Otkrili su ih već petnaestoricu. U jednoj od zgrada vjerojatno ih je bilo još. U glavnoj kući sva su svjetla bila ugašena. U velikoj je zgradi još bilo upaljeno nekoliko svjetala. Osim samih
stražara i muškaraca koji su radili pokraj kamiona, cijeli se kompleks činio napuštenim. Tyler je samo mogao pretpostaviti da se većina ostalih stanovnika već smjestila u podzemni bunker. Nije im preostalo puno vremena. Letjelica se vratila iznad središnjeg dijela kompleksa i odjednom su vidjeli usamljenog muškarca koji je izišao kroz druga vrata hangara. »Još jedan stražar?« pitao se Ramsey. »Ne vidim oružje«, rekao je Grant, »a ni crnu kapu.« »Nosi kaki hlače. Sigurno je riječ o njihovu civilu«, rekao je Tyler. » to radi?«
»Krenuo je u smjeru zgrade koja izgleda kao hotel. Možda je to ono što smo čekali.« »Kako to misliš?« »Ako pokušamo žive zarobiti bilo kojeg od čuvara, neće nam pomoći, bez obzira koliko im zaprijetimo. Već sam imao priliku vidjeti dvojicu od njih kako su se ubili preda mnom. Ali s civilom bi moglo biti drukčije. Ako ga se uspijemo dočepati dovoljno brzo, možda nam posluži kao ulaznica u bunker.« »Tad mislim kako je vrijeme da iskušamo vašu zamisao. Zbilja mislite da će to upaliti?« »Ovisi o tome na koga naletimo tamo. Ako je riječ o Cutteru, onda smo
nadrapali. Ako je netko drugi, možda nam se pruži prilika.« »Dobro«, odgovorio je Ramsey. »Hajde da vidimo kakve sve čarolije sadrži ta tvoja vreća trikova.« Justin Harding, bivši pripadnik rendžera kojeg je unovačio Dan Cutter, oslanjao se o suvozačevu stranu terenca kad je začuo glasan prasak koji je došao sa sjeverne strane posjeda. Brzo nakon njega slijedio je tresak od kojeg je zaječala cijela šuma. Pogledao je prema vozaču Burnsu i upravo se spremao prijaviti što je čuo, kad je primio poziv radijem od Cuttera. »Patrolo E, ovdje Baza. Upravo
smo otkrili proboj kroz sjevernu ogradu. Otiđite onamo i ustanovite što se događa. Patrola B tamo će se naći s vama. Povratno nam se javite. Ako ima neprijatelja, djelujte.« Cutter im je rekao točno mjesto proboja. »Razumijem. Patrola E odjava.« Burns je pokrenuo terenac pa su se odvezli iz središnjeg dijela kompleksa uz škripu guma. Terenac je odskakivao gore-dolje dok je Burns vozio zaobilazeći stabla. Kad su se našli na udaljenosti manjoj od sto metara od prijavljenoga mjesta, zaustavili su automobil i izišli. Ako je bilo neprijatelja, Harding nije
želio uletjeti ravno u zasjedu. On i Burns, još jedan bivši rendžer, napredovali su na uobičajeni način, štiteći jedan drugoga. Kad su stigli do stabala, snimio je ogradu svojim infracrvenim uređajem. U blizini nije bilo tijela, bilo ljudskih ili životinjskih. Upalio je svjetiljku i odmah ugledao izvor problema. Ustao je i spustio oružje. »Ne još jedno«, rekao je Burnsu. »Ovaj je put palo ravno na ogradu.« Radijem se javio Jonesu koji je vozio drugi terenac. »Patrola B, dovezite se do ograde i osvijetlite je svojim svjetlima.« Terenac se približio i osvijetlio
ogradu. »Prokletstvo!« rekao je Jones dok je izlazio iz automobila. »Palo je ravno na ogradu.« Ogromni bor srušio se s vanjske strane ograde načinivši znatnu štetu. »Baš nam je to trebalo večeras.« Dva dana prije, tijekom oluje, vjetar je srušio stablo koje je aktiviralo alarme. To stablo nalazilo se u šumi i jedina je posljedica bila buka alarma. Ovo je prouzročilo puno veći problem. »Bazo, imamo još jedno srušeno stablo«, javio im je radijem. »Gdje?« »Ravno na ogradu. To je i aktiviralo senzore.«
»Možete li je popraviti?« »Nema šanse. Zdrobljena je.« »Do sutra ne možemo ni započeti s popravcima većih razmjera. Ti i Burns ostanite tamo i držite stražu. Pošalji patrolu B natrag u središnji dio kompleksa. Doći će vas smijeniti za dva sata. Želim da me izvještavate o stanju svakih 15 minuta.« »Razumio sam.« Harding je vratio radio na mjesto. »Čuli ste što je čovjek rekao«, obratio se trojici stražara koji su stajali ispred terenca i promatrali ogromno stablo. »Izgleda da smo večeras najebali.« Začuo se tih pucanj iz smjera
stabala koja su se nalazila na suprotnoj strani. Burnsova je glava poletjela unatrag, a Harding je namirisao krv koja je kuljala iz Burnsove smrtne rane samo tren prije negoli se i njegov svijet zacrnio. Vozač patrole E bio je prvi kojeg su eliminirali snajperi napadačkog voda. Tyler je vidio kako su podesili prigušivače na svojim snajperskim puškama PSG-1 i naciljali ostalu trojicu stražara. Sve je bilo gotovo u manje od dvije sekunde, što je bilo prebrzo da stražari reagiraju. Napadački je vod pratio radiopozive pa su znali točno kada je
vrijeme da zapucaju. Plan je upalio baš kako je Tyler i zamislio. Tlo je bilo tako mokro da se stablo jedva uspijevalo održati u uspravnom položaju. Sjetio se oluje koja je pogodila Seattle dok je bio na putu i oštetila stabla u cijeloj oblasti Puget Sound. Dok je zemlja bila tako natopljena vodom, ne bi trebalo puno snage da se obori još jedno stablo. Izabrao je stablo koje se već bilo nagnulo u smjeru ograde. Nakon toga radilo se o jednostavnom postupku zakapanja eksploziva na strateška mjesta oko podnožja stabla. Izabrao je nekoliko komada eksploziva s malim nabojem kako bi eksplozije zvučale poput pucanja truloga stabla pri padu.
Poslužili su se georadarom kako bi ustanovili gdje se nalaze najdeblji korijeni, a onda smjestili posebno oblikovane naboje kako bi usmjerili eksploziju na njih. Bor se srušio ravno preko ograde. Doslovno u jednom naletu uspjeli su se probiti kroz ogradu, eliminirati četvoricu stražara, pribaviti dva vozila i izbjeći sve senzore pokreta. Ekipa je brzo prešla 15 metara koji su iz razdvajali od ograde i ušla na posjed kroz otvor nastao obaranjem stabla. Tyler je mogao vidjeti tijela četvorice stražara koji su ležali na tlu ispred terenca. Još uvijek su ih obasjavala automobilska svjetla,
pokazujući sve krvave detalje njihove akcije. Tyleru nije bilo žao zbog iznenadnog napada, ne nakon svega kroz što je prošao posljednjega tjedna. »Čuli ste čovjeka na radiju«, rekao je Tyler Ramseyju. »Imamo 15 minuta prije nego što se trebaju javiti.« »Tako je«, odvratio je Ramsey. »Idemo.«
48.
Loža, kako su svi zvali hotelsku zgradu Crkve svetih voda, bila je samo djelomično osvijetljena. Jednom kad se prekine glavni vod struje, bit će u potpunom mraku. S obzirom na to koliko je već puta bio u Loži, Deal je mislio da će ga zgrada utješiti, ali sad mu se njezina praznina činila uznemirujućom. Imao je jeziv osjećaj da bi se svakoga trena mogle vratiti osvetničke vizije koje je ranije imao i da ovoga puta ne bi bile tako dobroćudne. Prošao je kroz predvorje i krenuo stubama do svoje sobe na trećem katu. Rekao je vjernom vođi da je zaboravio
neke dokumente potrebne za nastavak rada, ali istina je bila da je za sobom ostavio nešto što mu je bilo puno važnije od toga. Ne bi se ni usudio spomenuti Sebstianu Ulricu da mu je trebala posebna dozvola kako bi se vratio po pismo koje mu je davno napisala kći. Radilo se o pismu koje je sakrio ispod madraca kako ne bi bilo otkriveno. Žena ga je napustila i ostavila s kćeri kako bi se skrasila s drugim muškarcem, dilerom droge koji ju je namamio u život razvratnosti i grijeha. Deal joj je poželio sretan put. Mogao je sam odgajati kćer. Ali, dvije godine poslije, njegova je kći podlegla leukemiji. Bio je uništen tim gubitkom pa se
okrenuo religiji kako bi pronašao odgovore na svoja pitanja. Kad ga njegova stara crkva nije mogla zadovoljiti, pronašao je put do Crkve svetih voda. Ona je obećavala utopijski Novi svijet u bliskoj budućnosti, nešto što bi mogao vidjeti još za svoga života. U crkvi je pronašao istomišljenike, intelektualce kojima je trebala vjera u nešto veće od njih samih, u nešto gdje znanost nije bila babaroga za plašenje ljudi, nego odgovor koji je tražio. Kad je počeo imati vizije tijekom Niveliranja, postao je uvjeren da je diluvijanizam način na koji može pronaći smisao na ovome svijetu. Nakon toga im je vjerni vođa, Sebastian Ulric, otkrio da će Novi svijet
uskoro početi i kako je David Deal izabran da bude sudionik u svemu tome. Deal nije znao o čemu je riječ, ali Ulric im je obećao da će nakon 90 dana u izolaciji provedenoj u podzemnoj čekaonicu izići u Novi svijet, zemaljski rajski vrt čijem će oblikovanju doprinijeti i sam Deal. Samo je nekolicina Ulricovih najbližih ljudi znala točno što je Novi svijet pa iako je bio znatiželjan, Deal je prihvatio činjenicu da nije bio jedan od njih. Ulric im je rekao da bi drugi mogli od njih pokušati oteti njihovu Oazu, što je bio razlog za iznimne sigurnosne mjere — stražare, ograde, lozinke za ulaz i izlaz. Ovaj je tjedan sigurna riječ bila reflektor, a riječ upozorenja bila je
nebo. Deal je bio uzbuđen zbog svijeta koji je tek dolazio. Kako su ga na brzinu odveli u Oazu, zaboravio je pismo ispod madraca. U normalnim ga je uvjetima čuvao skrivenog u tajnom džepiću kovčega, ali kako ga je čitao svake večeri prije spavanja, madrac mu je bio praktičnije mjesto za čuvanje. Tek nakon što se smjestio u svojoj kabini u Oazi, shvatio je da je zaboravio ponijeti i pismo. Ako Loža bude zapaljena ili opljačkana, mogao bi zauvijek izgubiti i posljednji komadić koji ga je povezivao s kćeri, a bez toga bi čak i Utopija bila besmislena. Pronašao je svoju sobu, a onda mu je trebao samo trenutak da uzme pismo s
mjesta gdje ga je sakrio. Pospremio ga je u džep, zatvorio vrata za sobom i krenuo istim putem niz stube. Gotovo je prošao predvorje, kad su se vanjska vrata odjednom otvorila. Ušla su dvojica stražara u crnim hlačama, puloverima i kapama. Nije ih prepoznao. Jedan je bio visok bijelac, a drugi krupan, mišićav američki crnac. Ipak, on je bio tako nov da još uvijek nije poznavao većinu stražara. Deal je pretpostavljao da se predugo zadržao pa su ih poslali kako bi se s njima vratio, a to je bilo u redu. Uspio je doći do onog po što je došao pa je bio spreman vratiti se i čekati Novi svijet. »Kako se zovete?« upitao ga je viši
muškarac. »David Deal. Žao mi je što mi je trebalo toliko dugo. Dr. Ulric mi je dopustio da se vratim po nešto u Ložu.« »Pa, sada želi da se vratite i poslao nas je da vas dovedemo.« Deal je slegnuo ramenima. Već se vraćao pa mu se sve to činilo nepotrebnim rasipanjem energije. Tyler je iz iskustva znao kako je najbolji način da prođeš neko osiguranje ponašati se kao da tamo pripadaš. Ovaj Deal jednostavno je pretpostavio da je on jedan od stražara pa se Tyler tako i ponašao. Izišli su kroz glavna vrata Lože i
otpratili Deala do terenca koji su zaplijenili pokraj ograde. Na vozačkom je sjedalu sjedio Ramsey, dok je straga sjedio vojnik Knoll iz napadačkoga voda. Grant je sjeo na suvozačko mjesto, dok je Tyler sjeo straga s Dealom koji se stisnuo u sredinu. Ramsey se odvezao prema vratima gdje su prvi put primijetili Deala. Nakon što su odvukli mrtve stražare s puta uz vanjsku ogradu, Ramsey je ostatku tima naredio da se sakriju iza jednog od vozila i pucaju na bilo koga tko dođe istraživati. Kako su tamo bila dva terenca, nitko se neće obazirati na činjenicu da se jedan od njih vraća. Neće aktivirati senzora pokreta. U stvari, vjerojatno su ih isključili na
cijelom tom području kako bi se izbjegla lažna uzbuna. Ako ih se više od četvorice bude dovezlo natrag u terencu, a izdaleka ih primijete drugi stražari, broj ljudi u vozilu izazvat će pozornost. Naravno, ako ih netko tko je poznavao stražare vidi izbliza, prijevara će ionako biti otkrivena. Georadarom su potvrdili da se ispod njih nalazi veliki bunker. To je bila Oaza. Kad je Tyler radio na projektu, naručitelj je zahtijevao da bunker ima izolacijski laboratorij 4. razine kao onaj koji se nalazio u Centru za kontrolu bolesti, tobože radi analiziranja oružja za masovno uništenje zbog kojih je i bilo potrebno izgraditi
bunker. Sada je Tyler shvatio da je razlog za to bilo to što su zapravo stvarali biološka oružja. Ramsey je zapovjedništvo pokraj probijene ograde prepustio krupnom naredniku, uz upute da nadgledaju radiokomunikaciju. Ako nalete na probleme u kompleksu ili se začuje zvuk opće uzbune, njihov vod će započeti opći napad. Kako je Tyler bio upoznat s osnovnim nacrtom Oaze, a i zamisao kako da uđu bila je njegova, odlučeno je da pođe s Ramseyjem, a on je ustrajao na tome da Grant bude četvrti. Presvukli su se u odjeću stražara. Od četvorice muškarca koji su ubijeni uspjeli su skupiti tri odore koje nisu bile previše krvave. Trojica su ubijena
hicima u glavu, tako da su dvije kape bile potpuno uništene. Četvrti je pogođen u vrat. Ramsey i Knoll bili su gologlavi, a Ramsey je obukao jedan od okrvavljenih pulovera. Proći će provjeru izdaleka. Vožnja do hangara s Dealom trajala je vrlo kratko, ali Tylerov je sat pokazao da su imali samo osam minuta prije očekivanoga Hardingova javljanja. Morat će brzo djelovati. Tyler je pretpostavljao kako ulazak u Oazu neće biti jednostavni prolaz kroz vrata, ali nije mogao ispitati Deala a da mu ne otkrije kako nije onaj za kojeg se izdaje. Morat će improvizirati. Rekao je Grantu, Ramseyju i Knollu da sačekaju u automobilu. Moći će ih čuti preko svojih
slušalica. Znat će kada početi djelovati. Svjetlo ulične rasvjete postavljene iznad ulaza bilo je snažno. Tyler je izišao iz terenca, a slijedio ga je Deal. Okrenuo se dok je Tyler za njim zatvarao vrata. Deal je zastao i zagledao se iza Tylera u Ramseyja. Nakon toga se nagnuo bliže i oči su mu se raširile od užasa. »Moj Bože! to vam se dogodilo?« Na jakom svjetlu ulične lampe, krv preostala na Ramseyjevu puloveru još uvijek je bila jarka. Tyler je zgrabio Deala i gurnuo ga na automobilsku haubu. Stavio je ruku preko njegovih usta. »Dobro pazi. Uradi točno ono što ti
kažem pa te neću morati ubiti. Bez naglih pokreta i bez vikanja. Kimni glavom ako me razumiješ.« Deal je brzo kimnuo glavom. Tyler je sklonio ruku, ali je bio spreman vratiti je pri najmanjem znaku da će Deal vikati. » to želite?« upitao je Deal, drhteći. »Želim da me uvedeš u Oazu. Kako ćemo ući?« Deal je nervozno progutao. »Tamo… Tamo je stražar unutar kabine od stakla otporna na metke. On će otvoriti vrata nakon što ti skenira dlan i nakon što kažeš lozinku.« »Koja je lozinka?« »Neće ti pomoći bez otiska dlana.«
»Neću je ja izgovoriti. Ti ćeš. Koja je lozinka?« Na trenutak se činilo kao da je Deal neće reći. A onda je progovorio. »Nebo.« Nešto u načinu na koji je Deal to rekao natjeralo je Tylera da posumnja u ispravnost lozinke. »Jesi li siguran? Jer ako stražar ne otvori vrata, upucat ću te tamo na ulazu i izići odande.« Tyler je blefirao. Ne bi pucao u nenaoružana civila, ali nadao se da zvuči uvjerljivo. »Vrata će se otvoriti«, rekao je Deal drhteći. »Kunem se.« »Dobro. Sad se priberi. Samo surađuj i bit ćeš dobro.«
Deal je ponovno kimnuo glavom i smirio se, a Tyler ga je slijedio kroz vrata. Ušao je u malo predsoblje koje je bilo nasuprot metalnim kliznim vratima, a tamo se nalazio stražar koji je sjedio iza stakla otporna na metke. Promatrao ih je dok je Deal stavljao dlan na biometrijsku podlogu. »Tko si ti?« upitao je stražar Tylera koji je ignorirao snimanje dlana. »Tyler. James Tyler.« Upotrijebi nešto što je blizu istini pa je lakše prekriti laž. James mu je bilo drugo ime. »Nisam te prije vidio, Tylere.« »Novi sam. Cutter me zaposlio prije dva dana da zamijenim Howarda
Olsena.« »Skeniraj dlan.« »Ne mogu. Uz sve što se događalo u posljednje vrijeme, još me nisu stigli ubaciti u sustav. Ali doktor Ulric želi da otpratim gospodina Deala ovamo.« Tyler se prisjetio imena čovjeka koji je pao s dizala na tornju Space Needle, Howarda Olsena, i pretpostavio da je i on bio dio stražarskog osoblja. Činilo se da je trik upalio. Mora da su tolika imena koja je nanizao u tako kratkom vremenu uvjerila stražara da je Tyler tamo opravdano. »Lozinka«, rekao je stražar. Tyler je držao oko na stražaru. Deal će ili izreći lozinku ili je neće izreći, ali
Tyler je odmah želio znati hoće li stražar otvoriti vrata. »Nebo.« Stražar je kimnuo. Tyler je bio usredotočen na njegove oči i samo u djeliću sekunde neznatno su se raširile, a obrve podigle u luk. Stražar je dobro prikrio iznenađenje i da Tyler u tom trenutku nije gledao ravno u njega, to bi mu promaklo. Ali stražar je bio iznenađen. To nije bila lozinka koju je očekivao. Bez obzira na sve, lijeno je pritisnuo tipku na kontrolnoj ploči pred sobom i vrata su se klizeći otvorila. Nakon toga ruka mu se vratila uz tijelo, a drugom im je rukom mahnuo da prođu. Tipično podmetanje. Nešto samo što se
nije dogodilo. Zbog toga je i Tyler učinio istu stvar. Rukom je mahnuo Dealu da uđe i pustio ga da krene ispred njega, tako odvlačeći pozornost sa svoje druge ruke. Njome je posegnuo u torbicu koja mu je visjela sa strane. Morao je to dobro izvesti ili će biti mrtav onog trena kad prođe kroz vrata.
49.
Te je večeri stražar na ulazu u Oazu bio George Henderson. To zaduženje nije mu bilo omiljeno, ali bio je profesionalac pa je zbog toga obraćao pozornost na sve što nije odgovaralo uobičajenom, redovitom postupku. A tip koji je rekao da se zove Tyler svakako je pripadao toj kategoriji. U normalnoj situaciji, Henderson bi bio među prvima koje bi upoznali s time da je zaposlen novi član zaštitarske ekipe. Ipak, kad se uzme u obzir koliko se stvari dogodilo posljednjih dana i kako su se brzo odvijale, bilo je moguće da ga nisu stigli obavijestiti. Članovi
zaštitarske ekipe redovito su se mijenjali na stražarskoj dužnosti i ovo je bilo prvi puta u tjedan dana da je on na ulazu. Kad je Tyler spomenuo Cuttera i Olsena, a potom i Ulrica, pretpostavio je da je sve u redu. Sve dok Deal nije spomenuo nebo. To je bila upozoravajuća lozinka. Tko god Tyler bio, nije dobrodošao. Henderson je na tren pomislio pozvati Cuttera i prijaviti incident ne otvarajući ulazna vrata, ali prepoznao je kako je to savršena prilika da sam riješi slučaj. Imao je zapovijed samostalne procjene situacije, uključujući i mogućnost da sam sredi sumnjivca. A to je bilo ono što je odlučio učiniti. Mogao je eliminirati uljeza, a kad jednom izvrši
to herojsko djelo, više ga nikad neće rasporediti na uredske dužnosti. Tako je pritisnuo tipku za otvaranje vrata i istodobno spustio drugu ruku na bok. Imat će priliku izvući pištolj dok uljez bude iza ugla. Henderson će u Tylera sprašiti tri metka prije negoli shvati što ga je pogodilo. Uljez je mahnuo Dealu da krene prema vratima. Ovaj je prošao kroz vrata, a u istome trenutku Henderson je čuo zveckanje nečega na podu. Instinktivno, njegov se pogled spustio s Tylera na pod. Vidio je kako se metalni valjak odbio od zid i zaustavio pokraj njegovih nogu. Krajičkom oka opazio je da se Tyler bacio na pod iza stakla, ali
prekasno je shvatio da je valjak pokraj njegovih nogu svjetlosna šok-bomba. Gledao je ravno u nju kad mu je eksplodirala u lice. Tyler je čučnuo uza zid, prstima začepio uši i čvrsto zatvorio oči. Povukao je sigurnosnu iglu i brojio do dva prije negoli je šok-bombu bacio u smjeru otvorenih vrata. Bomba je glasno eksplodirala. Ova vrsta bombe omamljivala je jarkim svjetlom i udarnim zvukom eksplozije. U većini slučajeva, nije nanosila ozljede, nego je omamljivala cilj tako što bi ga privremeno učinila gluhim, slijepim i uzrokujući vrtoglavicu.
Tyler je skočio na noge i projurio kroz vrata. I Deal i stražar ležali su na podu i rukama pritiskali oči. Prije negoli se stražar uspio oporaviti, Tyler ga je udario u zatiljak kundakom puške koju je uzeo od jednoga od njegovih mrtvih kolega. Bio je u nesvijesti, ali je disao. Dim bombe još je bio vidljiv u zraku, a sustav ventilacije polagano ga je pročišćavao. Tyler je iskoristio prednost dimne zavjese i razbio kameru u stražarskoj sobi, ali znao je da Cutterovoj zaštitarskoj ekipi neće dugo trebati da primijete da ne radi. Kad se to dogodi, prvo će misliti da se radi o tehničkim problemima. Tada će pozvati stražara na dužnosti kako bi potvrdili da nema
sigurnosnog proboja. Kad ne dobiju odgovor, poslat će drugog stražara da provjeri što se događa. Tyler je pretpostavljao da imaju najviše dvije minute. Grant i Ramsey čuli su eksploziju kroz svoje slušalice i dojurili. Tyler im nije imao prilike reći za svoju improvizaciju pa su dotrčali pripravna, uperena oružja. Kad su vidjeli da je Tyler jedini na nogama, spustili su oružje. »Čini se kao da imaš situaciju pod kontrolom«, rekao je Grant. »Pokušao me sam srediti«, odvratio je Tyler. »Velika pogreška.«
»Gdje je Knoll?« »Vani čuva stražu.« »Moramo požuriti.« Ramsey je iz džepa izvadio paket plastičnih vezica za obuzdavanje. Dvije je dobacio Tyleru, a on ih je upotrijebio za vezivanje ruku i nogu stražara. Grant je isto učinio s Dealom koji je stenjao, dok je Ramsey radijem pozvao svoga narednika. »Vođa Ares Aresu jedan«, rekao je. »Ares jedan ovdje.« »Prošli smo kroz prednja vrata. Imamo još pet minuta prije nego što se oni stražari trebaju javiti. Držite položaj. Javit ću vam čim osiguramo prepreke. Ne mičite se dok ne dobijete
moju potvrdu.« »Primljeno na znanje.« Tyler je provjerio hodnik koji je vodio iz stražarske prostorije, sve do mjesta gdje se križao s drugim hodnikom. Na desnu i lijevu stranu protezali su se dugački hodnici koji su završavali vratima. Tyler je skrenuo iza ugla i ugledao dva dizala sa samo jednom pozivnom tipkom. Prema dolje. Preko puta dizala nalazila su se još jedna vrata izrađena od trostruko podebljane industrijske metalne ploče koja je vjerojatno mogla podnijeti izravan pogodak raketnoga bacača. Tyler ih je polako otvorio. Vrata su bila ulaz u ogromni hangar. Na udaljenosti od kojih 15 metara, Tyler
je vidio velika vrata i teretno dizalo odmah do njih. Pokraj dizala stajala su dvojica stražara i promatrala iskrcavanje i prijenos opreme. Činilo se da su debela metalna vrata prigušila eksploziju šok-bombe dovoljno da je uz svu buku njihova posla stražari ne čuju. U hangaru se nalazila samo jedna stvar: zemlja. Ogromne hrpe zemlje prostirale su se sve do stropa i njome su bili ispunjeni svi kutovi hangara, ostavljajući dovoljno prostora samo za prolaz do teretnoga dizala. I ostali hangari vjerojatno su bili puni do vrha. Tyler je zatvorio vrata a da ga stražari nisu opazili. Bili su previše usredotočeni na drugu stranu hangara. Vratio se, prošao pokraj dizala i krenuo
dugim hodnikom do kraja pa otvorio vrata. Iza vrata je ugledao široko stubište koje se spuštalo. Na prvom se odmorištu nalazila vodoravna betonska zapreka koja je bila uvučena u zid. Na stisak tipke u središnjoj sigurnosnoj postaji, zapreka bi izišla iz zida, prešla preko odmorišta i zaustavila se na suprotnom zidu, prekrivajući tako cijelo stubište. Za probiti zid trebalo bi daleko više eksploziva nego što ga je Tyler uza se imao. Nije čuo nikoga na stubištu pa se vratio i zatvorio vrata za sobom. Otrčao je natrag do stražarske točke i vidio kako se na radnom stoliću nalazi ekran računala. Kad bi se uspjeli ubaciti u
njihov računalni sustav, možda bi se mogli dočepati shematskog pregleda za cijelo podzemno postrojenje. »Provjerit ću…« To su bile jedine riječi koje je Tyler uspio izustiti. Čuo je pucanj s vanjske strane zgrade. Vanjska su se vrata otvorila udarcem i kroz njih je netko ubacio Knollovo mrtvo tijelo. Unutra je utrčao stražar i preskočio preko Knolla. Ukipio se na mjestu kad je ugledao ostatke dima u zraku i trojicu muškaraca koji su stajali u stražarskoj prostoriji. Stražar je podigao oružje kako bi otvorio vatru, a Tyler se bacio na tipku koja je kontrolirala sigurnosna vrata. Pritisnuo ju je dok su se meci iz
čuvarove strojnice zabijali u zid nasuprot otvorenim vratima. Grant se zaklonio iza vrata koja su se bučno zatvorila. Čuvar je ispraznio još jednu seriju hitaca u vrata, ali ona su doista bila otporna na metke koji su se jednostavno odbili od njih. Stražar je ustima približio radio, a Tyler je shvatio da su on, Grant i Ramsey imali samo nekoliko sekundi da se spuste niz stube prije negoli stražar javi da je došlo do sigurnosnog proboja. Oaza samo što nije zaključana. »Hajde!« uskliknuo je Tyler i potrčao prema istočnom stubištu. Grant je bio odmah iza njega, a Ramsey ga je slijedio, istodobno vičući u svoj radio: »Ares jedan! Ovdje vođa
Ares! Otkriveni smo! Započnite s napadom!« »Primljeno na znanje, vođo Ares!« Tyler se bacio kroz vrata i počeo se spuštati, grabeći po dvije stube svakim korakom. Začuo se alarm. Upravo je prošao pokraj odmorišta kad se betonska zapreka počela pomicati iz zida i kliziti kako bi zatvorila stubište. Komad betona mora da je težio nekoliko tona, ali se svejedno brzo zatvarao. Već je prošao pola puta prema suprotnom zidu kad je Grant utrčao i stropoštao se niz stube. Ramsey je skočio s ograde stubišta i zabio se u suprotni zid. Stisnuo se najviše što je mogao i skotrljao niz stube, jedva se provukavši kroz otvor samo tren prije nego što se betonska
pregrada uz zveket zabila u zid. Zvuk alarma stišao se na četvrtinu svoje glasnoće, a ženski je glas objavio: »Uzbuna zbog uljeza. Ostanite u svojim sobama.« Poruka se ponovila deset sekundi poslije. Tyler je pretpostavljao da se odnosila na civilne stanovnike bunkera. Pomogao je Ramseyju ustati. »Jeste li dobro?« »Bit ću u redu«, odgovorio je Ramsey masirajući rame. »Probajte radio.« Ramsey je tri puta pozvao narednika. Nije bilo odgovora osim zvuka smetnji. »Barijera je predebela«, rekao je
Ramsey. »A ako ih ne uspijemo podići, ne možemo ni poslati radioporuku bombarderima.« »Tada je naš prvi zadatak nakon što pronađemo biološko oružje ponovno otvoriti barijeru.« Tyler je samo kimnuo glavom. Svi su znali s čime su se suočavali. Imali su za istražiti sedam razina, barem dvadeset stražara u podzemnom dijelu, stotine nenaoružanih civila, uključujući i Dilaru Kenner za koje su se morali pobrinuti… Ako ne osiguraju biološko oružje i ponovno se povežu sa svojom ekipom u sljedećih trideset minuta, najmoćnija bomba iz vojnoga arsenala, izuzev nuklearne, pretvorit će cio
kompleks u krater. Grant je pročistio grlo. »Pa«, rekao je, »ovo bi trebao biti izazov.«
50.
Dilara Kenner nejasno je čula buku, a onda joj se učinilo kao da neki glas viče na nju. Oči su joj se polako otvorile nakon nekoliko pokušaja. Glava joj se zaljuljala na stranu i činilo se kao da je zaglibila u živome blatu. Na trenutak nije znala gdje se nalazi, a onda je ugledala dvojicu muškaraca na drugoj strani sobe. Jedan od njih, odjeven u crno, govorio je nešto u radio. Drugi muškarac, odjeven u bijelu kutu, pozorno ga je gledao. U tom ih je trenutku prepoznala, kao i stolac u kojem je bila zavezana pa je osjetila navalu adrenalina.
Nije znala kako je stigla do ležaja. Izgubila je svijest, ali probudio ju je zvuk alarma koji se još čuo u pozadini. Uspjela je jasno čuti riječi koje su dopirale iz zvučnika. »Uzbuna zbog uljeza. Ostanite u svojim sobama.« Netko je napadao kompleks. A ako su se spasitelji nalazili u bunkeru, imala je najviše izgleda da je spase ako ih osobno pronađe. Nejasnoća je nestajala iz njezina mozga. Zatvorila je oči i natjerala se da se usredotoči. Ako shvate da je ponovno pri svijesti, opet će je svezati ili je pak zatvoriti u njezinu sobu. Začula je dubok glas stražara:
»Ostani ovdje s njom i čuvaj je. Idem vidjeti što se događa. Zaključaj vrata i ne otvaraj ih. Vratit ću se i otključati ih nakon prestanka uzbune.« Vrata su se otvorila i zatvorila. Bila je sama s liječnikom. U tišini je ispružila ruke i noge. Sve je bilo u redu, ali nije mogla znati koliko joj je snage ostalo u njima. Morat će riskirati. Tiho je zajecala i počela pomicati glavu lijevo-desno, kao da tek dolazi k svijesti. Liječnik je prišao ležaju i stao sa strane, kao što je i očekivala da će učiniti. Nekoliko je puta zatreptala očima, otvarajući ih i zatvarajući. Stajao
je uz nju, vjerojatno pokušavajući odlučiti što učiniti. Njegove su se prepone nalazile na istoj razini kao i gornji dio ležaja. Savršeno. Okrenula se na bok licem prema liječniku i još glasnije zaječala. Liječnik je posegnuo rukom kako bi joj pomogao održati ravnotežu i nije vidio kako ga je napala koljenom. Pogodila ga je ravno u prepone, a mršavi je muškarac cvileći pao na koljena i pokušavao doći do zraka. Dilara je skočila s kreveta i jako joj se zavrtjelo u glavi. Oslonila se o ležaj kako bi povratila ravnotežu. Liječnik se zaljuljao i pokušao se osoviti na noge. Dilara se prisjetila
svojega obrambenog treninga. Kad je doznala da će puno vremena provoditi iskapajući na opasnim mjestima, pobrinula se za obuku obrambenih vještina i korištenja oružja, za svaki slučaj. Sad joj je bilo drago zbog toga. Jedna od prvih stvari koju je naučila bila je da je lakat jedan od najčvršćih dijelova tijela. Možeš ga iskoristiti za nanošenje teških ozljeda, a sebi priuštiti minimalan stres. Liječnikova se glava sada našla u ravnini s njezinim laktom. Svom je preostalom snagom laktom udarila liječnika postrance u glavu i on je suprotnim uhom bubnuo o radnu plohu. Dilarinom se rukom pronijela bol od udarca, ali postigla je što je htjela.
