Ponocni Kauboj - James Leo Herlihy

www.balkandownload.org

»T O K O V I« S T R A N I P I S C I

UREDNIK

ZVONIMIR MAJDAK

2


JAMES LEO HERLIHY

PONOĆNI KAUBOJ

ZORA ZAGREB 1972

3


NASLOV ORIGINALA

JAMES LEO HERLIHY MIDNIGHT COWBOY COPYRIGHT © JAMES LEO HERLIHY 1965

S engleskog preveo

BERISLAV GRGIĆ

Likovno opremio

BORIS DOGAN

4


PRVI DIO

5


1 U novim je čizmama Joe Buck bio visok šest stopa i jedan palac, i život je bio drukčiji. Dok je izlazio iz one trgovine u Houstonu, nešto je škljocnulo u njegovoj cijeloj donjoj polovici: neka vrst snage za koju nije nikad znao da postoji ušla mu je u zdjelicu i bio je sposoban da kroz nju osjeti svijet. Novi novcati mišići počeli su raditi u njegovoj stražnjici i nogama, i on je bio svjes‐ tan potpuno novog stava prema pločniku. Svijet je bio tamo dolje, a on ovdje, daleko gore, iznad njega, a prostorom između njega i svijeta sada je zapovijeda‐ la neka krasna, čudna životinja, on sam, Joe Buck. Bio je jak. Bio je ispunjen radošću. Bio je spreman. »Spreman sam«, reče sam sebi, i pitao se što time misli. Joe je znao da nije velika sila kao mislilac i znao je da se ono malo mišljenja što ga je vršio najbolje obavljao dok se gledao u zrcalo, i stoga mu oči potraži‐ še nešto što bi mu pokazalo odraz njega samoga. Klik-klok, klik-klok, klikklok govor ile su njegove čizme betonu, misleći snaga, snaga, snaga, dok se pri‐ bližavao izlogu pred sobom, i tu je bila ta nova, a opet poznata, osoba koja mu je prilazila, širokih ramena, kočopereći se, hladnokrvna i lijepa. Isuse, sretan sam da sam ti, govor io je svojoj slici – ali ne naglas – a onda, ej, kakvo je to sranje u tvojoj spremnosti? Na što si spreman? I onda se sjetio. Kad je došao u H tel, u neki hotel koji ne samo da nije imao imena nego je izgubio svoj o, osjetio je kako je to besmisleno da netko tako bogat i snažan i sočan kao što je on uopće stanuje u takvom bezibenom, beznačajnom hotelu. Ustrčao je uza stube sve po dvije, došao u drug i kat straga i požur io se u gar‐ derobu, odakle se nekoliko sekunda kasnije pojavio s velikim omotom. Uklo‐ nio je smeđi omotni papir i stavio na krevet crnobijeli kovčeg od konjske 6

www.balkandownload.org kože. Prekrižio je ruke, stao podalje i zagledao se u njega, mašući glavom od udivljenja. Ljepota tog kovčega nije nikad propustila da ga dirne. Crnina je bila tako crna, a bjelina tako bijela, a cijela stvar tako životna i meka da mu se čini‐ lo da posjeduje nešto čudesno. Pregledao je ruke da mu nisu prljave, a onda prevukao prstima po koži kao da je uprljana. Naravno, nije bila, on je samo skidao prstima mogućnost buduće prljavosti. Joe stade vaditi iz njihova skloništa ostale vrijedne predmete što ih je naku‐ povao posljednjih mjeseci: šest novih novcatih košulja vestern-kroja, nove hla‐ če (crne od gabardina i crne pamučne), novo donje rublje, čarape (šest pari, još u celofanu), dvije svilene marame, koje će nositi oko vrata, srebrni prsten kup‐ ljen kod Juareza, tranzistor, na koji je čuo Mexico City bez i najmanje smetnje, novi električni aparat za brijanje, četir i paketa cigareta Camel i nekoliko ‘soč‐ no voće’ guma za žvakanje, toaletne predmete, svežanj star ih pisama itd. Zatim se istuširao i vratio u sobu da se dotjera za put. Obrijao se svojim novim električnim aparatom, očistivši ga brižno prije nego što ga je spremio u kovčeg, poprskao se po licu, ispod pazuha i među nogama s Eau-de-Flor ida, učešljao grumen briljantina veličine novčića od pet centi u svoju smeđu kosu tako da je bila gotovo crna, osvježio usta novim štapićem gume za žvakanje i onda ga ispljunuo, namazao nove čizme posebnim sredstvom za njegu kože, obukao svježu košulju od sedam dolara (crnu, ukrašenu bijelim krivuljicama, košulju koja je prianjala uz njegovo vitko tijelo širokih ramena gotovo tako ti‐ jesno i glatko kao da je njegova vlastita koža), svezao plavu maramu oko vrata, namjestio suvratke svojih tijesno priljubljenih rebrastih hlača tako da su, neka‐ ko moderno-neuredno, bili napola vani, a napola u onim raskošno-blještavim crnim čizmama, pa su se još mogli vidjeti žuti sunčam ukrasi na gležnjevima, i, konačno, navukao kožnat sportski kaput krem boje, tako mekan i podatan da se činilo da je živ. Sada je Joe htio da ocijeni gotov proizvod. Za vrijeme uređivanja rijetko bi pogledao svoju cijelu sliku. Dopustio bi sebi da se usredotoči samo na onaj mali komadić lica što ga je u tom času prelazio britvom, ili na onaj dio glave preko kojega je prelazio češljem itd. Nije, naime, htio istrošiti svoju sposobnost da se promotri u cijelosti. Na neki način, on je bio kao majka koja priprema svoga sina da se upozna s nekom važnom ličnošću koja će svojom ocjenom odlučiti o sudbini njenog djeteta, i tako, kad je sve bilo gotovo i kad je došlo 7

www.balkandownload.org vrijeme da ocijeni konačni dojam, Joe Buck bi zapravo okrenuo ogledalu leđa i otišao od njega, stresao bi ramenima da ukloni nabore, nekoliko bi puta udahnuo duboko do trbuha, dva-tri puta savio noge u koljenima i pritiskom ruke zapucketao zglobovima na prstima. Onda bi se postavio nemamo, onako kako je on to smatrao da je privlačljivo, i kako se on, uostalom, obično i držao – najveći dio težine tijela prenio bi na jednu nogu – zamislio određenu sliku, vjerojatno kakve dražesne, čarobne djevojke velikih očiju, nasmiješio joj se lu‐ peški i milostivo, zapalio cigaretu i gurnuo je u usta, a jedan bi palac zakvačio za nisko opasan vojnički remen. I sada, pripravan na taj svoj nov izgled, bacio bi pogled natrag na ogledalo, kao da je neki skriveni uljez iznenada zovnuo njegovo ime: Joe Buck! Na taj dan odlaska Joeu se osobito svidjelo ono što je vidio: svidio mu se slatki, tamni, opasni đavo kojega je iznenadio u prljavom ogledalu te sobe H tela. Iza svoje slike u ogledalu mogao je vidjeti predivni kovčeg koji je ležao na krevetu, a u svom bočnom džepu osjećao je plosnati snop novčanica, dvjesta i dvadeset četir i dolara, više nego što je ikada prije, u bilo koje vrijeme, posje‐ dovao. A više od svega osjećao je posjedovanje samoga sebe, u svojoj vlastivoj koži, uspravna u čizmama, pokretača svojih mišića i snage, vlasnika cijele te lje‐ pote, čvrstoće i soka mladosti, posjednika najbolje ulaznice do sjajnog vrhunca svoje budućnosti, a to ga je gotovo smlavilo. Prije, a i ne tako davno, u ogleda‐ lima bi se uvijek suočavao sa zamišljenom, uplašenom i osamljenom osobom koja nije uopće bila zadovoljna sa sobom, ali sada je te osobe nestalo, potpuno je uklonjena, i Joe je gledao novu osobu. Ni trunak sjaja ne bi više bio mogao podnijeti a da se ne svine pod njegovom čudesnošću jer čak i ovako on je osjećao, kad bi još jedan čas uživao u nevjerojatnoj sreći da je on on, u to vrije‐ me i na tom mjestu, i da se kreće kroza nj, da bi lako mogao sve to upropastiti, plačem. I tako je, skupivši svoje stvar i, zauvijek otišao iz H tela. Nad vratima kafeter ije Sunce bilo je veliko, žuto sunce u koje je bio umet‐ nut sat (za dvadeset minuta sedam), a na brojčaniku sata pisalo je VRIJEME ZA JELO. Približavajući se toj kafeter iji, Joe je u sebi odglumio ovakav prizor: Ulazi u Sunce. Njegov poslodavac, ružičast čovjek u zamrljanu sivom odije‐ lu, stoji unutra kraj vrata i drži džepni sat u desnoj ruci, dok kažiprstom lijeve prijeti Joeu. »Ovdje treba da budeš u četir i sata, od četir i do ponoći, razumiješ 8

www.balkandownload.org li?« dere se on. Mušter ije prestaju jesti i zure u njih. Joe Buck hvata ružičastog čovjeka za uho i vodi ga kraj zapanjenih gostiju u stražnju kuhinju. Nekoliko kuhara i sudopera zastaju u radu i promatraju kako Joe gura ružičastog upravi‐ telja prema stroju za pranje posuđa. Joeu se ne žuri. Pripaljuje cigaretu, podiže nogu u sjajnoj čizmi i nasloni je na košaru za posuđe. A onda, odbacivši jedan dim, kaže: »Uvijek me je nešto zabrinjavalo u vezi s tim strojem za pranje suda. Zabrinjavalo me dugo vremena. Da, doista. Zanimalo me, naime, da li bi taj stroj za pranje suda pristajao na tvoju guzicu. Sagni se.« »Što, što? Da se sag‐ nem? Jesi li ti lud?« prosvjeduje ružičasti čovjek. Joe ostaje opasno miran i gle‐ da ispod tamnih obrva: »Jesi li ti to rekao da sam ja lud?« »Ne, ne, ne, samo sam htio reći... «»Sagni se«, kaže Joe. Čovjek se sagne, a Joe opazi kako mu iz boč‐ nog džepa viri svežanj novčanica. »Mislim da ću uzeti svoju plaću«, kaže, izva‐ divši novac, »a dodat ću si i jednu malu nag radu.« Gurne zamašan snop novča‐ nica u džep i izlazi iz restorana. Sve su oči uprte u njega, razrogačene i pod du‐ bokim dojmom. Ali nitko se ne usuđuje poći za njim niti na bilo koji način spriječiti njegov izlazak. Zapravo, da bi izbjegao daljnje neugodnosti, ružičasti čovjek ostaje sagnut nekoliko dana nakon Joeova odlaska. To je što je Joe sebi zamislio. A evo što se zapravo odig ralo: Otklopotao je preko ulice, ugurao se kroz vrata koja se okreću oko svoje osovine i ušao u kafeter iju. Pronjihao je svoje novo tijelo kraj stolova i do vra‐ ta na kojima je pisalo SAMO ZA OSOBLJE RESTORANA. Ta su vrata obi‐ lježavala prestanak klimatizacije. Iza njih je bilo vruće i puno pare. Prošao je kroz još jedan prolaz, koji je vodio u praonicu suđa. Crnac srednje dobi slagao je na jedan poslužavnik prljavo suđe. Joe je promatrao čovjeka kako puni pos‐ lužavnik i stavlja ga na prijenosnu traku, koja će ga pronijeti kroz stroj za pra‐ nje suda. Tada se nasmiješio Joeu i pokazao glavom prema brdu žičanih košara na podu punih suda. »Pogledaj to sranje, što?« reče on. Joe je stajao pokraj njega. »Slušaj, hej, ja ću vjerojatno na Istok.« Zapalio je cigaretu. Crnac pogleda na Joeov kovčeg. »Ne dolaziš na posao?« »Ne, čini se da ne. Došao sam samo da kažem zbogom. Kažem ti da odla‐ zim na Istok.« »Istok?« »Da. O, do vraga, da. Mislio sam da dođem reći zbogom i da još malo po‐ gledam kako je ovdje.« 9

www.balkandownload.org Jedna su se vrata otvor ila i neka debela žena zamrljana lica pokaza se na vratima vičući iz svega grla: »Šalice!« Zatim je zatvor ila i nestala. Crnac mu pruži ruku. »E, pa zbogom.« Rukovali su se i Joeu je načas bilo žao da ispusti ruku toga čovjeka. Neobjašnjivo, osjetio je da bi htio staviti na sebe kecelju i početi raditi, ali to nije dolazilo u obzir. »Koga se vraga tu još za‐ državam, je li točno?« »Točno je«, reče čovjek, gledajući dolje na svoju ruku, koju je Joe još uvijek stiskao. »Što ćeš raditi tamo, na Istoku?« »Žene«, reče Joe. »Istočne žene. Tamo ima istočnih žena, a one će i dobro platiti.« »Što platiti?« Čovjek konačno oslobodi ruku. »Tamo su muškarci«, reče Joe, »većinom mlakonje, i tako žene moraju kupi‐ ti što žele. Rado za to plate jer je to uglavnom jedini način da to dobiju.« Crnac protrese glavom. »To tamo mora da je zbrka.« On uze još jedan pra‐ zan poslužavnik i poče ga puniti šalicama. »Da, to ti je zbrka. A ja idem da nešto od te zbrke unovčim. Je li pravo?« »Ne znam. Ništa ja o tome ne znam.« »Što hoćeš da kažeš? Pa upravo sam ti sada rekao.« »Da, znam, ali ne znam.« »E, nema smisla da se tu zadržavam. Moram još otići na nekoliko mjesta. U redu?« Joe Buck, odjeven sasvim kao kauboj, iznenada uvidje da uopće nije ka‐ uboj. Stajao je tamo opuštenih usta, a vidjeli su mu se bijeli, veliki, neznatno izbočeni zubi, dok je oči zaustavio na licu svoga star ijeg druga. »Tatice«, govo‐ rile su njegove oči, »ja sada idem da tražim sreću i došao sam da dobijem tvoj blagoslov.« Ali, naravno, siromašni Crnac nije bio njegov otac. A ni Joe nije bio sin nijedne određene osobe. I tako je izišao iz praonice suda. Kafeter ija mu je dugovala plaću za jedan dan, ali on nije imao živaca da se sastane s ružičastim čovjekom, koji je bio upravitelj Sunca. Osim toga, znao je da zapravo nikada neće reći tome čovjeku da stavi stroj za pranje suda sebi na guzicu. Prošao je kroz kafeter iju i izišao na pločnik, gdje je bilo veče, i ugodno, i očito proljetno vrijeme. Uskoro, uz klopotanje svojih čizama, osjetio se fino, i misli su mu se našle tisuće milja daleko: hoda po Petoj aveniji u New York Cityju. Bogate su gospođe, gledajući kroz prozor, padale u nesvijest opazivši kauboja. Glavni ga je sluga potapšao po ramenu, lift ga je odzujao gore do jed‐ 10

www.balkandownload.org noga stana u potkrovlju, otvor ila su se jedna zlatna vrata i on se našao u veli‐ kom stanu sa sagovima od mekog, smeđeg krzna od zida do zida. Gospođa je imala na sebi gaćice, preko kojih je bila prebačena samo crna jutarnja haljina. Kad je ugledala Joea Bucka, disanje joj je postalo napor. Bila je svladana. Drš‐ ćući od želje bacila se smjesta na meki pod. Sokovi njene ženstvenosti već su nabujali da ga dočekaju. Nije bilo vremena za svlačenje. Odmah ju je uzeo. Glavni mu je sluga predao ček, potpisan kićenim rukopisom, na kojem je bilo ostavljeno mjesto da on, po želji, ispuni iznos. Na kolodvoru u Houstonu nalazio se džuk-boks. Dok se Joe uspinjao na autobus, čuo je glas neke fine, slavne žene sa Zapada kako pjeva o kolu sreće koje se vrti, vrti, pa mu se činilo da je namjera te žene da pošalje sve pastuhe na Istok da naprave reda. Joe se smiješio svojim lupeškim i blještavim bijelim osmijehom cijelo vrijeme dok je prolazio kroz autobus, znajući i naslućujući nešto o sudbini, za što nije imao riječi: da postoji jedan određeni put uspinja‐ nja u vremenu koji daje čovjeku posjed svijeta i svega u njemu, a kad se to postigne, nešto kao da škljocne, i od toga časa kad čujete, na primjer, džukboks, on svira samo ono što hoćete da čujete, i sve, čak i Greyhound autobusi, služi vama na kor ist. Dolazite na autobusni kolodvor i kažete: »U koliko sati kreće autobus u New York City?« a čovjek vam odgovara: »Ovoga časa«, i vi samo uđete, i to je sve. Svijet je glazba, a ritam joj određujete vi. Ne treba čak ni da lupkate prstima, vi dajete takt, i kad mislite o onim ženama na Istoku, slavna žena iz džuk-boksa otpjeva umjesto vas završetak te misli, čežnja, čežnja, čežnja, eto, od toga one pate na Istoku. (U redu, gospođo, evo ga, upravo je sada ušao u autobus, dolazi!) A tu je za vas sjedalo, zapravo dva, jedno za vašu stražnjicu, a drugo za noge, i ne treba vam rezervacija, cijeli je svijet rezerviran, i onoga časa kad zabacite svoj kovčeg od konjske kože na prtljažnik iznad gla‐ ve, vozač ubacuje brzinu i počinje natraške izlaziti, prema voznom redu. Mo‐ žda i ne prema voznom redu sa stanovišta Greyhounda, ali s vašega. Jer vi ste vozni red, a ovaj se autobus miče. 2 Sada, u ovo vrijeme kad Joe Buck odlazi sa Zapada u Greyhound autobusu da potraži sreću na Istoku, bilo mu je već dvadeset i sedam godina. Ali on je 11

www.balkandownload.org imao iza sebe tako malo životnog iskustva kao dječak od osamnaest godina, a u nekim stvar ima čak i manje. Njega su podigle na noge različite plavuše. Prve tri, koje su ga othranile do dobi od sedam godina, bile su mlade i lijepe. U kući tih triju plavuša ljudi su mnogo ulazili i izlazili, a on nije nikada za‐ sigurno znao koja je od njih koja. U različitim mu se razdobljima činilo da mu je svaka od njih mati, poznata pod imenom Mama ta ili Mama ona, ali kasnije je saznao da su dvije od njih bile samo prijateljice, s kojima je njegova prava majka živjela u zajedničkom kućanstvu. Ali sve su mu te plavuše bile dobre, dopuštale mu da radi što hoće, donosile mu darove i mnogo ga tetošile. A ba‐ rem jedna od njih često je po kući pjevala: Ne znam kad će moje zlato kući, Pje‐ smu o maslačku, Istakni što je stvarno, Gospođu u crvenom, On ima dva srebrna krila, i druge. Sjećajući se toga, Joe Buck je uvijek mislio da je pjevačica u kući za‐ pravo bila njegova majka. U to se vrijeme vodio rat, a neke od plavuša su bile u nj upletene. Izlazile bi van u svako doba dana i noći, u hlačama i kapuljačama, noseći zdjelice za koštu. Katkad su putovale autobusom između Houstona i Detroita, i Joe se sje‐ ćao da je neko vrijeme živio u tim gradovima. Gdje god je bio, bilo je tamo uniformiranih muškaraca, koji su dolazili u kuću, ostajali neko vrijeme i onda odlazili. Neki su od tih muškaraca bili poznati pod imenom muža, ali Joe se nije mogao sjetiti da mu je itko rekao da je i jedan od njih njegov otac. (Kas‐ nije je mogao naslutiti da se rodio kao vanbračno dijete). U jedno određeno vrijeme, a dogodilo se to jednoga dana kad je nebo bilo izvanredno mirno i bijelo, predali su ga nekoj četvrtoj plavuši u Albuquerqueu, u državi New Mexico, i od toga časa više nikada nije vidio one druge tri. Kad bi mislio na njih, mislio bi također na ono osobito bijelo nebo, pa je zamišljao da se one žutokose žene skrivaju negdje iza njega. Ta četvrta plavuša bila je njegova baka, luckasto i koštunjavo stvorenje po imenu Sally Buck. Uza svu svoju koštunjavost bila je ljepša nego sve one tri zajedno. Imala je goleme sive oči s trepavicama crnim kao katran i voštano de‐ belima, i koljena koja su te tjerala na plač, izgledala su tako prljava i čvorugava. Ako kod svakoga ljubljenog bića postoji jedan dio koji vas tjera na plač kad na nj pomislite, takav su dio za Joea bila ta jadna, tužna, koščata koljena Sally Buck. Sally je vodila kozmetički salon, zbog kojega je bila izvan kuće deset do dvanaest sati dnevno, i tako je dječak, na sreću, provodio vrijeme poslije škole 12

www.balkandownload.org u društvu raznih čistačica. Te žene nisu nikada bile plavuše, i nikada nisu nosile ljubičaste, blijedozelene ili narančaste haljine; čak se činilo i da ga uopće ne gledaju, a da su to htjele učiniti, morale bi ga gledati običnim očima, s trepavi‐ cama koje su se jedva i vidjele. Nedjelje nisu bile mnogo bolje. Sally je obično odlazila na sastanke. Imala je slabost za muškarce, pogotovu one koji su radili izvan kuće, pa su mnog i od njenih ljubavnika bili farmer i, koji su nosili vestern šešire. Ti krupni zapadnjaci širokih ramena i crvenih lica naveliko su udvarali dražesnoj, maloj Sally. Ona je bila sama paučina, parfem i lak za nokte, a oni su bili sama koža, mišići i đubre, pa je i nju i njih draškala ta suprotnost. Katkada bi povela i Joea na te sastanke. Njemu se sviđalo nekoliko Sallynih muškaraca, i divio im se, ali samo mu je jedan od njih iskazivao više od prividne nazovi-pažnje. Taj se čovjek zvao Woodsy Niles. Imao je modru bradu i sjajne oči. Pokazi‐ vao je Joeu Bucku kako se jaši na konju, kako se pravi praćka, i učio ga žvakati duhan i pušiti cigarete, i jednom osobitom načinu kako treba držati maloga da bi mogao pišati u luku višem od svoje glave. Woodsy Niles je bio veseljak, koji je imao svoj osobit ugodan i živahan način pri svakom poslu, čak i pri hoda‐ nju. Da, on je hodao kao da vjeruje da ni jedan čas ne smije proći bez užitka, i crpao je užitak čak i iz takvih jednostavnih čina kao što je hodanje po sobi ili otvaranje ljese na oboru. Pjevao je i mnogo pjesama, taj Woodsy Niles, pjevao ih lijepim, muževnim glasom, prateći se na gitar i, a katkada, kad bi proveli noć na njegovoj farmi, Joea bi, čak i u tri sata ujutro probudile pjesme koje su do‐ lazile iz sobe gdje su spavali Woodsy i Sally. Dječak je uvijek mislio da se Wo‐ odsy jednostavno probudio u noći s osjećajem da je previše jak i lijep i snažan a da bi se trošio na sam san, pa je bio prisiljen da dâ oduška višku snage u jed‐ noj ili dvije kitice Posljednjeg skupljanja stoke. Pjevao je pripjeve na način koji je nagonio Sally na hihotanje, a kad bi došao do onoga dijela o mjestu na nebu gdje se zabludjeli prebrojavaju i žigošu, Joe je bio sklon da se rastuži, ali na neki čudno ugodan način, i morao se suzdržavati da se ne priključi onima krasnim ljudima u spavaćoj sobi. To je bila jedna od prvih stvar i što ih je Joe naučio u vezi s ležanjem sa ženom noću: pjevaš joj pjesme. Činilo se da je to sjajan postupak, a, osim toga, cijela je kuća imala od toga kor isti. Ali neizbježno, Sally se, tko zna zašto, posvadila s tim izvanrednim čovje‐ kom – kao što se, prije ili kasnije, posvadila i s drug ima – i Joe je ostao tuguju‐ ći za njim kao za odbjeglim ocem. Ali nema sumnje da je za vrijeme Wood‐ 13

www.balkandownload.org syja Nilesa Joe počeo gledati na sebe kao na neku vrst kauboja. Poslije te ljubavne afere nastupio je niz nedjelja kad je Sally odvodila dječa‐ ka u crkvu. Ono što se njoj najviše sviđalo na tim jutrima bila je perspektiva za šetnju, prilika koja se pružala za danje oblačenje. Provodeći gotovo sve svoje vrijeme preko dana u trgovini, imala je, na primjer, malo prilike da okolo pa‐ radira u svojim novim šešir ima. A dječak joj je podizao cijenu; svatko je govo‐ rio da izgledaju kao majka i sin, iluzija koja je, čini se, skratila njenu dob za jednu cijelu generaciju. Ali za Joea su ti posjeti crkvi bili nešto sasvim drugo: poslije redovne službe odrasli su pili kavu i jeli kruščiće u crkvenom podrumu, dok je mladež gore prisustvovala nedjeljnoj obuci. Baš na tim sastancima Isus je nadomjestio Wo‐ odsyja Nilesa u Joeovu srcu. Neka mlada dama toplih, šaljivih, ljubeznih očiju učila ga je da ga Isus voli. Na stalku pred učenicima uvijek je bila jedna slika; prikazivala je Isusa kako hoda s jednim dječačićem. Vidjela se samo dječakova glava, ali Joe je osjećao da je to dijete on sam. Pjevale su se pjesme, pjesme o tome kako Isus hoda s njim, razgovara s njim i kaže mu da je Njegov. A jedno‐ ga dana mlada im je učiteljica govor ila o događajima određenog strašnog petka u životu toga plemenitog, bradatog čovjeka, a onda je razdijelila među njima sličice u boji, koje su smjeli zadržati. Isus je gledao ravno u njega, a njegove su oči govor ile: »Hoću da ti kažem da sam vidio mnoge nevolje i da sam nešto strašno pretrpio u svom životu, ali je zacijelo utjeha imati za prijatelja kauboja kao što si ti.« Tako nešto. Nešto što je u Joeu stvaralo osobni i jak osjećaj po‐ vezanosti s patnjom što se odražavala u onim očima, zajedno sa željom da je na neki način olakša. Dok je proučavao tu sliku, palo mu je na pamet da bi Isus, kad bi se obrijao, mogao imati plavičasto lice kao što je bilo Woodsyjevo, pa se počeo pitati ne bi li moglo biti i drug ih sličnosti. Nekoliko je noći stavljao na komodu ispred Isusove slike smotak duhana za žvakanje i paket cigareta Camel i svako je jutro provjeravao da li je tko dolazio noću da žvače ili puši. Nitko nikada nije dolazio. I uskoro je on potpuno izgubio vjeru da ima ikoga tko bi šetao s njim ili razgovarao s njim ili mu govor io da je Njegov. Isus se priklju‐ čio ljudima koje Joe više nikada neće vidjeti. Bio je s one strane neba s tri pla‐ vuše i s Woodsyjem. Ta ljetna zbrka odlazaka u crkvu potpuno je prestala kad je Sally Buck našla novoga ljubavnika, jednog popravljača telefona. Ušao je jednoga popodneva u njenu trgovinu. Pojas mu je bio nisko na bokovima. Bio je natovaren oruđem 14

www.balkandownload.org da izvede neku instalaciju. Sallyne se zjenice rašir iše kad ga je ugledala, a po‐ pravljač telefona je, prije nego što se vratio svome kamionu, potpao pod njene ljupke, male sivooke draži. Slijedila je godina u kojoj Joe gotovo uopće nije viđao svoju baku. Što se toga tiče, vrlo se malo viđao bilo s kim. U toku te jeseni njegove četrnaeste godine obuzela ga neka apatija, i do Dana zahvalnosti bio je prestao ići u školu. Nije više mogao skupiti energ ije da ode onamo i da ostane budan. Nekoliko se dječaka Joeova temperamenta, dječaka koji nisu reagirali na ono što im se govor ilo, odbilo te godine od škole. Nekoliko njih je ostalo u školi zbog druš‐ tvenog života, ali taj nije imao privlačnosti za Joea, koji se nije u nj nikada ni uključio. Nikome on nije bio nepoćudan, ali opet, nitko ga zapravo nije ni za‐ pažao. On je bio jednostavno onaj s velikim prednjim zubima (katkada su ga zvali ‘Zubati’ Buck), onaj koji malo govor i, nikada nema domaće zadaće i uvi‐ jek mu nekako polazi za rukom da se zabije u kut u dnu školske sobe. Namje‐ štenici koji su vodili brigu o izostancima dolazili su k Sally u njenu trgovinu, ali to nije nikada dovelo do prave akcije ni s njene ni s njihove strane, i Joeu je bilo pušteno na volju da radi što hoće. Ustajao je u podne, mnogo se češljao, pušio cigarete, jeo maslac od kikir ikija i sardine i gledao tisuće milja filma koji se odvijao na televizoru u dnevnoj sobi Sally Buck. On je držao taj televizor otvoren od podneva do dugo poslije ponoći. Kad nije bio kod televizora, za‐ pravo je postajao zbunjen i dezor ijentiran. Nužno su mu bile potrebne slike što ih je televizor izbacivao, a pogotovu zvuk što ga je proizvodio. U njegovu je životu bilo vrlo malo buke, i on je ustanovio da u tišini ima nešto izrazito opasno. U njoj su bili neprijatelji koje je jedino zvuk mogao otjerati. A onda, na televiziji je bilo mnogo plavuša, i sve do jedne su izgledale kao jedna od onih njegovih. Činilo se da će pokazati da svaka poštanska kočija ili natkrita kola, svaka krčma i svaka trgovina mješovitom robom, ako je dovoljno dugo promatrate, krije u sebi po jednu plavušu. Vrata bi se otvor ila ili bi se ra‐ šir io zastor, a pred očima bi iskrsnula Claire Trevor ili Barbara Stanwyck ili Constance Bennett, na dlaku iste kao njegove poznate žutokose žene. A tko bi bio onaj visoki muškarac, visoko gore u sedlu, lica okrenuta prema suncu, če‐ ljusti izbočene prema dobroti i pravednosti, koji puca od zdravlja, snage i ener‐ gije, i kojega su prikazivali svi od Toma Mixa do Henryja Fonde? Gle, pa to je sam Buck. U neku ruku. U to vrijeme njegove odanosti televiziji nešto mu se čudno događalo. Pos‐ 15

www.balkandownload.org tajao je, dan za danom, mrvicu po mrvicu, crtu po crtu, visok i jak i lijep kao onaj kauboj na televiziji. Jednoga dana, kad je ljeto već bilo došlo i prošlo i onda ponovo došlo, a Joe se kupao u rijeci, nastupio je jedan čas u kojem je otkrio da živi u tijelu muškarca. Izverao se iz vode i pogledao dolje na sebe i tu je vidio blistavog, novog čovjeka kako mu se kroz mulj prikazuje na jakim muškim nogama. Po rukama i tijelu razvila mu se puna mišićna građa, a na pr‐ sima i udovima izrasla mu je savršeno impozantna muška tamna dlaka. Silno ga je uzbudilo to nenadano otkriće i on se požur io kući biciklom da prouči nas‐ talu situaciju u ogledalu Sallyne spavaonice. Ustanovio je da mu se i lice izmi‐ jenilo. Crte su mu postale čvršće i određenije, a i usta su mu nekako porasla da bi se prilagodila njegovim velikim zubima, tako da su oni postali lijep, bijel, blještav dobitak. Bio je toliko zadovoljan onim što je vidio da se obukao i krenuo kočopere‐ ći se po susjedstvu, vjerujući da će i drug i vidjeti što se dogodilo s njim i da će ustanoviti da je to divno. (Nitko nije). Zaustavio se kod Sallyne trgovine. Ona mu reče: »Drag i bože, ljubavi, to odijelo izgleda strašno na tebi, postalo ti je premaleno.« »Ne«, usprotivi se on, »nije ništa manje nego što je bilo.« Ona reče: »O, da, jest«, i dade mu novac za novu opremu. Kasnije toga popodneva Joe je paradirao ulicama Albuquerquea u jasnopla‐ vim hlačama, narančastom sportskom kaputiću i kao krv crvenim cipelama, s potkovicama na petama. Sally je rekla da se ta oprema malo tuče, ali »izgledaš upravo dražesno, imaš li curu?« Kod kuće, naprežući oči prema ogledalu dok mu se nisu gotovo upalile, upitao se što se to dogodilo s njegovim uživanjem u samom sebi. Novi je čovjek još bio tu, sa svom svojom netaknutom ljepotom, ali divljenje samom sebi nekako se ukiselilo, ushit se razbio i postao muka. I iz‐ nenada spoznade zašto. Toga ga je dana, naime, obuzelo nešto strašno: svijest o njegovoj osamljenosti. Kako nikada nije imao vlastitih prijatelja, Joe nije znao kako da stvor i takvu situaciju. Postupao bi tako da bi odabrao jednu osobu koja mu se sviđala i onda se nje držao u nadi da će doći do prijateljstva. Okušao je tu metodu na sitničarevoj udovici, dva pomoćnika na benzinskoj pumpi, djevojci koja je iz‐ davala platežne naloge u apoteci Rio, jednom starom postolaru-doseljeniku i vratar ici u kinu Svijet. Ali čini se da oni uopće nisu shvaćali što on želi postići. Postepeno mu je postalo jasno da je razgovor nužni dio razvoja ličnosti, ali Joe 16

www.balkandownload.org gotovo nikada nije imao ništa da kaže, a u onim prilikama kad je iskopao ne‐ koliko riječi, njegov je slušač u pravilu ostao mrtav hladan, i tako se njegov pokušaj izjalovio. Jednostavno, nije bio razgovorljiv. Najljepše je razgovarao sa Sally, ali i to je bilo uvijek u brzini. On bi, recimo, sjedio na rubu kade i pro‐ matrao je kako se maže pred ogledalom iznad praonika. Velik dio njene pažnje bio je poklonjen važnu poslu da zbriše sa svoga lica dvadesetak godina, i vrlo je malo preostajalo za njenog unuka. U jesen svoje sedamnaeste godine, i u tom raspoloženju gladi za nježnom vezom u svijetu, Joe je jedno veče odlutao u kino Svijet i započeo kratko, ugodno i strašno prijateljstvo s djevojkom koja se zvala Anastasia Pratt.

3 Ime Anastasije Pratt, premda je samoj djevojčici bilo tek petnaest godina, bilo je legendarno kod mladih u Albuquerqueu. Takve legende rijetko prois‐ tječu iz same činjenice. Izmišljanje, u pravilu ima udjela u njihovu stvaranju. Ali ponašanje Anastasije Pratt, sve otkad joj je bilo dvanaest godina, bilo je tak‐ vo da je mašta bila prema njemu ništa. Nitko, ma koliko izmišljao, ne bi ga mogao učiniti bizarnijim ni nevjerojatnim nego što je ono doista bilo. Bila je poznata pod imenom Ana s kredom, što je izazvalo predodžbu reda kojega se morala držati da bi kako treba poslužila velik broj dječaka kojima je u ciglih pola sata stavljala svoje tijelo na raspolaganje. Iza srebrnog platna u kinu Svijet nalazila se velika prostor ija u kojoj su bila spremljena slova za ulaze u kino, uniforme za namještenike, ručnici, sapun i različite druge potrepštine i pribor. U jednom su kutu bili naslagani otpaci sa‐ gova koji su preostali od najnovije obnove kina. U tom se kutu legenda o Anastasiji Pratt stvarala u naravi. Ona se bavila tim poslom i po različitim dnevnim sobama, spavaonicama, parkiranim automobilima, garažama, noću po školskim igralištima pa čak, po lijepu vremenu, i pod vedrim nebom uz stano‐ vite osamljene autoputove. Ali na ovoj hrpi ostataka sagova u spremištu kina Svijet Anastasiju su upotrebljavali najčešće i najveći broj njih. Nije bila ni dražasna ni nedražasna. Izgledala je kao obična učenica, tako obična da se u svjetlu njezina stvarna ponašanja njen izgled činio gotovo nes‐ tvaran. Nosila je obične haljine – suknje, bluze, vunene haljetke, čarape do 17

www.balkandownload.org gležnja i smeđe cipele. Imala je kestenjavu kosu, koju je češljala ravno prema natrag i skupljala je jednom spojnicom. Njeno uljepšavanje lica nije bilo vri‐ jedno spomena, jedino je čupala obrve i stavljala na usne malo ruža. Danju ste je vidjeli kako ide uvijek sama u školu i natrag, noseći knjige, naoko jednako budna, ravnodušna i pomalo zbunjena kao bilo kakva djevičanska i osamljena omladinka. Ako niste znali za njene osobite aktivnosti, ne biste imali razloga da dvaput pogledate Anastasiju Pratt. Ali, znajući to, suprotnost između onoga što ste sebi zamišljali i što ste vidjeli bila je zapanjujuća. Jedan je mladi šaljivac re‐ kao za nju da je djevica Jekyll i gospođica Hyde1. Usprkos djevojčinoj reputaciji, postojale su najmanje tri osobe koje su bile potpuno neupućene u njeno ponašanje. Dvije od njih, naravno, bili su djevoj‐ čini roditelji. Otac joj je bio strog, radin, razdražljiv bankovni blagajnik, a maj‐ ka, žena tankih usana i nemirnih očiju, svirala je klavir u Crkvi Istine. Treća neupućena osoba, sve do večer i jednoga određenog petka u listopadu, bio je Joe Buck. Sreli su se kod vodovoda pred kinom Svijet. Joe joj je ustupio mjesto i pri‐ tisnuo slavinu. Ona se napila, a onda ga pogledala zahvalno i nasmiješila se. On joj je uzvratio osmijeh. Ona mu reče: »Da li biste htjeli sjediti sa mnom?« Sjedili su po strani, otprilike na trećini puta uzduž prolaza kina. Anastasija je odmah priljubila svoje koljeno uz njegovo i počela se vrckati na očevidno iza‐ zovan način. Odjednom su se uhvatili za ruke. Baš u času kad se Joe počeo za‐ brinjavati zbog znoja koji mu se pojavio na dlanu, ona je uzela njegovu ruku i upotrijebila je da gladi svoje bedro. A onda je djevojka smiono upotrijebila svoju ruku da prouči stupanj njegove uzbuđenosti. Videći da je znatan, ona ga uhvati za lice i zamoli ga da je poljubi. Joe nije bio nipošto nesklon da to uči‐ ni. U cijelom tom uzbuđenju jednostavno nije bio pomislio na to. Ali u njenoj je molbi bilo toliko hitnosti, toliko očaja da su, kad ju je poljubio, djevojčine usne prionule uz njegove kao da uzima od njega neku tvar koja daje život. On se osjećao kao da pruža pomoć osobi koja je smrtno ranjena u nekoj nesreći, ali još nije potpuno mrtva. Skupina dječaka naiđe prolazom i sjede iza Joea i Anastasije Pratt. Jedan od njih reče: »Isuse, pa to je Anastasia Pratt.« »Šališ se«, reče drug i. A treći dodade: »Tko je taj klipan?« »On je ljubi.« 18

www.balkandownload.org »Hej, netko ljubi Anastasiju Pratt.« »Tko je to? Tko je taj klipan što ljubi Annie?« »Hej, Annie, koga to imaš tamo?« Anastasija se okrene i plačljivim glasom reče: »Zavežite. Molim vas, zavežite. Dajte mi priliku, molim vas.« »Evo ti, Annie, tu je.« »I moj je ovdje, Annie, što misliš o tome? Hoćeš li da nekoliko puta udar im njime po naslonu tvoga sjedala, za dobru sreću?« Joe još nije shvaćao što se događa. Vidio je mnogo parova, baš u ovom kinu, kako se ljube, i nikada ih nitko nije smetao. Uplašio se i zbunio. Očito je, u svojoj neiskusnosti, činio nešto krivo, ali nije imao ni najbljeđeg pojma što je to, a još manje je znao kako da se ponaša u takvoj situaciji. Jedan od bande ustade, nasloni se preko reda sjedala i prepozna Joea Buoka, s kojim je išao u školu. »Hej, to je Buck. To je Joe Buck«, najavi on, ponovo sjednuvši na svoje mjesto. Joe nije prepoznao glas iza sebe, a bojao se okrenuti i pogledati. »Hej, Joe«, šapnu mu jedan od njih. »Ti se ljubiš s Anastasijom? Bilo bi do‐ bro da progutaš cijelu apoteku, bez šale. Ona je probala sve muškarce u Al‐ buquerqueu.« Taj glas nije bio neprijateljski, zapravo je bio prijateljski, i ton mu je bio ozbiljan. Joe se tada okrene i ugleda tamnog talijanskog dječaka, ko‐ jeg se sjećao iz škole. Zvao se Bobby Desmond. Anastasia Pratt ustade sa svoga sjedala i odjur i niz prolaz. Banda potrča za njom. Prije nego što je otišao za ostalima, Bobby Desmond se zadržao dovolj‐ no dugo da potapša Joea po ramenu i da mu kaže, »Hajde sa mnom.« Joe ustade i pođe za njim. U dnu kina bilo je šest dječaka, svi gimnazijske dobi, koji su zakrčili izlaz. Anastasia je mlako molila da je propuste. Jedan viso‐ ki, suhonjavi, glasni, plavokosi dječak pun prištića reče: »Ej, Annie, Gary Am‐ berger je gore i čezne da te vidi.« »Nije istina«, reče Anastasia, ali uči su joj govor ile: »Zar doista?« »U redu, nije. Idem da mu kažem da nije tamo.« »Ali ja ozbiljno mislim da nije tamo«, reče Anastasia. A onda svi nag rnuše niz pokrajni prolaz kina Svijet, ta grupa dječaka i Anastasia Pratt, prema crvenom natpisu izlaz, lijevo od platna. Joe je, idući za Bobbyjem Desmondom, bio zadnji. Prolazeći između zavjesa pod natpisom čuo je glas neke holivudske žene kako govor i. »Kažem vam, situacija je sada 19

www.balkandownload.org potpuno izvan nadzora. Jedina nam je nada u tome da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo.« Svi se, jedan za drug im, popeše uz kratko stubište i uđoše u spremište. Net‐ ko upali svjetlo. Anastasia upita: »Gdje je on? Gdje je Gary Amberger?« Visoki, plavokosi dječak, koji se zvao Adrian Schmidt, reče: »Tamo na sago‐ vima, Annie, tamo na sagovima.« On pođe u onaj ugao i reče: »Zdravo, Gare, tu je Anastasia.« Ona reče: »Lažeš. To je obična prijevara. Da me dobijete ovamo. Poznam ja vas dječake.« A onda viknu: »Gary? Gary! Ako si tu, reci nešto.« Glas neke žene, projiciran elektronski, reče: »Utrni sada, ljubavi, svijeće i poželi nešto!« »Ne!« reče glas neke djevojčice. »Još nismo otpjevali sretan ro‐ đendan!« Onda se začula vika s platna, i jedan zbor ljudi poče pjevati Sretan ti rođendan. Anastasia reče: »Hoću van«, i na to se vrata zatvor iše. Svi su, naime, u sobi, osim Joea, znali da ona uopće ne želi van. »Još uvijek ne vjerujem da je on tamo straga«, reče ona, »ali ipak ću pogle‐ dati.« U kutu je na sagovima ležao Adrian Schmidt, otvorenih hlača, igrajući se s njim, a onda su se svi dječaci raskopčali; tada je Anastasia Pratt legla na sagove, tražeći razuzdano, dok je svlačila gaćice, da »netko zgodan mora biti prvi, inače od svega neće biti ništa«. Adrianu Schmiđtu je rekla da mora čekati do kraja, za kaznu što joj je lagao u vezi s Garyjem Ambergerom. Međutim, ona je znala da više nema Garyja Ambergera. Gary Amberger se prije tri godine preselio u Battle Creek u državi Michigan, i svi su to znali. Dok su je mladići obrađivali, Anastasia je ležala potpuno mirna, glave okre‐ nute u stranu, i u dosadi je grizla nokte, ne obraćajući nikakvu pažnju onome što se zbiva. Bila je poput bolesnika od raka kojemu nema spasa i kojega liječe zračenjem, što mu uopće ne može pomoći, ali ipak se liječi, za svaki slučaj. Jednome je od njih rekla: »Požur i se, ne mogu ja tu ostati cijelu noć, što misliš da je to?« Ali ma što djevojka rekla, nije bilo uvjerljivo. Kad je na njega došao red, Joe se popeo na nju, a Anastasijino se zanimanje donekle probudilo, možda zbog toga što je on bio novi. Kad je opet okrenula glavu u stranu, Joe prošapće: »Što ti je?« Ona reče: »Razmišljala sam koje bih sve riječi mogla složiti iz onih slova.« Gledala je na skupine slova za ulaze. Kad bi se ta slova složila na određeni na‐ 20

www.balkandownload.org čin, dala bi riječ koja bi kazala što će postati od nje. Netko reče: »Okladio bih se da je opet ljubi«, a Bobby Desmond reče: »Pusti ga na miru.« Treći mladić upita: »Ima li tko cigaretu«, a Adrian Schmidt reče: »Čekaj dok je se dočepam što me je ostavila zadnjega.« Tada Bobby De‐ smond reče: »Šuti jer će stisnuti noge i otići kući«. A tada se začuo glas neke vrlo stare gospođe na platnu: »Ne, ne, ne smijete reći! Ako kažete, neće se ispu‐ niti!« Joe šapne Anastasiji Pratt: »Je li ovako dobro?« »Je li dobro što?« »Ovako.« »A zašto to mene pitaš?« Opet se začuo glas Adriana Schmidta: »Što on tamo radi? Htio bih ga tem‐ pirati. To bismo mi morali uraditi. Sve bi nas trebalo tempirati. Inače, jedan momak bi mogao, hoću da kažem, to je sranje. Je li tako, dečki? Odsada ....« Anastasia Pratt stavi ruke na Joeovu glavu i privuče ga k sebi. Onda mu sta‐ de šaptati na uho: »Ti si jedini, ti si onaj pravi, onaj pravi, jedini sve od, ti si je‐ dini sve od Garyja Ambergera, jesi, poštena riječ, zaista, na poštenu riječ. Obič‐ no ništa ne osjećam, da, na poštenu riječ, ozbiljno kažem, ti si najbolji. Poljubi me. Molim te.« Njeno je tijelo pod njim oživjelo, a disanje joj se čulo kao da se penje uz najstrmije brdo na svijetu. To penjanje kao da je još hitnije tražilo njegova usta, kao da na tim visinama s pror ijeđenim zrakom njen vlastiti dišni mehanizam nije dovoljan. Ali Joe je mislio samo na ono što mu je rekao Bobby Desmond. »Moraš«, molila je ona, »moraš.« Djevojčino je lice bilo mokro, a onda je ono što se u tom času događalo Joeu učinilo da je sve drugo postalo nevažno, i on je, iz zahvalnosti, prilijepio svoja usta na njezina, dopustivši joj da iz toga dodira primi nešto od čega je za‐ drhtala i privila se uz njega u dugom, ludom stisku, čak i kad je taj čas bio za‐ vršen, Anastasija Pratt ga nije htjela pustiti. Tiho je plakala i držala ga za leđa kao da joj se radi o životu. »U redu«, reče Adrian Schmidt. »Dosta mi je. Dosta mi je. Brojim do deset, a onda, je li pravo ili nije? Hoću da kažem, brojat ću do deset, a onda... Jedan, dva, tri ...« Glas neke druge star ice iz Hollywooda reče: »A sada, djeco, nemojte zabo‐ 21

www.balkandownload.org raviti da je naša dužnost kao kršćana...« Zatim su se zalupila vrata, dvadesetak puta glasnije nego prava. Anastasija navuče gaćice i nije htjela dopustiti Adrianu Schmidtu da je do‐ takne. Pošao je prema njoj kao da će je istući, ali mu drug i dječaci nisu dopus‐ tili da joj priđe. Izišla je iz stepeništa, spustila se niza stube i ušla u prolaz, smi‐ ješno uzdignute glave i posrćući kao da je malo pijana. Dok je prolazila ispod natpisa Izlaz, s platna je dolazila neka prekrasna glaz‐ ba, kao da prati njen ponovni ulazak u tminu kina Svijet.

4 U mladosti je čovjek sklon da često prolazi kraj raznih mjesta. Poludi za ne‐ kim i onda, bojeći se da se otvoreno izjasni, prolazi kraj stana toga nekoga pod svim mogućim izmišljenim izlikama, nadajući se čudu. Ili barem jednom po‐ gledu. Joe je počeo vjerovati da je postao jedan dio one grupe dječaka s kojima je podijelio Anastasiju Pratt u spremištu Svijeta. Ali Adrian Schmidt, visoki, pla‐ vokosi, bubuljičavi, nestrpljivi, glasni član bande, okrivio je Joea zbog poniže‐ nja što ga je pretrpio u petak uveče. I tako, kad je Joe počeo hodati pokraj pro‐ davaonice novina, kraj koje su se oni redovito zadržavali, Adrian se kroz pro‐ zor mrko zabulji u njega na način koji bi obeshrabrio gotovo svakoga. I tada je nahuckao druge (sve osim Bobbyja Desmonda) protiv Joea tako da su jednoga dana, dok je prolazio, svi izišli na pločnik i počeli za njim oponašati zvukove poljubaca. U isto je vrijeme Anastasia Pratt, poludjevši za Joeom, počela hodati kraj njegove kuće. Svako popodne, kad bi se završila škola, mogla se vidjeti kako polako hoda njegovom ulicom. Joe ju je promatrao iza prozorskih kapaka u Sallynoj dnevnoj sobi i gledao kako u naručju, zag rljene kao dijete, nosi škol‐ ske knjige. Dojmila ga se hladnokrvnost kojom je držala lice upravljeno ravno preda se dok je ispod oka promatrala njegovu kuću, kao provalnik koji prolazi kraj draguljarnice. Jednoga se dana zaustavljala kod svake kuće u ulici, zvonila na kućnim vra‐ tima i nudila na prodaju ulaznice za lutriju što ju je priredila Crkva Istine. »O«, reče ona, praveći se iznenađena kad joj je Joe otvor io vrata, »nisam 22

www.balkandownload.org znala da tu stanuješ! Samo sam, samo sam... naša crkva priređuje lutriju s rošti‐ ljem, a ja sam samo ... na elektriku je i tako... da li već dugo tu stanuješ? Hoću da kažem, da li bi htio kupiti jednu, jednu ulaznicu?« Joe joj je gledao usne dok je govor ila, a onda je stao gledati pokraj nje; u duhu je čuo zvukove poljubaca Adriana Schmidta i odmahnuo glavom, ne, ne želi kupiti ulaznice za lutriju. Djevojka je znala zašto on govor i ne i, zapravo se i ne maknuvši, lica uprta u njega, očiju vlažnih i duboko uznemirenih, reče: »Jesi li uvjeren da nećeš?« On kimnu glavom. Anastasia se žurno okrenu, siđe niza stube i uputi se putelj‐ kom prema pločniku. Stražnji joj se dio micao naprijed, natrag, naprijed, na‐ trag, na način od kojega mu se dizao želudac, a onda je opazio kako su joj jad‐ na leđa, kako tužno i osamljeno izgleda stražnja strana njenih koljena, pa je sam sebe čuo kako prilično glasno kaže: »Hm.« Kad se ponovo okrenula pre‐ ma njemu, Joe reče: »Ne znam imam li sitnoga«, a nag ib njenih obrva dirnu ga u srce. I tako je Joeova prva žena bila petnaestogodišnja Annie Pratt s kredom. Skrivali su se kao tati. On se stidio nje i sebe. Bilo mu je odvratno da plaća ci‐ jenu što ju je ona zahtijevala, one očajne poljupce, a ipak, budući da su joj oni bili toliko potrebni, uzbuđivalo ga je da joj ih daje. U svojoj je besposlici imao previše vremena za razmišljanje. Uvijek bi sam sebi davao obećanja koja je u njenoj prisutnosti bilo nemoguće održati. Mislio bi na brežuljak njenog trbuha i na vlažni, manji brežuljak ispod trbuha, a te misli, povezane s nekim osjećajem njene strašne osamljenosti, činile su da su njegove odluke ispadale smiješne. A onda su, jednoga dana, roditelji Anastasije Pratt primili anonimno pismo u kojem ih netko obavještava ne samo o djevojčinim smišljenim putenim da‐ režljivostima u spremištu kina Svijet nego i o njenim posjetima Joeu. Jedno veče je gospodin Pratt došao u njegovu kuću s namjerom da ga ‘izmlati kao vola u kupusu’, ali on je bio sitan čovjek i konačno se odlučio na nešto drugo: otišao je na policiju. Joe nije nikada saznao što je izišlo na vidjelo u policijskoj stanici, ali sutradan popodne mu je Sally telefonirala iz grada i rekla: »Sve je prošlo, zlato, djevojku će poslati u podesan dom.« »Podesan dom« bio je Sallyn eufemizam za ludnicu. Završetak kar ijere Anastasije Pratt izazvao je mnogo govorkanja. Ime Joea Bucka, budući da je bilo povezano s tim, postalo je donekle glasovito. Priče 23

www.balkandownload.org koje su kolale nisu uvijek bile točne. Prema jednoj verziji, on ju je silio na te mnogostruke odnošaje s drug ima radi svoje vlastite novčane kor isti; prema drugoj, ostala je trudna; a pričalo se i to da je on u određenom smislu takav da je djevojku natjerao u ludilo. Postepeno svjestan svoga novog položaja u gradu, Joe je bio postiđen i zbu‐ njen. Uskoro su sve o njegovu životu, njegovo izbjegavanje škole, njegovo bes‐ posličenje, njegova ovisnost o baki, nagomilalo jedno na drugo, i u njemu se razvila oštra svijest o nevrijednosti. Prezirao je i samu pomisao da kod bilo koga potraži posao, a budući da ga ništa u životu nije sililo da to učini, on ga je i dalje izbjegavao. Trgovina Sally Buck je evala, a ona nije pokazivala baš ni‐ kakvu zabrinutost u pogledu njega, činjenica da je bez namještenja, čak i kad se to proteglo i u njegovu devetnaestu, pa i u dvadesetu godinu, kao da se njoj nije uopće činila osobitom. Ona ga je i dalje snabdijevala novcem, od kojega se oblačio i hranio, i, kao uvijek, obraćala mu je malo pažnje. On je držao vrt u redu i povremeno bi oprao Sallyna kola. Jednom je oličio kuću i obavio neke popravke na krovu. Od vremena do vremena spleo bi se s kakvom ženom u čisto seksualnu vezu, a pri tom bi uvijek sa stidom bio svjestan da ga iskor išću‐ ju i prave od njega ludu, a ipak se nadao da bi jedno od tih iskustava moglo uroditi pravom i prijateljskom vezom. Bobby Desmond je bio tipičan slučaj. Kroz kratko vrijeme, možda tjedan ili dva, pošto je već odavna raskinuo s gru‐ pom kraj prodavaonice novina, tražio je Joeovo društvo: vozio bi ga u svojim kolima ili bi se tu i tamo zaustavio pred njegovom kućom noseći kutiju sa šest limenki piva. Pokazalo se da taj mladić jednostavno želi da ga Joe upotrijebi isto onako kako je upotrijebio Anastasiju Pratt ono veče u spremištu Svijeta. Joe, željan kao i uvijek da bude na usluzi, pružio je tom mladiću užitak što ga je tražio. Ali tri tjedna kasnije, kad se Bobby oženio, Joe je bio razočaran da ga nisu pozvali na svadbu. Osobe, i ženske i muške jednako, koje su toliko željele da se okor iste njegovim krasnim tijelom, kao da nisu nikada opažale da je u tom tijelu Joe Buck. On je zaista davao dojam da je odsutan čak i kad je njegova prisutnost bila sasvim očita. Samotno, osamljeno djetinjstvo naučilo ga je da je danas, ma koji dan to bio, besplodan kao pustinja, bez ičega u njemu što bi bilo vrijedno po‐ gledati, i ono je od njegova duha učinilo okorjelu lutalicu, koji je gotovo uvi‐ jek, poput Ciganina, lunjao po mjestima i prolazio kroz situacije u kojima će se možda odig rati vrijedna sutrašnjica, čak i kad se naprezao oko neke žene u 24

www.balkandownload.org nadi da će je tako snažno zadovoljiti da će zauvijek steći njeno prijateljstvo – jer to je ono za čim je on težio u tim ranim ljubavnim aktima – čak i u tak‐ vim trenucima njegov bi duh otkasao nekamo naprijed, možda kao da predo‐ sjeća neko buduće vrijeme u životu što će ga provesti s njom. Eto, tako je Joe uplovio u svoju dvadesetu godinu a da se nije dogodilo ni‐ šta dovoljno značajno u njegovu životu što bi ga gurnulo na putove mužev‐ nosti. A kad su mu bile dvadeset i tri godine, država ga pozove u vojsku. Bojao se da neće zadovoljiti. I nije. Ali je uspio da ne zapadne u neprilike i napisao je mnogo pisama Sally Buck.

