BIBLIOTEKA NOVI SVIJET
Urednici ADOLF DRAGIČEVIC ANTE MARUŠIĆ
Pogovor FRANJO ŽENKO
NIKLAS LUHMANN
TEORIJA SISTEMA Svrhovitost i racionalnost
GLOBUS / ZAGREB
Naslov originala NIKLAS LUHMANN ZWECKBEGRIFF UND SYSTEMRATIONALITÄT © Niklas Luhmann J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen 1968
Bib li o t e k a grada Sarajeva
Centralno odjeljenje 321 LUHMANN N. Teorija 3 2 1 .01:007
0108660
Preveo FRANJO ŽENKO
UVOD
Djelovanje i sistem
Pojam svrhe u staroj i čvrstoj tradiciji odnosi se na ljudsko djelovanje. Njegovo značenje razvija se u nauku o djelovanju. Nije nedostajalo prenošenja značenja koja su ga proširivala: svr he su se pripisivale većim kompleksima djelovanja, grupama, sa vezima, organizacijama, pa čak duhovnim smisaonim tvorbama i predmetima prirode. Ta pripisivanja iskazala su se u cjelini uzevši problematičnima, ne vrlo postojanima, dok je osnovna predodžba svrhe djelovanja ostala neosporiva. U idućim istraži vanjima želimo ispitati sumnju da su ta dva rezultata tih na stojanja oko pojma svrhe povezani, da je teorija sistemskih svrha zbog toga ostala problematičnom jer se pojam svrhe izvorno stvara sa stajališta pojedinačnog djelovanja. Naša razmišljanja kruže prema tome oko razlike djelovanja i sistema. Ona pretpostavljaju u tim pojmovima neku suprot nost. Ona se protežu na raznovrsnost racionalnosti, koja je s njima implicirana, odnosno kojoj se teži; jer pojam svrhe je naj prije za racionalnost događaja koji svrhu nosi i ozbiljuje. Pod djelovanjem valja razumjeti svako smisleno orijentirano, prema van učinkovito ljudsko ponašanje, pod sistemom pak svako zbiljsko biće koje se održava istovjetnim djelomično na temelju vlastitog reda, djelomično na temelju vanjskih okolnosti, u jednoj sasvim kompleksnoj, promjenljivoj okolini kojom se ne može posve ovladati. Ovaj široki pojam sistema sužujemo za svrhe našeg istraživanja i ubuduće ćemo govoriti, gdje ne bude drugih opaski, samo o sistemima djelovanja, to jest o si stemima koji su stvoreni iz konkretnih djelovanja jednog čovjeka ili više ljudi i ograničavaju se od neke okoline smislenim od nosima između tih djelovanja. Ovi prethodni nagovještaji trebaju samo olakšati razumije vanje postavljenog pitanja. Oni r — " ....... ” • j
5
definicija, a kamoli kao dovoljno osvjetljenje pomišljenog stanja stvari. Njima se ipak upozoruje na uzajamnu implikaciju i time na čitavu poteškoću teme: u pojmovima »orijentiranje«, »vanj ska učinkovitost«, »ljudsko ponašanje«, kojima se definira dje lovanje, pojam sistema sa svojom razlikom unutamjost/izvanjskost već je pretpostavljen, kao što i pojam sistema u danom određenju pretpostavlja neku aktivnost samoodržanja, neku raz mjenu s okolinom, kod ljudi i socijalnih sistema, dakle djelo vanje. Opisi pojma djelovanja i pojma sistema najavljuju dalje da se nalazimo u području jedne vrlo stare dileme, naime problema osnovnih pojmova kretanja i supstancije, koji se ne mogu svesti jedan na drugi. Pod misaonim pretpostavkama ontologijske me tafizike koja je zahtijevala da je biće u svom bitku postojano, morala je ta dilema zadobiti središnji rang. U njoj su premise ontologije doživjele krah. Pojam svrhe imao je smisao da prikrije taj neuspjeh tako što je prolaznosti jednog djelovanja koje jest a ipak nije utisnuo stalnost svrhe kao njegovu vlastitu bit. U svrsi se djelovanje, kretanje moglo predočiti kao supstancija. Ali to je bio uvjet da se djelovanje pod onim misaonim pretpo stavkama moglo pojmiti kao racionalno. Stoga nije slučaj da pojam svrhe u odvraćanju grčkog mišljenja od izvornih, radi kalnih i nezbiljsko-shematskih problema predsokratičkog filozo firanja zadobije rang i ugled, prije svega u Aristotelovoj filo zofiji, bliskoj djelovanju. Pojam svrhe postaje tako jednim od velikih pomoćnih pojmova — drugi bi bio pojam hijerarhije, treći pojam cjeline što se sastoji od dijelova — kojima je sebi školska filozofija zakrčdla pristup svojim misaonim pretpostav kama. Ta funkcija pojma svrhe u tradicionalnom misaonom sklopu pojašnjava čvrstinu njegova usidrenja kao svodnog ka mena, pojašnjava dalje osiguranje tog usidrenja tretiranjem svrha kao »prirode«, kao zadane biti djelovanja, čak kretanja naprosto, koju dovoditi u pitanje ne bi značilo smisleno istra živanje nego zabludu. Za današnje znanstveno istraživanje pogled unatrag u po rijeklo zapadnjačkog mišljenja i u misaonu tradiciju koja se na nj nadovezuje ne može više značiti sputavanje — za to je znanost odveć dobro osigurana protiv svakog filozofijskog propi tivanja. To osiguranje međutim postaje njezinim okovom. Uve
6
dena kao obrana slobode istraživanja protiv nadmoćne tradicije, nepropusna granica znanosti spram filozofije stvara danas, kada je moć tradicije slomljena, ograde refleksiji i provincijalizam i ne rijetko jednu preusku interpretaciju onoga što se zapravo već misli. Ona ostavlja istraživanje u bavljenju s izvedenim, stru kovno podijeljenim, ne dokraja promišljenim osnovnim pojmo vima i postavljanjem pitanja. Stoga se danas nalazimo u obratnoj situaciji: orijentiranje spram ontologijske tradicije, kad je ono iz distancije, ako je ono u smislu jednog dijaloga a ne kao puko preuzimanje često citiranog misaonog naslijeđa, može značiti oslobađanje. Želimo ovdje samo nagovijestiti tu mogućnost. Ona nije glavna tema ove rasprave. Njezin predmet, svršna racional nost, tako je ipak prekriven historijskim nanosima da se stvarno dade obraditi samo ako se ujedno misaona povijest oživi kao povijest i time otpremi u prošlost. Pojmovi djelovanje i sistem, s kojima smo započeli, tako su napravljeni da se polazeći od njih, kada je to potrebno, može uspostaviti kontakt i plodo nosno kontaktirati sa starijim tumačenjima djelovanja, odnosno identičnosti bića. Tradicionalni nauk o djelovanju razumije svrhu kao dio strukture djelovanja, kao onaj dio koji cjelini daje smisao i opravdanje: kao kulminacijsku točku ili kraj telos djelovanja1 a danas kao kauzativni učinak. Čini se da u svrsi bit djelovanja postaje postojanom poput bitka i podobnom da funkcionira kao istina, da bude danas opravdana vrijednošću svoga učinka. Ne namjeravamo da »opovrgnemo« to shvaćanje. Pokušat ćemo ga premjestiti na jednu drugu osnovu razumijevanja. Dade se po kazati da se ona koncepcija iznutra raspala, da se pod mnogo brojnim aspektima razložila u pojedinačne odnose, čak da je 1 Pri tom vidi antičko shvaćanje — usporedi Aristotel, M etafizika 1032 i dalje — u kraju fizičkog kretanja početak suprotnog noetičkog kretanja, tako da se djelovanje dovršeno u kružnom toku od početka do kraja potpuno dovede u svoju bit. Tim kruženjem biće se javlja ovim Sto jest i ne služi kao npr. kibemetsko kruženje stalnom prilagođavanju na postojeće u jednom beskonačnom, dakle bezsvrhovitom vremenu. Pre ma tome, djelovanje po antiknom razumijevanju objelodanjuje svoju svr hu u dovršenju i ne predočuje se kao neko sredstvo koje bi se načelno moglo izmijeniti sa stanovišta nekog vrijednosnog učinka.
7
napuštena a da je se ne može načelno odbaciti. Nameće se stoga preorijentacija, a ona je moguća ako se pojam svrhe premjesti iz nauka o djelovanju u teoriju sistema. On tada gubi svoju — i onako zastarjelu — metafizičku funkciju posredo vanja u suprotnosti između kretanja i supstancije. On gubi svoje usidrenje u »biti« djelovanja i time svoje mjesto kao ne dublje utemeljiv osnovni pojam znanosti o djelovanju. Zato orijentiranje na svrhu u okviru teorije sistema i u svjetlu njezinih osnov nih pojmova postaje glavnom temom istraživanja. Ono se tada javlja kao jedna naročita vrsta racionalizacije sistema uz druge. Njezina se funkcija može analizirati, uvjeti njezina funkcioni ranja mogu se istražiti, njezina prisutnost u određenim vrstama sistema može se empirijski kontrolirati. Za jedno takvo razmišljanje o funkciji svrha u sistemima postoji još jedan drugi povod. I on upada u oči pri osvrtu na povijest mišljenja o svrhovitosti. U zapadnjačkom mišljenju bila je čvrsta tradicija da racionalni izbor može biti samo izbor sredstava za neku svrhu, a ne izbor same svrhe; pa bilo da se i svrha shvaća kao sredstvo za jednu daljnju svrhu. To shvaćanje bilo je izvorno obrazlagano očitošću onoga za čim treba težiti, dakle istinom svrha, koja kao takva ne potpada pod izbor; poslije upravo obratno, nemogućnošću primjene istine na svrhe, što isključuje znanstveno utemeljenje i u tom smislu racionalnost izbora.2 Suprotstavljeno utemeljivanje svjedoči da se problem nije shvatio. Potpada li ona ili ne pod kriterij istinitosti, svrha se mora ne zbog toga nego zbog svoje funkcije za proces odlu čivanja utvrditi kao stalna i to samo utoliko ukoliko to zahtijeva ta funkcija. Konstantnost svrha je, prema tome, samo sistemski relativna konstantnost koja ne isključuje mijenjanje svrha u okviru njihove funkcije.3 1 Usp. Aristotel, Nikomachische Ethik, 112 i dalje na jednoj strani, i Talcott Parsons, The Structure o f Social A ction, 2. izdanje, G lencoe/ 111. 1949, naročito str. 228 i dalje na drugoj strani. 1 S tog stanovišta izričito ili prešutno polazi novija znanost o orga nizaciji. Vidi npr. Chester I. Barnard, The Functions of the Exe cutive, Cambridge/Mass. 1938, str. 195 ili kod Karl W. Deutsch, The N erves of Government. M odels o f P olitical Communication and Control, N ew York-London 1963, str. 195 i dalje. Kao baza racionalne varijacije svrhe, gve se viSe zahtijeva misao o postojanju sistema — vidi umjesto ostalih Harry M. Johnson, Sociology, N ew York 1960, str. 284 i dalje.
8
U osnovi pojam sistema je već sadržan i u uobičajenom shvaćanju svrhe u okviru teorije djelovanja, ali se on sa stano višta te koncepcije ne može shvatiti ni razviti. Već dugo se svrhe ne shvaćaju više kao istinito konačno stanje procesa dje lovanja, nego kao subjektivni angažman. Samo kao subjektivne predodžbe mogu se svrhe naime premještati iz budućnosti u sadašnjost i tako uvlačiti u jedino istinitosni kontekst »meha ničke« kauzalnosti u tom smislu da svrha sada vrijedi kao po stignuta sadašnja predodžba koja dalje djeluje u pravcu predoča vanja.4 Budući da kao buduća stanja svrhe nisu više istinitosne, one su poprimile značaj subjektivnog stanovišta na koje se dje lujući subjekt s obzirom na budućnost orijentira. Takvo određi vanje je samoobvezivanje na selekciju posljedica djelovanja koje se smatraju vrijednima i time ujedno znači odbijanje drugih po sljedica koje subjekt smatra beznačajnima ili za »svrhu vrijed nima«, u njihovim vlastitim vrijednosnim odnosima ih dakle ne utralizira. A budući da subjektivno postavljanje svrhe neutrali zira druge posljedice kao puku cijenu a da ih ne može elimini rati, ono ne može pretendirati na to da bude općeobvezatno, dakle istina. U ovom misaonom krugu: neistinitost — subjektivnost — subjektivno angažiranje za specifične posljedice — neutraliziranje drugih posljedica — općeobvezatnost koja nedostaje — neistinitost, nosilac toga kruga ostaje nepromišljen. On biva pretpostavljen kao kompleksan, postojan sistem što nadživljuje svrhu i zbog toga se može na nju obvezati, ali je s onu stranu 4 O tome razlaganju teologijskog kauzaliteta u mehaničkom kauzalitetu usporedi npr. prikaz kod M axa Webera, K nies und das Irrationali tätsproblem. Nanovo tiskano u: isti, G esam m elte A ufsätze zur Wissen schaftslehre, 2. izdanje, Tübingen 1951, str. 128, Primjedba 1; ili Felix Kaufmann, M ethodenlehre der Sozialwissenschaften, Beč 1936, str. 80 i dalje. Neobjašnjeno ostaje u toj tipično novovjekovnoj verziji problema svrhovitosti, naravno, to kako se sadašnjost, naime motive uopće, može prouzročiti predočivanjem nečeg budućeg. Kao prilog kritici te koncepcije vidi uostalom već Christoph Sigwart, D er K am pf gegen den Z w eck u: isti, Kleine Schriften II, 2. izdanje, Freiburg/Brsg, 1889, str. 24— 67; Wilhelm Wundt, Logik, sv. 1,5. izdanje, Stuttgart 1924, str. 628 i dalje, i naročito A lf Ross, K ritik der sogennanten praktischen Erkenntnis. Isto tuko Prolegomena zu einer K ritik der Rechtswissenschaft, Kopenhagen— Leipzig 1933, str. 56.
racionalne strukture djelovanja koju se može istražiti sa sta novišta svrhe. Svrhe nisu puka očekivanja, kao ni puke želje; one postaju svrhom tek spremnošću na zalaganje,5 a to znači: spremnošću na odricanje. Postavljanje svrhe predstavlja se stoga najčešće kao čin volje. Pojam volje pak označuje — mada jednu nedostatnu i skraćenu — refleksiju totalnosti osobe. Ponajprije mora nešto postojati što može zahtijevati takvu spremnost na zalaganje i odricanje, nešto što je dovoljno učvr šćeno i posjeduje dovoljno vremena da si može priuštiti s obzi rom na sadašnjost, daleke svrhe. To što se na taj način zalaže i obvezuje — neki organizam, neka osoba, grupa, organizacija — stoji ipak kao sistem izvan kalkulacije svrha/sredstvo. To je njezin »subjekt« leži joj u osnovi. O tom utemeljivanju, subjek tivnosti sistema, morat će se razmisliti želi li se probiti spome nuti krug i ponovno zadobiti rang teleologijiskog mišljenja škol ske filozofije koje se neposredno odnosi na istinu, mada na drugi način i drugim pojmovima. Sve tamo od Kierkegaarda subjektivnost izbora je doduše radikalizirana s onu stranu svrhovitosne vezanosti. Veza izbora sa svršnoracionalnom strukturom aristotelovske prohairesis je time — barem na području filozofije — raskinuta. Predodžba slobodnog subjekta, koji u svojim svrhama samog sebe bira, zadobio je međutim u takozvanom egzistencijalizmu jednu na glašenu transracionalnu, iako ne i iracionalnu verziju. U njoj je i dalje ovisnost o negiranoj poziciji, naročito o shvaćanju svršne racionalnosti kao racionalnosti djelovanja koju subjekt zanemaruje. Zadatak da se omogući poimanje jednog doduše racionalnog ali o svrsi neovisnog izbora, nije još riješen. Ako mogu ja birati svoje svrhe, mogu to također i drugi. Nema tada pouzdanja da će drugi djelovati na poznate načine; da oni neće, dok ja odlučujem, odmah mijenjati svoje osnove djelovanja. Ne moram se bojati samo gluposti i zloće i od njih se ograđivati; drugi čovjek naprosto postaje problemom. Otvara ’ To npr. naglašava Alfred Schutz, On M ultiple Realities. »Philo sophy and Phenomenological Research« br. 5, (1944/45), str. 533— 576 (536); nanovo tiskano u: isti, C ollected Papers, sv. I, Haag 1962, str. 207— 259 (211).
10
se posve nova dimenzija kompleksnosti.6 Gubljenje zajedničke istine svrhe, subjektiviranje postavljanja svrhe osvješćuje drugog čovjeka kao slobodni alter ego, a u evropskoj povijesti religiozni građanski ratovi šesnaestog stoljeća učinili su svoje da se ilu strira taj problem. Tom novom kompleksnošću mijenja se smi sao racionalnosti na način koji jedva da se još uviđa. Racional nost se ne može više razumjeti kao uviđajuće razvijanje i pošti vanje zadanog smisla. Ona je ponajprije redukcija kompleks nosti. To razmišljanje vraća natrag na subjekt-sistem što je impli ciran u predodžbi angažiranja za svrhe te se sada mora izričito tematizirati. Pojam racionalnog valjalo bi tada iz jednostavne, svršnousmjerene racionalnosti djelovanja premisliti u jednu kompleksniju, obuhvatniju sistemsku racionalnost. Njezin smisao rezultirao bi iz odnosa na problem kompleksnosti. Takva jedna nova orijentacija, kako ćemo vidjeti, pripremljena je dovoljno najnovijim razvojem različitih empirijskih znanosti. Preinačenje kategorija djelovanja u kategorije sistema po gađa odnosne pojmove racionalnosti i stoga zadire duboko. Ono mijenja — najčešće neprimjetno — ono što se razumijeva pod »racionalnim«, a time i ono što čovjek očekuje od sebe u svojim najvišim mogućnostima. Talcott Parsons je u jednom važnom odjeljku svoga prvog glavnog djela dopro do samog traga te misli.7 Postoje u znanostima o djelovanju znanstveni iskazi koji u svom predmetu pretpostavljaju određenu mjeru kompleksno sti i stoga su smisleni samo u odnosu prema sistemima djelo vanja, a ne u odnosu prema pojedinačnim djelovanjima. Stoga ne može biti govora o privrednoj racionalnosti u odnosu prema pojedinačnom djelovanju što se eksplicira prema shemi svrha/ sredstvo, nego samo u odnosu prema sistemima djelovanja zato 6 Usp. G. L. S. Shackle, Time, Nature, and Decision. U: M oney, Growth, and M ethodology and other Essays in Economics in H onor of Johan Akerman, Lund 1961, str. 299— 310 (299). 7 Mislim na odlomak System s o f Action and Their Units, u: Par sons (vidi bibliografiju) 1949, str. 739 i dalje. Još dalekosežnije formu lacije u smjeru koji se ovdje zastupa nalaze se u nadovezivanju na Parsonsa kod Alfreda Schutza, The Problem o f Rationality in the Social World. »Economics« br. 10, (1943), str. 130— 149; nanovo tiskano u: isti, Collected Papers, sv. II, Hag 1964, str. 64— 88 (80).
11
što taj pojam racionalnog pretpostavlja oskudnost sredstava i množinu ciljeva. Svrhe i sredstva su međutim za Parsonsa ipak prije svega još bitna obilježja djelovanja.8 Pita se stoga da li se na ovom mjestu Parsonsov argument može ne uvažiti, ili nisu li pak i svrha i sredstvo pojmovi koji mogu »racionalno« ute meljiti sud samo u odnosu prema sistemima. Gotovo neotklonjivo nameće se ta slutnja ako se kuša svrhe shvatiti ne više kao otkrivanje jedne unaprijed dane biti djelovanja nego njihovom funkcijom. Daljnje razmišljanje osvjetljava to isto: ako se svrha po mišlja kao predočen vrijednosni učinak, ta perspektiva čini dje lovanje sredstvom. Djelovanje može tada, ako ga se uopće smatra racionalnim, biti još samo sredstvo.® Govor o »samosvrsi« jest jedna besmislena, u sebi proturječna protestna for mula u kojoj se može očitati strah pred zbiljom suprotnoga.10 To ipak ne znači da se svako djelovanje vazda mora doživjeti ili sudoživjeti sa stanovišta svrhe, a pogotovu ne da bi i sistemi djelovanja mogli biti »samo sredstvo«; nije nipošto unaprijed jasno da i sistemi mogu biti racionalni samo uslijed jedne spe cifične svrhe. Stoga bi se možda moglo upozoriti na izlaz iz nezadovoljavajućeg poistovjećivanja instrumentalnosti i racio nalnosti — racionalno bi tada bilo ono u sebi samom nezadovo ljavajuće i nedovršeno — ako bi se od racionalnosti djelovanja upravio pogled na sistemsku racionalnost i njezine uvjete. I to razmišljanje ohrabruje pokušaj da se pita o funkciji svrha za racionaliziranje sistema. Za razradbu te misli treba nam pet poglavlja. Najprije ćemo u prvom poglavlju vidjeti kako daleko dolazimo na planu poje ' Kao moto već citiranog djela bira Parsons citat Maxa Webera: »Svako teorijsko razmatranje posljednjih elemenata smislenog ljudskog djelovanja prije svega povezano je uz kategorije ’svrha’ i ’sredstvo’. Drugi primjer predstavlja pokušaj da se nauka o upravi izrazito zasnuje na svrhovito racionalnoj strukturi djelovanja: Alfred de Grazia, The Science and Values o f Administration »Administrative Science Quarterly« br. 5, (1960), str. 362—397, 556—582, naročito str. 363 i dalje. * To se relativno rijetko izričito priznaje. Jedan primjer: Rudolf von Jhering, D er Zweck im Recht, sv. I, 3. izdanje, Leipzig 1893, str. 13. 10 O romantičnoj mistifikaciji »samosvrhe« nalazimo dobre opaske u Kennetha Burkca, A Grammar o f M otives, Cleveland, New York 1962, str. 289 i dalje (Meridian Book izdanje).
12
dinačnog djelovanja s osvjetljavanjem smisla tumačenja djelo vanja kao postizanja nekog učinka i svršne usmjerenosti tog tumačenja djelovanja. Tim ćemo razmišljanjima postići kritičku predodžbenu moć kojom možemo u drugom poglavlju ispitati shvaćanje svrhe klasičnog nauka o organizaciji, a u trećem po glavlju najvažnije začetke njezina prevladavanja. Pri tom se mogu pojaviti neki poticaji koji navode na sistemteorijsko tretiranje postavljanja svrhe. Određene osnovne misli dadu se izdvojiti, ali će nam nedostajati dosljedna izradba te teorije. Nakon tih kri tički prikazanih izvoda slijedit će potom u posljednja dva po glavlja pokušaj da se svrhovitosno mišljenje načelno prenese iz teorije djelovanja u teoriju sistema. Pri tome ćemo morati u četvrtom i najvažnijem poglavlju opširno istražiti koju specifičnu funkciju ispunjava svrhovitosna orijentacija u socijalnim siste mima, osobito u organizacijama, koje preduvjete pretpostavlja u sistemskoj okolini, koje posljedične probleme za sobom po vlači i koje alternative za njih pruža. Napokon, u petom poglav lju treba stečene uvide utvrditi raspravom o nekim problemima koji su povezani s postavljanjem svrhovitih programa u organi zacijama.
13
PRVO POGLAVLJE
Djelovanje i specifikacija njegovih svrha
1. Teleologijsko tumačenje djelovanja i njegova kritika Da djelovanje posjeduje svoj smisao u ispunjenju neke svrhe, nije danas više razumljivo samo po sebi. To se tumačenje doduše nije moglo nadomjestiti. Kao jedino priznato opisivanje djelovanja primjenjuje se još uvijek prostodušno shema svrha/ sredstvo u svakidašnjim, ali i u znanstvenim predodžbenim sklo povima. A ipak je pretenzija na važenje, a pogotovu pretenzija na istinitost tog tumačenja djelovanja, već odavno uzdrmana. Temeljenjem bitka na subjektu samosvijesti intersubjektivnost predočavanja postala je početkom novoga vijeka radikalno problematičnom. Stoga se traže nova, kritička mjerila utvrđiva nja bića, što obvezuju svako umno biće. U oštrom osvjetljenju toga novog svjetla stare teme gube svoj istinitosni sadržaj, stara postavljanja pitanja svoj smisao. Stoga je i istinitost, što su je posjedovale svrhe nekoć kao neko biće, diskreditirana metodi čkim zahtjevima novovjekovnih znanosti. Skupljanje istinitosnih mogućnosti na predmete, što se mogu utvrditi intersubjektivnom sigurnošću, vodi do subjektiviranja svrha. U antici kao dio jedin stvene strukture djelovanja, smatran kao krunska konačna točka procesa djelovanja u kojoj se nastojanje ispunjuje i smiruje, svrha sada vrijedi kao predodžba jednog zbog svoje vrijednosti cijenjenog učinka djelovanja. Takva je predodžba očita u svojoj faktičnosti, ali ne i u svojoj ispravnosti znanstvenog istraživanja. Pooštravanje istinitosnih zahtjeva pred kojima se raspada is tina svrhS, svjedoči o novovrsnoj svijesti kompleksnosti svijeta u vremenskom, stvarnom i socijalnom pogledu. Školska filozofija je na antiknim osnovama zahtijevala jedan prirodni svršetak i u tom smislu neku svrhu niza učinaka, jer da beskonačnosti ne
14
može biti.1 Čovjeku nastupajućega novog vijeka ta misao do ziva u svijest2 samo još konačnost njegova vlastita duha, tj. di skrepanciju između nedokučive kompleksnosti svijeta i vlastite moći poimanja. Svrhe postaju stoga proizvoljnim, zacijelo soci jalno utanačenim prolaznim stanicama beskonačnoga kauzal nog procesa. S druge strane, uvid u ograničenost moći ljudskog uma sada je nešto drugo nego prije — ne više povod za rezig naciju, skromnost ili vjernički poklon, nego koncentrat jedne sigurnosti koja čini subjektivnost samosvijesti polazištem za sve Sire procese redukcije kompleksnosti na sigurne predodžbe. Novovjekovni obrat mišljenja doveo je time u pitanje starije ideologijsko tumačenje jedinstva djelovanja i ujedno sa svojim pojmovima mehaničkog (vremenski neutralnog) kauzaliteta, pre dodžbe i vrijednosti uspostavio pojmovni odnosni okvir u kojem se razvija problematika mišljenja o svrsi i sredstvu. Ti pojmovi omogućuju prije svega jedno diferenciranije razmatranje dje lovanja: svrhe i sredstva, odnosno odlučivanje, djelovanje i učinci postaju vidljivi kao raznovrsne stanice jednog događanja, koje nisu više invarijantne i nužno povezane, nego mogu imati svoju sudbinu. Stoga u tumačenje djelovanja ulaze pokretljivost, varijabilnost, nesigurnost; s druge strane, upravo se time potiče traženje izlaza i novih rješenja problema, alternativa i novovrsnih kombinacija. Budućnost nije više začepljena zadanim istinitim svrhama; ona je beskrajno otvorena, sadrži više mo gućnosti nego što ih se može aktualizirati te ih se stoga mora planovima utvrditi. To diferenciranje i destabiliziranje strukture djelovanja daje povoda diferenciranju raznovrsnih znanosti djelovanja. Etika i prirodno pravo raspadaju se u više znanosti koje zastupaju svaki put različiti smisao racionalnosti. Empirijske znanosti koje nastoje objasniti fakticitet postavljanja svrha i pronaći promiš ljene ili nepromišljene posljedice, dakle naročito psihologija i sociologija, odjeljuju se od znanosti koje se i dalje trude oko 1 Usp. Aristotel, Nikomachische Ethik 1194 a; Toma Akvinski, Su mma contra Gentiles, 3,2. 2 Tako Descartes u Premieres Rđponses (Izdanje Bibliotheque de In Plćiade, Paris 1952, str. 347 i dalje) u odnosu prema uzrocima i skolustički dokaz o Bogu.
15
IF ispravnosti djelovanja, ali svoju predodžbu djelovanja sada apstrahiraju od zbilje. Ekonomske znanosti i dalje se čvrsto drže sheme svrha/sredstvo i pokušavaju konstruirati racionalne mo dele izbora sredstava za svrhe koje po mogućnosti trebaju biti općevaljane (npr. maksimiranje dobiti). Druge discipline nastoje steći sud o ispravnosti djelovanja tumačenjem normi ili vred nota — prije svih pravna znanost koja se može osloniti na po zitivno pravo i stoga si priuštiti da strukturi djelovanja svrha/ sredstvo nedvojbeno prida značenje »činjeničnog stanja«. To što su različite znanosti koje se bave ljudskim postavlja njem svrha jedna od druge analitički nezavisne, jest uostalom jedna vrsta (privremenog) nadomjestka za istinu svrhe. Neovis nost pojmovnoga odnosnog okvira i pravac analitičkog interesa dozvoljavaju pojedinačnim znanostima da ograniče svoj vido krug i sklop varijacija što ga istražuju i da na granicama pri hvate kao konstantno, odnosno kao slučajno varijabilno ono što pripada drugim znanostima. Stoga je karakteristično za eko nomske znanosti da se više ne brinu o tome iz kojih motiva empirijski kauzalno proizlaze postavljanja svrha te svoje istraži vačke interese na ovaj ili onaj način nastoje zaštititi od probi janja problematike psihologijskih ili sooiologijskih istraživanja motiva.3 Na sličan se način distancira pravna znanost od kom pleksnosti jednoga potpunog razumijevanja djelovanja tezom da je sve dopušteno što nije zabranjeno. Odjeljivanje tih strukovnih usmjerenja pridonijelo je tome da je problematika sheme svrha/sredstvo kao takve jedva postala vidljivom, a kamoli da se o njoj raspravlja. Promišljanje što re zultira iz skicirane povijesno-misaone pozadine nastavlja se pri lično rasijano izvan pravoga znanstvenog stručnog istraživanja. Ono je našlo vrlo različite pobornike u filozofiji života i u pra gmatizmu, u fenomenologiji i egzistencijalnoj filozofiji, prigodice i u sociologijskim, psihoanalitičkim, etaologijskim i pravno-teo’ O tome kritički Talcott Parsons, D ie M otivierung des wirtschaflichen Handelns. U: isti, Beiträge zu r soziologischen Theorie, njemački prijevod Neuwied-Berlin, 1964, str. 136— 159. Usp. dalje Parsons (vidi bi bliografiju) 1949, str. 62 i dalje o George Katona, D as Verhalten der Verbraucher und Unternehmer. Ü ber die Beziehungen zwischen N ational ökonom ie, Psychologie und Sozialpsychologie, njemački prijevod, Tübin gen, 1960.
16
rijskiim istraživanjima.4 Njihova argumentacija može se sažeti na ovaj način: svakodnevno, tekuće, prirodno doživljavanje vidi pred sobom odvijanje jedne buduće posljedice vlastitog djelova nja kao jedinstveno događanje određene tipike. Ono se ravna prema tom iščekivanju i suočekivanim okolnostima. Raščlanji vanje tog doživljavanja u svrhu i sredstvo jest umjetno razdva janje. Ono ne stavlja eventualno jednu o sebi postojeću racio nalnu bit planiranog djelovanja u osvjetljenje uma,® nego prika 4 Vrlo tipično nalazimo tu kritiku mišljenja svrhe/sredstvo u malone svim spisima Johna Deweya. Usp. naročito: Human Nature and Conduct, N ew York, 1922, D em ocracy and Education, N ew York, 1916. (24. izd. 1951), naročito str. 123 i dalje; The Quest for Certainty. A Study of the Relation o f K now ledge and Action, N ew York, 1929; Theory of Valuation. U: International Encyclopedia of Unified Science, sv. 2, br. 4, Chicago, 1939, 6. tisak 1950; vidi uz to također A ldo Visalberghi, Remarks on D ew ey’s Conception of Ends and Means, »The Journal o f Philo sophy« br. 50, 1953, str. 737—753; i Eduard Baumgarten, D ie geistigen Grundlagen des amerikanischen Gemeinwesens, sv. II: Der Pragmatismus: R. W. Emerson, W. James, J. Dewey, Frankfurt, 1938, str. 282 i dalje. D a bi se objasnila velika odstupanja u kritici, dovoljno je nekoliko dalj njih samovoljno izdvojenih uputa: Ferdinand Tönnies, Z w eck und M ittel im sozialen Leben. U: Erinnerungsgabe für M ax Weber, sv. 1, München— Leipzig, 1923, str. 235—270; Alfred Schütz, D er sinnhafte Aufbau der sozialen Welt. Eine Einleitung in die verstehende Soziologie, Beč, 1932. i niz članaka istoga autora u: Alfred Schütz, C ollected Papers, 3 sveska, Haag, 1962/66; Michael Oakeshott, Rational Conduct, »The Cambridge Journal« br. 4, (1950—51), str. 3— 27. Nanovo tiskano u: istom, R atio nalism in Politics and other Essays, London-Herford-Harlow, 1962, str. 80— 110; Martin Heidegger, Über den Humanismus, Frankfurt, 1949, str. 5; Carlos Cossio, Intuition, Thought and K nowledge in the Dom ain of Law, »Philosophy and Phenomenological Research« br. 14, (1953— 54), str. 470— 493; D . Demetracopoulou Lee, A Prim itive System o f Values, »Philosophy of Science« br. 7 (1940), str. 355— 378; Jürgen Habermas, Analytische Wissenschaftstheorie und Dialektik. Ein Nachtrag zur K ontro verse zwischen Popper und Adorno. U: Zeugnisse. Theodor W. Adorno zum 60. Geburtstag, Frankfurt, 1961, str. 473— 501 (498. i dalje) i spe cijalno iz znanosti organizacije Bertram M. Gross, The Managing of Organization The A dm inistrative Struggle, sv. II N ew York—London, 1964, str. 470. 5 To je stari način tradicionalnog racionalizma da obrađuje prirodne forme doživljavanja kao nedostatne. Slijedi tumačenje koje N icolai Hart mann daje u djelu Teleologisches Denken. Berlin, 1951, naročito str. 76 i dalje: Razmišljanje o svrsi/sredstvu je prirodni proces odlučivanja, koji se pak najvećma odvija intuitivno rutinski, a naročito se eksplicira 2 Teorija sistema
17
zuje učinak što konstituira poredak, učinak što posjeduje u pro cesima odlučivanja funkciju koju se točno može navesti. Čovjek može u ograničenom opsegu posegnuti za tom mogućnošću; on se također može u svom prirodnom doživljajnom horizontu nereflektirano, ili orijentiran na druge predodžbe, uživjeti u svoje djelovanje. Nikada ne može iscrpsti mogućnosti, pretpostavljenje u orijentaciji svrha/sredstvo, jer one idu u beskraj. Čak i ako planira pojmovima svrha/sredstvo, on mora koristiti pojednostavnjujuće predodžbe koje se ne mogu opravdati tim pojmo vima. Stoga je odlučno pitanje koju specifičnu funkciju ispunjava svrhovitosna orijentacija. Jer, tek kad se odgovori na to pitanje, dade se projektirati svrhovitosno orijentirana tehnika odluči vanja s nužnim pojednostavnjenjima odluke, dadu se pronaći okolni uvjeti jedne takve tehnike, tek tada se uopće može pojas niti u kojim je situacijama primjereno jedno svrhovitosno orijen tirano odlučivanje. Funkcija orijentiranja na svrhu/sredstvo ne da se nikako otkriti u jednom dahu. štoviše, moramo razlikovati dva pitanja, ali ipak na njih odgovoriti u međusobnoj povezanosti. Prvo i osnovno glasi: koji smisao uopće ima to da se prirodno doživ ljeno događajno jedinstvo djelovanja tumači kauzalno, dakle kao razlika uzroka i posljedice? Tek kad se odgovori na to pitanje, a samo u odnosu prema odgovoru, može se postaviti drugo pi tanje: koji smisao ima to da se određeni (ali ne svi) učinci uzroč nog djelovanja karakteriziraju kao »svrha«, a svrha opet napro tiv kao »sredstvo«. To što se u dosadašnjoj raspravi ta dva po stupna pitanja nisu brižljivo dovoljno odvajala, čini se da je glav nim izvorom onih nejasnoća koje se do danas vezuju uz smisao svrhovitosnog orijentiranja. I samo se zbog toga mit, da misaona shema svrha/sredstvo otkriva unaprijed danu »bit«, djelovanja, mogao održati nakon sloma njezinih misaonih pretpostavki. Tradicionalnom mišljenju oba pitanja čine se ne kao razvi janje jedne funkcionalne problemske sheme, nego kao suprot nost dviju vrsta kauzalnosti, odnosno dvaju principa spoznaje: samo u slučajevima problema. Ovdje bi pogled u privredno-znanstvenu raspravu racionalnih modela odlučivanja svrha/sredstvo mogao djelovati razočaravajuće. Čak i elementarne kalkulacije te vrste ne bi se moglo zahtijevati svaki dan od svoje podsvijesti.
18
mehaničke i teleologijske.® Danas, naprotiv, dominira razdvajanje kauzalne sheme i vrijednosnog reda. Budući da je upravo to raz dvajanje dalo pojmu svrhe jedan novi smisao i jedinu specifičnu funkciju koju se ne može više razabrati u predodžbenom hori zontu stare teleologije, moramo se nešto dulje zadržati pri kompleksu pitanja koji je time naznačen.
2. Tumačenje djelovanja kao uzrokovanja učinaka U prirodnom doživljavanju svijeta u kojem djelujemo pre dodžbe o uzročnosti i vrijednosni aspekti, ukoliko uopće strufcturiraju doživljavanje, ponajprije su neodijeljeni i neodijeljivi. Učinci su vrednovani učinci. Na toj osnovi može se princip svrhovitosti uzdići do univerzalnog principa tumačenje svijeta. Upra vo to stapanje ograničava pak mogućnosti prirodnog doživlja vanja — točnije rečeno: ono ograničava doživljajni potencijal za kompleksnost. To stapanje pretpostavlja da su učinci po prirodi već vrednovani, kompleksnost drugih mogućnosti vrednovanja utoliko je već reducirana. Analitičko razdvajanje kauzalne sheme i vrijednosnog reda ima nasuprot tome važne prednosti. Ono omogućuje da se istodobno radi s dvije različite, jedne spram druge invarijantno postavljene interpretacije kompleksnosti svi jeta: s jednom shematskom i jednom regulativnom. U kauzalnoj , shemi svijet se definira kao beskonačnost mogućih odnosa uzro-/ ka i posljedice, koji su »u sebi« vrijednosno neutralni, ali koji\ mogu vrednovanjem zadobiti strukturu relevantnosti. U vrijed-' 6 Usporedi umjesto drugih: Rudolf Stammler, Lehrbuch der Rechts philosophie, 3. izdanje Berlin-Leipzig, 1928, str. 57 i dalje ili Wundt (vidi bibliografiju) 1924, str. 574 i dalje. O postavljanju u prvi plan toga jednostavnog suprotstavljanja već je Hegel rekao ono što je potrebno: »Kad se mehanizam i svrhovitost suprotstave jedno drugome, tada se oni »pravo zbog toga ne mogu uzeti kao jednakovaljani, jer je svaki od njih ispravan pojam i ima toliko valjanosti kao i drugi, pri čemu je važno •inmo to, gdje se može primijeniti jedan a gdje drugi. Ta jednaka valjanost zasniva se samo na tome što oni jesu i što ih oba imamo. Ali iiuino prvo pitanje jest jer su suprotstavljeni koji je od njih dva istinit, a nadređeno pravo pitanje jest, nije li koji nešto treće njihova istina, ili nije II jedan istina drugoga« (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Wissenschaft der Logik, sv. IV, Leipzig, 1948, str. 384).
19
nosnom mišljenju zahtijeva se regulativni poredak stanovišta pre ferencije, koji »u sebi« nezavisno od svog kauzalnog ozbiljenja »vrijedi«, ali koji se može projicirati na učinke tako što on sa drži pravila kojima se naznačuje kojim učincima u pojedinom slučaju valja dati prednost (a kojih se prema tome treba odreći). Stoga moramo ponajprije biti sigurni koji smisao posjeduje ana litički apstrahirana kauzalnost kako bismo zatim mogli ući u mo gućnosti i granice jednoga vrijednosnog reda prije no što mo žemo pojasniti funkciju postavljanja svrhe u odnosu prema pro blemu međuovisnosti oba područja. Tumačenje djelovanja kao uzrokovanja nekog učinka postulira da se dvije (ili više) stanica procesa djelovanja međusobno invarijanto postave i tako osamostale. To znači da pojedine sta nice procesa možemo utvrditi i da one mogu posjedovati vrijednost čak i ako se druge mijenjaju ili budu zamijenjene. Može se htjeti neki određeni učinak, ali se može birati među više primje renih uzroka, npr. bliske ili tradicionalno uobičajene zabaciti a druge tražiti.7 Isto se tako, obratno, može polazeći od uzroka tretirati učinke kao varijabilne time što se npr. posljedice, koje bi »po sebi« nastupile pri tom uzroku, opet eliminira daljnjim kom ponentama sklopa djelovanja. Čak se svrhe dadu u toj misaonoj shemi tretirati kao varijable: može se zbog određenih posljedica namjeravana radnja opravdavati s drugim posljedicama (koje ne motiviraju, ali se mogu dobro prikazati). 7 O tome nalazimo točne izvode kod C. West Churchman/Russel L. Ackoff, Purposive Behavior and Cybernetics, »Social Forces« br. 29, 1950, str. 32— 39 (naročito 35. str. i dalje) s definicijom pojma »sredstva« kao »alternative types o f behavior having the same function« i sažimanjem uzroka u svagda jednu »funkcionalnu klasu«, koju definira »potentiality for producing a specified product«. K ao konzekvencija rezultira spoznaja da nema egzaktnih proricanja nužnih učinaka određenih uzroka, nego samo vjerojatnosti, koje se ravnaju prema podjeli mogućih uzroka na kauzalne kontekste koji su potrebni za stvarno uzrokovanje nekog djelo vanja. Usp. također ispitivanja koja se na to nadovezuju Omara K. Moorea/Donald J. Lewisa, Purpose and Learning Theory, »The Psycholo gical Review« br. 60, (1953), str. 149— 156, koja zapravo ponovno uvode razliku između teleološkog i mehaničkog kauzaliteta i utoliko nisu sasvim dorasla problemu. Vidi potom definiranje svrhe spremnošću da se isti učinak uzrokuje drugim ponašanjem kod Heinrich Gomperz, Interpre tation, »Erkenntnis« br. 7, (1937/38), str. 225—232 (227).
20
U kauzalnoj shemi — a to smatramo, ako i ne kao »bit«, a ono ipak kao osnovu funkcije kauzalnosti — postojanje alterna tiva zahtijeva se u dva pravca: uvijek postoje drugi uzroci koji mogu također uzrokovati jedan određeni učinak; i uvijek postoje drugi učinci koje bi mogao uzrokovati također jedan određeni uzrok — kad bi se učinak odnosno uzrok premjestili u jedan drugi kauzalni kontekst. Ta alternativna struktura kauzalne she me čvrsto je povezana s time što ni jedan uzrok sam za sebe nije dovoljan za uzrokovanje nekog učinka jednako kao što ni jedan uzrok ili mnoštvo uzroka nema samo jedan jedini učinak. Pre dodžba jednog uzroka, odnosno jednog učinka uvijek je apstrak cija koja ispunjava određenu funkciju reda. Mnoštvo uzroka i učinaka koji su povezani u svakom faktičkom kauzalnom doga đanju tek omogućuju apstrahirajuću identifikaciju jednog uzroka ili jednog učinka u tom smislu da uzrok A ne gubi svoj identitet kad u jednoj promijenjenoj ukupnoj konstelaciji mjesto učinaka a, b, c, d, e, f proizvede učinke a, b, c, e, f, g. Samo zato se može predočiti da neki određeni uzrok može imati različite mo guće učinke. Tradicionalnim kauzalnim mišljenjem ovladavajuće traženje zakona uzročnosti u smislu invarijantnih korelacija između uvijek jednog uzroka i uvijek jednog učinka preuzima apstrakcija koja jc smislena kao izoliranje nekoga pojedinačnog faktora na kau zalni odnos i time ujedno promašuje svoj osebujni heuristički smisao, svoju podobnost kao shema otkrivanja alternativa. Teo rija zakona uzročnosti postulira jedan posvema granični slučaj u kojem niti na strani uzroka niti na strani učinaka ne postoje mo gućnosti zamjene i u kojem orijentacijska funkcija kauzalnog od nosa stoga zakazuje. Na sreću u zbilji nema takvih kauzalnih za kona kod kojih uzroci ni učinci nisu disponibilni.8 Vladajuća kauzalna znanost koja ih traži mora uvijek dane alternative bilo pretpostavkom ceteris-paribus uzeti kao da ne postoje ili strogu kauzalnu vezu oslabiti prihvaćanjem jednoga vjerojatnog odnosa. Pri tom postavljanju pitanja ipak, barem za znanosti o djelo vanju, ne dolazi u vidokrug funkcija kauzalne sheme. Ona se ne nulazi u spoznaji jednoga nepromjenjivog slijeda kauzalnih fak ‘ Usp. uz odgovarajuće dvojbe oko pojma »nužnog sredstva« ka•nijc u III. poglavlju bilješka 27.
21
tora koji bi bio posve nezanimljiv jer se na njega ne može utje cati; nego upravo obratno, u spoznaji jedne sigurno strukturi rane mogućnosti promjene takvih odnosa uzroka i učinka, koji su odnosi samo mogući, ali nikada nužni. Kauzalno tumačenje djelovanja, drugim riječima, oslobađa, vezanosti na jednu pri rodno predočenu procesnu tipiku. Ono konstituira strukturu dje lovanja koja omogućuje da se polazeći od jedne stanice procesa analizira druga, da se jednu postavi konstantnom kako bi se s obzirom na nju moglo mijenjati druge. Tada se ne mora neko događanje kao ukupan kompleks akceptirati ili odbaciti, vred novati ili odbiti (kao dožMjajni uvjet koji se neizbježno čvrsto drži uobičajenih tipova djelovanja, kogi je dakle tradicionalno orijentiran); nego se događanje može razložiti i iznutra modifi cirati varijacijom pojedinih komponenata s obzirom na spe cifične konstante. To je shvaćanje do sada možda najjasnije zastupano i raz rađeno u nauci o ekonomici poduzeća koja odnos faktora proiz vodnje i faktora prinosa interpretira kao funkciju proizvodnje i vidi u njoj temeljni odnos i pretpostavku racionalizacije indu strijskoga proizvodnog procesa. Proizvodne funkcije međutim, kao što nagoviješta već pojam funkcije, nisu ništa drugo nego pravila supstitucije za izmjenu pojedinih faktora, odnosno kom pleksa faktora — ma kako pojedinačno izgledali modeli odluči vanja o supstituciji i svode Ii se oni ili ne na matematičko rješe nje diferencijalnim računom đli pak linearnim programiranjem.® U svakom slučaju je funkcija shema prema kojoj se ravna pro nalaženje i vrednovanje alternativa. Kauzalno tumačenje djelovanja je time ujedno heuristička misaona shema. Ono stimulira traženje alternativa. Ono može na • Usporedi ovdje Erich Gutenberg, Grundlagen der Betribswirtschaftslehre. sv. I 10. izdanje, Berlin-Heidelberg-New York, 1965, str. 290 i dalje. Posebno valja primijetiti da se u općoj teoriji ekonomskog odlu čivanja ne istražuje samo ta supstitucija faktora, dakle uzroka, nego se u teoriji funkcije indiferencije istražuju i odnosi supstitucije između vredno vanih učinaka. Vidi npr. Typologie der Indifferenzfunktionen kod Gćrard Gäfgen, Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen zur Logik und ökonomischen Bedeutung des rationalen Handelns, Tübingen, 1963, str. 165 i dalje. N e sili li ta dvoznačnost orijentacije na kraju na to da se odustane od istraživanja ekstremnih rješenja maksimiranja ili minimiranja te da se premjeste na Input/Output modele, ostaje pitanje.
22
taj način žilavu konzervativnost prirodnog doživljavanja otvoriti za novosti tako što u uvijek specifičnim aspektima otvara mo gućnosti varijacije koje se mogu kontrolirati. Ne smije se, naravno, smetnuti s uma da prirodno doživlja vanje i izvan područja primjene kauzalne sheme neprestano upu ćuje na druge mogućnosti. Interpretacija svijeta kao kauzalne »zbilje« jest jedno sužavajuće tumačenje. Svaki identitet se, kao što je otkrio Edmund Husserl, konstituira10 upućivanjem na dalj nje mogućnosti iskustva i »sklop kauzalnosti je samo jedna vrsta horizontnog upućivanja«.11 Smisao shematiziranja mogućeg isku stva kauzalnom kategorijom sastoji se, dakle, samo u tome da se sistematiziraju mogućnosti iskustva i ponašanja koja se pokazuju u prirodnom doživljavanju i da se one tako interpretiraju da su raspoložive za svrhe uspoređivanja, da se mogu, dakle, raciona lizirati. Pojmovi uzrok i učinak ne označuju, prema tome, određene karakteristike događanja, kao npr. »moć« djelovanja ili sakup ljanje uzroka. Oni nisu ništa više do varijable, praznine za iz mjenu funkcionalno ekvivalentnih mogućnosti. Njihova naročitost, a time karakterističnost kauzalnosti, je u tome da su oni jedan za drugoga funkcionalna odnosna stanovišta. Podobnost nekog uzroka da proizvede neki učinak služi pri tom kao princip selekcije, ograničenja mogućnosti varijacije. Mogu se u pogledu nekog učinka varirati uzroci koji treba da ga proizvodu i učinci u pogledu uzroka, ali nikada se ne mogu istodobno uzrok i uči nak tretirati kao varijable, jer bi to izazvalo beskonačni regres i tematika bi ishlapila u neodređenosti.12 To funkcionalno razli 10 Vidi npr. Edmund Husserl, Cartesianische M editationen und Pa riser Vortrage. Husserliana, sv. I, Haag, 1950, str. 79 i dalje; isto Erfahrung und Urteil. Untersuchungen zur Genealogie der Logik, Hamburg, 1948, naročito str. 26 i dalje. Usporedi također Helmunt Kuhn, The Pheno menological Concept o f »Horizon«. U: Marvin Faber, (izd.) The Philo sophical Essays in M em ory o f Edmund Husserl, Cambridge/Mass. 1940, str. 106 do 123; Aron Gurwitsch, Theorie du Champs de la Conscience, (Paris) 1957. 11 Husserl, Manuskript C 7, 11, str. 14, citiran kod Gerd Brand, Welt, Ich und Zeit, Haag, 1955, str. 11. 12 N a tome temelji Gäfgen, (vidi bibliografiju) str. 170 i dalje, svoju kritiku mišljenja sredstvo/svrha a da ne spoznaje da ovo služi upravo prevladavanju te teškoće.
23
kovanje svagda fiksiranih i variranih kauzalnih faktora unutraš nji je temelj nužnoj asimetriji, kauzalnog odnosa. Premda ka uzalna kategorija svoja dva osnovna pojma postavlja kao vari jable, ona iziskuje da se svagda jedna ili druga postavi konstan tom kao baza varijacije. To postavljanje konstanti ne treba, međutim, biti apsolutnom. Konstantu se u drugim sklopovima može tretirati posve kao promjenjivu, ali nikada u onom sklopu čiju varijaciju strukturira. Kauzalna kategorija predviđa, dakle, da se sve može mijenjati, ali ne sve najednom. To funkcionalno-strategijsko tumačenje kauzaliteta oslonjeno je snažno na značajnu činjenicu koju se ne može drugačije tuma čiti, da usprkos beskrajnoj kompleksnosti kauzalne mreže zbilj skog svijeta postoje samo dva raznovrsna kauzalna faktora:13 uzroci i učinci. Zašto zapravo dva i zašto samo dva? Ako se strukturu kauzalne sheme ne prihvaća više kao danu — bilo kao bitno obilježje prirode ili kao svojstvo jedne idealno-postojeće kategorije — nego je se propituje s obzirom na nje zinu funkciju, tada biva jasnije da ona stoji u odnosu prema ograničenom potencijalu kompleksnosti viših misaonih ljudskih procesa. Premda se novije psihologijsko istraživanje, koje je po taknuto prije svega pronalaskom strojeva za obradbu informacija, s obzirom na to pitanje zaustavilo na samim počecima,14 ipak već znamo s nekom sigurnošću da ljudski potencijal za kompleksnost, moć da se shvate i prerade kompleksna stanja stvari, posjeduje svoje težište u podsvijesnim zamjedbenim procesima, da naprotiv 13 Ta dvostruka podjela ne smije se zamijeniti s binarnom struk turom izbornih situacija. O njihovim prednostima, koje su naročito obra đene u kontekstu konstrukcije automatskih uređaja za obradu podataka usporedi Stafford Beer, K ybernetik and Management, njemački prijevod; Frankfurt, 1962, str. 104 i dalje. Razlikovanje uzroka i djelovanja nije naravno samo shema za određivanje alternativa. A li oba se slučaja temelje na istom problemu kompleksnosti i oba se služe postepenom redukcijskom tehnikom. Za ostalo treba primijetiti da je i teorija sistema Talcotta Parsonsa svjesno binarno konstruirana. 14 Dobar i aktualan pregled daje Roger N . Shepard, On Subjectively Optim um Selection A m ong M ultiattribute Alternatives; U: Maynard W. Shelly II/Glenn L Bryan (izdavač), Hum an Judgmants and O ptim ality, N ew York-London-Sydney, 1964, str. 257—281. Usp. dalje Jerome S. Bur ner/Jacqueline J. Goodnow/ George A . Austin, A Study o f Thinking, N ew York-London, 1956.
24
sve više, svjesno selektivne misaone činidbe mogu u isti mah sa gledati samo vrlo malo varijabli. Iako mi nije teško izabrati iz među dviju košara s voćem ako jedna sadrži četiri a druga pet naranči, izbor između košara s miješanim voćem mnogo je teži, čak iako je razlika u vrijednosti znatno veća.15 Tada se moram ili osloniti na vrlo jaku, prevladavajuću preferenciju — npr. da ba nane cijenim iznad svega — ili da uspoređujem cijene, u svakom slučaju okolišam da bi najprije reducirao kompleksnost. S tog razloga brzo se gubi pregled nad kauzalnim svezama kada se kao varijable mora istodobno tretirati više kauzalnih faktora uključe nih jedan iza drugoga.16 Iz te teškoće, slično kao pojednostav njivanje u našem slučaju s košarama s voćem, pomaže nam raz likovanje uzroka i učinaka. Ono, naime, omogućuje da svagda samo jedan faktor variramo u svjetlu konstantnosti drugoga, a tada kada je to razmišljanje završeno, istu shemu ponovno pri mjenjujemo na posve ili djelomično druge faktore.17 Za tu funk ciju je binama shema, primjena koje se može po potrebi ponav ljati, najpovoljnija. Bez obzira na bilo koje postavljanje svrhe sam kauzalni prin cip sadrži dakle već jedno strategijsko shematiziranje s obzirom na prekompleksne zahtjeve na djelovanje. Već tumačenjem djelo vanja kao uzročnog postizanja nekog učinka postiže se konstituirajuća činidba koja se ne razumije sama po sebi a ispunjava funkcije koje se mogu naznačiti. Činidba i njezino problemsko usmjerenje mogu se shvatiti pojmovima specifikacije i beskonač nosti. Oba pojma su čvrsto međusobno povezana — i to je za 15 Zbog toga se i pojavljuje, kao što je utvrdilo eksperimentalno istraživanje kod više dimenzionalnih strukturiranih situacija izbora naj više pogrešaka protiv »funkcije tranzitivnosti«, tj. protiv zahtjeva da se kad je A više od B, a B više od C i A procjenjuje više od C. Vidi o tome Gäfgen, (vidi bibliografiju) str. 283 i dalje. Usp. zatim str. 37 i dalje. 14 Primjenjujemo ovdje i dalje pojam »uzročni faktor« bez obzira na smisao riječi »faktor« kao prevladavajuću oznaku kojom se misli na uzroke kao i na djelovanja, ali ne objašnjavamo njihovu razliku. To što u našem jeziku nemamo takve općenite uzroke, uglavnom je za nimljiva činjenica, koji bi mogli snositi dio kritike zato što je shema uzroka analizirana samo kao »odnos« a ne u varijabilnosti njenih fak tora. 17 Mi ćemo se na tu misao vratiti ponovno na str. 292 i dalje, kad budu objašnjene pojedinosti svrhovitog programiranja.
25
ono što slijedi jedan osnovni uvid — i to povezana u tom smislu da tek specifikacijom predočivanja biva problematičnom besko načnosti uzroka i učinaka i stoga zahtijeva prilagođavanja i pomoći u odlučivanju, koji reduciraju beskonačnost na zgodan for mat, podoban za odlučivanje. Što se, međutim, dalje tjera specifikacija, to većim biva ras pon beskonačnog, to se više povećava distancija između speci fične doživljajne teme i horizonta svijesti. Time je naznačena problematika koja se dade tumačiti kao naporan pokušaj da se kauzalnim tumačenjem shvati kompleksnost svijeta i podvrgne shematici što omogućuje smisleno ljudsko odlučivanje. To izi skuje drugi radni proces oblikovanja vrednota odnosno postav ljanja svrha, čime se reducira ta kompleksna beskonačnost.
3. Reguliranje vrednotama i svrhama: Tranzitivnost ili oportunizam Označivanjem određenih dijelova događanja kao relevantnih, strategijski važnih faktora kauzalnog procesa odlučivanje o kon stantama i varijablama planiranja djelovanja izvrgava se uprav ljanju eksternih selekcijskih stanovišta (vrednota). Djelovanje za jedno sa svojim kompleksnim uvjetima i posljedicama ne doživ ljava se više kao neko funkcionalno difuzno, kompaktno događa nje što se ne može mijenjati jer, preopterećeno smislenim odno sima, ispunjava istodobno mnoge funkcije, nego stupa s fakto rima, što su kao konstantni postavljeni, u službu specifične funk cije zbog koje se mogu druge komponente događanja zanemariti, modificirati ili izmijeniti. Stoga ne ulazi u svijest kao jedan u sebi smislen, nužan, zadovoljavajući događaj, nego se izvršava s obzirom na nešto drugo.18 Ono se stoga dade na indirektne ob“ Klasični izvori za te misli su osobito Ferdinand Tönnies, Gemein schaft und Gesellschaft. Reprint, 8 izdanja (1953), Darmstadt, 1963, i Max Weber, Wirtschaft und G esellschaft, 4. izdanje, Tübingen, 1956, str. 1 i dalje. U prerađenoj formi pojavljuju se oni kod Tacotta Parsonsa na dva mjesta: (1) u nauku o orijentacijskim pravcima (pattern variables), od kojih je jedan označen dihotomijom »specifičnosti« i »difuznosti«, usporedi npr. Talcott Parsons/Edward A. Shils (izdavač), Toward a General Theory of Action, Cambridge/Mass. 1951, str. 83 i dalje, i kao
26
zire orijentirati, organizirati, mijenjati, ali uz cijenu odricanja neposrednog ispunjenja smisla.19 Specifikacija pojednostranjuje orijentiranje na način kojim na drugoj strani problem beskonačnosti može biti izazvan i neotkloniv. Na temelju jednog nediferenciranog, za život tipičnog odvija nja unaprijed planirajući ili pribrajajući-objašnjavajući pogled pokušava određene točke fiksirati kao učinke ili kao uzroke. Nji hov identitet ne razumije se sam po sebi nego se tek mora kon stituirati.20 S jedinstvom jednog uzroka konstituira se međutim pi tanje o drugim uzrocima, s jedinstvom jednog učinka odmah pi nova verzija: Talcott Parsons, Pattern Variables R evisited, »American So ciological Review,« br. 25, (1960), str. 467—483 (471) i (2) u klasifikacijskoj sferi tvorbe sistema kao oznaka rubrike »instrumental« i »consummatory«. Vidi npr. Talcott Parsons, General Theory in Sociology. U: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cottrel, Jr. (izdavač) Sociology Today N ew York, 1959, str. 3— 38 (5 i dalje). Naročito David E. Apter, The Political K ingdom in Uganda. A Study in Bureaucratic N a tionalism, Princeton/N. J. 1961, str. 85 i dalje; isti: The Politics o f Modernization, Chicago-London, 1965, vrednuje razlikovanje instrumental-consumatory s obzirom na porast varijabilnosti nekog sistema. Usp. također na razmjene udešeno odgovarajuće razlikovanje »extrinsic« and »intrinsic rewards« kod Petera M. Blaua, Exchange and Power in Social Life, N ew York-London-Sydney, 1964, naročito str. 35 i dalje. 19 D a bi se predusrelo romantičko pogrešno tumačenje, treba primi jetiti da se ovdje pod »neposrednim ispunjenjem smisla« ne razumije nešto kao zadovoljstvo ili korist. Ti pojmovi ne pripadaju u teoriju djelovanja, nego u teoriju sistema, jer se dadu eksplicirati samo u odnosu prema sistemima. Nedostatno razlikovanje ovih teorija prouzročilo je mnoge nejasnoće. Neposredno ispunjenje smisla dano je samo utoliko ukoliko se motivirajuće predodžbe ograničavaju na samo izvršenje djelo vanja, ono je prisutno dakle i tada kad se izvršava kao ritual, ili kad se razumije samo po sebi bez daljnjih implikacija. Bit problema nije u suprotnosti užitka i odricanja osjećaja i razuma, sreće i rada. Ona je utemeljena u okolnosti što se neko djelovanje koje svoj smisao nosi u sebi mora vršiti nužno neslobodno, bez alternativa, sudbinski, a sloboda di spozicije, koja u cjelini obećava više zadovoljstva mora se naprotiv do stići samo širenjem vremenskog horizonta, odgađanjima, zaobilaženjima, ukratko: discipliniranjem. 20 U uobičajenoj raspravi o beskonačnom broju uzroka i učinaka svakoga konkretnog događanja i o teškoćama koje pri tom nastaju u naj većem broju slučajeva previđa se da čak niti jedinstvo jednog uzroka odnosno jednog učinka nije nešto dano i spoznatljivo samo po sebi, nego da ovisi o pojmovnom shvaćanju, u krajnjoj liniji, dakle, o interesu za utvrđivanje onoga što se u određenom kontekstu planiranja i objaš
27
tanje o drugim učincima, sa specifičnim identitetom beskonačnost drugih mogućnosti. Time je u vrlo općenitom smislu naznačen problem odnosa, što vodi racionalizaciju odlučivanja i djelovanja. Ako se djelova nje tumači kao kauzalni događaj, odlučivanje se mora shvatiti kao reduciranje beskonačnih mogućnosti na jednu jedinu radnju, odnosno slijed radnji. Ako se polazi od te verzije problema, pro ces odlučivanja dade se na određen način racionalizirati, dade se pronaći koja funkcija pripada pojedinim međuodlukama, pomoć nim predodžbama, oblicima kooperacije i tehnikama pojedno stavnjenja s obzirom na općenit problem reduciranja beskonač nosti. U toj funkcionalnoj perspektivi dade se osvijetliti također postavljanje svrhe, čak tvorba vrednota. Jedno i drugo služi se lektivnom stabiliziranju užeg područja relevantnih uzroka i uči naka.21 Na taj se način ne može doduše »objasniti« što svrhe i vrijednosti »jesu«, ali se može razumjeti što one čine. Prvi sam za sebe međutim nedovoljan princip redukcije bes konačnosti jest oblikovanje vrijednosti. Svedene na elementarni oblik doživljavanja vrijednosti su iščekivanja koje se međutim na određeni način interpretiraju, generaliziraju i apstrahiraju i tako mogu strukturirati horizont djelovanja za racionalna pro blemska rješenja. Pojam vrijednosti kao nova verzija starog problema u 19. stoljeću nije slučajno prodro iz ekonomske teorije u sveopću svijest, čak u filozofiju. On je udešen prema novovjekovnom kauzalnom tumačenju djelovanja, kako smo ga upravo skicirali, i samo se u svezi s njim može razumjeti.28 On se odnosi na učinke djelovanja tako što označuje specifične aspekte procjenjivanja, njenja tretira kao »jedna posljedica«, odnosno uzrok. O tome točno David Braybrooke/Charles E. Lindblom, A Strategy o f Decision. Policy Eva luation as a Social Process, N ew York—London, 1963, str. 230. 21 Za usporedbu vidi drugovrsnu interpretaciju tog odnosa kod N icolai Hartmanna (vidi bibliografiju 1951, naročito str. 121 i dalje). I Hartmann vidi kauzalnu vezu kao bitno otvorenu i spremnu za prihvaćanje novih uzroka i novih učinaka i finalnu vezu kao uvođenje eksluzivne selekcije u općenito polje beskonačne kauzalnosti. On taj odnos ne interpretira kao redukciju, nego u smislu svoje opće predodžbe o slojevima kao »nadoblikovanja« (Überformung) niže uzročne veze determinacijom višeg ranga. “ Usporedi ovdje također: Niklas, Luhmann, Wahrheit und Ideolo gie, »Der Staat«, br. 1 (1962), str. 431— 448 (439 i dalje).
28
praktički dakle preferiranja takvih učinaka. Generalizacija sta novišta procjenjivanja znači da on zadobiva »važenje« koje je neovisno o faktičkom nastupu pojedinih učinaka. Vrijednosti su, dakle, kontrafaktički stabilizirana očekivanja koje općenito mo žemo priznati čak kad odgovarajući učinci u tom času ili uopće ne nastupe.*3 Specifikacija vrijednosti znači da one fiksiraju od ređen aspekt procjenjivanja učinaka i ne iscrpljuju potpuno zna čenje smisla konkretnog događaja. Prema tome, postoje mnoge vrijednosti koje si doduše pojmovno nužno ne protuslove, ali si protuslove u svojim zahtjevima s obzirom na djelovanje. Apstrak cija vrijednosti konačno znači da vrijednosno važenje nije odvo jeno samo od smislene punine konkretnoga učinkovitog događa nja, nego i od kompleksnog posljedičnog horizonta određenih uzročnih radnji. Stoga svako konkretno djelovanje mora raču nati s kompleksnom vrijednosnom situacijom zato što se u svo jim posljedicama dotiče najraznovrsnijih vrijednosti i nevrijednosti. Specifikacija i apstrakcija vrijednosnih stanovišta neizo stavne su zato što vrijiednosti ne mogu biti drugačije kontrafak tički stabilizirane. Tim određenjima nagoviještene su već također granice reda koji stvaraju vrijednosti.24 Svako konkretno djelovanje, ako se ono shvati kauzalno, vodi u vrijednosnu dilemu. Ono se ne može ori jentirati samo prema vrijednostima, nego treba i dodatnu pomoć pri odlučivanju. Te pomoći pružaju se u dva principijelno razli čita oblika koji su međutim jedan prema drugom funkdonalno-ekvivalentni: u postulatu »tranzitivnog« reda vrijednosti vrijed nosna hijerarhija i u shemi sredstvo!svrha. Obje mogućnosti tre baju zbiti informacije o situaciji u kojoj se odlučuje i time omo gućiti odluku. S toga funkcionalnog stanovišta one su jednako vrijedne. To objašnjava kako je modema teorija ekonomskog djelovanja mogla reagirati na kritiku sheme svrha/sredstvo pre uzimanjem postulata tranzitivnosti. Kao funkcionalno-ekvivalentni pokušaji rješenja problema ti su principi zamjenjivi. Samo 23 Usporedi uz to pregled o socijalno-psihologijskom istraživanju kod Ralph M. Stogdill, Individual Behavior and Group Achievem ent, N ew York, 1959, str. 59 i dalje, naročito stranu 71 i dalje. 24 Daljnje granice, koje proizlaze iz poteškoća stvaranja konsenzusa i institucionaliziranja vrijednosti, ovdje nećemo uzimati u obzir jer se one mogu obraditi tek u okviru teorije sistema.
29
što oba posjeduju svoje nedostatke i poteškoće tako da supstitu cija praktički ide na zamjenu problema posljedica. Postulatom tranzitivnosti potpunog reda vrijednosti treba biti osigurana mogućnost jedino ispravnih odluka.2* Radi se o formaliziranom, prirodnom pravu koje se može matematizirati, što biva posebno jasno ako se prihvate nastojanja welfare economics oko tzv. problema agregacije, tj. stapanje individualnih i intersubjektivno važećih korisnosnih funkcija. Princip tranzitivnosti znači da bi se odnosi između vrijednosti trebali razumjeti kao odnosi prednosti i da se svaki pojedini odnos ranga između dviju vri jednosti prizna kao potpun, dakle da vrijedi stav: ako treba dati vrijednosti A prednost pred vrijednošću B a vrijednosti B pred vrijednošću C, tada također treba dati prednost vrijednosti A pred vrijednošću C. U tom se obliku danas zadržava starija mi sao da bi se kompleksne vrijednosne implikacije konkretnog dje lovanja mogle urediti samo jedinstvom jedne najviše vrijednosti26 ili vrijednosnim sistemom27 odnosno vrijednosnom hijerarhijom.2S 25 U z ovu premisu i kao primjere za njenu primjenu usporedi Ward Edwards, The Theory of Decision Making, »Psychological Bulletin« br. 51, (1954), str. 380— 417 (381 str. i dalje, 403 str. i dalje); John M. Davis, The Transitivity of Preferences, »Behavioral Science« br. 3, (1958), str. 26— 33; Kenneth J. Arrow, Social Choice and Individual Values, New York-London 1951; Jacob Marschak, Towards an Economic Theory of Organization and Information. U: Robert M. Thrall/Clyde H. Coombs/ Robert L. Davis (izdavač), Decision Process, N ew York-London, 1954, str. 187—220, i isti, Actual Versus Consistent Decison Behavior, »Beha vioral Science« br. 9, (1964), str. 103— 110; R. Duncan Luce, Individual Choice Behavior. A Theoretical A nalysis, N ew York-London, 1959, str. 1, 9. Naročito je karakteristično za taj smjer istraživanja da postavlja tranzitivnost individualnih vrijednosnih skala kao premisu, a intersubjektivnu usporedivost i mogućnost stapanja vrijednosti naprotiv kao s krajnjom skepsom prosuđivani problem — jasan znak za jedan predsociologijski, ideologijski uvjetovan individualizam. 26 Tako tradicionalna praktična filozofija od Platona dalje do otpri like John Stuarta Milla, System o f Logic. Ratiocinative and Inductive, sv. II, 9. izdanje, London, 1875, str. 554 i dalje. 27 Tako npr. Bruno Bauch, Wahrheit, W ert und Wirklichkeit, Leipzig, 1923, str. 479 i dalje; F. Kaufmann (vidi bibliografiju, str. 95 i dalje); Talcot Parsons, The Place o f U ltim ate Values in Sociological Theory »The International Journal o f Ethics« br. 45, (1935), str. 282— 316 (294 i dalje). 21 Usporedi npr. Parsons/Shils (vidi bibliografiju) npr. str. 178 i dalje (skala vrijednosti).
30
Fenomenologijska vrijednosna etika tvrdi čak da se intuicijom i zorom biti nailazi na taj zahtjev.28 Vjeru u taj princip međutim može se lako uzdrmati. Stoji naime da čovjek faktički ne odlučuje bez daljnjega tran zitivno, pa čak da u kompleksnim situacijama nadilazi njegove racionalne snage da se tranzitivno orijentira.30 Na taj prigovor koji stoji u prvom planu rasprave moglo bi se reagirati ipak još kondicionaliziranjem područja primjene teorije; moglo bi se od govoriti da se modeli racionalnog djelovanja mogu primijeniti upravo samo ako i ako se čovjek tranzitivno orijentira. Stoga je jedan drugi prigovor važniji da tranzitivno orijentiranje u kom pleksnim situacijama konkretnoga ljudskog djelovanja uopće nije racionalno jer je odveć ukočeno i ne odgovara uvjetima smisle nog vrijednosnog orijentiranja.31 Na pojedinim vrijednostima ” Usporedi npr. izvođenje dimenzije ranga iz »biti« vrijednosti kod Maxa Schellera, D er Formalismus in der Ethik und die materiale W ertet hik, 4. izdanje, Bern, 1954, str. 107 i dalje. Slično, ali opreznije poziva se Nicolai Hartmann, Ethik, 4. izdanje, Berlin, 1962, str. 269 i dalje, na osje ćaj vrijednosti koji bi očitovao rangiranje vrijednosti kao dimenziju sui generis, koja ne bi mogla biti pobliže definirana. Vidi također kritiku Viktora Krafta, D ie Grundlagen einer wissenschaftlichen Wertlehre, 2. iz danje, Beč, 1951, str. 21 i dalje. 30 U američkom istraživanju smatra se zapravo eksperimentalno pre ispitivanje principa tranzitivnosti kao još nedovršeno. Ipak se već nazrijeva da rezultat neće glasiti jednostavno da ili ne, nego da će se više obraćati pozornost na to da se pronađe u kojoj vrsti situacija čovjek može dostići visok potencijal tranzitivnosti a u kojima ne. Vidi izvještaj o stanju istraživanja kod Gäfgena (vidi bibliografiju), str. 276 i dalje; kao daljnje primjere Daviš (vidi bibliografiju); K. O. May, Transitivity, Utility and Aggregation in Preferance Patterns, »Econometrica« br. 22, (1954), str. 1— 13; Donald Davidson/Patrick Suppes, Decision Making. An Experimental Approach, Stanford/Cal. 1957, i općenito odbijanje tog principa na empirijskoj osnovi, npr. Gunnar Myrdal, Das Z w eck/M ittel Henken in der Nationalökonomie, »Zeitschrift für Nationalökonomie« br. 4, (1933), str. 305— 329 (naročito 312 i dalje). Nanovo tiskano u; isti, Das W ertproblem in der Sozialwissenschaft, Hannover, 1965, str. 213— 233, ili Roland N . Me Kean, Efficiency in G overnm ent Through System Analysis With Emphasis on W ater Resources D evelopm ent, N ew York, 1958, str. 103 i dalje. 51 Tako osobito Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju). U ekonom sko znanstvenoj teoriji odlučivanja ne može se tako brzo zaplašiti i pret postavlja se da promjena vrijednosne skale ne bi sama po sebi uzdrmala princip tranzitivnosti, zato što bi svaka od vrijednosnih skala koje se
31
može se naime apstrahirati i specificirati stanovište procjenjiva nja, ali ne rang; relativno značenje specifičnih vrijednosti ovisi, ■naime, uvijek o tome u kojoj mjeri su zadovoljene druge vrijedI nosti. Vrijednosna stanovišta dadu se doduše apstrahirati u rijej čima i pojmovima; odnose vrijednosnog rangiranja naprotiv ne j može se izlučiti iz kauzalnog konteksta zbilje jer promjene zbilje ■ mijenjaju prijeko potrebne potrebe a time red prijeko potrebnih ; vrijednosti.®* Red vrijednosti iziskuje, dakle, upravo jedan ela stični oportunizam:33 jednom se mir promiče na račun slobode, a zatim opet sloboda na račun mira, jednom se probijamo a drugi put popuštamo, jednom se brinemo za hranu, drugi put za od jeću. Jedno rangiranje koje bi se dovelo na istu razinu apstrakcije kao što su same vrijednosne formule, preko mjere bi zadužilo čov jeka, čak bi ga zarobilo do nesposobnosti za život.34 Tko postulira svoje vrijednosti kao tranzitivno-uredene, već je time gotovo neizbježno prisiljen da ih tretira kao čvrste i obrat no; jer tada ne može pojedine vrijednosti prerangirati a da ne ugrozi cjelokupni red i da sve nanovo ne promisli. Postulati tranzitivne konzistencije i trajnosti vrijednosnog reda uvjetuju se uza oslobađaju mogla biti tranzitna. Također ima mogućnosti da se odgode odluke o preferenciji, primjerice mehanizmom novca, a ipak da se sada već može racionalno djelovati. U osnovi se pak upravo u teoriji izbo ra na taj način ne mogu odjeljivati stvarni poredak i vremenski tijek, te princip tranzitivnosti gubi svoju funkciju upravo utoliko ukoliko se na pušta teza o vrijednosnoj konstantnosti. 32 Taj argument nalazi se i kod Myrdala (vidi bibliografiju), str. 305— 328 (313 i dalje). 33 Ovdje i u svezi te misli s Aristotelovom misli o pravednosti usporedi Niklas Luhmann, Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politischen Soziologie, Berlin, 1965, str. 214. 34 Za područje organizacije usporedi A,; K. Rice, The Enterprise and its Environoment. A System Theory o f Management Organization, London, 1963, str. 13 i dalje; 188 str. i dalje s izvodima o tom e da neke organizacije slijede mnoštvo svrha a pitanje prioriteta moraju ostavljati neriješeno, dakle fluktuirajuće. Vidi zatim Barnard (vidi bibliografiju), str. 200 i dalje i Richard M. Cyertl/James G. March, A Behavioral Theo ry o f the Firm, Englewood C liffs/N . J. 1963, str. 35 i dalje, str. 118 i dalje, o »sequential attention to goals«.
32
jamno i mogu se samo zajedno dovesti u pitanje. Iz toga pak slijedi da se preferencije moraju utvrditi neovisno o oportunosti.85 Time biva prepoznatljivo da postulat tranzitivnosti ne posje duje istinitosnu vrijednost — on ne odgovara »samoj stvari« nego da on nije ništa drugo do jedne strategije apsorpcije nesigurnosti s obzirom na vrijednosti.®8 Polazi li se od prirodne, fluktuirajuće vrijednosne situacije u kojoj svaka vrijednost u svo joj atraktivnosti ovisi o stanju zadovoljenja drugih vrijednosti, tada to znači da pri pogledu u budućnosni horizont djelovanja, nije neizvjesno samo nadolaženje učinaka nego i pitanje da li će učinci tada kada nastupe biti još vrijedni djelovanja, ili će se pak čitava konstelacija vrijednosti u međuvremenu tako izmijeniti da bi se naknadno dalo prednost drugoj upotrebi sredstava.87 Postulat tranzitivnosti je jedna prilično gruba stra 35 Tu podjelu, koja je do sada bila tipična za ekonomsko-znanstvenu teoriju odlučivanja, dovodi u pitanje Tjalling C. Koopmans, On Flexibility of Future Preference, u: Maynard W. Shelly Il/G lenn L. Bryan (izdavač), Human Judgments and O ptim ality, N ew York-London-Sydney, 1964, str. 243—254, s prijedlogom da se preferencije povezuju s oportunostima. Povratna djelovanja na princip tranzitivnosti, nažalost, pri tom se ne obrađuju. 36 To će također biti razlog što usprkos mnogostranim nastojanjima do danas nije uspjelo na temelju principa tranzitivnosti zacrtati aksiomatsku zatvorenu teoriju racionalnosti. O tome vidi Patrick Suppes, The Phi losophical Relevance o f Decision Theory, »The Journal of Philosophy« br. 58, (1961), str. 605—614. 37 Vidi to razlikovanje i kod James D . Thompson/Arthur Tuden, Strategies, Structures and Processes o f Organizational Decision. U: Ja mes D. Thompson, između ostalog u Comparative Studies in Adm inistra tion, Pittsburg 1959, str. 195— 206 (196 i dalje) i James D . Thompson, Decision-making, the Firm and the M arket u: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly II (izdavač), N ew Perspectives in Organi zational Research. N ew York—London—Sydney, 1964, str. 334— 348 (335 i dalje). Ta vremenska ovisnost osnova je vrijednosnog suda, između ostalog, jedna od skrivenih komponenti slavnog, ali još vrlo kompaktno formuliranog principa »heterogonije svrha« — vidi Wilhelm Wundt, Ethik. Eine Untersuchung der Tatsachen und Gesetze des sittlichen Lebens, sv. I, 3. izdanje, Stuttgart, 1903, str. 274 i dalje, a za druge izvode npr. Werner Sombart, D ie drei Nationalökonomien, München—Leipzig, 1930, str. 230. 'la formula sažima vrijednosni aspekt i kauzalni aspekt neodjeljivo u tc/.i, da bi djelovanje moglo imati neočekivane posljedice, koje bi pri njihovu nastupanju mogle dati povoda, da se postave nove svrhe. U svom 1 Teorija sistema
33
tegija koja te mogućnosti jednostavno odmišlja. On ipak ne bi trebao zamagljivati pogled za druge, funkcionalno ekvivalentne strategije. Prije svega, vrijednosna nesigurnost dade se u od, ređenom opsegu apsorbirati također konsenzusom ili time da j se djeluje u sistemima koji imaju uregulirano određeno stanje I zadovoljenja drugih potreba i garanciju za budućnost. Pri tako važnim prigovorima protiv principa tranzitivnosti smjet će se sumnjati da li prijelaz od principa svrhovitosti k principu tranzitivnosti, što ga je izvršila ekonomsko znanstvena teorija racionalnog djelovanja, u svakom pogledu predstavlja na predak.38 U svakom slučaju shema svrha/sredstvo trebala bi i dalje ostati u vidnom polju. A za to je najprije potrebno da se jasno izradi u svojoj funkciji i u razlici prema principu tran zitivnosti, pogotovo što sadašnja diskusija obje misli ne razdvaja dovoljno razgovijetno kao funkcionalne alternative. kauzalnom aspektu ona je jedan od preteča teorije kibernetskog reguli ranja, u svom vrijednosnom aspektu anticipira ona konzekventno pro mišljeno teoriju oportunističkog ostvarivanja vrijednosti. 3' Ta teza nerijetko je zastupljena u teoriji odlučivanja — bilo implicitno ne spominjući pojmove svrha/sredstvo (tako npr. Robert M. Thrall/Clyde H. Coombs/Robert L. Daviš, (vidi bibliografiju) ili iz razito — tako npr. Gäfgen (vidi bibliografiju), str. 102 i dalje, 170 i dalje. Gäfgen obrazlaže svoje odbijanje kompliciranom strukturom i na vodno visokim zahtjevima za racionalnim rukovanjem shemom svrha/ sredstvo, a da ne vrednuje mogućnosti pojednostavljenja odlučivanja koje se nalaze u sistemu. On potom govori o alternativama, a da ne objaš njava čime djelovanja postaju alternativama, ako ne postavljanjem svrhe. Stvaran razlog za to teorijsko odlučivanje je, međutim, što se kalkulacije daju matematizirati na temelju aksioma o tranzitivnosti, a kalkulacije svrha/sredstvo se, naprotiv, ne daju. Nejasan ostaje odnos principa svrhe i principa tranzitivnosti i kod autora, koji doduše koriste pojam svrhe, da bi jednu situaciju ilustrirali s mnoštvom alternativa pri razvoju računa za racionalno odlučivanje, no kako se više ne bi vraćali na upravo tu funkciju postavljanja svrhe, ali nastoje uzeti u obzir sve vri jednosti odlučivanja. Vidi npr. Peter Fishburn, Decision and Value Theo ry, New York-London-Sydney, 1964. Pri tom se zanemaruje da je principi jelno nemoguće ograničiti kauzalne kontakte na alternative, a da se ne neutraliziraju vrijednosti, koje se u drugim svezama visoko cijene. Karak teristični su za tu problematiku zatim stalni povrati alternativnih mišljenja u mišljenje svrW sredstvo, koje nalazimo kod Simona. Ovdje se preporučuje: Herbert J. Storing, The Science of Administration, Herbert A. Simon. U: Herbert J. Storing (izdavač), Esseys on the Scientific Study of Politics, New York, 1962, str. 63— 150 (69 i dalje).
34
Shema svrha/sredstvo zahtijeva u svojoj osnovnoj zamisli tnkođer odnos među vrijednostima. Ona nema svoju osebujnost, kao što se to obično uzima, u odnosu između uzroka i učinka.89 Sredstvo nije samo uzrok u svojoj uzročnosti za neku određenu svrhu. I svrha nije -samo učinak kao učinak. Za označavanje tog odnosa dovoljni su kauzalni pojmovi. Pojmovi svrha i sred stvo pretpostavljaju kauzalni odnos, ali ga oni ne opisuju kao takvog.40 Oni, štoviše, znače isto kao i princip tranzitivnosti, vrijednosnu relaciju medu učincima djelovanja. Pojam svrhe označuje onaj učinak, odnosno kompleks uči naka koji trebaju opravdati djelovanje, dakle uvijek samo jedan isječak iz ukupnog kompleksa učinaka. Njegova »tema« nije uzrokovanje onih odličnih učinaka, nego odnos njihove vrijed nosti prema vrijednostima nuzučinaka (uključujući učinke dru gih mogućnosti djelovanja kojih se moramo odreći pri nekom određenom angažmanu). Postavljanje svrhe znači da vrijednost dobivenih učinaka bez obzira na vrijednosti ili nevrijednosti nuzučinaka, odnosno napuštenih učinaka drugih radnji može utemeljiti djelovanje. Pojam sredstva zahvaća istu vrijednosnu relaciju s druge strane zanemarenih vrijednosti. On polazi od uzroka koji su podobni za postizanje namjeravanog učinka, a to znači da se smiju zanemariti vrijednosne implikacije posljedica tih uzroka izvan svrhe.41 39 Historijski korijen toga prevladavajućeg mišljenja je naravno mi sao o teleološkom kauzalitetu svrhe kao uzroka sredstava. Pošto smo morali napustiti tu misao, trebao bi odnos pojmova svrhe/sredstva o kauzalnom principu biti nanovo promišljen. T o se nije dogodilo. Umjesto toga zadovoljavamo se da preokrenemo teleološki kauzalitet i obradimo sredstvo kao uzrok svrhovitog djelovanja. Tako dolazi do prilično nepro mišljene pretpostavke da su svrhe naročita vrsta djelovanja i naročita vrsta sredstava, a da bit te osobitosti nije ograničena prema općenitom smislu principa kauzalnosti. * Tako je prema klasičnom, još danas raširenom, shvaćanju koje zbog toga vjeruje da je odnos sredstava i svrhe pristupačan strogo znan stvenom utvrđivanju činjenica, koje je oslobođeno od vrijednosti. Usp. npr. M ili (vidi bibliografiju, 1875, sv. II, str. 552) i kao novije vrlo opširno objašnjenje Asger Langkjaer, Contributions to a General N orm ology or Theory of Purpose Setting with Particular Reference to Impera tives and Definitions o f Serviceability, Kopenhagen, 1961. 41 Ta se tvrdnja mora razumjeti strogo funkcionalno a ne supstancijiilno. Neutraliziranje vrijednosti je stalno ograničeno mogući učinak plaV
35
Svrha zahtijeva, drugim riječima vrijednosnu relaciju: uči nak A je bolji nego »ne A«. Analiza sredstva obrađuje istu vrijednosnu relaciju. Ona razjašnjava koja odricanja zahtijeva ozbiljenje A i unosi kauzalnom analizom svjetlo u vrijednosno područje koje se skriva iza paušalne negacijske formule »ne A« (što, naravno, u svjetlu bolje spoznaje može voditi do zadaće vrijednosnog suda »A je bolje nego ne A«). U pretpostavljenom vrijednosnom sudu svrha i sredstvo su, dakle, identični.42 Zaobi laženje preko kauzalne analize jest put da se ublaži neravnoteža između pozicije i negacije u vrijednosnom sudu. Međupitanje o uzrocima koji mogu ostvariti neku svrhu te o njihovim nenamjeravanim posljedicama ima smisao u tome da se razjasni negacijsko područje postavljanja svrha, ali ništa ne mijenja na niranog djelovanja, a ne bit određenih sredstava. Prije svega, iz toga proizlazi da se sredstva kao i novac ili moć mogu koristiti za mnoge pro mjenjive svrhe, a ne znači da se mogu koristiti slobodno od vrijednosti. Zbog toga je također prijeporno, prema Gisbert Rittigu, Prinzip des offe nen Systems. Bemerkungen zum W erturteilsproblem, Jubilarni spis Gerharda Weissera, Berlin, 1963, str. 79— 102, pokušati slobodu vrijednosti znanosti uz upozorenje na egzistenciju jednog područja spasiti od po sebi neutralnih i zbog toga sredstava koja su oslobođena suda o vrijednosti. Neovisno o tome da je neutralnost vrijednosni sud, znanost ne smije svoju slobodu od vrijednosti učiniti ovisnom o tome što i u kojoj praksi uspijevaju neutralizacije vrijednosti, premda su neutralizacije vrijednosti u praksi stalno vezane za svrhu, dakle to su u najvećoj mjeri jednoznačni vrijednosni sudovi. 41 Taj identitet vrijednosnih sudova impliciranih u iskazima o svrsi i sredstvima uzrokuje pravo poznate teze Johna Deweya da svrhe i sred stva mogu biti birani samo zajedno (koje je Dewey, kao što je poznato, pokušao obrazložiti time da su i svrhe samo sredstva). Vidi o tome, osim maloprije navedenih radova (poglavlje 1, bilješku 4) također John Dewey, Logic. The Theory o f Inquiry, N ew York, 1938, str. 496 i dalje. O daljnjem djelovanju te misli upravo u znanosti o organizaciji usp. npr. Charles E. Lindblom, Policy A nalysis, »The American Economic Review« br. 48, (1958), str. 298—312 (3ff7 i dalje); Braybrooke/Lindblom, (vi di bibliografiju, str. 38, 93 i dalje); John M. Pfiffner/Frank P. Sherwood, Administrative Organization, Englewood Cliffs/N. J. 1960, str. 413. Iz istog identiteta vrijednosnog suda izvodi se da se svrhe ne mogu razoriti samo u direktnom napadu, nego suptilnije i elegantnije ta kođer i kritikom njihovih sredstava.
36
pretpostavljenom vrijednosnom sudu.43 Ono ukida naivnost ne posrednog teženja za svrhom, no ne i njegovu jednostranost. Postavljanje svrhe i podređivanje sredstava svrsi znače, prema tome, uvijek sužavanje vrijednosnog horizonta, jedno djelomično neutraliziranje44 vrijednosnih implikacija djelovanja, jednu legiti maciju za samo ograničeno osvrtanje.45 Time usporednost prema principu tranzitivnosti biva razgovijetnom. Taj princip utvrđuje općenit red vrijednosti bez obzira na konkretnu konstelaciju uzroka i učinaka. Upravo zbog te prekoračene apstrakcije on ne nalazi kriterij za utvrđivanje stjpnjevitog odnosa — osim kriterija subjektivne samovolje. Princip svrhovitosti polazi naprotiv od konkretne ili pak tipične kon stelacije kauzalnih odnosa i zahtijeva obvezatnost jednog isje čka dotičnih vrijednosti i neuzimanje u obzir svih ostalih uko liko se radi o dobivanju nekog određenog učinka. Svrha treba 43 To nipošto ne znači da će se između više jednako prikladnih sred stava sada samo na osnovi toga vrijednosnog suda bez daljnjih vrijednos nih sudova moći birati vrijednosni sudovi, kao što često tvrdi Max Weber s odlučnošću (»to još nikome nije palo na pamet da osporava« — Wissen schaftslehre, Tübingen, 1951, str. 487). Više se sredstava po sebi razlikuje po njihovim sporednim posljedicama. Kad to ne bi bilo tako, tada izbor između njih ne bi bio problem. Naime, izbor implicira dodatne vrijed nosne sudove, koji nadilaze svrhu, koji se zapravo mogu sniziti u rijet kim slučajevima u kojima uspijeva puna kvantifikacija svih posljedica na premisu »Više je više vrijedno nego manje«. 44 O neutralizaciji govorimo ovdje i dalje nastavljajući se na Edmunda Husserla, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomen ologischen Philosophie, sv. I, Husserliana, sv. III, Den Haag, 1950, para graf 109 i dalje str. 264 i dalje. 45 Za tu misao o neutraliziranju sredstava pomoću svrhe usporedi naročito: Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson, Public Administration, N ew York, 1950, str. 488 i dalje. Kao sličnu so ciološku koncepciju usp. Wiegand Siebei, Rationalität und N orm orien tierung in der Organisation, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen schaft »br. 120, (1964), str. 678— 685. I Myrdal (vidi bibliografiju) ne shvaća shemu svrha/sredstvo na taj način da spozna njenu funkciju, nego da je diskreditira kao teoriju, jer, naravno, nema teorije vrijednosti koja bi mogla osporavati neutraliziranje. Misaoni korak Gunnara Myrdala, prema Herbertu Simonu, označuje važnu stanicu onog premišljanja koje smo na početku tražili: izlaganje djelovanja prema svrsi i sredstvu kao takvo nije teorija, nego važan predmet teorije, koja zapravo mora paziti na jedan drugi osnovno pojmovni odnosni okvir.
37
posvećivati sredstva, to znači legitimirati uračunavanje »cijene« djelovanja. To je njezina funkcija. S tim formulacijama jasne su dvojbe o kojima se mnogo raspravljalo. Postavljanje svrhe je silovanje vrijednosti, princip naočnjaka. Nije stoga čudno da je povijest svršne racionalnosti praćena proturječnim glasovima koji svrsi osporavaju pravo izbora sredstava. Kritika danas ide tako daleko da se eksklu zivnom orijentiranju djelovanja na pojedinačnu svrhu odriče ne samo moralno pravo nego i racionalnost.46 Opozicija je razum ljiva. Samo ne bi trebalo dugo biti neprepoznato da ta kritika pogađa svrhovitosno orijentiranje u biti, naime u njegovoj funkciji i da nema smisla zadržati shemu svrha/sredstvo ako se odbija neutraliziranje sredstava svrhom.47 U osnovi nužno je samo da se nešto točnije razmotri pojam »neutraliziranja« vrijednosnih aspekata. On ne kazuje ništa više do izdvajanja, momentalnog, možda često ponavljanog, neuzi manja u obzir. Postavljanje svrhe ne želi naime niti negirati druge svrhe niti ih općenito podređivati svrhama kojima je dana prednost u jednom određenom sklopu učinaka. Logička odluka te vrste je praktički rijetko, i tada samo u konkret nim situacijama, potrebna. Ja mogu svoj posao odložiti da idem na ručak a da time ne negiram vrijednost svojeg rada ili je podređujem vrijednosti jela. Ja samo slijedim strategiju altemirajućeg posluživanja vrijednostima jer se za vrijeme rada može slabo jesti a za vrijeme jela slabo raditi. Budući da ta često neprepoznata mogućnost oportunističkog posluživanja vrijednosti ma postoji, shema svrha/sredstvo čini nesavladive poteškoće tra dicionalnoj logici: ta shema ne računa s jednostavnim negaci jama nego s provizornim, o vremenu ovisnim neutralizacijama te bi se, dakle, kad bi se tu shemu htjelo kalkularizirati, pretpo stavilo naročitu logiku koja bi uzimala u obzir vremensku di menziju. I obratno, čini se da je dvovaljana struktura naše tra dicionalne logike koja je izlazila nakraj s jednostavnim negaci 44 Tako npr. Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 476 i dalje), koji pi tanje o svrsi promatra kao ključno pitanje. 47 D a se svađa oko pitanja, liječi li svrha sredstvo, vraća na supstancijalno fiksiranje svrha, na relikt starog zahtjeva za istinom, naročito je istaknuo Dewey1. Usp. (vidi bibliografiju, 1922, str. 277 i dalje, 1939, str. 41 i dalje).
38
jama pridonijela nekim nesporazumima oko sheme svrha/sred stvo time što je po sebi tako bezazlenom teženju prema svrsi podmetnula odviše logičko-negirajuće snage. Uvid da su svrhe usprkos tome nasilno sredstvo opravda vanja i da stoga ne mogu same uvjeriti, naveo je na traženje jednoga općenitog reda vrijednosti. Time se ipak onemogućuje uvid u neizbježnu elastičnost djelovanja koja otvara princip svrhovitosti tako što dopušta da se jednom zasjenjuju one vri jednosti ovom svrhom a drugi put jednom drugom svrhom druge vrijednosti. Mnoštvo vrijednosti iziskuje takav postupak i stoga ni vrijednosti ne mogu dati posljednje opravdanje jednoj svrsi. Čini se stoga da je smislenije da se utemeljenje svrha ne traži više, u glatkom proturječju s njihovom funkcijom, u jednom općenitom vrijednosnom redu nego u samoj funkciji. Svedeno na kratku formulu, ne može se shvatiti, doduše, istina svrha niti nužnost svrha, kako je to vjerovala školska filozofija,48 ali se može funkcija postavljanja svrha shvatiti kao reduciranje beskonačnosti. Ta se funkcija ne da posve eksplicirati u jednoj teoriji djelovanja. Ona pretpostavlja teoriju sistema djelovanja.49 Upozoreni na to, možemo na mnogim mjestima prepoznati nezavršenost i nepotpunost teorije svrhovitosne racionalnosti, koja je koncipirana polazeći od djelovanja. Još jedanput da sažmemo naš misaoni tok: izlaganje djelovanja kao uzrokovanja nekog učinka nije opisivanje nekoga postojećeg stanja stvari, nego heuristička shema analize djelovanja, koja služi otkri vanju alternativa. U tome ne djeluje više stari um razumijevanja nego novi um uspoređivanja. Ovaj pretpostavlja ograničenje, već iz poredbeno — tehničkih razloga. No, granice se ne mogu povući i održavati stabilnima samo »stanovištima« (npr. vrijednostima) nego samo stvaranjem sistema.40 Postavljanje svrha je 41 Usp. upute u bilješci 2 (uvod) i bilješci 1 (ovog poglavlja). 49 Vidi o tome općenita razmišljanja o povezanosti s promjenom pojma funkcije i pojma sistema u: Niklas Luhmann, Funktionale M ethode und Systemtheorie, »Soziale Welt« br. 15, (1964), str. 1—25. 50 U istraživanjima koja se bave logikom uspoređivanja smatra se potrebnim jedno »stanovište« usporedbe koje fiksira »gledište« da se iz među različitosti bude smatran i tretiran kao jednak. A li za izbor tog stanovišta nema više uvjerljivog obrazloženja. Usp. npr. Edmund Husserl, Logische Untersuchungen, sv. II, 1. i 3. izdanje, Halle, 1922, str. 122 i
39
jedan takav postupak ograničavanja. Svrhe fiksiraju određene vrednovane učinke unutar sistemskih stanovišta kako bi se tada drugi vrijednosni aspekti posljedica djelovanja mogli proglasiti irelevantnim. Time se nuzučincđi na lijep način uklanjaju iz područja relevantne kauzalne strukture značajnih motiva i raz loga kojima se opravdava. Prema tome, funkcionalni karakteristični biljeg za pojam svrhe — taj biljeg možemo iz dosadašnjih razmišljanja izdestilirati — je u njegovom posredujućem dvostrukom položaju u kauzalnom kontekstu i u vrijednosnom kontekstu.51 Svrha tvori prijelaz. Njezin učinak je potreban u oba područja. Postavlja njem svrhe ujedno se reducira u oba područja odijeljeno i razli čito shvaćena kompleksnost svijeta i to tako da redukcija jednog područja utemeljuje redukciju drugoga, i obratno. Ograničeno polje usporedivih mogućih uzroka oblikuje se tako da ono sa stajališta učinka (svrhe) odlikovanog vrijednostima postaje po dručjem funkcionalno ekvivalentnih sredstava. A kompleksnost vrijednosnog reda, koji se nikada ne može najednom realizirati, razlaže se tako da se vrijednosti pojedinačno stave u odnos prema specifičnim učincima koji realizaciju drugih vrijednos nih učinaka isključuju doduše momentalno ali ne i za jedno drugo vrijeme. Reducirana kauzalna struktura omogućuje opor tunističko ozbiljenje vrijednosti u vremenskom slijedu. dalje, i natuknice kod Niklas Luhmanna, »Öffentlich-rechtliche Entschä digung rechtspolitisch betrachtet, Berlin, 1965, str. 54, bilješka 16. I ovdje treba prevladati isti prag mišljenja s obzirom na stanovišta prema sistem skom mišljenju. D o sad je i subjektivnost a u tom smislu i relativnost sistema perspektive poistovjećivanja naišao na odjek — vidi npr. Alfred Schutz, Equality and the Meaning Structure o f the Social World. U: Lyman Bryson i ostali (izdavač), A spects of Human Equality, N ew York, 1965, str. 33—78. Nanovo tiskano u Alfred Schutz, Collected Papers, sv. II, Haag, 1964, str. 226— 273 — ali ne i funkcija sistema. Samo kad bude objašnjena funkcija sistema sheme jednako/nejednako, moći će se spoznati da relativnost sistema ne prelazi preko samovoljnosti izbora stanovišta. !l Usp. ovdje razlikovanje proizvodnje alternativa i testiranje alter nativa kod Allen Newell/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, The Processes o f C reative Thinking. U: Howard E. Gruber/Glenn Terrell/Michael Wert heimer (izdavač), Contemporary A pproaches to Creative Thinking, N ew York, 1962, str. 63— 119 (77 i dalje).
40
Redukcija kauzalnog konteksta ili vrijednosnog konteksta sama za sebe je naprotiv nemoguća — osim ako im se svagda ne podmetne unutrašnji, »prirodni red (npr. kauzalni zakoni, tranzitivnost i konzistentnost vrijednosnih odnosa) koji u zbilj skom svijetu nije dan a redukciju svodi na oblik jednog algo ritma koji isto tako automatski vodi do jednoznačnih rješenja. Izolirana redukcija čistih kauzalnih sklopova ili čistih vrijed nosnih odnosa na jednoznačne oblike (objašnjenja, poricanja, optimalne odluke) mora pretpostavljati precizan red — a to ne znači ništa drugo nego da se čovjek odriče da ovladava samom kompleksnošću. Ta ograničenja i problemi izolirane redukcije imaju u krajnjoj liniji svoju osnovu u tome što su kauzalna shema i vrijednosni red samo umjetne apstrakcije, jednostrani i nepotpuni pokušaji da se uhvati kompleksnost prirodnog doživ ljavanja svijeta i da oni u tom prirodnom životnom svijetu imaju i zadrže svoju zajedničku bazu. Ta međuovisnost kauzalne i vrijednosne redukcije, koja podaruje svrsi njezinu funkciju po sredovanja, danas se naročito u matematičkoj teoriji odlučivanja uvelike ispušta iz vida što se pokazuje u tome što ona postavlja komplicirane pretpostavke o zadanom vrijednosnom redu, od riče se, dakle, oportunističkog praćenja vrijednosti i ujedno po lazi od toga da se kauzalna struktura može ograničiti na broj alternativa prije nego što se započne vrijednosna kalkulacija. Ipak je načelno nemoguće doći do usporedivih, strategijski ekvi valentnih alternativa a da se odmah ne neutraliziraju vrijednosti koje se visoko cijene a koje su u drugim sklopovima, niti mogu, niti žele, niti moraju neutralizirati. štoviše, do sada isključeni aspekt naše teme može se osvijet liti i uključiti u razmatranje: vremenska dimenzija. U odvajanju kauzalne sheme i vrijednosne regulative ona doživljava značajnu obradbu. Razdvajanje je moguće samo tako da se u oba po dručja svagda na različit način apstrahira od vremena. Skicirana teorija kauzalne sheme i vrijednosnog reda odgovara time no vovjekovnom razumijevanju odnosa bitka i vremena, koji se od nos spram antike iz temelja izmijenio. Aristotelovskoj teleologiji, kao što je već primijećeno,®2 bila je u osnovi predodžba vremena kao kružnog toka koji je omo 52 Usp. Uvod, bilješka 1.
41
Ift t t ilt t liilu iiliW lr
TT
gućavao da se pojavi bitak. Beskonačnost vremena bila je uhva ćena u konačnost kruženja. Ona se stoga nije smatrala beskonač nom ni bez svrhe. Vrijeme je imalo u svrhama kretanja bitka svoje preferencije kao što je prostor na značajnim mjestima otkrivao svoju strukturu. Vrijeme i prostor služili su stoga jed nako kao šifre za neproviđne uzroke i apsorbirali su time nesavladanu kompleksnost. Tek moderno shvaćanje kauzalnosti apstrahira vrijeme isto tako kao i prostor iz područja mogućih uzroka i učinaka. Ono time postulira radikalno diferenciranje bitka i vremena kako bi postiglo analitičke prednosti jednoga talkvog diferenciranja i u njima učvrstilo položaj čovjeka u svi jetu. No, dok se kauzalnom shemom njezinim oblikom kao asimetrična nepovratna relacija uzroka i učinaka još uvijek za država mogućnost tumačenja kao vremenskog odvijanja, shvaća nje vrijednosnog reda radikalno se odvaja od vremena. Ono se ukrućuje u vrijednosne aspekte koji za sebe zahtijevaju da vrijede neovisno o tome da li su — i stoga također neovisno o tome kada su ostvareni. Protegne li se taj postulat kontrafaktičkom i stoga o vremenu neovisnog važenja ne samo na same vrijednosne aspekte nego i na pneferencijske relacije, tada taj postulat isključuje oportunističko praćenje vrijednosti prema mjerilu onoga što je svagda za određeno vrijeme važno i prodor no. I u tome nalazimo odricanje od mogućnosti da se pričeka »Kairos« i da se orijentira prema konstelaciji danoj u situaciji nekog trena, jedno grandiozno odricanje od mogućnosti da se vrijeme koristi kao pomoćno sredstvo pri redukciji kompleksno sti. A to je čini se pretpostavka za to da se kompleksnost svijeta učini radikalnim problemom. Tom intencijom svjesno ili nesvjesno ovladano, mišljenje mora nastojati doći do novog određenja odnosa bitka i vre mena. Pošto je izgubilo mjerodavnost jednoga vlastitog reda i svaku snagu utemeljenja, vrijeme će trebati odrediti58 neod ređeno za beskonačno-bezsvrhovitu nužnost. Određivanje neod ređenog ne može se međutim razumjeti više kao »oblikovanje« ” I zbog toga može Dewey (vidi bibliografiju 1922, str. 232, formu lirati »ends are in fact literally endless«.). Vidi također pojam »conti nuity« kojim Dewey obuhvaća neograničeno propuštanje budućnosti svih djelovanja — i slavi ga.
42
»materije« jer su ti pojmovi onim premišljanjem bitka i vremena postali praznim formulama koje se pričinjaju protustavnom samo onda ako ih se dokraja ne promisli. Umjesto toga nudi se da se vremenski tok određivanja neodređenog shvati kao samodjelatna redukcija neodređene kompleksnosti svijeta, kompleks nosti koja se kauzalnom shemom može izložiti kao ona koja se dade reducirati. Bitak biva, primjereno vremenu, shvaćen kao »zbilja«. Takvom se redukcijom, međutim, može upravljati samo stvaranjem sistema. Stvaranjem sistema ona zadobiva ra cionalnost jednoga smislenog postupka. Pojam sistema dospijeva tako u središte onog polja napetosti koje je konstituirano tuma čenjem bitka i vremena. Pojam sistema potisnuo je pojam sup stancije. I stoga će biti potrebno da se teorija svrha/djelovanja, koja se koncipirala polazeći od pojma supstancije, mada već dugo od njega odvojena, i koja se osamostalila, zamijeni teori jom funkcijom svrhe u sistemima djelovanja. Polazeći samo od pojma sistema svrhe mogu ponovno zadobiti smisao uz promi jenjene misaone pretpostavke i osnove uvjeravanja, i to kao strategije redukcije kompleksnosti i promjenjivosti. Kao što smo u ovom poglavlju vidjeli, strategija svrhovitosnog orijentiranja pretpostavlja tumačenje kompleksnosti kau zalnom shemom i vrijednosnom regulativom. Treba li svrhovitosno orijentiranje shvatiti kao sistemsku funkciju moraju se i te dvije pretpostavke tumačiti kao sistemske učinke interpreta cije svijeta, odnosno samointerpretacije. Tako mi uvrštavamo u sistemsku teoriju kako kauzalnu teoriju tako i teoriju vrijednosti time što pitamo o sistemskim funkcijama tobožnjih osnovnih pojmova uzroka, učinka i vrijednosti. Dvostruko reduktivna funkcija postavljanja svrhe u kauzalnom sklopu i u vrijednosnom sklopu omogućit će nam da objasnimo zašto se tako često soci jalni sistemi strukturiraju s aspekata svrhovitosti.