Liječnik je u nesvijesti pao na pod. Nije bila dovoljno jaka da ga podigne na stolac i zaveže remenjem. Osim toga, nije imala dovoljno vremena. Uskoro će shvatiti da je nema. Morala se pokušati naći s onima koji su upali u bunker. Bila je sigurna da su ti koji su napali kompleks, tko god oni bili, njezini prijatelji. Pogledom je počela pretraživati po sobi tražeći nešto što je moglo poslužiti kao oružje. Nije namjeravala izići nenaoružana. Ulric i Cutter nalazili su se u znanstvenim laboratorijima na petoj razini kad je Cutter dobio poziv od
stražara da je netko uspio ući u bunker. Nadgledali su posljednju fazu pripreme uređaja za distribuciju priona prije isporuke. Čim je dobio poziv, Cutter je naredio zaključavanje cijeloga podzemnog kompleksa. Ubrzo nakon toga, dobili su izvješće od ekipe koja se još uvijek nalazila vani da ih napadaju neprijateljske snage, vjerojatno vojni specijalci. Cutter je otišao do računalnog ekrana i potražio digitalni snimak stražarske kamere. Na snimku se vidio stražar koji je ušao s Davidom Dealom kroz sigurnosna vrata, a potom bljesak i dim. Nakon toga, kamera je prestala emitirati. Cutter je ponovno premotao snimak i kad ga je opet
pokrenuo, prepoznao je muškarca odjevena kao stražara. »Tyler!« uskliknuo je Ulric. »Priča na vijestima bila je lažna! Jesmo li na vrijeme zatvorili barijere?« »Moj stražar ne može se probiti do stuba«, odvrati je Cutter, »ali misli da su se možda probili unutra. Samo njih trojica. Vidio ih je kako trče prema istočnom stubištu.« »Dilara Kenner. Možemo je upotrijebiti kao taoca. Neka je stražar dovede ovamo. Nije mi briga je li budna.« Cutter je pozvao stražara kojeg je ostavio s liječnikom. »Je li se žena već osvijestila?«
upitao je. »Ne znam«, odvratio je stražar. »Kako ne znaš?« »Upravo sam na putu dolje u kontrolnu sobu.« » to? Vrati se u sobu za preglede i pobrini se za Dilaru Kenner. Dovedi je na laboratorijsku razinu. Ako moraš, nosi je. Posluži se zapadnim stubištem.« »Da, gospodine.« »Ako Tyler ima još samo dvojicu uza se«, upitao je Ulric, »što oni mogu učiniti?« »Čini se da imaju vojno pojačanje s vanjske strane pa će pokušati otvoriti barijere. Ako uspiju, vojnici izvana mogli bi pokrenuti sveobuhvatan napad
na Oazu i uništiti nas.« »Onda moraš u kontrolnu sobu. Kreni. I isključi taj prokleti alarm, ali reci svima da ostanu u sobama. Ja ću dovršiti ovdje. Kad budemo imali Kennericu, spojit ćeš me na zvučnike. Mislim da Tyler neće dopustiti da ona umre. Kad uređaji budu spremni, uništit ću preostale uzorke. Ne smijemo dopustiti da rezultati naših istraživanja završe u rukama vojske.« Kontrolna soba, smještena duboko na sedmoj razini, bila je središnji živčani sustav cijeloga kompleksa. Stražari postavljeni tamo mogli su nadgledati bilo koju prostoriju na cijelom imanju zahvaljujući kamerama postavljenim u sve zgrade. Kontrolna je
soba bila jedino mjesto s kojeg su se mogle podići zapreke. »Gdje je Locke sada?« upitao je Cutter nekoga preko svog mikrofona, istodobno vadeći pištolj i trčeći prema sjevernom stubištu. Kad bi ih barem uspio zaobići i došuljati im se s leđa, možda bi sve uspio brzo ukloniti. »Još uvijek su na vrhu istočnog stubišta. Sranje!« » to se dogodilo?« »Upravo su uništili kameru.« Namjena unutarnjih kamera bila je pratiti stanovnike kako bi ih se moglo kontrolirati, a ne pratiti uljeze pa zbog toga nisu bile zaštićene. Udarac kundakom mogao je uništiti bilo koju
kameru. »Javi svima da ne koriste istočno stubište. Upotrijebite sjeverno ili zapadno. Namamit ćemo ih dolje, a potom ih napasti odozgor. Pripremite se za napad. Stižem.« Cutter je lagano otvorio vrata koja su vodila na sjeverno stubište. Nisu se čuli pucnjevi. Nije bilo nikoga. Potrčao je niz stube. Zvuk alarma bio je isključen, a nakon toga slijedila je obavijest stanovnicima da ostanu gdje jesu dok ne dobiju drukčiju obavijest. Tyler je otvorio vrata koja su vodila na prvu razinu. Vidio je dugačak
hodnik koji je bio prepolovljen križanjem u obliku slova T, a onda je završavao nečim na drugoj strani hodnika što je izgledalo kao još jedna stubišna vrata. Nije bilo čuvara. Civilni stanovnici bunkera držali su se upozorenja da ostanu u svojim sobama. Pronaći Dilaru bit će težak zadatak, shvatio je Tyler, zadatak za koji sada nisu imali vremena. Ramsey je pazio na stubište. Grant je uništio kameru, ali to im nije pružalo dovoljno zaštite. Morat će uništavati kamere kako budu nailazili na njih. »Kako ćemo otvoriti one barijere?« pitao je Ramsey. »Na najnižoj razini nalazi se kontrolna soba«, odvratio je Tyler.
»Vjerojatno je dobro čuvana.« »A laboratorij za opasne materijale?« »Na četvrtoj ili petoj razini. To će biti drugo dobro osigurano mjesto. Vjerojatno nikomu osim neophodnog osoblja nije dopušteno muvati se onuda.« »Pa, kakav nam je plan?« »Prvo labos?« rekao je Grant. Tyler je kimnuo glavom. »Ako ne uspijemo pronaći biološko oružje, možemo i tamo sačekati da bomba uništi cijeli kompleks.« »Hajdemo onda«, rekao je Ramsey. »Držite oko na vratima dok se krećete. Bit ću spreman s bombama ako
začujemo nešto odozdo.« »Ali prvo, jedno iznenađenje.« Tyler je rukom pretraživao svoju torbu. »Ima još nešto u svojoj vreći trikova?« »Ne želimo da nam se netko prišulja s leđa a da mi to ne znamo«, odvratio je Grant, dobro upoznat s onim što je Tyler smjerao. Kojih 10-ak centimetara od vrata, Tyler je smjestio moderniziranu protupješačku minu. Ako se vrata otvore, aktivirat će se udarna igla i svi koji budu stajali u krugu 6 metara od mine bit će onesposobljeni, kako to vojska voli reći. Tyler je namjestio udarnu iglu i
čekao. »Sada kad više ne moram brinuti o tome«, rekao je, »hajdemo pronaći laboratorij.«
51.
Soba za preglede činila se poput bilo koje druge koju je Dilara posjetila tijekom života. Prekopala je ladice i ormariće u potrazi za nečim što bi mogla ponijeti sa sobom kao zaštitu, ali jedina oštra stvar bila je igla koju su upotrijebili na njoj. Bez oružja, nije se mogla obraniti. Čuvari su bili puno žilaviji od liječnika i sredili bi je za tren. Ipak, nije samo mogla čekati da je netko spasi. Bolje da nešto čini i strada boreći se. Najbolja joj je mogućnost bila uputiti se prema stubama i pokušati pobjeći dok je sva pozornost usmjerena
na one koji su napali kompleks. Kad se nađe iznad zemlje, može probati uspostaviti kontakt s napadačima. Dilarino je srce uzbuđeno kucalo dok je polako otvarala vrata kako bi vidjela nalazi li se itko na hodniku. Da samo izjuri van, njezin bi bijeg mogao završiti i prije nego što počne. Provirila je van. Nije bilo nikoga u tom smjeru. Još je više otvorila vrata, sve dok nije mogla vidjeti broj 315 na njima, a potom je pogledala na drugu stranu. Čisto. Upravo se spremala krenuti, kad je začula muškarca kako govori. Približavao se, ali je dolazio hodnikom koji nije mogla vidjeti. Zastao je na trenutak dok je govorio, kao da
razgovara na telefon. Po koracima je zaključila da je sam. Prepoznala mu je glas. Bio je to stražar koji je maloprije otišao. »Doći ću dolje s njom za nekoliko minuta«, rekao je. Dolazio je po nju. Dilara je polagano i tiho zatvorila vrata. Imala je još samo nekoliko sekundi. Čuvar će morati širom otvoriti vrata prije negoli ugleda liječnika na podu. To će joj možda pružiti priliku da ga iznenadi. Zgrabila je iglu i štrcaljku i zabila iglu u istu bočicu koju je liječnik ranije koristio. Izvukla je količinu pet puta veću od one upotrijebljene za nju. Potom
je čučnula iza vrata koja su se otvarala prema unutra. U jednoj je ruci držala injekciju, a drugi je dlan namjestila preko njezina klipa. Koraci izvana približili su se vratima. Vrata su se otvorila i stražar je zastao u njezinoj ravnini kad je ugledao liječnika na podu. Dilara je izjurila iza vrata i zabila mu iglu u bedro sve do plastičnoga dijela, istodobno svom snagom pritišćući klip injekcije. Prozirna mu se tekućina našla u nozi prije negoli se uspio pomaknuti. Stražar je ciknuo i povukao nogu. Dilara je zadržala injekciju u ruci i upravila je prema njemu poput džepnoga nožića. »Ti droljo!« vrisnuo je stražar i
bacio se na nju. Uspio je izbiti injekciju iz njezinih ruku i podići je držeći je za ramena. Iako je droga otišla u mišić, a ne u venu, Dilara se nadala da će visoka doza imati isti učinak na njega kao što je imala na nju. Počela je tiho odbrojavati od trenutka kad je ispraznila injekciju. Kad je stigla do šest, stražar ju je bacio u zid i ona je ostala bez daha. Pognula se naprijed, pokušavajući udahnuti. »Ostani tamo!« viknuo je stražar. Sve što je mogla učiniti bilo je brojiti. Na broju osam, podigao je radio do usana. Na broju devet, oči su mu se
okrenule prema gore. Na broju deset, srušio se. Stražar nije bio u nesvijesti, ali je bio ošamućen. Tiho je jecao i brbljao nešto što Dilara nije mogla razumjeti. Duboko je udahnula i konačno se uspravila. Udarila je nogom u stražarovu ruku, ali bila je mlitava pa je bez problema uzela njegovu automatsku pušku. Također mu je uzela rezervne spremnike streljiva. Pregledala je pušku. Heckler & Koch MP5. Jednom se koristila njome tijekom svoje obuke. Lijepo, lagano oružje. Upravo ono što joj je trebalo. Zatakla je njegov pištolj za pojas i
krenula u potragu za stubama. Na drugoj je razini Tyler ponovio mjere predostrožnosti koje je bio poduzeo i na prvoj razini. Onesposobili su sve kamere, a potom postavili protupješačku minu. Tko god bude prvi prošao kroz vrata, sad kada se ništa nije moglo vidjeti bez kamera, neće ni znati kako će loše provesti sljedećih 30 stotinki sekunde koliko mu je preostalo od života. Grant je uništio kamere na trećoj razini, a Tyler je kleknuo pokraj vrata. Namjestio je minu i upravo se spremao postaviti udarnu iglu, kad je začuo nečije korake koji su lagano zaškripali na
pločicama hodnika dalje od vrata stubišta. Netko je dolazio. Kako Tyler još nije bio dovršio postavljanje mine, odgurnuo ju je zajedno s udarnom iglom na stranu i vratio se natrag na odmorište stuba, usmjerivši pušku prema vratima. Grant i Ramsey nalazili su se na stubama iza njega, pripravna oružja. Vrata su se otvorila, a onda je ugledao lice koje je provirilo na drugu stranu i maknuo prst s okidača. »Ne pucaj!« uskliknuo je. Bila je to Dilara, naoružana do zuba. »Tylere!« uskliknula je. »Živ si!« Bacila se u njegovo naručje i Tyler ju je
čvrsto zagrlio. Nakon nekoliko sekundi, pustio ju je i smeteno se osmjehnuo iznenađenom Ramseyju, dok mu je Grant objašnjavao tko je ona. »Jesi li dobro?« Tyler je upitao Dilaru. »Ulric me nečim drogirao, ali bit ću u redu.« Glas joj je bio malo hrapav, kao da je pojela ljepljivi maslac od kikirikija. Tyler je pokazao prema MP5 pušci koju je nosila. »Jesi li sigurna da možeš s time izići na kraj?« »Zamalo sam te upucala.« »Dakle, odgovor je da.« »Rekli su da si mrtav.« »Dobro. Želio sam da tako misle.«
»Moramo ih zaustaviti«, rekla je Dilara. »Namjeravaju osloboditi neku vrstu priona u New Yorku, LA-u i Londonu. Večeras će poslati te uređaje.« »Zbog toga smo ovdje. Imamo dvadesetak minuta da ga pronađemo.« »Zašto dvadeset minuta?« Rekao joj je za bombarder koji je kružio iznad kompleksa. »Samo ste vas trojica?« Tyler je kimnuo glavom. »Ostatak naše ekipe s vanjske je strane. Ne možemo komunicirati s njima.« »Nakon što se pobrinemo za prione, moramo naći načina da uđemo u njihovu kontrolnu sobu.« »Možda bi nam stražar mogao
pomoći da uđemo«, rekla je Dilara. »Čak i da pronađemo nekog stražara«, odvratio je Tyler, »ti momci baš i nisu razgovorljivi tipovi. Predugo bi trajalo da išta izvučemo iz njih.« »Znam jednoga koji bi mogao progovoriti.« »A zašto bi progovorio?« »Jer sam ga upravo napunila serumom istine.«
52.
Sebastian
Ulric promatrao je dok su njegovi znanstvenici punili Arkonom-C posljednji uređaj za distribuciju. Za nekoliko će minuta svi uređaji biti spremni za aktiviranje. Napad na njihov kompleks bio je velika neugodnost, ali ne i više od toga ako njegovi znanstvenici dovrše sve na vrijeme. »Požurite«, rekao je u mikrofon. »Ovo predugo traje.« Transfer Arkona-C odvijao se, kao i uvijek, unutar prostorije koju je prije nekoliko dana upotrijebio da pokaže kako završavaju izdajice. Sav Arkon koji je postojao bilo gdje na svijetu,
osim uzorka koji se još uvijek nalazio na Noinoj arci, bio je u toj prostoriji. A jednom kad se dovrši punjenje uređaja, on će uništiti višak. Sve su računalne datoteke već bile izbrisane. Jedinu preostalu kopiju imao je pohranjenu na USB memorijskoj kartici u džepu. Na njoj su bili svi planovi za modificiranje Arkona-A, neobrađenog oblika priona s Noine arke, u Arkon-C. Nije želio riskirati mogućnost da se vlada dočepa postupka i nekako proizvede protuotrov. Ljudi koji su radili unutar zatvorene prostorije nosili su odijela za biološku opasnost, za slučaj da tijekom posla dođe do neplaniranog istjecanja biološkog agensa. Ostali su laboratoriji
već bili sterilizirani slanom vodenom otopinom, postupkom koji je trajao nešto dulje nego korištenje visokih temperatura, ali bio je jednako učinkovit. To je i bio razlog zbog kojeg se Noa na kraju mogao iskrcati s arke i ponovno nastaniti svijet. Prije toga Arkon je uništio sam sebe nakon pomora svih životinja pa se rastopio i nestao u slanim morima. U prostoriji za promatranje nalazila su se trojica muškaraca koji će dostaviti uređaje na za to predviđena mjesta. Oni su pretpostavljali da će se vratiti natrag u Oazu kad dovrše svoj posao, ali postojala je mala mogućnost zaraze tijekom isporuke. Kad se vrate, pustit će ih do glavnog ulaza u bunker, a tamo će
ih eliminirati stražari koji će biti odjeveni u odijela za biološku opasnost. Bilo mu je žao što je na taj način morao izgubiti vjerne sljedbenike, ali to je bilo potrebno kako se ne bi ugrozila sigurnost Oaze. Jedine druge osobe u prostoriji uz Ulrica bile su Petrova i operater. Dilara Kenner već je trebala biti dovedena. Počeo je govoriti u svoj radioprijamnik. »Cutteru, gdje je Dilara Kenner? Ne mogu se pogađati s nekim koga nemam. Bit će korisno ako on čuje njezin glas.« »Pobjegla je, gospodine«, odvratio je Cutter. Ulricova šaka čvršće je stisnula
radio. » to? Kako?« »Ne znam. Upravo smo je vidjeli kako trči prema stubištu na trećoj razini, tamo gdje bi trebao biti Locke.« »Znači da su sada zajedno?« »Ne znam. Kamera je na tom stubištu onesposobljena.« »Pa reci mi što ti uopće znaš?« »Nijedna od kamera na hodniku nije ih snimila, što znači da se još nalaze na stubištu, a mi se upravo spremamo napasti ih.« »Dobro onda. Očigledno mi doktorica Kenner više nije potrebna. Sve ih ubijte.«
Cutter je gledao kameru s četvrte razine. Još uvijek je bila nedirnuta i nije pokazivala nikakvo kretanje, a to je značilo da su Locke i ostali još uvijek na odmorištu treće razine. Savršeno. Cutter je planirao napad u tri kraka. Prva ekipa doći će stubama s donje strane i poslužiti kao mamac. Druga ekipa bila je postavljena na sredini koridora na trećoj razini, spremna iz zasjede napasti Lockea kad se pojavi na vratima. Ostat će skriveni sve dok im Cutter ne bude signalizirao da su Locke i njegovi kompanjoni ušli u domet kamera postavljenih na hodniku treće razine. Tada će se njegovi ljudi pojaviti i pokositi ih.
Jednom kada napad odozdo počne, treća ekipa, koja se popela drugim stubištem i tako došla do prve razine, napast će ih odozgor te će ih obje ekipe stisnuti poput kliješta. Na taj će način Lockea natjerati ravno u zasjedu na hodniku treće razine. Cutter je osobno želio voditi napad, posebno zbog toga što je vidio da je i Grant Westfield s njima, ali ipak je najbolje mogao pomoći tako da usmjerava napad iz kontrolne sobe. Barem će na monitoru moći vidjeti kako Westfield umire. »Druga i treća ekipo, čekajte na moj signal. Prva ekipo, kreni.« Prva ekipa naglo je izletjela kroz vrata na sedmoj razini i krenula uz stube,
pucajući iz oružja. »Treća ekipo, kreni!« Cutter je vidio vođu treće ekipe kako je iz hodnika prve razine nogom udario vrata kako bi ih otvorio. Vrata su eksplodirala. Dvojica muškarca koji su se nalazili točno ispred vrata razneseni su u komadiće. Druga dvojica koji su ih pokrivali pali su na pod držeći se za lica. Cutter je stisnuo zube od muke. Na vratima su bile postavljene mine iznenađenja. Cutter je pozvao prvu ekipu da se vrati. Prekasno. Čuo je eksploziju prije negoli se vođa prve ekipe uspio javiti.
»Vođa prve ekipe je gotov!« Cutter je tu obavijest dobio od drugog člana ekipe. »Bacaju bombe niz stube!« Cutter je brzo gubio ljude. »Prva ekipo, odmah se povucite! Poslužite se najbližim vratima! Druga ekipo, držite položaj i čekajte moje zapovijedi.« Možda će Locke ipak proći kroz vrata na trećoj razini, a on će uspjeti izbjeći poniženje. Čekao je i nije vidio ništa na kameri smještenoj na hodniku treće razine. Prošlo je trideset sekundi. Ništa. »Prebaci se na kameru na drugoj razini«, rekao je. Monitor je prikazivao Dilaru Kenner iza Lockea i još jednoga vojnika
koji je podigao Granta Westfielda do kamere. Svi su izgledali neozlijeđeno. Westfieldovo lice zauzimalo je gotovo cijelu sliku. Njegove su ruke bile pružene iza kamere. Zašto je jednostavno ne razbije? to on to… Prokletstvo! »Isključi napajanje toj kameri!« Cutter je povikao. »Požuri!« Operater nije bio dovoljno brz. Uz bljesak, sve su se kamere isključile.
53.
Nakon što su se vratili na drugu razinu, Grant je primijetio ostatke kamere na odmorištu i rekao Tyleru da se sjetio kako eliminirati sve kamere, koje su im postale prava smetnja. Čak i ako isključe svaku kameru na koju naiđu, to bi im oduzelo puno vremena. Nezaštićene su kamere bile postavljene na istom strujnom krugu. Ako Grant uspije pronaći žicu pod naponom i priključi je izravno na kameru koja emitira sliku, mogao bi preopteretiti cio sustav. Iskre koje su počele frcati iz kamere signalizirale su Grantu da se dogodilo upravo to.
»Sada bismo se morali moći kretati«, rekao je. »Ovo će ih naučiti da ne treba sklapati ugovore za izgradnju s onima koji nemaju moje zadivljujuće vještine.« Tyler ih je poveo prema stubištu sa zapadne strane hodnika. Ramsey ga je bez riječi slijedio. Budući da je Tyler znao osnovni nacrt bolje od svih, Ramsey mu je prepustio vodstvo. Preostalo im je samo petnaest minuta i svi su osjećali pritisak, ali nisu smjeli riskirati frontalni napad na utvrđeni položaj o kojem su tako malo znali. to god da im drogirani stražar na serumu istine može priopćiti, bit će dobro utrošeno vrijeme. Oprezno su došli do stubišta, ali
tamo nisu vidjeli nikoga. Bili su na pola puta prema dolje kad su se vrata na trećoj razini otvorila. Ramsey je ispalio dva kratka rafala i eliminirao dvojicu stražara prije negoli su uspjeli reagirati. Njihova tijela onemogućivala su zatvaranje vrata pa je Tyler mogao vidjeti još dvojicu stražara koji su se povukli u hodnik. Ramsey je utrčao u hodnik i zapucao prema stražarima koji su se povlačili u smjeru istočnoga stubišta. Baš kao što je Tyler i želio. Mogao je vidjeti kako je jedan od stražara zastao prije otvaranja vrata, kao da je slušao nekoga tko mu je govorio kroz slušalice. Ali drugi se stražar progurao pokraj njega i bacio se na vrata. Prvi ga je stražar pokušao
zaustaviti, ali vrata su se već širom otvorila i aktivirala protupješačku minu koju je Tyler tamo postavio. Snaga eksplozije odbacila ih je unatrag pretvarajući njihova tijela u hrpu krvi i prašine. »Koja soba?« Tyler je upitao Dilaru. Odvela ih je do sobe 315. Zatekli su liječnika i drogiranog stražara još uvijek na podu. Grant i Ramsey podigli su stražara i smjestili ga u stolac, učvršćujući mu zaglavke veznim sponama. »Kako se zoveš?« Tyler je upitao stražara, a za to je vrijeme Ramsey plastičnim vezicama privezao
liječnikove ruke i noge. Stražarove su zjenice bile proširene i bilo mu je nemoguće usredotočiti se na osobu koja mu se obraćala. »Connelly.« Glas mu je bio nerazgovijetan, kao u kakva pijanca. »Koliko ima stražara, Connelly?« »Stražara?« »Tvojih ljudi. Koliko vas ima?« »Trideset dvojica ukupno u sigurnosnim snagama.« »Čini se da ta stvar djeluje«, rekao je Grant. »Koliko ih je unutra?« upitao je Tyler. »Petnaest.«
Ako je Tyler imao sreće, Cutteru je sada preostalo manje od polovine ljudi. Sigurno će ih povući u kontrolnu sobu i tamo se utvrditi. Ali Tyler je morao voditi računa o vremenu. Deset minuta do trenutka kada će bomba biti bačena. » to je s civilima, Connelly?« upitao je Tyler. »Jesu li oni naoružani?« Connelly je lijeno odmahnuo glavom. »Ulric ne želi da oni imaju oružje. Samo mi.« To se slagalo s Ulricovim planom da dominira cijelom skupinom jednom kad eliminira sve druge izvan Oaze. Želio je stado ovaca kojima će zapovijedati u Novom svijetu. Cutteru nitko drugi neće priskočiti u pomoć, samo njegove sigurnosne snage.
»Gdje se nalazi biološki laboratorij?« »Na petoj razini«, odgovorio je Connelly. »Kako ćemo ući?« »Pomoću čitača dlana.« »A kontrolna soba? Gdje se ona nalazi?« »Na sedmoj razini.« »Kako ćemo ući tamo?« »Ne možete. Zaključana je iznutra. Morate čekati da oni iziđu.« Kako istjerati ljude koji su unutra? Tyler se mogao dosjetiti samo jednog načina. Panika. »Connelly«, upitao je Tyler,
»omogućuje li otisak tvoga dlana pristup biološkom laboratoriju?« Connelly je kimnuo glavom. Tyler se okrenuo prema Grantu. »Pomozi mi podići ga. Uzet ćemo ga sa sobom.« Imali su način kako ući u laboratorij.
54.
Na
stubišnom odmorištu pete razine Ramsey i Grant motrili su na gornji i donji dio stubišta, dok je Tyler pritiskao Connellyev dlan na čitač koji je bio smješten na ulazu u biološki laboratorij. Zaslon se pretvorio u tastaturu, a tamo je pisalo: »Unesi pristupni kod.« »Koji je pristupni kôd?« upitao je Tyler. »Sedam, osam, devet, dva, četiri«, odvratio je Connelly kao da je robot. Tyler je utipkao broj. Vrata su zazujala i zasun na vratima se odmaknuo. Sad kad je zvuk alarma za uzbunu bio isključen, zujanje vrata zaječalo je poput
trube na praznom stubištu. Tyler je otvorio vrata i prvo kroz njih gurnuo Connellya. Nije bilo pucnjave. Tyler je ušao unutra i ugledao još jedan bijeli hodnik. Ramsey, Grant i Dilara ušli su za njim, oružja spremna za uporabu. »Gdje su?« pitao je Tyler i istodobno zavezao Connellyjeve ruke plastičnim vezicama. Stražar mu više nije bio potreban. »Gdje je Ulric?« »U prostoriji za promatranje.« »Gdje je to?« »Skreni desno pokraj dizala. Na polovini tog hodnika.« » to tamo rade?« »Pripremaju spremnike za
disperziju. Pale sve ostalo.« »Spremnike za disperziju?« Tyler se uspravio i okrenuo prema ostalima. »Moraju biti poput onog što sam ga pronašao na Postanku zore. Zbog toga je moj otac i želio bombarder kao potporu.« »Kakav nam je plan?« upitao je Ramsey. »Nije nam preostalo puno vremena«, odvratio je Tyler. Njegov sat pokazivao je 20 i 53. Sedam minuta. »Moramo ući punom snagom.« Tyler je ostavio Connellyja na podu i otrčao niz hodnik do dizala pa oprezno pogledao iza ugla niz hodnik koji je vodio prema sjevernom stubištu. Prazno.
Mahnuo je drugima. uljali su se niz hodnik prema prostoriji za promatranje. Prošli su četvrtinu puta niz hodnik kad su se otvorila vrata na drugome kraju, udaljena kojih 20-ak metara. Izišla je žena odjevena u odijelo za zaštitu od bioloških opasnosti i ukipila se na mjestu kad je ugledala njih četvero. Vrisnula je i potrčala natrag u prostoriju. To je bilo dovoljno. Stražar s oružjem iskoračio je iz prostorije za promatranje i Ramsey ga je pokosio s tri kratka rafala. Tyler je potrčao niz hodnik, bacio se na leđa i po skliskim pločicama otklizao na drugu stranu vrata. Na trenutak je ugledao Ulrica i Petrovu kako izlaze kroz vrata smještena na suprotnoj strani prostorije.
Kiša metaka zabila se u zid iznad Tylera. Zapucao je u tom smjeru i učinilo mu se da je nekoga pogodio. Ramsey je preskočio stražara koji je ležao na podu i uskočio u prostoriju. Dobio je metak u rame i pao na tlo, ali to je bilo dovoljno odvraćanja pozornosti za Granta, koji ga je slijedio u prostoriju i pokosio posljednjeg stražara. Potom je ušao Tyler. Muškarac u bijeloj laboratorijskoj kuti od straha se sklupčao ispod kontrolne ploče. Kroz veliki je prozor Tyler mogao vidjeti još trojicu muškaraca odjevenih u odijela za zaštitu od biološke opasnosti u drugoj prostoriji koja je imala zidove od nehrđajućeg čelika. Na podu su se nalazila tri
kovčega identična onom koji je Tyler iz Ulricova predsjedničkog apartmana odnio u Centar za kontrolu bolesti. Ljudi koji su se nalazili u izoliranoj prostoriji prestali su raditi i promatrali pucnjavu koja se odvijala u prostoriji za promatranje. Tyler je sve to opazio u jednoj sekundi, uključujući i to da Ulrica nije bilo tamo. Bacio se kroz vrata na suprotnoj strani i otkotrljao se, dočekavši se na koljena, spreman izbjeći paljbu. Vidio je kako je Petrova otvorila vrata stubišta, a Ulric se okrenuo i izravno ga pogledao. Čak i s te udaljenosti, Tyler je na Ulricovu licu vidio mržnju. Također je vidio da Ulric nije nosio kovčeg.
Podigao je pušku i zapucao, ali Petrova je povukla Ulrica na stubište pa je promašio. Tyler se vratio u prostoriju za promatranje. Grant je dlanom pritiskao Ramseyjevo lijevo rame. »Kako je?« upitao je Tyler. »Bit ću u redu«, rekao je Ramsey izobličena lica. »Istječe nam vrijeme. Hajdemo ovo dovršiti.« Tyler se okrenuo prema čovjeku pokraj kontrolne ploče. »Reci onim ljudima da odmah iziđu. Nemojte ništa iznositi i sve zaključajte.« Ljudi u zaštitnim odijelima brzo su ga poslušali i zaključali prostoriju za sobom.
»Je li to sve?« upitao je Tyler, ciljajući oružjem prema operateru koji je drhteći brzo zakimao glavom. »To je sav Arkon koji nam je preostao.« »Arkon? To je ime prionskog agensa?« »Da.« »I sve to možeš spaliti tamo unutra?« Još jedno kimanje glavom. »Onda zapali.« »Čekaj malo, Locke«, rekao je Ramsey. »Moramo ga osigurati, a ne uništiti.« »Žao mi je, satniče. Nitko se neće dočepati te stvari. Posebno ne moj
otac.« Tyler se obratio operateru: »Učini to.« Ramsey je napravio pokret kao da će ga zaustaviti, ali Grant je stavio ruku na satnikovu pušku. »A-a«, odmahnuo je glavom Grant. »Nisam kroz sve ovo prošao samo zato da se vojska dočepa novog oružja.« »Satniče Ramsey«, rekao je Tyler, »niste vidjeli što Arkon može učiniti. Imate li obitelj?« »Ženu i dvojicu sinova«, odvratio je Ramsey. »Ulric je planirao upotrijebiti Arkon da ubije njih i sve druge koje ste ikad upoznali. Puno ću bolje spavati ako znam da smo ga uništili. Zar vi nećete?«
Ramsey je zastao, a potom rekao: »Moja službena zapovijed vama glasi da osigurate taj biološki agens. S obzirom na to u kakvom sam stanju, možda će mi biti teško zaustaviti vas ako ne poslušate moju zapovijed.« Osmjehnuo se Tyleru slabašnim osmijehom. »Pa, sad smo se pobrinuli za formalnosti«, rekao je Grant. »Sad«, rekao je Tyler operateru, a on je pritisnuo crvenu tipku pokraj koje je pisalo »steriliziranje«. Unutar prostorije pojavili su se plamenovi. Tyler je promatrao termometar. U nekoliko je sekundi temperatura u izoliranoj prostoriji skočila iznad 500 stupnjeva Celzija. Cilindrične posude u kojima se nalazio
Arkon u otkrivenim kovčezima počele su eksplodirati i ispuštati sadržaj u vatru. Sve što nije bilo metalno rastopilo se i izgorjelo. Kad je temperatura dosegla 800 stupnjeva Celzija, Tyler je s olakšanjem odahnuo. Prijetnja je uklonjena, a vojska se neće dočepati novoga biološkog oružja kojim bi se mogla igrati. Sad se mogu posvetiti otvaranju zapreka i spašavanju vlastitih stražnjica. Tyler je pogledao na svoj ručni sat. »Ostalo nam je pet minuta«, rekao je. »Dilara, možeš li se pobrinuti za ovog tipa?« Tyler je pokazao prema operateru prostrije. Iako se metak već nalazio u cijevi, Dilara je povukla zatvarač svoje
automatske puške i izbacila metak radi efekta, a to je još više prestrašilo operatera. »Spremna sam.« Njezin je glas zvučao puno razgovjetnije. Tyler joj je dao Grantov radio. Imat će samo jednu priliku i zato moraju biti savršeno usklađeni. »A vi, satniče? Možete li vi to?« »Još uvijek imam jednu dobru ruku. Mogu izvršiti svoj dio.« »Dobro. Imat ćemo samo jedan pokušaj. Moramo ih uvjeriti da će biti zaraženi Arkonom.« Kapetane Ramsey, kad budete na položaju, raznesite vrata na sedmoj razini. Dilara, to će biti tvoj signal da pritisneš ovu tipku.«
Tyler je pokazao prema tipki pokraj one za steriliziranje. Nalazila se unutar kutije s poklopcem, a tamo je bila smještena kako bi se spriječilo slučajno aktiviranje. Tipka je imala žuto-crne pruge i bila je jasno označena kao »proboj karantene«.
55.
Bombarder B-52 iz zrakoplovne baze Fairchild okrenuo se i započeo svoj posljednji let iznad poluotoka Olympica. Čak i opterećen 13 tona teškom MOP bombom, ogromni je bombarder bez problema izveo zaokret. Bit će mu potrebno točno 4 minute i 39 sekundi da dođe do odredišta izbacivanja. Bojnik Tom Williams slušao je zapovijed koja je stigla od generala Lockea. »Let Svrdlo, pripremi se za ispuštanje.« »Razumijem, zapovjedniče Svrdlo. Priprema za ispuštanje u 21:00.«
»Let Svrdlo, budi spreman za primanje koda za prekid u bilo kojem trenutku prije toga.« »Razumijem.« Preko internog razglasa rekao je: »O. K., momci, budite pripravni. Hajde da istovarimo ovu stvar točno na metu.« Williams je bio jedini časnik na zrakoplovu koji je znao pravu prirodu njihove misije. Shvaćao je važnost uništenja smrtonosnoga biološkog oružja, ali nikako nije želio iskrcati uništavača bunkera na američkom tlu. Dobio je zapovjedi, ali se i dalje nadao da će dobiti kôd za prekid misije.« Vrata spremnika za bombe su se otvorila.