Draga Sally, Izgleda da neću postati kaplar. Columbus u Georg iji nije jako vruć, a nije ni vojska – dali su mi da vozim kamion – što ima novo tamo u starom Al‐ buquerqueu – kako idu dani, brzo ili sporo – sada sam već pospan, a nema mnogo novosti – dakle, nemoj ništa uraditi što ja ne bih uradio – voli te Joe. P. s. Ovdje me zovu kauboj. To je bila istina. Neki ga je narednik jednoga dana nazvao kaubojem, a dru‐ gi su to prihvatili. Njemu se to sviđalo i počeo je hodati na novi način. A i na‐ učio je da zakvači palce u stražnje džepove hlača, kao da su mu hlače pojas za revolver koji je nisko opasan. U vojsci su se mnogo tužili, a Joe je vidio da bi imao isto toliko pritužaba kao i svatko drug i, i tako je konačno naučio da sudjeluje u razgovoru. Mladi bi ljudi, okupljeni oko velikog stola u kasarni vrlo često govor ili »go‐ ovno«, a neki su se od njih međusobno zvali »čovječe«. A jedan mladi vojnik, koji je tvrdio da je iz Cinci-bogamu-natija, imao je neobičan način da ubacuje kletve na neočekivana mjesta svoga govora. Joeu se sviđala ta izvještačenost i prisvojio ju je za svoje svrhe. Malo-pomalo stjecao je osobnost, svoj vlastiti stil. Sve u svemu, sasvim se dobro provodio i mjeseci su prolazili brže nego što obično prolaze u vojsci. U listopadu svoje druge godine u vojsci napisao je: Draga Sally, Eto, još pedeset devet dana, a onda ću se prijaviti za produženje roka (to je sjajan vic, što?) – jesi li umrla od smijeha – jučer je bila inspekcija – nemaju 25

www.balkandownload.org drugog posla pa onda zovu inspekciju – dakle, to su za sada sve novosti – budi dobra cur ica i čuvaj kućni oganj za svoga najdražeg dečka, a osim toga ti si je‐ dino što mi fali – do vraga s tim – da zbilja, prošao sam inspekciju, bilo je lako – dakle, do viđenja – voli te Joe.

Bilo je to njegovo posljednje pismo što ga je pisao Sally, i nikada nije doz‐ nao je li ga primila. Jer tamo se u Albuquerqueu dogodilo nešto strašno. Njegova je baka našla novog ljubavnika, koji je posjedovao veliku farmu. Taj je čovjek bio nekoliko godina mlađi od Sally, i ta razlika u dobi čini se da je tražila da se kažu neke laži. Na primjer, rekla mu je nešto što već četrdeset i pet godina nije bilo prava istina: da zna jahati. Ljudi su kasnije govor ili da je taj farmer mogao biti toliko pametan da ne dopusti Sally Buck da jaše na bilo čemu jer je na prvi pogled moralo biti jasno da je siromašni, mali stvor krhak kao staklo. Ali jednoga nedjeljnog popodneva ta dama, u dobi od šezdeset i pet godina, uzjašila je jednog riđana i odjahala u pustinju sa svojim draganom. To je bio konac četvrte plavuše Joea Bucka, Konj ju je zbacio, i stara se dama jednostavno razbila na komadiće. Tu je vijest primio kasno jednoga popodneva dok je čistio kamion u stanici za pranje automobila. Prišao mu je kapelanov pomoćnik i predao mu brzojav od jedne žene što je radila u Sallynoj trgovini. DRAGI JOE LJUBLJENA BAKA UBIJENA PALA S KONJA BOŽJI BLAGOSLOV ISKRENO SA‐ UČEŠĆE POGREB PETAK MARLITA BRONSON Kad je Joe nekoliko puta pročitao brzojav, vojnik iz kapelanova ureda ga je upitao nije li mu slabo. Čini se da Joe nije razumio to pitanje. Otišao je za ka‐ mion i ostao tamo. Nakon nekoliko minuta jedan drug i vojnik je našao Joea kako leži na boku pod kamionom i trese se od glave do pete. Brzojav je zgu‐ rao u usta, a ruke je stisnuo oko sebe. Mladi pomoćnik nije znao što da uradi. »Je li ti slabo?« pitao ga je, ali nije bilo odgovora. Malo kasnije reče: »Zašto sada ne iziđeš odatle?« Ali Joe je ostao gdje je bio. Oči su mu bile divlje, i pomoćnik se uplašio. Otišao je po pomoć, doveo dva vojnika da maknu Joea ispod kamiona, i liječ‐ nika da mu da injekciju. Onda su ga smjestili u bolnicu i nekoliko mu dana davali sredstva za umirenje i tako, naravno, nije mogao prisustvovati pog rebu Sally Buck. Tri tjedna kasnije vratio se na dužnost. A kad mu je istekao rok, Joe ga je 26

www.balkandownload.org pokušao produžiti. Međutim, čini se da vojska nije trebala vojnika koji na smrt obične bake reagiraju kao što je on reagirao. Isplatili su ga. Vratio se u Albuqu‐ erque, ne shvaćajući pravo, sve dok nije došao, da tamo nema više nikoga tko bi ga čekao. Smjestio se u jednom hotelu i pošao posjetiti Sallyne prijatelje. Sally nije ostavila oporuku. Saznao je da je imala sestru, sestru koju nije nikada spominjala, tamo u Coeur d’Alene u državi Idaho. Ni ta star ica nije ništa znala o Joeu. Došla je ovamo, rasprodala imanje pokojne kozmetičarke – uključivši i kuću u kojoj je Joe Buck živio od svoje sedme godine – i vratila se u Idaho s novcem, i o njoj se više nikada ništa nije čulo. Sada, u dobi od dvadeset i pet godina, glave pune tuge i briga, Joe je osjetio potrebu da razmišlja. Ali on nije bio vičan da ima neku široku raznolikost misli u svojoj glavi, a čini se da su postojale i ozbiljne granice njegovoj mašti. S tim je sposobnostima u njemu sve bilo u redu, ali one su bile neizvježbane i nisu mu dobro služile u nuždi. Nekoliko je dana ostao u hotelu, provodeći najviše vremena gore u svojoj sobi sa spuštenim zastor ima. Dan i noć su se pobrkali, a nije se uvijek sjetio ni da jede. Spavao je mnogo, i u snu su ga mučile more. Bio budan ili spavao, gi‐ nuo je za Sally Buck, a katkada ju je i glasno dozivao. Jednom je bio uvjeren da je ušla u njegovu s obu dok je spavao i sjela na rub njegova kreveta. Probu‐ dio se, i tamo je bila ona, mičući prstima kao da je živa. Vidio joj je lice u pro‐ filu. Gledala je kroz otvoreni prozor u noćno nebo. On reče: »Sally, što da ra‐ dim?« Ali ona nije učinila nikakav znak da ga je razumjela. A zatim je rekla nešto, ali to nije bilo jasno. Rekla je: »Spasit će mi dom« ili »Zgazit će me konj«. Bilo kako bilo, Joeu to nije bilo ni od kakve pomoći. Ali se radovao da mu se još jednom pokazala. Jedne noći usnio je san, koji će se ponavljati, san o beskrajnom nizu ljudi kako hodaju jednom stranom svijeta. Iz svoga povoljnog položaja u nekom hladnom, tamnom i tihom kutu vidio ih je kako nailaze preko istočnog hor i‐ zonta, a svi su bili povezani o trbušno dugme zlatnim snopom svjetla; hodali su po živahnom taktu koračnice, i vidio ih je kako prolaze sve dok nisu nestali iz vida iza zapadnog hor izonta. Bilo je tu ljudi svih vrsta, autobusnih vozača i opatica, glazbenika i vojnika i djevojaka iz robnih kuća sve po sedam; bilo je Kineza i pilota, gorštaka i debelih muškaraca i crvenokosih žena; moglo se tu naći rudara i bankovnih činovnika, milijunaša, dućanskih detektiva, fakira, dje‐ čice, baka, kradljivaca; ma koga potražio u tom zlatnom nizu, od svakog si mo‐ 27

www.balkandownload.org gao naći po jedno, drolju, patuljka, sveca, luđaka, policajca, učitelja, izvjestitelja, dražesnu djevojku, knjigovođu, radnika iz željezare, njuškala po smeću. Čini se da su tu bile osobe svih vrsta osim njega samoga. Učinio je mnogo pokušaja da im se priključi, trčao je uz samu povorku zlatnih ljudi u koloni, nadao se da će naći kakvo prazno mjesto, dovoljno veliko da se ubaci; ali onoga časa kad bi pronašao jedno, žurno su se zatvor ili redovi, lanac bi postao napet i nepristupa‐ čan, i nije bilo moguće prodrijeti u nj, i zanesenjak je bio iznova prisiljen da ostane na svom hladnom, tamnom i nijemom rubu. Poslije tog sna Joe više nije mogao ostati u hotelskoj sobi. Obukao se i izi‐ šao u noćne ulice Albuquerquea. Pitao se kako je moguće da su mu sva ta poznata mjesta tako strana. »Možda nas ti poznaš«, govor ile su gradske zgrade, »ali mi tebe ne poznamo.« Odšetao je u svoje staro susjedstvo i zaustavio se pred Sallynom kućom. Sada je bila prazna, a svi su prozor i bili crni. Pošao je okolo do stražnjeg vrta i pokucao na prozor Sallyne spavaće sobe, napola oče‐ kujući da će doći nekakav odgovor. Čekao je i čekao. »Ono što treba uraditi«, pomisli na koncu, »treba nekamo otići iz ovoga prokletog mjesta.« Vratio se u hotel i stavio svojih nekoliko stvar i u platnenu torbu, zadivljen da je sve svoje godine mogao zgurati u tako nešto maleno. 5 U Houstonu se Joe nadao naći čovjeka po imenu Natale, brijača, s kojim se upoznao i kojega je zavolio u vojsci. Ali Natale je imao dugačko talijansko prezime, i Joe je proveo više od jednoga sata na autobusnom kolodvoru pro‐ učavajući hustonsku telefonsku knjigu u jalovu pokušaju da ga pronađe. Prije nego što je sasvim odustao, potrošio je cijeli dolar nazivajući razne brojeve. Onda je izišao na pločnik da baci prvi temeljit pogled na Houston. »Goov‐ no«, pomisli, »tu mi neće ni u čemu biti bolje. Ne bih rekao da ovaj grad treba u sebi ikakvog Joea Bucka. Ali su ga dobili, sto im bogova.« Hodao je dok nije došao do jednog hotela. To je slučajno bio onaj kojemu je u natpisu falio O, prost, taman hotel sa slabo zračenim sobama, u kojem je pod u kupaonici bio uvijek pokriven vodom. 28

www.balkandownload.org Bio je hladan siječanjski dan. Sjedio je na rubu kreveta pitajući se što da poduzme u svojoj teškoj situaciji, a nije sasvim točno znao u čemu je njegova situacija teška. Vidio je sebe u budućnosti kako sjedi na rubu kreveta hotelskih soba pokušavajući da sredi svoje misli. Za pedeset godina, kad mu duga bijela brada bude sezala do poda, on će se vjerojatno naći u isto takvom hotelu i pi‐ tati se zašto je to tako da je svijet posvuda jednako osebujan kao svijet u Al‐ buquerqueu, i zašto je to da on uvijek ustanovljava da je isključen iz toga svi‐ jeta. Njegov je jedini prozor gledao na otvor za svjetlo tako da se činilo da se žamor prometa čuje tek iz velike daljine. Ta tišina, povezana s njegovim osje‐ ćajima neizvjesnosti, bacila ga je u neku potištenost, koja je trajala nekoliko sati. Kasnije, kad je razmišljao o tim satima, oni su ga podsjećali na jedno raz‐ dobije u njegovu djetinjstvu kad je televizor bio pokvaren. Vrijeme je za nj postalo pravi teret, pod kojim se nije mogao kretati. Opkoljavalo ga je poput čvrste mase kroz koju je kretanje bilo ne samo nemoguće nego i nezamišljivo. A sada, u toku tih sati u H telskoj sobi, obuzela ga je nekakva studen koja nije imala nikakve veze s temperaturom ni vremenom; imala je prije u sebi nešto samrtno. Iz te ga je potištenosti spasio san, dugačak san, a kad se probudio, bila je noć. Sjećanje na one vlažne, ljepljive sate bilo je kao ruka sablasti na njegovoj šiji. Navukao je odijelo, žurno prošao češljem kroz kosu i izjur io iz toga hotela tako brzo kao da ga goni na ulicu neka ljigava, bradavičava nakaza. Nekoliko blokova dalje vidjela se jasno osvijetljena ulica. Joe željno pođe prema njoj, kao onaj zanesenjak u tmini koji je pošao prema zlatnom lancu u kojem je život, i kad se približio toj ulici, tišina ustuknu pred zvucima prome‐ ta. Za nekoliko časaka našao se pred kafeter ijom Sunce, restoranom sa žutim suncem nad vratima. Ušavši u Sunce, Joe je osjetio kao da ga je zag rlilo svo njegovo nenadano svjetlo, putenost i boja u središtu tamne, mrtve zemlje. Bilo je gotovo puno, i on je imao osjećaj da osobno pozna svakoga u restoranu. Bilo je tu ljubavnih parova; onih koji su sjedili po dva; bilo je malih skupi‐ na; šutljivih osoba i brbljavaca; osamljenih ljudi, nešto žena, ali većinom mu‐ škaraca. Pušili su cigarete i zur ili preko praznih šalica od kave. Bilo je i nekoli‐ ko putnika, a neki su ljudi bili na putu za noćnu smjenu ili su se vraćali s nje; bilo je i neizbježnih besposličara, ovakvih kakve ćete naći svagdje na svijetu, i 29

www.balkandownload.org stanovit broj od one posebne vrste koja je najbolje poznata u Sjedinjenim Amer ičkim Državama. Na prvi pogled moglo bi se pričiniti da se ti mladići klatare u skupinama jer često sjede za jednim stolom ili se jate oko kakva parkometra, ali, po svemu sudeći, oni su međusobno nepovezani upravo kao što su nepovezani s prer ija‐ ma i gradovima i rijekama svoje domovine. U očima i ponašanju tih osoba naći ćete neku nemirnu tugu, koja je vjerojatno neizlječiva; čini se da su pretr‐ pjeli neki bezimeni zajednički gubitak, kao da im je nešto vrijedno oteto s tako užasnom neopozivošću da su čak i zaboravili što je to. Joe je časak stajao unutra kraj vrata kao da motri gomilu tražeći neko poz‐ nato lice. Kad bi našao takvo lice, prišao bi mu i rekao: »Gdje si čovječe, bog te ubio?« A kako nije našao nijedno, bio je u napasti da odabere nekog nepozna‐ tog da mu to kaže, ali za to je trebalo smionosti. Prišao je baru i naručio kavu i hamburger i, dok je čekao, slučajno je našao jedno lice koje mu se svidjelo. Gledalo je u njega iz zrcala na stupu u sredini bara. Bog te ubio, čovječe, rekao je sebi, ne glasno, diveći se lijepom, tamnookom, čupavom, bijelozubom liku koji mu je uzvratio njegov čarobni, lupeški osmijeh s toliko topline i sponta‐ nosti. Gdje si bio, do vraga? Tko, ja? odgovor io je. Isuse, i ne znam gdje sve. Ali vratio sam se! I on i zrcalo srdačno su se nasmijali. I tako se Joe počeo zadržavati noću u toj prijaznoj kafeter iji. Jedne se noći upustio u razgovor s autobusnim kondukterom, ljepuškastim, prilično ženskastim Meksikancem. »Do vraga, prijatelju«, reče Joe, koji se počeo zabrinjavati zbog svoga finan‐ cijskog stanja, »gotovo sam bankrotirao. Ovdje ti plaćaju dobre pare da nosiš sve ono suđe.« »Nećeš se obogatiti«, slegnu dječak ramenima. »Dolar na sat.« »Da, k vragu, ali možeš jesti. Je li točno?« U Joeovoj se glavi razvijala jedna ideja. »Zar nije točno? Zar ti ne daju hranu?« Idućeg je dana dobio namještenje u Suncu. Stavili su ga da radi u popod‐ nevnoj smjeni, koja se završavala u ponoć. Joeu se to mjesto toliko sviđalo da je, kad bi došla ponoć, ostajao i dalje, jedući velik obrok, a onda pušeći uz šali‐ cu kave veći dio noći. Druge noći meksički se autobusni kondukter zaustavi kod njegova stola, promotri ga svojim živahnim, crnim očima i reče: »U početku ja mislio da ti hosteler.« 30

www.balkandownload.org »O, zaista?« Ne, ne, do vraga.« Kad je dječak drug i put prolazio kraj njegova stola, Joe reče: »Ej, što je to?« »Što?« »Ono što si mislio?« »Što ja mislio?« Joe reče: »Pa ono što si rekao, znaš, ono prije.« Dječak se namršti. »Oprosti moj engleski«, reče i ode s poslužavnikom, a drug i put se zaustavi i reče: »Ja bio siguran da ti hosteler.« »To je ono«, reče Joe. »Što je to?« »Hosteler?« Meksički je dječak isprva bio sumnjičav, a onda se nekako uvje‐ rio u Joeovu prostodušnost. »Hosteler je čik-čik-čik«, reče on, praveći kružne pokrete bokovima i trljajući palcem i kažiprstom, označujući na taj način no‐ vac. »Comprende?« Joe je imao u glavi neke neodređene slike, ali se nisu dale skupiti u jednu čvrstu, jasnu misao. »Hajde, molim te«, reče dječak. »Tu comprendes mui bien!« I što bi okom tre‐ nuo otišao je do drugoga stola, oko kojega je bila skupina njegovih prijatelja. Bila je to skupina koju je Joe već prije zapazio s dosta zanimanja: pet mladi‐ ća, četir i su bila obični mladići koji su se voljeli mnogo smijati, brbljati više nego što je potrebno i mnogo gestikulirati. Odijevali su se razmetljivo dječač‐ ki, a očima su strijeljali po restoranu kao ptice kad ne mogu da se smjeste na grani. Međutim, peti je mladić bio očito druge vrste. Niti se smijao, niti je govo‐ rio, niti gestikulirao. Bio je naoko nemarno obučen – u star i pulover, izblije‐ djelu pamučnu košulju, prljave bijele platnene cipele. Kosu pješčane boje ne‐ hajno je češljao u stranu, a oči su mu većinom bile mirne i odsutne. S prilič‐ nim zanimanjem je slušao brbljanje, ali nije zapravo u njemu sudjelovao, i ta mu je rezerviranost na neki način davala nadmoć nad ostalima. Prešutno ih je podnosio dok god su ga zabavljali a da na njega nisu stavljali nikakve zahtjeve. Bilo je očito da nastoji protući vrijeme i činilo se da mu uopće nitko nije po‐ treban. Meksički se dječak zaustavio kod toga stola, nešto rekao i onda otišao pre‐ ma kuhinji. Četvor ica se dječaka okrenula da pogledaju Joea, ali peti nije. Umjesto toga on se digao, pošao do bara po novu šalicu kave i prišao s njom 31

www.balkandownload.org ravno k Joeovu stolu. »Mogu li sjesti?« Joe je bio zbunjen i oduševljen. »O, do vraga, da«. Stao je na noge i počeo nepotrebno gurati stolce, izbačen iz ravnoteže svojom nenadanom ulogom do‐ maćina. Došljak pruži ruku i reče: »Perry«. »Što je to?« »Zovem se Perry, P-e-r-r-y.« »O, da, da.« Prihvatio je mladićevu ruku i potresao je. »Joe Buck«, reče. »Hoćete li cigaretu?« Zapališe, a onda Joe ustanovi da ga Perry promatra. Imao je čudne oči, staklenaste, gotovo samrtne. Kad bi neka mlada osoba prouzročila njegovu preranu smrt nekom besmislenom ili ludom pog reškom, to bi mogle biti oči kojima bi on promatrao svoj sprovod. Ne znajući kako da se suprotstavi tim očima uprtim u njega, Joe se nasmi‐ jao i slegnuo ramenima, kušajući da promijeni situaciju. Perry se slabaško os‐ mjehnuo, a onda ga je sasvim prestao gledati. Zavalio se jednostavno u stolac, pružio noge, te se činilo da je potpuno opušten i zadovoljan samim sobom. Oči su mu počivale na dijelu ulice što se vidio kroz veliki prednji izlog Sunca. Tamo se vani nije ništa osobito događalo. Tu i tamo prošao bi po koji pješak, a od vremena do vremena prokrstar io bi taksi. Joe je bio pod dojmom svoje sreće. Eto, prvi put otkad je izišao iz vojske sjedi s nekim za stolom. Želio je da to stanje produži, ali nije točno znao što se traži od njega. Pomišljao je na razne načine kako bi mogao započeti razgovor, ali, ako mu se Perry priključio da s njim dijeli šutnju, Joe nije htio da to sve pokvar i razgovorom. U njemu se vrlo brzo razvilo duboko i tajanstveno divljenje prema tom neznancu koji se zvao Perry. Kad bi mu se mogao približiti neki čarobnjak sposoban za mag ične preobrazbe, s prijedlogom da on i ta osoba pješčane boje kose zamijene ličnosti, on bi bio ugrabio tu priliku bez ijedne riječi. A ne bi mogao za to pružiti bilo kakav razlog. Ali evo što je bilo: ljudi kao što je Perry uživaju osobitu prednost. Uđu bilo kamo, i svi traže njihovu naklonost, i to je sve. Često su lijepi, ali ne uvijek. Stvar je u tome da su oni osuđeni i da su prihvatili svoju sudbinu s nekom sa‐ mrtnom otmjenošću, neobičnom kod tako mladih osoba. I tako, zanesen i zbunjen, Joe je sjedio u prisutnosti toga mladića. Nakon nekoliko minuta Perryjevo prijašnje društvo, ona slikovita četvor ica, ustade i 32

www.balkandownload.org pođe prema vratima. Jedan visok, crvenokos dječak, koji je očito bio njihov vođa, poveo ih je kraj stola za kojim su sjedili Perry i Joe. »Laku noć, drag i«, reče, ne zaustavljajući se. Drug i i treći stadoše hihotati, a četvrti, nizak mladić s dvostrukim podbratkom, reče: »Puno sreće.« Joe ih je promatrao dok su, jedan za drug im, izlazili iz kafeter ije, ali Perry nije gledao za njima. Okrenuo se Joeu i letimice ga pogledao pogledom koji nije ništa kazivao, a onda je nastavio gle‐ dati kroz izlog. Te je noći započelo tajanstveno i tiho prijateljstvo koje je trajalo nekoliko tjedana. Svake noći, kad bi Joe završio posao i pojeo svoj ponoćni obrok, Perry bi se dovukao u kafeter iju, a da nitko nije znao odakle, i smjestio se bez riječi za Joeov stol. U početku su vrlo malo razgovarali: samo u vezi s donošenjem kave ili do‐ davanjem šećera, ali mnogo puta nisu izmijenili ni jedne jedine riječi. Zajedno bi gledali kroz izlog ili bi koji put neko vrijeme promatrali kakav zanimljiv stol, katkada bi im se oči srele i zaustavile na čas-dva, ali većinom su samo sje‐ dili zajedno u Suncu cijele noći bez ikakve druge očite veze. Zajedno su uživali u vremenu i u kafeter iji, a tko bi zapravo znao reći zašto? Nikada se nije moglo pogoditi kada će Perry otići i kamo. Jednostavno bi se digao od stola poslije deset minuta ili nekoliko sati, katkada bi kimnuo, a katkada ne bi, i otišao bi kroz vrata što se okreću i nestao pokraj izloga. Joe je postepeno stekao uvjerenje da Perry čuva neku veliku tajnu, koju će mu, ako bude sreće, jednoga dana povjer iti. Ta bi tajna morala biti u vezi s drugom stranom Perryjeva života, odakle dolazi u ponoći i kamo odlazi u zoru. Onda će Joe, na neki način, smjeti da učestvuje u tim nepoznatim djelat‐ nostima; odšetat će s Perryjem u tajne koje leže izvan vrata ove kafeter ije, i od tada će se Joeov način nastavanje tmine izmijeniti. Praznoća njegova postoja‐ nja, dugi samotni sni u H telu i besmisleni sati kloparanja zdjelama u praonici suda na neki će se način promijeniti. Perry će odlučiti da ga pogleda onom osebujnom otmjenošću, napravit će kakvu jednostavnu gestu koja će najaviti početak toga novog vremena što ga Joe predviđa, i čekanje i provođenje noći uz kavu za tim šutljivim stolom u inače bučnom Suncu ući će u novu fazu ili će potpuno prestati. Joeove misli o tim stvar ima nisu bile jasno oblikovane; čak i nije znao da su to misli. A Perryja je poznavao samo kao što čovjek pozna svoju sudbinu kad ga ona posjeti: u svojoj krvi. Perry je bio gost, a Joe, bez ijedne prave misli koja 33

www.balkandownload.org bi obuhvatila sve to, znao je za sebe da je domaćin koji čeka da gost, kad nađe za shodno, iznese svrhu svoga posjeta. Jedne se noći Perry nenadano okrenuo prema Joeu i rekao: »Što ćemo nas dvojica?« Ali zapravo se nije činilo da postavlja pitanje. Međutim, oči je imao uprte u Joea. Joe potrese glavom: »Do vraga, čovječe, ne znam«, reče. Ali ono što je, čini se, htio reći bilo je: »Ja čekam, to je sve što znam.« Jedne druge noći, slično, kao grom iz vedra neba, Perry reče: »Da li ti praviš scenu?« To je bilo nešto više kao pitanje, ali Joe je bio u nedoumici što da od‐ govor i. »Pravim scenu?« reče on, praveći se da razumije, »da, to je točno, točno, do vraga.« Nije imao pojma o čemu govor i. U tim rijetkim prilikama kad je Perry govor io, glas mu je bio dubok i tih, tek jednu nijansu viši od šapta i intiman kao grob. Jednoga jutra pred zoru reče: »Jesi li za stvarnost, Joe?« a onda ode od stola i iziđe iz kafeter ije, očito ne očekujući da mu se uopće odgovor i. A onda, jedne noći, pogleda Joea onako kao ono prvi put, onim dug im po‐ gledom one prve noći. Joe je bio nervozan. Došlo je vrijeme. Za nešto. Očajnički je želio da sazna što se od njega očekuje. Odbacivao je dimove iz cigarete, oklijevajući, nadajući se nadahnuću. Smijao se i dahtao, znalački tresao glavom i vršcima prstiju lup‐ kao po stolu. A onda, iznenada, gotovo i ne htijući, prestao je sa svom tom laž‐ nom aktivnošću i umir io se na stolcu, jednostavno gledajući čovjeka nasuprot njemu. Oči su mu jasno govor ile: »Pomozi mi«, ali nije imao nikakva osjećaja da mu je poslana bilo kakva poruka. Perry neznatno kimnu glavom. Oči su mu bile pune suosjećanja. A onda zadovoljstvo u njima dođe do jačeg izražaja nego obično. I iznenada se u njima mogla vidjeti jedino tajanstvenost koja, manje-više, nije bila ništa drugo nego njegova sudbina. Ponovo je upravio pogled prema ulici. Slučajno su se u tom času, kao po nekom čudnom planu, vrata počela okre‐ tati. Nizak čovjek, sa zelenom kravatom i u smeđem sportskom kaputu od tvi‐ da, uputio se prema njihovu stolu. 6 34

www.balkandownload.org To je bio mlad čovjek, tridesetih godina, ali gotovo ćelav. Čelo mu je izgle‐ dalo golo, oči su mu bile goruće, malene i sjajne, a bile su mnogo puta uvećane debelim lećama njegovih očala. Bio je nalik na ludog mladog učenjaka u nije‐ mom filmu. Zaustavio se kod stola gdje su sjedila ta dva mlada čovjeka. »Perry«, reče on. Perry nije ničim pokazao da je čuo da se izgovara njegovo ime. »Molim te, Perry, da li ti znaš koliko puta si već ostao tako kasno?« Njegov je glas zaplakivao uši nečim mekim poput karamela i slatkim poput karamela. Dugačak komad pepela pade Perryju s cigarete na hlače. Otprašio ga je ru‐ kom i nastavio pušiti. »Molim te, rekao sam, Perry.« Nije bilo odgovora. »Želim te samo zapitati da li znaš koliko je sati, to je sve.« Promijenio je taktiku. Uzeo je stolac od susjednog stola, stavio ga sučelice Perryju, a onda je sjeo, s odlučnošću proračunatom da dade do znanja da može čekati dulje od ijednog živog stvora, sklopio je ruke na krilu i počeo zur iti. Perry, nakon još jednoga dugog trenutka, reče Joeu: »Želiš li kavu?« Prije nego što je Joe mogao odgovor iti, Perry se obrati ovom trećem čovje‐ ku, a da zapravo i nije gledao izravno u njega, i reče: »Marvine.« Taj čovjek nije htio prekinuti svoju igru buljenja. »Da, Perry.« »Marvine, dvije šalice kave.« Filmski učenjak se nagnu naprijed, nakrivivši glavu na način koji je značio usrdnu molbu. Sve su njegove geste imale tu osobinu da predstavljaju nešto što se ne slaže s njegovim osjećajima. »O, Perry«, reče. »Jednu crnu, Marvine, i jednu s mlijekom.« Marvin, stisnuvši usne i podigavši tanke, crne obrve, poprimi izgled čovjeka kojemu je nešto nametnuto. Uzdahnuo je i pošao prema baru. Joe se nasmiješio i rekao: »Ej, Perry, okladio bih se da ti je taj tip brat.« »Krivo.« Vrativši se s kavom, Marvin stavi obje šalice pred Perryja. Nešto u toj situ‐ aciji kao da mu je branilo da prizna Joeovo prisustvo kod stola. Perry reče: »Posluži, Marvine, moga prijatelja.« Marvin kliznu jednu šalicu preko stola prema Joeu. »Hvala«, reče Joe. »Mnogo hvala.« Nasmiješio se visokom čelu i nabio na nj nevidljivi šešir, boreći se u sebi protiv besmislenog nagona da na njemu nar iše sliku. 35

www.balkandownload.org Taj čovjek ponovo zauze svoje mjesto i nastavi mirno promatrati bez ijedne riječi. »Moj ti se prijatelj zahvalio, Marvine.« »Nema na čemu, Perry. Nema na čemu, gospodine.« Perryjev se glas nije promijenio. Bila je to topla, omamljiva kupka zvukova. »On se zove Joe, Marvine.« »Nema na čemu, Joe.« Prošao je jedan čas. Perry reče: »Marvine.« »Da, Perry.« Perry ispruži naprijed ruku, još uvijek ne gledajući tog čovjeka. Čini se da je pridavao visoku, blagotvornu vrijednost svojim očima i nije htio uludo tro‐ šiti na nevrijedne objekte. »Da vidim, Marvine, tvoju lisnicu.« »O, Perry, molim te.« Perryjeva je ruka još bila ispružena. »Naravno, mislio sam smjesta, Marvine. Ja uvijek mislim smjesta, ukoliko ne odredim drukčije.« Marvin stavi svoju lisnicu u Perryjevu ruku. »O, vidi, vidi...«, reče. Perry je prebrojao novac. Bile su četir i novčanice po jedan dolar. »Koliko imaš u džepu, Marvine?« »U kojem džepu?« upita Marvin, izvadivši žurno ruku iz bočnog džepa svo‐ ga kaputa od tvida. »U tom džepu«, reče Perry, ne pokazujući, pa čak ni ne pogledavši u smjeru Marvina. Nato mu Marvin preda mali smotak novčanica, koje Perry zadrža bez bro‐ jenja. »Koliko ima tu?« upita. »Hm.« Marvin uzdahne. »Sedamdeset«, reče. »Onda ti možeš zadržati moj dio, Marvine«. Perry mu vrati lisnicu. »A ja ću zadržati tvoj.« On stavi u džep smotak od sedamdeset dolara. »Sada bih želio ključeve od kola, Marvine.« »Ne. Odlučno odbijam. Molim te, Perry.« »Oprosti, Marvine. Nisam čuo što si rekao, što si kazao? Nešto si ovaj čas rekao. Ponovi to.« »O, kako ću stići kući?« »Što ti je? Zar su te ostavile noge, Marvine?« »O, Perry, zašto to radiš? Želiš li impresionirati svoga prijatelja? Uvjeren sam 36

www.balkandownload.org da je tvoj prijatelj veoma impresioniran.« »Imao sam u planu da sutra popodne dođem k tebi kući«, reče Perry. »Me‐ đutim, ti se tako loše ponašaš, Marvine, da će možda bita potrebno da izmije‐ nim svoj plan.« »U koje vrijeme?« upita Marvin. »Kasno popodne ili rano popodne, i koje sutra?« »Ključeve od kola, Marvine.« »Dat ću ti ih, dat ću ti ih. Ali reci u koje vrijeme.« »Misliš li se ti pogađati?« »Oooh!« »Nemoj cmizdriti. Ti cmizdriš, Marvine.« Marvin se nasmiješi i pokuša se nasmijati, ali mu je uspjelo samo namrštiti obrve i nekoliko puta kratko uzdahnuti. Do toga je vremena Joe već bio završio skice za crtež što ga neće moći ni‐ kada staviti na Marvinovo veliko, prazno čelo: žensko dijete s dugačkim trepa‐ vicama maškare. Marvin izvadi iz džepa ključeve od kola i stavi ih na stol pred Perryja. »Evo, tu su ti. Pet sati?« »Hvala, Marvine, što mi daješ svoja kola na upotrebu, i za svu tvoju dobrotu. Možda mi katkada ne uspijeva da izrazim svoju zahvalnost, ali ja sam ti zaista od svega srca zahvalan.« Perry ustade od stola. »Idemo, Joe.« Joe polako ustade, zbunjen onim čemu je bio svjedokom. Imao je osjećaj da bi sve bilo kako treba kad bi Marvin pokazao oči. Ali očale su očito rasle iz njegova lica kao meso i rog i mišići, i nije ih bilo moguće ukloniti. Marvin se diže i zgrabi Perryja za ruku. Perry je stajao kao ukopan, držeći uvrijeđenu ruku dalje od svoga tijela, a leđima je bio okrenut Marvinu. »Mak‐ ni ruku, Marvine. I opet sjedni.« Te su zapovijedi odmah izvršene. »Onda u koje vrijeme?« navaljivao je Marvin. »Oko pet? Ili kasnije? Ili kada?« Perry se sada po prvi put okrenu malom čovjeku mnogo puta povećanih očiju, i upre u njega dug, dvosmislen pogled: izgledao je kao prezir, a opet, iz‐ gledao je i kao nježnost. »U neko doba sutra popodne«, reče. »A sada želim da sjediš na miru i ostaneš ovdje dok ja ne odem. Razumiješ li što kažem?« »Hm«, uzdahnu Marvin. »Dobro, Perry.« 37

www.balkandownload.org Perry nije htio skinuti s njega pogled dok god Marvin nije ponovio što je on rekao, i u to nije unio nikakav prizvuk otpora. »U redu, Perry.« A onda, zbog dobrih odnosa, dodade: »Hvala!« Perry iziđe kroz vrata što se okreću, a Joe odmah za njim. Dok su prolazili kraj izloga, Joe pogleda unutra na malog filmskog učenjaka. Bilo je jezovito vi‐ djeti ga kako tamo sjedi, poslušno nepomičan, a debele su mu očale zahvatile svjetlo kafeter ije pod takvim kutom koji je činio da izgledaju kao dva reflek‐ tora što slijede Perryjev odlazak. 7 Bili su na parkiralištu. Perry se nasloni na blatobran bijeloga MG-a, a Joe je stajao kraj njega zataknuvši palcem u bočne džepove. Nesigurno se smiješio, pitajući se što li će se dogoditi. Noć je bila hladna i jasna, a zvijezde, poput mogućnosti, činile su se jasnije i mnogo brojnije nego obično. Joe se nasmijao. Perry se nasmiješio, pogledao ga i mahnuo glavom kao što se to radi kad se popušta maloj djeci. »Joe«, reče on. Često je i nježno upotrebljavao ime, znajući da je ono nje‐ govu vlasniku vjerojatno najsvetija riječ u jeziku i da ne dolazi samo do uha nego i do srca. »Zašto se smiješ, Joe?« Joe potrese glavom i reče, još uvijek se smiješeći: »Tko bi to znao.« Još se malo smijao, pokušavajući i dalje da se pravi kako sve razumije, a ipak potpuno svjestan da samo pravi ludu od sebe. »Moramo te smir iti, Joe, moramo te staložiti. Da li bi ti to htio?« »Da, do vraga, da, baš to mi i treba.« »Ti, Joe, ne znaš o čemu ja govor im, zar ne?« »Pa, staložiti, to je... Ne, ne baš. Ne bih rekao da baš znam.« Pokušao se opet nasmijati, ali se odmah pokazalo da ne uspijeva. »Ne, Joe, ne znaš. Ni o čemu ti ne znaš mnogo. Ali to je dragocjeno. Inače ne bi mogao učiti. Želiš učiti, zar ne?« »O, da, Perry, svakako.« »Eto, dakle, nije li dobro da ne znaš mnogo?« Joe se namršti, bojeći se ponovnog pokušaja da se nasmije. »Imaš li u mene povjerenja, Joe?« 38

www.balkandownload.org Joe kimnu glavom prilično snažno. Htio je time izraziti sve svoje poštovanje i odanost prema Perryju, i to je učinio iskreno. Onda je čuo sama sebe kako nešto trabunja: »Svakako, o, bogami, da. Ali znaš, ja sam prilično nov u ovom gradu...« Htio je da nešto objasni ovom izvanrednom važnom novom prijate‐ lju, ali nije ispadalo kako treba. »Tek sam došao u ovaj grad, ja sam stranac, do‐ šao sam iz...« Ne, to nije bilo ono pravo, ni približno. »Ne treba da mi govor iš odakle dolaziš, Joe. Sada si ovdje, je li tako?« »Što? Ovdje? Da, tako mi boga jesam.« To nije bio one vrsti razgovor u kakvu je naučio sudjelovati u vojsci. Tamo je bilo sasvim dosta da se nasmiješ i iskreveljiš kad bi izgubio nit razgovora, i time bi se obično izvukao. Ali s ovim Perryjem je bilo drukčije. On je točno vodio računa o svemu. »Ja ću ti pomoći, ali želim da se opustiš i da imaš povjerenja u mene. Dakle, slušaj, imaš li ti ovdje u blizini sobu?« »Sobu! Da, imam sobu u hotelu.« »Hajdemo, dakle, onamo. Gdje je tvoj hotel?« »Nedostaje mu O.« »Gdje? Hoću da kažem, idemo li pješice ili ćemo se odvesti?« »Bilo kako, možemo jednostavno...« »Kako je daleko, Joe?« »Mislim samo nekoliko blokova.« »Ulazi.« Parkirali su MG pred hotelom, s druge strane ulice, prošli pokraj sobice či‐ novnika u recepciji i uspeli se uza stube do Joeove sobe. Perry je sjeo na rub kreveta. »Ne vidim radio, Joe.« »Radio? Ne, nema ga. Ja nemam radio. Još ne. Ali ću ga nabaviti.« »Ponašaj se, Joe, kao kod kuće. To je tvoja soba, je li tako? A u društvu si prijatelja i nemoj se uzrujavati.« Joe sjede na drveni stolac s ravnim naslonom. »Bilo bi ovdje sasvim drukčije kad bi bio radio.« »Bi. Vrlo je loše kad ga čovjek nema.« Joe reče: »Mislim da bih volio imati tranzistor, znaš što mislim.« »Da, znam.« »Hm, znaš, štedim za tranzistor.« »Kad ćeš početi štedjeti?« 39

www.balkandownload.org »Sutra.« Prošao je jedan časak, a onda Joe reče: »Ono što ja želim, želim sna‐ žan radio, a ne jednu od onih malih škrebetaljki.« Osvrnu se po sobi, pregle‐ davši žurno tamne zidove. »Znaš što mislim?« »Točno«, reče Perry. »Želiš snažan radio. Ne želiš jednu od onih škrebetalj‐ ki.« Perry stavi tanku, rukom smotanu cigaretu u usta i pripali je. Povuče iz nje dim uz siktav zvuk, a onda zadrži dah i pruži je Joeu. Joe pokuša oponašati Perryja, ali je odao svoje neiskustvo time što je smjesta ispustio dim. »Ti ne znaš što radiš, Joe. Moraš učiti od mene i onda ćeš znati. Dakle...« Držao je cigaretu u zraku između sebe i Joea. »Ovo nije duhan, Joe, to je po‐ sebna cigareta u kojoj ima suhoga lišća i cvijeća jedne vrste konoplje koja je u botanici poznata kao Cannabis sativa. Može se usporediti sa snažnim radijem, koji nije škrebetaljka, za koji od sutra počinješ štedjeti. Ne, to nije sasvim toč‐ no. Ti i ja smo radio-aparati, a Cannabis sativa je, hm, sok, snaga . . .« Prestao je govor iti i ponovo napunio pluća, upotrebljavajući znakove umjesto riječi da bi pokazao Joeu kako se to radi. Zajedno su popušili cigaretu, a onda nekoliko minuta sjedili šuteći; zatim su popušili još jednu. Joe ustade da otvor i prozor. Perry mu reče neka to ne čini. Tada je Joe shvatio da na neki nov način uživa u vlastitim pokretima, i to ga je nagnalo da se nasmiješi. »Ta stvar pomaže«, reče. »Vjerujem da pomaže.« Perry uze sićušne čikove od prve i druge cigarete što su ih popušili i pokida ih na komadiće, a mrvice baci u umivaonik i pusti da ih ispere voda. »Za razli‐ ku od duhana, čik Cannabis sativae mora se potpuno uništiti, Joe. Vidiš?« »Ej!« reče iznenada Joe. »To je bila mar ihuana! U toj je cigareti bilo mar i‐ huane!« »Tako je, Joe.« »Vidi vraga!« Joe je bio oduševljen. »Nije nikakvo čudo da se osjećam tako luckasto! Ti si, bogami, prokleti lukavac, Perry.« Išao je po sobi provjeravajući svoje reakcije na pokrete, na gledanje, jednostavno na postojanje, i ustanovio da su izmijenjene, povišene, i osjećao se sam sobom zadovoljniji nego ikada prije. Perry je ležao na krevetu. Dugo mu je trebalo da se smjesti, i kad se udobno ispružio, prekriženih gležnjeva, s rukama pod glavom, reče: »Osjećaš li se udobno, Joe?« »Izvrsno«, reče Joe. Ali, odjednom, nije se uopće odlično osjećao. Nešto nije 40

www.balkandownload.org bilo kako treba, a nije znao odrediti što je to, ali bilo je kao da se u sobu tiho uvlači neka bezimena prijetnja, ispod vrata i kroz pukotine u prozoru, a on nije znao kako da je zaustavi, pa čak ni da je opiše. »Treba li ti što, Joe?« »O, ne, ne, dobro mi je.« »Ne, nije ti dobro. Nije ti dobro, Joe.« »A?« »Treba ti pomoć.« »Zaista?« »O, da, sasvim sigurno. A ja, u vezi s Cannabis sativom, ja sam baš zato ovdje: da ti pomognem da saznaš što želiš i da ti pokažem kako da to uzmeš.« Joe je osjećao kao da mu je srce ispunjeno zrakom; moglo bi se raspuknuti, i to bolno, opasno; pritisnuo ga je dlanom ruke. Ništa nije kor istilo. Uzeo je ši‐ bice i počeo se njima igrati, pokušavajući da se odvrati od tjeskobe što ju je osjećao. Šibice su bile vrlo stvarne i na svaki način jedno olakšanje; svijao ih je i motao, stavljao dolje i opet podizao. Perry je i dalje govor io: »Nije to samo ovo veče s kojim ne znaš što bi počeo. Cijeli ti je život teret. Mnogo se mrštiš, Joe. Dižeš stvar i i opet ih vraćaš na mjesto.« Namjerno je gledao šibice. »Imaš planove da spališ svijet, ali gubiš mnogo pokreta, mnogo vremena. Moraš se smir iti. Saznaj što želiš i prekriži sve ostalo. Onda ćeš biti smiren kako se samo može biti. Dakle: što moraš uraditi?« »Saznati što želim.« »Tako je. A onda?« »Hm.« »Prekrižiti...« poučavao ga je Perry. »Prekrižiti sve ostalo.« »Tako je. Još jedanput.« »Saznati što želim i prekrižiti sve ostalo.« »Prilagođuješ se, Joe. To je bila prva lekcija. Ovo je vježba broj jedan: ova soba. Što ima što želiš u njoj? Samo reci, bilo što, i ja ću uznastojati da to dobi‐ ješ.« Joe poče pregledavati očima sobu, a Perry reče: »Pogledaj me. Možda će ti to pomoći, Joe. Eto tako. A sada ću te ponovo zapitati: ima li išta što želiš?« Joe je proučavao Perryjevo lice, naprežući se da u njemu nađe ključ. Ali ga nije našao. 41

www.balkandownload.org »Znaš, Joe, ima ljudi, i to nekoliko stotina njih, koji bi platili znatne svote novaca da budu u položaju u kojem si ti sada: zaključani u jednoj sobi sa mnom, da ih pitam što žele.« Joeu se uistinu zavrtjelo u glavi od duševnog napora što ga je ulagao. Prošao je još jedan dugi čas. Tada Perry nenadano siđe s kreveta i stane pred Joeov stolac, gledajući dolje na njega. Njegov silazak s kreveta bio je tako brz da je bio gotovo silovit. U času je nestalo tišine sobe i raspoloženja u kojem se nala‐ zio Joe, i sada ga je jedan čudan mladić zgrabio za prsa od košulje i stezao ga tako da je bio prisiljen pogledati mu u lice. Iznenadio se kad u očima toga čovjeka nije našao one srdžbe ni nasilnosti koja se očitovala u njegovim pokretima. Jednostavno je gledao Joeu u lice, bla‐ go i prodorno, i, pošto ga je gledao prilično dugo, reče: »Joe, ako hoćemo biti prijatelji, postoji samo jedno pravilo...« Joe je osjećao da proživljava neko čudo. Taj stranac, fina, lijepa, načitana i autor itativna osoba, usmjeruje svoje snage, svoje žar ište, svoje prijateljstvo na tako bezvrijedan predmet kao što je on. Mora da se zabunio u rasuđivanju odabravši Joea Bucka kao predmet svoje pažnje. Kad otkrije svoju pog rešku, to će biti kraj svemu. U međuvremenu Joe se silno bojao da ne bi učinio kakvu krivu gestu, rekao kakvu glupu riječ kojom bi se izdao i užurbao Perryjev od‐ lazak. Pokušavao je izmisliti način kako bi odgodio tu neizvježbanu pog rešku, beznačajne riječi i pokrete koji će to nježno gurnuti dalje u vremenu. Ali on tome nije bio dorastao. Perry je bio previše mudar, predaleko iznad njega u toj igri a da bi ga netko mogao prevar iti. » ... a pravilo je, nikakve gluposti. Ne smije biti nikakvih gluposti. Nikakvih. Dosta mi je ljudi koji znaju što žele, a neće to da uzmu, čak neće ni da otvore usta i kažu što je to. Kad ja tebi kažem: ‘Što želiš, Joe?’, ti ćeš odgovor iti. Samo ćeš reći koja je to stvar što je želiš. Razumiješ li me?« »Da, da, razumijem, Perry, razumijem.« »Dobro.« Na licu mu se postepeno pojavio smiješak, a onda ispusti prsa Jo‐ eove košulje i sjede na rub kreveta, čineći svojim očima most preko onih ne‐ koliko stopa prostora između sebe i Joea. Kad su se Joeove oči susrele s njego‐ vima, reče: »Kaži sada. Imenuj stvar koju želiš.« Glupa ništar ijo, reče Joe u sebi, reci nešto, progovor i, zar ne možeš progo‐ vor iti? Zar si tako glup da ne znaš što želiš? Reci nešto, reci bilo što, i to će biti početak. 42

www.balkandownload.org »Ja, hm, mislim da bih, hm, bio... hm...« Zatvor io je oči i namrštio se, prik‐ lonio glavu prema tijelu kao da je ono što bi on htio uhvaćeno u zamku u njegovu želucu i moglo bi se, snagom volje, čarolijom izvuči iz njega. »Samo reci«, hrabrio ga je Perry. »Ma što to bilo.« »Beznadan. Ja sam beznadan.« O, bogamu, mislio je, istina je gadna stvar. Po‐ digao je ramena, želeći da mu lice nestane u tijelu. Kad je otvor io oči, napola je očekivao da će Perry biti na putu da iziđe iz sobe. Umjesto toga, on ga je gledao s jednakom nježnošću kao prije, a čak i s većom zabrinutošću nego prije. »Zašto? Reci mi, Joe, zašto si beznadan.« »Do vraga, Perry, pa mogu ti baš i reći, ja sam glup. Da glup. Ja sam glupa ništar ija. Ne znam ni toliko koliko je crno pod noktom. Ne znam pravo govo‐ riti, ne znam ispravno misliti.« Smijao se, ali lice mu je bilo ozbiljno. Nije vi‐ dio ništa smiješno u tome. Objesio je u zraku između sebe i Perryja nešto ruž‐ no, nezg rapno, neoprostivo, i to se moralo odgurnuti; lupao je po tome svojim smijehom, ali nije mogao doprijeti do toga. Što se više smijao, to je postajalo veće. Iznenada vidje u duhu krasnu sliku: nadg robni spomenik Sally Buck, bijel kao snijeg i potpuno prazan, spomenik koji je trebalo ispuniti, ispisati. Olovka u njegovu duhu nacrta žurno crtež na spomeniku, njegovu kar ikaturu, i od toga mu je donekle odlanulo: slika je bila gotova. Ponovo je mogao gledati Perryja. »Neprestano mislim«, čuo je sam sebe kako govor i, i to ga je prilično izne‐ nadilo, »da ću i dalje prati ono suđe, a onda će oni donijeti još suda, i ja ću ga prati, a onda, o o o ...« »A onda?« »A onda ću doći ovamo u sobu i malo odspavati, a onda dalje prati suđe, i tada ću... hm...« »Što ćeš tada?« »Ja ću, oh ...« Ispružio je ruku naprijed i potresao njome, mašući amo-tamo kao da hoće naznačiti da je prava riječ negdje u sobi. »Samo reci, Joe.« »Umrijeti.« O, o, sranje! Zar je to nešto što treba objesiti u zraku? Uništi to, uništi to! Pokušao je još jednom da se nasmije, kratko i prodorno. Ne, na taj se način 43

www.balkandownload.org neće osloboditi toga. Ništa mu tu neće pomoći. To je preveliko, previše ružno. U duhu vidje lopatu i stavi u ruke nekog nejasnog, mračnog stvorenja, i to stvorenje poče tom lopatom kopati grob uz Sallyn. A onda ugleda otvoren li‐ jes, tik uz svjež grob, a u lijesu je bila krasna mlada osoba: on sam. O, Isusa mu boga, pomisli, zar je to sve što dobivam? Samo lijes za svu svoju mladost, lijes za sav svoj sok i svu svoju ljepotu. Obuzela ga je zbog toga žalost i nenadano je počeo plakati, svijajući se na podu H telske sobe, gledajući u prljave bijele cipele jednoga stranca, dašćući da bi ulovio zraka. Osjetio je potrebu da toga stranca izbaci iz sobe pa je rekao: »Odlazi«, ali to je bilo sve što je mogao izus‐ titi, jer je u njemu sada bilo nešto mnogo veće nego njegova pluća i ono je za‐ uzimalo sav prostor gdje je trebalo da se odvija disanje, i ne samo to, ono ga je bolo u jetru i u srce i u sva vitalna mjesta i boljelo ga kao da je preg ršt noževa u njemu. U prljavim je bijelim cipelama bila jedna osoba. Što želi ona? Što želi sa mnom? što želi taj kujin sin od mene? pitao je njegov duh iznova i iznova. Zar on ne zna da sam ja, da sam ja, da sam ja... Stranac ga uhvati za ramena i gume ga vrlo snažno tako da je pao na leđa, a onda je sjeo na njega, zajašio na njega. Sve se to dogodilo vrlo brzo i istjeralo velik, oštar, težak užas koji je bio u njemu. Sada je ponovo disao, a sa svakim izdahom je ispuštao zvuk, i to ga je jačanje smir ivalo: samo živi ljudi proizvode takve zvukove. Lice mu je bilo mokro. Čini se da je plakao, ali se nije toga sti‐ dio. To je bila mar ihuana, to je sve; to je sve; to nije njegova krivnja. Pogledao je Perryja, koji je jašio na njemu, i njegovo lice, koje je lebdjelo sasvim blizu njegova. I čuo ga je kako govor i svojim prijateljskim, dubokim, ugodnim i zamagljenim narkotičkim glasom: »Okladio bih se da se sada osjećaš mnogo bolje, zar ne, Joe?« Prikovan. Njega je prikovao netko, prikovao ga je netko tko mu je prijatelj, netko pametan, miran, dobar. Konačno. A što sada? »A sada«, nastavi Perry, »jedino što treba da učiniš jest da mi kažeš, da mi daš znak što želiš. Kako ti to inače mogu dati?« Tko je ta ptica što mi sjedi na trbuhu? Je li on Bog? Je li on Djed Mraz? Je li on nešto mag ično? Hoće da mi da što želim? Je li on lud? Samo još jednom neka me upita, samo jednom. Ja ću mu reći, reći ću mu, bez brige. Reći ću mu da želim jednu plavušu da je povalim, i da se ona brine za mene cijeloga živo‐ 44

www.balkandownload.org ta, jednu plavušu dugačkih trepavica i punih koljena s jamičicama, mora biti mesa na tim koljenima, i da nosi žutu haljinu s pravim sisama u njoj, a ne od pjenaste gume kao jadna, stara Sally, i da bude mnogo kod kuće i da mi donosi jelo pred televizor, i da dođe k meni i kaže mi: Kauboju toliko te volim, i da pla‐ če od velike ljubavi prema meni. Gle, gle, reći ću joj, nisam nikada u životu vidio nekoga da voli toliko koliko ti voliš mene, kako je to, zapravo, moguće? A onda da mi ona kaže, glasom mliječnim kao njene sise: Zašto? Zašto te volim? Zato što si ti kauboj Joe Buck i tako mi lijepo udovoljavaš i ne prosipaš svoj sok da zaradiš za život, kad to i tako ne znaš. A osim toga, na kauboju ima nešto osobito, nešto što ljubi tako lijepo kao ti i ne žuri se pri tom. Zato, lijepi moj i čvrsti, ti samo sjedi i reci mi što želiš iz kuhinje. Aspika? A kako bi bilo, ljubavi, da ti donesem jednu breskvu i batak, da grickaš dok ti ja budem pjevala o plavoj mjesečini? A onda ćemo se ljubiti, tu na podu, a kad bude gotovo, ti ćeš mi pjevati: Hajde telešce, hajde, hajde, hajde, malo telešce .....