43
DRUGO POGLAVLJE
Pojam sistema i teorija svrhe klasičnog nauka o organizaciji
Primjena pojma svrhe na sisteme i posljedice koje jedna takva teorijska odluka ima za razumijevanje sistema mogli bi se pokazati na više primjera. Od sada pa nadalje mi ćemo se ograničiti načelno na naročit slučaj organiziranog socijalnog sistema a da ipak ne isključujemo prigodne osvrte na teorijski razvoj kod drugovrsnih sistema djelovanja, npr. osoba ili malih grupa. U vrlo širokoj, distanciranoj perspektivi nude se ovdje zanimljive paralele. U znanosti o organizaciji svrhovitosno mi šljenje se je na naročit način učvrstilo. Organizacije su bile, a i danas se najčešće još shvaćaju, kao sistemi koji su upravljeni na ispunjenje određenih svrha (i u tom smislu ne trebaju jedno stavno samo »ostati na životu«).1 Općenito vrijedi da je organizi 1 Da bi tu tezu ilustrirali s nekoliko poznatih imena, treba upozo riti na Lyndall F. Urwick, Grundlagen und M ethoden der Unternehmens führung, njemački prijevod, Essen, 1961, naročito strana 42 i dalje, 64 i dalje; Franz Eulenburg, D as Geheimnis der Organisation, Berlin, 1952, str. 12 i dalje, 34 i dalje, 61 i dalje; Erich Kosiol, Grundlagen und M etho den der Organisationsforschung, Berlin, 1959; Horst Albach, Entscheidungs prozess und Informationsfluss in der Unternehmensorganisation. U: Erich Schnaufer/Klaus Agthe (izdavač), Organisation, Berlin-Baden-Baden, 1961, str. 355—402 (357 i dalje); Barnard (vidi bibliografiju), str. 42 i dalje, str. 65 i dalje; Renate Mayntz, Soziologie der Organisation, Reinbek, 1963, str. 18 i dalje, 36, 58 i dalje; Rice (vidi bibliografiju), naročito str. 12 i dalje, 185 i dalje; W. Richard Scott, Theory o f Organizations. U: Robert E. L. Faris (izdavač), H andbook o f M odern Sociology, Chicago, 1964, str. 485— 529 (492 i dalje 505 i dalje); Amitai Etzioni, M odern Organi zations, Englewood Cliffs./N. J. 1964, str. 3, 5 i dalje; Gross (vidi biblio grafiju), 1964, I, str. 247 i dalje, II, str. 467 i dalje; isti, What are you r Organization's Objectives? A G eneral System s Approach to Planning. »Human Relations« br. 18 (1965), str. 195—216; Theodore Caplow, Prin ciples o f Organization, N ew York-Chicago-Burlingame, 1965, str. 119 i dalje. Još važnije od takvog nabrajanja je to što se ono može samovoljno
44
rani sistem racionalan ako ispunjava svoje svrhe. Naime, njegova se racionalnost interpretira kao svrhovitosna racionalnost i prema tome vrijedi sistemska struktura, ili u svakom slučaju službena, »formalna« struktura, kao sredstvo za svrhu. U tom području pojavljuju se tako na naročito pregnantan način po sljedice svrhovitosnog mišljenja a razumijevanje sistema. Istovre meno čini se da samo činjenično stanje legitimira opravdanje teorije koja upotrebljava pojam svrhe kao osnovni pojam. Stoga ćemo se okrenuti ovom užem tipu sistema djelovanja. U staroj, i ako nikada posve objašnjenoj tradiciji sistemi se definiraju kao cjeline koje se sastoje od dijelova,2 ali »su više nego suma svojih dijelova«.3 Projicira li se shema svrha/sredstvo na tu koncepciju sistema tada smo blizu da se cjelina smatra kao svrha sistema a sredstva kao njegovi dijelovi.4 Načinom povećati, jer ujedinjuje ekonomiste poduzeća i sociologe, te što se pitanje ne obrađuje kao sporno niti se samo o njemu raspravlja. U mno gostrukoj kritici modela svrhe, koju nalazimo kod pobližeg promatranja, iznenađujuća je zatvorenost toga temeljnog aspekta. Ali se možda temelj iskazuje kod pobližeg promatranja kao površina. U načelnome se kritički izjašnjavaju naročito Martin Irle, Soziale Systeme. Eine kritische Analyse der Theorie von formalen und informalen Organisationen, Göttingen, 1963, str. 94 i dalje; Bruce J. Biddle, Roles, G oals and Value Structures in Organizations. U: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly II (izdavač), N ew Perspectives in Organizations Research, N ew YorkLondon-Sydney, 1964, str. 150— 172 (164 i dalje). 2 Vidi umjesto drugih Rudolf Eisler, Eislers Handwörterbuch der Philosophie, 2. izdanje, Berlin, 1922, str. 651 i dalje i Johannes Hoffmeister, Wörterbuch der philosophischen Begriffe, 2. izdanje, Hamburg, 1955, str. 598 i dalje. 3 U z mnogoznačnost tog iskaza usp. Ernest Nagel, On the Sta tement »the W hole is M ore than the Sum of its Parts«. U: Paul F. Lazarsfeld/Morris Rosenberg (izdavač), The Language of Social Research, Glencoe/III, 1955, str. 519—527. 4 Kao razradbu te misli usporedi naročito Kosiol (vidi bibliografiju), 1959, naročito stranu 15 i dalje i slično isti, Organisation der Unterneh mung, Wiesbaden 1962, str. 19 i dalje. Vidi također Fritz Nordsieck, R a tionalisierung der Betriebsorganisation, 2. izdanje, Stuttgart, 1955, str. 16 i dalje. Kao tipičan primjer za nejasnost isprepletanja obaju dihotomija vidi Walter Schramm, D ie betrieblichen Funktionen und ihre Organisa tion, Berlin-Leipzig, 1936, str. 5 i »teoriju sistema« američke »nauke o upravljanju« koja usprkos mnogim novim natuknicama ne dolazi dalje od toga, vidi npr. George E. Briggs, Engineering Systems A pproaches to Organisations. U: Cooper/Leavitt/Shelly II (izdavač), (vidi bibliogra-
45
kombinacije sredstava, naime organizacijom, nastalo bi nešto što je više nego suma dijelova, naime ispunjenje svrhe. Organi zacija u smislu jedne čisto interne koordinacije sredstava bila bi prema tome fundirajući proces stvaranja sistema, ono što čini bit sistema. Premda rijetko tako oštro formulirana kao potpuno slaganje obaju osnovnopojmovnih shema, takvo jedno shvaćanje čini se da je u osnovi uobičajenih predodžbi o orga nizaciji s podjelom rada. U svakom slučaju nedostaju druga određenja dviju osnovnopojmovnih dihotomija cjelina/dio i svrha/sredstvo, svake za sebe i u njihovom međusobnom odnosu. S poistovjećivanjem (odnosno nerazjašnjenim odnosom) reda svrha/sredstvo i reda cjelina/dio povezano je to što pojam za datka u nauku ekonomike poduzeća o organizaciji zahtijeva da bude osnovni znanstveni pojam.5 I za njega se dalje ne pita. To ujedno znači da za pojam funkcije nema mjesta jer u odnosnom okviru koji je omeđen pojmom zadatka ne može razviti svoj doseg. Ma kako se on shvatio, zbunjenost je očita što se ne uspijeva da ga se ograniči nasuprot pojmu sredstva.6 Neovisno o ju), str. 479— 492 (479 i dalje). Jednoznačna ali zbog toga ne i jasna pri znanja, uz misao da je svrha princip jedinstva stvaranja sistema, nalazimo u starijoj filozofskoj literaturi. Usp. npr. Christoph Sigwart, Logik, svezak II, Freiburg/Brsg. 1893, str. 249. 5 Usporedi osim upravo navedenih i ostalih radova Ericha Kosiola npr. B. Schramm (vidi bibliografiju), str. 5, 7. i dalje; Nordsieck (vidi bibli ografiju), 1955, str. 23, 27 i dalje: isti Betriebsorganisation. Lehre und Technik, Textband. Stuttgart, 1961, naročito str. 5 i dalje; Hermann Böhrs, Organisation und Gestaltung der Büroarbeit, München-Bern, 1960, str. 9 i dalje, da izdvojimo samo neke primjere. Kao pokušaj kritike toga osnovno pojmovnog statusa pojma zadatka usporedi Heinz Langen, Be merkungen zur betriebswirtschaftlichen Organisationslehre, »Betriebswirt schaftliche Forschung und Praxis,« br. 5 (1953), str. 455—464. 6 Kosiol na navedenom mjestu 1959, str. 30, definira funkciju npr. kao pojedinačnu ili djelomičnu zadaću. Slično Schramm, str. 4; Hermann Böhrs, A ufgabe und Funktion in der Organisation des Industriebetriebs, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 30 (1960), str. 263— 273, označuje zadatke kao funkcije kad ispunjavaju određene pobliže navedene pret postavke. Sam pojam zadatka je kod njega na nejasan način instrumentaliziran prema svrsi poduzeća. Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, str. 36, naziva funkciju učinkom rada kao odnos između osobe i zadata ka, ne misleći na mogućnost da jedan takav »odnos« može npr. postojati i u neraspoloženju ili protivljenju. Vidi također pregled o pogonsko-privrednim izjavama o pojmu funkcije kod Jürgena Stahlmanna, Organisa-
46
njegovoj upotrebi u matematičkom smislu, on je suvišan ma koliko se željelo govoriti o funkcijama poduzeća, o funkcional noj organizaciji, itd. U tome je odricanje od sam ostalnog meto dičkog instrumentarija znanstvene analize. Z n a n o st se služi, kao praksa, analizom pomoću sheme svrha/sredstvo, apstrakt nim pojmovima, možda s više oštroumnosti i zacijelo vrlo latent nim funkcionalizmom koji ipak ostaje skriven u prim jeni mišlje nja po shemi svrha/sredstvo i nije, kao u sociologiji, razvijen kao naročita metoda. Ne uzimajući u obzir ta pitanja metode, nejasnoća odnosa onih dviju dihotomija je nespoznati korijen vrlo m nogih pote škoća u koje je zapao klasični nauk o organizaciji. Isto tako ona je izvor mnogih sekundarnih teorija kojima se nastoji uklo niti te poteškoće. Naravno da ne može biti govora o jednom takvom slaganju tih dviju temeljno pojmovnih shem a. Shema cjelina/dio je jedan statički model za kompleksno stanje stvari; shema svrha/sredstvo temelji se, naprotiv, na dinam ičkom kau zalnom modelu za linearno predočeno djelovanje. Stoga se ne može jedna »definirati« drugom a da se ne previde bitne razlike što se onda negativno odražava pri primjeni teorije. Može li se zadržati vladajuća definicija sistema, o tome ćem o raspraviti poslije.7 Naime, ona se ne može primjereno izraziti pojmovima koji su skovani s obzirom na djelovanje. Prema općem shvaćanju koje sredstva smatra uzrocima dobivenog učinka to je jednako tako moguće kao i prema ovdje zastupljenom shvaćanju koje smisao pojma sredstva traži u vrijednosnim relacijam a posljedica djelovanja. Sredstva nisu »dijelovi« svrhe, nego, zacijelo, dijelovi sistema djelovanja u kojem i svrhe ispunjavaju funkciju dijela. tion, Entscheidung und Kommunikation (Diss.), G ötingen, 1960, str. 13 i dalje; Hermann Böhrs, Organisation des ln d u trieb etrieb es, Wiesba den 1963, str. 155 i dalje; ili Heinrich Acker, D ie organ isatorisch e Stellengliederung im Betrieb, Wiesbaden, str. 148 i dalje, o »labirintu funk cija«. I u sociološkim raspraväma o metodama izranjaju takve a miješa nja — kad npr. Brigitte Steinbeck, Einige A spekte d es F unktionsbegriff in der positiven Soziologie und in der kritischen T h eo rie d e r Gesell schaft, »Soziale Welt«, br. 15 (1964), str. 97— 129, vjeruje d a m ože usta noviti tendenciju prema »instrumentaliziranju« sociološkog p ojm a funkcije. 7 Usp. poglavlje IV, 1.
47
Ako se, naprotiv, s klasičnim naukom o organizaciji čvrsto držimo toga da se razumijevanje sistema prema kategorijama cjeline i dijela a razumijevanje djelovanja prema kategorijama svrhe i sredstva projiciraju jedno na drugo i stapaju jedno s drugim, ne može se postaviti pitanje o odnosu tumačenja sistema i tumačenju djelovanja. Također ni odgovor na pitanje da li pojam i postavljanje cilja racionalizacije valja dovesti u odnos prema sistemu ili djelovanjima, nije moguće na toj osnovi. Ti nedostaci, naravno, ne pojavljuju se kao tema u klasičnom nauku o organizaciji, ali se oni implicitno pokazuju na mnogim sekundarnim problemima od kojih ćemo neke objasniti. Dok god se svrhe interpretiraju kao svrhe djelovanja, ne mogu se organizirani socijalni sistemi temeljiti na svrhama a da se ne izložimo pitanju: čije svrhe? To pitanje nije odgovoreno samim pojmom svrhe. Ono upućuje na nužnost komplementarne teorije, npr. teorije moći ili teorije konsenzusa, koja se također ne može eksplicirati više u shemi svrha/sredstvo, jer upravo ta teorija treba objasniti postavljanje svrhe. Nedostatnost sheme svrha/sredstvo kao interpretacije sistema nalazi stoga svoj izraz u cijepanju koje se provlači kroz čitavu znanost o organizaciji. U odnosu prema tome mi možemo govoriti o strojnom modelu i zapovjednom modelu organizacije ili o nastojanju oko svrho vito racionalnoj orijentaciji s jedne strane, oko stabiliziranja vla davine s druge strane. Teorije organizacije odlučuju se najčešće pretežno za jednu ili drugu stranu, teorije ekonomike poduzeća tipično više za pro bleme svrhovitosne racionalnosti, sociologijske teorije ili političko-znanstvene teorije više za probleme konsenzusa oko svrhe, odnosno vladavine. Ipak ta dva stanovišta ne daju se apsolutizirati. Svaka teorija u svojoj pojmovnoj zgradi mora naznačiti sekundarno mjesto drugoj teoriji: u teoriji svrhovito racionalne organizacije potkupljivost konsenzusa uzima se u obzir kao fak tor troškova, a vladavina se tretira kao sredstvo koje se aktuali zira hijerarhijskom strukturom. U teorijama konsenzusa odnosno teorijama vladavine polazi se od toga da vladavina odnosno kon senzus omogućuju postavljanje svrhe koje bi bile nedostižne za pojedince. Oba se istraživačka impulsa taru jedan o drugi, ne mogu se svesti na jedan nazivnik i na taj način diskreditiraju svoj dotični zahtjev na osnovnu pojmovnost koja utemeljuje.
48
Razmotri li se pobliže jedna i druga teorijska varijanta, tada se može sve do u detalje problematike pratiti izvorni nedostatak. Za naše svrhe dovoljna je gruba skica te sveze. Teorija svrhovito racionalne organizacije mora pokušati svoje istraživačko područje dovesti u oblik lanca svrha/sred stvo. To je relativno Iako moguće dok god se ograničavamo na razmatranje odvijanja djelovanja u jednom organiziranom si stemu, npr. kad se analizira proizvodni proces koji u konačnom proizvodu ima svoju jednoznačnu svrhu. Konačni proizvod može kao predočena svrha dati objašnjenje za to koja su sredstva potrebna i koje su alternative u nabavi materijala, rasporeda rada moguće polazeći od svrhe. Svrha programira moguća sred stva uz neutraliziranje svih vrijednosnih aspekata u nenamjeravanim posljedicama tih sredstava. Poduzeće si međutim tipično ne može priuštiti upravo to ne utraliziranje. Prava funkcija postavljanja svrhe nije za nj bez daljnjega upotrebljiva. On mora upotrebu sredstava dovesti u sklad s drugim zahtjevima, npr. sa zahtjevima pribavljanja kapi tala, psihofizičkog opterećenja članova organizacije, rentabil nosti, itd., i pri tome opet neutralizirati sredstva. Ona se pojav ljuju tada kao nepredvidiva, kao odveć skupa, itd. Stoga se da nas većinom priznaje da privatna poduzeća, o javnim upravama da i ne govorimo, slijede »mnoštvo svrha« koje si u svojim zahtjevima na sredstva mogu protusloviti.8 8 Usp. npr. Peter E. Drucker, Praxis des Management. Ein Leitfaden für die Führungsaufgaben in der modernen Wirtschaft, njemački prijevod, 4. izdanje, Düsseldorf, 1964, str. 81 i dalje; V. F. Ridgway, D isfunctional Consequences of Performance Measurement, »Administrative Science Quarterly«, br. 1 (1956), str. 240—247, novo tiskano u: Albert H. Rubenstein/Chadwick Haberstroh (izdavač), Som e Theories of Organization, Homewood/Ill. 1960, str. 371— 377; Pfiffner/Sherwood (vidi bibliogra fiju), naročito str. 11 i dalje, str. 407, C. Michael White, M ultiple G oals in tie Theory of the Firm. U; Kenneth E. Boulding/W. A llen Spivey (izdavač), Linear Programming and the Theory o f the Firm, N ew York, I960, str. 181—201; Werner Dinkelbach, Unternehmerische Entscheidun gen bei mehrfacher Zielsetzung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 739—747; Heinz Sauermann/Reinhold Selten, Anspruchsanpassungstheorie der Unternehmung, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen schaft«, br. 118 (1962.), str. 577— 597 (580— 589); Edmund Heinen, D ie '/.ielfunktion der Unternehmung. U: Festschrift Erich Gutenberg, Wiesba den, 1962, str. 9—71, naročito 14, 16 i dalje. (Nije moglo više biti uzeto u 4 Teorija sistema
49
To pak ne znači ništa drugo nego da je programiranje sv rh e utoliko neuspjelo ukoliko u kompleksnim sistemima funkcija n e utraliziranja određenih svrha ne može biti ispunjena ili sam o u okvirima mnogostrukih obzira. Koordiniranje tih obzira i u s ta nove koje su za to potrebne ne mogu se više smatrati ni ra c io n a lizirati kao »sredstva« za proizvodnu svrhu. Da se iziđe iz te poteškoće, ne pomaže to da se »postojanje sistema« smatra kao sredstvo za svrhu sistema.® Analiza s p e obzir novo prerađeno izdanje pod naslovom D as Z ielsystem d er U n te r nehumg, Wiesbaden, 1966); Beer (vidi bibl.), 1962 passim npr. str. 16 2 ; Arthur Maas i drugi, Design of Water Resource Systems, C a m b rid g e/ Mass. 1962; Johannes Bidlingmaier, Unternehmerziele und U n te rn e h m e r strategien, Wiesbaden, 1964, naročito str. 42, s temeljnom o b r a d b o m starije literature o ekonomici poduzeća; Herbert A. Simon, On th e C o n cept of Organizational Goals, »Administrative Science Quarterly«, b r . 9 (1964), str. 1—22 (str. 3 i dalje); Henry A. Latane, The R ationality M o d e l in Organizational Decision-Making. U: Harold J. Leavitt (izdavač), T h e Social Science of Organizations. Four Perspectives, E nglew ood C lif f s / IN. J1., 1963, str. 85— 136; M, D . Mesarović/J. L. Sanders/C. F . S p ra g u e, A n Axiom atic Approach to Organizations from a General S ystem s V i e w point. U: Cooper Leavitt/Shelly II (izdavač), (vidi bibliografiju), str. 493— 512. Kao jedno od rijetkih empirijskih istraživanja o k o r e la c i jama među mnogim svrhama usporedi Stanley E. Seashore/Bernard P . Indik/Basil S. Georgopoulos, Relationships A m ong Criteria o f J o b P e r formance, »Journal of Applied Psychology«, br. 44 (1960), str. 195— 2 0 2 . U sociološkom istraživanju organizacije općenito se pretpostavlja m n o štvo svrha. Vidi kao primjer među mnogima: Charles Perrow, T h e A n a lysis of G oals in Complex Organizations, »American Sociological R e v ie w « , br. 26 (1961), str. 854— 866. Nauka o državi našla je razumljivo v eć m n o go prije povod da protestira protiv tiranije jedne krajnje svrhe; t a k o npr. Robert von Mohl, Encyclopädie der Staatswissenschaften, b r . 2 . izdanje, Freiburg-Tübingen, 1872, str. 74 i dalje, ili John St. M ill, R e p r e sentative Government. Izdanje Everyman’s Library, London-N ew Y o r k , 1954, str. 247. 9 Misao da su organizacije puka sredstva, a ne »sam osvrh a«, često je zastupljena u skraćenom obliku. Usp. npr. Eulenburg (vidi b ib l i ografiju), str. 61; Erich Gutenberg, D ie Unternehmung als G e g e n sta n d betriebswirtschaftlicher Theorie, Berlin-Wien, 1929, str. 11 i dalje; isti, (v iđ i bibliografiju), 1965, str. 234 i dalje; Schramm, (vidi bibliografiju), str. 5; Ernest Dale, Planing and D evelopm en t the Company O rg a n iza tio n Structure, New York, 1952, 6. tisak 1959, str. 17; Fritz M orstein M a r x , Einführung in die Bürokratie, Neuwied, 1959, str. 48 i dalje; P iu s B ischofsbcrger, Durschsetzung und F ortbildung betrieb sw irtsch a ftlich er Erkenntnisse in der öffentlichen Verwaltung. Ein Beitrag zu r V e r w a l-
50
cifične funkcije sheme svrha/sredstvo u prijašnjem poglavlju olakšava da se suprotstavi toj misli. »Opstanak sistema« je for mula za kompleksno stanje stvari koje mora udovoljiti mnoštvu vrijednosnih usmjerenja i stoga ne može biti vrijednosno neutra lizirano jednom specifičnom svrhom. Pojam opstanka označuje perspektivu koja pazi na konkretne egzistencijalne uvjete, pojam sredstva naprotiv označuje određenu vrstu apstrakcije. Podredi li se »opstanak sistema« svojoj svrsi, tada se ne shvaća osebujna funkcija shematske orijentacije svrha/sredstvo i degradira se na tautologijsku formulu opravdanja za dotični opstanak.10 Tko ne vjeruje ovom apstraktnom razmišljanju i radije se historijski orijentira, može ga se uostalom podsjetiti na to da se u teorijama države 17. i 18. stoljeća upravo taj problem pretre sao na osnovi instrumentalnog shvaćanja države kojim se okon čalo vjerske građanske ratove. U doktrinama o općem dobru kao svrsi države, o razlogu države i o ins eminens pokušalo se upo trijebiti opstanak države kao pojam svrhe u lancu opravdavanja s rezultatom da se shemu svrha/sredstvo u njezinoj primjeni na državu posve diskreditiralo i, kako ćemo kasnije11 detaljnije vidjeti, moralo nadomjestiti mišlju pravne države. Uklapanje, naime, teorije opstanka u niz odnosa svrha/sredstvo iskazalo se kao neograničivo i kao podobno da se opravda svako moguće djelovanje.12 lungslehre, Ziirich-St. Gallen, 1964, str. 12 i dalje. Kao primjer za izra zito uvrštenje misli o opstanku (»organizational viability) u lanac svrha/ sredstvo vidi Gross, (vidi bibliografiju) 1964, II, str. 477 i dalje. 10 Mišljenje Scotta, (vidi bibliografiju), str. 490, da su instrumentalna organizacijska teorija i teorija socijalnog sistema organizacija međusobno spojive, te da traže međusobno nadopunjavan je, zbog toga ne dijelim. Ono se zasniva na nedovoljno promišljenoj primjeni pojma svrhe. I inače nerijetko su zastupljena oba shvaćanja istovremeno, npr. kod Ricea, (vidi bibliografiju), na str. 10 i 275. 11 Usp. poglavlje III. 1. 12 Drugi bliži primjer nudi rasprava o formuli opstanka u sociolo škom funkcionalizmu. Usp. npr. Everett E. Hagen, A nalytical M odels in the Study of Social Systems. »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 144— 151; Niklas Luhmann, Funktion und Kausalität, »Köl ner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 14 (1962), str. 617—644 (692 i dalje). O tome pobliže u poglavlju III. i IV. 4'
51
Druga jedna misao je povremeno prikrivala tu poteškoću, naime predodžba đa se izgradnja i odvijanje, struktura i pro ces moraju oštro razdvajati i svaki za sebe racionalizirati.1* To znači da se proizvodni proces i organizaciju racionalizira u dva različita niza prema shemi svrha/sredstvo, pri čemu jedno nastojanje svagda pretpostavlja drugo nastojanje kao neproblematično.14 Klasični nauk o organizaciji mogao se na toj osnovi 13 Kao primjer za prikaz tog razlikovanja koje se najvećma uvodi kao razlikovanje različitih perspektiva racionaliziranja usp. npr. Nordsieck (vidi bibliografiju), 1955, str. 76 i dalje; Kosiol (vidi bibliografiju), 1962, str. 32; Heinrich B. Acker, Organisationsstruktur. U: Schnaufer/Agthe (vi di bibliografiju), str. 119— 148; Bischofberger (vidi bibliografiju), str. 58, daljnjim uputama. Danas se doduše priznaje — tako Nordsieck, (vidi bibliografiju), 1961, str. 105; Marcell Schweitzer, Problem e der Ablauforga nisation in Unternehmungen, Berlin, 1964, str. 34, ili Erwin Grochla, Zur Organisation des betrieblichen Planungsablaufs, »Zeitschrift für Be triebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 702—715 (704) — da to odjeljivanje nije provedivo u organizacijskoj praksi, a da nakon toga ne nastanu posljedice. 14 Izrazito formuliranje te pretpostavke nalazi se kod Gutenberga (vidi bibliografiju 1929, str. 26. Vidi također Martin Lohmann, Einführung in die Betriebswirtschaftslehre, 3. izdanje, Tübingen, 1959, str. 22 i 25. Američkoj »theory of the firm« iz sasvim drugih razloga — naime zbog nedovoljnog odjeljivanja nacionalno-ekonomske i perspektive ekonomike poduzeća — dugo vremena je bilo u osnovi jedno slično odjeljivanje: Poduzeće je bilo shvaćeno samo kao racionalno individualno djelovanje poduzetnika a pretpostavljalo se da su unutarnji problemi organizacije, komunikacije i motivacije pri tom bili savršeno riješeni. Vidi odgovara juće karakteriziranje tog shvaćanja kao »singleperson multifactor approach« kod Andrew C. Stedry, Budget C ontrol and Cost Behavior, Englewood Cliffs./N. J. 1960, str. 146. U najnovije vrijeme to se naročito kritizira pod utjecajem Simona. Usp. npr. W illiam W. Cooper, A Proposal fo r Extending the Theory o f the Firm, »The Quarterly Journal of Econo mics«, br. 65 (1951), str. 87— 109; Edith T. Penrose, The Theory of the G rowth o f the Firm, N ew York 1959, naročito str. 15 i dalje; Horst Albach, Zur Theorie der Unternehmensorganisation, »Zeitschrift für handel swissenschaftliche Forschung«, br. 11 (1959), str. 238—259; Kenneth E. Boulding, Implications for General Econom ics of M ore Realistic Theories of the Firm, »The American Economic Review«, br. 42 (1952), Papers and Proceedings, str. 35—44; isti, The Present Position of the Theory o f the Firm. U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju), str. 1— 17. (1, 11); Stahl mann (vidi bibliografiju) naročito str. 74 i dalje, 121 i dalje; Heinen (vidi bibliografiju), 1962, str. 51 i dalje; Gäfgen (vidi bibliografiju), str. 196 i dalje, 218; Hans Günther-Krüsselberg, Organisationstheorie, Theorie der
52
razviti kao relativno samostalno strukovno područje općeg nauka ekonomike poduzeća. Ta je misao još jača u javnoj upravi iako je manje naviknuta da joj podari teorijski izraz, jer se ne samo principom optimiranja nego i pravnim poretkom odlučivanje usmjeruje na jedino ispravne rezultate i time čini nezavisnim od organizacijskih struktura pod kojima se ti rezultati postižu. Nema dvojbe da je pojmovno razdvajanje strukture i pro cesa nužno. U općoj teoriji sistema ono ima temeljno značenje zato što se svaki sistem, koji se nastoji održati u promjenjivoj okolini, mora istodobno sastojati od konstanti i varijabli.15 Pri mjedbe idu protiv ukrućivanja tog razdvajanja u različitost dviju perspektiva ispravnosti koje se ponovno mogu spojiti samo na upravo pretresem način podređivanja opstanka sistema svrsi si stema. Prvenstveno postaje na taj način nemoguće primjereno tretirati racionaliziranje odnosa strukture i procesa, tu možda najvažniju temu teorije sistema. Danas se vidi taj problem. Naročito su prodiranje teorijskih razmišljanja o odlučivanju i komunikaciji a u praksi elektronska obradba podataka doveli do uvida da racionalizacija procesa ko munikacije i odlučivanja implicira odlučivanja o strukturi i da se polazeći od toga mogu stavljati zahtjevi na izgradnju poduzeća.1" Unternehmung und Oligopol. M aterialien zu einer sozialökonomischen Theorie der Unternehmung, Berlin, 1965. Vidi također Frank H. Knight, Risk, Uncertainty and Profit, Boston-New York, 1921, sedmo, novo izdanje 1948, str. 106 i 168 i dalje, koji je već g. 1921. primijetio da pitanja organizacije mogu biti zanemarena samo pod uvjetom potpune sigurnosti odlučivanja. 15 Prije svega, u novijim formuliranjima teorije sistema Parsonsa dobiva to razlikovanje načelno značenje. Usp. naročito Talcott Parsons, Some Considerations on the Theory o f Social Change, »Rural Sociology«, br. 26 (1961), str. 219—239. Usp. o tom odjeljivanju dalje sa stanovišta prednosti »dvostruke selektivnosti, Niklas Luhmann, Soziologie als Theo rie sozialer Systeme, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho logie«, br. 19 (1967), str. 615— 645. 16 Usp. naročito Herbert A. Simon, D as Verwaltungshandeln. Eine Untersuchung der Entscheidungsvorgänge in Behörden und privaten Un ternehmen, njemački prijevod, Stuttgart, 1955; zatim, npr. R olf Kramer, Information und Kommunikation. Betriebswirtschaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation der Unternehmung, Berlin, 1965; Herbert Hax, Die Koordination von Entscheidungen. Ein Beitrag zur betriebswirt schaftlichen Organisationslehre, Köln-Berlin-Bonn-München, 1965.
53
Nije ipak dovoljno da se iziskuje uzajamni obzir. Neizbježno do lazi do protuslovlja ako se od sada kao i prije struktura i proces svagda za sebe izvode iz svrhe poduzeća i tek se naknadno na stoji oko kompromisa. Dominacija pojma zadatka vodi zajedno s razdvajanjem strukture i procesa nužno u tu dilemu. Stoga u teoriji i u praksi, a ne tek pod utjecajem progresivne automacije, zadobiva na prostoru razmišljanje o organizaciji koja ne polazi od sheme odjela stečene razlaganjem svrhe nego od tijeka rada i koje tretira sistemsku strukturu samo još kao kompleks »pre misa odluke« koje »programiraju« tijek rada.17 Budući da se upravo u praksi proces mora ravnati prema strukturi, teorija i odluka o organizaciji moraju polaziti od toga da se struktura ima ravnati prema zahtjevima procesa.18 No, niti se struktura dade izvesti kao nužno sredstvo iz procesne svrhe, niti obratno proces kao sredstvo odlučivanja o strukturi. Shema svrha/sredstvo ne može postići racionalizaciju odnosa strukture i procesa (a to je tajni razlog koji je do sada silio nauk ekonomike poduzeća na shvaćanje da se oba aspekta trebaju racionalizirati svaki za sebe). Uistinu struktura naime ima, doduše, nužni odnos prema pro cesu koji bez nje ne možs biti proces. No, taj se odnos ne može razumjeti kao sredstvo u procesu, čak ni kao funkcija. On je već pretpostavljen u procesnosti procesa; bez konstanti ne može 17 Usp. npr. Eliot D. Chappie/Leonard R. Sayles, The Measure of Management, N ew York, 1961; A lex Orden, Man-Machine-Computer Sy stems. U: George P. Schultz/Thomas L. Whisler (izdavači), Management Organization and the Computer, Glencoe/Ill. 1960, str. 67— 86 (74); Ri chard A. Johnson/Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, The Theory and M anagement of Systems, N ew York-San Francisco-Toronto-London, 1963, str. 313 i dalje; Urs Jaeggi/Herbert Wiedemann, D er Angestellte im automatisierten Büro. Betriebssoziologische Untersuchungen über die Auswirkungen elektronischer D atenverarbeitung auf die Angestellten und ihre Funktionen, Stuttgart, 1963, passim, npr. str. 114 i dalje, 152 i dalje, 227 i dalje. Napredak njemačke znanosti o ekonomici poduzeća sastoji se u tome što se danas priznaje da tok rada postavlja vlastite organizacijske problem e koji su kao takvi suprotstavljeni tradicionalnoj organizaciji strukture. Usp. o tome Schweitzer (vidi bibliografiju), naročito str. 7, 22; Kramer (vidi bibliografiju) str. 45 i dalje i 156 i dalje. 11 Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, izražava tu misao sasvim u okviru odnosa prema klasičnoj nauci o organizaciji tako što objašnjava strukturiranje procesa kao idealan princip podjele rada, a ostalim princi pima priznaje samo sekundarno značenje (Stupac 22 i dalje).
54
naime biti sređene varijacije. Odnos strukture i procesa nije ni instrumentalni ni funkcionalni odnos; to bi naime značilo da se struktura u svojoj funkciji (odnosno kao sredstvo) za proces može nadomjestiti nečim drugim kao funkcionalni ekvivalent, da on, dakle, ne bi bio nenadomjestiva sistemska komponenta. No, ne postoje sistemi bez strukture. Razore li se ta dva izlaza što prikrivaju problem, instrumentaliziranje sistema i razdvaja nje strukture i procesa pod različitim kriterijima racionalizacije, tada se opet javlja zaprava poteškoća, zakazivanje sheme svrha/sredstvo kao sistemskog modela. U Herberta Simona, koji je kritiku tih i drugih pomoćnih rješenja »klasičnog nauka o organizaciji« formulirao možda najoštrije i najtrajnije, kritika za vršava uvidom da razlaganje jedne organizacijske svrhe u sred stvo nužno rađa unutar organizacijske konflikte.19 S jedne strane to znači da se funkcija neutraliziranja postavljanja svrhe ne može posve ostvariti, s druge strane pak da se svrhovitosna teorija organizacije ne može provesti bez obzira na probleme mo tivacije. I time smo upućeni na već prije zatraženu komplemen tarnu teoriju moći i konsenzusa. U starijem shvaćanju svrhe djelovanja bile su nerazdvojene isprva racionalizirajuća i motivirajuća funkcija. Svrha se činila ” Vidi naročito James G. March/Herbert A . Simon, Organizations, New York-London 1958, str. 124 i dalje; Simon, (vidi bibliografiju), 1964, str. 16 i dalje; potom, npr. C. West Churchman/Russel L. Ackoff/Leonard A m off, Operations Research. Eine Einführung in die Unternehmensfor schung, njemački prijevod, Beč-Munchen 1961, str. 14; C. West Church man, Prediction and O ptim al Decision. Philosophical Issues o f a Science of Values, Englewood Cliffs./N. J. 1961, str. 309 i dalje; Heinen (vidi bi bliografiju), 1962, str. 62 i dalje; Albach (vidi bibliografiju), 1959, str. 247 i dalje; R. N . Spann, The Study o f Organizations, »Public Administration«, br. 50 (1962), str. 387— 405 (393 i dalje); Rice (vidi bibliografiju), str. 14, 190 i dalje. Neovisno o tome postoji opsežno socijalno psihološko istraži vanje koje obrađuje identifikaciju s preuskim ciljevima grupa kao poslje dicu podjele rada. Usp. npr. Burleigh B. Gardner/David/G. Moore, Praktische Menschenführung im Betrieb, njemački prijevod Köln-Opla den, 1957, str. 94 i dalje; D e Witt C. Dearborn/Herbert A. Simon, Se lective Perception. A N ote on the D epartm ental Identification o f Execu tives, »Sociometry«, br. 21 (1958), str. 140— 144; March/Simon, (vidi biblio grafiju), str. 150 i dalje; Melville Dalton, M en Who Manage. Fusions of Feeling and Theory in Administration, N ew York-London, 1959, npr. str. 16
55
onome koji je djelovao ujedno razlogom i mjerilom njegovog djelovanja. I to mišljenje dominira u socijalnim znanostima još danas gdje se ne pazi na njegovu problematiku.20 U- znanosti o djelovanju koja polazi od pojma pojedinačne radnje, ono je ta kođer sasvim konzekventno. Ono se ipak raspada u svoje dvije komponente čim se iza djelovanja vidi i počinje analizirati dje lujući sistem. Tada se motivacijski proces razotkriva kao vlastito visoko kompleksno sistemsko događanje koje je spram kauzalne strukture djelovanja samostalno i može se dakle zasnivati na drugim uzrocima i drugim učincima, postati druga shema selek cije i stoga mora biti i drugačije racionalizirano. Može se biti za racionalno djelovanje iracionalno motiviran i obratno. Iracio nalno djelovanje može izvrsno rješavati unutrašnje sistemske probleme djelujućih sistema, dok ih obratno svrhovito racionalno djelovanje može zaoštravati. Zamisli li se čovjeka pojedinca, dakle sistem osobe, kao djelujućeg, tada nitko neće sumnjati da za objašnjenje motivacije nisu dovoljne kao cilj postavljene svrhe djelovanja, nego je po trebna psihologijska teorija ličnosti uključujući teoriju njezinih podsvijesnih problema i njezine latentne motivacijske strukture.11 Zna se kojeg se istraživačkog područja valja držati. Radi li se pak naprotiv o svrhama socijalnog sistema, tada je odgovor sve prije nego jasan. Za tu nejasnoću je uz nedostatno razlikovanje pojma djelovanja i teorije sistema vjerojatno kriva i okolnost što se problemi motivacije odmah shvaćaju psihologijski i isključuju time iz nauka o organizaciji. Stoga je kao predmet nauka o orga nizaciji ostala samo naizgled racionalna struktura djelovanja po shemi svrha/sredstvo. U međuvremenu istraživanje je došlo do toga da napušta tu predrasudu i prihvaća motivacijske strukture koje su posredo vane i obilježene socijalnim sistemom, ali koje se ne podudaraju sa svrhom sistema niti se mogu svesti na motivacijske strukture zainteresiranih osoba. Na to novije istraživanje osvrnut ćemo se “ Naročito u nauci o organizaciji. Vidi kao tipičan primjer N ord sieck (vidi bibliografiju), 1961, Stupac 34 i dalje. 11 Tu distancu o racionalnosti svrhe izražava jedan poznati američki psiholog već u naslovu knjige: Norman F. Maier, Frustration. The Study of Behavior without a Goal, N ew York, 1949.
56
u idućem poglavlju koje je posvećeno suvremenim tendencijama u prevladavanju starije svrhovitosne teorije organizacije. Ovdje se prije svega radi o tome da se utvrde posljedice koje za kla sični nauk o organizaciji slijede iz njegova svrhovitosnog shva ćanja. Te se posljedice očituju u tome što se (1) motivi samo jednoga zainteresiranog, odnosno jednog malog dijela sudionika u organizaciji uzimaju u obzir kao svrhe organizacije, motivi drugih se, naprotiv, instrumentaliziraju, neutraliziraju ili diskre ditiraju, odnosno iskrivljuju ili zanemaruju;22 i što se (2) orga nizacija zbog toga shvaća kao sistem vladavine koji je hijerarhij ski organiziran kako bi se osiguralo postizanje svrhe u obliku izvršavanja zapovijedi bez obzira na motivacijske strukture osta lih zainteresiranih. Ako se, naime, u organizacijskoj svrsi vidi jedna svrha dje lovanja i u svrsi djelovanja jedna istovremeno motivirajuća i racionalizirajuća predodžba, tada je neizbježno pitanje o čijoj se svrsi zapravo radi. Suočena s tim pitanjem odlučile su se kako teorija ekonomike poduzeća tako i starija teorije državne uprave za oštro razlikovanje između zainteresiranog poduzetnika, od nosno vladara na jednoj strani i indirektno, dakle neosobno mo tiviranih radnika ili činovnika na drugoj strani. Poduzetnik re grutira radnike za svoje svrhe, politički vladar stvara štab upra ve od pristaša koji iz fasciniranosti ili zbog očekivane koristi njegove svrhe usvajaju kao svoje.23 To razdvajanje privatnih, 21 Pri tom je do nedavna bilo nesporivo da se, ako ne motivi cijelog kolektiva, ali ipak motivi poduzeća, mogu izjednačiti sa svrhom po duzeća i kriterijima uspjeha poduzeća. U najnovije vrijeme i to čini se da je sporno — vidi npr. A dolf Moxter, Präferenzstruktur und A ktivititätsfunktion des Unternehmens, »Zeitschrift für betriebswirtschaftliche Forschung«, br. 166 (1964), str. 6— 35; Oliver E. Williamson, The Econo m ics of Discretionary Behavior. Managerial Objectives in a Theory of the Firm, Englewood Cliffs./N. J. 1964, Bidlingmaier (vidi bibliografiju), str. 98 i dalje, s pregledom nekih starijih nastojanja. Time se i nauka o ekonomici poduzeća upravlja prema pojmovnom odjeljivanju struktura motiva i racionalnim kriterijima kao pretpostavka za mogućnost da se istraži međuovisnost obiju varijabli. 13 U teoriji poduzeća bila je ovdje karakteristična u međuvremenu srušena predodžba o vlasništvu kao temelju autoriteta. Vidi npr. B. Gu tenberg (vidi bibliografiju), 1965, str. 470 i dalje, ali i ulaženje u proturječnu stvarnost, str. 480 i dalje; dalje isti Unternehmung!fiihrung-
57
odnosno političkih poduzetnika i pukih činovnika, namještenika ili radnika odnosi se, a to je za njihovu problematiku odlučujuće, ne na apstraktne funkcije, nego na konkretne osobe, u svakom slučaju na sistemske uloge. Ono pokušava reagirati na činjenicu nedovoljnog konsenzusa oko svrhe ne funkcionalnim nego struk turalnim razlikovanjem. Drugim riječima, ono si razlikovanjem osoba, položaja ili uloga prikriva nužnost funkcionalnog diferen ciranja i to diferenciranja motivacijskih procesa i procesa raci onaliziranja djelovanja. Umjesto da se te dvije funkcije razdva jaju, njih se stapa u pojmu svrhe i tako postaje nužnim da se us postavi strukturalno razdvajanje što odveć konkretno zadire, raz dvajanje koje ne odgovara kompleksnim zbiljskim motivacijskim strukturama. Iz tih se razloga dolazi do teze karakteristične za klasični nauk o organizaciji, kojom si on objašnjava i precizira svoj os novni princip, poistovjećivanje sheme svrha/sredstvo sa she mom cjelina/dio. Ta teza znači da je hijerarhijski red položaja u sistemu red svrhe i sredstava. Položaji se definiraju zadacima, a zadaci su podređeni jedan drugome u odnosu svrha/sred Organisation und Entscheidungen, Wiesbaden 1962, str. 155, gdje je »originarno« pravo za vođenje poslova temeljeno na »zakonu«. I neovisno o tome može se zacrtati teorija poduzeća kao strategija svrhe poduzeća. To je npr. bio slučaj u američkoj »Theory of the firm« pod moćnim utjecajem Alfreda Marshalla (o tome već u primjedbi 14). Kao novi naglašeni primjer usp. Helmut Koch, D ie Theorie der Unternehmung als Globalanalyse, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120 (1964), str. 385—434; kao kritičku tvrdnju npr. B. Cooper (vidi bibliogra fiju); Herbert A. Simon, M odels o f M an, Social and Rational. M athema tical Essays on Rational Human Behavior in a Social Setting, N ew YorkLondon, 1957, str. 174. Za javnu upravu bilo bi u prvom redu prirodno spomenuti sociologiju birokracije Maxa Webera (vidi bibliografiju), 1956; zatim kao daljnji pri mjer američki pokušaj da se osnuje samostalni predmet »Public Admini stration« uz pretpostavku da u politici budu utvrđene svrhe, a da uprava naprotiv bez vlastitog svrhovitosnog interesa izvršava naznačene joj zadatke i s obzirom na to se instrumentalno racionalizira. Nije to slu čajno, nego na karakterističan način podupire argumentaciju u tekstu da se nakon rušenja te koncepcije u 40-tim godinama probudilo silno zani manje za teorije vladanja i vođenja. V idi o tom razvoju Herbert Kauf mann, Emerging Conflicts in the D octrines o f Public Administration, »The American Political Science Review«, br. 50 (1956), str. 1057— 1073.
58
stvo.24 Vlast naređivanja viših položaja nad podređenima nužna je stoga što oni prvi zastupaju svrhe a ovi drugi samo sredstva; svrhe prirodno imaju prednost pred sredstvima. Isto tako u shemi svrha/sredstvo ograničenje podvrgavanja autoritetu zasnivalo bi se na specifičnim kompetencijama, što unutrašnje odnose usprkos nižem rangu čini bezličnima i motivirajućima. Ta u prvih mah sjajna, zavodnički harmonijska osnovna mi sao čini se neproblematičnom. To je njezina greška. Ona ne po sreduje dovoljnu shemu zbiljskih sistemskih problema, ni pre dodžbu sistema koja bi bila dovoljno kompleksna da odgovara sistemu koji mora voditi brigu o kompleksnoj okolini. Ona je kao strukturalni princip odveć neproblematična. Naime si stemske strukture moraju u sebi biti problematične i nabijene napetošću jer, inače, ne mogu prihvaćati problematiku okoline, ne 24 O ovoj prožimajućoj kongruenciji hijerarhije i poretka svrha/ sredstvo usporedi npr. Schramm (vidi bibliografiju), str. 41 i dalje; Karl Theisinger, Grundsätze der Betriebsorganisation. U: Festschrift Wilhelm Kalveram, Berlin-Beč 1942, str. 141— 151 (142); Barnard (vidi bibliogra fiju), str. 192, 231 i dalje; Robert Tannenbaum/Irving Weschler/Fred Massarik, Leadership and Organization, N ew York-Toronto-London, 1961, str. 258 i dalje; Renate Mayntz, D ie soziale Organisation des Industriebe triebes, Stuttgart, 1958, str. 22; N eal Gross/Ward S. Mason/Alexander W. McEachem, Exploration in R ole Analysis, N ew York, 1958, str. 122 i dalje, 134; Pfiffner/Sherwood (vidi bibliografiju), str. 18 i dalje, 66 i dalje; Nordsieck (vidi bibliografiju), 1961, Stupac 39 i dalje; Amitai Etzioni, A Comparative Analysis o f Complex Organizations. On Power, Involvm ent and their Correlates; N ew York, 1961, str. 93 i dalje, 106, 214; Irle (vidi bibliografiju), str. 99; Joseph A. Litterer, The Analysis of Organisations, N ew York-London-Sydney, 1965, str. 246 i dalje. I ovdje je značajno slaganje ekonomista koji se bave ekonomikom poduzeća i sociologa. Čak i Herbert Simon, koji se istaknuo inače kao kritičar prihvaćanja tranzitivnog poretka vrijednosti, uvijek nanovo naglašava ve liko slaganje strukture programskog odlučivanja s hijerarhijskom struk turom, pri čemu prilično neformalno primjenjuje pojam hijerarhije za odnose sistem-podsistem i naravno ne implicira nikakve potpuno tranzitivne odnose s obzirom na rang. Usp. March/Simon (vidi bibliografiju), str. 151 i dalje, 194 i dalje; isti, The N ew Science o f Management Decisi on, N ew York, 1960, str. 40 i dalje; isti, The Architecture o f Com plexity. »Proceedings of the American Philosophical Society«, br. 106 (1962), str. 467— 482, i k tome još William R. D ill, Adm inistrative Decisi on-Making: U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Behavior, Englewood Cliffs/N. J. 1962, str. 29—48 (43).
59
mogu je integrirati u sistem i učiniti je podobnom da se o njoj odlučuje. Klasični nauk o organizaciji skriva mnogobrojne pro bleme i teži k tome da svaljuje krivicu na pojedinačne osobe, osobito na članove sistema koji su doživjeli neuspjeh zbog kon flikata uloga, koji se ne mogu priznati, teži dakle da probleme iz sistema prebaci u okolinu osoba i njihovog neuspjeha. Vjero jatno je pak riječ o tome da se problematika iz okoline integrira u sistem kako bi se mogla interno definirati i apsorbirati. Bilo kako bilo potisnuti problemi opet se javljaju na mnogim mjestima u promijenjenu obliku i novije socijalno znanstveno is traživanje s izrazitim smislom za latentne, oficijelno nepriznatljive sveze okrenulo se upravo tim sekundarnim problemima. Nedostaci klasičnog postavljanja stvari javljaju se onda u poz natoj problematici da se navodno ekskluzivni profitni motiv po duzetnika, što treba konstituirati svrhu poduzeća, empirijski ve rificira. Klasična teorija je ovdje prisiljena na nerealističke mo dele odlučivanja. Kad bi se ona približila realnosti, zbiljskim preferencijama poduzimanja postalo bi odmah jasno da time ni pošto nije zahvaćena jedina osnova racionalizacije i odlučivanja u modemom velikom poduzeću.25 S druge strane ta teorija podupire pretpostavku da jedino vrh sistema može legitimno komunicirati s vanjskim svijetom — svi drugi članovi djeluju samo u njezino ime — zato što je je dino njezina svrha stvarno mjerilo odlučivanja s obzirom na kon takte s vanjskim svijetom. To je naravno za sve velike sisteme posve nerealistička predodžba koja doduše može imati pravnu vrijednost, ali prikriva važne praktičke organizacijske probleme — npr. nužnost određene autonomije podređenih u komunika ciji s vanjskim svijetom, nužnost da se stalno nadzire »lojal nost« graničnih položaja (uključujući i sam vrh),26 nužnost od ređivanja hijerarhijske razine pojedinih vanjskih kontakata, itd.27 “ Usporedi ovdje Heinen (vidi bibliog.), 1962, naročito str. 16 i dalje. “ Iskustva uče npr. da čak i ministar u inozemnim kontaktima namjerno ili nenamjerno može napustiti brižljivo razrađenu liniju svoje kuće i zbog toga mora biti stalno nadziran. 11 Usp. ovdje pobliže u poglavlju o »graničnim mjestima« u: N i klas Luhmann, Funktionen und Folgen form aler Organisation, Berlin, 1964, str. 220 i dalje; potom Robert L. Kahn/Donald M W olfe/Robert P. Quinn/J. Diedrick Snoek, Organizational Stress. Studies in R ole Con flict and Ambiquity, N ew York—London-Sydney, 1964, str. 99 i dalje.
60
Daljnje, nerealističko pojednostavnjivanje skriva se u pojmu »koordinacije«. Prema klasičnom shvaćanju, kako ga je daleko vidno formulirao Luther Gulick,28 potreba koordinacije je po sljedični problem podjele rada. Zadovoljavanje te potrebe stvar je svrhovitosne orijentacije i dopunski hijerarhijske organizacije. Naime, problem koordinacije formulira se, dakle, u odnosu pre ma jedinstvu učinka. Za teoriju djelovanja to je razumljivo, čak samo po sebi razumljivo. U teoriji sistema ta se koncepcija oči tuje centralistički — i to polazeći već od samog pojmovlja, čak prije no što se propitalo i istražilo da li se takva centralizacija može smatrati uopće racionalnim rješenjem sistemskih pro blema.29 Racionalnost kao jedinstvo učinka znači da se okolina redu cira na jedan problem, njezina se kompleksnost dakle ignorira. Samo zato klasična teorija može shvaćati problem sistemske ra cionalnosti kao problem svjesne koordinacije i pokušavati cen tralno — dakle relativno jednostavno — rješavati. Kao što je to sa suprotnog stanovišta pokušao objasniti Charles Lindblom,30 ona tako uistinu dobiva u vidokrug samo jedan isječak iz širega problemskog kruga međusobnog usklađivanja odluka i ona je u zabludi kada tom samom isječku pripisuje racionalnost sistema. Može biti smisleno i neizbježno da se u kompleksnim organiza cijskim sistemima određeni organi zaduže za koordinaciju, no time ni približno nisu zahvaćeni svi aspekti procesa odlučivanja koji služe uzajamnom usklađivanju.31 I uzajamno usklađivanje ni približno ne osigurava da jedan sistem može riješiti probleme koji proizlaze iz odnosa prema okolini.82 !S Vidi njegove N otes on the Theory of Organization. U: Luther Gulick/Lyndall Urwick (izdavač), Papers on the Science o f Administration, N ew York, 1937. ” Taj problem postaje vidljiv kod Haxa (vidi bibliografiju), 1965. 30 Vidi Charles E. Lindblom, The Intelligence o f D emocracy. D e cision Making Through M utual A djustm ent, N ew York-London, 1965. 31 Usporedi uz to također: Edward C. Banfield, Political Influcence, New York, 1961, naročito str. 307 i dalje; Aaron Wildavsky, The Poli tics of the Budgetary Process, Boston-Toronto, 1964. 32 Taj aspekt zanemaruje i Lindblom (vidi bibliografiju), 1965, od nosno uzima ga u obzir samo u tom obliku da se sami problemi odlu čivanja promatraju kao izrazito kompleksni.
61
Misao o jedinstvu učinka povezuje shemu svrha/sredstvo i hijerarhijsku koncepciju, usmjeruje sistem na jednu odveć jed nostavnu sliku okoline i time mu nameće predrasudu sve do radno-tehničkih pojedinosti, tako da se mnogi problemi moraju retuširati a neka iskustva suradnje u velikim organizacijama ne mogu se steći ili pak se ne može o njima raspravljati. Princip hijerarhijske organizacije, misao o rangiranju polo žaja ispunjavaju u klasičnom nauku o organizaciji zadaću kom plementarne ustanove principu svrhovitosne racionalnosti.33 Slu ži kao zakrpa nedovoljnosti jednostavnoga svrhovitosnog orijentiranja to što zapovijed, komunikacija koja hijerarhijski ide odozgo prema dolje poduprta rangom, daje biljeg neodređenosti općenite sistemske svrhe u konkretnim naređivanjima i što isto tako nedostatnu radnu motivaciju »liječi« strogim nadzorom. Hijerarhijski princip služi tako za komplementarnu teoriju mo tivacije, što smo je prije zahtijevali u smislu teorije moći ili konsenzusa. Premda osciliraju akcenti u pojedinim prikazima, model stroja i model zapovijedi u klasičnom nauku o organiza ciji nužno pripadaju zajedno.34 Danas je ta misao u tom obliku diskreditirana.35 Kritika nije rijetko pretjerala — naročito kada je prikazivala neljudskost 33 Često nalazimo taj uvid u objašnjenjima o funkciji »vodstva« •— ili izrazito (tako kod Schramma, vidi bibliografiju), str. 22, ili implicirano, kad se npr. funkcija vodstva promatra u koordinaciji ili u odlučivanju o konfliktima podređenih. Vidi dalje općenito: Gutenberg (vidi bibliografiju), 1965, sv. I, str. 251. 34 Usp. kritičko vrednovanje te sveze kod Harvey Leibenstein, Eco nomic Theory and Organizational A nalysis, N ew York, 1960, str. 138, 126 i dalje. 35 Komplementarnost postavljanja svrhe i vodstva ipak se zadr žava. Ona se nalazi u pokretu »human relations« koji su se, s obzirom da organizacijske svrhe ne zanimaju čovjeka, s naročitim intenzitetom brinu za neformalne vodeće strukture u malim skupinama i za stilove vodstva koji su obećavali uspjeh u velikim organizacijama. I u novijoj organiza cijskoj sociologiji vođa se smatra začetnikom lojalnosti u organizacijama koje ne raspolažu svrhama sa snažnim motivima. Vidi npr. Amitai Etzioni, D ual Leadership in Complex Organizations, »American Sociological Re view«, br. 30 (1965), str. 688— 698.
62
i nedemokratičnost jednog ne stručno legitimiranog autoriteta.** Ipak joj je uspjelo jasno osvijetliti slabosti one koncepcije. Neka udarna mjesta zaslužuju da ih se naročito istakne. Hijerarhija položaja može orijentaciju prema shemi svrha/ sredstvo samo onda konkretizirati kad je i sama konstruirana kao svrha/sredstvo poredak. Ona time postaje (jedinom) kič mom sistema. Vrhovna instancija mora predstavljati svrhu si stema i slijediti je kao svoju svrhu.*7 Prva ispod nje pruža joj sredstvo za tu svrhu, koja se fiksiraju za nju kao podsvrha, za koju se dolje niže moraju osigurati podsredstva, itd., sve dok se ne dođe do dna hijerarhije. Na taj se način postiže poznati princip stvaranja odjela razlaganjem svrha, na čemu gradi kla sični nauk o podjeli rada. U međuvremenu nesigurnost je zavladala barem u vezi s pitanjem da li se pri takvoj podjeli rada može organizirati hori zontalni tok rada sa što manje trvenja.38 Drugo sumnjičenje po činje se usmjeravati protiv implikacije onog modela. Podjela rada moguća je samo između različitih sredstava, no ne i između svrhe i sredstava, zato što odluka o svrhama ne može uslijediti bez poznavanja mogućih sredstava. Tumačenje hijerarhije prema shemi svrha/sredstvo sili stoga na pretpostavku da je funkcionalno-specifična podjela rada smislena samo u horizontali kao razdvajanje različitih podzadataka istoga ranga, dok se u verti kali odgovornosti preklapaju, jer odgovornost za svrhu uključuje u sebi odgovornost za sredstva. U skladu s tim još danas vladajuće shvaćanje vidi hijerarhiju samo kao dimenziju generali zacije, uspona od specijalnijih prema općenitijim, obuhvatnijim 34 Usp. npr. Mary Parker Follet, D ynam ic Administration (izdavač Henrya C. Metcalf i Lyndalla Urwick), London-Southampton, 1941; Vi ctor A. Thompson, M odern Organizations, N ew York, 1961; ili Chris Argyris, The Integration of the Individual and the Organization. U: Chris Argyris i drugi, Social Approaches to Business Behavior, Hom e wood/Ill. 1962, str. 57—98; dalje pregled o pojedinim početnim točkama kritike kod Georgea Strauss, Som e notes on Power Equalization. U: Harold J. Leavitt, The Social Science o f Organizations. Four Perspectives, Englewood Cliffs/N. J. 1963, str. 39—84. 37 Treba imati u vidi kako ta misao harmonizira s već obrađenom da poduzeće u osnovi služi samo svrhama poduzetnika. Taj nužno stoji na čelu hijerarhije. 31 Usporedi upute u bilješci 17.
63
zadacima i situacijama odlučivanja.3" Odatle se dolazi do shva ćanja da je svaki pretpostavljeni posve odgovoran za svoje potčinjene zbog jedinstva zadataka,40 tako da on pri prikrivanju ili opravdavanju pogrešaka mora s njima surađivati i na taj način biva gurnut u položaj da bude prijateljski raspoložen pre ma vlastitoj grupi, neprijateljski prema van. To se u novije vri jeme čak i namjerava. A ipak je veliko pitanje ne trebaju li se funkcionalno-specifično diferencirati i pojedine hijerarhijske ra zine u interesu preciznijeg utvrđivanja zadataka.41 No to bi razorilo prikazivanje hijerarhije kao kauzalnog lanca svrha/sred stvo. Shvaćanje hijerarhije kao svrhovitosnog reda ima zatim po sljedicu da protuslovni ideali, ako ne protuslovna ispitivanja, obilježavaju uloge potčinjenih a da se samo proturječje ne može w Usp. razradbu te misli kod Normana H. Martin, Differential Decision in the Management of an industrial Plant, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 249— 260. 40 Vidi npr. Gutenberg (vidi bibliografiju), 1965, sv. I, str. 250, s dalj njim uputama; nadalje Eugen Schmalenbach, Über Dienststellengliederung im Grossbetriebe, Köln-Opladen, 1959, str. 45, 48, 56 i dalje, s već klasičnim obrazloženjem da se »drugačije ne može upravljati s ni jednim poduzećem«. Naravno, tada slijede nastojanja da se s puno razumijevanja razloži to načelo, od kojega ne ostavljaju mnogo — primjer za tipično takvo načelo Herbert A. Simon, The Proverbs o f Administration. »Public Administration Review«, br. 6 (1946), str. 53— 67, tako oštro prekoravan stil argumentacija klasičnog nauka o organizaciji. U z kritiku načela uspo redi također Thompson (vidi bibliografiju), 1961, str. 129 i dalje. 41 Neotklonivo postaje to pitanje osobito onda kad se organizacije želi shvatiti kao socijalne sisteme u njihovom kontekstu prema okolnom svijetu a smisao hijerarhije prema tom e vidi u diferenciranju razina gene ralizacije kontakta s okolinom. Ovdje se nalaze načelni stimulansi kod Talcotta Personsa, Suggestions fo r a Sociological Approach to the Theory of Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 1 (1956), str. 63— 85, 225— 239, i isti, Some Ingredients o f a General Theory o f Formal Organization, u: Andrew W. Halpin (izdavač), Administrative Theory of Education, Chicago, 1958, str. 40—72; obje novo tiskane u: Talcott Par sons, Structure and Process in M odern Society, Glencoe/Ill. 1960. U spo redi dalje o toj tendenciji Spann, (vidi bibliografiju), str. 387— 405. I u njemačkoj ekonomici poduzeća ima usporedivih nastojanja. Vidi naro čito Albert Meier, Rationelle Führung und Leitung in der Unternehmung. Aufgabengliederung und Aufgabenverteilung in neuer Sicht, Stuttgart, 1957, naročito str. 16 i dalje.
64
izraziti: a na to se vraćaju mnogi prigovori bez razumijevanja protiv birokratskog nereda u velikim organizacijama. Bezrezerv na spremnost da se izvršavaju naredbe ne podnosi se naime tipično s interesom radoznalog pronalaženja alternativa, kao što to u osnovi žele stimulirati kauzalna shema i svrhovitosna orijentacija.42 Budući da se zapovijedi mogu spremnije sankci onirati nego svrhe, taj se konflikt rješava na štetu svrhovitosnog principa. Ako se uopće uvode inovacije, tada se uvode nared bama odozgo; njihovo otkrivanje prepušta se za to specijalno stvorenim odjelima istraživanja i planiranja koji rade relativno slobodno i upravo stoga imaju muke da svoje zamisli provedu u glavnoj organizaciji. Nužnost koordiniranja koja je neizbježna pri svakom provođenju inovacija u nekom već uhodanom po duzeću također pomaže centralizaciji. No može se pitati: kak vog još uopće ima smisla da se učinci koji se očekuju od potčinjenog zadaju ovome ne samo kao učinci nego kao »svrhe«? To ne znači onda ništa drugo nego »neutraliziranje posljedica«, oslobađanje od odgovornosti za posljedice koje nisu predviđene u shemi svrha/troškovi. Proturječnosti te vrste bit će neizbježive i moći će se riješiti samo u ograničenom opsegu internim diferenciranjem. Stoga je prijeko potrebno da se pojmovni aparat znanosti tako oblikuje da može prikazati proturječne zahtjeve uloga kao takve.43 Teoretski postulirano slaganje između hijerar hije i reda svrha/sredstvo obmanjuje tobožnjom neproturječnom harmonijom i prelazi preko bitnih sistemskih problema. Nadalje, izvještačenost identificiranja hijerarhije i svrhovi tosnog reda pokazuje se u tome što se mnoge funkcije ne daju podvesti pod njih i stoga se moraju skupljati kao »štapske funk cije« u blizini proizvodnih radnih mjesta. Bujanje štabova doka zuje da hijerarhiji ne uspijeva koordinirati sebe s obzirom na re “ Usporedi uz to i Victor A. Thompson, Bureacracy and Innova tion, »Administrative Science Quarterly«, br. 10 (1965), str. 1—20; nadalje March/Simon (vidi bibliografiju), str. 172 i dalje, i Kahn/Wolfe/Quinn/ Snoek (vidi bibliografiju), str. 125 i dalje; James Q. Wilson, Innovation in Organization. N otes Toward a Theory. U: James D . Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburg, 1966, str. 193— 223 "3 Usporedi ovdje naročito Kahn/Wolfe/Quinn/Snoek (vidi biblio grafiju) ili Eugene Litwak, M odels o f Bureaucracy Which Perm it Con flict, »The American Journal o f Sociology«, br. 67 (1961), str. 177— 184. 5 Teorija sistema
65
laciju svrha/sredstvo. Sredstva, naime, samo po sebi ne nazna čuju prirodno rangiranje, što bi bilo nužno kad bi se htjelo da se ono odražava hijerarhijom, štoviše, zbiljsko događanje odaje raščupanu sliku kauzalnih odnosa koji tendiraju u svim pravcima, koji se, kad ih se projicira na hijerarhiju, umjetno cijepaju u le gitimne i nelegitimne (ali usprkos tome smislene i neizbježne) ovisnosti.44 U osnovi predodžba da hijerarhija odslikava relacije svrha/sredstvo pretpostavlja potpuno tranzitivne vrijednosne od nose. Formalna hijerarhija položaja je umjetno tranzitivno na pravljen statusni red45 i upravo stoga nepodoban da odrazi vri jednosne aspekte zbiljskih kauzalnih odnosa. Neprepoznavanje faktičkih odnosa ovisnosti koji se ne mogu legitimirati svršnim odnosom pokazuje se uostalom ne samo u vertikali nego i u horizontali. U klasičnom nauku o organizaciji odnos hijerarhije i podjela rada harmoniziraju se zajedničkim usmjerenjem na red svrha/sredstvo. Pomišlja se zasigurno na to da horizontalna komunikacija bez trzavica može rasteretiti koor dinacijsku funkciju hijerarhije (kao što uopće hijerarhija uskače samo onda kada zakaže koordinacija između svrhe i sredstava). Ignorira se ipak da horizontalna podjela rada stvara međuovi snosti i jednostrane ovisnosti i uslijed toga šanse moći koje u nekim slučajevima omogućuju da kolega postane konkurentom pretpostavljenoga. To bi protuslovilo principu »jedinstva vod stva«, koji je čvrsto povezan sa svršnim modelom organizacije. No, horizontalna reguliranja podjele rada, ukoliko točno ne utvrde tok rada, nego dopuštaju prostor za neizvjesnost, uistinu stvaraju pad moći među kolegama, što nitko tko želi racionalno djelovati, ne može nekažnjeno ignorirati46; i u organizacijskoj 44 Vidi o tome npr. David Mechanic, Sources o f Power Participants in Com plex Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 349—364; Heinz Hartmann, Bürokratische und voluntaristische D im en sionen im organisierten Sozialgebilde. »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 15 (1964), Str. 115— 127; Benjamin Walter, Internal Control Relations in A dm inistrative Hierarchies, »Administrative Science Quarterly«, br. 11 (1966), str. 179—206. 45 Usporedi pobliže o tome kod Luhmanna (vidi bibliografiju), 1964, str. 156 i dalje. 46 Usporedi o tome Michel Crozier, L e phenomene bureaucratique, Paris, 1963; Henry A. Landsberger; The H orizontal Dimensions in Bureaucrarcy, »Administrative Science Quarterly«, br. 6 (1961), str. 299—332; Ge-
66
zbilji nailazi se nerijetko na slučaj da se svog kolegu mora više slušati nego svoga pretpostavljenog jer koordinirajući službeni način za mnoge vrste konflikata nije primjeren47. Kolegijalne ovi snosti i šanse moći otimaju podređenoga sili zapovijedi njegova pretpostavljenog: s jedne strane one mu pružaju ispriku, a s dru ge strane mogućnosti utjecaja čije iskorištenje se ne može zapo vjediti. Pri izboru horizontalnog principa podjele rada moraju se uzeti u obzir i takve posljedice. Pri tome osiguranje »jedinstvo vodstva« nipošto nije jedini aspekt koji valja uzeti u obzir; već prema okolnostima može biti smisleno da se autoritet pretpostav ljenog horizontalnom podjelom rada jača ili slabi. U svakom slu čaju to je problem o kojem treba razmisliti i o kojem treba odlu čiti, a koji se ne bi trebao eliminirati klasičnim principima orga nizacije. K tome dolazi i to da se preveliki zahtjevi postavljaju na hije rarhijski put komunikacije sa zadaćom da se kompenziraju sve nedostatne jednostavne svrhovitosne orijentacije. Zapovijed kao sredstvo organizacije u posljednje se je vrijeme kritizirala s ne koliko stanovišta.48 U toj raspravi kao osnovna misao iskrista lizirala se da zapovijed pretpostavlja multifunkcionalni (funkcio nalno difuzno strukturirani) statusni red koji se ne može lako konstruirati a kamoli stabilizirati jednostavnim procesima supsti tucije. Pri načinu promatranja49 koji razlučuje speoifične funkcije orge Strauss, Tactics o f Lateral Relationship. The Purchasing Agent, »Ad ministrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 161— 186; Jaeggi/Wiedemann (vidi bibliografiju), passim naročito str. 227 i dalje; Hartmann (vi di bibliografiju), str. 119 i dalje, i također William F. Whyte, Human Relations in the Restaurant Industry, N ew York, 1948. 47 Usporedi o granicama iskoristivosti službenog puta, Kahn i drugi (vidi bibliografiju), str. 116; Luhmann, (vidi bibliografiju), 1964, str. 244 i dalje. 48 Neke od tih gledišta sakupio sam u: Niklas Luhmann ZweckHerrchaft-System. Grundbegriffe und Prämissen M ax Webers. »Der Staat« br. 3 (1964), str. 129— 158 (139 i dalje). 45 Za razvoj te moderne teorije vodstva koja prije svega relativira stari nauk o »karakteristikama dobrog vođe« a tada sve više i više misli u odnosu prema problemima i funkcionalno, usporedi npr. Cecil A. Gibb, The Principles and Traits o f Leadership, »The Journal o f Abnormal and Social Psychology«, br. 42 (1947), str. 267—284, i isti, Leadership. U: Gard-
67
rukovođenja pokazuje se da vodstvo koje se odnosi na svrhu, koje daje naređenja u izvođenju, mora posjedovati druge kvali tete i stvarati druge pretpostavke nego vodstvo koje stimulira, motivira učinke. U istraživanju malih grupa to se naziranje za stupa u obliku teorije dvostrukog vodstva koja razlikuje vodstvo za zadatke i socio-emocionalno vodstvo i stavlja u pitanje mo gućnost povezivanja jednog i drugog u jednoj ulozi.501 s obzirom na pojedinu komunikaciju morat će se očekivati manji učinak ako jednom priopćenju zadaju u isti mah različite funkcije; ako ner Lindzey (izdavač), H andbook o f Social Psychology, sv. II, Cambridge/ Mass. 1954, str. 877— 920; Alvin W. Gouldner (izdavač), Studies in Leader ship, New York, 1950, str. 21 i dalje; A lex Bavelas, Leadership. Man and Function, »Administrative Science Quarterly«, br. 4 (1960), str. 491— 498. 50 Vidi naročito Robert F. Bales, Interaction Process Analysis. A M ethod for the Study of Small Groups, Cambridge/Mass. 1950; Robert F. Bales/Philipp E. Slater, R ole Differentiation in Sm all Decision-making Croups. V : Talcott Parsons/F. Bales (izdavač). The Family Socialization and Interaction Process, Glencoe/Ill. 1955, str. 259— 306; Philipp A. Slater, R ole Differentiation in Sm all Groups, »American Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 300—310; Robert F. Bales, Task Status and Likeability as a Function o f Talking and Listening in Decision-making Groups. U: Leonard D . White (izdavač), The State of the Social Sciences, Chicago, 1956, str. 148— 161; Robert F. Bales, Task R oles and Social R oles in Problem Solving Groups. U : Eleanor E. Maccoby/Theodore M . N ew comb/Eugene L. Hartley, Readings in Social Psychology, 3. izdanje, 1958, str. 396— 413; Peter R. Hofstätter, Gruppendynamik, Reinbek 1957, str. 129 i dalje; John W. Thibaut/Harold H . Kelley, The Social Psychology of Groups, N ew York, 1959, str. 278 i dalje; Philipp M. Marcus, Expressive and Instrumental Groups. T oward a Theory o f Group Structure, »The American Journal of Sociology«, br. 66 (1960), str. 54— 59; Ren6 König, D ie informellen Gruppen im Industriebetrieb. U: Schnaufer/Agthe (vidi bibliografiju), str. 55— 118 (112 i dalje); Barry E. Collins/Harold Guetzkow, A Social Psychology o f G roup Processes fo r Decision Making, N ew York-London-Sydney, 1964, str. 214 i dalje; Etzioni (vidi bibliografiju), 1965. I industrijsko istraživanje koje koristi statističke metode u traženju faktora koji određuju motivaciju djelovanja dovelo je do sličnog rezultata, da se, naime, svrhovito orijentirano i grupama simpatično vođenje ne može čvrsto korelirati međusobno i s određenim rezultatom učinka, nego pred stavljaju nezavisno od druge promjenjivu varijablu. Usp. npr. Edwin A. Fleishman/Edwin F. Harris/Harold E. Burtt, Leadership and Supervision in Industry, Columbus Ohio, 1955.
68
ono ne treba samo informirati, to jest reducirati neodređenost situacije, nego ujedno emocionalno nagovarati i motivirati.51 Za klasični nauk u organizaciji karakteristično je iščekivanje ila obje ove različite funkcije ispunjava u jednom odnosu jedan pretpostavljeni, i da su mu dovoljni formalni rang i formalna sredstva sankcije koji su miu osigurani da ta naoružaju za taj tehik zadatak. Ta multifunkcionalna koncepcija hijerarhije odgo vara sigurno fenomenu elementarnog ranga koji jednako tako leži difuznom generaliziranju na sve odnose između dviju osoba. No, ona ne dopire do socijalnih preduvjeta pravog stvaranja ran gova; oni se naime ne daju organizirati. I ono se oštro upotreb ljava s tendencijom da se izbjegava osobno podređivanje i da se svi pojedinačni odnosi u sistemu funkcionalno specificiraju kako bi se time osigurao najveći mogući učinak i mogućnost posvema šnje zamjene svih pojedinačnih faktora. Nećemo se gubiti u daljnjim pojedinostima tim više što sveza s našim ishodišnim problemom, granicama jednostavnog svrhovitosnog orijentiranja, dodatnim uključivanjem novih varijabli po staje sve tanja i tanja a globalna slika sve kompliciranija što se dalje ide u detalje. Valja zadržati: od hijerarhijskog reda se traži previše ako se od njega očekuje rješenje svih otvorenih problema svrhovitosne orijentacije. A to stavljanje prevelikih zahtjeva ne može se vidjeti u njegovom temelju nego samo osjetiti u mnogim posljedičnim problemima kada se pođe od slaganja hijerarhijske strukture i svrhovite strukture djelovanja. Prevelik zahtjev na hi jerarhiju svodi se konačno na precjenjivanje tranzitivnosti sheme svrha/sredstvo. Svi pojedinačni članovi ovoga argumentacijskog lanca našli su svoje kritičare. Radi se samo o tome da se osvijesti sama sveza. Središnje teze klasičnog nauka o organizaciji, tumačenje si stema kao cjeline koja se sastoji od dijelova, tumačenje cjeline kao svrhe a dijelova kao sredstava i misao da se svršni odnos koji se nužno apstrahira do neodređenosti, mora konkretizirati 51 I ovdje kao i u teoriji vođenja mora se nerazdvojeno jedinstvo propagandnih i informativnih sastavnih dijelova komunikacije promatrati kao prirodno biće elementarne komunikacije a funkcionalno specifično od jeljivanje obje komponente kao umjetno djelovanje, koje je moguće sa mo u kompleksnim sistemima i samo pod određenim organizacijskim i s okolinom usklađenim pretpostavkama.
69
hijerarhijskom organizacijom položaja sa zapovjedničkim odno sima, daju u svojoj izrazitoj jednostavnosti sliku jedne zatvorenosvrhovitosne organizacijske strukture. A upravo protiv toga su usmjerene naše sumnje, jer ta jednostavnost stoji na putu napre tka znanosti o organizaciji i organizacijskoj praksi. U međuvre menu razne znanosti koje se bave organiziranim socijalnim siste mima otkrile su mnoštvo problema koje traži jednu mnogo kom pliciraniju teoriju i sistemsko planiranje, a istodobno razvija teh nike analize koje omogućavaju jednu takvu teoriju i mogu ovla dati jednom mnogo većom specifikacijom funkcionalnih odnosa nego što bi to bilo moguće formulirati u klasičnoj teoriji. Došlo je stoga vrijeme da se pojam svrhe kao teorija detronizira a da se on kao varijabla sa specifičnim funkcijama uvrsti u obuhvatniju teoriju organiziranih socijalnih sistema.
70
TREĆE POGLAVLJE
Kritička strujanja i nove pozicije
Prikaza klasičnog nauka o organizaciji, kojemu je bilo po svećeno prethodno poglavlje, morao se s opreznom suzdržanošću osvrtati na djela kako bi ostao kod svoje teme. Današnjim sta njem istraživanja, koje gotovo sve pozicije klasičnog nauka pod vrgava oštroj kritici, približavamo se tome da i kritiku uključimo u prikaz. To je dijelom neizbježno. Tek se naime iz kritičke distancije mogu nazreti obrisi cjeline; tek se usporedbom svjesno postavljenih alternativa može spoznati što mogu određena shva ćanja i gdje su njihove slabosti. Klasični nauk o organizaciji nije nikada posjedovao tu samosvijest koja bi mu danas bila moguća, a i karakteriziranje kao »klasičnim« potječe naravno iz pera nje govih kritičara.1 Ma koliko bilo kritike već u prethodnom poglavlju, time ni približno nije iscrpljeno ono što se o temi svrhovitosne racional nosti u pogledu postavljanja pitanja, perspektiva istraživanja, opažanja i teorijskih pokušaja dade izvući iz mnogih znanosti koje se danas bave socijalnim ponašanjem. Treba nam još jedno daljnje poglavlje da dobijemo pregled nad nekim pokušajima koji vode dalje, koji su već gotovi ili se izrađuju. Taj pregled treba prije svega služiti tome da se osigura zaključna rasprava koja će pojam svrhe uklopiti u teoriju sistema. On vodi — po prilici u duhovno-povijesnom redoslijedu pojavljivanja — od mi sli o pravnoj državi (1) do optimalnog principa (2), do teorije motivacije (3), sociologijske teorije održanja sistema (4) sve do kibemetike (5). ’ Naime od March/Simon (vidi bibliografiju), str. 12 i dalje.
71
1. Od policijske države do pravne države Otkako se etablirala kao znanost izlaganja pozitivnog prava pravna znanost jedva još održava veze s ekonomskim i socijal nim znanostima. Ona živi kao na otoku. Izdvojeno konstituiranje njezina predmeta čini se da to dopušta. Tako se dešava da se u pravnim argumentacijskim svezama pri upotrebi pojmova svrha i sredstvo nailazi često na zapanjujuću naivnost — u usporedbi npr. s rafiniranošću koju su razvile ekonomsko znanstvene teo rije odlučivanja. Uvijek iznova nailazimo na iskaze da sredstva trebaju biti u primjerenom odnosu prema svrsi, ne pravila odlu čivanja, dakle, što svoju nepromišljenost nose na čelu i čini se da više služe izjavi dobrih namjera nego instrukciji.2 S druge strane ostale znanosti o djelovanju jedva uzimaju u obzir da se u pravnom shvaćanju i oblikovanju države, prije svega u obratu od tzv. policijske države prema pravnoj državi, nalazi jedno od najpoučnijih iskustava s granicama svrhovitosne racio nalnosti, iskustvo osim toga koje je povezano sa stvaranjem po litičkog poretka kao relativno autonomnog parcijalnog sistema društva, naime sistema zgotavljanja obavezujućih odluka, te je stoga dvostruko poučno jer je granice svrhovitosne racionalnosti doživjelo i preradilo na procesu stvaranja sistema. U etičko-prirodnopravnoj tradiciji bilo je samo razumljivo da se pravne norme odnose na ljudsko djelovanje koje teži prema svrsi i svojim sankcijama promiču dobre svrhe, a loše svrhe tre baju potiskivati. Pravo je pripadalo u etiku. Prava i dužnosti vla dara također su bila podvrgnuta tom općenitom nužnom obliku i drugačije se nisu mogla zamišljati. To je mišljenje u osnovi ipak pretpostavljalo socijalni poredak u kojem političke uloge nisu bile zapravo izdiferencirane, nego su se vršile zajedno s religio znim, gospodarskim, obiteljskim, odgojnim, ratničkim, sudačkim, kulturnim prominentnim ulogama. Samo pod tim uvjetom mogle su svrhe ispunjavati svoju dvostruku ulogu: da sklop djelovanja 1 N a pravila odlučivanja te vrste ne obaziru se ni dva opsežna novija istraživanja: Ruprecht von Krauss, D er Grundsatz der Verhält nismässigkeit, Hamburg, 1955, i Peter Lerche, Ubermass und Verfassung srecht. Z ur Bindung des Gesetzgebers an die Grundsätze der Verhält nismässigkeit und der Erforderlichkeit, Köln-Berlin-München-Bonn, 1961.
72
integriraju u jedinstvo i opravdaju. Jedna u biti funkcionalno difuzna struktura uloga u starijim društvima bila je zasigurno uvjet socijalne stabilnosti.3 Svi pokušaji da se strukturalno raš člani politička funkcija odlučivanja o problemima i da je se tako izuzme iz utjecaja od nepolitičkih obzira i postavi relativno auto nomno bili su praćeni stalnim krizama, kako je to pokazao Eisenstadt u svom široko zasnovanom istraživanju historijskih bi rokratskih kraljevstava.4 Oni su dospijevali u konflikt s tradici onalnim snagama svoje zemlje a ipak ostali upućeni na legitima ciju u tradicionalnim kategorijama i vrijednostima. Tek su ranonovovjekovne nacionalne države mogle uspješno prijeći prema diferenciranom globalnom poretku jer su se istovremeno teologijski interpretirana religija i financijska privreda razvile u re lativno zatvorene parcijalne sisteme društva i na taj način bile kadre ograničiti svoje međuovisnosti s političkim sistemom i spe cificirati ih. Taj će razvojni proces, koji se začeo u kasnom srednjem vi jeku i koji je omogućio da se političko djelovanje pokaže kao nikad ranije izoliranim i zbog toga problematičnim, transparentnim i potrebnim kontrole, pratiti budna i svjesna interpretacija. Ona se isprva drži u općenitim okvirima prirodnog prava, no njegov sadržaj iz temelja mijenja. To kao priroda zadano jest sada, adekvatno obratu mišljenja, ljudski um, instrukcija svijesti koja sama sebe uvjerava. K tome pridolazi i to da se mora vo diti briga o novoj političkoj klimi. Stari se kućno-gospodarski pojmovi suverenih vladavina preoblikuju u državno-političke pojmove. Stara funkcija kneza, osiguranje »pax et tranquilitas« fonnalizira se u jedva primjetljivim prijelazima prema odgovor nosti za opstanak, što nalazi svoj izraz u novoj formuli o »državnom razlogu«. Ta formula s moralno neutralnom strategi jom razvijanja i održavanja moći, kako je koncipirana u novoj političkoj znanosti, može ući u odnos uzajamnog stimuliranja i oplođivanja. Opće se dobro zadržava kao tobožnje određene 3 Usp. uz to Fred W. Riggs, Agraria and Industria. U: W illiam J. Siffin (izdavač), Toward the Com parative Study o f Public Administration, Bloomington/Ind. 1957., str. 23— 116. 4 Shmuel N. Eisenstadt, The Political System s o f Empires, New York, 1963.
73
svrhe i nadređeno je opstanku države,5 ali ta nadređenost nije više učinkovita s obzirom na odlučivanje jer je međusredstvo održavanja države tako generalizirano da se čini da opravdava svako podsredstvo — naročito ako se mora priznati da za održa vanje cjeline moraju biti određeni i njezini »dijelovi«.6 Praktički to određivanje svrhe ne služi više ograničenju, nego, naprotiv, vodi do toga da se interesi opstanka proširuju na sve što je važno za javnu korist.7 Taj se zahtjev zatim etiketira državnom nuždom.8 Ovdje nailazimo na već započetu problematiku ugrađiva nja formule opstanka u opravdanje prema shemi svrha/sredstvo. Od »ius eminens« vladara, jednog od njegovih ostalih prava, po staje sada općenito »policijsko pravo«, što nije ništa drugo nego zadatak da se promiče javno dobro prema vlastitoj umnoj spo znaji.9 Posljednji sveobuhvatni pokušaj da se taj problem riješi u skladu s duhovnim snagama vremena nalazimo u romantičkoj formuli o »samosvrsi« države. Ona obrće opasnost na čijem se suzbijanju ranije radilo s malim i nedovoljnim sredstvima u pozi tivnu formulu »ja hoću tako«. To završava u mističkom stapanju
'
5 U nauci o državi najprije ne dolazi, kao prije svega u suvremenoj filozofiji Spinoze do principijelnog nadomještanja svrhovitog uzroka for mulom o opstojnosti (kod Spinoze) des conatus in suo esse perseverandi; usp. Ethik I Anhang i III (6 str. i dalje). I to postaje razumljivo kad se promisli da je nova država sistem djelovanja za koji i säm Spinoza ne osporava smisao subjektivnog postavljanja svrhe. ‘ Spoticanje upravo na tom argumentu tipično je za situaciju nje mačkog rajha koji se raspada. Usp. npr. Gottfried Achenwall, Ius naturae, 7. izdanje, Göttingen, 1774, dio II & 146; Johann Stephan Pütter, Institutiones iuris publici Germanici, 3. izdanje, Göttingen, 1782, & 260. 7 Radi izdvajanja stare koncepcije svrhe kao nadležnosti i ograni čenja djelovanja države putem racionalizacije države i ciljeva blaženosti usporedi Walter Merk, D er G edanke des gemeinen Besten in der deut schen Staats und Rechtsentwicklung, Weimar, 1934, str. 66 i dalje. Naročito tipično Christian Wolff, Ius Gentium M ethodo Scientifica Petractatum. Carnegie Classics of International L aw, Oxford-London, 1934, sv. I, gdje ne samo održavanje (& 37) nego i perfekcija (& 37) države i društva čini se opravdavaju kao cilj svako sredstvo — s iznimkom nedupuštenih, kao što se poslije (& 71) pokazuje. * Vidi naročito Hippolythus a Lapide, Dissertatio de ratione status in im perio nostro Romano-Germanico, Freistadt, 1647, npr. str. 8 i dalje. ’ Usporedi prikaz tog razvoja kod R olfa Stoedlera, Öffentlich-rechtli che Entschädigung, Hamburg, 1933, str. 52 i dalje.
74
formule o svrsi i formule o opstanku i biva, ako se uopće i os jeća kao paradoks, cijenjeno kao takvo. Njezin raspad iznio je pravni pozitivizam na površinu od kojeg se njemačka državna misao nije oporavila sve do danas. O tad^ ne,postoji više teorija državne svrhe, koju bi valjalo uzeti ozbiljno, ni za konzekventnog pravnika Kelsena10 kao ni za sociologa Maxa Webera,11 mada nije nedostajalo pokušaja da je se nadomjesti.12 Problemi tog razvoja dadu se očitati ne samo na neodređe nosti formule o svrsi. Oni proizlaze tek iz toga što se ta formula treba primijeniti na društveno izdiferenciran politički sistem.1* Socijalno diferenciranje čini staru svezu uspostavljanja jedinstva (stvaranje sistema) i opravdanja upitnim u pojmu svrhe.14 Svi is hodi koji potječu od tradicionalnog mišljenja i koji se od 16. do 18. stoljeća forsiraju i uspostavljaju kao uzaludni: vrlina vladara kao politički zahtjev, institucionaliziranje davanja savjeta, brižljivost u odgoju prinčeva, ulijevanje moralnih principa u upravnu “ Usporedi npr. Hans Kelsen, Allgemeine Staatslehre, Berlin, 1925, str. 29 i dalje. 11 Max Weber (vidi bibliografiju), 1956, str. 30. u Klaus Hespe, Zur Entwicklung der Staatszwecklehre in der deut schen Staatsrechtswissenschaft des 19. Jahrhunderts, Köln-Berlin, 1964, str. 76, primjereno upozoruje na to da osnovni pojmovi nosioci vajmarske rasprave, pojam odluke Carla Schmittsa, pojam integracije Rudolfa Smendsa i pojam organizacije Hermanna Hellersa ukidaju pojam svrhe države i nastoje ga obuhvatiti u funkciji, jedinstvu i opravdanju. Upravo zato što su to htjeli, zato što su htjeli previše došao im je na vidjelo samo po jedan djelomični aspekt stvarnosti, tako da je rasprava između njih mogla biti nastavljena u beskonačnost. 13 To, naravno, tamo mnogo više gdje se politički sistem ne tumači jednostavno kao »government« u društvu, nego kao »država« nad dru štvom. Radi oblikovanja te razlike između anglosaksonskog i njemačkog shvaćanja usporedi Horst Ehmke, »Staat« und »Gesellschaft« als verfa ssungstheoretisches Problem. Festgabe für R u dolf Smend, Tübingen, 1962, str. 23— 49. 14 To promašuju pokušaji ponovnog oživljavanja tradicionalnoga teleološkog mišljenja o državi, kako ga se vrlo pozitivno naznačava kod Hespea (vidi bibliografiju), a s naročitim marom nalazimo zastupljenog kod Wilhelm Hennisa, Politik und praktische Philosophie. Eine Studie zur Rekonstruktion der politischen Wissenschaft, Neuwied-Berlin, 1963, naro čito str. 56 i dalje. Ovdje postaju očigledne opasnosti posve dogmatskopovijesnog načina promatranja: on naginje tome da previdi da iste dogme u drugim socijalnim i političkim stvarnostima dobivaju drugi smisao.
75
praksu naukom i nadzorom, kako to nalazimo u kameralnim spi sima s karakterističnim naglaskom, pa čak naročito naglaša vanje državne svrhe kao formule ograničenja koja se vjerojatno prvi put nalazi u Püttera,15 sva ta rješenja ne dosižu do dna pro blema da naime čista svrhovitosna racionalnost zakazuje kao je dini programski oblik ako se politički sistem izluči iz društvenih veza i osamostali. Tada se orijentiranje toga parcijalnog sistema društva mora relativirati spram okoline i tako kompleksno in stitucionalizirati da se ono promatrano bilo kauzalno bilo vri jednosno ne da podvesti pod formulu o svrsi. Traži se jedno novo mišljenje, promišljanje političkog sistema kao sistema. U tome se okušavaju u prvom redu nauk o podjeli vlasti koji nastoji ukro titi sistem internom mehanikom, u drugom redu shvaćanje drža ve kao pravne države koja hoće ograničiti državu vanjskim ogra dama, naročito zabranom zahvaćanja u subjektivna prava, i, ko načno, u najnovije vrijeme sociologijski orijentirane teorije »po litičkog sistema«. Sigurno da bi razračunavanje s političkim razlogom svrhe moglo duhovno povijesno krenuti drugim putovima — npr. pu tem izravnog napada na izoliranu svrhovitosnu racionalnost, na koji se s punom sviješću odvažio tek John Dewey,16 da se, naime, javno djelovanje ne smije osloboditi od odgovornosti za poslje dice, da se, dakle, ne može oslanjati na neutralizacijski učinak svrha. Mišljenje evropskog prosvjetiteljstva nije bilo pripremljeno na to demokratsko socijalno državno shvaćanje — i to je naro čito za politički razvoj Njemačke imalo neprocjenjive posljedice. Još je bila svrhovitosna misao nepobitna i neizbježna čak u soci jalnom i političkom području. Stoga je se nije moglo potkopati kao takvu, nego samo zaobilaznim putem pravne države time 15 Osobito karakteristično je izrazito traženje specifikacije odnosa svrha/sredstvo kod Nicolausa Thaddäusa Gönnera, Deutsches Staat srecht, Landshut 1804, str. 418 i dalje, na koje upozoruje Hespe (vidi bibliografiju), str. 35 i dalje. Vidi također i previše shematsko prikazivanje prijelaza od ekspanzivnih do limitirajućih svrha države kod Georga Jellineka, Allgemeine Staatslehre, 6. N ovi tisak 3. izdanja, Darmstadt, 1959, str. 242 i dalje. “ Za teoriju države, prije svega, kod John Deweya, The Public and Its Problem s, New York, 1927, vidi formuliranje načela str. 12 i dalje.
76
što se prisili zaključivanja od svrhe na sredstvo više ili manje neprimjetno oduzela pravna valjanost. Ne možemo ovdje slijediti daljnji razvoj državnopravne misli i ono što je za sada od nje ostalo ili što je politički neadekvatno. To bi trebalo posebno istražiti.17 Također se ne može detaljno ovdje prikazati dogmatsko povijesna sudbina nauka o državnim svrhama koji se, s obzirom na to da je neizbježan kao predodžba opravdanja, uvijek nanovo preoblikuje i prilagođuje.18 K našoj užoj temi, granice svrhovitosne racionalnosti, pripada, naprotiv, jedno za razvoj karakteristično opažanje: svrhovitosno orijenta cija gubi s prijelazom k pravnoj državi svoju neposrednu pravnu relevantnost i novo nastalo upravno pravo je ostavlja po strani i ne juridificira nego je prepušta »području rasuđivanja« što se promatra s nepovjerenjem i sve više ograničuje. Prvenstveno »način zaključivanja policijske države«,1» zaklju čak od svrhe na opravdanje sredstva, tj. srž svrhovitosne racio nalnosti, gubi svoju neutralizacijsku funkciju, pravnu legitima ciju.20 On gubi mogućnost da djelovanje pravno utemelji. Narav 17 Treba primijetiti samo dvije stvari: misao o drlavnom pravu iz politički nerazumljivog obrambenog držanja do sada nije se mogla oslo boditi usprkos povremenoj kritici npr. od Ulricha Scheunera, Begriff und Entwicklung des Rechtsstaates. U: Hans Dombois/Erwin Wilkens, M acht und Recht. Beiträge zur lutherischen Staatslehre der Gegenwart, Ber lin, 1956, str. 76— 88, i isti, D ie neuere Entwicklung des Rechtsstaates in Deutschland. U: Hundert Jahre deutsches Rechtsleben. Festschrift D eut scher Juristentag, Karlsruhe, 1960, sv. II, str. 229—262. Strukturirajuća funkcija prava za politički sistem ostaje nepromišljena. Nauka o podjeli m oći izgubila je na moći zbog potpune birokratizacije svih triju sila. N a njenom mjestu dobiva razlikovanje državne birokracije s jedne strane i političkih procesa koji u svom prilaznom području grade legitimnu moć i konsens, s druge strane, kao unutarnje diferenciranje političkog sistema prvi rang. O tom e Luhmann (vidi bibliografiju), 1965, str. 148 i dalje, i isti, Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17 (1966), str. 271—297. 18 Usporedi kao klasičan prikaz: Jellinek (vidi bibliografiju), str. 230 i dalje: dalje Hans Hug, D ie Theorie vom Staatszweck, Winterthur, 1954, i, prije svega, značajnu studiju Hespea (vidi bibliografiju). 19 Ta se karakterizacija nalazi u prvom izdanju Otta Mayera, D eut sches Verwaltungsrecht, sv. I, Leipzig, 1895, str. 284, bilješka 20. 20 Tako posebice odluka bavarskoga administrativnog suda od 15. 3. 1951. VGHE N F, str., 4, 19 i dalje (22), i o tome odobravajuće Klaus Stern, Zur Grundlegung einer Lehre des öffentlich-rechtlichen Ver-
77
no, obrat se zbiva začudo polagano. Stara pravna formula »ius ad finem dat ius ad media«21 bila je tako čvrsto usidrena u prav noj strukturi i u pokladu normi da je bila još jasna čak liberal noj pravnoj i državnoj misli.22 Dijelom je ona zakonski utemelje na,23 dijelom je jednostavno neizbježna zbog toga što je bila pret postavljena u strukturi prava a nedostajale su pozitivne norme koje bi mogle doći na njezino mjesto. Naročito bi u pruskom träges, »Verwaltungsarchiv«, br. 49 (1959), str. 106— 157 (141), i Franz Mayer, D ie Eigenständigkeit des Bayerischen Verwaltungsrecht, dargestellt an Bayerns Polizeirecht, München, 1958, str. 215, 235. Usporedi dalje E. Rasch, D ie Behörde, Begriff, Rechtsnatur, Errichtung, Einrichtung. »Ver waltungsarchiv«, br. 50 (1959), str. 1—41 (4); Hans J. W olf, Verwaltungs recht 11, München-Berlin 1962, str. 13; Franz Mayer, Das Opportunitäts prinzip in der Verwaltung, Berlin, 1963, str. 21 i dalje. U pravosuđu nala zimo naprotiv i danas povremeno još argumentacije koje iz utvrđivanja neke svrhe kao javnoga državnog zadatka zaključuju na dopuštenost sred stava, npr. iz zadatka da se održe izbori, na dopuštenost financiranja parti je (presuda saveznog ustavnog suda od 24. 6.1958, BVerfGE 8, str. 51 i dalje, str. 63). Vidi o tome i kritiku Hansa H. Kleina, Zum Begriff der öffentlichen Aufgabe, »Die öffentliche Verwaltung«, br. 18 (1965), str. 755— 759 (756 i dalje), da ovdje karakteriziranje kao javni zadatak nado mješta obrazloženje. 21 Usporedi npr. Samuel Pufendorf, Elementorum lurisprudentiae Uni versalis Libri II. Carnegie Classics of International Law, Oxford-London, 1931, lib. I. D ef. 11 & 5; Thomas Hobbes, Leviathan Ch. 18 (izdanje Every man’s Library, London-New York, 1953, str. 92 i dalje; W olff (vidi bibliografiju) 1934, sv. I && 32, 37 i dalje, usporedi također & 71; a od novijih posebno Herbert Krüger, A llgem eine Staatslehre, Stuttgart, 1964, str. 58 i dalje, 260 i dalje, 828 i dalje s daljnjim uputama. 22 Vidi npr. neženirano korištenje te pravne misli kod Roberta Mohla, System der Präventivjustiz und R echtspolizei, Tübingen, 1834, Str. 543 i dalje. 23 Usporedi & 89 u uvodu u prusko opće zemaljsko pravo: »Kome zakoni daju pravo, tome odobravaju i sredstva, bez kojih se pravo ne može provesti, s mjestom iz latinsko rimskog pravnog zbornika D . 2 .1 .2 Treba svratiti pozornost na to da formulacija ne pokriva svako sredstvo, nego samo potrebno sredstvo i stvarni problem: izbor između više sred stava, potcjenjuje. Isto vrijedi za čuvenu, tobožnju čisto analitičku Kantovu tezu: »Tko hoće svrhu, hoće (ukoliko razum ima odlučujući utje caj na njegovo djelovanje) i za to nužno potrebno sredstvo koje je u njegovoj' vlasti« (Utemeljenje metafizike morala, citat prema: Im m anuel K ant’s sämtliche Werke, sv. III (izdavač v. Kirchmann), Leipzig, 1897, str. 39).
78
policijskom pravu i u komunalnom nadzornom pravu24 razaranje toga pravila stvorilo nesnosnu prazninu. Napokon, rasprave po kazuju i već prije spomenutu nejasnoću u pravnom rukovanju sa svrhovitosnom shemom. Njezina se funkcionalna struktura nije prozrela. Svrha se smatra osnovom za opravdanje sredstva, mo gućnost izbora između više sredstava i uopće alternativno orijentiranje što ga otvara kauzalno tumačenje djelovanja, problem koji zapravo traži reguliranje, tretiraju se kao iznimni slučaj za koji se traže dopunska pravila odluči vanja.25 K tome pridolazi i to da se ne smije primijeniti zaključak na nedozvoljena sredstva, jer svrhe, koje se mogu postići samo nedozvoljenim sredstvima, ne mogu biti pravno obvezatne.26 Ono što zaključak treba doka zati biva, dakle, zbog opreza već pretpostavljeno: riječ je o jed noj zamagljenoj tautologiji koja služi samo utemeljenju odluka koje su već donesene. Upravo taj skriveno-tautologijski značaj daje pravilu njegovu evidentnost i spriječio je da se zaključivanje od svrhe na sredstvo diskreditira zajedno s kritikom policijske države. To pravilo u osnovi nije nikada razoreno pojašnjenjem njegova smisla i opovrgavanjem;27 ono je izgubilo svoju funkciju promjenom čitave 24 Vidi o tome odluke pruskoga višeg ustavnog suda od 8. 10. 1887, PrOVGE 15, 423 (425) od 19. 2. 1889, PrOVGE 23, str. 450 i dalje (454) i od 24. 1. 1911, PrOVGE 58, str. 288 i dalje (301). 15 Usporedi npr. Ernst, Radnitzky, Dispositives und M ittelbar gel tendes Recht, »Archiv für öffentliches Recht« br. 21 (1907) str. 380—409 (391); Walter Jellinek, G esetz, Gesetzanwendung und Zweckmässigkeits erwägung, Tübingen, 1913, naročito str. 10 i dalje, 80 i dalje s brojnim upozorenjima na literaturu i suđenje; usporedi također isti, Verwaltungs recht, 3. izdanje, novi tisak, Offenburg, 1948, str. 151; Hans J. W olff, Verwaltungsrecht, I, 6. izdanje, München-Berlin, 1965, str. 129. “ Tako naročito jasno Pufendorf (vidi bibliografiju). 11 Vidi nesigurno ograničavajuće opaske kod Walthera Burckhardta, M ethode und System des Rechts, Zürich, 1936, str. 286. Pomne logičke analize nisu mi poznate — s najnovijom iznimkom: Georg H. von Wright, Practical Inference, »Philosophical Review«, br. 72 (1963), str. 159— 179. Prema von Wrightu održiv je zaključak od svrhe prema sredstvu, a za ključak od dužnosti na sredstvo je već mnogo teže obrazložiti (str. 175 i dalje). Uostalom, mogli bismo se zapitati, da li već pojam »nužnog sred stva« ne protivurječi sam sebi; jer kakvog bi imalo smisla dijeliti sredstvo i svrhu, ako je sredstvo nužno. Primjer von Wrighta, da je svrha da se neka koliba učini stambenom, a sredstvo da je sc zagrijava, poka-
79
pravne misli i prestrukturiranjem pravnog poretka u području javnog prava. Stare su se norme zadataka praktički srozale na norme kompetencije.28 Za njih »način zaključivanja policijske države« potreban je još samo u oslabljenom obliku, da se kom petencije moraju tako izložiti da ne postanu iluzorne nego da se mogu vršiti. Uostalom, nužna sredstva pridaju se državnim orga nima specifično i pod programiranim uvjetima kao prava zahva ta, novčani iznosi ili kao mogućnosti odlučivanja, koje, doduše, ne povrijeđuju prava, ali mijenjaju konstelacije interesa. Očito je da je taj obrat prema specifikaciji akcijskih uvjeta morao imati za posljedicu golemo bujanje normi u javnom pra vu. Nije samo umnažanje zadataka koji bi se bili vrlo jedno stavno mogli izvršavati na policijskodržavni način, nego, štoviše, činjenica da se zadaci indirektno pravno programiraju jest po vod poplave zakona koja je mnogo optuživana. Pravnik ne bi trebao pokušati svaliti »krivnju« za to na političare jer nepo sredni razlog za to je svojevrsnost njegove vlastite tehnike treti ranja problema koja ne može juridificirati odnos svrha/sredstvo kao takav.29 Preobražaj pravnog mišljenja povezan je s propadanjem pri rodnog prava i pozitiviranjem prava državnim organiziranjem odlučivanja. Ono se može svesti na formulu da se pravna legitim nost državnog djelovanja može danas predočiti još samo kao »kondicionalno programiranje«. Pravna norma poprima oblik jednog pravila akoda. Ono povezuje činjenično stanje i pravnu posljedicu u mvarijantnu korelaciju. Ono regulira na taj način specifične uvjete pod kojima je neki upravni akt dopušten, odzuje jasno da se kod »nužnih sredstava« uopće ne radi o pravim kauzal nim odnosima, nego o karakteriziranju dijela same svrhe. O pitanju neke posebne logike sheme svrha/sredstvo izražava se s neprihvaćanjem i Herbert A. Simon, The Logic o f R ational Decision, »The British Journal o f the Philosophy of Science«, br. 16 (1965), str. 169— 186. * Razlikovanje normi zadataka i normi kompetencija kako ga Ma yer (vidi bibliografiju), 1958 i (vidi bibliografiju) 1963, pokušava ponovno oživjeti na bavarskim temeljima, trebalo bi biti smisleno samo onda kad se ponovo dopusti zaključivanje od zadataka na sredstva. U čemu bi inače postojala razlika? ° Ulrich Scheuner, D ie A ufgabe der Gesetzgebung in unserer Zeit »Die öffentliche Verwaltung«, br. 16 (1960), str. 601—611 (606 i dalje) tre tira ipak misao o pravnoj državi kao jedan od razloga poplave zakona.
80
nosno zapovijeđen. Ta pravna predodžba karakterizira stav išče kivanja današnjega upravnog pravnika toliko da mu se u retro spektivi policijska država čini kao država bez javnog prava.®0 Tom osnovnom predodžbom svrhovitosni programi gube svo ju pravnu relevantnost.311 francusko upravno pravo moralo je^to iskusiti: Pojam services publics izgubio je čvrstu konturu i time svoju pravnu upotrebljivost pri njegovu proširenju predodžbe od organizacijskog do materijalnopravnog, svrhovitosnofunkcionalnog reda.32 Karakteristično je da pravnik danas, kada je riječ o svrsi i sredstvu, odmah misli na »zloupotrebu33 i time se pokazuje da on M Usporedi Ernst Forsthoff, Lehrbuch des Verwaltungsrechts, sv. I, 8. izdanje, München-Berlin, 1961, str. 39 i dalje; W olff (vidi bibliografiju) 1965, formulira opreznije, str. 36: državu bez »dvostranoga poveznog upravnog prava«. 31 Nastojanja novije nauke o upravljanju oko pojma zadatka uspo redi osim kod Mayer (vidi bibliografiju) 1958 i (vidi bibliografiju) 1963, npr. kod Ericha Beckera, Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung, »Veröffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehre«, br. 14. (1956), str. 96— 135; isti, Verwaltungsaufgaben. U: Fritz Morstein Marx (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str. 187—214; Christian-Friedrich Menger, D ie Bestimmung der öffentli chen Verwaltung nach den Zwecken, M itteln und Formen des Verwal tungshandelns, »Deutsches Verwaltungsblatt«, br. 75 (I960), str. 297—303; Thomas Ellwein, Einführung in die Regierungs- und Verwaltungslehre, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz, 1966, trpe zbog toga u usporedbi sa suvre menom pravnom razinom zahtjeva zbog specifične neoštrine. Funkcija pojma zadatka u jurističkim argumentacijskim svezama nije do sada bila uvjerljivo objašnjena. Ako uzmičemo tom problemu i podredimo pojam zadatka »nauku o upravljanju« postavljenom uz upravno pravo, morala bi sveza obje discipline biti objašnjena i morala bi, prije svega, jednom biti provedena brižljiva analiza sheme svrha/sredstvo. 32 Usporedi npr. Jean Rivero, Existe-t-il un critere du droit administratif? »Revue du Droit Public et de la Science Politique«, br. 59 (1953), str. 279—296; Jean Louis de Corail, La crise de la notion juridique de service public en droit administratif francais, Paris, 1953; Roman Schnur, D ie K rise des Begriffs der services publics im französischen Verwal tungsrecht, »Archiv des öffentlichen Rechts«, br. 79 (1954), str. 418— 430; Georges Liet-Veau, La theorie du service public. Crise ou mythe, »Revue Administrative«, br. 14 (1961), str. 256— 263. 33 Usporedi npr. Leon Husson, Les transformation de la responsabilite. Etude sur la pensee juridique, Paris, 1947, str. 252 i dalje; te, naravno, i upravnopravnu kazuistiku »zloupotrebe odmjeravanja«. 6 Teorija sistema
81
ne može primijeniti ni akceptirati osebujnu svrhovitosnu funkci ju, vrijednosno neutraliziranje posljedica. Pravna dopuštenost državnog djelovanja biva ovisnom o općenito definiranim »činje ničnim stanjima« koja izazivaju programe. Ne približava se real nosti, kao u okviru svrhovitosne racionalnosti, heuristički pro nalaženjem alternativa, nego jačim preciziranjem, diferencira njem i profinjenjem činjeničnih stanja i elastičnim mišljenjem u pravilima i iznimkama. Pravi heuristički princip kauzalnog tuma čenja djelovanja i postupak vrijednosnog neutraliziranja postav ljanjem svrhe nalaze se izvan prava.34 Jedna takva orijentacija biva dopuštenom u »području rasuđivanja« uprave kao u nekom ušteđenom, nereguliranom manevarskom prostoru pod određe nim uvjetima. Dvije najvažnije pojmovne poteškoće i kontrover ze »općega upravnog prava«, pitanje o opsegu principa legitim nosti uprave i pitanje razgraničenja »rasuđivanja« od »neodre đenoga pravnog pojma«, odnose se u osnovi na taj problem su protnosti svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa te su stoga za profesionalno razumijevanje upravnog pravnika od tako kritičkog značenja. Da bismo iz te rasprave mogli učiti za našu opću temu funk ciju svrhe, moramo se, to bi moralo postati jasno, odvojiti od vladajućega jurističkog prikazivanja problema i nastojati shvatiti razliku između svrhovitosnih programa i kondicionalnih progra ma kao razliku sistemskih funkcija. Kao što je to pobliže izve deno na drugom mjestu,35 oba programska oblika odnose se na različite sistemske granice uprave i upravo stoga pripadaju za jedno. Uprave se mogu shvatiti kao sistemi obradbe informa cija.36 One uzimaju informacije svoje okoline kao ulaz, prerađuju 34 Mora međutim biti spomenuta jedna iznimka: U navođenju speci fičnih svrha može se nalaziti dužnost, ostale svrhe treba izostaviti. I to neutraliziranje vrijednosti se od jurista dovodi u kategoriju zloupotrebe. Vidi Harald Dombrowski, Missbrauch der Verwaltungsmacht. Zum Pro blem der Koppelung verschiedener Verwaltungszwecke, Mainz, 1967. 35 Vidi Niklas Luhmann, L ob der Routine, »Verwaltungsarchiv«, br. 55 (1964), str. 1—33. Odličan prikaz suprotnosti te obje programske forme nalazi se također i kod Torsteina Eckhoffa/Knuta Dahla Jacobsena, R ationality and Responsibility in A dm inistrative and Judical Decision-making, Kopenhagen, 1960. “ O tome pobliže Niklas Luhmann, Theorie der Verwaltungswissen schaft. Bestandsaufnahme und Entw urf, Köln-Berlin, 1966. Pojam si-
82
ih i vraćaju ih u obliku »odluke« opet natrag okolini. Kondicionalni program fiksira ulaz sistema, vrstu informacija okoline, koje kao uzroci treba da izazovu odluku; svrhovitosni program regulira produkciju sistema, učinak u okolini, što ga sistem treba postići. Naravno, svrhovitosni program pretpostavlja i povode aktiviranja u okolini, ali u tom pogledu ostavlja sistem relativno slobodnim. Naravno, i kondicionalni program također vodi do odluka koje u okolini postižu učinke, no u tom pogledu stavlja sistemu na volju — što znači da sistem za svoje opravdanje nije upućen na to da stigne specifične učinke, da specifična stanja mi jenja ili održava konstantnima; dovoljno je da se odlučilo norma tivno.87 Jedan daljnji aspekt razlike između svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa zaslužuje da ga se posebice istakne; da to razlikovanje, naime, nije neutralno spram toga koja na ročita okolina može utjecati na upravu i na kojoj se razini gene raliziranja vrši taj utjecaj. Drugim riječima: oba programska ob lika dopuštaju različitim okolinama državne birokracije različite utjecajne mogućnosti.88 Kondicionalni programi, barem prema ideji, fiksirani su kao algoritmi, tj. neovisno o tome tko odlu čuje.89 Oni idu na ruku time svagda specijalno zainteresiranim pripadnicima publike, dok svrhovitosni programi omogućuju ta kođer političaru i onomu tko odlučuje utjecaj na odluku. Naime, stema iskazuje pri tom prije svega ovo: u riječi informacija povučene su granice koje markiraju unutarnje i vanjsko u promjeni informacija i služe kao filter. Ta predodžba, koja se treba još dalje izgraditi, pojavljuje se u istraživanju sistema američke teorije o poduzimanju. Usporedi npr. Stan ford L. Optner, System s Analysis fo r Business Management, Englewood Cliffs/N. J. 1960, str. 26 i dalje. 37 To ograničavanje posljedične odgovornosti kod jurističko-kondicionalne obradbe problema osobito je istaknuto kod Eckhoff/Jacobsena (vidi bibliografiju). 3! O tome također Niklas Luhmann, Positives R echt und Ideologie, »Archiv für Rechts — und Sozialphilosophie«, br. 59 (1967), str. 531— 571. 39 Ta strana kondicionalnog programa mora se pred zakonom pro matrati u čvrstoj svezi s osnovnim pravom jednakosti pred zakonom, što također ima smisla da se neutraliziraju osobne karakteristike i odnosi onoga tko odlučuje: on mora odlučivati prema univerzalnim kriteri jima, drži se, dakle, da on samog sebe predstavlja kao izmjenjivoga. Uspo redi o tome Luhmann, (vidi bibliografiju), 1965, str. 162 i dalje.
