POP ART Pop art (engleski: popular art = popularna, pučka umjetnost) je umjetnički stil koji se javio u Velikoj Britaniji i SAD-u 1950-ih, a vrhunac dosegao 1960-ih godina 20. stoljeda. S apstraktnim ekspresionizmom i enformelom umjetnost postaje ekskluzivna i strana tzv. običnom čovjeku, što je dovelo do toga da se negdje polovicom 1950-ih predmet slikarstva radikalno mijenja. Umjetnici, svaki na svoj način, nastoje uključiti publiku u aktivno sudjelovanje u opažanju i stvaranju djela. Prvi takav pristup, tražedi inspiraciju iz neposredne okoline, bio je orijentiran oko vrijednosti masovne potrošačke kulture, s ciljem ukidanja granica između visoke i popularne umjetnosti. Pop art je u komentiranju banalnosti masovne kulture, koje je tretirao čas ironijom čas s razumijevanjem i suduti, stvorio vrlo učinkovitu umjetničku poruku. Ovaj pravac se naziva "Pop-art" jer je tražio prihvadanje vede populacije, inspiriran Pop-kulturom veličajudi trivijalne, moderne vrijednosti. Umjetnici su na razinu umjetnosti počeli uzdizati oblike iz svakodnevnog života, banalne i trivijalne likovne pojave, stvari naprosto kojima je suvremeni čovjek na svakom koraku bio okružen. Od stripa i reklamnih oglasa, naljepnica na konzervama s hranom ili bocama, likovima u ilustriranim časopisima, do izrazito primitivnih i masovno proizvedenih predmeta svakidašnje uporabe – sve je postalo temom umjetničke slike. Interesuje se za estetske vrijednost tog trivijalnog repertoara industrijske revolucije u modernom društvu, čija je vrijednost naizgled samo upotrebna i na koji se poslije i ne obrača pažnja. Takozvana "figuracija" pop art-a, prvi put se javlja u sjevernoameričkoj umjetnosti kada, Robert Rauschenburg u svojim "combine paintings" koristi industrijske proizvode, fotografije i komade krpa. Pop-art izlaže okolnosti jedne civilizacije uslovljene industijskim napretkom, kritikuje modernu merkantilističku kulturu i ujedno učestvuje u samom mehanizmu. Karakteristično za sve umjetnike Pop art-a je korištenje tehnike "collage", preko kojeg se poslije ironično plasira vitalni sadržaj modernog čovjeka, manipulisanog konzumističkim društvom, socijalnim fetičizmom, preko trivijalnih idola i potrebe za čistim razbacivanjem. Dok su u Americi dadaističke demonstacije protiv "Umjetnosti", činile deliju začetnicu Pop art-a, u Engleskoj je to bila autoktona subkultura, čije su glavne medije za rasprostiranje činile reklamne plakate, žuta štampa, lustracije naučne fantastike i stripa. Umjetnici sa zapadne obale SAD-a, pokušavaju da, preko nadprirodne reprodukcije štampe i plakata, objasne tehnike grafičke propagnade i njene posljedice. Moda i umjetnost su jako utjecale na produkte u dizajnu i nijedan umjetnički pravac nije imao takav snažan dojam na komercijalni dizajn kao pop art. Pop umjetnici kao Andy Warhol, Jasper Johns, Roy Lichtenstein i Robert Indiana su okrenuli svijet umjetnosti naopako prikazujudi svakodnevnicu i reciklirajudi je kroz ironiju, irelevantnu umjetnosti (npr. njihovo oslikavanje nove linije BMW automobila iz 1975.). Ironično ali proizvođači počinju upotrebljavati pop-art u produkt dizajnu toliko da je to postalo dio svakodnevnog života s recimo poštanskom markom "LOVE" koju je izradio Robert Indiana.
