Biblioteka THEORIA
NIKLAS LUMAN
DRUŠTVENI SISTEMI OSNOVI OPŠTE TEORIJE
Prevela s nemačkog i predgovor napisala LIDIJA TOPIĆ
IZDAVAČKA KNJIŽARNICA ZORANA STOJANOVIĆA SREMSKI KARLOVCI • NOVI SAD
2001
Naslov originala Niklas Luhmann, Soziale Systeme. Grundriß einer allgemeinen Theorie, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1999 7 .
TEORIJA SISTEMA KAO OKVIR ISTRAŽIVANJA VISOKO SLOŽENIH SAVREMENIH DRUŠTAVA Pošto je marksizam izgubio poziciju vrhovne teorije otvorio se prostor za (re)afirmaciju drugih i drugačijih stanovišta kojima će se tumačiti društvo u njegovoj celovitosti. Najnovije iskustvo pokazuje ne samo nedovoljnost, već i neefikasnost marksističkog odgovora na važna društvena pitanja. Kako zadržati teoriju kao vrhovnu ako ona nije uspela da ukaže na osnovne pravce kretanja i promene koje su se mogle očekivati u savremnim, visoko razvijenim društvima? Prognozirajući propast suparničkih sistema, doživela je krah poretka u ime kojeg je i stvorena. Njena neplodnost sigurno ne znači i njeno odbacivanje en bloc. Ona će svakako ostati inspiracija za negovanje one misli o stvaranju idealnog društva koja prožima koncepcije o društvu od njihovog nastanka, da bi doživela vrhunac u periodu razvoja industrijskog društva, žestoko noseći zamisao i ostvarenje Francuske revolucije. Ali, Marksova teorija zakazuje na etapi konstituisanja postindutrijskog društva. Struktura i odnosi u društvu suštinski se menjaju i shema eksploatacija/samoafirmacija, alijenacija/dezalijenacija više ne funkcioniše. To inspiriše nove pokušaje tumačenja visoko razvijenih i visoko složenih društava među kojima teorija sistema zauzima jednu od vodećih pozicija. Inspirisan Parsonsovim (Parsons) Društvenim sistemom Luman 70-tih godina sada već prošlog veka razvija u Nemačkoj svoju teoriju nadovezujući se ne samo na kibernetiku Vinera (Wiener) i teoriju sistema fon Bertalanfija (von Bertalanffy), već i na rezultate nemačkog učenja o institucijma u radovima Frajera (Freyer), Gelena (Gehlen) i Selskog (Schelsky). Svoje shvatanje sociologije koja ima u vidu društvo u njeggvoj celovitosti Luman izlaže u okviru teorije sistema. Pojam sistema nastao je kao rezultat tendencije interdisciplinarnog izučavanja fenomena, kao
5
pokušaj ujedinjenja rascepkanih naučnih disciplina. U tom smislu formulišu se zajednički osnovni analitički pojmovi koji se primenjuju u različitim disciplinama. To su pre svega pojmovi otvorenog i zatvorenog sistema, interdependencije, izolacije i interakcije, centralizacije i decentralizacije. Pomoću ovih pojmova organizuje se sadržaj različitih podataka u smisaone celine. U delu Društveni sistemi Luman proširuje listu osnovnih pojmova i obrađuje: smisao, vreme, događaj, element, odnos, kompleksnost, kontingenciju, delanje, komunikaciju, sistem, okolinu, svet, očekivanje, strukturu, proces, samoreferenciju, samoorganizovanje, autopoiesis, individualnost, opažanje, samoopažanje, opisivanje, samoopisivanje, jedinstvo, refleksiju, diferenciju, informaciju, interpretaciju, interakciju, društvo, protivrečnost, sukob itd. Mada se već iz prvih analiza uočava da ima u vidu teoriju delanja, strukturalizam, funkcionalizam, fenomenologiju i hermeneutiku, on zadržava naziv »teorija sistema« jer u opštoj teoriji sistema nalazi najvažnije podsticaje za sopstveno izlaganje. Dok je tradicionalno kauzalno mišljenje tragalo za nepromenljivim odnosima između uvek jednog uzroka i uvek jedne posledice, gubeći pri tom širi heuristički smisao i spremnost da se ustanove sheme alternative, sistemsko stanovište ukazuje na nedovoljnost uzročne analize za tumačenje savremenih pojava i traži njeno zamenjivanje funkcionalnom analizom. U krajnjoj liniji, kaže Luman, uzročni metod je samo deo funkcionalnog metoda jer »pretpostavka jednog uzroka, odnosno jedne posledice zapravo je apstrakcija koja ispunjava odredjenu funkciju poretka« (Luhmann, 1968: 15). Interpretacija sveta kao uzročne stvarnosti samo je jedno od tumačenja koje sputava, jer teorija uzročnog zakona postulira slučaj sa zatvorenim spoljašnjim granicama u kojima nema mogućnosti razmene ni na strani uzroka ni na strani posledice. Metodologija uzročnog istraživanja važi, tako, samo za veštačke situacije. Kako je svet beskrajno složen, Luman traga za onim mehanizmima koji su u stanju da ga pojednostave i u tom smislu analizira pojam cilja. Ustanovljavanje ciljeva ima funkciju redukcije beskonačne složenosti. Ova se funkcija ne može shvatiti u okviru teorije delanja, već pretpostavlja teoriju sistema delanja. Pojam cilja značajan je zbog toga što se odnosi i na uzročni i na vrednosni kontekst. On čini prelaz. Njegovo delovanje je u obema oblastima potrebno i određenjem cilja postiže se u oba slučaja redukcija složenosti. Luman odbacuje kao previše uske okvire Veberove teorije delanja. Dokle god se ciljevi interpretiraju kao ciljevi delanja ne mogu se organizovani društveni sistemi zasnivati na ciljevima bez pitanja: čiji ciljevi? Ovo pitanje, po njegovom mišljenju, ukazuje na nužnost kom-
6
pleksnije teorije kao što je teorija moći ili konsenzusa koja se ne može tumačiti po shemi cilj/sredstvo jer sama treba da objasni ustanovljavanje cilja. U teorijama o konsenzusu se polazi od pretpostavke da vlast omogućuje postavljanje ciljeva koji bi za pojedinca bili nedostižni. Teorija ciljnoracionalne organizacije bi morala da pokuša da predstavi svoje područje istraživanja u obliku niza ciljeva i sredstava. Ovo je moguće ako se posmatra tok delanja u organizovanom sistemu (npr. u procesu proizvodnje) koji u krajnjem proizvodu ima svoj jednoznačni cilj. Cilj programira moguća sredstva neutrališući one vrednosne aspekte koji se pojavljuju u neočekivanim posledicama ovih sredstava. Kako u savremenom složenom stanju društva ovakav izolovani odnos ima ograničene analitičke mogućnosti, Luman uvodi »stanje sistema« kao formulu za kompleksno stanje stvari koje ima u vidu više vrednosnih orijentacija i zato se ne može podrediti samo jednom cilju. U teoriji sistema posebno mesto zauzima pojmovno razlikovanje strukture i procesa pošto svaki sistem koji želi da opstane u promenljivoj okolini mora istovremeno da se sastoji iz promenljivih i nepromenljivih (konstanti i varijabli). Ovome nasuprot stoje ona mišljenja koja idu za podređivanjem stanja sistema cilju sistema što omogućava racionalizovanje odnosa strukture i procesa. Luman ističe da se istraživanjem procesa odlučivanja, komunikacije i elektronske obrade podataka došlo do uvida da racionalizacija toka komunikacije i odlučivanja implicira strukturne odluke. U osnovi teorije sistema, bilo daje reč o teoriji ličnosti ili o teoriji društvenih sistema, nalazi se model obaveznog odlučivanja. Ova teorija formuliše uslove pod kojima odluke važe kao obavezne. Ona se takođe bavi određenjem onih problema koje sistem treba da reši ukoliko želi da opstane u nekontrolisanoj okolini. Problem složene okoline Luman izvodi iz Ešbijevog (Ashby) zakona o »requisite variety«, po kome se sistemi nalaze u neprijateljskoj okolini, zbog čega moraju da budu tako strukturisani da im na raspolaganju stoje metode zadiranja u okolinu radi njenog menjanja, koje je u funkciji trajanja sistema. Ukoliko su različitiji oblici u kojima se pojavljuju ugrožavanja iz okoline utoliko moraju da budu raznovrsnije mogućnosti reagovanja sistema. S tim u skladu, teorija sistema otvorenih prema okolini ne može se zadovoljiti onim optimalnim modelima koji u sebi sadrže jednoznačna rešenja, već mora da ih zameni modelom funkcionalnih ekvivalenata kao pravom mogućnosti funkcionalne teorije. Strukture sistema, ukoliko žele da održe svoju identičnost u promenljivoj okolini koja se ne može kontrolisati, moraju da se sastoje iz premisa za odlučivanje koje imaju više različitih primena i tako označavaju samo granice promene konkretnog ponašanja. 7
Pošto se sistemi nalaze u njima neprijateljskoj okolini problem postojanja je osnovni problem teorije sistema koji nema u vidu već redukovanu okolinu već sveobuhvatni odnos sistem/okolina. Problem postojanja podrazumeva kompleks problema koji bi morao da bude rešen, ukoliko sistem treba da ostane nepromenljiv u promenljivoj okolini i zbog toga formula trajanja i teorija sistema nužno pretpostavljaju plodan međusobni odnos. U suprotnosti između formule cilja (koja je koncipirana u vezi s pojedinačnim delanjem) i formule postojanja (koja se odnosi na sistem), Luman vidi istu suprotnost koja postoji između uzročne teorije i ideologije, a »promena frontova i položaja problema je uslovljena napretkom društvenih nauka od teorije faktora ka teoriji sistema« (Luhmann, 1968: 103). Lumanova teorija sistema nalazi svoje podsticaje, kao što smo već napomenuli, u kibernetici N. Vinera i opštoj teoriji sistema fon Bertalanfija. U vezi s reči kibernetika asocira se pre svega opčinjenost problemom postojanosti u krajnje složenom, promenljivom svetu i pokušaj da se ova stanja varijabli objasne procesom komunikacije. Okolnost da kibernetika postavlja nepromenljivost kao problem, ne kao suštinu bivstvovanja, čini je neontološkim, funkcionalističkim postupkom istraživanja i dovodi je u neposrednu blizinu sociološke funkcionalističke teorije sistema. Kibernetska teorija ima u vidu pre svega onaj slučaj u odnosu sistem/okolina kada sistem treba da se održi nepromenjen uprkos delovanju promenljivih faktora okoline. Pri rešavanju ovog problema mogu se koristiti dve funkcionalno ekvivalentne strategije sistema. Sistem može da traži da se održe stabilna konkretna stanja bez pretpostavke ponašanja okoline, pri čemu mora da kompenzira pojedinačna promenljiva delovanja iz okoline onako kako ona (neočekivano) dolaze. Ovo je strategija kibernetskog pojma cilja koja, utoliko što ima u vidu nepredvidljive promene u okolini, indirektno vodi računa o njenoj stvarnoj složenosti. Druga se strategija sastoji u tome što sistem koordinira svoja delanja u odnosu na apstraktni cilj koji posmatran iz okoline, ma koliko se menjao, ostaje konstanta i nudi sistemu osnovu za postojanje. U ovom slučaju sistem racionalizuje više mogućih sredstava za dostizanje postavljenog cilja. Ova kibernetska teorija sistema zbog indirektnog vođenja računa o složenoj okolini traži svoju dopunu, jer sa tehnikom postavljanja cilja ne iscrpljuje pretpostavke o stabilizaciji sistema. Lumanovu teoriju društvenog sistema ne zadovoljava ni Bertalanfijeva teorija koja sistem tumači kao celinu sastvaljenu iz delova jer vodi ka izolovanom tumačenju sistema koje se teško može prihvatiti kao plodan metod za analizu organizovanog stanja stvari ili društvenih 8
sistema. Razlaganje postojećeg po shemi celina/deo slično je razlaganju procesa po shemi uzrok/posledica (odnosno cilj/sredstvo) koje vodi ontološkom shvatanju suštine postojećeg, ograničavajući se pri tom samo na unutrašnji poredak sistema. Tumačenje sistema kao celine koja se sastoji iz delova vodi njegovom izolovanom posmatranju, a odnosi sa okolinom se mogu shvatiti samo tako što se sistem posmatra kao deo sveobuhvatnijeg sistema. Po Lumanu, spoljašnjost se mora uključiti u tematsko određenje pojma sistema da bi se uopšte razumela njegova unutrašnjost. »Sistemi su identiteti koji u složenoj promenljivoj okolini zadržavaju razlikovanje unutrašnjosti i spoljašnjosti u procesu stabilizacije« (Luhmann, 1971: 73). Određenjem granica i konstituisanjem razlike između spoljašnjosti i unutrašnjosti nastaju područja različite složenosti. Svet je složeniji od svakog sistema u svetu, tj. u svetu je moguće više događanja nego u sistemu. U poređenju sa svetom sistem razlikuje kompleksnost i tako stvara viši poredak sa manje mogućnosti u kome se mogu bolje orijentisati doživljaji i delanja (Luhmann, 1968: 121). Ova redukcija spoljne kompleksnosti na obim koji omogućuje doživljaj i delanje u svim ljudskim formacijama sistema izvodi se na temelju smisla, pa se tako teorija društvenih sistema ne može poistovetiti sa drugim sistemima niti se može konstruisati kao društvena kibernetika. Luman vidi osnovnu razliku između biokibernetskih i društvenih sistema u činjenici da se organizmi integrišu na bazi života, a društveni sistemi na bazi smisla. Dok je u biokibernetskim sistemima jasno dat ograničen sistem za koji se empirijski može utvrditi prošlost, sadašnjost i budućnost, u društvenim sistemima treba »neprestano imati u vidu da se radi samo o smisaonim granicama; a smisaone granice nisu drugo do sredstva odabiranja« (Luhmann, 1971a: 13). Smisaone granice dele sistem i okolinu kao područja različite složenosti. Okolina ima uvek veću složenost od sistema i konačno neodređenu složenost sveta uopšte. Vrlo iznijansirane analize smisla i ireverzibilnosti/reverzibilnosti vremena Luman će razviti kasnije u Društvenim sistemima. Svi problemi sistema i svi rezultati koji su mu potrebni da bi se održao svode se u krajnjoj liniji na osnovni problem redukcije kompleksnosti i promenljivosti. U tu svrhu sistemu stoje na raspolaganju strategije kao što su: zamena objektivne situacije subjektivnom, institucionalizacija određenih oblika obrade iskustva, diferenciranje okoline, diferenciranje unutrašnjosti sistema ili snabdevanje sistema sposobnošću da u određenoj meri dopusti neodređenost sopstvene strukture. Ove su strategije funkcionalno ekvivalentne u odnosu na osnovni problem apsorpcije složenosti i promenljivosti.
Jedna od tehnika za uspostavljanje granica sistema, njegove autonomije i izbegavanja opasnosti tako što će prepoznati ona stanja ili promene u sistemu koje su važne za njegovu postojanost, jeste tehnika ustanovljavanja cilja. U krajnjoj instanci postavljanje cilja ima funkciju redukcije složenosti. Visoko složeni, protivrečni sistemi često zahtevaju zamenu jedintvenog cilja sistema ustanovljavanjem više protivrečnih ciljeva. Teorija sistema kao strategija složenih društvenih stanja nema razloga da spreči sistem da u svom trajanju jednom sledi jedne, drugi put druge ciljeve i da se pri tom ponaša nekonzistentno. Ona ne samo da može, već i mora da dozvoli protivrečnosti. Pored tehnike cilja kao sredstva za smanjenje složenosti može se primeniti i kondicionalna tehnika koja podrazumeva utvrđivanje određenih uzroka koji uvek kada nastupe treba da izazovu posledicu bez obzira na konkretnu konstelaciju u kojoj oni nastupaju zajedno sa drugim uzrocima ili uopšte mogućim uzrocima. Daleko pogodniji model i od modela cilja i od kondicionalnog modela ako/onda jeste model input/output koji svojom opštošću i gipkošću prevazilazi oba. Ovaj model u teoriji sistema postaje ekvivalent za tradicionalni pojam cilj/sredstvo. Utvrđivanje outputa kao cilja i inputa kao sredstva jeste posebna vrsta uključivanja sistema u njegovu okolinu. Ovaj se model zasniva na pretpostavci da sistem diferencira svoje odnose sa okolinom prema uzročnoj shemi tako što jedne stvrstava u uzroke druge u posledice i ovako podeljene stavlja u međusobni odnos, stabilizuje ih i u skladu s tim specijalizuje granice sistema. Cilj je takvo razvrstavanje empirijske građe koje omogućuje njenu jednostavnu, mašinsku primenu. Obrađeni podaci pomažu da se složenost sistema tako reši da problemi u najvećoj mogućoj meri iščeznu. Ovo je ujedno i cilj Lumanove teorije kao takve. Sistem se učvršćuje stabilizacijom granica između sistema i okoline u okviru kojih se može održati nepromenljiv poredak više vrednosti sa manje mogućnosti (dakle, redukovana kompleksnost). Tako se neodređena složenost sveta preobraća u određene probleme samoodržanja. Sistem uvodi problematiku sveta delimično u sopstvene okvire i tu je rešava uz pomoć precizno usmerenih metoda obrade informacija (Luhmann, 1968: 76). Kompleksnost sistema mora biti u odgovarajućem odnosu prema kompleksnosti okoline. »Ukoliko je kompleksnije strukturisan sam sistem i ukoliko više različitih stanja može da preuzme, utoliko kompleksniji može biti i njegov svet, utoliko on može da postoji na okolini adekvatniji, smisaoniji i prosvećeniji način, utoliko je njegova subjektivnost primerenija svetu« (Luhmann, 1970: 76). Pri tom Luman izri-
10 VI
čito napominje da se društveni sistemi sastoje iz očekivanih delanja, ne iz ljudi. Sociološka teorija sistema raskida sa tradicionalnim učenjem utoliko što čoveka ne shvata delom društvenog sistema, već kao okolinu koja stvara probleme (Luhmann, 1971: 36). Iz toga sledi da se odnosi ljudi u društvenom sistemu i humanost njegovih institucija ne mogu shvatiti po shemi celina i deo, već po shemi sistem i svet (Luhmann, 1971: 37). U središtu Lumanove teorije sistema nalazi se ideja stvarnosti koncipirane po tezi »sve je moguće«, kao jednostavno kontingentni svet. Teorije sistema koje preuzimaju problem sveta koji nije određen samo postojećim, već i nepostojećim (drugim mogućnostima) ne smeju da budu strukturalno-funkcionalne teorije koje započinju istraživanje dajući prednost strukturama; one moraju biti funkcionalno-strukturalne i moraju da istražuju funkcije strukture, rešenje problema kompleksnosti sveta kroz stvaranje strukture i predstave o okolini, one moraju da sagledaju funkciju stvaranja sistema i da sve probleme obrađuju kao već izvedene probleme, kao preformulisane probleme sveta sa smanjenom kompleksnošću. Smisao ovako shvaćenog istraživanja transcendentalno-fenomenoloških problema nalazi se, teorijski kao i praktično, u povećanju ljudskog potencijala za shvatanje i redukciju složenosti sveta kroz stvaranje sistema (Luhmann, 1970: 78). Po Lumanu pojam kompleksnosti treba da označi da postoji više mogućnosti doživljaja i delanja nego što je aktualizovano. Pojam kontingencije treba da kaže daje u horizontu aktuelnog doživljavanja ukazivanje na mogućnost daljeg doživljavanja i delanja samo mogućnost i da otuda može biti i drukčije nego što se očekuje. Kompleksnost praktično znači prinudu selekcije. Kontingencija praktično znači opasnost od razočarenja i nužnost prepuštanja riziku (Luhmann, 1971a: 32-33). II Vrlo uopšteno, Luman vidi društvo kao funkcionalno diferencirano u komunikativne podsisteme kao što su politika, ekonomija, pravo, nauka, religija itd. To su autopojetički ili samoreferentni zatvoreni sistemi koji funkcionišu po binarnom kodu (npr. legalan/nelegalan za pravni sistem, istinit/lažan za nauku itd.). Ovo neposredno utiče na nemogućnost kontrolisanja ili upravljanja operacijama nekog sistema od strane drugog sistema. Shvatanje društvenih podsistema kao autopojetičkih, zatvorenih sistema koji sve informacije stvaraju interno, uključujući i samu diferenciju sistem/okolina, implicira da upravljanje može
biti samo samoupravljanje. Dakle, kada je u pitanju samopuravljanje ekonomije onda to znači da politički sistem ne sme uticati na ekonomske tokove i da politika ne može obnoviti ekonomiju, delove ekonomije ili pojedinačna preduzeča, jer je za to potreban novac, a to nas ponovo vraća ekonomiji. Ako se posmatra ekstremno kompleksan sistem društva kao celine mora biti jasno da više ne važi mehanizam koji je pretpostavljala stara kibernetska teorija upravljanja, naime relativno direktna uzročnost koja čini mogućim da se output sistemskog mehanizma javlja gotovo trenutno kao promena inputa, kao u paradigmi: počinje grejanje, postaje toplije. Luman ističe da se sve dešava u velikoj crnoj kutiji sistema - crnoj kutiji viđenoj spolja, ali i iznutra. Ipak, upravljanje je moguće zato što ono pretpostavlja samo izbor diferencija s obzirom na diferencije koje želi da minimalizuje. Sve dotle dok posmatrač posmatra bez uzbuđenja ono može da funkcioniše i, ako se prihvatanje prebacuje iz jedne diferencije u drugu, upravljanje može da se obavlja — npr. može iz prilično socijalističkog programa da pređe na državu izobilja, pa na program smanjenja ekoloških razlika. Ali, u svakom slučaju mehanizam pretpostavlja da ne postoji stara kibernetika (Luhmann, 1997: 50). Ostaje pitanje da li se ovo menja ako se promeni sistemska referenca i analizira mogućnost samoupravljanja podsistema društva. Lumana posebno zanima u kom se smislu može govoriti o samoupravljanju u ekonomiji, ili mnogo uže, o samoupravljanju u preduzeću. Ukoliko se ekonomija shvati kao autopoiesis plaćanja, onda je jasno da svako ekonomsko upravljanje ima posla sa razlikama u novčanim zalihama. Dalje, ako se upravljanje shvati kibernetski kao minimalizovanje razlika, problem je uvek u minimalizovanju razlika izraženih u novčanim sumama. Ovo ne preporučuje implicitno monetarnu politiku centralne banke, već samo kaže da nema drugih mogućnosti. Upravljanje koje ne orijentiše svoje programe u pravcu razlika monetarne zalihe nije samoupravljanje ekonomskog sistema. Ono može, na primer, biti još uvek politički razumno ako teži ka smanjenju broja nezaposlenih. Ali, ako neko želi da ispita zašto neko ima tu ideju i šta želi da uradi upravljajući u tom smislu, on mora da posmatra politički, a ne ekonomski sistem. On će morati da vidi kako politički sistem posmatra ekonomski sistem i koje (možda »perverzne«) efekte proizvodi kada deluje u skladu sa svojim sopstvenim opservacijama. Program upravljanja može biti planiran potpuno idealistički, npr. pod maksimom: što je moguće više profita! Operacionalizacija bi onda predvidela precizne korake u cilju utvrđivanja očekivanja u odnosu na sume i vremenske periode.
*
Pod uslovima funkcionalno diferencirane društvene strukture nepromenljiva polazna tačka svake analize ostaje samoreferentna autonomija funkcionalnih podsistema. Ovo znači: svaki funkcionalni sistem se orijentiše u odnosu na svoje sopstvene diferencije, prema sopstvenoj konstrukciji realnosti i pema svom sopstvenom kodu. Ne postoji pokušaj upravljanja koji može da eliminiše ovu diferenciju ili daje premosti. Ali, svaki sistem uključuje programe u svoj operacionalni kontekst, a oni mogu biti planirani kao programi smanjenja razlika; programi, dalje, mogu markirati smetnje ili ciljeve u odnosu na koje će odrediti ono stanje sistema koje se približava smanjenju razlika. Sistem ustanovljava diferenciju koda i programa koju Luman upotrebljava u analizi problema samoupravljanja u ekonomiji (Luhmann, 1997: 49). Kodovi su nepromenljivi za sistem koji se identifikuje preko njih. Ekonomski sistem nikada neće sumnjati da postoji razlika između plaćenog i neplaćenog. Programi se, s druge strane, mogu menjati, ali pod uslovom da kod ostane nepromenjen. Ova karakteristika diferencije između kodiranja i programiranja se može koristiti pri spoljnim intervencijama, u ovom slučaju je reč o intervenciji politike u ekonomiju. Pod uslovom daje sačuvana sistemska razlika, i pod daljim uslovom da se u politici mogu realizovati samo politički a u ekonoiji ekonomski programi, politika može vrlo dobro da vidi kao svoj zadatak uticanje na program smanjenja razlika na temelju kojih funkcioniše ekonomija. Takve intencije ostaju politički programi. Ako oni treba da utiču na ekonomiju nije dovoljno da se posmatraju samo politički relevantni brojevi (npr. prosečni dohodak, brzina promena u prihodu, broj nezaposlenih, regionalne razlike u ovim brojevima itd.). Politika nema kibemetske mehanizme (grejanje/hlađenje) koji bi mogli uticati na ove brojeve. Oni su rezultat složene kooperacije institucija samoupravljanja (programa za smanjenje razlika) u ekonomiji. Otuda politika može samo da stvori uslove koji utiču na program i na taj način na samoupravljanje u ekonomiji. Politika može nešto da zabrani, da kreira troškove, da načini uslove za promenu, ali pitanja ekonomije moraju ostati u nadležnosti ekonomije. Neposredna ispitivanja pokazuju daje u većini slučajeva suština u uticanju na relativno atraktivne programe, mada sam rezultat upravljanja nije cilj politike niti se može nazvati političkim uspehom. Moguće je, na primer, da kontrola okoline dovede, neke firme do bankrotstva zato što se ona ne može finansirati ili je to moguće uz pomoć nedostižnih kredita. Relevantna razlika postaje veća umesto manja. Ali, politika će pokazati kao svoj uspeh meru zagađenosti okoline, primenjivaće svoje programe Za smanjenje razlike s obzirom na ovaj podatak, a
13
neće prikazati kao rezultat svog programa broj bankrotiranih preduzeća. Ukoliko politika registruje pustošenje koje ovo izaziva ona može pokušati sa uvođenjem programa za prevenciju od bankrotstva i, polazeći od empirijskih podataka, da pokuša da smanji broj bankrotstava na godinu dana ili da poveća broj firmi spašenih od bankrotstva. Ali, ovo su politički programi i ostaje da se vidi koje deformacije mogu povratno izazvati u ekonomskim programima. Ako je pomoć dostupna, bankrot može postati primamljiv (Luhmann, 1997: 53)! Drugi problem postaje očigledan sa propašću politički inspirisanih projekata razvoja u nerazvijenim zemljama. Politika je pokušala da stvori pogodnosti za profit i da tako stimuliše aktivnost; ali stvarna ekonomija ne pokušava da umnji razlike mogućeg profita, već razlike mogućeg rizika. Ovo je znak da politika može postići političkim programima politički uspeh ili politički neuspeh i da na taj način može upravljati sobom, ali da u samoupravljanje ekonomije može intervenisati samo i ukoliko bi to moglo da pogodi pravac i uslove za ekonomsko minimalizovanje razlika. Verovatno ista ovakva protivrečnost postoji u industrijski visoko razvijenim regionima u većem stepenu nego što to pretpostavljaju preovlađujući politički (ali i tržišno-teorijski, tj. ekonomski) koncepti upravljanja. U svakom slučaju, čovek prvo mora da posmatra kako drugi sistem radi pre nego što može da utiče na njegovo samoupravljanje; a posledica ovde predstavljene teorije je da je čak i ovo posmatranje moguće samo sa njegovim sopstvenim konstrukcijama stvarnosti i samo uz pomoć samokonstruisanih iformacija, prema tome pomoću informacija koje se (kao tržišni podaci) mogu dobiti gotove od posmatranog sistema. Posmatrano kao celina upravljanje je uvek u isto vreme minimalizovanje i povećavanje razlika. Ako je istina da svaka opservacija, svaki opis i u specifičnom smislu svako upravljanje kao operacija markira razlike i time uzrokuje (ekskluzivne) efekte koji grade sistem, onda se nikako ne može očekivati da ovaj problem ikada bude rešen kao vrsta dijalektičke sinteze. Njegovo uključivanje u samoopisivanje savremenog društva Luman vidi kao zadatak naučne analize i sociološkog prosvećivanja. Svoj raskid sa tradicijom prosvetiteljstva Luman pokazuje vrlo eksplicitno u analizi odnosa morala i politike. On proučava stavove prema ovom problemu od rane modeme (Makijavelija) do savremenog društva i konstatuje da i pored veličanstvenih podviga u promišljanju fenomena tradicija više ne pomaže. Uvođenje morala u politiku dovodi do paradoksalnih rešenja i ukrštanja funkcionalno odvojenih entiteta što najpre ukazuje na neuvažavanje osnovnog principa redukcije kompleksnosti.
Ukoliko se pažljivije pogledaju strukturalne promene društvenog sistema može se zapaziti pre svega visok stepen diferencijacije, interne dinamike i uzajamne zavisnosti funkcionalnih sistema. Pored političkog sistema moraju se analizirati ekonomija, nauka, zakonodavstvo, obrazovanje, zdravstvo, religija i porodica u njihovom savremenom obliku. Razvoj u pravcu diferenciranja otežava shvatanje društva kao integrisanog na temelju morala. Nije dovoljno puko ustanovljavanje enklava sa izvesnom količinom amoralnosti kao što je neiskrenost u politici, naučno istraživanje koje se ne obazire na svoje posledice ili seksualni interes za partnera koji prevaziiazi zahtev za reprodukcijom, jer već ovo izdvajanje ukazuje na shvatanja karakteristična za srednji vek i ranu modemu. Po Lumanu, danas ipak možemo videti i moramo prihvatiti da vrednosti funkcionalnog sistema nisu moralne vrednosti (Luhmann, 1994:29). Dakle, nema mnogo smisla prosuđivati o vlasništvu nasuprot nevlasništvu u moralnim terminima, tj. jedno karakterisati kao moralno dobro, a drugo kao moralno loše. Isto se odnosi na vlast i opoziciju, bolest i zdravlje, istinu i neistinu kao rezultat istraživanja ili pobedu i poraz kao rezultat u sportu. Dvostruko vrednosno kodiranje funkcionalnih sistema ne može nikako biti kongruentno sa moralnim kodom dobro/loše i tako celokupna samoorganizacija ovih funkcionalnih sistema izmiče moralnoj kontroli. Doduše, napominje Luman, povlačenje moralnosti iz ovih sfera je zahtevano i sankcionisano moralom. Bila bi to uvreda za našu moralnu senzibilnost ako bi partija na vlasti sebe smatrala moralno superiornom samo zato što ima većinu u tom trenutku. Isto bi tako bilo problematično moralno osuđivanje nekoga samo zato što je izgubio proces na sudu i bio na suprotnoj strani zakona u tom specifičnom slučaju. Mi više ne posmatramo bolesti kao božju kaznu za moralno problematično ponašanje; istovremeno ne tražimo opravdanje u božjim delima kada se radi o patnji nedužnih ljudi. Kada dobitnici Nobelove nagrade intervenišu tako što neke akcije podržavaju, a druge osuđuju, onda to nema opravdanja u njihovim izuzetnim dostignućima, već predstavlja oblik zloupotrebe zaslužene reputacije stečene u oblasti kojom se bave. Da li ovo znači da učenje o prudentia više ne zadovoljava? Da li su naši problemi rezultat različite vrste kompleksnosti tako da traže druge instrumente posmatranja i opisivanja od onih koji nam stoje na raspolaganju (Luhmann, isto)? Luman je sasvim precizan. Povlačenje morala iz kodiranja funkcionalnih sistema je moralno opravdano i može se pravdati. Moral dopušta sopstveno povlačenje u moralnim terminima i odriče se prava da zadire u opcije koje se održavaju preko dvojakog vrednosnog koda funkcionalnih sistema. On se odriče bilo koje uloge u mehanizmu se-
15
lekcije u školama, u političkim manifestacijama, u ekonomskoj politici i sličnom. Čineći tako moralni sistem procenjuje sebe u moralnim terminima, a protezanje morala na druge funkcionalne sisteme smatrao bi moralno sumnjivim. Moralni sistem sam mora biti dovoljno nezavisan da bi bio u stanju da odlučuje o sopstvenoj primenljivosti ili neprimenljivosti. Na taj način on odgovara na datu funkcionalnu diferenciranost društvenog sistema. Moral više nije doktrina o dobrom, urednom životu punom vrline, već je akademska teorija koja se bavi opravdavanjem moralnih sudova. Pri tom nema sumnje da samim etičarima nije teško da opravdaju svoje mišljenje. Ako neko pokuša da sugeriše drukčije stanovište, sledi rasprava; oni polaze od svojih moralnih shema i postupaju sa onim ko se usudi da samo pita za razloge kao sa nekim ko želi da pruži ozbiljne argumente u negiranju njihovog moralnog stanovišta u korist nečeg lošeg. Ali raspravljanje na ovom nivou, po Lumanu, prisiljava ili na moralnu naivnost ili na moralni cinizam i daleko je od etike u bilo kom smislu (Luhmann, 1994: 30). Etika sposobna da se primeni na savremene uslove mora biti u stanju da procenjuje da li moralni standardi mogu ili ne mogu da se primene. Morala bi da se bavi moralom kao formom koja ima dve strane, dobru i lošu, od kojih obe dolaze do izražaja. Viđeno na ovaj način, moralno prosuđivanje konstruiše kvalifikacije o dobrom i lošem. Ako se nešto vidi kao dobro znači da nešto drugo mora biti loše. Univerzalizovanje ovog moralnog koda dopušta da ljudi svuda i uvek donose moralne sudove o svim vrstama problema. To znači da se traži odgovor na pitanje pod kojim uslovima je dobro ili loše posmatrati neku opciju kao dobru ili lošu. Lumana ne interesuje određenje ko je moralno dobar ili loš, već kakve su posledice u operativnom smislu ovih razlika. Svakodnevna je činjenica da je politička komunikacija prožeta moralnim aspektom i nema oskudice u šarolikim tvrdnjama koje se mogu čuti ili pročitati. Takođe se može pretpostaviti da mediji utemeljeni na ovim aspektima doprinose utisku da je politička kultura satkana od kulture uzajamnog vređanja koje mora biti dovoljno direktno kako bi bilo razumljivo svakome (ma koliko mu bilo ograničeno razumevanje politike). Istovremeno, ako bi moralni ukori bili precizni i štetni onda bi politička pozornica odavno bila prazna. Ovaj specifični fenomen je naročito uočljiv u vreme izborne kampanje. To Lumana podseća na Hofmanovu priču o princezi Brambili: dva lava su tako svirepo navalila jedan na drugoga da na kraju od njih nije ostalo ništa osim repova. Ali ko će biti zainteresovan da bira između dva repa (Luhmann, 1994: 32)?
Ovo može delovati neozbiljno, ali se događa pred očima glasača. Ne radi se o posebnoj aktivnosti i njenom izražavanju moralnosti, već o činjenici da političari delaju na temelju - manje ili više opravdane, ali konačno nedokazive - zablude da birači odlučuju vođeni moralnim kriterijumima. A to sasvim jasno protivreči osnovnom postulatu demokratskog političkog sistema po kome se izbor vrši između vladajuće i opozicione partije. To je zalaganje za izbor koji je moralno otvoren. Svaka partija koja sebe predstavlja kao demokratsku mora prihvatiti demokratske akreditive drugih partija. Suština je da se u istim moralnim uslovima sopstveni program prikaže kao politički bolji ili da se ukaže na akcije u prošlosti kao na razlog da se nastavi isto ili da se promeni delovanje. Ukoliko bi bilo moguće da se u moralnim terminima odredi koja partija zaslužuje priznanje, a koja ne, onda bi politički izbori bili posledica moralnog prosuđivanja, a ne test političke uspešnosti ili davanje prednosti određenom političkom kursu (Luhmann, isto). Sociolozi pokušavaju da shvate razloge zbog čega su stvari takve kakve su. Možda su u pitanju tendencije u dvopartijskom sistemu sa vrlo malim kvantitativnim razlikama između vodećih partija, tako da je svako sredstvo dobrodošlo da se osvoji vitalnih nekoliko procenata u glasovima birača. Igra moralnih senki može da posluži da se održi utisak da glasači imaju izbora - makar to bio samo izbor između dobrih i loših političkih snaga. Ovim se može objasniti dosta toga, ali ako su takva objašnjenja tačna onda to znači da u krajnjoj instanci moramo gledati u pravcu političkih konstelacija koje određuju da li će i kako partijska politika pribeći moralnim argumentima. Političari su tada sami žrtve političke moći kada se radi o njihovom moralnom samopredstavljanju. Luman se izričito zalaže za strukturalnu neidentičnost moralnog i političkog koda i ukazuje na kontradikciju između komunikativne prakse političara i funkcionalnih postulata demokratije za koje tvrde da ih podržavaju. Nema jednostavne redukcije politike na moral, osim u političkim sistemima u kojima se oponenti međusobno diskvalifikuju preko moralnih iskaza i na taj način se nadaju da će ukloniti protivnike iz političke arene. Ipak, ovo ne obuhvata na odgovarajući način odnos politike i morala. U pitanju su dve različite podele, dva različita oblika biranja između pozitivnih i negativnih vrednosti, zbog čega se moraju očekivati izvesna preplitanja. Luman se čak i ne zalaže za sklad između ova dva kodiranja. Taj sklad bi, izraženo terminima koji nisu ni moralni ni politički, suviše drastično redukovao kompleksnost sistema. Ali, ne želi ni političare koji delaju nemoralno. Pa ipak je, sasvim precizno, reč o ne-
2 Društveni sistemi
17
zavisnosti političkog koda od moralnog procenjivanja koje za sebe traži specifičnu moralnost - kao što je etika političkog poštenja (Luhmann, 1994: 33). Analogija se može potražiti u sportu. Ovde bi takođe bilo neprihvatljivo, moralno neprihvatljivo, ako bi se pobeda i poraz preobratili u moralnu sudbinu. Razlika između njih se odnosi samo na kriterijume vezane za sport. Upravo iz ovog razloga ovde postoji moralno shvatanje koje se odnosi na praksu dopingovanja koja potkopava i čak razara sportski kod i njegove kriterijume. Visoka amoralnost funkcionalnog koda zato traži moralnu pozadinu. Ona je kompatibilna sa sistemom morala koji nastoji da osigura da razlikovanje između pobede i poraza govori publici nešto o atletskim (sportskim) dostignućima takmičara, a ne o dostignućima savremene biohemije. Drugi primer predstavljaju plagijati i falsifikovanja podataka u nauci. Ovo su slučajevi sa kojima se suočavaju etičke komisije na američkim univerzitetima. I ovde je sistemski kod, suštinska razlika, sporna tačka koja se može održati preko poverenja i morala. U političkoj sferi nailazi se na paralelne probleme u slučaju korupcije koja podriva pravni poredak države i u slučaju nelegalnog pribavljanja infromacija koje se odnose na unutrašnje probleme političkih partija. U prvom slučaju reč je o razlici između službene moći i javnosti, u drugom između vlasti i opozicije. Poređenje sporta, nauke i politike pokazuje vrlo specifičnu zavisnost funkcionalnih sistema i morala. Kodovi koji definišu ove sisteme nisu dovoljni da ih i kontrolišu. Oni traže podršku spolja. U uslovima u kojima mas mediji služe kao čuvari morala, bavljenje moralnom kontrolom funkcionalnih sistema poprima oblik skandala. Ovo pruža brojne prednosti - čovek bar zna šta treba da izbegava i čega mora biti svestan. Skandali ističu jedinstvenost, oni ističu individualni pad i tako dopuštaju da se normalni poslovi odvijaju neopaženo. Svako koga uhvate biva žrtvovan kako bi ostali mogli da nastave kao i do tada. Ovo traži da se loše vladanje definiše i gledaocima pruža mogućnost da reaguju iznenađeno i ogorčeno. Sve je ovo povezano s mehanizmima vršenja selekcije koja se koristi u medijskim reportažama. Pa ipak, postoje izvesne nepogodnosti povezane sa skandalima kao formom političkog ponašanja. One se tiču individua i potvrđuju preovlađujuće precenjivanje individua u političkom sistemu. Pre svega, brojne zaista skandalozne pojedinosti u načinu informisanja ne mogu biti objekt skandala u političkom sistemu. Mada se tako zovu ne mogu izazvati moralno ogorčenje, već samo rezignaciju i apatiju. Luman ovde misli na povećavanje broja slučajeva ozbiljnih loših finansijskih planova koji se 18
ne mogu do kraja shvatiti osim ako se ne pretpostavi namera da se prevari javnost; drugi primer su isto tako ozbiljne ekološke nesreće u već visoko osetljivom kontekstu. U takvim situacijama može se kritikovati ceo sistem ili se može optužiti odgovorno lice, ali sam mehanizam se ne može poremetiti. Spolja posmatrano, čovek može steći utisak daje državna birokratija konstruisana kao društvena mreža sa osnovnim ciljem da uveri da se ništa ne dešava kada se nešto dešava (Luhmann, 1994: 35). Ova Lumanova razmišljanja potvrđuju osnovni stav po kome politički sistem nije zamišljen kao nešto što se može kontrolisati na temelju moralnih kriterijuma. On se može kontrolisati samo politički. Ovim se ne sugeriše da stvarni život ne želi da bilo kako sledi moralni put ili da je moral nešto zastarelo u savremenom društvu i da postoji još samo u obliku ličnog ogorčenja. Čini se da politički sistem, a to se može primeniti i na druge sisteme, sam ustanovljava domet i formu u kojoj će moral postati relevantan. Politička etika bi morala da ima u vidu pre svega sistemsko samoupravljanje. Ovo ipak dopušta izvesno nekontrolisano bujanje morala. Ljudi su skloni da morališu zato što im moralni kontrast dobro/loše pruža mogućnost da sebe postave na strani anđela. Sa ovim etika takođe mora računati. Sve je ovo učinilo sumnjivom tradicionalnu interdependenciju morala i razuma koja je pretpostavljala moralnu integraciju društva. To je bilo moguće u uslovima ’potpune kontrole’ suseda i tradicionalnog oblika života u selima i gradovima koji se odvijao u aristokratskim režimima. Apstraktnost prosvetiteljskog shvatanja pojma uma ukazuje na kraj ovakvog načina života i konačno vodi do njegovog ukidanja. Sada se individue mogu osećati posebno slobodno jer su shvatile da niko ne zauzima ono moralno stanovište koje dopušta da se govori u ime celokupnog društva. Iščezla je nevidiljiva ruka koja vodi, a sa njom i vrhovni suveren. Raspravljajući o budućnosti demokratije Luman ističe da će ona zavisiti od usvojenog pojma demokratije, a na temelju različito shvaćene budućnsti mogu se uočiti problemi već u sadašnjosti. Ako demokratija znači razum i slobodu, emancipaciju od društveno uzrokovane nepunoletnosti, od gladi i nevolje, političkog, rasnog, polnog i religioznog ugnjetavanja, ako ona znači mir i zemaljsku sreću svake vrste onda, kaže on, stvari izgledaju doista loše. I to tako loše da postoji velika verovatnoća da će izgledati još gore ukoliko pokušamo nešto da učinimo. Zato o ovim temama on i ne govori. Njih prepušta drugim teoretičarima. U potrazi za što preciznijim pojmom demokratije Luman najpre određuje šta demokratija nije. Dakle, demokratija nije vladavina naroda nad narodom. Pretpostavka da narod pomoću pravila može da vlada
19
sobom teorijski je nekorisna. Ali, demokratija nije ni princip po kome sve odluke moraju biti donete participacijom; to bi značilo rastvaranje svih odluka u odluke o odlukama. Rezultat bi morao biti beskrajno opterećenje odlučivanjem, gigantska teledemobirokratizacija i konačno netransparentnost u odnosima moći sa prednošću onih koji su unutar ovih zbivanja i tačno mogu da vide i shvate stvari i da plivaju u mutnoj vodi (Luhmann, 1990: 47). Ovo negativno određenje demokratije jugoslovenskom čitaocu može sasvim živo da dočara neefikasnost odlučivanja u ne tako davno vladajućem samoupravljanju. Umesto toga Luman predlaže da se demokratija shvati kao podela na vrhu i to kao sasvim jednostavna podela na vrhu izdiferenciranog političkog sistema na temelju razlikovanja vlasti i opozicije. »U terminima teorije sistema može se govoriti o kodiranju političkog sistema pri čemu kodiranje prosto znači da se sistem orijentiše u odnosu na razliku između pozitivnih i negativnih vrednosti: razlika istina/laž, u slučaju nauke, pravda/nepravda u slučaju legalnog sistema, imanentnost/transparentnost u slučaju religijskog sistema i u slučaju političkog sistema precizna razlika vlast!opozicija« (Luhmann, isto). Sve dok je društvo kao celina bilo hijerarhijski uređeno preko principa stratifikovane diferenciranosti, ovakva podela na vrhu je bila nezamisliva ili se asocirala sa iskustvima kao što su šizma, odnosno građanski rat, dakle, sa neredom i bedom. Tek kada se društvo tako strukturisalo da mu nije bio potreban vrh, već horizontalna podela na funkcionalne sisteme, postalo je moguće da se u politici operiše sa podeljenim vrhom. U ovoj situaciji, karakterističnoj i neizbežnoj za savremeno društvo, politika gubi mogućnost reprezentacije celine kao takve. Usled toga stiče mogućnost sopstvenog kodiranja. Ovu tvrdnju Luman testira na primeru političara koji se pojavljuje sa pretenzijama Mesije i traži da uredi društvo kao celinu. Takav političar nesumnjivo dolazi u sukob sa demokratijom. On doživljava opoziciju kao pokušaj sprečavanja realizacije njegovog zadatka. On radi, kao što je to odlično pokazao Marsel Goše (Gauchet), u skladu sa jednom drugom razlikom, onom između situacije i cilja ili između imanentnosti i transparentnosti. On kao rezultat stvara protivnike, čak i neprijatelje unutar sistema i legitimiše njihovu poziciju u ovoj unutrašnjoj razlici odnosom prema nekoj drugoj, ekstremnoj razlici. Ovde se čitaocu može činiti da Luman anticipira postizbomu situaciju u Srbiji 1996/97 godine i ona tumačenja krize sistema koja su dovodila u neposrednu vezu opoziciju i strane sile, čineći od jednostavne izborne procedure postupak s onu stranu ovozemaljskih moći, pošto se ni posle dva meseca nisu mogli prebrajati rezultati glasanja u mestima u kojima je opozicija dobila
većinu, a nije se mogla utvrditi ni nadležnost institucija sistema koje su u ovom konkretnom slučaju imale moć donošenja konačne odluke. Na ovo se nadovezuje dramatičnost postizbomih oktobarskih zbivanja u Srbiji 2000-te koja nam je još sveža u sećanju. Manipulisanja izbornim rezultatima na najvišoj sudskoj instanci diskvalifikovala su prethodni poredak u Jugoslaviji snažnije od svih kritika koje su mu upućivane tokom protekle decenije. Kodiranje političkog sistema na pozitivnu veličinu - vlast, i negativnu - opoziciju, korelira sa diferencijacijom političkog sistema kao jednog od mnogih funkcionalnih sistema u društvu. Ova diferencijacija znači da sistem mora delovati unutar, ne izvan visoko kompleksnog društvenog okruženja koje se neprestano menja zahvaljujući autonomnoj dinamici funkcionalnih sistema ekonomije, nauke, kulture, vojske i drugih. Promené koje nastaju u ovim sistemima stvaraju turbulentno okruženje za politiku koja mora da deluje kao zatvoreni sistem, kao autopojetički sistem koji sam mora da se kodira i programira za kontingenciju. Strukturalni pronalazak koji rezultira dobio je ime demokratija na temelju istorijskog razvoja i istorijskog rezona. Ako kôd vlast/opozicija treba zadržati, a Luman to smatra neophodnim, onda to traži tačan opis onih situacija u kojima se već sada opažaju funkcionalni deficiti i, samim tim, opasnost degeneracije u pravcu narodnih demokratija. Po Lumanu, kôd koji omogućuje da sve što se može učiniti politički relevantnim služi ili vlasti ili opoziciji, osigurava visoki stepen otvorenosti za događaje i informacije. On istovremeno funkcioniše kao vrsta ugrađenog permanentnog stimulusa za traženje tema ili za inovacije. S druge strane, garantovanje spontanosti istovremeno podstiče one strukture sistema koje teže ograničavanju broja mogućnosti fiksirajući očekivanja i navike. Sve što dolazi izvan strukture mora se ili prilagoditi već postojećoj strukturi ili tražiti njenu promenu sve dok se ne iscrpi za to raspoloživa imaginacija, resursi i volja za učestvovanjem1. 1 O neiscrpnosti imaginacije i volje za učestvovanjem možda najrečitije govore zbivanja u Beogradu tokom demonstracija koalicije Zajedno 1996/97. »Bombardovanje« zgrade televizije i novinske kuće Politika ubojitim jajima i papirnatim avionima, »oduvavanje kordona« svirkom u duvačke instrumente, »dezinfekcija Terazija« nakon održanog kontra-mitinga, šetnja domaćih ljubimaca, pa diskoteka na točkovima »plavi kordon« u nizu sličnih događanja, plenili su inventivnošću i pre svega miroljubivošću učesnika. Situacija se na mnogo dramatičniji način ponavlja 2000, a bager postaje simbol odlučnog otpora korumpiranom režimu kome je odsviran kraj.
21
Ovaj samozasluženi gubitak spontanosti predstavlja opšti proces razvoja autopojetičkih sistema. Politički sistem nije izuzetak. Uostalom, to je i Mihels (Michels) imao na umu kada je formulisao svoj zakon gvozdene oligarhije. Čak i alternativne grupe i partije zelenih, ističe Luman, kat-tad moraju doći u situaciju kada su izložene ne samo pradatom poretku, pritisku da mu se prilagode, već i ovom procesu gubljenja spontanosti. Kao reakcija na to može se pokušati sa ponovnim haotizovanjem sistema, ali se ne može izbeći proces zadobijanja strukture. »Čak i tamo gde se radi o sukcesiji, smenjivanje gubitka spontanosti i rehaotizacije je autonomni dinamički proces političkog sistema bez inherentne garancije da će se u ovom procesu o važnim društveno-strukturalno datim temama na odgovarajući način raspravljati« (Luhmann, 1990: 49). Govoreći o funkcionalnim deficitima sa kojima se susreće demokratski princip danas, Luman ukazuje i na strukturalne karakteristike demokratskih partija. One su dovršile ono što je bilo otvoreno pitanje u 19. veku: sačuvale su preciznost koda u smislu čvrste partijske strukture koja političkim organizacijama omogućuje da prežive promenu od vlasti do opozicije i obrnuto, i da sačuvaju svoju formu. I to je dobro. Ali, kako koristiti kodnu diferencijaciju za odlučivanje o važnim političkim pitanjima? Demokratija normalno znači da izbor određene političke partije ili koalicije uključuje odluku o političkom programu koji se razlikuje od programa drugih partija. Ovo pretpostavlja binarnu suprotnost partijskih programa, na primer, između konzervativnih i progresivnih ili, pošto ova podela više ne funkcioniše, između restriktivnih i ekspanzivnih ili, ako ekonomija to ne dopušta, opredeljenje se vrši između ekologije versus ekonomije itd. Samo u ovom smislu može se praviti izbor između mogućih pravaca u političkom kursu. Ali ovo podrazumeva rizik, pa otuda programi nude obilje kao lekovita voda iz Kontreksvila (Contrexville): dobra je za bubrege, krv, jetru, cirkulaciju, pluća i sve ostalo. I ima takav ukus. Spremnost da se kaže šta se ne može izbegava se usled rizičnosti da će se izgubiti pristalice, a ako se to ipak dogodi, najčešće se radi o ekscesu u vidu pojedinačnog istupanja. Dalju slabost demokratije Luman vidi u činjenici, vrlo karakterističnoj za savremene političare, da preuzimaju ulogu onih koji će naučiti narod koga treba poštovati, a koga ne i to u vidu moralne sankcije primenjene na pojedince ili partije u celini. Ovo nas vraća na odnos morala i politike i Lumanovu distancu od svake politike zavisne od morala. 22
Istorijski posmatrano, kaže Luman, demokratija je kopile rođeno iz veze raison d’état i moralnosti. Doktrina državnog razloga bila je razvijena na temelju srednjovekovnog prirodnog zakona, a potom preneta u političku teoriju. Njen problem je problem tipične paradoksalnosti: nužnost legalnog opravdavanja prekršaja zakona u cilju višeg interesa, najpre crkve, a potom i plemstva. Posle mnogo rasprava ovaj je problem rešen u smislu neizbežne arbitraže na vrhu svake hijerarhije. Ali ova »najviša« distanca prema moralu ne može se preuzeti u demokratiji, u sistemu sa podelom na vrhu. Shema vlast/opozicija ne sme biti opterećena, ni na strani vlasti ni na strani opozicije, mišljenjem da smo samo mi dobri i vredni poštovanja, a druga strana loša zbog čega je treba odbaciti. To bi značilo daje mogućnost promene vlasti i opozicije došla u pitanje; a to, opet, znači staviti pod znak pitanja sam kôd demokratije. Luman navodi primer Mek Kartija (Me Carthy): onog trenutka kada je optužio Demokratsku stranku za komunizam on je završio svoju političku karijeru. U politici se politički oponent ne može tretirati kao neizbirljiv. A to se dešava ukoliko politička shema postaje kongruentna sa moralnom shemom. Lumana je pre svega interesovalo otkrivanje specifičnih opasnosti koje se mogu pojaviti u demokratskom ustrojstvu. On želi da locira tačke u kojima sistem radi na nedosledan i samougrožavajući način u odnosu na sopstvene strukturalne zahteve. Suviše rigidna autonomna dinamika politike ili suviše centralizovano orijentisana politika, koja ne dozvoljava uključivanje kontroverznih društvenih tema, može proizvesti funkcionalne deficite baš kao i moralizovanje političkih tema. A ako ovi problemi od strukturalnog značaja za demokratiju stvaraju značajne teškoće, logično je pretpostaviti da se time samo još više udaljujemo od poželjnih stanja sa više jednakosti, više slobode, više subjektivnog samoostvarivanja i više mira, bolje ekološke ravnoteže i pravednije raspodele dobara. Ako je marksistička sociologija opijala svojim učenjem o besklasnom, harmoničnom svetskom poretku bez sile i potčinjavanja, onda sociološka teorija koja insistira na efikasnosti, administrativnoj regulisanosti, decizionističkom pravu i oportunističkoj ideologiji može da posluži kao sredstvo za otrežnjenje, jer omamljenost, kao što smo videli, nije najbolji pratilac na ne tako jednostavnom putu društvene nauke. »Na taj način novodošli neće biti zavaran prirodom sveta; na taj način stanovnik sveta neće shvatati demagoge kao polubogove« (J. Brodski). Lidija TOPIĆ
23
LITERATURA 1.
N. Luhmann (1968), Zweckbegriff und Systemrationalität, J. C. B. Mohr (P. Siebeck), Tübingen.
2.
N. Luhmann (1970), Soziologische Aufklärung, Westdeutscher Verlag, Köln und Opladen.
3.
N. Luhmann (1971), Politische Planung - Aufsätze zur Soziologie von Politik und Verwaltung, Opladen.
4.
N. Luhmann (1971a), »Moderne Systemtheorien als Form gesamtgesellschaftlicher Analyse«, u: N. Luhmann, J. Habermas, Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie - Was leistet die Systemforschungl , Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M.
N. Luhmann (1990), »The Future of Democracy«, Thesis Eleven, N°. 26. 6.
N. Luhmann (1994), »Politicians, Honesty and the Higher Amorality of Politics«, Theory, Culture & Society, SAGE, London, Thousand Oaks and New Delhi, Vol. 11.
7.
N. Luhmann (1997), »Limits of Steering«, Theory, Culture & Society, SAGE, London, Thousand Oaks and New Delhi, Vol. 14.
DRUŠTVENI SISTEMI Osnovi opšte teorije
«F -
1
PREDGOVOR Sociologija se nalazi u teorijskoj krizi. U celini uspešno empirijsko istraživanje proširilo je naše znanje ali nije dovelo do izgradnje celovite stručne teorije. Kao empirijska nauka sociologija ne može da se odrekne zahteva za preispitivanjem svojih iskaza na činjenicama koje su uzete iz stvarnosti, bez obzira koliko će biti stari ili novi mehovi u koje će se dobijeno razliti. Ali ona na ovom principu ipak ne može da utemelji osobenost svog predmetnog područja, niti sebe kao jedinstvenu naučnu disciplinu. Rezignacija ide tako daleko da se ovo više i ne pokušava. Ova je dilema razorila i sam pojam teorije. Delom se pod teorijom podrazumevaju empirijski proverljive hipoteze o odnosima među činjenicama, delom pojmovni napor u sveobuhvatnom, zapravo neodređenom smislu. Doduše, za oba pravca je zajednički jedan minimalni zahtev: teorija mora otvoriti mogućnosti poređenja. Inače ostaje sporno na osnovu koje vrste samoograničavanja čovek može zaslužiti pravo .da svoje poduhvate nazove teorijom. Ovaj spor i ova nesigurnost istovremeno su uzrok i posledica nedostatka jedinstvene teorije struke u odnosu na koju bi se čovek mogao orijentisati kao što se orijentiše prema primeru za ugled, ili prema »paradigmi«. Oni koji se interesuju za opštu teoriju prevashodno se vraćaju klasicima. Ograničenje preko kojeg se stiče pravo da se u naslovu navede teorija legitimisano je posezanjem za tekstovima koji ovaj naslov već imaju ili se pod njim obrađuju. Zadatak je tada postojeće tekstove secirati, tumačiti i nanovo kombinovati. Ono što čovek nema poverenja sam da stvori, pretpostavlja kao već postojeće. Klasici su klasici zato što su klasici; oni se u da27
našnjoj upotrebi dokazuju preko samonavođenja. Orijentisanje na velika imena i specijalizacija na takvim imenima može proizaći kao teorijsko istraživanje. Na apstraktnijem nivou na ovaj način nastaju teorijski sindromi kao teorija delanja, teorija sistema, interakcionizam, teorija komunikacije, strukturalizam, dijalektički materijalizam - kratke formule za komplekse naziva i misli. Nova dostignuća mogu se tada očekivati iz kombinacija. Marksizmu će se ubrizgati nešto teorije sistema. Interakcionizam i strukturalizam, tako se predstavlja, uopšte nisu toliko različiti kao što se pretpostavljalo. Veberova »istorija društva«, jedan i za marksiste prihvatljiv pojam, sistematizuje se uz pomoć Parsonsove tehnike unakrsnih tabela. Teorija delanja rekonstruiše se kao teorija strukture, teorija strukture kao teorija jezika, teorija jezika kao teorija teksta, teorija teksta kao teorija delanja. Imajući u vidu takva amalgamiranja, opet je moguće i nužno da se čovek potrudi da bi ponovo dostigao formu svojstvenu klasicima. Svaki biografski detalj vodi do traga i klasiku obezbeđuje sigurnost u odnosu na ono što se iz njega izvodi. Sve ovo nije ni nezanimljivo ni neplodno. Ali što se klasici više vraćaju u istoriju struke to postaje nužnije razlikovanje njihove teorijske i biografske, apstraktne i konkretne dispozicije. Ali, može li se bez njih pošto se ovako izdele? U prilog ovome sociologija bi mogla da navede tumačenje po kome je u tribalnim odnosima neophodna orijentacija na genealogiju. Čovek se pritom sme pitati da li se u tribalnim odnosima koji sebe opisuju kao pluralizam, mora ostati i da lije genealoško uvođenje ograničenja jedina mogućnost da se opravda preuzimanje naslova teorija. Kao rezultat ovoga, posmatrača zbunjuje pre svega brzo narastanje kompleksnosti ove rasprave o teoriji. Stručno znanje koje mora da nosi dalje istraživanje postaje utoliko kompleksnije ukoliko čovek bolje poznaje vodeće autore i ukoliko na višem nivou utvrđuje zahteve za analizom njihovih tekstova u kontekstu njihove sekundarne literature, ukoliko se više bavi igrom kombinatorike i ukoliko više promenu emfaze (na primer, de-subjektivaciju ili re-subjektivaciju) prenosi iz jednog teorijskog okvira u neki drugi. Tada se jedinstvo sociologije ne pojavljuje kao teorija, i svakako ne kao pojam njenog predmeta, već kao čista kompleksnost. Struka nije samo netransparentna, ona poseduje svoje 28
jedinstvo u svojoj netransparentnosti. Kompleksnost se ograničava samo u perspektivi i svaki pokušaj utoliko više varira ukoliko se može kontrolisati. Dakle, čak ako bi se, pre ili kasnije, moralo računati sa iscrpljivanjem misaonog bogatstva klasika, ostalo bi još dosta toga da se uradi sa samoproizvedenom tamom. U pitanju je, dakle, odnos kompleksnosti i transparentnosti. Moglo bi se reći i: odnos netransparentne i transparentne kompleksnosti. Ovom problemu ne izmiče odustajanje od izgradnje jedinstvene stručne teorije. On jedino izbegava da to utvrdi. Ali, upravo sa ovim počinje rad na takvoj teoriji. Ona postavlja svoj odnos predmeta kao odnos netransparentne prema transparentnoj kompleksnosti. Ona nikada ne traži za sebe: odražavanje kompletne stvarnosti predmeta. Takode ni: iscrpljivanje svih mogućnosti saznanja predmeta. Otuda ne ni: isključivost zahteva za istinom u odnosu na druge konkretne teorijske poduhvate. Ali svakako: univerzalno shvatanje predmeta u smislu da ona kao sociološka teorija obrađuje sve što je društveno, a ne samo isečke (kao što su, na primer, slojevitost i pokretljivost, specifičnosti savremenog društva, modeli interakcije itd.). Teorije sa zahtevom za univerzalnošću lako se prepoznaju po tome što se same pojavljuju kao sopstveni predmet (jer, ako bi to želele da isključe, morale bi da se odreknu univerzalnosti). Time su, a to važi za sve »global theories« (»globalne teorije«) (i, na primer, za kvantnu fiziku), obesnaženi određeni delovi klasične teorije nauke; tako, pre svega, sve što je povezano s nezavisnim potvrđivanjem (confirmation) zahteva za istinitošću teorije. Dakle, čovek bi uvek mogao da kaže da je zagrizao pogrešnu jabuku - ne onu sa drveta saznanja. Svaki sukob bi tako mogao da bude nerešiv. Ali, onda bi se zaista od kritičara moglo zahtevati da za oblast teorijskih iskaza razvije odgovarajuće alternative i da se ne zadovoljava upućivanjem na svoju teoriju po kojoj se, u zasenjujućem kontekstu razvijenog kapitalizma, stvarnost ne može shvatiti. Teorije sa zahtevom za univerzalnošću su, prema tome, samoreferencijalne teorije. One na svojim predmetima uvek uče nešto i o sebi samima. Zato su same prinuđene da sebi daju jedan ograničeni smisao - na primer, smisao teorije kao vrste prakse, kao neke vrste strukture, kao načina za rešavanje problema, kao
29
našnjoj upotrebi dokazuju preko samonavođenja. Orijentisanje na velika imena i specijalizacija na takvim imenima može proizaći kao teorijsko istraživanje. Na apstraktnijem nivou na ovaj način nastaju teorijski sindromi kao teorija delanja, teorija sistema, interakcionizam, teorija komunikacije, strukturalizam, dijalektički materijalizam - kratke formule za komplekse naziva i misli. Nova dostignuća mogu se tada očekivati iz kombinacija. Marksizmu će se ubrizgati nešto teorije sistema. Interakcionizam i strukturalizam, tako se predstavlja, uopšte nisu toliko različiti kao što se pretpostavljalo. Veberova »istorija društva«, jedan i za marksiste prihvatljiv pojam, sistematizuje se uz pomoć Parsonsove tehnike unakrsnih tabela. Teorija delanja rekonstruiše se kao teorija strukture, teorija strukture kao teorija jezika, teorija jezika kao teorija teksta, teorija teksta kao teorija delanja. Imajući u vidu takva amalgamiranja, opet je moguće i nužno da se čovek potrudi da bi ponovo dostigao formu svojstvenu klasicima. Svaki biografski detalj vodi do traga i klasiku obezbeđuje sigurnost u odnosu na ono što se iz njega izvodi. Sve ovo nije ni nezanimljivo ni neplodno. Ali što se klasici više vraćaju u istoriju struke to postaje nužnije razlikovanje njihove teorijske i biografske, apstraktne i konkretne dispozicije. Ali, može li se bez njih pošto se ovako izdele? U prilog ovome sociologija bi mogla da navede tumačenje po kome je u tribalnim odnosima neophodna orijentacija na genealogiju. Čovek se pritom sme pitati da li se u tribalnim odnosima koji sebe opisuju kao pluralizam, mora ostati i da li je genealoško uvođenje ograničenja jedina mogućnost da se opravda preuzimanje naslova teorija. Kao rezultat ovoga, posmatrača zbunjuje pre svega brzo narastanje kompleksnosti ove rasprave o teoriji. Stručno znanje koje mora da nosi dalje istraživanje postaje utoliko kompleksnije ukoliko čovek bolje poznaje vodeće autore i ukoliko na višem nivou utvrđuje zahteve za analizom njihovih tekstova u kontekstu njihove sekundarne literature, ukoliko se više bavi igrom kombinatorike i ukoliko više promenu emfaze (na primer, de-subjektivaciju ili re-subjektivaciju) prenosi iz jednog teorijskog okvira u neki drugi. Tada se jedinstvo sociologije ne pojavljuje kao teorija, i svakako ne kao pojam njenog predmeta, već kao čista kompleksnost. Struka nije samo netransparentna, ona poseduje svoje
28
jedinstvo u svojoj netransparentnosti. Kompleksnost se ograničava samo u perspektivi i svaki pokušaj utoliko više varira ukoliko se može kontrolisati. Dakle, čak ako bi se, pre ili kasnije, moralo računati sa iscrpljivanjem misaonog bogatstva klasika, ostalo bi još dosta toga da se uradi sa samoproizvedenom tamom. U pitanju je, dakle, odnos kompleksnosti i transparentnosti. Moglo bi se reći i: odnos netransparentne i transparentne kompleksnosti. Ovom problemu ne izmiče odustajanje od izgradnje jedinstvene stručne teorije. On jedino izbegava da to utvrdi. Ali, upravo sa ovim počinje rad na takvoj teoriji. Ona postavlja svoj odnos predmeta kao odnos netransparentne prema transparentnoj kompleksnosti. Ona nikada ne traži za sebe: odražavanje kompletne stvarnosti predmeta. Takode ni: iscrpljivanje svih mogućnosti saznanja predmeta. Otuda ne ni: isključivost zahteva za istinom u odnosu na druge konkretne teorijske poduhvate. Ali svakako: univerzalno shvatanje predmeta u smislu da ona kao sociološka teorija obrađuje sve što je društveno, a ne samo isečke (kao što su, na primer, slojevitost i pokretljivost, specifičnosti savremenog društva, modeli interakcije itd.). Teorije sa zahtevom za univerzalnošću lako se prepoznaju po tome što se same pojavljuju kao sopstveni predmet (jer, ako bi to želele da isključe, morale bi da se odreknu univerzalnosti). Time su, a to važi za sve »global theories« (»globalne teorije«) (i, na primer, za kvantnu fiziku), obesnaženi određeni delovi klasične teorije nauke; tako, pre svega, sve što je povezano s nezavisnim potvrđivanjem (confirmation) zahteva za istinitošću teorije. Dakle, čovek bi uvek mogao da kaže da je zagrizao pogrešnu jabuku - ne onu sa drveta saznanja. Svaki sukob bi tako mogao da bude nerešiv. Ali, onda bi se zaista od kritičara moglo zahtevati da za oblast teorijskih iskaza razvije odgovarajuće alternative i da se ne zadovoljava upućivanjem na svoju teoriju po kojoj se, u zasenjujućem kontekstu razvijenog kapitalizma, stvarnost ne može shvatiti. Teorije sa zahtevom za univerzalnošću su, prema tome, samoreferencijalne teorije. One na svojim predmetima uvek uče nešto i o sebi samima. Zato su same prinuđene da sebi daju jedan ograničeni smisao - na primer, smisao teorije kao vrste prakse, kao neke vrste strukture, kao načina za rešavanje problema, kao
našnjoj upotrebi dokazuju preko samonavođenja. Orijentisanje na velika imena i specijalizacija na takvim imenima može proizaći kao teorijsko istraživanje. Na apstraktnijem nivou na ovaj način nastaju teorijski sindromi kao teorija delanja, teorija sistema, interakcionizam, teorija komunikacije, strukturalizam, dijalektički materijalizam - kratke formule za komplekse naziva i misli. Nova dostignuća mogu se tada očekivati iz kombinacija. Marksizmu će se ubrizgati nešto teorije sistema. Interakcionizam i strukturalizam, tako se predstavlja, uopšte nisu toliko različiti kao što se pretpostavljalo. Veberova »istorija društva«, jedan i za marksiste prihvatljiv pojam, sistematizuje se uz pomoć Parsonsove tehnike unakrsnih tabela. Teorija delanja rekonstruiše se kao teorija strukture, teorija strukture kao teorija jezika, teorija jezika kao teorija teksta, teorija teksta kao teorija delanja. Imajući u vidu takva amalgamiranja, opet je moguće i nužno da se čovek potrudi da bi ponovo dostigao formu svojstvenu klasicima. Svaki biografski detalj vodi do traga i klasiku obezbeđuje sigurnost u odnosu na ono što se iz njega izvodi. Sve ovo nije ni nezanimljivo ni neplodno. Ali što se klasici više vraćaju u istoriju struke to postaje nužnije razlikovanje njihove teorijske i biografske, apstraktne i konkretne dispozicije. Ali, može li se bez njih pošto se ovako izdele? U prilog ovome sociologija bi mogla da navede tumačenje po kome je u tribalnim odnosima neophodna orijentacija na genealogiju. Čovek se pritom sme pitati da li se u tribalnim odnosima koji sebe opisuju kao pluralizam, mora ostati i da li je genealoško uvođenje ograničenja jedina mogućnost da se opravda preuzimanje naslova teorija. Kao rezultat ovoga, posmatrača zbunjuje pre svega brzo narastanje kompleksnosti ove rasprave o teoriji. Stručno znanje koje mora da nosi dalje istraživanje postaje utoliko kompleksnije ukoliko čovek bolje poznaje vodeće autore i ukoliko na višem nivou utvrđuje zahteve za analizom njihovih tekstova u kontekstu njihove sekundarne literature, ukoliko se više bavi igrom kombinatorike i ukoliko više promenu emfaze (na primer, de-subjektivaciju ili re-subjektivaciju) prenosi iz jednog teorijskog okvira u neki drugi. Tada se jedinstvo sociologije ne pojavljuje kao teorija, i svakako ne kao pojam njenog predmeta, već kao čista kompleksnost. Struka nije samo netransparentna, ona poseduje svoje
28
jedinstvo u svojoj netransparentnosti. Kompleksnost se ograničava samo u perspektivi i svaki pokušaj utoliko više varira ukoliko se može kontrolisati. Dakle, čak ako bi se, pre ili kasnije, moralo računati sa iscrpljivanjem misaonog bogatstva klasika, ostalo bi još dosta toga da se uradi sa samoproizvedenom tamom. U pitanju je, dakle, odnos kompleksnosti i transparentnosti. Moglo bi se reći i: odnos netransparentne i transparentne kompleksnosti. Ovom problemu ne izmiče odustajanje od izgradnje jedinstvene stručne teorije. On jedino izbegava da to utvrdi. Ali, upravo sa ovim počinje rad na takvoj teoriji. Ona postavlja svoj odnos predmeta kao odnos netransparentne prema transparentnoj kompleksnosti. Ona nikada ne traži za sebe: odražavanje kompletne stvarnosti predmeta. Takođe ni: iscrpljivanje svih mogućnosti saznanja predmeta. Otuda ne ni: isključivost zahteva za istinom u odnosu na druge konkretne teorijske poduhvate. Ali svakako: univerzalno shvatanje predmeta u smislu da ona kao sociološka teorija obrađuje sve što je društveno, a ne samo isečke (kao što su, na primer, slojevitost i pokretljivost, specifičnosti savremenog društva, modeli interakcije itd.). Teorije sa zahtevom za univerzalnošću lako se prepoznaju po tome što se same pojavljuju kao sopstveni predmet (jer, ako bi to želele da isključe, morale bi da se odreknu univerzalnosti). Time su, a to važi za sve »global theories« (»globalne teorije«) (i, na primer, za kvantnu fiziku), obesnaženi određeni delovi klasične teorije nauke; tako, pre svega, sve što je povezano s nezavisnim potvrđivanjem (confirmation) zahteva za istinitošću teorije. Dakle, čovek bi uvek mogao da kaže daje zagrizao pogrešnu jabuku - ne onu sa drveta saznanja. Svaki sukob bi tako mogao da bude nerešiv. Ali, onda bi se zaista od kritičara moglo zahtevati da za oblast teorijskih iskaza razvije odgovarajuće alternative i da se ne zadovoljava upućivanjem na svoju teoriju po kojoj se, u zasenjujućem kontekstu razvijenog kapitalizma, stvarnost ne može shvatiti. Teorije sa zahtevom za univerzalnošću su, prema tome, samoreferencijalne teorije. One na svojim predmetima uvek uče nešto i o sebi samima. Zato su same prinuđene da sebi daju jedan ograničeni smisao - na primer, smisao teorije kao vrste prakse, kao neke vrste strukture, kao načina za rešavanje problema, kao 29
našnjoj upotrebi dokazuju preko samonavođenja. Orijentisanje na velika imena i specijalizacija na takvim imenima može proizaći kao teorijsko istraživanje. Na apstraktnijem nivou na ovaj način nastaju teorijski sindromi kao teorija delanja, teorija sistema, interakcionizam, teorija komunikacije, strukturalizam, dijalektički materijalizam - kratke formule za komplekse naziva i misli. Nova dostignuća mogu se tada očekivati iz kombinacija. Marksizmu će se ubrizgati nešto teorije sistema. Interakcionizam i strukturalizam, tako se predstavlja, uopšte nisu toliko različiti kao što se pretpostavljalo. Veberova »istorija društva«, jedan i za marksiste prihvatljiv pojam, sistematizuje se uz pomoć Parsonsove tehnike unakrsnih tabela. Teorija delanja rekonstruiše se kao teorija strukture, teorija strukture kao teorija jezika, teorija jezika kao teorija teksta, teorija teksta kao teorija delanja. Imajući u vidu takva amalgamiranja, opet je moguće i nužno da se čovek potrudi da bi ponovo dostigao formu svojstvenu klasicima. Svaki biografski detalj vodi do traga i klasiku obezbeđuje sigurnost u odnosu na ono što se iz njega izvodi. Sve ovo nije ni nezanimljivo ni neplodno. Ali što se klasici više vraćaju u istoriju struke to postaje nužnije razlikovanje njihove teorijske i biografske, apstraktne i konkretne dispozicije. Ali, može li se bez njih pošto se ovako izdele? U prilog ovome sociologija bi mogla da navede tumačenje po kome je u tribalnim odnosima neophodna orijentacija na genealogiju. Čovek se pritom sme pitati da li se u tribalnim odnosima koji sebe opisuju kao pluralizam, mora ostati i da lije genealoško uvođenje ograničenja jedina mogućnost da se opravda preuzimanje naslova teorija. Kao rezultat ovoga, posmatrača zbunjuje pre svega brzo narastanje kompleksnosti ove rasprave o teoriji. Stručno znanje koje mora da nosi dalje istraživanje postaje utoliko kompleksnije ukoliko čovek bolje poznaje vodeće autore i ukoliko na višem nivou utvrđuje zahteve za analizom njihovih tekstova u kontekstu njihove sekundarne literature, ukoliko se više bavi igrom kombinatorike i ukoliko više promenu emfaze (na primer, de-subjektivaciju ili re-subjektivaciju) prenosi iz jednog teorijskog okvira u neki drugi. Tada se jedinstvo sociologije ne pojavljuje kao teorija, i svakako ne kao pojam njenog predmeta, već kao čista kompleksnost. Struka nije samo netransparentna, ona poseduje svoje
28
jedinstvo u svojoj netransparentnosti. Kompleksnost se ograničava samo u perspektivi i svaki pokušaj utoliko više varira ukoliko se može kontrolisati. Dakle, čak ako bi se, pre ili kasnije, moralo računati sa iscrpljivanjem misaonog bogatstva klasika, ostalo bi još dosta toga da se uradi sa samoproizvedenom tamom. U pitanju je, dakle, odnos kompleksnosti i transparentnosti. Moglo bi se reći i: odnos netransparentne i transparentne kompleksnosti. Ovom problemu ne izmiče odustajanje od izgradnje jedinstvene stručne teorije. On jedino izbegava da to utvrdi. Ali, upravo sa ovim počinje rad na takvoj teoriji. Ona postavlja svoj odnos predmeta kao odnos netransparentne prema transparentnoj kompleksnosti. Ona nikada ne traži za sebe: odražavanje kompletne stvarnosti predmeta. Takode ni: iscrpljivanje svih mogućnosti saznanja predmeta. Otuda ne ni: isključivost zahteva za istinom u odnosu na druge konkretne teorijske poduhvate. Ali svakako: univerzalno shvatanje predmeta u smislu da ona kao sociološka teorija obrađuje sve što je društveno, a ne samo isečke (kao što su, na primer, slojevitost i pokretljivost, specifičnosti savremenog društva, modeli interakcije itd.). Teorije sa zahtevom za univerzalnošću lako se prepoznaju po tome što se same pojavljuju kao sopstveni predmet (jer, ako bi to želele da isključe, morale bi da se odreknu univerzalnosti). Time su, a to važi za sve »global theories« (»globalne teorije«) (i, na primer, za kvantnu fiziku), obesnaženi određeni delovi klasične teorije nauke; tako, pre svega, sve što je povezano s nezavisnim potvrđivanjem (confirmation) zahteva za istinitošću teorije. Dakle, čovek bi uvek mogao da kaže da je zagrizao pogrešnu jabuku - ne onu sa drveta saznanja. Svaki sukob bi tako mogao da bude nerešiv. Ali, onda bi se zaista od kritičara moglo zahtevati da za oblast teorijskih iskaza razvije odgovarajuće alternative i da se ne zadovoljava upućivanjem na svoju teoriju po kojoj se, u zasenjujućem kontekstu razvijenog kapitalizma, stvarnost ne može shvatiti. Teorije sa zahtevom za univerzalnošću su, prema tome, samoreferencijalne teorije. One na svojim predmetima uvek uče nešto i o sebi samima. Zato su same prinuđene da sebi daju jedan ograničeni smisao - na primer, smisao teorije kao vrste prakse, kao neke vrste strukture, kao načina za rešavanje problema, kao 29
neke vrste sistema, kao vrste programa odlučivanja. Razlika u odnosu na druge vrste prakse, strukture itd. treba da se izgradi u domenu predmeta. Tako univerzalna teorija, i to upravo kao teorija diferencijacije, može sebe da shvati kao rezultat diferenciranja. Njeno ograničenje, koje joj opravdava naslov teorije, leži u nesamovoljnom prepuštanju samoreferentnosti. Time je upravo rečeno ono što se nalazi u temelju teorijskog programa ove knjige. Namera da se ukloni neka vrsta praga pred kojim stagniraju danas uobičajene rasprave o teoriji u sociologiji. Ovaj prag se može obeležiti pomoću tri podatka o diferencijaciji: (1) U pitanju je, od Parsonsa bezopasno, formulisanje univerzalne stručne teorije. Ali carstvo predmeta koje joj pripada nije više pretpostavljeno supstancijalno, kao isečak sveta (faits sociaux) kojeg sociologija spolja posmatra. Ono se ne shvata ni samo kao korelat njenog analitičkog formiranja pojmova u smislu Parsonsovog »analitičkog realizma«. Ono je pre zamišljeno kao celokupni svet koji je povezan sa sistemskom referencom društvenih sistema, tj. povezan je sa razlikom između sistema i okoline koja je karakteristična za društvene sisteme. (2) Jedan dalji, u ovome implicirani, aspekt sastoji se u razlikovanju asimetrično i cirkulamo postavljenih teorija. Univerzalna teorija posmatra svoje predmete - i sebe samu kao jedan od svojih predmeta - kao samoreferencijalne odnose. Ona ne pretpostavlja saznajno teorijske kritierijume čija se pozadina ne može propitati, već ustanovljava - kao tu nedavno i mnogi filozofi i prirodni naučnici - prirodnjačku (naturalističku) epistemologiju. To opet znači: njena sopstvena procedura saznanja i njeno prihvatanje ili odbacivanje kriterijuma koji ovde važe, za nju je nešto što se odvija u njenom sopstvenom području istraživanja, u disciplini nauke kao dela sistema savremenog društva. (3) Na kraju, ovde treba računati sa već uobičajenim prigovorom »decizionizma«. On nije sasvim neopravdan. Sistemi imaju sposobnost da evoluiraju samo ukoliko mogu da odlučuju o neodlučivom. Ovo važi i za zamisli teorije sistema, čak i za logiku, što se od Gedela može dokazati. Ali, to se ni u kom slučaju ne završava samovoljom nekih (ili čak svih) pojedi30
načnih odluka. To se sprečava entropijom ili kompleksnošću. Naime, postoji i treće obeležje praga. Sociološka teorija koja želi da konsoliduje odnose u struci ne samo da mora da bude kompleksnija, ona mora da bude mnogo kompleksnija u poredenju s onim što su klasici struke i njihovi egzegetičari, pa i sam Parsons, pretpostavljali. Ovo zahteva druge teorijsko tehničke mere koje se odnose na spoljnu i unutrašnju postojanost i sposobnost pripajanja i, ne kao poslednje, to zahteva izgradnju refleksije o kompleksnosti (dakle, i pojma kompleksnosti) u samoj teoriji. Prema tome, problem pragova nalazi se i na jednom mnogo višem, samorefleksivnom stepenu pojmovne kompleksnosti. To jako ograničava mogućnosti varijacije i isključuje sve vrste arbitrarnih odluka. Svaki korak mora biti prilagođen. I sama samovolja na početku, kao u Hegelovom sistemu, uzeće samovolju u nastavku izgradnje teorije. Tako nastaje konstrukcija koja samu sebe nosi. Njoj nije bilo potrebno da se zove »teorija sistema«. Ali, ukoliko bi se htelo da obeležja konstrukcije ostanu konstantna i da se eliminiše pojam sistema, moralo bi se pronaći nešto što bi moglo da očuva njegovu funkciju i da preuzme njegovo mesto u teoriji; a to bi bilo jako slično pojmu sistema. Ove razlike, uobičajene za struku, čine potpuno razumljivim zbog čega sociologija zastaje pred jednim takvim pragom, penuša se i bez jasnog duktusa sakuplja kompleksnost. Napredak je ipak moguć samo ukoliko se u vezi s ovim stavovima - i to u vezi sa svim, jer su oni povezani - teži jednoj drukčijoj skici teorije. Teško da u samoj sociologiji postoje uzori za ovako nešto. Zbog toga ćemo morati da se nadovežemo na uspešne interdisciplinarne teorijske razvoje koji su struci strani i da izaberemo stavove za teoriju samoreferencijalnih, »autopojetičkih« sistema. Mi ćemo u nastavku, za razliku od tekućih izlaganja teorije koja, ukoliko uopšte, preuzimaju malobrojne pojmove iz literature, definišu ih u kritičkom polemisanju sa zatečenim smislom da bi potom sa njima radili u kontekstu tradicionalnih pojmova, pokušati da povećamo broj korišćenih pojmova i da ih odredimo u uzajamnom odnosu. Radi se o pojmovima kao što su: smisao, vreme, događaj, element, odnos, kompleksnost, kontingencija,
31
delanje, komunikacija, sistem, okolina, svet, očekivanje, struktura, proces, samoreferencija, zatvorenost, samoorganizovanje, autopoiesis, individualnost, opažanje, samoopažanje, opisivanje, samoopisivanje, jedinstvo, refleksija, razlika, informacija, interpretacija, interakcija, društvo, protivrečnost, sukob. Brzo će se videti da uobičajeni odnosi teorija, kao teorija delanja, strukturalizam, ulaze u ovu mešavinu. Mi zadržavamo »teoriju sistema« kao , znak firme, pošto se u području opšte teorije sistema mogu naći najvažniji prethodni radovi za tip teorije kojoj težimo. Naime, rad sa ovim pojmovima se ne odvija bez oslanjanja (i ne retko: u odnosu suprotstavljanja) na zatečeno teorijsko bogatstvo, ali pojmove treba, koliko god je to moguće, izoštriti u uzajamnom odnosu. Svako određenje pojma mora se tada čitati kao ograničenje mogućnosti daljih određenja pojmova. Tako se celovita teorija shvata kao samolimitirajući kontekst. Kod velikog broja takvih pojmova nemoguće je, barem u pojedinačnim tekstualnim izlaganjima, da se svaki pojam poveže sa svakim drugim. Postoje linije sa prvenstvom povezivanja koje istovremeno centralizuju određene pozicije pojmova - na primer: delanje/događaj, događaj/element, događaj/proces, događaj/samoreprodukovanje (autopoiesis), događaj/vreme. Sama teorija se piše duž takvih linija sa prvenstvom ali se pritom definitivno ne isključuju druge mogućnosti kombinovanja. Tako izlaganje teorije na sebi upražnjava ono što preporučuje: redukciju kompleksnosti. Ali redukovana kompleksnost za nju nije isključena kompleksnost, već je ukinuta kompleksnost. Ona ima otvoren pristup drugim kombinacijama - pretpostavljajući da će se voditi računa o njenim određenjima pojmova, odnosno da će oni biti izmenjeni u skladu s mestom teorije. Naravno, ako bi se napustila ravan određenja pojmova, pristup drugim mogućnostima linijski bi vodio iščezavanju u magli i čovek bi opet imao posla sa neodređenom, neprerađenom kompleksnošću. Zamisao ove teorije nužno vodi izlaganju na neuobičajeno apstraktnom nivou. Let se mora odvijati iznad oblaka, i treba računati sa prilično gustim slojem oblaka. Čovek se mora osloniti na sopstvene instrumente. Povremeno je moguće pogledati dole uputiti pogled na predele sa putevima, naseljima, rekama ili peščanim žalima, koji podsećaju na nešto prisno; ili pogledati ve32
l i k i deo oblasti sa ugašenim vulkanima marksizma. Ali niko ne treba da postane žrtva iluzije da će ova malobrojna uporišta biti dovoljna da se letom upravlja. Međutim, apstrakcija se ipak ne sme pogrešno shvatiti ni kao čista artistika ni kao povratak na »samoanalitički« relevantnu formalnu nauku. Niko, naravno, neće hteti da ospori da u stvarnom svetu postoji nešto kao što su smisao, vreme, događaji, delanja, očekivanja itd. Sve ovo je istovremeno iskustvena stvarnost i uslov za mogućnost diferenciranja nauke. Odgovarajći pojmovi služe nauci kao sonde pomoću kojih se teorijski kontrolisan sistem prilagođava stvarnosti; sa njima neodređena kompleksnost prelazi u određenu, u kompleksnost upotrebljivu unutar nauke. Oslanjajući se na Sosira (Saussure), Kelija (Kelly) i druge moglo bi se formulisati i ovako: pojmovi ostvaruju kontakt nauke sa stvarnošću (a to uvek znači, pa i ovde: uključujući i kontakt sa njenom sopstvenom stvarnošću) u vidu iskustva o različitom. A iskustvo o različitom je uslov mogućnosti dobijanja informacije i obrade informacije. Tačku po tačku možemo utvrditi slaganje pojma sa stvarnošću, na primer između pojma smisla i fenomena smisla, a da pritom ne mora postojati svet čoveka. Ipak je odlučujuće da nauka, gradeći sisteme, prevazilazi ta slaganja od-tačke-do-tačke; da se ona ne ograničava na to da kopira, imitira, odražava, predstavlja; već da organizuje iskustvo o različitom i time dobijanje informacija za koje će graditi odgovarajuću posebnu kompleksnost. Pritom odnos sa stvarnošću mora ostati očuvan; ali, s druge strane, ni nauka, a posebno sociologija, ne sme dopustiti da je stvarnost obmane. Tako posmatrana apstrakcija je saznajno teorijska nužnost. Ona je problem pri pisanju knjiga i zahtev upućen čitaocima. Ovo naročito važi u slučaju kada teorija dostigne stepen kompleksnosti koji se više ne može predstaviti linijski. Tada bi, zapravo, svako poglavlje moralo da započne nečim novim i da se privede kraju. Uprkos tome dijalektičke teorije pokušavaju sa linijskim prikazivanjem kao što to čini na kraju i sam Sartr u Kritici dijalektičkog uma. Ali tada imaju posla s problemom prelaza i ovde sebe vide izostavljenim iz pokušaja direktnog uključivanja u akciju. Pokušaj koji se izlaže u nastavku poznaje ovu sudbinu i zato mora da na ovo obrati pažnju kako bi ga izbegao. Ovde se u jednom acentrično koncipiranom svetu, i u jednom acentrično kon3 Društveni sistemi
33
cipiranom društvu, razvija policentrična (i u skladu s tim višeslojna) teorija. Autor čak i ne pokušava da dovede u sklad oblik teorije i oblik izlaganja. Knjiga se mora čitati kao sled poglavlja samo zato što je tako napisana. Sama teorija mogla bi se izložiti i u nekom drugom sledu, a ona se nada da će čitalac imati dovoljno strpljenja, fantazije, umešnosti i radoznalosti kako bi sagledao šta se pri takvim pokušajima opisivanja događa u teoriji. Plan teorije više liči na lavirint nego na autostradu koja vodi do srećnog kraja. Odabrani sled poglavlja u ovoj knjizi sigurno nije jedini mogući, a ovo važi i za izbor pojmova koji su istaknuti kao teme poglavlja. Sigurno sam mogao da dođem do drugih rešenja i u pitanjima koje pojmove izvan discipline, ali za sistem uporedne, treba uvesti, a koje ne, i u kojim slučajevima je povezivanje s teorijsko istorijskim materijalom važno, a u kojim nije. Isto važi za meru u kojoj su raniji pokušaji i indirektna uputstva zadržali nelinijski karakter teorije i za izbor neophodnog minimuma. I dok je teorija, što se tiče pojmovnih shvatanja i izlaganja sadržaja, napisana gotovo sama od sebe, dotle su me problemi doterivanja koštali puno vremena i razmišljanja. Zahvaljujući pomoći Nemačke zajednice istraživača mogao sam da se godinu dana usredsredim na ovaj zadatak. Nadam se da rezultat zadovoljava. Bilefeld, decembra 1983.
34
Niklas Luman
UVOD: PROMENA PARADIGME U TEORIJI SISTEMA
Danas je »teorija sistema« zbirni pojam za vrlo različita značenja i vrlo različite ravni analize. Reč ne upućuje na jednoznačni smisao. Ako bi se pojam sistema preuzeo u sociološkoj analizi bez daljih razjašnjenja, nastala bi prividna preciznost koja bi bila lišena osnove. Tako dolazimo do kontroverznih situacija kada možemo samo da pretpostavimo, ili da iz argumentacije naknadno zaključimo, da učesnici misle različito kada govore o sistemu. Istovremeno se može opaziti da se naglo razvija polje istraživanja označeno kao »opšta teorija sistema«. Za razliku od sociološke rasprave o teoriji koja se oslanja na uzor klasika i zaklinje na pluralizam, u opštoj teoriji sistema, i u interdisciplinarnim nastojanjima koja su s njom povezana, nalazimo duboke promene, možda čak »naučne revolucije« u Kunovom smislu. Sociološka izgradnja teorije mogla bi da dobije mnogo ukoliko bi bila u stanju da se uključi u ovaj razvoj. Promene dispozicija u opštoj teoriji sistema, pre svega u poslednjoj deceniji, idu više u susret sociološkim teorijskim interesima nego što se to obično opaža. Ali one primoravaju na jedan stepen apstrakcije i složenosti koji u dosadašnjim sociološkim raspravama o teoriji nije bio uobičajen. U ovoj knjizi ćemo pokušati da uspostavimo ovu vezu, da zatvorimo ovu pukotinu. U cilju prethodne orijentacije smeli bismo da se zadovoljimo razlikovanjem tri ravni analize i postavljanjem pitanja kako se »promena paradigme« u teoriji sistema odražava na opštu teoriju društvenih sistema. Skica data ovde pojašnjava ovu nameru. 35
Čovek može govoriti uopšteno o sistemu kada pred očima ima ona obeležja čija izostajanja mogu staviti pod znak pitanja karakter nekog predmeta kao sistema. Ponekad se jedinstvenost celine takvih obeležja označava kao sistem. Iz opšte teorije sistema neočekivano nastaje teorija opšteg sistema 1. Ovaj se problem ponavlja na svim stupnjevima konkretizacije s povremenim odgovarajućim ograničenjima. U nastavku ćemo izbegavati ovu upotrebu govora. Ne želimo da pojam (ili model) nekog sistema ponovo nazovemo sistemom zato što nismo spremni da pojam (ili model) organizma, mašine, društva ponovo nazovemo organizmom, mašinom, društvom. Drukčije rečeno, ni na temelju najvišeg stepena apstraktnosti teorije nećemo sebi dopustiti da doprinesemo da se saznajna sredstva (pojmovi, modeli itd.) označavaju predmetnom terminologijom - i to zbog toga nećemo jer se takva odluka ipak ne bi održala u konkretnijim područjima istraživanja. Dakle, iskaz »postoje sistemi« govori samo da postoje predmeti istraživanja koji pokazuju obeležja koja čine opravdanom upotrebu pojma sistema; ali i obrnuto, ovaj pojam služi tome da se apstrahuju stanja stvari koja su u okviru ovog stanovišta uzajamno uporediva, a sa drukčijim stanjima stvari jednaka/nejednaka. Takvu pojmovnu apstrakciju (usmerenu ka teoriji) treba razlikovati od samoapstrakcije predmeta (usmerene ka strukturi). Pojmovna apstrakcija omogućuje poređenja. Samoapstrakcija omogućuje ponovnu upotrebu istih struktura u samom predmetu. Ali, obe se moraju držati strogo odvojeno. Tada, i samo tada, mogu se utvrditi i ukrštanja. Mogu postojati sistemi koji pojmovne apstrakcije koriste za samoapstrakciju, tj. strukture zadobijaju tako što svoja obeležja upoređuju sa obeležjima drugih sistema. 1 Neočekivano, ali i vrlo svesno. Tako, na primer, kod Jean-Louis Le Moigne, La théorie du système général: théorie de la modélisation, Paris 1977. Po Le Muanju jedinstvo opšteg sistema leži u funkciji veštačkog objekta koji apsolutno služi kao model za objekte.
36
Može se, dakle, ispitati u kojoj meri pojmovna apstrakcija počiva na samoapstrakciji u predmetima i utoliko se može proširiti na poređenje struktura. Apstraktnu shemu tri ravni izgradnje strukture koristimo kao pojmovnu shemu. Ona najpre služi za poređenje različitih mogućnosti izgradnje sistema. Međutim, prilikom izgradnje ovog poređenja nailazimo na samoapstrakciju u području predmeta. Moguće je, i događa se, da sistemi na sebi primenjuju obeležja pojma sistema, npr. razlikovanje spoljašnjosti i unutrašnjosti. Utoliko se ne radi samo o analitičkoj shemi. Nama poređenje sistema upravo služi kao ispitni postupak za pitanje u kojoj meri sistemi počivaju na samoapstrakciji i otuda su jednaki, odnosno nejednaki. Razlikovanje tri ravni izgradnje sistema odmah čini vidljivom tipičnu grešku ili barem nejasnoće u dosadašnjim raspravama. Poređenja između različitih vrsta sistema moraju se zadržati u istoj ravni 2 . Isto važi i za negativna razgraničenja. Već pomoću ovog pravila eliminišu se brojne, neplodne strategije teorije. Tako, na primer, nema mnogo smisla ako se kaže da društva nisu organizmi, ili ako se u smislu tradicije škole pravi razlika između organskih tela (koja se sastoje iz uzajamno povezanih delova) i društvenih tela (koja se sastoje iz međusobno nepovezanih delova). Isto tako »krivo« stoji i pokušaj da se na temelju teorije interakcije konstruiše opšta društvena teorija. Ovo važi i za nedavno nastale tendencije, stimulisane pronalaskom kompjutera, koje pojam mašine primenjuju u ravni opšte teorije sistema 3 (što izaziva isto tako neopravdana isključivanja pojma). Razlikovanje ravni treba da ustanovi plodne odnose poređenja. Iskazi o jednakosti mogu se onda prevesti na sledeću, višu ravan. Društveni sistemi i psihički sistemi jednaki su utoliko što su sistemi. Mogu postojati i jednakosti koje važe samo na delovima prostora u ravni poređenja. Na primer, psihički i društveni sistemi mogu se okarakterisati 2
Ovog pravila se pridržava, ne formulišući ga kao princip, na primer, Do3 nald M. Mac Kay, Brains, Machines and Persons , Londonand 1980, Tako A. M. Turing, Computing Machinery Intelligence, Mind 59 (1950), str. 433^460. Videti i Edgar Morin , La Méthode, tom 1, Paris 1977, str.’ 155 i sl. Kritično o ovome, sa ukazivanjem na nerešene probleme samoreferencije, Alessandro Pizzomo, »L’incomplétude des systèmes«, Connexions 9 (1974),
37
upotrebom smisla, ali ne mogu mašine i organizmi. Čovek se tada, u skladu s postavljenim problemima jedne opšte teorije, mora upitati šta se u mašinama i organizmima može iskoristiti kao funkcionalni ekvivalent smisla. Uključivanje određenih vrsta sistema u određene ravni u početku može biti manje-više intuitivno. Ono se može korigovati ukoliko to zahtevaju rezultati istraživanja. To takođe važi za najpre induktivno dobijenu listu vrsta sistema. Međutim, takve korekture se mogu izvesti samo ukoliko diferencijacija ravni kao takva ostane nedirnuta. Ugrozi li se različitost ravni - tako, na primer, ako se »život« kao osnovni pojam ne upotrebljava kao nešto specifično za organizme - postaje neizbežna regresija na jednostavnije oblike teorije. Naredna istraživanja drže se strogo ravni opšte teorije društvenih sistema. Ona ne nude, na primer, teoriju društva - društvo shvaćeno kao sveobuhvatni socijalni sistem i na taj način kao jedan slučaj među ostalima 4 . Ali opšta teorija sistema se ne predstavlja za sebe. Njoj se, ipak, mora posvetiti dovoljna pažnja pošto je naša ideja vodilja pitanje kako se promena paradigme koja se ocrtava u ravni opšte teorije sistema odražava na teoriju društvenih sistema. Za ono što smo prethodno nazvali »promena paradigme« takođe je dovoljna gruba orijentacija. Mi se ne nadovezujemo na pokušaje koji žele da otkriju šta je Kun mogao da misli kada je uveo pojam paradigme; oni se danas smatraju beznadežnim. Nama je važno samo jedno razlikovanje 5 , ono između superteorije6 i vodeće diferencije. 4 Ovde se nadovezujemo na jedno shvatanje u sociologiji, koje se uvek iznova zastupa, po kome sociologija ne može i ne treba da se shvati kao nauka o društvu tako, na primer, Leopold von Wiese, System der Allgemeinen Soziologie als
Lehre von den sozialen Prozessen und den sozialen Gebilden der Menschen (Beziehungslehre), 2. Aufl., München 1933, ili nedavno posebno naglašeno u
Friedrich H. Tenbruck,5 »Emile oder die Geburt der Gesellschaft aus o dem Za koje Dürkheim nisam našao primere ili paralele u literaturi nauke nauci. 6 Bliska joj je recimo »istraživačka tradicija« (»research tradition«) kod Larry Laudon, Progress and its Problems: Toward a Theory of Scientific Growth, Berkeley 1977.
38
Superteorije su teorije sa univerzalističkim zahtevima (to takođe znači: one se odnose na sebe same i na svoje protivnike) 7. Vodeće diferencije su razlikovanja koja upravljaju mogućnostima obrade informacija u teoriji. Ove vodeće diferencije mogu dobiti kvalitet vladajuće paradigme ukoliko superteoriju tako organizuju da praktično celokupna obrada podataka sledi iz njih. Tako je, na primer, superteorija evolucije preko Darvina i sledbenika preuređena kao diferencija varijacije i selekcije. Ranije se nastojalo da se ukupnost rezultata evolucije protumači pomoću odgovarajućih jedinica, preko početka (arche, osnov) ili preko superinteligentnog proviđenja, pa je shodno tome evolucija shvatana kao razvoj ili stvaranje. Od Darvina ova shvatanja jedinica, koja jedino dopuštaju razlikovanje u odnosu na neodređeno drugačije, bivaju zamenjena jedinicom diferencije (varijacija/selekcija, kasnije varijacija/selekcija/restabilizacija, a delom i: slučaj/nužnost, red/nered). Kada neka superteorija dostigne vrlo visoko centralizovanje-diferencije moguća je i promena paradigme. Teorija sistema je posebno upečatljiva superteorija. Tako osporavanoj, njoj se sigurno ne može osporiti proces sazrevanja, a mi ovo svodimo na to da ona može da gleda unazad na istoriju koju obeležavaju superteorijske ambicije, centralizovanja diferencije i promena paradigme. Mnogo je teže odlučiti se u vezi s pitanjem da li se i ukoliko ovaj razvoj može označiti kao »napredak« ili je on čak doveo do akumulacije znanja. Pogleda li se jedan vek unazad, postaće vidljive, u onome što tek sada počinje da se naziva teorijom sistema, dve predispozicije koje pogađaju same temelje. U oba slučaja zatečena pojmovnost ne može se jednostavno objasniti kao neistinita ili neupotrebljiva; ona će se sa nameravanim promenama proširiti, uvesti u novu teoriju i tako »ukinuti«. Nova teorija je ponekad sadržajno bogatija od one koja joj je prethodila, ona dostiže višu kompleksnost; i baš iz ovog razloga postepeno postaje primerenija za obradu društvenih stanja stvari.
7
Sažeta skica je u: Niklas Luhmann, Soziologie der Moral, u: Niklas Luhmann/Stephan H. Pfürtner (Hrsg.), Theorietechnik und Moral, Frankfurt 1978, str.
39
Tradicija preuzeta iz antike, starija od pojmovne upotrebe termina »sistem« 8, govorila je o celinama koje se sastoje iz delova. Problem ove tradicije bio je u tome što se celina morala dva puta promisliti: kao jedinstvenost i kao ukupnost delova. Doista se moglo reći celina je ukupnost delova, ili ona je više od pukog zbira delova; ali time nije bilo objašnjeno kako se celina, kada se sastoji samo iz delova i ostatka, može valjano upotrebiti u ravni . delova kao celina. Kako se u području društvenih odnosa pretpostavlja da se društva sastoje iz individua kao što se celina sastoji iz delova, odgovor se mogao formulisati na temelju uvida u zajednički život ljudi. Ljudi su morali da budu u stanju da spoznaju celinu u kojoj žive i morali su da budu spremni da svoj život urede u skladu s ovim saznanjem. Ovo je moglo da se posmatra kao uslov njihovog bivstvovanja kao delova, kao uslov njihovog učestvovanja, njihove participacije i time njihove prirode. Rizik ovog zaoštravanja u saznanju (koje je moglo da prevari) i u volji (koja je mogla da oslabi) mogao se shvatiti kao moment opšteg propadanja, odnosno nesavršenosti prirode, koja je sa svoje strane zahtevala da se razlikuju delovi koji vladaju od delova kojima se vlada. Pritom je i u vladajućim delovima posebno zaoštreno važio problem: da oni moraju imati tačan uvid u istinsku volju kako bi celinu u celini mogli da »predstavljaju«. Društvene pretpostavke i osnovi znanja ovog koncepta temeljno su se promenili na prelazu u moderno društvo. Konačno 8 O istoriji terminologije koja počinje tek oko 1600. godine uporediti, npr., Otto Ritschl, System und systematische Methode in der Geschichte des wissenschaftlichen Sprachgebrauchs und der philosophischen Methodologie , Bonn 1906; Mario G. Losano, Sistema e struttura nel diritto , tom 1, Torino 1968; Alois von der Stein, »Der Systembegriff in seiner geschichtlichen Entwicklung«, u: Alwin Diemer (Hrsg.), System und Klassifikation in Wissenschaft und Dokumentation, Meisenheim am Glan 1968, str. 1-13; Hans Erich Troje, »Wissenschaftlichkeit und System in der Jurisprudenz des 16. Jahrhunderts«, u; Jürgen Blühdom/Joachim Ritter (hrsg.), Philosophie und Rechtswissenschaft: zum Problem ihrer Beziehungen im 19. Jahrhundert, Frankfurt 1969, str. 63-88; Friedrich Kambartel, »’System’ und ’Begründung’ als wissenschaftliche und philosophische Ordnungsbegriffe bei und vor Kant«, u: Blühdom/Ritter a. a. O., str. 99-113.
40
pronađeno, u 18. veku izgrađeno stanovište koristilo je kategoriju opštosti. Celina sveta, odnosno celina čovečanstva bila je kao opštost prisutna u čoveku. Rasprava koja se na ovo nadovezivala imala je posla sa oblikom u kome je svet, ili čovečanstvo, bilo prisutno u čoveku. Odgovor se tražio u pojmu uma, običajnom zakonu ili sličnim apriorizmima, u pojmu obrazovanja kao i u pojmu države. Stari smisao za nedovoljnost, za koruptibilnost odnosa pod kapom nebeskom, nadvladan je idealizmom. Tako su u velikoj meri mogli da se apstrahuju društveni odnosi, konačno čak da se postulira »sloboda vladanja« kao temeljni uslov neometanog prisustva onog opšteg u čoveku. O opštem se mislilo kao o neporočnom i nerizičnom sa obiljem nadoknada, ma koliko Francuska revolucija pričala protiv toga; tako je ono moglo da se pojavi sa zahtevom za ostvarenjem. Duh, odnosno materija, morali su da krenu na dugačak put realizovanja opšteg u posebnom. Sve je to danas predmet sećanja sa više ili manje opominjućih visokih tonova 9 ; u suštini, ovaj misaoni gest nije bio istinski zamenjen već je samo oformljen. Teško je sagledati kako bi se napor ove vrste još jednom mogao nadmašiti. Ukoliko je tačna naša pretpostavka da je sve ovo bilo uslovljeno i motivisano shemom celine i njenih delova, onda bi se moralo videti da li bi prvo morala da se zameni ova shema pre nego što se potraži semantika koja bi mogla da zameni figuru »opšteg u posebnom«. Pred ovom istorijskom pozadinom postavlja se pitanje da li se i kako upravo za ovo nadležna teorija sistema odvojila od paradigme celine i njenih delova. U prvi mah tradicionalno razlikovanje celine i dela biva zamenjeno razlikovanjem sistema i okoline. S ovim preokretom, u kome Ludvig fon Bertalanfi stoji kao prominentni autor, bilo je moguće dovesti u uzajamni odnos teoriju organizma, termodinamiku i teoriju evolucije 10 . U teorijskom opisivanju tada se po9 Uporediti, na primer, Michael Theunissen, Selbstverwirklichung und Allgemeinheit: Zur Kritik des gegenwärtigen Bewusstseins, Berlin 1982. 10 Dobar pregled nudi I.V. Blauberg/V.N. Sadovsky/E.G. Yudin, Systems Theory. Philosophical and Methodological Problems, Moskau 1977, str. 15 i si. Uporediti takode Ernst von Weizsäcker (Hrsg.), Offene Systeme 1: Beiträge zur Zeitstruktur von Inforamtion, Entropie und Evolution, Stuttgart 1974; Alfred Kuhn, The Logic of Social Systems: A Unified, Deductive, System-Based Approach to So-
41
javljuje razlika između otvorenih i zatvorenih sistema. Zatvoreni sistemi se definišu kao granični slučaj: kao sistemi za koje okolina nema značaja ili ima značaja ali samo preko vrlo specifičnih kanala. Teorija se bavi otvorenim sistemima. Ono što je bilo zamišljeno kao diferencija celine i dela preformulisano je u teoriju diferenciranja sistema i tako ugrađeno u novu paradigmu. Diferenciranje sistema nije ništa drugo do ponavljanje diferencije između sistema i okoline u okviru sistema. Pritom celokupni sistem služi sebi samom kao okolina za sopstvene tvorevne delova sistema i zbog toga na nivou delova sistema dostiže viši stepen neizvesnosti usled pojačanog delovanja filtera u odnosu na konačno nekontrolisanu okolinu. Diferencirani sistem se, prema tome, ne sastoji više prosto iz određenog broja delova i odnosa među delovima; on se mnogo pre sastoji iz manje ili više velikog broja operativno upotrebljivih diferencija sistem/okolina koje povremeno, na različitim linijama presecanja, rekonstruišu ukupni sistem kao jedinstvo dela sistema i okoline. Diferenciranje se tako obraduje po opštem obrascu izgradnje sistema, a pitanje u kojim oblicima i do koje kompleksnosti je moguće diferenciranje sistema može se povezati sa početnom diferencijacijom koja konstituiše celokupni sistem. Sada se može bolje rešiti središnji problem sheme celina/deo. Uvek se zahtevalo da delovi moraju biti homogeni u odnosu na celinu. To je onda moralo da znači da su sobe, ne cigle, delovi kuće, a poglavlja, ne slova, delovi knjige. S druge strane, inividualni ljudi su važili kao delovi društva. Teško daje postojao teorijski siguran kriterijum homogenosti, utoliko više što je za ovo mišljenje bilo teško da napravi razliku između pojma dela i elementa 11. Osim toga, po ovoj paradigmi jedna realna podela isključivala je drugu (isto tako moguću). Tako se slojno društvo nije moglo zamisliti drugačije osim kao podeljeno na slojeve (na primer, ne sa istom realnom vrednošću kao podeljeno na grad/secial Science, San Francisco 1974; Fred Emery, Futures we are in, Leiden 1977; Jacques Eugène, Aspects de la théorie générale des systèmes: Une recherche des universaux, Paris 1981. 11
Značajan pokušaj je: Uuno Saarnio, »Der Teil und die Gesamtheit«,
Actes du XIème Congrès International de Philosophie, Bruxelles 1953, Bd. 5, Amster-
dam-Louvain 1953, str. 35-37.
v
lo ili prema funkcionalnom težištu) 12. Teorija sistem/okolina diferenciranja nudi u svakom pogledu bolje mogućnosti analize; i isto tako tačnije razumevanje homogenosti kao i razumevanje mogućnosti da se odmah primene različita stanovišta o diferenciranosti delova sistema. Na ovaj način okarakterisane prednosti prebacivanja na vodeću razliku sistema i okoline vidljive su i u sociologiji. Klasična sociologija se s pravom obeležavala pomoću »intra-unit-orientation« (»orijentacije na unutrašnju jedinicu«) 13 - i to baš u njenom pojmu diferencijacije. Nasuprot ovome noviji razvoji teorije daju prednost, ukoliko su uopšte orijentisani sistemsko teorijski, pojmu sistema koji je u odnosu sa okolinom, i to pre svega u istraživanju organizacije. U sociologiji svakako nije došlo do prebacivanja na »otvorene sisteme« potpuno netendenciozno. Ona je ovde pospešila kritiku status quoa društvenih odnosa i povezala se sa tendencijama »reforme« društvenih struktura, planiranja, menadžmenta i kontrole - ne u krajnjoj liniji zbog toga što se osnovno polje njene primene nalazi u području organizovanih društvenih sistema 14. Odnos prema okolini shvatao se prema shemi input/output, strukture su se shvatale kao pravila transformacije, funkcije kao upravo ove transformacije na koje se moglo uticati nadalo se - preko varijacije struktura 15. Dok ova paradigma otvorenih sistema u okviru teorije sistema može važiti kao ostvarena i opšte priznata, sa njom povezani, naredni korak o prevaziđenom radikalizmu, pojavljuje se u rasprava-
12
13
14
U vezi s ovim uporediti razlikovanje dva različita stanovišta hijerarhije, naime celina/deo i centar/periferija, koja vode vrlo različitim pretpostavkama o poretku kod Gerhard Roth, »Biological System Theory and the Problem of Reductionism«, u: Gerhard Roth/Helmut Schwegler (Hrsg.), Self-organizing Systems: An Interdisciplinary Approach, Frankfurt 1981, str. 106-120 ( 1 1 1 i sl.). Tako Gianfranco Poggi, »A Main Theme of Contemporary Sociological Analysis: Its Achievements and Limitations«, The British Journal of Sociology 16 (1965) str. 283-294. Uporediti skeptični osvrt Michael Keren, »Ideological Implications of the Use of Open Systems Theory in Political Science«, Behavioral Science 24 (1979), str. 311-324. Ovo ograničenje na promenu organizacija dalo je povoda da se teoriji sistema u odnosu na društva prigovori detematizacija, dakle (!) konformizam. I
43
ma tek u poslednje dve decenije. U pitanju su prilozi za teoriju samoreferencijalnih sistema. Baš kad treba nema ni dovoljno razrađenih, ni opšte zapaženih, a da i ne govorimo o prihvaćenim teorijskim osnovima; ali, dovoljno je očigledno da se mogu proceniti konsekvence za teoriju društvenih'sistema. Osim toga, upravo ova otvorena situacija podstiče na to da se radovima u oblasti društvenih sistema doprinese opštoj teoriji samoreferencijalnih sistema. U prvom zamahu razvoja koristio se pojam samoorganizacije i oko 1960. sa tri veća simpozijuma on dostiže izvestan vrhunac16. Pojam samoorganizacije ipak se odnosio - gledano unazad može se reći »samo« - na strukture jednog sistema. Njihova promena sopstvenim sredstvima razumljivo je da važi pre svega kao jedan posebno težak, i time za teoriju sistema izuzetno primamljiv problem. On, ipak, u svojoj širini ne obuhvata sve ono što se danas razume kao samoreferencija. U međuvremenu je veza sa jedinstvom - bilo sistema, bilo njegovih delova - potisnula vezu sa strukturom (mada je, naravno, nije isključila). Teorija samoreferencijalnih sistema tvrdi da se diferenciranje sistema može ostvariti samo preko samoreferencije, tj. na taj način što se sistemi pri konstituisanju svojih elemenata i njihovih elementarnih operacija odnose na sebe same (bilo da se radi o elementima istog sistema, ili operacijama istog sistema ili o jedinstvu istog sistema). Da bi ovo omogućili sistemi moraju da proizvedu i koriste opis svog sopstva; oni moraju, u najmanju ruku, da budu sposobni da primene unutar sistema razliku između sistema i okoline kao orijentaciju i kao princip proizvodnje informacija. Otuda je samoreferencijalna zatvorenost moguća jedino u okolini, samo u okviru ekoloških uslova 17. Okolina je nužan korelat samoreferencijalnim operacijama, jer upravo ove operacije ne mogu da se okončaju u okviru premise solipsizma 18 (moglo bi se 16
Systems,
Uporediti Marshall C. Yovits/Scott Cameron (ed.), Self-organizing
Oxford Goldstein
Jacobi/Gordon D. (ed.), Self-organizing 17 Systems, Washington 1962; Heinz von Foerster/George O ovome temeljno Heinz von Foerster, »On Self-Organizing W. Systems and 18 O ovome ubedljivo Heinz von Foerster, »On Constructing a Reality«, u; Wolfgang F. E. Preiser (ed.), Environmental Design Research, Bd. 2, Stroudsbourg
44
1960;
Marshall
Yovits/George
T.
reći i: zato što sve što u njoj igra ulogu, uključujući i samo sopstvo, mora biti uvedeno preko razlikovanja). Razlikovanje (u međuvremenu klasično) između »zatvorenih« i »otvorenih« sistema biva zamenjeno pitanjem kako samoreferencijalna zatvorenost može proizvesti otvorenost. I ovde, dakle, dolazi do »ukidanja« starije osnovne razlike u jednoj kompleksnijoj teoriji koja sada omogućuje da se govori o uvođenju samoopisivanja, samoopažanja i samopojednostavljivanja u sisteme. Sada se diferencija sistem/okolina može razlikovati iz perspektive posmatrača (na primer: naučnika) od razlike sistem/okolina koja se primenjuje u samom sistemu pri čemu se posmatrač, opet, može zamisliti samo kao samoreferencijalni sistem. Refleksivni odnosi ove vrste ne revolucionišu samo klasičnu subjekt-objekt epistemologiju; oni ne ukidaju dogmatizam i ne »naturalizuju« samo nauku; oni kreirajući jednu mnogo kompleksniju teoriju proizvode i mnogo kompleknije razumevanje objekta. 1 U kontekstu teorije sistem/okolina još su bili mogući relativno jednostavni teorijski odnosi. Tako se ova teorija mogla tumačiti, na primer, kao puko proširivanje uzročnih odnosa: u svim uzročnim objašnjenjima morali su se imati u vidu kako interni tako i eksterni faktori; sistem i okolina su se nalazili u nekoj vrsti ko-produkcije. Teorija samoreferencijalnih sistema podleže ovom uzročnom modelu. Ona posmatra uzročnost (kao i logičku dedukciju i svaku vrstu asimetričnosti) kao neku vrstu organizacije samoreferencije; ona »tumači« razliku sistema i okoline tako što su samo samoreferencijalni sistemi sebi stvorili mogućnost da uređuju uzročnosti preko distribucije na sistem i okolinu. Takva teorija traži formalne pojmove koji su nastanjeni u ravni relacionisanja odnosa. Za izradu teorije samoreferencijalnih sistema, koja u sebe preuzima teoriju sistem/okolina, neophodna je nova vodeća diferencija, dakle, nova paradigma. Za ovo nam se nudi diferencija identiteta i diferencije 19 . Samoreferencija se može ostvariti u ak19 Ko tačno čita primetiće daje reč o diferenciji identiteta i diferencije, a ne o identitetu identiteta i diferencije. Na ovom se mestu već granaju naredna razmišljanja o dijalektičkoj tradiciji - ma kolike se sličnosti mogle pojaviti u nastavku. Jedan od malobrojnih autora koji je modemi funkcionalizam doveo do ovih
45
tuelnim operacijama sistema samo ukoliko jedinstvo (bilo kao element, kao proces ili kao sistem) može da se identifikuje preko sebe samog i da se u odnosu na druge postavi kao različito. Sistemi moraju da izađu na kraj sa diferencijom identiteta i deferencije ako se reprodukuju kao samoreferencijalni sistemi; ili, drukčije rečeno: reprodukcija je održavanje ove razlike. Ovo pre svega nije teorijski, već potpuno praktični problem; i nije relevantno samo za smisaone sisteme 20 . Nauka koja želi da bude dorasla takvim sistemima mora u tom slučaju da obrazuje pojmove na odgovarajućem nivou i samo je za nju, prema tome, diferencija identiteta i diferencije uputstvo za izgradnju teorije, paradigme. U opštoj teoriji sistema ova druga promena paradigme izaziva značajna pomeranja uporišta - sa interesa za dizajn i kontrolu ka interesu za autonomijom i senzibilitetom za okolinu, sa planiranja ka evoluciji, sa strukturalne stabilnosti ka dinamičkoj stabilnosti. U paradigmi celine i njenih delova neobjašnjive osobine su morale negde da se rasporede - bilo kao osobine celine (koja je više od zbira svojih delova), bilo kao osobine hijerarhijskog vrha koji reprezentuje celinu 21. Naprotiv, u teoriji samoreferencijalnih sistema sve što pripada sistemu (uključujući eventualne vrhove, granice, viškove vrednosti itd.) uračunato je u samoproizvodnju i time gubi mistifikaciju za posmatrača 22. Time se uvode tendencije razvoja koje teoriju sistema čine na novi način interesantnom za sociologiju. osnovnih problema je Alfred Locker, »On the Ontological Foundations of the Theory of Systems«, u: William Gray/Nicholas D. Rizzo (ed.), Unity Trough Diversity: A Festschrift for Ludwig von Bertalanffy, New York 1973, Bd. 1, str. 537-572. Ali Loker se u pogledu konačno važećeg stanovišta stapa sa funkcionalizmom i dijalektikom: »U krajnjoj liniji funkcionalizam vodi ka ujednačavanju, tj. identitetu identiteta i razlike« (str. 546). Ovo navodim da bih prepustio dijalektičarima da objasne kako ovaj krajnji identitet treba shvatiti. Za funkcionalističku teoriju sistema je dovoljno da pode od (nekad slučajno izabranih) diferencija. Na ovo ćemo se u vezi s problemima samoreferencije još jednom vratiti. Upor. Poglavlje 11. 20 Misli se na istraživanja o sposobnosti diskriminacije imuno sistema organizama. Uporediti N. M. Vaz/F. J. Varela, »Self and Non-Sense: An Organismcentered Approach to Immunology«, Medical Hypotheses 4 (1978), str. 231267. 21 Obe mogućnosti mogu se dobro pratiti naročito u političkoj semantici, na primer, u obliku dužnosti lojalnosti nasuprot “zajedničkom dobru« ili u obliku momenta suvereniteta državnog vrha koji se ne može redukovati. 22 Ovo antihijerarhijsko ili bolje: meta-hijerarhijsko posmatranje naročito je upadljivo u pojmu autopoiesis. To se često naglašava. Upor. Gerhard Roth, a.a.O.
v
Očigledna je činjenica da ova dva podstreka za oba pomeranja ne dolaze iz sociologije. Stimulativno su delovale najpre termodinamika i biologija kao teorija organizma, kasnije i neuropsihologija, teorija ćelija i teorija kompjutera; dalje, naravno, interdisciplinarno povezivanje u teoriji informacija i kibernetici. Sociologija nije bila isključena samo kao sudelujuće istraživanje; ona se u ovom interdisciplinarnom kontekstu pokazala kao nesposobna da uči. Ona u nedostatku sopstvenih prethodnih, temeljnih teorijskih radova nije mogla da vidi šta se događa 23. Zbog loga ostaje upućena na bavljenje činjenicama koje je sama proizvela, a što se tiče teorije, na bavljenje klasicima koje je sama stvorila. Primer istovremeno pokazuje da svaka vrsta samoreferencijalnog zatvaranja ne omogućuje kompleksniji pogled na okolinu. Pri povećavanju povezanosti čovek se, uvek, mora pitati koji su to posebni uslovi pod kojima sistemi takve veze mogu realizovati i na taj način učestvovati u evoluciji. Na ovoj aktuelnoj naučnoteorijskoj pozadini naredna razmatranja se shvataju kao pokušaj preformulacije teorije društvenih sistema na temelju stepena razvoja opšte teorije sistema. Opšta teorija sistema treba da se potvrdi u susretu sa sociološkim materijalom, i u vezi s tim, rezultati apstrakcija i iskustva u formiranju pojmova koji interdisciplinarno već postoje, ili se tek ocrtavaju, treba da se učine korisnim za sociološka istraživanja. Nadam se da se jedan od najvažnijih rezultata ovog povezivanja sa korisnošću na obe strane sastoji u osavremenjivanju pojma elementa. Teorija o samoproizvodnim, autopojetičkim sistemima može se uvesti u područje sistema delanja samo ako se pođe od toga da elementi od kojih je sistem načinjen ne mogu imati trajanje, dakle neprekidno se moraju samoreprodukovati u sistemu ovih elemenata. To daleko prevazilazi puko stvaranje radi zamene izumirućih elemenata, a nedovoljno je objašnjeno i upućivanjem na odnose sa okolinom. Ne radi se o prilagođavanju, ne radi se ni o razmeni materije, radi se o jedinstvenoj prinudi na autonomiju
23 Izuzetak koji treba priznati teoriji opšteg sistema delanja Talkota Parsonsa istovremeno opravdava osnovnu tezu: da je sopstvena teorija uslov za sposobnost učenja u interdisciplinarnom kontekstu, baš kao što u ravni opšte teorije sistema samoreferencijalna zatvorenost korelira sa otvorenošću za kompleksnost okoline.
47
koja proizlazi iz toga što sistem u svakoj, pa i u povoljnijoj okolini, prosto može prestati da postoji ukoliko prisutni elementi, iz kojih se on sastoji, nisu snabdeveni sposobnošću povezivanja, dakle smislom, kako bi se reprodukovali. Za ovo mogu biti date različite strukture; ali mogu uspeti samo one koje se suprotstavljaju trendu trenutnog (ne samo: postepenog, entropijskog) ukidanja.
48
Prva glava
SISTEM I FUNKCIJA
I Naredna razmišljanja polaze od činjenice da postoje sistemi. Ona, dakle, ne započinju sa saznajnoteorijskom sumnjom. Ona nisu povezana ni sa pozicijom odstupanja u smislu »samo analitičke relevantnosti« teorije sistema. A svakako treba izbeći usku interpretaciju teorije sistema kao puke metode za analizu stvarnosti. Sasvim je razumljivo da iskazi ne smeju biti pomešani s njihovim specifičnim predmetima; čovek mora biti svestan da su iskazi samo iskazi, a naučni iskazi samo naučni iskazi. Ali, oni se odnose, svakako u slučaju teorije sistema, na stvarni svet. Dakle, pojam sistema označava nešto što je stvarno sistem i tako preuzima odgovornost za potvrđivanje svojih iskaza u stvarnosti. Ovo najpre treba utvrditi samo kao markiranje pozicije. Time su data samo vrlo gruba uputstva u poređenju sa stepenom problema saznajnoteorijske, odnosno, naučnoteorijske rasprave. Ona samo nagoveštavaju put kojim se moramo vratiti do saznajnoteorijskog položaja problema, naime put koji vodi preko analize realnih sistema stvarnog sveta. Znači, prvo se mora izgraditi teorija sistema koja se direktno odnosi na stvarnost. Dešava li se ovo u okviru zahteva za univerzalnim važenjem za sve što je sistem, onda ova teorija obuhvata i sisteme procedure analize i saznanja. Prema tome, ona se sama pojavljuje u stvarnom svetu kao jedan među mnogim drugim njenim predmetima. Ona prisiljava sebe samu da sebe samu obrađuje kao jedan od svojih predmeta. Tako sebe može
4 Društveni sistemi
49
da poredi sa svojim drugim predmetima. Takvo poređenje preuzima funkciju kontrole: teorija sistema mora biti podobna da poređenje izvede i u datom slučaju da iz njega uči. Iz toga nastaje jedna vrsta vemosti teoriji saznanja preko teorije sistema a otuda, povratnim delovanjem, jedna vrsta testa podobnosti teorije sistema: ona mora da reši i ovaj zadatak pored drugih. Ovi zahtevi kulminiraju u nužnosti da se terorija sistema postavi kao teorija samoreferencijalnih sistema. I upravo skicirana procedura implicira samoreferenciju u smislu-da teorija sistema uvek mora imati pred očima ukazivanje na sebe kao na jedan od svojih predmeta; i to ne samo prilikom obrade ovog specifičnog predmeta teorije sistema kao programa rada naučnog sistema, već neprekidno, pošto ona u svom celokupnom programu istraživanja mora da vodi računa da li se primenjuje ili ne primenjuje na sebe samu. Klasičnu teoriju saznanja karakteriše, naprotiv, namera da se izbegnu samoreferencije kao čiste tautologije i otvaranja za apsolutno proizvoljno. Uopšte, kada je sa stanovišta »teorije saznanja« dat jedinstveni naučni program onda je on obeležje. Razlozi za ovo se moraju shvatiti vrlo ozbiljno. Ali, to su razlozi koji se javljaju u opštoj teoriji sistema. Oni su povezani s diferencijom sistema i okoline i kazuju da ne može postojati ni isključivo samoreferencijalno izgrađeni sistem ni sistem sa proizvoljnom okolinom. Ovi bi uslovi mogli da budu nestabilni u tom smislu što bi u njima svaki proizvoljni događaj mogao da dobije mesto po vrednosti1. Iz ovoga proizlazi da se samoreferencija ostvaruje jedino kao model povezivanja s neproizvoljno strukturiranom okolinom i drugačije se ne može ostvariti. Ali, ovo se ne odnosi na specifično saznanje već na opšte stanje stvari i sistemi koji su specijalizovani za saznanje možda bi mogli da uče kroz analizu drukčijih sistema kako sebe same da prilagode ovom stanju stvari. Ovo se, ne kao poslednje, odnosi i na mogućnosti logike samoreferencijalnih sistema o kojima se danas mnogo raspravlja. Sada se može uže shvatiti naša teza da postoje sistemi: postoje samoreferencijalni sistemi. Ovo najpre znači u jednom sasvim opštem smislu: postoje sistemi koji su u stanju da uspostave od1
Uporediti, npr., Henri Atlan, »Du bruit comme principe d’auto-organisation«, Communications 18 (1972), str. 21-36; novo izdanje istog autora, Entre le cristal et la fumée: Essai sur l'organisation du vivant, Paris 1979.
nose sa sobom i da ove odnose diferenciraju shodno odnosima sa svojom okolinom 2. Ova teza obuhvata sistem kao činjenicu i uslove njegovog opisivanja i analize preko drugih (isto tako samoreferencijalnih) sistema. Time, ipak, još ništa nije rečeno o stepenu apstraktnosti teorijsko-pojmovne analize koja je moguća u naučnom sistemu. I ovde se moraju razlikovati reference sistema. Naučni sistem može da analizira druge sisteme sa onih stanovišta koja njima samima nisu pristupačna. U ovom smislu se mogu otkriti i tematižovati latentne strukture i funkcije. Baš obratno, često se, i upravo u sociologiji, nalaze situacije da sistemi prilikom samoobrađivanja razvijaju oblike posezanja za kompleksnošću koji nisu pristupačni naučnoj analizi i simulaciji. Tada se govori o »black box« (»crnoj kutiji«). Odnos relativne slabosti, odnosno nadmoćnosti tuđih, i sopstvenih, analitičkih mogućnosti istorijiski varira; on zavisi od stepena naučne izgrađenosti teorije i teško gaje danas odmah utvrditi usled brzine razvoja teorija, pre svega u opštoj teoriji sistema. Relativno sigurnije tačke oslonca čovek dobija ukoliko pođe od toga da se teorija sistema može odnositi na vrlo raznolike sisteme. U skladu s tim postoje različiti stepeni opštosti »te« teorije sistema. Pored jedne opšte teorije sistema mogu se izgraditi teorije specifičnih tipova sistema. U ovom smislu mi ograničavamo naredna istraživanja na teoriju društvenih sistema. Time se isključuju (mnogo kritikovane) direktne analogije između društvenih sistema i oraganizama, odnosno mašina, ali ne i orijentacija na jednu opštu teoriju sistema koja pokušava da reši složenije zahteve. Metodski gledano, mi dakle ne biramo put analogije već zaobilaznicu generalizacije i respecifikacije. Put analogije bi nas zaveo da sličnosti smatramo nečim suštinskim. U ovom pogledu se zaobilaznica generalizacije i respecifikacija pre može smatrati neutralnom; ona u svakom slučaju analizu čini više osetljivom za razlike između tipova sistema. Mi pre svega naglašavamo nepsihički karakter društvenih sistema. 2 Na ovom mestu smo formulisali »diferenciraju shodno« a ne »razlikuju se od« da bismo izbegli komplikaciju svesti. Ovo važi pre svega za biološka i neuropsihološka istraživanja o samoreferencijalnim sistemima. Ali naravno da će u području društvenih sistema moći da se govori »mogu se razlikovati«.
51
Međutim, ne sme se poći od toga da vraćanje na najopštiju ravan onih iskaza koji apsolutno važe za sisteme u daljoj analizi vodi ka najboljoj mogućoj apstrakciji premisa. To znači: nerefleksivno se poveravati nekoj vrsti rodne logike koja sama smatra pojmovne zahteve konstruisanja rodova kao važna obeležja stvari. Međutim, ne postoji činjenično imanentna garancija za koincidenciju opštosti i suštinskih formi. Opštosti mogu biti trivijalne. Ukoliko želimo da kontrolišemo plodnost uopštavanja moramo pojmove u najopštijoj ravni analize da postavimo ne kao pojmove obeležja, već kao pojmove problema. Tada opšta teorija sistema ne utvrđuje suštinska obeležja koja se mogu pronaći bez izuzetka u svim sistemima. Ona se pre formuliše kao govor o problemima i rešenjima problema, koji istovremeno čini shvatljivim da se za određene probleme mogu dati različita, funkcionalno ekvivalentna rešenja problema. U apstrakciju rodova tako se ugrađuje funkcionalna apstrakcija koja, sa svoje strane, vodi poređenju različitih tipova sistema 3. U ovom smislu mi orijentišemo opštu teoriju društvenih sistema na opštu teoriju sistema i tako zasnivamo upotrebu pojma »sistem«. Teoriji društvenih sistema se, s njene strane, postavljaju univerzalni zahtevi i zato govorimo o »opštoj« teoriji. To jest: svaki društveni kontakt se shvata kao sistem sve do društva kao celine koja uzima u obzir sve moguće kontakte. Drugim recima, opšta teorija društvenih sistema postavlja zahtev za obuhvatanjem celokupnog predmetnog područja sociologije i u tom smislu zahtev da bude univerzalna sociološka teorija. Takav zahtev za univerzalnošću je princip selekcije. On znači da se misaono dobro, podsticaji i kritika usvajaju samo kada je, i ukoliko je ona, sa svoje strane, usvojila ovaj princip. Iz ovoga proizlazi specifičan poprečni položaj u odnosu na klasične sociološke kontroverze: statika versus proces, sistem versus sukob, monolog versus dijalog, a projektovano na sam predmet, društvo versus zajednica, rad 3 Tako postavljena poređenja heterogenih tipova sistema nalaze se i bez eksplicitnog oslanjanja na funkcionalnu vezu problema. Videti, npr., u vezi s problemom promenljivosti horizonta budućnosti u zavisnosti od struktura i procesa sistema Edgar Taschdijan, »Time Horizon: The Moving Boundary«, Behavioral Science 22 (1977), str. 41-48. Svesno zadržana funkcionalna perspektiva podsticala bi na to da se jače naglase razlike u rešenju problema i razlozi koji postoje za to.
versus interakcija. Takva suprotstavljanja prisiljavaju svaku stranu na odustajanje od zahteva za univerzalnošću i na samoprocenjivanje njene sopstvene opcije; u najboljem slučaju na privremene konstrukcije sa ugradnjom suprotnosti u sopstvenu opciju. Takvi teorijski stavovi nisu samo nedijalektički zamišljeni, oni se prevremeno odriču korišćenja dometa sistemskoteorijske analize. Ovo se može znati od Hegela i od Parsonsa. S druge strane, zahtev za univerzalnošću ne znači zahtev za apsolutnom tačnošću, za jedinim važenjem i, u ovom smislu, za nužnošću (nekontingentnošću) sopstvenog stava. Ukoliko bi neka univerzalistička teorija htela da postane deo ove zablude samohipostaziranja, a to je uvek prisutno, jer ona mora da pretpostavi principe sa kojima radi, vrlo bije brzo urazumila samoreferencija nečeg boljeg. Čim bi se u okviru svojih predmeta ponovo otkrila, čim bi sebe samu analizirala kao program istraživanja za deo sistema (sociologija) dela sistema (nauka) društvenog sistema, zadovoljila bi se da sebe samu shvati kao nekontingentnu. Nužnost i kontingencija njenog »sopstva« za nju bi bili shvatljivi kao diferencija artikulacije samoreferencije. Smisao upravo skiciranog istraživačkog programa traži da se ovo pre svega ima u vidu. Ovo se može dogoditi prilikom razlikovanja zahteva za univerzalnošću i zahteva za isključivošću; ali i saznanjem da se strukturalno kontingentno mora ustanoviti kao operativno nužno sa posledicom stalne apsorpcije kontingentnosti preko uspeha, navike, commitments (obaveza) u sistemu nauke.
II Opšta teorija sistema danas se ne može predstaviti kao konsolidovana celina osnovnih pojmova, aksioma i izvedenih iskaza. Ona, s jedne strane, služi kao zbirna oznaka za vrlo različite istraživačke poduhvate koji su, sa svoje strane, utoliko opšti što ne određuju područje svoje primene i njegove granice. S druge strane, ova istraživanja kao i istraživanja specifičnih tipova sistema (na primer u oblasti mašina za obradu podataka) vode do saznanja o problemu i do pokušaja da se ova saznanja pojmovno urede. Zahvaljujući saznanju problema i pokušajima da se oni na 53
odgovarajući način formulišu oblast nauke počinje da se menja sve do onih promenjenih tvrdnji o kojima smo govorili u uvodu. U daljem izlaganju nadovezaćemo se na njih 4. Stanje u istraživanju ne dopusta da započnemo s izveštajem o sigurnim rezultatima i da ove rezultate u smislu »applied systems research« (»primenjenog istraživanja sistema«) preuzmemo u sociologiji. Međutim, ono nam omogućava da zgusnemo osnovne pojmove o onome što je dobro poznato u literaturi i da ih dovedemo u takvu vezu koja ima u vidu interese za probleme i iskustva sociološkog istraživanja. 1. Danas postoji konsenzus u struci da kao polazna tačka svake sistemskoteorijske analize treba da posluži diferencija sistema i okoline 5. Sistemi nisu samo slučajno, i nisu samo radi prilagođavanja, oni su strukturalno orijentisani na svoju okolinu i bez okoline ne mogu da postoje. Oni se konstituišu i održavaju kroz stvaranje i održavanje diferencije prema okolini, i koriste svoje granice za regulisanje ove razlike. Bez diferencije prema okolini ne bi bilo ni samoreferencije jer je diferencija funkcionalna premisa samoreferencijalnih operacija 6. U ovom smislu je održavanje granica (boudary maintenance) održavanje sistema. Granice pritom ne nanose štetu vezama. Ne može se ni uopšteno tvrditi da su interne interdependencee više od interdependencija sistem/okolina 7. Ali pojam granice znači da se uređuju procesi prelaženja granica (na primer, razmena energije ili informacija) pri prelaženju granica pod drugim uslovima trajanja (na 4 U vezi s aktuelnim izveštajem o istraživanju i ukazivanju na mogućnosti primene u društvenoj nauci upor. Stein Bräten, »Systems Research and Social Science«, u: George J. Klir (ed.), Applied Systems Research : Recent
Developments and Trends, New York 1978, str. 655-685. Dalje upor. R. Felix Geyer/Johannes van der5 Zouwen (Hrsg.), Sociocybernetics, toma, Leiden 1978. Diferencija sistema i okoline može 2se apstraktnije zasnovati ukoliko se vratimo na opštu, primarnu disjunkciju teorije forme koja se definiše samo pomoću pojma diferencije: oblik i drugačije. Upor. u vezi s ovim Ph. G. Herbst, Alternatives to Hierarchies, Leiden 1976, str. 84 i si., i temeljno: George Spencer Brown, Laws of Form, 3. izdanje, New York 1972. 6 Ovde, kao i u Uvodu, navodimo: von Foerster, a.a.O. (1973). 7 Tako, npr., Karl W. Deutsch, The Nerves of Government: Models of Political Communication and Control, New York 1963, str. 205.
primer, drugi uslovi iskorišćavanja ili drugi uslovi konsenzusa) 8. Ovo istovremeno znači da kontingencije u toku procesa variraju otvorenost za druge mogućnosti već prema tome da li se on odvija za sistem u sistemu ili u njegovoj okolini. Samo ukoliko je ovo slučaj postoje granice, postoji sistem. Ovome ćemo se vratiti iscrpnije u 7. poglavlju. Okolina zadržava svoje jedinstvo tek kroz sistem, a samo relativno prema sistemu. Ali, ona je sa svoje strane ograničena otvorenim horizontima, a ne prohodnim granicama; ona sama nije sistem9. Ona je za svaki sistem neka druga pošto svaki sistem izuzima samo sebe iz svoje okoline. U skladu s tim ne postoji samorefleksija, a naročito ne sposobnost delanja okoline. Pripisivanje okolini (»eksterno pripisivanje«) je, sa svoje strane, strategija sistema. Ali, sve ovo ipak ne znači da okolina zavisi od sistema ili da bi sistem mogao da uređuje svoju okolinu do mile volje. Mnogo pre, kompleksnost sistema i okoline - ovome ćemo se još vratiti - isključuje svaki totalitarni oblik zavisnosti u jednom ili drugom smeru. Jedna od najvažnijih konsekvenci paradigme sistem/okolina je sledeća: mora da se pravi razlika između okoline nekog sistema i sistema u okolini ovog sistema. Ovo razlikovanje ima značaj koji se teško može preceniti. Tako se pre svega mora praviti razlika odnosa zavisnosti između okoline i sistema i odnosa zavisnosti između sistema. Ova razlika torpeduje staru tematiku vladavine/služenja. Da li će, i u kojoj meri, biti izgrađeni odnosi u kojima jedan sistem dominira nad drugim nije u krajnjoj liniji zavisno od 8 »Definicija normi jezikom sistema traži da se susretnemo s normativnim razlikama kada prelazimo granice i vodi nas do sumnje da bismo takođe mogli da otkrijemo normativne razlike prilikom prelaženja granica supsistema«, 9 formulisaDrukčije, ranije kao i kasnje, rašireno shvatanje. Videti, npr.,
George J. Klir, An Approach to General Systems Theory, New York 1969, str. 47 i sl.; Karl W. Deutsch, »On the Interaction of Ecological and Political Systems: Some Potential Contributions of the Social Sciences to the Study of Man and His Environment«, Social Science Information 13/6 (1974), str. 5-15. Kao kritika pre svega R. C. Buck, »On the Logic of General Behaviour Theory«, u: Herbert
55
toga u kojoj meri odnosi oba sistema, i u kojoj meri odnosi u sistemu zavise od okoline. U ovom smislu »apsolutna« vlast od koje su polazili stariji modeli država, nikada nije bila jaka, nikada vlast koja determiniše, već je pre bila modus opisivanja sistema koji je isticao značajnu moć odlučivanja sistema o sebi samom. Sistemi u okolini sistema su, sa svoje strane, orijentisani na njihove okoline. Ipak, nijedan sistem ne može potpuno da raspolaže stranim odnosima sistem/okolina čak ni kada je u pitanju destrukcija10. Zato je svakom sistemu njegova okolina data kao zamršeni, kompleksni sklop uzajamnih odnosa sistem/okolina ali, istovremeno, i kao jedna kroz sopstveni sistem konstituisana celina koja traži samo selektivno opažanje. 2. Diferencija sistema i okoline kao paradigma teorije sistema prisiljava na to da se diferencija celine i dela zameni teorijom diferenciranja sistema 11. Diferenciranje sistema nije ništa drugo do ponavljanje izgradnje sistema u sistemima. U okviru sistema može doći do diferenciranja daljih diferencija sistem/okolina. Celokupni sistem time dobija funkciju »interne okoline« za delove sistema, i doista, za svaki deo sistema na specifičan način. Diferencija sistem/okolina se, dakle, ponovo udvostručuje, a celokupni sistem umnožava sebe samog kao mnoštvo internih diferencija sistem/okolina. Svako diferenciranje dela sistema i interne okoline je, opet, celovit sistem - ali u različitoj perspektivi. Zbog toga je diferenciranje sistema postupak povećavanja kompleksnosti sa značajnim konsekvencama za ono što se tada još može opažati kao jedinstvenost ukupnog sistema. U smislu diferenciranja je sadržano da se ono može posmatrati kao jedinstvo, kao unitas multiplex. Diferencija u značajnoj meri drži zajedno diferentno; ali, ono je diferentno, nije indife10
11
Ovde bi se razmišljanja mogla nadovezati na relativnu prednost internog diferenciranja sistema, što ćemo za momenat da analizu da bismo ne bismo Uzanemarimo ovom trenutku da zanemarujemo, izlaganje
pojednostavili, da sa teorijom samoreferencijalnih sistema obnovljena zamena paradigme počinje da stavlja novu vodeću diferenciju, naime onu identiteta i diferencije, na mesto paradigme sistem/okolina. Ovo možemo da zanemarimo pošto se ovim ništa ne menja za teoriju diferenciranja sistema. Ona se samo uvodi u apstraktnije postavljene okvire teorije.
rentno. Ukoliko se diferenciranje može dovesti na jedinstven princip (kao što je, na primer, hijerarhija) može se i jedinstvo sistema očitati u principu konstruisanja njegovog diferenciranja. Sistem kroz diferenciranje dobija na sistematičnosti, on dobija pored svog identiteta (diferenciranjem od drugog) jedno novo shvatanje jedinstva (diferenciranjem od sebe samog). On može da dostigne jedinstvo u vidu primata određene forme diferenciranja, možda kao jednakost svojih delova sistema, kao čiste serije, ili poredak po rangu, kao diferenciju centra i periferije, kao diferenciranje funkcionalnih sistema. Pritom su oblici diferenciranja koji više iziskuju (koji su neverovatniji) istovremeno središnja evolutivna dostignuća koja, kada se dogode, stabilizuju sisteme najednom višem stepenu kompleksnosti. Od šezdesetih godina postoje tendencije da se diferenciranje sistema opisuje kao »hijerarhija«. Time se nije mislilo na liniju instanci, ni na lanac naređivanja od vrha na dole. Hijerarhija je u ovom kontekstu pre značila samo da delovi sistema mogu ponovo da izdiferenciraju delove sistema i da na ovaj način nastaje tranzitivni odnos suštine sadržavanja u suštini sadržavanja 12. Očigledne su racionalne prednosti hijerarhije. Ali one zavise od toga da li se dalji delovi sistema mogu izgraditi samo u okviru delova sistema. Ovo je, ipak, nerealna pretpostavka 13 . Ona može važiti u velikoj meri za organizacije pošto se one učvršćuju na temelju formalnih 12
Upor., npr., Complexity«,
Herbert
A.
Simon,
»The
Architecture
of
Procee-
dings of the American Philosophical Society 106 (1962), str. 467—482;
takode
u:
isti,
The Sciences of the Artificial, Cambridge Mass. 1969; Gordon Bronson,
»The Hierarchical Organization of the Central Nervous System: Implications for Learning Process and Critical Periods in Early Development«, Behavioural Science 10 (1965), str. 7-25; Donna Wilson, »Forms of Hierarchy: A Selected Bibliography«, General Systems 14 (1969), str. 3-15; Lancelot L. Whyte/Albert G. Wilson/Donna Wilson (ed.), Hierarchical Structures, New York 1969; John H. Milsum, »The Hierarchical Basis for Living Systems«, u: George J. Klir (Hrsg.), Trends in General Systems Theory, New York 1972, str. 145-187; E. Leeuwenberg, »Meaning
57
pravila. U celovitom društvenom sistemu zaista se može poći od osnovne sheme diferenciranja - bilo daje ono segmentamo, bilo da je stratifikacijsko, bilo da je funkcionalno diferenciranje; ali ovo sigurno ne znači da su dalje izgradnje sistema moguće samo u okviru time utemeljene grube podele 14 . Zbog toga se u ravni opšte teorije društvenih sistema mora praviti pojmovna razlika između diferencijacije i hijerarhizacije. Hijerarhizacija bi prema tome bila poseban slučaj diferencijacije 15 . Hijerarhizacija je neka vrsta samopojednostavljivanja mogućnosti diferencijacije sistema 16. Ona pored toga olakšava posmatranje sistema 17 (uključujući naučne analize). Ukoliko posmatrač može da pretpostavi hijerarhiju, on onda može da odredi dubinsku oštrinu svog opažanja i opisivanja prema tome koliko hijerarhijskih ravni može da obuhvati. Međutim, ne može se poći od toga da evolucija, manje ili više nužno, daje kompleksnosti oblik hijerarhije. Sasvim očigledno su i drugi oblici jednog mnogo haotičnijeg diferenciranja našli mogućnosti da se posvedoče i prežive. 3. Prebacivanje na diferenciju sistema i okoline ima duboke konsekvence za razumevanje uzročnosti. Linija razdvajanja sistema i okoline ne može se shvatiti kao izolovanje i obuhvatanje »najvažnijih« uzroka u sistemu, ona pre preseca uzročne povezanosti i pitanje je: sa kog stanovišta? Sistem i okolina uvek zajedno deluju na sve efekte - u samom području društvenih sistema već i zbog toga što bez svesti psihičkih sistema jedva da može doći do komunikacije. Zbog toga treba objasniti zašto je, i kako, uZročnost podeljena na sistem i okolinu. Ne nudeći prerano kriterijume jedne takve podele možemo problem u najmanju ruku tačnije da formulišemo i da ga povežemo s drugim momentima teorije sistema. Ovo činimo pomoću pojma 14
Jedan dobar, brižljivo izrađen primer za ovo daje Gunther Teubner, Organisationsdemokratie und Verbandsverfassung, Tubingen 1978. 15 A opet, poseban slučaj je i onaj koji nazivamo stratifikacija. On je dat kada se primami supsistemi dovode, sa svoje strane, u odnos rotiranja. 16 »Hijerarhijska ograničenja kao samo-simplifikacija inicijalnog haosa vrlo kompleksnih sistema«, formuliše Howard H. Pattee, »Unsolved Problems and Potential Applications of Hierarchy Theory«, u: Pattee, a.a.O., strr. 129-156 (135). U vezi s ovim uporediti naročito Leeuwenberg, a.a.O.
produkcije (i njegovih derivata: reprodukcije, samoreprodukcije i autopoiesisa). O produkciji ćemo govoriti kada se neki, ali ne svi uzroci potrebni za izazivanje određenih delovanja mogu staviti pod kontrolu u nekom sistemu. Suština pojma nije u tehničkoj proračunatosti ili čak mašinskoj izvodljivosti (ovo bi, ipak, moglo da bude izabrano stanovište izgradnje sistema) već je u ovom neki, ali ne svi. Ovo diferenciranje omogućuje selekciju, a selekcija omogućuje dokazivanje. Otuda se kompleks »produkcionih uzroka« može zajedno pojaviti u toku evolucije (ali i kasnije, uz pomoć planiranja), a kada se jednom zajedno pojavi, on je u stanju da usto asocira pogodne uzroke okoline. Može se misliti na mogućnosti koje nudi nagomilavanje stanovnika u naseljima, kasnije u gradovima, i na mitologiju radinosti koja sa tim nastaje 18. Čovek ne sme da pođe od prirodnih zakona, već od prednosti selekcije da bi shvatio produkciju. Samo ako se, i upravo zato što se čovek odriče »ovladavanja« ukupnošću uzroka, dolazi do apstrakcija koje se ostvaruju preko samoorganizovanja i samoreprodukovanja; samo ovim putem nastaje višak produkcionih mogućnosti. Na primer, višak mogućnosti razmnožavanja organskih sistema, u vezi s kojima, opet, mogu da deluju selektivni faktori evolucije. 4. Diferencija sistem/okolina mora se razlikovati od druge, isto tako konstitutivne diferencije: od diferencije elementa i relacije. U onom, kao i u ovom slučaju, jedinstvo diferencije se mora zamisliti kao konstitutivno. Onoliko malo koliko postoje sistemi bez okoline ili okoline bez sistema, toliko malo postoje elementi bez relacijskih povezivanja ili relacije bez elemenata. U oba slučaja diferencija je jedinstvo (kažimo i: »to« jedinstvo) ali ona deluje samo kao diferencija. Samo kao diferencija ona omogućuje da se isključe procesi obrade informacija. Uprkos ovoj formalnoj sličnosti važno je (a između ostalog i pretpostavka je za pojam kompleksnosti) da se obe distinkcije brižljivo razlikuju 19. Otuda postoje dve različite mogućnosti da se
18
19
Upor. Christian Meier, Die Entstehung des Politischen bei den Grichen, Frankfurt 1980, str. 435 i sl. gde govori o »svesti o moći« kod klasičnih Grka. Andras Angyal koristi sličnu, manje preciznu razliku koja je zarobljena u mišljenju o celini i delovima, »The Structure of Wholes«, Philosophy of Science 6 (1939), str. 25-37.1 Angyal izvlači konsekvencu da sisteme nije moguće definisati
posmatra dekompozicija nekog sistema. Jedna je usmerena na izgradnju delova sistema (ili tačnije: internih odnosa sistem/okolina) u sistemu. Druga razlaže na elemente i relacije. U jednom slučaju radi se o sobama u kući, u drugom slučaju o ciglama, gredama, ekserima itd. Prva vrsta dekompozicije vodi dalje u teoriju diferenciranja sistema. Druga se uliva u teoriju kompleksnosti sistema. Tek ovo razlikovanje čini smisaonim i netautološkim ako se kaže da se sa povećavanjem diferencijacije, ili sa promenom oblika diferencijacije povećava kompleksnost sistema 20. Elementi se mogu brojati i broj matematički mogućih relacija između elemenata može se izračunati na osnovu njihovog broja. Nabrajanje ipak redukuje odnose između elemenata na kvantitativni izraz. Elementi zadobijaju kvalitet samo tako što se relaciono uzimaju u obzir, dakle, dovode se u međusobni odnos. U stvarnim sistemima (relativno) male veličine ovo se dešava samo selektivno, tj. samo tako što se druge, takođe zamislive relacije, izostavljaju. Kvalitet je, dakle, moguć samo kroz selekciju; ali selekcija je nužna u kompleksnosti. Na ovo ćemo se vratiti prilikom tumačenja pojma kompleksnosti. Cesto se o elementima tako govori kao da se oni mogu identifikovati samo analitički; njihovo jedinstvo je jedinstvo samo u cilju opažanja, planiranja, dizajniranja. Ova jezička upotreba, ipak, nikada nije saznajnoteorijski zadovoljavajuće promišljena (isto tako malo kao i s ovim povezan govor o »samo analitičkim« sistemima, strukturama itd.). Čini se da nas ona vraća do matematičke zamisli sveta ranog novog doba u čijim je okvirima stvarno važilo da se meme jedinice, razmere i agregacije mogu birati samovoljno i samo u cilju primene. Čim kvantitativna teorija krene u pravcu kvalifikovanja, više se ne sme duže gubiti iz vida da - i kako - sam sistem kvalifikuje elemente iz kojih se sastoji kao takve. kao mnoštva sastavljena od elemenata slučajeva dešava se upravo ovo, a to onemogućuje »sistem« i »kompleksnost«. Videti jedan 20 Boudon, Za analize koje koriste ovaj nacrt
i relacija. Ali u najvećem broju da se analitički razdvoje pojmovi od mnogih primera, Raymond A upor. Niklas Luhmann,
Gesellschaftsstruktur undSemantik , Bd. I, Frankfurt 1980, naročito zaključak, str. 34.
i
Međutim, isto tako neodrživa je i tradicionalna, suprotna pozicija: pretpostvaka konačno supstancijalnog, ontološkog karaktera elemenata. Drukčije nego što to izbor reči i pojmovna tradicija dopuštaju da se pretpostavi, jedinstvo nekog elementa (na primer, nekog delanja u sistemu delanja) nije ontički dato. Ono se mnogo pre kao jedinstvo konstituiše tek u sistemu koji polaže pravo na element kao element u relacijama 21 . Ovo de-ontologizovanje i funkcionalizovanje stava o elementima ušlo je u tok modernog naučnog pokreta preko matematizovanja prirodnih nauka. Ono što može da ■ se broji može i dalje da se razlaže sve dok postoji operativna potreba. Ali, ovoj perspektivi pridružila se i teorija delanja mada ne polaže pravo na matematiku kao na teorijsku tehniku. I delanja zahvaljuju svoje jedinstvo sklopu odnosa u sistemu u kome su ona konstituisana kao delanja 22. Na ovo ćemo se još vratiti. Za razliku od sholastičkog pojma relacije koji se posmatrao kao manje vredan jer se relacija odnosila na nešto drugačije od nje same, ovaj obrt dovodi do revalorizacije valjanosti poretka relacija. Ali, on pre svega relativizuje pojam elementa. Ukoliko bi čovek postavio pitanje šta »su« elementi (na primer, atomi, ćelije, delanja) uvek bi se susreo s visokokompleksnim stanjima stvari koja se moraju pripisati okolini sistema. Element je, dakle, upravo ono što u sistemu fungira kao jedinica koja se više ne može razlagati (mada je, mikroskopski posmatrano, visokokompleksni sastav). »Da se ne može dalje razlagati« istovremeno znači: da se sistem konstituiše i menja samo kroz odnose njegovih elemenata, a ne njihovim razlaganjem i reorganizovanjem. Ovo ograničenje, koje je za sam sistem konstitutivno, ne treba uzimati prilikom opažanja i analiziranja sistema. Ukoliko se ono prihvati, a cilj je, na primer, neuropsihološka analiza delanja, onda ipak mora da se ukine diferencija sistem/okolina koja važi za sam sistem, i da se pređe na drugu ravan izgradnje sistema. 21 Ovde istovremeno leže temelji pojma samoreferencijalnih sistema, na šta ćemo 22doći u daljem tekstu. O tome potpuno jasno Talcott Parsons, The Structure od Social Action, New York 1937, str. 43: »Baš kao što jedinice u mehaničkom sistemu u klasičnom smislu, čestice, mogu da budu definisane govorom o njihovim svojstvima, veličini, brzini, položaju u prostoru, pravcu kretanja itd., tako i jedinice u
61
Čini se da se teorijski može sporiti oko toga da li je jedinstvo nekog elementa moguće tumačiti kao emergenciju »odozdo« ili kao konstituisanje »odozgo«. Mi se odlučno zalažemo za ovo drugo shvatanje. Elementi su elementi samo za sisteme koji ih koriste kao jedinice i oni su to samo u ovim sistemima. To je formulisano pojmom autopoiesis 23. Jedna od najvažnijih konsekvenci je: da sistemi višeg (emergentnijeg) reda mogu biti manje kompleksni od sistema nižeg reda pošto oni sami određuju jedinstvo i broj elemenata iz kojih se sastoje, dakle, u sopstvenoj kompleksnosti su nezavisni od realne osnove. Ovo takođe znači: da neophodna, odnosno, dovoljna kompleksnost nekog sistema nije determinisana »materijalom«, već se u svakoj ravni izgradnje sistema može nanovo utvrditi u vezi s relevantnom okolinom. Emergencija nije, prema tome, prosto akumulacija kompleksnosti, već je raskid i novi početak izgradnje kompleksnosti. Na odgovarajući način važi da jedinstvo delanja nije psihološko već sociološko stanje stvari; ono se ne ostvaruje kroz dekompoziciju svesti na manje jedinice koje se više ne mogu deliti, već kroz društveni proces.pripisivanja 24. 5. Središnji pojam teorije sistema, regulisanje, odnosi se na relaciju između elemenata. Sistemi nisu prosto relacije (u pluralu!) imeđu elemenata. Uzajamni odnos relacija mora na neki način da bude uređen 25. Ovo pravilo koristi osnovni oblik regulisanja, to znači: određena relacija između elemenata realizovaće se samo pod pretpostavkom da nešto drugo jeste, odnosno nije,
23 24
O ovome će u nastavku biti više reči.
Do suprotnog stanovišta moglo bi da se dođe sa formulacijom Edgar Morina, La Méthode, tom II, Paris 1980, str. 311: «... kvalitet globalnih organizacija koje se pojavljuju "dole" postaje kvalitet elementarne osnove za izgradnju kom- 25 W. Ross Ashby već ovde uvodi (gde bi, po mom mišljenju, pojam sistema bio sasvim dovoljan) pojam organizacije: »Tvrdo jezgro pojma (organizacije, N. L.) je, po mom mišljenju, u "uslovljenosti". Onog časa kada odnos između dva entiteta A i B postane uslovljen vrednošću C ili prilikama, tada je prisutna nužna komponenta "organizacije". Tako je teorija organizacije delimično ko-ekstenzivna s funkcionalnom teorijom u više od jedne varijable« ( Principles of the Self-organizing System, ».
slučaj. Uvek kada govorimo o »uslovima«, odnosno o »usloviina mogućnosti« (i u saznajnoteorijskom smislu), mislimo na ovaj pojam. U ovom smislu se relacije između elemenata mogu uzajamno regulisati; jedna se može pojaviti zato što se i druga pojavila. Ali, može da se radi i o postojanju određenih elemenata, o prisustvu katalizatora ili o ostvarivanju relacija višeg stepena među relacijama, kao što su »forme« u Marksovoj teoriji. Minimalni slučaj sistema je, prema tome, puka količina relacija među elementima. Ona se reguliše preko pravila uključivanja/isključivanja kao i preko uslova brojivosti, na primer, zadržavanje konstantnog reda za vreme brojanja. Mi pretpostavljamo, mada to ne možemo teorijski tačno da utemeljimo, da sistemi moraju da budu najmanje količine relacija među elementima, ali da se oni na tipičan način odlikuju daljim regulisanjima i time višom kompleksnošću. Uspešna regulisanja kojima se postiže da ono što je moguće njima postići zaista nastaje, deluju tada kao ograničenja (constraints). Čovek ih se ne može odreći, mada se ona uvode kontingentno, a da ne izostaje ono što je zahvaljujući njima moguće. 6. Sa sledećim korakom uvodimo problem kompleksnosti i time ponavljamo analizu odnosa sistem/okolina sa obogaćenjima koja porizlaze iz uvažavanja kompleksnosti 26 . Kompleksnost je ono stanovište koje verovatno najviše dovodi do izražaja iskustvo o problemima novijih istraživanja sistema 27 . Ona se u ovim iskustvima koristi pretežno nedefinisano u funkciji katalizatora 28. Ovo, ipak, otežava radove s pojmom koji 26
Za jedan pregled mnogih i zaista heterogenih shvatanja ovog pojma upor. Devendra Sahal, »Elements of an Emerging Theory of Complexity per se«, Cyber- 27 I J. V. Blauberg/V. N. Sadovsky/E. G. Yudin, Systems Theory: Philosophical and Methodological Problems, Moskau 1977, str. 84 i si. vide u porblemu
kompleksnosti jedinu tačku konsenzusa u inače vrlo raznorodnim teorijama sistema. Isto tako Helmut Willke, Systemtheorie: Eine Einführung in die Grundprobleme, Stuttgart 1982, str. 10 i sl. Upor. i Gilbert J. B. Probst, Kybernetische Gesetzeshypothesen
als
Basis
für
Gestaltungs-
und
Lenkungsregeln
im
Manage-
28
Za izbegavanje definicija mogli bi se, naravno, dati i stroži razlozi; na primer, razlog samoreferencije: kompleksnost je za pojmovno prevođenje suviše
63
se mogu kontrolisati. Mi biramo, ne bez uporišta u literaturi, pojam orijentisan na problem i definišemo ga na temelju elementa i relacije 29 . Ovo ima tu prednost što je pojam primenljiv i na ne-sisteme (okolina, svet) i što on, zato što je definisan bez primene pojma sistema, može da obogati sistemskoteorijske analize preko zamenljivih stanovišta. Mi, ipak, zadržavamo vezu s teorijom sistema preko napred skicirane teze da ono što povremeno fungira kao element ne možemo da odredimo nezavisno od sistema. To obuhvata dobro poznatu tezu da »organizovana kompleksnost« može da se ostvari samo kroz formiranje sistema; pošto »organizovana kompleksnost« ne znači ništa drugo do kompleksnost sa selektivnim odnosima između elemenata 30. Ukoliko se pođe od ove osnovne pojmovne (ali istovremeno uvek za sistem relativne) diferencije elementa i relacije odmah se vidi: pri porastu broja elemenata koji moraju da se održe zajedno u nekom sistemu ili za neki sistem kao njegova okolina 3I, čovek vrlo brzo nailazi na prag od koga više nije moguće da se svaki element dovede u vezu sa svakim drugim. 32 S ovim nalazom može da se poveže jedno određenje pojma kompleksnosti: kao kompleksnost želimo da označimo neku količinu povezanih elemenata kada se na temelju imanentnih ograničenja kapaciteta povezivanja elemenata više ne može svaki element u svakom momentu povezati sa nekim drugim. Pojam »imanentno ograničenje« ukazuje na kompleksnost povezivanja elemenata koja nije na raspolaganju sistemu i koja istovremeno omogućuje njegovu »sposob29
Uporediti napomene N. Luhmann, Komplexität, u: isti, Soziolgische Auf30 Bd. 2, Opladen 1975, str. 204-220. klärung, Upor. Warren Weaver, »Science and Complexity«, American Scientist 36 (1948), str. 536-544; Todd R. La Porte. Organized Social Complexity: Challenge to Politics and Policy , Princeton 1975. Upor. Takode Anatol Rapoport, »Mathematical General System Theory«, u: Willian Gray/Nicholas D. Rizzo (ed.), Unity Through Diversity: A Festschrift for Ludwig von Bertalanffy, New York 1973, Bd.
I, str. 437-468 (438): »Sistemsko teorijski pogled se fokusira na pojavne 31 osobine »Moraju da se održe zajedno« ovde treba da znači da za sistem postoje si32 tuacije uUkojima mnoštvo elemenata treba da se obradi jedinstvo. vezi s jednim (retkim) pristupom ovom stanju kao stvari u sociološkoj literaturi videti, npr., William M. Kephart, »A Quantitative Analysis of Intragroup Rela-
nost da bude jedinstven«. Utoliko je kompleksnost stanje stvari koje samo sebe uslovljava: time što već elementi moraju da budu konstituisani kao kompleksni da bi mogli da fungiraju kao jedinice za više ravni izgradnje sistema, ograničava se njihova sposobnost povezivanja, a kompleksnost se kroz to reprodukuje kao neizbežna datost na svakoj višoj ravni izgradnje sistema. Ova samoreferencija kompleksnosti se tada, kao što smo prethodno pokazali, »intemalizuje« kao samoreferencija sistema. Kompleksnost u navedenom smislu znači nužnost selekcije, nužnost selekcije znači kontingenciju, kontingencija znači rizik. Svako kompleksno stanje stvari počiva na selekciji relacija između elemenata koju koristi da bi se konstituisalo i održalo. Selekcija plasira i kvalifikuje elemente mada bi za njih bile moguće i druge relacije. Ovo »i drukčije je moguće« označavamo tradicijom obogaćenim terminom kontingencije. Ono istovremeno ukazuje na mogućnost izostajanja najpovoljnijeg uobličavanja. Preko nužne selekcije i preko regulisanja selekcije može se objasniti kako iz donjeg sloja vrlo sličnih jedinica (npr. malih vrsta atoma, vrlo sličnih ljudskim organizama) mogu biti izgrađeni vrlo raznovrsni sistemi. Kompleksnost sveta, njegovih vrsta i rodova, njegovih sistemskih građevina nastaje, dakle, tek kroz redukciju kompleksnosti i kroz selektivno regulisanje ove redukcije. Samo se tako dalje objašnjava da trajanje onoga što onda fungira kao element, može da se usaglasi sa samoregeneracijom sistema. Time je apstraktna teorija kompleksnih veza dovedena do tačke na kojoj se tumačenja teorije evolucije i sistema moraju zaustaviti. A koji će se odnosi ostvariti između elemenata ne može se dedukovati samo iz kompleksnosti; to proizlazi na svakom nivou formiranja sistema iz diferencije sistema i okoline i iz uslova njihovog evolutivnog potvrđivanja. S druge strane, problem diferencije sistem/okolina može se sa suprotnog stanovišta protumačiti pomoću pojma kompleksnosti. Uspostavljanje i održavanje diferencije sistema i okoline postaje problem zbog toga što je okolina za svaki sistem kompleksnija od samog sistema. Sistemima nedostaje »requisite variety« (»nužna raznolikost«) (Ashby), koja bi bila neophodna da bi se na svako stanje okoline reagovalo, odnosno, da bi okolina mogla da se uredi potpuno adekvatno sistemu. Drugim recima, nema usaglašavanja između
5
Društveni sistemi
65
sistema i okoline tačka-po-tačka (stanje koje bi, uostalom, ukinulo diferenciju sistema i okoline). Upravo zbog toga postaje problem da se ova diferencija, uprkos padu kompleksnosti, uredi i održi. Slabljenje kompleksnosti mora da se nadoknadi preko strategija selekcije. Činjenica da je sistem prinuđen na selekciju proizlazi već iz njegove kompleksnosti. Koji će se poredak izabrati u relacijama njegovih elemenata proizlazi iz diferenciranja kompleksnosti u odnosu na okolinu. Oba aspekta se mogu analitički objasniti na ovaj načim. Međutim, oni čine samo dve strane jednog istog stanja stvari pošto sistem može da bude kompleksan samo preko selekcije nekog poretka 33. Teza daje okolina za svaki sistem kompleksnija od samog sistema ne pretpostavlja konstantnost opadanja kompleksnosti. Generalno važi, na primer, daje evolucija moguća samo pri dovoljnoj kompleksnosti okoline sistema i da je u ovom smislu ko-evolucija sistema i okolina. Viša kompleksnost u sistemima postaje tek onda moguća kada okolina ne pokazuje slučaj podele već je, sa svoje strane, preko sistema selektivno strukturisana u okolinu 34. Odnos kompleksnosti između okoline i sistema mora da se shvati kao odnos stupnjevanja i čovek mora da se pita od kojih faktora zavisi ovo stupnjevanje i njegovo novo uravnoteženje. Ovim predložena kombinacija problema kompleksnosti i teorije sistema zahteva obnovljenu obradu pojma kompleksnosti. U kom smislu može da se govori o diferenciranju kompleksnosti, opadanju kompleksnosti, redukciji kompleksnosti kada se kompleksnost definiše kao nužnost selekcije 35 ? Literatura se bavi teško33
U uvodu za »Scope and Reduction« kod Keneth Burke, A Grammar of Motives, 1945, novo izdanje Cleveland 1962, str. 59 to znači: »Ljudi tragaju za rečnicima koji će verno odražavati stvarnost. Da bi došli do ovog cilja oni moraju da razviju rečnike koji su izbori iz stvarnosti. A svaki izbor iz stvarnosti mora u izvesnim uslovima da funkcioniše kao skretanje od stvarnosti. Dotle dok rečnik 34 zadovoljava odražavanja možemo daEcology: ima neophodan Upor.potrebe F. E. Emery/E. L. Trist, Towards areći Social Contextual Ap-domet. preciation of the Future in the Present, London-New York 1973, str. 45 i si. 35
66
Renate Mayntz mi je prva ukazala na ovaj problem.
