01. Dolazak Trapista Dolazak trapista Prva misao koja se kod mnogih još i danas javlja na spomen riječi trapist jest čuveni trapiski sir i pivo. Ostade također izreka u narodu: "Šuti k'o trapist." Drugi opet o njima znaju tek toliko da žive strogim životom unutar svojih samostana, nikada ne govore i sl. Legenda ide dalje i kazuje da trapisti cijeli život spavaju u mrtvačkim kovčezima, a kod međusobnih susreta pozdravljaju se riječima: "Memento mori!" (Sjeti se da ćeš umrijeti!) No, tko su doista trapisti? Red pod takvim imenom ne postoji u Katoličkoj crkvi. Ime su dobili po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz kojeg je sredinom 17. stoljeća krenula reforma cistercitskog reda, koja je željela vratiti se na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena svetog Bernarda. Službeno se nazivaju Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (OSCO) - cistercitski red strožeg opsluživanja. Ipak, ime trapist je ostalo, pa se i oni njime služe. Uz kartuzijance, reformirani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta, koje glasi: "Moli i radi" - "Ora et labora". Izolirani su od svijeta, puno mole, bave se manualnim radom, šute, skromno se hrane, ribu i meso nikad ne jedu. Članovi trapističkog reda su svećenici i braća laici. Svećenike se oslovljavalo s "otac" ili "pater", a braću s "časni brate". I jedni i drugi u red ulaze nakon stroge priprave dvogodišnjeg novicijata (kušnje). Nakon novicijata kandidat najprije polaže privremene zavjete, a nakon toga vječne. Zavjetovanik polaže zavjete: poslušnosti, siromaštva, čistoće (celibata) i stabiliteta (doživotne vjernosti svome samostanu). Na čelu samostana redovito se nalazi opat, a njega zamjenjuje prior i subprior. Ukoliko samostan nema opata, onda njime upravlja superior. Velečasni Wendelin Pfanner Za velika djela potrebni su veliki ljudi. Jedan od takvih rodio se 21. rujna 1825. u Langenu kod Bregenza u Voralbergu, kao sin siromašnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Wendelin. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, pet razreda latinske škole (gimnazije) u Feldkirchu, a šesti razred humaniora kod isusovaca u Insbrucku. Filozofiju je završio u Padovi. Odlučuje se za svećeničko zvanje i u Brixenu upisuje bogosloviju 1846. godine. U to vrijeme pobolijeva i bolest ga sprečava u nakani da pođe u misije. Za svećenika je zaređen 28. srpnja 1850. godine. Velečasni Wendelin postaje župnik u Haselstaudenu i tu ostaje devet godina. Zdravstveno stanje mu je neprestano bilo loše te je često pomišljao na smrt. Kupio je sebi grobnicu, uvjeren da neće dugo živjeti. Njegov biskup ga je 1859. godine posla u Zagreb za ispovjednika milosrdnih sestara svetog Vinka Pauskog, koje su bile iz njemačkog govornog područja. Ujedno je vršio i službu dušobrižnika kažnjenika u Lepoglavi. U to vrijeme putovao je po Italiji i razmišljao o tome da se povuče u neku redovničku zajednicu. Smrt je ionako blizu i treba se za nju pripraviti! Samostan je bio idealno mjesto za skori susret sa smrću. Godine 1862. velečasni Wendelin susreće u Zagrebu dvojicu belgijskih trapista i od njih saznaje detalje o redu kojem pripadaju. Ovaj susret je bio prekretnica u njegovu životu. Kocka je bačena! Odlučuje ući u trapistički red. Odmah piše molbu svome biskupu, u kojoj moli dopuštenje za odlazak, a i pismo trapistima u njemačkom samostanu Mariawald kod Heimbacha, u kojem moli primitak u njihov red. U iščekivanju odgovora odlazi na hodočašće u Jeruzalem, odnosno u Svetu zemlju.
Usput posjećuje Aleksandriju, Kairo, egipatske piramide, Suez i Carigrad. Vraća se ponovno u Zagreb i čeka. Velečasni Wendelin postaje trapist Kad je nakon višemjesečnog iščekivanja dobio pozitivne odgovore na svoje molbe, on napušta Zagreb i sestre milosrdnice, te odlazi u Mariawald. Oblači redovničko odijelo 9. listopada 1863. i dobiva redovničko ime Franz. Konačno je našao mjesto na kojem može mirno čekati smrt, koja mu se, bio je uvjeren, približavala sve brže i bliže. No, ulaskom u samostan Mariawald za Franza počinje novi život i to u doslovnom smislu. Naime, fizički rad, kretanje na čistom zraku i skromna samostanska ishrana doprinijeli su tome da on ubrzo potpuno ozdravi. Više nije pobolijevao, niti razmišljao o skoroj smrti. Čini se da su orlu krila ponovno narasla! U samostanu je imenovan zamjenikom starješine i uložio je veliki trud u podizanje ekonomije. Ali, o. Franza nije bilo lako pratiti. Išao je uvijek najmanje dva koraka ispred ostalih. Čini se da su za njega stroga redovnička pravila bila premalo stroga! Poglavar reda, opat iz Ölenberga, dom Efrem, prigodom vizitacije samostana Mariawald nazvao je o. Franza "austrijskim kaplarom". Pokušaji osnutka novog samostana U samostanu je došlo do nesuglasica među braćom, te poglavari odlučiše o. Franza poslati u Ugarsku s nakanom osnivanja nove trapističke naseobine. Dozvola za putovanje izvan samostana glasila je: "Poslan je s bratom Zaharijom u Ugarsku da potraži mjesto za novu naseobinu 23. srpnja 1867. godine." Njih dvojica imala su tri mjeseca na raspolaganju za ovaj posao. Pokušaj osnivanja novog samostana u Mađarskoj nije uspio. O. Franz tada ponovno dolazi u Zagreb i nastanjuje se kod sestara milosrdnica. Odatle putuje po cijeloj Hrvatskoj u nadi da će pronaći prikladno mjesto za samostan. U međuvremenu mu je istekla dozvola za izbivanje iz samostana. Prior iz Mariawalda produžio mu je dozvolu, a onda je uslijedio novi šok za njega. Naime, njegov vrhovni poglavar, opat dom Efrem, mu u jednom pismu zabranjuje povratak u bilo koji trapistički samostan i preporučuje mu da se vrati među dijecezanski kler. U istom pismu obećavaju mu pomoći u pronalasku biskupa, koji će biti voljan primiti ga. Otpušten iz reda, zar je moguće?! Grom iz vedra neba! Kako dalje? Nakon savjetovanja s nekim dobrim poznavateljima crkvenog prava, o. Franz odluči žaliti se u Rim. S dvojicom subraće odlazi u Rim, gdje im se kasnije pridružuje i br. Zaharija. Tu ostaju sedam mjeseci. Kad je papa Pio Deveti saznao za njemačke trapiste, povjeri im obnovu porušenog i zapuštenog cistercitskog samostana Tre fontane u Rimu. Bilo je to mjesto mučeničke smrti svetog Pavla. O. Franz je sa svojom subraćom vrijedno radio i nakon kraćeg vremena počeli su stizati i prvi hodočasnici prigodom proslave 1800. obljetnice smrti svetih Petra i Pavla. Radeći u samostanskom vrtu, jednog dana pružio je kroz ogradu komad kruha nekom prosjaku, koji mu je rekao: "Što radite ovdje uzalud, radije idite u Tursku, tamo ima više posla nego u Rimu!" San ili java?! O. Franz se kasnije toliko puta sjetio ovog prosjaka. Nakon Uskrsa 1868. godine samostan je već bio toliko obnovljen da se u njega mogla naseliti redovnička zajednica. Iz raznih samostana došla su nova subraća, većinom Francuzi. Novi poglavar samostana postao je Francuz. Opet problemi! Nije
lako slijediti o. Franza, koji postaje sve nestrpljiviji jer se njegov slučaj sporo rješava. Vidi da ovdje neće moći ostati, a ne zna kako i kamo dalje. Napokon dobiva dozvolu za putovanje, kao i za osnivanje novog samostalnog samostana u slavenskim zemljama Austrije. Ostao je trapist! Roma locuta, causa finita! (Rim je progovorio, prijepor je svršen!) Pobijedio je! Sav sretan napušta Rim i s dvojicom braće ponovno dolazi u Zagreb negdje u kolovozu (augustu) 1868. godine. U Zagrebu Hrvatskom saboru podnosi molbu, u kojoj traži odobrenje za osnivanje novog samostana. U to vrijeme tiskao je na njemačkom "Pro memoria" o trapistima, koju je slao okolo u nadi da će njome uvjeriti crkvenu i društvenu javnost u važnost svoga projekta. Tu je iznio povijest trapističkog reda, njihov način života i rada. Naglasio je da trapisti nikome neće biti na teret jer nisu prosjački red, nego se izdržavaju vlastitim radom. Ne bave se politikom, jer su strogom šutnjom odijeljeni od svijeta. Ne bave se dušobrižništvom. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva mogu poučiti mnoge oko sebe. Izrazio je nadu da će trapisti biti rado primljeni u Hrvatskoj. No, nakon žučnih rasprava Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 14. travnja 1869. godine odbio molbu o. Franza. Još jedan poraz! Kamo dalje?! U to vrijeme dobi on vijest da u Donjoj Štajerskoj vlada prodaje jedan ukinuti samostan. Otputovao je tamo i razgledao zgrade. Nije mu se svidjelo ono što je vidio, ali očito više nije imao kamo. U Grazu je pregovarao s državnim vlastima, koje ga uputiše u Beč. U Beču dobi negativan odgovor. Opet! Vratio se u Zagreb i ponovno nastanio kod milosrdnica. Tu susretne jednog slavonskog svećenika i ispriča mu svoje brojne neuspjehe. Ovaj mu protumači da je odnedavno na snazi zakon koji dopušta i kršćanima kupovinu zemljišta u Turskoj. O. Franz ugleda novu šansu koju ne smije propustiti. Odmah je reagirao tako što je najprije uspostavio vezu sa župnikom u Staroj Gradišci, a koji mu obeća poći s njime.
Bosna - obećana zemlja Negdje početkom svibnja (maja) 1869. godine na austrijsko-tursku granicu u Bosanskoj Gradišci prispješe župnik iz Stare Gradiške i riđobradi trapist o. Franz Pfanner. Svoja svećenička odijela prekrili su dugim prašnjavim kabanicama. Napokon u zemlji obećanoj! Iz Bosanske Gradiške doputovali su u Banjaluku na drndavim zaprežnim kolima. Putujući punih 10 sati, gledali su naherene i razbacane kućice, nepregledno šipražje, opću zapuštenost. Vrijeme je ovdje davno stalo! Unatoč viđenom, o. Franz je čvrsto odlučio ovdje osnovati trapistički samostan. Sjetio se riječi prosjaka iz Rima: "Idi u Tursku!" Dosta mu je neuspjeha i lutanja po svijetu! Istoga dana posjetio je austrijskog konzula Stanislava Dragančića, koji se čudio odijelu došljaka, ali još više njegovoj nakani. Nije mogao vjerovati da bi se netko usudio upustiti u tako nešto. "Vi, dakle, mislite jednostavno sagraditi samostan tu među muslimanima? Možda kanite podići visoki toranj s pola tuceta zvona, s orguljama, križem, zastavama i svim drugim što k tomu pripada", pitao je sarkastično konzul. "Samo skromni toranj i najviše dva zvona", odgovori o. Franz, tumačeći mu usput pravila po kojima se trapisti ravnaju kad grade svoje samostane i crkve. Konzul, pomislivši kako ispred sebe vidi neku naivnu i zalutalu "Božju
ovčicu", pokuša mu objasniti da tako nešto neće ići, kao i činjenicu da se izlaže velikim opasnostima kad se kreće okolo u svom redovničkom odijelu. "Vi nemate pojma kako su fanatični Turci, osobito Bošnjaci, koji su prešli na islam", upozoravao ga je. No, vidjevši da o. Franz ne odustaje, odluči mu pomoći. Kupovina zemljišta Pronađe mu jednog Turčina u Klašnicama, kojega je pijanstvo dovelo do velikih dugova. O. Franz isplati ovome kaparu od 20 dukata, zaključi kupoprodaju i zadovoljan se vrati u Banjaluku. No, tada nastadoše pravi problemi. Turske vlasti u Banjaluci trebale su dati svoj pristanak kako bi kupoprodajni ugovor bio pravovaljan. Konzul predstavi o. Franza banjolučkom mutesarifu kao austrijskog veleposjednika i ne spomenu mu da se radi o katoličkom monahu svećeniku. Mutesarif nije nikad čuo je 5. studenog 1868. potpisan sporazum između Austrije i Turske, po kojem je bilo moguće austrijskim građanima kupovati posjede u Turskoj, uz odobrenje Vlada u Beču i Carigradu. Kadija, koji je tumačio zakone, izjavio je: "Inozemci smiju kupovati posjed, ali ne zemlju, nego samo zemljak (potkućnicu), hoću da kažem, ne veliko dobro, nego samo toliko zemlje koliko je dosta za kuću i šljivik!" Uzalud se o. Franz borio i dokazivao svoje pravo. Ni u Sarajevu nisu ništa znali o tom sporazumu. Bosna je očito bila kraj svijeta! Valjalo je čekati pravorijek iz Carigrada, koji je brzojavno zatražen putem austrijskog konzulata. Dok je čekana odluka iz Carigrada, u Konzulatu se pojavio onaj Turčin iz Klašnica, koji, uplašen prijetnjama svoje obitelji i sunarodnjaka, vrati kaparu koju je primio. "Efendijo, ne može biti ništa od naše trgovine. Moji mi sunarodnjaci prijete da će me na komade rastrgati ako prodam nevjerniku ma i pedalj zemlje", izjavio je. O. Franz, vidno razočaran, vrati mu kupoprodajni ugovor. Dakle, opet neuspjeh! Istina, u međuvremenu je iz Carigrada stigla potvrda da mu je moguće kupiti zemlju u Turskoj na temelju spomenutog međudržavnog sporazuma. Tada se pojavi Tomo Radulović, banjalučki trgovac i stanodavac austrijskog konzula, i ponudi svoj posjed na prodaju. Posjed se nalazio "oko sat hoda od Banjaluke, na drugoj strani Vrbasa, kod mjesta Delibašino Selo". O. Franzu se mjesto dopadne više nego ono u Klašnicama, ali ne dopade mu se i cijena koju je Radulović tražio. Nakon dugog i upornog cjenkanja, pogodiše se za cijenu od 1.400 dukata. Površina imanja iznosila je 79,5 dunuma. Novac je isplaćen 10. lipnja 1869. godine. Konačno je uspio! Mađarska, Rim, Hrvatska, Austrija - koliko neuspjelih pokušaja! Dolazak subraće u "novi samostan" O. Franz, sav radostan, brzojavom pozva svoju subraću, koja u Zagrebu čekaju vijesti od njega, da bez odgađanja krenu u Bosnu. Njih šestorica (br. Zaharija, br. Jakob, p. Robert i p. Bernhard, te dvojica postulanata) radosno se zaputiše prema "zemlji obećanoj" - Bosni. Putovali su pretovarenim zaprežnim kolima, koja su vukli veliki konji, neviđeni do tada u ovim krajevima. Probijajući se uporno kroz šikare Lijevča polja izazivali su divljenje i kršćana i muslimana. Tako velika kola koja mogu ići i po grmlju i po šumi, toliko velike konje, tako čudno obučene ljude nikad nisu vidjeli! A braća su hitila svome novom domu - svome samostanu. Uporno su gazili naprijed usput po potrebi istovarujući i utovarujući teret (valjalo je pomoći već premorenim konjima!), gradeći usput pontonske mostove preko potoka... Još malo pa će stići u svoj novi samostan i ponovno početi živjeti po svojim redovničkim pravilima. Ta ih je misao gonila naprijed. I napokon, 21. lipnja 1869. prispješe na odredište. Dočekao ih je o. Franz u zapuštenom šljiviku. Nakon radosnog pozdrava, umorna braća počeše se osvrtati oko sebe ne bi li negdje ugledali svoj samostan, u kojem će napokon odmoriti umorne kosti. O. Bernard se osmjeli i prvi upita: "A gdje je samostan?" O. Franz mu
odgovori: "Pred vašim nosom" i pokaza mu jadnu nagnutu drvenu kolibu, koja je u jesen služila za pečenje rakije, a zimi za staju. Braća jedva uhvatiše dah, a o. Franz mirno nastavlja: "Za početak ovo će biti naš samostan. Ova će nam koliba služiti kao spavaonica, oratorij, dvorana za kapitul, blagovaonica, kancelarija, bolnica i spremište hrane. Doduše, graditelj je zaboravio umetnuti prozore, ali je zato zidove tako loše načinio da nam neće manjkati ni svjetla ni zraka. Kuhinju mora, dakako, podići naš brat Fridolin vani, a svetu misu imat ćemo u kapelici na groblju." Nakon podulje pauze, o. Bernhard usudi se ponovno progovoriti: "A, kako ćemo moći tu živjeti prema svetim pravilima?" No, o. Franz mu odmah doskoči tumačeći im da ni Spasitelj nije imao ništa više od bijedne betlehemske špilje. (Trapisti i danas ljubomorno čuvaju ovaj svoj prvi samostan i nazivaju ga - kolijevkom.) Nakon dvije godine rvanja i borbe, kako piše sam o. Franz, započe život u novom samostanu. Namještaja nije bilo. Ni stola, ni stolica, ni slamarica za spavanje... Ništa! Spavali su na paprati, koje je bilo u izobilju u podivljaloj prirodi koja ih je okruživala. Br. Fridolin im je svaki dan kuhao grah i samo grah (O. Franz je jednom izjavio: "Dok je graha, bit će i trapista!"). Pekli su kukuruzni kruh. Kasnije, kada je prispjelo podivljalo voće, imali su i "desert". Poduzetni o. Franz je iskoristio dvije odbačene rakijske kace i u jednoj "oformio" samostansku biblioteku (od knjiga koje su braća sa sobom donijela), a u drugoj sakristiju (prostor za liturgijske predmete i odjeću). Tako je prije 140 godina osnovana slavna trapistička opatija Marija Zvijezda u Delibašinom Selu, kod Banjaluke! Već 23. lipnja 1869. piše prvo pismo iz svog samostana koji naziva Marija Zvijezda. To ime je dao iz zahvalnosti prema cistercitskom samostanu Maria Stern u Saskoj, koji mu je poslao novčanu pomoć. Piše i svoju adresu: "Trapistički samostan Marija Zvijezda, pater Franz u Delibašinom Selu kod Banjaluke, u Bosni, zadnja pošta Stara Gradiška u Slavoniji, Austrija". Samo dvije godine kasnije o. Franz primat će pisma iz cijelog svijeta na adrese: "Pater Franz u Turskoj" ili "Marija Zvijezda u Turskoj". To je bilo dovoljno! Gradnja privremenog samostana O. Franz održao je 27. lipnja 1869. samostanski kapitul i sa svojom subraćom odlučio da u ravnici pokraj Vrbasa, uz potok Raškovac, podignu novi privremeni samostan. Bili su svjesni da zimu ne mogu dočekati u maloj drvenoj staji. P. Franz nacrta zgradu novog samostana i unajmi Grgu Stilića, tesara, koji se obvezao da će je do 8. rujna sagraditi. No, osim kratkog roka, brojne druge nevolje sručiše se na malu redovničku zajednicu. Kiše su uporno lile, cigla, koju su radili u vlastitoj ciglani, raspadala se, putovi raskvašeni... Povrh svega, došle su bolesti. Jedan postulant (kandidat) je umro. Unatoč svemu, na blagdan Male Gospe, 8. rujna uspješe se useliti u svoj novi privremeni samostan. Više nisu živjeli u staji. Samostan je, doduše, bio skroman, ali imao je posebnu blagovaonicu, sobu za priora, kuhinju, trijem, spremište i malu kapelicu. Tavan je bio spavaonica za sve. Opet su spavali na paprati, ali barem je bilo dovoljno mjesta da se mogu opružiti. Istina, zimi su ponekad, ustajući na noćnu molitvu, morali najprije stresti snijeg sa svojih pokrivača, koji bi vjetar nanio kroz slabi krov. Odmah po useljenju počela je izgradnja ekonomskih zgrada. Sagrađena je najprije kovačnica s radionicom za plugove, a nakon toga mala bolnica, soba za goste, mala žitnica i štala za konje i krave. Iste jeseni poravnan je teren oko samostana i napravljen kolski put.
Gradnja novog samostana Krajem 1869. p. Franz otputovao je u Rim kako bi ishodio dozvolu za osnivanje novog samostana. Uspio je. Dekret o osnutku dobiva Marija Zvijezda iz Rima, 7. ožujka 1870. godine. Trapistima je dopušteno da se brinu o siročadi i mladima, te da im daju mogućnost izučavanja zanata. U proljeće 1870. započinju radovi na izgradnji pravog, budućeg samostana. Otvoren je kamenolom. Samostanska zajednica je rasla. Nacrte je izradio o. Franz. Izvođači radova, zidari i ciglari, bili su mahom Hrvati i Italijani. Sva samostanska braća neprestano su radila, ali najviše posla imao je o. Franz, jer je on bio jedini koji je znao govoriti "bošnjačkim" jezikom. Br. Zaharija je otišao u prošnju, jer su izdaci bili veliki. Radovi su dobro napredovali i bilo je izgledno da će do jeseni moći useliti. No, jednog dana na gradilištu se pojavljuje banjalučki paša i sav bijesan ustvrdi da o. Franz gradi tvrđavu sa bunkerima i puškarnicama. Naređuje da se posao odmah prekine i da se o. Franz sutra pojavi u sudnici. Čuvši tijek žestokog razgovora između paše i o. Franza, subraća se silno uplašiše i zaključiše da od samostana neće biti ništa. Naglas su počeli razmišljati o odlasku. "A ja vam kažem da će samostan biti gotov", grmio je o. Franz. "Ili zar mislite da ću ja popustiti, jer mi zadrigli turski paša glupo dobacuje: Jok, jok! Tako brzo se ne predajem. To ćete vidjeti!" Sutradan u sudnici o. Franz shvati da paša od njega očekuje mito. No, pravio se kao da to ne primjećuje. Paša se uporno pozivao na tadašnje zakone koji nisu dopuštali kršćanima gradnju čvrstih zgrada, pogotovo samostana ili crkvi. Razgovor je završen tako što je trapist izjavio: "Idem u Carigrad!". Počinje opširna prepiska između Banjaluke i Sarajeva. Austrijsko poslanstvo pokušava pomoći trapistima, ali ne ide. Sarajevo i Carigrad nemaju razumijevanja. Gradnja je 3. lipnja obustavljena. 03. Podizanje privrede O svojoj odluci da otputuje u Carigrad svojoj subraći nije rekao ni riječi. Bilo je opasno da se o tome puno govori. Uvijek se moglo naći načina da takav "slučajno" nastrada ili nestane na putu. Uredio je stvari u samostanu kako je mogao. Pogodio je gradnju jedne žitnice i odlučio tajno otputovati. Seljak Franjo Tutić prevezao ga je u buretu za kiseljenje kupusa do Stare Gradiške. Odavde se 14. lipnja javio austrijskom poslanstvu u Sarajevu i obavijestio ih da tog dana putuje u Carigrad. Zamolio ih je da se zauzmu za njegov posjed i gradnju. Putovao je preko Crnog mora. Po dolasku u Carigrad smjestio se u franjevački samostan. Javio se austrijskom poslaniku Osten-Prokeschu i izložio mu svoj slučaj. Ovaj mu je rekao da će biti teško ishoditi dozvolu za njega. Predao je njegov predmet svom prvom dragomanu Antonu v. Le Bidardu, koji se doista svim silama trudio da pomogne o. Franzu. Brzo je dobio dozvolu za gradnju već započete žitnice, ali s gradnjom samostana nije išlo lako. Dani su prolazili bez vidljivog rezultata ili barem nade da će ga biti. Le Bidard nije odustajao i uspio je doći do velikog vezira Ali-paše, koji mu je pokazao pristiglu tužbu banjalučkog paše protiv Franza Wendelina "koji hoće da zida privatnu kuću sa 60 soba i već je, bez dozvole, počeo sa zidanjem". Budući da veliki vezir nije bio nadležan dati dozvolu za gradnju crkve ili samostana, sam predloži da izda dozvolu za "privatnu kuću sa 60 soba". O. Franz sav sretan pristane i 22. srpnja 1870. dobije prijepis odobrenja u Carigradu. Tek 20. rujna stižu i originalno pismo i prijevod za bosanskog namjesnika.
Nastavak radova na novom samostanu Rad je mogao ponovno započeti. Prva cigla postavljena je 9. rujna iste godine na temeljni zid. Cjelokupnim radom rukovodio je o. Franz, jer se nije mogao pouzdati u svoju subraću koja su izgubila nadu da će od njihova samostana išta biti, a osim toga bili su nezadovoljni jer su smatrali da u ovakvoj situaciji ne mogu živjeti po pravilima svog reda. Na Badnjak, 24. prosinca 1870. malobrojni preostali trapisti su uselili u svoj novi samostan. Naime, neposredno pred useljenje nekolicina članova je pobjegla. O. Bernhard je pomogao useljenje, a zatim na Badnju večer otišao. On i o. Robert rigorozno su shvaćali redovnički život i nisu vidjeli da će se u Mariji Zvijezdi ikada moći živjeti "regularno", tj. po pravilima trapističkog reda. Prigovarali su o. Franzu što je, između ostalog, dopustio braći da smiju uz kruh jesti i jabuke. U samostanu ostaju trojica novaka, br. Fridolin i o. Franz. Br. Zaharija bio je odsutan zbog prikupljanja milodara. Novi udarac velikom borcu! Zateturao je, ali nije pao. Zima 1870/1871. bila je strašna, niske temperature, snijeg do visine jednog metra... Oko samostana zavijali su gladni psi i vukovi. O. Franz je napisao mnoštvo pisama svojim prijateljima, znancima i dobročiniteljima. Te zime, 17. siječnja 1871. umire br. Fridolin nakon kratke bolesti. "Ostali smo samo nas trojica, ali na nebu imamo jednog zagovornika", piše o. Franz. Trebalo je izdržati i nadati se u vrijeme kad se nada ne može ni nazrijeti! U proljeće 1871. zidari su započeli radove na dovršetku samostana. "Dezerteri" su se vraćali jedan za drugim i molili o. Franza za oproštaj. Primio ih je. Dobrovoljno otišli, dobrovoljno se i vratili! Pristizali su i novi kandidati. Situacija se pomalo normalizirala. Tijekom ljeta 1871. godine o. Franz je popravljao putove i projektirao nove. Radio je s domaćim ljudima. Poučavao ih je kako se rukuje novim alatima, koje oni do tada nisu nikada ni vidjeli. Najviše je volio graditi putove i cijepati drva. U kasnu jesen 1871. zabijeni su u rijeku Vrbas prvi veliki stubovi za mlin i izvedeni su temeljni radovi. Mlin je projektirao sam o. Franz. Ovim radovima "otpočela je gradnja privrednih objekata, koji će biti, kako se to potvrdilo, osnovica budućeg industrijskog razvitka Banjaluke". Kako je bilo teško graditi u to vrijeme pokazuje i činjenica da je za dovlačenje jednog stuba iz šume, u kojoj nije bilo putova, bilo potrebno upregnuti 24 vola uz 12 vozača. Kad je napravljen šumski put, takav stub dovlačio je jedan brat trapist s tri konja.
Trapisti su imali i velikih problema s carinicima na austrijsko-turskoj granici. Naime, oni su oruđa, strojeve i razne predmete morali uvoziti iz inozemstva. Za većinu tih strojeva i oruđa nije bila propisana carina, jer su u Turskoj bili nepoznati. Valjalo se neprestano boriti s turskim carinicima, koji su carinili po svojoj volji, odnosno onako "od oka". Naravno, nije se predavao ni banjalučki paša. Svaki čas je dolazio s pratnjom, pozivao o. Franza da mu se opravdava. Njegovo "Jok! Jok!" često se čulo na samostanskom imanju. O. Franz mu je neprestano gurao pod nos dozvolu velikog vezira. Tijelovska procesija i zvona Svetkovina Tijelovo 1871. godine. O. Franz odluči da zajedno sa svojom subraćom, radnicima i okolnim katolicima ovu svetkovinu proslavi svečanom procesijom, kako to čine katolici u cijelom svijetu. Kako odluči, tako i uradi! Prva procesija u Bosni nakon 400 godina! No, unatoč lijepom doživljaju za sve prisutne, koji je prošao bez većih poteškoća, o. Franz zaključi da je proslava "gluha" bez zvuka crkvenih zvona. Kako doći do zvona? On napiše pismo svom prijatelju župniku, koji je uređivao "Volksblatt", u kojem ga izvijesti o lijepoj proslavi Tijelova, uz napomenu da bi svi bili radosni ukoliko bi netko poklonio jedno zvono katolicima u ovom dijelu svijeta. Već u jesen iste godine dobi obavijest da je jedna žena, gazdarica spomenutog urednika, spremna pokloniti zvono. Izlio ga je u Bečkom Novom Mjestu majstor Ignac Hilzer. No, kako ga uvesti u Tursku u kojoj su zvona najstrože zabranjena? O. Franz ponovo ne odustaje. Odlazi u Slavoniju i tamo kupi bure lošeg i jeftinog vina, u koje potopi zvono. Na granici bi ocarinjeno vino. Podigao je zvono na krov samostana. Zvono je ispočetka zvonilo samo noću s nekoliko udaraca. O. Franz se nadao da će se Turci s vremenom priviknuti na zvuk zvona. Uskoro mu javiše da su dobročinitelji spremni pokloniti mu još šest zvona. On uze još jedno za sebe, dva pokloni crkvama u Banjaluci i Jajcu, a druga je morao odbiti. Drugo zvono, koje je bilo znatno veće, prevezeno je preko granice kamuflirano u sijeno. Naravno, opet se zvonilo samo noću s nekoliko udaraca. Međutim, s vremenom, uvjereni da su se Turci na taj zvuk navikli, trapisti počeše zvoniti i danju. Radost im nije dugo trajala! O. Franz dobi u zimi 1872. godine nalog da se pojavi pred Velikim vijećem u Banjaluci i da odgovara za dvije stvari: protuzakonit uvoz zvona u Tursku i zvonjenje. Teška optužba! Konzul Dragančić pratio ga je pred Veliko vijeće. "Što ti pada na pamet te si objesio zvono", isprsi se paša na o. Franza. "Imam puno ljudi te ih moram pozivati pomoću zvona na ručak, na posao i za drugo još", odgovori o. Franz. "Jok, jok", razbjesni se paša. "A zašto se uže spušta sve do bogomolje?" "Mi imamo ondje sat, a sluga se mora po njemu ravnati, da uzmogne zvoniti u pravo vrijeme." "Ali ti imaš pod krovom još jedno zvono?" "Sigurno. Jedno je za moje sluge, a drugo za one Bošnjake koji mi rade. Stoga moram imati dva različita zvona." "Jok, jok! Ti možeš trubljom dati znakove kad trebaš pozvati svoje ljude." "Jok, jok! Ja neću trubiti", uzvrati o. Franz. Veliko vijeće naloži da se odmah prekine sa zvonjenjem i da se zvona demontiraju. O. Franz prestade zvoniti, ali zvona ostadoše na svom mjestu. Dolaskom proljeća 1872. u Bosni nastade velika suša. Turci su molili za kišu. O. Franz ponudi paši da i njegova zajednica moli za kišu. "Ja ću s mojim ljudima moliti za kišu. No, za to trebamo zvona da dobijemo više pouzdanja i revnosti."
"Dobro. Možeš zvoniti dok ne padne kiša. Ali onda moraš opet prestati", naredi paša. O. Franz je nastavio zvoniti i onda kad je kiša već pala. Tada uslijediše tužbe koje su se godinama vukle na najvišim mjestima. Bila je to prava igra živaca u kojoj se on i te kako dobro snalazio. Gradnja crkve Gradnja samostanske crkve započela je 1872. godine. Stavljena je pod krov i sljedeće godine završena. Sagrađena je katolička crkva bez sultanova fermana! Međutim, o. Franz Wendelin dobio je svojevremeno u Carigradu dozvolu sagraditi kuću sa 60 soba, a ne nikakvu crkvu. Bio je toga svjestan i stoga ju je jednostavno ugradio u samostan kao dio privatne kuće. Ipak, i to je pobudilo sumnju mutesarifa i prigodom njegove posjete gradilištu zatraži on razjašnjenje: "Kakva je to kuća s velikim prozorima?" O. Franz spremno mu odgovori: "To je naša soba za pjevanje. Prije, dok nas je bilo samo dvanaest, bila je dovoljna i mala soba, ali sada, kad nas ima trideset, mi bismo morali u maloj sobi svi oglušiti od jakog pjevanja." Radeći na crkvi te 1872. godine podignuta je i sušionica za šljive. Trapisti su sušili svoje šljive, ali otkupljivali su ih i od susjednih seljaka. O. Franz je na taj način želio smanjiti proizvodnju i potrošnju rakije. Naime, njega je zapanjila činjenica da i Turci i kršćani obilato piju rakiju najlošije kvalitete, koju na drugom mjestu ne bi pio ni najveći pijanac. Otuda "ova kao zemlja siva rakijska lica kod mladića i odraslih". Uz sušionicu je podignuta i prva sirana. U proljeće iste godine trapisti su zasadili i prve čokote vinove loze. Sljedeće, 1873. godine dovršen je i drugi dio samostana i proširene su gospodarske zgrade. 04. Molitva na njivi Molitva na njivi Neumorni o. Franz radio je redovito na puno frontova. Neumoran, pun ideja, nije se dao zaustaviti ni od koga. Posebno ga je boljela zapuštenost djece, koja nisu imala nikakve mogućnosti steći ni najosnovnije obrazovanje. Za vrijeme svoga višegodišnjeg boravka u Zagrebu imao je prigode upoznati uspješno djelovanje sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Bio je zadivljen njihovom brigom za bolesnike i prosvjetno-odgojnim radom. Odlučio ih je svakako dovesti u Banjaluku kako bi se posvetile odgoju i obrazovanju ženske mladeži, odnosno kako bi otvorile školu. Svoju ideju i molbu za dopuštenje iznio je tadašnjem bosanskom apostolskom vikaru, biskupu fra Paškalu Vujičiću. Biskup je pristao, ali zu uvjet da se trapisti pobrinu za uzdržavanje sestara i njihove buduće škole. O. Franz se suglasio s biskupovim uvjetima i prve tri sestre stigle su u Banjaluku 20. listopada (septembra) 1872. godine. On je sestrama osigurao stan u austrougarskom konzulatu i školske prostorije u kući "Putnik" u Jukićevoj ulici. U početku je osobno vodio brigu o sestrama i njihovoj školi. Već 1873. godine kupio je za sestre prizemnu kuću s velikim vrtom u Salvator ulici (današnja Srpska ulica), u blizini katoličke župne crkve. No, nije se ni na tome zaustavio. Sretan, jer se misija sestara lijepo razvijala tijekom tri godine, o. Franz kupio je 1875. godine u neposrednom susjedstvu sestara kućicu s vrtom. Kućica je preuređena za sestarski stan, dok je dotadašnja zgrada potpuno preuređena u školu. Osim katoličke djece, školu su pohađala pravoslavna i židovska djeca. Putopisac M. Pavlinović zapisa 1874. godine: "Kad poslije pođosmo k učioni milosrdnica, nađosmo i hrišćanske i čifutske djece…". Sestre su tijekom
godina, kad su im to dopustile materijalne mogućnosti, otkupile od trapista zgrade i zemljište, kojima su se služile i to je postalo njihovo vlasništvo. Ostavile su kroz desetljeća rada neizbrisiv trag u Banjaluci upravo na polju odgoja i obrazovanja. (Njihovo djelovanje nasilno je prekinuto 1945. godine dolaskom komunizma na vlast.) Trapistički red prihvaća novi samostan Svaki trapistički samostan pripada trapističkom redu. Istina, svaki je samostalan, ali u isto vrijeme i ovisan od svoje kuće matice (odnos poput: majka - kćerka). U kući matici nalazi se i poglavar samostana, koji se naziva "Pater Immediatus". Ovaj poglavar dužan je redovito vizitirati (kanonska posjeta) samostan kojemu je nadležan i svoje izviješće dostaviti generalnom kapitulu (skupština poglavara) reda, odnosno vrhovnom poglavaru reda. Naravno, da je i o. Franz želio da se njegov samostan "uzakoni", odnosno da dobije svoju maticu. Vrijeme priprema vezanih uz osnutak je prošlo. U svome pismu od 24. srpnja (jula) 1872. godine on piše generalnom vikaru reda detaljno o stanju u svome samostanu. Između ostalog, ističe da je samostan sposoban samostalno živjeti jer posjeduje oko 90 dunuma kultivirane zemlje, a pod šumom i šipražjem ima oko 1.000 dunuma. Prihodi od samostanskog gospodarstva dovoljni su za uzdržavanje zajednice. Stočarstvo i zemljoradnja daju dovoljno kruha, mlijeka, maslaca i švicarskog sira, a ostatak se može i prodati. Samostan posjeduje 14 krava, a sagrađene štale mogu primiti i veći broj konja i goveda. Tu je i mlin kakav u Bosni nikada nije viđen, kao i ciglana. Oba ova pogona mogu znatno doprinijeti gospodarskom jačanju samostana, jer nemaju nikakve konkurencije. Pored toga samostan posjeduje i prostran vinograd. U gradnji je i sušionica šljiva. Od viška vina i suhog voća zajednica može imati dobar prihod. Budući da crkva još nije sagrađena, samostanska blagovaonica trenutno služi kao bogoslužni prostor. O. Franz u tome pismu tvrdi da će samostan tijekom vremena moći uzdržavati i do 300 članova. Uputio je pismo i čekao. Znao je da mora biti strpljiv i uvjerljiv. Naime, bilo je subraće iz njegova bivšeg samostana Mariawald koji su tvrdili da o. Franz više nije trapist, da je napustio red, da sve radi na svoju ruku, da je i sav njegov rad nezakonit i sl. On je znao da baš i nije "obljubljen" među njima, ali unatoč tome priželjkivao je da kuća matica njegova samostana u Bosni bude upravo Mariawald. Napokon je pozvan na Generalni kapitul svoga reda koji je bio sazvan za 14. rujna (septembra) 1873. godine. Njegovoj molbi je udovoljeno. Marija Zvijezda je postala priorat, a on je imenovan priorom. Ipak, nije bilo u potpunosti onako kako je priželjkivao. Naime, kuća matica njegova samostana postala je francuska opatija Port-du-Salut, a ne Mariawald. Nije mu to bilo pravo, ali morao je prihvatiti odluka kapitula. Njemačka kćerka dobila je majku Francuskinju! Već sljedeće godine, 21. travnja (aprila) 1874. opat dom Henri iz matice Port-duSalut dolazi u kanonsku vizitaciju Marije Zvijezde. O. Franz, prior, dočekuje svoga poglavara na granici u Bos. Gradišci. Na putu prema Banjaluci pokazuje mu bosanske krajolike i u svom stilu tumači život u Bosni. Bio je to susret visokociviliziranog i obrazovanog Europljanina s Bosnom - zemljom zaboravljenom! Susret za nezaborav! Naime, na putu prema Banjaluci izlaze iz zaprežnih kola kako bi na trenutak protegnuli utrnule udove. Ulaze u gostionicu u kojoj žele popiti kavu. Gostioničar i gostionica, ne zna se što je prljavije. Vrhunac je dostignut kada gostioničar izvadi veliki komad šećera iz proreza na svojoj košulji i zubima odlomi jedan komad, koji posluži "uvaženim efendijama" pored njihovih šalica za kavu. Dom Henri je mislio da neće preživjeti takav barbarizam, ali u isto vrijeme nije mogao
doći k sebi da ovako nešto o. Franzu nije nimalo čudno. "Možda je ovaj riđobradi prior još više podivljao u ovoj divljoj zemlji", pomislio je. "Kako li mu tek izgleda taj njegov samostan i redovnička subraća, kad je on ovakav?" Radni dan trapista No, vizitacija je odlično prošla. Zajednica je brojala 20 članova, koji su se doista trudili živjeti po pravilima svoga reda. Dom Henri je obilazeć i samostan i samostanski posjed vidio jedan posve novi svijet, koji je svakodnevno rastao s nekim ogromnim i njemu neshvatljivim entuzijazmom. Bio je ponosan na svoju redovničku subraću. Uvjerio se da doista svakodnevno ispunjavaju pravilo svoga reda: Ora et labora - Moli i radi! A dnevni red doista nije bio nimalo lak. Za ljude "iz svijeta" gotovo neshvatljiv! Jedan radni dan trapista tijekom zime izgledao je ovako: 02:00 (ujutro) - ustajanje, moljenje časoslova Majke Božje 02:30 - razmatranje 03:00 - časoslov (Služba čitanja i Jutarnja); Anđeo Gospodnji, privatne mise 05:30 - jutarnja misa, kapitul, namještanje postelje, početak manualnog rada 07:45 - časoslov (Treći čas), Velika misa, časoslov (Šesti čas), nastavak manualnog rada 10:45 - svršetak rada 11:07 - časoslov (Deveti čas), ispitivanje savjesti, Anđeo Gospodnji 11:30 - ručak (glavni objed tijekom dana). Nakon kratkog odmora vratili bi se ponovno manualnom radu 15:30 - svršetak dnevnog manualnog rada 16:30 - časoslov (Večernja), razmatranje, a nakon toga večera 18:10 - časoslov (Povečerje), Salve Regina, ispitivanje savjesti 19:00 - počinak Ljeti se išlo na počinak u 20 sati. Istina, ovaj dnevni red vrijedio je za trapiste svećenike, a časna braća, koja su se više posvećivala manualnom radu, imala su nešto drugačiji raspored. Naime, oni bi svoje molitve obavljali tijekom rada na mjestu gdje bi se zatekli: u radionici, na njivi… No i za njih je vrijedilo ustajanje u dva sata. Trapisti smatraju da je sedam sati sna zimi, a šest ljeti sasvim dovoljno. Nedjeljom i blagdanom ustajali su pola sata ranije, tj. u 1.30. Hranili su se povrćem, voćem, sirom i mlijekom. Jaja su mogli jesti samo u izuzetnim slučajevima, a meso i riba bili su dopušteni samo bolesnima i nejakima. Spavali su u svojim redovničkim habitima.