Richard Hamilton bio je engleski slikar, ilustrator i dizajner, jedan od utemeljitelja pop arta. Godine 1952. na prvom sastanku Neovisne grupe upoznaje se s pop kolažima Eduarda Paolozzija nastalim koncem četrdesetih i početkom pedesetih, što de, uz djela Marcela Duchampa, imati ključni upliv na njegov cjelokupni likovni opus. Hamilton je, kao i Paolozzi, uvelike bio fasciniran manifestacijama nove urbane potrošačke kulture, napose njezinim manifestacijama u pop kulturi Sjedinjenih Američkih Država, što nije teško razumjeti ako se uzme u obzir sveprisutno siromaštvo kojim je bila pogođena Britanija zbog enormnih troškova obnove nakon Drugog svjetskog rata. Engleski Pop art sa David Hockney-om, Allen Jonnes-om, Richard Hamilton-om, Peter Blake-om, Peter Philips-om, Jim Dine-om i R.B. Kitaj-om, pokušava da preko tehnika improvizacije i spontanosti, prikupi elemente momenta za vlastiti kreatorski repertoar. Šta današnje domove čini tako različitim, a tako privlačnim?, 1956 (kolaž). Djelo glorificira glavne postulate pop kulture američke srednje klase: prenaglašenu seksualnost (muški i ženski poluaktovi), kult zabave (TV-prijemnik i uokviren, očigledno banalni strip), kult tehnike (magnetofon, usisavač), i naravno konzumerizam (ogromna lizalica s natpisom POP bizarno umetnuta u ruke body buildera u prvom planu slike). Takav Hamiltonov plakat trebao je posjetitelje pripremiti na glavne eksponate ove neobične izložbe: robota Robbya – „junaka“ američkog znanstveno-fantastičnog filma Zabranjeni planet, postere s prikazima špageta i pivskih boca, i sl. Kolaž Interijer II iz 1964. pokazuje u kojem se smjeru dalje razvijao Hamiltonov likovni izričaj: u središtu slike nalazi sa američka glumica Particia Knight u sceni iz filma Shockproof. Kolaž je međutim bitno pojednostavljen, i u njega je osim novinskih izrezaka umetnuta plastična šablona. I dok se američki pop umjetnici u svojim djelima okredu slavnima, Hamilton bira relativno nepoznatu glumicu fotografiranu u sceni koja reminiscira film noir, stvarajudi tako ozračje klaustrofobičnog i zabranjenog, koje je dijametralno suprotno od karakteristične atmosfere pop arta, napose onog američkog. To je svakako bilo jasno i samom Hamiltonu, koji je još 1957. ovako odredio glavne odlike pop umjetnosti: prolazna, popularna, jeftina, masovno izrađena, mlada, dosjetljiva, seksi, glamurozna i profitabilna.
Adonis u gadama, 1962-63
Swingerski London, 1967 (akril, kolaž i aluminij na platnu)
David Hockney je engleski crtač, slikar, scenograf i fotograf koji djeluje u Bridlingtonu ( Yorkshire) i Kensingtonu (London). Predstavlja važnog sudionika Pop art pokreta 1960-ih, te se smatra jednim od najuticajnijih britanskih umjetnika 20. vijeka. Na njegov opus je snažno uticala sinestezije (neurološki fenomen zbog koga određene boje povezuje s muzikom), kao i homoseksualnost. Veliki prasak,1967 (akril na platnu). Plošna obrada subjekta, atmosfera smirenosti i statičnost slike. Najviše vremena proveo dočaravajudi pljusak vode nakon skoka. Urađeno na osnovu fotografije skoka u vodu. Simbolizira prekid veze umjetnika sa jednim od njegovih partnera. Simplificiran prikaz, bez previše detalja.
Peter izlazi iz Nickovog bazena, 1966. Simplficiran prikaz, bez previše detalja. Zanimljivo je dočaravanje vode i stakla svojevrsnim pattern efektom. Može se smatrati prikazom tadašnjeg životnog stila, perfektnog i uglačanog. Idealizirana verzija životnog stila jednog umjetnika homoseksualca u Kaliforniji.
Muškarac koji se tušira, 1964. Njegovo nešto ranije djelo, mnogo realističnije, prije nije radio toliko stilizovano, ali vidi se mogudnost dalje stilizacije. Intimna scena tuširanja, voajerski pristup. Uticaj fotografije zbog kadra slike. Homoerotska tematika, kao i ponavljanje njegovih omiljenih motiva: nagi muškarac, voda, zavjesa.