ćama merenja jednog očigledno vešedimenzionalnog pojma 36. Naš problem se ipak odnosi na prethodno pitanje uspostavljanja relacija u sebi kompleksno izgrađenog pojma kompleksnosti. Merenje i poređenje može da pođe kako od broja elemenata tako i od broja među njima ostvarenih relacija. O većoj, odnosno manjoj kompleksnosti (diferenciranju kompleksnosti, opadanju kompleksnosti) može se govoriti uvek kada je u oba slučaja prisutna manja komplesnost. To je slučaj odnosa sistema i njegove okoline. Naprotiv, o redukciji kompleksnosti trebalo bi da se govori u užem smislu uvek kada se sklop relacija nekog kompleksnog sastava može rekonstruisati preko drugog sastava sa manje relacija 37. Samo kompleksnost može da redukuje kompleksnost. To može biti slučaj u spoljnom odnosu, ali i u unutrašnjem odnosu sistema prema sebi samom. Tako se održava mit, ograničen mogućnostima usmenog prenošenja, svet i usmerenost na situaciju u nekom plemenu 38. Gubitak kompleksnosti mora se tada uhvatiti boljom organizacijom selekcije (na primer: povećavanjem zahteva za verodostojnošću). Kao svaka relacija, i redukcija kompleksnosti polazi od elemenata. Ali pojam redukcije označava još samo relacioniranje relacija. Teorijsko-istorijski posmatrano, ovo složeno shvatanje problema redukcije je postalo nužno zbog toga što je morao da se napusti ontološki pojam elementa kao najprostije, dalje nedeljive jedinice bića (atom). Dok se pretpostavljala takva jedinica zajemčena garancijom bića, redukcija kompleksnosti je mogla jednostavno da se shvati kao vraćanje na takve jedinice i njihove relacije. U ovom smislu se i danas vodi spor o »redukcionizmu«. Teorijska osnova za njega je ipak otpala od kada je moralo da se doda da se elementi uvek konstituišu u sistemu koji se iz njih sastoji i da svoje jedinstvo zahvaljuju samo kompleksnosti ovog siste36 Upor., npr., razlaganje na više podeljenih merljivih dimenzija kod Todd R. La Porte, »Organized Social Complexity: Explication of a Concept«, u: isti (ed.), 37 Organized Challenge Politicsformulacija and Policy,kao Princeton. N. J. U Social prilog Complexity: ograničenja govori itoistorija što je
primena kod 38 Jerome S. Bruner et al., A Study of Thinking, New sYork 1956. Eric A. Havelock govori u vezi homerovskim epovima o »plemenskoj enciklopediji« - videti Preface to Plato, Cambridge Mass. 1963; isti, The Greek
67
ma 39 . Onda se mora napustiti pretpostavka ontološke asimetrije »prostog« (nerazloživog, dakle, nerazorivog) i »kompleksnog« (razloživog, dakle, razorivog). Na mesto tekućih problema - kako iz takvih »delova« nastaje »celina« i u čemu treba videti njen višak vrednosti - dolazi potpuno drukčije shvatanje kompleksnosti koje se u potpunosti mora formulisati kao diferenciranje kompleksnosti. Mora se razlikovati neshvatljiva kompleksnost siste- < ma (odnosno, okoline) koja bi nastala ukoliko bi se sve povezalo sa svačim, od strogo strukturisane kompleksnosti koja, sa svoje strane, može da počiva samo kontingentno; i mora se razlikovati kompleksnost okoline (u oba oblika) od kompleksnosti sistema (u oba oblika) pri čemu je kompleksnost sistema manja, a to se, opet, mora nadoknaditi korišćenjem njene kontingencije, dakle, putem njenih obrazaca selekcije. U oba slučaja je diferencija dve kompleksnosti princip koji u stvari prisiljava na selekciju (i utoliko daje formu); a ukoliko se ne govori o stanjima već o operacijama onda su oba redukcija kompleksnosti, naime redukcija jedne kompleksnosti preko neke druge 40. Sa stanovišta ove nužnosti redukcije (koja proizlazi iz kompleksnosti) izgrađen je drugi pojam kompleksnosti. Tada je kompleksnost u ovom drugom smislu mera za neodređenost ili za nedostatak informacija. Kompleksnost je, tako posmatrano, informacija koja nedostaje sistemu da bi mogao potpuno da shvati i opiše svoju okolinu (kompleksnost okoline), odnosno, sebe samog (kompleksnost sistema) 41. Sa stanovišta pojedinačnog ele39 Blauberg et al. (1977) a.a.O. str. 16 i si. daju dobar prikaz ovog obrta ali ga ne dovode do konsekvence teorije samoreferencijalnih sistema. Slično, ali sa 40 uvođenjem problema samoreferencije, Yves Barel, Le paradoxe et le Na ovom mestu treba ukazati na to da do daljih diferencija
između odnosa kompleksnosti dolazi čim neki sistem dovrši samoopisivanje (odnosno, opisivanje okoline). Kibemetika ovde govori o »modelima«. Videti samo Roger C. Conant/W. Ross Ashby, »Every Good Regulator of a System must be a Model of that 41 System«, International Journal of Systems Science 1 (1970), Descriptions str. 89-97. Tada Uporediti, npr., Lars Lofgren, Complexity of Systems: »A Foundational Study«, International Journal of General Systems 3 (1977), str. 97-214; Henri Atlan, Entre le cristal et la fumée: Essai sur V organisatin du vivant, Paris 1979, posebno str. 74 i si.; isti, »Hierarchical Self-
68 %
menta, na primer, za određena delanja ili procese obrade informacija sistema, kompleksnost je relevantna samo u ovom drugom smislu, dakle, samo kao horizont selekcije. A ovo drugo shvatanje može da se upotrebi u smisaonim sistemima da bi se kompleksnost sistema ponovo uvela u sistem - kao pojam, kao nepoznata ali upravo zbog toga delotvoma veličina, kao faktor straha, kao pojam za nesigurnost i rizik, kao problem planiranja i odlučivanja. Razlikovanje oba pojma kompleksnosti pokazuje, prema tome, da sistemi ne mogu da shvate, a tek ne da problemalizuju svoju sopstvenu kompleksnost (tačnije: svoje okoline). Sistem stvara i reaguje na neizoštrenu sliku sebe samog. Korisno je da se na ovom mestu umetne jedno sećanje na Kanta. Kant je sa predrasudom ustanovio da se mnoštvo (u obliku smisaonih činjenica) mora dati, a jedinstvo konstituisati (sintetizovati). Tek razdvajanje ovih aspekata, dakle, tek problematizovanje kompleksnosti, čini subjekta subjektom - i to subjektom povezanosti mnoštva i jedinstva, ne samo stvaraocem sinteze. Teorija sistema raskida sa polaznom tačkom i otuda ne primenjuje pojam subjekta. Ona ga zamenjuje pojmom samoreferencijalnog sistema. Tada može da formuliše stav da se svako jedinstvo koje se upotrebljava u sistemu (bilo da je jedinstvo elemenata, jedinstvo procesa ili jedinstvo sistema) mora konstituisati kroz ovaj sistem, a ne može proizaći iz njegove okoline. 7. Ovo povezivanje problematike kompleksnosti i analize sistema potvrđuje se u jednoj tačnijoj interpretaciji funkcije granica sistema 42 . Sistemi imaju granice. Po tome se razlikuje pojam si-
ving Systems: Noise and Meaning«, u: Milan Zeleny (ed.),Autopoiesis: A theory of Living Organization, New York 1981, str. 185-208. Upor. i Robert Rosen, »Complexity as a System Property«, International Journal of General Sustems 3 (1977), str. 227-232, za koga kompleksnost znači nužnost mnoštva opisa sistema već prema odnosu interakcije. 42 Teorijske obrade pojma granice su retke i malo plodne.Kao važniji prilog uporediti Roy R. Grinker (Hrsg.), Toward a Unified Theory of Human Behaviour: An Introduction to General Systems Theory, New York 1956, naročito, str. 278 i si., 307 i sl.; P. G. Herbst, »A Theory of Simple Behaviour Systems«, Human Relations 14 (1961), str. 71-93, 93-239 (posebno str. 78 i si.); Wilhelm Aubert, Elements of Sociology, New York 1967, str. 74 i sl.; Raimondo Strassoldo, Temi di sociologia delle relazioni internazionali: La societa globale, Ecologia delle potenze, La teoria dei contini, Gorizia 1979, naročito str. 135 i sl. Dosta materijala dalje u: Confini e regioni: II potenziale di sviluppo e dipace delle periferie: Atti del con-
69
stema od pojma strukture 43 . Granice se ne smeju zamisliti bez onog »iza«, one, dakle, pretpostavljaju stvarnost onostranosti i mogućnost prekoračenja 44 . Po opštem mišljenju one zbog toga imaju dvostruku funkciju podele i povezivanja sistema i okoline 45. Ova dvostruka funkcija može se objasniti pomoću razlikovanja elementa i relacije i time se ona istovremeno vraća na tematiku kompleksnosti. Kada su granice jasno definisane, elementi se moraju pripisati ili sistemu ili njegovoj okolini. Relacije, naprotiv, mogu postojati i između sistema i okoline. Granica, dakle, deli elemente ali ne nužno i relacije; ona deli događaje ali dopušta da se odvijaju uzročna delovanja. Ovaj po sebi stari i neosporeni pojam granice pretpostavka je novijih razvoja u teoriji sistema koji razliku između zatvorenih i otvorenih sistema više ne shvataju kao suprotnost tipova, već kao odnos stupnjevanja 46. Pomoću granica sistemi mogu istovremeno da se otvaraju i zatvaraju dok dele interne interdependencije od interdependencija sistem/okolina i obe dovode u uzajamni odnos 47 . Utoliko su granice evolutivna tekovina par exellence; svi viši razvoji sistema, a pre svega razvoj sistema sa interno zatvorenom samoreferencijom pretpostavljaju granice. vegno »Problemi e prospettive delle regioni di frontiera«, Gorizia 1972, Trieste 1973; Peter G. Brown/Henry Shue (éd.), Boundaries: National Autonomy and its Limits, TotowaN. J. 1981. 43 Tako Jiri Kolaja, Social Systems in Time and Space: An Introduction to the Theory of Recurrent Behavior, Pittsburgh 1969. 44
Upor. René Descartes, Les principes de la philosophie II, 21, navedèno prema Œuvres et lettres, éd. de la Pléiade, Paris 1952, str. 623. 45 U vezi s teritorijalnim granicama uporediti, npr., Guillaume de Greef, La structure générale des sociétés, tom 2, Brussel-Paris, 1908, npr. str. 246, 250; Jean-Francois Lemarignier, Recherches sur T hommage en marche et les frontières féodale, Lille 1945; Roger Dion, Les frontières de la France, Pa46 Upor., pre svega, Edgar Morin, La Méthode, tom 1, Paris 1977, naročito 47 Nešto preciznije formulisano to znači: da moraju da budu dati kako interno tako i eksterno uravnoteženi odnosi između zavisnosti i nezavisnosti; da se oba ova odnosa uzajamno nalaze u neproizvoljnom odnosu koji, između ostalog, mora dozvoliti redukciju kompleksnosti. Ova nešto izraženije raščlanjena formulacija
70
Za ovu funkciju podele i povezivanja granice se mogu izdil'erencirati kao posebna ustrojstva. Ona tada opažaju upravo ovu funkciju preko specifičnih rezultata selekcije. Samoselektivnost ustrojstva granica, graničnih zona i graničnih mesta tada ne redukuje samo eksternu već i internu kompleksnost sistema 48 sa posledicom da kontakt posredstvom granica nijednom sistemu ne može da posreduje punu kompleksnost drugog sistema, čak ni kada bi kapacitet za obradu informacija po sebi za to bio dovoljan 49 . Interna organizacija selektivnog uspostavljanja odnosa pomoću izdiferenciranih graničnih organa tada dovodi do toga da sistemi postaju jedni za druge neodredljivi i nastaju novi sistemi (sistemi komunikacije) za uređenje ove neodredljivosti. Kod apstraktnog pojma granice, kod pojma čiste diferencije između sistema i okoline, ne može se odlučiti da li granice pripadaju sistemu ili okolini. Diferencija sama je, logično posmatrano, nešto treće 50 . Naprotiv, ako se uz to problem opadanja kompleksnosti prihvati kao pomoć u tumačenju, granice se mogu odnositi na funkciju stabilizovanja ovog opadanja za koje samo sistem može da razvije strategije. Posmatrano sa stanovišta sistema tada se radi o »self-generated-boundaries« (»samo-proizvedenirn-granicama«) 51, o membranama, pokožici, zidovima i kapijama, pograničnim stražama i mestima određenim za kontakte. Prema tome, utvrđivanje granica je, pored konstituisanja za sistem specifičnih elemenata, najvažniji zahtev diferenciranja sistema. Granice mogu da važe kao dovoljno utvrđene kada problemi graničnih tokova, ili uređenja zbivanja prema unutra ili spolja 48
Upor. u vezi s ovim, specijalno za organizovane društvene sisteme, Niklas Luhmann, Funktionen und Folgen formaler Organisation , Berlin 1964, str. 220 i 49 sl.Upor. o ovome Donald T. Campbell, »Systematic Error on the Part of Human Links in Communication Systems«, Information and Control 1 (1958), str. 334-369; J. Y. Lettvin et al., »What the Frog’s Eye Tells the Frog’s Brain«, 50 O ovome Herbst, a.a.O., str. 88 i sl. sa konsekvencom trojstva osnovnog pojmovnog stava. U tekstu gore skicirana razmišljanja služe, posmatrano teo- 51 U smislu Roger G. Burker, Ecological Psychology: Concepts and Methods for Studying the Environment of Human Behaviour, Stanford Cal. 1968, str. 11 isl. Upor. od istog, »On the Nature of the Environment«, Journal of Social Issues 19/4 (1963), str. 17-38.
71
koja ostaju otvorena, mogu da se obrade specifičnim sredstvima sistema - dakle, kada imuno sistem može da koristi sopstvene načine delovanja da bi efikasno diskriminisao između spolja i unutra ili kada društveni sistem, koji se sastoji iz komunikacije, kroz komunikaciju može da odluči da li je nešto komunikacija ili nije. (Naučnom) posmatranju može još uvek da ostane analitički nejasno kako granice prolaze, ali to ne opravdava posmatranje razgraničavanja sistema kao puko analitičko određenje 52 (mada je, naravno, drugačije kada se radi o razgraničenju objekata istraživanja!). Posmatrač koji se interesuje za stvarnost ovde ostaje upućen na operativne mogućnosti naređivanja sistema. Posmatrano iz razvojnodinamičke perspektive, granice su rezultati koje je moguće povećati. Ovaj aspekt smo označili pojmom diferenciranja sistema. Formiranje granice prekida kontinuitet procesa koji povezuju sistem s njegovom okolinom. Povećavanje učinka granica sastoji se u povećavanju pogleda u kojima se ovo događa. Diskontinuiteti koji pritom mogu da se stvore mogu da budu apsolutno uređeni diskontinuiteti koji sistemu omogućavaju procenjivanje njegovih kontakata s okolinom. Posmatrači sistema mogu da opažaju pri jasnijem diferenciranju i više kontinuiteta između sistema i okoline i više prolaznih procesa (na primer: socijalizacijom utvrđenih delanja) nego što sam sistem postavlja u temelj svoje prakse. Stanovište po kome se granice ustanovljavaju pod pritiskom učinka, stanovište dakle, po kome postaje neophodno određenje i održanje granica koje će tražiti više, proizlazi iz gore predstavljene razlike između ukupne okoline i sistema u okolini nekog sistema. Granice sistema uvek ograđuju neku okolinu; međutim, zahtevi koji im se postavljaju variraju kada sistem u svojoj sopstvenoj okolini mora da razlikuje različite druge sisteme (i njihove okoline) i svoje granice mora da postavi na ovim razlikama. U najjed52 Češće se nailazi na zastupanje suprotnog shvatanja. Upor., npr., Alfred Kuhn, The Study ofSociety: A Unified Approach, Homewood 111. 1963, str. 48 isledeće; David Easton, A Framework for Political Analysis, Englewood Cliffs N.J. 1965, str. 65. On izričito formuliše da su i sistemi koji se posmatraju, a naročito nauke, samoreferencijalni sistemi koji sve što utvrđuju, usaglašavaju sa njima samima. Ali, ovo važi sasvim uopšteno i još uvek ne dovodi do zadovoljavajućeg ka-
nostavnijem slučaju on obrađuje svoju okolinu kao neki drugi sistem. Tako su državne granice često koncipirane kao granice u odnosu na neku drugu državu. To, ipak, postaje sve više iluzorno ako se odnosi prema ekonomskom, političkom, naučnom i vaspitnom »inostranstvu« više ne mogu definisati pomoću istih granica 53 . Kod takvih zahteva definicija granica se premešta prema unutra i potvrđuju se samoreferencijalni zatvoreni sistemi koji svoje granice određuju preko svojih načina delovanja i sve kontakte sa okolinom posreduju preko drugih nivoa stvarnosti. 8. Pojmovno razlikovanje (pojma) sistema i (pojma) kompleksnosti ima središnju poziciju u narednoj analizi - upravo zato što se bavimo kompleksnim sistemima. Ko ne može da razlikuje sistem i kompleksnost zazidava sebi pristup ekološkom krugu problema. Jer, ekologija ima posla sa kompleksnošću koja nije sistem pošto ona nije regulisana nekom svojom diferencijacijom sistem/okolina 54 . Upravo ovde nailazimo na teškoću da u ovom slučaju shvatimo jedinstvo raznolikosti; ono se ne stvara kao samoreferencijalni sistem već se konstituiše tek putem opažanja, odnosno, zahvatanja. Ovome ćemo se vratiti 55. Na ovom mestu treba još samo na primerima da se pokaže, i to najpre na pojmu prilagođavanja, kako zajednička skladna igra analize sistema i analize kompleksnosti vrši prestrukturisanje klasičnog pojmovnog arsenala teorije sistema i prevodi ga u teoriju samoreferencijalnih sistema. Prvobitno je ovaj pojam označavao jednostavan odnos sistem/okolina. Potom se sistem, da bi mogao da preživi, prilagodio svojoj okolini. Izazov preobražaja bio je očigledan: i okolina se može prilagoditi sistemu i mora, u najmanju ruku, da bude podobna za razvoje sistema 56. Na teorijskoj ravni ovaj preobražaj vodi najpre u cirkulamu tautologiju: sistemi se mogu prilagoditi okolini kada je okolina prilagođena sistemu, i obrnuto. 53 Ovde i Niklas Luhmann, »Territorial Borders at System Boundaries«, u: Raimondo Strassoldo/Giovanni Delli Zotti (Hrsg.), Cooperation and Conflict in Border 54 Areas, Mailandsklop 1982, str. sistem« 235-244.ne poznaje ovo važno činjenično Pojmovni »eko
stanje. 55 o njemu pre bi trebalo govoriti o eko-kompleksu. Umesto VidetilO. glavu. 56
Upor. Lawrence J. Henderson, The Fitness of the Environment: An Inquiry into the Biological Significance of the Properties of Matter, New York 1913.
73
Kada se jednom dostigne ovaj stadijum plodne tautologije čovek mora da se raspita za pomoć. Kako se istovremeno povećalo i razumevanje za probleme strukturalne kompleksnosti, lako je shvatljivo zašto se za njom mora posegnuti. Ovaj teorijski razvoj daje podstrek za prelaz sa paradigme sistem/okolina na paradigmu samoreferencije. Kompleksni sistemi ne moraju da se prilagode samo svojoj okolini, oni moraju da se prilagode i svojoj sopstvenoj kompleksnosti. Moraju da izađu na kraj sa internim neverovatnoćama i nedovoljnostima. Moraju da razviju ustanove koje se upravo na tome podižu, otprilike ustanove za redukovanje odstupajućeg ponašanja koje je moguće tek na temelju postojanja osnovnih dominantnih struktura. Dakle, kompleksni sistemi su prinuđeni na samoprilagođavanje, i to u dvostrukom smislu sopstvenog prilagođavanja na sopstvenu kompleksnost 57. Samo se tako može objasniti da sistemi ne mogu da prate bez lomova promene svoje okoline, već moraju da uzimaju u obzir i druga stanovišta prilagođavanja sve do konačno potpunog samoprilagođavanja. Kada su u pitanju kompleksni sistemi, menja se i pojam selekcije. Selekcija se sada više ne može shvatiti kao uzrok nekog subjekta, niti analogno delanju. Ona je nesubjektivno zbivanje, operacija koja se pokreće etabliranjem neke diferencije. I ovde je Darvin najvažniji preteča zbog toga što evolutivnu selekciju nije tumačio kao volju nekog poretka, već okoline. Filozofija kontingencije i pragmatizam izgrađeni su na ovome i ovom su shvatanju selekcije dali najveći mogući ontološki domet, a i sociologija je dozvolila da ono upečatljivo deluje na nju 58 . Od tada selekcija važi kao osnovni pojam svake teorije organizacije pri čemu se izbegava vezivanje za sistem koji tumači nastajanje poretka na te57
Videti takođe: adaptation de soi a soi (prilagodavati sebe na sebe) kod
58
Robert K. Merton navodi ujednom ranijem radu F. C. S. Schillere.
EdVideti, Science, Technology and Society in Seventeenth Century England, 2 izdanje, New
York 1970, str. 229. U vezi s Mertonovim shvatanjem selekcije uporediti i Manfred Kopp/Michael Schmid, »Individualles Handeln und strukturelle Selektion: E. Dürkheim und M. Weber als Theoretiker struktureller Evolution«, Zeitschrift für Sociologie 10(1981), str. 17-37.
melju nadmoćne sopstvene snage reda 59 . Na mesto ovog vraćanja mi stavljamo povratak na diferenciju. Svaka selekcija pretpostavlja ograničenja (constraints). Vodeća diferencija uređuje ova ograničenja, verovatno sa stanovišta upotrebljivo/neupotrebljivo, mada sam izbor ne utvrđuje. Diferencija ne determiniše ono što mora da se izabere. Pritom se najpre čini da je diferencija sistem/okolina ta koja prisiljava da se sam sistem preko sopstvene kompleksnosti prisili na selekciju. Slično semantičkom prostoru »prilagođavanja« i u semantičkom prostoru »selekcije« pripremljena je teorija samoreferencijalnih sistema. 9. Sledeća središnja tema zove se samoreferencija. Tek u novijim istraživanjima sistema ona privlači pažnju koja se brzo uvećava i pod naslovima samoorganizacija ili autopoiesis 60 . Odgovarajući pojmovi prodiru i u sociološke teorije koje se ne označavaju jasno kao teorije sistema 61. Pritom se pojam samoreference (refleksije, refleksivnosti) oslobađa svog klasičnog mesta 59 U vezi s ovim upor., Robert B. Glassman, »Selection Processes in Living Systems: Role in Cognitive Construction and Recovery From Brain 60 Damages«, U vezi sa »samoorganizacijom« upor. napomenu 16 u Uvodu. U
vezi
s
autopoiesis pre svih videti Humberto R. Maturana, Erkennen: Die Organisation und Verkörperung von Wirklichkeit: Ausgewählte Arbeiten zur biologischen Epistemologie, Braunschweig 1982, i Milan Zeleny (ed.), Autopoiesis: A Theory of Living Organization, New York 1981. Dalje, možda: Manfred Eigen,
»Selforganization Macromolecules«,
of
Matter
and
the
Evolution
of
Biological
Die Naturwissenschaften 58 (1971), str. 465-523; Heinz von Foerster, »Notes
pour une épistemologie des objets vivants«, u: Edgar Morin/Massimo Piatelli-Palmarini (ed.), L'unité de l’homme: Invariants biologiques et universaux culturels, Paris 1974, str. 401-417; Klaus Merton, Kommunikation: Eine Begriffs- und Prozeßanalyse, Opladen 1977; Peter M. Hejl et al. (Hrsg.), Wahrnehmung und Kommunikation, Frankfurt 1978; Niklas Luhmann, »Identitätsgebrauch in selbstsubstitutiven Ordnungen, besonders Gesellschaften«, u: Odo Marquard/Karlheinz Stierle (Hrsg.), Identität. Poetik und Hermeneutik, tom VIII, München 1979, str. 315-345; Niklas Luhmann/Karl Eberhard 61 Reflexionsprobleme im Erziehungssystem, Stuttgart 1979; Francisco J. Schorr, Videti središnju poziciju pojma refleksivnog opažanja akcije kod Anthony Giddens, Central Problems in Social Theory: Action, Structure and Contradiction in Social Aalysis, London 1979, ovde, istina, povezanu s pretpostavkom subjektiv-
75
u svesti čoveka ili u subjektu 62 i prenosi se u druge predmetne oblasti, naime u stvarne sisteme kao predmet nauke. Na ovaj način se istovremeno uspostavlja izvesna distanca prema čisto logičkim teškoćama samoreferencije. One tada znače još samo: da u stvarnom svetu postoje sistemi čije opisivanje preko drugih sistema u ovima (!) dovodi do logičkih protivrečnosti koje se ne mogu razlikovati 63. Pojam samoreferencija označava jedinstvo koje je za samo sebe element; proces, sistem. »Za samo sebe« - znači: nezavisno od oblika posmatranja preko drugih. Pojam ne definiše samo, on sadrži iskaz o stvari, jer on tvrdi da se jedinstvo može ostvariti samo kroz operacije koje uspostavljaju relacije; uvek je unapred prisutno da se ono mora realizovati i to ne kao individua, kao supstanca, kao ideja sopstvene operacije. Pojam može i mora da se shvati vrlo uopšteno - već prema tome šta se misli sa »sopstvom« i kako se shvata referencija. Može se, na primer, govoriti o samim sobom nameravanim delima (pri čemu je namera sastavni deo dela) ili o u sebi samim sadržanim količinama (pri čemu je sadržavanje sastavni deo količine). Referenca tada precizno primenjuje operaciju koja konstituiše sopstvo i pod ovim uslovom postaje ili suvišna ili paradoksalna. Ona postaje paradoksalna ako se doda mogućnost poricanja, a poricanje se odnosi ili na sopstvo koje obaveštava ili je obavestilo, a između obe ove mogućnosti ne može da se odluči na temelju samoreferencije. Postati paradoksalan znači: gubitak odredljivosti, dakle, mogućnosti povezivanja sa daljim operacijama. Prema tome, samoreferencija nije po sebi ništa loše, zabranjeno, ili nešto što treba izbegavati 64 (ili nešto što ovde tačno odgovara: nešto što 62 Ovom određenju pozicije bila bi potrebna izvesna kvalifikovanja. Najvažnije je zaista: da je u srednjem veku povezivanje samoreference sa svešću uvek imalo i odnos prema osećanju (sentire), a u novom dobu ide zajedno s »uživanjem užitka« i da je s tim bilo povezano (mada potcenjeno) ukazivanje na egzistenciju (da63 samo: na saznanje). Upor., možda, Joseph de Finance, »Cogito kle ne O ovome opširnije u 8. glavi. 64 Upor. u vezi s ovim i C. P. Wormell, »On the Paradoxes of Self-Reference«, Mind 67 (1958), str. 267-271; Lars Löfgren, »Unfoldment of Selfrefe-
76 V
sme da bude dozvoljeno samo u subjektu i tu mora da ostane zatvoreno); ali, kada samoreferencija vodi paradoksima, onda se moraju sresti dodatne mere za sposobnost povezivanja. Ovaj problem upućuje na izgradnju sistema. On istovremeno preko problema kompleksnosti obogaćuje analitički instrumentarijum teorije sistema. Samoreferencija u formi paradoksa ima neodredljivu kompleksnost. Sistemi koji operišu samoreferencijalno mogu, prema tome, da budu kompleksni samo kada im polazi za rukom da ovaj problem reše, dakle, da izgube paradoksalnost. Sistem može da se okarakteriše kao samoreferencijalan kada elemente iz kojih se sastoji sam konstituiše kao funkcionalna jedinstva 65 i u svim odnosima između ovih elemenata dopušta da ide uporedo upućivanje na ovo samokonstituisanje reprodukujući, dakle, na ovaj način u hodu samokonstituisanje. Samoreferencijalni sistemi nužno deluju u ovom smislu u samokontaktu i oni nemaju neki drugi oblik za kontakt sa okolinom do samokontakt. U ovo je uključena teza rekurencije kao teza indirektne samoreferencije elemenata: elementi omogućavaju, jedni preko drugih, tekući povratni odnos na sebe same, možda pojačavanje nervne aktivnosti ili tekuće određenje jednog delanja preko očekivanja drugog delanja. Samoreferencijalni sistemi su u ravni ove samoreferencijalne organizacije zatvoreni sistemi pošto u svom samoodređenju ne dozvoljavaju druge oblike sporenja. Tako društveni sistemi ne primenjuju svest, a lični sistemi ne primenjuju promenu učestalosti u nervnom sistemu (pri čemu se, naravno, ne poriče daje neprimenjeni uslov mogućnosti sistema, naime infrastrukturalni uslov mogućnosti konstituisanja elemenata). Da bi učinili jasnijim koliko se mnogo ovaj pojam bazalne samoreferencije razlikuje od starije rasprave o »samoorganizaciji«, Maturana i Varela su za njega predložili oznaku » autopoiesis«66. Danas se još ne može sa sigurnošću proceniti domet ove rence in Logic and Computer Science«, u: Finn V. Jensen/Brian H. Mayoh/Karen K. Moller (ed.), Proceedings from the 5th Scandinavian Logic Symposium, Aal- 65 Ovaj iskaz smo unapred prihvatili kada smo uveli pojmove elementa i 66 Uporediti napomenu 60.
77
pojmovne promene i njen odnos prema problemima koji su bili raspravljani u filozofiji svesti i u filozofiji života (Fihte, Šeling). Time je u svakom slučaju za teoriju sistema učinjen jedan dalekosežni korak kada je samoodnošenje preneseno iz ravni formiranja sistema i promene sistema u ravan konstituisanja elemenata. Autopoiesis ne pretpostavlja nužno da one vrste operacija pomoću kojih sistem sebe samoreprodukuje uopšte ne postoje u okolini sistema. U okolini živih organizama nalaze se drugi živi organizmi, u okolini svesti druge svesti. U oba slučaja je, ipak, za sistem svojstven proces reprodukcije samo interno primenljiv. On se ne može upotrebiti za povezivanje sistema i okoline, dakle, ne mogu se istovremeno uzeti drugi život i druga svest i prevesti u jedinstveni sistem. (Transplantacija organa je mehanički zahvat, a ne slučaj koji mi ovde isključujemo: da život sam unosi život). U društvenim sistemima je ovo činjenično stanje u dvojakom smislu drugačije: s jedne strane, izvan komunikacionog sistema društva uopšte ne postoji komunikacija. Sistem jedini primenjuje ovaj tip organizacije i utoliko je nužno - stvarno zatvoren. S druge strane, ovo ne važi za sve druge društvene sisteme. Oni zbog toga moraju da definišu svoje specifične načine operisanja ili da putem refleksije utvrde svoj identitet da bi mogli da odrede koje smisaone celine omogućavaju internu samoreprodukciju sistema, dakle, uvek iznova treba da se reprodukuju. Ukoliko čovek vodi računa o ovoj važnoj razlici, on može da se upita da li uopšte ima smisla da se ona premosti u ravni opšte teorije sistema pomoću opšteg pojma autopojetičkog sistema. Mi smatramo mogućim ovaj opšti pojam, čak nužnim - delimično zbog toga što omogućava sažimanje niza iskaza o takvim sistemima; delimično otuda što upućuje na evolutivni kontekst u kome se izgradilo, s jedne strane, izraženije posebno mesto društvenog sistema i, s druge, njegovo interno omeđivanje problema. Jedna od najvažnijih konsekvenci nalazi se u području teorije saznanja: ako se i elementi iz kojih se sastoji sistem kao celina konstituišu u samom sistemu (ma koliko uvek bila kompleksna »baza« kao energija, materijal, informacija) otpada svaka vrsta bazalne zajednice sistema. Ma šta fungiralo kao jedinstvo, ono se ne može spolja opažati, već samo dokučiti. Zato se svako opažanje mora pridržavati sheme diferencije na temelju koje se mogu 78
izvesti povratni zaključci šta za razliku od drugoga fungira kao jedinstvo. Nijedan sitem ne može analitički da dekomponuje neki drugi da bi došao do krajnjih elemenata (supstanci) u kojima saznanje može da pronađe krajnje uporište i pouzdanu saglasnost sa svojim objektom. Mnogo pre, svako opažanje mora da primenjuje shemu diferencije pri čemu se jedinstvo diferencije konstituiše u sistemu koji se sada opaža, a ne u već opaženom. Ovo ni u kom slučaju ne isključuje samoopažanje, ali se samoopažanje mora brižljivo razlikovati od jedinstva reprodukcije jedinica sistema (autopoiesis). Samoreferencijalna, u ravni elemenata »autopojetička« reprodukcija mora da se drži one tipike elemenata koja definiše sistem. Utoliko: reprodukcija! Tako u sistemima delanja moraju uvek iznova da se reprodukuju delanja, a ne ćelije, makromolekuli, pretpostavke itd. Upravo se ovo osigurava putem samoreferencije elemenata 67. Time su postavljene izvesne granice varijacija. Ešbi je u ovom smislu govorio o »essential variable« (»suštinskoj promeni«) sistema 68 . Međutim, kao elementi kompleksnih sistema u obzir dolaze samo kompleksi koji u njima još nisu utvrđeni, dakle elementi za koje nije dato samo neko utvrđeno izvođenje. Strukture se mogu razviti samo pri dovoljnoj otvorenosti u datom okviru koji bliže određuje koju poziciju i koju funkciju čuvaju pojedinačni elementi. Za ukupno područje sistema otvorenih prema okolini (na primer, psihičkih ili društvenih sistema) sa ovim prelazom sa »samoorganizacije« na »autopoiesis« menja se osnovni problem na koji se teorija odnosi. Dok se polazilo od problema izgradnje strukture i promene strukture, i u ovome videla dinamika sistema, mogao se stavovima teorije učenja priznati osnovni teorijski rang 69 . Problem je tada u posebnim uslovima u kojima je verovat67
Ovo ćemo jasnije obraditi u vesi s Vajthedom kada budemo analizirali temporalnost elemenata društvenih sistema (događaje). Upor. u okviru 8. glave 68 Uporediti i Arvid Aulin, The Cybernetic Laws of Social Progress: Toards a Critical Social Philosophy and a Criticism of Marxism, Oxford 1982, str. 8 i si. 69 Delom čak u obliku da se individualno učenje posmatra kao osnovni proces promene strukture u društvenom sistemu. Videti o ovome, Michael Schmid,
79
no ponavljanje nekog sličnog delanja, odnosno očekivanje ponavljanja nekog sličnog doživljaja. Naprotiv, za teoriju autopojetičkih sistema prvenstveno se postavlja pitanje kako se uopšte dolazi od jednog elementarnog događaja do nekog drugog; osnovni problem ovde ne leži u ponavljanju već u sposobnosti povezivanja. Umesto toga, diferenciranje samoreferencijalnog zatvorenog reprodukcionog odnosa pojavljuje se kao neminovno * i tek u odnosu prema tako formiranom sistemu mogu se formulisati problemi izgradnje sistema i promene sistema. Drukčije rečeno, strukture moraju - ukoliko ne žele da ukinu svoje sopstvene temelje egzistencije - da omoguće sposobnost povezivanja autopojetičke reprodukcije, a ovo ograničava područje mogućih pramena, mogućeg učenja. Posebno se mora pomenuti jedna važna strukturalna konsekvenca koja nužno proizlazi iz samoreferencijalne izgradnje sistema. To je odustajanje od mogućnosti unilateralne kontrole. Mogu postojati različiti uticaji, hijerarhije, asimetričnosti, ali nijedan deo sistema ne može da kontroliše druge, a da i sam ne podleže kontroli; a u takvim okolnostima je moguće, čak u smisaono orijentisanim sistemima vrlo verovatno, da se svaka kontrola vrši uz anticipaciju protivkontrole. Osiguranje jedne, uprkos tome, još asimetrične strukture (možda: u unutrašnjim sistemskim odnosima moći) zahteva otuda uvek posebne pripreme 70 . Delimično se ovo problematizovanje kontrole umanjuje usled naglašavanja samoopažanja. Opažanje u ovom sklopu, to znači u ravni opšte teorije sistema, ne znači drugo do: upravljanje razlikama 71. Samo u slučaju psihičkih sistema pojam pretpostvlja svest (moglo bi se reći: povodom opažanja nastaje za sistem svojstven medijum svesti). Drugi sistemi moraju da zadobiju svoje sopstvene mogućnosti opažanja. Samoopažanje je, prema to70 Na ovom mestu se posebno jasno pokazuje u uvodu pomenuti prelaz torije 71 sa dizajna i kontrole na autonomiju. sistema Utoliko se upotreba jezika nadovezuje na logiku Spencer Brown. Upor., npr. Humberto R. Maturana, »Autopoiesis«, u: Zeleny a.a.O. (1981), str. 21-33 (23): »Osnovna kognitivna operacija koju izvodimo kao posmatrači jeste operacija razlikovanja. Pomoću ove operacje definišemo jedinstvo kao entitet različit od pozadine, karakterišemo oba, jedinstvo i pozadinu, svojstvima kojima V
me, uvođenje diferencije sistem/okolina, koja se uz njegovu pomoć konstituiše u sistem; ono je istovremeno operativni momenat autopoiesisa pošto se prilikom reprodukcije elemenata mora osigurati da će se oni reprodukovati kao elementi sistema, a ne kao bilo šta drugo. Ovaj koncept samoreferencijalnog - zatvorenog sistema nije u suprotnosti sa sistemima otvorenim prema okolini; zatvorenost samoreferencijalnog načina operisanja je mnogo pre oblik proširivanja mogućeg kontakta s okolinom; ona se povećava tako što konstituiše elemente sa većom sposobnošću određenja, kompleksnost za sistem moguće okoline. Ova teza je u suprotnosti kako sa klasičnom suprotnošću teorija otvorenih i zatvorenih sistema 72 tako i s pojmom autopoiesisa Maturane koji za izgradnju odnosa sistem/okolina zahteva posmatrača kao drugi sistem 73. Ako se, ipak, pojmovi opažanja i samoopažanja postave u ravan opšte teorije sistema koja je, kao što je napomenuto, povezana s pojmom autopoiesis, samoopažanje postaje nužna komponenta autopojetičke reprodukcije. Upravo se na ovoj osnovi javlja mogućnost razlikovanja organskih i neurofizioloških sistema (ćelije, nervni sistemi, imunosistemi itd.) od smisaono konstituisanih fizičkih i društvenih sistema. Za sve ove ravni izgradnje sistema važi osnovni zakon samoreferencije, ali za prvu naznačenu grupu u jednom radikalnijem i isključivijem smislu nego za smisaone sisteme. I smisaoni sistemi su utoliko potpuno zatvoreni jer se samo smisao odnosi na smisao i samo smisao može da promeni smisao. Na ovo ćemo se vratiti 74 . Ali, granice sistema i okoline drugačije su obuhvaćene u smisaonim strukturama i procesima nego u nervnim sistemima. One pretpostavljaju (ne: po sebi) smisao za procese samoreferencijalnih sistema tako da takvi sistemi mogu interno da operišu sa razlikom sistema i okoline. Smisao omogućuje pri svim internim operacijama tekuće upućivanje na sam sistem i na više ili manje elaboriranu okolinu; pri tom se izbor 72
Upor. programski: Ludwig von Bertalanffy, »General Systems Theory«, 73 Systems 1 (1956), str. 1-10. General Videti, na primer, Humberto Maturana, »Stratégies cognitives«, u: Morin/Piatelli-Palmarini a.a.O. str. 418—432 (426 i si.) i u vezi s ovim kritičke 74 primedVideti 2. galvu. Društveni sistemi
81
težišta orijentacije može držati otvorenim i prepustiti priključnim operacijama koje u isto vreme reprodukuju smisao sa upućivanjem na spoljašnjost i unutrašnjost. U ovome se jasno vidi evolutivna dobit od tekovine »smisla« na temelju samoreferencije izgradnje sistema koja se više ne može zaustaviti: ona leži u novoj vrsti kombinacije zatvorenosti i otvorenosti prema okolini sistemske građevine; ili drugim recima: u kombinaciji diferencije sistem/okolina i samoreferencijalne izgradnje sistema. • U okviru ovog posebnog područja smisaonih sistema; koje će nas u nastavku interesovati samo delimično, naime, u slučaju društvenih sistema, svrstavanje smisla u okolinu (na primer: eksterno pripisivanje uzročnosti) može da se iskoristi za rešavanje problema cirkulamosti koji je prisutan u svakoj samoreferenciji. Samoreferencija i s njom date interdependencije svih smisaonih momenata ostaju očuvane; ali odnos prema okolini uzglobljuje se interno kao prekidač interdependencije 75 : sistem asimetrizuje sam sebe! 10. Samoreferencija pretpostaljva princip koji bi se mogao označiti kao višestruka konstitucija. Kasnije ćemo ovu misao iscrpnije obraditi sa stanovišta »dvostruke kontingencije«, a ovde se ograničavamo na nekoliko opaski u okviru skice osnova opšte teorije sistema. U literaturi se govori i o dijalogu ili o mutualistic (uzajamnim) (i kao takvim: »meaning tight«) (»smisaono povezanim«) sistemima 76 ili o konverzaciji 77. Ponekad je zamišljen zahtev (najmanje) dva kompleksa sa divergentnim perspektivama za konsti75
U vezi s ovim videti i Norber Müller, »Problems of Planning Connected with the Aspect of Reflexivity of Social Processes«, Quality and Quantity 10 76 str. 17-38 (22 i si.). (1976), Tako Stein Brâten a.a.O. (1978), str. 658 i si. Upor. i, od istog, Competing Modes of Cognition and Communication in Simulated and Self-Reflective Systems, 77 Ms. Oslo 1978. Tako Gordon Pask u mnogim objavljenim radovima. Videti naročito
Conversation, Cognition and Learning, Amsterdam 1975; Conversation Theory : Applications in Education and Epistemology, Amsterdam 1976; isti, »Revision of the Foundations of Cybernetics and General Systems Theory«, Vlllth International Congress on Cybernetics 1976, Proceedings Namur 1977, str. 83-109; isti, »Organizational Closure of Potentially Conscious Systems«, u: Zeleny a.a.O.,
str. 265-308.
*
tuisanje onoga što u sistemu fungira kao jedinstvo; što obrnuto znači: da se ovo jedinstvo u analizi sistema ne može ukinuti u pravcu divergencije kompleksa koji ona konstitutiše. Uopšte bi se moglo istraživati povratno delovanje ovog uzajamno-dijaloškog, konverzacijskog jedinstva i njegovog »jezika« na komplekse koje ono konstituiše i može se, na primer, postaviti pitanje u kojoj meri i u kojim granicama ono dopušta njihovu »individualizaciju«. Coveka ovo malo podseća na »dijalektiku«; ali, apsolutno nije rečeno da konstituisanje jedinstva zahteva negiranje međusobne protivrečnosti u perspektivi različitih kompleksa; isto tako može da se radi o komplementarnosti očekivanja raznolikog ponašanja, na čemu se zaustavio Parsons u teoriji opšteg delanja. Teza o višestrukoj konstituciji ima u teoriji sistema efekat dubljeg postavljanja pojma komunikcije i u vezi s tim drukčijeg određenja pojma kompleksnosti nego što je to u tradiciji. Ova preraspodela u odnosu na starija sredstva mišljenja je tako važna, da se u ovo moramo posebno upustiti 78. O komunikaciji se može govoriti samo, ma kako mogao da izgleda proces tehničke opreme, kada promena stanja kompleksa A korespondira promeni stanja kompleksa B, mada bi oba kompleksa mogla da imaju druge mogućnosti određenja stanja. Utoliko komunikacija znači ograničenje (postaviti ograničenja sebi samom i drugima) 79. Ovaj pojam komunikacije se može ugraditi u teoriju kompleksnih sistema samo ako se napusti stara zamisao da se sistemi sastoje iz elemenata i relacija između elemenata. Ona se zamenjuje tezom da ustanovljavanje odnosa iz razloga kompleksnosti zahteva se78 Vrlo jasno predstavljanje nalazimo kod W. Ross Ashby, »Principles of Self-Organizing Systems«, u: Heinz von Foerster/George W. Zopf (ed.),
Principles of Self-Organization, New York 1962, str. 255-278, novo izdanje u: Walter Buckley (ed.), Modern Systems Research for the Behavioural Scientist, Chicago
1968, str. 108-118 (haročito 109). Više smisla za zagonetnost ovog stanovišta: da mora postojati najmanje dva «nečega« koji samo zajedno stvaraju razliku, dakle 79 Uobičajeno se formuliše: komunikacija pretpostavlja takva ograničenja; ona pretpostavlja, na primer, jezik i norme koji regulišu prihvatanje, odnosno odbijanje saopštenja. I ovo je tačno. Ali u pogledu naše teze o samoreferenciji mora se imati u vidu da se ova ograničenja, sa svoje strane, izgrađuju u toku
<
83
lekcije tako da se ono ne može jednostavno pridodati elementima. Ustanovljavanje relacije služi kvalifikovanju elemenata u pogledu jednog dela njihovih mogućnosti. Drugim recima, sistem kao kompleksnost sadrži jedan višak mogućnosti kojeg on samoselektivno redukuje 80. Ova se redukcija izvršava u komunikativnim procesima i za ovo je sistemu potrebna »uzajamna« osnovna organizacija - to jest: svrstavanje njegovih elemenata u komplekse sposobne za komunikaciju. Osim toga, ovaj zahtev višestruke konstitucije samoreferencijalnih, za vođenje spora sposobnih jedinica, iznova komplikuje tematiku sistem/okolina. Ono što smo oprezno nazvali neodređeni »kompleksi sa divergentnim perspektivama« mora da se pretpostavi u konstituciji elemenata i relacija među elemetima sistema, ali se ne može shvatiti kao kombinacija takvih elemenata i relacija. Dakle, to ne može biti deo sistema, već pripada njegovoj okolini. To važi za ćelije mozga u odnosu na nervni sistem i za lica u slučaju društvenih sistema 81. Ovom posebnom problematikom kasnije ćemo se ponovo baviti u okviru stanovišta o »interpretaciji« 82. 11. Jedna od najvažnijih konsekvenci prelaza na teoriju samoreferericijalnih sistema odnosi se na operativnu ravan, odnosno na procese sistema. Samoreferencija u ravni elemenata znači: da se ovi, vraćajući se sebi samima, uzajamno prepliću i na taj način omogućavaju veze, odnosno procese. Međutim, ovo se može dogoditi samo pri dovoljnoj jednorodnosti elemenata. Zbog toga ne može biti dato - radi pojašnjenja ekstremnih slučajeva jedinstvo mehaničkih i svesnih sistema, hemijskih i smisaono komunikativnih operacija. Postoje mašine, hemijski sistemi, živi sistemi, svesni sistemi, smisaono-komunikativni (društveni) sistemi; ali ne postoje jedinstveni sistemi koji bi sve ovo obuhvatili. 80
Po Ešbiju uostalom: samo za jednog posmatrača koji projektuje mogućnosti na temelju sopstvene samoreferencijalne organizacije. Ovo smatram reliktom 81 klasičnog izjednačavanja epistemologije i teorije imodaliteta i izbeživom Ova, na prvi pogled iznenađujuća, u svakom slučaju »neočigledna« teorijska odluka može da se izbegne samo ako se sistem i okolina ne shvataju potpuno dihotomno, već dopuštaju nešto treće, što ne pripada ni sistemu ni okolini. 82 Štetnost 6. glava.
84
I r
Čovek može sebi ili posmatraču da izgleda jedinstveno, ali on nije sistem. Zapravo, ni od mnoštva ljudi ne može se izgraditi sistem. Pri takvim pretpostavkama se previđa da čovek sam ne može da posmatra ono što se u njemu odvija u okviru fizičkih, hemijskih, živih procesa 83. Njegovom fizičkom sistemu je njegov život nedovoljan, on mora da svrbi, da boli ili već nekako na sebe da skrene pažnju, da bi neku drugu ravan sistemske građevine, svest fizičkog sistema, podstakao na operacije. Autopojetička reprodukcija je, prema tome, upućena na dovoljnu homogenost sistemskih operacija, a ona definiše jedinstvo određene tipike sistema. Naravno, činjenična stanja se mogu obuhvatiti i posmatrati i u okviru drugih stanovišta; ali samoreferencijalno konstituisanje sistema ne može se posmatrati ukoliko se čovek pritom ne drži date tipike procesa i sistema. 12. Na temelju samoreferencijalnih odnosa sistema može se pokrenuti ogromno proširivanje granica strukturalne mogućnosti prilagođavanja i odgovarajućeg dometa interne sistemske komunikacije. Princip ovog proširivanja najbolje se može shvatiti ako se pođe od pojma informacije. Informacija se ostvaruje uvek kada selektivni događaj (eksterne ili interne prirode) može selektivno da deluje u sistemu, tj. može da bira stanja sistema. To pretpostavlja sposobnost orijentisanja prema razlikama (istovremenih ili uzastopnih) koje sa svoje strane izgledaju povezane sa nekim samoreferencijalnim načinom operisanja sistema. »’Parče’ informacije«, po Bejtsonu 84, »se može definisati kao diferencija koja stvara diferenciju«. To znači da diferencije kao takve počinju da deluju ako se, i ukoliko se, u samoreferencijalnim sistemima mogu obraditi kao informacije. Ovde leži ogromno proširivanje mogućih kauzalnosti i premeštanje problematike strukture u njenu kontrolu. Proširivanje ide u dva pravca: u jednom, sa osposobljavanjem za preradu informacija sada može da deluje i nepostojeće; greške, vrednosti
83
Retko se nešto tako samorazumljivo izričito tvrdi i retko se priznaje njegova teorijska relevantnost. Uporediti, ipak, Michel Serres, »Le point du vue de la 84 »A ’ bit’ of information is definable as a difference which makes a difference«. Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind, San Francisco 1972, str.
315. Upor. i str. 271 i sl„ 189 i si.
nule, razočaranja, stiču kauzalnost ukoliko se mogu obuhvatiti shemom neke diferencije. U drugom, ne mogu samo događaji, već i stanja, strukture, kontinuiteti da podstaknu kauzalnosti ukoliko se u njima mogu razaznati diferencije. Ostati nepromenjen može tako da postane uzrok promena 85 . Kauzalnost strukture omogućuje samoodređenje. Sistemi mogu da deponuju mogućnosti delovanja u sebe same i uz pomoć sheme diferencije prema potrebi da ih pozovu 86 . Da se dobro razumemo: struktura ne deluje kao takva, ne na temelju neke snage koja naseljava njenu unutrašnjost. Ona samo ulazi u iskustva o razlikama koja, sa svoje strane, omogućavaju informaciju ne determinišući nužno šta će se potom desiti. Tako sistem sebi stvara kao sopstvenu uzročnu bazu sopstvenu prošlost koja mu omogućuje da sa rastojanja priđe kauzalnom pritisku okoline, pri čemu ne bi samo preko interne uzročnosti bilo utvrđeno šta se dešava u suočavanju sa spoljnim događajima. Covek vidi domet ovog evolutivnog dostignuća kada pomisli da živi sistemi zbog autonomije života ostaju upućeni na genetsku determinaciju. Način operisanja samoreferencijalnih sistema sa svim ovim prevazilazi forme uzročnosti koje njemu samom dalekosežno oduzimaju siguran zahvat u upravljanje spoljašnjošću. Takvi sistemi, koji sami sebi stvaraju uzročnost, ne mogu onda više da se »protumače kauzalno« (čak ako je to: shema redukcije posmatrača) i to ne samo iz razloga neprovidnosti njihove kompleksnosti, već iz razloga logike. Oni pretpostavljaju sebe same kao produkte svoje samoprodukcije 87 . 85
Ovo energično osporava Kenneth D. MacKenzie, »Where is Mr. Structure?«, u: Klaus Krippendorff (ed.), Communication and Control in Society, New York 1979, str. 73-78. Ali teza koja iz ovoga sledi, da su strukture, kauzalno gledano, suvišne, zaista86se teškoleže može prihvatiti. je univerzalni shematizam, to Ovde prilazi teorijiKauzalnost pamćenja koja bi pamćenje shvatila a kao izdiferenciranu uzročnost strukture. Ili teoriji bola sa sličnom funkcijom za organske sisteme. O konsekvencama za društvenu komunikaciju Paul Ridder, Die Sprache 87 des Ova se teza nalazi na onom mestu gde se ranije osećala potreba
da se napravi razlika između »mehanističkih« i »duhovno naučnih« teorija i metoda. Saznajnoteorijske konsekvence još uvek nisu izmerene, ali se raspravljaju. Videti, npr., Magoroh Maruyama, »Heterogenistics and Morphogenetics; Toward a New Concept of the Scientific«, Theory and Society 5 (1978), str. 75-96.
III Do sada smo štedeli jednu dalju temu, koja sve probleme umnožava: vreme. Svaka teorija sistema koja se odnosi na stvarnost mora da pođe od toga da sve ne ostaje tako kao što jeste. Postoje promene, u sistemima postoji naročita osetljivost za promene, i zato za neke sisteme postoji vreme u smislu agregatnog pojma za sve promene. Ostavljamo otvorenim šta »je« vreme, pošto se može sumnjati da li bilo koji pojam vremena koji prevazilazi prostu činjenicu sopstvene promene može da se utvrdi bez odnosa prema sistemu. S druge strane, nas ne zadovoljava čisto hronološki pojam vremena u smislu neke količine kretanja u odnosu na ranije i kasnije, pošto on ne može na zadovoljavajući način da rekonstruiše probleme koje sistemi imaju u vremenu i s vremenom. Zbog toga polazimo od ovih problema i oslanjamo se pritom na vodeća stanovišta o diferenciji sistem/okolina, o kompleksnosti i samoreferenciji. 1. Povezanost kompleksnosti i selekcije, od koje polazimo, nije opisivanje stanja. Ona već implicira vreme, ona se ostvaruje samo kroz vreme i u vremenu. Vreme je osnov za prinudu selekcije u kompleksnim sistemima jer kad bi na raspolaganju bilo neograničeno mnogo vremena, sve bi se sa svačim moglo dovesti u sklad. Tako posmatrano »vreme« je simbol za to da uvek kada se nešto određeno dogodi, dogodi se i nešto drugo, tako da se ne može uspostaviti ni pojedinačna operacija, ni puna kontrola nad njenim uslovima. Osim toga sama selekcija je vremenski pojam: ona predstoji, nužna je, onda se izvodi i potom je ono što se dogodilo. Selekcija utoliko uzima u obzir vreme da bi sebe potvrdila u jednoj već temporalizovanoj okolini. Čovek bi mogao da kaže da je selekcija dinamika kompleksnosti. Svaki kompleksni sistem mora se zato doterati u skladu s vremenom — ma kako ovaj zahtev bio postavljen u jednom za sistem operativno shvaćenom obliku. 2. Za ovaj bazalni, operativni stav vremenitosti sistema sve što se može označiti kao »promena« već je posebni problem, izvedeni problem. On se odnosi samo na strukture. Pojmovi reverzibilnosti i ireverzibilnosti imaju smisla samo u odnosu na pramenu. Promene mogu da budu reverzibilne ili ireverzibilne. Granica se ne može strogo povući pošto poništenje većine utrošenog vre87
mena, troškova i obzira zahteva značajnu ireverzibilnost. Ali problem: da se obe događaju, ova nejasnost ne dotiče, samo ga potvrđuje. Ma šta vreme moglo da »bude«, ono ne prisiljava na ireverzibilnost. Ukoliko je samo vreme dato najpre samo u promenama, ono je sa svoje strane dato kao reverzibilno i ireverzibilno. Danas se često pretpostavlja daje ireverzibilnost vremena, sa svoje strane, apstrakcija opsežnog reverzibilnog i ireverzibilnog kontinuuma prostor/vreme; ali ona kao apstrakcija nije samo pojam već je činjenica makroskopskog poretka prirode 88. Ali, prvobitno je samo vreme (i otuda, kao što ćemo kasnije videti, sadašnjost) dato nejasno i otvara prostor za premeštanje ireverzibilnosti u reverzibilnost višeg reda, i obrnuto. Uprkos tome se na temelju onih propuštanja reda u makrofizičkom svetu predstavljanje i doživljaj vremena pretpostavlja u metaforama ireverzibilnosti. Ovo je odvelo do pretpostavke o drugom svetu sa suprotnim tokom vremena koji nam je nepristupačan zato što sve što iz ovog sveta želi u naš, po našem vremenu vraća se u onaj 89 . Da bi omogućilo red, vreme se očigledno kroz evoluciju mora učiniti asimetričnim. U svakom slučaju vreme se ne predstavlja kao indiferentno u odnosu na napred i nazad, polazeći od svake vremenske tačke. Mogućnost povratka ili ponovnog uspostavljanja ne protivreči vremenu, ali ona se »po sebi« opterećuje ireverzibilnim tokom vremena. Samo ukoliko se vreme čini ireverzibilnim ono se kao tekuća sadašnjost može protumačiti na temelju razlike budućnosti i prošlosti. To onda vodi do (ne više za sve sisteme važećeg) diferenciranja posebne dimenzije vremena na koju se mogu nadovezati dalja evolutivna dostignuća. Dakle, s našeg stanovišta se ovo davanje prvenstva ireverzibilnosti čini oskudnim u tumačenju, a objašnjenje funkcije jednostrane ireverzibilnosti vremena moralo bi da bude u stanju da pripremi teoriju sistema i teoriju evolucije. 88 Upor. Ilya Prigogine, »Irreversibility as a Symmetry Breaking Factor«, Nature 246 (1973), str. 67-71; prvobitna (samoreferencijalna?) simetrija u 89 procesu Upor. Ludvig Boltzmann, Vorlesungen über Gastheorie, tom 2,
Leipzig 1898, str. 253 i sledeće.
3.
U pogledu opadanja kompleksnosti u odnosu na okolinu kompleksni sistem se ne može, ni vremenski posmatrano, osloniti samo na slaganje s okolinom od-tačke-do-tačke. On se mora odreći potpune sinhronizacije sa okolinom i mora da bude u stanju da prihvati tako nastale rizike trenutnog neslaganja. »The processes which maintain this distinctiveness cannot presume to involve only instantaneous adjustment, but take time«. (»Procesi koji održavaju ovu različitost ne mogu se usuditi da uključe samo trenutno prilagođavanje, već iziskuju vrem'e«) 90. Dakle, u odnosu sistema i okoline moralo bi biti moguće da se urede vremenska pomeranja: ono što jedno drugom odgovara, što se koriguje, dopunjuje, ne mora nužno da se istovremeno dešava ili da kontinuirano sledi jedno za drugim. Sistemi mogu da pripreme reakcije, oni se mogu držati u pripravnosti za moguće događaje; na trenutne pogodnosti ili razaranja mogu da reaguju dugotrajnim procesima ili čak da odlože reakciju, a da se u međuvremenu ne raspadnu. Rešenje ovog vremenskog problema je moguće samo pod određenim strukturalnim pretpostavkama kojima sistemi, koji žele da postoje u okolini bogatoj varijacijama, moraju biti dovoljni; ono traži, pre svega, limitiranje interne interdependencije 91 . To ide na adresu kompleksnosti i samoreferencije! Nužnost ovog diferenciranja proizlazi iz kompleksnosti kombinatoričkih mogućnosti velikih sistema. Logičku mogućnost povezivanja svakog elelementa sa svakim drugim nijedan sistem ne može da ostvari. To je polazna tačka svake redukcije kompleksnosti 92. Sistem mora ili da ostane vrlo mali ukoliko se želi da sve kombinatoričke mogućnosti ostanu otvorene, ili da se čak sve istovremeno ostvare; ili mora da uredi i pojača odnose selekcije. Ovo se događa preko refleksivnosti procesa selekcije. On se 90 Tako na načelnom mestu Talcott Parsons, »Some Problems of General Theory in Sociology«, u: John C. McKinney/Edward A. Tiryakian (ed.), 91 TheoretiUpor. W. Ross Ashby, Design for a Brain, 2 izd. London 1954; Herbert A. Simon, »The Architecture of Complexity«, Proceedings of the American Philosophical Society 106,1962, str. 467—482; novo izdanje u: isti, The Sciences of the 92 ArVideti u vezi s ovim i Friedrich Valjavec, Identité sociale et évolution: Elements pour une théorie de processes adaptifs, thèse, Paris 1980, str. i sledeće.
89
najpre usmerava na sebe samog pre nego što konkretno, tj. u ravni poslednjih elemenata sistema, konačno bira. Za ovo mu stoje na raspolaganju dva različita oblika: struktura i proces. Oba se, opet, uzajamno pretpostavljaju jer strukturisanje je pod uslovima koji traže mnogo više (ne samo ono što određuje slučaj) proces, a procesi imaju strukturu. Oni se razlikuju po njihovom odnosu prema vremenu. Potrebno je tačnije određenje specifične vremenitosti strukture i procesa. Bilo bi pogrešno strukture shvatiti jednostavno kao bezvremene, a procese kao vremenske. Isto tako malo odgovara suprotnost statike i dinamike ili suprotnost konstantnosti i promene 93. Diferencija strukture i procesa služi mnogo pre za rekonstrukciju prvobitne (= okolinom uslovljene) diferencije reverzibilnosti i ireverzibilnosti u ireverzibilno određenom vremenu 94 . Strukture zadržavaju vreme kao reverzibilno, pošto drže otvoren ograničeni repertoar mogućnosti izbora. One se mogu ukinuti ili promeniti ili se uz njihovu pomoć u nekim drugim pogledima može postići sigurnost promena 95 . Procesi, naprotiv, označavaju ireverzibilnost vremena. Oni se sastoje iz ireverzibilnih događaja 96 . Oni ne mogu da idu unazad. Oba aranžmana služe, ali na različite načine, za pojačavanje selektivnosti u činjeničnom pogledu, za prethodni izbor mogućnosti biranja. Strukture obuhvataju otvorenu kompleksnost mogućnosti da se svaki 93
I Talkot Parsons naglašava nužnost razlikovanja ovih dihotomija u pogledu činjenice da se strukture menjaju, a procesi mogu da pokažu visoku konzistenciju (bilo da je u pitanju dugoročnost ili mogućnost ponavljanja). Upor. 94 »Some Videti o ovome iskustvo istoričara: da strukture imaju drugo vreme (ne prosto: duže trajanje) od procesa: Reinhart Koselleck, »Darstellung, Ereignis und 95 Struktur«, Vergangene Zukunft:na Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Ovdeu: seisti, nadovezuju (upravo vreme orijentisana) izlaganja o kognitivnim, odnosno normativnim strukturama očekivanja koje ćemo dalje pratiti. Ova 96 Ali ne kao iz gotovih komada koji će se u procesu samo povezati, već iz događaja u smislu samoreferencijalnih elemenata koji se u odnosu na sebe same povezuju s drugim događajima. O ovome temeljno Alfred N. Whitehead, Prozeßs 90
element poveže sa svakim drugim u uži model »važećih«, uobičajenih, očekivanih, ponovljivih ili već nekih relacija kojima se daje prednost. One mogu preko ovih selekcija da vode daljim selekcijama pri čemu redukuju mogućnosti na povremene pregledne konstelacije. Procesi se odvijaju na taj način (i pojam procesa ovde treba tako definisati) što se konkretni selektivni događaji vremenski grade jedan na drugome, jedan sa drugim se povezuje, dakle, prethodne selekcije, odnosno očekivane selekcije, se kao premise selekcije ugrađuju u pojedinačnu selekciju. Prethodna selekcija se otuda u slučaju strukture doživljava kao važenje, u slučaju procesa, naprotiv, kao sekvenca konkretnog događaja. Oba aranžmana refleksivne selekcije upravljaju tako selekciju ka relativnom bogatstvu pretpostavki, dakle ka neverovatnom, i za ovo traže vreme. Više od minimalne veličine sistema i male kompleksnosti pojedinačnih sistema može se dostići samo ukoliko sistemi odlučuju o obe mogućnosti pojačanja selektivnosti, o aranžmanima strukture i o aranžmanima procesa i kada im za to stoji na raspolaganju dovoljno vremena 97 . Sistem koji raspolaže sopstenim strukturama i procesima može sve elemente koje produkuje i reprodukuje da pridoda ovim oblicima pojačavanja selekcije. Na taj način može da reguliše svoj sopstveni autopoiesis. Ovo shvatanje ukupnosti mogućih elemenata preko oblika pojačavanja selekcije ipak se ne može suviše ekskluzivno upotrebljavati u okviru uslova okoline. Ono fungira samo kao shema diferencije. To znači: s obzirom na strukture mora se računati na saglasne i odstupajuće događaje, s obzirom na procese na verovatne i neverovatne događaje. Korist za poredak nalazi se u tome što sistem može da se orijentiše prema ovim diferencijama i da prema njima podesi svoje operacije. 4. Pojedinačno postoje vrlo raznorodni oblici rešenja problema kako da se dobije u vremenu. U uzajamnom odnosu oni su funkcionalno ekvivalentni oni se otuda mogu pod komplikovanim strukturalnim prethodnim uslovima uzajamno otpisivati, ali i 97 Ovim naglašavanjem konstitucionalne povezanosti diferencije strukture i procesa odvajamo se od teorija koje ni za strukture ni za procese ne uzimaju u obzir ni logički ni ontološki, ni analitički ni empirijski primat. Značajan deo
91
dopunjavati. Oni čak imaju za sebe imanentne granice mogućnosti izgradnje, ali njihova kombinacija omogućuje nesagledivo napredovanje evolucije. Mogu postojati uređenja koja omogućavaju deponovanje uspešnih »iskustava« za ponovnu upotrebu. Strukture (na primer: pamćenje) koje to omogućuju apstrahuju vremenske tačke nastupanja opasnosti ili šanse. One reaguju na vremenski problem u ravni svake vremenosti. Najjednostavniji prethodni oblici leže u sistemima koji poseduju dovoljno sopstvene kompleksnosti za dalji razvoj; ali ovu pogodnost mogu da ostvare samo u kombinaciji s povoljnom okolinom 98 . Njihove mogućnosti su, da tako kažemo, do daljeg zaustavljene i spremne za vremensku tačku u kojoj će im slučajna kombinacija sistema i okoline dati šansu da se realizuju. Kao drugo, treba misliti na brzinu: na uređenja koja omogućavaju sistemu da sopstvenim procesima da veći tempo u poređenju s procesima u okolini koji su za njega relevantni. Nadmoćnost tempa, sa svoje strane, može se iskoristiti za vrlo različite ciljeve - na primer, za simulaciju mogućih tokova u okolini i za pripremu za eventualne događaje, da se pobegne i dostigne, ali i da se izbegne još stroža, od okoline zavisna specijalizacija. Brži može ponekad nešto drugo da učini. Treća vrsta rešenja problema može se označiti kao agregacija i integracija vremenskih okolnosti. Ona pretpostavlja sposobnost tačkastog zahvatanja suviše kompleksnih stanja stvari na koja ćemo se vratiti u narednom poglavlju pod naslovom »Smisao«. Ona se, prema tome, može očekivati samo od psihičkih i društvenih sistema koji svojim odnosima kompleksnosti mogu dati oblik smisla. U principu se radi o sposobnosti aktualizovanja vremenski neaktuelnog pod preuzimanjem rizika da se pogrešno seća, odnosno pogrešno anticipira. Izgradnja takvih mogućnosti tada proizvodi, kao okvirni uslov, pretpostavku vremenskih agregata, interpretaciju ireverzibilnosti u smislu diferencije prošlog i budućeg i iskorišćavanje sadašnjosti za integraciju vremenski shvaćenih diskrepancija. Klasičan naslov za to, »prudencija«, kao U vezi s ovim videti razmišljanja o »uslovljenosti« (»conditionality«) kao osnovnoj osobini »organizacije« kod W. Ross Ashby, Principles of the SelfOrganizing Systems, a.a.O.
obeležje po kome se čovek razlikuje od životinje", istovremeno je značio da se ovaj potencijal za aktualizovanje neaktuelnog nalazi pod strogim ograničenjima tačne upotrebe. Isto tako je važno: da se, s jedne strane, štedi brzina, a s druge, u drugim ravnima procesa i sistema pretpostavlja brzina. Jež i njegova supruga su posedovali društveni sistem prudenciju u odnosu na zeca - oni su mogli brzo i visoko selektivno da komuniciraju dok je zec mogao samo brzo da trči. Činilo se da je starija društva zadovoljavala takva prudencija. Tek u visoko kompleksnim društvima, tek u novije vreme, interes za vremenskim zahvatanjem prudencije prebacuje se na interes za ubrzanjem: 18. vek je otkrio da čulo ukusa brže rasuđuje od razuma pošto svoje kriterijume može da individualizuje i preko samoopažanja da ih legitimiše. 5. Ukoliko je osigurana relativna autonomija sistema preko jedne ili druge kombinacije sredstava za distanciranje, sistem može da koristi vremensku dimenziju i da bi bolje rešio probleme sopstvene kompleksnosti (za razliku od: problema s okolinom), i pre svega: da bi sopstvenu kompleksnost povećao putem korišćenja vremena. Ovo želimo da označimo kao temporalizaciju kompleksnosti 10 °. Temporalizacija sopstvene kompleksnosti je prilagođavanje sistema na ireverezibilnost vremena. Time što sistem smanjuje vremensko trajanje sopstvenih elemenata ili ga redukuje na nepostojane događaje, ireverzibilnost vremena može da uzme učešće; on joj nije predat, može daje kopira i da tada interno dopusti još samo strukture koje su u stanju da povežu elemente koji nastaju i prolaze. Drukčije rečeno, temporalizovani sistem se prisiljava da na osnovu načina na koji se njegovi elementi konstituišu vodi računa o ireverzibilnosti vremena. Temporalizacija kompleksnosti vodi ka selektivnom poretku povezivanja elemenata u vremenskom uzastopnom sledu. Apstraktnije formulisano: kapacitet selektivnog relacionisanja može uvek da se proširi ako sistem može da ustanovi raznovrsnost uza99 Upor. Cicero, de officiis, knjiga I, poglavlje IV, II. Navedeno prema izdanju Loeb’s Classical Library, tom XXI, London 1968. 100 Upor. Niklas Luhmann, »Temporalization of Complexity«, u: R. Felix Geyer/Johannes van der Zouwen (ed.), Sociocybernetics, tom 2, Leiden 1978, str
93
stopnog povezivanja, dakle zamenu modela relacionisanja već prema internim ili eksternim zahtevima. To traži, s jedne strane, uopštavanje struktura koje ovo još omogućuju: one same ne mogu biti identične s elementarnim relacijama; i, s druge, temporalizaciju krajnjih elemenata sistema: oni moraju kao događaji, kao informacije ili kao delanja da budu u trenutku identifikovani i na taj način da isporuče ireverzibilnost vremena. Uopštavanje struktura omogućuje da temporalizovanje elemenata iznudi tekuću promenu modela relacionisanja. Delanje ne ostaje jednostavno informacija, događaj ne ostaje prosto događaj. Temporalizovani elementi ne mogu se ponavljanjem osnažiti; oni su unapred pripremljeni na to da se na nešto drugo priključuju. Oni mogli da aktualizuju samo »trenutna« spajanja i da iz toga stvore od trenutka do trenutka nove situacije u kojima stoje na raspolaganju ponavljanje ili promena. Sistemi ove vrste su zato imanentno nemirni, izloženi su endogeno stvorenoj dinamici i upravo se na ovaj način prisiljavaju da nauče kompatibilne strukture. Temporalizacija kompleksnosti se ostvaruje, kao što je već rečeno, preko temporalizacije elemenata sistema. Sistem se gradi od nestabilnih elemenata koji traju samo kratko vreme ili čak, kao na primer radnje, uopšte nemaju sopstveno trajanje, već u nastajanju ponovo nestaju. Hronološki posmatrano, naravno da svaki element uzima u obzir izvesno vreme po časovniku; ali dužinu vremena za koju se on dalje ne može tretirati kao razrešivo jedinstvo, odrediće sam sistem; ono ima podaren, ne bićem određen karakter. Dovoljno stabilan sistem na odgovarajući način se sastoji iz nestabilnih elemenata; on zahvaljuje svoju stabilnost sebi samom, ne svojim elementima; on se uopšte ne gradi na »postojećoj« osnovi i upravo u ovom smislu je autopojetički sistem 101, Uprkos tome takav sistem se sastoji iz svojih elemenata, dakle iz događaja. Izvan događaja on nema osnovu postojanja (i zato doživljavamo sadašnjost nužno kao kratku). Zbog toga se U dosadašnjoj literaturi o »autopoiesis« ovaj sklop minimalne temporalnosti i samoreprodukcije nije dovoljno obrađen. Upravo ovde vidim posebne mogućnosti specifično sociološkog uticajana opštu teoriju sistema. Za sisteme delanja je evidentno više nego za druge vrste autopojetičkih sistema da se
94
događaji ne mogu odvojiti od sistema niti se smisaono mogu razlikovati od sistema; događaj »is separate not from the whole, but in the whole« 102 (»je odvojen ne od celine, već u celini«). Teorijski tačna diferencija nije: element (događaj)/sistem, niti je element (događaj)/proces, već je element (događaj)/relacija. Najizrazitija posledica ove teorije temporalizacije je: da nastaje modema interdependencija ukidanja i reprodukcije elemenata. Sistemi s temporalizovanom kompleksnošću upućeni su na neprekidno raspadanje. Tekuća dezintegracija istovremeno stvara prostor i potrebu za sledećim elementima, ona je nužni sauzrok reprodukcije. Osim toga, ona priprema slobodno raspoložive materijale koji nastaju iz raspadanja, najverovatnije labilne hemijske i fizičke sposobnosti povezivanja. U jednoj upečatljivoj formulaciji to kod Zelenija znači: »Ostavljajući po strani pojam porekla i ispitujući sistem u akciji, opaža se da dezintegracija ’proizvodi’ supstrate neophodne za produkciju, produkcija ’proizvodi’ katalizator neophodan za nju samu i spone neophodne za spajanje, a spajanje ’proizvodi’ građu neophodnu za dezintegraciju« 103 . Iz toga sledi da temporalizovani sistemi moraju da budu brzi (»vreli«), da moraju uvesti zatvorenost i sposobnost diskriminacije (samoopažanje) i daje ono što će zadržati upravo ova zatvorenost i sposobnost diskriminacije — i to u oblicima koji mogu da zadovolje temporalizacije. Tada se može reći da se istinski učinak sistema sastoji u regulisanju m interdependencije ukidanja i reprodukcije. Tada kao struktura dolazi u obzir samo ono što ova interdependencija može da razvije, naime ono što može da proširi i ograniči. Reprodukcija, dakle, postaje trajni problem za sisteme sa temporalizovanom kompleksnošću. U ovoj teoriji se ne radi, kao u klasičnim teorijama ravnoteže, o vraćanju u stabilno stanje mirovanja nakon apsorbovanja poremećaja, već o osiguranju neprekidnog obnavljanja elemenata sistema; ili kraće formulisano: nije u pitanju statična vec dinamična stabilnost. Svi elementi iščezavaju, oni se kao elementi ne mogu održati u vremenu, dakle moraju se stalno iznova proizvoditi i to na temelju konstelacije eleme102 103
Robert M. Maclver, Social Causation, Boston 1942, str. 64.
Milan Zeleny, »What is Autopoiesis?«, u: isti, a.a.O. (1981), str. 4-17 (9). 104 U gore navedenom smislu: II, 5.
95
nata koja je u momentu aktuelna. Prema tome, reprodukcija ne znači prosto: ponavljanje proizvodnje istog, već je refleksivna proizvodnja, produkcija iz produkcije 105 . Da bismo jasnije naglasili da se ne misli na nepromenjeno održavanje sistema, već na zbivanje u ravni elemenata koje je neizbežno za svako održanje i promenu sistema, želimo reprodukciju značajnih elemenata da označimo kao operaciju. Uvek kada u nastavku bude govora o »operacijama« sistema, misliće se na, ovo. 6. Iz razmišljanja o autopojetičkoj reprodukciji pod uslovima temporalizovane kompleksnosti nastaje pojam za sistem imanentne entropije. Za posmatrača je sistem entropičan ako informacija o elementu ni u kom slučaju ne dopušta zaključke o drugim elementima. Sistem je za sebe samog entropičan ako je u procesu reprodukcije, dakle zamene otpalih elemenata, svaki mogući sledeći element podjednako verovatan. Drukčije rečeno: u slučaju entropije nedostaje svako upravljanje sposobnošću pripajanja, a na taj način nedostaje i dobit u vremenu koja proizlazi iz činjenice da sve ne dolazi u obzir. Pojam tako označava granični slučaj u kojem reprodukcija sistema iz same sebe postaje slučaj. 7. Sistemi s temporalizovanom kompleksnošću imaju osobine koje se ne mogu naći na donjim ravnima stvarnosti. Oni prisiljavaju sami sebe na tekuću promenu svojih stanja tako što minimalizuju trajanje elemenata iz kojih se sastoje. Na ovaj način oni kombinuju, vremenski posmatrano, stabilnost i nestabilnost i, stvarno posmatrano, određenost i neodređenost. Svaki element (događaj, delanje itd.) je tada istovremeno- određen i neodređen'. određen u svojoj trenutnoj aktuelnosti i neodređen u svojoj vrednosti pripajanja (koja se, sa svoje strane, mora baš u momentu saaktualizovati). Zato što se ova kombinacija garantuje diferenciranjem odgovarajućeg sistema, mogući su rezultati poretka koji se na njega oslanjaju. Tako je, na primer, sistem koji sam sebe prisiljava na tekuće menjanje svojih stanja, primoran da svojoj okolini uzima infor105 Ovo shvatanje reprodukcije ima tradiciju i svakako ga je odavno uveo Marks. Upor., npr., Johann Jakob Wagner, Philosophie der Erziehungskunst, Leipzig 1803, str. 48: »Iz proizvoda proizvoditi znači reprodukovati«.
zati (stanja koja će se interno nadovezati!). Ukoliko su svi elementi samo događaji, sama samoreferencija ne daje za ovo dovoljna uputstva. A ovo tek važi za »ciljeve«, za nagone za samoodržanjem ili već za ono što su teorije postulirale, kako bi se iz samog opisa sistema izvukao odgovor na ovo pitanje. Ovi odgovori završavaju kao tautologije kako nas uči duga istorija teorije. Na njihovo mesto ovde stavljamo teoriju sistem/okolina. To znači: temporalizacija kompleksnosti znači zavisnost od internog aranžmana koji traži više i istovremeno na taj način: veću zavisnost od informacija okoline. Tako se povećava diferenciranje sistema. Preko endogeno proizvedene »osetljivosti« on postaje senzibilniji za izabrane aspekte svoje okoline. Drugo emergentno obeležje tiče se interne orijentacije na sopstvenu nestabilnost. Temporalizacija je moguća samo u samoreferencijalnim sistemima. Ali to znači i: da su efekti temporalizacije ugrađeni u samoreferenciju. Sistem ne biva samo nemiran, on se kroz svoj nemir uznemirava 106. Nemir zbog nemira može da poveća nemir. Iz toga proizlazi pitanje da li postoje granice samonestabilnosti pri čijem se prelasku sistem izlaže destrukciji i kako se ove granice mogu u datom slučaju kontrolisati. Ovaj se problem (pa čak i s njim povezan problem izmene takvih granica) može pojasniti na problemu cena na osnovu kojih se u privrednom sistemu razvijaju poslovi razmene. Cene moraju do određenog stepena da budu nestabilne, moraju da budu od momenta do momenta podložne promeni da bi kolebanja ponude i potražnje nastala izvan sistema učinile komunikativnim u sistemu. Pri krutom sklopu cena (i pri internoj reakciji upravo na ovu krutost u smislu samoproizvedene izvesnosti) sistem bi učvrstio sopstvene osnove operacija u sve većoj meri strane okolini. S druge strane, dopuštanje nestabilnosti izbacuje probleme njenih granica posebno ako se ponovo uračunaju interne reakcije na nestabilnost. Formulisanje takvih granica služilo je najpre direktnom l°6 prve teorijske formulacije ove samoreferencije koje problem povećavaju i pojačavaju, treba zahvaliti antropologiji 17. veka, koja je u nečemu išla ispred kasnijeg novog humanizma. Upor. o ovome Niklas Luhmann, »Frühneuzeitliche Anthropologie, Theorietechnische Lösungen für ein Evolutionsproblem der 7
Društve ni sistemi
97
pozivanju na moralne vrednosti i time se orijentisalo na sistemsku referencu društva. Trebalo je da cene budu »pravične«. Pošto su ove misli morale da se napuste sa jačim društvenim diferenciranjem privrednog sistema kao zamena je favorizovano ili čisto ekonomsko (»tržišnoprivredno«) ili političko rešenje, a oba su težila tome da polažu pravo na nestabilnosti drugih ravni sistema i/ili drugih sistema, dakle na novčane troškove, odnosno kolektivno obavezujuće odluke — usled čega se tada na odgovarajući način premeštaju interne sistemske reakcije na stabilnosti, odnosno nestabilnosti. Kada temporalizovanje na ovaj način vodi sažimanju određenosti i neodređenosti u trenutnim elementima, internoj obradi bazalne nestabilnosti, uznemiravanju usled nemira i vremenskom zahvatanju struktura koje pretpostavljaju promenu, ne dobija samo vreme novu vrstu značaja za sistem. I odnosi između vremenskog niza i stvarne raznolikosti postavljaju novu vrstu zahteva. Već smo rekli da se čini da je primami momenat vremenosti da se negde drugde nešto drugo dešava. A i niz je vidljiv samo kada ono što dolazi odstupa od onoga što je upravo bilo. Ova uzajamna upućenost vremenske povezanosti i stvarne povezanosti čini se da se pojačava s temporalizovanjem kompleksnosti i trenutnosti elemenata. Diferenciranje vremena i stvarna raznolikost izrazitije se razvijaju i istovremeno su jače uzajamno zavisni. Može se pretpostaviti daje ovo evolutivni početni položaj u kome se, najpre kao grandiozno pojednostavljivanje izgrađuje smisao i preko prinude forme postiže da u svemu što može biti operacija mora doći do povezivanja usmeravanja u stvarnom i usmeravanja u vremenskom pravcu. Umesto ovoga stara evropska tradicija imala je pripremljen pojam »kretanja«. Njena fizika je bila do Njutnove fizike kretanja. Ni Hegelo v sistem ne može da izađe na kraj bez pojma kretanja. Tako je fenomen bio vrednovan preko pojma koji je onemogućavao tačniju analizu interdependencije vremenskih i stvarnih uslova za operacije sistema. Problematika ovog rešenja problema pomoću metafore kretanja shvadjiva je tek danas u meri u kojoj su se razvile druge mogućnosti konceptualizacije temporalizovane kompleksnosti. Ovo ne možemo više ovde da razvijamo. Strukturalni značaj takvih temporalizacija teško se može preceniti, a u poređenju s tim stanje sociološkog istraživanja daleko zaostaje. Sistemi ne98
mirni iznutra ka spolja sa svoje strane su pretpostavka izgradnje sistema u višim ravnima. Temporalizacija kompleksnosti počinje daleko ispod čovekovog sveta. Ono što se može izgraditi na tako nemirnoj osnovi mora biti u stanju da prevede fluktuaciju u stabilnost. Ali to nije jedini problem. Za tada još moguće sisteme, a mi, naravno, mislimo pre svega na društvene sisteme, dinamična okolina, sa za to neophodnim pretpostavkama, spada u uslov uređenja i održanja sopstvene kompleksnosti. Na ovo ćemo se vratiti u okviru stanovišta o »interpenetraciji«.
IV U dosadašnjim izlaganjima istakli smo probleme i pažljivo izbegavali strukturalna određenja teorije. Nismo predstavili ni »modele« da bismo izbegli svaki privid određenja strukture. Ograničili smo se na bogaćenje razumevanja problema teorije sistema. To je posledica pojma samoreferencijalnih sistema. Istovremeno se događa da dolazimo do ishodišta funkcionalnih analiza. Metoda funkcionalne analize, koju ćemo u hodu pretpostavljati, zasniva se sa svoje strane na pojmu informacije. Ona služi za dobijanje informacija (mada i »tumačenje«, zavisi od shvatanja koje se daje ovom pojmu). Ona uređuje i precizira uslove pod kojima diferencije utvrđuju razliku. Drugim recima, radi se o, za specifične intencije, uređenom, posebnom horizontu sveta života koji ono što se pri svakoj obradi informacije inače dešava, naime opipavanje diferencija, stavlja pod određene ušlove i na taj način dovodi u određenu formu. Funkcionalna analiza je tako vrsta teorijske tehnike, slično matematici; ona bi morala sa matematikom da pripadne Huserlovom verdiktu 107 da mi nismo već uklonili razloge za ovu odluku, pretpostavku provobitnog smisaono utemeljenog subjekta. Kao kod svakog izbora metode, čak kod svakć epistemologije, postoje jasni afiniteti za određene pojmovne dispozicije teorije. Ovde je afinitet usmeren na saznajne interese što se po-
107 U: Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie, Husserliana, tom VI, Den Haag 1954.
99
kazuje pojmovima kao što su kompleksnost, kontingencija i selekcija. Funkcionalna analiza koristi relacionisanja sa ciljem da se postojeće shvati kao kontingentno, a raznorodnost kao uporediva. Ona dovodi u vezu dato, bilo da su stanja, bilo da su događaji, sa stanovištima o problemu i teži da učini razumljivim i naknadno potvrđenim da se problem može resiti tako, ali i drugačije. Pritom se odnos problema i rešenja problema ne shvata zbog njega samog; on mnogo pre služi kao uputstvo za pitanje o drugim mogućnostima, kao uputstvo za traganje za funkcionalnim ekvivalentima. Problemi su samo onda problemi kada nisu izolovani, kada ne mogu da se obrađuju i rešavaju deo po deo. Upravo to čini njihovu problematičnost. Dakle, problemi postoje samo kao problemi-sistemi (odnosno, kao sistemski problemi) 108. Zato se svaka orijentacija funkcije usmerava na nerešiv (samo: razoriv) odnos. Puno ćemo govoriti o »diferenciranju« ustrojstva funkcija; ali to nikada ne znači izvođenje rešenja ili odvajanje od prvobitnog odnosa, već samo: etabliranje funkcionalno povezanih diferencija u okviru sistema na čije se probleme odnose ustrojstva funkcija. Diferenciranje funkcionalnih supsistema znači, na primer: etabliranje novih diferencija sistem/okolina u okviru prvobitnog sistema. Funkcionalna orijentacija zadržava, dakle, »holistički« pravac starijih teorija sistema, ali ga kombinuje sa sposobnošću više specifikacije problema. Ovo važi kako za ravan realnih sistema, koji se strukturišu preko orijentacije na funkcije, tako i za ravan naučne analize takvih sistema. Plodnost funkcionalne metode i vrednost tumačenja njenih rezultata zavise od toga kako se može specifikovati odnos između problema i mogućeg rešenja problema. Specifikovati znači, naznačiti uže uslove mogućnosti, a za empirijske nauke ovo znači: pribegavanje uzročnosti. Funkcionalna metoda se svakako ne sastoji prosto u otkrivanju uzročnih zakonitosti s namerom da se pri postojanju određenih uzroka određene posledice mogu protumačiti kao nužne (odnosno, dovoljno verovatne).
108 Russel L - Ackoff, Redesigning the Future: A Systems Approach to Societal Problems, New York 1974, str. 21, predlaže za ovo stručni izraz »nered« {»mess«). To praktično znači da se sva planiranja započinju s proklinjanjem.
100 %
U neku ruku saznajna dobit leži popreko u odnosu na uzročnosti i sastoji se u njihovom poređenju. Ona se može usmeriti čak i kada se uzročnosti najpre samo hipotetički pretpostavljaju kao još nedovoljno istražene 109 . Tada se ne sme zaboraviti čista hipotetičnost uzročnih pretpostavki, već se mora uvesti u poređenje. Tako se dolazi do iskaza kao: ako (je zaista tačno da) inflacije relativno nekonfliktno rešavaju probleme raspodele (uvek sa nekim sporednim posledicama) one su funkcionalni ekvivalent za politički rizično, zato što je sukobima bogatije, državno planiranje 110 . I tek na temelju takvih iskaza čini se daje isplativo da se empirijski istraže kauzalnosti koje leže u osnovi 111. U ovom smislu je funkcionalna metoda ovih dana uporedna metoda, a njeno uvođenje u stvarnost služi otvaranju postojećeg za posmatranje drugih mogućnosti iz prikrajka 112 . Ona spoznaje tu nedavno relacije između relacija: ona dovodi u vezu nešto sa stanovištem o problemu da bi to mogla da poveže s drugim rešenjima problema. A »funkcionalno tumačenje« ne može, prema tome, da bude ništa drugo do dokučivanje (uopšte) i isključivanje (konkretno) funkcionalnih ekvivalenata. 109 Ovo se, naravno, mora dogoditi ukoliko se radi o funkcionalnoj analizi uzročnih odnosa. Sporna je saznajna dobit. Upor. npr. Rainer Döbert,
Systemtheorie und die Entwicklung religiöser Deutungssysteme: Zur Logik des sozialwissenschaftlichen Funktionalismus, Frankfurt 1973, str. 50 i sledeće; Klaus Grimm, Niklas Luhmanns »soziologische Aufklärung« oder Das Elend der Aprioristischen Soziologie, Hamburg 1974, str. 29 i sledeće; Hans Joachim Giegel, System und Krise: Kritik der Luhmanschen Gesellschaftstheorie, Frankfurt 1975, str. 24 i sledeće; Alberto Febbrajo, Funzionalismo strutturale e sociologia del diritto nell' opera diNiklas Luhmann, Milano 1975, str. 50 i sledeće. Saglasnost o ovoj
kontroverzi čini mi se daje veća od razlika. Razlike u shvatanju smele bi u suštini 110 Ovaj primer je na osnovu Tom Baugartner/Tom R. Bums, »Inflation as the Institutionalized Struggle over Income Distribution«, Acta Sociologica 23 111, str. 177-186. (1980) Preovlađujući trend u sociološkom istraživanju se, istina, odriče takve metodološko-teorijske konstrukcije i ograničava se na to da jedinstvo dovodi u nepriliku neugodne uzročnosti, latentne funkcije itd. Ovo se naziva 112 »kritičkim« ili O ovome bliže Niklas Luhmann, »Funktion und Kausalität«, u: isti, Soziologische Aufklärung, tom I, Opladen 1970, str. 9-30.
101
Protiv ovoga je ponovo izneta zamerka da odnos između funkcionalnih ekvivalenata, na koji sve dolazi, ostaje neobjašnjen, odnosno završava kao puko sabiranje. »A je kao rešenje problema moguće, ali moguće je i B i C i ..,« 113. Ovo ipak ne odgovara. Odlučujuće je da se ograničava dodavanje preko stanovišta o problemu tako da u obzir ne dolazi bilo šta, već samo nešto i često samo malo toga. Ako je, na primer, pri snimanju nekog filma potrebna razlika svetla i senki, čovek ne mora da čeka na sunce, već može da postavi veštačke izvore švetlosti; druge mogućnosti nisu lako vidljive i svakako nisu uvek u velikom broju na raspolaganju. Uspešnost funkcionalne orijentacije leži u proširivanju i limitiranju mogućeg. Istinski učinak teorije koja priprema uključivanje funkcionalne analize nalazi se, dakle, u konstrukciji problema. Iz toga proizlazi veza funkcionalne analize i teorije sistema 114 . Klasična verzija ove veze shvatila je konačni problem kao problem postojanja ili stabilnosti sistema. To nije netačno, ali je nedovoljno. Prethodno naznačene teme diferencije sistem/okolina, kompleksnosti, samoreferencije i vremenske kombinacije ireverzibilnosti i reverzibilnosti (proces i struktura) mogu se shvatiti u okviru metodskog stanovišta kao artikulacije s ciljem dokučivanja boljih i, pre svega, složenijih mogućnosti analize i poređenja 115 . Ipak treba pre svega obratiti pažnju na promenu koja se dešava s uvođenjem pojma samoreferencijalnog, autopojetičkog sistema: više se ne radi o celini s određenim svojstvima o čijem se postojanju ili nepostojanju donosi ukupna odluka; već se radi o nastavljanju ili prekidanju reprodukcije elemenata putem relacionog uređenja upravo ovih elemenata. Održavanje je ovde održavanje zatvorenosti i neprekidnosti reprodukcije elemenata koji već u nastajanju ponovo nestaju. 113 Tako, npr. Charles Larmore, »Function and System in the Social Sciences«, u: E. Rudolph/E. Stove (Hrsg.), Geschichtsbewußtsein und Rationalität, Stuttgart 1982, str. 225-252 (232). Videti Niklas Luhmann, »Funktionale Methode und Systemtheorie«, u: 115 isti, Soziologische Aufklärung, tom postoje, I, a.a.O., str. 31-53. mogućnosti ponovnog I u vezi s ovim uostalom, hvatanja za istraživačke tradicije koje su starije od teorije sistema. Upor. naročito priloge u:
102
Pojam funkcije, određen kao uputstvo za poređenje označava, ipak, stanje stvari koje prevazilazi puko nastavljanje samoreferencijalne reprodukcije (»održavanje postojećeg«). Prime116 njen na organizme pojam znači više od samog »života« . On označava intenciju poređenja, proširivanje kontingencije, perspektivu posmatranja. Na taj način ostaje otvoreno da li su, i u kom obimu, samoreferencijalni sistemi u stanju da sebe same posmatraju, opisuju i da pritom otkrivaju funkcionalne odnose. »Teorija sistema« i funkcionalna metodologija smeštaju funkcionalnu analizu najpre u sistemsku referencu naučnog sistema. To je empirijski i istorijski opravdano. Ovde se faktički odvija stanje stvari »funkcionalne analize«. Naučni sistem se nipošto ne služi samo funkcionalnom analizom ali barem od 17. veka postoji teza u naučnom sistemu da je funkcionalni odnos istinski plodan princip selekcije (!) naučno relevantnih činjenica 117 . Pravila koja za to važe nazivamo u ovoj referenci sistema i »funkcionalna metoda«. Sa referencom sistema nauke nisu isključene funkcionalistički orijentisane samoanalize personalnih i, pre svega, društvenih sistema (uključujući ponovo: naučnog sistema) kao što nije ni »konverzacija« između naučnog sistema i drugih sistema o funkcionalnim analizama i njihovim rezultatima. Prelaženje na samoanalizu može uslediti samo parcijalno. Ona, na primer, može da shvati samo odnos rešenja problema kao takav i da neizvesnost postojećeg izbegne kroz poređenja s funkcionalno ekvivalentnim drugim mogućnostima, odnosno daje blokira ustanovljavanjem vrednosti. Ona može funkcionalnim ekvivalentima da da oblik »nemogućih alternativa« i da ih tako iskoristi za legitimisanje već praktikovanog delanja 118 . Za preuzimanje analitičke tehnike problem je i apstrakcija dokučivanja problema. U meri u kojoj se odnosi problema funkcio116
Upor. u vezi s ovim Francisco G. Varela, Principles of Biological Auto-
nomy, New York 1979, str. 64 i si. 117
»Kažem ... samo ono što je neophodno da se shvati moje rasuđivanje o primenama i o funkcijama«, kaže se u Guillaume Lamy, Discours anatomiques, 118 1. Upor. Nils Brunsson, »The Irrationality of Action and Action Rationality: Decisions, Ideologies and Organizational Actions«, Journal of Management Studies 19 (1982), str. 29-44 (34).
103
naine analize apstrahuju i radikalizuju, drugim sistemima postaje teže da je primene na sebe same; i sama se nauka, sadašnja svakako još uvek, zaklanja iza dogmatike »naučne teorije« od funkcionalne samoanalize. Sistem kao što je nauka, koji posmatra i funkcionalno analizira druge sisteme, u odnosu s ovim sistemima koristi inkongruentnu perspektivu. Ne ocrtava se jednostavno kako ovi sistemi i doziljavaju sebe i svoju okolinu. Ne udvostručava se prosto zatečeni s'amouvid. Mnogo pre se posmatrani sistem provlači s procedurom reprodukcije i povećanja kompleksnosti koja za njega samog nije verovatna. Nauka, sjedne strane, u svojim analizama koristi pojmovne apstrakcije koje nisu opravdane u konkretnom saznajnom miljeu i tekućem samodoživljaju posmatranog sistema. Na temelju takvih redukcija, i to ih opravdava, postaje vidljiva veća kompleksnost od one koja je pristupačna samom posmatranom sistemu. Prema tome, kao tehnika naučnog posmatranja i analize, funkcionalna metoda može da učini svoj predmet kompleksnijim nego što je on to sam sebi. U ovom smislu ona od svog predmeta preterano traži samoreferencijalni poredak. Ona potkopava svoju intuitivnu evidenciju. Ona, verovatno, iritira, čini nesigurnim, ometa i razara kada prirodna letargija ne štiti dovoljno svoj predmet. Ovo preterano traženje je imanentno svakom opažanju 119. Njemu nasuprot se u okviru sistema interakcije deluje, na primer, pomoću tehnika samopredstavljanja i takta. Naučnoj analizi nedostaju institucionalne kočnice ove vrste. Na njihovo mesto dolaze teškoće u komunikaciji. Ovaj opšti problem dobija specifičan otisak u slučaju funkcionalne analize, i to u dvojakom pogledu. U jednom, funkcionalna analiza može da razjasni »latentne« strukture i funkcije — to jest: da obradi relacije koje nisu vidljive za si-
Upor. u vezi s ovim istraživanja o atributivnom neslaganju između aktera i posmatrača kod Edward E. Jones/Richard E. Nisbett, »The Actor and the Observer: Divergent Perceptions of the Causes of Behavior«, u: Edward E. Jones et. al„ Attribution: Perceiving the Causes of Behavior, Morristown, N. J. 1971, str. 79-94; Harold H. Kelley, »An Application of Atribution Theory to Research Me104
stem objekta i verovatno se rte mogu ni učiniti vidljivim pošto je sama latentnost funkcija 120 . U drugom pogledu, funkcionalna analiza premešta poznato i prisno, dakle »manifestne« funkcije (ciljeve) i strukture u kontekstu drugih mogućnosti. To je izlaže poređenju i obrađuje je kao kontingentnu bez obaziranja na to da li bi sam sistem objekta mogao da uoči odgovarajuće preokrete ili ne. Dakle, u oba pogleda - latentnosti i kontingencije - analiza preterano traži svoj objekt, a sistemsko teorijski pojmovni aparat ovo omogućuje. Samoodnošenje' i samotematizovanje sistema pojavljuje se tada na ekranu funkcionalne analize kao samopojednostavljivanje sistema objekta 121 koje, sa svoje strane, ispunjava funkciju nužne (ali ne bezuslovne: takve, a ne drukčije nužne) redukcije moguće kompleksnosti. Razlog nužnosti redukcije leži u strukturi problema kompleksnosti, naime u činjenici da kompleksnost prisiljava na selekciju modela relacionisanja kojima se daje prednost. Funkcionalna analiza se prividno odvaja od ove nužnosti na taj način što tematizuje sisteme objekata. Ona rekonstruiše kontingencije sistema mada ove ne mogu biti čak ni iskorišćene kao takve. Ona podmeće svom objektu stepen slobode koji njemu samom ne stoji na raspolaganju. Ali, ona nodoknađuje ovo precenjivanje stvarnosti tako što upravo u njemu vidi svoj poslednji odnosni problem. Ona reflektuje očekivani sadržaj svoje analize u svojoj pojmovnosti. U problemu kompleksnosti dolazi do refleksije diferencija samoreferencije u objektu i samoreferencije u analizi, opaženog i upravo opažanog sistema. To opravdava činjenicu da se funkcionalna analiza u teoriji sistema orijentiše na problem kompleksnosti umesto na problem održanja postojećeg. To je konsekvenca koja funkcionalizam do120 Q j6i za razliku od naredne tačke gore u tekstu, mnogo raspravljana tema. Upor., možda, Robert K. Merton, Social Theory and Social Structure, 2. izd. New York 1957, str. 60 i sledeće; Clyde Kluckhohn, Navajo Witchcraft, Cambridge Mass. 1944, str. 46 i dalje; Harry M. Johnson, Sociology, New York 1960,121 Upor. u vezi s ovim Richard Levins, »The Limits of Complexity«, u: VO
Howard H. Pattee (Hrsg.), Hierarchy Theory: The Challenge of Complex Systems, New York 1973, str. 109-127 (113): »Uopšteno govoreći naš argument je ... daće dinamika arbitrarno kompleksnog sistema imati za posledicu
105
vodi na nivo problema kojeg smo, obrađujući u uvodu promenu paradigme, usmerili u pravcu koncepta sistem/okolina i teorije samoreferencijalnih sistema. Na taj način i funkcionalna analiza utemeljuje samoreferencijalno izbor svog konačnog odnosnog problema - naime, kao orijentaciju na problem koji se, s jedne strane, može zamisliti imanentno predmetno ali, koji istovremeno, u toku analize sam postaje problem u posebnoj meri. Izborom problema koji formuliše jedinstvo diferencije saznanja i predmeta, funkcionalna analiza prevazilazi samu odluku o metodi i polaže pravo da bude teorija saznanja. Za saznajnu dobit putem funkcionalne analize zaista ne postoje apsolutne garancije - ni u teoriji ni u metodi prave procedure 1 “. Ali, postoji najmanje jedno važno uporište. Može se pretpostaviti da uvidi imaju utoliko veću saznajnu vrednost ukoliko su različitija stanja stvari na kojima se mogu potvrditi. Zbog toga je samo funkcionisanje, uprkos heterogenosti, vrsta dokaza. Preovlađujća naučna teorija i metodologija, fascinirana pretpostavkom paralelnog položaja strukture iskaza i strukture predmeta, zanemarila je ovu proceduru obezbeđivanja saznanja 123. To je dovelo do raširene skepse u pogledu metodološkog doprinosa funkcionalne analize. Ako se revidiraju one, i u drugim pogledima zastarele saznajnometodološke premise na prelazu ka evolutivno teorijskoj epistemologiji, može se drugačije proceniti i metodološki učinak uporedno-funkcionalne analize.
122
Već u 18. veku bila je u opticaju teza da je za utvrđivanje nekog neobičnog, vrlo raznorodnog i obuhvatnog poređenja neophodna obdarenost, dosetljivost, snažna mašta i slično, u svakom slučaju samo individualno data sposobnost. 123 Baeumler, Das Irrationalitätsproblem in der Ästhetik und Logik des Upor. Alfred Videti značenje ove misli o »konvergentnom dokazu«, odnosno »tri-. ja a "f‘ ™°Stl<<’ U Pslhološki inspirisanoj epistemologiji Campbella - npr. Dor J»^arPbell/D0nald W' Fiske’ >>ConverSent and Discriminant Validation by the Multitrait-multimethod Matrix«, Psychological Bulletin 56 (1959), str. 81 105; Donald T. Campbell, »Natural Selection as an Epistemologycal Model«, u: Raoul Naroll/Ronald Cohen (ed.), A Handbook of Method in Cultural Anthropology Garden City N.Y. 1970, str. 1-85 (67 i sledeće).
Podsticaj se vraća
106
Po jednom starom, razboritom pravilu istine nastupaju zajedno, zablude, naprotiv, pojedinačno. Ako funkcionalnoj analizi pođe za rukom da uprkos velikoj heterogenosti i raznorodnosti pojava pokaže povezanost, to može važiti kao indikator za istinu, čak i kada su veze vidljive samo posmatraču. Kod ove tehnike dobiti u saznanju u svakom slučaju je sve teže i teže da se održi ubeđenje da bi se događaji mogli vratiti na pogrešnu metodu, na zabludu, na čistu imaginaciju. Time se nikako ne kaže da semantički oblik u kome se prikazuje »odgovara« stvarnosti, ali svakako da »hvata« stvarnost, tj. da se osvedočuje kao oblik reda u odnosu na isto tako uređenu stvarnost.
107
Druga glava
SMISAO
I I drugo se područje prostire preko užeg područja teorije društvenih sistema i obrađuje temu koja se podjednako odnosi i na psihičke i na društvene sisteme - na psihičke sisteme kao konstituisane na temelju jedinstvene (samoreferencijalne) povezanosti svesti i na društvene sistema kao konstituisane na temelju jedinstvene (samoreferencijalne) povezanosti komunikacije. Druge vrste sistema se više neće uzimati u obzir. Psihički i društveni sistemi su nastali u toku ko-evolucije. Nekada je neka vrsta sistema nužna okolina nekoj drugoj. Utemeljenje ove nužnosti leži u evoluciji koju omogućuju ove vrste sistema. Ličnosti ne mogu nastati i postojati bez društvenih sistema, a isto važi i obrnuto 1 . Ko-evolucija je dovela do zajedničkog dostignuća koje koriste kako psihički tako i društveni sistemi. Obe vrste sistema su na njega upućene i za obe je ono obavezno kao neminovni, neophodni, neodbacivi oblik njihove kompleksnosti i njihove samoreferencije. Ovo evolutivno dostignuće nazivamo »smisao«. 1 Iz ovoga svakako ne sledi zaključak koji je o ovoj nužnosti izvela do danas uticajna tradicija: da je čovek kao društvena životinja deo društva i da se društvo, prema tome, »sastoji od ljudi«. Polazeći od ove premise ne bi se mogla razviti u prvom poglavlju skicirana teorija sistema. Ko se čvrsto drži ove premise, i
108
Već je »bihejviorizam« nadvladao jednostrano, na svest upućeno, shvatanje pojma smisla — doduše pomoću suprotnog pojma »bihavior« (»ponašanje«) koji sa svoje strane ne zadovoljava jer (1) suviše ograničava i (2) neumesno ističe konsenzus i usaglašavanje ponašanja kao temelj smisla 2 . Umesto da se ovde nadovezujemo, bolje je da svaki odnos objekata, koji uvek nešto isključuje, najpre izbegnemo i da uvedemo pojam smisla kao pojam »lišen razlike« koji sam sebe misli 3 . Šta je smisao (pitanje šta smisao ostvaruje, ostavićemo za trenutak po strani) može se najbolje prikazati u obliku fenomenološkog opisivanja 4. Bilo bi nepravedno prema činjeničnom stanju da se pokuša sa definicijom, jer već pitanje o tome pretpostavlja da onaj koji pita zna o čemu se radi 5. Fenomen smisla se pojavljuje u obliku viška upućivanja na dalje mogućnosti doživljaja i delanja. Nešto stoji u vidnom polju, u središtu intencije, a drugo se marginalno označava kao horizont za i-tako-dalje doživljaja i delanja. Sve što se namerava, drži svet u ovom obliku u celini otvoren, dakle uvek garantuje i aktuelnost 2 Posledice ovog skretanja s pravog puta »prirodne« teorije smisla mogu se dobro proučiti u filozofiji Džona Djuija. Upor. npr. Experience and Nature, novo izdanje 2. izdanja New York 1958, str. 179. »Meaning ... is not a psychic existence; it is primarly a property of behavior«. (»Smisao ... nije psihička egzistencija; on je primamo svojina ponašanja«.) Već je »property« (»svojina«) neprimerena, a još je više njegovo pripisivanje samom ponašanju, koje sebi samom može dati smisao samo u odnosu na nešto drugo. 3
O ovom predlogu se raspravlja ali se pretežno, u interesu emfatičnog, protiv puke prirode omeđenog pojma smisla, odbacuje. Videti npr. Gerhard Sauter, Was heißt: nach Sinn fragen? Eine theologisch-philosophische Orientierung , München 1982; Jochen Köhler, Die Grenze von Sinn: Zur strukturalen Neubestimmung des Verhältnisses Mensch-Natur, Freiburg 1983. 4 Jezik ovog opisa sugeriše psihičku referencu sistema. Ali ona se, ipak, mora i može apstrahovati. Huserl ju je apstrahovao u pravcu sveobuhvatnog važenja za sisteme ličnosti i društva. To znači: pojmovi kao intencija, upućivanje, očekivanje, doživljaj, delanje označavaju u narednom izlaganju elemente, odnosno strukture koje se mogu uvrstiti kako u psihičke tako i u društvene sisteme. Dakle, terminologija nas u ovoj ravni izgradnje teorije još ne učvršćuje u jednoj od referenci sistema, isključujući druge. 5 Tako Jan Smedslund, »Meanings, Implications and Universals: Towards a Psychology of Man«, Scandinavian Journal of Psychology 10 (1969), str. 1-15. Ali, ovim argumentom Smedslund se prebrzo odriče i pokušaja fenomenološkog opisivanja.
109
sveta u obliku pristupačnosti 6. Samo ukazivanje se aktualizuje kao stanovište o stvarnosti, ali ono ne uzima u obzir samo stvarno (odnosno, presumptivno stvarno) već i moguće (kondicionalno stvarno) i negativno (nestvarno, nemoguće). Ukupnost ukazivanja koja polaze od smisaono nameravanog predmeta pruža više nego što će moći u narednom toku da se ostvari. Dakle, smisaoni oblik prisiljava svojom strukturom upućivanja na sledeći korak ka selekciji. Ova prinudnost selekcije ulazi u svest smisla, a u društvenim sistemima u komunikaciju preko smisaonog tako da čist fakticitet aktuelnog toka života ne može dati ni svesti ni komunikaciji konačnu sigurnost povezivanja. Nešto drugačije formulisano moglo bi se reći i: smisao snabdeva aktuelno ostvareni doživljaj ili delanje viškom mogućnosti 7 . Time se istovremeno nadoknađuje i nesigurnost selekcije. Redundancija ima sigurnosnu funkciju. Čovek može da dopusti pogrešan poduhvat jer time još uvek nisu iscrpljene mogućnosti. Može se vratiti i na polaznu tačku i izabrati neki drugi put. Pregledom onoga što je gore rečeno u vezi s temom kompleksnosti teško je da se shvati da se ovaj ogledni obrazac smisla odnosi na problem kompleksnosti. Time se vraćamo sa fenomenološkog opisivanja na problemski usmerenu funkcionalnu analizu. Sa svakim smislom, sa proizvoljnim smislom predstavlja se neshvatljivo visoka kompleksnost (kompleksnost sveta) i ostaje na raspolaganju za operacije psihičkih, odnosno društvenih sistema. S jedne strane, smisao pri tom deluje tako da ove operacije ne mogu da ponište kompleksnost već je s primenom smisla dalje regenerišu. Izvođenje ovih operacija ne vodi smežuravanju sveta; čovek samo u svetu može da nauči kako da se uredi kao sistem sa izborom iz mogućih struktura. S druge strane, svaki smisao reformuliše u svakoj kompleksnosti impliciranu prinudu selekcije, i 6 Upor. Edmund Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, tom I, u: Husserliana, tom III, Den Haag 1950, str. 17 i dalje, 100 i dalje; isti, Erfahrung und Urteil: Untersuchungen zur Genealogie der Logik, Hamburg 1948, str. 23 i dalje. 7 Ovo je na izvestan način »kopija« neurofizioloških redundancija za jednu drugu ravan sistema. Videti o ovome, Donald M. MacKay, »The Place of "Meaning" in the Theory of Information«, u: Colin Cherry (ed.), Information Theory:
110
svaki određeni smisao se kvalifikuje tako što su mu određene mogućnosti pripajanja bliske dok druge čini neverovatnim ili teškim ili dalekim ili ih (privremeno) isključuje 8. Na taj način smisao je — po obliku, ne po sadržaju — ponavljanje kompleksnosti i to oblik ponavljanja, tačkasti zahvat koji ma gde da se dogodi dopušta, ali istovremeno i pokazuje svaki takav zahvat kao selekciju i, ako se tako može reći, stavlja ga na odgovornost. U obliku smisla ponovo nastupa i problem samoreferencije, baš kao i problem kompleksnosti. Svaka (smisaona) intencija smisla je samoreferencijalna utoliko što sa-predviđa svoju sopstvenu mogućnost ponovnog aktualizovanja, dakle u svojoj strukturi ukazivanja sebe samu ponovo shvata kao jednu od mnogih mogućnosti daljeg preživljavanja i delanja. Uopšte, smisao može zadobiti aktuelnu stvarnost samo preko povremenog ukazivanja na neki drugi smisao; utoliko ne postoji punktualna samodovljnost ni »per se notum«. Konačno, opšti problem samoreferencije se utoliko kopira ukoliko i u području smisaonog postaje neplodan i cirkuliše u pukom samoodnošenju ili u tesno povezanim tautologijama. Ova mogućnost nije isključena, već je pokazana. Čovek može da misli: ova ruža je ova ruža, je ova ruža, je ova ruža. Ali korišćenje rekursivnog puta je plodno samo ukoliko on zavisi od određenih uslova, dakle ne sledi uvek i odmah u svakom slučaju. Da bi stekla mogućnost izgradnje kompleksnih sistema, interdepandencije moraju da zadovolje opšti uslov suštine regulisanja. Prinuda smisla, nametnuta svim procesima psihičkih i društvenih sistema, ima konsekvence i u odnosu sistema i okoline. Ne obrađuju svi sistemi kompleksnost i samoreferenciju u obliku smisla; ali za one koji to čine, postoji samo ova mogućnost. Za njih smisao postaje oblik sveta i tako prevazilazi diferenciju sistema i okoline. Njima je i okolina data u obliku smisla i granice 8
Ko naglašava ovaj apekt, definiše pojam na istoj funkcionalnoj liniji koja je ovde, ali sadržajno nešto uže. Tako Jürgen Frese, »Sprechen als Metapher für Handeln«, u: Hans-Georg Gadamer (Hrsg.), Das Problem der Sprache, Achter Deutscher Kongress für Philosophie Heidelberg 1966, München 1967, str. 45-55 (51). »Smisao neke radnje je skup datih mogućnosti kao određena situacija, a na ovu radnju se nadovezuju druge radnje; tj. smisao neke radnje je raznolikost , 1 1 1
okoline su smisaone granice, dakle istovremeno upućuju na unutrašnjost i spoljašnjost. Smisao uopšte, a smisaone granice posebno, garantuju tada neraskidivu vezu sistema i okoline i to u, za smisao, specifičnom obliku: preko obilja upućivanja. Nijedan smisaoni sistem se ne može konačno izgubiti u okolini ili u sebi samom, pošto su uvek dati spletovi smisla koji uvek preko granica ukazuju na ono prethodno. Diferenciranje sistema pomoću posebnih smisaonih granica artikuliše univerzalnu svetsku povezanost upućivanja, s posledicom da se za sistem može utvrditi šta namerava sa samim sobom, a šta sa svojom okolinom. Ali sama je granica uslovljena sistemom tako da se diferencija sistema od okoline, sa svoje strane, reflektuje kao rezultat sistema, naime može se tematizovati u samoreferencijalnim procesima. Konačno, kao evolutivno univerzalan, smisao korespondira i s tezom o zatvorenosti samoreferencijalnih tvorevina sistema. Zatvorenost samoreferencijalnog poretka ovde ima isto značenje kao i beskrajna otvorenost sveta. Naime, ova otvorenost se konstituiše preko samoreferencije smisla i preko nje se u toku reaktualizuje. Smisao uvek iznova upućuje na smisao i nikada iz nečeg smisaonog na nešto drugo. Otuda sistemi povezani sa smislom ne mogu bez smisla da žive i delaju. Oni ne mogu da unište upućivanje smisla na smisao ako u njemu sebe same impliciraju kao neisključive. U okviru smisaono-samoreferencijalne organizacije sveta čovek raspolaže mogućnošću negiranja, ali ova se mogućnost sa svoje strane može samo smisaono upotrebiti. I negacije imaju smisao, i samo se zato mogu priključiti. Uopšte, svaki nasrtaj na negaciju smisla ponovo bi pretpostavljao smisao, morao bi da se dogodi u svetu. Smisao je neporeciva kategorija lišena diferencije. Njegovo ukidanje bilo bi u najstrožem smislu »annihilatio« - i to bi bila stvar nezamislive spoljne instance. »Besmisao« se zbog toga nikada ne može dostići negacijom smisaonosti 9 . Besmisao je poseban fenomen koji je uopšte moguć samo u području znakova i opstaje u neredu znakova. Nered među objektima nikada nije besmislen, gomila olupina je, na primer, kao takva odmah prepoznatljiva, i najčešće se odmah vidi da potiče od starosti ili zemljotresa ili od »dejstva neprijatelja«.
9
Kako se često tvrdi - tako, npr. odlučno kod Heinrich Gomperz, Über Sinn und Sinngebilde, Verstehen und Erklären, Tübingen 1929, str. 32 i dalje.
112
Tezom o univerzalnoj, samoreferencijalnoj izgradnji forme svih smisaonih sporenja 10 naravno da nije rečeno da ništa ne postoji izvan smisla. To bi protivrečilo sistemsko-teorijskim okvirnim uslovima analize funkcije smisla, i direktno bi protivrečilo dostupnim iskustvenim sadržajima i književnim i filozofskim tradicijama označavanim naslovima kao što su užitak, fakticitet, egzistencija. Ne kao na poslednje, trebalo bi podsetiti na religiozno iskustvo transcendencije. Na mesto takvih naslova, čiji smisao ne može da pokrije ono što se misli, danas bi moglo da dođe saznanje da geneza i reprodukcija smisla pretpostavljaju stvarni temelj koji svoja stanja neprestano menja. Smisao tada ovom temelju oduzima razlike (koje kao razlike jedino imaju smisla) da bi omogućio obradu informacija orijentisanu na razlike. Svakom smislu je na taj način nametnuta temporalizovana kompleksnost i prinuda tekućeg premeštanja aktuelnosti 11, a da pritom sam smisao ne vibrira na odgovarajući način na ovom temelju. Vibracije isključuju emergentni samoreferencijalni sistemi 12 . Ma kako će se ovo stanje stvari tumačiti, i tumačenja menjati na temelju istraživanja: ono se mora smisaono formulisati u samoreferencijalnim, zatvorenim smisaonim sistemima. Smisaonim sistemima je, istina, u principu sve pristupačno, ali sve samo u obliku smisla i univerzalnost u ovom pogledu ne znači isključivost. Ali, sve što se u svetu smisaonih sistema može primiti i obraditi, mora primiti ovaj oblik smisla; inače ostaje momentani impuls, nejasno raspoloženje, ali i užas bez mogućnosti povezivanja, bez mogućnosti komuniciranja, bez uticaja na sistem. 10 Čovek bi ovde mogao da ima osećaj da ga podsećaju na najviše osnovno načelo svih sintetičkih sudova: (»Svaki predmet se nalazi u nužnim uslovima sintetičkog jedinstva raznovrsnog opažanja u mogućem iskustvu«; i: »Uopšte, uslovi mogućeg opažanja istovremeno su uslovi mogućeg iskustva o predmetima«. Kant, Kritik der 11 reinen Vernunft B 197). Za razliku od Kanta mi problematizujemo komI teorija transcendencije se zbog toga posmatrala kao primorana
da radi s pojmovima kretanja u vezi s čijim poreklom je na kraju ostala dužna da po- 12 Isto stanje stvari obeležava Gregory Bateson pomoću, ne bezopasnog, naslova »mind «(»svest«) što je u nemačkom prevodu čak »duh«. Videti: Mind and Nature: A Necessary Unity, na nemačkom, Geist und Natur: Eine notwendige EinDruštveni sistemi
113
II Ukoliko bi čovek hteo da ostane na ovom opisivanju smisla koje deluje statično, proizašla bi potpuno nezadovoljavajuća slika. I uvođenje vremenske dimenzije u fenomenologiju smisla, možda pomoću pojma kretanja, još uvek bi ostavilo utisak da je smisao shvatljiv kao datost u vezi s kojom se može utvrditi da lije pred nama ili ne. U svakom smisaonom doživljaju, a time i u svakoj vrsti opisivanja i rada s pojmovima koji traži utvrđivanje ovog fenomena, ipak je kao osnovno stanje stvari ugrađen momenat nemira. Smisao prisiljava samog sebe na promenu. Da lije rezultat tada shvatljiv kao tok, kao proces, kao kretanje, pitanje je semantičke obrade koja više neće potpuno odgovarati specifičnom stanju stvari; zbog toga čovek ovde mora biti oprezan kod svakog interkultumog poređenja, jer kulture mogu da divergiraju, već u semantici prve obrade ove prinudne samopromene. Sve do novog doba svet je opisivan pomoću predmetne sheme 13 . Ono što jedinstvo nekog smisaonog elementa ustanovljava, bilo je pretpostavljeno. Moglo bi se reći da se smisao koristio, ali se nije shvatao. Predmetna shema je bila opšte Važeći opis sveta. Na odgovarajući načinje fungirala kao vodeća diferencija razlika između res corporales/res incorporales. Ona je omogućavala totalizaciju sheme. Tako su mogli da budu uvedeni duša i intelekt, prolazno i neprolazno. Pomoću pojma ideje mogla je da se kopira predmetna shema za primenu u mentalnim operacijama. Sam svet je posmatran kao universitas rerum, a u svom nastajanju i prolaženju kao priroda. Čvrstina ovog načina izlaganja mogla se očitati još u njegovom ukidanju u kasnom srednjem veku i u njegovom rekonsolidovanju: ukidanje se utvrđuje u problemu saznanja, a ne u samom predmetu; tako ono za celokupnu istoriju mišljenja novog doba ide sudbinskom stranputicom. Smisaono-inherentno preterano traženje i nemir ne pojavljuju se najpre u predmetu, već u čoveku koji se upravo time odvaja od sveta predmeta. U pitanju je rana novovekovna tradicija kada 13 Naredna izlaganja bi se mogla korelativno obraditi kao društveno-strukturalna evolucija društvenog sistema kao sociologije nauke evolucije smisla. Na ovom mestu ona ipak služe samo kao snimanje mogućih i istorijski
114
se ovaj momenat nemira interpretira u kontekstu antropologije, dakle kada se opisuje pojmovima kao što su svest ili plaisir (zadovoljstvo) koji se pripisuju čoveku. Bilo je važno za take off(uključivanje) u moderno shvatanje sveta što se time nešto što je trebalo negirati shvatalo i učvršćivalo kao priroda (iz čega su se odmah mogli izvesti ciljevi poboljšanja i kritike civilizacije) 14. Tesno povezivaje sa svešću koje je iz ovoga sledilo ipak nije odgovaralo stanju stvari. S jedne strane, u neuropsihološkim sistemima (a verovatno bi se moralo reći i: u atomima i suncima) postojao je već odgovarajući bazalni nemir. S druge strane, celokupni svet društvene komunikacije usmeren je na isključivanje monotonije i na to da čovek može da komunicira samo ukoliko menja teme i priloge. Ako čovek ništa ne treba da kaže, mora bar nešto da pronađe. Ni u kom slučaju se ne sme ono što je prethodno rečeno ponavljati tako dugo dok se nešto novo ne nametne. Ovo se ne sme redukovati na svest; ili ako se redukuje, onda i na neuropsihologiju itd. Uostalom, i svest ima iskustvo o tome kako može biti mučno održavanje komunikacije u toku. Iz ovih razloga polazimo bez bilo kakvog pokušaja reduktivnog »tumačenja« nekog osnovnog stanja stvari bazalne nestabilnosti (s posledicom »temporalizovane« kompleksnosti) i tvrdimo da su smisaoni sistemi, bilo da su psihički ili društveni sistemi, time određeni. ^ Smisao je, dakle, bazalno nestabilan i samo se tako stvarnost može obraditi za ciljeve emergentne izgradnje sistema kao smisla. Ovo ima nužne konsekvence za izgradnju društvenih sistema na šta ćemo se u nastavku vratiti pri iscrpnijoj obradi tema komunikacije, delanja, događaja i strukture. Do tada bi trebalo, koliko je moguće, objasniti samo ono što je prethodno rečeno, da se smisao uopšte mora izgraditi kao bazalno nestabilan, nemiran, s ugrađenom prinudom na samopromenu. Smisao specifične strategije shvatanja i osporavanja sopstvene nestabilnosti čini se da leži uprimeni diferencije za obradu informacija koja sledi 15. Ono što s vremena na vreme varira nije 14 O ovome iscrpno Niklas Luhmann, »Frühneuzeitliche Anthropologie: Theorietechnische Lösungen für ein Evolutionsproblem der Gesellschaft«, u: isti, Ovo uključuje, na sta ćemo se odmah vratiti, primenu sebe samog kao diferencije prema svetu.
115
prosto »predmet« neke intencije. Osporavanje smisla je mnogo pre neprestano novo formiranje misaono konstitutivne diferencije aktuelnog i mogućeg. Smisao je tekuće aktualizovanje mogućnosti. Ali, pošto smisao može biti smisao samo kao diferencija upravo aktuelnog i horizonta mogućnosti, svaka aktualizacija uvek vodi i ka virtualizaciji mogućnosti koje se s ovim mogu povezati. Nestabilnost smisla nalazi se u neodrživosti njegove aktuelne suštine; ponovna stabilizacija je omogućena time što sve aktuelno ima smisla samo u horizontu nagoveštenih mogućnosti. A imati smisao upravo znači: da se jedna od mogućnosti koje su spojive može i mora izabrati kao naredna aktuelnost dok upravo aktuelno bledi, istanjuje se i samo predaje svoju aktuelnost zbog sopstvene nestabilnosti. Tako diferencija između aktuelnog i mogućeg dopušta vremenski pomerenu upotrebu, a time i osporavanje svagdašnje aktuelnog u prisustvu nagoveštenih mogućnosti. Smisao je na taj način jedinstvo aktualizovanja i virtualizovanja, re-aktualizovanja i re-virtualizovanja, kao proces sa sopstvenim pogonom (uslovljen sistemom). Kako se ovo odvija postaće razumljivo kada se uzme u obzir i druga diferencija. Nadovezujući se na Spensera Brauna želimo da, kada se misli na operacije, govorimo o razlikovanju ( distincdon) i označavanju (indication) 16 . Odgovarajući semantički rezultati znače: diferencija i identitet. Diferencija diferencije i identiteta određuje se odmah poprečno u odnosu na diferenciju aktuelnog i mogućeg da bi ovu kontrolisala u toku operacije. Moguće se shvata kao diferencija različitih mogućnosti (uključujući i onu koja je upravo aktualizovana i kojoj se čovek može ponovo vratiti), a mogućnost koju treba aktualizovati označava se tada u njenom identitetu kao ovo-i-ništa-drugo. Ovo označavanje ne eliminiše ono što treba aktualizovati ali ga pomera u stanje trenutne neaktuelnosti. Ono se može u toku re-virtualizovanja održati kao mogućnost i uključiti u nove horizonte. U celini je, dakle, smisao sporenje po meri diferencija, i to diferencija koje kao takve nisu prethodno date, već svoju operativnu primenljivost (i naravno: mogućnost svog pojmovnog formulisanja) crpu jedino iz same smisaonosti. Samopokretljivost 16
Videti Spencer Brown, Laws of Form, 2. izdanje, New York 1972.
116
smisaonog događanja je autopoiesis par excellence. Na ovoj osnovi svaki događaj (ma koliko kratak) tada može dobiti smisao i postati element sistema. Time se ne tvrdi nešto kao »čisto duhovna egzistencija«, ali svakako zatvorenost povezanosti upućivanja na samoreprodukciju. Utoliko su i smisaona kretanja u svojoj funkcji omogućavanja dobijanja informacije i obrade informacije, autonomno konstituisana. Ona imaju sopstveni domet, sopstvenu kompleksnost, sopstveni tempo. Ona, naravno, ne egzistiraju ni u praznom prostoru, niti u carstvu duha sama za sebe. Ona ne bi preživela razaranje života ili njegovih hemijskih i fizičkih osnova. Ali ova zavisnost, za razliku od gore navedene sheme diferencije, nije operativna premisa samog smisaonog dešavanja. Prema tome, smisao omogućuje onaj kompleks osobina koji je neophodan za izgradnju elemenata sistema, naime, daje mogućnost da budu određeni u odnosu na druge elemente sistema. Samoreferencija, obilje i višak mogućnosti dopuštaju za to neophodnu neodređenost. A orijentacija na semantički utvrđene diferencije upravlja ovim autopojetičkim procesom određenja smisla, dok istovremeno uzima u obzir i daje formu činjenici da se u svakoj selekciji narednih aktuelnosti nešto drugo isključuje 17.
III Označili smo smisao kao osporavanje po meri diferencije. Mogli bismo reći i: osporavanje-sebe-samog. Ovo shvatanje problema smisla daje povod da se tačnije odredi šta se osporava. Priznati da sve što se u smislu osporava mora imati smisao, ostavlja pitanje kako se ovaj iskaz može osloboditi od čiste tautologije. Za ovo je pogodan pojam informacije. Kao informaciju ovde treba označiti događaj koji bira stanja sistema. To je moguće samo pomoću struktura koje ograničavaju i prethodno biraju mogućnosti. Dakle, informacija pretpostavlja 17 Yves Barel, Le paradoxe et le système: Essai sur le fantastique social , Grenoble 1979, str. 185 i si., naziva ovo potiskivanje u ono (tekuće) isključeno »potentialisation « (»latentnost«), Emergentnost novih oblika može se onda objas-
117
strukturu, ali sama nije struktura, već je samo događaj koji aktualizuje upotrebu strukture 18. Događaji su, na ovo ćemo se iscrpno vratiti 19, vremenski utvrđeni elementi. Oni se zbivaju samo jednom i samo u najmanjem vremenskom periodu (specious present) neophodnom za njihovo pojavljivanje. Oni se identifikuju preko ovog vremenskog događanja, dakle, neponovljivi su. Upravo zbog toga su pogodni kao elementarno jedinstvo procesa 20 . Upravo to bi se moglo dobro potkrepiti informacijama. Informacija koja se smisaono ponavlja više nije informacija. Ona u ponavljanju zadržava svoj smisao, ali gubi svoju informativnu vrednost. Čovek čita u nekim novinam: DM je revalorizovana. Ukoliko još jednom isto pročita u nekim drugim novinama, ova radnja više neće imati informativnu vrednost (ona više ne menja stanje sopstvenog sistema) mada strukturalno predstavlja istu selekciju. S druge strane, informacija se ne gubi, mada kao događaj iščezava. Ona je promenila stanje sitema i izazvala posledicu u strukturi, pa sistem tada reaguje na ove promene strukture i sa njima 21 . Drugim recima, vreme samo prisiljava na razlikovanje smisla i informacije, mada se svaka reprodukcija smisla odvija preko informacija (i utoliko se može nazvati obrada informacija), a sve 18
Često se nailazi na suprotna mišljenja ali pretežno bez eksplicitne odluke o pitanju da lije informacija struktura ili događaj. Videti, npr. Gemot Böhme, »Information und Verständigung«, u: Emst von Weizsäcker (Hrsg.), Offene Systeme19 Upor. 8. glavu, III. 20 Čovek bi sebi samom morao da predstavi pometnju u procesu kada bi se isto još jednom događalo, a proces se onda, s jedne strane, dalje odvijao i 21 istovreOva povezanost informacionog događaja i promenjen način operisanja pojavljuje se kao »sećanje« samo posmatraču. Sam sistem se reprodukuje samo u sadašnjosti, a za to mu nije potrebno sećanje. Ali on se sam može u okolnostima opažati i sebi samom tada pripisati »sećanje«, ili čak »ružno sećanje«. Iz samoopažanja može se tada ponovo dobiti aktuelno iznenađujuća informacija o sopstvenom stanju. Međutim, to ništa ne menja na činjenici da ono što se
118
informacije imaju smisao 22 . Ovo se razlikovanje omogućuje preko pojma promene stanja sistema. Dakle, informacija je uvek informacija nekog sistema (što, naravno, može uključiti: više sistema istovremeno). Ali, pri karakterisanju onih sistema koji informacije mogu dobiti i obraditi, mora se uključiti još jedno dalje obeležje koje onda indirektno služi i za određenje pojma informacije. Mora da se radi o samoreferencijalnim operativnim sistemima, dakle o sistemima koji pri promeni njihovog sopstvenog stanja uvek moraju i sami da sudeluju. Inače bi se radilo o prostoj promeni sistema usled spoljašnjeg delovanja. Samo se samoreferencijalnim sistemima spoljašnje delovanje pojavljuje kao određenje za samoodređenje i tako kao informacija koja menja unutrašnji kontekst samoodređenja ne uklanjajući zakonitost strukture, jer sistem sve što iz nje sledi mora sa samim sobom da izradi. Dakle, informacije su događaji koji ograničavaju entropiju ne učvršćujući pri tom sistem 23 . Informacija redukuje kompleksnost tako što objavljuje selekciju i time isključuje mogućnosti. Međutim, može i da poveća kompleksnost. To se dešava, na primer, kada je isključena mogućnost bila negativno očekvanje: čovek je mislio da su popovi uvek muškarci, a sada konstatuje: ovaj pop je žena. Da li bi trebalo da kažemo popadija? Da joj poljubimo ruku? Naravno, postoji slučaj da informacija predstavlja novi objekt za koji se shema mogućnosti može konstituisati tek pomoću informacije, a prethodno možda samo vrlo apstraktno. U svakom slučaju informacija može ne samo da smanji, već i da poveća nesigurnost 24; i samo zbog toga je moguća evolucija formi smisla sa višim kapacitetom za prijem informacija i obradu informacija. Pomoću smisaone obrade informacija odnos između sistema i okoline dobija tumačenje koje je kompatibilno s visokom kompleksnošću i interdependencijom. Informacija je moguća samo u 22
Sličnu poziciju videti pre svega kod Donald M. MacKay, Information,
Mechanism and Meaning, Cambridge Mass. 1969. 23 »constraint on entropy« (»sprečavanje entropije«) formuliše i Klaus Krippendorff u: isti, (ed.), Communication and Control in Society, New York 1979, str. 439.
24
Upor. u vezi s ovim Harold M. Schroder/Michael J. Driver/Siegfried Streufert, Human Information Processing, New York 1967.
119
sistemu, samo zahvaljujući njegovoj samoreferenciji, samo zahvaljujući njegovoj shemi shvatanja. Ali, ona se može preko sistema pripisati okolini. Pojavljuje se kao selekcija iz nekog područja mogućnosti koje je sam sistem razvio i smatra ga relevantnim; ali, pojavljuje se kao selekcija koja ne potvrđuje sistem, već okolinu. Ona se doživljava, ne stiče se. Sistem može na ovaj način da postavi distancu prema okolini i baš tako da se izuzme iz okoline. Može da uredi svoj odnos prema okolini i da pri tom prepusti okolini da odluči kada su koji uslovi dati. Čovek je, nà primer, prethodno odlučio 25 da kvantitet, i to težina, treba da bude važan, a potom konstatuje da tegla marmelade sadrži samo 430 grama, i tada je još uvek slobodan da se žali, da marmeladu vrati trgovcu, ubuduće tu marmeladu da više ne kupuje ili uopšte da ne reaguje. Kada smisao i informacija stoje na raspolagaju kao evolutivno dostignuće može se, dakle, pokrenuti sopstvena evolucija smisla koja će isprobati koja se shema prijema i obrade informacije potvrđuje po svojim kvalitetima pripajanja (pre svega: prognostički i delatno). Tek kroz takvu evoluciju smisla sam smisao može dobiti oblik i strukturu. Dalja izlaganja u ovom poglavlju pretpostaljaju daje takva istorija smisla već konsolidovala strukture kojima danas, kao samorazumljivim, raspolažemo.
IV Nijedan sistem koji se smisaono konstituiše ne može, dakle, da izbegne smisaonost svih svojih procesa. Međutim, smisao upućuje na dalji smisao. Kružna zatvorenost ovih upućivanja pojavljuje se u svom jedinstvu kao krajnji horizont svakog smisla: kao svet. Sledstveno, svet ima istu neizbežnost i nemogućnost ne-
25
Ova prethodna odluka se u literaturi često (nešto prenaglašeno) označava kao pitanje na koje pojam informacije tada daje odgovor. Ali, odlučujuće je samo da se ustanovi shema diferencije, odnosno da može da se izgradi u momentu priticanja informacije (na primer, kada čovek vidi pijanca kako posrće). Na odgovarajući način moglo bi se »iskustvo« definisati kao sposobnost da se
120
giranja kao smisao. Svaki pokušaj da se on misaono prevaziđe, samo ga proširuje; on mora da uzme u obzir smisao i svet i tako da postane ono što sam ne želi da bude. Huserl je ovo činjenično stanje opisao pomoću metafore »horizonta«, ali nije proanalizirao samoreferenciju svakog smisla. Svi dokazi za ove iskaze moraju je već pretpostaviti; oni ne mogu drukčije da operišu osim preko refleksija sveta u svetu. Zbog toga polazimo od fenomenološkog opisa smisaonog iskustva i kostitucionalne veze smisao/svet, ali ne utemeljujemo ovaj opis na egzistenciji ekstra mondijalnog subjekta koji mu je uzor (o kome svako i sam zna, da kao svest postoji) već ga shvatamo kao samoopisivanje sveta u svetu. Istorijska semantika pojmova o svetu reflektovala je ovaj dvostruki status sveta koji sam sebe sadrži kao opis i istovremeno je transcendentalan na različite načine - na primer, kao soma tou kosmou, kao machina mundi ali i kao odnos prema jednom bogu koji se kao središte sveta svuda, a kao celina sveta nigde ne može spoznati. Svako samoopažanje i samoopisivanje je konačno razlikovanje, operacija razlikovanja. Zbog toga se samoopisivanje sveta mora karakterisati vodećom diferencijom. Kao konačni povoljni oblik za to dolazi u obzir samo razlikovanje smisla i sveta. Jedinstvo smisaone konstitucije sveta artikuliše se u fenomenološkom opisivanju kao diferencija i u ovom obliku može da služi za dobijanje informacija. Odnos smisla i sveta može da se opiše i pomoću pojma decentralizacije 26. Kao smisao svet je svuda pristupačan: u svakoj situaciji, u proizvoljnom detaljisanju, na svakoj tački skale od konkretnog ka apstraktnom. Od svake polazne tačke čovek može da nastavi kretanje ka svim drugim mogućnostima sveta; upravo ovo govori daje u svakom smislu nagovešten svet. Njemu odgovara acentrični pojam sveta 27 . 26
Ovde se ne misli na Pijažeov pojam decentralizacije egoistički određene slike sveta, zato što ne polazimo od subjekta. Pa ipak je povezanost očigledna. Psihički i društveni sistemi mogu preko učenja i evolucije da postave prema sebi distancu 27 U vezi s ovim izgrađivanjem upor. Arthur O. Lo vejoy, The Great Chain of Being: A Study of the History of an Idea, Cambridge Mass. 1936, novo izdanje
121
Ali istovremeno, svet je više od čistog zbira svih mogućnosti da se smisaona upućivanja naknadno izvedu. On nije samo zbir, on je jedinstvo ovih mogućnosti. To pre svega znači: da horizont sveta svakoj diferenciji garantuje njeno sopstveno jedinstvo kao diferencije. Tako ukida i diferencije svih pojedinačnih perspektiva sistema jer je za svaki sistem svet jedinstvo sopstvene diferencije sistema i okoline. U određenim ostvarenjima svet, dakle, fungira kao »svet života«. Tako je istovremeno momentano nesumnjivo, suština prethodno upoznatog, neproblematično ubeđenje pozadine 28 i ova noseća meta-izvesnost da svet nekako dopušta da konvergira svako ukidanje i svako unošenje razlika. On je momentana, i uopšte, pretpostavljena zatvorenost kruženja smisaone samoreferencije. Ovaj rezultat jedinstva pretpostavlja samo zatvorenost samoreferencijalnih veza. On nije ništa drugo do ova zatvorenost. Dakle, moguć je bez tematske povezanosti, bez hijerarhizacije i, naročito, bez praktično-teleološke konvergencije svetskih procesa. Opisivanje sveta u svetu može se zaista dobro izvesti preko takvih interpretamenata. Istorija svetske semantike je istorija takvih pokušaja, a oni očigledno koreliraju sa kompleksnošću društvenog sistema. Ovo važi za hijerarhijska kao i za univerzalnoistorijski-procesualna tumačenja, za shemu stvari, za pretpostvku series rerum kao poretka perfekcija i isto tako za »temporalizaciju« ovog poretka preko spasonosno istorijskih i napredno istorijskih teorija. Ali, diferencije koje orijentišu takve semantike (gore/dole, ranije/kasnije) pretpostavljaju sa. svoje strane svet kao jedinstvo diferencije; i one su samo tako dugo stabilne dok mogu da odgovaraju strukturama i iskustvima koji u istorijskom položaju društvenog sistema faktički odlučuju. Svakom smislu imanentan odnos prema svetu isključuje definisanje smisla kao znaka29. Čovek mora pažljivo da razlikuje Ovo se uopšteno označava kao svet života; videti npr. Jürgen Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, Bd. I, Frankfurt 1981, str. 106. O tome kritički Ulf Matthiesen, Das Dickicht der Lebenswelt und die Theorie kommunikativen Handelns, München o.J. (1983). 29 Tako se jedno rašireno shvatanje nudi kao alternativa za definisanje smisla preko subjektivne intencije. Upor. npr. Charles K. Warriner, The Emergence of
122 %
strukturu upućivanja i strukturu znakova 30 . Funkcija nekog znaka uvek traži upućivanje na nešto određeno isključujući samoreferenciju. Drukčije rečeno, ne postoji ni znak sveta niti znak koji sam sebe označava. Ali obe, univerzalnost i samoreferencija, su osobina smisla o kojoj nema pogodbe. Otuda je smisao temeljno stanje stvari: znak mora imati smisla da bi mogao da ispuni svoju funkciju, ali smisao nije znak. Smisao stvara kontekst svakom utvrđivanju znakova, on je conditio sine qua non njegovog asimetrizovanja, ali uzet kao znak, smisao bi bio samo oznaka za sebe samog, dakle, on može da stoji kao znak za neispunjavanje funkcije znaka.
V Smisao je, prema tome, opšti oblik samoreferencijalnog uključivanja kompleksnosti koji se ne može karakterisati određenim sadržajima (isključujući one druge). Tako pokazana struktura je drugačije shvatana u starijim društvenim sistemima - sa posledicama koje se i u današnjim raspravama o pojmu smisla mogu osetiti. Stara evropska tradicija je nego vala pojam stvarnosti koji se odnosio na dobrotu i savršenost i njemu su bili pridodati »suštinski« smisaoni odnosi 31. Time su bile signalizirane granice kompatibilnosti i fenomeni koji su ispali iz poretka na prelazu u novo doba, ili su se kao dotrajali svet nasukali na svoj poredak. Novo doba je preuzelo odgovarajuće prethodne odluke u teoriji subjekta. Ako se smisao, što preovlađuje, definiše u odnosu na subjekt, naknadno deluje ova tradicija koja iz svog vodećeg
30 Ovo razlikovanje je pripremljeno u Huserlovim analizama odnosa izraza i znaka.31 Upor. Untersuchungen I, 3. izd., Wolfgang Halle 1922, str. 23 i»Perfektion dalje. Ovo Logische je shvatanje kritičkiII,razmotrio Hübner,
und Negation«, u: Harald Weinrich (Hrsg.), Positionen der Negativität, Poetik und Hermeneutik VI, München 1975, str. 470-475. Videti i: isti, Die Logik der Negation als ontologisches Erkenntnismittel, ebda, str. 105-140. Sigurno: u području pojmova negacije, i u području filozofskih teorija, postoji mnogo više od puke metafizike savršenog. Ali pretpostavke kosmosa, savršenstva, kreacije dobra imale su istovremeno preimućstvo prihvatljivosti kome je nasuprot mogla da stoji
123
pojma nepoželjnog isključuje »besmisleno« 32. Najopštije se tada ponovo specifikuje u odnosu na imanentnu normativnost fakticiteta subjekta. Korak od nediferenciranog osnovnog pojma (ako se takav uopšte prihvati) do operativnih pojmova teorije smisla izvodi se kao skok sa celine na deo i time implicira (suviše brzo!) odricanje od zahteva za univerzalnošću. Oni se zamenjuju »kritikom« kojom se stanovište subjekta u odnosu na univerzalnost ponovo zaokružuje. Kosmologije ili subjekti — u svakom slučaju je ponovno specifikovanje smisla išlo preko posebnih delova sveta i moglo je da traži sopstvene konture ne isključujući haotično, besmisleno, već samo ukazujući na ono »izvan«. Moglo bi se reći i: pretpostavljeni smisao imao je posla s privilegovanim bićima, privilegovanim vremenima i mestima i privilegovanim pretpostavkama koje su morale da garantuju poredak. On se istovremeno kao reprezentativan uključivao u celinu. Rečnik kosmologije ili subjektivnosti snabdeo se orijentaciono vrednošću, ostatkom od manjkavosti koji je tada morao da bude prepušten svetu ili društvu 33. Na odgovarajući način pojavilo se ono što smo želeli da predstavimo kao dimenzije sveta, naime predmetnost (realitas), vremenost i društvenost, kao uvršćeno u kosmos ili kao struktura svesti subjekta. Sa shemom stvari dominirala je dimenzija predmeta nad onim što se moglo opisati kao »stvarnost« iz čega su nastajale zbunjenosti ... V|det'’ rec*mo’ Paul Hofmann, Das Verstehen von Sinn und seine Allgemeingültigkeif. Untersuchungen über die Grundlagen des apriorischen Erkennens, Berlin 1929; isti, Sinn und Geschichte: Historisch-systematische Einleitung in die Sinn-erforschende Philosophie , München 1937. S odbacivanjem subjekt-odnosa povezuje se u novijoj filozofiji uglavnom povratak na ontološka pitanjavideti, npr Max Müller, »Uber Sinn und Sinngefährdung des menschlichen Daseins«, Philosophisches Jahrbuch 74 (1966), str. 1-29. Za specifični problem prinudeZa smisaonog shvatanja situacije radije»subjekt« društvenonaučna žaljenje je, pre svega, što senavodimo pod nazivom više ne misli dovoljno strogo na povezanost samoreferencije i smisla. Inače bi i subjektteorija morala da se onjentise na zatvorenost samoreferencijalnih sistema s konsekvencom da i za nju vise ništa ne može da bude dato što se ne pojavljuje kao smisao. Govor o »gubljenju smisla«, »ugroženosti smisla«, »besmislenosti bivstvovanja«
124 V
subjekta koji je tražio da se oslobodi, a onda još uvek sebi ponovo prebacivao »postvarenost«. Ovaj način mišljenja je bio u harmoniji sa slojnim strukturama starog sveta i sa građanskim društvom koje ih je ukidalo. Danas se više ne može adekvatno nastaviti. Svaki stav bi bio podložan kritici i bio bi unapred opterećen saznanjem da je to tako. Posle kritike do ekstrema dovedenog subjektivizma konačno je ustanovljen »hermeneutički« pojam smisla koji se zaustavio na razumljivom uređenju nadređene povezanosti - onako kako tekstovi moraju da se razumeju u obimnijem kontekstu. Tako je postalo moguće formulisati »iskustvo besmislenosti« kao izneveravanje ovog uređenja, izolovanje svagdašnjeg, kao zavisnost od slučaja. Ipak je upravo sociologija morala da vidi da nije u mogućnosti da preuzme ovaj pojam smisla. Ona je pokušala od svog početka, ili najkasnije od Dirkema, da ovo iskustvo besmislenosti i slučajnosti pod nazivom anomija ponovo pripiše društvu kao sveobuhvatnom sistemu. Ako upravo društveni kontekst života i delanja, koji je morao da se uzme u obzir kao davalac smisla, stvara iskustvo besmisla (ili ga makar saomogućuje), očigledno je u pitanju drugi pojam smisla. Inače bi se smisao-u-kontekstu morao objasniti kao besmislen, a to prisliljava na razmišljanje o smislu besmislenosti. U metodološkoj ravni ovaj pojam smisla ukida tezu o posebnoj metodologiji smisaonog stanja stvari 34. Za smisaono konstituisane sisteme sve ima smisla; za njih ne postoje predmeti bez smisla. Njutnov zakon i zemljotres u Lisabonu, kretanje planeta i zablude astrologa, osetljivost na mraz kod voćki i zahtevanje nadoknade štete od strane poljoprivrednika: sve ima smisla. Smisaono konsitituisani sistemi se mogu diferencirati samo u području smisla, tj. u svetu, bilo da se radi o sistemima za koje važi isto ili o sistemima koji reaguju »oslobođeni smisla« na sebe same i na svoju okolinu. Najpre ne postoji razlog za traženje posebne metodologije za predmete sa smislom. Tek u okviru smisaono konstituisanog sveta čoveku se skreće pažnja u vezi s društvenom dimenzijom svakog smisla da i neki drugi sistemi smisaono žive, a drugi ne. 34 Shvatanje koje je često osporavano i nastavljano. Upor. samo Jürgen Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, Bd.l, Frankfurt 1981, str. 152 i
125
Tek kod društvene refleksivnosti, tek kada se radi o doživljaju doživljaja i delanja drugih sistema, dolazi u obzir poseban oblik obrade smisla koji se naziva »razumevanje«. Samo shvatanje smisla još nije razumevanje u ovom smislu koji mnogo traži 35 . Razumevanje mnogo više dolazi do izražaja kada se smisaoni doživljaj, odnosno smisaono delanje, projektuju na neki drugi sistem sa sopstvenom diferencijom sistem/okolina. Tek pomoću diferencije sistem/okolina transformiše se doživljaj u razumevanje, a i ovo samo onda kada se ima u vidu da i drugi sistemi takođe smisaono razlikuju sebe same i svoju okolinu. Isto stanje stvari može se formulisati i pomoću pojma opažanja. Opažanje je svako operisanje sa razlikom 36, opažanje je takođe osnovna operacija razumevanja. Do razumevanja se dolazi samo kada se primenjuje određena razlika, naime ona sistema i okoline (a ne samo: oblik/pozadina, tekst/kontekst) i kada se u ovu razliku projektuje zatvoreno-samoreferencijalno reprodukovani smisao. Tek zajedno uzeti pojam smisla, sistem-okolina-koncept i samoreferencija rasvetljavaju područje primene posebne metodologije razumevanja. Pri povratku na jedan opštiji, apsolutno univerzalni pojam smisla koji prelazi granice razumevanja, postavlja se pitanje »funkcionalne sposobnosti« takvog pojma koji se više ne odnosi na (već postojeće) subjekte ili kontekste. Kao prvo, moramo tačnije da opišemo načine funkcionisanja. To se dešava pomoću pojma (samoreferencijalne) diferencije. Kao drugo, moramo da objasnimo dekompoziciju apstrakcije »smisao«. To će se desiti pomoću pojma dimenzije smisla. Na taj način možemo napustiti pojam smisla. Time se neće obnoviti dominacija predmetne dimenzije; ona se neće ukinuti pomoću subjekta koji joj stoji nasuprot, već time što upućivanja na stvari posmatramo samo kao jednu od mnogih dimenzija smisla. Ona se neće postavljati nasuprot subjektu, ali ukoliko smisao treba da bude dovoljno kompleksan, pripajaju se komplikovane interdependencije sa vremenskim i društvenim upućivanjima na smisao. 35 Ovde se udaljujemo od svakodnevne govorne upotrebe u interesu tačnijeg određenja »operation called ’Verstehen’« (operacije nazvane ’razumevanje’). Svakodnevno čovek kaže, i razume se, kako je na južnoj obali Islanda 36 Videti 1. glavu, II pod 9.
126
VI Način funkcionisanja smisla se ne shvata dovoljno ako se on dovodi u vezu s identitetom koji se može smisaono legitimisati bilo daje to po sebi savršen kosmos, bilo daje subjekt ili kontekst koji daruje smisao. Ovaj identitet tada iznuđuje razlikovanje smisaonog i besmislenog koje kao identitet ne može da ostvari. Poreklo razlike ostaje mračno, ostaje problem teodiceje. Umesto toga polazimo od činjenice da u svakom smisaonom' iskustvu prethodno postoji diferencija, naime diferencija aktuelno datog i, na temelju ove datosti, mogućeg. Ova osnovna diferencija koja se u svakom smisaonom doživljaju nužno reprodukuje, daje svakom doživljaju vrednost informacije. U toku upotrebe smisla pretpostavlja se daje ovo, a ne ono slučaj; da čovek tako, a ne drukčije dalje živi, komunicira, dela; da se produžavanje određenih daljih mogućnosti obistinjuje ili se ne obistinjuje. Osnovna razlika između horizonta aktuelnog i mogućeg, omogućuje ponovno diferenciranje razlike između otvorenih mogućnosti; da se one shvate, tipiziraju, shematizuju i da se onda narednom aktualizovanju odredi informativna vrednost. Na ovoj osnovi uvode se identiteti kao što su reči, tipovi, pojmovi da bi organizovali diferencije 37. Oni služe kao sonde za opipavanje onoga što se, za razliku od drugoga, obistinjuje; a onda naravno: da se obistinjeno učvrsti i reprodukuje. Na početku, dakle, nije identitet, već je diferencija. Samo to omogućuje da se slučajnostima da informativna vrednost i tako izgradi poredak; jer informacija nije ništa drugo do događaj koji izaziva povezivanje diferencije - a difference that makes a diffe37
pojmovi
Kao što je poznato, jedan od izvora ovog uvida je Sosir: »sont
purement différentiels, définis non pas positivement par leur contenu, mais négativement par leur rapports avec les autres termes du système. Leur plus exacte caractéristique est d’être ce que les autres ne sont pas« (»su različiti potpuno,
definisani ne pozitivno prema svom sadržaju, već negativno prema odnosu s drugima terminima sistema. Njihova najtačnija karakteristika je da su oni ono što drugi nisu«) (Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique générale, navedeno prema
127
rence (razlika koja stvara razliku) 38 . Ovo je razlog što mi ni dekompoziciju smisla apsolutno ne nalazimo prethodno samo kao diferenciju, već kao dekompoziciju u diferencijama. Ovaj nalaz ćemo označiti pomoću pojma dimenzije smisla i razlikovaćemo predmetnu dimenziju, vremensku dimenziju i društvenu dimenziju. Svaka od ovih dimenzija stiče svoju aktuelnost iz diferencije dva horizonta, dakle, ona je, sa svoje strane, diferencija koja se diferencira u odnosu na druge diferencije. Svaka dimenzija je, sa svoje strane, data kao univerzalno smisaona, dakle ne sadrži, formalno gledano, ograničenja za ono stoje u svetu moguće. Utoliko se može govoriti i o dimenzijama sveta. Osim toga ovo diferenciranje stvara diferencije, ova dekompozicija u tri dimenzije smisla je prvi korak ka raztautologizaciji samoreferencije smisla. Smisao ima smisla, to ostaje (i na odgovarajući način izrazi kao: svaki smisao ima smisla, samo smisao ima smisla, ne stavljaju se pod znak pitanja). Ali istovremeno se samoreferencija smisla dimenzionalno ponovo specifikuje, i to pomoću onih dimenzionalno-specifičnih diferencija. Budućnost je budućnost samo kao budućnost sadašnjosti-sa-prošlošću; ali ona nije prošlost i ne prelazi konačno u nju kao što je to sugerisao kružni model. Moj konsenzus je konsenzus samo u odnosu na tvoj konsenzus, ali moj konsenzus nije tvoj konsenzus i ne postoji nikakav predmetni argument ili razlog uma koji bi ovo podudaranje (opet: iz dimenzije predmeta) konačno mogli da osiguraju 39 . Kada evolucija smisla ovu podelu jedanput ustanovi, samoreferencije moraju da se artikulišu u okviru ovih dimenzija. Orijentacija na suprotni horizont, koja u svakoj dimenziji smisla ponovo specifikuje samoreferenciju, ne može se probiti preko horizonta neke druge dimenzije. Ne može se, na primer, budućnost zameniti konsenzusom i konsenzus unutrašnjim predmetnim horizontom 38
Prema Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind, San Francisco 1972, str. 489. Upor. i str. 271 i si., 313. Ovome ćemo se vratiti u poglavlju o komunikaciji. 39 Time se takođe isključuje mogućnost definisanja jednostavnih stanja stvari (možda simple sensations /jednostavnih osećaja/ u Lockovom smislu) na osnovu konsenzusa posmatrača. O ovome C. West Churchman, The Design of Inquiring Systems: Basic Concepts of Systems and Organization, New York 1971,
128
sistema (što psihoanaliza, na primer, zahteva da čovek bude u stanju). Ali u meri u kojoj je ustanovljena diferencija dimenzija smisla (= diferencija specifičnih dimenzija diferencija), interdependencije između dimenzija mogu da služe za regulisanje i raztautologizovanje samoreferencija. Krugovi se prekidaju. Predmetni svet prisiljava na asimetrično promišljanje vremena. Vreme prisiljava na asimetrično promišljanje odnosa između spoljašnjeg sveta i unutrašnjeg sveta kao opadanja kompleksnosti. I samo na ovaj način svet savladava smisaono strukturisanu kompleksnost u kojoj operacije smisaonih sistema mogu da nađu svoje mesto. Umesto da se sa ontološko-metafizičkom tradicijom smisao odmah respecifikuje u odnosu na poželjno (smisaono), koncept dimenzija smisla već na prvom koraku zadržava univerzalnost zahteva za važenjem uključujući sve mogućnosti negacije. U svakom smislu, bilo da se formuliše pozitivno ili negativno, pristupačne su ove tri dimenzije smisla kao oblici daljih upućivanja. Uopšte, primarna dekompozicija smisla leži onda u ovim trima dimenzijama i sve dalje postaje pitanje njihovih ponovnih kombinacija 40. O predmetnoj dimenziji treba da se govori s obzirom na sve predmete smisaone intencije (u psihičkim sistemima) ili teme smisaone komunikacije (u društvenim sistemima). Predmeti ili teme u ovom smislu mogu biti i lica ili grupe lica. Predmetna dimenzija se konstituiše tako što smisao razlaže strukturu upućivanja zamišljenog na »ovo« ili »drugo«. Tako je polazna tačka predmetne artikulacije smisla primarna disjunkcija koja odvaja nešto što je još neodređeno u odnosu na drugo još neodređeno 41 . Dalje istraživanje se na taj način dekomponuje na napredovanje (tok, razvoj) ka unutrašnjosti i napredovanje ka spoljašnjosti, na orijentaciju preko unutrašnjeg horizonta, odnosno, na orijentaciju preko spoljašnjeg horizonta 42 . Na taj način nastaje »oblik« u 40 Pokušaj izvođenja u slučaju prava (generalizovana očekivanja ponašanja) 41 je: Niklas Rechtssoziologie, izd., Opladen OLuhmann, ovome videti, Th. G. Herbst,2 Alternatives to1983. Hierarchies, Leiden 1976, 42 str. 86ovome i dalje.Edmund Husserl, Erfahrung und Urteil, a.a.O., str. 26 i dalje. O
9 Društveni sistemi
129
smislu mogućnosti da se pređu granice i da se iz toga izvedu konsekvence 43. Tako se sve može obraditi. Utoliko je predmetna dimenzija univerzalna. Ona istovremeno povremeno prisiljava naredne operacije na izbor pravca koji se, za momenat, svakako protivstavlja suprotnom pravcu ne anulirajući njegovu pristupačnost. Utoliko predmetna dimenzija omogućuje operacije pripajanja koje moraju da odluče da li žele još da ostanu kod istih ili da pređu kod drugih. »Unutrašnjost« i »spoljašnjost« obuhvataju celinu kao vezu upućivanja u obliku horizonata. Za trenutak moramo da ostanemo kod ovog oblika agregacije mogućnosti. On simbolizuje s jedne strane, beskonačnost i-tako-dalje mogućeg aktualizovanja i, s druge, neplodnost aktuelnog potvrđivanja ove beskonačnosti Horizont nije granica i ne može se preći. Čovek se bilo kada mora okrenuti, a suprotni horizont mu određuje pravac za to 44. Uostalom, »okrenuti se« znači: da se svako pamćenje integracija ili tema uvek doživljava kao približavanje i nikada kao udaljavanje od nekog horizonta. Kod tako iscrpnog bavljenja nekim objektom ne pomera se njegov spoljašnji svet ka sve većoj udaljenosti i čovek ne mora unazad da odmota sve odigrane sekvence doživljaja i delanja da bi ponovo ugledao suprotni horizont. On je uvek suprotan i uvek je direktno pristupačan u neposrednosti okretanja koje je samo osigurano preko proste dvojakosti. U najgoru osobinu našeg jezika (i celokupno predstavljanje teorije sistema u ovoj knjizi je iz ovog razloga neadekvatno, čak zavodljivo) spada prisilno pridavanje predikata subjektu rečenice i na taj način sugerisanje pretpostavke - i konačno uvek iznova izoštravanje stare navike mišljenja - da se radi o »stvarima« kojima se pripisuju bilo koje osobine, odnosi, aktivnosti ili pometeYork
1972 ™ 44
ish diŠte bim Geor
°
S e sPencer Brown, Laws of Form, 2. izd., New
Kao iscrpnije uporediti analize, na primer, Helmut Kuhn, »The PhenoTmII Concept of Honzon’«, u: Marvin Färber (ed.), Philosophical Essays in Memory of Edmund Husserl, Cambridge Mass. 1940, str. 106-123- C A van Peursen, »L’honzon«, Situation 1 (1954), str. 204-234; Carl F. Graumakn,' Grundlagen emer Phänomenologie und Psyhologie der Perspektivität, Berlin 1960 naročito str. 6 6 1 dalje; Karl Schuhmann, Die Fundamentalbetrachtung der Phänomenologie: Zum Weltproblem in der Philosophie Edmund Husserls, Den Haag
130
\
nosti. Ali, predmetna shema (i odgovarajuće: shvatanje sveta kao »stvarnosti«) nudi samo pojednostavljenu verziju dimenzije predmeta. Stvari su ograničenja mogućnosti kombinacija u predmetnoj dimenziji 45. U predmetu se zbog toga mogu sakupiti odgovarajuća iskustva i kao ogled reprodukovati. U ovom obliku stvari daju pogodna uporišta za upoznavanje sa svetskim odnosima. Ali one i zabašuruju da postoje nužno dva horizonta koji deluju na predmetno konstituisanje smisla; i da bi bili neophodni odgovarajući dvostruki opisi koji se profiliraju prema spolja i unutra kako bi se utvrdio smisao stvari 46. Zbog toga imamo uvek iznova povod da ukažemo na to da primami predmet teorije sistema nije predmet (ili vrsta predmeta) »sistem«, već je diferencija sistema i okoline. Vremenska dimenzija se konstituiše tako što se diferencija ranijeg i kasnijeg, koja se u svim događajima može neposredno iskusiti, odnosi na posebne horizonte, naime može se produžiti u prošlost i budućnost. Vreme se tako oslobađa povezanosti s neposrednim iskustvom, ono postepeno snima pridodavanja diferenciji prisutnog i odsutnog 47, postaje samostalna dimenzija koja uređuje još samo kada, ne više i ko/šta/gde/kako doživljaja i delanja. Vreme postaje neutralno u odnosu na prisutno i odstutno, a odsutno tada može, bez osvrtanja na vreme koje je potrebno da bi se ono dostiglo, da bude shvaćeno kao istovremeno. Sada postaje moguće jedinstveno, ujedinjujuće merenje vremena, a u semantici vremena mogu se tada odvojiti vremenske sekvence odnosa-prošlosti/sadašnjosti/budućnosti i dovesti u vezu s njima. 45
»La notion des choses extérieures est une restriction des combinaisons«
(»Pojam spoljašnjih stvari je ograničenje kombinacija«), kaže se kontingentno svesno u Monsieur Teste - Paul Valery, Œuvres, tom 2, Paris, izdanje Pléiade 1960,46str. 65. I Gregory Bateson, za koga je dvostruko opisivanje središnji teorijski pojam, ukazuje na ovaj problem. Videti Geist und Natur: Eine notwendige Einheit, 47 na nemački, Frankfurt 1982, str. 81. prevod Mora se podvući daje ovo bio vrlo spor proces razvoja i da su samo inovativni mislioci vremena kao Augustin videli kako daleka prošlost i daleka budućnost još u tami udaljenog odsustva teku zajedno. Uopšte se čini da povezivanje daleke budućnosti i daleke prošlosti u mističnim, graničnim zonama pristu-
131
I vreme je tada razapeto između samo njemu pridodatih posebnih horizonata koji markiraju nedostižno i čine ga sposobnim za odnose: između prošlosti i budućnosti. Vreme je, prema tome, za smisaone sisteme 48 tumačenje stvarnosti u pogledu diferencije između prošlosti i budućnosti. Pri tom, recimo, horizont prošlosti (i isto tako: budućnosti) nije početak (odnosno kraj) vremena. Upravo ova pretpostavka početka, odnosno kraja, isključuje pojam horizonta. Mnogo pre fungiraju celokupna prošlost, i isto tako celokupna budućnosti, kao horizont vremena - bilo da su hronološki ili na odgovarajući način linearno pretpostavljeni ili ne. Ionako je nemoguće da se bilo gde u prošlosti ili budućnosti živi ili dela, a to nije moguće ni zbog toga što se s napredvanjem u vremenu, vremenski horizonti pomeraju. Budućnosti i prošlosti mogu, i u ovom pogledu su potpuno iste, samo da se intendiraju, odnosno tematizuju, ali se ne mogu doživeti ili obraditi. Vremenski razmak između prošlosti i budućnosti u kome se događa ireverzibilno nastajanje neke promene, doživeće se kao sadašnjost. Sadašnjost traje toliko dugo koliko traje ireverzibilno nastajanje. Pri tačnijem posmatranju čovek spoznaje da su uvek date istovremeno dve sadašnjosti i da tek njihovo diferenciranje stvara utisak proticanja vremena 49. Jedna sadašnjost se odvija tačno: ona markira na bilo čemu (na primer, na satu, u šumovima, u kretanjima, u udarima talasa) da se uvek nešto ireverzibilno menja. Frekvencija promene sveta je dovoljno visoka i može se simbolizovati kao neizbežnost vremenskih zbivanja. Druga sadašnjost traje i na taj način simbolizuje reverzibilnost koja je ostvariva u svim smisaonim sistemima. Samoreferencija omogućuje vraćanje na prethodne doživljaje, odnosno delanja, i neprestano nagoveštava ovu mogućnost: stvar je još tu, gde ju je čovek ostavio; nepravda se može ispraviti. Povoljan završetak neke radnje 48
Umetak »za smisaone sisteme« ovde treba još jednom da ukaže da vremenska dimenzija kao struktura upućivanja smisla nešto tumači i u samorefe49 rencijalnoj smisaonih sistema čini osporivim ono što bi i des bez O organizaciji ovome iscrpnije: Niklas Luhmann, »Temporalstrukturen Handlungssystems: Zum Zusammenhang von Handlungs- und Systemtheorie«, u: Wolfgang Schluchter (Hrsg.), Verhalten, Handeln und System: Talcott Parsons’ Beitrag
132
se može odugovlačiti, može se odlagati na osnovu prikazane intencije koja još čeka na ireverzibilno nastajanje. Ove dve sadašnjosti se uzajamno polarizuju kao diferencija događaja i stanja, promene i trajanja, a to, opet, omogućuje prisustvo u ireverzibilnom događaju još vidljive prošlosti i već vidljive budućnosti u sadašnjosti koja traje. Samo tako čovek može da zna daje nešto prošlo iščezlo u neponovljivosti, i da nešto buduće upravo počinje da se događa. Kontrast ovog preokreta ka istovremenom trajanju samoreferericijalnih osnovnih organizacija doživljava se kao kontrast i uglavnom se označava kao kontinuitet nekog kretanja ili kao proticanje vremena. Međutim, to je samo metafora koja pomaže životu da se snađe u vremenu, ali ona ne zadovoljava analitičke ciljeve. Dakle, u smisaono-samoreferencijalnu organizaciju psihičkih i društvenih sistema uneće se o predstavljanju kao vremenu i njegovom vokabularu da postoje ireverzibilnosti koje mu prethode i istovremeno suprotnosmemo samoodnošenje koje nešto po sebi privremeno oduzima nastajanju ireverzibilnosti. Pri tom su metaforika i analitika vremena dovoljno otvorene i plastične i mogu da se u toku društvenog razvoja prilagode višoj kompleksnosti. Istorijska semantika vremena varira duž dvostruke diferencije prošlosti i budućnosti i ireverzibilnog, odnosno reverzibilnog, zbivanja u sadašnjosti 50. Ipak, nijedna od ovih operacija ne može da razori smisaoni odnos vremena i samu smisaonost vremena, pošto su samoreferencijalni sistemi zatvoreni sistemi i smisao može da upućuje samo na smisao. Konačno treba utvrditi da se u posebnoj smisaonoj dimenziji vremena može konstituisati istorija. Pod istorijom ovde ne treba shvatiti prosto faktičku epizodu događaja na osnovu koga se savremeno može shvatiti kao posledica prošlih uzroka, odnosno kao uzrok budućih posledica. Osobenost istorije smisla je mnogo više u tome što omogućuje zahvatanje po slobodnom izboru u smisao prošlih, odnosno budućih događaja, dakle dopušta preskakanje sekvenci. Istorija nastaje oslobađanjem sekvenci. Smisaoni
50 Upor. u vezi s ovim Niklas Luhmann, »Temporalisierung von Komplexität: Zur Semantik neuzeitlicher Zeitbegriffe«, u: isti, Geselschaftsstruktur
und
Se-
133
sistem ima u onoj meri istoriju u kojoj se limitira preko slobodnih zahvata - bilo daje to preko određenih prošlih događaja (razaranje hrama, papsko krunisanje careva, poraz kod Sedana; ili u malom: svadba, prekidanje studija, prva osuda na kaznu zatvora, »coming out« /»javno pojavljivanje«/ homoseksualaca), bilo preko finalizovanja budućnosti. Istorija je prema tome uvek: savremena proslost, odnosno savremena budućnost; uvek: odustajanje od čistih sekvenci; i uvek: redukcija tako stečene slobode skokovitog zahvatanja u sve proteklo i sve buduće. Društvena dimenzija se odnosi na ono što se s vremena na vreme pretpostavlja kao njoj ravno, kao »alter ego« i artikuliše relevantnost ove pretpostavke za svako iskustvo o svetu i utvrđivanje smisla. I društvena dimenzija ima univerzalno svetski značaj; jer ukoliko uopšte postoji neki alter ego, on je, kao i ego, relevantan za sve predmete i za sve teme. Pre svega je važno da se izbegne svako spajanje društvene dimenzije i predmetne dimenzije. To je bila, i jeste, kardinalna greška humanizma. Čovek je pri tom bio shvatan u različitim verzijama na temelju njegove razlike od životinje, opreman je društvenošću (animal sociale) i vremenošću (memoria, phantasia, prudentia) i tako konačno tumačen kao subjekt. I sama subjekt-teorija je još stavljala jedinstveni odnos unutrašnjost/spoljašnost na mesto gde je trebalo razlikovati predmetnu dimenziju i društvenu dimenziju u smislu različitih dvostrukih horizonata 51. Čovek na taj način ipak ostaje - što se može očitati u tendencijama ka re-antropologizovanju transcendentalne filozofije i njenog subjekt-pojma - povlašćeni predmet pored kojeg postoje i drugi. Na odgovarajući način humanizam reprodukuje pojam prinude i tada ima posla s dilemom sopstvenog ograničenog bivstvovanja. Razlikovanje predmetne dimenzije i društvene dimenzije ne sme se pogrešno shvatiti kao razlikovanje prirode i čoveka. Teorijski napredak počiva upravo na izbegavanju ovog humanističkog tesnaca. Nasuprot svakoj predmetnoj artikulaciji smisla, dimenzija društva ima u odnosu na sve temeljnu samostalnost. 51 Videti tako sastavljenu razliku između transcendencije i introscendencije kod Paul Hofmann, Sinn und Geschichte: Historisch-systematische Einleitung in die Sinn-erforschende Philosophie, München 1937, str. 5 i sl.