6
*
83
u kondicionalnim programima je pravna posljedica čvrsto mon tirana na činjenično stanje da odluku, kao cjelinu ili u pojedi nim aspektima ishodi dakle, onaj koji adekvatno može informi rati upravu; kod svrhovitosnih programa sama svrha može po godovati specijalnim interesima, ali izbor sredstava je neutralizi ran svrhom, nije dakle utvrđen tako da ovdje politički obziri ili naklonost odlučioca mogu obojiti pojedinačnu odluku. Preferiranje jednog ili drugog programskog oblika iskazuje se stoga kao mehanizam opće izbalansiranosti upravnog sistema, njegova prilagođivanja na raspodjelu pritisaka okoline. Tu padaju odlu ke o moći i statusu članova uprave; ovdje sistem reagira na spo sobnost djelovanja političkih procesa; ovdje se postavlja preduv jet za mogućnost centralizacije političkog djelovanja zato što politika kod svrhovitosnih programa može legitimno praviti pri tisak na pojedinačne odluke, dok, naprotiv, kod kondicionalnog programiranja može utjecati na samo programiranje, centralizi rano zakonodavstvo. Izbor programskog oblika tako je ujedno određivanje razine generalizacije na kojoj se mogu susresti poli tika i uprava i stabilizirati svoju međuovisnost. S tim shvaćanjem sistema, koje treba u idućem poglavlju dalje razraditi, stječemo napokon mogućnost interpretacije pro mjene policijske države u pravnu državu i ujedno mogućnost da iskustva te promjene koristimo za spoznaju granica svrhovitosne racionalnosti. U pravnoj državi probija se uviđanje da se državna birokra cija u načelu mora programirati ne samo na jednoj granici nego na objem vremenskim granicama sistema, kako u »ulazu« (in put) tako i u »izlazu« (output). To ne vrijedi, doduše, za svaku pojedinačnu odluku u jednakoj mjeri, ali ipak vrijedi generalno za stabiliziranje sistema kao sistema. Programiranje odluka, na pokon, dakle struktura sistema, ne može se odnositi samo na jednu, ono se mora odnositi na obje granice te nastojati da ih se održava konstantnima, sistem kao cjelinu treba održavati. Svrhovitosni programi i kondicionalni programi moraju se zajedno ko ristiti, primjenjivati već prema problemima koje postavlja oko lina, čak u danom slučaju umno kombinirati i uklapati jedne u druge. Neovisnost okoline upravnog sistema, njegova društvena autonomija zasnivaju se u jednom bitnom aspektu na tome da se između tih dvaju programskih oblika, dakle između dvije vrste
84
ovisnosti, može birati i da već prema politički filtriranim pritis cima okoline mogu upravnim sistemom dominirati jednom više uzroci ili drugi put više učinci njegova djelovanja. Autonomija sistema ne može se prema tome shvatiti jedno stavno kao autonomija postavljanja svrhe. Ona se sastoji u rela tivnoj autonomiji samoprogramiranja u oba oblika, u pozitiviranju svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa.4® Ne sačinjava stabilizirajući zakon sistemske tvorbe neka zadana svrha nego sistemska struktura, a to je kod sistema odlučivanja prije svega ukupnost programa odlučivanja. Jedan parcijalni si stem društva kao politički sistem ne može nikada biti autono man u tom smislu da on djeluje samo na okolinu a da se na njega samoga ne djeluje. Autonomija se ne može shvatiti u kau zalnim kategorijama kao bezuzročna spontanost, nego samo sistemski strukturalno kao samoprogramiranje. Ono se sastoji u tome da se omogući sistemu da vlastitim programima na objem vremenskim granicama, kako u pogledu uzroka tako i u pogledu učinaka svojega djelovanja, prima informacije okoline, i selek tivno ih prerađuje. Politički gledajući, u tome biva potvrđeno da »apsolutna« moć postaje fikcijom jer se moć može izgrađivati samo u uza jamno odnosnim, obostrano motiviranim komunikacijskim pro cesima.41 Tko hoće postići moć, mora se otvoriti utjecanju. Po kušaj da se politički parcijalni sistem društva stabilizira kao ap solutna vladavina jedino svrhovitosnim programima, doživio je neuspjeh s policijskom državom. Obratne jednostranosti pravne države bile su problematične na isti način. S formulom pravne i socijalne države čini se da si krči put pokušaj ravnoteže između * Karakteristično za prodiranje tog shvaćanja, da se o programima u organizacijama samo odlučuje, je da novi udžbenik obavezan za teoriju sistema organizacijske znanosti obrađuje organizacijske svrhe još samo u poglavlju Policy Formulation and Decision-making. Vidi Daniel Katz/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organizations, New York-London-Sydney, 1966, str. 260 i dalje. 41 Usporedi o tome Blau (vidi bibliografiju) 1964. Vidi također pro suđivanje apsolutne monarhije u starijem Sijamu kod Freda W. Riggsa, The Ecology of Public Administration, London, 1961, i isti, Thailand. The Modernization o f a Bureaucratic Policy, Honolulu, 1966, str. 85 i dalje, 132 i dalje.
85
kondicionalnih i svrhovitosnih programa koja možda najbolje odgovara svojevrsnosti političkog sistema kao parcijalnog siste ma društva sa specifičnom funkcijom da obvezatno odlučuje o problemima. Naravno, sadašnja diskusija je još vrlo daleko od uvjerljivog razumijevanja tog procesa jer joj za to nedostaje do voljna sistemteoretska osnova. Teorijska kritika i raspad nauka o državnim svrhama ne smije nakon svega zavesti do pretpostavke da je svrhovitosno orijentiranje u području političkog sistema neprimjereno ili pak da je izgubilo svoje značenje. To bi bilo vrlo pogrešno. Ono napro sto znači da se politički sistem ne određuje više društveno za danim svrhama za koje se drži da su istinite (i time nepromje njive), nego da je u svom postavljanju svrhe postao društveno autonoman. Ne samo pravo nego i svrhovitosni zadaci političkog sistema su u tom smislu postali pozitivirani: oni se postavljaju programirajućim odlukama ikoje se moraju donijeti u samom po litičkom sistemu. Politički sistem i s njim samo društvo postigli su na taj način nove mogućnosti varijacije i ujedno viši stupanj kompleksnosti. Upravo stoga teorija političkog sistema ne može više biti teleologijska teorija političkog društva koja nadovezuje na zadanost istinitih svrha; ona se mora štoviše preoblikovati u teoriju sistema koja za sve programirane i za sve programirajuće odluke, dakle i za zakonodavstvo i za postavljanje svrhe, može pružiti osnovno pojmovni odnosni okvir veće kompleksnosti.
2. Princip optimiranja i njegova kritika Pravna znanost, kako smo vidjeli, odvratila se radikalno i teorijski prilično nepromišljeno od svrhovitosnog mišljenja. Sto ga smo morali nešto opširnijom analizom ponovno dozvati u svijest kritički odnos pravnog mišljenja prema shemi svrha/sred stvo. Ekonomske znanosti su naprotiv na razini nacionalne eko nomije kao i u nauku ekonomike poduzeća bile od početka za bavljene s naročitom problematikom svrhovitosnog mišljenja. Katkada su se s tom problematikom upravo identificirale i na
86
prosto razumijevale se kao znanosti o racionalnom djelovanju.42. Stoga nas ovdje salijeće mnoštvo teorija, modela i metoda prema kojima se moramo distancirati jer ne možemo ovdje u pojedi nostima udovoljiti njihovim zahtjevima. Gledano u cjelini i u misaono povijesnoj perspektivi i ekonomsko-znanstvena teorija, jednako kao pozitivno pravo i njego va dogmatika, izdvojila se iz obuhvatnog područja tradicionalne etike i osamostalila na temelju posebnih perspektiva i problema. To diferenciranje različitih znanosti — o empirijskim znanostima o djelovanju govorit ćemo u idućim odsjecima ovoga poglavlja — bilo je moguće samo miniranjem postulata istinitosti svrha, razaranjem stare pretpostavke da ono dobro na različitim svr hama jest istina njihovog bitka. Ujedinjujuću svezu koju je etika ontologijske metafizike nalazila u toj tezi nadomješta sada od mah jedan deficijentni modus, jedna problematika koja u svojoj negativnosti dopušta diferenciranje znanosti. Nedostajuća istina postavljanja svrhe, njegova subjektivna samovoljnost, ako se tako može reći, postaje sada zajedničkim (ali ne integrirajućim) osnovnim problemom raznih znanosti o djelovanju. Dok pravno mišljenje razvija korektive i kontrole postavljanja svrhe politič kog sistema, a empirijske znanosti se trude oko toga da objasne postavljanje svrhe u njegovoj faktičnosti prikrivenim uzrocima ili funkcijama, ekonomske su znanosti najneposrednije prihvatile problematiku svrhovitosti. Usprkos priznavanju samovoljnosti postavljanja svrhe one pokušavaju doći do istinitih sudova o is pravnom svrhovito racionalnom djelovanju.43 Kako je to mo guće? To pitanje dobiva jasnije konture, a mogućnosti odgovora postaju realnije, ako polazimo od uvida u funkciju svrhe što smo je skicirali u prvom poglavlju. Postavljanje svrhe služi neutraliziranju vrijednosnih aspekata posljedica djelovanja. U etičkoj tra“ Tako npr. Ludwig von Mises, Grundprobleme der N ationalöko nomie. Untersuchungen über Verfahren, Aufgaben und Inhalt der W irt schafts- und Gesellschaftslehre, Jena, 1933, specijalno o shemi svrha/sred stvo naročito str. 30 i dalje. 43 O značenju teorema »slučajnosti« postavljanja svrhe za utilitarističku teoriju ekonomskog djelovanja i kao odnosna točka poslije socio loške kritike nalaze se pregledni izvodi kod Parsonsa, (vidi biblio grafiju) 1949, str. 59 i dalje i pasim.
87
diciji istinitosnih svrha taj se problem nije mogao postaviti, neu traliziranje posljedica nije se uopće moglo shvatiti i racionalizi rati kao »činidbu« ljudske svijesti, jer se već djelovanje nije uopće tumačilo kauzalno u modemom smislu i razlagalo u mo gućnosti, nego se doživljavalo kao tipično oblikovano ponašanje obilježeno istinitim razlozima koje je to ponašanje moglo pro mašiti. Tek nakon raspadanja te životu odveć blize, kompaktne i difuzne predodžbe i, prije svega, nakon razdvajanja empirijske kauzalne analize od vrednovanja posljedica postalo je moguće postaviti problem neutraliziranja posljedica. Pitanje glasi kako se usprkos mnoštvu vrijednosno-kompleksnih posljedica mno štva alternativa može doći do garantirano ispravne odluke. Gledajući retrospektivno napuštanje teze o istinitosti, što omogućuje takvo postavljanje pitanja, znači ujedno da se činidba neutralizacije pojedinačnih svrha mora smatrati kao faktička sa movolja i da je se jednostavno ne može prihvatiti. Znanstvena analiza mora se razlikovati od doživljajnog horizonta onoga koji djeluje i kritički ispitati njegovo upotrebljavanje svrhovitosne sheme. Ona mora neutralizacijsku funkciju svrhe djelovanja uči niti barem neškodljivom ako je već ne može utemeljiti ili zamije niti nečim boljim a da međutim samu funkciju, redukciju besko načnih mogućnosti na određeno djelovanje što ga valja izvesti, ne ostavi neispunjenom. Sada možemo nešto preciznije pitati kako je to moguće. Ekonomska teorija dala je dvostruki odgovor: na razini ukupnog gospodarstva principom tržišta sa slobodnom konku rencijom, koji dopušta da je individualno postavljanje svrhe bez posljedica (i stoga nije ovdje daljnje zanimljivo), a na razini po jedinog poduzeća — u presudnim aspektima ovisno o prvom — postulatom optimalne vrijednosne relacije među posljedicama djelovanja. Ono bi djelovanje trebalo biti najbolje i time ujedno jedino ispravno posljedice kojeg stoje u optimalnom vrijednos nom odnosu prema posljedicama svih njegovih alternativa. Ko liko je lako formulirati tu misao, koliko je ona jasna na prvi po gled, toliko ju je teško prozreti. Njezina očitost zavarava. Ona je sve drugo nego jasna.44 Uobičajena verzija te misli kao »principa 44 D a definicijskoj jasnoći optimalnog principa ne odgovara misaona jasnoća, danas je potpuno jasno. Usporedi npr. Maynard M. Shelly II/
88
ekonomičnosti«, da se dana svrha postigne sa što je moguće ma nje sredstava, odnosno da određenu količinu sredstava treba is koristiti za maksimalno ozbiljenje svrhe, više zamagljuje nego što objašnjava; ona, naime, odlučujuće pitanje vrijednosne rela cije bez potrebe spaja s predodžbom kauzalnog odnosa između uzroka i učinka i stoga se raspada u dvije nepomirljive alterna tive. Osim toga, superlativistička verzija implicira zahtjev na apsolutnost koji se nedvojbeno ne može ispuniti. Bolje ćemo učiniti da princip optimiranja stavimo u odnos prema problemu neutraliziranja posljedica i da ga karakteriziramo načinom na koji on tu svoju funkciju vrši. Tako dobivamo vrlo ograničeno shvaća nje funkcije i dosega optimizacijskih proračuna, koje se onda može održati i uskladiti s novijim razvojima prema sistemskoj teoriji. Ponajprije mora se razriješiti vezanost formalnog principa optimiranja odnosa svrha/sredstvo uz određenu sadržajnu svrhovitosnu formulu, naime uz maksimiranje dobiti. Ta svrhovitosna formula, kao i svrhe općenito, koncipirana je sa stanovišta poje dinačnog djelovanja i na toj razini je ona jasna. Ona biva upit nom i nedovoljnom čim se prenese na permanentne sistemske probleme, tj. probleme koji na neodređeno vrijeme uvijek iznova iziskuju odluke, i to međuovisne odluke tako da ranije moraju uzimati u obzir kasnije. Cilj maiksimiranja dobiti ne može se bez daljnjega prenositi od pojedinačnih odluka na sisteme.44® Naravno, nekakve svrhe mora imati proračun ekonomično sti.45 Postavljanje svrhe je neizbježivo redukcijsko sredstvo koje se traži upućivanjem kauzalne sheme u beskonačnost. Nitko ne može uspoređivati sve sa svačim; struktura mora postojati. I Glenn L. Bryan, Judgments and the Language o f Decision. U: isti (izda vač), Human Judgments and O ptim ality, N ew York-London-Sydney 1964, str. 3— 36 (8 i dalje). Razlog je prirodan da se apsolutnost nekog super lativa dade lakše izgovoriti nego misliti. “a Tu važnu uputu daje Peter Bendixen, D ie K om plexivität von Entscheidungssituationen. K ritik am Formalismus der betriebswirtschaftli chen Entscheidungstheorie. »Kommunikation«, br. 3 (1967), str. 103— 114 (108). 45 Usporedi o tom e Niklas Luhmann, Kann die Verwaltung wirtschaft lich handeln? »Verwaltungsarchiv«, br. 51 (1960), str. 97— 115 (101 i dalje); M e Kean (vidi bibliografiju), str. 34 i dalje; Bidlingmaier (vidi bibliogra fiju).
89
princip ekonomičnosti može se stoga primijeniti samo u jednom horizontu posljedica što ga ograničuje postavljanje svrhe i djelo mično neutralizira. No taj horizont ne treba drastično stezati uz djelovanje ako se ovladalo tehnikom izračunavanja ekonomi čnosti. Ta se tehnika sastoji u računarskom uspoređivanju vrijed nosti kompleksa posljedica pojedinačnih alternativa djelovanja (uspoređivanja, dakle, koje je »bezosjećajno«, koje ne pokreće »vrijednost« vrednota, koje je precizno, brzo i koje se može strojno provoditi). Tehnika pretpostavlja da su pojedinačni vri jednosni rezultati podobni za usporedbu i to u najrazličitijim konstelacijama, što se praktički može postići samo kvantifikacijom, naročito novčanim proračunavanjem.46 U toj je pretpostavci isto tako djelomično neutraliziranje po sljedica, naime u kvalitativnom, ali ne u kvantitativnom pogledu. Kvantifikacija posljedičnih vrijednosti je neutraliziranje posebne vrste koje odterećuje i korigira neutraliziranje postavljanjem svrhe. U području posljedica koje je obuhvaćeno proračunom ekonomičnosti neutralizirani vrijednosni aspekti ne trebaju se tretirati kao posve irelevantni nego samo u njihovoj kvaliteti, može se, dakle, uzimati u obzir više posljedica a ipak doći do jednoznačnih rezultata. Drugim riječima, zahvaljujući proračunavanju ekonomičnosti m ole se raditi s apstraktnijim svrhama u jednom daljnjem vremenskom horizontu (dugoročnije) i s mno go kompleksnijim preferencijalnim strukturama a da se zbog toga ne moramo odreći odluka ili u procesu odlučivanja kori stiti iracionalne pomoći. Ugrađivanjem preračunavanja maksimiranja ili minimaliziranja u svrhovitosni program može se osi gurati da program, unatoč tome što svrha po sebi dopušta mno ge alternative kao sredstvo, bira svagda samo jedno djelovanje kao ispravno, naime ono koje u okviru zacrtanom svrhovitosnim programom maksimalno ili minimalno zadovoljava specifično vrijednosno usmjerenje. 46 O značajnim poteškoćama takovog uspoređivanja vidi Churchman /A ckoff/A rnoff (vidi bibliografiju), str. 133 i dalje s brojnim prijed lozima za pojednostavljenje. Usporedi dalje Davidson/Suppes (vidi bib liografiju), naročito str. 104 i dalje; Kenneth E. Boulding, A Reconstruc tion o f Economics, New York, 1950, str. 43 i dalje; Gäfgen, (vidi biblio grafiju), str. 137 i dalje.
90
Princip ekonomičnosti je u usporedbi s jednostavnom svrhovitosnom racionainošću nedvojbeno napredak. On nipošto nije princip apsolutnog optimuma, a vrijednosno neutralan je samo u smislu umjetne indiferencije. On ne može kao ni svrha bezuv jetno opravdavati neku odluku. No on ispunjava važan zadatak kao druga, postavljanju svrhe funkcionalno ekvivalentna tehnika neutraliziranja. On se može upotrijebiti samo zajedno s postav ljanjem svrhe zato što kvantifikacija sama ne može prekinuti regres u beskonačno. No spretna kombinacija tih dvaju različitih neutralizacijskih sredstava dopušta racionalno ovladavanje mno go većim krugom vrijednosnih faktora nego što bi to bilo moguće jednostavnom svrhovitosnom racionainošću. Ona omo gućuje u mnogim slučajevima, a na to mi želimo ići, da se svrhovitosna formula s razine pojedinačnog djelovanja transponira na razinu velikih sistema i da je se tako komplicira da može više ili manje primjereno odražavati opstojnosne uvjete tih sistema. Ako se u taj odnos uzajamne ekvivalentnosti, dakle uzajam nog odterećenja od postavljanja svrhe i izračunavanje ekonomi čnosti zamisli sa stanovišta neutralizacijske funkcije, otpadaju bitni prigovori protiv principa ekonomičnosti; točnije: kao kri tika oni udaraju u prazno. Tehnika optimiranja nije doduše ni kakav nadomjestak istine: ono što se navodi protiv tvrdnje da princip ekonomičnosti može utemeljiti optimalnu ispravnost po jedinačnog djelovanja jest ispravno, no gubi svoj polemički smi sao ako se princip ekonomičnosti ograničuje na njegovu speci fičnu sistemsku funkciju neutralizacijske pomoći a ispravnost djelovanja temelji tek na tome da ono rješava sistemske proble me. Kao i pri samom pojmu svrhe može se također i pri principu ekonomičnosti kritika usmjeriti doduše protiv teorijskog zahtje va isključivosti: misao o optimiranju nije zadovoljavajuća teorija1 djelovanja. No u okviru teorije sistema djelovanja ona nalazi mjesto kao ograničeno smisleni princip za nacrt modela odluči vanja. To se dade pojasniti na nekim tipičnim prigovorima pro tiv principa optimalnog: Gunnar Myrdal47 je osobito upozoravao na to da princip ekonomičnosti ne bi mogao ukloniti vrijednosne neutralizacije svrhama, odlučivanje učiniti vrijednosno neovis nim. Koncentracija vrijednosnog aspekta u svrsi bila bi i ostala 47 Myrdal (vidi bibliografiju)
91
subjektivnom. Nacionalna ekonomija ne bi se stoga mogla upi rati na taj princip kao temeljni pojam, nego bi morala uzimati u obzir i neutralizirane vrijednosti u smislu faktičkog, npr. politič kog vrednovanja i relativirati se prema vrijednosnom redu koji valja pretpostaviti i eksplicirati time što bi zbiljske vrijednosne stavove preuzimala kao premise. To je dobar primjer za to da pretjerani zahtjevi navlače na sebe pretjeranu kritiku. Upozna vanje subjektivnog i svagda relativnog značaja vrijednosnog neutraliziranja sprečava doduše da znamost nekritički zapada u ideologije pri odlučivanju u praksi. No to ne znači da ona u to upada ’svjesno i da priznaje preferencijsku strukturu prakse kao vrijednosnu premisu. Ona mora i, štoviše, može izričito samo eksplicirati i odgovarati na pitanje o funkciji koju takve činidbe neutralizacije vrše za sisteme djelovanja. Ona pri tome može iznositi na vidjelo općenite sistemske probleme kao stanovišta i u odnosu prema njima utemeljivati promjenu preferencija i neutraliziranja. Jedna daljnja sumnja je do sada bila vidljiva u djelomičnim aspektima, ali se načelno nije o njoj raspravljalo. Ona se može okarakterizirati kao proturječje između optimiranja i operacionaliziranja. Optimiranje iziskuje operacionaliziranje u smislu em pirijskog fiksiranja kriterija uspjeha,48 jer se inače ne može izvesti jednoznačno određeno djelovanje. No, operacionaliziranje isklju čuje svojim premisama optimiranje. Ono iziskuje rastvaranje svrha u sredstva koja, ukoliko su zavisna, dospijevaju u među sobno proturječje onda kad i sama trebaju biti optimirana. Ona iziskuje i vremensko ograničenje, barem periodiziranje kriterija uspjeha, a u tome je uvijek neobrazloženo odricanje od šansi koje sežu iznad vremenskog horizonta planiranja. Tom se pro turječju može ipak izbjeći ako se detronizira princip optimalnog kao kriterij racionalnosti i umjesto toga operira se samo sa spe cifičnom funkcijom izdvajanja posljednjih alternativa u jednoj već drugim stanovištima ograničenoj svezi odlučivanja. Uz te argumente neotklonivosti vrijednosnih sudova i unu trašnje proturječnosti u principu optimiranja dolazi kao treći pri govor da bi principijelno optimiranje stavljalo prevelik zahtjev “ N a pojam i tehniku racionaliziranja vraćamo se u petom odlomku petog poglavlja.
92
na ljudsku moć shvaćanja. Najglasniji zagovornik te misli po stao je Herbert Simon. On inzistira na tome da model odlučiva nja optimirajućega ekonomskog djelovanja precjenjuje ljudske sposobnosti za racionalno razmišljanje i da je stoga nerealističan, da se, dakle, ne može empirijski verificirati. Mora se nadomje stiti modelom za samo zadovoljavajuće, upotrebljivo djelovanje koje usmjeruje jedno sasvim pojednostavljeno, u odnosu prema danoj »razini zahtjeva« još uvijek međutim dovoljno racionalno odlučivanje. Zapravo, čovjek ne traži jedino ispravno, nego samo zadovoljavajuće rješenje problema.49 Taj proboj ne bi trebalo ipak napuhavati do kontroverze »satisfying vs. maximizing beha vior«. On se već po svom obrazloženju ne može razumjeti kao načelno odbijanje principa ekonomičnosti koji je višestruko za stupao čak Simon.50 S laganom korekturom postavljenih fronto49 Usporedi Simon (vidi bibliografiju), 1957, str. 196 i dalje, 241 i dalje; March/Simon (vidi bibliografiju), str. 140 i dalje i Herbert A. Si mon, Theories of Decision M aking in Economics and Behavioral Science, »The American Economic Review«, br. 49 (1959), str. 253—283; isti, The Role of Expectations in an A daptive or Behavioristic M odel, u: Mary Jean Bowman (izdavač), Expectations, Uncertainty, and Business Behavi or, N ew York, 1958, str. 49—58; Simon (vidi bibliografiju), 1964; Richard M. Cyert/Herbert A. Simon/Donald B. Trow, Observation of a Busi ness Decision, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 237—248; Julius Margolis, The Analysis of the Firm. Rationalism, Conventionalism, and Behaviorism, »The Journal of Business«, br. 31 (1958), str. 187— 199; R. M. Cyert/E. A. Feigenbaum/J. G. March, M odels in a Behavioral Theory o f the Firm, »Behavioral Science«, br. 4 (1959), str. 81— 85; James G. March, Some R ecent Substantive and M ethodological D evelopm ents in the Theory of Organizational Decision-Making. U: Austin Ranney (izda vač), Esseys on the Behavioral Study of Politics, Urbana III, 1962; str. 191— 208; Cyert/March (vidi bibliografiju), 1963, i kao s time pove zana i slična shvaćanja u literaturi njemačkoga jezičnog područja, npr. Luhmann, (vidi bibliografiju), 1960, Albach (vidi bibliografiju), 1961 (359 str. i dalje); Sauermann/Selten, (vidi bibliografiju). Heinen (vidi bibliografiju), 1962, naročito str. 65 i dalje. 50 Usporedi Simon/Smithburg/Thompson (vidi bibliografiju), str. 488 i dalje; Simon (vidi bibliografiju) 1964, str. 11. O novijim nastojanjima za približavanje, kombinaciju i ponovno stapanje modela »satisfycing«, odnosno »optimizing behavior« usporedi A. CharnesAV. Cooper, Deterministic Equivalents fo r O ptim izing and Satisfying under Chance Constraints, »Operations Research«, br. 11 (1963), str. 18—39, i Roy Radner, M athematical Specification o f G oals fo r Decision Pro blems. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju), str. 211 i dalje.
93
va može se, štoviše, pokazati da je riječ o proširenju teorije, koje treba omogućiti da se uz druge, manje sjajne tehnike rješavanja problema dade mjesto »optimirajućem« preračunavanju kao jed nom uvjetno mogućem procesu odlučivanja. U načelu danas se u velike priznaje da za poduzeća zapravo nema optimalnih rješenja naprosto51 (i da stoga nema nikakvog smisla da im se nameće odgovarajuća norma odlučivanja), nego da se zasigurno mogu prakticirati modeli »suboptimaJnog« odlu čivanja.52 Slobodan prostor za traženje suboptimalnih rješenja ograničuje se »sporednim uvjetima« (constraints) modela odluči vanja.58 Ti sporedni uvjeti pokazuju se sve više i više kao glavna stvar. Tom uvidu stoji još na putu samo fascinacija mišlju jedino 51 To priznanje može poprimiti i oblik slabljenja optimalnog prin cipa, koje je protivno duhu jezika, prema bilo kojim kriterijima »kojima se do odluke dovodi željeni izbor između različitih alternativa«, tako Erich Kosiol, M odellanalyse als Grundlage unternehmerischer Entschei dungen, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 13 (1961), str. 318— 334 (323). Tako zapravo dospijevamo u prijepornu blizinu čistog decizionizma, koji odluku drži za ispravnu ako se o njoj može odlučiti. ° Vidi uz taj pojam Charles Hitch, Sub-optimization in Operations Problems, »Journal of the Operations Research Society«, br. 1 (1953), str. 87—99; Charles Hitch/Roland McKean, Sub-optimization in Opera tions Problems. U: Joseph F. M e Closkey/Florence N. Trefethen (izda vač), Operations Research for M anagement, sv. I, Baltimore 1954, str. 168— 186. Zapravo ga nalazimo implicitno u svakom pokušaju da se konstruiraju modeli optimalnog odlučivanja; takvi modeli moraju uvijek uz optimalnost držati na oku i njihovu mogućnost usklađivanja u sve ukupnu svezu pogona. 53 Vidi o tome Erich Schneider, Bemerkungen zu einigen neueren Entwicklungen der Theorie der Unternehmung, »Weltwirtschaftliches Ar chiv«, br. 83 (1959 II), str. 93—97; zatim npr. Gutenberg, (vidi bibliogra fiju), 1962, str. 160 i dalje; Rudolf Gümbel, Nebenbedingungen und Va rianten der Gewinnmaximierung, »Zeitschrift für handelswissenschaftli che Forschung«, br. 15 (1963), str. 12—21; isti, D ie Bedeutung der Gewinn maximierung als betriebswirtshaftliche Zielsetzung, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 16 (1964), str. 71— 81; Vernon E. Buck, A M o del for Viewing an Organization as a System o f Constraints. U: James D. Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburgh, 1966, str. 103— 172. Temelji za to stvoreni su određenim proširenjima matematičkih modela preko klasičnog diferencijalnog računa. Kao prikaze »linearnog programiranja« koji ističu upravo tu točku usporedi npr. R o bert Dorfman, Mathematical or »Linear« Programming. A Non-mathema-
94
ispravnih rješenja određenim pojedinačnim odlukama. Upravo i sporedni uvjeti modela često su naime unutar pogonske vari jable podešavanja kojima se može udovoljiti samo suboptimalnom značaju modela; u rijetkim slučajevima riječ je o apsolut nim, neposredno od okoline diktiranim, npr. tehnologijskim kon stantama. Sporedni su uvjeti također, dakle, u kontekstu plani ranja varijabilni. Mogu se »navući« i okretanjem na tom zavrtnju tako smanjiti slobodan prostor rješenja da konačno postaje gotovo svejedno u kom se pravcu rezultat maksimira i kome se ide time na ruku jer se bitni proces raspodjele već dogodio pri definiranju računanja.54 No, pitanje je: prema kojim kriterijima raspodjele i pod ko jim kriterijima racionalnosti?55 Na to pitanje mogla bi odgovoriti samo sistemska teorija koja bi bila kadra definirati probleme koje valja riješiti i u odnosu prema tomu uvjete upotrebljivog odlučivanja. No, koji su osnovni pojmovi te obuhvatne teorije? tical Exposition, »The American Economic review«, br. 43 (1953), str. 797— 825, i vrlo slično: Waldemar Wittman, Lineare Programmierung und traditionelle Produktionstheorie, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 12 (1960), str. 1— 17. 54 Stoga nije nikako čudno da danas mnoge varijable postavljaju zahtjev da budu ciljna funkcija poduzeća, varijable koje svagda dopuštaju druge varijable kao sporedne uvjete, te da se, čini se, ne nazire jedinstvo u toj raspravi. Usp. kao pregled Walther Busse von Colbe, Entwicklungs tendenzen in der Theorie der Unternehmung, »Zeitschrift für Betriebs wirtschaft«, br. 34 (1964), str. 615— 627 (617 i dalje). Pod ovim okolno stima čini se konzekventno da se svrhe s Buckom (vidi bibliografiju) samo još promatraju kao određena vrsta »Constraints« pored drugih. 55 Boulding (vidi bibliografiju, 1960, str. 17) postavlja gotovo isto pitanje: koje jednakosti trebaju ulaziti u račun kao maksimum a koje sa mo kao ograničavajuće nejednakosti? Ili još oštrije Gross (vidi bibliogra fiju, 1964, str. 491 i dalje): Koje od više svrha sistema trebaju biti maksimirane a koje trebaju biti uzete u obzir kao sporedni uvjeti? Usporedi potom Robert Dorian, Operations Research, »American Economic Re view«, br. 50 (1960), str. 575— 623 (607 i dalje); Simon (vidi bibliografiju), 1964, str. 3 i dalje; Bidlingmaier (vidi bibliografiju), str. 83 i dalje. Oslo nac tog pitanja, pretpostavka »množine svrha« je gledano sa stanovišta funkcije svrhe samo negativno formuliranje. Množina svrha znači utoliko gubitak svrhovitog orijentiranja i ne upozoruje kako se treba ponašati pod takvim uvjetima. Mi ćemo se još jednom poslije vratiti na tu temu (str. 227 i dalje).
95
Teorija uporabivog odlučivanja je u opasnosti kao i prijedlog Myrdala da se vrijednosne premise onih koji odlučuju nepromi šljeno preuzmu kao premise teorije; ali ona je protiv takve napasti bolje naoružana. Njezina osnovna misao nije u pojmu vrijednosti, nego u pojmu »uvjeta uporabivosti« ili »constraints« procesa odlučivanja ili »standarda odlučivanja«. Ovi se mogu socijalno psihologijski interpretirati kao fluktuirajuća, povreme no ipak stabilna »razina zahtjeva«.56 No, taj pojam označuje samo jednu međuvarijablu. On upućuje u krajnjoj liniji na teo riju sistema djelovanja koja eksplicira uvjete pod kojima razine zahtjeva mogu biti stabilne, odnosno pod kojima njihovo mije njanje može vršiti neku funkciju. U tome se pokazuje da modeli upotrebljivog odlučivanja u osnovi pretpostavljaju teoriju siste ma, bilo teoriju osobnosti,57 bilo teoriju socijalnog sistema. Ta bi teorija trebala formulirati uvjete pod kojima bi odluke mogle vrijediti kao upotrebljive. Kao teorija sistema ona to može for muliranjem problema koje neki sistem mora riješiti ako želi op stati u okolini koju se ne može kontrolirati. A i takva formula cija ima samo privremenu vrijednost. U trećem dijelu ovog po glavlja razmotrit ćemo njezinu problematiku. Ovdje je riječ ponajprije samo o tome da se ustvrdi da se ekonomsko-znan“ Taj pojam potječe iz škole Kurta Lewina. On bi ovdje trebao biti zanimljiv iz više razloga, osobito ako se u osnovi radi o nadomještanju pojma svrhe. Kao sveobuhvatno prikazivanje usporedi Kurt Lewin/ Tamara Dembo/Leon Festinger/Pauline S. Sears, L evel of Aspiration. U: J. MeV. Hunt (izdavač), Personality and the Behavior Disorders, New York, 1944, sv. I, str. 333—378. Kao noviji rad koji daje uvid u današnje stanje rasprave vidi Heinz Heckhausen, Hoffnung und Furcht in der Lei stungsmotivation, Meisenheim am Glan, 1963, a kao studije s vredno vanjem teorije odlučivanja: George Katona, Rational Behavior and Eco nom ic Behavior, »Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 307—318 (315 i dalje); isti (vidi bibliografiju), str. 108 i dalje; Andrew C. Stedry, Budget Control and Cost Behavior, Englewood C liffs/N. J. 1960; S. Siegel, L evel o f A spiration and Decision Making, »Psychological Review«, br. 64 (1957), str. 253—262; William H. Starbuck, L evel of Aspiration Theory and Econom ic Behavior, »Behavioral Science«, br. 8 (1963), str. 128— 136, kao i znatna pozivanja u navedenoj (bilješka 2) literaturi. 57 Vidi kao primjer primjenu razine zahtjeva pojma u individualno psihologijskoj teoriji učenja kod Harolda J. Leavitta, Managerail Psycho logy. A n Introduction to Individuals, Pairs, and Groups in Organiza tion, Chicago, 1962, str. 75 i dalje.
96
stvena teorija racionalnog djelovanja na ovom mjestu mora uči niti ovisnom o psihologijskim ili sociologijskim teorijama sistema.58 Jedan drugi niz razmišljanja može potvrditi taj dokaz. Mo deli samo upotrebljivog odlučivanja napuštaju ideal jedino is pravne odluke. Oni priznaju da može postojati više ispravnih rje šenja nekog problema.59 To se najprije formuliralo kao pretpo stavka realističke tehnike odlučivanja koja se može prakticirati: bilo bi dovoljno ako se pri razmišljanju naiđe na jednu od is pravnih odluka: tada bi se mogli zadovoljiti s »prvim najboljim« rješenjem ili upotrijebiti druge oportunističke, odnosno adaptiv ne kriterije odlučivanja.60 To navodi na višestupnjevit proces re dukcije kompleksnosti i neodređenosti koji se može adekvatno podjeli rada podijeliti tako da za pojedina područja odlučivanja “ Kao sociologijsku interpretaciju »svrha« (u širokom smislu kao uvjeta upotrebljivosti) kao »functional requisites« nekog so cijalnog sistema usporedi primjedbe kod Simona (vidi bibliografiju), 1964, str. 20. Ono što nedostaje samo je još razjašnjenje pitanja kakvog bi smisla imalo za sistem da se njegovi uvjeti opstojnosti formuliraju kao svrhe. Vidi također slijedeći prijedlog Croziera (vidi bibliografiju), str. 211, 369 i dalje, zamijeniti princip »one best way« teorijom koja radi sa sociologijskim odnosnim pojmovima — kod Croziera jedna ponešto usko shvaćena teorija moći (vidi moje recenzije u: »Der Staat«, br. 4 (1965) str. 238—241). Sa stanovišta vladajuće optimalno orijentirane ekonomsko znanstvene teorije postoji, naprotiv, nepremostiva provalija između ekonomskoznanstvenoga racionalnog orijentiranja i sociologijskoga opstojnosnog orijentiranja. Za formuliranje tog shvaćanja Usporedi Clark Kerr/Lloyd H. Fisher, Plant Sociology. The E lite and the Aborigines. U: Mirra Komarovsky (izdavač), Comm on Frontiers o f the Social Science, Glencoe/Ill., 1957, str. 281— 309 (281 i dalje). Općenito usporedi tako đer Hans Albert, M arktsoziologie und Entscheidungslogik. O bjektbe reich und Problemstellung der theoretischen Nationalökonomie, »Zeit schrift für die gesamte Staaatswissenschaft«, br. 114 (1958), str. 269—296. * I u nedavno proširenom shvaćanju odlučivanja kao »rješavanja problema« postoji uostalom skriveno upozorenje na sisteme, jer sistemi nastaju samo u sistemima koji se nastoje održati usprkos »težim« okolnim uvjetima. 60 N a tu više stupnjevitost upozoruje i Gutenberg (vidi bibliografiju, 1962, str. 97). Usporedi također Margolis (vidi bibliografiju, str. 191); Krüsselberg, (vidi bibliografiju, str. 118), te dalje Gäfgen (vidi bibliogra fiju, str. 240 i dalje), koji teoriju željene razine odlučivanja s tog razloga drži normativnim. Ona se međutim treba samo nadopuniti. 7 Teorija sistema
97
u organizaciji mogu vrijediti raznovrsni kriteriji. Jedan stupanj razmišljanja odnosno djelomičnog odlučivanja odterećuje tada druge stupnjeve. Ta misao da utvrđivanje željene razine odluke ne determi nira jednoznačno odluku uvjetima upotrebljivosti, nego da samo fiksira određene premise za nju, ima još i drugu stranu. Ona ujed no pogađa bitni aspekt funkcionalne sistemske analize,61 da ona kao analiza nikada ne može dovesti do jednoznačne determina cije odluke, jer funkcije nisu uzroci, nego samo stanovišta za procjenjivanje ekvivalentnosti raznih rješenja problema.02 Sa sta novišta teorije prema okolini otvorenih sistema, koja eksplicira njihove probleme i rješenja sredstvima funkcionalne metode, mo ralo bi se, dakle, zahtijevati upravo modele odluka koji se ogra ničavaju na naznaku uvjeta upotrebljivosti. Modeli optimalnog nisu upravo stoga moguća funkcionalna teorija jer poznaju samo jedino ispravna a ne funkcionalno ekvivalentna rješenja. To je ograničenje također važan zahtjev strukturalne elasti čnosti sistema. Trebaju li se održavati identičnima u jednoj pro mjenjivoj okolini koju se ne može kontrolirati, strukture sistema moraju se sastojati iz premisa odluke, koje dopuštaju više raznih primjena, koje, dakle, naprosto označavaju varijacijske granice za konkretno ponašanje.63 Nepoznavanje te nužne indiferencije 61 Funkcionalna se metoda također kao i modeli upotrebljivog odluči vanja nerijetko kritizira zato što ne može dati jednoznačne prognoze i objašnjenja — tako npr. Carl G. Hempel, The Logic o f Functional Analysis. U: Llewellyn Gross (izdavač), Symposium on Sociological Theo ry, Evanston/Ill., White Plains/N. Y., 1959, str. 271— 307 (284 i dalje) ili Robert Brown, Explanation in Social Science, London, 1963, str. 109 i dalje. ® Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1962. a), isti (vidi biblio grafiju, 1964. d). Ta interpretacija funkcionalne analize kao komparativne metode može rasvijetliti, između ostaloga, značenje »razine zahtjeva« kao međuvarijablu; jer i za razine zahtjeva je karakteristično da ih se fiksira uspoređivanjem. Vidi o tome Albert S. Dreyer, Aspiration Behavior as In fluenced by Expectation and G roup Comparison, »Human Relations, 7 (1954), str. 175— 190, i Leon Festinger, A Theory of Social Comparison Processes, »Human Relations«, br. 7 (1954), str. 117— 140. 63 Prema uspjeloj formulaciji, koja se nalazi kod Johnsona i drugih (vidi bibliografiju, str. 70) priznavanje organizacijskointemoga varijacijskog manevarskog prostora je iznuđeno nemogućnošću da se točno predvide sve eksterne varijacije. M oglo bi se također reći da sistemi u jednoj vrlo
98
sistemske strukture naročito je karakteristično za početke po kreta »scientific management«: pitanje o optimalnim rješenjima do krajnosti je ovdje tjeralo prema reguliranju i standardiziranju jer se za sve probleme tražilo jedinoispravno rješenje.641 danas se još često ne uviđa da princip optimalnog i podjela rada izravno proturječe, jer princip optimalnog iziskuje ispitivanje i uspoređi vanje svih konzekvencija svih alternativa, a takvo donošenje od luke može uslijediti samo na jednom mjestu ukoliko su moguć nosti međusobno postavljene vrijednosno ili kauzalno u uzajam ni odnos.65 Nadalje, na tom se mjestu vidi da klasični nauk o or ganizaciji nije primjereno mogao shvatiti i zbog toga odnos strukture i procesa, nego se morao odlučiti za striktno razdvaja nje dviju »perspektiva« (struktura i proces),66 jer se čvrsto vezao u teoriji odlučivanja za optimalne modele.67 Optimum je naime uvijek optimum ma pod kakvom se organizacijskom strukturom postigla odluka; samo ako se traži racionalnost u upotrebljivim rješenjima problema, može se studirati značenje organizacijske strukture za racionalizaciju procesa odlučivanja, jer tada struk tura utječe na shvaćanje problema jednako kao i na mogućnost prikladnih rješenja i na način na koji se dolazi do jednog od prikladnih rješenja.68 kompleksnoj okolini mogu egzistirati samo preko unutarnjih sloboda. Usporedi također Fred E. Katz, Autonom y and Organization, N ew York, 1968. 64 Tako u jednom kritičkom razjašnjenju tejlorizma također Wil liam F. Whyte i drugi, Lohn und Leistung, njemački prijevod, KölnOpladen, 1958, str. 13. “ Razlozi za to neshvaćanje su, između ostalog: 1) »principijelna«, dakle neprecizna upotreba misli o optimiranju i podjeli rada; 2) izdvajanje organizacijskih pitanja iz nauka o ekonomici poduzeća (vidi str. 64 i dalje); 3) statistička obradba pitanja podjele rada bez obzira na to što odluke koje su upućene jedna na drugu moraju stalno slijediti jedna iza druge, dakle ne mogu biti, kako bi zahtijevalo optimalno rješenje, izmjenično primljene do znanja (vidi str. 278 i dalje); te s time u vezi 4) nedostatak dovršene teorije podjele rada procesa odlučivanja. “ Usporedi o tome str. 53. i dalje. 67 Tako isto Albach (vidi bibliografiju, 1959) i Heinen, (vidi biblio grafiju, 1962. str. 65 i dalje). 48 Te rečenice treba oprezno čitati. Postoji, naravno, opsežno istra živanje o utjecaju struktura na faktičko ponašanje; drugačije se pojam strukture u empirijskim znanostima uopće ne da obraditi. Usporedi o
7 '
99
U teoriji upotrebljivog odlučivanja nalazimo zatim važne od nose prema kibemetskoj teoriji sistema na čiji se prilog rješenju problema svrhovitosti moramo isto tako još detaljnije vratiti. Međuvarijabla »razine zahtjeva« služi, govoreći jezikom kibernetike, kao »funkcija stupnjevitosti«.69 Ona omogućuje sistemu, kada se pri danoj razini zahtjeva ne mogu naći upotrebljiva rje šenja (ili samo pod nepredvidivim utroškom vremena), da se prebacivanjem, naime sniženjem razine zahtjeva, prijeđe u drugo, polje mogućnosti rješenja i tamo traži »laganije« upotrebljive odluke; ili obratno, ako se nameće mnoštvo podobnih rješenja da se povisi razina zahtjeva kako bi se na taj način olakšalo od lučivanje redukcijom mogućnosti.70 Teorija upotrebljivog odluči vanja otvara tako pristup problemima prilagođivanja i učenja što ih mora riješiti svaki spram okoline otvoreni sistem, dok te orija optimalnog odlučivanja za odnos s okolinom ima spremne samo fikcije i pojednostavnjujuće pretpostavke, u načelu se, dak le, ne može prenijeti na razinu upravljanja sistemom. Promjena razine zahtjeva nije međutim jedini mehanizam prilagođivanja koji može uzeti u obzir teorija upotrebljivog odtome općenito: Peter M. Blau, Structural Effects, »American Sociological Review«, br. 25 (1960), str. 178— 193. Ono što nedostaje je vrednovanje tog istraživanja spram problema tocnosti odlučivanja. Primjeri za to: Richard M. Cyert/James G. March, Organizational Structure and Pricing Behavior, »The American Economic Review, br. 45 (1955), str. 129— 139; isto, Organizational Factors in the Theory of O ligopoly, »The Quarterly Journal of Economics«, br. 70 (1956), str. 44— 64. 69 Usporedi o tom pojmu W. Ross Ashby, Disign fo r a Brain, Lon don 1952, 2. tisak 1954, str. 80 i dalje i passim; Wolfgang Wieser, Orga nismen, Strukturen, Maschinen. Zu einer Lehre vom Organismus, Frank furt, 1959, str. 52 i dalje. 70 O tom procesu promjene razine zahtjeva postoji opsežno ekspe rimentalno istraživanje koje je vidljivo u bilješkama 56 i 62 u citiranoj literaturi. Psihološki se usklađivanje razine zahtjeva kao stupnjevite funk cije, dakle fluktuiranje neovisno o okolini sa stabilnim intervalima, može objasniti tako da se radi o očekivanju koje je u određenom opsegu kontrafaktički (normativno) stabilizirano, dakle ne treba od njega odustati pri svakom razočaranju (kao što bi to bio slučaj kod »apsolutnih« očekiva nja), ali se ipak pri stalno ponavljanim razočaranjima udešava prema či njenicama. U organizacijama se isti princip ostvaruje »formalizira njem« očekivanja ponašanja koja vrijede kao »službena« tako dugo dok ne budu zamijenjena nekom višom instancom.
100
Iučivanja. Jednako važan je i drugi proces što ga možemo — a to opet vodi u sociologiju — označiti kao prilagođivanje putem latentnih funkcija.11 On se skriva u tome što teorija prikazuje kao neškodljiva olakšanja odlučivanja. Ako i ukoliko postoji više upotrebljivih rješenja, mogu se izabrati bez štete ona koja su najbliža status quo, dakle najneopasnija; koja preferiraju moćne osobe ili grupe; o kojima se može na temelju stalno dostupnih informacija odlučiti bez daljnjih istraživanja; koja su i drugi s uspjehom prakticirali; koja imaju najviše izgleda na konsenzus; koja idu na ruku određenim važnim interesima, ali koji se ne mogu verbalizirati ili se ne mogu obrazložiti.72 Tim uvidom vodi se briga o okolnosti da se ne mogu svi uvjeti opstanka formalizirati do oficijelnih kriterija odlučivanja, da određeni zahtjevi mo raju ostati štoviše latentni i da se moraju ispunjavati prešutno, ako ne i nesvjesno, jer se ne mogu dovesti u sklad sa samoprikazivanjem sistema i sa službeno priznatim iščekivanjima.78 Mnogo toga dakle, govori za shvaćanje — a ono se naročito probija u američkoj »theory of the firm« — da se nekako mo raju kombinirati formula opstanka i svrhovitosna formula. »Odr žavanje sistema« ne može doduše dati definitivni kriterij1odluči vanja. Z a to ona dopušta previše otvorenih mogućnosti i često ne iscrpljuje ni razinu zahtjeva odlučivanja. Osim toga, ne postoji 71 Vidi načelno Howard S. Becker/Blanche Geer, Latent Culture. A N ote on the Theory o f Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly« br. 5 (I960), str. 304— 313, i mnogo citiranu pojedinačnu ras pravu: Alvin W. Gouldner, C osmopolitans and Locals. Toward an Analysis of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957—58), str. 281— 306, 444— 480. O daljnjoj egzemplarnoj poje dinačnoj studiji (Burton R. Clark, The Open D oor College. A Case Stu dy, N ew York-Toronto-London, 1960) govorit ćemo naknadno; usporedi str. 219/20 i str. 247/8. 72 Neka od tih stanovišta nalaze se kod Cyert/Feigenbaum/March (vidi bibliografiju, str. 83); usp. također Charles E. Lindblom, The Science of »M uddling Through«r, »Public Administration Review«, br. 19 (1959), str. 79— 88; Margolis (vidi bibliografiju, str. 191); Luhmann (vidi bibliografiju, 1960, str. 108 i dalje). 75 Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, passim, naročito str. 370 i dalje). U logistici se pojavljuje ista misao kao neizbježnost for malno neodlučivih rečenica u kibernetici kao zapreka samorefleksiji. O tome vidi također Gotthard Günther, Das Bewusstsein der Maschinen. Eine M etaphysik der Kybernetik, 2. izdanje, Krefeld-Baden-Baden, 1963.
101
za čitav sistem reprezentativna formula svrhe, podobna za opti miranje. Stoga se nudi izlaz da se princip opstanka primijeni kao limitirajući osnovni uvjet upotrebljivosti svega odlučivanja u si stemu i da se u obliku sporednih uvjeta ucrta u pojedinačne mo dele svrsishodnog, odnosno suboptimalnog odlučivanja. Optimi ranje bi, prema tome, bilo prepoznatljivo kao naročita tehnika odlučivanja što se može primijeniti samo u uskim granicama i samo na osnovi kompleksno osiguranog opstanka sistema i samo nakon programiranja užih uvjeta odlučivanja, a njezino vrijed nosno usmjerenje — bilo da se optimira zadovoljstvo radnika, profit vlasnika, stvarne potrebe korisnika usluga ili bilo što dru go — implicira raspolaganje viškom vrijednosti ne nužnim za opstanak. Jedna takva višestupnjevita koncepcija odnosa princi pa opstojnosti i principa svrhe trebala bi biti do sada najzreliji oblik prikazivanja odnosa tih dvaju problematičnih osnovnih principa. Također ni sociologijska teorija, Loja je mnogo više nego ekonomske znanosti radila s formulom opstojnosti,74 nije otišla dalje od toga, kako ćemo još vidjeti.75 Ta pozadina novijeg razvoja teorije ekonomike poduzeća i doseg njegovog potencijala na odnosima morali su biti ukratko osvijetljeni, kako bi se prepoznala mijena stava prema problemu svrhe — a ta mijena je ono odlučujuće novo. Klasični princip optimalnog ostao je aneksom nekritičkoga svrhovitosnog mišlje nja. Pojmovi uvjeta upotrebljivosti i razine zahtjeva i sistemska teorija koja iza njih stoji omogućuju, naprotiv, izgrađivanje jedne znanosti o organizaciji koja je pojmovno ponajprije neovisna o shemi svrha/sredstvo i o pojmu vrijednosti. Pojam svrhe na taj se način eliminira iz osnovnopojmovnoga odnosnog okvira znan stvene analize. On se detronizira kao osnovni pojam što se ne može dalje definirati kako bi mogao postati predmetom istraži vanja. On sada označuje varijablu koja se definira specifičnom funkcijom. Da su ljudske svrhe faktički promjenjive, naravno 74 Iako postoji takav pad, bilo bi ipak pogrešno s Kerr/Fischerom (vidi bibliografiju, str. 281 i dalje), karakterizirati razliku ekonom skih nauka i sociologije kao suprotnost racionalnom orijentiranju i opstojnosnom orijentiranju. Slične pogreške postoje kod Sheldon S. Wolina, P olitics and Vision. Continuity and Innovation in Western Political Thought, Boston-Toronto, 1960, str. 402 i dalje. 75 Usporedi 4. odlomak ovog poglavlja.
102
znalo se uvijek. Za empirijsku znanost o ljudskom djelovanju to je samorazumljivost koja i tada vrijedi kada ne nailazi na na ročitu pozornost. Novo je naprotiv da se i normativne i racio nalne znanosti koje ispituju djelovanje s obzirom na njegovu is pravnost, počinju oslobađati od postavljanja svrha. I one moraju učiti tematizirati pojam svrhe kao sve druge premise odlučiva nja kao varijablu jer se i promjene svrhe moraju normirati i ra cionalizirati.76 Detroniziranje pojma svrhe ne smije se nipošto shvatiti tako kao da se bez njega kao pojma može, kao da njima naznačen oblik predodžbe uopće ne postoji ili da je znanstveno nezanim ljiv.77 Naprotiv: riječ je samo o promjeni statusa pojma, možda o odricanju od apsolutne vladavine u korist zbiljske pozicije moći u komunikaciji s drugim pojmovima.78 Barem u tri aspekta pojam svrhe kao podpojam jedne teorije upotrebljivog odlučivanja zadobiva nove, plodonosne mogućnosti 76 Značenje toga novog aranžmana pojmova može se naslutiti ako se uzme u obzir da bi se zapadna tradicija do Kierkegaarda mogla pri kazati kao racionalni svijet samo kao izbor sredstava za jednu svrhu (u smislu aristoteličke Prohairesis); da bi ona, drugim riječima, područje racionaliteta djelovanja mogla proširiti samo generalizacijom — dakle također i nejasnost svrha. Da li su Kierkegaard i njegovi nasljed nici mogli drugovrsniji svijet, naime egzistencijalni samo-izbor, sebi stvar no predstaviti, mora ostati otvoreno. Naime, egzistencijalizam je u to me u okovima tradicije tako da uopće ne pokušava taj osnovni iz bor racionalizirati kao redukciju beskonačnosti i mogućnosti. 77 Takvi pokušaji da se shema svrha/sredstvo zbog svoje problema tike sasvim izdvoji iz nauke o organizaciji postoje doduše, ali su oni, neovisno o matematičko-statističkoj teoriji odlučivanja (o tom e u poglavlju I, bilješka 38) ostali osamljeni. Kao primjer vidi Thopson/ Tuđen (vidi bibliografiju, str. 195— 216), zatim jednu prijašnju izjavu Herberta A. Simona u jednoj recenziji: »The American Journal of Sociology«, br. 50 (1945), str. 559 i dalje. (Upućivanje zahvaljujem Störingu (vi di bibliografiju, str. 73 i dalje), gdje se također nalazi i kritičko objašnjenje tog pitanja.) Prilog kritici odgovarajućih alergija prema pojmu svrhe u pozitivizmu 19. stoljeća usporedi Sigwart (vidi bibliografiju, 1889, str. 24— 67). 78 Također i Amitai Etzioni, Two Approaches to Organizational Analysis. A Critique and a Suggestion, »Administrative Science Quarter ly«, br. 5 (1960), str: 257—278 (261, bilješka 16) razlikuje u tom smislu između pojma »pojam svrhe« i »model svrhe« kao organizacijske teo rije.
103
djelovanja: može se (1) postaviti pitanje kojeg smisla ima uvjete upotrebljivosti formulirati kao svrhe. Što se time mijenja u od nosu prema drugim sistemskim varijablama? Što se time dobiva? Može se (2) istraživati kako se svrhe faktički postavljaju i mije njaju. Svrhe se u toj teoriji ne mogu prikazivati samo kao pre mise, nego i kao produkt procesa odlučivanja79 (a oboje ne bez međusobnog odnosa). S obzirom na to osvjetljava se koje znače nje ima strukturalno diferenciranje sistema Analiziranja odluči vanja kojim se osigurava da se svrha ne proizvodi u istom proce su odlučivanja koji ona treba strukturirati nego prije, ili općeni tije, da ju postavlja predradnik u lancu odlučivanja ili neka viša instancija; da, dakle, svrhe mogu strukturirati procese odlučiva nja premda se one mogu stvarati i mijenjati procesima odluči vanja. I (3) može se istraživati svrha kao programski oblik u usporedbi s drugim mogućnostima programiranja:80 kada, zato, pod kojim uvjetima okoline je za neki sistem racionalno da se preferira taj programski oblik, a kada drugi? Ta upućivanja su formulirana kao pitanja, jer gotovo da i nema istraživanja koje primjenjuje takve perspektive. Za prosuđivanje novijega teorij skog razvoja i za svrhe ovog poglavlja dobilo se međutim već mnogo s konstatacijom da je ekonomsko-znanstvena teorija od lučivanja dostigla jedno stanovište s kojeg se ta pitanja mogu iz nositi.
3. Teorije motivacije doprinosa Pravna država želi funkciju svrhe zbog njezine opasnosti od mah izvana ograničiti. Nauk ekonomike poduzeća ima pred oči ma inherentnu problematiku svrhovitosnog mišljenja i teži na os novi te spoznaje prema kompleksnijim modelima racionalnog odlučivanja. Kritički stav prema jednostavnoj svrhovitosnoj ori jentaciji zajednički je jednom i drugom pokušaju, može se reći da je to njihov noseći impuls. Treći smjer razvoja, nastajanje na ” U tom smislu također Leibenstein, (vidi bibliografiju, str. 154). “ T o postavljanje pitanja već sm o predvidjeli u prošlom odlomku pri objašnjavanju suprotnosti svrhovitosnih programa i kondicionalnih programa.
104
ročitih teorija motivacije, osvjetljava — opet jednostrano — je dan drugi aspekt problema svrhe i stoga može pridonijeti tome da naše istraživanje vodi dalje jednom kompleksnom, što je mo guće obuhvatnijem razumijevanju teme. I ovdje se povijesno razvijanje problema pojavljuje kao pro ces diferenciranja i funkcionalne specifikacije koji zahvaća svršnu racionalnost i, ponajprije neprimjetno, mijenja njezin smisao. Problemi motivacije izlučuju se iz svrhovitosnog mišljenja, osamostaljuju se u svojoj problematici i u svojim naročitim tehni kama rješavanja. Kako se druge motivira, može se danas učiti bez obzira na to za što se motivira. Izvorno se u pojmu svrhe ujedno mislilo i motiv djelovanja. Svrha u tom širokom smislu trebala je ne samo navoditi na izvor sredstava; ona je, tako se mislilo, kao uzrok zasebne vrste ujed no privlačila djelovanje. Funkcija izbora i funkcija motiva bile su stopljene što pretpostavlja da su se obje funkcije mogle na isti način i samo zajedno racionalizirati. Ta pretpostavka nije bila eksplicirana jer bi to iznijelo na svjetlo njezinu upitnost. Ona je bila dana s teleologijskim tumačenjem djelovanja. Poistovje ćivanje svrhe i motiva bilo je tako jako i samorazumljivo da ga čak ni veliki sporovi školske filozofije nisu mogli minirati. Njiho vo polazište bilo je štoviše da čovjek uvijek djeluje zbog svojih svrha. Pitanje o njegovim motivima moglo se stoga postaviti samo na tom temelju i samo u oblika da je ostalo prijeporno može li on snagom vlastite volje postavljati zle svrhe ili je li ono dobro inherentno u svrsi tako da on svakako može usmjeriti svoje djelovanje na tobože dobre svrhe a zlo da izvodi »praeter intentionem«. Neodlučivost tih skolastičkih kontroverzi dade na slutiti pogrešku u njihovom temelju. Pod utjecajem novovjekovno-empirijskih znanosti postoji da nas tendencija da se etička dimenzija sekularizira kao socijalne dimenzije i, tamo gdje je to moguće, reducira na probleme kon senzusa. Time postaje aktualno pitanje za koje teme treba na stojati oko konsenzusa. S druge strane — i u vezi s time — ot krivaju se faktički motivacijski procesi u njihovoj zbiljskoj kom pleksnosti i njihovoj sistemskoj uvjetovanosti i pri tome biva jasno da je pojam svrhe odveć jednostavna formula za zbiljske
motivacijske strukture.81 U rasvjetljavanju tih struktura ujedno se istražuje područje u kojem se može uspostaviti konsenzus za jedno s njegovim zaprekama, njegovim poteškoćama i njegovim šansama za manipulativne strategije. Doda li se tome još i to da je pojam svrhe i u svojoj funkciji racionalnog (a ne samo kao tema konsenzusa) postao problematičnim i kompliciranim tada se nameće jedna vrlo nepregledna slika. Današnja znanost o organizaciji je, naime, također, premda je sve tamo od dvadese tih godina vrlo intenzivno istraživala motivacijske probleme prema inventivnim hipotezama, vrlo daleko od jasnih konačnih predodžbi. Ponešto upućuje na to da bi ona mogla reducirati kompleksnost mogućnosti i bolje strukturirati svoje polje istraži vanja kada bi načelno razlikovala između racionalizacije djelo vanja prema mjerodavnosti sistemskih svrha i pribavljanja mo tiva. Klasični nauk organizacije polazio je u načelu još od jedin stva svrhe i motiva premda je smatrao samorazumljivim da svrha organizacije i njezina sredstva (parcijalne svrhe) nisu od sebe niti na način moralnog postuliranja postali svrhe djelovanja po jedinaca, nego da su to morali postati uz skupi novac. U motivacijsku strukturu pojedinca mora se zahvatiti aktom umjetnog povezivanja posljedica (plaćanje) kojim se može učiniti atraktiv “ U z temeljno odjeljivanje motiva i svrhe usporedi Arnold Geh len, Problem e einer soziologischen Handlungslehre. U: Carl Brinkmann (izdavač), Soziologie und Leben. D ie soziologische Dimension der Fach wissenschaften, Tübingen, 1952, str. 28— 62; isti: Urmensch und Spät kultur. Philosophische Ergebnisse und Aussagen, Bonn, 1956, str. 35 i dalje i passim. Gehlen polazi od prvobitnosti svrhovitosne motivacije te odje ljivanje motiva od svrhe vidi kao sekundarni proces, koji može djelovanja i institucije stabilizirati neovisno o njihovoj svrsi. Svrha se tada dalje provodi samo još zbog svojih latentnih funkcija. Za primjenu te misli na temu organizacijske sociologije usporedi Johann Jürgen Rohde, Sozio logie des Krankenhauses. Zur Einführung in die Soziologie der M edizin, Stuttgart, 1962, str. 172 i dalje. Polazna teza da motivi prije svega imaju formu svrhe čini se da je više diktirana filozofskom tradicijom nego empirijskim istraživanjem. Katkada ta misao o odijeljenosti motiva i svrhe izbija na površinu čudno prerušena, tako npr. kod Stedrya (vidi bibliografiju) u obliku teorija budžeta (Budget-Theorie) i kao teza da funkcije budžeta kao »kontrola« utječu na razinu zahtjeva i učinke (dakle motivacije) te ih treba odijeliti od funkcije kao svršno racionalno pla niranje.
106
nim za pojedinca djelovanje u korist organizacijskih svrha. Ne dostaci takve motivacije, prije svega njezina nepouzdanost, tre bali su biti kompenzirani stalnim nadzorom nad djelovanjem. I utoliko klasični nauk o organizaciji stavlja hijerarhijsku struk turu na stranu reda svrha/sredstvo. Protiv tih očito jednostavnih predodžbi bunilo se sve tamo od dvadesetih godina — katkada s bumom odbojnošću, na raz nim mjestima, nadovezujuči se često samo na simptome ili pro bleme posljedica, i najčešće bez pregleda nad osnovnopojmovnim problemima koji su time bili načeti tako da je pobuna po stala permanentnom a da nije mogla pripomoći da se uspostavi jedna druga teorija a kamoli jedna drugačija praksa. Još i danas vrijedi kao cilj organizacijskog pokreta koji sebe shvaća huma nim da se radnim članovima približe organizacijski ciljevi i da im se kolegijalnim pritiskom utisnu u dušu kako bi automatski izazvali u njih najveći učinak. Mnoge metode nefinancijskih poticaja, despecijaliziranja (job enlargement) i delegacijske odgovornosti, njegovanje grupe, »psi hijatrijskog« stila rukovođenja, punog razumijevanja i omoguća vanja sudioništva uzrokovali su širi zahvat u motivacijsku os novu radnih ljudi.82 U njima se razvila mnogostrana motivacijska tehnika koja se probija do sve realističkijih procjena stanja stva ri. Utoliko je postignut trajan dobitak. Upoznavanje problema tih motivacijskih teorija ostalo je ipak nepotpuno jer one kao odnosni objekt svojih nastojanja oko »dobre« motivacije još uvi jek prihvaćaju formalno postavljene organizacijske svrhe onako 82 Pojedinačno se mogu ustanoviti brojne razlike, pa i divergencije, prije svega u bogatoj američkoj literaturi. Tako tzv. pokret »human rela tion« daleko prelazi ono što se u prvim kritičkim valovima propovijedalo pod natuknicom »moralno« u smislu marljive pripravnosti za rad koja je svjesna dužnosti. I »human relations« pokret raspada se u jedan više socijalnopsihološki grupnodinamični (inspiriranu Kurton Lewinom) i na jedan interakcionistički istraživački pravac koji se neposredno nadovezuje na čuvene Hawthorneove eksperimente Harward Business School. Kao ti pične publikacije za pojedine pravce usporedi npr. Morris S. Viteles, M otivation and. M orale in Industry, N ew York 1953, ili pregled kao Irvin L. Child, M orale. A Bibliografical R eview, »Psychological Bulletin«, br. 38 (1951), str. 393— 420; Rensis Likert, N ew Patterns o f Management, N ew York-Toronto-London, 1961, William F. Whyte, M en a t Work, Homewood/Ill., 1961.
107
rao što ih prikazuje klasični nauk o organizaciji. Stoga pokret »human relations« dolazi u opasnost da ide za utopijskom har monijom organizacijske svrhe i individualnog motiva; i gotovo sve tehnike koje preporučuje potajno pretpostavljaju da je ta harmonija u obliku dobre, povjerljive organizacijske klime i do bro prilagođenim stavovima u biti već postignuta83 inače one za kazuju. U raznim novijim istraživanjima ipak je već i ova premisa slomljena, sama tema konsenzusa problematizirana. Isplati se ova nastojanja ukratko sastaviti upravo zbog toga jer još nisu postala poznata i nisu postigla masivnu udarnu snagu pokreta »human relations«. Kod eksperimenata pokreta »human relations« i kod drugih istraživanja otpala je neugodna ali perspektivna spoznaja da in diferentni stav radnika d visoka proizvodnja mogu ići zajedno.84 Nastavljajući na to počinje rasti interes za indiferentnost kao jednu moguće smislenu strategiju prilagođavanja radnog čo vjeka.85 Pokret »human relations« zahtijevao je od formalne or ganizacije da bi se ona trebala prilagoditi motivacijskim tehni kama despecijaliziranja, stvaranju grupa, sudjelovanju u odlu “ Vidi npr. Harold Wilensky, Human Relations in the place. Appraisal o f Some R ecent Research. U: Conrad Arensberg i drugi (izdavač), Rese arch in Industrial Human Relations, N ew York, 1957, str. 25—54 (29 i dalje); Stogdill (vidi bibliografiju, str. 222); Likert (vidi bibliografiju, str. 30 i dalje, 115 i dalje). 84 Vidi Robert Dubin, Industrial W orker’s World. A Study o f the »Central L ife Interesu o f Industrial Workers, »Social Problems«, br. 3 (1956) str. 313— 342. N ovo tiskano u: Arnold M. Rose (izdavač), Human Behavior and Social Processes, Boston, 1962, str. 247—266. 85 Kao sasvim drugačija približavanja toj temi usporedi npr. Elliot Jaques, The Changing Culture o f a F actory, London, 1951, str. 302 i dalje 0 »adaptive segregation«: Chris Argyris, Personality and Organization. The C onflict between System and the Individual, N ew York, 1957, str. 89 i dalje; isti, Understanding Organizational Behavior, Homewood 111., 1960 sttf. 63 i dalje s jednim stavom koji se bitno razlikuje; Robert V. Presthus, The Organizational Society, N ew York, 1962, str. 205 1 dalje; Joseph Bensman/Bemard Rosenberg The Meaning of W ork in Bureaucratic Society. U: Maurice R. Stein/Arthur J. Vidich/David M a nning White (izdavači), Identity and A nxiety, Glencoe/Ill., 1960, str. 181— 197 (187 i dalje); Crozier (vidi bibliografiju, naročito str. 47, 262 i dalje).
108
čivanju, itd. Moguće će biti međutim jednostavnije da se organizacije usmjere na indeferentnost radnih ljudi i usprkos tome postigne dobre rezultate time što radno mjesto organizira stvarnom prisilom radnog toka. Vjerojatno će se već prema za dacima, okolnostima i prema hijerarhijskoj razini radnog mje sta86 usporedno primjenjivati obje tehnike. Ne radi se o ne podnošljivim dogmama. Druga misaona linija počinje tezom koja se može vrlo ap straktno formulirati, da je konsenzus u socijalnim sistemima jed na varijabla. Odavno se, naime, znalo da se ne slaže svaki sa svakim. Prilično nov je međutim uvid da obuhvatni konsenzus uopće nije potreban jer nije za opstanak važan i da se mora od sistema do sistema istraživati različiti, »potrebni konsenzus« kao varijabla.87 Socijalni sistemi mogu u danim okolnostima izići na kraj s minimumom konsenzusa, pogotovu ako mogu točno spe cificirati konsenzusom obvezatna ponašanja. Limitiranje konsenzusnih tema postaje tako najvažnijom tehnikom uspostavlja nja konsenzusa. I dok je prije prevladavalo mišljenje da je lakše postići jedinstvo o apstraktnim simbolima, formulama ili dale kim ciljevima,88 sada se javlja značajno pragmatička teza da se “ To upozorenje kod Etzionia (vidi bibliografiju, 1961, str. 25). Slično Harold J. Leavitt, M anagement According to Task. Organizational Differentiation, »Management International«, 1962, br. 1, str. 13— 22. 37 U z tu temu usporedi npr. Erving Goffman, The Presentation of Self in E veryday Life, Edinburgh, 1958, str. 3 i dalje, 107 i dalje.: Gross/ M ason/McEachern (vidi bibliografiju, npr. str. 31, 43, 74; Etzioni (vidi bibliografiju, 1961, str. 128 i dalje; Irving Louis Horowitz, Consensus, Conflict and Cooperation. A Sociological Inventory, »Social Forces«, br. 41 (1962), str. 177 do 188; Gösta Carlsson, R eflections on Functionalism, »Acta Sociologica«, br. 5 (1962), str. 201— 224, njemački prijevod u: Ernst Topitsch (izdavač), Logik der Sozialwissenschaften, Köln, 1965, str. 236— 261. “ Usporedi npr. poglavlje o »operative ideals« kod A. D . Lind say, The M odern Dem ocratic State, I, London-New York-Toronto, 1943, str. 27 i dalje; Murray Edelman, The Sym bolic Uses o f Politics, Urbana/ 111., 1964, str. 152 i dalje; zatim Hugh D alziel Duncan, Language and Literature in Society, Chicago, 1953, str. 95, 138; ili iz nauke o organiza ciji npr. R. M. Cyert/W. R. Dill/James G. March, The R ole o f Expe ctations in Business Decision Making, »Administrative Science Quarterly«, br. 3 (1958), str. 307— 340 (327); Mayntz, (vidi bibliografiju, 1963, str. 67); Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 497).
109
bolje može ujediniti oko konkretnih posljedično-kompleksnih programa akcije s kojima svaki pokušava realizirati svoje vred note. Nije potrebno sporazumijevati se o svrhama ukoliko se može postići suglasnost samo oko sredstava.89 Također će trebati razlikovati konsenzus kao predmet kooperativnoga idealnog pri kazivanja od zbiljskog konsenzusa. Većina organizacija, ali i ne organiziranih grupa, mora prema vani pokazivati više jednodušnosti no što je zbiljski ima jer bi inače trpjeli njihovo samoprikazivanje, njihov ugled, njihova vjerodostojnost.90 Ako se apstra hira od općenitih na osnovi konsenzusa obaveznih uvjeta član stva, u internom komuniciranju dolazi se najčešće samo do »se lektivnog normiranja«.91 I u toj točki shvaćanja klasičnog nauka o organizaciji bila su odveć neizdiferencirana; vjerojatno se dao zavesti samoprikazivanjem organizacijskih sistema i stoga konsezusu pridavao previše značenja. Bez obzira na to klasično iziskivanje potpunog konsenzusa povezano je, naravno, i s interpretacijom racionalnosti kao opti miranja odnosa svrha/sredstvo. Optimalan je samo najveći uči nak koji je nošen bezrezervnim odobravanjem, samo potpuna identifikacija s iziskivanim učinkom. Pod tim pretpostavkama nedostatna motivacija, ukoliko se nije mogla povećavati ekonom ski opravdanim organizacijskim sredstvima, morala se tretirati kao ekonomska datost, poput granica tehnike ili loša kvaliteta robe. Stoga se motivacijska sredstva doduše unose u plan sa sta novišta da troškovi budu minimalni, ali se ne pita o vrijednosti 89 Tako npr. Carlsson (vidi bibliografiju); Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju, str. 133 i dalje); William J. Gore, A dm inistrative D eci sion-Making. A Heuristic M odel, N ew York-London-Sydney, 1964, str. 73, 89 i dalje i češće:, Wildavsky (vidi bibliografiju, naročito str. 136 i dalje) Usporedi također Charles L. Stevenson, Ethics and Language, N ew Haven, 1944, naročito str. 174 i dalje. 90 Vidi načelno Goffman (vidi bibliografiju, str. 53); specijalno za bi rokracije npr. Fritz Morstein Marx, The Higher Civil Service as an Action Group in Western Political Development. U: Joseph La Palombara (izdavač), Bureaucracy and Political D evelopm ent, Princeton/N. J. 1963, str. 62— 95 (89 i dalje) ili Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 114 dalje), 248 i dalje s daljnjim podacima. ” Tako Fritz Morstein Mart, D as D ilem m a des Verwaltungsmannes, Berlin, 1965, str. 197 i dalje. Usporedi također Gore (vidi bibliografiju, str. 89 i passim).
110
motiva optimiranja naprosto.92 Tek slabljenje te glavne predodž be u okviru modela upotrebljivog problemskog rješenja, na koje smo naišli u prethodnom odjeljku, omogućuje da se predoče smislene granice stvaranja konsenzusa i da se istraži njegovo od vijanje u pojedinačnom slučaju. Na tom tlu modela upotreblji vosti izrasli su naime i noviji pokušaji da se istraži sudjelovanje pojedinaca u socijalnim sistemima kao koalicija koja se pod od ređenim uvjetima u perspektivi individualno različitih sudioničkih strategija javlja kao racionalna i održavat će se dotle dok to bude slučaj, odnosno dok se ne budu nadomjestili sudionici za koje koalicija postaje neprobitačnom.93 Organizacijske svrhe pojavlju ju se u tom svjetlu kao kompromisne formule koalicije koje se u 92 Vidi kao iznimku Chruchmann (vidi bibliografiju, str. 316). 93 Usporedi kao najvažnije izvore: Marschak (vidi bibliografiju, 1954, str. 187): Richard M. Cyert/James G. March, A Behavioral Theory of Organizational Objectives. U: Mason Haire (izdavač). M odern Orga nization Theory, N ew York-London, 1959, str. 76—90; slično isti (vidi bibliografiju, 1963, str. 26 i dalje) i James G. March, The Business Firm as a Political Coalition, »The Journal o f Politics«, br. 24 (1962), str. 662— 678. Kao slijedeću srodnu stvar treba spomenuti teoriju ravnoteže stimu lansa i priloga koju je Simon razradio na temeljima koje je postavio Barnard (vidi bibliografiju). Usporedi npr. Simon (vidi bibliografiju, 1955, str. 71 i dalje); isti, Com m ents on the Theory o f Organizations, »American Political Science Review«, br. 46 (1952), str. 1130— 1139. Nanovo tiskano u: Albert H. Rubenstein/Chadwick J. Haberstroh (izdavač), Som e Theo ries of Organizations, Homewood/III., 1960, str. 157— 167 (164 i dalje); Simon (vidi bibliografiju, 1957, str. 183 i dalje) i March/Simon (vidi bibliografiju, str. 84 i dalje). Kao kritički prikaz usporedi naročifc) Sherman Krupp, Pattern in Organizational Analysis. A Critical Examination, Phi ladelphia-New York, 1961, str. 105 i dalje. Slični prikazi o ravnoteži različito su izvedeni iz pokreta »human relations«. Usporedi za područje Harvard Business School npr. Fritz J. Roehlisberger/William J. Dickson, Management and the Worker, Cambridge/Mass. 1939, str. 551 i dalje, ili Abraham Zaleznic/C. Roland Christensen/Fritz J. Roethlisberger, The M otivation, Productivity and Satisfaction of Workers. A Prediction Stu dy, Boston, 1958. Povezanost sa starijim studijama o razlici dvije ili tri grupe u stilu Simmela također se može primijetiti kao i kontakti s teo rijom igre. Ovdje usporedi npr. W illiam A. Gamson, A Theory of Coalition Formation, »American Sociological Review«, br. 26 (1961), str. 373—382; Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 205 i dalje); Gäfgen (vidi biblio grafiju, str. 176 i dalje).
111
promjeni okolnosti, osobito pri promjeni odnosa moći ili preferencijalnih struktura sudionika mogu mijenjati. Karakteristično za tu koncepciju jest da ona uviđa razliku između motivirajućih i racionalizirajućih funkcija svrhe, čije smo odvajanje zahtijevali u uvodu ovog odjeljka, i izjednačuje sa sistemteoret&kom diferencijom ’izvana’ i ’unutra’. Sistemske svrhe služe ovdje ujedno, a to je misao koju ćemo poslije iskoristiti, za premještanje od eksternih na interne probleme i metode racio nalizacije.94 Ono što se koalicijsko-strategijski, u krajnjoj liniji, dakle, u formi zamjene, racionalizira, dobiva svrhovitosnim miš ljenjem oblik, koji se interno na posve drugačiji način, naime u shemi svrha/sredstvo, može racionalizirati. To ujedno znači da se interno u dnevnom svršnom djelovanju motivacijski problemi mogu zanemariti tako dugo dok se ne pokrene pitanje koalicij skog sporazuma. Nedostaci teorije koalicije su, između ostaloga, i u tome da ona odveć slabo osvjetljava značenje određenih varijabli — npr. razlikovanje članova i nečlanova sistema95 ili inertnost sistemske opstojnosti, koja pruža slobodan prostor za svakovrsne varija cije a da se pri tom ne postavi pitanje koalicije. Za njihovo racio naliziranje potrebna su dodatna interna mjerila koja teorija koa licije ne može objasniti.06 Te probleme mi ne možemo ovdje de 54 Znanstveno-ekonomska teorija koalicije ostaje zapravo vezana na uski pojam racionalnosti ekonomskih znanosti. Ona ne gleda na interne odnose koalicije kao na racionalne, zato što koalicije smjeraju ne na jedino ispravna, nego na, za sve sudionike prihvatljiva, »fair« rješenja. O tome usporedi Gäfgen (vidi bibliografiju, str. 182 i dalje). ” I ne-članovi, isporučitelji, kupci itd. vrijede kao sudionici koali cije te time granica između sistema i okoline izvan koalicije postaje problematična. 96 Uopće kriterij opstojnosti nije dovoljan princip podjele; u suprot nosti s principom maksimiranja dobiti, koji je bio jednoznačan, ne samo kao princip racionalizacije, nego istovremeno kao pravilo podjele — sva kog viška vlasništva. Zbog toga nije slučaj što se Cyert/March (vidi bibliografiju, 1963) u perspektivi koalicijske teorije suočavaju s pitanjem funkcije Schlendrianovog (organizational slack). Otuda pokušava W il liamson (vidi bibliografiju) s modelom tipičnih motiva prekomjerne upo trebe poduzetnika doći dalje. Vidi i ovdje kritičku primjedbu o koali cijskoj teoriji da ona u normalnom slučaju, u kojem se ne postavlja pi tanje opstojnosti, treba dopune. Usporedi također Albert Lauterbach, Per ceptions of Management. Case M aterials from Western and Northern
112
taljno slijediti.97 Sa stanovišta problema svrhe ovdje se javlja pi tanje da li je postavljanje svrhe, odnosno mijenjanje svrhe stvar no jedina ili pak samo dominirajuća tema takvih koalicijskih do govora, ili da li postoje i drugi mehanizmi uravnoteženja intere sa, druge vrste transmisije od eksterne na internu racionalnost. S takvim razmatranjem Clark i Wilson poduzeli su za nas posebno zanimljiv pokušaj.98 Oni polaze od teorije koalicije, od nosno od njezinih preteča, probijaju se međutim do jedne orga nizacijske tipologije koja se iz toga više ne može izvesti, koja kao kriterij upotrebljava pitanje na koji se način individui mogu motivirati za doprinose za organizacijske sisteme. To postav ljanje pitanja rasvjetljava da postoje, dakako, socijalni sistemi koji svoju svrhu upotrebljavaju kao vrbujući motiv, koji su zbog te svrhe potpomagani od svojih članova; da su međutim uz to zamislivi i drugi sistemski tipovi koji posjeduju svoju bazu, bilo u materijalnoj prednosti članstva (naročito novčanim ispla tama), bilo u socijalno — emocionalnim zadovoljenjima (npr. zadovoljenju potreba društvenosti ili statusa) i da ti posljednji tipovi danas vjerojatno pretežu. To razlikovanje omogućuje usporedbu, a u usporedbi izlazi na vidjelo problematika čiste svršne motivacije: ona imobilizira svrhu sistema vezivanjem uz osobne motivacijske strukture čla nova sistema.99 U sistemima koji svoju svrhu postavljaju kao korist članstva, ta se svrha ne može mijenjati a da veći ili manji dio članova koji se identificiraju s tom svrhom ne idu za tom svrhom i u danom slučaju napuštaju organizaciju poput znan Europe, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 97— 109; Katona (vidi bibliografiju, 1953, str. 231 i dalje). 57 U kritičkoj se literaturi prije svega postavlja jedan prigovor da teorija koalicije tendira tome da postane tautološka, dakle ne bi je se m oglo verificirati, zato što individualnu korist nije uopće moguće ustano viti neovisno u već strukturiranoj shemi koalicije. Vidi npr. K rupp (vidi bibliografiju, str. 105 i dalje); George B. Strother, Problem s in the D evelopm ent of a Social Science of Organization. U: Harold G. Leavitt (izdavač), The Social Science o f Organization. Four Perspectives, Engle wood Cliffs/N. J. 1963, str. 3— 37 (20 i dalje); Scott (vidi bibliografiju, str. 496 i dalje). Vidi Peter B. Clark/James Q. Wilson, Incentive Systems. A Theory of Organization, Administrative Science Quarterly, br. 6 (1961), str. 129— 166. ” Usporedi ovdje i dalje Luhmann (vidi bibliograf. 1964, str. 100 i dalje). 8 Teorija sistema
110
stvenika kojima se na drugom mjestu pružaju bolje mogućnosti istraživanja.100 Lojalnost prema svrsi nije baš bez daljnjega lo jalnost organizaciji. Motivacija svrhom, kako se ona danas su sreće naročito u udruženju, znači da sistem ne može slobodno manevrirati sa svojom svrhom, nego da mora slijediti interese članova. Može biti da je prisiljen zbog održanja ili proširenja članstva svoje svrhe proformulirati, aktualizirati ili proširiti do neodređenosti; no, uvijek je takvo mijenjanje svrhe osjetljiva te ma jer izaziva opasnosti napuštanja ili otcjepljivanja.101 Također valja uzeti u obzir da se struktura svrha/sredstvo u takvim siste mima ne može vrlo široko rastezati, raskomadati i usitniti jer se inače gubi njezina motivaoijska vrijednost.102 Pod tim okolnosti ma održavanje članstva postaje središnjim strategijskim stanoviš tem rukovođenja sistemom. S tim opterećenjem može ono djelo 100 Taj nedostatak jake svrhovitosne motivacije ustanovljuje također jedan autor koji je inače povezan s pokretom »human relations«, Daniel Katz, H um an Interrelationships and Organizational Behavior. U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavači). Concepts and Issues in A d m in i strative Behavior, Englewood Cliffs/N. J. 1962, str. 166— 186 (175 i dalje) i isti, The M otivational Basis o f Organizational Behavior, »Behavioral Science«, br. 9 (1964), str. 131— 146 (143 i dalje). 101 Ti su problemi bili primijećeni u više socioloških istraživanja dobrovoljnih udruženja i obrađeni. Usporedi osim Clark/Wilson (vidi bibliografiju) posebno Grace Coyle, Social Process in Organizational G roups, N ew York, 1930, str. 36 i dalje; Sheldon L. Messinger, Organi zational Transformation. A Case S tudy o f a D eclining Social M ovem ent, »American Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 3—10; Joseph R. Gusfield, Social Structure and M oral R efo rm . A Study o f the W om en's Christian Temperance Union, »The American Journal of Sociology«, br. 61 (1955), str. 221—232; isti, S ym bolic Crusade. Status and Politics and the A m erican Temperance M o vem ent, Urbana/Ill. 1963; David L. Sills, The Volunteers, Glencoe/Ill., 1957.; Mayer N . Zald/Patricia Denton, From Evangelism to General Service. T he Transform ation o f the Y M C A , »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 214— 234; Abra ham Holtzmann, The Tow nsend M o vem en t. A Political Study, New York, 1963. Nadalje se, naravno nalazi m nogo materijala u materijalima sindi kata i partije o tom pitanju. Radi općih objašnjenja vidi npr. Peter M. Blau, Bureaucracy in M o d em Sociology, N ew York, 1956, str. 93 i dalje; Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 71 i dalje); Etzioni (vidi bibliogra fiju, 1964, str. 13 i dalje). 102 U velikim proracionaliziranim organizacijama, u poduzećima kao i u vojsci nastala bi naprotiv neizlječiva zbrka kad bi se članovi dali inspirirati neposredno zajedničkom svrhom. Otriježnjavajuće primjedbe u
114
tvorno upravljati sistemom samo onda ako sami članovi ispu njavaju sve važne uvjete održavanja, a ostala okolina sistema ne postavlja odveć teške i, prije svega, promjenjive probleme pri lagođivanja. Počiva li članstvo naprotiv na novcu ili na potrebi za društvenošću, potpomognuto u danom slučaju jako uopćenom pro fesionalnom etikom ili ideologijom službe,103 tada se svrha si stema na toj osnovi može lako varirati a da sistem ne dođe u opasnost da pri oštrim zaokretima ne odbacuje članove čiji motivi ostaju konstantni. Elastičnost sistema postiže se tako da se motivacija članova upire na kronični nedostatak, naročito na potrebu novca, što je tako generaliziran da se njegovo zado voljenje može uskladiti s množinom različitih sistemskih stanja. Njihova promjena nema tada povratno djelovanje na motivacijsku strukturu sistema. Sistem koji može motivirati svoje članove indiferentno spram svrhe postiže time interno veliku sposobnost diferenciranja, jer se mora pri podjeli posla malo obazirati na motivacijsku snagu zadataka a eksterno zadobiva veliku spo sobnost prilagođivanja koja mu omogućuje da polagano slijedi eventualne promjene u okolini izvan članstva, tržištu, politici, kulturnim interesima ili tehničkom razvoju, da se brzo i bez bit nih gubitaka preorijentira. Uzevši u cjelini, čini se da razdvajanje motiva i svrhe jest osnovni uvjet za stvaranje visoko kompleks nih sistema sa znatnom unutrašnjom varijabilnošću. tom pravcu nalazimo kod Wilbert E. Moore/Arnold S. Feldman, Spheres o f C om m itm ent. U: isti (izdavači), L abor C om m itm ent and Social Change in D eveloping Areas, N ew York, 1960, str. 1—77 (31 i dalje). 103 O idealizmu zvanja kao funkcionalnom ekvivalentu za svršno orijentiranje za slučajeve u kojima se teško dade ustanoviti ispunjenje svrhe, ili je kao baza opravdanja previše riskantno, uporedi Peter Nokes, Purpo se and Efficiency in H um an Social Institutions, »Human relations«, br. 13 (1960), str. 141— 155. I idealizam slobodan od svrhe može naravno kao temelj motivacije postati prijeporan ako se članovi sistema u svojim odlukama o ulazu i izlazu upravljaju prema idealima umjesto njihovi ideali prema svojim članovima; jer i time može doći do nepoželjne fluktuacije članova za sistem. Izraziti ideali o službi zbog toga nastaju tipično u sistemima koji nemaju konkurenta, npr. u državnim upravama ili u školstvu. Drugi sistemi povremeno pokušavaju s lokalnim idealiz mom. Kao stvarno rješenje tog problema zaslužuju uostalom matične kuće medicinskih sestara interes koje njeguju idealizam svojih članova i isto vremeno štite bolnice od njegovih posljedica.
8
*
115
Staro, difuzno povezivanje racionalne funkcije i funkcije motivacije u svrsi svjedoči ujedno o relativno jednostavnim sta njima u sistemu kao i u okolini. Ono povlači uske granice spo sobnosti diferenciranja (i time kompleksnosti) sistema i pretpo stavlja pri tom relativno nepokretnu, nediferenciranu okolinu. U modemom socijalnom poretku nalazimo sisteme koji rade s mo tivacijom vezanom uz svrhu samo još u rubnim područjima — upravo u udruženju. Tipični i prevladavajući su sistemi koji mo tiviraju svoje članove bez obzira na organizacijsku svrhu, koji, drugim riječima, specificiraju svoju sistemsku svrhu s obzirom na funkcije u odnosu prema određenim okolinama izvan član stva. To je, doduše, skuplje nego kada se može posegnuti za već postojećim motiviranjem nastojanjem oko svrhe i, možda, manje intenzivno s obzirom na učinak. Sistem tako, također, gubi svoju autarkiju i postaje ovisan o nečlanovima. Za to dobiva on pak neizbježnu taktičku elastičnost i mogućnost odlučivanja koja se može koristiti da se bogato kompenziraju spomenuti ne dostaci. Opći razvoj prema jače diferenciranim društvenim poretcima čini se da pogoduje tom sistemskom tipu. Ako takav sistem, premda ne raspolaže snažno motivirajućim svrhama, ipak pokušava približiti svojim članovima sjajnu marmeladu od četverostrukog ploda koji producira, tada to nije samo uzaludno nastojanje, nego ujedno znak za to da vodstvo sistema želi šte djeti nadnice, zapravo da ono još nije prilagodilo svoje vrijed nosne predodžbe zahtjevima diferenciranog socijalnog poretka. Socijalne znanosti ne bi trebale takve stavove dalje ohrabrivati. Iz zapetljanog klupka ponude motivacijskih teorija izvukli smo samo jednu nit koja se za našu temu ipak čini iznimno važnom i perspektivnom: misao o razdvajanju motivacijske strukture i racionalne strukture. Sistemska svrha biva odterećena od motivacijskih zadataka da se može specijalizirati za druge funkcije. Ta teza može, uostalom, pridonijeti pojašnjenju nekih aktualnih spornih točaka: ona razjašnjava rasprostranjivanje i strategijski smisao indiferentnosti kao stav nečlanova kao i raz voj novovrsnih, formalnih i neformalnih motivacijskih tehnika kojima se mora nadomjestiti motivacijska funkcija svrhe. Za razliku od teorije koalicije, mi ne postavljamo razdva janje motiva i sistemske svrhe zajedno s razdvajanjem vanjskog i unutrašnjeg područja sistema nego s razlikovanjem različitih
116
sistemskih okolina. I članovi su kao osobe koje treba motivi rati, naime, dio okoline socijalnog sistema. Odnosi sistema prema svojim članovima moraju se urediti u drugom smislu nego odnosi prema nečlanovima. Obje sistemske granice moraju se držati nepromjenjivima pomoću uredbi koje su uvijek udešene prema njima, i zato mora sistem biti kadar u odnosu prema pro blemu specifično reagirati na svakoj granici na promjene oko line, a da zahtjevi jedne granice odveć drastično ne suze zahtjeve taktičke mogućnosti na drugoj. To granično razdvajanje tako đer je, naime, gledano sistemteoretski, pravi razlog za razdvaja nje motiva i svrhe. Upotreba jedinstvene sistemske svrhe kao vodeće koncepcije za tretiranje obje granice smisleno je samo još u malo slučajeva jer to nepotrebno stapa probleme obje granice umjesto da ih jedne nasuprot drugima izolira. Ona je podobna za relativno autarkične simptome koji mogu živjeti samo od svojih članova. U diferenciranju socijalnim poretcima veće šanse međutim ima jedan drugi sistemski tip koji zahtijeva autonomiju u apstraktnom smislu, naime sposobnost da svoje granice prema različitim okolinama drži nepromjenjivima isko rištavanjem okolnosti što pojedine okoline pokazuju različite' probleme a različite ritmove promjene, različite zahtjeve i razli čite utjecajne šanse.
4. Formula opstanka S razdvajanjem motiva i svrhe čvrsto je povezan i širi predodžbeni krug: funkcionalna teorija preživljavanja« (Über leben) ili održanja »opstanka« (Bestand) socijalnih sistema. Mnogostrano potaknuto onim razlikovanjem motivirajućih i racionalizirajućih ili ekspresivnih i instrumentalnih aspekata si stemskih struktura, ali i prihvaćajući druge misaone struje, na ročito iz sociologijske teorije, socijalne antropologije i biologije, počelo se osobito u Sjedinjenim Američkim Državama tragati za teorijom grupe ili čak općom teorijom socijalnih sistema, usredotočenom oko misli o održavanju sistema. I ovdje bi barem donekle adekvatno prikazivanje tih teorijskih pokušaja probilo okvir naše rasprave; ipak, moramo se kratko osvrnuti na to da
117
je funkcionalizam opstanka vodio do naročito radikalne iako ne uvijek naročito jasne kritike svevlašća svršnog principa. Po javljivanje te nove teorije i snažno daljnje nastavljanje tradicio nalne orijentacije na svrhovito mišljenje proizveli su ponaj prije neujednačenu paralelnost, isprepletenost ili nadređenost ili podređenost formule opstanka i formule svrhe, što si želimo predočiti s nekoliko primjera.104 Jedno od polazišta imao je taj teorijski razvoj u čuvenim eksperimentima Hawthornea na Harvard Business School, koji su diljem svijeta upozorili na »otkriće« relativno samostalne, osjećajem upravljane grupe u formalno svrhovitosno strukturira nim organizacijama.105 Teorijsko tumačenje tog nalaza bilo je ipak od početka nesigurno i prijeporno. Jedna danas prevla dana106 tendencija pokušala je »formalne« i »neformalne« orga nizacije suprotstaviti kao dva različita sistema i u bitnome iden tificirati s interesnom suprotnošću između rukovodstva podu zeća i radništva. To se gledanje ipak pokazalo kao odveć grubo, Za područje sociologije organizacije usporedi kao opći prikaz te neriješene diskrepancije formule opstojnosti i formule svrhe Alwin W. Gouldner, Organizational Analysis. U: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cottrell, Jr. (izdavači), Sociology Today, N ew York, 1959, str. 400— 428; Etzioni (vidi bibliografiju, 1960) i isti (vidi bibliogra fiju, 1964, str. 16 i dalje): Litterer (vidi bibliografiju, str. 147 i dalje). Kao daljnje tipične dokaze za ono što teoretski nije savladano »kao — i« vidi npr. Argyris (Vidi bibliografiju, 1957, str. 27 i dalje) i isti (vidi biblio grafiju, 1962, str. 57—98, 63); Rubenstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 324, usp. također str. 152; Thompson (vidi bibliografiju, 1961, str. 179); K nut Bleicher, Grundsätze der Organisation. U: Schnaufer/Agthe (vidi bibliografiju, str. 149—164) (150); Renate Mayntz, D ie Organisations soziologie und ihre Beziehungen zur Organisationslehre. U: Schnaufer/ Agthe (vidi bibliografiju, str. 29— 54, 46 i dalje). 105 Vidi opširan izvještaj RoethlisbergerlDickson (vidi bibliografiju). Otuda potječe u industrijskoj sociologiji često upotrebljavani prikaz dviju funkcija: ispunjenje svrhe i zadovoljstvo, koje moraju biti usporedno ispunjene. Usporedi naročito str. 552; dalje npr. Helmut Schelsky, Aufgaben und Grenzen der Betriebssoziologie, U: Hermann Böhrs/Helmut Schelsky, D ie Aufgaben der Betriebssoziologie und d er Arbeitswissenschaften, Stuttgart-DUsseldorf, 1954, str. 14; Ralf/Dahrendorf, Sozialstruktur des Betrlebs-Betriebssoziologie, Wiesbaden, 1959, str. 85. Vidi također o uskoj vezi tog shvaćanja na strani 83 obrađenim teorijama o dvostrukom rukovodstvu i teorijama o diferenciranju uloga za male grupe. Kao kasnu kritiku usporedi npr. Irle (vidi bibliografiju).
118
kao pogrešno konkretiziranje. Razlikovanje »formalnog« i »ne formalnog« zahvaća bitne aspekte iščekivanja, ali ne konkretne sisteme djelovanja ili motive stvaranja sistema. Kao jedna druga mogućnost tumačenja nudilo se da se socioemocionalna osnova socijalnog sistema drži za pravu osnovu opstanka na kojoj utvrđene svrhe i s njima racionalna struktura sistema plivaju poput čvrste grude na žitkoj podlozi, njom ujed no nošeni i pokretani. To tumačenje, koje je rijetko eksplicitno izraženo, ali utječe na mnoga istraživanja i prikaze,107 mo ralo je doći do vrlo jednostrane verzije problema opstanka so cijalnih sistema, zato što je zadovoljenje socioemocionalnih po treba članova sistema premjestilo u samo središte, a svrhovitosnu orijentaciju ujedno tretira kao strano tijelo, kao zahtjev okoline na sistem.108. To biva jasno ako se promisli da je ta koncepcija izrasla iz eksperimentalnih — dakle izolirajućih — istraživanja na malim grupama. Tim u prvom redu socijalno-psihologijskim predodžbama, razrađenim u tzv. pokretu »human relations«, bliska je u socio logiji »institucionalna« teorija organizacije Philipa Selznicka.109 107 Najjasnije dolazi ona do izražaja možda u tome što argumen tacija i dokazivanje vrlo lako od ustanovljivanja socio-emocionalnog za dovoljstva (satisfaction) prelazi na prihvaćanje održavanja opstojnosti (maintenance) da se ono kao empirijski indeks koristi za ovo. Teoretsku izradbu obuhvatio je naročito W. R. Bion u različitim člancima u: Expe rience in Groups and Other Papers, London-New York, 1961, prikazano s razlikovanjem dvije razine problema u svakoj grupi: »basis group« — i »work group«, verzija koja je manje nošena od misli o »individualnoj organizaciji« nego od psihoanaličkih razmišljanja, i koja je naknadno utjecala na istraživanja Tavistock Institute, London. 108 Kao kuriozitet treba zabilježiti da se odnos unutrašnjeg područja i okoline (usp. str. 136) mijenja. Teorija koalicije vidi socioemocionalne potrebe kao okolinu svršno racionalnog sistema koji je strukturiran prema unutra. Ovdje obrađena teorija grupe vidi naprotiv emocionalnu struk turu napetosti kao centar života grupe i okolinu kao »task environ ment« kojoj se grupa prilagođava ispunjenjem svrhe; usporedi npr. Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 274 i dalje). D a su moguće tako suprotstavljene pozicije dade naslutiti da obje strane imaju krivu te da se, kao što je prije spomenuto, razlika unutra/vani u stvaranju sistema neće smjeti izjednačiti sa suprotnosti racionalnih i socio-emocionalnih aspekata. m Usporedi naročito An Approach to a Theory of Bureaucracy, »American Sociological Review«, br. 8 (1943), str. 47—54; Foundation of
119
Za nju je značajno da se suprotnost između modela svrhe i modela opstojnosti prenosi iz područja konkurirajućih teorija u dimenziju vremena i tako prividno razrješava. Klasična, svrhovitosno racionalna koncepcija organizacije za Selznicka je plan utemeljenja.110 Ukoliko se taj plan ozbiljuje, obogaćuje se dodatnim smislom. Popratne posljedice i reakcije na te poslje dice se ugrađuju. Nastaje mreža neformalnih odnosa. Osjećaji se fiksiraju. Organizacija zadobiva jedinstveni i u tom smislu institucionalni »karakter« koji sad pruža bazu iz: koje ruko vodstvo organizacije može tretirati svrhe kao varijabilne i sa stanovišta održavanja sistema modificirati je ili čak izmijeniti. Prema tome, tijekom svoje povijesti organizacija baš svojim ve zivanjem na navike djelovanja stječe slobodu naprama svojim apstraktnim svrhama. U toj distanciji prema svrsi može biti i stjecanje autonomije spram okoline, no koje se može teško steći u slobodi djelovanja, jer je sistem ujedno interno nepokretan. Upravo stoga je ključ za Selznicka — a to je reprezentativno za stav u pedesetim godinama u Sjedinjenim Američkim Državama, raširen u soci jalnoj psihologiji i javnoj administraciji — ne u funkciji svrhe, nego u problemima vođenja. Jedna daljnja, mnogo apstraktnija sociologijska interpretacija vezana je prije svega uz ime Talcotta Parsonsa, što ju je, nadovezujući se na radove Roberta f. Balesa,111 generalizirao i po stavio u temelj svojoj teoriji sistema.112 Ona se temelji na pret postavci da se pri empirijskim istraživanjem utvrđenoj suprot nosti socioemocionalne (ekspresivnoj, odnosno konzumatorskoj) i svršnoracionalnoj (instrumentalnoj) orijentaciji radi o dvije sa the Theory of Organization, »American Sociological Review«, br. 13 (1948), str. 25—35; T V A i Grass Roots, Berkeley-Los Angeles, 1949; Leadership in Administration. A Sociological Interpretation, Evanston/111. — White Plains/N. Y. 1957. 110 Kao kritiku te teze usporedi Y ohn Manihal/Charles Perrow, The Reluctant Organization and the A ggresive Environment, »Administrative Science Quarterly«, br. 10 (1965), str. 238—251. 111 Prije svega Bales (vidi bibliografiju 1950.) IU Vidi kao prvi pokušaj formuliranja: Talcott Parsons/Robert F. Ba les/Edward A. Shils, Working Papers in th e Theory o f Action, Glencoe/ III. 1953, i kao kasnije dozreli prikaz: Talcott Parsons, General Theory in Sociology. U: Merton/Broom/Cotrell, Jr. (vidi bibliografiju, str. 3— 38).
120
mostalne dimenzije koje se ne mogu svesti jedna na drugu, koje zajedno s razlikom unutra/vani tvore osnovnu shemu sistem skih funkcija koje mora zadovoljiti svaki sistem akcije.113 Kon frontiraju li se obje dihotomije, tada se nameću četiri kombinacijske mogućnosti koje Parsons tumači kao sistemske pro bleme koji se moraju riješiti ako sistem treba opstati, naime kao održavanje osnovnih orijentacijskih modela, integracija, ispunje nje svrhe i prilagođivanje. Čini se da je time funkcija svrhe podređena misli o opstanku, ograničena na specijalnu funkciju u kompleksnom procesu održavanja sistema.114 Ipak, ta pretpo stavka vara; Parsons, naime, pretpostavlja pojam svrhe već u svom pojmu djelovanja, a osim toga i u rubrici »instrumen talno«, a da pri tom ne čini potpuno providnim odnos tih razli čitih upotreba svrhovitosnog principa. Razjašnjenje odnosa iz među svrhovitosne formule i formule opstanka nije time postig nuto. Najpravednije će se suditi -o ovom najpretencioznijem socijalno — znanstvenom teorijskom pokušaju današnjice ako se konfrontiranje obiju dihotomija izloži kao konfrontiranje principa opstojnosti (interpretiranog kao diferencije unutra/vani) i principa svrhovitosti (interpretiranog kao mogućnost odgode zadovoljenja), premda Parsons uz to upotrebljava i misao o op stojnosti kao naprosto sistemski kriterij, misao o svrsi također kao parcijalnu funkciju u sistemu. To bi izlaganje učinilo barem vidljivim kako se u Parsonsovoj koncepciji vrlo raznorodna shvaćanja našega osnovnog problema stapaju u jedno tobožnje jedinstvo. 113 Pojedinačno objašnjava Parsons razliku ekspresivnoga (ili potro šačkoga) i instrumentalnog orijentiranja kao razliku vremenskog horizonta djelovanja: Ponajprije zahtijeva se aktualno, momentalno zadovoljenje po trebe, u drugom se naprotiv odgađa ispunjenje. Vidi npr. Talcott Parsons, The Point of View o f the A uthor. U: Max Black (izdavač), The Social Theories o f Talcott Parsons, Englewood C liffs/N. Y. 1961, str. 311— 363 (324). 114 To osobito jasno dolazi do izražaja kod Talcotta Parsonsa, A n Approach to Psychological Theory in Terms o f the Theory of Action. U: Sigmund Koch (izdavač), Psychology, A Study o f a Science, sv. Ill, N ew York-Toronto-London, 1959, str. 612—711 (632), gdje se »tendency to seek goals« svodi na pojam ravnoteže, dakle na jednu kategoriju sistema.