Tyler i Grant držali su položaj na stubištu na ulazu u sedmu razinu. Ramsey se smjestio na stubištu na suprotnoj strani bunkera. Dilara je i dalje bila u prostoriji za promatranje u biološkom laboratoriju. Tyler nije naišao na još stražara, što je značilo da se Cutter zabarikadirao u kontrolnu sobu sa svojim ljudima. »Svi spremni?« upitao je Tyler. Iako njihov šifrirani radio nije mogao doseći ljude izvan bunkera, međusobno su savršeno komunicirali unutar Oaze. »Na položaju«, rekao je Ramsey. »Spremna sam«, odgovorila je Dilara. Tyler je pogledao na sat. Preostale
su 4 minute. Jedini im je cilj bio dojaviti bombarderu kôd za prekid akcije. »O. K. Ramsey, djeluj!« Ramseyjev odgovor došao je preko radija. »Vatra u rupi!« Bili su udaljeni više od 45 metara od mjesta eksplozije, ali se zatresao cijeli kompleks kao da se dogodila u susjednoj prostoriji. Ramsey je aktivirao sav preostali eksploziv iz Tylerove naprtnjače pred vratima koja su se otvarala na stubište. Prašina i dim bit će dovoljna prepreka za svakoga tko je namjeravao izići tim putem. »Dilara, sad!« rekao je Tyler. Sirena je odjeknula cijelim kompleksom, drukčija od zvuka alarma
zbog ulaska uljeza koji se čuo prije. »Upozorenje!« odzvanjao je glas iz zvučnika. »Proboj karantene na petoj razini!« Dok se upozorenje ponavljalo, Tyler je širom otvorio vrata koja su vodila na stubište. Ako je Connellyeva informacija bila točna, kontrolna soba nalazila se na sredini hodnika na sedmoj razini. Tyler se nadao da će eksplozija i uzbuna zbog proboja karantene prouzročiti paniku preostalih stražara. Sigurno su znali što Arkon može učiniti. Kao što je pretpostavljao, dvojica muškarca izjurila su kroz vrata kontrolne sobe. Tyler i Grant morali su ući unutra prije negoli im se vrata ponovno zatvore pred nosom.
Tyler je pogodio stražara na lijevoj strani, dok se Grant pobrinuo za onoga zdesna. Nijedan od njih nije imao priliku podići oružje. Ramsey, kojemu je lijeva ruka samo visjela, pojavio se sa suprotne strane, ali nije mogao stići do kontrolne sobe na vrijeme da spriječi zatvaranje. Tyler je pojurio niz hodnik i uhvatio kvaku vrata tren prije nego što su se zatvorila. Povukao ju je prema sebi dok su se u vrata s druge strane zabijali meci. Grant je unutra ubacio njihovu posljednju šok-bombu. Nisu smjeli riskirati mogućnost da pokvare kontrolni uređaj za otvaranje zapreka uporabom prave bombe. ok-bomba je djelovala, a Grant je
nasrnuo unutra. Iza njega su ušli Ramsey i Tyler. Kontrolna soba bila je dulja od 15 metara. Dvojica stražara sjedila su za kontrolnom stanicom koja je bila smještena lijevo od ulaza i treptala očima. Grant ih je srušio udarcima kundakom. S desne strane odjeknuli su pucnjevi i Tyler je ugledao Cuttera i još dvojicu stražara kako su odvodili Ulrica i njegovu djevojku u hodnik iz kojeg nije bilo izlaza. Činilo se da je Cutter imao vlastitu sigurnu sobu. Cutter je pucao prema njima dok su se povlačili. Vrata sigurne sobe zatvarala su se klizeći. Samo trenutak prije nego što su se potpuno zatvorila, Tyler je vidio Ulrica kako se smije i signalizira mu
tako da je s usana pročitao riječ: »Gubiš.« Nakon toga više nisu vidjeli Ulrica, Cuttera i Petrovu. Tyler nije imao vremena brinuti se o njima. Bit će jednako mrtvi kao i on ako ne uspije otvoriti zapreku bunkera. Jedini ljudi u uspravnom položaju u kontrolnoj sobi bili su Tyler, Grant i Ramsey, a pred njima je bila upravljačka ploča koja se prostirala gotovo cijelom dužinom sobe. Zidni je sat pokazivao 20 i 58. Polovina monitora bila je zatamnjena zbog pokvarenih videokamera. Na ostalim monitorima mogla su se očitavati stanja raznih sustava potrebnih za upravljanje cijelim kompleksom.
»Brzo!« rekao je Tyler. »Svi tražite kontrolu zapreka!« »Konkretnu tipku?« upitao je Grant. »Da. Ne bi se poslužili računalnim programom. Imali bi namjenski prekidač.« Počeli su očima pretraživati sve tipke i zaslone. »Mislim da sam ga pronašao!« uskliknuo je Ramsey. »Zove se ›Zaključavanje‹!« »Isprobaj ga!« Ramsey je pritisnuo tipku. Monitor iznad njega promijenio se iz crvenog u zeleni. Zapreke su se otvarale. ezdeset sekundi. Ramsey je izgovorio kod u svoj
radio. »Vođa Ares zapovjedniku Svrdlo. Javi se, zapovjedniče Svrdlo. Bunar je suh. Ponavljam, bunar je suh.« Nije bilo nikakva odgovora osim zvuka statičkog elektriciteta. »Preduboko smo«, rekao je Ramsey. »Previše interferencije. Moramo stići do površine.« Ramsey je bio blijed zbog gubitka krvi. On nikamo neće moći požuriti. Grant je bio jači, ali Tyler je bio brži. »Idem ja«, rekao je Tyler. Odbacio je svoje oružje i torbicu, a potom potrčao prema stubama. Dok je jurio uz stube preskačući po dvije, sve je vrijeme ponavljao u radio: »Zapovjedniče Svrdlo. Bunar je suh.
Zapovjedniče Svrdlo, javi se.« Do trenutka kad je stigao do druge razine, jedva je disao. Posljednji sat ispunjen neprekidnom akcijom ostavio ga je bez daha pa je sav njegov adrenalin nestao. Kad je došao do odmorišta, Tyler je čuo isprekidan glas s druge strane radioveze. Snagom volje natjerao se da se uspne još više. »Ares… javi… ne može…« »Ponavljam, bunar je suh. Bunar je suh!« »Ovdje zapovjednik Svrdlo.« Bio je to glas njegova oca. »Ponovi.« »Tata, to sam ja! Bunar je suh! Ne bacajte prokletu bombu!« Njegov je otac vikao u pozadini:
»Prekid! Prekid! Prekid!« Tylerova nova omiljena riječ! Srušio se, oslanjajući se na dlanove i koljena. Disao je kao da je upravo istrčao maraton. »Prekid! Prekid! Prekid!« stigao je radiopoziv. Pilot bombardera B-52, bojnik Williams, čuo je zapovijed upravo u trenutku kada se spremao baciti bombu. Tek je tada shvatio kako je čvrsto držao upravljač. Sada kada nad njim više nije visjela sablasna pomisao da će bombardirati vlastitu zemlju, popustio je stisak i opustio se. »Let Svrdlo vraća se u bazu«, rekao je Williams u radio i okrenuo B-52 u
istočnom smjeru, natrag prema Spokaneu. Vrata su se na spremniku za bombe zatvorila.
56.
Tyler je izišao iz Oaze i vidio da se tim Specijalnih postrojbi koji se nalazio vani već pobrinuo za ostatak stražara. Zarobili su nekolicinu, većinu ubili, a imali su i trojicu poginulih u vlastitim redovima. Jedan od njih bio je vojnik Knoll. Čim je signaliziran kôd za prekid bombardiranja, helikopteri koji su bili u stanju pripravnosti doletjeli su iz Fort Lewisa s dva voda vojne policije. Deseci vojnika patrolirali su imanjem, tražeći odlutale koji su možda pokušavali pronaći način da pobjegnu kroz tajne izlaze. Vojnim je policajcima trebao gotovo sat da izvedu sve
stanovnike Oaze i okupe ih vani. Stotine zbunjenih ljudi sjedilo je pod uličnom rasvjetom i pitalo se što se događa. Kad je tipka za proboj karantene pritisnuta, cijela je peta razina bila zaključana pa je trebalo puno vremena da izvuku Dilaru. Tyler ju je izveo van pa su oboje zajedno na tren uživali u svježem noćnom zraku prije nego što su krenuli prema zbornom mjestu gdje su zbrinjavali ozlijeđene. Tyler je već rekao Dilari da se Ulric sklonio u sigurnu sobu. »Još uvijek ne znamo kako je sve ovo povezano s Noinom arkom«, rekla je Dilara. »Ulric je rekao da je neki predmet nađen na arci izvor priona. Ne znam treba li mu vjerovati.«
»Znanstvenik iz Centra za kontrolu bolesti rekao mi je da je ovaj prion morao biti proizveden iz nekog izvornog, zasad nepoznatog materijala«, odvratio je Tyler. »Taj bi predmet odgovarao takvom opisu.« »Dakle, misliš da je Ulric govorio istinu?« »Uskoro ćemo doznati. Kad konačno iščupaju Ulrica iz te sobe, upotrijebit će sve čime može pregovarati kako bi spasio svoju kožu, uključujući i mjesto Noine arke. Ulric je nadaren za preživljavanje.« »Jedina stvar koju želim doznati jest što se dogodilo mojemu ocu«, rekla je Dilara.
»Kazao sam im da me pozovu čim uhvate Ulrica. Obećavam ti da ćeš dobiti odgovor.« Došli su do čistine na kojoj su šestorica muškaraca ležala na nosilima. Oko njih su kružili bolničari, uvodili intravenske igle i previjali im rane. Grant je stajao pokraj Ramseyja, čije su rame premotavali prije nego što ga prebace u Vojni medicinski centar Madigan u Fort Lewisu. Crvenokosi satnik bio je bljeđi nego inače, a to se Tyleru činilo nemogućim. »Kako se osjećate?« upitao ga je Tyler. »Ovo nije najteže zarađeno Purpurno srce«, slabim je glasom odgovorio Ramsey.
»Vaši su ljudi obavili odličan posao.« »Dobro sam ih obučio. Ni vi niste bili loši. Drago mi je što smo vas poveli.« »Sad tek počinje težak posao. Treba srediti svu tu zbrku.« »Ovi ljudi izgledaju kao da ne znaju što ih je snašlo«, rekao je Grant dok se još jedan helikopter spuštao. »Mislim da većina njih ni ne zna«, odvratio je Tyler. »Iz onog što čujem, većina misli da se radilo o nekom ispitu njihove vjere.« »Hoćeš reći da nisu imali pojma o tome što Ulric smjera?« »Siguran sam da su neki znali.
Mislim da će Ministarstvo domovinske sigurnosti potrošiti puno vremena da utvrdi o kojim je ljudima riječ.« »Ali ti si spalio sve dokaze«, rekao je Ramsey. »Ulric će se izvući iz svega, a mi ćemo morati riješiti vraški politički džumbus. Ovi će vjerski fanatici pošteno ojaditi vladinu administraciju.« »Mislim da neće«, odvratio je Tyler. »Ja sam dao zapaliti samo opasne tvari. Čovjek koji je upravljao prostorijom za steriliziranje bio je toliko uplašen, da nas je odveo do arhive dokumenata s detaljnim planovima koja se nalazila na laboratorijskoj razini.« »I dobro je da je tako«, rekao je Miles Benson koji se od helikoptera do Tylera dovezao svojim pokretnim
invalidskim stolcem. »Sada Ulricova kompanija može preuzeti odgovornost za cestovnu utrku koju si imao s onim kamionom u Phoenixu. Već sam kontaktirao naše odvjetnike i osiguravajuću tvrtku. Neću ti to morati naplatiti od sljedeće tranše tvojih partnerskih dionica.« Osmjehnuo mu se. »Izvrstan posao.« »Hvala.« »Izgledaš iscrpljeno.« »Mogao bih malo pridrijemati.« Začula se naredba: »Pozor!« i vojnici koji su stajali uokolo ukipili su se u mjestu, a odmah potom uslijedilo je: »Na mjestu odmor!« Tylerov otac, sada odjeven u maskirnu odoru umjesto
svoje uobičajene radne odore, odlučna je koraka stigao do njih i zaustavio se pokraj Milesa. Osim Milesove invalidnosti, dvojica su muškarca izgledala jednako. Vojno držanje, vojnička kratka frizura, odlučni izrazi lica. Mogli su biti braća. General je gledao ravno u Tylerove oči dok se obraćao vojnicima. »Odličan posao, ljudi. Ponosan sam na vas.« »General Locke rekao mi je kako si ustrajao da sudjeluješ u ovoj misiji«, kazao je Miles. »Uvijek se javlja kao dragovoljac za budalaste stvari«, rekao je General. »Jednog će dana tako i stradati. Gdje je prionsko oružje?«
»Tvoje prionsko oružje začepilo je zračne filtre negdje u ovom kompleksu«, zadovoljno je odvratio Tyler. »Moja je zapovijed bila da se oružje osigura. to se dogodilo?« »Gospodine«, javio se Ramsey, još uvijek iz ležećeg položaja, »to je oružje predstavljalo ozbiljnu prijetnju našoj misiji. Jedini način da ostvarimo cilj bio je da ga spalimo.« Generalove su se oči usmjerile na Tylera. »Je li to točno?« »Bila je to moja odluka, bez obzira sviđa li ti se ili ne.« General Locke skinuo je kapu i prstima prošao kroz kosu. »Želim razgovarati sa svojim sinom. Nasamo.«
Dok se General udaljavao od ostalih, Tyler se nagnuo prema Ramseyju. »Nisi to morao učiniti«, rekao mu je. »Mi se brinemo za svoje. A ti si sada jedan od nas. Neslužbeno.« »Idemo te smjestiti u sljedeći helikopter«, rekao je Grant i pomogao Ramseyju ustati. Tyler ih je ostavio dok su se sporo udaljavali prema helikopteru. Tyler je prišao mjestu gdje je General stajao ravan poput šipke za čišćenje puške i stao tek tridesetak centimetara udaljen od njega. Imao je krut izraz lica i bio je spreman za bilo
kakvu kaznu koju mu je otac namjeravao odrediti. »Ignorirao si zapovijed«, rekao je General. »Nisam ti mogao dopustiti da se dočepaš tog prionskog oružja.« »Baš me briga za to prokleto oružje. U stvari, drago mi je da si ga uništio. Tylerovo se lice opustilo. Bio je zbunjen. » to?« »Rekao sam ti da na ovome svijetu nema mjesta za takve stvari.« »Ali zapovjedio si Ramseyju…« »Tylere, ja sam vojnik i moja je prva dužnost da slijedim zapovijedi. Naređeno mi je da se to biološko oružje osigura pa sam zapovijed proslijedio
Ramseyju. Službeno, taj dio vaše misije nije uspio, a ja ću morati prihvatiti Ramseyjev podnesak onakav kakav jest. Neslužbeno, mislim da si pravilno postupio. Za to je trebalo hrabrosti.« »Jesi li iznenađen?« »Baš i ne. Pročitao sam svu evidenciju o tvojoj vojnoj službi. Prilično je dojmljiva, ali ranije, tamo u White Sandsu, bilo je prvi put da si mi se doista suprotstavio. Ne da si me izbjegavao, ne da si mi išao iza leđa, kao kad si se pridružio postrojbi za obuku rezervnih časnika. Nego ravno u lice. Sada kad sam po prvi put imao priliku vidjeti te u akciji, to samo pojačava moj dojam.« To nije bilo nešto što je Tyler
očekivao. General mu je zapravo davao kompliment. Osim izraza sućuti koje mu je izrazio kad je Karen umrla, ovo je bila prva pozitivna stvar koju mu je rekao unatrag nekoliko godina. »Zbog čega si želio da ne sudjelujem u ovoj misiji?« upitao ga je Tyler. General je uzdahnuo. »Ti nemaš djece. Žao mi je što ih nemaš. Tada bi možda mogao razumjeti položaj u koji si me stavio.« Zastao je. »Bio bih naredio tom bombarderu da istovari svoju bombu.« U očevu je glasu još uvijek bilo osornosti, ali se neznatno smekšao. Tyler je shvatio da je njegovo poštovanje prema Generalu upravo
naraslo za nekoliko crtica na skali. Razmišljao je o tome što mu je otac rekao i o Dilarinu otkriću da se na Noinoj arci nalazi posljednji preživjeli uzorak tog biološkog agensa. »Da negdje postoji još jedan uzorak tog priona«, rekao je Tyler, »a netko zna gdje se taj ostatak nalazi, što bi rekao toj osobi?« »Rekao bih da ne želim znati bilo što zbog čega bih morao službeno djelovati«, odvratio je General, »ali nadao bih se da ta osoba ima dovoljno hrabrosti da učini pravu stvar i uništi preostali uzorak.« Tyler je čvrsto gledao Generala u oči, a onda kimnuo glavom. »Imat ću to na umu.«
Krenuli su natrag prema Milesu i Dilari, koji su se još uvijek nalazili na mjestu gdje su bili ranjeni. General ga je još jednom značajno pogledao. »I, Tylere, prestani biti tako tvrdoglav pa se ponekad javi. Možda ću sljedeći put ja trebati tvoju pomoć.« Nakon toga otišao je prema zapovjednom mjestu. Miles je zapanjeno gledao Tylera. »Konačno ste u dobrim odnosima?« Tyler je samo kimnuo glavom, još uvijek iznenađen razgovorom. »Ne znam. Pretpostavljam da zasad jesmo.« »Dakle, to znači da je on sada pravovaljani poslovni kontakt?« »Ako možeš osigurati ugovor preko
njega, samo naprijed«, odvratio je Tyler. Prijeteći je podigao prst. »Samo se pobrini da ja ne budem voditelj tog projekta. Mislim da još uvijek nismo spremni za tako nešto.« »Odlično«, rekao je Miles, gotovo trljajući ruke pri pomisli na novac koji će zaraditi. »O, prije negoli odem, Aiden mi se javio dok sam letio ovamo. Htio je da ga nazoveš. Rekao je da ima neke zanimljive novosti za tebe.« Dao je Tyleru mobitel. »Dok ti to obaviš, idem porazgovarati s generalom Lockeom o svim mogućnostima koje Gordian može ponuditi Agenciji za smanjivanje obrambene prijetnje.« Usmjerio je svoje vozilo prema zapovjednom mjestu i ostavio Tylera pokraj Dilare.
»Samo jedan poziv«, rekao je Dilari, »a onda se vraćamo u Seattle.« »Može«, odvratila je. »Dobro bi mi došao tuš.« Nazvao je Aidena koji se javio na prvi zvon telefona. »Tylere! Čuo sam da ste imali malo uzbuđenja na terenu. Ljubomoran sam.« »Ne, nisi, vjeruj mi. Osjećam se k'o prebijena mačka, Aidene. Miles je rekao da imaš nešto za mene.« »Apsolutno. Sjećaš li se onog komadića papira iz Dilarina medaljona koji si nam dao na analizu? Onaj na kojem je pisalo K B? Knjiga o špilji s blagom. »Da budem iskren«, odvratio je Tyler,
»zaboravio sam na to. Nešto si pronašao?« »Dvije skupine brojki i slova. Uspjeli smo pročitati udubine koje je ostavila kemijska olovka pomoću mikroskopa u TEC-u. Mislim da je riječ o zemljopisnoj širini i dužini.« Tyler ih je zapisao — 122.bggyuZ, 48 hutzsN — i počeo proučavati čudne koordinate. »Zašto mi se čine tako poznatima?« upitao je. »Zbog toga što stojiš točno na 122 zapadno i 48 sjeverno«, odvratio mu je Aiden. Tyler je shvatio da je te koordinate vidio dok su planirali napad na Oazu.
»Bez decimalnih brojki, to bi moglo biti bilo gdje na ovom otoku. A što je s ovim slovima?« »Reci ti meni. To je pisalo na papiru u medaljonu.« Tyler se okrenuo Dilari. »Je li tvoj otac koristio neki kôd za svoje bilješke?« »Zašto pitaš?« odvratila je Dilara. »Ostavio ti je poruku.« Pokazao joj je koordinate. »A mislim da ona vodi do nečega drugog. Znaš li ti ovo pročitati?« »Mislim da znam. Za bilješke koje nije želio da ih netko drugi pročita, koristio je šifru. Naučio me tu šifru dok sam bila mala, a i ja je ponekad koristim u svojim bilješkama. On i ja jedini smo
koji je znamo.« Pogledala je koordinate i uzela Tylerovu kemijsku olovku. Brzo je prekrižila svako slovo i zamijenila ih brojevima. »Hvala, Aidene«, rekao je Tyler. »Sad ćemo se mi pobrinuti za to.« »Javite mi kad nešto pronađete.« Aiden je prekinuo vezu. » to misliš o čemu je riječ?« upitala je Dilara. »Postoji samo jedan način da to utvrdimo.« Mahnuo je najbližem vojniku u prolazu. »Naredniče, potreban mi je tvoj GPS lokator.« »Da, gospodine«, odvratio je iznenađeni narednik i predao mu uređaj.
Koordinate su bile tako precizne da ih je Dilarin otac vjerojatno odredio pomoću GPS uređaja. Tyler ih je unio u uređaj. Nije bio iznenađen kad je ugledao odgovor. »Nalazi se na ovom posjedu«, rekao je. Dilara je izgledala potpuno svježe i odmorno. Mjesto koje su tražili bilo je 275 metara sjeverno od njihova trenutačnog položaja, u smjeru šume iz koje se Tyler dovezao kad su prošli kroz ogradu. Koristeći se baterijskom svjetiljkom, on i Dilara pješke su otišli do mjesta određenog koordinatama. U samom središtu nalazilo se borovo stablo staro najmanje 500 godina. Crna udubina ukazivala je na to da je stablo
preživjelo i šumske požare. »Mora da je to zakopao«, rekla je Dilara. »Ipak je on bio arheolog. Morat ćemo se vratiti po dvije lopate.« Tyler je pogledao tlo prekriveno borovim iglicama. Ako je njezin otac prije tri godine tu nešto zakopao, svi tragovi su nestali. Možda im može pomoći radar koji će prodrijeti u tlo. Namjeravao je krenuti natrag s Dilarom, kad se najednom zaustavio. »Zašto bi tvoj otac ovdje nešto sakrio?« upitao ju je Tyler. »Ne znam. Mora da se radilo o nečemu što je htio sakriti od Ulrica.« »Ako je ovdje bio posjetitelj, ne misliš li da bi bilo čudno da šeće po
posjedu s lopatom? Netko bi ga primijetio.« »Možda se poslužio rukama.« »Kopajući samo rukama, ne bi uspio nešto zakopati dovoljno duboko. A da je uspio, vratio bi se sav prljav i krvav. Ulric bi znao da se nešto događa.« »A kako je onda mogao…« Zastala je. Oboje su gledali u stablo. Stablo s rupom u deblu. Tyler je posvijetlio svjetiljkom u rupu u stablu. Nije se vidjelo ništa osim komadića drva i vode. Nakon toga se sagnuo i posvijetlio gore. Okrugao odraz. Bio je to donji kraj cijevi promjera 5 centimetara gurnute u deblo u
rupu koju su načinili insekti. Pokušao ju je dohvatiti, ali njegove su ruke bile prevelike. Dilara je uvukla ruku i dohvatila cijev. Morala je tri puta povući jer je cijev bila čvrsto nabijena, ali ipak ju je uspjela izvući. Cijev je bila bijela, neprozirna i duga otprilike 60 centimetara. Na vrhu je bio čvrsto zatvoren poklopac koji se činio vodonepropusnim. Dilara je obrisala prljavštinu s cijevi o svoju majicu. Duboko je udahnula, a potom je otvorila. Pri slabom svjetlu Tyler je mogao vidjeti svitak žutoga pergamenta koji je izgledao vrlo star. U središtu namotanoga pergamenta nalazio se
komadić bijeloga papira iz bilježnice. Dilara je oprezno izvadila bilješku. Dok je pogledom prelazila preko papira, oči su joj se napunile suzama. Kad je stigla do kraja, pogledala je Tylera. »Tvoj otac?« upitao je. Dilara je kimnula glavom. »Želio je da ovo pronađem. Ovo je Knjiga o špilji s blagom. To je način kako da pronađemo Noinu arku.
57.
Kad je izišao iz vojnoga helikoptera u Boeing Field zračnoj luci u Seattleu, Tyleru se činilo kao da su prošli mjeseci otkad su on i Dilara ovamo stigli iz Las Vegasa, iako je prošlo samo pet dana. Sve o čemu je Grant pričao na putu natrag bila je Tiffany i njegov dugo odgađan povratak u Seattle, a Tyler nije mogao biti sretniji zbog toga što je nekoga našao. Grant je živio u stanu u središtu grada pa ga je Miles Benson povezao u svojem kombiju natrag do sjedišta tvrtke Gordian. Tyler je povezao Dilaru u porscheu. Kako je već jednom prenoćila u njegovoj kući,
ponovno joj je ponudio da ostane s njim. Velika je razlika bila u tome što ovog puta za njima nisu tragali profesionalni ubojice. Njezin je otac pametno postupio kad je šifrirao poruku u medaljonu. Prvi su brojevi jasno naznačili da se radi o geografskoj širini i duljini, ali zbog kodiranih slova poruka je bila previše neprecizna kako bi se upotrijebila za pronalaženje skrivenih dokumenata. Nitko tko bi pronašao tu poruku, osim Dilare, nije ju mogao dešifrirati. Dok je Tyler vozio, čitala mu je očevu bilješku. Dok je govorila, nekoliko su je puta toliko preplavili osjećaji da je morala zastati kako bi se malo primirila.
Moja najdraža Dilara! Žao mi je što si pronašla ovu bilješku jer to znači da su se moje sumnje pokazale točne i da sam najvjerojatnije mrtav. Žao mi je što nisam mogao podijeliti svoje najveće profesionalno ostvarenje s tobom, najvećim ostvarenjem mog života. Kako bih zadovoljio svoju znatiželju i ambicije, bojim se da sam se udružio s nekim tko nema iste ciljeve kao i ja. Počeo sam sumnjati da je Sebastian Ulric poremećen, lud za vlašću, da će me na neki način izdati. Zbog toga sam i
sakrio ovaj dokument tako da ga ti možeš pronaći. Ovaj je svitak jedina poznata kopija Knjige o špilji s blagom. Otkrio sam ovaj svitak tijekom jednog iskapanja u sjevernom Iraku. Odlučio sam ne objaviti njegov sadržaj medijima jer sam se nadao da će mi pomoći da osobno pronađem arku. Ipak, kako mi je uzmanjkalo novaca, preko svojega staroga prijatelja Sama Watsona upoznao sam novog dobročinitelja, Ulrica. On je vidio ovu Knjigu, ali ja sam jedini koji je može dešifrirati.
Imao sam potrebu sakriti je kad sam doznao da traži druge prevoditelje. Ti možeš biti jedna od njih. Ako je pozorno pročitaš, odvest će te do glasovite Noine arke i do kazne koju još uvijek čuva u svojoj utrobi. Ulric je počeo sumnjati da tajim informacije od njega. Njegovo je povjerenje plitko i ograničeno. Medaljon je bio jedini način na koji sam ti mogao poslati svoju poruku. Nadao sam se da će biti manje sumnjivo ako ti ga pošaljem kao rođendanski dar.
Ako ovo čitaš, mora da si do neke mjere već nadmudrila Ulrica. Budi oprezna. Bojim se da ne bi prezao ni od čega ako dozna da imaš ove dokumente. Nadam se da ćeš odlučiti dovršiti pothvat koji ja nisam mogao privesti kraju i otkriti Noinu arku svijetu. Ako odlučiš krenuti u tu potragu, želim ti uspješno traganje. to god da odlučiš, znaj da smo te tvoja majka i ja uvijek voljeli. Hasad Arvadi »On je mrtav, zar ne?« upitala je Dilara.
Njezina se bol mogla osjetiti. »Ne znamo sa sigurnošću«, odvratio je Tyler, ali nije doista vjerovao u to. »Ne, mrtav je. Znam to.« Položio je ruku na njezine. »Tako mi je žao, Dilara. Obećavam ti da ćemo doznati što se dogodilo tvome ocu.« Stisnula mu je ruku. »Hvala ti. To mi puno znači.« Pustio ju je da tiho plače. Nakon nekoliko minuta povukla je ruku kako bi upotrijebila maramicu i rekla: »Moj je otac želio da pronađem arku pa ću to i učiniti.« »U bilješci tvoga oca piše da je ›kazna‹ još uvijek u utrobi arke«, rekao je. »To potvrđuje ono što ti je Ulric
rekao. Da je predmet u kojem je prionska bolest — Arkon — još uvijek u Noinoj arci.« »Ali Ulric mi je rekao da nikada nije bio u arci. Ako nikad nije bio u arci, kako je pronašao predmet iz arke?« »Morat ćemo ga pitati. Možda čak i upotrijebiti njegov vlastiti serum istine. U međuvremenu, koji je naš sljedeći korak?« »Naš sljedeći korak?« Očeve riječi još uvijek su odzvanjale u Tylerovim ušima. »Moram se pobrinuti da sav Arkon bude uništen.« »Ponijet ću svitak natrag u svoj laboratorij i tamo ga analizirati. Na UCLA-i imamo kontrolirane uvjete za
proučavanje antičkih dokumenata, a ovaj izgleda kao da je star barem 3000 godina. Bit će vrlo krhak.« »Tko će još biti uključen?« »Nitko. Ako se čini da svitak doista vodi do Noine arke, tada ne želim da nalazište bude pregaženo stampedom. Znam da ti brineš o mogućnosti ponovnog oslobađanja Arkona, ali ja se također brinem i zbog mogućeg gubitka za povijest. Neprocjenjivi predmeti mogli bi biti ukradeni, pogaženi ili uništeni.« »Taj će pronalazak za tebe biti nešto posebno. Promijenit će ti život.« »I tvoj, također.« »Ne, ja sam inženjer, a ne arheolog.
Tebi ću prepustiti sve te glamurozne stvari.« Ostatak vožnje protekao je u tišini, jer su oboje promišljali o mogućim implikacijama takva nalaza. Kad su stigli do Tylerove kuće i ušli, Dilara je oprezno vratila savijenu bilješku u cijev sa svitkom i zatvorila je. Duboko je uzdahnula. »Bio bi jako ponosan na tebe.« Njegove su riječi imale obrnut učinak od onog koji je namjeravao izazvati. Dilara je briznula u plač. »Kakva sam ja budala«, jecala je kroz suze. »Sve ove godine mislila sam da je lud, a on je bio u pravu. Sad je mrtav, a ja mu nikad neću moći reći
koliko se ponosim njime.« Tyler ju je privukao k sebi i naslonio njezinu glavu na svoje rame. »On to zna. On to zna.« Pogledala ga je, a suze su joj se slijevale niz lice. Nikad nije izgledala ljepše ili ranjivije, zaštićena njegovim rukama. Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz, kušajući slanu kožu. Dilara je okrenula lice prema njemu uzdahnuvši s olakšanjem. Njihove su se oči susrele. Preplavila ih je dugo zadržavana napetost i usne su im se spojile u poljubac, kao da oduvijek pripadaju jedno drugome. Tyler je osjetio kako se cijelim tijelom priljubila uz njega pa je uzvratio istom mjerom.
»Tuš?« dahnula mu je u uho. Tek je u tom trenutku primijetio da su oboje ljepljivi od znoja i prljavštine. Kimnuo je glavom i ponovno je poljubio. Njegova potreba za njom bila je gotovo nepodnošljiva. Ponovno se osjećao kao napaljeni tinejdžer. Premještali su se prema kupaonici zaključani u zagrljaj i manevrirali niz hodnik. Naizmjence su jedno drugome otkopčavali i odvezivali odjeću odbacujući je u pokretu, sve dok više ništa nije ostalo na njima. Doteturali su u kupaonicu, njihova su tijela još uvijek bila isprepletena, a Tyler je pokušao naslijepo uključiti ručicu tuša. Dilara ga je zaustavila s
užurbanošću koju je on posve razumio. »Kasnije«, rekla je i povukla ga na pod. Tuširanje će morati pričekati. Sljedećega jutra, Tyler se rano probudio. Svjetlo je naviralo kroz prozor jer je sinoć, u žurbi da što prije dođe do kreveta, propustio spustiti rolete. Osjećao je ugodnu toplinu uza se. Dilarino glatko golo tijelo bilo je udobno privijeno uz njegovo. Lice joj je bilo oslonjeno na njegova prsa, a njezin je dah lagano draškao njegovu kožu. Miris šampona strujao je s njezine kose rasprostrte po jastuku. Učinak je bio opojan pa se Tyler sam sebi osmjehnuo
kad se prisjetio poda kupaonice, potom dugog tuširanja te u konačnici epskoga vođenja ljubavi koje je trajalo i trajalo na plahtama koje su ih sada prekrivale. U sve te ugodne dojmove odjednom je provalio prodoran zvuk telefonske zvonjave. Mrmljajući, otpetljao se od Dilare i javio na telefon. »Tko god da je s druge strane«, omamljeno je rekao Tyler, »bolje vam je da su vaše sljedeće riječi: ›Čestitamo, dobili ste na državnoj lutriji.‹« »Pripremi se na razočaranje«, odvratio mu je Grant. »U redu. Koliko je sati?« »Osam ujutro. I ja bih još spavao, ali imamo veliki problem.«
Ton Grantova glasa uspio je izazvati Tylerovu pozornost pa je sjeo. » to se dogodilo?« »Vojska je konačno uspjela ući u onu prostoriju u koju su se povukli Ulric, Cutter i ostali.« »Uhvatili ste ga?« »Da barem jesmo. Nije se radilo o sigurnoj sobi, kao što smo mislili. Imala je tajni hodnik koji je vodio do skrivenoga podzemnog pristaništa za podmornicu, dovoljno velikog za pristajanje malene podmornice poput one s Ulricove jahte.« »Mora da se šališ«, rekao je Tyler. »Ubija me što to moram reći«, odvratio je Grant, »ali Ulric i Cutter su
pobjegli.«
NOINA ARKA
58.