134
Ona proizlazi iz toga što se pored uzimanja u obzir ego-perspektive, uzima u obzir ijedna (ili mnoge) alter-perspektive. Od svakog smisla se tada može tražiti i upućivanje na društvenost. To znači: za svaki smisao se može ispitati da li ga drugi upravo tako doživljava kao i ja, ili drugačije. Smisao je, dakle, društven ne qua povezanosti s određenim objektima (ljudima), već kao nosilac samostalnog ponovnog udvajanja mogućnosti shvatanja. Na odgovarajući način ni pojmovi ego i alter (alter ego) ovde ne označavaju uloge, ličnosti ili sisteme, već upravo posebne horizonte koji smisaona upućivanja ujedinjuju i povezuju. Na taj način se i društvena dimenzija konstituiše preko dvostrukog horizonta; ona je onoliko relevantna koliko u životu i delanju označava da perspektive shvatanja koje sistem upravlja prema sebi ne mogu da se odele od drugih. I ovde horizont ega i altera znači neodvojivost daljih ispitivanja 52 . Kako je, dakle, dvostruki horizont i u ovom pogledu konstitutivan za samostalnost neke dimenzije smisla, društveno se ne može vratiti na rezultate svesti nekog monadnog subjekta. Na ovo su se nasukali svi pokušaji teorije subjektivne konstitucije »intersubjektivnosti« 53 . Fenomenu više odgovara društveno-psihološko istraživanje započeto na problemu konsenzus/disens 54 . Ako se društveno u temama smisla doživljava kao upućivanje na (možda različite) per52 Ovde bi bilo umesno da se ponovo uvede ideja diskursa (Habermas) i ne53 dostatka vremenskih Ovaj pokušaj granica. je konačno najubedljiviji u Huserlovim grandioznim
krugovima. Edmund Husserl, Cartesianische Meditationen, Husserliana Bd. I, Den Haag 1950, str. 121 i dalje, i iz zaostavštine: Zur Phänomenologie der Intersubjektivität, Husserliana Bd. 13-15, Den Haag 1973. O tome Alfred Schütz, »Das Problem der transzendentalen Intersubjektivitat bei Husserl«, Philosophische Rundschau 54 Posebno se misli na model ABX Njucamba koji postavlja pitanje5 konsenzusa pomoću predmetne orijentacije. Upor. Theodore M. Newcomb, »An Approach to the Study of Communicative Acts«, Psychological Review 60 (1953), str. 393-404; isti, »The Study of Consensus«, u; Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cottrell Jr. (ed.), Sociology Today, New York 1959, str. 277-292; i o tome Johannes Siegrist, Das Consensus-Modell: Studium zur Interaktionstheorie und zur kognitiven Sozialisation, Stuttgart 1970. Upor. dalje Leon Festinger, »A Theory of Social Comparison Processes«, Human Relations 7 (1954), str. 117140;
135
spektive shvatanja, onda se upravo ovaj doživljaj više ne može pripisati nekom subjektu. I ovde je diferencijacija, kao dvostruki horizont, konstitutivna za ono što se kao smisao drži u neizvesnosti. Usamljeno Ja ne bi moglo čak ni da živi. Kao što u predmetnoj dimenziji postoji podsticaj primame disjunkcije, a u vremenskoj dimenziji »poprečno postavljen« problem reverzibilnosti/ireverzibilnosti, što uopšte omogućuje da se doživljaji urede prema dimenziji vremena, sličan problem postoji i u društvenoj dimenziji: on se sastoji u suprotnosti konsenzusa i disensa. Samo kada se disens označi kao stvarnost ili kao mogućnost, čovek ima povod da umetne dvostruki horizont društvenog kao momentano posebno važne orijentacione dimenzije; i samo u meri u kojoj se ovo posebno često, ili u specifičnim smi-, saonim vezama posebno jasno dešava, nastaje u društvenoj evoluciji posebna semantika-društvenog koja, sa svoje strane, kao teorija ove diferencije, ponovo može biti sposobna za konsenzus, odnosno disens 55. I ovde se, prema tome, preko dimenzionalno specifičnog aranžmana izložena diferencija čini smisaono obradivom, dakle prilagodljivom na operativne mogućnosti samoreferencijalnih sistema. Tada društvena dimenzija, kada jednom stoji na raspolaganju, omogućuje neprestano tekuće poređenje onoga što drugi mogu da dožive, odnosno što bi mogli da dožive i kako bi drugi mogli da odrede svoje delanje. Onako kako u predmetnoj dimenziji shema stvari pruža pojednostavljene odnose u svetu, tako se društvena dimenzija redukuje na moral. Stvarnosti odgovara moralnost shvatanja sveta. U oba slučaja se »i tako dalje« upućivanja na horizonte drugih doživljaja i delanja zamenjuje ograničavanjem kombinacija. Moral označava uslove pod kojima ljudi mogu da se međusobno, i sami sebe, poštuju, odnosno ne poštuju 56. On stornira mogućnosti 55
Ovde treba naročito misliti na, u grčkoj tradiciji nastalu, dvostruku koncepciju (za interakcione sisteme zamišljenu) prijateljstva i (za društvene sisteme zamišljenu) zajednice koja je potom metasemantički ponovo integrisana preko pretpostavke zajedničkog života u gradu ili preko koda ponašanja gor- 56 Iscrpnije o ovome u 6. glavi, VII u vezi s interpenetracijom.
136
koje ovo prevazilaze tako što pokušava da društvenu pristojnost dovede ako ne pod »običajni zakon«, ono bar pod sagledive uslove međusobnog ograničavanja. Za društva koja postaju sve kompleksnija sve je više neadekvatno ukupno programiranje društvene dimenzije u obliku morala - delom zato što se zona tolerancije morala mora suviše daleko protezati, i delom zato što sve isključeno mora biti moralno diskreditovano; i praktično: zato što se obe stvari dešavaju istovremeno i moral se zbog toga pluralizuje. To ne znači da moral malo po malo iščezava. U svakodnevnom životu je orijentacija na uslove uvažavanja i neuvažavanja isto toliko neophodna kao i orijentacija na predmete. Jedino što problematika društvene dimenzije daleko prevazilazi ovo, pa se svaki moral konačno nađe relativisan u horizontima u kojima se dalje može pitati zašto neko tako živi, tako rasuđuje, tako dela kao što se to dešava i šta ovo znači za druge.
VII Huserl je samo fenomenološki opisao da svet, mada beskrajnih horizonata, garantuje mogućnost sopstvenog određenja. To direktno vodi do pretpostavke tipike, odnosno do tipske povezanosti svakog doživljaja i delanja sa kojom se fenomenološka sociologija dalje bavila 57. Međutim, samoreferencija beskonačnog u pravcu specifikacije ne može se dovoljno razumeti kao uslov iskustva. Ovde predstavljena dimenzionalna dekompozicija sveta na temelju smisla, i pridodavanje konstitutivnog dvostrukog horizonta svakoj dimenziji, omogućuje dalje korake analize; ona pre svega omogućuje jasniju skicu uslova mogućnosti određenja smisla. U skladu s osnovnim teorijsko-evolutivnim pretpostavkama mi ne polazimo od toga da se svet sam respecifikuje ka neodređenosti; mnogo pre pretpostavljamo da moraju postojati meha57
Upor. Edmund Husserl, Erfahrung und Urteil, a.a.O., naročito str. 398 i dalje; Alfred Schutz, Collected Papers, 3 toma, Den Haag 1962, naročito Bd. III, str. 92-115; Alfred Schutz/Thomas Luckmann, Strukturen der Lebenswelt,
137
nizmi koji - bilo iz kojih razloga da su delatni - proizvode dovoljnu određenost. Za ovaj proces tekućeg samoodređenja smisla formira se diferencija smisla i besmisla kao diferencija reda i nereda, informacije i rumora. Obe su, obe ostaju neophodne. Jedinstvo diferencije jeste i ostaje osnov operacije. Ovo se ne može dovoljno naglasiti. Davanje prednosti smislu u odnosu na svet, redu u odnosu na nered, informaciji u odnosu na rumor, samo je davanje prednosti. Ona ne čini suprotnost izlišnom. Utoliko smisaoni proces živi od poremećaja, hrani se neredom, dopušta da ga nosi rumor i zahteva za sve tehnički precizirane, shematizovane operacije »isključeno treće« 58. Tipika suštinskih oblika u odnosu na koje se onda faktički orijentiše svakodnevno ponašanje, rezultat je prethodnih određenja smisla koja se ne mogu, u smislu ontologije, pripisati suštinskim oblicima sveta, ni u smislu konstitucionalne teorije, subjektu. Ona proizlazi mnogo više iz toga što su smisaono usmerene operacije samoreferencijalnih sistema podstaknute problemima odvajanja (primarna disjunkcija, ireverzibilnost, disens) i što je dvostruki horizont dimenzije smisla na taj način stavljen pod pritisak opcija. Svaka operacija se ovim okvirnim odnosima zaustavlja da bi svoj zamišljeni smisao odredila u sklopu dimenzija i njihovih horizonata. Ona mora potvrditi odgovarajuća određenja - ne toliko zbog sopstvene određenosti, već zbog toga što se u drugom slučaju ne bi mogle pripojiti dalje operacije. Opcije određenja su zahtev sistemskog povezivanja, a odgovarajuća predostrožnost u vezi sa sposobnošću pripajanja nameće se preko samoreferencije svake operacije. Izbor pravca određenja služi, doduše, pripajanju daljih doživljaja i delanja, ali se isto tako pojavljuje kao zahtev svake operacije, zato što svaka operacija iz mogućnosti pripajanja povratno zaključuje o sebi samoj i sebe samu može samo tako da odredi. Pri povratnoj predostrožnosti u vezi sa sposobnošću pripajanja pojedinačnim smisaono orijentisanim operacijama očigledno se obistinjuje jače shematizovanje operacija u pojedinim di58 Na ovo uvek iznova ukazivati spada u stil metode Edgara Morena. Upor. i Henri Atlan, Entre le cristal et la fumée: Essai sur l’organisation du vivant, Paris 1979; Michel Serres, Der Parasit, prev. na nemacki, Frankfurt 1981; JeanPierre
138 «
menzijama. Empirijsko istraživanje je u svakom slučaju pokrilo niz shematizama koji omogućavaju takva pridodavanja i pramenu pridodavanja 59 . U predmetnoj dimenziji fungira kao glavni shematizam diferencija eksternih i internih pripisivanja (atribucija) 60 . Ona jasno objašnjava da li povezivanja daljih operacija proizlaze iz eksternih ili internih uzroka. Već prema pravcu pripisivanja smisaoni sistem razlikuje u odnosu na sebe samog i u odnosu na druge sisteme doživljaj i delanje: pripiše li se selekcija smisla okolini, važi karakterizacija doživljaj, a pripajanje na druge mere traži se u okolini sistema (mada je sistem učestvovao kao onaj koji doživljava!). Ukoliko se, naprotiv, selekcija smisla pripiše samom sistemu, onda važi karakterizacija delanje (mada takvo delanje bez odnosa sa okolinom uopšte nije moguće!) 61 . Preko razlike između doživljaja i delanja moguće je diferenciranje reprodukcije smisla i reprodukcije sistema. Određenje kao doživljaja, onoga što doživljaj uključuje iz delanja, služi reprodukciji smisla, onom daljem procesu aktualizovanja i virtualizovanja o kome smo govorili u okviru II dela. Određenje kao delanje, što uključuje doživljaj koji priprema, doživljaj koji traži delanje, služi reprodukciji društvenog sistema pri čemu ona utvrđuje polazne tačke za dalja delanja. Moglo bi se reći i: doživljaj aktualizuje samoreferenciju smisla, delanje aktualizuje samoreferenciju društvenih sistema, a oba se preko učinaka atribucije razdvajaju i ponovo povezuju. Pošto se ovde uvek radi o smisaonim delanjima koja se mogu doživeti, reprodukcija smisla je uvek i pretpostavka za reprodukciju sistema; čovek se kroz delanje ne može osloboditi doživljaja (mada naravno: opažanja preko dru59
Upor. i Niklas Luhmann, »Schematismen der Interaktion«, u: isti,
Sozio60Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 81-100. logische Upor. Julian B. Rotter, Generalized Expectancies for Internal versus External Control of Reinforcement, Psychological Monographs 80 (1966), str. 1-28. Od novijih istraživanja možda E. Jerry Phares, Locus of Control in Personality,
Morristown N. J. 1976; John H. Harvey/William John Ickes/Robert F. Kidd (ed.), New Directions in Attribution Research, Hillsdale N. J. 1976; Wulf-Uwe Meyer, »Intemale-extemale Bekräftigungskontrolle, Ursachenzuschreibung und Erwar61 tungsänderungen: Einige Anmerkungen«, Rosemarie Mielke (Hrsg.), O ovome detaljnije Niklas Luhmann, u: »Erleben und Handeln«, u: isti, .SVjziologische Aufklärung, Bd. 3, a.a.O., str. 67-80.
139
gih). Takođe treba uzeti u obzir da se vrlo dobro može reagovati i na doživljaj (a ne samo: na delanje) preko delanja - čovek počinje da reaguje i širi kišobran. Uprkos ovim ukrštanjima diferencijalna atribucija je važno i neizbežno regulisanje. Ona omogućuje u neodređenom i širokom području smisaonog doživljaja diferenciranje visoko selektivnih sistema delanja koji dopuštaju da im se pripišu njihove selekcije. U ovome se jasno vidi kako shematizam redukcije kompleksnosti preseca upućivanja i olakšava pripajanja. Zadržava se uzajamno fungiranje oba horizonta, »unutra« i »spolja«, a ostaje i mogućnost preokreta. Zbog toga uvek iznova može postojati disens pripisivanja: jednome se pojavljuje kao delanje ono što drugi prvenstveno shvata kao reakciju na doživljeno. Uprkos tome, shematizam pruža neophodnu pomoć u razumevanju i pojednostavljivanje u sporenju o smisaono-otvorenim vezama koje je preko potrebno za održanje kompleksnih sistema. Ovi se uzajamno svagda pojavljuju u sopstvenim okvirima samoreferencijalne interpretacije kao sistemi delanja i ovo potvrđuju u interakciji kao korisno skraćivanje stvarnosti. Ovome ćemo se vratiti u poglavlju o »dvostrukoj kontingenciji«. Odgovarajuće postoji i u vremenskoj dimenziji. I ovde je shematizovanje posredovano procesom pripisivanja i zaista se čini da je odlučujuća razlika u pitanju da li se pripisivanje odnosi na konstantne ili na varijabilne faktore 62. Prema ovoj prethodnoj odluci doneće se odluka o nekoj drugoj, daljoj obradi predmeta ili događaja, a teškoće s daljom obradom mogu povratno da problematizuju prethodnu odluku. U društvenoj dimenziji se ego i alter personalizuju u cilju pripisivanja, odnosno identifikuju se s određenim društvenim sistemima. Bez obzira što svagda fungiraju kao ego i alter, oni 62
Ovom se uglavnom korišćena u vezi s Bernard Weiner, Achievement Ova razlika igra pripisivanja između aktera i
140
razlikom vraćamo na Frica Hajdera. Do sada je istraživanjima o motivaciji za učinak. Videti, možda, Motivation and Attribution Theory, Morristown N. J. 1974.
ulogu i u novijim istraživanjima o diferencijama posmatrača.
Na ovaj
pravac
ukazuje
Edward
E.
zadržavaju za alter ega identitete, imena i adrese. Pa ipak, društveni shematizam ne misli o ovim sistemima kao o predmetnim datostima sveta, on se odnosi mnogo pre na njihovo fungiranje kao ego, odnosno alter i na konsekvence koje iz toga proizlaze. Jezički se ova distanca prema predmetnoj dimenziji izražava preko lične zamenice koja zamenjuje ono što nju koristi, i uprkos tome može se odnositi na nešto što se govorom ne može zamenti. Odnos prema predmetu omogućuje tada da se održe konsekvence shematizma pripisivanja, dok društveno shematizovanje omogućuje, naprotiv, oboma partnerima da obeperspektive, onu ega i onu altera, zajedno ili uzastopno primenjuju i da povremeno odlučuju u čijoj perspektivi je nešto zamišljeno. Dakle, kod sistemskih identiteta koji su utvrđeni, i o čijem shvatanju postoji saglasnost, može doći do disensa u vezi s tim da li Ja preuzima pripisivanja od selekcija koja su mu namenjena kao nekom Ti. Ovde shematizovanje znači da društveno pripisivanje o nekom utvrđenom predmetnom svetu može biti zadržano u neizvesnosti i samoreferencijalno osporeno, i da disens u ovoj ravni ne ukida odmah stvari, lica ili događaje predmetne dimenzije. I ovde je, kao i u drugim slučajevima, jasno da shematizovanje grubo skraćuje i pojednostavljuje kako bi omogućilo povezivanje. Kao što ne može postojati doživljaj bez delanja, ili konstantnost bez varijabilnosti, tako ne može postojati ego bez odnosa s nekim alter i bez posredovanja do saznanja da je alter zapravo alter ego. Međutim, dalje osporavanje zahteva da se ova relacionisanja koja se nalaze u uzajamnom odnosu na jednoj tački skrate, da se odgovarajuće informacije prigrabe i nesigurnosti apsorbuju kako bi u daljem toku nešto određeno stajalo na raspolaganju novim relacijama. Upravo neprestana fluktuacija povezivanja u procesu komunikacije zahteva, kao u mozgu, dovoljnu momentanu jedoznačnost koja se može i rizikovati, pošto se prema potrebi može ponovo ukinuti. Shematizmi prisilno vode ka nerealnim opcijama i na taj način strukturiraju tekuća samopojednostavljivanja sistema ne determinišući ih. Činjenica da je shematizovanje u svakoj dimenziji posredovano pripisivanjem znači konačno da se ono mora pretpostaviti u svim procesima komunikacije. Ne komunicira se o shematizmu i
141
o opcijama koje se preko njega ostvaruju. U komunikaciji se pretpostavljeno više ne stavlja na raspolaganje, već se jednostavno primenjuje. To ubrzava proces komunikacije i oslobađa ga izazova suviše upečatljivih negacija. Ako neko kaže »Ja«, neće se naročito raspravljati o tome ne predstavlja li on sebe kao (zavisnog) Ti nekog drugog Ja. Povećanje tempa i tečnost sporenja pri držanju otvorenih tematizacija koje zahvataju prošlo - to su funkcije shematizovanja. One, dakle, u čelni ponovo imaju funkcionalni odnos prema problemima vremena koji su pokrenuti diferenciranjem sistema i okoline 63 .
VIII Predmetna dimenzija, vremenska dimenzija i društvena dimenzija ne mogu da nastupe odvojeno. One se nalaze pod prinudom kombinovanja. Mogu se analizirati odvojeno, ali se u svakom realno zamišljenom smislu svaka pojavljuje kao treća. U vezi s ovom pretpostavkom analiza može dalje da ide u dva pravca. Oba razmišljanja o povezivanju brzo dospevaju u zavisnost od društvenoteorijskih analiza i zbog toga ovde mogu biti samo ukratko nagoveštena. Prvo vodeće stanovište je: mogućnost razlikovanja tri dimenzije i količine njihovog uzajamnog diferenciranja samo je rezultat društvenokultume evolucije, dakle varira sa strukturom društva 64. Najvažnije evolutivno dostignuće koje je uticalo na razdvajanje dimenzija smisla zaista leži u uvođenju pisma 65. Komunikacija se može očuvati preko pisma nezavisno od živog pamćenja učesnika interakcije, čak uopšte nezavisno od interak63 64
Upor. 1. glavu, III.
Upor. u vezi s ovim i Niklas Luhmann, »Gesellschaftliche Struktur und semantische Tradition«, u: isti, Gesellschatsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frank65 furt 1980, str.je, 35 opet, i dalje.u početku proces koji se sporo odvija, u kome Ovo alfabetsko pismo markira poseban prag zato što (1) omogućuje brže učenje i time daje mogućnost univerzalnog proširivanja i (2) uzajamno diferencira regionalni jezik, dakle prisiljava na prevođenje. Upor. o ovome naročito Eric A. Havelock,
142
cije. Komunikacija može dopreti do nepostojećeg, a vreme njenog pojavljivanja može se gotovo proizvoljno izabrati i čovek ne mora, da bi ovaj efekat postigao, da izgradi uobičajene lance interakcije (glasnici, vesti, pripovedači). Komunikacija se, mada uvek zahteva delanje, u njenim društvenim efektima odvija od vremenske tačke njenog započinjanja, njenog formulisanja. Upotrebom pisma može se povećati sposobnost varijacije pošto se oslobađa neposrednog pritiska interakcije: formuliše se za nesagledive društvene situacije u kojima čovek ne mora da bude prisutan. To takođe znači da predmetne orijentacije i društvene orijentacije mogu da se izrazitije uzajamno diferenciraju i u ovom smislu postaje moguća »filozofija« (= komunikacija iz uživanja u samoj stvari) 66. Ruku pod ruku idu viši stepen slobode, veća kontingencija, veća nepromenljivost i veća promenljivost. Pismeno fiksirano najpre je pouzdano; čovek ga menja samo kada želi da ga menja; ali baš to čovek može tada da želi. Razlikovanjem ovih dimenzija stvara se društveno-kultuma evolucija tek artikulisanjem okvira za kompleksnost koja iz nje nastaje. Sve veće diferenciranje se može formalno opisati kao sve veća samostalnost dvostrukih horizonata koji povremeno konstituišu neku dimenziju. Tako se pregnantnost i različitost horizonata prošlosti i budućnosti, koji su u starom mišljenju zajedno padali u tamu na kraju sveta, povećava onoliko koliko se predmetne diferencije mogu drukčije uknjižiti, naime kao razlika između spoljašnjosti i unutrašnjosti. Prvobitna terminologija zamišljena u odnosu na stvari - varietas, praesens, novus - povezuje se s vremenom67. Po ostvarivanju ovog diferenciranja moguće su nove kombinacije - recimo u obliku nauka koje, počevši od 18. veka, iz istovremenog (dakle empirijski!) izvlače zaključke o neistovremenom. I društvena dimenzija dobija diferenciranjem u odnosu na predmetnu dimenziju tek postepeno na samostalnosti, pre svega preko preoblikovanja pozicije namenjene čoveku. U uputstvu se-
66
Ovo naglasava Erich A. Havelock, Preface to Plato, Cambridge Mass. 1963. Upor. i Jack Goody/Jan Watt, »The Concequences of Literacy«, Comparati67 in Society and History 5 (1963), str. 305-345. ve Studies Videti o ovome Walter Freund, Modernus und andere Zeitbegriffe des Mittelalters, Köln, Graz 1957.
143
mantičke interpretacije ljudskog individuuma samo će se postepeno, i samo u izvesnoj meri, kao društvenostrukturalne promene zahtevati ono što na zaobilaznom putu preko karakteri sanja čoveka otkriva smisaono konstituisanu relevantnost društvene dimenzije koja se tada mora zadržati i uprkos tome nivelisati. Covek se najpre shvata kao posebna vrsta životinje sa svojstvima usmerenim na vreme i društvo, zatim kao predmet koji treba da sija i da bude cilj stvaranja i, konačno, kao živi individuum povezan sa svetom. U pratećoj filozofskoj teoriji priprema se ovo diferenciranje predmetne dimenzije i društvene dimenzije preko novovremene refleksije o beskonačnosti unutrašnjeg horizonta na posebnom slučaju sopstvene svesti. Ova refleksija postavlja najpre Ja i svet kao dve kongruentne beskonačnosti (mada s inverznom, preko negacije posredovanom formulacijom); ali ona onda zahteva Ja mora takoreći da bude vraćeno natrag iz svoje unutrašnje izgubljenosti, a to ne može da se dogodi u predmetnom svetu koji izaziva samo otuđenje - drugo Ja: Ti 68 . Ja dobija, tako bi se mogao formulisati semantički korelat ovog društveno-strukturalno izvedenog razvoja, za ja specifičnu beskonačnost, svoju transfinitnu ličnost samo u kontrastu prema drugom Ja (Ti) iste vrste koji mu uskraćuje svaku ontološku samofiksiranost time što je
opaža 69 . 68 Ovo tumačenje sledi dalje Gotthard Günther. Međutim, Ginter razvija stupnjeve refleksije koji se vraćaju na novu vrstu aktuelne beskonačnosti svesti, kao autonomno dešavanje refleksije o refleksiji. On zbog toga ne može da dopusti »dedukciju Ti«, Ti se uvodi ab extra. U ovde formulisanom tekstu pretpostavlja se, naprotiv, da novo vremena filozofija svesti zaista priprema teren za jače diferenciranje društvene dimenzije; da se ona preko njene ishodišne tačke u predmetnoj dimenziji, naime u diferenciji mišljenja i bića (Ginter: prafenomenalna situacija »Janešto misli«) može odrediti, dok se samostalnost društvene dimenzije i njoj pripisana beskonačnost individualnog unutrašnjeg horizonta ne može formulisati. Ginterove formulacije nalaze se pre svega u: »Metaphysik, Logik und die Theorie der Reflexion«, Archiv für Philosophe 7 (1957), str. 1-44, novo izdanje u: isti, Beitrage zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, Bd. 1, Hamburg 1976, str. 31-74. 69 Cesto je pomenuto da samoopažanje, samoopisivanje, samobiografisanje mogu imati isti efekat razrešenja i to naročito kada služe pred drugima i za druge (npr. za pritisak). Videti, npr. Georges Gusdorf, La découverte de soi, Paris 1948, naročito str. 69 i dalje. I ovde je onda rezultat prodiranje u dubinu horizonta sopstva u kome samoopažanje konačno ne nalazi ništa određeno, već može samo sebe samog đa opaža.
144
Poseban oblik opažanja, koji odgovara društvenoj dimenziji, okarakterisali smo ranije (u odeljku V) kao razumevanje. Razumevanje zahteva opažanje uz pomoć diferencije sistem/okolina; ono zahteva da se kao razumevajući sistem shvata sistem koji se u svojoj okolini smisaono orijentiše. Pošto smisaona orijentacija uvek implicira svet, razumevajući sistem ne može da izbegne da se ponovo kreće u okolini shvaćenih sistema. Na ovaj način dolazi se do ego/alter ego ogledanja. Razumevajući sistem vidi sebe samog kaio alter ego svog alter ega. Može se pretpostaviti da svaki društveni odnos, makar rudimentarno, provocira pokušaje razumevanja. Preko razumevanja je, u najmanju ruku, ponašanje drugih pristupačnije, može se bolje opažati, bolje predviđati. Prema tome, u provokaciji razumevanja, u nadmoćnosti rezultata razumevanja, u samom razumevanju nalazi se mehanizam koji diferencira društvenu dimenziju u odnosu na predmetnu dimenziju i vremensku dimenziju i, konačno, formuliše za ovo naročito podesnu semantiku. Tako diferencija konsenzus/disens postaje istovremeno važnija i manje važna - važnija, zato što samo ona artikuliše drštvenu dimenziju bremenitu informacijama, i manje važna, zato što artikuliše samo društvenu dimenziju. Tek ovaj poslednji korak interpretacije registruje samostalnost društvene dimenzije svakog smisla - za razliku od isticanja čoveka koje je tek priprema, i za razliku od - za stratifikovana društva - pogodnog shvatanja društvenog kao poželjne komunikacije među poželjnim (»dobrim«) postojećim živim bićima. Naravno da ove modifikacije tumačenja ne »izazivaju« samo za sebe diferenciranje društvene dimenzije; ali one su empirijski indikatori da se odgovarajuće promene dešavaju i da one moraju dobro da se priviknu na semantički repertoar društva. Opšta samoreferencija svakog smisla, koja znači da se svaki smisaoni doživljaj projektuje u nešto dalje i u tome se ponovo nalazi, specifikuje se preko diferenciranja dimenzija smisla. U meri u kojoj se ovo diferenciranje uobičajilo nalaze se specifične samoreferencije za dimenzije; a kada se one izgrade, pojačava se diferenciranje dimenzija smisla. U toku istorije izgradnje smisla tada nastaju posebne semantike koje vode računa o Rezultatima ovih diferenciranja - pre svega semantika vremena koja se može razlikovati od poretka stvari i semantika društvenog koja se naj10 Društveni sistemi
145
mantičke interpretacije ljudskog individuuma samo će se postepeno, i samo u izvesnoj meri, kao društvenostrukturalne promene zahtevati ono što na zaobilaznom putu preko karakteri sanja čoveka otkriva smisaono konstituisanu relevantnost društvene dimenzije koja se tada mora zadržati i uprkos tome nivelisati. Covek se najpre shvata kao posebna vrsta životinje sa svojstvima usmerenim na vreme i društvo, zatim kao predmet koji treba da sija i da bude cilj stvaranja i, konačno, kao živi individuum povezan sa svetom. U pratećoj filozofskoj teoriji priprema se ovo diferenciranje predmetne dimenzije i društvene dimenzije preko novovremene refleksije o beskonačnosti unutrašnjeg horizonta na posebnom slučaju sopstvene svesti. Ova refleksija postavlja najpre Ja i svet kao dve kongruentne beskonačnosti (mada s inverznom, preko negacije posredovanom formulacijom); ali ona onda zahteva Ja mora takoreći da bude vraćeno natrag iz svoje unutrašnje izgubljenosti, a to ne može da se dogodi u predmetnom svetu koji izaziva samo otuđenje - drugo Ja: Ti 68. Ja dobija, tako bi se mogao formulisati semantički korelat ovog društveno-strukturalno izvedenog razvoja, za ja specifičnu beskonačnost, svoju transfinitnu ličnost samo u kontrastu prema drugom Ja (Ti) iste vrste koji mu uskraćuje svaku ontološku samofiksiranost time što je
opaža 69 . 68
144
Ovo tumačenje sledi dalje Gotthard Günther. Međutim, Ginter razvija stupnjeve refleksije koji se vraćaju na novu vrstu aktuelne beskonačnosti svesti, kao autonomno dešavanje refleksije o refleksiji. On zbog toga ne može da dopusti »dedukciju Ti«, Ti se uvodi ab extra. U ovde formulisanom tekstu pretpostavlja se, naprotiv, da novo vremena filozofija svesti zaista priprema teren za jače diferenciranje društvene dimenzije; da se ona preko njene ishodišne tačke u predmetnoj dimenziji, naime u diferenciji mišljenja i bića (Ginter: prafenomenalna situacija »Janešto misli«) može odrediti, dok se samostalnost društvene dimenzije i njoj pripisana beskonačnost individualnog unutrašnjeg horizonta ne može formulisati. Ginterove formulacije nalaze se pre svega u: »Metaphysik, Logik und die Theorie der Reflexion«, Archiv für Philosophe 7 (1957), str. 1-44, novo izdanje u: isti, Bei-
Poseban oblik opažanja, koji odgovara društvenoj dimenziji, okarakterisali smo ranije (u odeljku V) kao razumevanje. Razumevanje zahteva opažanje uz pomoć diferencije sistem/okolina; ono zahteva da se kao razumevajući sistem shvata sistem koji se u svojoj okolini smisaono orijentiše. Pošto smisaona orijentacija uvek implicira svet, razumevajući sistem ne može da izbegne da se ponovo kreće u okolini shvaćenih sistema. Na ovaj način dolazi se do ego/alter ego ogledanja. Razumevajući sistem vidi sebe samog kaio alter ego svog alter ega. Može se pretpostaviti da svaki društveni odnos, makar rudimentarno, provocira pokušaje razumevanja. Preko razumevanja je, u najmanju ruku, ponašanje drugih pristupačnije, može se bolje opažati, bolje predviđati. Prema tome, u provokaciji razumevanja, u nadmoćnosti rezultata razumevanja, u samom razumevanju nalazi se mehanizam koji diferencira društvenu dimenziju u odnosu na predmetnu dimenziju i vremensku dimenziju i, konačno, formuliše za ovo naročito podesnu semantiku. Tako diferencija konsenzus/disens postaje istovremeno važnija i manje važna - važnija, zato što samo ona artikuliše drštvenu dimenziju bremenitu informacijama, i manje važna, zato što artikuliše samo društvenu dimenziju. Tek ovaj poslednji korak interpretacije registruje samostalnost društvene dimenzije svakog smisla - za razliku od isticanja čoveka koje je tek priprema, i za razliku od - za stratifikovana društva - pogodnog shvatanja društvenog kao poželjne komunikacije među poželjnim (»dobrim«) postojećim živim bićima. Naravno da ove modifikacije tumačenja ne »izazivaju« samo za sebe diferenciranje društvene dimenzije; ali one su empirijski indikatori da se odgovarajuće promene dešavaju i da one moraju dobro da se priviknu na semantički repertoar društva. Opšta samoreferencija svakog smisla, koja znači da se svaki smisaoni doživljaj projektuje u nešto dalje i u tome se pqnovo nalazi, specifikuje se preko diferenciranja dimenzija smisla. U meri u kojoj se ovo diferenciranje uobičajilo nalaze se specifične samoreferencije za dimenzije; a kada se one izgrade, pojačava se diferenciranje dimenzija smisla. U toku istorije izgradnje smisla tada nastaju posebne semantike koje vode računa o Rezultatima ovih diferenciranja - pre svega semantika vremena koja se može razlikovati od poretka stvari i semantika društvenog koja se naj10 Društveni sistemi
145
kasnije u 18. veku oslobađa pretpostavke da veoma čuva posebnu stvar-čoveka, da obrađuje ono po čemu se čovek razlikuje od životinje. Na ovom mestu nije moguće precrtati ovu istoriju diferenciranja, njenu poveznost sa promenom strukture društvenog sistema objasniti i pokazati koju ulogu u ovoj vezi igra dimenzionalno specifično formulisana samoreferencija 70. Ovde se moramo zadovoljiti sa zadržavanjem na polaznoj tački za detaljnije oblikovanje hipoteza. Tako se vreme odražava u vremenu pomoću dimenzija horizonata budućnosti i prošlosti. To ne znači samo da svaka vremenska tačka ima svoju sopstvenu budućnost i svoju sopstvenu prošlost, i da upravo na osnovu toga poseduje jednokratnost u dimenziji vremena. Kada se ovo doživi, čovek vidi da za svaku budućnost i za svaku prošlost važi isto, da svakog trenutka mogu biti ukinute. Time se otvara proizvoljno proširena beskonačnost vremena - i to ne samo u dvostrukom pravcu na početku i kraju vemena, već za svaki trenutak u horizontima svakog trenutka posebno. »Vreme« je tada u najboljem slučaju hronološka konvencija, agregatni izraz za ukupnost vremenskih mogućnosti koje se u vremenu razvijaju. Kada se tako mnogo vremena uključi u vreme čovek se mora pitati kako se tako velika kompleksnost ponovo redukuje i kako se ove redukcije regulišu: kroz samoreferencijalnu vremenitost vremena nastaje beskonačno ponavljanje vremena u vremenu, i u vezi s tim potreba za istoijskom semantikom vremena koja za određene epohe, određena društva, određene društvene sisteme određuje prihvatljive akcente uz istovremeno znanje o proizvoljnoj mogućnosti ukidanja vremena u vremenu. Samo vreme se istorizuje i svaka temporalna semantika mora se s tim pomiriti, mora se u to uklopiti. 70 Upor. o dimenziji vremena: Niklas Luhmann, »Weltzeit und Systemgeschichte«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 2, Opladen 1975, str. 103-133; isti, »The Future Cannot Begin«, u: isti, The Differentiation of Society, New York 1982, str. 229-254; isti, »Zeit und Handlung: eine vergessene Theorie«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 101-125; isti, »Temporalisierung von Komplexität: Zur Semantik neuzeitlicher Zeitbegriffe«, u: isti,
Gesellschafts-
146
Egzaktno isti odnosi mogu se opažati u društvenoj dimenziji. I ovde se ogledaju perspektive u perspektivama: Ja znam da Ti znaš, da ja znam...; pripisujem Ti Tvoje delanje vrlo dobro znajući da Ti meni pripisuješ da ja Tebi Tvoje delanje pripisujem. I ovde se dimenzionalno specifična povezanost upućivanja u sebi raspada u beskonačnost. I samo pred horizontom takvih mogućnosti, tj. konvencionalno, postoje tačke konsenzusa kao trenuci. U predmetnoj dimenziji čovek ima isto iskustvo sa unutrašnjim/spoljašnjim horizontom stvari. Dok svaki horizont dopušta da se u njemu ponovo pojavi ovo dvojstvo, svet ostaje beskrajno proizvoljno veliki i proizvoljno mali. To se pojavljuje u slici sveta modeme kao ukidanje svih spoljašnjih granica i kao razlaganje svih elemenata, do krajnjih oslonaca. Ranije je čovek mislio da samo bogovi raspolažu elementima i u ovome nalazio (mada nedostižne) granice sigurnosti. Ali, s elementima su tada iščezli i bogovi i stvarni odnosi su u skladu s tim morali da se shvate kao konstrukcije bez oslonca, kao neverovatnosti koje su postale verovatne. Ovo unutrašnje postajanje beskonačnim deli pojedinačne dimenzije smisla oštrije od svakog određenja smisla koje konačno uvek uzima u obzir sve dimenzije. Na taj način razvoj samoreferencije u pojedinačnim dimenzijama vodi ka jačem razilaženju i slabljenju uzajamnih implikacija. Tada vreme, na primer, ne može nastupiti kao uzrok, i samo postojanje neke stvari još uvek ne garantuje trajanje. Pre svega, ostvarivanje dimenzionalno-specifičnih samoreferencija vodi do onog razlaganja svih oslonaca i do rekombinatorskog sticanja smisla koji onda sami sebi moraju podariti postojanost. Moraćemo da razmislimo šta ovo znači i koja je onda još semantika adekvatna kada postajanje društva kompleksnim pokreće takav razvoj. Da je ovo razilaženje i relativno osamostaljivanje smisaonih dimenzija empirijsko-istorijski proces, obeležava još jednom samoreferencijalnu konstituciju društva kao društvenog sistema par excellence, i dalje samoreferencijalnu konstituciju smisla uopšte. Povećavanje diferenciranja u pojedinostima znači: da negacije u nekim dimenzijama ne impliciraju nužno negacije u drugim. Ovo progresivno blokira dužnost konsenzusa u odnosu na 147
stanje stvari, sjedne strane 71 , i »konsenzusne teorije istine« 72 , s druge. Čini se da odnos prema budućnosti sada dopušta gotovo proizvoljne negacije stanja stvari u sadašnjosti; dakle, vremenska dimenzija i predmetna dimenzija daju jedna drugoj više slobodnog prostora i u skladu s tim o »vremenskoj povezanosti« se raspravlja kao o nužnoj funkciji društvenih mehanizama, na primer jezika 73 . S ovim korelira, u granicama semantičkog aparata, veća jasnoća i dubinska oštrina u svagdašnjim dvosturkim horizontima unutrašnjost/spoljašnjost, prošlost/budućnost, ego/alter. Nadležna dihotomija povremeno nosi, s jedne strane, diferenciranje dimenzije smisla i preko njega je podiže na viši nivo kompleksnosti, s druge. Povećava se mogućnost razdvajanja i ponovnog kombinovanja u odnosu na činjenično stanje kao i obim istorijske svesti, a u istom toku raste i ono što bi se moglo označiti kao refleksivni društveni senzibilitet. Na taj način postaje teže uzajamno posredovanje smisaonih dimenzija i nameće se mišljenje o kompleksnosti još samo u kontekstu kao o predmetnoj ili vremenskoj ili društvenoj kompleksnosti s posledicom da se na odgovarajući način menjaju strategije redukcije 74 . Danas nisu samo analitički moguće tako daleko odvedene diferencijacije. Kao vrsta svesti u pozadini one takođe pripadaju smisaonoj stvarnosti savremenog društva. Posledica je mnogo oplakana erozija kulturnog dobra tradicionalnih društava. Druga posledica su svuda prisutne teškoće legitimisanja i utemeljenja. Povezivanja - recimo u obliku suprotstavljanja savršenost/ne71 Za ovo je simptomatično shvatanje pojma »commitment« (»obaveze«) kao medijuma i varijable u Parsnsovoj teoriji društvenih sistema delanja. Upor. Talcott Parsons, »On the Concept of Value-Commitments«, Sociological Inquiry 38(1968), str. 135-160. 72 Činjenica da se sam pojam istine mora promeniti u ovom procesu čini stvari komplikovanijim nego što se to može shvatiti iz ove grubo pojednostavljene formulacije. 73
Upor. npr. Alfred Korzybsky, Science and Sanity: An Introduction to Non-aristotelian Systems and General Semantics, 1933, preštampano 3. izdanje, Lakeville Conn. 1949. 74 Međutim, radi se i o rešenjima problema koji se upravo na ovo odnose. Misli se na sve veću mogućnost konsenzusa o statističkim činjenicama koje posreduju predmetnu dimenziju i vremensku dimenziju.
148
savršenost ili ideal/stvarnost - koja se u svakoj dimenziji istovremeno osiguravaju, čini se da se razlažu. Time nikako ne slabi smisaoni odnos dimenzija. Njihove interdependencije se održavaju, ali one dobijaju nove oblike čije se potvrđivanje nadaleko još očekuje. Namesto kompaktnih pretpostavki koje se u svim dimenzijama istovremeno povezuju čini se daje korisnija kombinatorska svest koja se verovatno najbolje može okarakterisati preko opterećenosti opcija: kada se čovek u predmetnom pogledu određuje (na primer »investira«) to nema u vremenskom ili društvenom pogledu proizvoljne posledice. Kada horizonti budućnosti variraju, recimo u toku neke suviše brze fluktuacije odnosa oslanjajući se jače na sadašnjost, to ima konsekvence kako za mogućnosti konsenzusa (kratkoročno oštećeni ne mogu se više »obeštetiti«, svi hoće sve odmah) tako i za ono što je u tako kratkom vremenu stvarno još moguće. Mnogostrukost ovih i drugih kombinatorskih problema ne isključuje mogućnost da se ispitaju konstelacije i da se pri tom dođe do vrlo uopštenih iskaza. Ali za svesno načinjena opterećenja opcija ne postoji više opšta formula dobra i pravde jer njihove polazne tačke variraju od dimenzije do dimenzije i na različitim putevima nadigravaju konsekvence strukturnih odluka društvenog sistema u smisaonosti doživljaja i delanja. Sistemu nedostaje um. Smisao jeste i smisao se neposredno reprodukuje, a njegova restauracija bi u pogledu viška kontingencije bila moguća samo putem oktroi. To je takođe aspekt privremeno date slobode funkcionalnim sistemima da izaberu svoje mogućnosti, i aspekt otvorenosti evolutivnih razvoja. Više od svega smisao teži upravo pod ovim samoreferencijalnim uslovima ne ka planiranju, već ka evoluciji.
IX Naredna, za raspravljanje o pojmu smisla zaključna teza, glasi: samoreferencijalno sporenje o smislu zahteva simbolične generalizacije. Pojam simbol/simboličan treba pri tom da označi medijum izgradnje jedinstva, pojam generalizacija, njegovu funkciju operativne obrade mnogobrojnosti. Sasvim grubo skicirano radi se o tome da se mnoštvu pripisuje jedinstvo i preko njega
149
simbolizuje. Tako nastaje diferencija operativne (ili procesualne) i simbolične ravni koja uopšte tek omogućuje samoreferencijalno operisanje 75 . Podsticaji za ovu izgradnju smisla i termina »generalizacija« nastaju u psihološkom istraživanju. Njihova polazna tačka bila je izlaganje sheme nadražaj/reakcija u okviru teorije psihičkih sistema sa uvidom da se stanja ili događaji u okolini moraju shvatiti unutar sistema globalno, dakle, moraju se predstaviti generalizovano, pošto senzomi, odnosno motorički kapacitet nije dovoljan za centralnu obradu tačka-po-tačka 76. Paralelno s tim Parsons je izgradio pojam delanja koji zahteva smisaono-simbolično generalizovanje već u ravni »unit acts« (»pojedinačnih radnji«) iz kojih su sistemi sastavljeni. Neko delanje je, prema tome, moguće samo preko simbolično-generalizovanih identifikacija jedinstvene veze njegovih komponenti. Ono je već kao element izgradnje sistema emergentan fenomen koji se može ostvariti preko simbolične upotrebe. Smisao i generalizacija idu zajedno u ovom argumentu. Teorija samoreferencijalnih sistema koja je, sa svoje strane, sadržala podsticaje kako iz tačnije analize interdependencije u senzoričkim i motoričkim procesima tako i iz jačeg naglašavanja »subjekt«-reference u pojmu delanja, obuhvata oba razvoja teorije u novoj sintezi. Naime, upita li se čovek s pravom kako se smisao može upotrebiti u ravni samoreferencijalnih procesa sistema, on nailazi na zahtev da ga treba označiti kao nužnost samosimbolizovanja ili samoapstrahovanja. Svaka smisaono shvaćena datost ne mora samo u trenutku da bude potpuno prisutna kako bi time mogla da »ispuni« doživljaj, odnosno delanje; ona pored toga mora da or75 Parsons bi u vezi s generalizacijom rekao: komunikacija uopšte tek omogućuje. Videti npr. The Social System, Glencoe 111. 1951, str. 10 i si.: Talcott Parsons/Robert F. Bales/Edward A. Shils, Working Papers in the Theory of Action, Glencoe 111. 1953, str. 31 i si. 76 Upor. J. P. Pavlov, Conditioned Reflexes: An Investigation of the Phisiological Activity of the Cerebral Cortex, o.O. (Oxford U.P.) 1927, str 110 i dalje; dalje, možda, Clark L. Hull, Principles of Behavior, New York 1943, str. 183 i dalje; Roger Brown, Words and Things, Glencoe 111. 1958, str. 286 i dalje; Eleanor J. Gibson, »A Re-examination of Generalisation«, Psychological Review 66 (1959), str. 340-342; Franz Josef Stendenbach, Soziale Interaktion and Lernprozeß, Köln-Berlin 1963, str. 90 i dalje.
I
150
ganizuje odnos prema sebi, da se suoči s predostrožnošću u vezi s tim da prema potrebi ponovo može biti na raspolaganju i to u (više ili manje) drugačijim situacijama, drugim trenucima, sa, možda, drugim partnerima društvene komunikacije. Ova ponovna raspoloživost se obrađuje preko simboličnih generalizacija u konkretnom doživljaju i delanju. Ona je kao raspoloživost za druge takođe, ali ne samo, pretpostavka moguće komunikacije. Smisao se pri tom shvata, sjedne strane, kao potpun i konkretan i utoliko kao neponovljiv i neprenosiv; ali, on se istovremeno odnosi i na kondenzate jedinstva koji kompleks čine predmetno, odnosno tematski dostupnim. Drukčije rečeno, preko simboličnih generalizacija određuju se identiteti toka doživljaja - identiteti u smislu odnosa koji su već redukovani prema sebi samima. Sve se ovo osigurava već u ravni konkretnih, poznatih stvari i događaja. Čovek na osnovu šuma shvata da je kanta za đubre ispražnjena. Čovek izlazi i među mnogim kantama za đubre odmah prepoznaje svoju, a da mu pri tom nije potrebna nijedna reč, ime ili čak neki pojam. Reči i imena ne bi mogli, na primer, da garantuju prepoznavanje sopstvene kante za đubre, a pojmovi bi svakako mogli da doprinesu da se sumnjivi slučajevi ili načini upotrebe dovedu u vezu s pravim smislom. Dakle, simbolične generalizacije nastaju već u konkretnom ophođenju s objektima i događajima, one služe za sprečavanje ponovne pristupačnosti i tek prema potrebi za agregacijama višeg stepena nastaju i paušalna označavanja, tipske pretpostavke i heterogenost opsežnih pojmova. Ovi onda mogu da se ugrade u smisaoni svet samo pomoću jezika. Ovde ne možemo da izradimo konsekvence za pojmove i teorije jezika. Pojam simbolične generalizacije samoodnošenja smisla zamenjuje pojam znaka koji je do danas vladao teorijskom tradicijom. Niko neće osporiti da se reči (kao i stvari) mogu upotrebljavati kao znaci, dakle kao upućivanje na nešto što postoji nezavisno od jezika. Jezik sam se ipak ne može shvatiti kao puko omrežavanje znacima jer on ni u kom slučaju nema samo, čak ni pretežno, ovu funkciju ukazivanja na nešto postojeće. Jezik nije ni samo sredstvo komunikacije jer on fungira u psihičkim sistemima i bez komunikacije. Njegova istinska funkcija nalazi se u generalizaciji smisla pomoću simbola koji - za
razliku od označavanja nečeg drugog - to što omogućuju, jesu sami. Samo je u svojoj funkciji medijuma komunikacije, a to je, izgleda evolutivno posmatrano, prvobitna funkcija, jezik povezan sa kodiranjem, dakle sa akustičnim, odnosno optičkim znacima za smisao. Dosadašnje (pre svega psihološko) istraživanje dovodilo je u funkcionalnu vezu pojam generalizacije sa odnosima sistem/okolina. Generalizacija je u ovom smislu instrument za savlađivanje opadanja kompleksnosti između okoline i sistema. Ovome ćemo dodati dva dalja razmišljanja koja se više odnose na smisaone probleme kao takve. Generalizacija ima i smisaono specifičnu funkciju premošćivanja mnoštva smisaonih dimenzija koje treba da održi pristupačnim u svakom posebnom smisaonom momentu. Smisao se u svim dimenzijama, ako čovek sme tako da kaže, generalizuje. Pri tom se polazi od isvesnog trajanja (makar to bili delovi sekunde) i od izvesne nezavisnosti od malih kolebanja u predmetnim odnosima (lonac sa odlomljenom drškom ostaje lonac), i podmeće se mogućnost konsenzusa. Drugim recima: sve dimenzije smisla ostaju spremne za proizvoljne mogućnosti razdvajanja, možda uz pomoć preciznijeg merenja vremena ili preciziranja pitanja ko doživljava ravnodušno; generalizacija zaustavlja sve veća moguća razdvajanja prema potrebama primene smisla bilo gde. Tek preko generalizacije, koja se rudimentarno nalazi u svakom smislu, može nastati samoreferencija, i tek preko generalizacije mogu da se istaknu lokalni »komadi smisla« kojima se čovek momentano prvenstveno okreće i koji sve dimenije smisla procenjuju, ali ih primamo ne čine temom. Drugo, generalizacija smisla dozvoljava da se svi logički problemi reše praktično. I protivrečnost, i paradoks imaju smisao. Samo je tako logika uopšte moguća. Inače bi čovek kod prve protivrečnosti na koju naiđe pao u pukotinu smisla i u njoj iščezao. Samo uračunavanjem svih protivrečnosti smisaoni svet može dobiti karakter samoreferencijalne zatvorenosti, i samo je tako korelat samoreferencijalno-zatvorenom sistemu komunikacije društva. Iscrpnijoj analizi posebne funkcije protivrečnosti vratićemo se u 9. glavi. U ovom trenutku utvrdićemo samo da generalizacija smisla održava prisutnim horizonte koji uvek i neodbacivo omo152
gućuju u pogledu diferencije (ili posebno zaoštreno: u pogledu protivrečnosti) vraćanje na smisaono jedinstvo diferencije (odnosno, protivrečnosti) 77 . To konačno ne znači da bi logika koja želi da takva stanja stvari reformuliše za svoje ciljeve, morala da radi sa mnoštvom ravni, odnosno sa hijerarhijom tipova (ma šta to moglo da znači). Kada se proračun ili komunikacija povezuju s generalizacijama, kada se, na primer, govori o novcu, ne može se odmah pozivati na operativne sheme diferencije osporavanja smisla, na aktualizovanje/virtualizovanje i razlikovanje/označavanje u gore navedenom smislu u odeljku II. Generalizacije su sažimanja s velikom nezavisnošću u odnosu na način i vrstu njihovog ostvarivanja isto kao što se pretpostavke svesti ne mogu pozivati na neurofiziološke procese kojima zahvaljuju svoje nastajanje. Nezavisnost se zahvaljuje povezivanjima koja preko njih postaju moguća. Ona dopušta da je nose sadržaji horizonata i tada se, u obliku koji je preko njih dobila, stavlja na raspolaganje operativnom osporavanju smisla kao struktura. Da bismo na temelju upravo rečenog dobili bolje mogućnosti formulisanja, uvodimo pojam očekivanja. 78 Simbolične generalizacije zgušnjavaju strukturu upućivanja svakog smisla u oče77
78
Ja ne pretpostavljam da je samo ovo već dovoljan razlog da se ovde predstavljena koncqpcija okarakteriše kao »dijalektika«. Ali, sigurno bi savesna rasprava o njenom odnosu prema velikim teorijskim rezultatima 19. veka (Hegel, Marks, Darvin), koji su svi započinjali sa diferencijom i tragali za jedinstvom, morala da se zametne u ovoj tački. Ponovno posezanje za »očekivanjima« dobilo je pristup u psihološkoj literaturi pre svega u vesi s generalizacijom, u sociološkoj takode, u vezi s teorijom uloga. Uporediti, možda, K. MacCorquodale/P. E. Meehl, »Preliminary Suggestions as to a Formalization of expectancy Theory«, Psychological Review 60 (1953), str. 55-63; Georg A. Kelly, The Psychology of Personal Constructs, New York 1955, naročito tom 1, str. 46 i dalje; Ralph M. Stogdill, Individual Behavior and Group Achievement, New York 1959, str. 59 i dalje; Johan Galtung, »Expectations and Interaction Processes«, Inquiry 2 (1959), str. 213-234; Frank Rosenblatt, »Perceptual Generalization over Transformation Groups«, u: Marshall C. Yovits/Scott Cameron (ed.), Self-organizing Systems, Oxford 1960, str. 63-96; Martha Foschi, »On the Concept of ’Expectations’«, Acta Sociologica 15 (1972), str. 124—131; dalje značenje pojma u kontekstu »General Statement«: Talcott Pra-
153
kivanjima koja nagoveštavaju šta neko dato smisaono stanje obećava. I isto tako važi obrnuto: u konkretnim situacijama potrebna i osvedočena očekivanja vode i koriguju generalizacije. Pomoću očekivanja koje je čovek upravo okušao, ili koje ne može da napusti bez značajnog gubitka orijentacije, odlučuje koliko će daleko odvesti generalizacije. Ako čovek uđe u robnu kuću i prvoj prodavačici na koju naiđe saopšti da bi želeo »nešto« da kupi, vrlo bi brzo shvatio da je suviše visoko generalizovao i da mora ponovo da izvrši specifikaciju. U području teorije društvenih sistema imamo posla uglavnom s očekivanim ponašanjima. Strukture ovih sistema zbog toga se mogu definisati kao generalizovana očekivana ponašanja 79 . U okvirima opšte teorije smisaono-samoreferencijalnih sistema ovo je ipak poseban slučaj, a sami društveni sistemi operišu sa mnoštvom očekivanja koja se odnose na izvanljudska stanja stvari: oni pretpostavljaju, na prime, funkcionisanje satova, automobila, tehnologija itd. Pojam očekivanja ukazuje na to da struktura upućivanja smisaonih predmeta ili smisaonih tema može biti primenjena samo u zgusnutom obliku. Bez ovog zgušnjavanja teret selekcije za operacije pripajanja ležao bi suviše visoko. Očekivanja, s obzirom na koja se čovek može bolje, i pre svega brže orijentisati, grade se dakle kroz međuselekciju užeg repertoara mogućnosti. Shodno tome se simbolične generalizacije, preko kojih se određuje identitet stvari, događaja, tipova ili pojmova, zadržava i ponovo fabrikuje u mreži očekivanja. One služe organizaciji, ili bolje: tekućoj reorganizaciji očekivanog i pri tom, već prema toku doživljaja ili delanja, prihvataju materijal iz slojeva upućivanja koji se nalaze u osnovi smisaonih veza, ili dopuštaju da suviše retko upotrebljen padne. Generalizovanje očekivanja kao tipičnih i normativnih ima, dakle, dvostruku funkciju: ono potvrđuje, sjedne strane, selekciju iz ukupnosti pokazanih mogućnosti i tako reprodukuje u smisao uključenu kompleksnost, ne poništavajući je; i ono premošćuje diskontinuitete u predmetnom, vremenskom i društvenom pogledu tako daje očekivanje moguće i onda kada se situacija promeni79
154
Ovome ćemo se opširnije vratiti u 8. glavi.
la: opečeno dcte plaši se svake vatre. Zbog toga je lako shvatljivo da selekcija dolazi preko potvrđivanja; da se, dakle, ona upućivanja zgušnjavaju u očekivanja koja se generalizuju i koriste za premošćivanje diskontinuiteta. Kao selekcija generalizacija je ograničavanje mogućeg koje istovremeno čini vidljivim druge mogućnosti. Kao jedinstvo oba ova aspekta generalizacije vode ka nastanku strukturisane kompleksnosti (organized complexity) (organizovane kompleksnosti). Teza o povezanosti potvrđivanja selekcije s premošćivanjem predmetno/vremenski/društvenih diskontinuiteta treba da objasni kako se suvišna kompleksnost iskorišćava za evolutivne procese izgradnje. Ona zamenjuje, posmatrano teorijsko-istorijski, pretpostavku da su očekivanja uvek evaluativno ili »katektički« već povezana s objektima 80 . Može biti da se selekcija uspešnih upućivanja ne može izvršiti bez procenjivanja, odnosno da se kao procenjivanje ukorenjuje u svesti i komunikaciji. Ali to je onda samo izraz za, odnosno prirez od, potvrđivanja. Stanje stvari u osnovi interesuje teorijski i pre svega funkcionalno: da se višak smisla uopšte mora selektivno koristiti i da ovo »mora« jeste moći u smislu izbora očekivanja koja zahvataju diskontinuitete i u ovom smislu se mogu potvrditi kao generalizacije.
X U okvire teorije društvenih sistema uveli smo formalno pojam smisla, čije smo izlaganje s ovim zaključili, ali smo naglasili da je smisaoni odnos svih operacija, kako u psihičkim tako i u
80 Upor. Parsons/Shils a.a.O., (1951), str. 11 i si.,14 i dalje; Neal Gross/Ward S. Mason/Alexander W. McEachem, Explorations in Role Analysis: Studies of the School Superintendency Role, New York 1958, str. 58 i dalje; Stogdill a.a.O., str. 63; Foschi a.a.O., naročito str. 126. O povezanosti »Kathexis« i »kompleksnosti« značajni pasaži su u Parsonsovoj »The Theory of Symbolism in Relation to Action«, u: Working Papers a.a.O., str. 31-62 (41 i si.). Parsons polazi od toga da normativni i katektički odnosi objekata zahtevaju kompleksne objekte jer bi samo ovi mogli da ponude zadovoljavajuće mogućnosti supstitucije pod promenljivim uslovima. Iz pozicije koja se ovde zastupa čovek bi, naproiv, morao da kaže obrnuto, da se uspešna organizacija kompleksnih objekata preko normiranja podupire i preko »osećaja« nagrađuje.
155
društvenim sistemima, neminovna nužnost. Obe vrste sistema su nastale u toku ko-evolucije. Jedna nije moguća bez druge, i obrnuto. One su se, ako se tako može reći, izdiferencirale na smislu. Smisao je istinska »supstanca« ove emergentne ravni evolucije. Otuda je pogrešno (ili bolje: to je pogrešno izabrani antropocentrizam) kada se psihičkom, to znači svesnom ukotvljavanju pripisuje neka vrsta ontološkog preimućstva u odnosu na društveno. Uopšte je pogrešno da se za smisao traži »nosač«. Smisao nosi sam sebe time što samoreferencijalno omogućuje sopstvenu reprodukciju. I tek oblici ove reprodukcije diferenciraju psihičke i društvene strukture. Kako je ovo zamišljeno za društvene sisteme postaće jasno tek u okviru raspravljanja o pojmu komunikacije (4. glava) i povezanosti događaj/struktura (8. glava). U prethodnom zahvatanju ovih pojedinačnih tumačenja ovde se ipak moraju predstaviti makar osnovne zamisli. Po ishodu se psihički i društveni sistemi razlikuju na osnovu toga da li se bira svest ili komunikacija kao oblik operacije. Ovaj izbor nije moguć za pojedinačni događaj jer se u pojedinačnom događaju svest i komunikacija ne isključuju, već mnogo više idu zajedno. Izbor se nalazi u potvrđivanju smisaone samoreferencije, tj. u kojem daljem smislu se aktuelni smisao odnosi na samog sebe. Smisao se može prilagoditi u sekvenci koja je povezana s telesnim osećanjem života i potom se pojaviti kao svest 81. Ali, smisao se može prilagoditi i u sekvenci koja uključuje razumevanje drugih i tada se pojavljuje kao komunikacija. Da li će se smisao aktualizovati kao svest ili kao komunikacija ne pokazuje se tek »potom«, već određuje svagdašnju aktuelnost samog smisla pošto se smisao uvek izgrađuje samoreferencijalno i pri tom uvek uključuje upućivanje na drugo kao put upućivanja na sebe samog. 81 U vezi s ovim su instruktivne Huserlove analize konstituisanja svesti o vremenu: Edmund Husserl, »Vorlesungen zur Phänomenologie des inneren Zeitbewustseins«, Jahrbuch der Philosophie und phänomenologische Forschung 9 (1928), str. 367-496. To što je gore nazvano »povezana s telesnim osećanjem života« jasno nastaje tek u Huserlovoj kasnoj filozofiji. U ovom pitanju nije konačno odlučujuća diferencija bioloških sistema (sopstenog organizma) i psihičkog sistema. Jedinstvo i autonomija svesti su uslovljeni time što ona nije u stanju da svoja telesna zbivanja svesno pot\’rdi.
156
Istina, postoje visoko kompleksne evolutivne pretpostavke izgradnje smisla, ali ne postoji privilegovani nosač, ontički supstrat smisla. Ni svest ni komunikacija ne mogu biti kandidati za jednu takvu ulogu. Tek oblik omrežavanja koji je istovremeno uslov mogućnosti aktuelnosti i uslov mogućnosti autopojetičke reprodukcije podiže svest, odnosno komunikaciju. Svest može da ostvari sebe samu tek upućivanjem na drugačije, a isto važi, sa drugačijim odnosima, i za komunikaciju. »Nosač« je tako, ukoliko hoćemo da zadržimo ovaj izraz, diferencija u smisaonim upućivanjima, a ova diferencija, sa svoje strane, ima osnovu u tome što svako aktualizovanje upućivanja mora biti selektivno. Teškoća da se ovo uvidi utemeljena je u tome što je svaka svest koja pokušava da ovo uvidi i sama samoreferencijalni zatvoreni sistem i zbog toga ne može da izađe iz svesti. Polazeći od svesti i komunikacija se može samo svesno obrađivati i na dalju moguću svest nadovezivati. Ali za samu komunikaciju ovo ne važi. Ona je uopšte moguća samo kao događaj koji transcendira svest: kao sinteza koja je više od sadržaja neke svesti. Ovo, opet, čovek može sebi (ili: ja svakako meni) da učini svesnim, i o tome se može komunicirati (a da u sopstvenoj svesti ne postoji sigurnost, da joj to polazi za rukom).
XI Teorija koja u određenje pojma smisla uključuje psihičke i društvene sisteme, svest i komunikaciju i vraća se na bazalni odnos prema samoreferenciji, ima konsekvence za ono što bi se u nadovezivanju na tradiciju moglo nazvati »metafizika«. Ove konsekvence leže u dvema ravnima, i dovode u međusobni odnos obe ravni, naime u sadržinskoj ravni izlaganja metafizičkih teorija i u »duhovno-istorijskoj« ravni izlaganja njihovog toka nastajanja i njegovog odnosa prema društveno-strukturalnim razvojima. Ukoliko čovek hoće da zadrži termin, onda bi metafiziku mogao da okarakteriše kao učenje o samoreferenciji bića. Biće postavlja u sebi samom odnose prema sebi samom; fizičko, reklo bi se, koristi fizičko, naime fizičara »in order to see itself« (»da bi
157
videlo sebe«) 82. U ravni u kojoj se ovo opaža čovek se bavi meta-fizikom, jer je ona podređena fizici: da bi izbegao tautološke formulacije i/ili analize detalja čovek pretežno naziva biće - dok proizvodi smoreferenciju - mišljenjem. Tada se može reći i: u metafizici se radi o biću i mišljenju, o mišljenju bića. U klasični sistem ontološke metafizike uveden je binarni shematizam logike da bi se biće i mišljenje razdvojilo i povezalo. S jedne strane, omogućuje se mišljenje u ravni jezičke formulacije distance, odstupanja, protivrečnosti; s druge, logika sa zabranom protivrečnosti, služi za ukidanje onoga što u mišljenju o biću odstupa. Mišljenje kao svest postaje svesno i karakteriše sebe samo, ukoliko od bića odstupa, negativno, naime kao grešku, kao obmanu 83. Želeti ovo, onda je greh. Strukturalno strogo vođenje, koje utemeljuje zatvorenost i lišenost alternative ovog koncepta, sastoji se u pridodavanju logike kao binarnog shematizma mišljenju i istovremeno u korišćenju za uređenje odnosa mišljenja i bića. Pozitivno vrednovanje bića zahteva tada negativno vrednovanje mišjenja koje od njega odstupa i ponovno podešavanje mišljenja u smislu prilagođavanja biću 84 . Strogo strukturalno vođenje nalazi se na taj način u službi primamo adaptivnog pojma smisla. Ono je zbog toga, posmatrano saznajno-sociološki, prihvatljivo za društvo koje sebe vidi nasuprot »prirodi« kojom ne vlada i samo je ne može stvoriti; ono je izraz već primetnog, ali još relativno niskog stepena izdiferenciranosti društvenog sistema. Na prelazu ka novovremenom društvu, tj. na prelazu od stratifikovanog ka fukcionalnom diferenciranju društvenog sistema, promenili su se temelji prihvatljivosti ovog koncepta metafizike i to baš u onom pogledu o kome je ovde reč. Sve više društvo se nalazi u kontinuiranom sukobljavanju sa samostvorenom real82
George Spencer Brown, Laws of Form, London 1969, novo izdanje 1971, str. 105. Upor. dalje zbornik koji ima noseću temu Gerhard Roth/Helmut Schwegler (ed.), Self-organizing Systems: An Interdisciplinary Approach, Frankfurt 1981. 83
Upor. u vezi s ovim, i naročito o vraćanju na nerefleksivnu dvovrednosnost Gotthard Günther, Metaphysik, Logik und die Theorie der Reflexion, a.a.O. 84 Treba, naravno, dodati da se koncepcija ne sprovodi baš sasvim jednostavno. Zaista najvažnija modifikacija nalazi se u tome što se i biću odobrava mogućnost negativnog - ali samo u obliku propuštanja neke po sebi predviđene perfekcije (steresis, privatio).
158
nošću: sa ličnostima koje to što jesu, jesu na osnovu socijalizacije i vaspitanja; i sa fizičko-hemijski-organskom prirodom kojom se u vezi s tehničkim procesima upravlja. Dakle, čovek je uvek već učestvovao u proizvodnji problema kojima treba da se bavi i, na izvestan način, ono što ne želi uvek je već hteo. Metafizika bi morala, ukoliko uopšte treba da ostane moguća, da postavi svoj koncept samoreferencije bića u ovo stanje stvari. Na temelju novovremene subjekt-metafizike, koja je polazila od subjektivnosti svesti, nisu bile razvijene konačno dokazane pretpostavke - možda pre svega nisu zbog toga što se protivstavljanje bića i mišljenja nije moglo razvijati dalje ka protivstavljanju bića i subjektivne svesti. Pokušalo se, naročito se pokušalo, da se sama svest koja leži u osnovi bića (»subiectum«) misli kao nebiće. Ali, subjekt na ovaj način izgnan iz bića, koji traga za samim sobom, specijalizovao se u teoriji saznanja ili je postao revolucionaran - oba, u celini gledano, nedovoljna izlaza. Gubitak mesta i nemogućnost učvršćivanja izvanzemaljskog subjekta simbolizuje tada još samo pogrešan pojam teorije - ne više nešto što bi u sebi samom moglo da otkrije svesno Ja. Mi ne moramo da odlučujemo o tome da li je metafizika moguća u modemom društvu. Napred skicirana teorija smisla ne daje se kao metafizika. Ona promišljeno izbegava izjednačavanje (i isto tako: protivstavljanje) smisla i bića. Ona ne formuliše ni prvu ni poslednju filozofiju samoreferencije bića. Izbegava i stručno priključivanje »filozofiji«. Pa ipak, ne treba osporavati povezanost. Teorija smisaono-samoreferencijalnih sistema nalazi se izvan područja poretka svake metafizike klasičnog stila i isto tako izvan područja poretka novovremene subjekt-metafizike. Ona, međutim, za svoje područje formuliše koncept zatvorenosti koji se odnosi na sebe samog, koji takođe ponovo preuzima formulisanje ovog koncepta u formulisanom konceptu 85. Njena rele85
Treba ukazati na logičke probleme koji se ovde pojavljuju. Oni se ne odnose samo na ovo »re-entry« (»ponovno ulaženje«) teorija u područje njihovog objekta (upor. Spenser Brown a.a.O., str. 69 i dalje, Francisco J. Varela, »A Calculus for Self-reference«, International Journal of General Systems 2 (1975), str. 5-24), već sasvim uopšteno na primenu (nužno binarnog?) logičkog shematizma za strukturisanje (klasično govoreći:) odnosa mišljenja i bića; dakle, na interpretaciju principa identiteta, zabrane protivrečnosti i slava o isključenju trećeg. Za ovu vezu interesovao se pre svega Gotthart Giinther a.a.O.
159
vantnost za metafiziku sastoji se u ovoj izomorfiji postavljanja problema. Ako je ovo nauka koja funkcioniše, čovek više ne može da razvije metafizičke teorije bez odnosa sa takvim konceptualizacijama. Ipak, najpre je važnije da se dalje odvede razvoj teorije za područje smisaono-samoreferencijalnih sistema i da se izbegnu poduhvati oštrog procenjivanja koji počivaju na metafizičkim pozicijama koje više nisu primerene novim problemima koji se postavljaju. Sve ovo ima konsekvence za mogućnosti i postavljanje naučne analize. Staro shvatanje je bilo: nauka je bila upućena na racionalnost predmeta koja joj je išla u susret. Ovo je shvatanje preko transcendentalne filozofije predato shvatanju koje je prisutno kao ontologija. Na njegovo mesto dolazi, korelativno uključivanju samoreferencije u »subjekt«, teza o nesaznajnosti stvarnosti »po sebi«. Ova teza se preko ovde izvedene re-objektivizacije samoreferencijalnog sistema ne tumači kao pogrešna, već se samo generalizuje: svaki samoreferencijalni sistem ima samo kontakt sa okolinom koju je sam sebi omogućio, a ne s okolinom »po sebi«. Ali baš ovo »sebi-omogućeno« od okoline nije moguće u nestrukturisanoj, proizvoljnoj, haotičnoj okolini, jer se u takvoj okolini ne mogu obezbediti »unutrašnja« ubedljiva potvrđivanja ni, evolutivno posmatrano, trajanje 86 . Čovek se na taj način ne vraća na postulat o racionalnosti koja dolazi u susret, ili zakonitosti prirode, ali saznanje posebno, i procedura sistema uopšte, pretpostavljaju strukturisanu i u dovoljnoj meri čvrsto obuhvaćenu kompleksnost. Ako bi se u vezi s ovim postavilo uže pitanje kako smisaono-samoreferencijalni sistemi mogu da opažaju i analiziraju druge smisaono-samoreferencijalne sisteme, onda analiza smisla vodi u svakom slučaju ka generalizaciji, ka označavanju očekivanja koja se mogu obistiniti sa pridodatom apsorpcijom rizika. Ova samoapstrakcija i samosimplifikacija smisla strukturiše materijal koji može da pretpostavi smisaone sisteme kada oni u svojoj okolini nailaze na smisaone sisteme. Da se dobro razumeno: okolina se može, ali i to je uslovljeno unutrašnjošću, doživeti i obraditi 86 Ovo ima isti značaj kao i gore (1. glava) već izložena teza: da ne postoji isključivo endogeno uslovljena konstitucija. Okolina mora, u najmanju ruku, da isporučuje »noise« (»buku«).
160
samo u obliku smisla. Ovo isto važi i za fizičke, hemijske i organske sisteme okoline koji sami ne operišu u obliku smisla. Smisaoni sistemi u okolini su poseban slučaj i za ovaj poseban slučaj važi da ne samo strukturisana kompleksnost uopšte, već smisaono-specifične generalizacije proizvode pretpostavke pod kojima se smisaoni sistemi koji operišu samoreferencijalno-zatvoreno mogu opažati, razumeti i analizirati. Ovo važi, još jednom uže formulisano, i za naučnu analizu koja, sa svoje strane, kada je izdiferencirana, izgrađuje sopstveni samoreferencijalno-zatvoreni smisaoni sistem koji se (između ostalog) bavi smisaonim sistemima svoje okoline. To se ne sukobljava s postulatom »vrednosne slobode«, na koji se u samoj nauci polaže pravo, jer ovaj postulat simbolizuje samo (ma šta to moglo da znači u osporavanim konkretnim tumačenjima) povezanost svih operacija sa samoreferencijom naučnog sistema; time se ne osporavaju generalizovane strukture i normativni mehanizmi u objektu koji ih podupiru 87.
87 Kao program za osporavanje samoreferencijalnih odnosa u naučnom sistemu, postulat vrednosne slobode ima metodski značaj. (Mi definišemo metode kao takve programe!) Ali, verovatnoča sa kojom se ovaj postulat može uključili u metode zavisi od odnosa predmeta i naročito od kompleksnosti teorija u sistemu nauke. Utoliko predstavlja korak u pravcu vrednosne slobode kada se razvijaju teorije koje napuštaju jednostavnu tezu o normativnoj konstituisanosti društvenog i prodiru u pravcu preciznijih iskaza o funkciji normi i vrednosti.
Društveni sistemi
161
Treća glava
DVOSTRUKA KONTINGENCIJA I Pojam koji označava temu ovog poglavlja čini prelaz ka teoriji društvenih sistema. On se nalazi na istaknutom mestu u »General Statement« zbirke Toward a General Theory of Action1, koja je trebalo da programski uvede razvoj opšte teorije u 1 Izdanje Talcott Parsons i Edward Shils, Cambridge Mass. 1951. str. 3-29 (16). Formulacija glasi: »There is a double contingency inherent in interaction. On the one hand, ego’s gratifications are contingent on his selection among available alternatives. But in turn, alter’s reaction will be contingent on ego's selection and will result from a complementary selection on alter’s part. Because of this double contingency, communication, which is the preoccupation of cultural patterns, could not exist without both generalization from the particularity of the specific situations (which are never identical for ego and alter) and stability of meaning which can only be assured by »conventions« observed by both parties«. (»U interakciji je sadržana dvostruka kontingencija. S jedne strane, zadovoljstva ega su kontingentna selekciji između raspoloživih alternativa. Ali obrnuto, reakcije altera biće kontingentne selekciji ega i proizaćiće iz komplementarne selekcije altera. Zbog ove dvostruke kontingencije, komunikacija koja predstavlja preokupaciju kulturnih obrazaca, ne može da postoji bez obe generalizacije - posebnosti specifičnih situacija (koje nikada nisu identične za ego i alter) i postojanosti značenja koje se može osigurati samo "konvencijama" koje opažaju obe strane.«) U ovoj formulaciji koja polazi od problema društvene dimenzije generalization (generalizacija) stoji za rešenje problema u predmetnoj dimenziji, stability (stabilnost) za rešenje problema u vremenskoj dimenziji. Jedna kasnija formulacija se odnosi na temu društvene refleksivnosti: »The crucial reference points for analyzing interaction are two: (1) that each actor is both acting and object of orientation both to himself and to the others; and (2) that, as acting agent, he orients to himself and to others and, as object, has meaning to himself and to others, in all of the primary modes or
162
društvene nauke. Ni ovaj pojam, ni konstelacija problema koja se nalazi u njegovoj osnovi nisu dobili do sada onu pažnju koju zaslužuju 2. Konačno, to ne važi za dalje radove samog Parsonsa 3. Zbog toga moramo tačno da proučimo shvatanje pojma da bismo mogli da saznamo u kom se odnosu on nalazi prema do sada protumačenim teorijskim konstelacijama. I videćemo da će se sve ponovo pojaviti: sistem, kompleksnost, samoreferencija, smisao. Parsons polazi od toga da se nijedno delanje ne može obaviti ako alter svoje delanje uslovljava time kako ego dela, a ego hoće svoje ponašanje da poveže s alterom. Cisti krug samoreferencijalnog određenja koji dalje nije elaboriran ostavlja delanje neodređenim, čini ga neodredivim. Nije u pitanju, dakle, puko usaglašavanje ponašanja, ni koordinacija interesa i intencija različitih aktera. Naprotiv, u pitanju je osnovni uslov mogućnosti društvenog delanja uopšte. Bez rešenja ovog problema dvostruke kontingencije nijedno delanje se ne ostvaruje, pošto nedostaje mogućnost aspects... From these premises derives the fundamental proposition of the double contingency of interaction. Not only, as for isolated behaving units, animal or human, is goal outcome contingent on successful cognition and manipulation of environmental objects by the actors, but since the most important objects involved in interaction act too, it is also contingent on their interaction for intervention in the course of events« (»dve odlučne referentne tačke u analizi interakcije su: /l/ svaki akter je i delatni agent i objekt orijentacije za sebe i za druge; i /2/ kao delatni agent on se orijentiše na sebe i na druge, a kao objekt ima značenje za sebe i za druge u svakom od primarnih oblika ili aspekata... Iz ove premise proističe fundamentalna propozicija dvostruke kontingencije interakcije. Cilj nije samo - sve do izolovanog ponašanja jedinke, životinjske ili ljudske - kontingentan rezultat akterovog uspešnog saznanja i manipulacije objektima iz okoline, već je - pošto većina važnih objekata uključenih u interakciju takode dela - kontingentan i u njihovoj interakciji za intervenciju u toku delanja«) (Talcott Parsons, »Interaction: Social Interaction«, International Encyclopedia of the Social Sciences, tom 7, New York 1968, str. 429-441 (436). Za dalju obradu upor. pre svega James Olds, The Grow th and Structure of Motives: Psychological Studies in the Theory of Action, Glencoe 111. 1956. 2 Upor., po želji, Solomon E. Asch, »A Perspective on Social Pychology, u: Sigmund Koch (ed.), Psychology, tom 3, New York 1959, str. 363-383; dalje, Alfred Kuhn, The Logic of Social Systems, San Francisco 1974, str. 140 {mutual contingency [uzajamna kontingencija] ali samo kao poseban slučaj društvene interakcije koja, po Kunu, zaslužuje naslov »društvena« kod jednostrane kontingencije). 3 O ovome Niklas Luhmann, »Generalized Media and the Problem of Contingency«, u: Jan J. Loubser et al. (ed.), Explorations in General Theory in Social Sciences: Essays in Honor of Talcott Parsons, New York 1976, tom 2, str. 507-532.
163
određenja. Zbog toga Parsons preuzima rešenje ovog problema dvostruke kontingencije u pojmu delanja i to na taj način da normativnu orijentaciju sa podmetnutim konsenzusom smatra neophodnim obeležjem delanja. Na ovo se nadovezuje shema-četiri-funkcije. Ovde izložena teorijska dobit ne sme se nepromišljeno prokockati. Zbog toga je važno da se utvrdi da Parsons jasno izlazi izvan pukih teorija konformnosti i koordinacije. Tvrdimo da problem dvostruke kontingencije pripada uslovima mogućnosti delanja i da se zbog toga elementi sistema delanja, naime delanja, mogu konstituisati samo u ovim sistemima i samo kroz rešenje problema dvostruke kontingencije 4 . Utoliko je važnije da se korak od problema dvostruke kontingencije do pretpostavki o rešenju ovog problema izvede oprezno, a to je mesto na kome se naši putevi odvajaju od Parsonsa. Parsons je, kao što smo nagovestili, rešenje video u potčinjenom (ali realno dovoljno pokrivenom) vrednosnom konsenzusu, u usaglašenoj normativnoj orijentaciji, u »shared symbolic system« (»zajedničkom simboličkom sistemu«) koji kao »code« (»kod«) ima normativni karekter. Ovaj je pregled, teorijsko-istorijski posmatrano, formulisan u prelaznom periodu. On pretpostavlja, sa sociologijom prve polovine ovog veka, da sva društva ostavljaju kulturu i otuda svaka društvena situacija uvek već zatiče kulturu. Dugoročne strukture koje uvek iznova omogućavaju društveni poredak, leže u ovom kulturnom nasleđu, dakle, u prošlosti. Na odgovarajući način, problem društvenog poretka nije toliko problem političke vlasti, već je problem socijalizacije. Pojam interpenetracije, kako ga Parsons primenjuje, daje ovom aspektu formulu. Ali, time je određenje problema samo pomereno u prošlost. Covek tada uvek može da shvati društveno-kultumu evoluciju kao devijantnu socijalizaciju, ali je konstitucija društvenih sistema u principu povezana sa uvek već postojećim kulturnim kodom, mada bi takođe morala da objasni njegovo nastajanje i funkciju. 4 Ovde je istovremeno markirano mesto koje omogućuje da se dalje analize izvode pomoću koncepta autopojetičkih sistema. Kasnije ćemo se vratiti na ovo.
164
Formula dvostruke kontingencije preko njoj imanentnog kruženja, ali i preko ovog tradicionalnog teorijskog stava, istovremeno ukazuje na izlaz i obećava nešto novo. Ništa ne prisiljava na to da se rešenje dvostruke kontingencije traži isključivo u već postojećem konsenzusu, dakle isključivo u dimenziji društva. Postoje funkcionalni ekvivalenti, na primer takvi kao vremenska dimenzija. Alter određuje svoje ponašanje u nekoj još nejasnoj situaciji najpre kao ogled. On počinje s prijateljskim pogledom, nekim- gestom, nekim poklonom - i čeka da li će, i kako, ego da prihvati predloženu definiciju situacije. Svaki korak koji na osnovu ovoga sledi tada je, u svetlu ovog početka, delanje sa efektom redukovanja kontingencije i određenja - bilo daje ono pozitivno ili negativno. Na ovo ćemo se vratiti. Ovim proširivanjem okvira rešenja problema Parsonsove teorije, teorija se istovremeno više otvara za slučajnosti. Možemo se nadovezati na »order from noise principle« (»poredak iz principa buke«) opšte teorije sistema 5. Ne treba da postoji već učvršćen vrednosni konsenzus, problem dvostruke kontingencije (tj.: prazna, zatvorena, neodređena samoreferencija) usisava upavo slučajnosti, stvara osetljivost za slučajnost, a kada ne bi bilo vrednosnog konsenzusa, čovek bi ga pronašao. Sistem nastaje, et si non daretur Deus. Ova preorijentacija zahteva dalje popravke početnih formulacija Parsonsove teorije. Parsons je mislio (u jednom ne tačno određenom smislu) na subjekte delanja koji uzajamno nastupaju sa samoodređenim (ne samo: od prirode datim) potrebama i u zadovoljenju svojih potreba uzajamno su zavisni. Ovo shvatanje problema ima, ipak, otvorene stranice. Čovek bi se morao pitati šta su zapravo ovi kao ego i alter određeni subjekti delanja (agents, actors) ako ne ono što je njihov »organism« (»organizam«) (kasnije: »behavioral system«) (»sistem ponašanja«) i »personality« (»ličnost«) što se diferencira tek u sistemu delanja, dakle nije unapred dato sistemu. I čovek bi se morao pitati kako treba shvatiti kontingenciju kada, ipak, svaki određeni poredak nastaje tek na temelju stanja problema dvostruke kontingencije. 5 Prema Heinz von Foerster, »On Self-Organizing Systems and Their Environment«, u: Marshall C. Yovits/Scot Cameron (ed.), Self-Organizing Systems, Oxford 1960, str. 31^18.
165
Da bismo mogli da dođemo do mogućnosti odgovora najpre premeštamo postavljanje problema dvostruke kontingencije u opštiju ravan teorije u kojoj se obrađuje konstituisanje i tekuće osporavanje smisla. Kao što smo naglasili u prethodnom poglavlju, o ego i alter treba govoriti s obzirom na otvoreni potencijal za određenje smisla koji je onome ko ga doživljava na sebi samome, ili na drugome, povremeno dat u obliku horizonta. Problem dvostruke kontingencije je virtuelno uvek prisutan čim je smisao dat psihičkom sistemu koji doživljava. On prati nefokusirano svaki doživljaj sve dok ne naiđe na neku drugu ličnost ili društveni sistem kome se pripisuje slobodan izbor. Tada postaje aktuelan kao problem usaglašavanja ponašanja. Povod za aktualizovanje nude konkretni psihički ili društveni sistemi ili tragovi (npr. pismo) koje su takvi sistemi ostavili za sobom. Za akutno stanje dvostruke kontingencije ipak nije dovoljan puki fakticitet susretanja; do problema koji motiviše dvostruku kontingenciju (a time: do konstituisanja društvenih sistema) dolazi se samo kada se ovi sistemi na specifičan način doživljavaju ili obrađuju: naime kao beskrajno otvorene, u svojoj osnovi stranom zahvatu oduzete mogućnosti određenja smisla. Otuda posebna terminologija ego i alter, odnosno alter ego. Prema tome, pojmove ego i alter treba držati otvorene ako se radi o psihičkim ili društvenim sistemima; i treba ih držati otvorene bilo da ovi sistemi nekom određenom osporavanju smisla odgovaraju ili ne. Na odgovarajući način moramo pojam kontingencije da proširimo, naime da ga vratimo na njegovo prvobitno, modalno-teorijsko shvatanje. Pojam se dobija isključivanjem nužnosti i nemogućnosti. Kontingentno je nešto što nije ni nužno ni nemoguće; što je, dakle, takvo kakvo je (bilo, biće), može biti, ali je moguće i drugačije 6. Na taj način pojam označava dato (doživlje6 Istorijski se ovo shvatanje pojma vraća na Aristotela. Videti od mnoštva logičko-istorijskih istraživanja npr. Storrs McCall, Aristotles' Modal Syllogisms, Amsterdam 1963, naročito str. 66 i dalje; A. P. Brogan, »Aristotles’ Logic of Statements about Contingency«, Mind 76 (1967), str. 49-61; Albrecht Becker-Freyseng. Die Vorgeschichte des philosophischen Terminus »contingens«: Eine Untersuchung über die Bedeutung von »contingere« bei Boethius und ihr Verhältnis zu den Aristotelischen Möglichkeitsbegriffen, Heidelberg 1938; Hans Barth, Philosophie der Erscheinung, Bd. 1, Basel 1947, str. 326 i dalje; Guy Jalbert, Nécessité et Contingence chez saint Thomas d’Aquin et chez ses prédécesseurs, Otta-
166
no, očekivano, zamišljeno, fantazirano) s obzirom na mogućnost da bude drugačije; on označava predmete u horizontu mogućih promena. Pretpostavlja dati svet ali ne označava moguće uopšte, već ono što realno posmatrano može biti drugačije. U ovom smislu se ponovo govori i o »possible worlds« (»mogućim svetovima«) stvarnog sveta života 7 . Stvarnost ovog sveta je, dakle, pretpostavljena u pojmu kontingencije kao prvi i nezamenljivi uslov mogućeg bivstvovanja. Dvostruka kontingencija u ovom, nasuprot Parsonsu, modifikovanom shvatanju ima dvostruko delovanje. Ona omogućava diferenciranje posebne dimenzije sveta za društveno različite smisaone perspektive (društvena dimenzija) i omogućuje diferenciranje posebnih sistema delanja, naime društvenih sistema. Prema tome, društveno je prisutno u svakom smislu kao problem ravnodušnosti ili nesaglasnosti u perspektivama shvatanja. Istovremeno je povod za specijalno podešavanje delanja u sistemima koji se mogu razlikovati od svoje okoline. Sa modifikacijama u Parsonsovom teorijskom pristupu mogu se udružiti fenomenologija i teorija sistema, analiza smisla i analiza sistema/okoline. Istina, ovome je potrebna još izvesna dorada koja mora preći stepen apstraktnosti Parsonsovog izlaganja.
II Formulacija problema dvostruke kontingencije navodi na to da se na obe strane, kao ego i kao alter, ljudi, subjekti, individue, ličnosti pretpostave kao potpuno konkretizovane egzistencije. To nije ni sasvim pogrešno ni potpuno tačno. Teorema dvostruke kontingencije služi upravo za to da se tako odveć kompaktna pre-
wa 1961; Celestino Solaguren, »Contingencia y creaciön en la filosofia de Duns Escoto«, Verdad y Vida 24 (1966), str. 55-100; Heinrich Schepers, Möglichkeit und Kontingenz: Zur Geschichte der philosophischen Terminologie vor Leibniz, Turin 1963; isti, »Zum Problem der Kontingenz bei Leibniz; Die beste der möglichen Welten«, u: Collegium Philosophicum: Studien./. Ritter zum 60. Geburtstag, Basel-Stuttgart 1965, str. 326-350. 7
Tako nekako Nicholas Reschcr, Topics in Philosophical Logic, Dordrecht 1968, naročito str. 229 i dalje; Jon Elster, Logic and Society: Contradictions and Possible Worlds, Chichester 1978.
167
misa razloži. To se, doduše, može dogoditi samo ako se ponudi zamena. Prebacićemo suštinski deo ove problematike u poglavlje o »interpenetraciji«. U ovom trenutku su neophodna neka pojašnjenja koja se odnose na teorijske prednosti kojima se teži u ovom procesu razlaganja. Pre svega se moramo osloboditi tradicionalnog načina obrade koji je problem dvostruke kontingencije (čak i kada ga tako nije zvao) pokušao dareši pojmovima kao što su »uzajamno delovanje«, »odslikavanje«, »recipročnost perspektiva« ili čak recipročnost učinaka. Tako se traženo jedinstvo videlo u nekoj vrsti simetričnog spajanja različitog. O drušvenom se u skladu s tim mislilo kao o odnosu između individua i pri tom se podrazumevalo da ukoliko izostanu individue, izostaje i odnos. Ova pretpostavka je polako, i gotovo neopaženo, postala neodgovarajuća i to, doduše, tako što se sve više naglašavala selektivnost perspektiva i nedohvatljivost onoga nasuprot. Konačno se svaki model ove vrste simetrije razbio na problemu kompleksnosti, i nužne selektivne redukcije kompleksnosti kojom se povremeno upravlja unutar sistema - samoreferencijalno. Govori li se o odslikavanju onda se može u značajnoj meri uračunati da ogledala koja se uzajamno ogledaju mogu da povećaju, umanje ili već nekako izobliče, da u igru uvedu »subjektivnu« komponentu. Metafora ipak postaje u onoj meri neodgovarajuća u kojoj se povećava selekcija koja se odnosi na sebe; a ona postaje neodgovarajuća pre svega onda kada se misli da ogledalo koje izobličuje ne odslikava iskrivljavanje drugog ogledala. To znači: ako se ova metafora preuzme u ravni odnosa između sistema koji operišu samoreferencijalno, ona se razlaže. Ogledala se razbijaju. Ali bez ove metafore ne može se misliti ni o recipročnosti perspektiva, a time izostaje i pretpostavka naizmeničnog, antecipirajućeg (»svrhovitog«) uzajamnog delovanja. Ukratko: postavlja se pitanje kako se uopšte još može zamisliti jedinstvo odnosa koje se povezuje s mnoštvom samoreferencijalnih sistema. Sam odnos postaje redukcija kompleksnosti. Ali, to znači: mora se shvatiti kao emergentan sistem. Isto tako malo, mada iz sasvim drugih razloga, zadovoljava i »simbolički interakcionizam«. Ovaj teorijski pravac ugrađuje alter ego kao kontingentno delatnog u ego i vidi, s pravom, u upo168
trcbi simbola obrazac posredovanja. Ali, on obraduje problem samo na jednoj strani interakcije, podmećući daje i na drugoj isti. On obrađuje dvostruku kontingenciju takoreći polovično i tako ostaje teorija delanja. Društveni sistemi, međutim, nastaju tako (i samo tako) što oba partnera doživljavaju dvostruku kontingenciju i što neodredljivost takve situacije za oba partnera daje svakoj aktivnosti koja se tada odvija značenje izgradnje strukture. To ne treba obuhvatiti osnovnim pojmom delanja. U kontekstu teorije društvenih sistema koja je izgrađena na problemu pojma dvostruke kontingencije može se više voditi računa o diferenciranju društvenih i psihičkih sistema. Situacije dvostruke kontingencije svakako zahtevaju, da bi komunikaciju uopšte mogle da pokrenu, najmanju meru uzajamnog opažanja i najmanju meru na saznanjima zasnovanih očekivanja. Istovremeno je zbog kompleksnosti takvih situacija isključeno da se učesnici međusobno potpuno razumeju, i to da se razumeju u svakoj varijanti potvrđivanja sistema koju svako za sebe uočava. U uobičajenom sociološkom govoru ovo se može izraziti na taj način daje stepen uzajamnog poznavanja, koji je neophodan za reprodukciju društvenog sistema, varijabla koja se od sistema do sistema aktualizuje u različitoj meri koja varira u zavisnosti od tipa društvenog sistema i utoliko zavisi i od raznolikosti tipova koji nastaju u toku društveno-kultume evolucije. Dakle, uzeli smo u obzir različite oblike i stepene »personalizacije« društvenih sistema (odnosno, analognu varijablu kada se kod ega i altera ne radi o psihičkim, već o društvenim sistemima). To znači odricanje od svakog supstancijalizovanog shvatanja individua ili aktera, koji kao nosioci određenih osobina omogućavaju izgradnju društvenih sistema. Umesto toga se u ravni društvenih sistema postavlja pitanje koliko učesnici uzajamno moraju da budu u stanju da se razumeju da bi mogli da komuniciraju. Ličnostima želimo da nazovemo psihičke sisteme koje posmatraju drugi psihički ili društveni sistemi. Pojam lični sistem je prema tome pojam koji involvira perspektivu posmatrača pri čemu treba da bude uključeno samoopažanje (takoreći: samopersonalizacija). Pošto se može podmetnuti da svaka teorija psihičkih sistema aktualizuje perspektivu posmatrača, može se gotovo hladnokrvno govoriti o psihičkim i o ličnim sistemima. Pri
169
tom ostaje važna pojmovna razlika pošto kod pojma ličnosti više dolazi do izražaja važnost posmatrača. Ne govorimo o »psihizovanju« već o »personalizovanju« društvenih sistema kada se radi o izražavanju zavisnosti reprodukovanja komunikativnog društvenog sistema od personalne atribucije učesnika. Jedan dalji, isto tako terminološki problem, takođe se teško može rešiti pomoću prihvaćenih, svakidašnjih, razumljivih izraza. I ovde je za plodnu analizu neophodno više jasnoće i više pojmovnog diferenciranja nego što to sociolozi uobičajeno pretpostavljaju. U temelj koji je pretpostavljen u teoremi dvostruke kontingecije, ulaze visokokompleksni sistemi koji koriste smisao, koji uzajamno nisu transparentni i ne mogu se proračunati. Ovo mogu biti psihički ili društveni sistemi. Privremeno moramo da zanemarimo njihovu razliku i zbog toga govorimo o »black boxes«*. Tada je jednostavna osnovna situacija dvostruke kontingencije: dve black boxes dobijaju, na osnovu bilo kog slučaja, da rade zajedno. Svaka određuje svoje sopstveno ponašanje preko kompleksnih, samoreferencijalnih operacija u okviru svojih granica. Ono što od njih postaje vidljivo, nužno je redukcija. Svaka podmeće isto drugoj. Zbog toga black boxes ostaju, i pored svakog nastojanja i pored svakog utroška vremena (one same su uvek brže!) jedna za drugu neprovidne. Samo kada strogo mehanički operišu, moraju u odnosu uzajamno da podmeću nedeterminisanost i mogućnost determinisanja. Samo kada same » blind« (»slepo«) operišu bolje prolaze u uzajamnom odnosu ako međusobno podmeću mogućnost determinisanja u odnosu sistem/okolina i potom se posmatraju. Nužno bi propao pokušaj da se drugi proceni. Sa pokušajem da se na njega utiče izvan njegove okoline čovek bi mogao da ima sreću i da sakupi iskustva. Neproračunljivost se dočekuje sa koncesijama slobodi 9, moglo bi se čak reći da 8 Time je istovremeno nagovešteno da se sledeća argumentacija može preneti i u ravan opšte teorije sistema ako se napuste premise smisaonog doživljaja i delanja. Upor. u vezi s ovim, i naročito u vezi s narednim izlaganjem, Ranulph Glanville, Inside Every White Box There Are Two Black Boxes Trying to Get Out, Ms. 1979; isti, »The Form of Cybernetics: Whitening the Black Box«, u: General Systems Research: A Science, a Metholology, a Technology, Louisville, Kentucky 1979, str. 35^2. 9 U vezi s ovim videti takode Donald M. MacKay, Freedom of Action in a Mechanistic Universe, Cambridge Engl. 1967.
170
se »sublimira« 10. Kada se susretnu crne kutije proizvode takoreći belilo, u svakom slučaju dovoljnu transparentnost za uzajamno saobraćanje. Preko samog podmetanja one proizvode izvesnost stvarnosti, pošto ovo podmetanje vodi podmetanju podmetanja kod alter egau. Asimilovanje smisaone građe u ovoj ravni poretka pretpostavlja, već smo napred govorili o »uzajamnom« konstituisanju 12 , dva samoreferencijalna sistema koji se uzajamno posmatraju. Njihov kapacitet za obradu informacija može biti dovoljan u malobrojnim prilikama sa kojima se susreću u njihovom saobraćanju. Ostaju odvojeni, ne stapaju se, ne razumeju se bolje nego pre toga; koncentrišu se na ono što kod drugih mogu da opažaju kao sistem-u-nekoj-okolini, kao input i output i povremeno samoreferencijalno uče u njihovoj sopstvenoj perspektivi posmatrača. Na to što opažaju mogu da pokušaju da utiču preko sopstvenog delanja, a na feedbacku mogu, opet, da uče. Na ovaj način se može ostvariti emergentan poredak koji je uslovljen kompleksnošću sistema koji ga omogućuju, ali koji ne zavisi od toga što se ova kompleksnost može i proračunati, i kontrolisati. Ovaj emergentni poredak nazivamo društveni sistem. Za sve što ćemo kasnije reći o strukturama važno je da se tačno utvrdi koja vrsta ograničenja ovde ulazi u igru i koje će se vrste nesigurnosti eliminisati ili, ipak, malo zadržati. Društveni sistem se ne izgrađuje na tome, i nije upućen na to, da sistemi koji stoje u dvostrukoj kontingenciji mogu obostrano da se prozru i predskažu. Društveni sistem je upravo zbog toga sistem što nema 10
Jer sublimacija znači: da ono čega se čovek mora odreći potpuno zaboravlja i potom ga revalorizovanog dobija nazad. 11 Ovaj argument protiv svakog introspektivno zasnovanog solipsizma (i kao zamena za božji argument kod Dekarta) formulisao je i Heinz von Foerster a.a.O. (1960), str. 35: »If I assume that I am the sole reality, it turns out that I am the imagination of somebody else, who in turn assumes that he is the sole reality. Of course, this paradox is easily resolved, by postulating the reality of the world in which we happily thrive«. (»Ako ja pretpostavljam da sam jedina stvarnost pokazuje se da sam imaginacija nekog drugog koji, opet, pretpostavlja daje on jedina stvarnost. Naravno, ovaj paradoks se lako rešava pretpostavkom stvarnosti sveta u kome srećno napredujemo«). Doduše, ne baš tako brzo i ne baš tako jednostavno! Ono što nastaje na ovaj način nije priznavanje stvarnosti out there (tamo izvan), već je samo konstituisanje stvarnosti relativne u odnosu na ravan emergencije nekog poretka uzajamnog (za svakog pojedinačno prozirnog!) podmetanja. 12 Upor.l. glavu, II pod 10.
171
bazalnu izvesnost stanja i na njoj unapred izgrađeno znanje o ponašanju. Kontrolišu se samo iz toga proizašle neizvesnosti povezane sa sopstvenim ponašanjem učesnika 13. Mogućnosti se ograničavaju (= strukturišu) kroz izgradnju sistema da bi u takvoj situaciji osigurale sopstveno ponašanje. Samo tako se ostvaruje autopojetička reprodukcija, ostvaruje se delanje na delanju. Apsorbovanje nesigurnosti teče preko stabilizovanja očekivanja, ne preko stabilizovanja samog ponašanja što, naravno, pretpostavlja da se ponašanje ne bira bez orijentacije na očekivanja. Dakle, očekivanja dobijaju u kontekstu dvostruke kontingencije strukturnu vrednost za izgradnju emergentnih sistema i na taj način sopstvenu vrstu stvarnosti (= vrednost pripajanja). Isto važi - i ovde postaje sasvim jasno da više ne formulišemo na Parsonsovim osnovima- za sve semantičke redukcije pomoću kojih svi sistemi-učesnici proizvode dovoljnu transparentnost za njihovo uzajamno opažanje i komuniciranje. Mislim na pojmove kao što su ličnost, inteligencija, pamćenje, učenje. »Ličnost» je oznaka za to da čovek ne može da posmatra kako se događa da očekivanja preko povezivanja u nekom psihičkom sistemu dobijaju na verovatnoći (ili drukčije formulisano: za sticanje sigurnosti upoznavanja). »Inteligencija« je oznaka za to da čovek ne može da posmatra kako se događa da samoreferencijalni sistem u kontaktu sa samim sobom bira jedno, a ne drugo rešenje problema. »Pamćenje« je oznaka za to da čovek ne može da posmatra kako kompleksno aktuelno stanje nekog sistema prelazi u naredno tako da se umesto njega mora posegnuti nazad za odabranim proteklim 13 Jedan nešto duži citat može, možda, da pojasni ovo stanovište: »Now, of course, you are an awfully random thing because you burble out words. On the other hand, if I can establish a conversation with you, this is no longer the case. Why is it no longer the case? Because, of course, I am uncertain about what you will say next... But, my main uncertainty about you is of a different sort, it’s an uncertainty about what sort of inquiries I should make« ) (»Sada, naravno, vi ste užasno slučajna stvar zato što romorite reči. S druge strane, ako mogu da uspostavim konverzaciju sa vama, to više nije slučaj. Zašto to više nije slučaj? Zbog toga što sam nesiguran u vezi s tim šta ćete sledeće reći... Ali moja glavna nesigurnost u vezi s vama je drukčije vrste, to je neizvesnost u vezi s vrstom ispitivanja koje bi trebalo da izvedem«) - a ova se nesigurnost može staviti pod kontrolu samo pomoću konverzacije. (Gordon Park, »A Proposed Evolutionary Model«, u: Heinz von Foerster/George W. Zopf (ed.), Principles of Self-Organization, Oxford 1962, str. 229-248 (230).
172
inputs kao indikatorima. »Učenje« je oznaka za to da čovek ne može da posmatra kako informacije razlažu dalekosežne konsekvence tako sto u nekom sistemu utiču na delimične promene strukture ne narušavajući time samoidentifikaciju sistema. Primeri se mogu umnožavati 14 . Oni pokazuju da bi bilo izlišno tragati za psihičkim, ili čak organskim supstratom za nešto takvo kao što je ličnost, inteligencija, pamćenje, učenje. U pitanju su lukavstva posmatrača da se neopaženo protumači i prevede u emergentnu ravan kontakta između sistema. Ako se ovo dogodi, i ako posmatrač to doživi, on može biti podstaknut da i svoje samoopažanje (koje se nalazi pred istim problemom) na to orijentiše i nakon izvesnih dobrih iskustava s tim misliće da je ličnost, da ima inteligenciju i pamćenje, da može da uči itd. I niko mu ne može protivrečiti pošto ga niko ne može tačnije opažati nego što to ovi pojmovi dopuštaju. Prema tome, »psihološko« ove vrste spada u emergentnu stvarnost društvenih sistema koji se zahvaljuju autokatalizi putem dvostruke kontingencije. Ovo ni u kom slučaju ne znači da se radi o prividnom svetu, fikcijama, o pukim recima u odnosu na čvrste činjenice koje leže u osnovi samih sistema. U emergentnom odnosu ne postoji više ili manje stvarnosti, ni smanjenja stvarnosti, već samo različite, selektivne sposobnosti pripajanja. Radi se o uspostavljanju transparentnosti uprkos netransparentnoj kompleksnosti, a to se može postići samo putem emergencije novih ravni sistemskog sklopa. Na ovaj način dobijena relativna transparentnost zaista se mora platiti. Ona se plaća doživljajem kontingencije. Nedokučivost strukturne dobiti nadoknađuje se paušalnim ustupkom da je moglo biti i drukčije. Poznavanje i proračun partnera zamenjuju se, zato što su nedostižni, ustupanjem slobode, a onda se čovek 14 Izabrali smo primere, ne uzimajući u obzir »ličnost«, koje George W. Zopf koristi za istu tezu. Vidi: »Attitude and Context«, u: Heinz von Foerster/George W. Zopf (ed.), Principles of Self-Organization, Oxford 1962, str. 325-346 (327 i dalje). Za »potrebe« bi, uostalom, mutatis mutandis važilo isto. Već je Hegel prozreo potrebe kao apstrakcije, već se Parsons video prisiljenim na generalizovanje »need-dispositions« (»odredenja potreba«). Sociologija zasnovana na pojmu potreba morala bi otuda najpre jednom da objasni odakle crpi hrabrost da sve ovo ignoriše. Sam naturalizam još uvek nije smisaoni program.
173
može ograničiti na poznavanja koja doprinose upotrebi kontingencija. Ova redukcija se učvršćuje, i to je teorijska središnja teza visoko integrativne snage, na doživljaju delanja i na taj način upravlja baš preko ustupka slobodi. Smisaono jedinstvo delanja se konstituiše kao sinteza redukcije i otvaranja za mogućnosti izbora. Njegova funkcija je da to utvrdi i da se reprodukuje sa sposobnošću pripajanja. To što se u međusobnom saobraćanju black boxes događa, pojavljuje im se kao delanje. Delanje je selekcija pripisana sistemima. Ma kako se ono ondaracionalizovalo kao izbor između alternativa, predstavljalo kao odluka, povezivalo sa motivima: najpre je ništa drugo do aktualizovana kontingencija i, sa stanovišta posmatrača, očekivanje usađeno u neproračunljivo. Ovome ćemo se iscrpnije vratiti u poglavlju o komunikaciji. Važna konsekvenca tiče se pitanja pod kojim diferencijama zapravo sistem, koji je izgrađen na dvostrukoj kontingenciji, najpre buja. U kontekstu savremenog individualizma i teorije delanja lako je shvatljivo da se ovde polazi od samoiskorišćavanja aktera, odnosno, njegovih (ma kako subjektivnih, ma kako iracionalnih, neinformisanih i pogrešno postavljenih) ciljeva. Međutim, teorema dvostruke kontingencije vodi do druge posledice. Dakle, sistem se pokreće i orijentiše najpre preko pitanja da li će partner prihvatiti ili odbiti komunikaciju, ili redukovano na delanje: da li će mu delanje koristiti ili naneti štetu. Pozicija sopstvenog interesa proizlazi tek sekundarno iz načina na koji partner reaguje na neki smisaoni predlog. Potera za sopstvenom koristi je suviše zahtevno angažovanje, a da bi se moglo generalno pretpostaviti (a odgovarajuće teorije su takođe jako kasno razvijene teorije) 15. Naprotiv, nijedan društveni sistem se ne bi pokrenuo ukoliko onaj koji započinje komunikaciju ne bi znao, ili se za to ne bi interesovao, da li njegov partner na to reaguje pozitivno ili negativno. Jedna u ovom pogledu potpuno neodređena situacija bila bi kada se ne bi svaki kontakt odmah prekinuo, već bi se najpre pokrenula nastojanja da se objasne pretpostavke za one diferencije koje se odnose na partnera. 15 Ovaj prigovor se odnosi kako na objektivistički postavljen utilitarizam tako i na program »sociologije saznanja«. On proizlazi iz davanja prvenstva pitanju o referenciji sistema i na taj način ne prejudicira težnju za psihološkim tumačenjima.
174
Konačno se mora uzeti u obzir da lako generisano iskustvo o kontingenciji postaje svetski delotvorno. Ono se ne može zadržati u internim odnosima sistema i ne može se ograničiti na emergentni društveni sistem delanja zato što se black boxes uzajamno doživljavaju i obrađuju u svojoj okolini kao sistemi-sa-okolinom. Svaka strana može da napravi razliku između njene okoline, odnosno sveta uopšte i sistema-sa-okolinom u njenoj okolini. Tako preko delanja postaje relevantan doživljaj koji je povezan s okolinom - već zbog toga što čovek može sam da radi na drugom kada zna kako se sam u okolini drugog preko ovoga doživljava. Generalizovani rezultat neprestanog operisanja pod ovim uslovima dvostruke kontingencije konačno je društvena dimenzija svakog smisla: da čovek kod svakog smisla može da pita kako se on preko drugih doživljava i obrađuje. Ova komplikovana struktura neprozirnih sistema koji se orijentišu na okolinu u kojoj se nalaze sistemi koji se orijentišu na okolinu, prisiljava na to da se razlikuje za svaki sistem konstitutivna diferencija sistem/okolina od odnosa između odgovarajućih sistema 16 . Ovo je pozadina potvrđivanja pred kojom treba posmatrati evoluciju smisla i evoluciju razlikovanja doživljaja i (proračunatog) delanja. Svaki smisaoni momenat nudi tačku posredovanja za različite referencije sistem/okoline, nudi takoreći mogućnost ad hoc integracije. Ovo razmišljanje istovremeno objašnjava vezu smisaono-imanentne društvene dimenzije i izgradnje društvenih sistema. Društvena dimenzija svakog smisla odnosi se na svet u celini, na opsežnost sopstvenog doživljavanja i procenjenog tuđeg doživljavanja na kraju povremeno konkretnog Ovde i Sada. Ovoj svetskoj rasprostranjenosti odgovara što se mora redukovati na marginalno sagledano. Društveni sistemi se, naprotiv, izgrađuju samo tamo gde se moraju uzajamno usaglasiti delanja različitih psihičkih ili društvenih sistema, jer je za selekciju jednog delanja druga pretpostavka ili obrnuto. Konstituisanje društvene dimenzije je nužan, ali ne dovoljan uslov za konstitisanje društvenih sistema (kao što je doživljaj nužna, ali ne
16 Ovo je jako rano zahtevao Heinz Hartmann. Videti njegov Uvod za: Heinz Hartmann (Hrsg.), Moderne amerikanische Soziologie: Neuere Beiträge zur Soziologischen Theorie, Stuttgart 1967, str. 85 i dalje.
175
dovoljna pretpostavka za delanje). Društvena dimenzija čini u svakom smislu vidljivim mogućnosti divergiranja perspektiva sistema. Ono što se zajedno shvati može za učesnike da znači vrlo različito. Ova divergencija se može tada upotrebiti za izgradnju društvenih sistema, ona može dati povod za to, može više ili manje na to da prisiljava. U različitosti doživljaja nalaze se pozivanja na delanje. Dvostruka kontingencija stvara pritisak akcije. Ali, istovremeno se u diferenciji doživljaja i delanja može pročitati da razlike u načinu posmatranja i obradi doživljaja još ne određuju kako će se delati. Izgradnja društvenih sistema mora da reši još jedan problem: u svakoj izgradnji smisla etablirani problem dvostruke kontingencije društvenog delanja.
III Pre nego što dalje nastavimo s problemom za sistem konstitutivne, dvostruke kontingencije, hajde da uključimo naučno-teorijsku refleksiju koja se odnosi na oblik teorije. Teorija, čiju izradu započinjemo, nije orijentisana na savršenost i nedostatak savršenosti, već na naučno-specifični interes za razlaganjem i ponovnim kombinovanjem iskustvenih sadržaja. Ona ne polazi od toga daje svet »u redu«, već pokazuje nedostatke koji bi se mogli prevazići pomoću nauke. Ona ne produžava stav »social Problems« (»društvenih problema«) pomoću ugrožavanja stabilnosti ili devijacija, eksponencijalnog razvoja ili kriminaliteta. Naravno da ne poričemo da postoje teme ove vrste koje su vredne istraživanja, ali one ne određuju stav teorije, ni postavljanje problema. Ne radi se o interesu utvrđivanja i lečenja, ni o interesu da se održi postojeće, već najpre, i pre svega, o analitičkom interesu: o slamanju privida normalnosti, o shvatanju iskustava i navika i u ovom (ovde ne transcendentalno-teorijski zamišljenom) smislu: o fenomenološkoj redukciji. Metodološki recept za ovo glasi: tražiti teorije kojima polazi za rukom da normalno objasne kao neverovatno 17 . Ovo se u funkcionalističkoj perspektivi može dogoditi
17 Upor. takođe Niklas Luhmann, »Die Unwahrscheinlichkeit der Kommunikation«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 25-34.
176
pomoću postavljanja problema koji omogućavaju da se normalni sadržaji iskustva sveta života predstave kao uvek već uspela, mada verovatno i drukčije moguća rešenja problema. Od početnog distanciranja od relgioznog određenja sveta, od 17. veka, postoje mnogobrojni primeri za ovu tehniku prepravljanja. Dekart je, nasuprot svakoj verovatnoći, mislio: ne postoji veza između sadašnjeg momenta i onog proteklog i momenta koji tek sledi; Bog zbog toga mora da stvara novi svet iz momenta u momenat. Na mesto ovog rešenja problema kasnije dolazi teza svetsko-istorijske svesti koja se s vremena na vreme etablira u sopstvene vremenske horizonte. Ili: Hobs je mislio da se svaki čovek plaši drugoga i zbog toga je sklon preventivnom neprijateljstvu što drugoga, kada proračuna, utoliko više prisiljava da ga preduhitri. Pri jednom tako postavljenom, upravo kontrainduktivno formulisanom problemu, postaje obaveza creatio continua države. Jedan drugi autor misli: kada neko nekom drugom nešto da, kasnije kada se bude radilo o zahvalnosti ili naknadi nema mogućnosti da se postigne saglasnost o vrednosti darovanog. Ovde rešenje teče preko mehanizma tržište/cena. Poslednji primer se odnosi na vaspitanje: kako je uopšte moguće da se slobodno vaspitava kada je neophodno delovanje vaspitača na vaspitanika 18 . U svim ovim slučajevima bilo bi banalno (ali baš se to obično događa) da se problem ponovo uputi na svet života, na istorijski fakticitet, na institucije koje funkcionišu; jer upravo se radi o rekonstrukciji ovog sveta života u kontekstu drugih mogućnosti. Na primerima ranog shvatanja ove teorijske tehnike, koja normalno objašnjava kao neverovatno, pada u oči dvostrukost. Oni se svi obrađuju u vezi s problemom vremena i svi se odnose na posebne probleme određenih funkcionalnih sistema 19. U oba pogleda oni ostaju najpre zavisni od problema koji se u pre18 Upor. Ritter, »Kritik der Pädagogik zum Beweis der Notwendigkeit einer allgemeinen Erziehungs-Wissenschaft«, Philosophisches Journal 8 (1798), str. 47-85; Karl Salomo Zachariae, Uber die Erziehung des Menschengeschlechts durch den Staat, Leipzig 1802, naročito str. 98 i dalje. 19
U prvom primeru, o Dekartu, u ovo se možda može posumnjati. Ali, i ovde je specifično nagovešten funkcionalni sistem, naime religija: a pitanje je kako religiozne orijentacije mogu da zadrže svoj rang kada se svest već unapred uverila u svoju subjektivnost. Društveni sistemi
177
pravljanju društvenog sistema od staleškog poretka u funkcionalno diferencirani sistem moraju obraditi zbog svoje nametljivosti i dobiti nove semantičke oblike 20 . Pitanje kako je moguć društveni poredak, dobija u novovremenom, naučno-specifičnom stilu refleksije analitičku oštrinu 21 , a sociologija posebno počinje da traži, od pre otprilike sto godina, svoju teorijsku integraciju pomoću jednog takvog postavljanja problema 22 . U specifičnom, sociološkom postavljanju problema mogu se razlikovati oba modela pitanja, a ovde postoje i odgovarajuće ljupke teorije spremne da pomognu i one koje su fascinirane time da neverovatno postaje verovatno. Prva navedena varijanta ima tradiciju za sebe, a druga se nameće čim se eksplicitno postavi pitanje kako je moguć društveni poredak. U tradiciji apsolutno preovlađujuće shvatanje vidi problem društvenog poretka u izbegavanju ili potiskivanju neugodnog ponašanja, neprijateljskih, uznemirujućih, štetnih aktivnosti koje sprečavaju da drugi ostvare svoja prava u društvenim odnosima, da zadovolje svoje potrebe i da mogu dobro da se osećaju. Pax et iustitia ili sigurnost i poredak bili su vodeće formule, a dobra policija sredstvo. Za ovo shvatanje tada važi konstitucija pravno-političkog poretka (Hobs) ili dovoljan vrednosni konsenzus kao neophodni, prethodni uslov za izgradnju društvenog sistema. Pošto je ovaj prethodni uslov uvek već ispunjen, on »legitimiše« još samo postojeći poredak. Čovek može da pođe od njega i da na taj način isključi osnovnu 20 O ovome bliže, Niklas Luhmann, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Frankfurt, Bd. 1 1980, Bd. 2 1981. 21 Upor. u vezi s ovim iscrpnije Niklas Luhmann, »Wie ist soziale Ordnung möglich?«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 2, Frankfurt 1981, str. 195-285. 22
Upor., kao pregled, Shmuel N. Eisenstadt/M. Curelaru, The Form of Sociology: Paradigms and Crises, New York 1976. Podrazumeva se da u predistoriji i eksplicitnoj teorijskoj tradiciji sociologije ima i malo opštih ukazivanja na problem, pre svega u trouglu individualizma, kulture i (više ili manje autoritativnog, vladavinom određenog) društvenog poretka i u formuli racionalnosti ovog odnosa. Upor. u vezi s ovim, možda, John O’Neill, »The Hobbesian Problem in Marx and Parsons«, u: Jan J. Loubser et al. (ed.), Explorations in General Theory in Social Science: Essays in Honor of Talcot Parsons, New York 1976, str. 295-308; Roland Robertson, »Aspects of Identity and Authority in Sociological Theory«, u: Roland Robertson/Burkart Holzner (ed.), Identity and Authority: Explorations in the Theory of Society, Oxford 1980, str. 218-265.
178
problematiku. Ukoliko dođe do pitanja o nastanku ovih prethodnih uslova, ona bi se prebacila u nadležnost teorija evolucije ili socijalizacije. Čovek bi se ipak morao pitati da li zaista osnovni problem konstitucije društvenih sistema leži u eliminisanju štetnog ili nespremnosti na prilagođavanje. Ili, zaoštreno formulisano: da li je dovoljno ako se društveni poredak shvati kao bojkotovanje bojkotovanja ili, ne mora li čovek pre svega da zna koliko je on uopšte moguć i dovoljno verovatan? Drugo shvatanje se određuje pitanjem o »uslovima mogućnosti« i njime traži apstraktnije i istovremeno šire (na primer, uključivanje i sukoba kao sistema) teorijske osnove. Ovo je shvatanje pripremljeno radikalizovanjem problema dvostruke kontingencije. Ono artikuliše pitanje »kako je društveni poredak moguć?« na način koji ovu mogućnost najpre predočava kao neverovatnu 23 . Ako svako dela kontingentno, dakle svako može da dela i drugačije i svako to o sebi samom i o drugima zna i uzima u obzir, najpre je neverovatno da sopstveno delanje uopšte nađe dodirne tačke (i time: određenje smisla) sa delanjem drugih; jer samo određenje bi pretpostavilo da se i drugi određuju, i obrnuto. Ovaj koncept objašnjava istovremeno sa neverovatnošću društvenog poretka i normalnost društvenog poretka; jer u ovim uslovima dvostruke kontingencije svako samoodređenje, ma kako slučajno nastalo i ma kako proračunato, za drugo delanje dobija vrednost informisanja i povezivanja. Baš zato što se takav sistem gradi zatvoreno-samoreferencijalno, dakle A se određuje preko B i B preko A, produktivan je svaki slučaj, svaka prepreka, svaka zabluda. Geneza sistema pretpostavlja strukturisanu kompleksnost u smislu neproizvoljnih podela. Bez »noise« (»buke«) nema sistema. U ovim uslovima je nastajanje
23 Utoliko postoje paralele sa napadima etnometodologije, naime s pokušajem da se stave pod znak pitanja samorazumljivosti svakidašnjeg života i da se pokažu kao kontingentne putem eksperimentalnog frontalnog napada ili preko elaborirane jezičnosti naučnog meta-formulisanja. Ova su se nastojanja ipak, tako bar u ovom momentu izgleda, utvrdila u svojoj sopstvenoj gestikulaciji. Ona to mogu da promišljaju i da svoju sopstvenu gestikulaciju slave kao svakidašnje ponašanje. Ali, ekspresivno ponašanje, ma kako se promišljalo, još uvek ne predstavlja teoriju, već samo: gestikulaciju.
179
(ma kako kratkotrajnog, ma koliko konfliktnog) poretka normalno kada oni koji određuju svoje delanje mogu da shvate dvostruku kontingenciju, kada može da se stvori obostrano kontingentna konstelacija egolalter. Na prvi pogled može da bude čudno da udvostručavanje neverovatnoće (koje se odnosi na svaki specifičan izbor ponašanja) vodi ka verovatnoći. Dakle, nije u pitanju čisto linearni problem povećavanja, odnosno smanjivanja. Kada se na sopstvenu nesigurnost ponašanja nadoveže nesiguran izbor ponašanja nekog drugog, a zavisi od sopstvenog ponašanja, nastaje mogućnost da se sopstveno ponašanje baš na ovo orijentiše i u odnosu na ovo određuje. Dakle, emergentnost društvenog sistema omogućuje udvostručavanje neverovatnoće i potom olakšava određivanje sopstvenog ponašanja.
IV Sada moramo sebi da postavimo pitanje kako se to problem dvostruke kontingencije »sam od sebe rešava«; ili manje zaoštreno formulisano: kako dolazi do toga da nastupanje problema pokreće proces rešenja problema. Za ovo je odlučujući sam samoreferencijalni krug: Ja činim ono što Ti želiš, ako Ti činiš ono što ja želim. Ovaj krug je u rudimentarnom obliku novo jedinstvo koje se ne može svesti ni na jedan od učestvujućih sistema. On može u svakom sistemu-učesniku da bude prisutan kao jedinstvo svesti, odnosno kao tema komunikacije; ali pri tom se uvek već pretpostavlja daje prisutan i u drugim sistemima. Ova pretpostavka ne nastaje proizvoljno, nezavisno od toga šta je njen osnov. U graničnom slučaju ona može počivati na zabludi (drugi me još nije video niti procenio kao mogućeg partnera u interakciji) ali kada deluje, stvara odgovarajuću stvarnost - makar to bilo samo pružanje mogućnosti drugome da joj se ne prepusti i da kontakt odmah okonča. Nije potrebno da povode tačnije analiziramo: ono što nastaje je itekako novo i, ma koji da su povodi, uvek isto; kružno, zatvoreno jedinstvo. U ovom jedinstvu određenje svakog elementa zavisi od nekog drugog i upravo se u tome sastoji jedinstvo. Čovek 180
može okarakterisati ovo osnovno činjenično stanje i kao sobom samom uslovljenu neodređenost: Ja ne dopuštam da me Ti određuješ ako Ti ne dopuštaš da Te ja odredim. U pitanju je, kao što vidimo, ekstremno nestabilna suštinska struktura koja se odmah razara čim se ništa dalje ne događa. Međutim, ovo početno stanje zadovoljava za definisanje situacije koja u sebi skriva mogućnost izgradnje društvenog sistema. Ova situacija zahvaljuje svoje jedinstvo problemu dvostruke kontingencije: otuda se ni ona ne može svesti na neki od sistema-učesnika 24 . Ona je za svaki sistem koji učestvuje momenat sopstvenog odnosa sa okolinom 25 , ali istovremeno i suština kristalizacije za emergentni odnos sistem/okolina. Ali, ovaj društveni sistem se zasniva na nestabilnosti. Zbog toga se nužno ostvaruje kao autopojetički sistem. On radi sa kružno-zatvorenom osnovnom strukturom koja se iz momenta u momenat razara ukoliko se ne radi protiv nje. Ovo se formalno dešava preko raztautologizovanja i što se tiče energije i informacije, preko obaziranja na okolinu. Posmatrano teorijsko-istorijski na taj način su povezani pojmovni sklopovi koji su nastali odvojeno. Teorema dvostruke kontingencije i teorija autopojetičkih sistema konvergiraju, a ova konvergencija omogućuje da se pojam delanja koncipiran kao »oslobođen od subjekta« ustanovi kao pojam za posmatranje bazalnih elemenata društvenih sistema. U poglavlju o komunikaciji i delanju vratićemo se na ovo u pojedinačnim analizama. Ipak, već ovde možemo da utvrdimo da problem dvostruke kontingencije svakom ponašanju sistema-učesnika, ma kako on bio organski ili psihički uslovljen, podaruje dodatni kvalitet: ponašanje redukuje upravo onu neodređenost koja sledi iz dvostruke kontingeneje. Iz ovog aspekta ono samo sebe kvalifikuje kao delanje. Prilagođava se slobodno u prostoru dvostruko-kontingentne nesigurnosti tako da svako potvrđivanje 24 Sasvim slično Dag 0sterberg, Meta-sociological Essay, Pittsburgh 1976, naročito str. 71. 0sterberg govori u sličnom smislu o »double dialectics« (»dvostrukoj dijalektici«) (a.a.O. str. 94) i u vezi s tim naglašava upravo novost, jedinstvo i neizvodljivosl društvenih situacija. 25
Iz ove perspektive Jürgen Markowitz obraduje društvene situacije. Videti: Die soziale Situation: Entwurf eines Modells zur Analyse des Verhältnisses zwischen personalen Systemen und ihrer Umwelt, Frankfurt 1979.
181
znači selekciju i svaka selekcija ograničavanje 26. U ravni emergencije društvenih sistema konstituisaće se prvo oni elementi iz kojih se ovi sistemi stvaraju, a ova autopoiesis zahteva konstituisanje jedinstva sistema kao samoreferencijalnog kruga. »Čista« dvostruka kontingencija, dakle jedna potpuno neodređena društvena situacija, zaista se nikada ne događa u našoj društvenoj stvarnosti. Uprkos tome, ovo ishodište je pogodno za dalje praćenje određenih pitanja. Tako, na primer, čovek može da razmišlja: ako je sve pogodno da se prekine krug tuđeg određenja putem samoodređenja, šta je onda naročito pogodno? Gde se nalaze prednosti selekcije koje čine verovatnim da će određene društvene strukture nastati pre od drugih? Ako se tako postavi pitanje onda može sve što u situaciju ulazi kao prethodno razumevanje da se shvati kao šansa da se upravlja selekcijom. Dodatno se može još pitati (makar to bilo još samo za otvoreno područje ostatka kontingencije) ne mogu li se dobiti opštiji uvidi o relativnoj šansi da se ostvari smisona ponuda. Drugim recima, šta ima posebnu vrednost kada se radi o tome da se u nekoj otvorenoj situaciji unapred konstruišu naredni događaji i da se putem samoodređenja, i tuđeg određenja, učine verovatnijim? U vremenskoj dimenziji dobitak u vremenu sigurno igra ulogu. Preimućstvo se daje onim temama sa kojima se nešto može brzo postići. Lanci selekcije koji mogu brže da operišu potiskuju one kod kojih se prvo mora dugo razmišljati čemu se čovek može prepustiti. U ovo je uključeno daje u dobitku onaj kome prvom padne na pamet nešto što se može operacionalizovati 27 . Kod pred26 Jean Genet u svom opisu obuhvata upravo ovu scenu: »En soi-même Mario sentait un équilibré de choix. Il était au centre enfin de la liberté. Il était prêt à...sauf que cette attitude ne pouvait durer longtemps. Se reposer sur la cuisse, detendre tel ou tel muscle sera déjà choisir, c’est-à-dire se limiter. Il devait donc garder son instabilité longtemps si les muscles ne se fatiguaient vite« (»Mario oseća na sebi samom ravnotežu izbora. Bio je konačno u središtu slobode. Bio je spreman da... osim što ovo ponašanje nije moglo da traje dugo. Odmoriti se na boku, opustiti ovaj ili onaj mišić bio bi već izbor, tj. ograničenje. Znači, trebalo je dugo sačuvati svoju nestabilnost da se mišići ne bi zamorili brzo«) (Querelle de Brest, navedeno prema Œuvres complètes, tom 3, Paris 1953, str. 301). 27
Opažanja u vezi s ovim kod Herbert A. Simon, »Birth of an Organization: The Economie Coopération Administration«, Public Administration Review 13 (1953), str. 227-236.
182
metnog i društvenog u pitanju je pre svega sposobnost pripajanja. To znači: kao naredni događaj bira se ono što se već može upoznati i što bi se moglo razmotriti kao događaj koji će biti izabran i posle onog narednog 28. Kao kod već toliko osporavane evolucije života čini se, dakle, da su razlike u tempu izgradnje sekvenci one koje omogućavaju da u situacijama, u kojima je ovo najpre neverovatno, ipak nastaju strukture. Ma kako se na ova pitanja odgovorilo, da li tako ili drugačije: za evolutivno-teorijski (odnosno, morfogenetski) stav ove vrste važno je da pravila po kojima se ostvaruje dobitak u selekciji - i drugo što se time, kao takođe moguće, sprečava-nemaju »sličnosti« sa tako izgrađenim strukturama, dakle, ne fungiraju kao neka vrsta »modela« ili »planova«. Tako se može pomoću najjednostavnijih pravila izgraditi visoko kompleksan sistem koji se istovremeno brine o tome da već dostignuta konsolidacija u daljoj igri sudeluje kao dobit u selekciji. Pored tempa i sposobnosti pripajanja, i upravo zbog toga što osigurava dobit u tempu i sposobnosti pripajanja, status quo dolazi do izražaja. V Kada sistem-učesnik doživljava neku situaciju kao dvostruko kontingentnu to utiče na njegovo ponašanje. Dvostruka kontingencija je problem koji kao problem ima posledice. Ponašanje postaje delanje u slobodnom prostoru drugih mogućnosti određenja. Dakle, pod pritiskom dvostruke kontingencije nastaju vremenske granice. Čisto autistički motivisano ponašanje pojedinačne ličnosti bi se nastavilo ako bi druge ličnosti ušle u, ili napustile polje uzajamnog ponašanja. Iskustvo dvostruke kontingencije, naprotiv, omogućuje i prisiljava na ultra-perspektivu koja sekvencama ponašanja daje sopstvenc vremenske granice, naime periodično disciplinuje ponašanje 29 . Problem dvostruke kontin28
Ovde će se čovek selili stare izreke o razgovoru da treba birali teme kojima svi mogu nešto doprineli, umesto vođenja monologa koji sam sebe nastavlja. 29 Upor. o ovome Otto E. Rössler, »Mathematical Model of Proposed Treatment of Early Infantile Autism: Facilitation of the ”Dialogical Catastrophe" in Motivation Interaction«, u: J. I. Marlin (ed.), Proceedings of the San Diego Biomedical Symposium Februar, 1975, str. 105-110.
183
gencije ima, prema tome, osobine autokatalitičkog faktora: on omogućuje, a da sam nije »upotrebljen«, izgradnju struktura u novoj ravni poretka, koja se reguliše preko one perspektive na perspektivama. Pri tom je, i zato se može govoriti o »auto«-katalizi, sam problem dvostruke kontingencije sastavni deo sistema koji se gradi. Iskustvo kontingencije dopušta da se sistemske građevine puste u rad i sa svoje strane je moguće samo ako se to dešava i ako se kroz to snabdeva temama, informacijama i smislom 30 . Čim se kao reakcija na specifični problem dvostruke kontingencije društveni sistem izdvoji iz fizičko-hemijsko-organsko-psihičke stvarnosti i izgradi sopstvene elemente i sopstvene granice, za ovaj sistem nastaje mogućnost slučaja. Slučaj se proizvodi odmah sa emergencijom sistema tako da sistemu stoji na raspolaganju dovoljno nereda za njegovu sopstvenu reprodukciju. Slučaj ovde nije, kao obično, zamišljen kao apsolutna bezuslovnost i lišenost uzroka, već samo kao nedostatak koordinacije događaja sa strukturama nekog sistema - »nedostajuća« koordinacija koja kao negativnost u sistemu ipak može da ima uticaja i može da pokrene kauzalne procese. Učinak iskustva o kontingencijije, prema tome, konstituisanje i uključivanje slučaja u uslužne funkcije sistema 31, dakle transformacija slučajeva u verovatnoći izgradnje strukture. Sve drugo je pitanje selekcije onoga što se pokazuje kao istinito i što se može dalje upotrebiti. Ma gde se čovek našao u ovim okolnostima uzajamno spoznate dvostruke kontingencije, nastavak kontakta se može postići samo putem usaglašavanja selektivnih određenja ponašanja i to samo preko izgradnje sistema. Veza dvostruke kontingencije i izgradnje siste30 Nikakva bezuslovna, nova misao: »Les organes produisent les besoins et réciproquement les besoins produisent les organes« (»Organi proizvode potrebe i recipročno potrebe proizvode organe«), kaže se u Rêve de d’Alembert; Didrot, Œuvres, (éd. de la Pléiade), Paris 1951, str. 928. Formulacija se zabavlja protivrečnošću ali upravo time želi da provocira proces mišljenja kojim teorijski nije još sasvim ovladala. I »impetus-teorija« se u kontekstu očigledno prethodno datog razumevanja kretanja bavila sličnim problemom i pronašla svoje osnovne pojmove da bi sebi mogla da protumači kako akcidencija povratno deluje na sopstveni subjekt. Upor. Anneliese Maier, Zwischen Philosophie und Mechanik, Rom 1958, str. 341 i 31 Upor. dalje gore, str. 62 i dalje.
184
ma ne daje nikakvu sigurnost opstanka na putu. Ona ne kazuje još ništa o tome da li se izgradnja sistema nastavlja ili prekida. Ona najpre utemeljuje šansu selekcije onoga što (privremeno) izgleda da polazi za rukom, da zadovoljava, da vredi da se nastavi. Omogućuje evoluciju specifičnih, društvenih poredaka - pri čemu evolucija opet znači samo: izgradnju i razaranje strukturisanih poredaka u emergentnoj ravni stvarnosti. Autokataliza društvenih sistema stvara svoj katalizator, naime sam problem dvostruke kontingencije. To će biti jasno kada se analizira kako i zbog čega dolazi do nemogućnosti uzajamnog određenja ponašanja. Ponašanje nije po sebi neodredljivo, nije po »prirodi« »slobodno« u smislu: otvoreno za samovoljno određenje. Ponašanje drugog ne postaje neodredljivo tek u situaciji dvostruke kontingencije, a posebno za onoga ko to pokušava da predskaže da bi sopstveno određenje ponašanja mogao da priključi. Tada se u metaperspektivi dvostruke kontingencije pokazuje neodređenost stvorena tokom predskazivanja. Ma kako ponašanje bilo uređeno u skladu s navikama i očekivanjma: kada je jasno da će se upotrebiti na tome zasnovana mogućnost predskazivanja da bi se motivisalo komplementarno ponašanje, baš to može postati motiv za promenu ponašanja koje se može predskazati da bi se predskazivanju oduzela njegova osnova i da bi se na njemu zasnovano priključeno ponašanje zaustavilo. Kada ego sa svoje strane sada zna da alter zna da ego nastoji da predvidi ponašanje altera, ego mora takođe da uključi efekat ove antecipacije. Ovo se ne može dogoditi u obliku prefinjenog predviđanja jer bi ono iznova uvelo problem u igru. Problem se ponavlja na svakom stepenu refleksije problema: u meri u kojoj se predskazanje specifikuje (a to u suštini znači: u meri u kojoj interes za priključivanjem postaje vidljiv), drugi dobija upravo kroz to mogućnost da se oslobodi od predskazanja. Samo kada, ali i uvek kada je predskazano, on može »drugačije« da dela, odnosno da ispunjenje očekivanja učini zavisnim od uslova. Predskazivanje tako omogućuje, čak podstiče svoje sopstveno opovrgavanje. Ma koje mogućnosti određenja bile pri ruci, one se prazne i na taj način upućuju na nove oblike. Samoreferencija postavljena u krug uzajamnog obaziranja postaje negativna - i upravo zato plodna. 185
Otvorenost za novo kondicioniranje počiva na istom uslovu kao i negativnost, naime na udvostručavanju kontingencije: ego doživljava alter kao alter ego. Međutim, sa neidentitetom perspektiva on istovremeno saznaje identitet ovog iskustva na obema stranama. Za oba je na taj način situacija neodredljiva, nestabilna, nepodnošljiva. U ovom iskustvu konvergiraju perspektive, a to omogućuje podmetanje interesa za negaciju ove negativnosti. interesa za odrđenjem. Time je, u pojmovima opšte teorije sistema, dato »state of conditional readiness« (»stanje uslovljene spremnosti«) 32, mogućnost izgradnje sistema u mirovanju koji može da iskoristi gotovo svaki slučaj za razvijanje strukture. Ova pretpostavka autokatalitički delatnog osnovnog problema postavlja se na više načina poprečno u odnosu na raširene teorijske premise. Ona se ne slaže sa pretpostavkom prirode (u smislu nečega što samo iz sebe izrasta) i ne slaže se sa pretpostavkom nečeg a priori (u smislu nečega što iz sebe samog crpi važenje). Ona mnogo pre, u smislu teorije samoreferencijalnih sistema, autonomno postavlja - preko pojmova kao što su materija i duh emergentni nivo poretka i to kako u pogledu omogućavanja »odozdo«, tako kondicioniranja »odozgo«, a naročito u pogledu svih hipostaziranja takvih pravaca zavisnosti. Na mesto takvih koncepata konačnog osiguranja dolazi pretpostavka problema koji u uslovima dovoljne kompleksnosti postojeće stvarnosti postaje produktivan. Pojam dvostruke kontingencije služi za tačnije shvatanje ovog problema u ravni emergencije društvenih sistema; i istovremeno kanališe povratno pitanje o tome šta ovde znači dovoljna složenost postojeće stvarnosti. Tako kombinuje - potpuno drukčije nego što se to nekada očekivalo od pojma uloge 33 teoriju samoregulisanja društvenih sistema sa ukazivanjem na pretpostavku o dovoljnim biohemijsko-organsko-psihičkim supstratima za shvatanje i problematizovanje dvostruke kontingencije 34. 32 Tako Donald M. MacKay, »Formal Analysis of Communicalive Processes«, u: Robert A. Hinde (ed.), Non-verbal Communication, Cambridge Engl. 1972,str. 3-25 (12 i sl.). 33 Videti, npr., Ralf Dahrendorf, Homo Soziologicus, 7. izdanje, Köln-Opladen, 1968. 34
Ovaj aspekt i njegove konsekvence za odnos psihičkih i društvenih sistema dalje ćemo obraditi u okviru pojma interpenetracije.
186
Kada sc ovdc govori o problemima, podrazumeva se da nije reč samo o artefaktima veštine naučnog problematizovanja. Koliko sc pojam problema, pojam dvostruke kontingencije, pojam autokatalize gradi u sistemski-specifičnom kontekstu naučnih nastojanja, i ovde mora da nađe svoje mesto i svoju funkciju, svoje osvedočenje i svog naslednika, toliko je to što se time misli stvarno stanje stvari u predmetnom području analize. Mi, dakle, tvrdimo: postoje problemi - ne samo za nauku. Stvarnost reaguje na probleme koji se u njoj postavljaju preko selekcije. Problemi su stvarno delatni katalizatori društvenog života. Ovo je osnovna pretpostavka koja je procesualizovana preko »dijalektike« (možda malo prerano). Ona će se u teoriji sistema obogatiti i artikulisati preko pojmova kao što su kompleksnost, samoreferencija i smisao.
VI Ukoliko se ova pretpostavka dvostruke kontingencije prihvati kao problem koji deluje autokatalitički, onda to ima posledice koje duboko zadiru u teorijski sklop izgrađen na ovim osnovama. Teorija obrađuje slobodno-lebdeću, konsolidovanu stvarnost, poduhvat koji sam sebe utemeljuje, i to joj kao teoriji daje specifičan sadržaj raspoloženja, poseban kolorit. Održivost društvenog poretka ne može da se utemelji ni na prirodi ni na a priori važećim normama i vrednostima. Šta dolazi na njihovo mesto? Misao koja se za ovo nudi od 17. veka prvo je glasila da se osnova poretka mora nalaziti u tajnovitosti i nesaznajnosti. Latentnost je nužni zahtev poretka. Ruka koja svime upravlja ostaje nevidljiva. Lanci koji sve povezuju pričvršćeni su na nedokučivoj visini. Motivi delanja bez sopstvene intencije bivaju dovedeni u red putem lukavstva uma. Metafore ove vrste bile su istovremeno ponude za kompromis religijama koje su već na svoj način mogle da slave, određuju i formulišu nedokučivo. Samo društvo ipak nije moglo da optira kao jedna od mnogih religija i upravo zbog toga je morala da ga zadovolji opšta formula nedokučivosti. Ovo je, u najmanju ruku, bilo oštro i tačno zapaženo. U stvari, da bi se kontinuitet pronađenog društvenog poretka osigurao čoveku nije
187
potreban konsenzus o utemeljenju, baš kao što mu nije potrebna ni optika da bi mogao da vidi. Ali, količina strukturalnih promena koja se od Francuske revolucije mogla opažati i u posledicama industrijalizacije ipak je vodila do gubitka verodostojnosti. U kom obimu je čovek mogao da pokuša da koriguje nevidljivu ruku? Koliko je jako smeo da zaljulja u nevidljivo okačene lance, a da se oni ne pokidaju? Sociologija, koja je na početku svoje istorije odmah počela da se bavi ovim pitanjima svakako više nije mogla da se zadovolji ovim upućivanjem u tamu. Od nje se tražila druga teorija. Bilo je uobičajeno da se u vezi s Veberom i Dirkemom posegne nazad za temeljnim vrednosnim konsenzusom, civilnom religijom, verom u legitimitet. Formulacije su varirale već prema tome koliko se izričito naglašavala politička vladavina kao garancija poretka. Parsons je ovaj koncept eksplicitno povezao s dvostrukom kontingencijom i u vezi s tim dao mu zaključno tumačenje: »The double contingency implies the normative orientation of action, since alter’s reaction of punishment and reward is superadded to alter’s "intrinsic" or direct behavioral reaction to ego’s original selection. If punishment or reward by alter is repeatedly manifested under certain conditions, this reaction acquires for ego the meaning of an appropriate consequence of ego’s conformity with or deviation from the norms of a shared symbolic system...Such a system, with its mutuality of normative orientation, is logically the most elementary form of culture. In this elementary social relationship, as well as in large-scale social system, culture provides the standards (value-orientation) which are applied in evaluative processes. Without culture neither human personalities nor human socil systems would be possible«. (»Dvostruka kontingencija implicira normativnu orijentaciju delanja pošto je reakcija altera na kaznu i nagradu pridodata a/terovoj "unutrašnjoj" reakciji ili neposrednom reagovanju na originalnu selekciju ega. Ako se kazna ili nagrada altera iznova manifestuje pod određenim okolnostima ova reakcija dobija za ego značenje prihvatljive posledice egovog slaganja sa, ili odbijanja normi zajedničkog simboličkog sistema... Takav sistem, s njegovom uzajamnom normativnom orijentacijom, logično je najelementamiji oblik kulture. U ovom elementarnom društvenom odnosu, kao i u velikom
188
društvenom sistemu, kultura obezbeđuje standarde [vrednosna orijentacija] koji se primenjuju u procesima procenjivanja. Bez kulture ne bi bile moguće ni ličnosti ni društveni sistemi«) 35. Odgovor je jasan, ali on ne rešava naš problem. On pretpostavlja da se u društvenom sistemu, kada treba da se pokaže kao sposoban da preživi, izgrađuje dovoljan vrednosni konsenzus i dovoljan sporazum u vezi s shared sumbolic system (zajedničkim simboličkim sistemom). Pretpostavlja se mogućnost da se ovo ostvari. Parsons nije morao »repeatedly« (»uvek iznova«) da podvlači »shared symbolic sustems« (»zajednički simbolički sistemi«). Naime, trebalo je da se razmisli nije li u novijim razvojima teorije već implicirano da u širokom obimu vreme i istorija stupaju tačno na ono teorijsko mesto gde su ranije fungirali priroda, norme ili vrednosti kao darodavci sigurnosti. To se delimično dešava prikriveno (kao kod Parsonsa »repeatedly«), delimično u teorijski potpuno neiskorišćenim analizama predmeta, na primer o strategijama probijanja puta u intimnim odnosima 36 ili u testovima o poverenju 37 . 19. vek je najpre pokušao da apriori koje više nisu ubedljive zameni poverenjem u pravcu istorijskog procesa i evolucije, interpretirajući ih kao napredak. U ovom obliku supstitucija vremena i istorije nije dovoljna za sigurnost osnove. Ali time nisu iscrpljene mogućnosti. Posmatra li se vreme kao struktura nekog procesa selekcije koji uravnotežuje tekuće ireverzibilnosti i reverzibilnosti 38 , čovek smesta shvata da se osnovi svake selekcije stvaraju kroz selekciju, a kroz upotrebu u daljem procesu selekcije se tako cementiraju da ponovno razlaganje postaje teže, ali nikada pouzdano nemoguće. Toward a General Theory of Action a.a.O., str. 16. Upor., npr. Murray S. Davis, Intimate Relations, New York 1973. 37 Upor. Niklas Luhman, Vertrauen: Ein Mechanismus der Reduktion sozialer Komplexität, 2. izdanje, Stuttgart 1973, naročito str. 40 i dalje. 38 Dalje, iscrpnije, Niklas Luhmann, »Temporalstrukturen des Handlungssystems: Zum Zusamenhang von Handlungs- und Systemtheorie«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 126-150. U vezi s ovim dalje je važan pojam »time hinding« (»vremenska povezanost«) koji je predložio, i u vezi s jezikom razvio. Allred Korzybski, Science and Sanity: An Introduction to Non-aristotelic Systems and General Semantics, novo izdanje 3. izdanja Lakeville Conn. 1945.
189
Pojasnimo ovo najednom primeru: do sada se koheziono delovanje ugovora uglavnom raspravljalo sa stanovišta ustanovljenosti norme koja propisuje da se ugovori moraju poštovati (»pacta sunt servanda«). Teškoće bezuslovno sigurnog zasnivanja takve norme dovele su do predloga za preraspodelu. Dirkem je na ovo mesto postavio moralnu činjenicu društva, Kelzen (Kelsen) saznajno-teorijsku hipotezu osnovne norme. Očekivanja koja su se usmerila na moć ustanovljavanja osnove nisu se promenila. U ovom pogledu tek teorija samoreferencijalnih sistema prisiljava na preraspodelu. Ono što »važi« kao pravni oblik ugovora samo je okvirni uslov za koordinaciju selekcija koje se same povezuju dok međusobno jedna s drugom stupaju u kontakt, uzajamno se koriste, jedna na drugoj izgrađuju i alternative odbacuju. Zato im je potrebno da imaju vreme. U simboličkom interakcionizmu ovde se govori o »negotiated order« (»ugovornom poretku«) 39. Neophodan uslov je da se svaka selekcija shvata kao kontingentna i da se proizvodi vremenska uzastopnost tako da se selekcije uzajamno mogu odrediti u prethodnom posezanju za, ili vraćanju na ono što je iz njihove vremenske pozicije budućnost ili prošlost. Temelj povezivanja su oba zajedno: kontingencija i vreme, a ugovor je oblik koji ovo zajedništvo (za razliku od drugih vrsta skupova) omogućuje 40. Apstraktnije formulisano: vreme nije prosto količina kretanja koja se može opažati, proračunati, stvoriti i ponoviti u meri u kojoj je utvrđeno koja stanja ono prevodi u neka druga. Vreme nije prosto hronologija upućena na prirodne zakone. A vreme nije organizovano ni u pogledu srećnog zavšetka do kojeg procesi normalno dolaze. Vreme nije prosto teleologija. Vreme je asimetrizovanje samoreferencije u pogledu poretka selekcije, a u društvenom području ono ovremenjuje dvostruku kontingenciju društvenog delanja, sa samoreferencijama koje se u njemu odigravaju, kako bi omogućilo da neverovatni poredak nužno nastane tamo gde se uvek spoznaje dvostruka kontingencija. 39 Upor., npr. Arthur BriUan, Meanings and Situations, London 1973, str. 26,147 i dalje. 40
Tačnija analiza mora pretpostaviti pojam interpenetracije. Na ovo ćemo se vratiti u 6. glavi, IV.
190
S dodatnim razmišljanjem može se saznanje o relevantnosti vremena još jednom povezati s problemom dvostruke kontingencije. Dvostruka kontingencija je najpre data u simetričnom obliku: za obe strane u principijelno istoj nesigurnosti. Kao simetrija ona je problem koji se vraća u sebe samog. Drugi je alter ego. Ili formulisano s Gothardom Ginterom: »Ti "je" uvek Ja u tematskom obrtu« 41. Ali, on nije samo to, on je i alter ego. Čovek može njegovo delanje da preduhitri, može mu se priključiti kada koristi svoje vremensko određenje. Problem se postavlja simetrično, rešenje problema se izvodi putem asimetrizovanja, a konsenzus, odnosno disens su tada rezultati: re-simetrizovanja. Ona su ponovo za obe strane na isti način konsenzus, odnosno disens.
VII Teza da dvostruka kontingencija nužno vodi izgradnji društvenih sistema i u ovom smislu autokatalitički deluje kao trajni problem (ne samo: kao podstrek) treba dalje da se protumači u obliku teorijskog poređenja na primeru granica sistema. Kao polaznu tačku biramo Zimelovu raspravu o društvenom ograničenju42. Odmah na početku ove rasprave nalazi se teza: »Svuda gde interesi dva elementa znače isti objekt, mogućnost njihove koegzistencije zavisi od granične linije u okviru objekta koja deli njihove sfere«. Sa stupanjem u društvene odnose uvek se, po Zimelu, pokreće i proces određenja granica. Međutim, granice na koje Zimel misli ne dele društveni sistem od njegove okoline; one presecaju objekte prema diferencijama: moja sfera uticaja/tvoja sfera uticaja, moja prava/tvoja prava; strana koju ja mogu da vidim/strana koju ti možeš da vidiš. Dakle, interakcija se formira preko granice kao u tenisu. Zajednička zona može biti manje ili više široko 41 Tako u: Metaphysik, Logik und die Theorie der Reflexion (1957), novo izdanje u: isti, Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, Bd. 1, Hamburg 1976, str. 31-74 (67). Ginter iz ovoga izvodi nužnost diskontinuiteta u stilu razmišljanja da bi se izbeglo beskrajno ponavljanje. Na mesto ovoga mi postavljamo nešto što bi se moglo nazvati samo-asimetrizovanje realnih sistema. 42
u: Georg Simmel, Soziologie: Untersuchungen über die Formen der Vergesellschaftung, 2. izdanje, München 1922, str. 467-470.
191
na može biti manje ili više široko postavljena, svako može više ili manje daleko da prodre u osobenost drugog; ali konačno se mora poštovati intimno područje drugog, mora mu se priznati pravo na osobenosti i tajne. Black box, dakle, kao moralni princip, kao »privatna svojina na duševno bivstvovanje« 43. Ova verzija, sistemsko-teorijski rečeno, uzima u obzir samo sistemsku referencu psihičkog sistema. Ne vidi se specifični svet društvenog sistema, a to se duguje nedostatku teoreme dvostruke kontingencije. Usled katalitičkog delovanja problema dvostruke kontingencije, i time pokrenute selekcije, nastaju potpuno druge granice. One ne dele i ne povezuju individue već konstituišu specifično područje društvenog sistema u odnosu na ono što za ovaj sistem tada postaje okolina. Sve što doprinosi rešenju problema dvostruke kontingencije, spada u sistem. Sve što pripada potvrđivanju ili selekciji pripajanja, pripisuje se samom sistemu. Sve drugo - pre svega, naravno, ogromne količine smisla o kojima se nikada nije govorilo - paušalno se doznačava okolini. Tako političku partiju ne interesuje da li njeni članovi ujutru, uveče ili i u podne peru zube; niti, zašto je lišće zeleno; ni kako suncima polazi za rukom da ostanu u ravnoteži. Društveni sistem može da definiše svoje smisaone granice manje ili više kao otvorene i propustljive, ali onda mora da utvrdi interna pravila selekcije pomoću kojih može teme da prihvati ili da ih odbaci. Time što se u toku komunikacije selekcije nadovezuju na selekcije, zgušnjava se područje prihvatljivog i pretpostavljenog čije se granice povlače koso kroz svet smisla. Psihički sistemi postaju ličnosti, tj. očekivani kolaži, koji u sistemu fungiraju kao odnosne tačke za dalje selekcije. To može da implicira više ali i manje nego što su one svesne. Ali i druga smisaona stanja se s vremena na vreme samo parcijalno inkorporiraju shodno idejama o organizovanju koje su se osvedočilc u sistemu. Knjige mogu 43 Videće se i obrnuti slučaj da individua želi da se potpuno angažuje u kolektivu, ali se samo delimično priznaje i prihvata. A to bi mogao da bude slučaj u kome se Zimel sam, kao riemački Jevrejin, pojavljuje u sopstvenoj teoriji: »Iz ovog oblika bi mogla, kada se ukaže prilika, da nastane tragedija kada zaista grupa određuje meru u kojoj će neko individuu da pripiše sebi, dok se u ovoj poslednjoj ne nalazi nikakvo ograničenje, već se oseća potpunim pripadnikom tamo gde joj se određuje samo delimično prihvatanje« (a.a.O., str. 468).
192
hiti dekoracija u sobi za dnevni boravak ili izdavački proizvod, brojno stanje u bibliotekama ili tema za raspravu određenih naučnih krugova. Zaštita prirode ima vrlo različit smisao već prema tome da li spada u nadležnost ministarstva za poljoprivredu, ministarstva unutrašnjih poslova ili ministarstva za kulturu i prema tome da li se primamo time bave šumari, policajci ili povrtari. Izrađena dvostruka kontingencija tada deluje istovremeno kao olakšanje u komunikaciji i kao prepreka u komunikaciji; a učvršćivanje takvih granica objašnjava se time da ponovno dopuštanje potpuno neodređene kontingencije pripada neočekivanostima. Granice se uvek mogu još pomeriti, područje očekivanog proširiti ili ograničiti; ali ovo, pošto sistem jednom stekne istoriju, još samo punktualno, još samo za određene teme, još samo izuzetno.
VIII Jedna od najvažnijih posledica dvostruke kontingencije je nastajanje poverenja, odnosno nepoverenja 44 . Ono nastupa kada se upuštanje u situacije oseća kao naročito riskantno. Drugi može drukčije da dela nego što očekujem; a on može, baš kada, i upravo zato što zna šta očekujem, da dela drukčije nego što ja očekujem. U vezi sa svojim namerama on može da bude nejasan ili da zavara. Ako bi ova mogućnost uvek prisiljavala na odricanje od društvenih odnosa zaista bi došlo samo u vrlo uskom i kratkoročnom smislu do izgradnje društvenih sistema (kao što je to možda na rubovima primitivnih društava u saobraćanju sa strancima - i upravo se ovde tada izgradila institucija poverenja u »gosta«). Ukoliko izgradnja društvenih sistema treba da nadjača uvek prisutan prag straha, neophodne su odgovarajuće strategije »uprkos tome«. Pri tom se može raditi o poverenju ili nepoverenju; a prvo olakšanje se sastoji u tome što ovo stoji kao izbor i što čovek nije upućen samo na jedan oblik ponašanja. Problem se rešava diferencijom koja istovremeno uvodi određene selektivne osetljivosti i mogućnost preokreta poverenja u nepoverenje. 44
O ovome opširnije Niklas Luhamann, Vertrauen, a.a.O.
13 Društveni sistemi
193
Poverenje je strategija sa većim dometom. Ko poklanja poverenje, značajno proširuje svoj delatni potencijal. On se može osloniti na nesigurne premise i čineći to, može da poveća njihovu sigurnosnu vrednost; jer nije lako izneveriti ukazano poverenje (što, naravno, više važi kada se radi o društvenim standardima za nedokučive lakomislenosti). Tako postaje pristupačan veći prostor za kombinacije, dakle i za više racionalnosti u sopstvenom izboru ponašanja. Nepoverenje je strategija koja više ograničava (ali uvek i proširuje). Čovek se ne upušta u rizik samo kada je predupredio slučajnosti, kada na primer, drži sankcije u ruci ili je dovoljno osiguran od štete. Ova diferencija, koja se nalazi u dometu učinka poretka, podupire se i tako što poverenje sebi samom predočava obrt u nepovrerenje i za ovo se okružuje kontrolnim osetljivostima. »Slepo« poverenje važi kao glupo, kao nepoželjno, kao štetno. Mali znaci zloupotrebe poverenja, ali i dotle neuočene osobine, tada su često dovoljni da izazovu radikalnu promenu odnosa. A to da se ovo zna, stabilizuje, opet, na poverenju utemeljeni društveni sistem. Suprotni proces, obrt od nepoverenja u poverenje mora da reši potpuno drugačije probleme; on ne nastupa naglo, već ako se uopšte dogodi, odvija se samo postepeno. On ostaje upućen na dodatni oslonac (na primer, pravo). Ovde nije reč o spuštanju, već o uspinjanju u pravcu kompleksnijeg društvenog poretka 45 . Na slučaju poverenja i nepoverenja mogu se proučavati tipična obeležja autogeneze društvenih sistema iz dvostruke kontingencije. Važno je pre svega da poverenja i nepoverenja mogu nastati samo u području dvostruke kontingencije, dakle ne mogu se pomešati sa opštim životnim optimizmom ili životnim pesimizmom, strahom od bolesti ili drugim nesrećama, prednostima poverljivog itd. Poverenje se mora dokazati kontingentno, tj. svojevoljno. Zbog toga se ne može ni zahtevati ni normativno propisivati. Ono ima društvenu vrednost funkcije poverenja samo kada mogućnost nemanja poverenja vidi - i odbacuje; dakle, kada 45 Videti upečatljivo pridobijanje političkog poverenja na kraju verskih građanskih ratova kod Hippolythus a Lapide, Dissertatio de ratione status in Imperio Nostro Romano-Germanico, Freistadt 1647, III, 4, str. 549 i dalje. Baš ovaj istorijski primer istovremeno uči da se problem nije mogao rešiti apelima, već samo javnim pravom.
194
počiva na negaciji suprotnosti. Dalje, upravo je ovde važna struktura vremena i sekvencijalnost izgradnje društvenih odnosa: započinje se s malim rizicima i gradi na potvrđivanjima; a zajemčenost poverenja olakšava ako se ona zahteva na obema stranama, tako da poverenje na jednoj strani može naći uporište na drugoj. Ali, poverenje ima pre svega cirkularni karakter koji sam sebe pretpostavlja i potvrđuje, koji je svojstven svim strukturama koje nastaju iz dvostruke kontingencije. Ono omogućuje izgradnje sistema i iz njih onda dobija energiju za još snažniju, riskantniju reprodukciju 46 . Upravo zbog toga je upućeno na simboličko osiguranje: ono ne reaguje na kritičke informacije zbog činjenica koje one iznose, već zato što fungiraju kao indikatori vrednosti poverenja. Sa svim ovim obeležjima sindrom poverenje/nepoverenje je, s jedne strane, posebno činjenično stanje koje je relevantno samo u naročitim situacijama u kojima se čovek prepušta unapred nekontrolisanim rizicima - ili se baš učestvovanje mora isključiti. Ali u suštini, sve situacije dvostruke kontingencije imaju ovaj karakter pošto uvek impliciraju sekvencu upuštanja u samoodređenja koja povezuju pre nego što se drugi na odgovarajući način povezao. Utoliko je poverenje univerzalno društveno-činjenično stanje.To se prekriva samo time što postoje funkcionalno adekvatne sigurnosne strategije i situacije gotovo bez slobode izbora, možda u području prava i organizacije 47 . Ali i ovde poverenje može biti neophodno kao neka vrsta redundantne osnove sigurnosti ako se poljuljaju uobičajena regulisanja ponašanja. Samo što će tada čovek pre posegnuti za nepoverenjem nego za poverenjem jer su mu nedostajale prilike da poverenja nauči i oproba. 46 Upor. u vezi s ovim primer odnosa razmene Peler M. Blau, Exchange and Power in Sozial Life, New York 1964, sir. 94,97 i dalje; 112 i sl., 315. 47
»Il n’y a aucun moyen de faire confiance à personne« (»ne postoji nikakvo sredstvo da se poveruje osobi«) zapaža Michel Crozier, Le phénomène bureaucratique, Paris 1963, str. 298, »dans un système ou l’on ne peut se rélèrer a un consensus independent« (»u sistemu u kome se ne može pozvati na nezavisni konsenzus«), Upor. i Rudolf Scholtlander, Theorie des Vertrauens, Berlin 1957, str. 38 i si. o: Arbeitsorientierung als Ursache des Vertrauensschwundes.