121
Pogled na teoriju simboličkog prikazivanja socijalnih identi teta, kako se to naročito na Čikaškom sveučilištu njeguje, inspi rirano Georgeom H. Meadom i Kennethom Burkeom, može zaokružiti naš pregled kontrastiranja svrhovitosne formule i for mule opstanka. Premda je ta škola u našoj problemskoj svezi jedva spomenuta, i premda ona u mnogom pogledu, između osta loga, i zbog svoga literarnog stila, predstavlja svijet za sebe, ona je također, vjerojatno, bez svjesnog oslanjanja na upravo izloženu raspravu naslutila suprotnost između principa svrhe i principa opstanka. Pri otkrivanju simboličkih implikacija ljud skog ponašanja i taktičkih poteškoća pri manipuliranju namjeravanim »dojmom« naišla je na činjenicu da i slijeđenje neke svrhe neizbježno kazuje nešto o onome tko slijedi svrhu da suodređuje njegov identitet. Spontano, intenzivno nastojanje oko svrhe bez obzira na dojam koji ono izaziva, socijalno je moguće samo pod naročitim, utvrdivim pretpostavkama, prije svega ako fundirana samosigumost i konsenzus okoline oterećuju onoga koji djeluje od obzira prikazivanja.115 Ako te pretpostavke nisu, ili nisu s dovoljnom sigurnošću ispunjene, svrhovitosno se djelo vanje u međuljudskom kontaktu mora ne samo izvesti svrsi shodno nego se također sa svom brižljivošću i u obziru na do tične gledaoce mora »prikazati«, a to prikazivanje oduzima snage, čak šanse učinkovitosti bezbrižnom svrhovitosnom djelo vanju.116 Tko želi svoje svrhe prikazati u idealnoj čistoći — i kroz njih samoga sebe — i dalje, i tko se ne želi obazirati i njegovati izražajnu vrijednost svoga djelovanja što nadilazi svrhu, ne može upotrijebiti svako sredstvo za postizanje svrhe. Naročito ako se već angažira u svom samoprikazivanju, ako lls Vidi o tome Tom Burns, Friends, Enemies, and the Polite Fiction, »American Sociological Review«, br. 18 (1953), str. 654— 662 (61); Niklas Luhmann, Spontane Ordnungsbildung. U: Fritz Morstein Marx (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str. 163— 183 (169 i dalje), a o ugrožavanjima koja nastaju iz neoprezne spontanosti prije svega Erving Goffman, Alienation From Interaction, »Human Relations«, br. 10 (1957), str. 47—59. N a karakterističan način i taj je problem shvat ljiv samo kad se klasični pojmovi — ovdje kao od volje oslobođeno djelovanje, dakle kao bezrazložna kauzalnost, definirani pojam spontano sti — preoblikuje u sistemski strateške pojmove. 116 O toj »dilemma of expression versus action« Goffman (vidi biblio grafiju, 1958, str. 20 i dalje). Usporedi također Albert Cohen, The Socio-
122
je već druge upoznao s određenim interesima i vrijednostima uz koje pristaje, vrlo je ograničen u svojoj slobodi djelovanja. On mora izbalansirati izbor sredstava sa svojim samoprikazivanjem i svojom poviješću, kako bi očuvao svoju osobnost, odnosno so cijalni sistem što ga prezentira u svom djelovanju kao identitet. Apstrahirajući od bitnog pomaka — da ovdje naime odnosni objekt istraživanja nije održavanje empirijskog sistema djelova nja, nego održavanje jedne novim informacijama stalno ugrožene simboličke prezentacije — imamo pred sobom istu nerazjaš njenu suprotnost između formule opstanka i formule svrhe.117 Osebujna draž tih raznih, u najširem smislu sociologijskih teorija ne zasniva se, napokon, na tome da uobičajeno svrhovitosno mišljenje obmane jednom novom formulom, da pri hvate njemu nekongruentnu perspektivu — slično kao što su to činili veliki sofisti devetnaestog stoljeća, Marx, Darwin, Nietz sche, Freud kada su nastojali objasniti postavljanje svrhe od ređenim faktorima izvan doživljajnog horizonta onoga koji dje luje. Kao što ta vrsta kritike ideologije dobiva svoje napetosti i plodonosnost, ali i svoju nedovoljnost, iz nepodnošljivosti za htjeva istine objašnjenog i objašnjavajućeg mišljenja — svaka pozicija mišljenja može na taj način postati korumpirana118 — logy of the Deviant Act, A nom ie Theory and Beyond, »American Socio logical Review«, br. 30 (1965), str. 5— 14 (12 i dalje); Blau (vidi biblio grafiju, 1964 str. 75 i specijalno za sociologiju organizacije Charles Perrow, Organizational Prestige. Some Functions and Disfunctions, »The Ameri can Journal of Sociology«, br. 66 (1961), str. 335—341; Clark/Wilson (vi di bibliografiju, str. 144); Luhmann, (vidi bibliografiju, str. 108 i dalje). 117 Usporedi ovdje također George J. McCall/J. L. Simmons, Iden tities and Interactions, New York-London, 1966, str. 146 i dalje s izvodima o »negotiations of identities« kao potrebnom pozadinom specifične težnje za svrhom. 118 Taj lom jedinstva kozmosa istina nije uostalom nikada bio izli ječen. Već su Husserl, Max Weber, Troeltsch, Scheler i Mannheim dospjeli do stanovišta da kauzalno znanstveno-genetsko objašnjenje mišljenja ne kazuje ništa o istini mišljenoga, i utoliko su iza sebe ostavili 19. sto ljeće. Ali to je za ontološko mišljenje naše filozofske tradicije nemoguća teza; ona pojednostavljuje problematiku razaranja, koju su mislioci 19. stoljeća doživljavali još u njenoj punoj ozbiljnosti i zbog toga je primje njivali. Kauzalno objašnjenje implicira nužno da bi se preko kauzalnih konstelacija djelovalo na druge rezultate mišljenja. Istinsko biće može u mišljenju ontologijske metafizike samo biti a ne biti. Usporedi uz to Luhmann, (vidi bibliografiju, 1962, b)
123
tako se i u konfliktu formule svrhe i formule opstanka jedna s drugom bore nepodnošljive osnovne koncepcije. Radi se o istoj borbi koju međusobno vode kauzalne teorije i ideologije; promjena frontova i problematike uvjetovana je napredovanjem socijalnih znanosti od teorije faktora prema teorijama sistema. Te dvije pozicije nepodnošljive su svakako tada ako obje postavljaju zahtjev da definiraju osnovnopojmovni odnosni okvir, dakle da pružaju posljednja, neizvediva utemeljenja. I obje brane taj rang ponajprije radikalnošću postavljanja pitanja koje ih pobuđuje. Pri tome moraju progutati suprotni princip a da ga ne mogu probaviti. Model svrhe približava se modelu opstanka utoliko ukoliko apstrahira od dotične predodžbe o svrsi i što dalje rasteže vre menski horizont razmatranja posljedica. Pod pretpostavkom sa vršene konkurencije ili projicirani u beskonačnu vremensku da ljinu, maksimiranje profita i održavanje opstanka se pokla paju.119 S druge strane može se, kako se to danas pretežno i događa, svrsi pridavati samo djelomična funkcija za održavanje sistema. No, pri tom se gotovo neizbježno teologizira formula opstanka, održavanje opstanka uzima se kao svrha učinaka koji je održavaju i tako se princip svrhe opet postavlja iznad principa opstanka.120 Tako se činilo Wilhelmu Wundtu nepotreb119 Tako npr. Tom Burns/G. M. Stalker, The M anagement o d Inno vation, London 1961, str. 35. Usporedi također zahtjev Argyrisa (vidi bi bliografiju, 1962, str. 71): »than an organization should strive te achieve its objectives in such a way that it can maximize the probability that it w ill continue to achieve its objectives« — formulacija koja svojom nad moćnom ekscentričnošću nepromišljenost problema spajanja modela svrhe i modela opstojnosti čini naročito evidentnom. 120 Teleologijski funkcionalizam u daljnjem smislu javlja se npr. u nastavljanju na Emilea Durkheima. L es rig les de la m ethode sociologique, 8. izdanje, Pariz, 1927, str. 110 i dalje; usporedi također Albert Pierce, Dürkheim and Functionalism. U: Kurt H. W olff (izdavač), Emile Durkheim, 1858— 1917. Columbus/Ohio 1960, (str. 154— 169) zastupljen u francuskoj sociologiji. Vidi npr. Georges Gurwitch, La vocation actuelle de la sociologie, 3. izdanje, Paris, 1963, sv. 1, str. 333 i dalje, 433; Henri Janne, Fonction et finalite en sociologie. »Cahiers interantionaux de sociologie«, br. 16 (1954), str. 50— 67; te također Talcott Parsons, Bei träge zur soziologischen Theorie, njemački prijevod Neuwied-Berlin, 1964, str. 38. U anglosaksonskom području je to pitanje više sporno te i predstavnici jednog teleologijskog funkcionalizma najčešće nastoje da ga
124
nun »pobliže dokazivati« »da misao održavanja nužno u sebi uključuje misao svrhe«.121 Također ni nauk ekonomike poduzeća nema zamjerke da se princip održavanja poduzeća primjenjuje kao funkcija cilja ili pak kao kriterij uspjeha.122 Naravno, mo žemo se odreći te teleologijske predrasude i prikloniti se vrijed nosno neutralnom funkcionalizmu.123 Ali tada ostaje ponajprije otvoreno pitanje kako da se ono što će se održati omeđi na spram promjenjivih sistemskih komponenata i u kojem vremen skom horizontu.124 Ovdje je potreban selektivni kriterij koji se reduciraju na kompleksne kauzalne procese. Vidi prije svega Ernest Nagel, Teleological Explanation and Teleological Systems. U: Sidney Ratner (izdavač), Vision and Action. N ew Brunswick/N-J-1953, str. 192—222; isti, Logic W ithout M etaphysics, Glencoe/Ill. 1956, str. 247 i dalje; isti, The Structure o f Science, N ew York, 1961, str. 401 i dalje, 520 i dalje; zatim Siegfried F. Nadel, The Foundations o f Social A nthropology, Glen coe/Ill. 1951, str. 368 i dalje; isti, The Theory o f Social Structure, Glencoe/Ill, 1957, str. 157 i dalje; Dorothy Emmet, Function', Purpose and Powers, London, 1958: Harold Fallding, Functional Analysis in So ciology, »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 5— 13, i u Njemačkoj Renate Mayntz (utvrđeno u bilješki 125). Pri tom se stalno distanciramo od posvema subjektivne predodžbe o svrsi te kao znan stvenu hipotezu prihvaćamo »objektivnu svrhu« istraživanih sistema. 121 Wilhelm Wundt, Logik, sv. II, 4. izdanje Stuttgart, 1920, str. 330. 122 Vidi npr. Fritz Sonderegger, Das Prinzip der Erhaltung der Unter nehmung als Grundproblem der modernen Betriebswirtschaft, Bern, 1950; Karl Hax, D ie Substanzerhaltung der Betriebe, Köln-Opladen, 1957; Walt her Busse von Colbe, Substanzerhaltung. Handwörternbuch der Betriebs Wirtschaft, sv. III, Stutgart, 1960, stupac 5309—5321, s uputama na lite raturu; Dalton E. Mc Farland, Management. Principles and Practices, 2. iz danje, New-York-London, str. 105 i dalje. 123 Tako npr. Robert K. Merton, Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, Glencoe/Ill. 1957, str. 37 i dalje, 54; Marion J. Levy, The Struc ture of Society, Princeton/N. J., str. 52 i dalje, 70; Bernard Barber, Structural-Functional Analysis. Some Problem s and Misunderstandings, »American Sociological Review«, br. 21 (1956), str. 129— 135 (134 i dalje); Luhmann (vidi bibliografiju, 1962 a, str. 617— 644; Robert Brown (vidi bibliografiju, str. 109 i dalje). 124 To razmišljanje nalazimo često formulirano npr. kod Georgea C. Homans, Theorie der sozialen Gruppe, njemački prijevod Köln-Opladen, 1960, str. 259 i dalje i isti, Contemporary Theory in Sociology. U: Robert E. L. Faris (izdavač), Handbook o f M odern Sociology, Chicago, 1964, str. 951— 977 (963 i dalje); Walter Buckley, Structural-Functional A naly sis in M odern Sociology. U: Howard Becker/Alvin Boskoff (izdavač), M odern Sociological Theory in Continuity and Change, N ew York, 1957,
125
ne može izvesti iz čistog pojma opstanka. Tradicionalna shema selekcije je međutim shema svrha/sredstvo. S tih razloga dolazi Renate Mayntz u oštroumnoj kritici opstojnosnog funkcionalizma do rezultata da formula opstanka u osnovi implicira karakteriziranje stanja koja valja održati kao stanja cilja.125 Time se opet model opstanka savija u model svrhe a da se ne pojašnjava odnos pojma opstanka i pojma svrhe.126 Slična dvosmislena pozicija nalazi se i u literaturi o eko nomici poduzeća: s jedne strane danas se još jedva sumnja u to da se svrhe poduzeća u interesu sposobnosti prilagođavanja i održanja poduzeća mogu mijenjati.127 S druge strane jednako str. 236— 259; Raymond Firth, Function. U: William L. Thomas, Jr. (izda vač), »Yearbook od A ntropology«, 1955, New York 1955, str. 237—258 (240); Nagel (vidi bibliografiju, 1961, str. 527 i dalje); Harry M. Johnson, Sociology, N ew York, I960, str. 70. Već je, uostalom Spinoza naglasio da princip opstojnosti ne daje imanentnu vremensku granicu, usporedi E thik III, 8. ,2S Usporedi Renate Mayntz, K ritische Bem erkungen zur funktionalistischen Schichtungstheorie. U: David V. Glass/Rene König (izdavači), Soziale Schichtung und soziale M obilität, »Sonderheft 5 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, Köln-Opladen, 1961, str. 10—28; vidi također isti, On the Use o f the Equilibrium Concept in Social System Analysis. Transactions o f the F ifth W orld Congress o f So ciology, Washington D. C. 1962, sv. IV, str. 133— 153. 1!6 Isto vrijedi specijalno za sociologiju organizacije kad Etzioni (vi di bibliografiju, 1960) (usporedi također 1961, str. 78 i dalje, 1964, str. 19) nakon prijelaza od »Goal Model« na »System Model« u njegovom okviru odbacuje »Survival« — Princip zbog prejednostavnog shematiziranja ili/ ili i predlaže »Effectivness Model«, koji se opet definira pomoću pojma svrhe (vidi bibliografiju, 1960, str. 272). Isti krug nalazimo kod Basil S. Georgopouulos/Arnold S. Tannenbaum, A Study o f Original Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 22 (1957), str. 534— 540; vidi također Arnold S. Tannenbaum, C ontrol and E ffectiveness in a Voluntary Organization, »The American Journal o f Sociology«, br. 67 (1961), str. 33—46, ili definicija održavanja sistema održavanjem »generali zed resources« ( = sredstava) kod Ephraim Yuchtman/Stanley E. Sea shore, A System Resource A pproach to Organizational Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 32 (1967), str. 891—903. I u teoriji samoprikazivanja opterećuju takvi povrati u model svrhe teoriju si stema i daju pojmu samoprikazivanja bolno instrumentalnu notu, tako kod Blaua (vidi bibliografiju, str. 33) u pravcu »rewarding interactions«. 127 Usporedi umjesto drugih Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 112 i dalje).
126
je tako samo po sebi razumljivo da se putem investicije kapitala u specifične projekte mora neprestano žrtvovati likvidnost, a to znači sposobnost prilagođavanja, ako uopće treba postići određenu svrhu.128 I ta diskrepancija sugerira pitanje da li se uopće u kontroverzi model svrhe, odnosno model opstanka može donijeti smislena teorijska odluka kojom bi se isključio jedan model u korist drugoga. Nijedno od tih različitih shvaćanja odnosa formule svrhe i formule opstanka ne može potpuno zadovoljiti. Možda su te poteškoće, pred kojima ovdje stagnira stvaranje teorije, u vezi s činjenicom pri kojoj započinje naše istraživanje: pojam svrhe je koncipiran sa stanovišta pojedinačnog djelovanja te je stoga nedovoljan kao teorija kompleksnih sistema djelovanja. Ako pojam ne treba gubiti sve empirijske konture, svrhe jesu i ostaju predočeni vrijednosni učinci čije je ozbiljenje proble matično. Njihova se problematika odnosi, dakle, na predočeno jedinstvo učinka. To je isječak slike realnosti vrlo male kom pleksnosti. Svrhovitosna orijentacija mora stoga uvijek pretpo stavljati da je njome nezahvaćena kompleksnost svijeta izvan dosega ljudskog djelovanja — npr. u prirodi ili socijalnim in stitucijama — već sređena. Nasuprot tome, formula opstanka je problemska formula za u detalje nepredvidive odnose sistem/ okolina, prislonjena je, dakle, na krajnju kompleksnost. No, ona nedovoljno apsorbira tu kompleksnost: ona ne sugerira niti određene znanstvene hipoteze niti čak kriterije odlučivanja.128 No, upravo taj nedostatak je prednost formule opstanka: u svakom slučaju, ona ne pretpostavlja kompleksnost kao već reduciranu, nego drži sve otvorenim. Ona stoga služi kao obuhvatna pro blemska formula za odnos sistema i okoline. U njoj se nagovje šćuje sve veće povjerenje u kapacitet obradbe problema znanosti, što se naslućuje i u drugim aspektima funkcionalne metode.130 128 Usporedi uz to Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 125). 129 S tog razloga odbija Roger N . Shepard, On Subjectively Optimum Selection A m ong M ultiattribute Alternatives. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str. 257— 281 (258) misao koja se katkada pojavljuje u no vijoj znanstvenoj literaturi da se optimalnost definira održavanjem opstoj nosti. Usporedi o tome str. 124. 130 Npr. u tome što ona ne uspoređuje samo slično, nego upravo ne-slično; potom u tome što se ona ne zanima samo za manifestne, nego
127
Ta razmišljanja otupljuju opisanu kontroverzu. Ona se od nose na osnovni problem krajnje kompleksnosti svijeta, u kojem se neki sistem može održati samo pod određenim uvjetima koje valja pobliže utvrditi, te relativiraju suprotnost formule opstanka i formule svrhe prema više postupnoj razlici u mogućnosti zahvaćanja kompleksnosti. Osim toga, ona upućuju na to da se ne traga za »ispravnom« odlukom u kontroverzi modeli svrhe na suprot modelima opstanka, nego da se razviju postupci reduci ranja kompleksnosti u kojima modeli opstanka tvore ujedno početak i osnovu, dok se modeli svrhe uključuju kad su pro blemi već zadobili specifičnije strukture, kada je, dakle, kom pleksnost već velikim dijelom apsorbirana. Konačno, teza da je pojam svrhe skrojen za manji kapa citet uređivanja pojedinačnog djelovanja, a formula opstanka za probleme sistema, navodi na to da se pojam opstanka, koji je sam za sebe očito zakazao kao selektivni kriterij, razjasni teorijom sistema.131 Za to su učinjeni brojni predradovi, no predstoji još njihovo sintetiziranje u jednu opću teoriju sistema. Pojam opstanka zadržava ponajprije samo prazno mjesto za jednu takvu teoriju, ali ga ne ispunjava. Ako ga se ipak izdvoji iz konteksta kauzalno — znanstvenog istraživanja, što nastoji istražiti specifične odnose između određenih uzroka i određenih učinaka, a opstanak se shvati ne više kao jednostavno dobiveni (ili onaj koji valja dobiti) učinak, nego kao kompleks problema boji se moraju riješiti ako sistem treba održati nepromjenjivim u promjenjivoj okolini, tada se nameću plodonosni odnosi iz među formule opstanka i teorije sistema. Prije nego u idućem poglavlju dalje proslijedimo tu misao moramo naš pregled o teorijskim kretanjima što izviru iz pojma svrhe zaokružiti po gledom na kibemetsku teoriju sistema, tim više što upravo ona može važnim mislima pridonijeti tom problemu odnosa postav ljanja svrhe i održavanja sistema. upravo i za latentne funkcije, a ne samo za pozitivne nego i za negativne funkcije (disfunctions) — sve u svemu odvažujući se za znatno pro širenje sposobnosti kompleksnosti svakodnevne ljudske orijentacije. 131 Usporedi o tome Luhmann (vidi bibliografiju, 1964).
128
5. Kibemetsko reguliranje Dvije su karakteristike značajne za područje istraživanja koje se pod natuknicom kibametika konstituiralo nakon katalizirajućeg spisa Norberta Wienera:m fasciniranost problemom konstantnosti u krajnje kompleksnom, promjenjivom svijetu i poku šaj da se invarijantna stanja varijabli (dakle ne stvari!) objasni procesima komunikacije. Da se imvarijantnost vidi kao problem — a ne možda kao bitna jezgra bića — i da se u određenoj znanstvenoj perspektivi pita o mogućim rješenjima toga proble ma, čini kibemetiku odlučnom neontologijskom, funkcionalističkom istraživačkom inicijativom138 i dovodi je u iznenađujuću blizinu funkcionalističkoj sistemskoj teoriji sociologije.134 Doda li se k tome da su u novijoj sociologijskoj teoriji pojam sistema i pojam komunikacije dostigli isti stupanj apstrakcije i istu širinu primjene nad svim fenomenima tako da jedan pojam pretpostav lja drugi, tada biva potpuno jasnim u kojoj se mjeri pri jačem znanstvenom kontaktu moglo dogoditi radosno ponovno prepo znavanje sebe u drugom. Pri opisivanju osebujnosti kibernetskoga istraživačkog inte resa ostao je namjerno nespomenut onaj mehanizam koji se vrlo često, prije svega u »primijenjenoj« kibemetici, navodi kao bit stvari: povratno javljanje informacija o postignutim učincima u proces djelovanja i njegovo stalno upravljanje pomoću tih infor macija (feed back). Pri tome se radi samo o jednom zacijelo vrlo značajnom mehanizmu za ophođenje s visokom, nepoznatom kompleksnošću. Osnovna misao tog postupka, nazvanog također 132 Norbert Wiener, Cybernetics, or Control and Communication in the Anim al and the Machine. Najprije u Parizu, 1948. Njemački prije vod, 2. izdanja: K ybernetik, Düsseldorf-Wien, 1963. 133 Tako također uvodne primjedbe kod W. Ross Ashby, An Introdu ction to Cybernetics, London, 1956, 4. tisak 1961, str. 1. 134 Naročito jasno to postaje pri usporedbi s koncepcijom funkcionalizma koju je izradio N agel (literarni podaci bilješka 120), jer N agel ograničuje svoju teoriju na održavanje konstantnih stanja sistema, kao i kibernetika, a da pri tom ne daje objašnjenje za to koja se pojedina stanja sistema mogu održavati konstantnima i zbog čega. Uostalom, postoji i znanstvenopovijesno uska povezanost time što su se i Wiener i Parsons vrlo jako orijentirali na Waltera B. Cannona, The Wisdom o f the Body, N ew York, 1932, i njegov pojam homeostaze. 9 Teorija sistema
129
»servomehanizam«, jest da se određeni namjeravam trajni uči nak usprkos raznim promjenjivim utjecajima okoline neprestano proizvodi tako da se sistemom postavljeni djelomični uzrok pro mjenjivo dozira po mjeri učinka dobivenog u okolini. Sistem tada kompenzira samo promjenom eventualne promjene okoline. On ne treba predvidjeti te promjene okoline i prethodno ih uplanirati. On o njima saznaje naiknadno (no, po mogućnosti odmah) povratnim javljanjem rezultata vlastite učinkovitosti i zatim na odgovarajući način mijenja vlastitu činidbu. U tom postupku — i to je polazište za kibemetsku teoriju svrhe — pretpostavlja se nužna vrijednost čijoj aktualizaciji »teži« sistem i koja daje mjeru za korekturu stvarno dobivenog učinka. Kao kontrafaktički stabilizirana veličina ta nužna vrijed nost ima za sistem normativni smisao. U kibemetskoj se literaturi stoga često označuje i kao cilj regulacije ili kao svrha i služi kao argument za tezu da je kibemetici uspjelo svesti teleologijski po jam svrhe na određeni način uređenu konstelaciju jednostavnih uzroka.136 Najzreliji i najznačajniji prikaz te misli glasi da katego rija uzroka i kategorija svrhe sebi ne protuslove, da se uopće ne radi o suprotstavljenom paru koji je na istoj razini, da kauzalna kategorija označuje mnogo više jednostavni proces, dok je kate135 Usporedi naročito Arturo Rosenblueth/Norbert Wiener/Julian Bigelow, Behavior, Purpose, and Teleology, »Philosophy of Science«, br. 10 (1943), str. 18—24; Arturo Rosenblueth/Norbert Wiener, Purposeful and Nonpurposeful Behavior, »Philosophy of Science«, br. 17 (1950), str. 318— 326. Vidi dalje npr. Ashby, (vidi bibliografiju, 1952, str. 53 i dalje, 120 i dalje); Louis Couffignal, Kybernetische Grundbegriffe, njemački prijevod Baden-Baden-Paris, str. 64; isti, La gestion cybernetique d'une enterprise, »Cybernetica«, br. 5 (1962), str. 71— 87 (primjer za potpuno svrstavanje kibernetike ispod uobičajenog svršno racionalnog izlaganja djelovanja); Lucien Mehl, La cybernetique et l'administration, »La Revue Administra tive«, br. 10 (1957), str. 410—419; 11 (1958), str. 539—545, 667—671; 12 (1959), str. 201— 207, 531—544; 13 (1960), str. 75— 83, 323— 327; 14 (1961) str. 311— 319, 671—679, Nagel (vidi bibliografiju, 1961, str. 410 i dalje); A dolf Angermann, Kybernetik und betriebliche Führungslehre, »Betrieb swirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 11 (1959), str. 257—267 (262); Chadwick J. Haberstroh, Control as an Organizational Process, »Mana gement Science«, br. 6 (1960), str. 165— 171, nanovo tiskano u: Rubenstein/ Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 331— 336) s pozivanjem na problem podrijetla svrha; Beer (vidi bibliografiju, 1962, str. 56 i dalje) (ali također 241 i dalje); Litterer (vidi bibliografiju, str. 235 i dalje); Henryk Greniew-
130
Iiorija svrhe sistemska kategorija koja se može primijeniti samo uko je na određeni način uređen kompleks jednostavnih kauzal nih procesa, da se, dakle, svrha ne može izvesti neposredno iz pojedinačnih uzroka tih procesa kao zajednički učinak, nego da pretpostavlja naročit aranžman, upravo sistem.138 Premda tu misao da pojam svrhe pretpostavlja viši oblik organizacije nego jednostavna kauzalna relacija — mi bismo rekli: pretpostavlja prijelaz od teorije djelovanja prema teoriji sistema — valja zadržati kao usmjeravajuću, ostaje otvoreno pitanje da li kibemetika ukoliko želi biti samo teorija servomehanizma, potpuno zahvaća učinak reda svršne racionalnosti.137 Njezin najvažniji doprinos tom problemu jest u tezi da svrhe nisu naprosto samo sistemu interni standardi ponašanja, nego da rješavaju problem u odnošaju sistema i okoline.138 Kibemetski ski, Intention and Performance. A Prim er of Cybernetics of Planing, »Management Science«, br. 11 (1965) A, str. 763— 782. Nasuprot tome iz bjegava se u terminologijskim prijedlozima radnog odbora za tehniku re guliranja u Njemačkom odboru za norme pojam svrhe i nazivaju nomi nalnu vrijednost upravljanja »veličina vođenja«, a stvarnu vrijednost pro cesa »regulirana veličina«, a opseg korekture koja se zasniva na povrat nom javljanju »postavna veličina« (Normblatt D IN 19226). 136 Vidi npr. Wieser (vidi bibliografiju, 1959, str. 16); Anatol Rapoport, A n Essay on Mind, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 85— 101 (91 i dalje). 137 Usporedi također Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 43 i dalje) s nizom zamjerki protiv analogije kibernetskog stroja, odnosno organizma i cilju upravljene organizacije; zatim Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 331 i dalje); Langkjaer (vidi bibliografiju, str. 249 i dalje). 138 Tako je naročito potaknut kibernetikom, Geoffrey Vickers, The Undirected Society. Essays on the Human Im plications of Industrializa tion in Canada, Toronto, 1959, vidi npr. str. 47 i dalje, V2 i dalje. To se shvaćanje počinje učvršćivati i izvan kibemetike u teoriji grupe i u socio logiji organizacije. U z teoriju grupe usporedi već spomenutu str. 144 i dalje. Za sociologiju organizacije vidi naročito James D . Thompson/ William J. McEwen, Organizational G oals and Environment. Goal-Setting as an Interaction Process, »American Sociological Review«, br. 23 (1958), str. 23—31, nanovo tiskano u: Dorwin Cartwright/Alwin Zander, Group Dynamics, 2. izdanje, Evanston/Ill.-London 1960, str. 472— 484; William R. D ill, Envirnoment as an Influence on Managerial Autonom y, »Admi nistrative Science Quarterly«, br. 2 (1958), str. 409—443; Stanley H. Udy, Technical and Institutional Factors in Productions Organization. A Preli minary M odel. »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 247—254, te naročito Parsons (vidi bibliografiju), 1956, str. 63— 85, 9*
131
pojam svrhe obuhvaća međutim samo dio problema, samo naro čitu problemsku situaciju u odnosima sistema i okoline, naime slučaj da specifični učinak sistemskih procesa treba održavati konstantnim usprkos utjecaju promjenjivih faktora okoline. Pri tome se dalje pretpostavlja da svakoj konstelaciji okoline odgo vara samo jedna specifična sistemska činidba (naime ona koja zajedno s dotičnim uvjetima okoline proizvodi namjeravam uči nak). Prema tome, uvijek postoji samo jedan ispravan odnos iz među sistema i okoline tako da u relevantnim aspektima promi jenjena okolina iziskuje promijenjeni sistem.189 Nasuprot tradicionalnom pojmu svrhe u tim je pretpostavka ma znatno ograničenje i već u tome je neuspjeh pretenzije kibernetike da može sada »znanstveno« objasniti teleologiju. Svrhovitosna orijentacija ima naime posve i upravo značenje za one slu čajeve u kojima se okolina ne mijenja.140 Svrha tada služi tome da se sistemu naznači mnoštvo mogućnosti prilagođivanja (sred stva) nasuprot jednoj kao djelomično konstantnoj pretpostavlje noj okolini (npr. jednom relativno stalnom očekivanju učinka). Kao što smo već vidjeli,141 ona ispunjava itu funkciju apstrakci jom specifičnog učinka prema kojem se teži uz vrijednosno neutraliziranje ostalih posljedica djelovanja. U »svrsi« vatrogasne 225— 239. Vidi osim toga već i Barnard (vidi bibliografiju, str. 195 i dalje) te citirane radove Philipa Selznicka, a kao primjer za preuzimanje te misli u nauku o poduzeću Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 122 i dalje). 159 To podređivanje stvarnog, od konflikta oslobođenoga, jedinoga ispravnog odnosa okolini kritizira Vickers (vidi bibliografiju, 1959, str. 10 i dalje). Ako ga se napusti, tada nastaje nov za socijalne sisteme tipičan problem. Tada povratne informacije nisu više dovoljne da prijeđu razliku između onoga čemu se teži i postignutoga, da bi odmah izabrale sredstvo za korekciju; odluke postaju teže, vremena odlučivanja se produljuju, a feedback informacija postaje neaktualna. 140 N a to su, prije svega, upozorili Churchman/Ackhoff (vidi biblio grafiju), a nadovezujući se na njih, Moore/Lewis (vidi bibliografiju, str. 152). Taj je argument po mom mišljenju točniji od drugoga koji češće nalazimo (npr. kod Floyd H. Allport, Theories of Perception and the C oncept o f Structure, N ew York-London, 1955, str. 522 i dalje): kibernetika bi morala postaviti pretpostavke o ne servomehaničkim struk turama u sistemu koje objašnjavaju interes svrhe. Taj se prigovor usmje rava u osnovi samo protiv već i onako prijeporne identifikacije kibernetike i servomehanike. 141 Usporedi str. 26 i dalje.
132
službe nije samo definicija empirijskog stanja (nikakva vatra u okrugu koja nanosi štetu), koja pri javljanju »odstupanja« zapo činje određeno djelovanje što uspostavlja prvotno stanje, nego ujedno apstrakciju empirijske zbilje koja omogućuje da se uzmu u obzir određene posljedice djelovanja (troškovi aparature, smet nje u prometu, štete od voda, ugrožavanje života vatrogasaca) i, osim toga, otvara određene mogućnosti izbora za strategiju is punjavanja svrhe u prilagođavanju na konkretne situacije. Svrho vitosna orijentacija oslobađa od odveć izravnog pritiska okoline i pojednostavljuje situaciju odlučivanja. Svedeno na apstraktnu formulaciju, ona ne rješava samo vremenski problem, kako to uzima kibemetiika, nego i stvarni problem: ona ne pomaže siste mu samo pri konstantnim učincima usprkos nepredvidivim va rijacijama okoline, nego ujedno reducira stvarnu proturječjem bogatu kompleksnost okoline na jednostavnu, za odlučivanje po dobnu i ujedno elastičnu formulu. Formulira li se problem stabiliziranja s obzirom na stvarnu kompleksnost sistemske okoline i kao zadatak pojednostavlji vanja situacije, redukcije kompleksnosti na preglednu, racio nalno savladivu konstelaciju datosti, tada rezultiraju, grubo go voreći, ponajprije dvije funkcionalno ekvivalentne sistemske stra tegije: bilo da sistem nastoji bez predviđanja ponašanja okoline održati stabilnim konkretna stanja time što promjenjivom vlasti tom činidbom kompenzira promjene okoline kako se one uvijek nenadano javljaju. To je strategija servomehanizma ili kibemetskog pojma svrhe, koji, dakle, ako uzima u obzir nepredvidavost promjena okoline, indirektno vodi brigu i o stvarnoj komplek snosti okoline. Bilo da sistem koordinira svoja nastojanja s ob zirom na apstraktnu svrhu koju će vjerojatno okolina, ma kako se ona uostalom mijenjala, konstantno priznavati i pružati sistemu osnovu egzistencije. Sistem može tada racionalizirati više mogu ćih sredstava prema mjerilu te svrhe.142 Obadvije strategije mogu se ne samo alternativno nego i kombinirano primjenjivati. Si stem može tražiti svrhu koju će specifična okolina do daljnjega konstantno poštivati i time mu, npr. na način razmjene, osigura Usporedi uz to kod March/Simona (vidi bibliografiju, str. 160) prigodno spomenutu razliku »coordination by plan« i »coordination by feedback«.
133
vati sredstva egzistencije. I on može ispunjenje te svrhe ujedno stabilizirati servomehanički time što u području sredstava za tu svrhu reagira na promjene u drugim okolinama mijenjanjem funkcionalno ekvivalentnih sredstava — tako kao što se npr. jedna proizvodna organizacija pri rastućim troškovima nadnice ili povećanoj nestašici personala može preorijentirati od radnointenzivnih na radnoštedljive ali kapitalintenzivne načine pro izvodnje. Postavljanje svrhe ima tada dvostruku funkciju: ono omogućuje trajan konsenzus u specifičnoj okolini i ujedno ela stičnu izmjenu sredstava (što bivaju vidljivim putem svrhe kao funkcionalno ekvivalentne alternative) kao reakciju na promjene u drugim okolinama. Ovaj svršni učinak reda koji ćemo pobliže obraditi u idućem poglavlju kao funkciju redukcije promjenjivosti i kompleksnosti okoline dade se razumjeti samo ako se proširi kibemetska pret postavka vremenskog slijeda više okolina koje nepredvidivim promjenama prelaze jedna u drugu i računa s istodobnošću više okolina koje su u različitom smislu konstantne odnosno promje njive i time pružaju uporišta svršnoj strategiji sistema. Ne mora, dakle, samo problem vremena biti upotpunjen stvarnim proble mom stabiliziranja, nego ujedno i pretpostavka vremenskog di ferenciranja okoline pretpostavkom stvarnog diferenciranja oko line. Z ato nije dovoljan kibemetskipojam svrhe, ukoliko se to do sada može prepoznati,, i čini se da kibemetika u svom nastojanju da precizira pojam svrhe potcjenjuje funkciju svršne racional nosti za redukciju vremenske i stvarne problematike okoline, premda s druge strane počinje uviđati da njezina koncepcija syrhe sama za sebe ne objašnjava dovoljno stabiliziranje sistema. Uzme li se, naime, kibemetika u čitavoj širini njezinog inte resnog razvoja kao teorija komunikacijskih sistema a ne samo kao teorija servomehanizama, tada se pokazuje da njezina pre dodžba o stabiliziranju takvih sistema s upravo skiciranim shva ćanjem svrhe nije iscrpljena, štoviše, pojam svrhe koji obrađuje stabiliziranje specifičnih stanja u odnosu prema određenim sudjelujućim varijablama okoline zauzima samo podređeno mjesto u globalnoj koncepciji.143 To detroniziranje svrhovitosnog mišlje 143 T o se može naročito jasno pratiti kod Ahsby (vidi bibliografiju, 1952), koji jednostavnu teoriju stabiliziranja određenih stanja nadograđuje
134
nja jest cijena koja se plaća za njegovo preciziramje. Ono se tako primjenjuje samo na relativno jednostavnom stupnju razmišlja nja i ne služi više za karakteriziranje same činidbe sistema. Sta bilnost u krajnje kompleksnoj okolini iziskuje, drugim riječima, više nego servomehaničko prosljeđivanje svrhe. Ovdje nalazimo sličnu situaciju kao u teoriji grupe i u socio logiji. No, dok se tamo pojam svrhe sačuvao u svom starom op segu i u svojoj univerzalnoj pretenziji i modeli svrhe i modeli opstanka stoga neodlučno konkuriraju, svrhovitosna misao se u kibemetici radikalno pojednostavnjuje i tada primjenjuje kao elementarni stupanj za jedinu kompleksnu teoriju sistema. Ona time zadobiva čvrsto mjesto u teoriji sistema, ali, kako smo vi djeli, uz gubitak bitnih smislenih komponenata pojma svrhe koje se možda može napustiti u teoriji strojeva ili organizama, ali ne u teoriji sistema djelovanja. I kibemetska teorija sistema može stoga pružiti važne potsticaje našim daljnjim razmišljanjima. Od govor na pitanje koju funkciju vrši sistemska svrha u sistemima, ona ne daje.
jednom kompleksnijom teorijom »ultrastabilnosti« koja se osniva na »funkcija stupnjeva« te još jednom kompleksnijom teorijom »multistabilnosti«, koja se temelji na »dionim funkcijama«. N a to se nadovezuje Wieser (vidi bibliografiju). I kod Beera (vidi bibliografiju, 1962, i kod Rapoporta (vidi bibliografiju) pojam svrhe se na sličan način spušta do jedne elementarne, uloge koja je u prvom planu. Drugačije usmjereni izvodi, koji želi primijeniti pojam svrhe kibernetike i za više svrstane funkcije, nalaze se uglavnom kod onih koji koriste kibernetsku duhovno dobro, tako kod Deutscha (vidi bibliografiju, 1953, str. 91 i dalje), ali su oni tako općenito shvaćeni da za kritičko objašnjenje ne daju ispravne podloge.
135
ČETVRTO POGLAVLJE
Funkcija postavljanja svrhe
U prethodnom poglavlju trebalo je skupiti srčanosti i mate rijala za pripremanje teoretskog koraka od dalekosežnog znače nja. U rekonstruiranju niza raznorodnih misaonih razvoja uvijek i nanovo pokazivali su se neizbježnost pojma svrhe i upitnost njegovog teorijskog statusa.1 S jedne strane postavljanje svrhe je lišeno svoga starog zahtjeva za istinom. Ono se objašnjava kau zalno, ispitivano s obzirom na normativnu dopustivost i ne vrijedi više bez daljnjega kao racionalno, u znanstvenoj analizi se, dakle, svodi na pojmove koji više ne pretpostavljaju pojam svrhe. Za to svođenje nema više jedinstvenoga osnovnopojmovnog odnosnog okvira. Znanost o ljudskom djelovanju, etika, ra spala se u razne znanosti o djelovanju. S druge strane te znanosti ipak se orijentiraju na osnovni pojam djelovanja te se djelovanje najčešće izlaže tako da se pojam svrhe javlja kao moment struk ture djelovanja. Čak u širokom toku (neobiheviorističke) znan stvene orijentacije, što je u Sjedinjenim Američkim Državama preplavio socijalne znanosti, višestruko se pretpostavlja da se svrha djelovanja empirijski može očitati na ponašanju i to neo visno o subjektivnoj (i utoliko sumnjivoj) predodžbi o svrsi, o kojoj izvještava onaj koji djeluje.2 No, ima li svako djelovanje neku svrhu? A osim toga, u čemu se sastoji djelovanje? I što znači ovdje »ima« i »sastoji se«? Da li su pojam svrhe i pojam djelovanja uopće na istoj razini? I ako ne, radi li se pri diferen ciji samo o suprotnosti subjektivno i objektivno? Da li je djelo1 Taj sud također kod Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 467 i da lje). 2 Usporedi npr. Rosenblueth/Wiener (vidi bibliografiju, str. 223); Deutsch (vidi bibliografiju, 1963, str. 191 i dalje). Zbog kritike vidi Myrdal (vidi bibliografiju, str. 324); nadalje Lucien Mehl (vidi biblio grafiju, 1960, str. 78): Biddle (vidi bibliografiju, str. 161 i dalje).
136
vanje sredstvo za svrhu, ili je svrha dio strukture djelovanja? Koji pojam definira drugi? Vjerojatno je nekorisno dalje slijediti tu vrstu pitanja. Ona se zasniva na odveć naivnoj predodžbi o znanstvenoj pojmovnoj tvorbi. Tako dugo dok se svrha shvaća deskriptivno, kao neko biće, a u pojmu svrhe se nastoji odraziti općenita bit tog bića, neće se moći postići jasnoća o odnosu svrhe i djelovanja, jer niti su sadržaji oba pojma istovjetni, niti se oni dadu posve raz dvojiti ili jedan drugome nadrediti, odnosno podrediti. Ipak je onda najviše bila uvjerljiva antikna interpretacija svrhe kao biti i time kao dijela zbilje djelovanja. Tumačenje razlike pomoću suprotnosti subjektivnog i objektivnog daje iluziju mogućnosti razumijevanja; pri zahvaćanju posiže se u maglu. I logički odnos oba pojma ostaje otvoren: niti se može iz jednog iskaza o djelo vanju zaključiti na iskaz o njegovoj svrsi, ni obratno, iz spoznaje svrhe ne može se zaključiti na spoznaju djelovanja. Stoga je blizu iskušenje da se razdvoji normativna znanost o svrsi i empirijska znanost o djelovanju, no takvo parceliranje pridonosi rješenju problema manje nego sve ostalo. Ako se pitanje o biti svrhe zamijeni pitanjem o funkciji po stavljanja svrhe, dolazi se na filozofijski i znanstvenoteorijski ne sigurno tlo bez tradicije. Može biti da je ono tvrdo; može biti da ono vara. Za sređivanje naših predodžbi nameću se međutim ponajprije bitne prednosti, a isto se tako čini da iz djelomičnih rasprava o našem problemu kojima smo se bavili, više nego je dan znak upućuje u tom pravcu. Pitanje o funkciji čini analizu predmeta ovisnom o problemu odnosa čijem rješenju treba pridonijeti. Interpretacija tog odnosa je prijeporna o današnjoj sociologijskog raspravi o metodi. Mi se ne možemo nipošto osloniti na neko općenito prihvaćeno mi šljenje, nego se moramo probiti do temelja kontroverzi. Unutar tzv. funkćionalističke škole funkcionalni prinos tješenja djelova nju, uloga ili institucija posvema se shvaćaju kao dobivanje učin ka. To je ispravno, no ostavlja odlučujuća pitanja još otvorena, naime zbog čega i u kojem pogledu interesira utvrđivanje do bivanje nekog učinka i odakle dolazi problematika onoga »što treba đobiti«, učinka. Naime, kao što smo već vidjeli,3 odnos 3 Usporedi str. 20 i dalje.
137
jednog uzroka na jedan učinak je apstrakcija, potrebno je dakle opravdanje. Uviđa li se to tada se jednostavni kauzalni odnos između uzroka i posljedice ne može više tretirati kao znanstveni osnovni pojam i upotrebljavati pri definiciji pojma funkcije, nego, obratno, mora se pitati o njegovoj funkciji u znanstvenom kao i u praktičnom kontekstu razmišljanja. Ta je funkcija međutim, kao što sam to pokušao pokazati na drugim mjestima,4 omogu ćavanje usporedbe određenih uzroka s drugim, funkcionalno ek vivalentnim uzrocima, ili određenih opravdavajućih učinaka s drugim, kao opravdanje funkcionalno ekvivalentnim učincima. Usporedba je neizbježna pretpostavka svakoga kauzalnog utvrđivanja.5 Gdje znanost ne uspijeva u svome pokušaju da utvrdi invarijantne odnose između određenih uzroka i određenih učinaka (kauzalnih zakona), ona mora posegnuti za komparativ nom metodom; ipak, onaj neuspjeh nije ništa drugo nego izraz činjenice da postoje »druge mogućnosti«. Ovo nazadovanje ne mijenja samo pravac cilja i pomoćno sredstvo metode, ono ujedno stvara drugo polazište za stvaranje teorije. Komparativna metoda pretpostavlja kao shemu koja joj zadaje mogućnosti apstrakcije, granice relevantnosti i probleme odnosa, jednu teo riju sistema. Sam pojam djelovanja nije za to dovoljan.6 Prijelaz 4 Vidi Luhmann (vidi bibliografiju, 1962 a); (vidi bibliografiju, 1962, 1964 d): (vidi bibliografiju, 1967. c). 5 Usporedi usporedbu inspiriranu Maxom Weberom Parsonsa (vidi bibliografiju, 1949, str. 742 i dalje): »Tako se može vidjeti bitni meto dološki temelj ne samo zbog puke valjanosti nego i zbog neophodnosti komparativne metode za analitičke znanosti. Eksperiment zapravo nije drugo nego komparativna metoda gdje se slučajevi koje treba usporediti stvaraju prema redu i pod kontroliranim uvjetim a. . . Bez komparativne metode ne može biti empirijske demonstracije nezavisne varijacije vri jednosti analitičkih elemenata.« * Nerijetko je ta povezanost sadržana i u obliku, da bi interes za komparativno istraživanje bio potreban za konstrukciju modela — naro čito npr. u komparativnoj znanosti o upravljanju, u koju tim zaobilaznim putem počinje prodirati i teorija sistema. Usporedi Fred W. Riggs/Edward W. Weidner, M odels and Priorities in the Comparative Study o f Public Administration. Papers in Comparative Public Administration, »Special Se ries«, br. 1, Chicago, 1963; D. S. Pugh i drugi, A Conceptual Scheme for Organizational Analysis, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 289— 315, i opće zapažanje Dwight W aldo, Comparative Public A d ministration, Prologue, Problems, and Prom ise. Papers in Comparative Public Administration, »Special Series,« br. 2, Chicago, 1964, str. 15.
138
od metode koga traži kauzalne zakone prema funkcionalno kom parativnoj metodi vodi u teoriji konzekventno do prijelaza od teorija djelovanja prema teorijama sistema, što smo ga zahtijevali u uvodu. On ujedno kompenzira teorijskim kompliciranjem od ricanje od »linearnoga« metodologijiskog mišljenja i na taj se način pokušava bolje približiti realnosti, negoli je to bilo moguće metodama i teorijama koje su razmišljale o kauzalnim zakonima. Time se ujedno prekoračio prag na kojem su zastali pokušaji kritike i posredovanja svrhovitosnog mišljenja, o kojima smo raspravljali u prijašnjem poglavlju. Na pitanje o funkciji postavljanja svrhe valja, prema tome, odgovoriti u okviru teorije sistema djelovanja — ovdje socijalnog sistema — i radi komparativne spoznaje. Slijedeća razmišljanja inspirirana su tom osnovnom mišlju. Ona nastoje u području znanosti o svrhovitim socijalnim sistemima pokazati one promje ne koje se mogu prepoznati nakon proboja od kauzalno znanst vene prema komparativnoj metodi i od pojmovnoga odnosnog okvira što se odnosi na djelovanje do sistemskopojmovnoga od nosnog okvira. Tu ćemo namjeru provesti u šest etapa. Ponaj prije ona iziskuje (1) minimalno objašnjenje sistemteoretske os nove od koje polazimo. Zatim (2) ćemo pokušati ono do čega smo u prvom poglavlju na razini pojedinačnog djelovanja došli o kauzalnom tumačenju djelovanja i shemi svrha/sredstvo pre nijeti u teoriju sistema i time odgovoriti na pitanje (koju funkciju ima to za sistem kad on svoje djelovanje tumači kao dobivanje učinka, odnosno kao sredstvo za neku svrhu. Slijedeći odjeljak (3) služi tome da se pojasne određene okolini primjerene i si stemu interne pretpostavke tog tumačenja (diferenciranje i gene raliziranje). Sama svrha se pri tom ne poima kao čvrsta ontička veličina, nego u funkcionalnoj perspektivi kao potreba za učin kom, kao jedna »varijabla« svrhe koja se može na različit način ostvariti, naime u određenijem ili neodređenijem obliku d s više ili manje proturječnim vrednovanjem posljedica. Razjašnjenju s time povezanih problema moraju biti posvećena dva daljnja odjeljka (4 i 5). Pri tome će doći na vidjelo određeni preduvjeti, karakteristične jednostranosti i posljedični problemi što su pove zani s utvrđivanjem socijalnog sistema na temelju svrhovitih pro grama. Samo ako ise pojasnilo takve ovisnosti i »d isfunkcionalne konzekvencije« specifičnog rješenja problema, može se to rješe
139
nje plodonosno uspoređivati sa svojini funkcionalnim ekvivalen tima. Toj usporedbi posvećen je posljednji odjeljak (6). Ona pro širuje horizont i nastoji odgovoriti na pitanje da li postoje alternative za postavljanje svrhe i koje druge uredbe u danom slučaju mogu vršiti istu funkciju.
1. Teorija sistem/okolina Kritičko raspravljanje o teorijama svrhe sistema u prethodna dva poglavlja upozorilo je na središnju poteškoću: sistemi se shvaćaju kao cjeline koje »su više nego suma njihovih dijelova«, ali nije uspjelo uspostaviti uvjerljiv odnos te interpretacije siste ma shemom cjelina/dio i sheme svrha/sredstvo. To bi se moglo i dalje pokušavati; no, ako se pregledaju dosadašnja nastojanja, bolje je dati prednost pitanju o upotrebljivosti vladajuće inter pretacije sistema, tj. dovesti u pitanje izlaganja sistema kao cje line što se sastoji od dijelova — u istom smislu kao što smo mo rali dovesti u pitanje tumačenje djelovanja kao dobivanje učinka i kao sredstva za svrhu. Valja naime pretpostaviti da ta pred rasuda na odviše uski način utvrđuje perspektive i mogućnosti spoznavanja dosadašnjem istraživanju. Npr. to što se drži čvrsto te sheme, čini se da je razlog tome da se na »General System Theory«, nastalu na poticaj Ludwiga von Bertalanffya,7 nije do sada obraćala dovoljna pozornost u godišnjacima Society for Ge neral Systems Research i da se nije plodonosnije upotrijebila za analizu organizatorskih činjeničnih stanja ili socijalnih sistema.8 7 Usporedi Ludwig von Bertalanffy, Zu einer allgemeninen System lehre, »Biologia Generalis«, br. 19 (1949), str. 114— 129; isti, A n Outline o f General System Theory, »The British Journal for the Philosophy of Science«, br. 1 (1950), str. 134— 165; isti, General System Theory. U: General Systems, »Yearbook of the Society for the Advancement o f G e neral Systems Theory«, br. 1 (1956), str. 1— 10; isti, General System The ory — A C ritical Review, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 1—20. * Kao jedan pokušaj primjene koji je međutim ostao relativno bez bojan vidi Kenneth E. Boulding, General System s Theory. The Skeleton o f Science, »Management Science«, br. 2 (1956), str. 197—208. Uspješniji ali s malo obzira prema zahtjevu za opću valjanost teorije sistema: Katz/ Kahn (vidi bibliografiju).
140
Isto tako ne može zadobiti dalekosežno teoretsko značenje način promatranja nastao izazovom započete industrijske i upravne automacije a pod naslovom »systems engineering«, odnosno »systems analysis«, dok god nepromišljeno upotrebljava pojam svrhe9 i shemu cjelina/dio10. Nije drugačije ni is antropologijskim funkcionaJizmom. Čak kada nastoji prevladati harmonijsko-integrativni unutrašnji uvid socijalnih sistema i razmatrati odnose okoline, još se čvrsto drži sheme cjelina/dio tako da odnose oko line može shvatiti samo kao unutrašnje odnose obuhvatnog siste ma, dakle samo tako da promijeni sistemsku referencu i da ono što je prije tretirao kao sistem smatra sada dijelom obuhvatne cjeline.11 Predodžba ojeline što se sastoji od dijelova nije ljud skom mišljenju nužno propisani kategorijski zakon nego pokušaj da se odgovori na pitanje o bitku bića — ili još prije da se to pita nje izbjegne. Razlaganje bića prema shemi cjelina i dio slično se odnosi na pitanja o bitku kao i razlaganje kretanja prema 5 Vidi npr. John L. Kennedy, Psychology and System Developm ent. U: Robert M. Gagne (izdavač), Psychological Principles in System Deve lopment, N ew York, 1962, str. 13— 22 (15); John L. Finan, The System Concept as a Principle o f M ethodological Decision. U: Gagne (vidi bi bliografiju, str. 51?—519); Maass i drugi (vidi bibliografiju, str. 2 i dalje); Johnson/Kast, Rosenzweig (vidi bibliografiju, 1963, str. 91); Briggs (vidi bibliografiju, str. 479). 10 Vidi npr. Russel L. Ackoff, Systems, Organization and Interdiscip linary Research. U: Donald P. Eckman (izdavač), System s Research and Design, Proceedings of the First System s Symposium at Case Institute of Technology N ew York-London, 1961, str. 26— 41, (27 i dalje); Johnson/ Kast/Rosenzweig, (vidi bibliografiju, 1963), str. 4,; Briggs (vidi biblio grafiju, str. 479); Mesarović/Sanders/Sprague (vidi bibliografiju, str. 493). 11 Vrlo tipično Robert Redfield, Society and Cultures as Natural Systems, »The Journal o f the Royal Antropological Institute«, br. 85 (1955), str. 19—32. Slično vrijedi za Parsonsa. Za upravo obrađenu po gonsko privrednu »analizu sistema« usporedi npr. Richard A . Johnson/ Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, System s Theory and Manage ment, »Management Science«, br. 10 (1964) str. 367— 384 (371); za opće nitu teoriju sistema Alfred Kuhn, The Study o f Society; A Unified Approach, Homewood/Ill., 1963, str. 48 i dalje i kritika R. C. Buck, On the Logic of General Behavior Systems Theory. U; Herbert Feigl/Michael Scriven (izdavači), The Foundations of Science and the Concepts of Psychology and Psychoanalysis. Minnesota Studies in the Philosophy of Science, Vol. I, Minneapolis, 1956, str. 223—238 (234 i dalje).
141
shemi uzrok i učinak (ili sredstvo i svrha), no ne daje neposredni odgovor (zbog čega odnos spram tog pitanja ostaje nerazjašnjen), nego može otvoriti samo prostor za racionalno argumentiranje. Tom shemom moglo se ili bitak cjeline svesti na bitak njezinih dijelova — u krajnjoj liniji na »atome«, čiji odnosi izgrađuju cje linu i pristupačni su racionalnom istraživanju. Ili se cjelinu, u krajnjoj liniji svijet, smatralo zapravo bićem i nalazilo se u sva kom dijelu onda izraz i potvrdu te cjeline (Leibniz).12 Pri tome se, premda ne nužno, nametala misao da bi dijelovi morali biti »slični« jedni drugima tako da se cjelina zasniva na jednakosti dijelova, a njezina apstrakcija daje ujedno vrsni pojam dijelova.13 Sistem obilježava tada kao cjelina svojom biti bit dije lova koji u akcidentalnom mogu biti doduše različiti, no u onom bitnom njihovog dioništva su međutim kvalitativno isti.14 U misa onoj rekonstrukciji konstitucije cjeline ili reprezentacije dijela vjerovalo se da se približilo istini bitka, da je se odmah može prenositi od evidentne polazišne pozicije (atoma, odnosno svije ta) na drugo i time to utemeljiti. Naime, nit vodilja ontologijskog interesa, pitanje o bitku bića, vodilo je do toga da su pokušaji poimanja ostali ograničeni na unutrašnji red sistema. Izlaganje sistema kao cjeline što se sa stoji od dijelova, izolira sistem samog na sebe. Vanjski se odnosi sistema naravno ne ignoriraju, ali se oni mogu shvatiti samo tako da se sistem tretira kao dio obuhvatnijeg sistema. Identitet si stema vidi se kao interna racionalnost i svjesno se ne svodi na 12 O te dvije mogućnosti da se odgovori na pitanje bitka i o nedo statnosti koja se očituje u njegovoj antitetičnosti usporedi Nicolai Hart mann, Zur Grundlegung der Ontologie, 3. izdanje, Meisenheim am Glan, 1948, str. 66. 13 A li i druge interpretacije moguće su na temelju te misli o jedna kosti. Npr. u 17. i 18. stoljeću pokušalo se, kao što je poznato, uteme ljiti egzistenciju društva i njegova prirodnog prava na jednakosti ljudi u njihovoj potrebi, njihovoj ugroženosti od smrti (Hobbes) ili njihovu ra zumu. I ovdje se u sličnosti dijelova vidjela garancija opstojnosti cjeline. 14 Ta koncepcija sistema harmonizira zbog toga s izlaganjem jedna kosti kao kvalitativna sličnost — u suprotnosti s ovdje zastupljenim sta novištem o jednakosti kao funkcionalnoj ekvivalentnosti koja mora vo diti do jednog drugog pojma sistema. O tom razlikovanju usporedi tako đer W illiam Stern, Person und Sache, System des kritischen Personalismum , sv. I, 2. izdanje, Leipzig, 1923, str. 350 i dalje.
142
eksterne odnose. Ograničavanje na unutrašnji red očituje se na pokon kao ograničavanje pogleda na problem. Praproblem tog shvaćanja sistema je bitak bića, a izvedena problematika se sastoji u pitanju kako se dijelovi mogu sklopiti u cjelinu tako da nastane ono »više«; ili obratno, bako može dio reprezentirati cje linu. Zeli li se zadobiti distancija prema tom tumačenju sistema tada se neće smjeti zadovoljiti time da se slijede oni kritičari boji u eksplikaciji svoje britibe još pretpostavljaju shemu cjelina/ dio;15 mora se, štoviše, nastojati da se dođe do shvaćanja sistema koje će se u svojoj pojmovnoj osnovi osloboditi ovisnosti od one sheme i tabo biti badra postaviti pitanje o funkciji dife renciranja sistema u dijelove. Osnova i nit vodilja za proširenje nalaze se upravo u onoj točbi u bojoj se može prepoznati nedostatnost blasičnog shva ćanja sistema. Razmatranje uniutrašnjosti ima smisla samo abo postoji izvanjsbost. Ta izvanjsbost mora biti sutematizirana u pojmu sistema jer se inače ne može razumjeti unutrašnjost. Potešboće u boje je zapao stariji naub o sistemu u traženju onog »više« cjeline naspram dijelova, čvrsto su s time povezani. To ’više’ dade se razumjeti samo kao činidba reda sistema u odnosu prema njegovoj okolini — a ne samo kao suvišak pri sumiranju. Sistemi se stoga moraju ponajprije pojmiti brajnje formalno bao identiteti koji se održavaju u kompleksnoj i promjenjivoj oko lini stabiliziranjem razlike unutrašnjost/vanjskost. Razgraničavanjem i bonstituiranjem diferencije vanjsbosti i unutrašnjosti nastaju područja različite bomplebsnosti. Svijet je uvijeb bomplebsniji nego bilo boji sistem u svijetu; to znači, 15 To npr. vrijedi za tzv. psihologiju cjeline s njenom kritikom za ključka od dijela na cjelinu; nadalje, također, za teoriju sistema Talcota Parsonsa, koja relativira razlikovanje između »unit« i »system« na na mjeru istraživanja promatrača — vidi npr. Parsons (vidi bibliografiju, 1949, str. 737 i dalje); Parsons/Bales/Shils (vidi bibliografiju, str. 106 i dalje, 168, 172 i dalje); Parsons (vidi bibliografiju, 1961, b, str. 219—239 (223 i dalje); ili također za oštre napadaje na »myths of parts and wholes« Stafforda Beera, Below the Twilight Arch. A M ythology o f Systems. U: Eckman, (izdavač) (vidi bibliografiju, str. 1—25 (13 i dalje), koja u biti nije ništa drugo nego kritika ukočenog specijaliziranja. Uspo redi zatim Heinrich Rombach, Substanz, dva sveska, Freiburg-München, 1965/66, sv. I, str. 15 i dalje, s daljnjim uputama.
143
u svijetu je moguće više događaja nego u sistemu; svijet može poprimiti više stanja nego siistem. U usporedbi sa svijetom sistem za sebe isključuje više mogućnosti, reducira kompleksnost i tako stvara viši red s manje mogućnosti na koji se mogu bolje orijen tirati doživljavanje i djelovanje. Razdvajanje vanjskosti i unutrašnjosti stabilizira ujedno krivulju kompleksnosti kako bi se omogućio ograničen izbor mogućnosti doživljavanju i djelovanju. Ta redukcija vanjske kompleksnosti svijeta na format što omogućuje doživljavanje i djelovanje uz sve ljudske sistemske tvorbe upravlja se smislom i zbog te osebujnosti ljudski se sistemi ne mogu izjednačiti s drugim adaptivnim sistemima (ali se mogu uspoređivati). I socijalni sistemi su sistemi koji djelo vanja među sobom povezuju smislom (a ne možda njihovom udarnom snagom) i omeđuju ih naspram okoline drugih mo gućnosti. Značajno na tom smislenom načinu redukcije jest da ona doduše vrši selekciju i isključuje druge mogućnosti, ali isto tako dopušta da te mogućnosti kao mogućnosti postoje. Uspr kos selekciji reducirana kompleksnost kao kompleksnost je očuvana i samo vremenski tijek definitivno isključuje određene mogućnosti. Usprkos stalnom smislenom komprimiranju i od lučivanju svijet kao svijet nadalje opstoji s drugim mogućno stima i u cjelini je pristupačan polazeći od svakog smislenog momenta. Premda identificirana u granicama, svaka stvar mi daje mogućnosti daljnjeg iskustva.16 Na svim smisleno identifi ciranim predmetima biva vidljiv odnos prema svijetu upućiva njem na druge mogućnosti doživljavanja i djelovanja. Onaj koji doživljava i djeluje odterećen je doduše od toga da aktualizira sve te mogućnosti, ali su one kao mogućnosti održane i sačuvane za druge situacije. One se samo privremeno neutraliziraju. Stoga i svrha, kao što smo vidjeli, ima svoj specifični smisao u tome da neutralizira vrijednost drugih posljedica djelovanja, ali da 16 N a primjeru konstitucije stvari spoznao je Husserl odnos horizonta i konačno odnos svijeta prema svakom stvaranju smisla i time položio temelj za maloprije skicirano shvaćanje. Usporedi Edmund Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, sv. I, Husserliana sv. III, Den Haag, 1950, str. 57 i dalje i passim kao i upute u bilješci 10 (I poglavlje).
144
je time ne poništava, nego zadržava u negaciji kao konstituirajućem momentu smisla svrhe, na koji se neprestano upozoruje. Ne produbljujući ih dalje, ove misli možemo kombinirati s važnom vodećom predodžbom novije teorije sistema. Svakom socijalnom sistemu koji se želi održati identičnim, koji u svom opstanku ne želi biti ovisan samo o kauzalnoj konstelaciji što se »slučajno« nameće iz njegove okoline, krajnja kompleksnost svijeta zadana je kao problem posredovanjem smisla. Da bi mogao riješiti taj problem, mora u svojim granicama razviti određenu autonomiju koja bi se bar sastojala u tome da može kauzalne faktore, tj. informacije selektivno obrađivati i uspore đivati s drugim mogućnostima.17 Po procesima selekcije, koji izabiru uzroke i učinke po mjeri njihovog informacijskog sa držaja, sistem je — naravno uvijek samo više ili manje — kadar reducirati kompleksnost okoline, to znači održati se, premda ne može okolinu posve ni spoznati ni posve njome ovladati. Stvaranje sistema, dakle, sastoji se u stabiliziranju relativno invarijantnih i na okolinu upravljenih smislenih struktura koje reduciraju kompleksnost ili pak mogu olakšati redukciju kom pleksnosti konkretnim ponašanjem. Ne htijući točnu ilustraciju, za to pružaju noviji razvoji američke »theory of the firm«.18 17 Ovdje ostavljamo otvorenim u kojem opsegu ta sposobnost orijen tiranja smisla pretpostavlja interno strukturalno diferenciranja sistema. U teoriji komunikacijskih sistema autonomija se često definira uže, naime u odnosu između informacija iz okoline i informacija iz pamćenja si stema. Time se odlučuje pitanje, koje smo ovdje htjeli ostaviti otvoreno kao problem, putem definicije i podliježe istraživanju. Vidi npr. J. S. Kidđ, A N ew Look at System Research and Analysis, »Human Factors«, br. 4 (1962), str. 209—216 (211); Deutsch (vidi bibliografiju, 1938, str. 128 i dalje, 205 i dalje). 18 Pregled razvoja daju npr. Andreas G. Papandreu, Som e Basic Pro blem s in the Theory of the Firm. U: Bernard F. Haley (izdavač), A Sur vey o f Contemporary Economics, sv II, Hom ewood/Ill., 1952, str. 183— 219; Herbert A. Simon, A Comparison o f Organization Theories, »Re view of Economic Studies«, br. 20 (1952— 53), nanovo tiskano u: isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 170— 182; 1959, str. 253—283); Margolis (vidi bibliografiju, str. 187— 199); Boulding (vidi bibliografiju, 1952, str. 35— 44); isti (vidi bibliografiju 1960) i Sherrill, Cleland, A Short Essay on a Managerial Theory of the Firm, oboje kod Boulding/Spivey (vidi bi bliografiju, str. 202—216). Usporedi također Howard R. Bowen, The Busi ness Enterprise as a Subject fo r Research, N ew York, 1955, s bibliogra fijom. 10 Teorija sistema
145
U svojoj starijoj verziji, koja prije svega ide sve do Alfreda Marshalla, ta se teorija trudila oko prikazivanja ispravnog po našanja poduzeća pod uvjetima tržišta sa savršenom konkuren cijom. To tržište trebalo bi poduzetniku praktički oduzeti većinu odluka, odnosno premise njegovog odlučivanja definirati tako usko da se za poduzetnika kao pojedinačnu osobu čini da je moguće racionalno djelovanje u smislu principa ekonomično sti. Ipak, pretpostavka savršene konkurencije bila je naravno neorealistička. Stoga je novija kritika upozorila na to da podu zetnik zapravo mora odlučivati pod mnogo kompleksnijim i nesigumijim pretpostavkama s obzirom na okolinu, da stoga ne može biti za čitavo poduzeće optimalnih odluka i da se zbog toga ne bi više smjeli zanemarivati organizacija i faktičko motiviranje poduzeću internih procesa odlučivanja.19 Prevedeno u upravo skiciranu teoriju sistema, to znači ovo: budući da tržište ne apsorbira toliko kompleksnosti, kako je to starija teorija pretpostavljala, umjesto njega moraju tu funkciju vršiti sistemu interni procesi odlučivanja.20 No, to je moguće samo ako sistem pojednostavi svoju situaciju odlučivanja internim procesima, ali ne postane žrtvom tih pojednostavnjivanja, njih spozna kao vlastitu selekciju i time drži otvorenim pristup vrlo kompleksnijoj zbilji. Eksterni i interni procesi redukcije su s obzirom na problem kompleksnosti funkcionalno ekvivalentni i stoga mogu u određenim granicama nastupiti jedan za drugoga. Samo stoga je moguće sistemu internim oblicima organizacije i proce sima odlučivanja — među njima i svrhovitim programima i svr hovito orijentiranim odlučivanjem o problemima — odraditi kompleksnost okoline, tj. ponašati se racionalno u realnom svi jetu. 2. Funkcija svrhe Na taj osnovni problem redukcije kompleksnosti i promje njivosti odnose se u krajnjoj liniji svi sistemski problemi i sve '• Usporedi str. 68 i dalje. 10 Riječ je, dakle, manje o tome da se ideal potpuno informiranog poduzetnika s golemo brzim kalkuliranjem razgradi i nadomjesti reali stičnijim pretpostavkama o sposobnosti odlučivanja nekog poduzeća — to je predodžba koju daje Simon, nego o tom e da se eksterni mehanizmi apsorpcijo kompleksnosti djelomično nadomjeste internima.
146
činidbe koje je sistem dužan učiniti za svoje održavanje.211 funk cija postavljanja svrhe dade se misliti u jednom posve općeni tom smislu kao funkcija apsorpcije kompleksnosti i promjenji vosti. Tako je izvršena promjena perspektive naspram tradicio nalnom tumačenju svrhe kao biti djelovanja, ali osim toga nije još puno postignuto. Ako taj osnovni problem naime i nazna čuje odnosni problem činidbu reda sistema naprosto, ipak se još iz toga ne može razabrati ono što postavljanje svrhe proizvodi kao naročito za razliku od drugih simbola, djelovanja, uredbi sistemskog održavanja. Prvo, brzo će se spoznati da je potencijal kompleksnosti svr hovitosne formule krajnje mali i da stoga najčešće neće biti dovoljan za sisteme djelovanja. Svrha je predočeno jedinstvo procijenjenog učinka. Čak ako se složeni kompleksi učinka po stave kao svrha, ipak se ne može u sažimanju ići vrlo daleko jer to remeti heurističku funkciju svrhe i rastvara jedinstvenost osnove procjenjivanja. »Zajedničko dobro« ne može se za misliti kao svrha. Kritičari jednostranosti svakog postavljanja svrhe i kritičari matematskog prirodnog prava tehnika optimiranja i sveznaju ćeg »economic man« do sada su u prvi plan isticali ono nerealističko — i utoliko ono krivo — tih modela odlučivanja. Zbilja je mnogo kompleksnija. Blizina realnosti suprotstavljala se she matizmu koji se nužno nameće kada se dopuštaju samo pro blemi koji se mogu riješiti algoritmima.22 Ipak, ne treba kontro verzu tjerati dalje u toj oštrini ako se izmijene glavni argument »blizina realnosti« i sporedni argument »kompleksnost«, ako se, dakle, napusti namjera empirijske vjemosti u opisivanju ponaša 21 Vidi ovdje osim kibernetičke temeljne literature isti problem na sasvim drugačiji, naime dramatičan način promatranja kod Kenneth Burke, A Grammar of M otives, Cleveland-New York, 1962. U psihologiji biraju naročito Bruner/Goodnow/Austin (vidi bibliografiju) to pola zište i interpretiraju ga također funkcionalistički. Za prijenos u sociolo giju usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1967, c) i isti, Soziologische Aufklärung, »Soziale Welt«, br. 18 (1967), str. 97— 123. 22 Kao naročito karakteristične primjere vidi Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju), kao i Lindblom (vidi bibliografiju, 1965, str. 137 i dalje). I već objašnjeni prijedlog Simonsa da se modeli »optimizing beha vior« nadomjeste takvima kao što su modeli »satisfying behavior« služi se tim argumentom.
10*
147
nja i umjesto toga na prvo mjesto postavi problem kompleksno sti. Tada se kontroverza između klasičnih i neobiheviorističkih teorija odlučivanja dade svesti na razlike u mjeri kompleksnosti što će se moći uhvatiti u pojedinim misaonim figurama i mode lima odlučivanja. Oba principa modelske konstrukcije imaju onda puno pravo već prema tome koji se učinak očekuje; oni se razlikuju samo u stupnju. Prije nego se konstruiraju modeli od lučivanja mora se znati koliko kompleksnosti trebaju oni apsor birati, a to ovisi prije svega o tome gdje se u sistemu trebaju oni primijeniti i koje se predradnje izvan i unutar sistema mogu pret postaviti. Prema tome onda treba procijeniti da li je svrha kao misaona figura dovoljna, da li se mora raditi s pretpostavkom »više svrha« ili da li su problematične situacije tako kompleksne da heurističko-adaptivne tehnike laviranja, koje su s obzirom na cilj posve otvorene, usmjerene jedino na to da se preživi, zaslu žuju prednost. Tim razmišljanjima misao o svrsi gubi svoj rang kao sistem ski »princip«, kao simbol jedinstva sistema. Pri pobližem raz matranju dade se onda razlikovati niz spremnih sistemskih stra tegija koje su u odnosu prema osnovnom problemu apsorpcije kompleksnosti i promjenjivosti funkcionalno ekvivalentne:23 23 Jedno zanimljivo pitanje koje se nameće pri ovdje izabranom na činu promatranja može se samo postaviti, ali ne može biti odgovoreno na pouzdan način: da li će naime i razlikovanje kompleksnosti i promjenji vosti, dakle stvarne dimenzije i vremenske dimenzije svakog reda moći biti shvaćeno kao strategija sistema, koja služi kao elementarno strukturi ranje okoline. Sigurno je da u ograničenim svezama stvarni red i vre menski red mogu biti supstituirani jedan drugim. M odema teorija komu nikacije to koristi mnogostruko. Također je sigurno da ljudsko doživlja vanje kao i obradba podataka u organizmima i ljudima uvijek pretpostav ljaju različite sistemski interne kombinacije prostornih i vremenskih uzo raka da bi mogli nastati kako cjelina (vidi npr. John von Neumann, D ie Rechenmaschine und das Gehirn, njemački prijevod München, 1960, str. 53 i dalje); Wieser (vidi bibliografiju, str. 109 i dalje, 147 i dalje). Nadalje, poznajemo prebacivanje problema iz stvarne i obratno — npr. da rastuće diferenciranje mora biti plaćeno rastućim međuovisnostima nestašicom vremena, dakle povećavanjem tempa. T o su sve samo polazne točke za razmišljanje o pitanju koji smisao ima razlikovanje stvarne di menzije i vremenske dimenzije za održavanje sistema. Tim pitanjem do lazimo do granica funkcionalne analize (iako se njome možemo poslužiti za smanjenje problema). Za funkcionalnu analizu bitna simetrija prob
148
a) Načelno, sistem pojednostavnjuje svoj položaj spram oko line tako da objektivnu situaciju zamijeni subjektivnom, tj. da ne da da njegovo djelovanje neposredno određuje zbilja, nego da ga usmjerava prema svojoj predodžbi zbilje.24 Neuhvatljiva kompleksnost svijeta će se time shvatiti u perspektivi, može u isječcima postati tema doživljaja u obliku jedne već uvijek odre đene i dalje odredljive neodređenosti.25 Mi smo već prije do taknuli sistemske strategije subjektiviranja s aspekta sistemske autonomije, informacionelne, selektivne orijentacije. Mora se ipak razlikovati sistemska relativnost i subjektivnost selekcije. Svi su sistemi povezani sa svojom okolinom selektivnim odno sima jer upućuju na manju kompleksnost, dakle nikada čitav svijet ne može postati relevantan za njih. Subjektivni (tj. svijet fundirajući) postaje taj izbor samo smisaomom tvorbom, naime time da izabire smisao ikoji u isti mah upućuje na svijet iz ko jega je izabran i time utemeljuje svijet kao trajan. Strategija subjektiviranja — a to je tipično za sve osnovne strategije — ne može sama za sebe riješiti predstojeći problem; ona pridonosi njegovom rješenju samo time da mu daje promi lema i učinka može se još jedva opaziti, jer se problem održavanja si stema može misliti samo na temelju odjeljivanja vremenske dimenzije i stvarne dimenzije, jednog odjeljivanja koje s druge strane treba služiti tom održavanju. 24 Usporedi ovdje općenito Kenneth E. Boulding, The Image. K now ledge in Life and Society, Ann Arbor, 1956. Potom iz teorije organizacije i odlučivanja, npr. Simon (vidi bibliografiju, 1957, str. 199); March/Simon (vidi bibliografiju, str. 151 i dalje); C. West Churchman/Herbert B. Eisenberg, Deliberation and Judgement. U: Shelly U/Bryan (izdavač), (vidi bibliografiju, str. 45—53), kao i drugi prinosi istom zbirnom svesku; Geoffrey Vickers, The A rt o f Judgment. A Study o f Policy Making, London, 1965, naročito str. 67 i dalje. Kao odgovarajuću sociološku teo riju usporedi Peter L. Berger/Hansfried Kellner, D ie Ehe und die K on struktion der Wirklichkeit, »Soziale Welt«, br. 16 (1965), str. 220—235. U teoriji organizma odgovara tom principu subjektiviranja noviji kibernetički nauk o instinktu — instinkt viđen u njegovoj najkompleksnijoj formi kao interna motivirana redukcija jedne nadkompleksne okoline na specifično-relevantnu informaciju. Usporedi Robert L. Marcus, The N a ture of Instinct and the Physical Bases of Libido, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 133— 167. 25 To je vrlo središnja misao Husserlove Phänomenologie. Vidi npr. Husserl (vidi bibliografiju, 1950, a, str. 100).
149
jenjenu verziju koja omogućuje da se pojavi onako da bude lakše rješiv, dakle povećava šanse rješenja. Ona ujedno postiže predenniranje iskonskog problema, koje omogućuje da se začnu sistemu interni procesi, ali koje sa svoje strane nabacuje posljedične probleme, npr, problem stvaranja zbilji prilagođenih (ispravnih ili pak provjerljivih) predodžbi na koje se onda mo raju odnositi sekundarne sistemske strategije. b) Druga, funkcionalno — ekvivalentna strategija pretpo stavlja to subjektiviranje i odnosi se na konsenzus u subjektivno stvorenim predodžbama. Okolina sistema dade se u određenoj mjeri pojednostavniti i imobilizirati tako da se institucionalizi raju određeni oblici obrade doživljaja (navike percepcije, tuma čenja zbilje, vrijednosti). Mnogo je sistema vezanih uz ista ili korespondirajuća shvaćanja tako da se time reducira beskonač nost po sebi mogućih načina ponašanja i osigurava26 komple mentarnost očekivanja.27 Takva se institueionaliziranja mogu preuzeti za pojedinačni sistem putem prilagođivanja na zadani red okoline ili putem samoobvezivanja na red koji sistem oktro ira okolini. Naime, time se ograničuje pokretljivost sistema, su žava njegova autonomija. c) Slijedeći aspekt možemo označiti kao strategiju diferen ciranja okoline. Sistem čini ta razlikovanja pomoću svoje pre dodžbe okoline. On stvara za svaki uvijek različiti isječak oko line svagda naročitu granicu, na tim granicama stabilizira svagda 26 Usporedi uz taj pojam načelno Parsons/Shils (vidi bibliografiju, str. 14), dalje npr. Nadel (vidi bibliografiju, 1957, str. 50); Alvin W. Gouldner, The N orm of Reciprocity. A Preliminary Statement, »American So ciological Review«, br. 25 (1960), str. 161— 178; Friedrich H. Tenbruk, Zur deutschen Rezeption der Rollentheorie, »Kölner Zeitschrift für Sozio logie und Sozialpsychologie«, br. 13 (1961), str. 1—40 (naročito 21 i dalje). 27 Kao izrazito formuliranje te misli, da industrijaliziranje vrijednosti u okviru opsežnih sistema odterećuje odnose sistem/okolina, usporedi F. E. Emery/E. L. Trist, The Causal Texture o f Organizational Environ ment, »Human Relations«, br. 18 (1965), str. 21— 32 (28). Poneka primje rena opaska nađe se kod Gehlena (vidi bibliografiju 1956) iako su njene kategorije »institucije« i »odterećenja« bile smatrane više impresionističkim a nije mišljeno da ih se ne može dovesti u vezu s teorijom sistema. I ekonomsko znanstvena literatura o »oligopulu« došla je na slične misli kad govori o »mučkim sporazumima« konkurenata, čime će se pojedno stavniti strateška kompleksnost situacije.
150
naročite odnose i temelji svoju autonomiju i svoju sposobnost za indiferentnost spram promjena okoline upravo na toj različi tosti.28 On se, dakle, ne može pripisati nekoj posebnoj okolini. Tako privredno poduzeće razlikuje različita »tržišta« (tržište nabave i tržište prodaje, tržište personalom i financijsko tržište) i održava se tako da svoj utjecaj na jednom tržištu koristi kako bi pojačao svoj položaj na drugom čijom pomoći opet može stabilizirati svoj utjecaj na prvom tržištu. Na taj način sistem se može specijalizirati, može sd, dakle, priuštiti da bude indiferentan spram mnoštva promjena okoline. I osigurana in diferentnost je jedna vrsta apsorpcije kompleksnosti i promje njivosti. Ipak se i ovdje vidi da sama osnovna strategija ne sadrži još garanciju uspjeha, nego samo shemu predefiniranja pro blema što stavlja u izgled bolje mogućnosti rješenja. d) Ne samo diferenciranje okoline nego i unutrašnje dife renciranje sistema je u tom smislu osnovna strategija. Ono se može, ali ne mora oslanjati na diferenciranje okoline. Ono se može dogoditi diferenciranjem sistema i diferenciranjem pro cesa. Stvaranje podsistema znači, kako je to Ashby20 uvjerljivo pokazao, poboljšanje sposobnosti prilagođivanja što je najčešće kritično da se preživi: štetni utjecaji okoline mogu se na taj način lokalizirati i zaustaviti u dijelovima sistema; oni se ne pre nose bez daljnjega na druge dijelove, dakle ne na cjelinu, jer zbog djelomične neovisnosti dijelova međusobno postoje samo prenošenja učinaka koji su funkcionalno smisleni ili koji preko račuju određen prag snage smetnji, dakle rijetki su u jednoj danoj okolini. Ako je s time već povezano kritičko dobivanje na vre menu, tada interno diferenciranje omogućuje osim toga ubrzanje prilagođivanja (jer se ne mora svagda mijenjati čitav sistem), povećanje sposobnosti učenja specifikacijom i trajnim održa a O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju), 1964 a, str. 132 i dalje. ” Vidi Ashby (vidi bibliografiju, 1952, str. 136 i dalje, 153 i dalje). Usporedi zatim Herbert A. Simon, The Sience o f Managment Decision, N ew York, 1960, str. 40 i dalje, o stvaranju podsistema u hijerarhijski svrstanoj formi kao »the adaptive form for finite intelligence to assume in the face of complexity« (43) i opširnije isti: The Architecture o f Com plexity, »Proceedings of the American Philosophical Society«, br. 106 (1962), str. 467—482.
151
vanjem naučenog prilagođivanja za moguće slučajeve u djelo mičnim sistemima koji se međusobno ne sprečavaju, i uopće odterećivanje djelomičnih sistema od prekomjerne kompleksno sti. U tom slučaju svaki djelomični proces pretpostavlja izvršene selekcije prethodnoga i nastavlja ih tako da je komunikacijski tok uređen u smislu kontinuiranog selekcijskog pojačavanja.30 Sistemu primjerena i procesu primjerena unutrašnja diferenci ranja omogućuju sistemu preraditi mnogo više kompleksnosti okoline nego što bi to bilo moguće nekom jednostavnom si stemu. Može se stoga također reći, ako se ima u vidu samo ta sistemska strategija, da kompleksnost sistema mora biti usmje rena na za njega relevantnu kompleksnost njegove okoline.31 Si stem je tada kadar eksternu, tj. nesavladivu kompleksnost preobrazit u internu, dakle savladivu i tako je preraditi.82 e) Svaki selekcijski postupak pretpostavlja konstantno čvrste aspekte relevantnosti koji mu služe kao struktura, npr. govo renje nekog jezika. Ta struktura mora biti određena i u isti mah neodređena — određena kako bi mogla kao premisa od lučivanja navesti na izbor informacija i komunikacija za koje te informacije daju povoda; neodređena kako bi što više kom pleksnosti i promjenjivosti okoline mogla apsorbirati bez pro mjene strukture. U mjeri neodređenosti sistemske strukture, što je sebi može priuštiti sistem a da ne izgubi svoj potencijal se lekcije, sastoji se daljnja sistemska strategija.*3 * Vidi ovdje o pojmu nadopune (proširivanja) selekcije kod Ashbya (vidi bibliografiju, 1956, str. 258 i dalje, 271 i dalje); dalje sličan pojam »solution generators« (stvaraoci rješenja) kod Newell/Shaw/Simon (vidi bibliografiju, 1962, str. 77 i dalje). 51 Vidi ovdje Beer (vidi bibliografiju, 1962,) ili O. J. Harvey (izdavač) M otivation and Social Interaction. C ognitive Determinations, N ew York, 1963, str. 95 i dalje, 134 i dalje. 32 Ta misao kod Milton G. Weinert, Observation on the G row th of Information-Processing Centers. U: Rubenstein/Haberstroh (vidi biblio grafiju, str. 147, 156 (155). “ Usporedi uz to studiju Bums/Stalker (vidi bibliografiju), koja je suprotstavila »mehanističke« (strukturalno čvrsto determinirane) organiza cije »organičkim« organizacijama s velikom strukturalnom neodređenošću i ustanovila da se posljednje kod brze i nepredvidive promjene pokazuju boljima. Poučna izlaganja o strukturalnoj neodređenosti, njezine funkcije i njezine konzekvence nalaze se kod D altona (vidi bibliografiju, naročito
152
Te razne osnovne strategije84 u međusobnom odnosu su funk cionalno ekvivalentne. Stoga se one mogu u određenim grani cama zamijeniti jedna za drugu, i jedna drugu nadomjestiti ili u kombinaciji jedna drugu odteretiti. Jedan sistem može se više pouzdati na subjiektiviranje, na »unutarnju konzekventnost« svojih predodžaba, drugi više na strategijsko diferenci ranje okoline, treći je kadar konkretizirati vrlo elastičnu, neod ređenu sistemsku strukturu već prema promjenjivim upotreblji vim rješenjima itd. Budući da svaka od tih strategija nabacuje sekundarne probleme i ima disfunkcionalne posljedice koje se zaoštravaju tim više što se sistem oslanja samo na jednu osnovnu strategiju, strategije će se praktički uvijek pojavljivati u kom binacijama.35 Takve kombinacije međutim imaju svoje probleme jer su osnovne strategije samo ograničeno kompatibilne. Npr. teško bi bilo internu diferencijaciju tjerati vrlo daleko ako se sistem sku strukturu ostavlja u neodređenosti;s# i subjektiviranje i instr. 234 i dalje); N eil J. Smelser, Theory o f C ollective Behavior, New York, 1963, naročito str. 86 i dalje; Kahn/Wolfe/Quinn/Snoek (vidi bibliografiju). Kao daljnji primjer za primjenu te misli vidi interpreta ciju jurističkog odlučivanja kao redukciju strukturalne neodređenosti ne kog sistema kod Niklasa Luhmanna, R echt und A utom ation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin, 1966. 34 Za upozorenje na potpunost kataloga te strategije a kamoli na si stematsko izvođenje ne može se ovdje postaviti zahtjev. Današnji stadij razvoja teorije sistema može snositi samo induktivno dobiveno nabrajanje. 35 Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 300) naziva takav odnos u kome se pridonosi rješenju delomično, ali ne sasvim međusobno mogu izmjenjivati, periferna ili rubna supstitucija za razliku od alternativne sup stitucije. “ N a tu teškoću odnosi se jedna tendencija koja se u velikoj orga nizaciji može opaziti u suprotnosti prema tradicionalnim zadacima i mi šljenju o podjeli zadataka, naime da se po mogućnosti odijeli strukturu programa i strukturu mjesta. Klasificiranje mjesta se tada, doduše, orga nizira u njihovim komunikativnim odnosima i kompetencijama u po trebnoj detaljnosti. Pri tom se pak ostavlja po mogućnosti otvoreno koji se programi uvijek obrađuju u toj komunikacijskoj mreži. N a idealan način je to podjela provedena u elektronskim sistemima obradbe poda taka, koji su, doduše, konstruirani potpuno precizno, ali ipak u velikoj mjeri indiferentno s obzirom na zadatke i mogu se preprogramirati za nekoliko sekundi a da se pri tom ne bi morala polagati važnost na »slič-
153
stitucionaliziranje međusobno isto tako nameću granice, kao što je to već pripomenuto. Ta problematika kombinacije daje nam ključ za razumijevanje funkcije svrhe. Za postavljanje svrhe je naime karakteristično da ono istodobno omogućuje provođenje svih pet osnovnih strategija. Svrhe su subjektivne predodžbe budućih učinaka, i to subjek tivne ne samo kao očekivanje nekoga faktičkog odvijanja nego i kao procjena vrijednosti koja određuje o rentabilnoj upotrebi sistemu vlastitih snaga;37 svrhe se mogu institucionalizirati kao osnova djelovanja ili i kao učinak, nalaze, dakle, u okolini pri znanje i potporu i od onih kojih se neposredno ne tiču; one se mogu tako specificirati da se uklapaju u diferenciranje oko line, pogađaju, dakle, samo naročiti isječak okoline — bilo onaj koji ih priznaje i podupire, bilo neki drugi kojemu su namet nute kao učinak; svrhe su podobne — i ta je misao, kao što smo vidjeli u središtu za klasični nauk o organizaciji — kao princip internog diferenciranja; i one su u razmjeru sa svojom neodre đenosti varijabilne, mogu u svojoj detaljiranosti varirati od ne neposredno za primjenu podobnih općenitih predodžbi do pre cizno omeđenih empirijskih učinaka. Svrhe služe specifikaciji konsenzusa između sistema i okoline i time reduciraju komplek snost okoline i izglede promjene koje sistem mora poštivati ako se želi održati. Time, naravno, nije rečeno da se postavljanjem svrhe jednim udarcem rješavaju problemi kombinacije između pojedinih osnovnih strategija. Oni se sada pojavljuju kao na petosti u svršnoj strukturi nekog sistema, npr. kao eksterni i interni posljedični problemi neke vrlo jake specifikacije svrhe; ali oni se u tom obliku vrlo približavaju rješenju daljnjim racio nalnim obrađivanjem. Svedeno na kraću formulu, svrhe imaju, dakle, mnogovrsno posredovanu funkciju za problem apsorpcije kompleksnosti i promjena u sistemskoj okolini. One služe toj funkciji na različit nost programa« koji slijede jedan za drugim. I odjeljivanje zakonske sile i organizacione sile u državnom području zasniva se na toj temeljnoj misli. D a takva organizacija indiferentna prema zadacima ima granica, ilustriraju poteškoće u kombinaciji o kojima se govori u tekstu. 11 Znanost o organizaciji rijetko je izrazito svjesna o tom karakteru svrhe kao sistemu interne interpretacije okoline. Primjer: D ill (vidi bibliogrnfiju, 1958, str. 410 i dalje).
154
način, a ipak jedinstveno. Svrhe se stoga mogu — kao i para lelno s njima legitimne uloge vlasti — označiti kao koordinirajuća generaliziranja,S8 Time što su ona iščekivanje, ne događaj i što ciljaju na apstrahirajući način izabrani učinak a ne na kon kretnu situaciju, one stvaraju ono odstojanje spram konkretnog događanja koje omogućuje da se raznorodne potrebe svedu na jedan nazivnik. Time što imaju u vidu buduće, vremenski još udaljeno stanje, one predviđaju vremensko razdoblje sve do ispunjenja svrhe u kojem se može s općenitog aspekta nasto janja oko svrhe učiniti vrlo različite stvari kako bi se udovo ljilo konkurirajućim problemskim i situacijskim zahtjevima. Po jedinačno ćemo još vidjeti da se taj učinak koordinirajućeg ge neraliziranja može postići na dva dijametralno suprotstavljena načina: apstraktnom specifikacijom svrha s obzirom na određeni empirijski učinak uz indiferentnost spram ostalih posljedica dje lovanja pri čemu generalizirani stav jest upravo u toj indiferentnosti; i sadržajnim generaliziranjem svrhe sve do svesvjet ske formule blaženstva pri čemu se generaliziranje sastoji u tome da ostaje otvoreno koja sredstva služe svrsi i koje iznenađujuće sporedne posljedice valja očekivati u raju. Kao i inače, i ovdje su točno suprotstavljene mogućnosti funkcionalne ekvivalentne. Svrhe daju osnovnom problemu održavanja opstanka u kompleksnoj i promjenjivoj okolini koji kao takav nije instrukti van, nije podoban da se o njemu odlučuje, jednu sistemsko in“ Ovdje usporedi važan pojam Talcota Parsonsa za teoriju sistema »situationally generalized goals«. Parsons time izražava misao da se sistem pomoću generalizacije svojih ciljeva, tj. onoga čemu teži, u čemu njegovo djelovanje nalazi ispunjenje — prilagođava očekivanjima svoje okoline i da se istovremeno uklapa u viši normativni red jednoga obuhvatnijeg si stema — tako kad dijete nauči težiti da se svidi majci, učenik se trudi oko uspjeha u školi, kad karijera, novčana dobit, održavanje moći trebaju postati ciljevi sistema. Istovremeno čini smjer te generalizirajuće inte gracije bitnu karakteristiku obuhvatnijeg sistema, suodređuje koji podsistem dominira njime. Kao skice za tu misao o čijem se značenju može pak zaključiti tek iz sveukupnog djela Parsonsa, vidi npr. The Social System, Glencoe/Ill., 1951, str. 236 i dalje. Ili: Social Structure and the D evelopm ent of Personality. Freud’s Contribution to the Integration of Psychology and Sociology, »Psychiatry«, br. 21 (1958), str. 231— 340; na novo tiskano u: Talcott Parsons, Social Structure and Personality, N ew York-London, 1964, str. 78— 111 (87 i dalje).
155
ternu obradivu verziju. One su ujedno nadomještene formule za problem nesigurnosti što je pred njima. Postavljanje svrhe omogućuje, dakle, djelomično premještanje problematike opstan ka izvana prema unutra, dakle u sferu vlastite dispozicije. Problem održavanja okolinom ugroženog sistema nije kao takav upotrebljivo mjerilo odlučivanja; to je jasno pokazala prije izložena rasprava o formuli opstanka. Ona je odveć neod ređena, nije ni podobna za konsenzus, niti dovoljno jedno stavna niti kao kratkoročan kriterij uspjeha ili kao uporište podobna za kontrole. Postavljanje svrhe daje tom problemu verziju o kojoj se može odlučivati, transformira ga u upotreb ljivu radnu osnovu tako što definira učinke koje treba postići s obzirom na koje se mogu izabrati primjerena sredstva u raci onalnim postupcima odlučivanja. U perspektivi organizacijskog zahtjeva, nepokorna, nepregledna kompleksnost svijeta pojav ljuje se kao međuzavisnost učinaka koji se mogu vrednovati tako da se djelovanje sistema sa stanovišta međuzavisnosti sred stava može organizirati i koordinirati. Ono što se u okolini po javljuje kao mnoštvo proturječnih, fluktuirajućih vrijednosti i zahtjeva na određeno ponašanje, postavljanjem svrhe preobrazuje se u problem oskudice i tako predaje s obzirom na sistem internim procesima odlučivanja koji se mogu programirati. Os kudica je s obzirom na sistem interna shema obrađivanja nekonzistentnosti uz mogućnosti koje pruža okolina, a ne možda svojstvo prirode.89 Orijentiranje na svrhe premješta prema tome posljedične probleme održavanja sistema u netjeskobno područje koje je pristupačno racionalnoj kalkulaciji i time prikriva druge aspekte izvornog problema. Ta svršno racionalna verzija problema nije doduše potpuni ekvivalent. Postizanje svrhe samo ne može u svim slučajevima osiguravati opstanak sistema. To je trajna spoznaja novije kritike svrhovitosnog modela organizacije. Jed nako tako postavljanje svrhe je podobno kao strategija apsorJ* Zbog toga je pogrešno i stanovište da bi se s rastućom kom pleksnosti i sposobnosti učinka socijalnih sistema smanjile nestašice; obratno, orijentacija na nestašice (vremena, novca, glasova itd.) pove ćava se u tijeku procesa civilizacije. V idi o tom e također Vickers (vidi bibliografiju, 1959, str. 104 i dalje, 107)
156
biranja nesigurnosti. Ono omogućuje u svrhovito strukturiranom sistemu da se djeluje do daljnjega kao da je ispunjavanjem svrhe osiguran opstanak sistema. Ako ta pretpostavka nije točna, ili se pak njezine premise s obzirom na okolinu mijenja nju, nastupit će štetni šumovi; tada će sistem morati predefinirati svoje svrhe ili propasti.40 Sistem dobiva na ekranu svojih svrha za dnevno ponašanje vrlo pojednostavljenu sliku okoline i osnovu kooperacije koja omogućuje brzo sporazumijevanje. On si pri tom prikriva svoj problem opstanka i stoga mora biti kadar u kriznim slučaje vima reaktualizirati izvomiju problematiku i posegnuti za njom kako bi u danom slučaju modificirao svoje svrhe prema mje rilu njihovih funkcija za jedan ili drugi način apsorpcije kom pleksnosti i promjenjivosti. Usprkos njihovoj programskoj funk ciji, što je iziskuje stalno važenje za vrijeme procesa odlučiva nja, svrhe nisu, dakle, sistemski eksterna, jedino zbog svog vri jednosnog sadržaja valjana mjerila odlučivanja; one se, štoviše, stvaraju procesima odlučivanja u samom sistemu, stalno se po stavljaju i u danom slučaju mijenjaju kao privremeno prihva ćene preferencije.41 One se, dakle, moraju pomno razlikovati od očekivanja koja na sistem postavlja okolina. 40 Usporedi uz to danas u vrlo različitim istraživačkim područjima akceptiranu tezu da sadržaj sistema »zdravlja« organizacije, ltd., pred stavlja kriterij za poneku promjenu organizacijskih svrha. Vidi npr. Ashby (vidi bibliografiju, 1952, str. 120 i dalje); Warren G. Bennis, Towards a »Truly« Scientific Management. The C oncept o f Organization Health, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 269— 282; Krüsselberg (vidi biblio grafiju, str. 112 i dalje). 41 Taj stav čini se da prodire u noviju teoriju organizacije — vidi npr. Thompson/Mc Ewen (vidi bibliografiju); Shmuel N . Eisenstadt, Bureau cracy and Bureacratization, »Current Sociology«, br. 7 (1958), str. 99— 164 (113 i dalje); Cyert/March (vidi bibliografiju, 1959 i 1963, str. 26 i dalje); Leibenstein (vidi bibliografiju, str. 154); Clark/Wilson (vidi bibliografiju, str. 157 i dalje); Heinen (vidi bibliografiju, 1962); Deutsch (vidi biblio grafiju, 1963, str. 195 i dalje); Simon (vidi bibliografiju, 1964); Gore (vidi bibliografiju, str. 36 i dalje); Braybrooke/Lindblom (vidi bibliografiju, str. 87). Značajno je da i u novijoj teoriji prava postoje odgovarajuće tendencije, npr. kod autora koji kao Josef Esser vide načelo i normu u sudskom usavršavanju privatnog prava, Tübingen, 1956, a sudski proces odlučivanja kao proizvod prava koji se sam programira i stvara normu, a zakonodavstvo samo kao izdiferenciranje funkcije funkcije postavljanja prava, koja stalno ostaje sporna i često ne uspije.
157
U tu još vrlo općenito formuliranu predodžbu sistemske funkcije postavljanja svrhe dadu se sada ubilježiti spoznaje koje smo stekli u prvom poglavlju pri razmatranju pojedinačnog dje lovanja o smislu kauzalnog tumačenja djelovanja i sheme svrha/ sredstvo. Analiza djelovanja i sistemska analiza nisu proturječne, i ne smiju proturječiti zato što se u krajnjoj liniji sistemi sastoje od djelovanja. Oni se razlikuju samo kompleksnošću načina pro matranja. Određeni problemi, prije svega problem redukcije kompleksnosti, zadobivaju time dodatne aspekte da ih se transponira s plana djelovanja na plan sistema; drugi problemi, npr. diferenciranje okoline, dadu se unaprijed formulirati samo na razini sistema.42 Naš relativno jednostavan prikaz funkcionalnog smisla kauzalnog tumačenja djelovanja i redukcije njegove bes konačnosti putem postavljanja svrhe potvrđuje se time što se dade ugraditi u kontekst teorije sistema kojom sada raspolažemo; tako i obratno, teorija sistema izvlači dobit odatle što na temelju prethodnih analiza kauzalnofunkcionalnog tumačenja djelovanja može precizirati svoje predodžbe o funkciji svrhe. Vidjeli smo da tumačenje djelovanja kao dobivanja učinka i postavljanje svrhe predstavljaju dva razlučiva koraka shematizacije doživljaja djelovanja: prvi, detipiziranje i proširenje horizon ta mogućnosti odvijanja toku u beskonačnost, drugi, redukcija te beskonačnosti na odlučive alternative. Drugi korak je oslo njen i fundiran time što se konstrukcija beskonačnosti drugih mogućnosti zasniva na razdvajanju uzroka i učinka i ta su dva kauzalna faktora stavljena u asimetričan odnos tako da se jedan stalno može postavljati za analizu drugoga. Preuzmu li se te misli u teoriju sistema tada će ponajprije biti jasno da se kod kauzalne kategorije ne radi o karakteriziranju jedne »o sebi« zbiljske danosti okoline, kojom bi se moglo objasniti nastajanje i nestajanje sistema određenim uzrocima; nego da je shematiziranje zbiljskog u smislu kauzalne kategorije M Vidi ovdje temeljna izlaganja kod Parsonsa (vidi bibliografiju, 1949. »tr. 727 i dalje). Usporedi dalje Schutz (vidi bibliografiju, 1943, na ročito utr. 80).
158
jedna sistemska strategija koju se može istraživati s obzirom na njezinu funkciju.43 To će shvaćanja šokirati samo na prvi pogled. Ono je u os novi samo konzekvencija uvida Davida Humesa da se kauzalni zakoni ne mogu temeljiti na iskustvu. Daljnja konzekvencija je u suglasnosti s novijim spoznajama teorije sistema: sistemi se ne mogu kauzalno objašnjavati iz svoje okoline — to bi protuslovilo već samom pojmu sistema s njego vim razlikovanjem unutrašnjost/vanjskost — jer oni raspolažu i s internim uzrocima i jer oni uzroke koji rješavaju njihove si stemske probleme biraju samo prema informacijskim aspek tima.44 Predodžba selekcije uzroka ukida pojam uzroka kao prin 43 Isto vrijedi — kao što se ovdje može primijetiti, jer pitanje ne pripada u našu užu temu — za jednakost. I jednakost je sistemski rela tivno shematiziranje okoline, koje služi tome da se reducira kompleks nost okoline, to je, dakle, strategija sistema. Zbog toga također i si stem jednakosti ne sadrži red, nego samo shemu mogućeg reda, koja će se morati konkretizirati relevantnim stanovištima za izbor istoga, kao kauzalitet postavljanjem svrha. Zbog toga ima jednakosti u apsolut nom smislu tako malo kao što ima uzroka ili djelovanja ili kauzalnih zakona u jednom apsolutnom smislu. Interpretacija jednakosti i inter pretacija kauzaliteta su zbog toga misaono povijesno čvrsto međusobno povezane i ne mogu se promijeniti a da se ne uzme u obzir jedna i druga. Kao strategija sistema izmjenično se odterećuju, jer kauzalna shema služi tome da pronađe jednakosti — naime u formi funkcionalne ekvivalentnosti — među uzrocima ili među učincima, i obratno pretpo stavljene jednakosti, koje garantiraju ponovljivost kauzalnih tijekova, tj. dopuštaju nekom sistemu indiferentnost prema razlikama. To određenje odnosa kao izmjeničnog odterećenja smjenjuje stari princip »causa aequat effectum«. Za odgovarajuću interpretaciju osnovnog prava jed nakosti pred zakonom usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a str. 162 i dalje). 44 To mišljenje da sistemi ne mogu biti objašnjeni eksternim uzro cima, nego imaju svoj uzrok u najmanju ruku djelomično sami u sebi, nalazimo zastupljeno konzekventno u dijalektičkom materijalizmu. Vidi npr. Georg Klaus, Das Verhältnis von K auzalität und Teleologie in ky bernetischer Sicht, »Deutsche Zeit-schrift für Philosophie«, br. 8 (1960), str. 1266— 1277. U »zapadnom« istraživanju sistema nalazimo većinom samo neprihvatljive primjedbe protiv previše jednostavnog »linearnog« kauzaliteta u smislu starije stimulus/response teorije. Vidi kao primjere iz sasvim različitih podničja rada: Lawrence J. Henderson Pareto’ General Sociology. A Psychologist’s Interpretation, Cambridge/Mass. 1935, str. 17 i dalje; John B. Knox, The Sociology o f Industrial Relations, N ew
159
cipa objašnjenja. No, može se »upotreba« koju sistem prakticira u kauzalnom tumačenju zbiljskog funkcionalno tumačiti (pri če mu, naravno, nije činjenica te upotrebe kauzalno protumačena, nego je samo njezin smisao funkcionalno objašnjen). Pojam siste ma služi nam tako kao osnova tumačenja za kauzalnu kategoriju, ne obratno, kauzalna kategorija kao osnova objašnjenja za po stojanje sistema. Za teoriju sistema je potom važno da tumačenje sistemu vla stitog djelovanja, kao i internih procesa koji služe njegovoj pri premi, implicira tumačenje okoline. Shvati li se vlastito djelova nje kao kauzalni proces, tada će se tako shvaćati i okolina. To je konzekvencija ekspanzivnosti i neograničivosti koja je u samoj kauzalnoj shemi. Ona služi tome da se uvide druge mogućnosti, ne može se, dakle, ograničiti na isječke zbilje ili čak na vlastita djelovanja — jednako tako kao što se ne može, obratno, pri ka uzalnom tumačenju okoline izuzeti vlastita djelovanja. Granice sistema nisu stoga načelno granice područja djelovanja kauzalnosti. Kauzalni procesi teku iz okoline u sistem i iz sistema u okolinu.45 Granice sistema moraju se, dakle, drugačije definirati, naime strukturnom tvorbom, što ćemo ubrzo raspravljati. Njezina univerzalnost, njezina neograničivost i njezina nesadržajnost koja drži sve mogućnosti otvorenima, oboružavaju ka uzalnu shemu za njezinu funkciju da odrazi kompleksnost svijeta. Stvarna kompleksnost se na taj način određuje kao beskonačan broj uzroka koji zajedno djeluju uzduž i poprijeko: svaki za sebe s jednim određenim potencijalom učinka, no teško je proraču nati u mnoštvu mogućih konstelacija zajedničkog djelovanja; i promjenjivost se onda pokazuje kao stalno prelaženje tih uzroka u učinke koji opet sa svoje strane postaju uzrocima. Tom preYork 1955, str. 195; Wieser (vidi bibliografiju, str. 11 i dalje, 128 i dalje); Argyris (vidi bibliografiju, 1962, str. 63); John. F. Kennedy, The System A pproach. Organizational D evelopm ent, »Human Factors«, br. 4 (1962), str. 25— 52(27); Beer (vidi bibliografiju, 1962, npr. str. 71). AS Kauzalna povezanost sistema s njegovom okolinom često dolazi do izražaja pojmom »otvorenog sistema«, koji istovremeno kazuje da u stvarnosti ne može dati sisteme koji su potpuno determinirani u sebi. Vidi o tome Bertalanffy (vidi bibliografiju, 1949, 1950, 1956, 1962). N a dalje se temelji, naravno, input/output racionalizacija na toj tezi kau zalne međuovisnosti.
160
dodžbom svijeta kao kauzalnog sklopa postiže se već prvo racio naliziranje, naime racionaliziranje problema, načina na koji va lja postavljati pitanja. I u tome je primjetan napredak nasuprot pukom doživljavanju kompleksnosti i promjenjivosti kao neodre đenosti ili kao određivosti nepoznatom ili neproračunljivom po tencijom, nasuprot doživljavanju u neizvjesnosti i tjeskobi. Taj prvi napredak je, kao što pokazuje funkcija magijskih tehnika ophođenja s nepoznatim, za stabiliziranje socijalnih sistema bio vrlo značajan. Lagano napredovanje egzaktnog znanja o točnim ( = ponovljivim) kauzalnim odnosima bio je moguć samo na toj osnovi, no u svom napredovanju pretpostavlja mnogostruku ne određenost smisla kauzalnosti — od grčkog smisla zahvaljivanja pojavne opstojnosti preko novovjekovno-prirodoznanstvene in terpretacije kao beskonačnoga mehaničkog procesa do ovdje predloženog tumačenja kauzalnosti kao strategija siistema s ob zirom na okolinu. Prijedlog da se kauzalnu funkciju veže uz problem kompleks nosti svijeta ima za osnovu preorijentiranje spoznajnog interesa, »očekivanja učinaka«, koji su upravljeni na adresu kauzalne ka tegorije. O tome mora postojati jasnoća, pogotovu što se ovdje odvajamo od općenito uvriježenog shvaćanja. Ovo očekuje od utvrđivanja kauzalnih odnosa između određenih uzroka i odre đenih učinaka sigurna proricanja i nedvojbena objašnjenja fak tičkih procesa. Ono što ga postulira invarijantne (ili pak s utvrdivom vjerojatnošću invarijantne) relacije između pojedinih uz roka i pojedinih učinaka. Drugim riječima: ona usmjerava svoj spoznajni interes na kauzalne zakone. Pri tome ipak mora, kako bi osiguralo određenost i jednoznačnost odnosa, pretpostaviti da je svaka kompleksnost na objema stranama kauzalnog odnosa, dakle u području uzroka i u području učinka, već reducirana. Ono ne može pitanje uzroka niti pitanje učinka tretirati kao na čelno otvoreno. Ta se pretpostavka obično izražava klauzulom »ceteris paribus«. Time se ipak podobnost primjene kauzalne kategorije ne iscrpljuje. Ona je podobna i za to da ujedno odrazi ono što se skriva iza te klauzule »ceteriis paribus« i to sa stanovi šta mogućih ekvivalencijskih odnosa između više uzroka i više učinaka. Ako se tom mišlju principijelno otvori bilo strana uzro ka bilo strana učinaka za »druge mogućnosti«, može se kom pleksnost koju valja reducirati uhvatiti u samoj kauzalnoj shemi 11 Teorija sistema
161
i prikazati u određenoj perspektivi. Fiksiranje učinka ne služi tada kao polazište za utvrđivanje onog uzroka koju nužno uz rokuje taj učinak, nego kao polazište za istraživanje alternativa u području uzroka, dakle odnosa među uzrocima. Tako se dobi vaju šire mogućnosti istraživanja nego što ih je dobivalo tradicio nalno shvaćanje, ne može se, naravno, sa sigurnošću utvrditi koja će od ekvivalentnih mogućnosti postati zbiljom, jer se one upravo u njihovoj potencijalnosti razmatraju kao ekvivalentne.46 Ne može se, dakle, od ekvivalencijskofunkcionalne analize očeki vati jednoznačno utvrđivanje odnosa uzrok/posljedica. No, to je za znanosti o ljudskom djelovanju manje tragično nego što bi se u prvi mah moglo misliti; jer ni jednoznačna proricanja nisu normalno jedina dovoljna osnova ljudskog djelovanja. Funkcija kauzalnog tumačenja saistoji se ponajprije u održa vanju kompleksnosti, no u tome se ne iscrpljuje. Njezin je smisao osim toga da se kompleksnosti i promjenjivosti sistemske okoline dade ona verzija u kojoj se mogu reducirati na odlučive struk ture. Ta se redukcija može provesti postavljanjem svrhe, tj. kao što je prije prikazano,47 tako da se specifični uzroci prema mje rilu vrijednosnih aspekata karakteriziraju kao oni koje je vrijed no postići uz neutraliziranje grubljih vrijednosnih aspekata poslje dica djelovanja. Postavljanje svrhe posve kauzalno odlikuje po dručje podobnih sredstava i strategijskih prepreka kao sistemski relevantno. Sve ostale karakteristike okoline nestaju nasuprot tome u pozadini ravnodušnosti što niti smeta niti pomaže. S dru ge strane svrha omogućuje sistemu da posljedice tih sredstava koje su izvan svrhe smatra nevažnima ili pak troškovima s koji ma mora računati, koji ne sprečavaju djelovanje. Svrha posve ćuje sredstvo; svrha bi se morala napustiti kad ne bi bilo sred stva što bi ga ona mogla posvetiti. Samo ako se nudi više funkci onalno ekvivalentnih sredstava, mogu se uzeti u obzir daljnje po sljedice kao dodatni kriteriji, kao sporedni uvjeti koje treba po mogućnosti također ispuniti. Sortiranje primjerenih sredstava i neutraliziranje posljedica su spram svrhe relativiranje tehnike sistema da se osigura nužna indifcrentnost spram svoje okoline u području uzroka s jedne " Vidi o tome str. 120. 47 Usporedi str. 43 i dalje.
162
strane i u području posljedica s druge strane. Promišljena se indiferentnost zasniva na postupku apsorpcije kompleksnosti i promjenjivosti, koji se ovdje vrši u dvije faze što su odijeljene dvostrukom diobom kauzalnog događanja u uzroke i učinke: analizom podobnosti svrha i, ako pri tome ostaje više alternativ nih uzroka, kao primjerenih sredstava vrijednosnom analizom posljedica.48 Postavljanjem svrhe sistem se tako oslobađa bez brojnih aspekata svoje okoline, postavlja granice, zadobiva auto nomiju, ali se isto tako time izlaže opasnosti da ne uvidi opstojnost važne činjenice ili promjene u okolini. Jedan problem ostaje zacijelo otvoren i sada zauzima središ nje mjesto: pri istraživanju svršnoraciomalnog djelovanja u pr vom smo poglavlju svršnoorije-ntirano ozbiljenje vrijednosti oka rakterizirali kao oportunističko, njegova vrijednosna neutraliziranja kao uvijek samo privremena. Sada pak možemo vidjeti da primjena principa svrhe za vršenje sistemske funkcije nameće oportunizmu granice. Želi li se sistem sporazumjeti s obzirom 4! Faktički procesi odlučivanja i procesni modeli racionalnog odlu čivanja često su, naravno, građeni mnogo kompliciranije, ali se uvijek sastoje od jedne kombinacije tih dviju faza. Daljnje komplikacije sadrži nadopunjujuću tehniku redukcije kompleksnosti i s tog stanovišta je ovdje zanimljivo. Ono se, naime, zasniva na tome da je usprkos cijelom po jednostavljenju postavljanjem svrhe praktički često nemoguće da se pro nađu svi prikladni uzroci. Ispomažemo se s obzirom na tu poteškoću često preskakivanjem između analize podobnosti i analize vrijednosti. N aj prije ispitujemo poznate mogućnosti ili brze mogućnosti djelovanja na njegove konzekvencije vrijednosti, koje bi bile neutralizirane svrhom. Kad to ispitivanje zbog nepođnošljivosti neutraliziranja ne zadovoljava, pre lazi se ponovo u analizu podobnosti i nastoji se na osnovi svrhe otkriti nove prikladne mogućnosti, koje imaju samo sporedne posljedice, čija je neutralizacija prihvatljiva. T o preskakivanje simo i tamo odvijat će se tako dugo dok razina zahtjeva u odnosu prema sporednim posljedicama bude zadovoljena ili promijenjena. Kao primjer za model odlučivanja, koji s obzirom na ograničen kapacitet ispitivanja čovjeka pokazuje takvu strukturu ponavljanja, usporedi Cyert/Eigenbaum/March (vidi biblio grafiju, str. 81—95). Vidi također Cyert/March (vidi bibliografiju, 1963, str. 83 i dalje). Slično D ill (vidi bibliografiju, 1962, str. 29— 48 (43 i dalje). I kod programiranja elektronskih uređaja za obradbu podataka poznate su prednosti jedne takve tehnike ponavljanja. Uobičajen prikaz procesa odlučivanja ne radi naprotiv još s pretpostavkom jednog jednokratnog i potpunog ispitivanja u svim stanicama; vidi npr. Stahlmann (vidi bi bliografiju, str. 80 i dalje).
11*
163
na svrhe sa svojom okolinom, želi li svoju internu, radnodiobenu organizaciju oslanjati na svrhe, želi li učiti svrsi primjereno po našanje, tada se m ora čvrsto držati svojih svrha, mora im dati određenu permanentnost. On ne može sasvim oportunistički ba lansirati svoje vrijednosne interese. To bi se možda kosilo s prin cipima morala, ali u svakom slučaju s važnim zahtjevima tvorbe sistema. Oportunizam je praktički jedva dostiživ ideal kojemu se mogu približiti samo kompleksni sistemi. Nužnost da se svrhe generaliziraju proturječi nužnosti da se oportunistički djeluje u kompleksnim vrijednosnim situacijama. Tako se naslućuje da se prave poteškoće sheme svrha/sred stvo, sumnje spram njezinog oportunizma, nipošto ne javljaju u teoriji djelovanja, da se ne mogu shvatiti kao povreda apsolut noga, racionalnog ili moralnog kodeksa ponašanja koji izravno normira djelovanje; nego da se nameće iz problema tvorbe siste ma. To bi značilo da se o njima primjereno ne može raspravljati niti u jednoj racionalnoj niti u jednoj etičkoj teoriji djelovanja, nego da pripadaju u teoriju sistema koja jedino raspolaže s do voljno kompleksnim osnovnopojmovnim odnosnim sistemom. Samo sistemi mogu biti zainteresirani da se svrhe čvrsto drže iznad pojedinačnog učinka, da se stabiliziraju vrijednosni sudovi i vrijednosna neutraliziranja. Istraživanje koje želi ući u trag uv jetima i granicama takvih programskih fiksiranja i u njima sa držane »nepravde«49 doživjet će neuspjeh na razini djelovanja, odnosno morat će se uteći neutemeljivim premisama koje parti cipiraju rezultat. Samo teorija sistema pruža dovoljno komplek san model za taj problem. Pojmovi »oportunizam« i »generali zacija« jesu sistemteoretski pojmovi. Naredna razlaganja stoje pod aspektom te dileme oportuni zma odnosno generalizacije i tražit će mogućnosti da se ona otu pi. Osnovna pretpostavka svakog rješenja je specifikaciji svrhe odgovarajuća mjera diferenciranja okoline. Osim toga, postoji niz internih strategija kojima sistem može ublažiti neposredne " Taj pojam treba naznačiti jednu bitnu komponentu: da će se kad nastupe ta razmišljanja i teorija prava od jedne vrste igre etike morati preraditi u teoriju strukture društvenog sistema. Načelna razmišljanja u tom smjeru nalazimo kod Santi Romano, V ordinam ento giuridico. Studi sul concetto, le fonti e i caratteri d el diritto, I, Pisa, 1918.