Dok se ukrcavao u svoj mlažnjak Lear koji je nadopunio gorivom na Heathrowu, Sebastian Ulric u sebi je odavao poštovanje Cutteru zbog njegova inzistiranja na pričuvnom planu. U originalnim nacrtima za Oazu nije bilo dijela za pristajanje podmornica, ali Cutteru se nije svidjela zamisao da budu zarobljeni unutar Oaze zbog zatvorenih betonskih barijera. Kad su ukinuli ugovor tvrtki Gordian i prebacili ga Colemanu, Cutter je uvjerio Ulrica da postavi novi uvjet, a to je bio dok za bijeg podmornicom. Sada mu je bilo drago što ga je poslušao. Bez toga, sada
bi bio u rukama američke vojske. Ulric je upravljao podmornicom do marine smještene u luci Deer Harbor na otoku Orcasu. Tamo su ukrali jedrilicu i potopili podmornicu kako je ne bi otkrili. Nakon toga jednostavno su odjedrili do Vancouvera u Britanskoj Kolumbiji, gdje su im Ulricova sredstva pohranjena na Kajmanskom otočju osigurala unajmljivanje mlažnjaka Lear a da im nitko nije postavljao suvišna pitanja. Cutter je znao gdje nabaviti savršene lažne putovnice. Tyler će na kraju doznati da mu je pobjegao, ali Ulric je imao prednost od osam sati, a možda i više. Imat će priliku ući i izići iz Noine arke prije negoli Tyler uspije otkriti kamo je otišao. Do
tog će trenutka Ulric imati jedini preostali uzorak Arkona na svijetu. Vrtio je USB memorijsku karticu u svojim prstima i osmjehnuo se Petrovoj, koja se durila zbog njihova položaja. Ona i Cutter sve su puno teže podnijeli od njega samoga. Ulricova smirenost proizlazila je iz spoznaje da je on, poput Cuttera, uvijek imao pričuvni plan. Američka će vlada zamrznuti svu njegovu imovinu, ali oni nisu znali za sav njegov novac. Još uvijek je mogao doći do stotina milijuna dolara pa je čak i katastrofa razmjera one koja se dogodila prošle noći mogla biti prevladana. vicarska će postati njegovo novo utočište. vicarski laboratorij, izgrađen
ispod srednjovjekovnoga dvorca koji je kupio pod lažnim imenom kojem se nije moglo ući u trag, moći će preuzeti sve funkcije Oaze. Nije bio tako ugodan, ali će poslužiti. Jednom kad bude imao uzorak Arkona, trebat će mu samo nekoliko tjedana da sintetizira novi Arkon-C. Dok vlasti shvate gdje se nalazi, bit će prekasno. Sada mu je jedini zadatak bio da stigne do planine Ararata i Noine arke. Znao je gdje se arka nalazi zahvaljujući Hasadu Arvadiju, ali za razliku od Arvadija, Ulric nikad nije bio tamo. Nije ni pokušao doći do toga mjesta jer je turska vlada revno štitila planinu. Prije tri godine ekspedicija u to područje bila bi pod budnom paskom i
skrenula bi neželjenu pozornost na njegove planove. Ali sad kad su njegovi planovi izišli na vidjelo, morat će riskirati i otići tamo. Kako je imao dovoljno novca za mito, a uz njega su bili Cutter i dvojica stražara, Ulric je bio siguran da će uspjeti ući u Noinu arku za manje od 24 sata. Uzet će drugi uzorak Arkona i nestati. Ulric se zabavljao razmišljajući o tome kako će se osvetiti za invaziju na Oazu i odgodu njegovih planova. Bio je strpljiv čovjek koji je imao dugoročnu viziju, ali to nije značilo da je imun na osvetu. Tijekom tjedana koji će mu trebati da ostvari svoj cilj i stvori Novi svijet, imat će priliku angažirati najbolje plaćene ubojice koje si može priuštiti.
Tada će Tyler Locke doznati kako bolna može postati njegova znatiželja. Tyler je uspio uvjeriti Dilaru da Gordianov laboratorij u Seattleu ima sve što joj je potrebno pa tako neće morati tratiti dragocjene sate na let do Los Angelesa. Kad se našla u laboratoriju, oprezno je izvukla osjetljivi svitak iz cjevastog spremnika pomoću hvataljki s gumenim vrhom. Ogroman stol za ispitivanje bio je pripremljen tako da može na njega rasprostrti cijeli dokument, dok je vlažnost u prostoriji smanjena na 25 posto kako bi se zaštitio svitak. Tyleru se suhi, hladni zrak činio poput siječanjske večeri u Phoenixu. Grant i Miles stajali su sa strane i
promatrali kako je Dilara raširila dokument rukama na kojima su se nalazile bijele rukavice. Iako je vrijeme brzo promicalo, Dilara se kretala polako i odmjereno. Bila je neumoljiva kad je bila riječ o zaštiti antičkoga svitka. Kako im je bio potreban samo prijevod teksta, Tyler joj je predložio da odmota svitak i jednostavno ga fotografira. Na taj će način moći ponijeti fotografije sa sobom, a originalni će tekst biti na sigurnom. Dok je ona pripremala svitak, Tyler je bio zauzet pripremanjem kamere visoke rezolucije na čvrsto postolje. Ključno je bilo to koliko će dugo Dilari trebati da dešifrira jezik otisnut izblijedjelim rukopisom. Činilo
se kao da je riječ o primitivnoj vrsti hebrejskoga. »Koliko je star taj papir?« upitao je Tyler. Tračak smiješka neprestano je lebdio u kutovima Dilarinih usana. Bila je uzbuđena zbog arheološkog značenja otkrića, čak i ako je to značilo mogući kraj svijeta. »To nije papir. To je papirus. Jednak onima koje su koristili u Egiptu. Bez određivanja datuma ugljikom, ne može se sa sigurnošću reći koliko je star, ali pretpostavljam barem tri tisuće godina. Stariji je i od Svitaka s Mrtvoga mora.« Grant je zafućkao.
»I sam je svitak ogromno arheološko otkriće«, rekla je. »Može ga nadmašiti jedino Noina arka.« »Nadajmo se da će nas nešto iz tog teksta uistinu i odvesti onamo«, uzvratio je Tyler. »Spreman sam kad ti kažeš.« »Još samo nekoliko minuta. Moram s ovim postupati kao što ti postupaš s eksplozivima. I najmanji pogrešan korak sve bi mogao pretvoriti u prah.« Nakon što je dovršila odmotavanje svitka, Tyler je fotografirao svaki dio. Nakon toga su se fotografije, povećane pet puta u odnosu na original, pojavile na ekranu u dnu prostorije. »Možeš li to prevesti?« upitao je Tyler.
Dilara je bacila pogled na prvi segment. »Mislim da mogu. Riječ je o prototanaitičkom hebrejskom, istom jeziku koji je korišten i u Bakrenom svitku, jednom od Svitaka s Mrtvoga mora. Neobičan je i rijetko ga se viđa pa ga je vrlo teško prevesti. Samo nekolicina ljudi na svijetu može ga čitati čim ga pogleda. Moj je otac bio jedan od njih.« »A na našu sreću, i ti si jedna od njih, također.« Tyler je pritisnuo tipku na telefonu smještenom u prostoriji. »Jesi li učitao ove fotografije, Aidene?« Aidenov glas odjeknuo je iz zvučnika telefona. »Naravno. Upravo ih prebacujem na tvoje prijenosno računalo. Već sam ih počeo dijeliti. Ako
uspijem dobiti matricu za prijevod od doktorice Kenner, možda uspijemo automatizirati barem dio.« »Dobro. Cilj nam je pronaći bilo što iz svitka što se odnosi na Noinu arku.« »O, moj Bože!« uskliknula je Dilara dok je čitala. Kad nije ništa dodala, Tyler je upitao: » to je?« »Ovdje se nalazi puno više od Noine arke«, odvratila je Dilara. »Ovo je jedna verzija cijele Knjige Postanka. Ovo bi bila najstarija ikad nađena verzija biblijskoga dokumenta. U njoj je opisano kako je Bog stvorio Nebo i Zemlju, Edenski vrt, Adama i Evu, ali je
dotjeranije, s više detalja nego što sam ikada imala prilike vidjeti. Iznimno!« »Žao mi je što te moram prekinuti«, rekao je Tyler, »ali u priličnoj smo stisci s vremenom. Kad se vratimo, možeš potrošiti sve vrijeme svijeta da ovo pročitaš. Možemo li skočiti sve do Noe?« »Da, znam. Oprosti. Idući dio, idući dio, idući dio. Stani!« Pristupila je bliže. Oči su joj se tako razrogačile dok je čitala, da je Tyler mislio kako će joj ispasti. »To je to!« rekla je. »Piše li gdje se arka nalazi?« »Pa, baš i ne, ali sada vidim zbog čega je moj otac ponovno prevodio
Bibliju. Sjećaš li se kako je prekrižio neke riječi i zamijenio ih drugima u nekim poglavljima? Na primjer, ovaj bi se redak ovdje moglo protumačiti kao da se arka nalazi unutar Ararata.« »Kako će nam to pomoći?« »Ne znam.« Nastavila je čitati, a potom prestala, dok joj se licem širio zbunjen izraz. »Ha? Ovo je novo.« Zastala je. »Hoćeš li prestati s tim?« rekao je Grant i nasmijao se nakon što Dilara nije ništa rekla. »Izludjet ćeš nas ovako.« »Oprostite. Ovdje se nalazi dio kojeg nema u Bibliji. U njemu je riječ o karti.« »Karti do Noine arke?« upitao je
Tyler. Dilara je potvrdno kimnula glavom. »Tu je također riječ i o dva amuleta takve snage da mogu uništiti svijet.« »Taj dio odgovara. Sad barem znamo da tražimo amulet, iako je još uvijek tajna kako jedan amulet u sebi može sadržavati prionsku bolest. Gdje se nalazi ta karta?« »Ovdje se spominje grad. Mogu samo nagađati kako se izgovara njegovo ime. Nešto poput Ortixisita. U tom je gradu hram koji zovu Cur Ferap.« »Jesi li ikad čula za njih? »Zvuče mi poznato, ali ne mogu se točno sjetiti. Da imam svoje knjige uza se…«
»Aidene, čuješ li ti ovo?« rekao je Tyler u smjeru telefonskoga mikrofona. »Već provjeravam«, stigao je Aidenov odgovor. »Isprobat ću sve moguće izmjene samoglasnika i suziti pozornost na područje oko planine Ararat.« Nakon nekoliko sekundi, Aiden je rekao: »Evo ga. Postoji grad u zapadnoj Armeniji koji se zove Artashat. Podignut je 180. godine pr. Kr. pod imenom Artaxiasata. Poznat je po manastiru koji se nalazi na njegovu rubnom području.« Dilara je pucnula prstima. »Sad se sjećam! Hor Virap! Zatvor za svetoga Grgura Prosvjetitelja!« »Dobri ste, doktorice!« rekao je
Aiden. »Imam krasnu sliku tog manastira. aljem vam je na vaš ekran.« Čim je Tyler ugledao fotografiju Hor Virapa, bio je siguran da je to mjesto kamo moraju ići. »Aidene«, kazao je, »reci im da nam pripreme mlažnjak. Idemo u Armeniju.« Tyler je nastavio pozorno promatrati fotografiju i počeo vjerovati da će možda ipak uspjeti pronaći Noinu arku. Na brdu iznad zelenog polja nalazilo se kameno zdanje debelih zidina sa središnjim tornjem, utvrda koja mora da je bila manastir Hor Virap. Horizontom je u pozadini dominirao bijeli rub planine Ararat, uokviren vedrim, plavim nebom.
59.
Naviknuta
na zrakoplovne letove do nalazišta na kojima je radila diljem svijeta, Dilara Kenner bila je iskusna putnica, ali napor posljednjega tjedna, uključujući i dvadeset sati do glavnoga grada Armenije Erevana, bio joj je previše. Mogla bi se odreći ukrcavanja u zrakoplov na godinu dana. Sve vrijeme koje je bila budna na letu Gordianova privatnog mlažnjaka Dilara je provela pognuta nad fotografijom svitka, pokušavajući dešifrirati još nešto povezano s otkrićem karte Hor Virapa. Tyler i Grant pustili su je da na miru radi pa ih je Dilara
neposredno prije slijetanja izvijestila o onome što je otkrila. Na žalost, čak i uz Aidenovu pomoć, toga nije bilo puno. »Misliš da se karta još uvijek nalazi tamo?« upitao ju je Tyler. »Zašto je Ulric ne bi odnio?« »Zato što se ne radi o nečemu što se može odnijeti. U svicima se uvijek govori o kamenoj karti. Mislim da to znači da je karta ispisana na zidu.« »Aiden je izvršio temeljitu pretragu i javnih i privatnih baza podataka i rekao nam da nitko nikada nije čuo za takvu kartu.« »Upravo ovdje piše«, rekla je Dilara pokazujući na fotografiju svitka na svom prijenosnom računalu, »da su
potomci Jafeta, jednog od Noinih sinova, sagradili hram posvećen Božjem opraštanju. Jedan od amuleta i karta čuvali su se u tajnoj odaji za čije su postojanje znali samo dostojni. Drugi je amulet bio pospremljen u samoj arci.« »Dakle, svećenici u Hor Virapu ni ne znaju za postojanje te odaje?« »Hram je razoren tijekom perzijske invazije, a njegovi su čuvari pobjegli ne otkrivši tajnu nikome. U ovom dokumentu sačuvali su spomen na mjesto gdje se nalazi, ali mora da su izginuli prije negoli su se uspjeli vratiti i na sigurno pohraniti njezin sadržaj.« »U tekstu mora biti ključ pomoću kojega se može pronaći tu odaju«, rekao je Tyler.
»Tko god da je napisao ovaj tekst, bojao se da će svitak pasti u neprijateljske ruke pa su se zbog toga poslužili šifrom.« »Hoćeš reći da je svitak kodiran?« Dilara je naznačila dio svitka u kojem se govorilo o Hor Virapu, koji je tada bio židovski hram, a sada kršćanski manastir. »Primjećujete li išta drugačije u ovome dijelu?« upitala ih je. »Razmak i udubine su neznatno drukčiji«, odvratio je Grant. »Riječ je o minimalnoj razlici, ali kad si nam skrenula pozornost na to, primijetio sam je.« »Točno.« Izvukla je fotografiju
bilješke koju joj je poslao otac. »Nešto u načinu na koji mi je otac napisao ovu poruku činilo mi se čudnim pa sam zbog toga željela da Tyler fotografira i nju. Poslao mi je još jednu poruku.« Prekrila je dio iz teksta o Hor Virapu rukom ispisanom bilješkom svoga oca. Reci su se savršeno poklapali. Tyler je pokazao prema bilješci njezina oca. »Prva riječ u oba retka…« »… napisana je neznatno tamnijim slovima«, dovršila je Dilara. »Tko god bi proučavao bilješku, mislio bi da se moj otac koristio jednostavnom transpozicijskom šifrom gdje bi od prvih riječi svakog retka oblikovao rečenicu. Ali, da itko pokuša dekodirati ovaj tekst na taj način, izludio bi pokušavajući
shvatiti konačnu frazu koja bi bila potpuno besmislena. Otac mi je pokušao priopćiti da je sam svitak kodiran transpozicijskom šifrom, i to samo u ovome dijelu.« »Pa nemoj nas onda držati u neizvjesnosti«, rekao je Grant. » to piše?« »Prijevod glasi: ›Prvi i osmi kamen luka otkrivaju. Četvrti i sedmi kamen luka prikrivaju.« Grant je izgledao sumnjičavo. »Zar su koristili rimu i na hebrejskom?« »Ne, to sam bila ja. Zvučalo mi je bolje nego: ›Peti i osmi kamen luka otvaraju. Četvrti i sedmi kamen luka sakrivaju.‹«
»U pravu si«, odvratio je Grant s osmijehom. »Ovako je tajanstvenije.« »Imaš li kakvu ideju što to znači?« upitao je Tyler. Dilara je odmahnula glavom. Vrtjela se u krug u svojim razmišljanjima o tome, a zbog toga joj je i trebalo toliko vremena prije negoli je o svemu porazgovarala s njima. Ipak, nije mogla dešifrirati značenje tih riječi. »Pretpostavljam da ćemo znati što to znači kad ga ugledamo.« Tyler je slegnuo ramenima. »Hajdemo onda vidjeti što se nalazi u Hor Virapu.« Dilara je bila zapanjena Tylerom. Činilo se kao da se uvijek dočeka na
noge. Bez obzira na to što se događalo, nekako je znao kako će se moći pronaći način da se izvuče iz toga. Pretpostavljala je da je zbog toga bio dobar inženjer, jer je imao sposobnost riješiti bilo koji problem, a tu je sigurnost prenosio u sve dijelove svoga života. Zbog toga joj je bio tako privlačan. Nije znala kamo će ih odvesti noć koju su proveli zajedno, ali uživala je u sjećanju na nju. Mlažnjak je sletio u Erevanu, a u zračnoj luci dočekao ih je prevoditelj i automobil, kao što je Tyler i tražio. Kad su stigli do automobila, Tyler je prevoditelju dao snop američkih dolara, a njemu su se otvorila usta kad je vidio iznos koji bi zaradio u šest mjeseci.
»Nadam se da će ovo pomoći da naša ekspedicija ostane povjerljiva«, rekao je Tyler. »Svakako, doktore Locke«, izustio je muškarac koristeći se izvrsnim engleskim jezikom. »Zovem se Barsam Chirnian. Bit će mi zadovoljstvo pomoći vam na koji god način bude potrebno.« »Koliko nam treba da stignemo do Hor Virapa?« »To je samo tridesetak kilometara jugozapadno odavde. Trebali bismo tamo stići za manje od jednoga sata.« To bi značilo da će stići oko 17 sati po lokalnom vremenu. »Dobro«, rekao je Tyler. »Možete nam pričati o Hor Virapu na putu
onamo.« Ušli su u prilično rabljen toyotin terenac i provezli se vijugavim gradskim ulicama prije negoli su stigli do glavne ceste prema jugu. Na desnoj strani vidjeli su planinu Ararat kako se izdiže i dominira okolnom ravnicom. Iako su Armenci 5137 metara visoku planinu smatrali svojom i za njih je to bio nacionalni simbol, zapravo se nalazila s druge strane granice, u Turskoj. Dok su se vozili, Chirnian im je izvrtio uobičajeni repertoar turističkih vodiča o manastiru. Artashat, grad u kojem je manastir bio smješten, bio je prvi glavni grad Armenije i to sve do pada u petom stoljeću. Nitko nije znao kada je Hor Virap izgrađen, ali radilo se
o jednom od prvih ikad izgrađenih manastira. Bio je smješten na jedinom većem brdu u okolici pa je zbog svog strateškog položaja na rijeci Araksu često služio kao utvrda protiv osvajača. Taj se manastir poštovao kao najveća armenska svetinja zbog svetoga Grgura Prosvjetitelja. Grigor Lusavorič vratio se iz Izraela u svoju rodnu zemlju Armeniju u trećem stoljeću kako bi širio novu religiju — kršćanstvo. Grigorov otac ubio je oca kralja Trdata III. pa je zbog toga Trdat zatvorio Grigora u jamu u Hor Virapu na trinaest godina, a ovaj je čudesno preživio neviđena mučenja i patnju. Kad se Trdat razbolio, imao je viđenje u kojem mu je rečeno da je
Grigor jedini koji ga može izliječiti. Grigor je izliječio bolesnog Trdata, a kralj se potom preobratio na kršćanstvo. Godine 301. Armenija je postala prva kršćanska zemlja na svijetu. Grigor je proglašen blaženim, a kasnije je postao svetac zaštitnik Armenije. U vremenu koje je bilo potrebno da im Chirnian ispriča priču o svetom Grguru, stigli su do Artashata. Popodnevno listopadsko sunce okupalo je prostranu ravnicu zlatnim tonovima. Seoska imanja i nepregledni redovi vinograda prostirali su se prema podnožju planine Ararat, koja se uspinjala sve do tragova oblačaka koji su ukrašavali plavo, vedro nebo. Antički manastir Hor Virap
smjestio se na južnome rubu ogoljelog brda na kojem nije bio nikakve vegetacije. Njihov se terenac uspinjao vijugavom cestom do vrha brda na kojem se smjestio manastir, sve dok nisu prošli kroz glavna vrata. Manastir je bio čuven kao jedna od najvećih turističkih atrakcija u Armeniji, a kad su stigli tamo, vidjeli su i zašto. Iako je radno vrijeme za posjete gotovo završilo, na parkiralištu je bilo desetak automobila. Izišli su i prošli kroz luk načinjen u debelim vanjskim zidinama pa se popeli stubama. Stupili su na središnje dvorište na kojem se smjestila velika crkva za koju je Chirnian rekao da se često koristi za vjenčanja. U tome trenutku nije bilo
svadbe, ali vidjeli su muškarce i žene, neke odjevene zapadnjački, a druge u tradicionalnim armenskim odijelima, kako su fotografirali crkvu i obližnju planinu čuvenu kao posljednje počivalište Noine arke. Iako se radilo o manastiru, monasi su ga davno napustili, a njime su sada upravljali svećenici Armenske pravoslavne crkve. »Moramo razgovarati s glavnim svećenikom«, Tyler je rekao prevoditelju. Chirnian je potvrdno kimnuo glavom i otišao ga potražiti. Nekoliko minuta poslije, iz crkve je izišao svećenik prijateljskoga izraza lica. Nije znao engleski, ali se predstavio uz pomoć Chirniana i rukovao se s
Tylerom. »Ja sam otac Yezik Tatilian. Kako Vam mogu pomoći?« »Oče Tatiliane«, odvratio je Tyler, »zovem se Tyler Locke. Ja sam inženjer iz Amerike. Hvala vam što ste se sastali s nama.« »Zanima li vas arhitektonska povijest našega manastira?« »Na neki način. Jeste li ikad upoznali arheologa Hasada Arvadija?« Dilara nije ni primijetila da je zadržala dah, nadajući se da je to ključ pronalaska njezina oca, sve dok svećenik nije odmahnuo glavom. »Ovdje imamo puno znanstvenika i povjesničara koji dolaze proučavati
manastir«, odvratio je, »pa nije neobično što ga se ne sjećam.« Tyler je pokazao prema Dilari, koja nije mogla sakriti svoje razočaranje. »Doktorica Kenner je njegova kći. Zbog nekih indicija vjerujemo da je bio ovdje.« »Žao mi je«, rekao je svećenik. »Ime mi nije poznato.« Tyler je uzeo Dilarin digitalni fotoaparat i na LCD ekranu svećeniku pokazao najnoviju sliku Dilarina oca koju je ona imala. Otac Tatilian slegnuo je ramenima. Tyler mu je pokazao još dvije fotografije. Na jednoj je bio Ulric u Forbes magazinu, a na drugoj je bio
Cutter snimljen sigurnosnom kamerom u TEC-u. Svećenik nije prepoznao nikoga od njih. »Ako mi kažete zašto ih tražite, možda mi to pomogne da se prisjetim.« Tyler je pogledao prema Dilari, a ona je kimnula glavom. Morali su mu ionako reći ako su željeli da surađuje s njima. »Imamo razloga vjerovati da se u vašem manastiru nalazi tajna odaja za čije postojanje možda ni vi ne znate.« Svećenik se nasmijao. »Ovaj se manastir ovdje nalazi tisućljećima. Siguran sam da bih znao da postoji takva prostorija. I vjerujte mi, na postoji.« Tyler mu je pokazao fotografiju
svitka. »Ovo je antički dokument koji je Hasad Arvadi pronašao u sjevernom Iraku. Doktorica Kenner ga je prevela i na njemu piše da se karta do Noine arke nalazi negdje u Hor Virapu.« Prevoditelj Chirnian je zastao načas jer nije bio siguran da je dobro čuo. Kad je vidio da je Tyler ozbiljan, preveo je njegove riječi. Otac Tatilian se osmjehnuo. »Često nam dolaze lovci na blago koji traže svete ostatke Noine arke, ali nitko dosad još nije pitao za kartu.« »Otac doktorice Kenner nestao je prije tri godine. Mislimo da je ubijen.« Ta izjava izbrisala je osmijeh sa svećenikova lica. »Žao mi je zbog
vašega gubitka.« »Oče Tatiliane«, nastavio je Tyler, »je li se ovdje prije tri godine dogodilo nešto neobično?« »Da«, odgovorio je svećenik zabrinutim glasom. »Vrlo neobično. Dvojica novaka u to su vrijeme bila na hodočašću i noćila su u ovom manastiru. Jedan od njih je ubijen, a drugi je nestao. Nikada nije pronađen.« »Kako je ubijen taj novak?« »Vatrenim oružjem. Policija je istraživala, ali nikada nitko nije uhićen. Slučaj je i dalje neriješen.« »Koji su bili motivi?« »Najvjerojatnije pljačka. Jedno sam jutro došao u Hor Virap i pronašao
mrtvo tijelo.« »To mora da je bio Ulric«, rekao je Grant. »Znate li tko bi mogao stajati iza toga?« upitao je svećenik. »Možda«, odvratio je Tyler. »Možete li nam točno reći što se dogodilo?« »Nemam vam puno za reći. Dogodilo se noću, kad je manastir zatvoren. Brata Dipigiana pronašli smo pogođena s dva metka u glavu. Brata Kalaniana nismo nikad više vidjeli. Pretpostavili smo da je otet. Nismo mogli ni zamisliti iz kojeg razloga, ali nikada nismo dobili zahtjev za otkupninu. Ne da bismo mogli platiti ne
znam koliko. Primamo milodare za vjenčanja i druge proslave koje se ovdje održavaju, ali većinu trošimo na održavanje manastira.« »Gdje je tijelo pronađeno?« »To je bilo najneobičnije od svega. Tijelo je pronađeno u jami.« »U jami gdje su sv. Grgura držali zatvorenim?« upitala je Dilara. »Da. Ali ako se radilo o pljački, bilo je to čudno mjesto za pljačku. Kad je riječ o svetim mjestima, ništa nije svetije od jame svetoga Grgura, ali tamo nema ničega vrijednog. Samo nekoliko svijeća u izbi i to je sve.« Dilara je iznenađeno udahnula: »U izbi?« U svitku se spominje luk.
Hebrejski se mogao prevesti na mnoštvo načina, uključujući i izba. »To je mjesto gdje hodočasnici odaju počast svecu.« »Peti i osmi kamen luka otkrivaju«, Dilara je rekla Tyleru, koji je odmah shvatio što misli. »Oče«, rekao je, »pokažite nam, molimo vas, jamu svetoga Grgura.« Ulric je stajao na vrhu brda s kojeg se vidjelo dvorište Hor Virapa i fokusirao dalekozor na likove udaljene otprilike 180 metara. Vidio je Lockea, Westfielda i Kennerovu s nekim tko je izgledao kao prevoditelj kako razgovaraju sa svećenikom. Ulric se smjestio na tlu
pokraj Svetlane Petrove i Dana Cuttera, koji je obgrlio rusku snajpersku pušku VAL s podzvučnim streljivom kalibra 9 mm. Cutter je pribavio tu rijetku pušku u Armeniji, zajedno s ostalim oružjem što su ga imali. »Hoćete li da ih uklonim?« upitao je Cutter. Ulric je već bio otišao do mjesta gdje se trebala nalaziti Noina arka i da je bio u mogućnosti ući u nju, već bi odavno otišao odatle s drugim amuletom. Ali, kad je stigao do odredišta, shvatio je da ga je Hasad Arvadi prevario. Starac je bio vrlo lukav i izostavio je ključne podatke, zbog čega im je arka bila nedostupna. Kad Ulric nije mogao ući u arku,
njegov je sljedeći korak bio vratiti se u Hor Virap. Tamo se morao nalaziti podatak o tome kako se moglo ući u arku koji mu je Arvadi zatajio. Njegov je plan bio fotografirati svaki četvorni centimetar karte kako im ništa ne bi promaklo, a potom bi Ulric pronašao drugoga prevoditelja koji bi mu rekao što doista piše na toj karti. Možda će potrajati dok ne pronađe sposobna prevoditelja, ali kako bi bio siguran da ih nitko ne slijedi, pobrinuo bi se za to da je karta trajno izbrisana. Ulric i Cutter čekali su u zasjedi i spremali se krenuti na manastir, baš kao što su to učinili i prije tri godine. Odjednom su se, na Ulricovo iznenađenje, pojavili Locke i ostali.
Iako ga je njihov dolazak potresao, brzo je iznova procijenio situaciju i shvatio da im to može postati prednost. »Pričekaj s pucanjem«, Ulric je rekao Cutteru. »Možda možemo iskoristiti Tylera Lockea i Dilaru Kenner da za nas odrade posao.« Ako je Kennerova bila jednako vješta arheologinja kao i njezin otac, ona će dešifrirati tekst karte i otkriti ono što mu je Hasad Arvadi zatajio. Čim se pojave iz jame, Ulric će znati jesu li vidjeli kartu i odredili mjesto gdje se nalazi arka. Nakon toga će im samo preostati da ih slijede do arke i ubiju ih, kada im pokažu kako ući u nju.
60.
Svećenik
ih je odveo od crkve smještene na središnjem dvorištu prema kapelici svetoga Gevorga, kao što su ga zvali Armenci. Prošlo je 17 i 30, manastir je bio zatvoren i svi su posjetitelji otišli. Oni su bili jedini u kapelici. Desno od oltara, Tyler je vidio rupu u koju su vodile strme aluminijske stube. Otac Tatilian sišao je u rupu natraške, a ostali su ga slijedili. Jama je bila cisterna, donekle okrugla, zidova od gruboga sivog kamena. Čak i uz njih petero, u jami je ostalo dosta prostora, iako bi zrak
uskoro trebao postati zagušljiv zbog male rupe kroz koju je strujao zrak. Prostor je bio veći nego što ga je Tyler zamišljao kad je čuo da je riječ o zatvorskoj ćeliji. S druge strane, nije mogao zamisliti da bude zatvoren u tom prostoru 13 godina. To što Grigor nije poludio tijekom tog razdoblja bilo je čudo. Možda je i to bilo jedno od čuda zbog kojih je postao svetac. Nasuprot stubama i ulazu u jamu bio je postavljen veliki svijećnjak. Na desnoj se strani nalazila izba koju je spomenuo otac Tatilian. Bila je visoka otprilike 180 centimetara, sa zasvođenim stropom u obliku luka, 60 centimetara široka, a 90 centimetara duboka. Činilo se kao da je u njoj
postavljen kamen, a na stražnjoj se strani nalazila kamena polica visoka oko 120 centimetara. Tyler se uspeo na polukružni podij koji se nalazio ispred izbe i počeo je detaljno pregledavati. Kamenje je bilo grubo zazidano, a on nije mogao primijetiti uočljive rubove gdje je žbuka bila uklanjana. Na prvi pogled činilo se da je cijela cisterna jednako čvrsta kao i sam kamen od kojeg je podignuta. »Gdje je pronađena žrtva ubojstva?« upitao je Tyler. Svećenik je pokazao na pod s druge strane cisterne. »I niste ovdje primijetili ništa drugo neobično?«
»Ne, nisam, ali bilo je teško usredotočiti se na nešto drugo osim krvave lokve, koju smo kasnije očistili«, odvratio je svećenik. Tyler se nije ni potrudio pitati o forenzičkim dokazima. Čak i da su ubojice bili tako nepažljivi da su ostavili vlakna ili otiske, u što je ionako sumnjao, nije mislio da je lokalna policija imala sredstava za takvu sofisticiranu analizu. Novak je doveden dolje s nekim razlogom, a opis u svitku koji se odnosio na luk morao je nešto značiti. Izbrojio je kamenje počevši s lijeve strane izbe, krenuvši od kamena u kutu. Peti i osmi kamen luka otkrivaju. Kamenje od kojeg je podignut zid bilo je
dugačko od deset do trideset centimetara. Isklesali su kamenje na onu veličinu koja im je odgovarala upravo za taj prostor. Pretpostavio je da se ključno kamenje nalazi u razini očiju, što bi za ondašnje ljude bilo oko 150 centimetara. Tyler je primijetio da su i peti i osmi kamen u izbi podjednake veličine, oba dovoljno velika da se uz njih pritisne dlan. Kad ih je pregledao izbliza, pronašao je oko centimetar velike udubine uklesane u oba kamena na točno istome mjestu. To mora da su bili kameni koje su tražili. Ako su graditelji sazidali tajni prolaz, ključ za njegovo otvaranje bio bi relativno jednostavan jer su u to vrijeme
metode projektiranja i gradnje bile prilično jednostavne. S druge strane, mehanizam bi bio takav da ga ne bi bilo jednostavno slučajno aktivirati ili bi ga bilo vrlo lako otkriti. Dva kamena. Morao je postojati razlog za dva kamena, a Tyler je mislio da zna koji je to razlog. Pokušao se postaviti u takav položaj da istodobno dohvati oba, ali bili su toliko udaljeni da se nije mogao uprijeti ni u jedan od njih. »Grante, pomozi mi. Kad nabrojim do tri, snažno gurni osmi kamen. Ja ću istodobno gurnuti peti.« Grant se pripremio. » to to radite?« upitao je svećenik. »Mislim da ću vam pokazati nešto o
manastiru za što niste znali da postoji«, odvratio je Tyler. »Spreman sam«, rekao je Grant. »Jedan. Dva. Tri.« Počeli su gurati svom snagom. Ispočetka se ništa nije događalo. Tada je Tyler osjetio neznatan pomak svoga kamena. »Jesi li osjetio?« upitao ga je Grant. »Da. Mislim da moramo gurati istom snagom. Malo slabije pritišći sa svoje strane. Idemo. Jedan. Dva. Tri.« Ovog je puta osjetio da se kamen odmah počeo pomicati. Lagano je kliznuo unatrag, a isto se dogodilo i s Grantovim kamenom. U istom su trenutku
četvrti i sedmi kamen lagano kliznuli prema naprijed. Kamenje se prestalo micati kad je bilo utisnuto u zid petnaest centimetara. Tyler je pogledao Dilaru i vidio da je ona jednako uzbuđena kao i on zbog njihova otkrića. Otac Tatilian je, s druge strane, izgledao kao da ga je pogodila kap pa je jedva uspio nešto izustiti na armenskome. »U čemu je problem?« Tyler je pitao prevoditelja. »Svećenik je vrlo uzrujan«, odvratio je Chirnian. »Pita što ste to učinili.« »Mislim da smo upravo otključali vrata.«
Tyler je provjerio kamene koji su stršali iz zida. Osim malih usjeka s prednje stane, bili su isklesani tako da su bili iznimno glatki i vrlo precizno smješteni na svoja mjesta. Njihovi su vanjski rubovi bili izbrušeni i pokriveni žbukom kako bi se stvorio dojam da su ti kameni nepomični dijelovi cijeloga zdanja. Tyler je ušao u izbu i primijetio da se i bočni zid također pomaknuo, ali vrlo malo. Upro je ramenom o taj zid, a kut izbe kruto se okrenuo oko središnje osovine, otkrivajući otvor s lijeve strane. Tyler je svojom svjetiljkom posvijetlio u tamu. Stube su vodile dolje. Nosnice su mu se napunile ustajalim mirisom raspadanja. S lijeve
je strane mogao vidjeti mehanizam kojim su se zatvarala vrata. Kao što je i pretpostavljao, radilo se o jednostavnom kamenom klinu. Drveni bi se već davno raspao. Dva su kamena koja su gurnuli bila međusobno povezana, a zbog djelovanja poluge, guranje samo jednoga od njih stvaralo bi pritisak na osovinu, što bi ih spriječilo u pomicanju. Ali pri istodobnom guranju kamena, pritisak je bio uravnotežen, osovina je ne samo istiskivala druga dva kamena prema van nego također i pomicala još jedan kamen koji je u normalnim uvjetima sprječavao otvaranje vrata. Za ponovno zatvaranje ulaza, samo je trebalo zatvoriti vrata i nakon toga
gurnuti četvrti i sedmi kamen natrag na njihova mjesta. Četvrti i sedmi kamen luka sakrivaju. Tyler se divio primitivnoj vještini kojom je sve to osmišljeno. » to vidiš?« upitala ga je Dilara. Tyler se podsjetio zbog čega su bili tamo. »Vidim stubište. Pronašli smo onu odaju.« Grant i Dilara također su izvadili svjetiljke, a Chirnian i otac Tatilian dohvatili su svijeće iz svijećnjaka. Tyler je sišao niz deset stuba, a potom napravio zaokret udesno i ugledao još dvadeset stuba. Njihovo klesanje u stijeni mora da je trajalo
barem godinu dana. Došao je do podnožja stuba i našao se u drugoj okrugloj prostoriji, dvostruko većoj od jame. Kad je vidio što se nalazi na suprotnom zidu, zastao je. Karta. Snopom svjetla prešao je preko karte i vidio detaljno ocrtan obris planine Ararat. Nekoliko crnih točaka označavalo je kartu. Odmah do karte nalazili su se reci teksta sličnog onim na svicima koje je otkrio Dilarin otac. Snop svjetla došao je do kraja teksta na dnu zida, a Tyler je tamo ugledao stopalo još uvijek obuveno u cipelu. Svjetlom je prošao uzduž tijela sve dok nije dosegao do osušenog lica koje je zijevalo. Jeziv prizor bio je rezultat godina sporog propadanja tijela
u suhim klimatskim uvjetima. Smeđa odora na mumificiranim ostacima pomogla je pri identifikaciji. Radilo se o nestalom novaku. Svećenik i prevoditelj ostali su bez daha kad su ugledali taj prizor, a Tyler je začuo jecaj koji se oteo Dilari. Njezina je reakcija na tijelo bila neobična za nekoga tko se profesionalno bavio iskopavanjem tjelesa. Okrenuo se i vidio da nije gledala prema tijelu novaka. Umjesto toga, gledala je prema drugome tijelu koje je izgledom bilo gotovo identično prvome. To je tijelo bilo odjeveno u traperice, košulju i kaki jaknu. Prosijeda kosa dala je naslutiti da se radilo o starijem muškarcu, starom barem
pedeset godina. Bilježnica i kemijska olovka ležale su na podu pokraj njega. Tyler je u tom trenutku shvatio o kome je riječ. Pri nejasnom svjetlu na Dilarinu je licu ugledao odraz strašnog prepoznavanja, dok se nježnim glasom punim ljubavi obratila tijelu: »Tatice?«
61.