195
I Sada se vraćamo opštoj temi dvostruke kontingencije. U situacijama dvostruke kontingencije, i sledstveno u svim porecima, nalazi se jednosmisleno samoreferencijalno stanje stvari. Ovo je previdela teorija subjekta koja se temeljila na svesti i zbog toga nije mogla da objasni ni odlučujuće ambivalencije u pojmovnom shvatanju onoga što ovde znači »samo«. Veza dvostruke kontingencije i samoreferencije osigurana je konstelacijom ego/alter ego i to u preciznom i strogom smislu. Kada ego doživljava alter kao alter ego i dela u ovom kontekstu doživljaja, svako određenje koje ego daje svom delanju upućuje na sebe samog. Ono se preko altera odslikava i to ne samo stvarno, već i u antecipaciji preko ega, dakle u samom određenju. Delanje se ne poznaje samo kao izvršavanje njegove intencije, već i (i ne retko primamo!) kao delanje »za Tebe«, »zbog Tebe«, kao određeno za posmatranje, kao dokumentacija njegove sopstvene intencije koju ne treba razumeti kao intenciju dokumentacije. Drugo je pitanje u kojoj meri pri tom imaju udela ličnosti koje učestvuju, njihov moral i njihov ugled 48 . Ličnosti su za sebe same uvek već visoko agregirane samoreferencije. Najpre, i pre svega, odvija se proces bazalnog, samoreferencijalnog određenja u ravni pojedinačnih delanja. To »samo« o kome se ovde radi, i na šta će se ponovo ukazati, nije ništa više do delanje koje je utvrdilo svoj smisao, pri tom je takoreći uhvaćeno, i to uzima u obzir. Bazalna samoreferencija je na ovaj način uvek već ugrađena u proces određenja smisla koji delanja tek konstituiše. Elementi, odnosno elementarni događaji iz kojih se gradi sistem ne mogu se ostvariti bez takve samoreferencije, oni se samoreferencijalno konstituišu i tek na ovoj osnovi razvijaju mogućnosti izgradnje svoje strukture i svoj potencijal za rafinisanje. Primamo samoodnošenje je, dakle, samoodnošenje elemenata koji su stvoreni za selektivne kombinacije i stavljeni na raspolaganje. Pošto ova samoreferencija ipak teče preko alter ega, 48
U vezi sa suptilnostima ove refleksivne samoreferencije videti Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life, 2. izdanje, Garden Sity N. Y. 1959.
196
dakle preko nekoga ko sam ne posreduje u izvršavanju ovog odredenog delanja, uvek je u igri i jedna druga ravan samoreferencije, naime odnos prema društvenom sistemu koji bazalnu samoreferenciju tek omogućuje i na taj način sam učestvuje u odvijanju delanja. Dakle, u samoreferenciju, sjedne strane, spada: da delanje samo sebe kontroliše u perspektivi alter ega\ i, s druge: da se upravo na taj način pridodaje društvenom poretku u kome je ovo slučaj. Dakle, sa konstituisanjem samoreferencijalnih delatnih veza istovremeno nastaje samoreferencija društvenog sistema, naime uspostavljanje područja važenja dvostruke kontingencije i njenih predmetnih, vremenskih i društvenih granica. Kao učesnik u društvenim situacijama čovek tada može da dela vrlo dobro i autistički, ali samo demonstrativno autistički i sarazumevajući oba ona samoreferencijalna kruga: da ovo, prvo, deformiše delanje samo u pravcu demonstracije (želeo to čovek ili ne!) i da ovo, drugo, u društvenom sistemu dobija određenu pozicionu vrednost, izaziva reakcije, stvara istoriju i tako za sam akt dospeva izvan kontrole. Tako je elementarna samoreferencija konstitucioni uslov za društvenu samoreferenciju, i obrnuto; što ne govori ništa drugo nego: elementi su elementi samo u sistemu. Svako delovanje problema dvostruke kontingencije odvija se, čim se uspostavi, preko oba ova samoreferencijalna kruga povezujući ih međusobno. Obe ove forme pri tom uzajamno kontrolišu i koriguju sprovođenje samoreferencije preko alter ega i preko društvenog sistema. Da bi ovo jasnije shvatio čovek mora da pazi na to da problem dvostruke kontingencije dobija različito shvatanje već prema tome iz koje samoreferencije se posmatra. Pođe li se od suprotne pozicije još neodređene intencije delanja, elementarna samoreferencija ne može dobiti određenu funkciju pošto proističe iz neodređenog naprezanja nekog alter ega i time upućuje nazad na sebe samu kao neodređenu. Tada se pre svega radi o prekidanju i proširivanju kratko spojene elementarne samoreferencije delanja. Sve dok ego ne može da dela a da ne zna kako će alter ego da dela, i obrnuto, sistem je suviše malo određen i time je blokiran. Ali, to za smisaone sisteme istovremeno znači: biti visoko senzibilan za gotovo proizvoljna određenja. U ovom stanju dvostruka kontingencija deluje kao ubrzavalac izgradnje sistema. Svaki početak je lak. Nepoznati daju međusobno signale
197
najpre ukazujući na važne osnove ponašanja: definicija situacije, društveni status, intencije. Time počinje istorija sistema koja preuzima i rekonstruiše problem kontingencije. Potom se u sistemu sve više radi o sporazumevanju sa samostvorenom realnošću: o postupanju s činjenicama i očekivanjima u čijem je stvaranju čovek učestvovao, a koji ne utvrđuju prostor ponašanja samo više, nego i manje, od neodređenog početka. Dvostruka kontingencija tada više nije data u njenoj prvobitnoj, kružnoj neodređenosti, njena samoreferencija se raztautologizovala: uključila je slučaj u sebe, tako se uvećala i pojavljuje se u onome što je sada određeno, ili se pak može odrediti, još samo kao »i-drugačije-moguće-bivstvovanje«. Time dolazi do izražaja i druga samoreferencija, samoreferencija delanja kao elementa društvenog sistema. Delanje iz svoje funkcije elementa u društvenom sistemu dobija svoju selektivnu određenost zajedno s ograničenim mogućnostima da bude drugačije. Tako se pomeraju, slažu i dopunjavaju dva različita shvatanja problema dvostruke kontingencije: jedno kratkoročno koje obaveštava samo o neodređenosti i jedno strukturisano koje računa na kondicioniranja i ograničene alternative i koje je upućeno na predujmove sistema. Ova shvatanja mogu da zamene svoje vodeće uloge u procesu razvoja sistema; normalno je da jednom već strukturisanom sistemu ipak teško pada regenerisanje neodređenosti ili čak povratak u stanje lišenosti očekivanja. To nije, kao poslednje, otežano time što se za izgradnju strukture uzima u obzir istorija sistema, a vreme doživljava kao ireverzibilno. Zbog toga ponovno uspostavljanje neodređenosti zahteva oblik protivrečnosti. Ono se ne vraća u neistoričnost, već samo proizvodi nesigurnost u vezi s onim što iz dosadašnjeg sledi. Na ovo ćemo se vratiti u 9. glavi. Premeštanje problema iz otvorenog u strukturisani oblik koristi kao klizalicu samoreferenciju koja se nalazi u svakoj dvostrukoj kontingenciji. Utoliko problem u osnovi ostaje identičan. Ali, ono postepeno umanjuje podstrek kroz slučajnosti i zamenjuje ga nagomilanim problemima koji su uslovljeni strukturom. Sistem gubi otvorenost za proizvoljno i stiče senzibilnost za određeno. Tako se diferenciraju okolina i sistem. Okolina i sistem više nisu gotovo kongruentni kao nedovoljna određenost i otvorenost za sve moguće. Naprotiv, sistem time što njegova sopstvena isto-
198
ri ja selckcije dolazi do izražaja, dobija okolinu u kojoj je mnogo loga moguće, ali je samo malo toga za njega relevantno. Prema spolja nastaju horizonti okoline koji predstavljaju svet-inače i pred kojima se pojavljuju teme i predmeti kojima se sistem bavi 49 . Prema unutra zadržava se dvostruka kontingencija kao unutrašnji horizont - koji konačno preuzima uvek i drukčije moguće mogućnosti delanja - pred kojim se u svakidašnjici odvijaju ustaljena očekivanja sa kojima je čovek uvek već stupio u vezu pri komplementarnom usaglašavanju ponašanja u sistemu. Ali, problemi kojima se čovek aktuelno prepustio tada preko ovih očekivanja određuju svoju nekonzistentnost, varijacije koje su povezane s okolinom i svoja razočarenja. Otvorenost početne situacije transformiše se u projekciju strukture i rizik razočarenja; a ovo kako u odnosu na okolinu tako i u odnosu na sam sistem, ali oba na različite načine tako da se u samom sistemu moraju razlikovati sistem i okolina. Isto stanje stvari može se obuhvatiti i sistemsko-teorijskim pojmom kondicioniranja. Bez bilo kakvog kondicioniranja veza nije moguća izgradnja sistema pošto se samo putem kondicioniranja može ograničiti jedno područje mogućnosti nasuprot nekom drugom 50 . Čista dvostruka kontingencija kondicionira ipak samo kratkoročno, naime ukazivanjem na alter koji se svojevremeno odredio preko povratnog upućivanja na ego. Za takav sistem, uprkos kondicioniranju, bilo bi sve moguće. Ne bi bila ispunjena funkcija kondicioniranja da se prostori mogućnosti ograniče. Radilo bi se o jednom potpuno zatvorenom sistemu, koji je istovremeno potpuno otvoren za svako dalje kondicioniranje koje mu pomaže u ograničavanju njegovih mogućnosti. Dakle, dvostruko-kontingentno kondicioniranje ima samo funkciju stvaranja senzibilnosti za dalja kondicioniranja. Ono stvara osetljivost za slučaj i time pokreće evoluciju. Bez njega ne Videti u vezi s ovim pojam »enacted« environment (»odredena« okolina) kod Karl E. Weick, The Social Psychology of Organising, Reading Mass. 50 1969, str. Ešbi ovo pokušava da fornuiliše pomoću pojma »organizacije«. Upor. W. Ross Ashby, »Principles of the Self-Organizing System«, u: Heinz von Foerster/George W. Zopf (ed.), Principles of Self-Organization, New York 1962, novo izdanje u: Walter Buckley (ed.), Modern Systems Research of the 49
199
bi bilo društveno-kultume evolucije. Moglo bi se prigovoriti (kao protiv argumenta »status naturalis« prirodnopravnih teorija) da takva čista stanja dvostruke kontingencije nigde ne postoje i istorijski nikada nisu postojala. Nikada se ne susreću ličnosti bez bilo koje pretpostavke, bez bilo kakvog očekivanja; i one mogu samo pomoću tipova ponašanja i pomoću očekivanja da dožive kontingenciju u smislu »i-drugačije-mogućeg-bivstvovanja«. Ali ovaj prigovor samo potvrđuje da je društvo autopojetički sistem koji mora pretpostaviti sebe samog u svojoj reprodukciji. Ono što se doživljava i reprodukuje kao dvostruka kontingencija jesu upravo oni stepeni slobode koji su neophodni za tekuću reprodukciju na temelju prolaznih elementarnih događaja u okolnostima koje se stalno menjaju. Pomoću pojma kondicioniranja može se konačno na novi način shvatiti problem recipročnosti. U novijoj sociologiji recipročnost se primenjuje uvek iznova kao osnovni pojam ili se posmatra kao uslov za društvenost uopšte 51 . Međutim, u pitanju je samo (svakako široko rasprostranjen) poseban slučaj kondicioniranja: rezultat jednog u uslovima uzajamnosti zavisiće od rezultata drugoga - dakle, dvostruka kontingencija se redukuje na dvostruko kondicioniranje. To ima po sebi mnoge prednosti, a prednosti se mogu pretvoriti u mane, kada se struktura društva menja. Tako je recipročnost u velikoj meri otvorena za specifično slojno vrednovanje doprinosa. Više se cene rezultati »odozgo prema dole« nego »odozdo prema gore«. To omogućuje prilagođavanje recipročnosti zahtevima stratifikovanih društava - i postaje faktor ometanja kada se funkcionalni sistemi diferenciraju 52 . Tada se opšta norma recipročnosti mora precizirati 53 i za mnoga određenja delanja više, uprkos tome, ne odgovara. 51 Upor. recimo, Arthur Brittan, Meanings and Situations, London 1973, naročito str. 33 i dalje. 52 Kada bi, na primer, »suveren« bio povezan sa recipročnošću to bi kao posledicu imalo stalno otkazivanje poslušnosti ako po mišljenju pojedinca on redovno ne daje svoj prilog. Radi se o tome da se ovaj problem više ne može rešiti preocenjivanjem njegovog priloga koji je slojno određen. Upor., recimo, Jean de Solhon, De la certitude des connaissances humaines, Paris 1661, naročito str. 203 i dalje, pored: Reziprozität als oberste moralische Regel der Gesellschaft a.a.O., str. 111 i dalje. 53 Upor., možda, Alvin W. Gouldner, »The Norm of Reciprocity: A Preliminary Statement«, American Sociological Review 25 (1960), str. 161-178 (171 i si.).
200
X Ovde naznačenim temama, pojmu strukture i pojmu očekivanja, iscrpnije ćemo se vratiti u poglavlju predviđenom za to. U ovom trenutku interesuje nas samo to da se, i kako se, dvostruka kontingencija artikuliše i na taj način menja. Konačni razlog za ovo je što sve što se događa u horizontu takvog doživljaja kontingencije, događa se kao selekcija i na taj nači deluje na izgradnju strukture kada se, i ukoliko se, druge selekcije tome prepuste. Dakle, analiza dvostruke kontingencije vraća nas nazad na temu selekcije. Oba prethodna poglavlja su ovu temu već uvela. Kako objašnjenje pojma kompleksnosti, tako i objašnjenje pojma smisla, dozvolili su da se izdvoji neka vrsta prinude selekcije: uvek kada broj povezanih elemenata prelazi neznatnu količinu, i uvek kada se kompleksnost doživljava u obliku smisla, nastaju nužnosti selekcije, nastaje faktička selektivnost svega onoga što se ostvaruje. Vrši se, da li kao svesna selekcija ili ne, izbor iz ukupnih mogućnosti relacionisanja, odnosno ukazivanja na drugo, koje su nagoveštene u aktuelno datom smislu. Tako daleko čovek dolazi kada pretpostavlja pojedinačno stanovište sa koga se kompleksno, odnosno smisaono posmatra u okviru varijacija. Analiza dvostruke kontingencije ovo prevazilazi preuzimajući ono što je već nagovešteno u izlaganju o opštoj teoriji sistema kao »uzajamno« ili »dijaloško« konstituisanje. Pitanje je sada: šta se može dodatno, šta se može tačnije utvrditi o selekciji i povezanostima selekcija kada se dvostruka kontingencija može pretpostaviti. Posledice za selekciju mogu se obuhvatiti u okviru dva stanovišta. Prvo se ugrađuju veze selekcija u pojedinačnu selekciju, pošto svaki ego fungira kao alter svog alter ega i to uzima u obzir. Ovo ni u kom slučaju nije prethodna garancija za konsenzus, ali ni samo za usaglašenost selekcionih veza, pošto se čovek u projekcijama može preceniti ili se svesno upustiti u sukob ili može da insistira na razrešenju. Domet ugrađivanja selekcionih veza u selekcije pojavljuje se, i to je drugo stanovište, u potpuno drugom pogledu: naime, da i selekcione veze mogu biti izabrane. Selekcija postaje dvostruko selektivna: u okviru raspoloživog izbora bira 201
ove (a ne druge) mogućnosti; i bira područje mogućnosti, »odakle« selekcije u kome se tek ocrtava određeni broj alternativa sa jasnim tendencijama za određene opcije. O ovoj dvostrukoj selektivnosti ne govori se u teoriji sistema prvi put. Kada jedan stariji autor u vezi s dvorskom službom posebno, i prijateljstvom uopšteno, govori o necessita cercata (tražena nužnost) 54, onda se baš ovo mislilo: da se slobodno bira područje kontakta u kome se onda određuju uzajamna prilagođavanja i koje se samo kao celina može ponovo napustiti - samo da bi se čovek u narednom slučaju nalazio u istoj situaciji. To je formulisano životno iskustvo i baš je zbog toga ubedljivo. Prevođenje u teorijski kontekst otvara samo mogućnosti pojmovne dispozicije koje se pružaju dalje. Ovo važi naročito kada se o teorijskim pitanjima odlučuje na dovoljnom stepenu apstraktnosti. Za teorijsko povezivanje teorije sistema sa teorijom dvostruke kontingencije odlučujuće je kako treba da se shvati ova selekcija područja selekcije. Najpre je lako reći: područje selekcije je (društveni) sistem, prvo se bira pripadnost jednom takvom sistemu, a onda delanja u sistemu. Ovo bi shvatanje ipak protivrečilo izgrađenom konceptu sistem/okolina i rezultatima fenomenološke analize smisla; ono bi suviše jako reifikovalo ono što sistem pretpostavlja. Ipak, polazno stanovište nije netačno, samo ga moramo modifikovati. Kao područja selekcije ne biraju se iz sveta uopšte izolovani sistemi, već perspektive redukovanja za odnos sistema i okoline. Sistemi se biraju - ali ne kao količine predmeta, već kao stanovište poretka sa kojeg je pristupačan odnos sistema i okoline. Ona se biraju kao redukcija kompleksnosti koja se uvek mora pretpostaviti (i uprkos tome se može izabrati) kada selekcije treba da se orijentišu. Područja selekcije se ne mogu izabrati kao sistemi u smislu da se okolina time ne bi birala i svrstavala po vrstama; ona se mogu, i moraju, identifikovati pomoću sistema. Da bismo ovo teorijsko stanovište učvrstili ubuduće ćemo govoriti o referencijama sistema kada treba naglasiti da se sistemi biraju kao perspektive redukcije za sebe same i za svoju okolinu. A
54
Tako Matteo Peregrini, Difesa del savio in corte, Macerata 1634, str. 250. Upor. i Alber O. Hirschman, Exit, Voice and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organisations, and States, Cambridge Mass. 1970.
202
govorimo o mnoštvu referencija sistema kada karakter selekcije i kombinacije ove orijentacije treba da istaknu sistemski usmerene redukcije. Tako se vodilo računa da se sistemi mogu izgraditi samo u odnosu s vrlo kompleksnom okolinom i da smisaono-samoreferencijalni procesi sebe same shvataju kao unutarsistemske samo zato što ih njihov smisao upućuje na njihovu okolinu, i što se sve što je za njih okolina, ponovo može dovesti u vezu s njom samom. Utoliko događanje selekcije, koje se ostvaruje preko dvostruke kontingencije i samim sobom upravlja, proizvodi pojam o sebi samom kao unutarsistemskom; ali upravo ovo upućuje uvek i na orijentaciju na okolinu. Okolina je tada ono što ne određuje uvek aktuelnu dvostruku kontingenciju procesa selekcije, ali za njega zaista može biti tema i motiv. Tamo gde dvostruka kontingencija suviše determiniše selektivna usaglašavanja, proces selekcije uvek počiva i na diferenciji sistema i okoline. I samo je zato moguće da se područja selekcije, sa svoje strane, biraju kao specifične redukcije za odnos sistema i okoline. Čovek ih može birati samo kao celine i samo kao celine diferencije sistema i okoline.
203
Četvrta glava
KOMUNIKACIJA I DELANJE
I Analiza samorcferencijalne izgradnje sistema na temelju dvostruke kontingencije prisiljava nas da preispitamo raširenu pretpostavku da se društveni sistem sastoji, ako ne iz ličnosti, onda iz delanja. Može se smatrati da u sadašnjosti preovladuje delatno-teorijsko utemeljenje. Čini se da ono nudi mogućnost povezivanja subjektivnih i sistemsko-teorijskih polaznih tačaka. Ali kako jedan takav »stav« teorijski promisliti, kako ga izvesti? Kako Maks Veber, tako i Talkot Parsons operišu s jednim ograničenjem. Za Vebera je društveno delanje poseban slučaj delanja određen društveno usmerenom intencijom. Za Parsonsa je - a protiv Parsonsovog, Veberovo shvatanje bi moglo da kaže da je ovo potpuno drugačiji koncept - izgradnja društvenih sistema apsolutno analitički izdiferenciran doprinos emergenciji delanja. Prema tome, društveni sistemi počivaju na tipu delanja ili na aspektu delanja, a preko delanja subjekt takoreći ulazi u sistem. Ali, čovek bi se mogao upitati da li je tako odnos delanja i društvenosti shvaćen na zadovoljavajući način; i pre svega: da li je dovoljno plodno shvaćen. Pođe li se od mogućnosti teorije samoreferencijalnih sistema i od problema kompleksnosti, može se pronaći mnogo razloga za jednostavno preokretanje ograničavajućeg odnosa. Društvenost nije poseban slučaj delanja, već se delanje konstituiše u
204
društvenim sistemima preko komunikacije i atribucije kao redukcija kompleksnosti, kao neminovna samosimplifikacija sistema. Već u ravni opšte teorije sistema govori se o »uzajamnoj« ili »dijaloškoj« konstituciji. Time se misli: samoreferencija u ravni bazalnih procesa moguća je samo ako postoje najmanje dva procesora za preradu informacija koji se jedan za drugim, i jedan nad drugim mogu odnositi na sebe same. Dakle, samoreferencija pretpostavlja odgovarajuću, diskontinuiranu infrastrukturu. Ustrojstva koja su za ovo potrebna ne mogu biti ni elementi ni delovi sistema, pošto se elementi, kao i delovi sistema, tek preko njih proizvode. Sistemi se, naprotiv, sastoje samo iz selektivnih usaglašavanja koja proizvode zajedničko delovanje ovih procesora; a struktura ovih sistema ima samo funkciju da učini verovatnim permanentnu promenu i ponovno nalaženje takvih usaglašavanja. Ovo razmišljanje vodi pravo ka temi ovog poglavlja. Bazalni proces društvenih sistema koji proizvodi elemente iz kojih se sistemi sastoje u ovim okolnostima može da bude samo komunikacija. Dakle, time isključujemo, kao što je nagovešteno pri uvođenju pojma elementa 1, psihološko određenje jedinstva elemenata društvenih sistema. Ali, kako se odnosi ovaj proces komunikacije prema delanjima, elementima sistema koje on proizvodi? Sastoji li se društveni sistem konačno iz komunikacija ili iz delanja? Da li je krajnje jedinstvo, pri čijem bi ukidanju iščezlo društveno, uspešna veza različitih selekcija ili je to pojedinačna selekcija koja se može pripisati kao delanje? Čovek mora prvo da nauči da vidi da se ovde uopšte nalazi diferencija, odlučujuće pitanje; i isto tako mora da nauči da se suprotstavi pokušaju da na njega jednostavno i brzo tako odgovori što će se zaustaviti na komunikativnom (= društvenom) delanju. U ovom pitanju pretpostavljamo: komunikaciju ili delanje kao krajnji element, temeljnu opciju koja odlučujuće određuje stil teorija koje su na tome izgrađene, na primer, stepen njihove odvojenosti od psihičkog. Zbog toga mu moramo posvetiti izvestan prostor. 1
Upor. 1. glavu, II pod 4.
205
U literaturi su zastupljena oba shvatanja, pored uobičajenog delatno-teorijskog 2 i komunikaciono-teorijsko 3, i previše malo smisla za diferenciju. Ova nejasnoća ima svoje razloge i ne može se jednim udarcem otkloniti. Ja vidim problem u tome što komunikaciju i delanje u suštini ne treba razdvojiti (ali ih svakako treba razlikovati) i što oni stupaju u odnos koji treba shvatiti kao redukciju sopstvene kompleksnosti. Elementarni proces koji društveno konstituiše kao posebnu stvarnost jeste proces komunikacije. Ali, ovaj proces se mora, da bi sobom samim mogao da upravlja, redukovati na delanja, mora se dekomponovati na delanja. Prema tome, društveni sistemi se ne grade iz delanja tako što bi se ova delanja, na temelju organsko-psihičke konstitucije čoveka, mogla proizvesti i postojati za sebe; oni se raščlanjuju na delanja i preko ove redukcije dobijaju osnove za priključivanje daljim tokovima komunikacije.
II Dakle, pretpostavka za sve dalje je objašnjenje pojma komunikacije. Ovde se, inače, čovek služi metaforom prenošenja. Kaže se, komunikacija prenosi vesti ili informacije od pošiljaoca do primaoca. Pokušaćemo da izađemo na kraj bez ove metafore, jer bi nas ona opteretila problematičnom prethodnom odlukom. Metafora prenošenja je neupotrebljiva jer implicira suviše ontologije. Ona sugeriše da pošiljalac nešto predaje što primalac dobija. To ne odgovara već zbog toga što pošiljalac ne daje ništa u
2 Prema kome je komunikacija vrsta delanja pored drugih. Tipično za ovo shvatanje je da se uvodi bez utemeljenja, kao da je ono jedino o kome se može razmišljati. Viteti, npr., Abraham A. Moles/Elisateth Romehr, Théorie des actes: Vers une écologie des actions, Paris 1977, str. 15 i dalje. 3
Upor., naročito, teoriju fiksiranu na pojmu konverzacije Gordon Paska možda: Conversation, Cognition and Learning, Amsterdam 1975; Conversation Theory: Applications in Education and Epistemology, Amsterdam 1976; »Revision of the Foundations of Cybernetics and General Systems Theory«, Proceedings of the Vlllth International Congress on Cybernetics 1976, Namur 1977, str. 83-109; »A Conversation Theoretic Approach to Social Systems«, u: R. Felix Geyer/Johannes van der Zouwen (ed.), Sociocybernetics, Bd. 1, Leiden 1978, str. 15-26; »Organizational Closure of Potentially Conscious Systems«, u: Milan Zeleny (ed ,),Autopoiesis: ATheory of Living Organization,New York 1981, str. 265-308.
206
smislu da on sam to gubi. Celokupna metaforika posedovanja, imanja, davanja i dobijanja, celokupna predmetna metaforika je neprimerena za razumevanje komunikacije. Metafora prenošenja postavlja suštinu komunikacije u čin prenošenja, u saopštenje. Ona upravlja pažnju i zahteve za umešnošću na saopštenja. Ali, saopštenje nije ništa više do predlog selekcije, podstrek 4. Komunikacija se ostvaruje tek kada se ovaj podsticaj prihvati, kada se uzbuđenost poveća. Metafora dalje preteruje u vezi s identitetom onoga što se »prenosi«. Ukoliko je čovek koristi, biće zaveden pretpostavkom da je prenesena informacija ista za pošiljaoca i primaoca. U tome može biti istine, ali ova jednakost u svakom slučaju nije garantovana već sadržinskim kvalitetom informacije, već se konstituiše tek u procesu komunikacije. Identitet neke informacije mora se, uostalom, zamisliti kao saglasan s činjenicom da on za pošiljaca i primaoca ima vrlo različito značenje. Konačno, metafora prenošenja sugeriše da je komunikacija dvočlani proces u kome pošiljalac nešto saopštava primaocu. I u vezi s ovim prijavljujemo uzdržanost. Zbog toga najpre moramo ponovo da organizujemo terminologiju. Pode li se od pojma smisla, kao prvo je jasno da je komunikacija uvek selektivno događanje. Smisao ne dopušta nikakav drugi izbor osim da se bira. Komunikacija odvaja nešto drugo iz aktuelnog horizonta upućivanja, kojeg ona sama tek konstituiše, i ostavlja po strani. Komunikacija je odvijanje selekcije. Ona, istina, ne bira tako kao kada čovek iz neke ostave vadi jedno ili drugo. Ovo viđenje bi nas ponovo dovelo do teorije supstancije i metaforike prenošenja. Selekcija, koja se aktualizuje u komunikaciji, konstituiše svoj sopstveni horizont; ona konstituiše ono što bira već kao selekciju, naime kao informaciju. To što ona saopštava ne bira se samo, to je već izbor i zbog toga se saopštava. Zbog toga se komunikacija mora posmatrati ne kao dvočlani, već kao tročlani proces selekcije. Nije u pitanju samo slanje i prijem 4
Ovo je predlog pojma kod Johann Jacob Wagner, Philosophie der Erziehungskunst, Leipzig 1803 (na pr., str. 55: »Svako saopštenje je uzbudivanje«). Nije slučajno da su se takve pretpostavke pojavile u transcendentalno-teorijski proširenom i relaciono-teorijski izgrađenom kontekstu u kome se čovek istovremeno polemički okreće prema neposrednoj težnji humane perfekcije pomoću tehničkih sredstava i unapred odbacuje pitanje o »uslovima mogućnosti«.
207
sa povremenom, selektivnom pažnjom; upravo je sama selektivnost informacije momenat procesa komunikacije, pošto se samo s obzirom na nju može aktivirati selektivna pažnja. Od Šenona i Vivera 5 uobičajeni pojam informacije olakšava formulisanje ovoga. Informacija je, u do danas prisutnom razumevanju, selekcija iz (poznatog ili nepoznatog) repertoara mogućnosti. Bez ove selektivnosti informacije ne može se ostvariti proces komunikacije (ma kolika minimalna vrednost novosti u razmeni saopštenja mogla da se održi kada se komunikacija odvija zbog nje same ili zbog pukog ispunjavanja praznih mesta u zajedničkom bivstvovanju). Neko, dalje, mora da izabere proceduru po kojoj će se saopštiti ova informacija. To se može desiti namerno ili nenamemo. Odlučujuće je da se treća selekcija može osloniti na razliku, naime na razliku informacije od njenog saopštenja. Pošto je ovo odlučujuće, i pošto se komunikacija tek odavde može razumeti, primaoca (malo neobično) nazivamo ego, a pošiljaoca alter. Već diferencija informacije i procedure saopštenja otvara dalekosežne mogućnosti analize. Pošto obe zahtevaju smisaono tumačenje, komunikant alter doživljava razdor. Njegovom samorazumevanju se nude dva spajanja koja se uzajamno ne mogu dovesti u saglasnost. Kada je u pitanju informacija, sam sebe mora shvatiti kao deo smisaonog sveta u kome je informacija tačna ili pogrešna, relevantna, isplati se da bude saopštena, može se razumeti. Kao nekome ko je saopštava, mora sebi samom da pripiše slobodu da to uradi ili ne uradi. U jednom pogledu on mora sebe samog da shvati kao deo svetskog znanja koje se može znati pošto informacija upućuje nazad na njega (inače je on uopšte ne bi mogao upotrebiti). U drugom pogledu, on raspolaže sobom kao samoreferencijalnim sistemom. Diter Henrih (Henrich) naziva ovo »distanca između njegove subjektivne pozicije i njegovog pripadanja svetu« i vidi u ovoj distanci utemeljenu nužnost zajedničkih tumačenja života 6. 5 Upor. Claude E. Shannon/Warren Weaver, The Mathematical Theory of Communication, Urbana 111. 1949. Dovoljno je poznato daje ovde pretpostavljeni pojam informacije trebalo da služi samo za tehničke proračune i da potpuno ostavi po strani povezanost sa smislom; ali, iz toga se, naravno, ne može zaključiti da se u smisaonim kontekstima ne radi o selektivnosti. 6
208
Upor. Fluchtlinien: Philosophische Essays, Frankfurt 1982, naročito str. 92.
Sociološki posmatrano, ova distanca nije nešto iskonsko i o njoj ništa nije znala ni filozofija pre Kanta. Ne posmatramo je kao fakticitet transcendentalnog situiranja, već kao posledicu činjenice da ego shvata ponašanje alt era kao komunikaciju i na taj način očekuje od njega da ovu distancu prihvati. Ovde se, naravno, ne radi o pitanju ko je prvi došao na pomisao da situaciju tako vidi: ego ili alter. Odlučujuće je da ovu aporiju stvara tek društvenost tumačenja situacije. Ovo takođe objašnjava da tek jače diferenciranje komunikativnog sistema društva tvori svest ove aporije i odgovarajuća nastojanja u kulturnoj semantici. I ovo razmišljanje uči da se u komunikaciji nikada ne radi o zbivanju sa dve tačke selekcije - ni u smislu metafore prenošenja kao davanje i primanje, ni u smislu diferencije informacije i procedure saopštavanja. Komunikacija se ostvaruje samo kada se ova poslednja pomenuta diferencija opaža, očekuje, shvata i postavlja u temelj izbora procedure pripajanja. Razumevanje pri tom obuhvata manje ili više dalekosežne nesporazume kao normalne; ali radiće se, kao što ćemo videti, o nesporazumima koji se mogu kontrolisati i korigovati. Komunikacija se u nastavku obrađuje kao tročlano jedinstvo. Polazimo od toga da se tri selekcije moraju dovesti u sintezu kako bi se komunikacija ostvarila kao emergentno događanje. Važno je da se ovo izričito utvrdi jer se stanje stvari koje leži u osnovi često videlo, ali se onda ipak isporučivalo u jednoj drugoj pojmovnosti. Biler govori, na primer, o tri »rezultata« ili o tri »funkcije« ljudskog jezika, naime: (ja menjam redosled) o izlaganju, izrazu i apelu 7 . Prva oznaka misli na samu selektivnost informacije, druga na selekciju njenog saopštenja, treća na očekivanje uspeha, na očekivanje selekcije prihvatanja. To ne upravlja pažnju na uslove emergentnog jedinstva, već na pitanje relativne dominantnosti i promene dominantnosti jedne od tri funkcije. Kod Ostina ista trodelnost poprima oblik tipologije različitog izjašnjavanja (utterances) ili govornih radnji (acts), lokutivnih, nelokutivnih i perlokutivnih činova 8. Time se interes usmerava na mogućnost izolovanja odgovarajućih oblika. Ni ove interese ne 7
Upor. izvođenja o »organon-modelu« jezika u: Karl Biihler, Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache, 2. izdanje, Stuttgart 1965, str. 24 i dalje. 8
Upor. John L. Austin, How to do Things with Words, Oxford 1962, naročito str. 94 i dalje. Ostin takođe govori o funkcijama (str. 99). 14 Društveni sistemi
209
želimo da isključimo, ali ih pre smatramo marginalnim u pogledu pitanja o uslovima emergencije njihovog jednistva. Izdiferenciranost funkcionalno-specifičnih radnji ili funkcionalnih dominanti jednog ili drugog horizonta selekcije moguća je samo ako je već unapred osigurano jedinstvo komunikativne sinteze kao normalno stanje stvari. Povezanost informacije, saopštenja i očekivanja uspeha u činu pažnje pretpostavlja »kodiranje«. Saopštenje mora da udvostruči informaciju, naime da je, s jedne strane, pusti napolje i, s druge, upotrebi za saopštenje i da joj za ovo da primereni drugi oblik, na primer jezički (i eventualno fonetski, pisani itd.) oblik. Nećemo ulaziti bliže u tehničke probleme takvog kodiranja. Sociološki je važno pre svega da i ovo deluje na diferenciranje procesa komunikacije. Događaji se sad moraju razlikovati kao kodirani i nekodirani. Kodirani događaji deluju u procesu komunikacije kao informacije, nekodirani kao smetnja (šuštanje, noise). Kodiranje mora da se izvrši ravnodušno kao operativno ujedinjavanje informacije i saopštenja preko altera i ega. To zahteva dovoljno standardizovanje - a ono takode razlikovanje od okoline koje iznenađuje i privlači pažnju na sebe. (Artikulisani govor uznemirava onoga koji nije oslovljen više od šumova). Naravno daje minimalna pretpostavka za ostvarivanje (ma kako loše kodirane) komunikacije: da sistem fungira kao ego koji nije potpuno determinisan sopstvenom prošlošću, dakle može uopšte da reaguje na informaciju 9. Za razliku od čistog opažanja informativnih događaja, komunikacija se ostvaruje samo tako što ego može da razlikuje dve selekcije i ovu razliku, sa svoje strane, može da upotrebi. Ugradnja ove diferencije čini komunikaciju tek komunikacijom, apsolutno posebnim slučajem obrade informacije. Diferencija se najpre nalazi u opažanju altera kroz ega. Ego je u stanju da razlikuje proceduru saopštavanja od onoga što se saopštava. 9 Norbert Wiener, »Time, Communication and the Nervous System«, Annals of the New York Academy of Science 50 (1947), str. 197-219 (202), formuliše ovaj zahtev iz viđenja teorije komunikacije kao graničnog slučaja: »If all I can do is to create, at the receiving end of a communication system, an enduring state completely characterized in terms of its own past, then I cease to convey information«. (»Ako je sve što mogu da stvorim na prijemnom kraju u sistemu komunikacije trajno stanje potpuno okarakterisano govorom sopstvene prošlosti, onda prestajem da prenosim informaciju«).
210
Kada alter sa svoje strane zna da opaža, sam može da preuzme ovu diferenciju informacije i procedure saopštenja i daje usvoji, izgradi, iskoristi i primeni (manje ili više uspešno) za upravljanje procesom komunikacije. Komunikacija takoreći odpozadi omogućuje suprotnosmemo isticanje vremena procesa. Izgradnja time datih šansi za kompleksnost mora se zbog toga poslužiti antecipacijom i antecipacijom antecipacija. To daje pojmu očekivanja središnje mesto u svim sociološkim analizama. Činjenica da je razumevanje neophodni momenat ostvarenja komunikacije ima vrlo dalekosežno značenje za ukupno razumevanje komunikacije. Iz ovoga, naime, sledi da je komunikacija moguća samo kao samoreferencijalni proces. Kada se na jedno komunikativno delanje nadovezuje sledeće, povremeno se ispituje da li je shvaćena komunikacija koja je prethodila. Ma kako iznenađujuća bila komunikacija koja se pripaja, ona se takođe koristi da bi se pokazalo, i posmatralo, kako ona počiva na razumevanju prethodne komunikacije. Test može da bude negativan, pa je to često povod za refleksivnu komunikaciju o komunikaciji. Ali, da bi se ovo omogućilo (ili pretežno: prištedelo) test razumevanja mora uvek da bude u toku tako da se deo pažnje odvaja za kontrolu razumevanja. U ovom smislu Warriner govori o »confirmation« (»dokazu«) kao suštinskom momentu svake komunikacije 10. To implicira vreme. Čovek može tek u procesu pripajanja da kontroliše da li je shvaćen; ali može se i njegovo iskustvo iz prethodne komunikacije tako uključiti da se može očekivati da će biti shvaćen. U svakom slučaju je svaka pojedinačna komunikacija rekursivno osigurana u mogućnostima razumevanja i kontrolama razumevanja odnosa pripajanja daljih komunikacija, inače se uopšte ne bi dogodila. Ona je element samo kao element nekog, ma koliko minimalnog, ma koliko efemernog procesa. 10 Upor. Charles K. Warriner, The Emergence of Society, Homewood 111. 1970, str. 110 i dalje. Važan je uvid da upravo ovaj »confirmation« (»dokaz«) realizuje intersubjektivnost procesa i opet se postavlja u njegov temelj: »These acts of confirmation by both actors complete the communication process. Each actor then knows that the other knows that he knows what the other "had in ming"«. (»Ove radnje dokazivanja od strane oba učesnika dovršavaju proces komunikacije. Tada svaki učesnik zna da drugi zna da on zna šta ovaj "ima na umu"«) (110).
211
U ovom prilogu se najpre radi samo o bazalnoj samoreferencijin, dakle o tome da se proces mora sastojati iz elemenata (događaja) koji se, unošenjem svoje veze s drugim elementima istog procesa, odnose na sebe same. Bazalna samoreferencija je istovremeno pretpostavka daljih strategija koje je na poseban način uzimaju u obzir. Kada čovek zna i treba da uračuna da se razumevanje kontroliše, on može razumevanje i da obmane; obmanjivanje razumevanja čovek može prozreti, pa ipak da izbegne da dopusti ovom proziranju da uđe u proces komunikacije; i može da komunicira u metaravni o tome da se o obmani i proziranju ne sme komunicirati, i onda u ovoj ravni opet može da kontroliše razumevanje. Ali, tekuće utvrđivanje komunikacije daje manje-više često povod za komunikaciju o komunikaciji. Samo ovo račvanje želimo (za razliku od bazalne samoreferencije) da nazovemo refleksivna komunikacija. U nastavku ćemo se vratiti na ovu kontrolu komunikacije koja je na višem stupnju, eksplicitna i otuda takođe riskantnija i rezervisana za posebne slučajeve 12 . Iz pretpostavke da je komunikacija bazalno-samoreferencijalni proces koji u svakom svom elementu koordinira tri različite selekcije, sledi sistemsko-teorijski: da za komunikaciju ne može postojati odgovarajući korelat okoline. Jedinstvu komunikacije ne odgovara ništa u okolini. Dakle, komunikacija deluje nužno izdiferencirano 13, a samo shvatanje kompleksnosti sveta postaje izvanredno danguban problem komunikacije. Naravno, svaka komunikacija ostaje zavisna od okoline qua potrebe energije i informacije, a isto je tako teško osporiti daje svaka komunikacija preko smisaonih odnosa direktno ili indirektno upućena na okolinu sistema. Izdiferenciranost se odnosi isključivo na jedinstvo i time na zatvorenost povezanosti selekcija, na u njima sadržanu selekciju selekcija, na preko njih uslovljenu redukciju kompleksnosti. Sistem komunikacije zbog toga nikada nije autarkičan, ali preko sopstvenog kondicioniranja komunikativnih sinteza može da stekne autonomiju. 11
U vezi s ovim pojmom videti 11. glavu, III.
12
Upor. 4. glavu, V.
13 Iz ovoga ćemo opet kasnije zaključiti da društvo, zapravo povremeno najobimniji društveni sistem, mora biti shvaćen kao operativni i samoreferencijalni zatvoreni sistem. Uporediti 10. glavu.
212
Ova teorija komunikativnih sinteza osvetijava i u drugom pogledu odnose sistem/okolina na specifičan način. Sistem ne može samo o sebi samom da komunicira, već isto tako lako, čak verovatno bolje, o drugome. On, za razliku od života, nema prostorno omeđenu egzistenciju. Čovek može sebi ovo predstaviti kao neprestano pulsiranje: sa svakim izborom teme sistem se povećava i retrahira, prihvata jedne sadržaje smisla i dopušta da drugi padnu. Utoliko komunikacioni sistem radi sa smisaonim, otvorenim strukturama. Uprkos tome, sistem može da razvije sopstvene granice i da se u njima drži jer se zahtevanje komunikacije u sistemu može ograničiti 14. Iz ovoga, onda, tek sekundarno ponovo nastaju ograničenja u izboru tema ili ograničenja u oblicima izražavanja sa kojima se u određenim sistemima mora računati. Neobično je kada se u diplomskom radu nađe izraz »sva govna«; ali utisak neobičnosti upravo pretpostavlja razumljivost izraza i njegovo pripisivanje sistemu ispita.
III Upravo predstavljeni pojam komunikacije biće kao takav jasan. Da bismo objasnili njegov domet ovde treba da uključimo malu ekskurziju. Ona se tiče transcendentalno-teorijskog obrta fenomenoloških analiza Huserla i kritike koju im upućuje Zak Derida. Diferencija informacije i saopštenja na koju se odnosi razumevanje i koja se sa svoje strane projektuje u razumevanje, u Huserlovim Logičkim istraživanjima 15 se pojavljuje kao diferencija znaka i izraza. Nas interesuje razlika ove pojmovne dispozicije u 14 Tako posmatrano moglo je uvođenje štamparstva da bude uspešno samo ako su se istovremeno granice zahteva proširivale, proširivali pretpostavljeni interesi mogućih čitalaca i obezbeđivale odgovarajuće vaspitne ustanove. O ovome Michael Giesecke, »"Volkssprache" und "Verschriftlichung des Lebens” im Spätmittelalter- am Beispiel der Genese der gedruckten Fachprosa in Deutschland«, u: Hans Urlich Gumbrecht (Hrsg.), Literatur in der Gesellschaft des Spätmittelalters, Heidelberg 1980, str. 39-70. 15 Edmund Husserl, Logische Untersuchungen, Bd. 2, I, 3. izdanje, Halle 1922, §§ 1-8. U narednom detaljnom primeru bićemo štedljivi u pogledu dužine teksta.
213
poređenju sa teorijom društvenih sistema 16 . Pojam znaka uvek misli na prikazivanje nečeg drugog - bilo da se u opažanju nešto uzima kao oznaka za nešto drugo, bilo da se saopštenje uzima kao oznaka za svrhu saopštenja i za pretpostavke koje su u njemu sadržane. Svako saopštenje se mora odvijati oko znakova, ali postoje znaci i izvan svih komunikacija - kao što su kanali na Marsu znaci za egzistenciju inteligentnih stanovnika na Marsu. Vrednost izraza i značenje imaju znake ipak samo ako, i ukoliko, fungiraju u »usamljenom duševnom životu« i oživljavaju ga smislom. Prevedeno na naš pojmovni jezik, »izraz« ne znači ništa drugo do autopoiesis svesti, a »smisao«, odnosno »značenje« podrazumeva nužnost, u ovom slučaju u obliku intencionalnog odnosa s namerom da se u nečemu dođe do strukture. Prema tome, postoje znaci sa vrednošću izraza i znaci bez vrednosti izraza, i postoje izrazi sa primenom znakova i izrazi bez primene znakova (poslednje u pukom ostvarivanju »usamljenog duševnog života«, u unutrašnjem govoru). Samo u slučaju komunikacije oba nužno idu zajedno: u komunikativnom govoru svi izrazi fungiraju kao znaci. Međutim, Huserlov filozofski interes nije upućen na znake već na izraz, tj. na ono što svest u sebi samoj za sebe samu ostvaruje. Ovaj interes je unapred određen filozofsko-istorijskim dispozicijama, ali se oslanja i na nedovoljno shvatanje komunikativne stvarnosti. Komunikacija se shvata kao delanje, kao govor, kao ispoljavanje, kao saopštenje (dakle ne, kao što je ovde predloženo kao jedinstvo informacije, saopštenja i razumevanja). Ovo reduktivno razumevanje komunikacije podupire povlačenje filozofske teorije u sopstveni život svesti koji se, kada se ukaže prilika (ali ne uvek i ne samo), motiviše za komunikativno delanje. Istovremeno mora od svesti da se zahteva više nego samo: da bude operativni modus psihičkih sistema. Ona se u transcendentalno-teorijskom razumevanju određuje kao subjekt, tj.: kao subiectum za sve druge. Problem »intersubjektivnosti« tako postaje nerazrešiv. Preformulisano sistemsko-teorijski to znači da ova filozofija i sama koristi sistemsku referencu psihičkog sistema i 16
214
Teoriji psihičkih sistema vratićemo se u 7. glavi.
ovu jednostranost (koja mu omogućuje da o jedinstvu misli) pokušava da nadoknadi preko transcendentalno-teorijskog nadvisi vanj a. Sasvim je drukčije u kritici Zaka Deride 17. Ona ulazi u igru o izrazu i znaku sa suprotne pozicije: znaka kao znaka. Transcendentalna filozofija i njena usredsređenost na subjekta zamenjuje se semiologijom s usredsređenošću na diferenciju. To motiviše suptilne analize zajedničke igre prisutnosti i odsutnosti kojima se Dcrida bavi. Nama ovaj stav pomaže da u analizi komunikacije pođemo od diferencije, naime od diferencije saopštenja i informacije. Ova diferencija postaje razumljiva kroz upotrebu znaka i istovremeno kao »differance« (u smislu vremenskog odlaganja jedinstva i diferencije) temporalizovana. Problem vremena postaje problem markiranja preko diferencija i u ovom obliku dolazi na mesto starog pitanja kako subjekt dolazi na svet. Mi ovde ne moramo da se odlučujemo između filozofskih teorija, između transcendentalne teorije i semiologije. U prilogu stvoreni pojmovni senzibiliteti moraju se ispitati pre nego što se preuzmu u empirijskim naukama koje istovremeno mogu da uče iz teorijskih nastojanja filozofije. Za izgradnju sociološke teorije biće pre svega važan uvid da obe pozicije ovde skicirane kontroverze postavljaju temelj skraćenog razumevanja komunikacije. Pojmom komunikacije, koji mi upotrebljavamo, ove su pozicije najpre odbačene. Zbog toga se ne vraćamo ni na subjektivno-teorijsku (delatno-teorijsku) ni na znakovno-teorijsku (jezičko-teorijsku, strukturalističku) osnovnu poziciju, već moramo u datom slučaju đa ispitamo koji se od uvida koji su uključeni u ove teorijske perspektive, pokazuju kao pogodni za preuzimanje.
IV Ako se komunikacija shvati kao sinteza tri selekcije, kao jedninstvo informacije, saopštenja i razumevanja, onda je komunikacija ostvarena kada je, i ukoliko je, razumevanje potvrđeno.
17
La voix et le phénomène, Paris 1967. Nemacko izdanje Jochen Hörisch: Die Stimme und das Phänomen: Ein Essay über das Problem des Zeichens in der Philosophie Husserls, Frankfurt 1979.
215
Sve se drugo dešava »izvan« jedinstva elementarne komunikacije i pretpostavlja je. Ovo posebno važi za četvrtu vrstu selekcije: za prihvatanje, odnosno odbijanje saopštene redukcije smisla. Kod primaoca komunikacije mora se razlikovati razumevanje njenog smisla selekcije od prihvatanja, odnosno odbacivanja selekcije kao premise sopstvenog ponašanja. Ovo razlikovanje ima veliki teorijski značaj: zbog toga mu posvećujemo poseban odeljak. Kada kažemo da komunkacija namerava i deluje na promenu stanja primaoca time se misli samo na razumevanje njenog smisla. Razumevanje je ona treća selekcija koja zaključuje čin komunikacije. Čovek čita: duvan, alkohol, buter, zamrznuto meso itd., ugrožavaju zdravlje i čovek je (kao neko ko bi to mogao da zna i da o tome vodi računa) neko drugi - bilo da u to veruje ili ne! On to sada više ne može da ignoriše, već samo još da veruje ili ne veruje. Kao uvek, čovek odlučuje: komunikacija utvrđuje stanje primaoca koje bez nje ne bi moglo da postoji, ali se samo preko njega samog može odrediti. Otuda se prihvatanjem ili odbacivanjem i daljom reakcijom ne dolazi do pojma komunikacije 18 . Komunikacija kao promena stanja primaoca deluje kao ograničenje: ona isključuje neodređenu proizvoljnost sada još mogućeg (entropiju). Ali, u drugom pogledu proširuje (baš na taj način) mogućnosti. Ona provocira (sme li se reći: ko-provocira?) mogućnost odbijanja. »Svaka izgovorena reč pokreće suprotni smisao« 19 i to suprotni smisao koji bez izgovorene reči uopšte ne bi postojao. Tako određenje uvek omogućuje i otpor i to čovek može da zna i da uzme u obzir pre nego što se odluči za komunikaciju. Ali, prihvatanje i odbijanje pretpostavljene i shvaćene selekcije nisu deo komunikativnog zbivanja; to su radnje pripajanja. U samoj komunikaciji je suprotni smisao uvek latentno dat, samo kao odsustno prisutan. Jedinstvo pojedinačne komunikacije, u di18
Ovome nije potrebno dalje tumačenje, ali iz predostrožnosti dodaćemo još: u drugom slučaju odbijena komunikacija ne bi bila komunikacija, dakle ne bi bilo moguće odbijanje komunikacije. Ali, to bi bila krajnje nerealna izgradnja pojma. Komunikaciju upravo karakteriše to što ona otvara situaciju za prihvatanje, odnosno odbijanje. 19
Iz Otilijinog dnevnika. Die Wahlverwandschaften, navedeno prema Goethe's Werke, izdavač Ludvich Geiger, Bd. 5,6. izdanje, Berlin 1893, str. 500.
216
namičnom smislu posmatrano, nije ništa drugo do sposobnost pripajanja. Ona mora da bude i da ostane jedinstvo da bi u drugom obliku mogla da bude ponovo diferencija, naime diferencija prihvatanja i odbijanja. A i pitanje da li neko saopštenu informaciju prihvata ili ne prihvata kao premisu sopstvenog ponašanja, postavlja se samo u pogledu daljih zbivanja. To su selekcije kojima komunikacija utiče na svoju okolinu i/ili se vraća u samu sebe. U komunikaciju spada da stvara društvenu situaciju koja dopušta da se takve odluke o pripajanju očekuju. Reč je o nameravanoj posledici da se stvori takvo zaoštreno, ali otvoreno stanje, a komunikacija može u sebe da uključi elelmente pritiska koji će primaoca terati više u pravcu prihvatanja nego u pravcu odbijanja. Takvi pritisci se odvijaju delimično preko nadziranja sukoba i izbegavanja sukoba, delimično (i s time usko povezano) preko simbolično generalizovanih medija komunikacije. Ovome ćemo se vratiti. Najapstraktniji izraz takvih pritisaka jesu smisaoni znaci koji fungiraju kao izrazi egzistencije (odnosno, kao odgovarajući logički operatori, na primer, takođe kao izrazi važenja), pre svega, dakle, to »je«. Oni preko komunikacije ukazuju na podmetnutu nužnost pretpostavke njihove selekcije. Na ovoj osnovi nastaju ontologije kao sporedni proizvodi komunikacije i konačno se manje ili više odvajaju preko izgrađenih kodova simbolički generalizovanih medija. One se predaju baš zato tako nemilosrdno, a to mutatis mutandis važi i za njihove sledbenike-semantike, jer komunikacija neizbežno uvek iznova reprodukuje slobodu da se prihvate ili odbace 20 . Nešto drugačije formulisano moglo bi se reći i: komunikacija transformiše diferenciju informacije i saopštenja u diferenciju prihvatanja ili odbijanja saopštenja, dakle, transformiše »i« u »ili«. Po teoriji dvostruke kontingencije treba voditi računa o 20 Jer, naučno posmatrano »je« govor je (!) vrlo zavodljiv postoje nesposoban da izrazi protiv koje je diferencije ono označeno što treba izabrati i što, prema tome, treba odrediti za to da iščezne. Govor birokratije s njegovom mnogo kritikovanom opšimošću (»načiniti saopštenje«, »susresti odluku«, »postaviti predlog«, »uzeti k znanju« itd.), za to je mnogo podobniji. On operacionalizuje kontingenciju, mada su ovde i svest o diferenciji i o alternativama samo apstraktno uvedeni. Upor. u vezi s ovim (nadovezujući se na E. A. Singera) i C. West Churchman, The Design of Inquiring Systems: Basic Concepts of Systems and Organization, New York 1971, str. 201 I si.
217
tome da alter ne reprezentuje jednu, a ego drugu diferenciju, već se obe diferencije moraju sagledati i obraditi na obema stranama. Nije reč o društvenoj razlici pozicije, već o vremenskoj transformaciji. Prema tome, komunikacija je potpuno samostalan, autonoman, samoreferencijalno zatvoreni primer osporavanja selekcija, koje nikada ne gube karakter kao selekcije; primer tekuće promene oblika smisaonih materijala, preinačenje slobode u slobodu pod promenljivim kondicioniranjima, pri čemu se pod pretpostavkom da je okolina uređena dovoljno kompleksno, a ne čisto proizvoljno, malo-pomalo pikupljaju iskustva o potvrđivanju i ponovo uključuju u proces. Tako u epigenetičkoj evoluciji nastaje smisaoni svet koji sa svoje strane omogućuje neverovatniju komunikaciju. Za dalju obradu time otvorenog (i tekuće uvek iznova otvaranog) pitanja o prihvatanju, odnosno odbijanju predloga smisla o kome se komuniciralo, u današnjoj sociologiji stoje na raspolaganju pre svega dva stava. Preovlađuje knjiženje problema pod podsetnicom transakcija. Pod tim se podrazumavaju interakcije koje reaguju na diferenciju vrednosti između učesnika, pre svega razmena i sukob 21. Ipak, ni teorija razmene ni teorija sukoba nisu mogle, kao univerzalne teorije, da budu u istoj meri ubedljive kao teorije komunikacije. Zato se transakcija u oba ova oblika može najbolje razumeti ako se shvati kao uzimanje u obzir interakcione ravni za obradu vrednosnih diferencija i za zaključenje prihvatanja, odnosno odbijanja. Za razliku od toga, teorija simbolički generalizovanih medija komunikacije obrađuje semantičko zadiranje u izbor između prihvatanja i odbijanja neke komunikacije radije makrosociološki, i još u okviru opšte teorije komunikacije. Ali, ni 21 Upor. u vezi s izvanrednim primerima, John Thibaut/Harold H. Kelley, The Social Psychology of Groups, New York 1959; George C. Homans, Social Behavior: Its Elementary Forms, (1961), 2. izdanje, New York 1974; Thomas C. Schelling, The Strategy of Conflict, Cambridge Mass. 1960; Richard M. Emerson, »Power-Dependence Relations«, American Sociological Review 27 (1962), str. 31—41. Za jasno razdvajanje komunikacije i transakcije iz različitih područja analize založio se pre svega Alfred Kuhn. Videti: The Logic of Social Systems, San Francisco 1974, stra. 137 i dalje. Osvrnuli smo se već s uvažavanjem na Peter P. Ekeh, Social Exchange: The Two Traditions, London 1947, i John K. Chadwick-Jones, Social Exchange Theory: Its Structure and Influence in Social Psychology, London 1976.
218
ona nc »tumači« na zadovoljavajući način zbog čega, uprkos usmeravanju putem medija, dolazi do ponašanja koje je suprotno kodu i do nedelatne komunikacije koja promašuje svoj cilj upravljanja ponašanjem. Zbog toga se mora kombinovati teorija transakcije i teorija medija da bi se moglo shvatiti koje posledice u društvenim sistemima ima otvaranje komunikacije o prihvatanju ili odbijanju predloženog smisla. Dakle, nastavljanje ove teme pretpostavljalo bi izgrađenu teoriju društva i izgrađenu teoriju interakcije. Da ne bismo došli na ovaj sporedni put, vraćamo se na opštu teoriju komunikacije.
V Pojam komunikacije orijentisan na diferenciju i selekciju čini shvatljivim probleme i granice komunikativnog ponašanja koji se već vekovima opažaju i opisuju. Jednom uhvaćen u mrežu komunikacije, čovek se više nikada ne vraća u raj jednostavnih duša (čak ni, kao što se Klajst nada, kroz zadnji ulaz). Ovo je tipična pretpostavka (tek u novom dobu aktuelne) teme iskrenosti 22 . Iskrenost je nekomunikativna pošto kroz komunikaciju postaje neiskrena. Jer, komunikacija pretpostavlja diferenciju informacije i saopštenja, i obe pretpostavlja kao kontingentne. Čovek tada može svakako da saopšti nešto i o sebi samom, o sopstvenim stanjima, raspoloženjima, poslovima, namerama; ali ovo samo tako što sebe samog pretpostavlja kao kontekst informacija koje mogu ispasti i drugačije. Zbog toga komunikacija oslobađa svaku pretpostavljenu, univerzalnu, neuklonjivu sumnju, a svaka zakletva i ućutkivanje samo regenerišu sumnju. Tako se objašnjava da ova tema postaje relevantna u toku difereciranja društvenog sistema koji tada sve više reflektuje osobenost komunikacije. Neiskrenost iskrenosti postaje tema čim čovek doživi društvo kao nešto što se ne drži zajedno pomoću prirodnog prava, već preko komunikacije 23 .
22 Upor. npr. Lionel Trilling, Sincerity and Authenticity, Cambridge Mass. 1972. 23 »J'appelle société les communications des hommes entre eux...« (»Društvo nazivam komunikacijama medu ljudima...«), kaže se kod fiziokrate Nicolas
219
Ovaj problem je najpre uočen kao antropološki problem, ali se vraća na opšti, teorijsko-komunikacijski paradoks. Čovek ne mora da razmišlja o tome šta kaže (na primer, kada kaže »dobro jutro«). Ipak, ne može da kaže da se misli ono što se kaže. Istina, može se jezički izvesti, ali uveravanje izaziva sumnju, deluje, dakle, suprotno nameri. Osim toga, moralo bi se pri tom pretpostaviti da bi se moglo reći da se nije mislilo ono što se reklo. Ali, kada čovek ovo kaže, partner ne može da zna šta on misli kada kaže da ne misli ono što kaže. Dolazi do Epimenidovog paradoksa. On to ne može znati čak i kada se trudi da razume govornika; dakle, komunikacija gubi svoj smisao. Osnovi ovog paradoksa nekomunikativnosti nalaze se u tome što onaj koji razume na strani onoga koji komunicira mora pretpostaviti samoreferenciju da bi na njoj mogao da razdvoji informaciju i saopštenje. Zbog toga se u svakoj komunikaciji saopštava mogućnost da divergiraju samoreferencija i saopštenje. Bez ove pozadine komunikacija se ne bi mogla razumeti, a bez izgleda da se razume ona se ne bi dogodila. Čovek se može varati, može drugoga da obmane; ali ne može da pođe od toga da ova mogućnost ne postoji. Doduše, komunikacija je, kao što smo nagovestili, moguća bez svrhe saopštenja kada ego uspeva da ipak opazi diferenciju informacije i saopštenja. Komunikacija je pod istim uslovima moguća i bez govora, možda preko osmeha, upitnog pogleda, načina oblačenja, preko odsutnosti, potpuno uopšteno i tipično, preko udaljavanja od očekivanja čiju suštinu objavljivanja čovek može podmetnuti 24 . Ali, saopštenje mora uvek da bude interpretirano kao selekcija, naime kao samoodređenje situacije sa opaženom dvostrukom kontingencijom. Otuda, komunikacija izostaje kada se opaženo ponašanje shvata samo kao znak za nešto drugo. Baudeau, Première Introduction à la philosohie économique ou analyse des états policés (1771), navedeno prema izdanju u: Eugene Daire (éd.), Physiocrates, Paris 1846, kasnije izdanje Genève 1971, str. 657-821 (663). 24 Za evoluciju izdiferenciranih oblika komunikacije mora biti od posebnog značaja da se u diskontinuitetu ili prekidanju očekivanih tokova nalaze naročite šanse komunikacije. Ovo razmišljanje ovde možemo samo da nagovestimo. Ono bi moglo da potvrdi da se evolucija zaista oslanja na događaje koji pospešuju kompleksnost.
220
Brzo hodanje može u ovom smislu da bude opaženo kao znak za žurbu, a tamni oblaci kao znak za kišu; ali, može se shvatiti i kao demonstriranje žurbe, zaposlenosti, nespremnosti da se razgovara i kl., i sa ciljem da se takvo tumačenje izazove, može se i proizvesti. Dakle, za definisanje pojma komunikacije ne možemo koristiti intencionalnost i jezičnost 25 . Umesto toga zaustavljamo se na svesti o diferenciji: na diferenciji informacije i saopštenja koja je ugrađena u svaku komunikaciju. Komunikacija takoreći pospešuje ovu diferenciju. To istovremeno objašnjava kako je moguća evolucija jezika i šta se time dobija. Mnogo ranije je postojala mogućnost da se nešto upotrebi kao znak za nešto drugo. Jezik čini neprirodnom ovu mogućnost, oslobađa je uslova prirodno datih pravilnosti i na taj način je može proizvoljno povećavati. S druge strane, u jezičkoj komunikaciji je neosporna namera komunikacije (premda se često može osporiti da se mislilo ono što je rečeno, dakle, i jezička komunikacija se može upotrebiti da bi se nešto namemo nenameravano saopštilo). U tome leži značajno ograničenje mogućnosti komunikacije o onome što se može zastupati kao svrha saopštenja ili se u nuždi može doneti u obliku indirektne, namemo nenameravane komunikacije. To istovremeno dopušta da se jače istakne diferencija - sopstvena selektivnost saopštenja u odnosu na selektivnost informacije. Dakle, s obzirom na društvenu saglasnost jezičkoj komunikaciji je potrebna pojačana kontrola, a jezičko ponašanje može kontrolisati samo onaj ko može i da ćuti 26. Jer kod jezičke komunikacije povlači se zavisnost procesa komunikacije od obdarenosti ega da opaža i od svih njegovih ambivalencija. Ego ne samo da mora da bude u stanju da vidi dife25
To, uostalom, sasvim odgovara preovladujućem shvatanju. Mnogi važni fenomeni - upravo u samoj nameravanoj i jezičkoj komunikaciji koja često saopštava više i drugačije od onoga što je jezikom obuhvaćeno i nameravano ostali bi nejasni ukoliko bi se pojam komunikacije suviše usko definisao. 26
Temao kojoj se mnogo raspravljalo u 17. i 18. veku. Videti, npr. Nicolas Faret, L’honeste homme, ou l'art de plaire à la Cour, Paris 1630, navedeno prema izdanju Paris 1925, str. 73 i dalje; Jacques du Bosq, L'honneste femme, novo izdanje Rouen 1639, str. 56 i dalje: Madeleine de Scuderi, »De parler trop ou trop peu, et comment il faut parler«, u: isti, Conversations sur divers sujets, tom I, Lyon 1680, str. 159-204; Jean-Baptiste Morvan de Bellegarde, Conduite pour se taire et pour parler, principalement en matière de religion, Paris 1696.
221
renciju, ona mu se nedvosmisleno nameće. Alter mu govori nešto. Čak i kada bi alter želeo da govori o sebi samom ili o svom govoru, još uvek bi reprodukovao onu diferenciju, naime morao bi da obrađuje nešto o sebi samom ili o svom govoru kao informaciju koju želi da saopšti. U pogledu jezičkog ponašanja ego može da se osloni na to daje diferencija koja konstituiše komunikaciju već izgrađena. Na odgovarajući način može se osećati oslobođenim. Njegova pažnja je slobodna za razumevanje onoga što se govori. Ovo se može rezimirati u tezi da jezik omogućuje izdiferenciranost procesa komunikacije iz (ma koliko zahtevnog i kompleksnog) konteksta opažanja. Tek preko izdiferenciranosti procesa komunikacije može se doći do izdiferenciranosti društvenih sistema. Ovi se ni u kom slučaju ne sastoje samo iz jezičke komunikacije; ali to što su izdiferencirani na temelju jezičke komunikacije određuje sve što se inače još događa u društvenom delanju, pa i u društvenim posmatranjima. Diferenciranju ne doprinosi samo posebna fenomenalna sažetost, upečatljivost i izdvojenost jezičkog ponašanja. Isto je tako važno da jezik obezbeđuje refleksivnost procesa komunikacije i na taj način omogućuje samoupravljanje. Refleksivni su oni procesi koji se mogu primeniti i na sebe same. U slučaju komunikacije to znači: da se o komunikaciji može komunicirati. Tok komunikacije se može tematizovati u komunikaciji, može se pitati i objasniti kako je nešto bilo zamišljeno, za komunikaciju se može zamoliti, komunikacija se može odbiti, komunikacione veze se mogu ustanoviti itd. Povremeno se i ovde u osnovi nalazi diferencija informacije i saopštenja; samo što se u slučaju refleksivne komunikacije sama komunikacija obrađuje kao informacija i postaje predmet saopštenja. To je bez jezika jedva moguće 27 pošto samo opažanje kao komunikacija nije dovoljno jednoznačno za dalju komunikativnu obradu. Kao uvek tako i ovde, refleksivno razvijanje nekog procesa pretpostavlja dovoljnu izdiferenciranost i funkcionalnu određenost. Tek jezik osigurava refleksivnost u smislu u svakom momentu prisutne, relativno neproblematično raspoložive, ne više čudnovate mogućnosti odnošenja procesa komunikacije na sebe samog. 27 Drugačije Klaus Merten, Kommunikation : Eine Begriffs- und Prozeßanalyse, Opladen 1977, koji refleksivnost apsolutno smatra jedinim obeležjem komunikacije koje se može generalizovati.
222
Tada refleksivnost, sa svoje sirane, može da posluži za to da se kompenzuje rizik veće kompleksnosti i jače selektivnosti. Čovek se može odvažiti na neočekivana, neobična saopštenja, može se oskudnije izraziti i neispitano pretpostaviti horizonte razumevanja, može o potpuno nepoznatom komunicirati, ukoliko pri postojanju sumnje ili teškoća u razumevanju može postaviti pitanje. Nije potrebno da se sve resi već u direktnoj komunikaciji ako stoji na raspolaganju ona dodatna metaravan u kojoj se može komunicirati o uspesima i neuspesima komunikativnog razumevanja. U jezičkoj komunikaciji je refleksivni preokret na samu komunikaciju tako lako dostupan da su potrebne naročite prepreke da se on isključi. Takve prepreke miruju pri svesno metaforičnoj upotrebi reci ili slike, pri namemoj dvosmislenosti, pri paradoksima i duhovitim preokretima punim humora. Takvi jezički oblici istovremeno daju signal da povratno pitanje o Zašto i Kako nema smisla. Oni funkcionišu samo u trenutku - ili uopšte ne funkcionišu 28. Razmišljanje u ovom odeljku omogućuje da se shvati kako dolazi do intenziviranja odnosa. Sve zavisi od mogućnosti instaliranja početne diferencije. Ona se nalazi u razlikovanju dva selektivna događaja, informacije i saopštenja, od strane posmatrača. Kada je ovo osigurano dalje se na to može nadovezati, u vezi s time se mogu stvoriti očekivanja, može se razviti i kodirati odgovarajuće specijalizovano ponašanje, naime jezik. Pojmovi se mogu različito definisati, a specijalno za pojam komunikacije postoji veliki broj zaista različitih predloga 29. Ustanovljavamo shvatanje koje se zaustavljana onome što komunikacijanajpre omogućuje, naime na diferenciji koja konstituiše proces i daje mu slobodu. VI Komunikacija je koordinirana selektivnost. Ona se ostvaruje kada ego utvrđuje svoje sopstveno stanje na temelju saopštene informacije. Komunikacija predstoji i onda kada ego informaciju
28
Videti John Gregori, A Comparative View of the State and Faculties of Man with those of the Animal Worlds, 2. izdanje London 1766, str. 145 i si. Danas je uobičajeno karakterisanje vica kao vrste kratkog spoja u diferenciji ravni logičkih tipova. Pri tome se, ipak, zanemaruje struktura vremena, nužnost trenutonosti. 29 Merten a.a.O. je u dodatku sakupio 160 definicija pojma komunikacije.
223
smatra netačnom, jer želju o kojoj informiše ne želi da ispuni i normu na koju se slučaj odnosi ne želi da sledi. To što ego mora da pravi razliku između informacije i saopštenja, osposobljava ga za kritiku i u datom slučaju za odbijanje. To ne menja ništa na činjenici da se komunikacija dogodila. Naprotiv: kao što smo gore napomenuli, i odbijanje je utvrđivanje sopstvenog stanja na temelju komunikacije. Dakle, u obrazac komunikacije nužno je ugrađena mogućnost odbijanja. Polazeći od toga možemo da definišemo elementarni događaj komunikacije kao najmanje jedinstvo koje se još može negirti. Ovo se ne misli logički, već praktično-komunikacijski. Svaki stav, svaki zahtev otvara mnoge mogućnosti negacije: ne ovo, već to; ne tako; ne sada; itd. Ove mogućnosti ostaju otvorene kao smisaona upućivanja sve dok ego ne reaguje. Saopštenje je najpre samo ponuda selkcije. Tek reakcija zaključuje komunikaciju i tek u njoj se može očitati šta je ostvareno kao jedinstvo. Upravo zbog toga se komunikacija ne može shvatiti kao delanje; a ovo naročito ne tada kada se nakon poslednjeg više ne pita o razrešivom jedinstvu. Ovome ćemo se vratiti u VIII odeljku. Najpre je interesantno da komunikacija samo retko nastupa kao posebna celina - kao poklič za opomenu; kao poziv za pomoć; kao molba koja se odmah može ispuniti; kao pozdrav; kao sporazum pred vratima u vezi s problemom ko će prvi proći; kao kupovina karte za bioskop. Pojedinačne komunikacije ove vrste često su neme, često su gotovo moguće bez govora, ali su u svakom slučaju tesno povezane s kontekstom. Jače izdiferencirano komunikativno zbivanje zahteva povezivanje većeg broja komunikacionih celina u proces - proces koji je ovde uzet u gore određenom smislu 30 kao temporalno povezivanje mnoštva selektivnih događaja putem uzajamnog kondicioniranja 31. Izdiferenciranost zahteva napredovanje komunikacije s pristupom novim vrstama samoreferencija. Proces komunikacije može u sebi na sebe samog da reaguje; rečeno može da prema potrebi ponovi, dopuni, revidira; dopušta govor i prigovor; može postati refleksivan dok sebe
30 31
1. glava, III pod 3.
Ne zaboravljamo da samo jedinstvo komunikacije počiva na povezivanju selektivnih događaja; ali to je drugo pitanje.
224
samog obrađuje kao proces komunikacije. Izdiferenciranost i relativna nezavisnost konteksta pretpostavlja očigledno uređene interne neproizvoljnosti, jer samo tako može da snimi situacione pretpostavke razumevanja i na temelju toga sebi samom da omogući razumljivu komunikaciju. Ali, kako uopšte komunikacija može da postane proces? I ovde se opet čini da fungira posebna, funkcionalno specifična diferencija kao uslov mogućnosti, i to diferencija tema i priloga. Komunikacione veze se moraju urediti preko tema na koje se mogu odnositi prilozi za temu 32. Teme nadživljavaju priloge, one ujedinjuju različite priloge u dugotrajniju, u kratkoročnu ali i dugoročnu smisaonu vezu. O nekim temama može se pričati večito, o drugim gotovo beskrajno. Preko tema se takođe uređuje ko šta može priložiti. Teme diskriminišu priloge, a time i referente. Tako, na primer, u zahteve društvene komunikacije spada biranje onih tema kojima svi prisutni mogu nešto doprineti: teme koje nikoga ne navode da svoju individualnost istakne i svakome daju šansu da pruži dovoljno individualan prilog u kome će on sam moći da se primeti 33. Diferencija tema i priloga kao »diferencija ravni« još nije zadovoljavajuće okarakterisana. Time se sadržajno uređuje mogućnost negiranja. S jedne strane, postoje pragovi tematizovanja, na primer u pogledu opscenosti, religioznih osećaja ili ispovesti ili uopšte konfliktnog materijala 34 . S druge strane, prihvatanje tema je pretpostavka za to da se prilozi s negativnim komentarima mogu prevideti, sadržajno odbaciti, ispraviti, modifikovati. Pragovi tematizovanja upravo zbog toga mogu ležati visoko jer se 32
33
34
Upor. u vezi s ličnim sistemima i njihovim situacijama, Jürgen Markowitz, Die soziale Situation, Frankfurt 1979, naročito str. 69 i dalje, a o međupojmu »Temenfeld« (»tematsko polje«) str. 115 i si. Friedrich D. E. Schleiermacher, Versuch einer Theorie des geselligen Betragens, u: Werke; Auswahl in vier Bänden, 2. izdanje 1927, Bd. 2, str. 1-31. O ovome postoji obimna literatura pre svega u drugoj polovini 17. i prvoj polovini 18. veka. Upor., npr. Claude Buffier, Traité de la société civile, Paris 1726, naročito, tom II, str. 91 i dalje; François-Augustin, Paradis de Moncrife, Essais sur la nécessité et sur les moyens de plaire, Amsterdam 1738, naročito str. 190. O tragovima tematizovanja područja pravnih pitanja upor. i Niklas Luhmann, »Kommunikation über Recht in Interaktionssystemen«, u: isti, Ausdifferenzierung
prilikom prihvatanja teme mora računati na mnogo negiranih priloga. Dakle, diferencija ravni razlaže suviše kompaktne tendencije negacije koje onda neminovno pogađaju ličnost; i nije slučajno da literatura novog doba počinje da vodi računa o ovome u meri u kojoj se pojedinačne ličnosti jače ističu u komunikacionim odnosima 35. Da bi mogle da koordiniraju priloge teme imaju predmetni sadržaj: može se raditi o ljubavima neke glumice, berzanskim kursevima i njihovom tumačenju, novoj knjizi o deci stranih radnika. Specijalnost nema ograničenja - osim onih koja proizlaze iz interesa da se komunikacija nastavi. Ali, teme imaju i vremenski aspekt. Čovek se može setiti ranijih priloga o temi. Teme su stare ili nove, već dosadne ili još interesantne, i sve ovo možda za različite učesnike na različit način. One dostižu ma kada stepen zasićenosti i od tog trenutka više ne treba očekivati priloge. Da bi ostala u životu, stara tema mora tada da regrutuje nove učesnike. Nova tema, naprotiv, može za mnoge učesnike da bude suviše nova, a da bi se uopšte mogli simulirati smisaoni prilozi 36 . Konačno je, kao što je već napomenuto u primeru »drušvo«, značajan i društveni aspekt izbora tema. Time se ne misli samo na kongenijalnost; ni samo da teme više ili manje idu u susret učesnicima i mogućnostima njihovih doprinosa. Društvena dimenzija se prevashodno aktualizuje u tome što komunikacije kao očevidna delanja manje ili više povezuju učesnike. To znači: da oni u komunikacijama govore i nešto o sebi samima, o svojim mišljenji35
O ovome uopšteno: Pietro Toldo, »Le Courtisan dans la littérature française et ses rapports avec l’œvre de Castiglione«, Archiv für das Studium der neueren Sprachen und Literaturen 104 (1900), str. 75-121; 313-330; 105 (1900), str. 60-85; Helmut Anton, Gesellschaftsideal und Gesellschaftsmoral im ausgehenden 17. Jahrhundert: Studien zur französischen Moralliteratur im Anschluss an. J.-B. Morvan de Bellegarde, Breslau 1935; Christoph Strosetzki, Konversation: Ein Kapitel gesellschaftlicher und literarischer Pragmatik im Frankreich des 18. Jahrhunderts, Frankfurt 1978; Niklas Luhmann, »Interaktion in Oberschichten«, u: isti, Gesellschaftsstrktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 72-161. 36 Vremensko stanje tema dobilo je, pre svega preko savremenih medija za masovnu komunikaciju, dalekosežan, mada ne presudan značaj u određivanju izbora tema. Upor. o ovome Niklas Luhmann, »Ofentliche Meinung«, u; isti, Politische Planung, Opladen 1971, str. 9-34; isti, »Veränderungen im System gesellschaftlicher Kommunikation und die Massenmedien«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1985, str. 309-320.
226
ma, svojim stavovima, svojim iskustvima, svojim željama, svojoj zrelosti rasuđivanja, svojim interesima. Komunikacija takođe služi za samopredstavljanje, za samoupoznavanje; i na kraju, može voditi ka tome da se čovek prisiljava na neki oblik i da na kraju mora biti onakav kakav se pojavio u komunikaciji: zavodnik mora konačno da voli 37. Ovaj efekat povezivanja nastupa snažnije kada teme komunikacije poprimaju visoke moralne tonove ili čak postaju teme morala. Moral Uređuje uslove uzajamnog poštovanja, odnosno nepoštovanja 38 . Čovek zbog toga može pobuditi pažnju temama koje su pogodne za moralizovanje komunikacije; može sebe samog predstaviti kao pažnje vrednog i drugome otežavati protivrečenje; može da ispita da li neko pažnju zaslužuje; čovek može da pokuša da druge uhvati u mrežu uslova pažnje da bi ih onda u mreži odvukao; ali on može i druge da zavede moralnim samouslovljavanjima da bi ih onda izneverio; moralizovanje može da koristi da bi pokazao da ne smatra vrednom pažnju određenog partnera. Već prema tome koliko slobode u ophođenju s moralom društvo omogućuje 39 , moral može dirkemovski da služi jačanju solidarnosti ili da naglašava kritiku, povećanje distance i sukobe. Dakle, teme služe kao predmetno-vremensko-društvene strukture procesa komunikacije i pri tom utoliko fungiraju kao generalizacije ukoliko ne utvrđuju koji se prilozi kada, po kom redosledu i od koga donose. U ravni tema mogu se aktualizovati smisaoni odnosi koji bi se jedva videli u pojedinačnoj komunikaciji. Konačno, komunikacija je tipično, mada ne nužno, temama upravljani proces. Teme su istovremeno redukcije jezikom otvorene kompleksnosti. Sama jezička tačnost formulacija ne kazuje 37
Omiljena tema romana. Videti, recimo, Adolf od Benžamena Konstana. Odgovarajuća vremenska pomeranja utvrđena su i u empirijskom istraživanju: muškarac voli prvi i romantično, žena nešto kasnije i onda stvarno. Upor. Bernard I. Murstein, »Mate Selection in the 1970s«, Journal of Marriage and the Family 42 (1980), str. 777-792(785). 38
Tako u svakom slučaju sociološki pojam morala. Videti opširnije Niklas Luhmann, »Soziologie der Moral«, u: Niklas Luhmann/Stephan H. Pfurtner (Hrsg.), Theorietechnick und Moral, Frankfurt 1978, str. 8-116. 39 Ovo je delimično (a za građansku misao primarno) pitanje diferenciranja morala i prava; ali delimično je i pitanje društvene pokretljivosti, lakoće i relativnog nepostojanja posledica pri raskidanju kontakata.
227
dovoljno. Tek pomoću tema može se kontrolisati tačnost sopstvenog i tuđeg komunikativnog ponašanja u smislu temi-odgovarajućeg. Utoliko su teme istovremeno program delanja jezika 40. Kada se onda radi još samo o najboljem načinu da se miševi uhvate u mišolovke, može se dati čitava gomila priloga, ali ne više poizvoljnih; a čovek je temom dovoljno unapred orijentisan da svoje priloge može brzo da bira, a podobnost priloga drugih da kontroliše; moralna osetljivost učesnika može se testirati preko nevolja koje miševi trpe, a tema se može promenti, kada čovek stekne utisak daje za njega samog i za ostale učesnike iscrpena.
VII Teme su neodbacive, prilozi su neodbacivi. Pored toga, u toku svake komunikacije se mora računati sa manje ili više visokom stopom gubitaka, sa nesporazumima, sa proizvodnim otpadom. Ovo su, ipak, podnošljive teškoće, samo ostaci jedne mnogo dublje problematike. Pošto smo skicirali kako komunikacija funkcioniše, sada moramo da postavimo mnogo radikalnije pitanje kako je uopšte moguće ovo normalno funkcionisanje. Posmatrano u kontekstu evolutivnih dostignuća, komunikativni uspeh mora najpre da izgleda krajnje neverovatno 41. Komunikacija pretpostavlja za sebe postojeća živa bića sa sopstvenom okolinom i sa sopstvenim aparatom za obradu informacija. Svako živo biće za sebe izdvaja i obrađuje ono što opaža. Kako je pod takvim okolnostima uopšte moguća komunikacija, tj. koordinisana selektivnost? Ovo pitanje će se još pojačati našim proširivanjem pojma komunikacije od dvočlane na tročlanu selekciju. Nije reč samo o tome da se živa bića uzajamno usaglašavaju; niti je reč samo o jednostavnom povezivanju udvoje njihovog ponašanja kao u igri. Oni moraju saglasnost da traže i nalaze s obzirom na svetska stanja stvari koja mogu biti kontingentna, dakle i dru-
40
U smislu koji bliže obrađujemo kroz razliku vrednost/program/ulo-
ga/ličnost. 41 Ovde sledim već objavljen tok misli. Videti Niklas Luhmann, »Die Unwahrscheinlichkeit der Kommunikation«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 25-34.
228
gačije moguća. Ako je već savlađivanje dvostruke kontingencije nesigurno, kako se onda ova nesigurnost može ustanoviti da bi se došlo do sigurnosti u vezi s nesigurnim svetskim stanjem stvari? Kako je, drugačije rečeno, uopšte moguća komunikacija kao obrada informacije? Upita li se čovek detaljnije, sudariće se s velikim brojem problema, velikim brojem prepreka koje komunikacija mora da savlada kako bi uopšte mogla da se ostvari. Vrati li se na nultu tačku evolucije, najpre je neverovatno da ego uopšte razume šta alter misli - pri datoj podeli i individualizaciji njihovih tela i njihove svesti. Smisao se može razumeti samo u vezi s kontekstom, a kao kontekst za svakoga najpre fungirá ono što je pripremilo njegovo sopstveno polje opažanja i njegovo sopstveno sećanje. Dalje, kao što je već uzgredno utvrđeno, razumevanje uvek uključuje i nerazumevanje, a komponenta nerazumevanja će biti tako visoka, ukoliko se čovek ne može osloniti na dodatne pretpostavke, pa dalje vođenje komunikacije postaje neverovatno. (Problem se ponavlja u svakom zahtevu komunikacije, pa i u teorijskim raspravama sociologije.) Druga neverovatnoća se odnosi na dolaženje do primaoca. Neverovatno je da komunikacija dođe do više ličnosti koje su u konkretnoj situaciji odsutne; ta neverovatnoća raste kada se postavlja dodatni zahtev da se komunikacija dalje odvija nepromenjeno. Problem se nalazi u prostornoj i vremenskoj ekstenziji. Sistem interakcije povremeno odsutnih garantuje, u praktično dovoljnoj meri, pažnju za komunikaciju. Ovde važeća pravila se, ipak, ne mogu iznuditi izvan granica sistema interakcije. Čak i kada komunikacija pronađe pokretne i vremenski postojane nosioce smisla, s one strane granica interakcije postaje neverovatno da će uopšte naići na pažnju. Na drugom mestu ljudi imaju drugo da rade. Treća neverovatnoća je neverovatnoća uspeha. Čak i kada je komunikacija od onoga do koga je dospela shvaćena, time nije osigurano da će se prihvatiti i slediti. Naprotiv: »Svaka izgovorena reč pokreće suprotni smisao«. Komunikacija ima uspeha samo kada ego preuzima selektivni sadržaj komunikacije (informaciju) kao premisu sopstvenog ponašanja. Prihvatanje može da znači: delanje po odgovarajućim direktivama, ali i doživljavanje, 229
mišljenje, obrađivanje daljih informacija pod pretpostavkom da se potvrđuje određena informacija. Komunikativni uspeh je: dostignuto povezivanje selekcija. Ove tri neverovatnoće nisu samo prepreke za dolaženje do komunikacije, nisu samo teškoće za dostizanje cilja, one istovremeno deluju kao pragovi obeshrabrivanja. Onaj ko komunikaciju smatra bezizglednom, napušta je. Čovek zato mora najpre očekivati da do komunikacije uopšte neće doći ili, ako do nje dođe, da neće ponovo biti eliminisana kroz evoluciju. Bez komunikacije se, ipak, ne mogu izgraditi društveni sistemi. Dakle, čovek bi morao da očekuje entropiju, ali se suprotno ostvaruje. Time se ne osporava teorema o verovatnoći, već se preciznije pokazuje gde leže problemi čije rešenje u toku evolucije omogućuje komunikacija koja pokreće izgradnju sistema i neverovatnoće preobraća u verovatnoće. Neverovatnoće imanentne procesu komunikacije i način na koji se savlađuju i preobraćaju u verovatnoće, istovremeno određuju izgradnju društvenih sistema. Proces društveno-kultume evolucije se mora shvatiti kao preinačenje i povećavanje šansi za uspešnu komunikaciju, kao konsolidovanje očekivanja oko kojih onda društvo gradi svoje društvene sisteme; a očigledno je da ovo nije jednostavno proces napredovanja, već selektivni proces koji utvrđuje koje su vrste društvenih sistema moguće, kako se društvo odvaja od čiste interakcije i šta će se kao suviše neverovatno isključiti. Čovek prepoznaje vrstu strukture u ovoj evolutivnoj selekciji kada vidi da one neverovatnoće ne dozvoljavaju da se postepeno okončaju i deo po deo transformišu u dovoljnu verovatnoću. Naprotiv, one jačaju i uzajamno se limitiraju. Tako istorija društveno-kulturne evolucije utemeljene na komunikaciji ne nudi sliku napretka koji stremi ka cilju sve boljeg razumevanja. Ona bi se pre mogla shvatiti kao neka vrsta hidrauličnog događanja represije i deobe pritiska problema. Kada se neki od problema reši, rešenje drugih postaje utoliko neverovatnije. Savladana neverovatnoća takoreći se sklanja u druge probleme. Ako ego tačno razume komunikaciju, utoliko više ima razloga da je odbaci. Kada komunikacija prevazilazi krug prisutnih, razumevanje postaje teže, a odbijanje lakše; nedostaje pomoć u tumačenju i pritisak prihvatanja konkretne interakcije. Ova interdependencija 230
problema deluje sa svoje strane selektivno na ono što prolazi i što se potvrđuje kao komunikacija. Čim alfabetsko pismo omogući da se komunikacija iznese izvan vremenski i prostorno ograničenog kruga prisutnih, čovek se više ne može prepustiti zanosnoj moći usmenog izlaganja; o samoj stvari se moraju pružiti snažniji argumenti. Čini se da »filozofija« tome zahvaljuje svoj nastanak 42. Ona je »sophia« kao sudbina koja je neophodna da bi u jednom tako napetom stanju ipak omogućila još ozbiljnu, vrednu potvrđivanja i, s obzirom na domet alfabeta, univerzalnu komunikaciju. Ona evolutivna dostignuća koja se javljaju na onim prekidima komunikacije, i funkcionalno služe tačno tome da se neverovatno preobrati u verovatno, želimo da nazovemo medijima43. U skladu s tri vrste neverovatnoće komunikacije moraju se razlikovati tri različita medija koji se uzajamno omogućavaju, ograničavaju i opterećuju pratećim problemima. Jezik je medijum koji razumevanje komunikacije podiže daleko iznad onoga što se može opažati. Jezik je medijum kojeg karakteriše upotreba znakova. On koristi akustičke, odnosno optičke znakove za smisao 44 . Ovo vodi do problema kompleksnosti koji se rešavaju preko pravila za upotrebu znakova, kroz redukciju kompleksnosti, kroz prilagođavanje ograničene kombinatorike. Osnovni obrazac ipak ostaje regulisanje diferencije postupka saopštvanja i informacije. Shvaćena kao znak ova diferencija se može učiniti osnovom komunikacije altera i ega i oboje mogu biti na temelju upotrebe znakova sa istim smislom ubeđeni u mišljenju da misle isto. Reč je, 42 Upor. Eric A. Havelock, Preface to Plato, Cambridge Mass. 1963; isti, The Greek Concept of Justice: From Its Shadows in Homer to Its Substance in Plato, Cambridge Mass. 1978; isti, The Literate Revolution in Greece and Its Cultural Consequences, Princeton N.J. 1982. 43 Kao što često biva kada obimnija teorija uključuje delove iz dotadašnjeg istraživanja, tako i ovde nastupaju terminološki problemi. Izraz »mediji« je pre svega dobro poznat u istraživanju masovne komunikacije i u ovoj upotrebi je postao popularan. Pored toga postoji i spiritualistička upotreba koja se odnosi na komunikaciju s neobičnim partnerima, dalje upotreba u okviru Parsonsove teorije koja se odnosi na posredovanje u razmeni. U tekstu predlažemo svojevoljno, čisto funkcionalno novo shvatanje. 44 U vezi s ovim je gore, 2. glava, pod IX, obrađena funkcija jezika u generalizovanju samoreferencije smisla, mada u evoluciji oba mogu nastati samo zajedno.
231
prema tome, o jednoj sasvim specifičnoj tehnici sa funkcijom proširivanja repertoara razumljive komunikacije praktično beskrajno i time obezbedivanja da se gotovo proizvoljni događaji mogu pojaviti i obraditi kao informacija. Teško je preceniti značaj ove tehnike znakova. Ona ipak počiva na funkcionalnoj specifikaciji. Zbog toga se moraju videti i njene granice. Niti je smisao kao takav znak, niti objašnjava tehniku znakova jezika, niti koja je selekcija znakova u procesu komunikacije uspešna. Na temelju jezika mogli su se razviti mediji širenja prenošenja, naime pismo, štampa i radio. Oni počivaju na inkongruentnoj dekompoziciji i rekombinovanju jezičkih celina koje se dalje ne mogu razlagati 45 . Time se dostiže ogromno proširivanje dometa procesa komunikacije koji sa svoje strane povratno deluje na to šta će se osvedočiti kao sadržaj komunikacije 46 . Mediji prenošenja biraju pomoću sopstvene tehnike, oni stvaraju sopstvene mogućnosti održanja, upoređivanja i poboljšavanja koje se povremeno mogu koristiti samo na osnovu standardizacija. Time se, u poređenju s usmenim prenošenjem povezanim s interakcijom i sećanjem, ogromno proširuje, i istovremeno ograničava, koje komunikacije mogu poslužiti kao temelj daljih komunikacija. Sav ovaj razvoj tehnike jezika i prenošenja učinio je tek stvarno sumnjivim koja komunikacija uopšte ima uspeha, tj. može da motiviše na prihvatanje. Davno u novo doba čovek je reagovao na povećanu neverovatnoću s pojačanim naporima oko neke vrste tehnike ubeđivanja, tako oko elokvencije kao cilja vaspitanja, oko retorike kao posebne veštine poučavanja, oko ra45 Ovo posebno važi za usavršavanje pisma na temelju alfabeta. Upor. o ovome Eric A. Havelock, Origins of Western Literacy, Toronto 1976. 46 U novije vreme vrlo zapažena tema. Videti pored već navedenih radova od Havelocka i Jack Goody/Jan Watt, »The Consequences of Literacy«, Comparative Studies in Society and History 5 (1963), str. 304—345; Walter J. Ond, The Presence of the Word, New Haven 1967; Elisateth L. Eisenstein, The Printing Press as an Agent of Social Change: Communications and Cultural Transformations in Early-modern Europe, 2 toma, Cambridge Engl. 1979; Michael Giesecke, Schriftsprache als Entwicklungsfaktor in Sprach- und Begriffsgeschichte, Stuttgart 1979, str. 262-302; isti, »’Volkssprache’ und ’Verschriftlichung' des Lebens im Spätmittelalter- am Beispiel der Genese der gedruckten Fachprosa in Deutschland«, u: Hans Ulrich Gumbrecht (Hrsg.), Literatur in der Gesellschaft des Spätmittelalters, Heidelberg 1980, str. 39-70.
232
sprave kao veštine sukobljavanja i nametanja. Pronalazak štampe ova nastojanja nije učinio zastarelim, već ih je još i pojačao 47 . Ipak, uspeh nije ležao u ovom pre konzervativnom pravcu, već u razvoju simbolički generalizovanih medija komunikacije koji su se funkcionalno odnosili upravo na ovaj problem 48. Kao simbolički generalizovane želimo da označimo medije koji koriste generalizacije da bi simbolizovali povezanost selekcije i motivacije, to znači: da bi ih predstavili kao jedinstvo. Važni primeri su: istina, ljubav, svojina/novac, moć/pravo; u dodatku još religiozno verovanje, umetnost i danas verovatno civilizacijski standardizovane »osnovne vrednosti«. Na vrlo različite načine i za vrlo različita podešavanja komunikacije u svim ovim slučajevima radi se o tome da se selekcije komunikacije tako kondicioniraju da deluju istovremeno kao sredstva motivacije, dakle da mogu dovoljno da osiguraju pridržavanje predloga selekcije. Najuspešnija, po posledicama najznačajnija komunikacija odvijače se u današnjem društvu preko takvih medija komunikacije i u skladu s tim se šanse za izgradnju društvenih sistema usmeravaju na odgovarajuće funkcije. Dalja razmatranja moraju se prepustiti teoriji društva. Međutim, opšta teorija društvenih sistema i njeni komunikativni procesi mogu da posluže za to da se obrati pažnja na visoko selektivni karakter ovih funkcionalno privilegovanih načina komuniciranja. Jezik, mediji za prenošenje i simbolički generalizovani mediji komunikacije su, dakle, evolutivna dostignuća koja, nezavisno jedna od drugih, utemeljuju i povećavaju rezultate obrade in47 Videti za područje katoličke teologije, možda, Walter J. Ong, »Communications Media and the State of Theology«, Cross Currents 19 (1969), str. 462-480. O retorici, npr. Volker Kapp, »Rhetorische Theoriebildung im Frankreich des 17. und frühen 18. Jahrhunderts«, Zeitschrift für französische Sprache und Literatur 89 (1979), sa daljim upućivanjima. 48 Pojam i razvoj teorije je podstakao pre svega Talcolt Parsons. Uporediti nemački prevod Talcott Parsons, Zur Theorie der sozialen Interaktionsmedien, izdavač i pisac uvoda Stefan Jensen, Opladen 1980. U okvirima Parsonsove teorije problem povezan s izgradnjom medija je ipak odnos razmene između (analitičkih ) podsistema opšteg sistema delanja. U vezi s prevođenjem u okvire teorije komunikacije upor., Niklas Luhmann, »Einführende Bemerkungen zu einer Theorie symbolisch generalisierter Kommunikationsmedien«, u: isti. Soziologische Aufklärung, Bd. 2, Opladen 1975, str. 170-192; isti, Macht, Stuttgart 1975, isti, Liebe als Passion: Zur Codierung von Intimität, Frankfurt 1982.
233
formacija koje se mogu dobiti preko društvene komunikacije. Na ovaj način se produkuje i reprodukuje društvo kao društveni sistem. Kada se komunikacija jednom pokrene i zadrži u toku, neizbežna je izgradnja društvenog sistema koji je ograničava; a iz razvoja društvenih sistema proizlaze oni uslovi za podstrek koji omogućuju da se izgrade po sebi neverovatna očekivanja i da se tako neverovatno transformiše u dovoljno verovatno. U ravni društvenih sistema ovo je strogo autopojetički proces koji sam proizvodi ono što ga omogućuje. Razvoj ovih medija se ne odnosi samo na spoljašnji »višak« komunikacija, on menja vrstu i način same komunikacije. Čovek može da shvati polazište promena ako pomisli da komunikacija pretpostavlja doživljaj diferencije saopštenja i informacije. Ovaj doživljaj diferencije nije bezuslovno dat kao jednoznačna činjenica, on može biti manje ili više jasan. Samo je tako moguća postepena evolucija u pravcu izdiferenciranosti specifično komunikativnih (društvenih) sistema. U ovoj polaznoj tački mediji deluju na društveno-kultumu evoluciju. Doduše, usmena beseda u interakciji među prisutnima, i kasnije visoko stilizovanje ove besede u oratorski vešt govor, pretpostavljaju predmet govora (i kako se u školama retorike uči: poznavanje stvari u vezi s ovim predmetom), ali oni mogu saopštenje i govor da spoje u jedinstveno delovanje, nedostatak informacije mogu da nadoknade oštrim govorom, mogu da ritmično-rapsodijski sinhronizuju govor i slušanje i prihvatanje, bukvalno ne ostavljajući vreme za sumnju. Tek pismo prisiljava na jednoznačnu diferenciju saopštenja i informacije, a štampa još jednom pojačava podozrenje koje proizlazi iz posebne izrade saopštenja: da sledi sopstvene motive i da nije samo sluškinja informacije. Tek pismo i štampa svojski preporučuju spajanje procesa komunikacije koje ne reaguje na jedinstvo saopštenja i informacije, već upravo na njihovu diferenciju: procesi kontrole istinitosti, procesi artikulisanja sumnje na koje se nadovezuje univerzalizovanje sumnje u psihoanalitičkom i/ili ideološkom pravcu. Pismo i štampa prisiljavaju na doživljaj diferencije koja konstituiše komunikaciju: oni su u ovom preciznom smislu komunikativniji oblici komunikacije i time izazivaju reakciju komunikacije na komunikaciju u jednom mnogo specifičnijem 234
smislu nego što je to moguće u obliku usmenog, promenljivog govora 49. U ova razmatranja se konačno mora ponovo uvesti diferencija lema i priloga koju smo u prošlom odeljku predložili. Ona je pretpostavka da se elementarni događaji komunikacije uopšte formiraju kao procesi sa uređenom, izdiferenciranom selektivuošću. Društvena reprodukcija komunikacije mora se potom odvijati preko reprodukcije tema koje onda, donekle, same organizuju svoje priloge. Nove teme se ne stvaraju na svaki način niti se, s druge strane, predaju putem jezika, recimo kao jezičko blago, dovoljno određene (jer jezik sve reči obrađuje jednako i još ih ne raspoređuje prema tematskoj podobnosti u komunikativne procese). Prema tome, daje se zahtev koji leži negde između, posredujući interakciju i govor - neka vrsta zalihe mogućih tema koje stoje na raspolaganju za brzo i brzo razumljivo tumačenje u konkretnim komunikativnim procesima. Ovu zalihu tema nazivamo kultura50, a kada se ona održava posebno za ciljeve komunikacije, semantika. Ozbiljna semantika, vredna da se sačuva, prema tome je deo kulture, naime ono što nam predaje istorija pojma i ideja. Kultura nije nužno normativni sadržaj smisla, ali je svakako određivanje smisla (redukcija) koje omogućuje da se u tematski utvrđenoj komunikaciji razlikuju odgovarajući i neodgovarajući prilozi, ali i korektna, odnosno nekorektna upotreba teme 51 . Ovo terminološko pojednostavljivanje kompleksnog teorijskog izvođenja omogućuje da se formulišu pitanja koja se tiču odnosa kulture (odnosno uže: semantike) i sistemskih struktura u 49
Preovlađujuće shvatnje misli upravo obrnuto, pošto komunikaciju interpretira teleološki kao utemeljenu na saglasnosti. Tada usmeni promenljivi govor (dijalog, diskurs) mora, naravno, da se pojavi kao idealni oblik, a svaka tehnifikacija komunikacije preko pisma i štampe kao pojava propadanja ili kao sredstvo za nevolju. 50
Ovde se ne možemo upustiti u raspravu o ovom pojmu kulture u odnosu na druge. Terminološki predlog u tekstu ne udaljuje se suviše od uobičajene jezičke upotrebe. Arheolozi bi sigurno i same mišolovke posmatrali kao kulturu, mi naprotiv, samo u objektu reprodukovanu mogućnost da poslane predmet komunikacije. 51
Drugačije terminološki, ali ne i o samoj stvari, Talcott Parsons, Culture and Social System Revisited, u: Louis Schneider/Charles Bonjean (ed.), The Idea of Culture in the Social Sciences, Cambridge Engl. 1973, sir. 33-46 (36).
235
društvenom razvoju 52 . Da bi se u prilogu došlo do istorijski upotrebljivih iskaza, hipotetički aparat bi, ipak, morao da bude mnogo bogatiji nego što je moguće da bude ovaj u ravni opšte teorije društvenih sistema. Ovde se moramo zadovoljiti markiranjem polazišta.
VIII Na početku ovog poglavlja postavili smo pitanje šta je zapravo konačni, za društvene sisteme dalje nedeljiv element za relacionisanje: delanje ili komunikacija? Sada se vraćamo na ovo pitanje. Pokušaćemo na njega da odgovorimo putem rasvetljavanja odnosa komunikacije i delanja i pri tom ćemo istovremeno pokušati da razjasnimo kako se konstituišu elementi društvenih sistema. Kao ishodište treba zadržati da se komunikacija ne može shvatiti kao delanje, a proces komunikacije kao lanac sačinjen od delanja. Komunikacija uključuje u svoje jedinstvo više selektivnih dogadaja, a ne samo čin saopštenja. Zbog toga se proces komunikacije ne može potpuno shvatiti ako se ne vidi više od saopštenja, od kojih jedno ukida ono drugo. U komunikaciju uvek ulazi i selektivnost saopštenog, informacije i selektivnost razumevanja, i upravo diferencije koje ovo jedinstvo omogućuju čine suštinu komunikacije. Ovome treba dodati daje u društvenim sistemima koji se izgrađuju kroz komunikaciju jedino raspoloživo sredstvo za razlaganje elemenata komunikacija. Iskazi se mogu analizirati i dalje slediti u vremenskim, predmetnim i društvenim smisaonim odnosima, do detalja se mogu izgrađivati sve manje smisaone celine, sve do beskrajne dubine unutrašnjeg horizonta - ali sve ovo samo putem komunikacije, dakle na način koji troši vreme i ima velike
52 Neki pojedinačni prilozi u vezi s ovim: Niklas Luhmann, Gesellschaftsstruktur und Semantik, 2 toma, Frankfurt 1980-81. Videti i poznatu tezu o odvojenom razvoju culture (kulture) i social structure (društvene strukture) (ove svakako nisu shvaćene sistemsko-teorijski) Daniel Bell, The Corning of Post-Industrial Society: A Venture in Social Forecasting, New York 1973, naročito str. 477. Konzervativna i progresivna literatura o nesreći stalno proizvodi slične pretpostavke.
236
društvene zahteve. Društvenom sistemu ne stoje na raspolaganju nikakvi drugi načini razlaganja, on ne može da posegne natrag za hemijskim, ni za neurofiziološkim, ni za mentalnim procesima (mada svi oni postoje i sudeluju). Drukčije rečeno: ravan konstiinisanja komunikacije ne može se sniziti, ona stoji na raspolagali |ii za razlaganje koje već prema potrebi može voditi sve dalje, ali ona ne može predati formu izgradnje svog jedinstva, stapanje informacije, saopštenja i razumevanja, a da ne okonča svoju operaciju. Iz toga takode proizlazi da društveni sistemi, koji se izgrađuju kao komunikacioni sistemi, regulišu u kom pravcu i koliko daleko se komunikacija može voditi, a da ne postane dosadna 5 '. Dakle, postoji jedan jedini horizont komunikacije koji omogućuje uspeh, ali se nikada ne dostiže i konačno se komunikacija koči, zaustavlja kada ide suviše daleko. Najvažnija konsekvenca ove analize je: da se komunikacija nikada ne može direktno opažati, već se može samo dokučiti 54. Da hi bio opažen, ili da bi sam sebe mogao da opaža, sistem komunikacije mora zbog toga da se okiti zastavama kao sistem delanja. I lekuća samokontrola o kojoj smo gore govorili 55, funkcioniše samo ako čovek u priključnom delanju može očitati da li su ga razumeli ili nisu. Osim toga, komunikacija je, ako se u njoj već ne učitava delanje, simetričan odnos više selekcija. I ovo se pokriva metafizikom prenošenja. Komunikacija je simetrična utoliko ukoliko svaka selekcija može voditi druge i ako vodeće odnose može u toku da preokrene. Jednom je tesnac i težište u tome šta se može razumeti; onda su, opet, nove informacije hitno važne i ubrzo se javlja potreba za saopštenjem kao takvim. Dakle, ne postoji jednom za uvek utvrđen smer jačanja selekcije. Odnosi su reverzibilni i utoliko u visokom stepenu podobni za prilagodavanje. Tek ugrad53
I o ovome je literatura uglavnom iz 17. i 18. veka. Videli kao primer Deslandes, L'art de ne point s’ennuyer, Amsterdam 1715, str. 91 i dalje. 54
Ovde bi mogao da leži i razlog zašto sociologija polazi radije od pojma delanja nego od pojma komunikacije. Videti takode Warriner a.a.O. str. 106: »The basic problem in the theory of communication lies in the general reluctance of the socal scientist to deal with what is not directly observable«. (»Osnovni problem u teoriji komunikacije nalazi se u opštoj nespremnosti društvenog naučnika da se bavi nečim što ne može neposredno da posmatra«), 55 Upor. 4. glavu, II.
237
njom razumevanja delanja u komunikativno zbivanje komunikacija se asimetrizuje, tek tako zadržava smer od saopštivača do primaoca saopštenja, koji može biti suprotan samo ukoliko primalac saopštenja, sa svoje strane, nešto počinje da saopštava, dakle, počinje da dela. U skladu s tim, delanje socijalno konstituiše razliku informacije i saopštenja u dva različita konteksta: kao informaciju, odnosno kao temu komunikacije ili kao radnju saopštavanja. Drukčije rečeno, svakako postoji nekomunikativno delanje o kome se komunikacija samo informiše. Međutim, i njegova društvena relevantnost je posredovana komunikacijom. Komunikacionim sistemima stoji na volju da komuniciraju o delanjima ili o nečemu drugom; sama saopštenaja se, ipak, moraju shvatiti kao delanje i samo u ovom smislu delanje postaje iz momenta u momenat neophodna komponenta samoreprodukcije sistema. Zbog toga nikada nije pogrešno, ali je svakako jednostrano, kada se sam sistem komunikacije shvata kao sistem delanja. Tek se kroz delanje komunikacija fiksira u nekom trenutku kao jednostavan događaj. Na temelju osnovnog zbivanja komunikacije i njenim operativnim sredstvima konstituiše se, dakle, društveni sistem kao sistem delanja. On izrađuje u sebi samom opis sebe samog da bi upravljao nastavljanjem procesa, reprodukcijom sistema. Za ciljeve samoopažanja i samoopisivanja simetrija komunikacije se asimetrizuje, a njena jasna sposobnost podsticanja biva redukovana kroz odgovornosti za posledice. Kao krajnji element u ovom skraćenom, pojednostavljenom, i zato lako shvatljivom samoopisivanju služi delanje, ne komunikacija. Delanja se konstituišu kroz proces pripisivanja. Ona se ostvaruju tako što se selekcije, ma iz kog razloga, bilo na kojoj osnovi, ma u kom kontekstu i uz pomoć bilo koje semantike (»namera«, »motiv«, »interesi«) 56 pripisuju sistemima. Očigledno je da ovaj 56
Pre svega o »motivu« terminologije postoje važni prethodni radovi koji idu ususret ovde predloženom pojmu delanja. Upor. C. Wright Mills, »Situated Actions and Vocabularies of Motive«, America« Sociological Review 5 (1940), str. 904—913, objavljeno i u Hans Gerth/C. Wright Mills, Character and Social Structure, New York 1953; dalje Kenneth Burke, A Grammar of Motives (1945), i isti, A Rhetoric of Motives (1950), zajedno objavljeni, Cleveland, Ohio, 1962; Alan F. Blum/Peter McHugh, »The Social Ascription of Motives«, American Sociological Review 36 (1971), str. 98-109. U vezi s terminologijom »interesa« makar je isto-
238
pojam delanja ne daje dovoljno objašnjenje uzroka delanja, već zbog loga što nc obraća pažnju na psihičko 57. U ovde izabranom formiranju pojma reč je o tome da se selekcije odnose na sisteme, ne na njihove okoline, i da se na ovoj osnovi utvrđuju primaoci daljih komunikacija, tačke povezivanja za dalja delanja, ma šta služilo kao osnova za to. Staje neko pojedinačno delanje može se zbog toga dokučiti samo na osnovu društvenog opisivanja 58 . To ne znači da bi delanje bilo moguće samo u društvenim situacijama; ali u pojedinačnim situacijama pojedinačno delanje se izdiže iz toka ponašanja samo ako se seća nekog društvenog opisa. Samo tako delanje nalazi svoje jedinstvo, svoj početak i svoj kraj, mada se autopoiesis života, svesti i društvene komunikacije dalje odvija. Drugim recima, jedinstvo se može naći samo u sistemu. Ono proizlazi iz mogućnosti odvijanja drugog delanja. Već iz toga se može spoznati da svako utvrđivanje delanja zahteva pojednostavljivanje, redukciju kompleksnosti. Ovo postaje jasnije kada se ima u vidu dobro poznata predrasuda da i sociolozi, mada bi to mogli bolje da znaju, često sa/učestvuju. To se sastoji u pripisivanju delanja konkretnim pojedincima - tako kao da »agent« delanja uvek mora biti čovek, i uvek celovit čovek. Razumljivo je samo po sebi da postoje fizički, hemijski, termički, organski i psihički uslovi mogućnosti delanja, ali iz toga ne proizlazi da se delanje može pripisati samo konkretnim pojedinačnim ljudima. Jer, faktički delanje nikada nije potpuno determinisano prošlošću pojedinačnog čoveka. Brojna istraživanja su otkrila rijsko istraživanje pokazalo da se ona ne razvija iz interesa za subjektivnom, već iz interesa za objektivnom racionalnošću. Upor. J.A.W. Gunn, »"Interest Will Not Lie": A Seventeenth Century Political Maxim«, Journal of the History of Ideas 29 (1968), str. 551-564; isti, Politics and the Public Interest in the Seventeenth Century, London 1969, str. 35 i dalje. 57
Ovim, naravno, reagujemo teorijsko-istorijski na problematiku koja je bila u osnovi namere Maksa Vebera da delanje protumači preko razumevanja intencije. 58 U »simboličkom interakcionizmu« naročito obrađena teza. Videti o konstituisanju »unit acts« (»pojedinačnih radnji«) u »stream of action« (»u toku delanja«) Charles K. Warriner, The Emergence of Society, Homewood 111. 1970, str. 14 i dalje; zatim, Joel M. Charon, Symbolic Interactionism : An Introduction, an Interpretation, an Integration, Englewood Cliffs N.J. 1970, str. Ill i dalje.
239
granice mogućnosti psihološkog tumačenja delanja 59. Pretežno dominira - i ovo upravo na temelju samorazumevanja psihičkog sistema! - situacija izbora delanja 60 . Posmatrači često mogu bolje da predvide delanje na temelju poznavanja situacije nego na temelju poznavanja ličnosti, i u skladu s tim, njihovo opažanje često, ako ne pretežno, čak ne odgovara mentalnom stanju aktera, već ostvarivanju autopojetičke reprodukcije društvenog sistema. I uprkos tome se svakidašnje delanje pripisuje individui. Tako se izrazito nerealno ponašanje može objasniti samo potrebom za redukcijom kompleksnosti. Tekuće uspostavljanje pojedinačnih radnji u društvenim sistemima može se najbolje shvatiti kao potvrđivanje tekućeg samoopažanja preko koga se elementarne celine tako markiraju da se pojavljuju tačke oslonca za priključna delanja 61 . Postavi li se kao temelj logika operacija koje izgrađuju formu Džordža Spensera Brauna, onda se teorijske odluke sa kojima se ovde susrećemo objašnjavaju pomoću pojmova distinction (razlike), indication (znaka) i re-entry (ponovnog ulaska), a sposobnost povezivanja se tumači na vrlo apstraktnom logičkom nivou 62 . Razlika koja se koristi pri konstituisanju delanja jeste razlika sistema i okoline, u okviru ove razlike sistem se označava kao pokretač selekcije (a ne okolina), a razlikovanje i označavanje se potvrđuju kao operacije samog sistema (ne samo: nekog eksternog posmatrača) ili se u najmanju ruku pretpostavljaju kao ostvarljive. Na ovaj se način 59 Pomenućemo samo jedan primer koji obeležava dalekosežan pravac istraživanja: Melvin L. Kohn/Robin M. Williams, Jr., »Situational Patterning in Intergroup Relations«, American Sociological Review 21 (1956), str. 146-147. 60 Uostalom, diferencija pripisivanja ličnosti i pripisivanja situaciji, kao i odgovarajuća teorijska rasprava, takode su, sa svoje strane, pojednostavljivanja koja su već kritikovana. Upor. Walter Mischel, »Toward a Cognitive Social Learning Reconceptualization of Personality«, Psychological Review 80 (1973), str. 252-283. 61
Videti i Abraham A. Moles/Elisabeth Rohmer, Théorie des actes: vers une écologie des actions, Paris 1977, str. 30 i dalje. 62 Upor. George Spencer Brown, Laws of Form, 2. izdanje New York 1972; George K. Zollschan/Michael A. Overington, »Reasons for Conduct and the Conduct of Reason: The Eightfold Route to Motivational Ascription«, u: George K. Zollschan/Walter Hirsch (ed.), Social Change: Explorations, Diagnoses and Conjectures, New York 1976, str. 270-317.
240
mogu povezati teorije i istraživanja zaista heterogenog porekla kao što su logika operacija koje izgrađuju formu, teorija delanja, teorija sistema i istraživanje atribucije. Posledica je da se, barem u društvenim sistemima, ne mogu razdvojiti autopojetička reprodukcija operacije samoopisivanja i samoopažanja koje u samom sistemu koristi diferencija sistem/okolina 113 . Razlika zadržava svoju analitičku vrednost - ali samo da bi omogućila hipotezu da društveni sistemi mogu ostvariti svoju samoreprodukciju jedino pomoću samoopažanja i samoopisivanja. Dodatno treba imati u vidu momenat temporalizacije. Kao što se od svih elemenata u temporalizovanim sistemima traži, delanja kombinuju određenost i neodređenost 64. Ona su određena momentalnom aktuelnošću ma šta se učinilo odgovornim kao razlog pripisivanja; a neodređena su u odnosu na ono što u sebe preuzimaju kao vrednost pripajanja. Ovo se, na primer, može shvatiti kao diferencija postavljenog i ostvarenog cilja. Ali, i drugi semantički oblici koji smisao delanja čine sposobnim za tradiciju moraju makar ovo da ostvare: da u trenutku kombinuju određenost i neodređenost i da ne dopuste da se raspadnu kao sadašnjost i budućnost. Isto stanje stvari može se opaziti u društvenoj dimenziji. Kada se neka komunikacija pojavi kao čin saopštavanja ona je u trenutku ista za sve učesnike, i to istovremeno ista b5. Time se društvena situacija sinhronizuje 66 . U ovu sinhronizaciju je uključen i sam akter; on, na primer, ne može više da ospori daje rekao ono što je rekao. Svi u trenutku imaju posla s istim objektom i iz ovoga proizlazi umnožavanje mogućnosti pripajanja u narednom trenutku. Zaključivanje otvara situaciju, opredeljenje stvara po63 Drukčije se opredeljuje za opštu teoriju autopojetičkih sistema njen autor Humberto Maturana. Upor. 1. glavu, II pod 9. 64
Upor. 1. glavu, II pod 10. Ovo više ne važi (i otuda se kompenzuje pojačavanjem jasnoće, npr., gramatičkom i sintaktičkom tačnošću) kada se komunikacija utvrđuje samo pismeno. 65
66 Mid je »gest« koji ispunjava ovaj uslov nazvao »significant symbol« (»karakterističan simbol«). Upor. George H. Mead, »A Behavioristic Account of the Significant Symbol«, The Journal of Philosophy 19 (1922), str. 157-163; nemački prevod u: George H. Mead, Gesammelte Aufsatze, Frankfurt 1980, str. 290-298.
Društveni sistemi
241
novo neodređenost. Ali, ne dolazi do protivrečnosti i do blokiranja pošto je događanje uređeno asimetrično kao sekvenca i tako preživljava. Semantički rashod koji mora da se napravi u vezi s takvim samoopisivanjem komunikacionog sistema kao sistema delanja delom je kultumo-istorijski, delom situaciono specifičan problem. Da li semantika ima dovoljno sokova i snage ili se moraju podmetnuti interesi, da li se do »unutrašnje saglasnosti« o sopstvenom delanju mora doći u kontekstu ispovedanja ili pravne procedure da bi se delanje čvrsto i istovremeno labavo orijentisalo u okolini, da li se delanje mora psihologizovati ili čak povezati s činjenicama kojih akter nije svestan, već mu se moraju putem terapije nametnuti - sve ovo zavisi od okolnosti koje stoje na raspolaganju sistemu. Akteru se tada mogu izneti manje ili više uspešno prave vrste samopripisivanja. On tako može pravovremeno, i možda već unapred, da opazi kada dela i da društvenu kontrolu rastereti putem samokontrole. Smela bi se dati pre svega dva razloga koja govore u prilog tome da se samoopisivanje društvenog sistema odnosi na delanja. Jedan razlog smo već pomenuli: delanja su jednostavnija za raspoznavanje i obradu od komunikacija. Jedinstvo delanja se ne ostvaruje tek preko razumevanja nekog drugog i ono takođe ne zavisi od toga da li posmatrač može pročitati diferenciju informacije i ponašanja; on mora samo da ima sposobnst da se posluži pravilima pripisivanja koja su uobičajena u određenim društvenim sistemima. Zaista: i delanja moraju, da bi u društvenom sistemu mogla da se obrade, da pronađu ulaz u komunikacione procese bilo kao saopštenje, bilo kao informacija. Svako samoopisivanje, svako samoopažanje društvenog sistema je, sa svoje strane, ponovo komunikacija i samo je tako moguće (pošto bi se u drugom slučaju radilo samo o opisivanju ili opažanju spolja, recimo od strane neke ličnosti). Pojednostavljivanje se sastoji u tome što kao mesta povezivanja za relacionisanja služe samo delanja, ne celoviti komunikacioni događaji, dakle, čovek može da se zadovolji apstrakcijom kada se radi o komunikaciji u vezi s delanjem ili o jednostavnoj radnji pripajanja i pri tom može dalekosežno da sagleda kompleksnosti celovitog komunikativnog događanja. 242
Olakšanje se sastoji u tome što se ne mora (ili samo pod određenim okolnostima) ispitati na koje se informacije odnosi saopštenjc i ko gaje razumeo. Pomenuli smo i drugu prednost. Ona se sastoji u tome što redukcija na delanje olakšava vremensko asimetrizovanje društvenih odnosa. Mi uvek već zamišljamo komunikaciju kao delanje i /,ato možemo sebi da predstavimo nizove komunikacije kao nizove delanja. Međutim, stvarnost nekog komunikativnog događaja je ipak mnogo složenija. On pretpostavlja upotrebu dvostruke kontingencije, i na strani ega i na strani altera, u toku izvesnog vremena zadržava se u neizvesnosti, od povratnih pitanja može da /.ahteva značajno ćutanje, oklevanje pre nego što se preko razumevanja okonča; ili može, mada je saopštenje prisutno kao delanje, da doživi neuspeh kao komunikacija. Nasuprot tome, orijentaciju olakšava kada se sekvence delanja mogu predstaviti kao nizovi činjenica u kojima jedno delanje omogućuje drugo, kada se može punktualno utvrditi. Dok komunikacije zadržavaju reverzibilnost u vremenskom toku - čoveku može biti teško da razume, može da odbije, može pokušati da saopšteno ispravi (čak i kada se kao radnja saopštenja neosporeno obavilo) - delanja markiraju ireverzibilnost vremena i tako se u međusobnom odnosu hronološki uređuju. Tek pomoću takvog punktualizovanja i asimetrizovanja može se izgraditi autopojetički društveni sistem. Samo tako problem mogućnosti pripajanja dobija prepoznatljive konture. Dakle, prethodna i naknadna zadiranja komunikacije u izbore razumljivih saopštenja moraju - mada to zahteva vreme, i mada to ostaje kao pretpostavljeno - da se odnose na jednu vremensku tačku: na vremensku tačku u kojoj referent dela. Prema tome, društveni sistem se konstituiše kao sistem delanja ali se pri tom mora pretpostaviti komunikativni kontekst delanja; dakle oba, delanje i komunikacija, su nužna i oba moraju tekuće da deluju zajedno da bi omogućili reprodukciju iz elemenata reprodukcije 67 . 67
Iz predostrožnosti treba još napomenuti da ova argumentacija nije^jttmaoji logička ni teorijska. Kao i obično, kod funkcionalnih označavanja l^'mbguT^jts^ ključiti funkcionalni ekvivalenti, dakle ovde, druge mogućnosti,‘sarnoopažanja;'" samoopisivanja, samopojednostavljivanja. Doduše, redukcija na dej&nje se
Autopojetička reprodukcija ne znači, prema tome, da se određeno delanje ponavlja u pogodnim slučajevima (recimo da će se čovek svaki put kada hoće da upali cigaretu mašiti za upaljač). Ponavljanje se mora dodatno osigurati kroz izgradnju strukture. Reprodukcija samo znači: proizvodnja iz proizvedenog; a u slučaju autopojetičkog sistema ona govori da se sistem sa upravo aktuelnom aktivnošću ne okončava, već proširuje. Ovo proširivanje se temelji na tome da delanja (s namerom ili protivno njihovoj nameri) imaju vrednost komunikacije. Dalji korak možemo da napravimo ako ovaj uvid u uzajamni odnos komunikacije i delanja povežemo s problemom samoopažanja, odnosno samoopisivanja. Već u ravni opšte teorije sistema može se ustanoviti da se proizvoljna kompleksnost ograničava preko strukturisanog samopojednostavljivanja. Koliko se uopšteno - tako na primer i za makromolekule ili čak za objekte uopšte 68 potvrđuje kada se kaže da oni u sebi sadrže opis njih samih, možemo da ostavimo otvorenim. Svakako se čini da je društvenim sistemima, područje našeg objekta, potrebno samoopisivanje i da ga razvijaju kada događaje koje treba relacionisati redukuju na delanja, mada je njihova sopstvcna stvarnost mnogo bogatija. Samoopažanje je najpre momenat u razvoju sopstvene obrade informacija. Polazeći od toga ono omogućuje samoopisivanje dok utvrđuje ono o čemu sistem komunicira, kada on komunicira o sebi samom. Samoopažanje omogućuje, možda čak primorava na refleksiju u smislu tematizovanja identiteta (kao razlike od drugoga) koja područje koje se samo opaža stavlja na raspolaganje kao jedinstvo za relacionisanja. Pomoću pojmovnosti iz teorije samoreferencijalnih sistema 69, naime pomoću pretpostavke da sistemi svojim sopstvenim operacijama izrađuju opis sebe samih i sami sebe mogu da opažaju, može se veza komunikacije, delanja i refleksije izdvojiti iz društvene sisteme shvata prosto kao sisteme delanja. Izložena teorija u tekstu ovo čini odmah razumljivim - i kontingentno obrađenim. Čovek bi mogao pre svega da pomisli na istorijska istraživanja koja bez dovoljnog predubedenja ispituju pitanje da li su, i u kojoj meri, ranije kulture uopšte lako odlučno živele po modelu delanja. 68 Tako, npr. Ranulph Glanville, A Cybernetic Development of Epistemology and Observation, Applied to Objects in Space and Time (as Seen in Architecture), Diss. Brunei University Ms. 1975. 69 Ovome ćemo se iscrpnije posvetiti u glavi 10.
244
teorije subjekta (teorije o subjektivnosti svesti). Naravno da ne tvrdimo da bez pomenute svesti društveni sistemi mogu postojati. Ali subjektivnost, prisutnost svesti, osnova svesti shvataju se kao okolina društvenih sistema, a ne kao samoreferenca. Tek ovim distanciranjem dolazimo do mogućnosti izrade istinski »samostalne« teorije društvenih sistema. Međutim, redukcija samoopisivanja na delanje vodi do problema koji ćemo na ovom mestu samo da nagovestimo i kojeg ćemo se kasnije ponovo prihvatiti 70 . Upravo bi iz teorije samoreferencijalnih sistema sledilo da bi samoopisivanje sistema trebalo da shvati sistem kao diferenciju u odnosu na njegovu okolinu. Samoopisivanje nije samo vrsta označavanja sa izostavljanjem detalja, nije samo zamisao nekog modela ili mape sopstva; ono treba - ili se svakako samo tako može obistiniti - istovremeno da poveća shvatljivu kompleksnost dok predstavlja sistem kao diferenciju u odnosu na njegovu okolinu i pomoću ove diferencije da dobija informacije i tačke za ravnanje priključnog ponašanja. Redukcija na delanje čini se da ide u suprotnom pravcu; čini se daje na momente usmerena na puku samoreprodukciju - samoreprodukciju kao stimulisanje delanja kroz delanje. Čini se da ovaj tesnac ni u kom slučaju ne nudi jemstvo da će se ispuniti zahtevi koji su ovde postavljeni samoopisivanju, naročito kada se misli da se od komunikacije (preko smisaonih tema koje se odnose na okolinu) redukuje na delanje. Na ovu dilemu tradicija je reagovala, a da problem kao takav nije formulisala, tako što je povremeno nudila dva pojma delanja; jedan pojetički i jedan praktični, jedan tehničko-proizvodni ijedan opterećen samovrednošću 71. Time se nalazimo u semantici u kojoj se raspravlja o »racionalnosti«. Ali, na kraju se i tema racionalnosti 70
U glavi »Sistem i okolina«, odeljak VII.
71
I na ovom mestu vredi uputiti jedan pogled sa sirane na Parsonsovu teoriju opšteg sistema delanja. Parsons dobija shemu četiri funkcije pomoću dekomponovanja pojma delanja i ponovnog projektovanja sheme na svet (tako u: »A Paradigm of the Human Condition« u: isti, Action Theory and the Human Condition. New York 1978, str. 352-433). Na ovaj način se diferencija sistema i okoline ublažuje preko izomorfije i na temelju toga postaje moguć rad s input/output-modelima, s modelima double interchange (dvostruke međusobne promene) itd. Ovaj predlog onda može da odustane od toga da koketira sa dva različita pojma delanja, da koristi jedan za kritiku drugog i da ovoj kritici onda daje društveno-kritički izgled. k
245
raspada u tipologiju različitih racionalnosti čiji se međusobni odnos više ne može staviti pod zahteve racionalnosti - recimo u vidu poretka po rangu. Govoreći teorijsko-konstrukciono-tehnički čini se da je to stranputica: umesto da se vrati osnovnom pojmu (koji transcendira delanje), razlikuju se dva tipa; umesto da se problematizuje, samo se dualizuje. I problem racionalnosti moramo da ostavimo za kasniju obradu. Međutim, polazište za to nalazi se na ovom mestu. Ono leži u pitanju kako se u samoopisivanje društvenog sistema, koji je redukovan na delatne veze, može ugraditi diferencija sistema i okoline i na taj način doći do informativnog potencijala. Ili kraće formulisano: kako je moguće da se kroz redukciju kompleksnosti poveća razumljiva kompleksnost.
IX Odgovor glasi: u toku kondicioniranja komunikacije, to znači kroz izgradnju društvenih sistema. Komunikaciju pri tom treba shvatiti kao vrstu samouzbuđivanja i smisaonog preplavljivanja sistema. Ona se indukuje preko saznanja dvostruke kontingencije, pod ovim uslovima se ostvaruje dobro i nužno, i osim toga vodi izgradnji struktura koje se pod takvim uslovima potvrđuju. Može se pretpostaviti da ovo istovremeno priprema prazan evolutivni potencijal koji, ako ništa drugo ne stoji na raspolaganju, koristi svaki slučaj za izgradnju poretka. Ovaj koncept utoliko odgovara teoriji »order from noise« (»poretka iz buke«). Nije u pitanju da u uslove mogućnosti komunikativne izgradnje sistema spadaju visokokompleksne okoline. Pre svega treba osigurati dve suprotno usmerene pretpostavke: svet mora biti, s jedne strane, dovoljno čvrsto strukturisan kako se ne bi radilo o čistom slučaju kada se izgrađuju usaglašena shvatanja stvari; komunikacija mora biti u stanju da nešto zahvati (čak i kada se nikada ne zna šta je na kraju) što neće dopustiti da se proizvoljno razloži i u sebi poremeti 72.1, s druge strane, moraju se upravo na
72 I u ravni opšte teorije može se formulisati da su » clustered environments« (»grupisane okoline«) pretpostavka za više organizovane vrste sistema. Videti, npr. F. E. Emery/E. L. Trist, Towards a Social Ecology: Contextual Appreciation of the Future in the Present, London 1973, str. 45 i dalje.
246
ovoj osnovi dati različita opažanja, različita situiranja koja reprodukuju tekuće nejednake perspektive i nekongruentna znanja 73. Ovim pretpostavkama odgovara da se komunikacija ne može shvatiti kao radnja koja integriše sistem ni kao proizvodnja konsenzusa. To bi naime značilo: da ona potkopava svoje sopstvene pretpostavke i da se može održati u životu samo preko dovoljnog neuspeha 74. Staje inače, ako nije konsenzus, rezultat komunikacije? U najvažnije učinke komunikacije spada osetljivost sistema na slučajeve, na poremećaje, na »noise« svake vrste. Pomoću komunikacije može se neočekivano, nedobrodošlo, razočaravajuće učiniti razumljivim. »Razumljivo« pri tom ne znači da bi se i razlozi mogli tačno shvatiti i stanje stvari promeniti. To komunikacija ne postiže otprve. Odlučujuće je da se poremećaji uopšte mogu prisiliti na oblik smisla i na taj način dalje obrađivati. Čovek tada može razlikovati da li poremećaji nastaju u samom procesu komunikacije, na primer kao štamparske greške (pojam daje besmislu smisao, štamparske greške se mogu prepoznati i ukloniti); ili ih treba tražiti u temama i prilozima komunikacije tako da ih ne može jednostavno tehnički korigovati, već mora dokučiti njihove uzroke. Sistem kroz komunikaciju zasniva i povećava svoju osetljivost, a kroz trajnu senzibilnost i mogućnost iritacije, izlaže se evoluciji. Konsenzus ne služi baš mnogo kao korektiv ovog nemira; jer, kod konsenzusa je suviše velika opasnost od zablude, pogrešnog učinka, prekida. Pre nastaje, kada se komunikacija održava u toku, dvostruki fenomen redundancije i diferencije; tu leži otpor za princip nereda u komunikaciji. Pojam redundancije označava prekobrojne mogućnosti koje ipak ispunjavaju jednu funkciju. Kada A kroz komunikaciju B o nečemu informiše i kada mu 73
Konsekvence se mogu pratiti sve do strukturnih problema društvenih sistema. Videti kao jedan primer: Oliver E. Williamson, Markets and Hierarchies: Analysis and Antitrust Implications, New York 1975, o nejednakoj raspodeli znanja, o »information impactness« (»informativnom nagomilavanju«) i o relativnoj deljivosti tržišta i hijerarhije privrednog sistema koja iz ovoga proizlazi. 74
Na sve teorije konsenzusa moralo bi da se odnosi pitanje koje je Helmut Šleski jednom (usmeno) uputio Jirgenu Habermasu: pa šta bi posle konsenzusa bio slučaj.
247
informaciju predaje, C, i svako drugi, može kada želi da se informiše, da se obrati kako A-u tako i B-u 75. Nastaje višak mogućnosti informisanja koji je istovremeno funkcionalno smisaon pošto sistem čini nezavisnijim od određenih relacija i osigurava ga od opasnosti gubitka. Isto znanje, isto ubeđenje sada je višestruko prisutno. Već samo na osnovu toga može nastati utisak objektivnosti, normativne ili kognitivne tačnosti i može se izvesti odgovarajući sigurniji osnov ponašanja. Redundancija pomaže i u filtriranju onoga što se u mnogim komunikacijama osvedočuje i u ovom smislu stvara strukturu; sistem postaje nezavisniji od toga da svaka komunikacija mora biti posredovana preko individualizovane svesti i utoliko samo psihički sažvakano može napredovati. Ali, komunikacija istovremeno stvara diferenciju. Kada bi svako napredovanje išlo od informacije do redundancije, bila bi suviše velika opasnost od previše usaglašenog prihvatanja pogrešnog zauzimanja stava. Poznato je da se opasnost ne može odstraniti; brzo širenje čudnovato maloumnih intelektualnih moda koje su baš zbog toga pogodne za komunikaciju, isporučuje uvek iznova novi materijal za tumačenje. Međutim, sistemi komunikacije uvek istovremeno proizvode i samokorekturu. Svaka komunikacija se oprema za protest. Čim se nešto određeno ponudi za prihvatanje, može se i negirati. Sistem nije strukturalno utvrđen na prihvatanju, ni na davanju prednosti prihvatanju. Negacija svake komunikacije je jezički moguća i razumljiva. Ona se može antecipirati i preko izbegavanja odgovarajuće komunikacije izigrati; ali to je samo jedan način upražnjavanja diferencije: ponovno premeštanje od ega koji razume, na altera koji saopštava. 75 U vezi s ovim uporediti ogled »Cybernetic Explanation« i »Redundancy and Coding« u: Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind, San Francisko 1972, str. 405 i dalje, 417 i dalje. I ovde se, uostalom, vidi kako metafora prenošenja sužava problem i upućuje na konsenzus/disenzus između dva partnera. »In a wider universe, i.e. that defined by the point of view of the observer, this no longer appears as ’transmission' of information but rather as a spreading of redundancy. The activities of A and B have combined to make the universe of the observer more predictable, more ordered, more redundant«. (»U širem univerzumu koji je definisan stanovištem posmatrača ovo se više ne pojavljuje kao "transmisija" informacije, već pre kao širenje redundancije. Aktivnosti A i B kombinuju se tako da čine univerzum posmatrača predvidljivijim, uredenijim i redundantnijim«) (Bateson a. a. O., str. 413).
248
Komunikacija na ovaj način pokreće izgradnju sistema. Uvek kada se održava u toku, izgrađuju se tematske strukture i redundantno raspoloživi smisaoni sadržaji. Nastaje samokritična masa koja postavlja zahteve sa mogućnostima prihvatanja/odbijanja. Sve se ovo diferencira kao proces iz okoline koja se u temama drži spremno, u komunikacijama može imati namere i proizvoditi događaje koji se u sistemu dalje mogu obrađivati kao informacija. Sistem se snalazi, ukoliko se za to brine, da se učesnici uzajamno opažaju u nekoj vrsti trajne uzbuđenosti koja sebe samu reprodukuje, ali i spolja može biti stimulisana - slično kao u nervnom sistemu. Sa svim tim on dolazi do sopstvene kompleksnosti i istovremeno reprodukuje poredak u smislu redukovane kompleksnosti. On sebi samom omogućuje orijentisano nastavljanje komunikacije preko samoopisivanja koje se ostvaruje kroz redukciju od komunikacije na delanje. Takvi sistemi su na neki način, koji ne proizlazi direktno iz biološke evolucije, izuzeti iz evolutivne selekcije. Za njih je neizbežno da povode za slučaj premeste u smisaonu informaciju; ali da li će se ono što se tada proizvodi kao re- w dundancija i kao diferencija obistiniti u evoluciji, i koliko se dugo potrvrduje, ne može se izvesti iz prinudnosti izgradnje poretka. Dakle, pokretanjem komunikacije nastaje sistem koji održava posebnu vrstu odnosa prema okolini. Okolina mu je pristupačna samo kao informacija, može je iskusiti samo kao selekciju, shvatljiva mu je samo preko promena (u samom sistemu ili u okolini). Sasvim je izvesno da postoje bezbrojne druge pretpostavke okoline, pre svega, naravno, egzistencija ljudi sa svešću. Ali, ovi uslovi za mogućnost komunikacije ne ulaze automatski u komunikaciju: oni mogu biti tema komunikacije, ali to ne moraju. Stanje stvari leži, dakle, tačno paralelno sa specifičnim položajem okoline svesnih sistema. Ni ovde fiziološki kompleksni procesi opažanja ne postaju svesni, već samo njihovi proizvodi 76. Iz takvih redukcija nastaju novi stepeni slobode u ophođenju prema okolini. Bez naglašavanja razlike psihičkih i društvenih sistema, svesti i komunikacije, i Moren formuliše princip: »Nous sommes de fait condamnés à ne connaître qu’un univers de messages, et, 76 Stanje stvari koje se u svom saznajno-teorijskom dometu retko dovoljno ceni. Upor. međutim, Michel Serres, »Le point de vue de la bio-physique«. Critique 32 (1976), str. 265-277.
249
au-delà, rien. Mais nous avons du meme coup le l’Univers sous forme de messages«. (»Činjenica žnjeni da poznajemo samo univerzum poruke, ništa. U isto vreme imamo privilegiju da čitamo poruka«) 77.
privilège de lire je da smo kai s one strane, Svemir u obliku
X Dakle, na pitanje, iz čega se sastoje društveni sistemi, dajemo dvostruki odgovor: iz komunikacija i iz njihovog pripisivanja kao delanja. Nijedan momenat ne bi bez onog drugog bio sposoban za evoluciju. U osvrtu je važno da predočimo da smo odgovorili na višestruko prečišćeno pitanje. Postavljanje pitanja nije usmereno na ukupnost onoga što je potrebno za nastajanje i održavanje društvenih sistema. Magnetizam, stomačna kiselina, vazduh koji nosi glasovne talase, i vrata koja se mogu zatvoriti, satovi i telefoni: sve je ovo, čini se, manje ili više neophodno. Ali, paradigma diferencije sistem/okolina uči da se ne može sve što je neophodno obuhvatiti u celinu sistema. Zbog toga se pitamo koja su krajnja jedinstva iz kojih se sastoji društveni sistem i preko čijih relacionisanja se može razlikovati od svoje okoline. Ovo pitanje je ranije stimulisalo dva suprotstavljena odgovora: jedan supstancijalni ili ontološki i jedan analitički. Jedinstvo elemenata dato je unapred (kao jedinstvo delanja kroz intenciju aktera kod Maksa Vebera), glasio je jedan odgovor. Ono je samo analitička konstrukcija (kao unit acts kod Parsonsa), glasio je drugi. Oba odgovora su preneta kroz drugu promenu paradigme, prelaskom na teoriju autopojetičkih sistema. Ma šta fungiralo kao jedinstvo, postaje jedinstvo kroz jedinstvo nekog samoreferencijalnog sistema. Ono nije po sebi jedinstvo, niti je samo na osnovu načina selekcije nekog posmatrača, nije ni objetivno ni subjektivno jedinstvo, već je momenat koji se odnosi na način povezivanja sistema, koji se upravo kroz ovo povezivanje reprodukuje.
77
250
Edgar Morin, La Méthode, tom 1, Paris 1977, str. 356.
Tada se u ovu teoriju može, i mora, ponovo ugraditi diferencija konstituisanja i opažanja. To se u prethodnom dogodilo pomoću razlikovanja komunikacije i delanja. Komunikacija je elelmentamo jedinstvo samokonstituisanja, delanje je elementarno jedinstvo samoopažanja i samoopisivanja društvenih sistema. Oba su visokokompleksna stanja stvari koja se koriste kao jedinstvo i na to se umanjuje format koji im treba. Diferencija komunikacije u punom smislu sinteze selekcije i pripisanog delanja omogućuje selektivno organizovanje tekuće samoreferencije; i to u smislu da se komunikacija može upotrebljavati refleksivno (na primer, osporavati, ponovo pitati, protivrečiti) kada se može utvrditi ko je komunikativno delao. Na pitanje o individuama, atomima, elementima iz kojih se društveni sistemi sastoje, zbog loga se ne može jednostavno odgovoriti. Svako pojednostavljivanje na ovom mestu bilo bi gubitak u bogatstvu odnosa koji opšta teorija društvenih sistema sebi teško može da dopusti.
251
Peta glava
SISTEM I OKOLINA I Središnja paradigma novije sociološke teorije zove se »sistem okolina«. Na odgovarajući način ni pojmovi funkcije i funkcionalne analize se ne odnose na »sistem« (recimo u smislu dobijene mase, dejstva na koje treba delovati), već na odnos sistema i okoline 1. Konačni odnos svih funkcionalnih analiza nalazi se u diferenciji sistema i okoline. Baš zato se sistemi, koji svoje operacije dovode u vezu s ovom diferencijom, mogu orijentisati na funkcionalne ekvivalencije: bilo da sa stanovišta neke svoje potrebe ekvivalentno obrađuju mnoštvo položaja sistema kao funkcionalno ekivalentne; bilo da imaju spremne interne mogućnosti supstituisanja kako bi na
i
1
Mada se kroz razvoj teorije jasno zahteva, tvrdnje ove vrste se relativno retko pronalaze. Jedan primer: Pierre Delattre, System, structure, fonction, évolution: Essai d'analyse épistémologique, Paris 1971, str. 73. Inače je pre svega psihološka teorija Egona Brensvika (Brunswik) u sistemu istakla funkcionalne mogućnosti supstituisanja kao zahtev njegovog odnosa prema okolini. Videti: The Conceptual Framework of Psychology, Chicago 1952, naročito str. 65 i dalje; isti, »Representative Design and Probabilistic Theory in a Functional Psychology«, Psychological Review 62 (1955), str. 193-217; dalje: Kenneth R. Hammond, The Psychology of Egon Brunswik, New York 1966.
252
Međutim, ovim razmišljanjima o povezanosti diferencije sistem/okolina i funkcionalne orijentacije, i to samo s klasičnim suprotstavljanjem pojma supstance i pojma funkcije (Cassirer), još uvek nije potpuno osvetljen domet ovog teorijskog stava. Pojam okoline se ne sme pogrešno shvatiti kao neka vrsta kategorije ostatka. Naprotiv, odnos okoline je konstitutivan za izgradnju sistema. Ona nema samo »akcidentalni« značaj, odmeren »bićem« sistema 2. Okolina takođe nije značajna samo za »držanje« sistema, za pojačanje energije i informacije 3 . Naprotiv, za teoriju samoreferencijalnih sistema okolina je pretpostavka identiteta sistema, pošto je identitet moguć samo kroz diferenciju. Za teoriju temporalizovanih, autopojetičkih sistema okolina je važna zbog toga što događaji sistema mogu u svakom trenutku da se ukinu, a dalji događaji se mogu proizvesti samo pomoću diferencije sistema i okoline. Polazna tačka svih sistemsko-teorijskih istraživanja koja se na ovo nadovezuju otuda nije identitet, već je diferencija. Ovo vodi do radikalne de-ontologizacije perspektive apsolutno na predmete - na nalaz koji korespondira rezultatima analize kompleksnosti, smisla, prinudne selekcije i dvostruke kontingencije. Prema tome, nema jednosmislene lokalizacije »items« (»pojedinosti«) bilo koje vrste u svetu, ni jednosmislenog pridodavanja u međusobnim odnosima. Sve što se događa uvek istovremeno pripada nekom sistemu (ili većem broju sistema) i pripada okolini drugih sistema. Svaka određenost pretpostavlja potvrđivanje redukcije, a svako opažanje, opisivanje, shvatanje određenosti zahteva navođenje reference sistema u kojoj je nešto određeno kao momenat sistema ili kao momenat njegove okoline.
2 Zbog toga ontologija supstance i suština uopšte nemaju pojam okoline. Drukčije mišljenje uvodi se u 18. veku pomoću opažanja značaja milieua (sredine) za određenje autentično podređenih oblika (na pr. ljudi). Promena se ne može konačno očitati samo na primeru milieua (prvobitno: sredina). Upor. J. Feldhoff, Milieu, Historisches Wörterbuch der Philosophie, Bd. 5, Basel 1980, odrednice 1393-1395; dalje, Georges Canguilhem, La connaissance de la vie, 2. izdanje, Paris 1965, str. 129-154. Uostalom, za teškoću mišljenja je značajna dužina vremena učenja: već od 16. veka u Evropi bujaju složenice koje se povezuju sa »self-« »Selbst-« (»samo-«). Bilo je potrebno dobrih dvestotine godina dok čovek nije primetio da ovo pretpostavlja okolinu. 3 Tako teorija »otvorenih sistema« - videti samo Ludwig von Bertalanffy, »Zu einer allgemeinen Systemlehre«, Biologia Generalis 19 (1949), str. 114—129.
253
Svaka promcna sistema je promena okoline drugih sistema; svako povećanje kompleksnosti na jednom mestu povećava kompleksnost okoline svih drugih sistema. Nije lako održati ovo prisutnim u svim grananjima sistemsko-teorijskih analiza. Naročito kritika teorije sistema vrlo često taji ovu osnovnu misao kada misli da ima povoda da teoriju sistema ukori zbog »reifikacije« ili skraćivanja pogleda na stvarnost. Tada je, ipak, temeljno pogrešno shvaćen teorijski stav. Diferencija se ne može obrađivati kao stvar, njeno »reifikovanje« je pogrešno shvatanje samog kritičara. Kao ustanovljena, diferencija oduzima ono što razlikuje nekoj procenjenoj vrednosti. Istina, mora se naznačiti referenca sistema koju čovek (kao posmatrač) ima u vidu i mora se naznačiti da li se povremeno misli na sistem ili na njegovu okolinu 4. Ali, sistem nije ni ontološki ni analitički važniji od okoline; jer, oba su ono što jesu samo u odnosu na povremeno drugo. Tako ni iskaz da ličnosti pripadaju okolini društvenih sistema, ne sadrži težinu značenja o ličnostima za sebe same ili za druge. Samo se revidira precenjivanje koje leži u pojmu subjekta, naime teza o subjektivnosti svesti. »U temelju« društvenih sistema ne leži »subjekt«, već okolina, a ovim »u temelju leže« tada se misli samo da postoje pretpostavke diferenciranja društvenih sistema (između ostalih: ličnosti kao nosioci svesti) koje se ne diferenciraju. Druga prethodna napomena odnosi se na premeštanje diferencije sistem/okolina u stvarnost. Diferencija nije ontološka i u tome leži teškoća razumevanja. Ona ne seče celokupnu stvarnost na dva dela: ovde sistem, a tamo okolina. Njeno ili/ili nije apsolutno, naprotiv, važi samo relativno sistemski, pa ipak objektivno. To je korelat operacije opažanja koja uvodi ovu razliku (kao i druge) u stvarnost. Mi pri tom polazimo s novom epistemologijom koja se razvija 5 o »prirodnim« operacijama i ne zahtevamo za 4 Videti osnovne pojmove logike Džordža Spensera Brauna (G.S. Brown) koje uvodi kao »distinction« (»razlika«) i»indication« (»znak«), Laws of Form, 2. izdanje, New York 1972. 5 Upor. Humberto R. Maturana, Erkennen: Die Organisation und Verkörperung von Wirklichkeit: Ausgewählte Arbeiten zur biologischen Epistemologie, Braunschweig 1982. Ovde najpre iritira teza daje diferencija sistem/okolina pristupačna samo posmatraču, a ne i samom autopojetičkom procesu. Ovaj prvi utisak se potom koriguje dopuštanjem samoopažanja.
254
opažanje, opisivanje, saznanje posebnu »meta-fizičku«, subjekti vnu poziciju. Opažanje nije ništa drugo do upotreba distinkcije kao što je, na primer, sistem i okolina. Ono nije operacija specijalizovana već na samom sticanju saznanja, nije analiza. U ovom smislu svi sistemi sa kojima treba da radimo raspolažu sposobnošću samoopažanja. Kada se takvi sistemi opažaju, može se shvatiti kako oni sami upotrebljavaju razliku sistema i okoline u odnosu na sebe same. Čovek se može odlučiti da ovo ignoriše i da drugačije povuče granice sistema; ali to onda ostaje istinski samovoljna operacija koja se mora opravdati ukoliko želi da tvrdi da uprkos tome omogućuje saznanje. Najpre je lakše shvatljivo da se od naučne teorije zahteva da svoju sopstvenu shemu opažanja podupre onim što se u samom sistemu upotrebljava, dakle da identifikuje sistem u saglasnosti s njim samim. Naša se razmišljanja u svakom slučaju pridržavaju ovog zahteva i u tome vide odnos saznanja prema stvarnosti. Diferencija sistema i okoline koju praktikuje neki sistem, slaže se s prolaznom stvarnošću, i ovu pretpostavlja. Tako je magnetno polje zemlje važno za organizme i za njihovu okolinu, mada kao magnetno polje »ne vodi računa« o granici između organizma i okoline. Tako komunikativni društveni sistem uređuje u teme sopstvene komunikacije sve po principu unutrašnje i spoljašnje, dakle, praktikuje sopstvenu distinkciju sistem/okolina kao univerzalno važeću, ukoliko se radi o sopstvenoj komunikaciji. Međutim, on istovremeno pretpostavlja kao uslov mogućnosti ove prakse da fizičke, hemijske, organske, psihičke stvarnosti u sopstvenom poretku podležu ovoj diferenciji, dakle, da temperature istovremeno pokreću sistem i njegovu okolinu ne vodeći računa o ovoj granici; i da ličnosti istovremeno rade u društvenom sistemu za sebe same, a da ih granica društvenog sistema ne preseca iznutra. Ova teza o stvarnosti koja se nalazi u osnovi, odgovara pretpostavci kojoj smo se napred 6 već prepustili; da su svi elementi na temelju pretpostavljene kompleksnosti konstituisani kao emergentna jedinstva koja se za sam sistem ne mogu dalje razlagati. Ovome sada možemo dodati da ova pretpostavljena kompleks6
Prva glava, II pod 4.
255
nost koja omogućuje izgradnju elemenata upravo zato u sistemu može biti obrađena samo kao okolina. Tačno u ovom smislu hemijski sistem ćelije za mozak je okolina mozga, a svest ličnosti je za društveni sistem okolina društvenog sistema. Pa nijedna dekompozicija neurofizioloških procesa ne bi udarila na pojedinačnu ćeliju kao krajnji element, i nijedna dekompozicija društvenih procesa ne bi udarila na svest. Brižljivo postavljene sistemsko-teorijske analize moguće su samo ako se takva stanja stvari prikladno uzmu u obzir. To nije moguće ako se čovek oseća prinuđenim da optira na temelju razlikovanja »samo analitički« zamišljene diferencije sistem/okolina i konkretno prisutne diferencije sistem/okolina. S napuštanjem »subjektivne« teorije saznanja, koja je mislila da ima siguran temelj izvan stvarnosti, nedostaje i ono razlikovanje analitički/konkretno 7 . Ono se u svakom slučaju mora relativisati, naime mora se ponovo dovesti u vezu sa stvarnošću. Neposredne operacije sistema povremeno produžuju posebne smisaone odnose na temelju upravo aktuelnih situacija, one doprinose kao komunikacije, na primer, objašnjenju teme i omogućavanju daljih komunikacija. U osnovi difcrcncije sistema i okoline nalaze se opažanja da bi se omogućilo pripisivanje ovih operacija sistemu, odnosno okolini. Ona produžava interes poretka koji zahvata više, na primer interes za kontrolom ili interes za učenjem. Pri tome se može raditi o posmatranju spolja ili o samoposmatranju. Naučna analiza je poseban slučaj posmatranja spolja sa naročitim zadatkom sticanja znanja. Ona bi teško ostvarila svoje zadatke ako bi htela da se zauii
Kada se ono pojavi, uglavnom je naučno-teorijski hrabro izabrati »analitički«. Upor., npr. A. D. Hall/R.E. Fagen, »Definition of System«, General Sistems I (1956), str. 18-28 (20); Hubert M. Blalock/Ann B. Blalock, »Toward a Clarification of System Analysis in the Social Sciences«, Philosophy of Science 26 (1959), str. 84—92 (85); Alfred Kuhn, The Study of Society: A Unified Approach, Homewood 111. 1963, str. 48 i dalje; David Easton, A Framework for Political Analysis, Englewood Cliffs N.J.sistema 1965, zastupa str. 65; Stefan Jensen, Bildungsplannung als I sovjetsko istraživanje vrlo zatvoreno, čisto analitičko-metodološko shvatanje sistema. U svakom slučaju, ne bi trebalo da se (neosporna) sloboda izbora tema naučnih analiza zameni sa (vrlo spornom) slobodom u određivanju granica objekta.
256
sc u sistemima, koji su prisutni kao njeni objekti, odvijaju procesi samoopažanja koji diferenciju sistema i okoline stavljaju na raspolaganje samim sistemima. U slučaju društvenih sistema ne može se dovoljno posumnjati da diferencija sistema i okoline stoji na raspolaganju u samim sistemima i da se može upotrebiti za regulisanje njihovih operacija. Već poznajemo i oblik samoopisivanja koji omogućuje samoopažanje. On koristi redukciju komunikacije na delanje. Dok komunikacija uključuje informaciju i zbog toga se uvek kada informacija dolazi iz okoline obogaćuje smislom okoline, za delanja je lakše utvrditi da li ona pripadaju sistemu ili ne. Smisao delanja može da upućuje na okolinu, pa tako čovek, na primer, proizvodi za tržište; ali, selekcija samog delanja smešta se u sistem, upravlja se pomoću pravila osobenih za sistem i po svojoj odgovornosti drugačije se tretira od delanja okoline. Dakle, komunikativno delanje je pogodno kao operativno potvrđivanje diferencije sistema i okoline u sistemu. Prema tome, izrada opisa koja društveni sistem redukuje na delatnu vezu je pretpostavka svakog opažanja koje uvodi u igru diferenciju sistema i okoline, dakle pripisuje, na primer, sistemu obeležja po kojima se on razlikuje od svoje okoline. Ovo podjednako važi za eksterna i interna opažanja 8 . Kao interno opažanje (samoopažanje) može važiti samo ono što je u procesima komunikacije sistema postalo tema; jer, sistem je sebi samom pristupačan samo preko komunikacije. Eksterno opažanje je već opažanje psihičkih sistema koji učestvuju u komunikaciji, deluju na nju i doprinose delanjima 9. Razlikovanje eksternog i internog opažanja pretpostavlja već, sa svoje strane, diferenciju sistem/okolina. Ona služi kao razlika u posmatranju posmatrača; može imati značaj za teoriju i metodologiju takozvanog »opažanja s učestvovanjem« koje, sa svoje strane, mora pretpostaviti pri opažanju opažanja da njegov objekt poprima formu delanja. 8
Iz ovoga proizlazi problem, naročito za naučno opažanje, da se mora zaključiti povratno od delanja na komunikaciju i da se nešto što se ne može (ili jedva može, ili samo indirektno) opažati kao informacija, na primer, mora obraditi kao datum koji se može verifikovati. 9
Cesto se zastupa suprotno mišljenje, ali ono pretpostavlja da se ličnosti obrađuju na stari način kao »delovi« društvenih sistema. Videti, npr. Henri Atlan, Entre le cristal et lafumee, Pariš 1979, str. 96 i si. Društveni sistemi
257
Ovim još nije objašnjeno kako se mogu preko samoopisivanja kao sistema delanjarazvijati odnosi s okolinom; ili: kako se u takvo opisivanje sistema može ugraditi diferencija sistem/okolina. U svakom slučaju se ne može raditi prosto o »prilagođavanju« niti samo o »redukciji kompleksnosti«. Sistem koji sadrži samoopisivanje ne može da posmatra i obrađuje diferenciju sistema i okoline samo u jednom pravcu. Drugi je uvek sa/impliciran. Otuda su se na ovom mestu tipično osvedočile dvodelne formule problema koje pokušavaju da operacionalizuju diferenciju sistema i okoline kao suprotnost koju treba kondicionirati, recimo: razlaganje i ponovno kombinovanje, dobici i troškovi, varijacija i selektivno zadržavanje, redukcija i povećanje kompleksnosti 10. Tako se na diferenciju sistema i okoline nadovezuju dalje diferencije koje je pretpostavljaju. U vezi s društvenim sistemima koji se shvataju kao sistemi delanja ovo se mora dovesti na osnovni proces delanja koje se može pripisati. Samo ono što se može uraditi ima u sistemu stvarnost koja se može kontrolisati, i samo se ova stvarnost broji. Okolina se onda mora predstaviti kao produžavanje sekvenci delanja prema spolja: kao kontekst uslova za, i rezultata od delanja u sistemu. Kao teorijski koncept ova misao je od 17./18. veka, od Hobsa i Vika (Vico) na raspolaganju zajedno s novovremenim pojmom delanja. Upravo se s njim tada pokreću i dvostruke formule. Na ovo ćemo se vratiti u VII odeljku, povodom objašnjenja sheme inputloutput.
II Okolina je sistemski relativno stanje stvari. Svaki sistem izuzima samo sebe iz svoje okoline. Zato je okolina za svaki sistem različita. Time se, takođe, konstituiše jedinstvo okoline kroz sistem. »Ta« okolina je samo negativni korelat sistema. Ona nije operativno sposobno jedinstvo, ne može da opaža sistem, da ga obrađuje, da na njega utiče. Zato se može reći i to da ostavljajući okolinu neodređenom, sistem sebe samog totalizuje. Okolina je prosto »sve drugo«. 10 Upor. kao primer takve promene značenja Michael Fuller/Jan J. Loubser, »Education and Adaptive Capacity«, Sociology of Education 45 (1972), str. 271-287.
258
Ovo sve dugo ipak nc znači da je okolina samo ono izgrađeno nasuprot, puka pojava. Naprotiv, »okolina« se mora razlikovati od sistema u okolini. Okolina sadrži mnoštvo manje ili više kompleksnih sistema koji se mogu povezati sa sistemom za koji su oni okolina. Jer, za sisteme u okolini sistema, sam sistem je deo njihove okoline i utoliko predmet mogućih operacija. Već zbog toga smo videli da smo prinuđeni na ravan opšte teorije sistema da bismo razlikovali odnose sistem/okolina od odnosa unutar sistema. Poslednji pretpostavljaju da se sistemi uzajamno nalaze u njihovoj okolini. Dalje analize diferencije sistema i okoline polaze od pretpostavke da je okolina uvek mnogo kompleksnija od samog sistema. Ovo je slučaj u svim sistemima na koje možemo da mislimo. Ovo važi i za celokupni socijalni sistem društva. Da bi se ovo otprve videlo, čovek treba samo da se seti toga da se društvo sastoji samo iz komunikacija i da visoko kompleksno ustrojstvo pojedinačnih makromolekula, pojedinačnih ćelija, pojedinačnih nervnih sistema, pojedinačnih psihičkih sistema pripada svojoj okolini - sa svim interdependencijama koje postoje između ovih sistema na istoj i na, po vrsti, različitoj ravni. U odnosu na jednu takvu okolinu nijedno društvo ne bi moglo da pruži odgovarajuću kompleksnost ili »requisite variety«. Ma kako da su kompleksne njegove jezičke mogućnosti i ma kako da je po smislu fina struktura njegovih tema: društvo nikada ne može da omogući komunikaciju o svemu onome što se dešava u njegovoj okolini i na svim ovim ravnima izgradnje sistema u svim. sistemima. Zbog toga mora da bude u stanju, kao svaki sistem, da sopstvenu podmetnutost kompleksnosti izravna preko nadređenog poretka. Drugim recima, diferencija okoline i sistema stabilizuje opadanje kompleksnosti. Zbog toga je odnos okoline i sistema nužno asimetričan. Opadanje ide u jednom pravcu i ne može se okrenuti. Svaki sistem treba da se potvrdi u odnosu na savladanu kompleksnost njegove okoline, a svaki uspeh ove vrste, svako stanje, svaka reprodukcija čini kompleksnijom okolinu svih drugih sistema. Prema tome, ako je dato mnoštvo sistema, svaki uspeh evolucije je povećavanje diferencije kompleksnosti za druge sisteme u odnosu na njihovu okolinu i tako deluje selektivno na ono što je tada još moguće. 259
Uzeto kao diferencija i učvršćeno na diferenciji okoline i sistema, samo opadanje kompleksnosti ima važnu funkciju. Ono prisiljava na različite oblike obrade redukcije kompleksnosti već prema tome da li se radi o kompleksnosti okoline ili o kompleksnosti sistema. Okolina se može, takoreći, obraditi u velikim potezima, može se više ili manje paušalno odbaciti. Važi vrsta obrnute pretpostavke relevantnosti: dok su interni događaji/procesi za sistem verovatno relevantni, dakle pokreću priključna' delanja, pretpostavlja se da su događaji/procesi okoline za sistem irelevantni; oni mogu da ostanu neopaženi. Sistem stiče svoju slobodu i svoju autonomiju samoregulisanja preko indiferentnosti u odnosu na svoju okolinu. Zbog toga se izdiferenciranost nekog sistema može opisati i kao povećanje senzibilnosti za određeno (interno sposobno za pripajanje) i povećanje nesenzibilnosti za sve drugo - dakle, istovremeno povećanje zavisnosti i nezavisnosti. Već ove formulacije nagoveštavaju da se odnos okoline sistema reguliše kroz strukturu sistema; dakle, da ravan selekcije strukture služi za kompenzaciju podmetnutosti kompleksnosti 11. Ovo se može objasniti i pomoću pojma slučaja. Želimo da označimo kao slučajna delovanja okoline na sistem i sistema na okolinu ona delovanja koja nisu preko strukturalnog rasporeda povezana sa prošlošću, odnosno budućnošću sistema. Nijedan sistem ne može da izbegne slučajeve u ovom smislu, jer nijedan sistem nema dovoljno kompleksnosti da bi na sve što se dešava reagovao »sistematično«. Dakle, izbor strukture prepušta mnogo slučaju. Međutim, i ovo »prepušta slučaju« je sredstvo redukcije kompleksnosti koje se potvrđuje kada se ono što ostaje prepušteno slučaju u suštini može ad hoc obraditi 12. 11
Baš zato se mora naglasiti selektivni karakter svakog utvrđivanja strukture. Videti gore, 1. glava, III pod 3. 12
To, naravno, ne isključuje stvaranje specijalnih mera za obradu slučajeva i time podizanje tolerancije za slučajeve i istovremeno sistematizovanje. Tako se robne kuće odriču toga da svakom kupcu koji naiđe dodele jednog prodavca. Mada su zainteresovane, prepuštaju slučaju da li će kupac traženu robu naći i da li će naći prodavca koji je nadležan da proda baš ovu robu. Međutim, one nude, da bi ove slučajeve ponovo integrisale, šaltere za informacije, putokaze i dobro isplaniranu izložbu robe.
260
Ovo su samo prve tačke oslonca za šansu koja se tu krije da se kompleksnost u okolini i u sistemu različito može sagledati i različito obraditi. Opadanje kompleksnosti je stvarna osnova koja daje šansu uspešnoj diferenciji sistema i okoline. Diferencija istovremeno artikuliše opadnje kompleksnosti koje se preko nje ostvaruje; a to čini isplativim uvođenje diferencije okoline sistema kao orijentacione strukture u sam sistem. Sistem tada može uzajamno da odvoji različite oblike obrade visoke kompleksnosti i simultano da ih upotrebljava već prema tome da li se odnose na sistem ili na okolinu. Može se, na primer - misli se na plemenske kulture ili na fakultete - sopstvena kompleksnost moralno kondicionirati, a kompleksnost okoline po strateškoj shemi prijatelja i neprijatelja. Preko ovih opštih razmišljanja o opadanju kompleksnosti dospevamo izvan kada uzimamo u obzir da se opadanje kompleksnosti može istovremeno aktualizovati i izvršiti u više ravni 13 . U operativnoj ravni procesualno određena uzročnost vodi opadanje kompleksnosti ka selekciji jedne po uzrocima i posledicama relevantne okoline u horizontu dalekog sveta uopšte mogućeg 14. U ravni izgradnje strukture sistem sebe čini nezavisnim od tačka-po-tačka-usaglašavanja sa ovom relevantnom okolinom. Njena relevantnost se generalizuje i ponovo specifikuje i u ovom obliku onda eventualno dolazi u obzir za interno upravljanje procesom. To zahteva preuzimanje rizika. U ravni refleksije sistem određuje svoj sopstveni identitet koji se razlikuje od svega drugog. Opadanje kompleksnosti ovde dobija najčistiji, najapstraktniji oblik: identitet kao razlika od svega drugog u osnovi nije ništa drugo do određivanje i lokalizovanje opadanja kompleksnosti. Dalje znamo da kompleksnost uvek stvara pritisak selekcije i doživljaj kontingencije. Opadanje kompleksnosti se zbog toga u sistemu prevashodno shvata i tematizuje kao kontingencija odno13 Podsticaj za ovo je razlikovanje technical , managerial i institutional levels (tehničke, menadžerske i institucionalne ravni) kod T. Parsonsa, »Some Ingredients of a General Theory of Formal Organization«, u: isti, Structure and Process in Modern Societies, New York 1960, str. 59-96. 14 Na razvoju semantičkog shvatanja kategorije uzroka može se, uostalom, jasno očitati da se, i kako se, vodi računa o jačoj izdiferenciranosti društvenog sistema, naime preko odricanja od »sličnosti« uzroka i posledica i preko odricanja od »kontigviteta«.
261
sa okoline 15. Ovo tematizovanje može poprimiti dva različita oblika, već prema tome kako se okolina vidi: shvati li se okolina kao resurs, sistem doživljava kontingenciju kao zavisnost. Shvati li se kao informacija, sistem doživljava kontingenciju kao nesigurnost16. Tematizacije se uzajamno ne isključuju pošto u vezi s resursima mogu nastati informativni problemi; ali, interni sistemski oblici upravljanja kontingencijom divergiraju, već prema tome koja se tematizacija bira. Za gubitak resursa stoje u pripravnosti interne redundancije, agregati za slučaj nužde, skladišta rezervi 17 . U pogledu nesigurnosti mogu se preporučiti čisto interni, od okoline nezavisni osnovi pouzdanosti, samoostvarena evidencija, akti i protokoli 18 . Pitanja ove vrste su do sada uglavnom obrađivana s obzirom na formalno organizovane društvene sisteme 19, a organizacije mogu u suštini interno da pretpostave elaboriranu mašineriju za poravnanje problema. Ali, ne mora se misliti samo na ovu grupu slučajeva. Sličnu funkciju imaju i ritualizacije, religiozne i druge. One prevode eksterne neizvesnosti u interni shematizam koji se 15 Ovaj aspekt je specijalno izrađen u vezi s formalno organizovanim društvenim sistemima kao specifičan stav u istraživanju tzv. »teorije kontingencije«. Upor. kao polaznu tačku daljih obimnih razmatranja, Paul R. Lawrence/Jay W. Lorsch, Organization and Environment: Managing Differentiation and Integration, Boston 1967. 16 Ova važna razlika nalazi se kod Howard E. Aldrich/Sergio Mindlin, »Uncertainty and Dependence: Two Perspectives on Environment«, u: Lucien Karpik (e±), Organization and Environment: Theory, Issues and Reality, London 1978, sti. 149-170. Upor. i Howard E. Aldrich, Organization and Environment, Englewood Cliffs N.J. 1979, str. 110 i dalje. 17 Upor. Martin Landau, »Redundancy, Rationality and the Problem of Duplication and Overlap«, Public Administration Review 27 (1969), str. 346-358. Upor. i Richard M. Cyert/James G. March, A Behavioral Theory of the Fi'-m, Englewood Cliffs N.J. 1963, o »organization slack« (»organizacionoj slabosti«), str. 36. 18
Upor. William H. McWhinney, »Organizational Form, Decision Modalities and the Environment«, Human Relations 21 (1968), str. 269-281. 19 Videti pored već navedenih radova i Robert B. Duncan, »Characteristics of Organizational Environments and Perceived Environmental Uncertainty«, Administrative Science Quarterly 17 (1972), str. 313-327, s teorijskim planom koji sledi razliku između predmetne dimenzije (simple!complex) i vremenske dimenzije (static /dinamic) i vodi do rezultata da su vremenski odnosi važniji za nastajanje nesigurnosti od predmetnih odnosa.