164
učinke onog proturječja. Problem te dileme dade se predefinirati i umanjiti i to varijacijom stupnja određenosti postavljanja svrhe, prihvaćanjem protuslovnih svrha i time da se za svršnu orijenta ciju posve ili djelomično supstituiraju funkcionalni ekvivalenti. Naznačeni temama bit će posvećeni daljnji odsjeci ovog poglav lja. U V. poglavlju morait ćemo se pobliže pozabaviti time kako na taj način nesavladan ostatak te problematike opterećuje pro gramiranje svrhovitog djelovanja.
3. Specifikacija svrhe, diferenciranje okoline i generalizirani mediji rješenja problema Diferenciranje okoline nije samo faktički zadano stanje stvari, nego se može smatrati i racionalizirati također kao sistemska strategija. Sistem može pojednostavniti vrlo kompleksnu okolinu tako da razlikuje različite dijelove okoline i da ih na različit na čin tretira. U pramagli takvo bi ponašanje ipak bilo nemoguće. Ono pretpostavlja da je svijet već diferenciran, da pokazuje raz like, diskontinuitete, sistemske tvorbe. Samo u odnosu prema postojećem diferenciranju svijeta, može sistem birati strategiju diferenciranja okoline. Samo ako je privreda već diferencirana po poduzećima i interesima potrošača i tržišno uređena, može jedno poduzeće tražiti svoja tržišta i izvlačiti korist iz njihovih interesnih razlika. Tek kad je socijalna okolina prekoračila od ređen prag diferencijacije, mogu se stvarati relativno svršnospecifični sistemi djelovanja i, obratno, stvaranje takvih sistema i je samo moment u globalnom procesu socijalne diferencijacije. Svrha se sistema precizira onda kao proizvodnja, kao učinak na naročiti dio okoline. To ipak ima smisla samo i osigurava opstoj nost, uspješnost samo onda ako taj dio okoline cijeni učinak i ako ih on sam ili drugi okolni sistemi naplaćuju u tako gene ralnom obliku da uspješni sistem zadobiva time mogućnost da rješava svoje sistemske probleme i održava se na životu. Ti su uvjeti povezani; oni su upućeni jedan na drugoga i sto ga izgradnja takvoga društvenog stanja nije jednostavna stvar linearnog kauzaliteta. Diferenciranje okoline, specifikacije svrhe i generalizirani mediji rješenja problema mogu se razvijati samo zajedno i stabilizirati samo u međusobnom odnosu. Kad se jed
165
nom takvo globalno uređenje uhoda, tada je moguće za dotične sisteme relativno jednostrano, bezobzirno, uporno prosljeđivanje određenih trajnih svrha sa svim njihovim prednostima, naročito prednostima pojednostavnjivanja i učenja. Jednostranosti svrho vite racionalnosti su tada izbalansirane ne više zajedničkim mo ralom nego i institucionalno.50 Doduše i spram svrhe specifično strukturirani sistemi moraju također rješavati više vlastite pro bleme nego što to dolazi do izražaja u samom ispunjavanju svrhe. No, njima sada pritječu relativno općenito primjenjiva sredstva rješavanja problema, npr. novac, ako i dok god oni ispu njavaju svoju svrhu. Stoga oni sebi mogu priuštiti da svoju svrhu primijene kao rezervnu formulu za svoj problem opstanka i za mjenjivanju društvenog vrednovanja tretirati je kao sredstvo sa moodržanja. Institucionalizirale generaliziranih medija problemskog rje šenja omogućuje, prema tome, okretanje aspekata svrha/sredstvo u pojedinim sistemima. Ne samo da može jedan sistem koristiti kao sredstvo ono što je svrha drugog sistema, nego ovaj drugi može vlastitu svrhu racionalizirati kao sredstvo samoodržanja, dakle podrediti drugim vrijednosnim aspektima kao sistem koje mu pritječe učinak. Taj osnovni model zamjenjivanja svrha za sredstvo — mnogo nerazumijevana i često prekoravana pojava u diferenciranim socijalnim uređenjima nije ništa drugo nego in stitucionalno zamrznut oportunizam. U njemu nalazimo funkcio nalni ekvivalent za neograničen oportunizam djelovanja koji za pada u protuslovlje prema zahtjevima sistemske tvorbe. Diferen cirana društva rješavaju te probleme, dakle, tako da ih dižu na razinu globalnog uređenja. Tamo moraju institucionalizirati one generalne mehanizme problemskog rješenja, čija raspoloživost odterećuje pojedinačne sisteme toliko da se mogu koncentrirati na specifične svrhe a da ne ugroze vlastiti opstanak. Samo tako su ™ Taj se temeljni uvid svodi, kako je poznato, na Emile Durkheima, De la division du Travail social, 7. izdanje, Paris, 1960 (najprije 1893). Nakon njega se prije svih Parsons, kome slijedeća izlaganja zahvaljuju mnogo više nego što se pojedinačno m ože utvrditi, bavio tim pitanjima. Vidi kao nastavak Durkheimove misli specijalno: Talcott Parsons, Durkheim's Contribution to the Theory o f Integration of Social Systems. U: Kurt H. W olff (izdavač) Emile D urkheim 1858— 1917, Columbus Ohio, 1960, str. 11$—153 (naročito 130 i dalje).
166
socijalna uređenja kadra da zahtjeve zajedničkog morala ili konzistentno-tranzitivno vrijednosne skale pojedinaca ako ne napu ste, a ono ipak znatno oslabe a da pri tom ne gube snagu inte gracije. I to ih osposobljava da pripuste više kompleksnosti i da je obrade. Takvo uređenje ovisi bitno o tome da spomenuti generalizira ni mediji problemskog rješenja postoje i funkcioniraju kako u saobraćaju između sistema tako i unutar sistema. Njihova spo sobnost da pridonose rješenju mora se moći dalje predati i mora biti relativno nespecifično, tj. mora biti osigurana neovisno o tome tko, kada i koje probleme time rješava. Sistem koji »po sjeduje« generalizirane medije problemskog rješenja ima time već sada sigurnost da može unutar dosega tih medija savladavati buduće probleme još nepoznate, čak nepredvidive vrste. Posje dovanje takvih medija je stoga funkcionalan ekvivalent za infor maciju, za predviđanje — ekvivalent izvjesnosti.61 Ono zaštićuje sistem protiv (ograničenog) mnoštva budućih događaja koji, ako se raspolaže, tim generaliziranim medijima problemskog rješe nja ne predstavljaju nerješive probleme i stoga se ne moraju predviđati. U posredovanju tih medija može se osjećati sigurnim bez predviđanja — i stoga se može jednostranije i dugoročnije angažirati oko vrlo specifičnih svrha. Kako takvi mediji funkcioniraju i koje su im granice postav ljene, dade se pokazati najbolje na primjerima:52 za rješenje pri 51 Ta je misao izrađena posebno za slučaj novca u ekonomsko znan stvenoj raspravi pojma likvidnosti nadovezujući se na John. M. Keynesa. Usporedi naročito Andreas Paulsen, Liquidität und Risiko in der wirt schaftlichen Entwicklung, Frankfurt/M-Berlin, 1950; Grünter Schmölders, J. M. Keynes, Beitrag zur ökonomischen Verhaltensforschung U: G. Schmölders/R Schröder/H. St. Seidenfus, John M aynard K eynes als »Psychologe«, Berlin 1956, str. 7— 24 (8 i dalje); isti, The Liquidity Theory o f M oney, »Kyklos«, br. 13 (1960), str. 346— 360; Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 127 i dalje). On, međutim, s istim pravom vrijedi i za slučaj vlasti i dalje, manje lakše prepoznatljiv, također i za slučaj stvaranja osjećaja, jer i fiksiranje nekog osjećaja dopušta veliku indiferentnost prema zamrače nim aspektima, te je to proročanstvo, koje u pozitivnom ili negativnom djeluje na svoje ispunjenje i time postaje ekvivalent sigurnosti. 52 U svojim osnovnim crtama za tu koncepciju i za neke dalje obra đene primjene treba zahvaliti Talcottu Parsonsu. N a njemačkom jeziku vidi naročito: Talcott Parsons, D ie jüngsten Entwicklungen in der struktu-
167
vrednih problema takvih dakle koji uključuju na vrijeme vezano sporazumijevanje o upotrebi predmeta za pokrivanje potražnje, institucija novca je od izvanrednog značenja. Ona vrši funkciju generaliziranog medija na naročito karakterističan način. Novac se može dati dalje. Njegovo posjedovanje ne implicira prethodnu odluku tko, kada i koje će potrebe njime definitivno zadovoljiti, ali isto tako in apstracto osigurava nespecificiranu slobodu zado voljavanja potreba. Ta se sloboda zasniva na generalizaciji razmjenskih moguć nosti u tri različita pravca: vremenski novac služi kao ekviva lent sigurnosti time što već sada osigurava buduće mogućnosti razmjene; stvarno on služi kao vrijednosno mjerilo time što omo gućuje usporedbu raznovrsnih razmjenskih mogućnosti; socijal no služi on kao sredstvo razmjene nasuprot još neodređenim i u danom slučaju zamjenjivim partnerima. U svakoj od tih triju di menzija sloboda se sastoji u indiferentnosti spram za dimenziju tipičnih razlika, naime spram vremena, stvarnih različitosti i partnera u odnosu razmjene. Sigurnost te generalizirajuće indiferencije zasniva se na tome što se generaliziranja u pojedinim dimenzijama uzajamno omogućavaju i podupiru. Ona se mogu samo zajedno institucionalizirati. Na takav način generalizirana i osigurana indiferencija sa svoje strane je opet redukcija kompleksnosti. Ona je nužna na dopuna za visoku specifikaciju sistemskih interesa, nužno pokri vanje zaleđa. Novčana privreda je istoga neotkloniva pretpostav ka značajne specifikacije svrhe socijalnih sistema. Novac je uje dno na tu funkciju najspecifičnije usmjeren medij problemskog rješavanja, najčišći primjer za naš problem. Stoga najdalekosežniju svršnu specifikaciju nalazimo tipično u sistemima koji gotovo sve svoje probleme rješavaju novcem ili se pak njima mogu izvući iz za opstanak opasnih zona: u pri vrednim poduzećima. Onoliko ako se njihovi problemi dadu sve sti na taj jedan nazivnik, mogu se oni racionalizirati novčanim računom. Novac im onda ne služi samo kao baza pribavljanja rell-funktionallen Theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsy chologie,« br. 16 (1964), str. 30— 49 (37 i dalje), gdje je bio izabran nje mački prijevod »jezici upravljanja«; zatim relativno opširna obradba u: isti, On the Concept of Influence, »Public Opinion Quarterly«, br. 27 (1963), «tr. 37— 62 (38 i dalje). 168
sredstava razmjene, nego ujedno kao generalna osnova racionali ziranja njihovih odluka. S druge strane, to racionaliziranje podaspektom specifičnih svrha iziskuje uvijek vezivanje novca za specifična sredstva i tako se mogu rješavati gubitak likvidnosti, gubitak sigurnosti, dakle nepredviđeni budući problemi. Sa sva kom investicijskom odlukom mora se, dakle, postići ravnoteža racionalnog maksimiranja koristi na jednoj i maksimiranja sigur nosti na drugoj strani, težnje za profitom i zahtjeva za sigurnošću — a ravnotežu koja kao takova može biti predmet racionalnog programiranja.53 Daljnji primjer je legitimna vlast. Ona postoji kao generalizi rani utjecaj54 da se druge navede na ponašanje koje nije unapri jed točno utvrđeno, ali se može odrediti, koje oni sami od sebe ne bi izabrali. Ona se zasniva na različitim faktorima koji se ograničeno mogu međusobno zamjenjivati te stoga može biti vrlo neovisna o specifičnim osnovama. Među elementarnim kom ponentama vlasti jednostavnih socijalnih uređenja strši fizička nadmoć (mogućnost prisile) i dobročinstva koja obvezuju na zahvalnost, koja potčinjeni ne može odmah naplatiti i koja ga stoga na neodređen način obvezuju. Obje osnove daju vlastodršcu mnogostruku mogućnost određivanja situacije koja se povećava i zadobiva kronički karakter ako se potčinjeni unaprijed ravnaju prema mogućim reakcijama vlastodršca. U kompliciranim soci jalnim uređenjima vlast se temelji još vrlo indirektno na onim elementarnim osnovama koje pretpostavljaju osobni kontakt, nego više i prije svega na plastičnijim faktorima kao što su no vae, konsenzus koji se uspješno može fingirati, socijalnom pre stižu i vlastitoj neovisnosti koja omogućuje da se povuče iz ko operacije koja je za druge vrijedna. Utoliko ukoliko sistem raspolaže vlašću, može slijediti speci fične svrhe i pri tom trajne probleme, prije svega pribavljanja sredstava, svaljivati na okolinu. Budući da se vlaist ne popunjuje automatski u istom smislu kao novac pri postizanju svrhe, a stje canju vlasti i održavanju vlasti moraju se, naprotiv, posvećivati 53 Usporedi ovdje Horst Albach, Investition und Liquidität, Wiesba den, 1962. 54 I doduše kao i tri dimenzije generalizirani utjecaj. O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 123 i dalje).
169
naročite brige, svršnoj specifikaciji sistema, koji se primamo te melje na vlasti, postavljene su granice. Uz nastojanje oko posti zanja svojih svrha oni moraju paziti i na održavanje i poveća vanje svoje moći. Dalje bi trebalo spomenuti jednostavno a ipak tako pretpostavno činjenično stanje osobnog zalaganja i radosti oko speci fičnih svrha. Nedostaje jedinstven termin ako se ne želi posegnuti za starim principom ugode.55 Da i ovdje generaliziran medij može biti u službi specifikacije učinka, nije bez daljnjega jasno i stoga se mora naročito naglasiti. Dok su se već spomenuti mediji odnosili primarno na pri vredne odnosno političke probleme (u bilo kojim sistemima), ovdje je u vidokrugu struktura osobnosti koja se može gene ralizirati, koja može motivirati i pokrenuti čovjeka da zbog ne određenih, možda vrlo usko ograničenih učinaka preuzme na sebe znatne terete u ponašanju, jer mu to pričinja radost. Za laganje oko vrlo specifične stvari može pri tom biti utoliko op ćenito što može postojati neovisno o tome što se u pojedinač nomu mora za to učiniti ili pretrpjeti. Rezerve snage te vrste ipak su određene posve osjećajno. Njima se postiže generalizirana sposobnost prilagođivanja za sistem osobnosti, ali ne i bez daljnjega za socijalne sisteme. One su usidrene u strukturi osobe tako da se jedva mogu ma nipulirati za socijalni sistem (pa makar i u obliku selekcije od govarajućih osoba). I pravac tematskog interesa — to čemu se pojedinac raduje — može se jedva bar kratkoročno varirati za socijalni sistem. Stoga se taj faktor u novijoj socijalno kri tičkoj, a naročito u industrijsko-psihologijskoj literaturi razma tra pod aspektom »nedostatka«: kao nedostatna radost pri radu, nedostatna motivacija, nedostatno zadovoljstvo. To je isto tako stranputično kao i neplodonosno. Pitanje je gdje su granice tog potencijala za zalaganje što pričinja radost. Da i organizacije bitno posežu za tim medijem generaliziranog problemskog rje šenja, o tome bi mogao poučiti uvid u rukovodeće grupe velikih ” Vidi odgovarajuću interpretaciju Freudovog mehanizma užitka od Talcotta Parsonsa, Social Structure and Personality, New York-London, 1964, str. 116.
170
sistema, u dobrotvorna društva, bolnice, istraživačke organiza cije. Konačno, ne smije se previdjeti da su brojna kulturna po stignuća, prije svega jezik, a onda i općenito prihvaćena zna čenja, osmišljenja i zbiljska prihvaćanja jedne kulture, sve one samorazumljivosti iz kojih proizlazi komunikacija u pojedi načnom slučaju, generalizirani medij te vrste. To vrijedi pose bice onda kada je takav smisao pokriven istinom. O istini se može govoriti uvijek onda kada netko mora priznati određen smisao i njime temeljiti svoje doživljavanje i djelovanje, ako se ne želi isključiti iz zajednice mjerodavnih subjekata koji konsti tuiraju i suodređuju svijet. I istina je, koliko ona seže, generali zirani, relativno vremenski postojani i za svakog valjan medij problemskog rješenja. Istina, naime, omogućuje da i tamo gdje nema krivulje moći sistem zgušnjava informacije za druge, da time reducira kom pleksnost i kao reduciranu je dalje predaje, da se mogu činiti iskustva, da se može postići sigurnost u prikazivanju mišljenja, da su mogući poučavanje i učenje ukratko: da se u kognitivno-intelektualnom pogledu mogu skupljati i oznanstveniti specijali zirani a ipak mnogostruko primjenjivi kapaciteti obrađivanja problema. Tek intelektualizirani znanstveni kulturni horizont, kakav je za novi vijek sada već postao samorazumljiv, daje čovjek u slobodi da se posvećuje vrlo specifičnim temama, a da drugim stvarima obraća samo marginalnu pozornost, jer može poći od toga da negdje netko jest i do koga se može doći, koji na osnovi istine dovoljno zna o automobilima ili pomrčini sunca, deterdžentima, predjelima za godišnje odmore, električnoj struji ili osiguranju. Ovu skicu ne možemo ovdje dalje izvoditi — niti u pojedinačnostima različitih medija, niti u njihovim mnogostrukim uza jamnim isprepletanjima i uvjetovanostima, niti u njihovoj zajed ničkoj osnovi: snažnom, ali ne odveć velikom povjerenju. I na tako važnu mogućnost potenciranja učinka generalizacije kombi nacijom medija — npr. u obliku mogućnosti da se raduje zbog novca, da se održi vlast radi dobivanja kredita, da se preko zna nja vrši vlast — može se ovdje samo upozoriti. Dopunski aspekt međutim želimo još zahvatiti jer on vodi natrag do glavne teme.
171
Generalizirani mediji problemskog rješenja dozvoljavaju u suradnji sa specifičnim svrhama racionaliziranje sistema sa sta novišta oskudice. Novcem, vlašću, radošću i istinom može se samo ograničeno raspolagati. Stoga se njihova upotreba mora sistemski interno disciplinirati, a ta disciplina mora u velikoj mjeri zamijeniti sadržajno i neposredno vezivanje uz vrijednosti okoline. Kod novca je ograničenost kao umjetno uspostavljena evidentna bez daljnjeg objašnjenja. I moć je ograničena u svo jim pojedinim izvorima: prakticiranje prisile iscrpljuje fizičku snagu i vrijeme. Obveze na zahvalnost smanjuju se utoliko uko liko se one zahtijevaju. Socijalni prestiž biva dvojbenim ako ga se stavlja na odveć očit način u službu vlastite koristi. Ograni čenosti te vrste očituju se tako da se mora pomno razmisliti da li svrha naplaćuje ulaganje jednog tako mnogostruko primjenji vog sredstva. Radost i istina su u drugom smislu ograničeni. One su vezane uz naročite smislene sadržaje, stoga jedva da su disponibilne, nisu dakle po izboru na raspolaganje za većinu pro blema. Stoga sistem mora ovdje kalkulirati da li se za određene svrhe uopće može pribaviti, odnosno da li se može biti bez ra dosti i istinite informacije. U svakom slučaju, u osnovi je racio naliziranja raspolaganje s oskudnim generaliziranim medijima. U poteškoći takvog disponiranja s medijima i u njhovim kriterijima racionalnosti odslikavaju se za sistem ujedno tro škovi njegove slobode od vezivanja za vanjske vrijednosti.56 On je relativno autonomno postavljen za prosljeđivanje specifičnih svrha, ali mora uzimati u obzir ovisnost o svojoj društvenoj okolini u osebujnom obliku stalnog odlučivanja o primjeni oskudnih medija kao sredstava. Sistem je vezan uz svoju oko linu ne sa stanovišta sadržajno normiranih lojalnosti nego sa stanovišta manjkavosti. Taj obrat ima važnu prednost što sistem “ Tu slobodu od vanjskih vrijednosnih povezanosti, koja može po stići generalizirane medije, nije se rijetko uzim alo kao argument za slo bodu vrijednosti znanosti koje se bave upotrebom tih medija. U Max Weberovoj sociologiji birokracije igra ta m isao važnu ulogu. Kao pokušaj da so sloboda o vrijednosnom sudu ekonomskih znanosti temelji na području »po sebi neutralnih sredstava«, vidi Rittig (vidi bibliografiju, str. 79— 102). N a izvođenje relativne vrijednosne neovisnosti o okolini određenih sistema djelovanja, iz slobode vrijednosnog suda znanosti, ne može se, naravno, bez daljnjega zaključiti.
172
svoju ovisnost o okolini može uvući u sferu vlastitog disponiranja, tamo je definirati kao problem i racionalno je uravnotežiti sa zahtjevima vlastitog trajanja.
4. Stupanj određenosti postavljanja svrhe Postavljanje svrhe prema onome što o njegovoj funkciji do sada znamo nije samo u sebi garancija uspjeha a kamoli čist akt spoznaje koji upućuje na zadano — samorazumljiv red u smislu stare formule: ex se patet, quod optatur. Ispravne svrhe ne leže na ulici. Njihovo je utvrđivanje, štoviše, težak pothvat, sistemsko interni proces odlučivanja koji i sam treba racionali ziranje a da se pri tom ne može orijentirati na zadane svrhe. Slobodan prostor za taj proces postavljanja svrhe otvoren je jednom mogućnošću izbora stvarno različitih svrha. Teoretski on se proteže s kauzalnom shemom u beskonačnost premda će se vrlo rijetko dogoditi da sistem zbrinjavanja siročadi prijeđe u poduzeće za plantažu jagoda. Radikalna promjena svrhe ve zuje se najčešće s likvidacijom ili ponovnim utemeljenjem, jer bi jedva imalo smisla, bilo bi samo opterećenje da se održi iden titet sistema. Uz ovu misao o izboru svrhe, koja se najprije na meće, ako se svrhe predstave kao disponibilne, vjerojatno veće praktičko značenje ima jedna druga dimenzija manevarskog prostora za odlučivanje, naime izbor stupnja određenosti for muliranja svrhe.™ Već smo prije58 nagovijestili da svrha može vršiti funkciju koordinirajućeg generaliziranja na dva dijametralno suprotstav ljena načina: apstrakcijom na specifični učinak uz indiferentnost 57 Obje dimenzije ne daju se, dakako, potpuno odijeliti jedna od druge. Koliko je općenitije i mnogoznačajnije birana neka svrha, utoliko može stvarnije misliti različita djelovanja. U okviru nesigurno prikazanih općih svrha moguće su zbog toga znatne promjene položaja težišta koje bi kod precizne koncepcije svrhe trebale biti iskazane kao promjena svrhe. Ko liko postaje važnije da se održi sistem, utoliko se više investira, što je neracionalniji razvoj preko natječaja i novog utemeljenja, to se elastičnije moraju formulirati svrhe sistema, bilo da su institucionalizirane neodre đeno ili u skladu s promjenom. !* Usporedi str. 154 i dalje.
173
spram drugih posljedica djelovanja, ili sadržajnim generalizira njem do neodređeno ostavljene predodžbe želje koja pušta posve otvorenim da li i koji putovi vode do cilja. Između ta dva ekstremna slučaja koje ne treba shvatiti kao dihotomiju nego kao granični znak jedne dimenzije, leže razumne mogućnosti. Unutar stvarnoga svršnog usmjerenja može se formuliranje svrhe u svojoj općenitosti i mnogoznačnosti varirati.69 Svrhe nisu stoga, kako to npr. pretpostavlja kibemetska teorija svrhe,60 uvijek jednoznačno predstavljeni empirijski učinci djelovanja kao npr. voćka u vrtu (koju valja zasaditi), nego varijabla čija se jednoznačnost i podobnost za djelovanje mogu mijenjati unutar općeg smislenog usmjerenja i možda mijenjati od jedne konkretne od luke do druge. Već ponovljivost svrhe što je pretpostavlja kibemetika iziskuje minimum apstrakcije konkretnih uvjeta. Da ostanemo pri našem primjeru, može se u svom njegovanju vrta dati odrediti pogledom iz prozora dnevnog boravka, očekivanim prinosom ili nevoljama sa susjedima i postići ljepotu, korist ili mir, odnosno rat. Pri tom se normalno bliža svrha predstavlja kao sredstvo za daljnju svrhu. To je ipak već određena interpreta cija svršne varijable koju ćemo još istražiti i kojom se stoga ne 59 To shvaćanje da je specifikacija svrhe varijabla za koju bi već pre ma okolnostima mogle biti smislene različite vrijednosti, smjenjuje stariju tezu nauka o organizaciji da svrhe trebaju biti stalno definirane »toliko jednoznačno koliko je moguće«. Kao primjere za uvjerljivo iznošenje kla sične teze da je s jasnom definicijom svrha uspjeh gotovo dohvatljiv, vidi Marshall E. Dimock, The Executive in A ction, N ew York-London, 1945, str. 54. Novije shvaćanje određenosti svrhe kao varijable nalazimo npr. kod Bowena (vidi bibliografiju, str. 16); Victor A. Thompson, The Regulatory Process in OPE-Rationing, N ew York, 1950, str. 202 i dalje; James D . Thompson/Frederik L. Bates, Technology, Organization, and A dm ini stration, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 325— 343 (327 i dalje); Mayntz (vidi biliografiju, 1963, str. 66 i dalje); Scott (vidi bibliografiju, str. 492 i dalje); Gross (vidi bibliografiju, 1964, str. 494 i dalje); Katz/Kahn (vidi bibliografiju, str. 266 i dalje); W. Weith Warner/A. F.ugcne Havens, Goal Displacement and the Intangibility of Organizational Goals, »Administrative Science Quarterly«, br. 12 (1980), str. 539— 555. Pri tom nije samo priznato da je preciziranje svrha sistema u danim okol nostima teško ili čak nemoguće, nego se iz toga izvodi da ono može biti Btctno, da, dakle, neodređene svrhe sa svoje strane pružaju određene pred nosti. " Usporedi njihovu kritiku u poglavlju III i V.
174
smije utemeljiti naše istraživanje. Najprije moramo ispitati shva ćanje svršne specifikacije kao varijable i pomoću naših uvida u kompleksni smisleni odnos svršne funkcije istražiti koje su taktičke mogućnosti i koji posljedični problemi povezani s is punjenjem toga varijacijskog slobodnog prostora. Varijacija stupnja svršne specifikacije jest način na koji se mogu kombinirati razna usmjerenja funkcije postavljanja svrhe. Samo zato što je princip svrhe u tom smislu elastičan, može se postavljanje svrhe doživljavati kao »subjektivno«, može se pri lagoditi situacijama okoline i diferenciranjima okoline i isto dobno interno u dovoljnoj mjeri formulirati neodređeno a ipak instruktivno i različito. Ta različita odnosna usmjerenja postav ljanja svrhe, koja djelomično mogu protusloviti i sva ne mogu istodobno biti optimalno realizirana, mogu se samo tako kom binirati da princip svrhe pruža skalu mogućnosti koja omogu ćuje da se svršna varijabla na liniji od određene do neodređene fiksira uvijek u onoj točki koja obećava u svim odnosima rela tivno povoljne rezultate. Mogućnosti koje se nude ovise bitno o položaju sistema spram okoline i o mogućnosti raspolaganja generaliziranim medijima rješavanja problema. Kada se kao kod privatnih privrednih poduzeća može pret postaviti krajnje diferencirana okolina, svrha se sistema dade na odgovarajući način specificirati, npr. za proizvodnju određenih dobara u takvoj kvaliteti da se mogu prodati. Svrha sistema mora tada biti »dopuštena« (i utoliko institucionalizirana) u globalnoj okolini; no ona ne treba nailaziti posvuda na jedna komjerno vrednovanje i spremnu podršku. Dovoljno je ako pro izvod naplaćuje zadovoljavajući krug kupaca, specijalno tržište, tako da sistem može zadovoljavati svoju potrebu od prodaje. Od institucija okoline neće se više pretpostavljati drugo osim pravnog poretka i novčanog mehanizma. Naravno da interno neće biti dovoljna takva formula svrhe kao osnova racionali ziranja jer je odveć specifična i time bi se sistem usmjerio od već na jedan uski isječak okoline. Nije dovoljno što je više mo guće proizvoditi određenu robu koja se dade prodati. Ovisnost o drugim okolinama koje svoju podršku za novac ne daju ne ograničeno, naročito od onih koji daju kapital i o radnim čla novima, iziskuje dodatne obzire u odnosu prema kreditnoj spo sobnosti, likvidnosti i radnoj motivaciji. Ti se obziri ne daju
175
zapravo ugraditi u svršno racionalno usmjerenje proizvod nog procesa,81 nego za svoje uravnoteženje iziskuju obuhvatnije sistemske modele.62 Prema tomu, nauk ekonomike poduzeća morao je korigirati čistu svršnu racionalnost modelima optimirajuće racionalnosti — rješenje o kojemu smo prije63 kritički raspravljali s obzirom na nastojanja da se ono potisne modelima upotrebljive sistemske racionalnosti.64 61 Za problem valjanosti kredita, odnosno likvidnosti usporedi Th. Weller, Einordnung der Finanzierung in den Rahmen der Betriebswirt schaftslehre, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 142— 164, i Lösungsaussichten fü r M odelle m it simultaner Produktions — und Finanzplanung eröffnend, Albach (vidi bibliografiju 1962). M nogo pozna tiji je problem radne motivacije i ljudskih obzira. On već dvadeset godina čini jezgru socijalnoznanstvenog istraživanja poduzeća, tako u međuvre menu ne postoji više pregledna literatura. Ovdje pogonskoprivredna lite ratura najvećim dijelom postavlja »privredne« i »socijalne« obzire nepo vezane jedan pokraj drugoga. Usporedi npr. Konrad Mellerowicz, A llge meine Betriebswirtschaftslehre, sv. I, 10. izdanje, Berlin, 1958, str. 32, 47 i dalje i 55 i dalje; Luhmann, (vidi bibliografiju, str. 269); Gutenberg (vidi bibliografiju, str. 182). “ Koliko princip maksimiranja dobiti može dostajati kao navodno obuhvatna formula svrhe privatno — ekonomskog poduzeća ne može se ovdje primjereno istraživati. Kao jedini princip je naravno previše neodre đen jer ne daje nikakve informacije o prikladnim sredstvima. U tom smislu je »dobit« zamislivo neprikladna svrha. Uostalom, princip maksimiranja dobiti ima nedostatak, što ne želi biti samo princip racionalizacije, nego ujedno time istovremeno želi biti pravilo distribucije za višak. On zahtijeva da svi odnosi s okolinom sistema pomoću diferencijalnog računa budu sve deni na granične vrijednosti, osim jednog odnosa prema vlasniku, kome time pritječe sva dobit. Sasvim neovisno o problemima računanja, koji su s time povezani, nastaje ipak pitanje da li je to pravilo podjele samo ra cionalno i da li je njegovo stapanje s principom racionalizacije sistema ra cionalno. Ostale prigovore o tome kod Bendixen (vidi bibliografiju). 43 Poglavlje III, II. 64 Naročito je zanimljiva u tom pitanju pozicija Bamarda (vidi biliografiju, str. 19 i dalje, 55 i dalje, 136 i dalje), čije je djelo kao i inače značilo prekretnicu, a da Barnard sam nije posjedovao već potpunu jasnoću o konzekvencijama svojih pojmova. Barnard razlikuje effectiveness — čisto ispunjenje svrhe — i efficiency kao vrednovanje uzgrednih posljedica, koje neovisno o ispunjenju svrhe m ogu biti ili zadovoljavajuće ili nezado voljavajuće, a da time, kao što je uobičajeno, ne bi bila označena težnja 7,a optimalnim rješenjima. Jedan od mnogih aspekata tog razlikovanja je u tome što pretpostavlja da su svrhe specijalno definirane da bi dostajale
176
Posve je drugačija situacija političkog sistema, specijalno državne birokracije. Državna uprava u najširem smislu uklju čujući sve vlasti, ima posla s cjelokupnim društvom i stoga s jednom krajnje kompleksnom, proturječnom vrijednosnom situ acijom. Ona mora, želi li se — kao što je to danas samorazum ljivo — shvatiti kao demokratska i socijalnodržavna, uvažavati svaku vrijednosno relevantnu posljedicu svoga djelovanja, do kle seže njezin kapacitet odlučivanja. Ona stoga principijelno ne može sebi priuštiti neutraliziranje posljedica, dakle specifikaciju svrhe.65 Nema, naime, nikakvog smisla naročito uvažavati namjeravane posljedice ako se također moraju uvažavati i sve druge posljedice a one ne uživaju a priori vrijednosno prvenstvo.6® Tako suverenosni zahtjev države stoji u direktnom protuslovlju prema svršnom principu. Državna uprava može, doduše, izvrša vati brojne pojedinačne zadatke, ali se ne može posvetiti nekoj specifičnoj svrsi i racionalizirati se s obzirom na nju. »Diskusija o državnoj svrsi«67 nije mogla dalje otići od praznih formula kao »promicanje zajedničkog dobra« ili »uva žavanje javnog interesa« ili od nedovoljnih djelomičnih koncep cija kao što je liberalna formula o osiguravanju slobode u pravno uređenom zajedničkom životu. Već ta liberalna formula, a ka moli onda još preciznija određenja svrhe, ne dadu se u današnjoj okolini više institucionalizirati. Ona su preuska a da bi mogla za jedan sistem kao temelj za odlučivanje, tako da se u po sebi neutralizi ranom prostoru sporednih posljedica još jednom mora dodati kriterij za odlučivanje. Taj sekundarni kriterij dovodi kod Bamarda već jasno do modela sistema. “ Vidi naročito Dewey (vidi bibliografiju, 1927, naročito str. 12); koji u tom e vidi osnovnu razliku između javnog i privatnog djelovanja. Konzekvence za javnu upravu izvodi iz toga Edward C. Banfield, Ends and Means in Planning, »International Social Science Journal«, br. 11 (1959), str. 236— 368; s ispravkama nanovo tiskano u: Sidney Mailick/Edward H. Van N ess (izdavač), Concepts and Issues in A dm inistrative Behavior, Englewood Cliffs, N . J. 1962, str. 70— 80. “ Vidi međutim i lukavo oslabljenje koje predlaže Simon (vidi bibli ografiju, 1955, str. 121): Onaj koji upravlja ne treba uzimati u obzir ne svrhovite posljedice izvan svog horizonta zadaće pri planiranju, nego ih treba uzeti u obzir samo tada kada one stvarno postoje. Takvo pravo da se najprije udari a tada liječi, jedva da će se dati opravdati, pa i racional nost tog rješenja podliježe sumnjama. 47 Usporedi uz to str. 72 i dalje. 12 Teorija sistema
177
političkom sistemu osigurati podršku njegove društvene okoline, naročito vlast i legitimnost njegovih odluka. Politički sistem mora stoga, kako bi mogao svojim svrhama aktivirati nužnu podršku, državne ciljeve formulirati tako široko i mnogoznačno da su, doduše, podobni za konsenzus, ali zakazuju kao interna struktura racionaliziranja, podjele rada i kontrole. Državne su svrhe, drugim riječima, rezervirane za ideologijsku funkciju; u svojoj globalnoj verziji one ne služe kao program o kojem se odlučuje. Zbog toga politički sistem treba sekundarne kriterije odluči vanja i to ne, kao privatno poduzeće, zbog prevelike specifika cije, nego zbog premale specifikacije svojih svrha. Nužne smjernice pri odlučivanju ne mogu se naći čistom sistemski in ternom analizom svrhe. One se stvaraju izvan državne birokra cije, ali još unutar političkog sistema u širem smislu, naime u predvorju političkih procesa u kojima se stvara vlast i mnijenje. Pri tome državna svrha služi zajedničkom dobru samo kao pravilo prikazivanja i olakšanje utemeljivanja; pravi kriteriji na laze se u vrijednosti dotičnih programa s obzirom na vlast i konsenzus. Takvi se politički programi onda zadaju birokratskim centrima odlučivanja na konkretiziranje državne svrhe na različit način prije svega financijskim uredbama i zakonodav stvom. Razdvajanje politike i uprave ,68 centralizacija financija budžetom i pravna država su, promatrani s tog aspekta, supstitucijski procesi za čistu svršnu racionalnost. Oni kompen ziraju podfunkciju svršnog principa u političkom sistemu. Jedno kontrolno razmišljanje može potvrditi tu tezu. U zemljama razvoja u kojima se uspijeva institucionalizirati rela tivno dobro zacrtan cilj privrednog razvoja zemlje kao državni cilj naprosto postoji jedan za nas nedostiživi stupanj specifi kacije svrhe u političkom sistemu. Već i stoga nestaju tamo po litički procesi otvorenog traženja konsenzusa, artikuliranja i po sredovanja interesa, »demokratski« procesi oblikovanja mnije nja. Ne dolazi do ulogama primjerenog razdvajanja politike i uprave i do pravne države, nego politička partija u realiziranju “ O tome pobliže: Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a, 148 i dalje, i isti, Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17 (1966), str. 271—297.
178
onoga državnog cilja formulira razvojne preferencije prema ko jima upravni aparat zacrtava i izvodi svoje planove i nastoji mo bilizirati stanovništvo u smislu tih preferencija. Problematika leži na jednoj drugoj osi, naime u tome da se svrhovito racio nalno konstituirana birokracija može još samo teško izdvojiti iz još tradicionalno orijentiranog društva tako da se izlaže opasno sti da bude iznutra korumpirana suprotno institucionalizira nim očekivanjima, npr. »prijateljskom uslugom«. U tome se onda pokazuju granice institucionaliziranja svršnog principa što pretpostavlja oficijelnu strukturu. Očita je ijaka krivulja tog in stitucionaliziranja od Sovjetskog Saveza preko južnoazijslkih država do tropske Afrike. Da neodređenost svršne formule ukazuje na jaču koopera ciju između uprave i javnosti, pokazuje se i u organizacijskopravnim tipovima upravnih jedinica .69 Ako su takve jedinice s obzirom na svrhu difuzno strukturirane, moraju pri izradbi svo jih konkretnih akcijskih programa polagati važnost na suglas nost i suradnju s javnošću. One se onda organiziraju kao tijela, tj. tako da javnost birokratske organizacije zadobiva status člana u sistemu i može svoje interese u okviru te organizacije — npr. putem parlamenata, komunalnih zastupstva, zastupničkih zborova nosilaca socijalnog osiguranja — artikulirati i pribaviti im uvažavanje. Dade U se svrha specificirati i konfcretizirati u jednom tehničkom instrumentariju, tada dolazi u obzir pravni oblik ustanove kojom bez bitnog sudjelovanja zainteresiranih stalno upravlja jedan nosilac ustanove na taj način biva po vezana s interesima šire javnosti. Ako se može i bez toga stalnog upravljanja, jer se može jednoznačno i trajno utvrditi općenita priznata i dotjerana svrha, bira se svrsishodno pravni oblik zaklade. Ta tri pravna oblika iscrpljuju u njemačkom upravnom pravu moguće organizacijske tipove. U tome pokazana zakonitost međutim nadilazi, naravno, nje mačku javnu upravu. Tako npr. američka istraživanja mogu potvrditi da se izložena problematika ponavlja na razini pojedi načnih pretpostavljenih, odnosno na razini javnih ustanova .70 6’ Usporedi ovdje W olff (vidi bibliografiju, 1962, str. 128 i dalje). 70 Philip Selznick, TV A and the Grass R oots, Berkeley-Los Angeles, 1949, i Burton R. Clark, A du lt Education in Transition. A Study o f In12*
179
Gdje nije dovoljno političko pojačanje takvih službenih mjesta da bi se osigurala specifičnim »operacionalno« definiranim svrhama potrebna podrška okoline, ta mjesta izmiču na šire svršne formule, na općenitije svrhe blagostanja koje se onda dalje razrađuju u živom kontaktu s okolinom. Svrhe su tada odveć mnogoznačne a da bi se internim razmišljanjima mogle oblikovati u sredstva, nego se taj proces zbiva uzimanjem osoba iz okoline (Selznick: cooptation) ili pak shvaćanja okoline u si stem; proces se, dakle, vodi preko okoline .71 Ideologija »javne službe«, koja upotpunjuje formulu svrhe, opravdava taj postu pak .72 Sistem se, međutim, tako ujedno odupire plansko-racionalnom upravljanju i kontroli efikasnosti. Radonalizirajuća funk cija svrhe žrtvuje se njezinoj adaptivnoj funkciji. Tom zaobilaženju preko želja mušterija srodan, ali drugačije usmjeren jest izlaz koji prakticira školski sistem (uključujući vi soke škole). I ovdje se pri mnogostrukosti obrazovnih ciljeva u diferenciranom socijalnom poretku ne dadu formulirati čvrste svrhe škole s obzirom na koje bi se mogli planirati i kontrolirati organizacija i nastava kao svrhe .78 Stoga se nužni sekundarni standardi, koji konkretizdraju opći »obrazovni nalog« školstva, izvode iz profesionalno njegovanog idealizma koji legitimira od ređene organizacijske zahtjeve i karakterizira jedan kodeks is stitutional Insecurity »University o f California Publications in Sociology and Social Institutions«, br. 1, 2 (1956), str. 43—202, kao i isti, Organiza tional A daption and Precarious Values. A Case Study, »American Socio logical Review«, br. 21 (1956), str. 327— 336. 71 Usporedi ovdje i slično shvaćanje Davida B.Trumana, The G o vernmental Process. Political Interests and Public Opinion, N ew York, 1951, 8. tisak, 1962, str. 463 i dalje, koji ipak vidi upravu u jednoj aktiv nijoj ulozi: određenim postavljanjima svrhe bit će ona prisiljena da propa gandistički djeluje na svoju okolinu. 71 Vidi o tome Clark (vidi bibliografiju 1956) opisanu »service orien tation« jedne organizacije za izobrazbu odraslih putem koje su ponuđeni tečajevi bili upravljeni na želje publike i na broj upisanih sudionika, a na programatske svrhe učenja. T o znači interno gledano da se uprava probila u stvaranju programa a ne pedagozi. Usporedi uz to i izvještaj Zald/D enton (vidi bibliografiju) o odgovarajućem odstupanju koncepcije svrhe ne koga dobrovoljnog društva — ovdje uvjetovano potrebom da se dobiju i zadrže članovi, dakle također nesigurnim posticanjem okoline. ” Taj primjer za organizaciju bez svrhe izabire i Biddle (vidi bibliogra fiju, str. 164 i dalje).
180
pravnog ponašanja u izboru nastavnog gradiva i nastavnih oblika nezavisno od uspjeha .74 Prema tom se idealizmu onda upravlja ponašanje neposredno ili preko programa, što npr. uključuje određene oblike kolegijalnosti i određene oblike utvrđivanja pogrešaka ili zakazivanja pojedinih kolega, jer svrhom utvrđeni učinak otpada kao kriterij. I ovdje nedostajanje interno efikasne svršne strukture ima za posljedicu da (u ovom slučaju specifično »profesionalna«) okolina zadobiva utjecaj na sistem, da je školski sistem teško planirati, usmjeravati ga i kon trolirati u njegovim uspjesima i da se »ekonomsko« planiranje obrazovanja mora boriti s principijelno neiscrpljivim zahtjevima. Za političke partije je isti problem specifikacije svrhe na ročito kompleksan. One moraju svoj program formulirati ne samo za sebe nego ujedno za državni aparat na čije vođenje one pretendiraju. Njihove su šanse vrlo različite, već prema tome da li dvopartijski sistem navodi birača na to da bira jednu partiju prema njezinim dosadašnjim ili budućim uspjesima kao partija na vlasti ili pak višepartijski sistem čini konzekvencije davanja glasa tako nepredvidljivima da se birač može orijentirati samo prema ideologijskim stanovištima. U prvom slučaju — pojava o kojoj se mnogo raspravlja — partije moraju zastupati široke svrhe s velikim slobodnim prostorom za oportunizam, u drugom slučaju, specijalnu vrijednosnu grupu koja ih jasno razlikuje; u prvom slučaju one će se oslanjati više na opće institucije društva, u drugom više na diferenciranje njegove okoline .78 Svemu tome dolazi u višepartijskim sistemima do toga da proklamirane svrhe ne daju dovoljne kriterije za interno i taktičko ponašanje partija zato što jedna partija, kao puka »partija«, nema kompetencije da započne ostvarivanje svog programa. Proklamirane svrhe ne mogu stoga biti jedine svrhe 74 O tome dobro: Nokes (vidi bibliografiju). U z to profesionalno zgušćavanje situacije počinju se naročito u Sjedinjenim Državama opažati ten dencije za »demokratizaciju« školstva, što znači da oni koji uče određuju što žele učiti i objavljivanjem svog interesa daju pečat školskih ustanova. Vidi o tome npr. David Riesman, Constraints and Variety in American Education, Lincoln/Nebr., 1956, str. 107 i dalje; Clark (vidi bibliografiju, 1960); Martin Trow, The Dem ocratization of Higher Education in A m e rica, »Europäisches Archiv für Soziologie«, br. 3 (1962), str. 231— 262. 75 Vidi o tome razlikovanje tih dvaju osnovnih strategija str. 148 i dalje.
181
partije, to je naročito evidentno u dvopartijskom sistemu gdje partije zastupaju približno iste svrhe. Pored svojih programa, partije moraju zastupati jednu sistemu vlastitu svrhu: svrhu stjecanja ili održavanja političke moći za vođenje državnog aparata. Ta dvostruka orijentacija omogućuje im da na geni jalan način rješavaju problem ispravnog izbora neodređenosti ili određenosti svoje svrhe, naime zamjenom sheme svrha/sredstvo: za sistemu eksterne funkcije prilagođivanja na okolne institucije ili izdiferencirane grupe partijski program mora biti svrha a stjecanje vlasti sredstvo. Za interne funkcije racionaliziranja i kontrole efikasnosti vlastitog ponašanja to se ponašanje jedno stavno obrće i program se tretira kao sredstvo u svrhu stjecanja vlasti. Ta je svrha institucijom političkih izbora relativno jasno specificirana, a kao sredstvo za nju i najspužvastiji partijski program zadobiva stoga funkciju jedne proračunljive veličine a da time ne gubi svoju integrativnu propagandnu funkciju. Ci jena toga osebujnog rješenja jest s jedne strane u visokim zah tjevima s obzirom na opreznost prikazivanja i izražajne disci pline, s druge strane u određenom deziluzioniranju političke sfere, no što može samo dobro doći razumnijem ocjenjivanju njezine:specifične funkcije. Zaključujući ovaj niz primjera, spomenimo još slučaj slo bodnih udruženja kojima na liniji određenih do neodređenih svrha stoje gotovo sve mogućnosti otvorene — ukoliko im uspi jeva pronaći svrhu koja će privući članove koji žele pridonijeti. Interne racionalizirajuće funkcije svrhe nestaju zbog male kom pleksnosti sistema; problem je gotovo isključivo u nesigurnoj svezi svršne specifikacije i podrške okoline — računajući ovdje članove uvijek kao okolinu.76 Specifične svrhe grupa ili udruženja — pomislimo na udru ženje štediša Volkswagena ili na širu, no uvijek još jednoznačnu svrhu udruženja za zaštitu životinja — imaju prednost nagla" N e može se ta misao formulirati drugačije, naime tako da je za kompleksnije učinke sistema neprikladna forma dobrovoljnog udruženja, jer ono za motivacijske funkcije treba svoju svrhu, te joj zbog toga moru dati oblik koji ne predviđa internu racionalizaciju kojom bi se m o gao podijeliti rad. S tog stanovišta već sm o se spotaknuli na proble matiku dobrovoljnih udruženja. Ovdje naročito instruktivno: Ivan Vallier, Structural Differentiation, Production Im peratives and Communal Norm s,
182
šavanja same stvari u odnosima među članovima odruženja i rukovodstva udruženja :77 niti se članovi trebaju naročito bri nuti o politici rukovodstva udruženja, jer je vezano svrhom i po njoj se može kontrolirati, niti rukovodstvo udruženja treba učlanjivanje prikazivati naročito atraktivnim iznad čistog pri kazivanja svrhe, jer samo svrha povlači jasnu granicu između onih koji se požrtvovno za nju zanimaju i indiferentne okoline. Svršno specifična slobodna udruženja tipičan su fenomen snaž no diferenciranih socijalnih poredaka. S druge strane upravo je zbog toga ograničena sposobnost razvoja i rezervoar snage udru ženja. Sudjelovanje koje se može postići uzima se takoreći kao datost okoline, a nastojanja udruženja mogu zacijelo ići dotle da udruženje učine poznatim i da pronalaze i privlače potenci jalne članove koji će se iskreno odnositi prema svrsi udruženja. Udruženja s difuznijim stimulirajućim svrhama 78 imaju više slobodna prostora za akciju kako u odnosu prema svojim čla novima tako i u odnosu prema ostaloj okolini, ali i više po teškoća.7» Ona moraju preciziranje strukture svrha/sredstvo, »The Kibbutz in Crisis. Social Forces,« br. 40 (1962), str. 223—242. Istra živanje se odnosi na preorijentaciju svrhovito difuznog na zajednički život upravljenog zajedničkog sistema na svrhovito specifične zahtjeve učinaka u novo nastajućem diferenciranom društvenom poretku i pokazuje kako time raste kompleksnost sistema i kako se moraju stvarati svrhe koje mogu nositi internu diferencijaciju i racionalizaciju. 77 D a li se odavde od jasno obuhvaćenih svrha grupa može očekivati općenito jača motivacija nego od nejasnih svrha — rezultati o tome kod Bertram H. Raven/Rietsma, The Effects of Varied Clarity of Group G oal and Group Path upon the Individual and his Relation to his group, »Hu man Relations«, br. 10 (1957), str. 29— 45; slično March/Simon (vidi bib liografiju na str. 42) — čini mi se prijeporan. Zasigurno kod jačine moti vacije sudjeluje mnogo drugih faktora a da bismo se mogli pouzdati na takve zakonitosti. Vidi također temeljnu kritiku kod Irle (vidi bibliografi ju, str. 94). 78 Vidi o tome i pojam i prikazivanje »elects« kod Fred W. Riggs, Administration in D eveloping Countries. The Theory o f Orismatic Society, Boston, 1964, naročito str. 164 i dalje; s tezom da su dobrovoljne grupe in teresa s relativno širokim ne samo ekonomskim svrhama za potpomaganje svojih članova na naročiti su način karakteristični za još nepotpuno dife rencirane zemlje u razvoju. 79 Objašnjavanju tog djelovanja suprotnosti od svrhovito specifičnog do svrhovito difuznih strukturiranih udruženja naročito je pridonijela ras prava Richarda L. Simpson/Williama H. Gulleya, G oals Environmental
183
koje im nedostaje, nadomjestiti drugim aspektima odlučivanja, moraju emocionalno podgrijavati klimu udruženja, stvarati »Wir Gefühl« i za opći ugled udruženja u okolini biti tako zabrinuta da se aspekti samoodržanja u praksi odlučivanja nameću kao praktičniji kriteriji od postizanja svrhe. Svrha zakazuje u svojoj funkciji da definira uvjete opstanka sistema .80 Uspjesi rukovod stva udruženja očitavaju se na statistici članova. Pri dosadašnjim razmišljanjima polazili smo od toga da je neodređenost svršne formule ujedno i osnova organizacije djelo vanja i da se mogućnost organiziranja smanjuje, odnosno mora se postaviti na drugu osnovu ako se svrhe organizacije ne mogu razgovijetno i dovoljno instruktivno fiksirati. Globalno uzevši to je točno. Postanemo li svjesni te teze, odmah su vidljive njezine granice. Mogućnost organiziranja djelovanja može ne uspjeti i s obzirom na sredstva. Usprkos vrlo precizno formuliranim svrha ma može naime biti da upravo te svrhe traže sredstva koja se teško mogu organizirati i prevesti u birokratske rutine. O svijesti o toj konstelaciji došlo se u stručnoj literaturi posljednjih godina na primjeru »terapeutske« orijentacije zatvora, zdravstvenih ustanova, domova za alkoholičare, socijalne skrbi itd .,81 dakle na slučaju organizacija koje su sebi kao cilj postavile mijenjanje svojih mušterija. Taj se cilj može vrlo specijalno definirati (npr. odvikavanje od prekomjernog uživanja alkohola i usprkos tome zahtijevati vrlo usku, neformalnu, fleksibilnu i osobnu suradnju članova organizacije i njezinih mušterija, primjenu sredstava da kle koja se jedva mogu regulirati i koja nerijetko dolaze u pro turječje s u načelu neizbježnom organizacijskom strukturom. Pressures, and Organizational Characteristics, »American Sociological Re view«, br. TI (1962), str. 344— 351. Vidi također tvrdnju Seymour M. Lipset/Martina Trow/James S. Coleman, Union Dem ocracy, Glencoe/Ill., 1956, str. 407, 415 i dalje, prema kojoj kod sindikata sa široko formuli ranim svrhama članovi traže jači utjecaj na vodstvo sindikata, tako da se u takvim sindikatima »demokracija sindikata« može lakše dobiti, a apa tija članova lakše prevladati. “ O tom e str. 155 i dalje. " Vidi npr. Maxwell Jones, The Therapeutic Community, N ew York, 1953; Earl, Rubington, Organizational Strains and K ey Roles, Administra tive Science Quarterly«, br. 9 (1965), str. 350— 369. Daljnje upute u bilješci 90.
184
Uvrsti li se ovaj primjer u teorijski okvir koji smo već skici rali, tada biva jasno da postoje svrhe koje usprkos velikoj precizaciji ne reduciraju dostatno kompleksnost okoline da bi jedno stavno oblikovale djelovanje u sistemu. One propuštaju mnogo kompleksnosti okoline u sistem u obliku koji se ne može apsor birati organizacijom i općim programima odlučivanja nego samo osobno angažiranim djelovanjem. Adekvatno tome je veliko op terećenje onih koji moraju djelovati. Oni moraju odmah sami stvoriti osobni stil i zbog toga dolaziti u konflikt jedni s drugi ma .82 Takva opterećenja i konflikti, a ne samo eventualno pita nja dodjeljivanja i primjenjivanja oskudnih sredstava, jesu onda sekundarni problemi kroz čije se rješavanje u dnevnom pogonu sistem provjerava.
5. Proturječnost postavljanja svrhe Nakon ovog pregleda mogućnosti primjene svršnih varijabli morat ćemo se odreći jedne jednostavne teorije u tom smislu da difuzne svrhe služe prilagođavanju okolini, specifične svrhe sitemsko internom racionaliziranju, premda neki uvidi upućuju u tom pravcu. Ali iza vanjske funkcije svrha može biti odveć ne određena — tako naročito u jako diferenciranim socijalnim ure đenjima — a za interne funkcije može biti odveć specifična — tako naročito kod visoko kompleksnih sistema. Značajniji je sto ga jedan drugi rezultat kojega se moramo držati: stroga svrhovitosna racionalnost, naime svrhom vođeno otkrivanje primjere nih sredstava i vrijednosno neutraliziranje nenamjeravanih po sljedica djelovanja, biva istisnuta iz procesa odlučivanja i gubi svoju redukcijsku funkciju utoliko ukoliko se odveć specifično ili odveć općenito bira svrha za sistem. Nju se onda mora upotpu niti sekundarnim kriterijima upotrebljivosti odlučivanja, s ko jima se onda u određenim aspektima može izravnati podfunkcija principa svrhe. “ Vidi o tome prikazivanje različitih key roles, preko kojih savjetnici u jednom domu za alkoholičare na različit način nastoje ispuniti svoju zadaću, kod Rubington (vidi bibliografiju).
185
U perspektivi klasične teorije svrhovito racionalne organiza cije takvo bi se pribjegavanje sekundarnim kriterijima, koji se ne mogu legitimirati kao sredstva sa stanovišta svrhe, činilo kao nedostatak, kao gubitak u svrsi koncentriranog »jedinstva« si-, stema. Polazi li se, naprotiv, od funkcionalne analize postavlja nja svrhe, tada biva jasno da se u tom »nedostatku« samo na stavljaju proturječni zahtjevi koje sistem postavlja svojoj svrsi, da se ti zahtjevi ovdje mogu zahvatiti u izmijenjenom obliku, takoreći u manjem formatu, i možda u toj formi bolje riješiti. U pogledu onih višestrukih zahtjeva svrsi može biti posve smisle na sistemska strategija bilo da se svrha premalo specificira bilo da se odveć specificira kako bi se onda pomoću sekundarnih, svršnoj strukturi samo labavo prilagođenih mjerila odlučivanja tražilo točnije uravnoteženje sistema u pogledu kompleksnih pro blema u odnosu sistem/okolina. Taj način smanjivanja osnovnog problema redukcije kom pleksnosti možemo osvijetliti s jedne druge strane ako se oslo bodimo jednodimenzionalnog promatranja svršnih varijabli na liniji određeno-neodređeno i mislimo na mogućnost da se sistem strukturira kroz proturječne svrhe. U teoriji pojedinačnog djelovanja nema nikakvog smisla go voriti o proturječnim svrhama djelovanja koje svagda iziskuju jedno drugo djelovanje. Možemo se, doduše, prije djelovanja razračunati s divergirajućim željama ili zahtjevima. No, prije nego što dođe do djelovanja, to se proturječje mora riješiti, jer nitko ne može najedanput činiti dvoje. Da bi se proturječno moglo djelovati, potrebno je više djelovanja, a to znači: vrijeme. Stoga je nužna zapovijed u teoriji djelovanja neproturječnost. Posve drugačije se postavlja problem za teoriju sistema. Ona nema pri nudnih razloga da spriječi da neki sistem tijekom svog postojanja ne da prednost jednom ovoj a drugi put drugoj svrsi i pri tom nekonzistentno postupa. Ona može dopustiti proturječja — i možda ih čak mora. Sve veća spremnost da se i znanstveno honoriraju proturje čna postavljanja svrha može se, prema tome, tumačiti kao znak preorijentacije od teorija djelovanja na teorije sistema. Da svi socijalni sistemi, čak svi akcijski sistemi naprosto, moraju udo voljavati mnoštvu zahtjeva koji se bez daljnjega međusobno ne
186
podnose, jest jedna dobro utvrđena teza sociologije.83 Da su u pojedinim institucijama često fiksirani proturječni vrijednosni stavovi i očekivanja u ponašanju, pokazali su naročito kulturni antropolozi.84 Uvjerili smo se o univerzalnosti i neizbježnosti kon fliktnog fenomena mada to katkada istraživanje zanemaruje .85 Činjenica da proturječni zahtjevi opterećuju uloge pripada k naj važnijim temama novije sociologije organizacije .86 Takva protu rječja i konflikti nisu ništa drugo nego konzekvencija pokušaja da se u jednoj kompleksnoj i promjenjivoj okolini stvore invarijantni sistem. Konfliktno djelovanje je, prema tome, naročito strategija smanjivanja kompleksnosti borbom. Umjesto eksterno putem borbe s različitih pozicija proturječja se mogu, ako je si stem stabiliziran preko određenog vremenskog razdoblja, apsor birati i internim uređenjima, prije svega time da se neizbježne stvari čine jedna za drugom 87 u jednom izjednačenom ritmu mi 83 Vidi naročito Gideon Sjoberg, Contradictual Functional Require ments and Social Systems. »The Journal of Conflict Resolution«, br. 4 (1960), str. 198—208. 84 Usporedi npr. Albert K. Cohen, On the Place o f »Themes« and Kindred Concepts in Social Theory, »American Antropologist«, br. 50 (1948), str. 436— 443; Emilio Willems, Innere Widersprüche im Gefüge pri m itiver Kulturen, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie« br. 8 (1956), str. 206—223; Florence R. Kluckhohn/Fred L. Stodbeck, Va riations in Value Orientations, Evanston/Ill. Elmsford/N. Y. 1961. 85 Vidi umjesto drugih Lewis A. Coser, The Functions o f Social Con flict. Glencoe/IIl., 1956.; Robert A. LeVine (izdavač), The A ntropology o f Conflict, »Te Journal o f Conflict Resolution«, br. 5 (1961), str. 3— 108; Ralf Dahrendorf, Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München, 1961, str. 112 i dalje, 197 i dalje. “ Neki primjeri iz novije literature: Simon/Smithburg/Thompson (vidi bit'iografiju, str. 443 i dalje); March/Simon (vidi bibliografiju, str. 113 i dalje); William J. Goode, A Theory of R ole Strain. »American Sociolo gical Review«, br. 25 (1960), str. 483— 496; Bernard H. Baum, Decentrali zation of Authority in a Bureaucracy, Englewood Cliffs/N. J. 1961, pas sim, npr. str. 150 i dalje; Litwak (vidi bibliografiju, str. 314 i dalje); Oscar Grusky, Managerial Succession and Organizational Effectiveness, »The American Journal of Sociology«, br. 69 (1963), str. 21— 31; Kahn/W olfe/ Quinn/Snoek, (vidi bibliografiju); W illiam R. Caton, Jr. Unstated G oals as a Source of Stress in an Organization, »Pacific Sociological Review«, br. 5 (1962), str. 29— 35; zatim (bilješka 90) citirana istraživanja o zatvorima i bolničkim ustanovama. 87 Vidi o tome Cyert/March (vidi bibliografiju, 1959, str. 87, i vidi bibliografiju, 1963); Blau (vidi bibliografiju, 1964, str. 320).
187
šljenja i djelovanja, varanja i moljenja, samopripremanja i nastu panja, nagrađivanja i kažnjavanja. Ovdje ne možemo zadobiti potpuni pregled za to potrebnih ili primjerenih sistemskih uređenja za absorbiranje proturječja — tehnika držanja informacija u tajnosti i razdvajanja situacija i gledalaca, izoliranja problema i vrijednosne apstrakcije, neoba vezne retorike, institucionaliziranje preferencija, delegiranja za neugodna djelovanja, itd. Nas zanima jedan isječak iz te proble matike, naime ono što se od nje dade uhvatiti u shemu kauzal nog tumačenja djelovanja i okoline i na taj način preraditi. Jedan sistem može svoje djelovanje programirati mnogim svrhama koje se ne mogu međusobno ujediniti. Kako se može točnije razumjeti taj način prerađivanja i prosljeđivanja proturječja, i gdje leže posljedični problemi toga? Najprije treba pojasniti da se kod »proturječnih« svrha ne radi o direktnim logičkim proturječjima u tom smislu da odre đen učinak treba i ne treba postići.88 Vrlo su rijetki slučajevi da je određena svrha djelovanja kao kod lova na glave ili kod dvo boja u isti mah pravno zabranjena, čak kažnjiva, a s aspekta so cijalnog prestiža da se traži .89 Takva neposredna proturječja nisu ovdje mišljena. S druge se strane također ne radi ni jednostavno o univerzalnom fenomenu troškova: da se naime određenim dje " Samo ćemo upozoriti na time načetu problematiku jedne logike,koja može preraditi normativne rečenice i zato treba dvostruk način negacije (naime sadržaja neke tvrdnje i njenog karaktera dozvole, dopuštanja neke radnje). Usporedi načelno Georg H. von Wright, D eontic Logic, »Mind«, br. 60 (1951), str. 1— 15, i isti, On the L ogic o f Negation. Societas scierttiarum Finnica, »Commentationes physico-mathematicae XXII, 4, H el sinki, 1959. Zbog te dvostruke mogućnosti negacije nije jednostavno odlu čiti kada si vrijednosti ili svrhe uopće logički protuslovljuju. Tako postoji bitna razlika u tome da li se rečenice tipa »A je vrijednost i N e-A je vrijednost« želi isključiti kao proturječne. N a primjer tvrdnja: Dobro je ako moja kuća bude bijelo obojena, ne bi po sebi proturječila tvrdnji: D o bro je ako moja kuća bude zeleno obojena, iako oboje ne može isto vremeno biti. Vidi o tome Everett W. H all, W hat is Value? A n Essay in Philosophical Analysis, London, 1952, str. 181 i dalje. D a li postoji pro turječje ovisi na taj način o sistemu logike, što definira i odlučuje o eti čkim pojmovima da li i ukoliko se u njima nalazi isključivost. " Usporedi također i razlikovanje neposrednijih i posrednijih kolizija između dva cilja kod Kaufmanna (vidi bibliografiju, 1936, str. 95 i dalje). Slično Gttfgen (vidi bibliografiju, str. 88).
188
lovanjem zatvore druge mogućnosti. Za eksplikaciju problema više je potreban uvid u neutralizacijsku funkciju svrha, do kojeg smo došli u prvom poglavlju. Svrhe si međusobno mogu speci jalno u toj funkciji protusloviti, tako, naime, da jedna svrha oz načuje posljedice djelovanja kao vrijedne koje se drugom svrhom neutraliziraju. Proturječja u svrhama ne znače, dakle, ništa dru go nego da se neutralizacijska funkcija postavljanja svrhe isključi i uspostavlja »prirodna« situacija koja je uvijek vrijednosno kompleksna. Dobar primjer za to pružaju istraživanja američkih zatvora, koja su otkrila proturječja starije svrhe zaštite i novijih terapeutičkih postavljanja ciljeva rehabilitacije i poboljšanja i istraživala njihove strukturalne konzekvencije i konzekvencije u ponašanju.B# Taj je primjer osobito zanimljiv jer proturječje ovdje ne nastaje samo zbog oskudnosti sredstava, nego jedna svrha izrav no diskreditira sredstva druge svrhe. Posljedica je također i ovdje potreba za sekundarnim mjerilima odlučivanja, prije svega mje rilima oportunosti, koja se ipak samo neformalno mogu stabilizi rati i sankcionirati, zato što su osnove opravdanja pokrivene for malnim sistemskim svrhama, i ako bi se htjelo otkriti proturječje, ugrožavalo bi se njihovo prikazivanje. Praktički dolazi stoga u području u kojem se presijecaju vrijednosni zahtjevi do oportu nističkog ponašanja koje znade izbjeći alarmirajuće neprilike i pri služenju s jednom svrhom ravna se prema tome koliko je 50 Vidi naročito Oscar Grusky, Organizational Goals and the Beha vior of Informal Leaders, »The American Journal o f Sociology«, br. 65 (1959), str. 59— 67; isti, R ole Conflicts in Organization. A Study o f Prison C am p Officials, »Administrative Science Quarterly«, br. 3 (1959), str. 452 do 472; Donald R. Cressey, Contradictory Directives in Com plex Organi zations. The Case of the Prison. »Administrative Science Quarterly«, br. 4 (1959), str. 1— 19; isti, (izdavač) The Prison Studies in Institutional Organization and Change, N ew York, 1961; Mayer N . Zald, Power Ba lance and Staff Conflict in Correctional Institutions, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 22— 49; slični problemi primijećeni su u psihijatrijskim ustanovama, pa čak i u općim bolnicama. Za djelovanja na njihovu organizacijsku strukturu usporedi npr. William R. Rosengren, Communication, Organization, and Conduct in the »Therapeutic Milieu«, Administrative Science Quarterly«, br. 9 (1964), str. 70—90; vidi dalje Thomas J. Scheff, Differential D isplacem ent o f Treatment G oals in a M ental Hospital, »Administrative Science. Quarterly« br. 7 (1962), str. 208 do 217; i Rubingston (vidi bibliografiju).
189
drugi zadovoljen, odnosno koliko bi on trpio — ili također tko bi od njegovih pristaša bio time izazvan. Takav postupak odgovara u osnovi prirodnom ponašanju u vrijednosno kompleksnim situacijama.91 U svrhovito strukturira nim sistemima potrebne su ipak kao iznimna pojava naročita in stitucionalna osiguranja. Oportunizam fluktuirajućeg ozbiljenja vrijednosti eliminira je neutralizacijskim efektom postavljanja svrhe, no ipak se u području proturječja različitih svrha ponovno uspostavlja. To pretpostavlja na odgovarajući način labavi nad zor odnosno neformalno sporazumijevanje s pretpostavljenima, zatim također jednu ne odveć operativnu definiciju svrha tako da ostaje na raspolaganju mogućnost tumačenja za obrambeni manevar. Stoga se proturječno postavljanje svrhe može smatrati i kao vrsta neformalnog delegiranja kompetencije odlučivanja .82 Teža postaje situacija kada se proturječja svrha pokrivaju s graničnim linijama podjele rada u sisteme tako da svaka svrha u organizaciji nalazi svoje zagovornike koji joj tvrdoglavo žele pri baviti isključivo važenje — i time svom području rada prednost. To uvodi proturječje u službene procese koordiniranja i odluči vanja o konfliktima i postiže da se vrh organizacije time poza bavi. Vrijednosnokompleksni stil odlučivanja biva stoga hijerar hijski uzdignut. Oportunističke korekture kursa poduzimaju se ne dolje nego gore, dakle s obuhvatnijom informacijom, ali i na daleko vidljivo, što ima svoje prednosti i nedostatke. Već, prema tome, koliko su jako svrhe koje se od sistema traže, instituciona lizirane u okolini. Ako se proturječja na taj način primaju u organizacijsku strukturu, nije to bez daljnjega dakle pogreška u konstrukciji, 91 Usporedi ovdje Braybrooke/Lindblom i Lindblom (vidi bibliogra fiju, 1965), zatim već spomenutu str. 49 i dalje. 92 S tog stanovišta obradio je postavljanje mnoštva ne odmah ispunjivih planskih ciljeva u sovjetskom sistemu planiranja i mnoštvo proturječe nih direktiva odlučivanja u ranom španjolskom kolonijalnom carstvu Andrew G. Frank, Goal Am biguity and Conflicting Standards. An Approach to the Study o f Organization, »Human Organization«, br. 17 (1958— 59), str. 8— 13, odnosno John Leddy Phelan, Authority and Fle xibility in the Spanish Imperial Bureaucracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 47— 65. Usporedi uz to dalje Ralph H. Tur ner, The N avy Disbursing Officer as a Bureaucrat, »American Sociological. Review«, br. 12 (1947), str. 342— 348.
190
premda, naravno, može biti i takva .93 Recepcija heterogenih vri jednosti kao paralelno valjane, proturječne sistemske svrhe može imati to više smisao u tome da proširuje okolinsko institucionalni temelj sistema, bilo da se može voditi računa o vrijednosnokompleksnim očekivanjima okoline bilo da se u jednoj vrlo diferenci ranoj okolini mogu zadovoljavati istodobno raznorodni interesi.94 Radi se, dakle, o strategiji koja je vilo srodna difuznoj tvorbi svrhe, o kojoj smo već raspravljali, i na taj način mnogoznačne formule svrhe služe također često za prikrivanje proturječja u postizanju svrhe. Prosljeđuju li se u sistemu proturječne svrhe, tada to znači da se ne ispunjava neutralizacijska funkcija svrha i da se odgo varajuće stješnjavanje situacije odlučivanja mora postići na drugi način .96 Tome će onda služiti, prije svega, razne birokratske tak tike formalnog i neformalnog vođenja konflikta koje se moraju 53 Tako će se u mnogim slučajevima moći diskutirati da li u proturječ nom izvršavanju svrhe umjesto jedne ne bi trebale biti stvorene dvije raz ličite organizacije. U privredi su takva razmišljanja zbog velikog stupnja specifikacije svrhe sasvim obične. I za sveučilište bi to pitanje moglo biti aktualno u toj mjeri ukoliko se njezine obje glavne svrhe nauka i istraži vanja počnu razvijati do proturječja, iako bi i tada štošta govorilo u prilog tome da se proturječnost zadrži kao ugaoni kamen akademske slobode, jer kontrola djelovanja otežava centraliziranje kompetencija odluči vanja i čvrsto usidruje funkcionalno potrebnu decentralizaciju. 94 O tome i nekoliko primjedbi kod Banfielda, (vidi bibliografiju, 1959). Usporedi također Renate Mayntz, D ie soziale Organisation des In dustriebetriebes, Stuttgart, 1958, str. 55 i kao karakteristične studije za po jedini slučaj npr. Clark, (vidi bibliografiju, 1960, (str. 167 i dalje) ili Jo seph Bensman/Israel Gerver, Crime and Punishment in the Factory. The Function of Deviance in Maintaining the Social System, »American So ciological Review«, br. 28 (1963), str. 588— 593. Za stariji nauk o organiza ciji vrijedila je, naprotiv, sloboda proturječja kriterija odlučivanja kao zahtjev koji nije dalje potreban za osnivanje dobrih organizacija. Vidi umjesto drugih Harrington Emerson, The Twelve Principles o f Efficiency, New York, 1919, str. 59 i dalje. To prije svega ovisi o tome da je starije shvaćanje organizacijskog sistema promatralo posve interno. Tek uzimanje u obzir problematike okoline u teoriji organizacije omogućuje da ugrađi vanje proturječnosti u organizacijsku strukturu može imati dobar smisao. 95 Prema Drucker (vidi bibliografiju, str. 81, 113 i dalje) preko »spo sobnosti odlučivanja«, slično Vickers (vidi bibliografiju, 1965). Ipak m o žemo se nadati da ima još drugih mogućnosti čija se rentabilnost može bolje uočiti.
191
dovesti u izjednačen odnos sa svojim različitim prednostima i nedostacima ."6 Sistem ujedno zamjenjuje interne konflikte s ek sternima — tipičan primjer premještanja problema izvana prema unutra s adekvatno rastućom sistemskom autonomijom. U tome može biti znatna prednost — prije svega onda kada same svrhe, kao što je to tipičan slučaj u velikim radnim organizacijama, imaju malo značenje za motivaciju članova, tako da članovi ostaju radno sposobni za svojim mjestima i onda ako u internim razračunavanjima izvuku kraći kraj. Tome pripada i to da se ta interna razračunavanja po mogućnosti drže u tajnosti tako da od toga ne trpi ni ugled sistema ni ugled pojedinih njegovih čla nova, ako se o internom konfliktu odluči u jednom a ne u dru gom smislu. To pretpostavlja visoku disciplinu, nezainteresira nost s obzirom na svrhu i spremnost da se sistemske odluke tre tiraju kao činjenice. Te se pretpostavke, kako dokazuje uvid u modeme velike birokracije, mogu ispuniti i pridonose tome da se riješi osnovni problem redukcije kompleksnosti i promjenjivo sti nakon niza preinačenih definicija.
6. Funkcionalni ekvivalenti Funkcije su odnosi učinaka prema stanovištima s kojih se učinak izlaže u usporedbi s drugim, funkcionalno ekvivalentnim mogućnostima učinka .97 Funkcionalna analiza služi stoga pri teo rijskoj orijentaciji usporedbe; pri praktičkoj orijentaciji ona otva ra mogućnosti supstitucije, razmjene jednako vrijednih učinaka. S time nije povezana tvrdnja o bitnim kvalitetama, ne tvrdi se da se u svijetu sve, od kralja do paža može nadomjestiti; ali ipak da se sve može ispitati s onih specifičnih stanovišta s obzirom na mogućnost zamjenjivanja i da se nezamjenjivost u danom slučaju mora obrazložiti. Pri tom se funkcionalna ekvivalentnost, mogućnost zamjene uvijek odnosi na problem, mora se, dakle, shvaćati relativno s obzirom na određeno stanovište. Druga sta * Za funkcionalnu ekvivalentnost i za kompliciraniji odnos formalnih i neformalnih zadjevica i taktika proturivanja usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, a str. 239 i dalje, 262 i dalje). " Vidi str. 138/9.
192
novišta dopuštaju da se drugi učinci pojavljuju kao ekvivalentni. Konkretno biće uvijek je neusporedivo, kao takvo nenadomjestivo. Apstrakcijski pravac funkcionalne perspektive mora biti priznat, konsenzusom pokriven, kao sistemska perspektiva insti tucionaliziran, ako se u socijalnim sistemima mora izvršiti proces supstitucije. Pitanje o funkciji svrha oslobađa, prema tome, racionalnost svrhe iz njezinoga tradicionalnog usiđrenja u »biti« djelovanja i dovodi je u područje onog bića što je kao »učinak« načelno i drugačije moguće, i stoga u svojoj specifičnoj nadmoćnosti spram funkcionalno ekvivalentnih učinaka mora biti utemeljeno i na taj način stabilizirano. Tvrdnja funkcije da svrhe služe tome da se reducira kompleksnost okoline nekog sistema, ima stoga samo prolaznu vrijednost. Ona biva potpunom spoznajom tek tada kada se i ukoliko uspije s tog stanovišta uvući u vidokrug druge, funkcionalno ekvivalentne redukoijske strategije. Sitoga ćemo naše istraživanje o funkciji svrhe zaokružiti i sažeti s pokušajem da se dobije pogled na funkcionalne ekvivalente svršne racio nalnosti. Analiza funkcije svrhe rezultirala je time da se svrhe ne od nose neposredno na osnovni problem kompleksnosti okoline, nego posredno — naime tako da omogućuju naročito sretno po vezivanje različitih redukcijskih strategija (subjektiviranje, institucionaliziranje, diferenciranje okoline, unutrašnje diferenciranje i neodređenost sistemske strukture). Odricanje od svrha značilo bi stoga da se, ako se ne možemo odreći posve pojedinih od tih re dukcijskih strategija, mora u svim tim aspektima svršna orijen tacija zamijeniti funkcionalnim ekvivalentima. Da li se onda još te rezervne strategije, kao putem svrhovitosne misli, mogu svesti na jednu jedinu formulu, više je nego upitno. Njihovo povezi vanje bi vjerojatno iziskivalo mnogo kompliciranije sistemske strukture nego što su do sada uobičajene. Širenje svtršnog prin cipa i njegova primjena kao kriterija dobre organizacije napro sto čini se da imaju ovdje svoj pravi razlog. Premda se odnosi na jedinstven osnovni problem održavanja sistema svršna je ra cionalnost ipak multifunkcionalno djelotvorna. I multifunkcionalne strukture posjeduju naročitu stabilnost po tome da mogu biti potisnute ne jednim jedinim surogatom nego samo nizom re zervnih činidbi. 13 Teorija sistema
193
dovesti u izjednačen odnos sa svojim različitim prednostima i nedostacima.86 Sistem ujedno zamjenjuje interne konflikte s ek sternima — tipičan primjer premještanja problema izvana prema unutra s adekvatno rastućom sistemskom autonomijom. U tome može biti znatna prednost — prije svega onda kada same svrhe, kao što je to tipičan slučaj u velikim radnim organizacijama, imaju malo značenje za motivaciju članova, tako da članovi ostaju radno sposobni za svojim mjestima i onda ako u internim razračunavanjima izvuku kraći kraj. Tome pripada i to da se ta interna razračunavanja po mogućnosti drže u tajnosti tako da od toga ne trpi ni ugled sistema ni ugled pojedinih njegovih čla nova, ako se o internom konfliktu odluči u jednom a ne u dru gom smislu. To pretpostavlja visoku disciplinu, nezainteresira nost s obzirom na svrhu i spremnost da se sistemske odluke tre tiraju kao činjenice. Te se pretpostavke, kako dokazuje uvid u modeme velike birokracije, mogu ispuniti i pridonose tome da se riješi osnovni problem redukcije kompleksnosti i promjenjivo sti nakon niza preinačenih definicija.
6. Funkcionalni ekvivalenti Funkcije su odnosi učinaka prema stanovištima s kojih se učinak izlaže u usporedbi s drugim, funkcionalno ekvivalentnim mogućnostima učinka .97 Funkcionalna analiza služi stoga pri teo rijskoj orijentaciji usporedbe; pri praktičkoj orijentaciji ona otva ra mogućnosti supstitucije, razmjene jednako vrijednih učinaka. S time nije povezana tvrdnja o bitnim kvalitetama, ne tvrdi se da se u svijetu sve, od kralja do paža može nadomjestiti; ali ipak da se sve može ispitati s onih specifičnih stanovišta s obzirom na mogućnost zamjenjivanja i da se nezamjenjivost u danom slučaju mora obrazložiti. Pri tom se funkcionalna ekvivalentnost, mogućnost zamjene uvijek odnosi na problem, mora se, dakle, shvaćati relativno s obzirom na određeno stanovište. Druga sta " Za funkcionalnu ekvivalentnost i za kompliciraniji odnos formalnih i neformalnih zadjevica i taktika proturivanja usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, a str. 239 i dalje, 262 i dalje). " Vidi str. 138/9.
192
novišta dopuštaju da se drugi učinci pojavljuju kao ekvivalentni. Konkretno biće uvijek je neusporedivo, kao takvo nenadomjestivo. Apstrakcijski pravac funkcionalne perspektive mora biti priznat, konsenzusom pokriven, kao sistemska perspektiva insti tucionaliziran, ako se u socijalnim sistemima mora izvršiti proces supstitucije. Pitanje o funkciji svrha oslobađa, prema tome, racionalnost svrhe iz njezinoga tradicionalnog usidrenja u »biti« djelovanja i dovodi je u područje onog bića što je kao »učinak« načelno i drugačije moguće, i stoga u svojoj specifičnoj nadmoćnosti spram funkcionalno ekvivalentnih učinaka mora biti utemeljeno i na taj način stabilizirano. Tvrdnja funkcije da svrhe služe tome da se reducira kompleksnost okoline nekog sistema, ima stoga samo prolaznu vrijednost. Ona biva potpunom spoznajom tek tada kada se i ukoliko uspije s tog stanovišta uvući u vidokrug druge, funkcionalno ekvivalentne redukcijske strategije. Stoga ćemo naše istraživanje o funkciji svrhe zaokružiti i sažeti s pokušajem da se dobije pogled na funkcionalne ekvivalente svršne racio nalnosti. Analiza funkcije svrhe rezultirala je time da se svrhe ne od nose neposredno na osnovni problem kompleksnosti okoline, nego posredno — naime tako da omogućuju naročito sretno po vezivanje različitih redukcijskih strategija (subjektiviranje, institucionaliziranje, diferenciranje okoline, unutrašnje diferenciranje i neodređenost sistemske strukture). Odricanje od svrha značilo bi stoga da se, ako se ne možemo odreći posve pojedinih od tih re dukcijskih strategija, mora u svim tim aspektima svršna orijen tacija zamijeniti funkcionalnim ekvivalentima. Da li ise onda još te rezervne strategije, kao putem svrhovitosne misli, mogu svesti na jednu jedinu formulu, više je nego upitao. Njihovo povezi vanje bi vjerojatno iziskivalo mnogo kompliciranije sistemske strukture nego što su do sada uobičajene. Širenje svršnog prin cipa i njegova primjena kao kriterija dobre organizacije napro sto čini se da imaju ovdje svoj pravi razlog. Premda se odnosi na jedinstven osnovni problem održavanja sistema svršna je ra cionalnost ipak multifunkcionalno djelotvorna. I multifunkcionalne strukture posjeduju naročitu stabilnost po tome da mogu biti potisnute ne jednim jedinim surogatom nego samo nizom re zervnih činidbi. 13 Teorija sistema
193
Pri točnijem promatranju ta se slika ipak m ora modificirati. Kao što je prije prikazano ,98 svrhovitosna orijentacija implicira dvostupno sređivanje. Mora se razlikovati između kauzalne she me i sheme svrha/sredstvo i prema tome odvojeno razmisliti o supstitucijskim mogućnostima. Tumačenje okolnog događanja i sistemskog djelovanja kao uzroka učinaka jedva se kao shema prikazivanja kompleksnosti može nadomjestiti. Čini se da se ovdje radi o rijetkom slučaju jednog teško opozovljivoga razvoj nog napretka u tom smislu da su sistemi kojima uspijeva uređi vanje njihovih odnosa s okolinom putem kauzalne predodžbe nadmoćni u svim bitnim aspektima .99 Kauzalna shema otvara svojom apstrakcijom slobodan pro stor za supstitucijske mogućnosti i to, približno podijeljeno, u dvostrukom smislu. Jedna mogućnost odnosi se na strukturirajuću funkciju svr hovitosnih programa, koja se može ispuniti na različit način. Kauzalni faktori mogu se uzeti s jedne strane kao konkretni do gađaji koji se mogu apstrahirati samo njihovim odvajanjem. S druge strane oni se mogu osim toga i uslijed tog razdvajanja 100 apstrahirati u tipove ponovljivih događaja i time zadobiti proši renu programatsku funkciju. Prema tome, može se govoriti o svrsi u smislu jednoga konkretnog stanja koje valja postići, ali i u smislu jednog s obzirom na određeno vrijeme neodređenoga apstraktnog programa odlučivanja. Naime, svrha služi kao zada na premisa odlučivanja koja se u procesu odlučivanja, koji ona strukturira, ne dovodi u pitanje. Svrha posjeduje tu strukturira juću funkciju međutim u slučaju jedne jednokratne svrhe samo za jedan jedini proces odlučivanja — pa ma kako on bio kom 95 Usporedi str. 19 i dalje i 173 i dalje. ” Usporedi ovdje Talcott Parsons, Evolutionary Universals in Society, »American Sociological Review«, br. 29 (1964), str. 339— 357. Opa snost tog prikazivanja očita je. Ono bi se zbog toga trebalo neprestano koristiti kao hipoteza koja se može opozvati. 100 Vidi uz to obradbu vremenskog razmaka između kauzalnih fak tora kao »strategiju za pronalaženje pravilnosti« kod Petera R. Hofstättcru, Erfahrung und Erwartung. U: A spekte sozialer Wirklichkeit, »Sozialwissenschaftliche Abhandlungen«. Izdavač: Hochschule für Sozialwissenschnftcn Wilhelmshaven, br. 7, Berlin, 1958, str. 155— 172 (160).
194
pliciran — u slučaju naprotiv ponovljivih svrha za mnoštvo istovrsnih procesa odlučivanja .101 Apstrakcijski smjer od jednokratnih do ponovljivih svrha omogućuje pod određenim pretpostavkama okoline da se projek tiraju generalni programi odlučivanja s detaljno razrađenim od nosima svrha/sredstvo za mnoštvo procesa odlučivanja i da se time odtereti konkretnu djelatnost odlučivanja. Svrha tada po staje s krugom kauzalnih i vrijednosnih odnosa trajnom svrhom sistema i po mogućnosti mnoga od njezinih sredstava propisuju se općenito, premda tako da ih se može mijenjati. Odlučivanje se pojednostavnjuje kompliciranjem sistemske strukture; komp leksnost se, drugim riječima, iz procesa odlučivanja premješta u sistemsku strukturu i apsorbira već sistemskom strukturom. Taj zakon supstitucije je opće poznat i mnogo ga hvale .102 Općenito smo manje svjesni toga da on funkcionira i u obratnom pravcu (što je već u osnovi koncipirano pojmom supstitucije, od nosno funkcionalne ekvivalentnosti). Kada položaj okoline siste ma otežava da se detaljno propišu ponovljivi svrhovitosni pro grami, sistem može kompleksnost i promjenjivost okoline i ad hoc smanjiti. On mora tada prilagoditi svoju programsku struk turu i svoje komunikacijske oblike, čak svoju čitavu »pogonsku« klimu prema problematičnim pojedinačnim odlukama. On treba drugu bazu za konkretne procese odlučivanja situacijske inter pretacije i informacijskog sažimanja, uklanjanja nesuglasica i proturječja, stišavanja konflikata i apsorbiranja nesigurnosti. On će se tipično više osiguravati u konsenzusnim osnovama nego u utvrđenim stvarnim orijentacijama .103 On mora intenzivirati ko 101 To se razlikovanje ne smije zamijeniti s onim o neodređenim i određenim svrhama koje smo obradili u trećem odlomku ovog poglavlja. Jednokratne svrhe mogu u visokom stupnju biti neodređene. To često nalazimo u političkim svrhama kao »ponovno ujedinjenje«, »razvoj«, »svjetska revolucija«. Ponovljive svrhe mogu biti naprotiv jednoznačno određene kad je primjerice, riječ o tekućoj proizvodnji hladnjaka jednoga određenog tipa. 102 Vidi npr. B. Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 235 i dalje); Alvin W. Gouldner, Patterns o f Industrial Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1954, str. 162 i dalje; Gehlen (vidi bibliografiju 1956, str. 47 i dalje); Thibaut/Kelley (vidi bibliografiju, str. 130 i dalje). 103 O tome se nalazi sugestivni materijal u značajnoj raspravi Bum s/ Stalker (vidi bibliografiju). Vidi također Rosengren (vidi bibliografiju) sa 13;
195
munikaciju s okolinom i olakšati formuliranje novovrsnih očeki vanja u ponašanju. Niz funkcijskih uloga, institucija i organizacijskih dostignu ća na koje se u prvi mah ne misli kada se mora izraditi oficijelna sistemska struktura svrha i sredstava, a na koje nije mislio ni klasični nauk o organizaciji, biva prepoznatljiv s toga stanovišta kao funkcionalni ekvivalenti za svrhovitosne programe na si stemskoj razini. U cjelini taj supstitucijski proces ima smjer da se osnove sistemske stabilnosti traže manje u stvarnoj dimenziji nego u socijalnoj dimenziji ljudskog doživljavanja, da se konkret ni procesi odlučivanja manje podupiru iznošenjem stvarnim premisa odlučivanja nego institucionaliziranjem spremnosti za sporazumijevanje. Jednu takvu trajno učvršćenu konsenzusnu osnovu može sistem zacijelo naći u odnosima među svojim čla novima jer su samo ti odnosi za to dovoljno gusti. Stoga se može također reći da stvarne svrhe programiraju tipično granicu siste ma spram okoline nečlanova i da je neki sistem to jače upućen na to da traži sigurnost i stabilnost na jednoj drugoj sistemskoj granici, naime u odnosu prema svojim članovima, što njegov odnos prema nečlanovima postaje kompleksnijim i nepredvid ljivim. Z a taj supstitucijski proces, za mogućnost da se djelomično nadomjeste ponovljive sistemske svrhe u njihovoj programskoj funkciji našli smo, dakle, četverostruku formulaciju: ekvivalent nost množine jednokratnih svrha djelovanja i jedne ponovljive sistemske svrhe; ekvivalentnost sistemskostruktume kompleksno sti i kompleksnosti procesa odlučivanja; ekvivalentnost stvarne sličnim rezultatima. Čak i tada se sistem ne razdvaja u labavo povezani slijed odluka za pojedini slučaj. Ostaje sistem i ostvaruje kao takav — iako preko jedne drugovrsne strukture — svoj doprinos redukciji kom pleksnosti. Zapravo tendencija Burnsa i Stalkera nije neopasna da se ver tikalne komunikacije identificiraju s formalnima a horizontalne s nefor malnima — i utoliko s (!) komunikacijama pogodnijim za identifici ranje. Vjerojatno je upravo obratno ovdje prije prikladna hijerarhijska komunikacija da se kompenziraju poteškoće fiksiranja svrhe i udesi sistem na brzo promjenjive okolnosti okoline i na kompleksnost koja se ne može unaprijed predvidjeti kao horizontalna komunikacija bilo da je for mulirana osjećajno institucionaliziranim očekivanjima ponašanja ili for malnim kondicionalnim programima. Vidi o tom e također Friedrich Weltz, Vorgesetzte zwischen Management und A rbeitern, Stuttgart, 1964.
196
dimenzije i socijalne dimenzije; i ekvivalentnost oslanjanja na granicu spram nečlanova, odnosno na granicu spram članova. Svi ti ekvivalencijski odnosi ne omogućavaju ukidanje jednoga drugim. Oni samo naznačuju strategijske mogućnosti premješta nja problema u sistemu, ali time ujedno i granice i posljedične probleme takvih težišnih pomicanja, u čiju se razradbu u ovoj svezi ne možemo upuštati. Drugi, posve drugačiji niz ekvivalencijskih odnosa može se svesti na to da su u kauzalnoj shemi položene dvije različite mo gućnosti redukcije kompleksnosti. Njihova razlika je uvjetovana asimetričkom strukturom kauzalnosti, što razdvaja uzroke i učin ke. Kao što je nagoviješteno već u prvom poglavlju, redukcija može uslijediti ili fiksiranjem određenih učinaka uz apstrahiranje drugih posljedica djelovanja. To je tehnika svrhe. Ili se ona uvo di utvrđivanjem određenih uzroka koji uvijek kada nastupe tre baju uzrokovati djelovanje bez obzira na konkretnu konstelaciju u kojoj se svagda susreću s drugim uzrocima ili mogućim uzro cima. To je kondicdonalna tehnika. Stoga će se — na to smo već naišli pri tretiranju pravnodržavnog mišljenja104 — razliko vati svršno programiranje i kondicionalno programiranje i u toj će se razlici morati istodobno uvidjeti potpunu shemu redukcijskih mogućnosti koje se otvaraiju kauzalnim tumačenjem okoline i sistemskog djelovanja. Obje mogućnosti programiranja uvjetovane su kompleksnošću kauzalne sheme: budući da svako djelovanje ima više uči naka, učinke se može stoga programirati samo na redu prefe rencija kroz vrijednosti ili svrhe, koje neutraliziraju druge učinke. Budući da se za svaki kauzalni tijek susreće više uzroka, uzroci se stoga mogu samo kondicionalno programirati, tako naime da se određeni uzroci uz indiferentnost spram dragih selektivno karakteriziraju kao uzročnici djelovanja .105 Oba programska oblika funkcionalno su i strukturalno analogno sazdani: oni svagda pretpostavljaju na strani uzroka, odnosno učinaka odre 104 Usporedi str. 82 i dalje. 105 Vidi: ovdje Sigwart (vidi bibliografiju, 1889, str. 24— 67 (59) s te zom da bi se zbog potrebne većine uzroka kauzalni zakoni stalno mogli formulirati samo hipotetički (dakle kondicionalno). I poznata popratna formula svih kauzalnih zakona »ceteris paribus« nije u biti ništa drugo osim paušalnog kondicioniranja.
197
đenu množinu kauzalnih čimbenika, i služe tome da se ta mno žina reducira. Kondicionalnim programiranjem može se — analogno svršnom programiranju, ali na drugi način i s drugim struktural nim konzekvencijama — sažeti i simultano ostvariti onih pet osnovnih strategija subjektiviranja, institucionaliziranja, diferen ciranja okoline, unutrašnjeg diferenciranja i ostavljanja sistem ske strukture u neodređenosti. Tako se kondicionalno programi ranje iskazuje kao funkcionalni ekvivalent za svršno programi ranje. Ponajprije i prije svega je i karakteriziranje određenih uvjeta okoline kao aktivnih uzroka djelovanja subjektivno a ni pošto samo karakteriziranje onoga što o sebi postoji u okolini. O tome ne smije zavaravati determinirana struktura ako/tada kondicionalnog programiranja. Fiksiranje uvjeta uzrokovanja jest selektivna činidba koja pretpostavlja shematiziranje mogućih povoda djelovanja i bira one prema kojima će se ravnati sistem. Nosilac te činidbe, subjekt, ne može se bez daljnjega izmjenjivati u toj shematizirajućoj i selektivnoj funkciji jer njegova unutra šnja organizacija i njegov dotični informacijski sadržaj (sjećanje) sudjeluje u činidbi. U tome i samo u tom smislu želimo fiksi ranje uzroka djelovanja označiti kao subjektivno, odnosno same uzroke kao motive.106 Kada subjektivnost preuzima funkciju redukcije kompleks nosti okoline, ona mora biti kompenzirana ii upotpunjena institucionaliziranjem. I povodi djelovanja (a ne samo svrhe) moraju u jednom socijalnom poretku biti u određenom opsegu institu cionalizirani. Oni supripadaju socijalnim ulogama. Suprug treba odgovarati na pitanja svoje žene, bolnica treba primiti hitne slučajeve. Ne može se pojedinom sistemu, niti čovjeku po 106 Nikako, dakle, ne treba isključiti da postoji jedna više-manje ob jektivna spoznaja okoline u tom smislu da za određene karakteristike okoline postoji vrlo velika vjerojatnost da one budu na isti način pre uzete i prerađene. To je posljedica činjenice da su ljudski organizmi međusobno slični te se »programiraju« kulturno više-manje podjednako. Ali se kauzalni potencijal koji se odnosi na sistem okoline ne računa zacijelo za na instinkte vezanog čovjeka u te tipične objektivnije karak teristike, iako i ovdje ima relativno generaliziranih podešivača (npr. pri likom alarma ili kulturnih rutina).
198
jedincu, niti socijalnom sistemu, prepustiti na volju na što će reagirati, čak i kada im je u određenom opsegu slobodno birati način na koji će reagirati.107 Sistemi djelovanja nisu doduše so cijalno determinirani, ali oni moraju ostati takvi da se mogu socijalno motivirati, da se, dakle, prilagođuju na institucije — zbog socijalnog poretka, ali isto tako zbog njih samih, jer bi inače svijet njihovih mogućnosti djelovanja bio previše komplek san. Treće, tehnika kondicionalnog programiranja ide tipično zajedno s diferenciranjem okoline. Okolina se ponajprije mora raščlaniti vremenskostvamosođjalnom grubom strukturom kako bi sistem uopće mogao razlikovati isječke okoline s visokom potencijalnošću za povode djelovanja i tamo zakvačiti svoju po zornost i svoje navike; mogućnost pozornosti ii obradbe doživ ljaja jednog sistema je premalena a da bi on sve i sva istodobno mogao vrednovati kao povod djelovanju. Diferenciranje okoline povlači razdvajajuće linije, prekida sveze, stvara diskontinuitete i ovisnosti u okolini i tek tako omogućuje očekivanje pregledno ograničenih nizova učinaka. Kad bi bilo sve sa svačim povezano, nastupio bi apsolutni kaos te se ne bi mogli smisleno planirati ni povodi ni učinci djelovanja. Samo ako se okolina diferencira prema područjima, za po vode djelovanja može se razviti na to nadovezujuće interno diferenciranje koje dijelove sistema specijalizira na saobraćaj s naročitim segmentima okoline i zabrtvljuje jednog naspram dru goga tako da sistem može brže naći, učiti i prekvalificirati pri mjerene s obzirom na povod specifične reakcije a da svagda ne bude involviran u svim svojim dijelovima i da ne mora sve sa svačim usklađivati.108 Obratno gledajući, shematske diferenci ranje okoline ima smisao samo za ukidanje kompleksnosti kada 107 Sloboda i povezanost u odnosu prema uzrocima i djelovanjima moraju naravno biti međusobno usklađeni, jer bi potpuna sloboda u izboru uzroka, odnosno djelovanja činidbe jednu vezu u uvijek drugom pravcu učinila iluzornom. Kad bi suprug imao potpunu slobodu odgo vora, bolnica potpunu slobodu što će učiniti s bolesnikom koji je u nju dopremljen, ne bi imalo smisla da se institucionalizira povod djelovanja. 108 Vidi uz to pojam multistabilnog sistema od Ashbya (vidi biblio grafiju, 1952, naročito, str. 136 i dalje, 153 i dalje); važan prije svega izradbom stanovišta ubrzanja reakcije pomoću internog diferenciranja.
199
jc sistem interno dovoljno kompleksan i raspolaže s odgovara juće diferenciranim potencijalom reagiranja. Samo u sudjelova nju oba oblika diferenciranja jest sistem kadar izvanjsku kom pleksnost, koja se ne može kontrolirati, prevesti djelomično u internu kompleksnost koju se može kontrolirati i tako reducirati. Konačno, u kondickxnalnom programiranju valja postići ta kođer nužnu neodređenost programske strukture i to oštrim apstrahiranjem ili ostavljanjem »činjeničnih stanja« u neodre đenosti koji trebaju izazvati djelovanje. Što su očekivanja oko line nesigumije strukturirana, što se brže i nepredvidljivije mi jenjaju konstelacije okoline i pomiču u svojim sistemskorelevantnim aspektima, to biva teže unaprijed detaljno formulirati spremnosti reagiranja sistema i okolini ih čvrsto predočiti, to otvorenije i neodređenije moraju biti naznačeni uzroci koji po kreću sistemski proces. Premise odlučivanja gube time na snazi i odluke se sve više i više odlažu u budućnost koja će pravo stanje stvari postepeno otkrivati. To iziskuje institucionaliziranu tehniku usklađivanja pri odlučivanju, očuvanja konzistentnosti ili pak pričina konzistentnosti većine odluka pri »jednakim« sta njima stvari za što juristička tehnika formuliranja normi i ute meljenja odluka pruža najkriistalniji primjer. Juristička argumentacijska tehnika i tehnika prikazivanja imaju točno ovdje svoj problemski odnos. Ona ne služi strogo logičkom zaključi vanju, nego pripomaže tome da se iz nužno neodređene kondicionalne programske strukture postignu svagda određene od luke o dotičnim slučajevima a da se time ne zagradi budućnost.109 Ako sažmemo ovaj tok misli, kako bismo opet dobili pre gled, tada se pokazuje da se redukcija kompleksnosti okolnog svi jeta može regulirati ne samo namjeravanim učincima nego isto taiko uzrokujućim, uvjetujućim uzrocima djelovanja. I učinci kao 1M Pri tome je glavni problem da se spozna djelovanje presedana i da se ono svakako ograniči na neškodljivu mjeru a da se ne ugrozi otvo rena budućnost norme. To, naravno, uspijeva samo više ili manje sudskoj odluci. Nekadašnjem kraljevskom sudu je, na primjer, u cjelini bolje uspijevalo nego današnjim najvišim saveznim sudovima da nastoje sve većoj potrebi za pravnom sigurnošću udovoljiti smjernicama i ustavnim odlukama i pri tom nedovoljno promisliti da oni ne raspolažu instituciona liziranim oblicima samoispravljanja kao jedan zakonodavac pa se stoga ne smiju odveć čvrsto postaviti ni za budućnost.
200
i uzroci mogu služiti kao kristalizacijske točke za specifikaciju konsenzusa između sistema i okoline (i, naravno, učinci nikada posve bez obzira na uzroke kao ni uzroci posve bez obzira na učinke). Razlika svršnog programiranja i kondicionalnog pro gramiranja ostaje bitna. Nipošto nije svejedno da li se sistem primamo udešava prema svojoj okolini s obzirom na preferirane učinke ili s obzirom na preferirane uzroke. Za rješenje osnovnog problema sistemskog održavanja u kompleksnoj, promjenjivoj okolini obje mogućnosti pružaju funkcionalno ekvivalentne puto ve. One postižu ono što se dade uspoređivati, razlikuje se u svojim preduvjetima i konzekvencijama i stoga se mogu uza jamno upotpunjavati i odterećivati. Taj uvid pruža objašnjenje za nalaz dvaju prethodnih odsječaka da se u organizacijama koje su nedostatno svrhovitosno strukturirane — bilo da ne poznaju svrhu bilo da mogu stvarati samo vrlo neodređene ili proturječne svrhe — postavljaju sekun darni kriteriji odlučivanja koji su povezani tipično s jačim utjecajem okoline na sistem. Na isti pravac (upućuje razvoj poli tičkog sistema od policijske države do pravne države. Ustvrđena relacija svršnog programiranja i kondicionalnog progra miranja jest, upamtimo, samo relacija funkcionalne ekvivalent nosti, ne kauzalni zakon. Ona ne kaže da svi sistemi koji ne mogu odstraniti kompleksnost preko svrha moraju to činiti preko povoda djelovanja ,110 nego da je to jedna mogućnost koja se nameće ako svojevrsnost sistema ili njegov položaj spram okoline ne dopušta dovoljnu specifikaciju svrhe. Umjesto da obeća ili zamijeni određene učinke, sistem može tada staviti u izgled spremnost reagiranja vezanu uz uvjete i tako dopustiti 110 U z to vidi već citirano istraživanje jednog »open door col lege« od Clarka 1960. College nije mogao postavljati niti jednoznačne svrhe ni selektivne kriterije za pripuštanje studenata (dakle kondicionalni programi za jednu od njegovih najvažnijih veza s okolinom). N o, upravo stoga nije mogao razviti značajnu vlastitu autonomiju, bio je izložen na naročit način vanjskim i nutarnjim problemima i nije nalazio podršku okoline svojom razinom, nego zato jer je upravo tom osebujnom proble matikom ispunjavao određenu funkciju, oprezno ohlađivanje onih koji su zakazali, funkciju koja je morala ostati latentnom i nije se mogla učiniti oficijelnim programom. Kao što pokazuje ovaj slučaj, postoje dakle još daljnji ekvivalenti svršne racionalnosti, ovdje prilagođivanje okolini preko latentnih funkcija.
201
okolini sistemom doduše programiran utjecaj na sistem, ali koji se može prouzročiti izvana. To se događa tako da sistem utvrđuje činjenična stanja kao izazivače za određene programe i onomu koji raspolaže odgovarajućim signalima daje u ruke da postigne određenu sistemsku činidbu a da se ne treba složiti oko sredstava i svrha. Za opću teoriju sistemske racionalnosti to znači da se racio nalnost ne može shvatiti niti polazeći od pojma svrhe niti od kondicionirajuće norme, pravila ako/onda; da se stoga o njoj ne može primjereno raspravljati niti klasičnim metodama maksimiranja relacija svrha/sredstvo niti logičkim ili interpretativnim metodama normativno dogmatskih znanosti. Ni jedna od tih perspektiva ne može predočiti ekvivalencijski odnos koji postoji između njihovih programskih oblika. Zato je potrebna obuhvatna i elastičnija teorija koja može svratiti pogled od načina pro matranja primamo fiksiranih na učinak prema načinima pro matranja fiksiranih na uzrok, i obratno, i koja može racionali zirati njihov odnos. Tu mogućnost pruža sistemski model koji je postao poznat pod (teško prevedivim i stoga tako prihvaćenim) nazivom input/output model.111 Input/output model može se — uglavnom točno — smatrati sistemteoretskim ekvivalentom za tradicionalne pojmove svrha/ sredstvo, samo se taj iskaz mora pomno precizirati. Teorija si 111 Prvobitnu primjenu tog pojma u makroekonomskoj teoriji, koja polazi od Leontiefa, kao specijalnost ovdje izostavljamo. Njegovo da našnje široko djelovanje, koje istovremeno dokumentira širinu primjene teorije sistema, može pokazati s mnoštvom podataka iz sasvim različitih znanosti. Vidi npr. Karl W. Deutsch, On Communication M odels in the Social Sciences, »Public Opinion Quarterly«, br. 16 (1952), str. 356—380; Knox (vidi bibliografiju, str. 144 i dalje); David Easton, An Approach to the Analysis o f Political Systems, »World Politics«, br. 9 (1957), str. 383 do 400; isti, A Framework fo r Political A nalysis, Englewood C liffs/N. J. 1965; isti, A System Analysis o f P olitical Life, New York-London-Sydney, 1965; Argyris (vidi bibliografiju, 1960, str. 248 i dalje); Riggs (vidi bibliografiju, 1957, str. 23— 110, naročito str. 95 i dalje); John T. Dorsey, A Communication M odel fo r Adm inistration, »Administrative Scicncc Quarterly«, br. 2 (1957), str. 307— 324; Russel L. Ackoff, Towards a Behavioral Theory of Communication, »Management Science«, br. 4 (1958), str. 218—234; Stogdill (vidi bibliografiju, str. 13 i dalje, 196 i dalje, 278 i dalje); Gabriel A. Almond, Introduction. A Functional Approach to C om parative Politics. U: Gabriel A. Almond/James S. Coleman (izda-
202
stema ne izbacuje posve shemu svrha/sredstvo; ona joj samo oduzima njezin temeljno pojmovni rang i na to mjesto postavlja pojam sistema koji implicira input/output model. Ona ne upo trebljava više shemu svrha/sredstvo kao temeljnopojmovni od nosni okvir svih analiza, nego samo još kao određenu interpre taciju odnosa input/output, čiju naročitu funkciju valja pojasniti. Fiksiranje outputa kao svrhe i inputa kao sredstva jest određen način uđešavanja sistema na njegovu okolinu. Ono znači da sistem rješava problematiku svojih odnosa prema okolini prvenstveno specifikacijom učinaka vlastitog djelovanja. Opisan kao cjelina i bez obzira na to posebno tumačenje, input/output model posjeduje ponajprije vrlo jednostavan oblik predstavljanja komunikacijskog tijeka koji je obilježen prago vima što odgovaraju razlikovanju unutrašnjost/vanjskost si stema. Komunikacijski tijek unosi na jednom ili više mjesta in formacije u sistem izvana, tamo se one prerađuju, kombiniraju i preoblikuju, filtriraju i zgušnjavaju i onda napuštaju na dru gim mjestima sistem kao komunikacije ili odluke. Na prvi pogled to zvuči kako plauzibilno tako i nezanimljivo. Prednosti koje su povezane s tom predodžbom mogu se vidjeti tek kada ih se razlikuje od samo deskriptivne razine i jače nego što je dosad uobičajeno teorijski rasvijetli. To se može postići ovdje stečenim uvidima o funkciji kauzalne sheme kao sistemske strategije. Input/output model zasniva se na pretpostavci da sistem diferencira svoje odnose spram okoline prema kauzalnoj shemi, dakle ih razdvaja sa stanovišta razlikovanja uzroka i učinka, odvojene ali u odnosu jednih na druge ih stabilizira i svoje si stemske granice prema tome specijalizira. Kauzalna shema u toj primjeni nije shema determinacije nego shema slobode. Ona pretpostavlja da je sistem dovoljno stabiliziran i da u određe nom opsegu ima mogućnost birati uzroke kao povode a učinke vač), The Politics of the D eveloping Areas, Princeton/N. J. 1960, str. 3— 64; Talcott Parsons/Neil J. Smelser, Econom y and Society, Glencoe/ 111., 1956; Parsons (vidi bibliografiju, 1960, str. 59 i dalje); Optner (vidi bibliografiju, str. 3 i dalje); P. G. Herbst, A Theory o f Sim ple Behavior Systems, »Human Relations«, br. 14 (1961), str. 71— 94, 193 do 293; Lee O. Thayer, Administrative Communication, Hom ewood/Ill., 1961, Kennedy (vidi bibliografiju, 1962, str. 25— 52); Rice (vidi bibliografiju, str. 16 i dalje, 198 i dalje).