Poteškoće - vjerni pratilac o. Franza Negdje u proljeće 1873. godine nastradala je stoka zbog kužne micine. Nije više bilo mlijeka za proizvodnju sira. Stoga o. Franz odluči siraru preurediti u malu pivovaru. Javljaju se problemi vezani uz izgradnju mlina na Vrbasu i pilanu koja je trebala biti uz mlin. Graditelj nije uspio montirati cirkularnu pilu. Samostan je pretrpio znatnu materijalnu štetu. Prijevoz preko Vrbasa skelom (kerepom) postaje sve problematičniji. Razbuktavaju se problemi vezani uz zvona, kao i brojni drugi, koji završavaju tužbama na sudovima. No, čini se da je o. Franz upravo uživao nositi se s problemima. Nikad nije odustajao, niti se povlačio. Ako ne ide na ovaj način, onda sigurno postoji neki drugi. Upravo tako je postupio i u slučaju s pilanom. Te godine podignuta je posebna pilana pokraj mlina. Radovi su bili dovršeni do Uskrsa 1874. godine. S pilanom je bila spojena sisaljka na pogon vodenim kolom za dovod vode u samostan, vrt i pivovaru. Pokušaj osnutka samostana u Busovači Početkom 1873. godine kupio je o. Franz jedno imanje u blizini Busovače. Radilo se o velikom imanju od oko 1.255 dunuma. Nazvao ga je "Maria-Anna-Berg" iz zahvalnosti prema jednoj dobročiniteljici, koja je najvjerojatnije bila njegova maćeha (majka mu je umrla kada je imao samo tri godine!). Nakanio je tu podići crkvu, samostan i sirotište. Naime, prigodom dopuštenja podizanja samostana u Banjaluci koje je dobio u Rimu 1868. godine, o. Franz se obvezao podići i sirotište. Busovača mu je izgledala kao savršeno mjesto za ostvarenje ove nakane upravo zbog svoga geografskog položaja. No, uskoro se sukobio s biskupom fra Paškalom Vujičićem, koji mu je uskratio dozvolu za podizanje samostana na području njegove jurisdikcije. Očito da su se njih dvojica teško razumjela, a to je donekle i shvatljivo ako se imaju u vidu okolnosti iz kojih su dolazili, način razmišljanja i mogućnosti djelovanja. Biskup Vujičić nazvao je o. Franza "perpetuum mobile, koji nikad nema mira".
O. Franz je pribavio dozvolu vlasti da može sazidati kuću s 30 soba. Putovao je u Rim kako bi se žalio na biskupa Vujičića radi uskraćivanja dozvole. Naselio je u jednoj kućici u Busovači trojicu trapista. Nakon dvogodišnje borbe, u srpnju (julu) 1875. godine privremeno se odustalo od projekta u Busovači. Privremeno se pretvorilo u trajno! Djelovanje trapista ostade tako ograničeno na Mariju Zvijezdu. Trapisti su ostali vlasnici zemljišta u Busovači sve do 1930. godine. Agrarnom reformom zemljište im je tada eksproprirano uz primjerenu novčanu odštetu od strane države. 05. Okom putopisaca Trapisti viđeni okom putopisaca Mihovil Pavlinović (1831 - 1887), hrvatski politički i kulturni radnik, u svojoj knjizi "Puti" opisao je i svoj put u Bosnu pod naslovom "Po Bosni". On je 5. srpnja (jula) 1874. posjetio Mariju Zvijezdu i njezine trapiste, koje je u svom putopisu nazvao "novim bosanskim prosvjetiteljima". Kako je doživio susret s ovim neobičnim ljudima može se pročitati iz sljedećih redova: "Trapari teže na dvoje: 1. o da izrade što više mogu, a da potroše što manje mogu, krčeć najgore zemlje i baveć se svakojakim rukodjelom, kako bi uložili pretičak na odgoj i dobrobit iskrnjih. 2. o da se posvete postom, radom, mukom. Ljeti i zimi dižu se na dvi po ponoći, nedjeljom na jednu, a pri velikim postim na ponoća. Govore malo sa starešinom i do potrebe s radivođom o radnji ili s učiteljem novačkim o duši. Ne jedu nikad smoka. Piju vina, mlijeka i samovar od pržena jarika. Tko ne rabota preko šest sati na dan ko na primjer svećenici, taj ga u jutro ne ruča. Slabiji primaju bolju mjericu i vina i kruha, a nemoćnici mesa i to po dopuštenju starešine, koji se nazivlje opat ili prior. Braća radnici blaguju triput na dan, na podne štogod topla s juhom, a jutrom i večeri vina i kruha. Tko je pri težem trudu, prima i prekodnevice napojnicu, ko što svi poslenici u vrijeme žetve. Što po objedu, što po noći, spavaju sedam sati. (…) Svi oci svaki dan pjevaju čine sedamput, a međutim uče i rade do šest sati. (…) Po samostanu i okolo samostana mirno, ali sve živo ko u pčelinjaku. Zvonjava nakovala, strugnjava pila i jeka strojeva, naliči zuki pčela u uljaniku. Ko što pčele što je bolje i meda i voska sabiru za drugoga, tako i trapari što boljega istrude, to je za goste, za bolesnike i za dobrotvorne zavode. Gdje bi jedva dvanaest ljudi moglo stanovati naposebice, njih se smjesti do stotine, u zajedničkoj blagaonici, u zajedničkoj štionici, u zajedničkom spavalištu. Po onoj sv. pisma, da ćemo težko odgovarati za svaku uzaludnu riječ, trapari mnogo drže do muka. Govorancija najviše smeta u zajedničkom radu i navodi na međusobna zadirkivanja. Uz to, govor s čovjekom smete razgovor s Bogom. Napokon, sam muk uči do potrebe pametno govoriti. Rano ustajanje nije nimalo mučno kad mu se jednom čovjek navikao, osobito kada spava obučen i na tvrdu, ko što čine trapari. Nit čovjeku smeta slaba hrana, kad je zdrava, uredno spravljena i gladom začinjena, kao što je kod trapara. Nit je teško mučati kad se čovjek smišlja. Nit je opora suknena košulja na koži, dapače kad joj se jednom privikne ugađa i štiti od mnogih nahlada i nepogoda. Najteže je odreći se samovolje: tko na to nije spravan, taj ni u jednom redu nema mira, tome se valja ukloniti. (…) Za pristup u trapare, jedini je uvjet ne mećat uvjeta.
(…) Bosni, kaže pater Franz, hoće se osobitih trapara, jer je Bosna osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavna je potišten, zemlja odavna podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mlijeka, ni sira da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljina tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I to će on raditi i begu i raji, i kršćanu i moslimu. (…)" Trapistički način života opisao je u svom putopisu i Henrik Renner, dopisnik bečkih i berlinskih listova. On piše: "U samostanu vlada potpuna neumoljiva strogost njihova reda. I možda upravo ta strogost svijetu tako imponira, da je štovanje spram trapista kod sviju vjera jednako, može se reći neograničeno. Duboka religioznost u Bosni, koja je prouzročila toliko beskrajne mržnje i toliko krvavih sukoba, poštiva strogu religioznost i kod sljedbenika drugih vjeroispovijesti, te ako je ko na glasu radi sveta života, obraćaju se k njemu i ljudi drugih vjera puni poštivanja i pouzdanja. Ni najstroži derviši ne žive tako strogo kao trapiste. U čudu su slušali i uvjeravali se katolici, muhamedovci i pravoslavni da ti ljudi stanuju u malim ćelijicama, gdje ima mjesta samo za slamnjaču, da iza kratka sna, za kojega ni ne skidaju svojih mantija, već u 2 sata iz jutra započinju svoje dnevne molitve i korisne poslove, te da su se odrekli čak i onoga, što je i najjadnijemu čovjeku na ovoj zemlji radost i utjeha, koju mu nitko ne može oteti, te da žive u vječitom šutanju, samo da ih u nadzemaljskim razmatranjima ne smetaju svjetske misli, da samo po naročitoj dozvoli smiju u izvršavanju svojih dužnosti govoriti i da čak i za one grijehe, koje uz takav strog život, pun odricanja, mogu jedino u mislima počiniti, svakoga sveca strahovito bičuju sami sebe, - ta uz slamnjaču bič im je i jedino pokućstvo. Takav život, takve muke morale su se duboko dojmiti svijeta, koji je i onako sklon da snatri... Strogim su životom trapiste stekle med svijetom sklonost možda i više nego li svojim korisnim radom, no tim su životom i prokrčili put svojemu djelovanju..."
Pivovara i drugi privredni objekti Već smo spomenuli stočnu zarazu koja je uništila stočni fond i onemogućila daljnji rad sirane u proljeće 1873. godine. Tada je o. Franz tzv. Schweizerei preuredio u malu pivovaru. Pivo se u početku proizvodilo samo za vlastite potrebe. Poslovi preuređenja trajali su do 1874. godine i taj prostor je jednostavno nazvan "Mala pivara". Hmelj, koji je samostan počeo proizvoditi još 1872. godine, korišten je tek od 1875. za proizvodnju piva. Samostanska kronika pripovijeda: "Od nove 1875. godine sami proizvodimo pivo, a od ožujka (marta) 1875. godine djelomično pijemo pivo s malo alkohola i jedemo djelomično beskvasan kruh, kao i vegetarijanci." Pivo je punjeno u drvene bačve i transportirano na razna odredišta zaprežnim kolima. Rad na modernizaciji pivovare i nabavci nove opreme trajao je kroz više narednih godina. S razvojem pivovare pokazala se potreba za modernijom bačvarskom radionicom. Bačve su izrađivane od slavonske hrastovine. Radionica se sjajno razvijala i postala toliko poznata da su šegrti sa svih strana dolazili kod trapista izučavati zanat. U to vrijeme začinju se i novi proizvodni pogoni. Sagrađena je sušara za voće 1876. godine. Godine 1877. podignuta je klaonica. Iste godine sagrađen je mlin za mljevenje kostiju i tvornica za proizvodnju tutkala. Za proizvodnju tutkala otkupljivali su kosti i u široj okolini. Pogon je izgrađen na mjestu bivše ciglane Krčevine. Naime, te godine ciglana je premještena u Bare, jer je kvaliteta zemlje za ciglu u Krčevini opala. U Barama je nastavljena proizvodnja cigle i crijepa. Godine 1878. sagrađena je suknara s predionicom i tkaonicom.
Sirotište
O. Franzu nije pošlo za rukom izgraditi samostan, crkvu i sirotište u Busovači, kako je bio nakanio. Podizanje sirotišta bio je na neki način njegov "dug" Svetoj stolici, koja mu je dala dopuštenje za podizanje samostana. Taj "dug" nije mu dao mira. A "kandidata" za takvu ustanovu bilo je više nego dovoljno! Spomenuti putopisac M. vlinović piše: "Po Bosni ima po sokacim dosta nejake siročadi. Ne zna se čiji li su, ni kojeg su zakona. Milostivi Turci, rado ih k sebi primaju, pa ih porazmjeste i okuće po svojim beglucih, naravno ko Turke. Te sad hoće da trapari okupljaju u sirotište, da ih na vjeru preporode i da ih goje za zanate." O. ranz je i sam tijekom boravka u Bosni imao prigode vidjeti da je glavni problem ovdašnje bijede nepismenost i loši uvjeti života. I tako iz generacije u generaciju, bez nade da se prekine taj lanac bijede. Na neki način smatrao je riješenim odgoj i školovanje djevojčica, koje su, na njegov poticaj i pomoć, u Banjaluci preuzele sestre Milosrdnice. Ali, što s muškom djecom? Procijenio je da nema više što čekati. Tko zna da li će i kada biti nešto od njegovih planova u Busovači?! Stoga je odlučio graditi sirotište u Mariji Zvijezdi. Nisu sva njegova subraća bila oduševljena njegovom nakanom. "Neće li dječja graja remetiti i smetati naš način života", pitali su ga. No, on se kao i obično nije dao zaustaviti. Da bi podigao sirotište, produljio je zapadno krilo samostana za šest prozora prema jugu, a što je iznosilo 20 metara. Sirotište je otvoreno 1. ožujka (marta) 1878. godine. 06. Turski čardak Samostan u turskom čardaku U sirotište su odmah primljena četvorica dječaka, dvojica iz Delibašinog Sela i dvojica iz Požege u Slavoniji. Uskoro je primljeno još 12 dječaka iz okoline. Taj broj se do Uskrsa povećao na 20, a do kraja godine bilo ih je 31.
Upraviteljem sirotišta o. Franz je imenovao o. Bedu Vestaneka, a učiteljem je postao o. Kazimir Benc. Školska obuka započinje 13. travnja (aprila) 1878. godine. U školi se u početku nalazila samo jedna dugačka klupa, koja se premještala po potrebi. Dječaci su imali svoju blagovaonicu u podrumu samostana, a spavaonica je bila uređena odmah iznad školske sobe. Početkom kolovoza (avgusta) 1878. austrijska vojska je prešla Savu i došla do Banjaluke. Samostan je morao svoje prostorije ustupiti austrijskoj vojsci, a u prostorije sirotišta smjestila se vojna bolnica. O. Kazimir sa svojim dječacima povukao se u dubinu šume, u jednu privremeno sagrađenu kolibu, jer se bojao iznenadne provale i osvete Turaka. Vojska se početkom jeseni povukla iz sirotišta i djeca su se vratila iz šume. Broj dječaka u sirotištu neprestano je rastao. Više nije bilo moguće samo dvojici trapista da rade s njima. Stoga o. Franz imenuje novu subraću za rad s djecom. Veliki problem predstavljala je i činjenica da je u samostanu bilo malo redovnika koji su znali hrvatski jezik da bi mogli djeci držati nastavu. Stoga samostan angažira druge nastavnike "civile", koji dolaze većinom iz Zagreba. U ljetopisu nalazimo sljedeća imena: N. Božić, N. Matković, I. Marić, F. Tolić, D. Fišer i J. Marković. U školi povremeno pomažu i Hrvati, koji su bili njihovi novaci (kandidati). Godine 1878. u sirotištu se nalazi 31 dječak, od toga dva iz Požege (Slavonija), a ostali su iz Bos. Gradiške i Banjaluke, odnosno banjalučke okolice. Sljedeće 1879. godine primljeno je novih 26 dječaka. Među njima nalazimo i četiri dječaka iz današnje Njemačke. Uskoro pristižu dječaci iz cijele Bosne, Češke, Slovenije, Hrvatske… Naravno, uvijek su najbrojniji bili iz banjalučkog kraja. O. Franz dovodi novi red časnih sestara O. Franz posjetio je u Feldkirchu (Voralberg) 1879. godine sestre Dragocjene Krvi Isusove, koje su za vrijeme "Kulturkampfa" protjerane dekretom 1873. godine iz svoga samostana u Gurtweilu (Baden). Nagovarao ih je da dođu u Bosnu. Pristale su na dolazak i 7. listopada (oktobra) 1879. u Banjaluku su stigle tri sestre s 13 pripravnica, a predvodila ih je njihova poglavarica s. Hermina Gantert. Smjestile su se u preuređeni turski čardak koji se nalazio na zemljištu kojeg je s. Hermina kupila neposredno prije njihova dolaska. Sljedećeg dana o. Franz je blagoslovio novi samostan i nazvao ga "Sv. Josip u Nazaretu". Pružio je sestrama svesrdnu i svekoliku pomoć pri njihovim prvim koracima u Bosni. Iz turskog čardaka izrastao je njihov samostan "Nazaret" (danas kasarna "Kozara" u Budžaku). Mala zajednica sestara s vremenom je rasla i razvila upravo nepojmljivu djelatnost na polju odgoja i obrazovanja. Prvo sirotište otvorile su već 21. studenog (novembra) 1879. godine, koje je tijekom godina doživjelo nevjerojatan razvoj. Školu su u "Nazaretu" otvorile 1. rujna (septembra) 1880. godine. Otvorile su i vodile više škola u sljedećim mjestima: Banjaluka, Bos. Aleksandrovac, Srednja Topola, Mahovljani, Gornja Topola i Donja Topola. Škole su vodile na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku, zavisno od toga da li se radilo o domaćoj djeci ili djeci pristiglih kolonista. Nažalost, i njihovo djelovanje na odgojno-obrazovnom polju nasilno je prekinuto 1945. godine dolaskom komunizma. I danas mnogi ističu s ponosom da su se školovali kod "crnih sestara". Tako ih je puk zvao za razliku od Milosrdnica koje je nazivao "bijelim sestrama". Ime su dobile po bojama svojih redovničkih koprena kojima pokrivaju glave. Novi pogoni, bolnica, azil za radnike, stanovi za radnike…
Godine 1879. gospodarstvo Marije Zvijezde je sve više napredovalo. Sagrađena je nova velika štala za krave. Nabavljeni su tiskarski strojevi i otvorena je tiskara s kartonažom i knjigovežnicom. Opremljene su otvorene suvremene radionice: bačvarska, stolarska i kolarska. Samostanska bolnica otvorena je 2. veljače (februara) 1879. godine i primljeni su prvi bolesnici. Gradnja bolnice započeta je pored potoka Raškovac 1877. godine. Bila je to prva opća bolnica u Bos. Krajini. Bila je opremljena osnovnim medicinskim potrepštinama i stajala je na raspolaganju cjelokupnom stanovništvu. No, bojeći se da "austrijska vlada neće trpjeti javnu bolnicu bez privilegiranih liječnika" i da će svi troškovi biti prepušteni samostanu, o. Franz je krajem iste godine bolnicu pretvorio u azil za radnike. U azilu su stanovali ljudi koji su pomagali trapistima u radu, živjeli s njima, ali koji se nisu morali podvrgavati strogim pravilima trapističkog reda. Sagrađene su i kuće za radnike na cesti koja je vodila prema željezničkoj stanici. Bile su pokrivene crijepom izrađenim u samostanskoj ciglani. Stanovi za radnike! I to pokazuje koliko koraka je o. Franz išao ispred svoga vremena. O. Franz odlazi na Generalni kapitul reda No, 1879. je i godina koja će donijeti preokret u životu o. Franza. Naime, tijekom ljeta on je otputovao u francusku trapističku opatiju Sept-Fons, gdje se u rujnu (septembar) održavao Generalni kapitul njegova reda. Kao prior samostana bio je obvezan sudjelovati u radu kapitula. Na svojoj prvoj sjednici apitul je odlučio podići samostan Mariju Zvijezdu na rang opatije. Samostan je tada brojao 80 članova. I vjerojatno bi o. Franz bio prvi opat da se stvari nisu počele odvijati drugim tijekom. Naime, na kapitul je došao i biskup Riccards iz engleske kolonije Kapland (Južna Afrika) s nakanom da dobije trapiste u svoj Apostolski vikarijat. On je prisutnim poglavarima izjavio da je u svojoj biskupiji kupio oko 2.000 hektara zemlje i da tu namjerava podići trapistički samostan. Trapisti su, po njemu, najprikladniji za rad s urođenicima. Također je obećao da će izgraditi sve što je potrebno za život jednoj zajednici redovnika. "Ne bih im samo poklonio zemljište, već bih sagradio samostan i gospodarske zgrade, a k tomu bih im prve tri godine dao sve: potrebnu odjeću, hranu, oruđe, sjeme. Ukratko, sve što treba", izjavi biskup. "Biskup ili nema pojma što sve treba za osnutak jednog samostana ili mora da je milijunaš", razmišljao je o. Franz dok je slušao biskupovo izlaganje. Biskup je već pokušavao po mnogim samostanima u Francuskoj i Irskoj naći redovnike za svoj plan, ali svugdje su ga odbili. Nakon dugog raspravljanja i dogovaranja svaki je opat odgovorio: "Ja ne mogu!". Biskup, koji je polagao puno nade u ovaj skup poglavara, bio je vidno razočaran. O. Franz odlučuje poći u Afriku Tada se javio za riječ o. Franz i rekao: "Ako nitko drugi neće ići, idem ja". Među opatima nastade u prvi mah pomutnja. Nisu mogli vjerovati svojim ušima. Tek je s teškom mukom sagradio svoj samostan. Početi iznova pod vrelim afričkim suncem među urođenicima. Tko to može shvatiti? No, to je bio o. Franz. "Ja se obvezujem na tri godine i spreman sam za to vrijeme sagraditi novi samostan sa svojim ljudima, ako biskup plati. Ali pridržavam sebi pravo da se nakon tri godine opet vratim u Mariju Zvijezdu", nastavio je o. Franz.. Kapitul se složio da o. Franzu dopusti nakon podizanja samostana povratak u Mariju Zvijezdu. "Imam još jedan uvjet. Proširenjem samostana morala je Marija Zvijezda na sebe uzeti ne maleni dug, a ne bih htio to ostaviti svome nasljedniku kao žalosnu baštinu. Moram, dakle, zamoliti preuzvišenoga da primi na sebe barem jedan dio duga. Inače
bih mu dao svoga subpriora i nekoliko braće, a sam bih ostao u Mariji Zvijezdi", nadoda o. Franz. Nastupio je ovako jer je vidio da biskup nudi trapistima veoma povoljne uvjete za dolazak. Dakle, ima novca! Na biskupovo pitanje o kojem se iznosu duga radi, o. Franz je odgovorio: "20.000 forinti". Radilo se, naime, o sumi koja je iznosila dvije trećine sveukupnog samostanskog duga. Dug je nastao kupovinom novih zemljišnih posjeda. Ostatak bi samostan, koji je dobro napredovao, lako vratio. Generalni vikar reda savjetovao je biskupa da uzme o. Franza jer je riječ o vještom i sposobnom čovjeku, koji se dokazao osnivanjem samostana u Bosni. "Preuzvišeni, ako Vam smijem dati savjet, uzmite samo o. Franza i platite dug. Subprior ima daleko manje iskustva kao osnivač samostana. A prior, to je onaj čovjek koga Vi trebate!", rekao mu je. Biskup nije dugo oklijevao. Pristao je na uvjete o. Franza. Za vrijeme te sjednice bi sastavljen protokol prema kojem će biskup isplatiti dug, a prior će barem s desetoricom subraće otići u Afriku. Generalni kapitul je dozvolio da se o. Franz odmah vrati u Bosnu i da ne mora sudjelovati u daljem radu. 07. Otac Franz umire Otac Franz umire Tijekom jeseni 1879. do ljeta 1880. trajale su pripreme o. Franza za odlazak u Afriku. Želio je ostaviti sređene stvari u samostanu te je 24. prosinca (decembra) 1879. pisao papi molbu da dozvoli osnivanje samostana u Busovači. Rim je odgovorio 28. lipnja (juna) 1880. i dozvolio je podizanje odmarališta za svećenike, ali ne i podizanje samostana. U to vrijeme o. Franz je već bio izvan Marije Zvijezde na putu u Afriku. Prikupljao je braću voljnu poći s njim. Vraćao je dugove samostana. U to vrijeme je i obolio i liječio se tri mjeseca. S tridesetak redovnika otputovao je 22. lipnja (juna) 1880. u Afriku. Dakle, točno dan nakon 11. godišnjice osnutka Marije Zvijezde. Putovali su pravcem Bos. Gradiška Sisak - Maribor - Brenero - Minhen - Vircburg - Majnc - Keln - Antverpen - London Južna Afrika. Prispjeli su u mjesto Dunbrody. Svojim zamjenikom tijekom naredne tri godine svoga odsustva iz Marije Zvijezde imenovao je subpriora o. Bonaventuru Baiera. Dolaskom u Dunbrody nastali su brojni problemi. Nije bilo gotovo ništa od onog što je biskup Riccards obećao. Ništa, osim ogromnih problema! O. Franz se znao nositi s problemima, ali ovdje se činilo nemogućim bilo što uraditi. Najveći problem nedostatak vode O. Franz je izvještavao svoje poglavare o problemima s kojima se suočavao u Dunbrodyju. U jesen 1881. godine vratio se u Mariju Zvijezdu. Njegov neočekivani dolazak iznenadio je samostansku zajednicu. O tome on u svojim memoarima piše: "U Mariji Zvijezdi se odigralo nešto veoma zanimljivo. Stigao sam kasno uvečer na vrata samostana i novi vratar me nije poznavao. Primio sam samo kukuljicu, da bih ujutro ušao u kor. Ujutro u dva sata bio sam prvi u koru i u polutami sam sjeo na mjesto za priora, koje je u mom odsustvo preuzeo subprior. Nitko, čak ni onaj koji je sjedio do mene, nije znao za moju prisutnost. Kucnuh i otpočeh 'Ave Maria'. Svi su
prepoznali moj glas. Žica električne energije ne bi ih sve tako zdrmala kao moj glas..." Sljedeće godine putovao je po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj prikupljajući milodare za naseobinu i nove kandidate za Dunbrody. Budući da su doživjeli neuspjeh u Donbrodyju, trapisti odlučiše potražiti novo mjesto za svoju naseobinu. Pronašli su jedno u dubini zemlje i o. Franz nazva ga Mariannhill. Tu su se trapisti sjajno snašli i brzo podigli samostan uz koji je nastala misionarska postaja sa školama, bolnicama, apotekama i željeznicom. Nastao je mali moderni grad. O. Franz je ovdje ostvario ono što je toliko želio u Busovači! Odlazak o. Franza O. Franz je 1883. godine ponovo boravio u Mariji Zvijezdi, iz koje odlazi zauvijek 28. svibnja (maja) s određenim brojem svoje subraće. Ukupno je s o. Franzem u Afriku tijekom ovih godina otišlo šezdesetak redovnika iz Marije Zvijezde. O. Franz, "gospodin s Vrbasa", kako su ga zvali, sada se zauvijek oprostio s Bosnom i svojim velikim djelom - samostanom Marija Zvijezda. Mariannhill se pod vodstvom o. Franza brzo širio. Iz njega je u veoma kratkom vremenu nastalo novih 11 misijskih postaja. On je tamo osnovao i sestre misionarke Dragocjene Krvi. Godine 1885. Mariannhill je postao opatija i za prvog opata izabran je o. Franz. No, ni u Africi nisu izostale brojne tužbe na opata Franza, koga je i ovdje bilo teško shvatiti i pratiti. Radi toga se on odrekao opatske službe i časti, te se povukao na misijsku postaju Emaus i tamo djelovao kao obični misionar. Umro je 24. svibnja (maja) 1909. godine u 84. godini. Veliki borac napokon se smirio i vratio u "kuću Očevu"! Za ovaj povratak spremao se odavno. A u trapiste je stupio 1863. godine uvjeren da će brzo umrijeti! Ove godine je 100. obljetnica njegove smrti. Njegova redovnička subraća pokrenula su postupak za njegovo proglašenje blaženim. U Katoličkoj crkvi njegov službeni naslov sada glasi sluga Božji Franz Pfanner. Što je ostalo nakon o. Franza Što je ostalo iza njega nakon 11 godina boravka u Bosni? Teško je sve i nabrojati, a kamoli shvatiti da je sve to bilo moguće podići za tako malo vremena u tadašnjim društvenim, političkim i crkvenim prilikama. Ostali su samostan i stabilna samostanska zajednica, u kojoj je u njegovo vrijeme bila 1/3 članova iz slavenskih naroda. Ostao je pravi poljoprivredno-zanatsko-industrijski kombinat, u kojem su djelovali: ciglana (1869), kovačnica s radionicom za plugove (1869), žitnica-silos (1870), kamenolom (1870), mlin (1872), pilana (1872 - 1873), sušionica šljiva (1872), sirana (1872), pivovara (1873), sušionica za voće (1876), tvornica cigle i crijepa (1877), klaonica (1877), mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala (1877), voćni i šumski rasadnik (1878), tvornica sukna s predionicom i tkaonicom (1878), štamparija s kartonažom i knjigoveznicom (1879), te bačvarska, stolarska i kolarska radionica (1879). Ostali su dječje sirotište, kuće za radnike, radnički azil... Ostale su brojne obitelji koje su svoj kruh svagdašnji zarađivale upravo kod trapista. Ostali su oni koje su trapisti naučili služiti se suvremenim alatima i strojevima. Ostala je uzorna poljoprivreda: stočarstvo, zemljoradnja, voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Također, hektari i hektari kultivirane zemlje. Naime, za vrijeme o. Franza samostanski posjed se od početnih 80 dunuma zemlje kupljenih 1869. godine od banjolučkog trgovca Tome Radulovića neprestano
proširivao kupovinom novih zemljišnih posjeda. U kolovozu (avgustu) 1878. godine samostan je posjedovao oko 3.994 dunuma zemlje u Mariji Zvijezdi i 1.255 dunuma zemlje u Busovači. Dugovi koji se o. Franzu predbacuju potekli su upravo iz kupovine novog zemljišta. Ostale su časne sestre Milosrdnice i Dragocjene Krvi, koje je o. Franz doveo u Banjaluku. Njihovi samostani, sirotišta i škole začele su se upravo njegovom svesrdnom pomoći. Ostao je njegov primjer kako je i u nemogućim uvjetima moguće stvoriti nešto veliko ako čovjek ima vjeru u Božju providnost i ako je spreman uložiti vlastiti napor u ostvarenju svojih ideala. Ostali su, istina, i brojni procesi koje je tijekom godina vodio s Turcima, susjedima samostana, biskupom Vujičićem, franjevcima... Ostali su i nesporazumi s vlastitom redovničkom braćom u Mariji Zvijezdi, nesporazumi koji očito uvijek prate velike ljude vizionarskog duha. Na njihove prigovore da im je ostavio dug u samostanu, iz Afrike piše: "Sve zgrade u Mariji Zvijezdi ja sam sagradio. Naime, samostan sa dva unutrašnja dvorišta, sirotište, parnu pivovaru, parnu tvornicu sukna, predionicu, valjaonicu sukna, mlin, pilanu, sve radionice, parnu praonicu, pivnicu, velike štale i štaglje, sušionicu šljiva, siranu i crkvu. Sve je to postojalo još pri mom odlasku 1880. godine. Samo je na crkvi nešto izmijenjeno. Ona je ostala u visini i širini kako sam je ja napravio, samo je za svetište produljena." Ostavio je pune štale dobrih krava, tvornice i pogone pune strojeva, zasijana polja i na stotine stabala u šumi koja se mogu posjeći i unovčiti. Piše također i ovo: "Ako oni poslije sedam godina još govore o starom dugu, slijedi da nisu ekonomično vodili privredu. U svakom slučaju, bilo je dobro da nisam sve dugove potpuno isplatio, jer bi ih inače drugi ljudi mogli smatrati kapitalistima." No, on je očito bio čovjek koji se nije osvrtao na ono što je prošlo, već je neprestano gledao u ono što tek dolazi. O. Franz je smatrao da Marija Zvijezda nije više dijete koje uči hodati i treba tuđu pomoć. Odrasla je i može se brinuti sama o sebi. On piše: "Za Mariju Zvijezdu neću više prositi. Marija Zvijezda može se sama izdržavati." Trapist Thomas Merton u svojoj knjizi "Waters of silence" (Vode tišine) piše za o. Franza: "Dom Franz Pfanner je izgledao kao prorok iz Starog zavjeta. U Mariji Zvijezdi on je bio patrijarh nečega što je prije bio mali grad nego tek običan samostan... Ali, to još nije ništa u usporedbi s onim što će tek doći, kad dom Franz pronađe polje gdje može svojski zasukati rukave i ostvariti sve svoje ideale." (misli se na osnivanje Marianhilla). 08. Otac Bonaventura tac Bonaventura novi prior Otac Franz planirao je u Africi ostati tri godine, a nakon toga vratiti se u Mariju Zvijezdu. Stoga je tijekom njegova boravka u Africi od 1880. do 1883. godine službu poglavara samostana kao njegov zamjenik vršio subprior o. Bonaventura Baier. No, kada je o. Franz krajem svibnja (maja) 1883. godine zauvijek otišao iz Bosne i preselio se u Afriku, trebalo je izabrati novog poglavara. Trapistička zajednica izabrala je za svoga priora o. Bonaventuru, a njegov izbor potvrđen je od strane reda 27. kolovoza (avgusta) 1883. godine. O. Bonaventura rođen je 12. prosinca (decembra) 1818. godine u Amorbachu u Bavarskoj. U trapistički red ušao je 1851. godine u francuskom samostanu Port-du-
Salut. Po odredbi Generalnog kapitula reda došao je 29. rujna (septembra) 1874. godine u Mariju Zvijezdu i preuzeo odgovornu službu učitelja novaka. Naravno da je odlazak o. Franza uzdrmao zajednicu u Mariji Zvijezdi. Ponajprije više nije bilo osnivača koji je sigurnom rukom vodio zajednicu kroz mnoge poteškoće i u kojeg su svi, bez obzira koliko se s njime slagali ili ne, imali bezgranično povjerenje. Osim toga, s njim je otišlo i puno kvalitetnih redovnika na kojima je počivalo samostansko gospodarstvo. Tu su bili i samostanski dugovi, s kojima se zajednica bez vodstva o. Franza slabo snalazila. Istina, on je vjerovao da oni koji su ostali mogu bez velikih poteškoća kročiti naprijed. Silna energija No, nije to uvijek lako. Samostan je kratko vrijeme stagnirao. Trebalo je stvari ponovno postavljati na svoje noge. "Hoće li to biti moguće s novim priorom", pitali su se neki. Naime, dok je o. Bonaventura bio zamjenik o. Franzu, pokazao se kao skroman, tih redovnik kojega puno ne zanima ništa osim onoga što mu se povjeri kao njegova dužnost. Nije pokazivao nikakve inicijative koja bi ga preporučila za vođu jedne ovako specifične zajednice. To je energičnom o. Franzu očito toliko išlo na živce da je za njega napisao: "On se zanimao sitnicama, a ja velikim stvarima; on se bavio ceremonijama, samostanskim metlama i ministrantima, a ja sam saobraćao s ministrima, pašama, građevinskim planovima, raznovrsnim papirima i carinicima…" Međutim, vrijeme će pokazati da se u ovom dobroćudnom starcu krila silna energija s puno smisla za sveukupni preporod samostana. O. Bonaventura se pomalo riješio najvećih vjerovnika tako što je pozajmio novac od svoga prijatelja u Francuskoj. Time je vratio povjerenje u Mariju Zvijezdu. Zajednica se pomalo obnavljala i broj redovnika popeo se na 90. Obnovio je rad u radionicama. Zanati su bili dobro zastupljeni i uspješno su djelovale sljedeće zanatlije: stolari, bravari, kovači, kolari, cipelari, suknari, pivari, pekari, knjigovesci, četkari, ličioci, pozlaćivači, tokari, užari, zidari, mlinari, sirari, korpari, tkalci, limari, pećari, pilari, tesari, staklari, ciglari, pletači čarapa… Godine 1884. započeta je gradnja katoličke katedrale, odnosno "biskupove crkve" u Banjaluci. Gradnju je vodio novoustoličeni apostolski administrator Banjolučke biskupije fra Marijan Marković, biskup. Trapisti su dali velik doprinos gradnji katedrale. U svojoj ciglani izradili su i darovali biskupu Markoviću 75.000 komada cigle i 25.000 komada crijepa. Darovali su također drvo i u svojim radionicama izradili vrata i prozore. Marija Zvijezda proglašena opatijom Samostan se, dakle, u samo dvije godine toliko stabilizirao i ojačao, te je o. Bonaventura počeo pripremati sve što je potrebno da Marija Zvijezda postane opatija. Dom Jerom, generalni vikar reda i opat samostana Sept-Fons, boravio je u Bosni i vizitirao samostan od 14. do 17. srpnja (jula) 1885. godine. Nakon uspješne vizitacije dom Jerom je predložio Generalnom kapitulu reda da se Marija Zvijezda podigne na rang opatije. Članovi Kapitula suglasili su se s prijedlogom i uputili molbu Svetoj stolici. Svojim dopisom od 4. prosinca (decembra) 1885. godine Rim je odgovorio pozitivno. Marija Zvijezda proglašena je opatijom! Trebalo je birati prvog opata nove opatije. Dom Jerom je poslao dom Laurencija, priora u Landspreissu, kao svoga izaslanika u Bosnu. On je predsjedao izboru prvog opata. Članovi samostana izabrali su aklamacijom 27. siječnja (januara) 1886. za opata o. Bonaventuru, dotadašnjeg priora. Njegovo imenovanje bi potvrđeno od strane trapističkog reda 4. veljače (februara) iste godine. Posvetio ga je fra Marijan Marković, biskup banjalučki, 29. lipnja (juna)1886. godine, a generalni vikar reda ustoličio ga je istoga dana.