262
samo može dogoditi ili ne dogoditi, ali se ne može menjati i na taj način sposobnosti neutralizovati kao obmane, kao laži, kao odstupajuće ponašanje 20 . Ritualizacije postavljaju male zahteve pred kompleksnost sistema. Zbog toga izgleda da služe kao sredstvo sve dok u obliku organizacije nastaju dovoljno kompleksni sistemi koji mogu da razviju funkcionalne ekvivalente za apsorbovan je nesigurnosti 21.
III Opadanje kompleksnosti između okoline i sistema može nastati i može se izdejstvovati ako se sistem diferencira i u vremenskoj dimenziji. Na vrlo apstraktan način može se reći: nastaje specifično sistemsko vreme koje istovremeno mora odgovarati svetskom vremenu. Vreme je ipak dimenzija smisla sa mnogim varijablama (na primer, dvostruki horizonti, ireverzibilnost, merilo vremena, oskudnost, tempo) tako da se mora nešto tačnije navesti u kojim je pogledima moguća vremenska izdiferenciranost i šta su njene posledice 22. Načelno se mora shvatiti vremensko diferenciranje od diferenciranja specifično sistemskih elemenata. U onoj meri u kojoj su ovi elementi definisani u odnosu na vreme, dakle poprimaju karakter događaja, nastupa dvostruki efekat. Ovde s jedne strane važi, kao i inače, da na osnovu elementa ne može postojati tačka-po-tačka-pridodavanje između sistema i okoline. S druge strane, baš je zbog toga neophodan identitet vremenskih tačaka i njihovih odnosa u sistemu i okolini, dakle, ravnomemo proticanje vremena. Alfred Sic (Schiitz) je govorio o zajedničkim drugim 23 .
20
U vezi s ovim upor. Roy A. Rappaporl, »The Sacred in Human Evolution«, Annual Review of Ecology and Systematics 2 (1971), str. 23-24; isti, Ritual, »Sanctity and Cybernetics«, American Anthropologist 73 (1971), str. 59-76. 21 Termin potiče iz teorije organizacije. Videti James G. March/Herbert A. Simon, Organizations, New York 1958, str. 165. 22
Kao temeljno istraživanje ove teme upor. Werner Bergmann, Die Zeitstrukturen sozialer Systeme: Eine systemtheoretische Analyse, Berlin 1981. 23 Upor. Der sinnhafte Aufbau der sozialen Welt: Eine Einleitung in die verstehende Soziologie, Wien 1932, str. 111 i dalje.
263
sa okoline 15. Ovo tematizovanje može poprimiti dva različita oblika, već prema tome kako se okolina vidi: shvati li se okolina kao resurs, sistem doživljava kontingenciju kao zavisnost. Shvati li se kao informacija, sistem doživljava kontingenciju kao nesigurnost16 . Tematizacije se uzajamno ne isključuju pošto u vezi s resursima mogu nastati informativni problemi; ali, interni sistemski oblici upravljanja kontingencijom divergiraju, već prema tome koja se tematizacija bira. Za gubitak resursa stoje u pripravnosti interne redundancije, agregati za slučaj nužde, skladišta rezervi 17. U pogledu nesigurnosti mogu se preporučiti čisto interni, od okoline nezavisni osnovi pouzdanosti, samoostvarena evidencija, akti i protokoli 18. Pitanja ove vrste su do sada uglavnom obrađivana s obzirom na formalno organizovane društvene sisteme 19, a organizacije mogu u suštini interno da pretpostave elaboriranu mašineriju za poravnanje problema. Ali, ne mora se misliti samo na ovu grupu slučajeva. Sličnu funkciju imaju i ritualizacije, religiozne i druge. One prevode eksterne neizvesnosti u interni shematizam koji se 15 Ovaj aspekt je specijalno izrađen u vezi s formalno organizovanim društvenim sistemima kao specifičan stav u istraživanju tzv. »teorije kontingencije«. Upor. kao polaznu tačku daljih obimnih razmatranja, Paul R. Lawrence/Jay W. Lorsch, Organization and Environment : Managing Differentiation and Integration i, Boston 1967. 16 Ova važna razlika nalazi se kod Howard E. Aldrich/Sergio Mindlin, »Uncertainty and Dependence: Two Perspectives on Environment«, u: Lucien Karpik (ed.), Organization and Environment: Theory , Issues and Reality, London 1978, str. 149-170. Upor. i Howard E. Aldrich, Organization and Environment, Englewood Cliffs N.J. 1979, str. 110 i dalje. 17 Upor. Martin Landau, »Redundancy, Rationality and the Problem of Duplication and Overlap«, Public Administration Review 27 (1969), str. 346-358. Upor. i Richard M. Cyert/James G. March, A Behavioral Theory of the Firm, Englewood Cliffs N.J. 1963, o »organization slack« (»organizacionoj slabosti«), str. 36. 18
Upor. William H. McWhinney, »Organizational Form, Decision Modalities and the Environment«, Human Relations 21 (1968), str. 269-281. 111
262
Videti pored već navedenih radova i Robert B. Duncan, »Characteristics of Organizational Environments and Perceived Environmental Uncertainty«, Administrative Science Quarterly 17 (1972), str. 313-327, s teorijskim planom koji sledi razliku između predmetne dimenzije (simple!complex) i vremenske dimenzije (staticidinamic) i vodi do rezultata da su vremenski odnosi važniji za
samo može dogoditi ili nc dogoditi, ali se ne može menjati i na taj način sposobnosti neutralizovati kao obmane, kao laži, kao odstupajuće ponašanje 20. Ritualizacije postavljaju male zahteve pred kompleksnost sistema. Zbog toga izgleda da služe kao sredstvo sve dok u obliku organizacije nastaju dovoljno kompleksni sistemi koji mogu da razviju funkcionalne ekvivalente za apsorbovanjc nesigurnosti 21 .
III Opadanje kompleksnosti između okoline i sistema može nastati i može se izdejstvovati ako se sistem diferencira i u vremenskoj dimenziji. Na vrlo apstraktan način može se reći: nastaje specifično sistemsko vreme koje istovremeno mora odgovarati svetskom vremenu. Vreme je ipak dimenzija smisla sa mnogim varijablama (na primer, dvostruki horizonti, ireverzibilnost, merilo vremena, oskudnost, tempo) tako da se mora nešto tačnije navesti u kojim je pogledima moguća vremenska izdiferenciranost i šta su njene posledice 22. Načelno se mora shvatiti vremensko diferenciranje od diferenciranja specifično sistemskih elemenata. U onoj meri u kojoj su ovi elementi definisani u odnosu na vreme, dakle poprimaju karakter događaja, nastupa dvostruki efekat. Ovde sjedne strane važi, kao i inače, da na osnovu elementa ne može postojati tačka-po-tačka-pridodavanje između sistema i okoline. S druge strane, baš je zbog toga neophodan identitet vremenskih tačaka i njihovih odnosa u sistemu i okolini, dakle, ravnomemo proticanje vremena. Alfred Šic (Schütz) je govorio o zajedničkim drugim 23. 20
21
22
23
U vezi s ovim upor. Roy A. Rappaport, »The Sacred in Human Evolution«, Annual Review of Ecology and Systematics 2(1971), str. 23-24; isti, Ritual, »Sanctity and Cybernetics«, American Anthropologist 73 (1971), str. 59-76. Termin potiče iz teorije organizacije. Videti James G. March/Herbert A. Simon, Organizations, New York 1958, str. 165. Kao temeljno istraživanje ove teme upor. Werner Bergmann, Die Zeitstrukturen sozialer Systeme: Eine systemtheoretische Analyse, Berlin 1981. Upor. Der sinnhafte Aufbau der sozialen Welt: Eine Einleitung in die verstehende Soziologie, Wien 1932, str. 111 i dalje.
263
Nijedan sistem se ne može brže pomeriti u budućnost od drugih i tako izgubiti potrebnu istovremenost za kontakte s okolinom. Čak i kada bi »vreme«, po Anštajnu, ovo dopustilo: sistem bi ostao pripojen sa svojom okolinom. Diferencija okoline i sistema može se ustanoviti samo kao istovremena. Dakle, tekuće povezivanje okoline i sistema pretpostavlja zajedničku hronologiju 24 . Čak i ako se ovo prizna, na apstrakcijama hronoloških smisaonih formi može se ipak očitati da se pri jačoj izdiferenciranosti jedinstvenost vremena mora smanjiti. Osim toga, sa zahtevom istovremenosti utvrđeno je da se svagdašnja sadašnjost mora upotrebiti kao tačka diferenciranja budućnosti i prošlosti. Na taj način je obezbeđeno da horizonti budućnosti i prošlosti ostaju integrisani u sistemu i okolini, dakle, dopuštaju da se spoje u horizontu sveta. Vremenska izdiferenciranost smisaonih sistema može se odigrati samo u okviru ovog horizonta sveta i u saglasnosti s jednakim proticanjem vremena. Čini se da se ono sastoji pre svega u tome da sistemi izgrađuju sopstvene relevantne granice u pravcu budućnosti i prošlosti i sopstvena (u sadašnjosti primenjivana) pravila za povezivanje budućih i prošlih (sopstvenih i onih u okolini) događaja. Ono što sistem može izdiferencirati kao sopstveno vreme proizlazi iz tako izabrane veze izabranih budućih i prošlih događaja. Vreme je ono što čovek može »imati«; vreme, koje može biti vrlo ograničeno; vreme žurbe i dosade 25. Zbog svoje funkcije povezivanja budućnosti i prošlosti sadašnjost može da dođe pod pritisak. I razmera ireverzibilnosti koju dopušta predviđena integracija budućnoti i prošlosti varira od sistema do sistema. Kod kompleksnijih društvenih sistema preko ovoga se istovremeno dolazi do pritiska vremena i do neispunjenog vremena, do pritiska vremena kod jednih operacija i do perioda 24 Pošto okolina kao takva nije sposobna ni za doživljaj ni za delanje, ovo može da znači samo da sistem mora primenjivati za okolinu i za sebe samog pogodnu, jedinstvenu hronologiju. 25
Nažalost, u svakidašnjem govoru i u sociološkoj literaturi se ovaj pojam »vremena koje čovek može imati ili nemati« često stapa s fundamentalnijim pojmom vremena koji označava vremensku dimenziju svakog smisaonog doživljaja i delanja, dakle jedinstvo ireverzibilnosti/reverzibilnosti i budućnosti/prošlosti.
264
čekanja kod drugih. Sve ovo vodi ka specifično sistemskim problemima vremena za koje ne postoji nešto podudarno u okolini sistema. Dakle, autonomija vremena ima za sistem specifične prateće probleme koji zahtevaju sopstvene procene rešenja 26. Ona je, s druge strane, neophodni prethodni uslov za autonomiju u predmetnim pitanjima. Ako bi sistem morao da reaguje na događaje u okolini koji se njega tiču uvek u momentu kada se oni događaju, teško bi imao šansu da izabere način svog reagovanja. Samo predviđanje, sjedne strane, i oklevanje u reagovanju, s druge, otvaraju prostor za sopstvene strategije. I pre svega: samo tako može doći do umetanja reakcija čije pripreme u sistemu koštaju vremena. Međutim, sa svim tim i sistemsko vreme postaje važno, često presudno ograničenje u izboru kontakata s okolinom i tada često zamenjuje orijentaciju na davanje prvenstva predmetima. Sve ovo može objasniti činjenicu da u kompleksnijim društvima raste interes za određene probleme vremena i da dolazi do odgovarajućeg preoblikovanja semantike vremena. Stari interes za »tačnom vremenskom tačkom« i odgovarajuća markiranja u kalendaru preobražavaju se kroz interes za ubrzanjima i za uređajima koji štede vreme 27. Već u 16. veku nalaze se primeri za ovo, recimo u vezi sa štampom i težnje za sistematičnošću radi ubrzavanja širenja znanja. Raste kritika rasipanja vremena i postepeno slabi od granica individualnog životnog veka. Zeleznica konačno čini vidljivim novi tempo; ali, stvarno je važnije da se i pojam rada monetarne ekonomije odnosi na pripadnike viših slojeva: i oni počinju da rade, zato i za njih vreme postaje oskudno. Tačne vremenske tačke ne proizlaze više iz prirode, već iz problema sinhronizacije, iz logistike samog vremena. 26 Upor. Niklas Luhmann, »Die Knappheit der Zeit und die Vordringlichkeit des Befristeten«, u: isti. Politische Planung, Opladen 1971, str. 143-164. Dalje, videti Barry Schwartz, »Waiting, Exchange, and Power: The Distribution of Time in Social Systems«, American Journal of Sociology 79 (1974), str. 841-870. 27 Mnoga ukazivanja nalazimo kod Reinhart Koselleck, Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Frankfurt 1979. Upor. i Niklas Luhmann, »Temporalisierung von Komplexität: Zur Semantik neuzeitlicher Zeitbegriffe«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 235-301.
265
IV Opadanje kompleksnosti između okoline i sistema nalazi svoj najjasniji izraz u tome što se, kada je ova diferencija jednom data, svako dalje diferenciranje mora različito doživeti i obraditi, već prema tome da li se ono odvija u okolini ili u sistemu. Upravo obrađena diferencija vremenskih relevantnosti samo je jedan primer za ovo. Diferencija okoline i sistema ostim toga omogućuje razlikovanje diferenciranja okoline i diferenciranja sistema; ona se pooštrava u meri (i ovo nazivamo »izdiferenciranost«) u kojoj diferenciranje okoline i diferenciranje sistema slede različita stanovišta poretka. Svaki sistem mora da računa u svojoj okolini sa drugim sistemima. Već prema tome koliku dubinsku oštrinu okolina može da postigne, javiće se u njoj više, po vrsti različitijih sistema. Ukoliko sistem od koga polazimo raspolaže sposobnošću razumevanja, on može shvatiti sisteme u svojoj okolini iz njihove okoline. On na taj način razlaže primamo dato jedinstvo svoje okoline na relacije. Tada se sistemu njegova okolina pojavljuje kao diferencirana u različite perspektive sistem/okolina koje se međusobno presecaju i utoliko zajedno predstavljaju jedinstvo okoline. Imajući u vidu takav nalaz, sistem može da razvije dodatne strategije. Može sisteme svoje okoline da obuhvati u celinu i uredi po sopstvenoj shemi diferenciranja. Verovatno je najjednostavniji slučaj diferenciranje sa stanovišta da li se u okolini radi o sistemu iste vrste kao što je sistem od koga polazimo ili o sistemu druge vrste. Za svakog čoveka se, na primer, drugi ljudi jasno izdvajaju iz okoline. Postoje s ovim povezane tendencije da se ovo područje po vrsti iste okoline preceni, recimo da se nepoznato dovede natrag na ideal »ličnosti«. I društveni sistemi mogu da razviju iste tendencije i iste preferencije za iste vrste okoline. Tako organizacije daju prvenstvo saobraćaju s organizacijama i obraduju druge sektore svoje okoline (recimo svoje klijente) često tako kao da su i oni organizacija, kao da vode predmete, kao da bi mogli da donose odluke, kao da bi na neprilike morali da reaguju itd. Ukratko: kada se za okolinu bira shema diferenciranja iste vrste/različite vrste, to može izazvati određene očekivane posledice. 266
Naravno, postoje mnoge druge vrste modela diferenciranja u odnosu na okolinu, možda blizu/daleko ili prijatelj/neprijatelj, konkurentski/kooperativan ili, uže povezano s operacijama sistema, snabdevač i potrošač rezultata. S obzirom na mnoštvo takvih mogućnosti moraju se formulisati teorije o izboru modela diferenciranja. U vezi s ovim važno je pitanje: koliko jako strategija diferenciranja uzima u obzir specifičnu vrstu sistema (recimo: iste vrste/različite vrste) ili koliko opsežno može apstrahovati specifične vrste sistema (recimo: u smislu »naučne« tipologije sistema okoline). Iza ovog pitanja očigledno se krije problem dostignutog stepena objektivnosti i pitanje njegovih uslova. Objektivna shema diferenciranja sigurno pretpostavlja visoku kompleksnost sistema u sistemima koje ona može da razvije i upotrebljava. S druge strane, kompleksnost sistema ni u kom slučaju ne znači da sistem kao celina prelazi od diferenciranja okoline koja se odnose na sebe same na vrlo objektivna diferenciranja. Čini se da viša kompleksnost, kao što bi svaka analiza društva mogla da pokaže, treba samo da znači da obe mogućnosti simultano i/ili alternativno stoje na raspolaganju. Tako moderno društvo ne može da se uzdrži, a da ne istakne čoveka kao posebnost u svojoj okolini u odnosu na sve druge sisteme, mada je (upravo društvena) naučna analiza u mnogim pogledima već duže ukinula time pretpostljeno jedinstvo sistema. Ova su pitanja vrlo važna za dalji razvoj teorije društvenih sistema. Međutim, ona bi se mogla dalje slediti samo preko detaljnih istraživanja kojih se na ovom mestu moramo lišiti 28 . Nama je ovde stalo samo do prisutne diferencije koja tek omogućuje sva poboljšanja i varijacije: do diferencije eksternih i internih diferenciranja. Pri tome nas više ne interesuje svaka semantički moguća razlika, već samo temeljno diferenciranje sistema i okoline. Interna diferenciranja (diferenciranja sistema) koriste potpuno drugo iskustvo. Dok se diferenciranje okoline odnosi na zahteve opažanja okoline preko sistema, i time se istovremeno stimuliše i limitira 29, interno diferenciranje proizlazi iz procesa autopojetičke 28
29
U sociološkoj tradiciji imali bi pravo da budu važni kao prethodni radovi pre svega podsticaji za istraživanje klasifikacija koji idu od Dirkema. Mi smo, kao što se sećamo, opažanje definisali preko prihvatanja informacije pomoću diferencije.
267
reprodukcije. Veza reprodukcije i diferenciranja 30 postaje vidljiva ako se reprodukcija ne shvata kao identično ili gotovo identično ponavljanje istog (npr. kao zamena postojećeg), već kao tekuće novo konstituisanje priključnih događaja. Tada reprodukcija uvek implicira i reprodukciju mogućnosti reprodukovanja. Ali ovo za društvene sisteme znači: obnova dvostruke kontingencije. S jedne strane, reprodukcija se nalazi pod uslovom sposobnosti pripajanja, ona može da ponudi uslove da se u sistemu izgradi novi sistem sa sopstvenom diferencijom sistem/okolina - i možda sistem, koji će druže trajati od polaznog sistema. Covek na zabavi vidi damu koja uzima cigaretu i (ona je dovoljno spora) pretiče je sopstvenim upaljačem 31 . Prilagođeno diferenciranje sistema stabilizuje mogućnosti reprodukcije preko ograničenih uslova razumljivosti komnikacije i primerenih načina ponašanja. Istovremeno suvišak smisla, koji se pri tom mora sareprodukovati, uvek iznova nudi šanse za inovativnu izgradnju sistema, tj.: za umetanje novih diferencija i novih ograničenja, dakle za povećavanje mogućnosti ograničavanja polaznog sistema kroz diferenciranje. Samo tako može doći do porasta kompleksnosti sistema. Interne diferencijacije zatvaraju granice već izdiferenciranih sistema i obrađuju tako ograđeno područje kao posebnu okolinu u kojoj mogu uslediti dalje izgradnje sistema. Ova interna okolina pokazuje, naime, posebne redukcije kompleksnosti koje su osigurane preko spoljnih granica; ona je za spoljašnji svet već relativno domesticirana, već pacifikovana okolina sa smanjenom kompleksnošću. Osim toga, to je okolina iste vrste, jer interno diferenciranje može uslediti samo na način iste vrste. Živi sistemi se 30
Ovu vezu je opsežno istraživao Yves Barel, La reproduction social: Systèmes vivants, invariance et changement, Paris 1973. 31
Da bi pokazao drugi, manje integracionistički primer, čovek bi mogao odavde ponovo da započne raspravu o formalnoj i neformalnoj organizaciji. Formalno organizovan društveni sistem može se planski formalno diferencirati; ali, on nužno nudi i okolnosti za neformalne izgradnje sistema koje tada dospevaju u ambivalentni odnos sa formalnim pravilima. Tako se može, bolje nego u starijem istraživanju organizacije koje je radilo s pojmom grupe, saznati da postoje veze između tekuće reprodukcije, diferencijacije, rasta prema unutrašnjosti, kompleksifikacije i sve većeg kanalisanja spontanosti daljih diferencijacija i može se, nasuprot ranijem preovlađujućem mišljenju, pretpostaviti da nisu neformalne, već da su upravo formalne organizacije te koje nude sredstvo za ponovno sticanje elastičnosti i sposobnosti pripajanja.
268
mogu diferencirati samo u žive sisteme, društveni sistemi samo u društvene. Zbog toga se pouzdani rezultati regulisanja pri daljoj izgradnji sistema pretpostavljaju u unutrašnjosti. Na njih se mogu nadovezati nove, neverovatnije izgradnje sistema. Diferenciranje sistema je, prema tome, ponavljanje izgradnje sistema u sistemima u pravcu povećavanja i normalizovanja neverovatnosti. Otuda se diferenciranje sistema može okarakterisati i kao refleksivna izgradnja sistema, odnosno kao refleksivno povećanje izdiferenciranosti sistema: proces izgradnje sistema primenjuje se na sebi samom i time se povećava u pravcu njegovog funkcionisanja. Kao svaka izgradnja društvenih sistema, i interno-sistemska izgradnja sistema sledi autokatalitički, to znači: samoselektivno. Ona ne pretpostavlja »aktivnost« ukupnog istema, ni sposobnost delanja ukupnog sistema, a da i ne govorimo o sveukupnom planu. Isto tako malo pomaže ako se dalje kaže da se ukupni sistem raščlanjuje na delove sistema ili razlaže u delove sistema. Ukupni sistem omogućuje na osnovu sopstvenog poretka samo samoselekciju dela sistema. Ali, kada se izgrađuju delovi sistema pokreće se proces prilagođavanja, pošto tada za sve što se nije izdiferenciralo kao deo sistema nove vrste nastaje okolina nove vrste. Tako se menja, da preuzmemo Dirkemov primer 32 , položaj porodice ako u društvu osim porodica nastaju i drugi, naime korporativni delovi sistema. Jedinstvo celokupnog sistema mora tada da nađe način na koji će svaka od ovih vrsta delova sistema koristiti svoj odnos s okolinom (koja sadrži i druge) 33; jer u diferenciranim sistemima je svaki deo sistema istovremeno okolina za sebe i za druge 34. 32
33
34
Iz predgovora za drugo izdanje: Uber die Teilung der sozialen Arbeit, prevod na nemački, Frankfurt 1977, str. 39 i dalje. Utoliko Talcott Parsons ima pravo kada pretpostavlja da svako diferenciranje sistema prati binarni princip. Videti: »Comparative Studies and Evolutionary Change«, u: Ivan Vallier (ed.), Comparative Methods in Sociology: Essays on Trends and Applications, Berkeley 1971, str. 97-139 (100). Stanje stvari je ipak komplikovanije nego što Parsons misli. Ono se ne sastoji prosto u tome da se jedan (funkcionalno difuzan) sistem zamenjuje sa dva (funkcionalno specifikovana) sistema. Naprotiv, binarnost počiva neposredno na deferenciji sistem/okolina, naime na tome da ova diferencija svakom daljem iz/diferenciranju daje dvostruko dejstvo: kao novi sistem koji se gradi i kao okolina za sve druge. U staroevropskom pojmovnom jeziku na ovom mestu to je značilo: svaki
269
reprodukcije. Veza reprodukcije i diferenciranja 30 postaje vidljiva ako se reprodukcija ne shvata kao identično ili gotovo identično ponavljanje istog (npr. kao zamena postojećeg), već kao tekuće novo konstituisanje priključnih događaja. Tada reprodukcija uvek implicira i reprodukciju mogućnosti reprodukovanja. Ali ovo za društvene sisteme znači: obnova dvostruke kontingencije. S jedne strane, reprodukcija se nalazi pod uslovom sposobnosti pripajanja, ona može da ponudi uslove da se u sistemu izgradi novi sistem sa sopstvenom diferencijom sistem/okolina - i možda sistem, koji će druže trajati od polaznog sistema. Covek na zabavi vidi damu koja uzima cigaretu i (ona je dovoljno spora) pretiče je sopstvenim upaljačem 31. Prilagođeno diferenciranje sistema stabilizuje mogućnosti reprodukcije preko ograničenih uslova razumljivosti komnikacije i primerenih načina ponašanja. Istovremeno suvišak smisla, koji se pri tom mora sareprodukovati, uvek iznova nudi šanse za inovativnu izgradnju sistema, tj.: za umetanje novih diferencija i novih ograničenja, dakle za povećavanje mogućnosti ograničavanja polaznog sistema kroz diferenciranje. Samo tako može doći do porasta kompleksnosti sistema. Interne diferencijacije zatvaraju granice već izdiferenciranih sistema i obrađuju tako ograđeno područje kao posebnu okolinu u kojoj mogu uslediti dalje izgradnje sistema. Ova interna okolina pokazuje, naime, posebne redukcije kompleksnosti koje su osigurane preko spoljnih granica; ona je za spoljašnji svet već relativno domesticirana, već pacifikovana okolina sa smanjenom kompleksnošću. Osim toga, to je okolina iste vrste, jer interno diferenciranje može uslediti samo na način iste vrste. Živi sistemi se 30
Ovu vezu je opsežno istraživao Yves Barel, La reproduction social: Systèmes vivants, invariance et changement, Paris 1973. 31
Da bi pokazao drugi, manje integracionistički primer, čovek bi mogao odavde ponovo da započne raspravu o formalnoj i neformalnoj organizaciji. Formalno organizovan društveni sistem može se planski formalno diferencirati; ali, on nužno nudi i okolnosti za neformalne izgradnje sistema koje tada dospevaju u ambivalentni odnos sa formalnim pravilima. Tako se može, bolje nego u starijem istraživanju organizacije koje je radilo s pojmom grupe, saznati da postoje veze između tekuće reprodukcije, diferencijacije, rasta prema unutrašnjosti, kompleksifikacije i sve većeg kanalisanja spontanosti daljih diferencijacija i može se, nasuprot ranijem preovlađujućem mišljenju, pretpostaviti da nisu neformalne, već da su upravo formalne organizacije te koje nude sredstvo za ponovno sticanje elastičnosti i sposobnosti pripajanja.
268
mogu diferencirati samo u žive sisteme, društveni sistemi samo u društvene. Zbog toga se pouzdani rezultati regulisanja pri daljoj i/gradnji sistema pretpostavljaju u unutrašnjosti. Na njih se mogu nadovezati nove, neverovatnije izgradnje sistema. Diferenciranje sistema je, prema tome, ponavljanje izgradnje sistema u sistemima u pravcu povećavanja i normalizovanja neverovatnosti. Otuda se diferenciranje sistema može okarakterisati i kao refleksivna izgradnja sistema, odnosno kao refleksivno povećanje izdiferenciranosti sistema: proces izgradnje sistema primenjuje se na sebi samom i time se povećava u pravcu njegovog funkcionisanja. Kao svaka izgradnja društvenih sistema, i intemo-sistemska izgradnja sistema sledi autokatalitički, to znači: samoselektivno. Ona ne pretpostavlja »aktivnost« ukupnog istema, ni sposobnost delanja ukupnog sistema, a da i ne govorimo o sveukupnom planu. Isto lako malo pomaže ako se dalje kaže da se ukupni sistem raščlanjuje na delove sistema ili razlaže u delove sistema. Ukupni sistem omogućuje na osnovu sopstvenog poretka samo samoselekciju dela sistema. Ali, kada se izgrađuju delovi sistema pokreće se proces prilagođavanja, pošto tada za sve što se nije izdiferenciralo kao deo sistema nove vrste nastaje okolina nove vrste. Tako se menja, da preuzmemo Dirkemov primer 32, položaj porodice ako u društvu osim porodica nastaju i drugi, naime korporativni delovi sistema. Jedinstvo celokupnog sistema mora tada da nađe način na koji će svaka od ovih vrsta delova sistema koristiti svoj odnos s okolinom (koja sadrži i druge) 33 ; jer u diferenciranim sistemima je svaki deo sistema istovremeno okolina za sebe i za druge 34 . 32
Iz predgovora za drugo izdanje: Uber die Teilung der sozialen Arbeit, prevod na nemački, Frankfurt 1977, str. 39 i dalje. 33
Utoliko Talcott Parsons ima pravo kada pretpostavlja da svako diferenciranje sistema prati binarni princip. Videti: »Comparative Studies and Evolutionary Change«, u: Ivan Vallier (ed.), Comparative Methods in Sociology: Essays on Trends and Applications, Berkeley 1971, str. 97-139 (100). Slanje stvari je ipak komplikovanije nego što Parsons misli. Ono se ne sastoji prosto u tome da se jedan (funkcionalno difuzan) sistem zamenjuje sa dva (funkcionalno specifikovana) sistema. Naprotiv, binarnost počiva neposredno na deferenciji sistem/okolina, naime na tome da ova diferencija svakom daljem iz/diferenciranju daje dvostruko dejstvo: kao novi sistem koji se gradi i kao okolina za sve druge. 34 U staroevropskom pojmovnom jeziku na ovom mestu to je značilo: svaki deo je istovremeno cilj za sebe i sredstvo za druge. Upor. Thomas von Aquino, Summa Theologiae I q. 65 a. 2, navedeno prema izdanju Turin 1952, tom 1, str.
269
Mada procesi internog diferenciranja mogu teći gotovo proizvoljno nedirigovani od strane suviše »razvijene« forme, čini se da ipak postoji vrsta selekcije koja bira ono što može trajati. Možda bi se tako moglo objasniti da na kraju postoji samo mali broj oblika diferenciranja koji u dugoročno postojećim sistemima mogu da se održe, tako pre svega diferenciranje u ista jedinstva (segmentacija), diferenciranje središta/periferije, diferenciranje konformnog/odstupajućeg (oficijelnog/neoficijelnog, formalnog/neformalnog), hijerarhijsko diferenciranje i funkcionalno diferenciranje. Mogu se verovatno održati samo oblici diferenciranja koji procese pojačanog odstupanja (pozitivni feedback) mogu mobilisati u svoju korist i mogu sprečiti ponovna ujednačavanja 35. U vezi s ovim moglo bi se postaviti mnogo istraživačkih pitanja i to pre svega onih koja mogu biti plodna za teoriju društva. Pretpostavka bi bila tačnije objašnjenje evolucije pomoću proizvodnje viškova selekcije i stabilizacije za svaki pojedinačni oblik diferenciranja. Dalje bi se moralo objasniti da li se, i u kom obimu, više oblika može kombinovati, odnosno da li jedan drugog čak genetski pretpostaljaju (bilo kao početni uslov, bilo u selekciji, bilo kroz stabilizaciju preko pozitvnog feedbacka). Tako ne bi bilo nezamislivo da je diferenciranje središte/periferija uslov razvoja za nastajanje višestepenih hijerarhija, a da onda, opet, dođe sa njima u sukob 36 . Dalje bi moralo da se doda da oblici internog diferenciranja saodređuju stepen izdiferenciranosti celokupnog sistema. Kod primarnog hijerarhijskog diferenciranja, diferenciranju se postavljaju ograničenja tako što vrh hijerarhije (ili središte vlasti) mora biti u stanju da kontroliše granične odnose sistema, inače gubi vlast. To postaje nemoguće pri jačoj izdiferenciranosti i kompleksnijim spoljnim odnosima i prisiljava na 319; Immanuel Kant, Kritik der Urteilskraft 65 i 66, naročito uvod za § 66 - »unutrašnja svrhovitost« - navedeno prema izdanju Karl Vorländer, 3. izd. Leipzig 1902, str. 245 i dalje. 35 U vezi s ovim upor. Magoroh Maruyama, »The Second Cybernetics: Deviation-Amplifying Mutual Causal Processes«, General Systems 8 (1963), str. 233-241. 36
Videti o ovome Shmuel N. Eisenstadt, The Political Systems of Empires, New York 1963. Mada je obrađen s drugog stanovišta, materijal sugeriše ovde skicirano pitanje.
270
prela/ na funkcionalnu diferencijaciju, kao što, obrnuto, napredovanje funkcionalnog diferenciranja povećava i/diferenciranost i lišava moći centre vlasti. Diferenciranje sistema vodi nužno do povećanja kompleksnosti ukupnog sistema. A isto tako važi i obrnuto: diferenciranje sistema je moguće samo ukoliko celokupni sistem mogu da čine elementi različite vrste i ako se može povezati preko strože izabranih relacija. Pa, diferenciranje sistema ne znači samo da se u sistemu izgrađuju manja jedinstva; naprotiv, diferenciranje sistema ponavlja u sebi samom izgradnju celokupnog sistema. Ukupni sistem se rekonstruiše kao interna diferencija dela sistema/okoline, i to za svaki deo sistema na različiti način. Tada je već prema internoj liniji presecanja ukupni sistem u sebi samom višestruko sadržan. On umnožava svoju sopstvenu stvarnost. Tako je savremeni socijalni sistem istovremeno društvo: politički funkcionalni sistem i njegova intemo-društvena okolina; privredni funkcionalni sistem i njegova intemo-društvena okolina; naučni funkcionalni sistem i njegova intemo-društvena okolina; religiozni funkcionalni sistem i njegova intemo-društvena okolina; i tako dalje. Međutim, diferenciranje nije samo povećavanje kompleksnosti; ono ujedno omogućuje i nove oblike redukcije kompleksnosti. Svaki deo sistema preuzima, ako se tako sme reći, deo ukupne kompleksnosti dok se orijentiše samo na sopstvenu diferenciju sistem/okolina, ali sa njom rekonstruiše za sebe celokupni sistem. Deo sistema se može osećati rasterećenim pod pretpostavkom da će se mnogi zahtevi reprodukcije ukupnog sistema ispuniti drugde. Odgovarajuće se udvostručava njegova zavisnost od ukupnog sistema: on sam je deo ukupnog sistema i istovremeno zavisan od interne okoline, a na drugim putevima isto tako od celokupnog sistema. Slično kompleksnosti sistema i njegova samoreferencija se prestrukturiše kroz interna diferenciranja. Jer, s jedne strane, svaki deo sistema fungira kao artikulisanje samoreferencije ukupnog sistema. On se kao »deo« ne može identifikovati, a da ne uzme u obzir celinu, a ovo obaziranje na celinu je cirkulamo: ono u celini pretpostavlja sebe samog. Istovremeno, svaki deo sistema artikuliše celinu, ali takođe kao diferenciju delova sistema i interne
271
sistemske okoline, a ova artikulacija je asimetrična, dakle sa značajnim posledicama. Cirkulamost i asimetričnost se tada uzajamno pretpostavljaju. To zahteva u praksi tekuće komunikativne samoreprodukcije stalnu zamenu perspektiva, koja je, sa svoje strane, omogućena tako što se ova praksa sastoji iz temporalizovanih elemenata (događaja, delanja). Iz ovog komplikovanog aranžmana proizlaze, dakle, zahtevi prema onome što u takvom celovitom sistemu izvan granica diferenciranja još može fungirati kao element. Jače diferencirani sistemi moraju da temporalizuju svoje elemente, to znači da ih konstituišu u pogledu vremenske tačke i iz momenta u momenat da ih reprodukuju; i moraju da ih shvate apstraktnije da bi mogli da ih povežu preko granica sistema. Ovaj rezultat smo uzeli unapred prilikom opisivanja samoopisivanja društvenih sistema. Ovo samoopisivanje pretpostavlja - svakako u savremenim društvima u kojima se, i za koja se ova teorija izgrađuje - redukciju na delanje 37 . Čini se da spada u nužnosti izgradnje sistema to da se okolina doživljava kao diferencirana (eksterna diferenciranost). Naspram potpuno nediferencirano shvaćene okoline ne bi se mogle razviti strategije redukcije. Sistemu su potrebne diferencije u njegovoj okolini da bi mogao da dobije informaciju i daje obradi 38. Naprotiv, interno diferenciranje ne spada u nužnosti izgradnje sistema. Postoje potpuno nediferencirani sistemi, recimo interakcioni sistemi kontakta među prisutnima, koji ne predviđaju dalju internu izgradnju sistema. Da bismo ovaj slučaj posebno naznačili, govorićemo o jednostavnim društvenim sistemima! Nisu svi, ali su 37 Da bismo predupređili nesporazume, ovo, naravno, ne treba da isključi da moderno društvo stvara apstraktne teorije sa pojmovnošću koja je za njega verovatna, koje se mogu primeniti i na nesavremene društvene sisteme. Ali, tada se u semantici ovih starijih društava može očitati da ona jednu takvu teoriju za sebe nisu ni završila niti su mogla da je smatraju primerenom. Iz ovoga se, uostalom, može pokazati da se na staro pitanje iz rasprave, da li su savremene teorije uopšte u stanju da adekvatno shvate tradicionalna društva, može odgovoriti kako sa da tako i sa ne - doduše sa ne onda kada se postavlja zahtev da današnje opisivanje treba da odgovara samoopisivanjima koja su bila moguća za ova društva. 38 Upor. u vezi s ovim i kibemetičke uvide u informativno-tehničke prednosti »diskretnih« stanja. Videti, npr. W. Ross Ashby, »Systems and Their Informational Measures«, u: George J. Klir (ed.), Trends in General Systems Theory, New York 1972, str. 78-97 (naročito 81).
272
mnogi sistemi interakcije medu prisutnima u ovom smislu jednostavni sistemi. A vrlo tipično za interakcione sisteme je: da oni samo s mukom mogu interno da konsoliduju trajne sisteme. Kada se ukaže prilika dolazi do razgovora šaputanjem; ali i samo do stajanja zajedno, ili sedenja jednih pored drugih ljudi koji se vole. I interni sukobi mogu se povremeno izdiferencirati. Postoje, dakle, tačke oslonca za dalje diferenciranje, ali se one ne mogu mnogo više razviti, već iz razloga buke. Zbog toga se interno diferenciranje ne može shvatiti kao suštinsko obeležje društvenih sistema; ali ono je važan momenat izdiferenciranosti društvenih sistema. Kroz interno diferenciranje polaže se dodatno pravo na spoljne granice i one se jačaju. Interne diferencije sistem/okolina konvergiraju na spoljnim granicama i mogu se održati samo ako spoljne granice drže daleko eksternu okolinu. Diferencija u odnosu na okolinu još jednom će se pojačati ako se interna shema diferenciranja bira autonomno, a ne u vezi s datostima okoline (ili: tobožnjim datostima okoline). Društveni sistem koji je diferenciran vertikalno po principu stratifikacije pretpostavlja pri tom da se društveno diferenciranje upravlja prema vrstama ličnosti, prema njihovom »kvalitetu«, prema određenju njihovog života u određenim kastama ili određenim grupama po rangu. S prelaskom na funkcionalno diferenciranje shema diferenciranja se bira autonomno, upravlja se još samo prema funkcionalnim problemima samog društvenog sistema bez bilo kakvog slaganja s okolinom; i zbog toga orijentacija na čoveka sada postaje ideologija koja je važna još samo za vrednosti u odnosu na koje društveni procesi treba da se orijentišu. Ili drugi primer: kada se odelenja organizacije uređuju u skladu s različitim spoljnim grupama, mušterijama, krugovima ljudi od poverenja itd., to pojačava uticaj ovih grupa na organizaciju; one nalaze »svoje« zastupanje u sistemu. Ako se rasčlanjavanje bira sa čisto internog stanovišta, povećava izdiferenciranost organizacionog sistema. U meri u kojoj sistem može biti nezavisan od okoline preko samoreferencijalno ustanovljenih shema diferenciranja, može i svoje diferenciranje samostalno da sastavi u opštim crtama od fenomena okoline-ne u smislu da bi na taj načina postao nezavisan
18
Društveni sistemi
273
od prisutnih diferenciranja okoline 39 ; ali svakako tako da se fenomeni okoline mogu obuhvatiti i međusobno razlikovati u okviru samoizabranih stanovišta. Na ovaj način povećanje izdiferenciranosti sistema deluje povratno na mogućnosti dobijanja informacije. Ono što fungira kao spoljna granica sistema otprilike se ne filtrira iz već, naprotiv, više kroz; sistem postaje, ako je strukturisan drukčije od okoline, istovremeno senzibilniji za okolinu dokle god se adekvatno biraju sheme diferenciranja za ovu funkciju povećavanja. Takve veze eksternog i internog diferenciranja pretpostavljaju njihovu diferenciju. Ali, ova diferencija nije jednostavna činjenica koja se utvrđuje aktom osnivanja. Radi se, i samo je tako moguća evolucija, o postepenom fenomenu. Stupnjevitost ipak ne može slediti proizvoljno; ona ponavlja i pojačava osnovni obrazac izgradnje sistema. Utoliko diferenciranje diferencija odlučuje o stepenu »sistematičnosti« sistema - o meri i intenzitetu po kojima je neki sistem sistem.
V Kod diferencije sistem/okolina i kod njenog daljeg diferenciranja u pitanju je predmetna veza koju treba obraditi u ravni opšte teorije sistema. Međutim, mi smo naša razmišljanja u prethodnim odeljcima već prilagodili posebnom svetu društvenih sistema. Sada se sledeći korak mora sastojati u jasnijem opisivanju kako se u ravni društvenih sistema obrađuje opadanje kompleksnosti sistema i okoline. Posebnost društvenih sistema sastoji se u tome da se oni u obliku smisla orijentišu na kompleksnost (Druga glava). To znači daje diferencija okoline i sistema posredovana isključivo smisaonim granicama. Ovo, istina, važi i za psihičke sisteme. Ali, psihički sistem može svoje granice da vidi još u
39
Suprotno: »differentiation matching« (»odgovaranje diferencijacije«) postaje na ovoj osnovi dezideratum (za žaljenje). Upor. u vezi s ovim, Uriel G. Foa et al., »Diffrentiation Matching«, Behavioral Science 16 (1971), str. 130-142. Pretpostavka takvih razmišljanja je: da ne postoji »prirodno« podudaranje sheme diferenciranja i da problem ni u kom slučaju ne leži samo u binarno shematizovanom saznanju tačno/pogrešno.
274
svom tclu sa kojim živi i umire. Za društvene sisteme otpada takva tačka oslonca. Zamenu za ovo nudi, u izvesnom obimu, princip teritorijalnosti. Postoje grupe koje se kao životinje 40 identifikuju sa svojim životnim prostorom, njega poznaju i brane ga 41. Ali, za društveni sistem ovih grupa, u tome su svi saglasni, granice »njihove« teritorije imaju još samo simbolično značenje 42 . Uostalom, teritorijalnost je, danas u svakom slučaju, za društvene sisteme sasvim netipičan, pre egzotični princip graničenja koji narušava normalnu društvenu pokretljivost. Teritorijalne granice su posebni slučaj smisaonih granica. Ali, šta su smisaone granice i kako se one ostvaruju? Tek radikalizovanje teorije sistema u pogledu odnosa prema okolini i samoreferenciji omogućuje da se na ovo pitanje da prihvatljiv odgovor. Smisaone granice nisu samo spoljna koža koja kao organ među drugima ispunjava određene funkcije. One pre sistemu pridodaju elemente iz kojih se on sastoji i koje reprodukuje. Svaki element nailazi, tako posmatrano, na odluku o pridodavanju i time ograničavanju. Svaka komunikacija u društvenom sistemu, a ne samo, recimo, komunikacija koja prelazi granice prema spolja, traži diferenciju od okoline i tako doprinosi utvrđivanju, odnosno, promeni granica sistema. Obrnuto, pretpostavke granica imaju funkciju poretka za konstituisanje elemenata; one omogućavaju da se proceni koji se elementi mogu izgraditi u sistemu, koje komunikacije mogu da se rizikuju. Uzajamni odnos između smisaone granice i komunikacije može se bolje shvatiti ako se uzme u obzir da svaka komunikacija
40 O ovome, kao pregled, C. R. Carpenter, »Territoriality: A Review of Concepts and Problems«, u: Anne Roe/George G. Simpson (ed.), Behavior and Evolution, New Haven 1958, novo izdanje 1967, str. 224—250. 41 Upor. iz interakcionističke perspektive Philip D. Roos, »Jurisdiction: An Ecological Concept«, Human Relations 21 (1968), str. 75-84; Miles Patterson, »Spatial Factors in Social Interaction«, Human Relations 21 (1968), str. 351-361; Stanford M. Lyman/Marvin B. Scott, A Sociology of the Absurd, New York 1970, str. 89 i dalje. 42 Ovo, uostalom, pokazuje i istorijska literatura o nastajanju linearnih državnih granica. Videti 1. glavu, napomenu 43. Jednosmislenost granica bila je najpre potrebna iz razloga kanonskog prava za odlučivanje o pitanjima jurisdikcije. Putujući biskup nije imao nadležnosti extra provinciam. Da se poseglo samo za efektivnom podelom životnog prostora različitih naroda, nenastanjene zone, planine, krajine mnogo bi bolje ispunile ovu funkciju.
275
ima sadržaj čudnog zahtevanja. Ona traži u najmanju ruku vreme i pažnju. Osim toga, svako saopštenje, ma koliko oprezno, izražava i očekivanja prihvatanja; a ova očekivanja uspeha mogu, pre svega pomoću simbolički generalizovanih medija komunikacije, da se u velikoj meri pojačaju: onaj ko iskazuje ljubav gotovo da polaže pravo da bude voljen 43. Ko se lati pokretanja komunikacije ili proširivanja repertoara tema nekog sistema novim elementima, dobro će uraditi ako uzme u obzir sadržaj čudnog zahtevanja komunikacije i uveri se u njene šanse: on proširuje granice sistema. Kako često biva i ovde je starija literatura senzibilnija i bogatija objašnjenjima nego današnje »istraživanje komunikacije«. Veza tema i granica bila je središnji predmet literature o društvenoj konverzaciji. Da bi se sistem društvene interakcije održao u njemu primerenim granicama, isključene su, na primer, religiozne i političke, poslovne i porodične teme, zatim i ostale teme u kojima se radilo o učenosti ili tačnijem znanju (zabranjeni pojam: pedanterija) 44. Ono što je preostalo u brzoj razmeni tema, u ovde-onde razgovorima, zaustavljeno je, dakle, na određeni način izabrano u skladu sa strukturom. Dalje se, pomoću veze tema i granica, mogu analizirati procesi starenja i skupljanja društvenih sistema. Upravo sistemi od kojih se traži visoka senzibilnost, pate od nestajanja tema, jer svako već zna da drugi već zna kako temu treba obraditi. Sistem tada ograničava svoju komunikaciju na ono što okolina s vremena na vreme pokreće, i pomaže se, uostalom, monotonim nastavljanjem opisivanja poznatih tema 45. Preko pitanja (koje svaki učesnik sebi 43 Jedan mnogo diskulovani problem - pre svega u pogledu zagrevanja i pred-ubedivanja, koje čovek mora praktikovati pre nego što objavi svoju ljubav, odnosno prizna da voli. Videti, npr. dvostruku igru priznavanja i poricanja priznanja u prvim pismima romana Claude Crébillon (fils), Lettres de la Marquise de M. au Comte de R. (1732), navedeno prema izdanju Paris 1970. Ovde se sasvim jasno radi o granicama sistema! 44
O ovome specijalno Klaus Breiding, Untersuchungen zum Typus des Pedanten in der französischen Literatur des 17. Jahrhunderts, Diss. Frankfurt 1970. Upor. i Daniel Mornet, Histoire de la littérature française classique 1660-1700: Ses caractères véritables, ses aspects inconnus, Paris 1940, str. 97 i dalje. 45 Očigledno je da ovde treba misliti na brakove. Upor. u vezi s ovim, prividno potvrdno o neizbežnom, Elton Mayo, »Should Marriage be Monotonous?«, Harpers Magazine 151 (1925), str. 420-427. Naprotiv, u komunikaciji zaljublje-
276
mora da postavi) šta se kao komunikacija od koga traži, komunikacija se prcmešta u dclanje. Pre nego što se delatno uključi u komunikaciju, čovek mora o ovome da donese odluku i socijalno da se orijentiše ukoliko želi da odbije komunikaciju koja se ne može pretpostaviti. Povlačenje granica konačno upućuje na proces (ćutljivo antecipirane, prikrivene ili otvorene) izrade; ono se odvija preko samopojednostavljivanja sistema, dok podnosi ili ne podnosi komunikativno delanje u sistemu. Ovaj proces dopušta da se vodi preko očekivanja tema. Na prihvatljivim temama tada se mogu očitati granice sistema. Pored neposrednih postoje i posredna određenja tema/granica. Pored predmetne dimenzije, tako i vremenska dimenzija i društvena dimenzija nude mogućnosti regulisanja granica. Vreme komunikacije se može skratiti 46 , na primer, demonstriranjem žurbe ili mudro aranžiranim pritiskom roka. Sve se mora tako brzo odvijati da se više ništa ne može »prodiskutovati«. Sve ozbiljno i teško mora se odložiti 47 . Blisko je pre svega da se teme i smisaone granice regulišu preko odobravanja učestvovanja, na primer, preko društvene slojevitosti ili preko ispitanih kompetencija. Otuda postoje sistemi, a oni su kao »formalne organizacije« u savremenom društvu dobili značaj koji se mišljenjem ne može ukinuti, koji svoje granice prvenstveno regulišu preko uloga članstva i primanjem u članstvo, a teme obrađuju kao nešto što se na temelju članstva može tražiti od članova sistema 48. Preko društvene dinih uvek je bilo začuđujuće da su prividno, bez bilo koje vremenske ili predmetne granice, mogli dugo da razgovaraju pošto im je jedino stalo do uživanja u tome što su zajedno. 46 Kratkoća može biti nametnuta s posledicom da teme i sistemi koji zahtevaju izvesno trajanje, mogu da se ostvare samo preko devijantnog ponašanja: »No loitering« (»Bez zadržavanja«) na javnim toaletima! 47 Na ovoj pozadini postaje razumljivo da je društvena utopija beskrajne, otvorene rasprave bila u položaju da govori o suzbijanom. 48 Posmatra li se regulisanje članstva kao apstraktan, za kompleksnost povoljan supstitut direktnog imenovanja regulisanja tema, postaće jasno da ovde - i samo ovde - nastupa potreba za »neformalnom organizacijom«. Dok izvršavaju zadatke članovi bi želeli da ponekad govore i o nečemu drugom: o njihovom novom autu, njihovim odnosima u kući, o njihovim ličnim stavovima o nadređenima, o radu, o teškim kolegama. Preko takvih sporednih tema ne menjaju se granice formalnog sistema. Ali. neformalna organizacija može, što je poznato iz obimnih
277
menzije može se konačno regulisati šta u sistemu dolazi u obzir kao delanje i koja delanja treba pripisati okolini. Granice sistema time dobijaju dodatnu preciznost koja se može dovesti nazad na samoopisivanje sistema kao sistema delanja. Kao što su pokazala ova tumačenja, smisaone granice su sposobne za apstrakciju više od svih drugih vrsta sistemskih granica; one su istovremeno više od svih drugih » self-generated bounderies« (»samo-proizvedenih granica«) 49 . Smisaone granice u samom sistemu stoje na raspolaganju. To nikako ne znači da ovo raspolaganje može proizvoljno uslediti; već samo da mora biti regulisano u samom sistemu. Ovo se dešava u odnosu struktura očekivanja i procesa komunikacije, čime ćemo se kasnije (Osma glava) opširnije baviti. Očekivanje tema koje menja granice sistema može se izgraditi u toku prethodne istorije, kroz ono što je u situaciji aktuelno moguće, ali i kroz opšte strukture očekivanja; a ove opšte strukture očekivanja mogu do detalja predvideti kako će, i o čemu čovek komunicirati u supermarketu, na fudbalskom terenu, na tramvajskoj stanici, za stolom u vreme porodičnog ručka, prilikom telefonskog naručivanja avionske karte itd. Tada se upravo spontanost može pojaviti u visokostandardizovanim oblicima: recimo kao nalepnica na autu.
VI Diferencija sistema i okoline postaje relevantna u konstituisanju svakog pojedinačnog smisaonog elementa. Međutim, na ovoj osnovi ona može da postane posebna tema naročitih uređaja koji tada povećavaju osetljivost okoline sistema, a druge uređaje oslobađaju za interne funkcije. Sistem tada ponavlja diferenciju sistem/okolina na koju se neprekidno interno orijentiše u obliku strukturalnog diferenciranja. Na temelju prostome organizacije za ovo postoje primeri koji dobro funkcionišu: membrane, opne, a na ovoj osnovi naročita ustrojstva kao što su pokretni udovi ili oči i uši. Odlučujuće je već u ovoj ravni stvarnosti da ovi uređaji imaju odnose sa okolinom u kojima više ne učestvuje svaki element siste-
49
278
U smislu Barkera. Upor. gore, 1. glava, napomena 49.
ma, i istovremeno imaju mogućnosti uticaja u sistemu koje ne stoje na raspolaganju okolini kao takvoj. Oni su povezani sa samorefereneijalnom mrežom kontakata sistema i svoju funkciju granice mogu ispuniti samo na temelju cirkulamo-zatvorenih internih procesa 50 . Oni ispunjavaju sopstvene učinke interpretacije, kojima se u vezi sa sistemom ponovo oduzima iterpretacija - tako da čovek u normalnoj situaciji više ne opaža da vidi samo očima. Postoji li nešto slično u ravni društvenih sistema i smisaonih granica ili ovde imamo ponovo posla sa mnogo primitivnijim oblicima poretka? Problem specifikacije kontakata s okolinom - kao ograničavanje i proširivanje opšteg situiranja sistema u okolini - mora se posmatrati kao središnji problem svih kompleksnih sistema, kao neka vrsta praga u evoluciji veće kompleksnosti. U ravni društvenih sistema ovaj se problem koncentriše na sposobnost kolektivnog delanja i na ustanove koje u ovom cilju nužno nastaju. Tema ima dugu tradiciju koja se ovde može samo sažeto naznačiti. Sve do 17. veka odgovaralo se učenjem-o-dva-tela i za oba tela se pretpostavljala sposobnost delanja 51 . Individualno kao i društveno telo čine se po svojoj prirodi sposobna da delaju, a ova priroda je zahtevala, da bi to omogućila, vlast nad sobom samim (potestas in seipsum), što u slučaju društvenog ili političkog tela znači: vladavinu političke uprave nad individuom. Od 17. veka osporava se premisa prirodne sposobnosti delanja društvenog tela i zamenjuje se konstrukcijom ugovora koja je trebalo da objasni 50
U istraživanju takvih uređaja nalazi se pođstrek za formulisanje koncepta autopoiesis. Upor. J. Y. Lettvin/H. R. Maturana/W. S. McCulloch/W. R. Pitts, »What the Frog’s Eye Tells the Frog’s Brain«, Proceedings of the Institute of Radio Engineers 47 (1959), str. 1940-1951. 51 Upor. u vezi s ovim danas teško pristupačnu literaturu, možda: Ernst H. Kantorowicz, The King's Two Bodies: A Study in Medieval Political Theology, Princeton N. J. 1957; Pierre Michaud-Quantin, Universitas: Expressions du mouvement communautaire dans le moyen âge latin, Paris 1970; Paul Archambaud, The Analogy of the Body in Renaissance Political Literature, Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance 29 (1967), str. 21-53. Uostalom, specifična usmerenost metafore tela nije težila utemeljenju sposobnosti delanja (koja se podmetala), već njenom povezivanju s unutrašnjim poretkom celine. Na odgovarajući način metafora se raspada jer u toku prelaska na apsolutizam može obuhvatiti heterogena (umerena i radikalna) shvatanja i može,
279
kako je po sebi nerazumljivo ipak moguće. Razaranje ove konstrukcije sa silaskom prava razuma dalo je slobodu onome što sledi i u ovoj situaciji je konačno postala stvar sociologije da se kritika ugovora ponovi (preuzme, mora se, zapravo, reći) i da sama potraži odgovore. I socilogija se, ipak, najpre zadovoljila time da kolektivnu sposobnost delanja proglasi i objasni kao nalaz. Parsons za ovo ima poseban pojam »collectivity« (»kolektiva«) koji se delimično definiše preko sposobnosti delanja, delimično preko posebno zgusnute svesti o vrednosti i zaista treba da pogodi vezu oba stanovšta 52. Osim toga se naglašava da društveni sistem koji želi da dostigne sposobnost kolektivnog delanja mora prestrukturisati interne odnose moći i uvesti nove ravni odlučivanja 53 . Na temelju teorije sistem/okolina u središte analize ipak se pomera jedno, do tada marginalno gledište: funkcija kolektivizovanja delanja kao odnos okoline sistema. Ono što dovodi do izgradnje institucija kolektivnog delanja nisu, prema tome, zahtevi koordinisanja (kao što je mislila političko-društvena tradicija), već su zauzimanja pozicija u odnosima okoline. Sposobnost za kolektivno delanje ne proizlazi ni u kom slučaju već iz činjenice da se društveni sistem sastoji iz delanja, odnosno da se konstituiše kao sistem delanja.Time je najpre samo zajemčeno da se elementi sistema u sistemu obrađuju kao delanje, dakle, mogu na primer isključiti priključna delanja. Ovo samo još uvek ne vodi do selekcije određenih, za sistem obaveznih delanja. Po sebi se razume da svako delanje ima spoljna dejstva; ali samo iz ovoga još uvek ne sledi da se ovim spoljnim dejstvovanjima može upravljati preko procesa selekcije u sistemu, preko ograničavanja mogućnosti sistema. Tako se nikako ne kaže da se društveni sistem, koji se kratkoročno formira kada ljudi stoje u redu pred pozorišnom blagajnom, osposobljava za kolektivno delanje ako se neko gura napred ili se 52 Upor. Talcott Parsons, The Social System, Glencoe 111. 1951, st. 41, 95 i dalje; Talcott Parsons/Neil J. Smelser, Economy and Society, Glencoe 111. 1956, str. 15. 53 Upor. James S. Coleman, »Loss of Power«, American Soiological Review 38 (1973), str. 1-17; isti, Macht und Gesellschaftsstruktur, prevod nanemacki, Tübingen 1979.
280
blagajna nc otvara. Može doći do kolektivnog gunđanja, možda i do delanja pojedinaca koji traže prećutnu saglasnost drugih. Ali, koliko daleko može da ide ovo delanje, a da ne izgubi kolektivno pokriće i da se ne pojavi ultra vires kao delanje pojedinačnog čoveka? Mnogo govori u prilog tome da ova nesigurnost unapred guši svaki pokušaj kolektivne spremnosti da se dela: svako očekuje, i što se duže ništa ne dešava utoliko je verovatnije da se ništa neće ni desiti. Drugim recima, nije svaki društveni sistem sposoban za kolektivno delanje, mada se svaki društveni sistem sastoji iz delanja. Delanja se samo pod posebnim pretpostavkama udružuju u kolektivno obavezujuća jedinstva odlučivanja i dejstvovanja. I kada okolina provocira sistem na jedinstvenu akciju, pitanje je da li postoje dovoljne pretpostavke ili da li se dovoljno brzo mogu naknadno ostvariti. Čak i tamo gde već postoje pretpostavke o kolektivnoj odgovornosti, koje podrazumevaju da će članovi neke grupe jedni za druge jemčiti i saispaštati eventualne grehove pojedinaca, još dugo nije osigurana kolektivna sposobnost delanja; kao reakcija na takva stanja može se ograničiti na to da se interno po mogućnosti izbegavaju delanja koja bi mogla izazvati represalije 54. Organizacija za sposobnost kolektivnog delanja mora se posmatrati kao jedno od najvažnijih ranih evolutivnih dostignuća društvenih sistema i to zbog toga što je preko internih restrikcija odlučna da poboljša spoljni odnos ovih sistema. Razume se po sebi daje i kolektivno delanje pojedinačno delanje, dakle s vremena na vreme jedan od mnogih elementarnih događaja u sistemu. Ono samo mora biti posebno označeno preko simbola koji objašnjavaju daje time celokupni sistem povezan. Ovo se može događati na vrlo različite načine, recimo preko ad hoc konsenzusa svih prisutnih ili preko ritualizovanja delanja kao nečega što nema alternativu, na primer, prilikom prizivanja religioznih sila koje je uverljivo samo kao kolektivno delanje. Dalji stupanj razvoja se dostiže kada su simboli, koji markiraju kolek54
Upor. u vezi s ovim, Sally F. Moore, »Legal Liability and Evolutionary Interpretation: Some Aspects of Strict Liability, Self-help and Collectivg^jtespensibility«, u: Max Gluckman (ed.), The Allocation of ResponsibilityJMiachtstÿf' r 1972, str. 51-107. ”
tivno delanje kao takvo, na raspolaganju relativno nezavisno od konteksta i kada, što je tada neophodno, ostavljaju manje ili više otvoren sadržaj odluke. Time dostignuti stepeni slobode interno pretpostavljaju još jače restrikcije. Za ovo je pronađena forma hijerarhije koja na svom vrhu simbolizuje trajno pripravan službeni potencijal za kolektivno delanje. Mi smo smisaone granice okarakterisali u vezi sa zahtevanim sadržajem komunikacije i možemo samo da dodamo: pripravnost sposobnosti za kolektivno delanje menja smisaone granice sistema. Sada se može tražiti potpora za zahteve i odluke kolektivnog delanja. Jedan takav zahtev je u najmanju ruku razumljiv, sastavni deo operacija sistema. Saglasnost se može dati, ali se može i uskratiti, a može se u sistemu kondicionirti - na primer, preko povezivanja sa kompetencijama odlučivanja, principa većine, uređene procedure - za koja kolektivno obavezujuća delanja saglasnost treba očekivati ili je treba podmetnuti. Čovek ne treba da bude bezuslovno siguran da je hijerarhija jedina mogućnost da se ovaj problem reši u hodu na danas neophodnom nivou. Ukoliko bi čovek želeo da izbegne ili oslabi hijerarhizaciju, morao bi da bude u stanju da problem odgovarajućih internih kondicioniranja drugačije reši; jer, kolektivno delanje uvek znači kolektivnu povezanost, a to znači: da će se kolekivno delanje preuzeti kao premisa u smislu drugih delanja sistema i na ovaj način ograničiti mogućnosti. Samo se tako kolektivno delanje razlikuje od čistog fakticiteta normalnih pojedinačnih delanja koja se povremeno odvijaju i reprodukuju sistem. Odnos sistem/okolina je bio naša polazna tačka. Nismo tvrdili da je sposobnost za kolektivno delanje apsolutna nužnost poretka; to se uopšte ne obistinjuje u ravni društvenih sistema. Ali, reč je o važnoj mogućnosti odvajanja dispozicije odnosa sistem/okolina od opšte reprodukcije sistema i njenog koncentrisanja na, za ovo pripremljenu, funkcionalno-specifičnu ustanovu. Sistemi koji raspolažu ovom mogućnošću mogu da kontrolišu svoj uticaj na svoju okolinu i prema potrebi da ga menjaju. Tada su im potrebni i odgovarajući resursi i odgovarajuće informacije. Oni moraju da budu u stanju da na odgovarajući način kondicioniraju interne slobodne prostore ponašanja. A potreban im je i veći uticaj na okolinu da bi mogli da prenesu interne posledične
282
terete. Odnos okoline mora se reprodukovati na nivou više kompleksnosti sistema sa više mogućnosti i više ograničenja. Zna se da društveni sistemi koji nemaju mogućnost da izgrade sposobnost kolektivnog delanja ne mogu preći nizak nivo razvoja. Zna se daje izdiferenciranost relativno autonomnog raspolaganja kolektivnim delanjem u takozvanim »političkim« centrima, dostignuće koje je sve do novog vremena problematično, i uvek iznova stavljano pod znak pitanja. Zna se da je razvoj ovog dostignuća bio praćen i nošen promenama u religioznoj semantici. Zna se koje je teškoće sve do novog doba stvaralo uopšte da se pretpostavi kolektivna korporacija i da joj se kao »moralnoj ličnosti« dodeli pravna sposobnost. U svemu ovome treba pročitati neverovatnost jedne takve tekovine koja danas rutinski funkcioniše u području političkog sistema društva i u području formalno organizovanih socijalnih sistema. Činjenica da se u vezi s tim raspravljaju problemi »legitimacije« obeležava samo da se tekovina kao takva više ne stavlja pod znak pitanja. Ko to hoće mora se opredeliti da bude »anarhista«.
VII Teorija sistema »otvorenih prema okolini«, koja se razvila nadovezujući se na Ludviga fon Bertalanfija jednostavno je prihvatila da spoljni odnos sistema opiše s pojmovima input i output55. Ova pojmovna shema najpre ima mnoge prednosti: funkcija
55 Reprezentativni rad je: Fernando Cortes/Adam Przeworski/John Spragne, Systems Analysis for Social Scientists, New York 1974. Upor. dalje, daleko raspršenije primere kao: John B. Knox, The Sociology of Industrial Relations, New York 1955, str. 144 i dalje; Ralph M. Stogdill, Individual Behavior and Group Achievement, New York 1959, str. 13 i si., 196 i dalje, 278 i dalje; Talcott Parsons, od 50-tih godina u mnogim radovima, npr. Talcott Parsons/Neil J. Smelser, Economy and Society, Glencoe 111. 1956 ili, izloživši formulaciju »the most general case of systems analysis« (»najopštiji slučaj analiza sistema«) u: »An Approach to Psychological Theory in Terms of the Theory of Action«, u: Sigmund Koch (ed.), Psychology. A Study of a Science, tom III, New York 1959, str. 612-711 (640); dalje Gabriel A. Almond/James S. Coleman (ed.), The Politics of the Developing Areas, Princeton 1960, str. 3-64; P.G. Herbst, »A Theory of Simple Behaviour Systems«, Human Relations 14 (1961), str. 71-94; 193-239. David Easton, A Systems Analysis of Political Life, New York 1965; Niklas Luhmann,
283
sistema se može identifikovati s rezultatom njene transformacije i tada se kao struktura posmatraju interni uslovi ove transformacije. Ovaj model omogućuje novo formulisanje neke vrste teorije ravnoteže u smislu da ravnoteža postoji kada ni input ni output ne proizvode ni višak (overload) ni manjak (deficit). Pri tome se »unutrašnjost« sistema, koja savladava »throughput«, može pretpostaviti kao vrlo kompleksna i neprovidna (svakako pogodna za simulaciju), a opažena pravilnost u ponašanju inputa i outputa sistema, ipak, objasniti sistemsko-teorijski 56 . Shema input!output se može, dakle, povezati s konceptom »black box« i s pokušajem da se na nepoznato i različito ponašanje sistema utiče preko promena spoljnih uslova za input i output. Konačno se mogu pretpostaviti interne strukture i strategije sistema koje uzajamno dovode u vezu input ili output i rade s promenljivim orijentacijama problema već prema tome da li uska grla nastaju u inputu ili u outputu, i već prema tome da li se u području inputa ili u području outputa javljaju mogućnosti supstituisanja. Tako se shvata privlačnost ove sheme za teoriju sistema koja ima racionalistička i upravno-tehniča interesovanja. S druge strane, ona navodi na strukturalno-funkcionalistički, i time jako sužen način posmatranja. Pedesetih i šezdesetih godina u teoriji sistema dolazi do skoka strukturalizma i do skoka sheme input!output. Ovo poklapanje nije slučajno. Oba pristupa su se podupirala uzajamno. Strukture su se mogle shvatiti pomoću sheme input!output kao pravila transformisanja, principijelno se mogla prihvatiti njihova promenljivost, ali je istovremeno bilo potrebno da se konkretne analize sistema orijentišu na strukture koje su se povremeno shvatale kao nepromenljive. U ovom »Lob der Routine«, u: isti, Politische Planung, Opladen 1971, str. 113-142; Robert E. Herriott/Benjamin J. Hodgkins, The Environment of Schooling: Formal Education as an Open System, Englewood Cliffs N.J. 1973. Dalje videti i (ne nužno sistemsko-teorijski shvaćenu) primenu u ekonomskoj naučnoj teoriji: Wassily W. Leontief, The Structure of American Economy 1919-1939, 2. izdanje, New York 1951; isti, Studies in the Structure of the American Economy: Theoretical and Empirical Explorations in Input-Output Analysis, New York 1953. 56 Neki su autori na ovaj način došli do zaključka da input i output uopšte postoje samo u perspektivi posmatrača, ne i u samom sistemu. Tako, npr. Francisco J. Varela, Principles of Biological Autonomy, New York 1979.
284
smislu sc govorilo o dinamici sistema, ali se pri tom mislilo samo na proces prolaženja, a ne na samoregulisanje u ravni struktura 57 . Čovek se dalje mora pitati koje pretpostavke moraju biti prisni ne da bi input i output uopšte mogli da se odrede - bilo za sam sistem, bilo za posmatrača. Izjednačavanje »otvorenosti okoline« s »inputom i outputom« najpre je pokrilo ovu problematiku i u području organizovanih društvenih sistema primena teorije je mogla da se osloni na dovoljne prethodne uslove, ne stavljajući ih pod znak pitanja. Ako se, ipak, sledi novija teorija autopojetičkih, samoreferencijalnih sistema i ako se pođe od toga da diferencija prema okolini nije samo problem upravljanja saobraćanja koje prelazi granice, već je konstitutivna za reprodukciju elemenata i samoidentifikaciju sistema, onda to vodi sumnji u domet sheme input/output™. Tako postoje i mnogi iskazi o odnosu sistema i okoline koji se ne mogu sabiti u shemu input/output, na prirner, teza da kompleksni sistemi pretpostavljaju dovoljno kompleksnu okolinu. A u društvenim sistemima postoji neka vrsta prećutne orijentacije na okolinu, recimo obaziranje na društvenu pristojnost, obaziranje na druge uloge učesnika, koja se ne može dovesti nazad na povezanost rezultata inputa s outputom, ne može već zbog toga jer pretpostavlja okolinu kao jedinstvenu, a ne kao diferenciranu prema izvoru inputa i korisniku outputa. Ovo pitanje o (ograničenoj) sistemsko-teorijskoj relevantnosti sheme inputa i outputa može se povezati s pitanjem koji značaj ima redukcija komunikacije na delanje za odnos sistema i okoline. Ovo je pitanje 57
U ovom smislu razlikuju Cortes et al. a.a.O., str. 10, dynamics and diachrony (dinamiku i dijahroniju). Protiv ovog istraživačkog polazišta okrenuli su se pre svega oni autori koji su za ravan strukture predlagali pojmove kao što su: morfogeneza, samoorganizovanje, samoupravljanje. Videti za društvene sisteme pre svega Walter Buckley, »Society as Complex Adaptive System«, u: isti, (ed.), Modern Systems Research for the Behavioral Scientist , Chicago 1968, str. 490-513. 58 Danas se ova shema, ipak, predstavlja samo kao jedna od mnogih konceptualizacija odnosa sistem/okolina. Upor. Jerald llage, »Toward a Synthesis of the Dialectic Between Historical-Specific and Sociological-General Models of the Environment«, u: Lucien Karpik (ed.), Organization and Environment: Theory, Issues and Reality, London 1978, str. 103-145. Puko nabrajanje više mogućnosti ipak ne može da zadovolji.
285
napred moralo da ostane otvoreno 59 . Sada na njega možemo odgovoriti u smislu podudarnosti redukcije delanja i sheme inputloutput. Preko konstitucije i atribucije smisaonog elementa delanja i preko povezivanja delanja i procesa, u kojima svaki selektivni element pojačava selektivnost drugog, sistem daje sopstvenom događanju asimetrični oblik, sinhron ireverzibilnom proticanju vremena. Podređena ovoj premisi i posmatrana iz nje, diferencija sistema i okoline poprima dvostruki oblik: ona se pojavljuje shodno asimetriji procesa kao granica inputa i kao granica outputa, a zamena ili stapanje obe granice u sistemu moraju biti isključeni. Diferencija ovih granica postaje u sistemu pretpostavka uređenog shvatanja diferencije sistem/okolina koja ih zahvata. Tada se okolina pojavljuje po meri strukture vremena sistema kao razdeljena na isporučivanje i prijem, i ukoliko se ova projekcija bilo kako ukorenjuje i nalazi odnos prema stvarnosti, može se upotrebiti da se pojača redukcija na delanje u sistemu i da se procesom delanja upravlja pomoću zahteva okoline. Iz perspektive procesa delanja postoje, s jedne strane, uslovi koji moraju biti prisutni kako bi delanje uopšte moglo da se započne i reprodukuje - na primer, podesni prostori, sredstva za komunikaciju, objekti koji se »obrađuju«, motivacione spremnosti. Sve ovo mora biti unapred osigurano. S druge strane, mora se biti u stanju da se procesu delanja podmetne struktura očekivanja koja je usmerena na rezultate - recimo predmeti koji se mogu izraditi, stanja koja se mogu promeniti ili makar samo: razveseljavanje učesnika. Nešto ove vrste mora se očekivati kao stanje posle delanja. U orijentaciji na takvo ranije i kasnije, na takve uslove i takve rezultate, redukcija delanja može dobiti na sigurnosti selekcije 60 . Kada stanje u okolini podržava takvo asimetrizovanje, kada očekivanja rezultata nagrađuje kako treba i pruža uslove, sistem preko delanja može da ostvari premeštanje inputa u output; on može, u najmanju ruku, da precizira sopstveno ostvarenje selekcije u ovom smeru. To se dešava u obliku programiranja de-
59 60
Videti 4. glavu, VIII.
Ovde sasvim svesno ne kažemo: legitimacija, i ne kažemo: racionalnost. Umetanju ovih pojmova moraju prethoditi dalja kondicioniranja.
286
lanja koje utvrđuje uslove ispravnosti delanja ili pomoću uslova započinjanja ili pomoću nameravanih posledica ili pomoću oba stanovišta 61. Na odgovarajući način mogu se razlikovati kondicionalni programi i ciljni programi 62 . Sa takvim redukcijama - ne samo potpuno na delanje, već na određena delanja ili na delanja koja se brzo mogu utvrditi kao ispravna - diferencija sistema i okoline dobija za sistem »obradiv« oblik. Kada se neki sistem izdiferencira, u ovaj oblik nikada ne ulazi sve ono što se na pretpostavci okoline konstituiše. Međutim, suviše kompleksan odnos okoline dobija drugo shvatanje za orijentisanje internih operacija, testovi potvrđivanja mogu se savladati ili u datom slučaju korigovati. Sistem koji se u ovom pravcu razvija istovremeno postaje nezavisan od drugih oblika internog predstavljanja okoline - recimo od doborg ukusa ili moralnih standarda. Društveni sistemi ni u kom slučaju ne koriste ovu mogućnost da sebe rekonstruišu u svojoj okolini po shemi input/output. Sama redukcija na delanje ne prisiljava na to, samo ga omogućuje. Ali, u meri u kojoj je ostvarena, ona vodi do jasnije izdiferenciranosti onih društvenih sistema koji idu ovim putem. Diferencija sistem/okolina se time dovodi na kombinatorički nivo na kome se istovremeno može aktualizovati više zavisnosti i više nezavisnosti. Sistem postaje zavisniji od određenih osobina ili zbivanja u njegovoj okolini, naime onih koja su relevantna za input ili za preuzimanje outputa, od drugih aspekata okoline, naprotiv, nezavisniji. On sebi može pružiti više senzibilnosti, više dubinske oštrine u opažanju okoline i istovremeno više indiferentnosti. Jedno uslovljava drugo. A oba su uslovljena višim stepenom interne autonomije. Sistem može (u ograničenoj meri) da varira svoj output već prema tome šta stoji na raspolaganju kao input. On, obrnuto, može da varira svoj input, da blokira višak ili da kod manjka traži više, odnosno da pređe na supstitucije, kako bi mu output bio konstantan ili veći. Tada autonomija znači: čovek može birati u aspektima u kojima se prepušta zavisnosti od okoli61
Videti u vezi s drugim oblicima identifikovanja očekivanih veza, 8. gla-
vu, XI. 62 Upor. Niklas Luhmann, »Lob der Routine«, u: isti, Politische Planung: Aufsätze zur Soziologie von Politik und Verwaltung, Opladen 1971, str. 113-142.
287
ne; a ova mogućnost biranja se povećava kada sistem može da organizuje »promenu vodstva« inputa i outputa tako da se jednom može odrediti problemima i uskim grlima granice inputa, a drugi put problemima i uskim grlima granice outputa. Ovo otvoreno stanje u shemi cilj/sredstvo može se interno preslikati, pri čemu ciljevi ograničavaju izbor sredstava, a sredstva izbor ciljeva. Difuzno, estetsko-moralno usaglašavanje s okolinom tada se zamenjuje preko artikulisanih, vrednosnih stanovišta koja su u stanju da utemelje ograničenja u izboru ciljeva i sredstava 63 . Ustanovljavanje neke vrste drugog shvatanja odnosa sistem/ /okolina preko sheme input/output omogućuje da se dostignuća koja prelaze granice regulišu, diferenciraju i kontrolišu. Iz ovoga se na output-granici razvijaju tendencije ka kolektivizaciji delanja. Rezultati koji se daju okolini, odnose se na ceo sistem; a kada se ovo »dešava« manje ili više često, razumljivo je naknadno razvijanje internih ustanova kontrole, na primer, stvaranje mogućnosti reprezentativnog odlučivanja za celokupni sistem. U ovom smislu su pozicije vlasti najpre, i pre svega, »granična mesta« sistema i odatle mogu da legitimišu zahteve za odgovarajućim snabdevanjem moći i kompetencijama. Ovim ponovo dolazimo do prikazivanja »hijerarhije« kao apsolutno »prirodne« pretpostavke poretka. Na input granici se mogu izraditi odgovarajuća diferenciranja. Ona se nalaze u izdiferenciranosti mesta za prijem ili izradu specifičnih učinaka okoline, na primer, informacija. Istraživanje komunikcija govori o »gates« (»kapijama«) i »gate-keepers« (»čuvarima kapija«) kada želi da opiše učinak selekcije takvih mesta. Najzad, prednost nije: da za interne i eksterne procese pripajanja stoje na raspolaganju adrese i da se u vezi s ponašanjem na ovim mestima mogu normalizovati povećana očekivanja. Razumljivo je da se kod takvih posebnih oblika misli na organizacije iz političko-administrativnog područja ili na privredne organizacije. Biramo, da bismo temu zaključili, manje očigledan primer. Ova komplikovana veza između povećanja izdiferenciranosti i autonomije, koja počiva na internim redukcijama i 63
O ovome bliže Niklas Luhmann, Zweckbegriff und Systemrationalität: Uber die Funktion von Zwecken in sozialen Systemen, novo izdanje Frankfurt 1973.
288
pojednostavljenim samoopisivanjima, i naročito mogućnost da se ponašanje drugog ne čita kao činjenica, već kao informacija kao informacija o opasnostima, o razočarenjima, o koincidencijama svake vrste, o ostvarivanju neke veze sa društvenim normama, o onome što je nekoj situaciji primereno. Za ovo je potrebno više od samo atribuirane selekcije. Vaspitanje, naprotiv, koristi redukciju na delanje da bi doseglo nešto što pretpostavlja koordinaciju mnogih nastojanja, dakle, što se ne može prepustiti slučajnostima događanja koja vrše socijalizaciju. Socijalizacija se može dovesti na shemu input/output samo kao vaspitanje. Stanja ili načini ponašanja koji se žele dostići definišu se dostojno polaznom stanju (stepenu zrelosti, obdarenosti, prethodnim znanjima) kao uslovi i biraju se pedagoška sredstva da bi se, ipak, doseglo ono što se samo po sebi ne događa. Ogromni utrošak interakcije i organizacija nastavnih situacija, školskih razreda, školskih sistema, samo su formulacija ovog principa. A u rezultatu se jasno može sagledati kako se osetljivost i neosetljivost vaspitanja za zahteve okoline istovremeno povećavaju, kako u sistemu vaspitanja tada nastaje autonomija (bilo da se ona želi ili ne) i kako se tada mora ispuniti prazan prostor nužne unutrašnje determinisanosti - preko ideala i preko organizacije, preko ideologija i preko politike profesije, ali pre svega preko samostalnih refleksivnih teorija 64 . Čini se daje u svim kompleksnim društvima neizbežno prevazilaženje same socijalizacije, samog ad hoc vaspitanja. Samo se tako mogu reprodukovati znanja i sposobnosti, koji se mogu steći samo kroz duge sekvence koordinisanih pojedinačnih koraka. Samo su tako mogući procesi specijalizacije i podela uloga utemeljena na specijalizaciji. To je dobro poznato. I isto je tako dobro poznata kritika otuđenosti škola od života i neupotrebljivosti naučenih znanja. Međutim, kritika se usmerava prvenstveno na izbor planova rada, na zadiranja u politiku, na kult birokratije i, u novije vreme, na i ovde uticajan kapitalizam. Ona bi morala da bude postavljena mnogo temeljnije pošto je usmerena na probleme koji proističu iz intencionalizovanja samog vaspitanja. Pre 64 Posebno o ovome: Niklas Luhmann/Karl Eberharđ Schorr, Reflexionsprobleme im Erziehungssystem, Stuttgart 1979.
Društveni sistemi
289
svega bi se moralo voditi više računa o tome da samo pedagoški stilizovano delanje ponovo postaje komunikacija sa ovim ciljem. Na taj način postaje neizbežna neka vrsta sekundarne socijalizacije u pedagoškom kontekstu. Delanje ulazi u sistem sa svojim namerama, sa svojim idealima, svojim prinudama uloga i u sistemu se doživljava i ocenjuje. Ono takoreći ponovo biva uhvaćeno u klopku samoreferencije i daje onome, koji treba da se vaspita, slobodu da reaguje na ovu nameru kao takvu - da je sledi iz čistog oportunizma ili da je izbegne što više može. Vaspitanje stremi outputu. Ono ocenjuje date uslove kao što su obdarenost, prethodna znanja, školska disciplina. Ono varira pedagoška sredstva da bi došlo do posledice, nadajući se uspehu. Ali, sve to ima efekte socijalizacije u sistemu koji izmiču proračunu 65 . Oni transformišu jednakost u nejednakost. Oni motivišu i demotivišu. Oni pripajaju iskustva uspeha iskustvima uspeha i iskustva neuspeha iskustvima neuspeha. Oni pospešuju upošljavanja koja omogućavaju da se naročito s vaspitačima, nastavnicima, školama i školskim razredima izađe na kraj. Autonomija izdiferenciranih input/output-ardnžmma tada mora da bude na nišanu da bi se samoizgrađena stvarnost korigovala, da bi se kontra-intuitivnim ponašanjem stvarnosti ponovo upravljalo. Suviše neverovatno strukturisan sistem koji traži da se potpuno identifikuje s transformacijom inputa u output mora računati s posledičnim problemima sopstvenih povećavanja redukcija. Input i output su stanovišta poretka koja se mogu odrediti samo u odnosu na sistem. Izvan toga se radi o jako redukovanim, punktualnim zadiranjima u okolinu, o redukciji kompleksnosti okoline na granicama i preko granica sistema. U procesima komunikacije sistema iz toga mogu nastati očekivane teme koje definišu smisaone granice sistema. Da bi se ovo u ovom obliku moglo dogoditi, gotovo potpuno u skladu sa stvarnošću, ipak ostaje iluzija - u najboljem slučaju iluzija koja dobro funkcioniše. 65 U vezi s jednom (suviše optimističkom) procenom upor. Robert Dreeben, Was wir in der Schule lernen, prevod na nemački, Frankfurt 1980. Upor. i Niklas Luhmann/Karl Eberhard Schorr, »Wie ist Erziehung möglich?«, Zeitschrift für Sozialisazionsforschung und Erziehungssoziologie 1 (1980), str. 37-54.
290
VIII Tek kadasmisaone granice stavljaju na raspolaganje diferenciju sistema i okoline, može postojati svet. Sistemi koji smisao konstituišu i primenjuju izdvajaju se tako iz sveta. Oni doživljavaju svoju okolinu, sebe same i sve što u njoj fungira kao element, kao selekciju u horizontu koji sve mogućnosti uključuje i ukazuje na dalje mogućnosti, koji nagoveštava kraj i dalje od toga, koji svojevoljno ograničava istovremeno nužno i iz svake pozicije. U ovom shvatanju svet je korelat identiteta smisla, on je potpuno sadržan u svakom elementu smisla i to tako da je on kao isti, dat svim elementima smisla. Pojam sveta se, naravno, može različito ustanoviti, recimo kao ukupnost kobnog za spas izvan sopstvene grupe 66 ili kao ono nasuprot (tada nužno ekstramundalnog) subjekta 67 . Mnogo više ne pomaže ni (za sociologe najpre) atraktivna pretpostavka »intersubjektivnog« konstituisanja sveta 68; i suviše je po sebi razumljiva i teorijski nedovoljno plodna. Ovde umećemo pojam sveta kao pojam za smisaono jedinstvo diferencije sistema i okoline i upotrebljavamo ga na taj način kao konačni pojam lišen diferencije. Postavljen ovde, pojam sveta ne označava (ma kako uvek sveobuhvatnu, totalnu) predmetnu ukupnost, universitas rerum, koja se ne bi mogla zamisliti lišena diferencije 69. Prvobitno i fenomenološki shvaćen, svet je dat kao neshvatljivo jedinstvo. Kroz izgradnju sistema, i relativno na izgradnji sistema, može se odre66
Tako John Hofer, Verstand einer Hutteriten-Siedlung in Alberta, Cana-
da (1981). 67
Videti svet kao korelat svesti, kao puko intencionalno biće kod Edmund Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, Bd. 1, Husserliana, Bd. III, Den Haag 1950, str. 114 i dalje. 68 Upor. Alfred Sshutz, »Das Problem der transzendentalen Intersubjektivität bei Husserl«, Philosophische Rundschau 5 (1957); Aron Gurwitsch, »The Commonsense World as Social Reality: A Discourse on Alfred Schutz«, Social Research 29 (1962), str. 50-72; Peter L. Berger/Thomas Luckmann, The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden City, N. Y. 1966; Richard Grathoff/B. Waldenfels (Hrsg.), Sozialität und Intersubjektivität, München 1983. 69 Svi pokušaji da se ovo učini postuliraju uvek još samo prazninu, ništa, haos kao diferenciju u odnosu na svet.
291
diti kao jedinstvo diferencije 70. U oba pogleda važi: pojam sveta označava jedinstvo koje je aktuelno samo za smisaone sisteme koji su u stanju da se razlikuju od njihove okoline, i potom jedinstvo ove diferencije reflektuju kao jedinstvo koje obuhvata dve beskonačnosti, unutrašnju i spoljašnju. Dakle, svet u ovom smislu se konstituiše preko diferenciranja smisaonih sistema, preko diferencije sistema i okoline. Utoliko on nije (drugačije od fenomenalno datog sveta) nešto prvobitno, arhaično, on je krajnje jedinstvo kao pretpostavka pripajanja nekoj diferenciji. On je svet posle greha. Time se napušta tradicionalno centriranje pojma sveta na »sredinu« ili potom na »subjekt« 71, ali se ne precrtava prosto bez mogućnosti zamene. Na njegovo mesto dolazi centriranje na diferenciju; ili tačnije: na diferencije sistem/okolina koje se u svetu diferenciraju i time svet konstituišu. Svaka diferencija postaje tako središte sveta i upravo to čini svet neophodnim: on integriše za svaku diferenciju sistem/okolina sve diferencije sistem/okolina koje svaki sistem zatiče u sebi samom i u svojoj okolini 72 . U ovom smislu svet ima više središta - ali tako da svaka diferencija može uvrstiti druge u sopstveni sistem ili u njegovu okolinu. Ovo može na prvi pogled da izgleda izveštačeno. Ali, ni drugi pojmovi sveta ne nude osobine dostojne naročitog poverenja. Međutim, s ovim pojmom sveta dobijamo pre svega mogućnost da predlažemo istraživanja koja povezuju semantiku »sveta« sa strukturalno-društvenim razvojem društvenog sistema. Jer, ova evolucija je,, ma šta ona inače može biti i ma kako se ona mora odrediti i objasniti, postavljanje diferencije sistem/okolina u emergentnu ravan društvenih sistema. 70 Moramo makar u vidu napomene podsetiti na to daje ovde reč o smisaonim sistemima sa sposobnošću samoposmatranja; i da osim sistem/okolina, postoje i druge sheme za opažanje datog sveta, na primer, pojava /suština, ovo i drugo. 71 Poznata tema istorije »sveta«. Upor., recimo, Arthur O. Lovejoy, The Great Chain of Being: A Study of the History of an Idea , 1936, novo izdanje Cambridge Mass. 1950, str. 108 i daije. 72 Gotovo bi se mogla ponovo primeniti jedna od svečanih formula sveta Plinija mlađeg: »extra intra cuncta conplexus in se«. Upor. Cajus Plinius Secundus, Naturalis Historia (Hrsg. Mayhoff), novo izdanje Stuttgart 1967, knjiga II, 1. str. 128 i si.
292
Treba podsetiti na to da se svako ili/ili mora veštački uvesti preko osnove kojoj ne odgovara 73. Svaka diferencija je diferencija koja sebe nameće. Ona dobija svoju operativnu sposobnost, svoju sposobnost da stimuliše dobijanje informacije kroz isključivanje trećih mogućnosti. Klasična logika sledi ovaj princip. Naprotiv, logika sveta može biti samo logika uključene isključenosti trećeg. Kako bi mogle izgledati logike koje ovo uzimaju u obzir, od Hegela je mnogo raspravljani problem 74 . Ovde se moramo zadovoljiti određenjem problema.
73
Upor. gore, 1. glavu, II pod 7.
74
Raspravljan pre svega u pogledu arhitekture i operativne sposobnosti takve logike. »Sukob oko pozitivizma« je, nažalost, doveden sasvim ispod ovde zahtevanog nivoa mišljenja. Upor. umesto ovoga Gotthard Günther, Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, 3 toma, Hamburg 1976-1980.1 u opštim teorijama sistema sve veću pažnju nalaze problemi rekursivne, čak »dijalektičke« logike koja dopušta samoreferenciju. Videti, npr. Heinz von Foerster, »The Curious Behavior of Complex Systems: Lessons from Biology«, u: Harold A. Linstone/W. H. Clive Simmonds (ed.), Futures Research: New Directions, Reading Mass. 1977, str. 104—113; Francisco J. Varela, Principles of Biological Autonomy, a.a.O.
293
Šesta glava
INTERPENETRACIJA I Ovo poglavlje obrađuje posebnu okolinu društvenih sistema: ljude i njihove odnose prema društvenim sistemima. Biramo izraz »čovek« da bismo utvrdili da se radi kako o psihičkom tako i o organskom sistemu čoveka. Izraz »ličnost« želimo u ovom kontekstu da izbegnemo u velikom obimu kako bismo ga sačuvali za dobijanje društvene identifikacije nekog kompleksa očekivanja koja su usmerena na pojedinačnog čoveka. Tema čoveka i njegovog odnosa prema društvenom poretku ima staru tradiciju koju ovde ne možemo primereno da razvijemo 1. Ova tradicija nastavlja da živi u »humanističkim« pretpostavkama normi i vrednosti. Pošto želimo da se od njih ogradimo neophodno je da tačno odredimo mesta preloma. Naročito kada se neka tradicija ne može nastaviti, a mi ovo tvrdimo za sve slučajeve radikalne promene društvene strukture, nužno je da se objasni diferencija kako bi se pronašle mogućnosti prelaženja. Diferencijalna tačka je: da u humanističkoj tradiciji čovek stoji u okviru, a ne izvan društvenog poretka. On važi kao sastavni deo društvenog poretka, kao element samog društva. Kada je nazivan »individuum« onda je to bilo zbog toga što je za društvo
1 Upor. Niklas Luhmann, »Wie ist soziale Ordnung möglich?«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik: Studien zur Wissenssoziologie der modernen Gesellschaft, Bd. 2, Frankfurt 1981, str. 195-285.
294
bio dalje nedeljiv, krajnji element. Nije trebalo misliti na razdvajanje njegove duše od njegovog tela i potom na njihovo dalje razlaganje. Takva bi dekompozicija razorila ono što je čovek u društvu i za društvo. Na odgovarajući način nije važilo da je čovek zavisan samo od društvenih poredaka (što niko ne bi osporavao), već je shvatan kao povezan sa vođenjem života u društvu. Oblik njegove egzistencije mogao se ostvariti samo u društvu. U toku srednjeg veka na mesto političkog (opštinskog) dolazi socijalni karakter društvenog poretka, ali se time princip ne menja, samo se proširuje. Od zoon politikon postaje animal sociale. U oba slučaja jt priroda (mogućnost rasta, mogućnost-ostvarivanja-fonne) čoveka zamišljena kao određena preko normativnih zahteva društvenog poretka. Priroda čoveka bila je njegov moral, bila je njegova sposobnost da u društvenom životu poštovanje stekne, ali i izgubi. U ovom smislu je njegova perfekcija bila zasnovana na društvenom ostvarivanju, što nije isključivalo mogućnost njenog uništenja zbog koruptivnosti celokupne prirode. Semantika takvog poretka morala je da bude u strogom smislu »prirodno-pravna«. Ona je morala samu prirodu da shvata kao normiranu. To nije imalo samo pravno utemeljenje, već i ontološke aspekte. Ravan stvarnosti koja je još mogla da bude shvaćena kao »prirodno biće« nije se mogla sniziti. Otuda je čovek bio prirodni, krajnji element, društvo je shvatano kao gradski (opštinski) razvijen zajednički život ljudi, kao telo vlastite vrste koje se sastoji iz telesno nepovezanih tela, prevazilazeći ovo kao ukupnost ljudi, kao čovečanstvo. Osnova zajedništva ležala je u pojmu života koji je u sebe mogao primiti kvalifikaciju »dobrog života«. Ovo predstavljanje posredovalo je, opet, impulse normativne vrste sve do nove humanističke pretpostavke Humbolta: čovek treba u sebi samom da razvije onoliko ljudskosti koliko je to moguće. A kako bi čovek mogao da ospori interes za čovečnošću, kako bi mogao da odbaci odgovarajuće čudno traženje? Prvi korak semantičke rekonstrukcije nalazi se u kasnim prirodnopravnim učenjima o ugovoru. Ona na pouzdan način registruju društveno-strukturalne promenc koje traže više pokretljivosti i slabe predvidljive veze (na primer u kućno-lokalnom 295
životnom krugu) 2. Zamisao da se društvo posmatra kao ugovor, formuliše novu maksimu za ovo prelazno doba: slobodno, ali čvrsto. Društveno-strukturalni razvoji koji tada slede, politička i industrijska revolucija, promena nauka koje se bave čovekom, razaraju i ovo »slobodno, ali čvrsto«. Dele se biologija, psihologija i sociologija; same nauke zadobijaju distancu prema normativnim regulisanjima prava, religioznim pretpostavkama, političkim vrednostima i ciljevima. Već u 19. veku »organizam-analogija« deluje kao koncept skučeno 3, naročito u pogeldu napredovanja »biologije« kao neprirodne 4. Od tada se čovek bavi njenom kritikom 5. Humanizam se vraća iz prirode u duh. Sociologija traga za neugovomim osnovama delovanja ugovora u pravcu povezivanja. Čovek po sebi više ne može nositi ugovor. Svoju društvenost zahvaljuje - društvu. Umesto da se kreće kontrafaktički-normativno u područjima s opadajućom snagom ubedivanja, posegao je za povlasticom da formuliše diferenciju. Ovo se nije moglo dogoditi sa pukom kritikom staroevropske izgradnje pojmova ili zaključaka po analogiji. To vodi samo do apstrakcije rezidua tradicije koji bi se onda, sa svoje strane, morali zastupati »nekonformistički«. Tako se konačno završava u problematičnoj polemici protiv »konformizma« - samo da bi se očekivao konformizam sa »nekonformizmom«. U ovoj situaciji se nudi pokušaj prelaska sa beznadežnih na neverovatne konceptualizacije. Posmatra li se čovek kao deo okoline društva (umesto kao deo samog društva) onda to menja premise svih pitanja tradicije, dakle i premise klasičnog humanizma. To ne znači da bi se čovek 2 Kao vrlo pregledno izlaganje videti Mervyn James, Family, Lineage, and Civil Society: A Study of Society, Politics, and Mentality in the Durham Region, Oxford 1974. Polazeći od naših teorijskih premisa treba pre svega zapaziti značaj štampe za takve razvoje. 3 Ono ne konačno zbog toga jer vrednost argumenta analogije ne ubeđuje više tako kao u antici i u srednjem veku; a ovo je, opet, povezano s krajem retorike. 4 Upor. npr. René Worms, Organisme et société, Paris 1895. 5
Upor. kao tipične primere: Paul Kellermann, Kritik einer Soziologie der Ordnung: Organismus und System bei Comte, Spencer und Parsons, Freiburg 1967; A. James Gregor, »Political Science and the Uses of Functional Analysis«, The American Political Science Review 62 (1968), str. 425-439. Poučno za konsekvence u oblasti međunarodnog prava: Gerhart Niemeyer, Law Without Force: The Function of Politics in International Law, Princeton 1941, naročito str. 290 i dalje.
296
procenjivao kao manje vredan u poređenju s tradicijom. Ako se ovo pretpostavlja (a u svim polemikama protiv ovog predloga u osnovi se, otovreno ili prikriveno, nalazi takvo tumačenje), onda nije shvaćena promena paradigme u teoriji sistema. Teorija sistema polazi od jedinstva diferencije sistema i okoline. Okolina je konstitutivan momenat ove diferencije, dakle nije za sistem manje važna od samog sistema. Teorijska dispozicija je u ovom stanju apstrakcije još potpuno otvorena za vrednovanja različite vrste. Okolina može sadržati nešto što je za sistem (bilo pod kojim uslovima) važnije od sastavnih delova sistema; ali, razumljiva je i suprotna konstelacija u teoriji. Međutim, s razlikovanjem sistema i okoline dobija se mogućnost da se čovek kao deo društvene okoline shvati istovremeno kompleksnije i nezavisnije nego što bi ovo bilo moguće kada bi morao da bude shvaćen kao deo društva; jer, okolina je u poređenju sa sistemom upravo ono područje razlikovanja koje pokazuje veću kompleksnost i manju uređenost. Čoveku se tako dopuštaju veće slobode u odnosu prema njegovoj okolini, naročito slobode prema neracionalnom i nemoralnom ponašanju. On više nije mera društva. Ova ideja humanizma ne može se nastaviti. Jer, ko bi mogao ozbiljno i promišljeno da tvrdi da bi se društvo moglo oblikovati po slici čoveka, uzdignute glave itd.
II Pojam »interpenetracija« koristimo da bismo opisali posebnu vrstu doprinosa izgradnji sistema koji dolazi od sistema okoline. Ovo smeštanje pojma u odnose sistem/okolina mora se vrlo tačno odrediti - naročito zbog toga što se odomaćilo vrlo nejasno razumevanje interpenetracije 6 .
6 Kod Parsonsa pojam sadrži jasne konture iz celokupne arhitekture njegove teorije, mada i ovde nešto treba osporiti. Upor. u vezi s tim Stefan Jensen, »Inlerpenetration - Zum Verhältnis personaler und sozialer Systeme«, Zeitschrift für Soziologie 7 (1978), str. 116-129; Niklas Luhmann, »Interpenetration bei Parsons«, Zeitschrift für Soziologie 7 (1978), str. 299-302. Uostalom, pojam ostaje nejasan ako se njime bez bližih objašnjenja samo označava uzajamno presecanje sistema. Upor. recimo, Ronald L. Breiger, »The Duality of Fersons and Groups«, Social Forces 3 (1974), str. 181-190; Richard Münch, »Über Parsons zu Weber:
297
Najpre: nije reč o opštem odnosu između sistema i okoline, već o unutrašnjem sistemskom odnosu između sistema koji međusobno, jedni za druge, pripadaju okolini. U području unutarsistemskih odnosa pojam interpenetracije treba da označi uže stanje stvari koje se pre svega mora razlikovati od odnosa input/output (učinaka) 7. O penetraciji želimo da govorimo kada neki sistem stavlja na raspolaganje sopstvenu kompleksnost (i time: neodređenost, kontingenciju i prinudu selekcije) za izgradnju nekog drugog sistema. U tačno ovom smislu društveni sistemi pretpostavljaju »život«. Na odgovarajući način imamo interpenetraciju kada je ovo stanje stvari dato uzajamno; kada se, dakle, oba sistema uzajamno omogućuju tako što u povremeno drugi sistem unose svoju, prethodno konstituisanu, kompleksnost. U slučaju penetracije može se zapaziti da je ponašanje penetrirajućeg sistema saodređeno sistemom koji prima (i eventualno izvan ovog sistema prolazi bez orijentacije i lutajući kao što prolazi jedan mrav bez kontakta sa gomilom mrava). U slučaju interpenetracije sistem koji prima deluje povratno i na izgradnju strukture penetrirajućeg sistema; on zahvata ovoga dvostruko, spolja i iznutra. Tada su uprkos (ne: zbog!) ovog pojačavanja zavisnosti mogući veći stepeni slobode. Ovo znači takođe: interpenetracija u toku evolucije snažnije individualizuje ponašanje od penetracije. Ovo važi naročito eklatantno za odnos ljudi prema društvenim sistemima. Pojam interpenetracije nudi nam ključ za dalje analize ovog odnosa. On na taj način zamenjuje prirodno-pravna učenja, ali i sociološke pokušaje koji su radili sa osnovnim pojmovima teorije uloga, sa pojmom potreba, sa teorijama socijalizacije. Ovaj odnos može fundamentalnije da se shvati kao interpenetracija nego što mogu upravo navedeni sociološki koncepti. Interpenetracija ih ne isključuje, već ih uključuje. Podsećamo: kompleksnost kazuje da se mnoštvo elemenata, ovde delanja, može povazati samo selektivno. Kompleksnost, dakle, znači nužnost selekcie. Ova nužnost je istovremeno sloboda, naime sloboda za različito kondicioniranje selekcije. Određenje Von der Theorie der Rationalisierung zur Theorie der Interpenetration«, Zeitschrift für Soziologie 9 (1980), str. 18-53; Theorie des Handelns: Zur Rekonstruktion der Beiträge von Talcott Parsons, Emile Dürkheim und Max Weber, Frankfurt 1982. 7 Upor. 5. glavu, VII.
delanja otuda ima normalno različite izvore, psihičke i društvene. Stabilnost (= očekivanost) delanja određene vrste je, prema tome, rezultat kombinatoričke igre, jedne mixed-motive geme (igre sa različitim motivima). Evolucija filtrira i daje ono što je prihvatljivo kako psihički tako i društveno, i onda razara vrste delanja, situacije delanja, kontekste delanja tako što im oduzima psihičko ili društveno kondicioniranje. Čovek bi trebalo samo da zamisli da »građevinski preduzimač« iz 1883. danas želi da pokuša da sagradi kuću: nedostajali bi mu gotovo svi uslovi za njegova očekivanja, ne samo u tehničkom, već upravo u društvenom području; a on sam bi sumnjao u sve koji bi sa njim trebalo da rade. Ne može se dovoljno naglasiti središnji momenat ove koncepcije: interpenetrirajući sistemi ostaju jedni za druge okolina 8 . To znači: kompleksnost koju oni stavljaju na raspolaganje jedni drugima, za sistem koji je povremeno preuziman neshvatljiva je kompleksnost, dakle, nered. Zato bi se moglo takođe formulisati da psihički sistemi opskrbljuju društvene sisteme dovoljnim neredom, a isto tako i obrnuto. Dakle, kroz interpenetraciju se ne stavljaju pod znak pitanja sopstvena selekcija i autonomija sistema. Čak i kada bi se sistemi morali zamisliti kao apsolutno determinisani, inficirali bi se kroz interpenetraciju sa neredom i izložili se nepredvidljivosti ostvarivanja njihovih elementarnih događaja. Svaka reprodukcija i svaka izgradnja strukture pretpostavlja tako kombinaciju reda i nereda: sopstvenu strukturisanu i neshvatljivu tuđu, uređenu i slobodnu kompleksnost. Izgradnja društvenih sistema (kao i izgradnja psihičkih sistema) sledi order from noise principle (red iz principa buke) (von Foerster). Društveni sistemi nastaju na temelju buke koju psihički sistemi stvaraju pri njihovom pokušaju komunikacije. Ovde izabrano shvatanje pojma namerno izbegava mnogo jednostavniji put zaustavljanja na elementima iz kojih se sastoje interpenetrirajući sistemi. Čovek bi mogao da pokuša da se zadovolji time da kaže da se ljudi i društveni sistemi seku u pojedinim 8 Ovo, naravno, važi i za druge slučajeve inlerpenetracije. Tako je, na primer, (»sopstveni«) organizam okolina psihičkog sistema, ćelije mozga su okoline nervnog sistema itd. Tako Alfred Kuhn, The Logic of Social Systems, San Francisco 1974, str. 40, o behavioral system (bihejvioristiekom sistemu) i biological system (biološkom sistemu).
299
elementima, naime delanjima. Delanja su ljudska delanja ali istovremeno možda i građevinski kamen društvenih sistema. Bez ljudskog delanja ne bi postojali društveni sistemi, kao što i obrnuto čovek samo u društvenim sistemima može steći mogućnost delanja. Ovo shvatanje nije pogrešno, ali je suviše jednostavno. Pojam elementa nije krajnji element sistemsko-teorijske analize; ovo nismo obradili samo na pojmu kompleksnosti, već i na pojmu samoreferencijalnog sistema. Na odgovarajući način smo i pojam elementa razontologizovali 9. Događaji (delanja) nisu ni na koji način elementi bez supstrata. Ali, njihovom jedinstvu ne odgovara jedinstvo njihovog supstrata; ono se proizvodi u sistemu primene preko sposobnosti pripajanja 10 . Elementi se sami konstituišu kroz sisteme koji se iz njih sastoje, a u ovom sklopu je važna okolnost da kompleksnost zahteva selektivni odnos elemenata. Dakle, čovek se ne može zaustaviti kod ukazivanja na elemente kao da se radi o kamenčiću za mozaik; jer iza njih odmah izranja pitanje kako treba objasniti sposobnost selektivnog konstituisanja elemenata. Mnogo radikalnije nego što to može da vidi i formuliše teorija delanja, teorija sistema poseže nazad za strukturalnim uslovima selektivnosti. U vezi s ovim pitanjem pojam interpenetracije ne treba da označava samo presecanja u elemenatima, već uzajamni doprinos selektivnoj konstituciji elemenata koji tada kao posledicu ima takva presecanja. Odlučujuće je da se kompleksnost čoveka može razviti tek s obzirom na društvene sisteme i istovremeno se preko društvenih sistema koristi da im, ukoliko se tako sme reći, uskrati delanja kojima su dovoljni uslovi društvene kombinatorike. Ostaje istinito da interpenetrirajući sistemi konvergiraju u pojedinim elementima, naime koriste iste elemente ali im daju povremeno različitu selektivnost i različitu sposobnost pripajanja, različite prošlosti i različite budućnosti. Pošto se radi o tem9 10
Upor. 1. glavu, II pod 4.
Ovde su naročito uočljive paralele, ali i divergencije u odnosu na Kantovu obradu problema kompleksnosti. I Kant polazi od raznolikosti i pita kako se dolazi do jedinstva. Ali, pošto on želi da odgovori ukazujući na smisaone sinteze, celokupno pitanje se psihologizuje; a pošto to, opet, nije prihvatljivo, transcendentalizam se mora izostaviti. Danas je čovek skloniji suprotnom, re-naturalizovanju celokupnog pitanja (uključujući teoriju saznanja), bez vraćanja na ontologiju.
300
poralizovanim elementima, konvergencija je moguća samo u sadašnjosti. Mada su kao događaji identični, elementi imaju, u sistemima u kojima sudeluju, različito značenje: oni vrše izbor iz povremeno drugih mogućnosti i vode do povremeno drugih konsekvenci. To ne znači konačno: da je konvergencija koja se događa kao naredna opet selekcija', dakle, da se diferencija sistema reprodukuje u procesu interpenetracije. Samo je tako uopšte moguća dvostruka kontingencija kao kontingencija - tj.: kao nešto što je zahvaljujući kompleksnosti koja joj leži u osnovi povremeno moguće i drugačije, dakle, sa ovim upućivanjem na druge mogućnosti mora se računati. Pomoću ove koncepcije možemo konačno da odgovorimo na pitanje koje smo morali da ostavimo otvorenim prilikom obrade problema dvostruke kontingencije (Treća glava). Pojam interpenetracije odgovara na pitanje o uslovima mogućnosti dvostruke kontingencije. On izbegava da ovaj odgovor pruži ukazivanjem na prirodu čoveka; on izbegava i posezanje za (tobože u svemu utemeljenom) subjektivnosti svesti. On ne formuliše problem ni kao »intersubjektivnost« (pretpostavljajući subjekte). Početno pitanje je pre: koji predujam stvarnosti mora postojati da bi moglo dovoljno često i dovoljno potpuno da se dođe do iskustva o dvostrukoj kontingenciji, a time i do izgradnje društvenih sistema. Odgovor glasi interpenetracija. On istovremeno precizira premise pitanja na koje odgovara. Nije u pitanju prosto slojna izgradnja sveta prilikom koje se moraju prvo završiti donji slojevi pre nego što se može nastaviti sa gradnjom. Naprotiv, same.pretpostavke za ovo dovode se u odgovarajući oblik tek sa evolucijom viših ravni izgradnje sistema. One nastaju kroz naprezanje. Zbog toga je evolucija moguća samo kroz interpenetraciju, tj. samo kroz uzajamno omogućavanje. U ovom smislu evolucija je, sistemsko-teorijski posmatrano, cirkularni proces koji se konstituiše u stvarnosti (ne: u ništavilu!). I nužnost razlikovanja delanja i komunikacije obogaćuje se dodatnim smislom kroz pojam interpcnetracijc. Delanje zahteva individualnu pripisivost kao konstitucionalni momenat, dakle nastaje kroz princip podele. Naprotiv, komunikacija se ostvaruje kroz podudaranje tri različite selekcije. Ovo pod udaranje se ne sme događati samo ovde-onde, ne sme se događati slučajno; ono
mora imati mogućnost redovnog i očekivanog reprodukovanja. Za ovo se, u slučaju dovoljnog potvrđivanja, gradi sopstveni sistem, društveni sistem koji, međutim, mora imati mogućnost pretpostavljanja sposobnosti selektivne produkcije. Ljudi su neophodni makar za saopštenje i razumevanje, mnogostruko i za stvaranje stanja stvari koja u sklopu komunikacije fungiraju kao informacija. Interpenetracije, naime prilaganje kompleksnosti za izgradnju emergentnog sistema dešava se, dakle, u obliku komunikacije; i obrnuto, svako konkretno pokretanje komunikacije pretpostavlja odnos interpenetracije. Ova cirkulamost iznova ističe da društveni sistemi mogu nastati samo kao samoreferencijalni sistemi. Ona osim toga potvrđuje da izgradnju društvenih sistema ne omogućuju određena, unapred već prisutna svojstva čoveka - kao: centralno upravljani nervni sistem, pokretljiv palac, sposobnost da se proizvode različiti glasovi i da se čuje sopstveni glas, itd.; već da sve ovo proizvodi društvene sisteme samo ako se i zato što se ovo može pretposaviti kao temporalizovana kompleksnost koja iz momenta u momenat bira svoja sopstvena stanja i na njih može uticati. Konačno se ovim razmišljanjima može dodati empirijski proverena hipoteza: društveni sistemi koji mogu posegnuti za kompleksnijim psihičkim sistemima imaju potrebu za manjom strukturiranošću 11. Oni mogu podsticati višu nestabilnost i bržu promenu strukture. Nekada se mogu izložiti slučajnostima i time mogu olakšati njihov pravilan rad. I ovo se može sagledati samo ako se kompleksnost i interpenetracija tačno shvate, naime kao narastajuća nužnost selekcije i kao otvorena mogućnost kondicioniranja upravo ove prinude. Interpenetracija se ne sme pretpostaviti ni po modelu odnosa dve odvojene stvari, ni po modelu dva delimično presecajuća kruga. Sve prostome metafore su ovde posebno zavodljive. Odlučujuće je da se granice jednog sistema mogu preneti u operativno područje drugog sistema. Tako granice društvenih sistema padaju u svest psihičkih sistema. Svest prihvata i tako nosi mogućnost povlačenja granica društvenih sistema i to upravo zbog toga što 11 Upor. Paul Stager, »Conceptal Level as a Composition Variable in SmalLGroup Decision Making«, Journal of Personality and Social Psychology 5 (1967), str. 152-161.
302
one nisu istovremeno granice svesti. Isto važi i u suprotnom slučaju: granice psihičkih sistema padaju u područje komunikacije društvenih sistema. Komunikacija je prosto prinuđena da se u svom toku orijentiše na ono što su psihički sistemi već prihvatili u svojoj svesti i na ono što nisu. I ovo je moguće samo zato što granice psihičkih sistema nisu istovremeno granice komunikativnih mogućnosti. Svaki sistem koji učestvuje u interpenetraciji realizuje u sebi samom drugi sistem kao njegovu diferenciju sistema i okoline, ali se pri tome sam ne razara na odgovarajući način. Tako svaki sistem može u odnosu na drugi da ostvari nadmoćnost sopstvene kompleksnosti, sopstvene načine opisivanja, sopstvene redukcije i na ovoj osnovi da stavi sopstvenu kompleksnost na raspolaganje drugome. Učinak sistema koji stvaraju interpenetrirajući sistemi jedni za druge ne sastoji se, dakle, u inputu resursa, energije, informacije. Naravno, i ovo ostaje moguće. Neki čovek nešto vidi i to ispriča, upravlja dakle informaciju ka društvenom sistemu. Ono što mi nazivamo interpenetracijom ipak zadire dublje, nije spoj rezultata, već je konstitucionalna veza. Svaki sistem stabilizuje sopstvenu kompleksnost. On zadržava stabilnost mada se sastoji iz elemenata koji se događaju, dakle preko sopstvene strukture je prisiljen na stalnu promenu sopstvenih stanja. On tako proizvodi strukturno uslovljenu istovremenost trajanja i promene. Nešto zaoštreno moglo bi se reći i: svaki sistem stabilizuje sopstvene nestabilnosti. Time garantuje tekuću reprodukciju još neodređenih potencijala. Njihovo određenje se može kondicionirati. Ovo kondicioniranje uvek teče samoreferencijalno, uvek je, dakle, momenat autopojetičke reprodukcije sopstvenih elemenata; ali, ono pri tom uvek prihvata, baš zato što bi čista samoreferencija bila tautološka, potstreke iz okoline. Samoreferencijalni sistemi su zbog toga u položaju da raspoložive potencijale za izgradnju sistema izdržavaju u emergentnim ravnima stvarnosti i da se uklope u tako stvorenu posebnu okolinu. Pojam interpenetracije, tako posmatrano, povlači konsekvence iz promene paradigme u teoriji sistema: iz prelaska na teoriju sistem/okolina i na teoriju samoreferencijalnih sistema. On utoliko pretpostavlja i ovu promenu teorijske dispozicije kada autonomiju interpenetrirajućih sistema shvata kao povećavanje i selekciju zavisnosti od okoline. 303
III O interpenetraciji treba da se govori samo onda kada su i sistemi koji doprinose njenoj kompleksnosti autopojetički sistemi. Interpenetracija je, prema tome, odnos autopojetičkih sistema. Ovo ograničavanje područja pojma omogućuje da se klasična tema čovek i društvo posmatra iz daljeg ugla koji nije bez ustezanja dat sa smislom reči »interpenetracija«. Kao što samoreprodukcija društvenih sistema,- na osnovu toga što komunikacija pokreće komunikaciju, takoreći teče od sebe, ukoliko prosto ne prestane, i u ljudima postoje zatvorene samoreferencijalne reprodukcije koje se pri vrlo grubom, ali ovde zadovoljavajućem posmatranju, mogu razlikovati kao organske i kao psihičke reprodukcije. U jednom slučaju je medijum i pojavni oblik 12 život, u drugom slučaju je svest. Autopiesis qua život i qua svest je pretpostavka izgradnje društvenih sistema, a to znači, takođe, da društveni sistemi mogu ostvariti sopstvenu reprodukciju samo ukoliko je zajemčeno nastavljanje života i svesti. Ovaj iskaz zvuči trivijalno. On nikoga neće iznenaditi. Koncept autopoiesisa ipak donosi dodatne perspektive u sliku. Samoreprodukcija je kako za život tako i za svest moguća samo u zatvorenom sistemu. To je dalo mogućnost filozofiji života i filozofiji svesti da svoj predmet nazovu »subjekt«. Uprkos tome, autopoiesis je moguć u obema ravnima samo pod ekološkim uslovima, a u uslove okoline spada društvo. Da bi se ovaj uvid formulisao ne sme se, kao što je već višestruko naglašeno, zatvorenost i otvorenost sistema formulisati kao suprotnost, već kao odnos uslovljavanja. Društveni sistem koji počiva na životu i svesti omogućuje, sa svoje strane, autopoiesis ovih uslova dok stvara mogućnost da se u zatvorenom sklopu stalno obnavljaju reprodukcije. Nije potrebno da život i sama svest »znaju« da se ovi tako odnose. Ali, oni moraju svoju autopoiesis tako da urede da zatvorenost fungira kao osnova za stvarnost. Interpenetracija pretpostavlja sposobnost povezivanja različitih vrsta autopoiesisa - u našem slučaju: organskog života, svesti i komunikacije. Ona ne čini autopoiesis allopoiesis; pa ipak, ona uspostavlja odnose zavisnosti koji nalaze svoje evolutivno 12 Dodatno navodim »pojavni oblik« da bih ukazao na mogućnost opažanja koja proizlazi iz autopoiesisa.
304
potvrđivanje u kompatibilnosti s autopoiesis. Odavde postaje bolje razumljivo zbog čega se pojam smisla građevinsko-tehničko-teorijski mora postaviti tako visoko. Smisao omogućuje interpenetraciju psihičkih i društvenih sistemskih građevina pri održavanju njihovih autopoiesis; smisao omogućuje da svest sebe razume i nastavi u komunikaciji i istovremeno da dovede nazad komunikacije na svest učesnika. Pojam smisla na taj način zamenjuje pojam animal sociale. To nije svojstvo neke naročite vrste živog bića, to-je carstvo upućivanja na smisao koji čini mogućom izgradnju društvenih sistema preko kojih ljudi mogu imati svest i mogu živeti. Ovo stanje stvari postaje jasnije kada se čista samoreprodukcija kao puko nastavljanje života, svesnosti, komunikacje razlikuje od struktura uz čiju pomoć se ovo događa. Autopoiesis je izvor za sisteme neodredljive kompleksnosti. Strukture služe određenim redukcijama i tačno time omogućavaju i reprodukciju neodređenosti koja se uvek iznova pojavljuje u određenom kao horizont mogućnosti. Samo obe zajedno omogućavaju interpenetraciju. Odnos interpenetracije tada, sa svoje strane, odabira strukture koje interpenetrirajućim sistemima omogućuju njihovu samoreprodukciju. Ili po formulaciji Maturane: »An autopoietic system is a system with a changing structure that follows a course of change that is continiously being selected through its interaction in the medium in which it realized its autopoiesis« (»autopojetički sistem je sistem s promenljivom strukturom koji sledi pravac promene koji se kontinuirano bira kroz njegovu interakciju u medijumu u kojem ostvaruje svoju autopoiesis«), a iz toga sledi »that an autopoietic system is either in continuous structural coupling with its medium or disintegrates« (»daje autopojetički sistem ili u stalnoj strukturalnoj vezi sa svojim medijumom ili se raspada«) 13 . 13
Humberto R. Maturana, »Man and Society«, u: Frank Benseler/Peter M.
HejlAVolfram K. Kôck (ed.), Autopoiesis, Communication, and Society: The Theory of Autopoietic System in the Social Sciences, Frankfurt 1980, str. 1-31 (12). Pod »medijumom« se u ovom citatu misli na social system. Uostalom, izlaganja ovog majstora o društvenim sistemima i njihovoj sopstvenoj autopoiesis ipak nanose štetu utoliko što on kao biolog i društvene sisteme smatra živim sistemima i na nezadovoljavajući način ih shvata kao »collection (!) ofinteracting living systems« (»zbirku (!) međusobno delujućih živih sistema«) (str. 11). Time izostaje i dovoljna analiza stanja stvari koje smo ovde pokušali da shvatimo kao interpenetraciju. 20 Društveni sistemi
305
Ovde zamišljeno stanje stvari može se, dakle, učiniti pristupačnim samo preko komplikovanih formulacija. Diferencija i povezanost autopoiesisa i strukture (od kojih se jedna kontinuirano reprodukuje, druga se diskontinuirano menja) neophodne su za ostvarivanje odnosa interpenetracije između organsko/psihičkih i društvenih sistema na obema stranama. Poimanje ovog stanja stvari pretpostavlja ovu zajedničku igru mnoštva distinkcija. Zanemari li čovek samo jednu od njih biće katapultiran nazad u staru i večno neplodnu, ideologijom optočenu raspravu o odnosu individue i društva. S ovim pojmovnim opredeljivanjem napuštene su sve mitologije zajednice - ili tačnije rečeno: pomerene su u ravan samoopisivanja društvenih sistema. Ako zajednica treba da znači: delimično stapanje ličnih i društvenih sistema, onda to direktno protivreči pojmu interpenetracije. Da bismo ovo istakli želimo da napravimo razliku između inkluzije i ekskluzije. Interpenetracija vodi inkluziji utoliko što se koristi kompleksnost sistema koji doprinose sistemima koji ih preuzimaju. Ali, ona vodi i ekskluziji utoliko što mnoštvo interpenetrirajućih sistema, da bi ovo omogućilo, mora da se u svojoj autopoiesis uzajamno razlikuje. Manje apstraktno formulisano: učestvovanje u društvenom sistemu traži od čoveka specifične priloge i vodi ka tome da se ljudi međusobno razlikuju, da se jedan prema drugom ponašaju ekskluzivno; jer oni moraju svoj prilog sami da daju, moraju sami sebe da motivišu. Baš kada kooperiraju mora se, uprkos svakoj prirodnoj sličnosti, objasniti ko će koji prilog dati. Dirkem je ovo jedinstvo formulisao kao razlikovanje mehaničke i organske solidarnosti; ali, nije reč o različitim oblicima interpenetracije, već o tome da jača interpenetracija zahteva više inkluzije i više (uzajamne) ekskluzije. Problem koji iz ovoga proizlazi rešava se preko »individualizovanja« ličnosti. Iz okvira ovog poglavlja izlazi izvođenje zaključaka za teoriju psihičkih sistema. Ipak pretpostavljam, i ovo ću makar naznačiti, da će se neke teme, pa i same ambicije filozofije svesti u ovom kontekstu opet pojaviti. Nastavljamo, doduše, tvrdnju daje svest subjekt. Ovo je tako jedino za nju samu. Uprkos tome može se ponovo dokučiti daje autopoiesis u medijumu svesti zatvorena i istovremeno otvorena. U svakoj strukturi koju prihvata, prila306
godava, menja ili napušta, ona je spojena sa društvenim sistemima. Ovo važi /a »pattern recognition« (»prepoznavanje obrazaca«), za jezik i za sve drugo. Uprkos ovoj vezi ona je genuin autonom jer samo ono može biti struktura što može voditi autopoiesis svesti i u njoj se može reprodukovati. Time se nalazi pristup potencijalu svesti koji transcendira svako društveno iskustvo i tipici smisaone potrebe smisla koja svesti garantuje sopstvenu autopoiesis u promeni svih specifičnih smisaonih struktura. U vezi s jednim istraživanjem »tumačenja života«, Diter Henrih (Henrich) obrađuje sreću i nesreću kao takve smisaone datosti koje prožimaju celokupnu svest, a da se ne mogu obuhvatiti i korigovati u određenim formama smisla 14 .
IV Ukoliko se pođe od nalaza da interpenetracija omogućuje odnos autonomne autopoiesis i strukturalnih sklopova, na sledećem koraku se može uvesti i tačnije odrediti pojam »povezivanja«. Pojam treba da se poveže s odnosom strukture i interpenetracije. Izgradnja strukture nije moguća u praznom prostoru i samo na temelju autopoiesis sistema koji gradi strukturu. Ona pretpostavlja »slobodne«, nepovezane materijale ili energije ili, apstraktnije formulisano, još potpuno neodređene mogućnosti interpenetrirajućih sistema. Povezivanje je tada utvrđivanje smisla primene ovih otvorenih mogućnosti kroz strukturu emergentnog sistema. Može se misliti na povezivanje neuropsiholoških procesa preko zahteva pamćenja, dakle, preko pohranjivanja informacije. U našem sklopu radi se, naravno, o povezivanju psihičkih mogućnosti kroz društvene sisteme. S ovim se može povezati i ujediniti veliki broj nekoordinisanih upućivanja sličnih pretpostavki. Najčešće se uvodi pojam svakodnevnog govora (ili osnovni pojam?) i koristi se bez daljih objašnjenja. Često korišćena formulacija »time-binding« (»vremenska povezanost«) dolazi od Korzibskog i najpre označava
14
Videti pravolinijske: PhilosophischeEssays, Frankfurni 1982, str. 11
i dalje.
307
učinak jezika u održavanju raspoloživog, istog smisla 15 . Parsons gradi, takode bez daljih objašnjenja, dva različita pojma čiji odnos ostaje otvoren: value commitment (obavezne vrednosti) kao medijum društvenog sistema zapattern maintenance (održavanje obrasca) i binding decisions (obavezujućih odluka) kao funkcije politike. Pod krilaticom commitment nalazi se bogato sociološko i socijalno-psihološko istraživanje koje se definicijski vraća na neku vrstu samoobaveznosti individuuma, na isključivanje kontingencije, ograničavanje mogućnosti izbora, ali i na vremensku povezanost, pri čemu u pojam pretežno ulazi i prepuštanje drugome (socijalno-psihološko) ili društvenom sistemu (sociološko) 16. Pojam nudi jednu od pozitivnih generalizacija sa kojima američki 15 Alfred Korzybski, Science and Sanity: An Introduction to Non-aristotelian Systems and General Semantics (1933), novo izdanje 3. izdanja, Lakeville Conn. 1949. Videti i obradu » time-binding« kao »most basic property of the nervous system » (»najosnovniju svojinu nervnog sistema«) kod Karl H. Pribram, Languages of the Brain, Englewood Cliffs 1971 (citat, str. 26); dalje, kosmološka generalizacija u zamisli povezanosti prostora i vremena kod Erich Jantsch, The Self Organizing Universe: Scientific and Human Implications of the Emerging Paradigm of Evolution, Oxford 1980, str. 231 i dalje. 16
Upor. npr., Thornton B. Roby, »Commitment«, Behavioral Science 5 (1960), str. 253-264; Helen T. Gouldner, »Dimensions of Organizational Commitment«, Administrative Science Quarterly 4 (1960), str. 468-490; Howard S. Becker, »Notes on the Concept of Commitment«, American Journal of Sociology (1960), str. 32—40; Wilbert E. Moore/Arnold S. Feldman, »Spheres of Commitment«, u: isti (ed.), Labor Commitment and Social Change in Developing Areas, New York 1960, str. 1-77; Clark Kerr et al., Industrialism and Industrial Man: The Problems of Labour and Management in Economic Growth, Cambridge Mass. 1960, naročito str. 170 i dalje; Amitai Etzioni, A Comparative Analysis of Complex Organisatios: On Power, Involvement and Their Correlates, New York 1961; William Kornhauser, »Social Bases of Political Commitment: A Study of Liberals and Radicals«, u: Arnold M. Rose (ed.), Human Behavior and Social Process: An Interactionist Approach, Boston 1962, str. 321-339; Alfred Kiesler (ed.), The Psychology of Commitment: Experiments Linking Behavior to Belief, New York 1971; Rosabeth Moss Kanter, Commitment and Community, Cambridge Mass. 1972; Michael P. Johnson, »Commitment: A Conceptual Structure and Empirical Application«, Sociological Quarterly 14 (1973), str. 395-406; Paul C. Rosenblatt, »Needed Research on Commitment in Marriage«, u: George Levinger/Harold L. Raush (ed.), Close Relationship: Perspectives on the Meaning of Intimacy, Amherst Mass. 1977, str. 73-86. Kao što ovi navodi treba da pokažu, šezdesetih godina pojam ulazi u modu u traganju za otporom krizi lojalnosti i motivacije industrijskog doba, a onda je doneo pramenu u pravcu više ličnog i privatnog.
308
društveni naučnici rado operišu 17; ali, tačnije posmatrano, commitments kao takve nisu bezuslovno ni dobre niti su bezuslovno loše stvari; one mogu učiniti srećnim i nesrećnim, mogu pomoći i naškoditi, i to i psihičkim i društvenim sistemima. Danas se tendenciozno pomeraju pretpostavke o obrazloženosti povezivanja, a to je jedna dalja grana istraživanja povezivanja; one se pomeraju na osnovu pozivanja na prirodno važeće super norme (»pacta sunt servanda«) ili minimalne zahteve svakog poretka (»gde bi čovek otišao...«) u vremenske sekvence. Svaki događaj jedne takve sekvence ima selektivni efekat 18, odbacuje jedne i otvara druge mogućnosti. Na taj način se preuzimaju čisto faktičke odgovornosti i uvode povezivanja koja se potom u sistemu mogu normativno interpretirati i obrađivati kao obaveze. Tako nastaje ravan neosporljivosti, »negotiated order« (»ugovorni poredak«) pri disensu koji traje i uprkos svesnih diferencija. Diferencije se ne uklanjaju, one se samo neutrališu u specifičnim operacijama pripajanja. U drugim istraživačkim kontekstima javljaju se pojmovi kao. što su »coupling« (»spoj«) ili »bonding« (»veza«) 19 .. Oni označavaju privremeno povezivanje nezavisnih jedinica. Pri tome se u prvom planu nalazi perspektiva posmatrača. Ona ne prodire u unutrašnjost jedinica, ali može da ustanovi da se po17
Posebno o ovome Ray Holland, Self and Social Context, New York 1977.
18
Upor. npr., B. Dean E. Hewes, »The Sequential Analysis of Social Interaction«, Quarterly Journal of Speech 65 (1979), str. 56-73; Ronald W. Manderscheid/Donald S. Rae/Anne K. McCarrick/Same Silbergeld, »A Stochastic Model of Relational Control in Dyadic Interaction«, American Sociological Review 47 (1982), str. 62-75. 19
Upor. Robert B. Glassmann, »Persistence and Loose Coupling in Living Systems«, Behavioral Science 18 (1973), str. 83-98; Karl E. Weick, »Educational Organizations as Loosely Coupled Systems«, Administrative Science Quarterly 21 (1976), str. 1-19. U vezi s »bonding« videli, recimo, upotrebu kod Milan Zeleny, »Self-organization of Living Systems: A Formal Model of Aulopoiesis«, International Journal of General Systems 4 (1977), sir. 13-28; ili, Ricardo B. Uribe, »Modeling Autopoiesis«, u: Milan Zeleny (ed.), Autopoiesis: A Theory of Living Organization, New York 1981, str. 51-62. U sociologi ji je Charles P. Loomis za ovo predložio pojam »systemic linkage« (»sistemska veza«), ne naišavši na mnogo odjeka. Videti: »Tentative Types of Directed Social Change Involving Systemic Linkage«, Rural Sociology 24 (1959), str. 383-390; isti, Social Systems: Essays on Their Persistence and Change, Princeton 1960.
309
vremeno spajaju, da u većem broju varijabli preuzimaju iste ili komplementarne vrednosti ali i da u određenim prilikama deluju kao jedinstven sistem. Iz ovih mnogobrojnih i nekoordinisanih realizovanih delova teorije može se izdestilovati osnovna misao. Povezivanja se ostvaruju kroz selekciju, i to kroz selekcije koje mogu isključiti (manje ili više sigurno) druge mogućnosti. Nije u pitanju rezultat prirodne inklinacije procesa; povezivanja nisu ni rezultat primenjivanja vrednosti ili normi na stanja stvari, potvrđivanja boljih prilika itd. Ona se mogu naknadno tako predstaviti u defanzivnoj semantici, ali to ne objašnjava ni njihovu genezu ni njima imanentan istorizam. Nastajanje povezivanja je u velikoj meri slučajno, tj.: nije motivisano pogodnostima samog povezivanja. Međutim, kada se određene selekcije dogode, one dobijaju tendenciju koja sebe samu pojačava i oslanja se na ireverzibilnost vremena. Ovo se potom obrađuje u obliku osećaja, ali i u obliku procena koje opravdavaju. Može se objasniti da selektivno ostvareno povezivanje više ne stoji na raspolaganju. Tada se može, kao na primer u mitu o ljubavi, upravo iz slobode izbora izvesti snaga povezanosti. Ali to pokazuje samo paradoksalnost odabranog povezivanja, necessita cercata (traženu nužnost), arbitrarnost sudbonosnog u semantici koja slavi ono što ionako ne treba menjati.
V Odnosi interpenetracije i povezivanja ne postoje samo između čoveka i društvenog sistema, već i između ljudi. Kompleksnost nekog čoveka postaje značajna za drugog i obrnuto. Želimo da govorimo o međuljudskoj interpenetraciji kada se radi tačno o ovom stanju stvari 20 , a moramo ga uključiti pre nego što dođemo do govora o socijalizaciji.
20 O terminologiji: odstupajući od ranije jezičke upotrebe ovde ne govorim o interpersonalnoj interpenetraciji zato što se mora uračunati i telesno ponašanje i zato što psihičko ne treba da se pretpostavi u društveno konstituisanom obliku personalnosti.
310
Pojam intcrpcnctracijc se ne menja pri ovakvoj upotrebi. Odnos čoveka prema čoveku time je doveden na isti pojam kao i odnos čoveka i društvenog poretka 21. Upravo na identično zadržanom pojmu pokazuju se tada različiti fenomeni, već prema lome na koje se vrste sistema on odnosi. Razume se po sebi da odnos čoveka prema čoveku ostaje društveni fenomen. On zanima sociologiju samo kao takav. To ne znači samo da su uslovi i oblici njegovog ostvarivanja društveni, dakle zavise od daljih društvenih uslova. Izvan ovoga društveni uslovi i oblici ulaze i u ono što ljudi sebi međusobno stavljaju na raspolaganje kao sopstvenu kompleksnost. Samo zahvaljujući socijalnom sistemu društva, ljudi mogu biti tako kompleksni kao što jesu - u smislu striktno formalnog pojma kompleksnosti 22 . Ovo dovođenje u vezu ne isključuje izučavanje fenomena međuljudske interpenetracije kao takve. Pri tome se mora samo voditi računa da se pred očima nalazi vazda relativan istorijski fenomen istorijski relativan zbog promenljivih društvenih pretpostavki konstituisanja ljudi u evoluciji; dakle, istorijski relativan zbog interpenetracije ljudi i društvenih sistema koja se povremeno pretpostavlja. Da bismo mogli bolje da formulišemo, želimo da označimo odnos međuljudske interpenetracije kao intiman - intimnost, dakle, u smislu stanja stvari koje se može povećavati. Intimnost se uspostavlja kada sve veće područje ličnog doživljavanja i telesnog ponašanja nekog čoveka postaje pristupačno i relevantno za nekog drugog i kada se ovo stanje stvari uzajamno uigrava. Ovo 21
U vezi sa semantičkom tradicijom, na koju upućujemo ovim dvostrukim pitanjem, upor. Niklas Luhmann, Wie ist soziale Ordnung möglich?,u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 2, Frankfurt 1982, str. 195-285. 22 Ovde bismo naveli poredenje sa drugim formulacijama sličnih iskaza. Danas se mnogostruko pojam individualnosti ili identiteta stavlja na mesto na kome se gore u tekstu govori o kompleksnosti. Tada čovek ima problem jer mora tačno da navede šta misli kada individualnost ili identitet smatra društvenim stanjem stvari koje se može povećati u smislu upoređivanja »više« i »manje«. ( 1 za »kompleksnost« je takvo objašnjenje dovoljno teško s obzirom na višedimenzionalnost pojma, ali nije tako beznadežno kao kod individualnosti/identiteta). Uostalom, razlika između oba teorijska shvatanja nije tako velika, kao što bi mogla izgledati, jer i pojam kompleksnosti označava uvek jedinstvo kompleksnog, a ne proizlazeće mnoštvo i različitost kao takvu.
311
je moguće samo ako se dvostruka kontingencija operacionalizuje preko ličnog pripisisvanja. Ponašanje altera se tada ne odvija prosto konformno situaciji; ono se doživljava kao selekcija kojom se upravlja iznutra - uslovljena kompleksnošću sveta 23 altera, a ne prosto kompleksnošću okoline ega (u kojoj se alter nalazi pored mnogih drugih). Alter će sebe samog doživeti kao određenog u njegovom svetu. Ova pretpostavka, da on sam dela iz svog sveta, omogućuje onu vrstu ličnog pripisivanja koja utemeljuje intimnost. Geneza intimnosti - evolutivno-istorijska i u pojedinačnom slučaju - nije, prema tome, dovoljno shvaćena ako se pokušava obuhvatiti shemom egoizma i altruizma (mada ova shema nosi procese pripisivanja i takoreći pruža pomoć u saznanju). Na odgovarajući način teorije koje rade sa pretpostavkom gratifikacije promašuju problem. Covek ne voli, grubo rečeno, zbog poklona, već zbog značenja ljubavi. Ovo značenje nije u odlaganju gratifikacija, ni u indirektnom, zaobilaznom zadovoljenju sopstvenih potreba preko drugih 24. Ono se nalazi u samoj interpretaciji, ne u rezultatima, već u kompleksnosti drugog koja se u intimnosti osvaja kao momenat sopstvenog života. Ono se nalazi u novovremenoj, emergentnoj stvarnosti koja se, kao što semantika ljubavi iz 17. vekazna da kaže, postavlja poprečno prema ostalom svetu i sebi stvara sopstveni svet 25 . Nasuprot dugoj tradiciji koja je pod naslovom prijateljstva nastavila da piše sve do 18. veka, nije moguće u intimnosti ličnih odnosa videti idealni oblik društvenih sistema ili čak istinsko »središte« društva. Povećavanje intimnosti je uslovljeno funkcionalnom izdiferenciranošću odgovarajućih malih sistema. Ono 23 Svet u gore, 5. glava, VIII, protumačenom smislu, dakle u smislu dvostrukog horizonta odnosa sistem/okolina. 24 Ovaj se uvid nalazi, prolazno, u 18. veku, ali i kod današnjih psihologa. Videti, npr. (na putu ka odgovarajućoj teoriji dvostruke kontingencije) Robert R. Sears, »A Theoretical Framework for Personality and Social Behavior«, American Psychologist 6 (1951), str. 476-483 - ipak sa shvatanjem (koje ide u susret pokušaju formulacije gore u tekstu) da ličnosti stupaju u interakciju kao »potentiality for action« (»potencijal za akciju«). 25
O ovome opsežno Niklas Luhmann, Liebe als Passion: Zur Codierung von Intimität, Frankfurt 1982.
312
traži u suštinskim pogledima netipično, ili čak, kao što se često pretpostavlja, ponašanje koje nije usmereno na trajanje. Intimnost ne može poprimiti rutinu zbog svoje zavisnosti od specifičnih oblika pripisivanja. Ovo je u ljubavnom kodu 17. veka proklamovano kao zahtev za »ekscesom«, u 18. veku postaje rafiniranost, u 19. veku bekstvo od sveta rada 26. Postojana komponenta u svim ovim transformacijama je interesovanje za društvene oblike koji mogu voditi računa o sve većoj individualizaciji pojedinačne ličnosti i priznavanju ove individualnosti u društvenim kontaktima. Ja postaje s posebnim obeležjima, koja samo njemu treba pripisati, predmet komunikacija u koje je ono samo upleteno. Ono se predstavlja, posmatra- i to ne samo s obzirom na ispunjavanje normi, već s obzirom na visoko lične osobenosti. Tek kada je ovaj interes za personalnošću s ja-svojstvima dovoljno društveno i kulturno prožet, može doći do diferenciranja intimnih odnosa u koje svako unosi svoje najličnije i poboljšano dobija nazad. Postoji veća potreba da se ovaj fenomen intimne međuljudske interpenetracije objasni nego što se to danas uopšte vidi. Zbog toga se vraćamo na atributivno-teorijska razmišljanja. Ko se prepušta intimnom odnosu udvoje koji društveno više nije zaštićen, i po sebi je vrlo neverovatan 27 , mora naći orijentacione tačke koje mu omogućavaju da se najpre verovatan krah pojavi kao neverovatan. U ovom nastojanju da deluje protiv entropije može se osloniti samo na individualnu ličnost svog partnera. Svi drugi resursi leže izvan sistema koji se specijalizovao za meduljudsku interpenetraciju. Otuda se ponašanje drugog čita s obzirom na postojana lična obeležja koja su istovremeno pogodna da se davanje partnera učini verovatnim upravo za ovaj intimni odnos. Ja drugoga postaje odnosna tačka donekle paradoksalne atribucije: mora 26
27
U vezi s nekim zaista proizvoljnim, ali tipičnim dokazima, videti (Charles) Jaulnay, Questions d’amour ou conversations galantes: Dediées aux Belles , Paris 1671; Bussy Rabutin, Histoire amoureuse des Gaules, novo izdanje Paris 1856, Nendeln/Liechtenstein 1972, 4 toma, naročito tom 1, str. 347-398; Claude Crébillon (fils), Les égarements du coeur et de l'esprit (1736) navedeno prema Œuvres complètes, London 1777, tom III; Jules Michelet, L’amour, Paris 1858. O ovom riziku videti kod Philip E. Slater, »On Social Regression«, American Sociological Review 28 (1963), str. 339-364.
313
nagovestiti postojane dispozicije i istovremeno spremnost da sebe samog transcendira u pravcu drugih, dakle da ne sledi samo sopstvene interese i navike 28. Ova paradoksalnost se može ukinuti ako se partner ne shvati prosto kao zbir osobina i svojstava, već kao individualizovani odnos sveta 29. Tada postaje razumljivo da se onaj kome se on daje, nalazi u njegovom svetu i da može dobiti za ovaj svet specifično značenje. Ego koji se pita da li ga alter voli, mora altera videti kao alter ega za kojeg je ego kao alter postao motiv sopstvenog prevazilaženja. Atribucija drugog Ja koje kao takvo garantuje kontinuitet, čak i tada kada se menja, kada dela izvan svojih navika, kada zapostavlja sopstvene interese, ne pretpostavlja samo dvostruku kontingenciju, već u ovoj kontingenciji interpenetrirajuće odnose sistem/okolina. Tek je tako moguće razumeti da se sopstveno Ja lokalizuje u svetu drugoga, a drugo Ja u sopstvenom svetu. Starije teorije su mogle samo manje ili više tautološki da formulišu takva stanja stvari. One su posegle (mada su ipak bile upozorene da vis dormitiva ne može objasniti spavanje) nazad za sposobnostima uživljavanja, empatije, simpatije 30 . Naprotiv, teorija atribucije polazi od ponašanja koje se može opažati i postavlja pitanje kako ličnosti ovom ponašanju pripisuju njegove prave uzroke, i tek pri analizi uslova i oblika pripisivanja uvodi srazmemo neverovatne, od kulture i interakcije zavisne zahteve, koji odgovaraju onome što je čovek ranije očekivao kao empatiju. Posledi28 Upor. u vezi s ovim zahtevima za dispozicionalnom atribucijom, Harold H. Kelley, Personal Relationships: Their Structures and Processes, Hillsdale N. J. New York 1979, naročito str. 93 i dalje. 29 Formulacija ovog koncepta se, kao što je poznato, zahvaljuje romantičarima i novim humanistima, pre svega Vilhelmu fon Humboltu. 30
Mora se priznati daje ovo omogućilo vrlo tanana opisivanja. Videti, recimo, Max Scheler, Wesen und Formen der Sympathie, 5. izdanje, Frankfurt 1948. Ali, uporediti i dalja empirijska istraživanja na bazi takvih pojmova kao Glen M. Vernon/Robert L. Stewart, »Empathy as a Process in the Dating Situation«, American Sociological Rewiev 22 (1957), str. 48-52; Charles W. Hobart/Nancy Fahlberg, »The Measurement of Empathy«, American Journal of Sociology 70 (1965), str. 595-603. Videti dalje članak »Sympathy and Empathy« od Laureen G. Wispe, u: Internatioanl Encyclopedia of the Social Sciences, tom 15, New York 1968, sir. 441—447.
314
ca jc, a naredna izvođenja bi trebalo to dovoljno da istaknu, jedan mnogo kompleksniji aparat; ali i više uspešnosti u tumačenju. Osim toga, dobija se sposobnost povezivanja sa mnoštvom pojedinačnih pitanja koja su postala aktuelna u vezi s intimnim odnosima. Pomoću paradoksalne problematike atribucije koja se istovremeno odvija u više smisaonih ravni postaje, na primer, jasno da geneza i reprodukcija intimnosti pretpostavljaju vrlo prel injena poznavanja situacije i sredine, dakle mnogo kulutre; jer je samo na jednoj takvoj osnovi moguće dovoljno nijansirano opažanje i pripisivanje. Zbog toga se intimnost najpre smatrala mogućom u višim društvenim slojevima i pažnja se pridavala, na primer, negovanim oblicima društvenosti, svečanosti itd. kao situacionom kontekstu za utiranje puta intimnim odnosima 31. Već mladi Verter posmatra u širem okviru svakodnevnih aktivnosti, a semantika romantične ljubavi malo-pomalo uzima u obzir celokupnu prirodu kao eho sopstvenog osećanja. Ali, upravo je ovo proširivanje, koje u semantici sveta afirmiše u sebe primljenog subjekta, stvorilo i očekivanja i senzibilitete koji sa svoje strane donose nove probleme. Na temelju (svakako još nedovoljno osiguranih) empirijskih nalaza može se pretpostaviti da se opšte diferencije atribucije između onih koji delaju i onih koji opažaju 32 mogu utvrditi takođe, i upravo, u intimnim odnosima, mada se ovde pozicija aktera, odnosno posmatrača mora gotovo simultano realizovati na obema stranama 33. Akteri se orijentišu više prema situaciji, posmatrači više pripisuju 31
Upor. svedočanstvo Stendhala, De I'amour (1822), Paris 1959, str. 33 i si.; dalje, recimo, Christian Garve, Ueber Gesellschaft und Einsamkeit, Bd. 1, Breslau 1797, str. 308 i dalje. 32 Upor. Edward E. Jones/Richard E. Nisbett, »The Actor and the Observer; Divergent Perceptions of the Causes of Behavior«, u: Edward E. Jones et al., Attribution: Perceiving of the Causes of Behavior, Morristown N. J. 1971, str. 79-94. Kao jedno u međuvremenu diferenciranije izlaganje videti i Harold H. Kelley, »An Application of Attribution Theory to Research Methodology for Close Relationships«, u; George Levinger/Harold L. Raush (ed.), Close Relationships: Perspectives on the Meaning of Intimacy, Amherst Mass. 1977, str. 87-113 (96 i dalje). 33 U vezi s ovim videti tabelu (koja je zasnovana na mnogo opštijim podacima) 4.2 kod Kelleya, a.a.O. (1979), str. 101. Akter sam sebi pripisuje kauzalnost od 11,4%, partner mu pripisuje 33,9%. Akter dovodi 3,3% svog ponašanja u vezu s negativnim stavovima prema partneru, partner 12,9%.
315
ličnim obeležjima; a ovo može važiti još više za posmatrače koji proveravaju poverenje ili Ijubav i žele da znaju mogu li računati sa postojanim stavovima na drugoj strani. Tako vozač auta veruje da će najbolje što zna upravljati u skladu sa situacijom. Suvozač ga posmatra, pripisuje osobenost načina vožnje ličnim karakteristikama i oseća se, ukoliko mu je ličnost važna i on misli da može očekivati uvažavanje, pozvanim da komentariše i saopšti kako bi on sam vozio, odnosno voleo da vozi. Vozač, naprotiv, razloge svog ponašanja ima već iza sebe, već ih je, ukoliko je, u kontekstu situacije preživeo. On ih čak i ne premešta u ravan njegovog ličnog odnosa sa suvozačem. Tako se brakovi zaključuju na nebesima, ali se u autu razaraju pošto dolazi do sukoba atribucije koji se jako udaljavaju od komunikativnog ponašanja 34 . Posmatrano i u okviru ove problematike dobro je poznata velika plodnost konflikata u intimnim odnosima. Čovek bi možda očekivao da se upravo ovde konflikti koji nastaju u ravni dnevnog ponašanja i shvatanja uloga, u meta-ravni komunikacije mogu obuzdati preko pretpostavljenih interpenetracija. Zna se da se male svađe u krajnjoj liniji ne broje i da postoji suštinsko razumevanje koje se time neće narušiti. Ali, upravo ova diferencija ravni je nestabilna i neprestano ugrožena time što partneri uračunavaju ponašanje ličnosti i u ponašanju očitavaju da li ličnost (još) istrajava u onim držanjima koja nose odnos 35 . Mogu se dodati dalje analize ove vrste. One bi, ipak, samo potvrdile ono što je već svakako moglo da postane jasno: primetno povećanje onoga što ljudi znače jedni drugima može se postići samo preko diferenciranja naročitih društvenih sistema koji, kao i sve što se stvara u cilju funkcionalne specifikacije, moraju biti dorasli posebnim zahtevima i opterećenjima. Čak i navođenje takvih 34
Primer je utoliko ekstremno izabran što su ovde pozicije aktera, odnosno posmatrača, tehnički rastegnute i privremeno utvrđene kao nepromenljive. Opasnost ovog diferenciranja omogućuje istovremeno prepoznavanje pomoći, naime ili kruto i podrazumevajuće diferenciranje uloga (on uvek vozi, ona mora da mu se divi) ili (što u ovom primeru nije moguće ostvariti) veliku zgusnutost sekvenci delanja/opažanja, recimo preko telesnog kontakta ili u razgovoru. 35 Videti u vezi s ovim, Harriet B. Braiker/Harold H. Kelley, »Conflict in the Development of Close Relationships«, u: Robert L. Burgess/Ted L. Huston (ed.), Social Exchange in Developing Relationships, New York 1979, str. 135-168.
316
intimnih veza na lojalnost prema daljim i »važnijim« društvenim obavezama - recimo onim religiozne, političke, profesionalne vrste 36 . Otuda ih čovek nalazi retko i nerado dopuštenima. Ma koliko se slavilo šta prijatelj znači prijatelju, toliko predstavljanje vrednosti prijateljstva ostaje povezano s društveno-konformnim pojmom. Tek na prelazu u moderno društvo izgrađuju se slobodnije, individualne mogućnosti. Posmatrano istorijski, ali isto tako i teorijski, čovek nije nastao kroz međuljudske interpenetracije, već kroz društvenu i'nterpenetraciju; i tek ona omogućuje, vrlo kasno, poseban slučaj u kome se poklapaju društvena i produbljena međuljudska interpenetracija. Prema tome, međuljudska interpenetracija je neosporno moguća samo kroz komunikaciju, tj. samo kroz izgradnju društvenog sistema. Uprkos tome treba se zadržati na razlikovanju međuljudske i društvene interpenetracije i to ne samo iz analitičkih razloga. Međuljudska interpenetracija prevazilazi mogućnosti komunikacije. Time se ne ukazuje samo na granice jezičkih mogućnosti i ne misli se samo na značaj telesnog kontakta. Naprotiv, intimnost uključuje nekomunikativno i na taj način uključuje i doživljaj nekomunikativnosti. Alter je egu značajan u onim pogledima koje ego alteru ne može da saopšti. Ne nedostaju samo reči i ne nedostaje samo vreme za komunikaciju. Takođe se ne radi samo o tome da se drugome prištede komunikacije koje on ne bi mogao da pojača. Sama komunikacija bi tome što želi da saopšti u saopštenju dala smisao koji nije bio zamišljen; a pošto čovek upravo u uslovima intimnosti ovo zna ili oseća, to izostavlja. Ono što u takvim slučajevima obećava jeste princip komunikacije: diferencija informacije i saopštenja koja saopštenje kao takvo čini selektivnim događajem koji ubrzava reakciju. U uslovima intimnosti ova nužnost reagovanja se još pojačava i kao pojačana antecipira. Čovek se suviše poznaje, i ne može to da izbegne, a da od toga ne stvori akt na koji se mora odgovoriti. Ostalo je ćutanje. Nije čudno da se upravo vek prosvećenosti koji je, ipak, celokupnu društvenu pojmovnost još postavljao u blizini interakcije, video suprotstavljenim ovom problemu. Nikada se više nije 36 Tema, već u antici mnogo raspravljana. Upor. Fritz-Arthur Steinmetz, Die Freundschaftslehre des Panaitios, Wiesbaden 1967.
317
ponudio repertoar tako bogat izgovorima - od svesno detinjaste upotrebe oblika, preko paradoksalnosti, ironije i cinizma sve do usmeravanja na seksualnost kao na još jedino pozitivno što je ostalo. U svemu ovome radilo se o grešci komunikacije i pitanje je bilo u kojim se oblicima ona svesno može napraviti tako da se ponovo ne bi mogla napraviti. Prolem se poznaje od otkrića intimnosti, ali se čini da izmiče svakom obuhvatanju u važeće forme. A sociologija je zaista poslednja pozvana da izradi predloge za ćutljivu ljubav.
VI Interpenetracija stavlja sisteme koji učestvuju pred zadatke obrade informacije koji se ne mogu rešiti u skladu s činjenicama. Ovo važi u jednakoj meri za društvenu i za međuljudsku interpenetraciju. Interpenetrirajući sistemi ne mogu nikada potpuno da iskoriste mogućnosti varijacija kompleksnosti povremeno drugog sistema, tj. nikada ih ne mogu u potpunosti prevesti u sopstveni sistem. U ovom smislu uvek iznova treba imati u vidu: nervna ćelija nije deo nervnog sistema, čovek nije deo društva. Pretpostavivši ovo moramo preciznije da pitamo kako je onda uprkos tome moguće da se kompleksnost povremeno drugog sistema upotrebi za izgradnju sopstvenog. Za područje psihičkih i društvenih sistema, dakle za područje sistema koji se smisaono razvijaju, odgovor glasi: preko binarnog shematizma. Integracija se ne potvrđuje preko povezivanja kompleksnosti s kompleksnošću. Ona ne leži ni u tačka-po-tačka odgovaranju elemenata različitih sistema tako da svakom svesnom događaju odgovara društveni događaj, i obrnuto. Na ovaj način nijedan sistem ne bi mogao da iskoristi kompleksnost drugog sistema, pa bi onda morao da obezbedi odgovarajuću sopstvenu kompleksnost. Umesto toga mora da pronađe drugi put koji je »štedljiviji« u upotrebi elemenata i relacija, od svesne pažnje i od vremena komunikacije. Prvi pokušaj odgovora ( koji ćemo kasnije morati ponovo da razložimo) može se formulisati u vezi s teorijom opšteg sistema delanja Talkota Parsonsa. On polazi od normativno garantovanih
318
strukturnih veza- 17 . Iz toga sledi da se svaka interpcnetracija dovodi na shemu konformnosti i odstupanja. Sva činjenična stanja u području normativnog uređenja tada se svrstavaju prema tome da li ostvaruju jednu ili drugu mogućnost. I već prema tome koji je slučaj u pitanju, biraju se druga povezivanja. U slučaju interpenetracije čoveka i društvenog sistema ovo znači da se društveni smisao delanja primamo procenjuje prema tome da li odgovara normi ili ne. Drugi mogući smisaoni odnosi — na primer: koji se karkter u tome izražava, izbledeće. Društveni poredak se već gotovo identifiuje s pravnim poretkom. Na osnovi takvog prethodnog razumevanja u Evropi je od srednjeg veka sve do ranog novog doba očigledan koncept »prirodnog prava«. On kaže daje poredak po sebi uvek već shema konformnosti i odstupanja, daje on kao priroda tako izrastao. Manje su obrađene posledice koje takvo shematizovanje interpenetracije mora imati za izgradnju ličnosti čoveka. Ono bi moralo da znači da je društveno za njega relevantno samo (ili u najmanju ruku: primamo) kao shema pridržavnja normi ili odstupanja od njih. Samo u ovom redukovanom obliku stoji mu na raspolaganju društvena kompleksnost za izgradnju kompleksnog sopstvenog sistema. Shema normi strukturiše uspeh i neuspeh, u najmanju ruku prihvatanje i odbijanje, i time svojski preporučuje da se na jednoj ili na drugoj strani biografski konsoliduje. Što je jasnije prethodno strukturisana diferencija, ponašanje i doživljaji pripajanja, utoliko je verovatniji ireverzibilni tok socijalizacije na jednoj ili na drugoj putanji. Shema normi deluje kao redukcija kompleksnosti u vezama interpenetracije u pravcu dve strane, i u oba pravca deluje kao diferencija. Za društvene sisteme je relativno lako dostupna garancija poretka - naročito ukoliko se norme menjaju i ako mogu delovati mehanizmi za sankcionisanje odstupajućeg ponašanja. Za društveni sistem ovo znači: primat područja funkcionisanja poli37
Teorijsko-tehnički gledano uvodi se normativna garancija strukture kao »drugi najbolji« oblik teorije, dakle, stavlja se na raspolaganje upravo za ponovno razlaganje. U ovom smislu je Parsons govorio o »strukturalnom funkcionalizmu«. Činjenica da čovek mora da se time zadovolji leži u kompleksnosti stvarnosti koja teoretičara prisiljava da započne sa redukcijama, a ove mu preporučuju da se pri tom poveže s (normativnim!) redukcijama koje u stvarnosti već zatiče.
I
319
tike i prava. Mnogo je manje izvesno da li će i kako ličnosti u takvim uslovima biti uspešne. Može se dogoditi da se na odgovarajući način svrstaju i da dopuste da se nasele na sunčanoj, odnosno senovitoj strani. Pri sve većoj individualizaciji razvoja ličnosti ipak treba računati na ponovno aktiviranje »isključenog trećeg«. Shema normi se kao takva više ne prihvata. Ona ostaje za poredak tehnički neosporno nužna, ali gubi moć kao nosilac iskaza sa konačnim smislom. Čak i u Parsonosovoj teoriji u kojoj je ova shema obavezna i strkture normativno definiše, isključeni Treći se javlja kao izuzetak, i to baš tamo gde ga pretpostavljamo. Kod ponašanja usmerenog na ličnost, kod vaspitanja i ostalih terapeutskih nastojanja, dopušten je »permisivni« stav, čak se profesionalno-etički zahteva 38. Ali, individualizovane ličnosti grade sada pre svega miran rezervoar za protestne pokrete svih mogućih vrsta, a među ličnostima uvek dolazi lakše do razumevanja da se važeće norme tretiraju kao specifični zahtevi koji se ne mogu ostvariti. Takve pojave bi morale da budu dovoljan povod za preispitivanje teorijskih osnova. Obradu samog pojma norme moramo privremeno da odložimo 39 . U ovom času se radi samo o tome da se shema normi sagleda kao binarni shematizam, da se ponovo projektuje u sklop odnosa interpenetracije i predstavi kao redukcija kompleksnosti koja bi se, eventualno, mogla i drugačije ostvariti. Zato ponovo počinjemo sa pitanjem kako sistemi mogu obraditi kompleksnost koju koriste kao kompleksnost drugih sistema pri izgradnji sistema. Prvi, za smisaone sisteme mogući korak transformacije leži u shvatanju kompleksnosti kao posebnog horizonta operacija nekog sistema. Čovek čini ili vidi određeno na pozadini neizdiferenciranih drugih mogućnosti. Pojam kompleksnosti se često već razume: kao nedostatak neophodnih informacija za sigurniji proračun 40 . Time se rasterećuju interpenetrirajući sistemi, a da ne moraju da se odriču kompleksnosti. Oni se mogu orijentisati na 38 Ali, videli i oklevajuću, opreznu, teorijski nekontrolisanu (!) formulaciju koncepcije, recimo u: The Social System, Glencoe Hl. 1951, str. 235, 299 i dalje. 39
Na ovo ćemo se vratiti u Osmoj glavi, XII, povodom tumačenja formiranja strukture u društvenom sistemu. 40 Videti gore, 1. glavu, II pod 6.
320
(ina kako uvck smisaono odredenu) dubinu nekog drugog sistema, mogu pokušati da prodru u ovu dubinu opažajući i objašnjavajući, a da nikada ne dodu do čvrstog tla. To proizlazi već iz kompleksnosti koja fungira sa osobinama horizonta. U slučaju odnosa interpenetracije dešava se da svaka opcracija opažanja i ispitivanja istovremeno menja svoj predmet. To je operacija u oba sistema istovremeno. Ona samu sebe čini dolom svog predmeta. Njen »objekt« ne miruje, već preuzima operaciju u sebe i time- se menja. Čovek proverava, na primer, sposobnost za konsenzus nekog predloga u društvenom sistemu i ovom operacijom menja uslove konsenzusa u društvenom sistemu; može se saznati da će do njega doći; čovek se obavezuje pre nego što zna da li se drugi slažu; time se formira alternativa slaganju ili odbijanju i sa ovim zaoštravanjem stvaraju se mogućnosti priključivanjima na Da i Ne, koje takve ranije uopšte nisu postojale (ili barem ne sa sada vidljivim društvenim konsekvencama). U principu je merenje dubine sposobnosti konsenzusa uvek »sounding out« (»pretraživanje«) jedne dalje moguće operacije 41; ali i ovde se operacija menja i zatim upomost s kojom se ona nastavlja (ali i brzina s kojom dolazi rezignacija) menja situaciju i sa njom horizont daljih mogućnosti. Ali, kao i uvek kod eksploracija koje se nastavljaju: bilo kada se nameće nužnost da se pokušaj okonča i da se posveti drugim stvarima. Već u strukturi horizonta svakog smisaonog doživljaja nalazi se, dakle, binarni shematizam: ili nastaviti dalje ili prekinuti. Na ovoj osnovi dolazi do shematizovanja elemenata na koje oba sistema polažu pravo. Njihova se kontingencija tumači kao diferencija, a ovoj diferenciji podleže određena smisaona shema. Ova smisaona shema se može onda, već prema potrebi, dalje precizirati i izdvojiti u odnosu na druga shematizovanja. Na ovaj način se u pojedinačnom elementu stvara struktirisana otvorenost na koju sistemi koji tumače mogu na različite načine da polažu pravo. Integracija ne leži u konačnom temeljnom (supstancijalnom, subjektivnom) identitetu i ne leži (kao što se obično kaže) u delimičnom presecanju sistema. Ona leži u tome što različiti sistemi u reprodukciji svojih elemenata koriste istu shemu diferencije
O ovome Johan P. Olsen, »Voting ’Sounding Out’ and the Governance of Modem Organization«, Acta Sociologica 15 (1972), str. 267-283.
21 Društveni sistemi
321
da bi obradili informacije koje proizlaze iz kompleksnih operacija povremeno drugog sistema. Formula interpenetracije nije jedinstvo, već je diferencija, a ona se ne odnosi na »biće« sistema, već na njihovu operativnu reprodukciju. U ovoj ravni osnovnog teorijskog tumačenja izlaganje ostaje nužno apstraktno pošto se ono ne može učvrstiti na pojmovnosti koja pretpostavlja svest, odnosno komunikaciju i na odgovarajući način važi samo za psihičke sisteme ili samo za društvene sisteme. Ali čovek može sebi lako da rastumači osnovni problem kada ga poveže sa slučajem društvene interpenetracije. Ovde se svest traži za reprodukciju komunikacije, a komunikacija istovremeno za reprodukciju svesti, pri čemu se obe ne stapaju. Odvojenost sistema, a time i okolnosti u kojima se elementi povremeno selektivno povezuju i tako reporudukuju jeste pretpostavka same reprodukcije: akt svesti određuje se na osnovu povoda komunikacije (ali i: povodom drukčijih smisaonih doživljaja) preko odnosa s drugim aktima svesti. Analogno se komunikativni događaj određuje preko odnosa s drugim komunikativnim događajima, pri čemu se polaže pravo na svest većeg broja psihičkih sistema, ali i na samoselektivnu varijaciju pređašnjih svetskih stanja stvari. Struktura događanja je analogna na obema stranama. To omogućuje interpenetraciju i time omogućuje na obema stranama različiti tok informacija. Povezanost omogućuje ovo uzajamno pretpostavljanje reprodukcije i smisaoni oblik koji omogućuje tekuću artikulaciju interpenetracije: smisaoni oblik shematizovane diferencije. Na pozadini problematike kompleksnosti tumačenih sistema postaje naročito evidentna opšte poznata tehnička prednost binarnog shematizma: kada sam određuje shemu, čovek može prepustiti drugom sistemu izbor između obe mogućnosti. Kompleksnost drugog sistema se prihvata utoliko što se ne zna koje od dve mogućnosti on ostvaruje; ona istovremeno gubi problematičnost tako što čovek ima spremno ponašanje pripajanja za obe mogućnosti. Odricanje od proračuna minimalizuje se po svojim konsekvencama. Kategorizacija se može odrediti vrlo različito i njena operativna funkcija ne pretpostavlja nužno konsenzus. Sistem može da shematizuje upotrebu kompleksnosti drugoga kao prijateljsku/neprijateljsku, istinsku/lažnu, konformističku/odstupajuću, korisnu/štetnu ili već nekako. Kroz samo shematizovanje primo-
322
ran je da se prepusti kontingeneiji ponašanja i time autonomiji drugog sistema. Za ovo mora da pripremi odgovarajuću, autonomiji konformnu sopstvenu kompleksnost. A shematizovanje je istovremeno otvoreno za drugo nastojanje koje se preko njega kanališe: čovek može pokušati da otkrije da li drugi sistem dela pre prijateljski nego neprijateljski, radije korisno nego štetno, i u vezi s tim može da formira očekivanja koja u sopstvenom sistemu omogućavaju kristalizacije 42. Ne kao poslednje mora se zapamtiti da su binarni shematizmi takođe pretpostavka mogućnosti nastanka figure koja se u novijoj filozofiji naziva subjekt. Za ovo je neophodna pretpostavka šansa da se mogu imati istinita ili lažna mišljenja (i to da se neosporno mogu imati), kao i šansa da se može delati ispravno ili pogrešno, odnosno dobro ili loše. Uračunavanje saznanja pokazuje da se problem subjekta ne može jednostavno svesti na problem slobode. Naprotiv, subjekt se individualizuje samo kroz životnu istoriju istinitih i lažnih mišljenja, tačnih i pogrešnih delanja, koja je u ovom određenom obliku (façon) neponovljiva, dok kao zbir tačnog, kao odslikavanje sveta ne bi bila ništa drugo do upravo tačna. »Subjekt« je, dakle, subjekt (ukoliko se u smislu pojma još ozbiljno uzima momenat konačne nosivosti) samo za neponovljivu životnu konstelaciju označavanja i ostvarivanja koja su držala otvorene binarne shematizme. On zahvaljuje svoju mogućnost ovom davanju unapred, ne sebi samom. A kada se ovo prihvati, može se takođe videti da subjektivnost nije ništa više od formulacije rezultata interpenetracije. Neponovljivost i konačnost nisu sa svoje strane temeljne figure, već su krajnji proizvodi istorije, ishodi i kristalizacije interpenetracije koje potom treba ponovo uvesti u interpenetraciju. VII Prethodni teorijski radovi na koje se osvrćemo dopuštaju da se formuliše pitanje. Mi smo razlikovali društvenu interpenetraciju i međuljudsku interpenetraciju. Osim toga, mi smo pomoću
42 Pojam preuzet u smislu Stendhala, De l’amour, navedeno prema izdanju Henri Martineau, Pariš 1959, npr. str. 8 i si., 17 i si.