Pearlblossom Highway, 1986. Umjesto da koristi fotografiju na klasičan, uobičajen način – kao zasebnu sliku zabilježenu fotoaparatom, Hockney komponiranjem mnoštva fotografija stvara vede cjeline. Ovaj način prikazivanja motiva vrlo je sličan postupku koji su koristili Pablo Picasso i kubisti u prvoj polovici 20. stoljeda. Njih je, kao i Hockneyja, zanimalo kako na dvodimenzionalnoj plohi crteža ili slike prikazati prostor
koji doživljavamo kretanjem. Kolaž govori o dva načina gledanja tokom vožnje – desno kao vozač koji vidi samo znakove na putu i simbole, i lijevo – kao suvozač koji vidi i gleda ono što želi, o čemu sam odluči, itd. Robert Rauschenberg bio je američki slikar i grafičar poznat po tome što su njegova rana djela bila preteča Pop art pokreta. Rauschenberg je također poznat po svojim "combines" 1950-ih, u kojima su se netradicionalni materijali i predmeti koristili na inovativne načine. Bio je i slikar i kipar, a "combines" su kombinacija oba polja. Također je bio poznat i po fotografijama i perfomans umjetnosti. Rauschenberg je počeo s kolažiranjem izrezaka časopisa i reklama na slike u duhu apstraktnog ekspresionizma, a završio s ubacivanjem svakojakih pronađenih predmeta i proizvoda – otpadaka potrošačkog svijeta (francuski: object trouve). Pri tome se pronađeni otpadak ne unosi u djelo kao samostalna činjenica, ved se od niza otpadaka stvara novi predmet/skulptura, višeznačna oblika i značenja (asamblaž). Rauschenbergova djela pripadaju neodadaizmu, a sam Rauschenberg svoja djela naziva "combines" čime je naglašava kako njegova djela nisu ni slika ni skulptura. Monogram, 1955-59. umjetničko djelo sastavljeno od ready made objekata, tražio stvari po ulici te ih kombinirao tako da imaju značenje njemu, da izazivaju njegove emocije. Očigledan uticaj Marcel Duchampove “Fontane”, odnosno pisoara.
Lijevo: Tracer, 1964 Desno: Kanjon, 1959
Obrisani De Kooning, 1953. Jedan od ranih radova i smatra se neodadaističkim konceptualnim djelom. Radi se o De Kooningovom crtežu koji je gotovo u potpunosti obrisan i uokviren u zlatni okvir. Rauschenberg je smatrao da se umjetnilčko djelo moze napraviti i brisanjem, međutim nije smatrao dovoljno kreativnim brisanje vlastitih crteža, te je nakon dugog nagovaranja ubijedio da mu De Kooning dozvoli da obriše njegov crtež. Rauschenberg je smatrao da bez okvira i natpisa publika ne bi shvatila značaj ovog djela, misterija obrisanog crteža. Trebalo mu je mjesec dana da obriše, jer je De Kooning namjerno otežao korištenjem raznih bojica.
Jasper Johns, bio je američki umjetnik. Sredinom 50-ih radi seriju slika Zastave tehnikom enkaustike. Želi doprijeti do srži amerikanizma. Preteča pop arta. Zastave, 1958. Jasper Johns slika američku zastavu od ruba do ruba slike drevnom slikarskom tehnikom – enkaustikom (slikanje pomodu voska). Kako je zastava potpuno sukladna slici, poput kakva otiska ili preslike, dolazi do izjednačavanja slike kao predmeta i prikazanog predmeta (zastave). Zastava je zapravo naslikana debelim potezima preko kolaža novinskih članaka. To je poseban detalj njegovih slika, koji nisu vidiljivi u običajnim reprodukcijama, a što čini njegovo djelom vrijednim. Meta sa gipsanim odljevima, 1955. Inspirisano njegovim iskustvom u vojsci, meta je postala taktilna zbog tehnike kojom je urađena, iznad se nalaze gipsani odljevi lica bez ociju, sto bi moglo predstavljati mete jednog vojnika.