8 »Nije to ništa neobično«, reče Perry. »Mar ihuana često izaziva glad.« Sjedili su kraj bara jednoga restorana što je otvoren cijelu noć, negdje uz glavnu cestu. Perry je pušio i pio kavu, a Joe je dovršavao drug i hamburger. »Hoćeš li još jedan?« upita Perry. Joe potrese glavom jer su mu usta bila prepuna a da bi mogao govor iti. Osjećao se divno, kao djetešce koje se od srca naplakalo, a onda su ga udar ili po turu i nahranili. Osjećao je neizrecivu toplinu prema Perryju. »Tko je Sally?« upita Perry. »Sally! Odakle znaš za Sally?« »Često si joj spominjao ime kad te je uhvatio onaj napadaj plača. Je li ti to jedna stara ljubav?« »Da, stara ljubav.« Lažeš! Krasno, a rekao ti je da voli istinu! Da, ali odrastao čovjek ne može okolo govor iti da je buncao o svojoj baki. »Što bi sada volio raditi, Joe? Tek je četir i ujutro.« »Ja? Što bih ja želio raditi? Do vraga i to što bih ja želio raditi! Što bi ti htio? »Ne, ne, ovo je tvoja noć, Joe. Ti reci što bi želio raditi.« »Ja bih volio raditi ono što bi ti volio raditi.« 45

www.balkandownload.org »Ne. Moraš reći.« »Ali, Perry, ja uopće ne znam što bih volio raditi.« »Znaš, znaš. Ti znaš što voliš. Svatko zna.« »Pa, hm, reći ću ti što smo radili u vojsci. To je sve što znam, a to nije ništa, ali znaš što smo radili, otišli bi u Columbus i pokupili kakvu kurvu, i to je bilo sve. Nikada ništa osobito.« »Bi li ti to želio sada?« »Sada? Do đavola! Misliš sada?« »Da, sada. Želiš li sada ženu?« »O, k vragu, ne moram imati ženu. Dobro mi je i ovako, ne treba mi ništa.« Joe je jedan čas šuteći miješao kavu. Onda je pogledao Perryja i rekao: »Zašto? Želiš li ti ženu?« »Ne brini se ti za mene. Ti želiš ženu, je li tako?« »Pa...« »Želiš, zar ne?« »O, mislim, kad bi bila kakva ženska upravo tu da me povuče za lakat, ja bih je jednostavno zgrabio, ali ja, kako se kaže, ja ne bih htio da se gnjaviš zbog toga.« A onda, pun nade, dodade: »Jedino ako ti hoćeš.« Perry reče: »Ne.« »E, onda neka ide k vragu ... hm, osim ako misliš da bi se nešto našlo u bli‐ zini. Ako ne bi bilo previše neprilika. I mogli bismo samo, hm ...« Perry ustade. »Hajdemo.« Upravo je htio dati blagajnici novčanicu od pet dolara, ali Joe mu je istrgne iz ruke i dade joj deseticu. Onda gurne novčanicu od pet dolara u Perryjev bočni džep. Perry se nasmiješi i ništa ne reče. Na rubu parkirališta bila je javna telefonska govornica. Perry je ostavio vra‐ ta otvorena. Joe se naslonio na govornicu i slušao. Pošto je nazvao broj i priče‐ kao, Perry reče: »Huanita? Ovdje Perry. Perry! Tako je. Slušaj, Huanita, evo što bih želio da učiniš za mene. Huanita, nemoj govor iti tako glasno, puknut će mi bubnjić. Drži telefon dalje od sebe, paraš mi uši. Dakle slušaj, je li Dolores tamo? Ne, ne želim s njom razgovarati. Samo je probudi, Huanita. Rekao sam, probudi je! Dovest ću joj nekoga jako zgodnog, vrlo lijepog mladića... Šuti, Huanita, samo slušaj. Probudi je, i neka se dobro okupa, a mi ćemo doći za kojih pola sata.« Prekinuo je razgovor. Joe je stajao tamo otvorenih usta, kimajući polako 46

www.balkandownload.org glavom naprijed i natrag, zapravo nemoćan da shvati svoju sreću. Bio je poput djeteta kojemu se anđeo čuvar odlučio osobno pokazati. »Perry, prokleti gade!« reče, a glas mu je drhtao od ljubavi. U kolima, na otvorenom putu, Perry reče: »Znaš li ti, Joe, da si mi pokvar io veče?« Joe se uplašio. »Što? Što sam uradio?« »Dakle, da znaš, ja nalazim veliki užitak u trošenju Marvinova novca na druge ljude, a ti mi nisi dopustio da platim onaj račun tamo.« Joe se nasmiješi s olakšanjem. »Ne«, reče Perry. »Ozbiljno govor im. Nikada više to nemoj učiniti.« »Slušaj, Perry, taj, hm, taj čovjek Marvin, je li ti on kakav rođak ili tako ne‐ što?« »O, ne, on je samo moj poslodavac. Ja sam zaposlen kod Marvina.« »O! O, razumijem. On je tvoj gazda.« Kao da je to načas objasnilo stvar. Ali, obnovivši u svom duhu onaj prizor što se odig rao između te dvojice, ustano‐ vio je da ta nova obavijest samo povećava njegovu zbrku. »Gazda, što?« »Da. Tako je. Marvin me zapošljava za obavljanje jednoga visoko specijalizi‐ ranog posla. Od mene se traži da ga podsjećam kako je odvratan, a moja se na‐ grada temelji na tome do kojega stupnja uspijem. Svoje prvo takvo namješte‐ nje imao sam prije nekoliko godina na Istoku i naučio sam nešto dragocjeno. Naučio sam gledati dublje od onoga što ljudi kažu da žele i dati im ono za čim oni u potaji zaista ludo čeznu.« »Zapali mi je, molim te.« Pružio je Joeu cigaretu. Joe se nagnuo naprijed, zgur ivši se uz vjetrobran, i zapalio cigaretu. Stavio ju je Perryju u usta. Perry povuče dim, a onda izvadi cigaretu iz usta i nastavi govor iti: »Na primjer, naći ćeš da ljudi koji najviše govore o svojoj sklonosti prema nježnosti zapravo samo traže teror. Samo što oni, po mom mišljenju, ne znaju pravo kako da to izraze. Ne govor im o ljudima koji jednostavno žele nježnost i šute o tome. Govor im o onima koji bez kraja trabunjaju o tome. Možeš se okladiti da će im se bilo kakva ljubeznost, pa čak i samo pristojan postupak, zgaditi. U drugu ruku, ne smiješ im pružiti ni otvoreni teror, iako ga oni obo‐ žavaju, jer su prevelike kukavice da bi uzeli ono što žele. Naučiš biti strašno hladnokrvan i odmjeravati sve čajnim žličicama, i zvati to drug im imenima.« »Ništa ne može biti samo ono što jest. Čak i kad oni puzaju u potpunoj stravi, moraju misliti da je to ljubav. I tako ih katkada pogladite po glavi. Ali ne 47

www.balkandownload.org prečesto. A onda se pravite kao da se to nije nikada dogodilo. Isto je tako s te‐ rorom. Ne upotrebljavaj ga previše. Samo ga obećaj očima i pojačaj malim ra‐ nama. Nikada ne prolijevaj krv. »A sada, što se tiče Marvina, mislim da postupam izvanredno dobro. U po‐ četku – hoću da kažem prije nego što se upoznao sa mnom – gledao je sam na sebe kao na nešto što je otprilike veličine i vrijednosti jednoga crva. Ali on nije mogao podnijeti tako uzvišen položaj, bilo je to za njega preveliko optere‐ ćenje, jednostavno nije mogao nositi taj plašt, bio je očajan. A sada, nakon samo nekoliko mjeseci, smanjio sam ga na razinu na kojoj je on tek neka vrsta nedovoljno ishranjene ličinke, i oduševljen je napretkom što smo ga napravili. Zar ti se ne čini? Zar on nije izgledao zadovoljan?« »Ali to se, bojim se, neće održati. Marvin je previše ambiciozan. Na kraju će htjeti da potpuno stanem na njega, samo da spustim petu, da tako kažem, i smrvim ga potpuno, tako da ga više ne bude. Međutim, na to se zapravo nisam obvezao. Meni mnogo bolje odgovaraju prijelazni stadiji u kojima se traži sta‐ novita domišljatost. Ja nisam vješt čekićima, mesarskim noževima i sličnom. Osim toga, Marvin sebi ne može priuštiti da ga umor im, ne sa svojom plaćom. Mislim, ako bude imao sreće, možda će netko jednoga dana izgubiti vlast nad sobom i učiniti to besplatno. Ali ne ja. Ja znam svoj posao.« »Bogami znaš«, reče Joe. »Zacijelo znaš mnogo. Koliko bi godina moglo biti momku kao što si ti, Perry?« »Dvadeset i devet... a tjerat ću do stote.« »Do vraga, meni je dvadeset i pet«, reče Joe, »a jednostavno sam propišao svoj život, Perry, kunem ti se da jesam. Eto, na primjer, ja nisam potpuno ulo‐ vio na što si ciljao dok si ovo govor io maloprije. Što kažeš na to?« »Kažem da je to prilično čudno, Joe. Ali to je ono što se meni na tebi sviđa, tvoje djevičanstvo.« »O, ne«, reče Joe, »bojim se da nisam djevica, Perry. Ja sam strašno glup, bo‐ gamu, ali sam mnogo njih stavio poda se.« »Ne govor im ja o toj vrsti djevičanstva.« »O! Pa reci mi onda o kakvoj ti vrsti govor iš. Hajde, Perry, jer ja moram na‐ učiti to govno.« Perry je gledao u Joea tako dugo da se Joe počeo uzrujavati zbog napredo‐ vanja kola po cesti. Tada se Perry ponovo otkrenu, polako kimnu glavom na‐ prijed i nazad kao da su mu oči spazile nešto sablasno i reče, gotovo ispod gla‐ 48

www.balkandownload.org sa: »Hoćeš, hoćeš.« U preobilju odane naklonosti i zahvalnosti Joe stavi ruku na Perryjevo rame i stisne ga. »Ti si najbolji pajdaš što sam ga ikada imao.« Ta se izjava činila nepotpunom, nedovoljnom. Joe je osjetio dubok por iv da dođe do potpune is‐ tine, da ne prestane govor iti dok potpuno ne izrazi ono što osjeća za Perryja. »Slušaj, ti si ne samo moj najbolji pajdaš jer, čuj, ja sam prošao usranu vojsku i sve to sranje, i poznavao sam mnogo momaka, ali nijedan nije sa mnom ova‐ ko postupao. Hoću da kažem, voziš me tako daleko da povalim žensku, pa onda onaj hamburger tamo. A sve je to za tebe ništa. O, jest, to je nešto, ali glavno je – ti razgovaraš sa mnom, boga mu njegova, pa kažeš Joe ovo i Joe ono. A ja nisam ni za koga, nigdje i nikada čuo da ima takvoga, hm, pa, razu‐ miješ, prijatelja, sto mu bogova, prijatelja! Shvaćaš li što hoću da kažem?« »Da, Joe. Ali hoću da sada zavežeš. U redu?« Joe polako povuče svoju ruku i zagleda se ravno preda se. Načas prestade disati, a onda reče: »Previše sam govor io, je li tako?« »O, ne, ne, nisi«, reče Perry. »Ali sada želim da prestaneš, to je sve.« »Dobro, Perry«, reče Joe. »To je najmanje što mogu učiniti.« 9 Mala sportska kola skrenuše s glavnog puta u zbrkani raspored parkirališta za prikolice, skladišta građevnog mater ijala, star ih kuća i malih tvornica, pozna‐ tih pod imenom Newville, država Texas. A onda zavezoše na neog rađeno po‐ lje, na kojem nije bilo ni drveća ni grmlja, uopće nikakva raslinja, ništa osim zemlje koja je okruživala jednu staru drvenjaru. Nikakva staza nije vodila do te kuće i nikakav kolni put. Njen smještaj u toj okolici činio se slučajan, kao da je ona napuštena igračka nekog djeteta božanske veličine, koje će se sutra sjeti‐ ti da navije svoj buldožer i potpuno makne tu igračku. Perry je parkirao MG ispred kuće. Dok su se penjali prednjim stubama, upalilo se svjetlo na hodniku; otvor ila su se jedna vrata, i na njima se, pridržavajući im vrata, pojavio visok i nezg ra‐ pan čovjek po imenu Tombaby Barefoot. Tombaby Barefoot bio je mješanac svijetle kose, blijed i čudno građen. Imao je malenu glavu, gotovo nikakva ramena, ali od trbuha do dolje bio je 49

www.balkandownload.org krupan, debeo i težak. Imao je na sebi sivu majicu na kojoj je bilo tiskano HARVARD, izblijedjele i poderane hlače, platnene cipele i dvije zlatne nauš‐ nice. »Hej, Perry«, rekao je. Glas mu je bio mekan i visok, a naglasak teksaški. Iznutra, iz kuće, začu se srdito režanje: »Ugasi to svjetlo u hodniku, Prin‐ cess.« Tombaby se nasmiješio. »Majka želi da padnete na guzicu. Zar nije slatka?« Rukovao se s Perryjem, a onda s Joeom Buckom. Perry reče: »Joe, da te predstavim Tombabyju Barefootu.« »Drago mi je«, reče krupni, blijedi, dvospolni Indijanac. »Dobar veče, Tombaby«, reče Joe. Tombaby pođe ispred njih kroz predsoblje u dnevnu sobu. Kretao se kao krava s olabavljelim zglobovima u koljenima, te se činilo da će se svaki čas sru‐ šiti u gomilu bedara i lakata. Prošavši kroz vrata, stao je u stranu. »Dobro došli u palaču Majke Dajojboga«, reče. Soba je bila namještena glomaznim, prekrupnim pokućstvom iz Grand Ra‐ pids, u stilu koji je oko devetsto tridesete bio poznat kao moderan. Na ploči iznad kamina, a pokraj pozlaćene vaze, u koju je bila utaknuta amer ička zasta‐ va, stajale su uokvirene fotog rafije ljudi koje niste mogli prepoznati, ali su iz‐ gledali slavno (sve su bile potpisane), a na prugastim, tamnoružičastim zidovi‐ ma visilo je nekoliko uokvirenih kopija - fragmenata sa stropa Sikstinske kape‐ le, većinom detalja prsa, stražnjica i ruku. Čučeći poput Bude na srednjem jastuku kauča u dnu sobe sjedila, je mala rugoba srednjih godina u crkvenom kimonu od atlasa. Njene goleme vodenas‐ te oči bile su blijedoplave, odrubljene grozničavim crvenilom i besanim crni‐ lom. Te su se oči činile kao čudesno neslaganje s ostalim dijelom njenog orga‐ nizma; grabežljive, neprekidno u pokretu, one kao da nisu pripadale jednoj maloj ženi nego nekom velikom, užasnom neprijatelju. Usta su joj bila u brzi‐ ni premazana samrtnim rezom ljubičaste boje, a iz njega je stršao čik cigarete s užarenom žeravicom na kraju. »Perry«, viknula je začudno muškim glasom. »Barveče, Huanita«, reče Perry. »Moje dupe, a ne veče«, reče ona. A onda će Joeu: »Zdravo, sinko.« Dok je Joe bio predstavljan toj ženi, koja se zvala Huanita Collins Har‐ meyer Barefoot, njen se sin odvojio, sjeo u stolac za ljuljanje i skopio ruke na 50

www.balkandownload.org trbuhu. »Na noge, na noge, na noge!« zapovjedi Huanita, mašući rukama. »Posluži, Princess, posluži. Svima po konjak.« Tombaby se digao s manje napora nego što bi čovjek očekivao. »Svima po konjak«, reče. Izlazeći iz sobe prošao je pokraj čudnog predmeta koji je bio naslonjen na zid odmah do nadsvođenog prolaza blagovaonice: osam stopa visoke punjene igračke u obliku žirafe. Joe je, u svojim mislima, dopustio Tombabyju da se popne na tu žirafu-igračku i da odjaše, ne samo u blagovaonicu nego netra‐ gom iz Texasa, ali onda je žirafa bila preslaba za taj teret i strahovito se skljoka‐ la oguljenih koljena i slomljenih nogu. I dok se on natezao s tom krizom u svojoj mašti, u stvarnosti su on i Perry zauzeli mjesta na velikim stolcima koji su stajali nasuprot Huaniti s druge strane stola za koktele pokrivenog ogleda‐ lom. »Ja sam«, reče Perryju, »imala ovdje večeras gadnu gužvu zbog vas.« Perry se nasmiješi. »To je uvijek tako, Huanita.« »Pogledaj!« Ona ispruži ružnu ruku, s mrljama od pušenja, prljavu, noktiju odg rizenih do samoga mesa. Ali ono što je ona htjela da pokaže, to su bile dvije svježe ogrebotine na hrptu ruke. »To mi je napravila kad sam je probudi‐ la, prokleta životinja.« A onda Huanita iznenada upravi svoje velike oči u lice Joea Bucka. »Bolje bi bilo da voliš životinje, čuješ li?« Joe joj se nakesi. Ali bilo mu je mučno. Dok je ona govor ila, on je vidio ka‐ vez s izgladnjelim bićem, poluženom, polutig ricom, kako hoda amo-tamo po kavezu. Ali on to nije želio. Nije želio uopće nikakvu životinju. Želio je nešto meko, debelo i nježno, puno zaobljenih slatkih mjesta da se u njima sakriješ »Jer ćeš dobiti ovo«, reče Huanita. Okrenula se Perryju. »Da li misliš da je ovo opasno?« upita ga, misleći pri tom na ogrebenu ruku. »Prošlog me je tjed‐ na ugrizla da mi je krv potekla.« Tombaby se vrati s bocom Old Overholta i nekoliko čašica. »Pričaj, majko, što si ti njoj učinila, mi bismo to rado čuli.« Huanita upita Perryja: »Što je rekao? Nešto zag rižljivo? Je li rekao nešto za‐ grižljivo?« A onda se okrene mješancu: »Vrlo dobro, gunđalo, samo ti nastavi tako, samo nastavi.« Tombaby pruži jednu čašu viskija Perryju, a drugu Joeu. Sam srkne malo iz treće čaše i pođe s njom prema svome stolcu za ljuljanje. 51

www.balkandownload.org Huanita uhvati sa stola za koktele tešku kristalnu posudu za slatkiše i, za‐ mahnuvši njome, zalaja prijeteći: »Princess.« »O«, pretvarao se Tombaby da je iznenađen. »Oprosti, majko, sasvim sam na tebe zaboravio.« Svoju čašu stavi na stol pred nju, a sebi natoči drugu. Huanita odloži posudu i digne čašu. »Dajte malo glazbe. Što je ovo ovdje, bordel ili pog rebno poduzeće?« »E, to je dobro pitanje«, reče Tombaby. »Ako si ti glavna atrakcija, majko, onda bih gotovo rekao da bi to moglo biti nešto između jednoga i drugoga.« »Zaveži!« Huanitin glas začeg rta sobom. Tombaby iziđe iz sobe. »Uvijek želim da strancima bude jasno«, reče Huanita Joeu, »da taj pijetao debele guzice, s jamicom tamo gdje bi mu morao biti pimpek, da, tako je, i s kesom želatine umjesto jaja, dakle, da on nije moj sin ni koliko je crno pod noktom. On nije ništa drugo nego zabuna neke proklete, propale bolničarke iz noćne smjene u bolnici generala Jonesa u Shreveportu. Zamijenila je djecu. Mislite li da se šalim s tako nečim? Slušajte, sjećam se one noći, jasno kao sun‐ ce, noći kad mi je usađeno to dijete, sjećam se svega što su svi drug i zaboravili, potpuno mi je u pameti. Sjećam se gdje je to bilo, i kako sam ležala, i kako sam se osjećala, i što se dogodilo kasnije. Darlington Barefoot i ja smo ležali na njegovoj verandi, iznad cijeloga svijeta, s čašom u jednoj ruci, a opipavajući se drugom. Sjećam se cijele situacije kao da je to bilo prije deset minuta. Nemoj‐ te mi govor iti da je jadni Tombaby nešto zbog čega biste se rado sjećali takvih trenutaka. Osim toga, moje je dijete imalo sasvim crnu kosu kad je izišlo iz mene. Znam, bila sam potpuno budna, vidjela sam ga kako izlazi, i imao je crnu glavu. A i kakvu bi drukčiju kosu imao kao sin Darlingtona Barefoota iz Brownsvillea, zar ružičastu? Govno! A drugo jutro, što mi gurnuše da hranim nego ovo neuspjelo stvorenje, na kome su bila samo usta i stražnjica. Samo da vam kažem, moje su sise smjesta presušile od te grozote. Pogledajte!« Ona ras‐ tvor i svoj kimono i pokaza dvije žlundraste sise. »Mislite li da se šalim? Od onoga dana pa do danas ni kapi mlijeka nije izišlo iz ovih: suhe!« »Svrha cijele te priče«, reče Tombaby Barefoot, vrativši se iz blagovaonice, gdje je prouzročio da su zvuci Ink Spota ispunili sobu pjesmom Netko ljulja ča‐ mac mojih snova, »jest da pokaže svoje jadne, stare žlundre. Ako čeka na potraž‐ nju – e, uvjeren sam da možete otprilike zamisliti koliko će tu čekanja biti po‐ trebno.« 52

www.balkandownload.org Huanitine su se obrve uzdigle u oponašanju poze slušanja. »Uhvatila sam svaki slog te uvrede, sitnoglavče. Moja je bilježnica dupkon puna. Samo te bog može spasiti, samo te bog može spasiti!« »Ne, majko, krivo si me shvatila. Ja sam samo rekao da bi oni sada željeli vi‐ djeti tvoju vag inu. Jesi li spremna? Evo za tebe glazbe: Ta – taaaaa!« »Što je rekao? Što je rekao? Reci mi, Parry.« »O«, reče Perry, izgovarajući pažljivo, »rekao je da se nada da će Dolores uskoro biti gotova. A i ja se nadam.« »Da, svakako. Dakle, Darlington Berefoot je samo bacio pogled na to đubre – kakva li smrada! Rodio se smrdljiv, morala sam svaki put začepiti nos kad sam mu se približila. Na svaki način, Barefoot ga je samo pogledao i izgubio se, nestao je kao podmazana strijela. Možete li čovjeku zamjer iti? Hoću da ka‐ žem, uživite se u njegovu situaciju: njegov tatica, Darlingtonov tatica, bio je junačina, prokleta junačina! Što je, dakle, trebalo da uradi, da uzme ovaj izlučak žlijezde, ovu ovdje krepalinu i odvede je natrag svome plemenu i da kaže predstavljam vam svoje dijete? Vražju mater!« »Stoga«, reče Tombaby, »moja majka, koja je već navikla ležati na leđima, nije imala nikakve poteškoće da zarađuje kruh – samo se morala specijalizirati na tipove s lošim vidom: pijance, slijepce i slične.« Namignuo joj je lukavo i mahnuo rukom. »Pričao sam im«, reče, povisivši glas, »kako si uvijek teško ra‐ dila da me uzdržavaš.« Nešto je brzo, crveno bljesnulo i naglo se pomaknulo na kauču, a čaša ko‐ njaka pade na stolac za ljuljanje. Međutim, debelog, plavokosog mješanca nije bilo u stolcu za ljuljanje. On pokupi čašu, nerazbijenu, ali sada praznu, i obrati se svojoj majci. »Jesi li raspoložena da nešto popiješ?« Huanita reče Joeu: »Želite li znati zašto ga trpim? Zato što ga volim kao da je moj rođeni. Recite mi da sam prokleta budala, svejedno mi je, ništa se ne uzrujavam.« »I ja, majko, tebe volim«, reče Tombaby. »A ja volim, čekaj malo, zmije i po‐ licajce i rat i velike, dlakave pauke i, hm, što još? O, znam, rak na debelom cri‐ jevu.« »Ma što on govor io, ma kako drsko zvučalo, sve se to temelji na ljubavi i poštivanju. Je li tako, Tombaby?« Sada je Ink Spot u falsetu upitao: »Kad padnu večernje sjene, zar nemam sna zbog tebe?« A negdje u pozadini kuće zalupiše vrata. 53

www.balkandownload.org »Dolores je ovoga časa pozvonila da dođeš«, reče Indijanac svojoj majci. »Hajde, požur i je. Kaži joj da sam rekla ahora mismo2.« Tombaby iziđe iz sobe i dok ga nije bilo, Huanita reče: »Taj jadni stvor, Per‐ ry, što će biti od njega? Strašno sam zabrinuta. Kad god ode u New Orleans ili u Dallas, ili bilo kamo, i pokuša da nađe zaposlenje, nekakav ga policajac no‐ gom u guzicu potjera natrag njegovoj mami. To je da ti srce pukne! I tako, prirodno, ja ga zaposlim ovdje. Mislite li da sam previše meka? Upravo se vra‐ tio iz Pensacole. Ovaj put nije ga bilo tri mjeseca, pomislila sam, Isuse, možda sam ga se riješila. Ali vratio se, vukući svoju guzicu, prošlog tjedna. Ne znam što se dogodilo u Pensacoli, neće čak ni da govor i o tome. Gadan je, krepalina, slupan kao Paja Patak, i nitko ga ne može živa vidjeti. Osim mene. Što da onda napravim? Poslala sam ga u školu za kozmetičare. On ne zna napraviti jednu kovrčicu da ga ubiješ, jedva zna obrisati nos. Zamislite kakav sam pakao prošla s njim, a k tome nije ni moj. Reći ću vam u čemu je krivnja, ako hoćete znati. Infer iorna krv, eto to je to, infer iorna krv, i tu nema ništa što bi se moglo uči‐ niti kad se radi o infer iornoj krvi.« Ona izvadi iz kutije na stolu papirnatu ma‐ ramicu i glasno se usekne. »O, ja znam da se u ovom poslu ne smije plakati. Ali ja sam sentimentalna, ubio me bog, i radim što mi se hoće, a kome se ne sviđa, neka ide do vraga.« Huanita ispije piće iz Tombabyjeve čaše i, dok je konjak djelovao, ona zgrbi ramena prema naprijed, glavu zabaci natrag, stisnu usne i zatvor i oči. A onda, kao kakva svećenica nekog strašnog kulta, duboko uzdahne i brzim, uzastop‐ nim pokretima stade pokazivati prstom na različite dijelove svoga tijela, glavu, grlo, prsa, želudac, govoreći: »Boli ovdje, boli ovdje, boli ovdje, boli ovdje. Koga briga? Mene nije. Bol mi ne smeta. Dodaj mi, Perry, tu bocu.« Tombaby Barefoot uđe u sobu glupavo se keseći i smjesti se u svoj stolac za ljuljanje. »Dolores je željela da zna«, izvijesti on s užitkom, »koliko je godina senjoru. Rekao sam joj otprilike sedamdeset i tri. Ostala je plačući.« Huanita ga je natjerala da to ponavlja sve dok nije čula. Onda razmota noge i ustane. Dok se to događalo, Joe načas vidje njena koljena i opazi njihovu slič‐ nost s koljenima svoje bake, s jedinom razlikom da u Huanitinim koljenima, u svoj njihovoj koštunjavosti, nije bilo ništa osobito žalosno. Ona reče Joeu: »Slušaj, bit ću prokleto neodgojena, povest ću Perryja u ku‐ hinju i reći mu jednu tajnu, čuješ li?« U želji da bude ugodan, Joe mahnu rukom i napravi takvu grimasu za koju 54

www.balkandownload.org se nadao da će joj prenijeti dojam kako on već odavna zna za potrebu da se u bordelskim kuhinjama kazuju tajne. Huanita, izlazeći iz sobe, zaustavi se kraj njegova stolca da ga izbliza promo‐ tri. Onda kimnu glavom, i dalje ga gledajući, i reče: »Pravi konj, pravi konj. Kad bih imala takvoga, pošla bih s njim na Istok, u New York City. Čujem da su tamo sami mlakonje i novac i gladne žene. Kad bih imala u svojoj staji takva mlada pastuha, dobro bih se provela.« Ona slegnu ramenima i pođe prema vra‐ tima.« A pogledaj što imam, molim te«, Huanita probode zrak palcem u smje‐ ru Tombabyja Barefoota. Zatim ona i Perry prođoše kroz blagovaonicu u stražnji dio kuće. Joe je dobro i predobro znao da je ta žena što je upravo izišla iz sobe strašna osoba. Izrekla je koješta što je bilo dovoljno grozno da se dvanaest puta za re‐ dom smežuraju jaja Tombabyja Barefoota, a jasno je da je sebična, okorjela i neugodna na sve moguće načine. Također je znao da je u ustima ovoga Tom‐ babyja, koji je poput bake sklopio ruke na trbuhu, hladan, tvrd, crn jezik, spo‐ jen sa srcem punim otrova. A sama kuća, s toliko tmina iza onih tmina što ih je vidio, bila je kuća strave kao leglo otrovnica. Pa ipak, on bi se u nju bio uselio s ovim osobama u roku od jedne sekunde. Jer oni nisu bili jedini, sami u toj kući, već dvoje, dijeleći njene strahote i strahote jedan drugoga; i on je jasno vidio – a da nije znao kako da to nazove (ljubavlju? mržnjom?), ni kako je to nastalo i kamo bi moglo dovesti – neku vrstu dragocjene sigurnosti u njihovoj vezi jednoga s drug im. Joe osjeti na sebi meki pogled mješanca. On podiže svoju čašu s konjakom i reče: »Dakle, u vaše zdravlje, Tombaby.« Tombaby nije imao pića. Ruke su mu se poigravale jedna s drugom na tr‐ buhu, gledao je Joea s vlažnim smiješkom na ustima. »O, da, u moje zdavlje«, reče, i dalje se smiješeći, i dalje gledajući Joea. Uskoro, dok su sestre Andrews pjevale Žrtvenik sv. Cecilije, na vratima se po‐ javila Huanita. »Sine!« Rukom je dozivala Joea. »Dođi, dođi! Imamo nešto za tebe.« Joe pođe za Huanitom kroz blagovaonicu, a zatim u dugačak, taman hod‐ nik. Zaustavili su se pred zatvorenim vratima na kraju hodnika. Huanita udar i o vrata hrptom ruke. »Je li u redu, Dolores?« Pogledala je Joea. »Naprijed, sine, dobru zabavu.« Ona okrenu dugme na vratima i nježno ga gume naprijed. 55

www.balkandownload.org U jednom uglu sobe stajala je djevojka ne star ija od sedamnaest godina, ni‐ ska, tamna, čiste puti. Imala je na sebi dugačak plavi ogrtač, čvrsto stisnut oko tijela, kao da se hoće zaštititi. Gledala je Joea sa smjesom straha i neprijateljstva, te se činilo kao da pokušava izmisliti način kako da mu ne dopusti da joj pri‐ đe. Joe zatvor i vrata i učini korak prema njoj. Djevojka se ukrutila dok se on približavao. On reče: »Što je, gospođice?« ali djevojka ne reče ništa. U nedoumici, Joe htjede izići iz sobe, ali kad je stavio ruku na dugme na vratima, djevojka reče: »Ne!« Okrenuo se da je ponovo pogleda. Djevojka je načas proučavala njegovo lice, a onda strah i neprijateljstvo postepeno iščeznuše, i ne preostade ništa osim rezignacije. Ona mu okrenu leđa i poče polako odvezivati ogrtač. Kad je izišla iz njega, otišla je brzo do kreveta, i to tako da je Joea navela da osjeti kao da nešto krade od nje. Djevojka je legla nauznak i zabuljila se u strop. Nije se micala. Čas kasnije Joe priđe krevetu i pogleda njeno lice. Nije htjela okrenuti oči prema njemu. Pokušavao je da joj ne gleda tijelo, osjećajući da mu zapravo nije ponuđeno, ali oči mu nisu bile potpuno u njegovoj vlasti. Putovale su žurno po krevetu, vidjele neku slatku punoću maslinastožućkastu, s mnogo mekih, okruglih mjesta, a dva su imala na vršcima savršene rozete. Jedno, najmekše od svih, bilo je pokriveno tamnim kovrčicama i tajanstveno. Držao je ruke ispred sebe. »Slušajte, gospođice, ja, ha.....« Htio je nešto reći ovoj djevojci, nešto važno, nešto dublje od misli, neku či‐ njenicu o samom sebi: da je ljubav nešto posebno što je našao u svojoj mu‐ škosti, i da se stoga ne može bez ponosa popeti na nekoga samo radi svog užit‐ ka, previše bi se na taj način izgubilo. Ali takve činjenice, koje jedva da razu‐ miju njihovi vlasnici, ne predaju se lako u obliku govora. »Ja baš ne mislim ... hoću da kažem, osim ako si raspoložena, zašto ne bismo samo ....« »Ne govor iti«, reče ona. »Ne razumjeti.« Joe obiđe donji dio kreveta i dođe do mjesta gdje je ona izišla iz ogrtača. Podigao ga je i stavio preko njena tijela. Djevojka ga začuđeno pogleda. On kimne glavom nekoliko puta naprijed i natrag, pokušavajući da joj nježno izra‐ 56

www.balkandownload.org zi svoju nesklonost. Ona mu je proučavala lice da vidi ne krije li se tu neka smicalica. Joe joj ponudi cigaretu. Ona je odbije, i on zapali sam. Djevojka ga je dugo vremena promatrala, onda je podigla glavu, naslonivši se na lakat, i nastavi ga promatrati. »Ej«, reče ona, potapšavši mjesto uza se na krevetu. Joe priđe i sjede do nje. Ona uze njegovu cigaretu i utrne je na noć‐ nom stoliću, ostavivši još jednu crnu mrlju na površini od javorovine. Uhvati Joea za ruku, poljubi je i nasmiješi se. Joe poljubi njenu ruku. Onda ona ponovo uze njegovu i poljubi svaki prst po redu. Joe uzvrati taj postupak i poljubi je u dlan. Gledali su jedno drugom u oči dugo vremena, a onda se dje‐ vojka poče mrštiti, i na trepavicama joj se pokazaše suze. Očito je i ona imala koješta da kaže, koješta što se neće izreći, ne te noći, ne Joeu Bucku, možda ni‐ kada nikome. On se nagnu nad nju i jezikom ukloni njene suze. Zatim od‐ makne svoje lice od njena i nasmiješi joj se, pokazavši niz krasnih zubiju, i dje‐ vojka se poče smijati. Stala ga je potezati za odijelo. U času su bili oboje u krevetu, držeći se, istražujući, milujući, dodirujući, is‐ kušavajući, ljubeći se. A onda je nastupio određeni pripremni čas, vrlo tih čas, nježan, opasan, važan čas u kojem ni jedno nije disalo. Sve dok nisu počeli za‐ jedno disati. A zatim je slijedio najdublji zag rljaj od svih, a onda su nastupili laki, laki, laki počeci davanja i primanja, primanja i davanja, od čega su djevoj‐ čine oči izgubile moć usredotočenja. A u određenom času on je prestao, čekao je i čekao, natjeravši je da mu, u svom jeziku, dovikuje riječi ljubavi, koje je on ipak razumio, a kad je bio svjestan da je dovoljno dugo čekao, počeo joj raditi ono najljepše za što je bio sposoban. A onda se iznenada prestao micati. Djevojka ga je čvrsto držala za ramena. Joeova je glava bila naklonjena na jednu stranu, kao da nešto osluškuje. A onda se otkinuo od nje, tako brzo da je djevojka od boli uzviknula, skočio s kreveta i pogledao prema garderobi u uglu sobe. Vrata su bila odškrinuta. Djevojka sjede u krevetu: »Ej, ej, ti lud?« Ali Joe je ostao tamo stajati, a malo zatim vrata su se iznutra širom otvor ila. Tada je opazio da to nije garderoba već susjedna soba. Na jednom stolcu sjedio je Perry. Iza njega je stajala Huanita, a izdižući se iznad njih oboje bio je Tombaby Barefoot. Perry se smiješio. »Nastavi, Joe«, reče. »Nemoj zbog nas prekidati.« 57

www.balkandownload.org U sekundi Perry se stvor io na podu spavaće sobe, a Joe, još uvijek gol, zaja‐ šio je preko njegovih prsa, udarajući snažno pesnicama, s namjerom da izbriše taj osmijeh. Djevojka je počela vrištati, ali Perry nije pružao uopće nikakav ot‐ por. Zapravo je gledao ravno u oči Joeu na način koji je bio očito proračunat da ga još više izazove. Huanita poče lajati kratke, nerazumljive fraze sastavljene od ružnih riječi i španjolskih riječi. Joe, prestavši načas, držao je nad Perryje‐ vim licem šaku. »Nemoj se više smiješiti«, molio je. »Prestani sada, molim te.« Ali Perry nije prestao, i udarci su i dalje padali. Djevojka je sada stajala iza Joea, vukući ga svom snagom za ramena, a onda su ga opkolili i Huanita i Tombaby, bilo je ruku po čitavom Joeovom golom tijelu, koje su ga odvukle od okrvav‐ ljenog čovjeka na podu. Joe se bor io da se oslobodi, a onda ga jedna šaka po‐ godi u želudac. Ta je šaka pripadala Huniti. Od nje je Joe izgubio dah. Na rubu kreveta se prevrnuo, pokušavajući da u se uvuče nešto zraka. Okruživši njegovu spuštenu glavu stajalo je mnogo nogu, koje su sačinjavale neku vrstu ćelije oko njega. Joe je osjećao ruke svuda po sebi, a neke su od tih ruku bile meke, vlažne i klizile su mu preko cijelih leđa i po bedrima. Povezane s bolom u želucu, te su ga ruke tjerale na mučninu, i on se počeo naprezati da bi po‐ vratio. Ali ništa nije izišlo. Ruke su i dalje ostale na njemu, i jedna od njih poče ga obrađivati na začudan način, od čega ga je zahvatila neka užasna strava i kad mu je uspjelo da uhvati malo zraka, upotrijebio ga je da se ojača za dalj‐ nju borbu. Ali u tom času jedan glas, Huanitin, reče glasnim šaptom: »Ti ga že‐ liš, Tombaby, i samo ga na jedan način možeš dobiti.« Uto nastade lom, u kojem je odjednom sve bilo zbrisano i smjesta ponovo stvoreno, ali u sasvim drukčijoj perspektivi. Soba je postala rupa, otprilike u obliku bunara, a Joe je ležao na dnu i gle‐ dao gore. Ne, samo je njegova glava bila na dnu. Sve ostalo, čak i njegovo tije‐ lo, koje je ležalo na krevetu, bilo je iznad njega. A iznad njegovih nožnih prsti‐ ju, sasvim blizu vrha, stajali su ljudi: mješanac i babetina. Svađali su se, ali su im glasovi bili prigušeni, gotovo nečujni. Činilo mu se kao da su mu uši uronjene u nešto tekuće što mu je zaglušivalo sluh. Sada je žena izlebdjela iz vidika, i Joeu Bucku se činilo da je sam s nekom velikom stvar i žuta izgleda, koja se naslanjala preko kreveta. Obje je ruke pružala dolje prema Joeu. A onda je otvor na vrhu rupe potpuno prekrila ta debela spodoba te je zamračila sve tako da se više ništa nije moglo vidjeti. Joe osjeti da mu je odsječen zrak, ali kad je dahnuo, ustanovio je da ga je još malo ostalo za disanje. Očajno je čez‐ 58

www.balkandownload.org nuo za svjetlom pa je počeo naprezati vratne mišiće kako bi izvukao glavu na svjetlo. Postepeno je postajao svjestan da se gore vrše neki napor i, da netko poku‐ šava da ga oslobodi iz tjeskobe i mraka. Bilo je to kao da se primjenjuje neka divovska sila na vrhu bunara, koja Joea polako vuče gore, gore, gore, upotreb‐ ljavajući njegovo spolovilo kao ručku. Što je više postajao svjestan da je sve bliže i bliže slobodi, to je stezanje što ga je osjećao postojalo sve nepodnošljivi‐ je. Bor io se jako da surađuje s tom silom što ga vuče gore, naprežući svaki mi‐ šić da bi pomogao, a onda, baš kad je postalo jasno što se zapravo vrši na nje‐ mu, nešto se slomilo duboko u njegovoj unutrašnjosti, i on osjeti da se bor io previše jako i da je u tom naprezanju izgubio sve. Osjetio je kako iz njega, neobuzdano, u mlazu istječe život, i na neki način bilo je sramotno prijatno biti na kraju bitke. Ali nije dobio ništa, i više nije bilo ničega na vrhu rupe, a on je još uvijek bio daleko dolje na dnu »kamo me je Perry gurnuo«, rekao je sam sebi. »Moj prijatelj Perry, on me je gurnuo u tu rupu.«

10 »Nije me gurnuo u nikakvu rupu! Možda sam ja govno, ali odsada, tko god pokuša da me gume dolje, neka pripazi!« Joeov lik u ogledalu bio je razjaren. Prošla su dva dana kako nije izišao iz sobe. Bio je blijed i imao je grčeve od gladi, a nešto nije bilo u redu s njego‐ vim potiljkom. Ali čak i u tom bijednom stanju mogao je bez ikakva napora zadržati u glavi jednu određenu novu zamisao: da na ovom svijetu postoji samo jedna osoba koja ima njegove, i samo njegove, interese na srcu. »Kaubo‐ ju«, reče svojoj slici u ogledalu, obrativši joj se s nekom vrstom uzbuđenog oduševljenja koje je veoma nalikovalo ljubavi, »ja ću voditi brigu o tebi, ja ću radom izderati svoje dupe za tebe, ja ću te maziti do smrti. Vidiš li ovo sranje što ga oni zovu soba? Uskoro ćeš izaći odavle. Tvoja glava nije sasvim ishlapje‐ la, hm, hm, ni izdaleka.« Sviđala mu se nova odlučnost u njegovu glasu, a bilo je nešto novo i u njegovim očima, nešto divlje i opasno, i on je bio oduševljen tim izgledom. Joe je tih dana sam nabasao na tu novu vrst gor iva uz pomoć kojega će ra‐ diti. Skupio je mnoge srdžbe, velike i male, stare i nedavne – ona na Perryja 59

www.balkandownload.org nije bila od osobite važnosti, samo je davala iskru drug ima – a one zajedno sa‐ činjavale su nešto što osvježuje, gotovo opojno: sam bijes. Skupio je sve svoje godine poput stvar i što su bile spremljene u kovčegu i raskopao ih da bi došao do uspomena koje će mu pomoći da obuzda tu divlju novu silu, i činilo se da je sve na čemu mu se duh zaustavio savršeno upotrebljiva građa, što je davalo podršku gledanju da je ravnodušnost svijeta prema njemu proistjecala iz čista neprijateljstva. Nije znao na čemu se temeljila, ali čini se da je bilo nešto na njemu s čime nitko nije želio imati veze. Taj osjećaj, koji je uvijek bio tik is‐ pod površine, bio je jedan od mnog ih za koje nije znao kako da ih ocijeni u svom duhu: osjećaj da je osoba bez pravoga mjesta na svijetu, stranac čak i pod crven-plavo-bijelom zastavom svoga rođenja, čovjek koji ne pripada čak ni svome susjedstvu. Uvijek je išao okolo, čak i po tim najpoznatijim mjestima svoga života, s neznatnim mrštenjem nelagodnosti, s glavom nakrenutom da bi saznao ključ pravom značenju jezika što ga je čuo oko sebe, ali koji očito nije bio njegov jezik, pa je hodao oprezno kao da je nesiguran u samo tlo toga osebujnog pla‐ neta. A sada, razmišljajući o svemu tome, brižno, ali nestručno, činilo mu se da je od samoga početka postojala kampanja da ga učine svjesnim, uvijek, uvijek, uvijek, njegova statusa stranca. A strašni zaključak do kojega je došao bio je da je gotovo svatko koga on pozna, ili ga je ikada poznavao, član te urote, čak i mnoge osobe kod kojih je uživao stanovitu seksualnu popularnost – pogotovu te osobe – odbile su bilo kakvu vezu s njegovim drug im osobinama. Primile su od njega užitak i odletjele poput vjetra, smijući se bez sumnje svesrdnosti kojom je on nastojao da im udovolji. I tako su one, naravno, zauzimale poseb‐ no mjesto u njegovu novom bijesu, ali on nije nipošto isključivao ni druge. U duhu je označio osobe i skupine i ustanove prema kojima je osjećao taj bijes – bivše učitelje, vojsku, svoga malog ružičastog gazdu u kafeter ij:i, rulja Adriana Schmidta što se skupljala kraj prodavaonice novina i tako dalje. Mnogo veći broj bio je bezimen. Tu je bio uglavnom uključen svatko s kim je išao u školu, deseci činovnika, državnih službenika i stranaca koji su postupali s njim surovo i s visine ili su ga potpuno ignor irali. Popis je rastao sve dok nije uključio zgrade i banke i knjižice, kojih rad on nije razumio i namještenici koji su očito postupali s njim kao da je došao da tu ustanovu opljačka ili je na bilo koji na‐ čin oskvrne. Na kraju je zaključio da cijeli grad Albuquerque ulazi u tu kate‐ gor iju, a ta je misao izazvala njegov duh da počne misliti šire: ako Houston 60

www.balkandownload.org nije ništa bolji od Albuquerquea, može se sa sigurnošću okladiti da Hong Kong, Des Moines i grad London nisu ništa bolji nego Houston. Povodeći se za tom log ikom, mapa cijeloga svijeta bila je brzo ispunjena bojom njegova bi‐ jesa. Ali u tom letimičnom pregledu osjećao je da je nešto uljepšano ili izostav‐ ljeno: neki se prvorazredni grad igrao skrivača u njegovu pamćenju. Ali tko? Ili što? I odjednom pomisli na Sally Buck. Sally Buck na telefonu: »Joe, zlato, što radiš? To je lijepo. Slušaj, imam jednu kasnu mušteriju i bit ću umorna kad završim posao. Možda ću otići tu iza ugla do Konja i Sedla na čašu-dvije piva.« »Dragi, kako se osjećaš? Slušaj, tvoja baka ide preko četvrtoga u Santa Fe. Izgleda da sam našla novog dilbera. Nije loše za staru damu, što? Tebi će biti dobro ovdje u gradu, zar ne? Sally Buck stoji na vratima svoje spavaće sobe: »Mislim da ću u krpe, zlato, pristojno se naspavati za promjenu, jesi li lijepo proveo dan, bit će bolje da mi o svemu tome pripovijedaš ujutro, previše sam umorna a da bih mogla pratiti što govoriš.« Sally Buck u svom salonu za poljepšavanje: »Slušaj, šećeru, ovo je čekaonica za dame, a ti znaš kakve su one, ponesi ovaj magazin kući ako hoćeš i nemoj sada previše prigovarati.« »Ej, dangubo, nema smisla da me čekaš. I tako ću se možda morati navratiti u trgo‐ vinu Molly i Ed. Zar se ne možeš sam zataškati u krevetu? Ti si već veliki momak.« »Prijavnica? Zar je nisam potpisala prošlog tjedna? Kažeš da je tome već šest tjeda‐ na? Gospode, kako vrijeme leti, dajte je ovamo, gdje treba potpisati, na poleđini? Evo! A sada odlazi, mali, čeka me jedna glava za češljanje.« Sally Buck. Nije se mogao sjetiti zašto ju je ikada tako jako volio: bila je luckasta stara brbljavica otegnuta lica, nikada nije mirno sjedila, uvijek je va‐ tom utapšavala parfem na nos da se ne osjeti mir is alkohola (ali se ipak osje‐ ćao), ili je izvlačila dolarske novčanice iz lisnice da iskupi stara obećanja što ih je dala, uvijek se igrala kutijom za puder ili je skidala končiće sa haljine kad bi joj se pokušalo nešto reći. Jedino čega se mogao sjetiti u njenu kor ist bilo je da su joj noge bile tanke poput vretena i da je bilo vrlo tužno gledati njena velika, koštunjava koljena kad bi stavila nogu preko noge. Ali čak ni kao duh u sobi onoga hotela u Albuquerqueu nije mu znala posvetiti pravu pažnju, samo je tamo sjedila mučeći se hoće li dobiti natrag svoju kuću ili će jahati na konju ili 61

www.balkandownload.org nešto slično. Jaši, Sally, stara ludo, pomislio je, jaši do đavla. A kad si već tamo, nakovrčaj mu kosu. Sranje. A tko je, pitao je njegov duh, naprežući se da bude ispravan, što će još više otežati njegov slučaj, tko je ikada gledao na njega kao na stvorenje zbog kojega je vrijedno gubiti vrijeme? Tko? Reci, tko? Pala su mu na pamet dva lica i jedna kaubojska pjesma. Lica nisu dolazila u obzir. Vlasnik jednoga bio je u ludnici, a vlasnik drugoga nije već gotovo dvije tisuće godina bio osoba od krvi i mesa, ako je i onda bio. Preostala je samo pjesma Hajde malo telešce, hajde, hajde... Woodsy Niles! Woodsy Niles je bio iznimka, to je jasno. Ali kakva kor ist od njega ovdje i sada? Njegova slika u uspomeni bila je previše sjajna, previše blistava a da bi je mogao gledati s povjerenjem, bila je to samo uspomena na mir is duhana, drn‐ danje na gitar i i nacerenog đavla iz jednog davnog, davnog ljeta, a bila je tako neobična, previše neobična a da bi se za nju našlo mjesto u bilo kojem kor is‐ nom gledanju na svijet. I tako je ludo, sjajno, modrobrado lice Woodsyja Nile‐ sa i velika koštunjava koljena Sally Buck izvan djelokruga svoga razmišljanja, a on je nekako došao do saznanja da će mu, bude li htio uspjeti u svijetu, biti potrebna sva srdžba što je bude mogao skupiti.

Joe je ustanovio da radi sve brže i sve marljivi je u praonici suda kateter ije Sunce. Bilo je svojevrsne grozničavosti u tome kako je slagao posuđe na poslu‐ žavnik i bacao ih na prijenosnu traku. Činilo mu se kao da mora ubaciti upra‐ vo toliko milijuna posuda u zaparene ralje toga stroja, i onda će se on primir iti i izr igati dovoljno novca za ... Nije zasigurno znao za što je trebao taj novac. Znao je samo da mora sku‐ piti nešto novca da prouzroči da se nešto dogodi. Hodao je okolo s usmjere‐ nošću čovjeka koji ima plan. Ali nije pravo znao koji je to plan. Tri jutra u tjednu provodio je u gimnastičkoj dvorani, gdje je obavljao na‐ porne vježbe, udarao vreću i osam puta preplivao bazen po dužini. Promatrao je svoje tijelo kako dobiva snagu i okretnost. Masirao je tjeme i mnogo se ba‐ vio svojom kosom, a počela ga je progoniti i misao da mora nabaviti kauboj‐ sku opremu. Dan i noć je nosio u sebi osjećaj, vjerovanje da će se sve promije‐ niti nabolje kad on sam sebe izg radi u novom liku. Znao je koji je to lik, lik 62

www.balkandownload.org kauboja, ali nikada nije previše ustrajao na pitanju kako će taj lik učiniti njegov život drukčijim. Postoji indijanska legenda da mlad čovjek, u određeno vrije‐ me u svom životu, bude obdaren snom u kojemu vidi jednu masku, a kad se probudi, mora se dati na posao da izrezbar i pravu masku prema liku iz sna. Tu masku mora nositi u borbu da bi pobijedio. I Joe Buck kao da je unosio takav san, i njegov je život bio posvećen rezbarenju maske. U te je dane gubio malo vremena u težnji za društvom ili u bilo kakvu mozganju. Ako nije imao nikakva roda na svijetu, za kim onda da čezne? Međutim, on je mnogo besciljno lutao noću kad bi izišao iz kafeter ije. Za Joea to nije nipošto bilo besciljno. Kad biste ga upitali što radi, prešao bi preko toga pitanja kao da se njegov cilj može naći negdje dublje, kamo pitanja i od‐ govor i ne mogu prodrijeti. Ali on je očito u gradu nešto tražio. Držao je oči širom otvorene i budne i, kao ratni izviđač, ispitivao noćne ulice središta Ho‐ ustona. Činilo se da je vrlo malo od onoga što je vidio bilo vrijedno spomena. Većina stvar i koje su prolazile ispred njegova oka nisu na njemu ostavljale jači trag nego što ga slike ostavljaju na površini ogledala. Bile su, međutim, tri slike iz njegovih mnog ih noći lutanja i gledanja, koje su na neki način propale na nižu razinu u njemu nego što je sama površina, i te su mu se, u uspomeni, prikazivale iznova i iznova: Jedna je bila izrezani lik mladog holivudskog glumca, u svjetlu reflektora na vrhu kinematog rafske reklame. Stajao je tamo u živim bojama, potamnio od sunca i nasmijan, a bio je dva kata viši od naravne veličine. Stajao je rašir ivši noge, naprijed isturene zdjelice, u času kad je na vas uper io golem pištolj. Nje‐ gova je cijev bila usmjerena prema vama, debela i blistava, i pištolj samo što nije opalio. Drug i predmet u noćnoj zbirci likova bio je kratak prizor na jednom uglu. Jedna dugačka, bijela sportska kola stala su pred crvenim svjetlom. Žena za vo‐ lanom gledala je visokog, lijepog mladića u kaubojskom odijelu, koji je stajao na rubu pločnika. Motor automobila je crknuo, ali ona je i dalje gledala mladi‐ ća. Nakon jednog trenutka ona reče: »Ne mogu ga pokrenuti bez pomoći.« A mladić odgovor i: »Jasno da ne možeš, zlato.« Treća slika koja je ostala u njemu iz tih šetnji bila je jedina koje se kasnije nije volio sjećati. Međutim, sviđala mu se ili ne, ona je bila jedna od triju i nije se mogla odbaciti. Bio je to velik plakat koji je prikazivao onoga bradatog mladića u čijim je očima prebivala sva tuga prošlosti. Iznad njegove glave bila 63

www.balkandownload.org je poruka koju su pripisivali njemu, napisana velikim gotskim slovima, a na dnu plakata, nadrljane crvenilom za usne malinove boje, bile su riječi JEBI SE. I to su bile stvar i na koje je Joe naišao dok je pokušavao da pronađe svoj put.

64


DRUGI DIO

65


1 Snaga Greyhound autobusa smjesta se dojmila Joea, i za vrijeme prvih stoti‐ nu milja prema Istoku gotovo je svu svoju pažnju posvećivao njemu: zvuk što ga je proizvodila promjena brzine, disanje kočnica i, na otvorenoj cesti, duboko zujanje u basu nečega što se miljama nije iscrpljivalo nego kao da je u njima postajalo još jače. Sprijeda, uz vozača, bilo je jedno slobodno mjesto, i Joe je neko vrijeme sjedio tamo i pušio, očaran onim što se zbivalo između autobusa i ceste, onim kako se činilo da cesta ulazi pod autobus odozdo, te su sve te mi‐ lje nestajale u golemoj mašini, a uza sve to se činilo da mašina postaje vitkija i otpornija. Prije nego što se vratio na svoje mjesto, Joe je htio da nešto kaže vo‐ začu. »To je snažan motor, zar ne?« Ali vozač ga nije ni pogledao. Vraćajući se prema svome sjedalu Joe se osjećao kao artist u cirkusu koji pleše na konju. To silno biće, po sredini kojega se kretao, imalo je nešto zajed‐ ničko s njim, ali Joe je bio samo malo bolje sposoban da razmišlja o tom nego što je bio sam autobus. On je to, ipak, osjećao, osjećao je neku vrst snažnog su‐ djelovanja u svijetu vremena i prostora, neko pomicanje naprijed u sudbinu. Vrativši se na svoje mjesto, nasmiješio se toj novoj spoznaji samoga sebe i dobacio je poljubac svojim novim čizmama, a nije dugo potrajalo, i njegove se oči sklopiše, i on zaspa dubokim, teškim snom stvorenja koje se još nije rodilo. Tako je Joe proveo prvu polovicu svoga velikog puta na Istok. Oči su mu katkada bile otvorene, ali i u tim razdobljima on je sebe snovima unosio u sva‐ ki krajolik kroz koji je prolazio, još uvijek tako pun vjere u sebe i u svoju bu‐ dućnost da im je jedva posvećivao i po koju letimičnu misao. Popodne drugoga dana, dana kad je u pet sati popodne trebao stići, Joe se počeo uzrujavati. Svršetak puta počeo je u njemu buditi sumnju. Palo mu je na pamet da bi mogao biti uvučen u kakvu golemu prijevarnu akciju u kojoj 66

www.balkandownload.org bi on bio i žrtva i počinitelj. Na primjer: pošto on zapravo ide u New York City? Neprestano je zirkao iznad sebe tražeći podršku u svome crnobijelom kovčegu i u svim krasnim predmetima u njemu, a svakih nekoliko minuta pip‐ nuo bi se po boku gdje je držao novac. Proučavao je lica drug ih putnika, pita‐ jući se da li bi u kojem od njih mogao naći saveznika, ili su svi oni stranci po‐ put njega, nemirni pri pomisli da dolaze u najbogatiji i najviši od svih gradova. Posljednja postaja za odmor bila je kod Howarda Johnsona u Pennsylvaniji. Joe je ponio svoj kovčeg u toaletu za muškarce i proveo dvadeset minuta nas‐ tojeći da se uredi za dolazak u New York City. Obrijao se, poprskao Flor ida vodom, obukao čistu košulju i na brzinu pljuckanjem ulaštio čizme. Premda je bilo i drug ih muškaraca koji su se služili toaletom, Joe nije mogao odoljeti da se ne posluži ogledalom na svoj posebni način. Udaljio se od njega, pripremio izraz lica i držanje, onda se okrenuo oko osi da bi iznenadio svoju sliku. Ono što je vidio silno ga je ohrabrilo. Kad je, udarajući čizmama klik-klik-klik, izi‐ šao iz toalete za muškarce, ostali putnici su se već vraćali u autobus. Dvije vrlo mlade djevojke, koje su sjedile sprijeda u autobusu i koje su za vrijeme puto‐ vanja, bile živo svjesne Joeove prisutnosti, ulazile su u autobus baš ispred njega. Jedna od njih, potaknuta njegovom blizinom, hihotala je bez daha. Joe je bio presretan. Prolazeći kraj njihovih sjedala nakrivio je svoj široki kaubojski šešir i obdar io ih bogato slatkim, uvježbanim, obješenjačkim smiješkom. Njihova je reakcija bila neobuzdana i hister ična. Milje i milje, u nekoj vrsti nebeskog ludi‐ la bolnog golicanja, djevojke su prigušivale krikove, skrivale se iza vlažnih ma‐ ramica i gurkale jedna drugu. Joe je ponovo stekao samopouzdanje i nije se mogao sjetiti zašto se zabrinjavao. Što da radi kad dođe u New York? O, gov‐ no, što može biti jednostavnije? Krenuti prema Times Squareu i ići za nosom. Iznenada, gore pred njim, iskrsnule su konture Manhattana, zgrade kao pu‐ tokazi na prenatrpanom groblju. Joe posegnu rukom prema sastavu nogu i reče: »Ja ću tu stvar uhvatiti u svoje ruke, bacit ću je kao laso i uloviti ovaj cije‐ li usrani otok.«

2 U Times Square Palace hotelu Joea je odveo do njegove sobe smežurani, star i liftboj, koji ga je nekoliko puta nazvao »gospodine« i ponio mu kovčeg. 67

www.balkandownload.org Joe mu je dao jedan dolar, a onda je zatvor io vrata i pregledao sobu. Bila je dvaput skuplja od one u Houstonu, ali mnogo puta prijatnija, a imala je i vlas‐ titu kupaonicu. Zidovi su bili svježe pozelenjeni, sag pred krevetom bio je besprijekorno čist, a boja mu je bila žutosmeđa. Pokućstvo je bilo od javor ine. Nad krevetom je bio akvarel s obrisima Manhattana, a odmah do kreveta, na stalku, telefon. Joe je vjerovao da se nalazi u prvorazrednom položaju. Raspakirao je stvar i. Radio je stavio na noćni ormar ić. Onda je zapalio ci‐ garetu i sjeo za mali pisaći stol pred prozorom, gledajući sad naprijed, sad na‐ trag, zadivljen svojim dvama novim svjetovima, četrdeset i drugom ulicom tamo vani, uzavrelom, bogatom i bučnom, i ovom sobom unutra, gdje će visiti njegov šešir i gdje će počivati njegova glava. Dugo je vremena sjedio proučavajući ormar s ladicama i u jednom ludom času osjetio je da ne može vjerovati da su njegove osobne stvar i još tamo iako ih je on sam maloprije onamo smjestio. U tom se kratkom času uvjer io da stvar i, kad nisu na oku, potpuno prestanu postojati. Žurno je prešao sobu i pogledao u ogledalo. Bilo je olakšanje ustanoviti da je on sam još uvijek tu, ali nije bio potpuno siguran dok god nije mahnuo ru‐ kom i nasmiješio se svojoj slici i izbacio jedan oblak dima prema njoj. Onda je pregledao ladice u ormaru i u garderobi. Ohrabren, ponovo je prešao sobu, za‐ ustavivši se da se još jednom nasmiješi svom odrazu u ogledalu, i rekao: »A sada pamet u glavu, kauboju. Sada si potpuno smješten ovdje, na putu da se obogatiš.« Izveo je mali ples bokovima, oponašajući spolno općenje, a onda se vratio k pisaćem stolu da dopuši cigaretu. »New York City«, reče, gledajući na ulicu. Neka debela, nevjerojatno prljava star ica, koja je sjedila na pločniku pred ulazom u kino, lijevala je nešto iz boce na svoje prljave, gole noge i trljala ih drugom rukom. Nitko joj nije obraćao mnogo pažnje. Jedan ju je policajac promatrao s priličnim zanimanjem, ali bezbrižno, i onda je odšetao dalje. »Tvoja soba«, reče on svome radiju. Otišao je do njega i otvor io ga, nadaju‐ ći se da će mu zvuci iz njega dati osjećaj da je zaista stigao u to novo mjesto. Glas neke žene, prodiran i donekle hister ičan, govor io je: »A to je moj sis‐ tem!« Onda se počela cerekati. Glas nekog muškarca, s osobitim elektronskim žarom u sebi, reče: »E, to nadmašuje sve što sam dosada čuo! Kad vas muči be‐ sanica, jednostavno ustanite iz kreveta?« »Da!« vrisnula je žena, izgubivši vlast nad sobom. »Koga vraga onda radite?« navaljivao je muškarac. »Upalim svje‐ 68

www.balkandownload.org tlo!« reče ona bez daha, i obučem se! I počnem raditi svoj posao, čak možda i nešto skuham! Ili ispečem!« Očito svladana, žena nije mogla dalje govor iti. Muškarac reče: »Niste li idućega dana jako umorni?« »O, ne!« izjavi žena, uoz‐ biljivši se iznenada kao da su je optužili za nešto strašno kao što je simuliranje. »Poštena riječ, nisam! Poštena riječ!« Joeu bi žao te dame ali je u isto vrijeme bio oduševljen onim što je čuo. Jer to kao da je potvrđivalo sva govorkanja o ženama s Istoka. Glasno reče: »Meni je savršeno jasno, gospodo, što vama nedostaje. Da vam ja dođem tamo na ra‐ dio-stanicu, ja bih vas izliječio.« »Naravno«, reče žena, »ja ću se vjerojatno srušiti tu, kod samog mikrofona!« A onda dade oduška potpunoj, očajnoj hister iji. »E!« reče spiker, blesavo se smijuljeći, »nadam se da se nećete srušiti dok nam nešto ne otpjevate!« On navine ploču na kojoj je ta žena, u mirnijem raspoloženju i kroz ćeliju za ublaživanje zvuka, zapjevala Moje ludo srce. Dok je ona pjevala, Joe je otvor io ladicu pisaćeg stola. Tu je našao patentnu olovku i dvije razglednice sa slikom baš ovoga hotela. Nakon malo proučava‐ nja, mogao je odrediti koji je prozor njegov. Okruživši ga olovkom, okrenuo je kartu i napisao »Drag i« u prostoru za saopćenja. Onda se zaustavio u pisanju, pitajući sa drag i tko. Kako se nije mogao sjetiti imena koje bi tamo stavio, po‐ derao je kartu nadvoje i bacio je kroz prozor. Gospođa na radiju pjevala je da to ovoga puta nije zaluđenost, ovoga puta je to ljubav. Joe izvuče drugu kartu, zaokruži svoj prozor i napiše preko neba: »To sam ja.« A na prostoru za saopćenja, potpuno preskočivši ono sa »drag i« napisa: »Eto, smjestio sam se ovdje – new york nije bogzna što, ali ja imam svoju sobu, i to vrlo čistu...« U prostoru određenom za primaoca napisao je tiskanim slo‐ vima riječ GOVNO. Onda podere kartu nadvoje i reče: »Jebo me svatko ako sam došao u ovaj grad da pišem karte.« U času kad je bacio komade karte kroz prozor, pomislio je na nekoga na koga ju je mogao nasloviti: svoga kolegu Crnca u praonici suda u kafeter iji Sunce. Gurnuo je glavu kroz prozor i vidio komadiće kako još uvijek lepršaju prema ulici. Načas se činilo kao da bi jedan od njih mogao pasti ravno na kapu nekog besposlenog mornara, ali mornar je pošao dalje, priključivši se struji pješaka ranog večera.