323
problema kompleksnosti u odnosima interpentracije izložili pogodnost binarnih shematizacija. Pitanje glasi: postoji li binarno shematizovanje koje služi obema vrstama interpenetracije, a koje funkcionalno deluje dovoljno difuzno da bi redukovalo kompleksnost kako društvene interpenetracije tako i međuljudske interpenetracije. Odgovor glasi: da. To je posebna funkcija morala. Pre nego što razvijemo pojam morala (on se, naravno, ne može dedukovati iz funkcije) isplati se da ukratko utvrdimo pretpostavke, koje proizlaze iz ove funkcionalne konstelacije, za sve što iziskuje kvalitet morala. Kao višefunkcionalo ustrojstvo moral ograničava mogućnosti funkcionalne specifikacije. Društvena interpenetracija se tada ne može izdiferencirati bez osvrtanja na međuljudske odnose. Tamo gde se to dešava - misli se, recimo, na područje formalno organizovanog rada - nastaju posebni morali. Ni međuljudska intimnost se isto tako ne može produbiti ukoliko ostaje povezana sa obaziranjem na društveni moral. Kada društvo omogućuje više intimnosti, tada posebni kodovi za strasnu ljubav, pozivanje na prirodu i estetske formulacije dolaze na mesto sveobuhvatno obavezujućeg morala. Pred očiglednošću takvih razvoja koji se nepregledno odvijaju u Evropi od 18. veka i razaraju svet starih društvenih formi, nastaje utisak da je moral imao društveno-integrativnu funkciju i da ovu funkciju više ne ispunjava na zadovoljavajući način. Takvo shvatanje ipak previđa plodnost sukoba, polemogenu stranu morala. Ona je sama, naučno-sociološki analizirano, proizvod situacije koju formuliše kao dostojnu žaljenja. Samo pri površnom i k tome jednostranom načinu posmatranja, moral se pojavljuje kao sredstvo povezivanja koje ljude drži u društvu. Moral i odbacuje, može da zavodi i oteža rešenje sukoba - iskustvo, na koje je čo vek, između ostalog, reagovao podelom prava i morala. Funkcija morala svakako nije tačno određena ukazivanjem na potrebu društvene integracije. Društvo, na sreću, nije moralna činjenica. Istina, teorija koja ovo osporava preuzima veliki teret argumentovanja. Ona mora da stvori zamenu. Mi to pokušavamo pomoću interpenetracije, a to znači: da se fenomen morala više ne odnosi na jednostavan odnos čoveka i društva, već na odnos među odnosima: na koordinaciju dva različita odnosa interpenetracije.
324
Svaki se moral u krajnjoj liniji odnosi na pitanje da li se i pod kojim uslovima ljudi međusobno poštuju ili ne poštuju 43 . S poštovanjem (estime, esteem) treba da bude zamišljeno generalizovano priznavanje i uvažavanje kojim se nagrađuje što neko drugi odgovara očekivanjima koja čovek misli da mora pretpostaviti za nastavljanje društvenih odnosa. Poštovanje se dodeljuje u vezi s ličnošću, svako ga može za sebe steći i izgubiti (mada su u starijim društvima grupna pripadanja bila važna pretpostavka za poštovanje/nepoštovanje). U svakom slučaju je zamišljena ličnost kao celina - za razliku od procenjivanja pojedinačnih zasluga ili sposobnosti kao što su stručna, sportska, ljubavna moć itd 44 . Poštovanje je, dakle, simbolična generalizacija koja je usmerena na ličnost ili u njoj nalazi granice. Ove granice nisu oštro povučene i apsolutno se može dogoditi da ličnosti bude pripisano više (ali i manje) nego što ona faktički zaslužuje sa stanovišta drugih posmatrača. Visoko moralni sistemi streme ka prekomemoj atribuciji. Važno je da se procenjuje ličnost kao celina. Ovo je pretpostavka binarnog shematizovanja: da se pokazuje ili poštovanje ili nepoštovanje, a ne mešovit sud kao: sportski opušten, ljudski topao, intelektulno ispod crte. Kao moral nekog društvenog sistema želimo da označimo ukupnost uslova na osnovu kojih se u ovom sistemu odlučuje o poštovanju i nepoštovanju. Moralna pitanja se mogu upotrebljavati potpuno kontroverzno. Pojam ne pretpostavlja konsenzus mada je, naravno, količina dostignutog konsenzusa važan momenat sposobnosti funkcionisanja morala. S obzirom na povezanost i kompatibilnost moralnih zahteva postoje nastojanja da se izvrši sistematizacija. Njihov teorijski oblik se od Aristotela uobičajeno naziva etika. U okvirima etike izgrađuju se, naročito u novovremenoj Evropi, teorije refleksije koje onda imaju teškoće da 43
Bliže o ovome upor. Niklas Luhmann, »Soziologie der Moral«, u: isti i Stephan H. Pfiirtner (Hrsg.), Theorietechnik und Moral, Frankl'urt 1978, str. 117 (naročito str. 43 i dalje). 44 Videti i razlikovanje esteem i approval kod Talcotta Parsonsa, The Social System, Glencoe 111. 1951, str. 186, 192. Razlikovanje je staro. Videti, npr. razlikovanje između estime (poštovanje) i considération (uvažavanja), respect (obzira) itd. kod Jacques Abbadie, L’art de se connaître soi-même, ou la recherche des sources de la morale, Rotterdam 1692, str. 430, ili u svakom vremenu prisutan, u odnosu na moralne kvalitete odvojen, podrugljiv pojam »virtuoza«.
325
priznaju daje moralno delati na određeni način u cilju pridobijanja poštovanja ili izbegavanja nepoštovanja. Etika može ubrzati da se običajni zakon uvažava zbog njega samog. Za sociologe će takva ekstravagancija biti pre simptom krize nego naučno rasvetljavanje. Sociološka teorija morala ne dolazi na mesto etike; ali ona zamenjuje teorije morala koje su obrađivale težnju ka poštovanju i izbegavanje nepoštovanja kao prirodu čoveka i pri tome su ostale 45. Pojam prirode se zamenjuje sistemsko-teorijskim i inače primenljivim, i na osnovu toga sposobnim za pripajanje, apstraktnijim pojmovima, a ovi osvetljavaju funkcionalnu osobinu morala. Moral je simbolička generalizacija koja potpunu refleksivnu kompleksnost dvostruko kontingentnih ego/alter-odnosa redukuje na izraze poštovanja i kroz ovo generalizovanje otvara (1) prostor za kondicioniranje i (2) mogućnost rekonstrukcije kompleksnosti preko binarnog shematizma poštovanja/nepoštovanja. Generalizovanje kroz odnos pojedinačnog delanja na celovitu ličnost i ponovna specifikacija ovog generalizovanja kroz kondicioniranje: to je tehnika koja fuzioniše društvenu i interpersonalnu interpenetracju. Ljudi potvrđuju jedni drugima uzajamno da im je stalo do poštovanja drugoga. Oni čine poštovanje zavisnim od uslova u kojima se mogu preuzeti zahtevi zajedničkog društvenog života. Poštovanje drugog čoveka tako postaje sidrište za zahteve društvenog poretka, a ovi zahtevi istovremeno menjaju ono što se drugome ističe kao uslov za poštovanje, odnosno gubitak poštovanja. Ovaj pojam morala koji izražava konvergenciju društvene i interpersonalne interpenetracije vodi do hipoteze koja se empirijski može proveriti. Moral će prema tome zapasti u teškoće, odnosno, moraće da napusti funkcije u društvenom sistemu kada se ove obe forme interpenetracije razilaze. Ovo se čini neizbežnim u visoko kompleksnim društvima. Ovo stanje stvari se posebno 45
odnosno, mudrost staranja o poretku su prepoznavale kroz tvorca - tako, npr. još Abbadie a.a.O., str. 378 i dalje. Upor. dalje Claude Buffier, Traité de la société civile, Paris 1726, tom I—III (kontinuirano paginiran), str. 53 i si., 260 i dalje; Abbé Pluquet, De la sociabilité, Yverdon 1770, tom I, str. 200 i dalje, 212 i dalje. Dalja obeležja iz 18. veka kod Arthur O. Lovejoy, Reflections on Human Nature, Baltimore 1961, str. 128 i dalje.
326
dramatično zaoštrava u prvoj polovini 18. veka. Sjedne strane, pri uzmicanju religiozne sigurnosti sveta, pri konfesionalnom seginentiranju religije i nakon propasti pokreta pobožnosti, čovek je utoliko više očekivao od morala. Društveno se još uvek, a sada lek istinski, definiše terminologijom koja je povezana s moralom. S druge strane, razdvajaju se semantički kodovi za intimne odnose i za javnu društvenost. Shvatanje prijateljstva se privatizuje, pretpostavke o ljubavi se psihološki izgrađuju u pravcu društvene refleksivnosti i iz literature - maksima prelazi u roman. Obrnuto se i društvena interpenetracija, ukoliko isključuje međuljudsku interpenetraciju, doživljava kao problematična. Ovde tema smešnosti, kao modna tema prvih decenija 18. veka 46, služi za razgraničavanje i upravljanje refleksijom. Smešnost je intimna neprijateljica morala, baš zato što mu delimično konkuriše. Pošto je moralo da dopusti poseban razvoj privatnih odnosa i prijateljstva, fino društvo sebe sankcioniše 47 još samo preko smešnosti - a upravo to oplakuje literatura morala. Očigledno se posebni razvoji u privatno-društvenoj senzibilnosti i u javnoj društvenosti ne mogu više obuhvatiti kanonom plemićkog morala; ali, s druge strane, očekivanja koja se upućuju moralu još su dovoljno snažna da bi bila svesna koliko mnogo stvarnost odstupa. Pokušaj Šeftsberija da smešnost postavi kao probni postupak u službi prirodno-umnog morala 48 mora zbog toga, dugoročno gledano, da propadne. Ovi razvoji u području morala ukazuju na slabljenje veza. U tome leži, celovito društveno posmatrano, i oslobađanje od mogućnosti povezivanja za izrazitije specifične (koje se više ne odnose na celovitu ličnost) i istovremeno kumulativne primene. 46 Upor. npr. Jean Baptiste Morvan de Bellegarde, Réflexions sur le ridicule, et sur les moyens de iéviter, 2. izdanje, Amsterdam, 1701; Charles Duclos, Considérations sur les moeurs de ce siècle (1751), naved. prema izdanju Olivier de Magny, Paris 1970, str. 187 i dalje. 47 Marquise de Lambert ovde vodi glavnu reč. Ona izvodi ovaj zaključak vrlo svesno iz (ma koliko vrednog žaljenja) sloma stare otmenosti. Upor. naročito, Traité de l'amitié, nav. prema Anne-Therèse Marquise de Lambert, Œuvres, Paris 1808, str. 105-129.
An Essay on the Freedom of Wit and Humour ( 1709), nav. prema: Anthony Earl of Shaftesbury, Characteristicks of Men, Manners, Opinions, Times, tom 1, London 1714, str. 57-150. Videti, naročito, uvid: kao »liberty of the club« nije primenljivo na politiku i na publiku! 48
327
Misli se na modne tendencije (kao što je recimo pokret pobožnih u 17. veku), na društvene pokrete, na formiranje grupa radi aktivnosti u slobodnom vremenu, ali i na organizovano ponašanje. Tako agregati ove vrste kroz kumulaciju proizvode posledice specifične vrste koje danas određuju društvo verovatno snažnije od shematizma morala - naročito ako orijentacija politike na publiku i orijentacija privrede na potoršnju za ovo imaju spremmnu specifičnu osetljivost. Sve ovo pretpostavlja oslabljenu, privremenu, ali osetljivu sposobnost povezivanja individua 49 . Ovi društveno-strukturalni razvoji se moraju pretpostaviti da bi se video kontekst iz koga proizlazi potreba za refleksivnim mogućnostima u području morala. Etičke teorije traže da nadoknade ovu strukturalnu problematiku kroz teoriju da bi sprečile da se moral i semantički obezvredi. Izvesno vreme ovo se događa krijumčarenjem morala u prirodu 50 i konačno, kao reakcija protiv ovoga, preko rigoroznog transcendentalno-teorijskog zasnivanja običajnog zakona. Pomoću sociološkog pojma morala možemo dalje da sledimo određene postavke problema. Time druge izostavljamo, odnosno prepuštamo etici. Etičke teorije se dalje mogu starati o utvrđivanju principa pravilnog delanja ili, barem, o generalizovanju moralnih pravila za mnoge slučajeve ili mogu, sto je danas zaista preovlađujući slučaj, da makar za to razviju proceduru. Sociologija morala posmatra sve ovo kao napor eksperata u području njihovog predmeta. Specifično sociološki interes bio bi da se istraži kako semantičko opremanje morala varira sa tipikom društvenih sistema i pre svega sa društveno-kultumom evolucijom. Ovo se nikako ne okončava kao nepostojani relativizam. Naprotiv: kroz sociološku analizu pitanje o uslovima i granicama moralizovanja tema dobija verovatno bolje upravljanje nego kroz etičke principe. U svakom slučaju, ni na koji način nije prepušteno volji (pa čijoj volji, uostalom?) kvalifikovanje tema kao moralnih, odnosno njihovo diskvalifikovanje. Moral uspeva samo ako 49 Zapanjujuća paralela sa slabom, kumulativnom i specifičnom hemijskom sposobnošću povezivanja određenih velikih molekula kao pretpostavka za nastanak života. 50
Tipičan primer (ukoliko čovek ne želi uvek iznova da se poziva na Rusoa) Louis-Sebastien Mercier, L'homme sauvage, histoire traduite de ..., Pariš 1767.
328
nm pode za rukom da oba oblika interpenetracije, dakle uslove u kojima se čovek lično i ljudski može prepustiti nekom drugom, ponovo poveže s izgradnjom zajedničkog društvenog sistema (ali i: s već-životom u jednom takvom društvenom sistemu) i obmulo, ako nastavljanje operacija takvog sistema nije zamislivo nezavisno od toga šta ljude lično drži odvojene jedne od drugih i kako oni uzajamno ugrađuju kompleksnost i slobodu odlučivanja povremeno drugog u sopstveno samorazumevanje. Ali, tako ne dobijamo samo mogućnost identifikovanja moralizovanih tema i njihovog tumačenja u društveno-strukturalnim uslovima; dobijamo i mogućnost analiziranja fenomena diferencije i posmatranja proširivanja tema u srazmeri s moralom 51 . Tako se može, da bi se dao primer, od recimo 1650. godine za tačno 150 godina govoriti o krizi morala u tematskom kompleksu o ljubavi i seksualnosti. Ljubav se (u vezi sa seksualnošću) redukuje na kratkotrajni, ako ne čak na momentani fenomen, koji za učesnike znači najviše ispunjenje - ali upravo samo za trenutak 52. To znači: najviši oblik međuljudske interpenetracije istovremeno zahteva odricanje od izgradnje društvenog sistema (tipa: braka) koji bi mogao da obećava trajanje. U igri zavođenja, opiranja, napuštanja čovek se mora odreći moralnih sigurnosti, čak i samog poštovanja - sa svom gorčinom i psihološkim teškoćama koje to (naročito ženama) sobom donosi. U istaknutoj nomenklaturi reč je, doduše, još o vrlini i reputaciji; ali pravi problem je da se čovek u pogledu nepostojanosti ljubavi mora odreći društvene postojanosti. Fokus morla odlazi, ukoliko se radi o dvojakim odnosima, u semantiku prijateljstva. Obrnuto je u privrednoj teoriji. Ovde se društvena promena uspostavlja tako što se proizvodni rad više ne odvija (ili najpre: ne samo) u domaćinstvu, već se preko mehanizma novca pri51 Videti kao studiju slučaja u vezi s ovim: Troy Duster, The Legislation of Morality: Law, Drugs, and Moral Judgement, New York 1970. 52
Sekundarna literatura vidi u lome pre svega temu 18. veka. Videti, npr. Georges Poulet, Etudes sur le temps humain, tom II, Paris 1952; Clifton Cherpack, An Essay on C rebillon fils, Durham N.C. 1962, str. 18 i dalje; Laurent Versini, Laclos et la tradition: Essai sur les sources et la tecnique des Liaisons Dangereuses, Paris 1968, str. 436 i dalje. Trenutnost i nepostojanost ljubavi i teza da ovo sledi iz specifične logike ljubavi nalaze se, ipak, potpuno izraženi i u literaturi druge polovine 17. veka.
329
ključuje privredi. Međuljudska interpenetracija se pri tom povlači i umesto nje u prvi plan dolaze novi oblici društvene interpenetracije, tržište i organizacija. Rezultat rada razmenjuje se prema specifičnim zahtevima za platu u određenom iznosu. Pri tom ne samo da nije potrebno uračunavanje pune kompleksnosti čoveka, već ga kao faktor ometanja treba izbeći. Dakle, društvena interpenetracija više ne može da opskrbi međuljudsku interpenetraciju. Poštovanje postaje izlišno, dovoljna je procena sposobnosti za učinak i plaćanje. Adam Smit piše svoju teoriju privrede nezavisno od svog glavnog dela, njegove Teorije moralnih osećanja53. Ne postaje samo »istorija ideja« bolje razumljiva gde god dodirne granice moralizovanja stanja stvari; posebno se za novo doba može pronaći gde se takva stanja stvari javljaju i da tu gde se javljaju to nije slučajno. Izrazitiji zahtevi moralu za individualizacijom, koji se mogu opaziti od 12. veka, samo su prolazna karakteristika, ali ne i dovoljno objašnjenje. Oni ne razaraju moral, samo ga transformišu. Fenomeni diferencije - već smo pomenuli ljubav i novčanu privredu, a mogli smo da ukažemo i na političku teoriju državnog razloga i, naravno, na autonomizovanje pozitivnog prava-javljaju se tipično tamo gde su funkcionalna područja izdiferencirana do velike samostalnosti i onda se moraju samoreferencijalno utemeljiti pomoću sopstvene teorije refleksije. Čini se daje pokretački momenat promena oblik društvenog diferenciranja. Naravno da se nijedno društvo ne lišava morala; već samo zbog toga ne, jer se u interakciji među ljudima problem uzajamnog poštovanja stalno iznova reprodukuje. Ali, koordinacija pojedinačnih doprinosa velikim funkcionalnim područjima ne može se više ostvariti samo preko morala. Moral postaje faktor ometanja, u svakom slučaju stav koji treba da se posmatra bez nepoverenja i da se drži u granicama. Maksime koje je Makijaveli želeo da pruži vladaru, pokrenule su u njegovo vreme moralno 53 Mnogo raspravljan problem odnosa »Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations« prema »Theory of Moral Sentiments« naravno da se ne može objasniti pukom razlikom između altruizma (prirodne simpatije) i egoizma. U vezi s ovim videti pregled rasprave u uvodu izdavača Walther Ecksteina za Adam Smith, Theorie der ethischen Gefiihle, Leipzig 1926. Za ovo je potreban pre svega dovoljno selektivan pojam morala.
330
raspoloženje ljudi. Danas bi čovek trebalo pre da se užasne ako bi u izbornom štabu neke partije čuo iskaz: »Ljudi ipak žele samo da znaju ko su dobri, a ko loši, a to ćemo im mi reći« 54 .
VIII Za obradu pitanja socijalizacije, koja se sada priključuju, treba da podsetimo: (1) da probleme uzročnosti posmatramo kao sekundarne u odnosu na probleme samoreferencije; (2) da svaka obrada informacije svoj fake off ne dobija na identitetu (na primer: razlozi), već na diferencijama; (3) da smo bili primorani da razlikujemo komunikaciju (kao konstitutivni element društvenih sistema); (4) da čoveka posmatramo kao okolinu društvenih sistema; i (5) da se odnos čoveka i društvenog sistema shvata u okviru stanovišta interpenetracije. Sa ovim polaznim tačkama izvršene su pripreme, pobijeni su stubovi za koje možemo da privežemo teoriju socijalizacije. Istraživanje socijalizasije se danas razvilo na svoju štetu u područje posebnog istraživanja. Da je kod Georga Zimela i Džordža H. Mida bilo momenat jedne opštije teorije zapamtićemo još samo preko ukazivanja na oba ova autora. Inače, istraživanje socijalizacije istovremeno iznutra rasčinjava neke jako pojednostavljene premise - recimo premisu linearne uzročnosti po kojoj društveni poredak formira individuu preko svojih agenata socijalizacije - a da ipak u ravni opšte teorije ne vodi računa o odgovarajućoj zameni. Jedno po sebi neproblematično stanje stvari da se ljudi, između ostalog, razlikuju po tome u kakvim društvenim odnosima odrastaju, podstiče uvek nova istraživanja koja, ipak, usled nedostatka pojmovnog pobočnog uporišta ne dobijaju jasne
54
Uzdržavam se od karakterisanja citata (šta bi čovek morao da uradi ako bi sa navedenim povezivao moralnu procenu i želeo da raspoređuje poštovanje i nepoštovanje).
331
obrise. Tako nedostaje i svaki naučno zasnovan otpor protiv površnih sinteza empirije i ideologije: razlike koje se mogu utvrditi postaju sredstva prevrata u manipulacijama države izobilja kojima se pokušavaju nadoknaditi razlike. Gore navedeni teorijski proizvodi mogu nam sada poslužiti kao kontrolne premise. Kao socijalizaciju želimo sasvim paušalno da označimo obrazac koji kroz interpenetraciju formira psihički sistem i preko njega kontrolisano telesno ponašanje čoveka. Pojam na taj način obuhvata više sistemskih referenci, obuhvata efekte koji se ne mogu vrednovati pozitivno i negativno, obuhvata istinski konformističko i odstupajuće, bolesno (na primer, neurotično) i zdravo ponašanje. U ovom smislu socijalizacija nije po rezultatima plodno dešavanje (koje u svakom slučaju može da ne pođe za rukom). Teorija koja pojam socijalizacije utvrđuje na stvaranju prilagođenog, očekivanjima konformnog ponašanja, ne bi mogla da objasni nastojanje suprotnih obrazaca ponašanja i bila bi bespomoćna pred tvrdnjama kao što su da upravo prilagođavanje može nositi neurotične crte i da postoji povezanost između povećavanja prilagođenosti i neuroza 55 . Pred takvim slabostima čovek mora da revidira cilj tumačenja teorije socijalizacije. Ono što bi trebalo shvatiti i objasniti najpre je povezanost porasta redukcije i kompleksnosti. Prema tome, početno pitanje bi bilo kako mogu redukcije, koje psihički sistem doživljava u odnosu interpenetracije, doprineti izgradnji sopstvene kompleksnosti 56? Ovo pitanje se može tačnije precizirati pomoću gore nabrojanih premisa. 55 Videti, npr. Snell Putney/Geil J. Putney, The Adjusted American: Normal Neuroses in the Individual and Society, New York 1964. 56
Psihološke teorije koje idu u susret ovom pitanju i mogu da ga podupru najpre su takve da sindromu varijabli »kognitivne kompleksnosti« određuju središnju poziciju. Upor. naročito, O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder, Conceptual Systems and Personality Organisation, New York 1961; Siegfried Streufert/Harold M. Shroder, »Conceptual Structure, Environmental Complexity and Task Performance«, Journal of Experimental Research in Personality 1 (1965), str. 132-137; Harold M. Schroder/Michael J. Driver/Siegfried Streufert, Human Information Processing, New York 1967; Thomas Bernard Seiler (Hrsg.), Kognitive Strukturiertheit: Theorien, Analysen, Befunde, Stuttgart 1973.
332
Najpre: socijalizacija je uvek samosocijalizacija: ona ne nastaje »prenošenjem« smisaonog obrasca sa jednog sistema na drugi, već je njen osnovni slučaj samoreferencijalna reprodukcija sistema koju socijalizacija na sebi samoj izaziva i doživljava. Utoliko je socijalizacija slična evoluciji koja upravo pretpostavlja bazalnu samoreferenciju i odstupajuću reprodukciju 57 . Time ni na koji način ne prihvatamo vrlo problematičnu pretpostavku analogije faza ontogenetskih i filogenetskih procesa; misli se samo da osnova svih procesa socijalizacije leži, baš kao i osnova svake evolucije, u samoreferenciji sistema koji može da se reprodukuje i odstupajuću reprodukciju da nadživi. Da pri tom okolina igra presudnu ulogu, razume se po sebi. Uostalom, nema mnogo smisla da se postavi pitanje da li je sistem ili okolina važnija u određenju rezultata socijalizacije; jer socijalizaciju ova diferencija uopšte tek omogućuje. Socijalizacija je dalje moguća samo kada postoji shema diferencije koja psihički sistem pridodaje okolini i može se na sebe odnositi - na primer: prihvatanje ili odbijanje neke referentne ličnosti, razumevanje ili nerazumevanje, konformizam ili odstupanje, upeh ili neuspeh. Svi odnosi interpenetracije pokazuju, tako smo videli, shematizme u toku njihove realizacije. Samo se pomoću njih situacije mogu razumeti i njihova se vrednost može iskoristiti za dobijanje informacije. Samo u shematizmu razumevanja/nerazumevanja postoji onaj Aha-efekat, koji se može osvetliti jedino pomoću određenih neočekivanih događaja i uknjižiti kao doživljaj uspeha.. Samo u shematizmu prihvatanja/odbijanja čovek može naučiti signale koji proizvode jedan, odnosno drugi slučaj. It is, da ponovo navedemo Batesona, the difference that makes the difference. U shemi diferencije leži prethodna odluka o mogućim potonjim opcijama; i već ova prethodna odluka, ne tek opcija, ima dalekosežan značaj za proces socijalizacije. Socijalizacija kondicioniranja mora samo preko prihvatanja/odbijanja, i pored sve ljubavi, da ispadne vrlo jadna i nužno da vodi ka tome da se sloboda i samostalnost, ukoliko uopšte, mogu dostići jedino preko isključivanja neprihvatanja. 57 Upor. naročito, Francisko J. Varela, Principles of Biological Autonomy, New York 1979, naročito str. 37.
333
Na proces socijalizacije koji se na ovaj način odvija upravljan diferencijom - dakle upravo ne: determinisan! -, psihički sistem reaguje razvijanjem sopstvenog isključivanja diferencije. Greh se dogodio, obilje bivstvujućeg nikada se više ne može dostići. Sve što se može pretpostaviti jeste nešto s obzirom na nešto drugo i samo tako može omogućiti dobijanje informacije i obradu informacije. Džordž A. Keli je razvio psihološku teoriju koja odgovara ovome 58 . Po tome se svako prihvatanje okoline odvija preko bipolarne sheme »personal constructy« (»lično izgrađene«), dakle preko informacije zavisne od diferencije; a svako istiskivanje, sve »nesvesno«, svako totalizovanje samo je uranjanje uvek zamišljenog drugog. Psihoterapija mora onda da bude rasvetljavanje zamišljenog Drugog 59. Ovim naglašavanjem pojma diferencije ne tvrdi se da se smisao uopšte može doživeti samo kao drugorazredan; i takođe ne da se smisao uvek pojavljuje u jednom unapred već utvrđenom shematizmu. Ovo ograničenje važi naročito ako čovek želi da pretpostavi da bi se obe strane sheme morale unapred odrediti na način »dualizma« kao hladno/toplo, vlažno/suvo 60 . Treba zapravo utvrditi da se kod formiranja diferencija uvek radi o redukcijama; ali, baš o redukcijama koje se potvrđuju u odnosima interpenetracije zbog čega su povlašćeno izgrađene u socijalizaciji. Time se nikako ne osporava da se socijalizacija određuje i time koja vrednost sheme postaje dominantno iskustvo - da li, na 58
Upor. George A. Kelly, The Psychology of Personal Constructs, 2. toma, New York 1955. Za dalje istraživanje videti: D. Bannister, Perspectives in Personal Construct Theory, New York 1970. Interesantno je, dalje, poredenje ovog psihološkog binarizma sa lingvističko-antropološkim Levi-Strosa kod Ray Holland, Self and Social Context, New York 1977, str. 148 i dalje. 59 Videti u vezi s ovde odvojenom psihoterapijom, George A. Kelly, Clinical Psychology and Pesonality, New York 1969. 60 Naravno, ovo ograničenje se može samo ovde-onde pozvati u sećanje, ako se iskazi ove vrste čitaju u odnosu na vrstu društvenog sistema i stanja društveno-kultume evolucije. Ranija društva su očigledno upoznala mnogo širu i jače generalizovanu (ali nikada: ekskluzivnu!) primenu konkretno određenih dualizama. To je onda moralo biti od priličnog značaja za proces socijalizacije. Upor. kao reprezentativni zbornik, i za dalja upućivanja, Rodney Needham (ed.), Right and Left: Essays on Dual Symbolic Classification, Chicago 1971; osim toga, pre svega, G. E. R. Lloyd, Polarity and Analogy: Two Types of Argumentation in Early Greek Thought, Cambridge, England, 1966.
334
primer, iskustvo konsenzusa o razumevanju ili iskustvo konsenzusa o nerazumevanju, da li nada u uspeh utemeljena u prethodnim iskustvima ili strah od neuspeha 61, da li mogućnost provociranja prihvatanja ili iskustvo odbijanja koje je nezavisno od sopstvenog ponašanja koje, dakle, nije na raspolaganju. Svaka shema uzeta za sebe povećava verovatnoću akumulacije iskustva socijalizacije ili na jednoj, ili na drugoj liniji. Kada je to tako, za proces socijalizacije mora biti od velikog značaja da ne postoji jedna jedina shema koja domira nad ukupnim procesom. Ovom problemu čovek pokušava da pride u svesno planiranoj praksi vaspitanja tako što kondicionalno kombinuje dve sheme - pre svega u obliku programa: kod konformizma prihvatanje, kod ublažavanja odbijanje. Na pozadini ovde skiciranog koncepta socijalizacije za trenutak se vidi »usko grlo« takvih (i svih) pedagoških koncepata. On leži kako u izboru shema koje treba kombinovati (više od dve nisu praktične i stvaraju višeznačne situacije) tako i u strogosti njihovog kondicionalnog povezivanja. Pedagogizaciji događanja socijalizacije postavljene su očigledno uske granice. Ovo ima i druge razloge koji se mogu objasniti pomoću razlikovanja komunikacije i delanja 62. Svaka se socijalizacija okončava kao društvena interpenetracija, svaka društvena interpenetracija kao komunikacija. Komunikacija uspeva, i može se doživeti kao uspešna, ako tri selekcije (informacija/saopštenje/razumevanje) čine jedinstvo na koje se ono dalje može nadovezati. Učestvovanje u ovom događanju - bilo kao izvor informacije, bilo kao onaj koji saopštava, bilo kao onaj koji shvata saopštenje-s-obzirom-na-informaciju - jeste temelj svake socijalizacije. Ovo smisaono jedinstvo komunikacije nikada se ne može potpuno svesti na smisao nameravanog ili pripisanog delanja, i to ne može čak i kada samo delanje želi da bude komunikacija ili da makar sadrži komunikativne aspekte. Najpre socijalizuje samo 61
Na ovoj diferenciji Hajnc Hekhauzen značajno oslanja svoj koncept motivacije za učinak. Dvodelnost izgradnje pojma sadrži upućivanje na arhitekturu diferencija koje se konačno aktualizuju kroz diferenciju sistem/okolina. Upor. Heinz Heckhausen, Hoffnung und Freiheit in der Leistungsmotivation, Meisenheim am Glan 1963; isti, The Anatomy of Achivement, New York 1967. 62
Upor. gore 4. glavu.
335
komunikativno događanje - doduše ne tako što pravilno i nepravilno ponašanje sankcioniše, već tako što i samo uspeva kao komunikacija 63. Ovde se mogu samo naznačiti konsekvence za teoriju vaspitanja. Vaspitanje je, i po tome se razlikuje od socijalizacije, intencionalizovano i intenciji pripisano delanje. Ono može dostići cilj (za trenutak nećemo uzeti u obzir indirektnu i neopaženu manipulaciju) samo kroz komunikaciju. I vaspitanje tada socijalizuje kao komunikacija, ali ne bezuslovno tako, kako namerava. Pre dobija onaj za koga se pretpostavlja daje vaspitavan da u komunikaciji o ovom cilju slobode zauzima distancu ili da čak traži i nalazi »drugu mogućnost«. Sve konkretizacije pedagoškog delanja opterećene su pre svega diferencijama. One obeležavaju, recimo, linije uspeha i tako utemeljuju mogućnost neuspeha. Učenje i moć zadržavanja uključuju zaboravljanje, moć se u njenim granicama doživljava kao nemoć. Osim toga, sa svim konkretizacijama postaje verovatnije da vaspitač i vaspitanik u okvire shema diferencija utemeljuju različite prednosti podešavanja. Ako se vođi o svemu ovome računa biće jedva još moguće da se vaspitanje shvati kao uspešno delanje. Čovek, naprotiv, mora pretpostaviti da se pomoću pedagoški intencionalnih i shvaćenih delanja diferencira funkcionalni sistem posebne vrste koji proizvodi efekte socijalizacije sopstvene vrste. U ovaj sistem se onda ponovo moraju uvesti pedagoško delanje i odgovarajuća komunikacija kao prilog samoopažanju sistema i kao tekuća korektura samostvorene stvarnosti.
IX Interpenetracije se ne odnose samo na psihički sistem čoveka. I telo je uključeno. Ovo se svakako ne dešava u celokupnom obimu svih njegovih fizičkih, hemijskih i organskih sistema i procesa. Parsons je zbog toga prihvatio pojam »behavioral system« (za razliku od: »human organic system«) da bi istakao aspekte 63
Kao i uvek treba voditi računa o tome da »uspevanje« uključuje vrlo negativna iskustva: neuspeh se kroz komunikaciju još više ističe, odbijanje kroz komunikaciju postaje neopozivo, uvreda prisiljava na reakciju itd.
336
relevantne za delanje 64 . Čovek mora, prema tome, (uvek iz perspektive sistema delanja!) da pravi razliku između extra-action environment of the physical and biological conditions of action (izvan-delatne okoline fizičkih i bioloških uslova delanja) and the intra-action environments (unutar-delatne okoline) (misli se: of the behavioral system, of personality, social, and cultural systems) (bihejviorističkog sistema, ličnosti, društva i kulturnih sistema) 65 . Otuda ostaje u velikom obimu i ljudski organizam okolina sistema delanja; ali, sistem delanja diferencira svoje zahteve na ovom organizmu, on ih supsistematizuje u značajnoj meri i zato je u stanju da se bolje prilagodi fizičkim, hemijskim i organskim uslovima života. Iz sasvim druge perspektive proizlazi nužnost takvog razlikovanja i za ovde zastupanu teoriju društvenih sistema. Pošto mi, ipak, za razliku od Parsonsa, ne polazimo samo od analitičkih sistema, već izgradnje sistema moramo konkretno i empirijski da pokažemo, rešenje ovog problema razlikovanja ne može se jednostavno pronaći. Svakako nije dovoljno da se postulira poseban »behavioral system« kao jedan od četri aspekta delanja. Vodeće pitanje nastaje uz pomoć pojma interpenetracije: u kom smislu se kompleksnost telesnog bića i telesnog ponašanja zahteva u društvenom sistemu za poredak sopstvenih odnosa? I: kako telo mora da bude psihički disciplinovano da bi ovo bilo moguće? Ne znamo šta je ljudsko telo za sebe samo 66. Da može biti predmet naučnog istraživanja, dovoljno je dokumentovano, ali se kao humana biologija nalazi izvan tematskog kruga naših istraživanja. Ovde nas interesuje uobičajena upotreba tela u društvenim sistemima. Sociologija telesnog ponašanja, posmatrano u 64 Videti Talcotl Parsons, »A Paradigm of the Human Codition«, u: isti, Action Theory and the Human Condition, New York 1978, str. 361, 382 i si. Podsticaj zaovo i termin dolaze od Charles W. Lidz/Victor M. Lidz, »Piaget’s Psychology of Intelligence and the Theory of Action«, u: Jan J. Loubseret al Explorations in Gemeral Theory in Social Science'. Essays in Honor ofTalcott Parsons, New York 1976, tom 1, str. 195-239 (naročito 215 i dalje), prevedeno na nemački u: Jan J. Loubseret al. (Hrsg.), Allgemeine Handlungstheorie, Frankfurt 1981, str. 202-237 265 i dalje). 65
Lidz/Lidz a.a.O., str. 216.
^ Ovo nas, naravno, ne sprečava da »život« posmatramo, definišemo, ponašanje da antecipiramo itd. II Efešiveai sistemi
337
relevantne za delanje 64. Čovek mora, prema tome, (uvek iz perspektive sistema delanja!) da pravi razliku između extra-action environment of the physical and biological conditions of action (izvan-delatne okoline fizičkih i bioloških uslova delanja) and the intra-action environments (unutar-delatne okoline) (misli se: of the behavioral system, of personality, social, and cultural systems) (bihejviorističkog sistema, ličnosti, društva i kulturnih sistema) 65 . Otuda ostaje u velikom obimu i ljudski organizam okolina sistema delanja; ali, sistem delanja diferencira svoje zahteve na ovom organizmu, on ih supsistematizuje u značajnoj meri i zato je u stanju da se bolje prilagodi fizičkim, hemijskim i organskim uslovima života. Iz sasvim druge perspektive proizlazi nužnost takvog razlikovanja i za ovde zastupanu teoriju društvenih sistema. Pošto mi, ipak, za razliku od Parsonsa, ne polazimo samo od analitičkih sistema, već izgradnje sistema moramo konkretno i empirijski da pokažemo, rešenje ovog problema razlikovanja ne može se jednostavno pronaći. Svakako nije dovoljno da se postulira poseban »behavioral system« kao jedan od četri aspekta delanja. Vodeće pitanje nastaje uz pomoć pojma interpenetracije: u kom smislu se kompleksnost telesnog bića i telesnog ponašanja zahteva u društvenom sistemu za poredak sopstvenih odnosa? I: kako telo mora da bude psihički disciplinovano da bi ovo bilo moguće? Ne znamo šta je ljudsko telo za sebe samo 66. Da može biti predmet naučnog istraživanja, dovoljno je dokumentovano, ali se kao humana biologija nalazi izvan tematskog kruga naših istraživanja. Ovde nas interesuje uobičajena upotreba tela u društvenim sistemima. Sociologija telesnog ponašanja, posmatrano u 64 Videti Talcott Parsons, »A Paradigm of the Human Codition«, u: isti, Action Theory and the Human Condition, New York 1978, str. 361, 382 i si. Podsticaj za ovo i termin dolaze od Charles W. Lidz/Victor M. Lidz, »Piaget’s Psychology of Intelligence and the Theory of Action«, u: Jan J. Loubser et al., Explorations in General Theory in Social Science: Essays in Honor of Talcott Parsons, New York 1976,tom 1, str. 195-239 (naročito 215 i dalje), prevedeno na nemački u: Jan J. Loubser et al. (Hrsg.), Allgemeine Handlungstheorie, Frankfurt 1981, str. 202237 65 (265 i dalje). Lidz/Lidz a.a.O., str. 216. 66
Ovo nas, naravno, ne sprečava da »život« posmatramo, definišemo, ponašanje da antecipiramo itd. 22
Društveni sistemi
337
vezi s teorijskim zahtevima, je još u nekoj vrsti izuzetnog stanja, tim više što baš ovde ne sme da uči od biologije 67. To ne dopušta mnogo više od: nizanja opažanja i eventualnog klasifikovanja 68. Mid je, ipak, da bi označio ovu društvenu upotrebu tela, uveo pojam »gesta«. U maloj, ali sadržajnoj napomeni on znači: »What is the basic mechanism whereby the social process goes on? It is the mechanism of gesture, which makes possible the appropriate responses to one another’s behavior of the different individual organisms involved in the social process. Within any given social act, an adjustment is effected, by means of gestures, of the actions of one organism involved to the action of another; the gestusres are movements of the first organism which act as specific stimuli calling for the (socially) appropriate responses of the second organism«. (»Koji je osnovni mehanizam pomoću koga se društveni proces odvija? To je mehanizam gesta koji omogućuje odgovarajuće odgovore na uzajamno ponašanje različitih individualnih organizama uključenih u društveni proces. U svakom datom društvenom postupku prilagođavanje se vrši pomoću gestova u postupcima jednog organizma koji je uključen u postupke drugog; gestovi su pokreti prvog organizma koji deluju kao specifični podsticaji kojima se zahtevaju [društveno] prilagođeni odgovori drugog organizma«) 69 . Pitanje ostaje (potpuno nezavisno od nejasnoća u odnosima pojmova behavior, action, gesture) kako se može ostvariti specifikacija pokreta tela tako da ona može poslužiti kao dovoljno specifičan pokretač ponašanja drugog. Drukčije rečeno, kako tela dostižu dovoljno specifičnu zajedničku igru dva tela? Pojam gesta imenuje rezultat, ne objašnjava to. U skladu s opštom pretpostavkom višestruke konstitucije samoreferencijalnih sistema, i na temelju teoreme dvostruke kontingencije, polazimo od toga da tek udvostručavanje specifikacije objašnjava specifikaciju. Specifikacija potencijala telesnog pona67 U vezi sa stanjem istraživanja: Luc Boltonski, »Die soziale Verwendung des Körpers«, u: Dietmar Kamper/Volker Rittner (Hrsg.), Zur Geschichte des Körpers, München 1976, str. 138-183. 68 Upor. kao dobar primer Marcel Mauss, »Les techniques du corps«, Journal de Psychologie Normale et Pathologique 32 (1936), str. 271-293. 69 George H. Mead, Mind, Seif and Society From the Standpoint ofa Social Behaviorist, Chicago 1934, novo izdanje 1952, str. 13 i sl.
338
sanja proizlazi iz posebnog napora koji sa svoje strane iziskuje mogućnosti specifikacije. Tela međusobno traže svoje mogućnosti redukcije. Kada predstavljaju sopstvenu kompleksnost ona mogu ovo da stave u izgled pre svega u smislu prostornih mogućnosti kretanja i s tim u vezi kondicioniranja njihove samoostvarene redukcije. Društvena, međusobno evocirana specifikacija je, naravno, samo posebna aktualizacijamnogo opštijeg stanja stvari. Opštiji iskaz glasi: okolina specifikuje telesno ponašanje zato što je ona uvek već specifikovana. Ukoliko čovek želi da sedne na stolicu, može to da učini samo na određeni način, zato što je stolica stolica. Ovo već specifikovano biće okoline ipak nije dovoljno kada se radi o emergenciji viših ravni izgradnje sistema. Ono se tada mora najpre razložiti, mora se zameniti preko dovoljne nespecifikovanosti bića specifičnih sistema u okolini, odnosno razrušiti. U već specifikovanoj okolini izveštaji koji su još nespecifikovani dobijaju posebnu stimulativnu vrednost; i potom nije puki slučaj kada tela stupaju u zajedničku igru uzajamne, evocirane specifikacije. Ovi sistemsko-teorijski iskazi su, naravno, još suviše opšti da bi se društvena problematika telesnog ponašanja učinila shvatljivom. Ova opštost je neopodna kao temelj svih daljih razvoja teorije. Konačno, ljudi jedni druge međusobno nužno pretpostavljaju kao stanovnike tela; inače, jedan drugog ne bi mogli ni da lokalizuju, ni bilo kako da opažaju. Telesnost jeste i ostaje opšta (i utoliko teorijski trivijalna) premisa društvenog života. Drukčije rečeno: diferencija telesnosti i netelesnosti nema (barem za naš današnji društveni sistem) društvenu relevantnost. Dakle, čovek ne može da dozvoli da telesnost nastupi kao relevantna kroz suprotnost prema sebi. Čovek je, sa svoje strane, može izdiferencirati samo kao poseban uslov, šansu, resurs društvenih izgradnji sistema. Ona je tada opšta i za posebne uslove istovremeno naročita, ukoliko ne čak presudna premisa za operacije pripajanja. Ona se za određene društvene funkcije može izgraditi, biti u pripravnosti, perfekcionirati. Najpre se u Procesu civilizacije (Elijas) telo više iziskuje kao potencijal za gestove, takoreći prefinjuje se. Razlaganje gestova dopušta da se nadoknadi još neraspoloživ psihološki uvid. Black box drugog tela oprema se s izrazitije diferenciranim inputima i 339
outputima, a da se pri tom ne pokušava simulirati šta se »unutra« događa. Još oko 1700. godine naučno ne stoji na raspolaganju mnogo više od učenja o sokovima i temperamentima; pojmovi morala stapaju se s pojmovima za input-senzibilnost (naročito strast i senzibilnost) i output-potencijal (volja, valeur, /srčanost/ samosavlađivanje, eventualno vanité /taština/) i zbog toga ne dopuštaju individualizovanje psihološke orijentacije, a da i ne govorimo o izvođenju strategija koje su adekvatne situaciji. Na odgovarajući način čovek je upućen na uglađenost gestova, uključujući govorne gestove. U ovom smislu se još veruje u retoriku, ali i u dobro ponašanje; uzdisanja, padanja na kolena, sjaj suza da bi se mogla ljubav dokazati; moral i psihologija kradljivca tašni sastoji se u spajanjima tela usmerenim na uspeh 70 . U toku 18. veka počinje povlačenje retorike i gestikulacije i napredovanje psihologije. Već je Marmontelu jasno da istinska ljubav ne može biti uništena zbog telesnih nedaća (obožavalac iz nepažnje kleči na psiću) 71. Razvoj se završava s otkrićem »nesvesnog« (i uprkos tome ne, recimo, »telesnog«!). Sada se čovek može, bilo naučno, bilo u svakodnevnom svetu, orijentisati prema diferenciji svesnog i nesvesnog, a za ovo se u »jeziku tela« ne može pronaći podjednako plodan ekvivalent. Pomoću diferencije svesno/nesvesno psihičko se emancipovalo od telesnog (ili tačnije: od sheme telo/duša), postalo je samovoljno i po sebi visoko kompleksno, i uprkos tome je ostalo lako za tumačenje. Međutim, time je kultura tela izgubila svoju vrednost kao indikator za psihičke pojave. 70
Ovde mislim na Mol Flanders (1722) Danijela Defoa, roman koji nudi mnoštvo dokaza za tezu da opažanje gestova daje prostor za psihologiju kojom još ne raspolažemo. Dalje se misli na savremene naročite naklonosti prema romanima-pismima; na zamršen stil Krebijona (sina) koji se vrlo trudio oko psihološke kompleksnosti u formi dijaloga sa velikom kompleksnošću govornih gestova i zbog toga bio kako slavljen tako i kritikovan; ali i na potoke suza koji su tekli francuskim romanima sredinom veka. Sve je to preterano (ili tako, u najmanju ruku, deluje na današnjeg čitaoca) i time pokazuje da se na telo kao prostor za svesno i nesvesno psihičko polaže preterano pravo. 71 Upor. Le scrupule ou l’amour mécontent de lui-même, u: Œuvres complètes, tom II, 1819-20, novo izdanje Genève 1968, str. 28 i dalje (30). Kao poređenje za ovo: u filmu Welcome to L. A. deluje ipak razorno, i spontanost se prekida kada ljubavnik mora brzo da izađe da bi piškio. Dalekosežna redukcija na telesna događanja- uprkos svakom razumevanju za nužnost i uprkos svakoj otvorenoj komunikaciji o tome - ne može to više da učini snažnim.
340
Uzajamna interpenetracija u društveni život pomoću sheme svesno/nesvesno može, doduše, uključiti telesno ponašanje kao psihički upravljano 72, ali prišteđujući upravo time funkciju telesne kulture da zameni pogled u psihičko. Danas rasprostranjena pritužba glasi: telo se silom može ućutkati 73 . Tada bi telo moralo da se sažaljeva i da se ponovo oživljava, što ne mora odmah da znači da se zloupotrebljava kao oružje protesta ili kao nemi svedok propasti kulture. Pre bi, ipak, trebalo da uveri, polazeći od jednog starijeg diferenciranja procesa interpenetracije, da staroj, multifunkcionalnoj, spontanoj i podmitljivoj, smisaonoj i semantičkoj upotrebi tela u mnogim pogledima dopušta da zastari. Umesto toga čini se da se više nego ikada ranije približava generalizovanoj spremnosti telesnog potencijala kao takvog: mladima. To nikako ne isključuje, naprotiv, upravo čini verovatnom činjenicu da se i telo može uključiti u društvene veze na specifičan, takoreći »telu svojstven« nači. Jedna od ovih mogućnosti je da se preko telesnosti dođe do finog usaglašavanja i tempa u koordinaciji ponašanja koje ne bi bilo moguće putem svesne kontrole. Verovatno je najpregnantniji primer za ovo ples 74. Možda i zajedničko sviranje omogućuje ovu dodatnu dobit vrlo preciznog ponašanja tela za koje se ne zna otkuda potiče. Nije slučajno za ovo potreban predujam ritma koji prati dovoljnu vremensku napetost neposrednog (neprekidno nadovezujućeg) sećanja i antecipiranja 75. U zajedničkim ruka-u-ruci radovima, na primer testerisanja, takav se ritam u 72 Teorije koje predstavljaju telo u stilu Gofmana žive, istina, od prefinjenosti tumačenja koje je jedino obavezno prema shemi svesno/nesvesno. One time dopuštaju, i to čini njihovu specifičnu (i jezičku!) draž, da deluje inkongruentna perspektiva koja samom telu ostaje strana: The Presentation of Self in Everyday Life. 73 Videti u vezi s tim shvatanjem, nadovezujući se na Fukoa: Dietmar Kamper/Volker Rittner (Hrsg.), Zur Geschichte des Korpers, München 1976. 74
Baš zato što je igra izdiferencirana kao savršen oblik telesnog usaglašavanja može poslužiti i kao polazna tačka za preokret simbolike: kao izolovana igra u vidu klaćenja u savremenim diskotekama ona zamenjuje lepotu ružnoćom, odmerenost preteranošću, formu impulsivnošću - i zapravo pokazuje da nedostaje partner. 75 Naročita društvena važnost čiste vremenske strukture ritma može se i obrnuto utemeljiti. Ritam ne stvara samo društvenu koordinaciju, već za adekvatno shvatanje takođe predstavlja društvenu koordinaciju. Tako u savremenoj lirici postoje ritmovi koji se ne mogu više shvatiti čitanjem, ni glasnim čitanjem, već samo preživljavanjem. Ovo iskustvo zahvaljujem Fridrihu Rudolfu Holu (Hohl).
341
izvršavanju tek stvara; za ovo su onda zahtevi za koordinacijom takode manje komplikovani. U drugim slučajevima, recimo kod igre loptom, može doći do toga da se ekstrapolacije partnera, i time prokrčen ritam, iskoriste kao osnova promene, naime da se on nasluti - i unakrst pređe. U svim ovim slučajevima je zajedničko da u samom telesnom usaglašavanju leži vrsta viška vrednosti i da se aktivnost zbog toga, a u plesu upravo zbog toga, traži. Od ovoga se razlikuje sport kao područje modeme telesne kulture 76 . U sportu najpre iznenađuje ekstremna redukcija dalekosežnih smisaonih odnosa koja onda služi kao osnova za kompleksan aranžman procenjivanja rezultata, merenja rezultata, ubeležavanja, poređenja uspeha i neuspeha. Industrija nabavke, živi interes gledalaca itd. sjedinjuju se. Time se ne ističe (još jednom) da redukcije samo omogućavaju izgradnju kompleksnosti koja se onda više ne može kontrolisati preko redukcija. Naprotiv, čini se daje telo upravo pogodno kao prividni presek besmislenosti kada ne istrajava u čistom fakticitetu, već sa stanovišta sporta služi kao polazna tačka sopstvene sfere smisla 77 . Ideologija sportu nije potrebna i ne podnosi je (što nikako ne isključuje njegovu političku zloupotrebu). On predstavlja telo na način koji se nigde više ne traži. On legitimiše ponašanje sopstvenog tela kroz smisao samog tela - koji, doduše, nije oslobođen askeze, ali je u osnovi ipak tačna suprotnost askezi, naime ne negativna, već pozitivna. A on to čini, a da ne mora da zavisi od domena smisla druge provenijencije. Izvesno je: sport važi kao zdrav 78; ali i ovaj smisaoni odnos ponovo ukazuje jedino na telo samo. Treće područje (pored plesa itd., i sporta) u kojem se telesnost spoznaje i primenjuje kao poseban fenomen, može se označiti kao područje simbiotičkih mehanizama 79. Ovde se radi o aspektima telesnosti koji su od posebne važnosti za pojedine 76
Za podsticaje za narednu skicu zahvaljujem Folkeru Ritneru (Rittner).
77
Formalno slična (i ne slučajno slična!) opažanja mogu se ostvariti i u pogledu »kulture droge«. Videti samo Dean R. Gerstein, Cultural Action and Heroin Addiction, Ms. 1981. 78 Ovde se nećemo susresti sa mnogim sumnjama koje se mogu pokrenuti s ovim iskazom. 79
U vezi s ovim opširnije Niklas Luhmann, »Symbolische Mechanismen«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 228-244.
342
funkcionalne sisteme društva - bilo kao izvori remećenja, bilo kao osnovi diferenciranja. Svako još tako neverovatno diferenciranje specifičnog funkcionalnog područja mora ostati povezano s činjenicom da ljudi u telesnoj egzistenciji mogu zajedno da žive, da se gledaju, čuju, dodiruju. Od toga se ne mogu potpuno odvojiti ni tako duhovni, gotovo nematerijalno gipki sistemi kao privreda ili pravo ili istraživanje. Oni se mogu redukovati na tobožnji poljubac kao u Soulier de satin od Klodela 80 ; ali, na bilo koji način moraju uključiti kontrolu telesnosti u simbolizmu njegovih generalizovanih medija komunikacije; za to moraju imati spremne znake odvajanja ili sprečavanja i predvideti odgovarajuće oblike očekivanja. Društveno-kultuma evolucja nema pravac od materije ka duhu, od energije ka informaciji; ali ona vodi ka sve više zahtevnim, izglednim kombinacijama telesnosti i funkcionalno specifičnih komunikacija. To se može okončati, kao što se može pročitati u dezintelektualizaciji senzibilnosti kod Rousseaua, potpuno novim otkrićem naročite relevantnosti tela. Zbog toga nije slučajno da sve velike funkcionalne oblasti moraju regulisati svoj odnos prema telu, i da sa diferenciranjem posebnih simbolički generalizovanih medija komunikacije ovaj odnos mora - preko posebnog simbolizovanja upravo simbiotičkih mehanizama - da se tačnije i specifičnije odredi prema funkciji. Tako utemeljenje na svakako nadmoćnoj fizičkoj sili postaje od 16. veka osnovna pretpostavka svake politike 81. U 17. veku nauka se nalazi pred nužnošću da na novi način uredi svoj odnos prema posmatranju da bi dokazivala preko opažanja drugih, i sebe tako mogla da postavi na empirijsku osnovu; ona postaje društveno organizovano (i zbog toga!) empirijsko istraživanje. Tek u 18. veku dolazi do osamostaljivanja i vrednovanja simbio80
U teatru je to onda svakako simbolizovanje simbolizovanja najmanje
nužnosti. 81 Parsons govori u ovom smislu o »real assets« (»stvarnoj imovini«), Upor. »On the Concept of Political Power i Some Reflections on the Place of Force in Social Process«, u: Talcott Parsons, Sociological Theory and Modern Society, New York 1967, str. 297-354, odnosno 264—296. Videti, dalje, Niklas Luhmann, Macht, Stuttgart 1975, str. 61 i dalje, a o problematičnom odnosu političkog sistema i pravnog sistema (naročito kao teme 18. veka) Niklas Luhmann, »Rechtszwang und politische Gewalt«, u: isti, Ausdifferenzierung des Rechts, Frankfurt 1981, str. 154-172.
343
tičkog mehanizma za ljubav i seksualnost 82 u nekoj vrsti pozitivne ili negativne seksologije, u romanu i čak u autobiografiji (Ruso). Konačno izgleda da je i za privredu sprovođenje univerzalnog upravljanja preko medijuma komunikacije novca, dakle formiranja kapitala, dakle »kapitalizma«, moguće samo ako se telesno zasnovane potrebe mogu dovoljno, i to na ovaj način dovoljno zadovoljiti: reprodukcija čovečanstva nije više relevantna samo kao seksualni, ona postaje relevantna kao ekonomski problem i o »pauperizaciji« se raspravlja kao o pojavi Modeme 83 . Naravno daje telo u svim navedenim slučajevima: kao subjekt i kao objekt fizičke sile, kao opažljivo, kao seksualno osetljivo, kao nosilac potreba uvek već bilo važno. Ovo stanje stvari dopušta vrlo različite odnose prema društvenom poretku. U najstarijim, još shvatljivim društvenim formacijama čini se daje bila u velikoj meri tipična proizvoljnost, a time i velika količina mešanja ovih načina upotrebe tela i pri tom stroga regulisanost samo malobrojnih situacija 84 . Razvoj teče u pravcu kombinacija koje predviđaju manje proizvoljnosti, ali više slobode, manje ritualnih određenja, ali više disciplinovanosti i evolutivno potvrđivanje kombinacije kao takve 85 . Premisa od koje smo gore pošli sada se može shvatiti kao rezultat ovog razvoja i na njemu utemeljiti. Modema semantika tela ne može se više shvatiti pomoću diferencije res corporales/res in82 Upor. Niklas Luhmann, Liebe als Passion: Zur Codierung von Intimität, Frankfurt 1982, str. 137 i dalje. Uostalom, značajno je da upravo francuka literatura može da dokaže ovu tezu. U Francuskoj 17. i 18. veka model za ovo je oproban, doveden do ekstrema i potom do kraha. Velika sloboda žene (neobična u poređenju sa današnjicom) u raspolaganju sopstvenim telom zahteva veliku disciplinu u govornom ponašanju (što istovremeno daje mnogo komentarisan značaj »govoru očiju«). U 18. veku je na raspolaganju konačno još samo »esprit«, a ne više »coeur«, još samo strategija, a ne više strast, još samo veština i okretnost, a ne više sposobnost povezivanja - rezultat protiv koga izaziva revolt i samo njegovo predstavljanje: Liaisons dangereuses (opasne veze). 83 Videti kao svedočenje lekara, Charles Hall, The Effects ofCivilization on the People in European States, London 1805, novo izdanje New York 1965. 84
Upor. u vezi s ovim, Ronaldt M. Bemdt, Excess and Restraint: Social Control Among a New Guinea Mountain People, Chicago 1962. 85 Ovde se dodirujemo s opsežno postavljenim istraživanjima Norberta Eliasa, Uber den Prozeß der Zivilisation: Soziogenetische und psychogenetische Untersuchungen, 2 toma, Basel 1939.
344
corporales, na osnovu koje je tradicija davala informativnu vrednost odnosu prema telu. Time i diferencija (smrtnog) tela i (besmrtne) duše gubi svoje uporište u diferenciji koja je prevazilazi i strukturiše celokupno stvaranje, pa formuliše i čin samog stvaranja. Odgovarajuće se menja i odnos prema smrti i postaje na novo vremeni način oskudan u određivanju smisla 86 . Možda se još jasnije ovaj preokret može proveriti na literaturi kulta prijateljstva u 18. veku 87 . Ona uzglobljava religioznu ekstazu, visoko moralno vrednovanje i simboliku tela na jedan način koji se danas više ne može ostvariti - bilo psihoanalitički ili sa sumnjom u homoseksualnost 88. Ova literatura je, ipak, tako napisana da je nemoguće pretpostaviti da su pisci morali da se plaše da će im se podmetnuti da im je misao o sopstvenom telu vodila pero. Čovek još polazi sasvim bez predrasuda i sigurno od diferencije res corporales!res incorporales, koristi metaforiku tela bez rizika da bi ukazao na drugu stranu diferencije. Tek u poslednjoj 86
Čini se da i ovde 18. vek dostiže tačku preokreta i to mnogo pre Francuske revolucije i Napoleonovih ratova što u međuvremenu pokazuje bogato empirijsko istraživanje. Videti samo Michel Vovelle/Gaby Vovelle, Vision de la mort et de l'au-delà en Provence d'après des autels des âmes du purgatoires, XV e -XX e siècles, Paris 1970; Michel Vovelle, Pieté baroque et déchristianisation en Provence au XVIII siècle: Les attitudes devant la mort d’après des clauses des testaments, Paris 1973; isti, Mourir autrefois, Paris 1974; Pierre Chaunu, »Mourir à Paris (XVP-XVII e-X VIII e siècles)«, Annales E.C.S. 31 (1976), str. 29-50; Lawrence Stone, The Family, Sex and Marrage in England 1500-1800, London 1977, str. 246 i dalje; Reinhart Koselleck, »Kriegerdenkmale als Identitätsstiftungen der Überlebenden«, u: Odo Marquard/Karlheinz Stierle (Hrsg.), Identität (Poetik und Hermeneutik, Bd. VIII), München 1979, str. 255-276. U vezi s jednim (po sebi beznačajnim, ali baš zato tipičnim) savremenim obeležjem, upor. Jacques Pemetti, Les Conseils de l'amitié, 2. izdanje Frankfurt 1748, str. 110 i si.: poštovaje mrtvih po meri korisnosti za otadžbinu: Ce qui n'est pas utile à la Société, seroit compté pour rien« (»Što nije od koristi društvu ne vredi ništa«). 87 Upor., naročito, Ladislao Mittner, »Freundschaft und Liebe in der deutschen Literatur des 18. Jahrhunderts«, u: Festschrift für Hans Heinrich Borcherdt, München 1962, str. 97-138. Dalje, u starijim raspravama, Paul Kluckhohn, Die Auffassung der Liebe in der Literatur des 18. Jahrhunderts und in der deutschen Romantik (1922), 3. izdanje, Tübingen 1966; Wolfdietrich Rasch, Freundschaftskult und Freundschaftsdichtung im deutschen Schrifttum des 18. Jahrhunderts vom Ausgang des Barock bis zu Klopstock, Halle 1936. 88
Ali, istina, ni to više tako bez predrasuda kao 20-tih godina. Upor., recimo, Oskar Pfister, Die Frömmigkeit des Grafen Ludwig von Zinzendorf 2. izdanje, Zürich 1925; Hans Dietrich, Die Freundesliebe in der deutschen Literatur, Leipzig 1931.
345
trećini 18. veka gubi se ovaj sematički okvir i mora se tada delimično zameniti bledom metaforikom estetskog, delimično drugom diferencijom, naime onom iz jasno opscene literature 89. Postoje odzvonilo onoj vodećoj diferenciji telesnog/netelesnog, postali su zastareli stariji semantički sporazumi. Ali, istovremeno se i telesni smisao oslobađa za ona posebna određenja koja smo razvili sa igrom, sportom i simbiotičkim mehanizmima. Delimično samo telo postaje tačka kristalizacije za društveno uračunato određenje smisla; delimično ima dobre izglede za primenu u kombinatoričkim vezama velikih funkcionalnih sistema. Semantika telesnosti sa njenim, istina, neospornim uticajem na osetljivost tela i upotrebu tema korelira, prema tome, sa pramenom forme koja nastaje u društveno-kultumoj evoluciji. A ovo se događa zato što ljudsko telo nije ni puka supstanca (kao nosilac sposobnosti) ni puki instrument za društvenu upotrebu, već je ono uračunato u interpenetraciju čoveka i društvenog sistema. Izvesno je: noge ostaju noge, uši ostaju uši uprkos društveno-kultumoj evoluciji. Kao okolina telo je društvu unapred dato (što ne isključuje, već upravo uključuje činjenicu da društveno-kultuma evolucija utiče i na organsku evoluciju). Naprotiv, kao visokokompleksan aglomerat sistema i zbog toga podložno kondicioniranju, telo ima smisao koji dopušta da se pojavi kao raspoloživa kompleksnost u društvenim sistemima: tada se vidi, tada se uzima u obzir, tada se sasvim neposredno očekuje da se ono može ponašati tako, ali i drugačije. Međutim, ovo jedinstvo kompleksnosti i ova neposrednost orijentacije na nju nisu samo telo; oni postaju jedinstvo i neposrednost tek u shemi diferencija koje proizlaze iz interpenetracije.
X Odnosi obuhvaćeni u nazivu pojma »interpenetracija« imaju kompleksnu strukturu. Ona se ne može obuhvatiti jednostavnim makar i: krajnje apstraktnim formulacijama. Mi smo ih razložili
89
Diferencija koja onda kao nepostojana, sa svoje strane, može ponovo postati predmet socioloških istraživanja. Videti pre svega Vilfredo Pareto, Der Tugendmythos und die unmoralische Literatur, Neuwied 1968.
346
na uzastopno opisivanje, na pojedinačne aspekte koji zadiru jedni u druge. Umesto obuhvatanja u celinu treba u zaključku još jednom istaći da je interpenetracija takođe stanje stvari koje u svim navedenim pogledima istorijski varira, to znači, izgrađuje se s evolucijom društvenog sistema i menja se. Temelj ove pretpostavke je teza: da kompleksni odnosi ne dopuštaju ni proizvoljan, ni od njih nezavisan poredak. Ako bi se povećala kompleksnost koju interpenetrirajući sistemi imaju na raspolaganju, ako bi kontingencija njihove redukcije mogla da se sazna, ako bi se pojačala selektivnost svih tvrdnji onda bi to promenilo i oblike interpenetracije koji bi se tada još mogli potvrditi. Savršenu (zato što je jasno formulisana) polaznu tačku za ovu analizu nudi junak (junakinja) grčke tragedije. On ne dela po jasnom binarnom shematizmu, njegova sudbina dopušta da neodustajanje od prava postane nepravda, nomos agrophos dodeljuje njegovom i suprotnom stanovištu status pravde i nepravde 90 . Tako junak apsolutno odgovara za svoje delanje. Bez binarnog shematizma nema ni »isključenog trećeg«. Ne postoji čuvanje tela. Ne postoji spasenje duše koje bi patnju ublažilo ili iz milosti ipak još moglo daje dopusti. Ne postoje prava na rentu koja bi nadživela zločin. Delanje je interpenetracija ličnosti i zakona, u kojoj se ne predviđaju uzajamni prostori slobode (ili ovo samo u obliku paradoksalnih, bezizlaznih situacija). Veličina se sastoji u tome: da se to čini. Ono što se sa polisom pokreće, ovde se odvaja i diferencira interpenetracije. Postaje jasno, a etika to formiliše s osvrtom na logiku čime čovek može steći poštovanje, a čime ne može. Pravilno delanje više ne treba istovremeno prekorevati. Počinju da se odvajaju društvene i međuljudske interpenetracije. Lična solidarnost (philia, prijateljstvo) se, doduše, moralizuje 11 vezi s polisom, ali ona se ne podudara sa dobrim životom u polisu i za polis; ona nije otprve političke prirode. U napredovanju civilizacije konačno se i duša i telo odvojeno supstancijalizuju za različite sudbine i u oba pogleda se povezuju različite osetljivosti, različita poboljšanja - primer odvajanja koji konačno isporučuje pakao »prosvećenosti«: više ne treba razumeti zašto telo tu treba da se prži.
90
Videti tumačenja Sofokla od Erik Wolf, Grichisches Rechtsdenken, Bd. II, Frankfurt 1952, str. 198 i dalje.
347
Ako se zahtevane diferencijacije shvate kao korelat društveno-strukturalnih povećavanja kompleksnosti, tada postaje razumljivo da se jedinstvo delanja i lične sudbine ne može ponovo dobiti. Zan Žene je upravo ovo pokušao. Nije mu pošlo za rukom. Delanje i poezija se nisu spojili. Junaci su, da bi mogli da budu ono što žele, primorani da sebe opažaju i komentarišu jezikom koji (uprkos svakom žargonu) nije jezik njihovog delanja. Problem se ne može rešiti transpozicijom iz negativnog u pozitivno i unazad; on je nepristupačan već zbog toga što se pozitivno i negativno isključuju. Dakle diversifikacija: ne samo vrsta delanja, ne samo uloga, ne samo funkcionalnih sistema, već odnosa interpenetracije i oblika njihovog korišćenja. Pre svega, međuljudska i društvena interpenetracija prilaze jedna drugoj. Ono što se očekuje od drugog čoveka društvo ne može ni obećati ni ispuniti (mada, naravno, svaka komunikacija jeste i ostaje društveni proces). Nastaju simboli kao »sreća« i »slučaj« koji odražavaju ovo stanje stvari. Ukoliko se primena morala projektuje na ovaj razvoj čini se da kongruencija društva i morala koja se nastavlja (što uključuje pozitivno i negativno procenjivanje delanja) ne odgovara ni početnom stanju ni današnjoj stvarnosti. Kompleksnom društvu je potrebna za njegovu sopstvenu autopoiesis, a tu spada i pripremanje mogućnosti za ulaženje u, i preživljavanje intimnih odnosa, tako mnogo i tako raznorodnih očekivanja da je nemoguće da se ona sva sankcionišu sticanjem poštovanja, održavanjem poštovanja i gubitkom poštovanja. To je takođe povezano sa distancom između interakcionih sistema i društvenih sistema, čemu ćemo posvetiti posebno v poglavlje. Za neke oblasti društvenog života, i ne na poslednjem mestu za ljubavne odnose, moralizovanje postaje problem 91. Time se suviše stavljalo na igru, a premalo na ono o čemu se zapravo radilo. Na taj način su opisani odnosi koji više nisu bili dovoljni za socijalizaciju i prigodno vaspitanje povezano sa okolnostima, da bi se na strani čoveka ostvarile pretpostavke za autopoiesis dru-
91
Žena bi morala da voli i muškarca sa moralnim nedostacima, mislio je, npr. Joseph Droz, Essai sur l’art d 1 être heureux, novo izdanje Amsterdam 1827, str. 108 i dalje. Na obrt u ovom shvatanju moralo je nešto duže da se čeka.
348
štva. Pošto smo socijalizaciju shvatili kao posledicu interpenetracije za čovcka, možemo da kažemo i: interpenetracija se ne reprodukujc otprve, niti jednostavno iz sebe same; njoj je potrebna intencionalizacija kao što je vaspitanje, konačno organizacija, koja tada sa svoje strane proizvodi posebne interpenetracije s (nameravanim) efektima socijalizacije. Na ovoj pozadini »moralno vaspitanje« tada postaje problem. Na ovoj pozadini - to znači na temelju iskustva koje ne može staviti pod kontrolu ni društvo pulem morala ni socijalizaciju putem vaspitanja. Konačno treba imati u vidu da su odnosi interpenetracije odnosi sistem/okolina i, doduše, odnosi sistema prema posebnoj okolini interpenetrirajućih sistema. Povremeno postoje i drukčija područja okoline od ovih, i ona su takode relevantna za sistem. Za društvene sisteme su važni ljudi i stvari, okolina saznanja i motiva i okolina resursa. Zbog toga povećanje kompleksnosti ima posledice i za odnos društvenih sistema prema ovim obema okolinama i za oštrinu po kojoj se razlikuju od društvenog sistema kao njegova okolina 92. Reprodukcija pretpostavki okoline za potencijale komunikacije i delanja pretpostavlja, konačno, druge zahteve od reprodukcije prirodnih resursa; povremeno se radi o drukčije posredovanim krugovima interpenetracije i o povremeno drukčijim vrstama izvora smetnji i onda sve više i o drugim nizovima posledica koje izaziva sam društveni sistem u ovim obema okolinama. Kada to postaje očigledno, a ovaj proces u Evropi postaje ireverzibilan najkasnije u 18. veku, čovek se više ne može shvatiti u celokupnoj tradiciji po shemi stvari. Vodeća diferencija res corporales/res incorporales gubi svoju središnju poziciju kao koordinator mnogih semantičkih područja. Obc okoline se ne mogu odvojiti pomoću pojma otelovljenja. Čovek postaje subjekt, res postaje materija - ma kako privremeno i nedovoljno ovi upravo tradicijom opterećeni pojmovi formulišu to što je trebalo reći. Sve je ovo već dalekosežno formulisano kao teorija društva, a ne više kao opšta teorija društvenih sistema. Ali, to obeležava opštu tezu: da povećanje kompleksnosti društvenih sistema (a 92
Ovde se nadovezujemo na izlaganja o diferenciranju okoline u 5. glavi, odeljak IV.
349
društvo je najkompleksniji sistem koji uključuje sve druge u sebe) menja odnose interpenetracije, diversifikuje ih i manje ih neposredno ponovo povezuje sa njihovim sopstvenim »prirodnim« ishodom. Tada se moraju stvoriti oblici razgraničenja koji, sa svoje strane, ne ostaju bez rezultata.
350
Sedma glava
INDIVIDUALNOST PSIHIČKIH SISTEMA
I Za obradu teme koja nam sada predstoji biće korisno da se prisetimo nekih obeležja teorijskih dispozicija sa kojima smo se već sreli. Mi obrađujemo društvene sisteme, ne psihičke sisteme. Polazimo od toga da se društveni sistemi ne sastoje iz psihičkih sistema, a da i ne govorimo o stvarnim ljudima. Dakle, psihički sistemi pripadaju okolini društvenih sistema. Oni su, istina, deo okoline koji je u posebnoj meri važan za izgradnju društvenih sistema. To smo u prethodnom poglavlju utvrdili preko pojma interpenetracije. Ova vrsta važnosti okoline za izgradnju društvenih sistema jeste neka vrsta ograničavanja mogućeg, ali ona ne sprečava da se sistemi izgrađuju autonomno i na osnovu sopstenih clementemih operacija. U ovim operacijama se radi o komunikacijama - ne o fizičkim procesima per se, dakle ne o svesnim procesima. Dugo su u sociologiji zastupnici individualističkog redukcionizma tražili za sebe u posebnoj meri mogućnost pristupa elementarnim, empirijski shvatljivim osnovama društvenog života. Kao uzvišena jedinica empirijskih istraživanja često, čak pretežno, fungira »individuum«. Opažanje ponašanja individua dalo bi, mislilo se, mnogo neposredniji uvid u determinante izgradnje društvenog poretka od statističkih agregacija, a da i ne pominjemo veličanstvene teorije.
351
»Ovi su argumenti samo delimično tačni«, komentariše vrlo učtivo Bernhard Gizen (Bernhard Giesen) 1. Ja bih formulisao oštrije: oni su iz lako shvatljivih razloga pogrešni. Materijal opažanja konačno je, istina, ljudsko ponašanje, ali upravo ne kao individualno ponašanje. Već je Darendorf video ovaj problem i doveo ga, oslanjajući se na Kanta, na suprotnost slobode i nužnosti 2. To je svakako preterano i može se opravdati tek pomoću osnovne pretpostavke transcendentalno-teorijske refleksije. Ovaj kontrast ćemo ublažiti tezom da se radi o različitim referencama sistema tj. o različitim odnosima sistem-okolina, dakle, i o različitim pristupima svetu. Svaki od ovih sistema ima svoju sopstvenu »unutrašnju beskonačnost«. Nijedan se ne može sagledati u njegovom totalitetu i ne mogu se sagledati mogućnosti njegovih izbora. Zbog toga je u principu pogrešna pretpostavka po kojoj se individue mogu bolje, ili svakako neposrednije, opažati nego društveni sistemi. Kada posmatrač pripisuje ponašanje individuama, a ne društvenim sistemima, to je njegova odluka. Ona ne ističe ontološki primat ljudske individualnosti, već samo strukture samoreferencijalnog sistema opažanja u datom slučaju, dakle, i individualne preferencije individua koje se onda mogu zastupati politički, ideološki i moralno, ali se ne smeju projektovati u predmet opažanja- 1 . Svakoj vrsti individualističkog redukcionizma može se prigovoriti da kao redukcionizam ne može biti pravičan prema »emergentnim« osobinama društvenih sistema. Mi dodatno zameramo da se ne radi o redukcionizmu, već samo o (ekstremno skraćenom) ralacionisanju na psihičke umesto na društvene sisteme. Ovo stanje stvari se menja kada se bez ustezanja psihički sistemi označavaju kao individue, dakle, posmatraju se kao dovoljno okarakterisani ako se tumače kao »nedeljivi«. S druge strane, kritičke primedbe često ostavljaju utisak kao da se ospora1 Makrosoziologie: Eine evolutionstheoretische Einführung, Hamburg 1980, str. 29. 2 Upor. Ralf Dahrendorf, Homo Sociologicus, 7. izdanje, Köln-Opladen 1968. 3 Ovde se, između ostalog, vrlo lako može shvatiti i principijelna slabost transcendentalno-teorijskog utemeljenja individualnosti (umesto: kategorija rada uma). Prema sopstvenoj teoriji teoretičar transcendencije mora sebe samog tada da postulira kao slobodnu i otuda nespoznatljivu individuu, dakle kao teoretičara koji
352
va ili pogrešno shvata važno stanje stvari. Zbog toga u izlaganje teorije društvenih sistema umećemo za ovu teoriju gotovo marginalno poglavlje o individualnosti. Međutim, shvatanje da se društveni sistemi ne sastoje iz individua i da se ne mogu izgraditi kroz telesne ili psihičke procese, naravno da ne kazuje da u svetu društvenih sistema nema individua. Naprotiv: teorija samoreferencijalnih autopojetičkih društvenih sistema upravo provocira pitanje o samoreferencijalnoj autopoiesis psihičkih sistema i sa njim pitanje kako psihički sistemi mogu iz momenta u momenat tako urediti njihovu samoreprodukciju, »tok« njihovog »svesnog života«, da njihova zatvorenost postane kompatibilna sa okolinom društvenih sistema.
II Kao i uvek jedna od mogućnosti teorijskog razvoja sastoji se u tumačenju kontinuiteta i diskontinuiteta u odnosu na tradiciju. Pod nazivom individua i individualnost odvijala se duga i vrlo značajna istorija koju ovde možemo da skiciramo samo ukratko i samo da bismo objasnili osnovne opcije. Već je kasno srednjovekovno pitanje šta je zapravo individualnost neke individue, dovelo do rezultata na koje se možemo neposredno nadovezati 4 . Očigldno se nije moglo raditi o bilo kakvom dodatnom kvalitetu, niti o određenju koje je doznačavano spolja. Individuum se, naprotiv, morao shvatiti kao individualizovan kroz sebe samog, a u individualnosti se nalazilo ono što je upravo činilo diferenciju u odnosu na sve drugo. Nakon dugog pojmovno-istorijskog raspravljanja već Francisko Suarez (Francisco Suarez) s određuje i individualnost preko samoreferencije: »Modus substantialis, qui simplex est et suo modo indivisibilis, habet etiam suam individuationem ex se, et non ex aliquo principio ex natura rei a se distincto«. Sva druga određenja su izneverila.
4 Upor. Johannes Assenmacher, Die Geschichte des Individuationsprinzips in der Scholastik, Leipzig 1926. 5 Dispositiones Metaphysicae, Disp. VI, 14, navedeno prema Opera Omnia, tom I, Paris 1866, ponovljeno izdanje Hildesheim 1966, str. 185.
23 Društveni sistemi
353
Međutim, sve do 18. veka pojam individuuma je još bio pojam stvari shvaćen kao suprotnost kompleksnih i zbog toga razloži vih jedinstava. Pojmom je vladalo prvobitno istorijsko značenje reči. Sve nedeljivo se moglo označiti kao individuum; ličnost je kao nedeljivost racionalne supstance bila samo poseban slučaj. Sa individualnošću duše bila je istovremeno garantovana njena nerazorivost, dakle, večnost života i sa njom se moglo pretpostaviti da će čovek pred strašnim sudom jamčiti za sebe samog. Na ovoj pojmovnoj osnovi mogli su se propovedati religija i moral koji su uvek iznova pokušavali da motivišu čoveka njegovim neposrednim interesima. Uostalom, pojavilo se još i slojno diferencirano društvo sa nekom vrstom verzije-vrhunca individualizma, sa junacima i huljama. Bilo je dovoljno da se odredi pravac karakterisanja i da se on poveže s opštom skalom kvaliteta bića. Samoorijentacija je bila povezivanje sa boljim bivstvovanjem, ne sa drugačijim bivstvovanjem od drugih. Ona je imala kretanje prema gore - ili prema dole. Na taj način je već bilo odlučeno da u vezi s ovim suštinskim stanjem stvari ljudske individualnosti ne postoji istorijska promena. »I think that human souls, through all periods, are equal« (»Mislim da su ljudke duše u svim epohama iste«), ovo još 1759. glasi kod Edvarda Janga (Edwarda Younga) 6 , autora koji svakako nije okrenut tradiciji. Celokupna nova, već sto godina u toku, antropologija neumornog nemira i pohlepnosti, interesa i zadovoljstva, strasti i samoljublja 7 najpre prolazi pored ovog sigurnosnog pojma individualnosti. Tek je transcendentalna filozofija proklamovala apsolutnu zabranu primenjivanja pojmova stvari na ono što je istinski činilo čoveka: njegova samoreferencijalna svest koja sama sebi određuje zakone. I sada je čovek takoreći sam morao da zna da li je besmrtan ili ne. Ovaj preokret je, poznato je, bio pripremljen decenijama dugom, specifično nemačkom raspravom o odnosu posebnog prema opštem. Ova rasprava koja se delimično odvija u estetici, delimično u teoriji saznanja, delimično u antropologiji, imala je svoj
6
U: »Conjectures on Original Composition«, u: Edward Young, The Complete Works, London 1854, ponovno izdanje Hildesheim 1968, tom 2, str. 547-586 (554). 7
Videti bliže, NikJas Luhmann, »Frühneuzeitliche Anthropologie: Theorietechnische Lösungen für ein Evolutionsproblem der Gesellschaft«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, tom 1, Frankfurt 1980, str. 162-234.
354
problem u pitanju kako se u konkretno-posebnom može utvrditi opšte važeće 8 . Pri tome se polazilo od kontinuiranog povećavanja određenosti čiji je jedan pol činilo opšte kao manje ili više neodređeno, dok su drugi pol činile konkretne stvari kao povremeno posebno, i tako se od čoveka uopšte, preko pridodavanja dodatnih određenja, konačno došlo do konkretnog individuuma. Ova misaona shema je bila kompatibilna sa stratifikacijom zato što se u opšte ljudskom mogla izraziti jednakost (i razlika u odnosu na životinje i anđele), a na stupnjevima konkretizacije istovremeno razlika u položaju, nacionalnost itd. Dakle, individue su u ovom sklopu bile zamišljene kao konkretne ličnosti i na taj način kao stvarna osnova za izgradnju sveta koji je svoj poredak imao u opštijim odnosima vrsta i rodova. Teško pitanje o tome šta se u posebnom može shvatiti kao opšte dovelo je konačno ovu misaonu građevinu do pada, posle čega se više nije mogla učvrstiti u izgradnji staleškog poretka. Mi možemo stricto sensu da preskočimo transcendentalnu teoriju; sa povratkom individuuma u teoriju i sa reantropologizovanjem transcendentalizma odnosi su sada obrnuti: sada je upravo individualnost ono opšte pošto je svakome bez izuzetka pripala u deo. Novi humanistički mislioci se sve do Hegela i, naravno, Marksa nisu mogli zadovoljiti ukazivanjem da je svako individuum; ali oni ipak polaze od toga i na taj način stoje pred pitanjem kako se ova puka kvantitativna opštost, ova puka ukupnost može ispuniti sadržajem 9. Sada se mora doći do toga kako individuum ostvaruje opšte, čovečanstvo, svet u sebi. A ovo je za Humbolta, pa čak i za Hegela, stvar obrazovanja 10. 8
Ovo sociološki treba interpretirati na pozadini razloženog, stratifikovanog društva koje je, doduše, za ukus i sposobnost prosuđivanja kao sigurnosnu osnovu još pretpostavljalo pripadnost sloju, ali za ovo više nije moglo da ponudi ubedljive kriterijume. Upor. u vezi s ovim, i s prelazom na raspravu o opštem u posebnom, Alfred Baeumler, Das Irrationalitätsproblem in der Ästhetik und Logik des 18. Jahrhundert bis zur Kritik der Urteilskraft (1923), 2. izdanje, Darmstadl 1967. 9 Marks se eksplicitno izrazio u kritici Hegela povodom paragrafa 308 Filozofije prava. Videti: Kritik des Hegelschen Staatsrechtes (261-313), u: Karl Marx/Friedrich Engels, Historisch-Kritische Gesamtausgabe, Frankfurt 1927, novo izdanje Glashütten Ts. 1970, Bd. I, I, str. 401-553 (539 i sl.). 10 »Konačni zadatak našeg tubivstvovanja je: da se pojmu čovečanstva u našoj ličnosti, kao i tokom našeg života, i prevazilazeći oba (nema nijedne reči o »nerazorivosti«, N. L.), na tragu živog dejstvovanja koje ostavljamo iza, obezbedi
355
Devetnaesti vek se mnogo trudio da individuumu da njegova prava i da ga uprkos tome prinudi na izvesna ograničenja. Ovi pokušaji nisu bili teorijski mnogo uspešni. U ravni opisivanja društava koja se sada zovu ideologija oni su od dvadesetih godina onog veka doveli do kontroverzi između »individualizma« i »socijalizma« (kasnije: »kolektivizma«) koje su se učvstile u samom protivstavljanju. Sam individuum, koji nije morao bezuslovno da bude »individualnost«, nije pri tom bio uzet u obzir. A ako se sada opšte moglo ponuditi još samo kao ideologija, nije postojala mogućnost da se individuum pridobije za društvo. Od njega se ostvarivanje opšteg u posebnom zahtevalo kao samoostvarivanje, ali se tačno ovaj program više nije mogao posredovati stvarnošću psihičkih i društvenih sistema. Početna sociologija, zaokupljena problemom učvršćivanja njene samostalnosti u odnosu na druge nauke i u odnosu na, ne kao poslednju, psihologiju, morala je najpre da se bori sa suprotnošću individualizma i kolektivizma. Ona nije mogla potpuno da udari ni na jednu ni na drugu stranu; nije mogla, na primer, da preuzme ni utilitarističku poziciju ni holističke (empirijski dalje nerazložive) pojmove celine takve kakvi su. Njen osnovni rezultat nalazio se u pokušaju posredovanja između individualističkih i kolektivističkih pozicija, oslobađajući je tako polit-ideološkog sukoba. Za ovo je najvažniji podstrek bio: da se odnos individuuma i društva ne shvati kao vrsta suprotnosti interesa, već da se formuliše kao odnos stupnjevanja - teorijski obrt sa kojim se onda mogao povezati program istraživanja koji se istovremeno posvetio specifičnim uslovima povećanja (ili obrnuto, smanjenja) individualnosti i solidarnosti, slobode i jake državnosti. Ovo teorijsko stanje je učvršćeno Dirkemovim delom De la division du travail social (1893), ali je program istraživanja ostao neizveden. Takođe se nije moglo odgovoriti ni na pitanje šta je zapravo »individuum« i kako je on moguć u promenljivim društvenim uslovima. Istraživanje se pre odnosilo na konsekvencu: da se sada diferencija individuuma i društva useljava u individuu samu kao difetoliko veliki sadržaj koliki je moguć, zadatak koji se može resiti samo povezivanjem naših Ja sa svetom u najopštije, najpokretljivije i najslobodnije uzajamno dejstvovanje« (Wilhelm von Humboldt, Theorie der Bildung des Menschen, Werke, Bd. 1,2. izdanje, Darmstadt 1969, str. 235 i sl.).
356
rencija ličnog i društvenog identiteta. U vezi s ovim se citira Mid. Ali, i nezavisno od Mida važi kao prihvaćeno da se individualnost ne može posmatrati kao čisto vlastiti učinak individuuma, dakle, ni kao puka refleksija sebe samog". Time se, međutim, samo ponavlja dvojna paradigma u unutrašnjosti individuuma, ali se ne objašnjava koje probleme u vezi s tim treba obraditi. Naravno da se ne može ostati kod »isto tako kao«. »Opšte« se rekonstruiše kao »društveno«, svet je dat preko drugog. To može biti korisno heuristički, ali pitanja o odnosu Ja prema opštem, i o opštem postojanju Ja, time nisu otišla ni za korak dalje. I za Habermasa se postavlja ovaj problem: on obuhvata, istina, u formi teorijskih klauzula svu predostrožnost u vezi s tim što individuum koji se upušta u komunikaciju orijentisanu na razumevanje može bez prinude da ispita da li se razlozi mogu priznati kao opšte obavezujući. Ali, da li će on to učiniti? I ako alter to izbegne, treba li ego onda uprkos tome da prihvati za sebe ono što je po njegovom mišljenju alter morao da prihvati? Ili drukčije rečeno: ko treba da se upusti u rizik da se prepusti opštem - recimo oko razoružanja? I ako to ostaje prepušteno svakome pojedinačno, može li onda bilo ko za sebe da pretpostavi da će započeti zajednički život 12 . Kao izuzetak od ovog preovlađujućeg teorijskog obrasca društveno generalizovanog, ali upravo time razindividualizovanog ličnog »identiteta«, pažnju zaslužuje pre svega teorija opšteg sistema delanja Talkota Parsonsa. Ovde se, već na prvi pogled, vodi računa o jasnoj podeli ličnih i društvenih sistema. Oba su, na 11
12
Upor. npr. Emil Durkheim, Leçons de sociologie: Physique des mœurs et du droit, Paris 1950, str. 68 i dalje. Ako ovaj problem, teorijsko-tehnički posmatrano, nije kod Habermasa na taj način rešen, onda je ipak oslabljen time što se u pojmu razloga zajedno pojavljuju kognitivne i motivacione komponente. Razlozi se uopšte ne mogu razumeti ako se prema njima ne zauzme pozitivan ili negativan stav (Jürgen Habermas, Theorie des Kommunikativen Handelns, Bd. I, Frankfurt 1981, str. 191. Takva pozicija, međutim, prisiljava (makar po cenu sopstvene nekonzistentnosti) na odgovarajuću delatnu orijentaciju. Ali, to isključuje individualnost u ovom pogledu; zato što se individualnost zadobija upravo kroz orijentaciju na diferenciju znanja i motiva. Činjenica da se čovek ne mora prepustiti prinudi i zbog sopstvenog uvida jeste te-
357
osnovu vlastitog prava, to znači s obzirom na povremeno drugu funkciju, podsistemi opšteg sistema delanja. Daje Parsons postavio pitanje šta je onda opšte u posebnom individuumu, mogao je da odgovori: apsolutno njegov doprinos u emergenciji delanja. Istina, emergenciji delanja je tada potrebno teorijsko objašnjenje, a ovo deluje povratno na ono što u svakom sistemu, dakle i u psihičkom sistemu, fungira kao opšte. Za kompleksnost Parsonsovog stanja teorije je karakteristično daje tu moguć dvojaki odgovor. S jedne strane je ukupnost onoga što je nužno za emergenciju delanja izražena u shemi-četiri-funkcije. Psihički sistem, sa svoje strane, otuda mora, da bi mogao da doprinese emergenciji delanja (ili svakako: da bi svoj doprinos mogao da sistematizuje), da ispuni četiri funkcije. Osim toga, pod ovu shemu je dovedena orijentacija na osnovne vrednosti kao posebna funkcija, naime kao funkcija latentpattern maintenance (latentnog održavanja obrasca). Ova funkcija je hijerarhijski nadređena drugim funkcijama. Ovde bi se morala smestiti tradicionalna misterija celovitosti, u svakom slučaju Hegelova država. Za otvorenost Parsonsovog sistema je odlučujuće: da ona uvek ostaje samo prilog za izgradnju sistema pored drugih, i da se shema-četiri-funkcije u svakom delu sistema brine o tome da i sve druge funkcije, kako internih tako i eksternih odnosa sistema, dođu do svog prava. U vezi s ovim zahtevom Parsons govori o interpenetraciji. Međutim, interpenetracija tada nije konstitutivna za individualnost ni u kulturnom ni u društvenom pogledu. Interpenetracije su pre samo posledična pojava diferenciranja sistema, a konačna garancija sistemnosti psihičkih sistema (smemo li reći: individualnosti psihičkih sistema?) je teza da se obeležja pojma (!) delanja drukčije ne mogu ispuniti. Izgleda da se ova teorija potpuno odriče momenta samoreferencije koji je do tada vladao tematikom 13 . U arhitekturi teorije zamenjuje ga orijentacija na vodeće diferencije pomoću kojih je konstruisana tabela-četiri-funkcije. A u tome leži i specifična modemost ove teorije: ona ne počinje sa jedinstvom, već sa diferencijom. Ovo isplaćuje priznanjem da joj je stalo samo do pojma delanja; da može biti samo analitička teorija. Ona, dakle, ne shvata 13
Upor. u vezi s ovim Niklas Luhmann, Talcott Parsons: »Zur Zukunft eines Theorieprogramms«, Zeitschrift für Soziologie 9 (1980), str. 5-7 (12 i dalje).
358
šta se u black boxes sistema samo od sebe dešava i usled toga se lakođe ne dobija odgovor na pitanje u kom su smislu i s kojim ograničenjima individue za sebe same individue. Vrlo skroman pregled teorija individualizma daje sledeći rezultat: ako se čovek zadrži na momentu samoreferencije suočava se s problemom da mora pokazati pod kojim ograničenjima samoreferencija konstituiše individualnost. U tradiciji je ovo pitanje bilo spojeno s problemom uslova prihvatljive individualnosti, s ostvarivanjem opšteg u individualnom životu, š odnosom prema celini i danas se teško može u ovom obliku ponovo aktualizovali14. Ukoliko se, naprotiv, napusti momenat samoreferencije, čovek će se vratiti nazad na poziciju posmatrača koji ne može razjasniti svoju sopstvenu individualnost, dakle neće moći da pokaže kako je to on sam u stanju da opaža. Pitanje je da li su time iscrpljene mogućnosti.
III U teoriji autopojetičkih sistema mogu se pronaći polazišta novog suočavanja s problemom individualnosti psihičkih sistema. Da li i kako čovek time izlazi iz poznatih teškoća filozofije samoreferencijalne svesti (recimo Fihteovog kova) mora ostati zajedno kasnije ispitivanje. Za naredno je pre svega važno da se pažljivo razlikuje autopoiesis društvenih sistema i autopoiesis psihičkih sistema 15 (mada obe operišu na osnovu smisaone samoreferencije) i da se ne teži, recimo, samo novom zasnivanju individualističkog redukcionizma 16 . Naprotiv, osnovni pojam zatvorene-samorefe-
14
15
16
Upor. u vezi s ovim Michael Theunissen, Selbstverwirklichung und Allgemeinheit: Zur Kritik des gegenwärtigen Bewußtseins, Berlin 1982. Ovom razlikom se isključuju pozicije koje svest smatraju osnovnim sociološkim pojmom. Dajemo samo jedan posebno jasan primer: »perhaps the most important concept in the social sciences is the concept of consciousness« (»možda je najvažniji pojam u društvenim naukama pojam svesti«) (Arthur Brittan, Meanings and Situations, London 1973, str. 11). U oba pogleda suprotno odlučuje Peter M. Hejl, Sozialwissenschaft als Theorie selbstreferentieller Systeme, Frankfurt 1982; isti, »Die Theorie autopoieti-
359
rencijalne reprodukcije sistema može se neposredno primeniti na psihičke sisteme; to znači na sisteme koji svest reprodukuju preko svesti i pri tom su upućeni na sebe same, dakle, svest ne mogu dobiti spolja niti svest mogu dati napolje. Pod »svešću« pri tom ne treba razumeti ništa supstancijalno postojeće (na šta nas jezik stalno navodi), već samo specifičan način operisanja psihičkih sistema. U pogledu njihove okolne situacije ne može postojati nikakva sumnja da su psihički sistemi autopojetički sistemi - i to ne na osnovu života, već na osnovu svesti. Oni primenjuju svest samo u kontekstu njihovih sopstvenih operacija dok su svi kontakti s okolinom (uključujući kontakte sa sopstvenim telom) posredovani preko nervnog sistema, dakle moraju da koriste druge ravni stvarnosti. Već je nervni sistem zatvoreni sistem i već zbog toga mora izgraditi i psihički sistem koji operiše sa svešću isključivo na samokonstituisanim elementima 17. Ma kako čovek želeo da označi elementarne jednice svesti (ostavljamo po strani razlikovanje ideja i osećanja i govorimo o predstavama 18 ), samo aranžman ovih elemenata može da proizvede nove elemente. Predstave su neophodne da bi se došlo do predstava. Čovek, istina, može veštački da održi ovaj kontinuirani proces izgradnje novih predstava iz predstava - ali samo sa posledicom da se tada pojavljuje sopstvena, prema spolja usmerena svest o vremenu koja na izvestan način čeka na ponovno pokretanje proizvodnje predstava i na pripremanje mogućnosti za to u smislu virtuelne pažnje. Važne prethodne radove za teoriju na svesti utemeljene autopoiesis psihičkih sistema ostvario je Edmund Huserl i vredi zaustaviti se na za trenutak na njoj da bi se procenila blizina i udaljenost u odnosu na transcendentalnu fenomenologiju. Saglasnost se sastoji pre svega u razumevanju vremenosti - ne 17
18
360
Upor. u vezi s ovim Gerhard Roth, »Cognition as a Self-organizing System«, u: Frank Benseler et al., Autopoiesis, Communication and Society: The Theory of Autopoietic System in the Social Sciences, Frankfurt 1980, 45-52. Čovek bi se ovde mogao pozvati na Gotloba Fregea, ali onda bi morao da apstrahuje (ranije uzgredno) određene predstave kao »unutrašnje slike«. Treba da se radi o svakom elementu koji identifikuje svest kao operativno jedinstvo produk-
samo: zavisnosti od vremena! - svesti, dakle u tezi da svest sa svim svojim retcncijama i protencijama operiše upravo u sadašnjosti i u njoj može imati trajanje. Ona mora samu sebe neprekidno da održava i nadoknađuje (što Derida onda naziva differance). Ipak se već u Logičkim ispitivanjima prave odstupanja koja svim analizama posledica daju formu transcendentale teorije. ()na se nalaze u načinu kako se određuje odnos svesti i komunikacije (dakle: psihičkih i društvenih sistema) 19 . Huserl posmatra komunikaciju striktno iz pojedinačne svesti kao jednu od njenih mogućih operacija. To pomera pojam svesti na poziciju teorijskog preimućstva. Svest može podariti komunikaciji vrednost izražavanja i značenje; ali, ukoliko čovek želi da zna kako je ovo moguće i šta to kazuje mora najpre samu svest da analizira kao »samotan duševni život«. Pri tome se sudara sa problemima samoreferencije, dakle sa strukturama kojima se u naučnom mišljenju onog vremena odricao kvalitet »empirijskog«. U vezi s tim se samonastavljanje svesti nije posmatralo kao empirijska stvarnost. Na ovo funkcionalno mesto teorije dolazi pojam idealnosti koji apodiktički garantuje bezuslovnu ponovljivost predstava, dakle, trajno obilje sadržaja transcendentalnog »života«. Tako se fenomenologija može skicirati kao stroga nauka koja isticanjem takvih idealnosti precrtava ono bogatstvo smisla koje svesti omogućuje njen transcendentalni život, pri čemu »život« nije ništa drugo do metafora za ono što nazivamo autopoiesis. Fatalna diferencija empirijskog i transcendentalnog raseca upravo autopoiesis svesti. Ona je održiva samo dok se pretpostavlja daje svest jedini slučaj nekog autopojetičkog sistema. Ali, ako u društvenom sistemu iskrsnu organski život i komunikacija mora se celokupna teorija preraditi u prvcu mnoštva referenci sistema, i tada više nema smisla da se jednoj od ovih referenci sistema obeća preimućstvo kao transcendentalnom subjektu. Posledica je da se diferencija empirijskog i transcendentalnog može napustiti i u analizi svesti kao od sada nepotrebno udvostručavanje fenomena. Ali, vratimo se teoriji psihičko-autopojetičkih sistema. Pođe li se od ovog koncepta, individualnost ne može biti ništa drugo do kružna zatvorenost ove samoreferencijalne reproduk19
Ovde se nadovezujemo na izlaganja u 4. glavi, 111.
361
cije 20. U refleksiji (koja je sa svoje strane između ostalog proces svesti koji se samo uzgred aktualizuje) ova se pretpostavka pojavljuje kao pretpostavka-same-svesti. Ona zna šta je, samo tako što zna šta je. Ali najpre, i pre svake refleksije, postoji uvek već samoreferencija u ravni bazalne operacije u kojoj jedna predstava stvara narednu, a predstava je samo ako to čini. Tada je već u ravni bazalnih operacija odlučeno da svest ne zna, ono što ne zna, ne vidi, ono što ne vidi, ne misli, ono što ne misli - i da upravo za ovu negativnost ne postoji podudarnost u okolini. Otuda stvarnost svesti nikada nije data kao takva, već samo tako što operacije svesti kontrolišu same sebe 21 . Slično kao za refleksiju važi i za produžavanje ciljeva psihičkih sistema. I utvrđivanja ciljeva se javljaju samo u svesti i pretpostavljaju njenu autopoiesis. Ciljevi određuju kraj za izvesne sekvence; ali ovo je jedino moguće ako ovaj kraj nije kraj samonastavljanja svesti; a to važi utoliko više ukoliko dostizanje ciljeva zahteva kontingentnu, svojevoljnu kombinatoriku. Zbog toga svest ne može planirati svoju sopstvenu autopoiesis, jer bi to značilo njeno okončavanje 22. Dakle, ova kružna zatvorenost u koju se smešta sve određeno što je potvrđuje, nazivamo individualnost, jer je ona, kao svaka autopoiesis, nedeljiva. Ona se 20
21
22
362
Maturana i Varela u vezi s tezom daje autopoiesis individualnost više insistiraju na imperativu samoodržanja. Upor. prevod na nemački, Humberto R. Maturana, Erkennen: Die Organisation und Verkdrperung von Wirklichkeit, Braunschweig 1982, str. 192. Razlog je u svakom slučaju fakticitet zatvorene reprodukcije koja se može posmatrati kao diferencija od okoline, a ne norma ili vrednost da čovek bude ili ostane ono što jeste. Upor. u vezi s ovim, Heinz von Foerster, »On Constructing a Reality«, u: * Wolfgang F. E. Preiser (ed.), Environmental Design Research, tom II, StroudsbourgPa. 1973, str. 35-46. Upor. u vezi s ovim, razlikovanje toka misli i ciljno orijentisanog govora kod Friedrich D. E. Schleiermacher, Hermeneutik und Kritik (Hrsg. Manfred Frank), Frankfurt 1977, str. 178 i si.: »Tamo je kao u reci beskrajno, neodređeno prelaženje od jedne misli do druge, bez neophodnog povezivanja. Ovde, u zatvorenom govoru određenje cilj na koji se sve odnosi, jedna misao je nužno određena drugom i kada se cilj postigne, nizanje stigne do kraja. U prvom slučaju preovlađuje individualno, čisto psihološko, u drugom svest određenog napredovanja ka cilju...« Drugačije
može razoriti, može se ukinuti, ali se ne može modifikovati. Ona je kruta i nužna, ukoliko uopšte i dok svest čini neprekidnom. Međutim, kao uslov iskorišćavanja ona zahteva dodatno najmanje dve različite stvari: diferenciju i ograničenje. Predstave koje se pripajaju moraju da budu u stanju da se razlikuju od onoga što u momentu upravo ispunjava svest; i moraju da budu pristupačne u ograničenom repertoaru, jer nijedan napredak koji se još opaža kao pripajanje ne bi bio moguć, ako je u momentu sve moguće i podjednako verovatno. Preko diferencije i ograničenja svest primorava sebe samu da vodi računa o svojoj okolini. Ona mora na svojim površinama trenja sa okolinom da proizvodi informacije koje, ukoliko joj ne nameću naredne predstave, onda ih, ipak, svojski preporučuju. Njena zatvorenost prisiljava na otvorenost. Pri tom otvorenost ne znači odmah već: osetljivost na okolinu tako kao kad bi, u smislu starije psihologije, pored ideja postojala još i osećanja neposredno povezana s okolinom. To bi bilo inkopatibilno sa zatvorenošću. Naprotiv, upućenost na diferenciju i ograničenje znači samo da se svest potvrđuje u okolini i da ona to može zamisliti. Ona, na primer, uvežbava diferenciju sopstvenog sistema i okoline i onda može pomoću ove diferencije da obrađuje predstave kao informacije. Autopoiesis svesti je, dakle, faktička osnova individualnosti psihičkih sistema. Ona leži izvan svih društvenih sistema - što ne sprečava da dodamo da njena samoreferencija ima izglede da uspe jedino u društvenoj okolini. Međutim, autopoiesis je (i kao autopoiesis svesti) slepa; naime, fascinirana je narednom predstavom koja se nagoveštava. Ona se može udaljiti od sebe same ali samo dok sebe samu neko vreme predstavlja. Time tama individualnosti ipak nije iscrpljena. Teorija autopoiesis pravi pojmovnu razliku između potvrđivanja autopoiesisa i opažanja, odnosno opisivanja. Autopojetički sistemi se mogu opažati i opisivati preko drugih sistema, ali i preko samih sebe; a opažanje/opisivanje ne znači ništa drugo nego odnos prema diferenciji pod pretpostavkom limitiranosti, tj.: prema diferenciji u jednom i drukčije mogućem području razlikovanja 23. 23 Može se posumnjati da ovde dajemo tačne argumente u vezi s Maturanom, utoliko više što već konsekventno temporalizovanje izvršavanja autopoiesisa, njeno utemeljenje na događajima kao elementima prevazilazi Maturanu. Prepuštamo ovo pitanje istraživanju drugih, a naš argument ne utemeljujemo na upućivanju na autora, već na ukazivanju na samu stvar.
363
Posmatranje psihičkih sistema ne implicira nužno posmatranje njihove svesti, što se mora izričito naglasiti nasuprot raširenom, ali nepromišljenom mnenju 24 . Opažanja koja uspostavljaju ovaj odnos obično se označavaju kao »razumevanje«, a razumevanje koje se orijentiše na diferenciju svesnog/nesvesnog je posebno redak, posebno zahtevan i na teoriju posebno upućen slučaj. Individualni sistem može sebe samog da opaža i opisuje ukoliko može za ovo da organizuje diferenciju i ograničenje. Ove pretpostavke svoje autopoiesis može da uključi u predstavljanje. Kapacitet (istina minimalan) pojedinačne predstave dovoljan je da se i nešto drugo ima u vidu. Individuum se može opisati kao Bavarac i znati da se time isključuje daje Prus. Pitanje je može li individuum i sebe samog opisati kao individuuma. Time bi se sopstvena individualnost upotrebila kao formular za samoopisivanja, u opisivanju bi se samo utvrdilo da se kao individuum reprodukuje i da se time ograđuje od okoline. Čemu bi trebalo takvo samoopisivanje da služi kada se time ipak samo utvrđuje ono što se ionako odvija, i to samo pomoću sredstava autopoiesisa svesti koja ionako teče, dakle, takođe samo dok ona traje. Ne mora li individuum, da bi održao smisao takvog samoopisivanja, istovremeno u zamenu da prihvati da bude nešto »opšte«? Ne mora li on, ako već ne daje odmah pojmu čovečanstva u sebi samom najveći mogući sadržaj, da se ipak nada da će biti nešto više, a ne samo čisto potvrđivanje autopoiesis same? Zbog čega bi inače bilo potrebno da se ionako tekuća reprodukcija svesti još jednom duplira u procesu opažanja i opisivanja? Mogu li možda društveni uslovi da budu ono što daje povod za tol 24 Videti u vezi s opažanjem delanja i Charles K. Warringer, The Emergence of Society, Homewood 111. 1970, str. 24: »The observation of action as I have defined it here does not imply that the structured act nor the meanings identified are what the actors now have in their minds. We may wish to make this inference, but this is a separate operation from observation and has nothing to do with the objectivity of the observational procedure«. (»Opažanje delanja, kako ga ovde definišem, ne podrazumeva da su utvrđeni ni strukturisani čin ni značenje onoga što akter sada ima na umu. Mi možemo želeti da ovo zaključimo, ali to je odvojena operacija od opažanja i nema ništa zajedničko s objektivnošću postupka opažanja«).
364
Ovo nas pitanje dovodi do problema »društvenog identitela«, društvenih konstituenti samoopisivanja psihičkih sistema. U razlikovanju autopoiesis i samoopažanja/samoopisivanja dobili smo pomoćno sredstvo za ekspliciranje ovog problema. Sada se ne radi o pitanju da li i kako evolutivno pojavljivanje i održavanje svesti psihičkih sistema pretpostavlja društvo. Ma kako bila uslovljena svojom okolinom, autopojetička individualnost je uvek zatvoreni sistem. Drugo je pitanje koji su društveni podsticaji takvom sistemu potrebni da bi sebe samog mogao da opaža i opisuje. Autopoiesis se dešava ili se ne dešava - kao što neki biološki sistem živi ili ne živi. Saoopisivanje je, naprotiv, proces koji sam sebe može da artikuliše i modifikuje i koji za to razvija semantiku sa kojom sistem može svesno da operiše. Samo zato individuum može i mora da koristi formule, razlikovanja, označavanja pomoću kojih može zadobiti društvenu rezonancu ili je odbiti. A ovde se postavlja pitanje da li mu se i pod kojim društvenim okolnostima dozvoljava ili čak nameće insistiranje na individualnosti kao samoopisivanju. S ovim pitanjem čovek bi se još jednom mogao ukrcati u istoriju razvoja semantike individuum/individualnost/individualizam. Hipoteza bi bila da istorija pojma odslikava proces u kome se individuama malo-pomalo dozvoljavalo da svoju individualnost stave u temelj svog samoopisivanja. Heroizam bi tada bio prvi pokušaj — samo za malobrojne pogodan, a istinski pre utvrđen za obeshrabrivanje mnogih. Za njim sledi kult genija koji dela i ispoljavanja individua ne razlikuje više samo sa stanovišta njihovog većeg ili manjeg savršenstva, već dodatno uračunava individualno uslovljene razlike u izvođenju i kvalitetu novine, ali ove ponovo osigurava još i preko »ukusa« 25. »Homme universel« i usmerenost na opšte u čoveku bila bi prelazna faza: ovde se omogućuje uključivanje svega ali još u vezi s kulturnim kondicioniranjem koje konačno mora izdejstvovati da se individuum otkrije u opštem. Na odgovarajući način su individue, koje traže da odgovaraju individualnosti koja se od njih očekuje, ovde prinuđene na skretanje: one identifikuju svoju autopoiesis sa 25
Tipičan primer: Ludovico A. Muratori, Delta perfetta poesia italiana (1706), navedeno prema izdanju Milano 1971.
365
metodikom zla, sa šokiranjem normalnosti, s avangardizmom, revolucijom, prinudnom kritikom svega postojećeg i sličnim samostilizacijama. Ali, ovo je u međuvremenu ipak postao gest koji se može kopirati, zbog čega je nepodesan kao obrazac za samoopisivanje individuuma kao individuuma. I čini se da to važi za sve što je sada još moguće, a naročito za jednoglasnu-monotonu pesmu o gubitku smisla. Znači li ova istorija daje uspon individuuma bio silazak i da je čudno očekivanje od individuuma da opiše sebe samog kao individuuma vodilo u besmisao? Ili, zaslepljeni kulturnim imperativom velike vrednosti samo ne možemo tačno da vidimo na koje se forme individuuma misli kada je diferenciranje psihičkih i društvenih sistema otišlo tako daleko da individuum može još samo svoju individualnost da upotrebi za samoopisivanje?
IV Oblik u kome se individualni psihički sistem izlaže kontingenciji njegove okoline može se na najopštiji način označiti kao očekivanje. U pitanju je, dakle, isti oblik koji se koristi i za izgradnju društvenih struktura. U jednom slučaju se utvrđuje kao svest, u drugom slučaju kao komunikacija. Pojam očekivanja se mora odgovarajuće široko shvatiti da bi mogao da obuhvati psihičku i društvenu primenu i zavisnost jedne od druge. I zavisnost svakog očekivanja od istorijskih uslova koji upravo menjaju ovaj sklop psihičke i društvene izgradnje očekivanja, najpre ostavljamo otvorenom. Pod očekivanjem koje se odnosi na psihičke sisteme razumemo oblik orijentacije u kome sistem opipava kontingenciju njegove okoline u odnosu prema njemu samom i preuzima u proces autopojetičke reprodukcije kao sopstvenu neizvesnost. Očekivanja utemeljuju epizode toka svesti koje se mogu okončati. Ona su, kao što je gore već izloženo 26, moguća jedino na temelju izvesnosti da će se autopojetička reprodukcija i dalje odvijati. Ona su, kao potvrđivanje dopuštanja da se pojave novi elementi, momenat autopojetičkog procesa i istovremeno tako u nje-
26
366
U prethodnom odeljku.
ga uključena da vazda ostaje moguće preskakanje na potpuno druge vodeće strukture. Pri svakom bavljenju konkretnim smisaonim sturkturama svest ostaje uzbunjena i nikada prepuštena samo jednom smislu; ona takoreći može još da opaža konture potvrdivanja smisla (onoga što Viljem Džejms [William James] naziva »fringes« [»rese«]). Očekivanje ispituje neizvestan teren pomoću diferencije koja se na njemu samom može doživeti: ono se može ispuniti ili može razočarati, a to ne zavisi samo od njega samog. Neodredljiva okolina koja se gotovo ne pojavljuje u zatvorenim operacijama čiste autopoiesis dobija ovaj oblik da bi se ispoljila na način koji sistem može razumeti i operativno upotrebiti, pri čemu projektuje i potom registruje da li se očekivano ispunjava ili ne. Izgradnja očekivanja je apsolutno primitivna tehnika. Ona se može upotrebljavati gotovo bez pretpostavki. Ona ne pretpostavlja da čovek zna (ili čak: da može opisati) ko je čovek, i takođe ne, da se u okolini snalazi. Čovek može odrediti očekivanje, a da svet ne poznaje - na sreću. Neophodno je samo da je očekivanje autopojetički upotrebljivo, to znači da je prethodno zadovoljavajuće strukturisan pristup predstavama pripajanja. Ono tada pruža doživljaj posledice kao ispunjenje očekivanja ili kao razočarenje u očekivanje sa, opet, kroz ovo prethodno strukturisanim repertoarom daljih mogućnosti ponašanja. Nakon izvesnog vremena svesnog, kroz društvene doživljaje obogaćenog vođenja života, ne dagađaju se više potpuno samovoljna očekivanja. U normalnoj sukcesiji napredovanja od predstave do predstave čovek neće pomisliti na nešto sasvim suprotno. On se nužno orijentiše na sopstvenu istoriju svesti, ma kako se ova čudno odvijala; i već određenost upravo aktuelnog doživljaja osigurava da se u diferenciji od njega ne mogu izgraditi proizvoljna očekivanja. Za ovo tada stoje na raspolaganju društveno standardizovani tipovi kojih se čovek može držati u nekoj vrsti grube orijentacije. Očekivanja se mogu zgusnuti u zahteve. To se dešava kroz pojačavanje samopovezivanja i zaprepašćenosti koje čovek unosi u diferenciju ispunjavanje/razočarenje i na taj način uključuje u igru. I ovo je moguće gotovo bez pretpostavke, u svakom slučaju samo uz odgovarajući pojačan rizik. Na odgovarajući način je 367
proces internog prilagođavanja na ispunjenje, odnosno, razočarenje kompleksniji i pojavljuje se u sistemu kao osećaj21. Na prelazu od očekivanja do zahteva povećava se šansa i opasnost od izgradnje osećaja kao što se, obrnuto, osećaji mogu prigušiti ako se čovek vrati na čisto očekivanje. Granica je pokretljiva i u procesu se može pomeriti; u pitanju je pre dimenzija koja poprima kvalitet očekivanja odnosno zahteva, već prema tome koliko je internih interdependencija povezano. Razlikovanje očekivanja i zahteva omogućuje bavljenje pitanjem šta se psihološki dešava ako se individualno utemeljeni zahtevi pretežno društveno legitimišu; i ako društveni poredak naposletku individue ohrabruje da čak svoju individualnost zastupaju kao zahtev: kao zahtev za priznavanjem i kao zahtev za unapređivanjem onoga u čemu čovek uživa. Ovo »new right to be what one pleases« 2* (»novo pravo da se bude ono što čoveka čini zadovoljnim«) danas se u velikoj meri čini razumljivim po sebi. Ali, kako je moguće i kako se dešava da individuum može utemeljiti svoje zahteve na svojoj individualnosi - takoreći zahtevajući kraljevsko pravo: tel est mon plaisir 29. Najpre treba poći od toga da zahtevi moraju biti uravnoteženi preko zasluga, inače kontrolni račun ne bi odgovarao i ne bi bilo moguće društveno razumevanje. Ovo je, istina, samo društveni, ne i psihički zahtev. Ili drukčije rečeno: individua neće imati probleme ako ima zahtev da sebi zasluge doda u mislima. U semantici zasluge/merite/merit može se, dakle, pročitati i stanje
27 »Osećaj« se ovde ne razume kao kvalitet doživljaja koji se ne može defi - 1 nisati (recimo u okviru klasičnog trija um/volja/osećaj), već kao interno prilagođavanje na interne probleme psihičkog sistema. Ovde ne možemo bliže ući u istraživačke perspektive koje se s ovim povezuju. Može nas zadovoljti ukazivanje da na osnovu ovde predstavljenog funkcionalnog pojma osećaja treba očekivati da se kvaliteti osećaja gube kada se zahtevi redukuju na čista očekivanja; i isto tako ako se rutinski ispunjavaju ili donose razočarenje. Ovo potvrđuje pogled u literaturu o ljubavi i pokazuje se takođe na klasičnom toposu nestabilnosti osećaja. 28
Tako Orrin E. Klapp, Collective Search for Identity, New York 1969; videtiodeljakX. 29 Poreklo ovog obrasca samovolje bilo bi vredno jedne studije. Čini se da on ima društveno poreklo, tj. da se najpre odnosio na alter ego: »Si eis placuit«, ovom floskulom učtivosti obraćali su se rimski magistrati senatu.
368
zahteva. Stratifikovana društva već manipulišu ovim odnosom, ona izdvajaju iz zahteva viših slojeva njihove zasluge, a zasluga se vidi već u tome što se vodi dobar (plemenit) život u višem sloju. Ali, ako se ovo više ne pojavljuje kao nužno, i ako već diferencija plemenitog i zajedničkog kao takva više ne implicira doznačivanje zasluge, ne može se uspostaviti ravnoteža zahtev/zasluga u celokupnoj društvenoj ravni. U izvesnom obimu uskače mehanizam novca koji omogućuje transfer od zasluga do (potpuno drugačijih) zahteva. Zasluga i zahtev nalaze svoju sintezu u prihodu. Istovremeno se time može sve više odomaćiti utemeljenje zahteva na sopstvenim željama, sopstvenim predstavama, sopstvenim ciljevima, sopstvenim interesima. Čovek gradi svoju kuću tako kako želi da je ima. S legitimacijom (a to znači: otklanjanjem svih komunikativnih smetnji) zahteva za »samoostvarivanjem« slaže se društveni sistem društveno-strukturalne spoljne pozicije individuuma, dakle okolnost da se on ni u jedan deo društvenog sistema ne može više primiti sa svim njegovim zahtevima i zaslugama. Ali, šta znači sve ovo za samog individuuma? Očekivanja, rekli smo, organizuju epizode njegove autopojetičke egzistencije, a zahtevi reintegrišu takve epizode u pshički sistem. Iz toga, kao prvo, sledi da se individuum u većoj meri nalazi izložen sopstvenim osećanjima, ako zahtevi ne mogu da se šablonizuju. Zbog ovoga je savremeno društvo više nego što se obično može zamisliti ugorženo emocionalnošću. Individue su, kao drugo, podstaknute da govore o sebi i svojim problemima. Ako se prihvati da individuum svoje zahteve ne utemeljuje samo na zaslugama, već i pre svega na sebi samom, on mora sačiniti samoopisivanja. Za ovo nije dovoljna slepa, tekuća autopoiesis svesti, ona se mora »idenifikovati« kao odnosna tačka za iskaze, to znači: može se obraditi kao diferencija od drugog. Međutim, ovo je u psihičkom sistemu moguće samo kao potvrđivanje autopoiesisa - dakle, kao epizoda koja se može okončati i transcendirati, s neizoštrenim ivicama, mogućnošću uzbunjivanja, odbijanja itd. Individuum se primorava na refleksiju i samopredstavljanje (koje nikad ne može da »odgovara«). Na taj način dospeva u teškoće, traži za ovo pomoć i razvija dodatni zahtev za potpuno razumljivom, ukoliko ne terapeutskom obradom njegovih zahteva. Ovaj
24 Društveni sistemi
369
poslednji zahtev za pomoći pri zasnivanju zahteva je tako apsurdan daje moguće kako prihvatiti ga, tako i odbiti ga. Ovo poslednje brani lekar u T. S. Eliotovoj Cocktail Party kao umesno sa obrazloženjem daje ova bolest suviše opšta da bi se zahtevalo lečenje. Drugačije nego u frojdovskoj psihologiji sublimacije, potisnuto opšte se ne vraća u svest poboljšano, već pogoršano: kao bolest. Doveden u ovo stanje indivduum može da izabere izlaz da ne objašnjava sebe samog kao bolesnog, već društvo. Repertoar koji tada stoji na raspolaganju pruža se od anarhizma preko terorizma do rezignacije - od zahteva da se može proizvoljno delati do zahteva da se ne dođe u sukob ni s jednim zahtevom. Nije sporno: ovo su do ekstrema dovedene književne verzije, ne one iz stvarnog života. Stvarni individuum se pomaže izrađivanjem kopija (kada se ukaže prilika: kopiranjem onog ekstremnog modela). On živi kao »homme-copie« (Stendal). Protest protiv ovoga je isto toliko uzaludan kao i protest protiv vlasti 30 . U kontekstu društvenih sistema i sa stanovišta društvene inovacije u nauci, umetnosti i tehnici sud može glasiti drugačije, ali psihički sistemi se mogu samo individualno kopirati i niko ne može upravo Emi Bovari osporiti njenu individualnost. Dopadanje novog, ono »vero nuovo e meraviglioso dilettevole« (»istinski novo i čudesno zabavno«) 31 , odnosi se na društveno procenjenu diferenciju koja proizlazi iz temporalizovanja kompleksnosti društvenog sistema 32. Ono nema neposrednu (ili, možda, sa svoje strane kao kopija napravljenu) psihološku funkciju. 30
Uostalom, oba su lansirana gotovo istovremeno (i možda postupkom kopiranja!). »Born originals, how comes it to pass that we die copies«) (»Rođeni kao originali, kako se događa da umiremo kao kopije?«), to glasi kod Edward Young, »Conjectures on Original Composition« (1759), u: isti, The Complete Works, London 1854, ponovljeno izdanje Hildesheim 1968, tm 2, str. 547-586 (561). »I: »L'Homme est né libre, et partout il est dans les fers« (»Čovek je roden slobodan, a svuda je u lancima«), kod Jean-Jacques Rousseau, Du contract social (1762), navedeno prema Œuvres complètes, tom III (éd. de la Pléiade), Paris 1964, str. 347-170 (351). 31 32
Muratori, a.a.O., str. 104.
Upor. Niklas Luhmann, »Temporalisierung von Komplexität: Zur Semantik neuzeitlicher Zeitbegriffe«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 235-300.
370
V Na temelju prethodnih analiza vratićemo se sada problemu koje značenje treba pripisati društvenim sistemima u konstituisanju individualnih psihičkih sistema. Nema sumnje, najpre, da su psihički sistemi i društveni sistemi nastali u toku ko-evolucije. To se pokazuje već u zajedničkoj upotrebi smisla za predstavljanje i redukciju (sopstvene i okolne) kompleksnosti. Međutim, isto je tako izvesna i autopojetička diferencija: da se psihički i društveni sistemi u samoreferencijalnoj zatvorenosti njihove reprodukcije (dakle, i u onome što je za njih povremeno »jedinstvo«) ne mogu svesti jedni na druge. Oba koriste različiti medijum za svoju reprodukciju: svest, odnosno, komunikaciju. Samo pod ovom pretpostavkom može se shvatiti svagdašnja povezanost reprodukcije kao kontinuirano dešavanje koje sebe samog dovodi do jedinstva. Ne postoji, drukčije rečeno, autopojetički supersistem koji bi oba mogao da integriše kao celinu: svest ne prelazi u komunikaciju niti komunikacija u svest. Tek kada se ovo utvrdi može se sa smislom pitati kako komunikacija deluje u autopojetičkoj reprodukciji svesti. Radi se, u terminologiji iz prethodnog poglavlja, o slučaju interpenetracije. Društveni sistem stavlja sopstvenu kompleksnost, koja je položila test komunikativne upotrebljivosti, na raspolaganje psihičkom sistemu. Evolutivno dostignuće razvijeno za ovaj transfer jeste govor. Psihički procesi nisu govorni procesi, a ni mišljenje nikako nije »unutrašnji govor« (što se uvek iznova pogrešno tvrdi 33). Nedostaje već »unutrašnji primalac«. Ne postoji »drugo Ja«, 33
Upor., umesto mnogih, na nivou uvodnog nacrta koji još ne promišlja problem, Joel M. Charon, Symbolic Interactionism: An Introduction, an Interpretatin, an Integration, Englewood Cliffs, N. J. 1979, str. 86 i si. U svakom slučaju trebalo bi da se izbegne da se ovo shvatanje označi kao »fenomenologija«. Sam Huserl je to iz tačno promišljenih razloga odbio pošto bi »unutrašnji govor« zahtevao upotrebu znakova, a svest koja sebe samu predstavlja, upravo na to ne ukazuje. Upor. Logische Untersuchungen II, I, 8, navedeno prema 3. izdanju Halle 1922, str. 35 i dalje. Argument ima temeljno značenje za teoriju transcendentalnog života svesti (upor. u vezi s ovim Jacques Derrida, Die Stimme und das Phänomen: Ein Essay über das Problem des Zeichens in der Philosophie Husserls, prevod na nemački, Frankfurt 1979, posebno str. 96, 101, 113, 125 i dalje). To isključuje svaki pokušaj kombinovanja Huserlovih i Midovih teorijskih tradicija.
371
»sopstvo« u sistemu svesti, »me« nasuprot »/«, nema dodatne instance koja bi svako jezički formirano mišljenje ispitala na tome da li će se ono prihvatiti ili odbaciti, i čiju bi odluku svest tražila da antecipira. Sve su ovo teorijski artefakti indukovani razumevanjem govora (odnosno, paralelno s tim: refleksije) kao intencionalne aktivnosti. Postoje svakako interna samoopisivanja koja služe pojednostavljivanju refleksije. Svako zna svoje ime, datum svog rođenja, aspekte sopstvene biografije itd. Međutim, ova samoopisivanja se neće koristiti kao alter ego, kao primalac u komunikaciji. Ali, nedostaje svaka upotreba znaka sa funkcijom tumačenja «sopstvu« šta »Ja« želi da mu saopšti 34. Pazi li čovek dovoljno bez predubeđenja na to šta se stvarno dešava kada se svest u jezičkom obliku kreće ka narednoj predstavi (na primer: dok ovo pišem), onda ona nije data ni manje ni više nego kao jezičko strukturisanje napredovanja od predstave do predstave. To omogućuje, na primer, smanjivanje diskretnih pojedinačnih predstava na obim pojednačnih reči, povećavanje mogućnosti grananja i alternativa, zaključivanje i neprelazni novi početak. Jezik prevodi društvenu u psihičku kompleksnost. Ali, tok svesti nikada ne postaje identičan s jezičkom formom, takođe ne ni sa »primenom« jezičkih »pravila« (kao što je i u slučaju živih organizama autopojetika reprodukcije strukturisani proces, ali nikada ne egzistira samo kao primena strukture) 35 . Čovek se mora opažati samo pri proveravanju mišljenja, pri traganju za recima koje objašnjavaju, pri doživljaju nedostatka tačnih načina jezičkog izražavanja, pri usporavanju fiksiranja, pri slušanju šumova, pri pokušaju dopuštanja da se udalji ili u rezignaciji zato što se ništa ne dešava, i odmah vidi daje mnogo više prisutno od jezičke sekvence smisaone reči koja se može u komunikaciji izdvojiti. Mišljenje takođe mora da ostvari nepromišljeno samonastavljanje svesti i samo tako može svesti potvrditi vlastitu egzistenciju. 34 35
Ovo je pre svega bio argument Huserla.
Zaista nije potrebno posebno naglašavati da upravo suprotno važi za pojam govornog čina (Searle). On se ne odnosi na psihičke, već na društvene sisteme; on, isto tako, označava elementarni događaj, ali upravo u drugoj sistemskoj referenci. Zbog toga ovde imamo zajedno intenciju, smisao i ponovnu saznatljivost. Svoj kvalitet događaja ne zahvaljuje reprodukciji individualne svesti, već reprodukciji razumljive upotrebe jezika.
372
Ali, šta onda to znači ako jezički formirane predstave deluju na autopoiesis svesti, potvrđuju je, ali je ne mogu zameniti? Psihički sistem kroz to dobija nešto što bi se moglo nazvati sposobnost za stvaranje epizoda. On može operacije da diferencira i diskontinuira. Može skokovito da prelazi od jednog konteksta jezičkog mišljenja do drugog ne okončavajući samoreprodukciju svesti, ne sprečavajući mogućnost svesnog nastajanja daljih predstava. Može diferenciju ranije/kasnije sukcesije predstava da opremi nemerljivim i stalno promenljivim sadržajima ekskluzije recimo dok u vozu čita novine sa promenljivim horizontima selekcije od članka do članka, pri tome moli za vatru saputnika (a ne nekog drugog za nešto drugo), utvrđuje da još nisu stigli u Kein itd. Pomoću pojma iz evolutivne psihologije Spensera moglo bi se lormulisati i: jezik povećava »range of correspondences«36 (»obim podudaranja«), pri čemu očevidno zavisi od mnogih drugih uslova da li se i u kom obimu ova mogućnost može izgraditi i učiniti psihički raspoloživom 37 . Sve ovo čini jedinstvo nastavljanja autopojetičkog sklopa reprodukcije kompatibilnim sa stalnom ugradnjom i izgradnjom promenljivih struktura koje uobličavaju autopojetički proces, potvrđuju ga, dovode do preseka i prelaza ne dovodeći ga u opasnost okončavanja. Ako čovek više ne govori, može još uvek da ćuti. Ako više ne misli, može još uvek da drema. A bez ove sigurnosti niko ne bi imao hrabrosti da se prepusti nekoj reci, rečenici, misli. Tako je važno jezičko oblikovanje svesti: društveni sistemi deluju i na druge, manje posredne načine na psihičke sisteme. Pre svega se treba setiti ispunjenja i razočarenja očekivanja i zahteva, preko kojih svest može biti društveno upravljana mada (i upravo zato) ona sama postavlja očekivanja da bi se orijentisala. Na ovaj način može, na primer, nastati neka vrsta svesne sigurnosti i mišljenja i osećanja, takođe tako nešto kao ukus, koji se istovremeno potvrđuje na objektima i na društvenoj rezo36
Herbert Spencer, Principles of Psychology, tom 1 (1899), novo izdanje Osnabrück 1966, str. 300 i dalje. 37 Ovo je opet delimično, i samo delimično, pitanje same jezičke kompetencije. Videti u vezi s ovim poznato istraživanje o restricted and elaborated codes (ograničenim i usavršenim kodovima) kod Basil Bernstein, Class, Codes and Control, 3 toma, London 1971-1975.
373
nanci mišljenja. Nemogućnost da se mišljenju da jezički izraz može tada se spozna, čak da se uživa kao specifična vrsta nadmoćnosti 38. Postavi li se u temelje ovaj koncept autopoiesis psihičkih sistema koji počiva na svesti, lako može ispasti da će se dobiti pristup istinski teškom (i otuda jedva obrađenom) krugu problema, naime, svetu osećaja 39. Kada se osećaji pojavljuju i zahvataju telo i svest, autopoiesis svesti je ugrožena. To može imati mnoge uzroke, recimo eksterna ugrožavanja, diskreditovanje samopredstavljanja, ali i jedan za samu svest iznenađujući lični angažman na novini putevima, recimo ljubav. U svakom slučaju osećaji nisu predstavljanja povezana s okolinom, već su interna prilagođavanja na interne probleme psihičkih sistema 40 , ili tačnije: na interne probleme koji imaju posla s tekućom produkcijom elemenata sistema preko elemenata sistema. Osećaji nisu nužno prigodno i spontano izgrađeni; čovek može manje ili više biti izložen emocionalnim reakcijama 41. One su ipak nestabilne, pošto iščezavaju sa ponovnim-dovođenjem-u-red samonastavljanja svesti. Oba, 38 U vezi s ovim ima dosta literature iz 17. i s početka 18. veka-na primer, o utemeljenju prosuđivanja na provokativnom »je ne sais quoi« (»ne znam šta«) koja ostavlja utisak kao da se na neki način na gotovo već izgubljenom mestu tražilo još jednom zasnivanje prirodne nadmoćnosti pripadnika viših slojeva, dok istovremeno stručna literatura (i pre svega pravna literatura) već preko slojevitosti naglašava artificijelnost celokupnog sistema. 34
Tipičan iskaz sociologije u vezi s ovom temom može se jednostavno dobiti: praznina u istraživanju! Eventualno još: nužnost nekonvencionalnih metoda. Upor. umesto mnogih, Norman K. Denzin, »A Phenomenology of Emotion and Deviance«, Zeitschrift fiir Soziologie ( 1980), str. 251-261. U stvari, izmiče se ne» posredna sociološka obrada činjeničkog stanja. Sociologija se u svakom sučaju mogla baviti komunikacijom osećaja, njihovim stimulisanjem, opažanjem, razvo-
40 Sa Karlom H. Pribramom, Languages of the Brain, Englewood Cliffs N. J. 1971, str. 208, možda bi se moglo i nešto opreznije formulisati: »these internal adjustments are felt as emotions« (ova interna prilagođavanja se osećaju kao emocije«). Odmah ću se vratiti na neurofiziološki odnos koji je ovde zamišljen. 41
Upor. u vezi s ovim pitanjem Arlie Russell Hochschild, »Emotion Work, Feeling Rules, and Social Structure«, American Journal of Sociology 85 (1979), str. 551-575.
374
raspolaganje i nestabilnost, su važan predujam za društvenu obradu nastajanja osećaja; ali ove osobenosti osećanja proizlaze iz njihove psihičke, ne iz društvene funkcije. Posmatrano sa stanovišta njihove funkcije, osećaji se mogu uporediti sa imunosistemom; čini se da oni upravo preuzimaju funkciju imunosti psihičkog sistema 42. Oni osiguravaju, s obzirom na nastale probleme, dalje izvršavanje autopoiesisa - ovde ne života, već svesti - sa neobičnim sredstvima i za to koriste pojednostavljene procedure diskriminacije 43, koje dozvoljavaju odluke bez obzira na posledice. One dopuštaju, bez neposrednog odnosa sa zbivanjima u okolini, da se pojačaju ili oslabe već prema iskustvu svesti sa njom samom. Međutim, stvarno najvažniji uvid je: da se kod svih osećanja radi o suštinski zajedničkim, istovrsnim zbivanjima 44. To ne proizlazi samo iz povećane interdependencije sa telesnim zbivanjem, pri kojoj čovek doživljava osećanja 45, već i iz imunofunkcije koja upravo kao garanciju autopoiesisa protiv nepredvidljivih narušavanja ne može za svaki slučaj da pripremi vlastiti osećaj. Jedin42
43
44
Ovde sam, nažalost, previše poranio. U vezi s konceptom sistemsko-teorijske interpretacije imunosistema bliže povodom istog problema u slučaju društvenih sistema u 9. glavi. Često je zapaženo. Videti samo J. A. Easterbrook, »The Effect of Emotion on Cue Utilization and the Organization of Behavior«, Psychologcal Review 66 (1959), str. 183-201: »...that the number of cues utilized in any situation tends to become smaller with increase in emotion« (»broj raspoloženja koji se koristi u bilo kojoj situaciji teži da postane manji sa pojačanjem emocije«). S druge strane je lakođe poznato da osećaji mogu povećati osetljivost za specifične informacije. Parsons koristi isto činjenično stanje sadržinske praznine afekta u potpuno drugom pravcu, naime za tumačenje »affecta« kao simbolički generalizovanog medijuma. Razume se da Parsons ne povezuje ovaj medijum, kao i paralelno s tim »intelligence«, posebno sa sistemom ličnosti, već s opštim sistemom delanja. Upor., naročito: »Social Structure and the Sybolic Media of Interchange«, u: Talcott Parsons, Social Systems and the Evolution of Action Theory, New York 1977, str. 204-228 (214 i dalje); dalje u vezi sa stanovištem koje nas ovde interesuje,
375
stvenosl osećaja može se utvrditi u biohemijskom području; ali, osećaj je istovremeno više nego što tumači biohemija: on je samointerpretacija psihičkog sistema s obzirom na mogućnost nastavljanja njegovih operacija. Poznato obilje različitih osećaja ostvaruje se, prema tome, tek sekundarno, tek kroz kognitivne i jezičke interpretacije; ono je, dakle, kao i svaka izgradnja kompleksnosti psihičkih sistema, društveno uslovljena. A ovo tek važi za sve što bi se moglo označiti kao »kultura osećaja«: kao poboljšavanje povoda i oblika izražavanja u izgradnji osećaja. Takva preterana oblikovanja osećaja služe, sjedne strane, već njihovoj društvenoj kontroli, ali su, s druge strane, opterećena problemima autentičnosti. Ko može da kaže šta ga muči, već više nije u situaciji koju bi želeo da izrazi. Tako nastaju posebni problemi nekomunikativnosti - ne apsolutno osećanja, ali istinitosti osećanja - koji pogađaju društvene sisteme, ali mogu delovati i kao psihičko opterećenje. VI Ovde sasvim ukratko, za jezičko i emocionalno područje, skicirana razmišljanja o psihičkoj relevantnosti društvenih sistema 46 mogla bi da ponude polaznu tačku za istraživanja psihičkih posledica i pre svega opterećenja refleksije savremenog individualizma. Problem svakako ne treba shvatiti jednostavno kao uzmicanje učešća consience collective (kolektivne svesti) u individualnoj svesti (pri istovremenom povećavanju spremnosti kopiranja?), tako kao da se ovde radi o pomeranju u okviru zbira mogućnosti koji ostaje konstantan. I više zaista ne pomaže utemeljenje učenja o dva identiteta, jednom ličnom ijednom društvenom - potpuno bez uzimanja u obzir da individuum ne može sebe samog na ovaj način dvojako identifikovati, i da nijedan posmatrač nije u situaciji da ove identitete drži odvojeno 47. Više bi se isplatilo da se vratimo na 46
Društvenu relevantnost psihičkih sistema obradićemo u narednom poglavlju pod pojmom ličnosti. 47
Prema tome, reč je, da ovu kritiku zaokružimo, samo o teorijskom artefaktu i to o čistom korelatu pojma refleksije shvaćenom saobrazno činu koji nešto pretpostavlja kao subjekta, i takođe kao objekta, i onda u objektivnost subjekta, da bi markirao razliku, ugrađuje društveno određenje.
376
Spensera i pri još uvek datom autopojetičkom individualizovanju da okarakterišemo psihološke efekte evolucije kao »greater complexity of correspondences« (»veću kompleksnost podudaranja«) 48 . To nas vodi do hipoteze da strukturisanje autopoiesis postavlja veće zahteve, da se veća kontingencija i veća nestabilnost moraju osnažiti, da se doživljava više zavisnosti, daje nužno više indiferentnosti i da se sa svim ovim otežava Ja-selekcija. Mora li se sada zbog toga slediti filozofija refleksije i empirijski očekivati da refleksija u pravcu Ja-identiteta utoliko postaje verovatnija. Ukoliko se pitanje postavlja empirijski, mora se lačnije utvrditi šta se time misli. Ako se refleksija zamišlja kao čin, a identitet kao korelat-čina, ova teorija vodi ka nekoj vrsti nad-identifikacije Ja. Kod prevođenja u sistemsko-teorijsku pojmovnost na ovom mestu stoje na raspolaganju pojmovi samoposmatranja i samoopisivanja. Kod njih se uvek već pretpostavlja individualizujuća autopoiesis kao operacija koja se takođe (ali ne samo) reprodukuje preko samoposmatranja i samoopisivanja. Možda bi se mogao iskoristiti predlog Roberta Rouzena (Rosen) i samokompleksnost sistema videti upravo u tome što se prema interakciji (ovde onda: interakciji s okolinom koja deluje zajedno sa sistemom) izrađuju različita samoopisivanja 49 . Ukoliko one moraju još da se i tematizuju kao jedinstvo, gde je onda sama svest operativno jedinstvo i drugačija ne može da bude? Možda je jedini aktuelni problem kako razviti dovoljnu veštinu za prelaženja 50 i imati spremne mogućnosi rešenja za slučaj sukoba. Ono što se time ne obuhvata je svakako najvažniji problem autopoiesisa svesti: problem smrti. Čovek može sebi predstaviti sopstvenu smrt kao kraj života, ali ne kao kraj svesti 51. »La mort 48
Videti a.a.O. (napomena 36).
49
Videti: »Complexity as a System Property«, International Journal of General Systems 3 (1977), str. 227-232. 50 Ovde se gotovo misli na dijalektiku: dopustiti da se pojavi jedinstvo u prelazima. 51 Interesantni empirijski dokazi u vezi s ovim proizlaze iz studija o doživljajima svesti u časovima smrti (koji, naravno, ne upućuju ni najmanje na »život posle smrti«), Upor. naročito, Karlis Osis/Erlendur Haraldsson, At the Hour of Death, New York 1977; dalje, Elisabeth Kubler-Ross, Interviews mit Sterbenden, Stuttgart 1969; Raymond A. Moody, Life after Life, New York 1976; isti, Reflections on Life After Life, New York 1978.
377
est une surprise que fait ï inconcevable au concevable« (»Smrt je iznenađenje koje nepojmljivo čini pojmljivim«) 52 . Svi elementi svesti su sagrađeni u reprodukciji svesti i ovo, i tako dalje, ne može im se osporiti, a da oni ne izgube svoj karakter elementa autopojetičkog sklopa reprodukcije. U ovom sistemu se ne može proizvesti element bez budućnosti, kraj ukupne serije, jer takav krajnji element ne bi mogao preuzeti funkciju autopojetičkog elementa, dakle ne bi mogao da bude jedinstvo, dakle ne bi bio ubedljiv. Prema tome, svest ne može sebe samu da zna kao istinski okončanu i otuda sebi pripisuje, uveliko s odobrenjem društva, večiti život, ali odvojen od svih poznatih sadržaja 53. Svako okončavanje koje to predviđa jeste okončavanje neke epizode u svesti, a u ovom smislu se shvatao i »život na ovoj zemlji« kao epizoda. Smrt nije cilj. Svest ne može doći do kraja, ona jednostavno prestaje. Ako pored jedinstva autopoiesisa postoji »drugo jedinstvo« totaliteta svesti, onda to može biti samo ovo neprihvatljivo jedinstvo smrti, naime u svakom obnavljanju iščezavajuće svesti prisutna mogućnost da ona prestane. Mada nepristupačne za svest (ili donekle samo jezički nepristupačne), predstave smrti podležu takođe društvenom oblikovanju. Istorijski individualizam nove vrste ocrtava se od 18. veka U filozofskoj literaturi se slično shvatanje nalazi kod Jean-Paul Sartre, L’être et le néant, 30. izdanje paris 1950, str. 615 i dalje, naročito 624 i si.: »c est parce que lepour-soi est l’être qui réclame toujours un après, qu’il n’y a aucune place pour la mort dans l’être qui est pour-soi«. »Zato što je ono za-sebe biće koje stalno zahteva jedno posle, nema nikakvog mesta smrti u biću koje je za-sebe«. Vlastita smrt ostaje za pour-soi otuda potpuno nedeterminisana (a ne samo u svom tačnom vremenskom v momentu neodređena), zato što determinisanosti prema pour-soi uvek pripada i aspekt budućnosti. Zbog toga vlastita smrt ne spada u ontološku strukturu pour-soi, na nju je čisto faktički prisiljena tako što je neko drugi može posmatrati (i čovek to može znati): »elle est le triomphe du point de vue d’autrui sur le point de vue que je suis sur moi-même«. 52
Paul Valéry, Rhumbs, nav. prema: Œuvres, éd. de la Pléiade, tom II, Paris 1960, str. 611. 53 Verovatno je i Zimel imao u vidu ovu takoreći strukturalno prečišćenu autopoiesis kada je besmrtnost određivao kao ono stanje duše »u kome ona više ne živi, u kome se, dakle, njen smisao više ne može potvrditi na nekom sadržaju koji bi u bilo kom smislu postojao izvan nje same« (»Tod und Unsterblichkeit«, u: Georg Simmel, Lebensanschauung: Vier metaphysische Kapitel, Miinchen 1918, str. 99-153 (117).
378
i u tipičnim društvenim stavovima prema smrti 54 . Smrt se privatizuje, što onda opet zahteva da se smrt u opštem interesu, naročito smrt u ratu, opskrbi posebnim dodeljivanjem smisla 55 . Ali, individuum se istovremeno - već i na temelju konspirativnog ćutanja lekara - odvraća od smrti; čak i kada ovo ne uspeva, od njega se očekuje da o tome ne komunicira, a odgovarajući pokušaji stvaraju bolna osećanja i nailaze na slab odjek. Teorija autopoiesis utemeljena na svesti ponovo formuliše sumo ova poznata stanja stvari. Ona postulira specifični preokret u odnosu između individualizacije i semantike smrti: ukoliko neki psihički sistem sebe shvata i promišlja sopstvenu autopoiesis individualnije, utoliko manje može sebi da predstavi dalji život posle smrti i utoliko se manje može u vezi s tim pretpostaviti poslednji momenat svesti. Tada ni komunikacija ne pomaže u prevazilaženju onoga što se ne može predstaviti. Ona to prepušta sebi samom. Teško da diferencija društvenog sistema i psihičkog sistema sebi može jasnije da pribavi značenje. Ni prisustvo tekućeg samonastavljanja, ni u njemu prisutna mogućnost kraja u svako vreme, ni pozitivno ni negativno jedinstvo vlastite autopoiesis ne može psihičkom sistemu da pruži garancije od društvenog sistema ili da ga gotovo odvoji.
54 Upor. Alois Hahn, »Tod und Individualität: Eine Übersicht über neuere französische Literatur«. Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 31 (1979), str. 746-765. Tu i tamo se treba setiti da »tipično« za novo doba nikako nije svuda ostvareno i da je trebalo sagledati istovremnost neistovremenog. Upor. u vezi s ovde prisutnom temom, Italo Pardo, »L’elaborazione del lutto in um quartiere tradizionale di Napoli«, Rassegna Italiana di Sociologia 23 (1982), str. 535-569. 55 Upor. Reinhart Koselleck, »Kriegerdenkmale als Identitätsstiftungen der Überlebenden«, u: Odo Marquard/Karlheinz Stierle (Hrsg.), Identität, Poetik und Hermeneutik, Bd. VIII, München 1979, str. 255-276.
379
Osma glava
STRUKTURA I VREME I S obzirom na obimnu literaturu o strukturalizmu i strukturalnom funkcionalizmu nije sasvim jednostavno obuhvatiti temu i pojam strukture teorijom koja sebe ne shvata kao »strukturalističku«. Već je poziciona vrednost ove teme u nizanju poglavlja ove knjige prvi znak da teoriji sistema nije prvenstveno potreban pojam strukture za njeno samotumačenje. To može svakako da zavara jer izlaganje neke teorije ne prati nužno njenu arhitekturu. Zbog toga moramo dodatno da pronađemo zašto strukturalistička teorijska opcija nije prihvatljiva za teoriju samoreferencijalnih sistema. Saslušajmo najpre krunske svedoke: za Levi-Strosa 1 se pojam strukture ne odnosi na empirijsku stvarnost kao takvu, već na * njene po modelu načinjene apstrakcije. »Le princip fondamental est que la notion de structure sociale ne se rapporte pas a la realité empirique, mais aux modèles construits d'après celle-ci« 2. Pri tome se uračunava ono što se posle Hegela i Marksa teško može osporiti, da i sama stvarnost tvori takve modele strukture: »modèles faits à la maison; modèles déjà construits par la culture
1
Zadržavamo se na izlganju u: Claude Lévi-Strausse, »La notion de structure en Ethnologie, u: isti, Anthropologie structural, Paris 1958, str. 303-351. Prevod na nemački, Strukturale Anthropologie, Frankfurt 1967. 2 A.o.o., str. 305.
380
(consideree sous forme d’ interpretations« 3 (»modeli izrađeni kod kuće; modeli koje je već izradila kultura uvažavajući oblike tumačenja«). Ključno pitanje bi prema tome bilo koje stepene slobode naučna analiza još poseduje ako se bavi stvarnošću koja je sebe samu dovela na model koji je već izradio vlastito samoopisivanje. Na ovo pitanje, ma kako se o njemu u konkretnim analizama odlučivalo, više ne može odgovoriti strukturalizam, jer se odgovor ne može izvesti iz pojma strukture. Čini se da je ovo razlog zbog kojeg strkturalističke teorije ostaju ambivalentne u odnosu na kritičku ili konzervativnu, levu ili desnu primenu. Ostaje stvar odluke, kojom se više ne može upravljati preko teorije, da li će se i u kom obimu želeti da se samoopisivanje društva naknadno potvrđuje ili podupire analitičkim modelima. Možda se ovde nalazi i razlog za činjenicu da se strukturalisti sve radije bave tekstovima-govorima, koji su održani negde drugde, raspravama, teorijama, pa čak i filozofijom 4. Kod takvih predmeta niko neće, najmanje autor o kome se radi, osporiti stvarnost. Pitanje stvarnosti se prosto može zaboraviti. Zbog toga se gore skicirana ambivalencija vraća utoliko oštrije. Čovek se kod predmeta koji takoreći ex officio i konstitutivno sadrže samoopis, istinski mora upitati: koje stepene slobode strukturalistička analiza pripisuje sebi samoj u odnosu na samoopisivanje svog predmeta? I kao što je rečeno: pojam strukture ne može na to dati odgovor pošto ga obe strane uzimaju u obzir. Strukturalisti rado dopuštaju sebi, i to je simptomatično za interesovanje za kompleksnost, da ih fascinira teorijska tehnika koja se obično naziva »matematika«. Ona ostavlja neodređenim ono što »su« zapravo elementi i traži da sa karakterisanjem izađe kroz relacionisanja. Istina, konkretno iznete analize nisu dorasle zahtevima ove teorijske tehnike; one joj praktično pozajmljuju samo pravo da govori o »modelima«. Ma kako bilo sa tim: problem kompleksnosti vodi teorijsku svest strukturalista.
3
A.o.o., str. 309.
4
Neki primeri koji su takođe pogodni za dalje praćenje problema verovatnoće odstupanja samoopisivanja: Louis Marin, La critique du discours sur la logique de port-royal et les pensées de Pascal, Paris 1975, pri čemu, istina, pisanje naslova malim slovima treba da ukaže na degradiranje teksta; Roland Barthes, Sade, Fourier, Loyola, Paris 1971; Karl-Heinz Ladeur, Rechtssubject und Rechtsstructur: Versuch über die Funktionsweise der Rechtssubjektivität, Giessen 1978.
381
Strukturalizam se kod Levi-Strosa eksplicitno orijentiše na diferenciju nestrukturisane i strukturisane kompleksnosti 5 . Isto je i kod Parsonsa. Parsons najpre misli na univerzalnu teoriju a la Njutn koja ima u vidu sve varijable sa svim njihovim interdependencijama, ali odmah uviđa neizvodljivost takve namere i zadovoljava se s drugom najboljom teorijom koja polazi od određenih struktura datih unapred ali ih, sa svoje strane, ne problematizuje 6. Parsons je kasnije ublažio ovo izlaganje strukturalnog funkcionalizma i konačno ga opozvao s obzirom na njegovu sopstvenu teorijsku građevinu orijentisanu na četiri osnovne funkcje 7 . Kasniji razvoji teorije su, ipak, stvarno samo potvrdili njihov strukturalistički stav, i u stvari ga tek formulisali 8: on se sastoji u pretpostavci da se preko analize najmanjih komponenti pojma (!) delanja može doći do rezultata koji bi bili u stanju da dovoljno osiguraju kontakt teorije sa stvarnošću, ma kakva odstupanja od modela teorije čovek nalazio u empirijskoj stvarnosti. Dakle, i strukturalizam i strukturalni funkcionalizam se mogu okarakterisati kao epistemološka ontologija, odnosno, kao analitički realizam. Naučnim analizama sistema, tekstova, jezičkih igri itd., pripisuje se odnos prema stvarnosti, a ovaj odnos prema stvarnosti se garantuje preko pojma strukture. Svest o neslučajnosti koja sebi samoj potvrđjuje odnos sa stvarnošću nastaje tako što se analiza sudara sa struktorom, tako što se spoznaju određene pregnantne (na primer binarne) konfiguracije. Ako analiza uopšte otkriva poredak, a ne haos, ako uprkos apstrakciji ne klizi u proizvoljno, već udara u dobro uobličena stanja stvari, to je za nju simptom da ima posla sa stvarnošću. Doživljaj važnosti izaziva u 5
Upor. a. a. O., str. 311 i dalje, 350 s obzirom na uticajan stav Warren Weaver, »Science and Complexity«, American Scientist 36 (1948) str. 536-544. 6
Upor. Talcott Parsons, The Social System, Glencoe 111. 1951, str. 19 i dalje, 202 i si. Videti i Talcott Parsons, »Introduction«, u: Talcott Parsocns (ed.), Max Weber, The Theory of Social and Economical Organisation, London 1947, str. 20 i si. 7
Videti Talcott Parsons, »Die jüngsten Entwicklungen in der strukturellfunktionalen Theorie«, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 16 (1964), str. 30-49; isti, »The Present Status of ’Structural-Functional’ Theory in Sociology«, u: isti, Social Systems and the Evolution of Action Theory, New York 1977, str. 100-117. 8 Upor. u vezi s ovim kritiku teorijsko-saznajnih stanovišta kod Harold J. Bershady, Ideology and Social Knowledge, Oxford 1973.
382
značajnoj meri stare saznajno-teorijske sumnje kojima nisu mogle da se približe ni transcendentalna sinteza ni dijalektika. Sve je mnogo jednostavnije nego što su mislili Kant i Hegel: ako analiza uopšte nailazi na strukture onda se ovo ne može pripisati samo njoj samoj. Ona uvek nosi sa sobom svest o vlastitoj kontingenciji, vlastiti otvoreni stav prema drugim mogućnostima i baš zato je potrebno da ukoliko naiđe na strukture, ove ne pripiše sebi samoj, već stvarnosti. Upravo radikalizovanje kontingentne svesti analize vodi prema tome ka stavu u kome se stvarnost istinski ocrtava: kao redukcija potpuno otvorene, neodredljive kompleksnosti. Ukoliko je pozicija strukturalizma tačno ocrtana pomoću ovih podataka u nju ulaze kako transcendentalno teorijske tako i dijalektičke crte. Huserl dolazi, naročito u njegovim kasnijim radovima, do vrlo sličnog shvatanja 9. Očigledna je mogućnost da se celokupni koncept dijalektički stilizuje, jer upravo »slobodna promenljivost« (Huserl) dopušta da se kao negacija njene slobode pojave strukture čija pojava tada stapa analizu i stvarnost u jedinstvo. Zbog toga se strukturalizam s pravom može shvatiti kao konačni oblik dugog saznajno-teorijskog razvoja - razvoja koji ukrcavanje u probleme stvarnosti traži u samoanalizi saznanja. Strukturalisti zato teže ka tome da se snabdeju predznacima kao što su trans- i post-. Sve teorije saznanja mogu se, sa svoje strane, strukturalistički analizirati, odnosno uneti u Parsonsovu unakrsnu tabelu. Čovek se pita da li je strukturalizam na putu da izradi vlastitu teoriju saznanja, vlastitu »epistemu« 10. Do sada postoje ipak samo krhotine. Već smo primetili da pojam strukture ne usmerava dovoljno; a opasnost ne leži u osporavanju da se zbog nedostatka boljih kriterijuma stvarnosti književna struktura-još uvek: struktura! - strukturalističkih analiza smatra dovoljnom, naročito u Parizu. Za razliku od skiciranih strukturalističkih, odnosno funkcionalno-strukturalističkih stavova, teorija samoreferencijalnih sistema se ne vraća na saznajno-teorijsko (a naročito ne na semantičko) 9
Upor. Erfahrung und Urteil: Untersuchungen zur Genealogie der Logik, Hamburg 1948, naročito izlaganja o slobodnoj promenljivosti kao metodi sagledavanja suštine, str. 409 i dalje. 10 Upor. François Wahl (éd.), Qu' est-ce-que le structuralisme ?, Paris 1968, prevod na nemački, Einführung in den Strukturalismus, Frankfurt 1973. Videti naročito zaključak izdavača. \
383
ishodište. Ona započinje sa posmatranjem svog predmeta. Saznajno-teorijska pitanja se najpre utvrđuju". Diferencija saznanja i predmeta najpre ostaje neiskorišćena. Ovo se ne srne zameniti sa saznajno-teorijski nereflektovanim, svakidašnje-svetovno naivnim zauzimanjem stava. To bi u današnjem naučnom poslu bilo neodrživo s obzirom na dugu tradiciju refleksije saznanja. Upravo je određivanje, upravo je privremeno smeranje saznajno-teorijskih pitanja, zauzimanje stava prema teoriji saznanja. Mora se dopustiti saznajno-teorijsko opravdavanje, a to se čini preko očekivanja da će se saznanje kao jedan od njenih predmeta pojaviti čim pojmovnost istraživanja dostigne dovoljan stepen apstraktnosti. Teorija samoreferencijalnih sistema dalje nas dovodi do distance prema raspravi koja je pokrenuta primenom pojma strukture na sisteme. Opisivanjem sistema preko relativno nepromenljivih strukturnih obeležja čovek je dospeo pred alternativu da ponašanje sistema radije tumači preko njegovih sopstvenih obeležja ili preko obeležja okoline, dakle preko aktuelnog vremenskog isečka njegove okoline 12 . Ovom alternativom se naročito bavila psihologija 13 . Osnova ove rasprave se proširuje ukoliko se strukture shvataju na temelju nužnosti autopojetičke samoreprodukcije. To može dati visoko individualizovana uska grla koja olakšavaju brzo pronalaženje priključnih načina ponašanja; ali ona istovremeno moraju da ostanu dovoljno osetljiva u odnosu na zahteve specifične za situaciju i otuda moraju biti u stanju da u
11 Uzor za ovo jeste i ostaje, ma kako to bilo u prvom trenutku iznenađujuće, Huserlova epoha transcendentalne fenomenologije. Međutim, ne utvrđuje se santo egzistencijalni smisao iskaza, dakle, ne samo pitanje o kriterijumu stvarnosti saznanja, već i diferencija saznanja i predmeta kao saznajno-teorijsko pitanje u okviru koga tek postaje akutan problem kriterijuma stvarnosti. 12 U oba slučaja »ontološki« stav nasuprot »analitičkom« stavu strukturalizma, koji smo ranije obradili. Već smo zapazili povodom obrade pojma elementa da se ova diferencija ontološkog/analitičkog kroz teoriju samoreferencijalnih sistema uklanja. Upor. gore,l. glavu, II pod 4, i o komunikaciji/delanju, 4. glavu, VIII i X. Ovde se u pogledu pojma strukture nalazimo pred istim stanjem stvari. 13 Videti u vezi s ovim, kritički, Walter Mischel, Personality and Assessment, New York 1968; isti, »Toward a Cognitive Social Learning Reconceptualization of Personlity«, Psychological Review 80 (1973), str. 252-283 (ovde naročito str. 273 i dalje o tekućem izlazu preko »self-regulation«).
384
svako doba kognitivno područje prijema izbora ponašanja proširuju i ponovo sužavaju ukoliko osvedočeno ne vodi dovoljno ubedljivo ka cilju. Na ovom mestu još moramo odložiti iscrpniju obradu ovih pitanja. U ovom momentu je dovoljno da zapazimo da pojam strukture time gubi svoju središnju poziciju. Pojam ostaje neophodno potreban. Nijedan teoretičar sistema neće osporiti da kompleksni sistemi izgrađuju strukture i da bez strukture ne mogu postojati. Ali, sada se pojam strukture uvršćuje u obilan aranžman različitih pojmova ne prisvajajući pravo na vodeći kvalitet. On označava važan kvalitet stvarnosti, možda i neophodnu pomoć za posmatrača 14- ali ipak ne više onaj momenat u kome se podudaraju saznanje i predmet sa uslovima njihove mogućnosti, Zbog toga se ovde ne radi o strukturalizmu.
II Apstraktno posmatrano, pojam strukture se može odnositi na komunikaciju ili na delanje. Strukture koje povezuju komunikaciju s komunikacijom, uključujući informaciju, jesu, dakle, strukture sveta. One obuhvataju u sistemu sve što uopšte može biti relevantno za sistem. Sve dok drže u pripravnosti smisaone forme, koje se u komunikaciji obrađuju kao vredne očuvanja, kad god se ukaže prilika govorićemo i o »semantici«. U nastavku se ipak ograničavamo na strukture koje uređuju delanja nekog društvenog sistema, dakle na strukture samog ovog sistema. Time ne treba da se ospori da bi se ovaj isti pojam strukture mogao primeniti i na strukture sveta, na jezike i semantike. Nadovezujući se na stanje rasprave u opštoj teoriji sistema 15 i u strukturalizmu, prvo obeležje pojma strukture dobijamo preko odnosa sa problemima kompleksnosti. Struktura omogućuje - ali kako? - prelaz iz nestrukturisane u strukturisanu kompleksnost. 14
Upor., umesto mnogih, Lars Löfgren, »Complexity Descriptions of Systems: A Foundational Study«, International Journal of General Systems 3 (1977), str. 197-214. Upor. 1. glavu. 25 Društveni sistemi
385
Nestrukturisana kompleksnost bi bila entropijska kompleksnost, ona bi se u svakom momentu raspadala u nepovezanost. Izgradnja strukture koristi ovo raspadanje da bi iz toga načinila poredak 16. Upravo iz raspadanja elemenata, ovde: iz nužnog prestanka svakog delanja, energije i informacije, ona crpi za reprodukciju elemenata koji su time strukturalno prethodno kategorisani, a ipak se pojavljuju kao novi 17. Drugim recima, pojam strukture dalje precizira odnos elemenata preko vremenskih udaljenosti. Moramo, dakle, poći od odnosa između elemenata i relacija i ovaj odnos 18 moramo posmatrati kao konstitutivan za kvalifikovanje elemenata, u slučaju društvenih sistema, dakle, za kvalifikovanje smisla delanja. Saglasnost postoji o tome da strukture apstrahuju konkretni kvalitet elemenata. To ne znači da se svaka struktura može materijalizovati sa svakom vrstom elemenata, ali svakako znači da strukture mogu nastaviti da postoje i da se ponovo aktualizuju i pri promeni elemenata. Sigurno se mislilo na to, kada se kod Nadela kaže: »The parts composing any structure can vary widely in their concrete charachter without changing the identity of the structure«'9. (»Delovi koji čine neku strukturu mogu da budu vrlo različiti po svom karakteru, ali oni ne menjaju identitet strukture«). Ali, upravo zbog toga nije dovoljno da se sledi rasprostranjeno shvatanje po kome se strukture definišu kao relacije između elemenata; jer bi tada morale sa svakim elementom da iščeznu i relacije koje ga povezuju sa drugim elementima. Ove relacije do16
Ovde argumentujemo paralelno i u vezi s pojmom »disipativne strukture«.
17
Videti u vezi s ovim i Dagsterberg, Meta Sociological Essay, Pittsbufg 1976, str. 64 i dalje. 18 Teorijsko-istorijski ovo znači pre svega: da se struktura više ne defmiše kao odnos celine i delova. Za ovo često viđenje samo jedan citat: »I take ’structure’ to refer to a distinguishable whole... which is susceptible of analysis... into parts that have an ordered arrangement in space and time«. (»Uzimam ’strukturu’ da bih ukazao na celinu koja se može razlikovati... koja dopušta analizu... delova koji imaju uređen poredak u prostoru i vremenu«) (Meyer Fortes, »Time and Social Structure: An Ashanti Case Study«, u: isti, (ed.), Social Structure: Studies Presented to A. R. Radcliffe-Brown (1949), novo izdanje 1963, str. 54—84 (56). Za dalji tok načina definisanja videti, recimo, Helge Wendt, »Bemerkungen zum Strukturbegriff und zum Begriff Strukturgesetz«,DeutscheZeitschriftfiirPhilosophie 14(1966), str. 545-561. 19
386
Siegfried F. Nadel, The Theory of Social Structure, Glencoe 111. 1957, str. 8.
bijaju vrednost za strukturu samo na taj način što upravo ostvarene relacije predstavljaju izbor iz mnoštva kombinatoričkih mogućnosti i time unose prednosti, ali i rizike selektivne redukcije. A samo ovaj izbor može ostati konstantan pri promeni elemenata, tj. može se reprodukovati sa novim elementima. Struktura postoji, ma šta inače ona mogla da bude, u ograničavanju relacija koje su dozvoljene u sistemu 10. Ovo ograničenje konstituiše smisao delanja i u tekućem radu samoreferencijalnih sistema smisao nekog delanja motiviše i čini verovatnim tada, naravno, i ono što je očigledno moguće pripojiti. Bez predujma strukture moglo bi se reći samo: delaj! i verovatno se ne bi moglo ustanoviti da li se to dešava. Tek kada se isključe gotovo sva zamisliva povezivanja pojavljuje se: pokloni mi, molim te, još jednom jedan! Zaboravio si da očistiš zadnja sedišta u autu! Sutra u tri kod bioskopske blagajne! Iskazano terminologijom autopojetičkih sistema (koja u svakom slučaju drugačije koristi pojam strukture) to znači da sistem samo preko ograničenog strukturisanja dobija onoliko »unutrašnjeg upravljanja« koliko omogućuje samoreprodukciju. Naime, tada moraju od svakog elementa da budu pristupačni određeni drugi (a ne: bilo koji drugi) elementi i to na temelju posebnih kvaliteta elemenata koji nastaju iz njihove sopstvene pristupačnosti. Utoliko je struktura kao selekcija ograničenih mogućnosti pretpostavljena u konstituisanju kvalifikovanih elemenata i time takođe u autopoiesis; ali ona nije produktivni faktor, nije uzrok (Ur-sache), sama nije ništa drugo do ograničeno biće kvaliteta i mogućnost za spajanje elemenata. 20
Na isti, ali uže shvaćen pojam strukture nailazi se ako se zaustavi kod ograničenja dopuštenih relacija u opistivanju sistema. Tako, npr. Roger E. Cavallo, The Role of Systems Methodology in Social Science Research, Boston 1979, str. 89. Dalje se mogu izraditi paralele za upotrebu pojmova »constraint« (»prisile«) i strukture koja se odnosi na statističku analizu podataka i constraint (i time strukture) definisanih kao ograničenje nezavisnosti varijabli. Upor. npr. G. Broekstra, »Constraint Analysis and Structure Identification«, Annals of System Research 5 (1976), str. 67-80. Ovaj stav zahteva, doduše, prethodnu definiciju onih »varijabli« pomoću kojih se želi opisivanje stvarnog sistema, i on ne može da isključi da se o kompleksnosti sistema mora voditi računa preko mnoštva kompleksa varijabli (dakle, preko mnoštva opisivanja). Posebno o ovome, Robert Rosen, »Complexity as a System Property«, International Journal of General Systems 3(1977), str. 227—232.
387
Dakle, selekcija struktura smera na utvrđivanje ograničenja. Selekcija osposobljava sistem da pravi razliku između eksternih ograničenja (»parametara«) i internih, naime, odabranih ograničenja. Dalje može biti kondicionirana još i struktura selekcije bilo preko već postojećih struktura (tradicija), bilo preko stanovišta povećavanja, pa konačno čak i preko stanovišta o racionalnosti povećavanja mogućnosti ograničenja sistema. Pored nekvalifikovano primenjenog pojma relacije često se pominje i interdependencija kao istaknuto obeležje struktura 21. Interdependencije se, ipak, ostvaruju, pošto je apsolutna interdependencija nedostižna, samo preko selekcije. Specifični pogledi zavisnosti odvajaju se od drugih, neutralnih, indiferentnih mogućnosti i samo na taj način obrazac kome se daje primat dobija vrednost strukture. Uspešno utemeljene interdependencije tada služe istovremeno kao stanovišta za, i ograničenja od selekcija strukture koje sa njima mogu povezati; jer, svaka novina dobija, ukoliko zadire u interdependencije, mnogostruka posledična dejstvovanja, koja se ne mogu predvideti i svakako ih ne treba jednoznačno pozitivno vrednovati. Selekcija ograničenja deluje, prema tome, kao ograničenje selekcije, a to učvršćuje strukturu. Konačno, isti argument važi i za najčešće pominjan, i gotovo uvek uzet u obzir, momenat pojma strukture: za (relativnu) nepromenljivost struktura. Nepromenljivost je često brzopleto tumačena stabilnošću sistema-naročito od kritičara. To, ipak, zahteva tačnije analize. Naime, nepromenljivost najpre nije ništa drugo do zahtev za operacionalizovanjem ograničenja. Isključivanju drugih mogućnosti, ukoliko uopšte treba da se dogodi, potrebno je (relativno) osiguranje od ponovnog dopuštanja isključenog. Samo se tako mora ispuniti funkcija strukture. Pri preciznijem posmatranju mora se razlikovati predmetna i vremenska nepromenljivost. Kod predmetne se radi o zaštiti od stalnog zagovaranja drugih mogućnosti, kod vremenske o trajanju ove zaštite. Situacije se menjaju iz momenta u momenat, a time se odlaže odluka koje će druge mogućnosti one predočiti.