203
kao svrhe svog djelovanja. Ta dvostruka mogućnost izbora može se, kako smo vidjeli u I. poglavlju ,112 koristiti samo na taj način da uzroci i učinci, dakle input i output, uzajamno fungiraju jedan za drugoga kao stanovišta selekcije. Sistem traži svoje informacije s obzirom na ono što on treba za određenu komuni kaciju, ili bira svoje komunikacije s obzirom na ono što on posjeduje kao informacije ili može zadržati. U promjeni tih per spektiva može se probijati od neodređenih do određenih si tuacija, može apsorbirati kompleksnost. Na taj način može se osloboditi od dominacije određenih granica, dakle određenih okolina tako što prepušta jednom jednoj granici tada opet drugoj granici određivanje problematske situacije, fiksiranja sta novišta izbora i dopušta sebi da izmjenjuje tu orijentaciju .113 Ta osnovna predodžba uzajamne selektivnosti jedva ima smi sla i mogućnosti primjene ako se input i output odnose na iste partnere okoline, ako je okolina sistema dakle nediferencirana. Sistem tada ostaje vezan partikulamim odnosima na tu okolinu, u osnovi je dio nje. On ne treba moć apstrakcije, komplicirane »programe« i ne osvaja autonomiju ako ostane ograničen na to da sredstva traži isključivo od onoga koji preuzima njegova do stignuća; jer mjerenje sredstava i učinaka diktira onda ta jedna okolina u poznavanju procesa djelovanja. Tek uz osnovni uvjet diferenciranja okoline može sistem naći smisao u tome da input i output drugačije nego čisto vremenski diferencira, naime u smislu različitih sistemskih granica, i da svoju organizaciju i programsku strukturu udešava prema toj diferenciji. Diferencirana okolina otvara sistemu mogućnost da stabili zira vremenske i stvarne granice okoline jednu pomoću druge, 112 Usporedi str. 23 i dalje. 113 S analogno građenom misli svodi Arnold Gehlen, D er Mensch. Seine N atur und seine Stellung in der W elt, 6. izdanje, Bonn, 1958, str. 350 i dalje, relativnu neovisnost ljudske sposobnosti djelovanja od specifičnih nagona, dakle specifičnih kauzalnih smjerova na šansu »pro mjene vodstva« ljudskih funkcija, da kako ruka može voditi oko, tako i oko može voditi ruku, a to vodstvo se u toku radnje može izmijeniti. U ekonomici poduzeća pojavljuju se slični nazori u obliku misli o »uskom grlu«. Onom području planiranja, tj. onoj granici sistema treba dati prvenstvo, koje bi sadržavalo sadašnje usko grlo za iskorištenje po stojećih proizvodnih kapaciteta. Usporedi Gutenberg (vidi bibliografiju 1965, str. 162 i dalje).
204
tako što vremenski razdvaja uzroke i učinke vlastitog djelo vanja, njih u tom razdvajanju relativira spram različitih stvarnih okolina i svaku za sebe stabilizira. To se može npr. događati u obliku odvojenih odnosa razmjene. Privredno poduzeće nabav lja sebi nužna sredstva na robnom tržištu, personal na tržištu rada, na financijskom tržištu financijska sredstva za premošći vanje vremenske razlike između inputa i outputa i sve to plaća utrškom koji dobiva prodajom svojih proizvoda 114 Državna bi rokracija je — u strukturalno posve nesličnom, ali funkcio nalno analognom obliku — sistem koji dobiva legitimnu moć od politike da bi je prema vlastitim programima odlučivanja oblikovala u obvezujuće odluke a to putem njegove stabilnosti prisiljava politiku na to da predaje svoju vlast zaposjedanjem ključnih položaja u birokraciji i u obliku ustavnog, u sebi kon114 Pogonsko privredno značenje odnosa input/output kao proizvod funkcije vrlo se približava toj predodžbi; jer ona implicira kauzalnu vezu, njezinu otvorenost za probleme u dva pravca i izmjenjivost kauzalnih fak tora u ovisnosti o tom osnovnom odnosu; njezin se model racionalizacije oslanja na to. Interpretacija modela racionalizacije prikladna je na ravno samo za svrhovito specifične organizacije, kojima dominira speci jalna granica outputa. N e radi se pri tom o jedinoj mogućnosti raciona liziranja jedne input/output funkcije, nego u specifičnom smislu o suže nom modelu odlučivanja, koji samo pod određenim preduvjetima okoline rješava probleme sistema, dakle je racionalan. A li mogućnost da se plodna pogonsko privredna teorija uvrsti u obuhvatniju teoriju sistema input/ output racionalizacije, pokazuje nosivost obaju načina mišljenja. U nauku o ekonomici poduzeća stoji na raspoloženju također, iako neovisno o biologiji najdetaljnije razrađena teorija sistem/okolina. Sistematska struk tura klasičnih predodžbi nauka o ekonomici poduzeća osniva se na raz likovanju pogonskih funkcija (nabava, proizvodnja, prodaja, financiranje), podjela kojih odražava različite okoline sistema pogona. Vidi npr. skicu kod Luhmanna (vidi bibliografiju, str. 23). Pri tom služi proizvodnja kao čisto interna funkcija (limitirana zapravo tehnologijskom okolinom po gona). To naročito postaje jasno u prikazivanju Gutenberga (vidi bibliografiju, 1965, str. 146 i dalje i 286 i dalje). Zapravo, nauk o eko nomici poduzeća zadržava do danas težnju za »optimalnim« rezultatima, a to znači da oni, zato što se stalno maksimiraju samo specifične relacije, odnosno minimaliziraju pomoću njihovih modela odlučivanja, pri pisuju različitim granicama okoline pogona nejednaku važnost. To ne vrijedi samo za diferencijalni račun, nego također i za JüineaiTio pro gramiranje.
zistentnog zakonodavstva — kooperacija koja opet osigurava da javnost bez primjene sile prihvaća odluke kao legitimne.116 U oba slučaja razdvajanje input/output i diferenciranje okoline pretpostavljaju generalizirane medije komunikacije (novac, od nosno politička moć). Ta se nagoviještanja ne mogu ovdje u detalje razrađivati niti pobliže obrazlagati jer bi to odvodilo u specijalne teorije organi zacije. Ona nam služe samo za pojašnjenje osnovne predodžbe o input/output modelu. Ona nam, između ostaloga, razjašnja vaju da su i zbog čega postavljanja svrhe samo pod posve odre đenim pretpostavkama okoline dovoljna da bd stabilizirala si stem u odnosu prema njegovoj okolini i da njezinu kompleks nost i promjenjivost reducira na problemske veličine o kojima sistem može odlučivati. Pod drugim uvjetima može za to usko čiti kondicionalno programiranje koje je orijentirano na input i uzroke fiksira kao premise odlučivanja. Ovisi, prema tome, o naročitoj situaciji sistema prema oko lini da li je smisleno i da li može uspjeti da se kompleksnošću uvjetovana nesigurnost reducira samo na output granici i samo putem svršne formule. Stoji li i pada li opstojnost sistema kao kod privrednog poduzeća u okviru novcem regulirane tržišne privrede gotovo isključivo s uspješnom prodajom svojih proiz voda, tada neka dominiraju programi svrhe. Problem opstojnosti je tada zato već dovoljno unaprijed specificiran položajem oko line. U drugim slučajevima ne može se ići tako daleko sa specifi kacijom svrhe, mora se primijeniti fleksibilna, višeznačna svršna formula ili više proturječnih opisa cilja da bi se udovoljilo intere sima većine output granica. Tada sistem mora nedostatke svog programa, što ga formuliraju uvjeti opstanka, kompenzirati in ternim uredbama pronalaženja odluke, rješavanja konflikata i sporazumijevanja u svakom pojedinačnom slučaju, takoreći apsorpciju kompleksnosti primjestäti iz strukture u proces. I, na pokon, kompleksnost i promjenjivost okoline mogu tako snažno pritiskati input granicu da nije dovoljno ponašanje sistema na toj granici planirati programima potrebe sredstava s obzirom na output svrhu nego su potrebni kondicionalni programi koji utje IIJ O tome pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, a, str. 136 i dalje).
206
caje okoline na sistem na toj granici hvataju i pretvaraju u in terne smjernice odlučivanja a da se u dovoljno razgovijetnom smislu ne bi moglo reći — a kamoli da bi onome koji odlučuje moralo biti to kao instrukcija — kojoj »svrsi« služi to kondicio nalno programirano ponašanje .119 Nasuprot tradicionalnome mi šljenju u pojmovima svrha/sredstvo, ali jednako tako nasuprot pojmu norme egzegetskih znanosti, takva razmišljanja odnose se na jako izmijenjenu osnovnu poziciju. Sada imamo dosta predodžbenog materijala da možemo tu promjenu razlikovati i pri kazati. Ona se dade lokalizirati u pojmu programa, točnije re čeno u nadređivanju pojma programa iznad pojma norme i pojma svrhe. Norma i svrhe mogu se lišiti svoje osnovne pojmovnosti i time medijatizirati tako da ih se interpretira kao određene ti pove programa odlučivanja, tj. oni se više ne odnose isključivo na predodžbu o ispravnom djelovanju, nego na predodžbu ko munikacijskog protoka koji služi promjeni informacijskog sadr žaja vijesti i sređuje se sistemskim granicama. Pojam programa nudi se za označavanje regulirajuće strukture tog procesa obrad be informacija stoga, jer on nije poput klasičnih pojmova vrijed nosti, svrhe i norme vremenski indiferentan, nego upravo znači red vremenskog slijeda vijesti.117 To omogućuje da se vrijeme uključi kao faktor reda. Moguće se tako može stvarna kompleks nost razložiti u vremensku kompleksnost kao što je to nužno prije svega kod programiranja elektronskih uređaja za obradbu podataka. Budući da ovi jesu doduše vrlo brzi, ali stvarno mogu izvršavati samo vrlo jednostavne korake odlučivanja. Može se, -drugim riječima, nastojati steći nove mogućnosti prikazivanja kompleksnog stanja stvari (i time redukcije kompleksnosti), koje su neovisne o striktnom razdvajanju vremenske i stvarne dimen zije u prirodnom doživljavanju svijeta a time i o granicama ljud ske moći predočivanja. Vremenski red i stvarni red tretiraju se u programiranju kao funkcionalno ekvivalentni i izrazivi jedan po drugom. 116 Kao primjer za model organizacije koji uzima u obzir takvu promjenu težišta nesigurnosti (zapravo polazi od sasvim drugih odnosnih pojmova) usp. Thompson, (vidi bibliografiju, 1964). 117 Vidi umjesto drugih Simon (vidi bibliografiju 1960, str. 6).
207
Kuda vodi ovaj razvoj teško je danas još sagledati. Čak po četno automatiziramje procesa obradbe informacija u upravnim organizacijama pokazuje, doduše, već jasno da su moguće i da se počinju rentkati mnogo suptilnije, detaljnije, kompleksnije organizacijske činidbe nego što su se mogle postići običnim sredstvima jednostavnog normiranja djelovanja i naređivanja po modelu svrha/sredstvo. Već počeci automacije revolution irajuće zahvaćaju u tradicionalno ustrojstvo organizacije. Ipak .znanost o organizaciji nije do sada bitno nadišla registriranje tih »poslje dica auitomacije«. Mi nemamo predodžbu o tome u kojoj će se mjeri tako promijeniti u sistemima mogući sadržani potencijal za kompleksnost. Redukcija kompleksnosti na odlučive pro blemske veličine bio je međutim do sada kritički organizacijski problem, čak sistemski problem naprosto. Što se može dogoditi kad se to definiranje i predefiniranje i mrvljenje i usitnjavanje problema, orijentirano na novovrsne metode, konstruira i konzekventno racionalizira kao sveukupan proces, pa čaik po mo gućnosti prenese na strojeve, nije moguće shvatiti čak ni nespu tanom spekulacijom. Promišljanje osnovnih pojmova znanosti o organizaciji, a prije svega premišljenje svršne racionalnosti u si stemsku racionalnost, moglo bi ipak pridonijeti tame da se pri premi buduće razumijevanje.
208
PETO POGLAVLJE
Svršno programiranje
O pojmu kondicionalnog programa možemo sebi stvoriti brzo i lako prilično jednoznačnu predodžbu. Polazeći od strojnog programa taj pojam kao pojam je pojašnjen iako ne u svim svojim sisternteoretskim pretpostavkama. Drugačije je s pojmom svršnog programa .1 Mada shema svrha/sredstvo već zbog na nosa svoje duge povijesti u čudnom kontrastu spram svoje pre tenzije na racionalnost skriva mnoštvo unutrašnjih proturječno sti i nejasnoća, ipak ima privid prisnog i poznatog. Tko govori o svrhama ili sredstvima može — s pravom ili s ne pravom — pretpostaviti da drugi razumiju što on misli. Ima li pod tim uvje tima smisla i obećava li dobit da se pojam »programa« razumije iz kompjutorske struke i prenese na svršnu racionalnost? Ne će li se time pomiješati heterogeni elementi i stvoriti dodatne nejasnoće? Sveza riječi svršili program treba izraziti uvrštavanje analize prema shemi svrha/sredstvo u teoriju sistema. Ona polazi od predodžbe da su svrhe i sredstva programatska utvrđivanja pre1 Riječ »program svrhe« danas se osim toga jedva upotrebljava. Jedan slučaj primjene, u kojem doduše označuje samo određeni tip line arnog programiranja sa samo približno dostiživim svrhama, nalazimo kod A. Chamer/William W. Cooper, M anagement M odels and Industrial A pplications o f Linear Programming, N ew York, 1961, sv. 1, str. 215 i dalje i kod Yuji Ijiri, Management G oals and Accounting fo r Control, Amsterdam, 1965, str. 34 i dalje. Pojam organizacije i upravljanja podu zećem nazvan »proizvodni program« zacijelo jasno izdvaja momenat svrhe. On označuje postavljanje svrha — naime vrsta i količina pro izvoda prema vremenskoj jedinici — za razliku od planiranja pripreme proizvodnih faktora i proizvodnog procesa. Usporedi G utenberg (vidi bibliografiju 1965, str. 148, 150 i dalje). Uostalom, odgovarajuću literaturu pomiješanu s literaturom o mnogim drugim stvarima nalazimo većinom pod istrošenim pojmom »planiranja«. 14 Teorija sistema
209
misä odlučivanja o kojima se odlučuje u sistemu i koje, kada i dokle vrijede, strukturiraju procese odlučivanja. Kako se može to događati i koji problemi pri tome nastaju, tema je ovog po glavlja. Uvrštavanje sheme svrha/sredstvo u teoriju sistema moguće je samo ako se ona stopi s input/output modelom. I to je suizraženo u pojmu programa .2 Input/output model obrađuje — na višoj razini kompleksnosti, naime ne za djelovanja, nego za sisteme — istu temu kao shema svrha/sredstvo: vrednovanje kauzalnog određenja neodređenog. Obje predodžbe reda mogu se stoga uzajamno inteopretirati. Ono što smo postigli u spozna vanju funkcije postavljanja svrhe možemo primijeniti za pojaš njenje određene primjene input/output modela; i obratno, mi šljenje prema shemi svrha/sredstvo možemo precizirati svezom s input/output modelom i uvrstiti u teorijsku koncepciju sistem skog racionaliziranja. Stapanje oba modela zbiva se ne samo u području teorijske pojmovne tvorbe, nego odlučivanjima čije mogućnosti teorija unaprijed promišlja. Prognoze prodaje nisu po sebi ciljevi po duzeća; one se to time tek trebaju učiniti. To se događa tako da se očekivani output sistema programira kao svrha, a za to potreban input sistema kao sredstvo. Prema tome, pojam svršnog programa odnosi se na sistem skim granicama skandirani tijek informacija koji se mijenja uz redukciju kompleksnosti prema određenim stanovištima selekcije (upravo programu). Taj se predodžbeni model može primijeniti ne samo na posve verbalne procese odlučivanja čija se ko načna svrha (output) sastoji u donošenju odluke. S jednakim pravom on vrijedi za procese obradbi informacija koji reguliraju paralelno djelovanje i u čijem outputu imaju svoju svrhu. Dru gim riječima, ona se može primijeniti na organizacije svake vrsti, jednako na uprave kao i na uslužne djelatnosti ili na pro izvodne pogone. Tu osnovnu misao proslijedit ćemo u osam faza. Ona od ređuje ( 1) mogućnost da se funkcija svršnog orijentiranja pre 2 Kao primjer za tu kombinaciju predodžbe iz područja socijalistič ko tehnike planiranja vidi Greniewski (vidi bibliografiju). U z to još Georg Klaus, Kybernetik und Gesellschaft, Berlin, 1964, str. 208 i dalje.
210
vede u strukture koje funkcioniraju i čini vidljivima granice takvog silaganja funkcije i strukture. Opća dilema odnosa funkcije i strukture zadobiva u našoj svezi konkretniju formu u obliku problema koji su povezani s relativnošću i neusklađeno šću karakteriziran ja svrhe/sredstva a (2) obradivat će se ii idu ćem odjeljku. Iz toga rezultira (3—5) u osnovnim crtama način na koji se mogu izgrađivati kompleksne strukture na svrhu ori jentirana rada i usmjeravati na generalne premise odlučivanja (programe). U idućem odjeljku (6) osvijetlit će se zadaća svršnog programiranja sa stanovišta preobrazbe nerješivih (perma nentnih) sistemskih problema u rješive probleme odlučivanja. Svako programiranje te vrste iziskuje, s obzirom da je kruto, (7) kontrolne mjere — nadzorna mjesta koja pridržavaju slo bodu da programirana rješenja potom doživljavaju kao proble matična, da odnos programske strukture spram okoline nad gledaju a svršne programe u danom slučaju modificiraju kako bi ih uskladili s okolinom koja je bolje spoznata ili koja se mi jenja. U svim tim odnosima mora se odlučivati o premisama drugih odluka. Kao što treba biti zaključno prikazano (8), to pretpostavlja organizaciju.
1. Dilema funkcije i strukture Svršni programi su prema svom sadržaju najprije i prije Sve ga formulirani problemi. U tome je njihova bitna razlika prema kondicionalnim programima koji — barem u njihovu idealnom liku — sadrže ujedno račun što rješava problem, u osnovi dakle predstavljaju mehanizme za rješenje već riješenih problema. Svršni programi ograničuju se nasuprot tome na to da programir raju heurističku funkciju postavljanja problema. Problemi podaruju razmišljanjima koja se bave njihovim rješenjem svezu i strukturu. Oni su, promatrani sa stanovišta procesa odlučivanja, kompleks ograničavajućih i disciplinirajućih uvjeta: samo je ono važno što na jedan ili drugi način može pridonijeti rješenju pro blema, ovdje dakle postizanju svrhe. Arhitekt može preduzeti da projektira kuću koja će zadovoljiti određene želje, domaćica raz misliti što će donijeti na stol za ručak. Takvi se problemi mogu više ili manje jasno definirati — što ujedno znači da njihovo rje 14*
211
šenje samo više ili manje uvjerlivo rješava problem. Ukoliko je postavljanje problema nerazrađeno ili mnogoznačno, ono se može precizirati tijekom procesa odlučivanja, a i jednoznačne komponente problema mogu se tijekom procesa odlučivanja mo dificirati i prilagoditi preferiranim ili postiživim rješenjima.® Ova razmišljanja vrijede ponajprije za neprogramirane pro bleme i ona omogućuju spoznaju da to može pružati određene prednosti što se problemi ostavljaju u neprogramiranom stanju kako bi se s njima lakše i elestičnije manipuliralo — naročito kada nije unaprijed određeno da li se oni uopće mogu riješiti u svom početnom obliku. Programiranje problema znači nasuprot tome naročit način obrađivanja problema, naime njegovo utvrđi vanje kao invarijantne premise odlučivanja koju čak ni onaj koji rješava problem ne može mijenjati. Naravno da samim tim obli kovanjem problem još nije egzaktno definiran a kamoli pak si gurno rješiv. No, ako su utvrđene, problemske komponente pro gramiranja postaju obvezatne. Na njihov strukturirajući učinak može se tada u kooperativnim svezama odlučivanja pouzdati. To je pretpostavka svake organizacije procesa odlučivanja a time i pretpostavka onog potencijala za problemsku kompleksnost koji se može postići samo organizacijom. S kompleksnošću procesa odlučivanja raste potreba programiranja problema a time raste opasnost da krutost strukture opterećuje funkciju rješavanja pro blema. Organizacija, čak sistemska tvorba općenito, može se u svo joj srži pojmiti kao vazda prijeporno prevođenje funkcija u struk ture. Unutar sistema funkcije su odnosi činidbi s obzirom na one sistemske probleme koji se moraju riješiti da bi sistem mogao opstati. Budući da su ti problemi trajni problemi, mora se o nji ma trajno voditi briga. To se na racionalni način može događati prije svega tako da sistem upravi svoju strukturu prema svojim problemima time što programira svoje probleme, normira nužne načine ponašanja i sažima ih u funkcijsko-specifično stvorene podsisteme. * Usporedi ovdje Walter Reitman, Heuristic Decision Procedures, Open Constraints, and the Structure o f Ill-D efined Problems. U: Shelly 11/Bryan (vidi bibliografiju, str. 282—315).
212
Iz razloga koji su povezani s neujednačenošću i proturječnošću egzistencijalnih zahtjeva sistema, takva analogija strukturä s funkcijama nije bez poteškoća i nikada ne može biti potpuna. Sukladnost definira ideal racionalnog sistema, što se ipak nikada ne može posve dostići. Sto su izvorniji problemi na koje se funk cije odnose, to je teže postići sukladnost funkcije i strukture. Proces racionalizacije, sistemsko internog usvajanja, transforma cije i premještanja problema smjera na to da se uspostavi po voljniji odnos funkcije i strukture. No što problem time postaje izvedeniji, sekundamiji, umanjeniji, to će biti, doduše, lakše pro jektirati problemima odgovarajuće strukture; ipak tim će manje moći onda ove same za sebe osigurati opstanak sistema. U tu opću dilemu funkcije i strukture, u čije se raspravljanje ovdje ne možemo udubiti,4 ucrtavaju se konture problema svr šnog programiranja. Otuda se određuju mogućnosti i granice svršnog racionaliziranja socijalnih sistema. Pošto nam se »svršna racionalnost« ne može više eo ipso pojaviti kao racionalna, u dilemi funkcije i strukture nalazimo teorijski odnosni okvir u ko jem se može kritički prosuđivati racionalnost svršne racional nosti. Da dovedemo ovu misao na sigurniji put, moramo kratko re kapitulirati: shemu svrha/sredstvo opisali smo ponajprije kao princip načelno oportunističkog ozbiljenja vrijednosti. Neutrali ziranje nenamjeravanih vrijednosnih aspekata ne bi trebalo zna čiti negaciju, obezvređivanje drugih vrijednosti, nego samo mo mentalno zapostavljanje. Na tome se zasniva elastičnost teženja prema svrsi, njegova funkcija kao pragmatički princip orijentira nja u posvema kompleksnom svijetu, njegovo preferiranje pred svim racionalizacijskim teorijama koje rade s konzistentnim i tranzitivnim vrijednosnim relacijama, utoliko su principijelno neelastični i kompleksnost, u svakom slučaju u području vrijed nosti moraju pretpostaviti kao već odrađenu. Pri transpoziciji te misli s razine djelovanja na razinu sistema ipak su se nametale teškoće i uspostavilo se da problem svršne racionalnosti ne valja tražiti u teoriji djelovanja nego u teoriji 4 U drugom kontekstu pokušao sam pokazati da se i institucija osnovnih prava dade objasniti povezivanjem s tom dilemom — vidi Luhmann (vidi bibliografiju, 1965, str. 194 i dalje).
213
sistema. Sistemske funkcije svršnog orijentiranja, s obzirom da se odnose na postojeći sistem, ne mogu se ispunjavati nesmeta nim oportunizmom. Sistem se mora o svojim svrhama sporazum jeti s okolinom, on ih mora upotrijebiti kao osnovu unutrašnje organizacije i kao osnovu vlastitog učenja, a sve to pretpostavlja da se svrhe ne mijenjaju od situacije do situacije, nego da ih se čvrsto pridržava relativno neovisno o promjeni okoline. S druge strane to se ne može zbivati na temelju općenito prihvaćenoga, konzistentnog vrijednosnog reda jer je svijet za to odveć komp leksan. Stoga se svaki sistem, koji orijentira na svrhe, mora svršni oportunizam moći prevladati a ipak ga zadržati.5 Osnova i opći oblik rješenja tog problema jest stabiliziranje sistemskih granica. Fiksiranjem granica sistem karakterizira je dan isječak iz beskonačnog svijeta kao »vlastito«, interno doga đanje i za to sada sagledivo područje razvija naročite kriterije selekcije. Tako se ujedno u okolini područje relevantnih uzroka i posljedica vlastitog djelovanja znatno smanjuje. Ni približno nije za sistem važan svaki uzrok ili svaka posljedica kauzalnih procesa koje sistem povezuje s okolinom. Sistem se, štoviše, služi naročitom optikom svoje input/output strukture, koja ono što je plauzibilno i za opstanak važno, kritično i ono na što se dade utjecati uvećava, a druge odnose projicira u pozadinu onog go tovo irelevantnoga. Uzroci se u svom kvalitetu respektiraju kao input (odnosno potencijalni input), učinci pak kao output (od nosno potencijalni output), a vrijednosni se interesi sistema mo gu specificirati sa stanovišta održanja tih granica. Problem bes konačnosti aktualnih i potencijalnih kauzalnih odnosa i nepregledivih, naročito za budućnost nepredvidivih vrijednosnih inte 5 Srodan problem nastaje u velikim sistemima, posebice u društvi ma koja institucionaliziraju primarno svršno racionalno stremljenje pre ma uspjehu, dakle zahtijevaju to a da nisu kadri koordinirati to zajedničkim svrhama. Kao što je pokazala Mertonova klasična analiza, takva društva proizvode svojom strukturom autonomiju kad im ne uspijeva institucionalizirati dostatan sistem pravila, koji djelovanje preko dozvolje nih uvjeta podvodi pod dodatna vrijednosna gledišta koja se socijalno akceptiraju kao obrazloženje, ili omogućavaju legitiman ili efektivan pri stup potrebnim sredstvima. Vidi Robert K. Merton, Social Structure and A nom ie. U: Merton (vidi bibliografiju, 1957, str. 131— 194). I ta analiza dovodi do postulata da su čista nizanja svrha neizbalansirana i da tre baju korekturu.
214
resa ne postavlja se u toj apstraktnoj oštrini — i stoga radikalni oportunizam nije jedino smiselni način ponašanja. Povlačenja granica, stabiliziranje razlike unutrašnje/vanjsko dopušta da se problemi beskonačnosti transformiraju u probleme opstanka, i to je prvi korak k njihovu rješenju. U tako smanjenom okviru sistem na različite načine može stabilizirati egocentrično i samo utoliko još oportunističko orijentiranje i naći osnove za trajno, na učenje usmjereno, s obzi rom na uspjeh relativno sigurno ponašanje. Naravno, to je mo guće samo kada okolina sistema udovoljava određenim pretpo stavkama i kada sam sistem može udovoljiti doduše umanjenim, ali zato ne neproblematičnim zahtjevima samoodržanja. 2 eli li sistem, a to je ovdje istraživani slučaj, svoj opstanak prvenstveno osigurati preko specifičnih output-rezultata, tada on mora pret postaviti vrlo snažno diferenciranu okolinu koja je u svojim poje dinačnim područjima zainteresirana za vrlo specijalne rezultate i zato u generaliziranom obliku stavlja na raspolaganje medije rješenja problema, s kojima se jednostranost svrhe sistemski in terno može izbalansirati. Interno se problem ublažava variranjem načina i razmjera svršnog orijentiranja. Konačno se ono što od njega još ostaje, stavlja u svršno programiranje, tj. proturječje oportunističkog i generaliziranog svršnog orijentiranja opterećuje sa svojim ispoljavanjima i posljedičnim problemima svršno pro gramiranje; i s tog stanovišta nas ono ovdje zanima. Opterećena tim proturječjem funkcija svršnog orijentiranja da se reducira kompleksnost okoline i pruži racionalna rezervna formula za odveć težak egzistencijalni problem ne može se ispu njavati jednostavno obvezatnim imenovanjem svrhe. Mi smo već upozorili na početku ovog odjeljka da su svršni programi pro gramirani problemi, ali ne bez daljnjega i propisane tehnike rje šavanja, i sada shvaćamo jasnije zašto je to tako. Sistemski pro blemi su loše definirani problemi svojom svezom s problemom opstanka, a loše definirani problemi mogu se doduše programi rati kao problemi, ali ne kao propisani slijed koraka rješavanja. Utvrđivanje sistemske svrhe ili sistemskih svrha je doduše neiz bježno, ali samo prvi kotrak svršnog programiranja. Drugim rije čima, sistem se ne može adekvatno funkciji strukturirati jednom jedinom odlukom. Svršno orijentiranje djelovanja jest predmet stalne brige koja se doduše može organizacijom parcelirati i od
215
teretiti, stvaranjem strukture pojednostavniti, ali ne može biti su višna. Svršni programi mogu olakšati odlučivanje, ali ga ne mogu uštedjeti. Dilema funkcije i strukture znači, prema tome, da se ne može apsorbirati sva kompleksnost tvorbom strukture, da se ta činidba, štoviše, mora raspodijeliti na strukturu i proces, u našem slučaju na svršni program i na djelatnost odlučivanja. Struktura i proces moraju zajedno djelovati u smislu »dvostruke« selektivnosti.® Smisao i granice onoga što se može postići svršnim programira njem mogu se stoga istražiti pojašnjenjem funkcionalne među ovisnosti programske i programirane odluke — shvaćanje koje je usklađeno s uvidima novije teorije organizacije o odnosu odlu čivanja svih organizacijskih problema .7
2. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva Prije no što počnemo detaljno o programskoj strukturi ras pravljati sistem-teoretske koncepcije strukture reda svrha i sred stava mora se razjasniti na problemu koji je načinu promatranja teorije djelovanja priredio znatne poteškoće i pun je nespora zuma, čak prijeti da diskreditira čitavu shemu svrha/sredstvo: relativnošću karakteriziranja kauzalnog faktora kao svrhe, od nosno kao sredstva. Ona znači da ovisi o stanovištu promatranja da li će se nešto tretirati kao svrha ili kao sredstvo. Iz te zamjenjivosti svrhe i sredstva izvodili su se prigovori protiv upotreblji vosti sheme svrha/sredstvo kao teorijskog modela .8 Mi se, me đutim, moramo čuvati prebrzog odbijanja i istražiti ne dadu li se upravo iz te osebujne relativnosti steći naročite spoznaje koje u do sada uobičajenom pojmovnom govoru teorije djelovanja nisu mogle doći do izražaja. Relativnost svrhe i sredstva dobro je poznata novovjekov nom mišljenju i to ne treba dalje dokazivati. Ona se npr. doživ 6 O tom e pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1967, c, str. 623 i dalje). 7 Usporedi Albach (vidi bibliografiju, 1959, i isti 1961) s daljnjim upućivanjima na američku literaturu. ' Tako npr. Bensman/Gerver (vidi bibliografiju, str. 595 i dalje).
216
ljava kao subjektivnost i potreba utemeljenja postavljanja svrha, implicirana je u pojmu vrijednosti, ali se i izričito formulira tvrd njom da se mnoga (ako ne sva) sredstva u drugoj perspektivi mogu smatrati kao svrhe i mnoge (ako ne sve) svrhe u drugoj perspektivi i kao sredstva .9 Ipak, za običnu svijest ima nečega suspektnog u takvim pomicanjima, čak zloglasnoga — kao da se povređuje istina ili pak dobri običaji kada se »puko sredstvo« cijeni kao »samosvrha« ili se pak »više svrhe« zloupotrebljavaju kao sredstva za skrovite svrhe. Jedva se povlače konzekvencije iz načelno sigurnog, čak neminovnog uvida u relativnost karak teriziranja svrhe/sredstva — mora se čak reći da se emotivno ne odobravaju. Razlozi za to mogu biti s jedne strane u djelovanju antologijske tradicije mišljenja. Osjećamo se prije i poslije upu ćenima na posljednje, nepromjenjive osnove mišljenja i djelova nja u bitku. Nedostaje, međutim, i alternativa istoga ranga, ja sna teorija sheme svrha/sredstvo koja bi uzmogla njihovu re lativnost tumačiti kao disponibilnost i utemeljiti mogućnost svr stavanja kauzalnih faktora kao svrha, odnosno kao sredstava. Manje uobičajena od raširenog žaljenja zbog relativizma u karakteriziranju svrhe/sredstva jest okolnost koja dopušta da ta manjkava objektivnost tek postaje sumnjivom: neusklađenost vrednovanja u lancu svrha!sredstvo. Ona neizbježno slijedi iz mnoštva uzroka i učinaka koji svagda moraju zajedno ići i raz dvajati se kako bi se napredovalo za jedan korak u kauzalnom događanju. Skica treba to ilustrirati. Ako je B svrha, a A sred stvo sporedne posljedice od A, naime A x- 4 kao i sve (u skicu neunesene) sporedne posljedice drugih uzroka od B, naime od Ba-d, bivaju neutralizirane predrasudom: B je vrijedan negativ nih aspekata svih tih sporednih posljedica. Ako je naprotiv A »samosvrha«, tada se sve posljedice od A, naime A 1-4 i B, zaje dno i odlučno (tj. pojednostavnjujućim vrijednosnim postavlja njem) pretpostavljaju sporednim posljedicama nekih uzroka od A. I to je đrugovrsna predrasuda nego ona što je implicirana u postavljanju svrhe B. Razlog za to razdvajanje jest nemogućnost da se u jednom vrednovanju B uzmu u obzir ujedno neki pre9 Kao primjer iz znanosti o organizaciji usporedi npr. Hanns Linhardt, Grundlagen der Betriebsorganisation, Essen, 1954, str. 109.
217
duzroci od A i Ba-d kao i sporedne posljedice tih preduzroka, njihovih preduzroka, njihovih popratnih posljedica itd. Uzroci
Učinci
Uzroci
Učinci
Ta neusklađenost vrijednosnih sudova znači da lanci svrhe/sredstva doduše selektivno kauzalno sklapaju uzroke i učinke, ali ne čine integrirano vrednovanje. Može se to žaliti kao zakaziva nje. S druge strane u tome je upravo eminentno praktička pred nost: kauzalni nizovi vrlo kompleksne vrste mogu se sastavljati i programirati a da se ne mora uspostavljati potpuni vrijednosni konsenzus koji bi pokrivao ukupno događanje.10 Samo je tako uopće moguće organizirati ljudsku kooperaciju kod nekoliko kompleksnih procesa odlučivanja. U tom je uvidu možda najva žnija razlika ovdje razvijenih predodžbi prema klasičnom nauku o organizaciji. No taj uvid — više nego klasični nauk o organizaciji — osta vlja probleme otvorenima i tek upozoruje na prave poteškoće organizacije kooperacije prema mjerilu lanaca svrha/sredstvo. Pomoću teorije sistema i funkcionalne metode moglo bi se ipak prevladati strah od relativiranja svrhovitosnog orijentiranja bez uporišta i samovoljno i pozitivno vrednovati postizanje slobode, racionalnosti i mogućnosti shvaćanja kompleksnosti što ga po sreduje disponibilnost karakteriziran ja svrhe/sredstva. Prvo uporište za taj obrat daje već pojam programa. O svršnim programima ne bi se moglo govoriti kad bi unaprijed bilo 10 Slične su se misli pojavile prije svega u obliku teze da se putem sredstava dade lakše postići konsenzus nego putem svrha. Isto je tako opravdana i obratna češća teza da se putem svrha može lakše složiti nego putem sredstava. Usporedi o toj kontroverzi str. 118/9 s upućiva njima na literaturu. To protuslovlje pokazuje da su teze pogrešno formuliranc. U stvarnosti se odterećenje nalazi u tome što za postizanje kooperueijo u mnogo slučajeva dostaje da se sporazumijemo o svrhama ili o sredstvima.
218
utvrđeno koji su kauzalni faktori po svojoj biti svrhe a koji sred stva. Pojam svršnog programa pretpostavlja da se o tom pitanju može odlučiti i da se odluke o tome mogu mijenjati odlukama, da se uzroci mogu birati kao sredstva i učinci kao svrhe, ali i da se sredstva mogu učiniti svrhama a svrhe sredstvima. Program stabilizira kao odluku koja se donosi u sistemu, svrhu, a ne svrha program. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva iziskuje te oriju samostvorenog (pozitivnog) važenja koja se svodi na teoriju sistema, kao što, obratno, ova mora pretpostavljati disponibilnost karakteriziranja svrhe/sredstva kao uvjet slobode za racionalno programsko formuliranje. Ovo razmišljanje ostaje ipak u onom formalnom premje štanju pojmova. Ono počinje uvjeravati ako se točnije razmisli kako sistemi moraju biti strukturirani da bi opstali u posvema kompleksnom svijetu, tj. da bi mogli reducirati kompleksnost. Do redukcije kompleksnosti — a to je odlučna točka — dolazi ne samo postavljanjem svrhe, a također ne planiranjem dugih i razgranatih lanaca uzroka i učinaka, nego prvenstveno tvorbom podsistema koji se, mada su i sami interno kompleksno organi zirani s određenih stanovišta odlučivanja, mogu tretirati kao je dinstva .11 Dioba sistema u podsisteme (strukturalno diferencirani) pojednostavnjuje djelovanje u sistemu na svakom mjestu i na svakoj razini promatranja. Ona omogućuje pretpostavku da podsistemi internim procesima — ma kakvi oni pojedinačno bili — — mogu garantirati djelomične rezultate određene vrste kao svoj output ako im stoji na raspolaganju određeni input. Ako je pak čitav sistem povezan sa svojom okolinom preko očekivanja spe cifičnog outputa, ako se, dakle, regulira specifično s obzirom na svrhu, tada je moguće da se to dominiranje output granice po navlja u unutrašnjosti sistema. I podsistemi se, bar oni koji pri donose tome da dođe do svrhovite činidbe, primamo reguliraju podsvrhama. Oni, međutim, istodobno zadržavaju karakter po 11 Tu se misao može naravno slijediti u starim teorijama diferenci ranja sistema pomoću sheme mišljenja o cjelini i njenim dijelovi ma. Funkcionalno formuliranje u odnosu prema problemu nastajanja i preživljavanja sistema u jednom vrlo kompleksnom svijetu nalazimo tek u novijoj literaturi. Usporedi o tome str. 152 i dalje.
219
sebi kompleksnih sistema jer bi se inače sva kompleksnost mo rala centralno reducirati .12 I njihov sistemski karakter znači upra vo da se njihove strukture i ponašanja nikada ne daju posve re ducirati na jednu specifičnu funkciju. Promatrano sa stanovišta planiranja ukupnog sistema do re dukcije kompleksnosti dolazi tako što sistem, odnosno njegovo vodstvo može tretirati podsisteme kao činidbena jedinstva čija unutrašnja jedinstva ne treba savršeno poznavati, odnosno suplanirati. Središnjica se onda može pozabaviti sad s jednim sad s drugim podsistemom, već prema tome gdje se javljaju naročiti problemi i pri tome pretpostavljati da u međuvremenu vodstvo drugih ostaje konstantno. Isto olakšanje, isto pravo na paušalne sudove i na indiferentnost, uostalom, sastoji se u uzajamnom od nosu podsistema. Kod sistema koji donose odluke, drugi mogu npr. bez daljnjeg ispitivanja pretpostaviti kao ispravnu obradbu informacije svakoga sudjelujućeg mjesta ako pogreška nije očita. Tuđi rezultat može se primiti kao gotovi proizvod. Isto tako vla stita činidba podsistema profitira od tog olakšanja. Sa stanovi šta podsistema svi drugi dijelovi sistema javljaju se kao okolina i to kao okolina koja pokazuje viši stupanj nego vanjska okolina ukupnog sistema. Pripadnošću sistemu podsistemima je dakle garantirana okolina manje nesigurnosti i kompleksnosti i to ih osposobljava da ispunjavanjem svojih podsvrha još i dalje sma njuju postojeću kompleksnost. Podsistemi mogu, naime, kao i sam sistem do daljnjega polaziti od toga da je njihov opstanak osiguran ako ispunjavaju njihovu dotičnu podsvrhu. Sistem im zato garantira okolinu koja zbog zajedničkog procesa smanjiva nja problema i apsorbiranja nesigurnosti postaje proračunjivijom. U svojoj uvijek još kompleksnog, sistemski internoj okolini podsistemi trebaju kao kompas koncepciju svog identiteta. Oni je, naravno, ne mogu naći u općenitoj sistemskoj svrsi, nego — ako uopće u nekoj svrsi — samo u njihovoj podsvrsi, koje se stoga moraju čvrsto držati, idealizirati je i braniti protiv uki 12 To se npr. pokazuje na teškoćama da se odluke, koje se zbog velike kompleksnosti moraju donositi decentralm rajuće, koordinira pod optimalnim uvjetima. O tome usporedi H ax (vidi bibliografiju, 1965).
220
danja na temelju određenih tumačenja ukiupne svrhe.1* Oni gle daju sve daleke svrhe kao faktore okoline kroz naočale svoje po sebne podsvrhe. Ako bi se htjelo pokušati razbiti taj vlastiti iden titet podsistema u ime ukupne svrhe i reducirati ih na »puka sredstva« (ma što to trebalo značiti), onda bi se, ukoliko to us pije, razorio mehanizam redukcije kompleksnosti kojemu na dru gom mjestu služi također ukupna svrha. Svako se planiranje u kompleksnim sistemima mora prema tome orijentirati na mnoštvo sistemskih referenci. Relativnost karakteriziranja svrhe/sredstva i neusklađenost osnovnih vredno vanja, gledajući sa stanovišta teorije sistema, nisu ništa drugo nego izraz te činjenice .14 Ona se stoga sama mora shvatiti kao strategija redukcije kompleksnosti. Ona znači da svaki sistem u diferenciranom redu može sebi priuštiti vlastite svrhe i time je dno svagda drugačije skrojeno područje neutraliziranih poslje dica. Za jedan sistem je svrha što je za drugi sredstvo. Za jedan stoji u središtu pozornosti što je za drugi još jedva zamjetljiva rubna pojava. I ta diferencija perspektiva omogućuje jednu radnodiobenu redukciju kompleksnosti. Do zadovoljavajuće koordinacije — zadovoljavajuće utoliko ukoliko ona osigurava specijaliziranim podsistemima normalnu životnu šansu — može doći pak samo na vrlo različit način. Ona ne treba ići preko hijerarhije ili preko zajedničke svrhe. Ona čak ne pretpostavlja izričite koordinacijske odluke .15 Ako međutim podsistemi moraju surađivati u jednom čak spram svrhe speci fično strukturiranom ukupnom sistemu — a to je ovdje obrađi vani slučaj — mora se pobrinuti za određeni red zajedničkog djelovanja. Mora se tada zacrtati jedan sklop svrha/sredstvo vi šega reda koji se stječe u output ukupnog sistema i koji računa s pojedinačnim svrhama podsistema kao sredstvima. Taj se red uspostavlja i čini obvezatnim svršnim programiranjem. 13 Usporedi ovdje i jednoznačnu primjedbu Barnarda (vidi biblio grafiju, str. 137 i dalje) u tom smislu da su za konstituciju i konzistentnost podjedinica neke organizacije mnogo važnije njene podsvrhe nego zajedničko akceptiranje jedne sveukupne svrhe. Slično Eric Rhenman, Organizational Goals, »Acta Sociologica«, br. 10 (1967), str. 275—287. 14 Taj uvid zahvaljujem jednom razgovoru s Talcotom Parsonsom. 15 Usporedi ovdje specijalno Lindblom (vidi bibliografiju, 1965).
221
Sa stanovišta tog općeobvezatnoga svršnog programa svršna koncepcija podsistema pojavljuje se sad kao izobličenje »za pravo« ispravnog vrednovanja. Zapravo je, prema tome, samo središnja sistemska svrha svrha a sve drugo sredstvo. To vredno vanje mogu podsistemi prestrukturirati na dva načina. Jedan — mi ćemo ga nazvati pomicanje svrhe/sredstva — sastoji se u tome da podsistem njemu doznačena sredstva za zbrinjavanje shvati kao vlastitu svrhu. Kvalifikaciju kao »svrhu« sistemska će svrha premjestiti na sredstvo. Ovo će se tretirati kao samosvrha. Drugo, radikalnije prevrednovanje pretpostavlja premješ tanje svrhe/sredstva, ide međutim iznad toga time što istodobno s konstituiranjem svoje podsvrhe degradira konačnu svrhu kojoj služi ukupni sistem na sredstvo za podsvrhu. Pomislimo even tualno na već prije 16 raspravljani slučaj da se jedna partija trudi oko programa kako bi dobila izbore umjesto da nastoji oko us pjeha na izborima zbog programa, ili da jedna upravna služba unutar svoje nadležnosti otkriva i podgrijava javne potrebe kako bi mogla zahtijevati budžetska sredstva umjesto da ova sredstva zahtijeva zbog potreba. Mi ćemo ovaj slučaj nazvati obrtanje svrhe/sredstva. Kako se na primjerima može lako vidjeti, on omogućuje da se razlika svrhe i sredstva gubi gotovo u samovoljnosti a ipak je praktički za selektivnost i neutraliziranje poslje dica od velikog značenja koja će se grupa posljedica smatrati kao vodećom svrhom djelovanja. Kod pomicanja svrhe/sredstva tre tira se, dakle, sredstvo kao svrha, kod obrtanja svrhe/sredstva osim toga i svrha kao sredstvo. Ta formulacija ujedno objašnjava da su mogućnosti time iscrpljene. Postoje samo ta dva načina korištenja principa relativnosti, ako se apstrahira od normalnih slučajeva razmjene sredstava za druga sredstva ili svrha za druge svrhe. Takvo jedno sistemski interno pregrupiranje vrijednosnih stanovišta može se činiti odbacivo ako se polazi od toga da po stoji o sebi pravi ili bar za sistem kao cjelinu*pravi, za konsen zus posve podoban red svrha/sredstvo. I ta predodžba još od zvanja, značajno oslabljeno, kada novije istraživanje birokracije smatra premještanje svrhe/sredstva kao jednu doduše neizbježnu, ali žaljenja vrijednu, disfunkcionalnu posljedicu podjele rada: Str. 181 i dalje.
222
kao samoodnosnost birokrata, koja rađa konflikte i suženje hori zonta birokrata koji radi u odijeljenim područjima kompeten cija.17 Shvate li se organizacije, naprotiv, kao strukturalno diferen cirani sistemi djelovanja, koji raščlanjivanjem u podsisteme po većavaju svoju mogućnost da prežive u posvema kompleksnom svijetu, tada biva jasnim da se unutrašnje diferenciranje mora protegnuti i na svršne perspektive ako treba apsorbirati što više kompleksnosti. Fiksiranje preferencija je, naime, jedno od naj važnijih sredstava pojednostavnjivanja situacije i odlučivanja. Sistem može primiti i preraditi više kompleksnosti ako in terno dopušta doduše povezane ali jedne protiv drugih pomicane svršne i neutralizacijsike perspektive. Kao što smo već18 saznali, sistemi reduciraju kompleksnost tako da za njih relevantnu pro blematiku okoline subjektivno definiraju i uvlače je u sebe kao osnovu odlučivanja i postupno je svladavaju. Kod s obzirom na svrhu specifičnog prilagođavanja na okolinu oni najprije proble matiku svog opstanka zamjenjuju svršnom formulom. Pri tome se ipak po svim pravilima ne može ostati. Supstitucijski se pro ces mora nastaviti u unutrašnjost sistema tako da se svrha kori sti kao stanovište otkrivanja i izbora sredstava, ta se sredstva pak sa svoje strane transformiraju u podsvrhe itd. Pomicanje svrhe/sredstva je, dakle, samo nastavljanje i razrađivanje osnov ne odluke da se problem opstanka definira sistemskom svrhom. 17 Usporedi kao klasičnu formulaciju Robert Michels, Zur Soziologie des Parteiwesens in der modernen Demokratie. N ovi tisak 2. izdanja, Stuttgart, o. J. (1957), str. 347; dalje npr. Robert K. Merton Bureaucratic Structure and Personality, »Social Forces«, br. 18 (1940), str. 561— 568, nanovo tiskano u isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 195— 206); Philip Selznick, An Approach to a Theory of Bureaucracry, »American Socio logical Review«, br. 8 (1943), str. 47— 54; Charles H. Page, Bureaucra cy’s Other Face, »Social Forces«, br. 25 (1946), str. 88— 94 (92 i dalje); Blau (vidi bibliografiju, 1956, str. 93 i dalje); Roy G. Francis/ Robert C. Stone, Service and Procedure in Bureaucracy, Minneapolis 1956; Sills (vidi bibliografiju, str. 64 i dalje); Peter Heintz, Einführung in die soziologische Theorie, Stuttgart, 1962, str. 172 i dalje; Rohde (vidi biblio grafiju, str. 179 i dalje); Mayntz (vidi bibliografiju, 1963, str. 78 i dalje); Etzaoni (vidi bibliografiju, 1964, str. 5, 10 i dalje); Warner/Havens (vidi bibliografiju). Vidi dalje sasvim općenit prikaz kod R. M. Mac-Iver, Social Causation, Boston, 1942, str. 320 i dalje. “ Usporedi str. 149 i dalje.
223
Na mjesto te sistemske svrhe stupaju onda tijekom daljnjeg detaljiziranja sredstva kao surogati svrhe u jednom višestupnjevitom supstitucijskom procesu koji ujedno utvrđuje orijentaciju djelovanja s progresivnom jasnoćom, sve više i više programira premise odlučivanja i krug mogućnosti izbora sve više sužava. Taj supstitucijski proces iziskuje da se formulama surogata svag da pridjeva svršni karakter. Svrhe (a ne sredstva) su, naime, re gulativ za vanjske odnose sistema, dakle i za sistemski interne vanjske odnose podsistema. I samo svrhe (ne sredstva) mogu u podsistemima inspirirati heurističke doprinose odlučivanju i neultralizirati sporedne posljedice djelovanja. Različitost svrhovitosnih perspektiva u sistemu definira ujedno granice između pod sistema. Ona osposobljava podsisteme da i u međusobnom sa obraćaju razdvajaju »unutrašnje« i »vanjsko«, da formiraju vla stita podsistemska stanovišta, da isprobavaju vlastitu ravnotežu input/output, da održavaju konstantnima podsistemske granice, da odlučuju o problemima manjeg formata i da u odnosu prema svagda posebnom shvaćanju svoga opstojnosnog problema u si stemsko internoj okolini racionaliziraju radne procese i strategije ponašanja. Što se postiglo s tom koncepcijom nasuprot idealnom prika zivanju organizacije prema svrhama i sredstvima od klasičnog na uka o organizaciji i nasuprot nevoljkog prihvaćanja pomicanja svrhe/sredstva od politologijskog i sociologijskog istraživanja bi rokracije .19 Postignuto je najprije jedno trijezno, nepristranije ocjenjiva nje stvarnosti i uzroka njezine takovosti, a time ujedno realističkija osnova za njezino normativno programiranje. U zamjenjiva nju svrhe/sredstva ima više uma nego što bi to htjelo učiniti vid ljivim vladajuće shvaćanje koje svjesno ili nesvjesno polazi od ispravnih svrha i time promašuje odnosni problem tog ponaša nja. Osvršivanje (Verzweckung) sredstava i instrumentaliziranje svrha nisu žaljenja vrijedna, ali svakako neizbježan otpad od ra “ Usput treba primijetiti: Postignuto rastojanje od onih znanstvenih pozicija jasno pokazuje kako je mnogo i sociološko istraživanje organi zacije još ovisno o idealnim pojmovima klasičnog nauka o organizaciji. T o je djelomično uzrokovano, naravno, tim e što se njihova slika organi zacije utemeljila u očekivanjima form alne organizacije i u njenim pret postavkama mišljenja te tako postala socijalna stvarnost.
224
cionalnog ideala obuhvatne orijentacije. Oni su procesi racionali ziranja. Sistemska racionalnost ne mjeri se prema tome koliko se netko približi onom nedostiživom idealu time što se bar pokuša va prilično svestrano orijentirati. Sam ideal je odveć udaljen a da bi mogao pružati dovoljnu orijentaciju za male korake u pri bližavanju. Racionaliziranje tih koraka iziskuje da sistem uzmo gne za nemoguće idealno rješenje (koje je u osnovi samo tautologijska verzija samog problema) supstituirati u biti funkcionalno ekvivalentne djelomične probleme. Samo se tako može smisleno raditi na sve većoj racionalizaciji i time zahvatiti sve kompleksnije odnose sistem/okolina. Kako se lako može vidjeti, ta pre orijentacija je povezana s uvođenjem sistemske okoline kao pro blemske referencije, što zamjenjuje posve unutrašnje razmatra nje ontologijske sistemske teorije. Takvo drugačije utemeljenje načina promatranja mijenja mnoge aspekte zamjenjivanja svrhe/sredstva i nekih s time pove zanih sporednih fenomena. Ono čini mnogo toga što je do sada vrijedilo kao nedostatnost ili kao disfunkcionalna popratna po sljedica razumljivim u svojoj specifičnoj funkciji za proces sma njivanja problema .20 Dva od tih aspekata želimo naročito istak nuti: relativno labavu, ispodoptimalnu strukturu povezivanja po jedinih doprinosa odlučivanja i problem konflikata između pod sistema koji slijede svagda vlastite svrhe. Čak i kada se nije udvarala naivnom shvaćanju, klasična je koncepcija pretpostavljala da se ispravna sredstva dadu sasvim logički izvesti iz svrhe, da se svaki dio u lancu svrha/sredstvo može sam za sebe optimirati. Pri planiranju proizvodnje, na pri mjer, program proizvodnje 21 se postavlja pod pretpostavkom da je proizvodni proces optimalno organiziran i da je tekao po je dino ispravnom, čvrstom obliku; proizvodni proces je, naprotiv, organiziran pod pretpostavkom da je utvrđen optimalni proiz vodni program. Modeli simultanoga programskog i procesnog M Iznenađujuće i simptom za čvrsto održavanje toga starog shva ćanja je, što se i sam Simon koji je više od drugih pridonio razumije vanju problema kompleksnosti i potrebe rasterećenja odlučivanja, jednako tako plaši konzekvencija te formulira kao želju i cilj, da se prošire zone identifikacije sudionika u organizaciji. — Vidi Simon (vidi bibliogra fiju, 1955, str. 140). 21 U z pojam usporedi str. 209, bilješku 1. 15 Teorija sistema
225
planiranja (u našem jeziku: simultanoga svršnog i podsvršnog planiranja) praktički ne postoje .22 Svaka djelomična odluka mora moći prema tome poći od toga da su sve ostale djelomične odlu ke vodile, odnosno da će voditi do optimalnog rješenja .23 To shva ćanje možemo označiti i kao postuliranu harmoniju sheme svrha /sredstvo jer ono očekuje od svrhovitosne orijentacije neprotur ječno grupiranje odluka u tom smislu da se pri izboru sredstava za podsvrhu ne javljaju popratne posljedice koje bi mogle dovesti u pitanje ispravnost (ili čak optimalnost) prethodne odluke, na ime izbora podsvrhe kao sredstva za daljnju svrhu. Taj postulat ipak je netočan jer je neostvarljiv. On je uosta lom nespojiv i s podjelom posla u procesu odlučivanja. Jedna odluka koja želi optimalne rezultate potonjih odluka, morala bi ove unaprijed posvema promisliti prije nego utječe na daljnji tijek odlučivanja postavljanjem premisa odlučivanja. I obratno, onaj koji kasnije odlučuje ne može sigurno znati da li su njegovi rezultati zbilja optimalni ako ujedno ne ispituje i ne uspoređuje alternative koje su već na drugim mjestima prosijane. Podjela rada u procesu odlučivanja ima međutim smisla ako podsistemi mogu jedni drugima dostavljati već probrane, već zgusnute in formacije pri čemu se neizbježno gube neke logički zamislive kombinacije .24 Proces odlučivanja — ovdje proces smanjivanja problema — ne može se prema tome tako dijeliti da se djelomične optimal22 Usporedi o tome kritički Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 198 i dalje, 433 i dalje). 23 Ta je pretpostavka uostalom istovjetna s izdvajanjem svih orga nizacijskih problema iz teorije odlučivanja (uz tu tezu nauka o ekonomici poduzeća usporedi također str. 64 i dalje), premda se katkada također događa, da je povezivanje teorije organizacije i teorije odlučivanja već traženo, ali postulat harmonije optimalnosti dijelova još nije napušten — tako kod Gäfgena (vidi bibliografiju, str. 196 i dalje, 218 s jedne strane i str. 212 s druge strane). 24 D va ograničenja oslabljuju taj argument: to vrijedi samo ukoliko su radnje u sistemu međusobno ovisne; ali to je upravo karakteristika kompleksnih sistema, koji nas primarno zanimaju. S druge strane je prak tički u velikoj mjeri otvoreno koliko se postojeća podjela rada u procesu odlučivanja može nadomjestiti centralnom automatskom obradbom poda taka. Za taj slučaj naši argumenti ne vrijede. On bi vjerojatno istovremeno znučio da je svršno programiranje potisnuto od kondicionalnog programlrnnja.
226
nosti same od sebe sklapaju u ukupnu optimalnost. Tome se suprotstavlja kompleksna struktura sheme svrha/sredstvo .'25 Bolje je da se stvori ukupni problem koji će se brinuti oko određene strukturalne elastičnosti u tom smislu da prethodne Odluke (bilo one čiji je slijed primjeren tekućoj vrpci, bilo programirajuće od luke) ne ovise o tome nego su indiferentne spram toga kako se odlučuje na slijedećim mjestima odlučivanja26 — što, dakako, ne isključuje da se na način kondicionalnog programiranja može predvidjeti povratna vijest o naročitim problemima, smetnjama, prekoračenjima troškova, itd., što mogu iznimno nastupiti u po tonjim stadijima procesa odlučivanja. Takve su indiferentnosti nužna pojednostavnjenja odlučiva nja. One služe relativnom izoliranju i elastičnom spajanju većeg broja područja odlučivanja i u toj su funkciji bitan element pro cesa smanjivanja problema. Budući da se djelomični rezultati radnodiobene organizacije svrhovitosnom orijentacijom doduše kauzalno sklapaju, ali se, za cijelo, ne integriraju u jedino-ispravno rješenje, može doći do konflikata. Oni nastaju sitoga što svaka svrha iziskuje mnoštvo sredstava koja, kada su transformirana u podsvrhe, upotreblja vaju različita podsredstva koja svojim popratnim posljedicama dotiču raznovrsne vrijednosti ili konkuriraju za oskudna sred stva. Stoga nastaju divergencije baš onda kada oni koji odlučuju u parcijalnim područjima žele racionalno djelovati prema shemi svrha/sredstvo i učvršćuju se u divergirajuće radne nastrojenosti kada podjela rada slijedi shemu svrha/sredstvo. Dok je klasični nauk o organizaciji opazio takve konflikte između podsistema, ali ih je svodio na nedovoljno razumijevanje ili pogrešnu motivaciju zainteresiranih — objašnjavao ih je, da 25 Ta se misao dade sa Simonom (vidi bibliografiju, 1964, str. 17 i dalje) također i obratno formulirati: slabo povezani, ne optimirajući orga nizacijski modeli uzimaju u obzir u svojim odlukama više »constraints«, tj. oni mogu apsorbirati više kompleksnosti. “ Indiferencije takve vrste nisu nipošto nepoznate vladajućoj teoriji. O njih se spotičemo pri objašnjavanju hijerarhijske organizacije, genera lizacije, odnosno specificiranja komunikacija na vertikalnom putu obavje štavanja, odnosno zapovijedi, pri obradbi problema delegacije i vodstva, pri objašnjavanju funkcija skladišta. Sve je to ipak »nauk o organiza ciji« i s teorijom odlučivanja koja traži optimum ne da se sasvim dovesti u sklad. 15'
227
kle, kognitivno ili emocionalno, ali ne strukturalno — danas je uglavnom priznato 27 da specificirajuća zamjena svrhe/sredstva može otkriti proturječja u vrijednosnoj strukturi i time proizvesti konflikte. Te bi se konflikte ipak — jednako tako malo kao i samu zamjenu svrhe/sredstva — smjelo uzeti u obzir samo kao disfunkcionalne posljedice organizacijske strukture orijentirane na svrhe i sredstva. Disfunkcionalni aspekti pojavljuju se neos porno kod trošenja snaga na primjer ili u opasnosti nepotrebnog generaliziranja stavova prijatelj/neprijatelj. Bez obzira na to, samo konfliktno djelovanje ima posve pozitivne funkcije. Na to smo već naišli pri obrađivanju proturječja u svršnom sistemu28 i možemo se ovdje stoga zadovoljiti s nekoliko naznaka. Sistemu interni konflikti su u osnovi simptom za to da je si stemska svrha nedovoljno apsorbirala eksterne probleme opstan ka. Ovi izbijaju u unutrašnjosti sistema u promijenjenom, jedva prepoznatljivom obliku kao spor oko izbora najboljih sredstava. U toj pak promjeni problema može se dotati na racionalnosti. Konfliktno ponašanje, što je izazvano na taj način, čak je neka vrsta redukcije kompleksnosti, neka vrsta smanjenja problema, dakle funkcionalni ekvivalent pomicanju svrhe/sredstva, i na taj način ono može upotpuniti programirane načine smanjenja pro blema kao komplementarno sredstvo. Ako zastane »racionalna« diskusija, jer zakažu njezina sredstva uvjeravanja, ono vodi do predefiniranja situacije, mijenja postavljanje problema i time scenu i omogućuje nadolazak novih sredstava. Problem se onda ne rješava više zajedničkim spoznajama (premda se mnoge kon fliktne odluke prikazuju kao »zajednička spoznaja«), nego dono šenjem jedne odluke. U formalno organiziranim sistemima za to stoje na raspolaganju dvije glavne grupe strategija: donošenje formalne odluke o konfliktu od zajedničkoga pretpostavljenog službenim putem zajedno s (formalnim i neformalnim!) priprem nim taktikama kao i neformalno rješenje konflikta taktikama koje prikriveno operiraju, koje ne priznaju konflikt, kao na pri mjer skraćenim izvještajem ili, obratno, stalnim poškrapavanjem probranim informacijama, ponudama promjene ili personalno-političkim mjerama, »selektivnim akordiranjem«, prepadima, ” Usporedi upute str. 55, bilješka 19. " Usporedi str. 185 i dalje.
228
neizravnim utjecajem putem savjetodavalaca, intervenirajućih uglednika ili utjecajnih vanjskih partnera, koji se »zanimaju za slučaj«. I ovi manevri teže prema jednoj formalno valjanoj od luci, jer se samo tako dobit može legitimirati i osigurati, ali se njezin cilj — za razliku od odluka donesenih službenim putem — ne prikazuje kao odluka o konfliktu. Da se unutarorganizacijsiki konflikti ne izrode
229
mazanu kompleksnost opstojnosnih zahtjeva — doduše u iz mijenjenoj, smanjenoj verziji, ali ipak kao probleme što se ne daju rastvoriti jednim dahom bez ostataka. U svršni program moraju se stoga uzeti pomoćne odredbe koje kontroliraju i otupljuju zamjenu svrhe/sredstva. S tog ugla mogu se svršni programi označiti kao transformacijska pravila za proces smanjivanja problema, ili točnije: za proces zamjenji vanja svrhe!sredstva. Ona formuliraju i formaliziraju uvjete pod kojima se podsistemu može dopustiti da sredstva tretira kao vla stite svrhe i pri tom razvija indiferentnost spram posljedica koje u cijelom sistemu mogu pak biti od značenja. Ona time ujedno osiguravaju minimalnu mjeru operativnog konsenzusa. U nared nim ćemo odjeljcima pokušati nešto razgovjetnije vidjeti kako mogu izgledati takva transformacijska pravila i s kojim se spe cifičnim poteškoćama moraju ona boriti.
3. Programska struktura: višestupnjevitost Program odlučivanja sastoji se od obvezatnih unaprijed od lučenih premisa odlučivanja, koje ograničavaju mogućnost odlu čivanja i utoliko ga okružuju već reduciranom kompleksnošću, dakle odterećuju s obzirom na odgovornost. Svršni programi fik siraju u svom najjednostavnijem obliku svrhu, to jest učinak koji valja postići, koji kao nit vodilja za pronalaženje prikladnih sredstava i za opravdanje odabranih sredstava ne determinira do duše proces odlučivanja, ali ga ipak drži u granicama. Svrhe su svagda vrednovani učinci djelovanja. Njihova ap strakcija omogućuje najčešće da se mnoštvo sredstava javlja kao prikladno i dopustivo. Opseg područja dopuštenih sredstava ovisi u prvom redu o formulaciji svrhe. Kao što smo već saznali, svrhu se može naznačiti relativno neprecizno ili prilično precizno. U svršnoj formuli može se također sažeti više učinaka i tako ih izu zeti iz neutralizacijskog efekta30 — npr. zadati jednom poduzeću da proizvodi cipele koje će se moći prema vrsti i količini prodavati, ili čak prodavati s jednom određenom minimalnom “ Tako također Simon/Smithburg/Thompson (vidi bibliografiju, str. 494).
230
dobiti. Svršnu formulu može se osim toga obogatiti i negativnim određenjima, naime naznakom učinaka koji se ne smiju pojaviti. Opterećenije svršne formule sa širim željenim Mi isključenim učin cima jest mogućnost da se varira razina zahtjeva postavljanja svrhe i time opseg klase dopuštenih sredstava. Tko svoju svrhu može lako ispuniti, moći će sebi priuštiti da preuzme u svršnu formulu dodatne učinke s njihovim vrijednosnim aspektima. Ako se svrha teško ili nikako ne može postići, mora se postupati ob ratno i svršnu formulu odteretiti također i od željenih paralelnih učinaka, dakle povisiti njezin apstrakciijski stupanj sve dok su moguća sredstva vidljiva ili je dosegnuta granica preko koje svrha više ne može opravdavati djelovanje. Dragim riječima: kompliciranje svrhe opterećuje tehničko ispitivanje sredstava: součeni s kauzalnim odnosima, koje je teško postići ili su nesigurni, jedva se može posegnuti za alternativama. To biva moguće ako se svršna formula pojednostavi. Raspravljana varijiacijska mogućnost pogađa samu svršnu formulu. Ako itreba da zajedno nastupi više željenih učinaka, tada se oni mogu stopiti u jednu po sebi doduše kompleksnu, ali homogenu svršnu formulu. Za onoga koji treba djelovati pre ma mjed svršnog programa, oni imaju isti orang. On ne treba razbijati glavu o tome da li je njegova svrha proizvodnja cipela ili prodaja proizvedenih cipela ili postizanje određene minimalne dobiti. On ne treba stoga te pojedine učinke ni razdvajati anali zom svrha/sredstvo, razmišljati npr. o tome kako je proizvodnja samo sredstvo za prodaju a ova samo sredstvo za postizanje do biti: On bi time beskorisno razmišljao i sabotirao odterećujući efekt programa. Jedino ako samu svrhu treba varirati novom programskom odlukom, tada se to jedinstvo mora analitički raz ložiti. I tada mora onaj, tko može disponirati sa svrhom, razmi sliti koje elemente svršne formule želi modificirati: da li želi npr. mijenjati očekivanje dobiti ili predmet proizvodnje. Uzimanje u obzir kompleksnih vrijednosnih interesa u svršnoj formuli može ali ne treba voditi do stapanja u tom smislu, štoviše, dodatna vrijednosna stanovišta mogu se odjenuti u for mu sporednih odredbi, koje se ne mora bezuvjetno nego uvjetno poštivati. Svršni program može se stupnjevati u smislu reda pred nosti učinaka koje valja dobiti. Tada će se samo dio rezultata, koje treba dobiti, formulirati kao svrha. Ovi tada vrijede bezu
231
vjetno i definiraju područje dopuštenih sredstava. Za slučaj da više sredstava dolazi u obzir, onome tko odlučuje, propisat će se druga grupa vrijednosnih učinaka (eventualno iza toga naslagati jedna treća, itd.), koje će on trebati koristiti kao kriterij za izbor između više prikladnih sredstava. Njegov će program tada otpri like glasiti: proizvodnja cipela koje se mogu prodati uz najmanju dobit od 3 DM po komadu (svrha), i to uz preferiranje onih vrsta i proizvodnog načina, koji izbacuje najveću dobit. Tu vrstu programa s dodatnim selekcijskim pravilima nazvat ćemo višestupnjeviti programi. O njima se raspravljalo s nešto drugačijeg ugla, naročito u svezi linearnog programiranja. Pri postavljanju linearnih programa odlučivanja mora se, zato što ne može biti sve ujedno maksimirano ili minimirano, uz zahtjeve s obzirom na odlučivanje razlikovati: funkciju koju treba maksimirati ili minimirati, smatrat će se obično svrhom ili ciljnom funkcijom (goal, objective function), ograničenja djelovanja koja valja bezuvjetno poštivati, označit će se, naprotiv, kao sporedne uvjete (constraints).31 Vrijednost toga razlikovanja u novije se vrijeme ipak dovodi u pitanje s obrazloženjem da se i neki spo redni uvjeti mogu mijenjati i prilagođivati razini zahtjeva i da se na taj način mogućnost djelovanja može tako ograničiti da gotovo postaje bez važnosti u kojem pravcu optimizadjski krite rij vrši konačni izbor.34 Ovo razmišljanje pokazuje da uslijed zahtjeva matematičkog rješenja problema unaprijed zacrtani pojam »sporednih uvjeta« uključuje u osnovi heterogene elemente — dijelom prave uvjete (uzroke), a dijelom učinke, dijelom ograničenja djelovanja s ob zirom na okolinu, npr. tehnologijska, koja su također prinudna za programera, dijelom takva koja on sam čini prinudnima fik siranjem zahtjevne razine. U sporednim se uvjetima stoga tako 31 Vidi npr. Churchman A ckoff/A rnoff (vidi bibliografiju, str. 258); Charnes/Cooper (vidi bibliografiju, str. 3 i dalje); Peter Vokuhl, D ie Anwendung der linearen Planungsrechnung in Industriebetrieben, Berlin, 1965, str. 31 i dalje, 35 i dalje; Ijiri (vidi bibliografiju, str. 50); H. C. Joksch, Constraints, Objectives E fficient Solutions and Suboptimization in M athem atical Programming, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissen schaft, br. 122 (1966), str. 5— 13. ” Usp. o tome str. 24.
232
đer skrivaju svršne komponente.33 To se može prepoznati i po tome što sporedni uvjeti mogu opravdati djelovanje i onda ako dopuštaju samo jednu jedinu mogućnost djelovanja, tako da optimizacijska funkcija čak ne dolazi na red. Prema tome, ona ima samo sekundarno značenje. Vjerojatno će stoga biti ispravnije da se prave sistemske svrhe kao fiksirane zahtjevne razine pod vedu pod sporedne uvjete, a da se optimizacijska funkcija tretira samo kao dodatni kriterij za izbor između više prikladnih alter nativa.34 Naročita problematika takvih višestupnjevitih programa sa stoji se u tome da oni, trebaju li biti potpuni, pretpostavljaju pravila zaustavljanja pri potrazi za alternativama. Dodatno se lekcijsko pravilo treba naime primijeniti uvijek kada dolazi u ob zir više sredstava. To međutim ostavlja praktički otvorenim kada ono dolazi u obzir: kako daleko, kako dugo, uz koju cijenu se onaj koji odlučuje treba truditi oko otkrivanja alternativa? Oče kuje li se inicijativa ili samo korištenje očitih okolnosti ili izri čitih poticaja? Takva pravila zaustavljanja moći će se često vrlo teško programirati.85 Ta poteškoća čini višestupnjevite piro33 Tako također Bidlingmaier (vidi bibliografiju, str. 83 i dalje), koji u odnosu prema funkciji maksimiranja i sporednim uvjetima govori o »vremenskoj kombinaciji« poduzeća. Nije točno zapravo smatrati obje komponente kao da su istog ranga i povjeriti izmjenu ciljeva i sporednih uvjeta istraživaču (str. 145, bilješka 105). 34 Obratno ograničuje Dorfman (vidi bibliografiju, 1960, str. 609) po jam sporednih uvjeta na ograničenja radnje koja su također prinudna i za programera i njihovo prekomjerno ispunjenje ne bi imalo smisla. To ostavlja otvorenim problem, sve se drugo, što je prema tome svrha, može stopiti u jednu jedinu funkciju optimiranja. Prednost da se dopusti više pravaca smislenoga većeg ispunjenja, odnosno manjeg ispunjenja (kad su troškovi previsoki) ponovno se gubi kod stvaranja te jedne funkcije optimiranja. Zbog toga bi isto tako m oglo biti važno da se stvarne svrhe, neovisno o kriteriju optimiranja, fiksira kao sporedne uvjete i da se odreknemo toga da ih variramo bez promjene programa. 35 Vidi, međutim, također i Gäfgena (vidi bibliografiju, str. 207 i dalje) da se uz novija nastojanja pomoću matematičkog računa vjerojatnosti dobiju one točke na kojima se traženje daljnjih informacija najbolje lomi. Zanimanje za ta pitanja bio je probuđen kritikom klasič noga sveznajućeg »economic man« i mišljenjem da i nabava informacija stoji vremena i novaca, dakle nabacuje probleme koji se kod projekta modela za optimalno odlučivanje ne bi smjeli zanemariti.
233
grame problematičnima. Postoji dakako i mogućnost da se o pra vilima zaustavljanja u programu svjesno ne odlučuje, nego da se to pitanje s punim povjerenjem prenosi na onoga koji odlučuje. Tako se međutim opet, ako ne formalno, a ono praktički, delegira primjena sekundarnih preferencijskih pravila. Nakne, sveza tih pitanja trebala bi se shvatiti i dovesti do svjesne odluke. Na temelju naših teorijskih prethodnih razmišljanja možemo, a može i onaj koji odlučuje, te granice svršnog programiranja razumjeti kao sekundarni problem, kao daljnji, izvedeni izraz nužnosti da se rastvori i preradi kompleksnost okoline i da se traži prohodni izlaz u dilemama funkcije i strukture i oportuni zma i generalizacije. Višestupnjeviti programi nikada ne vode do optimalnih rješenja, zato što se, suočeni s kompleksnošću okoline, unaprijed odriču toga da sve sa svime uspoređuju kako bi sa sigurnošću našli uopće najbolje rješenje. Oni zaključuju prvi stupanj razmišljanja, traženje prikladnih sredstava za od ređeni cilj, s pomoći od pravila zaustavljanja bez obzira na vri jednosti koje se mogu uzeti u obzir pri izboru jednog od priklad nih sredstava. Višestupnjeviti programi predviđaju, dakle, da se odluka postupno izrađuje pri čemu se prvi korak mora učiniti prije nego što drugi započinje, a ovaj ne smije započeti prije nego što je prvi učinjen. Pojedine stanice procesa odlučivanja tako su udešene jedna prema drugoj da postoji prilično velika šansa za pronalaženje dobro upotrebljivih problemskih rješenja. Pri tome ne mogu uvijek sve nužne premise odlučivanja biti uze te u svršni program. Pravila zaustavljanja često ne podnose generalizacijski stupanj programa. Njih onda mora već prema situ aciji pronalaziti sam onaj koji odlučuje na temelju konkretnih informacija koje daje sama situacija. U tome je odlaganje po jedinih elemenata odlučivanja — a takvo istiskivanje problema nije upravo ništa drugo nego jedna tehnika redukcije kompleks nosti. Vrijednosna baza svršnog programa može biti, kako smo vidjeli, proširena i njegov oportunizam oslabljen bezuvjetnim ili uvjetnim uvažaivanjem daljnjih učinaka izvan sržne svrhe. Ras pravljanje o toj mogućnosti time zaključujemo i prelazimo na drugu vrstu sporedne odredbe svršnog programa što ćemo je nazvati (u užem smislu) sporednim uvjetom. Sporedni uvjeti nisu učinci, nego uzroci koji su iz posebnih razloga povezani sa
234
svrhom kroz program, tako da oni uzroci bivaju kao sredstva dopušteni i preferirani koji ispunjavaju one uvjete. Zbog spo rednih uvjeta svršni program biva, dakle, uvjetovan, ali ipak ne postaje čistim kondicionalnim programom jer uvjeti ne tre baju izazvati, ni više ili manje utvrditi djelovanje, nego trebaju samo ograničiti izbor između više prikladnih sredstava. (Da bi smo to izrazili, govorimo o sporednim uvjetima.) Smisao i funkcija takvih sporednih uvjeta nameće se isto tako iz nužnosti da se oslabi odveć bezobzirni oportunizam čistoga svršnog djelovanja. Svrhe nerijetko dopuštaju previše sredstava — više nego treba i više nego je poželjno. To se područje sred stava može ograničiti ne samo, kako je upravo raspravljeno, s dodatnim zahtjevima s obzirom na učinke, nego i dodatnim zahtjevima s obzirom na uzroke. Tome služe sporedni uvjeti. Oni imaju smisao da se osim onoga što se zahtijeva kod čistoga kauzalnog promatranja umjetno uglave dodatni uzroci. Rendez vous se može npr. programirati dogovorom: ako je lijepo vri jeme, na šetnju (kamo, ostaje da se odluči), a ako je loše vri jeme, u kino (u koje, ostaje da se odluči). T ime se vrijeme, koje po sebi nije uzrok za svrhe rendenz vousa, umjetno fiktivno čini takvim uzrokom. Ono je sudjelujući uzrok ne snagom pri rode, nego snagom programa. Prirodna kauzalnost može se na taj način korigirati i prilagoditi u interesu onih vrijednosti kojih se vjerojatno dotiču posljedice onog uvjeta (odnosno njegovog izostanka). To programiranje sporednih uvjeta umjesto sporednih uči naka ima važne prednosti, ali i svoje naličje. Prednosti se u bitnome temelje na tome da uvjeti kao uglavljeni uzroci moraju biti ispunjeni prije odlučivanja, dok su učinci u budućnosti i stoga se mogu samo više ili manje nesigurno očekivati. Uvjeti se stoga mogu lakše utvrditi, oni su naime već utvrđeni i na izravnom su dohvatu. Ukoliko se može programirati odlučivanje o uvjetima, ono je odterećeno od neizvjesnosti budućnosti i stoga se može oštrije uzeti u odgovornost. Konsenzus o uvjetima je pouzdanija kooperacijska osnova nego konsenzus o učincima za kojima valja težiti. S druge strane uvjeti pak imaju samo jedan indicirajući smi sao. Oni služe kao znak za nešto drugo, naime za vrijednosne
235
aspekte učinaka koje trebaju suuzrokovati, odnosno suspriječiti. Zbog učinaka, a ne zbog njih satnih, treba poštivati uvjete. Upo treba uvjeta umjesto učinaka u svršnim programima je, dakle, samo pomoć u nevolji, pojednostavnjivanje odluke, supstituiranje manjih, opipljivijih problema za manje opipljive, korak u općem procesu redukcije kompleksnosti. I za taj se korak, naravno, mora odgovarati. Odgovornost za to da će uvjeti stvarno izazvati željene učinke, odnosno spriječiti neželjene, preuzima onaj koji pravi program, onaj koji ucrtava uvjete u program. I ovdje je, dakle, s konkretnim oblikovanjem programa povezano odluči vanje o pitanju koje se nesigurnosti na kojem mjestu apsorbiraju. Za upotrebljivu odluku o tom pitanju bit će od značenja s jedne strane mogućnost generalizacije spoznaja koje osposobljavaju za problemsko rješenje, s druge strane pak i dotična raspodjela informacija i sposobnosti u organizaciji.
4. Programska struktura: višečlanost Bezuvjetno ili uvjetno, izravno ili neizravno ugrađivanje vri jednosnih aspekata u svršni program obrađivali smo do sada pod pretpostavkom da se mora programirati samo jednostavni od nos svrha/sredstvo: da je svrha zadana i da valja naći njezina sredstva i da ih valja reducirati na upotrebivo rješenje. Tu pretpostavku sada ispuštamo. Zbilja je rijetko tako jednostavna, i ako jest tako jednostavna, ponajčešće neće biti potrebno svršno programiranje, tj. razdvajanje programskog odlučivanja od programiranog odlučivanja. Samo bi se vrlo jednostavni zadaci mogli tako programirati da je onaj koji odlučuje, kada mu dođe na um pravo sredstvo, odmah spreman djelovati. Kod kompleksnih stanja stvari izbor sredstva neće najprije značiti ništa drugo do utvrđivanja stanovišta s kojeg se mora dalje istra živati. To sredstvo izaziva onda samo traganje za podsredstvima koja dolaze u obzir za njegovo postizanje. Izabrano sredstvo mora se, dakle, sa svoje strane transformirati u svrhu (podsvrhu), njegovo podsredstvo možda isto tako, itd., sve dok se ne dođe do za djelovanje sazrelih odluka o sredstvima.
236
Takvo stvaranje lanaca svrha/sredstvo jest prokušano sred stvo smanjenja problema38 — u osnovi ništa drugo nego više struko ponavljanje analitičkog procesa, o kojem smo rasprav ljali u I. poglavlju, misaonog razlaganja jedinstvenokontinuiranog događanja u dvije stanice: uzrok i učinak, sredstvo i svrha. Ta dva faktora može čovjek dobro istovremeno zadržati pred očima — i onda kada mu nisu zadani kao čvrste veličine nego kao varijable koje on mora analizirati s obzirom na kombinacijske mogućnosti. No tako siu također dostignute granice ljudske mogućnosti da shvaća kompleksna stanja stvari i da ih privodi svjesnoj odluci.37 Višečlane varijacijske sveze ne može on isto dobno sagledati u svim njihovim mogućim konstelacijama. On ih mora razlagati — bilo u slijed vlastitih misaonih koraka, pri čemu stvara čvrsta uporišta vlastitim međuodlukama koje se u posljedici više ne dovode u pitanje; ili raspodjelom u okviru socijalnoga kooperacijskog sistema u kojem simultano ili sukce sivno sudjeluje više sudionika, đogotavljajući svaki jedan djelo mični iznos i pri tom doprinose drugih pretpostavljajući kao či njenice. Za ove posljednje slučajeve, za socijalnu kooperaciju na ostvarenju svrha kao sistemskog outputa, svršno programiranje zadobiva svoje vlastito značenje. Kod privatnoga, pojedinačno zasebnog odlučivanja može biti neprijeporno da se problemi i već postignuti djelomični rezultati modificiraju u svjetlu potonjih ideja.88 Kod socijalnoga kooperativnog odlučivanja je naprotiv teže ostvariti takvo prevrtanje zajedničkih problemskih defini cija. To ne može izvesti sam pojedinac kojemu padne na pamet sjajna ideja. Socijalno-kooperativno odlučivanje iziskuje stoga, čim se prekorači određeni prag kompleksnosti do kojeg se još svi o svemu mogu odmah sporazumjeti, da se ne strukturiraju samo problemi kao problemi, nego u utvrđenom obliku program odlu čivanja proces odlučivanja. 34 Vidi npr. prikaze kod Linhardta (vidi bibliografiju, str. 109 i dalje); Simon (vidi bibliografiju, 1955, a str. 45 i dalje) ili Litterer (vidi biblio grafiju, str. 139 i dalje). 37 Usporedi uz to str. 23 i dalje. 38 Usporedi ovdje izvještaj i analizu procesa odlučivanja kod kom pozicije jedne fuge kod Reitmana (vidi bibliografiju, naročito str. 307).
237
Ako svršni program ne sadrži samo svrhu kao problem i neka dodatna pravila odlučivanja nego utvrđuje lance svrha/ sredstvo, govorit ćemo (za razliku od upravo raspravljane »višestupnjevitosti« programa) o višečlanim svršnim programima. Svaki pojedini član programa može pri tom predvidjeti svakako višestupno odlučivanje, ipak zajednička skladna igra tih dvaju strukturalnih obilježja tako je kompleksna da ne možemo ovdje ulaziti u njihove pojedinosti. Višečlani svršni programi pokazuju prije svega važnu pred nost koju se može shvatiti i prikazati samo na tlu teorije sistema. Oni pospješuju prilagođivanje kompleksnih sistema na promjene njihove okoline. Pojedini njihovi članovi mogu se naime proma trati i mijenjati izolirano a da se ne mora ukupni sistem svagda iz temelja nanovo promišljati i balansirati. Na specifičnom mje stu može se jedno sredstvo za podsvrhu zamijeniti drugim, funk cionalno ekvivalentnim sredstvom. Njegova funkcionalna ekviva lentnost garantira onda da se uz iznimku podsredstava tog sred stva u ukupnom programu ne treba inače ništa drugo mijenjati; promjena svojim oblikom kao supstitucijom osigurava konti nuitet cjeline. Ma kako svršni programi bili inertni kad ih se mora izrađivati, oni su elastični po tome da su njihovi dijelovi varijabilni neovisno jedan o drugome. Osim toga, visoka specifi kacija u pojedinačnostima postiže da se u sistemu lako mogu lokalizirati i spoznati smetnje, pogreške ili ispoljavanja promje na okoline. To također omogućuje brzo reagiranje. Povišenje stavki u domovima za zbrinjavanje omladine, koje je nužno zbog povišenja cijena, može se brzo i sigurno narediti. Ako se pregovori s ministrom financija i otegnu neko vrijeme, ipak ne treba u toj svezi ponovno promišljati i odlučivati o pitanju smisla i svrhe odgajanja omladine u domovima. I obratno, pla niranja odgojnog stila ili premještanja s obzirom na vrstu omladinaca, ili pravne pretpostavke njihovih direktiva, mogu se os lanjati na postojeće kapacitete u domovima a da se njihova go spodarska podloga ne mora problematizirati. U ograničenom op segu mogu se imunizirati kako svrhe protiv varijacija njihovih sredstava tako i sredstva protiv varijacija njihovih svrha. Ugrađivanjem takvih indiferentnosti u svršne programe skra ćuje se vrijeme prilagođivanja na način da zaista kritičke situacije postaju rijetke. I ujedno će se postići visok stupanj pro-
238
finjenja prilagođivanja okolini jer svaka specijalna vrsta prila gođivanja ne involvira svaku drugu. I to profinjenje pridonosi tome da ise izbjegnu krize koje pogađaju cjelinu. Glavni razlog za ovu unutrašnju elastičnost, što je nalazimo čak u vrlo kom pleksnim svrhovitosnim strukturama, jest njihova funkcionalna koncepcija koja smjera na ograničeni rezervoar neškodljivih mo gućnosti zamjene. Ta se prednost međutim može postići samo tako da se lanac ne sastoji iz »pukih sredstava«, nego se, što više, ta sredstva shvaćaju i tretiraju kao podsvrhe, dakle kao heuristički principi za otkrivanje i opravdanje novih sredstava. Prednost elastičnosti je tako uvjetovana i plaća se onim nedo statkom koordinacije što smo ga upoznali sa stanovišta relativ nosti karakteriziran ja svrhe/sredstva, odnosno pomicanje svrhe/ sredstva. To razmišljanje ponovno poučava da onaj relativizam zapravo nije nedostatak koji bi trebalo žaliti, nego, naprotiv, važan princip upravljanja kompleksnih sistema. Daljnji aspekt takvih lanaca svrhe/sredstva sastoji se u tome da za razliku od jednostavnih svrhovitih radnji omogućuju radnodiobeno diferenciranje planiranja i izvođenja.39 Višečlani programi karakteristični su po tome da se u samom programu moraju donijeti odluike o svrsi/sredstvu. One se izvlače iz procesa odlučivanja i apstraktno se o njima unaprijed odlu čuje. To se događa na taj način da se onaj koji planira program stavi na mjesto onoga koji odlučuje, da kao output sistema pro blematizira konačna svrha koja se ima u vidu i za nju traže sredstva. U programu se tada sredstva svode na podsvrhe, vrlo često se pronalaze još i njihova sredstva i transformiraju u pod svrhe, itd., sve dok se ne postignu podsvrhe koje su tako dobro strukturirane da se mogu onome koji djeluje izručiti s nosivim paketom problema neposredno kao svrhu. Pri tome se ujedno utvrđuju uvjeti i čine obvezatnima kao premise odlučivanja pod kojima se može odgovarati da se jednom podsistemu sred stva prenose kao svrhe. Problem tog programiranja poznajemo iz drugog odjeljka: reguliranje uvjeta uz koje se može dopustiti takva transforma cija svrhe/sredstva bez oštećenja bitnih sistemskih interesa. Mo 39 N a daljnju diferencijaciju, naime na diferencijaciju na planira nje i kontrolu vratit ćemo se u posljednjem odlomku ovog poglavlja.
239
gućnosti primjene za ta transformacijska pravila upravo smo raspravili: fiksiranje podsvrha u njihovim kauzalnim komponen tama i prilaganje dodatnih odredbi, bilo dodatnih selekcijskih pravila za slučaj da se nameće više mogućnosti djelovanja, bilo uvjeti koji trebaju izazvati, odnosno blokirati djelovanje. Takvim se programiranjem ublažuje oportunizam čistog teženja za svrhom, svrhu se čini podobnom da bude generalizirana i inte grirana u sistemske sveze. Sporedne se odredbe mogu napraviti specifično s obzirom na radno mjesto — neka se pomisli na reguliranje ovlaštenja potpisa određenih mjesta. Ona mogu vrijediti za čitave lance svrha/sredstvo, mogu se, kao npr. odredbe kompetencija ili re guliranja radnog vremena, protezati na čitave radne sisteme ili napokon čak, poput mase općih pravnih propisa, zahtijevaju univerzalnu obvezatnost za svakoga u odgovarajućoj situaciji. Svršni programi sastoje se stoga iz vrlo raznorodnih premisa od lučivanja koje se k tome razlikuju razmjerno njihovoj generali zaciji. One su dijelom formulirane, dijelom samorazumljive, di jelom obvezatne po samom svršnom programu tako da one vri jede samo u njegovom okviru dijelom negdje drugdje utvrđene i u programu pretpostavljene. Te premise služe ujedno kao de finicije problema i kao plan za postupak pri rješavanju problema. One strukturiraju polje mogućnosti odlučivanja, ali one ne sa drže samu odluku koja se uvijek mora donijeti u trenutku koji treba još odrediti, i ako se kod vrlo detaljno razrađenih pro grama može činiti tako kao da »se uopće više o ničemu nema što odlučivati«. Višečlano programiranje je, prema tome, mnogo kompleksnije nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Jednostavne grafičke skice lanaca svrha/sredstvo često zavaravaju. Te skice imaju osim toga nedostatak što pružaju iluziju »objektivne« sheme koja je za sve sudionike ista. Ta objektivnost ipak, kako smo vidjeli, nije bez daljnjega dana u lancu svrha/sredstvo. Ona se može ostvariti samo parcijalno i samim programom. Usprkos svršnom programiranju sistem i podsistemi ostaju struk turalno rastavljeni, svrha i podsvrhe različiti vrijednosni sudovi. Stoga se moramo čuvati plauzibilne zamjene: u programu utvrđeni lanac svrha i sredstava ne smije se identificirati s lan cem situacija programiranog procesa o kojima treba odlučivati.
240
I obratno, program nije misaoni odraz programiranog procesa. Program je, štoviše, čak kompleks odluka — odluka u jednoj drugoj situaciji, s drugom problemskom kompleksnošću i dru gim olakšanjima no što ih pokazuju programirane odluke.40 Pro gram apstrahira od vremenskog tijeka u kojem se zbiva progra mirano odlučivanje, iako i ono upotrebljava vrijeme kao plansku shemu. Vrijeme donošenja programske odluke mora se stoga razlikovati od vremena koje treba programiramo djelovanje. Pri jelaz se posreduje bezvremenski utvrđenim programom. I to se diferenciranje vremena ponavlja u različitosti viđenja problema pri čemu programirajuće odlučivanje mora uvažavati kako svoju tako i problematiku programiranog odlučivanja, utoliko je dakle dvostruko kompleksno. Jedino po raznovrsnosti situacija programirajućeg i programiranog djelovanja rezultira uzajamni efekt odterećivanja; samo se tako ostvaruju prednosti podjele rada i samo tako može sistem povećati moć hvatanja komplek snosti. Najbolje se ta značajna razlika programa i procesa odlu čivanja dade zorno predočiti na primjeru proizvodnje na teku ćoj vrpci. Njezino programiranje polazi od kompleksnog proiz voda, tretira ga u punom opsegu kao problematičnog (kao uči nak koji valja postići) i razlaže ga misaono u dijelove i dijelove dijelova čije proizvođenje jest sredstvo za svrhu. Zatim se traže nužna sredstva, kao podsvrhe, s više ili manje otvorenom mo gućnošću ponašanja, stavljaju se u program i vremenski kombi niraju. Programsko planiranje određuje njihovu situaciju dakle ukupnom kompleksnošću konačnog proizvoda i odterećuje se od detaljnih odluka njegovog proizvođenja tako što se svagda zaustavlja kod podsvrhä, nikada dakle ne određuje sredstva koja se ne mogu shvatiti kao svrha (jer to bi već značilo djelovati). Programsko planiranje vidi ukupni proces proizvođenja kao pro izvod koji postaje sve više kompleksan, kao srašćivanje onoga što je analiziralo u suprotnim pravcima gledanja. 40 Usporedi ovdje također Simon (vidi bibliografiju, 1964, str. 17 i dalje). Vidi zatim naročito zaoštreno kontrastiranje programirajućih i pro gramiranih djelovanja kod istoga, R ecent A dvances in Organization Theory. U: Research Frontiers in Politics and G overnm ent, Washington, 1955, str. 23— 44. Simon u svojim izlaganjima ima pred očima zapravo kondicionalne programe, a ne programe svrhe. 16 Teorija sistema
241
Posve drugačija je perspektiva onoga koji odlučuje i djeluje u programiranom procesu. Za njega njegov parcijalni zadatak posreduje prilično ravnomjernu kompleksnost bez obzira stoji li on na početku ili na kraju tekuće vrpce. Nikada proizvod u punoj kompleksnosti nije njegova svrha, niti kada dovozi prve građevne elemente kao ni kada gotovom proizvodu daje posljed nju obradbu, pakuje ga ili šalje u skladište. To posljednje do davanje procesa odlučivanja ili dogotavljanja nije nipošto koor dinacija svrsi najbližih podsredstava, kao što se to čini u svršnom programu kada se to prikazuje kao lanac svrha/sredstvo. Ova razmišljanja objašnjavaju također zbog čega modeme tehnike mrežnog planiranja kao PERT (Program Evaluation and Review Technique), CPM (Critical Path Method) i druge koje služe terminskom planiranju i kontroli kompleksnih projekata41 ne upotrebljavaju govor svrha/sredstvo. One preferiraju čisto vremensko kauzalnu terminologiju time što npr. govore o do gađajima (events) koji su povezani procesima (djelatnostima, activities).42 Premda se jednoznačno radi o svršnim programima i svrhovitosno mišljenje se pretpostavlja kako pri izradbi mrež nog plana kao i pri izvršavanju pojedinih radnih naloga, za transformaciju jedne razine odlučivanja u drugu, dakle za pri općavanje premisa odlučivanja, preferira se objektivni govor koji svaki sudionik razumije prema mjerilu svoje svrhovitosne orijentacije. Razdvajanje dvaju načina gledanja programkajućeg i pro gramiranog odlučivanja jest pretpostavka za dovoljno razdva 41 Vidi prikaze kao u priručniku npr. Johnson (vidi bibliografiju, 1963, str. 247 i dalje); ili Gutenberg (vidi bibliografiju, 1965, str. 225) i opširan pregled kod Petera Mertensa, N etzw erktech n ik als Instrum ent der Pla nung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 382— 407, a kod Karla Webera, planiranje s »Critical Path Method« (CPM), i isti, planiranje s »Program Evaluation and Review Technique (PERT)«, »In dustrielle Organisation«, br. 32 (1963), str. 1— 14, odnosno 35— 50, s op širnim upućivanjem na literaturu. 42 U stručnom jeziku udomaćila se i neutralnija terminologija uzeta iz grafičkog prikazivanja »čvorovi« i »bridovi«. Pojedine tehnike mrež nog planiranja razlikuju se u vrsti interpretacije i matematičke primjene takvih mrežnih djela. Vidi o tome također Robert Gerwin, D ie m oderne Grossprojektplanung. »Frankfurter Allgem eine Zeitung«, br. 8. juna 1965, str. 11.
242
janje horizontalnih i vertikalnih odnosa odlučivanja. Neu viđanje te razlike, više nego sve ostalo pridonijelo je tome da se hije rarhijskoj ideji u klasičnom nauku o organizaciji pridalo onaj vladajući položaj i blokiralo se istraživanje horizontalnih od nosa.43 Ako se programska struktura pogrešno protumači kao proces odlučivanja, nastaje sasvim konzekventno predodžba, koja još i danas kao duh obilazi u upravnim organizacijama, da zapravo važan radni proces koji povezuje sistem s okolinom protječe odozgo prema dolje, odnosno odozdo prema gore s time što podređeni na nalog pretpostavljenog pribavljaju sred stva za njegovu svrhu, ovaj pak sredstva za svrhu svog pretpo stavljenog, itd., sve do vrha organizacije koji odgovara za ukupni proizvod, isporučuje ga okolini i u osnovi je jedino on ovlašten da komunicira s okolinom. Također predodžbe, kao ova da onaj koji potpisuje formalnu odluku ili na blagajničkim nalozima bilježi »činjenično ispravno i utvrđeno«, time ne samo da preuzima formalnu odgovornost nego i odgovara za ukupni proces prethodnih informacijskih sažimanja,44 imaju ovdje svoje podrijetlo. Kako bi se uistinu iskoristile prednosti koje se daju izvući iz stilske različitosti i razdvojivosti vertikalnih horizontalnih, programirajućih i programiranih odnosa odlučivanja, nužno je da se bar misaono i načelno ukine ono stapanje programske struk ture i tijeka odlučivanja. Time se postiže sloboda da se neovisno o programskoj shemi, ali s obzirom na programirane proble me, odlučuje o tome da li i kada treba horizontalno ili vertikalno voditi komunikacijski tijek u kojem se izrađuju odluke. Tek tako je moguće svjesno upotrijebiti kao organizacijsko sred stvo redukcije kompleksnosti razliku horizontalnih i vertikalnih 43 O toj temi, o kojoj se mnogo diskutira, usporedi već spomenutu str. 56 i dalje, 81 i dalje. U novijoj se literaturi svjesno odriče toga da se horizontalnim i vertikalnim odnosima dade jedinstvenu konstrukciju pomoću obuhvatne mreže/sredstvo/mreža. Vidi npr. Mesarovic/Sonders/Spraque (vidi bibliografiju, naročito str. 497). 44 Dovoljno je karakteristično da to shvaćanje počinje svagdje do življavati poraz gdje u toku početne automacije upravljanja procesualno organizirane sekvence odlučivanja nalaze pristup i u upravljanje. Vidi o tom e pobliže Luhmann (vidi bibliografiju, 1966, str. 114 i dalje). 16*
243
i, što nije točno isto, programirajućih i programiranih odnosa. Iza ovog razdvajanja stoji u krajnjoj liniji uvid da su input/out put racionalizacija i razlikovanje više hijerarhijskih razina gene ralizacije, različita sredstva redukcije kompleksnosti koja se mo raju svagda prema svom vlastitom smislu upotrijebiti i onda relativirati jedna naspram drugih. Ono tada rezultira slikom ujedno kooperativnog i od interferencija što je više moguće odterećenog zajedničkog rada u horizontalnim i vertikalnim od nosima. Sažmimo sada oba odjeljka na temu programska struktura, koji uslijed mnogoslojnosti svoje problematike prijete da po stanu nepregledni. Njihovi se rezultati dadu reducirati samo na nekoliko izreka: svršni programi utvrđuju sistemske svrhe i reguliraju njihovu transformaciju u podsvrhe. Oni povezuju i integriraju participirajuće podsisteme tako da njihove dotične outpute u predočenoj kauzalnosti dovode u međusobni odnos i koordiniraju vrijednosne sudove koji su implicirani u različitim podsistemskim svrhama. To se ne događa postavljanjem zajed ničkoga tranzitivnog vrijednosnog reda, nego promišljenim fiksi ranjem određenih premisa odlučivanja koje važe dijelom gene ralno, dijelom za ukupni program, dijelom samo za pojedine stanice procesa odlučivanja. Time se po sebi zamisliva pro blemska rješenja podvrgavaju ograničenjima dopustivosti. Ta se prisiljavanja povećavaju utoliko ukoliko se program prorađuje polazeći od svrhe u pravcu sredstava, sredstava ovih sredstava, itd. Time se ujedno izrađuju odterećene, dobro definirane i izo lirano promjenljive situacije odlučivanja. Hvatišta takvih pre misa nalaze se na temelju općenitoga kauzalnog tumačenja dje lovanja dijelom u području učinaka, dijelom u području uzroka djelovanja, pri čemu se množina kauzalnih faktora na objema stranama neutralizira programom, dijelom oprema s jednom specifično funkcionalnom relevancijom koja upravlja proces se lekcije upotrebljivih (ali jedva optimalnih) odluka. Sve kompo nente programa stupaju na snagu putem odluka i stoga su vari jabilne. Za onoga koji treba odlučivati prema mjerilu programa one su ipak obvezatne sve do opoziva, jer se njega samo tako putem programa može odteretiti od prekomjerne kompleksnosti.
244
5. Programska struktura: vremenski red Usput smo već na raznim mjestima prethodnih istraživanja uzimali u obzir okolnost da razlika svrhe i sredstva nije samo stvarna (kauzalna i razumska) razlika nego ujedno i vremenska razlika.45 Također se u stručnoj literaturi mnogostruko ističe ta činjenica.46 Ona je dala povoda za vrlo raznorodne interpreta cije a da se do sada nije uspjelo pojasniti odnos stvarne dimen zije i vremenske dimenzije u punom opsegu. Možda bi se moglo takvo pojašnjenje postići fenomenologijskim analizama pro cesa konstituiranja smisla, u koje se mi ovdje ne možemo udubIjivati. Ipak se ne mogu zaobići neke načelne primjedbe ako že limo stvoriti sud o tome koji smisao može imati da se svrha djelovanja projicira u budućnost, da je se, dakle, dovode u vre mensku distanciju spram sadašnjosti i na taj način da se odri čemo neposrednog ispunjenja želje. Prednost takvog odgađanja zasniva se na tome da se stvarna dimenzija i vremenska dimenzija doživljaja mogu razlikovati i relativno invarijantno suprotstavljati. Ako vrijeme teče dalje, to nužno ne mijenja u istom ritmu sve predmete, isto kao što ni konstantnost ili mijena pojedinih predmeta nužno ne zaustavlja vrijeme ili ga ubrzava. Stvarne kvalitete mojeg doživljaja nisu zbog te invarijantnosti i moje vlastite pokretljivosti čvrste s obzirom na trenutak. Ja mogu svoja kola, svoje pero, svoj sat vidjeti i koristiti u ovom ili jednom drugom trenutku i jednim redoslijedom o kojem mogu odlučivati, s obzirom na vrijeme, neovisnih stanovišta »svrsishodnosti«. Stvari su neovisne od tre nutka i konstituirane su neovisno od vremenskog kretanja (ali 45 Usporedi naročito str. 40 i dalje. “ Vidi kao primjere za misaono i stručno područje rasprostiranja takvih tvrdnji Dewey (vidi bibliografiju, 1922), naročito poglavlje Pre sent and Future; Parsons (vidi bibliografiju 1949, str. 45, 732 i dalje, 762 i dalje i isti)', (vidi bibliografiju, 1951, str. 91 i dalje); Paulsen (vidi bibliografiju, naročito str. 38 i dalje), Simon (vidi bibliografiju, 1955, a, str. 46 i dalje); Thornton B. Roby, Subtask Phasing in Sm all Groups. U: Joan H. Criswell/Herbert Solomon/Patrick Suppes (izdavač), M athem a tical M ethods in Sm all G roup Processes, Stanford/Cal. 1962, str. 263—281; Greniewski (vidi bibliografiju, str. 770 i dalje).
245
ne naprosto bezvremenski).47 Ograničenost moga doživljajnog potencijala i prostorno razvijanje stvarnog svijeta propisuju mi uopće samo redoslijed — ne mogu doživjeti sve najedanput — i nameću mi više-manje veliki utrošak vremena pri prijelazu od jedne teme doživljaja k drugoj. U jednom takvom redu koji diferencira stvarnu dimenziju i vremensku shemu postaje moguće da se doživljaji i ispunjenja že lja odlažu i da se iskorištavaju potencijali doživljavanja i djelo vanja međuvremena kako bi se stvorilo stanje u izgled uzeto ili pak na nj pripremilo. U međuvremenu mogu se onda redoslije dom činiti stvari koje se ne bi moglo činiti istodobno. Odlaganje zadovoljenja omogućuje razlaganje nekih (naravno ne svih) pro turječnih zahtjeva djelovanja u jedan redoslijed. Dobitak na ra cionalnosti,48 koji se na taj način može postići, a o kome se ras pravlja u mnogim pravcima, može se u ovdje korištenom pojmo vnom govoru opisati kao povećanje potencijala za kompleksnost. Već se može više kompleksnosti uzeti u perspektivu pojedi načnog djelovanja ako se djelovanje orijentira prema udaljenijim ciljevima. Taj dobitak putem dugih lanaca djelovanja normalno je u središtu rasprave o racionalnosti.49 No, tek se u sistemskoj 47 U z socijalne pretpostavke te konstitucije, naročito uz egzistenciju jednog »istovremeno« živućeg alter ega, usporedi načelno Edmund Hu sserl (vidi bibliografiju 1950, b, str. 145 i dalje) i isti D ie Krisis der eu ropäischen W issenschaften und die transzedentalne Phänomenologie. H usserliana sv. VI, Den Haag, 1954, str. 185 i dalje, 415 i dalje; Schütz (vidi bibliografiju, naročito str. 186 i dalje) i niz članaka istog autora u: Schütz (vidi bibliografiju, 1962/66). 48 Sociološko se istraživanje do sada prije svega zanimalo za korela ciju daljine horizonta i socijalne klase, odnosno statusa u organizacijama. Usporedi npr. Murray A. Straus, D eferred Gratification, Social Class, and the A chievem ent Syndrom e, »American Sociological Review«, br. 27 (1962), str. 326— 335; Louis Schneider/Sverre Lysgaard, The D eferred G ratification Pattern. A Preliminary S tu d y, »American Sociological Re view«, br. 18 (1953), str. 142— 149; Elliot Jaques, M easurement o f R espon sibility, London 1956. Vidi nadalje Norbert Elias, Problem s o f In vo lve m en t and D etachm ent, »The British Journal o f Sociology,« br. 7 (1956), str. 226— 252. 49 Usporedi ovdje kritički Dieter Claessens, R ationalität revidiert. »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 17 (1965), str. 465— 476. Nanovo tiskano u isti, A n g st, F urcht und gesellschaftlicher D ruck, und andere Aufsätze, Dortmund, 1966, str. 116— 124.
246
perspektivi dade zapravo pojasniti kako do njega dolazi i kako se on može koristiti. Nasuprot jednostavnoj perspektivi dje lovanja sistemska perspektiva dovodi na bojno polje prije svega dva dodatna stanovišta. Jednom analiza odnosa sistem/okolina omogućuje kritički stav u pitanju koliko vremena uopće ima neki sistem; to znači da li on sebi uopće može priuštiti čekanje do nastupanja dalekih učinaka ili su pak njegovi odnosi prema okolini vremenski tako napeti da sistem mora brzo reagirati svagda s kratkoročno po stavljenim ciljevima, jer okolina odveć fluktuira ili jer sistem tako jako živi na rubu ponora da ne može podnijeti nikakve na pore. Prema tome, nije uvijek dugoročno planiranje racionalno. Ono se mora uskladiti s vremenskom međuovisnošću između si stema i okoline i može, ako uslijedi bez obzira na hitnost diktira nu okolinom, dovesti do katastrofe. »Imati« vremena u smislu vremenski ograničene slobode u pogledu izbora trenutka za ost varivanje vlastitih svrha znači bitnu pretpostavku za racionalnu »štednju« vremena u smislu jednog vremenski pogodnog raspo ređivanja sredstava. Predodžba »imanja« oskudnog vremena i mogućnosti raspolaganja s vremenom jest sistemsko interno poje dnostavnjeno tumačenje položaja sistema s obzirom na okolinu, u kojem se paušalno uvažavaju vjerojatnost događaja u okolini koji stvaraju smetnje i mogućnost raspolaganja vlastitim resur sima. Samo vrijeme svijeta sa svojom prisilnošću nije naravno nešto što se može ili ne može imati. Sistemsko interno računanje s oskudnim vremenom pretpostavlja određeno tumačenje toga svjetskog vremena kao objektivnog vremena i, osim toga, da zah tjevi okoline na određene vremenske jedinice ne iznenađuju si stem nepredvidljivo-slučajno, nego da uslijede nakon s obzirom na vrijeme očekivanih interesa drugih sistema. Ujedno progresiv no socijalno diferenciranje čini nužnim takvo računanje sa sistemski relativno oskudijevanim vremenom kao raspoloživim dobrom.50 50 Vidi uz to također pojam lokalnog sistema vremena kod Pitirim A. Sorokin/Robert K. Merton, Social Time. A M ethodological and Func tional Analysis, »The American Journal of Sociology«, br. 42 (1937), str. 615— 629.
247
S druge strane sistemska perspektiva dopušta da se problemi vremena kod sukcesivnog i paralelnog raspoređivanja sredstava razlikuju prema diferenciji unutrašnjost/vanjskost i da se planira s obzirom na tu razliku. Postoje rokovi i posljedice ulaganja za sredstva koji su iz eksternih razloga utvrđeni za sistem: vlak ide samo u 17,36 sati; parcijalna događanja kemijskoga proizvodnog procesa trebaju svagda svoje vrijeme i mogu se odvijati samo u određenom redoslijedu. Drugi rokovi, odnosno posljedice su na protiv disponibilni za sistem, tako prije svega oni koji rezultiraju iz internih međuovisnosti raznih sistemskih procesa i ujedno predstavljaju »dogovaranja« u sistemu.51 Postoje za sistem dakle vremenski plastične okoline koje dopuštaju veliku mjeru disponiranja s vremenom i s druge strane okoline s vlastitom dinami kom kojoj se mora sistem prilagoditi ako uopće treba doći do smislenih kauzalnih procesa između sistema i okoline.52 S obzi rom na vrijeme plastične okoline pružaju sistemu više moguć nosti da rješava svoje interne probleme vremenskim aranžma nom nego dinamične okoline koje pokrivaju sistem izvana odre đenim rokovima i propisuju mu vremenski plan i time tempo koji nije njegov vlastiti. Način zahvatanja stranih i vlastitih vremenskih određenja ovisi prije svega o izabranoj svrsi i njome se može mijenjati. Osim toga, kod svojevoljno sa strane određenih vremenskih pla nova mogućnosti promjene nadaju se ulaganjem novca ili moći. Sistem, koji raspolaže takvim generaliziranim sredstvima rješa 51 Pri tom zapravo treba obratiti pozornost na to da s rastućim me đuzavisnostima u sistemu i s rastućim zahtjevima na tempo djelovanja i dispozicija nad takvim internim vremenskim povezanostima postaje teža i opterećena troškovima. To slijedi iz toga što sistem svoje »interno vri jeme« koristi za rješavanje stvarnih problema koordinacije međuzavis nog djelovanja i što se to upotrijebljeno vrijeme ne može ponovno po vratiti a da se neki problemi ponovno ne izlože. Svako vremensko utvr đivanje nekog djelovanja u sistemu, da li dobrovoljno ili nedobrovoljno, prenosi se kao veza s tim rokom na druga djelovanja koja treba koordi nirati s onima i ima time efekt lavine, koji se kod racionalnog planiranja vremena mora prethodno proračunati. “ Usporedi uz to razlikovanje također Roby (vidi bibliografiju, str. 266). N eke upute o ograničenoj fleksibilnosti utroška vremena nalaze se također kod Wilbert E. Moore, M an, Tim e and Society, N ew York -London, 1963, naročito str. 91 i dalje.