Dilara je kleknula na pod uz posmrtne ostatke svoga oca, a Tyler joj se pridružio, stavivši joj ruku na rame. Poznavao je taj osjećaj kad stigneš prekasno da bi voljenoj osobi rekao sve što si želio prije njezina konačnog odlaska. Jedina je utjeha bila da je sada barem znala što joj je s ocem. Stavila je ruku u Tylerovu i tiho plakala, dok joj je tijelo drhtalo od jecaja. »Tako mi je žao, Dilara«, rekao je. Kimnula je glavom, ali nije ništa rekla. Ostali su se povukli na stranu, koliko je to bilo moguće u tom malom
prostoru, i pustili Dilaru da nekoliko trenutaka provede tugujući. Mrlje od krvi bile su svuda po podu, a Tyler je otkrio i njihov izvor. Rupe od metaka vidjele su se u Arvadijevim nogama, a još jedna nalazila mu se u trbuhu. Nije preminuo laganom smrću. Tyler je podigao bilježnicu koja mu je ispala iz ruke. Činilo se kao da je u nju nešto pisao u trenutku smrti. Slova su bila šiljasta i usiljena, vrlo različita od zaobljenog rukopisa kojim je bio ispisan ostatak bilježnice. Posljednja je bilješka imala samo tri retka, koji su bili naškrabani nasumce preko stranice, kao da ih je pisao u mraku, što je vjerojatno i bio slučaj. Posljednji se redak gubio na stranici.
Arvadi mora da je preminuo usred pisanja tog retka. Ubio me je Sebastian Ulric. Pucao je u mene da mu otkrijem arku. Nisam mu rekao pravi ulaz. Uzeo je Jafetov amulet. Nemoj reći Tyler je zurio u drugi redak. Nisam mu rekao pravi ulaz. Njezin je otac zavarao Ulrica. Ali što je to značilo? Pravi ulaz? Na drvenom brodu starom šest tisuća godina ne bi bilo važno jesi li pronašao pravi ulaz. Jednostavno bi probio rupu u trupu broda i ušao. To nije imalo smisla.
Moguće je da je zbog boli i gubitka krvi Arvadi počeo halucinirati. Posljednji je redak bio beskoristan, ali činilo se da su prva dva imala smisla. Ako je Ulric na neki način bio prevaren, možda još uvijek imaju priliku stići do Noine arke i pronaći amulet prije njega. Iako joj je Tyler želio dati priliku da oplakuje oca, znao je da ne može čekati. Pronalazak oca za Dilaru je bilo traumatično iskustvo, ali još uvijek su je trebali da im pomogne dešifrirati kartu. »Žao mi je, Dilara«, ponovio je Tyler. »Hoćeš li biti u redu?« Skinula je jaknu i njome prekrila očevo lice. Potom je ustala i odlučno kimnula glavom. »Već dugo znam da je mrtav. Ali ipak, drukčije je kad se u to
uvjeriš. Posebno na ovakav način.« »Znam.« »Bio je tako blizu ostvarenja svoga cilja. Svoga životnog sna. A Ulric ga je ubio kad ga je već mogao doseći.« Obrisala je suze i pogledala Tylera. »Sredit ćemo ga, zar ne? Ubit ćemo tog kučkina sina?« Tyleru ne bi smetalo da Ulric negdje završi kao gnojivo za cvijeće, ali poticanje Dilarine osvete bila bi smetnja koja im nije trebala. »Učinit ćemo ono što moramo. Ali prvo, potrebna si nam da dovršimo djelo tvoga oca, ako želimo zaustaviti Ulrica. Misliš li da se možeš usredotočiti na to?«
Žar u Dilarinim očima bio je prisutan još neko vrijeme, a potom je nestao. Kimnula je, ali tuga je i dalje bila prisutna. »Tylere, pogledaj ovo«, rekao je Grant. Usmjerio je svoju svjetiljku prema malom žrtveniku. U prašini se vidio otisak okrugloga predmeta koji je tamo stajao. Amuleta. Izvora prionske bolesti. Dilara je nekoliko puta fotografirala kartu, a potom usmjerila svjetiljku prema tekstu. Nekoliko su se puta njezine oči vratile natrag na očevo tijelo, a potom se napunile suzama. Svaki put Tyler bi je nježno zagrlio pa ponovno usmjerio njezinu pozornost natrag na kartu. Riječi su bile ispisane
istim jezikom kao i na svitku. »Onako je kao što je Ulric rekao.« Glas joj je podrhtavao, a riječi su joj povremeno bile isprekidane šmrcanjem, ali njezino je iznenađenje ipak bilo vidljivo. »Rekao mi je da je potop bila zaraza. Nisam mu vjerovala. Mislila sam, zašto bi mi rekao istinu? Ali ovdje piše da je Jafetov amulet pohranjen ovdje i da je u njemu sadržan užas koji je gotovo uništio ljudsku vrstu. Bio je sakriven u ovoj odaji kao sjećanje na Božji gnjev, njegovu pravednost i njegovu ljubav prema čovjeku. Piše da je to bio zavjet Bogu zbog toga što je ljudima dao još jednu priliku da se promijene nabolje.« »Ali kako je amulet mogao
prouzročiti smrt svih na zemlji?« upitao je Tyler. »Kako je mogao biti izvor bolesti?« »To ne znam. Ovdje piše da je potop vječno okovan unutar amuleta. Piše i da ako želiš doznati cijelu priču, moraš pronaći arku, unutar koje je pohranjen emov amulet.« »Izvrsno«, rekao je Grant. »Konačno smo stigli do dobroga dijela. Gdje je? Točke su posvuda na ovoj karti. Arka bi mogla biti bilo koja od njih.« »Arkino je počivalište na sjevernoj strani planine Ararat«, rekla je Dilara. »Ostale su oznake lažne arke, mamci koji bi trebali zavarati one koji pronađu odaju, ali ne znaju pročitati tekst. Većina
ljudi u antičko doba bila je nepismena.« »Ovdje je«, rekao je Grant i pokazao prema mjestu na istočnoj strani planine. »Samo trenutak«, rekao je Tyler, gledajući u kartu. »Da se arka nalazila ovdje gdje je točka, ljudi bi je pronašli prije puno godina. Njezina je nadmorska visina ispod razine cjelogodišnjeg snijega.« »U tekstu piše, citiram: ›Velika lađa u kojoj se Noa sklonio od potopa može se pronaći u istočnim obroncima Ararata.‹« »Ti vjerojatno misliš na istočnim obroncima Ararata«, rekao je Grant. »Ne, mislim u«, odvratila je Dilara.
»Tekst opisuje dva ulaza u arku, jedan koji je zapečaćen i drugi koji je prolazan.« »Posljednja bilješka tvoga oca spominje pravi ulaz, kao da je mogao prevariti Ulrica da ovaj izabere pogrešan ulaz. Ali na koji je način to uopće moglo spriječiti Ulrica da se dočepa nečega iz truloga drvenog broda starog nekoliko tisuća godina?« Dilara je nastavila čitati. Kad je stigla do dna, zanijela se unatrag, kao da ju je netko udario u lice. »O, moj Bože!« uskliknula je. »Oni su je namjerno sakrili. Lagali su o Noinoj arci kako je nitko ne bi mogao otkriti.«
»O čemu ti pričaš? O čemu su lagali?« »O svemu.« »Čekaj malo«, rekao je Tyler. »Zar želiš reći da se Noina arka ne nalazi na Araratu?« »Na neki način, to je upravo ono što želim reći«, odgovorila je Dilara. »Ne nalazi se na Araratu. Nalazi se u Araratu. Zbog toga nitko nikada i nije uspio pronaći arku. Riječ je o lađi, ali ne one vrste koja plovi. Posljednjih su šest tisuća godina svi tragali za divovskim brodom. Noina arka je špilja.«
62.
Sada
je Arvadijeva bilješka o ulazu imala smisla. Dilara je čak i Oazu bila nazvala novom arkom. Tyler bi se najradije lupio zbog toga što to ranije nije uspio povezati, ali bio je toliko usredotočen na Noinu arku kao brod da mu nikada nije palo na pamet da se radi o špilji. »Ali u Bibliji piše da je riječ o brodu, zar ne? Da je načinjen od drva?« »Da, piše«, odvratila je Dilara. »›Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom.‹« »Meni to zvuči kao opis broda.« »Mi se koristimo prijevodom na
engleski tekst koji se prenosio s generacije na generaciju tisuće godina. Sve se svodi na prevođenje i tumačenje. Sjeti se igre pokvarenog telefona. Male pogreške tijekom prenošenja informacija mogu na kraju završiti kao ogromne, nepopravljive pogreške. Mislim da se to ovdje dogodilo. to ako je Noina arka bila neka konstrukcija izgrađena unutar špilje? Lađa također može značiti i nadsvođen prostor.« Osvrnula se i pogledala očevo tijelo. »Kako sam glupa. Zašto ga nisam slušala?« »Nisi mogla znati«, odvratio je Tyler. Razmišljao je o jeziku. »Mora da im je špilja bila sklonište. Tada bi riječi odgovarale. Ali ovdje je riječ o ogromnoj špilji. Arka je bila 300 lakata
u duljinu, 50 u širinu, a 30 lakata u visinu. To znači da je bila gotovo 140 metara dugačka, više od 20 metara široka i gotovo 15 metara visoka.« »Prije nekoliko dana rekao si da bi se brod te veličine u antičko doba raspao čim bi ga stavili u vodu. Sada imamo objašnjenje zbog čega je arka mogla biti tako velika.« Tyler je primijetio kako je ironično što se sada u raspravi zalaže za to da je arka brod, dok je nedavno on bio taj koji je imao suprotno stajalište. »A vrata i prozori?« »Ne znam«, rekla je Dilara. »Otvori u špilji? Ono što znam jest to da ovaj tekst jasno navodi kako je Noina arka
špilja unutar planine Ararat.« »To objašnjava zbog čega je nitko dosad nije pronašao. Stalno otkrivamo nove špilje. Problem je u tome da je planina Ararat građena kao stratovulkan, u obliku štita, a tamo obično nema špilja.« »Zašto ne?« » pilje najčešće nastaju zbog djelovanja vode tijekom milijuna godina, a planina Ararat nije dovoljno stara za takvo djelovanje. Većina velikih špilja na svijetu nalazi se u vapnenačkim stijenama, koje su topive i mogu se rastopiti u neznatno kiseloj vodi.« Tu je informaciju Tyler doznao dok je radio kao konzultant na Floridi, kada je uništen cio trgovački centar tako što je potonuo
u zemlju. »Ali sjećaš li se onih velikih cijevi kroz koje je prolazila lava koje smo istraživali na Havajima?« upitao ga je Grant. »Nisam rekao da je nemoguće. Kako se u sve ovo uklapa potop?« »Potop je bila bolest«, rekla je Dilara. »Ulric mi je kazao da je morao modificirati prion iz njegova originalnog oblika. Bolesti koje su se prenosile vodom bile su zarazne i česte u antičkom svijetu. I još uvijek su. Tifus je bolest kojom je kontaminirana voda za piće u mnogim zemljama. Kad su prvi prevoditelji pogrešno protumačili arku kao lađu umjesto kao sklonište, mora da su pretpostavili da je dio teksta koji se
odnosio na vodu značio poplavu, a ne kugu.« »›Ja ću, evo, pustiti potop — vode na Zemlju — da izgine svako biće pod nebom‹«, citirao je Tyler. » to ako je prionska bolest koja se nalazila unutar amuleta napadala sva živa stvorenja, ne samo ljude?« upitala je Dilara. »Da je ta prionska bolest dospjela u rijeke i jezera, uništila bi sva živa bića u tom slivnom sustavu. Sve što bi preostalo bile bi kosti. Bez mekoga tkiva. Ljudima koji su rijetko odlazili i 50 kilometara od mjesta gdje su rođeni, mora da se činilo da je Bog očistio cijelu zemlju.« »A Noa bi morao povesti sve životinje koje je želio spasiti sa sobom.
Jednom kada bi bolest uništila sve pred sobom, preostali bi se prioni sami razgradili ili bi pak dosegli more, gdje bi ih uništila slana voda.« »Ako Noa nije znao koliko dugo treba toj bolesti da prođe, vjerojatno bi izgradio ogromnu arku, s dovoljno hrane da mjesecima hrani sebe, obitelj i životinje.« »Dakle, kada se u Bibliji govori o vodama potopa«, rekao je Tyler, »to se u stvari odnosilo na vode koje su prenosile potop, što je bila zaraza.« »A ako se radilo o posebno kišnom razdoblju«, rekla je Dilara, »Noi bi se činilo kao da su kiše bile preteča propasti. U sve to skupa odgovara čak i slanje gavrana i golubice da provjere
jesu li se vode povukle. Gavran se nikad nije vratio jer su ga ubili prioni. Uz neke reinterpretacije datuma i riječi, čini se da je sve moguće objasniti.« »Ali ne objašnjava kako su prioni bili povezani s amuletom. Sve što smo našli implicira da se prioni nalaze unutar amuleta.« »Morat ćemo uzeti taj posljednji amulet kako bismo znali sa sigurnošću, a da to učinimo, moramo pronaći Arku.« Chirnian je prevodio njihov razgovor, a otac Tatilian sve je vrijeme pozorno slušao ne uplećući se. Ali, sada je nešto uzviknuo, a Chirnian je preveo: »Ne, najbolje bi bilo da ne pronađete Arku.«
»Zašto?« upitao je Tyler. »Zbog toga što će, ako je sve to istina, te informacije prouzročiti puno žalosti i nedoumica. Mi držimo da je Biblija nadahnuta riječ Božja, brižno sastavljana stotinama godina. Zbog toga bi ovako temeljito pobijanje nečega važnog kao što je priča o potopu bilo vrlo ozbiljno. To bi dovelo u pitanje naše povjerenje u shvaćanje velikog dijela Staroga zavjeta.« »Moramo pronaći arku«, rekao je Tyler. »Ako je ne pronađemo, nitko neće ni ostati da raspravlja o ovim stvarima.« »Bog neće dopustiti da zemlja ponovno bude uništena. Njegov je savez s Noom bio jasan. ›Nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će
ikad više potop zemlju opustošiti.‹ Ne bi dopustio da se takvo što dogodi.« »Ali mi ne dovodimo u pitanje to obećanje«, rekla je Dilara. »Sebastian Ulric želi eliminirati samo ljudsku vrstu, ne ostatak živih bića. Zbog toga je proveo toliko vremena u laboratoriju kako bi modificirao bolest. Napravio ju je upravo tako da ne utječe na životinje. A što ako smo upravo mi ti koji ga moramo zaustaviti da ne uništi sve živo? Mi bismo mogli biti Božji vojnici koji će to spriječiti i sačuvati Božje obećanje.« »Bog pomaže onima koji si sami pomažu«, rekao je Tyler. »To ne piše u Bibliji«, uzvratio je otac Tatilian.
»Znam. To su riječi Benjamina Franklina, a ne moje.« »Biblija je nepogrešiva. Ova priča o špilji ne može biti istinita!« »Ako pronađemo arku«, dodala je Dilara, »to će podržati Bibliju, a ne nauditi joj. To će konačno pružiti materijalne dokaze da Knjiga Postanka ima povijesnu osnovu, a ne da je riječ o knjizi utemeljenoj na vjeri ili samo o književnosti. A ljudi koji žele vjerovati da je Biblija doslovce točna, i dalje to mogu činiti. U krivu su bili ljudski prevoditelji, a ne sam tekst Biblije. Uz samo nekoliko promjena u tekstu, priča je i dalje točna. Dakle, potrebno je malo prilagoditi biblijski prijevod. Onda što?«
Svećenik se namrštio, ali nije se protivio. »Molit ću se da me Bog vodi po ovome pitanju.« »Na vama je da procijenite kako želite otkriti ovu odaju«, rekao je Tyler, »ali morat ćete ovamo dovesti lokalnu policiji kako bi se pobrinuli za ove ljudske ostatke.« Otac Tatilian kimnuo je glavom. »Ovo će otkriće promijeniti sve vezano za Hor Virap.« Dilara je pozorno gledala očevo tijelo, ali u njezinim očima više nije bilo suza. »Oni će se pobrinuti za njega, Dilara«, rekao joj je Tyler. »Znam. Barem je umro znajući da je
u pravu.« »On bi želio da dovršiš njegov rad.« »I hoću«, uzvratila je s uvjerenjem. »Hajdemo pronaći Noinu arku.«
63.
Tyler
nije mogao drukčije nego pretpostaviti da je Sebastian Ulric na putu do arke pa je zbog toga morao biti brz kako bi stigao prvi. Vratio se u Erevan s Grantom i Dilarom, gdje su se ponovno ukrcali u Gordianov mlažnjak kako bi se kratkim letom prebacili do zračne luke Van u Turskoj. Koristeći se satelitskim telefonom u mlažnjaku, Tyler je obavijestio Milesa Bensona o posljednjim događajima i njihovu napretku. Tyler je odlučio držati svog oca podalje jer je znao da bi vojska preuzela
potragu i pokušala se dočepati priona za svoje potrebe. Osim toga, da je turska vlada imala bilo kakve naznake da su otkrili Noinu arku, zabranili bi im pristup na planinu Ararat. Morali su se pobrinuti da njihova ekspedicija bude neprimjetna ako su željeli zaustaviti Ulrica a da ne prouzroče veliki međunarodni incident ili nekome drugome predaju prione. Kad su stigli u Van, već je bio mrak pa je bilo prekasno da pokušaju naći špilju u kojoj je Arka. Morali su pričekati do jutra, a to je Tyleru dalo dovoljno vremena da prikupi neke stvari koje su trebali za ekspediciju. Imao je poznanike iz rudarske industrije koji su se nalazili u zapadnoj Turskoj i mogli su
mu pribaviti ono što mu je trebalo. Dok se on brinuo za to, Dilara, koja je tečno govorila turski, unajmila je helikopter da ih preveze do 160 kilometara udaljene planine Ararat. Posljednja stvar za koju su se morali pobrinuti bilo je to da osnaže svoje redove. Ulric je imao barem Petrovu, Cuttera i dvojicu stražara koji su bili s njim kad je pobjegao. Tyleru se nije svidjela ideja da odnos bude 5 : 3 u njihovu korist. Koristeći se svojim poznanstvima iz vojničkih dana, Grant je pronašao trojicu plaćenika koji su prije zore mogli stići iz Istambula do Vana. Tyler je u mlažnjaku imao dovoljno oružja za sebe, Granta i Dilaru. Plaćenici će ponijeti vlastito oružje.
Nakon svih priprema, preostalo im je samo čekati svitanje. Tyler je pilotima rekao da si pronađu hotelski smještaj u gradu, dok su on, Grant i Dilara ostali u mlažnjaku i spavali u putničkoj kabini. Iako su ležajevi u mlažnjaku bili vrlo ugodni, loše su spavali. Do ranog je jutra pristigla i oprema koju je Tyler zatražio, a uskoro nakon toga stigla su i trojica plaćenika, koji su se javili na dužnost čim su se iskrcali iz zrakoplova. Tyler ih je ukratko obavijestio o misiji, izostavljajući bilo kakav spomen Noine arke. Helikopter će ih prebaciti do istočnih obronaka planine Ararat, a potom odletjeti do zbornoga mjesta na jugu. Kad budu
spremni za odlazak, Tyler će radijem pozvati helikopter da ih pokupi. Nije želio da im se helikopter mota uokolo i na taj način obavijesti Ulrica da su tamo, posebice u slučaju ako su stigli prije njih. Unajmljeni helikopter bio je iznenađujuće nov model Bell 222, dovoljno prostran za njih šestoro i svu opremu. Tijekom leta, pilot ih je obavijestio da je u tom području u posljednjih pet godina poraslo eksploatiranje nafte i minerala. Od sredine osamdesetih, područje planine Ararata petnaest je godina bilo zabranjeno svima osim vojnom osoblju zbog napada Radničke partije Kurdistana, poznate kao PKK. Razlog je
tome bio taj što su kurdski pobunjenici uzimali turiste kao taoce i aktivirali bombe u jugoistočnim turskim gradovima. Ali kad je 2000. godine uhićen vođa PPK-a, napadi su postali rijetki. Planinsko je područje ponovno otvoreno za turizam, a tamo su se razvili i razni drugi poslovni interesi. Let do planine trajao je manje od sata. Iz helikoptera su vidjeli doline posute stijenama i izbočinama u kojima su se mogle skrivati stotine špilja. Letjeli su iznad šume, jer su se još uvijek nalazili ispod razine trajnoga snježnog pokrova. Bili su blizu mjesta označenog na karti u Hor Virapu pa su počeli tražiti specifičan izbojak stijene opisan u tekstu. Na karti je bio prikazan
kao pramac broda koji je provirivao iz litice, a na njegovu se vrhu nalazio jarbol. Tako je trebao izgledati pri pogledu s južne strane. Ulazna vrata u arku trebala su biti smještena kojih 100 koraka južno od toga, a prozor se trebao nalaziti još 100 koraka dalje od vrata. Najveći će im problem biti ako više nema tog izbojka stijene. Planina Ararat bila je uspavani vulkan, a prethodnih 6 tisuća godina lako su ga mogli uništiti manje erupcije i potresi. Tyler se prisjetio poznate formacije stijena u New Hampshireu poznate pod imenom Starac s planine, koja je podsjećala na bradatog muškarca koji je izvirivao iz planine Cannon. Ta je formacija bila tako dobro poznata i
omiljena, da je čak krasila kovanicu od 25 centi izdanu u državi New Hampshire. Ironična i tragična bila je činjenica da se ta formacija stijena raspala ubrzo nakon što je novčić stavljen u optjecaj pa je na taj način svima postalo jasno kako se topografija planine iznenada može promijeniti. Vjerojatnost da je formacija stijene u obliku pramca preživjela nije bila velika. est su puta nadletjeli to područje prije negoli je Dilara uskliknula i počela pokazivati nešto s vanjske strane lijevog prozora. I baš kako je bilo prikazano, profil pramca jedrenjaka uspinjao se iz kamene površine litice. Nalazili su se točno iznad Noine arke. Dilara se
okrenula prema Tyleru osmjehujući se, a njezino je uzbuđenje bilo očigledno. Helikopterom su kružili nad područjem i pokušali vidjeti ima li kakvih znakova njihovih protivnika. Činilo se da na obronku planine nema nikakvih tragova ljudske prisutnosti, ali teren je bio tako neravan da se dolje mogla sakriti cijela satnija a da je nitko ne primijeti. Tyler je uputio pilota da spusti helikopter na najbliži ravan teren, koji je bio više od kilometar i pol udaljen od ulaza u špilju. Tyler, Grant i Dilara, zajedno s trojicom plaćenika, iskočili su iz helikoptera i brzo izvukli svoje oružje i opremu. Plaćenici su bili naoružani teškim automatskim oružjem, dok su
ostali nosili pištolje i lakše automatsko oružje. Zbog načina na koji se Dilara poslužila MP5 puškom u Oazi, Tyler joj je i sada ponudio isto oružje, a ona ga je bez oklijevanja prihvatila. Helikopter se uzdigao uz prašinu i odletio, a njih je šestero započelo pješačenje do ulaza u Noinu arku. »Koja je nadmorska visina?« upitao je Grant. »Otprilike 2500 metara«, odvratio je Tyler, gledajući prema vrhu planine koji se uzdizao još kojih 2,5 kilometara iznad njih. Prethodne su potrage smatrale da se arka nalazi znatno više u planini, ali niža nadmorska visina imala je smisla. Kako bi se u arku dostavio građevni materijal i dovele životinje,
morala je biti dovoljno pristupačna da se do nje može hodati. Uspon nije bio lagan, ali je nagib bio dosta širok i blag da su se i tegleće životnije mogle uspeti do špilje. Ljeto nije posve napustilo planinu. Iako je bio listopad, nebo je bilo vedro, a zrak svježih 10 stupnjeva Celzija. Dok su hodali, jedan je od plaćenika rukom prešao preko lisnatih biljaka blijedoljubičastih cvjetova. Bio je to tek usputan pokret izletnika kojemu je dosadno. »Ne bih to radila da sam na tvome mjestu«, rekla je Dilara i kimnula prema plaćeniku. Čovjek ju je pogledao pogledom koji je govorio daj me pusti na miru i
nastavio doticati biljku. »Zašto ne?« upitao je Tyler. »Zbog toga što je riječ o jediću. Listovi i cvjetovi sadrže smrtonosan otrov koji u tijelo može ući putem kože. Kroz povijest se koristila za trovanje vrhova strelica.« Plaćenik je brzo povukao ruku, kao da je biljka gorjela, te je počeo brisati o nogavicu svojih hlača. »Ako ti ruka malo utrne, ne brini«, rekla mu je Dilara, »to će proći. Samo nemoj lizati prste kad budeš jeo.« Za trideset su minuta stigli do stijene koju su tražili pa je Tyler otpočeo s brojenjem koraka. Kad je stigao do devedeset tri, ugledao je tamnu
rupu na planinskoj površini. pilju. Otvor špilje bio je polukružan i promjera oko šest metara, a iz ovog kuta, Tyler nije mogao vidjeti stražnji dio ulaza. Ako se Ulric već zatekao ovdje, špilja bi bila savršeno mjesto za zasjedu. Signalizirajući rukama, uputio je plaćenike da zaobiđu ulaz u špilju, i to izvan vidokruga, i da mu pristupe sa suprotne strane. Kad su zauzeli položaj, Tyler je upalio signalnu raketu i ubacio je kroz ulaz špilje. Nije se začula paljba, ali Tyler to nije ni očekivao. Cutter i njegovi ljudi bili su previše disciplinirani za tako jednostavno lukavstvo. Iz svojeg je ruksaka Tyler izvadio komad opreme koji mu je dostavljen tog jutra: radilo se
o vozilu na daljinsko upravljanje koje je imalo velike gume. Bilo je veličine štruce kruha, a na njegovu je vrhu bila montirana kamera. Tyler je vozilo postavio na tlo i uzeo upravljač oblikovan poput drške pištolja s okidačem kao tipkom za ubrzanje. Maleni mu je upravljač omogućivao da drugom rukom usmjerava vozilo u željenom smjeru. Lagano je pritisnuo okidač, a uz prigušeno ječanje, vozilo je poskočilo prema naprijed i ušlo u špilju. LCD ekran smješten iznad upravljača uređaja za upravljanje prikazivao je prizor snimljen kamerom. Pri svjetlu signalne rakete, vidjeli su da špilja ima pravilan oblik sve do
stražnjeg zida koji se nalazio kojih 15 metara dalje od ulaza. Mogao je vidjeti nekoliko predmeta, ali ništa nije bilo dovoljno veliko da se netko sakrije iza toga. U špilji nije bilo nikoga. Tyler je dao znak da je sve čisto. Vratio je vozilo pa ga zajedno s upravljačem spremio u ruksak. Dohvatio je upaljenu signalnu raketu i krenuo u unutrašnjost špilje, a Grant i Dilara slijedili su ga, koristeći se svojim baterijskim svjetiljkama. Plaćenici su ostali vani držeći stražu. Na polovici špilje, Tyler je primijetio hrpu sanduka, nekih cijelih, a nekih u raspadajućem stanju, smještenih uza zid špilje. Čučnuo je kako bi ih pregledao. Bilo je očigledno da ne
potiču iz Noina vremena, ali nisu bili ni novi. Mora da su se kojih dvadeset godina raspadali u špilji. Na najbližem je sanduku nešto bilo napisano grubim rukopisom. Izgledalo je turski. » to ovdje piše?« Tyler je upitao Dilaru. Ugledao je drugi djelomično otvoren sanduk i bacio pogled u njega, približavajući signalnu raketu bliže radi boljeg osvjetljenja. »Ne znam to pročitati«, rekla je Dilara. »Nije na turskom, nego na kurdskom.« Signalna je raketa obasjala unutrašnjost sanduka. Kad je vidio što je unutra, Tyler je odskočio unatrag prije negoli iskra sa signalne rakete dospije unutra.
» to je?« upitao je Grant. »Sjećaš li se PPK-a?« odvratio je Tyler. »Kurdskih separatista o kojima nam je pričao pilot? Ovo mora da je bilo jedno od njihovih skloništa. Da Dilara govori kurdski, vjerojatno bi mogla pročitati riječ dinamit na sanducima.« Dilara se ukipila kad je čula riječ dinamit. »Oprezno ustani i odmakni se od eksploziva«, rekao je Tyler. »Budi pažljiva da ne dotakneš sanduke.« »Znojiš li se?« upitao je Grant dok se Dilara odmicala hodajući natraške. »Poput debeljka u sauni.« Ako je dinamit ostavljen u
nekontroliranim uvjetima, nitroglicerin koji se nalazi u njemu počinje curiti iz štapova, a na njima ostaju kristali nitroglicerina, dok se u njihovu podnožju skuplja nitroglicerin u tekućem obliku. Već pri letimičnom pogledu, Tyler je vidio svjetlucanje tisuća kristala na dinamitu, jer radilo se o jeftinom proizvodu, a ne o novijoj varijanti koja je bila otporna na znojenje. Mora da su se sanduci godinama nalazili u špilji i bili izloženi istim ekstremnim uvjetima kao i sama špilja. »Hoće li eksplodirati?« tihim je glasom upitala Dilara. »Ne ako ga ostavimo na miru. Ali nitroglicerin je vrlo osjetljiv. Ima ga puno. Dobar udarac mogao bi ga
aktivirati, a eksplozija bi vjerojatno urušila cijelu pećinu.« »Hajdemo onda na suprotnu stranu«, rekao je Grant. Zaobišli su sanduke i prešli na drugu stranu špilje pa krenuli prema njezinu stražnjem dijelu, koji je završavao ispucalim zidom što se protezao cijelom širinom špilje. Tyler ga je pozorno pregledao i primijetio da je jedna od napuklina omeđeni rub koji se protezao u obliku grubog četverokuta oko dva i pol metra na svaku stranu. Tyler je kleknuo i dlanovima prošao preko poda. Njegovi su se prsti ukopali u mekani, pješčani dio kojim je zatrpan utor na podu. Otkopao je utor i vidio da se širi u obliku luka počevši s desne
strane ruba napukline. »Ovo su vrata«, rekao je. »Ovaj je rub ljudsko djelo. Kanal služi za vođenje vrata. Baš bih volio znati kako su ga izgradili.« »A ja bih voljela znati kako otvoriti vrata«, rekla je Dilara. »Ne možemo. Barem ne s ove strane.« »Zašto ne? Zar postoji još neko tajno dugme?« »Ne. Mislim da ih je moguće otvoriti samo s unutarnje strane. Na to je tvoj otac mislio kad je rekao da Ulric ne može ući. Rekao je Ulricu samo za ovaj ulaz, ali znao je da se radi o jednosmjernim vratima, što je vjerojatno
jedna od sigurnosnih mjera na samoj arci. Jednom kad je gradnja bila dovršena i sve su životinje smještene unutra, mogli su zatvoriti ova vrata s vanjske strane i ući u špilju kroz prozor. Prozor bi bio manji i bilo bi ga lakše obraniti. Za otvaranje nečega ovako masivnog, morali bi pokrenuti mehanizam s unutarnje strane.« Tyler nije mogao sakriti divljenje za to građevinsko remek--djelo. »Noa je bio vraški dobar inženjer.« »Onda je arka na drugoj strani ove stijene?« Dilarin je glas bio pun tihog strahopoštovanja. Tyler je rukom prešao preko vrata koja su vodila u Noinu arku. »Nadajmo se da nas Ulric ne čeka s
druge strane.«
64.