Tako je Marija Zvijezda dobila svoga prvog opata - Bonaventuru Prvog. Proširenje crkve i gradnja zvonika Crkva, koju je započeo graditi o. Franz još 1872. godine kao "dvoranu za pjevanje", postala je premalena. I vremena su se promijenila. Nije više bilo Turaka i sada se crkva mogla zvati crkvom, a ne "dvoranom". Sada se smjelo zvonik sagraditi i slobodno zvoniti. Osim toga, broj redovnika svećenika u samostanu se povećao i nisu imali gdje služiti sv. mise. Radovi na proširenju crkve i gradnji zvonika započeli su 1885. godine. Najprije je premješteno groblje koje je bilo tik uz crkvu. Pokojnici su ekshumirani i pokopani u zajedničkoj grobnici na novom groblju. Radovi su dobro napredovali i prva misa u proširenoj crkvi održana je 29. lipnja (juna) 1886. godine, tj. na dan posvete opata Bonaventure Prvog. Tijekom 1886. i 1887. godine crkva je dovršena i namještena novim oltarima. Sakristija je također uređena na prikladan način. Od 1887. do 1889. godine trapisti su radili na proširenju samostana dogradnjom na sjevernom i južnom krilu. U nadograđeni dio premještena je pekara i ekonomat samostana. Godine 1888. sirana je premještena u adaptirani dio radničkog azila. Te godine podignute su i druge gospodarske zgrade. Godine 1889. sagrađena je kuća za poslugu i nova, velika hladnjača. Proširenje sirotišta Proširenjem samostana stvoren je prostor za proširenje sirotišta koje je neprestano raslo. Naime, prijave za prijem novih dječaka stizale su gotovo svakodnevno sa svih strana. U arhivi samostana ostadoše brojne molbe u kojima siromašni roditelji ili skrbnici, ukoliko dijete nije imalo roditelja, mole trapiste da prime njihovu djecu. Molbu su redovito ovjeravali, kao svjedoci istinitosti, tadašnji predstavnici mjesnih vlasti i nadležni župnici. Proširenjem sirotišta opat Bonaventura Prvi želio je omogućiti prijem većeg broja dječaka. Proširenje sirotišta trajalo je dvije godine i dovršeno je 1890. godine. Te godine u sirotištu je boravio 81 dječak. Uz sirotište je otpočetka radila škola. Službeni naziv ove ustanove bio je Sirotinjski zavod sa rkt. pučkom školom. A tko su bili mali stanovnici sirotišta? O tome prof. B. Babić iz Koprivnice piše: "Dječaci su u zavodu većim dijelom bez roditelja ili su im isti tako siromašni da im ne mogu dati pravoga odgoja i kruha. Što znači ovakav zavod za dobro, ne samo tjelesno nego još više duševno, nije lako svakome pojmiti. Dijete, koje ne zna samo sobom upravljati, a koje i sa strane siromašnih roditelja ne može imati nadzora i skrbi kako treba, u najviše je slučajeva izgubljeno. Dok siromaština ne dozvoljava njegov tjelesni razvoj i napredak, ona mu ujedno sprečava i duševno napredovanje. Čim je dijete ovakovih roditelja odraslo za bilo kakav posao, roditelji ga odmah turaju u posao, kako bi nešto privrijedilo za hranu i odijelo. Koliko ovakovih ostane cijeli svoj život kod svinja i goveda, gdje cijeli život nemaju prilike da steknu ni najmanju množinu znanja i po ničim se skoro ne razlikuju od divljih naroda. Nema tu ni govora o školi i naobrazbi, o čitanju i pisanju, napose ne u onim krajevima Bosne, koji su udaljeni od gradova i većih sela sa školom i crkvom... Rekli smo već, kako je temelje sirotišta udario o. Franjo, osnivač samostana. On je uredio uz sirotište i pučku školu, a u radionama samostana mogla su djeca nakon svršene pučke škole učiti zanat, koji su htjeli. Još dok su išli u školu svaki je mogao da se za slobodna vremena, kad nije bilo učenja, zanima kojim zanatom, a nakon svršetka škole posvetili bi se oni, koji su bili za zanat zanatu, dok se darovite spremalo na nauke..."
Dom Bonaventura Prvi bio je čovjek poduzetna duha u svakom pogledu. Istina, nije bio onako vatren kao njegov prethodnik o. Franz, ali svakako bio je čovjek koji zna što hoće. Broj redovnika u samostanu je narastao i opat je mogao razmišljati o osnivanju filijala samostana, pa čak i izvan Bosne. On će ih osnovati tri i to u Maglajanima, Novoj Topoli i Zadru. 09."Pravi" sir Trapist Početak proizvodnje "pravog" sira Trapista Prva filijala Marije Zvijezde, koju je otvorio opat Bonaventura Prvi, bila je u Maglaju na Vrbasu. Ovu naseobinu utemeljili su njemački kolonisti koji su od 1880. godine počeli pristizati iz Šlezije, Hannovera i Öldenburga. Kolonizacija je trajala do 1882. godine. Naseobina je mijenjala ime više puta. Naime, nakon posjete Bosni prijestolonasljednika Rudolfa 1888. godine dobila je ime Rudolfstahl, a danas se zove (Bosanski) Aleksandrovac. Kolonisti su se nadali u Bosni osigurati sebi bolju egzistenciju nego što su je imali u svome zavičaju. No, nije im to polazilo za rukom unatoč pomoći koju im je pružala vlada. Počeli su ozbiljno propadati i još više siromašiti. Osim toga, nisu imali u svome mjestu ni crkve, ni škole. Vidjevši sve to, trapisti im odlučiše pomoći. Josefsburg - Josipovac Stoga su najprije 1887. godine kupili zemlju i tu položili 5. ožujka (marta) 1887. godine kamen temeljac za novu filijalu. Nazvana je Josefsburg - Josipovac. U novu filijalu opat Bonaventura Prvi premjestio je iz Marije Zvijezde 14. rujna (septembra) 1887. godine osmoricu trapista, koji su osim vođenja gospodarstva preuzeli i dušobrižništvo doseljenika. Sagrađena je i kapelica Uznesenja Blažene Djevice Marije. U Josipovcu su trapisti podigli svinjogojsku farmu u kojoj su tovili do 200 svinja, kao i zanatske radionice, a razvili su i izvrsno pčelarstvo i vrtlarstvo. Sagradili su žitnice i otkupljivali su žito za svoj mlin u Delibašinom Selu. Njihov dolazak dao je pravi zamah gospodarskom razvoju cijelog kraja. Veoma brzo uz njih doživjeli su preporod i kolonisti i domaći seljaci. U donedavno zapuštenom Lijevče polju razvila su se uzorna domaćinstva. U ovoj filijali trapisti su nastavili razvijati svoje glasovito sirarstvo. Naime, početke proizvodnje sira u Mariji Zvijezdi nalazimo još 1872. godine, u maloj sirani koju je sagradio o. Franz, a koji svoj sir naziva švicarskim. No, rad ove sirane nije dugo trajao zbog bolesti stoke koja je prouzročila nedostatak mlijeka. Proizvodnja "pravog" sira trapista započela je ponovno 1882. godine, kada je u banjalučki samostan stigao o. Ignacije iz francuskog samostana "Port-du-Salut". On je pola godine br. Luku podučavao pravljenju sira. U početku je sir pravljen samo za potrebe samostanske zajednice, a kasnije su ga pravili i za tržište Austrije i Ugarske, ali i cijele Europe. Bio je veoma tražen i odlikovan je brojnim priznanjima na europskim sajmovima. Najprije su prerađivali mlijeko s vlastitog imanja, a onda su ga počeli otkupljivati i od domaćih seljaka. Otkud sir trapist u Banjaluci
Slavko Kirin u svome radu: "120 godina sira trapista" to tumači ovako: "Naziv sira trapista zapravo je 'rezervno' ime za sve varijante sira Port du Salut proizvedenog u francuskom samostanu Notre-Dame de Port-du-Salut (Naša Gospa od Luke spasa) u mjestu Maine u općini Entrammes. Naime, sam naziv i podrijetlo sira Port-du-Salut samostan je 1876. godine zaštitio (Véritable fromage de la Trappe du Port-du-Salut) i nije se smio nigdje proizvoditi osim u matičnom samostanu. Izrada ovog sira, doduše pod drugim nazivima, proširila se po ostalim trapističkim samostanima u Francuskoj i po ostalim zemljama, te je tako dospjela i do Bosne, odnosno Banjaluke. Sirevi su nazivani po mjestima, ili po nazivima samostana, npr. Trappiste de Belval, Trappiste de Tamié, Citeaux, itd. Tako je i prvotni naziv banjalučkog sira bio trapist Maria Stern, a poslije trapist Marija Zvijezda. U Mariji Zvijezdi je kasnije ostala pomoćna sirana, a prava sirana razvila se u Josipovcu. No, nije odmah išlo sve bez problema, pogotovo prve godine. Naime, zbog pomanjkanja stručnih sirara imali su u početku problema s kakvoćom sira. Stoga, opat Bonaventura Prvi 1888. godine šalje br. Dositeja u Francusku koji se u tamošnjim samostanima, a napose u Port-du-Salut, godinu dana obučava za pravljenje sira. Kad se vratio poučavao je svoju subraću, a oni su bili dužni čuvati tajnu proizvodnje. Tajnu su braća prenosila drugoj braći ili bi je ponijeli sa sobom u grob. O tome spomenuti S. Kirin piše: "Premda je u sirarstvu sir trapist bio dominantno prisutan čitavo prošlo stoljeće, u našoj stručnoj literaturi postoji vrlo malo podataka o tehnološkim postupcima izrade sira. Zbog tajnovitosti izrade, ne postoji opis proizvodnje ni izvornog banjalučkog trapista, tako da se ona može tek nagađati…" Iz te tajnovitosti on izvlači sljedeći zaključak: "Kakvoća sira i umijeće njegove izrade počivali su najvećim dijelom na načinu njegove izrade. Naime, u proizvodnji sira sudjelovalo je desetak specijaliziranih stručnjaka. Pojedini proizvodni zahvat radio je samo jedan sirar. Svaki sirar znao je do perfekcije samo svoj dio posla, dok je posao ostalih za njega bila tajna." Filijala Marijin Dvor Dobar uspjeh filijale Josipovac ponukao je opata Bonaventuru Prvog da osnuje i drugu filijalu. Naime, kolonisti su se dobro gospodarski razvijali u koloniji Windthorstu (danas Nova Topola). Tu su prve njemačke obitelji došle 24. listopada (oktobra) 1879. godine iz Essena. Ime naseobini dali su po Ludwigu Windthorstu, njemačkom političaru. Dolaskom novih kolonista naseobina je podijeljena na Gornji, Srednji i Donji Windthorst. Trapisti su kupili 1893. godine zemlju od jednog koloniste i tu osnovali filijalu Marienburg - Marijin Dvor. Kamen temeljac postavili su 18. ožujka (marta) iste godine. Sagradili su i crkvu i u njoj slavili prvu sv. misu 18. studenoga (novembra). I u ovoj filijali otvorili su pored ostalih gospodarskih objekata i siranu. Mještani su im i ovdje svakodnevno isporučivali mlijeko koje se oni prerađivali u sir i maslac. Proizvodnja sira u obje filijale uspješno se razvijala. Svakoga dana otkupljivali su 2.000 ili čak 3.000 litara mlijeka. S uspješnim razvojem sirana otkup mlijeka se povećao na čak 8.000 litara mlijeka. Proizvodnja sira dostigla je godišnje 100 do 120 tona, a maslaca do 110 tona. Suvišak otkupljenog i vlastitog mlijeka pasterizirali su i dovozili u Banjaluku gdje su ga nudili na prodaju. Mlijeko je bilo veoma cijenjeno zbog svoje kvalitete, ali i zbog cijene. Naime, bilo je jeftinije nego kod drugih prodavača. Trapist sir i na kraljevskom dvoru u Beogradu
Sir su pakirali u pakete od 4,8 kg i slali ga poštom, odnosno otpremali željeznicom naručiteljima po cijeloj Monarhiji, ali i van njezinih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom kraljevskog dvora u Beogradu. Putopisac H. Renner piše: "Sada se samostan... bavi fabrikacijom takozvanog trapističkog sira, koji je na dobru glasu i izvozi se i u inozemstvo. Pošto samostan nema toliko krava, uzima se mlijeko za samostansku siranu ponajviše iz bliskih njemačkih naseobina". Jedan kasniji kroničar bilježi: "Neću pretjerati ako ustvrdim da je danas Lijevče polje najrazumnije obrađeni predjel Bosne. Bosanski težaci iz okolice poprimili su nov način obrađivanja zemlje, te se danas takme s naseljenicima. Dakle svrha, koja je lebdjela o. Bonaventuri pred očima, postignuta je...".
10. Fabrika stočne hrane Otvorena parna fabrika za proizvodnju stočne hrane Trapisti su 28. lipnja (juna) 1893. kupili zemljište u Brezičanima kod Prijedora. Posjed je iznosio 498 dunuma i 750 m2. Opat Bonaventura Prvi želio je tamo otvoriti novu filijalu Marije Zvijezde. Budući da im je zemljište koje su posjedovali u Busovači postalo teret, a nisu ga mogli koristiti, predložili su Zemaljskoj vladi u Sarajevu da joj ustupe posjed u Busovači, a da ona njima da odgovarajuće zemljište u Prijedoru, koje bi se graničilo sa njihovim posjedom u Brezičanima. Nakon dugih pregovora Vlada je pristala i dala trapistima 1.636 dunuma zemlje u Prijedoru. No, do realizacije odluke nikada nije došlo, jer je Vlada kasnije jednostavno povukla svoju ponudu. Pokušaj osnivanja kolonije u Brezičanima Otvaranje kolonije u Brezičanima željeli su i župljani župe Prijedor. Iz molbe je očito da im je dobro poznato djelovanje banjalučkih trapista, odnosno njihov doprinos poboljšanju sveukupne poljoprivrede i života seljaka s njima povezanih. Naime, u svojoj molbi Visokoj zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu 1843. godine oni pišu: "Potpisani župljani Rimokatoličke župe u Prijedoru i vjerni podanici Visoke zemaljske vlade, koja je patron naše župe, molimo smjerno i najponiznije sljedeće: Dozvolu, odobrenje i autoritetičnu pripomoć Visoke zemaljske vlade, da trapisti opatije Marija Zviezda kod Banjaluke, na zemljišnom posjedu iste opatije u Brezičani kod Prijedora naprave mljekarnicu i sirarnicu, koju će oni sami održavati i voditi, a od nas i drugih okolišnih žitelja mlijeko na mjesečni račun primati. To bi poduzeće bilo od velike blagodati u ovome kraju, te bi se i mi siromašni seljaci i težaci mnogo i mnogo potpomogli i unaprijedili. Primali i lijepo mjesečno kolikotoliko, manje ili više gotove novce za mlijeko, s tim bi onda novcem mogli bolje i laglje napredovati u poljodjelstvu, livadarstvu, stočarstvu, pa i porez lakše isplaćivati, te bi napokon mogli nabaviti lakše nove unaprijeđene gospodarstvene strojeve. Zato se nadamo da nam Visoka zemaljska vlada neće odbiti ovu našu skromnu želju, jer je Visokoj istoj vazda dobrobit narodna na srcu, a baš bi ovo poduzeće bilo za naše siromašno težačko stanje od velike i velike koristi. Osobito bi nam taj pothvat bio od još veće koristi, jer bi naša briga jedina onda bila nastojati i truditi se oko stočarstva, kad će nam lijepa korist biti.
Visoka zemaljska vlada učinit će nam jednu od veoma lijepe koristi, samo ako nam se smiluje te dozvoli da spomenuti trapisti, opatije Marija Zvijezda, naprave takvu jednu sirarnicu o svom vlastitom trošku te na svome zemljištu u Brezičanima. To je naša skromna želja, jer s tim bi poduzećem zaista mnogo unaprijedili svoje kukavno stanje i ujedno bi više uznapredovali u stočarstvu i poljodjelstvu. Ta bi upravo privredna stvar potakla nas na što bolje uspijevanje u svome poslu, jer bi to poduzeće bilo kao neka izložba stoke, gdje će se cijeniti i nagrađivati i tako bi nas potaklo na bolje nastojanje oko stočarstva i dr..." Ovu molbu potpisalo je 60 potpisnika. Sličnu molbu uputili su i banjalučkom biskupu fra Marijanu Markoviću. Filijala u Brezičanima nije nikada otvorena. Nije poznato zašto je bilo tako, kao ni dalja sudbina njihova posjeda. Napredovanje gospodarstva i problemi Osim na osnutku novih filijala, opat Bonaventura radio je i na daljem gospodarskom uzdizanju samostana u Delibašinom Selu. Povećao je posjed kupovinom nove zemlje i šume. U proljeće 1890. godine trapisti su započeli podizanje zida oko samostana. Završili su ga 8. srpnja (jula) 1881. godine. Zid je bio dug 1.182 metra i sazidan je ciglom. Naime, na ovaj korak odlučili su se radi toga što je pokraj samostana prolazio put za Slatinu i Priječane. Prolaznici su znatiželjno zalazili u prostor samostana u svako doba dana i noći i ometali samostanski red. Osim toga, Marija Zvijezda je već tada postala nekom vrstom izletišta. Izletnici su svojom bukom često ometali noćni mir u samostanu. Iste godine dovršena je portirnica, kuća za goste, te portal i hodnik koji je od portirnice vodio do crkve. Godine 1892. adaptirali su bolnicu postavljanjem parnog kupatila. Sagrađen je novi štagalj i uređen novi prijevoz preko Vrbasa. U starom štaglju podignuta je tvornica kože (kožara). Opat Bonaventura Prvi je radi velikih problema vezanih uz prelazak Vrbasa (česti sudski procesi) odlučio 1892. godine izgraditi željezni most preko Vrbasa. Dao je izraditi projekt budućeg mosta. Obratio se Zemaljskoj vladi u Sarajevu s molbom da mu dopusti ubiranje mostarine za uzdržavanje mosta. Vlada je to odbila s tvrdnjom da takve takse može ubirati isključivo Vlada. Ponudila je 4.000 forinti kao svoj doprinos izgradnji mosta. Opat je odbio ovakvu ponudu i od gradnje mosta se odustalo. Godine 1893. otvorena je parna tvornica za proizvodnju stočne hrane. Iste godine montirano je i veliko vodeno kolo na Vrbasu koje je pokretalo razne strojeve u samostanskim radionicama. Ova godina bila je kobna za voćarstvo. Naime, od 14. do 19. siječnja (januara) vladala je strašna hladnoća. Vrbas se potpuno zamrznuo i preko njega se moglo prelaziti natovarenim zaprežnim kolima. Hladnoća je prouzročila smrzavanje svih stabala šljive i oraha. Sva stabla su se morala ukloniti i saditi nova. Filijala u Zemuniku kod Zadra Godine 1892. banjalučki trapisti dobili su ponudu da preuzmu zadužbinu gospođe Fontanella, Bečanke, u Zemuniku kod Zadra. Budući da je predosjećala skoru smrt, a nije imala djece, zatražila je od svoga muža Karla da od njezina miraza osnuje zadužbinu u kojoj bi dječaci iz okoline Zadra bili poučavani u poljoprivredi, kao i da im se omogući dobro duhovno vodstvo. Željela je na ovaj način pomoći brojnoj siročadi u tim krajevima. Opat Bonaventura Prvi otišao je 18. studenoga (novembra) 1892. s dvojicom trapista u Zadar i pregledao zadužbinu. Na sjednicama održanim u Zadru 23. i 24. studenoga (novembra) utvrđeni su uvjeti preuzimanja imanja. Ugovor je potpisan
16. veljače (februara) 1893. godine, a car je odobrio gradnju 10. lipnja (juna) te godine. Početkom srpnja (jula) opat je preuzeo zadužbinu. Putovao je ponovno u Zadar 28. srpnja (jula) i tom prigodom je uspostavio redovničku zajednicu u Zemuniku, kojoj je na čelu bio o. Josip, kao poglavar-superior sa šestoricom braće. Smrt opata Bonaventure Prvog Opat se zajedno sa br. Eberhardom, arhitektom uputio u Zadar 11. prosinca (decembra) 1893. godine. Trebao je, naime, tom prigodom odrediti mjesto za podizanje samostana Bezgrešnog začeća, a br. Eberhard bi ostao i vodio radove, koji bi odmah započeli. Iz Zagreba su putovali vlakom u Rijeku, gdje su prispjeli 12. prosinca (decembra). Iste večeri pošli su u riječku luku odakle su brodom trebalo da putuju do Zadra. Puhala je jaka bura. Opat, koji je bio kratkovidan, zaslijepljen električnim svjetlom, načinio je na ulasku u brod krivi korak i pao u more. Brzo je izvađen van, ali nakon nekoliko minuta preminuo je na obali. Smrt ga je zatekla upravo na njegov 76. rođendan (rođen je 12. prosinca (decembra) 1818.). Pokojnikovo tijelo stiglo je u metalnom sanduku 17. prosinca (decembra) na banjalučku željezničku stanicu. Sutradan je pokopan na samostanskom groblju. Tako je s ovog svijeta otišao prvi opat Marije Zvijezde, čovjek - vrijedan i skroman. Pod njegovim vodstvom započelo je zlatno doba Marije Zvijezde. Samostanom Marija Zvijezda upravljao je od 1880. do 1883. godine kao prior, a od 1883. do smrti kao prvi opat novoosnovane opatije. Dakle, nešto više od 10 godina bio je opat. "Pokojni je opat Bonaventura bio čovjek osobitih duševnih sposobnosti. Imao je vrlo vjerno pamćenje. Proučio je mnoga bogoslovska i asketska djela. Bio je osobit štovatelj b. Djevice Marije, sv. Josipa i sv. Terezije, koja djela je vrlo dobro poznavao. Svojoj je općini bio uvijek svijetao primjer i uzor u vršenju redovničkih dužnosti i vjernosti prema Bogu, te je usprkos visokoj starosti i boležljivosti redovito bio kod noćnih molitava. Bio je neumoran radnik, te je uza sav posao, koji mu je često prikraćivao noćni počinak, preveo pravila reda s franceskog na njemački jezik. Svojim je čednim i poniznim načinom život i općenja osvojio srca svojih mlađih. No, njegov se rad protezao i preko manastirskih zidina. Uvijek je bio spreman da pomogne ondje, gdje se radilo o Božjoj slavi. Tako je podupirao gradnju crkava, manastira i škola, a nikad nije odbio nevoljnih i siromašnih." (I. Vlašićak). 11. O. Dominik Assfalga o. Dominik Assfalga novi opat Smrću opata Bonaventure Prvog opatija Marija Zvijezda ostala je bez poglavara. Stoga su se braća s pravom glasa sabrala na izbor novoga opata 30. siječnja (januara) 1894. godine. Izboru je predsjedao u ime reda dom Mahalija, opat ašelski. Kao svjedoci bili su prisutni fra Alojzije Mišić, župnik i gvardijan petrićevački (kasnije biskup mostarski) i vlč. Karl Gabl, župnik mahovljanski. Izabrali su o. Dominika Assfalga, dotadašnjeg priora samostana. Opat Dominik rođen je 22. listopada (oktobra) 1847. godine u Grundsheimu, u Warttembergu. Krsno ime mu je Franz Xaver. Bio je najstariji sin uglednog posjednika, koji je rano umro. Nakon očeve smrti vođenje imanja i brigu o cijeloj obitelji preuzeo je Franz Xaver. Kad su mu braća i sestre dovoljno odrasli i ojačali da mogu voditi brigu sami o sebi, odlučio je stupiti u redovnike. Njegov župnik mu je predložio samostan u Bosni. Dana 22. prosinca (decembra) 1877. došao je u Mariju Zvijezdu. Ulaskom u samostan dobio je ime Dominik. O. Franz Pfanner uočio je da se radi o izuzetno nadarenom mladiću i poslao ga je na studije. Dominik je želio poći s o. Franzem u Afriku, ali ovaj mu to nije dopustio jer ga je smatrao potrebnijim u
Mariji Zvijezdi. Doživotne trapističke zavjete položio je 1883. godine, a za svećenika je zaređen 1888. godine. Opat Bonaventura imenovao ga je 15. kolovoza (avgusta) 1888. godine priorom i učiteljem novaka. Bio je također godinu dana direktor sirotišta (1890). Izbor novog opata Marije Zvijezde potvrdio je 12. veljače (februara) 1894. godine general reda dom Sebestijan Wyard, a ustoličio ga je dom Jean Baptist Epalle, opat rajhenburški. Za opata ga je posvetio 15. travnja (aprila) biskup banjalučki fra Marijan Marković. Novi opat je u svoj grb stavio natpis: "In omnibus caritas" ("U svemu ljubav"). Vrijeme će pokazati da je doista njegova služba opata u svemu bila prožeta djelotvornom ljubavlju. Uspostava priorata u Zemuniku Prva briga novoizabranog opata Dominika bila je nastavak radova u filijali Zemunik kod Zadra. Naime, radi iznenadne smrti njegova prethodnika tamo je privremeno sve bilo stalo. Otputovao je nakon ustoličenja u Zemunik i odredio mjesto gradnje samostana. Gradnja samostana i samostanskih zgrada dobro je napredovala i 1886. godine opat Bonaventura blagoslovio je novi samostan. Iste godine primljeni su i prvi dječaci u sirotište, te je tako ispunjena svrha zadužbine gospođe Fontanella. Generalni kapitul reda dopustio je 1896. godine da se u Zemuniku uspostavi priorat. Stoga opat Dominik premjesti tamo iz Marije Zvijezde još nekoliko braće, koji 30. kolovoza (avgusta) 1896. izabraše prvog priora novoosnovane filijale. Bio je to o. Otto Johle, dotadašnji superior. Dom naučnika Dalja briga opata Dominika bili su dječaci koji su izlazili iz sirotišta u kojem su završili osnovnu školu. Oni, koji nisu bili nadareni za nastavak školovanja u srednjim školama, zapošljavali su se. Događalo se često da su zbog nemara poslodavaca ili zavedeni lošim primjerom postajali skitnice i propadali. Stoga on već u prvoj godini svoje opatske službe 1894. osniva "Dom naučnika". Ponudio je izučavanje raznih zanata, koje su dječaci uz pristanak roditelja ili skrbnika mogli izabrati. Onima, koji su primljeni, samostan bi tijekom školovanja davao besplatan stan, hranu i odijelo. Njihova jedina obveza bila je slušati svoje odgojitelje i majstore, odnosno marljivo učiti odabrani zanat. Uz učenje zanata u trapističkim radionicama, s vremenom se razvijala i naučnička škola u kojoj su mladići dopunjavali znanja iz osnovne škole. Poučavani su vjeronauku, knjigovodstvu, stručnom crtanju, obrtničkom dopisivanju, glazbi i dr. U početku su pitomci stanovali u privremenim stanovima, a 1900. godine sagrađen je "Dom naučnika". Dom je bio otvoren za one koji su izlazili iz sirotišta, ali i za drugu mušku mladež. U domu je obično bilo smješteno pedesetak mladića, koji su imali mogućnosti izabrati 23 različita zanata. Od osnutka do 1928. godine kroz "Dom naučnika" prošao je 351 pitomac iz raznih zemalja: Bosne, Austrije, Slovenije, Njemačke, Mađarske, Hrvatske, Italije, Bukovine, Galicije, Moravske, Češke, Bugarske, Rusije... Europa u malom! List su potpisivali majstor koji je obučavao mladog pomoćnika i upravitelj samostana. Trapisti su običavali svršene zanatlije darivati najosnovnijim alatom, kako bi mogli dalje samostalno privređivati. O prvim godinama života ove ustanove kroničar bilježi: "Ova ustanova u samostanu datira od godine 1894, a osnovao ju je o. opat Dominik prve godine svoga opatovanja. Kako je osnivač bio osobiti prijatelj mladeži, to se vidi i po ovoj ustanovi, jer joj je svrha vrlo plemenita i njome se nastojalo što bolje usavršiti svoje gojence u njihovim zvanjima, tako da izlaze odatle kao potpuno spremni majstori…
Spočetka su u ovom domu bila smještena uz naučnike i četiri đaka, koji su pohađali realku u Banjaluci, a nijesu imali zvanja za svećenički stalež. Nu kroz kratko vrijeme primijetilo se da to ne može skupa, jer su đaci valjda zbog svoje "inteligencije" nastojali da imadnu neku prednost nad šegrtima, što je sve ogorčavalo. Sva nastojanja o pomirivanju nijesu potpuno uspjela, te se napokon uprava odluči da đake smjesti po katoličkim obiteljima u Banjaluci i ove su sad vodile nadzor, a samostan je i dalje doprinosio za njihovo uzdržavanje. Naučnici su voljno obavljali svoje dužnosti i imali su dosta prostog vremena za odmaranje, jer im poslije radnje nije držana nikakva obuka. Opat Dominik osobno ravna zavodom Da mladići u najljepšoj dobi ne trate vrijeme uzalud u besposlici, to se uz vjeronauk uvodi poduka u glazbi i pjevanju… Mnogi su šegrti izišli upravo majstori u sviranju pojedinih instrumenata, te su kasnijim sviranjem i kruh zarađivali - naravno u oskudici posla. Znali su ne samo sebe razonoditi, već i čitavo društvo zabaviti prebirući po tankim žicama violine ili tamburice… (Br. Klemens) počinje naučnike učiti njemački jezik i ubrzo je ugledao uspjehe svoga rada. Počinje također vježbati gojence u prikazivanju pozorišnih komada, pošto je u to bio vrlo dobro upućen jer je pri dolasku u samostan mnogo radio u omladinskim društvima… Naučničke predstave nosile su u ovoj okolici rekord i pobuđivale silan interes, ne samo okolišnog stanovništva, već i građanstva banjalučkog. Neprocjenjiva je šteta bila što se sala za predstave nalazila u samostanskoj klauzuri, te je pristup bio dozvoljen samo muškarcima: u ograničenom broju. Mnogima je još i danas živo u svijesti prikazivanje "Muke Isusove", koja je zbilja majstorski, bez prigovora, izvedena bila; pa "Ivo, knez od Semberije" i mnoge druge. Uz ovaj rad oko obrazovanja mladića pridružuje se i pok. br. Eberhard, sam. graditelj, i podučava gojence u stručnom risanju, jer im je to, kao budućim majstorima od neprocjenjive vrijednosti... Od godine 1911. u "Domu naučnika" poučavaju se matematika, geometrija, geografija, povijest, sociologija, hrvatski i njemački jezik i stenografija. Zavod se službeno zvao "Naučnički dom u sirotištu sv. Bernarda i rimokatolička obrtna produžna škola u Delibašinom Selu". Na svršetku školovanja dobivali su "List osposobljenja" u kojem je stajalo da se od "strane uprave samostana Cistercita Marija Zvijezda kod Banjaluke posvjedočuje kako je dotični "pohađao sa naučničkim domom skopčanu obrtnu produžnu školu", te je "današnjim danom osposobljen za pomoćnika" (npr. kolara, stolara, knjigovođu i sl). U istom listu stajalo je da "potpisana uprava želi mladome pomoćniku dobar uspjeh te ga može... preporučiti". Preporuka je zavisila od sljedećih ocjena koje su se nalazile na poleđini Lista. Naime, ocjenjivali su marljivost i napredak, a iz toga su proizlazile tri vrste preporuke koju je samostan upisivao u Listu. Ocjene za marljivost su bile sljedeće: izvanredno, ustrajno, povoljno, dostatno i nestalno. Napredak se ocjenjivao ovako: vrlo dobro, dobro, dovoljno, dostatno i nedovoljno. Iz toga je proizlazila preporuka koja se upisivala na sljedeći način: najtoplije, toplo i ne može. I danas se često može čuti kako poneko s ponosom kaže da mu je "otac završio zanat kod trapista". 12. Struja Kako je struja "ušetala" u Banjaluku
Opat Dominik naslijedio je od svojih predšasnika čitav niz industrijskih i obrtničkih postrojenja. Zgrade u kojima su bila smještena s vremenom su, radi brzine gradnje, postale trošne i zahtijevale su znatna sredstva za održavanje. Osim toga, vremena su se promijenila. Pojavila se konkurencija na tržištu s kojom se valjalo na adekvatan način nositi. Bio je svjestan da ukoliko želi namaknuti sredstva za sirotište, Dom naučnika, karitativna djela, kao i za izdržavanje svoje brojne zajednice, treba ulagati u modernizaciju zgrada i postrojenja.