248
vanja problema, može ih koristiti da bi bilo platio bilo iznudio vladanje nad raspolaganjem s vremenom.53 Stoga se također može reći da u dinamičnim okolinama sistem treba (i troši) relativno više moći i novca da bi mogao racionalno planirati; ili gledano s drugog ugla, da »prirodno« vladanje nad određivanjem vreme na znači prednost moći, koju se može steći razmjenom ili izbo riti. Sve u svemu postoji, dakle, više načina vremenskog optere ćivanja svršnih programa: invarijantno određivanje sa strane; zamjenjivo ili iznudivo samoodređenje; samoodređenje što ga si stemu dopušta okolina, ali koje je drugom upotrebom vremena u sistemu opterećeno »internim troškovima«, i slobodno samo određenje. U tim razlikama odslikavaju se različiti stupnjevi ovi snosti o okolini, odnosno autonomije sistema u njegovom planira nju vremena. K tome pridolazi i to da se ovisnosti mogu odnositi na svrhe kao i na sredstva, na rokove kao i na redoslijed u vre menu. Uzme li se dalje u obzir da u sooijalnim sistemima postoji mnogostruko izbor da li se procesi, koji služe kao sredstva za udaljenije svrhe odvijaju paralelno ili jedan za drugim, tada po staje razumljivo koliko su komplicirani problemi i moguće kon stelacije s kojima se suočava moderno planiranje vremenske strukture svršnih programa. 53 Mnoge pritužbe o polaganosti birokracija izvode se uglavnom iz toga, što birokrati, da bi mogli interno racionalno raditi, rade prema određenom radnom planu, koji za određivanje i odvijanje internih procesa predviđa dovoljno vremena i ne zadovoljava se s kraćim vre menskim horizontom svojih jednostavnije organiziranih okolnih partnera. Usporedi uz to npr. Alvin A . Gouldner, R e d Tape as a Social Problem . U: Robert K. Merton/Ailsa P. Grey/Barbara Hockey/Hanan C. Selvin (izdavač), R eader in Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1952, str. 410 do 418 (415 i dalje); Lucio Mendieta y Ntinez, Sociologia de la Burocracia, Mexico, 1961, str. 127 i dalje; Robert Dubin, Business B ehavior Behaviorally Viewed. U: Argyris (vidi bibliografiju, 1962, str. 11—55 (30 i dalje). Drugi primjer: S dopuštenjem visokog statusa najvećma je povezano pravo da se raspolaže s rokom kontakata s podređenima. Vlastiti ras pored nosioca statusa uživa prioritet i to mu dopušta racionalnije struk turiranje njegovog tijeka dana koji je vjerojatno važniji i jače opterećen terminima nego kod osoba nižeg ranga.
249
Prva iskustva o tome imamo s tehnikom mrežnog planira nja.64 Ona pruža primjer za racionaliziranje onog neposredno ili posredno eksternoga vremenskog vezivanja djelovanja putem interne kalkulacije. To interno računanje ne može se zbog isprepletanja stvarne dimenzije i vremenske sheme navući kao čisto vremensko računanje55 u smislu da bi vrijeme služilo kao naziv nik usporedbe pojedinih radnji te bi kod istog rezultata najbrža bila svagda najbolja. Vrijeme naime u sistemu nije ravnomjerno nedostatno, štoviše, kod paralelnog toka i koordinacije raznih procesa u okviru svršnog programa svagda postoje uska grla, na koja investicije imaju utjecaj, koje ubrzavaju procese ili od oko line kupuju druga disponiranja s vremenom, i, s druge strane, vremenski elastični putovi za koje je u određenim granicama svejedno koliko trebaju vremena tako da se ovdje, obratno, može štedjeti na stvarnim sredstvima, pozornosti i revnosti. Pregled nad raspodjelom nedostatnosti vremena i vremenskih elastičnosti u isistemu može se steći samo na središnjem mjestiu. To čini nužnim da se onoga koji djeluje, želi li se racionalizirati vremensko planiranje, utoliko oslobodi raspolaganja s rokovima i redoslijedom njegova djelovanja i ta pitanja centralno regulira ju, tj. u programu odlučivanja. Taj program neće onda kao svršni program općenito fiksirati samo kauzalne odnose i vrijednosne relacije, nego ujedno mora terminirati djelovanje. Time raste po tencijal sistema za kompleksnost, ali i njegova vlastita kompleks nost. K toj stvarnoj kompleksnosti pridolazi posve drugačija kom pleksnost u vremenu.553 Postaju moguća djelovanja koja su smi slena samo pod pretpostavkom da se u isto vrijeme ili u određena druga vremena u sistemu događa drugo. S druge strane takvo 54 Vidi upute u literaturi bilješka 41. O značaju te tehnike kao pu koga terminskog planiranja, koje polazi od zadanih odnosa svrha/sred stvo, naročito jasno Knut Bleicher, Organisation der U nternehm enspla nung. U: Klaus Agthe/Erich Schnaufer (izd.), Unternehmensplanung. Baden-Baden, 1963, str. 121— 161 (157 i dalje). 55 Kao pokušaj da se pode od vremena kao osnovne varijable racio naliziranja sistema usporedi Chapple/Sayles (vidi bibliografiju, str. 55 i dalje, 118 i dalje). ”a Vidi razlikovanje complexity in form i complexity in time kod J. W. Pringle, On the Parallel betw een Learning and Evolution, »Behavi our«, br. 3 (1951), str. 174—215.
250
planiranje rokova ima niz disfunkcionalnih posljedica koje se mogu ublažiti samo tako da ih se osvijesti i da ih se pri planira nju programa ukalkulira. Raste npr. prijemljivost za smetnje, a sistem postaje upravo po autonomiji vlastitoga vremenskog planiranja na novi način ovisan o okolini. Smetnja, pomicanje termina, potenciraju svoj efekt uslijed brojnih terminskih ovisnosti. To opterećuje pretpo stavljenog s odgovornošću za improvizirane iznimke od pravila i brojne parcijalne procese sa iskupim vremenima čekanja. Druga posljedica programiranog vremenskog planiranja je u trošenju preferencija, koje je izazvano hitnošću oročenoga. Svagda kada se mora preferirano preduzeti, ono djelovanje čiji termin pred stoji, u metežu termina stvarni vrijednosni red sistema gubi na značenju.56 Kao od sebe dobivaju tada vremenski već usklađena, kooperativna djelovanja prednost pred individualnim, inicirajućim djelovanjem, pojačavajući i onako već zabrinjavajuću ten denciju birokracije da uguši individualnu inicijativu. Osim toga, sa sve većim terminskim pritiskom povećavaju se zahtjevi za točnošću i određenošću komunikacija.57 Sistem mora izgraditi vlastiti jezik. Procesi traženja moraju se skratiti, a time u sistemu prisutne informacije zadobivaju prednost pred informacijama koje se tek moraju pribaviti iz okoline. Novovirsna priopćenja bivaju također utoliko neželjenom iznimkom. U cjelini biva iz svih tih razloga sve više smisleno da se za interni saobraćaj u sistemu napusti svršna orijentacija i prijeđe na kondicionalno programiranje. Sve su to nenamjeravane posljedice terminskog planiranja koje nisu izazvane jednim ili drugim načinom vremenskog plani 56 Usporedi uz to opis radne svakodnevice jednoga višeg britanskog činovnika kod Harold E. Dale, T he H igher C ivil Service o f G reat Bri tain, o O. (London), 1941, str. 21 i dalje; zatim John M. Gaus/Leon O. Walcott, Public A dm inistration and the US D epartm ent o f Agriculture, Chicago, 1940, str. 68 i dalje; Niklas Luhmann, D ie K nappheit der Z eit und die Vordringlichkeit des Befristeten, »Die Verwaltung«, br. 1 (1968), str. 3— 30. 57 Korelaciju između učestalosti komunikacija i određenosti progra ma koji njome upravljaju sluti Jürgen Pietzsch, D ie Inform ation in der industriellen U nternehmung. G rundzüge einer Organisationstheorie fü r elektronische Datenverarbeitung, Köln-Opladen, 1964, str. 50 i dalje.
251
ranja i stoga se pri usporedbi različitih planova dadu reducirati na najmanje vrijednosti. One rezultiraju iz toga što se svrhe i sredstva s obzirom na vrijeme čvrsto programiraju i moraju se stoga smatrati kao troškovi prijelaza k drugačijem tipu planira nja organizacije i odlučivanja, koji se dadu smanjiti samo usavr šavanjem tog tipa planiranja, dakle kompleksnijim programira njem. Osim toga, oni se moraju, naravno, suprocijeniti kada se radi o odluci s obzirom na osnovno pitanje da li sistem treba po segnuti za prednostima terminskog planiranja odnosa svrha/sredstvo ili pak radije raditi sa s obzirom na vrijeme otvorenim svršnim programima.
6. Problemi i rješavanje problema Svrhe su problemi koji su zadobili više ili manje određeni oblik, nego učinak što ga valja postići. Lanci svrha/sredstvo slu že preciziranju i smanjivanju takvih problema. U odnosu prema toj transformacijskoj problematici raspravljali smo o funkciji i strukturi svršnih programa. Pri tome se uspostavilo da su ti pro grami relativno općenito i stoga čak još relativno problemima bogato sredstvo upravljanja. Oni ne mogu zamijeniti odlučiva nje. Oni se izrađuju u drugim situacijama, na razini više kom pleksnosti. Oni apsorbiraju tu kompleksnost samo djelomično i izručuju je tada programiranom odlučivanju. A to ne treba shva titi možda kao nedostatak programa, nego kao tehniku radnodiobene obradbe problema. Samo se na taj način mogu kom pleksni problemi uopće učiniti zrelim da se o njima odlučuje. Sada želimo taj proces radnodiobenog smanjivanja problema pobliže razjasniti razlikovanjem permanentnih i rješivih proble ma. Smanjivanje problema, kojim se upravlja svršnim programi ranjem, ima smisla da se u dva ili više stupnjeva prerade per manentni problemi u rješive probleme. Permanentna problema tika opstanka sistema time se doduše ne ukida; no o njoj će se pak u velikoj mjeri voditi računa stalnim rješavanjem problema koji je predstavljaju.
252
Uobičajeno je one znanosti koje nastoje oko organizacija ljudskog djelovanja dijeliti u deskriptivne (empirijske, objašnjavajuće) i preskriptivne (normativne, racionalne) discipline.58 Empirijske discipline, npr. sociologija, ukoliko se služe teo rijom sistema, rade s predodžbom permanentnih problema koji su zadani sistemu kada i dok god on nastoji da se održi u kom pleksnom svijetu.59 Opstanak jest i ostaje nesiguran i problemati čan. Čak kad sistem uzmogne svladavati taj problem od trenutka do trenutka, ne oslobađa se time problematike. Ona je ukorije njena u napetosti bitka i vremena i samo tijek vremena može definitivno eliminirati sistemske probleme tako što ih upući vanjem u prošlost odvlači od svakog obrađivanja. Nasuprot tome preskriptivne discipline se čini se žure da postanu teorije odlučivanja koje izrađuju kalkulacijske modele za rješavanje problema. Njihov jezik ne pozna uopće prave pro bleme, premda je sve više govora o »problem solving«; on naime naznačuje mogućnosti rješenja problema i stoga ne može istodo bno pretpostaviti problem kao problematičan ( = neriješen) a da samom sebi ne proturječi.60 One stoga apstrahiraju i od vremena utoliko ukoliko puštaju iz vida da vrijeme definitivno rješava sve probleme. Teorije sistema i teorije odlučivanja sa svojim različitim pro blemskim pojmovima može se prepustiti paralelnom razvoju i paralelnom postojanju onako kao što se sada događa s deskrip tivnim i preskriptivnim istraživanjem. Tada se ne treba spoticati o nespojivost njihovih problemskih pojmova. Za znanost o siste mima koji moraju donositi odluke taj je izlaz ipak posvema ne zadovoljavajući. On bi njihov predmet rascijepio u dva nespojiva aspekta. Stoga se znamost o organizaciji mora naročito truditi oko transformiranja nerješivih u rješive probleme, tj. oko ugrađivanja racionalnih modela odlučivanja u problematiku opstanka faktič kih socijalnih sistema. Pojmovi redukcija kompleksnosti i sma 58 Usporedi uz to o potrebi sinteze Luhmann (vidi bibliografiju, 1966. b). N a kraju ćemo se vratiti na tu temu. ” O tome nekoliko daljnjih primjedbi u vezi s Luhmannom, (vidi bibliografiju, 1964, str. 1—25) (14). “ Usporedi ovdje E. A. Singer, Jr., Experience and R eflection, Phi ladelphia, 1959.
253
njivanje problema trebali bi za to posredovati predodžbeni okvir koji sada valja ispuniti. Kod točnog promatranja dadu se razlikovati dva načina pret varanja nerješivih problema u rješive. U skladu s jezičnom upo trebom, koja se, mada nezgrapna, ustalila u Sjedinjenim Ame ričkim Državama, mi ćemo prvu označiti kao operaciormliziranje, drugu kao kalkuliziranje (ili algoritmiziranje) modela svrha/ sredstvo. U prvom slučaju radi se, usprkos novom imenu, o sta roj, poznatoj stvari, u drugom o jednoj posve novoj misli koja ima samo vrlo daleke preteče u starijim predodžbama o logičkoj prirodi odnosa svrha/sredstvo i jedva se može procijeniti u svom značenju. Operacionaliziranje ne znači ništa drugo nego empirijsko de finiranje, točnije, definiranje putem naznake ponašanja što ga posreduje opažaj predmeta. Svrhe su, kao što je to opetovano rečeno, kao problematični i željeni predočeni učinci djelovanja. Učinci su događaji u iskustvenom svijetu. Jednako tako i svrhe nisu bez daljnjega operacionalno definirane; pomišljeni učinci mogu naime— i moraju ako trebaju izraziti permanentnu proble matiku — u početku biti tako neodređeno karakterizirani da se ne može točno naznačiti kojim radnjama valja utvrditi da li je svrha ispunjena ili ne. Operacionalno definiranje svrha je pred met naročitog nastojanja.61 Ako su u javnom budžetu osigurana novčana sredstva »za uređenje i održavanje zaštićenih prirodnih područja«, onda su time zacrtani problem, svrha i rudimenti jed nog plana. No, nedostaje operacionalna definicija svršnog pro grama. Ta se donosi naknadno u obliku upravne odluke kojom se može narediti, npr. da se iz budžetom osigurane svote od 5000 DM u godini 1966. nabavi i postavi za zaštićeno područje »Hinterbrunner Moor« 333 natpisa s upozorenjem uz cijenu od 15 DM. Na koncu 1966. godine može se tada jednoznačno utvr61 Usporedi uz primjenu pojma operativnosti na svrhe npr. Herbert A. Simon, Birth of an Organization. The Econom ic Cooperation A dm ini stration, »Public Administration Review«, br. 13 (1953), str. 227—236; McKean (vidi bibliografiju, str. 25 i dalje); March/Simon (vidi bibliogra fiju, str.63 i dalje, 155 i dalje); Mehl (vidi bibliografiju, 1960, str. 75— 83), (78 i dalje); Albach (vidi bibliografiju, 1961, str. 357 i dalje); Perrow (vidi bibliografiju, 1961, a). Daljnje upute o općem shvaćanju određenosti svrhe kao varijable vidi na str. 213, bilješka 59.
254
diti da li je ta operacionalno definirana svrha postignuta ili nije. O pitanju da li je time bilo uređeno ili održavano zaštićeno po dručje mogu biti i ostati različita mišljenja. Adekvatno tome ostaje također nejasno da Ii se i u kojem smislu postavljanjem natpisa »postiže« održavanje zaštićenog područja i taj problem skida s dnevnog reda. Operacionaliziranje je moguće samo tako da se vremenski horizont planiranja zatvori i utvrdi s obzirom na rok ili vre mensko razdoblje u kojem treba nastupiti učinak. Bez vremen skog određenja nedostaje svrhama operacionalnost, ma kako one inače bile precizno opisane. Nadalje, fiksiranjem se s obzirom na opažajne činjenice zatvara također stvarni horizont, besko načnost upućivanja na druge mogućnosti. Kao kriterij vrijede naznačene činjenice i ništa drugo. Uzeta zajedno, oba ta zgušnjavanja smisla rezultiraju maksimalnom intersubjektivnom si gurnošću kontrole uspjeha. Utvrđivanje postizanja svrhe uvjerit će svakoga razumnog. I socijalno gledajući nema tu, dakle, više alternativa. Operacionalnost se, prema tome, u njezinoj funkcio nalnoj osnovnoj zamisli može karakterizirati kao povezana re dukcija vremenske, stvarne i socijalne kompleksnosti. Adekvatno tome »rješenje« problema se zasniva, u slučaju operacionaliziranja, u krajnjoj liniji na kombinaciji vremenskog određenja, pojednostavnjenja i konsenzusne sigurnosti, ali koje se može postići samo gubitkom izvorne problematike. Rješenje ovdje znači da se može odlučivati o problemskim surogatima, da problem zadobiva oblik kao konkretno dobiveni učinak koji se može postaviti u izgled i tada prevesti u prošlost. Da li u tome ima nečeg više doli gubljenja vremena, ovisi o tome u kojem su odnosu rješivi problemi spram nerješivih, drugim riječima, kako se ovi transformiraju u one. Koliko se samim programom priređuje ili čak izvršava takva transformacija nerješivih problema u operacionalno definirane i time rješive probleme, ne može se općenito reći. To će biti različito od slučaja do slučaja. Smanjivanje problema razlaga njem sistemske svrhe u podsvrhe najčešće će sa sobom donijeti približavanje operacionalnim svršnim pojmovima. U podsistemima će se naći više operacionalnosti nego u obuhvatnim sistemima. U graničnim se slučajevima čak program može posve operacionalno specificirati. To zasigurno pretpostavlja djelovanje
255
koje se može ponavljati. U tom slučaju može se naime čak vre mensko određenje uzeti u program, a da pri tom ne trpe općeni tosti i trajno važenje programa —npr. u obliku da program pro pisuje proizvodnju određenog broja komada po satu. S druge strane, posve je zamislivo da savršni program drži otvorenim vre mensko određenje i druge konkretizirajuće naznake i operaciona liziranje prepušta odlukama koje se odnose od slučaja do slučaja. Dok se operacionalno rješenje problema koristi prednostima empirije, problemsko rješenje, koje se može kalkulirati, traži upo rišta u logici. Da zaključivanje od svrhe na sredstvo logički nije održivo, razumije se samo po sebi.62 Pronalaženje automatskih aparata za obradbu podataka donijelo je sa sobom ipak razvoj posebne algoritmike za kompjutere, a njezina primjena na prob leme svršnog programiranja počinje sada svraćati pozornost istraživanja. Algoritam ili račun jest ponajprije naprosto pravilo odluči vanja koje se može provesti shematski a da se ujedno ne mora promišljati smisao provedbe.68 Matematičko računsko pravilo je klasični primjer za to, ali se računanje s brojkama danas smatra samo kao parcijalno područje obuhvaitnije logistike koja se na ziva često i matematičkom. Osim toga, danas se već ukazuje mo gućnost da se područje algoritmike protegne čak iznad logistike uz uključivanje postupaka o odlučivanju koji se doduše vrše she matski, ali ne služe tome da se iz jednoga aksiomatskog sistema logički ispravno deduciraju rezultati, nego su posvećeni drugim svrhama. Neprijeporno izvršenje je moguće svagda onda kada su pra vila programa odlučivanja tako fiksirana da za svaki korak u od lučivanju jedno pravilo odlučivanja jednoznačno propisuje što se ima dogoditi ako je dana određena informacija. Jedno pravilo i jedna informacija! Ako valja preraditi više kompleksnosti, mora se predvidjeti više koraka u odlučivanju, koji svagda prema dru •* Osim ako se eliminira jezgra funkcije sheme svrha/sredstvo: altemativnost kauzalnih mogućnosti i problematika izbora. O poteškoćama koje čak i tada još postoje usporedi von Wright (vidi bibliografiju, 1963). 63 Ovdje prikladne primjedbe kod Herberta Fiedlera, Rechenautoma ten als H ilfm ittel der Gesetzanwendung (Einige grundsätzliche Bemer kungen). Deutsche Rentenversicherung, 1962, str. 149— 155.
256
gim pravilima odlučuju o svagda drugim informacijama i čiji vremenski slijed odražava stvarnu kompleksnost problema o ko jem se odlučuje.64 Kalkuliziranje prema tome znači atomiziranu kompleksnost. Povezivanje koraka u odlučivanju zbiva se pri tom po tijeku informacija na koji se odnosi prerađivanje informacija pomoću pravila ako-onda. Kalkuliziranje iziskuje stoga prevo đenje u jezik kondicionalnog programiranja. Kalkuliziranje svršnih programa znači potkopavanje svršnog programa pomoću nje govog prototipa. Oko toga upravo nastoje istraživanja koja se promiču prije svega na Carnegie Institute of Technology u Piittsburghu a imaju za predmet kompjutersko programiranje heurističke funkcije svršnih programa.6* Ta nastojanja koja se najprije isprobavaju samo na relativno jednostavnim logičko-matematičkim proble mima, ne možemo ovdje detaljno opisivati nego samo dokumenti rati s uputama na literaturu.66 Njihov se doseg za sada ne može još ocijeniti. Socijalistička teorija planiranja smatra također da je ideal algoritmiziranog planiranja u dalekoj budućnosti.67 Ipak, valja računati s time da će se u dogledno vrijeme pojaviti na tržištu kompjuterski programi s heurističkim funkcijama koji do duše neće moći garantirati optimalne, jedino ispravne odluke, ali koji će bar jednako tako dobro kao i čovjek pomoću »naučenog« 64 O funkcionalnoj ekvivalentnosti vremenskog slijeda i stvarnog po retka koji se pri tom predviđa usporedi također Luhmann (vidi biblio grafiju, 1966, c, str. 49 i dalje). 95 Kalkuliranje heurističke funkcije ne smije se, naravno, zamijeniti s kalkuliranjem modela odlučivanja između čvrsto konstruiranih alterna tiva. M odeli te posljednje vrste su, dakako, sasvim obični. Usporedi uz to npr. Kosiol (vidi bibliografiju, 1961, str. 318— 334). “ Usporedi naročito: Allen Newell/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, Elem ents o f a Theory o f Human Problem Sovling. »Psychological Re view«, br. 65 (1958), str. 151— 166; ista A General Problem Sovling Pro gram for a Computer. »Computers and Automation«, br. 8 (1959), str. 10— 17; Allen Newell/Herbert A- Simon, Heuristic Problem Solving, »Operations Research«, br. 6 (1958), str. 1— 10, 499—500: Simon (vidi bi bliografiju, 1960, str. 21 i dalje); Herbert A. Simon/Allen N ewell, Simu lation o f Human Thinking. U: Martin Greenberger (izdavač), M anagement and the Computer o f the Future, N ew York, 1962, str. 95— 114; N ewell /Shaw/Simon (vidi bibliografiju, 1962, str. 87 i dalje). 67 Vidi primjedbe Greniewski (vidi bibliografiju, str. 778). 17 Teorija sistema
257
iskustva i nepreciznim pravilima kompleksne probleme privoditi vrlo vjerojatno upotrebljivim rješenjima. Ukoliko se do sada može vidjeti, ti bi programi kao nepo srednu osnovu za rješavanje problema morali pretpostavljati jed noznačno (iako ne nužno s obzirom na vrijeme fiksiranu ili pak empirijsku) definiciju svrha, zato što se njihov rad zasniva na bezbroju strahovito brzo izvršenih usporedbi postignutih rezul tata s rezultatima koje treba postići. No, oni očito mogu auto mate tako instruirati da si oni sami mogu čak u velikoj mjeri izraditi tu poredbenu osnovu. Dok se kod operacionaliziranja pretpostavlja ljudska moć prosudbe kako bi se sistemski proble mi, odnosno sistemske svrhe transformirale u operacionalne svrhe, kod kalkuliziranih modela odlučivanja čini se da se nazire mogućnost da se i ta funkcija, bar djelomično, prenese na apara te za obradbu podataka. To znači da se takvi programi takoreći mogu primijeniti na sebe same, da oni instruiraju procese učenja i u okviru prilično neodređeno propisanih očekivanja rezultata navode stroj na to da najprije jasnije definira probleme i time ih učini rješivima, a tek onda da počne tražiti upotrebljivo rješenje. Naravno, rezultati takve obradbe podataka, ukoliko oni rješa vaju nejasno definirane i tek u stroju precizirane probleme, ne mogu ispasti tako da bi izdržali kritiku. Preostaje ovdje jednaka nesigurnost kao kod operacionaliziranja i ispunjenja po sebi ne operacionalno definiranih svrha. Usprkos bitnim razlikama kalkuliziranje se također, i u tome je slično operacionaliziranju, zasniva na supstitucijskim formula ma za nerješive probleme. I ono pretpostavlja redukciju kom pleksnosti, koja mora biti unaprijed postignuta dijelom putem postavljanja svrhe, dijelom kondicionalnim programiranjem. Si stemska se problematika time reducira na puku nepreglednost jedne konstelacije — npr. nepreglednost redoslijeda upadanja re levantnih informacija okoline, nepreglednost mogućnosti slaga nja vrijednosnih preferencija i kauzalnih oportunosti ili nepre glednost mogućnosti promjene multivarijabilnih modela s među ovisnim varijablama. To znači da za svaku eventualnost u pro gramu mora biti donesena predodluka, iako programer ne zna kada će, u kojoj svezi i s kojim konačnim rezultatom doći na red te predodluke.
258
Jedino na toj osnovi mogu se problemi rješavati računom. Može se međutim naslućivati — i stoga smo pridali unaprijed neprocjenjivo značenje istraživanjima o kojima je ovdje riječ — da je kompleksnost okolina sistemä djelovanja dobrim dijelom čista nepreglednost konstelacije, odnosno da se dade na to svesti, tako da će korištenje mogućnosti strojne obradbe podataka poti snuti područje rješivih problema duboko u onaj predio koji nam danas zbog svoje permanentne, neotklomdve problematike oduzi ma dah. Preradba nerješivih problema u rješive operacionaliziranjem ili kalkuliziranjem dade se racionalizirati kao traženje funkcio nalno ekvivalentnih formula koje mogu izvomije probleme, u krajnjoj liniji, problem opstanka u krajnje kompleksnom svijetu, u svojoj programskoj funkciji zamijeniti. Funkcionalni ekviva lenti mogu se otkriti samo sa specifičnih stajališta i Utvrditi kao zamjenjivi. Ekvivalenti nikada nisu posve isto u svakom pogledu, nego samo »nadomjestak« koji ispunjava jednako određena oče kivanja. Oni se stoga mogu primijeniti samo pod sasvim odre đenim »ukoliko« — pretpostavkama — ukoliko je naime smi sleno zauzeti pretpostavljeno apstraktno stanovište i djelovati po lazeći od njega. Granice funkcionalne ekvivalentnosti nalaze se opet kao ri zici i opterećenja procesa smanjenja problema, i to u dva među sobno komplementarna aspekta: transformacija nerješivih pro blema u po mogućnosti ekvivalentne rješive probleme donosi sa sobom bujanje apstraktnih i specificiranih stanovišta relativnog važenja — »ukoliko«. Ona postaju parcijalnija, pretpostavilija i potrebnija ravnoteže štoviše se približavamo realnosti.*8 I ujedno se sa zauzimanjem tako jednostranih pozicija preuzima odgovornost u smislu informacijskog zgušnjavanja koje doduše može biti regularno izrađeno, koje podliježe obračunu i podobno “ Zbog toga se nalazi — to treba primijetiti — i znanost pod neo bičnim pritiskom apstrakcije, koji se utoliko jače osjeća, ukoliko se zna nost više trudi oko konkretnog relevantnog znanja, a da se ne odrekne kompleksnosti. Upravo praksi blisko orijentirani modeli odlučivanja na uka o ekonomici poduzeća prinuđeni su primjenjivati oštroumne matema tičke tehnike. Tako dolazi do prisilnog braka između upotrebljivosti i ap strakcije koji tako rijetko razumiju empiričari i praktičari. 17»
259
je za pojašnjenje, ali koje se ne da logički objasniti iz premisa ni kauzalno iz
7. Kontrola S pitanjem o kontroli svršnih programa stupamo u okrug pojma o kojem se mnogo raspravljalo, ali koji je ostao nejasan. Stoga će biti korisno i nama će uštedjeti nepotrebno tapkanje u zbrci definicija i distinkcija ako pokušamo najprije našu temu objasniti u razračunavanju s osnovnim pozicijama klasičnog nauka o organizaciji. Ovaj naime vlada nad temom. Više no u drugim područjima znanosti, o organizaciji rasprave o kontroli još su danas svjesno ili nesvjesno pod dojmom pretpostavki koje se u drugim svezama davno napustilo. Ne nedostaje doduše kritičkih prodora,69 ali jedna bolja, naprednija koncepcija, koja bi mogla zamijeniti kla69 Kao primjer za nekadašnji pokret human relations vidi Mary Par ker Follet, The Psychology o f Control. U: Henry C. M etcalf/Lyndall Urwick (izdavač), Dynamic Adm inistration. The Collected Papers o f M ary Parker Follet, London-Southampton, 1941, str. 183—209; i ista, The Process o f Control. U: Gulick/Urwick (vidi bibliografiju, str. 159— 169) i kao sociološku kritiku jače neobazrive kontrole Gouldner (vidi biblio grafiju, 1954).
260
sičnu teoriju kontrole, nije izrađena.70 Očito je da proces kon trole kao prividno prilično tehnički, uz gotove odluke nadodani postupak ispitivanja nije mogao naći trajni, socijalnoznanstveni interes, ako se apstrahira od otkrivanja nepredviđenih, disfunkcionalnih sporednih učinaka koji ni klasicima nautka o organiza ciji nisu bili nepoznati. Uzmimo vladajuću teoriju kontrole najprije za riječ. Nje zina teza glasi da su smisao i svrha kontrole utvrditi slaganje ili neslaganje djelovanja ili njegovih posljedica sa svrhama, norma ma, instrukcijama, standardima, itd., ukratko s postavljenim premisama odlučivanja i iz rezultata tog utvrđivanja u danom slučaju povući konzekvencije.71 Kontrola prema tome nije, ili pak nije u prvom redu kontrola programa odlučivanja nego kontrola odluka. Programi se u kontrolnoj svezi pretpostavljaju kao ispravni. Ne isključuje se, doduše, da pretpostavljeni samokritički razmišlja ako njegovi potčinjeni stalno ostaju ispod norme; ipak, kontrolna utvrđivanja prema klasičnoj teoriji nisu usmjerena na to da pružaju podlogu za reviziju programa. U tome se pokazuje tipično i nepobitno način kako klasični način 0 organizaciji tretira kompleksnost i smanjuje je na rješive pro bleme: ukupna se problematika parcelira, obrađuje u isječcima 1 u svakom se sektoru onda pretpostavlja da se inače posvuda postižu optimalni rezultati. Samo se pod takvom pretpostavkom optimalnosti72 može naći smisao u tome da se problemska rje-i šenja optimiraju na način isječaka. ™ N a osobitosti kibemetske koncepcije kontrole govoriti ćemo kasflije. 71 Iz mnoštva prikladnih dokaza trebalo bi izdvojiti samo neke samo voljno. Henri Fayol, Allgem eine und industrielle Verwaltung, njemački prijevod, München-Berlin, 1929, str. 82; D im ock (vidi bibliografiju, str. 217); Kurt Glaser, Verwaltungstechnik, Frankfurt/M., 1950, str. 153 i dalje; William H. Newman, Adm inistrative A ction. The Techniques of Organization and Management, Englewood Cliffs/N. J., 1951 13. tisak, 1961, str. 28, 408 i dalje; Günter Wöhe, Einführung in die Allgemeine Betriebswirtschaftslehre, 6. izdanje, Berlin-Frankfurt/M., 1964, str. 100 i dalje; Hermann C. Heiser, Budgetierung. Grundsätze und Praxis der betriebswirtschaftlichen Planung, njemački prijevod, Berlin, 1964, str. 127 i dalje; Gutenberg (vidi bibliografiju, str. 147). 72 Usporedi uz to str. 225 i dalje.
261
I drugo, ograničavanje teme kontrole putem postavljenih pre misa odlučivanja implicira da funkcija planiranja i funkcija kon trole konvergiraju a da ne postavljaju proturječne zahtjeve, da, drugim riječima, upravo iste premise odlučivanja mogu opti malno fiksirati planiranje i optimalno voditi kontrolu.78 Ta pret postavka konvergencije postaje ipak upitnom kada se počne ozbiljno uzimati sistemu interne poteškoće, dakle prave organi zacijske probleme, na primjer probleme motivacije74 ili pro bleme pomicanja svrhe/sredstva i time uvjetovanih konflikata cilja.75 Klasična teorija privredne racionalnosti izuzima ovdje kao i inače organizaciju kao problemsko područje, jer racionalnost nastoji shvatiti kao racionalnost djelovanja prema shemi svrha/ sredstvo, i zaobilazi važne probleme stvaranja sistema. Stoga neće biti čudno da se na osnovi teorije sistema dospijeva do drugačijeg shvaćanja funkcije kontrole. Mi ne vezujemo kon trolnu funkciju na izvođenje programa, nego na problem op stanka (odnosno, na problem kompleksnosti).76 Teorija sistema radikalno prekida s pretpostavkom da su određene vrijednosti ili svrhe invarijantno zadane kao polazišta za planirajuće i kontrolirajuće djelatnosti. Ona vidi sve premise odlučivanja kao vlastite činidbe samog sistema kojima sistem ” Ta je teza npr. formulirana za budžet kao planska i kontrolna shema. Vidi umjesto drugih McFarland (vidi bibliografiju, str. 418. i dalje); Klaus Agthe, M ethoden der B udgetkontrolle in amerikanischen U nter nehm ungen, Frankfurt/M., 1960, str. 7, i dalje; Heiser (vidi bibliografiju, str. 20. i dalje). 74 Vidi o tome Stedry (vidi bibliografiju) kojega su razmišljanja i eks perimenti o utjecaju budžetskih očekivanih učinaka na razinu zahtjeva i na učinke naveli na to da odbaci spajanje planiranja i kontrole u starijoj teoriji budžeta. Usporedi također Chames/Cooper (vidi bibliografiju), 1961, str. 38. do 91. (39). Slabo je uvjerljivo što se ovdje regulacija razine zahtjeva promatra kao pitanje kontrole a ne kao elemenat planiranja, uspo redi obratni stav kod Alexander Marettek, T ypen der Budgetkostenrech nung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34. (1964), str. 408—414. 75 Usporedi uz to Ijiri (vidi bibliografiju). 76 I u nauku o ekonomici poduzeća pojavljuju se takva razmišljanja potaknuta teorijom održavanja supstancije (usporedi str. 153., bilješka 122), Vidi Günter Sieben, Prospektive E rfolgserhaltung. E in Beitrag zu r Lehre von der Unternehmenserhaltung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 628— 641. Usporedi također Coopera, (vidi bibliografiju).
262
tumači svoju okolinu. Ona stoga razdvaja stanovište sistema od svršnog programa u kojemu ono samo nepotpuno dolazi do izražaja. Ta preorijentacija potkopava tradicionalno shvaćanje da se kod kontrole radi samo o tome da se otkriju i iskorijene odstu panja od utvrđenih kriterija odlučivanja, premda valja, naravno, priznati i tu funkciju i zadržati njezino relativno pravo. U per spektivi koju otvara teorija sistema, kontrola se mora isto kao i planiranje protegnuti na samo svršno progamiranje. Ona zahvaća i prati ukupni proces preoblikovanja problema opstan ka u programe odlučivanja, nadzire smanjivanje svrha i sred stava do rješivih problema i ona nalazi razlog svog opstanka u opasnostima i nedostatnostima toga transformacijskog procesa. Budući da upravo taj proces smanjuje sistemske probleme do za odlučivanje podobnih surogatnih formula, on mora biti kon troliran. Njegova funkcija iziskuje tu kompenzaciju. Kontrola služi ujedno kao kritička savjest apsorpcije kompleksnosti. Raz dvajanje normalnih, programirajućih i programiranih procesa odlučivanja i njihove kontrole ima prema tome smisao taktičkidiferencirane reakcije na kompleksnost okoline: problematika se najprije pojednostavnjuje kako bi se uopće moglo smisleno od lučivati i djelovati, a tada se i samo pojednostavnjivanje nad zire s obzirom na to da li se ono provjerava ili vodi u kritične situacije. Postavljanje programa za ispravno odlučivanje je, prema tome, doduše neizostavni preduvjet za svaku kontrolu. Ono strukturira polje ispitivanja. Ali ono ne može prejudicirati rezultate kontrole, ne može isključivati da odstupanja imaju svoje dobre razloge — možda bolje nego sam program. Istu misao može se također formulirati s ugla problema ne sigurnosti: stvaranje sistema znači da se izvanjske nesigurnosti potiskuju dijelom internim nesigurnostima. To se zbiva pomoću posredujućih programa za »ispravno« odlučivanje. Sistemski in terno ostaje doduše neizvjesno da li se »ispravno« odlučilo; no, tu internu neizvjesnost može se lakše odstraniti ili pak reducirati nego eksternu. Na to se odnosi funkcija kontrole.77 77 Tako također Krüsselberg (vidi bibliografiju, str. 53). Vidi o tome dalje pojam »unutarnje pogonskog rizika« kod Gutenberga (vidi bibliogra fiju, 1965, str. 255).
263
Budući da kontrolirani proces redukcije kompleksnosti i säm pokazuje stupnjeviti red, mora i njegova kontrola na odgo varajući način biti diferencirano udešena. Ona radi na različitim stupnjevima sa svagda različitim kriterijima i pri tom povratno relativira kontroliranu odluku na svagda druge probleme. U slučaju svršno strukturiranih organizacija dadu se razlikovati ove tri podfunkcije kontrole. Ona nadzire (1) pretumačenje proble matike opstanka u svrhe, (2) transformaciju sistemskih svrha u konačno operacionalne podsvrhe i, na kraju, (3) ostvarivanje operacionalno definiranih podsvrha kao rješenje rješivih pro blema. (1) Utvrđivanje sistemskih svrha može se, kada je spoznata njezina specifična funkcija, kontrolirati na problemu opstanka. Pri tom se ono što je neodređenije, mora učiniti mjerilom onoga što je određenije. To shvaćanje stavlja na glavu tradicionalnu ideju kontrole. Ona također nije neprovediva. Smisao toga naj višeg oblika kontrole jest u korištenju jednoga drugog postupka redukcije neodređenosti: problem opstanka je doduše teorijski neodređeniji nego sistemske svrhe, ali se on ojednoznačuje u situaciji u obliku kriza. I kontrola postavljanja svrhe služi se tim pojašnjavajućim učinkom kriza. Krize su osjetljive situacije u odnosima sistem/okolina, koje dovode u pitanje opstojnost sistema ili važnijih sistemskih struk tura pod vremenskim pritiskom.78 Da bi se one spoznale, ne iziskuje se, premda se pri tom radi o najvišoj kontrolnoj funkciji, dugoročno predviđanje ni pregled nad dalekosežnim, kompleks no razgranatkn kauzalnim svezama. Ona je prije upućena na, s obzirom na program, slobodni smisao za ono neposredno, na nepristranost s obzirom na poznate i prokušane modele pona šanja i na sposobnost da se uvide opasnosti koje se nagoviještaju u neupadnim, ali simptomatičnim događajima svakidaš njice ili u neprimjetnokumulativnim razvojima. Rano osviješćena pozornost osigurava vrijeme za korekturu; prag opasnosti se odmah pomiče kada se krizni simptomi potanko definiraju.7® 71 Usporedi ovdje Charles F. Hermann, Some Consequences of Crisis which lim it the Viability of Organizations, »Administrative Science Quar terly, br. 8 (1963), str. 61—82. ” U z to nekoliko primjedbi kod Vickersa (vidi bibliografiju, 1959, «tr. 94).
264
Najčešće će se kriza međutim moći spoznati tek relativno kasno i s određenom drastičnošću i moći će se također s obzirom na troškove promjene programa zastupati da se pusti pritisak krize da neko vrijeme nabuja dok određena evidencija ne olakša pla niranje i uvođenje promjena.80 Dok programsko planiranje nastoji preraditi kompleksnost na duži rok, ali stoga samo pomoću shematskih problemskih rješenja, programska se kontrola u tom najvišem stupnju ti pično pouzdaje u za to komplementarni postupak redukcije kompleksnosti: pričekati i vidjeti. Ona računa s time da sämo proticanje vremena apsorbira kompleksnost, reducira mnoštvo mogućnosti i u situaciji daje naslutiti u čemu zapinje. Pod pritiskom situacije mora se, naravno, tada moći, i na temelju dalekosežnih ovlaštenja, djelovati. Ritam rutine i krize pretpo stavlja centraliziranje nadležnosti odlučivanja koje postaje patologijsko tamo gdje centralizacija ne postoji, npr. zbog načela diobe vlasti. (2) Ima li krizna kontrola postavljanja svrhe karakter ri jetkoga iznimnog djelovanja — svakako na temelju stalne bud nosti — tada sa slijedećim stupnjem kontrole ulazimo već jače u područje organizatorskih rutina koje se djelomično čak mogu matematizirati.81 Ovdje se kontrolira da li rezultati za podsvrhe također stvarno dovoljno promiču sistemske svrhe. Isto tako kao i kod krizne kontrole ne radi se ovdje, ili pak ne u prvom redu, o nekoj funkciji goniča, izazvanoj nedovoljnom motiva" O alternativnom ritmu toka u skladu s programom i novosti uvje tovane krizom vidi naročito Crozier (vidi bibliografiju), koji je naročito prikazuje kao francusku patologiju birokratskih organizacija. I američkim, britanskim i njemačkim promatračima je međutim upala u oči ta pojava. Vidi npr. Gore (vidi bibliografiju); Cyril Sofer, The Organization From W ithin. A Comparative Study o f Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Approach, Chicago 1962 (Prvo izdanje London, 1961), str. 150 i dalje; Luhmann (vidi bibliografiju, 1964, str. 62). Kao tipičnu studiju za pojedini slučaj vidi prikaz jedne krize U S Civil Service Commision i njeno otklanjanje strategijom delegacije kod Bauma (vidi bibliografiju, str. 70 i dalje). " Kao istraživanje koje se služi matematskim metodama (npr. linear nim programiranjem), da bi kontroliralo ponašanje orijentirano na pod svrhe i mjerljivo s obzirom na rezultat za svrhe sistema, vidi Ijiri (vidi bibliografiju).
265
čijom za rad. Razlog kontrole i ovdje je više u dilemi funkcije i strukture, zapravo, dakle, zato što se podsistemi s podsvrhama nikada ne mogu savršeno prilagoditi specifično s obzirom na funkciju. Nadzire se riziko smanjivanja problema. Isto kao i kod krizne kontrole radi se o tome da se određenija mjerila od lučivanja, naime podsvrhe, kontroliraju s obzirom na ona neodređenija, nadređenija. Uzeto u cjelini, tema kontrole na tom stupnju već je preciznije omeđena, može se dakle i bolje organi zirati i manje prepuštati intuiciji ili drastičnom poticaju, nego kontrola pomoću kriza. Ako treba kontrolirati samo pomicanje svrhe/sredstva, kon trolna instancija ne može se zadovoljiti time da utvrdi da li su uistinu ispunjene podsvrhe. Tema kontrole jesu programirana očekivanja rezultata — i time dovoljna podloga za kontrolu. Osim njih moraju se razviti naročiti indikatori82 koji, kada se us porede s postignutim rezultatom i njegovim povratno dojavljenim posljedicama, obavještavaju o tome da li rezultati uopće zadovo ljavaju zahtjeve nadređenih svrha. Funkcija kontrole iziskuje druge vodiče nego što je funkcija programa. Tako se npr. može regulirati gradnja škole operacionalnim ciljevima kao što je po stizanje određenog prosječnog pohađanja razreda. Da li pak pohađanje razreda, tamo gdje je ono postignuto, omogućuje da se ostvare manje točno određeni pedagogijski ciljevi, da li se kao podcilj potvrđuje nasuprot razvojima pedagogije i metoda uče nja, odgojnih problema, općeg standarda i broja raspoloživih nastavnih kadrova, daleko je teže pitanje čiji odgovor, usko povezan s općenitim planiranjem izobrazbe, iziskuje kompliciran skelekt indicirajućih kriterija kao i trajno opažanje s obzirom na podcilj stečenih rezultata s različitih aspekata. “ U z taj pojam i uz odnos indikatora i podsvrha usporedi Ijiri (vidi bibliografiju, str. 65 i dalje). Vidi dalje M cKean (vidi bibliografiju, naro čito str. 32 i dalje) i skeptične primjedbe kod Dorfmanna (vidi bibliogra fiju, str. 611 i dalje). Katkada se ta m isao izražava i u obliku da bi kod velike distancije između blizih svrha i dalekih svrha morale postojati forme skraćenog opravdanja djelovanja prema određenim pravilima ili standar dima ispravnosti — tako npr. Parsons (vidi bibliografiju 1949, str. 407). Joel Dean, P rofit Performance M easurem ent o f Division Managers. U i Rubenstein/Haberstroh, (vidi bibliografiju, str. 337— 344) nastoji riješiti isti problem decentralizacijom »Profit Centers«.
266
(3) Najniži stupanj, operacionalna kontrola, odnosno kon trola računa, najviše odgovara tradicionalnim predodžbama o kontroli. Ovdje se nadzire izvođenje programa na temelju nje govih rezultata. Kontrola se provodi usporedbom rezultata s programiranim očekivanjima, s podsvrhama.83 Na prvi se pogled čini da je to jednostavno. Problemi se ipak opet javljaju čim se pita o smislu takvog uspoređivanja i bez promišljanja ne pouzdaje više u izvještaje klasične teorije. Klasična koncepcija kontrole akceptira tipično programsku perspektivu, iako ne bezrezervno.84 Dovodi li uspoređivanje do utvrđivanja nejednakosti, tada je rezultat, promatran sa stano višta programa, pogreška, odnosno smetnja.8* To iziskuje ko rekturu u smislu programa. S iniciranjem korekture i eventual nim preventivnim osiguranjem da se pogreška neće više pono viti (npr. kažnjavanjem krivca), prema tom shvaćanju učinak kontrole je postignut. Takvo korigiranje i kažnjavanje ipak zahtijeva određeno traganje za uzrocima odstupanja. Postavimo li se na stanovište ovdje zastupanog shvaćanja kontrole i raz dvoji li se oštro na odgovarajući način programska perspektiva od kontrolne perspektive, stupa to pitanje o uzrocima nejedna 83 Vidi npr. naglašavanje postupka usporedbe kontrole kod Urwick (vidi bibliografiju, str. 149 i dalje). Usporedi također ono što iz toga proiz lazi, Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 166 i dalje) i D ale (vidi bibliogra fiju 1952, str. 230). 84 To shvaćanje za nuždu dobiva otprilike ovaj oblik: »Ustanovljivanje odstupanja ne služi samo neposrednom korigirajućem zahvatu, nego i po boljšanju budućih temelja planiranja« (Luhmann, vidi bibliografiju, str. 226). I američka teorija budžetiranja naglašava ispitivanje planova na osno vi rezultata kontrole. Vidi npr. Heiser (vidi bibliografiju, str. 129 i dalje). U osnovi je već to mišljenje koje nastojimo ovdje razviti; ali puko redanje »također kao i«, naravno, slabo zadovoljava i praktički dovodi do domini ranja neposredne korekture »pogreške« koja se lakše može provesti. Osim toga, treba se pitati, da li usporedba treba/je na osnovi nekog programa daje dovoljnu obradbu informacija koja treba služiti kritici programa. O pojedinostima analize odstupanja programa vidi Klaus Agthe, D ie A b weichungen in der Plankostenrechnung. Ihre E rm ittlung, A nalyse und Verrechnung, Freiburg/Brsg., 1958. 85 O naročitim organizatorskim i programskim preduvjetima prikazi vanja razočaranja s obzirom na očekivanje kao »pogreška« usporedi Luh mann (vidi bibliografiju, 1964, a, str. 256, i dalje) i isti, (vidi bibliografiju, 1966, c, str. 75. i dalje).
267
kosti u samo središte. Ono tada ne služi više samo pripremanju mjerä zaustavljanja, nego u prvom redu ispitivanju samog pro grama. Podsjećanje na smisao uspoređivanja može poduprijeti to pretumačenje.86 Uspoređivati se može samo nešto što je različito. Svaka usporedba pretpostavlja stoga apstraktnu perspektivu koja utvrđuje aspekt s kojega se ono različito treba smatrati jed nakim i čak tretirati kao jednako. Ta perspektiva neutralizira ne jednakosti u jednakome; no uslijed svoje apstraktne jednostra nosti, ta perspektiva ne može to neutraliziranje u krajnjoj Uniji utemeljiti kao što to ne može ni svrha. Usporedba ne može stoga nikada, kako je mislila ontologijska logika vrste i roda, služiti utemeljenom utvrđivanju bitnoga. Ona samo modificira i preobražava pitanje o dovoljnom razlogu — a i to je mehani zam smanjivanja problema. Jednakost uspoređenoga vrijedi kao dovoljan razlog. Taj razlog međutim nema isključivo važenje. On ne može isključiti da i ono što se u poredbenoj perspektivi javlja kao nejednako, može predočiti razloge. No, slutnja go-i vori protiv toga. Ono nejednako mora se stoga posebno obra zložiti. Uspoređuje li se djelovanje sa svojom normom, učinak sa svrhom prema kojoj se teži, tada je tvrdnja o slaganju dovoljan razlog da se prosude kao ispravni, tvrdnja o nesla ganju, naprotiv, samo je informacija i shema za pitanje o raz logu odstupanja. Princip usporedbe služi nejednakom raspodjeIjivanju tereta obrazloženja i utoliko olakšavanju odlučivanja ukoliko je paušalno obrazloženje jednakoga pravilo, a posebno obrazloženje nejednakoga (kada to obrazloženje uspije) iznimka. Odstupanja, utvrđena kod operacionalne kontrole, ne smiju se, prema tome, bez daljnjega žigosati i obustaviti.87 To bi bilo primjereno u području važenja apsolutno postojećih normi ako one postoje, ali ne u području važenja varijabilnih programa “ Usporedi dalje opširnija izlaganja kod Luhmanna (vidi bibliogra fiju, 1965, b, str. 52. i dalje) i isti (vidi bibliografiju, 1965, a, str. 162. i dalje). *’ Čak i pitanje o »odgovornosti za nastajanje odstupanja« (tako npr. Agthe, vidi bibliografiju, 1958, str. 100 i dalje) implicira već mogućnost odbacivanja i trebalo bi zbog toga biti nadomješteno neutralnijim pitanjem o razlozima odstupanja. To ne isključuje utvrđivanje krivnje odgovornoga kao temelj odstupanja.
268
odlučivanja kakve poznaje teorija sistema. Od odstupanja se, dakle, mora najprije tražiti da navedu svoje posebne razloge.88 Ti se razlozi moraju onda neovisno programu odlučivanja ispi tivati bilo na temelju onih indikatora koji posreduju odnos prema višim svrhama, bilo s obzirom na sumnju o krizi. Cilj tog ispitivanja je pojašnjenje pitanja da li se radi o za sistem rele vantnim ili, promatrano sa stanovišta sistema, o »slučajnim« od stupanjima. Tek na temelju takvog ispitivanja može se onda od lučiti da li program treba i dalje provoditi i pogrešku otkloniti ili pak treba modificirati program. I taj najniži stupanj kontrole služi stoga u krajnjoj liniji, kao i svaka sistemteoretski koncipi rana kontrola, povratnom povezivanju utvrđenih programa s problemom opstanka. Ako sada sebi zajedno predočimo ta tri oblika kontrole koji prema primijenjenim tehnikama pojednostavnjivanja možemo kratko označiti kao kontrolu krize, kontrolu pokazatelja i po redbenu kontrolu, tada se na njihovoj svezi pokazuju zajed ničke crte i razlike. Zajedničke crte rezultiraju iz jedinstvene funkcije, razlike iz toga što se kontrola odnosi na diferenciranu programsku strukturu koja operira na različitim razinama sma njivanja problema. Zajednička je funkcija u tome što kontrola mjeri program i programirano djelovanje s obzirom na probleme koje oni mo raju za sistem riješiti, što si ona, dakle, mora sačuvati široku svijest za probleme, ikoja je za onoga koji neposredno odlučuje zamijenjena jednostavnijom sviješću o programu. Kontrola za država u isto vrijeme sociologijsku optiku, dok kontrolirano od lučivanje traži racionalne modele rješenja problema, odnosno orijentira se na postojeće modele, misli dakle npr. ekonomski racionalno, ili kod kondicionalnih programa, juristički. Iz toga se rađa zahtjev da se kontrola bar misaono, a po mogućnosti " Isto vrijedi uostalom kad se usporedba ne odnosi na formalizirajuće programe odlučivanja, nego na prosječne učinke dobivene iskustvom ili koeficijentima. Takvi koeficijenti, npr. periodična dobit po iznosu kapi tala, tipkane strane prema radnom satu — koji često kao precizni izrazi principa ekonomičnosti nalaze primjenu, daju također samo polazne točke za točniju analizu upadljivijih odstupanja, ali ne i dovoljan razlog za odba civanje odstupajućih rezultata, a niti samu dostatnu funkciju optimiranja. Vidi o tome naročito Hitch/McKean, (vidi bibliografiju).
269
i institucionalno ako već ne diobeno radno drži odvojenom ođ prakse odlučivanja. D a li je taj načelni zahtjev jednako nužan u svim sistemima i na svim razinama kontrole, u to se može sumnjati. To bi pobliže moralo istražiti empirijsko istraživanje.8® Zajednička je potom osnovna karakteristika kontrolnog po stupka: princip povratne sprege. Program se ispituje s obzirom na svoje učinke koji se u sistem povratno dojavljuju, a eventu alno dogmatsko-egzegetski, s obzirom na pretpostavljene ideale ili vrijednosti.90 Tako je moguće neprestano paziti na kauzalnu isprepletenost sistema s njegovom okolinom, a sistem čuvati od jednostranoga programskog fanatizma. Želi li se zadržati u vidu cijelu širinu primjene kontrole, onda se zasigurno princip po vratne sprege ne smije shvatiti u uskom, servomehaničkom smislu koji se može primjenjivati samo na najnižoj razini uspo redne kontrole gdje su podsvrhe operacionalno definirane.91 Na višim razinama nije više dovoljna jednostavna usporedba po vratno dojavljenih rezultata s programiranim ciljevima, a čak i na najnižoj razini problemi postaju kompleksni za to kada ante ne kontrole javljaju smetnje, relevantne za sistem. Tada se in formacije o rezultatima moraju analizirati u kompliciranim aspektima i neovisno o programu. Već smo obrađivali razlike zadataka kontrole i tehnika kon trole na pojedinim razinama. Na temelju tog prikaza mogu se zabilježiti neke zajedničke karakteristike te stupnjevitosti kon trole. Stupnjevi kontrole razlikuju se najprije sa stanovišta gustoće kontrole. Usporedna kontrola mora stalno teći i po mogućnosti w N a naročito pitanje o odjeljivanju planiranja i kontrole odmab ćemo se vratiti. 90 Princip povratnog povezivanja ima, dakle, dalekosežnu valjanost, ali on nipošto nije jedini kontrolni mehanizam. On vrijedi za programe svrhe koji stabiliziraju granicu outputa nekog sistema. Za kondicionalne pro grame koji se nadovezuju na input vrijede potpuno druge forme kontrole. Kod njih se služimo prije svega shemom pravilo/iznimka, da bismo mogli ispitati prilagođenost pravila povodu i učestalosti potrebe za iznimke. Ovdje je također odnos prema problemu postojanja i instruktivnosti od stupanja manje tijesan nego kod programa svrhe. " Usporedi npr. Alan S. Goldman, Inform ation Flow and Worker Pro ductivity, »Management Science«, br. 5 (1959), str. 270—278. Kritički o to me Vickers (vidi bibliografiju, 1965, str. 72 i dalje).
270
s obzirom na vrijeme blizu kontroliranom djelovanju.92 Za kon trolu pokazatelja to vrijedi u manjoj mjeri. Kontrola krize jest doduše također permanentna funkcija, no ona se oslanja na rezultate i predrezultate nižih stupnjeva kontrole. Ovi joj dostav ljaju informacije. Njezino zahvaćanje ima karakter iznimke. Daljnje stanovište jest mogućnost ukora na temelju kon trolnog nalaza. Odstupanja koja otkriva poredbena kontrola mogu se redovito ukoriti, osim ako se mogu uračunati kao »smetnje« okoline. Vrlo rijetko im uspijeva da se tako opravdaju da se dotični programi prilagode prema njima. Kontrola poka zatelja već računa s normalnom razlikom između nastojanja oko podsvrha i ukupnog uspjeha. To je njezino polazište. Ona stoga poznaje zonu tolerancije i podiže svoj opominjajući glas samo ako se prestupe oznake za opasnost, postavljene pokaza teljima. Kontrola krize ne predbacuje — osim samoj sebi što je prekasno zamijetila — budući da upravo ona iz temelja stav lja u pitanje podlogu svih predbacivanja: postojeće programe odlučivanja. Treće strukturno obilježje u čvrstoj je svezi s mogućnošću predbacivanja. Što se više čini da će kontrola navijestiti moguć nost predbacivanja, tim je vjerojatnije da će oni koje se kon trolira, tražiti zaklon iza kriterija kontrole. Posljedica je tro šenje programa putem kontrole.93 Na najnižem stupnju program i kriteriji kontrole se poklapaju. Usprkos tome, kontrola uzro kuje trošenja, jer se na radnim mjestima za slučaj otkrivenih ,2 Što se usprkos tome mogu birati forme kontrole koje opravdavaju protivljenje pokretu human relations protiv pritiska osobne kontrole koja sjedi na vratu, drugo je pitanje. Pomislimo npr. na neprimjetnu regulaciju proizvodnje pomoću statističke kontrole kvalitete. 53 Taj efekt deformacije često je bio opažen. Vidi npr. James C. Wor thy, Organizational Structure and E m ployee M orale, »American Sociologi cal Review«, br. 15 (1950), str. 169— 179 (176); Peter M. Blau, T he D ynam ics o f Bureaucracy 2. izdanje, Chicago, 1963, naročito str. 36 i dalje; Francis/ Stone (vidi bibliografiju, str. 136); Ridgway (vidi bibliografiju), Janos Kornai, Overcentralization in E conom ic A dm inistration. A Critical Analysis Based on Experience in H ungarian L ight Industry London, 1959, str. 117 i dalje; Dubin (vidi bibliografiju, 1962, str. 11— 55 (42 i dalje); Etzioni (vidi bibliografiju, 1964, str. 8 i dalje); Fritz Morstein Marx, Interne Ver waltungskontrolle. U: isti, (izdavač), Verwaltung. E ine einführende Darstel lung. Berlin, 1965, str. 372—387 (373 i dalje).
271
odstupanja skupljaju spasonosni izgovori, dobri razlozi i provje reni presedani, čiji se doseg uzima u obzir kod osjetljivog dje lovanja. Glavna opasnost trošenja jest u području kontrole po kazatelja gdje su pokazatelji po sebi odvojeni od programa, ali na čije izvođenje oni vrše utjecaj — prvenstveno u smislu pot punog iskorištavanja mogućnosti za nemarnost, sebičnost ili loš učinak, koju je kontrola koncedirala podsistemu zapravo za prilagođavanje na konkretne situacije. Kontrola krize izbjegava taj problem tako da ne predbacuje. Konačno, funkcionalno razdvajanje planiranja i kontrole valja uvažiti kao varijablu koja na pojedinim razinama kontrole može poprimiti različite vrijednosti. Poredbena se kontrola pro vodi najčešće odijeljeno od programskog planiranja, iako ona mora javiti planiranju što je uočila. Kontrola pokazatelja može, ali ne mora, biti povezana s funkcijom planiranja. Kontro la krize mora se, naprotiv, kod svih hijerarhijski organiziranih sistema vršiti na vrhu, jer ona odgovara za sistem kao cjelinu; i stoga je nužno da se ta kontrola zajedno s najvišom funkcijom planiranja stavi u jednu ruku, premda se misaono i u skladu sa zadacima to razdvajanje može održati.
8. Organizacija Naša razmišljanja o svršnom programiranju dala su se voditi pretpostavkom sveze odluka. Tu pretpostavku valja na kraju pojasniti i istražiti je s obzirom na uvjete njezine mogućnosti. Takva sveza odluka javlja se u različitim oblicima. Možemo razlikovati tri glavna tipa. U jednom slučaju radi se o progra miranim svezama, o diobeno radnom odlučivanju u programi ranom procesu u kojem svaki doprinos mora pretpostavljati da su i ostali doprinosi faktički postignuti, i, obratno gledano, da svaki doprinos ne ispunjava samo svoju specifičnu svrhu (kao sredstvo za druge svrhe), nego da time ujedno odlučuje o pre misama drugih doprinosa. To treba razlikovati od programi ranja procesa odlučivanja. Ono utvrđuje svrhe i dodatne od redbe programa odlučivanja. I ono dakle odlučuje o premisama drugih odluka, ali ne o faktičkim, nego o normativnim premi sama. Napokon, kao što je pokazano u posljednjem odjeljku, i
272
kontrola pokazuje tu osebujnu strukturu odlučivanja o premi sama odlučivanja: ona ispituje odnos već donesenih odluka prema njihovim premisama i probleme u toj relaciji u danom slučaju dovodi do toga da se o njima odlučuje tako što se po kušava korigirati bilo donesena odluka bilo njezine premise. Da je takav koordinirani red o premisama odlučivanja moguć u socijalnom životu, nipošto nije razumljivo samo po sebi; dru gim riječima, on nije moguć u svakoj vrsti socijalnog sistema. U normalnom, elementarnom procesu odlučivanja odlučuje se o djelovanjima (a to odlučivanje o djelovanjima ima pred očima klasičnu, etičku teoriju djelovanja). U slučaju programiranja pak, udešava se jedan zaobilazni red odlučivanja u kojem se mora od lučivati ne samo neposredno o djelovanjima nego sa svakom od lukom svagda suodlučivati i o drugim odlukama. Proces odluči vanja se, dakle, neprestano primjenjuje na samoga sebe; u tom smislu on postaje refleksivan.»* Njegova se racionalnost posre duje prejudicirajućim efektima, dakle preko premisa odlučivanja za drugo odlučivanje, i to se posredovanje mora u procesu odlu čivanja neprestano uvažavati i držati pod kontrolom. Na taj se način dade postići pojačanje selektivnosti procesa odlučivanja, tj. povišenje sposobnosti da se reducira kompleksnost. Socijalni sistem koji se naoruža refleksivnim procesima odlučivanja može povećanjem vlastite kompleksnosti egzistirati u jednoj kompleksnijoj okolini. Prednost koja se time može steći ne može se više shvaćati kao racionalnost djelovanja ili kao racionalnost svrhe, nego samo kao racionalnost sistema. Opći društveni uvjeti stabiliziranja refleksivnih mehanizama jedva da su još istraženi, a oni su zacijelo sa svoje strane vrlo kompleksni. Ova tema ne može biti ni približno adekvatno ovdje obrađena. Sve više izraženo funkcionalno-strukturalno diferenci ranje sistema što zahvaća sva područja društva isto tako pripada k tome kao i prestrukturiranje mnogih drugih socijalnih procesa u refleksivne mehanizme: uz odlučivanje refleksivnim mora po stati i govorenje, razmjenjivanje, podučavanje i učenje, istraživa nje, vrednovanje, povjerenje, moraju se, dakle, moći primijeniti na same sebe. I instituđonaliziranje onih generaliziranih medija ' 94 O tome pojmu pobliže Niklas Luhmann, Reflexive Mechanismen, »Soziale Welt«, br. 17 (1966), str. 1— 23. 18 Teorija sistema
273
rješavanja problema i prenošenja selektivnih rezultata pripada također ovdje, o čemu smo već prije95 raspravljali. Jedan vrlo općeniti uvjet moramo ipak naročito istaknuti, jer on ima po sebno značenje za refleksivnost procesa odlučivanja, a time i za svršno programiranje, naime formalnu organizaciju socijalnih si stema. Kao što je to na drugom mjestu pobliže izvedeno,96 kao for malno organizirane treba označiti one socijalne sisteme koji pri znavanje određenih očekivanja u ponašanju čine uvjetom članstva u sistemu. Samo onaj1koji prihvaća određena, naročito istaknuta očekivanja može postati i ostati članom u formalno organizira nim socijalnim sistemima. Takvo povezivanje članstva i (promjen ljivih) očekivanja vrlo je elastični mehanizam koji može uteme ljiti sisteme vrlo visoke kompleksnosti i varijabilnosti.97 Ukoliko sistem uopće može motivirati da se postane njegovim članom, utoliko taj mehanizam proširuje pretpostavku uloge u sistemu i povezuje je s priznavanjem svih očekivanja u ponašanju koja su u sistemu prema priznatim pravilima formaliziranja ili se formaliziraju. To je proširenje značajno prije svega u dva aspekta: ono se proteže i na očekivanja koja nisu adresirana izravno na samoga dotičnog člana, nego na druge članove, kao i na apstraktne sim bole, pravila i odnose koji uvelike ostavljaju otvorenim s kakvim ponašanjem se u pojedinačnom slučaju njih može zadovoljiti. To omogućuje izgradnju visoko kompleksnih, funkcionalno diferen ciranih struktura uloga u kojima svaki nosilac uloge prihvaća ukupni red i sve ono preuzima kao premise vlastitog ponašanja, što je u drugim ulogama odlučeno uz poštivanje fomalno važećih očekivanja. S druge strane, priznavanje se odnosi ne samo na strukturu očekivanja što je prisutna kod ulaska, što je povijesno zadana, nego i na buduće promjene ili ponovno utvrđivanje očekivanja, ” Usporedi str. 165 i dalje. “ Usporedi Luhmann (vidi bibliografiju, 1964. a). 97 »Društvo koje strogo sankcionira obvezu ’društvene uloge’, dozvo ljavajući pri tom široku slobodu da se društvene uloge određuju i mije njaju, očito je razvilo novu i veliku fleksibilnost prilagođivanja«, kaže Vickers (vidi bibliografiju, 1965, str. 119).
274
a naročito na postupke i kompetencije s kojima se odlučuje o takvim promjenama. Na taj način je moguće unaprijed stvoriti sigurnost o tome da će se sistem moći prilagoditi budućim situa cijama koje se u pojedinosti ne mogu predvidjeti. Za to potrebne lojalnosti prisutne su u kapitaliziranom obliku i nisu vezane una prijed na pristajanja uz specifične odluke. Oba učinka generalizacije, povišenje stvarne kompleksnosti i osiguranje buduće sposobnosti sistema za prilagođivanje, moraju se zahtijevati tada kada treba doći u značajnijem opSegu do svršnih programiranja. Oni su pretpostavka za to da visoko kom pleksni socijalni sistemi interno mogu biti integrirani, ä eksterno da u prekomjerno kompleksnoj okolini budu sposobni ža prila gođivanje. Oni osiguravaju da rezultati svakog mjesta ü sistemu na predvidiv način postanu faktičke ili normativne premise odlu čivanja drugih mjesta, da se dakle reducirala kompleksnost u si stemu može prenositi te ne zahvaća posvuda i svagda ukupnu kompleksnost sistema i njegove relevantne okoline. Formalna or ganizacija je ono evolutivno dostignuće koje omogućuje procesi ma odlučivanja da postanu refleksivni. Za svršne programe mogu se tako uz te općenite ispuniti i specijalnije pretpostavke njihovih specifičnih učinaka. Putem or ganizacije moguće je da se paralelno i jedna kroz drugu primje njuje veliki broj svršnih perspektiva a da se pri tom pretpostav ljeni vrijednosni sudovi ne integriraju: organizacija naime osigu rava da u različitim svršnim perspektivama donesene odluke služe jedna drugoj kao premise tako da redukcija kompleksnosti uspi jeva i onda kada se općenito ne može održati^zajednički, tranzitivni vrijednosni red. Organizacijom se stoga ne postiže jedinstvo, nego upravo mnogostrukost konkretno korištenih vrijednosnih orijentacija. Samo je tako moguće definirati problem opstanka »svrhom sistema« i tu svrhu u sistemu postupno postizavati. S time je povezano i daljnje stanovište: organizacija omogućuje da se kompleksnost sistema tako povećava da se proturječje potre ba za identitetom i programatika na jednoj strani, a sposobnost prilagođivanja i oportunizam na drugoj strani mogu rješavati na nov način. Rješenje je u diferenciranom redu procesa odlučiva nja, kojim se može svaku svrhu već prema sklopu odlučivanja obrađivati bilo kao konstantu bilo kao varijablu. 18'
275
Ovi uvidi ne smiju završavati u bezgraničnom hvalospjevu organizaciji. Disfunkcionalne posljedice svih organizacija odveć su poznate a da bi ih se moglo previdjeti. I ovdje se radi stoga u prvom redu samo o odlaganju problema, o predefiniranju pro blema kompleksnosti svijeta, koje taj problem ne skida s dnev nog reda, nego samo priprema sistemski okvir u kojem se mogu naći rješivi zamjenski problemi. Organizacija ne čini stoga soci jalne probleme neproblematičnima; ona povećava samo kom pleksnost sistema, naime broj stanja koja se mogu povezati sa sistemskom strukturom, a ona time omogućuje da se stvore siste mi koji su primjereniji svijetu. Svršno programiranje jest jedna od tehnika koje se mogu iz graditi u okviru organiziranih sistema kako bi se shvatila i ob radila vrlo kompleksna stanja stvari. Socijalni sistemi nisu sna gom svoje prirode vezani uz neku svrhu (a pogotovo ne na jednu »dobru« svrhu). Oni nisu u svojoj biti definirani svrhom. Oni, međutim, mogu, uz pretpostavke koje se mogu naznačiti i s naznačivim posljedičnim opterećenjima, definirati svoj problem op stanka pomoću svrhe. To je samo jedna mogućnost uz mnoge druge da se zahvati i reducira kompleksnost. Ona se dade racio nalnije birati i racionalnije oblikovati ako se ta njezina funkcija osvijesti, a svršno programiranje time izloži uspoređivanju s dru gim, funkcionalno ekvivalentnim mogućnostima.
276
Zaključak
Prilog raspravi o razdvajanju empirijskog i normativnog istraživanja Sada trebamo sažeti naša istraživanja i izložiti ih u njihovoj glavnoj ideji. Umjesto da opet sažeto ponavljamo d onako već jezgrovito formulirana izvođenja, izabiremo u ovu svrhu jednu na izgled specijalnu metodologijsku temu koja međutim zaista ima središnje značenje: odnos empirijskog (deskriptivnog ili kau zalno objašnjavajućeg) i normativnog, naročito racionalnopreskriptivnog istraživanja. Raskol tih dviju istraživačkih namjera i njima pridruženih metodskih formi vlada sadašnjom situacijom u socijalnim znanostima.1 Bez iznimke se traži da se istraživač koji želi metodski raditi svjesno odluči za jedan ili drugi način rada. Mi tu odluku nismo donijeli, nego smo je svjesno izbjegli. Razlozi za to suzdržavanje povezani su s iznesenom teorijom sistem/okolina i treba ih na njoj osvijestiti. Nasuprot tom raskolu postoji mogućnost opozicije u tome da se upozori na to kako razdvajanje tih perspektiva nije primjere no predmetu znanosti o organizaciji, pa čak niti socijalnoj zna nosti. Organizirano, odnosno socijalno djelovanje da je naime uvijek normirano djelovanje i djelovanje koje prihvaća norme tako da se njegov smisao ne bi mogao razumjeti a da znanost ne usvaja te norme u njihovoj normativnosti; njezin predmet bi se inače pod njezinim pogledima raspršio, rastvorio bi se u nešto što više nije djelovanje. Taj argument je međutim slab. On u biti pledira za povratak aristoteličkom jedinstvu znanstvenog gledanja svijeta i djelova 1 O ovome pobliže: Luhmann (vidi bibliografiju, 1966. b, str. 22 i dalje, str. 112 i dalje):
277
nja i pri tom previđa funkciju diferenciranja znanstvenog i prak tičnog načina promatranja. Dok god se znanost i praksa mogu identificirati u svojoj tež nji za smislom, dok god su one u krajnjem smislu mislile »isto« i tražile zajedničku istinu, dok god su, konkretnije govoreći, bile predooive istinske svrhe, to je držanje bilo adekvatno. Zadatak znanosti je tada bio da onome koji djeluje predoči ispravno dje lovanje, da mu ga približi, da mu objasni što treba činiti. Zna nost je imala ujedno zadatak da spoznaje i da opominje. Ta je dinstvena perspektiva znanja i ispravnog djelovanja omogućila je napokon da se pojavi kao stvar dobre volje i vrline to da li je onaj koji djeluje slijedio ili ne savjet onoga koji zna. Novijim razvojem uglavnom u socijalnim znanostima i u psi hologiji prevladana je ta tradicionalna, uz svu divergenciju teo rije i prakse u krajnjoj liniji homogena ukupna orijentacija. Zna nosti djelovanja traže danas u mnogim od svojih specijalističkih pravaca razumijevanje djelovanja što ga sam onaj koji djeluje ne dijeli, čak ne može niti treba dijeliti. One mjere djelovanje pre ma inkongruentnim perspektivama. To je počelo s brojnim teori jama faktora u 19. stoljeću, koje su nastojale svesti djelovanje kauzalno na pojedine faktore, kao što su primjerice ekonomski uvjeti, instinkti ili što drugo, te su vjerovale da na toj osnovi mogu objasniti misaoni svijet onoga koji djeluje kao »ideologiju« ili kao »racionalizaciju«. Taj stadij znanstvenog razvoja očito je iza nas. Danas se čini da teorije sistema statističke ili funkcio nalne vrste smjenjuju teorije faktora te tako statistika, odnosno funkcionalna analiza dolaze na mjesto kauzalnozakonomjernih objašnjenja. Da li je taj prijelaz od teleologijski utemeljenog jedinstva eti čkog znanja i djelovanja prema jednostavnom ćijepanju svijeta u ideologijske orijentacije s jedne strane i kauzalnim objašnjenjima koja ih raskrinkavaju s druge strane, a otuda dalje prema plura lizmu mnogostrukih sistemskih referencija, da li je, dakle, taj pri jelaz napredak u smislu približavanja istini, neka ostane po stra ni * U svakom slučaju taj je razvojni proces postupno povećavao potencijal znanosti za kompleksnost. Gledajući čisto formalno, 2 O tome također Nildas Luhmann Soziologische Aufklärung, »So ziale Welt«, br. 18 (1967), str. 97— 123.
278
znanost je kadra da mnogo kompliciranije stvarne sveze shvaća kao red. Povratak na uzroke koji djeluju izvan horizonta djelo vanja, koji dakle ne motiviraju svjesno, pa čak možda nisu ni sposobni da motiviraju, otvorio je već potpuno nove perspektive i sve intencije osvijetlio drugim mogućnostima koje bi se aktuali zirale kad bi konstelacija uzroka bila drugačija. Teorije sistema naprotiv još jednom skokovito i ogromno proširuju moć shva ćanja o kojoj zasad još nema dovoljno jasnoće. Kad se uzme u obzir da postoje sistemi djelovanja u izvanredno velikom broju, da se pojedina djelovanja mogu pripisati većem broju sistema, da se zatim sami sistemi mogu na vrlo kompleksan način uklju čivati jedni u druge i varirati se u mnogim pravcima, načelno se ne može sagledati granica te moći shvaćanja i prikazivanja. Pod pritiskom tog porasta kompleksnosti koju se može shva titi i privesti do svijesti, koji donose tzv. empirijske znanosti, mi jenjaju se tradicionalne iz etike proizašle preskriptivne znanosti u teorije odlučivanja i jasno je da je to odjek povećavanja kom pleksnosti koju se može svjesno dostići, a koja traži redukciju. Teorije odlučivanja preuzimaju na sebe da uviđanja što su ih stekle znanosti o sistemima prerade u modele koji mogu instru irati odlučivanje. One pronalaze selekcijske procese što se suk cesivno uključuju, što se u učinku uzajamno pojačavaju, kako bi na taj način apsorbirali što više kompleksnosti. One isprobavaju dopuštena ili pak manje štetna pojednostavnjenja i traže sklop premisa odlučivanja (kao npr. principe tranzitivnosti) kojih se može pridržavati a da se dalje ne zapitkuje. One također prona laze znatna olakšanja pri odlučivanju. Jedno od njih je mate matički proračun. Te teorije odlučivanja imaju još vrlo slabe veze s teorijama sistema socijalno-znanstvenog podrijetla. Kontakti se ipak probi jaju. Tobožnji nužni rascjep između empirijskih i normativnih znanosti ometa sporazumijevanje. Taj rascjep pak kao jednu je dinu osnovu ima kako ispravnu tako i u svojem značenju neiz mjerno precijenjenu činjenicu da se iz normativnih sudova (Sol lsätze) ne mogu deducirati činjenični sudovi (Seinssätze) i ob ratno. Postoje međutim drugi oblici znanstvene sveze, prvenst veno oni problemsko-funkcionalni. Povijesno misaono, raskol
279
pripada u epohu teorija faktora.8 On je prevladan začetkom teo rije sistema.4 Zajednički osnovni problem životu bliske a djelo vanju potrebne redukcije kompleksnosti nudi obuhvatnu odno snu točku i temelj kooperacije. Teorije sistema trebale bi prema tome istraživati permanentne problemske sveze kakve se nameću kada želimo dobiti sisteme određene vrste i određenog dometa. Teorije odlučivanja trebale bi transformirati probleme u pro grame, učiniti ih takvima da se o njima može odlučivati. Tu vrstu suradnje predočili smo na primjeru smanjenja problema putem postavljanja svrhe i operacionaliziranjem podsvrhä. Na input-granici, gdje se problemi pretvaraju u rješive putem kondicionalnih programa, stvari su strukturalno analogne; no, teh nike rješavanja su, naravno, druge. Takva suradnja teorija sistema i teorija odlučivanja temeljila bi se na uvidu da su sistemi normalno odveć kompleksni kao osnova djelovanja. Mora se poći od toga da potencijal za kom pleksnost, koji se rasvjetljava u znanstvenoj sistemskoj analizi, tipično nadilazi snage onoga koji djeluje i praktički se mora svla davati svagda u velikim kooperacijskim svezama, dakle organiza cijom.5 Kao činjenicu tu će diskrepanciju danas jedva tko dovesti u sumnju. Njezina misaona proradba ipak još predstoji. Ona se javlja npr. kao mnogo željena apstraktnost i nerazumljivost zna nosti, kao relativnost njezinih tvrdnji u odnosu prema metoda ma ili grupama aksioma ili također u odnosu prema postulatu vri jednosne neutralnosti znanstvenog istraživanja. Ni jedna od tih verzija ne daju točnu predodžbu problema. »Konkretne« redukci je prakse, kada se npr. praktičar zaklinje na svoj osjećaj ili na dugogodišnje iskustvo, jesu u pogledu mnogočega važnije i više 3 Dokaz za to je čudna naivnost s kojom inače jedan tako oštrouman, prominentan zastupnik raskola, naime Hans Albert, u svojim brojnim stu dijama o toj temi pretpostavlja mogućnost kauzalnozakonskih utvrđivanja u socijalnim znanostima. 4 Usporedi također Luhmann (vidi bibliografiju, 1964. d, str. 21 i dalje). 5 Tako se, naime, nađe i danas znanstvenika koji primjećuju da prak tičari ne mogu dovoljno naznačiti svoje ciljeve, zato što je i sama znanost u pogledu toga u nejasnoćama i kontroverzama — tako Moxter (vidi bibliografiju, str. 8 i dalje).
280
ograničavaju pogled nego apstrakcije znanosti.6 Relativizam prakse izražava se mnogo oštrije odnošenjem na postavljanja vri jednosti ili postavljanja svrhe. A postulat vrijednosne neutralno sti vodi posve u zabludu. Ako uopće postoji, onda nije u prvom redu razlika u vrednovanjima koja razdvaja znanost i praksu. Koji bi smisao trebalo zapravo imati razdvajanje te vrste.7 Ras cjep je uvjetovan više time što je znanost proširila svoj potencijal za kompleksnost na način da se to više ne može u odlukama na prosto uzimati u obzir, a kamoli iscrpsti. Jedna od najvažnijih osnova toga novostečenog potencijala za kompleksnost jest funkcionalna metoda. Do sada ona nije ni kada ocijenjena s tog stanovišta. Njezine osnovne karakteristike dadu se međutim lako shvatiti kao izraz te jedne misli i na taj način pojmiti u njezinoj smislenoj svezi. Namjera za povišenjem kompleksnosti pokazuje se jednom u svezi funkcionalne metode s teorijom sistema; dalje u tome što ona otvara pristup ne samo manifestnim, nego vrlo svjesno i prema latentnim funkcijama; zatim u tome što uvažava ne samo funkcionalne nego upravo i disfunkcionalne posljedice (posljedične probleme) djelovanja; i, konačno, vrlo odlučno u tome što je ona jedna poredbena meto da koja razara vezivanje usporedbe s obzirom na predloženu sličnost i spoznaju traži upravo u tome da po mogućnosti hete rogene stvari iskaže kao funkcionalno ekvivalentne time što sud o jednakosti premješta iz objekta u relacije, naime u funkciju. 4 Uopće se treba čuvati zablude da je djelovanje u bilo kojeih smislu »konkretnije« nego mišljenje. Jačanje svijesti o kompleksnosti rastvara uporište u konkretnom u svakom obliku i ostavlja samo surogate konkret nosti, koji mogu ispunjavati svoju funkciju u području postavljanja svrhe, na primjer opijum koji se može tražiti društveno-centralizirano kao na Isto ku, ali i decentralizirano kao na Zapadu. U z problematiku konkretnost-apstraktnost orijentacija u svezi sa sistemskim diferenciranjem (dakle kompleksnošću) usporedi također O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder, Conceptual System s and Personality Organization, N ew York— —London, 1961. 7 Time naravno nije dovedeno u pitanje što istraživač za svoju selek tivnu orijentaciju svojih procesa traženja i odlučivanja primjenjuje druge vrijednosne kriterije nego praktičar. Ali i odvjetnici i skladatelj i, parlamentarci i bolničarke divergiraju u tom pogledu. Zabraniti istraživaču svaku vrijednosnu orijentaciju značilo bi osuditi ga na nesposobnost odlu čivanja.
281
Sve to uzeto zajedno omogućuje da se spozna pravi smisao funk cionalne metode. Ona nastoji transcendirati doživljajni horizont onoga koji djeluje i otvoriti više kompleksnosti nego što je on može shvatiti i zatim mu tu kompleksnost dati u obliku izrađe nih i specifičnih stanovišta koja mu, ako ih može prihvatiti, stav ljaju na izbor repertoar funkcionalno ekvivalentnih alternativa. Služi li funkcionalna metoda8 u tom smislu tome da se povisi kapacitet ljudske svijesti za kompleksnost, tada nije čudno što ona u problemu kompleksnosti nalazi svoj posljednji odnosni problem i svoju granicu. Njezin pojam svijeta jest onaj krajnje kompleksnog polja mogućnosti, njezin pojam bitka pojam siste mu primjerenoga individualiziranog opstanka koji valja održati u posvema kompleksnom svijetu. Polazeći od tih premisa, čiji filozofijski smisao ostaje taman, dao se određivati tok naših istra živanja. Stoga se ona nisu mogla isključivo čvrsto vezivati uz empirijske odnosno normativne oblike izričaja. Redukcija kom pleksnosti je proces koji se ne događa niti čisto kauzalno, kao dobivanje nekog učinka, niti se može shvatiti samo kao zadani zadatak. To je proces određivanja neodređenoga, postajanja u vremenu u pogledu svijesti. Mi izbjegavamo da ga označimo na stari način kao oblikovanje materije. Dovršenje forme vrijedilo je kao konačna svrha svakog gibanja. Svrhe su međutim danas samo još jedna od mnogih strategija redukcije kompleksnosti.
' Druga je, bez sumnje, statistika, naročito zbog njezinog fundiranja teorijom vjerojatnosti. Nećemo ulaziti u to pobliže jer bi nas to vodilo iz van tematskog kruga ovih istraživanja.
282
Bibliografija
Achenwall, Gottfried, Ius naturae, 7. izdanje, Göttingen, 1974. Acker, Heinrich B., Organisationsstruktur. U: Schnaufer/Agthe, str. 119— 148. Die organisatorische Stellengliederung im Betrieb, Wiesbaden o. J.
Ackhoff, Russel L., Towards a Behavioral Theory of Commu nication, »Management Science«, br. 4 (1958), str. 218— 234. Systems, Organizations, and Interdiciplinary Research. U: Eckmann (vidi bibliografiju, str. 26— 41). Agthe, Klaus, Die Abweichungen in der Plankostenrechnung. Ihre Ermittlung, Analyse und Verrechnung. Frieburg/Br., 1958. Methoden der Budgetkontrolle in amerikanischen Unterneh mungen, Frankfurt, 1960. Agthe, Klaus/Erich Schnaufer (izdavač), Unternehmungspla nung. Baden-Baden, 1963. Albach, Herst, Zur Theorie der Unternehmensorganisation, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 11 (1959), str. 238—259. Entscheidungsprozess und Informationsfluss in der Unterneh mensorganisation. U: Schnaufer/Agthe, (vidi bibliografiju, str. 355—402). Investitionen und Liquidität, Wiesbaden, 1962. Albert, Hans, Marktsoziologie und Entscheidungslogik. Objekt bereich und Problemstellung der theoretischen Nationalöko nomie, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 114 (1958), str. 269—296. Allport, Floyd H., Theories of Perception and the Concept of Structure, New York-London, 1955.
283
Almond, Gabriel A., Introduction. A Functional Approach to Comparative Politics. U: Gabriel A. Almond/James S. Cole mon (izdavač), The Politics of the Developing Areas, Princeton/N. J. 1960, str. 3— 64. Angermann, Adolf, Kybernetik und betriebliche Führungslehre, »Betriebswissenschaftliche Forschung und Praxis«, br. 11 (1959), str. 257— 267. Apter, David E., The Political Kingdom in Uganda: A Study in Bureaucratic Nationalism, Princeton N. J., 1961. The Politics of Modernization, Chicago— London, 1965. Argyris, Chris, Personality and Organization: The Conflict bet ween System and the Individual, New York, 1957. Understanding Organizational Behavior, Homewood/III., 1960. The Integration of the Individual and the Organization. U: Argyris (vidi bibliografiju, str. 57—98). Argyris, Chris, i drugi, Social Science Approaches to Business Behavior, Homewood/Ill., 1962. Aristoteles, Methaphysik. Nikomachische Ethik. Arrow, Kenneth J. Social Choice and Individual Values, New York—London, 1951. Ashby, W. Ross, Design for a Brain, London, 1952, (2. tisak 1954). A n Introduction to Cybernetics, London 1956, (4. tisak 1961). Bales, Robert F. Interaction Process Analysis: A Method for the Study of Small Groups, Cambridge/Mass., 1950. Task Status and Likeability as a Function of Talking and Listening in Decision-Making Groups: U: Leonard D. White (izdavač), The State of Social Sciences, Chicago, 1956, str. 148— 161. Task Roles and Social Roles in Problem Solving Groups. U: Eleanor E. Maccoby/Theodore M. Newcomb/Eugene L. Har tley, Readings in Social Psychology, 3. izdanje, New York, 1958, str. 396—413.
284
Bales, Robert F./Philipp E. Slater, Role Differentiation in Small Decision-Making Groups. U: Talcott Parsons/Robert F. Ba les (izdavač), Family, Socialization and Interaction Process, Glencoe/Ill., 1955, str. 259—306. Banfield, Edward C., Ends and Means in Planning, »Internatio nal Social Science Journal«, br. 11 (1959), str. 361— 368: na novo tiskano s ispravcima u: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Beha vior, Englewood Cliffs/N.J., 1962, str. 70— 80. Political Influence, New York, 1961. Barber, Bernard, Structural-Functional Analysis: Some Problems and Misunderstandings, »American Sociological Review«, br. 21 (1956), str. 129— 135. Barnard, Chester I., The Function of the Executive, Cambridge/ Mass., 1938. Bauch, Bruno, Wahrheit, Wert und Wirklichkeit, Leipzig, 1923. Baum, Bernard H., Decentralization of Authority in a Bureau cracy, Englewood Cliffs/N.J., 1961. Baumgarten, Eduard, Die geistigen Grundlagen des amerikani schen Gemeinwesens, sv. 2: Der Pragmatismus: R. W. Emer son, W. James, J. Dewey, Frankfurt, 1938. Bavelas, Alex, Leadership: Man und Function, »Administrative Science Quarterly«, br. 4 (1960), str. 491— 498. Becker, Erich, Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung, »Ver öffentlichungen der Vereinigungen der deutschen Staatsrechtslehrer«, br. 14 (1956), str. 96—135. Verwaltungsaufgaben. U: Fritz Morstein Marx (izdavač), Verwaltung: Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965, str. 187— 214. Becker, Howard S./Blanche Geer, Latent Culture: A Note on the Theory of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 304— 313. Beer, Stafford, Below the Twilight Arch: A Mythology of Sy stems. U: Eckmann (vidi bibliografiju, str. 1— 25). Kybernetik und Management, Frankfurt 1962 (njemački pri jevod). Bendixen, Peter, Die Komplexität von Entscheidungssituationen. Kritik am Formalismus der betriebswirtschaflitchen Entschei dungstheorie, »Kommunikation«, br. 3 (1967), str. 103— 114.
285
Bennis, Warren G. Towards a »Truly« Scientific Management: The Concept of Organization Health, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 269—282. Bensman, Joseph/Israel Gerver, Crime and Punishment in the Factory: The Function of Deviance in Maintaining the Social System, »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 588— 593. Bensman, Joseph/Bernard Rosenberg, The Meaning of Work in Bureaucratic Society. U: Maurice R. Stein/Athur J. Vidich/ David Manning Hite (izdavač), Identity and Anxiety, Glen coe/111., 1960, str. 181— 197. Berger, Peter L./Hansfried Kellner, Die Ehe und die Konstruk tion der Wirklichkeit, »Soziale Welt«, br. 16 (1965), str. 220 do 235. Bartalanffy, Ludwig von, Z u einer allgemeinen Systemlehre, »Biologia Generalis«, br. 19 (1949), str. 114— 129. A n Outline of General Systems Theory, »The British Journal for the Philosophy of Science«, br. 1 (1950), str. 134— 165. General System Theory. U: General Systems. »Yearbook of the Society for the Advancement of General Systems Theo ry«, br. 1 (1956), str. 1—10. General System Theory: A Critical Review, »General Sys tems«, br. 7 (1962) str. 1— 20. Biddle, Bruce J., Roles, Goals and Value Structures in Organiza tion. U: Cooper/Leavitt/Shelly II, (vidi bibliografiju, str. 150— 172). Bidlingmaier, Johannes, Unternehmerziele und Unternehmerstra tegien, Wiesbaden, 1964. Bion, W. R., Experience in Groups and other Papers, London-New York, 1961. Bischofberger, Pius, Durchsetzung und Fortbildung betriebswirt schaftlicher Erkenntnisse in der öffentlichen Verwaltung. Ein Beitrag zur Verwaltungslehre, Zürich—St. Gallen, 1964. Blau, Peter M. Bureaucracy in Modern Society, New York, 1956. Structural Effects, »American Sociological Review«, br. 25 (1960), str. 178—193. The Dynamics of Bureaucracy, 2 izdanje, Chicago, 1963.
286
Exchange and Power in Social Life, New York—L ondonSydney, 1964. Bleicher, Knut, Organisation der Unternehmensplanung. U: Agthe/Schnaufer, (vidi bibliografiju, str. 121— 161). Grundsätze der Organisation: U: Schnauf er/Agthe, (vidi bibliografiju, str. 149— 164). Böhrs, Hermann, Organisation und Gestaltung der Büroarbeit, München—Bern, 1960.a. Aufgabe und Funktion in der Organisation des Industriebe triebs, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 30 (1960. a), str. 263— 273. Organisation des Industriebetriebes, Wiesbaden, 1963. Boulding, Kenneth E., A Reconstruction of Economics, New York, 1950. Implications for General Economics of More Realistic Theo ries and Proceedings, str. 35— 44. The Image: Knowledge in Life and Society, Ann/Arbor/Mic., 1956. a. General Systems Theory: The Skeleton of Science, »Manage ment Science«, br. 2 (1965. b), str. 197— 208. The Present Position of the Theory of the Firm: U: Boulding Spivey (vidi bibliografiju, str. 1—17). Boulding, Kenneth E./W. Allen Spivey (izdavač), Linear Program ming and the Theory of the Firm, New York, 1960. Bowen, Howard R., The Business Enterprise as a Subject for Research, New York, 1955. Braybrooke, David/Charles E. Lindblom, A Strategy of Decisi on: Policy Evaluation as a Social Process, New York—Lon don, 1963. Briggs, George E., Engineering Systems Approaches to Organi zations. U: Cooper/Leavitt/Shelly II, (vidi bibliografiju, str. 479—492). Brown, Robert, Explanation in Social Science, London, 1963. Bruner, Jerome S./Jaqueline J. Goodnow/George A. Austin, A Study of Thinking, New York-London, 1956. Buck, R. C., On the Logic of General Behavior Systems Theory. U: Herbert Feigl/Michael Scriven (izdavač), The Foundati ons of Science and the Concepts of Psychology and Psycho
287
analysis. Minnesota Studies in the Philosophy of Science, sv. 1, Minneapolis, 1956, str. 223—238. Buck, Vernon E., A Model for Viewing an Organization as a System of Constraints. U: James D. Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburg 1966, str. 103— 172. Buckley, Walter, Structural— Functional Analysis in Modern So ciology. U: Howard/Becker/Alvin Boskoff (izdavači), M o dern Sociological Theory in Continuity and Change, New York, 1957, str. 236— 259. Burckhardt, Walther, Methode und System des Rechts, Zürich, 1936. Burke, Kenneth, A Grammar of Motives, Cleveland—New York, 1962 (Izdanje Meridian Book). Bums, Tom/G.M. Stalker, The Management of Innovation, Lon don, 1961. Busse von Colbe, Walther, Substanzerhaltung. Handwörterbuch der Betriebswirtschaft, sv. III, Stuttgart, 1960, stupac 5309— 5321. Entwicklungstendenzer in der Theorie der Unternehmung, »Zeit schrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 615— 627. Cannon, Walter, B., The Wisdom of the Body, New York, 1932. Caplow, Theodore, Principles of Organization, New York—Chi cago— Burliname 1965. Carlsson, Gösta, Reflection on Functionalism, »Acta Sociologica«, br. 5 (1962), str. 201— 224; njemački prijevod. U: Ernst Topitsch (izdavač), Logik der Sozialwissenschaften, Köln, 1965, str. 236—261. Cossio, Carlos, Intuition, Thought, and Knowledge in the Doma in of Law, »Philosophy and Phenomenological Research«, br. 14 (1953/54), str. 470—493. Catton, Jr., William R., Unstated Goals as a Source of Stress in an Organization, »Pacific Sociological Review«, (1962), str. 29— 35. Chapple, Eliot D./Leonard R. Sayles, The Measure of Manage ment, New York, 1961.
288
Chames, A./William W. Cooper, Management Models and In dustrial Applications of Linear Programming, New York, 1961. Chames, A./William W. Cooper, Deterministic Equivalents for Optimizing and Satisficing under Chance Constraints, »Ope ration Research«, br. 11 (1963), str. 18—39. Child, Irving L., Morale: A Bibliographical Review, »Psycholo gical Bulletin«, br. 38 (1951), str. 393— 420. Churchman, West C., Prediction and Optimal Decision: Philo sophical Issues of Science of Values, Englewood Cliffs/N.J., 1961. Churchman, West C./Russel L. Ackoff, Purposive Behavior and Cybernetics, »Social Forces«, br. 29 (1950), str. 32— 39. Churchman, West C./Russel L. Ackoff/Leonard Arnoff, Ope rations Research. Eine Einführung in die Unternehmensfor schung, Wien—München, 1961 (njemački prijevod). Churchman, West C./Herbert B. Eisenberg, Deliberation and Judgement, U: Shelly/Bryan (vidi bibliografiju, str. 45— 53). Claessens, Dieter, Rationalität revidiert, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 17 (1965), str. 465— 476. Nanovo tiskano u: isti, Angst, Furcht und gesellschaft licher Druck, und andere Aufsätze, Dortmund, 1966, str. 116— 124. Clark, Burton R., Organizational Adaption and Precarious Va lues: A Case Study, »American Sociological Review«, br. 21 (1956), str. 327— 336. Adult Education in Transition: A Study of Institutional In security, »University of California Publications in Sociology an Social Institutions«, br. 1 ,2 (1956), str. 43— 202. The Open Door College: A Case Study, New York—Toron to— London, 1960. Clark, Peter B./James Q. Wilson, Incentive Systems: A Theory of Organization, »Administrative Science Quarterly«, br. 6 (1961), str. 129— 166. Cleland, Sherill, A Short Essay on a Managerial Theory of the Firm. U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju, str. 202— 216). Cohen, Albert K., On the Place of »Themes« and Kindred Concepts in Social Theory, »American Anthropologist«, br. 50 (1948), str. 436—443. 19 Teorija sistema
289
The Sociology of the Deviant Act: Anomie Theory and Bey ond, »American Sociological Review«, br. 30 (1965), str. 5— 14. Collins, Barry E./Harold Guetzkow, A Social Psychology of Group Processes for Decision-Making. New York—London —Sydney, 1964. Cooper, William W., A Proposal for Extending the Theory of the Firm, »The Quarterly Journal of Economics«, br. 65 (1951), str. 87— 109. Cooper, William W ./Harold J. Leavitt/Maynard W. Shelly II (izdavač), New Perspectives in Organization Research, New York—London— Sydney, 1964. Corail, Jean-Louis de, La crise de la notion juridique de service public en droit administratif frangais, Paris, 1953. Coser, Lewis A., The Functions of Social Conflict, Glencoe/Ill., 1956. Couffignal, Louis, Kibernetische Grundbegriffe, Baden—Baden— Paris o.J., (njemački prijevod). La gestion cybirnetique d’une entreprise, »Cybemetica«, br. 5 (1962), str. 71— 87. Coyle, Grace, Social Process in Organized Groups, New York, 1930. Cressey, Donald R., Contradictory Directives in Complex Orga nizations: The Case of the Prison, »Administrative Science Quarterly«, br. 4 (1959), str. 1— 19 (izdavač), The Prison: Studies in Institutional Organization and Change, New York, 1961. Crozier, Michel, Le phenomene bureaucratique, Paris, 1963. Cyert, R.M./W.R. Dill/James G. March, The Role of Expecta tions in Business Decision Making, Administrative Science Quarterly«, br. 3 (1958), str. 307— 340. Cyert R.M./E.A. Feigenbaum/J. G. March, Models in a Behavior Theory of the Firm, »Behavioral Science«, br. 4 (1959), str. 81— 85. Cyert, Richard M./James G. March, Organizational Structure and Pricing Behavior, »The American Economic Review«, br. 45 (1955), str. 129— 139.
290
Cyert, Richard M./James G. March, Organizational Factors in the Theory of Oligopoly, »The Quarterly Journal of Econo mics«, br. 70 (1956), str. 44— 64. Cyert, Richard M./James G. March, A Behavioral Theory of Organizational Objectives. U. Mason Haier (izdavač), M o dern Organization Theory, New York—London 1959, str. 76— 90. Cyert, Richard M./James G. March, A Behavioral Theory of the Firm, Englewood Cliffs/N. J., 1963. Cyert, Richard M./Herbert A. Simon/Donald B. Trow, Obser vation of a Business Decision, »The Journal of Business«, br. 29 (1956), str. 237— 249. Dahrendorf, Ralf, Sozialstruktur des Betriebs-Betriebssoziologie, Wiesbaden, 1959. Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München, 1961. Dale, Ernest, Planning and Developing the Company Organiza tion Structure, New York, 1952 (6. tisak 1959). Dale, Harold E., The Higher Civil Service of Great Britain, o. O. London, 1941. Dalton, Melville, Men who Manage: Fusion of Feeling and The ory in Administration, New York—London, 1959. Davidson, Donald/Patrick Suppes. Decision-Making: A n Expe rimental Approach, Stanfors/Cal., 1957. Davis, John M., The Transitivity of Preferences, »Behavioral Science«, br. 3 (1958), str. 26— 33. Dean, Joel, Profit Performance Measurement of Division Mana gers. U: Rubinstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 337— 344. Dearbon, De Witt C./Herbert A. Simon, Selective Perception: A Note on the Departmental Identifications of Executives, »Sodometry«, br. 21 (1958), str. 140— 144. Descartes, Premieres Responses. U: Oeuvres et Lettres, Paris, 1952 (izdanje Bibliotheque de la Pleiade). Deutsch, Karl W., On Communication Models in the Social Scien ces, »Public Opinion Quarterly«, br. 16 (1952), str. 356— 380. 19*
291
The Nerves of Government: Models of Political Communi cation and Control. New York—London, 1963. Dewey, John, Democracy and Education, New York 1916 (24. tisak 1951). Human Nature and Conduct, New York, 1922. The Public and Its Problems, New York, 1927. The Quest for Certainty: A Study of the Relation of Know ledge and Action, New York, 1929. Logic: The Theory of Inquiry, New York, 1938. The Theory of Valuation: U: International Encyclopedia of Unified Science, sv. 2, br. 4, Chicago, 1939 (6. tisak 1950). Dill, William R., Environment as an Influence on Managerial Autonomy, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1958), str. 409—443. Administrative Decision-Making. U: Sydney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administra tive Behavior, Englewood Cliffs/N. J., 1962, str. 29— 48. Dimock, Marshall E., The Executive in Action, New York— London, 1945. Dinkelbach, Werner, Unternehmerische Entscheidungen bei mehrfacher Zielsetzung, »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 739— 747. Dombrowski, Harald, Missbrauch der Verwaltungsmacht. Zum Problem der Koppelung verschiedener Verwaltungszwecke, Mainz, 1967. Dorfmann, Robert, Mathematical or »Linear« Programming: A Non-mathematical Exposition, »The American Economic Re view«, br. 43 (1953), str. 797— 825. Operations Research, »The American Economic Review, br. 50 (1960), str. 575— 623. Dorsey, John T., A Communication Model for Administration, »Administration Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 307— 324. Dreyer, Albert S., Aspiration Behavior as Influenced by Expec tations and Group Comparison, »Human Relations«, br. 7 (1954), str. 175— 190. Drucker, Peter F., Praxis des Managements. Ein Leitfaden für die Führungsaufgaben in der modernen Wirtschaft, 4. izda nje, Düsseldorf, 1964 (njemački prijevod).
292
Dubin, Robert, Industrial Worker’s World: A Study of the »Cen tral Life Interest« of Industrial Workers, »Social Problems«, br. 3 (1956), str. 313— 342. Nanovo tiskano u: Arnold M. Ro se (izdavač), Human Behavior and Social Processes, Boston, 1962, str. 247— 266. Business Behavior Behaviorally Viewed. U: Argyris (vidi bi bliografiju), str. 11— 55. Duncan, Hugh Dalziel, Language and Literature in Society, Chi cago, 1953. Durkheim, Emile, Les regies de la mđthode sociologique, 8. iz danje, Paris, 1927. De la division du travail social, 7. izdanje, Paris, 1960 (prvi put 1893). Easton, David, A n Approach to the Analysis of Political Systems, »World Politics«, br. 9. (1957), str. 383— 400. A System Analysis of Political Life, New York—London— Sydney, 1956. a. A Framework for Political Analysis, Englewood Cliffs/N. J., 1956. b. Eckhoff, Torstein/Knut Dahl Jacobsen, Rationality and Respon sibility in Administrative and Judical Decision-Making, Ko penhagen, 1960. Eckman, Donald P. (izdavač), Systems: Research and Design. Proceedings of the First Systems Symposium at Case Institute of Technology, New York—London, 1961. Edelman, Murray, The Symbolic Uses of Politics, Urbana/Ill., 1964. Edwards, Ward, The Theory of Decision-Making, »Psychologi cal Bulletin«, br. 51 (1954), str. 380— 417. Ehmke, Horst, »Staat« und »Gesellschaft« als verfassungstheo retisches Problem. Festgabe für Rudolf Smend, Tübingen, 1962, str. 23—49. Eisenstadt, Shmuel N., Bureaucracy and Bureaucratization, »Curent Sociology«, br. 7 (1958), str. 99— 164. The Political Systems of Empires, New York, 1963. Eisler, Rudolf, Eislers Wörterbuch der Philosophie, 2. izdanje, Berlin, 1922.
293
Elias, Norbert, Problems of Involvement and Detachment, »The British Journal of Sociology«, br. 7 (1956), str. 226— 252. Ellwein, Thomas, Einführung in die Regierungs- und Verwal tungslehre, Stuttgart—Berlin—Köln—Mainz, 1966. Emerson, Harrington, The Twelve Principles of Efficiency, New York, 1919. Emery, F. E./E. L. Trist, The Causal Texture of Organizational Environments, »Human Relations«, br. 18 (1965), str. 21— 23. Eminent, Dorothy, Function, Purpose and Powers, »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 5— 13. Etzioni, Amitai, Two Approaches to Organizational Analysis: A Critique and a Suggestion, »Administrative Science Quar terly«, br. 5 (1960), str. 257—278. A Comparative Analysis of Complex Organization: On Po wer, Involvement, and their Correlates, New York, 1961. Modern Organizations, Englewood Cliffs/N. J., 1964. Dual Leadership in Complex Organizations, »American So ciological Review«, br. 30 (1956), str. 688— 698. Eulenburg, Frantz, Das Geheimnis der Organisation, Berlin, 1952. Falldung, Harold, Functional Analysis in Sociology »American Sociological Review«, br. 28 (1963), str. 5— 13. Fayol, Henri, Allgemeine und industrielle Verwaltung, Miinchen—Berlin, 1929 (njemački prijevod). Festinger, Leon, A Theory of Social Comparison Processes, »Human Relations«, br. 7 (1954), str. 117— 140. Fiedler, Herbert, Rechenautomaten als Hilfsmittel der Gesetzes anwendung (Einige grundsätzliche Bemerkungen). Deutsche Rentenversicherung, 1962, str. 149— 155. Firth, Raymond, Function. U: William L. Thomas, Jr. (izdavač), »Yearbook of Anthropology«, 1955, New York, 1955, str. 237—258. Fishbum, Peter, Decision and Value Theory, New York—Lon don— Sydney, 1964. Fleischman, Edwin A./Edwin F. Harris/Harold L. Burtt, Lea dership and Supervision in Industry, Columbus/Ohio, 1955. Follet, Mary Parker, Dynamic Administration (izdavač Henry C. Metcalf i Lyndall Urwick), London-Southampton, 1941.
294
The Process of Control: U: Gulick/Urwick (vidi bibliografi ju, str. 159— 169). Forsthoff, Emst, Lehrbuch des Verwaltungsrechts, sv. I, 8. iz danje, München—Berlin, 1961. Francis, Roy G./Robert, C. Stone, Service and Procedure in Bu reaucracy, Minneapolis, 1956. Frank, Andrew G., Goal Ambiguity and Conflicting Standards. A n Approach to the Study of Organizations. »Human Orga nization«, br. 17 (1958— 59), str. 8— 13. Gäfgen, Gerard, Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen zur Logik und ökonomischen Bedeutung des rationalen Handelns, Tübingen, 1963. Gagne, Robert M. (izdavač), Psychological Principles in System Development, New York, 1962. Gamson, William A., A Theory of Coalition Formation, »Ame rican Sociological Review«, br. 26 (1961), str. 373— 382. Gardner, Burleigh B./David G. Moore, Praktische Menschen führung im Bereich, Köln— Opladen, 1957 (njemački prije vod). Gaus, John M./Leon O. Wolcott, Public Administration and the US Department of Agriculture, Chicago, 1940. Gehlen, Arnold, Probleme einer soziologischen Handlungslehre. U: Brinkmann (izdavač), Soziologie und Leben. Die soziolo gische Dimension der Fachwissenschaften, Tübingen, 1952, str. 28— 62. Urmensch und Spätkultur, Philosophische Ergebnisse und Aussagen, Bonn, 1956, Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, 6. izdanje, Bonn, 1958. Georgopoulos, Basil S./Amold S. Tannenbaum, A Study of Or ganizational Effectiveness, »American Sociological Review«, br. 22 (1967), str. 534— 540. Gerwin, Robert, Die moderne Grossprojektplanung, »Frankfur ter Allgemeine Zeitung«, 8. juni 1965, st. 11. Gibb, Cecil A., The Principles and Traits of Leadership, »The Journal of Abnormal and Social Psychology«, br. 42 (1947), str. 267—284.
295
Leadership. U: Gardner Lindzey (izdavač), Handbook of So cial Psychology, sv. II, Cambridge/Mass., 1954, str. 877— 920. Glaser, Kurt, Verwaltungstechnik, Frankfurt, 1950. Gönner, Nicolaus Thaddäus, Deutsches Staatsrecht, Landshut, 1804. Goffman, Erving, Alienation from Interaction, »Human Rela tion«, br. 10 (1957), str. 47—59. The Presentation of Self in Everyday Life, Edinburgh!, 1958. Goldman, Alan S., Information Flow and Worker Productivity, »Management Science«, br. 5 (1959), str. 270— 278. Gompertz, Heinrich, Interpretation, »Erkenntnis«, br. 7 (1937/ 38), str. 225— 232. Goode, William J., A Theory of Role Strain, »American Socio logical Review«, br. 25 (1960), str. 483— 496. Gore, William, J. Administrative Decision-Making. A Heuristic Model, New-York—London—Sydney, 1964. Gouldner, Alvin W. (izdavač), Studies in Leadership, New York, 1950. Red Tape as a Social Problem: U: Robert K. Meton/Ailsa P. Grey/Barbara Hockey/Hanan C. Selvin (izdavač), Reader in Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1952, str. 410—418. Patterns of Industrial Bureaucracy, Glencoe/Ill., 1954. Cosmopolitan and Locals: Towards an Analysis of Latent Social Roles, »Administrative Science Quarterly«, broj 2 (1957/58), str. 281— 306, 444— 480. Organizational Analysis: U: Merton/Broom/Cottrel, Jr. (vidi bibliografiju, str. 400— 428). The Norm of Reciprocity: A Preliminary Statement, »Ameri can Sociological Review«, br. 25 (1960), str. 161— 178. Grazia, Alfred de, The Science and Values of Administration, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 362 do 397, 556—582. Greniewski, Henryk, Intention and Performance: A Primer of Cybernetics of Planning, »Management Science«, br. 11 (1965) A, str. 763—782. Grochla, Erwin, Zur Organisation des betrieblichen Planungs ablaufs. »Zeitschrift für Betriebswirtschaft«, br. 32 (1962), str. 702-715.