Sebastian
Ulric dalekozorom je promatrao trojicu muškaraca šćućurenih blizu ulaza u špilju, kojih 350 metara ispod sebe. Jutarnje je sunce bilo ravno ispred njega pa je morao biti pažljiv kako oni ne bi vidjeli odbljesak. Locke je došao, baš kako je Ulric i očekivao. Kad su izišli iz crkve u Hor Virapu, Ulric je vidio kako svećenik divlje mlatara rukama, što je bio siguran znak da su pronašli tajnu odaju. Uništavanje odaje poslužilo bi samo tome da Tyler postane svjestan njegove prisutnosti. Čim je vidio da su otišli, Ulric je
poveo svoje ljude natrag preko granice u Tursku, obilno podmićujući graničare kako bi prešli na drugu stranu. Nakon toga poslužili su se GPS koordinatama koje je Cutter bio odredio već pri njihovu prethodnom posjetu mjestu gdje se nalazila arka pa ih je Ulric poveo uz planinu pod okriljem noći. Svi su bili opremljeni posebnim naočalama treće generacije za gledanje noću. Te su naočale pojačavale i najslabiji sjaj zvijezda tako da su imali jasan pogled tla pred sobom kao da je dan. Zbog toga im je uspon na planinu bio relativno lagan nakon što se zbog gruboga terena više nisu mogli poslužiti svojim vozilom. Uz pomoć stimulansa bili su budni i na svoj položaj stigli točno na
vrijeme da posvjedoče slijetanju Lockeova helikoptera. Petrova i dvojica stražara sakrili su se iza stijene, dok se Cutter šćućurio pokraj Ulrica držeći snajpersku pušku na ramenu. »Koliko se moraš približiti da eliminiraš one ljude?« upitao ga je Ulric. »Jednoga od njih mogao bih pogoditi i odavde«, odvratio je Cutter, »ali su se drugi razmjestili uokolo. Pronaći će zaklon prije negoli ih uspijem pogoditi.« »Moramo izvesti diverziju.« Ulric je tiho govorio kako ga drugi ne bi čuli. »Tvoji su ljudi potrošni.«
Cutter se složio kimnuvši glavom, a potom šapnuo: »Poslat ću ih da zaobiđu špilju i priđu joj s južne strane. Reći ću im da se predaju, a kad Lockeovi ljudi iziđu kako bi ih zarobili, mogu svu trojicu eliminirati prije negoli dospiju reagirati.« »Odlično. to ćemo s njihovom komunikacijskom opremom?« »Aktivirat ću naš širokopojasni uređaj za ometanje radiovalova tren prije napada. Da sada zauzmemo položaje?« »Ne još. Tu smo špilju ispitali od vrha do dna. Tamo nema poluge za pokretanje poput one u Hor Virapu. Ne mislim da je ovo pravi ulaz, ali ako se Tyler ne pojavi u sljedećih nekoliko
minuta, morat ćemo pretpostaviti da je na neki način uspio ući unutra. »Vrlo je rizično ući u tako tijesan prostor kroz jedini ulaz. I dalje mislim kako je bolje pričekati dok ne iziđu s amuletom pa ih tada sve poubijati.« »Ne«, odlučnim je glasom rekao Ulric. »Moramo ih slijediti unutra. Ne želim riskirati mogućnost da Tyler uništi amulet još u špilji. Jednom kada doznamo gdje se nalazi pravi ulaz, krećemo.« Cutter je pokazao u smjeru špilje. »Evo ih.« Locke, Westfield i Dilara Kenner izišli su iz špilje na danje svjetlo. »Vidi«, rekao je Ulric. »Ta špilja
nije pravi ulaz u arku.« Promatrao je kako je Locke mahnuo svojim ljudima da mu se pridruže pa su krenuli prema jugu. *** »Držite oči širom otvorene i tražite otvor puno manji od onoga maloprije«, rekao im je Tyler. »Vjerojatno je velik tek toliko da se čovjek može provući kroz njega.« Ponovno je počeo odbrojavati korake. Kad je stigao do devedeset sedam, bio je u ravnini s rascjepom koji je odgovarao opisu. Bio je uzak, ne širi od 60 centimetara i visok oko 2 metra, ispunjen prašinom i kamenjem, kao da se prije nekoliko stotina godina urušio.
»Misliš da je to taj ulaz?« upitala je Dilara. »Ako jest, znači da smo prvi stigli. Nema šanse da je Ulric bio ovdje i ponovno ga zatvorio nakon odlaska. Zašto bi se mučio svim tim?« »U našoj budućnosti vidim fizički rad«, rekao je Grant. Proslijedio im je dvije lopate na rasklapanje, a treću zadržao za sebe, zabijajući oštricu lopate u rascjep. Nisu mogli znati koliko je duboka bila naslaga urušenog kamenja. Možda će morati kopati satima ili čak danima prije negoli se uspiju probiti. Opet, nisu imali previše izbora. Morali su biti prvi koji će ući u arku, a Tyler je bio siguran da je to ulaz.
Na kraju je ispalo da su morali kopati samo dva sata prije negoli je Grantova lopata zagrabila zrak. Očistili su preostalo kamenje i prašinu pa svojim baterijskim svjetiljkama posvijetlili niz ulaz koji je vodio nekamo dublje nego što je sezalo svjetlo. Svi su bili opremljeni radijskim slušalicama. Tyler je rekao plaćenicima da će barem petero protivnika možda pokušati ući u špilju. Oni će ostati vani i radijem im javiti ako primijete išta neuobičajeno. Tyler će im se javljati svakih petnaest minuta. Plaćenici su zauzeli zaštićene položaje. Tyler se pobrinuo provjeriti da njegov i Grantov ruksak mogu proći kroz rascjep. Njih troje stavili su kacige
na glave i Tyler je pogledao Dilaru. »Dame imaju prednost?« upitala ga je. »S obzirom na to da si ti sve ovo započela, mislio sam kako zaslužuješ biti prva koja će vidjeti arku.« Osmjehnula mu se. »Hvala ti. Ovog ću se dana sjećati do kraja života.« Dilara je duboko udahnula i ušla u otvor. Odmah ju je progutala tmina. Tyler je išao iza nje vukući ruksak, a na začelju je bio Grant. Sporo su napredovali. Na nekoliko je mjesta prolaz bio tako uzak da Tyler nije bio siguran hoće li se Grant uspjeti provući. »Hoćeš li moći?« upitao ga je.
»Malo je tijesno«, odvratio je Grant pokušavajući doći do daha. »Ako zapnem, poslat ćemo poruku momcima vani da nam donesu kantu rastopljenog maslaca.« Tyler se iskesio. Grant je bio dobro. »Vidiš li što ispred sebe?« upitao je Tyler nakon što su prošli 15-ak metara. »Da«, odvratila je Dilara. »Mislim da se prolaz širi za kojih 10 metara. Nakon još jedne minute, prolaz se proširio i Tyler je mogao stajati pokraj Dilare. pilja nije zaudarala vlagom poput vapnenačkih pećina. Umjesto toga osjetio se suh, ustajao zrak koji ga je
podsjetio na posjet grobnici faraona Tutankamona u Dolini kraljeva u Egiptu. U zraku je bio isti osjećaj povijesti, osjećaj vječnog čuda. Tyler je usmjerio svjetiljku na zid lijevo od sebe. Pomicao je snop svjetla gore sve do 15 metara visokog stropa, a potom je svjetlom slijedio obris zida sve dok nije stigao do drugoga zida koji je skretao desno pod kutom od 90 stupnjeva. Zbog maglovitih obrisa, nagađao je da je zid udaljen barem 20 metara. Desno od njega, snop je svjetla nestajao u tami. Pojavio se Grant i stao pokraj njih, duboko dišući. »Hvala Bogu da smo izišli. Nemam klaustrofobiju, ali nakon ovoga mogao
bih je razviti.« Grantov glas odjekivao je špiljom, kao da se nalaze u kakvom uskom kanjonu. »Čini se ogromno«, rekao je on. »Hajdemo vidjeti koliko je ogromno«, odvratio je Tyler. Iz svog je ruksaka izvadio stroboskopsku svjetiljku. Njezina baterija neće dugo potrajati, ali snaga visokog intenziteta dat će im prilično točan osjećaj za veličinu špilje. »Ne gledajte izravno u stroboskop kad ga upalim.« Stavio je prst na prekidač. »Jeste li svi spremni?« »Učinimo to«, rekao je Grant. Dilara je željno kimnula glavom.
»Pokaži nam.« »Damo i gospodine, dajem Vam Noinu arku.« Pritisnuo je prekidač i načinio korak unatrag. Mogao je čuti kako je akumulator spremao energiju za prvi bljesak, a potom je stroboskop počeo emitirati širok snop svjetla svakih pola sekunde. Tromost svojstvena ljudskom oku omogućavala im je da prostor vide gotovo kao da je obasjana stalnim svjetlom. Dilara je iznenađeno udahnula zrak. Nitko nije govorio. Prizor im je oduzimao dah. Koliko god im je pogled mogao segnuti, ogromna drvena struktura visoka tri kata protezala se lijevom stranom špilje i nestajala na drugom
kraju u tami. Nije se radilo o građevini podignutoj na brzinu, nego o složenoj strukturi. Tyler nije mislio da je antička civilizacija bila sposobna za takvo što. Komadi su pristajali jedan uz drugi kao da ih je on sam oblikovao. Nije ni mogao zamisliti količinu truda potrebnu da se takvo zdanje izgradi kilometrima daleko od drva potrebnog za njegovo sastavljanje. Čak i uz modernu opremu, građenje takve strukture unutar špilje, bez dovoljno svjetla, bio bi ogroman posao. Kako je bila izgrađena prije nekoliko tisuća godina, samo uz pomoć ljudskih ruku i tegleće stoke, rezultat je bio još više zapanjujući. Tyler je jedva mogao shvatiti čemu svjedoči u tom trenutku.
Pred njim je bila najstarija postojeća drvena struktura, zdanje koje je po svojoj složenosti i veličanstvenosti bilo uz bok velikih piramida. Prekrasno zdanje koje je sam Noa projektirao i izgradio. »Moj Bože«, Dilara je konačno izustila. »Još uvijek je nedirnuta. Nakon sveg tog vremena, još uvijek postoji.« »Zrak je suh«, rekao je Tyler. »Nema vode, nema termita, nema truleži.« »Čini se da nam sva ova speleološka oprema koju smo dovukli ipak neće trebati«, rekao je Grant. »Sudeći prema veličini ovog prostora, čini se da su Noa i njegova obitelj planirali ovdje dugo ostati.«
»Pa, jesi li još uvijek sumnjičav?« Dilara je upitala Tylera. Polagano je odmahnuo glavom. »S ponosom mogu reći da sam pogriješio.« »Ovo mora da je najnevjerojatnije arheološko otkriće u ljudskoj povijesti.« »Ja ću ići još korak dalje. Rekao bih da je ovo čudo.«
65.
Nakon
nekoliko minuta, baterija stroboskopa se ispraznila. Osim njihovih svjetiljki i slabog svjetla koje je dopiralo kroz otvor, špilja je ponovno uronila u tamu. Služeći se laserskim daljinomjerom, Tyler je potvrdio da je arka bila onih dimenzija kako je opisana u Bibliji: 140 metara dugačka, 23 metra široka i 14 metara visoka. Tyler, Grant i Dilara nalazili su se na južnom kraju 140 metara dugačkog prostora, a drveno im se zdanje nalazilo slijeva, dok su s desne strane vidjeli goli zid špilje. pilja je bila iznenađujuće ujednačena pa je
Tyler mogao samo nagađati kako je nastala. Možda se radilo o ogromnoj cijevi koju je oblikovala lava. To je bila vrlo neobična tvorba za ovakvu vrstu vulkana, neki bi čak rekli i čudesna. Osim činjenice da joj je nedostajala voda, špilja je bila savršeno sklonište. Sama je arka bila trokatno stepenasto zdanje slično tribinama na nogometnom stadionu, gdje je svaka viša razina bila povučena odostraga u odnosu na onu ispod. Sve tri razine oslanjale su se na lijevu stijenku špilje, koja je ujedno služila i kao stražnji zid strukture, s prostorijama odvojenima unutarnjim pregradnim zidovima cijelom dužinom od 140 metara. Na prednjoj strani svake razine nije bilo prozora ni
vrata. Tyler je detaljno pogledao drvo od kojeg je izgrađena arka. Radilo se o nekoj vrsti tvrdog drva, premazanog smolom kako bi se spriječilo njegovo truljenje. Na nekoliko je mjesta pokucao. I nakon šest tisuća godina, još uvijek je bilo čvrsto. Bez obzira na Dilarine prosvjede, iz svog Leathermanova oruđa izvukao je oštricu noža i zabio ga u jednu od greda. Nije bilo popuštanja. Zdanje bi trebalo biti dovoljno čvrsto da se hoda po njemu i ispod njega. Na svakom su koraku nailazili na vanjske znakove antičkog života, kao da su stanovnici napustili špilju tek prije koju minutu. Nisu se ni potrudili ponijeti
sa sobom drveni namještaj ili keramičke posude kojima je špilja bila pretrpana. Svakih 15 metara bila je postavljena uzlazna rampa paralelna sa zdanjem koja je zaokretala pod kutom prema svakoj idućoj razini, poput planinske staze. S prednje strane gornjih dviju razina nalazila se otvorena promenada široka četiri i pol metra koja se protezala cijelom duljinom zdanja i koja je omogućavala bilo kome tko je šetao njome da proviri na nižu razinu. Pod špilje služio je kao promenada za najnižu razinu. Najveće prostorije nalazile su se na najnižoj razini arke, a kako je cijela konstrukcija bila stepenasto osmišljena, prostorije na drugoj i trećoj razini bile
su pliće jer je trebalo ostaviti prostora i za promenade. Prostorije na dnu bile su široke gotovo 14 metara, 9 metara na drugoj razini i oko 4 metra na trećoj razini. Tyler je iz onih nekoliko prostorija koje je vidio pod svjetlom svjetiljke zaključio da je širina prostorija varirala između 3 i 15 metara. Na brzinu je izračunao da moraju pretražiti više od 50 prostorija. Ako to ne ubrzaju na neki način, bit će im potrebni dani. Tyler se okrenuo prema Dilari. »Imaš li kakav prijedlog gdje da započnemo potragu za amuletom?« upitao ju je. Dilara je odmahnula glavom. »Nitko nikada nije vidio zdanje poput
ovog. Samo nagađam, ali prostorije na dnu vjerojatno su služile kao spremišta, pregrade za životinje i spremanje otpada. Druga se razina vjerojatno koristila za zajedničke prostorije. Na najvišoj su razini možda bili privatne stambene prostorije. Ali sve su to nagađanja. Amulet bi mogao biti bilo gdje. Moj je prijedlog da se razdvojimo.« »Slažem se. Kako smo zasad ovdje sami, opasnost bi trebala biti minimalna. Ali prvo, imam nešto što bi nam moglo pomoći.« Tyler je otvorio ruksak i ponovno izvadio vozilo na daljinsko upravljanje. Također je otvorio i prijenosno računalo.
»Kako će nam to pomoći?« upitala je Dilara. »Ako budemo koristili kameru na toj stvarčici, trebat će nam više vremena.« »Kamera je samo jedna od alatki na tom vozilu«, odvratio je Tyler. »Ovoga ćemo se puta poslužiti njegovim laserskim sustavom za iscrtavanje karti.« » to će on učiniti?« »Dok budem upravljao vozilom niz svaku razinu u špilji, laser će izmjeriti udaljenost od svake površine uz koju će proći te mi poslati dimenzije na prijenosno računalo. U stvarnom će vremenu moje računalo konstruirati trodimenzionalnu sliku cijele strukture koju nakon toga mogu poslati u
memorijski čip koji se nalazi u svakoj od ovih kaciga.« Tyler je skinuo kacigu i pokazao je Dilari. Izgledala je poput obične rudarske kacige s jakim svjetlom na vrhu. Ali, sa svake je strane bilo artikulirano tražilo koje se moglo postaviti tako da prekrije oko. Također je imala i infracrvenu kameru koja je mogla uhvatiti toplinski trag živog tijela s velike udaljenosti. Kako su bili sami, nije bilo potrebno uključivati infracrvenu kameru. »Gordian je razvio ove uređaje kako bi pomogli pri rudarskim nesrećama, kad je u oknima vidljivost slaba. Rekao sam im da mi ih pošalju ovamo iz jednoga Gordianova
postrojenja u Grčkoj.« »Hoćeš reći da će mi ova kaciga pokazati kako špilja izgleda?« »Gdje god pogledaš, emitirat će grafički prikaz onoga što vidiš. Kad svojom svjetiljkom osvijetliš bilo što, imati ćeš priliku vidjeti stvarnu sliku postavljenu preko slike koju je generiralo računalo. Ona komunicira s ovim odašiljačem, koji služi kao referentna točka.« Tyler je smjestio maleni primopredajnik uz podnožje zida, izvan puta. »Koliko će nam trebati prije nego što se mognemo time poslužiti?« upitala je Dilara.
»Samo nekoliko minuta dok ne dobijemo potrebne podatke. Najveća brzina koju vozilo može postići je 65 kilometara na sat. Sve što moram učiniti je odvesti ga ravno do kraja, a laser i računalo obavit će ostalo. Kada dođe do drugoga kraja, odvest ću ga na drugu razinu i ponoviti postupak. Naravno, nećemo vidjeti ništa što je skriveno ili zaklonjeno, ali ćemo dobiti brz pogled na unutrašnjost.« Tyler je postavio vozilo na pod, dotaknuo podlogu miša na računalu i kad je provjerio da je počelo prikupljanje podataka, pritisnuo prekidač za brzinu. Vozilo se brzo odvezlo naprijed, osvjetljavajući put vlastitim svjetlima. Za nekoliko su sekundi mogli vidjeti
samo blijedi krug svjetla ispred vozila. Tyler se usredotočio na LCD ekran upravljača. U deset minuta provezao je vozilo niz sve tri razine arke i natrag do njih. »Super voziš, Andretti«, rekao mu je Grant. »Sve su se one videoigrice konačno isplatile«, odvratio mu je Tyler dok je prenosio podatke u kacige. Stavio je kacigu na glavu, spustio okulare i pogledao uokolo. Kroz leće je jasno mogao vidjeti Dilaru i Granta, ali pozadina više nije bila tamna i bezoblična. Kako je Tyler okretao glavom, računalo je izračunavalo položaj i udaljenost svake tvrde površine koju bi pogledao. Tada
bi, koristeći se okvirima poput žičanih i sjenčanjem različitim teksturama, oslikavalo grubu sliku svega u njegovu vidnom polju. Nijansirane teksture bile su povezane s raznim dubinama prostora tako da su se isticali predmeti postavljeni uza zid. Koraknuo je u stranu, a njegov se pogled istodobno promijenio. Sve što nije bilo zid, pod ili strop odmah bi privuklo njihovu pozornost. »Probaj i ti«, rekao je Dilari i dao joj kacigu. Stavila je kacigu na glavu i zavrtjela glavom s jedne strane na drugu pa gore i dolje. »Ovo je nevjerojatno! Sve mogu
vidjeti tako jasno!« Zaljuljala se i izgubila ravnotežu. Tyler ju je uhvatio. »Možda će ti trebati nekoliko minuta da naučiš održavati ravnotežu s njima«, rekao joj je. »Ako se osjećaš nestabilno, samo zatvori oči nekoliko sekundi.« »Dobro.« »Ostavit ćemo opremu ovdje. Nema smisla da je vučemo sa sobom. Podijelit ćemo arku po razinama. Ja ću uzeti najnižu razinu. Grante, ti uzmi drugu razinu, a ti, Dilara, najvišu.« »Ovakav način rada protivan je svemu što sam ikad naučila i podučavala o arheološkim otkrićima. Morali bismo temeljito, centimetar po centimetar,
ispitati cijeli ovaj prostor, a ne sve ispreturati, poput kakvih lovaca na blago.« »Nema potrebe da sanjarimo. Nitko neće ništa dirati osim ako budemo doista morali. Znanstvenu ćemo analizu ostaviti za kasnije. Naš je cilj pronaći amulet.« »A kako on izgleda?« upitao je Grant. »Poput kakva broša?« »Vjerojatno je riječ o nekoj vrsti dragulja«, odvratila je Dilara. »Bit će postavljen na istu vrstu postolja kao što smo vidjeli u odaji s kartom u Hor Virapu. Ako ga pronađete, nemojte ga dirati dok ga ne vidim na izvornome mjestu.« Pokazala je prema svom digitalnom fotoaparatu. »Želim ga fotografski dokumentirati prije negoli ga
uklonimo.« »I pazite gdje stajete«, rekao je Tyler. »Arka se čini dovoljno čvrstom, ali čak i bez vode u špilji, moguće je da su neki dijelovi poda strunuli. Ispitajte svaki dio prije nego što stanete na njega.« Iako su se plaćenici nalazili vani na straži, Grant i Tyler držali su automatske puške uza se kao mjeru predostrožnosti, dok je Dilara odlučila odbaciti dodatni teret i ostavila svoju zajedno s ruksacima. Brzina je sada bila važnija od svega ostaloga. Ako se Ulric možda i pojavi, Tyler je želio da njih više ne bude tamo. Podijelili su se kako je Tyler predložio. Grant i Dilara oprezno su se
uspeli najbližom rampom i uskoro su bili samo dvije nemirne svjetlosne točkice. Keramičke posude, na tisuće njih, veličine od lončića za kavu do visine metar i pol, bile su naslagane uz zid špilje nasuprot arci. Nekoliko ih je bilo razbijeno, ali većina je bila savršeno dobro očuvana. Tyler je provirio u nekoliko njih i vidio da je većina posuda prazna ili sadrži osušene ostatke hrane. Amulet neće pronaći u nekoj od njih. Tyler je ušao u prvu prostoriju i na brzinu pregledao njezin sadržaj. Opet keramičke posude. Ništa se nije isticalo. Imao je osjećaj da bi amulet bio pohranjen u nekom uzvišenijem mjestu, ali je ipak sve temeljito snimio.
Isti je postupak ponovio u sljedećim dvjema prostorijama. Prazne. Tyler je pretpostavljao da su to bila spremišta. Hrana, voda, ostale potrepštine. Sve što je bilo potrebno za preživljavanje obitelji i krda životinja tijekom nekoliko mjeseci. Više nego dovoljno prostora. Tyler je ponovno proračunavao. Površina špilje bila je oko 6500 četvornih metara, jednaka površini 35 prosječnih američkih kuća. Veličina arke bila je zapanjujuća. Noa je morao imati stotine životinja da bi imao potrebu izgraditi nešto tako ogromno. U četvrtoj prostoriji u koju je Tyler ušao, drvena se ograda prostirala cijelom širinom, dok su se u sredini nalazila gotovo dva metra široka vrata.
Bio je to obor za životinje. Nekoliko osušenih hrpa sijena nalazilo se u kutovima, ali životinje su bile uklonjene. Nije bilo nikakvih kostiju. Sljedeće četiri prostorije bile su obori za životinje. Tyler se sada nalazio gotovo na polovici arke i još nije bio pronašao ništa značajno. Radijem se javio drugima, ali i oni su imali jednaku sreću. Grant i Dilara pronašli su više ostataka — keramičke posude, odjeću, alatke — ali ne i amulet. Tyler je pregledao još jedan obor za životinje, a potom je stigao u prostoriju koja je bila tri puta šira od onih koje je vidio do tada. Prostorija je bila široka više od 25 metara, a njezin su strop u pravilnim razmacima
pridržavali kameni stupovi. Trodimenzionalna slika koju je vidio preko svojih okulara prikazivala je različite nijanse teksture, a to je značilo da je prostorija prepuna nečega. Tyler je svjetiljkom posvijetlio uokolo i zapanjen zastao. Činilo se kao da je ušao u piratsku špilju. Na sve strane ležali su zlatni ukrasi i posude, bjelokosni kipići i predmeti optočeni draguljima. Izrezbareni žad ukrašavao je zlatne maske. Mramorne biste bile su postavljene uza zidove. Safiri, rubini, dijamanti i ametisti bili su razbacani uokolo poput šljunka. Spremište blaga bilo je tako ogromno da Tyler ne bi bio iznenađen ni da se povrh svega odmarao
zmaj. Cijelu je minutu zaboravio razlog zbog kojeg se tamo nalazio. Učinak bljeskavoga blaga bio je hipnotizirajući. Onda se trgnuo iz opijenosti i sjetio se što je tražio. Ako je u Noinoj arci bio amulet, sigurno se nalazio u toj prostoriji. Radijem je pozvao Granta i Dilaru da se spuste do njega što brže mogu, ne rekavši im zašto. Morali su to osobno vidjeti.
66.
Dok je čekao da Dilara i Grant dođu, Tyler je šetao među gomilom blaga. Kipići i urne bili su mješavina različitih stilova i oblika, ukrašeni raznim jezicima, svi nemarno nagomilani, kao da ih je netko samo iskrcao na prvo slobodno mjesto. Neka od tih blaga bila su pohranjena u kamene kutije ili keramičke posude, ali većina ih je samo bila razasuta po podu. Grant je stigao prvi. Kad je vidio prizor u prostoriji, ukipio se, širom otvorenih usta. Nije ništa rekao. Kako se Tyler mogao sjetiti, to je bilo prvi put da je ostao bez teksta.
Dilara je ušla nakon njega, ali bila je usredotočena na LCD ekran svog fotoaparata. »Pronašla sam nevjerojatno spremište oružja…« Podigla je pogled s ekrana i zapanjila se. »O, moj Bože!« »Čini se da je ovdje živio kralj Mida«, rekao je Tyler. »Idem u prijevremenu mirovinu«, izjavio je Grant. »Nažalost, možda će turska vlada imati primjedbe na tu zamisao.« »Ili armenska«, dodala je Dilara dok je pogledom prelazila preko prostorije, puna strahopoštovanja. »Ne mogu vjerovati! Ovo je čudesno! Jednom kad informacije o ovome
procure, izbit će međunarodna prepirka oko toga čije je to. Samo ova prostorija mora da vrijedi milijarde.« »A može li se barem dobiti nalaznina?« upitao je Grant glasa punoga nade. »Vidjet ćemo«, odvratio je Tyler. »Prvo da riješimo ono najvažnije. Onaj amulet mora biti ovdje negdje. I, Grante, bez suvenira.« »Sve moraš pokvariti.« »Možemo se vratiti ovamo kad budemo imali bolju opremu i zalihe. Tada možeš pomoći Dilari da istraži ovu prostoriju, predmet po predmet. Sada samo želim pronaći taj amulet.« »Taj je amulet imao ogromno
značenje«, rekla je Dilara. »Ne bi bio samo tako bačen na pod. Hajdemo pregledati stražnji zid prostorije.« Provukli su se kroz labirint blaga koje ih je okruživalo i stigli do reda od sedam kamenih kutija dugačkih oko 180 centimetara, postavljenih uz stražnji zid prostorije. Svaka je kutija bila na postolju. Opširan zapis prekrivao je zid iza njih, ispisan istim pismom kao i ono iz odaje u kojoj je bila karta u Hor Virapu. »Ove kutije izgledaju kao ljesovi«, rekao je Grant. »To su sarkofazi«, odvratila je Dilara. Fotografirala je svaki sarkofag pa rukom prešla preko površine jednoga od njih, podižući u zrak stoljetnu
prašinu. »Tekst će nam reći tko je ovdje sahranjen.« »Samo malo«, rekao je Tyler. »Vidi.« Svjetiljkom je obasjao stup koji je stajao u sredini. S jedne strane stupa nalazila su se četiri sarkofaga, a s druge tri. Stup je bio visok oko 120 centimetara, a na njegovu je vrhu bilo postavljeno postolje na kojem se nalazila prozirna kugla veličine 30 centimetara, boje meda, dok su se oko nje smjestile druge, neznatno manje kugle. Dilara je pročitala tekst na stupu. »Ovdje je smješten emov amulet, simbol ljudske zloće, podsjetnik na Božju ljubav i upozorenje onima koji bi htjeli iskušavati Njegov gnjev.«
Tyler je kleknuo pokraj stupa i posvijetlio kroz kugle. Odmah je prepoznao o čemu je riječ. Radilo se o ogromnim komadima jantara, biljnoga soka koji se fosilizirao prije nekoliko milijuna godina. Često bi u jantaru bili zarobljeni insekti, koji su na taj način ostali nedirnuti, zaštićeni od utjecaja zraka i vode. Kugle koje su se nalazile na rubu postolja postavljenog na stupu bile su potpuno prozirne i savršeno čiste, ali emov je amulet u sebi sadržavao žablji kostur, dug oko 5 centimetara. Činilo se kao da pluta u spremniku viskozne tekućine, oblikovanom poput žive žabe. Nakon što ju je Dilara fotografirala, Tyler je uzeo kuglu u ruke. Tekućina je
kružila uokolo, dok su kosti lagano plutale u njoj. »Ovo je izvor bolesti«, rekao je Tyler. »Ulricova sirovina. Žaba je bila zarobljena u jantaru, a potom ju je bolest rastopila, ostavljajući za sobom otvor u obliku žabe. Prion je još uvijek živ, zaštićen jantarom. Kad je pronašao Jafetov amulet, Ulric je vjerojatno shvatio da se unutra nalazi neka vrsta smrtonosne zaraze.« »Arkon je dobio iz žabe?« upitao je Grant. »Kao i u Jurskom parku, samo gnjecavije?« Tyler je potvrdno kimnuo glavom. »U tekstu u Hor Virapu pisalo je da se u amuletu nalazilo nešto užasno. Ulric je s pravom pretpostavio da se u amuletu
nalazila bolest koja je u Noino vrijeme uništila sve ljude i životinje. Znao je da ima potrebnu tehnologiju analizirati je i potencijal da iz nje razvije smrtonosno oružje. Kad se vratio u laboratorij i shvatio što posjeduje, razvio je plan za Oazu.« Grant je uzeo amulet iz Tylerove ruke i pogledao kosti koje su plutale u tekućini. »Baš kao što se dogodilo u Haydenovu zrakoplovu.« »Ako je ta rastopljena žaba prijenosnik Arkona«, rekao je Tyler, »tada i sama bolest potječe iz vremena kad je žaba bila živa. U ovome trenutku nemamo pojma iz kojega to doba seže. Koliko znamo, čak je moguće da je ova životinjica skakutajući bježala dinosauru
kad ju je zarobio jantar.« »Misliš li da je ta stvar mogla istrijebiti dinosaure?« upitao je Grant. »Nikada nećemo doznati. Ali Arkon bi bio dovoljno virulentan da obavi i taj posao.« Dilara je čitala tekst napisan na zidu. »Hej, momci«, rekla je fotografirajući tekst. »Ovdje je priča o tome što se dogodilo. Čitala je s naporom. »Piše da je Noa pronašao ove komade jantara u koritu rijeke koja se isušila. To mu je otkriće bio prvi znak od Boga da mora sagraditi arku.« Okrenula se prema Tyleru i Grantu. »Jantar je oduvijek bio cijenjen poput dragog kamenja zbog svoje boje i sjaja. Mora da im se činilo da su pronašli
pravo bogatstvo kad su vidjeli ovolike komade.« »Kako je prion oslobođen?« upitao je Tyler. Dilara je prstom prešla preko teksta. »Nadam se da točno prevodim ovaj dio. Piše da je Noa imao viziju o tome da su ovi komadi jantara posebni, da ih je Bog dao samo njemu. U najveća tri nalazile su se žablje kosti. Putujući trgovac vidio je tu tekućinu u jantaru i tvrdio da je se može prodati u ljekovite svrhe. Noa je smatrao da bi takvo korištenje tekućine iz jantara bila uvreda Bogu i pokušao ih je sakriti, ali trgovac je ukrao jednu od kugli i nestao.« Ispričala im je priču uz stanke, zastajući kad god je imala teškoća s
prijevodom. »Noa je imao još jednu viziju o tome da je lopov primjer ljudske zloće i da čak ni Božji sluge nisu slobodni od tiranije svoje braće. Noa je tada čuo za čudnu bolest koja se širila iz zemlje iz koje je bio onaj trgovac. On je to uzeo kao znak da je Bog pokazivao svoj gnjev, a u još jednoj je viziji dobio upute kako da sagradi arku. On i njegovi sinovi su je sagradili, pokušavajući i druge uvjeriti da im se pridruže, ali ih nisu željeli poslušati.« »A tada su stigle kiše«, rekao je Tyler. Dilara je potvrdno kimnula glavom. »I donijele potop, ime pod kojim je bolest postala poznata po cijeloj zemlji.
Noa je zatvorio ulaz u arku zbog straha da će zaraženi tražiti utočište kod njega.« »Ovo je mjesto suho poput kosti«, rekao je Grant. »Gdje li su samo nabavljali vodu?« »To ne piše, ali vjerojatno iz izvora nezaražene vode koja je dolazila od otopljenog ledenjaka, smještenog odmah izvan ulaza u špilju. A potom su čekali da sve prođe.« Dilara je nastavila čitati. »Kad je potop prošao, nigdje nije bilo živog bića. Nije bilo ni životinja ni ptica ni ljudi.« »Nastradali su svi na zemlji?« upitao je Grant.
»Vjerojatno nisu«, kazao je Tyler. »Ali siguran sam da Noa nije putovao dalje od vodenog sliva planine Ararat. Njemu bi se činilo da je cijeli svijet pročišćen.« »Izvan špilje pronašli su samo kosti i materijalne ostatke ljudske pohlepe«, rekla je Dilara. »Prikupili su sve što su mogli pronaći, od riznica s kraljevskih dvora do imovine trgovaca i donijeli ovamo, kao žrtveni dar za Božje oslobođenje.« Zastala je. » to je?« »Sada mi je jasno«, rekla je. »Knjiga o špilji s blagom. Noina arka jest ta špilja s blagom.« »Hajde da pogodim tko je pokopan
s blagom«, rekao je Tyler. »Noa i njegovi sinovi.« Dilara je duboko udahnula i položila ruku na sarkofag smješten desno od stupa s amuletom. »Stojimo pokraj Noe. To je materijalni dokaz da se događaj koji je opisan u prvoj knjizi Biblije doista i dogodio. S njim su pokopana njegova dvojica sinova, kao i četiri supruge.« »Zašto je jedan sin izostavljen?« upitao je Grant. »Ham je onaj koji je ovo dao napisati«, odvratila je Dilara. »On je taj koji je pohranjivao tijela članova obitelji u arku nakon smrti svakog pojedinca. On je bio jedini kojem se moglo vjerovati da neće opljačkati
blago i ponovno izazvati Božji gnjev.« Tyler je pažljivo uzeo emov amulet iz Grantovih ruku. Također je uzeo još jednu od kugli postavljenu na postolje. Stavio je obje kugle u džep. »Hej!« rekao je Grant. »Mislio sam da ne smijemo uzeti ništa osim amuleta!« »Sam je amulet preopasan za ispitivanje. Ali, ako je druga kugla pronađena u isto vrijeme, možda iz nje možemo doznati otkada potječe žaba. Ne bi li bilo čudesno da doznamo kako žaba potječe iz razdoblja otprije 65 milijuna godina?« »Fascinantno«, suho je prokomentirao Grant. Tyler je pogledao na sat. Bilo je
vrijeme da se radiovezom javi stražarima ispred špilje. »Ovdje Tyler«, rekao je u svoju radiostanicu. »Javite se.« Nije bilo odgovora. Sve što je čuo bio je šum statičkog naboja. Probao je ponovno, a rezultat je bio isti. »Možda smo se previše udaljili od ulaza«, rekao je Grant. »Kako imamo ono po što smo došli, predlažem da idemo.« Tyler je zastao. Mučio ga je gubitak kontakta s plaćenicima, ali oni bi se javili da ih je netko napao. »Ostat ću ovdje s njom«, rekao je Grant. »Ako ne bude htjela poći kad ti kažeš da je vrijeme, iznijet ću je van.«
»Ne brini«, rekla je. »Samo nekoliko minuta i bit ću gotova.« »Dobro«, rekao je Tyler. »Imaš pet minuta. Vratit ću se i javiti momcima da pozovu helikopter. Ako ih i dalje ne budem mogao dobiti, morat ćemo pretpostaviti da se vani nešto dogodilo, a tada želim da iziđete istoga trena.« Dilara je već počela fotografirati prostoriju, ne obraćajući pozornost na Tylera. On se vijugajući probio iz riznice s blagom i krenuo do mjesta gdje su ostavili ruksake, neprestano pokušavajući radijem uspostaviti vezu sa stražarima. Ako ništa, činilo se da je statički elektricitet sve glasniji kako se približavao ulazu u špilju.