Pivovara i nova suknara Trapisti su 6. lipnja (juna) 1894. registrirali industrijsku proizvodnju piva u Okružnom sudu u Banjaluci. U jesen te godine poduzeše pripremne radove za izgradnju nove pivovare po nacrtima koje je izradio g. Prunner, upravnik pivovare u Puntiganu. Glavni radovi započeše u lipnju (junu) 1895. godine. Željeli su svakako do zime zgradu staviti pod krov. No, 14. rujna (septembra) radovi su obustavljeni radi pogibije četvorice radnika prigodom izvođenja gornjih svodova. Naime, tada su se srušila dva donja svoda i srednji zid. Radovi su prekinuti. Policija i komisija za ispitivanje uzroka nesreće završili su svoj posao tek 15. ožujka (marta) 1896. godine. Nakon toga počelo se s raščišćavanjem ruševina. Popravljeni su temelji, izvršena dodatna ojačanja zidova i nova zgrada stavljena je u jesen pod krov. Novi, moderni podrumi za odležavanje piva građeni su sljedeće godine. Iznad njih sagrađeni su pogoni za suknaru. Montažu pivovare obavili su stručnjaci iz Češke. Trapisti su inače surađivali s Česima i na njihovu pivarskom iskustvu temeljili su svoju tehnologiju proizvodnje piva. Za razvoj trapističke pivovare osobito je zaslužan Elegijus Blavart, češki pivar, koji je predavao stručne predmete vezane za pivarstvo polaznicima obrtne produžne škole, koja se nalazila u Domu naučnika.
Nova zgrada pivovare dovršena je u zimi 1897/98. godine. Proizvodnja piva u novim prostorijama započela je u rujnu (septembru) 1898. godine. Tijekom 1898. i 1899. godine trapisti su svoje pivo distribuirali u Gradišku, ešanj, Pribinić, Teslić, Prijedor, Kotor Varoš, Bosanski Novi, Varcar Vakuf, Jajce, Travnik, Krupu, Livno, Bihać, Sanski Most, Dubicu, Dobrljin i, naravno, najviše u Banjaluku. No, prodaja nije išla bez velikih problema jer ih je konkurencija neprestano optuživala za širenje njemačke kulture i iskorištavanje domaćih ljudi. Stoga su mnogi gostioničari odbijali uzimati njihovo pivo, mada je bilo jeftinije i kvalitetnije od sarajevskog. Opat Dominik tada iznajmljuje ili gradi gostionice-pivnice u Bosanskom Novom, Bugojnu, Jajcu, Prijedoru, Prnjavoru i Tuzli. U tim mjestima tada nije bilo objekata ove vrste. Kasnije ih je uglavnom sve zatvorio i prodao ponajviše zbog upornih optužbi konkurencije da se trapisti bave svjetovnim poslovima, a ne vjerom. Nova tvornica sukna podignuta je 1897. godine i počela je kao i pivovara s radom 1898. godine. Parni stroj Nova postrojenja tražila su i jaču pogonsku energiju. Stoga je opat Dominik 1885. godine kupio parni stroj od 50 konjskih snaga (KS) od Uprave za regulaciju dunavskih brzaca (katarakata) kod Željeznih vrata u Oršovi, u Rumunjskoj. Stroj je plaćen 5.000 forinti. Nije bio skup, ali je zato transport iz Oršove do Banjaluke koštao 1.000 forinti. Nakon dopremanja parnog stroja u Banjaluku, opat je stupio u vezu s bečkom tvrtkom "Schuckert" s molbom da mu naprave projekt za proizvodnju električne energije pomoću parnog stroja, kojom bi pokretao svoje industrijske pogone i osvjetljivao samostanske prostorije. Sagradio je posebnu prostoriju u kojoj su bili smješteni akumulatori i drugi potrebni uređaji. Osvjetljenje je, naravno, bilo istosmjernom strujom. Prve sijalice u samostanu zasjale su 27. ožujka (marta) 1899. godine. Prvo osvjetljenje nije bilo jako, ali to je svakako povijesni dan za Banjaluku! Ove godine je 110. obljetnica toga događaja. Međutim, brzo se pokazalo da nabavljeni parni stroj nije bio dovoljno jak za potrebe pogona pivovare, suknare, preuređenog mlina i osvjetljenje samostana. Osim toga, trošio je veliku količinu drveta i ugljena. Trebalo je razmišljati o ekonomičnijem načinu proizvodnje električne energije. Hidroelektrana Prema planu tvrtke "Schuckert" trebalo je na Vrbasu sagraditi hidroelektranu i tako dobiti dovoljnu količinu jeftinije električne energije. Trapisti su u tu svrhu sagradili novu zgradu na Vrbasu i tijekom ljeta 1899. započeli s gradnjom drvene brane kojom su pregradili Vrbas. Posao je brzo i dobro napredovao i već u studenom
(novembru) te godine tvrtka "Fahndrich" iz Medlinga, nedaleko od Beča, postavila je turbine (vodene čigre) jačine 60 KS. "Zahvaljujući tome samostan Marija Zvijezda sa svojim pogonima u Delibašinom Selu je u noći nalikovao na grad iz bajke - obilje svjetlosti usred noći budilo je u Banjalučanima želju da se i oni koriste produktima civilizacije" (A. Ravlić). Parni stroj postao je tada samo "rezerva" u vrijeme visokog vodostaja Vrbasa kad turbine nisu mogle raditi. Godine 1902. uprava vojne željeznice u Banjaluci-Predgrađe zamolila je trapiste da im svojom strujom osvijetle oba kolosijeka, zgradu uprave i radionicu. Trapisti su udovoljili toj molbi. Osvijetljene su i kuće nekih uglednijih građana, uglavnom bližih Predgrađu.
Uslijedile su brojne molbe građana Banjaluke za osvjetljenjem njihovih kuća, no nije im bilo moguće udovoljiti zbog nedovoljne snage postojeće turbine. Mlin Trapistički mlin je u to vrijeme dobro radio, ali s postojećim strojevima nije mogao zadovoljiti potrebe tržišta, a novi strojevi tražili su i jaču struju. Zgrada mlina bila je također trošna i tijesna za bilo kakvu modernizaciju. Stoga trapisti sagradiše 1910. godine novi mlin i opremiše ga suvremenim strojevima. Mlin je imao kapacitet mljevenja 2,5 vagona žita dnevno. Opat Dominik nabavio je te godine i novu turbinu jačine 300 KS. Urađeni su novi vodovi za prijenos električne energije po najsuvremenijim tehničkim zahtjevima. Sada su mogli opskrbljivati cijeli grad toliko željenom električnom energijom. "Električna energija je, zahvaljujući tome, definitivno 'ušetala' u Banjaluku, u grad, te se tako uveliko počeo mijenjati život Banjalučana" (A. Ravlić). Trapisti, začetnici industrijskog i svekolikog razvoja Banjaluke, postadoše tako i njezini "prosvjetitelji"! U proljeće 1913. godine nabujali Vrbas probio je drvenu branu. Samostan i grad ostali su u mraku. Trapisti su procijenili da popravak nije moguć i stoga su odmah počeli s izgradnjom nove, betonske brane. Dovršili su je koncem ljeta 1914. godine. Most Prijevoz preko Vrbasa predstavljao je trapistima veliki problem još od vremena njihova dolaska u Delibašino Selo. Kerep, kojega je kupio o. Franz i kojim su rijeku prelazili ljudi i roba, bio je povod čestih sudskih sporova koji su susjedi vodili protiv samostana. Opat Bonaventura Prvi želio je 1892. godine podići željezni most, ali je uvjete Zemaljske vlade procijenio nepovoljnima za samostan i odustao je. Naime, posjed samostana proširio se na lijevoj strani Vrbasa 1877. godine kupovinom većeg posjeda od Ahmeda Nurija. S vremenom se posjed povećao i gospodarstvo je raslo.
Prijevoz kerepom postajao je svakodnevna potreba. No, Vrbas je tijekom ljeta bio niskog vodostaja i preko njega su se tada mogla prevesti samo jedna natovarena zaprežna kola. Za vrijeme normalnog vodostaja bilo je moguće prevesti dvoja kola, ali kad bi nastupio visok vodostaj prijevoz nije uopće bio moguć. Za vrijeme žetve satima su natovarena kola čekala na prijevoz. Osim samostana, kerepom su se služili svi okolni stanovnici za svoje potrebe, neke tvrtke, gosti za Slatinu itd. "Zagušenje" je bilo svakodnevno i predstavljalo je ogroman problem, odnosno nanosilo je svima veliku štetu. Događale su se i nesreće jer su u vodu često padali ljudi i zaprege s robom. U noći 15/16. prosinca (decembra) u Vrbasu se utopio samostanski kočijaš zajedno sa zapregom. Dakle, most je nužan i trebalo ga je graditi. No, tko će ga graditi: trapisti ili Zemaljska vlada? Pod kojim uvjetima?
Opat Dominik, svjestan važnosti mosta za gospodarski napredak samostana, o tome je počeo pregovore s Vladom u Sarajevu još u vrijeme kada je kao opat došao na čelo Marije Zvijezde. 13. Most na Vrbasu Gradnja mosta na Vrbasu Opat Dominik uspio je nakon mnogih poteškoća, dopisivanja i zauzimanja u Sarajevu s Vladom dogovoriti da se izgradnja mosta podijeli nadvoje, to jest da pola troška snose trapisti, a drugu polovicu Vlada. Međusobnim ugovorom obvezali su se također na isti način i održavati novi most. I tako je 28. ožujka (marta) 1904. godine započela gradnja mosta na Vrbasu. Željezna konstrukcija montirana je 15. listopada (oktobra) te godine, a 12. studenoga (novembra) pušten je u promet. Svečani blagoslov mosta obavio je 27. studenoga (novembra) 1904. godine fra Marijan Marković, biskup banjalučki, uz nazočnost brojnih gostiju, uglednih uzvanika, te građanskih i vojnih dužnosnika iz Banjaluke. Most je dobio ime Most sv. Bernarda. Time je bio riješen veliki problem prometa robe i ljudi preko rijeke Vrbas. Porušen je u Drugom svjetskom ratu i nakon toga ponovno sagrađen. Sirotište u vrijeme opata Dominika Opat Dominik trudio se, poput svojih predšasnika, kroz cijelo vrijeme svoje opatske službe posebno oko razvoja sirotišta i škole uz njega. Stoga je nastojao najbolje redovnike odvojiti za učitelje i odgojitelje djece. Kako su trapisti organizirali život
djece u ustanovi koja se najprije zvala "Sirotinjski zavod o.o. trapista i rimokatolička osnovna škola", a kasnije "Sirotište sv. Bernarda i rimokatolička osnovna škola"? Strogi redovnici i rad s djecom - je li to spojivo? Trapisti su djeci uz redovitu nastavu organizirali i više izleta tijekom godine na razna mjesta u banjalučkoj okolici. O nekim izletima kroničar sirotišta bilježi sljedeće: "Kako su bili pravi prijatelji mladeži i u pravom smislu odgojitelji, znali su šta djeci manjka, igra i čisti zrak. Tako ih već vidimo kako 5. veljače (februara) 1894. priređuju sa pitomcima izlet u Banjalučko polje, a 17. ožujka (marta) na Lauš, gdje ih upućuju u upoznavanje prirode, poučavaju o vrijednosti kamenog uglja, kojim obiluje ova okolica. Na tim izletima upućuju ih i u prošlost njihove domovine - Bosne ponosne". Vodili su također i brigu o zdravlju povjerene im djece. Pratimo dalje kroničara: "…a neko vrijeme bio je i br. Servacije, dok nije otišao u samostansku apoteku. I otale je on redovito dolazio i pregledao bolesne pitomce i davao im potrebne lijekove". Kroničar opisuje napose djelovanje o. Roberta Mašeka. O njemu piše: "On je odmah iza okupacije ostavio svoju domovinu Češku i došao u Bosnu. Tu je služio po raznim mjestima kao činovnik i uvidjevši ispraznost svijeta, povuče se 1890. g. u trapiski samostan te postane skromnim redovnikom. Budući da je po zvanju već u svojoj domovini bio učiteljem, starješinstvo ga u tom svojstvu namjesti u sirotištu, gdje je neumorno i neprekidno radio sve do nekoliko dana prije smrti. Preuzevši teške dužnosti direktora sirotišta vršio ih je savjesno kroz dvanaest godina. Zaboravio je sebe, žrtvovavši se za druge. Držim, da neću pretjerati ako ustvrdim da je ugled zavodske škole podigao do najvećeg stepena do kojega se mogla u ono doba podići osnovna škola u onakvim prilikama u kakvim je onda Bosna bila u pogledu školstva. Uveo je u zavodu i školi stalan red i time udario čvrst temelj na kojem su njegovi nasljednici mogli graditi. Svoju neumornu dušu predao je Gospodinu 10. ožujka (marta) 1910. godine". Kino-aparat Trapisti su prvi nabavljali djeci "čuda tehnike" koja su se tada počela pojavljivati. Strogi redovnici očito su znali čitati duh vremena koja su dolazila. Godine 1910. u samostan ulazi kino-aparat. Kroničar bilježi: "Ove godine (1910) dobiva zavod od prečasnog o. opata Dominika kao dar - kino-aparat, te su se često prikazivali filmovi iz dječjeg i poučnog života, a nabavljani su od jedne katol. tvornice u Beču". Ubrzo je nabavljen i prvi gramofon (šk. g. 1911/12). To je za kroniku važan događaj: "Marnim nastojanjem zavodskih učitelja o. Maksa i o. Mavre nabavi se za zavod i gramofon, koji prvi put sviraše na imendan o. Celestina, direktora, a i nadalje je vršio svoju sviračku dužnost, čak i na šetnjama. Za lakši prijenos priređena su mu i kolica, te je jednim takvim transportom puklo i pero (Feder), koje se više puta popravljalo, ali se nije popravilo kako treba". Razvijali su i vanškolske aktivnosti. Jedna od tih bila je i tamburaški zbor osnovan šk. g. 1913/14: "Direktor o. Celestin, imajući u vidu što bolji napredak i što svestranije razvijanje duševnih sposobnosti povjerenih mu pitomaca, osniva u zavodu tamburaški zbor 'Bosanski slavuj' i sam ga počinje vježbati. Kako se je kasno počelo, ipak se uspjeh pokazao, jer su pitomci na zaključnom ispitu prvi put javno istupili prateći pjesmu 'Na vojsku'! Zbor kasnije dobije i svoju zastavu, koju mu je darovao preč. g. o. Dominik Assfalg, opat, a vrlo su je lijepo izradile vješte ruke č. sestara iz 'Nazareta'." Ni u teško vrijeme Prvog svjetskog rata nije opat Dominik dopustio zatvaranje sirotišta. Ostao je radi mobilizacije, koja nije zaobišla ni redovnike, bez mnogih
članova u Mariji Zvijezdi. Prilagodio se novonastaloj situaciji, ali nije odustajao. Zabilježeno je: "Koncem srpnja (jula) 1914. zametne se i strašni svjetski rat, koji sa sobom donese i promjene u zavodu. U prvom redu ukine se poslijepodnevna nastava, jer su oveći dječaci pomagali obavljati lakše poslove u gospodarstvu, pošto je nastala oskudica u radnim silama". Kako je zapravo izgledao jedan dan u sirotištu: O tome jedan pitomac piše i ovo: "Točno u pet sati u radnje dane, u svetačke u pet i po ujutro zazvoni zavodsko zvono koje nas zove da se dignemo iz toplog kreveta. Imamo dvije spavaonice, koje su skupa, samo ih dijeli tanki zid sa malašnim vratašcima. U jednoj spavaju veća, a u drugoj manja djeca. Kreveti su u spavaonicama poredani u više redova. U svakoj spavaonici spava po jedan brat prefekt, koji pazi i po noći na nas. Svaki pojedinac ima za sebe gvozdeni krevet, u kojemu je slamnjača, jastuk i bilja (deka) prema potrebi. Iza spavanja mora svaki sam pospremiti svoju postelju, jer nema više matere ni sluškinje da bi one za nama pospremile. Kad se obučemo, izmolimo kratku jutarnju molitvicu i onda siđemo dolje u umivaonicu. Svaki nosi svoj kaputić u ruci i zavrnutih rukava hiti da se opere. Ta se operacija strogo nadzire. Dva pazitelja vrše svoju dužnost, te tjeraju nemarnjake da dobro operu glavu, vrat i ruke. Voda je dapače mrzla, osobito u zimsko doba, ali što ćemo, jer nas na to tjeraju, pa k tomu još kažu da je studena voda zdrava. Poslije pranja sabiremo se šuteći u sali, gdje izmolimo Anđeoski pozdrav i na to idemo dugačkim hodnicima k misi… Jelo dobivamo četiri puta na dan. Ujutro imamo 'prežganku' u radne dane, a nedjeljom i svecem kavu sa dosta velikim komadom kruha. O podne imamo za objed juhu i povrće. U svetačne dane dobijemo još i mesa u dosta velikim porcijama. Za užinu u tri sata dijeli nam se po komad kruha. Za večeru dobivamo juhu ili što drugo… Svatko ima svoje određeno mjesto i svoje vlastito suđe: tanjur i kašiku. Na pojedine stolove stavljaju se zdjele iz kojih uzimamo velikim kašikama koliko komu treba. Kod jela smo marljivi, ne svađamo se i ne govorimo, osim ono što je potrebno. Poslije jela pospremimo sve, jer mora vladati najveća čistoća. Na to idemo u redu opet u drugu veliku dvoranu, koju zovemo zabavište. Kad je lijepo vrijeme idemo na školsko dvorište. Tu se skače, viče i igra po miloj volji… U stražnjem kraju (te dvorane) je odijeljena pozornica, gdje pitomci prikazuju dva ili tri puta godišnje svoju umjetnost. Za zimsko doba zaluta k nama gdjekada i koji film… Naš gramofon ispunjava pauze dugih večeri u svetačne dane. A kadgod zaluta k nama i koji mađioničar ili akrobata, pa se nadivimo i njihovim umjetnostima… Kakvih pet minuta prije osam zazvoni zvono koje nas zove da se poredamo dva i dva. Iza toga opet kratki znak zvonom, i eto, naš se red vijuga stepenicama u školu. Škole su nam na gornjem spratu… U 10 sati je kratki odmor, ali iza četvrt sata mora svak biti na svom mjestu, jer treba da sluša i dalje predavanja naših dobrih učitelja… Četvrt sata prije podne svršava se nauka. Budemo dosta umorni, jer nije to šala četiri sata mirno sjediti i pažljivo pratiti nauku… Glas zavodskog zvona rado slušam, a osobito o podne, kad nas zove na ručak…. Nakon objeda je prosto vrijeme za igranje sve do jedan i po. Radimo dnevno od jedan i po do četiri sata popodne. Zaposleni smo različitim poslom. Nekoji pomažu u vrtu, kuhinji, a drugi opet čišćenjem zavoda i crkve… Poslije radnje je kratki odmor sve do četiri i po, a tada opet u školu, da se pripravimo za sutrašnju nastavu… U pet i po sati svršava se učenje. Na to idemo običajnim redom na večeru. Poslije večere imamo više prosta vremena za igranje i to sve do šest i tri četvrti. Sad je drugi sat učenja, te dovršimo što nismo svršili na
prvom satu. Po svršetku toga učenja idemo u crkvu, gdje zajednički izmolimo večernju molitvu, a onda na noćni počinak". U vrijeme dok je opat Dominik vodio Mariju Zvijezdu kroz sirotište je prošlo oko 1.300 djece. 14. Gradnja novog sirotišta Gradnja novog sirotišta Opat Dominik je 1898. godine otvorio novu ustanovu koju je nazvao Juvenat, a u koji je, naravno, uz suglasnost roditelja ili skrbnika, primao dječake između 12. do 15. godine, koji su imali želju postati trapisti. U Juvenat su dječaci dolazili izravno ili nakon svršenog školovanja u sirotištu, ukoliko su bili talentirani za daljnje učenje i imali naklonosti duhovnom pozivu. Naravno, iz Juvenata su mogli uvijek slobodno otići, ukoliko su smatrali da trapističko zvanje nije za njih. Dječaci u Juvenatu nosili su bijele redovničke habite i nazivali su se oblati. Za njih je organizirana nastava po gimnazijskom programu, s podučavanjem latinskom i grčkom jeziku. Nakon završenog školovanja u Juvenatu i položenog ispita zrelosti prelazili su u dvogodišnji novicijat. Po svršetku novicijata i polaganju prvih, privremenih redovničkih zavjeta nastavljali bi filozofsko-teološki studij u samostanu, kojim bi se spremali za svećeničko ređenje. U Juvenatu je bilo i do 20 dječaka. Mobilizacija oblata Njihov samostanski život i ishrana bili su prilagođeni njihovom uzrastu. Nedjeljom i blagdanima dolazili su u kor i molili s redovnicima, a ostalim danima imali su svoj raspored protkan školom, učenjem, molitvom, igrom i radom. Često su im organizirali izlete u prirodu, koji su imali zabavnu i edukativnu notu. Za vrijeme školskih praznika ostajali su u samostanu i radili manualne poslove. Osim za one koji su se spremali za trapiste svećenike, postojao je Juvenat i za časnu braću s programom njima prilagođenim. Nažalost, u Prvom svjetskom ratu mnogi oblati su bili mobilizirani, a neki su i poginuli. Tada ih je u Juvenatu bilo ostalo samo petoro. Juvenat se nakon toga uspješno oporavio i kroz njega su do Drugog svjetskog rata prošli brojni redovnici koji su ostavili snažan pečat u životu samostana, ali i šire. U Mariji Zvijezdi je, dakle, nastao i djelovao cijeli niz desetljeća odgojno-obrazovni centar na nivou osnovnog (pučka škola), srednjoškolskog (obrtna škola i gimnazija) i visokoškolskog (filozofsko-teološki studij) obrazovanja. Opat Dominik je vodio neprestano brigu o podizanju kvaliteta života i školovanja povjerene mu djece. Sagradio je novu zgradu sirotišta. O tome samostanski kroničar bilježi: "Godine 1889. bude sirotište s prigradnjom povećano. Oko 1900. godine, pak, bila je nužda gradnja nove sirotnice, jer su se pojedine nalazeće prostorije pokazale pretijesnima, kao i pojedina tmurna njena obitavališta nezdrava za daljnji boravak. Novogradnja zasnovana godine 1906. nije izvedena, radi tadanjih vremenih okolnosti. U jeseni 1912. odluči se ipak preč. Otac Opat Dominik da gradi sirotište, po planovima urađenim od našega samostanskog graditelja. Upregnuvši sve sile, bi gradnja pospješena, tako, da je u jeseni 1913. pod krov spremljena. U zimskim i proljetnim mjesecima radilo se po tom junački na unutrašnjem dograđivanju i 63 metra impozantna dvokatnica zajedno sa jednim bolničkim krilom bila je koncem srpnja (jula) gotova. Za dan 4. kolovoza (avgusta), kao na svetkovinu sv. Dominika naređen je svečani blagoslov kuće, u koju se je imalo početkom školske godine i unići. Kad al eto puče svjetski rat, koji svojim pogubnim posljedicama ne poštedi ni djelovanje ove samostanske općine."
Ortopedije - trajan usud Marije Zvijezde Početak Prvog svjetskog rata donio je ovoj zgradi jedan gotovo trajan usud, koji je istina bio prekinut između dva rata, a onda nastavljen po svršetku rata, te traje i danas. Desetljećima je ovdje bila smještena, a i danas je ortopedija. Tri države, tri ortopedije! Vojska Austrougarske monarhije uzela je odmah ovu lijepu zgradu i u njoj otvorila ortopedsku ustanovu nazvanu "Carska i kraljevska rezervna bolnica Banjaluka, Ortopedski zavod Marija Zvijezda". Prva ortopedija! Propašću monarhije, u ovu zgradu uselila se ponovno ortopedska ustanova, naravno u organizaciji države koja je nastajala. Druga ortopedija! No, o tome kasnije! Samostan je od početka bio opsjedan siromasima koji su molili za pomoć. Trapisti su uvijek dijelili, a da bi to mogli obraćali su se za pomoć dobročiniteljima diljem svijeta. Br. Fridolin, trapist, izdao je 1898. prvi puta brošuru pod nazivom "Sv. Antun Padovanski i kruh siromaha u Bosni". Nakon toga počeli su redovito izdavati časopis pod istim naslovom koji je tiskan u Kelnu. Izlazio je četiri puta godišnje. Od milodara primljenih od čitatelja časopisa davali su polovicu za potrebe crkvenih ustanova u Bosni i Hercegovini, a ostatak su dijelili putem "Kancelarije sv. Ante", koja se nalazila u Mariji Zvijezdi. Za karitativne djelatnosti kroz ovu kancelariju osobito je zaslužan opat Dominik. Istina, nisu izostale ni optužbe kako trapisti obiluju novcem i da ga zadržavaju za sebe. Kroničar piše: "Ukupno sami milodari nisu bili tako visoki kako mnogi tvrde, nego su trapisti i sami od svojih poduzeća puno otkidali i davali i šakom i kapom." Razglednice i javna kuhinja U svojoj tiskari izrađivali su, također, razglednice koje su slali diljem svijeta, moleći pomoć za bosansku sirotinju. Rezultati nisu izostali. Kroničar bilježi i ovo: "Karitativni smisao njemačkih i austrijskih katolika je omogućio samostanu usred jadne Krajine razviti obimnu socijalnu djelatnost…" Trapisti su otvorili javnu kuhinju u kojoj se u početku dijelilo 50 do 60 obroka dnevno. Tijekom Prvog svjetskog rata broj dnevnih korisnika ove kuhinje narastao je do 500. Ostade zapisano: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata, kad je ljuta glad i oskudica natjerala stotine bijednika iz okolice banjalučke, bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije bio odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce vidjevši bijedu nije moglo da ikome uskrati pomoć. Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati, ali… To nije ni potrebno." Ovako podjelu hrane opisuje povjesničar, koji je kasnije pisao o samostanu: "U 3 sata ujutro već svjećkaju fenjeri i lučke pred manastirom, čitava četa stoji s loncima i čeka. Upravnik se skrbio za sve, veselo nadijelio za sve. Mnogi su dobivali i žita. Višeput su i sami Trapisti ostali na 2 - 3 mjerova, a upravnik dijeli i dijeli. 'Za Boga, nemamo ni sami', čuo se zabrinuti glas. 'Dajte samo! Bog će se pobrinuti i za nas', rekao bi upravnik sa smješkom na licu." (A. Vlašićak). Isti autor zapisao je i ovo: "Umre li koji član manastira, na njegovo se mjesto u blagovaonici ipak meće njegov potpuni obrok, sve što bi on pojeo i popio. Ovo traje 30 dana, a njegova se hrana i njegovo pilo svaki put odnese siromasima." Rad opata Dominika i njegovih redovnika u Mariji Zvijezdi bio je u to vrijeme poznat i daleko izvan granica Bosne. O tome govore i posjete visokih ličnosti tadašnjeg
vremena. Tako je samostan 21. srpnja (jula) 1899. godine posjetio poglavar Bosne i Hercegovine general Ivan barun Appel. Bavarska princeza Marija Terezija sa svojim kćerima posjetila je samostan 24. kolovoza (avgusta) 1903. godine. Ostala je zadivljena onim što je vidjela u Mariji Zvijezdi. Austrougarski ministar financija barun Stefan Burian s pratnjom posjetio je trapiste 6. svibnja (maja) 1904. godine. General Eugen barun Albory, poglavar Bosne i Hercegovine, posjetio je Mariju Zvijezdu 29. srpnja (jula) 1905. godine. Opat Dominik odlikovan je 1914. godine za sveukupne zasluge od strane cara Franje Josipa Prvog odličjem "Offiziumskreuz des Franz-Josefs-Ordens". Naravno, bilo je to priznanje i svim redovnicima Marije Zvijezde, pokojnima i živima. 15. O. Bonaventura Drugi Umjesto Dominika opat postaje Bonaventura Drugi Opat Dominik vrijedno je radio tijekom svoje opatske službe na proširivanju i održavanju samostanskog imanja. Održavao je šume na taj način da je još 1894. godine podigao rasadnik crnogorice, iz kojeg se redovito vršilo pošumljavanje. Pošumljavao je pojedine parcele i bjelogoricom. Osim već ranije spomenutoga, sagradio je 1898. godine tvornicu boja sa bojadisaonicom i praonicom. Podigao je tvornicu makarona, sapuna, soda-vode i bezalkoholnih pića. Silos za pšenicu sagradio je 1901. godine. Da bi u samostanskim radionicama imao dovoljno visokokvalificiranih majstora, tijekom svoje službe poslao ih je više od 150 na razne specijalizacije u Minhen. Oni su dalje prenosili svoje znanje mladićima koje su poučavali. U njegovo vrijeme, prije Prvog svjetskog rata, samostan Marija Zvijezda sa svojim filijalama imao je čak 260 redovnika. Zatvaranje samostana u Zemuniku Uspio je tijekom rata održati Mariju Zvijezdu na nogama, ali ne i filijalu u Zemuniku kod Zadra. Naime, do rata samostan i sirotište u Zemuniku su se dobro razvijali i činilo se da im predstoji dobra budućnost. No, rat je ostavio takve posljedice koje su onemogućile dalji rad filijale, i starješinstvo reda odlučilo ju je zatvoriti. O. Otto Johle, prior, umro je 19. ožujka (marta) 1919. godine, a ostali redovnici vratili su se 1920. godine u Mariju Zvijezdu. Bilo je i drugih neuspjelih pokušaja. Jedan od tih je i nakana osnivanja samostana 1902. godine u jednoj njemačkoj koloniji u Oceaniji. Na inicijativu tamošnjeg biskupa dvojica trapista otputovala su tamo, ali samo se jedan vratio. Drugi, br. Aloys Bley je ubijen 1904. godine prigodom jednog napada urođenika. Kupio je i cistercitski samostan Himerode u Njemačkoj, ali to se pokazalo kao promašaj. Nakon dugog i izuzetno plodnog rada, pritisnut, između ostalog, i prigovorima zbog kupovine samostana u Njemačkoj, a ne htijući biti smetnja daljem razvoju samostana, opat Dominik odlučio se odreći službe opata. Svoju odluku obrazložio je svojim slabim zdravstvenim stanjem i starošću. Dana 4. lipnja (juna) 1920. odrekao se službe i ostatak života proživio kao običan redovnik. Kao opat vodio je Mariju Zvijezdu 27 godina. Ostavio ju je u cvjetajućem stanju i mogla je kročiti naprijed. U vrijeme njegova povlačenja samostan je imao 152 redovnika. Opat Dominik umro je, nakon duge i teške bolesti, 27. siječnja (januara) 1922. godine i pokopan je na samostanskom groblju 31. siječnja (januara). Na njegovoj smrtovnici bilo je napisano i ovo: "Pokojnik je bio opatom 27 godina, te se je prije dvije godine zahvalio radi starosti i slabosti. Svojim djelovanjem stekao je mnogo
zasluga za samostan, dom naučnika i sirotište. Bio je otac siromaha, udovica i sirota. Podupirao je mnoge đake na srednjim i višim školama. Mnogo je doprinio za gradnju novih katoličkih crkava po Bosni, a siromašnima je darivao potrebne crkvene stvari. Uopće je njegova darežljivost poznata daleko preko granica samostanske okoline." Opat Bonaventura Drugi Odricanjem od službe opata Dominika, zajednica je ostala bez poglavara i trebalo je da izabere novog opata. Dana 29. srpnja (jula) 1920. godine trapisti su izabrali novog opata u osobi svoga člana o. Bonaventure Diamanta. Opat Bonaventura Drugi bio je treći opat opatije Marija Zvijezda. Opat onaventura Drugi rođen je 9. studenoga (novembra) 1884. godine u mjestu Biberach kod Tubingena u Njemačkoj. Na krštenju je dobio ime Gregor. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Po svršetku realke u Biberachu odlučio je postati trgovac. Čuvši za samostan trapista u dalekoj Bosni, promijenio je odluku i 1902. godine došao u Mariju Zvijezdu. Bilo mu je tada 18 godina. U trapistički novicijat stupio je 17. ožujka (marta) i dobio je ime Bonaventura. Nakon dvije godine novicijata položio je u kolovozu (avgustu) 1904. godine prve, privremene redovničke zavjete. Njegovi poglavari uočili su njegovu izvanrednu inteligenciju i odlučili su ga poslati u Rim na dalju izobrazbu. Na rimskim učilištima boravio je šest godina. Usavršio je francuski i talijanski jezik. Za svećenika je zaređen 25. prosinca (decembra) 1912. godine i prvu svetu misu slavio je u rimskim katakombama. Tijekom školskih praznika redovito se vraćao u Mariju Zvijezdu, gdje je pomagao upravi samostana. Kao zamjenik poglavara tijekom Prvog svjetskog rata stekao je iskustvo predvođenja i upravljanja. Opat Bonaventura Drugi imao je tek 36 godina kada je izabran za ovu službu. Novi opat za nova vremena Kroničar sirotišta ovako opisuje atmosferu prije i za vrijeme njegova izbora: "Pitanje koga će Providnost odrediti za njegovog nasljednika, pritiskalo je dušu svih redovnika. Ko će moći voditi dalje djelo što ga je opat Dominik uz velike žrtve podigao i usavršio? Sa lica redovnika odrazivala se ozbiljnost i odavala neku nutarnju napetost. Ne potraja to dugo, jer brzo nadođe i 27. srpnja (jula) 1920, određeni dan za izbor, i iz izborničke žare iziđe ime Bonaventura Diamant. Odmah se razgali sva ozbiljnost sa zabrinutih lica, jer Marija Zvijezda dobi izvanredno sposobnog poglavara, te samostan može pouzdano gledati u budućnost, jer njime upravlja čvrsta i spretna ruka. Nade, koje su redovnici u njega polagali, poznavajući njegove sposobnosti, obistinile su se, jer je kao upravitelj samostana u najkritičnije doba, za svjetskog rata i svršetka istog, prebrodio sretno sve poteškoće i dokazao, da je dorastao povjerenoj mu zadaći". Uz izbor novog opata vezana je i ova zanimljivost o kojoj piše A. Vlašićak: "Staraca ima mnogo. To je svaki gost odmah opazio. Prije su svi nosili bradu i brkove. Godine 1920. nastala je u tom promjena. Već prije su se dogovorili da će se brijati, ali nijesu to htjeli izvršiti dok je bio opatom otac Dominik. Uoči izbora novoga opata dali su se obrijati svi mlađi i dobar dio starijih. Kad su se sastali u koru onako obrijani, mnogi se nijesu mogli prepoznati, pa nije čudo što su se tim ozbiljnim, pobožnim ljudima usnice razvukle na smijeh. Ipak ima ih još priličan broj među starijima, koji nose bradu i brkove. U manastiru ima par staraca, koji su ovamo došli za turskog 'vakta'". Novi opat dobro je poznavao situaciju i probleme svoga samostana jer je već niz godina bio član njegove uprave. Shvaćao je također da su nastala i nova vremena. Želio je prije svega odvojiti život redovnika u samostanu od njegova gospodarstva. Vidio je da Mariji Zvijezdi nedostaje i "samostanska tišina", a koju nije bilo moguće imati uz toliki broj djece koja su živjela u krugu samostana. To je uviđao i bivši opat
Dominik i zato je sagradio novo sirotište izvan samostana. No, ono je bilo zauzeto, tj. u njemu je i dalje radila Ortopedija (druga po redu). A priliv, odnosno molbe za primitak novih pitomaca u sirotište bile su i dalje brojne. Pisanje jednog od ravnatelja sirotišta "Već u svibnju (maju) zaluta na stol ravnateljeve pisarne po koja molba za primljenje novoga pitomca. Tijekom lipnja (juna) naraste hrpa tih molbi do ugledne visine. Ali vrhunac sezone za molbenice je u srpnju (julu) i kolovozu (avgustu). Tu već nema dana da ne bi listonoša pokucao na ravnateljeva vrata… Bilo je tu molbi, ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Hrvatske, iz Slavonije, iz Dalmacije. A znala su i braća Slovenci za trapisko sirotište. Štoviše, našlo se i po koje takvo pismo iz susjedne Srbije…U nekih su molbenica ispisana rukom i birokratske fraze odavale da im je sastavljač bio koji službeno uljudni kancelarijski pisar. Za dobar bakšiš učinio je taj gospodin uslugu kojemu nepismenu seljaku, željnu da trapisti i od njegova sina učine 'gospodina'… Mnoge su potekle iz pisarne naših dobrih 'ujaka' ili barem nosile njihovu preporuku… Samo se po sebi razumije da je svaki od tih brojnih molitelja nestrpljivo čekao na odgovor i na povoljno rješenje svoje molbe. Ama meni nije moglo nikako u glavu gdje da sada odjednom smjestim 120 dječaka ondje gdje ih je do sada bilo samo 40! Toliki je naime redovito bio broj ispražnjenih mjesta na koncu godine... Dobro mi je zbog toga došao stav iz zavodskih statuta, koji glasi ovako: 'U prvom se redu primaju u sirotište djeca koja su ostala bez oba roditelja, onda djeca koja su izgubila jednoga roditelja, a ako još ostane praznih mjesta, mogu se primiti i djeca kojim su oba roditelja živa, ali im je kršćanski odgoj ugrožen radi materijalnih ili moralnih prilika u kojima se nalaze.' Pomoću toga ključa izabrao sam iz one hrpe molbenica 40 i zapisao djecu na ime kojih je molba glasila na poseban tabak da su primljena. Kod ostalih molbi zabilježio sam u zapisniku 'negative' tj. ne može se primiti… Znao sam, istina, da će se moći i tome izboru prigovoriti, kao što se može prigovarati svakomu ljudskom djelu. Jer, važući onako iz daljine potrebe molitelja i okolnosti u kojima se nalaze njihovi štićenici, prema podacima, sadržanim u molbenicama, mogao je moj sud i ne odgovarati istinskom stanju stvari. No s druge strane svjedočila mi je moja savjest da sam taj izbor činio kako sam bolje znao i mogao… Primakao se zadnji dan kolovoza (avgusta) kada je bio red da dođu primljene novajlije. Meni je bilo zasukati rukave za novi rad…". 16. Ortopedski zavod Ortopedski zavod u zgradi sirotišta Godine 1920. Ministarstvo za socijalnu politiku Kraljevine SHS obećalo je vratiti trapistima zgradu novog sirotišta. To obećanje dalo je nadu novom opatu Bonaventuri Drugom da će moći konačno odvojiti samostan od sirotišta. Djecu će smjestiti u nove, prikladnije prostorije, koje će biti i fizički odijeljene od samostana. Kroničar sirotišta piše: "Ove godine nijesu primani pitomci u prvo godište, jer se je čekalo na ispražnjenje novih prostorija i tek onda da se prime. No, nada se izjalovila! Iako ove godine nisu primani novi pitomci, u zavodu je smješteno 137 pitomaca…" Iz prepiske na relaciji ministarstvo - samostan vidljivo je da trapisti nisu odustajali od prava na svoju zgradu, ali i upornost državnih vlasti da zgradu na svaki način zadrže u svome posjedu. Ministarstvo želi kupiti ili iznajmiti zgradu sirotišta Tako, na primjer, Ministarstvo za socijalnu politiku Kraljevine SHS, Direkcija za invalide u Beogradu piše dopis br. 18.186 od 18. srpnja (jula) 1921. godine Povjereništvu za socijalnu skrb u Sarajevu sljedećeg sadržaja:
"Ortopedski zavod u Banja Luci smešten je u privatnoj zgradi Časnijeh Otaca Trapista 'Marija Zvijezda u Banja Luci'. Ta zgrada je ustupljena bila za ovaj Zavod još za vreme bivše Austro-Ugarske i nasleđeno stanje ostalo je isto i danas: Nikakva kirija nije Trapistima plaćena, a zgrada je upotrebom morala biti oštećena. Trapisti u poslednje vreme insistiraju da se Zavod iz njihove zgrade iseli i da se zgrada može ustupiti na slobodno rukovanje i da se opravka učinjenih oštećenja zgrade odmah izvrši, navodeći kao naročiti razlog da im je zgrada potrebna za smještaj Zavoda za ratnu siročad. Prema sadašnjim prilikama pogodnija zgrada za smeštaj Ortopedskog Zavoda ne može se naći, osobito što bi se u istu zgradu mogla smestiti i invalidska škola, koja se sada nalazi odvojena u samoj varoši u Banja Luci, a koju treba iz osnova preurediti. Spajanjem invalidske škole i Ortopedskog Zavoda postiglo bi se smanjenje troškova i škola bi dala povoljnije rezultate, koji se od nje očekuju. Dalje, Zavod u Banja Luci poslužio bi sada vrlo korisno ne samo za Bosnu već i za druge krajeve Kraljevine, a naročito za severnu Dalmaciju i južnu Hrvatsku. S ovih razloga preporučuje se povereništvu, da odmah uputi u Banja Luku svog izaslanika te da ovlasti Upravnika Ortopedskog Zavoda g. dr. Jeremića za pregovore sa Trapistima, te da oni ustupe pomenutu zgradu Povereništvu za još izvestan broj godina i za tačno određenu zakupnu cenu. Tom prilikom mogao bi se regulisati i način opravke zgrade: da se trapistima da izvesna naknada pa da oni sami opravke izvrše ili da opravka bude izvršena od strane Povereništva. Rezultat pregovora sa svojim mišljenjem neka Povereništvo što pre dostavi Ministarstvu na ocenu i odobrenje. Prilikom pregovora treba imati na umu da je Zavodu potrebna i izvesna količina zemljišta za obrađivanje, te i o tome treba povesti pregovore i udešavati zakupnu cenu. Tokom pregovora neka se ventilira i pitanje eventualne prodaje sadanje zgrade, koja bi večito imala da služi svojoj sadanjoj svrsi, a docnije naročito i kao dom za doživotno nesposobne invalide. Prodajna cena mogla bi se isplatiti na jedan mah ili kroz 5-10-15-godina u vidu dosta visoke zakupnine, a Trapisti bi na taj način došli do mogućnosti da već tokom ove godine podignu novu zgradu za sirotište. Povereništvu se stavlja do znanja da je Direktor sirotišta 'Marija Zvijezda' depešom uložio energičan protest protiv takvog rešenja, te da traži da se prostorije odmah isprazne, no prema izveštaju Dr. Jeremića nije isključeno da bi Trapisti ipak pristali na današnji predlog". Trapisti traže svoju zgradu Trapisti u svom dopisu naslovljenom na dr. T. Jeremića, upravnika Ortopedskog Zavoda od 1. kolovoza (avgusta) 1921. pišu: "Obzirom na to da su prostorije, u kojima je smješteno sirotište, posve nezdrave, a što je i zdravstvena komisija dne 22. travnja (aprila) 1920. ustanovila, bili smo prisiljeni zidati novu zgradu za sirotište još prije rata. Zgradu smo upravo prije rata završili, ali radi ratnih prilika i posljedica rata nije se zgrada mogla privesti svojoj svrsi sve do sada. Radi toga su u staroj zgradi sirotišta stradavala ne samo siročad, nego i učitelji. To stanje se tako pogoršalo da su učitelji radi nezdravih prostorija postajali za službu nesposobni, pa smo prisiljeni danas uzimati učitelje izvana, a djecu više ne smijemo niti primati. Prema tome je potpisnoj upravi nemoguće u starim prostorijama i nadalje držati djecu, jer su prostorije podesne za jedan podrum, a ne za boravak djece u školi.