296
Gross, Bertram M., The Managing of Organizations: The Adm i nistrative Struggle, sv. II, New York—London, 1964. What are Your Organization’s Objectives? A General Systems Approach to Planning, »Human Relations«, br. 18 (1965), str. 195— 216. Gross, Neal/Ward S. Mason/Alexander W. McEachem, Explo rations in Role Analysis, New York, 1958. Grusky, Oscar, Role Conflict in Organization: A Study of Prison Camp Officials, »Administrative Quarterly«, br. 3 (1959. a), str. 452— 472. Organizational Goals and the Behavior of Informal Lea ders, »The American Journal of Sociology«, br. 65 (1959. b), str. 59— 67. Managerial Succession and Organizational Effectiveness. »The American Journal of Sociology«, br. 68 (1963), str. 21— 31. Giimbel, Rudolf, Nebenbedingungen und Varianten der Gewinn maximierung, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche For schung«, br. 15 (1963), str. 12—21. Die Bedeutung der Gewinnmaximierung als betriebswirt schaftliche Zielsetzung. Betriebswirtschaftliche Zielsetzung, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Praxis«, br. 16 (1964), str. 71— 81. Günther, Gotthard, Das Bewusstsein der Maschinen. Eine M e taphysik der Kybernetik, 2. izdanje, Krefeld—Baden-Baden, 1963. Gulick, Luther/Lyndall Urwick (izdavač), Papers on the Science of Administration, New York, 1937. Gurwitch, Georges, La vocation actuelle de la sociologie, 3. iz danje, Paris, 1963. Gurwitsch, Aron, Theorie du Champs de la Conscience, Paris, 1957. Gusfield, Joseph R., Social Strukture and Moral Reform. A Stu dy of the Woman’s Christian Temperance Union, »The Ame rican Journal of Sociology«, br. 61 (1955), str. 221— 232. Symbolic Crusade. Status and Politics and the American Temperance Movement, Urbana/Ill., 1963. Gutenberg, Erich, Die Unternehmung als Gegenstand betriebs wirtschaftlicher Theorie, Berlin—Wien, 1929.
297
Unternehmensführung. Organisation und Entscheidungen, Wiesbaden, 1962. Grundlagen der Betriebswirtschaftslehre, sv. I, 10. izdanje, Berlin—Heidelberg—New York, 1965. Habermas, Jürgen, Analytische Wissenschaftstheorie und Dialek tik. Ein Nachtrag zur Kontroverse zwischen Popper und Adorno. U: Zeugnisse, Theodor W. Adorno zum 60. Ge burtstag, Frankfurt, 1961, str. 473—501. Haberstroh Chadwick J., Control as an Organizational Process, »Management Science«, br. 6 (1960), str. 165— 171. Nanovo tiskano u: Rubinstein/Haberstroh (vidi bibliografiju, str. 331— 336). Hagen, Everett E., Analytical Models in the Study of Social Sy stems, »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 144— 151. Hall, Everett W., What is Value? A n Essay in Philosophical Analysis, London, 1952. Hartmann, Heinz, Bürokratische und woluntaristische Dimen sionen im organisierten Sozialgebilde, »Jahrbuch für Sozial wissenschaft«, br. 15 (1964), str. 115— 127. Hartmann, Nicolai, Zur Grundlegung der Ontologie, 3. izdanje, Meisenheim am Glan, 1948. Teleologisches Denken, Berlin, 1951. Ethik, 4. izdanje, Berlin, 1962. Harvey, O. J. (izdavač), Motivation and Social Interaction: Cog nitive Determinants, New York, 1963. Harvey, O. J./David E. Hunt/Harold M. Schroder, Conceptual Systems and Personality Organization, New York—London, 1961. Hax, Herbert, Die Koordination von Entscheidungen. Ein Bei trag zur betriebswirtschaftlichen Organisationslehre, Köln— —Berlin—Bonn—München, 1965. Hax, Karl, Die Substanzerhaltung der Betriebe, Köln—Opladen, 1957. Heckhausen, Heinz, Hoffnung und Furcht in der Leistungsmo tivation, Meisenheim am Glan, 1963.
298
Hegel, Georg Wilhelm Fridrich, Wissenschaft der Logik, sv. II, Sämtliche Werke (izdavač Lasson), sv. IV, Leipzig, 1948. Heidegger, Martin, Ueber den Humanismus, Frankfurt, 1949. Heinen, Edmund, Die Zielfunktion der Unternehmung. U: Fest schrift Erich Gutenberg, Wiesbaden, 1962. m, str. 9—71. Das Zielsystem der Unternehmung, Wiesbaden, 1966. Heintz, Peter, Einführung in die soziologische Theorie, Stuttgart, 1962. Heiser, Herman C., Budgetierung. Grundsätze und Praxis der betriebswirtschaftlichen Planung, Berlin, 1964 (njemački prijevod). Hempel, Carl G., The Logic of Functional Analysis. U: Llewel lyn Gross (izdavač), Symposium on Sociological Theory, Evanston/III—White Plains/N. J., 1959, str. 271— 307. Henderson, Lawrence J., Pareto’s General Sociology. A Physio logist’s Interpretation, Cambridge/Mass., 1935. Hennis, Wilhelm, Politik und Praktische Philosophie. Eine Stu die zur Rekonstruktion der politischen Wissenschaft. Neu wied—Berlin, 1963. Herbst, P. G. A Theory of Simple Behaviour Systems, »Human Relations«, br. 14 (1961), str. 71— 94, 193—293. Hermann, Charles F., Some Consequences of Crisis which Li mit the Viability of Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 61— 82. Hespe, Klaus, Zur Entwicklung der Staatszwecklehre in der deutschen Staatsrechtswissenschaft des 19. Jahrhunderts. Köln—Berlin, 1964. Hitch, Charles, Sub-optimization in Operations Problems, »Jour nal of the Operations Research Society«, br. 1 (1953), str. 87—99. Hitch, Charles/Roland McKean, Sub-optimization in Operations Problems. U: Joseph F. McCloskey/Florence N. Trefethen (izdavač), Operations Research for Management, sv I, Bal timore, 1954, str. 168— 186. Hobbes, Thomas, Leviathan, New York, 1953 (izdanje Everman’s Library). Hoffmeister, Johannes, Wörterbuch der philosophischen Be griffe, 2. izdanje, Hamburg, 1955. Hofstätter, Peter R., Gruppendynamik, Reinbek, 1957.
299
Erfahrung und Erwartung. U: Aspekte sozialer Wirklichkeit. Izdala Hochschule für Sozialwissenschaften Wilhelshaven, br. 7, Berlin, 1958, str. 155— 172. Holtzmann, Abraham, The Townsend Movement: A Political Study, New York, 1963. Homans, George C., Theorie der sozialen Gruppe, Köln—Oppladen, 1960 (njemački prijevod). Contemporary Theory in Sociology: U: Robert E. L. Faris (izdavač), Handbook of Modern Sociology. Chicago, 1964, str. 951— 977. Horowitz, Irving Louis, Consensus, Conflict and Cooperation: A Sociological Inventory, »Social Forces«, br. 41 (1962), str. 177— 188. Hug, Hans, Die Theorie vom Staatszweck, Winterthur, 1954. Husserl, Edmund, Logische Untersuchungen, sv. II, 3. izdanje, Halle 1952. Erfahrung und Urteil, Hamburg, 1948. Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologi schen Philosophie, sv. I, Husserliana, sv. III, Den Haag, 1950, a. Cartesianische Mediationen und Pariser Vorträge. Husserlia na, sv. I, Den Haag, 1950. b. Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzedentale Phänomenologie, Husserliana, sv. VI, Den Haag, 1954. Husson, Leon, Les transformations de la responsabilite. Etude sur la pensee juridique, Paris, 1947. Ijiri, Yuji, Management Goals and Accounting for Control, Amsterdam, 1965. Irle, Martin, Soziale Systeme. Eine Kritische Analysis der Theo rie von formalen und informalen Organisationen, Göttingen, 1963. Jaeggi, Urs/Herbert Wiedemann, Der Angestellte im automati sierten Büro, betriebssoziologische Untersuchungen über die Auswirkungen elektronischer Datenverarbeitung auf die A n gestellten und ihre Funktionen, Stutgart, 1963.
300
Janne, Henri, Function et finalite en sociologie, »Cahiers internationaux de sociologie«, br. 16 (1954), str. 60— 67. Jacques, Elliot, The Changing Culture of a Factory, London, 1951. Measurement of Responsibility, London, 1956. Jellinek, Georg, Allgemeine Staatslehre, 6. novi tisak 3. izdanja, Darmstadt, 1959. Jellinek, Walter, Gesetz, Gesetzanwendung und Zweckmässigkeitserwägung, Tübingen, 1913. Verwaltungsrecht, 3. izdanje, novi tisak, Offenbach, 1948. Jhering, Rudolf von, Der Zweck im Recht, sv. I, 3. izdanje, Leip zig, 1893. Johnson, Harry M., Sociology, New York, 1960. Johnson, Richard A./Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, The Theory and Management of Systems, New York—San Francisco— Toronto—London, 1963. Johnson, Richard A./Fremont E. Kast/James E. Rosenzweig, System Theory and Management, »Management Science«, br. 10 (1964), istr. 367—384. Joksch, H. C., Constraints, Objectives, Efficient Solutions and Suboptimization in Mathematical Programming, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 122 (1966), str. 5— 13. Jones, Maxwell, The Therapeutic Community, New York, 1953. Kahn, Robert L./Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/J. Diedrick, Snoek, Organizational Stress: Studies in Role Conflict and Ambiguity, New York—London—Sydney, 1964. Kant, Immanuel, Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, Sämt liche Werke, sv. III (izdavač v. Kirchmann), Leipzig, 1897. Katona, George, Rational Behavior and Economic Behavior. »Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 307— 318. Das Verhalten der Verbraucher und Unternehmen. Über die Beziehungen zwischen Nationalökonomie, Psychologie und Sozialpsychologie, Tübingen, 1960 (njemački prijevod). Kaufmann, Herbert, Emerging Conflicts in the Doctrines of Pu blic Administration, »The American Political Science Re view«, br. 50 (1956), str. 1057— 1073.
301
Kaufmann, Felix, Methodenlehre der Sozialwissenschaften, Wien, 1936. Katz, Daniel, Human Interrelationship and Organizational Beha vior. U: Sidney Mailick/Edward H. Van Ness (izdavač), Concepts and Issues in Administrative Behavior, Englewood Cliffs/N. J., 1962. m, str. 166— 186. The Motivational Basis of Organizational Behavior, »Beha vioral Science«, br. 9 (1964), str. 131— 146. Katz, Daniel/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organi zations, New York—London—Sydney, 1966. Katz, Fred E., Autonomy and Organization: The Limits of So cial Control, New Yoric, 1968. Kelsen, Hans, Allgemeine Staatslehre, Berlin, 1925. Kennedy, John L., Psychology and System Development. U: Gagne (vidi bibliografiju), str. 517— 546. The System Approach: Organizational Development, »Hu man Factors«, br. 4 (1962), str. 25—52. Kerr, Clark/Lloyd H. Fisher, Plant Sociology: The Elite and the Aborigines. U: Mirra Komarowsky (izdavač), Common Frontiers of the Social Science, Glencoe/Illinois, 1957, str. 281— 309. Kidd, J. S., A New Look at System Research and Analysis, »Human Factors«, br. 4 (1962), str. 209— 216. Klaus, Georg, Das Verhältnis von Kausalität und Teleologie in kybernetischer Sicht, »Deutsche Zeitschrift für Philosophie«, br. 8 (1960), str. 1266— 1277. Kybernetik und Gesellschaft, Berlin, 1964. Klein, Hans H., Zum Begriff der öffentlichen Aufgabe, »Die öffentliche Verwaltung«, br. 18 (1965), str. 755—759. Kluckhohn, Florence R./Fred L. Strodtbeck, Variations in Va lue Orientations. Evanston/Ill.— Elmsford/N. Y., 1961. Knight, Frank H., Risk, Uncertainty and Profit, Boston—New York, 1921 (7. tisak 1948). Knox, John B., The Sociology of Industrial Relations, New York, 1955. Koch, Helmut, Die Theorie der Unternehmung als Globalana lyse, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120 (1964), str. 385-434.
302
König, Rene, Die Informellen Gruppen im Industriebetrieb. U: Sohnaufer/Agtihe (vidi bibliografiju, str. 55— 118). Koopmans, Tialling C., On Flexibility of Future Preference. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str 243—254). Komai, Jänos, Overcentralization in Economic Administration: A Critical Analysis Based on Experience in Hungarian Light Industry, London, 1959. Kosiol, Erich, Grundlagen und Methoden der Organisationsfor schung, Berlin, 1959. Modellanalyse als Grundlage unternehmerischer Entscheidugen, »Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung«, br. 13 (1961), str. 318—334. Organisation der Unternehmung, Wiesbaden, 1962. Kraft, Viktor, Die Grundlagen einer wissenschaftlichen Wertlehre, 2. izdanje, Wien, 1951. Kramer, Rolf, Information und Kommunikation. Betriebswirt schaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation der Unternehmung, Berlin, 1965. Krauss, Ruprecht von, Der Grundsatz der Verhältnissmässigkeit, Hamburg, 1955. Krüger, Herbert, Allgemeine Staatslehre, Stuttgart, 1964. Krüsselberg, Hans-Günter, Organisationstheorie, Theorie der Unternehmung und Oligopol. Materialien zu einer sozial ökonomischen Theorie der Unternehmung, Berlin, 1965. Krupp, Shermann, Pattern in Organizational Analysis. A Criti cal Examination, Philadelphia—New York, 1961. Kuhn, Alfred, The Study of Society. A Unified Approach, Ho mewood/Ill., 1963. Kuhn, Helmut, The Phenomenological Concept of »Horizon«. U: Marvin Färber (izdavač), Philosophical Essays in Memory of Edmund Husserl, Cambridge/Mass. 1940. Landsberger, Henry A., The Horizontal Dimension in Bureau cracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 6 (1961), str. 299— 332. Langen, Heinz, Bemerkungen zur betriebswirtschaftlichen Orga nisationslehre, »Betriebswirtschaftliche Forschung und Pra xis«, br. 5 (1953), str. 455— 464.
303
7
Langkjaer, Asger, Contribution to a General Normology or The ory of Purpose-Setting with Particular Reference to Impe ratives and Definitions of Serviceability, Kopenhagen, 1961. Lapide, Hippolythus a, Dissertatio de ratione status in imperio nostro Romano-Germanico, Freistadt, 1647. Latane, Henry A., The Rationality Model in Organizational Decision-Making. U: Harold J. Leavittt (izdavač), The Social Science of Organizations. Four Perspectives, Englewood Cliffs/N. J., 1963. Lauterbach, Albert, Perceptions of Management. Case Materials from Western and Northern Europe, »Administrative Science Quarterly«, br. 2 (1957), str. 97— 109. Leavitt, Harold J., Management According to Task: Organiza tional Differentiation, »Managerial International, br. 1, 1962, str. 13—22. Managerial Psychology. A n Introduction to Individuals, Pairs, and Groups in Organization, Chicago, 1962. Lee. D. Demetracopoulou. Primitive Systems of Values, »Philo sophy of Science«, br. 7 (1940), str. 355—378. Leibenstein, Harvey, Economic Theory and Organizational Ana lysis, New York, 1960. Lerche, Peter, Übermass und Verfassungrecht. Zur Bindung des Gesetzgebers and die Grundsätze der Verhältnismässigkeit und der Erfolderlichkeit, Köln—Berlin—München—Bonn, 1961. LeVine, Robert A. (izdavač), The Anthropology of Conflict, »The Journal of Conflict Resolutions«, br. 5 (1961), str. 3— 108. Levy, Marion J., The Strukture of Society, Princeton/N. J., 1952. Lewin, Kurt/Tamara, Dembo/Leon Festinger/Pauline S. Sears, Level of Aspiration. U: J. McV. Hunt (izdavač), Personality and the Behavior Disorders, sv. 1, New York, 1944, str. 333 — 378. Liet-Vau, Georges, La theorie du service public. Crise ou my the, »Revue Administrative«, br. 14 (1961), str. 256— 263. Likert, Rensis, New Patterns of Management, New York—To ronto—London, 1961. Lindblom, Charles E., Policy Analysis, »The American Econo mic Review«, br. 48 (298— 312).
304
The Science of »Mudding Through«, »Public Administration Review«, br. 13 (1959), str. 79— 88. The Intelligence of Democracy: Decision-Making Through Mutual Adjustment, New York—London, 1965. Lindsay, A. D., The Modern Democratic State I, London—New York—Toronto, 1943. Linhardt, Hans, Grundlagen der Betriebsorganisation, Essen, 1954. Lipset, Seymour M./Martin Trow/James S. Coleman, Union Democracy, Glencoe/Ill., 1956. Litterer, Joseph A., The Analysis of Organizations, New York— —London—Sydney, 1965. Litwak, Eugene, Models of Bureaucracy which Permit Conflict, »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 177— 184. Lehmann, Martin, Einführung in die Betriebswirtschaftslehre, 3. izdanje, Tübingen, 1959. Luce, R. Duncan, Individual Choice Behavior. A Theoretical Analysis, New York—London, 1959. Luhmann, Niklas, Kann die Verwaltung wirtschaftlich handeln?, »Verwaltungsarchiiv«, br. 51 (1960), str. 97— 115. Funktion und Kausalität, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 14 (1962. a), str. 617— 644. Wahrheit und Ideologie, »Der Staat«, br. 1 (1962. b), str. 431 —448. Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin, 1964. a. Zweck-Herrschaft-Sy stem. Grundbegriffe und Prämissen Max Webers, »Der Staat«, br. 3 (1964. b), str. 129— 158. Lob der Routine, »Verwaltungsarchiv«, br. 55 (1964. c), str. 1— 33. Funktionale Methode und Systemtheorie, »Soziale Welt«, br. 15 (1964. d), str. 1—25. Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politischen So ziologie, Berlin, 1965. a. öffentlich-rechtliche Entschädigung rechtspolitisch betrach tet, Berlin, 1965. b. i.t;20 Teorija sistema
,f f'
305
Spontane Ordnungsbildung. U: Fritz Morstein Marx (izda vač), Verwaltung. Eine einführende Darstelung, Berlin, 1965. c, str. 163— 183. Reflexive Mechanismen, »Soziale Welt«, br. 17 (1966. a), str. 1—23. Theorie der Verwaltungswissenschaft, Bestandsaufnahme und Entwurf, Köln—Berlin 1966. b. Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung 1966. c. Politische Planung, »Jahrbuch für Sozialwissenschaft«, br. 17 (1966. d), str. 271—297. Soziologische Aufklärung, »Soziale Welt«, br. 18 (1967. a), str. 97— 123. Positives Recht und Ideologie, »Archiv für Rechts- und So zialphilosophie«, br. 53 (1967. b), str. 531— 571. Soziologie als Theorie sozialer Systeme, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, br. 19 (1967. c), str. 615— 645. Die Knappheit der Zeit und die Vordringlichkeit des Befristeten, »Die Verwaltung«, br. 1 (1968), str. 3— 30. Maass, Arthur, i drugi, Design of Water Resource Systems, Cam bridge/Mass., 1962. Maclver, R. M., Social Causation, Boston, 1942. Maier, Norman F. Frustration: The Study of Behavior without a Goal, New York, 1949. Maniha, John/Charles Perrow, The Reluctant Organization and the Aggressive Environment, »Administrative Science Quar terly«, br. 10 (1965), str. 238— 251. March, James G., The Business Firm as a Political Coalition, »The Journal of Politics«, br. 24 (1962. a), str. 662— 678. Some Recent Substantive and Methodological Developments in the Theory of Organizational Decision-Making: U: Austin Ranney (izdavač), Essays on the Behavioral Study of Poli tics, Urbana/Ill., 1962. b, str. 191—208. March, James G./Herbert A. Simon, Organizations, New York — London, 1958.
306
Marcus, Philip M., Expresive and Instrumental Groups: Toward a Theory of Group Structure, »The American Journal of Sociology«, br. 66 (1960), str. 54— 59. Marcus, Robert L., The Nature of Instinct and the Physical Basis of Libido, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 133— 156. Marettek, Alexander, Typen der Budgetkostenrechnung, »Zeit schrift für Betriebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 408— 414. Margolis, Julius, The Analysis of the Firm: Rationalism, Con ventionalism, and Behaviorism 31 (1958), str. 187— 199. Marschak, Jacob, Towards an Economic Theory of Organization and Information. U: Thrall/Coombs/Davis, (vidi bibliogra fiju, str. 187—220). Actual Versus Consistent Decision Behavior, »Behavioral Science«, br. 9 (1964), str. 103— 110. Martin, Norman H., Differential Decisions in the Management of an Industrial Plant, »The Journal of Business«, br, 29 (1956), str. 249—260. May, K. O., Transitivity, Utility, and Aggregation in Preference Patterns, »Econometrica«, br. 22 (1954), str. 1— 13. Mayer, Franz, Die Eigenständigkeit des Bayerischen Verwal-, tungsrechts, dargestellt an Bayerns Polizeirecht, München, 1958. Das Opportunitätsprinzip in der Verwaltung, Berlin, 1963. Mayer, Otto, Deutsches Verwaltungsrecht, sv. I, Leipzig, 1895. Mayntz, Renate, Die soziale Organisation des Industriebetriebes, Stuttgart, 1958. Kritische Bemerkungen zur funktionalistischen Schichtungs theorie. U: David V. Glass/Rene König, (izdavač), Soziale Schichtung und soziale Mobilität. Posebni broj 5 (»Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie«, Köln— Opladen, 1961, str. 10— 28. On the Use of the Equilibrium Concept in Social System Analysis. Transaction of the Fifth Congress of Sociology, Washington D. C. 1962, sv. IV, str. 133— 153. Soziologie der Organisation, Reinbek, 1963. Die Organisationssoziologie und ihre Bemühungen zur Orga nisationslehre. U: Schnaufer/Agthe, (vidi bibliografiju, str. 29— 54). 20*
307
McCall, George J./J. L. Simmons, Identities and Interactions, New York—London, 1966. McFarland, Dalton E., Management: Principles and Practices, 2. izdanje, New York—London, 1964. McKean, Roland N., Efficiency in Government Through Systems Analysis with Emphasis on Water Resources Development, New York, 1958. Mechanic, David, Sources of Power of Lower Participants in Complex Organizations, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 349— 364. Mehl, Lucien, La cybernetique et Vadministration, »La Revue Administrative«, br. 10 (1957), str. 410— 419; 11 (1958), str. 539— 545, 667— 671; 12 (1959), str. 201— 207, 531— 544; 13 (1960), str. 75— 83, 323— 327; 14 (1961), str. 311— 319, 671— 679. Meier, Albert, Rationelle Führung und Leitung in der Unterneh mung. Aufgabengliederung und Aufgabenverteilung in neuer Sicht, Stuttgart, 1957. Mellerowitz, Konrad, Allgemeine Betriebswirtschaftslehre, sv. I, 10. izdanje, Berlin, 1958. Mendieta y Nünez, Lucio, Sociologia de la Burocracia, Mexico, 1961. Menger, Christian Friedrich, Die Bestimmung der öffentlichen Verwaltung nach den Zwecken, Mitteln und Formen des Verwaltungshandelns, »Deutsche Verwaltungsblatt«, br. 75 (1960), str. 297— 303. Merk, Walter, Der Gedanke des gemeinen Besten in der deut schen Staats— und Rechtsentwicklung, Weimar, 1934. Mertens, Peter, Netzwerktechnik als Instrument der Planung, »Zeitschrift für Betriebswirschaft«, br. 34 (1964), str. 382—407. Merton, Robert K., Bureaucratic Structure and Personality, »So cial Forces«, br. 18 (1940), str. 561— 568, nanovo tiskano u: isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 195— 206). Social Structure and Anomie: U: isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 131— 194). Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, Glencoe/Ill. 1957.
308
Merton, Robert K./Leonard Broom/Leonard S. Cotrell, Jr. (izda vači), Sociology Today, New York, 1959. Mesarovič, M. D ./J.L. Sanders/C. F. Sprague, A n Axiomatic A p proach to Organizations from a General Systems Viewpoint. V: Cooper/Leavitt/Shelly II (vidi bibliografiju, str. 493— 512). Messinger, Sheldon L., Organizational Transformation. A Case Study of a Declining Social Movement, »American Sociologi cal Review«, br. 20 (1955), str. 3— 10. Michels, Robert, Zur Soziologie des Parteiwesens in der moder nen Demokratie. Novi tisak 2. izdanja, Stuttgart, (1957). Mill, John Stuart, System of Logic. Ratiocinative and Inductive, 9. izdanje, London 1875, sv. II. Representative Government, London—New York 1954 (Eve ryman’s Library). Mises, Ludwig von, Grundprobleme der Nationalökonomie. Un tersuchungen über Verfahren, Aufgaben und Inhalt der Wirt schafts- und Gesellschaftslehre, Jena, 1933. Mohl, Robert, System der Präventivjustiz und Rechtspolizei, Tü bingen, 1834. Mohl, Robert von, Encyclopädie der Staatswissenschaften, 2. izdanje, Freiburg/Brsg.—Tübingen, 1872. Moore, Omar K/Donald J. Lewis, Purpose and Learning Theory, »The Psychological Review«, br. 60 (1953), str. 149— 156. Moore, Wilbert E., Man, Time and Society, New York—Lon don, 1963. Moore, WUbert E./Arnold S. Feldman, Spheres of Commitment. U: isti (izdavač) Labor Commitment and Social Change in Developing Areas, New York, 1960, str. 1— 77. Morstein Marx, Fritz, Einführung in die Bürokratie, Neuwied, 1959. The Higher Civil Service as an Action Group in Western Po litical Development, Princeton/N. J., 1963, str. 62— 95. Interne Verwaltungskontrolle. U: isti (izdavač), Verwaltung. Eine einführende Darstellung, Berlin, 1965. a, str. 372—387. Das Dilemma des Verwaltungsmannes, Berlin 1965. b. Moxter, Adolf, Präferenzstruktur und Aktivitätsfunktion des Un ternehmers. »Zeitschrift für betriebswirtschaftliche For schung«, br. 16 (1964), str. 6— 35.
309
Myrdal, Gunnar, Das Zweck/Mittel, Denken in der Nationalö konomie, »Zeitschrift für Nationalökonomie,« br. 4 (1933), str. 305— 329. Nanovo tiskano u: isti, Das Wertproblem in der Sozialwissenschaft 1965. Nadel, Siegfried F., The Foundation of Social Anthropology, Glencoe/Ill., 1951. The Theory of Social Structure, Glencoe/Ill., 1957. Nagel, Emest, Teleological Explanation and Teleological Sy stems. U: Sidney Ratner (izdavač), Vision and Action, New Brunswick/N. J., 1953, str. 192— 222. On the Statement »The Whole is More than the Sum of its Parts. U: Paul F. Lazarsfeld/Morris Rosenberg (izdavač), The Langauge of Social Research, Lencoe/Ill., 1955, str. 519—527. Logic without Metaphysics, Glencoe/Ill., 1956. The Structure of Science, New York, 1961. Neumann, John von, Die Rechenmaschine und das Gehirn, München, 1960. (njemački prijevod). Newell, Allen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, Elements of a The ory of Human Problem Solving, »Psychological Review«, br. 65 (1958), str. 151— 166. Newell, AJlen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, A General Pro blem Solving Program for a Computer, »Computers and Automation«, br. 8 (1959), str. 10— 17. Newell, Allen/J. C. Shaw/Herbert A. Simon, The Processes of Creative Thinking. U: Howard E. Gruber/Glenn Terrel/Mi chael Wertheimer (izdavač), Contemporary Approaches to Creative Thinking, New York, 1962, str. 63— 119. Newell, Allen/Herbert A. Simon, Heuristic Problem Solving, »Operations Research«, br. 6 (1958), str. 1— 10, 499— 500. Newman, William H., Administrative Action. The Techniques of Organizations and Management, Englewood Cliffs/N. J., 1951. (13. tisak 1961). Nokes, Peter, Purpose and Efficiency in Humane Social Institu tions, »Human Relations«, br. 13 (1960), str. 141— 155. Nordsieck, Fritz, Rationalisierung der Betriebsorganisationen, 2. izdanje, Stuttgart 1955.
310
Betriebsorganisation. Lehre and Technik. Textband, Stutt gart, 1961. Oakeshott, Michael, Rational Conduct, »The Cambridge Jour nal«, br. 4 (1950/1), str. 3—27. Nanovo tiskano u: isti, Ra tionalism and Politics and other Essays, London—Hertford— Harlow, 1962. Optner, Stanford L., Systems Analysis for Business Management, Englewood Cliffs/N. J., 1960. Orden, Alex, Man—Machine— Computer Systems. U: George P. Shultz/Thomas L. Whistler (izdavač), Management Organi zation and the Computer, Glencoe/Ill., 1960, str. 67— 86. Page, Charles H., Bureaucracy’s Other Face, »Social Forces«, br. 25 (1946), str. 88— 94. Papandreou, Andreas G., Some Basic Problems in the Theory of the Firm. U: Bernard F. Haley (izdavač), A Survey of Contemporary Economics, sv. II, Homewood/Ill., 1952, str. 183—219. Parsons, Talcott, The Place of Ultimate Values in Sociological Theory, »The International Journal of Ethics«, br. 45 (1935), str. 282— 316. The Structure of Social Action, 2. izdanje Glencoe/Ill., 1949. The Social System, Glencoe/Ill., 1951. Suggestions for a Sociological Approach to the Theory of Or ganisations, »Administrative Science Quarterly« br. 1 (1956) str. 63— 85, 225— 239; nanovo tiskano u: Parsons (vidi bi bliografiju, 1960. a). Some Ingredients of a General Theory of Formal Organiza tion. U: Andrew W. Halpin (izdavač), Administrative Theory in Education, Chicago, 1958. a, str. 40—72; nanovo tiskano u: Parsons, (vidi bibliografiju, 1960. a). Social Structure and the Development of Personality: Freud’s Contribution to the Integration of Psychology and Sociology, »Psychiatry«, br. 21 (1958. b), str. 321— 340; nanovo tiskano u: Parsons, (vidi bibliografiju), 1964. a, str. 78— 111. A n Aproach to Psychological Theory in Terms of the Theory of Action. U: Sigmund Koch (izdavač), Psychology. A Study
311
of a Science, sv. Ill, New York—Toronto— London, 1959, str. 612—711. General Theory in Sociology: U: Merton/Broom/Cotrell Jr. (vidi bibliografiju, str. 3— 38). Structure and Process inModernSociety, Glencoe/Ill., 1960. a. Durkheim’s Contribution to the Theory of Integration of So cial Systems. U: Kurt H. Wolff, Emile Durkheim 1858— 1917, Columbus/Ohio, 1960. b, str. 118— 153. Patern Variables Revisited, »American Sociological Review«, br. 25 (1960. c), str. 4 6 7 -4 8 3 . The Point of View of the Author. U: Max Black (izdavač), The Social Theories of Talcott Parsons, Englewood Cliffs/N. J., 1971. a, str. 311— 363. Some Considerations on the Theory of Social Change, »Ru ral Sociology«, br. 26 (1961. b), str. 219—239. On the Concept of Influence, »Public Opinion Quarterly«, br. 27 (1963), str. 37— 62. Social Structure and Personality, New York—London, 1964.a. Beiträge zur soziologischen Theorie. Neuwied—Berlin, 1964. b (njemački prijevod). Evolutionary Universals in Society, »American Sociological Review«, br. 29 (1964. c), str. 339— 357. Die Motivierung des wirtschaftlichen Handelns. U: isti (vidi bibliografiju, 1964. b). Die jüngsten Entwicklungen in der strukturell-funktionalen Theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsy chologie«, br. 16 (1964. d), str. 30— 49. Parsons, Talcott/Robert F. Bales/Edward A. Shils, Working Pa pers in the Theory of Action, Glencoe/Ill., 1953. Parsons, Talcott/Edward A. Shils (izdavači), Toward a General Theory of Action, Cambridge/Mass., 1951. Parsons, Talcott/NeU J. Smelser, Economy and Society, Glen coe/Ill., 1956. Paulsen, Andreas, Liquidität und Risiko in der wirtschaftlichen Entwicklung, Frankfurt—Berlin, 1950. Penrose, Edith T., The Theory of the Growth of the Firm, New York, 1959.
312
Perrow, Charles, The Analysis of Goals in Complex Organiza tions, »American Sociological Review«, br. 26 (1961. a), str. 854—866. Organizational Prestige. Some Functions and Dysfunctions, »The American Journal of Sociology«, br. 66 (1961. b), str. 335— 341. Pfiffner, John M ./Frank P. Sherwood, Administrative Organiza tion, Eglewood Cliffs/N. J., 1960. Phelan, John Leddy, Authority and Flexibility in the Spanish Imperial Bureaucracy, »Administrative Science Quarterly«, br. 5 (1960), str. 47— 65. Pierce, Albert, Durkheim and Functionalism. U: Kurt H. Wolff (izdavač), Emile Durkheim, 1858—1917, Columbus/Ohio, 1960, str. 154— 169. Pietzsch, Jürgen, Die Information in der industriellen Unterneh mung. Grundzüge einer Organisationstheorie für elektroni sche Datenverarbeitung, Köln— Opladen, 1964. Presthus, Robert V., The Organizational Society, New York, 1962. Pringle, J. W. S., On the Parallel between Learning and Evolu tion, »Behavior«, br. 3 (1961), str. 174— 215. Pütter, Johann Stephan, Institutions iuris publici Germanici, 3. izdanje, Göttingen, 1782. Pufendorf, Samuel, Elementorum Iurisprudentiae Universalis, Oxford—London, 1931 (Carnegie Classics of International Law). Pugh, D. S. i drugi, A Conceptual Scheme for Organizational Analysis, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 289—315. Radner, Roy, Mathematical Specification of Goals for Decision Problems. U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str. 178 do 216). Radnitzky, Ernst, Dispositives und mittelbar geltendes Recht, »Archiv für öffentliches Recht«, br. 21 (1907), str. 380— 409. Rapoport, Anatol, A n Essay on Mind, »General Systems«, br. 7 (1962), str. 85— 101.
313
Rasch, E., Die Behörde, Begriff, Rechtsnatur, Errichtung, Ein richtung, »Verwaltungsarchiv«, br. 50 (1959), str. 1— 41. Raven, Bertram H ./Jan Rietsema, The Effects of Varied Clarity of Group Goal and Group Path upon the Individual and his Relations to his Group, »Human Relations«, br. 10 (1957), str, 29— 45. Redfield, Robert, Societies and Cultures as Natural Systems, »The Journal of the Royal Anthropological Institute«, br. 85 (1955), str. 19— 32. Reitman, Walter, Heuristic Decision Procedures, Open Constra ints, and the Structure of Ill-defined Problems, U: Shelly II/Bryan (vidi bibliografiju, str. 282— 315). Rhenman, Eric, Organizational Goals, »Acta Sociologica«, br. 10 (1967), str. 275—287. Rice, A. K., The Enterprise and its Environment. A System Theo ry of Management Organization, London, 1963. Ridgway, V. F. Dysfunctional Consequences of Performance Measurement, »Administrative Science Quarterly«, br. 1 (1956), str. 240— 247. Nanovo tiskano u: Rubinstein/Haber stroh (vidi bibliografiju, str. 371— 377). Riesman, David, Constraints and Variety in American Education Lincoln/Nebr., 1956. Riggs, Fred W., Agraria and Industria. U: William J. Siffin (iz davač), Toward the Comparative Study of Public Admini stration, Bloomington/Ind., 1957, str. 23— 116. The Ecology of Public Administration, London, 1961. Administration in Developing Countries. The Theory of Pri smatic Society, Boston, 1964. Thailand: The Modernization of a Bureaucratic Polity, Hono lulu, 1966. Riggs, Fred W./Weidner, Edward W., Models and Priorities in the Comparative Study of Public Administration, »Papers in Comparative Public Administration, Special Series«, br. 1, Chicago, 1963. Rittig, Gisbert, Prinzip des offenen Systems. Bemerkungen zum Werturteilsproblem. Festschrift Gerhard Weisser, Berlin, 1963, str. 79—102. 314
Rivero, Jean, Existe-il un entire du droit administratif? »Revue du Droit et de la Science Politique«, br. 59 (1953), str. 279 — 296. Roby, Thornton B., Sub task Phasing in Small Groups. U: Joan H. Criswell/Herbert Solomon/Patrick Suppes (izdavači), Ma thematical Methods in Small Group Processes, Stanford/Cal., 1962, str. 261— 281. Roethlisberger, Fritz J./William J. Dickson, Management and the Worker, Cambridge/Mass., 1939. Rohde, Johann Jürgen, Soziologie des Krankenhauses. Zur Ein führung in die Soziologie der Medizin, Stuttgart, 1962. Romano, Santi, L ’ordinamento giuridico. Studi sul concetto, le fond e i caratteri del diritto, I, Pisa, 1918. Rombach, Heinrich, Substanz, System, Struktur, 2. svezak, Freiburg—München, 1965/66. Rosenblueth, Arthuro/Norbert Wiener/Julian Bigelow, Beha vior, Purpose, and Teleology, »Philosophy of Science«, br. 10 (1943), str. 18—24. Rosenblueth, Arthuro/Norbert Wiener, Purposeful and Nonpur poseful Behavior, »Philosophy of Science«, br. 17 (1950), str. 318—326. Rosengren, William R., Communication, Organization, and Con duct in the »Therapeutic Millieu«, »Administrative Science Quarterly«, br. 9 (1964), str. 70— 90. Ross, Alf, Kritik der sogenannten praktischen Erkenntnis. Z u gleich Prolegomena zu einer Kritik der Rechtswissenschaft, Kopenhagen—Leipzig, 1933. Rubenstein, Albert H./Chadwick J. Haberstroh (izdavač), Some Theories of Organization, Homewood/Ill., 1960. Rubington, Earl, Organizational Strains and Key Roles, »Admi nistrative Science Quarterly«, br. 9 (1965), str. 350— 369. Sauermann, Heinz/Reinhard Selten, Anspruchanpassungstheorie der Unternehmung, »Zeitschrift für die gesamte Staatswis senschaft«, br. 118 (1962), str. 577— 597. Scheler, Max. Der Formalismus in der Ethik und die materiale Wertethik, 4. izdanje, Berlin, 1954.
315
Scheff, Thomas J., Differential Displacement of Treatment Goals in a Mental Hospital, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 208—217. Schelsky, Helmut, Aufgaben und Grenzen der Betriebssoziologie. U: Hermann Böhrs/Helmut Schelsky, Die Aufgaben der Be triebssoziologie und die Arbeitswissenschaften, Stuttgart— —Düsseldorf, 1954. Scheuner, Ulrich, Begriff und Entwicklung des Rechtsstaates. U: Hans Dombois/Erwin Wilkens, Macht und Recht. Bei träge zur lutherischen Staatslehre der Gegenwart, Berlin, 1956, str. 76— 88. Die Aufgabe der Gesetzgebung in unserer Zeit, »Die öffent liche Verwaltung«, br. 16 (1960. a), str. 601— 611. Die neuere Entwicklung des Rechtstaates in Deutschland. U: Hundert Jahre deutsches Rechtsleben. Festschrift deutscher Juristen, Karlsruhe, 1960. b, sv. II, str. 229—262. Schmalenbach, Eugen, Ueber Dienstleistungen im Grossbetriebe, Köln— Opladen, 1959. Schmölders, Günter, J. M. Keynes’ Beitrag zur ökonomischen Verhaltensforschung. U: G. Schmölder/H. St. Seidenfus, John Maynard Keynes als »Psychologe«, Berlin, 1956, str. 7— 24. The Liquidity Theory of Money, »Kyklos«, br. 13 (I960), str. 346— 360. Schanufer, Erich/Klaus Agthe (izdavači), Organisation, Berlin —Baden-Baden, 1961. Schneider, Erich, Bemerkungen zu einigen neueren Entwicklun gen der Theorie der Unternehmung, »Weltwirtschaftliches Archiv«, br. 83 (1959 II), str. 93— 97. Schneider, Louis/Sverre Lysgaard, The Deferred Gratification Pattern: A Preliminary Study, »American Sociological Re view«, br. 18 (1953), str. 142— 149. Schnur, Roman, Die Krise des Begriffs der services publics im französischen Verwaltungsrecht, »Archiv des öffentlichen Rechts«, br. 79 (1954), str. 418— 430. Schramm, Walter, Die betrieblichen Funktionen und ihre Orga nisation, Berlin—Lepzig, 1936. Schütz, Alfred, Der sinnhafte Aufbau der sozialen Welt. Eine Einleitung in die verstehende Soziologie, Beč, 1932.
316
Schutz, Alfred, The Problem of Rationality in the Social World, »Economica«, br. 10 (1943), str. 130— 149. Nanovo tiskano u: Collected Papers, sv. II, Den Haag, 1964. On Multiple Realities, »Philosophy and Phenomenological Research«, br. 5 (1944/45), str. 533— 576. Nanovo tiskano u: isti Collected Papers, sv. I, Den Haag, 1962. Equality and the Meaning Structure of the Social World. U: Lyman Bryson i drugi (izdavač), Aspects of Human Equality, New York, 1956, str. 33— 78. Nanovo tiskano u: isti, Collected Papers, sv. II, Den Haag, 1964, str. 226— 273. Collected Papers, 3. svezak, Den Haag, 1962/66. Schweitzer Marcell, Probleme der Ablauforganisation in Unter nehmungen, Berlin, 1964. Scott, W. Richard, Theory of Organisations: U: Robert E. L. Faris (izdavač), Handbook of Modern Sociology, Chicago, 1964, str. 485— 529. Seashore, Stanley E. /Bernard P. Indik/Basil S. Georgopoulos, Relationship Am ong Criteria of Job Performance, »Journal of Applied Psychology«, br. 44 (I960), str. 195—202. Selznick, Philip, A n Approach to a Theory of Bureaucracy, »American Sociological Review«, br. 8 (1943), str. 47— 54. Foundations of the Theory of Organization, »American So ciological Review«, br. 12 (1948), str. 25—35. T V A and the Grass Roots, Berkeley-Los Angeles, 1949. Leadership in Administration: A Sociological Interpretation, Evanston/III.—White Plains/N. Y., 1957. Shackle, G. L. S., Time, Nature, and Decision. U: Money, Growth, and Methodology and other Essays in Economics in Honor of Johan Ackermann, Lund, 1961, str. 299— 310. Shelly II, Maynard W./Glenn L. Bryan (izdavač), Human Jud gement and Optimiality, New York—London—Sydney, 1964. Shepard, Roger N., On Subjectively Optimum Selection Among Multiattribute Alternatives. U: Shelly II/Bryan (vidi biblio grafiju, str. 257—281). Siebei, Wigand, Rationalität und Normorientierung in der Orga nisation, »Zeitschrift für die gesamte Staatswissenschaft«, br. 120 (1964), str. 678— 685.
317
Sieben, Günter, Prospektive Erfolgserhaltung. Ein Beitrag zur Lehre von der Unternehmeneserhaltung, »Zeitschrift für Bet riebswirtschaft«, br. 34 (1964), str. 628— 641. Siegel, S., Level of Aspiration and Decision-Making, »Psyhological Review«, br. 64 (1957), str. 253—262. Sigwart, Christoph, Der Kampf gegen den Zweck. U: isti, Kleine Schriften II, 2. izdanje, Freiburg/Brsg., 1889. Logik, sv. II, Freiburg/Brsg., 1893. Sills, David J., The Volunteers, Glencoe/Ill., 1957. Simon, Herbert, A., The Proverbs of Administration, »Public Ad ministration Review«, br. 6 (1946), str. 53— 67. Comments on the Theory of Organizations, »American Poli tical Science Review«, br. 46 (1952), str. 157— 167. A Comparison of Organization Theories, »Review of Econo mic Studies«, br. 20 (1952/1953). Nanovo tiskano u: isti (vidi bibliografiju, 1957, str. 170— 183). Birth of an Organization. The Economic Cooperation Adm i nistration, »Public Administration Review«, br. 13 (1953), str. 227—236. Das Verwaltungshandlen. Eine Untersuchung der Entschei dungsvorgänge in Behörden und privaten Unternehmungen, Stuttgart, 1955. a (njemački prijevod). Recent Advances in Organization Theory. U: Research Fron tiers in Politics and Government, Washington; 1955. b, str. 23 do 44. Models of Man, Social and Rational: Mathematical Essays on Rational Human Behavior in a Social Setting, New York —London, 1957. The Role of Expectations in an Adaptive or Behavioristic Model. U: Mary Jean Bowman (izdavač), Expectations, Un certainty, and Business Behavior, New York, 1958, str. 49 do 58. Theories of Decision-Making in Economics and Behavioral Science, »The American Economic Review«, br. 49 (1959), str. 253— 283. The New Science of Management Decision, New York, 1960. The Architecture of Complexity, »Proceedings of the Ameri can Philosophical Society«, br. 106 (1962), str. 467— 482. 318
On the Concept of Organizational Goal, »Administrative Science Quarterly«, br. 9 (1964), str. 1— 22. The Logic of Rational Decision, »The Britisch Journal for the Philosophy of Science«, br. 16 (1965), str. 169— 186. Simon, Herbert A./Allen Newell, Simulation and Human Thin king. U: Martin Greenberger (izdavač), Management and the Computer of the Future, New York, 1962, str. 95— 114. Simon, Herbert A./Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson, Public Administration, New York, 1950. Simpsus, Richard L./William H. Gulley, Goals, Environmental Pressures, and Organizational Characteristics, »American So ciological Review«, br. 27 (1962), str. 344— 351. Singer, E. A. Jr., Experience and Reflection, Philadelphia, 1959. Sjoberg, Gideon, Contradictory Functional Requirements and Social Systems, »The Journal of Conflict Resolution«, br. 4 (1960), str. 198— 208. Slater, Philipp, E., Role Differentiation in Small Groups, »Ame rican Sociological Review«, br. 20 (1955), str. 300— 310. Smelser, Neil J., Theory of Collective Behavior, New York, 1963. Sofer, Cyril, The Organization from Within. A Comparative Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic A p proach, Chicago, 1962 (prvo izdanje London, 1961). Sombart, Werner, Die drei Nationalökonomien, München—Leip zig, 1930. Sonderegger, Fritz, Das Prinzip der Erhaltung der Unterneh mung als Grundproblem der modernen Betriebswirtschaft, Berlin, 1950. Sorokin, Pitirim A./Robert K. Merton, Social Time: A M ethodo logical and Functional Analysis, »The American Journal of Sociology«, br. 42 (1937), str. 615—629. Spann, R. N., The Study of Organizations, »Public Administra tion«, br. 50 (1962), str. 387— 405. Spinoza, Ethik. Stahlmann, Jürgen, Organisation, Entscheidung und Kommuni kation, Göttingen, 1960 (Diss.). Stammler, Rudolf, Lehrbuch der Rechtsphilosophie, 3. izdanje, Berlin—Leipzig, 1928.
319
Starbuck, William H., Level of Aspiration Theory and Economic Behavior, »Behavioral Science«, br. 8 (1963), str. 128— 136. Stedry, Andrew C., Budget Control and Cost Behavior, Engle wood Cliffs/N. Y., 1960. Steinbeck, Brigitte, Einige Aspekte des Funktionsbegriffs in der positiven Soziologie und in der kritischen Theorie der Gesell schaft, »Soziale Welt«, br. 15 (1964), str. 97— 129. Stern, Klaus, Zur Grundlegung einer Lehre des öffentlich-recht lichen Vertrages, »Verwaltungsarchiv«, br. 49 (1959), str. 106— 157. Stern, William, Person und Sache. System des kritischen Perso nalismus, sv. I, 2. izdanje, Leipzig, 1923. Stevenson, Charles L., Ethics and Language, New Haven, 1944. Stoedter, Rolf, Oeffentlich-rechtliche Entschädigung, Hamburg, 1933. Stogdill, Ralph M., Individual Behavior and Group Achievement, New York, 1959. Storing, Herbert J., The Science of Administration: Herbert A . Simon. U: Herbert J. Storing (izdavač), Essays on the Scien tific Study of Politics, New York, 1962, str. 63— 150. Strauss, Murray A., Deffered Gratification, Social Class, and the Achievement Syndrome, »American Sociological Review«, br. 27 (1962), str. 326—335. Strauss, George, Tactics of Lateral Relationships: The Purcha sing Agent, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 161— 186. Some Notes on Power Equalization: U: Harold J. Leavitt (iz davač), The Social Science of Organizations: Four Perspec tives, Englewood Cliffs/N. J., 1963, str. 38— 84. Strother, George B., Problems in the Development of a Social Science of Organization. U: Harold J. Leavitt (izdavač), The Social Science of Organisation: Four Perspectives, Engle wood Cliffs/N. J. 1963, str. 3— 37. Suppes, Patrick, The Philosophical Relevance of Decision The ory, »The Journal of Philosophy«, br. 58 (1961), str. 605— 614.
320
Tannenbaum, Arnold S., Control and Effectiveness in a Volun tary Organization, »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 33—46. Tannenbaum, Robert/Irving Weschler/Fred Massarik, Leader ship and Organization, New York—Toronto— London, 1961. Tenbruck, Friedrich H., Zur deutschen Rezeption der Rollen theorie, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho logie«, br. 13 (1961), str. 1— 40. Thayer, Lee O., Administrative Communication. Homewood/Ill., 1961. Theisinger, Karl, Grundsätze der Betriebsorganisation. U: Fest schrift Wilhelm Kalveram, Berlin—Beč, 1942, str. 141— 151. Thibaut, John W./Harold H. Kelley, The Social Psychology of Groups, New York, 1959. Thomas von Aquino, Summa contra Gentiles. Thompson, James D., Decision-Making, the Firm and the Mar ket. U: Cooper/Leavitt/Shelly II (vidi bibliografiju, str. 334 do 348). Thompson, James D./Frederick L. Bates, Technology, Organi zation and Administration, »Administrative Science Quarte rly«, br. 2 (1957), str. 325— 343. Thompson, James D./William J. McEwen, Organizational Goals and Environoment. Goal Setting as an Interaction Process, »American Sociological Review«, br. 23 (1958), str. 23— 31. Nanovo tiskano u: Dorwin Cartwright/Alvin Zander, Group Dynamics, 2. izdanje, Evanston/Ill. — London, 1960, str. 472—484. Thompson, James D./Arthur Tuden, Strategies, Structures, and Processes of Organizational Decision. U: James D. Thomp son i drugi, Comparative Studies in Administration, Pitt sburgh, 1959, str. 195— 206. Thompson, Victor A., The Regulatory Process in OPA-Rationing New York, 1950. Modern Organization, New York, 1961. Bureaucracy and Innovation, »Administrative Science Quar terly«, br. 10 (1965), str. 1— 20. Thrall, Robert M./Clyde H. Coombs/Robert L. Davis (izdava či), Decision Processes, New York— London, 1954. 21 Teorija sistema
321
Tönnies, Ferdinand, Zweck und Mittel im sozialen Leben. U: Erin nerungsgabe für M ax Weber, sv. I, München—Leipzig, 1923, str. 235— 270. Gemeinschaft und Geselschaft. Naknadni tisak 8. izdanja (1935), Darmstadt, 1963. Trow, Martin, The Democratization of Higher Education in America, »Europäisches Archiv für Soziologie«, br. 3 (1962), str. 231— 262. Truman, David B., The Governmental Process. Political Interests and Public Opinion, New York, 1951 (8. tisak 1962). Turner, Ralph H., The Navy Disbursing Officier as a Bureaucrat, »American Sociological Review«, br. 12 (1947), str. 342— 348. Udy, Stanley H., Technical and Institutional Factors in Produc tion Organization: A Preliminary Model, »The American Journal of Sociology«, br. 67 (1961), str. 247— 254. Urwick, Lyndall F., Grundlagen und Methoden der Unterneh mensführung, Essen, 1961 (njemački prijevod). Vallier, Ivan, Structural Differentiation, Production Imperatives and Communal Norms: The Kibutz in Crisis, »Social For ces«, br. 40 (1962), str. 223— 242. Vickers, Geoffrey, The Undirected Society: Essays on the H u man Implications of Industrialization in Canada, Toronto, 1959. The A rt of Judgement: A Study of Policy Making, London, 1965. Visalberghi, Aldo, Remarks on Dewey’s Conception of Ends and Means, »The Journal of Philosophy«, br. 50 (1953), str. 737— 753. Viteles, Morris S., Motivation and Morale in Industry, New York, 1953. Vokuhl, Peter, Die Anwendung der linearen Plannungsabrechnung in Industriebetrieben, Berlin, 1965. Waldo, Dwight, Comparative Public Administration: Prologue, Problems, and Promise, »Papers in Comparative Public Ad ministration. Special Series«, br. 2, Chicago, 1964.
322
Walter, Benjamin, Internal Control Relations in Administrative Hierarchies, »Administrative Science Quarterly«, br. 11 (1966), str. 179—206. Warner, W. Keith/A. Eugene Havens, Goal Displacement and the Intangibility of Organizational Goals, »Administrative Scien ce Quarterly«, br.12 (1968), str.539— 555. Weber, Karl, Planung mit der »Critical Path Method« (CPM). »Industrielle Organisation«, br. 32 (1963. a), str. 1— 14. Planung mit der »Program Evaluation and Review Techni que« (PERT), »Industrielle Organisation«, br. 32 (1963. b), str. 35— 50. Weber, Max, Gesammelte Aufsätze zu Wissenschaftslehre, 2. iz danje, Tübingen, 1951. Knies und das Irrationalitätsproblem. Nanovo tiskano u: Max Weber (vidi bibliografiju, 1951). Weiner, Milton G., Observations on the Growth of Information-Processing Centres, U: Ruberstein Haberstroh (v. bibli., str. 147— 156). Weller, Th., Einordnung der Finanzierung in der Rahmen Betriebswirtschaftslehre, »Zeitschrift für Betriebswertschaft«, br. 32 (1962), str. 142— 164. Weltz, Friedrich, Vorgesetzte zwischen Management und Arbe itern, Stuttgart, 1964. White, C. Michael, Multiple Goals in the Theory of the Firm. U: Boulding/Spivey (vidi bibliografiju, str. 181— 201). Whyte, William F., Human Relations in the Restaurant Industry, New York, 1948. Men at Work, Homewood/Ill. 1961. Whyte, William F. i drugi, Lohn und Leistung, Köln—Opladen, 1958 (njemački prijevod). Wiener, Norbert, Cybernetics, or Control and Communication in the Animal and the Machine. Paris, 1948 (njemački prijevod 2. izdanja): Kybernetik, Düsseldorf—Beč, 1963). Wieser, Wolfgang, Organismen, Strukturen, Maschinen. Zu einer Lehre von Organismus, Frankfurt, 1959. Wildavsky, Aaron. The Polilitics of the Budgetary Process, Bo ston—Toronto, 1964. 2!*
323
Wilensky Harold, Human Relations in the Workplace. Appraisal of Some Recent Research. U: Conrad Arensberg i drugi (iz davač), Research in Industrial Human Relations, New York, 1957, str. 25— 54. Willems, Emilio, Innere Widersprüche im Gefüge primitiver Kul turen, »Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsycho logie«, br. 8 (1956), str. 206—223. Williamson, Oliver E., The Economics of Discretionary Beha vior: Managerial Objectives in a Theory of the Firm, Engle wood Cliffs/N. J., 1964. Wilson, James Q., Innovation in Organization: Notes Toward a Theory. U: James D. Thompson (izdavač), Approaches to Organizational Design, Pittsburgh, 1966, str. 193—223. Wittmann, Waldemar, Lineare Programmierung und traditionel le Produktionstheorie, »Zeitschrift für handelswissenschaft liche Forschung«, br. 12 (1960), str.l— 17. Wöhe, Günter, Einführung in die allgemeine Betriebswirtschafts lehre, 6. izdanje, Berlin—Frankfurt, 1964. Wolff, Hans J., Verwaltungsrecht II, München—Berlin, 1962. Verwaltungsrecht I, 6. izdanje, München—Berlin, 1965. Wolff, Christian, lus Gentium Methodo Scientifica Petractatum. Oxford—London, 1934 (Carnegie Classics of International Law). Wolin, Sheldon S., Politics and Vision: Continuity and Innova tion in Western Political Thought, Boston—Toronto, 1960. Worthy, James C., Organizational Structure and Employee M o rale, »American Sociological Review«, br. 15 (1950), str. 169— 179. Wright, Georg H. von, Deontic Logic, »Mind«, br. 60 (1951), str. 1— 15. On the Logic of Negotiation. Societas scientiarum Finnica, Commentationes physico-mathematicae X X II, 4, Helsinki, 1959. Practical Inference, Philosophical Review«, br. 72 (1963), str. 159— 179. Wundt, Wilhelm, Ethik. Eine Untersuchung der Tatsachen und Gesetze des sittlichen Lebens, sv. I 3. izdanje, Stuttgart, 1903. Logik, sv. II, 4. izdanje, Stuttgart, 1920. Logik, sv. I, 5. izdanje, Stuttgart, 1924.
324
Yuchtman, Aphraim/Stanley E. Seashore, A System Resource Approach to Organizational Effectiveness, »American Socio logical Review«, br. 32 (1967), str. 891— 903. Zald, Mayer N., Power Balance and Staff Conflict in Correcti onal Institutions, »Administrative Science Quarterly«, br. 7 (1962), str. 22—49. Zald, Mayer N./Patricia Denton, From Evangelism to General Service: The Transformation of the YM CA, »Administrative Science Quarterly«, br. 8 (1963), str. 214— 234. Zaleznik, Abraham/C. Ronald Christensen/Fritz J. Roethlisberger, The Motivation, Productivity and Satisfaction of Wor kers: A Prediction Study, Boston, 1958.
325
Pogovor
Jedna od bitnih karakteristika razvoja moderne socijalne zbi lje jest progresivno unutrašnje diferenciranje u pojedine segmente socijalnog života s ujedno jakom tendencijom prema autonomizaciji i totalizaciji sve do ’apsorpcije’ drugih segmenata. Popratna pojava toga je da se gubi smisao za globalnu društvenu pove zanost, a u isti mah javlja se prijetnja da jedan ’podsistem’ na metne svoj ’smisao' i svoju ’svrhu’ cijelom socijalnom sistemu, ’patologizirajući’ ga na taj način iznutra, ’sistemski’. Gotovo je simetrična karakteristika razvoja suvremene socio logije koja je u progresivnu grananju uskom specijalizacijom na stojala, ne svagda s jednoznačnom motivacijom, pratiti osebujnu dinamiku pojedinih socijalnih segmenata. Pri tom joj je prijetila opasnost međusobna otuđivanja pojedinih specijalnih područja uz zanemarivanje zajedničkoga teorijskog utemeljenja što je zna čilo samolišavanje teorijskog instrumenta za ovladavanje global nom socijalnom zbiljom. Nije, dakako, nedostajalo vazda novih pokušaja globalnih sociologijskih teorija koje su svoj ’univerza lizam’ redovito izvodile iz jednog aspekta ili segmenta socijalne zbilje, za koji se dotični autor, uz svagda određenu motivaciju, posebice zanimao.
327
neofunkcionalističkog stanovišta neki od konkretnih socijalnih ’sistema’ i ’podsistema’ (pravni, ekonomski, politički, ili iz pod ručja kulture, religiß, znanosti) što je sadržaj Luhmannovih stu dija pisanih prije i poslije ove knjige. Ovdje je tematiziran pro blem (nefunkcioniranja teleologijskog principa unutar sistema, problem, dakle, koji je zajednički svim sistemima i podsistemima. Utoliko je to ’čisto’ teorijska rasprava, odnosno pripada u red ’fundamentalnih’ a ne ’primijenjenih’ istraživanja. Razmatranja u ovoj knjizi kreću se u okviru autorove opće sociologijske teorije pa će kratak prikaz ishodišta i osnovnog pojmovlja, što je u temelju Luhmannove teorije socijalnih siste ma, pridonijeti lakšem razumijevanju po sebi možda prilično ap straktne problematike (ne)primjenjivosti teleologijske sheme svrha/sredstvo u opisivanju i analizi sistema socijalne zbilje. Na stvaranje univerzalne sociologijske teorije Luhmanna je potaknula situacija u kojoj se, prema njegovu mišljenju, našla sociologija krajem 60-tih godina. On je procjenjuje prilično ne povoljno mada bi se po vanjskim znacima moglo činiti da je od svih humanističkih disciplina upravo sociologija tada najživotnija. No, usprkos gotovo spektakularnom, vanjskom uspjehu struke — studentski pokreti širom svijeta, od kojih doduše ni je dan nije ’revolucionirao’ određeno društvo, ali koji su, kako to eksperti kažu, ’senzibilizirali’ svjetsko javno mnijenje za mnoge do tada potiskivane lokalno-nacionalne i međunarodne probleme, izravni su učinak sociologijskog prosvjećivanja — Luhmann ostaje skeptičan. On opominje da sociologija stoji pred vrlo neiz vjesnom budućnošću u pogledu praktične primjene i teorijske utemeljenosti: svim njezinim granama i svakom od njihovih pri loga nedostaje sigurnost da će ostati trajnom spoznajom. Od opasnosti međusobna otuđivanja specijalnih istraživanja što se javlja i raste usporedno s progresivnim grananjem i uskom specijalizacijom, Luhmann smatra da se može i mora sociologija braniti na jedino efikasan način: jačanjem svijesti i intenzivira njem brige o teorijskom utemeljenju, zajedničkom svim granama i područjima sociologije. Izostane li to, teorijska ’nediscipliniranost’ inače propulzivnih specijalističkih istraživanja mogla bi so ciologiju odvratiti od njezina mladenačkog ideala da postigne rang ’znanstvene discipline’. Na tu izazovnu situaciju Luhmann odgovara pokušajem vlastite univerzalne teorije sociologije.
328
Luhmann ne konstruira svoju novu teoriju iz čiste ambicije da bude pošto-poto originalan, što nije rijedak slučaj u današ njem bujanju mogli bismo reći larpurlartističkog metodologiziranja i teoretiziranja, odsječena od realnoga spoznajnog procesa vezanog uz konkretne probleme što ih nameće socijalna praksa ili određena socijalna teorija. Na stvaranje nove teorije Luhmanna neposredno nagone poteškoće s kojima se susrela strukturalističko-funkcionalistička metoda što se zbog svoje analitičke efika snosti i teorijske koherentnosti nametnula u jednom trenutku kao jedna od dominirajućih tendencija u suvremenoj sociologiji. Osnovnu karakteristiku strukturalno-funkcionalne teorije što je zastupa Parsons vidi Luhmann u ovome: »Ona pretpostavlja socijalne sisteme s određenim strukturama i pita za funkcionalne uspjehe koji moraju uslijediti da bi se održali sistemi. Pri tom se pojam funkcije najčešće ograničuje na unutarnje uspjehe, naro čito na doprinose podsistema; pojam funkcije postaje tako siste mu internom kategorijom koja se odnosi na odnos ’dijelova’ pre ma ’cjelini’.« Takvim utemeljenjem te teorije onemogućuje se postavljanje nekih bitnih pitanja socijalne zbilje, a osim toga i problematiziranje osnovnih pojmova kojima se ta teorija u svojoj analizi služi. Nastavljajući na kritiku koja je s raznih strana upućena strukturalno-funkcionalnoj teoriji socijalnih sistema i Luhmann pita: »Kako se može ograničiti ono što se u određeno vrijeme pretpostavlja kao struktura? Ne postupa li se pod tom pretpo stavkom s ’ustrojstvom’ socijalnih sistema s nepravom kao ne promjenjivim? Ne služi li ta teorija opravdanju statusa quo? Smije li se svaka socijalna zbilja smatrati kao već svagda struk turalno integrirana, dakle u osnovi kao harmonijska?« Svi ti pri govori imaju »određenu opravdanost«, ali za Luhmanna ostaje otvoreno pitanje u čemu je opravdanost tih prigovora. Primjenom opće teorije sistema i strukturalno-funkcionalna teorija je mogla, na primjer, izgraditi tehniku varijacije sistem skih referencija i već prema potrebi i namjeri tematiziranja uteći se koncepciji strukture jednog stupnja apstrakcije koji jedva da još što isključuje, upozorava Luhmann. S druge pak strane, kri tika nije mogla na toj razini rasprave izboriti »uvjerljivu protupoziciju« jer, precizira Luhmann: »Ne vodi ničemu da se spo
329
znate praznine i jednostranosti teorije sistema prekuju u protuteoriju: da se tako nadomjesti integracija konfliktom, poredak promjenom.« Kritika strukturalno-funkcionalne metode treba stoga polaziti ne od nedostataka nego od »temelja tih nedosta taka.« Ishodište i perspektiva Luhmannove neofunkcionalističke so ciologijske teorije jasno se naziru već i u samom razotkrivanju ne dakle nedostataka nego temelja nedostataka strukturalno-funkcionalne teorije. Shematizirano to izgleda ovako: »Temelj nedostataka strukturalno-funkcionalne teorije sistema je u sa mom njezinu principu, naime u tome da pojam strukture pret postavlja pojmu funkcije. Time strukturalno-funkcionalna teori ja oduzima sebi mogućnost da problematizira strukture i da pita za smisao stvaranja strukture, za smisao stvaranja sistema uopće. Takva mogućnost ipak postoji ako se okrene odnos tih temeljnih pojmova, ako se pojam funkcije pretpostavi pojmu strukture. Funkcionalna strukturalna teorija može pitati o funkciji struktu ra sistema a da pri tom ne mora pretpostaviti sveobuhvatnu strukturu sistema kao odnosnu točku pitanja.« Te apstraktne formulacije postaju razumljivije u praksi neofunkcionalističke analize u kojoj se radikaliziranje problema sistema socijalne zbi lje pokazuje u konkretnoj primjeni u istraživanju pojedinih so cijalnih sistema i podsistema. Tako funkcionalno-strukturalna teorija, na primjer, može problematizirati funkciju ’sistemskog diferenciranja’ ili ’hijerarhijskog poretka’ u jednom društvu a da pri tom ne uzima problem održavanja tog sistema diferenciranja ili hijerarhijskog poretka kao referentnu točku u odnosu prema kojoj se problem funkcije postavlja, kako je to slučaj u strukturalno-funkcionalnoj teoriji. Znači li to da »funkcionalna analiza« u duhu funkcionalno-strukturalne teorije ne pretpostavlja više nikakvu »odnosnu točku« u odnosu prema kojoj se funkcija vrši i u odnosu prema kojoj se može ili ne može smisleno problematizirati funkcija? Na to temeljno pitanje, na koje na samom početku nailazi nova funkcionalno-strukturalna teorija, Luhmann odgovara katego rički: »Svaka funkcionalna analiza pretpostavlja odnosnu točku spram koje se funkcija ispunjava.« Sadržajno određuje Luhmann tu posljednju odnosnu točku kao »redukciju kompleksnosti svi jeta«. To je ujedno kategorija koja se dalje ne može smisleno
330
problematizirati zato što u njoj dolazi pojam svijeta koji nema više nikakvih »van« i »unutar« spram kojih bi se mogao ogra ničavati i poimati kao sistem. »Kad bi se htjelo misliti svijet kao sistem, moralo bi se ujedno pomišljati na okolni svijet svijeta i pojam svijeta koji vodi mišljenje potisnuo bi se na taj okolni svi jet«, objašnjava Luhmann središnju kategoriju svoje teorije. To razdvajanje pojma svijeta i pojma sistema nije bilo mo guće sve dotle dok se sistem nije prestao definirati na klasičan način, tj. kao ’cjelina’ što se sastoji iz ’dijelova’ a svijet analogno tome kao »cjelina bića«. Ono je omogućeno tek poimanjem si stema, odnosno njegova konstituiranja u odnosu prema »okol nom svijetu«. Ili, kako to sam Luhmann kaže, u kritičkom osvr tu na ontologijski status što su ga pojmovi imali prije neofunk cionalističkog predefiniranja: »Radikaliziranje funkcionalnog postavljanja pitanja pretpostavlja slamanje te ontologijske pojmovnosti; ono mora rastaviti pojmove svijeta i sistema da bi ih moglo staviti u međusobni odnos.« Drugim riječima, supstancijalističkom poimanju osnovnih pojmova ’svijeta’, ’sistema’, ’strukture’, što ga nalazimo u raznim ontologijama funkcionalizma (klasičan primjer takvog shvaćanja Luhmann vidi u djelu Heinricha Rombacha: Substanz, System, Struktur. Die Ontologie des Funktionalismus und der philosophische Hintergrund der modernen Wissenschaft, sv. 1—2, Freiburg 1965—1966), valja suprotstaviti funkcionalističko shvaćanje osnovnih kategorija. Prema Luhmannu, radikaliziranje funkcionalističkog poimanja temeljnih pojmova sistemske teorije omogućeno je i pripremljeno Husserlovom fenomenologijom, naročito, ističe on, razlikovanjem »smisaonog identiteta koji se može intendirati i horizonta sveg doživljavanja«. To je razlikovanje omogućilo da se »svijet« defi nira kao »univerzalni horizont«, odnosno s aspekta problema tičnosti, kao otvorena i zbog nepredvidljivosti i neiscrpivosti kompleksna mogućnost događanja. Svijet koji se zbog svoje otvorenosti ne može pojmiti kao sistem, a zbog svojih nepreglednih i neiscrpivih mogućnosti mora shvatiti kao kompleksan, izaziva strukturirane socijalne sisteme funkcija kojih je da reduciraju kompleksnosti svijeta. To donosi pragmatičku korist koja se mjeri time da li sistem predstavlja uspješnu tehniku u ophođenju s nepoznatim. Uspješan učinak so cijalnog sistema sastoji se, dakle, u tome da u povezivanju Ijud-
331
skih djelovanja, koja međusobno utječu jedna na druga, izborom određenih mogućnosti reducira kompleksnost svijeta i na taj ga način čini nastanjivim. Problem koji se pri tom javlja i u dnevnom djelovanju i u teoretskom radu nije u kompleksnosti svijeta, nego u progresiv noj kompleksifikaciji socijalnih sistema, koja može dovesti do toga da socijalni sistem postane prekompleksan i zato ne ispu njava više svoju funkciju, tj. ne reducira kompleksnost svijeta da bi ga tako učinio transparentnijim, nego ga još više zamračuje. Kad socijalni sistem postane prekompleksan, stane se diferenci rati u podsisteme, koji za svoja područja, na primjer politiku, privredu, znanost, vrše funkciju cjelokupna sistema, tj. da ih osi guravaju u njihovoj funkcionalnosti: da se politička vlast može pozvati na odgovornost, da se može osigurati da novac čuva svoju vrijednost, da se istina može utvrditi, da se djeca rađaju u Ijubavi i odgajaju. To diferenciranje socijalnog sistema na podsisteme nije jed noznačno za evoluciju cjelokupna sistema. Ono krije u sebi opas nost koja dolazi do izražaja kada se podsistemi odviše osamo stale u danoj funkciji i kad proširuju svoje funkcije. Da nave demo opet Luhmannove primjere: što li se sve ne može tražiti u ime političke demokracije, ekonomskog maksimiranja profita, u interesu higijeniziranja života, očuvanja kulturnog naslijeđa, voj ne sigurnosti, itd. Kako se društva osiguravaju od tih i takvih sistemskih pore mećaja, jedno je od specijalnih pitanja sociologije shvaćene kao teorije socijalnih sistema. No, to je pitanje aktualno kao ’sistem sko pitanje’ i u svim društvima danas bez obzira na unutrašnje uređenje i ideologijsku opredijeljenost. Luhmannova teorija po budila je znatno zanimanje među sociolozima i filozofima upravo zbog toga što je otvorila perspektivu u kojoj se tematiziraju bitni problemi socijalne zbilje na prilično visokoj razini apstrakcije gdje može dolaziti i dolazi do konsenzusa između teoretičara raznih ideologijskih orijentacija. Jedan od najpoznatijih nastavljača »kritičke teorije« frank furtske filozofsko-sociološke škole Jürgen Habermas prihvaća čak osnovnu Luhmannovu ideju o kompleksnosti svijeta u ko jem nastaju društva i društveni sistemi da bi reducirali tu komp leksnost i stabilizirali razliku između ’unutrašnjosti’ (društva) i
332
’vanjskosti’ (svijeta). Premda smatra da tu snažnu ideju treba uključiti u marksističku analizu, Habermas ipak prigovara Luhmannu da u svojoj sistemskoj teoriji ne uzima u obzir unutrašnje strukturne elemente sistema koji objašnjavaju njegov razvitak te stoga ne vodi računa ni o tome da se uspješno reduciranje vanj ske kompleksnosti svijeta u određenom sistemu s određenim raz vitkom proizvodnih snaga dovodi u pitanje i da u tom slučaju valja poticati na promjene sistema a ne izučavati mehanizme koji osiguravaju njegovu stabilnost. Taj prigovor, koji Luhmann može kao neprimjeren otkloniti jer je njegova dogradnja sistemske teorije toliko formalizirana i univerzalizirana da je u njoj ugrađena i teorija mijenjanja siste ma, usmjeruje čitavu raspravu na problem vrijednosti. Haber mas, kao i neki drugi marksisti, priznaje da se Luhmannova teo rija ne može interpretirati kao jedna od pozitivističko-scientističkih verzija sociologijske teorije, koje po uzoru na fizikalnoznanstvenu objektivnost programatski žele biti ’neutralne’ s ob zirom na vrijednosti. Luhmann, naprotiv, nastoji i vrijednosni aspekt integrirati u svoju neofunkcionalističku sistemsku teoriju. 0 tome posebno svjedoči i ova njegova knjiga u kojoj se tematizira problem mjesta i funkcije pojma svrhe u teoriji socijalnih sistema. A pojam svrhe je naročito opterećen vrijednosnim as pektom, dapače je u neku ruku kao granični pojam ontologije i etike jedan od nosećih pojmova čitavoga vrijednosnog aspekta. Kako, dakle, taj pojam ugraditi u sistemsku teoriju i koju mu ’funkciju’ dodijeliti u ’racionaliziranju’ sistema? Osnovni problem o kojem Luhmann raspravlja u ovoj knjizi jest: može li se teleologijskom, dakle klasično-filozofijskom she mom svrha!sredstvo adekvatno opisivati i analizirati ’ponašanje’ 1 ’funkcioniranje’ socijalnih sistema? Njegova je teza da ne mogu, jer je pojam svrhe iskovan u teoriji o individualnom djelovanju, a tek naknadno, uglavnom nekritički, preuzimao se u tumačenju i opisivanju socijalnih tvorevina (grupa, organizacija itd.). Po jam svrhe prenosio se međutim ne samo na socijalne tvorevine nego i na prirodne predmete i pojave. Dakle, na sve »sisteme«, kako bi Luhmann rekao sa svog stajališta globalne sistemske te orije koja svemu što jest, što se zbiva ili djeluje pristupa kao ’sistemu’.
333
Prema naslovu moglo bi se, doduše, pomisliti da se u knjizi raspravlja o odnosu pojma svrhe i racionalnosti sistema općenito, dakle bilo kojeg sistema. No, Luhmann se kao sociolog ograni čuje na kritičko razmatranje funkcioniranja teleologijskog prin cipa samo u ’sistemima djelovanja’. To znači onim sistemima, koji su »stvoreni iz konkretnih djelovanja jednog čovjeka ili više ljudi, a koji sistemi se smislenim svezama tih djelovanja ograni čavaju od neke okoline«. Prvi problem u sistemteoretskom pristupu djelovanju jest može li se uopće djelovanje pojmiti kao sistem. Nisu li to dva suprotna pojma, jedan dinamički a drugi statički čiji se sadržaji isključuju. Odredi li se međutim djelovanje kao svako smisleno orijentirano, prema van učinkovito ljudsko ponašanje, onda se već u pojmovima kao što je ’orijentiranje’, ’vanjska učinkovitost’ i ’ljudsko ponašanje’ pretpostavlja sistemski pojam razlike ’unutrašnjost/vanjskost’. S druge pak strane, odredi li se sistem kao svako zbiljsko biče koje se djelomično svojim ustrojstvom a dje lomično na temelju vanjskih uvjeta održava identičnim u posve ma kompleksnoj i promjenljivoj okolini kojom se ne može posve ovladati, onda je očito da pojam sistema pretpostavlja ’aktivnost samoodržanja’, ’razmjenu s okolinom’, odnosno kod ljudi njiho vo ’djelovanje’. U pozadini suprotstavljanja sistema i djelovanja Luhmann vidi prastari ontologijski problem supstancije i kretanja. U ne uspjehu da se riješi problem postojanosti i promjenljivosti bića, pribjeglo se pojmu svrhe kojim se nije riješio problem nego samo prikrio neuspjeh, upozorava Luhmann kritički na iskonsku pro blematičnost pojma svrhe: »Pojam svrhe imao je smisao da prikrije taj neuspjeh time što je prolaznosti jednog djelovanja koje jest a ipak nije utisnuo stalnost svrhe kao njegovu vlastitu bit. U svrsi se djelovanje, kretanje moglo predočiti kao supstancija. A li to je bio uvjet da se djelovanje pod onim misaonim pretpo stavkama moglo pojmiti kao racionalno.« U tom se smislu i ra zvio i danas prisutan u znanostima o djelovanju što su se razvile iz etike klasični nauk u kojem je svrha shvaćena kao dio struk ture djelovanja koji podaruje cjelini djelovanja smisao i oprav danje u kulminacijskoj točki ili ’kraju’, ’telosu’ djelovanja ili u modernijoj verziji, u učinku koji je trebalo polučiti. U svrsi i po svrsi bit djelovanja postaje opstojnosno postojanom i istinosnom,
334
odnosno modernije, po vrijednosti svoga učinka ona biva oprav danom. Budući da su prema Luhmannu misaone pretpostavke takvog shvaćanja davno nestale, on sebi postavlja cilj ne da »opovrgne« tu klasičnu filozofiju djelovanja nego da je »premetne na jednu drugu osnovu razumijevanja« U tome se ujedno očituje i speci fičan Luhmannov odnos prema zapadnoevropskoj filozofijskoj tradiciji koju mnogi znanstvenici a limine odbijaju kao »okove« koje je nekada morao novovjekovni znanstveni duh slomiti a koji i danas mora odbaciti da bi se slobodno mogao razvijati. Današnje je znanstveno istraživanje u sebi osigurano da nadovezivanje na izvore zapadnoevropskog mišljenja ne može značiti »okov« nego, upozorava Luhmann, »okovom« postaje danas »osiguravanje« protiv tradicije. Primijenjeno ne samo na raspra vu o pojmu svrhe nego o svim temeljnim pojmovima s kojima operira znanost, Luhmann izjavljuje: »Tako se danas nalazimo u obratnoj situaciji: da orijentiranje na ontologijsku tradiciju, ako proizlazi iz distancije i u smislu dijaloga a ne pukog preuzimanja često citiranoga misaonog dobra, može značiti oslobađanje.« U dijalogu s ontologijskom tradicijom Luhmann najprije os lobađa pojam svrhe od objektivističke naturalističko-teleologijske konotacije s kojom su se onda uz svrhu vezivali predikati ’prirodno dana’, ’istinita’, ’općeobvezujuća’, ’konstantna’. Shva ćena kao objektivno zbiljsko biće, svrha se pojavljuje u zbivanju i djelovanju kao jedan od posljednjih uzroka (causa finalis) i ujedno kao kriterij u izboru primjerenih sredstava, jednom ri ječju ona prirodnom nužnošću osigurava racionalnost pojedi načnog kao i zajedničkog djelovanja više pojedinaca, tj. raznih sistema djelovanja. Rezimirajući rezultate kritike kako klasičnog shvaćanja teleologijske kauzalnosti tako i novovjekovne mu an titeze, tj. koncepcije mehaničke kauzalnosti, Luhmann pronalazi promijenjeni i modernom subjektivističkom duhu vremena pri mjereni pojam svrhe: ona nije više »istinito konačno stanje pro cesa djelovanja« nego »subjektivni angažman«. Tim se subjektiviranjem čitava problematika komplicira jer ja mogu birati svoje svrhe, ali mogu to također i drugi. Otvara se »nova dimenzija kompleksnosti«: gubitkom istine zajedničke svrhe zbog »subjektiviranja postavljanja svrhe« drugi čovjek se svjesno postavlja kao »slobodan alter ego«. Svi se pojmovi mije
335
njaju pa i sam pojam racionalnosti: »S tom novom kompleksnošću mijenja se smisao racionalnosti na način koji jedva da se još sagledava. Racionalnost se ne može više poimati kao uviđajuće razvijanje i poštivanje zadanog smisla. Ona je ponajprije redukcija kompleksnosti.« U odnosu prema redukciji kompleksnosti, tu vrhovnu kate goriju u Luhmannovoj globalnoj teoriji socijalnih sistema, raz matra se onda i svrha, ali ne sa sadriajno-vrijednosnog aspekta, nego s funkcionalnog stanovišta. Tako postavljanje svrhe (koje izaziva specijalne probleme kao što su, primjerice, poturječja između svrha sistema i svrha podsistema, neuporabivost preopćenitih formulacija svrha za stvaranje konkretnih programa djelo vanja, što osobito kao problem dolazi do izražaja kod političkih partija) figurira kao funkcionalna strategija sistema u reducira nju kompleksnosti uz razne druge subordinirane ili ekvivalentne strategije (subjektiviranje, institucionaliziranie, diferenciranje okoline, unutrašnje diferenciranje sistema, neodređenost sistem ske strukture) što ih Luhmann detaljno opisuje. Odakle izvire ova nužda da se napušta vrijednosno sadržajno određenje svrhe kao principa sistema odnosno njegove racional nosti i zamijeni funkcionalnim određenjem svrhe ilustrira Luh mann primjerom iz klasičnog nauka o ekonomici kapitalističkog poduzeća. Prema tom nauku za privatno privredno poduzeće promatrano kao sistem u sebi dovoljno je da u krajnje diferen ciranoj okolini specificira svoju sistemsku svrhu na primjer kao proizvodnju određenih dobara takve kvalitete da ih može pro dati. Ta sistemska svrha mora biti doduše od cijele okoline ’dozvoljena’ i utoliko institucionalizirana, ali ne treba joj aktivna podrška sviju nego samo specijalnog tržišta koje će kupnjom fi nancijski omogućivati obnavljanje proizvodnog procesa i na taj način održavanje sistema. Od vanjskih institucija ne treba mu drugo nego pravni poredak i mehanizam novca. Sve ostalo regu lira i racionalizira princip maksimiranja dobiti. Takva uska formula međutim nije po Luhmannu dovoljna kao interna osnova racionalizacije sistema jer se nisu uzele u obzir »druge okoline«, kao što je npr. financijski kapital, koji iziskuje »dodatne obzire« u kreditnoj sposobnosti, ni radnici koji ne daju ’podršku’ sistemu uz bilo koju plaću. Budući da je maksimiranje profita dobiti ne samo princip racionalizacije sistema
336
nego i »pravilo raspodjele« prema kojemu sav višak pntjeČe »vlasniku«, Luhmann pita »da li je i sdmo to pravilo raspodjele racionalno i da li je njegovo stapanje s principom racionalizacije sistema racionalno«. Sva se ta pitanja ne mogu riješiti unutar sadržajno određene svrhe sistema nego iziskuju premodeliranje sistema. To su uvidjeli mnogi teoretičari neoliberalizma među koje pripada zacijelo i Luhmann koji to na sebi svojstven način ovako kaže: »Prema tome je nauk o ekonomici poduzeća morao korigirati čistu svršnu racionalnost modelima optimiranije racio nalnosti, ( . . . ) potisnuti je modelima upotrebljivije sistemske ra cionalnosti.« Do koje mjere se sistemskom teorijom programiranje svrhe kao jedne od strategija u racionaliziranju sistema relativira, od nosno funkcionalno formalizira racionalnost sistema sa stano višta njegove svrhe bit će nakon svega što je rečeno jasno iz ovog Luhmannovog zaključka: »Socijalni sistemi nisu snagom svoje prirode vezani uz neku svrhu (a pogotovu ne uz jednu »dobru« svrhu). Oni nisu u svojoj biti definirani svrhom. Oni međutim mogu, uz pretpostavke koje se mogu naznačiti i s naznačivim posljedičnim opterećenjima, definirati svoj problem opstanka po moću svrhe. To je samo jedna mogućnost uz mnoge druge da se zahvati i reducira kompleksnost. Ona se dade racionalnije birati i racionalnije oblikovati ako se ta njezina funkcija osvijesti, a svršno programiranje time izloži uspoređivanju s drugim, funk cionalno ekvivalentnim mogućnostima.« Taj Luhmannov zaključak navodi nas i naše zaključno pita nje o globalnom smislu i funkciji njegove teorije s obzirom na ’novi svijet', kako je simbolički nazvana ova biblioteka u čijem nizu se pojavljuje, kako rekoh već na početku, prva u nas pre vedena knjiga ovog danas vjerojatno najistaknutijeg predstav nika neofunkcionalizma. Pođimo najprije od toga da i za Luhmanna postoji ’stari’ i ’novi’ svijet. Najjasnije je to njegovo raz likovanje došlo do izražaja u odgovoru na prigovore da se on u današnoj situaciji kada se u socijalnim znanostima odvaja ili pak stapa idealni, konkretnije rečeno, ideologijski, vrijednosno-normativni i znanstveno-empirijski aspekt, susteže od odluke za je dan ili drugi aspekt ili njihovo stapanje. »Mi tu odluku nismo donijeli, štoviše mi smo je svjesno izbjegli«, kaže Luhmann. Za što? Prvo, zato što je nestao stari svijet u kojemu je bilo na snazi 22 Teorija sistema
337
aristotelovsko jedinstvo »znanosti i djelovanja« jer su se »zna nost i praksa u svom nastojanju oko smisla« identificirale, u krajnjoj liniji mislile »isto«, tražile »zajedničku istinu« i imale zajedničke »istinite svrhe«. Danas je drugačije stanje, konstatira Luhmann. Znanosti o djelovanju koje su se kao posebne disci pline razvile iz etike, traže i nalaze »razumijevanje djelovanja« što ga sam onaj koji djeluje ne dijeli, čak ne može niti treba di jeliti. Već su znanosti, koje su, vođene teorijama faktora 19. sto ljeća, objašnjavale ’djelovanje’ kauzalno, npr. ekonomskim inte resima, instinktima i drugim, a ’svijet misli’ onoga koji djeluje tumačile kao »ideologiju« ili»racionalizaciju« — taj stadij znan stvenog razvoja je »iza nas« i čini se da su teorije faktora s nji hovim kauzalno-zakonitosnim objašnjenjima zamijenjene sistem skim teorijama, statistikom i funkcionalnom analizom — bile otkrile »posve nove perspektive« i sve intencije stavile u svjetlo »drugih mogućnosti« koje bi se bile aktualizirale da je »kon stelacija uzroka bila drugačija«. Sistemske teorije su zatim polu čile daljnje »skokovito i golemo proširivanje moći shvaćanja« tako da treba poći od toga da »potencijal kompleksnosti« što se osvjetljava sistemskom analizom nadilazi snage onoga koji djeluje te se mora »praktički« svladavati u velikim »kooperacijskim strukturama«, »organizacijom«. Ta diskrepancija je nepobitna, ali jednako tako »misaono« još ne savladana činjenica koja se očituje, na primjer, optuživanju znanosti zbog apstraktnosti i ne razumljivosti, »relativnosti« njezinih tvrdnji u pogledu metodä i aksioma ili pak u postulatu vrijednosne neutralnosti znanstvenog istraživanja koji postulat vodi u bludnju suprotstavljajući s jedne strane tobože neutralne znanosti a s druge strane praksu rukovo đenu tobože prvenstveno vrijednosnim i svrhovitosnim akspektima. Za Luhmanna je »jaz«, a time i problem, karakeriziran i uvjetovan, naprotiv, time što je znanost svoj »potencijal za kompleksnost« proširila do te mjere da se u praktičnom odluči vanju ne može naprosto uzimati u obzir a komoli da bi se mogao iscrpsti. Univerzalni smisao funkcionalne metode, koja je prema Luhmannu osnova stjecanja tog potencijala za kompleksnost, je u ovome: »Ona nastoji transcendirati doživljajni horizont onoga koji djeluje i otvoriti više kompleksnosti nego što je on može shvatiti i zatim mu tu kompleksnost dati u obliku izrađenih i
338
specifičnih stanovišta koja mu, ukoliko ih može prihvatiti, stav ljaju na izbor repertoar funkcionalno ekvivalentnih alternativa.« Drugim riječima, bit i zadatak funkcionalne analize jesu da ras vjetljava i pronalazi vazda ’nove’ mogućnosti socijalnih sistema. Gdje su onda granice te tako koncipirane teorije? Valja od govoriti da se one očito kriju u onome što priznaje i sam Luh mann: u »tmini« filozofijskog smisla na kojem se zasniva osnov na premisa teorije: da je, naime, vrhovni odnosni problem čovje kove egzistencije kompleksnost svijeta koju mora reducirati kako bi svijet za njega bio nastanjiv. Franjo Ženko
22'
339
Indeks imena i pojmova
Acker, H. 47, 52 A ckoff, C. 232 Adorno, Th. W. 17 Agthe, K. 250, 268 Agregacija individualnih vrijed nosti, 30 Albach, H. 44, 52, 99, 169, 216, 254 Albert, H. 280 Algoritam, — v. kalkuliranje Akvinski, T. 15 Alter ego, 11 Alternative, 21, 162 Analiza podobnosti/analiza vrijed nosti, 163 Apstrakcija vrijednosti, — v. generalizacija Apter, D . E. 27 Aristotel, 6, 7, 8, 15, 32, 41 Arrow, K. J. 30 Ashby, W. R. 134,151,152,157,199 Asimetrija uzročnog odnosa, 24 Austin, G. A. 24 Automacija, 208 Autonomija, 85, 117, 145, 172 Bales, R. 68, 120 Banfield, E. C. 61, 177, 191 Barber, B. 125 Barnard, C .I. 8, 44, 59, 111, 132, 176, 221 Bauch, B. 30 Baumgarten, E. 17 Becker, E. 81 Beer, S. 24, 135 Bensman, J. 216
Bertalanffy, L. von, 140, 160 Beskonačnost uzročnog konteksta, 19, 25, 158 Biddle, B. J. 45 Bidlingmaier, J. 50, 89, 233 Bion, W .R . 119 Block, M. 121 Blau, P .M . 27, 100, 114 Bleicher, K. 250 Böhrs, H. 46, 47 Boulding, K. E. 49, 52, 90, 95, 149 Bowman, M. J. 93 Brand, G. 23 Braybrook, D . 28, 31, 36, 147, 157, 190 Briggs, E. 45 Bryan, G. L. 33 Bryson, L. 40 Buck, V. E. 95 Budućnost, 15 Burke, K. 12, 122, 147 Bumer, J. S. 24 Burns, T. 122, 124, 152, 196 Cannon, W. B. 129 Ceteris paribus, 161, 197 Chames, A. 93, 209 Chappie, E. D . 54 Churchman, C. W. 55, 90 Cjelina/dio, 45, 140 Clark, P .B . 113, 180, 201 Cliffs, E. 44, 52, 55 Coombs, Cl. H. 34 Cooper, W. W. 33, 45, 52, 93, 209 Caplow, Th. 44 Couffignal, L. 130 Coyle, G. 114
341
Crozier, M. 66, 97, 108, 265 Cyert, R. M. 100, 112, 163, 187 Cyertl, R. M. 32 Clanovi/nečlanovi, 116, 117 Dale, E. 50 Dalton, M. 55, 152 Darwin, Ch. 123 Davidson, D . 31 Davis, J. M. 30 Davis, R. L. 30, 34 Dembo, T. 96 Descart, R. 15 Deutsch, K. W. 8, 202 Dewey, J. 17, 36, 38, 42, 76, 177, 245 Diferenciranje, — sistema, 151, 200, 219 — okolina, 134, 151, 154, 165, 199, 204 D ill, R. 59 D ill, W. 154 Dinkelbach, W. 49 D io — v. cjelina/dio Djelovanje, 5 — kao sredstvo, 12 Dorfman, R. 94, 233 Doživljavanje, svakodnevno, 17 Drucker, P. E. 49 Društvo, 179 Dürkheim, E. 124, 166 Dvostruko vodstvo, 68 Državni razlog, 51, 73 Easton, D. 202 Edelman, M. 109 Eisenstadt, S. N . 73 Eisler, R. 45 Ekonomske teorije, 44, 57 Ekonomske znanosti, 16, 72, 86 Ekspresivna/instrumentalna vari jabla, 120 Ekvivalenti sigurnosti, 167 Ekvivalentnost funkcionalna, 98, 138, 162, 192 id.
342
Elastičnost sistemske strukture, 98 Emerson, R. W. 17 Emery, F. E. 150 Esser, J. 157 Etika, 72, 87 Etzioni, A. 44, 59, 103, 114, 126 Eulenburg, F. 44, 50 Faber, M. 23 Faris, R. L. 44 Fayol, H. 261 Fishbum, P. 34 Fisher, H. 97, 102 Fleishman, E. A. 68 Follet, M .P . 260 Frank, A. G. 190 Freud, S. 123 Funkcija poduzeća, 47 Funkcija proizvodnje, 22, 205 Funkcije, latentne, 101, 201 Funkcije rukovođenja, 67, 68 Funkcija stupnjeva, 100 Funkcionalna metoda, 98, 127, 137, 138, 282 — odnosna jedinica, 137 Grazia, A. de, 12 Gäfgen, G. 22, 23, 25, 31, 34, 233 Gehleu, A. 204 Generalizacija, kordinirajuća, 155 — vrijednosti, 29 — svrha, 155, 164, 173 id. Gerwin, R. 242 Glaser, K. 261 Goldman, A. S. 270 Gouldner, A. W. 101, 118, 150,195, 249, 260 Grochla, E. 52 Gross, B. M. 17, 38, 44, 51, 59, 95, 136 Gruber, E. 40 Grusky, O. 189 Gulick, L. 61 Giimbel, R. 94 Günther-Krüsselberg, H. 52 Gurwitsch, A. 23 Gurwitch, G. 124
Gutenberg, E. 22, 52, 62, 64, 97, 153, 195, 204, 205, 226, 242, 263 Habermas, J. 17 Haberstroh, C. 49 Hagen, E. E. 51 Hall, E. W. 188 Hartmann, N . 17, 28, 31, 142 Hax, H. 220 Hegel, G. W. F. 19 Heidegger, M. 17 Heinen, E. 49 Hellers, H. 75 Hempel, C. G. 98 Hermann, Ch. F. 264 Heiser, H. C. 267 Hespe, K. 75 Heterogenija svrha, 33 Hijerarhija, 57, 243 Hijerarhija vrijednosti, 30 Hitch, Ch. 94, 269 Hockey, B. 249 Hofstätter, P. R. 194 Hoffmeister, J. 45 Horizontalni odnosi, 53, 66, 243 Horowitz, I. L. 109 Husserl, E. 23, 37, 39, 123, 144, 149, 246 Husson, L. 81 Humes, D . 159 Ideologija službe, 115, 180 Identitet, 122 — v. jedinstvo Ijiri, Y. 266 Indiferentnost, 98, 108, 155, 162, 163, 168, 220, 227, 238 Indikatori, kao pomoć kontroli, 266 Inovacije, 65 Input/output — model, 202, 210 Institucija, kao temelj opstojnosti 119 Institucionaliziranje redukcija, 150, 198 Instrumentalna/ekspresivna varijab la, 120 — v. dvostruko vodstvo
Intersubjektivnost, 14 Irle, M. 45, 183 Ispunjenje smisla, 27 Istina, 171 — svrhe, 9, 14, 87, 278 Ius eminens, 51, 74 Izgradnja, odvijanje 52 Izmijeniti, 82 Jaeggi, U . 54 James, W. 17 Jaques, E. 108 Javnost, uprava 179 Jedinstvo, — vođenja, 66, — uzročnih faktora, 27 Jednakost, 159 — v. usporedba Jellinek, G. 76, 77 Jhring, R., von 12 Johnson, H. M. 8, 242 Jones, M. 184 Kahn, R .L . 60, 65, 85 Kalkuliranje, 256 Katon, G. 16, 96 Katz, D. 85 Katz, F. E. 99 Kaufman, F. 9, 30, 188 Kelsen, H. 75 Keer, Cl. 102 Keynes, M. 167 Kibemetika, 129 Kierkegaard, S. 10, 103 Klaus, G. 210 Knight, F .H . 53 Koch, H. 58 Koalicija, 111 Kompleksnost, 15, 127, 282 Kondicionalni programi, 82, 197, 256 Konflikti, 187 — unutarorganizacijski, 55, 190, 277 Konkurencija, savršena 146 — v. tržište
343
Konsensus, 108, — kao funkcionalni ekvivalent za svršne programe, 192 id. Kontrola, 260 i d. Koopmans, T. C. 33 Koordinacija, 61, 221 Korupcija, 179 Kosiol, E. 44, 45, 46, 52, 94, 257 Kraft, V. 31 Krauss, R. von 72 Krüger, H. 78 Kriteriji, sekundarni (uz neku svr hu), 185 201 Krize, 157, 238, 263 Krüsselberg, H. G. 126, 127, 263 Kuhn, H. 23 Kvantifikacija, posljedica djelova nja 90 Langkjaer, A. 35 Latanć, H .A . 50 Lauterbach, A. 112 Lazarsfeld, F. 45 Leavitt, H. J. 45, 50 Legitimnost uprave, 82 Leibenstein, H. 62 Leibniz, G. W. 142 Lerche, P. 72 Lewin, K. 96, 107 Lewis, D. J. 20 Likvidnost, 167, 169, 175 Lindblom, Ch. E. 28, 31, 36, 61,221 Lindsay, A .D . 109 Linhardt, H. 217, 237 Lipset, S. M. 184 Litterer, J. A . 237 Litwak, E. 65 Lohman, M. 52, 205, 267 Luhmann, N . 32, 39, 40, 51, 53, 60, 66, 67, 77, 82, 83, 89, 93, 98, 101, 113, 123, 128, 138, 151, 153, 159, 169, 178, 192, 206, 213, 216, 229, 243, 253, 257, 265, 268, 273, 274, 277, 278, 280 Ljudski odnosi, 108, 119 Maas, A . 50, Mailick, S. 59 Maksimiranje dobiti, 89, 176
344
— v. motiv profita Manheim, K. 123 March, G. 32, 55, 71, 93, 100, 109, 111, 112, 133, 163, 183, 187 Marshall, A. 58, 146 Maier, N . F. 56 Martin, H. N . 64 Marx, M. F. 50, 123 Marschak, J. 30 May, K. O. 31 Mayer, F. 78 Mayer, O. 77 Maynard, W. 24 Mayntz, R. 59, 126 McFarlaud, D .E . 262 Mead, H. 122 Mediji, generalizirani 165 id . Mehanizmi refleksni, 273 Merk, W. 74 Merton, R. K. 27, 118, 214, 223, 247, 249 Mesarović, M. D . 50, 243 Michels, R. 223 M ill, S. J. 30, 35, 50 Mises, L. von 87 M oć, 85, 169 M ohl, R. von 50 Moor, O. K. 20 Moore, W. E. 248 M otiv profita, 60 — v. maksimiranje dobiti Motivacija, 55, 105 Moxter, A. 57 Mrežno planiranje, 242, 250 Multifunkcionalnost, 193 Myrdal, G. 31, 32, 37, 91, 96 N agel, E. 45, 129 N auk o organizaciji, klasični 44, 227, 261 Nekongruentne perspektive, 123, 278 Neodređenost strukture sistema, 152, 200 Nepredvidivost varijacije okoline, 133
Nesigurnost, vanjska/unutrašnja, 263, 264 Neumann, J. von 148 N ewell, A. 40, 257 Nietzsche, F. 123 Nokes, P. 115, 181 Nordsieck, F. 45, 46, 52 Norme kompetencije, 80 Norme zadataka, 80 N ovae, 168 Oakeshott, M. 17 Odgovornost, 259, 260 Odgovornost, za podčinjene 63, 64 Odluka, 28 — zadovoljavajuća, 93 — jedina ispravna, 30, 40, 41, 55, 88, 93, 97, 132 — v. optimiranje — programirajuća i programi rana, 239 — suboptimalna, 94 — o odlukama, 273 — o programima, v. pozitivnost Odnosna jedinica, — v. funkcionalna metoda Određenost, svrha 173 i d. — v. operacionaliziranje specifi kacija Odstupanja, 267 Ontologija, 6 Opće dobro, 51, 73, 177 Operacionaliziranje, 92, 255 — v. određenost Oportunizam, 32, 38, 164, 166, 190, 214 — v. neutraliziranje Opstojnost sistema, 51, 101, 117 Oprimiranje, 86, 226 Optner, L. 83, 203 Orden, A. 54 Organizacija, 214, 272 — formalna/neformalna, 118 Organizacije, terapeutske 184, 189 Osjećaj, 170 Oskudica, 156, 172 — vremena, 247
Paulsen, A. 167 Papandreu, A. G. 145 Parker, M. 63 Parsons, T. 8, 11, 12, 16, 26, 27, 30, 53, 87, 120, 121, 124, 129, 138, 143, 150, 155, 158, 166, 167, 170, 194, 203, 221, 245, 266 Penrose, E. T. 52 Parrow, Ch. 50 Pfiffner, J. M. 36, 49, 59 Pietzsch, J. 251 Planiranje, — i izvođenje, 239 — i kontrola, 262, 272 Planiranje rokova, 250 — v. vrijeme Platon, 30 Podjela rada, 67, 99, 227 — v. diferenciranje sistema Podjela vlasti, 76, 77 Pojačanje selektivnosti, 152, 274 Pojam prava, neodređeni 82 Pojam vrijednosti, 28 Policijska država, 72 i d. Politički sistem, 72, 86, 177 Politika/uprava, 179 Poticaji, financijski i nefinancijski, 107 Povratna sprega, 129, 270 Pozitivnost programiranja, 85, 218 Pravila zaustavljanja u traženju alternativa, 233 Pravna argumentacija, 200 Pravna država, 51, 72, 75, 178 Pravna znanost, 72 Predodžba, — kao svrha, 9, 14 Predviđanje, nedostatak 167 Premise odlučivanja — kao struktura, 54, 211, 273 Prevelika specifikacija svrhe, 178 — premala specifikacija svrhe, 178 Prikazivanje, 122 Primjerenost sredstava, 72 Pringle, J.W . 250 Princip ekonomičnosti, 88, 89
345
Privredno poduzeće, 175, 176, 205 Problemi, — permanentni i rješivi, 252 — programiranje problema, 212, 215 Proces odlučivanja, 163, 241 — v. višestupnjevitost Programi odlučivanja, — v. programiranje Programiranje, 207 — v. kondicionalni programi, svršni programi — linearno, 232 Proizvoljnost u postavljanju svrhe, 87 — v. subjektivnost Projekt okoline, subjektivni, 149, 150, 198 Promjena, — v. promjena svrhe Piitters, J. S. 74, 76 Racionalnost, 11 Radnitzky, E. 79 Razlika — unutra/van, 105 Reitman, W. 212 Relativnost svrhe i sredstva, 216, 239 Rhenman, E. 221 Rice, A. K. 32, 51 Ridgway, V. E. 49 Riesman, D . 181 Riggs, F. W. 73, 85, 183 Rittig, G. 36 Rivero, J. 81 Romano, S. 164 Rosenberg, M. 45 Ross, A . 9 Rubenstein, A. H. 49 Samosvrha, 12, 26, 74 Sanders, J. L. 50 Scheler, M. 31 Schelsky, H. 118 Schnaufer, E. 44, 52 Schramm, B. 46 Schramm, W. 45
346
Schütz, A. 10, 11, 17, 40, 158 Schweitzer, A. 52 Scientific management, 99 Scott, W. R. 44 Seashore, S. E. 50 Selznick, Ph. 120, 132, 179, 180 Servise public, 81 Shackl, G. L. S. 11 Shaw, J. C. 40 Shelly, M. W. 33, 45, 88 Shepard, R. N . 24 Sherwood, F. P. 36 Shils, E. A. 26, 30, 150 Siebei, W. 37 Siffin, W. J. 73 Sigwart, Ch. 9, 197 Sigwrt, C. 46 Simbolična implikacija, 122 Simon, H. A. 37, 40, 50, 53, 55, 58, 59, 71, 80, 93, 103, 111, 133, 146, 149, 151, 157, 177, 183, 187, 207, 225, 227, 230, 237, 241, 254, 257 Simpson, R. L. 183 Singer, E. A. 253 Sistem, — v. opstojnost — pojam, 5 — uzročno objašnjenje, 159 — granica, 160, 214 — referencije, mnoštvo 221 — teorija, 140 — teorija/teorija odlučivanja, 253, 279 — svrha, 5 Sjoberg, G. 182 Sličnost dijelova cjeline, 141, 142 Smends, R. 75 Smisao, 144 Smithburg, W. 37, 93 Socijalna dimenzija, 11 Socijalna država, 85 Sombart, W. 33 Sorokin, P. A. 247 Specifikacija, vrijednosti 29 — i beskonačnosti, 27 — svrha, 154, 165, 172
Spinoza, B. 74 Spivey, W. A. 49 Spontanost, 122 Sporedne odredbe, 231 Sporedni uvjeti, 94, 235 Sprague, C. F. 50 Stalker, 196 Stammler, R. 19 Stanovište poduzetnika, 57 Stedry, A. C. 52, 262 Steinbeck, B. 47 Stogodill, R. M. 29 Storing, H. J. 34 Stranke, političke 181 Strojni model organizacije, 48, 63 Struktura/funkcija, 211 — proces, 52 Struktura mjesta/struktura progra ma, 153 Struktura ponavljanja procesa odlu čivanja, 163 Struktura programa/struktura rad nih mjesta, 153 Sttahlmann, J. 46 Subjektivnost svrhe, 9, 14, 149 Suppes, P. 31 Suverenitet, 177 Svijet, 144, 160, 161 Svrha, — kao osnovni pojam i predmet istraživanja, 102, 203 — kao predodžba, 9, 14 — kompliciranje svrhe, 231 — lanac svrha/sredstvo, 217, 237 — shema svrha/sredstvo 34, 216 — obrtanje svrhe/sredstvo, 222 — zamjena svrha/sredstva, 166, 182 — pravna legitimnost, 77 — mnoštvo, 49 — izbor, 177 — ponovljivi, 95 — mijenjanje, 173 — motivacija svrha, 113 — svršni programi, 82, 104, 194 — višeslojevitost, 230 — prikazivanje, 122
— proturječje svrha, — v. proturječnost Svrha djelovanja, 136 Školski sistem, 180 Tannenbaum, R. 59 Teleologija, 14 Telos, 6, 14 Teorija konsensusa, 48, 55 Teorija odlučivanja/teorije sistema, 253, 279 Theisinger, K. 59 Thompson, J. D. 33, 93, 103, 174, 187, 207 Thompson, V. A. 37, 65 Thrral, R. M. 30, 34 Tönnies, F. 17, 26 Tranzitivnost, 25, 30 Trist, L. 150 Troeltsch, E. 123 Trow, B. 93 Truman, D . B. 180 Tržište, 88, 146, 151 Ubrzanje prilagođivanja, 238 Udruženja, 183 Uprava, 177, 178 Upravljanje, — v. kibemetika Urwick, L. F. 44, 61, 267 Usporedba, 39, 138 — kao pomoć kontroli, 267 Ustanove, 179 Uvjeti upotrebljivosti, 96, 104 Uzročna orijentacija, 23, 158 — vrijednosti, 28 i d. 163 — strukture, 201 Uzročni zakoni, 21, 138, 161 Uzročno objašnjenje sistema, 158, 159 Uzročnost, 15, 18, 138, 159 — i imput/output model, 203 Uživanje, 170 Van/unutra — razlika, 105 Vickers, G. 131, 156, 191, 264, 270, 274
347
Visalbergh, A. 17 Višestupnjevitost procesa odlučiva nja, 97, 104, 264 — v. pozitivnost Viteles, M. S. 107 Volja, 10 Vremenski razmak izm eđu svrhe i sredstva, 42, 155, 207, 245 Vrijednosna neutralnost, 280 Vrijednosti, 19, 26 Vrijeme, 41, 42, 148, 207, 245 Vrijeme prilagođivanja, skraćivanje, 238 Ward, E. 30 Weber, M. 9, 12, 17, 26, 37, 58, 75, 123, 138, 172, 242 Weinert, M. G. 152 Weisser, G. 36, 131 Weltz, F. 196 Wertheimer, M. 40 West, C. 20 White, C. M. 49
348
Whyte, F. 99 Wiener, N . 129, 130 Wieser, W. 135 Wilensky, H. 108 Williamson, O. E. 57, 112 Wilson, J. Q. 65, 113 W olff, H. J. 79, 179 Wright, G. H. von 79, 188 Wundt, W. 9, 19, 33, 124 Zadaci, 46, 81 Zadovoljnost, 119 — v. zadovoljenje Zaklada, 179 Zakonodavstvo, povećanje 80 Zalaganje, osobno 170 Zapovijed, 67 Zapovijedni model organizacije, 48, 62 Zatvori, 189 Zemlje u razvoju, 178 Zloupotreba, 81 Znanosti, 16, 87, 253, 277
Sadržaj
U V O D : D jelovan je i s i s t e m ..................................................................
5
P R V O P O G L A V L JE : D jelovan je i specifikacija njegovih svrha 14 1. T eleologijsko tum ačenje djelovanja i njegova kritika . . 14 2. T um ačenje djelovanja kao uzrokovanje učinaka . . . 19 3. R eguliranje vrednotam a i svrhama: T ranzitivnost ili o p o r t u n iz a m .....................................................................................26 D R U G O PO G LA V L JE : Pojam sistem a i teorija svrhe klasičnog nauka o o r g a n iz a c ij i.........................................................................44 T R E Ć E PO G LA V L JE : K ritička strujanja i nove pozicije . . 71 1. O d policijske države do pravne d r ž a v e .............................. 72 2. Princip optim iranja i njegova k r it ik a .................................... 86 3. T eorije m otivacije d o p r in o s a ................................................ 104 4. F orm ula o p s t a n k a ........................................................................ 117 5. K ibernetsko r e g u lir a n j e ............................................................ 129 Č ET V R T O PO G LA V L JE : Funkcija postavljanja svrhe . . . 136 1. T eorija s is te m /o k o lin a .................................................................. 140 2. F unkcija s v r h e ...............................................................................146 3. Specifikacija svrhe, diferenciranje okoline i generalizirani m ediji rješenja p r o b le m a ............................................................ 165 4. Stupanj određenosti postavljanja s v r h e .............................. 173 5. Proturječnost postavljanja s v r h e .......................................... 185 6. Funkcionalni e k v iv a le n t i............................................................ 192 P E T O PO G LA V L JE : Svršno p rogram iran je.................................... 209 1. D ilem a funkcije i str u k tu r e ...................................................... 211 2. R elativnost karakteriziranja s v r h e /sr e d stv a ........................ 216 3. Program ska struktura: v iie s tu p n je v ito s t.............................. 230 4. Program ska struktura: v iš e č la n o s t .......................................... 236 5. Program ska struktura: vrem enski r e d .............................. 245
349
6. Problemi i rješavanje problema 7. K o n t r o l a ............................... 8. O rg an izacija..........................
252 260 272
ZA K L JU Č A K : P rilog raspravi o razdvajanju em pirijskog i norm ativnog is t r a ž iv a n j a .................................................................. 277 B i b l i o g r a f i j a ................................................................................................ 283 P o g o v o r ............................................................................................................ 327 Indeks im ena i p o j m o v a ........................................................................ 341
Biblioteka NOVI SVIJET Niklas Luhmann TEORIJA SISTEMA Svrhovitost i racionalnost Izdavač ČGP DELO OOUR, GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Z a izdavača Tomislav Pušek Oprema Cveta Stepančič L ekto r Ivan Sović Tisak ČGP DELO, Ljubljana, 1981