Tyler je stigao do mjesta udaljenog otprilike 6 metara od prolaza kroz koji su ušli u špilju. To je bilo mjesto na kojem su ostavili ruksake, ali vidio je samo prazan pod. Znao je da je na pravome mjestu. Jedino je objašnjenje bilo da je netko uzeo njihove ruksake. Radio je namjerno blokiran. Netko je bio unutra s njima. Iznenada, zvuk se statičkog elektriciteta raščistio. »Lijep pozdrav, Tylere«, čuo je uglađen glas iza sebe. »Ruke u vis, molim. Polako.« Tyler je poslušao. »Sada se okreni.« Dok se okretao, njegova je rudarska svjetiljka obasjala lik Sebastiana Ulrica
koji je hodao prema njemu držeći uperen pištolj. Ulric je na čelo podignuo naočale za noćno gledanje. Stao je kad mu se približio na 6 metara, a licem mu se proširio zadovoljan osmijeh. »Hvala ti što si nam pokazao ulaz u špilju.«
67.
Uperio si mi svjetlo u oči«, rekao je Ulric. »Isključi ga. I bez naglih pokreta. Nisam ovdje sam.« Netko iza Tylera upalio je svjetiljku. Bio je to jedan od Ulricovih stražara, koji se nalazio pokraj prolaza. Tyler je pritisnuo prekidač za svjetiljku na svojoj kacigi. Sada je stražarovo svjetlo usmjereno na Tylera bilo jedino osvjetljenje. Ako su i neke druge svjetiljke u arci bile uključene, bile su preslabe i predaleke da bi bile korisne. » to je s našim momcima vani?« upitao je Tyler, unaprijed znajući odgovor.
»Bili su dobri. Ne izvrsni, ali dobri. Čak su i sredili jednoga od mojih ljudi prije negoli ih je Cutter eliminirao. Sada baci oružje. Polako. I radio, također.« Tyler je na tlo spustio automatsku pušku, pištolj i radio sa slušalicama. »Okreni se i nogom ih gurni prema Brettu.« Tyler se okrenuo i ugledao mršava muškarca naoružana automatskom puškom, s bombama pričvršćenim na prsa i naočalama za noćno gledanje podignutim na čelo. »Gdje su ti drugi ulizice? Čekaju te vani?« Tyler je morao naljutiti Ulrica kako bi mu ovaj dao neke informacije.
»Ne, ovdje su s nama. Cutter i Petrova jednako su opremljeni naočalama za noćno gledanje i upravo pretražuju prostor u potrazi za Kennericom i Westfieldom.« »Ulric je ovdje!« Tyler je viknuo u tamu. »Primitivno, ali učinkovito. Ali nema veze. Nemate ovakvu opremu kao mi, inače bi me vidio kad si se vraćao ovamo. Osim toga, imam prijedlog za tebe.« »Neću ti reći gdje je amulet.« »Već znam gdje je. Mogu ga vidjeti u tvome džepu. Ne mogu dopustiti da Kennerica i Westfield ovako lutaju uokolo i možda pronađu još koji izlaz
nakon što otiđem odavde. To ne bi bilo dobro. Ergo, stiže moj prijedlog.« Ovo je bilo tipično za Ulrica. Bio je tako prepotentan da je upotrebljavao riječi poput ergo čak i kad je prijetio. »Ionako ćeš nas ubiti«, rekao je Tyler. »Da, ne mogu vam dopustiti da živite. A na kraju ću ionako pronaći sve troje. Samo ne želim čekati.« Pokazao je prema Brettu. »Dodaj mi radio.« Brett dobaci Tylerov radio Ulricu, a on ga bez problema uhvati. Uključio je mikrofon. »Dilara Kenner i Grante Westfielde. Znam da ovo čujete. Ako se pojavite ovdje u iduće dvije minute,
obećavam vam brzu i bezbolnu smrt. Ako ne dođete, počet ću pucati u Tylera Lockea. Prvo u njegova stopala. Potom u dlanove. Nakon toga u koljena. I tako sve dalje, ali bez vitalnih dijelova. Ništa što bi ga odmah moglo dokrajčiti. Ali bit će to vrlo bolan način smrti. Imate dvije minute, a odbrojavanje počinje sad.« »Neće te poslušati«, rekao mu je Tyler. »Nadaj se da hoće.« »Sve ovo vrijeme si nas čekao, zar ne?« »Ti si vrlo snalažljiv čovjek. Čim sam vidio da ste pronašli put u Hor Virap, znao sam da ćeš moći pronaći arku i pokazati mi kako da uđem u nju.«
»A ti si uvijek dobar u promišljanju nečeg sa svih strana, zar ne? Zbog toga si uspio zaobići sve one procedure kad si gradio laboratorij i otpustiti me.« Ulric se zadovoljno kesio. »I opet pobjeđujem. Time što si napao Oazu možda si promijenio moje planove, ali rezultat će biti isti.« Ponovno je uključio radio. »Ostalo vam je još šezdeset sekundi.« Grant je pogriješio što nije zadržao Dilaru uz sebe. Ako je namjeravao spasiti Tylera, morao je brzo djelovati, a Dilara bi ga samo usporavala. Rekao joj je da se vrati na treću razinu i tamo sakrije. Također joj je rekao da se
posluži samo svojom 3-D sustavom za mapiranje kao vodičem, a ne rudarskom ili drugom svjetiljkom. Razdvojili su se i Grant je isključio svjetlo. Uključio je infracrvene naočale. Svaki izvor topline — posebice ljudsko tijelo — u njegovom bi vidokrugu zasvijetlio poput logorske vatre u tamnoj noći bez mjesečine. Znao je da je Cutter negdje u blizini i da neće biti zadovoljan čekanjem od dvije minute. Granta će osobno potražiti. Grant se pognuo i brzo potrčao prema ulazu u špilju, ali kad je stigao do rampe, pomislio je da bi mu uzvišenje pružilo prednost pa se uspeo na drugu razinu, pazeći da bude što tiši. U tom je trenutku shvatio da je
pogriješio što se razdvojio od Dilare. Dok je trčao, bacio je pogled prema promenadi na trećoj razini kako bi vidio gdje se Dilara sakrila, da bi je kasnije tamo mogao potražiti. S infracrvenim naočalama vidio je u koju je prostoriju ušla. Iznenadio se kad je vidio još jednu naoružanu osobu na trećoj razini. Nakon toga mu je za oko zapela druga nepoznata osoba na prvoj razini. Nijedan od protivnika nije gledao u njegovu smjeru pa se brzo sakrio u jednu od prostorija. Činilo se da oboje tiho i temeljito pretražuju prostoriju za prostorijom. Podigao je svoje infracrvene naočale i išuljao se kako bi pogledao prema promenadama na trećoj i prvoj razini. Nije bilo svjetiljki, što je
značilo da su bili opremljeni naočalama s infracrvenim svjetlom. Ponovno je preko očiju stavio naočale za noćno gledanje. Obrisi osoba koje je vidio nisu bili dovoljno detaljni da bi mogao identificirati tko su bili njegovi protivnici, ali gornja se osoba činila sitnijom. Žena. Svetlana Petrova, Ulricova djevojka. Bio je siguran da je Cutter druga osoba. Petrova bi bila savršen talac. Mogao bi je zamijeniti za Tylera. Ili si barem dati dovoljno vremena da smisli sljedeći potez i održi Tylera na životu barem još neko vrijeme. Kada bi joj se uspio došuljati s leđa, mogao bi je zgrabiti i razoružati je. Milio je uz rampu do treće razine
najbrže što je mogao. U svojim je slušalicama čuo Ulrica kako je rekao: »Ostalo vam je još šezdeset sekundi.« Ponestajalo mu je vremena. Provirio je iznad ruba promenade na trećoj razini. Petrova je bila tamo, kojih 12 metara ispred njega. Gotovo da je stigla do prostorije u koju se sakrila Dilara. Ako je Petrova ugleda, Dilara će istoga trena biti gotova. Ovim ljudima nisu bili potrebni taoci. Ustao je i polagano se šuljao prema Petrovoj, spreman zgrabiti je oko vrata hrvačkim zahvatom. »Mislio si na sve«, Tyler je rekao Ulricu. »Čak i na naočale za noćni vid.
Treća generacija?« »Najnovije koje smo mogli dobiti u tako kratkome roku«, odvratio je Ulric. »To su zbilja nevjerojatni uređaji. Sve što nam je potrebno jest svjetlost koja dopire kroz ovaj prolaz i cijelu špilju možemo vidjeti tako jasno kao da je dan.« »Mislio si na sve. Osim na jednu stvar. to ako mi se amulet ne nalazi u džepu? to ako sam ga sakrio negdje drugdje u arci?« »Nisi imao dovoljno vremena. A ako ga ima netko od tvojih kolega, sigurno će shvatiti da se moja ponuda odnosi i na donošenje amuleta.« »Ali ako su ga sakrili, trebat će ti
puno vremena da ga nađeš. Noina je arka doista velika.« »Blefiraš.« »Samo ti pokušavam predočiti sve mogućnosti za promišljanje.« Ulric je držao pištolj uperen u Tylera i pogledao na sat. »Preostalo nam je još 30 sekundi. Dobro. Hajde da budemo sigurni.« Potom se obratio Brettu. »Pretraži ga. Počni s prednjim lijevim džepom.« Baš kako se Tyler i nadao, Ulric je zagrizao. I baš kako je pretpostavljao, Ulric neće uprljati svoje ruke tim prljavim poslom, nego će to prepustiti svome podaniku. Brett je prišao Tyleru. Primijetio je
da stražar u lijevoj ruci nosi svjetiljku, a u desnoj pištolj. Ako namjerava pretražiti Tylera, morat će staviti pištolj u futrolu. Brett je iz njegova džepa izvadio emov amulet, a kad ga je dobacio Ulricu, Tyler je iskoristio priliku. U trenutku kada je Ulric hvatao amulet, on brzo spusti ruke i zgrabi Bretta za prsluk. Brettova je svjetiljka ispala pa su ostali u mraku. Brett je udarao svom snagom po Tylerovom trupu, ali on ga nije ispuštao, nego ga je gurao unatrag. Ulric je počeo pucati. Tyler je mogao osjetiti kako meci fijuču oko njih u tami. Jedan ga je pogodio u bedro pa je posrnuo, ali adrenalin mu je otupio osjet boli te nije znao koliko je ozbiljno
ozlijeđen. Njegova je jedina prilika bila nastaviti držati Bretta sve dok ne dospije do prolaza. Napravili su još dva koraka pa je Tyler snažno odgurnuo Bretta, a ovaj je pao u prolaz. Tyler se koprcajući odmaknuo od otvora. Preostale su mu još samo dvije sekunde jer je u trenu kad je odgurnuo Bretta izvukao sigurnosnu iglu na jednoj od granata na njegovu prsluku. Tyler se otkotrljao još 3 metra i rukama zaštitio glavu. Nadao se da njegov plan neće rezultirati urušavanjem cijele špilje na njihove glave. Udarni val eksplozije prikovao ga je uz tlo. Bomba je eksplodirala prije negoli je Brett uspio ustati. Eksplozija je aktivirala i druge bombe. Udarac snažan
poput groma odjekivao je špiljom. Kad se sve stišalo, Tyler je čuo kako su se urušile stijene otvora. Prolaz je bio čvrsto zatvoren. Upravo se tome i nadao. Ne samo da je uspio zatvoriti izlaz nego je spriječio i dolazak svjetlosti. Bez izvora svjetlosti, špilje nisu samo tamne, nego su crne poput smole, kao da plivaš u moru tinte. Vrsta naočala za noćno gledanje koje je Ulric imao dobro su funkcionirale pod noćnim nebom, čak i kad nije bilo mjesečine, jer iako je vani bilo tamno, zvijezde su ipak pružale kakvu-takvu svjetlost. U špilji, bez vanjskoga svjetla, takve naočale nisu imale osvjetljenje koje bi mogle pojačati. Bile su potpuno beskorisne.
Ulric, Cutter i Petrova više nisu imali prednost. Morat će se poslužiti svjetiljkama. Izgledi su im bili izjednačeni.
68.
Cutter se nadao da će pronaći Granta Westfielda šćućurenog u kutu neke prostorije tako da ga može ubiti poput psa, ali nije bio te sreće. Dobio je svoju priliku kad je pogledao prema gore da provjeri kako napreduje Petrova. Odlučili su ne komunicirati radijem kako bi prikrili svoje položaje. Na rampi iznad sebe ugledao je ogroman lik, udaljen kojih 12 metara iza nje, kako se uspravio i krenuo prema njoj. Ta gromada mesa mogao je biti samo Westfield. Cutter ga je konačno vidio, ali kut nije bio dobar za pucanje. Želio je biti siguran da će to kopile ubiti na
mjestu. Westfield ga nije vidio. Baš kao i u vojsci, Westfield je bio previše usmjeren na svoju metu i nije obraćao pozornost na bokove. Sada će platiti za to. Cutter je pronašao rampu i šuljajući se penjao uz nju. Odbacio je svoju snajpersku pušku jer je više volio automatsku. Westfield se nalazio blizu Petrove, a oružje je držao sa strane. Bio je samo sedam i pol metara iznad Cuttera, s tim velikim prsnim košem u središtu njegova vidnoga polja. Nije bilo šanse da Cutter promaši. Nije mogao odoljeti tome da vidi izraz na Westfieldovu licu kada shvati da mu nedostaje samo tren prije
negoli bude pogođen Cutterovim metkom pa ga je dozvao. »Ovdje Motorka«, izazivao ga je. Westfieldova se glava okrenula, a Cutter je, čak i uz infracrvene naočale, ugledao bljesak prepoznavanja na njegovu licu. Iz Ulricova smjera začula se snažna eksplozija koja je odjeknula špiljom poput topovske kanonade. U istome se trenutku isključio vizir na njegovim naočalama. Nije vidio ništa. Samo crnilo. Cutter je zapucao, ali znao je da je prekasno. Čuo je kako se meci zabijaju u drvo, ali nije bilo uzvika boli. Promašio je. A sada je bio slijep.
Dilara je mrzila i samu pomisao na skrivanje pa ju je eksplozija, iza koje se začula obližnja kiša metaka, natjerala na djelovanje. Nije mogla samo čekati da je ulove. Izvukla je pištolj. Bila se sklonila u spremište oružja koje je ranije pronašla, prepuna strahopoštovanja prema noževima, mačevima i kopljima koji su se tu nalazili. Sjetila se da je mnoštvo lukova bilo oslonjeno o zidove, a odmah do njih nalazila se keramička posuda oslikana purpurnim simbolom koji je sličio na figuru zaogrnutu plaštem u molitvi. U posudi su se nalazile strjelice, okrenute šiljcima prema dolje. Simbol joj se činio poznatim, ali nije znala zašto. Krenula je prema otvorenom
prostoru u sredini prostorije i zavirila s druge strane, nadajući se da će biti dovoljno svjetla kako bi proradio 3-D sustav mapiranja. Tama je bila potpuna, a onda se uključio svjetionik. Barem joj se učinio kao svjetionik, ali bila je to samo Grantova rudarska svjetiljka. Klizila je podom s vanjske strane prostorije, koja četiri i pol metra ispred nje. U tome je trenutku ugledala lik Petrove, i to tako blizu da ga je mogla dotaći. Petrova je zapucala prema kacigi i istoga se trenutka povukla, ravno na ruku u kojoj je Dilara držala pištolj. Dilara je bila tako nespremna da joj je pištolj ispao iz ruke. Sad kad su joj ruke bile slobodne, Dilara je učinila jedinu
stvar koje se mogla dosjetiti. Napala je Petrovu i oborila je na tlo. Od siline udarca, Petrovi je ispala puška. Laktom je udarila Dilaru, a ova joj je uzvratila. Ipak, znala je da neće moći pobijediti tu ženu u borbi prsa o prsa, barem ne bez elementa iznenađenja koji je imala na Postanku zore. Okrenula se uokolo i ugledala Granta kako trči prema njoj, obasjan svjetlošću s kacige. U tome je trenutku naglo promijenio smjer i poput bika se usmjerio prema Cutteru, koji je stajao na rubu promenade, ciljajući puškom prema Petrovoj i njoj. Dvojica muškarca pala su preko ograde i prizemljila na promenadu druge razine. Ponovno je pogledala prema
Petrovoj, čije je lice pri nejasnom svjetlu bilo maska bijesa. U tom je trenutku shvatila da je to borba na život i smrt. Nitko je neće spasiti. Ako želi preživjeti, morat će sama dovršiti borbu.
69.
Tyler je znao kako je pretjerano nadati se da je Ulric ubijen u eksploziji. Natjerao se uspraviti gornji dio tijela, susprežući kašljanje kako time ne bi otkrio svoj položaj. Spala mu je kaciga pa ju je pipajući potražio oko sebe. Okrznuo ju je rukom. Stavio ju je na glavu i s olakšanjem odahnuo jer je sustav 3-D modeliranja još uvijek radio. Mogao je vidjeti arku, ali infracrveni senzor bio je oštećen. Neće moći vidjeti Ulrica osim ako ne uključi svjetiljku na kacigi. A ako to učini, postat će savršena meta. Čuo je vađenje praznog spremnika
pištolja, stavljanje punoga te klizanje zatvarača. Nakon toga je čuo zveckanje zatvarača automatske puške. Ulric je bio dobro naoružan, dok on nije. »Budalo jedna, Locke!« vikao je Ulric. »Znaš li ti što si učinio? Uništio si ulaz! Zatrpale su ga tone i tone kamena.« Ulric je bio histeričan. Izvrsno. To je značilo da nije znao da se klizna vrata u vanjskoj špilji mogu otvoriti iznutra. Tyler je ustao, a u tom je trenutku svoju prisutnost objelodanila rana koju je zadobio u nozi. Mogao je hodati, ali sa svakim je korakom imao osjećaj da mu se u bedro zabija šiljak za led. »Jesi li zadovoljan, Tylere? Uništio si čovječanstvo! Želio sam očuvati
ljudsku rasu. Zar to ne shvaćaš? Uništavamo sami sebe. Moj je plan bio jedini način. Morali smo započeti ispočetka. A ti si sada to upropastio!« Sada je Ulric pokušavao njega namamiti. Želio je da mu se Tyler javi kako bi u tome smjeru mogao isprazniti spremnik streljiva. Tyler se nije dao upecati. Čuo je kako je Ulric uključio radiostanicu. »Cuttere! Svetlana! Javite se!« Ulric ih je nekoliko puta zazvao. Nisu mu odgovarali. Tyler je na prstima odšepesao naprijed, najpažljivije što je mogao s obzirom na ranjenu nogu, te je gotovo pao preko nečega što nije bilo ucrtano na skeniranoj 3-D slici. Sagnuo se i
prstima napipao svoj ruksak. Tu su bili vozilo na daljinsko upravljanje, njegov upravljač i prijenosno računalo, ali nije bilo nikakvog oružja. U unutrašnjosti arke začuli su se pucnjevi puške, ali nije mogao vidjeti ništa drugo. Njegov je sluh još uvijek bio slab zbog siline eksplozije. Tyler je pogledao u smjeru pucnjave i učinilo mu se da vidi slabo svjetlo u daljini. Osjetio je nalet straha za Dilaru i Granta jer je znao da ih progone dobro obučeni ubojice. Tyler se nije mogao boriti s Ulricom, ne uz ranjenu nogu i bez puške. Očajnički je nastojao smisliti nešto. Razmišljao je o jedinoj prednosti koju je imao, o vozilu na daljinsko upravljanje
pa su mu se u glavi oblikovali grubi obrisi plana. Bilo je opasno, ali možda upali. Podigao je ruksak i prebacio ga preko ramena. Tyler je nekako morao dobiti na vremenu. Iz torbe je izvadio prijenosno računalo, vodeći računa o tome da ne bude bučan. Uhvatio ga je poput frizbija i bacio ga što je jače mogao prema nekadašnjem otvoru. Računalo je udarilo o stijenu. Ulric je u tome smjeru ispraznio cijeli spremnik streljiva. Tyler je to iskoristio da odšepesa u suprotnom smjeru, prema izlaznim vratima. Njegovo je kretanje bilo prikriveno eksplozivnim odzvanjanjem streljiva. Velikim glinenim posudama
koje su se nalazile uza zid špilje poslužio se za zaštitu. »Pronaći ću te, Locke!« Ulric je otpočeo sustavno pretraživanje špilje uz pomoć svjetiljke, zastajući pred otvorom svake prostorije kako bi je provjerio. Tyler se brže kretao, nastojeći ostati ispred snopa svjetlosti koji je temeljito osvjetljavao prostor. Morao je stići do izlaza prije negoli ga Ulric otkrije. Ali ako je želio da njegov plan uspije, uz Tylera su morali biti i Dilara i Grant. Nije želio otići bez njih. Nije ih mogao dozvati pa mu je preostalo samo nadati se da su Grantove naočale za noćno promatranje još uvijek radile.
Tyler je podigao ruke iznad glave dok je hodao kroz špilju i počeo Grantu signalizirati u mraku. Grant nije smio ispustiti Cuttera, ne ako je namjeravao pobijediti. Cutter je bio najbolji strijelac kojeg je Grant ikada vidio i mogao je vrlo precizno baciti nož. Ali, Grant je bio jednako vješt kao i on u borbi prsa o prsa, a iako je Cutter bio krupan muškarac, u takvoj je borbi Grant ipak imao i prednost svoje veličine. Tijekom njihova pada na promenadu druge razine, Grant je prizemljio na Cuttera. Prevrnuli su se i razdvojili. Cutter je upalio svjetiljku i
odbacio je u stranu, tako daleko da je Grant nije mogao dosegnuti, ali dovoljno blizu da su se mogli vidjeti pri slabome svjetlu. Dok je Cutter to radio, Grant ga je uspio rukama obuhvatiti oko prsa, ali se nije mogao namjestiti tako da mu pritisne vrat. Taj ga je položaj podsjetio na hrvačke dane, ali ovoga puta nije se radilo o glumi i nije imao namjeru držati se bilo kakvih pravila. Igrat će prljavo, baš kao i Cutter. Grant je udario Cuttera u lijevi bubreg, a ovaj mu je uzvratio gaženjem stopala. Bol se razlila cijelom njegovom nogom te je Grant pao na leđa. Cutter je uspio preokrenuti Granta i skočiti na noge.
Grant je u daljini začuo pucanje puške i ponadao se da je Tyler sredio Ulrica. Cutter je posegnuo za pištoljem. Grant se bacio prema njemu i dohvatio ga prije nego što je uspio podići pištolj i opaliti. Oružje je odletjelo u zrak, a snaga udarca odbacila ih je na pod. Grant je ponovno bio iza Cuttera, nastojeći ga uhvatiti u smrtonosni zahvat, i prozborio mu ravno u uho: »Udario bih te koljenom u prepone, Cuttere, ali znam da to doista ne bi imalo nikakva smisla. To ti je prednost što nemaš muda.« Cutter je bijesno zaurlao i uspio se osloboditi. Izvadio je nož smješten za pojas na leđima. Grant je posegnuo za
svojim nožem, ali je shvatio da su njegove korice prazne. »Ovo je tvoj nož, ti šupčino jedna!« Cutter je slavodobitno uzviknuo. »Uvijek sam bio bolji vojnik od tebe.« Zamahnuo je nožem prema Grantu, koji je odskočio unatrag do samoga ruba promenade. Svaki zamah noža Cutter je naglašavao mrmljajući riječ po riječ. »Ti… si… gotov.« Ako Grant skoči na prvu razinu i potrči, Cutter će jednostavno pronaći pušku i ustrijeliti ga. Morao je posao dovršiti tu. »Hajde, da te vidim!« doviknuo mu je. Namjerno je ostavio lijevu stranu nezaštićenom.
Nož je poletio i zabio se u Grantovo rame. Bol je bila intenzivna, ali to je bilo upravo ono što je želio da Cutter učini. Koristeći se varijantom svoga poznatog hrvačkog hvata »detonatora«, Grant se okrenuo oko svoje osi i rukom obuhvatio Cutterov vrat. Nakon što je bio siguran da je čvrsto obuhvatio Cuttera, prebacio se preko ruba promenade. Padali su zajedno, ali dugogodišnje hrvačko iskustvo koje je Grant imao vratilo mu se u trenu. U padu se preokrenuo. Kad su pali, Grant je desnim ramenom udario o tlo. Snaga udarca ojačala je snagu njegove ruke i smrskala Cutterov dušnik i vratnu
kralježnicu. Grant je izvukao ruku ispod Cuttera, a potom nož iz svoga lijevog ramena. Osjetio je jače krvarenje, ali nije se radilo o obilnoj bujici. To je značilo da arterije nisu presječene. Čuo je Cutterovo teško disanje u tami i znao je da su mu preostale još samo sekunde života. »Osjeti Požar, ti šupčino«, rekao je Grant. Iz Cutterova se grla začulo šištanje, a onda je nastala tišina. Držeći se za lijevu ruku, Grant je ustao i podigao svjetiljku te se teturajući uputio prema najbližoj rampi kako bi vidio može li na vrijeme stići do Dilare.
Petrova je uspjela zbaciti Dilaru sa sebe. Dilara je skočila na noge, ali nije bila sigurna kako nastaviti. Obrambene tehnike borbe koje je naučila bile su dovoljne da se riješi uličnog pljačkaša, ali činilo se da je Petrova uvježban borac. Petrova je upalila svjetiljku i usmjerila je ravno u Dilarino lice, zasljepljujući je. Dilara se povukla u spremište s oružjem i dohvatila jedan od mačeva koji su ležali na podu. Usmjerila ga je prema svjetiljci i uspjela je izbaciti iz ruke napadačice, odbivši je na stranu, još uvijek upaljenu. Petrova se spretno okrenula i također dohvatila mač. Ustala je i njime zamahnula naprijed-natrag, zauzimajući
dobro uvježban položaj. »Dakle, odlučila si se za mačeve«, rekla je Petrova. »Nema problema. Mačevi su među mojim omiljenim oružjem.« Dilara se nikad prije nije služila mačem pa će borba biti brzo gotova ako se ne dosjeti nečega drugog. Petrova je potrčala prema njoj, mašući mačem. Dilara je bez razmišljanja podigla mač iznad glave kako bi blokirala udarac. Mač Petrove odbio se u stranu, ali Dilara nije držala mač na pravome mjestu pa joj je izletio iz ruke. Pao je na posudu s purpurnim simbolom i strjelice iz nje ispale su na pod. »Trebala sam se malo duže zadržati u Los Angelesu i otrovati te kad sam
imala priliku«, rekla je Petrova. Otrov! Zato je Dilara prepoznala simbol na posudi sa strjelicama. To nije bio lik osobe u molitvi. To je bio cvijet, cvat biljke jedić. Strjelice mora da su bile umočene u otrov dobiven iz cvijeta jedića, a posuda u koju su spremljene označena je kako bi se znalo da je riječ o smrtonosnim strelicama. Dilara je dohvatila šaku strjelica i počela ih bacati prema Petrovoj, koja ih je uspješno odbijala u stranu. Dilara je dohvatila posljednju strjelicu i njome je napala. Uspjela ju je zabiti Petrovoj u nogu prije negoli je ona stigla reagirati. Petrova je zamahnula mačem i porezala Dilarinu nadlakticu, odbjajući je udarcem u zid.
Uz osmijeh, Petrova je izvukla strjelicu iz noge. »To je sve što možeš? Amaterka.« Dilara je dohvatila koplje koje je bilo naslonjeno na zid i postavila ga ispred sebe. Nekoliko je puta zamahnula njime, ali Petrova je glatko odbila sve njezine pokušaje napada. »Jadno«, rekla je Petrova i zamahnula mačem prema koplju. Dilara je uspjela u rukama zadržati koplje, ali mač ga je sasjekao na komadiće. Kad se koplje smanjilo na dužinu otprilike jednoga metra, Petrova je zamahnula nogom i udarila Dilaru. Pala je na pod, pokušavajući doći do daha, a kaciga joj se otkotrljala s glave.
Petrova joj se približila šepureći se i stavila joj nogu na prsa. Podigla je mač i usmjerila ga prema Dilarinu vratu namjeravajući joj zadati presudan udarac, ali onda se ukipila. Jedna ruka joj se trzajući približila vratu, a mač se počeo ljuljati u drugoj. Ruka joj je postala mlitava i iz nje je ispao mač. Dilara je izmaknula glavu u stranu. Mač je sa zveketom prizemljio tako blizu njezina vrata, da ju je ogrebao. Petrova je pala na stranu, uz jake grčeve. Ležala je na podu i trzala se. Usta su joj se pomicala, ali iz njih nisu izlazile nikakve riječi. Dilara je ustala i stavila ruku na vrat. Odmakla ju je i pogledala svoje prste. Na njima je bilo malo krvi.
Začula je korake iza sebe pa je žurno dohvatila mač s poda i okrenula se prema ulazu u prostoriju. To je bio Grant. Pri slabom svjetlu primijetila je odbljesak tekućine na njegovoj lijevoj ruci. Krv. »O, moj Bože!« uskliknula je. »Jesi li dobro?« »Baš sam ja to tebe htio pitati.« Pogledao je prema Petrovoj koja se tresla na podu. » to se njoj dogodilo?« »Dohvatila ju je strjelica otrovna vrha. Sjećaš li se biljke jedića koju smo ranije vidjeli? Jako je otrovna. Čak i nakon 6 tisuća godina, još uvijek je riječ o jednom od najsmrtonosnijih otrova na svijetu. Za njega ne postoji protuotrov.«
Pogledala je Petrovu bez suosjećanja, dok su njezine oči sjale u smrtnome strahu. »Sada znaš kroz što je morao proći Sam Watson.« Kao da joj pokušava odgovoriti, tijelo Petrove propelo se u luku. Ponovno je pala na pod, a potom se smirila. »Cutter?« upitala je Dilara. »Stigao je u pakao nekoliko minuta prije ove«. Grant je dohvatio Dilarinu kacigu i stavio je na svoju glavu. »Hajdemo. Ovo još nije gotovo dok god je Ulric tamo.« »I Tyler također«, dodala je Dilara, ali je shvatila da joj glas nije zvučao onako sigurno kao što je željela.
»Nadajmo se«, rekao je Grant.
70.
Grant
je pronašao Dilarin pištolji i svoju kacigu. Isključio je svjetlo na kacigi i stavio je na Dilarinu glavu, a potom ih odveo do kraja promenade na trećoj razini. Uključio je senzor za infracrvenu svjetlost na Dilarinoj kacigi koju je bio stavio na svoju glavu. Sa svojeg su položaja imali dobar pogled na arku. Odmah je ugledao dva lika na tlu špilje. Jedan je imao baterijsku svjetiljku i njome je prelazio naprijednatrag u potrazi za drugim čovjekom. Taj se pak nalazio kojih dvadeset metara ispred svjetla, gotovo izravno ispod
Granta. Uzdigao je ruke iznad glave i hodao šepajući. Jedan od njih bio je Tyler, ali koji? Infracrvene naočale nisu imale rezoluciju potrebnu za njihovu identifikaciju, a Tyler i Ulric bili su slične tjelesne građe. Ako ga Grant pozove, otkrit će njihov položaj. Ponovno je pogledao prema osobi koja je još uvijek imala ruke uzdignute iznad glave. Tada je shvatio zašto. To je bio Tyler. On im je davao znak, pažljivo naglašavajući svaki pokret. Da su mu se ruke nalazile ispred tijela, Grant ih nikako ne bi mogao vidjeti, ali kako su bile postavljene ispred hladnog špiljskog zida, mogao je vidjeti što mu je Tyler pokušavao reći znakovnim
jezikom. Grante. Idi prema izlazu. Kamena vrata u špilji. Na taj će način izaći. Grant mu je povratno signalizirao, ali Tyler je samo naslijepo ponavljao svoju poruku. Grant je šapnuo Dilari: »Idemo odavde.« »A što ćemo s Tylerom?« šapnula mu je. »Vidim ga. Ima problema. Hajdemo po njega.« Grant ju je uhvatio za ruku i poveo niz rampu dok mu je 3-D sustav modeliranja pokazivao put.
Tyler je osjetio promjenu u zraku. Bila je neznatna, ali svakako je postojala. Netko je dolazio. Ukočio se, spreman za napad. Pomirisao je zrak i osjetio poznat miris. Bio je to Dilarin šampon. Aroma mu se zadržala u nosu nakon njihova tuširanja i noći koju su proveli zajedno. Tyler je osjetio čvrst stisak na svojoj nadlaktici. Posegnuo je u tom smjeru i dotaknuo Grantovo krupno rame, koja se trznulo unatrag. Ljepljiv osjećaj na Tylerovim prstima dao mu je do znanja i zašto. Krv. Grant je bio ranjen. Ali dobili su njegovu poruku. Skinuli su mu neispravnu kacigu s glave i stavili mu drugu, ispravnu. Na njoj je infracrveni sustav bio u funkciji.
Tyler je pred sobom vidio vatrenocrvene oblike Granta i Dilare. Grant mu je u ruku utisnuo pištolj. Znakovnim mu je jezikom priopćio: Cutter i Petrova su mrtvi. Odvedi nas do izlaza. Tyler je pospremio pištolj u futrolu, a potom uhvatio Dilaru za ruku i Granta pod zdravo rame. Sada, kada više nije morao komunicirati znakovima dok je hodao, mogao je napredovati brže, ali još uvijek su bili sputani njegovom ozlijeđenom nogom i nastojanjem da budu tihi. Pretpostavio je da se izlaz nalazi kojih 30 metara desno od njih. Kretali su se naprijed dobrim
tempom i prošli već kojih 15 metara, kad se Grant spotaknuo o kamen. Pao je na svoje ozlijeđeno rame i za sobom povukao Dilaru. Njezina se kaciga zakotrljala po podu špilje. Grant je suspregnuo krik zbog boli, ali i jecaj koji je ispustio bio je dovoljno glasan. »Jesam te!« Tyler je začuo glas koji je dopirao iza njih i trenutak poslije obasjao ih je snop svjetla. Ulric je počeo pucati iz strojnice, meci su pogađali pod i zid špilje, ali bio je neprecizan. »Idite!« doviknuo je Tyler. »Ja ću vas pokrivati!« Grant je ustao, uključio svjetiljku i za sobom povukao Dilaru.