Već iz ovoga razloga mora uprava tražiti da se Ortopedski zavod iz zgrade što prije iseli, pa se ne može niti upuštati u pregovore da zgradu iznajmi Povjereništvu za socijalnu skrb na izvjestan broj godina uz određenu zakupnu cijenu, a pogotovo ne, da zgradu proda i tako da je se odreče za vječna vremena". U istom dopisu trapisti se oslanjaju u ovoj stvari i na autoritet biskupa banjlučkog fra Joze Garića: "U oba slučaja bi potpisana uprava morala posve napustiti sirotište, a ovo opet ne bi smjela učiniti bez prethodnog sporazuma i odobrenja presvj. gosp. biskupa, jer je sirotište dijecezansko, pa i ako smo mi vlasnici zgrade i njom upravljamo i raspolažemo, kod ovakvog koraka ima prvu riječ presvj. gosp. biskup". Trapisti nastavljaju dalje: "Međutim, ova zgrada ne može biti tako idealna za Ortopedski zavod, jer je pravljena za posve drugu svrhu, naime za školu i sirotište. Stoga, ako je Ministarstvo za socijalnu politiku mišljenja da bi ova uprava mogla u vidu dosta velike zakupnine ili kupoprodajne cijene doći do mogućnosti da već tokom ove godine podigne novu zgradu za sirotište, bilo bi svakako bolje i svrsishodnije da samo Ministarstvo podigne zgradu koja će svakako bolje odgovarati svrhama Ortopedskog Zavoda nego ova naša zgrada. Konačno smo slobodni primijetiti da bi ovakvo rješenje ovoga pitanja - zakup na cijeli niz godina, ili prodaja - bilo na štetu ne samo ove dijeceze, nego i na štetu države, kojoj i tom slučaju pada na teret do 200 siročadi više, za koju se Ministarstvo za socijalnu poltiku mora brinuti, dok u protivnom mi sami nosimo svu brigu i sve materijalne žrtve za njih. Dakle nije ni u državnom interesu da se uopće ovakvi pregovori vode, nego je i u državnom interesu da Ortopedski zavod što prije iseli i da nam se zgrada preda na slobodno raspolaganje. Uprava samostana ne traži za uporabu zgrade ništa, ne traži ništa ni za električnu rasvjetu zgrade, kao ni za struju, samo traži da joj se zgrada preda po mogućnosti odmah i u onom stanju u kom je bila svojedobno predana, na što se Zemaljska vlada u Sarajevu i obvezala. Nakon toliko patriotskih žrtava drži potpisana uprava da ima pravo zahtjevati da joj se konačno udovolji želji i zgrada preda pravom cilju…" Trapisti sele u novi samostan Samostan je 22. listopada (oktobra) 1922. godine opunomoćio beogradskog odvjetnika dr. Ljubomira Popovića da se zauzme oko povrata ove zgrade. Godine 1922. doneseno je rješenje, ali izvršenje je neprestano odlagano. Problem se zakomplicirao i time što su invalidi uzbunili javnost i tada su uslijedili žestoki napadi na trapiste u tadašnjim novinama: "Pravda", "Politika", "Novosti"… Bilo je upitno da li će do izvršenja rješenja koje je donijelo Ministarstvo socijalne politike uopće doći. Godine 1923. Ortopedski zavod napustio je prostorije sirotišta. Zgrada je bila slobodna. Opat Bonaventura Drugi je odlučio nakon toga da se njegova redovnička zajednica preseli u zgradu sirotišta, a "stari samostan" sa svim prostorijama prepustio je sirotištu. Tako je sirotište dobilo dovoljno novog i kvalitetnog prostora za svoje djelovanje i dalje širenje. Sirotište je tada dobilo novo ime: Sirotište sv. Bernarda u Mariji Zvijezdi kod Banje Luke. O. Bernardin, tadašnji direktor sirotišta, preuredio je stari samostan potrebama sirotišta. Pokrenuo je i vlastito gospodarstvo sirotišta i u tu svrhu nabavio sanske koze, merino ovce i dr. Očito je da se već tada razmišljalo o onome što danas zovemo - samoodrživost! Trapisti su se u svoj novi samostan preselili 7. lipnja (juna) 1924. godine. 17. Pravo javnosti
Škola dobiva pravo javnosti Opat Bonaventura Drugi se od početka svoje opatske službe osobito brinuo za školu, koja je u sirotištu redovito radila. Istina, zbog očekivanog ulaska u nove prostorije 1920. godine, školska godina započela je sa zakašnjenjem, tj. 11. listopada (oktobra). U to vrijeme škola nosi naziv: "Sirotište 'Marija Zvijezda' i rimokatolička osnovna škola". U njoj su u četvrtom razredu izučavani ovi predmeti: nauka o vjeri, hrvatski ili srpski jezik, račun, zemljopis i povijest, prirodne nauke, krasnopis, geometrija i crtanje, gospodarstvo, pjevanje i gimnastika. Ocjenjivalo se na sljedeći način: vladanje - vrlo dobro, dobro, prilično i loše; polazak - vrlo marljiv, marljiv, prekidan i nemaran; uspjeh - vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan. Od šk. g. 1922/1923. na školskim svjedodžbama stoji naziv: "Sirotište 'Marija Zvijezda' i rimokatolička osnovna škola u Delibašinom Selu s pravom javnosti prema naredbi Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu od 19. juna 1922. br. 59.371/1922./IV-3". Od tada školu pohađaju i "eksterni đaci", koji su bili uglavnom iz Banjaluke i banjalučke okolice. Promijenio je i način ocjenjivanja: vladanje primjerno, vrlo dobro, dobro, prilično i loše; polazak - vrlo marljiv, marljiv, prekidan, neuredan i nikako; uspjeh - odličan, vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan. U četvrtom razredu uče se predmeti: nauka o vjeri, srpski ili hrvatski jezik, račun s geom. oblikosl., zemljopis, povijest, prirodne nauke, krasnopis, crtanje, pjevanje, gimnastika i ručni rad. Odlaskom redovnika u novi samostan 1924. godine sirotište i škola namješteni su u prostorijama cijelog starog samostana. Izgled tadašnjih učionica opisuje jedan učenik: "...imamo dvije školske sobe. U svakoj sobi su po dva godišta zajedno. Tu su poredane klupe u više redova. U svakoj klupi koje su moderno izrađene, sjede po dva učenika. Pred nama je tabla i učiteljev sto, a pošto je soba duga ima odostraga ono drugo godište opet svoju tablu pričvršćenu na zidu. Po zidovima vise zemljopisne karte i druge slike, koje su nam potrebne kod nauka. Svjetlosti ima dosta, koja nam dolazi s lijeve strane..." Učitelji - svjetovna lica Isti učenik piše: "Naši učitelji nisu trapisti, nego svjetovna lica, koji k nama dolaze samo za vrijeme nastave." Kroničar bilježi da je "poletni i savjesni učitelj" Franjo Žak došao u školu 15. rujna (septembra) 1921. godine. Od 1. siječnja (januara) 1922. nastavu u trećem godištu preuzima "pitomcima već otprije poznati majstor u tamburanju - g. Ivan M. Tomas. On svim žarom laća se poduke u tamburanju, te tako oživljava davno već usnuli zbor 'Bosanski slavuj'. Tamburica je po cijeli dan cilikala po našem sirotištu, pa su se za kratko vrijeme pokazali i vanredni uspjesi, te su se posjetioci zabava divili brzom prebiranju dječjih prstića po glazbalima." Jedan od glasovitih učitelja u trapistima, čije ime se spominje i danas, bio je g. Marijan Soče. S njime su trapisti 15. prosinca (decembra) 1920. godine sklopili ugovor u kojem stoji i ovo: "Gosp. Marijan Soče stupa u službu kod Uprave samostana 'Marija Zvijezda' kod Banjaluke kao učitelj u sirotištu samostana, te se obvezuje u ovoj službi ostati 20 godina. Minimum nastavnih sati iznosiće 23, a maksimum 25, koji se broj ima u slučaju pomanjkanja nastavnih sati nadomjestiti takozvanim učenjem ili nastavom u večernjoj školi šegrta tamburanjem ili pjevanjem. Gosp. Marijan Soče obvezan je učenju prisustvovati samo prvi sat, a drugi samo onda, ako bi stanovao u neposrednoj blizini zavoda (na forti). - U slučaju da bi gore navedenim učenjem, tamburanjem ili pjevanjem prekoračio maksimum propisanih
nastavnih sati, obvezuje se Uprava honorirati svaki sat napose i to tako, kako se plaćaju prekobrojni satovi učiteljima u državnoj službi. Uprava trapiskog samostana 'Marija Zvijezda' obvezuje se gospodinu Marijanu Soči plaćati godišnje za vrijeme aktivne službe istu onu svotu, koju će dobivati učitelji nar. osnovnih škola u državnoj službi sa istim kvalifikacijama i istim brojem godina službovanja, uračunavši dosadašnji broj godina službovanja u državnoj službi, i to u mjesečnim obrocima svakog prvog u mjesecu unaprijed, nadalje se obvezuje davati mu druge materijalne dohotke, koje bi država isplaćivala učiteljima u državnoj službi, osim mirovine nakon odsluženja ugovorenog roka ili smrti, te besplatan stan s ogrijevom, ali bez rasvijete i jednu bašču u površini od jedan i po do tri dunuma. Konačno se obvezuje plaćati premiju na osiguranje života za slučaj doživljenja ili smrti na iznos od din 25.000 na vrijeme od 20 godina". Svakodnevni život u školi Osim učenja djeca iz sirotišta sa svojim učiteljima priređivala su prigodne programe. Kroničar opisuje proslavu sv. Cecilije 1926. godine: "Dne 22. studenoga (novembra) proslavili smo na vrlo svečan način zaštitnicu glazbe, sv. Ceciliju. Toga dana uveče bio je krasan koncerat sa obilnim programom. Bilo je tu: zbornog, dvoglasnog i četvoroglasnog pjevanja, guslanja i tamburanja. Koncert je počastio svojim prisustvom i naš dragi, prečasni otac opat sa nekojim stranim gostima". A kako je koncert djelovao na pitomce koji su tek pristigli u sirotište i nisu se još oprostili s kućom i svojima? Kroničar piše: "Koncerat je mališane toliko zanio, da su se nakon kratkog i pažljivog slušanja zanijeli u slatke sanje, te pospali po klupama, poredani jedan do drugoga kao sardine. I - kad je koncerat svršio, onda se naglo probudili, buljeći začuđeno oko sebe, ne znajući zapravo gdje su." Odlazak od kuće i dolazak u sirotište često je bio bolan, u suzama. Poneki bi prvom prigodom pobjegli. Kroničar piše 1927. godine: "Dana 29. i 30. kolovoza (avgusta) obavljeno je primanje novaka. U svemu je primljeno 46 dječaka, od kojih su dvojica pobjegla". Ravnatelj sirotišta piše ovako: "Katkad je trebalo upotrijebiti fizičku silu, da se takvog malog jogunicu prenese preko zavodskog praga. Dok sam vodio te rasplakane junake sa porte u svoju pisarnu, da ondje obavim formalnosti upisivanja, čudno su oni nekako pogledavali svog novog 'oca'. No već u pisarni ukazao se mnogima, naročito djeci sa sela, novi, dosada neviđeni svijet. Jednomu je odmah zapelo oko na maloj budilici na pisaćem stolu; drugi se nije mogao nagledati, kako se slova pisaćega stroja poput malih čekića brzo spuštaju na papir i opet odskaču ostavljajući ipak iza sebe vidljive tragove; treći se već posve ohrabrio pa se šeće po sobi i ogleda one duge redove 'Akata' na polici..." No, suza je bilo i na kraju školovanja. Kroničar zabilježi prigodom svršetka 1926/1927. školske godine: "Dok su se pitomci četvrtog godišta tako razilazili i plačući zavod i svoje odgojitelje ostavljali..." Suze u dolasku, suze na odlasku! O svršetku škole godine kroničar 1928. godine piše: " Dana 28. lipnja (juna) soba za zabavu bila je urešena cvijećem i zelenilom, jer će se taj dan dijeliti zaključne obavijesti, svjedodžbe i nagradne knjige. Ove godine škola je primila od Oblasnog odbora u Banjaluci 15 kom. knjiga za mladež, da se razdijele najmarljivijim i najboljim đacima. Kad se sve to svršilo, otpjevana je u crkvi zahvalnica i tako veliki školski praznici nastali". Kako su djeca provodila školske praznike O tome kroničar piše iste godine: "Ferije su nastale koncem lipnja (juna) i mnogi su pitomci odlazili na kraće dopuste svojoj rodbini, a neki su koji nemaju nikoga od
roda - ostali u zavodu i proveli svoje prosto vrijeme u lakšim radovima po vrtu i voćnjaku, a osobito u kupanju, jer je ovogodišnja toplota tome taman pogodovala". Školu su redovito nadzirali školski nadzornici. O jednoj takvoj posjeti kroničar 1928. godine piše: "Dana 14. svibnja (maja) opazim opet na pitomcima neko izvanredno raspoloženje. Uzrok je tome bio, što je školu posjetio oblasni škol. nadzornik g. Milan M. Kosanović, da se uvjeri o napretku djece u naucima. Djeca su veselo i samostalno odgovarala na postavljena pitanja, te je uspjeh g. nadzornik ocijenio ocjenom odličan". Nadzor nad vjeronaučnom nastavom imala je Banjalučka biskupija. Kroničar bilježi iste godine: "Dana 12. lipnja (juna) pohodio je školu prečasni gosp. Božo M. Ivaniš, biskupski gen. vikar, da se uvjeri o napretku pitomaca u nauci o vjeri". Godine 1928. sirotište je proslavilo 50. godina svoje opstojnosti. Od osnutka do ove obljetnice kroz sirotište je prošlo i u njemu završilo školu 2.166 pitomaca. Osim njih tu se školovao i 41 eksterni đak. Pitomci, koji su umrli u zavodu, a nisu imali nikoga svoga, sahranjivani su u "Dječjem groblju" u Mađiru. 18. "Dom naučnika" "Dom naučnika" prestaje s radom Ivanko Vlašićak, koji je 1924. godine posjetio opata Bonaventuru II i samostan Marija Zvijezda piše: "Socijalan rad trapista je golem, bez primjera. Rade kao crvi, muče se, kidaju se, kostolome se - za drugoga. U sirotištu imade 107 jadnih mališa, šegrta ima oko 120. Svima treba dati odijelo, obuću, sve. Trapisti im plaćaju tri učitelja i gledaju na svaki način, da ih načine čestitim ljudima, kako su učinili stotine majstora po Bosni, oko 30 bosanskih svećenika, što svjetovnih što redovnih, te mnoštvo današnje hrvatske gospode u Bosni. Trapisti su nekim svojim radnicima dali nešto zemljišta, a nekima su pomogli da podignu kućicu. Danas su to svoji gospodari. Doduše, mali gospodari, ali ipak svoji." Učitelji banjalučke okolice Trapisti su bili učitelji čitave banjolučke okolice u svemu, a ovi su to donekle i danas. Svojim primjerom trgnuli su tamošnjeg seljaka "iz visine, otkud vida nema" i povukli ga za sobom k svjetlu, k napretku. Da nije trapista, sav onaj brdoviti dio nad Delibašinim Selom bio bi možda još danas vučje vijalište, na oranicama oko Vrbasa zagojatilo bi se gusto šikarje, sve one livade bile bi pune žabokrečina, bile bi pogodno mjesto za koncerte grlatih žabaca". "Naučnički dom u sirotištu sv. Bernarda i rimokatolička obrtna produžna škola u Delibašinom Selu" premješteni su šk. godine 1923/24. u sirotište, a "Dom naučnika", sagrađen 1900. godine, prestao je djelovati 1924. godine. Trapisti nisu imali dovoljno mjesta za sve koji su kod njih željeli završiti zanat i postići zvanje kalfe. Stoga su na izučavanje zanata neke svoje pitomce morali slati dalje. Kroničar sirotišta piše: "Učenici IV godišta razaslani su u Hrvatsku i Vojvodinu da uče zanate, a neki su otišli kućama, pa će nastaviti daljnje nauke. Pitomci su razaslani ovako: Jakovljević Ivan za kolara u Sisak, Komljenović Anto za soboslikara u Sisak, Komunicki Mihajlo primljen u grkokatoličko sjemenište u Zagreb, Kozić Niko ostao kod kuće, Miletović Ivan uči knjižariju u Sisku, Rakić Mijo otišao kući u Sarajevo, Slišković Marko za slastičara u Sisak, Slobodan Dimitrije primljen u samostansku bravariju, Smut Srećko otišao kući u Banjaluku, Uftring Albert primljen u samostansku stolarnu, Vlahović Anto otišao kući u Zenicu i nastaviće nauke dalje,
Žeravica Nikola za stolara u Lužane, kod Broda, Lipovac Marko otišao kući u Budžak i nastaviće nauke dalje, Dimić Anto za limara u Staru Pazovu". Vodili su računa o željama svojih učenika. Kroničar piše: "Kroz praznike su se razišli i naši bivši drugovi, učenici IV godišta. Brižni otac direktor po mogućnosti je udovoljio želji svakog pojedinca u pogledu zanata ili drugoga izbora zvanja, te su razmješteni kako slijedi..." Slijede imena i mjesta kamo su pošli: Grosuplje, Sombor, Krnjaj, Kula, Jezersko, V. Bečkerek, Kamnik, Kranj... Pitomoci i majstori Trapisti su nastojali svoje pitomce smjestiti kod iskusnih majstora. I sami su ih odgojili više stotina. Računali su s njima, te su godine 1927. objavili sljedeći oglas: "Mnogi naši pitomci, koji će sad svršiti IV razr., ne mogu u samostanu nastaviti učenje zanata, jer su mjesta popunjena, pa se zbog toga obraćamo našim bivšim pitomcima, da - ako trebaju naučnika - odmah jave Upravi Sirotišta, koja će im u svakom pogledu izići u susret. Ako imadu poznatih, dobrih majstora u svojoj blizini, neka ih upute, da prime kojeg našeg pitomca na zanat. Svi za jednoga, jedan za sve!" Kroničar bilježi "oslobođenja", odnosno promaknuća pojedinih pitomaca u zvanje kalfe: "Dana 5. lipnja (juna) - na Duhove - oslobođeni su i proglašeni kalfama: Marko Marić, kovač, Dimić Josip, cipelar, Grajić Stipica, stolar, i Mioč Anto, sedlar. Nadobudnim mladim kalfama želimo obilje Božjeg blagoslova! Mladi obrtnici, budite u molitvi ustrajni, a u radu neumorni i to će vas dovesti do prave sreće i zadovoljstva. Neka su vam uvijek u pameti lijepe nauke i savjeti, koje ste u našem zavodu primili, i neka vam one budu svagdanji pratioci, da ne sustanete na pola puta u istom započetom životu!" Mladići su se zapošljavali diljem svijeta. Tako nalazimo podatak u zavodskoj kronici iz 1926. godine: "Bivši pitomac i tkalački naučnik Ćosić Ilija, koji je početkom srpnja (jula) bio oslobođen, otputovao u Strumicu (Južna Srbija), da u novoosnovanoj tkaonici nastavi svoj marni rad. Zanat je zlatan grad, pa i našem Iliji: ima zanat - ima kruh i otvoren mu svijet. Budi dobar, Ilija, i neka ti je sretno!" Nakon 34 godine plodnog rada, "Dom naučnika" je prestao djelovati 1928. godine. Pokretanje časopisa Kandidati za trapistički red (oblati) pohađali su u to vrijeme u samostanu školu, koja je na godišnjim svjedodžbama imala naziv: "Humanistička gimnazija u opatiji Marija Zvijezda, reda obnovljenih Cisterčana kod Banje Luke, Bosna". U toj gimnaziji učili su se u pojedinim godinama sljedeći predmeti: nauk vjere, latinski jezik, grčki jezik, hrvatski ili srpski jezik, njemački jezik, francuski jezik, povijest, zemljopis, matematika, prirodopis, fizika, kemija, crtanje, pjevanje, gimnastika i pisanje. Za "uspjeh u naucima" bile se ocjene: vrlo dobar, dobar, dovoljan, dostatan i nije dostatan. Vladanje se ocjenjivalo kao: pohvalno, vrlo dobro, dobro, dolično i nedolično. Kako bi ostali povezani sa svojim pitomcima i nakon njihova odlaska iz samostanskih zavoda, trapisti su pokrenuli časopis "Putokaz". Prvi broj časopisa tiskan je za Novu godinu 1920. u vrijeme opata Dominika. "Trapisti ne žale ni truda ni troška da sa svojim bivšim pitomcima ostanu u što trajnijoj vezi, te su zato prije devet godina i pokrenuli časopis 'Putokaz'..." piše u povodu 50. obljetnice sirotišta uvodničar u dvobroj "Putokaza", koji je izašao 1928. godine. U podnaslovu časopisa stajalo je "Riječ našim pitomcima". Tiskan je u samostanskoj tiskari. Uređivali su ga učitelji u sirotištu, a odgovorni urednici bili su: Stjepan Šimić, M. Nekros (Maksimilijan Nestor), Bernardin Gaber i Marijan Soče. Najprije je izlazio kao mjesečnik, a kasnija "'Putokaz'
izlazi godišnje u šest brojeva u neobvezatnim razmacima na dva štampana arka sa 32 stranice velike osmine". "Putokaz" je čitateljima donosio poučne članke, pjesme, životopise, pripovijetke, obavijesti, zagonetke i dr. Pratio je život pitomaca koji su se razišli po svijetu. Posebno je dragocjena u nastavcima objavljivana kronika sirotišta i opatije Marija Zvijezda. Uredništvo je svoje čitatelje obavještavalo o problemima vezanim za tisak i distribuciju: "Sa nekoliko strana izražena je želja da se izlaženje i odašiljanje 'Putokaza' malo poboljša. Svim prijateljima glede toga možemo saopćiti, da uredništvo i Uprava nastoji da se tome doskoči, ali nekada nije moguće izbjeći zastoju, jer je samostanska tiskara malena i sa malo osoblja". Mučili su se i s pretplatom koja je bila neredovita i nedovoljna. Uporno su poticali svoje pitomce: "Neznatnu pretplatu od 12 Din. može svaki lako skuckati. Neka samo dvaput ne ide u kino (koliko put si za svoje pare dušu truje!) nek se samo odreknu dviju-triju čašica vina, nek si uskrate dva-tri paklića duhana... i eto mu pretplata za 'Putokaz', koji mu ne pruža otrova, već zdravu duševnu hranu. Na posao, dakle, prijatelji! Neka svaki od vas u novoj godini nađe 'Putokazu' što više novih pretplatnika, pa ako ne može više, može barem jednoga..." Pozivali su i na suradnju: "Pitomci, koji ste svećenici, profesori, učitelji, odvjetnici, suci i dr. pošaljite koju stranicu suradnje, da list bude raznovrsniji i građom obilatiji!" U svečanom dvobroju (br. 5/6 - listopad - prosinac 1928) objavljenom povodom 50. obljetnice sirotišta stajala je obavijest pitomcima i čitateljima: "Javljamo vam, da naš mili 'Putokaz' s ovim dvobrojem prestaje izlaziti na neodređeno vrijeme zbog pokvarenja štamparskog stroja. Oni, pak, pretplatnici, koji su poslali pretplatu za godinu 1929, neka nam jave, da li žele novac natrag ili ga smijemo upotrijebiti u korist sirotišta." Ovo "neodređeno vrijeme" postalo je trajno. Časopis se ugasio. "Putokaz" je danas jedan od dragocjenih izvora za proučavanje povijesti trapista u Mariji Zvijezdi. 19. Nova opatijska crkva Projektovanje nove opatijske crkve Ulaskom u novi samostan 7. lipnja (juna) 1924. godine, trapisti su ušli u svoj četvrti samostan. Da se podsjetimo! Prvi samostan je bio "kolijevka", u koju su trapisti došli u lipnju (junu) 1869. godine. Drugi je "privremeni samostan", u koji su ušli na Malu Gospu 1869. godine. Treći je "stari samostan", u koji su uselili na Badnjak 1870. godine i u kojem su ostali do 1924. godine, a koji nakon toga postaje Sirotištem sv. Bernarda. Crkva u sirotištu postaje tako "zavodska crkva". Uz novi samostan nije bilo crkve. Opat Bonaventura II planirao je gradnju nove crkve pokraj tadašnjeg sirotišta, a današnjeg samostana još 1922. godine. Zajedno s br. Eberhardom, samostanskim arhitektom, i svojim bratićem Brunom Diamantom, umjetnikom, stvarao je projekt buduće crkve. Po nacrtima br. Eberharda trapisti su najprije sami izgradili kriptu crkve 1924. godine. Kriptu su zvali "donja crkva". Nacrte br. Eberharda za, "gornju crkvu" poslali su na dotjerivanje i korekcije arhitekti Seidleru iz Münchena. O br. Eberhardu piše 1923. godine I. Vlašićak: "On je bio nekoć inžinir, pa kad je stupio u trapiste, zamolio je da ne bude svećenikom. Po njegovu nacrtu građene su mnoge zgrade oko manastira, most preko Vrbasa, mnoge crkve i mnogi župnički stanovi u Bosni". Zadivljen nacrtima nove crkve, napisa također: "Sad će opat graditi novu crkvu... Bit će divna."
U "Putokazu" iz veljače 1928. godine stoji: "Planovi za novu crkvu kao i razdioba njena izrađeni su u Mariji Zvijezdi, a onda poslati gradskom arhitekti g. Seidleru u München. Čim su dovršeni nacrti natrag došli, samostan zatraži od građevne oblasti dozvolu za građenje." Trapisti su 15. srpnja (jula) 1925. godine objavili natječaj za gradnju crkve. Na natječaj se javilo više građevinskih poduzeća, a gradnja je povjerena građevinskom poduzeću "Franjo Till i dr." iz Slavonskog Broda. U "Predračunu za gradnju crkve trapista 'Marija Zvijezda' u Banjoj Luci", koji je poslan potencijalnim graditeljima, stoji da se kao materijal za temelje i konstrukciju crkve koristi "portlandcement" i željezo, a sve to "prema propisima austrijskog ministarstva za javne radove od 16. juna 1911. godine, sa dodatkom od 15. septembra 1918. godine". Trapisti su opet bili prvi! Cement i željezo se do tada nisu koristili u gradnji crkava na ovom području. Početak gradnje: Opat Bonaventura II svečano je blagoslovio na blagdan Svetog Bernarda, 20. kolovoza (avgusta) 1925. godine, kamen temeljac i gradilište nove opatijske crkve. Nakon toga započela je gradnja. "Još iste godine kolosalna građevina bila je pod krovom. Preko zime rad je malo zaostao, a u proljeće 1926. godine počelo se sa izradom svoda u cijeloj crkvi, te se kasnije prešlo na izglađivanje zidova i izvana i iznutra. Taj posao je bio svršen do konca lipnja (juna) 1926. godine". ("Putokaz", veljača 1928.) Kroničar sirotišta bilježi i ovo: "Dosada u nijednoj kronici nije spomenuto, da se kod manastira gradi crkva, koja je započeta još prošle jeseni i za dva je mjeseca bila pod krovom. Biti će vrlo lijepa. Visoka, dugačka i široka i ima tri lađe. Štil joj je cistercitski, pa prema tome i toranj je malen. Ispod crkve je kripta, gdje će biti smješteno puno oltara. Na proljeće se je rad na crkvi nastavio i već dobro napreduje." Blagoslov zvona Zabilježeno je također u kronici 1926. godine: "Dana 15. kolovoza (avgusta) obavio je prečasni gosp. otac opat posvetu novih zvona za novu crkvu. Toj svečanosti prisustvovali su svi vlč. oci i č. braća, mi svi iz sirotišta, te sva sila pobožnog naroda iz okolice i iz Banje Luke." Zvona su postavljena na malom zvoniku crkve. No, po nekim izvorima, prvotna zamisao br. Eberharda i opata Bonaventure II. bila je da se lijevo i desno od ulaza u crkvu podignu dva zvonika, ali su odustali od ove ideje iz financijskih razloga. Umjesto njih je dograđen prostor koji čini predvorje crkve. Time je razbijena monotonija čelne fasade. Kroničar sirotišta piše u travnju (aprilu) 1927. godine: "Na kraju ove kronike dodajemo nekoliko riječi o novoj samostanskoj crkvi, kao odgovor onim pitomcima, koji na pitaju: Kolika je, kakva je i je li već gotova?" "O tačnoj veličine crkve kroničar ne može pisati, jer je nije mjerio, ali će svakome biti dosta, ako se izrazi ovim stihovima: "Široka je, duga i visoka, Da joj ravne u svoj Bosni nema!" "Štil je crkve stari, cisterčanski. Razdijeljena je debelim stupovima na tri lađe. Naprijed je glavni oltar Bl. Dj. Marije i dva sporedna. Ozada, nad ulazom, poveće je pjevalište (kor), koje je određeno za samostanske goste, kad pribivaju sv. Misi. S lijeve i desne strane pred glavnim oltarom dva su manja kora: na jednom će biti smještene velike orgulje, a drugi je predviđen za bolesnu braću. Stupovi su uređeni reliefnim glavicama (kapitelima), a na ovima su izrađene različite zgode iz života svetaca i odabranika Božjih iz cisterčanskog reda. Po nekim su glavama stupova
urezana obličja otaca i braće iz samostana Marija Zvijezda. Po velikim plohama zidova izrađene su u reliefu razne zgode iz Svetog pisma Staroga i Novoga zavjeta. Tu ti je: Posljednja večera, Deset zapovijedi Božjih, Žrtva Abrahamova, Navješćenje Marijino i dr. Sve reliefne radnje izveo je svojom vještom rukom g. Diamant." "Crkva još nije gotova, ali će po svoj prilici biti za četiri-pet mjeseci... Najtačniji će opis za pitomce svakako biti onaj, ako im se pruži zgoda, da to sve vide i promotre svojim rođenim očima." Blagoslov crkve Gradnja je dobro napredovala i opat Bonaventura II blagoslovio je novosagrađenu crkvu 8. prosinca (decembra) 1927. godine. Crkva je posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj - Velikoj Gospi. Slavlju je bio nazočan i trapistički opat iz Rajhenburga u Sloveniji. No, kronika sirotišta iz 1927. godine bilježi da je u crkvi bilo svečano liturgijsko slavlje i prije blagoslova: "Dana 26. svibnja (maja) veliko veselje u cijeloj Mariji Zvijezdi, jer je toga dana preč. gosp. otac Bonaventura, opat, slavio 25-godišnji jubilej, kako je stupio u strogi red cisterčana. Svečar je u procesiji prošao kroz špalir svoje drage dječice i ostalih prijatelja samostana, u novu crkvu, gdje je održao svečanu sv. Misu. Bila je došla i sva sila naroda iz okolnih sela, da prisustvuje tome slavlju, ali se nije nikoga unutra puštalo. Neki su htjeli da silom vrata otvore, ali ih je u tome sprečavao samo čin sv. Mise dragog - i još od svjetskog rata poznatog darežljivog jubilarca." Iako brojem smanjena tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, trapistička zajednica u Mariji Zvijezdi uspješno se oporavljala. Opat imediat je u ime reda svake godine obavljao kanonsku vizitaciju samostana. Prigodom vizitacije razgovarao bi s opatom, članovima samostana, obišao samostanski posjed i na odlasku ostavljao je braći svoju pobudnu poruku, koja je bila dio tzv. Visitationskarte. U uvodu je uvijek stajalo zatečeno brojno stanje u samostanu, a nakon toga bi slijedila vizitatorova poruka. Poglavar samostana bio je dužan četiri puta godišnje cijeloj zajednici pročitati ovu poruku. Iz tih "Visitationskarte" saznajemo i brojno stanje u samostanu. Godine 1924. Marija Zvijezda ima 146 članova; 1925 - 140; 1926 - 137; 1928 - 149; 1929 155; 1930 - 150; 1931 - 151; 1933 - 165. U ovoj crkvi, sagrađenoj uz novi samostan, redovnici su dobili prikladan molitveni i bogoslužni prostor, koji im je bio prijeko potreban. Jer, životni moto trapista glasi: "Moli i radi!" Na prvom mjestu - moli! To je bio razlog da je crkva projektirana i građena isključivo za potrebe samostanske zajednice. Stoga je između stupova, koji su držali centralni kor u novoj crkvi, bila postavljena željezna ograda. Od ograde pa dalje vrijedila je stroga redovnička klauzura. Gosti su odavde ili s kora mogli pratiti liturgijska slavlja u crkvi. Ograda je uklonjena krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a centralni dio te ograde je danas ulazna kapija u samostansko dvorište. Građevinski radovi na novoj crkvi bili su u potpunosti gotovi 1928. godine. Uređenje crkve u umjetničkom smislu trajalo je cijelu deceniju, a izvodio ga je g. Bruno Diamant, kipar, sa svojim suradnicima. Samostanski kroničar piše kasnije: "Cijena toga umjetničkog posla bila je šest puta veća od same izgradnje." "Stara crkva" u sirotištu (na mjestu današnje "Banjalučke pivare") ostala je otvorena za okolni vjernički puk. Godine 1929. dograđeno je novo krilo samostana za goste. 20. Djela Brune Diamanta
Djela Brune Diamanta Dvojica ljudi istog prezimena, Diamant, nose najveću zaslugu da je sagrađena velebna trapistička crkva. Jednog smo već upoznali. To je opat Bonaventura Drugi, treći opat trapističke opatije Marija Zvijezda. Drugi je Bruno, akademski kipar, bratić opatov. No, tko je doista Bruno Diamant? Upoznajmo ga pobliže! Rođen je 3. svibnja (maja) 1867. godine u Friedrichshafenu na Bodenskom jezeru od oca Johanna i majke Marije, koja je umrla kad mu je bilo dvije godine. Studirao je u Munchenu od 1884. do 1887. godine. Te godine otišao je na odsluženje vojnog roka. Iz toga vremena potječe njegov prvi kiparski rad. Naime, car Vilim Prvi rado je dolazio na odmor u Friedrichshafen kralju Wirtemberškom. Bruno je napravio brončanu bistu cara Vilima Prvog i uručio mu je. Taj uspješni rad oslobodio ga je služenja šest mjeseci vojnog roka. Oženio se 1894. godine. Koliko je poznato imao je samo kćerku Mariju. Surađivao je s više umjetnika i osim u Njemačkoj, stvarao je u Belgiji, Italiji, Bugarskoj i Poljskoj. Samostalno je radio sedam godina. U Mariju Zvijezdu je došao 1922. godine na poziv svoga bratića opata Bonaventure Drugog i aktivno se uključio u projektiranje buduće crkve. U Bosni je uz kraće prekide ostao sve do 1932. godine. U Banjaluci ostavio je više djela. A. Ravlić piše: "Za vrijeme dugogodišnjeg boravka u Banjaluci ovaj vrsni kipar rado je bio angažiran za izradu skulptura u Banjaluci i okolici. Tako je Bruno Dijamant autor Spomen-krstače banjalučkim veleizdajnicima, na banjalučkom pravoslavnom groblju, biste kralja Petra Prvog i ornamenata na zgradi pozorišta u Banjaluci, te spomenika prvom banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću. Njegovo djelo su i četiri reljefno izrađena lika (kralja Tomislava, Matije Gupca, Petra Zrinjskog i Josipa Juraja Strossmayera) na bosanskogradiškom, šest metara visokom spomeniku autora arhitekte Ivana Eckerta, otkrivenog u povodu "tisućugodišnjice Hrvatskog kraljevstva 1925. godine" ("Svijet"). Bista nadbiskupa zadarskog, dr Vinka Pulišića na otoku Olibu, u njegovoj rodnoj kući, spada među najuspjelija djela Brune Diamanta. Za izvanredne zasluge na polju crkvene umjetnosti dobio je 8. svibnja (maja) 1928. godine od pape Pija Jedanaestog visoko papinsko odlikovanje Križ "Pro Ecclesia et Ponifice". Želio se povući u Mariju Zvijezdu pred kraj života, ali rat ga je spriječio u njegovoj nakani. Umro je u Munchenu 1942. godine u 75. godini, proživjevši bombardiranje svoga grada. Najljepši nadgrobni spomenik sigurno mu je opatijska crkva samostana Marija Zvijezda, u koju je tijekom deset godina neumornog rada uložio toliko ljubavi i umjetničke vještine. Tu je stvorio ogroman umjetnički opus u mramoru, kamenu bihacitu, reljefima i drvetu. Na ulaznom portalu crkve susrećemo prva djela kipara Brune Diamanta: sv. Juraj, sv. Ilija, sv. Petar i sv. Pavao. Crkva je trobrodna bazilika. Središnja lađa duga je 60, a široka 10 m. Odlikuje je dobra akustičnost. Osvijetljena je sa 24 prozora poredana na uzdužnim zidovima glavne lađe. Glavnina radova Brune Diamanta je upravo u unutrašnjosti crkve: reljefi na oltaru i zidovima centralne lađe, obojeni reljefi u svetištu, kapiteli stupova, korske klupe, 15 pomoćnih oltara i glavni oltar. Na kapitelima četiri stuba križišta prikazao je utemeljitelje cistercitskog reda: sv. Benedikta, sv. Bernarda, sv. Roberta i sv. Stjepana.