21 Upor. npr. Raymond Boudon, A quoi sert la notion de »Structure«? Essai sur la signification de la notion de structure dans les sciences humaines, Paris 1968, str. 35.
388
Određeni program delanja može protiv takvih iritacija, a one ne bi bile iritacije ukoliko se ne bi menjale, da pruži manju ili veću zaštitu. Postoje jasni zahtevi za delanjem koji podstiču - na primer, zvonjenje telefona ili miris dima iz kuhinje; ali, učinak uznemirujućih informacija ove vrste počiva na činjenici da one ostaju i zuzetak. Pri trajnoj iritaciji preko svega, ili pak preko mnogo loga, ne bi se uopšte mogao kristalizovati smisao delanja. Na kraju bi delovala kao nedostatak svakog podstreka: kao dosada 22 . Kao selektivno ograničenje mogućnosti relacionisanja izgradnja strukture ukida jednaku verovatnoću svake povezanosti pojedinačnih elemenata (entropija). To je pretpostavka samoreprodukcije: zamenjivanje nestalih elemenata drugim elementima. Ali, izgradnja strukture je iz istog razloga takode pretpostavka svakog posmatranja i opisivanja nekog sistema, i to kako tuđeg posmatranja (opisivanja) tako i samoposmatranja (opisivanja). Sa ovog stanovišta se izgradnja strukture shvata i kao proizvodnja redundancije 23. To znači: opisivanje nekog sistema tada ne traži da se svaki element dokuči u njegovom svagdašnjem konkretnom stanju, već se iz nekog posmatranja može zaključiti nešto drugo (kada voda teče slavina za vodu nije uredno zavrnuta i propustvljiva je) 24. To pojednostavljuje zadatak posmatranja, odnosno, opisivanja i dovodi ga u domet kapaciteta za obradu informacija stvarnih sistema. Uprkos ovog zajedništva reprodukcije i opisivanja koje se sastoji u tome da obe operacije pretpostavljaju izgradnju strukture, još uvek nije ostvareno da obe operacije koriste iste strukture. Mogu postojati značajne divergencije. Reprodukcija zahteva dovoljnu lokalnu sigurnost, zahteva da naredni element bude takoreći na dohvat ruke, recimo da na pitanje usledi odgovor. Opisivanje, naprotiv, traži ukupnu sigurnost i zbog toga je upućeno na
22 U semantici »ennui« (»dosade«) sadržane su obe: iritacija preko drugog i iritacija usled nedostatka iritacije. Obe se završavaju kao funkcionalni poremećaji struktura - istorijski gledano: kao funkcionalni poremećaji inlerakcione strukture gornjeg sloja. 23
Upor. npr. Cavallo a.a.O., str. 84 i dalje.
24
Ovo stanovište ima središnje značenje za Alfreda Kuhna, The Logic of Social Systems: A Unified, Deductive, System-Based Approach to Social Science, San Francisco 1974.
389
to da malobrojni indikatori omogućavaju mnoge zaključke. Reprodukcija mora konkretne elemente da zameni konkretnim elementima. Opisivanje se može zadovoljiti statistički izračunatim verovatnoćama. U jednom slučaju se pita pre o sposobnosti pripajanja, u drugom pre o redundanciji, a u veoma kompleksnim sistemima oba mogu biti daleko razdvojena. Tako se i savremeno svetsko društvo reprodukuje neprekidno u ravni očekivanjem upravljane interakcije; ali je teško u stanju da sebe samog primereno opiše.
III Sada smo preovladujuća obeležja definicije pojma strukture (čije mnoštvo najpre ostavlja utisak nejasne i sporne pojmovnosti) doveli na zajednički imenitelj selekcije nekog ograničenja. Samo s tim povezana kontingencija daje odnosu između elemenata vrednost strukture - a ovo važi kako u ravni sistema koji se stvarno reprodukuje tako i u ravni njihovih opisivanja. Time smo uklonili uobičajenu alternativu konkretnog pojma strukture (koji se odnosi na stvarnost) i analitičkog pojma (metodološki uvedenog), a zaustavljanjem na selektivnosti takođe smo objasnili zbog čega je uopšte potreban pojam strukture i zašto više kazuje od samog govora o relacijama, interdependencijama ili nepromenljivostima. Sve ovo ima funkciju strukture tek ako je selektivno uvedeno kao ograničenje kombinatoričkih mogućnosti. Sva dalja preciziranja pojma strukture moraju potom da se izlože kao ograničenje ograničenja. Prema tome, vrednost strukture ne bi imala sva ograničenja, već samo ona određene vrste. Tako, recimo, Merton povezuje svoj pojam strukture sa pretpostavkom granica funkcionalne zamenljivosti 25 . Ovo ipak pretpostavlja, kao uslov zamenljivosti, stabilizacije, u sociologiji pedesetih godina recimo »uloge«, koje se više ne mogu obuhvatiti takvim pojmom strukture. Time se prelazi mnogo dublja proble-
25
Videti Robert K. Merton, Social Theory and Social Structure, 2. izdanje Glencoe 111. 1957, naročito str. 52 i si. O ovome i Ernest Nagel, Logic Without Metaphysics, Glencoe 111. 1956, str. 278 i dalje.
390
matika sistema s temporalizovanom kompleksnošću 26 koji elemente predviđaju samo kao događaje, dakle ne mogu ih zadržati, ali ih ne mogu ni zameniti, a upravo ovo moraju uzeti kao polaznu tačku izgradnje strukture. Mi zbog toga ograničavamo pojam strukture na drugi način: ne kao tip stabilizacije posebne vrste već preko njegove funkcije omogućavanja autopojetičke reprodukcije sistema od događaja do događaja. Za društvene sisteme se ovo može precizirti pomoću teoreme dvostruke kontingencije. Selekcija ograničenja dobija samo tada vrednost strukture kada omogućuje reprodukciju pod uslovom dvostruke kontingencije. To ne znači kao poslednje da se predujam mogućnosti razočarenja mora uvesti u sistem. Ovde izvedena teorija autopojetičkih sistema udružuje dve različite komponente reproduktivnog samoodređenja. U preuzetom jeziku pojmova one se zovu »struktura« i »proces«. Struktura održava prostor za mogućnosti zato što (! - ne samo: mada) se sama ostvaruje kroz selekciju. U strukturi se tekuće određenje narednog elementa ostvaruje kroz ekskluziju drugih pripremljenih (u sistemu mogućih) mogućnosti. Za proces je, naprotiv, odlučujuća diferencija ranije/kasnije. Proces se određuje ishodom trenutno aktuelnog preko prelaženja u tome odgovarajući, ali od njega različiti (novi) element. Oba su kontingentne procedure ekskluzija kao i traženje pripajanja. Upravo zbog toga oni mogu zajedno da rade i da redukuju kontingenciju povremeno drugih komponenti na minimum koji se takoreći u skoku može uzeti. Možda je najbolji, u svakom slučaju najdalekosežniji primer za to jezik upotrebljenog govora. Ova koncepcija postaje potpuno razumljiva tek kada se uzme u obzir da je, i kako je, vreme u nju ugrađeno. Međutim, pre svega se mora pojam događaja, i time pojam delanja, dovoljno radikalno dovesti u vezu s trenutnim i neposredno-prolaznim 27. Upor. 1. glavu, III. 27 To ne polazi za rukom, na primer, Djuiju u narednom određenju strukture (koje nam se po sebi jako približava): »A set of traits is.called structure because of its limiting function in relation to other traits of events... It is... an arrangement of changing events such that properties which change slowly limit and direct a series of quick changes and give them order which they do not otherwise possess«. (»Skup osobina nazivamo strukturom zbog njegove ograničavajuće funkcije u odnosu na druge osobine događaja... To je... aranžman promenljivih događaja sa takvim
391
Ovim putem je krenuo Flojd Olport (Floyd Allport) u analizama o povezanosti pojmova događaja i strukture 28. Prema tome, događaj je (društveno najmanji mogući) temporalni atom: »an indivisible, all-or-none happening« (»nedeljivo, sve-ili-ništa događanje«). »A single event, then, is a "dichotomizing", non-quantifiable happening, and nothing more. Its representation on a spatio-temporal model would be merely a point« 29. (»Pojedinačni događaj je, dakle, "dihotomično" događanje koje se ne može kvantifikovati, i ništa više. Njegovo predstavljanje kao prostomo-vremenskog modela bila bi samo tačka«). Dakle, za sebe samog događaj ostaje, a isto tako i delanje, neodređeno kao tačka. Preko najmanjeg vremenskog trajanja uvek se može nešto učiniti - pa makar to bilo samo relativno u selektivnim, strukturalnim povezanostima 30. Kao događaj delanje treba na dvostruki način - i u oba pogleda za »teoriju delanja« neuobičajeno - okarakterisati. S jedne strane, događaj, ako se tako sme reći, povlači konsekvence iz činjenice da nijedan objekt ne može menjati svoj odnos prema vremenskom toku. Objekti moraju, ako postoje, sa vremenom ostariti. Događaj ovo pretpostavlja da bi iščezao. S druge strane, svaki svojstvima koja polako menjaju granicu i upravljaju nizom brzih promena i daju im raspored koji inače ne poseduju«) (John Dewey, Experience and Nature, Chicago 1926, str. 72). Pogrešan zahvat se nalazi u pretpostavci da bi događaji mogli biti kao kvazi supstance nosioci brže ili sporije promenljivih svojstava pri čemu bi nosioci imali uticaj koji strukturiše. Ali, upravo ova diferencija protivreči pojmu događaja kao samo trenutne aktuelnosti. 28 Videti: »An Event-System Theory of Collective Action: With Illustrations from Economic and Political Phenomena and the Production of War«, The Journal of Social Psychology 11 (1940), str. 417—445; isti, »The Structuring of Events: Outline of a General Theory with Applications to Psychology«, The Psychological Review 61 (1954), str. 281-303; isti, »A Structuronomic Conception of Behavior: Individual and Cellective I«, Journal of Abnormal and Social Psychology 64 (1962), str. 3-30. O alternativi jezika-stvari i jezika-događaja (predmetna razlika kao jezička razlika, ali s omalovažavanjem) takođe Wilfried Sellars, Time and the World Order, Minnesota Studies in the Philosophy of Science, tom III. Minneapolis 1962, str. 527-616. 29 Oba navoda, a. a. O. (1954), str. 292. 30 Mid na ovom mestu upotrebljava za vremensko ograničenje jedinstva delanja »act«, za objektivne pojmove stimulus (podsticaj) i response (reakcija). Upor. The Philosophy of the Act, Chicago 1938, str. 65 i si. Ovo je iz mnogih razloga neprihvatljivo - ne kao poslednje, zbog učvršćivanja behavioral organism (organizma koji se ponaša) na referenci sistema i nedovoljnog obaziranja na samostimulisanje.
392
događaj potvrđuje celokupnu promenu prošlosti, budućnosti i sadašnjosti - već na taj način što kvalitet sadašnjosti predaje sledećem događaju i za njega (za njegovu budućnost) postaje prošlost. Sa ovim minimalnim pomeranjem može se istovremeno promeniti relevantno stanovište koje strukturiše i ograničava horizonte prošlosti i budućnosti. Svaki događaj izvršava u ovom smislu celokupnu modifikaciju vremena. Vremensko punktualizovanje elemenata kao događaja moguće je samo u vremenu i samo zahvaljujući vremenu; ali ono preko iščezavanja i ukupnog modifikovanja ostvaruje maksimum slobode u odnosu na vreme. Ova dobit u slobodi mora se platiti izgradnjom strukture; jer, potom postaje nužno da se reprodukcija događaja reguliše kroz događaje. Kada društveni sistemi sebe same opisuju kao sisteme delanja oni preuzimaju aranžman slobode u odnosu na vreme. Oni zato moraju da razviju strukture koje su u stanju da povežu događaje delanja. U ovoj funkciji (a ne u manje ili više dugom nepromenjenom trajanju) strukture imaju svoj primami odnos prema vremenu, jer se povezivanje može ostvariti samo u dimenziji vremena. Oblik shvatanja »događaja« prisiljava, drugim recima, objašnjenje u shemi ranije i kasnije. Bez ovog temporalnog povezivanja (a ono se ne može zameniti ni predmetnim ni društvenim određenjem smisla) sistem bi, a čak i delanje uopšte, iščezao sa poslednjim aktualizovanim događajem. Svaki događaj, i svako delanje, pojavljuje se u najkraćem momentu kao iznenađenje, naime u raskidanju sa dosadašnjim. Utoliko je novina konstitutivna za pojavljivanje delanja. Ali, sve novo se (najpre) pojavljuje kao singulamo. Ovoj komponenti novine, a ne recimo subjektivnoj intenciji, koja se može ponoviti, delanje zahvaljuje svoju jednokratnost i jedinstvenost. Delanju ne daje subjekt njegovu individualnost, već vreme ukinuto u događajima. Utoliko nesigurnost jeste i ostaje uslov strukture 31 . Ukidanjem svake nesigurnosti struktura bi ukinula sebe samu, jer njena uloga leži upravo u omogućavanju autopojetičke reprodukcije uprkos nepredvidljivosti. Utoliko sa izgradnjom strukture uvek nastaje i za to potrebna mera nesigurnosti i čovek, ne bez zluradosti, upravo u fa31
Na ovo ćemo se vratiti u odeljku IX.
393
natično osiguranim strukturnim građevinama, kao što su birokratije i pravni procesi, može utvrditi kako se sa porastom birokratizovanja i prožimanjem zakonitosti povećava i nesigurnost. Isto stanje stvari može se videti i obrnuto: bez bilo koje komponente iznenađenja, bez odstupanja od predmetno utvrđenog, delanje se ne bi moglo temporalizovati, ne bi se moglo usidriti u nekoj određenoj vremenskoj tački. Zbog toga bez momenata iznenađenja ne bi bilo izgradnje strukture, jer se ništa ne bi događalo što bi trebalo da se povezuje 32. U ovome novo, međutim, ne ostaje novo; time što konstituiše vlastite vremenske horizonte (za to) prošlog i (za to) budućeg, odmah se ponovo vraća u kontinuum vremena. Ponovo se donekle lepi i tako obrađuje kao da je čovek mogao da ga očekuje 33 . To, uostalom, važi i za vlastito delanje. I kroz sopstveno delanje čovek može sam sebe iznenaditi 34 , a takođe postoji već spremna teorija ponovnog normalizovanja koja se na to odnosi: teorija koju je pokrenuo Kurt Levin o promenljivim ravnima zahtevanja 35. Ovo uspostavljanje mogućnosti očekivanja nije zahtev stabilnosti, već je zahtev reprodukcije. Očekivanja su, i utoliko su strukture, autopojetički zahtev za reprodukcijom delanja. Bez njih bi se sistem u datoj okolini usled nedostatka unutrašnje mogućnosti pripajanja jednostavno ukinuo, i to: ukinuo sam od 32 Ovom je stanovištu u sociologiji posvećeno suviše malo pažnje. Izuzetak je: Thomas Mathiesen, »The Unanticipated Event and Astonishment«, Inquiry 3 (1960), str. 1-17, ali se odnosi na potpuno neočekivane događaje; zatim, Osterberg a. a. O., str. 64 i dalje. 33 Odgovarajuće tumačenje pojma delanja G. H. Mida daje Werner Bergmann, »Zeit, Handlung und Sozialität bei G. H. Mead«, Zeitschrift für Soziologie 10 (1981), str. 351-363 (naročito 360 i dalje). Dalje je u vezi s ovim važno: Gaston Bachelard, La dialectique de la durée, 2. izdanje Paris 1950, novo izdanje 1972, recimo, primer slušanja muzike: »On ne se souviendra pas de l’avoir enttendu; on reconnaîtra simplement, qu'on aurait dû l'enttendre« (115) (»Nećemo se sećati da 34 smo slušali; obrađeno prepoznaćemo prosto da mora da Strauss, smo čuli«). Eksplicitno kod, na primer, Anselm Mirrors and
Masks: The Search for Identity, Glencoe 111. 1959, str. 39. 35 Upor., recimo, Margarete Jucknat, »Leistung, Anspruchsniveau und Selbstbewußtsein«, Psychlogische Forschung 22 (1937), str. 89-179; Kurt Lewin et al., »Level of Aspiration«, u: J. MeV. Hunt (ed.), Personality and the Behavior Disorders, New York 1944, tom I, str. 333-378; Leonard Reissman, »Levels of Aspiration and Social Class«, American Sociological Review 18 (1953), str. 233-242.
394
sebe. Dakle, nije reč o problemu nedostatka sposobnosti pripajanja u odnosu na okolinu. (Na ovaj problem sistem apsolutno ne reaguje preko struktura, već preko fleksibilnosti struktura i preko upravljanja njihovom selekcijom.) Strukture očekivanja su najpre sasvim jednostavno uslov mogućnosti delanja sposobnog za pripajanje i utoliko uslov mogućnosti samoreprodukcije elemenata kroz njihov vlastiti aranžman. Elementi moraju, pošto su povezani s vremenom, da se tekuće obnavljaju; inače bi sistem prestao da postoji. Sadašnjost bi iščezla u prošlosti i ništa ne bi sledilo. Ovo se može sprečiti samo tako što se smisao delanja konstituiše u horizontu očekivanja daljeg delanja-recimo kada se očekuje nastavak smisaono zgusnute sekvence kao što je okretanje sledećeg broja pri biranju telefonskog broja; ili, recimo, kada se očekuje komplementarno ponašanje različito po vrsti kao kod otvaranja vrata na zvuk zvona. Tada se čini kao da delanje sebe samog otima od trenutne prošlosti, kao da se preko sebe samog vinulo napolje 36 . Međutim, ovo nije moguće na osnovu imanentne energeia, snage, elan vital delanja, već samo preko davanja unapred i tekućeg ponovnog aktiviranja struktura očekivanja koje tako mnogo redukuju nesigurnosti budućnosti (a time i temporalnu samoreferenciju pojedinačnog elementa delanja) da delanje sebe samo može odrediti preko selekcije relacionisanja. U kojoj meri ovo važi i za druge sisteme, osim drugštvenih, tražilo bi posebno istraživanje. Stabilnost očekivanja počiva, prema tome, na stalnom prestajanju i novom započinjanju delanja, na njihovoj »eventualnosti«. Fluktuiranje materijala bazalnih događaja jeste pretpostavka za to da se očekivanja mogu graditi i održavati u razlikama od onoga što se menja. Pojam strukture je, dakle, komplementarni pojam za sposobnost dešavanja elemenata 37 . On označava uslov mogućnosti bazalne samoreferencije i samoreferencijalne reprodukcije siste36
Takvi su nagoveštaji teorije delanja kod Vovnarga (Vauvenargues, 1715-1747). Upor., u vezi s tim, Niklas Luhmann, »Zeit und Handlung: Eine vergessene Theori&«,Zeitschrift fiir Soziologie 8 (1979), str. 63-81. 37 Delimično je baš ovo teorijsko mesto zauzeto u vezi s »disipativnim strukturama« lije Prigožina (Ulya Prigogine) - pojam koji se temelji na pojmu energije. Upor. npr. Erich Jantsch, The Self-Organizing Universe: Scientific and Human Implications ofthe Emerging Paradigm of Evolution, Oxford 1980.
395
ma 38. Zbog toga se struktura nikada ne može shvatiti, i to je rečeno s »pojmom komplementarnosti«, kao zbir ili kao gomilanje elemenata. Pojam strukture označava drugu ravan poretka stvarnosti nego pojam događaja. Na odgovarajući način se i pojam događaja mora shvatiti kao komplementarni pojam pojmu strukture. To se dešava pomoću koncepta bazalne samoreferencije 39. Već u filozofiji A. N. Vajtheda pojam »actual occasion« (»stvarna prilika«) zauzimao je' bazalno mesto, i istovremeno je bio opremljen odnosom prema sebi {»has significance for itself«, »značajan je za sebe«) jer se samo tako može zajemčiti sposobnost povezivanja. Samoreferencija postaje apsolutno kriterij um stvarnosti i to u ravni dalje nedeljivih elemenata, jer se koherentnost samo tako može zajemčiti. Samoreferencija je pri tom kompleksan pojam. Misli se na sposobnost internog određenja sebe samog preko kombinacije »self-identity« (»samo-identiteta«) i »self-diversity« (»samo-promenljivosti«) i istovremenog davanja prostora za eksterno saodređenje 40. Ova ravan artikulacije nije trebalo da se snizi; ona omogućuje adekvatnu rekonstrukciju onoga što je Veber mogao da misli kada je govorio o »subjektivno zamišljenom smislu« delanja. 38
Videti tekođe Daniel Katz/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organizations, New York 1966, str. 20 i si., sa pozivanjem na Allporta: »The Structure is to be found in an interrelated set of events which return upon themselves to complete and renew a cycle of activities. It is events rather than things which are structured , so that social structure is a dynamic rather than a static concept«. (»Strukturu treba tražiti u uzajamno povezanom skupu događaja preko kojih se ciklus delatnosti završava i obnavlja. Pre su strukturisani događaji nego stvari tako daje struktura pre dinamički nego statički pojam«). 39 40
Upor. 4. glavu, II; 11. glavu, III.
Navodi su iz: Alfred N. Whitehead, Proceß and Reality. En Essay in Cosmology (1929) New York 1969, str. 30. Prevod na nemački, Prozess und Realität, Entwurf einer Kosmologie, Frankfurt 1979, str. 69. Nažalost self-identity je pojednostavljena kao Identität, a self-diversity kao Verschiedenheit (različitost). Upor. dalje, Reiner Wiehl, »Zeit und Zeitlosigkeit in der Philosophie A. N. Whiteheads«, u: Natur und Geschichte: Karl Löwith zum 70. Geburtshag, Stuttgart 1967, str. 373^*05, a za prenošenje u teoriju delanja Thomas J. Fararo, »On the Foundations of the Theory of Action in Whitetead and Parsons«, u: Jan J. Loubser et al. (ed.), Explorations in General Theory in Social Science: Essays in Honor ofTalcott Parsons, tom I, New York 1976, str. 90-122.
396
Ono što se na ovaj način postiže može se opisati i kao povezanost više varijabli koje su, gledano površinski, protivrečne, naime kao jedinstvo (1) selektivnog povezivanja elemenata, (2) povezivanja slobodnih energija iz drugih slojeva stvarnosti preko interpenetracije, (3) stalnog neposrednog ponovnog razlaganja povezivanja i udruživanja, (4) reprodukcije elemenata na temelju selektivnosti svih povezanih i udruženih relacija, i (5) sposobnosti za evoluciju u smislu drukčije reprodukcije koja otvara mogućnosti za novu selekciju 41. Takav sistem nema vremenski određeno postojanje. On takođe ne postoji samo u smislu vremena tako što se mora prilagoditi i u datom slučaju promeniti strukture. Zamenljivost elemenata (od toga je pošla teorija autopoiesis u vezi s makromolekulima, odnosno ćelijama) čak se i ne shvata dovoljno radikalno. Sistemi delanja koriste vreme da bi iznudili njihovo kontinuirano samorazlaganje; oni iznuđuju njihovo kontinuirao samorazlaganje da bi osigurali selektivnost svakog samoobnavljanja; i oni koriste ovu selektivnost da bi sami omogućili samoobnavljanje u okolini koja kontinuirano postavlja kolebljive zahteve.
IV Konsekvence upravo sada uvedenog koncepta događaj/ /struktura dosežu, a to postaje naročito jasno na temelju filozofske kosmologije Vajtheda, sve do teorije nauke. Ovo se mora makar u kratkim crtama napomenuti. Samo da bismo zadržali u sećanju polazno stanovište: sistem je potpuno konkretizovan jedino u ravni njegovih elemenata. Samo ovde sistem dobija vremenski stvarnu egzistenciju. Temporalizovani elementi (događaji, delanja) uvek imaju u sebi mo-
41
Vrlo su slične - ali bez uzimanja u obzir događanja elemenata i bez tematizovanja interpenetracije - varijable kompjuterskog modela autopojetičkih sistema sa kojima radi Milan Zeleny, naime production, bonding i disintegration. Upor. »Self-Organization of Living Systems: A Formal Model of Autopoiesis«, International Journal of General Systems 4 (1977), str. 13-28; isti, »Autopoiesis: A Paradigm Lost?«, u: Milan Zeleny (ed.), Autopoiesis, Dissipative Structures, and Spontaneous Social Orders, Boulder Col. 1980, str. 3-43.
397
menat iznenađenja, uvek su nove kombinacije određenosti i n< određenosti. To isključuje naučni program koji ima nameru d tumači konkretno. Tada takođe nije dovoljno da se na ovom prc gramu izvrši odbijanje, da se takoreći odrekne bezbrojnih detalj; i da se zadovolji samo sa približnim shvatanjem konkretnog pošto problem ne leži jedino u nedokučivoj kompleksnosti kor kretnog, već i u vremenskom diskontinuitetu. Ovaj uvid prisiljav na radikalno premeštanje naučnog programa. Vodeće pitanje tad više nije: kako je ovo ili ono konkretno stanje ostvareno? Ono pr glasi: kako je moguća apstrakcija? Tek ovaj obrt omogućuje da se nauka (i naročito: saznanje uključi u njen vlastiti program tumačenja. Pojmove, stavove, teo rije nauke ne treba objasniti samo kao instrumente s obzirom n njihovu sposobnost da adekvatno shvataju ili čak odslikavaji konkretno. Oni su, sa svoje strane, apstrakcije koje prolaznost tre nutka traže da nadžive kroz selekciju, i kada čovek želi da zn; kako je to moguće, mora najpre da pita kako je apstrakcija uopšti moguća na temelju konkretne stvarnosti koja se događa. Kada ap straktno postaje cilj tumačenja, nauka se time implicitno navod na samotumačenje. U procesu saznanja ona stiče iskustvo o tom< kako je samosaznanje moguće. Ova se preraspodela dalje uključuje u vezu uzroka, zakona nužnosti. Nužno nije nužno na temelju uzroka i nije na temelji zakona. Nužnost nije ništa drugo do sama autopojetička reprodukcija. Njena se nužnost sastoji u tome što za nju postoji same jedna jedina alternativa: ukidanje, okončavanje sistema 42. L ovom smislu je svaki poredak uređen antiteleološki: on baš ne želi ovaj kraj! 42 U strogom smislu ovo važi samo za društvene sisteme. Samo bi za njih ukidanje u određenom momentu bilo čista slučajnost (i zbog toga: ekstremno neverovatna). Drugi sistemi mogu strukturalno da predvide svoj sopstveni kraj. Mogu da proizvedu saglasnost o kraju, da institucionalizuju ceremonije završetka - sve ovo na temelju izvesnosti da društvo dalje postoji i ima spremne druge osnove sistema društvenog delanja. Sistemi interakcije preko uređivanja njihovog okončavanja još uvek reprodukuju društvo. Upor. u vezi s ovim, Stuart Albert/William Jones, »The Temporal Transition from Being Together to Being Alone: The Significance and Structure of Children’s Bedtime Stories«, u: Bernard S. Gorman/Alden E. Wessman (ed.), The personal Experience of Time, New York 1977. str. 111-132.
398
menat iznenađenja, uvek su nove kombinacije određenosti i neodređenosti. To isključuje naučni program koji ima nameru da tumači konkretno. Tada takođe nije dovoljno da se na ovom programu izvrši odbijanje, da se takoreći odrekne bezbrojnih detalja, i da se zadovolji samo sa približnim shvatanjem konkretnog, pošto problem ne leži jedino u nedokučivoj kompleksnosti konkretnog, već i u vremenskom diskontinuitetu. Ovaj uvid prisiljava na radikalno premeštanje naučnog programa. Vodeće pitanje tada više nije: kako je ovo ili ono konkretno stanje ostvareno? Ono pre glasi: kako je moguća apstrakcija? Tek ovaj obrt omogućuje da se nauka (i naročito: saznanje) uključi u njen vlastiti program tumačenja. Pojmove, stavove, teorije nauke ne treba objasniti samo kao instrumente s obzirom na njihovu sposobnost da adekvatno shvataju ili čak odslikavaju konkretno. Oni su, sa svoje strane, apstrakcije koje prolaznost trenutka traže da nadžive kroz selekciju, i kada čovek želi da zna kako je to moguće, mora najpre da pita kako je apstrakcija uopšte moguća na temelju konkretne stvarnosti koja se događa. Kada apstraktno postaje cilj tumačenja, nauka se time implicitno navodi na samotumačenje. U procesu saznanja ona stiče iskustvo o tome kako je samosaznanje moguće. Ova se preraspodela dalje uključuje u vezu uzroka, zakona i nužnosti. Nužno nije nužno na temelju uzroka i nije na temelju zakona. Nužnost nije ništa drugo do sama autopojetička reprodukcija. Njena se nužnost sastoji u tome što za nju postoji samo jedna jedina alternativa: ukidanje, okončavanje sistema 42. U ovom smislu je svaki poredak uređen antiteleološki: on baš ne želi ovaj kraj! 42 U strogom smislu ovo važi samo za društvene sisteme. Samo bi za njih ukidanje u određenom momentu bilo čista slučajnost (i zbog toga: ekstremno neverovatna). Drugi sistemi mogu strukturalno da predvide svoj sopstveni kraj. Mogu da proizvedu saglasnost o kraju, da institucionalizuju ceremonije završetka - sve ovo na temelju izvesnosti da društvo dalje postoji i ima spremne druge osnove sistema društvenog delanja. Sistemi interakcije preko uređivanja njihovog okončavanja još uvek reprodukuju društvo. Upor. u vezi s ovim, Stuart Albert/William Jones, »The Temporal Transition from Being Together to Being Alone: The Significance and Structure of Children’s Bedtime Stories«, u: Bernard S. Gorman/Alden E. Wessman (ed.), The personal Experience of Time, New York 1977. str. 111-132.
398
Ukidanje bi značilo da se slučaj trenutno aktuelnog događaja uzima kao povod da se ništa više ne čini. Slučaj, dakle, ostaje pojam suprotan od nužnosti. U uslovima autopojetičkih sistema ukidanje bi bilo slučaj, a dalje činjenje je nužnost. Uzrok nužnosti nije ništa drugo do ova diferencija. Teorija koja je tako uređena nalazi da je pomerena od identiteta na diferenciju. Ako teorija nauke treba da obrađuje teorije ove vrste, ona više ne može da nastupi dobro kao davalac zakona. Može se shvatiti kao davalac diferencije. U ovom smislu smo u uvodu definisali pojam paradigme kao vodeću diferenciju. Teorija nauke je sama teorija samo ako svoju nužnost shvata kao nužnost reprodukcije doživljaja znanja i ako svoj zadatak posmatra kao nacrt za to potrebnih apstrakcija. Naslov »teorija« određuje se i za, mada ne samo, spremnost za reviziju. Osim toga, on signalizuje kombinovano povećavanje slučajnosti i nužnosti.
V S ovako duboko postavljenom dimenzijom vremena i tumačenjem delanja kao događaja konvergira društveno-naučni razvoj teorije koji od 40-tih i 50-tih godina daje sve veći značaj pojmu očekivanja i naročito očekivanja ponašanja 43. Delimično se pojam upotrebljava kao komponenta definicije »uloge«, onda i »norme«, delimično služi za tumačenje integracije recipročnih perspektiva, delimično se nalazi u osnovi teorija odlučivanja koje uprkos neizvesnoj budućnosti žele da dokuče puteve racionalnog odlučivanja. Pri svemu ovome pojam očekivanja je ipak ubedljiviji po svojoj upotrebljivosti nego po svojoj pojmovnosti. U datim vezama on je ukupno povećao sposobnost razlaganja naučnih analiza u odnosu na kompaktnost pojmova uloge, norme, društvenosti, koristi. Zbog toga smo uveli pojam očekivanja već u kontekst teorije smisla 44 da bismo naglasili središnje teorijsko
43
Upor. naročito središnje teorijsko mesto »expectations and evaluations« (» očekivanja i procenjivanja«) i »complementarity of expectations« (»komplementarnosti očekivanja«) u: Talcott Parsons/Edward A. Shilds (ed.), Toward a General Theory of Action, Cambridge Mass. 1951, str. 11 i sl., 14 i dalje. Dalje navode literature videti u 2. glavi, napomena 73.
399
mesto i da bismo integrisali dotle pre punktualno shvaćene prednosti. Sada se ovo teorijsko dostignuće može povezati sa teorijom sistema pomoću teze da društvene strukture nisu ništa drugo do strukture očekivanja. Očekivanje nastaje preko ograničavanja prostora mogućnosti. Ono, konačno, nije ništa drugo do samo ovo ograničenje 45 . Ono što preostaje, tada se baš očekuje; njemu ide u prilog dobit od zgušnjavanja. Ovo se brzo može učiniti verodostojnim u posmatranim konstelacijama stvari; ali i proces komunikacije sa izborom tema i priloga za temu vrlo brzo isključuje mnogo toga i na taj način utemeljuje (čak i kada se baš ništa ne stavlja u izgled ili obećava) očekivanja. Važan učinak izgradnje očekivanja je: da odstupajuće događanje pomoću očekivanja postaje vidljivo kao poremećaj, a da čovek pri tome ne treba da poznaje uzroke. Na ovo ćemo se vratiti kod tumačenja »imuno sistema« društvenih sistema (9. glava). I ovde redukcija kompleksnosti ima jako dejstvo. Izgradnja očekivanja ujednačava mnoštvo vrlo heterogenih događanja na zajedničkom imenitelju razočarenja u očekivanje i time ocrtava linije postupanja. Čovek je prinuđen da reaguje na razočarenje. To može da učini prilagođavajući očekivanje stanju razočarenja (učenje) ili potpuno suprotno, držeći se očekivanja uprkos razočarenju i insistirajući na ponašanju primerenom očekivanju. Unutar sistema se može prethodno odrediti koje će se reakcije izabrati i tek od toga zavisi koliko i u kom pravcu čovek treba da se brine o uzrocima odstupanja. Kasnije ćemo (pod XII) u ovu diferenciju ponovo uvesti razlikovanje kognitivnog i normativnog načina 45
Upor. identifikaciju »field expectancy« (»polje očekivanja«) i »bounding conditions« (»obavezni uslovi«) kod Allport a.a.O. (1954), str. 295. I Walter Buckley, Sociology and Modern Systems Theory, Englewood Cliffs N.J., 1967, se približava ovom shvatanju. Na str. 128 on kaže: »The structure of such a system is then viewed in terms of sets of alternative actions or tendencies to act in certain ways, associated with the components and the constraints that specify or limit these aternative actions. The genesis of organization is thus the generation od these sets of alternatives and the constraints defining them«. (»Struktura takvog sistema se onda posmatra pomoću niza alternativnih delanja ili nastojanja da se dela na određene načine, povezano sa komponentama i prinudama koje određuju ili ograničavaju ova alternativna delanja. Tako je stvaranje organizacije stvaranje ovog niza alternativa koje definišu prinude«).
400
mesto i da bismo integrisali dotle pre punktualno shvaćene prednosti. Sada se ovo teorijsko dostignuće može povezati sa teorijom sistema pomoću teze da društvene strukture nisu ništa drugo do strukture očekivanja. Očekivanje nastaje preko ograničavanja prostora mogućnosti. Ono, konačno, nije ništa drugo do samo ovo ograničenje 45. Ono što preostaje, tada se baš očekuje; njemu ide u prilog dobit od zgušnjavanja. Ovo se brzo može učiniti verodostojnim u posmatranim konstelacijama stvari; ali i proces komunikacije sa izborom tema i priloga za temu vrlo brzo isključuje mnogo toga i na taj način utemeljuje (čak i kada se baš ništa ne stavlja u izgled ili obećava) očekivanja. Važan učinak izgradnje očekivanja je: da odstupajuće događanje pomoću očekivanja postaje vidljivo kao poremećaj, a da čovek pri tome ne treba da poznaje uzroke. Na ovo ćemo se vratiti kod tumačenja »imuno sistema« društvenih sistema (9. glava). I ovde redukcija kompleksnosti ima jako dejstvo. Izgradnja očekivanja ujednačava mnoštvo vrlo heterogenih događanja na zajedničkom imenitelju razočarenja u očekivanje i time ocrtava linije postupanja. Čovek je prinuđen da reaguje na razočarenje. To može da učini prilagođavajući očekivanje stanju razočarenja (učenje) ili potpuno suprotno, držeći se očekivanja uprkos razočarenju i insistirajući na ponašanju primerenom očekivanju. Unutar sistema se može prethodno odrediti koje će se reakcije izabrati i tek od toga zavisi koliko i u kom pravcu čovek treba da se brine o uzrocima odstupanja. Kasnije ćemo (pod XII) u ovu diferenciju ponovo uvesti razlikovanje kognitivnog i normativnog načina 45 Upor. identifikaciju »field expectancy« (»polje očekivanja«) i »bounding conditions« (»obavezni uslovi«) kod Allport a.a.O. (1954), str. 295. I Walter Buckley, Sociology and Modern Systems Theory, Englewood Cliffs N.J., 1967, se približava ovom shvatanju. Na str. 128 on kaže: »The structure of such a system is then viewed in terms of sets of alternative actions or tendencies to act in certain ways, associated with the components and the constraints that specify or limit these aternative actions. The genesis of organization is thus the generation od these sets of alternatives and the constraints defining them«. (»Struktura takvog sistema se onda posmatra pomoću niza alternativnih delanja ili nastojanja da se dela na određene načine, povezano sa komponentama i prinudama koje određuju ili ograničavaju ova alternativna delanja. Tako je stvaranje organizacije stvaranje ovog niza alternativa koje definišu prinude«).
400
očekivanja. Ovde ćemo samo utvrditi da sve što u semantičkom aparatu neke kulture fungira kao »znanje« ili kao »norma« počiva na onoj prethodnoj redukciji koja vrlo različtim događajima daje oblik razočarenja u očekivanje. Ovde postaje jasno koliko strogo svaka struktura bira. Za razliku od Parsonsa mi ne možemo da formulišemo da je očekivanje »property« (»svojina«) delanja 46. Naprotiv, odnos očekivanja i delanja nije ništa drugo do odnos strukture i delanja, posmatrano sa stanovišta delanja; a odnos strukture i delanja je, neosporno, jedno takvo uzajamno omogućavanje 47. Takav koncept se mora odreći toga da poredak ponovo dovodi na početak koji je nezavisan od njega. Umesto toga moglo bi se reći da relativno slučajni događaji delanja, kada se dešavaju, preko svog događanja deluju tako što stvaraju očekivanja i onda se procesi pripajanja odvijaju manje slučajno 48 . Teorija događaj/struktura i teorija očekivanja uvode se zajedno s tezom da strukture društvenih sistema postoje u očekivanjima, da su one strukture očekivanja i da za društvene sisteme, zato što svoje elemente temporalizuju kao događaje delanja, ne postoje druge mogućnosti izgradnje strukture. To znači: strukture postoje samo kao povremeno savremene; one prožimaju vreme samo u vremenskom horizontu sadašnjosti, integrišući savreme46
47
48
»It is a fundamental property of action thus defined« (»Tako određeno ono je osnovna svojina delanja«) glasi u The Social System, Glencoe 111. 1951, str. 5, »that it does not consist only of ad hoc "responses" to particular situational "stimuli" but that the actor develops a system of "expectations” relative to the various objects of the situation« (»koja se ne sastoji samo od ad hoc ’odgovora’ na poseban situacioni ’podsticaj’, već akter razvija sistem ’očekivanja’ koji se odnosi na različite objekte u situaciji«.) Sve je O. K., naročito odbacivanje sheme stimulus/response i pretpostavka da se delanje sistematizuje preko očekivanja. Ipak, to nije svojstvo delanja, pošto se i u obrnutom smeru može argumentovati da sistem tek pomoću struktura očekivanja može konstituisati i reprodukovati delanja. Vodi se računa i o ambivalentnosti pripisivanja očekivanja - delom delanju, delom akteru. Videti samo Anthony Giddens, Central Problems in Social Theory: Action. Structure and Contradiction in Social Analysis, London 1979, npr. str. 49. »The natural Event is improbable in itself, but its occurrence changes the
26 Društveni sistemi
401
nu budućnost sa savremenom prošlošću. Dakle, buduće razočarenje u očekivanja ne znači da nije postojala struktura. Ovo nije »subjektivni« pojam strukture (za razliku od »objektivnog«). Očekivanje je zamišljeno kao oblik smisla, ne kao unutrašnje psihološko zbivanje. Pojam strukture očekivanja odnosi se, međutim, na samoreferencijalni sistem koji se strukturiše preko očekivanja. Drugo je pitanje u kojoj meri su takve strukture pristupačne posmatraču i u kojoj meri posmatrač može da vidi veze koje samom posmatranom sistemu nisu pristupačne. Zbog toga čovek mora biti oprezan s pojmom »latentne strukture«. Kada su zamišljeni statistički artefakti, odnosno povezanosti 49 , čovek bi trebalo da ostane kod upućivanja na to. Makar se pri tom radilo o instrumentalizovanju posmatranja, ili o samoposmatranju. Latentnost treba od toga razlikovati u smislu iščekivanja, mogućnosti formiranja struktura očekivanja, mogućeg ponovnog određenja smisaonog upućivanja na sistem koji se, međutim, iz istorijskih razloga još ne vidi, odnosno iz strukturalnih razloga je blokiran.
VI Tek pošto je objašnjeno da su strukture sistema izgrađene iz očekivanja, moguće je započeti jednu dalju temu koja se obično, ukoliko se uopšte izlaže, izlaže pre u vezi s pojmom delanja. Mislim na: odluke. Sociologija je izbegla, verovatno iz straha da će doći na psihološki ili ekonomski naučni teren, da izradi vlastitu teoriju odlučivanja 50 . Ona se shvatala kao nauka o delanju, ne kao nauka o odlučivanju. Naravno, nije mogla da ignoriše da se u društvenom životu donose odluke, ali odnos između odlučivanja i delanja 49 Upor. npr. Paul F. Lazarsfeld, »The Logic and Mathematical Foundation of Latent Structure Analysis«, u: Samuel A. Stouffer et. al., Measurement and Prediction, Princeton N. J., 1930, str. 362-412. 50 Retka je čak i eksplicitna obrada na sistematskom mestu. Može se naći, npr. kod Alfreda Kuhna, The Logic of Social Systems: A Unified, Deductive, System-Based Approach to Social Science, San Francisco 1974, str. 104 i dalje - ali samo kao kopija ekonomskog učenja o odlučivanju i bez samostalno-sociološki razvijenog pojma.
402
ostaje neobjašnjen. Čovek se zadovoljava uobičajenim razumevanjem odluke - recimo: izbor između alternativa - i onda se još samo pita o društvenom kondicioniranju rezultata odluke. Ovo u nastavku treba da se koriguje preko predloga za izgradnju pojma. Time se upuštamo u neobrađeno područje i zbog toga još ne možemo potpuno da sagledamo konsekvence. O odlučivanju treba govoriti uvek ako, i ukoliko, određenje smisla nekog delanja reaguje na očekivanje koje je usmereno na njega samog. Razume se po sebi da se delanje, sa svoje strane, uvek odvija kao orijentisano na očekivanje. Na taj način ne nastaje pritisak odlučivanja. Situacije odlučivanja nastaju tek kada se očekivanje ponovo usmerava na delanje ili na njegovo izostajanje, kada se ono samo očekuje. Tada očekivanje stvara alternativu konformizmu ili odstupanju, i tada čovek mora da odlučuje. Na taj način napuštamo uobičajenu pretpostavku da se jedinstvo neke odluke može shvatiti kao izraz jedinstva (ma kako pridodate, uključujući troškove) neke preferencije. Ona je ionako preneta u celokupno područje »kolektivnog« odlučivanja 51, a takođe je vrlo nerealna i za psihičke sisteme (osim u posebno pripremljenim situacijama). Dakle, na mesto diferencije boljeg i lošijeg s obzirom na preferencije, čije utvrđivanje ostaje prepušteno sistemu, postavljamo diferenciju saglasnosti sa očekivanim i odstupanja od njega kao konstitutivnu za neophodnost odlučivanja. To uključuje slučaj odlučivanja orijentisanog na preferencije kao i poseban slučaj traženja najboljeg rešenja; jer preferencije i pokušaji nalaženja najboljeg rešenja se mogu shvatiti kao očekivanja koja onaj koji odlučuje, ili neko drugi, usmerava na ponašanje. Naš argument glasi samo: ovo, sociološki posmatrano, nije ni prvobitni, a teško da je i normalan slučaj koji odgoneta postupak odlučivanja. Pri određivanju pojma odlučivanja ostavljamo otvorenim ko potvrđuje davanje smisla: da li sam akter ili posmatrač. Delanje je, utoliko je uopšte odlučivanje, za nekoga uvek odlučivanje 51 Najkasnije od Kenneth J. Arrow, Social Choice and Individual Values, New York 1951. Da upravo na taj način postaje značajan proces odlučivanja sa svim njegovim premisama, pokazao je pre svega Herbert A. Simon. Upor. Models of Man: Social and Rational: Mathematical Essays on Rational Human Behavior in a Social Setting, New York 1957.
403
često za samog aktera, ali ponekad i samo za druge 52. Zbog toga se ne retko dešava da neko preko drugih, ili zbog samog sebe, biva iznenađen utvrđivanjem da mora da donese odluku. U smisao delanja koje se već odvija tada se uključuje da ono odgovara, odnosno, da se odvija nasuprot nekom očekivanju. Pojam je, dalje, relativan i po tome što se može odnositi na očekivanja drugih, ali i na očekivanja samog aktera. Prisutna su tipična stanja mešavine. Čovek propušta da opere zube posle jela pošto je taksi već došao i ne želi da ga čeka ili nema da plati čekanje. Često se radi o konfliktnim očekivanjima koja prisiljavaju na odlučivanje; ali, svojstva našeg pojma su i onda ispunjena kada se čovek pokorava ili ne pokorava pojedinačnoj odluci. Nužno je samo da se odnos očekivanja uključi u određenje smisla, dakle, da čovek dela zato što se to očekuje. Puko izvršavanje nije dovoljno. U tom smislu, dakle, delanje koje postaje rutina gubi karakter odluke. Jednakost po smislu sa očekivanjem tada, uprkos tome, omogućuje da se u slučajevima sukoba ili pri odstupanjima delanje ponovo aktivira. Dakle, odlučivanje aktualizuje samoreferenciju delanja koja se odvija preko očekivanja. Delanje se na taj način odnosi na sebe samog jer u njegov smisao ulazi da se ono očekuje. Po sebi je razumljivo da je za to neophodna svest, ali ona je samo pretpostavka, a ne karakteristično obeležje odlučivanja. Odlučivanje nije stanje svesti, već je struktura smisla. Pitanja-koliko je adekvatno da se za ovo uzme u obzir svest, čija je to svest, i u kojoj su meri sadržaji svesti različitih psihičkih sistema pokriveni u pogledu neke odluke - moramo prepustiti psihološkim istraživanjima. Pomoću orijentacije na očekivanja koja su strukturalno osigurana, dakle, relativno postojana, odlučivanje premošćuje svoju vlastitu diferenciju ranije/kasnije. Odlučivanje je, ako tako sme da se formuliše, pre odluke drugačije nego posle odluke. Pre odlučivanja nalaze se očigledne alternative koje se grade u toku očekivanja. Još nije utvrđeno koje se biraju. Svaka opcija je i drugačije moguća. Mogu se tražiti razlozi za jedan ili drugi izbor,
52 Ova relativnost se potvrđuje u analizama organizovanog postupka odlučivanja. Upor. Niklas Luhmann, »Organisation und Entscheidung«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 335-389.
404
*
odlučivanje se u nekim okolnostima može i odložiti. Da li treba supu da vratim ili ne, zato što je suviše slana (mada se od gosta očekuje da je bez protestvovanja pojede)? Posle odluke izbor je određen: negodovao sam i moram da snosim konsekvence. Da je bila odluka, vidi se po tome što se učinjeni izbor obrađuje kao kontingentan i priključna delanja se motivišu preko ove kontingencije (a ne samo preko fakticiteta time dostignutih stanja). Konobar pravi kiseo izraz zbog slane supe, ne donosi zamenu i očekuje da naplati. Pre odluke postoji, prema tome, diferencija alternativa, posle odluke postoji dodatno relacija prema ovoj relaciji, naime odnos izabrane alternative prema ovoj diferenciji alternativa. Dva oblika kontingencije, otvorena kontingencija i mogla-je-da-bude-i-drugačija doneta odluka uspostavljaju jedinstvo. Odlučivanje prenosi kontingenciju iz jednog u drugi oblik; a daje ovo moguće osigurano je time što se kontingencija konstituiše u toku očekivanja koja strukturišu situaciju. Na odgovarajući način je semantika »odluke« nužno ambivalentna. Uobičajena definicija odlučivanja kao radnja biranja (choice) imenuje samo delimični aspekt ovog ukupnog stanja stvari. Ova komplikovana unutrašnja struktura odlučivanja kao preoblikovanje kontingencije čini jasnim da diferencija alternativa može da se menja u toku i posle odlučivanja. Odluka može da napusti stara očekivanja i da podstakne nova da bi potvrdila svoju kontingenciju. Previđena alternativa (da se supa ne jede, ali da joj se ne učini zamerka) nameće se naknadno. Mogla bi se dati elegantnija rešenja problema koja manje snažno naglašavaju karakter odluke pošto se izabrana alternativa nalazi bliže očekivanjima koja strukturišu situaciju odlučivanja. Odluka može, drugim recima, da promeni svoj kvalitet i to pre, za vreme i posle odlučivanja. Često je, na primer, stanje iznenađenosti razlog da se horizont alternativa prestrukturiše; a o tome učesnici (posmatrači) mogu imati, i ostati pri različitom mišljenju, a da pri tom odluka time ne gubi svoj karakter odluke i svoju prepoznatljivost. Dok situacija odlučivanja ostaje konstituisana, njena definicija se još može promeniti 53.
53
Ovo razlikovanje konstitucije/definicije situacija uveo je Jürgen Markowitz, Die soziale Situation, Frankfurt 1979, str. 164 i dalje.
405
Ovo je pre svega prostor mogućih varijacija koji donosilac odluke koristi kada želi, ili je želeo, da donese relativno racionalnu odluku. On ne stremi graničnim vrednostima - ni optimalnoj relaciji između dostizanja cilja i uloženog sredstva, niti maksimiranju očekivanih koristi. On traži povoljan sticaj prilika pri delanjima i očekivanjima pri čemu materijal za igru grade očekivanja i preko njih oformljene alternative u društvenoj i vremenskoj kompleksnosti, tj. relativno na posmatraču i relativno na proticanju vremena. Pre su izuzetne situacije u kojima igra ulogu i očekivanje racionalnog odlučivanja u smislu optimalizacije i maksimalizacije, dakle, u smislu jedine-ispravne odluke. Tako čovek u organizovanim preduzećima mora računati na takva očekivanja i time je primoran da donosi odluke preko postupka odlučivanja koji dopušta sagledivost. Normalan život se gasi bez superlativa. Sociologija će vrhunska dela tražiti pre u drugim oblastima, na primer, pre kod delinkvenata koji su u svom odlučivanju konfrontirani na neočekivano-očekivan način, ili kod gospođa pre i posle zavođenja, kod ispitanika na ispitu ili kod priprema za eventualno potrebne izgovore u birokratijama. Ostavljamo otvoreno da li se i za ovo mogu razviti opšta merila poređenja racionalnosti ili i ovde funkcionišu ona poznata. Sociološki su važnije pretpostavljene veze između struktura očekivanja čija je mera u određenosti, odnosno dvosmislenosti i čija je izražajnost u kognitivnom, odnosno, normativnom pravcu, s jedne, i u zahtevanju odlučivanja, teretu odlučivanja i prostoru odlučivanja, s druge strane. Tada se manje radi o subjektu ili o preduzimaču koji po svojoj volji određuje ispitivanje situacije; već se radi o strukturalno iznuđenoj varijaciji u načinu samoreferencijalnog delanja, o višim zahtevima u konstituisanju elemenata iz kojih su izgrađeni društveni sistemi; u pitanju je pre svega mnoštvo konsekvenci sa kojima se mora računati kada neki sistem sam sebe uzdiže ili promišlja u pravcu odlučivanja.
VII Posle ovog izleta nazad u blizinu pojma delanja, vratimo se glavnoj temi ovog poglavlja. Pošto je pojam strukture objašnjen i 406
strukture očekivanja, možemo se posvetiti pitanju koje strukture imaju šansu da budu izabrane i da se evolutivno osvedoče. U kontekstu opšte teorije društvenih sistema u prilogu se, naravno, ne može raditi o sadržinskim obeležjima, već samo o obeležjima forme. Dakle, mi ne pitamo o vrstama i rodovima očekivanja i ne pokušavamo da gradimo tipove. Nije nam stalo ni do podele kao što je ekonomsko/religiozno/kultumo/političko/pedagoško - dakle, ni do životnih oblasti različite vrste. Takve dekompozicije bi svakako izgubile iz vida odnos sa jedinstvom sistema. Naprotiv, pitanje je da li su mogući iskazi o tome kako se u ravni izgradnje strukture realizje odnos prema jedinstvu sistema i njegove diferencije od okoline - i to kroz selekciju strukture i, time uslovljeno, u izraženoj formi. Ili drukčije rečeno: proizlazi li već samo iz toga da otvorena kompleksnost mora da se redukuje i struktura da se odabira, nezavisno od svih očekujućih sadržaja oblika naznačene vrste? Odgovor na ovo pitanje, vrlo raširen u opštoj teoriji sistema, drži se na principu hijerarhije54 . Pod tim se može razumeti vrlo različito, na primer: nizovi upućivanja, hijerarhije cilj/ /sredstvo, umetanja subsistema. U svakom slučaju jedinstvo sistema se obnavlja kao tranzitivna izgradnja poretka i sve što se tome ne pokorava nema šansu da postane struktura. Drugačiji, slobodno promenljivi oblici mogu nastati, ali posmatrano sa stanovišta trajnosti oni nemaju mogućnost da se osvedoče. Njihov odnos prema jedinstvu sistema zbog toga jednostavno nije dovoljan. Mada se ovaj koncept uvek iznova pojavljuje i u vezi s društvenim sistemima 55 , nije podesan za ovaj tip sistema. On jednostavno ne utvrđuje, realistično posmatrano, da se društveni sistemi bez izuzetka grade u obliku hijerarhije 56 , pa bi ih princip 54
Upor. 1. glavu, II pod 2.
55
Upor., recimo, Arvid Aulin, The Cybernetic Laws of Social Progress: Towards a Critical Social Philosophy and a Criticism of Marxism, Oxford 1982, npr. str. 63 i si., 112 i dalje. 56 Videti prigovor Christopher Alexander, »A City is not a Tree«, Architectural Forum 122 (1965), Aprilheft, str. 58-62, Maiheft, str. 58-61. Za biološke sisteme takode videti Gerhard Roth, »Biological Systems Theory and the Problem of Reductionism«, u: Gerhard Roth/Helmut Schwegler (Hrsg.), Self-organizing Systems: An Interdisciplinary Approach, Frankfurt 1981, str. 106-120.
407
očigledno suviše učvrstio, suviše jako centralizovao, suviše pojednostavio. Čovek ne treba da osporava daje hijerarhija posebno povoljan, kompleksan oblik izgradnje sistema i da istovremeno očevidno izražava jedinstvo kompleksnog sistema. Čovek ne treba da osporava da se ovaj oblik može izabrati i da se birao u području društvenih sistema. Ipak, očigledno postoje i druge mogućnosti, možda ne tako mnogo produktivni, ali zbog toga i lakše dostupni oblici. Vidimo ih u izboru potvrđivanja pomoću funkcija. Funkcije su uvek sinteze mnoštva mogućnosti. One su uvek stanovišta poređenja ostvarenih i drugih mogućnosti. Utoliko su pogodne kao izraz jedinstva i diferencije - slično hijerarhiji. One mogu, slično kao subhijerarhije, da se odnose na delimična područja sistema, ali uvek leže u »horizontu pitanja« sistema. Tako se može istraživati šta sve doprinosi regulisanju oskudnosti i pri tom doći do kombinacije ekonomskih i moralnih mera koje se za sebe mogu obraditi i uporediti 57; ali pitanje zbog čega se oskudnost mora uopšte regulisati prevazilazi ovu funkciju i konačno se može odgovoriti u vezi sa diferencijama sistem/okolina. Funkcija, kao i hijerarhija, odvodi pogled, dakle, u pravcu jedinstva; ali, ona manje snažno učvršćuje strukturu. Prema tome, i funkcije služe za samoopisivanje kompleksnog sistema, za uvođenje u sistem izraza za identitet i diferenciju. Funkcije takođe služe za samopojednostavljivanje i usložnjavanje sistema - dvostruka funkcija koja se mora platiti odricanjem od konkretne potpunosti samoopisivanja. Zbog toga se može pretpostaviti da se u orijentaciji na funkciju održava spreman oblik poretka koji uvek dobija prvorazredni značaj kada sistemi postanu suviše kompleksni za hijerarhizovanje. Fukcionalna orijentacija je istovremeno oblik proizvođenja redundancije, dakle, sigurnosti. Ona dopušta da se različiti načini ispunjavanja funkcije pojave kao funkcionalno ekvivalentni. Oni mogu uskočiti jedan za drugog i otuda nude izvesnu sigurnost za uspešnost učinka. Istina, ovo važi samo u apstraktnoj situaciji u kojoj se nastanio problem funkcionalizovanja i sa čijom apstrak-
57
Upor., npr. George M. Foster, »Peasant Society and the Image of Limited Good«, American Anthropologist 67 (1965), str. 293-315.
408
cijom opada kvalitet sigurnosti redundancije. Niko se zbog toga neće osećati jako sigurno, pošto sve što se događa ima funkciju da redukuje kompleksnost. (Ovde je onda donekle siguran samo teoretičar koji, ako mu ništa drugo ne padne na pamet, još uvek ovo može da kaže ili napiše). Funkcionalna orijentacija svakako nije zahtev samoreferencijalne reprodukcije - kao što ni ciljna orijentacja nije zahtev delanja. Celokupna reprodukcija koja se konkretno odvija uvek prethodi svim nastojanjima da joj se da semantika njenog jedinstva. Delanje dovoljno priprema priključno delanje i u normalnim situacijama i zahtevi u vezi s tempom - ništa se ne sme suviše dugo dešavati - zabraniće suvišna međurazmišljanja. Relacionisanje koje događaje, delanja, kondicioniranja, očekivanja i strukture povezuje s problemima i na tome utvrđuje funkcije, odnose jedinstva i mogućnosti poređenja, nije predviđeno u samom izvršavanju delanja; ono je stvar posmatranja, dakle stvar događaja, odnosno procesa, koji se nalaze neposredno pod pritiskom situacije. Reprodukcija sistema može da se odvija i odvijače se bez takvog posmatranja. Posmatranje nije presudno. Zbog toga posmatranje može da pruži kompleksnije viđenje sistema ako je oslobođeno pritiska stvaranja rezultata. Na odgovarajući način je u području društvenog sistema ono što smo nazvali funkcionalnom analizom 58 , princip naučnog posmatranja sistema, a nije eo ipso i princip samoorganizacije društvenih odnosa koji se svakodnevno reprodukuju. Uprkos tome mnogo govori u prilog činjenice daje funkcionalna orijentacija morfogenetički princip od presudnog značaja i da upravlja selekcijom uspešnih struktura u procesu evolucije 59. 58
Upor. 1. glavu, IV.
59
O ovome postoje obimna uporedna kultumo-antropološka istraživanja koja se nadovezuju na Dirkema i koja ovo shvatanje potvrđuju i istovremeno označavaju veze između funkcionalne specifikacije i društvene kompleksnosti. Upor. u vezi s metodom i rezultatima naročito, Raoul Naroll, »A Preliminary Index of Social Development«, American Anthropologist 58(1956), str. 687-715 i Terrence A. Tatje/Raoul Naroll, »Two Measures of Societal Complexity: An Empirical Cross-Cultural Comparison«, u: Raoul Naroll/Ronald Cohen (ed.), A Handbook of Method in Cultural Anthropology, Garden City N. Y. 1970, str. 766-833. Međutim, moramo da naglasimo da se funkcionalna specifikacija u smislu ove teorije razvoja ne sme zameniti sa funkcionalnim diferenciranjem sistema.
409
Ovo je moguće pošto se delanje i opažanje uzajamno nužno ne isključuju. Pre svega u društvenim situacijama (i zaista u kompleksnim društvenim sistemima) oba se gotovo nužno istovremeno omogućavaju, pošto zahtevi komunikacije isključuju da svi učesnici istovremeno delaju. Na taj način postoji stalna fluktuirajuća podela šansi za delanje i šansi za opažanje, oba se događaju jedno pored drugog i oba zadiru jedno u drugo, pa dok se o opažanju komunicira ono se i posmatra. U situacionoj selekciji delanja koja se povezuju, i naročito u izboru, pobijanju i novom izboru očekivanja koja se utvrđuju kao strukturalno određujuća, može se načiniti nešto kompleksniji stvarni uvid u tekuće opažanje. Neko vidi sa izvesne distance od događanja razloge za uspehe i neuspehe, za valjanosti zadovoljstva, za okončavanje (telos) delanja ili sekvenci delanja; a kada čovek ustanovi takva vodeća stanovišta može ih koristiti da sekvencu sledeći put prilikom prilagođavanja promenjenoj situaciji malo modifikuje, ili da je čak kroz drugačiji aranžman zameni sa jednakim uspehom. U vezi sa sistemom društvenog delanja može se otuda formulisati i: manje ili više nužno nastaje samoposmatranje i to na temelju ma koliko minimalne, neustanovljene diferencije delanja i posmatranja. Sve dalje je stvar izgradnje, iskorišćavanja slučajnosti, okazionalnog, ali onda i sistematičnog iskorišćavanja nekog potencijala. Kao komunikativna diferencija delanja i posmatranja samoposmatranje je ona operacija koja se nalazi u osnovi izgradnje strukture društvenih sistema koja je podstiče. Ako treba očekvati neko, ma koliko neznatno, diferenciranje delanja i opažanja u (gotovo) svim društvenim situacijama onda je time dato početno stanje za eksperimentisanje sa problemima i pripisanim funkcijama, a samoposmatranje će biti onaj proces komunikacije koji ovu mogućnost umeće u izgradnju strukture. Na odgovarajući način polazne tačke za povećanje funkcionalne orijentacije treba tražiti u relativno neverovatnom, u pojačanom diferenciranju delanja i posmatranja, diferenciranju koje Čovek bi mogao da izađe izvan ove teorije razvoja i da se upita da li se specifična asimetrija evolucije može dovesti na sledeće: naime, da funkcije mogu voditi izgradnju specifikovanih poredaka, a da se njihova destrukcija, naprotiv, ne može pozvati na funkciju i da se takođe ne izvršava tipično kao promena nosioca funkcija, pri čemu funkcija ostaje konstantna, već se odvija u formi katastrofe.
410
oba deli jače, ali istovremeno ne problematizuje komunikativno potvrđivanje samoposmatranja. Na taj način izbegavamo svako teleološko objašnjenje, ali i svako uzročno objašnjenje koje bi funkcije, probleme, potrebe ili slično posmatralo kao istinski faktor podstreka za razvoj odgovarajućjih ustanova. Naprotiv, hipoteza glasi da pri jačoj diferencijaciji delanja i posmatranja, pod uslovom trajne komunikacije o samoposmatranju. postaje verovatno da se relativno neverovatne (bogatije pretpostavkama, na primer, specijalizovanije) funkcionalne orijentacije ustanove i odaberu odgovarajuće strukture. Jače diferenciranje delanja i posmatranja može se postići na najmanje dva načina. Jedan je neposredan, drugi je verovatno sigurniji i, dugoročno posmatrano, uspešniji. Prva, najbliskija mogućnost se sastoji u diferenciranju uloga posmatrača. Oslobađanje posmatrača od delanja nadoknađuje se preko naročitog prestiža koji istovremeno osigurava delatnu relevantnost posmatranja i njihove semantike, dakle osigurava samoposmatranje u društvenom sistemu. Posmatraču se pripisuje znanje, ljubav prema znanju, religiozna stimulacija ili slično 60 . Može se, pošto je sada trenutak, diferencija delanja i posmatranja premostiti, ne samo prepustiti sadržaju posmatranja da deluje; prestiž pridolazi osiguran, na primer, preko kontrole pristupa ulogama, preko religiozno protumačene izuzetnosti, ali i preko dostignutog ugleda. Konačno, institucionalizovanje istraživačkih mesta koje ide do diferenciranja posebnog sistema nauke, omogućuje sve više da se prestiž manje ili više nekontrolisano kreditira. Tek se u novije vreme čini da se za to potrebno poverenje preokreće u nepoverenje. Drugi put ne koristi izdvajanje posmatranja shodno ulogama, već u tehničkom smislu. On proizlazi iz tehničkog proširivanja mogućnosti komunikacije preko pisma, a kasnije i preko mašinskog umnožavanja (štampe). Sa ili bez legitimacije uloga: pismena, odnosno štampana komunikacija upravo prisiljava na podelu delanja i opažanja, pošto čovek za vreme čitanja teško može da dela i teško može da se uključi u delanje drugih koje se 60 Klasična monografija o ovome je: Florian Znaniecki, The Social Role of the Man of Kowledge, New York 1940. Upor. i Joseph Ben-David, The Scientist’s Role in Society: A Comparative Study, Englewood Cliffs N.J. 1971.
4 11
upravo odvija. Umesto toga njemu je ostavljena procena pročitane komunikacije i u ovom užem smislu opažanje. Istina, preuzimanje pročitanog najpre oblikuje samo sadržaje svesti. Ono ipak čini vrlo verovatnim da komunikacije u vezi s tim bivaju drugačije nego kod učesnika koji delaju unutar okolnosti, naročito ako čitaoci mogu da nametnu da i njihovi partneri u komuniklaciji čitaju, i da kao realni sadržaj navode samo pročitano tumačenje. Komunikaciju mora da izdiferencira i onaj koji piše za čitaoca; on mora da usvoji stil deskripcije koji čini objektivnom stvar koju bi želeo da predstavi čitaocu koji, sa svoje strane, mora da nauči da čita na odgovarajući način 61. Dakle, preko pisma se pokreće razvoj strukture samo zbog toga što se pojačava osnova za to, diferencija opažanja i delanja. Na raspolaganju ne stoji prosto »više znanja«; izgrađuju se i strkturalno drugačije dispozicije i semantike za obradu znanja i u vezi s tim proširivanja tema za samoposmatranje. Društvo i u njemu mnogi društveni sistemi postaju u daleko većoj meri sposobni za komunikaciju o samoposmatranju, a da pri tom delatni potencijal ne mora zbog toga da se ograniči ili uspori. Istorijski povezano nastupanje alfabetizovanja pisma i teleologizovanja filozofske teorije u okviru ovog aspekta dobija karakter veze koja nije slučajna i može se objasniti 62. Ovaj trend pojačava štampanje knjiga, naročito od proširenja čitalačke publike i od prelaska na dnevno masovno komuniciranje. Konsekvence omogućavanja i blokiranja društvenog samoposmatranja sada se teško mogu proceniti 63; ali funkcionalna orijentacija je u među61 Upor. u vezi s ovim, Michael Giesecke, »Schriftspracherwerb und Erstlesedidaktik in der Zeit des "gemein teutsch" - eine sprachhistorische Interpretation der Lehrbücher Valentin Ickelsamers«, Osnabrücker Beiträge zur Sprachtheorie (1979), str. 48-72. 62 Teleologizovanje se ovde posmatra kao staroevrpski prethodni stupanj funkcionalizovanja, okarakterisan premisom da procesi (kretanja) imaju prirodni kraj koji, bilo daje dostignut ili ne, objašnjava tok. O kraju ove misaone forme u novom vremenu i o njenoj mentalnoj ponovnoj formulaciji upor. Niklas Luhmann, »Selbstreferenz und Teleologie in gesellschaftstheoretischer Perspektive«, u: isti, Gesellschftsstruktur und Semantik, Bd. 2, Frankfurt 1981, str. 9—44. 63
U svakom slučaju treba utvrditi visoku senzibilnost procesa, a i to je indikator samoposmatranja: on reaguje na sebe samog. Već u 17. veku se beleži izvesna irealnost kao posledica lektire i ponovo se donosi u čitljivoj formi; slično i suviše veliko interesovanje za greške drugih. Upor. Pierre Daniel Huet, Traité de l’origine des romans, Paris 1670. U 18. veku se pridodaje privatizovanje lektire
412
vremenu na temelju premeštanja društvenog sistema na diferenciranje i organizacionu implementaciju postala od toga u velikoj meri nezavisna. Ako samoposmatranje na temelju diferencije delanja i posmatranja dugoročno posmatrano kristališe funkcionalne odnose i postavlja ih u osnov strukturalnog razvoja, onda je to evolutivni postupak »slepe« varijacije i selekcije 64 . Samoposmatranje u ravni elementarnog komunikativnog procesa, naime ponovno uvođenje posmatranja delanja u komunikaciju, nije postupak koji sve bolje i bolje poznaje postojeći sistem. Upravo se zbog toga radi o kreativnom, morfogenetičkom mehanizmu koji događaje opipava na funkcijama i rezultat prigodno održava u uspešnim. strukturalnim dostignućima. Operacija ne zavisi od antecipacije njenog rezultata. Ona ne daje garanciju da izgradnja strukture ostvaruje najbolje moguće ili da barem samo poboljšava sudbinu čoveka. Čak ni Lajbnicov najbolji od mogućih svetova ne sadrži garanciju sreće za pojedinačnog čoveka, a ovo utoliko manje važi za funkcionalno strukturisanje. Objašnjava se samo, ali i to je mnogo, da je uopšte moguće da se izabrane strukture pri još vrlo velikoj kompleksnosti, ma kako posredno, orijentišu na jedinstvo sistema i na njegovu selektivnost u odnosu na druge mogućnosti.
VIII U slučaju društvenih sistema nama očekivanja znače vremenski oblik u kome su izgrađene strukture. Ali, očekivanja dobijaju društvenu važnost i time pogodnost za strukture društvenih
kao perspektive pisca, sudbina dobija obeležje osrednjosti, individualizuje se predstavljanje ličnosti. Upor. za Englesku, Jan Watt, The Rise of the Novel: Studies in Defoe, Richardson and Fielding, London 1957; za Francusku, npr. Servais Etienne, Le genre romanesque en France dépuis I apparition de la »Novelle Héloise« jusqu aux approches de la Révolution, Paris 1922. Od sredine 19. vekačini se da se dnevna štampa, a kasnije i radio vrlo selektivno uključuju u teme koje su istovremeno i očekivane i neočekivane: noviteti, odstupanja, senzacije s posledicom da društvo razvija nad-dramatičnu sliku o sebi samom. 64 U smislu Donalda T. Campbella, »Blind Variation and Selective Retention in Creative Thought as in Other Knowledge Processes«, Psychological Review 67 (1960), str. 380-400.
413
sistema samo ako se one, sa svoje strane, mogu očekivati 65. Samo se tako mogu urediti situacije s dvostrukom kontingencijom. Očekivanje mora biti refleksivno, ono mora biti u stanju da se odnosi na sebe samog i to ne samo u smislu difuzne prateće svesti, već tako da samo zna da se očekuje kao očekivano. Samo tako očekivanje može da uredi društveno polje sa više od jednog učesnika. Ego mora biti u stanju da očekuje šta alter od njega očekuje da bi mogao svoje sopstveno očekivanje i ponašanje da usaglasi s očekivanjima drugih. Kada je osigurana refleksivnost očekivanja, i samo tada, može se i samokontrola njome poslužiti. Tada pojedinačni učesnik očekuje od sebe samog da ima određena očekivanja u odnosu na druge; tada može, na primer, da misli daje sam sebi kriv što određeno ponašanje koje se sukobljava s njegovim sopstvenim očekivanjima (u vezi s njim samim ili s drugima) ne toleriše. On razvija osećaj za vrednost presedana određenih načina ponašanja. Oni mogu da osujećuju ne samo određena očekivanja; mogu da poljuljaju i izvesnost očekivanja, tj. sigurnu očekivanost očekivanja. Tako u ravni refleksivnog očekivanja, i samo ovde, nastaje osetljivost i problem kontrole naročite vrste. Ko podnosi ponašanje koje razočarava njegova očekivanja mora računati s tim da drugi ubuduće neće više očekivati razočaravajuća očekivanja, već ona koja bi odgovarala njegovom sopstvenom ponašanju. On je, na primer, netačan. Očekivano područje tolerancije se očekuje. Želi li čovek da to iz predostrožnosti bloki65
Analize ovog fenomena ne nedostaju; ipak mi nije poznat autor koji bi eksplicitno zastupao tezu da bez refleksivnog očekivanja ne bi bila moguća izgradnja društvenih struktura. Kao mali izbor značajnih priloga o temi očekivanih očekivanja videti, recimo, Robert E. Park, »Human Nature and Collective Behavior«, American Journal of Sociology 32 (1927), str. 733-741; Herbert Blumer, »Psychological Import of the Human Group«, u: Muzafer Sherif/M. O. Wilson (ed.), Group Relations at the Crossroads, New York 1953, str. 185-202; P.-H. Maucorp/René Basoul, »Jeux de mirroirs et sociologie de la connaissance d’autrui«, Cahiers internationaux de Sociologie 32 (1962), str. 43-60; Barney Glaser/Anselm Strauss, »Awareness Contexts and Social Interaction«, American Sociological Review 29 (1964), str. 669-679; Ronald D. Laing/Herbert Phillipson/A. Russel Lee, Interpersonal Perception: A Theory and a Method of Research. London 1966; Vilhelm Aubert, Elements of Sociology, New York 1977, str. 18 i dalje; Thomas J. Scheff, »Toward a Sociological Theory of Consensus«, American Sociological Review 32 (1967), str. 32-46; V. A. Lefebvre, »A Formal Method of Investigating Reflective Processes«, General Systems 17 (1972), str. 181-188.
414
ra, već dijagnoza situacije zahteva treći stepen refleksivnosti. Čovek aktivira sopstveno predostrožno ponašanje u očekivanju da bi se očekivana očekivanja promenila kada čovek ne objašnjava šta očekuje. Da se pri tome radi o fenomenu emergencije koji ne proizlazi jednostavno iz spajanja psihičkih stanja posebno naglašava Herbert Blumer 66 . Blumer naziva jedinstvo koje nastaje iz takvog »taking into account of taking into account« (»uzimanja u obzir uzimanja u obzir«) »transaction« (»transakcija«). Samostalno u tome je samostalna selektivnost koja se onda ponovo projektuje na učesnike. Ovi moraju, da bi mogli da učestvuju, da razviju inhibitome sposobnosti, moraju dakle, da zadrže impulse, moraju sami da budu u stanju da se selektivno ponašaju, i tek za ovo im je potreban društveni identitet. Nadovezujući se na Mida možemo inhibiciju da posmatramo i kao nužnu komponentu delanja 67 . Ovo onda u vezi s ovde izloženom tematikom znači: da mogućnost da se dela proizlazi uopšte tek iz vrste i načina na koji su delatni sklopovi koordinisani preko očekivanih očekivanja. U pogledu ovih razmišljanja mora se revidirati jedno suviše jednostavno izgrađeno razumevanje komplementarnosti očekivanja. Komplementarnost očekivanja nije samo mentalna kopija komplementarnosti ponašanja. Nije reč prosto o tome da davalac, mada sam daje, na suprotnoj strani mora očekivati uzimanje kojim će se njegovo davanje okončati, dakle, da ne može očekivati isto ponašanje - takođe davanje! Ovo, naravno, ostaje tačno i nužno. Međutim, ravan očekivanih očekivanja nudi, prevazilazeći ovo, dodatno sredstvo integracije očekivanja da bi se time upravljalo ponašanjem. Ravan refleksije gradi emergentni nivo poretka sa vlastitim oblicima i senzibilnošću. Celokupna shema davanja/uzimanja u njoj se još jednom ocrtava i to pokazuje da alter ne mora da bude spreman samo za uzimanje, već i za prihvatanje davanja; i da zbog toga treba računati sa daljim očekivanjima, pa i sa načinima ponašanja koji prihvataju celokupni kompleks davanja/uzimanja za određene situacije - ali ga i odbacuju recimo radi izbegavanja pogrešnog zahvaljivanja). Tek u ovoj 66
A. a. O. (1953), naročito str. 195 i dalje.
67
Upor. npr. The Philosophy of the Act a.a.O. str. 353 i sl.
415
ravni postoji takt. Tek u ovoj ravni postoje sublimne strategije forsiranja definicija situacije koje računaju na mogućnost, čak traže da je stvore, da se partner nađe povezan sa očekivanjem koje čak nije želeo, i da mora sada da računa sa očekivanim očekivanjima koja bi osujetila smetnje u odnosu na sopstvena ranija delanja i izazvala opravdanu pobunu 68 . Očekivana očekivanja podstiču sve učesnike da se potčine vremenski uzajamno zahvaćenim i u ovom smislu strukturalnim orijentacijama. Time se sprečava da se društveni sistemi grade na način čistih lančanih reakcija u kojima jedan događaj više ili manje predvidljivo vuče za sobom naredni. Tako bi sistem, normalno, izašao iz kontrole; trebalo bi u najmanju ruku ukazati na to da se sve ispravke odnose na događaje koji su već postali ireverzibilni. Refleksivnost očekivanja omogućuje, naprotiv, ispravku (ali i borbu za ispravljanje) u samoj ravni očekivanja. Ovo je prednost koju je teško preceniti jer očekivanja daju strukturama sadržaj koji se može revidirati. Čovek nije već delao, samo se igrao sa mogućnošću. Istina, očekivanja takođe obavezuju, naročito ako se ispoljavaju ireverzibilno kroz komunikaciju, dakle, kroz delanje; ali tada se ipak radi još samo o pretpostavljenoj tvrdnji koja se može revidirati sve do samog očekivanog događaja. Principijelno strukture izgrađene u refleksivnoj ravni očekivanih očekivanja, što znači da su utvrđene samo kroz očekivanje očekivanja, zajemčuju šansu ireverzibilnosti 69 . Ukoliko je čoveku jasan osnovni mehanizam refleksivnog utvrđivanja očekivanja, postaje jasan niz fenomena koji se na tome izgrađuju. Pre svega je jasan za društveno-kultumu evoluci68 Takva stanja stvari su dobro poznata barem od 17. veka. O njima se raspravlja pre svega u vezi s literaturom o zavođenju u ljubavi i to kako povodom same taktike zavođenja tako i zbog njene odbrane. Upor. npr. François Hedelin, Abbé d'Aubignac, Les conseils d’Ariste à Célimène sur les moyens de consen’er sa reputation, Paris 1966; Claude Crébillon (fils), Lettres de la Marquise de M. au Comte de R. (1732), navedeno prema izdanju Paris 1970. Karakteristično je da se ova rafiniranost izgrađuje pošto se dođe do uvida da je ljubav (makar čulna ljubav) temporalni fenomen, dakle, da je imanentno nesigurna. 69
Ovde leži i razlog zašto je razvoju prava dugo trebalo da učini obavezujućim nuda pactio, tj. mogućnost da se sudskim putem traži naknada. U svakom slučaju on najpre ne dopušta dovoljno da se razlikuje čisto usaglašavanje očekivanja - nasuprot relativno primitivnom stanju procesualnih tehnika nalaženja istine.
416
ju važan tesnac strukturno relevantnog područja očekivanja značenja. Čovek apsolutno može očekivati i prirodne događaje, i konstantnost stvari, i njihovo propadanje. Prema tome, očekivana očekivanja se moraju adresirati, to je zbilja korelat njihove vrlo velike nesigurnosti i proizvoljnosti. Očekivanja se mogu očekivati samo od nekoga ko takođe može da dela 70 . Područje pravila na ovom nivou koje se može urediti, ograničava se na očekivana ponašanja. Očekivana očekivanja se ne izgrađuju s obzirom na velike uši, duge noseve, sunce i kišu. Ovde je dovoljna opšta društvena dimenzija svakog smisla: saopažanje i očekivanje opažanja drugoga. Upravo se očekivanje da čovek neće pokazati svoju zaprepašćenost zbog dužine nosa, može očekivati. Sam nos je sigurno dovoljno očekivan; samo postavljanje i ponašanje u odnosu na njega zahteva pravilo koje se utvrđuje u vezi s očekivanjem očekivanja 71 . Ovaj unapređeni, rizični tip dalje vodi do diferenciranja delimičnog područja očekivanih događaja - zapravo do diferenciranja društvenih sistema. To nas dovodi do hipoteze o evolutivnoj povezanoti amplifikacije nesigunosti i izdiferenciranosti - veze koja implicira svoje sopstveno pojačavanje pošto izdiferenciranost i denaturalisanost jače zahtevaju oslanjanje na očekivana očekivanja koja, opet, ubrzavaju diferenciranje. Jedna dalja tačka se odnosi na nepreglednost kompleksnih polja očekivanja - pre svega kada čovek uzima u obzir više od dva učesnika i mogućnosti promene očekivanja. Maks Veber je iz ovog razloga oklevao da orijentaciji na očekivanja pripiše neminovni značaj 72 (mada se tada njegov pojam »saglasnosti« upravo 70 Tačnije: ko se može orijentisati na svoja sopstvena očekivanja i uključiti ih u delanje. Ovo se u tradicionalnoj terminologiji može i tako formulisati da drugi mora biti interpretiran kao »subjekt« svoje vlastite kontingencije - kao što je poznato to je filogenetski i ontogenetski tačno pretpostavljeni stav. Upor. u vezi s ovim i odgovarajućim problemima atribucije, Edward E. Jones/Kenneth E. Davis, »From Acts to Dispositions: The Attribution Process in Person Perception«, u: Leonard Berkowitz (ed.), Advances in Experimental Social Psychology, tom 2, New York 1965, str. 219-266; Shlomo Breznitz/Sol Kugelmann, »Intentionality in Moral Judgment: Developmental Stages«, Child Development 38 (1967), str. 469-479. 71 Sociološki pogled na ovo nalazi se kod Erving Goffmann, Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity, Englewood Cliffs N.J. 1963. 72
On misli: »Mogući (subjektivno zamišljeni) smisao zajedničkog delanja zaista se ne iscrpljuje, recimo, u orijentaciji posebno na "očekivanja" "delanja" trećeg. Naprotiv, to se u potpunosti može zanemariti i na trećeg smisaono usmere27 Društveni sistemi
417
na ovome zaustavlja) 73. Ali, iz nepreglednosti se ne može zaključiti o irelevantnosti očekivanih očekivanja, već samo o nužnosti simboličkih skraćenica koje zastupaju visoko složena stanja očekivanja u tekućem orijentisanju. Treba-iskazi, vrednosti, pojmovi dužnosti, upućivanja na naviku, normalnost, uobičajenost jesu, na primer, apstrakcije sa ovom funkcijom. One su nastanjene u meta-ravni očekivanih očekivanja i ovde služe kao surogati za jedno suviše podrobno ispitivanje, lukavo nametanje i objavljivanje implicitnih, faktičkih • očekivanja. Očekivanja se tada, u svako doba objavljena, povlače u društveni horizont ovih simbola surogata. Ovi se simboli ipak ne bi gradili kada se ne bi radilo o tome da se pomoću očekivanih očekivanja orijentiše. Kao paušalne pretpostavke omogućavaju dovoljan tempo i dovoljnu tečnost komunikacije. U odnosu na faktičko stanje očekivanja mogu da se više ili manje osamostale i da stave u izgled nešto što stvarnošću uopšte nije pokriveno 74 . Međutim, ovde se radi takođe supstancijalno samo o očekivanim očekivanjima. To se može pokazati na efektu razobličavanja - na Kinsey-efektu koji nastupa kada čovek doživljava da pretpostavljena očekivanja uopšte nisu očekivanja. Konačno ne treba prevideti da je strukturna ravan očekivanja izvor sukoba. Ona raspaljuje sukobe mnogo pre nego što su oni stvarno nužni, jer motiviše učesnike da zaustave ili pono delanje jedino orijentisati na subjektivno zamišljenu »vrednost« njegovog sadržaja smisla kao takvog ("dužnosti" ili već šta je), dakle, delanje nije orijentisano na očekivanje, već je orijentisano na vrednost« (tako u: »Über einige Kategorien der verstehenden Soziologie« (1913), novo izdanje u: Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, 2. izdanje Tübingen 1951, str. 427—474 (442). 73 Saglasnost se sastoji u tome »da delanje orijentisano na očekivana ponašanja drugih ima empirijski "valjanu" šansu da vidi ova očekivanja ispunjena zato što objektivno postoji verovatnoća: da ovi drugi, uprkos nedostatka sporazumevanja, praktično tretiraju ova očekivanja kao smisaono "važeća" za njihovo ponašanje« (a.a.O. str. 456). 74
Izvesno vreme se govorilo u vezi s ovim o »pluralistic ignorance« (»brojnom neznanju«), Upor. npr. Richard L. Schanck, A Study of a Communitiy and its Groups and Institutions Conceived of as Behaviors of Individuals, Princeton 1932; Ragnar Rommetveit, Social Norms and Roles: Explorations in the Psychology of Enduring Social Pressures, Oslo 1955, i novije, opet, Elihu Katz. »Publicity and Pluralistic Ignorance: Notes on ’ The Spiral of Silence’«, u: Öffentliche Meinung und soziale Wandel: Festchrift Elisabeth Noelle-Neumann, Opladen 1981, str. 28-38.
418
tisnu ona očekivanja od kojih treba očekivati da bi mogla biti neugodna. Osim toga, i to se pretežno raspravlja 75, ova ravan nudi i specifične mogućnosti konfliktnog menadžmenta, zauzimanja pozicije, ali i simboličnog stabilizovanja suprotnosti. Upravo identitet očekivanja tada može biti povod za tekuću reprodukciju suprotnih procena, i upravo ovo postaje ponovo očekivano 76 . Ne kaže se da je sve ovo relevantno samo za sisteme interakcije među dobrim poznanicima. Bez refleksivnih struktura očekivanja ne bi bila moguća ni demokratska politika, ni na novac orijentisana tržišna privreda, ni naučno istraživanje koje polazi od prihvaćenog stanja znanja. A to znači i: da su problemi takvih meta-perspektiva, recimo vlastiti život njihovih prečica ili proizvodnja sukoba, značajni i za velike sisteme zajedničkog društvenog života.
IX Nestrukturisani haos bio bi apsolutno nesiguran, samo bi to bilo sigurno. U suštini, oba pojma nemaju značaj za jedno takvo stanje. Kroz diferenciranje očekivanih struktura ovo se stanje u igri kombinacija zamenjuje relativno sigurnim i relativno nesigurnim, pozitivnim i negativnim očekivanjima. Izgradnja strukture ne znači prosto zamenjivanje nesigurnosti sigurnošću. Naprotiv, određeno se omogućuje višim stepenom verovatnoće, a drugo se isključuje i u vezi s tim očekivanja mogu tada biti više ili manje sigurna/nesigurna. Izgradnja strukture se istovremeno plaća nužnošću da se mora prepustiti sigurnom/nesigurnom. Ona
75
Videti, npr. Thomas C. Schelling, The Strategy of Conflict, Cambridge Mass. 1960; Laing et al., a.a.O. (1966); Thomas J. Scheff, »A Theory of Social Coordination Applicable to Mixed-Motive-Games«, Sociometry 32 (1967), str. 215-234. 76
Primeri kod Lainga et al., a.a.O. str. 11:»I act in a way that is cautious to me but cowardly to you. You act in a way that is courageous to yoy but foolhardy to me« itd. (»Ja radim na način koji je oprezan za mene, ali je kukavički za tebe. Ti radiš na način koji je hrabar za tebe, ali je nepromišljen za mene«), I ovo suprotno stabilizovanje permanentnih sukoba očigledno se olakšava tako što se komunicira u simboličnoj stenografiji.
419
izaziva preoblikovanje problema kojim se nešto utvrđuje na čemu se mogu iskristalisati sporedna očekivanja u vezi sa sigumošču/nesigumošču ostvarivanja očekivanog 77 . Mi dovodimo pojam sigurnosti na očekivanja i to na u njoj izgrađeno očekivanje verovatnoće obistinjavanja očekivanog. U ovom pogledu neko očekivanje može biti više ili manje sigurno. Od ovoga treba razlikovati sažetost, odnosno, dvosmislenost određenja očekivanog. Što se jednosmislenije utvrdi očekivanje, utoliko je ono po pravilu nesigurnije. Mogu prilično tačno da predvidim da kući dolazim između 17 i 19 sati. Ako se, naprotiv, očekuje da ću doći u 17 sati i 36 minuta, ovo je očekivanje u velikoj meri nesigurno. Njegovo ispunjenje bi se lako moglo onemogućiti, ono bi zavisilo od vrlo nekontrolisanih slučajnosti. Prema tome, činjenje očekivanog neodređenim predstavlja strategiju stvaranja relativne sigurnosti i osiguranja od smetnji koje su ušlo vljene okolinom. Otuda se nikada ne iscrpljuju logičke, misaone i jezičke mogućnosti detaljisanja. Čovek precizira očekivanja samo onoliko koliko je to neophodno za osiguravanje ponašanja koje se s tim povezuje. Zbog toga već u formiranje struktura očekivanja ulaze momenti odbrane od rizika i povećavanja unutrašnjih sistemskih sigurnosti. Ako se očekivanja uopšte izgrade ona odmah dobijaju sigurnosnu vrednost koja se ne može izvesti iz okoline sistema, 77
Ovde sledimo Wendell R. Gamer, Uncertainty and Structure as Psychological Concepts, New York 1962, a značaj ovog uvida opravdava nešto duži navod: »It sounds reasonable to say that structure is the lack of uncertainty, but the statement is wrong. Structure is related to uncertainty, but not the lack of it, and to have structure is to have uncertainty. Furthermore, to increase structure is also to increase uncertainty, and it is this aspect of the problem which is conceptually so important... It is for these reasons that I have used a notation in which every term is symbolized as an uncertainty - to emphasize the fact that uncertainty and structure, or uncetainty and information, are the same commodity«. (»Zvuči razumno kada se kaže daje struktura nedostatak nesigurnosti, ali tvrdnja je pogrešna. Struktura se odnosi na nesigurnost, ali ne na njeno nedostajanje, i imati strukturu znači imati nesigurnost. Staviše, ojačati strukturu takođe znači ojačati nesigurnost i upravo je ovaj aspekt problema tako pojmovno važan... Iz ovih razloga sam upotrebio način označavanja u kome je svaki termin simbolizovan kao nesigurnost - da bih naglasio činjenicu da nesigurnost i struktura, ili nesigurnost i informacija jesu ista stvar«) (a.a.O. str. 339). Upor., osim toga, Fred E. Katz, »Indeterminacy and General Systems Theory«, u: William Gray /Nicholas D. Rizzo, Unity Through Diversity, tom II, New York 1973, str. 969-982.
420
već je sistemsko rešenje. Unutrašnja sistemska odredba za ovo čini se da je mogućnost pripajanja. Ali, samo se jedan deo nesigurnosti apsorbuje preko ambigviteta očekivanja, ostatak se obrađuje u obliku odlučivanja. Kao što je u odeljku VI pokazano, očekivana ponašanja primoravaju delanje na oblik odlučivanja. Ona prenose kontingenciju iz strukture u ravan u kojoj se odvija autopoiesis sistema: jer dobit u određenosti očekivanja mora se time platiti što treba odlučiti hoće li se ona ispuniti ili ne. Kod ove tansformacije se aktiviraju drštveni resursi, pre svega mediji komunikacije, koji svojski preporučuju da se očekivanja altera ispune preko ega (a ne samo preko samog altera!). U očekivanjima se pojavljuju vremenski horizonti sistema. Čim se utvrdi to nešto što se očekuje, od tog momenta se mogu procenjivati budućnosti i prošlosti. Preko očekivanja vreme postaje istovremeno pokretljivo, naime u sebi samom organizovano kao promenljivo: čim budem isplatio svoje dugove mogu da kupim auto i onda... Tako shvaćeno, vreme je interno sistemsko vreme, a uprkos tome se odnosi na sistem i okolinu. Sistem u kome se očekivanja mogu izgraditi i urediti nije više upućen na tačka-po-tačka-usaglašavanja sa svojom okolinom 78 . Okolina se može pripremiti za delanje sistema koje čak još nije aktuelno. Mogu se pripremiti interne reakcije na događaje u okolini koji se još nisu ostvarili. Čovek može vrlo neizvesno očekivane događaje da nadoknadi vrlo izvesnim očekivanjima, na primer, za slučaj požara može imati aparat za njegovo gašenje, a ostatak nesigurnosti u vezi s funkcionisanjem ovog aparata može smanjiti pouzdanom godišnjom kontrolom. Na ovaj način nastaje, u vezi s motivom sigurnosti, vlastita sistemska vremenost - ne izvan svetskog merenja vremena, već generalizovana u njemu; ne u smislu nekog drugog vremena, već u smislu posebne važnosti vremenskog ho-
78
Jezikom psihologije 18. veka ovo bi značilo: on se ne orijentiše samo na »sensations« (»osećaje«), već i na »ideas« (»ideje«) i »reflections« (»razmišljanja«). Jezikom bihejviorističke psihologije ovo znači da se » stimulus« (»podsticaj«) i »response« (»odgovor«) posreduju preko »generalizations« (»generalizacija«). Veza diferencije sistem/okolina i vremena je, uostalom, konstrukcioni princip Parsonsove sheme četiri-polja. Upor. u vezi s ovim, naročito, »Some Problems of General Theory in Sociology«, u: Talcott Parsons, Social Sytems and the Evolution of Action Theory, New York 1977, str. 229-269. Tu leži kasno utemeljenje središnjeg mesta pojma očekivanja u Parsonsovoj teoriji.
421
rizonta u vremenu. Tako je interno sistemsko vreme pripreme za požar potpuno nezavisno od toga koliko je dugo potrebno kablu da pregori ili koliko sigurno/nesigurno biografija palikuće doprinosi njegovom paljenju vatre. Manevarski prostor za internu sistemsku izgradnju strukture čovek može videti u tome što sigurnost i nesigurnost nisu prosto funkcija vremena. Istina, sa vremenskim rastojanjem prema sadašnjosti često raste nesigurnost, ali nikako pravilno, i ne u svim smisaonim poljima. Već sledeći momenat može doneti događaje koji ruše sve kalkulacije; i, s druge strane, postoje vremenski vrlo udaljeni događaji koje čovek ipak sasvim sigurno može očekivati. Uostalom, hronometrijski izmereno vreme je ono najsigurnije što uopšte postoji: ma šta se desilo, ono teče dalje. Najmanje jedan uslov nesigurnosti je apsolutno siguran. Dakle, kod vremena i kod sigurnosti/nesigurnosti u pitanju su različite dimenzije i upravo se ova diferencija može iskoristiti da se upravlja selekcijom očekivanih struktura. Već organski život izgrađuje pomoću ove diferencije antecipatorske sisteme; on bira u (jedino raspoloživoj) sadašnjosti indikatore koji sa velikom sigurnošću koreliraju s promenama u budućnosti i na taj način se može pripremiti za budućnost, a da to »ne zna«79 . Smisaoni sistemi izgrađuju ovu tehniku i to tako što grade očekivanja i njima daju vrednost strukture, tj. vrednost pripajanja. Ako je to moguće, nesigurnost se konačno može »dobrovoljno« uračunati i povećati. Svaka evolucija na kraju izgleda da počiva na »gnjavaži« i amplifikaciji nesigurnosti. U društveno-kultumoj evoluciji, i za nju presudnoj interpretaciji celovitog čoveka u društvenom poretku, ponavlja se ovaj princip amplifikacije nesigurnosti. Ljudi se moraju obrađivati kao da su pouzdani i kao da istovremeno osiguravaju očekivanja protiv razočarenja. Konačno, čovek može graditi riskantna očekivanja ako može da utvrdi da razočarenja ostaju događaji koji povremeno nastupaju i ne izazivaju akumulacije koje ugrožavaju sigurnost. Evolucija je, tako posmatrano, uvek nova prerada nesigurnosti u sigurnosti i sigurnosti u nesigurnosti bez konačne garancije da će ovo na svakom stepenu kompleksnosti uvek i dalje polaziti za rukom. 79 Upor. izlaganja o »directive correlation« (»neposrednoj korelaciji«) kod Gerd Sommerhoff, Analytical Biology, Oxford 1950, str. 54 i dalje; isti, Logic of the Living Brain, London 1974, str. 73 i dalje.
422
X Ova razmišljanja o povezanosti vremenosti, struktura očekivanja i sigurnost/nesigurnost-sporazumevanja u društvenim sistemima koja su ostala vrlo uopštena imaju niz posledica koje moramo postupno da obradimo 80. Prva tačka koju hoćemo da izdvojimo odnosi se na konsekvence u vremenskoj dimenziji smisaonog doživljavanja i delanja i u semantici vremenosti koje se reprodukuju sa vremenskim orijentacijama u društvu. Svaka sadašnjost je sigurna kao sadašnjost svoje vlastite aktuelnosti. Tek u meri u kojoj se sadašnjost temporalizuje, naime kada se shvata kao diferencija budućnosti i prošlosti 81, nastaje problem sigurnosti očekivanja. Svet tako gubi crte poseda dostojnog svakog poverenja i dobija crte promenljivosti, aspekte »još ne« i »verovatno ne više«. Ovaj (već vremenski zavisan) problem sigurnosti čini se d a j e vodeći problem koji motiviše diferenciranje posebne vremenske dimenzije smisaonog doživljavanja i delanja. On katalizira iskustvo vremena i potom razvoj semantike vremenosti kao područje za sebe koje se ne može dovesti ni na poredak stvari u povezanosti sveta, ni na mišljenja o tome. Činjenica da sigurnost očekivanja postaje sve više problematična povezana je sa kompleksnošću društvenih sistema i posebno sa sistemom društva čija se kompleksnost povećava u procesu evolucije. Sasvim očigledno same nesigurnosti u procesu življenja, koje su u najstarijim društvenim sistemima bile vrlo velike, nisu odlučujuće. Radi se pre o tome u kojoj meri samo 80 Primoravanje na sekvencijalno tekstualno izlaganje je ovde posebno opasno pošto vodi nedovoljnom osvetljavanju interdependencija. Ovde skicirana teorija razlaže, s jedne strane, simbole kompleksnosti (recimo »prirodu«) za ovde zamišljene veze i onda mora da spasava interdependencije na tako komplikovane načine, da oni više nisu obuhvatljivi jednim pogledom. To se posebno odnosi na povezanost vremena i prava nakon raspada prirodnog prava, ali i na zapovest učenja koja je sa tim povezana. 81
Ovaj proces temporalizacije sadašnjosti je zaista dobro shvaćen u istorijskoj semantici vremenskih pojmova; on, dakle, postaje postepeno jasan samom društvu. Upor. u vezi s ovim, Niklas Luhmann, »Temporalisierung von Komplexität: Zur Semantik neuzeitlicher Zeitbegriffe«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 235-300, naročito 260 i dalje; isti, »The Future Cannot Begin«, u: isti, The Differentiation of Society, New York 1982, str. 271-288.
423
društvo prožimaju njegova sopstvena očekivanja i tako stvaraju nesigurnost koja se ne može ispoljiti. Tada ni povratak na čvrste rituale koji nemaju alternative, ni politička moć ne nude dovoljnu sigurnost. Religija poziva na sumnju, politika na strahovanja 82, a samo vreme, upravo kao uslov svake nesigurnosti, nudi dovoljnu sigurnost. Njegovo dalje proticanje može se doživeti već u sadašnjosti, njegov tok je prisutan u svakom sećanju i zato je njegova mera pogodna kao simbol večnosti. Kada problem sigurnosti jednom postane aktuelan kao interni društveni problem, formira se i posebno iskustvo o vremenu i, održavajući ga, pojmovnost vremena 83 . Vremenska dimenzija i društvena dimenzija se razdvajaju 84. S jedne strane, disciplinuje se društveno ponašanje preko ukazivanja na posledice - služba proroka. S druge strane, obasjava se simbolika preobražaja: moćni su najugroženiji, poslednji će biti prvi. Pretpostavke o sudbini posle smrti počinju da se odvajaju od okolnosti smrti, dakle od neposredne povezanosti, i dovode se u vezu sa zaslugama u proizvoljnim vremenskim tačkama života 85. A sa svim ovim se samo vreme apstrahuje kao simbol trajanja i konačno sa uključivanjem proizvoljnih promena kao (u sebi konstantna) mera za svako kretanje. 82 Upor., recimo, Hartmut Gese, »Geschichtliches Denken im Alten Orient und im Alten Testament«, Zeitschrift für Theologie und Kirche 55 (1958), str. 127-145; John G. Gunnell, Political Philosophy and Time, Middletown Conn. 1968. 83 Upor. u vezi s ranim istorijskim razvojem, između ostalih, Hermann Fraenkel, »Die Zeitauffassung in der archaischen griechischen Literatur«, u: isti, Wege und Formen frühgrichischen Denkens, München 1958, str. 1-22; Silvio Accame, »La concezione del tempo nell’età arcaica«, Rivista difilologia e di istruzione classica, 39 (1961), str. 359-394. Sa stanovišta diferenciranja vremenske dimenzije i na njoj specijalizovane semantike naročito treba istaći istoriju reči aiôn sa prelazom od životne snage, sedišta života (eventualno hrpetnjače), onda vremena življenja (i u ovom smislu: važnosti) na trajanje, večnost. Upor. Enzo Degani. AIÜN da Omero ad Aristotele, Padova 1961; A. P. Orban, Les denominations du monde chez les premiers chrétiens, Nijmegen 1970, str. 97 i dalje. 84 Sa uvek novim međufazama koje žure nazad. Dobar primer je obrađivanje ’jovens’ u lirici trubadura kao ne samo, kako je dato preko iuvenis, određenog doba života, već kao prvenstveno moralnog kvaliteta koji se sopstvenim društvenim delanjem može zadobiti, odnosno izgubiti. Videti primere i analize kod Moshé Lazar, Amour courtois et Fin' Amors dans la littérature du XII e siècle, Paris 1964, str. 33 i dalje. 85
Upor. Christoph von Fürer-Haimendorf, »The After-Life in Indian Tribal Belief«, Journal of the Royal Anthropological Institute 83 (1953), str. 37-49.
424
Ali, pošto je vreme dužno da položi račun ne samo o sigurnosti, već i o nesigurnosti, izgrađuje se dvojna semantika vremena koja se može pročitati u grčkom razlikovanju chronosa i kairosa86 . U hijerarhijskoj arhitekturi sveta u srednjem veku mogu tada istovremeno postojati mnoge vremenske ravni 87 i uz to još Bog kao istovremen u svim vremenskim ravnima. Aeternitas i tempus se razlikuju. Aeternitas nije prosto dugo trajanje bez početka i kraja, već je čista sadašnjost: vreme bez budućnosti i prošlosti 88. Ona je zbog toga istovremeno u vremenu u kome svaki momenat pravi razliku između prošlosti i budućnosti (tempus). Međutim, takve diferencije ne mogu, ako izmiču interesu za pitanje, motivu sigurnosti da se dovedu do ekstrema. Moraju biti posredovane. Tako se ustanovljava u diferenciji chronosa i kairosa (ma kako uvek misteriozno zasnovana) praksa divinacije koja u nesigurnom crpi iz sigurnog 89. Ona počiva na poznavanju savremenih znakova za nesavremeno, pod tim i za buduće 90. Diferencija aeternitas i tempus posreduje se hijerarhijskim zahvatanjem 91, osim toga i preko aevuma, preko ravni relativno konstantnog doba. To omogućuje (ma kako globalno) istorijsko mišljenje. Jače diferenciranje vremenske dimenzije stvara napetost u odnosu vremenske dimenzije i predmetne dimenzije. Potpuno bez odnosa prema predmetu vreme se ne može ni doživeti ni 86
Upor. Jaqueline de Romilly, Le temps dans la tragédie gercque, Paris 1971.
87
I druge velike kulture grade takve modele sa više ravni da bi rešile protivrečnosti pretpostavke vremena. Videti za Indiju, npr. Stanislaw Schayer, Contributions to the Problem of Time in Indian Philosphy, Krakau 1938, str. 6 i sl., 15, 19. 88
Ili ciklično posmatrano: vreme koje se podudara u budućnosti i prošlosti.
89
Upor. Victor Goldschmidt, Le système stoicienne et F idée de temps, Paris 1953, str. 80 i dalje. Videti, takođe, Omar K. Moore, »Divination - A New Perspective«, American Anthropologist 59 (1917), str. 69-74. 90 U slučaju da je divinacija nedostižna ili da otkazuje dolazi pretpostavka da će budućnost obelodaniti istinu: veritas filia temporis! Upor. u vezi s tradicijom renesanse i temeljima antike, Fritz Saxl, »Veritas Filia Temporis«, u: Philosophy and History: Essays Presented to Ernst Cassirer, Oxford 1936, str. 197-222; de Romilly a.a.O. str. 49 i sl. 91
Pri tome je odnos između večnosti i vremena zamišljen strogo kao odnos vlasti. Karakterističan tekst za ovo je: »Hoc tempus descendit ab evo, quia ab evo Deus omnia providit et per temporales successiones disposuit« (iz Boethius-Glosse des Wilhelm von Conches, navedeno kod J. M. Parent, La doctrine de la création dans l'école de Chartres: Etude et Textes, Paris-Ottawa 1938, str. 125).
425
shvatiti. Odgovor na ovo pitanje nalazi se daleko u novom dobu u pojmu prirode92 . Priroda je postojanje, kao stanje je doraslost, dakle ona je nešto što za vlastiti razvoj traži vreme. Osim toga, radi se o obrascima, idejama, oblicima bivstvovanja koji se ostvaruju u vremenskom toku - ili se ne ostvaruju. Dakle, u osnovi pojma nalazi se normativna, u najmanju ruku evaluativna komponenta koja omogućuje da se razlikuju uspeh i neuspeh i da se ukaže na moć čovekovog rasuđivnja (phronesis, ratio). U ovoj moći rasuđivanja bio je zamišljen, naročito kada se zvao prudentia i kada se odnosio na praktično, momenat vremena i upravo u ovom momentu počinje razlikovanje čoveka i (drugih) životinja: samo čovek posmatra stanje stvari u svetlu prošlosti i budućnosti, iskustva i očekivanja, i na osnovu ovoga može da se služi savremenim sa izvesnom distancom. Celokupna ovakonfriguracija, zajedno sa semantičkim posredovanjima koja su u nju bila ugrađena, skrhala se u 18. veku. Idejno istorijski posmatrano, za ovo postoje sigurno mnogi delimično imanentni, delimično spoljni uzroci. Ovo ne možemo ovde bliže da istražujemo. U svakom slučaju naša polazna hipoteza je time vrlo ubedljivo potvrđena. Prelaskom u novo doba društvo sve više prelazi na funkcionalno diferenciranje sistema. Ono tako postaje mnogo kompleksnije u poređenju sa svim starijim društvenim formacijama, pa sigurnosna sonda mora ponovo da apstrahuje vreme. (Sigurna) sadašnjost više nije pogodna za garantovanje trajanja 92 Ovde je naročito važno da se u sećanju zadrži poreklo (uostalom, tradicijom vrlo opterećene) pojmovnosti. Semantička upotrebna vrednost physisa prvobitno leži pre svega u formulaciji dve diferencije, diferencije od nomosa i diferencije od techne. U oba slučaja suprotni pojam od physisa formulisao je područje regulisanja, odnosno, proizvođenja u kome su bile vidljive kontingencije društvenog (gradskog) života. Pojam prirode je, međutim, započeo svoju semantičku karijeru kao pojam za odbranu kontingencije i on je morao u ovoj funkciji da naglasi vrednost vremena za izgradnju poretka. Upor. opšti, idejno-istorijski kontekst, recimo, kod Felix Heinimann, Nomos und Physis: Herkunft und Bedeutung einer Antithese im griechischen Denken des fünften Jahrhunderts, Basel 1945; J. Walter Jones, The Law and Legal Theory ofthe Greeks, Oxford 1956, naročito str. 34—72; Karl Ulmer, Wahrheit, Kunst und Natur bei Aristoteles: Ein Beitrag zur Aufklärung der metaphysischen Herkunft der modernen Technik , Tübingen 1953; Margherita Isnardi, Techne: Momenti del pensiero greco da Platone al Epicuro, Firenze 1966; Jörg Kube, TEXNH und APETH: Sophistisches und platonisches Tugendwissen, Berlin 1969.
426
ili, možda, za simbolizovanje. Odnos prema sadašnjosti se na mnogim mestima semantičke tradicije zamenjuje odnosom prema varijaciji (npr., u interpretaciji passion i plaisir) 93 . U vezi s ovim, istorijski posmatrano od druge polovine 17. veka, sigurnost postaje na neki način kao nikada pre tema eksplicitne komunikacije 94. Isto važi za nesigurnost, i ne kao poslednje: za eksplicitno prouzrokovanu nesigurnost. Istovremeno se vreme u toku matematizovanja istraživanja prirode pojmovno apstrahuje, njemu se , na primer, osporava svaki uzročni uticaj na zbivanje, ono ne utvrđuje ni povoljan trenutak niti daje znak za još skrivenu budućnost. Dalje, vreme postaje u sebi samom refleksivno; svaki trenutak postaje nosilac sopstvenog vremenskog horizonta, svaka epoha se istorijski individualizuje preko sopstvene, samo za nju važeće budućnosti i prošlosti. Odricanje od svakog pravolinijskog karaktera vremena sada znači i: da se vreme može shvatiti i mnogo kompleksnije; ali da istovremeno postaje problematično da li to što je u njemu samom sigurno još ima bilo kakav značaj. Čoveku je i sada potreban kalendar - ali više ne da bi mogao da zna šta u određenim vremenskim tačkama treba uraditi 95, već da bi mogao da utvrdi šta u određenim vremenskim tačkama treba uraditi. Naravno, ne sme se pretpostaviti da se istinsko doživljavanje odvija tačno tako kako to semantika propisuje. Nastojanja oko održavanja važnih smisaonih iskustava, oko oblika komunikacije koji su vredni očuvanja podležu vlastitoj zakonitosti, naročito 93 Tako, npr. Georges-Louis Le Sage, »Le meeanisme de l’ésprit« (1699), nav. prema preštampanom delu u: isti. Cours abrégé de Philosophie par Aphorismes, Genève 1718. Za ovog inteligentnog, danas potpuno nepoznatog autora, to je imalo posledicu da se sigurnost nije više mogla postići na temelju prudentiae, već samo na temelju poseda! 94
Upor. pored drugih, Lucien Febvre, »Pour l’histoire d’un sentiment: Le besoin de sécurité«, Annales E.S.C., 11 (1956), str. 244-247; John Gilissen, »Individualisme et sécurité juridique: La prépondérance de la loi et de l’acte écrit au XVI siècle dans l’ancienne droit belge«, u: Individu et société a la Renaissance: Colloque internationale 1965, Brüssel 1967, str. 33-58; Franz-Xaver Kaufmann, Sicherheit als soziologisches und sozialpolitisches Problem, Stuttgart 1970. 95
Tako za Kinu Joseph Needham, »Time and Knowledge in China and the West«, u: J. T. Frazer, The Voices of Time: A Cooperative Survey of Man s View of Time as Expressed by the Sciences and by the Humanities, London 1968, str. 92-135 (100).
427
posle otkrića pisma i štampe. Čovek ih ne sme čitati kao zbirne formule faktičkog doživljavanja njihovog vremena. Ali, konačno se mora izraditi istinska, očuvanja vredna semantika sa istim problemima kao što su u svakodnevnom životu, da bi mogla da bude ubedljiva. Ako se u semantici vremena može pročitati da u toku dugog istorijskog razvoja motivi sigurne izgradnje očekivanja (ili obrnuto: iskustva sa nesigurnom izgradnjom očekivanja) diferenciraju dimenziju vremena i čiste je od predmetnih i društvenih implikacija, ovo bi imalo osnove u društvenoj svakidašnjici koju (opet vrlo globalno) nastojimo da obuhvatimo pojmom kompleksnosti. To za dalji tok znači pre svega: da se prilikom primene pojmova kao što su vreme, struktura, očekivanje moraju zamisliti i duboke istorijske zavisnosti koje, sa svoje strane, mogu biti objašnjene putem opšteg teorijskog istraživanja.
XI Mogućnost vremenski relativno čvrstog ustanovljavanja očekivanja sastoji se u njihovom povezivanju sa nečim što samo nije događaj, dakle, što se u strogom smislu ne može samo očekivati. Projektuju se identiteti u vezi s kojima se mogu utvrditi očekivanja i potom se očekivanja predmetno uređuju preko takvog upućivanja na identično opstajanje. Tako se uređuju povezanosti i različitosti. Pri tome identiteti ne obuhvataju ista ili istovrsna očekivanja, već različita i na tome počiva uspešnost njihovog poretka; a oni se razlikuju po nihovim kombinacijama. Knjige se mogu omaškom zatvoriti, pasti sa stola, požuteti, ali se ne mogu kao čaše razbiti ili odleteti sa glave kao kape. Identitet, prema tome, nije kategorijalno stanovište poretka, već je punktualni, visoko selektivni aspekt poretka sveta. Očekivanje »da je i sledeća strana odštampana i da se tekst nastavlja« ne bi se uopšte moglo povezati sa stolicom za ležanje, međutim »neočekivano« (ali na temelju nekih iskustava vrlo očekivano) sklapanje stolica za ležanje je na sasvim drukčiji način opasno od sklapanja knjiga. Identitet reči »sklapanje« i sličnost događaja uopšte ne nudi praktično relevantno stanovište za uređenje iskustava. Pa ko uči preko ležaljki nešto o knjigama!
428 ,
Daleka područja očekivane iskustvene stvarnosti uređuju se u ovom smislu preko identiteta stvari 96 . Predmetna forma se ipak u sve većoj meri pokazivala kao nedovoljna za poredak očekivanih ponašanja. Sa sve većom kompleksnošću društvenog sistema, sa sve većom sposobnošću razlaganja funkcionalnih sistema, sa sve većim nestabilnostima i nužnostima promena više ne zadovoljava orijentacija na očekivana ponašanja predmetno koncipiranih pretpostavki, dakle i posebnog predmeta čoveka - i to sasvim nezavisno od toga koje se posebne osobine pripisuju stvari. Ovo je povezano sa rušenjem slojnog sistema posle čega se od svakog čoveka može očekivati svako ponašanje. Ovaj se razvoj može jako dobro pročitati i u »otkriću deteta« 97. Konačno, obilje i raznolikost naročito čovekovog ponašanja se ne može više uhvatiti tako što će se predmet čovek opisati pomoću posebnih osobina, recimo pomoću uma, slobodne volje, osetljivosti ili najzad pomoću prazne formule unutrašnje neodređenosti 98. Ovo konačno onda isključuje mogućnost da se kaže da se društvo sastoji od ljudi, bilo da se radi o uređenom mnoštvu ljudi, grupi ili narodu 99 . Već je Hegel video da se ovom problemu ne može prići preko ponuđene disjunkcije stvari i subjekta. Potrebna su apstraktnija stanovišta identifikacije. Ona moraju da razdvoje i uzajamno 96 Već smo gore ukazali na istorijsko-semantički značaj sheme stvari za pretpostavku sveta stare Evrope (2. glava, II). Diferencija res corporaleslres incorporâtes kao diferencija sa zahtevom za potpunošću vlada mišljenjem pri čemu se čovek pomoću ove diferencije može distancirati od »sveta« (ako je ne shvata kao Universitas rerum, već kao congregatio corporum). Tek s distanciranjem od »stvari po sebi«, dakle, tek sa Kantom se rastajemo od ove vodeće pretpostavke. Razlozi za ovo su do danas ostali neotkriveni. Pretpostavljamo da su u društvenom razvoju koji zahteva da se pretpostavke stvari razlože u pojedinačnim očekivanjima koja potom omogućavaju da se pitamo o funkciji stvari, da se oplakuje postvarivanje i da se onda svojski preporučuje da se naročito u području očekivanih ponašanja traga za drugim stanovištima identifikacije. Umesto toga, analize koje gore slede tragaju za teorijskim konceptom. 97 O kome se od Filipa Arijesa (Philippe Ariès) govori: videti L’enfant et la vie familiale sous l’ancien régime, Paris 1960. 98
I ovome je, kao seriji čovekovih osobina sa sve većom proizvoljnošću dopuštenog, potrebno tačnije istraživanje. I ovde se može pretpostaviti jasnija veza sa sve većom društvenom kompleksnošću koja konačno razara predmetnu pojmovnost u primeni na čoveka. 99 Upor. u vezi s ovim, 6. glavu, I.
osamostale ono što poseban predmet čovek više nije u stanju: da odvoje očekivanje od očekivanih ponašanja. Semantika-čoveka se na taj način oslobađa za novi smisao, za novi smisao slobode i na tome izgrađenu samoreferencijalnu individualnost. Ali, sada iz toga više ne sledi obećanje poretka 100. Sociološka teorija je na ovom mestu eksperimentisala sa različitim predstavama u čijoj se osnovi nalazi dijadička pretpostavka da se stanovišta identifikacije za povezanost očekivanih ponašanja moraju urediti na kontinuumu od apstraktnog do konkretnog 101 . Za razliku od drugih autora mi postavljamo pojam norme u drugu, naime u vremensku dimenziju 102, i razlikujemo kao stanovišta predmetne identifikacije očekivanih povezanosti 100 Daćemo proizvoljnu ilustraciju koja sve govori: u Uvodu za drugo izdanje (1829) njegovih Mémoires sur les cent-jours, Benžamen Konstan kaže: »...je vois dans I individualité dont on se plaint le perfectionnement de /' espèce; car l’espèce n'est au fond que l’agrégation des individus; elle s'enrichit de la valeur moral à laquelle chacun d’eux parvient. L’anarchie intellectuelle qu’on déplore me semble un progrès immense de l’intelligence; car le triomphe de iintelligence n’est pas de découvrir la vérité absolue qu elle ne trouvera jamais, mais de se fortifier en exerçant ses forces, d’arriver à des vérités partielles et relatives quelle recueille et qu’elle enregistre sur sa route, et d’avancer ainsi dans cette route où chaque pas est une conquête, bien que le term en soit inconnu«. (»... vidim u individualnosti zbog koje se jadikuje savršenstvo vrste; jer, vrsta je u suštini samo zbir individua; ona se bogati vrednošću morala do koje svako od njih dolazi. Intelektualna anarhija na koju se žalimo izgleda mi kao ogroman progres inteligencije; jer, trijumf inteligencije nije u otkrivanju apsolutne istine, koju nikada ne nalazi, već je u njenom potvrđivanju vežbanjem njenih snaga, u dolaženju do delimičnih i relativnih istina koje na svom putu sakuplja i beleži i da čak napreduje na ovom putu gde je svaki korak jedna tekovina mada je kraj nepoznat«). Vidi se: predujam poretka zamenjuje se vremenom koje svoju sigurnost vuče iz budućnosti koja se ne poznaje. A politički zaključak je: da se za to neophodan mir sadašnjosti mora zasnivati na poretku, a poredak na slobodi. 101
Daniel Katz/Robert L. Kahn, The Social Psychology of Organizations, New York 1966, str. 37 i si., 48 i dalje, razlikuju prema stepenu apstraktnosti »roles« (»uloge«), »norms« (»norme«) i »values« (»vrednosti«), Upor. u vezi sa sličnim hijerarhijskim razlikama i Talcott Parsonsove »levels of normative culture« (»nivoe normativne kulture«), naime »roles«, »collectivities«, »norms« i »values«, npr. u: »Durkheim’s Contribution to the Theory of Intégration of Social Systems«, u: Talcott Prsons, SociologicalTheory and Modem Society, New York 1967, str. 3-34 (7 i dalje); sa izmenama preuzimaju i Neil J. Smelser, Theory of Collective Behavior, New York 1963, i Léon Ma.yhew, Law and Equal Opportunity; A Study of the Massachusetts Commission AgainstDiscrimination, Cambridge Mass. 1968. 102 Upor. odeljak XII.
430
ličnosti, uloge, programe i vrednosti. Očekivanja koja se kroz takve identitete okupljaju mogu se više ili manje normirati već prema tome kako se eventualno razočarenje obrađuje. Kao ličnosti ovde nisu zamišljeni psihički sistemi, a da i ne govorimo o celovitim ljudima. Naprotiv, ličnost je konstituisana da bi mogla da se urede očekivana ponašanja koja se preko nje, i samo preko nje, mogu iskupiti. Neko može biti za sebe i za druge ličnost. Biće ličnosti traži da čovek pomoću svog psihičkog sistema i svog tela privlači i povezuje očekivanja, i opet: samoočekivanja i tuđa očekivanja. Što se više, i što su različitija očekivanja na ovaj način individualizovana, utoliko je ličnost kompleksnija. Ovo biće ličnosti može pokazati razlike potpuno specifične za sredinu: u zatvoru blistavi junak, na slobodi bez reči i sjaja, tako Zan Žene karakteriše ližnost Arkamona 103 . Upravo takvi kontrasti mogu ličnost karakterisati i odrediti ono što se od nje može očekivati. S ovim pojmom ličnosti i sa razlikovanjem ličnosti i psihičkog sistema, sociologija može da nađe pristup temama koje su do sada zadržavane za književnu tradiciju, ali ipak preuzimaju tipična, novovremena iskustva. Ovo jednom važi za tematski kompleks iskrenosti i autentičnosti 104 , drugi put za uvid da od ličnosti ne vode sigurni putevi saznanja u dubinu psihičkog sistema, već da svi pokušaji da se ne zadovoljava sa ličnošću nego da se istinski upozna neko drugi, tonu u bezdan uvek i drugačije mogućeg. Zbog toga, dalje, postaje shvatljiv značaj kopiranja obrazaca ili gestova ličnosti (Stendal) sa, ipak, nepromenljivim rezultatima: model ličnosti se kopira u konkretnom i na taj način uvek već nepromenljivom psihičkom sistemu; čovek se oblači i frizira prema traženim modelima - ali ipak samo vlastito telo 105 . 103
104
105
»II était aussi teme dans la vie libre qu’éblouissant dans les pénitenciers« (Jean Genet, Miracle de la rose, nav. prema Œuvres complètes, tom 2, Paris 1951, str. 265). O specifičnim novovremenim konturama ove tematike videti, npr. Henri Peyre, Literature and Sincerity, New Haven 1963; Lionel Trilling, Sincerity and Authenticity, Cambridge Mass. 1972. Heinrich Popitz, Der Begriff der sozialen Rolle als Element soziologischer Theorie, Tübingen 1967, čini se da ima u vidu nešto slično kada govori o društveno standardizovanim modelima individualnosti.
431
Možemo pretpostaviti da takvi problemi i njihova književna obrada postaju aktuelni tek kada društvu ličnost postaje potrebna i kada je diferencira za grupisanje očekivanih odnosa. Pri tome dolazi, kao što se i u istoriji reči »persona« (maska, uloga, pravni status) očitava, do diferenciranja ličnosti i uloge. Uloge tada mogu, za razliku od individualne ličnosti, da posluže kao vlastita, već apstraktnija stanovišta za identifikaciju očekivanih odnosa. Uloga je, istina, već po obimu oblikovana prema tome šta pojedinačni čovek može da uradi, ali je u odnosu na individualnu ličnost shvaćena kako posebnije tako i opštije. Radi se uvek samo o isečku ponašanja nekog čoveka koje se očekuje kao uloga, s druge strane, o jedinstvu koje mogu opažati mnogi i promenljivi ljudi: o ulozi pacijenta, nastavnika, operskog pevača, majke, bolničara. U sociologiji je s vremena na vreme značajno precenjivan učinak poretka uloga u faktičkom ponašanju i u očekivanim ponašanjima. Tome zahvaljujemo obimno istraživanje na koje se ovde samo delimično može ukazati. Možda su najznačajniji uvidi: da se u ravni uloga, sjedne srane, mogu stvoriti naročite izvesnosti očekivanja koje ne pretpostavljaju (ili samo u maloj meri) poznavanja ličnosti, već se mogu učiniti anonimnim; ali da se, s druge strane, mogu istovremeno očekivati stanja sukoba, distanciranja, manipulacija, običaji smanjivanja opterećenja, koje neko u odnosu na svoju sopstvenu ličnost ne bi želeo da rizikuje, odnosno, ne bi ih smatrao poželjnim. Dakle, tek postepeno postaje shvatljivo da su lično upućena očekivanja koja sa primaocem »umiru« i očekivane uloge jasno razdvojeni, i da je to rezultat društveno-kulturne evolucije 106. Ovo se može očitati na istoriji diferencije službe i ličnosti 107. Ali 106 Upor. samo Daniel Bell, »The Disjunction of Culture and Social Structure: Some Notes on the Meaning of Social Reality«, u: Gerald Holton (ed.), Science and Culture: A Study of Cohesive and Disjunctive Forces , Boston 1965, str. 236-250 (241 i dalje). 107 Ovo se pitanje odnosi kako na sveštena lica tako ina kraljeve i zato ima poseban kulturni i društveni značaj. Pored ovoga postoji i veliki broj praktičnih konsekvenci, pre svega one pravne prirode, npr. kontinuirano upravljanje u smrtnim slučajevima, pitanja odgovornosti, problemi legitimiteta (neospornog faktičkog) posedovanja službe, trajanje preuzetih dužnosti pri promeni službe, ultra v/res-problemi itd. Kao teorijski i istorijski usmereno izlaganje upor., recimo, Ralf Dreier, Das Kirchliche Amt: Eine Kirchenrechtstheoretische Studie, Miinchen 1972.
432
i ono što se danas naziva formalna organizacija moguće je samo zahvaljujući ovoj podeli 108 . To ne znači da »lično« gubi na značaju. Ne postoji »trend« od orijentacije na ličnost ka orijentaciji na uloge. Naprotiv, razvoj se karakteriše time što ova diferencija dobija na značaju, takođe, i naročito, u unutrašnjem životu formalnih organizacija 109 . Ovde čovek mora biti u stanju da razlikuje koja se očekivanja adresiraju na određene ličnosti, a koja se mogu ostvariti na temelju formalne pozicije. Samo sa obe kontaktne mreže istovremeno - a one se uzajamno ometaju! - mogu se učiniti optimalnim mogućnosti dejstvovanja u organizacijama. Tek na pozadini takve diferencije može se zapaziti da izvođenje uloga poprima »lični stil« i da ličnosti obeležene svojim ulogama, na primer nastavnici, uvek mogu nastupiti kao oni koji podučavaju 110 . Ako se jednom ustanovi ova diferencija ličnosti i uloge, onda se time menja okolina psihičkih sistema. Oni se mogu identifikovati kao ličnost i istovremeno se orijentisati na uloge. Na taj način dospevaju pod »stres od uloga«. Mogu da traže da se manipuliše pristup ulogama i izbegavanje uloga i mogu čak da nauče da pri tom računaju da se baš ovo od »njih lično« očekuje. Mogu da pretpostave svoju ličnost kao konstantnu i istovremeno da uoče daleku budućnost sa promenljivim ulogama, recimo u formi karijere 111. Doživljaj diferencije može, ali ne mora, da bude doživljaj diskrepancije. U svakom slučaju, time se unapred strukturiše ono što u kontekstu interpenetracije na nju deluje.
Upor. Niklas Luhmann, Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin 1964. Ali, ova diferencija je važna u svim područjima rada sa klijentima, pacijentima, mušterijama u okviru i izvan organizacija, i to ovde naročito kao problem praga, odnosno, kao opasnost suviše »personalizovanog« rada sa ličnošću. Dobra, malo poznata analiza je: Renate Mayntz, »The Nature and Genesis of Impersonality: Some Results of a Study on the Doctor-Patient-Relationship«, Social Research 37 (1970), str. 428^46. 110
O ovome Ralph H. Turner, »The Role and the Person«, American Journal of Sociology 84 (1978), str. 1-23 (pri čemu Turner uopšte ne pravi razliku između psihičkog sistema i ličnosti).
111 Upor. u vezi s tim i naročito u vezi sa značajem diferencije porodice i škole za oslobađanje svesti o karijeri (uključujući negaciju ciljeva karijere), NikJas Luhmann/Karl Eberhard Schorr, Reflexionsprobleme im Erziehungssystem, Stuttgart 1979, str. 277 i dalje.
28 Društveni sistemi
433
Međutim, sa identifikacijom očekivanja koja su povezana sa ulogama uopšte nisu iscrpljene mogućnosti apstrahovanja. To se može prevazići ako se napusti ograničenje na temelju mogućnosti ponašanja neke pojedinačne ličnosti. Poredak očekivanja koji se tada nudi nazivamo programom112 . Ovaj u sociologiji ne baš uobičajen pojam se bira da bi se mogle preuzeti orijentacije na cilj i orijentacije na uslove (ciljni programi, odnosno, kondicionalni programi). Program je kompleks uslova za uređenje (a to znači: za društveno izdvajanje) ponašanja. Ravan programa se osamostaljuje u odnosu na ravan uloga ako dolazi tačno do ove dobiti u apstraktnosti, dakle, ako se ponašanje mora odrediti i očekivati od više nego jedne ličnosti. Tako danas hirurška operacija nije samo učinak uloge, već je program. Konstrukcija novog automobilskog motora pod određenim ograničenjima, uređenje robne kuće za zimsku rasprodaju, planiranje i izvođenje neke opere, prevođenje neke kolonije u status samostalne države, smanjenje stepena zagađenosti nekog jezera - primeri su kojih ima u izobilju. Kompleksnost takvih programa može biti vrlo velika zahvaljujući stepenu apstraktnosti utvrđenog očekivanja. Postoje jednokratni programi, ali i programi za tekuća ponovljena izvođenja. Stepen detaljisanja utvrđenog očekivanja može biti vrlo različit, a u skladu s tim variraju pređostrožnosti u vezi s uračunavanjem slučajnosti i mogućnosti promene programa u toku njegovog izvođenja. U poslednjoj dostignutoj ravni utvrđenog očekivanja čovek se mora odreći i utvrđivanja tačnosti određenog delanja. Čovek ima još samo vrednosti u ruci - ili u ustima. Vrednosti su opšta, pojedinačno simbolizovana stanovišta pretpostavljenih stanja i događaja 113.1 delanje se može u ovom smislu vrednovati - na primer, kao ono koje unapređuje mir, kao pravično, kao ono koje zagađuje okolinu, kao izraz solidarnosti, spremnosti za pomoć, 112 Pojmu programa može se pridodati pojam strategije. Programi se mogu označiti kao strategije ako je i ukoliko je predviđeno da se u toku njihovog ostvarivanja mogu iz datog razloga prorneniti. Prednost strogih selekcija unapred zamenjuje se tada specifikacijom informacija koje mogu dati povod da se program u određenim pogledima promeni. 113 Upotrebljiva i tipična je definicija Jürgen Friedrichsa, Werte und sozialen Handeln, Tübingen 1968, str. 113: »Vrednosti su svesne ili nesvesne pretpostavke poželjnog koje se pojavljuju u preferencijama pri izboru između alternativa delanja«.
434
kao izraz rasne mržnje itd. Pošto se svako delanje može dovesti pod pozitivna ili negativna vrednosna stanovišta, iz samog vrednovanja ne sledi ništa o tačnosti delanja. To se često previđa, a često se i svesno zabašuruje. Ukoliko bi čovek želeo da iz vrednosti dobije informacije o tačnom delanju, morao bi da pretpostavi logički poredak po rangu, na primer, tranzitivnost odnosa mnoštva vrednosti-recimo u smislu daje važnije održanje slobode od održanja mira, a ovaj da je važniji od kulture, kultura od profita a onda recimo ne: da je profit važniji od slobode. Ipak, vrednosti nisu bez značaja za očekivanost očekivanja. Njihov značaj proizlazi iz diferencije vrednosti i programa. Programi se često moraju formulisati vrlo kompleksno, promenljivo i u detaljima kolebljivo, ukoliko treba da proizvedu najbolji mogući vlastiti učinak. Tada konsenzus o vrednostima olakšava komunikaciju o kontingenciji programa: o razvoju programa, prilagodljivosti situaciji, promeni programa ali i o zastarevanju suštine programa 114. U pogledu takvih problema mogu se koristiti makar u komunikaciji neosporna (ili: vrlo teško osporiva, moralizovanjem pokrivena) ishodišta i na njima graditi očekivanja da se sa njima u najmanju ruku svako mora saglasiti. Tada vrednosti služe u procesu komunikacije kao neka vrsta sonde kojom se može ispitati da li i konkretnija očekivanja funkcionišu, ako ne uopšte onda svakako barem u konkretnoj situaciji koja se s vremena na vreme ima u vidu. Tada je, istina, posledica: da se odnosi po rangu između vrednosti ne mogu jednom za svagda utvrditi, već se moraju upotrebljavati promenljivo, tj. oportunistički 115. 114
Iscrpne diskusije o ovome postoje u pravnom sistemu i u njegovoj literaturi - nažalost, često utkane u pogrešno stanovište »teleološke« metode izlaganja. Videti, međutim, i Josef Esser, Vorverständnis und Methodenwahl in der Rechtsfindung: Rationalitätsgarantien der richterlichen Entscheidungspraxis, Frankfurt 1970. Za pravnike je uostalom tipično izvesno precenjivanje racionalnog sadržaja iskorišćavanja vrednosnih stanovišta. Sociološki posmatrano ovde onda dolazi u pomoć dobit na sigurnosti izdiferenciranog sistema i ustanovljene profesije. Dobro sociološko istraživanje, upravo na temelju pravne tematike, je Mayhew a. a. 0. (1968). 115 Upor. u vezi s ovim kao mišljenje praktičara: Chester J. Bamard, The Functions ofthe Executive, Cambridge Mass. 1938, str. 200 i dalje; Sir GeoffreyVickers, The Undirected Society: Essays on the Human Implications of Industralization in Canada, Toronto 1959, str. 61 i dalje.
435
Uzmu li se zajedno u obzir ove četiri ravni apstrakcije postaje vidljiva jedna razvojna tendencija. Proširuje se čisto protivstavljanje faktičkog ponašanja i normativnih, moralom opterećenih pravila ispravnog delanja sa kojim su starija društva izlazila na kraj. U okviru takve dvojne sheme diferenciraju se razlike. U ravni uloga i u ravni programa mogu se izgraditi zamisli poretka sa vrlo velikom kompleksnošću. U ovim ravnima se zahtevi sve više kompleksnog, sve više na organizaciju upućenog društva mogu premestiti u očekivana ponašanja. Ova inovacija revolucioniše tada celokupnu građevinu identifikacije očekivanih odnosa: može se izdvojiti čisto lično i na temelju razlike od zahteva uloga snažnije individualizovati. Može se izdvojiti čista vrednost i na temelju razlike od programa snažnije ideologizovati. Individue i vrednosti igraju tada zagrljene zajedno da bi simbolizovale temelje društvenog života, dok uloge i programi pribavljaju važnost zahtevima komunikacije. Značajna posledica diferenciranja ovih ravni sastoji se u tome što »promena vrednosti« koja se danas može opažati u visokorazvijenim regionima svetskog društva 116 , ne zahvata jednoznačno konkretnije strukturalne ravni. Ona deluje kao uznemirenje i tako pojačava sebe samu. U toku snažnog strukturalnog diferenciranja vrednosti relativno se lako ostvaruje takva promena vrednosti. Ona ne nailazi u »svojoj« ravni ni na kakav pomena vredan otpor i jedva da izaziva temeljne strukturalne posledice. Može se pretpostaviti da vrednosti i ličnosti traže nove vrste simbioza - i pri tom manje ili više gube iz vida šta u ravni uloga i programa nosi kompleksnost društva. Svakoj promeni vrednosti i svakom novom naglašenom individualizmu u inat ostaju uloge i programi povezani preko zahteva za kompleksnošću u društvu. I u drugim pogledima krije se jedna tako snažno diferencirana celovita građevina puna sukoba, što je naročito poznato zahvaljujući istraživanjima koja se odnose na ravan uloga. Tome odgovara jasno permisivno držanje u odnosu na ono što individue 116
Upor. npr. Ronald Inglehart, The Silent Revolution: Changing Values and Political Styles Among Western Publics, Princeton 1977; Thomas Herz, »Der Wandel von Wertvorstellungen in westlichen Industriegesellschaften«, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 31 (1979), str. 282-302; Helmut Klages/Peter Kmieciak (Hrsg.), Wertwandel und gesellschaftlicher Wandel, Frankfurt 1979.
436
predstavljaju kao svoju ličnost. Evolucija koja proizvodi ovaj rezultat ima sumnjivu vrednost napredovanja. Nju sigurno ne potvrđuju tendencije ka društvenoj harmoniji, ni tendencije ka »organskoj solidarnosti« (Dirkem). Upečatljivije deluje dobit na kompleksnosti, a time i povećavanje mnogostrukosti kondicioniranja očekivanih ponašanja. Dobit ne leži u klasičnoj tematici slobode versus povezanosti, jer se obe povećavaju. Ona se nalazi u oblicima strukture koji omogućavaju povećavanje mogućnosti ograničavanja sistema.
XII Sledeća tačka se odnosi na mogućnosti povećavanja prihvaćene nesigurnosti i time mogućnosti da se više očekivanja učini očekivanim i da se neverovatnijim očekivanjima da strukturalna funkcija. Za ovo stoje na raspolaganju dva oblika koja ćemo označiti normativnim, odnosno, kognitivnim načinom očekivanja (ili normama, odnosno, kognicijama). Način se neposredno odnosi na problem sigurnosti/nesigurnosti, naime na pitanje kako se čovek može ponašati u slučaju razočarenja. Ali, sva očekivanja nikako ne sadrže prethodno određenje slučaja razočarenja. Većina svakidašnjih očekivanja je dovoljno dobro poznata i sigurno tako da čovek o tome više ne mora da misli. Ali, ako društveno-kulturna evolucija daje povode da se očekivanja postave u očekivano nesigurno ovo ima povratno delovanje na sama očekivanja. Ona se ne mogu prosto ostaviti u nesigurnom. Čovek ne može na više nesigurnosti u sistemu jednostavo odgovoriti putem više nesigurnosti u očekivanju. Naprotiv, neophodno je dodatno davanje forme koje se tiče modusa očekivanja - ne više »modus« ili »modalitet« shvaćen kantovski kao oblik saznajuće svesti, već kao oblik u kome nešto reaguje na njegov problem koji postaje problematičan 117 . U očekivanja se
117 Pojam »modus«, »modalitet« pri tom ostaje paralelno postavljen pored modaliteta bića. Ostaje vidljiva srodnost sa poznatijim rođacima mogućnosti i nužnosti. Kao što ovi nastaju kada biće ispituje biće, dakle, kada kontingencija postaje svesna, tako nastaju modaliteti očekivanja kada se sumnja pojavljuje u očekivanosti očekivanja, dakle, kada postaje svesna svoje kontingencije.
437
unapred ugrađuje dispozicija za slučaj razočarenja. Time se čini očekivanim kako se čovek može ponašati u slučaju razočarenja. To daje očekivanjima, kao što su brojni eksperimenti pokazali, dodatnu stabilnost 118 . I što je najvažnije: preko modalizovanja očekivanja postiže se da ova dispozicija unapred postaje očigledna u samom stilu očekivanja i na taj način je već u sadašnjosti sposobna za komunikaciju. Tako se u tehničkim pripremama, i pre svega u društvenim usaglašavanjima, već u sadašnjosti može ostvariti sigurnost da čovek u slučaju razočarenja neće stajati bespomoćno, da neće sebe dovesti u nepriliku kao nekoga ko svet ne poznaje i prosto je pogrešno očekivao. Orijentacija očekivanja na slučaj razočarenja znači orijentaciju na diferenciju. Diferencija polazi od slučaja razočarenja, ona se dakle ne sastoji u pitanju da li će očekivanje razočarati ili ne. Nesigurnost, razočarenje pre se obrađuje tako kao da bi ono bilo izvesno, i pitanje je onda: da li bi čovek u tom slučaju očekivanje napustio ili promenio ili ne bi. Učiti ili ne učiti, to je pitanje. Očekivanja spremna na učenje stilizuju se kao kognicije. Čovek je spreman da ih promeni kada stvarnost pokazuje druge, neočekivane strane. Čovek misli da je prijatelj kod kuće, ali on ne diže slušalicu: dakle, nije kod kuće. Sada mora od toga da pođe i da za ovo stanje stvari potraži sledeće smisaono ponašanje. Naprotiv, očekivanja koja nisu raspoložena za učenje, stilizuju se kao norme. I one se u slučaju razočarenja održavaju kontrafaktički. Čovek kasnije saznaje da je prijatelj ipak bio kod kuće ali nije želeo da ga neko uznemirava. Ili: obećao je da će biti kod kuće i čekati na poziv. Tada čovek ne vidi razlog da svoja očekivanja revidira pošto ne želi da se odrekne spremnosti da se odgovori na poziv i naročito da se održi obećanje. On oseća daje u pravu i ostavlja da to prijatelj opazi. Tražiće izvinjenje koje će nanovo ustanoviti očekivanje. Primer je svesno tako izabran da kognitivno i normativno očekivanje tesno stoje jedno uz drugo, čak prelaze jedno u drugo 119 . Čovek ne može izbeći, a da činjenice ne primi k znanju, da118 Pregled istraživanja pruža Ralph M. Stogdill, Individual Behavior and Group Achievement, New York 1959, str. 59-119. 119
To se u sociološkom istraživanju koje se bavi ovom razlikom uvek iznova razjašnjava. Upor. studiju koja se odnosi na ovo: Barbara Frankel, »The Cautio-
438
kle, ne može ostaviti telefon da beskrajno zvoni. I u trenutku oseća tragove pobune zbog osujećivanja očekivanja: kako neuobičajeno! Imao je nešto važno da saopšti i sada mora da traži druge načine da ovu nameru ostvari. Zbog toga je teško moguće u ravni očekivanja kompletno razilaženje kognitivnih i normativnih očekivanja, ustanovljavanje diferencije - ne retko zbog tako neverovatnog očekivanja da će sa nekim moći da razgovara koga čak uopšte ne vidi. Mešovito stanje kognitivnih i normativnih komponenti očekivanja je svagdašnje normalno stanje stvari i zahteva veliku umešnost (sa odgovarajućim problemima u usaglašavanju društvenog ponašanja) ako treba dozirati reakcije na razočarenje. Samo sa takvim mešovitim formama spremnosti na očekivanja mogu se proširiti na smisaona polja i načine ponašanja koji su tako kompleksni da čovek ne može slepo da veruje pretpostavljenom toku. Treba dodati da utvrđivanje modalnih formi očekivanja često postaje neophodno tek u slučaju razočarenja. Čovek je nepromišljeno proživeo situaciju. Događa se razočarenje. Savezni kancelar ponovo puši 120. Njemu bi sada moralo da bude sasvim jasno da li bi suprotnost očekivao kognitivno ili normativno. Razočarenje je događaj tačno u onom smislu koji smo gore utvrdili 121 : događaj koji sobom nosi trenutke iznenađenja i tako postaje događaj, ali se baš zbog toga mora ponovo smestiti u normalne strukture očekivanosti. Uprkos svemu: diferencija se izrađuje. Jednom prisutna, regrutuje slučajeve, stvara senzibilnosti, pojačava sposobnost razlikovanja, prisiljava uvek iznova na odlučivanje. Diferencija postaje odnosna tačka daljih izgrađivanja oblika, daljih simbolizovanja, daljih prerada informacija i time pojačava očekivanja koja su poznata kao nesigurna. Normativno, kontrafaktičko očekivanje se može utvrditi pre svega tako što se očekivalac ovlašćuje da se uprkos razočarenju i dalje drži svog očekivanja i da ga javno zastupa. Tada spoznaja razočarenja ne odlučuje o sudbini samog
nary Tale of the Seven-Day Hospital: Ideological Messages and Sociological Muddles in a Therapeutic Community«, u: Klaus Krippendorff (ed.), Communication and Control in Society, New York 1979, str. 353-373. Novinsko obaveštenje od 12.1 1982. Upor. odeljak III.
439
očekivanja i ova prethodna odluka se može simbolizovati kao posebna smisaona sfera važenja, trebanja 122 . Konačno se diferencija može formulisati kao treba-diferencija i diferencija bića i sa ovom semantikom se može ponovo predati društvenom sistemu 123. Semantika treba i bića povezuje se sa ontologizovanjem predikata - predikata koji u sistemu komunikacije ipak simbolizuju samo očekivanje pretpostavke komunikativne selekcije 124 . Ovo je opet ubrzalo predstave uspeha, odnosno napredovanja, koje kao self-fulfilling prophecy (samoostvarivo proricanje) povratno deluju na društveni sistem. Tada izgleda tako kao da se preko normiranja uopšte dostiže konformno ponašnje; i tako kao da se događa napredak u saznanju koji znanje povećava, a neznanje smanjuje. Najpre se i neposredno dostiže ipak samo izazivanje novih diferencija: normativnom stilu očekivanja odgovara diferencija konformnog i odstupajućeg ponašanja. Kognitivnom stilu očekivanja odgovara diferencija znanja i neznanja. Izabrano modalizovanje očekivanja proizvodi, dakle, najpre samo dalje, od njega zavisne diferencije. U ukupnoj arhitekturi ovo je sada već treći stepen: diferencija ispunjavanja/razočarenja u očekivanja ugrađuje se u diferenciju normativnog/kognitivnog očekivanja i tada se, zavisno od toga, rekonstruiše preko diferencije konformno/odstupajuće, odnosno, znanje/neznanje. Da li će time odnosi postati bolji, spokojno ostavljamo otvorenim. Ono što se postiže jesu svakako promenjene polazne tačke za kondiciniranja u dru122 Etnološka i sociološka određenja pretežno nasedaju na ovom mestu; to znači: ona se čak i ne pitaju o funkciji treba-pretpostavki, već norme definišu na temelju faktičke prisutnosti takvih treba-pretpostavki. Upor., umesto mnogih, Paul Bohannan, »The Differing Realms of the Law« (1965), novo izdanje u: isti, Law and Warfare: Studies in the Anthropology of Conflict, Garden City N. Y. 1967, str. 43—56 (45): »A norm is a rule, more or less overt, which expresses "ought" aspects of relationships between human beings«. (»Norma je više ili manje očigledno pravilo koje izražava "treba" aspekte u odnosima između ljudskih bića«). 123
Ovoj diferenciji se tada može osporiti svaki odnos sa empirijom - tako poznato u teoriji prava Hansa Kelzena. Upor. u vezi s ovim, iz perspektive kasnijih teorijskih razvoja, Ralf Dreier, »Sein und Sollen: Bemerkungen zur Reinen Rechtslehre Kelsens«, u: isti, Recht - Moral - ldeologie: Studien zur Rechtstheorie, Frankfurt 1981, str. 217-240. Pitanje tada nije da lije ova tvrdnja tačna ili je samo održiva ili neodrživa, već je: šta orijentacija na čiste (prečišćene) diferencije znači za antecipaciju i razvijanje razočarenja. 124 Upor. gore 4. glavu, IV.
440
štvenom sistemu koja tada, već prema okolnostima i već prema konkretnim kontekstima očekivanja, više ili manje mogu postići željene uspehe. Ovaj se koncept nalazi u blizini tema o kojima se poslednjih decenija pojačano raspravljalo. Vodi se računa o »labeling approach« (»načinu etiketiranja«) (a da se uopšte ne tvrdi daje odstupajuće ponašanje u sebi bezazleno i podnošljivo i da bi se samo putem označavanja pogoršalo) 125 . Takođe se uzima u obzir daje za takozvani napredak nauke tipično da proizvodi više nerešenih nego rešenih problema, dakle da u poređenju sa znanjem nadproporcionalno povećava neznanje. Međutim, ovde se ne zadovoljavamo sa čistim preokretom tradicionalne perspektive uspeha. Ne tvrdimo prosto suprotno (što normalno vodi do isto tako pogrešne teorije), već uzimamo kao temeljne druge pretpostavke strukture. Na mesto koje su u starijim teorijama zauzimala vrednosna stanovišta ili ciljevi napretka (a ovi su sa svoje strane sledbenici a prioria) sada dolazi kategorija diferencije; a na mesto poboljšanja, odnosno, pogoršanja stanja u odnosu na ove vrednosti sada dolazi usložnjavanje sticanja i obrade informacija na temelju diferencija koje proizvode diferencije. Vrednovanje se prepušta posmatraču, a ono je kao aspekt samoopažanja nekog sistema moguće jedino u kontekstu upravo ove samoreferencijalne obrade informacija. To ne znači: da temeljni teorijski koncept ostaje da visi u ovom apstraktnom stanju. Pojam kondicioniranja omogućuje prelaz na dalekosežnije analize. Uvede li se jednom diferencija kognitivnog i normativnog očekivanja, može se olakšati kanalisanje prema jednom ili drugom obliku. Za kognicije i za norme se razvlače različite sigurnosne mreže i diferenciraju se različiti sistemi za očuvanje, pre svega sistem nauke i sistem prava. Pored toga tada se mogu dopustiti nove nesigurnosti koje pretpostavljaju sigurnost modalnog oblika očekivanja: nauka formuliše još samo 123 Da li i koliko daleko zagovornici labeling approach ovo zaista tvrde uglavnom se ne može jasno shvatiti. Njihova teorija ima ovde dobro određenu rasplinutost. Ali, interes prosvećenosti jednostrano je usmeren protiv instanci »kriminalizovanja« i ovim instancama postaje njihovo samopredstavlje: da se one, naime, moraju upotrebiti, a ne odbaciti, radi sprečavanja štetnog ponašanja i samo zbog toga.
441
hipoteze. Pravo dopušta još samo promenljivo, pozitivno pravo u oba slučaja sa prinudom paradoksalnosti da se najmanje najednom mestu ipak mora tvrditi i suprotno. U kontekstu nauke i prava ipak se mogu ustanoviti ekstremno neverovatna očekivanja i snabdeti s dovoljnom sigurnošću. Opozivost je cena koja se za to mora platiti. Tako se dobijaju uvek nove mogućnosti strukturisanja. Tek se u novije vreme postavlja pitanje nisu li postavljene granice i ovom povećanju dobiti 126 . Osim toga, može se i u svakodnevnim situacijama utvrditi da se koriste različiti oblici apsorbovanja rizika, već prema tome da li je očekivanje kognitivno ili normativno. Tako bi kod normativnih očekivanja društveni pritisak u smeru konformnosti normalno bio jači nego kod kognitivnih očekivanja gde se mimo može prepustiti stvarnosti da odluči šta je dobro 127 . Normativno očekivanje povezuje jače to što je utvrdilo nego neku kognitivnu projekciju. Pritisak da se ono onda i održi, makar to bilo nasuprot otporu, je veći, a odgovarajuće je veća i predostrožnost prema trenutnom normativnom angažovanju u neizvesnosti 128. S tim je povezano da se od normativnih očekivanja očekuje drugi stil iterpenetracije, snažnija i odlučnija angažovanost i, eventualno, odgovarajuće emocije 129 . To naravno znači: da se norme definišu kao emocionalni stavovi. Ali, veći rizik eksplicitno kontrafaktičkog i svesno nenaučenog očekivanog držanja mora se kompenzirati odgovarajućim internim uređenjima jer će samo tako spremnost da se izdrži do kraja, sa svoje strane, postati za druge
126 Tako, npr. u kritičkim raspravama o »juridičnosti« društvenog života i pravnim granicama tekućih garancija povećanja izobilja i raspodele izobilja. Upor. recimo, Rüdiger Voigt, Mehr Gerechtigkeit durch mehr Gesetze? Aus Politik 12' Videti Peter M. Blau, »Pattems of Deviation in Work und
Groups«, Sociometry 23 (1960), str. 245-261 (258 i si), u vezi s razlikom između value 128 judgments Upor. u okviru stanovišta tematizovanja pravnih pitanja u dnevnom životu, Niklas Luhmann, »Kommunikation über Recht in Interaktionssystemen«, u: isti,129Ausdifferenzierung des J. Rechts: Beiträge Rechtssoziologie O ovome William Goode, »NormzurCommitment and Conformity to Role-Status Obligations«, American Journal of Sociology 66 (1960), str. 246-258
442
verovatna i očekivana 130. Konačno se u slučju greške u vezi s normativnim očekivanjem može očekivati spremnost na obnavljanje norme, makar u obliku objašnjenja i izvinjenja; i samo poricanje može biti dovoljno da se norma sanira 131. Norma se transformiše u dejstvujuće dužnosti pri pročišćavanju situacije. Ona zahteva simboličko potvrđivanje samo onda kada se šteta više ne može popraviti. Ustanovi li se jednom diferencija normativnih i kognitivnih očekivanja, nastaje čudnovati međuprostor. Dolazi sve više do nezgoda ili ranijih slučajnih šteta 132 koje se mogu okončati kao slučaj, tj. mogu da ne daju povod ni za normativne sankcije ni za prilagođavanje očekivanja u procesu učenja 133. Reč je o nesrećnom spoju različitih okolnosti na koje niko ne treba da računa i takođe dalje ne treba da računa (mada novine iz dana u dan baš o njima obaveštavaju). Problem strukture se preko interpretacije hvata kao jednokratni i neponovljiv, a za štetu se nalazi osiguranje. Ne ulazeći u dalje pojedinosti 134 zadržavamo kao središnji teorijski uvid da se omogućuje uračunavanje i prerada većih nesigurnosti u strukturama čiju genezu i reprodukciju treba zahvaliti diferenciji135. Izgradnja strukture nije unapred određena ni u nekom principu, nekom početku, niti se odvija po meri objektivnih 130 p]^ tom OS(aje potpuno neobjašnjeno, zato što se ovde radi samo o komunikaciji, da lije i zašto psihološki verovatno da se od emocionalizovanih stavova očekuje veća konzistentnost, odnosno, manje internih neslaganja. Dalje pitanje, koje bi zaslužilo, naročito u velikim društvima savremenog tipa, više pažnje bilo bi: da li čovek emocioanalizovane stavove upravo i samo onda očekuje kada se neko ne poznaje lično dobro, da bi ih na temelju dobrog poznavanja u velikoj meri prištedeo. 131 Upor. u vezi s ovim, Marvin B, Scott/Stanford M. Lyman, »Accounts«, American Sociological Review 33 (1968), str. 46-62; Philip W. Blumstein et al., »The Honoring of Accounts«, American Sociological Review 39 (1974), str. 551-566; John P. Hewitt/Randall Stokes, »Disclaimers«, American Sociological Review 40 (1975), str. 1-11. 132 Nažalost u nemačkom ne stoji na raspolaganju neki drugi zadovoljavajući pojam kojim bi se mogao prevesti »accident«. 133
Upor. Edward A. Suchman, »A Conceptual Analysis of the Accidental Phenomenon«, Social Problems 8 (1960-61), str. 241-253. 134 Upor. takode Niklas Luhmann, Rechtssoziologie, 2. Aufl., Opladen 1983, str. 40 i dalje. 135
O tome temeljnije gore, 2. glava, V i VI.
443
istorijskih zakona koji utvrđuju kako stanje A prelazi u stanje B. Naprotiv, čini se da je odlučujuće prevođenje problema izgradnje sistema u diferencije. Ako se pri tome dođe do tačke na kojoj se to postiže - a mi smatramo da je društveno dvostruka kontingencija i vremenski razočaravajuće očekivanje takva tačka - u toku vremena iz slučajnih događaja nastaju poreci. Ma šta se dogodilo postavlja (1) izgradnju očekivanja i (2) testiranje očekivanja u blizinu alternative između ostajanja pri ili odstupanja od. Tada neće izostati kristalizovanje smisaonih sadržaja koji sa svoje strane čine ovu odluku očekivanom pružajući joj utemeljenja, šanse konsenzusa, dopuštanje izuzetaka itd. Strukture očekivanja koje se u toku vremena tako izgrađuju postaju tada, sa svoje strane, osetljive na poremećaje, tako da se grade novi slojevi smisla, apstraktnije semantike, teorije koje omogućavaju razgovor o ovim poremećajima, a oni se mogu otkloniti ili preoblikovati u strukturnu dobit. U ovoj ravni tada i normativni sistemi ponovo postaju spremni za učenje; može se, na primer, izgraditi moralna kazuistika ili juristička dogmatika orijentisana na iskustva slučajeva. I obrnuto, u kognicione sisteme se unose normativni oslonci. Upravo sistematizovana saznanja ne napuštaju se tako lako kada im pojedinačna iskustva protivreče, jer bi sa odricanjem mnogo toga palo, a zamena nije na vidiku. Posle dužeg vremena i duže evolucije više nije moguće ostvareni poredak shvatiti polazeći od jednog principa ili ga opisati pomoću relativno jednostavnih pojmovnih sredstava. Samo je genetičko regulisanje jednostavno za razumevanje, rezultat nije. To važi za svaki organizam, to važi i za društvene sisteme.
XIII Uvođenje pojma norme na teorijski sekundarnom, izvedenom mestu, nije neobično samo s obzirom na prirodno-pravne tradicije; ono je u suprotnosti i sa važnim zahtevima sociološke teorije. Mi ne polazimo od normativnih presupozicija kao staroevropska teorija društva. Za razliku od sociologije jednog Dirkema ili jednog Parsonsa, mi u pojmu norme takođe ne vidimo konačno objašnjenje fakticiteta ili mogućnosti društvenog poret-
444
ka uopšte 1 3 6 . Sociološkoj teoriji zaista ne postavljamo zadatak da formuliše svoj vlastiti zadatak s obzirom na društvene norme ili vrednosti. U vezi s ovim postoje mnoga obeshrabrujuća iskustva, baš iz poslednjih godina. Tako ponovo buja korov u potpuno novim izgrađenim hramovima emancipacije i čini se da su vemici napustili kult. Međutim, ova skeptička apstinencija u vezi s teorijom koja je usredsređena na norme naravno da ne znači da bi čovek mogao da pretpostavi daje društveni život moguć bez normi. Samopovezivanje s normama ili vrednostima je prožimajući aspekt društvenog života. Ali, ono se ne ostvaruje tako što ljudi procenjuju život u društvenom poretku i nagrađuju ga nekom vrstom konstitucionalnog konsenzusa. Ne postoji takav »društveni ugovor« pošto ne postoji ni izborna situacija pretpostavljena u argumentu. Ali postoji - faktički uvek i u svakom konkretnom detalju - nužnost smisaone-samoreferencijalne (autopojetičke) reprodukcije, time nužnost smisaono-imanentnih generalizacija i time nužnost podupiranja takvih generalizacija tamo gde su riskantne i podložne razočarenju. Tek na ovom mestu - teorijski izvedenom i ne više »fundamentalnom« - užljebljena je funkcija normiranja. Ona se iziskuje i norme se razvijaju u meri u kojoj su potrebne kontrafaktičke, održanja vredne generalizacije. Ovim ponovnim teorijskim aranžmanom ne određuje se recimo socijalna, odnosno, društvena važnost normi. Samo se zahteva da sociološka teorija mora biti u stanju da normativnost kao varijablu korelira sa tipovima sistema ili sa društveno-strukturalnim razvojima; i pokušava se da se ovo napredovanje iskupi preko funkcionalne analize, a ne pukim normativno imanentnim uopštavanjima (na primer, »pacta sunt servanda«) i sadržajnim produbljivanjem normi koje su održane kao fundamentalne. Na temelju skiciranog teorijskog stava može se, na primer, pitati da li
136 Danas na ovoj poziciji eksplicitno stoji, na primr, Klaudio Souto (Claudio Souto) sa tezom da se društveno ostvaruje preko normativnih redukcija. Videti: Die soziale Norm«, Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie 63 (1977), str. 1-26; »Die sozialen Prozese: Eine theoretische Reduktion«, Archiv für Rechtsund Sozialphilosophie 66 (1980), str. 27-50; isti, Allgemeinste wissenschaftliche Grundlagen des Sozialen, Wiesbaden 1984. Slično, Roberto Mangabeira Unger, Law in Modern Society: Toward a Criticism of Social Theory, New York 1976.
445
u društvenim sistemima ili u pojedinim društvenim područjima (recimo privredi, nauci) postoje trendovi premeštanja struktura sa normativnog na kognitivni stil očekivanja i kako se takve promene, ukoliko postoje samo u delovima sistema, odražavaju na celokupni sistem 137 . Empirijski neosporiva teza da svaki društveni poredak proizvodi norme i da je na norme upućen, na taj način se odvaja od ovog (trivijalnog) prvog shvatanja i preko određenja odnosnog problema ponovo se tačnije i sa više kritičkog potencijala formuliše kao »smisaono imanentni rizik generalizovanja«. Tako se osnovni problem premešta iz pojma norme u pojam generalizacije. Očekivanja za koja važi da su pouzdano nezavisna od faktičkog događaja na koji se odnose, mogu se označiti i kao generalizovana. Na taj način se nadovezujemo na izlaganja o generalizacijama smisla (2. glava, IX). Generalizovana očekivanja ostavljaju sadržajno manje ili više neodređeno šta se tačno očekuje - na primer, kako će izgledati pločice ako se pusti da tanjir padne. Ona mogu ostaviti otvorenu i vremensku tačku, čak i to »da li će uopšte« nastupiti. Konačno, u društvenoj dimenziji ona mogu ostaviti otvorena pitanja, pre svega pitanje ko očekuje hladnokrvno, a ko ne. Nesigurnost se preuzima i apsorbuje preko vremenskih, predmetnih i društvenih generalizacija. Uprkos tome, očekivanja važe i zadovoljavaju zahteve, inače bi se od njih moralo odustati. Druga jedna funkcija generalizovanja stajala je u prvom planu prilikom pronalaska pojma u bihejviorističkoj psihologiji 138 . Ona se odnosi na problem opadanja kompleksnosti između siste137 O ovome Niklas Luhmann, »Die Weltgesellschaft«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 2, Opladen 1975, str. 51-71. 138 Upor. radi pregleda, recimo, Franz Josef Stendenbach, Soziale Interaktion und Lernprozesse, Köln 1963, naročito str. 90 i dalje. Dalji navodi su u 2. glavi, napomena 71. Preuzimanje u sociologiji vraća se na podsticaje Talkota Parsonsa. Upor. The Social System, Glencoe 111. 1951, passim, naročito str. 10 i si., 209 i dalje; isti, »The Theory of Symbolism in Relation to Action«, u: Talcott Parsons/Robert F. Bales/Edward A. Shils, Working Papers in the Theory of Action, Glencoe 111. 1953, str. 31-62 (naročito 41 i si.). U odlučujuće uvide spada: daje generalizacija uslov mogućnosti komunikacije zato što situacije ega i altera nikada nisu potpuno identične. Iz toga onda takođe sledi da sa simboličkim generalizacijama varira prostor za moguće komunikacije, što znači da se može povećati, ali i smanjiti.
446
ma i okoline. Pojam registruje dva opažanja koja otežavaju rad sa jednostavnom shemom stimulans/odgovor i objašnjava oba ova opažanja pomoću jednog pojma: s jedne strane, sistem može da odgovori istom reakcijom na različite nadražaje okoline; uprkos raznolikosti okoline bira jedinstven način reagovanja, dakle može da redukuje kompleksnost okoline. S druge strane, sistem može na jedinstvena, odnosno, konstantna stanja stvari da reaguje i različito; dakle, može sam sebe da kondicionira, da se usmeri na interne uslove koji u okolini nemaju neposredni korelat. Utoliko je on u odnosu na okolinu u specifičnim pogledima po kompleksnosti nadmoćniji. Obe funkcije apsorbovanja nesigurnosti i ujednačavanja kompleksnosti su očigledno povezane, a generalizacija je takođe pojam za ovu vezu. Sistem preuzima rizik generalizovanja, nesigurnost onoga što nije potpuno određeno i time sebi kupuje mogućnost da nejednako obrađuje kao jednako i jednako kao nejednako - već prema stanju problema u odnosu između sistema i okoline. Pojam generalizacije je naravno i sam generalizacija. On ne daje objašnjenje kako sistem dolazi do biranja generalizovanih očekivanja. On nije (ili u svakom slučaju: nije nužno) operativni pojam sistema koji generalizuje njegove strukture. Pre svega se ne izražava o razlici između srećnih i nesrećnih generalizacija. Sve su ovo veoma ozbiljni ustupci saznanju 139 . Utoliko se više radi o tome da se dođe do specifične dobiti u saznanju koja se može dostići ovim pojmom. Ona se odnosi na uslove i prateće probleme povećanja učinaka generalizacije. Najpre: generalizacija je u sistemu rekonstruisana neodređenost (samog sistema i okoline). Ona se razlikuje od čiste nepoznatosti, difuznosti, nejasnosti na taj način što zahteva ponovne specifikacije i daje im uporišta. Za to mogu postojati mnoge mogućnosti, u relativno konkretnoj ravni, na primer, takve koje mogu postati očigledne na tipičnim stvarima ili držanjima. Povećani interes, interesovanje za veću generalizaciju koja zahvata 139 Oni se mogu ublažiti kombinacijama sa teorijom evolucije (ili slično izgrađenom teorijom učenja). Iskaz tada glasi: očekivanja koja se mogu uspešno generalizovati obelodanjuju se kroz evoluciju (odnosno, kroz učenje).
447
mnogo različitog i još nepoznatog, deluje u vezi s tim strogo selektivno. On zahteva da se precizira funkcija generalizovanja očekivanja. To se dešava preko modalizovanja, preko izbora između radije kognitivnih ili radije normativnih očekivanja. Već prema tome u kom smeru se vremenski generalizuje, s obzirom na specifičnost problema očekivanja razočarenja, javljaju se različiti uslovi za ponovne specifikacije, naime spremnost na učenje, odnosno održavanje, ako ne na ostvarenje očekivanja. Pošmatrana u jednom pravcu, generalizacija je uslov učenja. Sa stanovišta učenja očekivanja se obrađuju kao znanje. Bez bilo kog generalizovanog zadiranja učenje ne bi bilo moguće ni u psihičkom ni u društvenom sistemu, jer tada različita stanja stvari nikada ne bi mogla da potvrde isto iskustvo, dakle, ne bi mogla da osnaže strukturnu dobit (reinforcement)140 . Mora se znati da bi se znanje moglo naučiti. Dakle, učenje zahteva otvorenu kombinaciju znanja koje treba održati i koje treba promeniti, i samo se u jednoj takvoj kombinaciji generalizovana, kognitivna očekivanja obrađuju kao znanje 141 . »Znanje« je semantičko simbolizovanje tačno ove funkcije. Pod ovaj pojam učenja i znanja dolazi i slučaj transformisanja neznanja. Svako viđenje sveta je kompletno. I sticanje znanja, gde ranije nije bilo ništa, zahteva otuda prestrukturisanje postojećeg stanja znanja. Ranije čovek nije znao da avokado postoji. Sada je horizont jestivog odgovarajuće proširen i čovek može da nauči da ga ima čak i u Karštatu. Prema tome, znanje je uslov i regulativ procesa učenja, tačnije: za ugradnju mogućnosti učenja u, u tom momentu, aktuelnu strukturu očekivanja. Ukoliko je potrebno da se izgrade mogućnosti učenja, mora se dakle, na odgovarajući način pripre140 Videti, npr. Alfred Kuhn, The Study of Society: A Unified Approach, Homewood 111. 1963, sir. 84 i dalje o «generalized reinforcers«. Pregled psiholoških istraživanja kod Stogdill a.a.O., str. 60 i dalje ili u prilozima Klaus Eyferth, Handbuch der Psychologie, Bd. I, Gottingen 1964, str. 76-117 (103 i dalje) i 347-370 (357 i dalje). 141 Ovo se može registrovati kao funkcionalna »definicija« pojma znanja i time istovremeno utvrditi da se pojam znanja na taj način odvaja od svih antropoloških definicija, dakle, više se ne shvata kao puki korelat određenih mentalnih sposobnosti.