Obojena bronca limenke piva, 1964. Postoji više verzija interpretirianja ovog djela. Međutim ono najvjerovatnije je da je nastala zbog izjave De Kooninga da je mogude i od limenke piva napraviti umjetnicko djelo. Ta izjava svakako ide u skladu sa tematikom i ideologijom Pop Arta, koja proklamira i ironično glorifikuje banalne svakodnevne stvari, životni stil i popularnu kulturu.
Claes Oldenburg je američki likovni umjetnik, švedskog podrijetla. Tijekom šezdesetih Oldenburga ponajviše intrigira problem međuodnosa između privatnog i javnog prostora, kao i brisanje granica između umjetnosti i svakodnevnoga života, kao i između publike i umjetnika. Oldenburg je nastojao ispitati kakav de biti odnos „običnog čovjeka“ prema njegovim kreativnim modelima predmeta iz svakidašnjice. Došao je do zaključka da su ih ljudi percipirati upravo onako kako se nadao: kao skulpture, koje su u svojim domovima postavljali na način na koji se to čini s klasičnim skulpturama, te su ih čak na sličan način unaprijed naručivali od umjetnika. Oldenburg je međutim širem krugu publike zacijelo najpoznatiji po svojim objektima koji prikazuju enormno uvedane predmete iz svakidašnjega života: telefone, bejzbol palice i sl. ili ogromne hamburgere, kornete za sladoled, kolače, pržene krumpiride kako se prosipaju iz škrnicla i sl. Oduševljen američkim načinom života, Oldenburg je tu svoju populističku umjetnost definirao ovako: „Ja sam za umjetnost donjeg rublja i
umjetnost taksija. Ja sam za umjetnost korneta za sladoled ispuštenih na beton. Ja sam za umjetnost psedeg izmeta koji se diže poput katedrale.“ Na tragu tih i takvih razmišljanja, Oldenburg je poglavarstvima mnogih američkih i europskih gradova ponudio svoja spomenička rješenja, koja su u početku redovito bila ismijavana (poput njegova prijedloga da se vašingtonski obelisk ukloni i da se na njegovu mjestu postavi nekoliko desetaka metara visoki model škara), no neka od njih su kasnije ipak realizirana (poput njegova Palog korneta, postavljenog 2001. na krov trgovačkog centra u Kölnu. Te monumentalne Oldenburgove skulpture zapravo su spomenici konzumerizmu i konceptu potrošačkog društva u cjelini, te njihov autor smatra da bi takvi spomenici trebali zamijeniti konjaničke i druge klasične spomenike s gradskih ulica i trgova. Kipari Claes Oldenburg i George Segal izlažu naturalističke reprodukcije stvarnih likova i predmeta u plastici ili drugim materijalima, često grupirane u odnose kao u stvarnosti (a katkad višestruko povedane), i tako nas upozoravaju da živimo u civilizaciji u kojoj se različite materijale iz čovjekove kulturne prošlosti (staklo, drvo, porculan, kristal) zamjenjuje isključivo i jedino "lažnim" proizvodom s beskrajne industrijske pokretne vrpce. Ruževi na Piccadilly Circusu, London, 1966. (Tate). Smatrao je da bi skulpturu Erosa trebalo zamijeniti gigantskom skulpturom karmina, jer je došlo do promijene standarda šta je to erotsko, smatrao je da povlačenje karmina gore dolje simulira povlačenje suknji, čarapa, itd. Trostruki utikač, 1969. Asocijacija na visede svjetiljke u Aja Sofiji u Istanbulu. Zidarska žlica, 1971. Visoka 2 metra, smatrao je da je ona savršena skulptura kojoj ne treba postolje/postament.