Slijede kapiteli na kojima je prikazao osnivača Marije Zvijezde i njezine dosadašnje opate, duhovne vrednote i prizore iz svakodnevnog samostanskog života. Na 24 kapitela predstavio je, dakle, povijest trapističkog reda i samostana Marija Zvijezda. Na unutrašnjim zidovima glavne lađe umjetnik je izradio osam reljefnih kompozicija (visine 300 cm, dužine 350 cm) na kojima je predstavio sljedeće teme: Navještenje Marijino, Krist s dvanaest apostola, Sinajski zakon, Mudre djevice, Kain i Abel prinose žrtvu, Žrtva Abrahamova, Žrtva Melkisedekova i posljednja večera. U svetištu i na zidnim plohama transepta izradio je nekoliko bojenih reljefa. U svetištu je smjestio glavni oltar iznad kojega je bio baldahin. Stajao je na četiri velika mramorna stupa. Tu je također smjestio i opatsku stolicu izrađenu od mramora. U svetištu je izradio i kip Blažene Djevice Marije visok 2,60 m. Njegova su djela kip sv. Bernarda u dvorištu samostana, te kompozicija Raspeće, u samostanskom vrtu. Izrezbarene korske klupe, koje su bile postavljene u središnjoj lađi crkve, također su djelo Brune Diamanta. O drvorezbarskom umijeću B. Diamanta piše S. Tihić: "Korske klupe u crkvenoj lađi predstavljaju zanimljiv primjer rezbarskog umijeća višestrano nadarene stvaralačke ličnosti Bruna Diamanta. Jednostavne, bez suvišne dekoracije (zapažaju se samo rijetki, plitko urezani ornamenti na ravnim površinama i naizmjenično postavljene figure orla i lava na mjestu naslonjača za ruke), čiste u proporcijama, otkrivaju smisao umjetnika za jednostavnu ljepotu. Ispred klupa je krasan ambon, koji uz ornamentalne urese sadrži plastično rezbarenog goluba, dva anđela-karijatide i reljef četvorice evanđelista. Krunu drvorezbarskog umijeća Bruna Diamanta u ovoj crkvi predstavlja sakristija (vis. 375, duž. 1200, šir. 700 cm) rađena u drvetu i tim materijalom obložena sa svih strana". A. Ravlić piše: "Oko 10 godina, najmanje jedno desetljeće, sa kraćim prekidima, proveo je Bruno Diamant u banjalučkom kraju. Spomenuti o. Anton Artner rado je ispričao jednu zanimljivost, koju je svojedobno pripovijedala kćerka Brune Diamanta (umrla je u 91. godini), a vezano je za kiparov boravak u Delibašinom Selu. Po ovom predanju Bruno, koji nije baš bio neki vjernik, uvijek je do odlaska u Banjaluku, za sve okrivljavao suprugu i kćerku. Međutim, kad se vratio iz Marije Zvijezde bio je potpuno drukčiji, smiren i bez nervoze". Oplemenjujući novu crkvu svojom umjetnošću, crkva je oplemenila njega! Orgulje Trapisti su 1922. godine kupili električne orgulje, koje su bile izrađene u firmi "Mauracher" u Linzu 1921. godine. Bile su namijenjene za staru samostansku crkvu. No, budući da se u to vrijeme već počelo s projektiranjem nove crkve, odlučiše sačekati njezinu izgradnju. Od 8. prosinca (decembra) 1927. godine, kada je crkva blagoslovljena, do kraja Drugog svjetskog rata orgulje su bile u svakodnevnoj uporabi. Orgulje su tada zašutjele, jer je trebalo na njima izvesti nužne popravke. Uvjeti za sanaciju orgulja stvorili su se tek nakon dva desetljeća. Bile su smještene na malom koru, lijevo pokraj oltara. Biblioteka Opatija Marija Zvijezda se tijekom desetljeća razvijala i kao središte kulture. Pokazuje to nadasve njezin veliki fond biblioteke. O samostanskoj biblioteci piše J. Višekruna: "Prema popisu koji je 1933. godine sačinio samostanski bibliotekar P. Rafael Urban, koji predstavlja ujedno i posljednji izvršeni popis nekada sređene Biblioteke, jasno i pregledno se može ustanoviti čime je sve raspolagala Biblioteka.
P. Rafael Urban, samostanski bibliotekar, razvrstao je Fond Biblioteke u nekoliko oblasti, prema tematici, uključujući tu i časopise, od kojih su neki štampani i u samostanskoj štampariji, kao npr. "Putokaz", "Brat Gabrijel" i dr. Od ukupno 34 oblasti, koliko ih je zastupljeno, navodimo samo neke: filozofija, teologija, dogmatika, moralka, pastoralna medicina, Biblija, kanonsko pravo, homiletika, retorika, pedagogika, crkvena povijest, redovnička povijest, svjetska povijest, ratna povijest i vojna djela, umjetnost, muzika, fizika, kemija, astronomija, matematika, filologija, sociologija itd. Knjige su štampane na raznim jezicima, od kojih su one pisane na njemačkom i latinskom najzastupljenije, što je i sasvim razumljivo. Knjige su štampane na sljedećim jezicima: njemački, latinski, hrvatskosrpski, francuski, slovenski, grčki, engleski, hebrejski, ruski, poljski, češki, talijanski i mađarski…" Sa sudbinom ove vrijedne i nekad sređene biblioteke susrest ćemo se kasnije. 21. Trapisti osjetili krizu Trapisti osjetili krizu Opat Bonaventura Drugi preuzeo je upravu samostana Marija Zvijezda u vrijeme kada su se snažno osjećale posljedice koje je Prvi svjetski rat ostavio iza sebe. Na tržištu su se pojavili razni financijski mešetari, konkurencija je rasla, inflacija je činila svoje… Ništa više nije bilo kao nekada i trebalo je razmišljati kako dalje. "Tražeći izlaz iz nedovoljne pripremljenosti da brode vodama industrijskog i bankarskog kapitala, trapisti su po savjetu svojih advokata odlučili da sa svojim komanditorima osnuju akcionarsko društvo. Umjesto da sami idu u emisiju akcija i budu samostalno dioničarsko društvo, oni su prihvatili prijedlog advokata Marka Repca i pristupili spajanju kapitala sa tek osnovanom Industrijskom zajednicom 'Dalmacija' iz Omiša" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 47). U zagrljaju Industrijske zajednice našli su se 1922. godine. Unijeli su u nju hidrocentralu, pivovaru i suknaru. "Ulazeći u burne vode financijskog kapitala, izgleda da trapisti i njihovi pravni savjetnici nisu znali da je 'Dalmacija' samo dio financijskih niti povezanih u međunarodni kapital, u čijoj je pozadini bio koncern 'La Dalmatien', formalno francuska kompanija. Ulazeći u velike poslovne igre u moćnom koncernu, bez stručnosti, iskustva i prodornosti, trapisti se nisu najbolje snašli, ali i pored toga, kao i nedovoljnog raspolaganja industrijskim i drugim pogonima u Banjaluci, njihova proizvodnja im je osiguravala redovnu proširenu reprodukciju i prilično visoku akumulaciju" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 47 - 48). Istupanjem pojedinih pogona iz "Dalmacije", sjedište Industrijske zajednice preneseno je u Banaluku, gdje je ostala većina pogona. Prijenosom sjedišta, koncern je preimenovan u "Trape d.d. (nekad preduzeće samostana Trapista) Delibašino selo kraj Banjaluke", gdje je i registriran 27. srpnja (jula) 1927. godine. No, očito je bilo kasno za novi početak, jer je novo društvo već bilo opterećeno dugovima iz Omiša. U jednom samostanskom obračunu stoji: "Omiš natovario na samostan dug od 6.000.000 din." Stoga nije čudno da je "Trape d.d." već sljedeće godine doživio financijski neuspjeh. Pokušalo se i s podjelom "Trape d.d." na dva samostalna dionička društva. Krah njujorške berze 25. listopada (oktobra) 1929. najavio je veliku svjetsku ekonomsku krizu. To je, naravno, ostavilo posljedice i na poslovanje "Trape d.d." Krediti uzeti kod Prve hrvatske štedionice dospjevali su s kamatama na naplatu i
valjalo ih je vraćati. Iz zagrljaja Industrijske zajednice ušli su u još čvršći zagrljaj Prve hrvatske štedionice! Kroničar u usputnoj bilješci piše o tadašnjem stanju u samostanu: "Tada su nastupile već ionako oštre mjere radi općeg šparanja. Nije više bilo piva za ručak i večeru". Na vanrednoj skupštini društva održanoj 4. listopada (oktobra) 1938. godine donijeta je odluka o pokretanju postupka likvidacije. Likvidaciju je vodio o. Beno Stumpf, ekonom samostana. U već spomenutom obračunu stoji i ovo: "Ustupili smo pivaru i tvornicu tjesta za 4.500.000 Din. Elektr. centr. vodovod i bravaru za 7.000.000 Din, premda te industrije vrijede najmanje 25.000.000 Din." Da bi se riješili ostatka duga, trapisti su morali prodati dijelove svoga zemljišnog posjeda, kao i neke gospodarske objekte i kuće. Konačno su uspjeli isplatiti sve dugove tek 1943. godine prodajom građevnog drveta iz svojih šuma. "Pretvaranje većih pogona u dioničarsko društvo trebalo je unijeti svjež zrak u samostan, ali mu je donijelo gomilu dugova u banci" (N. Friedwagner). "Tako je veoma kratak izlet trapista u sfere velikog biznisa bio potpun promašaj" ("Banjalučka pivara", Banjaluka 2000, str. 49). Trapistički mlin bio je 1935. iznajmljen firmi "Märzl i drug". Godine 1939. dobili su suglasnost da ga mogu prodati, ali zbog blizine rata prodaja nije realizirana. Ostao je u vlasništvu samostana. Kroz cijelo ovo krizno vrijeme radile su i dobro poslovale njihove sirane. One su ostale u rukama trapista, kao i zanatske radionice. Ali, već u to vrijeme pojavljivale su se na tržištu i razne imitacije njihovog sira. To je stvaralo nelojalnu konkurenciju. U arhivi samostana stoji i ovo: "Priposlano: U našoj notici pod gornjim naslovom u 'Jutarnjem listu' od 8. lipnja (juna) 1923, kojom smo upozorili konsumente našega sira i javnost da ne nasjedaju raznim prodavačima patvorina i imitacija pod našom firmom, istakli smo kao sumnjivu i firmu g. P. Prebila iz Zagreba, koji je oglašavao prodaju našega sira po Din. 48 na 1 kg. Ovo smo učinili iz razloga jer je prodaja našega sira kod nas bila po 50 D. na kg. Međutim nas je gosp. P. Prebil uvjerio da on prodaje naš sir, ali koji je usljed vrućine i nezgodnog transporta deformiran. Radi toga rado ispravljamo našu noticu u pogledu g. P. Prebila, koji će i nadalje prodavati samo izravno od nas nabavljeni sir". Stoga spomenutom listu odmah šalju sljedeću izjavu: "Izvolite uvrstiti u Vaš list pod domaće vijesti sljedeću našu izjavu: 'Navedena trgovina prodavala je naš sir, koji je na putu usljed vrućine deformiran, uz sniženu cijenu, i dala nam izjavu da u svojoj trgovini ne raspačava nikakvih imitacija našeg fabrikata. Naša notica, kojom smo upozorili javnost da se čuva imitacija nije bila namijenjena izričito protiv navedene trgovine, nego time smo htjeli javnost uopće upozoriti da se čuva imitacija našeg proizvoda. Gosp. Prebil će i u buduće voditi našu marku 'Trapiski sir Marija Zvijezda'." Unatoč krizi trapisti su se trudili održati visoki kvalitet svoga sira. Redovito su ga slali na analize. Tako su 25. listopada 1926. uputili Higijenskom zavodu sa školom narodnog zdravlja u Zagrebu tri uzorka sira pod sljedećim nazivima: "Fromage des Trapistes Croatie", "Modly-ev Trapist sir" i "Fromage des Trapistes Mariastern". Nakon analize Zavod je poslao svoje stručno mišljenje pod br. 1390/926 od 17. studenoga (novembra) 1926. u kojem kaže: "Sve tri vrste sira su prvorazredne (vollfetter Käse) bez bitne razlike, osim u procentualnom mnoštvu vode, koja bi u trgovačkom pogledu mogla uplivisati na cijenu". No, ni siranama nije bilo lako poslovati pozitivno u to vrijeme. Naime, rješenjem Kraljevske banske uprave I broj 2583/T od 4. siječnja (januara) 1934. godine trapističke sirane uvrštena su u "industrijske radnje".
Stoga trapisti traže da se to rješenje stavi van snage i da ih se "uvrsti u proizvodne radnje zanatskog obima". Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine, Otsek za trg. obrt i ind. donosi 14. travnja (aprila) 1938. godine rješenje br. 2309/T-38 u kojem stoji: "…donosim Odluku da se sirarska radnja Samostana trapista ima smatrati proizvodnjom radnjom zanatskog tipa. Razlozi: Zapisnikom o komisijskom uviđaju sirarske radnje Samostana trapista u Aleksandrovcu i Novoj Topoli ustanovljeno je: a) način proizvodnje: sama izrada sira izvodi se ručnim radom, na taj način što se posle kuvanja mleka ovo sipa u kace, u kojima se zasiri, posle čega se sir formira, stavlja u potrebne kalupe, a zatim pod prese. Za celi ovaj rad ne upotrebljava se motorna snaga. Za sirenje postoje tri kace, tri ručne prese za prethodno isceđivanje mase i šest redova ručnih presa sa kalupima. b) Podela rada: Podela rada u industrijskom smislu ne postoji. v) Broj uposlenih radnika: U sirani posao obavlja pet redovnika (braće) uz povremenu pripomoć četiri poljoprivredna radnika. g) Upotreba motorne snage: upotreba motorne snage prikazana je pod t. a) odnosno ne upotrebljava se. d) Da li se radi za stovarište ili prema porudžbini: radi se isključivo prema porudžbini. đ) Dnevni kapacitet 100 (sto) sireva od cca 110 dk. dnevno u sirarskoj radnji u Aleksandrovcu, a u sirarskoj radnji u Novoj Topoli 80 (osamdeset) sirova iste težine. Svi članovi komisije, kojoj je prisustvovao izaslanik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore saglasili su se da se u konkretnom slučaju radi o proizvodnoj radnji zanatskog obima". Kriza je učinila i da se broj dječaka, koje su trapisti izdržavali i školovali u sirotištu, smanjio. Tako ih je 1939. u sirotištu bilo samo 40. 22. Njemačka vojska Njemačka vojska useljava u samostan Na svjetskom obzorju naziru se teška ratna vremena. Požar rata velikom brzinom se širi Europom i bilo je pitanje dana kad će zahvatiti i ovaj dio svijeta. Nacionalsocijalistički režim gazi sve pred sobom. Za svoju ratnu mašineriju traži nove vojnike. Opat Bonaventura Drugi bori se kao lav za svoje članove, napose za mlade oblate Nijemce u juvenatu, koje režim želi mobilizirati u svoje redove. Nijemci moraju "kući u Reich"! I u Mariji Zvijezdi ima Nijemaca, mladih i sposobnih za vojsku. Dakle, i za njih vrijedi isto! Opat uporno dokazuje da je riječ o redovnim đacima, koji su regularno ispunili svoje školske obveze. Nažalost, ni on nije bio svemoćan i dvadesetak mlađih članova samostana je mobilizirano i odvedeno u rat. Više od polovice mobiliziranih poginulo je na ratištima Poljske, Rusije, Njemačke, Azovskog mora, Rumunije... Samostan svoj rad prilagođava novonastaloj situaciji, ali ga ne prekida. Broj siročadi je daleko manji nego ranije, ali sirotište radi i dalje. Unatoč velikoj ekonomskoj krizi javna kuhinja na "forti" samostana (porta - vrata) neprestano djeluje. Broj onih koji je koriste neprestano raste. Nažalost, bilo je i onih koji su kasnije, nakon rata u "žaru revolucije" zaboravili na trapističku "fortu" koja ih je hranila. "Neki od onih, koji su se redovito hranili kod nas, nanijeli su nam nakon rata najviše zla", pripovijedao je kasnije jedan trapist. Zabilježeno je i ovo: "Kod nas se redovito kuhalo za 200-280 osoba. Recimo da su se s tim koristili i mnogi kojima nije bila potreba…".
Opat Bonaventura Drugi nastoji, unatoč svemu, održati samostan na nogama. Dolaskom u Banjaluku u proljeće 1941. godine njemačka vojska uzima za svoje potrebe dijelove starog i novog samostana, u koje useljava. Naravno, "mobilizirali" su za sebe i sve drugo što im je bilo potrebno. Ratne godine Nacisti su 21. travnja (aprila) 1941. godine ušli u trapistički samostan Rajhenburg u Sloveniji, koji je bio osnovan 1881. godine od Francuza. Samostan su devastirali i opljačkali, srušili zvonik crkve, protjerali redovnike, a neke su i uhapsili. Dio protjeranih redovnika sa svojim opatom Pijom Novakom nalazi sklonište u samostanu Marija Zvijezda. Ironija povijesti - Nijemci ih protjeruju, a sklonište nalaze kod Nijemaca! U ratu je očito sve moguće! Ratne godine su prolazile i 1943. godine "ratna sreća" sve više okreće se protiv nacionalsocijalističkog režima i njegove vojne sile. Tada se zbio i događaj koji će biti uvod u dramu koja će uslijediti. Riječ je o partizanskom napadu na samostan koji se dogodio na Silvestrovo, 31. prosinca (decembra) 1943. godine. O tome je ostao zapis o. Pankracija, domara u samostanu: "Šume oko našeg samostana su još odavno bile pune partizana. Svaki dan smo strahovali od napada. Od srpskih seljaka, koji su se prijateljski odnosili prema nama, dobivali smo pisma da se moramo čuvati, jer će 30. prosinca (decembra) partizani napasti samostan i Banjaluku. Pokazao sam pismo njemačkim vojnicima, no oni su se na to samo nasmijali. Trideseti prosinac (decembar) je protekao mirno, ali 31. je uslijedio napad. Četrdeset tisuća je napalo Banjaluku. Sve je bilo u plamenu... Poslije podne su došla njemačka vojna vozila i pokupila sve vojnike... Ostali smo sami. Kakvo je samo raspoloženje i kakva zbrka vladala među nama može svatko zamisliti. Stari samostan je bio zauzet, posvuda su svijetlile crvene kugle granata…". Narodni sud Iste noći partizani su ušli u samostan. "U međuvremenu su partizani u potpunosti zaposjeli samostan, polupali sve prozore, uzeli sve što su mogli ponijeti sa sobom, čak i moj štap, cipele, haljine, rublje", zapisuje o. Pankracije. O. Nivard Volkmer, kasnije superior Marije Zvijezde, a tada svjedok događanja zapisuje: "Kada smo uspostavili komunikaciju s partizanima, rekli su da pet otaca mora pred narodni sud i to oni koji su u upravi, među ostalima opat Bonaventura, o. Benno i o. Pankracije". O. Pankracije, koji se sakrio, o tome piše: "Kada sam se popeo gore iz podruma u susret su mi došla dva radnika i predala mi pismo direktora naše pivovare, s molbom da ga odmah pročitam. Direktor, potajni partizan, me obavijestio: partizanski sud me upravo osudio na smrt, treba da se sakrijem i sklanjam od partizana. Direktora sam jednom prilikom spasio od Gestapoa i iz zahvalnosti on je sada spasio mene". Prilikom ovog napada na samostan poginule su tri osobe: br. Gaudencije, jedan njemački vojnik ostavljen zbog bolesti, i Jozo Perković, familijar u samostanu. Nakon tri dana situacija se malo smirila. Spomenuti o. Nivard piše: "Danju smo svi bili u samostanu na desnoj strani Vrbasa, noću smo odlazili na lijevu stranu, u obiteljske kuće. Magistri su sa oblatima i novacima otišli redovnicama u Nazaret, ali tamo nisu mogli dugo ostati. Opatu Bonaventuri je bilo jasno da redovnici njemačkog podrijetla više neće moći ostati u Mariji Zvijezdi. Donio je odluku: u samostanu ostaju redovnici Slaveni, a ostali odlaze! Odlazak u Njemačku
Opat se s njemačkom subraćom najprije povlači u filijale u Aleksandrovcu i Novoj Topoli i odatle povremeno dolaze u Mariju Zvijezdu, dok je to bilo moguće. Situacija se mijenjala i nije bilo više gotovo nikakve sigurnosti. Zračni napadi koji su počeli oko svetkovine Duhova 1944. okončali su i relativnu sigurnost koja je do tada postojala u Aleksandrovcu. Svi se povlače prema Novoj Topoli. Dana 22. rujna (septembra) 1944. formirana je velika kolona ljudi i zaprežnih kola koja je krenula prema Gradiškoj. U koloni su bili njemački kolonisti iz Lijevča polja. S njima su bili i trapisti. Nakon brojnih problema opat Bonaventura je sa svojom subraćom došao do Zagreba i odavde nastavio put u Njemačku. "Dom Bonaventura, koji je bio protiv nacističkog režima, morao je 1944. godine pobjeći iz Marije Zvijezde", čak iz Jugoslavije - međutim ne od Nijemaca, već zbog Nijemaca." (N. Friedwagner). O ratnim zbivanjima vezanim za Mariju Zvijezdu piše i samostanski kroničar: "U jesen 1944. pokazivali su se svi znaci da je blizu svršetak njemačke oružane sile, a s njom i promjena na Balkanskom poluotoku. Prilikom drugog napadaja partizana na Banjaluku i okolicu pretrpio je samostan Marija Zvijezda velike materijalne štete: izgorjela je hidrocentrala, konjska štala, sa njom vezane radionice i magazini uzduž ceste. Vatra je nemilice gutala i razarala sve dok nije u tome traktu sve izgorjelo.. Umire opat Bonaventura: Tako je dočekana zima 1944/45 sa novim velikim oskudicama u svemu. Te jeseni ostavili su samostan skoro svi članovi neslavenske krvi, izuzev desetorice: br. Modesta, br. Remigija, br. Severina, br. Michaela, br. Aleksija, br. Alojza, br. Heinricha, o. Alojza, o. Maurusa Seine i o. Severina Greilacha. Na početku proljeća 1945. brojila je Marija Zvijezda još 51 člana sa juvenatom oblata crnih i bijelih. Starješina je klaustr. prior o. Fulgencije Oraić, koji sa umijećem i okretnošću vodi samostan kroz sve ove situacije." Opat Bonaventura dobio je odobrenje Reda da svoju raspršenu zajednicu sabere u njemačkom samostanu Maria Veen, u Westfaliji. Bilo je to u svibnju (maju) 1946. godine. "No, i tamo su živjeli bez sredstava; tek u austrijskom Engelszellu su konačno našli prema pravilima Reda - 'stalno' mjesto". (N. Friedwagner). Trapistički samostan Engelszell, u Austriji, bio je prvi kojega je Gestapo zatvorio. U ovaj samostan redovnici se počinju preseljavati 1951. godine. Dom Bonaventura je tako postao administrator Engelszella i ostao je opat Marije Zvijezde. Tu zajednica konačno stječe "stabilitet" 1953. godine. Opat Bonaventura ostao je formalno opat Marije Zvijezde sve do 1953. godine. Tada zajednica bira o. Bennu Stumpfa za opata Engelszella. Opat Bonaventura povlači se u jedan sanatorij u Bad Kissingenu i nosi naslov: "Abbas Mariastellae honoris causa" (počasni opat Marije Zvijezde). Umro je 1957. godine i pokopan na trapističkom samostanskom groblju u Mariawaldu. Sve do smrti nadao se mogućnosti povratka u Mariju Zvijezdu. Odlaskom opata Bonaventure i redovnika njemačkog podrijetla prestaje s radom Humanistička gimnazija u kojoj su se školovali kandidati - oblati Marije Zvijezde. Također prestaje s radom i visoka filozofsko-teološka škola u kojoj su tijekom niza godina studirale mnoge generacije svećenika. No, prava drama tek počinje za redovničku zajednicu koja je ostala u Mariji Zvijezdi. Drama koja, na neki način, traje sve do danas! 23. Novi stanari Novi stanari u sirotištu i samostanu
U završnu godinu rata 1945. preostali članovi Marije Zvijezde ulaze s velikom zebnjom. Rat se približava kraju. Znaju što su prošli, ali puni zebnje gledaju u budućnost. Kroničar samostana piše: "Sam početak 1945. godine obilježen je nasilnim odvođenjem zadnjih montfalkonskih krava i junica preko slatinske magistrale prema Jošavki i dalje. Taj prvi događaj u veljači (februaru) praćen je preuzimanjem Sirotišta od strane države u svibnju (maju) i drž. sekvestrom nad cjelokupnim posjedom u tom vremenu. Pilana je također imala svojih stranica radi gatera iz Okučana i prestankom kompetencija drž. sekvestra inž. Avde Džumrugdžića i preuzimanja tih poslova od strane Ljubana Crnobrnje. Svršetak 1945. godine obilježen je već donekle smirenim Božićem, iza kojeg nije više bilo mirnih božićnih pjesama do jedne decenije kasnije. Proljeće 1946. godine donosi Zarik sa procedurom povezanom uz sprovođenje toga zakona što sve traje duboko do u 1947. godinu i djelomično i dalje". Obnova Trapisti su po svršetku rata bili svjesni novonastalih društveno-političkih okolnosti, ali nisu se time previše opterećivali. Politika nije bila njihov posao. Vrijedno su prionuli na obnavljanje porušenih gospodarskih zgrada i zanatskih radionica. Zasijali su zemlju. Nisu bili oni koji čekaju povoljne okolnosti, stvarali su ih sami. O tome godinu dana kasnije pišu: "Mi smo naime unatoč prevelike ratne štete od preko predratn. 28.000.000 dinara ipak požrtvovano i nesebično pregnuli, i inicijativom O.N.O. da sačuvamo našu Ustanovu koja je bila u rasulu. S ogromnim poteškoćama podigli smo ne samo Ekonomiju i ostale vrlo oštećene radionice, nego smo i podigli pilanu, uz sve troškove preko 4.000.000 dinara DFJ. Izašli smo u susret želji Sanitetskog otsjeka Komande B. V. Područja i spremili prostorije s inventarom za bivšu IV. kir. Bolnicu lakih ranjenika te potom za Dom invalida J.A. Slično smo potpomogli i drž. Dječiji dom i gradnju mosta na Vrbasu. Sve održavanje zgrada i instalacija padalo je do nedavna na isključivo naš teret. Rashodi su bili veliki, a prihodi jedino u stolarskoj radionici". U zgradu Sirotišta ušao je u svibnju (maju) 1945. godine Državni dječji dom. U to vrijeme u prostorije samostana ušla je IV. biv. kirurška bolnica lakih ranjenika, a početkom lipnja (juna) i Dom invalida J.A.. Trapisti su s bolnicom potpisali ugovor o najmu 50 soba. Najamnima nije bila od nekog značenja u financijskom smislu, ali je njima davala dojam da su još uvijek "svoji na svome". Bilo je to vrijeme kad su trapisti još uvijek tretirani kao zakoniti vlasnici svoga samostana. Vidi se to i iz pisma kojega je ekonom samostana o. Lovro Galić napisao 12. kolovoza (avgusta) 1945. Upravi 4. kir. bolnice: "Vrlo nam je neugodno upozoravati Vas na pomanjkanje poštivanja naše kuće kao jedne čestite kuće i kao samostana. Događaju se naime takve stvari koje prelaze granice čak i najniže uljudbe. Neću ni da govorim o disciplini koja bi morala biti među ovakvom vojskom nastanjenoj u institutu kao što je naš, već upozoravamo na samu higijenu." Trapisti i tranziti I u pismu upućenom Komandi vojnog područja Banjaluka 20. rujna (septembra) 1945. godine govori se upravo na takav način: "U toku cijelog rata iskorišćavane su prostorije Samostana za smještaj vojske bez ikakve naknade od strane vlasti. Samostan je odlučio da iskoristi odredbe Pravilnika o ratnoj šteti i zatraži odštetu za prošlo vrijeme, jer mu njegovo sadašnje financijsko stanje ne dozvoljava da sve te terete snosi. Što se tiče sadašnjeg smještaja vojske, konja, upotrebe kuhinje, električnog svjetla itd. Uprava samostana je mišljenja da je pravedno da nam se
prizna odgovarajuća odšteta svakako po prethodnom komisijskom uviđaju do strane tog područja". O odnosima koji su tada vladali između trapista i partizana, tek izašlih iz rata, govori i pismo dvojice partizana Dušana Baždara i Dragutina Jovića, koji iz Srpca pišu o. Robertu Momleku 22. lipnja (juna) 1945. godine: "Dragi Oče Robert! Prošlo je već dosta vrijemena kako smo otišli od Vas ali ipak još nijesmo zaboravili na Vas i sve Vaše ostale, kao i na ono Vaše lijepo gostoprimstvo što smo kratko vrijeme boravili kod Vas. Stvarno, bio je red da Vam se i prije drugarski javimo kao i sada što činimo, pa samo znate kada je čovjeku nužda i potreba kako se to obično kod nas kaže, onda se čovjek sjeća koga bi trebao. Ali vjerujte nam to kod nas nije baš takvi slučaj jer mi Vas se stvarno drugarski sjećamo, a ujedno molimo da nam izađete u susret u jednoj maloj stvarčici koja za Vas mislim neće predstavljati nikakve teškoće da nam to učinite, a nama kao i našoj celini tj. novo-formiranoj artiljerijskoj brigadi biće od velike koristi, i to da nam pošaljete po ovom našem drugu kojeg specijalno po tom poslu upućujemo kod Vas 5 - 6 kalemova crnog i bijelog šivaćeg konca za mašinu… Kako ste Vi inače oče Robertu, pa kako je Otac Prior? Igra li šaha?... Pa kako otac Stanko, pozdravite ih sve mnogo od drugarskog štaba artiljeriske brigade…" Naime, u pismu priznaju da im je bez konca nemoguće sašiti kape za tek regrutirane vojnike. Odgovor OZN-i Opunomoćenik OZN-e za grad Banjaluku dopisom br. 364/45 od 20. kolovoza (avgusta) 1945. godine traži da mu se do 24. t. mj. dostave detaljni podaci o samostanu. Iz odgovora koji je upućen iz samostana 23. kolovoza (avgusta) pod brojem 14/1946 vidimo kakva je situacija bila u to vrijeme u Mariji Zvijezdi: "Starješina samostana je Fulgencije Oraić. Upravitelj samostana za vanjske poslove (za ekonomiju i poljoprivredu) jest Lovro Galić, njegov pomoćnik i zamjenik je Ante Artner. Upravitelj samostana za nutarnje poslove jest Robert Momlek, pomoćnik mu brat Ambrozije Bilić." Iz istoga dopisa vidi se i sudbina imovine u samostanskim filijalama: "Samostan trapista Marija Zvijezda imao je dvije podružnice (filijale): jednu u Maglajanima, a drugu u Topoli, u kojima se proizvađao poznati trapiski sir. Ove su podružnice u jeseni prošle godine prilikom borbi uništene. Članovi Jugoslaveni vratili su se osim dvojice u samostan Marija Zvijezda, a članovi njemačke narodnosti otišli su u Njemačku". Saznajemo i za sudbinu pojedinih članova "Dva brata lajika Fabijan Žanić i Damijan Zamida potpadaju pod naš samostan, a djelovali su u podružnici u Bos. Topoli. Oni su prošle godine u septembru odvedeni od Nijemaca, pa se za njihovu sudbinu do danas još ništa ne zna. Deset članova samostana njemačke narodnosti nalazi se u sabirnom logoru u Maglajanima". Kao prilog dopisu dostavljen je i "spisak redovnika", u kojem stoje imena i prezimena, datum rođenja i dužnost koju redovnik obnaša u samostanu. Iz toga se vidi da u samostanu živi 13 svećenika i 24 brata laika. Slijede i imena redovnika koji se nalaze u sabirnom logoru u Maglajanima. Riječ je o trojici svećenika: o. Alojzije Neumann, r. 1877, o. Mavro Seine, r. 1880. i o. Severin Greilah, r. 1871, te o sedmorici časne braće: br. Mihajlo Sleier, r. 1886, br. Remigije Kraus, r. 1879, br. Severin Boos, r. 1869, br. Modesto Hiper, r. 1870, br. Aleksije Straube, r. 1869, br. Alojzije Fronober, r. 1884. i br. Hinko Volkmer, r. 1914. godine. Trapisti i dalje pomažu Oporavljajući svoje gospodarstvo, pomagali su i drugima.