69

www.balkandownload.org 3 Joe je podesio korak tako da on i bogata gospođa stignu na ugao u istom času. Ako bude sreće, svjetlo će biti crveno, i oni će tamo čekati zajedno, i ne‐ kako će se započeti razgovor u kojem će se bogatoj dami dati mogućnost da stavi ponudu za njegovu robu. Park avenija nije bila ono što je on očekivao. Od onih nekoliko osoba koje su ovuda šetale u sumraku nijedna ga nije pravo ni pogledala. Njegova vjera u sebe i u njegov pothvat bila je, u najboljem slu‐ čaju, osjetljiva, i on mora sada biti osobito okretan kako bi izbjegao svaku sumnju koja bi se mogla sudar iti s njegovom vjerom u sebe i potpuno je uni‐ štiti. Na primjer, u ovoj bogatoj dami za kojom je išao nije bilo ni jednog jedi‐ nog znaka koji bi mogao dati naslutiti da ona gladuje za onim što on ima da ponudi. Ali on je znao, bude li i jedan čas oklijevao zbog njene besprijekorne, elegantne samosvijesti, koja je izbijala iz svake pojedinosti njene pojave i iz svakog koraka što ga je učinila, u njemu će nestati njegove odlučnosti. Bila je to dama sitne građe, smeđe kose i osrednje visine. Dok je išla pred njim po Park aveniji, Joe se divio njenim gležnjevima. Bili su vitki, krasno oblikovani, te se činilo da govore: »Mi nismo jako snažni, ali smo dovoljno snažni – i bogati.« Na uglu Trideset i devete ulice, dok su čekali na zeleno svjetlo, Joe skine šešir i stavi ga na srce. »Oprostite, gospođo«, reče, zaposlivši mnoge lične mišiće da bi stvor io smiješak koji osvaja. »Ja sam novajlija u ovom gradu, došao sam iz Houstona, u državi Texas, i tražim Kip Slobode.« Bogata mu je dama i dalje pokazivala svoj savršeni profil, nešto fino, nježno i dražesno za pogled, ali nije dala nijednog znaka da je čula njegove riječi. Kad se promijenilo prometno svjetlo, bogata dama prijeđe preko Park ave‐ nije. Joe je još išao za njom. Na istočnoj strani ulice ona se zaustavila i okrenu‐ la prema njemu riječima: »Jeste li se vi šalili? Mislim s onim o Kipu Slobode.« Glas joj je bio izravan, ni prijateljski, ni neprijateljski. »Šalio? Ne, gospođo. O, ne! Govor im ozbiljno!« »Onda mi, molim vas, oprostite«, reče ona, očito neuvjerena, ali je nastavila taj razgovor zbog nekih svojih razloga. »Mislila sam da pokušavate nešto kao ... o svejedno sada.« Nasmiješila se, i Joea iznenada dirnu izvanredna ljepota dame 70

www.balkandownload.org koja je bila na kraju, sasvim na kraju svoje mladosti – starost se pojavila samo pod površinom kože, ali još nije izbila, još ne – i još uvijek mlade, plave oči, koje su bile dublje suosjećajne nego što bi to ikada mogle biti istinski mlade oči. Okrenula se prema jugu. »Ja ga zapravo nikada nisam vidjela, osim s broda. Međutim, vi treba da, čekajte malo, da krenete podzemnom željeznicom, go‐ tovo sam uvjerena u to, podzemnom željeznicom na Sedmoj aveniji, i onda si‐ đite na zadnjoj postaji. O, ali zaista ne znam sasvim točno. Bit će bolje da upi‐ tate nekoga drugog, da budete sasvim sigurni, što mislite?« Joea je ta dama toliko zanijela da gotovo i nije slušao riječi što ih je izgova‐ rala, ali mu se svaka riječ, kako se oblikovala na njenim usnama, činila čudesno divnom. »Vi ste, bogami, dražesna dama«, reče, iznenadivši sama sebe. Gospođa se brzo okrenu prema njemu, zbunjena i zacrvenjevši se, tako da se on od toga uzbudio. »O!« reče ona, pokušavši se namrštiti – ali ona očito nije bila od onih koji se mršte. »Vi uopće ne tražite Kip Slobode!« »Ne, gospođo«, reče, »ne tražim.« »O, pa to je... to je upravo strašno. Zar se ne stidite sami pred sobom?« Počela se smiješiti, što je povećalo broj bora na njenom licu i pojačalo pla‐ vilo, svjetlucanje i suosjećajnost njenih očiju. To lice, a pogotovu te izražajne oči, kao da su govor ili: »Vi i ja smo divni ljudi, koji razumiju sve krasne stvar i na svijetu koje su za druge ljude izgubljene, ali sada, pošto smo proveli ove iz‐ vanredno zabavne, diskretne časove, vrijeme je da se rastanemo.« Naglas je samo rekla zbogom i otišla od njega. Gledao ju je kako odlazi, opazivši da su joj lijepa leđa zbunjena. To mu je godilo. A to je također izazvalo nemir u njegovu želucu. Uvijek je znao uživati u tome kako neke žene odlaze, u tome kako amo-tamo miču stražnjicom, tako brižno odmjereno, a ipak drže glavu tako visoko da morate povjerovati da su misli u njoj sedam tisuća milja sjeverno od Ledenog mora, i da su isto tako hladne. Ali sada, zajedno s uživanjem, Joe Buck je osjećao tu slabost, neko tje‐ skobno vrenje u svom tijelu; morao je zategnuti mišiće u bedrima da bi ostao stajati, a nožnim je prstima zahvatio potplate svojih čizama. »Dražesna gospođa«, reče naglas, ali vrlo tiho, dok je gledao za njom kako ide uz Trideset i sedmu ulicu. »A i bogata«, reče, idući za njom polako po dru‐ goj strani ulice i diveći joj se sve više sa svakim korakom što ga je učinila. »Šte‐ 71

www.balkandownload.org ta velika da nije jedna od onih što kupuju«, reče, promatrajući je kako zakreće i penje se uza stepenice neke krasne kuće od smeđeg kamena. Promatrao ju je kako otvara ulazna vrata. Promatrao ju je kako ulazi u kuću. A onda proizvede jedan zvuk, koji uopće nije bio riječ, kao da mu je nešto hladno i strašno dodirnulo srce: njena su se vrata zatvor ila. Sjeo je na obližnju stepenicu i nastavio promatrati kuću, pitajući se odakle ta njegova nenadana, nova bol. A onda tamni prozor i u polukatu tiho i meko planuše svjetlom. Svjetlo je bilo boje jantara i toplo kao meso, ali Joe nije znao zašto ga toliko boli gledati u nju. Zasigurno je znao jedino to da je sumrak prestao, i da je vrijeme da popije dobru čašu nečega. Prisilio se da ustane i počne hodati. A vrlo brzo naišao je na jednu sasvim drukčiju vrstu bogate gospođe. 4 Druga bogata dama šetala je s francuskim pudlom po Lexingtonskoj aveniji, u visini tridesetih ulica. Joe ju je zatekao kako gleda neke žute dalije pred izlo‐ gom cvjećamice. Pudl je bio tako malen da je izgledao kao igračka za navijanje; ali sama gos‐ pođa je bila vrlo krupna. Bila je poput jedne filmske zvijezde o kojoj ste čitali, koja je uništila svoju kar ijeru jelom. Bila je brineta, trepavice su joj stršale van dobar centimetar, a lice i nokti su joj bili jako obojeni. Sve zajedno, to uljepša‐ vanje joj je davalo izgled mar ionete u kojoj nije samo jedna ruka nego cijela osoba: vidjeli ste one male, zelene oči kako vire iz te velike lutke pa ste se pita‐ li tko bi, do vraga, mogla biti ona sićušna osoba unutra. Dok je proučavala dalije, Joe se pretvarao da promatra ruže, a onda mu je postalo jasno da je ta dama živo svjesna njegove prisutnosti. »Požur i se, bebice«, reče ona živahno i razdražljivo, obraćajući se psu, koji je puzao pod cvjećarevim stolom i vukao za uzicu. »Hajde, mili, budi dobar ma‐ mici. Hajde, mili.« Joe stavi svoj kaubojski šešir na srce. »Oprostite, gospođo«, reče, »ja sam no‐ vajlija u ovom novom gradu, ja sam iz Houstona, u državi Texas, i nadam se da bih mogao vidjeti Kip Slobode.« Žena ga pogleda, podigne obrve i otvor i usta u nevjer ici. »Što se nadate da 72

www.balkandownload.org biste mogli vidjeti?« »Kip Slobode«, reče on, namjestivši smiješak koji bi zablještio mjesec. Znao je on tek malo trgnuti ustima, pa se činilo da mu je smiješak nehotičan, a to je, na neki način, neizmjerno povećavalo njegovu vrijednost. Bogata gospođa susrete njegov pogled i izdrža ga kao muškarac. »Eno ga tamo, u Central Parku, otišao je da se popiša«, reče ona. »Ako se požur ite, doći ćete na večernju izvedbu. A sada se izgubite.« Glas joj je bio oštar i jak. Ali onda, dok je odlazila, Joeova druga bogata dama mu namigne. A nasmi‐ ješila se na izrazito izazovan način. Zbunjen, promatrao ju je kako cupkajući odlazi niz Lexingtonsku aveniju u svojoj uskoj crnoj haljini i ružičastim cipe‐ lama s visokim petama, dok je psić trčao da bi održao s njom korak. Kod prometnog svjetla ona se osvrnula, zadržala na sebi kaubojev pogled dok bi se nabrojalo četir i, nasmiješila se, a onda zastala da digne psa i nestala iza ugla, tepajući izvještačenim dječjim govorom maloj životinji uhvaćenoj u zamku preg ibom njene ruke. Joe se požur i do ugla i tamo ju je vidio kako ga čeka pod natkritim ulazom jedne stambene kuće. Dama, uvjerena da će on doći za njom, uđe pred njim u zgradu. Joe je u času prošao kroz dvoja vrata od suhoga zlata – možda i ne od su‐ hoga zlata, ali prekrivena nekom kovinom boje zlata, koja su u vama stvarala osjećaj da novac nije više nikakav problem čim prođete kroz njih. Ušao je u sagovima prekrito dizalo, u kojem je bogata gospođa gledala ravno preda se kao da uopće ne zna da on postoji. Ali onoga časa kad su ta vrata napravila svoj meki, fini ššššš zvuk zatvaranja, dugački jezik bogate gospođe počeo je li‐ zati Joeove usne, a ona je stala trljati svoj trbuh o njegov. Tada se, iako je bila vrlo velika osoba, nasmiješila kao da je vrlo mala i rekla »Zdravo«. Joe je zadrh‐ tao. Pudl je počeo štektati, opet se čulo ššššš, i oni iziđoše iz dizala i uđoše u pri‐ vatni stan s čupavim bijelim sagovima. Bogata ga dama uhvati za ruku. »Moram obaviti dva telefonska razgovorči‐ ća«, reče, vukući ga za sobom prema bijelozlatnom pisaćem stolu, na kojem se nalazio telefon. Okrećući brojeve jednom rukom, drugom je otkopčavala Jo‐ eove hlače i počela otvarati zip zatvarač. Cijela se ta epizoda odig rala brzinom i stilom znatno divnijim nego što je to očekivala Joeova najbujnija mašta. 73

www.balkandownload.org »Cass Trehune«, reče bogata dama u telefon, a lijeva joj je ruka već bila za‐ poslena u Joeovim hlačama. »Ima li kakva poruka? Tko govor i? Imelda? Zdra‐ vo, srce. Ima li što za mene? Needleman, dobro. Razumijem. Prije koliko vre‐ mena? Pitala sam kada. Dobro, koja je to adresa. Murray Hill broj pet? Ne, ne, svejedno, zapamtila sam. Zapamtila sam, Imelda. Hvala. Zbogom.« Još uvijek držeći slušalicu, prekinula je palcem vezu. Zatim je pogledala da vidi što je napravila lijevom. »Tako ti boga!« reče, impresionirana i uhvati se za nj dok je nazivala broj Murray Hilla. »Molim gospodina Needlemana.« Nastupila je stanka, za vrijeme koje je ispustila Joea, podigla suknju, okre‐ nula se i namjestila prema njegovoj prednjoj strani, povukavši njegovu ruku sebi oko pasa. »O, halo, gospodine Palbaume, što radite tamo? Hvala, dobro. Zapravo sen‐ zacionalno. Spojite me s Moreyjem, molim vas.« Nastupila je još jedna stanka. Ona stavi uho na Joeova usta. »O, prestanite, o bože«, reče, »to ne mogu podni‐ jeti, jednostavno umirem. Morey?« Glas joj je postao mekan i sladak: činilo se da obećanjima i slatkišima mami kakvo malo dijete u plinsku komoru. »O, Morey. Zdravo. Primila sam tvoj poziv. Izišla sam na šetnju s Bebicom. Ne, zla‐ to, nisam izlazila, samo to jedanput. O, da, zapravo sam bila s njim na šetnji je‐ danput prije. Oko tri sata. Ali, zlato, ja sam provjer ila kod servisa, i nije bilo ni‐ šta, poštena riječ. Dakle, nisi ostavio poruku, zar ne? U redu. To sam i rekla! O, sada me tjeraš u bjesnilo. U bjesnilo i očaj. Zatvor it ću telefon i valjat ću se po cijelom ovom sagu. Morey, jako me ljutiš. Znaš što, ti o meni misliš samo jed‐ no, pa kako bi bilo da odeš do vraga?« Stala je hihotati i nastavila: »Naravno, ja to ne mislim ozbiljno, budalo stara. Slušaj sada, kad možeš doći ovamo?« Ona okrenu lice prema Joeu i stavi jezik duboko u njegova usta. U tom činu nije bilo ništa strasti. Činilo se da ju je na to potakla više neka klinička radoznalost u pogledu oblika njegovih stražnjih zubi. A onda, izvadivši žurno sondu, ponovo nastavi govor iti u telefon. »U redu, ako ti tako kažeš, ali ja sam vrlo razočarana.« Ona namignu na Joea i po‐ kaže mu ruku na kojoj je napravila figu. »Znaš li što, Morey«, reče, »odspavat ću sat-dva, a onda možda prirediti ovdje malu večeru uz televiziju, utrošiti mnogo vremena na oblačenje, znaš, da mi prođe vrijeme. U redu? Dobro, lut‐ kice, u ponoći kod Jillyja, šaljem ti veliku vlažnu pusu.« Ona proizvede prostački zvuk u telefon i završi zov dječjim govorom. »Ne, 74

www.balkandownload.org samo jednu možeš dobiti! I strašno te puno volim, također.« Onda prekinu vezu i obrati svoju punu i znatnu pažnju Joeu Bucku. Događaj koji slijedi odig rao se u tri sobe, a najvećem dijelu je bio svjedo‐ kom mali bijeli pudl. Počevši kod pisaćeg stola, radnja se pomicala do stola za koktele, dva stolca i otomana. A onda, kako je kretala prema kuhinjskoj dasci za sušenje suda, pudl je izgubio interes i izišao iz sobe. Nekoliko minuta kasni‐ je, Joe i bogata gospođa pojaviše se u spavaćoj sobi. Videći da je krevet zauzeo pas, iskor istili su pod. Uskoro su zaspali na čupavom bijelom sagu, i, dok su spavali, spustio se mrak. Joe se probudio s nekim čudnim osjećajem. Činilo mu se da ga pas gricka za nožne prste. Nježno je povukao nogu. Onda je osjetio ljudsku ruku na svom gležnju. Otvor io je oči i ustanovio da je grickavac sama bogata dama. On sjede i posegnu za njom, ali ona, poigravajući se, stade na noge i istrča gola na terasu. On pođe za njom, iznova zadivljen veličinom te žene i presretan zbog otkrića da je mjesto njegova prvog zaposlenja zaista stan na krovu. Gonio ju je po terasi dok mu nije dopustila da je ulovi, naslonivši se bez daha na ni‐ zak zid koji ju je štitio od pada niz kojih petnaest katova. »Pst!« reče ona, pogledavši gore s kažiprstom na usnama. »Zvjezdice, sjajna zvjezdice, što na nebu vidim te ja, želju nek’ ispuni zvjezdica što na nebu kras‐ no sja. Eto!« Sada je bila nagnuta preko zida, a trbuh joj je počivao na njemu, izazivajući Joea da stane iza nje. »O, o, o«, govor ila je, »tako se bojim, tako se bojim, tako se bojim visina.« Joe je držao po jedan od njenih butova u svakoj ruci, uživajući u njihovoj podašnosti poput tijesta. »Neću te pustiti da mi izmakneš«, rekao je, učinivši je‐ dan polaki, duboki, konačni korak prema bogatoj dami. »Isuse!« ona viknu. »Što to radiš? To je strašno. Nisam nikada čula za tako nešto...« A onda je prestala govor iti. Joe baci dug pogled, od sjevera prema jugu, na veliki otok Manhattan, a onda slučajno pogleda na sebe, tu na krovu jedne od njegovih visokih zgrada, pod zvijezdama, gola, spojena sa ženom, i njega je duboko ganula nenadana, oštra svijest o tom času. Bilo je to kao da je on sam jedna osoba, a onda o ko‐ joj je sanjao da je to on, druga, i te su dvije osobe putovale odijeljenim staza‐ ma dok se ovdje i sada, na ovoj terasi i te noći, nisu spojile u jedno. Zastao je u svojoj aktivnosti, želeći da razmisli o čudesnosti toga sastanka sa samim sobom, 75

www.balkandownload.org i oči mu se napuniše suzama. Proživljavao je čas sreće. A onda se bogata dama maknula tako da se njegova pažnja opet vratila na samu stvar. 5 Prva Joeova pretpostavka u pogledu novčanog stanja Cass Trehune temeljila se prilično smiono na dva činioca: sićušnosti njenog psa – mora da stoji imetak održavati tu malu životinjicu na životu – i broju i veličini umjetnih dijamanata na njenim zglavcima, za koje je on krivo mislio da su pravi. Taj je proračun, nadalje, podržavala još jedna klimava ideja: da svatko tko stanuje u stanu na krovu mora imati više novaca nego sam nadbiskup. Stoga, nekoliko minuta poslije jedanaest, dok se Cass tuširala, pripremajući se za svoj ponoćni sastanak s gospodinom Needlemanom, Joe se promotri u ogledalu u spavaćoj sobi. »Slušaj, Cass«, obavljao je on pokus naglas, »hoću da ti kažem da sam se ov‐ dje večeras proveo kao nikada u životu! I to je, bogami, činjenica. Stoga mi je mrsko počinjati s tim poslovnim stvar ima.« Ocijenivši da je to prilično bijedan početak, on zastade i poče s novim po‐ kušajem. »Ej, ljepotice!« Naslonio se obadvjema rukama na toaletni stolić i kliznuo očima prema slici u ogledalu. »Bi li mi mogla dati dvadeset?« »O, ja‐ mačno, zlato!« reče neki sitan glas u njegovu duhu. »Uzmi pedeset! Premda i sam bog zna da vrijediš stotinu.« On skupi usne i pošalje jedan poljubac u ogledalo, a onda mu se ponovo osmjehnu. Cass uđe na prstima iz kupaonice, potpuno nalickana, ali još uvijek gola. U nekom čudnom raspoloženju sramežljivosti nakon kupke, držala je pred sobom ručnik. »Nemoj gledati«, reče, uputivši se prema garderobi. »Slušaj, Cass«, reče kauboj, »meni je ovdje bilo večeras zaista lijepo.« »I meni, ljubavi«, dopre glas iza vrata garderobe. »Vjeruj mi, bilo mi je tako lijepo kao nikada u životu!« Časak kasnije jedna kula od crnih perla i slonove kosti dođe unatraške pre‐ ma njemu. »Daj mi to zatvor i, Tex.« Joe povuče zip zatvarač na njenoj haljini. Onda reče: »Znaš, Cass, ja sam, 76

www.balkandownload.org hm, da ti pravo kažem na poslu.« »O, jadni dečko«, reče ona, sjedeći za toaletnim stolićem i prskajući kosu la‐ kom. »Morey ima strašne čireve.« »Hm.« Joe je neko vrijeme razmišljao. Tada reče: »Slušaj, ja ne znam u kak‐ vu je poslu Morey, ali ja lično, ja sam u drukčijem poslu.« Cass je izgledala prezaposlena. »Ti si mnogo drukčiji od Moreya«, reče ona, »i u mnog im drug im stvar ima. Vjeruj mi.« Proučavala se u ogledalu. Našavši neki nedostatak na ustima, ona dohvati ruž. »Zapravo«, reče Joe, ne znajući hoće li moći izustiti iduće riječi, »ja to radim za novac.« Konačno! »Hm«, reče ona, nategnuvši gornju usnu preko zubi i mažući je narančas‐ tom bojom. »Fovjek moba zavazivati kvuh.« »Izvoli?« Ona opusti usne i stavi kapicu na ruž. »Rekla sam, čovjek mora zarađivati kruh.« Joe se nasmije. »Jesi li uvjerena da si čula što sam rekao?« Cass na to ništa ne odgovor i. Međutim, Joe se ohrabri kad je ona ustala od toaletnog stolića i pošla prema komodi, odakle je izvadila zlatnu večernju tor‐ bicu od lamea. »Oprosti, srce«, reče. »Bojim se da sam samo napola ovdje. Mo‐ žda bi ti sad morao otići.« Ona otvor i večernju torbicu. Joe je bio uzbuđen. Sjeo je na rub kreveta i pokušao sakriti svoje veselje time što se poigravao vršcima svojih čizama. Ispod oka vidio ju je kako dolazi prema njemu i zastaje, spustivši torbicu do razine njegovih očiju. Bila je širom otvorena i prazna. »Tex«, reče ona, »bi li mi mogao dati malo sitniša za taksić? Nisam danas popodne išla u banku.« Ona obuhvati njegovu bradu rukom, gledajući zavod‐ nički. »Ti si takva lutkica!« reče ona. »Ja mrzim novac, a ti? Isuse, kako je bilo lijepo. A zašto ti, zapravo, ne bi uzeo moj telefonski broj?« Udarac ga je pogodio u srce, ali Joe se brzo oporavio. Slabaško se nasmijao i rekao: »Čudno da si spomenula novac. Ja sam se baš spremao da tebe zamolim da mi daš novaca.« Počeo je da zaodijeva tu molbu u još jedan mali smijeh, ali se zvuk smrznuo u njegovu grlu zajedno sa zrakom u sobi i svime ostalim tu. Nastupio je dug, opasan čas uprtih očiju. 77

www.balkandownload.org Konačno, uzrujanim šaptom, žena, držeći ga još uvijek za bradu, reče: »Ti hoćeš novac od mene, a? Ti od mene tražiš novac, je li tako? Zar ti to radiš, tražiš od mene novce?« Za Joea bi akt govora bio nemoguć, ali Cass je očito našla odgovor u njegovim očima. »Ti guzico!« reče, uštinuvši ga za bradu. »Ti kopile! Ti kujin sine! Misliš da imaš posla s kakvom starom droljom? Pogledaj me: trideset i jedna godina! Misliš, ako si pastuh, da možeš tako postupati. E, ti si poludio. Ja sam divno pilence, trideset i jednu, tako je, sam si rekao! Mogla bih te bez milosti ubiti.« Suze joj odjednom navriješe na oči. Onda vrisnu i baci se na krevet, govo‐ reći to mi se u životu nije dogodilo i druge fraze koje se nisu mogle razumjeti jer je držala prste u ustima. Joe ustade. Nije znao što da kaže ili učini. Zapalio je cigaretu, stavio šibicu u pepeljaru i uvukao dim duboko u pluća. Stajao je nad tom ženom, proma‐ trajući njeno tijelo ne bi li iz njega dobio putokaz kako da se ponaša. Gola su joj se ramena dizala od jecanja, te je izgledala kao kit koga je more izbacilo na obalu i sada je u samrtnom hropcu. Začudilo ga je da tuga može povećati ne‐ čiji obujam. »Ej«, reče Joe, sjednuvši na krevet pokraj nje. »Ej, Cass!« Stavio je ruku na njena leđa, ljuljajući je nježno amo-tamo. »Zar ti vjeruješ da sam ja to ozbiljno mislio? To što se tiče novca? Pa to je bila samo glupa šala! K vragu, a ja sam mislio da je u tebe divan osjećaj za šalu. Vidi se koliko sam bio u krivu.« Zatim je ustao, praveći se da mu je dosta. »A, ti se samo pretvaraš. Uopće ne plačeš. Hajde, reci koliko ti treba za taksi.« Izvadio je svoj novac, cijeli snop. »Koliko ti treba, zlato? Pet? Deset? No, hajde, reci, do vraga.« Nagnuo se, držeći novac ispred njenog lica. »Otvor i oči! Gledaj ovamo! Zar bih ja od tebe tražio novaca, a na guzici mi počiva ovakav snop? Urazumi se! Sto mu bogova, ja sam iz Houstona, u državi Texas, a moj tata je u industriji ulja! Nikada ništa u životu nisam morao pozajmiti ni od koga. Hajde, hoćeš li prestati tuliti?« Zvuci njene nesreće se povećaše. Dao joj je preg ršt papirnatih maramica s noćnog ormar ića. Ona ih je privila uz lice, ali nije prestala plakati. Onda, vrlo mirno, on joj reče na uho: »Ej.« Dodirnuo joj je obraz. »Ti si si‐ lan komad ženske, Cass. Čovjek poludi samo dok te gleda.« Cass otvor i oči. Joe kimnu glavom. »To je činjenica,« reče. Zatim uze novčanicu od dvadeset dolara i gumu je u udubinu između nje‐ 78

www.balkandownload.org nih prsa. »Evo ti.« Cass Trehune sjede i useknu se. 6 Otišavši iz Cassine kuće, Joe pođe u obližnju krčmu da nešto popije. Bio je umoran, a mozak mu je bio zamagljen. Misli su mu se neprestano vraćale onoj strašnoj ženi u teksaškom bordelu, Tombabyjevoj majci. Nije znao zašto mu lice te nakaze neprestano prolijeće kroz mozak, ali je prelijetalo, ponovo i po‐ novo. Popio je još jednu čašu, nadajući se da će mu piće isprati mozak, pomoći mu da jasnije misli. Onda je neko vrijeme hodao, gledajući ulične oznake, ne misleći zapravo u kojem smjeru ide. U ponoći se našao u nekoj drugoj krčmi, velikoj točionici veličine robne kuće, koja se zvala Everett’s, a bila je na Bro‐ adwaju, blizu Četrdesete ulice. Telezivor i džuk-boks, derući se jedan na dru‐ goga kao elektronski luđaci, lupali su svojim zvukovima o hrapavi, popločeni pod i o visoki limeni strop točionice, podižući bezočnu galamu, ali čini se da to nijedan od dvadeset ili više gostiju kod bara nije zapažao. Joe istrusi još dva čista džina, protiskujući ih dolje pivom. Tada je zapalio cigaretu i bacio okolo pogled u potrazi za ogledalom, u kojem bi mogao opet vidjeti nešto što za nj ima smisla. Sada se Huanita Barefoot opet uselila u nje‐ gov duh kako se činilo, na trajnoj osnovi, čučala je tamo, mašući rukama pre‐ ma njemu poput đavla koji predsjeda sastanku u paklu. Vidio je kako joj se usta miču, čak je čuo i zvuk njena glasa, ali same riječi su bile nerazgovijetne. Našao je malo ogledalo na aparatu za izbacivanje cigareta, i pošto je kupio je‐ dan nepotrebni paket cigareta Camel, pogledao je svoje umorne oči, i dalje misleći na Huanitu. Ona je bila ta koja je cijelu tu prokletu zamisao o New Yorku prva stavila u njegovu glavu, pa ako ima kakav savjet da mu da... Savjet. Morao je od nekoga dobiti savjet, to je sve. Ta ga je misao počela opsjedati. Ništa više neće učiniti u ovom gradu dok ne nađe nekoga koji zna sve kanale i koji će mu moći pružiti vodstvo. Vrativši se k baru u tom novom raspoloženju, Joe ustanovi da ga gleda jed‐ na osoba koja je stigla dok njega nije bilo tamo. Bio je to mršav čovjek dječjeg 79

www.balkandownload.org uzrasta, od kojih dvadeset i jednu ili dvadeset i dvije godine, koji je sjeo uza nj. Privukavši Joeovu pažnju, nasmiješio se i malo mahnuo rukom. »Oprostite što sam se zagledao u vas«, reče njujorškim naglaskom, »divio sam se ovoj fantastičnoj košulji.« Klimao je glavom u znak odobravanja. »Da, to je prokleto lijepa košulja. Okladio bih se da ste platili lijepu svotu za nju, je‐ sam li u pravu?« Govor io je šuštavim šaptom, u kojem je Joe čuo izrazit pri‐ zvuk zavjere. A da čak nije ni razmislio o tome, bio je uvjeren da govor takve vrste ide ruku o ruku s poznavanjem podzemlja. »O, nije jeftina«, reče Joe skromno. Stavio je šake na bokove i pogledao do‐ lje, ocjenjujući sam sebe. »Hoću da kažem, da, rekao bih da je to pristojna ko‐ šulja. Ne volim, hm, znate, nositi na sebi jeftinu robu. Je li tako?« Iznenada je Joe znao točno gdje će naći savjet koji mu treba. Izbaci ruku naprijed, rekavši: »Joe Buck, iz Houstona, u državi Texas. Platit ću vam jedno piće, jeste li za to?« Rukovali su se. Prljavi, kovrčavi, mali, plavokosi patuljak predstavio se kao Rico Rizzo iz Bronxa. Bilo je na njemu nešto što je dalo naslutiti poznavanje svega što je vrijedno poznavati. A znao je slušati. Njegove su velike, smeđe oči bile izdržljive i mudre i suosjećajne, a imao je velike uši koje su mu stršale rav‐ no u stranu kao da iza njih stoje dlanovi ruku da bi se postigao slušni maksi‐ mum. Dok su razgovarali, Joe je pazio da Rizzo bude opskrbljen pićem i duha‐ nom. Osjećajući da je u toj situaciji domaćin, željno je nastojao da na sve mo‐ guće načine počasti svoga gosta, pa je inzistirao da on sam toči sve pivo i pali sve cigarete. Joe je vjerovao da dolazi do značajnog otkrića što se tiče djelovanja alkoho‐ la. Ne samo da mu je on davao ležernost u društvu nego i neku novu vlast nad jezikom. Izložio je Rizzu čak i najsuptilnije vidove svoje dileme na način koji je držao njegova slušača u napetosti. A kad je Rizzo pokazao zanimanje za Jo‐ eovo sadašnje novčano stanje, pojedinosti su iznesene s točnošću knjigovođe, čak i činjenica da mu je preostao još točno devedeset i jedan dolar. U gotovini. U njegovu bočnom džepu. Lijevom. Rizzo pomisli da bi ih morali prebrojati. Zbog sigurnosti. Kod te točke razgovora pažnju Joeova novog prijatelja zaokupio je ulazak u lokal dvojice mladića. Ušli su i sjeli na visoke stolce uz prednji dio bara. Rizzo je pokazao određenu želju da izbjegne doticaj s tim osobama. Predložio je 80

www.balkandownload.org Joeu da se presele u ložu. Idući za Rizzom u pozadinu točionice, Joe je opazio na njemu dvije stvar i. Prvo, da je bogalj. Lijeva mu je noga bila malena i unakažena, vjerojatno od neke dječje bolesti, čitavo mu se tijelo kod svakoga koraka nag ibalo u stranu tako da je u njegovu hodu bila neka vrst kretanja kao što je kretanje nesime‐ tričnog točka. Drugo što je Joe zapazio bilo je da velike uši što su stršale iz Ri‐ zzove glave kao da ne pripadaju muškarcu. Iznenada je patuljak postao dvana‐ estogodišnjak, i Joe je morao u sebi svladati por iv da ispruži ruku i potegne za uho ili zgrabi šakom tu prljavu kosu. Kad su sjeli – u loži pokraj džuk-boksa koji je treštao – Joe je gledao kako Rizzo objema rukama hvata svoju lijevu nogu i diže je na njeno mjesto pod stolom. Zubi su mu bili stisnuti, a lice mu je poblijedjelo od napora. Za Joea je to bio opasan čas: svijest o tome da njegov novi prijatelj trpi bol, vjerojatno i živi u neprestanom stanju boli, prijetila je da će potpuno uništiti ovaj sjajni sat što su ga zajedno provodili. Piće je dalo Joeu osobitu moć zapa‐ žanja, i sada je saznao jednu istinu o životu koja je do tada bila od njega sakri‐ vena: da uvijek, čak i u najljepšim časovima, vreba ta moguća nenadana izopa‐ čenost. Možete se upravo divno slagati s nekim, a jedna će nova vijest okrenuti sve u tugu i žalost. To, kao i spoznaja da on sam ne može učiniti ništa da bi popravio tu bolesnu nogu, izazva u Joeu divlju srdžbu. Tako divlju da dugo nije mogao usredotočiti svoju pažnju na taj predmet. I eto, tu je bio on sa svim tim bijesom, a nije bilo nikoga na kome bi ga mogao iskaliti, kadli iznenada njegovo oko slučajno zape za džuk-boks. Počeo je vikati prostačke riječi zbog buke što ju je proizvodio, i on, u svom duhovnom oku, vidje brz film o viso‐ kom kauboju kako razbija sva ta obojena svjetla. Ustao je, spreman da tu sliku pretvor i u stvarnost, kad ga zaustavi nešto u Rizzovu licu: iznenađenje i blije‐ sak straha. Joe se nasmiješi kao da se zbunjeno ispričava i pođe u mušku toaletu. Dok je išao, osjetio je da piće ima u sebi neke nepoželjne nuzučinke: mučninu, vr‐ toglavicu. Morao se požur iti na toaletu da ne bi počeo povraćati po podu. Kasnije, stojeći uz umivaonik, isprao je usta i počeo sam sebi govor iti u ogledalo, iznenađen da čuje, iz samoga sebe, glas Huanite Barefoot, mnogo dublji nego što je njegov: »Da ohladimo ovo piće, kauboju. Treba raditi.« »Zaveži, stara vještice, ja znam što radim«, reče on, čvrsto pokušavajući da mu glas zvuči kao njegov. 81

www.balkandownload.org Vrativši se k stolu, reče: »Mislim da mi je uglavnom dosta toga pića. Da.« Rizzo, ispunjen nekim drug im mislima, kimao je glavom i gledao Joea kroz stisnute oči. »Imam plan«, reče, istiskujući riječi iz grla. »Poslužila te sreća, Joe. Daj mi ci‐ garetu.« Joe mu žurno doda jednu cigaretu i zapali mu je. Osjećajući da će sada do‐ živjeti jedan važan čas, i on uze cigaretu, duboko uvuče i nagnu se naprijed. Rizzo ispusti oblak dima. Zatim je još neko vrijeme kimao glavom, gleda‐ jući cijelo vrijeme u Joea Bucka. Reče: »Hm, hm«, ponovi to tri ili četir i puta, a svaki put je vidio Joeovo lice na neki drug i način. »Ono što tebi treba«, reče konačno, »to je gospodin O’Daniel.« U tom času džuk-boks udar i u novo divljanje, i Joeu potpuno izmaknu ime stvar i koja mu treba. Rizzo je bio zaposlen skidanjem komadića duhana s jezika. Kad ga je ski‐ nuo, stao ga je proučavati, držeći ga između palca i kažiprsta. Joe ga zgrabi za zglavak. »Što mi treba? Što mi treba?« vikao je. »Gospodin O’Daniel«, ponovi Rizzo. »Gospodin tko?« »Gospodin O’Daniel!« »Govor i glasnije!« »Vodstvo«, viknu Rizzo. »Tebi treba vodstvo, da li znaš što je vodstvo?« »Slušam.« »U redu.« Rizzo se nagnuo naprijed i nekako, kao čudom, Joe je čuo svaku riječ što ju je on rekao. »Te ptičice, one koje te žele kupiti, većina njih su pos‐ tar ije, bogate i vrlo otmjene, tipovi koji društveno nešto znače. Shvaćaš? Stoga one ne mogu, ha, ne mogu dopustiti da ih vide kako klipšu do Times Squarea tražeći robu. Nije li to pametno? One moraju imati posrednika, agenta, zastup‐ nika. Shvaćaš, Joe?« »Da, da!« kimnu Joe žestoko, stavivši glavu ponovo u položaj da mu je uho bilo blizu Rizzovih usta. »To je, dakle, već uređeno«, zaključi Rizzo. »Gospodin O’Daniel je pravi čovjek!« On digne ruke u zrak, s dlanovima prema gore. »Tako je!« Joe je osjetio da su mu svi mišići popustili. Odmarao se naslonivši se na stražnju stranu lože. Klupa je bila tvrda, ali se činilo kao da je od perja. Potre‐ sao je glavom, nasmiješio se i rekao: »Isusa ti boga.« Tada se, sav sretan, nasmi‐ 82

www.balkandownload.org jao. »Zapravo«, reče Rizzo, »namjestio sam kod njega jednog momka prije dva tjedna. Danas mu ide fantastično. Masu novih odijela. Vozi kola. Ide u banku svaki božji dan – da ulaže, naravno. A, koliko je meni poznato, nije ni takav pastuh kao ti. Sasvim obični klipan.« Joe se opet nagnu naprijed. »Da sam barem, do vraga, naletio na tebe danas popodne.« »Da, to je sramota da momak poput tebe daje debelim gospođama novčani‐ ce od dvadesetak dolara. To je ludost. Ne krivim ja tebe. Isusa ti boga, ja sam jednako glup kao ti. I gori! Ako žena zaplače kraj mene, dat ću joj sve što želi. Jedna suza, i ja bih joj svoje srce izrezao iz grudiju.« »To bih ja nazvao«, reče jedan novi glas, »vrlo malom operacijom.« Ona dva mladića što su ih prije vidjeli kako ulaze u lokal stajali su kraj lože. Viši od njih dvojice bio je onaj koji je to rekao. To je bio dječak sjajna lica i plavih očiju, koji je izgledao kao da bi mogao biti farmer, ali su mu obrve bile počupane u pomno izvedenu, tanku crtu, što je dovodilo u pitanje taj prvi do‐ jam. »Izrezati tu stvarčicu iz tebe«, reče on, »ne bi bila ništa teža operacija nego prorezati čir.« Rizzo reče: »Idemo odavle, Joe.« Ali nije poduzeo ništa jer su mu ova dva mladića zakrčila put. »Zapravo«, nastavi visoki mladić, »ti samo ostani tu udobno sjediti, i ja ću ti to napraviti svojom turpijicom za nokte. Nećeš čak morati upotrebljavati ni svoje članstvo u društvu za zaštitu životinja. Što misliš o tom planu, Ratso?«3 »Zovem se Rizzo.« Upravo tako sam i rekao, Ratso.« U tom času Joe Buck ustade. U njegovim je pokretima bilo nehajne prijet‐ nje pomiješane s dobrohotnošću, a to je naučio iz western filmova. »Ej«, reče on, smiješeći se visokom mladiću na način koji je govor io: ja ni‐ sam pravi ubojica, ali opet, ako me natjeraju... Oba su dječaka gledala u njega s velikim poštivanjem. A Joe Buck je samo kimao glavom naprijed i natrag, polako, veličanstveno, nagovještajući bezodv‐ lačni prekid svakog neprijateljstva. Rizzo reče: »U redu, Joe, ja sam navikao na te tipove što napadaju bogalje. Puni su ih gradski kanali.« 83

www.balkandownload.org »Oprostite«, reče dječak farmerskog izgleda, obraćajući se s velikom uljud‐ nošću kauboju. »Smijem li zapitati nešto?« Joe polako spusti očne kapke u znak sporog, odlučnog pristanka. »Samo ovo: ako vi sjedite tu, a on« – pokazujući na Rizza – »sjedi tamo pri‐ jeko, kako će zaći rukom u vaš džep? O, svejedno«, on slegnu ramenima, odba‐ cujući taj predmet razgovora, »uvjeren sam da je on sve to dobro izračunao.« On se okrenu prema Rizzu. »Laku noć, slatki.« Dvojica mladića iziđoše iz lokala. Rizzo je gledao Joea širom otvorenih očiju, a na licu mu je bio trijezan iz‐ raz. »Eto«, reče on, »sada mislim da me smatraš nepoštenim!« Prije nego što je Joe mogao odgovor iti, Rizzo nastavi: »O, jesam. Stoga, ako želiš da me se otarasiš, ovo je slobodna zemlja.« »Do vraga«, odgovor i s mjesta Joe, »neću se ja tebe ništa otarasiti. Ja nisam od onih koji će okrenuti leđa pajdašu samo zato što sam ustanovio na je u ne‐ koj sitnici nevaljao.« Sada je Joe još jednom u duhu vidio letimičnu sliku Hu‐ anite Barefoot. Gledala je u nebo i zijevala. »Osim toga«, nastavi Joe, ne obra‐ ćajući pažnju nakazi u svom duhu, »ti znaš kanale. A ono što ja moram uraditi, to je da nađem kanale i da se izvučem iz škripca u kojem se nalazim. Rizzu malo odlane. Brzo obliže usne i reče: »Mislim da je to pametno gle‐ danje na stvar.« Joe se nagnu preko stola. »Hoćeš li me odmah sada odvesti do te ptičice, toga gospodine Kakosezove?« »Sada?« Rizzo je pokazao iznenađenje. »U ovo doba noći?« Namrštio se; či‐ nilo se da u duhu razmatra to pitanje. »Pa, mislim da bih mogao, ali...« Pogle‐ dao je ravno Joea, izazivajući ga: »Gledaj, reci mi zašto bih morao. Zato što si simpatičan momak? Zato što si mi platio piće? Pa, to je krasno, a da li ti znaš koliko će mi vremena trebati da nađem tu protuhu? U prvom redu, morat ću mnogo pješačiti, a s ovom mojom nogom treba mi vremena, a nije baš ni uži‐ tak. Međutim, pri tom sebi ne činim nikakvu kor ist: izmor im se, a džep mi nije ništa deblji. Shvaćaš? A sutra, dok ti budeš uživao gore u kakvoj elegantnoj kući na Petoj aveniji, i dok ti kakva bogata žena bude češkala leđa, tko zna gdje će biti Rizzo! Vjerojatno u kakvoj automatskoj samoposluzi.« »Ej, slušaj«, reče Joe uvrijeđeno. »Daj ti prestani, i to odmah. Ti misliš da sam ja neka svinja i da ću uzeti sve što zaradim i zadržati za sebe? Ej, bog te mazao, govor iš kao čovjek kojemu je mozak u guzici.« Joe mahnu rukom po 84

www.balkandownload.org zraku između sebe i njega kao da hoće smjesta raspršiti svu tu glupost. »Hvala ti, Joe«, reče Rizzo. »Rekao sam da si ti dobar momak, i sada si to dokazao. Ali, hm...« Potresao je glavom. »Ja ništa ne radim na nesigurno. To je pitanje načela. Shvaćaš?« »Nisam ništa rekao da nije sigurno«, izjavi Joe glatko. »Rekao sam da ću dati svoj dio. Ti, dakle, samo reci koliki udio želiš.« »Ne, ne, ne, Joe, ja hoću reći, ne vjerujem nikome da će mi kasnije nešto dati. Bez uvrede, ti izgledaš kao pošten momak, imaš pošteno lice. Ali i ja imam pošteno lice?« »Do, do vraga, imaš pošteno lice.« »Eto!« Rizzo pucne prstima i pokaza na Joeov nos. »Potvrdio si ono što ja kažem. Ja imam pošteno lice – ali sam prokleti lupež. Zašto mi, dakle, vjeruješ? Možeš li mi na to odgovor iti?« Joe je jedan čas razmišljao, mršteći se od napora. Utrnuo je cigaretu i poseg‐ nuo u džep na boku. »Dat ću ti nešto sada, ove minute.« »O, čekaj čas, Joe«, reče Rizzo. »Pamet u glavu.« Namjestio je na lice tužan, bolan izraz, kao da mu ono što namjerava reći prouzrokuje tešku duševnu muku. Potresavši glavom, progovor i tankim, slabim glasom: »Ti mi ne bi smio vjerovati. Zar ne shvaćaš?« Pri tom se sav usitnio i zagledao u Joeovo lice, očiju tako širom otvorenih da se činilo da će mu se kapci raspuknuti na rubovima. »Tebe bi bilo vrlo lako oguliti«, reče. »O, do vraga, misliš li da me to zabrinjava?« Joe rukom odmahne tu pomi‐ sao. Zatim rasprostre svoj novac po stolu. »Koja bi svota, po tvom mišljenju, bila pristojna?« Rizzo se prikloni, spreman na posao. »To prepuštam tebi, Joe.« »E, hoću da budemo u toj stvar i poslovni i da to dobro izračunamo. Koliko misliš da ću biti kadar zaraditi čistoga u jednoj noći s jednom od tih bogatih gospođa?« »U jednoj noći? Jesi li rekao u jednoj noći? Sinko«, reče Rizzo, »gospodin O’Daniel se ne gnjavi s poslovima od jedne noći. Ono što će on tebi naći, on će ti naći namještenje, Krista ti boga. Istina, prva dama možda neće ispasti kao stalna. Tko zna, možda neće ni druga, pa čak ni treća. Na trajnu priliku treba naletjeti. Ali sama audicija će ti ostaviti čistoga pedeset, stotinu, a možda i više. A to je samo za audiciju.« »Audiciju?« 85

www.balkandownload.org »Pokus, pokusna vožnja, pokusna noć.« Joe je bio impresioniran. »Pedeset ili stotinu? Dolara?« Tapšao je po stolu na kojem je bio novac. »Evo. Koliko hoćeš? Deset?« Rizzo se kratko nasmije u znak odbijanja. A tada, smiješeći se popustljivo, reče: »O, Joe, molim te. Znaš li ti što bih ja mogao učiniti u vremenu koje će mi biti potrebno da pronađem toga čovjeka? O, u redu, sa mnom je lako. Slu‐ šaj. Evo što ću učiniti: uzet ću deset dolara.« On gume novčanicu u džep, pos‐ tupajući s njom kao s nečim potpuno bezvrijednim. »Ali kad te predam gos‐ podinu O’Danielu, tražim još deset. Je li pošteno?« Nastupila je stanka. »U redu, ako nije pošteno, kao da nisam ništa rekao.« »Odgovor i mi na jedno pitanje«, reče Joe. »Kakvi su izgledali da će me ta ptičica već večeras zaposliti?« »Izgledi? Nema to veze s izgledima. Ti ćeš noćas raditi. To je činjenica. I točka. Ti jednostavno ne razumiješ New York, Joe. Ti ne shvaćaš kakvu situ‐ aciju mi imamo ovdje. Znaš li ti izraz: prodavačevo tržište?« Joe odmahnu glavom. »To znači da je potražnja mnogo veća od ponude. Je li ti to jasno?« Joe se mrštio. »Hajde, da ti objasnim ovako: ima više žena nego pastuha, i možeš raditi ko‐ liko god hoćeš.« Joe je smjesta skočio na noge. 7 Dok su hodali niz Broadway prema Time Squareu, Joe je opazio da Rizza njegova noga dosta dobro služi na otvorenom komadu ulice. On bi okom uhvatio određeni cilj – recimo, naredni ugao – i onda bi se pokrenuo, zapada‐ jući odmah u neku vrst ritma nesimetričnog točka koji ga je valjao prema nje‐ govu cilju u tako paklenskom tempu da se čovjek pitao da li će se moći zaus‐ taviti kod prometnih svjetala. Kod Četrdeset i druge ulice Rizzo reče: »Najprije ćemo pokušati u njego‐ vu hotelu. Ako budemo imali ludu sreću, naći ćemo ga u njegovoj sobi. Haj‐ de.« Provlačili su se kroz struju ljudi, lica kojih kao da nisu nikada vidjela pravog 86

www.balkandownload.org sunca, tek ovo naopako danje svjetlo neona i elektrike, neku vrst svjetla što je prodiralo pod prvu naslagu kože, čak i šminke, osvjetljujući samo uznemirene boje ispod površine: umorno plavilo, bolesno zelenilo, narkotično sivilo, neis‐ pavanu bjelinu, mrtvačku tamnoljubičastu boju. »Ne kažem da će on biti tamo«, mumljao je Rizzo. »Ono čega se ja bojim, ja se bojim da ću morati vući ovu svoju nogu u svaku točionicu u zapadnim četrdesetim ulicama, a, pravo da kažem, ne znam zašto se gnjavim, nije mi tako jako potreban dolar.« Kad su ušli u predvorje Times Square Palace hotela, Joe reče: »Bogati, čo‐ vječe, pa ovdje ja stanujem!« Rizzo se zaustavi. Pažljivo se zagleda u Joea. »Ti stanuješ ovdje?« upita sla‐ bim, tankim glasom. Joe kimnu glavom. »Da.« »Hm. Poznaš li koga drugoga koji stanuje ovdje? Slučajno.« »Ne bih rekao. Tek danas sam uzeo sobu.« »Jesi li uvjeren u to?« »Da, do đavola, uvjeren sam.« »E, jesi li ikada vidio tako nešto?« Rizzov je smiješak bio slabašak. »Slušaj, a?« Podigao je slušalicu hotelskog telefona. »Molim gospodina O’Daniela. Že‐ lim govor iti s gospodinom O’Danielom.« Za vrijeme stanke on namigne Joeu, pokazujući mu krug što ga je načinio svojim kažiprstom i palcem. »Gospodin O’Daniel? Dobar večer, gospodine. Enr ico Rizzo na telefonu ... Ali ja se sjećam vas. Da, gospodine... Da, gospodine, mnogo puta. To je bilo nezaboravno... Gospodine O’Daniel, imam ovdje jednog mladića, vrlo lijepog mladog kauboja. A on je, hm, on je spreman, hm... pa, pravo da vam kažem, gospodine, on je tek stigao sa Zapada i treba mu vaša pomoć ... nužno mu tre‐ ba ... Mislite da biste mogli za njega nešto upriličiti večeras? Nikada nisam vi‐ dio nikoga tako... Htio sam reći, on jedva čeka, jedva čeka da počne... O, to je divno... Da, gospodine, ako biste mogli, ja, hm...« Stavio je ruku na telefon i šapnuo Joeu: »On umire od želje da s tobom za‐ počne večeras. Mislim da ima do grla narudžaba, a nema koga da pošalje. Jesi li uvjeren da hoćeš?« Joe je kimnuo glavom tako snažno da je za taj pokret upotrijebio cijelu 87

www.balkandownload.org gornju polovicu svoga tijela. U telefon Bizzo reče: »Da, gospodine, trista sedamnaest. Hvala, gospodine, mnogo hvala.« Rizzo objesi slušalicu. »Vrlo je uzbuđen da ćete se već sada upoznati.« »A š-š-što ću ja napraviti? Da jednostavno odem gore? »Soba trista sedamnaest. Da vidim kako izgledaš.« Rizzo odstupi malo, ocje‐ njujući Joea od glave do pete. »Lijepo, izgledaš lijepo. A sada ćeš mi dati onu drugu deseticu. U redu?« »Slušaj, mali.« Joe pruži Rizzu novčanicu od deset dolara. Onda ga uhvati za ruku obadvjema svojim rukama, jednom za zglavak, a drugom za lakat. »Že‐ lim da znaš da to cijenim, i osim toga, kad stvar proradi – e, neću te zaboraviti. Možeš se na to okladiti o svoj zadnji dolar, i to mislim ozbiljno.« »Ne, ne duguješ mi ništa. Slušaj, drago mi je da sam ti pomogao.« Jednim pokretom prsta novac je nestao u Rizzovu bočnom džepu. »Ne, ne«, ustrajao je Joe. »Hoću da znam gdje te mogu naći. Jer, tamo mi boga, neću da ti ostanem dužan. Dakle, koja ti je adresa?« »Hajde, pusti to, molim te.« »Želim tvoju adresu«, inzistirao je Joe. »U redu. Ja sam u Sherry-Netherland hotelu. A sada uzvuci svoju guzicu gore. On čeka!« Joe ispusti Rizzovu ruku. Zatvor io je oči i pritisnuo sljepoočice kažiprsti‐ ma, rekavši: »Cherry Neverlin, Cherry Neverlin, Cherry Neverlin. Zapamtio sam!« Kad je otvor io oči, vidio je kako Rizzo prolazi kroz staklena vrata i na‐ glo se udaljuje prema ulici svojom običnom, vratolomnom brzinom. Joe se poslužio ogledalom uz vrata lifta. Videći da je malo blijed, sagnuo se naprijed u pasu, lamatajući glavom i rukama prema podu, u nadi da će mu lice donekle pocrvenjeti. Onda se počešljao, zgurao košulju u hlače, jedan čas pet‐ ljao s orukvicama, nekoliko puta zvecnuo čizmama po popločenom podu da bi stekao povjerenje u sebe, nasmiješio se sam sebi i ušao u lift. U trenutku kad su se otvor ila vrata, Joe se počeo osjećati kao malo dijete. Jer čovjek u sobi 317 bio je očito nečiji otac; bio je star kao otac, star i ali ne zapravo star, a imao je na sebi kričav, jeftin, otrcan ogrtač za kupanje koji je iz‐ gledao kao davni dar za Dan Očeva. Gospodin O’Daniel bio je debeo, a velike, ovješene kesice na licu bile su onakve kakve se vide kod ljudi koji su na dijeti i koji su nedavno bili bolesni. 88