Roy Lichtenstein, američki slikar, bio je jedan od osnivača pop-arta, pokreta koji predstavlja protivtežu tehnikama i konceptima apstraktnog ekspresionizma i koji veliča tehnike masovnih medija i ikone popularne kulture. Lihtenstajnovo interesovanje za vinjete i likove iz stripova najvjerovatnije dolazi od momenta kada 1960. godine za svoju djecu naslikao Mikija Mausa i Paju Patka. U početku nezadovoljan ovom tehnikom i ne baš oduševljen konceptom direktnog prisvajanja, Liktenstajn ubrzo otkriva skrivene mogudnosti kognitivne i estetske interpretacije, koje se namedu premještanjem ikona masovnih medija u kontekst lijepih umjetnosti. Lichtenstein je najvedi dojam postigao izdvajanjem pojedinosti iz cjeline i povedavanjem. Jedna sličica stripa povedana na
dimenziju slike dobila je novo značenje i svojom nas uvjerljivošdu podučila da prestanemo prelistavati i "gutati" sve što nam nudi tisak, da trebamo usporiti i pomno se suočiti s vizualnom zbiljom u kojoj živimo. Doslovnost njegova pristupa se ogleda i u poentilističkoj tehnici rješenja površine slike. Točkastom strukturom imitira raster novinske slike. Njegov postupak je istovremeno hladno reproduktivan i ironičan. Lichstenstein ukazuje na estetske vrijednosti vinjeta iz stripa preslikavjaudi ih na ogromne table tehnikom retikulacije. Koristio je Ben-Day tačke, čijom se gustodom ili preklapanjem dobijaju određene boje. Kombinacija ilustracije i tipografije, veliki uticaj na grafički dizajn i modu.
Potez kistom, 1965.
Whaam!, 1963.
M-Možda (slika djevojke), 1965.
Andy Warhol, američki slikar, dizajner i filmski stvaratelj. U prvoj polovici 60-ih godina postaje vodeda ličnost pop arta, umjetničkog pokreta koji se služi ikonografijom i tiskarskim tehnikama masovne kulture. Prikaze predmeta masovne potrošnje umnožava i izvodi u sitotisku (Campbell-juha, Coca Cola, Brillo sapuni). Kasnije uvedava portrete tzv. super-zvijezda, prikazujudi ih u smjelim kromatskim kontrastima (Elvis Presley, Marilyn Monroe, Elizabeth Taylor...). Andy Warhol (1930.1987.) sa svojim slikama najpopularnijih proizvoda i osoba u kojima je minimalizirao umjetnikov rad. Andy Warhol je javno slavio američki konzumerizam u svojim ponavljajudim segmentima prizora ikona popularne kulture (Campbell juhe, Marilyn Monroe ili Elvis Presleya). Andy Warhol proklamiše konzerve supe i flaše Coca-Cola-e "superzvijezdama" isto onoliko kao što su to filmski idoli i zvijezde rock-and-roll-a. "Pop art želi, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe", izjavio je negdje Andy Warhol.
Campbell Soup, 1962. Diptih Marilyn, 1962.
Trostruki Elvis, 1962.
Brillo kutije, 1964.
Električna stolica, 1967.
Umesto da bira teme po kojima de biti prepoznatljiv, birao je prepoznatljiv stil, iz koga je polako istiskivao ruku u procesu stvaranja. Slike je počeo da radi kao štampu na tkanini. Od slikara Warhol je postao dizajner slike. U vrhuncu svoje slave, Warhol je imao nekoliko asistenata koji su radili po njegovim instrukcijama. Warhol se bavio i komičnim i ozbiljnim temama, birajudi predmete od konzerve supe do električne stolice. Koristio je istu tehniku – tekstilna štampa, serijska reprodukcija i upotreba svetlih boja – bez obzira na to da li slika glamurozne zvezde, predmete iz svakodnevnog života ili slike samoubistava, saobradajnih nesreda i sl. Jedinstveni element njegovog rada je njegov keatonski stil – potpuna bezizražajnost. Ovo se ogledalo i u njegovom ponašanju – često se „pravio glup“ u medijima i odbijao je da objašnjava svoj rad. Poznat je po tome što je rekao da sve što treba da se zna o njemu i njegovom radu je ved tu – na površini. U takvoj površnosti, bez oznaka iskrenosti, posmatrač je ostavljen da se pita i otkriva šta „pravi Andy“ misli. Bez želje da odgovara na ova pitanja, njegov rad postaje interesantniji – ostavlja publici da interpretiraju njegovo značenje.