Okružni narodni odbor Banjaluka, Odjeljenje za socijalnu politiku, dopisom br. 174/1945 od 28. lipnja (juna) 1945. potvrđuje "prijem poslanih makarona od 32 kg, darovanoj ratnoj siročadi u dječjim domovima, te Vam ujedno najtoplije zahvaljujemo". U pismu upućenom trapistima 22. listopada (oktobra) 1945. godine fra Miron Kozinović piše: "Dozvolite, da Vas lijepo zamolim za sljedeće. Biskupija imade, kako Vam je već poznato, svoj posjed u Aleksandrovcu. Ovih dana su ga uzorali traktori državni. Posijano je pšenice na tom kompleksu 1500 kg. Još bi trebalo toliko posijati, ali niti ja niti časne sestre iz Nazareta, kojima je taj kompleks dat na obrađivanje, nemaju. Stoga sam slobodan lijepo Vas zamoliti da biste bili dobri te posudili 1500 kg pšenice sjemena da se tako čitav taj kompleks zasije. Ako što preostane neposijano, onda će se na proljeće zasijati ječmom ili sa zobi, samo da zemlja ne leži neposijana. Žito će Vam se u naravi povratiti na ljeto kad se ovrše. Tražio sam kod poljoprivrednog referenta u Banjaluci i kod Okružnog odbora, ali nemaju." Ekonom samostana o. Lovro Galić poslao je 1100 kg traženog žita. U istom pismu fra Miron piše i ovo: "Danas sam bio u Okružnom Odboru i propitivao da li je došla komisija za kolonizaciju zemlje po borcima. Odgovorili su mi da nema još nikakve komisije za to. Prema tomu o oduzimanju zemlje za sada nema govora." Očito je već tada bilo govorkanja o onome što će uslijediti sljedeće godine. Trapisti su u 1946. ušli s nadom da idu boljim vremenima. No, katastrofa je bila na pomolu i u to su se brzo uvjerili. 24. Agrarna reforma Agrarna reforma Već u siječnju (januaru) 1946. prior samostana o. Fulgencije Oraić uhapšen je i saslušavan. To je bio nagovještaj još tmurnijih vremena u koja je ulazila Marija Zvijezda. Obruč se počeo polako stezati. Uz pedesetak redovnika, koji žive stiješnjeni u svom samostanu, tu su bila i djeca. Naime, na dnu kućne liste siročadi u 1946. godini od 11. siječnja (januara) 1946. stoji "Potvrđuje se od strane ovog Mjesnog N. odbora u Priječanima da su naprijed navedena siromašna djeca zaista u samostanu i da ih stvarno oni izdržavaju. S molbom da im se izađe u susret. S.F.S.N." Nabrojano je imenom i prezimenom 39 dječaka starijih od 13 godina. Nove vlasti držale su sve pod kontrolom i za sve je trebalo tražiti dopuštenje. Tako na primjer, samostan dobiva od Mjesnog odbora dozvolu 22. ožujka (marta) 1946. godine "da mogu za svoju ličnu svrhu zaklati jedno krme pošto isti nemaju masti, a pošto je isto ugojeno". Strah i nesigurnost među redovnike unose i česte policijske premetačine crkve i samostana. Sudbina filijale u Aleksandrovcu Kakva je bila sudbina trapističke filijale u Aleksandrovcu nakon rata. O tome saznajemo iz sljedećih dopisa. Naime, Okružni narodni odbor, Građevinsko odjeljenje u Banjaluci upućuje dopis br. 6590/46 od 6. veljače 1946. godine u kojem traži od trapista "da sav primljeni novac za prodati razni građevinski materijal sa porušenih imanja trapista u Aleksandrovcu, Topoli itd. odmah preda u državnu blagaju Okružne uprave narodnih dobara". Trapisti odgovaraju: "Obje su naše filijale uništene u rujnu (septembru) 1944. Bile su prije rata za nas glavni izvor prihoda. Tokom rata smo ih uzdržavali uz veće i trajne poteškoće… Sva ta postrojenja - jedina te vrsti u cijeloj Jugoslaviji - u rujnu
(septembru) 1944. prestala su za nas postojati kao gospodarski objekat. Nismo ni pomislili na ozbiljan pokušaj spriječiti nastala haračenja, tim više što je cijela okolica postala 'operativno' područje 'Čerkeza'. Ali zato po oslobođenju pokušali smo odmah da se koliko-toliko očuva preostali građevinski materijal. Ostadoše skoro same cigle, jer drvenu građu ložila je vojska svu zimu… Stoga je Uprava samostana odmah tražila od lokalnih vlasti da se krađe spriječe, a kad je vidjela da su te molbe uzaludne, a haračenja su primila upravo stihijski karakter, zatražila je (početkom avgusta) od Upr. odjelj. ONO da istraži i obustavi dalje krađe. Upravno odjeljenje zaista je te korake preduzelo, ali bez ikakvih praktičnih posljedica. Naprotiv, poslije njegovog naređenja ('da krivci budu pronađeni, kažnjeni i da se o učinjenom obavijesti') stvar je pogoršana utoliko što se pohlepi i razularenosti masa pridodao još i element osvete. Uprava samostana strpljivo je čekala dva i pol mjeseca, te je najzad na molbu mjesnih odbora u Aleksandrovcu, a preko posrednika Antuna Matijevića dozvolila odborima (a ne pojedincima) da spasu što se još spasti dade…" Položaj Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji stupio je na snagu 23. srpnja 1945. godine. Predviđao je oduzimanje i prelazak u državno vlasništvo posjeda vjerskih zajednice i svih vrsta zadužbina (svjetovnih i vjerskih). P. Fulgencije Oraić piše 3. ožujka (marta) predstavku Agrarnoj komisiji Okružnog narodnog odbora u Banjaluci o stanju samostanskog posjeda: "Posjed samostana trapista Marija Zvijezda kod Banjaluke ne spada u kategoriju niti nadarbina niti zadužbina nego je stečen i proširivan vlastitim trudom članova samostanske zajednice koja na tom području postoji i djeluje još iz turskog doba, tj. od godine 1869. Naš samostan zauzima poseban položaj među drugim vjerskim ustanovama budući da po svojoj organizacionoj strukturi sačinjava radnu zadrugu, odnosno kolektiv, budući da se svi članovi naše redovničke zajednice bave poljodjelstvom ili ekonomijom. Pored ratarstva uzgaja naš samostan također racionalno organizovano stočarstvo koje nam je omogućavalo proizvodnju na daleko čuvenog trapiskog sira i maslaca. Uslijed ratnih neprilika ta je proizvodnja privremeno obustavljena, ali samostan namjerava u najkraćem roku nanovo započeti sa proizvodnjom pomenutih artikala čim se za to stvore potrebni preduvjeti. Osim toga samostan vodi razne vrste obrta, te u svojim radionama daje velikom broju naučnika stručno znanje, a u zadnje vrijeme primili smo u svoje radione po želji Uprave invalidskog doma veći broj invalida kao naučnike. Svojim dosadašnjim djelovanjem u poljoprivredi, ekonomiji, podizanjem važnih industrijskih postrojenja i osposobljavanjem velikog broja majstora stručnjaka u raznim strukama obrta naš je samostan stekao velikih zasluga za čitavu Bosansku Krajinu, te mu neosporno pripada velik značaj u ekonomskom tako i u kulturnom pogledu. Naša samostanska zajednica koja sada broji 50 članova slavenske narodnosti obrađuje najvećim dijelom sama svoje zemljište uz vrlo mali udio najamne radne snage. Što upotrebljavamo najamnu radnu snagu, biva iz razloga što su mnogi članovi samostana (i svećenici i braća) uposleni u radionama kao majstori ili u Upravi samostana. Kako je naše glavno zanimanje poljodjelstvo i stočarstvo, to ove grane privrede predstavljaju za naš samostan glavno ili bolje rečeno jedino vrelo prihoda za ishranu i uzdržavanje čitavog samostana, računajući tu ne samo članove samostana nego i šegrte kojih ima oko 20 i ostale radnike koje samostan sve prehranjuje. S obzirom na ovo činjenično stanje slobodni smo zamoliti Agrarnu komisiju... da se u pogledu našega samostana u potpunosti uvaži čl. 13, a dosljedno
tome i čl. 1 Zakona o Agr. ref. u BiH, uzevši u obzir veliki broj članova naše samostanske zajednice, te da nam se dodijeli površina zemljišta i šume koja bi bila dovoljna i potrebna za naš dalji opstanak i požrtvovani uzorni rad na dobrobit naroda i državne zajednice." Narodno prosvjetljenje Za uspješnu provedbu Agrarnog zakona trebalo je stvoriti i odgovarajuću klimu među narodom. Nove vlasti su znale kako se to radi. "Narod" je onaj koji "odlučuje", a narodu samo treba "otvoriti oči" kako bi vidio o kakvim se "narodnim neprijateljima, izdajnicima, suradnicima okupatora, kulacima, izrabljivačima radnog naroda, trulim kapitalistima i sl." radi. Rad na narodnom "prosvjetljenju" je uspio! O tome trapisti pišu u dopisu br. 44/46 od 5. lipnja (juna) 1946. godine upućenom Predsjedništvu Nar. Vlade BiH, Sarajevo, Vjerskoj komisiji. Dana 17. 4. 1946. održana je "famozna agrarna rasprava" u kojoj su "neki pripadnici vojske i invalida nastojali ocrnjivati manastir i to s takovom nepojmivom neobjektivnošću, da su se neki domaći ljudi, koji nas odvajkada poznaju i s nama žive, neobično čudili". No to im očito nije bilo dovoljno, pa su se poslužili i sljedećem podvalom. U istom naime dopisu stoji: "Povrh toga podvaljuje nam se da smo odgovorni za neke navodne invalidima podmetnute eksplozivne kapsule, letke i sl. U vezi s tim načinjena je treća tek. mj. temeljita (već treća do sada) premetačina crkve i samostanskih nama preostalih prostorija." U istom dopisu trapisti se žale na uvrede koje doživljavaju od strane invalida. Dobrota se, nažalost, brzo zaboravlja! Dopis je dostavljen u apostolskoj nuncijaturi u Beogradu. Stanovnici susjednih sela samostana Marija Zvijezda uputili su 1. svibnja (maja) 1946. "molbu kao pretstavku" Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva u Sarajevu "s time da se na našeg dugogodišnjeg susjeda manastira trapista ne primijeni u cjelosti Zakon o Agrarnoj reformi, već da i nadalje ostaju kao katolička vjerska ustanova sa njima potrebnim posjedom, kako bi se i nadalje mogli baviti poljoprivredom i uzdržavati i to iz sljedećih razloga: (Ne)plodno tlo Od kako su došli (pred 70 godina) čč. oo. trapisti u ove naše krajeve, osjetili smo i uživali s njima veliku blagodat u svakom pogledu; imali smo prilike upoznati se sa uzornim i naprednim načinom vođenja gospodarstva, što je, osobito u ono vrijeme, za naša gospodarski zaostala sela bilo od velike važnosti, tj. vrijednosti. Skroz neplodno, bregovito tlo s desne strane Vrbasa, zahvaljujući trap. marljivom i naprednom radu pretvoreno je u krasan voćnjak, uzorno uzgajanu šumu, a pod šumom lijepe bašte i pašnjaka, a u posljednje vrijeme i krasno uzgojen vinograd. Lijeva vrbaska obala, nekoć pusta šikara bez ike koristi postala je Misir u ovome kraju. Od te zemlje je velik dio već predat u ruke ovdašnjeg radnog naroda. Od ovih zabačenih krajeva postao je jedan, nadaleko poznat industr. centar, jer su naši trapisti znali podići razne tvornice, koje su nam svima dobro došle, jer smo se i mi kroz to podigli na noge, budući su u svim tim poduzećima bili zaposleni naši sinovi, što može svaki od nas posvjedočiti... Na dan agr. rasprave 17. travnja (aprila) 1946. kod njih pristupio je jedan manji broj naših domaćih ljudi iz okoline, jer svima nije bila poznata ta rasprava. Pored onih što su pristupili, pristupila je masa vojske i civila iz stranih mjesta, kojima nisu poznati trapisti niti njihova djela, tako da prosto domaći ljudi nisu mogli da progovore ništa, jer su ih ometali strani.
Stoga ponovno molimo naše nar. ministarstvo, da se u posjed naših čč. oo. trapista ne dira, jer sa oduzimanjem posjeda trapistima bili bi i mi svi mještani jako pogođeni i oštećeni". Slijede potpisi mještana. Trebalo je u ono vrijeme imati puno hrabrosti potpisati se na ovakav dopis. 25. Red dominikanaca Trapisti potekli od reda dominikanaca O. Fulgencije Oraić, prior Marije Zvijezde, podnosi 31. ožujka (marta) 1946. godine molbu za dobijanje putnih isprava, kako bi mogao otputovati u Francusku na Generalni kapitul (skupštinu) reda, koja je trebalo da bude održana u svibnju (maju) 1946. godine. Iz Sarajeva je dobio putne isprave i krenuo na put. No, u Trstu su ga zadržale italijanske vlasti, jer nije imao tranzitnu vizu kroz Italiju. Dva tjedna čekao je u Trstu da mu iz Rima stigne viza, a u međuvremenu kapitul se završio. On se po primitku vize uputio prema Rimu, u posjetu jednom subratu, koji je ranije bio redovnik Marije Zvijezde, a sada član Generalne uprave reda. Našao ga je bolesnog i po njegovoj želji otpratio ga u njemački samostan Maria Veen, u kojem su se okupili trapisti iz Marije Zvijezde s opatom Bonaventurom. Put je trajao gotovo dva mjeseca preko Francuske, Belgije i Nizozemske. "Tu sam doznao da je samostan Marija Zvijezda skoro potpuno konfiskovan i nekoji redovnici pozatvarani, pa sam odlučio, da se ne vratim odmah u domovinu, nego da sačekam normalnije prilike", napisat će kasnije. Njegov boravak u inozemstvu produžio se sve do 1963. godine. Odlaskom o. Fulgencija, priora, samostan je ostao bez poglavara. O. Flavijan Grbac imenovan je 1946. godine od opata u ezgilu Bonaventure superiorom Marije Zvijezde. O. Flavijan, novi poglavar samostana pokušava se snaći u ovako teškim vremenima. No, očito je da skromnom, starom redovniku nije lako nositi se s "vukovima" koji žele prožderati njegovo malo i uplašeno stado. Tada na scenu stupa mladi trapist O. Anton Artner, njegov zamjenik, koji svim silama nastoji očuvati samostansku zajednicu koja se nalazi pred rasulom. On piše bezbrojne žalbe, predstavke, molbe... tadašnjim institucijama dokazujući kakva se nepravda čini samostanu. Od tada i u desetljećima koja dolaze, ovaj redovnik poznatiji kao o. Anto, bit će nosivi stup opstanka Marije Zvijezde. Suđenje "u odsutnosti" Okružni sud u Banjaluci presudom od 6. travnja (aprila) 1946. godine, br. KO 862/46, osuđuje "u odsutnosti" opata Bonaventuru, o. Bennu Stumpfa, ekonoma samostana, i br. Krescencija Jakobija, poslovođu tiskare, zbog "suradnje s okupatorima", jer su "svoj mlin i tiskaru stavili u službu neprijatelju". Opat Bonaventura i o. Benno osuđeni su na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od tri godine, a br. Krescencije u trajanju od jedne godine. Unatoč žalbi, Vrhovni sud u Sarajevu potvrdio je ovu presudu 31. srpnja (jula) 1946. godine. I ovo suđenje, odnosno presuda, bilo je očito samo priprava za ono što su nove vlasti namijenile Mariji Zvijezdi. Uništenje! Trapisti su neprijatelji, a neprijatelja treba na svaki način zatrti! Za neprijatelja ne vrijede nikakvi zakoni! Kakva je atmosfera prema trapistima tada stvarana, piše o. Anto u dopisu Komandi banjalučkog v. okruga br. 42/1946, od 4. lipnja (juna) 1946. godine: "Na sam dan agrarne rasprave, 17. travnja (aprila) 1946. godine, ustali su neki od vojske i invalida, sasvim neupućeni u našu istoriju i pravili primjedbe. Od tada se šire glasovi da nas se mora čim prije likvidirati i da mi nemamo nikakvo pravo na vlasništvo."
U istom dopisu stoji i ovo: "U vezi s jučerašnjom, odn. prekjučerašnjom kućnom i crkvenom premetačinom načinjen je izvještaj na Pretsjedništvo Vlade i mi još jedanput protestujemo protiv takvog deplasiranog i nedostojnog podvaljivanja od strane pojedinaca, napunjenih intolerancijom prema nama monasima. I tražimo odmah intervenciju i zaštitu cij. Naslova, s tim da nas se pušta u nesmetanom posjedu naših ličnih i imovinskih prava, kao punopravne i lojalne građane naše narodne države. Da se podmire sva naša potraživanja, prema izvještaju na Min. Polj. i stočarstva i da se nama i okolnome katoličkom narodu omogući nesmetano obavljanje crkv. obreda i bogoštovlja." Eksproprijacija i žalba Eksproprijacionom odlukom Okružne agrarne komisije u Banjaluci od 17. travnja (aprila) 1946. godine Arik br. 99-2-1946, oduzet je od samostana trapista Marija Zvijezda "cjelokupni posjed sa svim živim i mrtvim inventarom i svim postrojenjima u korist države..." Trapisti su na vrijeme uložili žalbu Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva, Odjelu za agrarnu reformu i kolonizaciju u Sarajevu.. Ministarstvo je donijelo 19. lipnja (juna) 1946. godine rješenje Arik br. 12873/46 u kojem kaže: "Žalba se djelomično uvažava, napadnuta se odluka O. Agr. komisije u toliko preinačuje što se samostanu Marija Zvijezda u Delibašinom selu ostavlja kao vlasništvo crkva, potrebne prostorije za stanovanje, odgovarajuća bašta, dvorište uz crkvu i stanove, mašina za proizvodnju sode i sav inventar što uz to spada, a od drugog inventara samo onaj koji je usko vezan za održavanje crkve, stambenih prostorija i bašte. O. Agr. komisija će na licu mjesta utvrditi kojim će kat. čest. odgovarati ostavljeni dio posjeda." Obrazloženje ovog rješenja vrvi takvim "genijalnostima", koje bi, da nisu žalosne, bile smiješne: "O. A. komisija ustanovila je da je samostan bio industrijsko preduzeće, pa ga je kod primjene agrarnog zakona kao takvog i tretirala." U nastavku slijedi tumačenje razloga, iz kojih je "očito", da je žalba trapista neutemeljena: "Trapisti su jedan vjerski red Rimokatoličke crkve, čiji članovi, kao i svakog drugog reda, preko dužnosti općih crkvenih zapovijedi žive u trajnoj zajednici, te koji se zavjetom čistoće, siromaštva i poslušnosti obavezuju, da će slijediti evanđeoske zavjete." Redovi kod trapista Kako kod postanka redova tako i kod njihovog istorijskog razvoja, postojali su, a i danas postoje dvije vrste redova. U prvu vrstu spadaju redovi čiji članovi žive posve jednostavno i strogo, skoro pustinjački, a u drugu koji traže poboljšanje života, bolji život. Historija redova Kat. crkve sa stanovišta održavanja vanjskog, svjetovnog života, neobično je bogata kako sa mjerama, koje su došle od samih redovnika za izmjenu toga života, tako još više od strane same Svete stolice, a naročito posredovanjem drž. vlasti. Po pravilima redova siromaštvo, kao zavjet redovnika, ne odnosi se samo na članove reda nego i na same redove. Ono se dijeli na visoko, više i najviše siromaštvo. Samostani koji pripadaju redu visokog siromaštva mogu imati samo toliko nekretnina koliko je potrebno za njihovo uzdržavanje; samostani, čiji članovi pripadaju redu višeg siromaštva ne mogu uopšte imati zemlj. posjeda nego samo pokretni imetak, a samostani koji pripadaju redu najvišeg siromaštva, ne mogu imati nikakvog vlasništva. Za nas je važno u koju vrstu samostana spada samostan trapista Marija Zvijezda. Trapisti su potekli od reda DOMINIKANACA. Njihovi samostani spadaju u red onih samostana koji uopšte ne mogu imati nepokretnih dobara. Kad su dominikanci baš
zbog nagomilavanja bogatstva počeli odstupati od svojih pravila, izdvojila se od njih jedna grupa članova, koja je htjela da živi uz najstrože održavanje pravila sv. Benedikta, t. zv. cistercienzi, a kad su ovi vremenom nagomilali toliko bogatstvo i pored najstrožih zakona samih papa za uspostavu stare strogoće i jednostavnosti života, izdvojila se od njih jedna grupa poznata pod imenom trapista. Prema tome, cilj i zadatak svih redova, a posebno trapiskog reda, jeste puno odricanje spojeno sa vršenjem djela kršć. ljubavi bližnjega... Ove činjenice najbolje pokazuju koliko se samostan držao položenog zavjeta siromaštva i koliko je njihov rad izišao izvan granica njihove osnovne dužnosti i njihovog osnovnog cilja: Zavjet siromaštva pretvorio se je u zavjet obogaćivanja, zavjet nagomilavanja kapitala i to najprije u vidu nagomilavanja zemlj. posjeda, a kasnije u vidu podizanja industrije. Takvim radom samostan trapista postao je jedno najveće industrijsko preduzeće i to ne samo u Bosanskoj Krajini nego skoro u cijeloj Bosni. On je svojim radom prešao iz oblasti "produbljivanja kršćanskog življenja u postu i molitvi" u oblast industrijsku. On je, dakle, svojim radom u vanjskom svijetu prekoračio, ne samo granice koje mu njegova pravila dozvoljavaju, a protiv čega se načelno bori i sama Sveta stolica, nego se upustio u takove poslove i nagomilao takav imetak, koji po svom postanku i svom karakteru potpuno baca u zasjenak primarnu zadaću da će "zavjetom siromaštva slijediti evanđeoske savjete (kan. 487). Drugim riječima, samostan je prešao u oblast sticanja dobara, kako to radi ostali poslovni kapitalistički svijet. Vrlo su značajni iskazi svjedoka preslušani na agrarnoj raspravi. Iz tih iskaza dobrim dijelom proizlazi da je samostan do svog bogatstva došao iskorišćavanjem najnižih društvenih radnih slojeva, zapravo sirotinje, drugim riječima, prisvajanjem viška vrijednosti tuđe radne snage. Time je samostan potpuno odstupio od života i rada za "carstvo nebesko" i bacio se na polje rada za "carstvo zemaljsko". Zato, ako su trapisti, kao što žalba navodi, vjerska ustanova t.j. družba sastavljena od svećenika i braće s priorom na čelu i svojom crkvom udruženi u cilju molitve i vježbanja u kršćanskim krijepostima radi duševnog spasenja, onda se mora postaviti pitanje, kako je nagomilavanje ogromnog bogatstva spojivo sa "vježbanjem u kršćanskim krijepostima radi duševnog spasenja". Prema svemu tome, samostan je izgubio karakter zajednice ljudi, koji su položili zavjet siromaštva i pretvorio se u krupno kapitalističko preduzeće obavito samo u plašt bogobojažljivosti i siromaštva..." Kakvo nevjerojatno "poznavanje" crkvenog prava i pravila redovničkog života u Katoličkoj crkvi! Takvih "branitelja Crkve" sigurno ni Vatikan nikada nije imao! Teško da je moguće naći toliku gomilu gluposti sabranu na jednom mjestu! 26. Osipanje zajednice Osipanje redovničke zajednice Trapisti pišu Okružnoj agrarnoj komisiju u Banjaluci 29. lipnja (juna) 1946. godine dopis br. 75/46: "Umoljavamo da nam se ne osporava pravo da poberemo ovogodišnje plodove, jer smo zemlju sve i pored nesagledivih poteškoća obradili u cjelosti i vlastitim snagama i troškovima." Nije im udovoljeno! Okružni narodni odbor u Banjaluci uputio je trapistima akt br. 46062 od 4. srpnja (jula) 1946. godine u kojem stoji: "Prema odluci Okružne agrarne komisije A.Br. 922/46 od 17. aprila 1946. godine, a potvrđeno od Ministarstva poljoprivrede i stočarstva N.R. BiH broj 12873/46 od 19. juna 1946. godine, rješavam da se sve
radionice potrebne za građevinsku industriju (stolarska, bravarska, kovačka, kolarska, mehanička i dr.), koje su bile vlasništvo trapiskog samostana, sa današnjim danom stave na raspolaganje Okružnom građevinskom preduzeću u Banjaluci." U dopisu br. 79/1946 od 10. srpnja (jula) 1946. godine pišu Sreskom narodnom odboru: "Mi dana nemamo ni najskromnije mogućnosti egzistencije dostojne ljudskog bića i to stoga što se nama nije ostavilo ono bez čega se ne može zamisliti jedna seoska radna zajednica. Dok svaki seljak može i smije imati bar kravu i ostalih domaćih životinja, ne ostavlja se nama nijedna krava, iako imamo 90 osoba na hrani... Umoljavamo Sreski narodni odbor da nam sada kao socijalno neobezbijeđenima pruži zak. moguću pomoć, barem privremeno, jer se nadamo da će više mjerodavne vlasti stornirati ovu odluku u našoj agr. stvari, premda se ova već sprovela." Opet su bili odbijeni! Država je trapistima uzela sve, ali ne i njihove dugove. Vidi se to iz dopisa br. 84/46 od 15. srpnja (jula) 1946. upućenog Sreskom narodnom sudu: "Cjelokupni posjed naše slavne ustanove je eksproprisan i kao takav potpuno potpao pod državnu upravu Ministarstva poljoprivrede i stočarstva, o čemu smo mi definitivno obaviješteni dana 4. srpnja (jula) tekuče godine. Prema tome, nismo mi više vlastni da solviramo bilo kakve dugove ili slično, a dabome nismo ni u stanju." Trapisti se u ovako teškoj situaciji obraćaju dopisom br. 85/46 od 15. srpnja (jula) 1946. godine predsjedniku Okružnog narodnog odbora u Banjaluci: "Pošto je naša kuća sada lišena sveg privrednog i ekonomskog imetka, potreban nam je dugoročni zajam, radi kakve-takve nove čedne male ekonomije. Privredna banka nam je stavila u vid takav zajam, samo traži da se to dozvoli od strane cij. naslova, budući da je zabranjeno izdavati zajmove privatno-pravnim licima čiji je imetak konfiskovan ili po državi eksproprisan. Radi toga slobodni smo zamoliti cij. naslov da nam svojom preporukom dozvoli podignuti zajam od 70.000 dinara." Već 17. srpnja (jula) 1946. godine stigla je odbijenica! Trapisti upućuju "predstavku" Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva BiH br. 89/46 od 19. srpnja (jula) 1946. godine i u njoj pišu: "Smatramo svojom dužnošću zatražiti od naslova ispravak ove grdne nepravde nanesene bosanskim trapistima... Trapisti nisu ogranak reda dominikanaca... Nas je na hrani još preko 90 i svijet se pita kako će sada ti jadni trapisti da žive, kad im je sve oduzeto, osim 10 motika, četiri budaka, jidnih tačaka, jedne sjekire, jedne pile, jedne turpije, dvoje grabalja i 30 dunuma livade. Naš jedan komšija Lazo Delić je dobio povraćeno preko 250 dunuma obradive zemlje, iako je samo jedna porodica, a nas ima barem 10 po broju familija, koji neka žive od sunca i zraka... Očekujući povoljno i nepristrano suđenje u našoj iznesenoj pravednoj stvari, koja je dostavljena i ost. mjerodavnim forumima naših narodnih vlasti, kao i skoru ispravku odn. obnovu cijelog postupka tj. da nam se dodijeli zakonski pripadajući maksimum, a višak da pređe u zemljišni fond..." O. Anto piše dopis br. 98/46 od 16. kolovoza (avgusta) 1946. godine Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci: "Danas nemamo pravo da uberemo iz naše bašte ni pet do osam kg krompira za jedan ručak, a izdali smo hiljade i hiljade dok smo osposobili sav uređaj i nabavili razno sjemenje za nju. Danas neki ljudi u nama gledaju, zbog svojih predrasuda i ideol. razmimoilaženja, samo takve individue koje su štetne po ljudsko društvo..." O. Anto je 1946. godine u ime samostana napisao bezbrojne žalbe, koje je slao tadašnjim državnim organima u Sarajevu, Beogradu i Banjaluci, pokušavajući spasiti kakvu-takvu mogućnost opstanka samostana, ali sve je bilo uzalud. Obijao je pragove raznih ureda uručujući svoje molbe, žalbe, predstavke... Tražio je: ostavite nam zakonski maksimum zemlje od 300 dunuma i 300 dunuma šume da naša
redovnička zajednica može živjeti, a ostalo uzmite! No, nova vlast je ustrajala u svojoj odluci: trapiste treba uništiti! O. Anto piše: "Kad se radilo o čl. 75 za razdiobu roda žetve 1945/1946. rekoše nam da smo imali pravo raditi ali da nemamo pravo dobiti polovicu odn. 2/3..." Svakodnevna maltretiranja, privođenja, saslušavanja, neimaština, skučenost prostora, strah od neizvjesne sutrašnjice, doprinijeli su tome da se redovnička zajednica počela osipati. Bilo im je jasno da nije u pitanju samo njihov imetak, kojega se vlast želi dokopati, nego i to da vlasti čine sve kako bi trapiste potpuno iskorijenile. Nekima se čini da je svaka borba unaprijed izgubljena i zato odlaze. O. Lovro Galić, ekonom samostana, koji je bio uhićen i saslušavan, odlazi sredinom ljeta 1946. godine s nekolicinom braće u trapistički samostan Rajhenburg u Sloveniji. Nadaju se da će tamo naći mir i nastaviti život po svojim redovničkim pravilima. No, tamošnje vlasti im nisu dale dozvolu boravka. O. Lovro ostaje kao dušobrižnik u Zagrebačkoj nadbiskupiji sve do svoje smrti. Nakon njih i o. Flavijan, superior samostana Marija Zvijezda, odlučuje s nekom braćom poći u slovenski samostan. No, na putu doživljava velike nevolje i vraća se natrag u Mariju Zvijezdu 28. rujna (septembra) 1946. godine. Nije jasno da li je uopće stigao do Rajhenburga. Braća laici razilaze se na sve strane. Neki su otišli živjeti kod rodbine i susjeda, a neki su pošli tražiti bilo kakav posao da bi preživjeli. Kako se trapisti ne bi "uspavali", premetačine samostana i dalje traju. Tako Odsjek za unutrašnje poslove pri Sreskom narodnom odboru Banjaluka pod br. 3208/46 od 10. rujna (septembra) 1946. godine donosi rješenje: "Da se izvrši pretres svih stanbenih zgrada i nuzgrednih prostorija samostana Trapisti. Pretres će izvršiti Dušan Stanarević, činovnik Odsjeka za unutrašnje poslove pri SNO. Banjaluka i po ishodu pretresa podnijeti izvještaj." Pretres je izvršen u "svrhu pronalaska prikrivenog poljoprivrednog alata i drugog". U ovakvoj situaciji trapisti su imali i veliki problem sa daljim školovanjem svojih kandidata. Nije bilo uvjeta za normalan život, a kamoli za rad Samostanske visoke filozofsko-teološke škole. U dopisu br. 112/46 od 20. rujna (septembra) 1946. godine Dekanatu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu trapisti pišu: "Šaljemo vam na upis u Bogosloviju tri naša filozofa đaka, koji ne mogu kod nas da nastave redovno školovanje zbog interniranja naših nastavnika... Zatim vam šaljemo jednog za upis u filozofiju..." Naravno, studenti su prije toga morali dobiti "uvjerenje o političkomoralnom vladanju", u kojem je stajalo: "Ovime se drugu (ime i prezime) iz Delibašinog Sela, Trapisti, izdaje na molbu stranke potvrda da se isti nije kroz cijelo vrijeme neprijateljske okupacije ničim ogriješio protiv interesa NOP-a. Dotični je bio i pohvalnog moralnog ponašanja, a stanovao je u Delibašinom Selu kroz cijelo spomenuto vrijeme." I drugi članovi samostana imali su ove potvrde, ali neće im baš puno koristiti u vremenima koja su dolazila. Kako su trapisti živjeli očito je iz dopisa br. 125/47 od 6. studenog (novembra) 1946. godine upućenog Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva u Sarajevu: "Od ovogodišnje žetve nismo dobili niti jedan kg graha, niti jedan kg kukuruza, niti jedan kg krompira ni ostalog zelenja za kuhinju! Od ovogodišnjeg roda vinograda dobili smo jednoć 60 kg grožđa. Nije nam se dalo nijedno krmče, nijedna krava, ni konj ni sprega. U kući nema drveta - samo su nam neke komšije dale nekoliko panjeva. Itd." Vidljivo je to i iz njihove molbe upućene 28. listopada (oktobra) 1946. godine Sreskom NO Šumarskom odjeljenju u Banjaluci: "Umoljavamo cij. naslov da nam pismeno odobri usjeći nekoliko komada hrastovih stabala, koje vrlo hitno trebamo za
ogradu..." Odmah sutradan molba je odbijena! Vlast je u to vrijeme doista bila "ažurna"! Vlastima je očito dosadila upornost pojedinih trapista, a pogotovo mladog o. Ante, kojemu je tada bilo samo 26 godina i lavovski se borio za svoj samostan. Trapisti se razilaze, ali ima i onih koji su očito "tvrdoglavi" i neprestano se pozivaju na nekakvo pravo. Zato odlučuju ubrzati proces. O tome piše sam o. Anto: "Prvi je petak prosinca (decembra) 1946. U jutarnjim satima pretres kuće i tu i u starom samostanu, gdje je bio o. Valentin. O. Tiburcije je bio u novom samostanu. Tražili su ml. fr Luku Harapina da li je on imao što s akumulatorom. U tom je naišao o. Tiburcije i rekao da on zna za to. I tad su njega uhapsili. Mene su našli u crkvi i uz uobičajeno vrijeđanje uhapsili. Vani je čekao kamion sa strojnicama na gotovs i tako smo prebačeni u podrum Fin. direkcije, kasnije Vojni odsjek. Tu smo ostali do 19. prosinca (decembra) 1946, a zatim smo prebačeni u Crnu kuću, gdje smo ostali do suđenja, koje se obavilo dok smo boravili u Kastelu, staroj rimskoj utvrdi na Vrbasu. Suđenje je bilo na Vojnom sudu, kao jatacima, i to o. Valentin, o. Anton i Franjo Majkić, magaziner Zadr.". Uskoro će i o. Tiburcije i o. Valerijan osjetiti, zajedno s njima, sve "blagodati" višegodišnjeg boravka u komunističkim kazamatima. Oblaci nad Marijom Zvijezdom sve su tamniji. 27. Ostale dvije crkve Trapistima ostale dvije crkve Kakav su tretman imali trapisti u to vrijeme piše i A. Ravlić: "Ta 1946. bila je 'najpogibeljnija' za trapiste. Ilustracije radi, valja reći da je u jednom danu spaljeno oko 20.000 knjiga iz prebogate samostanske knjižnice, kada je od nadobudnih mladića pripadnika komunističke omladine - skojevaca (pripadnika SKOJ-a tj. Saveza komunističke omladine Jugoslavije), uklonjen i spomenik sv. Bernarda i bačen u Vrbas. Profesorica Mira Kesić, koja je vodila brigu o siročadima u zaposjednutom samostanskom prostoru, pokušala je spriječiti taj divljački čin, ali su joj odgovorili: 'Ne brinite, spaljujemo samo stare knjige.' Njeno upozorenje je zakasnilo. Oganj je progutao veoma vrijedne knjige - raritete, a Vrbas prekrio samostansku relikviju kip sv. Bernarda. Profesorica se jedina ispričala malobrojnim trapistima, koji su bili tih poslijeratnih godina povučeni u sebe, jer su se osjećali izvan zakona." (Prof. Kesić nikada nije zaboravila ovaj vandalizam. Često je o njemu govorila pokojnom banjalučkom biskupu Pichleru, sadašnjem biskupu Komarici, a jednom prigodom i autoru ovih redaka.) Zatočenjem o. Ante Artnera u prosincu 1946. godine zajednica je u doslovnom smislu bila potpuno obezglavljena. On je bio taj koji se usudio"narodnim vlastima" reći da čine "nepravdu bosanskim trapistima". Naprotiv, o. Flavijan, superior samostana, "potpuno se povlači u se i u tišinu trapiske povučenosti", piše kroničar. U nedostatku hrane, stambenog prostora i sveukupne nesigurnosti, nastojao je "braću čim prije rasturiti, kao i koriste (svećenike) nakon toga". Preostali trapisti svećenici, kao i pojedina braća, pošli su u više upražnjenih župa Banjalučke biskupije, gdje su postali dušobrižnici-župnici, a braća njihovi pomoćnici. Naime, Banjalučka biskupija izašla je iz rata teško ranjena. Nema svoga biskupa, župe su uništene, brojni svećenici su ubijeni... Nakon rata mnogi preživjeli dijecezanski svećenici završavaju u zatvorima. O tadašnjem načinu života trapista piše u svojim uspomenama o. Salezij Gajšek: "Ratno vrijeme proveo sam u samostanu manje-više mirno. Krajem svibnja (maja) 1945. otposlalo me moje crkveno starješinstvo u B. Aleksandrovac, da tamo u
samostanu časnih sestara zamjenjujem tadašnjeg župnika Alfreda Pichlera, koji je odveden u logor skupa sa svojom majkom. Kada je dne 15. ožujka (marta) bio pušten na slobodu, smio sam se vratiti u Mariju Zvijezdu. Budući da je Dolina zatražila od biskupijske uprave dušobrižnika, poslala je mene u Dolinu pred samu Cvjetnu nedjelju godine 1946. Tamo ostadoh s malim prekidom do 16. ožujka (marta) 1952. Prekid je trajao od 20. ožujka (marta) do 31. prosinca (decembra) 1949, kada sam, naime, upravljao župom Stara Rijeka. U Dolini mi je bio trajnim ministrantom i donekle čuvarom naš dobri brat Ćiril Grbac. Kad sam ja napustio Dolinu, onda se i on vratio u Mariju Zvijezdu da ondje nastavi svoj pravi redovnički život." Trapisti tijekom 1946. godine još dobijaju brojne narudžbe za svoj sir iz Hrvatske, Slovenije, Srbije... Tako u pismu Gejzi Kerešiju, trgovcu iz Subotice, odgovaraju 13. rujna (septembra) 1946. godine: "Ovime Vas učtivo izvješćujemo da Vašem nalogu u pogledu sira u Vašoj dopisnici od 5. o. mj. na žalost, ne možemo udovoljiti, budući da je naša sirarna, pod kraj rata posve uništena sa cjelokupnim svojim uređajem. Sadašnje pak prilike ne dozvoljavaju nam da obnovimo sirarnu i nastavimo sa daljnjim radom na proizvodnji našeg, na daleko čuvenog sira trapist. To je prešlo u prošlost. Toliko za Vaše ravnanje." Okružna agrarna komisija Banjaluka donosi 26. veljače (februara) 1947. godine pod Arik broj: 99-7-1946. odluku o eksproprijaciji zemljišnog posjeda samostana trapista Marija Zvijezda u Delibašinom selu kod Banjaluke, u kojoj se kaže: "Odlukom Okružne agrarne komisije u Banjauci Arik br: 92-2-1946 od 17.IV.1946. i rješenjem Ministarstva poljoprivrede i stočarstva odjeljenje za agrarnu reformu i kolonizaciju u Sarajevu Arik broj: 12873/46 od 19 juna 1946. odlučeno je pravomoćno o eksproprijaciji zemljišnog posjeda, zgrada, postrojenja i inventara, koji su bili vlasništvo samostana trapista Marija Zvijezda, opatije reda cistercita strožijeg obreda u Delibašinom Selu, kod Banjaluke... Ukupno eksproprisano 4.670.491 m2. Eksproprijacijom se oduzimaju od dosadašnjeg vlasnika sve zgrade, sva postrojenja, cjelokupni živi i mrtvi poljoprivredni i industrijski inventar, koji se nalazi na eksproprisanom zemljišnom posjedu te prelazi u ruke države bez ikakve odštete dosadašnjem vlasniku". U arhivu samostana ostadoše brojni popisi iz kojih je vidljivo tko je sve odnio ono što se odnijeti moglo, a nije već ranije odneseno. Tu su nabrojane brojne javne ustanove, ali i veliki broj "zaslužnih pojedinaca". Naravno, redovnike se uvijek sumnjičilo da su nešto sakrili, da nisu sve predali i sl. Uglavnom, trapistima ostadoše "dvije crkve i nekoliko staraca (br. Mihajlo, br. Ćiril, br. Ludvig, o. Konrad, dr. Ballian, o. Vitalis, br. Basil, br. Ignacije i sam o. Flavijan)", piše kroničar. Nije im ostalo ni onih 30 dunuma za bašču, nego samo samostansko groblje i mali vrt uz crkvu. O. Anto i mlađi redovnici su u zatvoru. Protesti su utihnuli. No, tadašnjim vlastodršcima ni to nije bilo dovoljno. Stambena komisija pri Izvršnom odboru u Banjauci donosi rješenje br. 28801/48 od 31. srpnja (jula) 1948. godine u kojem kaže: "Redovnici samostana Trapisti (12 redovnika i 3 poslužitelja) koji se sada nalaze u samostanu trapista preseljavaju se u samostan na Petrićevcu, gdje se sada nalaze i stanuju redovnici reda franjevačkog. Prostorije u samostanu Trapisti dodjeljuju se Dječjem domu. Rok iseljenja tri dana po prijemu rješenja. Obrazloženje: Kako u samostanu Petrićevac ima sedam soba sa svega sedam redovnika, a prostorije u samostanu Trapisti moraju se dodjeliti državnoj ustanovi - to je riješeno kao gore."