www.balkandownload.org Oči su mu bile najistaknutije obilježje. S tamnim kesicama ispod njih i debe‐ lim obrvama iznad njih, bile su blijedoplave kao u kakva starog pomorskog ka‐ petana koji je napola oslijepio od gledanja u obzorje. Dok je stajao tamo u svom ogrtaču za kupanje, neznatno otvorenih usta, i gledao Joea upitnim po‐ gledom, mogao je čak biti i čovjek koji je preživio brodolom i još nije čuo o sudbini svoje djece: Jesu li živa? pitale su njegove oči. Jesi li ti jedan od njih? Joe je postupio kao da pokušava odgovor iti na neko takvo pitanje kad je rekao: »Dobar večer, gospodine, zovem se Joe Buck«. Gospodin O ’Daniel kimnu glavom. Ponovi Joeovo ime i ponovo kimnu. Oči su mu govor ile: To je čudan sat za povratak kući, ali hvala Bogu da si na živo‐ tu. A naglas reče: »Joe Buck«. Joe je osjećao da ga ovaj čovjek ocjenjuje pa je pokušavao da zgura u svoje lice što je moguće više vrijednosti. »Čujem da ste kauboj, je li to istina?« »Ne, gospodine«, iznenadi se Joe činjenicom da govor i istinu. A onda, neka‐ ko nadahnut za tračak humora, dodade: »Nisam kauboj, ali sam prvorazredni jebač.« To nije izazvalo odaziv kojemu se nadao. Gospodin O’Daniel je bio očito zapanjen. »Sine.« Glas mu je bio odlučan. »Nema smisla da upotrebljavate tak‐ ve riječi. Hajde, uđite.« Joe je smjesta osjetio turobnost sobe, zapazio je prljave zelene zidove, jedan jedini prozor što je gledao na zagušljivi otvor za dovod zraka, iz kojega je do‐ lazio vonj vlage i nečega što je ležalo crknuto na njegovu dnu. Nije mu ni načas palo na pamet da bi gospodin O’Daniel stanovao u takvoj sobi zbog siromaštva. On za to bez sumnje ima neki tajni razlog u vezi sa svo‐ jim zanimanjem. »A opet«, reče očinski čovjek, sjednuvši na rub kreveta, »zašto ne? Čini mi se da ste vi raspoloženi za otvoreni razgovor. Zato ste u prvom redu i došli ovamo gore, ili se varam.« Joe reče: »Da, gospodine«. Osjećao je da samo napola razumije na što cilja gospodin O’Daniel, ali činilo se da je važno da se pokaže pametan i sporazu‐ man, pogotovu s obzirom na onu prvu pog rešku. »Vi ste... hm.« Gospodin O’Daniel ga je još uvijek proučavao. »Vi ste malo drukčiji od mnog ih dječaka koji dolaze k meni. Većina njih čini se da su, pa, u 89

www.balkandownload.org neprilici, zbunjeni, dok bih za vas rekao da točno znate što želite.« U glasu toga čovjeka bilo je nešto staromodno – produženi vokali govornika na riječ‐ noj lađi, uvjerljivost liječnika – ali on je većinom djelovao kao običan čovjek iz Chillicothea ili kojega sličnog mjesta. »Pogodili ste, gospodine.« »Međutim, okladio bih se da imate nešto što je zajedničko s onim ostalim dječacima: čvrsto vjerujem da ste osamljeni!« Gospodin O’Daniel činio se sada gotovo ljutit. »Jesam li u pravu? Vi ste osamljeni, je li tako?« »Pa, hm, ja...« Joe zastade načas. Nije točno znao što se od njega očekuje. »Nisam previše. Znate, hoću da kažem, malo.« »Eto! Ja sam to znao, zar nisam? To je uvijek izlika: ‘Ja sam osamljen.’« On stade oponašati osobu koja cmizdri. »‘Osamljen sam, zato pijem.’ ‘Osamljen sam, zato uživam droge.’ ‘Osamljen sam, zato kradem, zato sam bludnik, raz‐ vratnik.’ Glupost! Kažem glupost! Čuo sam ja sve to. A to se uvijek svodi na osamljen, bio sam osamljen! Znate, meni je toga dosta, preko glave!« Iznenada Joe osjeti da je shvatio situaciju: taj je čovjek bez sumnje svodnik, kako je to Rizzo obećao, ali je i malo lud. Joeu je bilo drago da je bio na to unaprijed upozoren. »Eto, u Blaženstvima stoji vrlo jasno«, reče gospodin O’Daniel, gledajući u strop i započevši recitirati: »‘Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo ne‐ besko. Blago onima koji tuguju...’« Zanima me, pomisli Joe, ne bi li on možda volio kad bih ja rekao nešto čime bih vratio njegov duh na poslovnu stranu, jadni starac ... »‘Blago onima koje progone zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko.’ Eto!« reče gospodin O’Daniel, nastavljajući kao čovjek koji je već dokazao svoj stav i sada može sebi dopustiti velikodušnost: »Jeste li tu čuli išta o osam‐ ljenima? I jednu jedinu riječ? O, čuli ste o siromašnima duhom, o poniznima, o milosrdnima, čuli ste i o onima koji gladuju za pravednošću. Zacijelo jeste. Ali.« On se nagnuo naprijed, sjedeći na rubu kreveta, naslonivši laktove na ko‐ ljena, prstiju isprepletenih u gusti splet debelih iksova i očiju usplamtjelih od zbunjenosti, gledajući Joea. »Niste čuli ni mu, nijedan jedini mu! o osamljeni‐ ma. A znate li zašto? Zato što za osamljene nema Blaženstva. Knjiga ne kaže da su oni blagoslovljeni. Ni na jednom mjestu!« Gospodin O’Daniel kao da se raspalio i ponovo postao ljutit: »Osamljenost je nešto što uzimate! Vi je uzimate! Čujete li, do vraga, kažem da je uzimate, 90

www.balkandownload.org uzimate!« On se sjedeći uspravio i obujmio se objema rukama kao čovjek koga je za‐ hvatila nenadana studen. Vijest je stigla, vijest o onoj djeci u brodolomu: sva su se utopila. »Rade ovo, rade ono, rade nešto drugo i žive nemirnim životom, počinju koješta, slijede svaki svoj hir i misle da je to lijepo, lijepo, lijepo, o, upravo lije‐ po – zato što su bili osamljeni! Hm, hm, hm. To nije uopće lijepo.« Glas mu je odjednom šuštao. Govor je bio završen. Ustavši s kreveta, počeo je hodati po sobi, govoreći brzo i mirno: »Pročitajte evanđelje po Mateju, gla‐ vu petu, sve je to u Mateju, glavi petoj. Ni šesta glava vam neće nauditi, proči‐ tajte Mateja, glavu šestu, a sada da prijeđemo na posao. Kauboj, što?« Sretan što se vraća na stvar, Joe reče: »Da, gospodine, ja sam kauboj.« »Pa mi trebamo kauboje, trebamo svakoga tko nam dođe.« Gospodin O’Daniel ga ponovo odmjer i, a onda kimne glavom. »Za ovakva zgodnog momka kao što ste vi, mladog, jakog, pristojna izgleda, beskrajne su moguć‐ nosti u ovom poslu.« Joeu laknu. Bio je zahvalan da je prihvaćen. Vedro se nasmiješio i počeo osjećati olakšanje u prisutnosti toga luckastog, očinskog, važnog čovjeka. »Sinko, znate li vi što ja mislim da bismo morali učiniti?« »Meni je svejedno«, reče Joe. »Ja sam spreman.« »Da, vjerujem da jeste.« Teška se ruka spusti na Joeovo rame, i u njega se uper iše dva plava, vlažna, dobroćudna, radoznala, upitna oka. »Znate, imam je‐ dan predosjećaj, Joe Buck. Samo predosjećaj, ali mislim da će to vama biti lakše nego većini.« »I ja imam taj isti predosjećaj, gospodine.« Joe kimnu glavom i nasmiješi se još malo. »Mislim da će to biti kao novac od kuće.« »Novac od kuće.« Gospodin O’Daniel, pod dojmom toga izraza, neprestano ga je ponavljao. Gledao je Joea kao da je otkrio velikog pjesnika. »Eto, vidite li? To je još jedna strana vaše moći, vaše snage. Vi zaodijevate stvar i u tako ze‐ maljske izraze da ih i običan čovjek može razumjeti. Sinko, ja vas upozoravam, ja ću vas iskor istiti! Ja ću vas iscrpsti do kraja. Jeste li spremni na težak, težak rad?« Joe stisnu šaku i digne je u zrak. A onda diže ruke s pokretom koji je zna‐ čio: Što vam drugo mogu reći? Sada se smiješio i gospodin O’Daniel. »Vi ste divan mladić«, reče, »i mislim 91

www.balkandownload.org da ćemo se nas dvojica dobro složiti, do vraga! Ne moram ja biti bez radosti, nipošto. Evo!« On diže ruke u zrak kao kakav političar koji čeka da se sluša‐ teljstvo smir i. Tada, govoreći gotovo šaptom, reče: »Zašto ne bismo sada klek‐ nuli? Kako bi vam se to sviđalo?« Uslijedio je čas u kojem nije izrečena ni jedna riječ, nije učinjen ni jedan pokret, nije udahnut ni jedan dah. Joe je sada znao ono čega je počeo bivati svjestan onoga časa kad su mu se otvor ila vrata te sobe. To saznanje je bilo kao nešto bolesno zeleno što curi polako, neopozivo, u njegov krvotok, previše strašno a da bi se smjelo priznati. I sada, premda je znao – i znao zasigurno – bilo je još uvijek prerano da postupi kao da zna. I zato, nakon toga dugog časa, reče: »Gdje da kleknemo?« Usne su mu bile suhe, glas slab i nečujan. Gospodin O’Daniel reče: »Baš tu. Zašto ne? Ovo je crkva, zar nije? Svaki četvorni palac ove naše zemlje je crkva. Ja sam molio u krčmama, molio sam na ulicama. Nigdje se ne stidim moliti. Hoćete li da vam nešto kažem?« »Što, gospodine?« »Molio sam u zahodu! Njemu nije važno gdje. Ono što On želi jest ta mo‐ litva!« Joe kimnu glavom i, kako nije znao što drugo da učini, odlučio je kleknuti i neko vrijeme moliti. Ali se nije mogao usredotočiti na molitvu. 8 U duhu je razmotrio prijevaru koja se dogodila. Nije mu se činila vjerojat‐ nom, pa je još jednom prošao kroza sve to, pa onda i treći put. Onda je čuo ri‐ ječi gospodina O’Daniela da treba primiti Isusa u svoje srce, i odjednom ga prože stvarnost onoga što se dogodilo. Dignuo se bez ijedne riječi i istrčao iz sobe, čvrsto odlučan da ispravi tu si‐ tuaciju. Nije se čak ni obazro dok je gospodin O’Daniel vikao za njim niz hodnik: »Dječače, dječače, nemojte se bojati, nemojte se bojati, dječače!« Nije pričekao ni lift već je strčao niza stube sve po dvije i izletio na Četrdeset i drugu ulicu, znajući, čak i da potraži Rizza, da su mogućnosti da ga neće naći goleme. Štoviše, dok se pokušavao sjetiti imena Rizzova hotela, znao je da je to besmisleno. Joe nije tražio natrag svojih dvadeset dolara, ne više; ono što je 92

www.balkandownload.org on sada želio bila je neka vrst osvete, kako bi se osjećao manje glupim. Dok je stajao na Times Squareu, gledajući uz Broadway prema Duffy Squareu, prika‐ zala mu se ova fantastična slika: Groteskan mali stvor zaokrene iza ugla i umakne u vežu jedne trafike. Joe potrči preko ceste i uhvati ga tamo. Rizzo ne osjeća nikakvo kajanje; naprotiv, on se podrugljivo kesi čovjeku kojega je nasamar io. Joe izvadi nož i stavi ga Rizzu pod grlo, s namjerom da izvede preciznu, smrtnu operaciju rezanja. Me‐ đutim, čak ni u toj fantastičnoj slici on ne može učiniti da nož prodre u dječa‐ kovu kožu. On odbaci nož i golim rukama zaguši Rizza. Umorstvo privuče gomilu, dolazi policija i... Tu se završava fantastična slika: Joe je vidio svoju fotog rafiju na naslovnoj strani novina. Zastao je, žmirnuo i ponovo pogledao fotog rafiju. Nije on sebi zamislio novine, one su bile stvarne kao i njegove čizme, a bio je tu i prodavač novina sa svojim malim, zelenim kioskom i hrpama novina. Na naslovnoj stra‐ ni jednih novina bila je fotog rafija mlada čovjeka kojega vode dva policajca. Joe pomisli: »Nije moguće da sam to ja, ja nisam nikoga ubio!« Ali fotog rafija je bila tu. Kupio je jedne novine i požur io s njima u neku picer iju. Proučivši fotog ra‐ fiju pri svjetlu, ustanovio je da je taj mladić, iako po izgledu prilično sličan njemu, tako »da bi mogao biti njegov dvojnik, zapravo netko drug i: jedan ma‐ sovni ubojica iz Zapadne Virg inije koji je, u nekoj prepirci zbog harmonike, iz puške poubijao jedanaest članova svoje obitelji. Joea je znatno potreslo kad je vidio svoj lik kako ga odvode policajci, i to u tako službenom dokumentu kao što su novine. Izišao je iz restorana da potraži neko ogledalo. Našao ga je s prednje strane lokala. »Nikoga nisam ubio«, reče svojoj slici. »Neću nikoga ubiti.« Ozbiljno je mahnuo glavom prema slici u ogledalu, a onda je otišao od nje, slušajući zveckanje svojih peta: sada je to bio dalek zvuk, zvuk koji nije imao mnogo značenja za nj. Nekoliko minuta kasnije, u svojoj sobi, pogledao je u još jedno ogledalo, ono iznad komode, i stao je proučavati svoje lice kao da se upravo sada prvi put sreo sam sa sobom. Nisam ja takav čovjek koji bi ubijao ljude, pomisli. Ali u njegovim se oči‐ ma postavljalo jedno pitanje. Vidio je to pitanje, ali je pomislio, ne, moj gospo‐ dine, čak ni štakore, čak ni Ratsoa. Tako su ga zvali oni magarci, Ratso. Ratso 93

www.balkandownload.org – Rizzo. Do vraga s Ratsoom Rizzom. Te je noći zaspao ostavivši sva svjetla upaljena. Joe se idućeg jutra nekoliko puta budio iz sna, a konačno je buđenje odgo‐ dio do popodneva. Čak i tada je ležao neko vrijeme praveći se da spava, ne‐ moćan da sam sebe zavara da je to pravi san. Ali toga dana, i nekoliko idućih dana, hodao je okolo kao u snu: hodao je i razgovarao i obavljao sve obične ljudske funkcije – češao se, jeo, odlazio u ku‐ paonicu itd., a da pri tom nije mnogo upotrebljavao mozak. Znao je da mu se novac primiče kraju brzinom koja je zabrinjavala, ali on zapravo nije uopće osjećao zabrinutost, čak ni potkraj idućeg tjedna, kad je od upravitelja hotela primio posebnu obavijest u vezi s računom. Noću, u krevetu, sanjao je o svim vrstama opasnosti koje se mogu zamisliti: vozio se u kolima koja su bjesomučno jur ila, bio je predmet nekog strahovitog proganjanja, boravio je na visokim, opasnim mjestima ili je, sav iscrpljen, plivao po beskrajnom oceanu. Ali, dok je bio budan, išao je okolo u tom tupom sta‐ nju, odijeljen od svog položaja naslagama i naslagama nepovezanih misli i fan‐ tazija i sitnih briga. Lutajući beskonačno, ulazio je u pokrajne ulice Broadwaya i izlazio iz njih, glave nagnute prema malom tranzistoru što ga je nosio o ramenu, osjećajući neku krhku sigurnost u tome da sudjeluje u nevidljivu svijetu emisija. Najviše su mu se sviđale govorne stanice, pa se često upuštao u razgovor. »Zar vi meni govor ite«, čuo je jednoga dana kako pita osoba neodređenog spola, s vrlo punim nosom, »da sve jednostavno otpada od svega?« »Ne, ne, ne!« odgovarao je neki mrzovoljan, izvještačen starac, »sve ne otpada od svega. To bi bio sindrom zemljotresa! Ja govor im o bučnim duhovima, bučnim duhovima!« »Znate li vi, gospodo, o čemu ja govor im?« reče Joe Buck. »Ja kažem gov‐ no! A ja sam gazda.« Klik. On promijeni stanicu. »Slušajte, slušajte«, govor io je neki jednoličan, tanak, starački glas. »Kad god osjetite reumu ili išijas ili bilo koji simptom starosti, nemojte se tužiti. Pomisli‐ te samo na sve one koji nemaju povlasticu da ostare u ovom krasnom svijetu.« »O«, reče neki čovjek slatka glasa, »to je đavolski fin recept za bolji život! Što kažete, ljudi, nije li to đavolski krasna stvar za jednu prababu?« »O, da, do vraga, da«, reče Joe, govoreći kroz pljesak iz tranzistora, »ali ne‐ mojte, bakice, otići, htio bih da mi još nešto odgovor ite. obrada:bodenČuo sam neka govorkanja o vama, i zanima me ima li u tome istine: možete li ga zaista 94

www.balkandownload.org primiti stojeći, zlato? Je li to istina? E, čini mi se da je to vraški lijepo za jednu prababu, da, moj gospodine, vraški lijepo.« I tako dalje. Jednoga dana, kod Rikera, prolio je zdjelicu umaka od rajčica na svoj svije‐ tlosmeđi kaputić, na kojem je ostala ružna mrlja. Joe se dao na izmišljanje sta‐ novitih načina stajanja i hodanja kako bi sakrio taj nedostatak u svom izgledu. Onda je došao na ideju da uzme još umaka od rajčica i da ga premaže preko one mrlje tako da bi izgledalo da je to namjerno učinjeno. Otišao je tako dale‐ ko da je ukrao umak od rajčice i odnio ga u toaletu za muškarce u kafeter iji, ali se nije mogao odlučiti kakav uzorak da odabere. Ta mu je neodlučnost od‐ nijela dobar dio popodneva. Bilo je to tipično za onu paraliziranost u koju je zapao njegov duh. Jedne večer i rano u rujnu dogodilo se nešto što ga je potreslo i dovelo u stanje velike zabrinutosti. Vratio se u svoj hotel i ustanovio da su mu zaključali vrata sobe. »O, mi vam čuvamo stvar i u suterenu, i ništa im se neće dogoditi«, rekao mu je činovnik kad ga je Joe upitao gdje je njegov crnobijeli kovčeg od konj‐ ske kože. »A kad platite račun, odmah ćemo vam ih predati.« Joe se pokušao nagoditi s tim čovjekom, čak mu je ponudio sve svoje stvar i samo da može dobiti natrag sam kovčeg i svežanj pisama što mu ih je Sally pi‐ sala u vojsku. »O, ne«, reče mu taj čovjek, »zadržat ćemo sve, da, zadržat ćemo cijelu stvar, tako mi to radimo.« Sada je pred Joeom bio mučan problem kako da nađe mjesto gdje će spava‐ ti. Ali to nije bilo ono najgore. Oni su zadržali njegov kovčeg od konjske kože. Pošao je u podzemne arkade ispod Times Squarea, gdje je bilo mnogo ogledala na automatima. Morao je pogledati vlastito lice da otkrije da li je ovaj novi tok događaja stvaran ili zamišljen. Jedan mu je pogled rekao ono što je trebalo da zna. »U redu, kauboju«, rekao je zbunjenom mladiću u zrcalu. »Dosta je toga sranja. Da li znaš što moraš uraditi?« Kimnuo je glavom sam sebi. »Ali, da li ja to moram?« 95

www.balkandownload.org »Želiš li svoj kovčeg natrag?« Ponovo je kimnuo glavom. »Onda hajde i napravi to.«

9 Svi su ulični dječaci na uglu Osme avenije i Četrdeset i druge ulice bili prilično često traženi. To nije bila vještina. Vještina je bila prilagoditi svoj duh, a stoga i cijelo držanje, fizičke kretnje, oči itd. baš onom pravom stupnju zani‐ manja-nezanimanja koji će ih navesti da vam priđu i zapodjenu s vama razgo‐ vor. Ohrabriti ih, ali ipak ne toliko da postanu nezainteresirani. Tu se zahtije‐ vala još jedna vještina: što reći, što ne reći, kada prestati govor iti a kada tjerati dalje. Joe je u tom umijeću bio neiskusan, a, da odmah kažemo, nije za nj imao ni osobite nadarenosti. Osim toga, bio je nesposoban da se na to potpuno usredo‐ toči. Prožela ga je tuga zbog onoga što radi, svijest o tome da je ta noć tek prva faza toga, svijest o tupom, umrtvljujućem saznanju da je u tom poslu us‐ pjeh na neki način gori od neuspjeha. Ali trebalo je iskupiti kovčeg. Dok je stajao tamo, naslonjen na izlog jedne droger ije, pokušavao je druk‐ čije misliti o kovčegu i o pismima, pokušavao ih je zamisliti kao bezvrijedne stvar i. Kod pisama je uspio. Tako i tako ih je znao napamet i odavna je već bio izvukao svu vrijednost iz njih. Pošto ih je pročitao i proosjetio toliko puta, ona su za nj zapravo postala prilično mrtva. Ali kovčeg je bio nešto drugo. Onoga časa kad je hotel zaključao pred njim svoja vrata, kovčeg je postao vrijedan kraljevske otkupnine. Pokušavao se do‐ sjetiti zašto mu je toliko stalo do njega. U duhu ga je otvarao i gledao u njego‐ vu unutrašnjost i, premda u njoj nije nalazio ništa osim tmine, to je bilo baš ono što mu je davalo neprocjenjivu vrijednost, neko osobito svojstvo tame, slatke i tople i neuhvatljive. A povrh svega, možda, kovčeg je bio nešto u čemu se moglo boraviti. U duhu je neprestano puzao u nj i spuštao poklopac nad sobom. Postepeno je počeo vjerovati da prepoznaje stanovite mir ise u njemu: u prvom redu, mir is konjske kože, pa mir is đubra i sve mir ise farme svojih dje‐ čačkih nedjelja, i mir is čokoladnih bombona i duhana za žvakanje, mir is Rio Grande i lisnice Sally Buck i nečijeg Forda iz 1936. Tko bi znao kako je taj 96

www.balkandownload.org kovčeg, kupljen u Houstonu prije nekoliko mjeseci, mogao prisvojiti svu tu slatkoću i vrijednost, ali ju je prisvojio. I tako nije bilo ničega na svijetu važni‐ jega nego da ga se opet dočepa. Kroz dva i po sata čekanja Joe je razgovarao samo s dvije mušter ije, čuo je sebe kako im govor i o svom kovčegu, a to je, čini se, izazvalo u njima stanoviti nemir, zbog kojega su izgubili zanimanje. Ili je možda dvadeset i sedam dolara – iznos za koji su hotelski ljudi tvrdili da im ga duguje – bila prevelika svota da se traži. Dok je razgovarao s trećom osobom, s jednim debelim, uplašenim studen‐ tom s očalama, koji nije izgledao star iji od sedamnaest godina, Joe je bio spre‐ man da prihvati kompromisni iznos, ali ga je student iznenadio ponudivši mu cijelu svotu. Joe je osjetio i mučninu i olakšanje da je konačno došlo do nekog dogovora. Kako se dotle već bio navikao da bude sumnjičav, upitao je: »Odak‐ le djetetu kao što si ti toliki novac?« »Od majke«, glasio je odgovor. Idućih četvrt sata taj je mladić, sa svojim školskim knjigama, vodio visokog kauboja kroz ulice Hell’s Kitchena. Tvrdio je da tamo zna za jedno mjesto. U jednoj postranoj ulici, s druge strane Desete avenije, student je skrenuo i ušao u jednu stambenu zgradu. Hodnici donjih katova zaudarali su tako strašno da bi se čovjek zakleo da iza svakih zatvorenih vrata nekakve lude star ice kuhaju mačju mokraću. Ali kako su se uspinjali prema petom katu, a onda na šesti i konačno na sam krov, sav je taj vonj postepeno zamijenjen dobrim zrakom, blag im i rujanski slatkim. I tu na tom krovu, možda najljepše noći u godini, pod lijepim jantarskim svje‐ tlom punog mjeseca, obavila se žurna i tužna rabota, dok je Joe Buck stajao i čekao, pokušavajući da se usredotoči na druge stvar i. A onda se visoko, debelo dijete pobljuvalo pred njegovim nogama, a kauboj mu je držao glavu. Joe reče: »Prokleto mi je žao, dijete. Što ja tu mogu ako ti je od toga muč‐ no. Morat ćeš mi dati onaj novac kako smo rekli.« A dijete odgovor i: »Nemam ga, lagao sam, što ćete mi učiniti?« Joe ga je promatrao strogo, obuzdavajući por iv da ga pljusne. »Izvrni džepo‐ ve«, zatraži. Dječak je iskrenuo džepove, poslušavši ga s nekom mahnitom revnošću, koja mu je, očito, bila ugodnija nego onaj akt prije toga. Ali u njegovim dže‐ povima nije bilo ništa vrijedno: otrcana lisnica iz trgovine sve-po-sedam, s fo‐ tog rafijama njegove obitelji, prljava maramica, dvije karte za podzemnu željez‐ 97

www.balkandownload.org nicu; to je bilo sve. Ali imao je na ruci sat. »Koliko vrijedi to?« Joe pokaza na sat. To je pitanje nagnalo dječaka u panični strah. Počeo je cmizdriti. »Ne smi‐ jem se vratiti kući bez sata, majka mi ga je dala, dala mi ga je za firmu. Umrla bi, jednostavno bi umrla, a mene bi ubila!« Spustio se na koljena. »Molim vas, samo ne sat, molim vas! Uzmite knjige, uzmite moje knjige.« Joe se udaljio, a čak sa stepenica čuo je dijete kako iznova i iznova govor i kako mu je žao, tako žao, zaista tako žao, na poštenu riječ. Joe mu je vjerovao. Dugo je vremena hodao bez ikakva određena cilja, ali u nadi da će doći ne‐ kamo gdje neće biti drug ih ljudi, a to u New York Cityju nije lako – osim ako imate novaca da to platite.

Nakon nekog vremena krenuo je prema zapadu, sjećajući se da tamo neg‐ dje ima neka rijeka, rijeka povezana s drug im rijekama i drug im plovnim pu‐ tovima, vjerojatno čak i sa star im Rio Grande. Mislio je sjesti na obalu rijeke i mahati nogama nad vodom. Ali pošto je hodao toliko daleko prema zapadu koliko je bilo moguće, postalo je jasno da je rijeka zabar ikadirana zgradama parobrodskih društava. Do vode se nije moglo. Stoga je krenuo prema jugu pod West Side Highwayem i vrlo brzo došao do parkirališta gotovo punog ve‐ likih kamiona s prikolicama. Ušao je u labir int kamiona i, našavši jedan s otvo‐ renim stražnjim kapkom, uzverao se i sjeo, nogu obješenih preko ruba, zamiš‐ ljajući da je kamion u pokretu. Onda je odlučio da legne i da gleda u nebo. Nakon nekog vremena skinuo je čizme i pomir isao ih. Počele su jako zaudara‐ ti. Joe je došao do zaključka da još neko vrijeme neće moći voditi pravu brigu o svojim čizmama. I dok je razmišljao o takvim stvar ima kao što je stanje njegovih nogu i boja neba, i čudio se usput kako je prljav pod kamiona, stalo ga je obuzimati sazna‐ nje previše značajno a da bi ga sam sebi priznao: on je ništa, osoba bez vreme‐ na i mjesta i bez vrijednosti za bilo koga. To saznanje, previše strašno a da bi se prilagodilo njegovu duhu, našlo je druge zakutke i pukotine u njegovu biću da se u njih smjesti, i dok se to zbivalo, Joe je nastavio svojim razmišljanjem, pitajući se, na primjer, da li je ikada itko prebrojao zvijezde ili razmislio o mo‐ 98

www.balkandownload.org gućnosti da su one načinjene od čistoga srebra, kako bi se objasnilo njihovo svjetlucanje; svjetlucavo srebro; i tko su, zapravo, bile one tri srebrnokose žene, one plavuše iz davnine, iz njegova djetinjstva prije Sally Buck: jesu li one bile samo kurve, jesu li one bile to? Mali radio, koji je počivao na njegovim prsima i neznatno se pomicao uz svaki ta-bum, ta-bum, ta-bum njegova srca, iznenada je skrenuo na se njegovu pažnju. Hvala bogu da nisu zaplijenili njegov radio, pomisli on, kujini ga sinovi nisu dobili, ne, majku im božju, on je tu. Ali osjećajući potrebu da štedi bater i‐ je, nije ga ukopčao. Međutim, ponjušio je kožnatu kutiju oko njega, a onda je preko njega prekrižio ruke. Neko vrijeme, dok je tamo ležao gledajući u zvijezde i u mjesec, izgubio je osjećaj za stvar i kakve jesu. Bio je potpuno budan, ali to je bilo kao da sanja o samom sebi i o ovom kamionu. Kamion nije bio potpuno stvaran, mogao je isto tako biti bilo koje zabače‐ no ponoćno mjesto, spilja na tamnoj strani kakva nepoznata satelita, a on, leže‐ ći u njoj, bio je bezimen i uopće nije bio osoba, tek nekakvo elementarno biće bez ikakve stvarne srodnosti s bilo čim. Žuta kugla tamo vani u svemiru kao da je bila zemlja, tako da je taj prizor, kako ga je sada vidio, bio poput onoga iz njegova starog sna, sna o tome kako svi ljudi stupaju u krugu oko zemlje. Ali taj je prizor bio drukčiji u jednom pogledu: nigdje nije bilo ni žive duše.

10 Nemajući uopće nikakva osjećaja o tome kamo se zaputio, Joe Buck je jed‐ nostavno vijugao sve dublje i dublje u rujan. Uskoro će nastupiti pitanje hladnog vremena, a još skor ije pitanje novca koji je otjecao. Za sada mu je bilo dovoljno toplo, a što se tiče novca, dodjelji‐ vao je sam sebi u svoticama onih preostalih sedam dolara, oprezan kao udovi‐ ca, dopuštajući sebi samo nužne stvar i, a uskraćujući i mnoge od njih. Naučio je kako se jeftino jede: automat ti je davao pečeni grah ili makarone sa sirom za ciglih dvadeset centi, mogao si otići u A&P i za četvrt dolara napuniti dže‐ pove grožđicama i mrkvom, jabuke su se mogle ukrasti u Devetoj aveniji – 99

www.balkandownload.org šljive i breskve također – a bilo je Židova pekara koji nisu škrtar ili svojim pe‐ civom s lukom ili perecima. Mršav od prirode, Joe je izgubio samo nekoliko funti i ostao je tjelesno u prilično dobroj formi. Ali ispod kože oko očiju po‐ čelo mu se pojavljivati plavilo, a oči kao da su mu bile dublje usađene u glavu; bila je to posljedica bijednog spavanja na neudobnim mjestima, u kamionima ili kinima, ili na klupama stanice Pennsylvania ili na autobusnom kolodvoru Lučke uprave. Na njegovu je licu bilo sada nešto što je odavalo gotovo svetač‐ ku tugu. Izbjegavao je svoju sliku u ogledalu. Pogled na sebe činio mu se kao znak sramotnog neuspjeha. Ali se, jednako kao uvijek, marljivo njegovao i dr‐ žao se čišćim nego prije. Nosio je sapun i rastavljen brijački aparat u džepu, a četku za zube u čarapi pa se služio javnim toaletama kafeter ija i krčma. Redo‐ vito je prao i svoje skrivene dijelove, a gotovo bi svakog dana ulovio priliku da skine čizme i digne jednu nogu za drugom u praonik. Kad bi ga slučajno dru‐ gi muškarci zatekli kako upotrebljava te prostor ije u tu svrhu, Joe bi svladao neugodnost tako da bi se još više usredotočio na potrebu da bude čist. Jer on je nekako došao do toga da je uvidio da njegov opstanak ovisi o sapunu i vodi. Sve u svemu, živio je kao Ciganin. Činilo bi se da troši ututanj mnogo vre‐ mena – zadržavajući se, recimo, kod trgovine sve-po-deset, diveći se brdima čistih čarapa i razmišljajući o tome kako bi bilo da ukrade jedan par, ili nasla‐ njajući se na prozor brijačnice, važući je li potrebnije da se ošiša ili da novac potroši na nešto drugo. Ali gotovo uvijek bio je vezan nekim poslićem koji je za nj bio važan. Misli da se zaposli posjećivale su njegovu glavu, ali kako nisu imale puno zajedničkog sa svojim domaćinom, odlazile su brzo, ne učinivši vrlo povoljan dojam. A ipak, Joe se zanimao za rad, čak je na neki svoj način čeznuo za njim. Kad bi vidio druge ljude kako rade, to bi mu na njegovim šetnjama obavezno privlačilo pažnju. Promatrao bi kroz izlog na Broadwayu kako prave pizze, kao da je to neki zamršeni oblik zabave kojoj nije mogao potpuno shvatiti znače‐ nje. Zašto čovjek radi? Za novac. Na što ga troši? Na stanar inu, hranu, obitelj. Jednostavno da ne može biti jednostavnije. A baš zato ga je to još više zbunji‐ valo. Činjenica je, naime, bila da je Joeov duh zapao u ono stanje nedoumice u kojem sve obične vrste razumnosti postaju bezvrijedne. Iza odgovora što ih je mogao dati sam sebi čini se da je uvijek bio još jedan, važniji, koji se skrivao u nekom uglu njegova duha. A ako bi taj odgovor ikada izišao na vidjelo, poka‐ zalo bi se da je on poput svjetla koje čini da sve ostalo postaje istinski vrijedno 100

www.balkandownload.org truda. Jedne kišne noći – koja će, kako će se vidjeti, biti još neko vrijeme njegova posljednja noć osamljenosti – Joe je sebi dopustio trošak od šezdeset i pet centi da plati mjesto gdje će se naspavati: to je bio jedan kino u Četrdeset i drugoj ulici. Prikazivao se fantastično-naučni film, u kojem su se neki ljudi sa zemlje našli na nekom dalekom planetu pod nadzorom Glasa. Glasa niotkuda. Taj se film davao iznova i iznova kroz noć, a Joeovo se sanjanje uvijek savršeno us‐ klađivalo s radnjom na platnu. Na primjer, u određenim razmacima, Glas bi zovnuo: Sine zemlje! Sine zem‐ lje! a Joe bi se uvijek probudio s takvom sigurnošću kao da je rekao Joe Buck! Joe Buck! Kad se naspavao koliko god je mogao, ostao je dalje da vidi kome pripada taj Glas, napola se nadajući da će mu se, kad odredi čiji je to Glas, mo‐ žda i nešto drugo objasniti. Ali, naravno, pokazalo se da to nije ništa drugo nego nekakav neobičan stroj što su ga sastavili da ga pokažu u filmu. Ali toga je dana, u svojim lutanjima, iskusio čudan, zabavan novi pogled na to kako su ljudi, pa čak i on sam, povezani s planetom zemljom, kako dolaze iz nje i njen su dio, kako su osebujni za nju, kako žive od nje, kako su zaposleni na njoj, tako da je, kad bi tko privukao njegovu pažnju, na primjer kakva star i‐ ca na ulici ili dijete u trku ili draguljar u svom izlogu, rekao ispod glasa: sine zemlje, sine zemlje, i dok je to govor io, vidio je njihove crte lica, njihove udove i njihovu kožu i njihovu kosu kroz tu čudesno novu sposobnost koja se razvila u noći. Jednom je, u takvu istu raspoloženju – i to sasvim nenadano, jer uopće nije tražio ogledalo – naišao na sama sebe. To se dogodilo na ulazu u jednu zgradu na Osmoj aveniji. Lijepa osoba, velikih očiju, visoka kao strašilo za ptice, tam‐ na, odrješita pogleda neumorna lovca, prilazila je k njemu. Naravno, on je za nekoliko sekundi znao da je to njegova slika, ali ipak, zbog neke čudne nade da će se dogoditi neka veza koja se ne da imenovati, osjetio je potrebu da na‐ čas zastane i vikne sam sebi ispod glasa; sine zemlje! Ali to nije imalo nikakva učinka. Ništa, što se tiče njega, nije bilo drukčije nego prije. Ma koliko govo‐ rio sine zemlje, on je bio još uvijek onaj koji je bio. Prošetao se dalje do četrdeset i druge ulice, a tamo je, na uglu ispred banke, bio gospodin O’Daniel. Psovao je skupinu ljudi zbog njihove grešne osamlje‐ nosti. »Da, proputovao sam uzduž i poprijeko ovu veliku zemlju«, rekao je, gesti‐ 101

www.balkandownload.org kulirajući desnom rukom, a lijevom pridržavajući amer ičku zastavu, »i našao sam najsablažnjivije prilike. Našao sam ulice ovoga naroda pune osamljenih ljudi, mladih dječaka, ljudi srednje dobi, svakakvih djevojaka i žena, a svi su bili zahvaćeni najturobnijom osamijenošću. Vidio sam školska dvor išta, u kojima su se igrala djeca. I moje su oči bile zaslijepljene onim što sam vidio. Vidio sam u očima te djece sjeme tih istih strašnih grijeha: osamljenost je bila usađena u njih, i ako se to ne zaustavi, kažem, ako se to ne zaustavi, ova će zemlja postići da će Sodoma i Gomora prema njoj izgledati kao nedjeljni školski izlet. Da li me čujete? Kažem vam, čitajte knjigu Blaženstava!« Joe je vidio da je gospodin O’Daniel dobrano uzbuđen i da ne pokazuje nikakve znakove da će klonuti. Pošao je dalje i čuo ove posljednje riječi: » ‘Vi ste sol zemlje. Ali ako sol izgubi svoj okus, čime ćemo osoliti zemlju?’ rekao je Isus. A ja kažem, Isuse! Pomozi nam! Prije nego što osamljenost oduzme sav naš okus, i ništa ne ostane.« Joe je hodao dalje, a glas se prestao razlikovati od ostale ulične buke. Tada se okrenuo da baci posljednji pogled, promatrajući evanđelista kako izvodi panto‐ mimu što je sada tako izgledalo, pa je opazio da govornik zapravo ne gleda lju‐ de koji su se skupili tamo na pločniku. Zur io je dobrano iznad njihovih glava, kao da se sprema da predvidi nečiji dolazak koji još nije ostvaren. Joeu se pri‐ činjalo kao da taj čovjek pravi svu tu buku zbog jednoga drugog, a ne zbog onoga očitog razloga. Pričinjalo se kao da urla i maše svojom zastavom upravo onako kako bi to činila izgubljena osoba koja pokušava da o svom prebivalištu obavijesti nekoga koji je daleko, daleko. A koga? Neku gospođu? Ili dijete? I što misli, odakle će oni doći? Iz New Jerseyja? Iz Osme avenije? Sa Zapada? Ili s neba? Sve u svemu, taj istraživač ludih očiju i očinskog izgleda koji onako mlati rukama i očekuje nečiji dolazak iz ničega predstavljao je prizor koji uznemi‐ ruje. Joe je od toga zadrhtao. Promrmljao je riječi sin zemlje i krenuo opet na svoj besciljni, ciganski posao, u želji da zaboravi sve to. I baš toga popodneva dogodilo se nešto što će promijeniti cijeli njegov ži‐ vot. Naišao je, u svojim šetnjama, na varalicu bogalja Ratsoa Rizza. 11

102

www.balkandownload.org Prolazeći kraj Nedicka u Osmoj ulici u Greenwich Villageu osjetio je da ga gledaju dva velika smeđa oka iza šalice kave kod tezge uz izlog. Videći Joea, Ratso brzo zatvor i oči i ostane nepomičan kao osoba koja moli da bi ostala nevidljiva. Ali Joe, pošto je tri tjedna lutao kao beskućnik i stranac, a to je dugo vre‐ mena na tamničkom satu, uzbudio se kad je vidio poznato lice. Zastao je cije‐ lim bićem, privikavajući se na taj snažni, neočekivani užitak, pa mu je trebalo više od jednog trenutka da se sjeti da je Ratso Rizzo neprijatelj. Joe se uputio ravno prema vratima i uđe u lokal. Kad se Joeova ruka spustila na Ratsoovo rame, on je zadrhtao, još više se uvukavši u se. »Nemoj me udar iti«, reče, »ja sam bogalj.« »O, neću te ja udar iti«, reče Joe. »Udavit ću te da crkneš.« Srdžba u njegovu glasu bila je srdžba glumca jer njegov je užitak što vidi nekoga poznatog bio tako snažan da ga nije htio potpuno ostaviti. »Samo, prije svega, želim da izvr‐ neš džepove. Hajde, počni s ovim.« Ratso mu udovolji a da nije ni čmrgnuo. Pretraga je donijela: 64 centa Dva i po štapića Dentyne gume za žvakanje 7 Raleigh cigareta, s filterom od pluta, zgnječenih 1 paketić šibica 2 karte zalagaonice »Što ti je u čarapi?« upita Joe, sjetivši se da treba zarežati. »Ni jednog centa, kunem se Bogom.« Ratso podigne desnu ruku i baci brz pogled prema nebu. »Kunem se očima svoje majke.« »Ako saznam da si mi nešto sakrio«, reče Joe, »ubit ću te a da nećeš okom trepnuti.« Gurnuo je sadržaj džepova preko tezge prema Ratsou. »Evo, uzmi to govno, meni ne treba.« »Zadrži, Joe, šezdeset četir i centa. Hajde, to je tvoje. Želim da to uzmeš.« »Bježi, ti su novčići svi zalijepljeni. Što radiš, da li sliniš nad njima? Neću da ih dotaknem. Stavi ih natrag u svoj džep.« U tom času, kako nije imao ništa dobiti, Joe je osjetio da bi trebalo da se sa‐ svim povuče od toga malog, prljavog štakora. Međutim, nije nekako mogao staviti noge u pokret. Bio je u novoj nedoumici: razum mu je govor io da je u prisustvu najvećeg neprijatelja, a ipak nije imao baš nikakve želje da se osveti. Previše je vremena proveo sam, i to je proizvelo neki čudan učinak na njegovo 103

www.balkandownload.org srce. Zbunjen i nepouzdan organ u najboljem slučaju, sada je ono bilo ispunje‐ no nečim sličnim radosti. Ratso je govor io brzo o onoj prvoj noći, govoreći kako se kune Bogom na ovo, i kako nije znao ono, vjerojatno pokušavajući da se lažima izvuče iz prije‐ vare što ju je počinio. Joe reče: »Dat ću ti jedan besplatan medicinski savjet, zaveži tu svoju prok‐ letu gubicu o onoj noći, čuješ li?« »U redu, dobro, dobro, u redu!« reče Rizzo. »A sada nešto drugo: gdje sta‐ nuješ? Jesi li još u hotelu?« To je pitanje navelo Joea da se sjeti nečega što je već danima izbjegavao: svoga crnobijeloga kovčega od konjske kože, zaključanog u sobi onoga hotela. Sada je on stajao u njegovu duhu jasnije od stvarnosti, podrhtavajući od neke životne osobine što je nije nikada prije posjedovao. U tom je času znao da ga više nikada neće vidjeti, i sva se nelog ična radost što ju je osjetio kad je ugle‐ dao Rizza iznenada pretvor ila u bol. Morao je stisnuti zube da bi lice održao u ispravnom obliku, a onda se okrenuo i žurno otišao iz Nedicka, prešao preko Šeste avenije i uputio se prema središtu grada. Dok se približavao Devetoj ulici, netko ga je zovnuo po imenu. Okrenuo se i vidio Ratsoa kako se žuri prema njemu, dok mu se tijelo groteskno vrtjelo sa svakim korakom, a ravnoteža mu je bila tako opasno nesigurna da se činilo da se izlaže opasnosti da će tresnuti o zemlju. Joe je želio biti sam, ali je znao, ako požur i korak, bogalj će još brže za njim. U sadašnjem raspoloženju nije imao volje za takav prizor; uspor io je korak. Kad ga je Ratso dostignuo, Joe reče: »Slušaj, ti mrave, nemoj mi dolaziti u blizinu. Govor im to ozbiljno.« »Gdje stanuješ, Joe? Imaš li gdje?« »Jesi li čuo što sam ti rekao?« »Jer ja imam. Imam stan.« »Ozbiljno ti kažem, Ratso. To nisu samo riječi. Ako mi se opet približiš, zgrabit ću te da ćeš zapamtiti.« »Pozivam te, bogati«, reče Ratso. »Ozbiljno te pozivam.« »Pozivaš ti vražju mater!« »Pozivam.« »A gdje je to?« »Dođi, pokazat ću ti.« 104

www.balkandownload.org Pođoše zajedno prema središtu grada. Joe reče: »Ja ne želim stanovati s to‐ bom. Nisam poludio da stanujem s tobom.« Ratso se nije osvrtao na te prosvjede. »Nema grijanja«, reče. »Ali kad dođe hladno vrijeme, ja ću biti u Flor idi. Što me onda briga, je li tako?« »Morao bih biti potpuno lud«, reče Joe. »Ti bi mi prodao zube iz usta dok spavam.« »Zapravo, nemam ni kreveta. Ali imam dovoljno pokrivača da prignječim konja.« »A, tako bi ti to učinio, ti lupeško govno? Prignječio bi me? Hajde poku‐ šaj.« »A ne gnjavim se s elektrikom. Neka ide do vraga, imam svijeću. Je li tako?« Malo-pomalo Joe je počeo shvaćati Ratsoove životne uvjete. U New Yorku ima uvijek mnogo stambenih zgrada koje se isprazne radi skorog rušenja. Obitelji se jedna po jedna iseljuju, a kad koja iziđe, vlasnik, neko veliko udruženje, stavi preko svakog prozora evakuiranog prostora veliki bijeli X. Ratso je već živio u mnogo takvih X-stanova – tako ih je on zvao – otkad je ostavio dom u dobi od šesnaest godina. Kad bi mu trebao stan, hodao bi ulicama u potrazi za zgradom na prozor ima koje bi se počeli javljati ti bijeli X-znakovi. Katkad je morao nasilno otvor iti ključanicu, ali češće su vrata os‐ tavljena širom otvorena. A katkada bi čak našao da je stanar koji se iselio osta‐ vio za nj i nekoliko komada pokućstva. On bi u takav stan uselio onih svojih nekoliko mršavih stvar i i upotrebljavao bi ga kao svoj dom dok god uprava nije saznala za njegovo prisustvo, ili dok ne bi iselio i posljednji zakoniti stanar, pa su onda isključili vodu. Njegovo sadašnje boravište nalazilo se u jednom manje-više portor ikan‐ skom bloku u zapadnim Dvadesetim ulicama. Poveo je onamo Joea, uspeli su se uz dva niza stuba i došli do inače nenastanjenog kata, a onda prošli niz jedan hodnik do malog stana u stražnjem dijelu zgrade. Sunce kasnog popodneva još je davalo malo svjetla sobi, i Joe je ustanovio da je to mjesto privlačnije nego ijedno u kojem je spavao u posljednjih neko‐ liko tjedana. Ratsoovo jedino pokućstvo bio je jedan stol i stolac, ali je imao toliko pokrivača da je mogao opskrbiti cijelu kuću u kojoj se izdaju sobe. Jo‐ eove je oči privukla hrpa pokrivača u jednom kutu blizu prozora: bilo je tu svih mogućih pokrivača, vunenih šalova, popluna, vojničkih deka, indijanskih gunjeva, a svi su bili uredno rasprostrti po podu, čineći udoban, mekan krevet. 105

www.balkandownload.org Ratso je gor io od želje da demonstrira blagodati svoga smještaja. Ponudio je Joeu stolac, a onda se dao na posao s loncem vode i primusom da za svog gosta skuha kavu u prahu. Joe je krenuo prema stolcu ali je prošao kraj njega i spustio se na krevet od pokrivača. Počeo je nešto mumljati o tome kako je tvrd, ali prije nego što je izustio rečenicu, zapao je u dubok san bez snova.

Nekoliko sati kasnije probudio se izgubljen. Znao je da leži licem prema zidu u nekoj nepoznatoj, gotovo tamnoj sobi, po kojoj je plamen svijeće bacao sablasne sjene po zidovima i po stropu. Ali gdje je? Polako se okrenuo i usta‐ novio da se nalazi na krevetu načinjenom od pokrivača na podu. Kraj njega, u hlačama od rebraste tkanine, nalazile su se dvije noge koje su slabo pristajale jedna uz drugu i koje je počeo prepoznavati. Ratso je sjedio tamo u svjetlu svijeće, naslonjen na zid, i pušio, razgledava‐ jući Joeov tranzistor. Joe sjede na ležaju i zgrabi mu iz ruku tranzistor. Upalio ga je da se uvjer i da nije oštećen. Onda ga ponovo ugasi i privinu tijesno uza se. »Gdje su mi čizme?« upita. Bile su pod stolom. Ratso je pokazao na njih prstom. »Kako su se sazule s mojih nogu?« »Ja sam ti ih skinuo.« Joe ponovo pogleda čizme, a onda Ratsoa. »Zašto?« »Samo zato da možeš spavati. Govor im ozbiljno, Isusa mi!« Joe ustade i pođe prema stolu gdje su mu bile čizme. »Mislim da bi za mene bilo pametno da izvučem guzicu odavle.« Sjeo je na stolac i počeo obuvati čizme. »Zašto? Zašto? Zašto?« upita Ratso. »Što ti je?« Joe je držao jednu čizmu između kažiprsta i palca, mašući njome polako amo-tamo, a, u nekom smislu, i Ratsoa je očima držao u sličnu položaju. Bilo je to kao da važe što je bolje, ovo ili ono. Ratso je kradljivac, mislio je Joe, i opasan samo ako imaš nešto što je vrijed‐ no da se ukrade. Dakle, ako se odluči provesti noć ovdje, mogao bi staviti tran‐ zistor pod jastuk – a što se tiče čizama, od kakve bi one bile vrijednosti čovje‐ ku čije su noge različite veličine? A što bi taj deran drugo mogao trebati? Čini se da nije lažac. Dok ga je sada promatrao, Joe nije vidio ništa strašno, tek neo‐ 106

www.balkandownload.org draslo, ubogaljeno dijete koje sjedi na hrpi pokrivača na podu najamnog stana, u strahu da će ga ostaviti sama. Zašto onda da ne ostane? On nije znao za raz‐ log, ali mu se činilo da se tako dogodilo svaki put kad je uradio nešto što je iz‐ gledalo jednostavno, a na koncu ga je stajalo vraga i po. Međutim, neće biti loše da se jednu noć dobro ispava. Ali prije toga će utjerati strah u kosti tome kujinom sinu, zbog općih načela. Joe reče: »Slušaj, Ratso, ja ću ti nešto reći. Daj mi samo prije jednu cigare‐ tu.« Ratso mu dade jednu od zgnječenih Raleigh cigareta i pruži mu svijeću da je upali. A onda Joe pogleda ravno Ratsoa i reče: »Hoću da ti kažem ovo. I to u tvo‐ me interesu. Dakle, hm, ti želiš da ovdje noćas prespavam, je li tako?« Ratso slegnu ramenima. »Ja te ne silim. Hoću da kažem, kao što znaš, ja te ne silim.« U glasu mu nije bilo uvjerljivosti, a kad je slegnuo ramenima da bi pokazao kako mu nije stalo, ramena mu se gotovo i nisu pokrenula. Joe je znao da ga Ratso, unatoč svojim riječima, zaklinje da ostane, ali ipak osjeća potrebu da pokaže kako vlada situacijom. »O. O, tako dakle?« Stavio je nogu u čizmu. »Do vraga, činilo mi se da želiš da ostanem ovdje s tobom. Ali, hm, očito sam imao pog rešan dojam.« »E, pa dobro, želim«, zareži Ratso. »Želim da ostaneš. Pozivam te. To sam ti već rekao.« »Ti znaš u što se upuštaš?« »U što?« »Ako ostanem. Jer ja sam vrlo opasan čovjek, ti to nisi znao, je li? Jedino o čemu mislim jest da ubijam ljude.« Proučavao je Ratsoovo lice da vidi reakci‐ ju. Ratso ga je samo gledao i ničim se nije odavao. Joe nastavi: »To je istina. Ako mi netko napravi zlo, kao što si mi ti napravio, ja jedino mislim na to kako ću ga ubiti. Sada sam te upozor io. Čuješ li me, Ratso?« »Čujem te.« »Nisi to rekao uvjerljivo. Možda će biti dobro da te još malo uvjer im.« »U redu, već sam uvjeren! Ti si opasan, ti si ubojica!« Joe kimnu glavom. »Isusa ti boga, bit će dobro da to vjeruješ.« Malo zatim dodade: »Dakle, ako još želiš da tu ostanem dan-dva – hoću da kažem, je li to što ti želiš? Ili nije?« Ratso se namršti i zareži: »Da, Isusa mu boga!« 107

www.balkandownload.org Joe diže ruke, primiren. »Polako, polako.« On ispusti čizmu i pođe prema hrpi pokrivača. »Hoću samo da budem siguran, to je sve. Jer ja ne tražim uslu‐ ge ni od koga. To sebi ne mogu dopustiti.« Kad se opet našao na pokrivačima, ogledao se po sobi, privikavajući se na svoju novu okolinu. Jedan čas su šuteći pušili. Tada Ratso upita: »Jesi li ikada ubio koga?« »Još ne«, reče Joe. »Ali sam strašno unakazio onoga jednog momka.« Ispri‐ čao mu je kako je one noći izlemao Perryja u bordelu Huanite Barefoot. »Ni‐ sam se mogao svladati. Kad se razbjesnim, ne znam koliko sam jak. Da me nisu odvukli, taj bi kujin sin sada bio pokojni. Isto tako i s tobom. One sam noći išao za tobom s nožem. To ti nisi znao, zar ne? A bio sam spreman i da ga upo‐ trijebim.« Zastao je načas, razmišljajući na koji bi način uljepšao priču. »Cijelu sam noć proveo u zatvoru. Da nije bilo onih policajaca, sada bi ti bio jedan mrtvi Ratso.« »Ej, misliš li da bi meni bilo stalo?« »Zato«, nastavi Joe, »kad god odsada sretneš jednog policajca – dobaci mu poljubac, razumiješ li?« Utrnuo je cigaretu na poklopcu konzerve, koji je Ratso u tu svrhu tamo držao. »A kad si već kod toga, Ratso«, reče, liježući, »makni se, k vragu, dalje. Stis‐ nuo si me.« Ratso se maknuo što je dalje mogao, a onda reče: »Joe?« »Da.« »Hoćeš li mi, u mom vlastitom stanu, učiniti jednu uslugu?« »Ne. Nikakve usluge. Ja ne činim usluge.« »Ne, hoću da kažem, k vragu, u mom stanu – to je moj stan, nije li tako?« »Prošli su dani mojih usluga«, reče Joe. »Znaš, to je ispravno, ja se u mom prokletom stanu ne zovem Ratso. Razu‐ miješ li? Hoću da kažem, slučajno se zovem Enr ico Salvatore. Enr ico Salvatore Rizzo.« »Ne seri, čovječe, to ja ne znam izgovor iti.« »U redu. Onda me zovi Rico! Barem me u mojem stanu zovi Rico!« »Spavaj«, reče Joe. »A je li tako u redu?« ustrajao je momčić. Joe diže glavu i zalaja: »Rico! Rico! Rico! Je li ti dosta? Okrenuo je glavu k 108