Tyler se bacio na tlo i počeo pucati u Ulricovu smjeru. Ulric je znao da su sada njegovi. Izgledalo je kao da su svi preživjeli, i Locke i Westfield i Kennerica. To je značilo da su Cutter i Petrova mrtvi. Nije osjećao ništa prema njima. Za njegu su oni bili mrtvi već onog trena kad je Locke srušio njihov jedini izlaz. Njegovi veliki planovi bili su gotovi, njegova vizija Novoga svijeta uništena. Ta ga je spoznaja razdirala iznutra i on je u tišini bjesnio zbog Božje nepravednosti. Ali ipak je mogao postići malu zadovoljštinu. Ulric je pospremio amulet u džep
prsluka, ali to više nije bilo važno. Nitko od njih neće izići iz špilje. Ipak, Ulric si je želio priuštiti zadovoljstvo pri pogledu na Lockeovu patnju. Koristeći se zidom kao zaštitom, Ulric je svjetiljkom obasjao prolaz. Devetomilimetarski meci odbijali su se o zid i zujali pokraj njega. Lockeovi meci bili su blizu, ali ne dovoljno blizu. Sve što je on imao bio je pištolj, a time se nije mogao nositi s Ulricovom strojnicom. Čučnuo je i otpuzao od zida, prazneći ostatak svog spremnika u Lockeovu smjeru. Nije mogao vidjeti jesu li bar neki od njegovih metaka pogodili cilj. Ulric se ponovno povukao u
sigurnost koju mu je pružao zid kako bi mogao napuniti oružje. Provirio je iza zida i vidio da je mjesto gdje je Locke ležao bilo prazno, osim što je tamo ostao njegov ruksak. Locke je iskoristio nekoliko sekundi koje su Ulricu bile potrebne da napuni oružje kako bi ustao i sklonio se, ali kamo? Začuo je struganje kamena. Zvučalo je kao kretanje velikog kamena na drugoj strani arke. Također je čuo i zvuk stenjanja što su ga ispuštali ljudi koji su se naprezali. Tada je ugledao nešto što ga je zaprepastilo. Bilo je vrlo blijedo, ali svakako je bilo tamo. Svjetlo koje je dopiralo izvana. Još jedan izlaz. Naravno! Zid koji se nalazio na stražnjoj strani pećine
u koju ga je prije tri godine poslao Hasad Arvadi nije bio samo zid. Tamo su bila i vrata! Otvorio mu se izlaz. A sada je opet mogao vidjeti u tami. Ponovno je stavio naočale za noćni vid i uključio ih. Baš kao što mu je Cutter rekao, blijedo svjetlo koje je dopiralo izvana bilo je dovoljno da cijela špilja izgleda kao da je okupana zelenim sunčevim svjetlom. Njegova vizija Novoga svijeta još uvijek je bila ostvariva! Bog je odgovorio na njegove molitve. Mogao je vidjeti kako su se Westfield i Kennerica naprezali otvoriti vrata, ali Locke nije bio s njima. Ulric se nagnuo kako bi ih dokrajčio, ali još tri hica koja je uputio Locke prikovala
su ga na mjestu. Westfield i Kennerica nestali su kroz prolaz. Tyler se nalazio negdje među mnoštvom keramičkih posuda smještenih uz suprotni zid špilje. Eno ga! Skrivao se iza triju posuda koje su mu bile do ramena. Ulric je jedva mogao vidjeti vrh Lockeove kacige koja je provirivala iznad srednje posude. Iskoračio je i odmaknuo se od zida pa naciljao u Lockeovu glavu.
71.
Tyleru
su bila ostala još samo dva metka pa ih je morao dobro iskoristiti. Postavio je Dilarinu kacigu na vrh keramičke posude i čučnuo na tlo, gdje je imao upravo toliko mjesta koliko mu je trebalo da vidi između keramičkih spremnika. Zbog infracrvenog vizira na njegovoj kacigi bilo mu je teško precizno naciljati. Imat će samo jednu prigodu. Ulricov žarkocrveni lik istupio je iza zida oružja uperena prema vrhu posuda. Tyler je naciljao u Ulricovu glavu. Ispalio je metke u istome trenu kad i Ulric.
Zvuk njegovih pucnjeva bio je zagušen rafalom ispaljenim iz Ulricove strojnice. Komadići keramike prštali su svuda oko Tylera dok je promatrao Ulricovu glavu kako je poletjela unatrag. Nakon toga strovalio se na tlo. Tyler je spustio pištolj i šepajući otišao do Ulrica. Pomoću svojih infracrvenih naočala, mogao je vidjeti Ulricovo crveno tijelo i njegovu pušku koja je ležala odbačena između njega i zida. Vidio je kako je žaruljica na Ulricovoj svjetiljci još uvijek sjajila blijedim svjetlom. Podigao ju je, uključio i njome osvijetlio Ulricov trup. Nakon što je Tyler izvadio amulet iz džepa Ulricova prsluka, svjetiljkom mu
je obasjao lice. Umjesto rupe na čelu koju je očekivao da će pronaći, vidio je nakrivljene, razbijene naočale za noćno gledanje na njegovoj glavi. Ulricove oči iznenada su se otvorile i Tyler je u njima ugledao bijes. Prije negoli je dospio reagirati, Ulric ga je nogom udario u ozlijeđenu nogu. Tyler je vrisnuo u agoniji. Iz ruku mu je ispala svjetiljka, ali uspio je u desnoj ruci zadržati amulet. Odlučio je da ga više neće ispustiti iz svojih ruku. Ulric je skočio na noge, odbacio naočale na stranu i čučnuo u borbeni položaj. Tyler je samo pokušavao zadržati svijest jer je bol bila nesnosna. Usredotočio se na to da se probije uz Ulrica do automatske puške koja je
ležala na tlu, odmah uza zid. »Želim amulet natrag«, rekao je Ulric. Bacio se prema Tyleru i udario ga u prsa, izbivši mu zrak. Ipak, Tyler je uspio zamahnuti desnom rukom i udariti Ulrica u glavu amuletom tvrdim poput kamena. Nikada nije čuo ugodniji zvuk od onoga koji je proizvela kugla kad je udarila o Ulricovu lubanju. Dok je Tyler pokušavao doći do daha, Ulric je zateturao unatrag, stresao se i ponovno napao. Ovaj put Tyler se osovio na koljeno zdrave noge i udario Ulrica u trbuh. Ulric se pognuo od boli, a Tyler ga je laktima udarao u bubrege i oborio ga na tlo. Potom je ustao i počeo se šepajući kretati u smjeru strojnice. Ulric je naglo ispružio nogu i Tyler je
pao na leđa. Ulric se bacio na njegovo opruženo tijelo i počeo ga svom snagom udarati. Tyler je lijevom rukom uhvatio Ulrica za glavu te mu zabio kacigu u lice. Krv je navrla iz Ulricovih razbijenih zubi i nosa. Tada je Tyler upro svu svoju snagu i koristeći se neozlijeđenom nogom, uspio odignuti Ulrica u zrak i prebaciti ga preko svoje glave. Bilo je već prekasno kad je shvatio da se Ulric kotrlja prema zidu i strojnici koja se tamo nalazila. Bez obzira na bol koju je osjećao, Ulric je ispod sebe osjetio oružje čija je cijev još bila topla. Ispljunuo je krv i zgrabio
strojnicu. Ustao je i divlje zapucao prema mjestu gdje se tren prije nalazio Locke. Meci su se zabili u tlo špilje i komadiće keramike. Ulric je vidio Lockeovu siluetu na odrazu svjetla koje se probijalo kroz otvor špilje i shvatio da on spotičući se napreduje prema izlazu, ruksaka prebačena preko ramena. Krenuo je u potjeru, pucajući dok je trčao prema njemu. Nije ga mogao pogoditi prije negoli on iziđe kroz otvor. Ali brzinom kojom je Locke napredovao, neće daleko dospjeti. Doista je bilo tužno vidjeti Lockea tako blizu cilju. Ali zbog toga će njegovo zadovoljstvo biti još veće. Slijedit će ga iz špilje i upucati točno u
trenutku kada dosegne slobodu. Ulric je stigao do izlaza i provirio, spreman na zasjedu koja mu je tamo možda bila postavljena, ali Locke je s naporom napredovao prema ulazu u špilju. Ulric je ponovno zapucao, a Locke je pao na koljena. Tyler se okrenuo i bacio nešto u Ulricovu smjeru. Zakotrljalo se prema njemu poput granate. »Uzmi to!« rekao je Tyler. »Samo nas pusti da odemo!« Kad se predmet dokotrljao bliže njemu, Ulric je primijetio njegovu jantarnu boju. Predmet je blještao na svjetlosti sunca koje ga je obasjalo. Kleknuo je kako bi ga podigao i
pospremio ga u džep. Locke je ostavio ruksak na tlu i ustao, očajnički pokušavajući izići. Ulric je odmahnuo glavom u nevjerici i još jednom ubacio pun spremnik u strojnicu. Kako je bio nenaoružan i ozlijeđen, Locke je vjerojatno pomislio kako mu je jedini način da spasi život taj da mu vrati jantarni amulet. Ulric je uperio strojnicu prema Lockeu i lagana koraka krenuo za njim. Osjećao je pulsiranje u glavi od udaraca koje je zadobio, ali ga je istodobno preplavio osjećaj ushićenja. »Nikada me ne možeš pobijediti, Locke«, zlurado je likovao. Locke je iskoračio kroz ulaz špilje i
okrenuo se. U tom je trenutku bio okupan podnevnim suncem. I, iz nekog razloga, na licu mu je bio osmijeh. Ulric je ponovno odmahnuo glavom u nevjerici. Locke je halucinirao. Prst mu se ukočio na okidaču. Tyler je znao da bi mogao poginuti, ali barem je uspio vidjeti kako je dječačko lice zlatnoga momka Sebastiana Ulrica postalo masa krvi i slomljenih kostiju. Ulric se još uvijek nalazio na sredini manje špilje, strojnice uperene u Tylera i sa samodopadnim osmijehom na licu kojim je Tyleru jasno dao do znanja sve što je trebao znati u tome trenu. Ulric nije primijetio što mu je Tyler
ostavio u špilji. »Pokušao sam te naučiti da o svemu uvijek promisliš iz svih kutova«, rekao je Tyler. »I jesam«, odvratio je Ulric. »Izgubio si. Opet.« Tyler je odmahnuo glavom. »Ja pobjeđujem«, rekao je i povukao okidač na upravljaču vozila na daljinsko upravljanje. Kad se pravio da je pao, namjestio je vozilo u smjeru sanduka s dinamitom koji su našli pri ulasku u špilju. Vozilo je oživjelo, a Ulric je gledao kako juri pokraj njegovih nogu. Nakon toga je okrenuo glavu i ugledao korodirane sanduke. Tyler je bio siguran da je
Cutter Ulricu spomenuo kako je osjetljiv bio eksploziv u tim sanducima. Tako osjetljiv da bi udarac igračke teške malo više od dva kilograma pri brzini od gotovo 65 kilometara na sat zasigurno rezultirao eksplozijom. Tyler je vidio kako je Ulric shvatio što će se dogoditi djelić sekunde prekasno da zaustavi vozilo. Tyler se odrazio svojom zdravom nogom i bacio se u stranu upravo u trenutku kada je Ulric pritisnuo okidač strojnice. Meci su proletjeli zrakom upravo na mjestu gdje se trenutak prije nalazila njegova glava. Vozilo na daljinsko upravljanje udarilo je u sanduk dinamita i špilja je eksplodirala. Tyler se priljubio uz stijenu. Rukama je zaštitio glavu i
osjetio kako pokraj njega leti vatrena kugla, koja mu je oprljila odjeću. Strop špilje urušio se, podižući ogromnu količinu prašine. Pogledao je prema vrhu planine Ararat očekujući lavinu. Vidio je kako je nekoliko kamenih gromada odskočilo dolje i to je bilo sve. Tyler je sjeo i leđima se oslonio na stijenu. Grant i Dilara pojavili su se iz svoga skloništa. Oboje su mu prišli hramajući i bacili se na tlo pokraj njega. Odjeća im je bila prljava i poderana, bili su prekriveni prašinom i prljavštinom, posve zakrvavljeni. Tyler je bio siguran da je on izgledao još gore. Osjećao se onako loše kako su oni
izgledali. Nakon njih će onaj lijepi, čisti helikopter biti vrlo prljav, ali Tylera nije bilo briga. »Ako je ovo tvoje viđenje onoga što rade arheolozi«, rekla je Dilara, »nikad te više neću povesti na iskopavanje.« »To ti obećavam«, odvratio je Tyler. »Ovoga trena malo više razmišljam o tome da pronađem kakvu hotelsku sobu s poslugom.« »A ja želim samo topao, udoban krevet i oko dvadeset miligrama morfija«, dodao je Grant. »Ulric je mrtav?« upitala je Dilara. Tyler je kimnuo glavom. »U špilji je. Raznesen na komadiće i zakopan
zajedno s arkom.« »Arku će jednoga dana iskopati. To vam mogu jamčiti.« Dilara je izvadila svoj fotoaparat. »Arheolozi ne mogu ovo ignorirati.« » to se dogodilo s amuletom?« upitao je Grant. »Izgorio je pri eksploziji. Nema ga više.« »Imamo sreće što nam Ulric nije odsjekao prolaz prema izlazu«, rekao je Grant. »Inače bi već odavno otišao odande.« »A zašto nije?« upitala je Dilara. »Nije znao za pomična vrata«, rekao je Tyler. »Kako znaš?«
»Samo nagađam. Iako je Sebastian Ulric bio iznimno inteligentan, imao je jednu veliku manu.« »Koju to?« Tyler se osmjehnuo. »Nije bio inženjer.«
72.
Tyler je stajao na balkonu svoje sobe u hotelu »Four Season« u Istambulu i ispijao posljednje kapi jutarnje kave. Nad minaretima Aje Sofije nadvili su se kišni oblaci, ali u daljini se vidjelo vedro nebo. Sunce će izići baš na vrijeme za njegovu šetnju s Dilarom. Odložio je šalicu i ušao u sobu dok se njegova noga protivila svakom koraku koji je napravio. Liječnik mu je rekao da će ga boljeti još nekoliko tjedana, ali da mu nije potreban štap za hodanje. Rana koju mu je nanio metak bila je bolna, ali ne i opasna. Tyler se nije trudio uključiti
televizor. Znao je što se emitira na vijestima. Prošla su tri dana otkako su uspjeli pobjeći iz Noine arke i svijet je tek otkrivao da je u Hor Virapu postojala posebna karta. Već i sama mogućnost da je ta karta mogla pomoći u otkrivanju Noine arke izazvala je pravu medijsku pomamu. Tyler je uspio izbjeći medijsku pozornost i sve zasluge prepustio Dilari i njezinu ocu. Ipak, zbog svoje uloge u cijelom događaju, imao je neke povlastice. Nakon što su pronašli radiostanice koje su imali njihovi plaćenici, pozvali su helikopter kojim su odletjeli natrag u Van, gdje su prvo sanirane njihove ozljede. Tri mrtva tijela su, naravno, rezultirala time da su im turske vlasti
postavljale puno pitanja, ali Sherman Locke imao je utjecaj na svoje političke saveznike u Washingtonu. Taj utjecaj, uz fotografije koje je snimila Dilara, uvjerio je Turke da odgode ispitivanje za koji dan. Zbog gubitka krvi, Grant je nekoliko dana morao ostati u najboljoj istambulskoj bolnici. Tamo je i operiran zbog puknuća mišića u ramenu. Njegov će oporavak trajati dulje od Tylerova, ali funkcija ramena trebala bi biti potpuna. Tyler i Dilara otići će po njega u bolnicu kasnije toga jutra, ali prvo su morali obaviti još jednu stvar. »Jesi li spremna?« upitao je Tyler. Dilara je sjedila za stolom i gledala u malu urnu. U njoj su se nalazili
kremirani ostaci Hasada Arvadija. Nakon što je u Erevanu obavljena obdukcija, armenska je policija ubrzala administrativni postupak i poslala njegovo tijelo preko granice, u Tursku. Dilara je odlučila da ne bude nikakve komemoracije. Većina Arvadijevih prijatelja i kolega bila je u Americi, a Arvadi je želio da njegovo posljednje počivalište bude u njegovoj rodnoj Turskoj. »Dilara?« Kimnula je glavom i rukom obrisala lice. S ljubavlju je držala urnu. »Da. Hajdemo.« Izišli su iz hotela i krenuli u kratku šetnju niz Kennedy Caddesi. Polako su šetali. Tyler je osjetio da Dilara želi
imati dovoljno vremena za taj čin. Konačno je prekinula tišinu. »Voljela bih da je on mogao vidjeti arku. Bio joj je tako blizu.« »Mislim da bi mu bilo drago što si je ti pronašla«, rekao joj je Tyler. »I svidjelo bi mu se to što si odlučila odbaciti prezime Kenner i ponovno se služiti prezimenom Arvadi.« »To je nešto što sam odavno trebala učiniti.« »Dilara i Hasad Arvadi postat će dobro poznata imena u cijelome svijetu.« »Jesi li siguran da i ti ne želiš preuzeti dio zasluga?« »To nije moj stil«, odvratio je
Tyler. »Osim toga, Miles Benson već iskorištava naše podvige kako bismo sklopili unosne ugovore i zaradili. Ne, ti i tvoj otac zaslužili ste ovo.« »Ti si spasio svijet, znaš li to?« »Sve to navodi me na pomisao da Bibliju treba ponovno protumačiti. Bog je u svom zavjetu Noi obećao da nikada neće ponovno izbrisati ljudski rod.« »Pa i nije.« »Samo zbog toga što smo zaustavili Ulrica da se posluži Arkonom kao oružjem.« »Kako znaš da ti nisi Božji poslanik? Bog djeluje na čudesne načine. Ti si i sam rekao da je arka pravo čudo.«
»S tim se slažem. Doista je nevjerojatno da je to zdanje opstalo nedirnuto tijekom toliko stoljeća. Ali u tome je ulogu odigrao njezin položaj i izoliranost. Sve se to može objasniti znanstvenim činjenicama. U tome nema ničega vrhunaravnog.« »U tome i jest ljepota i složenost Božjega djela. Postoje mnogi načini na koje se nešto može objasniti.« »Moram priznati da sam se prebrzo usprotivio tvojim teorijama o arci.« » to će biti s tvojom reputacijom okorjelog sumnjičavca?« »To što ću zadržati otvoren um ne može mi naškoditi.« Uhvatio je Dilaru za ruku. »Dakle, ovdje ćeš provesti još
nekoliko dana i onda ćeš se vratiti na Ararat?« »Već sam se obratila turskoj vladi za dozvolu da iskopam to nalazište. Kako je riječ o mom otkriću i posjedujem jedine snimke njezine unutrašnjosti, bili su voljni i mene uključiti u sve to. Ali cio postupak mogao bi potrajati mjesecima, a potom slijedi prokopavanje onih tunela, a to će se oduljiti. Tek iza toga slijedi ispitivanje unutrašnjosti. Ovoga puta po pravilima struke.« »Zvuči kao da ćeš dugo biti tamo. Ja se moram uskoro vratiti u Seattle.« Kimnula je glavom. »Tko zna? Možda ćemo jednoga dana oboje biti spremni smiriti se negdje.«
»Možda jednoga dana«, rekao je i stisnuo joj ruku. Stigli su do avenije Kennedy Caddesi i prešli na njezinu drugu stranu kako bi došli do zidića s pogledom na Mramorno more. Azijska strana Istambula nalazila se na drugoj obali, a brodovi su se natiskali u tjesnac koji je povezivao Crno i Sredozemno more. Tyler je pustio Dilarinu ruku, a ona je otišla do samoga mora. Vidio je kako joj se pomiču usne, a potom je kleknula i prosula pepeo svog oca u more. Ustala je, prstima držeći medaljon oko vrata. Tyler joj je pristupio i zagrlio je. Neko su vrijeme tako stajali.
Konačno, Dilara se okrenula prema njemu. »Hoćemo li otići po Granta?« »Samo ti idi. Naći ću se s tobom u bolnici, a potom ćemo ga izvesti na obilan ručak. Siguran sam da je izgladnio nakon tri dana bolničke hrane.« »Kamo ideš?« »Moram obaviti jedan posao. Nešto za Gordian.« Poljubio ju je i s uživanjem gledao za njom dok je išla prema bolnici. To je svakako bila žena koja je imala svoj cilj. Tyleru je to bilo nevjerojatno privlačno. Osvrnula se prema njemu i mahnula
mu. Uzvratio joj je mahanjem, a tada je zašla za ugao i nestala iz njegova vidokruga. Tyler je zaustavio taksi. »Čeličana Araco«, rekao je vozaču. Petnaest minuta poslije, taksi je vozio kroz industrijski dio grada. Dimnjaci su presijecali nebeski svod. Taksi se zaustavio pred kapijom načinjenom od lijevanog željeza. Kroz velika otvorena vrata zgrade koja se nalazila unutra, Tyler je mogao vidjeti iskre što su letjele na sve strane pri izlijevanju rastopljenog čelika. »Pričekaj me ovdje«, rekao je Tyler. »Vratit ću se za nekoliko minuta.« Vozač je kimnuo glavom.
Na ulaznoj je rampi zaštitaru pokazao putovnicu. »Miles Benson pobrinuo se da mogu ući.« Zaštitar s izrazom dosade na licu pogledao je dugačak popis pred sobom, dao mu kacigu i mahnuo mu da uđe. Tvrtka Gordian bila je konzultant u jednom od Arcovih postrojenja u Bugarskoj pa je Miles poznavao vlasnika. Činilo se kao da je Miles imao beskrajnu zalihu kontakata diljem svijeta, ali Tyler nije postavljao pitanja ili se žalio zbog toga. Milesove vještine pridobivanja i zadržavanja veza i kontakata bile su zaslužne za to što je tvrtka Gordian bila tako uspješna u svojim inženjerskim projektima. Zbog svega toga je i Tylerov
trenutačni plan bio znatno jednostavniji. Nije bio siguran zašto nije rekao Dilari što smjera. Sam sebi rekao je da je to bilo zbog toga što nije trebala znati o čemu je riječ, ali duboko u sebi pretpostavljao je da ju je želio zaštititi od dodatnih opasnosti. Već je izgubio jednu osobu koju je volio. Nije znao voli li Dilaru, ali znao je da mu je do nje stalo. Svi događaji od prethodna dva tjedna jasno su mu pomogli da shvati kako nije spreman riskirati gubitak nekoga do koga mu je stalo. Zgrada ljevaonice bila je zagušljiva. Vrućina koja se uzdizala od visoke peći preplavila ga je poput vrućega ljetnog popodneva u Phoenixu. Ljestvama se popeo do druge razine
uskog mostića za hodanje. Kad se našao iznad jednog od spremnika u kojem se nalazilo lijevano željezo, rukom je posegao u džep i iz njega izvadio emov amulet. Jantar je sjajio zbog svjetla vatre, otkrivajući u sebi obrise vodozemca koji je mogao biti uzrokom bezbrojnih smrti. Kad je Tyler dobacio punu jantarnu kuglu prema Ulricu, nije mislio da će on imati dovoljno vremena da je temeljito pregleda, ne uz sve ono što se tada događalo u špilji. Tyler također nije želio riskirati mogućnost da će amulet jednog dana biti pronađen prilikom iskopavanja Noine arke. Netko bi se njime poslužio da ponovno razvije prionsko oružje. Tyler je bio siguran u
to. Tada bi svi njegovi napori bili uzaludni. Nitko nije znao da je pravi amulet bio kod Tylera. Ni Dilara ni Grant. Da je američka vojska doznala da ga ima, vojnici bi ga ščepali pri izlasku iz zrakoplova u Istambulu. Tyler je posljednji put pogledao amulet, diveći se činjenici da je nešto tako jednostavno i lijepo moglo biti tako smrtonosno. Laganim pokretom ručnoga zgloba bacio ju je u tekući čelik. Kuglu je zahvatila vatra, a potom se smirila u tekućini temperature veće od 1600 stupnjeva Celzijevih. Prioni su konačno bili uništeni. Spustio se na tlo i na kapiji vratio kacigu zaštitaru. Zazvonio mu je mobitel.
Bio je to Miles Benson. »Milese, hvala ti što si nas smjestio u hotelu »Four Seasons«. »Nema na čemu, Tylere. Zaslužio si to. Zahvaljujući tebi, uspjet ćemo se nagoditi u svim tužbama protiv nas koje potječu od onog slučaja s kamionom. Nećemo morati potrošiti niti cent Gordianova novca. Sve će se naplatiti zahvaljujući ljubaznosti Ulricove ostavštine. Jesi li otišao do ljevaonice?« »Upravo odlazim odande.« »Pretpostavljam da mi nećeš reći zbog čega si uopće išao tamo.« »Reći ću ti kad te vidim sljedećega tjedna.« »Možda ću ti morati skratiti
godišnji. Svi tvoji podvizi u posljednje vrijeme privukli su puno pozornosti u vojnim i policijskim krugovima. Već radim na nekoliko projekata, a ti si baš pravi čovjek za te poslove. Je li Grant već otpušten iz bolnice?« »Upravo idem po njega.« »E pa, reci mu da izvuče svoju guzicu iz kreveta. Trebam vas obojicu.« Tyler se suzdržao da ne prasne u smijeh. Miles je znao kako dobro iskoristiti poslovnu priliku. »Žao mi je, Milese. Nešto te prekida. Veza je loša. Nazvat ću te za nekoliko dana.« »Tylere, znaš li ti koliko novca…« Tyler je prekinuo vezu i isključio zvuk zvona na mobitelu. Gordian i ostatak
svijeta preživjet će bez njega jedan tjedan. Trebao je malo vremena da se opusti. Dok je otvarao stražnja vrata taksija, osjetio je izmaglicu, ostatke kiše iz oblaka koji su nestajali. Pogledao je u nebo i zapitao se kako bi Dilara protumačila fenomen koji se upravo prostro nebom. Postojalo je savršeno racionalno objašnjenje za nastanak duge, ali ona bi možda u njoj potražila neko veće značenje, a sve zbog događaja koje su nedavno iskusili. Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. to god da je bilo objašnjenje,
zastao je na trenutak i divio se prizoru, podsjetniku da je život kratak i da je dobro zaustaviti se i svako malo uživati u ljepoti prirode. Osim toga, Tyler je morao priznati: bez obzira na to tko ili što ju je stvorilo, nikada prije nije vidio tako lijepu dugu.
Pogovor U suvremenom trileru, ponekad je teško znati koje su tehnologije i mjesta stvarni, a koji su izmišljeni. Ako je to slučaj i s Potragom za Noinom arkom, prihvatit ću to kao kompliment jer to tada znači da sam obavio svoj posao i bio uvjerljiv, barem u kontekstu priče. Za one koji su znatiželjni, provest ću malo vremena s njima u niže navedenom tekstu kako bismo prošli kroz ono što je stvarno i ono što (još) nije. Činjenica je da prioni uzrokuju bolest kravljeg ludila, uz još neke bolesti. Ono zbog čega su tako fascinantni jest činjenica da nisu živi. Oni su zarazni agensi koji su nastali od
složenih bjelančevina što su se krivo spojile. Bolesti koje nastaju zbog njih vrlo su zastrašujuće jer ih se ne može liječiti i uvijek su smrtonosne. Zasada nisu otkriveni prioni koji bi djelovali na cjelovitost tjelesnih stanica. Arkonska bolest je očigledan plod mašte, ali još uvijek ne razumijemo sve vezano uz prione. Nadajmo se da će Arkon i dalje postojati samo u mašti. Neke od tehnologija koje u romanu koriste Tyler i tvrtka Gordian ne postoje. Sustav za označavanje ostataka pri padu zrakoplova G-Tag, računalni program za prevođenje govora u tekst koji ga projicira na naočale Aidena MacKenne, sustav za 3-D mapiranje korišten na arci, sve su to izmišljeni
uređaji, ali znanstveno govoreći, nije ih nemoguće proizvesti. Možda i postoji nešto slično tim napravama, ali nisam ih nigdje pronašao. Ipak, kad govorimo o invalidskim kolicima kojima se koristi Miles Benson, riječ je o vrlo dojmljivom, stvarnom uređaju koji je razvio Dean Kamen, izumitelj Segwaya. Američki brod Dunderberg bio je oklopljeni ratni brod drvenog trupa, a njegova ga dužina neznatno manja od 115 metara čini najdužim drvenim plovilom ikad izgrađenim, što je puno manje od 137,14 metara kolika je pretpostavljena dužina Noine arke. Iako neki kažu da je škuna Wyoming bila najduži drveni brod i imala dužinu identičnu onoj Noine arke, njezina je
dužina bila izmjerena od vrha prikosnika do vrha krmenog sošnog jedra. Sama joj je paluba bila dugačka samo 106,68 metara, što znači da je trup tog broda bio kraći od Dunderbergova. Nekoliko tragedija koje su se doista dogodile opisano je u Potrazi na Noinom arkom. Privatni mlažnjak Paynea Stewarta srušio se na opisani način, a nezaposleni je vodoinstalater divljao ulicama San Diega u ukradenom tenku. U jednom je stvarnom incidentu tragedija spriječena, a to je bilo kada se motor zrakoplova 747 tvrtke British Airways ugasio nakon što su proletjeli kroz vulkanski pepeo. Posada je uspjela ponovno upaliti motor zrakoplova i sigurno ga prizemljiti.
Većina vozila opisanih u knjizi Potraga za Noinom arkom doista postoji. Kamion Liebherr najveći je kamion na svijetu, a električni dvosjedkabriolet Tesla automobil je koji možete kupiti, iako, koliko je meni poznato, Teslu nikada nije zdrobio kamion Liebherr. Iako je brod za krstarenja Postanak zore plod mašte, novi megabrodovi, poput 220 000 tona teškog broda Morska oaza (Oasis of the Seas) tvrtke Royal Carribbean, svake se godine spuštaju u more s dokova brodogradilišta. Polikarbonatne ploče doista postaju krhke ako su tretirane acetonom, a to sam otkrio čitajući odličnu knjigu Marka Eberharta Why Things Break (Zašto se
stvari raspadaju). Prepustit ću američkoj dokumentarnoj emisiji Mythbusters (Razbijači mitova) da to provjeri. Masivni artiljerijski penetrator vrsta je bombe koja je već testirana i već su određeni vremenski okviri prema kojima će uskoro postati dio arsenala američkoga zrakoplovstva. Hor Virap je onakav kakvim sam ga opisao u knjizi, prekrasan manastir i vrlo štovano armensko svetište koje je smješteno u podnožju planine Ararat. Noina arka doista bi mogla biti špilja ispunjena ogromnim blagom, ali dok se ne pronađe, to će biti samoj jedna od teorija.
Zahvale Pisanje i izdavanje knjiga može biti dugačko i naporno putovanje, ali kad si okružen prekrasnim ljudima kao što sam ja, tada taj pothvat postaje puno lakši i zabavniji. Imam sreću da je moja vrsna agentica, Irene Goodman, vidjela potencijal u mom pisanju i ostala uz mene »u mršavim vremenima«. Ona je bolja od najboljeg agenta kojeg sam mogao zamisliti. Moji agenti za inozemna prava, Danny Baror i njegova kći i agentica Heather Baror, nisu samo izvrsni agenti nego i prekrasne osobe. Ponosan sam što
me oni predstavljaju svijetu. Zahvalan sam Sulay Hernandez, fantastičnoj urednici u Touchstoneu, jer mi je dala priliku kad nitko drugi nije htio i pomogla mi oblikovati grube okvire priče u gotov roman. Hvala Stacy Creamer, Davidu Falku, Marciji Burch, Kelly Bowen, Joshu Karpfu, Cherlynne Li, Ervinu Serranu i cijeloj ekipi u Touchstoneu što su ovog početnika usmjerili i čuvali kroz cio postupak izdavanja knjige. Mnogi su mi ljudi pružili ključnu pomoć pri oblikovanju sadržaja knjige i zaslužuju da ih posebno spomenem. Ipak, za sve pogreške u činjenicama ili detaljima, bez obzira jesu li namjerne ili ne, osobno sam odgovoran.
Želim zahvaliti doktoru Marku Eberhartu, profesoru kemije i geokemije u Rudarskoj škoi (School of Mines) u Coloradu, za njegovu pomoć povezanu sa znanošću materijala. Hvala Garyju Brugeru za savjete o poslu inženjerskoga konzaltinga. Moj dobar prijatelj, traumatološki kirurg doktor Erik van Eaton, velikodušno je sa mnom podijelio svoje medicinsko znanje. Moj brat, umirovljeni potpukovnik Martin Westerfield, bivši je pilot američkoga vojnog zrakoplovstva i od njega sam dobio važne podatke o zrakoplovstvu i postupcima leta. Moja sestra, doktorica Elizabeth
Morrison, kuratorica srednjovjekovnih rukopisa u Muzeju »J. Paul Getty«, dala mi je dragocjene upute o antičkim rukopisima, prijevodu dokumenata i vjerskim odredištima. Od svog tasta, geologa doktora Franka Morettija, dobio sam sve potrebne podatke o geološkim procesima, ali i preliminarnu uredničku perspektivu. Susan Tunis, prijateljica koju sam upoznao tijekom prve ThrillerFest konferencije, pružila mi je konstruktivnu kritiku rukopisa u ranoj fazi. Kad sam inicijalno samostalno objavio elektroničku verziju ovog romana, mnogi su čitatelji s entuzijazmom pročitali djelo nepoznatog
pisca i proširili glas o njemu. Bez te njihove strastvene reakcije, moj bi život bio prilično različit pa bih stoga želio posebno spomenuti neke od najranijih čitatelja. To su T. J. Zecca, Catherine Wheatbrook, Leo Bricker, Charlie Roth, Gayla Timmerman, Gwyn Evans i S. J. Dunham. Volio bih da mogu navesti sve koji su mi pisali i nesebično preporučili moje elektroničke knjige drugima. Konačno, ne bih mogao ovo postići da nije bilo nepokolebljive potpore moje supruge Randi. Ona mi je bila kamen oslonac, navijačica, ona kojoj sam izlagao svoje zamisli, moja najbolja publika. Nismo znali kamo će nas odvesti naš životni put, ali znali smo da će, tako dugo dok budemo putovali
zajedno, to biti fenomenalno i nezaboravno iskustvo. I bili smo u pravu. Moj život s njom bolja je pustolovina od bilo koje koju bih mogao napisati.
Nakladnik: Znanje d. o. o. M andićeva 2, Zagreb Za nakladnika: Zvonimir Čimić Glavni urednik: Davor Uskoković Urednik: Tomislav Zagoda Tehnički urednik: Davor Dombaj Lektor: Jakov Lovrić Korektorica: Katarina Cvijanović Dizajn omota: Janka Carev Tisak: Znanje d. o. o. M andićeva 2, Zagreb — travanj 2011. ISBN 978-953-324-150-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 764517