O. Flavijan se žali na ovo rješenje, ali vlast ne popušta. Odlazi sa braćom na Petrićevac. No, br. Mohor Dvojmoč zatvara se u sakristiju crkve i ne želi izaći ni po cijenu života. Sam je pripovijedao: "Oko crkve bili su ljudi naoružani strojnicama i prijetili mi, ali nisam napustio samostan." Potez br. Mohora bio je presudan. Vlast je popustila i dopustila povratak trapistima, koji su se tada nastanili u nekoliko preostalih sobica, sakristiji i kripti crkve. Br. Mohor bit će uz o. Antu drugi stup opstanka Marije Zvijezde u desetljećima koja dolaze. O. Tiburcije i o. Valentin izlaze iz zatvora u Zenici 6. prosinca (decembra) 1951. godine i vraćaju se u Mariju Zvijezdu. "Sređuju pomalo knjižnicu i uvode povremeno korsku službu", piše kroničar. O. Anto izlazi iz zatvora 6. prosinca (decembra) 1952. godine. No, odmah po izlasku mora na odsluženje dvogodišnjeg vojnog roka. Godine 1953. trapisti, tražeći način preživljavanja, preuzimaju biskupijski vinograd u Lijevče polju na pet godina. Ulažu trud i sredstva, ali "koristi dakako nije bilo neke spomena vrijedne", bilježi kroničar. Stariji pomalo umiru i odlaze s ovog svijeta. "Godine 1955. umro je kod našeg prijatelja Ante Klindića u Budžaku br. Amadeus i bi pokopan na gradskom groblju Banjaluke. Godinu dana iza toga umro je i naš starina br. Ćiril Grbac...", piše kroničar. Od 9. do 13. srpnja (jula) 1957. godine u Mariji Zvijezdi boravio je generalni poglavar reda trapista dom Gabrijel Sortais. Bila je to prva vizitacija samostana nakon 1946. godine. Njegov dolazak ohrabrio je malu samostansku zajednicu. O. Flavijan, superior Marije Zvijezde, umire 19. srpnja (jula) 1957. godine. O tome kroničar bilježi: "Svojom je asketskom pojavom stekao sebi veliki i trajni ugled, i ostavio svima primjerom utrti put trapiske discipline. Sprovod mu je bio potresan sav okolni narod hrlio je k njegovom mrtvom tijelu koje je dva dana bilo izloženo u crkvi. Umro je u subotu uvečer iza kako je ujutro primio svete sakramente zadnje pomasti i viatikuma, uz prisustvo cijele male samostanske zajednice...U sudbonosnim danima sačuvao je svetinju kolijevku Marije Zvijezde, crkvu i nekoliko braće oko sebe, nadajući se u bolje dane..." Pokopan je na samostanskom groblju, 22. srpnja (jula) 1957. godine. Dva mjeseca ranije umro je u egzilu i treći opat Marije Zvijezde dom Bonaventura II. 28. Otac Tiburcije Novi superior otac Tiburcije Smrću o. Flavijana Marija Zvijezda ostaje bez poglavara. Novim superiorom samostana biva imenovan 1957. godine o. Tiburcije Penca. Novi superior rođen je 20. siječnja (januara) 1919. godine u Tržišću, Kostanjevica na Krki u Sloveniji. Godine 1931. ušao je u trapistički juvenat. Školovanje je u cjelosti završio u Mariji Zvijezdi. Zaređen je za svećenika 14. svibnja (maja) 1944. godine. Nakon izlaska iz zeničkog zatvora 1951. godine bio je kratko vrijeme i upravitelj župe Zavalje kod Bihaća. I druga braća vraćaju se polako u svoj samostan, ali i dalje ne nazire se kraj zala za Mariju Zvijezdu. Kroničar bilježi 1961. godine: "Nova nacionalizacija protegnuta je i na naš samostan, koji je tako ostao i bez svojih najskromnijih prostorija. Mi smo u svojim regularnim potrebama zaista pravi sirotani ako se usporedimo s bilo kojoj kućom na svijetu." Pokušaj obnavljanja proizvodnje sira
Bilo je pokušaja da se situacija promijeni. Naime, u Mariji Zvijezdi je 5. travnja (aprila) 1961. godine načinjen zapisnik u kojem stoji: "Preč. g. Tiburcije Penca je obrazložio prisutnima ponude glede pravljenja sira sa strane narodnih vlasti kako ovdje u Banjaluci tako i u Belju. Prema dosadašnjim razgovorima sa vlastima, mogli bi trapisti raditi u državnom poduzeću, čime bi dobili plaću, socijalno i neke procente. Superior dalje veli da je tražio poništenje zadnje nacionalizacije i vraćanje 100 dunuma zemlje. Međutim vlasti ovdje u Banjaluci pristaju na vraćanje zemlje, ali su velike poteškoće glede ukinuća zadnje nacionalizacije. Generalni direktor u Belju veli da bi se i o poništenju zadnje nacionalizacije dalo nešto učiniti tek onda kada bi s naše strane dali nešto državi (preuzeli pravljenje sira)." Započeli su pregovori između samostana i mljekare u Banjaluci. Nakon saznanja da bi se mogla obnoviti proizvodnja sira, u javnosti je zavladala prava euforija. Vidljivo je to i iz "Krajiških novina" od 27. studenoga (novembra) 1961. godine, koje pišu: "Iščekivanja su se ispunila: Trapist na našoj trpezi. Premda se dugo govorilo o mogućnostima ponovne proizvodnje pravog trapističkog sira, po kome je nekada Banjaluka bila poznata, ipak je vijest nosila u sebi prizvuk senzacije: Stari sir će se proizvoditi! Poslije toliko godina s etiketa sireva 'a la trapist' ono 'a la' će nestati. Sir koji će proizvoditi banjalučka mljekara biće zaista pravi, originalni trapist, 'sir nad sirevima', kojim se kulinari zaklinju i o kome se u gastronomskim priručnicima govori sa dužnim poštovanjem. Tradicija se nastavlja. Stariji Banjalučani dobro poznaju istoriju trapističkog sira. Sjećaju se oni velikog manastira i njegovih žitelja, koji su već 90 godina proizvodili čuveni sir vješto čuvajući da ne odaju tajnu recepta. Sva nastojanja da se recept otkrije nisu uspjela. Uvijek je siru 'a la trapist' nešto nedostajalo, nikada nije bio onaj pravi koji je stekao slavu u svijetu. Ali, svijet nije bio bez trapista. Jer, poznati sir se nije proizvodio u Delibašinom Selu, nego još u jednom mjestu, u Mont de Ša u Francuskoj. Ali šta znači jedan jedini proizvođač za sve naraslije potrebe tržišta? Ideja da se nađe novi sporazum s trapistima iz Francuske učinila se dobrom. Punu godinu dana ljudi iz banjalučke mljekare pregovarali su s redovnicima i na kraju sklopili sporazum. Iz Francuske su stigla dva redovnika kojia su već počela s probnom proizvodnjom sira. Kako je organizovana proizvodnja? Dakako, redovnici i dalje ljubomorno čuvaju tajnu recepta: Nema novaca za koje bi recept prodali. Pa kako će se onda odvijati ta kooperacija? Kako je moguće organizovati proizvodnju a da se 'sveta tajna' koju trapisti vijekovima čuvaju ne otkrije? Problem je riješen na jedini mogući način: Sir će se proizvoditi u podrumima samostana gdje se nekada proizvodio. Proizvođači sira biće uglavnom redovnici, a pomagaće im radnici iz mljekare, uglavnom kao ispomoć. U neku ruku biće to jedan od pogona mljekare, ekonomska jedinica, u kojoj će redovnici zarađivati prema učinku kao i ostali članovi kolektiva. Šta nova proizvodnja donosi banjalučkoj mljekari? Mnogo. Prije svega, moderni kapaciteti koristiće se mnogo bolje, zalihe mlijeka koristiće se na najbolji mogući način. Što se tiče plasmana, o njemu izgleda ne treba voditi velikog računa, jer neko reče: Trapist se sam prodaje. U svakom slučaju, oživljavanje tradicije u proizvodnji trapističkog sira veliki je poduhvat kolektiva mljekare i svih onih koji su kolektiv mljekare podržali u njihovim nastojanjima. Probni kontigenti novog sira, kažu u mljekari, biće pušteni u prodaju već sljedećeg mjeseca. Na pomolu je veliki događaj za banjalučko mljekarstvo." Tajne No, uskoro su se probudili "čuvari revolucionarnih tekovina". Već sljedećeg mjeseca zaredali su se naslovi o trapistima koji "mistificiraju" proizvodnju svoga sira, ponovno "podižu glavu" i sl. Kroničar bilježi: "Mistifikacija - glasili su takvi i tome
slični mizerni natpisi. Oni su se redovito pojavljivali u štampi, sve dok nije sve njih Tanjugov podlistak od 12. prosinca (decembra) okrunio." O čemu se radi? Naime, vrhunac kampanje protiv suradnje s trapistima u proizvodnji njihova sira bila je vijest koju je Tanjug objavio 12. prosinca (decembra) 1961. godine, a prenijelo ju je i "Oslobođenje" pod naslovom "Nema tajne u proizvodnji sira trapista". Mišljenje stručnjaka Instituta za mljekarstvo FNRJ Beograd 11. decembra 1961. (Tanjug) je da proizvodnja sira trapista ne predstavlja danas nikakvu tajnu, ističu stručnjaci Instituta za mljekarstvo FNRJ, jer je tehnološki proces pravljenja ovoga sira poznat ne samo u Francuskoj i kod nas, već i u drugim zemljama. Kao naučni dokument kod nas, koji pobija svaku mistiku, stručnjaci ovog instituta navode detaljno opisan tehnološki postupak koji je dao redovni profesor beogradskog univerziteta dr Obren Pejić. Prvi trapist, kao što je poznato, proizveli su redovnici trapistanskog reda u samostanu Por disali (Port du Salut) u Francuskoj, odakle je prenesen, dolaskom ovih redovnika, u samostan Marija Zvijezda kod Banjaluke. Međutim, s razvojem tehnologije, podvlače stručnjaci, proizvodnja trapista je već odavno izašla iz manastirskih zidina, u koje više niko ne vjeruje da će se vratiti… Reagujući na vijest da je banjalučka mljekara, mimo naših oko 500 stručnjaka za mljekarstvo, zatražila pomoć dvojice francuskih redovnika-trapistanaca, saradnici Instituta za mljekarstvo FNRJ ističu da u našoj zemlji, pored ovog savremeno opremljenog instituta, postoje tri tehnološka fakulteta s mljekarskim smjerom, zatim šest poljoprivrednih fakulteta i oko pedeset modernih mljekara, koji zajednički veoma uspješno rade na obogaćivanju asortimana mlječnih proizvoda i poboljšanju njihovog kvaliteta. Redovnici iz Francuske su došli. Obučili su svoju subraću iz Marije Zvijezde. Proizvodnja je započela u Novoj Topoli, nekadašnjoj trapističkoj sirani. Kroničar piše: "Ličnim zalaganjem direktora D. Đurića i njegovim povjerenjem u našu vještinu došlo je definitivno do toga rada i uspjeha. Dana 9. prosinca (decembra) 1961. godine bi priređena probna zakuska degustacija 15 kom. sira napravljenih već prvoga dana." Međutim, ovaj pokušaj je ubrzo propao. Nije ni čudo, jer što su tolike vrhunske stručnjake za mljekarstvo i sirarstvo mogli naučiti "zatucani" trapisti! Samostan je u rujnu (septembru) 1963. godine doživio veliku čast i radost da ga zajedno posjete banjalučki biskup, mons. Alfred Pichler i njegov prijatelj, pravoslavni episkop banjalučki, preosvećeni gospodin Andrej Fruščić. Ova posjeta bila je veliko ohrabrenje za redovničku subraću u njihovoj borbi za opstanak! O. Fulgencije novi opat Marije Zvijezde Brojno stanje u samostanu donekle se stabiliziralo i zajednica redovnika u Mariji Zvijezdi zamoli vrhovno vodstvo svoga reda da smije izabrati sebi opata. Bilo im je dopušteno. Nakon trećeg kruga glasovanja izabrali su 27. listopada (oktobra) 1964. godine o. Fulgencija Oraića. Tako je don Fulgencije postao četvrti opat Marije Zvijezde. Imao je tada 61 godinu. Opatsku posvetu primio je 1. studenoga (novembra) od banjalučkog biskupa mons. Alfreda Pichlera. Svečanosti su uz brojne vjernike i goste, nazočili i predstavnici pravoslavne crkve. Dom Fulgencije rođen je 28. listopada (oktobra) 1904. godine u selu Gredice u Hrvatskom Zagorju. Kršten je u župi Klanjec i na krštenju je dobio ime Mirko. U Mariju Zvijezdu došao je s petnaest godina i u suknari se obučavao za tkalačkog radnika. Među oblate Marije Zvijezde primljen je 12. veljače (februara) 1921. godine. Humanističku gimnaziju i filozofsko-teološke studije završio je u Mariji Zvijezdi. Za svećenika je zaređen 30. srpnja (jula) 1933. godine. U samostanu je obnašao dužnosti kantora, magistra novaka i voditelja svećeničkih duhovnih vježbi. Zamjenikom opata Bonaventure Drugog i na toj dužnosti ostao do proljeća 1946.
godine, kada odlazi na Generalni kapitul reda u Francusku. U inozemstvu ostaje do 8. rujna (septembra) 1963. godine. Povratkom iz egzila postao je prior samostana. U lipnju (junu) 1964. godine imenovan je superiorom Marije Zvijezde i tu dužnost vršio je do izbora za opata. 29. Obnova crkve Obnova crkve nakon potresa Nakon što je preuzeo dužnost opata Marije Zvijezde, dom Fulgencije preuređuje opatijsku crkvu. Naime, uklanja ogradu ispod kora, korske klupe i dva oltara premješta iz glavne lađe u pobočne, a ambonu daje novo mjesto ispred oltara i okreće ga prema narodu. Tako je ova redovnička crkva potpuno stavljena u službu vjernicima okolnih mjesta. Orgulje su premještene na centralni kor. Restaurirala ih je početkom 1969. godine firma "W. Eisenbartha" iz njemačkog grada Passau. Trapisti su željeli 1969. godine svečano proslaviti stotu obljetnicu utemeljenja svoga samostana. Obnovili su opatijsku crkvu iznutra i izvana i tako je pripremili za svečanu posvetu. Crkva je posvećena 28. rujna (septembra) 1969. godine. Posvetio ju je mons. Alfred Pichler, biskup banjalučki, uz sudjelovanje nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. dr Franje Smiljana Čekade i mons. Severina Perneka, biskupa dubrovačkog. U slavlju je sudjelovao i generalni poglavar reda dom Ignace Gillet, te još šestorica trapističkih opata, kao i brojni drugi crkveni uglednici. Istoga dana s. Imakulata Malinka održala je svečani koncert na obnovljenim orguljama. Ova proslava bila je poput blagog dodira neba za izmučenu trapističku zajednicu u Mariji Zvijezdi. Potres No, zla kob ponovno se nadvila nad njima, ali ovaj put i nad cijelom Banjalukom. Potres! Kroničar piše: "Banjaluka, nedjelja Krista Kralja, 26. listopada (oktobra) 1969. godine, prvi veliki udarac potresa od 8 stupnjeva u 16.34 sati. Bila je upravo popoldanja sv. Misa, koju je služio o. Anto Artner, a ministrirao fra Pero Škvorc. Na kraju molitve vjernih, nisu stigli odgovoriti: 'Amen' od tutnjave i trešnje. Narod je ostao u crkvi, nitko nije bio ranjen. Najstrašnije je bilo gledati baldahin nad glavnim oltarom, koji se savijao, ali još nije pao. Tada je narod izašao iz crkve, svi preplašeni i žalosni. Misa se nastavila na groblju kod Križa. Manji potresi su se nastavljali jedan za drugim… Ponedjeljak, 27. listopada (oktobra), drugi jaki potres oko 9 sati prije podne. Na crkvi otpale dvije dume. Dio samostana (Ortopedija) prema šumi najviše oštećen. Baldahin i oltari porušili su se. Dio baldahina probio u kriptu…" Nakon potresa ostao je prizor koji je zastrašivao. Crkva se nije srušila zahvaljujući kvaliteti gradnje i materijala u njoj ugrađenih, ali bila je teško oštećena. Ono malo redovničkih odaja bilo je potpuno uništeno. Što sada? Ipak, nešto je budilo nadu. Kip blažene djevice Marije, koji je stajao u apsidi svetišta crkve nije pao, niti je oštećen. To je bio znak nade. Zajednica seli u Kloštar Ivanić Već 28. listopada (oktobra) u Zagreb k franjevcima otpremljeni su najstariji članovi samostana. Samostan posjećuju biskup Pichler i opat imedijat dom Otto Assfalg iz Mariawalda u Njemačkoj. Veliki vojnički šator je montiran 1. studenoga (novembra) u vrtu samostana. No, pod šatorom se ne može dugo ostati. Opat Fulgencije donosi 4. studenoga (novembra) odluku da se redovnička zajednica seli u franjevački samostan u Kloštar Ivanić. Istoga dana putuje dio zajednice, a sutradan i ostali. Svi,
osim dvojice, koji ni sada ne žele otići i ostaviti Mariju Zvijezdu: o. Anto Artner i br. Mohor Dvojmoč. Naime, kako će se uskoro vidjeti, opat Fulgencije očito više nije imao snage iznova graditi na ruševinama. On se već tada zauvijek oprostio s Marijom Zvijezdom i odlučio je život sa svojom redovničkom zajednicom započeti na novom mjestu. Dolaskom u Kloštar Ivanić trapisti pomalo uređuju zapušteni samostan, otvaraju novicijat i školu za oblate. Opat Fulgencije traži od Svete Stolice da uspostavi opatiju u Kloštru Ivaniću i uspijeva u tome. Dana 2. svibnja (maja) 1970. godine Sveta Stolica je potvrdila opatiju Marija Zvijezda u Kloštru Ivaniću, a samostan u Banjaluci postao je filijala. O tome piše dom Otto: "Do takvog stanja došlo je poslije potresa 1969. godine. Tada je bilo potrebno pronaći sklonište za smještaj zajednice. Kasnije je to sklonište postalo i sjedište opatije, a Marija Zvijezda postala je podružnica. Uvjet 'sine qua non' tog premještaja bijaše: da se Marija Zvijezda mora održati. Ako bi zbog malog broja redovnika zajednica morala odlučiti živjeti samo na jednom mjestu, Marija Zvijezda ne bi trebalo da bude ni u kom slučaju zatvorena ili napuštena bez nove odluke zajednice i bez izvještaja o tome, bilo ocu Imedijatu ili o. Generalu". Očito je da borba za opstanak Marije Zvijezde u Banjaluci nije bila ni najmanje lagana. Osim o. Ante i br. Mohora, koji su bili stupovi opstanka samostana, zatvaranju Marije Zvijezde usprotivili su se i bivši njeni članovi, koji su živjeli u austrijskom samostanu Engelszell, kao i sam opat imedijat Otto Assfalg, koji je do imenovanja opatom bio član Marije Zvijezde i želio se u nju vratiti. Upravo redovnici iz Mariawalda i Engelszella pružili su najveću potporu o. Anti da se upusti u obnovu teško oštećene opatijske crkve. Pokazalo se da ljubav čini čuda. Crkva je uz pomoć spomenutih samostana, međunarodnog "Caritasa" i brojnih drugih dobročinitelja obnovljena. Kroničar piše: "'G.p. Tempo' iz Zagreba izveo je radove prema sanacionom projektu 'Industroprojekta' - inžinjeringa iz Zagreba. Ing. Sergije Kolobov dao je svoj najveći udio u tom poslu". Radovi su započeli u siječnju (januaru) 1970. godine i uglavnom su završeni u kolovozu (avgustu) 1971. godine. Pojedina braća vraćaju se nakon toga u Mariju Zvijezdu. Nastanjuju se u malim sobicama iznad sakristije, kao i u kućici koja je sagrađena u vrtu samostana. Marija Zvijezda postaje župa: Biskup banjalučki mons. Alfred Pichler ustanovio je 13. svibnja (maja) 1973. godine župu Marija Zvijezda i prvim župnikom imenovao je o. Antu. Kapelanom novoosnovane župe imenovan je o. Antun - Tonči Goričanec. Svečano proglašenje nove župe bilo je 10. lipnja (juna) 1973. godine. Opatijska crkva postala je tako i župnom crkvom. U vrijeme osnutka župa je brojala oko 2.500 duša. Biskup Pichler posvetio je također novi oltar u obnovljenoj crkvi 8. prosinca (decembra) 1973. godine. Oltar je izrađen po nacrtu o. Klausa, redovnika iz Mariawalda. Po njegovim nacrtima preuređeno je cijelo svetište crkve. Mramor su ugradili majstori iz Pazina. Kroničar bilježi i ovo: "Uz posvetu novog oltara definitivno su uređene i dvije kapelice: sv. Josipa je sada kapelica Presvetog Oltarskog Sakramenta, a kapelica sv. Male Terezije postade kapelicom krštenja. Ozvučenje crkve je istog dana stručno postavio ing. A. Matasić iz Zagreba". U jesen 1975. godine dovršena je obnova četiri velika reljefa u poprečnoj lađi crkve, koji su u potresu potpuno stradali. Radove je izveo Restauratorski zavod Hrvatske. Oni su pozlatili i monogram u apsidi crkve. Tijekom proljeća i ljeta 1976. izgrađena je špilja Gospe Lurdske u dvorištu crkve. U nju su ugrađeni pojedini dijelovi baldehina nad oltarom, kojeg je potres srušio.
U to vrijeme opat Fulgencije počinje ozbiljno pobolijevati. U veljači (februaru) 1977. u Kloštru Ivaniću posjećuju ga opat Otto, imedijat Marije Zvijezde i dom Vinzenz, generalni prokurator reda, koji žele napokon riješiti razdvojenost redovnika na dva samostana. Kroničar bilježi: "Opat Fulgencije ne popušta nimalo, nego se razilaze sva trojica". Povratak u Banjaluku za njega, nažalost, nije ni tada dolazio u obzir. No njegovo zdravstveno stanje bilo je sve teže i on umire 27. svibnja (maja) 1977. godine. Istoga dana lijes s njegovim tijelom prebačen je u Banjaluku. Pokopan je na samostanskom groblju 30. svibnja (maja) 1977. godine. Sprovodne obrede predvodio je biskup Picher, a nazočio je i preosvećeni gospodin Andrej, episkop banjalučki, s trojicom svojih svećenika. Preostali redovnici, nakon smrti opata Fulgencija, vratili su se iz Kloštra Ivanića do 1. studenoga (novembra) 1977. godine. Tako je završila trapistička "odiseja" u Kloštru Ivaniću. 30. Otac Anto Artner Otac Anto Artner Nakon smrti četvrtog opata Marije Zvijezde, dom Fulgencija Oraića, redovnička zajednica je ostala bez poglavara. Novim superiorom samostana imenovan je 1977. godine o. Anto Artner. U svojoj knjizi "Banjaluko, pamti" Zoran Simić-Simara piše: "Tražićemo mi još dobrog oca Antu!" Tko je bio taj dobri o. Anto? Rođen je 1. veljače (februara) 1920. godine u Žiškovcu kod Čakovca. Na krštenju je dobio ime Ignac. Godine 1930. došao je u sirotište sv. Bernarda. U juvenat je primljen 1933. godine. U trapistički novicijat ušao je 1937. godine, a vječne zavjete položio je 1943. godine. Za svećenika je zaređen 1945. godine. U komunističkim zatvorima, kao politički osuđenik, bio je od 1946. do 1952. godine. Nakon toga odslužio je vojsku. Školovanje je u potpunosti završio u Mariji Zvijezdi. Govorio je tečno njemački, francuski i latinski. Znao je napamet svih 150 psalama na latinskom! U samostanu je također studirao medicinu i bio je obučen za "apotekarskog pomoćnika". Ovo znanje trajno je nadopunjavao prateći stručnu literaturu. Opstanak Marije Zvijezde Iskazao je izuzetnu hrabrost tijekom 1945. i 1946. godine boreći se za opstanak Marije Zvijezde. Svoj samostan cijeloga života nije napuštao, izuzev u dva slučaja: kad je bio nasilno odveden ili kad je morao otići na liječenje. Volio je "Bosnu ponosnu" i radovao se svakom napretku njenih ljudi. Njegova dobrota bila je opće poznata. Spomenut ću samo neke primjere kao ilustraciju. Godine 1961. jedan dječak iz blizine samostana želi poći u zagrebačko sjemenište i u tamošnjoj klasičnoj gimnaziji nastaviti školovanje za svećeničko zvanje. Dolazio je iz brojne obitelji i njegovu ocu Ivanu nije bilo nimalo jednostavno sina spremiti za školovanje u Zagrebu. Tada o. Anto prodaje svoj moped, koji je dobio iz inozemstva na poklon i pomaže ocu "opremiti" sina. Dječak u kojega je investirao danas je mitropolit nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić. O. Anto nastavio je dalje na biciklu. Godinama, i prije nego je imenovan župnikom, obilazio je bolesne i starije ljude u Priječanima, Česmi, Mađiru, Slatini, Dervišima, Budžaku… Zvali su ga "naš doktor". Liječnik duše i tijela! U svojoj torbi nosio je lijekove, šprice za injekcije, svete sličice, bombone... Tko god nije imao zdravstveno osiguranje, dolazio je o. Anti. Ako je lijek bio skup ili ga je trebalo nabaviti iz inozemstva, opet se išlo o. Anti. On nikoga nije pitao ni tko je , ni što je. Tražio je
načina da pomogne i nalazio je. Ako je trebalo izvaditi zub, tu je bio o. Anto. (I autor ovih redaka imao je u djetinjstvu prigodu osjetiti "lakoću ruke" o. Ante, primajući injekcije penicilina u sakristiji! Nakon što bi "preživio iglu", ponosno mu je ministrirao!) Kasnije se o. Anto modernizirao. Položio je vozački ispit i kupio polovnog "fiću". Na zadnjem sjedištu je uvijek imao nekoliko litara vode jer je dotrajali fićo često "prokuhavao". Alat (grablje, vile, kose, motike) bio je složen u fići, jer o. Anto nije čekao da posao nađe njega. Išao mu je u susret. Sa svojim "oblatima" popravljao je sedamdesetih godina prilazne putove grobljima, kapelice, kopao kukuruz, sakupljao sijeno, spremao ogrjev za zimu, uređivao biblioteku, čistio crkvu… Uvijek prvi! Rekonstrukcija orgulja "Ne ubacujem u četvrtu brzinu. Dovoljno je brz i u prve tri", govorio je. Kad je samostan kasnije nabavio novog "fiću", o. Anto je odustao od vožnje i prepustio volan mlađima. Novi "fićo" je bio previše živahan za njegov ukus. Vijest koja ga je posebno obradovala bila je sljedeća: "Naš generalni opat dom Ambrozije Southey dostavio nam je službeni dopis, datiran iz Rima dne 21. studenoga (novembra) 1977. godine da se samostan trapista u Kloštru Ivaniću prenosi natrag u svoje prijašnje mjesto, u Mariju Zvijezdu, u biskupiji banjalučkoj. Time se restaurira Marija Zvijezda kao sjedište opatije, sa svim ostalim pravima koja joj time pripadaju." Sada je opet sve bilo na svom mjestu! Za vrijeme superiorata o. Ante orgulje su ponovno restaurirane, opatska stolica je obnovljena, kripta je preuređena za "zimsku crkvu", sagrađen je novi "minisamostan", križ iz vrta prenesen u svetište crkve… Neumorno je radio na sređivanju samostanske biblioteke. Želio je knjižno blago samostana ponuditi otvaranjem "javne biblioteke". Napisao je brojne dopise i uputio ih kulturnim institucijama moleći za podršku ovog projekta. Nažalost, naišao je na "tvrde uši" i ovu ideju nije uspio ostvariti. Suočio se s još jednim potresom 1981, kada je crkva ponovno bila oštećena. Uskoro ju je uspio obnoviti. Surađivao je s brojnim znanstvenim i kulturnim radnicima iz različitih banjalučkih institucija, ali i šire. Nije žalio vremena ni truda uvijek iznova tumačiti bogatu povijest svoga reda i samostana. S osobitom ljubavlju tumačio je osobu i djelo o. Franje, kako je zvao utemeljitelja samostana. Njemu je u dvorištu crkve podigao spomen-bistu. Bolest i smrt Svoju malu zajednicu okupljao je na svakodnevne molitve i bogoslužja. Nikada nije kasnio u izvršavanju dnevnog reda. Osobito mlađim članovima nastojao je usaditi ljubav prema trapističkom redu. Osamdesetih godina počeo je pobolijevati, ali više godina uspješno se nosio s bolešću. Kako je bolest napredovala, on odlučuje odreći se zahtjevne župničke dužnosti i 16. veljače (februara) 1988. godine predaju župu svome dotadašnjem kapelanu o. Antunu Tončiju Goričancu. Samostanom je o. Anto upravljao sve do ožujka (marta) 1991. godine i tada predaje dužnost novoimenovanom superioru o. Nivardu Volkmeru. On se tada povlači u tišinu svoje samostanske sobe. Godine 1993. odlazi na liječenje u Hrvatsku, a nakon toga u austrijski samostan Engelszell. Tu umire 24. studenoga (novembra) 1995. godine i pokopan je na samostanskom groblju. Posljednja želja bila mu je počivati u njegovoj Mariji Zvijezdi, koju je toliko volio. Nažalost, do danas mu nije ispunjena! A trebalo bi…! Zaslužio je to dobri o. Anto!
O. Nivard Volkmer, r. 13. studenoga 1919. u Bos. Aleksandrovcu, član Marije Zvijezde sve do odlaska braće njemačkog podrijetla, došao je za poglavara iz austrijskog samostana Engelszell. Velikom ljubavlju vodio je samostan u teškim godinama posljednjeg rata u BiH. Obnašao je i dužnost župnika. Njega je 14. veljače (februara) 2002. naslijedio na dužnosti superiora br. Philippe Vanneste, redovnik francuskog samostana Mont-des-Cats. O. Nivard vratio se u svoj samostan u Austriji. Oci Zvonko i Tomislav Topić No, već sljedeće godine o Mariji Zvijezdi vodi brigu dom Franciscus de Place, apostolski upravitelj. Broj redovnika, nažalost, s godinama je padao. Stariji su umrli. Od nekada najvećeg trapističkog samostana na svijetu postao je najmanji. Danas u samostanu žive dvojica braće po krvi i redovništvu: o. Zvonko i o. Tomislav Topić. Na njima je težak zadatak: sačuvati i obnoviti Mariju Zvijezdu. Što reći na kraju ovog feljtona. Najprije da je na ovim stranicama ispisan tek djelić bogate 140. godišnje povijesti trapističke opatije Marija Zvijezda u Banjaluci. Uistinu, tek djelić! Ostaje na kraju pitanje: Zašto se posljednjih desetljeća ovako uništavalo trapiste? Je li bio problem u tome što su u njemu tijekom Drugog svjetskog rata bili brojni redovnici njemačkog podrijetla. Očito nije! Njihovim odlaskom počeo je pravi progon preostalih trapista slavenskog podrijetla i otimanje njihove imovine. Koliko god istraživali razloge ovakve njihove sudbine, vratit ćemo se uvijek na isto. Komunisti su željeli na svaki način uništiti jedan samostan katoličkih redovnika u ovom dijelu svijeta! I to je u stvari sva istina! A, samostanu su svjetionici...! Zasluge otaca trapista, nažalost, ni propašću komunizma nisu prepoznate, niti dovoljno vrednovane. Rekao bih, namjerno su prešućene! I tako je do danas! Nepravda je počinjena i mnogi kadrovi "filma" ne mogu se vratiti unazad. Nešto se ipak može i treba. Jer, njihova imovina i dalje je nacionalizirana. Biblioteka i vrijedna arhivska građa propadaju zbog nedostatka adekvatnog prostora. Teškom mukom održavaju ono što im je preostalo, napose crkvu. Osim toga, nije neumjesno postaviti pitanje: "Kako je moguće da u Banjaluci nema niti jedne ulice koja bi nosila naziv Trapistička, Artnera Oca Pfannera, Oca...?" Banjaluko, pamti! Oci trapisti hvala vam i oprostite!