www.balkandownload.org zidu. A onda je dodao: »I drži svoje čaporke dalje od moga tranzistora.« Jedan čas kasnije Ratso reče: »‘Noć«, slabim, grlenim glasom. Ali Joeu nije bilo ni na kraj pameti da s tom osobom izmjenjuje takve profinjenosti. Pravio se da spava. 12 Taj dan kasno u rujnu označivao je početak savezništva Joea Bucka s Ratso‐ om Rizzom. Njih dvojica su postali te jeseni poznata slika u nekim njujorškim ulicama, mali plavokosi patuljak, koji se muči kao slomljen skakavac da održi korak s prljavim kaubojem od šest stopa visine. Njih su se dvojica, namršteni, probijali kroz vrijeme poput djece koja soljenkama vrebaju na ptice, napeto usredotočeni na svoj zadatak da nađu nešto vrijedno na ulicama Manhattana. Ratso je grickao nokte, tamanio svu kavu i cigarete do kojih je mogao doći, a noću je ležao budan, mršteći se i grickajući usne. On je, naime, bio pri‐ rodni vođa njih dvojice i na njegovim je leđima počivala odgovornost izmišlja‐ nja novih planova za njihov opstanak. Joe Buck, u ulozi pratioca, samo je izražavao svoj pesimizam u vezi sa svime što je bilo predloženo, a onda se s tim pomir io. Jedanput, na primjer, Ratso je čuo da se parkometri u jednom gradu u Jerseyju dadu lako otvor iti običnim odvijačem. Joe Buck je bio sumnjičav, pa je to i rekao, i to često, a ipak je pris‐ tao da založi svoj tranzistor da bi došli do autobusne prevoznine preko rijeke. Kad su stigli onamo, smjesta je postalo jasno da su Ratsoove obavijesti zastarje‐ le: u gradu su bili sami novi parkometri, i to marke koju nijedan odvijač nije uopće mogao uznemir iti. Suočen s takvim razočaranjem Joe Buck je bio spo‐ soban da se pokaže velikodušan, barem toliko da je držao jezik za zubima dok se Ratso ispričavao zbog neuspjeha. Ali, sve u svemu, taj čovjek sa sunčanim ukrasima na čizmama, ostao je mu‐ šičav i neugodan u svom ponašanju prema malom, plavokosom kržljavcu. On je toga bio svjestan. Joe je dobro, i predobro, znao da je postajao gnjavator, a što je još gore, to ga nije uopće previše zabrinjavalo. Ali, postojao je razlog za njegovu nezabrinutost: bio je sretan. Po prvi put u životu osjetio je da mu nije potrebno da se ceri i namješta i da čezne za pažnjom drug ih ljudi. Sada je on imao, u sobi Ratsoa Rizza, neko‐ 109

www.balkandownload.org ga kome treba njegovo prisustvo, i to nužno, gotovo neobuzdano, i to je bio melem nečemu u njemu što je odavna bilo izloženo i upaljeno i jedva je čeka‐ lo da mu se nađe smirenje. Sam bog zna kako i zašto, ali on je, na neki način, zaista natrapao na osobu koja ga je očito obožavala. Joe Buck nije nikada prije poznavao takvu vlast i stoga je bio slabo pripremljen da njome upravlja. Jedino što je mogao uraditi bilo je da iznova uživa u njenu okusu poput djeteta koje umire za šećerom pa se iznenada nađe na brdu slatkiša: kleo je i mrštio se i tu‐ žio se i psovao, i promatrao kako Ratso sve to prima. Jer tako se obično i uživa u okusu vlasti, da se zloupotrebljava. Bilo je to slasno i odvratno, i on se nije mogao zaustaviti. Jedino što je, čini se, kržljavac tražio, bilo je pravo da zauzima ma kakvo mjesto u sjeni visokog kauboja. A bacanje sjene postalo je za Joea Bucka osobit užitak. Volio je i slušati Ratsoa. Dok su hodali kroz grad ili zajednički pili jednu šalicu kave u kakvu kiosku za ručanje ili kafeter iji, ili zajedno drhtali u sve hladnijim kućnim vežama na izmaku godine, upoznao je Ratsoove poglede na mnoge stvar i. Komadić po komadić, mogao je složiti sliku Ratsoovih ranih godina u Bronxu. Ratso je bio trinaesto dijete umornih roditelja doseljenika. Sjećao se svoga oca kao marljiva zidara, koji je u svojim slobodnim satima zaspao kad god bi našao čak i približno vodoravno da legne. Njegova majka, iscrpljena rodilja, obično bolesna, upravljala je obitelju kao kakva dobrohotna, smušena kraljica, izdavajući zapovijedi iz svoje spavaće sobe. Katkada bi navukla na se kućni ogrtač i hodala po stanu da sredi zbrku što ju je stvor ila. Na jednom takvom obilasku našla je sedmogodišnjeg Ratsoa pod kuhinjskim štednjakom u pood‐ maklom stadiju upale pluća. Pošto je to preživio, zahvatio je, nekoliko tjedana kasnije, dječju paralizu, a kad su ga, iduće godine, otpustili iz bolnice, majka mu je već bila umrla i više je nije bilo. Njegove tri sestre i dvojica od njegove devetoro braće otišli su od kuće, ili radi ženidbe ili radi čega drugoga. Od osmor ice preostalih dječaka nijedan nije pokazao nikakvo zanimanje za kuha‐ nje ili kućni posao, a tata Rizzo nije nikada obraćao nikakvu osobitu pažnju upravljanju obitelju. Kad je uopće mislio na tu dužnost, bilo je to samo da na‐ bavi hranu. Stoga bi jedanput tjedno napunio police slanim keksima, konzer‐ vama svinjetine i graha, a hladnjak sirom, hladnim odrescima i mlijekom. Šest dana bi dječaci grabili do čega bi došli, a sedmoga bi ih dana tata Rizzo po‐ zvao na pravi nedjeljni ručak u obližnji talijanski restoran. Katkada, u ranije 110

www.balkandownload.org vrijeme – obično za Uskrs ili na Majčin dan – on je bio domaćin kod takvih ručkova, u tom istom restoranu, a vlasnik ga je uvijek učinio ponosnim na nje‐ govo brojno pokoljenje, ističući činjenicu da za njega treba najveći stol u loka‐ lu. »Ecco, che arriva Rizzo!« govor io bi. »Prende la tavola più grande del locale!« Čak i sada, kad je ostalo samo osam sinova, trebalo je spojiti obične stolove. Ali nakon otprilike jednog mjeseca, ti su nedjeljni ručci bili slabo posjećeni jer je star i zidar postao mrzovoljan pa je te ručkove upotrebljavao za psovanje i viku. Dječaci, jedan po jedan, naučivši da se prehranjuju na način koji se njima činio lakšim nego da slušaju divljanje neugodna starca, sasvim su napustili kuću. Ko‐ načno, jedne nedjelje popodne, za obiteljskim se ručkom našao samo Ratso. Kad ih je vlasnik odveo do jednoga stola za dvoje, starac je bio zaprepašten, a onda se zbunio, i konačno smir io. Jeo je šuteći, ponašajući se gotovo ceremo‐ nijalno ljubazno prema koštunjavom, ubogaljenom, trinaestogodišnjem krž‐ ljavcu, svome potomku. Pio je mnogo vina, a onda je došao čas kad je preki‐ nuo šutnju i završio obrok spustivši strahovit udarac svoje gole šake na mali, ultrapasom prevučeni stol, izviknuvši svoje ime i podsjetivši cijeli svijet, a i Boga, da je on navikao na veće stolove od ovoga: »Sono Rizzo! Io prendo la ta‐ vola più grande del locale!« Prišao mu je vlasnik, i dva su starca zaplakala zajedno, grleći se. Onda je Ratso poveo oca kući. Ušavši u stan, starac se povukao i strašno zar iknuo: Bilo je kao da se iznenada probudio iz najdužega od svih svojih snova i ustanovio da su mu razbojnici slistili cijelu njegovu obitelj, a zi‐ dovi stana su poprskani krvlju. Gledajući preko Ratsoa, kao da dječak i ne postoji, zidar je počeo jecati, pitajući iznova i iznova gdje su mu sinovi. »Dove sono i miei ragazzi terribili?« Postepeno, a možda samo zato što nije bilo drug ih, Ratso je postao njegov miljenik, i život je za nj neko vrijeme bio bolji nego za druge. Otac mu je davao džeparac i nikada ga nije psovao. Nedjeljni su se ruč‐ ci nastavili. Za malim se stolom nije mnogo razgovaralo, ali između njih se ra‐ zvila tiha prisnost, i atmosfera je bila puna ljubavi i spokojnosti. Tata Rizzo, sada već debeo, dobroćudan, ćelav star i medvjed, u kasnim šezdesetim godina‐ ma, popio bi sam litru i po Chiantija i, na povratku iz restorana kući našao bi često povoda da stavi ruku na glavu svoga jedinog preostalog sina ili da, dok su čekali na zeleno svjetlo, ovije svoju tešku ruku oko njegovih ramena. Jednoga takvog popodneva ljetne nedjelje Ratsoa je pretegnuo teret što ga je njegov otac stavio na njega, i obojica su pali na pločnik. Kad je Ratsou uspjelo da se iskobelja, ustanovio je da je starac umro na njemu, baš tamo na Bronx River 111

www.balkandownload.org Parkwayu, punom ljudi i sunca. Odonda je Ratso bio sam. Bilo mu je šesnaest godina, a nije imao nikakva usobitog obrazovanja za život. Međutim, u njega je bila osjetljiva prirodna in‐ teligencija i, poput mnog ih osoba koje su odgojene u velikim obiteljima, bio je dobar, okretan lažac. Tako snabdjeven krenuo je na ulicu. Ratso je znao govor iti o Bronxu, i znao je govor iti o Manhattanu, i znao je govor iti gotovo o svemu pod suncem. Ali njegova najljepša tema bila je Flor i‐ da i, premda nije nikada bio tamo, govor io je sigurnije i s većim autor itetom o tom predmetu nego o bilo kojem drugom. Često je studirao prospekte u boji što su ih izdavale tur ističke agencije ili je proučavao hrpu putnih izrezaka što ih je skupio po novinama. Imao je i knjigu koja se zvala Florida i Karipsko more. U tom divnom kraju (tvrdio je on) dva temeljna artikla potrebna za odr‐ žavanje života – sunce i kokosovo mlijeko – nalaze se u takvu izobilju da je je‐ dini problem kako da svladaš njihov suvišak. Jer za sve ono sunce treba ti šešir široka oboda, posebne očale i krema. A što se tiče kokosovih oraha, toliko ih leži razbacano po ulicama da svaki grad Flor ide mora držati velik broj golemih kamiona koji ih skupljaju da bi se mogao odvijati promet. A, naravno, kokoso‐ vi orasi su potpuna hrana: to zna svatko. Kad god ogladniš, treba samo da dig‐ neš jedan orah sa zemlje i da ga probodeš džepnim nožićem pa ga onda prislo‐ niš na usta. Ratso to nije znao pripovijedati a da ne prikaže postupak s nevid‐ ljivim kokosovim orahom.« Tu ima samo jedan problem«, govor io bi on Joeu, udišući zrak između pojednih fraza, »hoćeš li da znaš koji ti je jedini problem što se tiče prehrane? Problem je da ti toplo mlijeko curi po licu i vratu. Da, katkada se moraš potruditi, dignuti ruku i obrisati bradu. Težak posao, a? Što misliš, bi li mogao to podnijeti? Ja bih mogao. Ja bih to mogao podnijeti.« A što se tiče ribolova, on ga je prikazao tako jednostavnim da je Joe zapravo do‐ bio dojam da ti i ne treba šipka, vitao, pa čak ni štap. A da i nije previše pomno razmotrio tu sliku s obzirom na njenu vjerojatnost, on je stvor io neku vrstu kar ikature njih dvojice kako stoje kraj vode i kažu: na, ribice, ribice, a u tom času dva golema stvorenja s perajama, već pečena, skaču njima u ruke. Glupava, smiješna misao, a on je osjećao mir is ribe jasno kao na javi. Katkada, da se ne bi prekinuo taj ugodni razgovor, Joe bi ubacio pitanje: »Ma ne seri, čovječe, a gdje ćeš do vraga spavati? Tamo nema X-stanova, na to se možeš okladiti o svoju pametnu guzicu.« Ali Ratso je imao na sve odgovor. Kod te natuknice on bi počeo pričati o beskonačnim miljama javnih plaža na kojima su sag rađe‐ 112

www.balkandownload.org ne stotine pagoda, sjenica i tornjića; pod njima, na suncem ugrijanu pijesku ili klupama s mekim presvlakama, zaštićen od kiše i vjetra, čovjek spava kao u raju. Najčešće je, međutim, predmet razgovora bio njihov financijski problem. Ratso je bio sklon da potcijeni svako takozvano pošteno rješenje. Nijedan od njih nije izgledao dovoljno pristojno da bi dobio namještenje koje bi se ispla‐ tilo, a nijedan od njih nije bio ni osposobljen za takav posao. Osim toga, nije‐ dan posao koji bi tražio cjelodnevno zaposlenje čini se da nije bio vrijedan da se nazove rješenjem. Takve je razgovore Ratso zvao bezvrijednim i nije za njih imao strpljenja. Naravno, živjeti od vlastite snalažljivosti bilo je, na svoj način, jednako nesigurno kao i redovan posao. Konkurencija je golema, čovjek mora neprestano tražiti nove vidove, a čim ih nađe, mora biti spreman da će oni iz‐ nenada zastarjeti. (»Na primjer, oni prokleti parkometri. Je li tako?«) Što se tiče mogućnosti da Joe Buck zarađuje, Ratsoovo je odlučno mišljenje bilo da on nema ni božjeg izgleda da ga žene plaćaju. Takvo je zvanje izvanredno specija‐ lizirano, zahtijeva garderobu, njegu i smionost. Kaubojski nastup ne pali kod njujorških žena. Ne samo da ta odora ima gotovo isključivo privlačnost za ho‐ moseksualce nego je ona strogo ograničena čak i unutar te skupine, jer privlači gotovo isključivo vrlo mali broj mazohista. (»Nije važno što je to, ti mi ne bi vjerovao kad bih ti rekao.«) Katkada, protiv svoga uvjerenja, ali stjeran u škri‐ pac glađu, on bi organizirao za Joea brz posao od pet ili deset dolara, kod koje‐ ga se od kauboja nije tražilo gotovo ništa drugo nego da nekoliko minuta stoji mirno s otkopčanim hlačama. Međutim, ti nesretni slučajevi obično su u Joeu ostavljali potišteno i uznemireno duševno stanje. Osjećao je kao da je došlo do neke nevidljive i opasne razmjene, do nečega što niti je navedeno u pogodbi, niti se podrazumijevalo od ijedne od stranaka, te ga je ostavljalo žalosnim i zbunjenim i ispunjenim srdžbom za koju nije mogao naći opravdana razloga. Ratso se slagao da je to bijedan način da se zaradi dolar. Tvrdio je da je prosti‐ tucija oduvijek bila najteža profesija na svijetu, s najviše konkurencije – a još je gore u današnjem svijetu gdje se roba daje besplatno u tako širokog rudnim količinama. Jedini način da se pri tom zaista dobro zaradi jest da se orobi mu‐ šter ija, ali to je zahtijevalo spretnost i brzinu, a Ratso je osjećao da to nedostaje njegovu prijatelju kauboju pa ga nije ni hrabrio da se upusti u takvo proširenje tržišta. Ratso je sam sebi odavao priznanje da za to posjeduje potrebnu oštro‐ umnost i lukavost, ali njegovi izgledi u uspjeh bili su strogo ograničeni stanjem 113

www.balkandownload.org njegove noge. (»Uzmi prosječnog tipa. Malo koji od njih hoće bogalja.«) Ratso je imao jednu specijalnost koja mu je bolje odgovarala. On je bio džepar. Ali u tom nije bio jako dobar. Prečesto bi ga uhvatio na djelu čovjek dvaput veći od njega, koji bi ga bez ikakve poteškoće odvukao do policajca, i onda bi se Ratso morao poniziti i moliti za milost na račun svoje ubogaljene noge. Bio je spretniji u jednoj var ijanti toga oblika krađe, ali ta je var ijanta zahtijevala veći utrošak vremena, a lako se dogodilo da bude manje unosna. Sjedio bi u kakvu baru i upustio se u razgovor s kojim nepoznatim čovjekom, a onda bi vrebao na čas kad bi mogao ukrasti novac toga čovjeka. Katkada bi izgubio i jedan sat i otišao s ništa više nego malo sitniša u džepu i s jednim ili dva piva u trbuhu. Joeu se gadio takav posao (»Tjera me na povraćanje!«) i nije htio imati bilo kakve veze s novcem zarađenim na taj način. Ratso bi morao izmisliti kakvu priču da bi objasnio odakle mu novac, inače bi Joe odbio da proguta i jedan sendvič kupljen za nj. pa bi danima hodao okolo lica kisela kao kiseli krasta‐ vac. Ali Joe je još bio u prvom žaru svoga prijateljevanja s Ratsoom Rizzom, i ništa što se dogodilo u toku tih tjedana nije mu izgledalo tako strašno kao po‐ misao da ponovo ostane potpuno sam. Iako je izišao iz tih godina samoće i ušao u ovo novo razdoblje, one su ipak negdje postojale, bacajući sjenu i na sa‐ dašnjost kao neko strašilo iz ružna sna, crno i nemilosrdno i mnogoruko, spremno da ga zgrabi i odvuče natrag u sve veću, veću i veću osamljenost. Njih su dvojica progurali kroz listopad i ušli u ružno vrijeme studenoga a da se u njihovu životu nije dogodilo ništa značajno. Jednoličnost njihovih dana i osjećaj da je uhvaćen u zamku bez ikakva prava izgleda da će biti bolje stva‐ rao je u Joeu sve veći nemir i uzbuđenost, koja je često bila upravo bolna. Bilo mu je kao da je Manhattan njegova ćelija, i ta se ćelija sužava brzinom mőrē, a on je osuđen da korača u njoj amo-tamo, sve manjim koracima, dok se konač‐ no sasvim ne sklopi nad njim. Prolazili su jednu prehladu za drugom. Pogotovu Ratso. Glas mu je popri‐ mio groktanje dubokog basa, što se Joeu činilo smiješnim u tako malena stvora. Gutao je lijekove za prehladu i sirupe za kašalj u tolikim količinama da je išao okolo ošamućen i pospan, a nije imao teka za pravu hranu. Tu i tamo progutao bi nekoliko žlica juhe. I, naravno, kavu. Uvijek je bio za kavu i cigaretu. Kad god bi Joe vidio Ratsoa kako puši, uvijek je imao osjećaj da u duhanu mora da 114

www.balkandownload.org je neka tvar koja daje život i koju samo Ratso zna izvući. Studeni je bio okrutan mjesec za ljude koji su se zadržavali po kućnim ve‐ žama kao njih dvojica, hladan mjesec i vlažan, i k tome vjetrovit. A činilo se, kako se vrijeme pogoršavalo, da su oni sve više na ulici. Postojala je, naravno, napast da produže noći koliko god je moguće, zadržavajući se u skloništu Xstana. Ali i jedan i drug i je, svaki na svoj način, osjećao strah pred tim stanom, i prekovremeni sati što su ih provodili tamo bili su im odvratni. I strašni. Katka‐ da su bili svjesni da im se može svašta dogoditi ako se odluče za takvu vrst skloništa. Nikakav čarobnjak neće zakucati na vrata i ponuditi im svoju moć da izmijeni njihovu sudbinu, pa čak ni hranu. A oni su to znali. Stoga im nije preostalo drugo nego da noću leže u toj otrcanoj, tobožnjoj sigurnosti da bi se zaista naspavali. Ali, biti tamo budan danju, kada sjene toga velikog, bijelog X padaju po sobi kao upozorenje, to je značilo prepuštati se kobnoj, zapravo za‐ mornoj udobnosti. A o tome se i nije nikada raspravljalo. To nije bilo ni po‐ trebno. Jer i po najlošijem vremenu bez obzira na to kako su se slabo osjećali, i bez obzira na to kako se turobno privlačnom pričinjala njihova soba u uspo‐ redbi s njihovim bijednim izgledima na ulicama, do podneva bi izišli odanle. Znaci Božića pojavili su se u izlozima trgovina i po ulicama. Ali takav blag‐ dan nije imao nikakve veze ni s jednim od njih. Jednoličnost se protezala dalje i dalje. Ratso se pojavio jednoga dana s velikim zimskim kaputom podstavlje‐ nim ovčjim krznom i ponudio ga Joeu na dar. Tvrdio je da mu ga je dao jedan trgovac s prepunim skladištem za neku malu uslugu, ali Joe je imao razloga vjerovati da ga je on ukrao u kinu. Rekao je da čovjek ne može krasti zimske kapute ako ne zna za sigurno da vlasnik ima negdje još jedan, i završilo je tako da se Ratso zbog toga osjećao tako loše da ga je jednostavno sakrio u jedan ormar. Joe je nastavio nositi svoj žuti kožnati kaputić, umrljan sokom od rajči‐ ca. Tvrdio je da mu nije hladno, ali je ipak mnogo drhtao i uvijek je nalazio izlike da se skloni u kakvu trgovinu, predvorje ili kino. U nekim čudnim trenucima Joe je znao da nemir što ga osjeća nema uopće nikakve veze s jedno-ličnošću njegovih dana. Negdje u njemu postojalo je saznanje da nešto kao jednoličnost ne postoji. Možeš raditi iste stvar i i hodati istim ulicama, pa čak i misliti iste mučne misli, ali unutra, duboko, tamo gdje ih ne možeš vidjeti, stvar i se mijenjaju i mijenjaju i razvijaju do točke kad će se sastati i izbiti na površinu. I onda, za kratko vrijeme, govor it ćeš da se nešto dogodilo, i život će ti iznenada biti toliko drukčiji da ćeš ga teško prepoznati 115

www.balkandownload.org kao svoj. Ali Joeov duh nije bio takav da bi se uhvatio takve misli iole čvrstim zahva‐ tom i zadržao je. Pojavila bi mu se načas ili dijelak časa, a onda bi se povukla kao da ima svoj vlastiti život i ritam, tako da se Joeu njegova tjeskoba najčešće činila kao strah od ništavila. Samo u tim rijetkim, neočekivanim trenucima bila je ona strah od nečega. A onda je došla noć, rano u prosincu, kad je to vrijeme čekanja potpuno prestalo.

13 »On?« upita dječak. »Samo čas, da pogledam«, reče djevojka. Ona potapša Joea po ramenu. Bila je noć, prosinac. On je pio kavu kod Nedicka u Osmoj ulici kad je čuo te glasove iza sebe. Okrenuo se i ustanovio da ga proučava dvoje mladih ljudi koji su izgledali kao djeca, a bili su odjeveni u jednaka odijela: crne maji‐ ce s visokim ovratnikom i uske crne hlače, činilo se da su brat i sestra, a možda i dvojci. Nije bilo velike razlike u njihovu prividnom spolu. Njena je kosa bila za djevojku kratka, a njegova za dječaka dugačka. Oboje su bili plavokosi, imali su sive oči i bili su ljupko dražesni; ni jedno ni drugo nije bilo našminkano. Djevojka je očito bila smionija od njih dvoje. Uhvatila je Joea za bradu i proučila njegove oči. »O, da, svakako«, reče svome bratu. »Svakako on.« Dječak se nasmiješio beznačajno i predao Joeu komadić tankog, narančastog papira koji je bio smotan u svitak i spojen ljepljivom srebrnom zvijezdom. Onda su dječak i djevojka izišli iz lokala. Joe, osvojen nečim neobično mir‐ nim i odlučnim u njihovu nastupu, gledao je za njima dok se nisu izgubili iz vida, a tek onda je odmotao svitak. Na njemu je velikim slovima ispisana po‐ ruka crnom tintom: Očekujemo da ćete se pojaviti prije ponoći u kraljevstvu pakla koje je smješteno na prljavom tavanu na sjeverozapadnom uglu Broadways i ulice Harmony. Tamo će vas otrovati. Hansel i Gretel 116

www.balkandownload.org Mac Albertson Joe je izišao na ulicu i pogledao na sve strane, ali Mac Albertsonovima nig‐ dje ni traga. Ponovo je uzeo pisamce, pročitao prije ponoći i onda pogledao na sat na tornju od crvene opeke uz žensku kaznionicu: bilo je jedanaest sati. Za‐ palio je cigaretu i stao razmišljati o velikoj sreći da mu je to dvoje nepoznatih mladih ljudi uručilo nešto. Prometna se svjetla izmijeniše. Pješaci, koji su po‐ kušavali prijeći ulicu, udarali su u njega, nastojeći izbjeći star i snijeg nagomilan na rubu pločnika. Joe je čitao pisamce iznova i iznova. Zaključio je da će mu biti potrebna pomoć da to protumači. Ratso zacijelo obrađuje stanovitu krčmu na Šestoj aveniji. Joe prijeđe preko ulice i uputi se u smjeru krčme kadli ugleda Ratsoa pod zelenim platnenim krovom prodavača novina. Imao je na sebi sporni ka‐ put od janjećeg krzna, a kad je vidio Joea kako dolazi, u oku mu se pojavio pr‐ kos. Što se tiče Joea, njemu je bilo drago da se taj kaput ipak nosi. Predao je narančasti svitak Ratsou. »Ako želiš da nešto pročitaš«, reče, »čitaj to.« Zatim je objasnio Ratsou kako je ta obavijest došla u njegove ruke. »U cijelom onom lokalu«, reče, »dali su je samo meni.« Pokušavao je sakriti ponos što ga je osjećao. Ratso navuče veliki ovratnik na uši i poče hodati. »Hajdemo«, reče. »Ka .. ka .. ka .. kamo?« upita Joe, idući u stopu za njim. »Hoću da kažem, kakvo je to sranje? Je li to nekakav oglas, ili vjera, ili što? Jer mi ne znamo u koga se boga upuštamo.« »To je zabava uoči Svih Svetih.« »Svih Svetih? Pa sada nisu Svi Sveti. Sada smo u prosincu.« »Pa što te briga? Zabava je, a mi smo pozvani.« Mi? pitao se Joe. »Tu ne kaže ništa o tebi«, reče on. »Oh!« odmahnu Ratso tu misao rukom. »Čovječe«, reče Joe, »mene su dobro promotrili prije nego što su mi dali ovo.« Išli su Osmom ulicom prema istoku, u smjeru Broadwaya. Da, mislio je Joe, bogami su me dobro promotrili. Jedan kaže: »On?« a dru‐ gi kaže: »O, da, svakako.« I sada me zanima kako to da su baš mene izabrali. Da li zbog mojih čizama ili zbog šešira? Ili je nešto u mom licu? Možda zbog op‐ ćeg seksi izgleda? Ili zbog čega? 117

www.balkandownload.org Pomisao na njegov seksi izgled, kapital kojega se iznenada sjetio, natjerao ga je da se glasno nasmije. Prolazili su kraj pekarne koja je u izlogu imala ogledalo boje jantara. Joe zabaci glavu naglo prema ogledalu, nadajući se da će još ulo‐ viti nešto od tog lijepog smiješka. Nešto malo je ulovio. Tada reče Ratsou: »Znaš, nema tome jako dugo da sam sjedio u dnevnoj sobi Sally Buck i gledao televiziju.« »Da? Tako?« Ratso ga pogleda. »Hoću da kažem, tako?« »E, to je bilo u Albuquerqueu, zar ne razumiješ? Tamo gdje je vrag rekao laku noć. A što sam sada? Sada sam u New Yorku, je li tako? I izabrali su me za sve to sranje od ... ja ne znam čega, zar ne razumiješ o čemu govor im?« »Ne.« Joeova je misao njemu samome bila tako jasna da je osjaćao da Ratso na‐ mjerno neće da razumije. »E«, reče on, »vidim ja da se ti spremaš provesti na ovoj zabavi noćas. Dobro se provedi, klimavo malo talijansko kopile.« Ratso uhvati Joea za ruku i objesi se o nju. »Što? Što si rekao?« »Nema veze«, reče Joe. »Možda te, ionako, neće ni pustiti unutra.« »Hoćeš li da se okladimo?« Skupina studenata vrzala se ispred knjižare u Osmoj ulici. Joe je želio da oni svi znaju kamo se on zaputio. Ali nije bilo zgodnog načina da im to kaže. »Ja ću im reći da te puste unutra«, reče on Ratsou. »Reći ću im da neće imati ni mene ako ne uzmu tebe.« »Sjajan usrani plan!« »Ne treba, dakle, da se brineš«, reče Joe. »Ne brinem se ja!« »Kao da si već unutra. Osim toga, tebi ništa ne nedostaje.« »A tko je rekao da mi nedostaje?« »Kad bi se ošišao i kad bi naslagao malo mesa na te svoje kosti, bio bi sa‐ svim dobar.« »Strašno sam ti zahvalan!« »I tako ću ja reći, hm, slušajte, ja ne idem nikamo bez ovoga svog pajdaša. U redu?« Hodali su jedan blok šuteći. Na uglu Trga University zahvatio ih je hladan vjetar sve dok nisu prešli ulicu, gdje su ih opet zaklonile zgrade. Ratso reče: »Ti ne želiš da ja idem. Je li točno?« 118

www.balkandownload.org »Jesam li ja to rekao? Ja to nisam rekao.« »Nisi, ali ja ću ti nešto reći, Joe. Žao mi je, ali baš sam raspoložen da ti to kažem. Dakle slušaj: ti si jako blesav. Ti ne znaš kako da se skloniš od kiše. Ti mene trebaš! Ti sebi ne znaš obrisati dupe a da ti ja ne dodam papir. I sada su tebe pozvali na zabavu samoga, kao da si neki veliki čovjek. U redu, jesi li spreman da ti kažem nešto novo? Ja ne želim ići na nikakvu usranu zabavu s nekakvim Hanselom i Gretel Mac Albertson.« Ratso je izgovor io njihova imena dječjim govorom, a onda je proizveo neki šaljivi zvuk u grlu. »Uh, kako cukri, cukri, cukreno! Već mi se smučilo. Jedini razlog zašto sam u prvom redu htio poći bio je što sam mislio, hm, da će tamo vjerojatno biti jedan par koba‐ sica i dva-tri mekana keksa. Što, do vraga, valjda neću odbiti takav banket! E dakle, prošla me glad, pa onda zbogom. U redu?« Prestao je hodati. Joe reče: »Daj mi tu adresu!« Zgrabio je narančastu obavijest iz Ratsoove ruke i otišao. Ali nije prošao više od jednoga bloka kad se njegova srdžba stiša‐ la. Zaustavio se kod Broadwaya i osvrnuo. Ratso je još stajao tamo nasred pločnika, zguren u svom kaputu, i proma‐ trao Joea. Joe mu dade znak rukom, a Ratso se poče kotrljati prema njemu, žureći se da ga stigne, mlatarajući po zraku kao ranjena ptica. Joe je htio da mu vikne: »Nemoj trčati!« ali umjesto toga se otkrenuo i namjerno nije htio gledati. A onda je čuo kako krok-šššš, krok-šššš, krok-šššš dolazi sve bliže. Kad ga je Rat‐ so dostignuo, kao da su već obojica zaboravili na svoju prepirku. Hodali su niz Broadway do ugla Harmony ulice. Između nekoliko malih natpisa u vanjskom predvorju velike zgrade bio je jedan na kojem je pisalo: Mc Albertsonovi – drug i kat. Prije nego što se počeo uspinjati uza stepenice, Ratso se načas naslonio na ogradu. Lice i kosa bili su mu mokri da bi se mogli žmikati, a pri disanju je proizvodio neki čudan zvuk koji je bio kao određena visoka nota na orgulja‐ ma. Joe se već toliko naviknuo na Ratsoovo kihanje i kašljanje i na njegov glas, koji je bio poput štropota kamenja koje se vuče preko nepopločene ceste, i to‐ liko se priviknuo na to da vidi nelagodnost i bol u Ratsoovu licu, da već ne‐ koliko tjedana nije izbližega pogledao bogalja. Sada je ustanovio da je boja njegova lica, pod svim onim znojem, vrlo loša. Koža mu je bila uglavnom žuta, ali je u tom žutilu bilo i sive i zelenkaste primjese. Njegove bjeloočnice bile su 119

www.balkandownload.org nekako boje blijede breskve i bez sjaja, a usne su mu bile plavičaste, s bijelim rubovima. Joe reče: »Što ti je?« »Što mi je? Što misliš time reći?« Joe nije znao što da kaže. Gledao je i gledao Ratsoa, dugo vremena. Ratso se uznemir io. »Što? Što je? Zar krvar im?« »Ne. Ne krvar iš. Ali se znojiš. Zar nemaš maramicu?« Ratso otare čelo podstavom kaputa. Joe reče: »Ne bi bilo loše da malo obrišeš i kosu.« Ratso prođe kroz nju golim rukama. Joe izvuče iz hlača košulju. »Hajde ovamo. Daj mi tu tvoju usranu glavu.« Ratso zareži: »Ne.« Ali Joe reče glasnije: »Hajde ovamo!« Ratso se sagne na‐ prijed i pruži glavu da mu je obriše. Joe ju je trljao krajevima svoje košulje. »Ne možeš na zabavu mokre glave«, reče on. »Sad je dobro. Imaš li češalj?« »Ne treba meni češalj.« Ratso stade dotjer ivati kosu rukama. Joe mu dade svoj češalj. »Mislim da me nekoliko tuceta ušiju neće ubiti.« Međutim, nije mogao provući češalj kroz guste, zamršene kovrčice, i neko‐ liko se zubaca polomilo. Ratso mu vrati češalj i potapša kosu da joj da kakavtakav oblik. »Kako izgledam? Dobro?« Joe ga je dugo vremena pažljivo promatrao. Gola je činjenica bila da Ratso nije izgledao dobro. Joe je imao najbolju volju da laže u vezi s tim i da prijeđe preko toga, ali, dok je gledao u Ratsoovo lice, dogodilo se nešto drugo. Što je to bilo? Nijedan od njih nije zapravo znao. Između njih se pojavilo nešto neodređeno, nešto strašno, što je lebdjelo u zraku među njima kao kostur koji pleše na koncima, nešto sablasno i tajno što je Joea ispunilo užasom, i zbog čega se osjetio isključen i sam i ugrožen. Što se tiče Ratsoa, znaci toga, ma što to bilo, bili su jedva zamjetljivi, goto‐ vo ih nije ni bilo. On je jednostavno otkrenuo glavu, donekle smeteno. U oči‐ ma mu se održavala neka vrst mirnoće, ramena i položaj glave su mu poprimili ukrućen izgled. Joe je zinuo da nešto kaže, ali Ratso učini brz pokret nestrpljivosti i krene uz široko, tamno stubište. Joe ga je promatrao. Kad je Ratso bio na polovici prvog stubišta, Joe reče: 120

www.balkandownload.org »Ej, pričekaj jedan čas! Ej!« Ratso se prestade uspinjati i pogleda dolje. Njegove su oči molile Joea neka ne govor i, ali, zbog ravnoteže, ubacio je ovaj izazov: »Idemo li na nekakvu po‐ sranu zabavu ili što?« Joe je bio previše smeten a da bi se maknuo. Nešto strašno se upravo sada odig ralo tu, na dnu ovih stuba. A je li se odig ralo? Nije zapravo bio siguran. »Sve u redu, zar ne?« upita. »Hajde!« Ratso je bio nestrpljiv, a onda je nastavio molećivim glasom: »Haj‐ de, dođi, molim te.« Pričekao je dok se Joe nije počeo uspinjati, a onda se po‐ novo uhvatio za ogradu i stao se uzvlačiti uza stepenice.

121


TREĆI DIO

122


1 Ograda na odmaralištu trećega kata upotrebljena je kao garderoba. Na njoj su bili visoko nagomilani pulover i i šalovi i vjetrovke i sve moguće vrste zim‐ ske odjeće. Ratso je ostavio svoj kaput s janjećim krznom na hrpi, a onda je pregledao čizme, kaljače i gumene navlake za cipele poredane na podu. »Prije nego što odemo, izabrat ću jedan lijep par gumenih navlaka«, reče on. Vrata su bila širom otvorena. Ratso je išao prvi. Joe je bio strahovito sme‐ ten. Nije znao kakvo se ponašanje očekuje od njega. Hodao je kočepereći se, mršteći se, nije želio da otkriju da nema svoga stava. Soba je bila golema. Protezala se uzduž cijele zgrade, a bila je široka kao sama kuća. U njoj je bilo jako bučno, ali ne dovoljno za toliku gomilu ljudi. Smijeh je bio svjestan sebe, a isto tako i razgovor, i bilo je određene plašljivosti u zvucima što ih je proizvodio bongo bubanj i magnetofon, po čemu se moglo zaključiti da se glazbenici još nisu uhodali. Jedan se par mučio da pleše a da ga nitko ne vidi! Bilo je mnogo malih skupina, neke su stajale, neke sjedile na podu, a sve su one bile nevezano formirane. Mnoge su osobe stajale same ili pri kraju jedne skupine koja ih nije sasvim uključivala. Dvojica dječaka stu‐ dentske dobi, jedan bijele, drug i smeđe puti, sjedili su na podu usred sobe, dr‐ žeći se za ruke; ali to nije bila toliko međurasna romansa koliko spoj dviju ni‐ jansa očaja. Bili su povezani rukama, ali ne i očima. Svaki se od njih mrštio u neku svoju vlastitu udaljenost. Mnoge od samotnih osoba, muškaraca kao i žena, kao da su se stidjele svoga stanja osamijenosti. Mogli ste ih vidjeti kako traže mjesto gdje bi se oslobodile toga stanja, način kako bi ga prikrile ili nešto čemu bi ga pripojile: piće, cigaretu, kakav ugao, razgovor, smiješak, nekog nez‐ nanca, neki osobiti stav. 123

www.balkandownload.org Uzduž jednoga zida bio je velik stol, s lijepim tzborom sira, mesa, keksa i kruha, a na podu kraj stola bila su kor ita puna leda, ledene vode i piva u li‐ menkama. Na drugom kraju sobe Joe spazi Mac Albertsonove. Sjedili su na podu do nogu neke mršave, namazane gospođe duge, bijele kose. Iza njih troje, pokrivajući jedan dio zida od stropa do poda, bilo je nekoliko dugačkih komada omotnog papira, na kojem je crnom bojom bila tiskana pa‐ rola K A S N I J E J E N E G O Š T O M I SL I Š Pokraj natpisa bio je kabao sa crnom bojom, u kojoj je bila metla, a držak joj je bio naslonjen na zid. Joe je neprestano gledao Mac Albertsonove. Sjedili su pred natpisom kao li‐ kovi na oltaru, tiho i s onom istom profanom mirnoćom koja je prije kod Ne‐ dicka privukla njegovo zanimanje. Gospođa iza njih još ga je i više uznemir ivala. Nije je rado gledao, ali oči su mu se neprestano, same od sebe, vraćale k njoj. Nešto na njoj nije bilo kako treba. Ali što? Na svakom je oku imala mrvicu crne boje, a usta su joj bila mala i crvena. Često je žmirkala. Kao da kapke njenih očiju pomiču uzice kojima upravlja netko čija je pažnja odlutala. Glava joj je bila labavo, u opasnoj ravno‐ teži, nasađena na vrat, lupkajući amo-tamo kao kakva vješta izmišljotina tvo‐ mičara igračaka. Gledana iz daljega mogla bi čak biti i nešto neživo, nešto što su slijepila ona dva šutljiva, zlokobna djeteta do njenih nogu, možda lik nestale majke, napravljen od štapića i slame, vrećica od bombona i od dječjih bojica. Pred dječakom je stajalo nekoliko ćupova, i on je istresao nešto iz jednoga od njih (pauka?, crva?) i dao nekoj krasnoj mladoj crnici. Što god to bilo, dje‐ vojka je to bacila u usta, zalila pivom, a onda, u komičnom oponašanju pute‐ nog užitka, ispružila ruke, zavijugala svojim vitkim tijelom odjevenim u džersi i plešući prešla preko sredine sobe u ruke jednog veličanstvenog crnog diva, privlačeći i zadržavajući pažnju gotovo svih ostalih u sobi. Međutim, Joe je promatrao dječaka Mac Albertsona koji je još uvijek bio zabavljen onim ćupićima. Približio mu se, nadajući se da će vidjeti što je u nji‐ ma, kadli ona koja se zvala Gretel uhvati njegov pogled i dade mu znak gla‐ vom da dođe. Joe se obazro ne bi li dobio kakvu uputu od Ratsoa, ali Ratso je 124

www.balkandownload.org bio zaposlen za stolom s jelima i krišom gledao okolo puneći džepove sala‐ mom. U međuvremenu je Gretel Mac Albertson ustala i pošla prema Joeu. Lice i glas bili su joj potpuno bez izražaja. Iz blizine bila je manje zlokobna, a njen mir mogao je biti jednostavno dosađivanje. »Došli ste«, reče. »Treba li vam što? Hoću da kažem, ima piva i....« Otvor ila je šaku i pokazala mu veliku, smeđu kapsulu. »Ovo, ako želite.« Pročitavši na njegovu licu znak pitanja, ona reče: »Ova je snažna, traje otprilike četir i sata.« Joe pogleda kapsulu, a onda djevojku, i, ne znajući što da učini, smiješio se da bi prikrio svoje neznanje. Ona se neznatno namršti. »No, uzmite je«, reče, a u glasu joj je bilo nešto između zapovijedi i izazova. Joe uze kapsulu i gurne je u usta, skupi sline i proguta je. Ponosan na sebe, nasmiješio se djevojci, očekujući neki znak priznanja ili odobravanja. Ali cijeli taj hrabri pothvat kao da je samo još povećao njenu dosadu. Umornom je ru‐ kom pokazala prema stolu s jelom. »Pivo ide dobro s tim«, reče ona. Ovoga puta bilo je nešto u njenom glasu: možda nježnosti. U tom se času približavao Ratso s dvije otvorene limenke piva. Jednu je pružio Joeu. Joe je pokušavao da izvede predstavljanje. »Ovo je, hm, Ratso Rizzo, i.....« Ratso ga ispravi. »Rico«, reče on. Ali to je predstavljanje očito bilo previše mučno za Gretel Mac Albertson, i ona se izgubila. Joe je dobrano, duboko gutnuo piva, pitajući se što da očekuje od te kapsu‐ le. »Ako hoćeš da ti kažem svoje mišljenje o onom bratu i sestri«, reče Ratso, »reći ću ti. Hansel je topli brat, a Gretel se sama zadovoljava. Koga je, dakle, briga, je li točno?« On gumu palac u zrak u smjeru stola s jelom. »Imaju sala‐ me koliko ti bog hoće, pa metni malo u džep.« Joe osjeti da ga netko promatra. Obazre se da vidi. Tamo, ispred vrata kupa‐ onice, stajala je jedna djevojka u narančastoj haljini. Smiješila mu se tajanstve‐ nim, izazovnim smiješkom. Naslonila se na vratnicu tako da se činilo da je ku‐ paonica njen vlastiti šator u pustinji u tehnikoloru – ili je možda stanovala u njemu s ostalim članicama harema. Smjelo je dočekala njegov pogled, čak je još jače otvor ila oči, a onda je pokazala zube i divlje se i kratko nasmijala. Pro‐ 125

www.balkandownload.org šavši prstima kroz bujnu, crnu kosu, pošla je prema njemu. Joeu se sviđalo nje‐ no tijelo: imala je vitke noge, bila je puna putenosti i nije bila visoka. Ona reče: »Ja znam, a ti?« »Da«, pretvarao se Joe, »da, do vraga, znam.« »Pa dobro«, reče ona, »što ćemo onda uraditi? Da odemo sada, ili što? Imaš li stan? Jer ja imam onu prokletu sustanarku. No, svejedno, ja to mogu urediti. Jer mi smo se tako dogovor ile. O, bože! Onoga časa kad sam te ugledala, znala sam. Jesi li i ti odmah znao?« »Jesam li znao ....« »Da ćemo mi to napraviti?« Ratso se umiješa. »Vi, gospođo, zaista želite napraviti posao, zar ne?« Ta žena očito nije bila opazila Ratsoa. Pogledala ga je s iznenađenjem. »Tko ste vi? O, bože, nemojte mi reći da ste vas dvojica par!« »Ja sam slučajno njegov menedžer«, reče Ratso. »A on je slučajno Joe Buck, vrlo skup pastuh.« »Skup! Skup?« Usta joj se otvor iše. Pogledala je u stranu, žmirnula, ponovo pogledala Ratsoa, a onda Joea. »Je li to istina?« »E, pa ...«, poče se izmotavati Joe. »O, bože!« poviknu ona. »Istina je! Ja to ne mogu vjerovati.« Otišla je od njih – ne da pobjegne, nego jednostavno zapanjena. Otvor ila je jedno pivo, onda se naslonila na stol s jelom, gledajući visokog kauboja, mašući glavom, žmirkajući. Ratso reče: »Zag rizla je. Rekao bih da će dati deset dolara. Ali ja ću tražiti dvadeset.« Joe reče: »Slušaj, bez obzira na novac, ja bih nju mogao upotrijebiti.« »O, do vraga, da, ti si bogat! Hajde razgovaraj s njom. Ja ću se kasnije poja‐ viti.« Ratso ode. Joe se počeo osjećati kao da je u bestežinskom stanju. Micao je ramenima u spor im krugovima kao da okušava svoju sposobnost da se kreće, i ustanovio je da na neki nov način posjeduje svoje tijelo. Ponovo mu je ono postalo značaj‐ no, postalo je skladno i snažno. Čak je osjetio i onu staru čežnju za ogledalom. Crnokosa žena stajala je kraj njega. Gledala je gore prema njemu kao da iz‐ među njih postoji golema razlika u visini. »Strašno sam uzbuđena«, reče ona. »Ovo je prvi put u mom životu da sam se suočila s takvom situacijom, da, prvi put da sam čula da to uopće i postoji. I, 126

www.balkandownload.org iskreno govoreći, strašno sam uzbuđena. Jedva čekam da to kažem svome čo‐ vjeku, ali se nećemo vidjeti do ponedjeljka, zar to nije glupo? Slušajte, ja samo teoretiziram, znate, ali što će se dogoditi ako slučajno kažem: ‘U redu. Kupu‐ jem’? Oh!« Žena iznenada zadrhta. Imala je fin, lijep nos. Nosnice su joj se šir ile. Disala je u kratkim dahtajima. »Zbunjena sam«, reče, »a to nije od Dexedrina! Ja sam se okušala s Dexedrinom, i od njega to nisam nikada osjetila. Morala bih sva‐ kako to zabilježiti: disanje, srce, želudac, i gle, naježena koža!« Pakazala mu je ruku. Joe se skromno nasmiješio. »Što je to? Kupovanje muškarca, je li to to? Dakle, mislim da je to najuz‐ budljivija stvar za koju sam ikada čula. To je kao kad, hm, oduzmete djevičans‐ tvo, to je jedan kraj nečega. A na drugom, sasvim protivnom, najdaljem, sasvim udaljenom polu je, pretpostavljam, kupovanje ljubavnika. Zar ne? Naravno, s tim moramo biti načistu, ja sam daleko od djevičanstva. To mi nije nikada bio problem. Samo što sam ja, daleko, daleko, daleko u prošlosti, prije mnogo godi‐ na, mislila da se moram udati za svakoga s kim sam imala odnošaj. Primitivno, zar ne?« Nasmijala se, ali njen smijeh nije smetao tečnosti njena govora. »Ali nakon trojice muževa, zapamtite, trojice, moj muž je konačno utuvio u moju tvrdu lubanju da sam postala savršen, živ, hodajući primjerak morala Bronxa u njego‐ vu najrazornijem obliku, shvaćate? Tada! Nagla promjena! I što ja radim, poči‐ njam se ponašati tako kao da moram imati odnošaj sa svakim s kim legnem u krevet! Zar ne razumijete? Vrlo proziran produžetak one iste stare priče o mo‐ ralnosti. Morate se složiti sa mnom, jer što je drugo odnošaj nego ženidba bez cijelog onog cirkusa. Hoću da kažem, emocionalno, primate jednaku kaznu! Zar ne? Od ljubavnika kao i od supruga? Slažete li se? Dobro! Tako!« »Iznenada mi je sinulo: a što, molim te, imaš protiv starog, običnog seksa? Bila sam uvjerena da je to ono na što je ciljao moj muž. Naravno, oni to ne kažu izravno, to mora doći od vas. A to vas, ako ste tupi kao što sam ja, a ja znam biti strašno tupa u nekim područjima, može strašno skupo stajati. Neće‐ mo sada govor iti o tome koliko je to mene stajalo u gotovu novcu. Dobro? Na svaki način, počela sam, no, prolaziti kroz neke stvar i, znate, tek da iskušam svoje noge i, mili moj, nigdje ga nije bilo. Štoviše, nisam mogla doseći vrhu‐ nac!« »Onda! Večeras, kad sam izišla iz kupaonice i vidjela vas, čisti simbol – da, 127

www.balkandownload.org to sve vi, znate li, simbol, o da, čisti simbol, ništa više i ništa manje. Zar vi to niste znali? To ja ne mogu vjerovati. Na svaki način, znala sam da ću izvesti je‐ dan pravi prodor. I to bez razmišljanja, drag i, osjećaj, samo osjećaj. Vi vidite u kakvu sam stanju, zar ne? I zar nisam pošla ravno prema vama? Dakle, mogu vam reći da to nisam nikada prije uradila! Što mislite, tko sam ja? Jednostavno sam imala taj osjećaj, i ja tu nisam mogla ništa učiniti, a k tome nisam ni željela ništa učiniti. I, naravno, kad dođe vrijeme, morat ću upitati sebe zašto sam odabrala kauboja, a drugo, zašto kauboja kurvu.« »Ali ne večeras! Ne, gospodine. Biti analitičan za vrijeme akta, to je polju‐ bac smrti. Orgazam ti izleti ravno kroz prozor. Poljubi me upravo sada, hoćeš li? Prije nego što uglavimo cijelu stvar? Ej, slušaj! Bi li ti bilo neugodno kada bih ovo blještavo svjetlo na stropu okrenula nad svoj krevet i cijeloga te pre‐ gledala? To je zato što zapravo nikada nisam potpuno proučila jednog muškar‐ ca, hoću da kažem, njegov svaki kvadratni centimetar, a umirem da to učinim. Smijem li? Mislim naime, ne uzimate li vi u svojoj profesiji u obzir osobite že‐ lje?« »A usput, koliko će me to uopće stajati?« 2 Joe je promatrao ženu kako govor i. Ali njegov sluh nije radio kao obično. Sav njen govor mogao je isto tako biti kiša, a između njih staklo. Čuo je njene riječi i vidio ih je, ali nisu uopće dopirale do njega. Ono što je on čuo bilo je nešto što je imalo veze s kapsulom koju je pro‐ gutao, neki visok, tanak, tajni zvuk, zapravo uopće ne zvuk. Jednako ste ga lako mogli slikovno prikazati: reći da je to visoka žica na koju je sletio, na velikoj visini, zbog koje su se izmiješala sva njegova osjetila, vid, zvuk, dodir, i učinila od njih jedno. U jednom takvom trenutku odlučio se da s te visine pogleda na društvo: vi‐ dio je kauboja, sebe, kako gleda mimo gužve bezličnih figura društva prema onom kraju sobe gdje je na podu sjedilo ono dvoje mladih ljudi u crnom, do nogu jedne žene. Ali s njegova gledišta to troje ljudi nije uopće bilo troje. Njih je četvoro, a jedan od njih je on sam. On pripada tamo njima. On je Joe Buck, kauboj, a 128

www.balkandownload.org tamo je njegova plavuša, koja sjedi s ono dvoje krasne djece. Sada mu je, naravno, jasno zašto su ga pozvali u to društvo. On je onaj član koji nedostaje nečemu, i uvijek je bio, ali sada će se sve izgladiti. Na drugom kraju sobe došlo je do meteža. Glave su se okrenule da proma‐ traju nešto što je trebalo da bude uvod u nekakvu zabavu. Bubnjar proizvede tutnjavu, a djevojka na magnetofonu trudila se svim silama da oponaša fanfaru. Mac Albertsonovi su u međuvremenu pomogli svojoj dami da ustane. Či‐ nilo se da je pijana ili drog irana. Ali kad je ustala, bila je sposobna da hoda svo‐ jom vlastitom snagom, doimljući se poput mar ionete kojom ne upravljaju kako bi trebalo. Zazvečali su, zazveckali i zaklepetali umjetni dragulji na kosti‐ mu kad je gurnula desetak narukvica sa zglavka prema laktovima i uputila se prema središtu sobe. Joe je povjerovao da je došao čas kad će se svrha ove večer i objasniti drug i‐ ma kao što se objasnila njemu. Održava se njegovo vjenčanje, vjenčanje do‐ nekle neobično, bolje rečeno ujedinjenje, u kojem su glavna lica u nekom dubljem srodstvu jedno s drug im, mister ioznijem od običnog srodstva. Činjenica da on zapravo nikada prije ove večer i nije vidio ovo troje ljudi nije se uopće činila protuslovnom. Njegova je varava vizija bila takva da je sva‐ ki prekid u običnoj log ici stvar i postizavao smjesta nov i viši red vlastite valja‐ nosti. Na primjer, ono što se dogodilo poslije toga bilo je na neki način nemogu‐ će, a ipak, on je vidio da se događa. Bjelokosa je žena preletjela pogledom pre‐ ko ljudi što su se tamo skupili i pri tom su njene oči načas dodirnule Joeove i onda se maknule dalje. Zadrhtao je, i njegovo se cijelo tijelo ohladilo od užasa. Jer u tom času njega je pogledala Sally Buck. Sada je bila mnogo star ija i neo‐ bični ja od one Sally kakve se on sjećao. Pa ipak, to je bila Sally Buck, i on je doživio taj kratki, hladnoživahni susret s njom. I sada je znao da je to njegova baka, koja se vratila iz groba i koja je poslala ono dvoje samrtno žalosne, otrov‐ no dražesne djece na ulice New Yorka u potragu za njim. A u koju svrhu? Naravno, da mu kaže nešto hitno. I eto, poruka upravo treba da se izreče: Mac Albertsonovi, koji su u svakom pogledu bili poput djece iz snova, vitki i bespolni u svojim tijesnim crnim odijelima, očito onakvi mladi ljudi kakve bi poslali kao glasnike iz groba, približili su se staroj dami, možda da je prihvate ako bi pala ili da joj kako drukčije pomognu. Sada je podigla ruke zahtijevaju‐ ći pažnju, i kad su se svi umir ili, ruke joj se spustiše na lice, i ona se počela ce‐ 129

www.balkandownload.org rekati i kašljati. Činilo se kao da je zaboravila što je trebalo da kaže. Zatim je letimično zag rlila Mac Albertsonove. Joeova žena iz harema, ona u narančastoj haljini, upitala ga je zašto se znoji, ali Joe kao da je prečuo to pitanje. Tada ona reče: »Mislim da biste morali ne‐ što pojesti jer trik je u tome da se neprestano jede, zar vi to ne znate? Da vam donesem jedan sendvič?« Nešto joj je rekao, i ona ode. Sada su i stara gospođa i djevojka pokazivale na dječaka koji se zvao Hansel. Sve su oči u sobi pratile njegove pokrete dok je bojom risao veliki crni X na paroli, poništavajući riječi KASNIJE JE NEGO ŠTO MISLITE. Ponovo je stavio metlu u kabao i priključio se svojoj sestri. Njih dvoje kimnuše star ici, svrativši na taj način pažnju sobe na nju. Ona je proizvela novu buku svojim narukvicama i iskašljala neku sluz, koju je ispljunula u maramicu zataknutu za pojas. Onda je podigla jednu ruku na šutnju, pričekala ju je, postigla ju je i progovor ila glasnim, dosadnim, drhtavim zatezanjem Srednjeg Zapada: »Nije kasnije nego što mislite, ne, nije više.« Zastala je, usisavši obraze i napučivši usne kao da su previše suhe a da bi još govor ila. Rezultat je bio niz brzih, očajnih poljubaca što ih je društvu slala kroz zrak. Gretel Mac Albertson dade joj gutljaj piva. Žena obliže usne i dah‐ ne, a onda iznenada vikne: »Vrijeme!« – ispruživši obje ruke nepomično u zrak kao da zadržava sam predmet diskusije. Zatim je došao još jedan niz napadaja kašlja. Društvo je jedan čas čekalo, ali polako započe sve jače mrmljanje. Joe je čuo jednog čovjeka kako kaže: »Njoj je milije biti ovdje nego u kakvoj kućnoj veži. Osim toga, ona je već previše zabrazdila a da bi znala što se s njom zbiva.« A jedna žena odgovor i: »O, nemojte mi reći da ne zna. Mislim da je to okrut‐ no. Ti ljudi još imaju duha, bez obzira na to kako su daleko zabrazdili!« Stara žena ponovo zag rli Mac Albertsonove, očito poučena od njih. Onda se još jednom suoči sa skupom i iznenada vikne: »Vrijeme nam je isteklo. Više ga nema!« Usne joj se povukoše nazad, pokazujući male žute zube i mehanički osmijeh koji kao da nije imao druge svrhe nego da prikaže najzadnji trik upravljača mar ionete. Pogledala je Mac Albertsonove tražeći odobrenje. Oni oboje živo kimnuše. A onda, kao da se slomila u sredini, star ičina gornja polovica pada naprijed u zveketu metala. Klanjala se. Mac Albertsonovi su pljeskali. Svi su se pridružili. 130

www.balkandownload.org Buka je postala nesnosna, postigla je razmjere groma, pojačana zvižducima, vi‐ kom, udaranjem nogu o pod, pa čak i s dva-tri vriska. Ratso je stajao kraj Joea, gurkajući ga laktom. »Kako to da ti plješčeš? Koji bi to bijes trebao da bude, pjesma i ples? Mislio sam da će je barem natjerati da odg rize glavu piletu.« Joe se maknu od Ratsoa, probijajući put kroz buku, koračajući preko ispru‐ ženih nogu i oko prekriženih koljena i stolova za koktele i klupa i glazbenika, sve bliže i bliže star ici, koja se već sada bila vratila do svoga stolca iza Mac Al‐ bertsonovih. Tamna dama u narančastom iznenada mu se stvor i na putu. U obje je ruke nosila velike, debele sendviče. »Mislim da vam ovo treba!« reče. Joe odgovor i: »Hvala«, ali nije uzeo sendvič. Dotaknuo joj je rame, ona je stala u stranu, a on se nastavio kretati prema star ici. Osjećao je da je društvo odjednom pošlo krivim putom. Još čas prije on je nešto znao. Objasnilo mu se nešto važno o njegovu životu, a onda je to zabo‐ ravio. Ili je možda bio samo na rubu da to sazna, pa mu je ustegnuto. Ustegnu‐ la mu je ta star ica. Tko je ona? Proučavao ju je ovako izbliza i ustanovio da je čak i star ija nego što se to činilo za vrijeme zabave. Trpjela je bolove, također – kao da je od toga oblesa‐ vjela. Čelo joj je bilo nabrano od mreže bora i napetosti. Puder što ga je upo‐ trebljavala pokrivao je nešto poput osipa na koži. Oči, koje su neprestano žmirkale, kao da nisu nikada poznavale odmora. One su bile drhtavi cvatovi nekog beskonačnog stradanja, početak kojega je odavna zaboravljen. Tu i tamo, neko unutrašnje grčenje sililo ju je da se trgne kao da ju je netko udar io no‐ gom, oči bi joj načas ostale zatvorene, a lice bi joj splasnulo u zbrku obojenih bora kao kad eksplodira vrećica od bombona. Joe se pokušao sjetiti što je to zapravo bilo što je došao pitati staru damu – ili makar Mac Albertsonove. Stajao je točno pred njima, ali oni mu nisu obra‐ ćali baš nikakve pažnje. Kao da nisu imali snage da gledaju bilo što ili bilo koga osim jedno drugo. A ni sam Joe nije ih više mogao vidjeti odozgo. U njemu je nekako zamro njegov posebni osjećaj. Više nije osjećao nikakvo srodstvo s tim ljudima. Oni su bili običan ljepuškast dječak i ljepuškasta djevojka i bolesna star ica koji pokušavaju da prirede zabavu. Često puta se pitao što su to zabave, a sada je prisustvovao zabavi i nije mu se jako sviđalo. Ako je to primjerak za‐ bave, onda su one žalosnije i od samih ulica. 131

www.balkandownload.org Neki krupan čovjek, sjajna, okrugla lica, zgrabi Joea za ruku i reče: »Zar niste čuli što je rekla majka Ceres? Rekla je da ste otkucali svoj posljednji kukuc. Zato ležite, dragoviću, vi ste mrtvi.« čovjek se nasmijao i otišao nekome drugome, govoreći: »Zar niste čuli što sam rekao onom momku? Rekao sam mu, zar niste čuli što je rekla majka Ceres? Rekla je ...« Joe je smjesta stupio u akciju. Brzo je pošao za tim čovjekom, zgrabio ga objema rukama i rekao: »Ej, kako to da ste mene izabrali?« »Izabrao?« reče čovjek okrugla lica. »Što hoćete time da kažete, izabrao vas?« »Hoću da kažem, kako to da ste to meni rekli? Mislite li da sa mnom nešto nije u redu, ili što?« »Vi ste ludi«, reče taj čovjek. »Pustite mi ruku.« »Ništa neće biti vašoj ruci. Hoću odgovor«, reče Joe. Tamo je stajala Gretel Mac Albertson. »Hvala vam da ste došli«, reče Joeu, »ali sada želimo da odete.« Ratso je bio tamo. On je rekao: »Što, zar si drog iran?« A onda reče Mac Al‐ bertsonovima: »On je samo drog iran, to je sve.« Dok ga je Ratso vodio iz sobe u predsoblje, Joe reče: »Ja nisam drog iran. Bio sam, ali nisam.« Ratsoov je kaput bio zatrpan. Počeo je prekopavati okolo da ga nađe. Joe reče: »Ja sam u neprilici, to je ono. Ja sam u velikoj neprilici i moram se iz nje izvući.« Ratso reče: »Osjećam se šugavo. Moram leći.« Žena u narančastoj haljini pojavi se na vratima. »Ej.« Joe je pogleda, a ona reče: »Pitala sam vas koliko, zar ne?« Joe je zadržao pogled na ženi dok je govor io: »Reci joj Ratso.« Ratso reče: »Dvadeset dolara.« Žena odgovor i: »U redu. Moj je kaput od obojenog janjećeg krzna. Ispod onoga sivog s uzorkom riblje kosti. Hajdemo.« Ratso reče: »I taksi za mene. Dvadeset njemu, a za mene taksi. U redu?« Žena reče: »Znate li što ja mislim? Mislim da biste se morali izgubiti, netra‐ gom izgubiti. Znate li? Kao da vas nema!« »Slažem se«, reče Ratso. »A za tu uslugu zaračunavam jedan dolar za taksi.« Žena uze jedan dolar iz maloga svitka u njedrima i dade mu ga. »Dok na‐ brojim do deset, da vas ne vidim. Jedan, dva, tri....« 132

www.balkandownload.org Ratso krenu niza stube. Joe pomože ženi da obuče kaput. »Ej«, reče on. »Kako se zoveš, ljubavi?« »O«, reče ona. »Ne znaš, je li? To mi se zaista sviđa. Ali ja znam da je tvoje ime Joe. A to je basnoslovno. Joe bi mogao biti bilo tko. Poljubi me, Joe, drži me, Joe, makni se na drugu stranu, Joe, odlazi, Joe. Divno! Savršeno ime za mu‐ šku, hm – osobu! Otprilike kao Rose za djevojku.« Ispod njih se začuo zvuk kao da je netko pao na stubama. Joe strči niz dva reda stepenica, sve po dvije i nađe Ratsoa u prvom katu kako se bori kraj ograde, pokušavajući da se uzvuče na noge. Onda je ponovo pao. Joe ga pri‐ digne, a Ratso mu dade upute kako da ga spusti na pod. Joe ga spusti na nje‐ govu jaču nogu. Ratso se uhvati za središnji stup, stisnutih zubi i lica mrtvački blijeda. Sada je i žena stigla do drugoga odmarališta. Dok se spuštala po zadnjem redu stuba, upita što se dogodilo. »Pao je«, reče Joe. »Je li mu dobro?« »I vi ste mi neka mudrica«, reče Ratso, a onda je stade oponašati, »je li mu dobro?« »Pa, ako vam je dobro, zašto onda visite na ogradi? Možete li hodati ili ne možete?« »Mogu li hodati? Naravno da mogu hodati.« Napravio je tri koraka i uhva‐ tio se za vrata. »Zar to nije hodanje?« »Da«, reče Joe, »ali doći do podzemne željeznice?« »Ne, ne, ja sam nemoćan. To mi neće nikada uspjeti«, govor io je Ratso po‐ put kakve djevojke. »Nosite me!« Žena reče: »On ima za taksi.« Okrenula se Ratsou. »Dobro vam je, je li to točno?« Ratso viknu: »Već sam rekao da jest!« »Dobro mu je«, reče žena Joeu. »Hajdemo.« 3 Jedan sat kasnije, žena, ležeći glave naslonjene na ruku, dotaknu Joea svo‐ jom slobodnom rukom. 133

www.balkandownload.org »To se događa«, reče. »Neka te to ne zabrinjava. Hoću da kažem, jesi li zbog toga zabrinut? Ma nemoj biti. Zašto ne bismo samo malo ležali i – vidjet ćemo što će se dogoditi. Možda da i malo prospavamo, a?« Joe pruži ruku preko kreveta i uze cigaretu s noćnog ormar ića. »To je nešto što mi se nikada prije nije dogodilo, na to se možeš okladiti o svoj posljednji dolar. Hm, gospođo, gdje su šibice?« »U gornjoj ladici.« Dok je Joe palio cigaretu, ona reče: »Možda bi sve ispalo bolje da me nisi zvao gospođom.« Joe je ležao na leđima i odbacivao dimove prema stropu. »Do vraga, to je prvi put da mi se to dogodilo.« Žena se kratko nasmija. Joe je brzo pogleda. »Što! Mislite li da lažem?« Ona se potrudi da izgladi lice. »Ne. Naravno da ne. Nešto mi je smiješno palo na pamet, to je sve.« »Da?« reče Joe. »No, što je to bilo?« »Ma nije ništa.« »Ništa, a?« »O, molim te. Poštenja mi.« Joe kimnu glavom i ponovo se zagleda u strop. »Dobro, kazat ću ti«, reče ona. »Iznenada sam se stavila u tvoj položaj pa sam shvatila da to što si profesionalac, hm, to mora da je zapravo ono što te u cije‐ loj ovoj stvar i smeta. Ne da bi te to trebalo smetati, jer to je samo ljudski, ali preda mnom je iznenada iskrsnula strašna slika trubača bez roga ili policajca bez gumene palice, i tako dalje, pa sam jednostavno ..... mislim da će biti bolje da sada zavežem, sve ću još više pokvar iti!« Joeov je duh naporno radio. Prevrtao je u glavi sve moguće razloge za ovaj neuspjeh, razmišljajući na koje je sve načine bio slabljen i umaran od svoga dolaska u New York. I dok je o tome razmišljao, osjećao je slabost, umor, kao nešto što teče kroza nj umjesto krvi. Malo-pomalo, grad je izvlačio iz njega sav onaj dobri sok, malo tu, malo tamo, sve je izlazilo, gotovo svake sekunde u danu; pločnici su sa svakim korakom izvlačili nešto iz njega kroz noge, buka prometa sisala mu je uši, neonske su reklame izvlačile nešto vitalno iz njegovih očiju, a ništa osobito nije ulazilo u nj, tu kava, tamo juha, od vremena do vre‐ mena tanjur vodenastih špageta, mljeveni odrezak napravljen od začinjene pi‐ lovine, boca piva. A sve to je pothranjivalo ovu iscrpljenost. 134

www.balkandownload.org Kad se probudio, na rubovima prozorskih zastora već su se vidjeli traci da‐ njeg svjetla. Iste misli, misli o tome kako je oslabio, projur iše mu sada kroz gla‐ vu, nastavljajući se poput snova. Vidio je sebe kako ga iscrpljuju i pljačkaju i varaju na tisuću nemogućih načina: svaki ga je smiješak stajao bezočnu svotu novaca, a svaki put kad bi, u znak pristajanja, kimnuo nekom strancu, od njega se zahtijevala životna srž. Kad bi u njegovu prisustvu kucala ura ili puhao vje‐ trić ili se okretao točak, u dometu njegovih osjetila, činilo se kao da su na neki način ukrali njegovu energ iju za svoj pogon. Gotovo utučen tim mislima, iznenadio se kad je otkrio da mu se njegova snaga vratila dok je spavao. Stavio je ruku na sebe, duboko dirnut, gotovo do stupnja hister ije, osjećajem olakšanja i sreće. Međutim, taj je osjećaj brzo pro‐ šao, ustuknuvši pred željom da se na neki način osveti. Htio je tom snagom nešto reći, htio je pokazati da ona nešto znači, upotrijebiti je kao prosvjed, htio je njome preko neba napisati svoje inicijale, a i upozorenje crnim slovima, od kojega će svi zadrhtati. Žena kraj njega spavala je na leđima. Pružio je ruku i stavio je nad nju, a dlan i prste savio je u obliku šalice i pritisnuo ih na njeno najtoplije mjesto. U času su bili zajedno, a ona je pri svakom dahu uzvikivala. Radio je na njoj na odmjeren, sistematičan način, koji kao da je bio sračunat ne za njegov užitak nego njoj za kaznu. Ali ta se igra ženi sviđala. Grizla ga je za rame da bi zaslužila još više toga divnog bijesa, a on joj je morao metnuti dlan na usta i čvrsto pritisnuti da bi stavio brnjicu na te zube, nastavljajući raditi, raditi i radi‐ ti, a ženine su oči bile razrogačene, i ona je ječala kroz njegovu ruku i slinila u njegov dlan i trljala ustima o njega, a tijelom je govor ila: o, da! o, da! o, da! i re‐ agirala je na sve što je on imao da joj kaže svojim, i oni su između sebe razvili neku vrstu tvrdoglave, mučne i ustrajne borbe, ali ona je željela još više srdžbe pa je zar inula nokte u njegova leđa, a Joe je znao da ga je raskrvar ila i da je ponovo iscrpljivan. Sada mu uzimaju krv. Ali ovoga ih je puta ulovio na djelu. Dobro, on će im pokazati. I stoga ju je počeo još čvršće stiskati, i dublje, i dub‐ lje, i dublje, i sada su iz ženinih očiju navrle suze, i svaki njen dah bio je popra‐ ćen nekim životinjskim glasom, koji je bio strašniji od režanja; skinuo je ruku s njenih usta i zagledao se u nju i vidio je da joj je lice strašno, i nazvao ju je strašnim imenom, i to joj je pomoglo, nešto se u njoj slomilo, i ona se počela smijati i plakati, izmjenjujući brzo smijeh i plač kao luđakinja, i Joeu Bucku je bilo jasno da žena zna da će dobiti svoju slobodu, i on se trudio sve većom 135

www.balkandownload.org upornošću da joj je da, ne zato što bi želio da ona bude slobodna nego zato što je želio da se osjeti oslobodiocem, želio je da ponovo spozna tu snagu u sebi, a onda se začuo dugačak, dubok povik, kao namjeran krik koji dolazi iz nje, i on načas zastade kao da želi potpisati svoje ime u krvi, s ukrasom uz potpis pod ono što je učinio. Pri tom se dogodilo nešto neočekivano. On sam je bio oslo‐ bođen. I onda je pustio da svom svojom težinom počiva na ženi. Ona ga je obujmila rukama i razmazivala rukama krv što ju je pustila iz njegovih leđa. I ona mu je iznova i iznova neprestano govor ila najvulgarnije ime za akt što su ga obavili, kao da će taj doživljaj biti uljepšan ili produžen ili čak i nekako ovjekovječen time što ga zove vulgarnim imenom. I dok je Joe ležao na njoj, očiju duboko u jastuku, u duh mu je ušetalo ono dvoje mladih ljudi u crnom, vitkih i plavokosih i jasnih kao dan: Mac Albertsonovi. I načas, letimice, dok je žena recitirala svoju prostačku litaniju vulgarnih riječi, on je u duhu gledao tu djecu i ulazio u njihovu tajnu. Vidio ih je kako postaju potpuno razvijeni pred njegovim očima, vidio ih je kako hodaju ruku o ruku protiv zastora ništavila, zajedno ali nespojeni, bez majke, bez oca i bez pravog spola, ne znajući ništa o svijetu ni o tome tko su oni sami, ni gdje su, ni što su, vidio ih je kako lutaju u potrazi za drug ima koji prolaze istim praznim prostorom, za drug ima koji su se rodili bez veze, stranci i neupućeni kao što su i oni sami, i u tom kratkom času jasnoće Joe Buck je imao osjećaj da zna tko su zapravo ta djeca: njegova vlasti‐ ta. Njegovi potomci, koji su se rodili potpuno razvijeni iz sjedinjenja upravo ove noći.

4 Kad je Joe to popodne otišao iz stana žene, želudac mu je bio pun hrane i vruće kave, bio je svježe okupan i obrijan, izlio je mnogo skupocjene, mir išlji‐ ve kolonjske vode u čizme da bi suzbio smrad, a u bočnom mu je džepu bilo dvadeset dolara. Na Times Squareu kupio je par čarapa i nešto donjeg rublja, a presvukao se u toaleti za muškarce u automatskom bifeu. Staro donje rublje i čarape bili su u bijednom stanju i, kako se osjećao bogatim, bacio ih je u zahod i pustio da ih odnese voda. Zatim je odlučio potrošiti pedeset centi da dâ očistiti čizme, i dok su mu ih čistili, prebrojao je novac i razmislio što bi mogao njime učiniti. 136

www.balkandownload.org Palo mu je na pamet da bi morao kupiti nešto donjeg rublja i čarapa za boga‐ lja. A možda i nešto hrane. I lijekova. U droger iji u Osmoj aveniji kupio je aspir ine, sirup za kašalj i vitaminske pilule, a onda je pošao do vojno-momar ičke trgovine, gdje je kupio par du‐ gačkih gaća i dva para crvenih vunenih čarapa, jedan veliki, a drug i mali, da ih prilagodi Ratsoovim nogama. Žureći se s tom kupovinom po Osmoj aveniji Joe je pjevao Posljednje tjera‐ nje stoke u brzom ritmu, ne osvrćući se na poglede drug ih pješaka. Popodnev‐ no je sunce rastapalo hrpe prljava snijega uzduž pločnika, i on je morao spret‐ no koračati preko meke bljuzgavice da ne bi pokvar io novi sjaj čizama. Neki izlozi trgovina i dva-tri ogledala usput pružili su mu sliku kauboja koji prolazi u divnom stilu, a kod nekih se i zaustavio da se nasmiješi sam sebi i da jedan‐ put ili dvaput napne bedra da bi s uživanjem osjetio svu snagu koja je u njima. Njegova posljednja kupovina, paket vruće pileće juhe, proizvedena je u do‐ brom židovskom delikatesnom dućanu u bloku blizu Tridesete ulice. Došavši do X-stana, zastao je na stepenicama da provjer i svoje zamotuljke: čarape, donje rublje, lijekove, juhu, cigarete. Nešto u vezi sa čarapama natjeralo ga je na razmišljanje. Stavio je ostale pakete na jednu od stepenica i izvadio ča‐ rape iz papirnate vrećice, držeći u svakoj ruci po jedan par. Dugo ih je gledao, naprežući se da dođe do neke misli. Mozgao je načas o tome kako je neobična razlika u veličini Ratsoovih nogu, ali to nije bilo ono što je on htio. Želio je nešto što će raščistiti osjećaj što ga je imao u sebi u vezi sa svom tom kupovi‐ nom, ne samo čarapama. Ali, ma što to bilo, nije se dalo uhvatiti. Skupio je pakete i popeo se po stepenicama do stana. Ratso je ležao umotan u nekoliko gunjeva, zube je stisnuo da ne bi cvoko‐ tao. Popio je dva aspir ina s malo vode, ali nije mogao progutati ni žlicu juhe dok mu groznica nije popustila. Međutim, onda ju je Joe morao ponovo pod‐ grijati na primusu u maloj limenki, i sada se Ratso toliko znojio da je htio da se maknu svi gunjevi. Svađali su se je li to pametno, kao i zbog toga koju bo‐ lest ima Ratso. Joe ju je htio nazvati mačja groznica, ime što ga je Sally rado davala mnog im poremećajima, prema teoriji da sve bolesti dolaze od mačaka, ali Ratso je rekao da nije bio ni blizu nikakve mačke, a osim toga, ono što on ima to je gripa. Kad je pojeo juhu, Joe mu je pokazao čarape i dugačke gaće. Ratso ih je pogledao i mahnuo glavom. 137

www.balkandownload.org »Što, nisu dobre?« upita Joe. »Ne. Ali dok si ti kupovao gaće, ja sam mogao zdipiti čarape. Međutim, u redu.« A onda, kao da se dosjetio, dodade: »Hvala.« Zatim reče: »Ej, Joe, nemoj se ljutiti ni zbog ovoga ni zbog čega drugoga, obećaj!« »Da.« »Obećaješ?« »Da.« »Znaš, mislim da ne mogu hodati.« Ratso je gledao u zid. Bio je očito u neprilici. »Hoću da kažem, mnogo sam padao i – oh.« »I što?« »Bojim se.« Stavio je juhu na pod pokraj hrpe gunjeva i opet počeo drhtati. Stisnuo je čeljusti i držao ruke čvrsto uz tijelo. »Čega?« upita Joe. »Već sam ti rekao!« »Znam, ali...« »Bojim se onoga što će se dogoditi«, reče Ratso. »Mislim, naime, uh, ti znaš... što naprave sa čovjekom – ako ne može, uh... O, sranje!« »Tko? Tko će napraviti?« »Ne znam. Policajci. Ili... odakle da ja znam?« »Hoćeš da kažeš«, reče Joe, »da ne možeš hodati?« Ratso kimnu glavom. »Što onda naprave sa čovjekom?« Ratso ponovo klimnu. Onda Joe ustade i poče vikati. »Ej, kakve veze imaju s tim policajci? To se, Isusa mi boga, njih ništa ne tiče tko hoda, a tko ne hoda! Čovječe, kunem se da govor iš kao čovjek kojemu su vrane mozak ispile! Zar ti ne znaš što ćemo ti i ja uraditi? Ti i ja idemo u Flor idu.« »U Flor idu! Odakle ti...« »Radi se samo o karti za autobus, to je sve.« »Odlazi, molim te, s tom Flor idom. Prestani gluparati.« Ratso se namrštio i stao ispitivati Joeovo lice, tražeći neki znak razuma u njemu. Joe reče: »Ja sam došao do zaključka da je glavna stvar zbog koje ovdje izdi‐ remo u tome da nam bude toplo. Je li tako? Eto, što ti sada radiš? Dršćeš, vidiš li? E, u Flor idi, tamo su kokosovi orasi i sunce i sve to skupa, i tamo ne izdireš. Mučni malo glavom, Ratso, ti to znaš, mnogo smo puta o tome razgovarali, do vraga, jesi li zaboravio?« 138

www.balkandownload.org On izvadi novac i pokaza ga, rasprostrijevši novčanice kao da drži u ruci karte. »Ovo ovdje je početak. To sam zaradio sinoć. Večeras ću zaraditi ostatak. To je sve uređeno, samo sam čekao da ti to kažem, to je sve. E, sada mi reci ovo: mi računamo da će autobus stajati trideset i osam dolara po glavi, u redu? A toliko puta dva, koliko je to?« »Što, zar ćeš ti mene povesti?« upita Ratso. Joe kimnu glavom. »A toliko puta dva, koliko je to?« »Sedamdeset i šest. Slušaj, Joe, ja imam devetnaest. Tamo su u onoj cipeli.« »Odakle ti devetnaest dolara?« Joe ode po cipelu i izvuče novac. Ratso reče: »Pregledao sam sinoć one kapute.« »Koje kapute?« »Na zabavi, na zabavi, Isusa ti boga! Sjećaš li se na stepeništu? Svi oni kapu‐ ti? Eto, skupio sam devetnaest dolara.« »U redu. A s ovih devet, koliko je to? Koliko još moram nabaviti?« Ratso na nekoliko sekunda zatvor i oči, a onda reče: »Pedeset. Recimo pe‐ deset. To je previše, što?« »Vražju mater previše«, reče Joe. »U ovom raspoloženju u kakvom sam, to nije ništa. Vidjet ćemo se kasnije.« Kod vrata se osvrnuo. »Obuci one dugačke gaće«, reče. »I čarape! Neće ti guzica u autobus ako ti budu smrdjele noge!« Ratso je zur io u Joea i pokraj njega. »Ne mogu to vjerovati. Jednostavno, sto mu bogova, ne mogu vjerovati.« Tada sjede na ležaju. »Ej, pričekaj časak!« Kimao je glavom naprijed i natrag i rekao: »Nećeš učiniti kakvu veliku glu‐ post, zar ne, i završiti s guzicom u apsu?« Joe reče: »Zar ne možeš zavezati? Zar ne možeš? Zar ne možeš bar jedanput zavezati i pustiti me da nešto napravim. Hoću da kažem, da li postoji kakav za‐ kon koji kaže da Joe Buck ne smije imati jednu ušijivu ideju a da ne dospije s guzicom u aps, samo jednu sitnu, usranu idejicu?« Vratio se u sobu i bacio u jedan stolac, udar ivši nogama teško o pod. »Sada si napravio to da si sve moje raspoloženje stjerao u dupe!« Ali je ipak ponovo ustao i opet se uputio k vratima. »A, ne, nisi«, reče on, »odnio me vrag ako jesi! Ti i ja odlazimo večeras iz grada.« Zalupio je vratima i spustio se niza stepenice, grabeći po dvije.

139

www.balkandownload.org 5 Joe je proučavao kućne veže i predvorja kazališta i zabavišta s automatima, tražeći priliku da zaradi novaca, i prva dva sata nije se dogodilo ništa osobito. Bilo je previše hladno da bi ostao dulje vremena stajati na jednom mjestu. Iz‐ gubio je kojih petnaest minuta na Duffy Squareu s kupcem koji se previše bo‐ jao da se izjasni, a još jedan, čak i veći dio sata utrošio je uzalud, slijedeći neku lijepu ženu sve do kolodvora Grand Central, s rezultatom da ju je vidio kako se ukrcala u vlak za New Haven. Odšetao je natrag do Times Squarea i sve po Broadwayu do Pedesete ulice, pa prijeko do osme avenije i ponovo preko če‐ trdeset i druge ulice, a onda je prevalio istu udaljenost po drug i i po treći put, ogrijavši se pri završetku svakoga puta u trgovini star im knjigama i u jednoj igračnici što se zvala Očaravanje, gdje je izgubio dolar i dvadeset centi. A onda, otprilike oko osam sati, zaboravivši načas cilj svoga lova, gledao je dokono u izlog jedne trgovine u Sedmoj aveniji, kad je shvatio da mu se uka‐ zala najljepša prilika te večer i udaljena manje nego tri stope od njega, a gledala je u isti izlog kao i on. Bila je to crvenobijeloplava osoba od kojih pedeset godina. Bio je zdepast, gotovo debeo, s vrlo crnim obrvama. Imao je prijatno, okruglo lice, koje kao da se uvijek smiješilo, čak i u mirnom stanju, a oči su mu bile zabrinute i pune nevjer ice u svaku pojedinu stvar na svijetu. Ali najživahnija oznaka toga čovje‐ ka bile su one boje Amer ikanca iz muzičke komedije: crveno lice, kao snijeg bijela kosa i svileni šal, a oči i ogrtač živoplave boje. Joea su učili da se ne pristoji da prvi govor i. To se mora prepustiti drug ima. Bilo je nekoliko teorija koje su davale podršku toj mudroj izreci. U prvom redu, ako progovor iš prvi, to pokazuje stanovito nametanje koje ti može lako sniziti cijenu, a u drugom redu, ako ti je mušter ija slučajno preobučeni polica‐ jac, on će te uhapsiti zbog dosađivanja. Ali Joe je osjećao potrebu da nešto poduzme prije nego što ga potpuno svlada studen. U stanovito vrijeme tih zimskih noći u vežama Times Squares lice bi mu odrvenjelo i poblijedjelo, a on nije bio sposoban da jasno misli niti da se ponaša iole prirodno. Od toga bi časa počeo izgledati i postupati kao onaj koji gubi, i nitko nije htio imati s njim uopće nikakva posla. I tako je odbacio svaki oprez, namjestio na lice pun, srdačan smiješak i ba‐ 140

www.balkandownload.org cio pogled na crveno, bijelo i plavo lice, i upravo je htio da nešto kaže, kad je progovor io taj čovjek. »Kako ste?« Veliko se lice rastvor ilo u sredini, pokazavši još nešto crvenila i bjeline na zubnom mesu i savršenim zubima, i on stisnu Joeovu ruku sa svoje dvije. Već od prvih riječi tome je čovjeku pošlo za rukom da stvor i atmosferu iz‐ vanredne prisnosti. Neznanac koji bi promatrao taj prizor mogao bi lako reći da su se dva davna prijatelja srela iznenada nakon godina i godina bolne odvo‐ jenosti. Njegov glas – smjesta je počeo govor iti tako da se moglo pomisliti da neće nikada prestati – bio je dubok, zvučan i snažan, a u isto vrijeme čudno žen‐ skast, što mu je davalo izgled hister ičnog, donekle ženskastog bika. Predstavivši se kao Townsend P. (kratica za Pederson) Locke iz Chicaga (»Zovite me Towny«), rekao je da je u papirnoj industriji i da je došao u New York da pri‐ sustvuje sastanku proizvođača. »A, iskreno govoreći, i da se, do vraga, malo za‐ bavim«, dodao je on, kao osoba koja je odlučila provesti svoju volju. »Ovo je moje prvo veče ovdje, i ja ću smatrati kao loš znak, koji će pomuti‐ ti svih onih deset dana, ako ne pristanete da sa mnom večerate. Molim vas! Za mene je to strašno važno. Hoćete? Hoćete li reći da?« Joe je ustanovio da njegov pristanak zapravo nije bio ni potreban. Jer nije pravo ni započeo kimanjem glave kad je vidio da ga ovaj čovjek gotovo na silu vodi uz četrdeset i drugu ulicu. Towny nije ni načas prestajao govor iti. K tome, on nije bio od onih govornika koji traže bilo kakav dokaz da ih se sluša. Lepr‐ šao je od teme do teme poput leptira: Chicago, hrana, njegova majka, sastanak, New York, ljudi uopće, kauboji, potreba za razonodom, ponovo njegova maj‐ ka, Srednji Zapad, restorani, vjera, Mičigenska avenija, umjetnost konverzacije. (»To je što mi se sviđa na vama, vi ste krasan partner u razgovoru«, rekao je u jednom času, čime je natjerao Joea da širom otvor i oči i zapanjeno kimne gla‐ vom). »Dakle, gdje biste željeli jesti? Možete izabrati između svih restorana na otoku Manhattanu. Ne, ne, na cijeloj istočnoj obali. Ako ima kakav lokal u New Jerseyju ili na Long Islandu, ili čak u Philadelphiji za kojim apsolutno čeznete, unajmit ćemo taksi. Dakle, recite! Chambord? 21? The Luau? Nije važno kako ste odjeveni. Mene tamo poznaju. Reći ću im da ste došli s rode‐ om u New York. Osim toga, vi izgledate vrlo elegantno, a ti lokali, oni koji su 141

www.balkandownload.org zaista dobri, ne prave pitanje što se tiče kravate ili bilo koje od tih nouveau ki‐ coških gluposti. Oh!« Pri tom je pucnuo prstima – »Ali, do vraga, reći ću vam što ćemo morati učiniti, morat ćemo jesti u mojoj sobi jer će me u devet i tri‐ deset nazvati telefon. Moja me majka uvijek nazove prije nego što ide u poste‐ lju, pa moram biti u sobi. Njoj su devedeset i četir i godine, a meni se čini, s obzirom na te godine, da, do vraga, čovjek može biti u sobi kad ga pozove da mu kaže laku noć, da li se slažete? Dakle, zar ne da će to biti lijepo? Dat ćemo donijeti večeru u sobu. Ja imam vrlo skroman, potpuno prijatan apartman u hotelu Evropa, blizu Devete avenije. Svi moji pomodni prijatelji odsjedaju kod Pierrea ili u Plazi, i neka samo odsjedaju! ‘Zašto vi, Townsende, molim vas, od‐ sjedate tamo?’ E, naravno, ja znam, a i vi znate, da je prije pedeset godina hotel Evropa bio jedini hotel na Manhattanu. Oni visoki stropovi, sav onaj mramor u kupaonicama. Mi imamo oko za pravu kvalitetu.« Stisnuo je Joea za mišicu. »Za razliku od puke pomodnosti. Eto! Pogledajte!« Kad su skrenuli u predvorje, neki mladić mršava, hladna, odana lica gurnu komad papira u Joeovu ruku. Na njemu je pisalo: Vi ste u gorućoj zgradi, a Isus je jedini koji može ugasiti plamen. Zgužvao ga je i stavio u džep. »Pogledajte to veličanstveno predvorje!« reče Townsend P. Locke. Predvorje hotela Evropa postalo je neka vrsta skloništa za male poslove. Je‐ dan ugao bio je odijeljen za fotog rafa za pasoše, drug i je komadić dobio jedan zdravstveni klub, i tako dalje. A bilo je i mnogo automata za bombone, bezal‐ koholna pića i cigarete. Pod je bio od popucanih crepova i nedavno su ga tra‐ ljavo izr ibali tako da su na njemu ostale pruge prljavštine, a u zraku se šir io neznatan vonj amonijaka. Činovnik na recepciji, sjedokosa, sitna, ne sasvim prisebna osoba, kao da je bio izabran zbog svoje sposobnosti da prenese na goste potpuno pomanjkanje zanimanja za njihove ulaske i izlaske. Ušli su u škripavi, spor i, star inski lift, a Townsend P. Locke je govor io cije‐ lim putom do petoga kata i neprestano je govor io cijelim putom kroz hodnik »... o trgovini Macy’s, o Parku, o Villageu, o svjetlima, milijunima stranaca iz svih mogućih krajeva svijeta...« Nabrajao je predjele New Yorka koji su ga najviše oduševljavali, »... temeljita i potpuna izoliranost, neka vrst, ne znam kako da kažem, ludog kretanja svega prema naprijed; da li vi to razumijete? Hoću da kažem, kako da se izrazim? Moj je osjećaj za vrijeme ovdje potpuno izmijenjen. A Chicago, nemojte zaboraviti, nije kakav god bijedni grad. Ali ovdje, znate, tu je svake sekunde ta jurnjava prema naprijed. Slušajte! Slušajte! 142

www.balkandownload.org Čujte na vlastite uši! Vrijeme je kolos, a on hoda Broadwayem! Zar ga ne ču‐ jete kako dolazi?«

Bili su u Lockeovoj dnevnoj sobi, stajali kraj prozora i gledali dolje na Četr‐ deset i drugu ulicu. Zvuk što ga je on pokušao imenovati mogao se čuti. Bio je to sveprožimljući, ustalasana tutanj, kao da su milijuni strojeva i ljudi na oto‐ ku ujedinjeni jednim središnjim ritmom i govore jednim glasom, i mogu se osjetiti i čuti kao jedno jedino biće silne snage. »Vi i ja«, reče Locke, »pridono‐ simo tome. Da! Zar to nije uzbudljivo? Pomislite samo, vaše srce radi te-tum te-tum, a projektor u onom kinu ide kliketi – kliketi – klik, a svaka od onih kola idu ggg rrrhhhooooooommmmmm, i... oh! Sama pomisao na to je više nego što mogu podnijeti. Da li biste nešto popili? Imam dobroga džina. Ali ako vam je milije nešto drugo, oni će nam poslati gore. Možda pijete samo anejo, ili irski viski, ili saki. Hajde, govor ite.« »Džin će biti dobar.« »A ja zaista mislim da je to s vremenom u New Yorku nepodnošljivo uz‐ budljivo«, nastavljao je Locke. »Ali, s druge strane, isto takvo saznanje može me gurnuti ravno u ponor. Ja sam, znate, manijak, i imam napadaje potištenosti, a svi su oni u vezi s vremenom. Na primjer, u Chicagu često imam osjećaj da je vrijeme zapravo stalo prije dvadeset godina! I da je sve što se odonda dogodilo neka strašna greška. Zar to nije nezdravo? Par exemple, meni se u tom raspolo‐ ženju čini apsolutno grotesknim da se igdje na svijetu nalazi taj bjelokosi gos‐ podin što ga vidite pred sobom. On ne postoji! Bio je rat, bio je jedan mladić u uniformi, lijep kao što samo može biti, potpuno crne kose – i on je trebao poginuti u ratu! Ali nije. Na nebu je došlo do neke idiotske zabune, i on je još ovdje! Zar to nije zabuna?« »U redu. Dosta o meni. Večeras više neću govor iti. Evo vaše čaše. A sada že‐ lim čuti sve o vama i o prilikama tamo na Zapadu. Hoću da kažem, što se do‐ gađa sa stokom, za ime božje? Ali prije, dopustite mi da vam nešto priznam: Zapad ima silnu moć nada mnom, ona prostranstva i romantika, cijelo ono društvo kadulje i kože. Dakle, vidite, sve kad vi i ne biste bili izvanredno sjajan čovjek – a znam da vi to jeste, nadaren, osjećajan i u mnogom pogledu neobi‐ čan – ali sve kad vi i ne biste bili sve to, ja bih ipak, zacijelo, bio osjetio taj, taj, taj...« mahnuo je dlanom ruke naprijed i natrag nad svojim srcem kao da je 143

www.balkandownload.org njegov dlan magnet koji će izvući riječ koja mu treba » ... zov!« Pružio je sada ruku naprijed kao da je zov izložen na njoj. »Samo zato što dolazite s velikog Zapada. U tom smo moja majka i ja jednaki, da, zaista, ona bi vas jednostavno obožavala, i kad bude telefonirala...« On pogleda na sat » ... oko devet i po, hoću da joj se javite i da kažete: ‘Dobar večer, Estelle, ja sam ...’ Kako se vi zo‐ vete?« »Joe.« »‘Dobar večer, Estelle, ja sam Joe. Townsend je vrlo dobar’. Ili tako nešto, bilo što. Ja ću vas predstaviti, reći ću da ste kauboj, i ona će biti silno uzbuđena. Dvadeset i četir i godine! A kakav duh! Kao čelična klopka! Mogu li vam reći što sam za nju napravio za rođendan? O, slušajte me! Vas ne može zanimati što sam napravio vrlo dragoj staroj gospođi za njen rođendan. Gospođi, koju ni jednom u životu niste vidjeli, zar ne?« »O, do vraga, svakako«, reče Joe. »Sve me to zanima.« Joe je osjećao da je za njega dobro da pusti toga čovjeka da govor i. Njemu je bilo potrebno da razmišlja. S tim je čovjekom u vezi stanoviti novac, možda ne milijuni, ali mnogo novaca. Joe je zaključio da je on odabrao taj hotel umjesto kojega boljeg jer mu on dopušta slobodu da udovoljava svojim želji‐ cama. Sada su sjedili, Joe na kauču, Locke u pretvrdo tapeciranom fotelju. Joe se pitao kako dugo će trajati taj govor, kako će dugo potrajati dok taj čovjek ne učini neizbježni prijelaz na kauč, spustiti ruku na koljeno itd., i koja će biti najbolja strateg ija da je se drži u tom trenutku. Da učini otvorenu poslovnu ponudu? Da se upusti u učinite-mi-uslugu govor? Bilo je nešto simpatično na tom čovjeku, ali on je pokušavao da to ne zapaža. Izravan poslovni odnos je lakši. » ... A tamo je bio taj guslački kvartet. Predstavite sebi, stara žena pridignuta u svom krevetu, s blijedoplavim čipkastim pokrivačem, s kosom u samim sit‐ nim kovrčicama – ja je sam friziram dvaput tjedno – a bečki guslački kvartet stoji do njenih nogu i svira Sretan ti rođendan!« Locke zapjeva refren, koji se završavao riječima Sretan ti rođendan, Estello draga, sretan ti rođendan tvoj. »O, bože!« U njegovim su se vrlo plavim očima pojavile suze. »A uoči njenog rođendana svirali su Beethovena pred dvije i po tisuće ljudi! Eto, takve ja stvar i radim za nju. Hoću da kažem, kako drukčije da zabavite ženu koja je dvadeset godina star ija nego vrijeme? A naravno, to silno obogaćuje moj život. Ljudi kažu, o, ti si tako dobar Estelli. Glupost, kažem ja 144

www.balkandownload.org njima, ja sam dobar samom sebi!« To je izgovor io s nekom divljom snagom. Nastavivši mirnije, nagnuo se naprijed i rekao: »Da vam objasnim. Slučajno je moja majka izvanredno i neobično ljudsko biće, s najizuzetnijim osjećajnosti‐ ma. Povlastica da uživate u njenu društvu vrijedna je svake žrtve. Ne želim da pretjeram, ali kad bih morao opisati svoju majku tako da joj odam najmršavije priznanje, činilo bi se da sam kriv za najg rublje prijestupe. Stoga o tom pred‐ metu obično šutim, šutim kao zaliven, iz jednostavnog razloga što prosječan čovjek, koji ima vrlo ograničen pojam o pravim mogućnostima ljudskoga duha, nije sposoban da shvati... Na primjer, da prekinem sam sebe, često mi govore, čak i najbliži prijatelji – o, to je tako žalosno i takav dokaz njihova si‐ romaštva – ne biste vjerovali, ali taj odnos što ga opisujem, te osobe nazivaju ‘bolesnim’. A znate li zašto? Zato što se nisam oženio. Eto, nisam se odlučio na ženidbu, a i zašto bih se, za ime božje?« Ta je misao ušutkala tog čovjeka. Činilo se da je zaboravio na Joeovu pri‐ sutnost. Sjedio je zureći u jedan kraj kauča, mršteći se, stisnutih zubi. Tada, ne‐ nadano svjestan čaše u svojoj ruci, on je podigne tako naglo da je jedan dio pića prolio po svojim hlačama, nasmiješio se, obrisao hlače, predložio zdravicu Divljem Zapadu, a onda opet počeo govor iti. »Vidite, ja sam slučajno u vezi s tim predmetom strastven, a mi, naravno, ži‐ vimo u vijeku u kojem su sve strasti sumnjive. Sve stare vrijednosti imaju sada ružna klinička imena: poštenje je skrućivanje, dužnost je krivnja, a svaka ljubav je neka vrst kompleksa! Trebali biste čuti Estellu, ona je tako zabavna u vezi s tim predmetom! A znate, rijetko će sam psihijatar govor iti takve besmislice, već vaši najbolji prijatelji! Ali, zar ne mislite da čovjek mora biti vrlo uskog ru‐ dan ako takve sudove predaje samotnom srcu drugog čovjeka? Da li biste vi bili tako drski? Naravno da ne biste. Dopustite mi da vam kažem što veli jedan pravi analitičar, smijem li? A taj čovjek prima pedeset dolara na sat, treba li išta drugo da kažem o njegovoj kvalifikaciji? Dakle, on kaže da je to izvanredno uspješan odnos. A zašto? Zato što je djelotvoran!« »Sve je to vrlo jednostavno. Ideal maloga djeteta je da sačuva majčinu lju‐ bav – zauvijek. Ja sam to učinio. Živio sam idealnim životom. Problemi su raz‐ mjerno mali. U prvom redu, ona će umrijeti prije mene. Možda! O, znate, to je jedno od čuda karaktera moje majke: neće da umre!« Udar io je šakom po naslonu stolca. »To je istina. Žene rase moje majke odbijaju da umru, one su na strani života. Neće smrti da kažu ‘da’. Mnogo previše vole život u sebi da bi 145

www.balkandownload.org ga jednostavno pustile da ode. To je hrabrost. Na taj su način prelazile ovu zemlju u danima natkritih kola. Muškarce su podržavale žene, one su im laska‐ le i tjerale ih naprijed, i na taj način se svladavala, uništavala primitivnost. Shvaćate li vi – a to nije nikakvo zastranjivanje, to je sama srž stvar i – da je moja majka išla kolima u Minnesotu? Drug im riječima – da vam objasnim, da vam kažem što to znači – u toku njena života zemlja se, od onih pionirskih dana, razvila u ovaj potpuni rascvat u kojemu danas svi uživamo. Vi i ja, Joe, svakoga dana mi žanjemo žetvu u ovom komadu vrta na svijetu. A te su žene zasijale sjeme, da, sve to dugujemo njima, cijelu ovu našu divnu civilizaciju, svaki komadić nje njihovo je djelo.« »I ne samo da su one obavile svoj posao, nego zamislite tu brzinu! Moj dje‐ čače, nema zemlje u cijeloj povijesti svijeta koja je uznapredovala od divlje do visoko civilizirane tolikom brzinom i tako djelotvorno. A tu je razlog.« Poka‐ zao je prilično suzdržljivo na Estellinu sliku i namignuo na nju. Činilo se da stara dama na fotog rafiji čedno prihvaća taj kompliment. »Zar nije slatka? Slika i prilika kraljice Viktor ije. Naš cijeli dom je uređen u viktor ijanskom stilu, iz‐ rezbareno ružino drvo i crveni baršun, a stanujemo u veličanstvenom tornju koji gleda na jezero, s mnogo draži i sklada. Vodim je u njenom pokretnom stolcu u kazalište i na sve koncerte – kad je raspoložena za to. Zar ne?« upita on sliku. A onda joj dobaci poljubac i reče da je vrijeme za jelo. Sada je uslijedio dugačak telefonski razgovor, u kojem je službenik na re‐ cepciji rekao Lockeu da u hotelu nema restorana, a Locke je ustrajno pokuša‐ vao uvjer iti službenika da se on vara u toj neobičnoj tvrdnji, da mora biti res‐ toran jer je on gladan. Načas je zatvor io dlanom telefon i rekao svome gostu u čemu je neprilika. »Joe, možete li vi to vjerovati, taj si je nesretnik zabio u gla‐ vu da u cijelom hotelu nema restorana. Naravno, tim se ljudima ne da dokaza‐ ti. Isto je tako i na željeznicama. Da li shvaćate zašto sam prisiljen letjeti?« Konačno je tvrdoglavi službenik »priznao« da postoji jedan kineski restoran u slijedećem bloku pa je obećao da će poslati nekoga po odreske u umaku i žemičke s jajima. Prije, za vrijeme i poslije toga obroka, pa čak dok je čačkao i isisavao svoje velike, bijele zube, Locke je i dalje bljuvao riječi. Činilo se kao da njima nešto gradi, jednu od onih mučnih građevina koju neprestano netko potkopava nez‐ natno brže nego što se gradi. Ova je građevina bila u vezi s identitetom Joea Bucka, jer iako sam razgovor nije imao veze s njim, nastavljao se pod pretpos‐ 146

www.balkandownload.org tavkom da je Lockeov gost neka vrst idealnog i savršenog bića, sastavljena od sve muževnosti i junaštva Garyja Ooopera iz mladih dana, s kulturom i osje‐ ćajnošću i sućuti jednoga Ronalda Colemana. Locke kao da se bojao da će se građevina srušiti ako se njegovu gostu dopusti da izreče i jednu jedinu potpu‐ nu rečenicu. Joe Buck je, u međuvremenu, smatrao za nepotrebno da sluša što se govor i. Jednostavno je podigao jednu obrvu, namjestio lice u određeni nag ib i, kad god bi se govornik nasmiješio, on bi se poveo za njim i kimnuo glavom u znak odobravanja. Katkada bi uspio uloviti jednu ili dvije fraze, kao: »Moja majka ne može podnijeti ništa deprimantno!« »Naravno, vi ljudi od stoke razumijete te stvar i mnogo bolje nego ja, obični trgovac papirom.« »Da se, dakle, vratim svome predmetu: okrutni su ljudi pripitomili zemlju, žene su pripitomile okrutne ljude, i ovo posljednje je, naravno, bio neusporedivo teži posao, i us‐ pjele su, rekao bih, gotovo potpuno, ne biste li se složili sa mnom?« Joeove su se misli vraćale na problem kako da stavi to veče na poslovnu os‐ novu. Međutim, slabo je uspijevao. Riječi njegova domaćina djelovale su na nj uspavljujući, gotovo paralizirajući. Neprestano se morao bor iti da ne padne u pravi trans dosade, tako da je mijenjao položaj, trljao se po vratu, pucketao zglobovima na prstima, škiljio. Bilo je već prošlo jedanaest sati kad je zazvonio telefon. Joe ugrabi tu prili‐ ku da ode u kupaonicu, gdje se, u ogledalu, mogao konzultirati sa samim so‐ bom. Kad je izišao iz sobe, Locke je počeo govor iti glasno i razgovjetno u te‐ lefon. »Hoćeš li da čuješ za jedan čudan slučaj? ... Mama, ču-dan slu-čaj. Pogodi o kome smo ovaj čas razgovarali ... Rekao sam, kad je telefon zazvonio, pogodi o kome se raspravljalo ... Ras-prav-lja-lo ... Ne, ne rastavljalo! Ras-prav-lja-lo. O kome se govor ilo! ... O, mama! Zar ga nisi metnula u uho? Koji imaš? ... Taj ne valja, zašto ne nosiš Acousticon? ... A-cou-sti-con!... Mama, do vraga, ovo je ne-mo-gu-će!« Joe je u kupaonici prskao lice i vrat hladnom vodom sve dok nije osjetio da mu se u glavu vratilo nešto krvi. Zatim se nagnuo sasvim blizu svojoj slici u ogledalu i prošaptao: »Onoga časa kad se taj kujin sin makne s onoga tele-bo‐ gamu-fona, prelaziš u akciju. To je zapovijed!«

147

www.balkandownload.org 6 Joe se obazro naokolo ne bi li mogao što ukrasti. Na ormar iću za toaletu bio je električni aparat za brijanje, ali je bio previše glomazan za njegov džep. Osim toga, gdje bi ga ukopčao pod palmom? U apotekarskom ormar iću nije bilo ništa vrijedno spomena. Međutim, ponovo se poslužio kolonjskom vo‐ dom. Skinuo je čizme i raskopčao odjeću i dobrano se njome zalio. Onda je prisluhnuo kraj vrata. Lockeov telefonski razgovor nije pokazivao nikakvih znakova da će se završiti. Joe se ponovo okrenu ogledalu i započe po‐ kus: »Slušajte, gospodine, hm – hoću da kažem, Towny. Slušajte, Towny. Jesam li vam spomenuo da mi je dijete bolesno kao pas? E, tako je, i ja ga moram pos‐ lati na Jug što je brže moguće, Da. Zapravo, hm, ja ne znam što mu sve fali. Imao je dječju paralizu kad je bio mali dječačić, a sada mu šmrklje idu na nos, dršće i znoji se cijelo vrijeme, ima slomljenu nogu, svakoga vraga. Dakle, Towny, mislio sam da će biti dobro da ga brzo pošaljem na Jug. Sada poslušajte. Slušajte me, ubio vas bog!... Pssst«, upozor io je sam sebe i onda nastavio pokus šapćući. »Slušajte me, Towny, ja sam se ovdje večeras prokleto dobro zabavljao sluša‐ jući vas neprekidno oko četrdeset i osam sati. O, do vraga, zaista mi je bilo lije‐ po, svaku božju usranu sekundu. Ali sada vi slušajte neko vrijeme. Meni treba novac. Moram ga dobiti brzo, i, ako hoćete sa mnom nešto napraviti, prestanite lajati i počnite s tim.« U dnevnoj sobi Townsend P. Locke sjedio je na rubu kauča, s jednom ru‐ kom naslonjenom na telefonsku slušalicu, koja je bila vraćena u svoj položaj, a drugom je pokrio usta. Oči su mu bile razočarane od zabrinutosti. »O, Joe«, reče on, kad se njegov gost vratio u sobu. »Ponašao sam se tako djetinjasto. Vikao sam. Bio sam zao. Bio sam bezobrazan. Da li da je nazovem da se ispričam? Ona mrzi rasipnost. Obožava raskoš, ali ne rasipnost. Ona to dvoje divno razlikuje. No, ne mogu se zbog toga ubijati brigom, zar ne? Hoće‐ mo li još po malo?« Pokazao je na bocu džina na stolu za koktele. Joe reče: »Da, ja ću vam natočiti, Towny.« »Hvala vam, to je vrlo lijepo od vas.« Joe je lijevao čisti džin sve dok čaša nije bila napola puna i onda je stavi u 148

www.balkandownload.org ispruženu crvenu ruku. Joe je ostao stajati točno ispred Lockea, a zdjelica mu je bila u ravnini s Lockeovim licem. Nastala je duga šutnja. Lockeove su se misli postepeno vrati‐ le od Chicaga na New York, a šutnja je i dalje trajala. Locke je bio svjestan Jo‐ eova tijela, koje je stajalo pred njim, a na licu mu se očito vidjelo uzbuđenje što ga je osjećao. Joe namjesti lice na smiješak i pogleda Lockea. Locke digne pogled i sretne se s Joeovim očima te se kratko nasmije. Joe kimnu glavom, a onda reče: »Što želite, Towny?« Locke podigne svoje crne obrve i reče: »Što?« Joe napravi labavu, plitku šalicu od svoje ruke i spusti je do sastava nogu. »Zašto ste me doveli ovamo gore?« »O!« uzvikne Locke, pritisnuvši ruku na srce. Na licu mu se vidjela istinska bol. »To je tako teško. Tako teško. Nemoguće. Vi mladi ljudi ne znate što radi‐ te. Vi, vi imate tu, tu ubitačnu ljepotu. Ja znam da ste vi divna, zaista krasna osoba, Joe. To sam ja odmah znao. Rekao sam vam to na ulici. A sada vi radite tu, tu prostačku gestu, a ta kombinacija, nevinost i prostota – čini se da u tome ima nešto tako strašno, tako krasno. Nisam uvjeren da ću to moći podnijeti.« »Nisam vas uopće smio pozvati gore. Toliko sam želio da na ovom putu bu‐ dem pristojan, htio sam svom silom pokušati da sam sebe ne ogadim. Mislim da sam vjerovao da bismo mogli naći neku vezu u razgovoru, da bih vam ja, kao star iji, mogao iznijeti neke od svojih dojmova o svijetu. Hoću da kažem, nadao sam se da bismo mogli naći neki viši nivo razmjene, nije li to smiješno?« Potegnuo je dugački gutljaj džina, a kad se priviknuo na njegovo djelovanje, ponovo poče govor iti, a glas mu je bio mračan i divlji: »Prezirem život, prezi‐ rem svaki čas u njemu.« Htio je ublažiti te riječi jednim smijehom, ali je smjesta odustao. »Molim vas, idite sada, molim vas. Nemojte mi otežavati polo‐ žaj. Otiđite dok još imam u sebi ovu mrvicu snage, snage da vas zamolim da odete.« »Hoćete reći, da odem?« reče Joe. »Želite da odem?« »Molim vas, razumijte, samo želim, ne želim da, molim vas, želim da odete!« Locke posegne i uhvati Joeovu ruku, stiščući je među svojima. »Molim vas, pomozite mi da budem dobar«, zaklinjao je on. »Ne želim biti kakav sam bio u srpnju.« Joe kimnu glavom. Njegovo je razočaranje bilo veliko, ali je ipak shvaćao 149

www.balkandownload.org molbu tog čovjeka. Htio je da ode, ali ga je Locke držao za ruku. »Joe, slušajte, hoćete li doći sutra da me posjetite? Obećajte!« »A što će biti drukčije sutra«, upita Joe, »od onoga što je bilo večeras?« »Sutra neću biti isti. Bit ću drukčiji. Neću biti tako nervozan. Ne mogu vam reći kako se odjednom osjećam strašno, kao da će pasti bomba. A ja to že‐ lim, želim da padne, strašno želim! Samo sam nervozan jer ne znam kad će pasti!« Opet je pokušao da se nasmije i odustao je. »Gledajte, puki strah! Popi‐ pajte, popipajte moje srce!« Stavio je Joeovu ruku na svoj kaput. »Mislim da je to kombinacija svega, te užasne buke prometa tamo vani, hotelske posluge koja nam je poslala ovamo gore one nejestive spir ine, a ja sam želio da sve bude tako lijepo, pa onda taj nesretni telefonski zov od Estelle. Ali, molim vas, recite da ćete se vratiti sutra.« Joe maknu ruku i pođe prema vratima. »Ja idem u Flor idu«, reče, »moram ići u Flor idu.« »O to je strašno!« Locke ustade i pođe za Joeom prema vratima. »Sretnem nekoga tko me razumije kao što me nikada nitko nije razumio, i onda odlazi ... Slušajte! Pričekajte! Hoću da vam dam jedan poklon! Za vaše putovanje! Do‐ pustit ćete mi, zar ne?« Otišao je žurno u spavaću sobu. Joe se iznenadio zbog toga neočekivanog obrata događaja. Smjesta je uto‐ nuo u stanje živoga užitka i očekivanja, pitajući se kako će velik biti poklon od čovjeka čiji toranj gleda na jezero i koji unajmljuje glazbenike za majčin ro‐ đendan. Čuo je kako se u drugoj sobi otvara i zatvara jedna ladica. Locke se vratio. Smiješio se. Pošao je prema Joeu ispružene šake. »Smatrat ću za čast ako primite ovo.« Joe je pokušao naći nekakve riječi zahvalnosti čak i prije nego što je vidio dar. Lockeovi se prsti rastvor iše kraj Joeova lica, i on ugleda medalju sv. Kristofa. »Molim vas, uzmite ovo.« Joe pogleda medalju. »Hajde! Ne morate vi biti katolik ili ne znam što. On je zaštitnik svih put‐ nika.« Joe mahnu glavom. »Ali ja želim da je uzmete«, reče Locke. »Zbog toga što ste mi pomogli da budem dobar.« 150

www.balkandownload.org Joe je dopustio da mu Locke stavi medalju u džep. I dalje je mahao glavom, čak i pošto ga je čovjek iz Chicaga upitao što mu je. 7 To veče je strašno djelovalo na njegovo raspoloženje. Penjući se uza stube do X-stana, pitao se hoće li imati dosta energ ije da smisli kakvu priču za Rat‐ soa. »Ratso«, rekao je tiho, gledajući zimski mjesec s prozora odmarališta na tre‐ ćem katu. »Ne Rico. Zvat ću ga Rico. Rico«, nastavio je on, »bojim se da ova stvar nije ispala previše dobro. U neku sam ruku propišao noć s jednom propa‐ licom. Ali za sutra imam u planu jednu ili dvije stvar i i uvjeren sam da ćemo biti u onom autobusu najkasnije za dva dana. Što misliš o tome?« Mahnuo je glavom. To nije ni najmanje dobro zvučalo. Možda bi bilo bolje da kaže da je skupio jedan dio novca, a ostatak će namaknuti sutra. Eto, Ratso, reći će on, još dvadeset dolara, i mi smo u onom autobusu. Ušao je s namjerom da kaže tu laž i našao Ratsoa kako tamo leži budan i gleda u strop. Joe je očekivao da će sjesti na ležaju i početi ga ispitivati o tome kako je uspjela večer, ali Ratso se uopće nije maknuo niti je što rekao. Joe mu priđe i pogleda dolje na njega. Zbog nekog razloga – možda zato što je znao istinu – Ratso mu nije pogledao u oči. I dalje je gledao nešto na stropu, a onda reče: »Imao sam posrane sne.« Glas mu je bio slab i tih. Nestalo je iz njega sve one hrapave grubosti. »Zar me nećeš upitati«, reče Joe, »kako sam uspio večeras?« Ratso ga pogleda, ali samo očima. Zapravo je njegova pažnja bila negdje drugdje. Lice mu je bilo bez izražaja, a oči kao da su mu izgubile nešto od ži‐ votne snage. Nisu izgubile snagu vida, ona je još bila tu, ali snaga koja je činila vid vrijednim, ma kakva ona bila, kao da je nestala. »Nije mi stalo da ikamo idem«, reče on. »Nije ti stalo da ideš u Flor idu?« »Ne. Zašto već ne ideš spavati?« Joe pogleda toplo mjesto kraj Ratsoa i pomisli da legne. A onda je pogle‐ dao Ratsoovo vlažno, oronulo, kostima pokriveno lice, i oči koje su ležale du‐ boko u svojim udubinama, a u duhu je čuo zvuk otvaranja i zatvaranja one la‐ 151

www.balkandownload.org dice u spavaćoj sobi apartmana Townsenda P. Lockea. I onda je spoznao da će morati prodrijeti u tu ladicu. To je bilo sve. To je postalo prilično jednostavno. »Dakle, ako to ne prelazi sve granice!« reče on. »Imam tu sve uređeno, a tebi nije stalo da ideš.« »Što imaš uređeno?« »Cijelu stvar. Još se jedino moram navratiti na jedno mjesto, za to će mi tre‐ bati dvije minute. A onda, računam, uzimamo slijedeći autobus. Ali, k vragu, tebe to ne zanima, pa mislim da ću morati ići sam.« Ogledao se po sobi. »Mis‐ lim da tu nema ništa što bi mi bilo potrebno, imam guzicu i imam laktove, a mislim da mi je uglavnom samo to potrebno.« Odšetao je do vrata. »Slušaj, Ratso, mi ćemo se... hm ... vidjeti kad-tad, a?« Sada je Ratso sjedio uspravno, širom otvorenih usta i očiju. Jedan čas su on i Joe samo gledali jedan drugoga, a onda Ratso reče: »Do viđenja.« Ali nije se maknuo. A ni Joe. Nakon jednog časa Joe reče: »Nije ti baš uopće ništa stalo da pođeš dolje u Flor idu, je li tako?« Ratso obliže usne i neznatno se namršti. A onda reče: »Ne.« Iznenada i žurno Joe se vrati u sobu. »Obuvaj cipele, momče. Vrijeme pro‐ lazi!« Ratso je u nekoliko sekundi zbacio u stranu gunjeve i stao puzati po podu do svojih cipela. Uzeli su taksi do autobusnog kolodvora. Prtljage nisu imali. Svaki je od njih napunio džepove sitnicama iz X-stana, a Ratso je ponio i jedan indijanski po‐ krivač. Dok su išli, Ratso je teško disao i često se tužio na vrućinu u očima. »Od čega su mi oči tako vruće? Da li znaš što o vrućim očima?« Joe mu je pomogao da se smjesti na klupu u čekaonici. Bilo bi ga lakše no‐ siti, ali to Ratso nije dopustio. »Ti čekaj ovdje«, reče Joe. »Ostat ću samo deset minuta.« »A što će biti ako me uhvate zbog skitnje?« »Jesi li lud? Ti čekaš autobus koji polazi u dvanaest i pedeset u Miami, Flo‐ rida. To nije skitnja!« »U redu, ali što će biti ako ti taj čovjek ne da lovu?« »Nemaš u mene povjerenja, što? Je li tako? Nemaš u mene povjerenja? Samo reci. Hajde, reci!« 152

www.balkandownload.org »Imam«, reče Ratso. »Samo....« »Samo govno!« Joe se osvrnuo na vratima i vidio Ratsoa kako se zamotava u pokrivač. Pri‐ čekao je dok ga Ratso nije pogledao, a onda mu je mahnuo. Ratso mu je uz‐ vratio pozdrav. Joe se požur i prema ulici, a kad je došao u Osmu aveniju, dao se u trk. 8 Trčao je cijelim putem do hotela Evropa, ustrčao uza stube do petoga kata a da nije nijedanput stao da promisli. Osjećao je da bi mu svako promišljanje moglo upropastiti plan. Pokucao je na Lockeova vrata, a onda se naslonio na vratnicu loveći dah. Začas je začuo iz sobe slabaško da. »Towny?« »Tko je to?« »Ja, Joe.« »Joe?« »Znate. Onaj što je prije bio ovdje.« Joe je začuo zveket sigurnosne brave, a onda su se vrata otvor ila. Townsend P. Locke bio je u kućnom ogrtaču, očito gol ispod njega. Bio je bosonog. »Gospode bože!« reče on. »Moram s vama razgovarati.« Locke načas pogleda Joea, žmirkajući neudobno očima, a onda žurno baci pogled na sigurnosnu bravu kao da žali što je otvor io vrata. »Joe, za ime božje, tako je kasno.« »Da, ali ovo je važno.« »A što bi, zaboga, moglo biti?« »Ja, ja ne mogu govor iti ovdje vani.« »Ali ja vas ne mogu pozvati unutra, ne u ovaj sat.« »Niste li rekli da smo prijatelji?« »Da, naravno, ali....« »Ali vi to niste mislili ozbiljno, zar ne?« Joe je dao tu izjavu prolazeći kraj Lockea i ulazeći u dnevnu sobu apartmana. 153

www.balkandownload.org Locke je ostao na vratima. Namršteno je gledao Joea. »Molim. Samo recite o čemu se radi. O čemu se radi?« »Zatvor ite vrata.« »Da zatvor im vrata?« »Da. Znate. Zatvor ite ih.« Locke uzdahne duboko i oprezno. Onda zatvor i vrata. Joe reče: »Moram dobiti novaca.« »O«, nasmiješio se Locke. »O, naravno. Naravno da morate. Morao sam, morao sam misliti na to. O, tako mi je žao da sam vas prisilio da sami tražite, to nije lijepo od mene. Ja to razumijem. Vi mladići uvijek, hm, da, i to je potpu‐ no pametno. Na kraju krajeva, to je vaš – no, pa – prihod! Bojim se da sam bio vrlo sebičan da nisam na to sam pomislio. Samo jednu sekundu. Pričekajte ov‐ dje.« Locke ode u spavaću sobu. Joe pođe za njim. Locke otvor i ladicu noćnog ormar ića između dva kreveta i izvadi lisnicu. Zatim uze iz lisnice jednu novča‐ nicu i stavi lisnicu natrag u ladicu. Tada ugleda na vratima Joea. »O!« Ruka mu je poletjela poput tustog golu‐ ba prema vratu. U strahu učini jedan korak natrag, udar ivši u stol i zaljuljavši svjetiljku da umalo nije pala. Međutim, ulovio ju je na vrijeme. »Prestrašili ste me«, reče. »Mislio sam da čekate tamo unutra!« U glasu mu je bio prizvuk srdžbe. »Ne«, reče Joe. »Htio sam vam samo uštedjeti jedan korak.« Pogledao je na novčanicu od deset dolara u Lockeovoj ruci. »Je li to za mene?« »Da«, reče Locke. »I smatram da ste to više nego zaslužili, već samo zbog toga što ste cijelo veče podnosili neugodnog starog gospodina. Stoga mi se ne‐ mojte ni zahvaljivati.« »Towny«, reče Joe, »bojim se da ću morati dobiti više nego tih deset dolara.« »O? O, zaista?« Lockeov glas iznenada postade vrlo tanak, jedva čujan. Lice mu se zamrzlo i poprimilo izražaj koji je imao vrlo malo veze s uzbuđenošću u njemu. »Kakve li štete! Jer, bojim se da nemam više gotovine. Hoću reći no‐ vaca.« »Moram imati pedeset dolara.« »Pedeset!« »Izgubio sam ovdje večeras mnogo vremena, Towny, ne čini li vam se? Čak 154

www.balkandownload.org i premda ste odlučili biti dobar dječak.« »Ali, Joe, ja – ja ih jednostavno nemam.« »E, nemam ni ja vremena, vremena da sjedim ovdje cijelu noć dok se vi za‐ bavljate gledajući. Ja imam obitelj, majku mu božju, i ja ih moram otpremiti brzo u Flor idu. Hajde, pružite ruku onamo i odlijepite za mene pedeset dola‐ ra.« Locke se povuče unatraške prema ladici. »Ja vas razumijem, na poštenu riječ. I slažem se sa svim što ...« Joe pođe pre‐ ma njemu. Locke stade dahtati. »Što ćete učiniti?« »Maknite mi se s puta.« »Uzalud tratite vrijeme. Nema ničega....« Joe udar i čovjeka hrptom ruke po licu. Locke pade uz krevet, ne od snage udarca nego od presilne reakcije na udarac. Odgumuvši se brzo, on se uspravi i klekne, obujmivši rukama noćni ormar ić i prepriječivši svojim tijelom pristup k ladici. Spustio je glavu, promatrajući Joea ispod oka, i počeo cmizdriti poput kakve ženske ili djeteta. Joe zag rabi preg ršt bijele kose i okrenu čovjekovo lice prema sebi. »Pustite, pustite taj stolić«, reče Joe. »Ne, ne, neću! U njemu nema novaca! Tu su samo privatne stvar i!« Joe ponovo udar i čovjeka po licu, ovaj put otvorenim dlanom. Čovjek je i dalje cmizdrio i ječao, ali se nije maknuo. Joe ga ponovo udar i, ovaj put jače i stisnutom šakom. Locke uzvikne, a onda reče: »Zaslužio sam to! O, da, jesam, zaslužio sam to!« Ponovo je počeo ječati, ali u mnogo višem tonu nego prije. Pa ipak, držao se objema rukama noćnog ormar ića. »Sam sam sebi to skuhao!« reče. »Treba da me opet udar ite! Moje misli, moje misli su cijelo veće bile odvratne, strašne. Je li to krv na mom licu?« Okusio je krv što mu je tekla iz nosa. »Krvar im! O, hvala bogu, krvar im! Za‐ vređujem da krvar im!« »Maknite se od toga usranog noćnog ormar ića.« Joe je počeo osjećati da se ne bori samo sa čovjekom koji brani svoj novac nego s nečim jačim. U Locke‐ ovu uskraćivanju da se makne bila je neka vedrina, gotovo žar. Oči su mu sjale, usta i zubi bili su stisnuti u glup, nasmiješen položaj, dajući mu izraz debele, glupe ribe. Lice mu je potamnjelo, a krv mu je tekla iz nosa u usta, preko zu‐ biju, niz bradu. Joe podiže stolnu svjetiljku, držeći je visoko u zraku. »Hoćete li mi dati tih 155

www.balkandownload.org pedeset dolara? Ili hoćete da vam razbijem glavu?« Izraz Lockeova lica jasno je pokazivao što bi on radije: sa čežnjom je gledao u svjetiljku, a tijelo mu je ostalo pritisnuto uz noćni ormar ić. Shvativši što se od njega traži, Joe poče osjećati mučninu. Činilo se da se si‐ tuacija okrenula. Kao da Locke drži oružje i prijeti njime Joeu, i, ako dođe do daljnjeg nasilja, ono će očito biti protiv njega, ali na Lockeovu tijelu. »Molim vas, gospodine, pustite taj ormar ić«, reče on. Locke odmahnu glavom. Joe zamahnu svjetiljkom dolje prema Lockeovu licu, zaustavivši je nekoliko centimetara pred udarcem. Locke zaviknu, ali ovaj put od užitka. Tijelo mu je postalo mlohavo, i više nije tako snažno držao ormar ić. Joe nije u prvi čas shvatio što se dogodilo. Nije udar io čovjeka, a ipak je Locke odustao od bor‐ be. Tada Joe pogleda dolje i vidje dokaz Lockeova zadovoljenja. Locke je još bio u grčevitom stanju uzbuđenja, ali Joe nije znao da li se smije ili plače. Ali je znao na kakav je zapravo način s njime postupio taj čovjek iz Chicaga, crve‐ na lica, bijele kose i plavih očiju, tako da je, kad je iz male ladice izvadio lisni‐ cu i našao u njoj stotinu dvadeset i jedan dolar, stavio cijeli iznos u džep. Joe iziđe iz sobe. Locke reče: »Hvala vam, hvala vam.« Prolazeći kroz dnevnu sobu, Joe iznenada shvati što je vidio kad je izlazio iz spavaće sobe: Locke kako sjedi na podu, naslonivši glavu na krevet, ustiju isce‐ renih u neki zlokoban, krvlju prekriven smiješak, a kraj njega, na noćnom or‐ mar iću telefon. Joe se požur i natrag u spavaću sobu i zateče Lockea kako se diže na koljena i posiže za slušalicom. Joe ga zovnu: »Ej!« Locke, iznenađen, viknu. Okrenuo se i pogledao Joea u lice. Gledali su je‐ dan drugoga kao da znaju da je najgor i dio večer i još pred njima. Locke reče: »Nisam htio nikoga zvati! Nisam, na poštenu riječ.« »Šutite.« »Na poštenu riječ! Samo sam...« »Zavežite.« Joe pokuša misliti. Jedino što je vidio hio je Locke i telefon, telefon i Locke, i on je znao da se jedan ili drug i mora onesposobiti tako dugo dok on ne iziđe iz grada. Stoga je došao do noćnog ormar ića i stao vući telefon sve dok se me‐ 156

www.balkandownload.org talna kutija nije iskinula iz zida. Međutim, veza još nije bila prekinuta. Morao je odložiti telefon dok je izvlačio žicu iz male metalne kutije. Zatim je ponovo podigao telefon i posluhnuo. Bio je mrtav. Locke je iskor istio tu priliku i istrčao u dnevnu sobu, i gotovo je došao do hodnika kad se Joe, još uvijek noseći istrgnuti telefon, vratio u sobu da mu za‐ krči put. Viknuo je: »Ej!« i bacio mu aparat u lice. Locke se okrenuo upravo na vrijeme da ga aparat zahvati po ustima, izbivši mu zubalo. Počeo se gušiti i pljuvati, a onda mu je iz usta ispalo zubalo, i on klekne da ga pronađe. Joe je još uvijek imao pred očima sliku čovjeka i telefona, telefona i čovje‐ ka, i u svojoj zbunjenosti je još uvijek smatrao za potrebno da svlada tu dvoji‐ cu. Stoga je gurnuo Lockea na pod, zajašio preko njegovih prsa i gurnuo sluša‐ licu u bezuba usta. Na Joeovim je rukama bilo krvi i, ludo, nagonski obrisao ju je o svoj kaput. Onda je ustao i ogledao se po sobi. Lockeova krv kao da se rasprostranila na nemoguće načine. Bilo je krvi svuda po samom čovjeku, na sagu i na drvenini. Kao da je nešto strašno – nazovimo to zlom i prikažimo ga kao zmaja – proju‐ rilo kroz sobu, ostavljajući posvuda svoj trag. Dok je Joe u trku odlazio iz sobe, na putu prema stubištu, posljednje što je vidio bio je čovjek iz Chicaga kako se prevrće na stranu, polugol, držeći se predmeta u ustima kao neko golemo dijete koje se bori sa svojom dudom.

9 Unajmili su jastuke za put, a onda se vozač popeo u autobus. Uzverao se u svoje sjedalo i povukao ručku kojom se zatvaraju vrata. Govor io je putnicima u mikrofon, rekao im da će se redovno zaustavljati radi odmora, da će se ugodno osjećati na putu i da će stići u Miami, u državi Flor idi, za trideset i je‐ dan sat. Joe je pažljivo slušao te obavijesti, ali ne njihov sadržaj: ono što je on dobio iz njih to je bila sigurnost što ju je pružao vozačev glas, njegova jakost i ljubaz‐ nost. »Ovi su momci dobri vozači«, reče on Ratsou. »Moraju biti«, reče Ratso. A onda poče opet cvokotati zubima. Autobus je krenuo. 157

www.balkandownload.org »Kreće«, reče Ratso. »Da.« »Trideset i jedan sat.« »Što je trideset i jedan sat?« »Kako, što je? Što je što?« »Trideset i jedan sat.« »Put. U osam i trideset ujutro stižemo onamo. Ne danas ujutro. Nego sutra‐ dan ujutro u osam i trideset.« Autobus je nekoliko puta zaokrenuo izlazeći iz grada, a vrlo skoro je ušao u tunel i onda, nekoliko minuta kasnije, bili su na autoputu. Joe reče: »Možeš li ti to vjerovati?« »Da krećemo?« »Da.« »Ne. Teško mi je to povjerovati. Jednostavno mi je to teško povjerovati.« »I meni«, reče Joe. »Ja jednostavno ne mogu vjerovati.« Vozili su se nekoliko milja šuteći. Joe se osvrnuo da vidi kakvi su ostali put‐ nici. Učinilo mu se da izgledaju dobro, oni koje je mogao vidjeti. Bilo je dosta praznih sjedala, a to je značilo da će biti mjesta da se ispruže za spavanje. »Što će nam biti prvo?« upita on. »Da učinimo?« »Da, kad dođemo onamo.« »Pa, mislim da zdipimo kupaće gaćice, a?« »I da odemo ravno na plažu«, reče Joe, »i da započnemo? Hoću da kažem, da jednostavno započnemo živjeti ondje, je li tako?« »A što drugo, do vraga?« reče Ratso. »Ne znam. Nisam stručnjak za odlaženje u Flor idu. Mislim, naime, ne znam koga ćeš vraga, hm, ti raditi, i sve to. Samo sam pitao. Ali, Isusa mu boga, žao mi je da sam otvor io usta. Zašto se ne prestaneš tresti?« »Ne mogu sebi pomoći, eto zato«, reče Ratso. Kad su prošli još nekoliko milja, on reče: »Vidjet ćeš prve palme u Južnoj Carolini.« »Odakle to znaš?« »Rekli su mi.« »Tko?« želio je znati Joe. »Ovaj momak, eto tko!« 158

www.balkandownload.org »E, do vraga sa Carolinom«, reče Joe. »Mi idemo u Flor idu. A ako se moraš tresti, zašto jače ne navučeš pokrivač?« »Ej, što ti je?« Joe reče da mu nije ništa i još otprilike jednu milju bio je svjestan Ratsoova pogleda na sebi. Tada se Ratso nagne sasvim blizu Joeu, davši mu rukom znak da se približi. Stavili su glave zajedno, a Ratso prošapta: »Valjda ga nisi ubio?« Joe se smjesta povuče, ali tek toliko da svojim pogledom pokaže Ratsou da odmah prestane, šapnuvši: »Zaveži, zaveži, zaveži!« Bacio je brz pogled na ženu s druge strane prolaza. Spavala je, naslonivši glavu na prozor. Ratso reče: »Meni možeš reći.« Joe mu se prikloni i prošapta: »Samo sam mu gurnuo telefonsku slušalicu u usta. Rekao sam ti to. I onda se čulo klak!« Jezikom je proizveo zvuk na nepcu. »Evo ovako.« »Znam, ali slušaj«, reče Ratso. »Imaš krvi na kaputu!« »Iz njegova nosa, iz njegova nosa, rekao sam ti da mu je nos bio krvav! Ho‐ ćeš da me svega iznerviraš, ili što?« »Ne. Samo sam htio znati. Valjda smijem pitati?« »Da, ali zašto, zašto? Ti misliš da krv znači da je netko mrtav?« Jedan čas su šutjeli, a onda Joe reče: »Zar misliš da bi se čovjeku telefonska slušalica mogla ugurati u usta?« »Ne, ne.« »I onda da se taj čovjek uguši?« »Rekao sam ne, to je nemoguće! Eto, vidiš kako si uzbuđen«, reče Ratso. »Razmišljat ćeš o tome. Ne smiješ o tome misliti. Ozbiljno ti kažem. Misli na Flor idu.« Ratso navuče pokrivač do vrata i namjesti se u jastuk. Kad su prošli još nekoliko milja, Joe reče: »Ratso, jesi li ti svjestan da ćemo prekosutra, hoću da kažem preko-bogamu-sutra, da ćemo ti i ja imati dvije jadne opaljene guzice? Zar te to ne uzbuđuje jednako kao mene?« Ratso je šutio. »Zar te ne uzbuđuje?« upita Joe. Ratso ga je gledao mršteći se i opipavao zube prstima. Joe reče: »Što ti je?« »Samo me je zanimalo.« »Što?« 159

www.balkandownload.org »Kako si mu ugurao slušalicu kraj njegovih zubi?« Joe je bio bijesan. »Zubi su mu bili vani!« »Jesi li mu ih ti izbio?« Joe je morao duboko uzdahnuti prije nego što je mogao odgovor iti. »Bili su umjetni, majmune, umjetni!« Neko vrijeme nisu razgovarali. Jedan sat kasnije Ratso se počeo znojiti pa je odgurnuo gunj. Joe ga je po‐ novno stavio na nj, misleći da Ratso spava. Ali nije spavao. Otvor io je oči i re‐ kao: »Ej, slušaj, baš sam razmišljao.« »Moraš taj pokrivač držati na sebi«, reče Joe. »Razmišljao sam, nadam se da nećemo tamo dolje imati mnogo neprilika s mojim imenom. Jer, koja je svrha, zapravo, cijeloga toga puta? Hoću da kažem, Neu York je jedno, ali možeš li vidjeti mene, zamisli to, kako trčim okolo po onoj prokletoj plaži, sav pocrnio od sunca, pa plivam i sve to, a onda se netko prodere Ej Ratso? Da li to tebi dobro zvuči? Dopusti, to zvuči kao govno. I ja to neću podnositi. Ja sam od glave do pete Rico, imaš li što protiv? Ej, slušaj, meni je od toga gunja prevruće. Već se znojim kao svinja.« »O, o, shvaćam«, reče Joe. »E, onda ga skini. Skini i košulju i otvor i prozor, kad si već kod toga. Možda bi mogao pribaviti kakvu lijepu upalu pluća, što misliš o tome?« »Nisam rekao da ću ga skinuti. Samo sam rekao da se znojim. Međutim, mi smo se složili, u redu? Reći ćemo svim tim novim ljudima da se zovem Rico.« Joe kimnu glavom. Zatvor io je oči i pokušao spavati, ali je samo uspio ružno sanjati. Nije pravo znao da li spava ili ne, ali snovi su svejedno bili tu, divlji, ružni i živi. U mno‐ gima je od njih ponovo proživljavao nasilje od prošle večer i, otvarajući oči od užasa kad se svjetiljka zaustavila i nije razbila lubanju Townsenda P. Lockea. Svaki put kad bi se probudio osjetio je olakšanje kad je vidio da je u autobusu kraj Ratsoa. A onda je usnio nekoliko polubudnih snova u kojima je Woodsy Niles, sta‐ ri ljubavnik Sally Buck, bio mrtav. Snovi o Woodsyju odig rali su se baš tamo, u autobusu, i činili su se vrlo stvarni u svakoj pojedinosti. Kaubojevo truplo pro‐ lazilo je kroz sve moguće lude situacije. U jednom od tih snova njegov je leš bio poduprt na vozačevu mjestu i upravljao je autobusom po oštrim zavojima, i svi su putnici vrištali. Pomoć, pomoć, vozač je mrtav, vozač je mrtav! U jednom 160

www.balkandownload.org drugom, autobus je stigao u Miami, i svi su putnici uzeli svoje kovčege s prt‐ ljažnika i otišli. Svi osim jednoga. Vozač ga je vidio tamo kako, naoko, spava na jednom sjedalu pri kraju autobusa i pošao je niz prolaz među sjedalima da ga probudi. A onda je rekao: »Bogamu, mislim da u autobusu imam jedan leš.« U tom času Joe prepozna sebe kao vozača, a truplo kao svoga starog prijatelja Woodsyja. Podigao je Woodsyjevo tijelo i počeo pjevati tiho i polako Posljed‐ nje tjeranje stoke, napola kao uspavanku, a napola kao opijelo. Poslije tih samrtnih snova Joe bi se budio i promatrao Ratsoa da bi otkrio u njemu znakove života. Stavljao mu je pod nos ruku da bi osjetio kako izlazi dah. U jednom od takvih trenutaka Ratso se probudio. Pogledao je Joea i re‐ kao: »Kakvo je to sranje? Što to radiš?« Joe se samo nasmijao. Bilo je oko tri i po ujutro. Zaustavili su se na prvom odmaralištu, negdje u Marylandu. Mnog i su putnici spavali. Ratso je rekao da želi ostati u autobusu. Joe je sišao i donio kave u papirnatim šalicama. Sjedili su tamo pušeći i gucka‐ jući kavu. »Slušaj, Joe, moramo o nečem razgovarati«, reče Ratso. »Kad te nije bilo, pokušao sam ustati, ali...« Slegnuo je ramenima, a onda stresao glavom i namr‐ štio se. Lice mu je bilo ozbiljno. »Nisam mogao.« Joe je slušao. »To je ozbiljna stvar«, reče Ratso. »Zaista nisam mogao. Nisam mogao ustati. Hoću da kažem, pokušao sam, i jednostavno nisam mogao ustati.« Joe kimnu glavom. Ratso reče: »Što da učinim?« »Pa, eto«, reče Joe, »kad dođemo u Miami, odnijet ćemo te ravno do dokto‐ ra.« Ratso brzo potrese glavom i napravi grimasu. »O, ništa oni ne mogu s no‐ gama. Oni samo rade ta, ta, ta, slegnu ramenima, zgrabe tvojih deset dolara, i to je sve.« »Nešto što ti očito zaboravljaš«, reče Joe, »jest ono sunce u koje sutra dola‐ zimo.« »Naravno, ja znam desetak načina kako ću izig rati doktora za njegov hono‐ rar. Ali kakve to ima veze sa suncem? O, ti misliš kao ljekovito sredstvo i sve to skupa?« »Tako je, bogati.« Malo zatim Ratso reče: »U redu, ali, gledaj, što će biti ako, to bih ja htio 161

www.balkandownload.org znati, što će biti ako...?« »Mislim... mislim da bismo ti mogli nabaviti jednu ... ne znam što.« »Jednu štaku?« upita Ratso. Joe ga brzo pogleda. »To je tvoja stvar, ako hoćeš štaku.« Ostali su se putnici vraćali u autobus. Ratso reče: »A ako neću štaku, što onda?« Joe je zinuo da nešto kaže, ali je ustanovio da nema što reći. Nakon jednoga ili dva tobožnja pokušaja, reče: »Ratso. Hoću da kažem Rico. Hm, kad dođemo u Miami, spremam se da počnem raditi, jesi li to znao?« Ni Joe to nije znao. Nije znao da će to uopće i reći. Njegove misli i njegov govor uskladili su se na začudan način tako da je ono što je rekao bilo jednako novo njemu kao i njegovu sugovorniku. Autobus je opet krenuo, a on je dalje govor io: »Ja to moram, znaš, premda nisam čovjek od rada. Nisam čak ni dobar skitnica. Kako je dosada bilo, nisam zapravo ništa. Stoga ću morati početi raditi, ne znam, kao čistač, prati suđe, bilo kakvo sranje. Jer mi želimo da nam tamo dolje bude lijepo, je li tako? Znaš, tamo dolje neće biti lijepo, neće biti samo kokosovi orasi, bit će to obična gnjavaža, na to se možeš okladiti. Osim toga, reći ću ti pošteno, ne želim spavati na plaži. Želim imati kupaonicu i vodu za kosu u apotekarskom ormar iću, razumiješ? I pastu za zube. I rezervne cipele! Jer mi je već navrh glave tih prokletih čizama. Jest, bogami! Bacit ću ih u oce‐ an! Vidjet ćeš. Hoću sve novo. A svejedno mi je što radim, makar dobio na‐ mještenje da u samljevenom papru tražim govna od muha.« Ratso ga je promatrao vrlo ozbiljna lica i mnogo je kimao glavom. Joe položi ruku na Ratsoovo koljeno i zagleda se pokraj njega kroz prozor u tamnu krajinu koja je jur ila pored njih. »Moja je jedina svrha raditi. Ja ću se moći brinuti i za tebe, ne samo za sebe. Razumiješ?« Prošao je trenutak. Prešli su preko jedne rijeke, a onda se opet pojavilo tamno, mjesečinom obasjano, drveće koje je jur ilo kraj njih. Konačno Ratso reče: »U redu.« I jedan i drug i su dobro pazili da se ne pogledaju. Smjestili su se na svojim jastucima i zatvor ili oči, baveći se svaki svojim mislima. Joe je bio iznenađen onim što je čas prije rekao Ratsou, obećavši mu da će se brinuti za njega, a još više je bio iznenađen kad je uvidio da on to misli oz‐ biljno. I tako je sada i tu bio s tim teretom na leđima, zadužen da se brine o drugoj 162

www.balkandownload.org osobi, k tome o boležljivoj, ubogaljenoj osobi. Međutim, začudo, sviđao mu se osjećaj što ga je pri tom imao. Bio je to nekakav čudan teret, pod kojim se on osjećao lakšim umjesto težim, jedan topao osjećaj. Sjedalo je postalo neobično udobno, a glava mu je bolje pristajala u jastuk. Osjećao se povezanim sa svim što ga je dodir ivalo i vrlo brzo je zaspao, snivajući onaj svoj san o zlatnim lju‐ dima. Ali u tom je snu sada bila jedna razlika koja je zapanjivala. Stupali su uz glazbu rodea, po divljem taktu marša. A snop svjetla što je povezivao ljude na njihovu putu oko zemlje ove je noći imao poseban sjaj i jasnoću tako da je Joe mogao vidjeti i same crte lica onih koji su hodali. Jedno lice koje je privuklo njegovu pažnju bilo je lice kauboja koji zamahuje lasom, lasom načinjenim od istoga zlatnog mater ijala koji je povezivao sve hodače. Čvrsto, vrlo čvrsto se zagledao u lice kauboja, čeznući da privuče njegovu pažnju i sve više uznemi‐ ren osjećajem koji je neprestano rastao, da mu je poznato ono što vidi i, gle! nastupio je čas kad je spoznao da lice kauboja nije nijedno drugo nego baš njegovo. Bio je u koloni sa svima ostalima. Od iznenađenja što se našao u tako značajnu položaju probudio se. Pro‐ hladna zimska zora ulazila je kroz prozor, dajući svemu svoju boju. Ratso je također bio potpuno budan i nalazio se u velikoj nevolji. Na nje‐ govu cijelom licu, mokrom od suza, mogla se čitati bol. »Ej, ej, što ti je?« upita Joe. Ratso ga brzo pogleda, a onda ponovo odvrati pogled i tiho, gotovo nečuj‐ no, reče: »Popišao sam se.« »Što si napravio?« »Popišao sam se. Popišao. Popišao u hlače!« »Pa što onda? Zar je to takvo zlo?« »Sav sam mokar! I sjedalo mi je sasvim mokro.« »Do vraga, čovječe, nemoj plakati.« »Eto, idem u Flor idu, a boli me noga, boli me stražnjica, bole me prsa, boli me lice i, kao da to nije dosta, sav sam se upišao.« Joe se poče smijati. Shvaćao je da smijeh nije na mjestu, ali on se osjećao dobro, a cijela mu se stvar činila vrlo smiješna. »Raspadam se«, reče Ratso. »Je li to smiješno?« Joe kimnu glavom. I začas se i Ratso smijao. 163

www.balkandownload.org Tada Joe reče: »Ti si sebi samo uzeo prekid vožnje koji nije po planu pre‐ dviđen.« Obojica su se smijali kao da je to najsmješnija primjedba što su je ikada čuli. Smijali su se nekoliko milja. Ratsoovo je lice poplavjelo, oči su mu bile divlje i zalivene krvlju, i tužio se da ga boli kad se smije, ali kad je pokazao znak da će prestati, Joe bi dodao kakvu novu primjedbu o izmetinskoj strani Ratsoove nevolje, i obojica bi se i dalje smijali. Posljednje tri ili četir i primjed‐ be očito nisu bile vrlo smiješne, ali oni su uza sve to uživali u smijehu. Tada je Ratso počeo kašljati i gušiti se pa se morao nagnuti naprijed dok ga je Joe lup‐ kao po leđima. Poslije toga napadaja Ratso je bio slab i pospan. Duh mu se smir io, ali onaj interval smijeha ga je iscrpio. Joe mu je rekao da ima mnogo praznih mjesta, pa će kod iduće postaje naći jedno suho sjedalo, a obećao mu je da će mu u jed‐ nom od tih gradova kupiti nove hlače. Uvjer io je Ratsoa da će konačno sve biti u redu, a kad je autobus stao radi doručka u Richmondu, Ratso je tvrdo spavao. Joe je navukao prozorsku zavjesu da mu sunce ne bi išlo u oči. 10 Nekoliko časaka kasnije, kad je Joe sišao s autobusa, iznenadio se kad je us‐ tanovio da se posebna značajka zore proširuje na cijelo jutro. Sjećao se da je usnuo nekakav divan san, ali se nije mogao prisjetiti njegovih pojedinosti. U tom je danu bila ta gotovo bolna ljepota, čak je i zrak bio ispunjen njome, i on je predstavljao da je to sve zbog toga što je izvan New York Cityja. U restoranu je naručio palačinke s kupinama i šalicu kave, i dok je čekao, obuzelo ga je neko naglo i duboko uzbuđenje koje je on krivo shvatio kao ža‐ lost. Taj ga je osjećaj zahvatio tako snažno da je pomislio da će morati povra‐ ćati. Požur io se natrag u mušku toaletu, zaključao se u jedan od odjeljaka i nagnuo nad školjku. Stavio je prst u grlo, ali nije izišlo ništa osim zraka. Onda je počeo plakati. To ga je iznenadilo. Pitao se zbog čega sve te suze, a tako se dobro osjećao. Uskoro su prestale. Useknuo se. Onda se vratio u restoran i po‐ jeo doručak. Palačinke su bile dobre, ali poslije prvog zalogaja nije više znao kakav im je okus. Nešto od osobite značajke jutra prodrlo je u restoran tako da je on, cijelo vrijeme dok je jeo, mislio na taj dan što ga provodi, umjesto na hranu, čak je na koncu ostavio polovicu kave kako bi izišao van i ušao ravno u 164

www.balkandownload.org središte jutra. To subotnje jutro bilo je nešto strašno. Ono je jednostavno obu‐ zeto sve, Joe je osjećao da bi mogao pružiti ruku i sklopiti prste oko njega. Ali zašto je to bilo tako? Odšetao je do kraja parkirališta i pogledao na zemlju. To je bilo tvrdo, smeđe blato, prekriveno nekim tvrdokornim, bezboj‐ nim korovom što ga zima nije mogla ubiti, a u daljini se nizao red običnih, go‐ lih stabala, na kojima nije bilo ništa osobito. Nebo je bilo vrlo meke plave boje, koju ste mogli gledati bez i najmanjeg žmirkanja, a zrak je bio svjež, vrlo svjež, ali ne hladan, tako da je udisati taj zrak bilo kao da uđišete meko plavetnilo neba, svjesni da iz njega dobivate u se zdravlje. Joe je stajao tamo na rubu par‐ kirališta i opet je počeo plakati, tresući glavom u nedoumici zbog suza što su mu tekle niz lice, zadivljen tim potpuno običnim vremenom i razbijajući sebi glavu zbog hirovite tuge što ga je zahvatila. Činjenica je bila da to uopće nije bila tuga, ali on nije imao načina da to spozna. Obrisao je lice rukavom kaputa i onda se vratio u autobus. Ratso je još spavao. Vozili su se dalje kroz južno jutro, a neobična snaga dana i dalje je trajala, činilo se da se u svakom gradiću kroz koji su prošli zbivaju ti subotnji događaji: ljudi koji nose terete subotnjeg obujma iz trgovina živežnih namirnica, djeca koja trče ili se voze na biciklu ili na koturaljkama, uživajući pohlepno u svojoj subotnjoj slobodi, mlade žene već s uvijačima u kosi i ružem na usnama, na putu u Woolworth da kupe još sredstava za uljepšavanje da ih stave na sebe za svoje subotnje dečke, koji su u koloni ulazili u brijačnicu i izlazili iz nje, ili su se zadržavali na pločnicima svih tih glavnih ulica, zveckajući sitnišem u džepu, čekajući da im ulašte cipele ili da im stave nove potkovice, nestrpljivo čekajući subotnje veće koje im se približavalo sporo kao sat, sporo, ali su oni u nj vjero‐ vali, znali su da im se približava, njušili su ga u zraku, a mogle su se vidjeti i su‐ botnje star ice; one su se po dvije ili u grupicama sastajale na svakom uglu da škljocaju zubima i govore o smrti, dok bi po koji starac kočoperno prošao kraj njih i zapanjio ih da je još živ. Joe je sve to vidio, a u Releighu, u južnoj Carolina., bio je sretan što je u sve to ušao. U jednoj trgovini manufakturnom robom blizu kolodvora kupio je za Ratsoa nove hlače od rebrasta baršuna, a za se, za prvo vrijeme, jeftin ka‐ put, tamnoplav s bijelim dugmetima. Sam je sebi rekao da je samo za prvo vri‐ jeme, ali mu se kaput prilično sviđao, a onaj star i, zamrljani, bacio je u košar icu 165

www.balkandownload.org za otpatke. Joe je pokušao da makne Ratsoa iz autobusa kako bi ga mogao odvesti u mušku toaletu i pomoći mu da presvuče hlače. Ali Ratso se nije dao probuditi. Joe ga je pokušao razbuditi govoreći mu da će uskoro stići u Južnu Carolinu, pa je došlo vrijeme da širom otvor i oči kako bi ugledali prvu palmu, ali Ratso nije reagirao. Istina, načas je otvor io oči, ali se činilo da njima ništa ne vidi. Dva sata kasnije, u Bennetsvilleu, kad je većina putnika izašla iz autobusa da ispruže noge, popiju kavu i odu u toaletu, Joe je prenio Ratsoa na stražnje sje‐ dalo autobusa. Dugačke su gaće bile također mokre, a skinuti ih bila je prava muka. Ratso je bio bespomoćan kao malo dijete. Joe ga nije nikada prije vidio gola. Njegovo bijedno malo spolovilo izgledalo je beskor isno, tek kao neki simbol, nešto kroza što se piša. Desna mu je noga bila suha i zgrčena kao sta‐ rački štap, a od boka do koljena imao je po sebi velike crne, zelene i ljubičaste modrice od onih različitih padova što ih je pretrpio u nekoliko prošlih dana. Bio je poput očerupana pileta, pileta što je provelo svoj život dobivajući naj‐ gore otpatke u seljačkom dvor ištu, i konačno je zijevnulo i otišlo. Ta je povi‐ jest bila ispisana po cijelu njegovu tijelu, a Joe ju je čitao ispravno i s osjećaji‐ ma poštovanja prema njoj. Načas je u duhu vidio film o sebi kako zamata to golo, teško oštećeno ljudsko dijete u gunj, uzima ga nježno i drži u krilu do kraja puta, pjevajući mu uspavanku i Hajde malo telešce. Međutim, brzo je pre‐ kinuo tu sliku. Smjestili su se na tom suhom sjedalu na kraju autobusa, a onda su se vozili dalje, vozili još mnogo milja toga subotnjega dana koji je bio bujan i tajanstven kao uspomena. Ratso je spavao najdubljim snom na svijetu. Joe je sam sebi go‐ vor io da je to san koji krijepi, a kad su došli u Savannah, sunce je već bilo zaš‐ lo i došlo je vrijeme za večeru, a Ratso je još spavao. Joe nije izlazio iz autobusa. Nije bio osobito gladan. Ostao je uz Ratsoa, i dalje osjećajući posebno svojstvo dana i naslađujući se njime, iako se već bila spustila noć. Među mnog im stvar ima o kojima je razmišljao bile su one čudne izjave što ih je dao Ratsou o tome kako će uzeti namještenje i nabaviti nove cipele i kako će voditi uredan život s vlastitom kupaonicom. A on je znao da je istina da će jednoga dana imati te stvar i i da će imati prave subote poput ove što ju je cijeli dan promatrao kroz prozor autobusa. Vjerojatno će prati suđe ili će biti dostavljač. I drug i će ljudi raditi s njim u istom poduzeću i isprva ga neće 166

www.balkandownload.org opažati, neće shvaćati da je on isti kao i oni, zapravo jedan od njih, ali će to postepeno uvidjeti. Počet će zapažati da on nosi uredne cipele i na neki način saznati da nije obični hotelski radnik već da ima svoj stan s vlastitom kupaoni‐ com. I onda će se početi navraćati i uzajamno posjećivati, a s vremenom će jedna od tih novih osoba bez sumnje biti žena. Ne mora to biti plavuša niti bilo kakva osobita žena, ali će imati ruž za usne i uvijače u kosi, sve one to imaju, i ona će biti sretna da ima muškarca koji se za nju brine i koji je dobar u ljubavnom pogledu. A Ratso bi im bio kao dijete, i oni bi ga tjerali da pere kosu barem jedanput tjedno, ili bi mu je oni oprali ako bi se previše slabo osje‐ ćao. A cijela mudrost da to sve ispadne kako treba jest u tome da treba marlji‐ vo raditi i čekati da sve ispadne kako valja, a ne možeš samo reći o, to neće nika‐ da biti, to neće nikada biti; treba samo da ustraješ dok ne ispadne kako treba ma‐ kar te do toga vremena počele boljeti noge, i makar ti narasla duga bijela brada do poda. On je već jednom prije u životu, tamo u Houstonu, stvor io plan kad je odlučio da će postati uspješan kauboj i potražiti sreću na Istoku. Eto, to je proveo, postao je uspješan kauboj i potražio svoju sreću. Sreće jednostavno nije bilo, ali on ju je tražio, a u tome je cijela stvar. A sada, ovaj put, možda ga ne čeka svakidašnji život, ali on će vraški temeljito tražiti i tvrdoglavo ustrajati oko toga sve do dana svoje smrti. Palo mu je na pamet da razmišlja bez pomoći ogledala, pa se upitao nije li to neka vrst napretka. Preostale je postaje te noći prospavao. Čuo je kako jedan vozač izvikuje Jacksonville, a onda je čuo nekog drugog vozača kako najavljuje Daytonu, ali bio je samo napola budan. Prilično je čvrsto spavao s obzirom na to da je bio u autobusu. Jedino čega se sjećao iz te noći bila su ta dva izvikivanja gradova, a ipak se nije začudio kad se ujutro probudio i našao što je našao. Ratsoovo se tijelo pričinjalo zapuštenim, sa stražnjim dijelom napola izvan sjedala, leđa svinutih u strašnu kutu i glave obješene u stranu u vratolomnu položaju, i ruku koje su stršale kao nepotrebne šipke; oči su mu bile širom otvorene, a nisu vidjele ni jednu jedinu stvar. Očito je nestalo onoga što se bri‐ nulo o njegovu tijelu. Ratso je bio mrtav.

11 167

www.balkandownload.org A kad ne biste znali, bio bi to prekrasan dan, s plavim nebom i s palmama koje se ljuljaju posvuda, upravo onako kako je to naslikano na Ratsoovim prospektima i u Floridi i Karipskom moru. Ali do vraga sa svim tim. Valja se pobrinuti da ga pokopaju, a to će biti, bez sumnje, skup postupak. Izvadio je novac i prebrojao četrdeset osam dolara i nešto sitniša. To će vjero‐ jatno stajati čudesnu svotu novaca. Ali ako si se spremao da budeš osoba koja okolo pripovijeda da će se brinuti za ljude, onda, do vraga, treba da vodiš bri‐ gu i o njihovim truplima kad oni umru. Činilo mu se da mu misli nisu onakve kakve bi trebalo da budu. Pomislio je da bi se morao uzrujati, čak da bi morao početi hister ično vikati o, pomoć, po‐ moć, prijatelj mi je umro, i ja sam potpuno sam. Ali nije tako osjećao. Jednostavno nije, i to je sve. Činilo mu se kao da je znao da će se to dogoditi. Netko mu je (tko? Rat‐ so?) već dva dana šaptao to, šaptao mu to na nekom mrtvačkom jeziku koji možete razumjeti tek kasnije. Nekako naslućujete o čemu se radi, ali znate da znate tek pošto se to dogodi. A sada se dogodilo. I tako će morati biti pog reb, i on će se morati nekako pogoditi s pog reb‐ nim zavodom, koji će taj posao obaviti kako treba, ali jeftino i na veresiju. Ne. Prije svega morat će skinuti leš s autobusa, a onda ... a onda će oni... Tko? Ljudi od autobusne linije. Ljudi od autobusne linije jednostavno će ga morati uputiti do jednog po‐ grebnog zavoda, a onda će se on nagoditi s njima da pokopaju Ratsoa na ot‐ platu. (Ratso? Da ga pokopaju? Zar je on zaista mrtav? Da, Ratso je mrtav, Ratso je sada uistinu mrtav. Eno, tamo je, mrtav!) A onda će on uzeti namje‐ štenje. I zadržati ga. Stvar je u tome da ga zadrži. I postepeno skupiti dovoljno sitniša da postavi na grob spomenik, ništa raskošno, samo kamen s imenom Rico. Ne Ratso. A on ne zna kako se piše Rizzo, ali će naći nekoga tko zna. Na spomeniku mora biti napisano točno tako da ljudi, kad budu kasnije prola‐ zili kraj njega, kažu: o, gle, tko je pokopan ovdje, Rico Rizzo. Tko će prolaziti da to kaže? Svejedno. Naći će se netko tko zna kako se to piše. 168

www.balkandownload.org To nije važno. Važno je: što učiniti najprije. Reći nekome? Čini se da je vozač onaj koji je odgovoran za sve. Joe ustade, uputi se kroz prolaz među sjedalima i stade uz vozača, nagnuvši se i gledajući u Autostradu sunca. Sada je imao isti vidik kao i vozač. Nakon jednog časa vozač pokaza da ga je opazio. »Da, gospodine.« Joe reče: »Moj prijatelj leži mrtav na stražnjem sjedalu, ali ne znam kako mu se piše ime.« Vozač reče: »Što je vaš prijatelj na stražnjem sjedalu?« Joe reče: »Mrtav. Mrtav je kao kamen.« »Je li to neka vrsta...?« Vozač žurno pogleda Joea, a onda ponovo upravi oči na autostradu. Pogledao je u ogledalo, a onda je uspor io i pristao sasvim nades‐ no i potpuno zaustavio autobus. Dignuo se sa svoga sjedala i, idući za Joeom prema kraju autobusa, reče svojim službenim, vozačkim glasom: »U redu, prija‐ telji, sve je u najboljem redu. Za manje od jednoga sata bit ćete u Miamiju.« Drug i su putnici znali da sve nije u najboljem redu. Mnog i su okrenuli gla‐ vu da vide u čemu je neprilika, ali nisu mogli ništa vidjeti. Oni u neposrednoj blizini mogli su vidjeti nešto, ali nisu željeli da ih ulove kako to pokušavaju. Vozač pogleda Ratsoa, a onda kimnu Joeu. Počeo je skidati kapu, ali je onda odustao. »Je li vam on rođak?« upita Joea. Joe kimnu glavom. Tada vozač reče: »Ne želite li mu zaklopiti oči?« »Zaklopiti?« »Samo se nagnite i zaklopite ih. To je sve.« Joe je zaklopio Ratsoove oči. »Slušajte«, reče vozač u neprilici, »mislim da ćemo jednostavno voziti dalje, u redu? Drugo nam ništa ne preostaje.« Joe reče: »Da, gospodine.« Vozač se ponovo obrati svima. »Obična mala mučnina prijatelji, ništa ozbilj‐ no. Bit ćemo u Miamiju za ...« on pogleda na sat, »za četrdeset minuta.« Joe prijeđe u duhu svoje planove, onda još jednom, pa i treći put, dok god nije bio uvjeren da je učinio sve što se moglo učiniti do toga trenutka. A onda uradi nešto što je uvijek želio uraditi, od samoga početka, od one prve noći kad se upoznao s Ratsoom u gostionici Everett na Broadwayu. Ogrlio ga je rukom da bi ga neko vrijeme držao, barem ovih posljednjih nekoliko milja. 169

www.balkandownload.org Znao je da ta nježnost nije Ratsou ni od kakve kor isti. To je bilo zbog njega samoga. Jer, naravno, on je sada bio uplašen, uplašen nasmrt. BalkanDownload.org

170


JAMES LEO HERLIHY: PONOĆNI KAUBOJ Uspjesi suvremenog amer ičkog romana nisu vezani isključivo samo za općepriznata imena Mailera, Updikea, Bellowa, Capotea, Bartha, pa poznavati njihova djela, znači poznavati samo uži izbor tih djela koji su učinili kritičar i. Istovremeno to znači ne poznavati veliki broj veoma vri‐ jednih, iznadprosječnih romanopisaca čija ostvarenja ne zaostaju za ostvarenjima onih popular‐ nih. To su pisci bez internacionalne reputacije, ali zato veoma cijenjeni na amer ičkoj literarnoj pozornici a još više tržištu. Teško je ustvrditi što im nedostaje, jer njihova djela ni u čemu nisu infer iorna djelima pisaca-ljubimaca kritike. Jedno je nedvojbeno: svoju inspiraciju, svoj mater ijal često nalaze u stvarnosti, pog ibeljno i otrovno šarenom životu mnogomilijunskih urbanih sredi‐ na. A to što su mnogo čitani ne znači da podilaze čitateljima. Stoljećima provincijalci dolaze u gradove da ih osvoje misleći da ih to zove sudbina koja u provinciji ne daje priliku da se istakne nikakva izuzetna nadarenost, dok grad kao veliki široko‐ grudni potrošač svega i svačega ne čini razlike i svakome pruža mogućnost da se istakne, proslavi i obogati. Stoljećima tako sanjaju talentirani ali siromašni pojedinci odajući se pustolovini čiji je ishod redovito mučan i trag ičan. Tu nema razlike, ali je razlika u robi koju namjeravaju unovčiti i tako steći slavu, ugled, bogatstvo, premda se pokaže da to nije dovoljno ni da se preživi. Na toj temi suvremeni amer ički pisac James Leo Herlihy gradi svoj roman »Ponoćni kauboj«. Njegov Joe Buck će ponuditi sebe, jer to je njegova jedina i najveća vrijednost. Odjeven u stiliziranu pa‐ radnu kaubojsku odjeću reći će zbogom poslu perača tanjura u anonimnoj kafeter iji i s malom ušteđevinom uputiti se u New York gdje bogate i pokvarene gospe jedva čekaju da uz visok honorar prime njegove ljubavničke usluge. Ono što on nudi odnjegovala je prostodušna provin‐ cija gdje je zrak još krepak i svjež, mišići nabrekli, krv vrela a zag rljaji čvrsti. Međutim ta gradska izmoždena čeljad samo će blenuti u pojavu kao što je Joe Buck! No New York nije grad za bezazlene ljepotane koji preko noći žele postati žigoloi, a sve što posjeduju su privlačan vanjski izgled, priprost nastup i nerazrađen sistem osvajanja. Malo kažemo ako ustvrdimo da se naivni Joe nije snašao u veleg radu veleg radova, jer kad netko padne u žr‐ vanj koji bezdušno i nepog rešivo melje, onda je čisti eufemizam razglabanje o razočaranju, gu‐ bitku tla pod nogama, nesnalaženju ... Sve je tu drugačije nego što je on zamišljao i iz dana u dan se pogoršava. Nemoguće se suprotstaviti razornim silama betonske džungle, posebno dečku

171

www.balkandownload.org iz pokrajine koga je lako oplijeniti i nadmudriti. Cijela priča ne bi bila zanimljiva i nedostajao bi joj drug i krak da Joe ne upoznaje Ratsoa, ži‐ cara, protuhu, lopova, bijednika koji postaje njegov vođa i zaštitnik i s kojim će tek doživjeti svoje najtužnije i najcrnije trenutke. Ratso je trag ično živopisni egzemplar s dna popločenog asfaltom, očajnik sa stilom i individualnošću okorjelog propalice, kržljava i nakazna biljčica iz mračnog prolaza između dvije trošne kućer ine. Njihovo prijateljstvo, zasnovano na prevar i, na kraju će se oljuštiti do one istinske i iskrene jezg re koju od kvarenja čuva maštanje o jugu, topli‐ ni, suncu, blag im predjelima u koje treba pobjeći pred hladnoćom New Yorka, ali će već biti kasno. Autobus koji ih vozi dolje u sunčanu Flor idu bit će Ratsoova mrtvačka kola: umrijet će u njemu za vrijeme putovanja. A na smrt preplašeni Joe Buck učinit će ono što je htio od samog početka: obg rlit će svog mrtvog vođu i prijatelja. Tako, s mrtvim mladićem u naručju, na autobusnom sjedištu završava pohod deziluziranog Joea Bucka koji je mislio da za prodavanje mladosti i seksa nisu potrebna druga svojstva osim sa‐ mosvijesti gipkog tijela i karakter istične odjeće koja nagovještava prvorazredne muške usluge. Ni prvi ni posljednji, rekli bismo, koga je grad ispljunuo pošto je iz njega isisao svu kobnu pros‐ todušnost i uvjerenje da se uspjeh može postići samo ako se dobro izglačaju čizme i provokativ‐ no izlože napeti mišići. Svijet više ne drži do nepatvorenih stvar i, a reg istar zadovoljstava koja nudi Joe Buck veoma je ograničen, nerafiniran da bi bio dovoljan za uspon u gradu more, u gradu bezdušne zrelosti i surove slobode u kojoj bližnji ne postoje. James Leo Herlihy s izvanrednim pripovijedalačkim nervom prati sudbinu trag ikomičnih na‐ pora svoga junaka dajući u nekoliko britkih rečenica atmosferu noćnog New Yorka (koja se ne razlikuje od one danju, jednako je opasna, neljudska i stravično privlačna u svojoj monstruoznoj sveukupnosti), plastično gradeći likove u čiju autentičnost ni časak ne sumnjamo, baš kao ni u životnost (okrutnu, jadničku; nesmiljenu) situacija što kao na filmu slijede jedna drugu. Nije na odmet spomenuti da je po ovom romanu snimljen izvanredno uspio film s Dustinom Hoffmanom koji igra Ratsoa i koji je nakon toga postao miljenik mladih zbog neslućeno upe‐ čatljivo ostvarene uloge. »J. L. Herlihy piše sa željeznom oštricom koja je kod Steinbecka otupila, dok je Saroyan nikad nije ni posjedovao, piše s istinskim gnušanjem prema poniženjima čovje‐ kova duha«, napisao je u povodu ovog romana Nelson Alg ren, autor isto tako čuvenog »Čovjeka sa zlatnom rukom«. James Leo Herlihy rođen je 27. II 1927. u Detroitu od roditelja irsko-njemačkog por ijekla. Već zarana počeo je pisati igrokaze u kojima je i sam glumio, premda je kasnije podvrgavši se testu za ispitivanje profesionalne sklonosti, dobio savjet da se okani pisanja... Nakon završenog školovanja i vojske život mu ne obiluje uzbuđenjima. Međutim, iako smo naučeni da u životo‐ pisima amer ičkih pisaca čitamo kako su često mijenjali zanimanja, broj poslova u kojima se oku‐ šao, J. L. Herlihy ne ostavlja nas u sumnji, ako ništa drugo, ima li ili nema životnog iskustva. Bio je, tako, sezonski radnik, prodavač limunade, izlagač zmija, hotelski teklić, prodavač knjiga, pro‐ davač u trgovini, režiser, glumac i... inspektor uređaja za vođenje raketa! Napisao je nekoliko kazališnih komada od kojih su neki postigli zapažen uspjeh. Javio se zbirkom kratkih priča »San Filbertsonovog malog i druge priče« 1960. Iste godine tiskao je i svoj prvi roman pod naslovom »Svi padaju«. Prošle godine pak izašao mu je i treći roman »Doba

172

www.balkandownload.org vještica«. Surađuje na televiziji i piše za film. »Ponoćni kauboj«, roman s kojim se pročuo i izvan granica SAD, preveden je na nekoliko evropskih jezika. Naša čitalačka publika sada se prvi put susreće s J. L. Herlihyjem. Z. MAJDAK

173


Korektor i: Gordana Bunili i Drenka Simić-Popovski _________________________________

Izdavač ZORA Izdavačko-knjižarsko poduzeće Zag reb, Prilaz JA 2/II Za izdavača Ivan Dončević Rpk. br. 1560 – 14½ Vi tisk. Araka Tiskanje dovršeno u ožujku 1972. u tiskar i Grafičkog zavoda Hrvatske Zag reb, Frankopanska 26 _________________________________

53290

174


Zabilješke 1 Odnosi se na poznati roman E. L. Stevensona Čudan slučaj dra Jekylla i gospodina Hydea (1886). Dr. Jekyll, liječnik, svjestan dvojnosti u svojoj naravi, mješavine dobra i zla, izmisli napitak pomoću kojega može stvor iti posebnu ličnost koja upija sve njegove zle nagone. (Op. prev.)

2 ahora mismo – ovoga časa, smjesta

3 Ratso, pog rdno umjesto Rizzo, Rats – štakor i (Op. prev.)

175


176


Sadržaj PONOĆNI KAUBOJ PRVI DIO

3 5

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

6 11 17 22 28 34 38 45 49 59

DRUGI DIO

65

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13

66 67 70 72 76 79 86 92 96 99 102 109 116

TREĆI DIO

122

1 2 3 4

123 128 133 136 177

www.balkandownload.org 5 6 7 8 9 10 11

140 148 151 153 157 164 167

JAMES LEO HERLIHY: PONOĆNI KAUBOJ Zabilješke

178

171 175

Ponocni Kauboj - James Leo Herlihy

Recommend Documents