448
miti stanje znanja. Ono se mora implicitno, ali onda i eksplicitno, shvatiti u njegovoj sopstvenoj promenljivosti. Ono tada više ne može naći svoju sigurnost očekivanja, svoju strukturnu vrednost u svojoj rigidnosti i nepromenljivosti, već još samo u tome da se mogu tačno navesti uslovi pod kojima je čovek prinuđen na promene. Sigurnost tada počiva na kondicioniranoj promenljivosti i najednom »još ne!« Spremnost na učenje može biti povezana sa ekstremno neverovatnim ali i sa manje ili više verovatnim, čak sa namemo uvedenim (eksperimentalnim) ulovima. Sve dok je učenje povezano sa predmetnom shemom, pojavljuje se uopšte kao kumulativno. Ako bi čovek saznao da se kod avokada radi o indijanskom metku, to ne bi poništilo znanje o jestivosti avokada, samo bi ga dopunilo. Svet postaje kompleksniji kroz primere učenja. A zaboravljanje je, naročito u društvima bez pisma, korektiv koji tome pripada 142. Dalji momenat je: da čovek sebi može dopustiti spremnost na učenje kada tačno zna pod kojim uslovima treba da promeni očekivanja i u kom smisaonom smeru. Mora postojati mogućnost da se ovi uslovi dovoljno brzo utvrde u situacijama iznenađenja i razočarenja. To opet zahteva dovoljno znanje o alternativama, poznavanje sredine, uporedna znanja - ukratko kritičnu masu kognicija koju čovek može zahvatiti. Sve su ovo uslovi ponovnog specifikovanja koji omogućavaju da se nesigurnost dopusti kao ekvivalent sigurnosti i da se zahtevi za sigurnošću odgovarajuće generalizuju. Ova obrada znanja se na prelazu ka pojmovnoj i teorijskoj konstrukciji znanja (koja sa svoje strane dobija odlučujuće impulse preko pisma i potom preko štampe) još jednom podiže u pravcu funkcije i tek time se može sistematski izdiferencirati spremnost na učenje - takođe, i upravo tamo gde ovo ide na račun starih znanja 143 . 142
143
Upor. Jack Goody/Jan Watt, »The Consequences of Literacy«, Comparative Studies in Society and History 5 (1963), str. 304-345 (308 i dalje). Upor. u vezi s ovim, koncentrisano na važnost, ali svakako ne samo na presudnost inovacije štampe, Elisabeth Eisenstein, The Printing Press as an Agent of Social Change: Communications and Cultural Transformations in Earlymodern Europe, 2 toma, Cambridge, Engl., 1979. Upor. i Jack Goody, »Literacy, Criticism, and the Growth of Knowledge«, u: Joseph Ben-David/Terry N. Clark
29 Društveni sistemi
449
Kako je ovo moguće može se objasniti samo na temelju dovoljno kompleksne teorije. Specifikacije, generalizacije i ponovne specifikacije odigravaju se zajedno i samo se tako mogu dobiti kognitivne strukture sa većom ograničenošću. I ovde se radi o amplifikaciji nesigurnosti u interesu neke specifične funkcije. Za dobit u znanju važna je sada pre svega specifikacija uslova pod kojima neki zahtev za znanjem mora važiti kao osporiv. Umesto da se zahteva dovoljna sigurnost traži se samo odnos sa dimenzijom kognitivnih očekivanja koja ide od sigurnog do nesigurnog, a ovaj strukturni deficit se kompenzira preko izrađenih potraživanja od teorije i metode, dakle preko upućivanja na strukture koje važe samo za naročito za to izdiferenciran funkcionalni sistem: za nauku 144. Ova razmišljanja vode ka specijalističkim oblastima istraživanja i ovde se moraju prekinuti. Međutim, ona dobro pokazuju daje »sociologija znanja« klasičnog stila svoj zadatak posmatrala suviše usko 145. Sa znanjem se pretenduje na kognitivno strukturisanje očekivanja - očekivanja u obliku spremnosti na promenu, ali koje čovek ne mora nužno ispuniti (svakako ne u prvi mah). Tako se očekivana ponašanja mogu povezati sa stručnim znanjem. Čovek se nada da pogodnost robe garantuje prođu, zakrčivanje ulice zaustavlja saobraćaj, bolest opravdava ostajanje u krevetu. Bezbrojna očekivana ponašanja su na ovaj način neposredno osigurana preko kognicija. Bez njih društveni život ne bi mogao da funkcioniše. Ovo važi pre svega za sve ono što je na temelju iskustva nemoguće, na primer, da se istovremeno bude na različitim mestima, da se učestvuje na različitim sednicama; ali i za obi144 O ovome bliže Niklas Luhmann, »Die Ausdifferenzierung von Erkenntnisgewinn: Zur Genese von Wissenschaft«, u: Nico Stehr/Volker Meja (Hrsg.), Wissenssoziologie, Sonderheft 22 (1980), Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Opladen 1981, str. 102-139. 145
Ovde se ne može dovoljno iscrpno ući u razloge za ovo. Oni se delimično nalaze u »materijalističkom« nasleđu, delimično u problematici istine u koju se čovek upušta iskazima o istinama i koja se preko tipskih teorijskih rešenja samo nedovoljno prečišćava, delimično i u suprotstavljanju strogo naučne istine i ideologija. Ovome treba dodati da se iz razloga diferenciranja disciplina, istraživanja teorije učenja naseljavaju pre svega u psihologiji, a ne u sociologiji. Ipak se danas povećavaju nastojanja da se šire razume sociologija znanja. Upor. upravo navedeni zbornik Niko Štera i Folkera Meje.
450
lje signala na koje čovek reaguje tako što ih prima na znanje - na primer, povećanje cena, povećanje saobraćaja ili, ne kao poslednje: postojani fakticitet umiranja. Posmatrano sa stanovišta generalizacije ovo znači: da se vrednost strukture kognitivnih očekivanja, dakle njihova sposobnost da povežu događaje i posebno delanja, može povećati kada polazi za rukom da se uračunaju veće kontingencije. Tako se omogućuje izgradnja kompleksnijih društvenih sistema. Ali, oštrije profilisanje specifičnog kognitivnog stila očekivanih generalizacija istovremeno znači da diferencija kognitivno/normativno postaje važnija i da se starija simbolizovanja - recimo znanja kao mudrosti ili osnova normativnih sistema kao prirode - na taj način ukidaju 1 4 6 . Potpuno isto stanje stvari može se, mutatis mutandis, pokazati u području onih generalizacija koje su povezane sa normativnim očekivanjem. Ovde povećavanje očekivanih mogućnosti poprima formu prava. Povećavanje i ovde teče preko ograničenja (i time: preciziranja) očekivanja koja za to dolaze u obzir. Nije svako normativno očekivanje eo ipso kvalifikovano kao pravo. Mora se dodati da se konsenzus ne može podmetnuti samo za normativni stil očekivanja, već i za spremnost na sankcije i za rešavanje eventualnih sukoba u slučaju razočarenja. Utoliko pravo ni u kom slučaju nije samo sredstvo za rešavanje društvenih sukoba, već je najpre i primamo sredstvo za proizvodnju društvenih sukoba: oslonac za zahtevanja, potraživanja, odbijanja i to upravo tamo gde se otpor očekuje 1 4 7 . Osim toga, iz ovog zahteva za podmetnutim konsenzusom proizlazi i restrikcija predmetne generalizacije: ona se mora dovoljno razsubjektivizovati, osloboditi od partikulamih odnosa sa povremeno očekivanim, jer se samo tada može dovoljno sigurno podmetnuti društvena pomoć u slučaju razočarenja bez ličnog poznavanja u to upletenih ličnosti. Prema tome
146
147
Kao tako često u društveno-kultumoj evoluciji, ni ovo nije bio pravolinijski napredak. Ispada, naprotiv, da se semantički naslov mudrost (sagesse) i priroda u toku premeštanja na svesne, modeme osnove oko 1600. najpre upravo jače naglašavaju; tako kao da se radi o tome da se osvedočena terminologija baš sada uzglobi. Upor. Niklas Luhmann, »Konflikt und Recht«, u: isti, Ausdifferenzierung des Rechts: Beiträge zur Rechtssoziologie und Rechtstheorie , Frankfurt
451
pravo nastaje u okviru specifičnih zahteva za kongruentnim generalizovanjem u vremenskom, društvenom i predmetnom pogledu 148 . Pravo nastaje rudimentarno, isto kao nauka, u svim društvenim sistemima i takođe bez rekursa na oficijelno, državno ustanovljeno i sankcionisano pravo - dakle, i u organizacijama, porodicama, u grupama koje razmenjuju poštanske marke, u odnosima suseda itd. Nijedan sistem ne može duže vreme da koristi kognitivna, odnosno normativna očekivanja, a da ne dotakne znanje, odnosno pravo. Pri tome se može raditi o selektivno prihvaćenom znanju, odnosno pravu, ali i o novim tvorevinama sa samo sistemski specifičnim dometom. Otuda znanje i pravo, istorijski posmatrano, postoje mnogo pre nastanka gradskih, stratifikovanih, politički konsolidovanih društvenih sistema. Ali, tada evolucija daje takvim društvenim sistemima dobit u učinku koji preinačava to što kao znanje, odnosno kao pravo može naći široko društveno priznanje - i opet: kroz ograničenje i proširivanje koje na njemu počiva, mogućnosti izgradnje strukture. Oficijelno važeće znanje, odnosno pravo pretvara se u tekst, kodifikuje se, postaje takoreći »krajnja instanca« za sumnjive, nove tvorevine 149. Ali bez obzira na ovo, održavaju se sistemski specifične strukture očekivanja sa kvalitetom znanja, odnosno prava - tako recimo znanja i zahtevanja koja u porodicama proizlaze iz vremena kada deca idu na spavanje, donošenja poklona sa dužih putovanja, iz navika u vezi sa hranom itd. Ako je na ovaj način moguće da se paralelno postave dobiti u strukturi koje se posreduju preko znanja i prava, time se ne dobijaju samo polazna stanovišta za sociologiju znanja i sociologiju prava. Naprotiv, paralelna pozicija ove vrste, koja se ne može posmatrati kao čisto slučajna, potvrđuje takođe opštiju teorijsku dispoziciju teorija sistema. One čine verovatnim u najmanju ruku 148
O ovome iscrpnije, Niklas Luhmann, Rechtssoziologie a, a. O., str.
i dalje. 149 Ovo se može jako dobro pratiti i u semantičkoj ravni - recimo preko razvoja pravnih pojmova, pravnih tipova, konačno na konceptu »pravnih izvora«. Upor. u vezi sa poslednjom pomenutom temom, Niklas Luhmann, »Die juristische Rechtsquellenlehre in soziologischen Sicht«, u: isti, Ausdifferenzierung des Rechts, a.a.O., str. 308-325.
452
- na ovom mestu se ne može raspravljati o zahtevima u obliku strogo naučnog dokazivanja - da se povećanje strukturnih učinaka omogućuje kroz generalzacije očekivanja koje, sa svoje strane, selektivno obuhvataju samo deo područja mogućeg očekivanja, i koje se u ovoj selekciji orijentišu prema diferenciji kognitivnih i normativnih očekivanja i to zbog toga što se baš sa ovom diferencijom ponovo formuliše u svim temporalizovanim sistemima dominantni problem vremena.
XIV U prethodnim odeljcima zadržali smo mišljenje da su očekivanja, kada nose teret strukture, više ili manje u stanju da razočaraju. Mogućnost da se bude razočaran tako postaje problem samog očekivanja, problem njegove sigurnosti i njegove stabilnosti. Mora postojati mogućnost da se opasnost od razočarenja apsorbuje već u samo očekivanje; kada to ne polazi za rukom, mogućnost razočarenja povratno deluje simbolično-destruktivno na očekivanje. Određeni konteksti očekivanja ovde su osetljiviji od drugih; tako, na primer, očekivanje života ili očekivanje rente. Bilo šta što može dovesti do gubitka života ili rente izbegava se u skladu sa mogućnostima i to, naravno, uvek od ljudi koji još nisu umrli. Ovo stanje stvari velike strukturalne osetljivosti na čistu mogućnost simboliše se pojmom mira - pojam suprotan strahu koji u novije vreme ne pokriva samo životna očekivanja, već i očekivanja rente ili čak očekivanja izobilja bilo koje vrste 150 (istina pod pretpostavkom da šteta bilo koje vrste daje ljudima povod
150 Da bismo ublažili zastrašivanje pokrićemo ovo sledećom definicijom: »Mir nije samo odsustvo rata, već je i odsustvo bilo kog oblika lične ili strukturalne sile. Pored toga u njemu je prisutna ekonomska, politička i društvena svetska pravda kao i potpuno, svestrano razoružanje, novi sistem svetske privrede i život u ekološkoj ravnoteži. Bilo bi pogrešno razumeti ga statično kao konačno stanje. Naprotiv, on je uvek iznova kroz asocijaciju i disocijaciju nenasilni sigurnosni produkt dinamičkih, procesualnih svetskih odnosa« (Klaus Schütz, Mobilmachung für das Überleben als Aufgabe von Friedensforschung, Friedenspädagogik, Friedensbewegung, Waldkirch 1981, str. 26). Ovaj pojam mira objavljuje istinski zahtev za suverenitetom: jer on zabranjuje drugome svaku silu i zadržava je za sebe (»u najvećoj meri nenasilno«).
453
za agresivnost). Mir je u ovom smislu strukturalni uslov par exellence. Pod mirom se ne razume samo pozitivni korelat negativnog vrednovanja određenih događaja, već vrednost izgradnje strukture njegovog izbegavanja: ukoliko bi čovek morao da ga očekuje, suviše toga bi postalo nemoguće. Međutim, razočarenja nisu samo aspekt očekivanja, ona mogu faktički da nastupe. U ustanove za zaštitu strukture društvenih sistema otuda spadaju i mere za postupanje sa faktički nastalim razočarenjima. Takve mere pripadaju kontekstu očekivanja, one, sa svoje strane, osiguravaju očekivanja. Ali, one služe i za slabljenje simboličkog i faktičkog dometa neočekivanih razočarenja. U okviru ovog stanovišta želimo da ih nazovemo ustroj-
stvom za uređenje razočarenja. U suštini se radi o tumačenju razočarenja i o sankcijama primenljivim već prema tome da li razočarenje dolazi od kognitivnih ili normativnih očekivanja. Objašnjenja razočarenja služe za ponovno normalizovanje nastalog stanja stvari. Za ovo postoje, pre svega u starijim društvenim formacijama, brojni primeri. Oni se mogu razlikovati od normalnih kognicija po tome što su specijalizovani za to da ograničavaju zahteve za učenjem, da izoluju pojedinačni slučaj i da ga učaure kao poseban slučaj bez dometa. Takvu funkiju imaju magijske radnje, verovanja u veštice, ali i pretpostavke o sreći i nesreći 1 5 1 . Čini se da u modemom drštvu na ovo mesto dolazi hladnija semantika »nesreće« 1 5 2 . Nesreća nije prodiranje naročitih moći, nije ni noročiti (redak) uzrok, već je kompleksnosti prilagođena konstelacija uzroka koja se kao takva retko obistinjuje. Dotična očekivanja se time štite od preteranih zahteva za učenjem i to naročito u povezanostima događaja u kojima se može doći do podjednako sigurne zamene za očekivanje koja bi mogla da uskoči. Čini se da je slično ubedljivo i objašnjenje preko »nesposobnosti«; i ona ograničava nužnosti učenja na pojedinačni slučaj, na deficite neke pojedinačne lično151 Uostalom, i ovde zapanjuje intenzivna upotreba ovih brzo zastarevajućih sredstava u 16. i 17. veku. S obzirom na evoluciju koja brzo napreduje, čovek najpre poseže za oblicima uređenja razočarenja, dok ona upravo preko njih ne izgube svoju verovatnoću. 152 O ovome gore, odeljak XII.
454
sti koji se mogu objasniti i, uostalom, ostavlja nedirnut osnov 153 . Objašnjenja razočarenja danas daju precizne rezultate koji se mogu uključiti u kognitivnu sliku sveta i uspostavljenu postojanost nauke, i ona restituišu sigurnost očekivanja na način: »zaista spremna na promenu, ali bez dovoljnog povoda za promenu«. Kod normativnih očekivanja pre treba rešiti problem nadpritiska. Ovde se razočarani ohrabruju da pokažu da ostaju pri svojim očekivanjima, da provociraju sukobe i da po mogućnosti u njih prodru. Ko u vezi s tim postaje agresivan, njemu je teško prići jer mu čovek po sebi mora dati za pravo. Međutim, posledice mogu daleko prevazići povod. A ono što stoji na vidiku kao javna podrška, i tako doprinosi odlučnosti očekivanja, može postati problem kao colere public (Dirkem) s obzirom na kršenje prava. Veruje li se izveštajima iz vrlo starodrevnih društava, izgleda da je kontrola ovog problema bila povod za nastajanje pravnih propisa koji su onda tek sekundarno proizvodili sigurnost očekivanja I zbog toga su zadržavani, negovani i poboljšavani 154. Rešenje se ponovo nalazi u izboru oblika koji može kombinovati pojačavanja i kanalisanja. Ovo rešenje se može otkriti kroz razvoj prava, pre svega kroz njegov model uspeha: smeti se žaliti, ali ne odlučivati i prisiljavati. Sistemska osnova za takve učinke selekcije i stupnjevanja nalazi se u društvenom sistemu i u njegovim funkcionalnim ustrojstvima i podsistemima. Ona se ne može, uprkos tome što svaki društveni sistem gradi stavove za sopstveno znanje i sopstveno pravo i sopstvene oblike uređenja razočarenja, u svakom sistemu garantovati krajnjim sredstvima. I ovo je jedan aspekt selektivnosti rešenja problema koji omogućuje neverovatno. Ali to ima posledice. Pre svega, time se zaoštrava diferencija sistema i okoline u ravni sistema interakcije. Oficijelna kultura znanja je jedva primenljiva u svakidašnjici za objašnjenje razočarenja, a ovo naročito važi i 153 Poseban aspekt ovog toposa je: da se time normativna očekivanja naknadno mogu prestilizovati u kognitivna. Upor. u vezi s ovim, Lawrence D. Haber/Richard T. Smith, »Disability and Deviance: Normative Adaptations of Role Behavior«, American Sociological Review 36 (1971), str. 87-97. 154 Upor. Alfred R. Radcliffe-Brown, The Andaman Islanders (1922), naved. prema izdanju Glencoe 111. 1948; Ronald M. Berndt, Excess and Restraint: Social Control Among a New Guinea Mountain People, Chicago 1962.
455
za prilagođavanja razočarenja funkcionalnim sistemima samog društva 155 . Isto je tako problematično juridifikovanje mogućnosti, očekivanja i razočarenja u dnevnom životu i posebno u zgusnutim, na reprodukciji zasnovanim interakcionim sistemima 156. S jedne strane, interakcija to mora da radi sa posledicama modela doteranih društvenih rešenja problema; a s druge strane su ova rešenja problema povezana sa istaknutom tipikom nekog društvenog sistema i ne mogu se bez ustezanja preuzeti u interakciji 157 . Diferencija kao takva postaje od slučaja do slučaja svesna i postaje odnosna tačka za nove razvoje koji su sa tim povezani. U 17. veku se ovaj problem, ako ne posmatrao onda ipak praktikovao, kao alternativa. Sjedne strane su postojale jasne tendencije da se o miru brine preko političkog centralizma s uračunavanjem pravnog sistema. Ova su stremljenja imala dugoročna društveno-strukturalna i semantička dejstvovanja. Pored toga, postojala su i nastojanja da se u ravni interakcije stara o miru kroz uglađenu društvenost, galantnu konverzaciju, civilizovanost gestova i jezika i pre svega: kroz norme protiv prepiranja, otvorenog protivrečenja i protiv tema kao što su religija i politika, koje su ovo morale da podstiču 158. Ovi modeli ponašanja su ipak bili orijentisani na gornje slojeve. Oni se nakon ukidanja stratifikovanog društvenog poretka svakako ne mogu nastaviti kao očekivanje kultivisanosti. U ravni interakcije pre se može predvideti »permissiveness« (»dopuštenost«) i proizvoljnost dok se briga za mir stavlja potpuno na teret društva koje za to ubira zahvalnost u vidu nezadovoljstva.
155
Upor. u vezi s ovim, Robert E. Lane, »The Decline of Politics and Ideology in a Knowledgeable Society«, American Sociological Review 31 (196), str. 649-662, a pored toga i raspravu u istom časopisu 32 (1967), str. 302-304. 156 O ovome Niklas Luhmann, Kommunikation über Recht in Interaktionssystemen, a.a.O. 157 Ovde pretpostavljamo razlikovanje više oblika izgradnje društvenih sistema koje smo naveli u Uvodu. Upor. i 10. glavu. 158 Upor. kao pregled i upućivanje na savremenu literaturu, Norbert Elias, Die höfische Gesellschaft, Neuwied 1969; Christoph Strosetzki, Konversation: Ein Kapitel gesellschaftlicher und lierarischer Pragmatik im Frankreich des 18. Jahrhunderts, Frankfurt 1978; Niklas Luhmann, »Interaktion in Oberschichten: Zur Transformation ihrer Semantik im 17. und 18. Jahrhundert«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 72-161.
456
XV Kao krajnje sredstvo sigurnosti strukture obično važi latentnost funkcije struktura ili čak latentnost same strukture. Šta pod ovim treba tačno razumeti, mora se bliže analizirati 159. Sociolozi se po pravilu zadovoljavaju, ukoliko se prosto ne prepuštaju ustanovljenosti i samorazumljivosti pojma, definicijom latentnosti kao nedostajuće svesnosti. Cesto se jače zaoštrava tezom da se radi o nerazumevanju. Nemogućnost stvaranja svesnosti tada ima svoj uzrok u samoj funkciji latentnosti; ili se radi o srećnoj simbiozi nesposobnosti da se sve vidi i sve zna sa zamračivanjima političkog poretka 160 . Prema tome, latentnost ima kao nedostajuća svesnost značenje za psihičke i za društvene sisteme. Povezanost psihičkih i društvenih sistema se tako pomera u nesvesno. Sociolozi koji se više ne usuđuju da veruju ni u prirodu ni u um, veruju tada još makar u latentnost. U neznanju je čovek nedužan, sa sobom saglasan, a istovremeno sociolog se nalazi isključen iz ovog nesvesnog konsenzusa nesvesnosti: nalazi se pred kapijama kroz koje bi mogao da unese destruktivno znanje. Nalazi se u poziciji posmatrača koji istovremeno može da opaža znanje i neznanje, manifestne i latentne »sadržaje« 161, što nije moguće za posmatrani 159 Interesantan predlog koji, međutim, sasvim ignoriše problem stvari, dolazi od Colin Campbell, »A Dubious Distinction: An Inquiry' into the Value and Use of Merton’s Consepts of Manifest and Latent Function«, American Sociological Review 47 (1982), str. 29^-4. On redukuje problem na diferenciju perspektive sveta života i naučne (sociološke) perspektive. 160 Takva shvatanja nisu nužno povezana s reči »latentan«, ali najbolje izražavaju njen dobro poznat smisao. Upor. npr. Wilbert E. Moore/Melvin M. Tumin, »Some Social Functions of Ignorance«, American Sociological Review 14 (1949), str. 787-795; Arnold Gehlen, »NichtbewuBte kulturanthropologische Kategorien«, Zeitschriftfurphilosophische Forschung 4 (1950), str. 321-346; Robert E. Lane, Political Life: Why People Get Involved in Politics, Glencoe 111. 1959, str. 113 i si.; Louis Schneider, »The Role of the Categoy of Ignorance in Sociological Theory: An Exploratory Statement«, American Sociological Review 27 (1962), str. 492-508; Heinrich Popitz, Uber die Praventivwirkung des Nichtwissens: Dunkel161 ziffer. Norm und Strafe, Tubingen 1968. Tako u vezi sa snovima Frojda. I u sociologiji se problem latentnosti pri-
godno odnosi na smisaone sadržaje, sadržaje, teme. Videti, recimo, Fritz J. Roethlisberger/Wiliam J. Dickson, Management and the Worker, Cambridge Mass. 1939, str. 265 i dalje (manifest vs. latent content of complaint) (manifestni vs. latentnom sadržaju pritužbe) ili sasvim slično, Alvin W. Gouldner, Wildcat Strike, Yellow Spring Ohio 1954.
457
predmet. Kao posmatrač on koristi pretpostavku da latentnost ima funkciju u sistemu 162 koja se sastoji u dovođenju manifestnih i latentnih struktura u sklop poretka a time i prekoračivanja mogućnosti samoopažanja njegovog predmeta. U okvirima teorije samoreferencijalnih društvenih sistema ovaj koncept se mora u višestrukom pogledu modifikovati. Pre svega jača podela psihičkih i društvenih sistema vodi ka izbijanju problema latentnosti već prema referenciji sistema. Mora se praviti razlika između psihički ostvarene svesti i komunikacije. Na odgovarajući način treba praviti razliku između latentnosti svesti i latentnosti komunikacije. Svest pripada (interpenetrirajućoj) okolini društvenih sistema, a latentnost svesti (nesvesnost, neznanje) je otuda najpre samo pretpostavka okoline za izgradnju društvenih sistema. Sveznajući psihički sistemi bi se nalazili u međusobnom odnosu u punoj transparentnosti i zato ne bi mogli da grade društvene sisteme. Od toga treba razlikovati latentnost komunikacije u smislu nedostajanja određenih tema za omogućavanje i upravljanje komunikacijom. Svakako postoje veze pošto komunikacija zahteva dovoljnu količinu svesnosti i, obrnuto, svest prisiljava na komunikaciju. Ipak, postoje specifične društvene regulative koje drže pragove komunikacije i svesno sprečavaju moguće komunikacije; i postoji, obrnuto, ogromna terapeutska industrija koja se trudi da proizvede svest i to baš tamo gde propadaju vlastite nužne latentnosti. Upravo kao svest psihički sistem može doživeti nemogućnost komunikacije. Samo se ljudi (a ne, na primer, životinje) u ovom smislu mogu savladati, samo se njihovo komunikaciono ponašanje može uredti i sprečiti preko svesti. I obrnuto, komunikacija se može započeti da bi se svest proširila i u svest uvele teme koje je moguće formulisati 163. Celokupna teorija latentnosti mora se, dakle, izraditi na dvostrukom koloseku. Osnovni koncept diferencije okoline i sistema prisiljava na razlikovanje latentnosti svesti i latentnosti komuni162 163
Navodi literature u vezi s ovim su u 1. glavi, napomena 120.
I ovde se, uostalom mora revidirati »model prenošenja« teorije komunikacije. Ne treba misliti samo na slučaj da alter nešto već zna, a ego to kroz komunikaciju saznaje i onda to takođe zna. Naprotiv, komunikacija je na obema stranama genuin proizvođač svesti: i onaj ko saopštava često proizvodi sadržaje svesti tek tokom govora.
458
kacije, i to upravo onda kada se teorija zasniva na izradi interdependencija. Osim toga, moraju se za obe vrste latentnosti razlikovati najmanje tri stepena situiranja problema. Postoji (1) čisto faktička latentnost u smislu neznanja i neobaziranja pri izboru tema procesa komunikacije; dalje (2) faktička latentnost koja počiva na nemogućnosti znanja, odnosno, komuniciranja (tako kao što Grci nisu ništa znali o orguljama i o tome nisu mogli ni da komuniciraju); i postoji (3) funkcionalno-strukturalna latentnost, naime latentnost sa funkcijom zaštite strukture. Samo poslednji navedeni slučaj je zapravo istaknuti slučaj, i to samo dok ga ne pokriva faktička nemogućnost. Ako je strukturama potrebna zaštita latentnosti onda to ne znači da bi svesnost, odnosno, komunikacija bile nemoguće; već to samo znači da bi svesnost, odnosno, komunikacija strukture razorile, odnosno, izazvale značajna prestrukturisanja i da ovaj izgled sadrži latentnost, dakle blokira svesnost, odnosno komunikaciju. Posebno je za analizu ovog trećeg slučaja funkcionalno-strukturalne latentnosti neophodna orijentacija na diferenciju latentnosti svesti i latentnosti komunikacije, jer baš ova diferencija podaruje funkcionalno-strukturalnoj latentnosti njen prekami karakter kako za psihičke, tako i za društvene sisteme. Svest može da podrije društvene latentnosti dok tera na komunikaciju 164; i 164 Na ovo se može nadovezati analiza vica i ironije. U ovim oblicima svest može sebe samu predstaviti kao pogrešnu, ali ipak kao svesno pogrešnu. Pravi se takoreći kategorijalna greška, zamena ravni, nemoguća atribucija da bi se prodrlo u društvenu latentnost i da bi se ona istovremeno uvažavala. Geg opravdava sredstva - a ovo se može još reći i kada se osporava pravo na ironiju. (Uostalom, i istorija reči »gag« daje doprinos stvari, naime razvoj ide od poveske za usta, grča donje vilice preko improvizacije šale, prvobitno u slengu, a onda sve više i u normalnom govoru kao strana reč). Vic može da deluje u pravcu solidarisanja i to tako što polaže pravo na pretpostavku skrivenog razumevanja, dakle na svest, ne gradeći iz toga društvene strukture. Upravo je zbog toga za to neophodna forma pojedinačnog događaja: vic mora biti nov i neponovljiv. Mora da iznenadi, ali ne sme da podučava. Mada vrlo kompleksno polaže pravo na svest on se mora brzo shvatiti tako da se kao događaj može zajednički aktualizovati. a da se pri tome ne mora stvoriti konsenzus u vezi s asociranim. Dakle, on aktualizuje društvenu dimenziju ne tematizujući je komunikativno. On ne povezuje. On preseca svaku dalju komunikaciju, svako naknadno pitanje, svako nastojanje da se dalje tumači tako što bira formu paradoksa.Da vic usmerava pravac napada na društvene latentnosti može se uostalom sagledati i u tome što su zabranjeni vicevi na račun prisutnih, tj. na račun svesti norma čiji se eksplicitni oblik može pratiti daleko unazad u istoriji literature o konverzaciji.
459
obrnuto, komunikacija može da sabotira psihičke latentnosti posebno u obliku komunikcije o komunikaciji onoga ko se definiše kao neko ko teži da svoje latentnosti zaštiti i prikrije 165 . Psihički, odnosno društveni sistemi se uzajamno ugrožavaju već i na taj način što se njihove potrebe latentnosti ne slažu i što njihovi operativni procesi nisu identični. S obzirom na problematičnost prirode održavanja latentnosti utoliko je važnije da se problem o kome se radi dovoljno jasno shvati. Ovo naročito važi ukoliko se problem prosto ne odbacuje definisajem kao faktička nemogućnost, dakle ne dovodi se nazad samo na ograničenja kapaciteta, na granice pažnje ili na ograničeni kapacitet tema društvenih sistema. Granice kapaciteta, kao što smo sasvim uopšteno videli, prisiljavaju sisteme svake vrste na redukciju kompleksnosti, na samopojednostavljivanje, na samoselektivno realizovanje njihovih mogućnosti. Sve što se na taj način osenči ostaje čisto faktički latentno i utoliko je samo ostatak veličine bez funkcije. Mnoge od osenčenih mogućnosti mogu se prihvatiti kada je kapacitet slobodan, a vreme i prilika su povoljni. Ovde bi se moglo govoriti o »bezazlenoj latentnosti«. Druge mogućnosti ipak protivreče premisama ili rezultatima strukturalne selekcije - tako recimo sve što objašnjava da se čovek nije oženio «iz ljubavi« 166 . U ovim i samo u ovim slučajevima struktura se štiti - ovde u kulturnom imperativu ljubavi - preko »funkcionalne latentnosti«, što uglavnom znači da sama funkcija strukture mora ostati latentna. Dakle, u selektivnost spada da ona diferencira još i ono što nije uzeto u obzir. Njeno područje eliminisanja nije prosto samo siva masa, već se u njemu odslikavaju zahtevi selekcije strukture. U VII odeljku smo razlikovali kao oblike ove selekcije (a time: kao forme »manifestovanja« strukture) hijerarhiju i funkcionalnu orijentaciju. Svaka od ovih struktura proizvodi, to je naša hipoteza, latentnosti koje joj se pridodaju. Što je više neki sistem hijerarhizovan utoliko se jasnije ističu forme čija je latentna 165 Suprotna figura vicu ovde je profesionalno ponašanje terapeuta i legitimisanje njegovih ciljeva koji se definišu preko pojmova zdravlja. 166 O ovome Jürgen Habermas kao prosvetitelj, »Illusionen auf dem Heiratsmarkt«, Merkur 10 (1956), str. 996-1004.
460
funkcija potvrđivnje latentnosti hijerarhije 167 . Ovo važi, na primer, za delimično negativno, delimično individualističko, u svakom slučaju na »odricanju« zaustavljeno toniranje semantike oblika života koji se odvijaju izvan indijskog kastinskog poretka 168. Slično se može pretpostaviti za srednjovekovne oblike ironične, subverzivne (ali tada ne ozbiljne), obrnute obrade oficijelnih religioznih i političkih zahteva za važenjem 169. Luda živi na dvoru. I poznata »ljubavna udvaranja«, koja ljubavna pitanja rešavaju kao pravna pitanja, proizvode maiksime i kazuistike i na ovaj način uređuju »njihovo carstvo« - čini se da i ova ljubavna udvaranja prikazuju vladajući (i od strane muškaraca zagospodareni) poredak kao zabavnu inverziju 170. U prilog ovome govori, između 167
168
169
Formulacija svesno naglašava udvostručavanje latentnosti. Oficijelna struktura mora držati latentnim druge mogućnosti na koje bi se mogla razložiti, ali to ne može biti njena funkcija. Zbog toga se stvaraju oblici čija se funkcija odnosi na potrebu latentnosti drugih oblika, a pri tom funkcija mora ostati latentna. Ovo se stanje stvari i suviše jako skraćuje kada se dovodi na uobičajenu formulu »stabilizacije sistema«, a iz istih razloga je i odavno uvedeni pojam kontra-strukture, kontra-kulture, counter-mores itd., suviše neodređen. On pokriva sve moguće surogate zadovoljenja, »ventil običaje« itd. Upor., recimo, Talcotl Parsons, The Social System, Glencoe 111. 1951, str. 168 i si. o »adaptive structures«', Harold D. Lasswell/Abraham Kaplan, Power and Society, New Haven 1950, str. 49 i si., o »countermores«; dalje, J. Milton Yinger, »Contraculture and Subculture«, American Sociological Review 25 (1960), str. 625-635. Upor. u vezi s ovim, Louis Dumont, Homo Hierarchicus: The Caste System and Its Implications, London 1970, isti, Religion, Politics and History in India: Collected Papers in Indian Sociology, Paris 1970, naročito str. 33 i dalje, 133 i dalje. Upor. u vezi s ovim važna istraživanja, Mikhail Bakhtin, Rabelais and his World, Cambridge Mass. 1968; dalje, Rainer Warning, Funktion und Struktur: Die Ambivalenzen des geistlichen Spiels, München 1974; David Gross, »Culture and Negativity; Notes Toward a Theory of Carnival«, Telos 36 (1978), str. 127-132, i sistematično vodeći dalje, Hans Ulrich Gumbrecht, »Literarische Gegenwelten, Karnevalskultur und die Epochenschwelle vom Spatmittelalter zur Renaissance«, u: isti, (Hrsg.), Literatur in der Gesellschaft des Spâtmittelalters, Heidelberg 1980, str. 95-144. Model karnevala je, uostalom, upotrebljiv i u nehi-
461
ostalog, tačnost kopije pri preokretu polnih uloga 171 . Dalje se može misliti na domišljatost sluga i sluškinja u pozorištu 18. veka bez kojih se ništa ne bi moglo dogoditi, zatim na sleng, argo ili situacioni vic nižih slojeva. Dakle, čini se da je za hijerarhiju tipično (i naročito: za stratifikovani društveni poredak) da svoj vlastiti izbor forme potvrđuje tako što dopušta semantičke varijante koje povlače za sobom i druge mogućnosti i povezuju ih, ali ne nastupaju kao alternative hijerarhiji. Hijerarhija se obrađuje kao funkcionalno nezamenljiva i upravo ova prethodna odluka omogućuje, sa svoje strane, da se smiaonim sadržajima koji slobodno igraju oko hijerarhijskog da istaknuti oblik: u vidu preokreta, u vidu parodije, u vidu napada koji ne treba da se odbrani jer se on vodi kako odlučno tako i neozbiljno. I u hijerarhizovanim organizacionim sistemima se mogu opažati funkcionalno ekvivalentni, mada i potpuno drugačiji oblici. Za ovo područje prisutno je pod oznakom »neformalna organizacija« bogato istraživanje 172. I ovde se ocrtavaju rešenja tako što se komunikacija o hijerarhijski strukturisanoj organizaciji i odgovarajuća kritička izgradnja svesti teško mogu sprečiti u neformalnom području, i što se istovremeno vodi računa o tome da se neformalna komunikacija ne može zameniti sa samim potvrđivanjem organizacije i ne može se smatrati promenom formalne organizacije i njenih aktivnosti. Može se opsežno većati o tome kako se pretpostavljeni uklanja, uključuje, upošljava, ponaša; ali to, podrazumeva se, ne menja ništa na tome daje on pretpostavljeni i upravo to potvrđuje, jer samo pod ovom pretpostavkom takva neformalna komunikacija ima smisla. Hijerarhija prenosi, tako možemo da zaključimo, svoju vlastitu izrazitost na njeno područje latentnosti. Ona to omogućuje i smisaonim odnosima koji joj se ne pokoravaju, jer suviše strogo 171 Ovaj momenat nedostaje i kasnijim, beznadežno ozbiljnim feminističkim pokretima koji su započeli u 17. veku, a pripadaju i savremenom svetu. 172 I ovde svakako pokazuje slabost čiste suprotne pojmovnosti, odnosno, zaustavljanja na suprotne strukture (videti napomenu 167). Upor. kritiku teorijskog sadržaja takvih klasifikacijskih disjunkcija kod Martin Irle, Soziale Systeme: Eine kritische Analyse der Theorie von vormalen und informalen Organisationen, Göttingen 1963. U suštini bi obuhvaćeni i dokumentovani materijal morao da se dalekosežno ponovo analizira u okviru teorijskih perspektiva.
462
bira da bi pronašla oblike koji upravo ovo izražvaju i pri tom istovremeno osvedočuju selekciju hijerarhije. Ovo postaje nemoguće u meri u kojoj se odnos prema jedinstvu sistema može izgraditi samo još preko orijentacije na problem i preko povezanosti sa funkcijom. Pitanje je: šta onda još nužno štiti područje latentnosti strukture, specifičnost njene selekcije, samopojednostavljivanje sistema? Ovaj se problem može posmatrati i kroz rizike u koje se neki sistem upušta kada svoje jedinstvo utvrđuje kao selekciju strukture. Hijerarhija se može preokrenuti, može izazvati kratak spoj, može se učiniti netranzitivnom. U specifičnim pogledima hijerarhija je ranjiva i upravo se to može iskoristiti u suprotnoj semantici da bi se pronašli oblici za igru u koje se prevodi kontingencija hijerarhije. Funkcioanlnoj orijentaciji ne nedostaje samo za to neophodna pregnantnost, njoj nedostaje i odgovarajuća specifikacija rizika i mogućnosti preokreta. Ona je sama već formulisana, naime, formulisana ekvivalentnost za rešenja problema, mogućnosti razmene, mogućnosti zamene. Ako nešto ne ide, ide nešto drugo. Pritisak konformnosti je manji, ali istovremeno i neizbežniji jer je pristup alternativama kanalisan funkcionalno uređenom strukturom. Tada forme deluju umirujuće već i zbog toga što čine vidljivim šta bi na njihovo mesto moglo da dođe i koliko bi to koštalo 173 . Kada polazi za rukom da se predstavljanje jedinstva sistema u sistemu razhijerarhizuje i umesto na ovo, da se odnosi na funkcije, hijerarhije se ne ukidaju, ali se mere po svojoj funkciji i tako se razsupstancijalizuju. One se mogu kritikovati tamo gde se ne vidi dovoljna funkcija - na primer, kao nejednaka raspodela prema društvenim klasama; one se potvrđuju tamo gde je njihova 173
Tipičan primer: studijska komisija za reformu javnog službenog prava (1970-1973) odredila je da se savremeni sistem zbrinjavanja zameni povezivanjem zbrinjavanja službenika sa opštim penzijskim osiguranjem. Ove varijante su se u različitim pogledima izjednačile. Tekući dodatni troškovi promene procenjeni su na više stotina miliona DM godišnje. Sve je ostalo po starom. Upor. Bericht der Kommission, Baden-Baden 1973, str. 333 i dalje. Čak i tamo gde bi se manje očekivalo nalaze se potvrde istog mentaliteta, recimo u predstavama Pascal Bruckner/Alain Finkielkraut, Le nouveau desordre amoureux, Paris 1977, o zameni na organizam orijentisanih seksualnih tehnika više feminiziranim coitus reservatus po kineskim receptima.
463
funkcija evidentna, a funcionalni ekvivalenti nisu na vidiku tako pre svega u formalno organizovanim društvenim sistemima 174. Funkcionalna zamena za hijerarhiju je, međutim, samo funkcionalna orijentacija sama, i pitanje je onda šta je sa njenim latentnim potrebama. Ne može se očekivati da u vezi s funkcijom postoje isto tako izrazite kontra-kulture kao u vezi s hijerarhijama. Očigledno je da povremeno uređena forma ne zadovoljava u potpunosti funkcionalno uslovljavanje. Ona ohrabruje čak i na kritiku, jer svoje jedinstvo ima u principu uslovljene zamenljivosti svih figura. Tako »alternativa« kao formula kritike postaje apsolutno formula legitimacije. Ono što može da nastupi kao alternativa ima pravo na saslušanje i pravo na šansu održavanja. Takav aranžman bi mogao biti samodovoljan. O ovom pitanju ćemo raspravljati u sledećem odeljku sa stanovišta granica sociološke prosvećenosti. Sada se, ipak, bez osiguranja empirijskih i teorijskih temelja rasuđivanja, pre ima utisak da se formulisana kontingencija funkcionalizma, sa svoje strane, ne može ustanoviti kao nužna. Beskrajno su prisutna neprihvatljiva životna načela. Njihotf jezik je, gde god se govori o »kritici« i o »alternativama«, upravo jezik dominantnog poretka. Međutim, tako se ne može formulisati u latentnom području nekog funkcionalno orijentisanog poretka jer je upravo to već duže princip onih sistema koji se odbacuju. Dakle, morala bi da bude moguća konsolidacija s one strane svih razmenljivosti, pa i razmene ovog društva u odnosu na ono koje je po tehnikama razmene bolje uređeno, čak i ako Markuzeov san ne bi dostajao. I zaista ne uspeva nijedan pokušaj da se stari model kopira, naime da se poredak uhvati kao »hijerarhija«, da se izaberu forme za parodiranje i da oficijelna mesta kao univerziteti ili sudovi funkcionišu kao karnevalske scene. Već lagano otvaranje i zaoštravanje problema dovoljno je da ukine ludorije ove vrste. Celokupna struktura formalnog jezika koja ide preko latentnosti. čija je latentna funkcija bila zaštita samopojednostavljivanja po174
Da se i ovde uvek iznova raspravlja o funkcionalnim ekvivalentima kao višestrukim pretpostavkama (fukcionalna organizacija rada), projektnoj organizaciji, timskom radu itd., da se oni predlažu i testiraju, potvrđuje u tekstu zastupanu tezu da funkcionalna orijentacija podiže svest o kontingenciji, ali ne vodi nužno do promene strukture,
464
retka sistema u njegovoj potrebi za latentnošću, čini se da je postala zastarela. Razlog za ovo bi mogao biti u činjenici da poredak sistema orijentisanog na funkcije ne može da funkcionalizuje ono što za njega mora ostati latentno jer bi na taj način i to ušlo u poredak. Ono što ostaje moguće tada je samo još neka vrsta slepog, nemog, nefunkcionalnog terorizma: na egzistenciju redukovana protivkontingencija.
XVI Kada postaje teško da se sistemu obezbedi latentna zaštita, kontingencije se kao okolina moraju iz sistema proterati ili u sistem preuzeti. Ovo razmišljanje predočava vezu (1) funkcionalne orijentacije, (2) oštrije izdiferenciranosti sa odgovarajućom svešću o okolini, (3) savlađivanja kontingencije i (4) prosvećenosti. U nastavku nas interesuje pre svega odnos gubitka latentnosti i prosvećenosti. Kao posledica prosvećenosti normalno se vidi potiskivanje okultnog, tajnovitog, nepoznatog i neshvatljivog. Ali, prosvećenost se može posmatrati i obrnuto kao posledica vrtloga koji nastaje sa uzmicanjem okultnog i nužno latentnog. Sve što je suštinsko po svojoj prirodi je tajnovito-bio je to u 17. veku iskaz još u opticaju, ali već sa ironičnom upotrebom 175 ; a ubrzo zatim dolazi do oficijelnog ustanovljavanja prosvećenosti uma. Covek može pretpostaviti da se plima prosvetiteljstva i oseka latentnosti vraćaju na zajednički faktor: na postepenu zamenu hijerarhijske orijentacije funkcionalnom orijentacijom u društvenom sistemu (a na odgovarajući način onda i: u mnogim pojedinačnim društvenim sistemima) Evrope. Ako je ova teorija tačna, čovek bi morao na prelasku iz hijerarhijskog u funkcionalno povezan poredak da bude u stanju da odredi problematičnost latentnosti, i zapravo se o tome radi. Ono »po svojoj prirodi tajnovito« prevodi se u probleme komunikacije i blokiranja komunikacije. Paskal tako vidi situaciju: narod živi u iluziji. Ko to prozre, ne sme to da iskaže. Ne činjenično stanje, već uvid mora da ostane skriven. Paskal govori na mnogim mesti175
Ironično, npr., u primeni na tajno držanje u ljubavnim odnosima.
30 Društveni sistemi
465
ma još o mystère; ali, on takođe naglašava da prihvatanje postojećeg poretka počiva na iluzijama o pravilnosti preuzetog prava, o kvalitetima plemstva, o legitimitetu vlasti; ali da se ovaj uvid ne sme ispoljiti, već da mora ostati pensée, cachée, pensée de derrière (misao, skrivenost, skrivena misao); da je baš ovo zadržavanje komunikacije prilog poretka hiršćanstva koji je time prihvatio greh; i da se i razborito plemstvo moralo odreći predstavljanja kao da se doista radi o njegovom kvalitetu i njegovoj čovečnosti 176.1 teorija salonske komunikacije ubrzo se nalazi prožeta zabranama komunikacije i obavezama ćutanja koje su potrebne da bi se održala društvenost 177.1 teorija morala se upoznaje s tim da interes za moralnim uvažavanjem ne bi smeo da uđe u komunikaciju, već da bi se moralno delanje moralo zahtevati zbog morala samog (ma šta bili pravi motivi daje bolje izbeći ono što treba osvetliti). Ova se problematika zaoštrava u drugoj polovini 18. veka. Prosvetitelj kao »filozof« polaže pravo na javnu ulogu, on u svojoj ličnosti simbolizuje samorefleksiju društvenog sistema. Covek počinje da se poziva na javno mnjenje. Javno mnjenje se proračunato proglašava za nevidljivu silu 178 . Manifestno i latentno dolaze zajedno - i latentno ostaje jedino to, da se ovo dešava 179 . Paralelno s ovim problematizovanjem latentnosti (koja se u ono vreme mogla odnositi samo na pretpostavke poretka starog društva) raste spremnost da se pronađeno ispita na alternativama, 176
Upor. Pensées Nr. 312 (naved. prema izdanju Pléiade, Paris 1950, str. 905): »II faut avoir une pensée de derrière, et juger de tout par là, en parlant cependant comme le peuple«. Poluobrazovani nemaju po verenja u narodno verovanje, ali ga obrazovani uvažavaju, non par la pensée du people, mais par la pensée de derrière-, pobožni mu ne veruju, ali istinski hrišćani ovo prihvataju »par une autre lumière supérier«. I samo plemstvo u vezi s ovim pensée plus cachée mais plus véritable ukazuje da mu nedostaje svaka prirodna nadmoćnost nad običnim narodom; ali i od njega se traži da se uprkos ovom uvidu uzglobi u dati poredak. O ovome, Trois discours sur la condition des Grands (éd. de la Pléiade a.a.O., str. 386-392). 177
Upor. o ovome gore, 4. glava, V.
178
Tako Jacques Necker, De l'administration des finances de la France (1784), nav. prema Œuves complètes, Paris 1821, novo izdanje Aalen 1970, tom 4, str. 50 - očigledno ne opažajući paradoks. 179 Ne sasvim razumljivo. Kao prosvećivanje o latentnim uslovima prosvećenosti (naročito udobnog života) upor. Simon-Nicolas-Henri Linguet, Le Fanatisme des philosophes, London-Abbeville 1764.
466
tj. da se promisli u funkcionalnim odnosima. Kritika kao primena sposobnosti rasuđivanja postaje u 18. veku univezalna vrlina najpre zamišljena kao postupak izdvajanja istinski umnog, u 19. veku onda, kao praksa promene radi promene same, kao revolucija, kao prevrat i u ovom smislu kao praksa koja sebi samokritički određuje svoj cilj, svoju meru, svoj zakon 180. Ali, baš ovo radikalizovanje mora dopustiti da se vrati na latentni odnos prema problemu latentnosti. Ono nije dobrovoljno radikalno, ono mora postati na vlastiti, bespomoćni način radikalno, pošto više ne nalazi oblik u kome će uvažavati latentne funkcije i strukture. Kao rezultat ono ne dopušta mnogo više od negativnog predstavljanja onoga što je ionako slučaj i može onda vrlo brzo pasti u sumnju i rezignaciju. Ili se pronalazi nova elita u paskalovskoj situaciji: koja ako zna, a ne može da kaže, ne zaslužuje da to bude! U mreži odnosa između funkcionalne orijentacije, izdiferenciranosti, kritike, savlađivanja kontingencije i prosvećenosti ne može se dalje upotrebljavati semantika sa kojom je 18. vek najpre reagovao. Funkcionalna orijentacija se ne može jednostavno shvatiti kao korist, a u prosvećenosti se ne radi prosto o samosprovođenju zakonodavstva uma i takođe ne o ostvarivanju čoveka kao čoveka. Konačno se, nasuprot kontingencijama modeme, prosvećivanje čini nezavisnim još i od učvršćivanja na onome što nabeđeni um njemu propisuje i takođe nezavisno od onoga što čovek kao čovek treba da bude (po bilo čijem viđenju). Zadržava se traganje za nekom vrstom suprotne instance koja modernoj svesti o kontingenciji daje oslonac. Bodler (Baudelaire) i mnogi drugi misle na umetnost 181. Umesto toga, sociološka prosvećenost se može priključiti problemima koji se nalaze u njenom predmetnom području. Ona će pokušati da kroz veću dubinsku izoštrenost svog shvatanja stvarnosti, i kroz analizu usmerenu na osnovne probleme, poveća kontingentnost sistema. 180
181
O promeni pojma upor. Kurt Röttgers, »Kritik«, u: Geschichtliche Grundbegriffe: Historisches Lexikon zur politisch-sozialen Sprache in Deutschland, Bd. 3, Stuttgat 1982, str. 651-675. Upor. dalje, Reinhart Koselleck, Kritik und Krise: Eine Studie zur Pathogenese der bürgerlichen Welt, Freiburg 1959. »La modernité, c' est le transitoire, le fugitif le contingent, la moitié de l' art, dont l'autre moitié est l’éternel et l'immuable« glasi u: Le peintre de la vie moderne, nav. prema Œuvres complètes.
467
Polazna tačka svakog savlađivanja kontingencije nalazi se u uvidu da se upravo ovo uvek već događa. Društveni sistemi reprodukuju, to smo gore (VII) već utvrdili, tekuću diferenciju autopojetičke reprodukcije i samoopažanja. U situacijama sa dvostrukom kontingencijom svakom učesniku su pristupačna oba načina operisanja. Svaki fungira - ako ne istovremeno onda ipak u vrlo brzoj izmeni - kao akter i kao posmatrač i predaje obe pozicije procesu komunikacije. U sitemu interakcije se teško mogu razdvojiti ove dve pozicije. Nakon pronalaska pisma i štampe društvo ih ipak može vrlo dobro razlikovati. To omogućuje umetanje shema diferencije koje su pogodne samo za opažanje. U ovom je smislu shema manifestno/latentno shema opažanja, a isto važi i za funkcionalno orijentisano poređenje. Pa štampa je pretpostavka i za to da društvo nalazi mogućnosti komunikacije preko nekomunikativnosti i preko latentnih struktura i funkcija. Pomoću obe forme orijentacije na diferenciju ono pomera prosvetiteljstvo iznad sebe samog. Međutim, u unutrašnjem odnosu obe ove sheme se uzajamno ne ponašaju neutralno. Prosvećenost znači, sjedne strane: činjenje latentnih struktura i funkcija manifestnim i, s druge: funkcionalno poređenje. Obe sheme rade složno. Ali, one sebi protivreče kada funkcionalna analiza otkrije funkciju latentnosti. U ovoj tački društvo informiše sebe o tome da ono ne sme da zna, da ne sme da zna ono što ne sme da zna. Funkcija latentnosti zahteva latentnost funkcije. Izlaz iz ove dileme je poznat od 19. veka. On se nalazi u vraćanju na prisutnu diferenciju opažanja i delanja i na opciju delanja. Mačor Mur može, dok je gazda, da ne zna šta znači biti gazda, a mačor Muzius mu, takođe, to ne može objasniti. Sama komunikacija se razbija na zaštitnoj funkciji latentnosti. Izlaz se nalazi u oslobađajućem delanju. U ovom slučaju on vodi na krov 182 . Delanje je uvek brže od opažanja. Otuda je, u odnosu na društvene sisteme, evolucija takođe brža od funkcionalne analize. Prema tome, vraćanje na diferenciju delanja i opažanja vodi refleksiju nazad na problem vremena: na problem samobiografi182 Upor. E. T. A. Hoffmann, Lebensansichten des Katers Murr, nav. prema E. T. A. Hoffmans Werke, Teil 9, Berlin o.J, str. 197.
468
sanja Tristram Šendija. Od prvog pokreta protiv prosvećenja uma, od kraja 18. veka, čovek je doduše uvek iznova pretpostavljao, da bi prosvetiteljstvo moglo načiniti štete u područjima latentnosti koja ne mogu da podnesu prosvećenost. S druge strane, slavile su se prividno iracionalne ustanove kao religija (za niže slojeve) i ukus (za više slojeve) zbog njihovih prednosti u tempu, dakle utoliko su se, u najmanju ruku, shvatale funkcionalno 183. Nalazeći se pod vremenskim pritiskom svaki je društveni sistem prinuđen na trenutne selekcije pripajanja i on ne može realizovati ni sve mogućnosti koje mogu postati očigledne u funkcionalnom poređenju niti može izdvojiti najbolje među njima. Odlučujuću tačku, s britanskom uzgrednošću, nalazi ser Džefri Vikers (Sir Geoffrey Vickers). Ser Džefri piše: »To multiply indefinitely what is possible does not add anything to what becomes actual. Multiplying the opportunity and the need to choose increases the volume of what will never be realized. A man who can read ten languages cannot in a lifetime read more than a man who can read only one. He has a wider choice; but whether this is for him a benefit, a disaster or merely neutral depends on him« 184. (Neograničeno umnožavanje onoga što je moguće ne dodaje ništa onome što postaje stvarno. Umnožavanje pogodnih prilika i potreba da se bira povećavaju obim onoga što se nikada neće ostvariti. Čovek koji može da čita na deset jezika ne može u svom životu da pročita više od čoveka koji može da čita samo najednom. On ima širi izbor; ali da lije to za njega pogodnost, katastrofa ili je prosto neutralno, zavisi od njega«). 183 U vezi s religijom videti, npr. Jacques Necker, De l'importance des opinions religieuses, London-Lyon 1788, nav. prema Œuvres complètes, tom 12, Paris 1822, str. 39 i sl. Uostalom, reč je o političaru koji to nije mogao da postane dovoljno brzo i koji je bio odgumut u Francuskoj revoluciji. Upravo je njemu prebačeno da njegova funkcionalna analiza religije ne može doprineti istinitosti religije koja izmiče funkcionalnoj analizi. Videti, Peter Villaume, Über das Verhältnis der Religion zur Moral und zum Staate, Libau 1791. Ali, onda se upravo ovaj kritičar upliće u problem vremena i funkcije. On misli, str. 112: »Dakle, mora se svakome prištedeti postojana religija, makar ona bila tako apsurdna, čim čovek nema ništa čime bi mogao da zameni odlazak iste« (istakao N. L.). 184
The Undirected Society: Essays on the Human Implications of Industrialisation in Canada, Toronto 1959, str. 75.
469
U tematskom području društvene refleksije ovo može dovesti do toga da vremenski problemi potisnu druge brige. To između ostalog znači da komunikacija kao jedinstvo diferencije delanja i opažanja postaje središnji problem. Može se dogoditi da svaka refleksija može dostići tačke na kojima protivreči sebi samoj i na kojima se kao komunikacija ne može ni nastaviti ni ukinuti. Ali onda kada bilo šta faktički čini ili propušta, upravo se ovo dešava. I autopoiesis refleksije odvodi svaku refleksiju od toga i menja uslove pod kojima onda opet važi da za svaku refleksiju postoje tačke na kojima se kao komunikacija ne može ni nastaviti ni ukinuti. Umesto da se zadrži na rešenju ove protivrečnosti (i pre toga da ništa ne radi) moglo bi biti važnije da se nastavi put koji se još u 18. veku posmatrao kao nezavisan od svakog uma, kao iracionalan: postaviti kriterijume opažanja na nužnosti ubrzavanja opažanja i time na redukciji kompleksnosti. I tada zaista nije potrebno da ostane latentno, da se baš ovo mora dogoditi.
XVII Ovo poglavlje završavamo sa temom o kojoj se mnogo raspravljalo, ali zaista se može reći bez uspeha: sa temom promene strukture. Ništa drugo se ne misli kada se govori o društvenoj promeni, o izmeni, social change itd. Koncept društvene promene zamenjuje od Francuske revolucije prirodne konstante i ugovorne konstrukcije prirodnog prava; on ih zamenjuje najpre, ali i samo. nekom vrstom »prirodnog« svojstva društvenih poredaka, nazvanom promena. Promena se događa, to se ne može uspešno osporiti. A šta se menja, i koliko duboko promena zadire, samo je pitanje vremenskog razdoblja koje se ima u vidu. Iz »nepromenljivosti« se ne mogu izvesti privilegije koje bi se sa ovim utemeljenjem same zahtevale kao nepromenljive. Osim toga, koncept je \ faktički sa normativnim implikacijama: priznavanje nastale promene može se ubrzati kao uslov svakog spornog zauzimanja stava prema stvarnosti. Koncept su nosile ove idejno-političke prednosti. Ovo određenje pozicije dalo je raspravama u 19. veku vodeću liniju otpornu na vremenske promene i koroziju koja je dopustila da se dalje pojmovno i teorijsko rasvetljavanje pojavi 470
kao nepotrebno. Danas se koncept upotrebljava u ovom idejno-političkom smislu. Čovek ne želi da zna samo šta se menja i u kom pravcu ide promena; pre svega bi bilo važno da se objasni šta se uopšte misli kada se govori o promeni. Pre nego što se govori o promeni i izmeni, mora se tačno utvrditi na šta se ovi pojmovi odnose. I tek pošto se objasni šta treba razumeti pod promenom ili izmenom, može se posvetiti pitanju da li promena sledi u obliku procesa ili u obliku neke količine nekoordinisanih pojedinačnih događaja. Ove važne razlike se potiru kada se protivstave suviše kompaktni struktura i proces ili statika i dinamika. Više ne pomaže ni pojam »dinamičnog sistema«. Zbog toga smo ga ispod ruke već zamenili pojmom temporalizovane kompleksnosti, odnosno temporalizovanog sistema (sistema sa temporalizovanom kompleksnošću). Takvi sistemi su donekle automatski dinamični sistemi pošto svoje elemente konstituišu kao događaje. Oni se nalaze pod samoprinudom promene događaja bez obzira kako njihova okolina na to utiče - u vidu smetnje ili koristi. Ali, da lije sa tako konstituisanom dinamikom takođe rečeno da sistemi mogu da promene svoje strukture? O izmenama 185 se može govoriti samo u vezi sa struktura186 ma . Događaji se ne mogu izmeniti jer između njihovog nastajanja i prelaženja ne postoji trajanje u kome nešto postoji kao »događanje« što bi uprkos izmeni moglo da traje. Identitet događaja je po185
186
U nastavku ostajemo kod termina »izmena«. O »društvenoj promeni« se uopšte govori samo onda kada se radi o važnim strukturnim izmenama. I »social change« se tako definiše (npr. »significant alteration of social structures« kod Wilbert E. Moore, »Social Change«, International Encyclopedia of the Social Sciences, New York 1968, tom 14, str. 365-375 /366/). Opšte priznati kriterijum važnosti nije se mogao pronaći i do sada postoje samo predloži koji se lako mogu odbaciti kao nedovoljni, npr. »ravnoteža« ili »vladavina«. U vezi sa »stanjem nereda« koje iz toga proizlazi u raspravama o društvenoj promeni upor., Susan C. Randall/Hermann Strasser, »Zur Konzeptualisierung des sozialen Wandels: Probleme der Definition, des empirischen Bezugs und der Erklärung«, u: Hermann Strasser/Susan C. Randall (Hrsg.), Einführung in die Theorien des sozialen Wandels, Darmstadt-Neuwied 1979, str. 23-50 (24). Guy E. Swanson, Social Change, Glenview 111. 1971, str. 3 definiše na primer: »Change refers to a difference in a structure, the difference occurring over time and being initiated by factors outside that structure. (»Promena se odnosi
471
vezan sa vremenskom tačkom - ma koliko produžen morao da bude takav »specious present« da bi mogao da ima smisla. Samo strukture održavaju relativno konstantnim ono kontinuirano (i otuda promenljivo). Strukture garantuju, uprkos ireverzibilnosti dogadaja izvesnu reverzibilnost odnosa. U ravni očekivanja, ne u ravni delanja, sistem može da uči, može određenja ponovo da razloži, da se prilagodi spoljašnjim ili unutrašnjim izmenama. Strogo uzevši (ali mi ćemo ovu konvenciju ignorisati iz praktičnih i jezičkih razloga), zbog toga se ne može reći da se »sistem« menja, pošto se sistem sastoji iz nepromenljivih elemenata, naime događaja. S druge strane, sistemi se identifikuju preko struktura, a ove se mogu izmeniti. Utoliko je onda opravdano reći da se sistem menja kada se menjaju njegove strukture zato što se uvek nešto što sistemu pripada (i upravo to, što omogućuje njegovu autopojetičku reprodukciju) menja. Klasičan diskurs o izmeni strukture vođen je u shemi konstantno/varijabilno. On je zbog toga tražio oslonac za strukturne izmene u nepromenljivim ili ipak relativno konstantnim obeležjima sistema, dakle, ponovo u strukturama. Spor se onda vodio oko mere u kojoj je trebalo voditi računa o konstantnim strukturama ili, takođe, o radikalizmu izmene kojoj se težilo. Teorija samoreferencijalnih sistema radi sa potpuno drugačijim misaonim pretpostavkama i otuda se ne može više pridodati klasičnim spornim pitanjima, recimo, razlikovanju statičnih i dinamičnih pojmova sistema. Jedino što za ovu teoriju može da važi kao apsolutno nepromenljivo jeste događaj koji se odnosi na minimalnu vremensku tačku. Nepromenljivo je samo ono što prolazi tako brzo da za izmene ne preostaje vreme. Granica za izmene strukture leži, prema tome, u strukturama sa posebnim kvalitetima koje se odupiru izmenama; ona leži u problemima selektivne kombinacije događaja koji odmah ponovo iščezavaju; dakle, ona leži u funkciji struktura. Ovo su najpre samo prethodna pojmovna tumačenja. Ona još ne objašnjavaju kako je uopšte moguća izmena strukture, a da i ne govorimo kako se ona događa. Stanje istraživanja u sociologiji u vezi s ovim pitanjem može se okarakterisati sa nekoliko poteza perom: postoji mnoštvo relativno uspešnih tumačenja koja se uzajamno ne isključuju i ne dopuštaju integrisanje u jedinstvenu 472
teoriju. Mnogostruko se radilo sa protivrečnostima u strukturi ili sa sukobima pod pretpostavkom da iz ovih razloga nestabilan sistem teži izmeni strukture. Pored toga su nasleđeni evolutivno-teorijski stavovi iz 19. veka koji se, međutim, mogu primeniti samo na društvene sisteme, ali svakako ne na sve vrste društvenih sistema. Isto tako postoji i presociološka teorija paradoksalne promene, po kojoj upravo sve veće ostvarenje želja, blagostanja i uspeha nadproporcionalno povećava nezadovoljstvo i vodi ka izmeni strukture. Drugi vide glavni podsticaj za društvenu pramenu u simboličkoj strukturi društva nadovezujući se, na primer, na Maksa Vebera u vezi s religijom i njenim značajem za motivisanje delanja. Ne treba zaboraviti teorije koje, oslanjajući se na Gabrijela Tarda, rade sa imitacijom i difuzijom. Ove suštinske grupe su okružene teorijama manjeg obima koje, recimo, fanatizam i radikalizam objašnjavaju preko statusne inkongruencije ili pokretački značaj pripisuju specifičnim tehničkim pronalascima (pismu, štampi, raoniku, parnoj mašini). Svim ovim pokušajima je zajedničko reduktivno postavljanje pitanja. Radi se o tome da se način izmene obuhvati u tački njenog uzročnika, da se model obogati kroz dodatne konstelacione ili istorijske uslove (on ne funkcioniše uvek; štampa revolucioniše, npr., Evropu, ali ne i Kinu) i da se odatle izmena strukture opiše kao istorijski proces. Pri tome se uzima u obzir da početni uzroci, koji model smatraju odlučujućim u ukupnoj konstelaciji, često gube mnogo od svoje moći ubeđivanja. Verujem da se odmah može videti da ovaj način postupanja ne dopušta veće objedinjavanje u celovitu teoriju »te« društvene promene. On mora i može da bude zadovoljan sa svojim rezultatima (čime naravno ne treba isključiti nove razvoje u ovom okviru). Opšta teorija mora drugačije da se postavi. Zbog toga se vraćamo pojmu autopojetičkog samoodržanja. Kako se društveni sistem (kao mnogi drugi temporalizovani sistemi, kao sav život uopšte) sastoji iz značajnih elemenata, on se u svakom trenutku nalazi pred alternativom: da se ukine ili da se proširi. »Supstanca« iščezava takoreći kontinuirano i mora se reprodukovati pomoću uzorka strukture. Delanje mora izazvati delanje - ili baš ništa! Autopojetička reprodukcija pretpostavlja uzrok strukture, ali ona može uslediti inovativno ili odstupajuće, dok samo delanje ostaje 473
sposobno za komunikaciju, dakle smisaono-razumljivo i spremno za spajanje. »Uopšte ne volim kolač sa šljivama«, objašnjava suprug svojoj iznenađenoj supruzi na svom 57. rođendanu u 31. godini braka; i onda se mora iznova odlučiti pitanje rođendanskog kolača. Ukoliko istovremeno rođendan i kolač, bračni život i poštenje ne izgube svoj smisao, struktura se može smisaono izmeniti 187. Izmena strukture pretpostavlja samoodržanje, toliko je uvek bilo jasno. Iz toga već sledi da se promena i održanje ne mogu objasniti različitim teorijama (recimo »progresivnim« s jedne i »konzervativnim« s druge strane), već svaka teorija uvek mora da obradi obe. Nov je jedino uvid da problem ne leži u ravni »celine« snabdevene mnogim »osobinama« koja će se ili održati ili ne, već u ravni relacija između elementarnih događaja čija se reprodukcija nastavlja ili ne 188. Ovo kazuje da u svakoj situaciji postoji trostruka diferencija, naime (1) pripajajuće delanje u okviru postojećih struktura očekivanja, (2) pripajajuće delanje na temelju odstupajućih struktura očekivanja i (3) prestanak između (1) i (2) bira se sa stanovišta konformnost/odstupanje; između (1,2) i (3) sa stanovišta autopojetičke diferencije. Selekcija prema tome može postati binama, ali samo putem spajanja dve diferencije. Diferencija ovih diferencija definiše matricu razorivosti i izmenljivosti struktura. Isključi li se kao mogućnost čisto ukidanje, još uvek ostaje mogućnost konformnog ili odstupajućeg pripajajućeg delanja što uključuje konformno odstupanje (dozvoljena inovacija, na primer, donošenje zakona) kao i odstupanje od još nedefinisanih očekivanja, naime skretanje u neko semantički još nezaposednuto područje strukure. Dakle, autopoiesis je uslov za to da se neka struktura može ili ne može izmeniti. Kroz autopoie-
187 Primer se može različito varirati. »Dovoljno sam radio«, objašnjava kapitalista iznenđenom sindikalnom vođi, »preuzmite moje poslove, moje račune, želim penziju«. 188 Maturana uvodi ovu razliku kao razliku posmatmča koji može da izabere da sistem opiše kao jedinstvo na temelju osobina njegovih elemenata ili kao složeno jedinstvo na temelju organizacije njegovih elemenata. Upor. Humberto R. Maturana, »Autopoiesis«, u: Milan Zeleny (ed.), Autopoiesis: A Theory of Living Organization, New York 1981, str. 21-33, naročito str. 24 i 31. Osim toga, može se pretpostaviti da je opisivanje osobina atraktivnije za tuđe opažanje, relaciono opisivanje za samoopažanje.
474
sis se uzima u obzir činjenica da nijedan objekt ne može menjati svoju poziciju u vremenu (već upravo samo: može menjati sebe samog ili drugi objekt). On se isporučuje vremenskom toku sa promenom ili bez nje i zbog toga se mora od odedenog stepena kompleksnosti održati kroz autopoiesis. Posmatrano sa stanovišta autopojetičke reprodukcije i obrađeno pomoću autopojetičke diferencije, problem izmene strukture ima vlastite uslove i mogućnosti i vlastite stepene slobode, relativno nezavisne od problematične strukture (ali naravno nikada nezavisno od svih struktura koje tek omogućavaju nalaženje i ustanovljavanje pripajajućih delanja). Pri tome se radi mnogo više nego što je uobičajeno o situaciji i o njenim sredstvima ubeđivanja. Upravo izmene strukture moraju ubeđivati shodno situaciji189. Najpre se uopšte mora omogućiti nastavljanje delanja, tek se tada može videti da li se dobija vrednost strukture, da li je, dakle, podobno formiranje očekivanja. Ovo takođe znači da se izmene strukture dešavaju u toku, a da se kao takve ne nagoveštavaju, ne žele, ne opravdavaju. Misli se na porodice sa decom koja odrastaju ili na organizacije sa istorijom razvoja koju Philip Selznick opisuje kao izgradnju institucija 190 . I nije retko da strukture tek onda postaju svesne i sposobne za komunikaciju kada se moraju izmeniti 191 . Na ovoj se osnovi mogu razviti razmišljanja koja se odnose na vezu između (1) kompleksnosti sistema, (2) kontingencije i relativne neverovatnosti njegovih struktura, (3) potrebe za specifičnim nepostojanostima (npr. zli bogovi, promenljive cene, izborne vlade), (4) informacione osetljivosti i (4) učestanosti, odnosno, tempa izmena struktura. Ali ni ovo ne vodi do teorija procesa, tj. do teorija koje tumače kako se dešava da mnogi događaji koji strukturu
189
190
191
Ovde leži polazna tačka za teorije krize, naročito za nade koje su povezane sa krizama. Upor. npr. Rober A. Nisbet, The Social Bond, New York 1970, str. 322 i dalje. Upor. TVA and the Grass Roots, Berkeley-Los Angeles 1949; isti, Leadership in Administration: A Sociological Interpretation, Evanston 111. 1957. Tome odgovara gore (pod XII) formulisana teza da se samo posebno problematična očekivana ponašanja utvrđuju ili na normativnom ili na kognitivnom stilu očekivanja (pod isključivanjem povremeno drugačijeg).
475
menjaju sekvencijalno jedan drugog uslovljavaju. Čovek se mora osloboditi pretpostavke po kojoj je kategorija procesa nužni oblik konkretizovanja problema izmene strukture. Do sada smo izlazili na kraj bez pojma prilagodavanja. Prilagođavanje se uobičajeno razume kao prilagođavanje struktura sistema okolini (i pretežno uže: izmeni okoline) 192. Pomoću ovog shvatanja pojma može se formulisati da turbulentna okolina koja se često i nesagledivo menja zahteva veću uspešnost u prilagođavanju sistema; dakle veću strukturalnu fleksibilnost 193 . Međutim, ako se tada mora pretpostaviti da se turbulencija okoline proizvodi upravo preko sistema (u okolini svagdašnjeg odnosnog sistema) koji pokušavaju da joj se prilagode, treba očekivati turbulenciju/povećavanja fleksibilnosti koji mogu dovesti do katastrofe - katastrofe koja se ovde kao i obično shvata kao drugi, brži put do entropije. Ali, možda su takvi izgledi samo perspektive jedne suviše jednostavno izgrađene teorije. Sociologija se uvek odnosila rezervisano prema pojmu prilagodavanja koji je ponudila biologija 194 . Za Parsonsa je, na primer, prilagođavanje samo jedna od četiri funkcije sistema, njegovo povećavanje se mora odvijati preko diferenciranja odgovarajućih delova sistema i mora biti usaglašeno s drugim funkcijama sistema i njihovim povećavanjem. Povećavanje je, a ne prilagođavanje istorijski zakon strukturalnog razvoja sistema delanja. Pojam prilagodavanja ima, ipak, neodbacivu (ma kako onda suzbijanu ili nedopuštenu) nadmoćnost, dok je diferencija sistem/okolina vodeća paradigma teorije sistema, jer ova diferencija kanališe obradu informacija sistema (ili: 192 Kada se govori o eksternim i internim prilagođavanjima (tako, npr. Kenneth Berrien, General and Social Systems, New Brunswick N.J. 1968, str. 136 i dalje), pojam se praktično pojavljuje zajedno s pojmom izmene strukture - recimo kada se dodatno pretpostavlja neka vrsta konstruktivne ili destruktivne (entropijske) logike razvoja koja se može dedukovati iz postojećih struktura. 193 Videti, recimo, Fred Emery, Futures we are in, Leiden 1977, o active adaptation i adaptive planning (aktivnoj adaptaciji i adaptivnom planiranju) (str. 67 i dalje; 123 i dalje). 194
Videti i više politički inspirisane ograde kod Geoffrey Vickers, »Is Adaptability Enough?«, Behavioral Science 4 (1959), str. 219—234, novo izdanje u: Walter Buckley (ed.), Modern Systems Research for the Behavioral Scientist: A Sourcebook, Chicago 1968, str. 460-473.
476
posmatrača sistema) preko alternative prilagođavanja sistema okolini ili prilagođavanja okoline sistemu. Pređe li se, naprotiv, na leoriju samoreferencijalnih sistema pojam prilagođavanja se vraća, ne gubeći na značaju, na drugu poziciju po rangu. Primamo pitanje tada glasi: kojom semantikom sam sistem određuje razlikovanje sistema i okoline, kako se uobličava ova semantika u procesima obrade informacija i koja se nužna prilagođavanja u toku ovoga pojavljuju na ekranima sistema. Covek treba samo da se seti koji značaj ima govor novca za privredu i politiku, i za ovo ima dobar primer: u ovom govoru se diferencija sistema i okoline razume kao diferencija raspolaganja monetarnim resursima, dakle, kao posedovanje, odnosno, neposedovanje novca. Izmene u ovoj podeli upravljaju onda procesima strukturalnog prilagođavanja, pri čemu ne dolazi do drukčijeg shematizovanja diferencije. Samoreferencijalni sistemi su po smislu zatvoreni sistemi koji sami proizvode vlastite elemente, a na taj način i njihove vlastite strukturalne izmene. Ne postoji neposredno kauzalno zadiranje okoline u sistem bez sudejstvovanja sistema. Upravo zbog toga sistem daje svojoj vlastitoj strukturi (mada ona nije događaj) kauzalnost. To je oblik i uslov svakog prilagođavanja. Struktura može tada da deluje samo u kombinaciji sa okazionalno nastupajućim događajima sistema i/ili okoline kao što, obrnuto, događaji u sistemu deluju samo u kombinaciji sa strukturalno utemeljenim uzrocima. Na odgovarajući način kontinuirano prisutni uzroci tada mogu da deluju diskontinuirano, pouzdano prisutne mogućnosti ipak mogu biti upućene na slučajeve koji ih dopunjavaju tako da, na primer, pravni poredak može garantovati visoku racionalnost, a da čovek ne može predvideti kada će i iz kojih razloga ona biti upotrebljena. Ovaj latentni prilog uzročnosti koji čeka na oslobađanje može se kroz izmenu strukture prilagoditi promenljivim zahtevima. Bez takvog sadejstva sistema okolina ostaje samo mogućnost razaranja autopojetičke reprodukcije. (Na primer: lavina zatrpa skijaše tako da više ne mogu međusobno da komuniciraju. Opasnost od lavine se po mogućnosti dočekuje putem komunikacije i time isključene izmene strukture). Svaka izmena strukture, bila ona prilagođavanje na okolinu ili ne, jeste samoizmena. Ona je u društvenim sistemima moguća samo kroz komunikaciju. To ne znači da bi izmena strukture mo-
477
rala da bude tema komunikacije ili da bi u bilo kom smislu zahtevanja morala da bude planirana. Ali, ona zahteva situacije u sistemu u kojima je očigledno, razumljivo i verovatno da se očekivanja menjaju. Takve situacije su jedino moguće na temelju temporalizovanja izmena strukture. Komunikacije u sistemu moraju da saopšte informacije i na taj način održavaju u toku odnos prema okolini. Izmene očekivanja se interpretiraju s obzirom na diferenciju sistema i okoline; one su možda samo tako uopšte shvatiljive. To čini verovatnim (ali ne nužnim) da se društveni sistemi prilagođavaju svojoj okolini preko izmena strukture. Ali, kako su elementi i strukture, situacija i semantika vlastiti rezultati sistema, suviše »vlastitog« ulazi u »prilagođavanje«, a da bi čovek iz toga mogao da izvede zaključak o kompatibilnosti sistema i okoline. Dakle, na paradoksalan način je upravo vlastito učešće u procesu strukturalnog prilagođavanja, koje se može sprečiti, uslov da se sistem dugoročno-uspešno stabilizuje u svojoj okolini. Pojam prilagođavanja koji se odnosi na okolinu ni u kom slučaju ne obuhvata sve oblike izmene strukture. Najpre ga moramo dopuniti pojmom samoprilagođavanja. Do ovog pojma dolazimo kada ne uzimamo kao osnov razliku između sistema i okoline, već razliku između elementa i relacije, dakle, problem kompleksnosti 195. Samo prilagođavanje pročišćava interne sistemske teškoće koje proizlaze iz nemogućnosti izbora u relacionisanju elemenata, dakle, iz redukcije interne kompleksnosti (koje, sa svoje strane, mogu biti posledice prilagođavanja okolini). Može se pretpostaviti da procesi prilagođavanja u birokratskim organizacijama dalekosežno prate ovaj tip samoprilagođavanja zato što se traži u velikoj meri fino usaglašavanje, neprestana spremnost na korekciju i neguje velika senzibilnost za neznatne razlike. Naprotiv, čini se daje za porodice pri velikom samoodređenju ličnih osobenosti malobrojnih članova pre tipično prilagođavanje okolini - pre svega u obliku prilagođavanja na starenje (rađanje, odvajanje) članova. Ovo bi mogao biti razlog zašto u porodicama vlada drugačija konfliktna klima nego u birokratija-
195 Dakle, nije dovoljno da se prilagođavanje okolini prosto protivstavi samoprilagođavanju; jer se onda ne bi videlo na koji problem samoprilagođavanje reaguje (takođe ne može, i ne može još jednom, da bude sistem/okolina diferencija).
478
ma - sukob sagledan kao posledica neizvršavanja zahtevanog prilagodavanja. Jer, u porodicama vlastiti izmenjeni interes utire svoj put u sukobu; u birokratijama se, naprotiv, različite linije redukcije sukobljavaju u sklopu zajedničkog rada. Ni protivstavljanje prilagođavanja okolini i samoprilagoilavanja još ne proizvodi celovitu sliku mogućih oblika izmene strukture. Moramo dodati treći slučaj i nazivamo ga, nadovezujući se na vrlo raširenu jezičku upotrebu, morfogeneza196 . Morfogeneza ne proizlazi iz nužnosti prilagođavanja i njeno izostajanje lakođe ne vodi do sukoba. Ona se odvija na slobodnom terenu. U njenoj osnovi se ne nalazi ni diferencija sistema i okoline ni diferencija elementa i relacije, već diferencija aktiviranja ili inhibiranja (ili: omogućavanja ili represije). Ona pretpostavlja sisteme čije su mogućnosti u velikoj meri inhibirane, čija su smisaona upućivanja, na primer, samo vrlo ograničeno iskorišćena preko struktura očekivanja potrebnih za reprodukciju. U takvim slučajevima odnos između aktiviranja i inhibiranja može biti izmenjen kroz evolutivnu promenu tako da inhibirane mogućnosti odstupajući od struktura mogu povremeno biti dezinhibirane, dakle, mogu se re-aktivirati. Moglo bi se govorti i o trajnom inhibiranju i kratkoročnom, akcidentalnom, od situacije zavisnom reaktiviranju. Tek na taj način nastaje ad hoc interni problem prilagođavanja i u datom slučaju sa okolinom povezana mogućnost prilagođavanja koja se tada može iskoristiti. Međutim, razvoj može takođe vrlo dobro da se odvija kao circulus vitiosus kada nedostaju mogućnosti re-inhibiranja - recimo u smislu čuvene Mirdalove
196 O prenošenju ove terminologije u društvene nauke i o važnim prilozima u okviru stanovišta stabilizovanja kroz pozitivni feedback, videti Magoroh Maruyama, »The Second Cybernetics: Devitation-Amplifying Mutual Causal Processes«, General Systems 8 (1963), str. 233-241; novo izdanje u: Walter Buckley (ed.), Modern Systems Research, a.a.O., str. 304-313; Walter Buckley, Sociology and Modern Systems Theory, Englewood Cliffs N. I. 1967, str. 58 i dalje. Upor. dalje, Hermann Haken, Synergetics: An Introduction, 2. izd. Berlin 1978, str. 299 i dalje; Alfred Gierer, »Socioeconomic Inequalities: Effects of Self-enhancement, Depletion and Redistribution«, Jahrbücher für Nationalökonomie und Statistik 186 (1981), str. 309-331; isti, »System Aspects of Socio-economic Inequalities in Relation to Developmental Strategies«, u: R. Felix Geyer/Johanne van derZouwen (ed.), Dependence and Inequality: A Systems Approach to the Problems of Mexico and other Developing Countries, Oxford 1982, str. 23-34.
479
»American Dilemma« ili u smislu danas rasprostranjene dijagnoze društva blagostanja. On onda dospeva sve više pod prinudu da reaguje na samostvorene probleme pri čemu na ovom putu ne može doći do boljeg odnosa prema okolini ili prema samom sebi. Mada morfogeneza stvara nove strukture, ona je uvek i izmena strukture. Ona prepravlja, drugačija uopšte ne bi bila moguća, postojeći sistem. To sledi iz osnovnog pojma autopoiesis. Tako, recimo, da navedemo poznati model 197, razvoj korporativnih ustanova u arhaičnim društvima, koje su se najpre sastojale samo iz porodica, nije mogao da ostavi netaknutom ukupnu strukturu dotadašnjeg društva. Nije se zadovoljio time da joj nešto samo doda. Stari društveni poredak koji se sastojao iz porodica zamenjuje se društvenim poretkom koji se sastoji iz porodica i korporacija koje samo zajedno, ali sa višom određenošću i odgovarajućim generalizacijama, mogu produžiti stari poredak. Tako je stanje koje morfogenetski napreduje sistem zato što može sa svim svojim komponentama dalje da razvija stari poredak, a to znači, da i trajne komponente, porodice, dobijaju novi smisao 198 . Pojmovne razlike koje su sada uvedene omogućavaju da se postavi pitanje o odnosu strukturne izmene i događaja i, nadovezujući se na to, o odnosu strukturne izmene i procesa. Izvesno je da sve strukturne izmene pretpostavljaju događaje pošto se sistemi sastoje iz događaja i mogu se transformisati samo preko događaja. Ali da li su strukturne izmene događaji 199? One mogu biti događaji, ali ne moraju 200. Čovek sebi mora predočiti samo strukturnu promenu kojoj podleže porodica kada deca stasaju da 197 Iz Uvoda za drugo izdanje, Emile Durkheim, De la division du travail social, naved. prema novom izdanju Paris 1973. 198
Posebno o ovome, takođe, Talcott Parsons, »Comparative Studies and Evolutionary Change«, u: Ivan Vallier (ed.), Comparative Methods in Sociology: Essays on Trends and Applications, Berkeley 1971, str. 97-139 (100 i si.), 199
Čini se da Rober A. Nisbet, The Social Bond: An Introduction to the Study of Society, New York 1970, str. 322 i dalje, ovo pretpostavlja u manje eksplicitnoj obradi teme - što ga vodi ka tome da ožali zanemarivanje ove teme (nepredvidljivog) događanja u teorijama social change. 200 Mora dakle da bude dozvoljeno da se govori o izmenama strukture koje se ne »događaju«, već se samo umeću. Možda je umesno da se za ovo rezerviše pojam društvene promene.
V
480
vide opisivanje izmena kao događaja ima jasne (mada ne oštre) granice. Predstavljanje događaja dolazi u obzir ako diferencija ranijeg i kasnijeg može biti zgusnuta u identitet koji se, sa svoje strane, ne može izmeniti, već zauzima manji ili veći vremenski period u kome izvršava promenu. Ni u kom slučaju nema smisla reći »taj« događaj je »uzrok« strukturne izmene; on je samo njegova identifikacija. Mogućnost da se strukturna izmena identifikuje u toku događanja i da se na odgovarajući način izvrši (na primer, kao čin donošenja zakona), može katalizovati brojne uzroke, može ih fokusirati, sakupiti i na taj način omogućiti izmene strukture koje inače ne bi bile moguće. To svojski preporučuje nadinterpretaciju događaja kao uzroka izmene. Ona je ipak potpuno nerealna i društveni naučnici ne bi trebalo da na nju nasednu. Ona pripada kontekstu snažno pojednostavljenog samoopisivanja društvenog sistema koji se menja. Sa ovim vrlo škrto prodiskutovanim pitanjem ne bi smelo da se zameni drugo pitanje: ako izmene strukture nisu pojedinačni događaji da li su barem procesi koji se, sa svoje strane, sastoje iz događaja. Međutim, ni veliki broj događaja nije bez ustezanja proces. Dakle, najpre se u pojmovnoj ravni mora praviti pažljiva razlika između izmene strukture i procesa. O procesu može biti govora samo ako se događaji uzajamno povezuju ili tačnije: ako selekcija jednog događaja omogućuje selekciju drugog 201. Pojam procesa označava, dakle, pojačavanje selektivnosti naročite vrste: pojačavanje selektivnosti koje uzima u obzir vreme. U ovom smislu je teško da se mnoštvo prilagođavanja (na promenljivu okolinu ili na sebe samog) shvati kao proces. Njihova veza proizlazi samo iz jedinstva sistema ali ne neizbežno iz toga da je jedno prilagođavanje nužna pretpostavka za ostvarenje drugog i obrnuto. (Nešto drugačije bi važilo samo kada bi kod svakog prilagođavanja u igri bilo biće i nebiće sistema. U ovom slučaju bi jedan sistem bio jedan proces.) Kod morfogenetskih izmena strukture verovatniji je procesualni razvoj. Pošto se ovde
201 Upor. takođe 1. glavu, III pod 3. Videti dalje, Niklas Luhmann, »Geschichte als Prozess und die Theorie sozio-kultureller Evolution«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 178-197.
31 Društveni sistemi
481
stvaraju nove strukture lako je pojmljivo da ove strukture postaju polazno stanje za dalje izgradnje struktura - recimo, politička vladavina postaje polazno stanje za izgradnju gradova, izgradnja gradova polazno stanje za pismo, pismo polazno stanje za filozofiju; ili, ako se želi sažimanje ovoga: poljoprivreda posle kratke civilizacijske međufaze od nekoliko hiljada godina postaje polazno stanje za atomsko pustošenje zemaljske kugle. I u takvim slučajevima u stvarnosti su prisutni ipak samo nizovi događaja koji su uređeni na način Gutmanovč skale: bez pojoprivrede nema atomske eksplozije 202. Ali šta daje takvom nizu događaja kvalitet procesa? Pre nego što se bliže pozabavimo ovim pitanjem moramo najpre da utvrdimo da najzahtevnije teorije strukturalne promene iz tog vremena nisu teorije procesa. Ni Parsons ni u to vrcme preferirani neo-darvinistički teorijski stavovi ne dolaze do pojma procesa. U raznim publikacijama eksplicitno iskazan Parsonsov »pojam evolucije« obrađuje samo četiri strukturalna zahteva razvoja sistema, naime, adaptive upgrading, differentiation, inclusion i value generalization 203. Oni se odnose na četiri funkcije (odnosno funkcionalna sistema) koji su po Parsonsu neophodni za omogućavanje delanja. Pri sve većoj kompleksnosti uslova za omogućavanje delanja sve četiri funkcije moraju zadovoljiti odgovarajuće strukturne uslove - ili se razvoj prekida. Pri tome se nikako ne radi o teoriji jednolinijskog povećavanja à la Spenser, 202 Upor. u vezi s metodom i dosadašnjim istraživanjima (sa vrlo nedovoljnim upućivanjem na literaturu) Robert L. Cameiro, »Scale Analysis, Evolutionary Sequeces, and the Rating of Cultures«, u: Raoul Naroll/Ronald Cohen (ed.), A Handbook of Method in Cultural Anthropology, Garden City N.Y. 1970, str. 834—871; dalje, npr. Robert L. Leik/Merlyn Mathews, »A Scale for Developmental Processes«, American Sociological Review 33 (1968), str. 72-75; Theodore D. Graves/ Nansy B. Graves/Michael J. Kobrin, »Historical Inferences from Guttman Scales: The Return of Age-Area Magic?«, Current Anthropology 10 (1969), str. 317-338; Joseph P. Farrell, »Guttman Scales and Evolutionary Theory: An Empirical Examination Regarding Differentiation in Educational Systems«, Sociology of Education 42 (1969), str. 271-283; Herbert Bergmann, »Einige Anwendungsmöglichkeiten der Entwicklungsskalierung von Leik und Mathews«, Zeitschrift für Soziologie 2 (1973), str. 207-226. 203 Upor. npr. »Comparative Studies and Evolutionary Change«, u: Talcott Parsons, Social Systems and the Evolution of Action Systems, New York 1977, str. 279-320.
482
kako kritičari rado podmeću 204 . Tačno je suprotno. Upravo Parsons naglašava da se nijedna pojedinačna funkcija ne može odvojeno usavršiti. Učinak ove teorije se sastoji baš u tome što se mnoštvo strukturalnih uslova naziva dostizanjem veće kompleksnosti, oni se uzajamno uslovljavaju, dakle, preko zahteva za kompatibilnošću napredak čine pre neverovatnim. Međutim, čak i kada se ovaj aspekt naglašava i neverovatnoća možda jače obelotlanjuje nego što bi to sam Parsons učinio: teorija procesa time nije ustanovljena. Teorija sadrži samo iskaze o uslovima dostizanja veće kompleksnosti i pokušava da istorijski dokaže da su se ovi uslovi zaista morali iskupiti kroz »evolucionističke univerzalije« tamo gde su se gradili kompleksniji društveni sistemi. Ni evolutivne teorije neo-darvinističkog oblika se ne mogu posmatrati kao teorije procesa. I ovde se radi samo o objašnjenju dovoljne verovatnoće i učestalosti izmena strukture koje se moraju predvideti ukoliko se želi tumačenje kako su kompleksni poreci mogli tako zadivljujuće brzo da nastanu u organskom i društvenom svetu. Kod ovog tipa teorije (kome je Parsons pogrešno pripisao svoju vlastitu teoriju) objašnjenje leži u diferenciji varijacije, selekcije i ponovne stabilizacije, ali se iz toga nikako ne može izvesti da se istorija odvija procesualno, a da i ne govorimo o tome daje ovaj proces uređen na temelju istorijskog zakona. Sukcesija događaja je onda i samo onda proces kada ispunjava obeležje pojačavanja selektivnosti. Ovo se može, na primer, događati u obliku antecipatorskih (ili teleolokih) procesa 205 , naime tako što se događaji samo zato pokreću, delanja samo zato biraju jer će imati posledice koje, sa svoje strane, mogu nastupiti
204
Tako, npr. Michael Schmid, Theorie des sozialen Wandels, Opladen 1982, str. 145 i dalje. Videti i Mark Granovetter, »The Idea of "Advancement" in Theories of Social Evolution and Development«, American Journal of Sociology (1979), str. 489-515. 205
O »teleologiji« se ovde govori apsolutno u vezi s Aristotelovom teorijom. Jedino eleiminišemo pretpostavku da budući događaji ili stanja mogu delovati na sadašnjost protivno vremenskom smeru, ali želimo, uostalom, naročito da istaknemo da se povećanje selektivnosti procesa uslovljava preko selektivnosti njegovog kraja. O idejno-istorijskim promenama upor. Niklas Luhmann, »Selbstreferenz und Teleologie in gesellschaftstheoretischer Perspektive" u:isti, G esellschaftsstruktur und Semantik, tom 2, Frankfurt 1981, str. 9-34
483
ako se pokrenuti događaji ostvaruju. Ali, ovaj izraziti oblik uzajamne selektivnosti prethodnih i kasnijih događaja nije jedina mogućnost za izgradnju procesa. Pored ovih teleoloških procesa postoje i oni evolutivni procesi morfogeneze. Njih karakteriše to da oni upotrebljavaju pojačavanje selektivnosti samo jednostrano; oni povezuju jednu izmenu strukture s drugom ne orijentišući se unapred-unazađ na rezultate; na taj način akumuliraju neverovatnoće ne uključujući ovo u proces kao smisaoni rezultat. Oni ostaju, baš zbog toga, upućeni na »slučajeve«, naime na nekoordinisanu zajedničku igru varijacije i selekcije. Tako iz razmene signala nastaje jezik, potom pismo, potom štampa. Povremeni sledeći razvoj transformiše- u pitanju je, kao što je rečeno izmena strukture - već dostignuti stepen. Tako nastaju, na primer, savremeni nacionalni jezici najpre kao posledice štampe. To daje sekvenci unutrašnju povezanost. Nastaje pravac koji se može opisati kao dostizanje struktura sa sve većom neverovatnoćom 206. Da li ovo suočavanje teleoloških sa morfogenetskim procesima predstavlja potpunu shemu mogućnosti da se sekvence izmene strkture shvate kao procesi, moramo ostaviti otvorenim 207. Samo poređenje je svakako instruktivno (i to kao poređenje u uskim okvirima problema: kako su sekvence izmene strukture moguće kao procesi?). Važno stanovište poređenja je: da teleološki procesi mogu uključiti svoj vlastiti kraj, morfogenetski, naprotiv, ne mogu. Samo ako se selekcije orijentišu na selekciju onoga u procesu, proces se može okončati pošto se cilj dostigao ili se više ne može dostići 208 . Morfogenetski procesi su, naprotiv, upućeni 206 Ostala su sporna sva prikazivanja smisaonog smera morfogenetskih, odnosno evolutivnih procesa koja proizlaze iz ovoga - pre svega ona koja rade sa »kriterijumima napretka« kao što su adaptive upgrading, problem solving capacity i si. Danas su teorijski neproblematični modeli oni koji pružaju samo fazne sekvence kao »istorijski zakon«. Upor. u vezi s tim, Marion Blute, »Sociological Evolutinism: An Untried Theory«, Behavioral Science 24 (1979), str. 46-59. Ostaje prihvatljiva pretpostavka razvoja ka oblicima i sistemima sa većom kompleksnošću - ali ovo ne kaže ništa drugo do s većom neverovatnoćom. 207 U prilog potpunosti govori vrsta pojmovnog razlikovanja. Pojačavanje selektivnosti je ili recipročno ili nije recipročno. Ali, za nerecipročno pojačavanje selektivnosti mogu se dati drugačija stanovišta celine nego što je akumulacija neverovatnoća. 208 Posebno važan aspekt teleoloških procesa je da pravilo o prestanku fungira i onda, i upravo onda, kada se cilj više ne može dostići ili kada se više ne pojavljuje kao poželjan s obzirom na izmenjene okolnosti ili izmenjena vrednovanja; on konsti-
484
na internu interferenciju ili na nedostatak mogućnosti za nove izgradnje struktura. Oni se ne mogu sami okončati jer se njihov kraj uopšte ne može uzeti u obzir. Oni teže ka neočekivanim pravcima razvoja, ka stagnaciji, da destrukciji 209. Koliko često čovek želi da nađe ciljno orijentisano delanje, i II ovom smislu nameravane i planirane izmene strukture, toliko su retke bile sve do nedavo teleološki koncipirane sekvence izmena struktura. Tek je savremena tehnika organizacije ovde stvorila nove oblike planiranja, ali i ovde nadaleko važi vremensko zbijanje prelazaka na nove strukture kao uslov uspešnosti 210 . Dakle, izmene strukture se uglavnom odvijaju ili ad hoc kao prilagođavanje ili nekontrolisano morfogenetski; i može se samo pretpostaviti da bi pojačano teleologizovanje procesa izmene struktura vodilo stalnom ometanju pokušaja, jer bi se usput videlo da se ciljevi ne mogu dostići ili se svakako ne mogu dostići u kontekstu predviđenih troškova i pratećih posledica. Pod ovim okolnostima bilo bi dobro da se sociologija posavetuje da posveti više pažnje posmatranju i opisivanju morfogenetskih procesa koji normalizuju i akumuliraju neverovatnoće, ali ih pri tom ne mogu okončati.
tuiše njihovu senzibilnost, njihovu sposobnost učenja i čini ih, u poređenju s morfogenetskim procesima, istovremeno zavisnijim i nezavisnijim od slučajnosti. Oni su, dakle, zahvaljujući višim zahtevima jače izdiferencirani preko principa recipročne selekcije. Ovaj momenat naročite racionalnosti teleoloških procesa ne osvetljava se dovoljno u novijoj raspravi koja je i suviše određena teorijama vrednosti. 209 Ovo važi, uostalom, za procese sa generalno pozitivnim feedbackom dakle, i onda kada se ne radi o događajima koji menjaju strukture. Upor. npr. D. Stanley-Jones, »The Role of Positive Feedback«, u: John Rose (ed.). Progress of Cybernetics, tom 1, London 1970, str. 249-263. 210 Videti, npr. Jeremiah J. O’Connor, Managing Organizational Innovation, Homewood 111. 1968. Uostalom, pod »razvojem organizacije« podrazumeva se nešto sasvim drugo od onoga što izraz dopušta da se očekuje - naime prilagođavanje personala na zahteve organizacije, koje uzima u obzir vreme i socijalno-psihološki je promišljeno.
485
Deveta glava
PROTIVREČNOST I SUKOB
I »Protivrečnosti« su tekuća tema sociologije. O njima se mnogo govori ali uglavnom ostaje nejasno šta se time misli. Strukturalni funkcionalizam se, na primer, našao vrlo brzo spreman da se odrekne suviše harmonične slike društvenih sistema i da govori o strukturalnim protivrečnostima, odnosno, o protivrečnim zahtevima upućenim ponašanju 1. Ali, šta se tačno ovde misli kada se govori o »protivrečnostima«? Da li je, na primer, protivrečnost kada privredni sistem pretpostavlja kako spremnost da se štedi tako i spremnost da se troši, mada pojedinac određeni 1 Naročito su studije slučajeva uvek iznova podsticale na takve formulacije. Videti, recimo, Francis X. Sutton et. al., The American Business Creed, Cambridge Mass. 1956, naročito str. 263 i dalje; Robert K. Merton, »Priorities in Scientific Discovery: A Chapter in the Sociology of Science«, American Sociological Review 22 (1957), str. 635-659; Burton R. Clark, The Open Door College: A Case Study, New York 1960. Kao principijelne (često nepravedno upotrebljene protiv strukturalnog funkcionalizma) formulacije videti, recimo, Gideon Sjoberg, »Contradictory Functional Requirements and Social Systems«, The Journal of Conflict Resolution 4 (1960), str. 198-208; Alvin L. Bertrand, »The Stress/Strain Element of Social Systems: A Micro Theory of Conflict and Change«, Social Forces 42 (1963), str. 1-9. Parsons je u ovoj tački zauzeo posebnu poziciju. Mislio je da analitička teorija mora biti u stanju da. funkcionalne protivrečnosti potpuno razreši u strukturalnim diferenciranjima (tako eksplicitno u razgovoru 21.04.1961). Ovo je shvatanje uglavnom izazvalo mnoge pogrešno usmerene kritike.
486
novčani iznos nc može istovremeno da izda i da uštedi? 2 Da lije protivrečnost kada se vladaocu preda najviša, suverena vlast na ncsamovoljnu upotrebu? Iako je ovo u 17. veku obrađivano kao protivrečnost, iako su se pojmovni materijali pripremali na odgovarajući način, da li je onda to još bila protivrečnost i oko 1800. godine? Postoje li uopšte opšti kriterijumi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da lije nešto protivrečnost ili nije? Ili, zavisi li i to potpuno od sistema da protivrečnosti (ma šta to bilo) stvara da bi omogućio formiranje strukture? Pojam protivrečnosti sugeriše logičku pregnantnost i tako sprečava dalja naredna istraživanja. Sociologija se najpre zadovoljila time - sa retkim izuzecima koji su tražili tačnije shvatanje i objašnjenje pojma negativnog 3 . Ali, da li je logika u stanju da pruži pretpostavljena preciziranja? I ako jeste: da li bi sociologija bila u stanju da takvu ponudu prihvati? Protivrečnosti obično važe kao logičke greške, kao greške protiv pravila logike, koje treba izbegavati. Znanja se moraju preformulisati dotle dok više ne sadrže protivrečnosti. Logika je pronađena za kontrolu ovog procesa, izdiferencirana je za ovu funkciju i može se onda kao sistem sredstava za kontrolu, sa svoje strane, poboljšavati. To se dešava u radnom kontekstu »nauke«. Njemu odgovara predstava da se stvarnost koju treba saznati mora pretpostaviti kao »oslobođena protivrečnosti«. Ako bi svet predmeta, sa svoje strane, bio pun protivrečnosti u smislu logike, o njemu bi bili mogući proizvoljni iskazi, dakle, ne i saznanje. Na odgovarajući način ni u stvarnosti ne postoje »problemi«. Problemi su neobjašnjeni odnosi između znanja i neznanja, i oni se mogu, ukoliko uopšte, rešiti samo kroz promene u ovom odnosu.
2 Ako bi ovo bila protivrečnost, sociologija bi mogla da utvrdi da ekonomija teži prikrivanju svojih protivrečnosti kada kupcima sugeriše da povoljnom kupovinom mogu »uštedeti« novac. Ali, da lije to protivrečnost? I da lije to strukturalna protivrečnost? 3 Vredi pročitati Gideon Sjoberg/Leonard D. Cain, »Negative Values, Countersystem Models, and the Analysis of Social Systems«, u: Herman Turk/Richard L. Simpson (ed.), Institutions and Social Exchange: The Sociologies ofTalcott Parsons and George C. Homans, Indianapolis 1971, str. 212-229. Dalje pre svega: Anthony Wilden, System and Structure: Essays in Communication and Exchange, 2. izd. London 1980; Jon Elster, Logic und Gesellschaft: Widersprüche und mögliche Welten, prevod na nemački, Frankfurt 1981; Y ves Barel, Le paradoxe et le system: Essai sur lefantastique social, Grenoble 1979.
487
Sada se opet ovaj kredo, sa svoje strane, može posmatrati očima posmatrača i onda utvrditi: ako postoje predmeti koji sadrže protivrečnost oni bi ovim bili isključeni iz područja mogućeg saznanja. Oni se ne konstatuju ni pozitivno ni negativno. Čovek ne može utvrditi da li oni postoje ili ne postoje. Oni ne postoje u okolini logično uređenog sistema nauke. Otuda pristalice ovog kreda obično kažu, konfrontirani sa pitanjem predmetnog sveta bogatog protivrečnostima, da uopšte ne razumeju o čemu je reč. Njima je jasno da ne mogu postojati volovi koji istovremeno imaju i nemaju rogove i spremni su da povuku konsekvence da bi isto moralo da važi i za muževe. U ovom slučaju oni verovatno dopuštaju, ne napuštajući osnovne pozicije, još jednu logiku koja bi mogla da obrađuje/Mzzv sets, ambigvitete, loše definisane probleme. Posmatrač, opet, nalazi onda da je njegova teorija potvrđena, da sistem vodi računa o neshvatljivoj kompleksnosti svoje okoline preko vlastitih komplikacija (involucija) ili preko strukturalnih gipkosti. Od Hegela se u suštini zna da se sa logikom koja mora da postulira predmete oslobođene protivrečnosti društveno isključuje iz okoline nauke. Teškoće koje iz toga proizlaze do danas nisu pronašle svestrano zadovoljavajuće objašnjenje 4. Delimično se ostajalo čvrsto pri strukturalnoj neosporivosti stava o protivrečnosti i izjašnjavalo se otuda u prilog »logike društvene nauke«. Delimično se protivrečnosti prihvataju u predmetu, ali se ovim protivrečnostima sa konceptom »dijalektike« podmeće vrlo visok stepen poretka usled čega se istraživač poziva ne samo na istraživanja, već i na nazive partija, što onda praktično znači: učestvovanje u negiranju. Delom se polazi od toga da bi odgovarajuća logika (i to za teme kao što su vreme, samoreferencija, logika odgovarajuća društvenosti) morala biti logika viška vrednosti, i onda se sva energija investira u pokušaj da se takvoj logici ipak da oblik proračuna. Ni na jednom od ovih puteva nisu postignuti ubedljivi rezultati koji bi mogli preteći slavu drugih. Da-
4 Tzv. »sukob zbog pozitivizma«, to je takode značajno, nije doveo do sporazuma u vezi s problemom, čak ni do pregleda već razmatranih načina rešenja. Tako, na primer, nisu uzeti u obzir podsticaji Gotharta Gintera (Gotthart Günther) koji su vodili u pravcu dalje obrade »logike viška vrednosti«. Njen značaj je tada u nemačkoj sociologiji zaista priznao samo Helmut Selski (Helmut Schelsky).
488
kle eksperimentiše se sa više pokušaja u isto vreme i nijedan ne bi trebalo, pri sadašnjem stanju znanja, odmah da se obeshrabruje ili da se u kontoverznom stilu diskredituje. Za ovo je ponekad suviše slabo razvijena vlastita pozicija. Zbog toga ne možemo da pretpostavimo da je moguće da se protivrečnosti eliminišu u društvenom, a potom i u teoriji o društvenom, čisto logičkim sredstvima. Ako sam društveni život ne radi logički čisto, ne može se ni teorija o društvenom formulisati logički bez protivrečnosti. Mi još ne znamo da li uopšte znamo šta je protivrečnost i čemu ona služi. Zbog toga se mora najpre objasniti pomoću već izrađenih delova teorije društvenih sistema da li i u kom smislu čovek uopšte može reći da područje društvenog sadrži protivrečnosti.
II Već u prvom, kratkom razmatranju ponovo smo došli do razlikovanja autopojetičke reprodukcije i opažanja. Znamo da se time ne misli na odnos isključivanja, već samo na različite operacije koje se mogu kombinovati. Autopojetički sistemi mogu da opažaju, mogu da opažaju druge sisteme i sebe same. Njihova autopoiesis je njihova samoreprodukcija, njihovo opažanje se orijentiše na razlike i operiše sa označavanjem. Tako se reprodukuje komunikativni sistem pri čemu komunikacija pokreće komunikaciju. Opažanje pri tom igra ulogu ukoliko se i dok se komunikacija (ili drugo delanje) pripisuje kao delanje, i to se pripisuje određenom akteru, a ne nekom drugom. Razlikovanje autopoiesis i (samo)opažanja potvrđuje se u pogledu problema kojim se ovde bavimo. Protivrečnosti imaju sasvim različitu funkciju, već prema tome da li se radi o autopojetičkim operacijama ili o opažanjima. U kontekstu autopojetičkih operacija (koje moraju uvek dalje da teku ako opažanje uopšte treba da bude moguće), protivrečnosti grade određen oblik koji bira pripajajuće operacije. Na protivrečnost se reaguje drugačije nego na neko stanje stvari koje se ne doživljava kao protivrečnost, ali se reaguje. I sam Buridanov magarac će preživeti čak i kada primeti da ne može da se odluči; jer se baš tada zbog toga
489
odlučuje! Naprotiv, drugačije se predstavlja situacija nekom posmatraču. Za njega, i samo za njega, protivrečnost znači neodlučnost. On ne može nastaviti opažanje (ali uprkos tome može dalje da živi) jer razliku ne može da postavi na temelju uzajamno isključujućih obeležja. Opažanje se zaustavlja kroz protivrečnost, a ovo naročito važi za opažanje opažanja. Ali, baš ovo može biti dovoljan razlog da se nešto učini. Bila bi gruba reifikacija ako bi se ovo stanje stvari ponovo dovelo na razlikovanje života i nauke (ili slično). Diferencija autopoiesis i opažanja je vrlo elelmentama diferencija, oba se događaju u svim autopojetičkim sistemima, pa i u takvim koji se kao nauka - specijalizuju na opažanju i na prognoziranju i tumačenju koji od njega zavise. Na odgovarajući način postoji u svim samoreferencijalnim sistemima dvostruka funkcija protivrečnosti, naime blokiranja i podsticanja, prekidanja opažanja koje nailazi na protivrečnost i pokretanja pripajajućih operacija koje su upravo sa njom povezane i upravo im ona daje smisao. Tako se nameće zaključak daje prtovrečnost semantički oblik koji koordinira autopoiesis i opažanje, posreduje između obe vrste operacija, deli ih i povezuje, pri čemu isključivanje operacija koje se povezuju s opažanjem istovremeno znači uključivanje operacija koje posebno tada dolaze u obzir. Polazeći odavde čovek se neće vratiti na »dijalektičku« funkciju protivrečnosti, ali će moći daje zameni evolutivno-teorijskom perspektivom. Evolucija pretpostavlja samoreprodukciju i opažanje. Ona se ostvaruje preko odstupajuće samoreprodukcije. Dakle, ona ne može biti zaključak iz opažanja. Ona nije logički proces. Ona pretpostavlja da će opažanje propasti (i to na način koji sam opažani sistem može kontrolisati) i da se uprkos tome nastavlja. Evolucija se odvija kroz neodlučnosti. Ona koristi šanse koje se izdvajaju kroz neodlučnosti kao šanse morfogeneze. Ako je odgovarajuće prvo skiciranje funkcije protivrečnosti: šta onda dolazi u obzir kao protivrečnost? Koji se smisaoni materijal priprema za ovu funkciju? Radi li se o logičkim konstantama ili se radi o semantičkim artefaktima koji već prema potrebi dobijaju oblik protivrečnosti da bi zuzeli ovo funkcionalno mesto? 490
III Može se prihvatiti kao poznato da se kod onoga što logika misli o »protivrečnosti« ne radi prosto o suprotnosti interesa, dakle ne prosto o slučaju da prodavač radije želi da zadrži višu cenu, a kupac radije želi da plati nižu cenu. Utoliko ni suprotnost »kapitala« i »rada« nije protivrečnost. Ni konkurencija nije protivrcčnost, jer nijedan logičar ne bi morao da isključi stavove koji govore da A i B streme istom dobru. O čemu se onda radi, ako se sve ovo isključi, u tezi o »protivrečnosti imanentnoj predmetu«? Pogleda li se tačnije, čini se daje kod protivrečnosti prisutna proizvedena, sekundama neodređenost. To što protivreči, određeno je; inače se protivrečnost ne bi mogla utvrditi. Samo određene predstave, samo određene komunikacije mogu protivrečiti, a oblik protivrečnosti čini se da onda služi tome da se dostignuta smisaona određenost ponovo dovede u pitanje. Protivrečnost je neodređenost sistema, nije neodređenost pojedinačnih operacija; ali ona onda uskraćuje ovim operacijama dobit u određenosti koju one izvlače iz učestvovanja u sistemu i koju kao elementi sistema mogu izvući iz bazalne samoreferencije 5 . Koji interes sistem može imati da bojkotuje samoreferencijalnu određenost elemenata? I kako se to dešava? U obliku protivrečnosti može se najpre očitati da se radi o tautologijama: o tautologijama sa dodatom negacijom. A (ni)je A. Zašto se proizvodi ovaj oblik. Kod svih tautologija, dakle i kod protivrečnosti, se radi o ekstremno skraćenoj, čistoj samoreferenciji. Time se dobija proizvoljna sposobnost pripajanja. Tada svako određeno ili bliže odredljivo pripajanje pretpostavlja razvijanje tautologije koja u sebe uzima dodatna (a to nužno znači: ograničena) određenja 6 . Ruža nije ruža - ako ona... 5 Ovde pretpostavljamo analize karaktera događaja elementa i bazalne samoreferencije. Upor. 8. glavu, III i 11. glavu, III. 6
Sistemsko-teorijski se ovo odnosi na opšti pojam kondicioniranja (1. glava, II pod 5), strukturalno-teorijski na definiciju struktura, odnosno, očekivanja kao ograničavanja (7. glava, V). »Viđenje« ovog procesa razvijanja kroz kondicioniranje mora se, naravno, nadovezati na početni smisao. Ono pretpostavlja u ovom smislu, tako bi se ovaj pojam mogao funkcionalno definisati, »relevantnost«. Relevantnost osigurava pripojivost kondicioniranja, takoreći je fenomenološki pandan pripajanja.
491
Tome se onda može prilagoditi ontološko shvatanje kao diferencija bića i privida ili saznajno-teorijsko kao instrument za testiranje stvarnosti; ali to su već manje-više smele interpretacije. Oblik i funkcija protivrečnosti najpre leže u predstavljanju čiste samoreferencije i u, na tome baziranoj, prinudi kondicioniranja. Protivrečnost se na taj način transformiše u drugu, operativnu protivrečnost: više ograničavanja znači manje mogućnosti. To onda već više nije logička protivrečnost, već je problem, naime problem povećavanja sposobnosti da se ograničenja podnesu i da se mogućnosti drže otvorene. Pođe li se od toga, kao što je u Drugoj glavi navedeno, da svaki smisao ukazuje na sve moguće, dakle i na suprotan ili nekonzistentan smisao, onda je u svakom doživljaju smisla protivrečno latentno prisutno. Svaki smisao može biti protivrečan, svaki smisao se može izgraditi kao protivrečnost. Pitanje je samo: kako se ovo dešava i zašto. Utoliko svaka smisaona nauka u svom predmetnom području mora imati posla sa imanentno datim predmetnim protivrečnostima - makar tako što se upušta u nerealnu pretpostavku da ove mogućnosti nikada ne bi upotrebila (ali bi pri tom sebe samu isključila iz realnog područja smisla, pošto o protivrečnosti mora da misli da bi mogla daje isključi). Protivrečnost je momenat samoreferencije smisla, pošto svaki smisao uključuje vlastitu negaciju kao mogućnost 7 . Međutim, čovek se onda mora upitati: zašto bi se ovo difuzno rasejavanje mogućeg zgušnjavalo u obliku protivrečnosti, iz kojih se razloga ovo događa, ko favorizuje protivrečnosti i koje slobode izbora oblika pri tome još ostaju otvorene? Ili drugačije upitano: šta dovodi sistem do toga da blokira opažanje (uključujući samoopažanje) zbog neke protivrečnosti da bi omogućio samoreprodukciju? Još jednom preformulisano pitamo o uslovima mogućnosti protivrečnosti, ili tačnije: o uslovima pod kojima se protivrečno izvlači iz otvorenih smisaonih horizonata i sintetizuje u jedinstvo protivrečnosti. Pitanje onda glasi: kako se ostvaruje jedinstvo koje obuhvata sebi-protivrečno tako da se na njemu (ili u njemu) može
7 Videti bliže, Niklas Luhmann, »Über die Funktion der Negation in sinnkonstituirenden Systemen«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 35-49.
492
pojaviti kao jedinstvo, kao »jedna« protivrečnost. Šta vodi ovim upravljana očekivanja? Tek se kroz takvo čudno traženje jedinstva udružuju različito, suprotno, konkurentsko u protivrečnost, i tek protivrečnost čini ono što se u njoj sažima u nešto protivrečno. I irnic, dakle, sledimo samoreferencijalni, autopojetički koncept: sama protivrečnost proizvodi ono iz čega se sastoji, naime ono što protivreči - i to iz materijala koji bi po sebi mogli da egzistiraju i oslobođeni protivrečnosti. Šta ih uprkos tome spaja u jedinstvo? Šta ih uprkos tome prisiljava da se pojave kao protivrečnost? Tačnija analiza izgradnje jedinstva u sistemima (uključujući jedinstvo samog sistema i jedinstvo njegovih elemenata) vodi do istog rezultata. Svako jedinstvo je jedinstvo samoreferencije i tuđe referencije, dakle, konstituiše se paradoksalno. Ovo bi se sa Gregori Bejtsonom (Gregory Bateson), Entoni Vajldenom (Anthony Wilden) ili Iv Barelom (Yves Barel) moglo dovesti nazad na »digitalizovanje« kontinuuma 8. Ali i time nije odgovoreno na pitanje koji posebni uslovi vode ka tome da nastane ovo stanje stvari, dakle, da se izdiferencira za tuđe opažanje ili za samoopažanje kao jedinstvo protivrečnosti. Pre nego što se pozabavimo ovim pitanjem mora se naknadno isporučiti za ovo odgovarajući pojam logike. Pod logikom se može razumeti, ako se sledi ova perspektiva, sistem pravila koji kondicionira konstituisanje protivrečnosti 9 . Pozitivna slika-vodilja logike o izgradnji neprotivrečne misaone građevine bila bi, prema tome, negativno odbijanje njene funkcije, takoreći nužni sporedni proizvod na putu ispunjavanja njene funkcije kondicioniranja protivrečnosti 10. Onda se selekcija smisaonih upućivanja i njeno uzglobljavanje u protivrečnosti ne prepušta proizvoljnom, već se stavlja u uslove koji se, sa svoje strane, mogu sistematizo8
Upor. Barel a.a.O., str. 79 i sl. Videti takođe str. 74 i sl.
9
Ovde je kondicioniranje shvaćeno u gore uvedenom sistemsko-teorijskom
smislu. 10 Ovde mogu da pronađu tačke oslonca istraživanja u prilog sociologije znanja logike koja je pokrenuo W. Baldamus, »Zur Soziologie der formalen Logik«, u: Nico Stehr/Volker Meja (Hrsg.), Wissenssoziologie, Sonderheft 22, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Opladen 1981, str. 464—477. Pretpostavka za ovo je da potreba za protivrečnostima varira sa društvenim promenama i da zbog toga ostvarivanje sistema savremenog društva oko 1800. godine više ne zadovoljava klasičnu logiku.
493
vati i po jedinstvenom načelu upotrebe kontrolisati. Dakle, logika ne mora odmah da ima posla sa ukidanjem protivrečnosti, već najpre sa uzorcima forme za izradu i saznanje protivrečnosti. Pri tom treba uvek navesti prethodne učinke koji izdvajaju smisaona upućivanja i zgušnjavaju se u protivrečnost; ali samo ako se ovi prethodni učinci učine zajedničkim mogu zahvatiti logička kondicioniranja, pre svega kondicioniranje na temelju opšteg pravila izbegavanja protivrečnosti. Oblik protivrečnosti proizlazi tek iz ukupnosti njegove upotrebljivosti u logici. Nije potrebno da se on postavi kao istorijski nepromenljiv, već se može misliti da varira sa vrstom njegovog društvenog nastojanja. Dakle, moramo se osloniti na saznajnu uslugu logike, ali se u nju ne možemo pouzdati. Osnovno pitanje ostaje kako se konstituiše ono jedinstvo koje onda prema uslovima logike može biti jednosmisleno protivrečno, odnosno, jednosmisleno neprotivrečno. Na ovo pitanje postoje različiti odgovori, već prema tome da li se radi o psihičkim sistemima ili o društvenim sistemima. Sve drugo zavisi od ove diferencije - i to nas deli od koncepcije koja je razvijena u Hegelovoj Fenomenologiji duha 11. U psihičkim sistemima se izgradnja jedinstva operativno odvija preko svesti, u društvenim, naprotiv, preko komunikacije. Samo se u psihičkim sistemima jedinstvo protivrečnosti sastoji u tome da je protivrečno u nemogućnosti 12 njegovog zajedničkog postojanja istovremeno svesno i promišlja se kao »čista« svest. Svest može, ali to ostaje operativna opcija, da protivrečnost tako okonča što će joj sebe samu pripisati i preko toga kontrolisati svoj odnos prema stvarnosti. Onda se specijalizuje za dobit u saznanju u klasičnom stilu. Međutim, poznaju se i mnoge druge mogućnosti da se protivrečnosti učine unutrašnjim, a »ekstemalizovanje« protivrečnosti je jedna od njih. 11
Nameru da prevazilazeći Hegela razdvoji »duhovne« i »društvene« protivrečnosti sledi i Jon Elster, Logik und Gesellschaft: Widersprüche und mögliche Welten, prevod nanemački, Frankfurt 1981.1 straži vanja El stera ipak zapinju pošto nedostaje zadovoljavajuća teorija društvenog koja bi prethodno morala da se razvije. I filozofi koji se bave Hegelom uglavnom nisu spremni da svest oštro ograniče na područje u kome se ona empirijski nalazi, naime na psihičke sisteme; a onda ne može jasno da se artikuliše ni diferencija do koje nam je stalo. 12
I takođe ovde: ma šta logika davala u zamenu kao uslove nemogućnosti! uslove koji, sa svoje strane, ne moraju istovremeno da budu svesni.
494
Sa svešću povezan (svestan ili nesvestan) način ophođenja sa prolivrečnostima ne može se preneti na društvene sisteme, kao ni na odnose gospodar/sluga, pošto razlike, pa i suprotnosti, u sadržajima svesti različitih psihičkih sistema još uvek nisu protivrečnost. One same nisu protivrečnost kada dopru u svest učesnika kao razlike ili suprotnosti. One postaju protivrečnost kada sudelujući psihički sistem od sebe samog očekuje nepomirljivo - recimo gospodar: službeni naziv sluge i priznanje preko njega 13 . Ali i tada se još ne radi o društvenoj protivrečnosti, već upravo o psihičkoj protivrečnosti: o nekonzistentnoj svesti. Društveni sistemi egzistiraju kao sistemi komunikacije, oni otuda proizvode protivrečnosti kroz komunikaciju o odstupanju. I ovo se može događati pod kontrolom logike. Na neki način mora hiti shvatljivo da li komunicirano Ne protivreči nekom očekivnju ili ga samo profiliše. Istorijsko je pitanje u kojoj meri će se izgraditi za ovo upotrebljiva logika kao nauka. U našem kontekstu je najpre važna izložena teza apsolutno komunikativne (ali tada za svest više ili manje provokativne) egzistencije protivrečnosti društvenog sistema. To znači: da su protivrečnosti uključene u komunikativnu samoreferenciju društvenih sistema; da ih treba shvatiti kao moment ove samoreferencije, a ne kao napade koji dolaze spolja. Komunikacija ostvaruje jedinstvo (a time i: moguću protivrečnost) tako što integriše trostruku selekciju 14. Informacija, saopštenje i razumevanje (sa ili bez prijema) praktikuju se kao jedinstvo ma kako različiti sadržaji svesti učesnika i njihovi horizonti selekcije povremeno jesu ili ostaju. I pri većoj učestanosti komunikacije važi da niko ne gleda drugoga, pa ipak komunikacija stvara dovoljnu transparentnost za pripadajuće ponašanje. Društveni sistem konstituiše za ovo važeće protivrečnosti pomoću ovog jedinstva komunikacije. Njegova sinteza čini očiglednom nemogućnost zajedničkog postojanja. Tek zahtevanje jedinstva komunikacije konstituiše protivrečnost kroz izbor onoga što sažima. Protivrečnost nastaje na taj način što se o njoj komunicira.
13
Pa i tada je to još istorijsko pitanje da li je moguća logika koja bi gospodaru rekla da je to protivrečnost. Posle Francuske revolucije je takva logika svakako moguća na temelju smisaonog stanja koje dopušta da se službeni položaj i priznanje stilizuju kao nepomirljivost.
495
Ovo se može događati otvoreno i provokativno tako što se bira oblik komunikacije protivrečnosti. Ona prima (već nastalu ili očekivanu) suprotnu izjavu u sebe i protivreči joj. Protivrečenje nije, dakle, samo suprotna izjava. Prolivstavljanje se može dogoditi neočekivano (i naročita prefinjenost izbegavanja protivrečnosti može ležati u tome što se dopušta da se dogodi, a da se ne označava kao protivrečnost). Ono postaje protivrečnost samo kada sa tim nesaglasnu komunikaciju (ne samo: sa tim odbačeni smisao!) preuzima u sebe. Pored toga, postoje protivrečnosti komunikacije koje se ne odnose na komunikaciju nekog drugog koja se unosi kao protivrečna, već se odnose na protivrečnost u komunikativnim intencijama onoga ko saopštava. Čovek ne protivreči nekom drugom, on protivreči sebi samom. Nije reč onda o razlici između altera i ega koja je uneta u komunikaciju, već je reč o protivrečnosti između vlastitih intencija altera. Primer je ironična komunikacija. Ovde se sadržaj komunikacije opoziva kroz njegovu formu. Covek to misli, ali on ne misli to ozbiljno. Takve mogućnosti široko osciluju: čovek komunicira na način koji dopušta da se shvati da se iskaz ne sme uzeti bukvalno - na primer, sa jasnim preterivanjem ili naglašenom učtivošću. Covek poziva nekoga ne određujući vreme i time postaje jasno da ga, u trenutku svakako, ne poziva i da mu ostavlja mogućnost da odmah ili kasnije proveri poziv. Komunikacija o namerama, iskrenosti, o dobroj nameri uopšte, puna je takvih protivrečnosti. Sto se izričitije komunicira o intenciji komunikacije utoliko se izaziva veća sumnja. Razlog za to se može objasniti pomoću našeg pojma komunikacije 15 . Ko saopštava svoju nameru daje joj status informacije o selektivnom događaju koji je mogao da se desi tako ili drugačije. On istovremeno omogućuje saznanje (i to uglavnom nenameravano, ali nužno) da očekuje sumnju i nada se daje ukloni. On objavljuje procenu svog partnera i ovome nameće sumnju do koje ovaj možda još uopšte nije dospeo. Tako u neku ruku kroz protivrečnosti nastaje loša komunikacija. Čovek mora u nekoj ravni da brani podmetanja, ali upravo na taj način iskazuje sve više sopstvenu poziciju kao protivrečnu u odnosu na ono o čemu bi zapravo želeo da ume da komunicira. 15
496
Upor. ponovo 4. glavu, II.
Tačno kao kod protivrečnosti svesti, tako je i kod protivrečnosti komunikacije samoreferencija kontrolni uslov i time pretpostavka uključivanja u logičke operacije. Samo ukoliko se protivrečnost može konstituisati samoreferencijalno može se odlučili da li to treba da se dogodi ili ne. Samo se tada generisanje protivrečnosti može kondicionirati - bilo psihički, bilo socijalno, bilo po obuhvaćenim pravilima logike. Pored psiho-logike koja se izgrađuje u okviru stanovišta da psihički sistemi traže da izbegnu kognitivne inkonzistentnOsti 16, Ireba misliti, dakle, na komunikacionu logiku koja bi morala da pazi na to da jedinstvo komunikacije ne dođe u protivrečnost sa samim sobom. Istraživanja koja su se ovim bavila u 16. i 17. veku bila su uglavnom literatura o savetovanju vladara i o konverzaciji. Njena tema je bila izbegavanje otvorenog protivrečenja i za to osposobljeno samodisciplinovanje u komunikaciji 17 . To je uključivalo izbegavanje podsmeha (na račun drugih) 18 ; dalje, takođe, izbegavanje očiglednosti suviše velikog angažovanja (drugi sebi daju mogućnost drugačijeg mišljenja) 19 i izostavljanje suviše drastičnih laskanja i pohvala (koji bi dozvolili da se sazna intencija) 20. Naročito je književnost o strasnoj ljubavi ispunjena iskazima o paradoksalnoj komunikaciji koja kazuje suprotno od onoga što namerava da kaže 21 i kao takva se onda jednostrano ili obo16
Videti, naročito, Leon Festinger, A Theory ofCognitive Dissonance, Evanston Ill./White Plains N.Y. 1957, sa obimnim istraživanjem koje je s ovim povezano. 17 Upor. recimo, Pierre Charron, De la sagesse II, ch. IX, § 16, nav. prema Toutes les Œuvres de Pierre Charron, Paris 1635, novo izdanje Genève 1970; Claude Buffier, Traité de la société civile: et du moyen de se rendre heureux, en contribuant au bonheur des personne avec qui ion vit, Paris 1726, II, str. 91 i dalje. Videti noviju obradu kod George A. Theodorson, »The Function of Hostility in Small Groups«, The Journal of Social Psychology 56 (1962), str. 57-66. 18 Videti, recimo, Nicolas Faret, L’honnête homme, ou lart de plaire à la Cour, Paris 1830, novo izdanje Paris 1925, str. 81 i dalje; Christian Thomasius, Kurtzer Entwurff der politischen Klugheit, Frankfurt-Leipzig 1710, novo izdanje Frankfurt 171, str. 133 i sl. Charron a.a.O., 9. 20 Ch. G. Bessel, Schmiede des Politischen Glüks, Frankfurt 1673, str. 55 i dalje; Buffier a.a.O., str. 188 i dalje. 21 Kao primer literarnog uobličavanja ove teme videti, Lettres portugaises 32 Društveni sistemi
497
strano prozreta može upotrebiti. Sve je ovo ipak najpre izneto u formi kazuistike i tako je tokom razvoja psihologije kao stručne ■ nauke potisnuto u stranu. Tek od nedavno ponovo postoji interesovanje za protivrečnosti u komunikaciji i sada se ova tema eksplicitno odnosi na logičku problematiku 22. Ipak, ovo se istraživanje interesuje pre svega za dejstva na psihičke sisteme i za, time pokrenute, društvene probleme; ono uspostavlja zapaženu vezu s psihijatrijskim istraživanjima, ali pri tome preskače niz teških problema koje bi tek trebalo objasniti u logici komunikacije. U pogledu postojećih nejasnoća bilo bi preuranjeno, i pre svega sociološki neprihvatljivo, da se diferencija psihički/društveni sistem zameni diferencijom paradoksalna (psihički opterećena) i otvorena komunikacija koja formuliše sukobe. Ovaj recept favorizuju pre svega terapeutske prakse. Sociološki posmatrano, otvoreni sukob i psihička destrukcija ipak su pre pojave na margini koje se, uostalom, uzajamno nikako ne isključuju. Zadovoljavajuća teorija se može dobiti samo ako se najpre tačnije analizira problem protivrečne komunikacije.
IV Protivrečnosti artikulišu samoreferenciju, dakle to su specifični oblici samoreferencije. Njihova se funkcija sastoji u očuvanju formalnog jedinstva neke smisaone veze, čak u njenom isticanju, ali ne i u jačanju izvesnosti očekivanja koja je sa tim normalno povezana, već naprotiv: u njenom ukidanju. Protivrečnosti destabilizuju sistem i ovo čine shvatljivim na nesigurnosti očekivanja. Dve linije očekivanja se pojavljujuju kao nespojive; tada se ne zna da li će očekivanja biti ispunjena u jednom ili drugom pravcu. Čovek ne zna da li će se očekivani cilj prometa ostvariti ili ne sa određenom utvrđenom cenom; da li će biti uhvaćen, ako vozi pijan; da li će njegova partija na izborima dobiti ili ne - i sve ovo na kraju zato jer su u igri protivrečna očekivanja.
22 Tako posebno kod Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind, San Francisco 1972, prev. na nemački Ökologie des Geistes, Frankfurt 1981. Upor. dalje, Anthoni Wilden, System and Structure: Essays in Communication and Exchange, 2 izd. London 1980.
498
Ipak se mora čuvati od raširene zablude po kojoj je destabilizacija kao takva već disfunkcionalna. Kompleksnim sistemima je, naprotiv, potrebna nestabilnost u stvarno velikoj meri, kako bi mogli tekuće da reaguju na sebe same i na svoju okolinu, i oni ove nestabilnosti moraju trajno da reprodukuju - na primer u obliku cena koje se neprestano menjaju; u obliku prava u koje se može posumnjati i čak se može promeniti; u formi braka koji se u svakom momentu može razvesti. Tada se ne može pretpostaviti da sve ostaje kao što jeste, već se mora uvek iznova stvoriti izvesnost očekivanja, to znači, da se sve što se dešava opipava na informaciji za nastavljanje ili promenu struktura očekivanja. Gotovo automatski klizi pogled preko tabli sa cenama pri vožnji pored benzinskih pumpi; i isto je tako sigurna neizvesnost ugleda neke vlade: čovek čita novine u vezi s porastom ili opadanjem reputacije i samo je jedno razumljivo: da ovo nije jednom za uvek utvrđena, od događanja nezavisna veličina. O nestabilnosti treba govoriti s obzirom na nesigurnost vrednosti pripajanja događaja. Dakle, nije u pitanju prosto nedostatak postojanih struktura, niti apstraktno zamišljena nesigurnost očekivanja koja se može izmisliti u proizvoljnoj meri. Pojam se, naprotiv, odnosi na autopojetičku reprodukciju sistema i on misli da za ovo važeći kodovi i programi ne utvrđuju tačno šta se događa. To je, kao što je gore već ustanovljeno, u izvesnim granicama zahtev same reprodukcije, novog karaktera događaja, temporalnosti sistema. Protivrečnosti u ovom sklopu treba videti kao posebna ustrojstva povećavanja nesigurnosti; one izazivaju nesigurnosti takoreći nišaneći - bilo u analizi koja je na to usmerena, bilo u protivrečnoj komunikaciji. One artikulišu kontingencije koje se nalaze u osnovi sistema kao dvostruka kontingencija, u pravcu odnosa isključivanja. Uočene mogućnosti se ne zaoštravaju u pravcu stvarnosti, već u pravcu nemogućnosti. To opet vodi ka tome da se reprodukcija mora baviti nemogućnošću reprodukcije: sistem ne reaguje na jednu ili na drugu mogućnost koje se uzajamno isključuju, već na sam odnos isključivanja. Protivrečnosti se zbog toga često posmatraju kao promotori kretanja sistema ili čak kao pokretačka struktura dijalektičkog razvoja. Njihov odnos prema vremenu nalazi se ipak dublje ute499
meljen, on je uvek već prisutan kada se protivrečnosti aktualizuju i konačno se vraća na temporalizovanje kompleksnosti kroz stalno nestajuće elemente vremena. Misli se, na primer, na Romea i Juliju. Oni nisu mogli da ostanu na balkonu, zato nastaje zaoštrena protivrečnost između mogućnosti koje u vezi s tim treba da se očekuju, žele, ostvare, spreče. Zbog toga se čini da protivrečnost ima jedan od oblika napredovanja u koji se mogu uključiti situacije koje prestaju same od sebe da bi uprkos tome omogućile pripajanja. Na taj način se reprodukcija osigurava, priprema se visoka senzibilnost, aktualizuje se budućnost - ali upravo u semantičkom obliku koji utvrđuje da nije određeno koje će se uzajamno isključujuće mogućnosti izabrati. Ovo mesto i funkcija protivrečnosti se mogu dalje objasniti ako se ponovo zahvati strogi pojam autopoiesis. Ovaj pojam jedino kaže daje samoreprodukcija nužna na osnovu nestabilnih elemenata ukoliko sistem ne treba prosto da prestane da postoji. Samoreprodukcija je onda, sa svoje strane, pretpostavka evolucije. Pojam još ne daje nikakvo upućivanje na strukture sistema, on ne sadrži nikakva ograničenja (constraint) u odnosu na moguću izgradnju strukture 23, mada, naravno, svaka konkretna reprodukcija pretpostvlja neka ograničenja kroz strukture. Protivrečnosti koje razaraju strukture i za momenat postavljaju sebe same na njihovo mesto, održavaju, dakle, autopojetičku reprodukciju, omogućavaju pripajajuća delanja, mada je neizvesno koja očekivanja važe. Drukčije rečeno: protivrečnosti se mogu inkorporirati u sistem zato što postoji diferencija između samoreprodukcije i strukture, između delanja i očekivanja. Na taj način se ne vraćamo na sadržajno praznu maksimu samoodržanja. Autopoiesis nije prosto nova reč za egzistenciju ili život. Pre svega zbog toga što se mora uzeti u obzir vreme, pokazuju se precizna ograničenja uslova za mogućnosti 24. Sistem ne mora da održi prosto »sebe samog«, on mora da održi svoje »ess23
U literaturi u vezi s ovim, ovo se izražava kroz razlikovanje » organization« i »structure«. Upor., npr. Humberto R. Maturana, »Autopoiesis«, u: Milan Zeleny (ed.), Autopoiesis: A Theory of Living Organization, New York 1981, str. 21-33 (24). 24
500
Upor. 1. glavu, III.
ential variables« (Ešbi), a u to spada: interdependencija razlaganja i reprodukcije, sposobnost za samoopažanje (sposobnost diskriminacije), dalje sve ono što omogućuje dovoljan tempo samoreprodukcije pri stalno nestajućim elementima, i u ovoj funkciji onda: dovoljne strukture koje osiguravaju sposobnost pripajanja. A osim toga je, naravno, svagdašnja struktura sa svim njenim istorijski usovljenim slučajnostima neophodna utoliko što služi kao matrica saznanja i definicija smetnji. Međutim, time što omogućavaju eliminisanje odstupanja protivrečnosti nisu iznudile osobine koje ubrzavaju razvoj imunosistema. Imunosistem mora biti kompatibilan sa samorepro(I akcijom pod promenljivim uslovima. On nije prosto mehanizam korekture odstupanja i ponovnog uspostavljanja status quo ante; on mora ovu funkciju selektivno da upotrebljava, naime mora biti u stanju da je usaglasi sa prihvatanjem korisnih izmena. On ne služi nužno za održanje napadnutih struktura, ali to pretpostavlja u sopstvenom funkcionisanju, i to već u vezi sa saznanjem o protivrečnostima, strukturama i ograničenjima mogućeg. Već u ravni organskog života mora se za ovu funkciju pretpostaviti sposobnost učenja i »pamćenja« ćelija 25. Pomoću pamćenja prvi događaji mogu povezati sistem. To vodi ka usmerenoj senzibilnosti sistema. U slučaju ponavljanja događaja sistem tada može da reaguje pojačano, specifično i ubrzano. Na ovaj način se verovatnija ometanja (koja se verovatno ponavljaju) filtriraju i, time uslovljeno, neverovatnija ometanja izdvajaju kao »slučajevi« za prilagođavanje koje uči. Postupak saznanja se prečišćava, a da nije neophodna »analiza« ometanja i njihovih uzroka.Totalno ukidanje svega »starog« može se izbeći, a ipak se štite suštinske funkcije i strukture od vrlo verovatnog razaranja. Ovaj funkcionalni kontekst imunosistema omogućuje najpre da se objasni funkcija protivrečnosti u društvenim sistemima. One služe reprodukciji sistema preko za ovo nužne reprodukcije nestabilnosti koje mogu, ali ne moraju, pokrenuti ustrojstvo imunosistema. Međutim, ova opšta funkcija nestabilnosti još ne objašnjava naročito zaoštren karakter protivrečnosti; isto toliko nedo25
Upor. npr. Edwin L. Cooper, »L’évolution de l’immunité«, La Recherche 103 (1979), str. 824-83 (824).
501
voljno objašnjava zbog čega dolazi do sukoba 26. Čini se da protivrečnost, slično kao bol, izaziva reakciju na sebi ili je, ipak, predočava. Da bi se moglo zaključiti, nije neophodno da čovek poznaje ono što protivreči uobičajenom; da se čovek trudi da sazna šta po sebi jeste; ili čak: da protivrečno ceni u njegovom vlastitom pravu. Protivrečnost je oblik koji dopušta da se reaguje bez kognicije. Dovoljna je karakterizacija, koja se u tome nalazi, daje nešto preuzeto u semantičku figuru protivrečnosti. Upravo zbog toga se može govoriti o imunosistemu i može se učenje o protivrečnostima pridodati imunologiji; jer, i imunosistemi operišu bez kognicije, bez poznavanja okoline, bez analize faktora ometanja na temelju čiste diskriminacije, kao tome nepripadajućeg. Tačno je daje ovo skraćeni postupak zbog koga je sociologija uvek negodovala. Ona, na primer, stalno nastoji da sazna zašto su zločinci počinili svoje zločine (čak i kada ovo nije neophodno za ispitivanje pravnog činjeničnog stanja), zašto je lažov slagao, zašto oni što protestvuju to čine. Na taj način ona prožima imunosistem društva kognitivnim zahtevima - sa značajnom nekonsekventnošću koja onda, sa svoje strane, društvo doživljava kao protivrečnost takvim zahtevima i ostavlja ga bez dovoljne kognicije samo na temelju ove protivrečnosti. Sociološka utopija živi na temelju vlastitiog imunosistema koji je inkompatibilan s imunosistemom društva. Tako sociologija postaje bolest društva, a društvo bolest sociologije - ukoliko ova inkompatibilnost nije stavljena pod teorijsku kontrolu. Odbranu imuniteta svakako ne treba ukinuti u kogniciji ni u boljem znanju; ona se, sa svoje strane, može poboljšati samo u pravcu veće kompleksnosti, a u to spada i strože kontrolisanje koja semantička stanja stvari treba zapravo obraditi kao protivrečnost. Bitno je, ma kako se to elaboriralo, da se očekivane nesigurnosti povežu u figuru protivrečnosti. Komprimirana nesigurnost postaje čak nešto sigurno: nešto se mora dogoditi da bi se protivrečnost rešila. Logički posmatrano, čovek bi se mogao po-
26 Utoliko su moja izlaganja u: »Konflikt und Recht«, u: Niklas Luhmann, Ausdifferenzierung des Rechts: Beiträge zur Rechtssziologie und Rechtstheorie, Frankfurt 1981, str. 92-112, potrebna kao dopuna.
502
svetiti »isključenom trećem« i gurati se oko protivrečnosti; ali, semantička forma protivrečnosti zahteva da isključeni treći ostane isključen. Na taj način ona kanališe pripajajuće ponašanje, a da ga ne utvrđuje. Može biti odluka koja kroz svoje utemeljenje služi razvoju strukture, ili sukob koji preko poraza i pobeda ispunjava istu funkciju. U svakom slučaju se čini da važi da koncentrisana nestabilnost to više nije; da je, u najmanju ruku, jasan signal koji izaziva pažnju, spremnost za komunikaciju i na taj način trenutno povećanu osetljivost na slučajnost. Ako prihvatimo ovu tezu proizlazi da se protivrečnosti ne mogu jednosmisleno lokalizovati u sistemu. One se ne mogu povezati sa ovom ili onom predstavom, nisu nešto »loše« u poređenju sa »dobrim« što bi se moralo izdvojiti. One služe kao alarmni signali 27 koji u sistemu kruže i svuda se pod navedenim uslovima mogu aktivirati. Ako čovek želi da ih utvrdi na nečemu određenom, onda je to na ovoj funkciji. One služe kao imunosistem u sistemu. To zahteva visoku mobilnost, stalnu spremnost za umetanje, povremenu mogućnost aktiviranja, univerzalnu upotrebljivost i zbog toga se konstituisanje njihovog jedinstva mora povezati sa operacijama koje jemče autopojetičko jedinstvo sistema: sa svešću, odnosno sa komunikacijom. Može se pretpostaviti da se neki imunosistem sastoji iz »nejedinstva« sistema, iz simbola odstupanja koji (relativno) slobodno stoje na raspolaganju, ali čija se upotreba može kondicionirati: svet »Ne« u odnosu na svet »Da«. Normalno se očekuje pretpostavka predloga selekcije, inače bi njena komunikacija izostala. Ali, istovremeno postoji, ma kako marginalna, i mogućnost odbijanja. Sistem ne postaje imun na Ne, već pomoću Ne', on se ne štiti od izmena, već pomoću izmena od očvršćivanja u uvedenim obrascima ponašanja koji više nisu adekvatni okolini. Imunosistem ne štiti strukturu, on štiti autopoiesis, zatvorenu samoreprodukciju sistema. Ili da to kažemo pomoću stare razlike: on štiti kroz negaciju od anihilacije. 27
Sličnu formulaciju, ipak samo kao neanaliziranu metaforu, nalazimo kod Johan Galtung, »Funktionalismus auf neue Art«, u: isti, Methodologie und Ideologie, Aufsätze zur Methodologie, prevod na nemački, Frankfurt 1978, str. 177-216 ( 201).
503
Poređenje sa imunosistemom organizma vodi ka zahtevanju imuno logike koje ovde ne možemo dalje da sledimo. Poređenje nije samo metaforično zamišljeno, već i funkcionalno. S druge strane, ono se ne sme protumačiti u smislu ozloglašene analogije s organizmom 28. Pre svega, logika društvenih sistema se ne može odnositi, kao imunosistem organizma, istovremeno na stabilnost prostome veze koja je osigurana kroz forme. I »autopoiesis« dobija pri prelaženju sa organskih na društvene sisteme izmenjeni smisao: ona ovde ne osigurava kontinuitet života, već moć pripajanja delanja. Ali, kako o ovome treba tačno razmišljati? Kao samoreferencijalna artikulacija, protivrečnosti pretpostavljaju uvek odnos strukture elementa (događaja). Strukture i događaji se pri tome ne mogu posmatrati izolovano, ne mogu se za sebe ispitivati na protivrečnost, odnosno, neprotivrečnost. To isključuje teorije koje tvrde da postoje »strukturalne protivrečnosti« u smislu struktura koje su prisutne vremenski relativno postojano i koje sadrže protivrečnost kojoj takoreći podaruju trajanje i permanentno dejstvovanje. Strukturalne protivrečnosti postoje samo za posmatrača sistema (uključujući: samoopažanje sistema), jer samo posmatrači mogu da uvedu razlike i pomoću razlika da utvrde protivrečnosti. Za posmatrača je protivrečnost aktuelna kao događaj vlastitiog sistema. Bez takvih aktualizovanja protivrečnost nije realna u sistemima, naime nema značaj i naročito ne funkciju uzbunjivanja. Upravo je isključena pretpostavka da su protivrečni događaji nemogući, da ih svet (kao logički besprekomo uređena tvorevina ili kako god već) ne dopušta. Naprotiv: protivrečnosti su uopšte realno moguće samo kao događaji, pošto u temporalizovanim sistemima ne postoje nikakvi drugi temelji stvarnosti osim događaja koji se produžuju u samom sistemu 29 . Formulisano nešto ležernije: pošto događaji i tako odmah ponovo iščezavaju, pošto ionako prolaze u nastajanju, nije strašno ako dobiju oblik protivrečnosti; oni su ionako određeni za samorazaranje, i upravo se u tome sastoji njihov doprinos samoreprodukciji sistema. 28 29
Upor. u vezi s tim, Uvod.
Zaista nije potrebno da uvek iznova naglašavamo da ovo pretpostavlja okolinu sistema.
504
Kod isključivanja obe ove teze čisto strukturalne protivrcčnosti i nemogućnosti protivrečnog događaja postaje shvatljiv smisao i pravac udara teze daje protivrečnost artikulacija samorel'crencije. Protivrečnosti se ostvaruju samo u zajedničkom dejstvovanju strukture i događaja. One pretpostavljaju strukturalno posredovanje samoreferencije događaja. Samo odvođenjem njihovog smisla na stranu strukturisanog drugog, događaji mogu protivrečiti sami sebi. U nestrukturisanim odnosima ne bi bili mogući ni kontradiktorno protivrečenje, ni ironija, ni paradoks, ni komunikacija o nameri u okviru sukomunikacije o sumnjama baš u vezi s ovom namerom. Svi oblici protivrečne komunikacije odvijaju se upravo preko za ovo izabranog smisla, a ovaj izbor se orijentiše na selekcije struktura društvenih sistema. Tako se takođe vidi kako protivrečnost ispunjava upravo svoju funkciju upozoravanja, opominjanja. Ona za trenutak razara celokupnu pretenziju sistema: da bude uređena, redukovana kompleksnost. Tada je za trenutak ustanovljena neodređena kompleksnost, sve je moguće 30. Međutim, protivrečnost ima istovremeno dovoljnu formu da bi ipak još garantovala sposobnost pripajanja komunikativnog razvijanja smisla. Reprodukcija sistema se postavlja samo na druge staze 31 . Smisaone forme se pojavljuju kao nekonzistentne i to uzbunjuje. Ali, autopoiesis sistema se ne prekida. Ona teče dalje. Zasluga je Hegelove nove koncepcije »dijalektike« što je ovo prva formulisala. Protivrečnost, dakle, signalizira, i to je njena funkcija, da bi kontakt mogao da se prekine. Društveni sistem bi mogao da se ukine. Na delanje onda ne sledi delanje. Ali, sam signal je
30 To je, naravno, razlog zbog čega logičari žele da isključe protivrečnosti pošto znaju da svet ne može egzistirati kao proizvoljnost. 31 Pošto ovde takode leži razlog koji čini smisaonim pravljenje razlike između stabilnosti strukture i reprodukcije. Sličnu razliku prave zastupnici koncepta autopoiesis između »structure« i (cirkulame) »organization«. Upor. gore napomenu 23. »Organization« je oblik reproduktivnog jedinstva sistema, ona je sistem kao jedinstvo; njeno ukidanje bi bilo raspadanje sistema. Zbog toga treba razlikovati strukturalne oblike koji izrađuju određeni tip sistema, odnosno kanališu reprodukciju u određenu tipiku; oni mogu, na primer, za nekog posmatrača da budu drukčiji od same autopojetičke organizacije, više ili manje važni, i on ih može više ili manje apstraktno shvatiti.
505
postavljen u konjunktivu i za ukupni društveni sistem je čak nerealnost. Sam signal samo upozorava, samo se gasi, samo je događaj - i time svojski preporučuje delanje koje je sa tim povezano.
V Da bismo malo razjasnili visoko apstaktan i neobičan pojam društvenog imunološkog ustrojstva sada treba umetnuti odeljak koji je oblikovan prema socijalnom sistemu društva. Dakle, iz ukupnog područja društvene imunologije obradiće se samo jedan isečak. Teza koja ovde treba da se izloži glasi: pravni sistem služi kao imunosistem društvenog sistema. Time nije rečeno da se pravo može dovoljno razumeti samo na temelju ove funkcije. Ono u suštini takođe stvara sigurnosti za očekivana ponašanja koja nisu samorazumljiva. Ali, čini se da ova funkcija generalizovanja očekivanja u pogledu rizičnih očekivanih ponašanja treba da se poveže s imunosistemom društva. Preko prava dostignute izvesnosti (ne faktički dostignutih stanja, ali svakako vlastitog očekivanja) počivaju upravo na tome da komuniciranje o vlastitim očekivanjima funkcioniše i u slučaju protivrečnosti, mada samo na način koji je protivno normalnoj komunikaciji spojen sa drugim vrednostima pripajanja. Ova veza prava i imunosistema se jasnije vidi kada se vodi računa o tome daje pravo izgrađeno na prethodnom zadiranju u moguće sukobe. Perspektiva sukoba izvlači iz mnoštva izgrađenih svakidašnjih očekivanja ona koja će se osvedočiti u slučaju sukoba. Ovaj izgled potvrđivanja asocira se s normativnošću očekivanja i uvodi se u shemu pravde i nepravde, dakle uvodi se u potpuni uviverzum u kome postoje samo dve vrednosti koje se uzajamno isključuju. Pomoću ovog shematizma se mogu generalizovati i antecipirati iskustva sukoba i može im se dati oblik u kome do sukoba dolazi još samo u izuzetnom slučaju u ravni interakcije, samo ukoliko se izgrađuju zaista neverovatna očekivanja. Svi stariji pravni poreci su se izgrađivali duž ove perspektive na osnovu prethodnih odluka o eventualnom sukobu. Tek u modernom društvu izobilja pravo počinje sebe samo
506
takoreći da prestiže: uvode se nova stanja stvari kao prejudiciranje odluke o sukobu na koja niko ne bi mislio kada pravo ne bi postojalo, a očekivanja koja iz toga proističu deklarišu se kao pravo 32 . Pravni sistem stupa na funkciju gde god se radi sa shemom pravda/nepravda 33. Ova shema služi za diferenciranje specifične vrste dobijanja informacije; ona ne služi, ili svakako ne primamo, za razumevanje delanja; ne služi ni za njegovo objašnjenje ni za njegovu prognozu. Sa profesionalizovanjem jurističke obrade problema naslovi kao pouka, saznanje, nauka iziskuju se, istina, i u pravnom sistemu, ali kognitivna naprezanja ovde služe samo za stvaranje pretpostavki odlučivanja i ponose se time da ne rade ništa više do tačno ovo. Funkcionalno važno obeležje pravnog sistema je upravo to da on sam odlučuje koje su mu kognicije potrebne, i da mora biti u stanju da i bez kognicija dođe do odluke (zabrana uskraćivanja pravde) - kao imunosistem. Kognicije pravnog sistema zauzete su svojim sopstvenim komplikacijama. U razvijenim društvima se ova shema pravda/nepravda dopunjava još i preko binarnog kodiranja dozvoljeno/zabranjeno. I ovo služi za povećavanje protivrečnosti i za precizno dirigovanje imunološkim događajima: neko delanje može protivrečiti dozvolama i zabranama - dozvolama kada traže da se spreči dozvoljeno delanje i zabranama kada se ono uprkos tome odvija. Protivrečnost čini evidentnim da predstoji ometanje koje se mora otkloniti. Dobiti koje su povezane s binarnim kodiranjem leže u tehničkoj preciznosti i u olakšavanju izmene imunosistema. Pomoću takvog binarnog kodiranja pravo se može odvojiti od morala i prepustiti samoupravljanju: može biti zabranjeno da se nešto dozvoli, odnosno, zabrani i obrnuto. Na ovaj način jedno dalje područje moralno neutralnih načina ponašanja dolazi u domet imunosistema. 32 Ovde se može smestiti celokupna rasprava o social ingineering (društvenom inženjeringu), orijentaciji na posledice, juridifikaciji, itd. Upor. i Niklas Luhmann, »DieEinheitdesRechts«,Rechtstheorie 14(1983), str. 129-154. 33
Zaista nije potrebno naročito da se naglašava da shema pravda/nepravda ne označava granice sistema; jer, to bi imalo kao posledicu da svako zakonito delanje spada u pravni sistem, a da u njegovu okolinu ne može dospeti; vice versa važi za nepravdu.
507
Etabliranje shema pravda/nepravda, odnosno dozvoljeno/zabranjeno ne vodi ka boljem razumevanju suštine delanja (kako bi tvrdila teorija prirodnog prava). Pre se uzglobljuje model obrade informacija koji takođe, i upravo, funkcioniše i onda kada dolazi do sukoba. Pravo ne služi za izbegavanje sukoba, ono čak vodi, u poređenju sa represijom sukoba u društvima izgrađenim na interakciji, ka ogromnom povećavanju šansi za sukob 34. Ono samo traži izbegavanje nasilnog rešavanja sukoba i za svaki sukob traži još da stavi na raspolaganje odgovarajuće oblike komunikacije. Materijal za komunikaciju se, čim se neko pozove na pravo, presortira. Tekstovi postaju relevantni, drugi slučajevi se izvlače, mišljenja određenih instanci važna; može se vratiti unazad stotinu, čak hiljadu godina - i sve to sa stanovišta da činjenična stanja mogu dati informacije koje su za slučaj sukoba relevantne i postojano konfliktne. Pravo služi za nastavljanje komunikacije drugim sredstvima. Ono nije društveno adekvatno samo onda kada obuhvata sukobe koji se događaju, već baš onda kada može proizvesti dovoljan broj sukoba i za njihovu obradu može staviti na raspolaganje dovoljnu vlastitu kompleksnost. Funkcija prava nije da se brine o tome da se što je moguće više radi zakonito i što je moguće manje nezakonito. To bi bilo lako, trebalo bi samo sve dozvoliti. Takođe se ne radi ni o tome (kao što je mislilo prirodno pravo) da se ustanovi prirodno dati poredak nasuprot slobodnoj, korumpiranoj volji ljudi. Diferencija pravde i nepravde se ipak ne može proizvoljno ustanovti. Problem nije u alternativi između priznavanja minimalnog poretka koji prirodno povezuje i neodržive proizvoljnosti. Uslovi primenjivanja sheme pravda/nepravda i odnosa sa okolinom pravnog sistema su mnogo kompleksniji nego što to ove i suviše jednostavne teorijske verzije mogu da pretpostave. Pravo treba da ispuni funkciju imunosistema i to mu je ostavljeno na volju. Pravni sistem je otuda autonoman u primeni one sheme pravde i nepravde koja samo njemu stoji naraspolganju. Međutim, s ovim shematizmom se mora što je moguće opsežnije zaštititi autopoiesis komunikacionog sistema društva od što je moguće više smetnji koje 34
508
Upor. Niklas Luhmann, Konflikt und Recht a.a.O.
ovaj sistem proizvodi iz sebe samog. On mora kroz proizvodnju vlastitih nesigurnosti i nestabilnosti preduhitriti društvo i pri tom, naravno, ne sme »zastraniti« u ponašanju, ne sme ležati izvan očekivanih problema.
VI Apstraktna teza koja postulira imunosistem, ostavlja potpuno otvoreno na koje probleme ovaj sistem polaže pravo, a ni fokusiranje na društvo i pravo nije dalo odgovor na to. Sada se ponovo vraćamo na opštu ravan teorije društvenih sistema i bavimo se pitanjem u kojim vezama društveni sistemi dobro upotrebljavaju imunologiju njihove protivrečnosti. Ipak, u ovom oblikuje pitanje sigurno suviše uopšteno postavljeno. Apstraktno formulisano, ono se odnosi na celokupnu istoriju i na sve vrste društvenih sistema. Logična forma protivrečnosti je relativno jednostavna u poređenju s nepreglednim mnoštvom povoda koji mogu dovesti do aktiviranja potencijala za protivrečnu komunikaciju. Ograničavamo se, otuda, na malobrojna stanovišta među kojima treba pretpostaviti istorijske interdependencije. Može se poći od toga da povećavanje mogućnosti komuniciranja istovremeno povećava i verovatnoće za sukob. Jezik stvara mogućnost za Ne i mogućnost njegovog prikrivanja: mogućnost za laž, obmanu, zavodljivu upotrebu simbola. Mediji za širenje pisma i štampe isključuju za interakcione sisteme tipičnu represiju sukoba. U vezi s tim diferenciranje i specifikacija simbolički generalizovanih medija za komunikaciju tako jako povećavaju mogućnost čudnovatih zahtevanja pretpostavki, da bi odbijanje bilo verovatno ukoliko sam medijum ne bi naišao na suprotne predostrožnosti. Verovatnoća nevervatnog koja iz toga proizlazi nalazi svoju formu u diferenciranju motiva specifičnih za medije i regulisanja sukoba. Ekonomske institucije svojine i novca opravdavaju odbijanje zahteva za porezom - kod novca na naročito prefinjen način tako što bi svako sve sa tim mogao započeti, dakle niko ne bi mogao da opravda poseban zahtev baš u vezi s mojim novcem, makar to bilo utemeljeno na pravu. Slično važi i za upo-
509
trebu moći. Politizovanje moći centralizuje odluku o sukobu i na taj način čini sukobe bezizglednim za onoga ko o sukobu odlučuje, makar to bilo utemeljeno na pravu 35 . U ljubavi je ovaj problem doveden do vrhunca zato što je isključen odnos sa pravom: tako kod zahteva da se čovek potpuno i bez odricanja prepusti drugome, svaki sukob simbolizuje kraj ljubavi. Obrnuto je u slučaju istine zato što ovde kod štiti važenje na temelju univerzalnog priznavanja od strane svakoga (ili je pretežno tako simbolizovan), svaku komunikaciju upućuje ha kritiku, dakle na odbijanje, dakle na sukob. Inače bi se naučnici mogli ujediniti samo kod slavljenja već saznatog. Svaka dobit u saznanju implicira sukob. Problem je, dakle, slično paradoksalan kao u slučaju ljubavi, samo obrnuto: pravilo po kome je istina opšte priznata, prisiljava u operativnoj ravni svaku komunikaciju na oblik protivrečnosti. Ovde se takođe mora, zato što je problem paradoksalan, isključiti pravo kao mehanizam poravnanja. Ovi različiti oblici pripremanja posebnih motiva i posebnih regulisanja sukoba mogu egzistirati jedni pored drugih samo pri dovoljnoj diferenciranosti sistema. Naučne kontroverze ne smeju voditi do ekonomskih gubitaka, a mesto svojine i novca u sistemu ne sme poboljšati političke izglede sukoba. Primeri pokazuju da takvi pragovi ne isključuju sve interferencije i, naročito u ravni pojedinačnih slučajeva i interakcionog konfliktnog ponašanja, ne funkcionišu pouzdano. U ravni diferenciranog sistema društva to ipak ne treba bezuslovno da izazove kolektivne efekte. Mnogo interferencije samo će oslabiti sposobnost funkcionisanja funkcionalnih sistema (u našim primerima dakle tempo i širinu naučnog napretka, odnosno, demokratizovanja politike), ali time neće moći da podstakne prelaz na drugi oblik društvenog diferenciranja. Osim ovog oblika omogućavanja verovatnoće neverovatnog čini se da postoje opšti oblici povećavanja osetljivosti imunosistema koji se moraju aktivirati kada društvena komunikacija postaje kompleksnija i kada ovu kompleksnost treba održati. Upotreba protivrečnosti u komunikaciji vodi do očekivanih, dakle
35 »Pravna država« znači, posmatrano sa ovog stanovišta, da imalac moći svoju moć sme ustanoviti samo za sprovodenje pravno važećih odluka, ali ne za održavanje ili regenerisanje same moći.
510
strukturalnih nesigurnosti. Društvo koje izgrađuje višu kompleksnost moraće, dakle, da pronađe oblike stvaranja i tolerisanja strukturalnih nesigurnosti. Ono će donekle morati da garantuje svoju vlastitu autopoiesis s one strane svojih struktura, a to ne zahteva kao poslednje jače uključivanje vremenske dimenzije u stvaranje i doradu protivrečnosti 36. Vreme je množilac protivrečnosti. Ali, ono istovremeno deluje smirujuće i razrešava protivrečnosti. S jedne strane, više namera dolazi uzajamno u protivrečnost kada se uzmu u obzir dalji vremenski horizonti. S druge strane, može se mnogo toga uzastopno dogoditi, što se ne bi moglo dogoditi istovremeno. Dakle, vreme očigledno ima protivrečan odnos prema protivrečnosti ma 37 : ono ih povećava i smanjuje. Zato se kroz varijaciju vremenskih horizonata može regulisati šta se kao protivrečnost pomalja i šta iščezava. Posmatra li se tačnije, povećavaju se protivrečnosti ukoliko se u sadašnjosti uzima u obzir budućnost: čovek bi ustvari morao da štedi da bi napravio rezerve za eventalnosti ili za velike ciljeve; u proivrečnosti s tim nalaze se želje koje bi on voleo da zadovolji već u sadašnjosti. Savremena budućnost je množilac protivrečnosti. Buduće sadašnjosti otvaraju, naprotiv, mogućnost da se nešto odloži i kasnije zadovolji. Jedna vremenska perspektiva stavlja pod pritisak, druga oslobađa, ili makar popušta napetost. Čini se da i savremena budućnost navodi na suprateleološke maksime koje nude veliki potencijal za protivrečnosti, na primer: memento mori, nijedan greh ne ostaviti neispoveđen, štedeti, uvek biti marljiv (industrijalizacija) i novije: strah od katastrofe. Buduće sadašnjosti stimulišu pre na ciljno-racionalno planiranje, 36
Na taj način ostavljamo neobrađen, na primer, celokupni kompleks svojevlasne logike primitivnih društava - opsežna rasprava koja bi se morala iznova započeti sa ovde izrađenim premisama. Da »primitivac« može isto tako logično da misli kao i mi, danas važi kao opšte prihvaćeno - sa upravo sumnjivom složnošću tako kao da se radi o tome da se zabrani evropska nadmenost koja je kolonijalnim narodima odricala sposobnost ispravnog mišljenja. Ali, evropski rituali samoprečišćavanja sada su teško pogodna polazna tačka za objašnjenje struktura primitivnog mišljenja. Pre nego što bi se čovek mogao vratiti na tezu o »prelogičnom« mišljenju u primitivnim društvima (nadovezujući se na Lucien Lévy-Bruhl, La mentalité primitive, Paris 1922) mora se najpre objasniti društvena funkcija
5 11
naime na uređenje sekvenci sa najvećim mogućim potencijalom za zadovoljavanje vrednosti. U jednom slučaju čovek se orijentiše na pozitivne, odnosno negativne utopije, u drugom slučaju orijentacija je pre tehnološka 38 . Obe ove mogućnosti refleksivnog, temporalnog modalizovanja nisu date kao alternative koje bi se mogle izabrati za sebe. One se uzajamno impliciraju u jedinstvu vremena. Čisto tehnološka perspektiva buduće sadašnjosti i ukidanja protivrečnosti u uzastopnosti je samo utopija. Obrnuto, svaki utopistički pogled na budućnost apeluje na delanje koje se po posledicama i sporednim posledicama odnosi na buduće sadašnjosti. Pa ipak se obe perspektive mogu analitički razdvojiti. Samo se tako može dokučiti kako ove orijentacije, i sa njima stvaranje uzbunjujućih signala protivrečnosti, koreliraju sa drugim strukturalnim obeležjima društvenih sistema. Kao što je tipično za teorijski razvijena pitanja, u vezi s ovim jedva da postoji empirijsko znanje. Pomoćićemo se, da bismo makar nagovestili mogućnosti konkretizovanja, s vrlo oskudno oblikovanom skicom. U vezi sa društvenim sistemom bi se moglo pretpostaviti da starenje nekog određenog tipa diferenciranja stvara nesigurnosti u odnosu na budućnost koje, sa svoje strane, deluju tako što umnožavaju protivrečnosti. Učinak poretka postaje po sebi razumljiv, njegovi nedostaci i disfunkcije se ističu jasnije na temelju bogatijih iskustava 39. Ovo važi za period prelaska iz srednjeg veka u novo doba koje je vremenski tok uopšte osećalo kao propadanje; i verovatno ponovo za naše dane u kojima se pojavljuje puno opterećenje negativnih konsekvenci principa funkcionalnog diferenciranja. U takvim stanjima budućnopst se utiskuje u sadašnjost; čovek ne dolazi do aktualizovanja vremenskog hori-
38 O ovome iscrpnije, Niklas Luhmann, »The Future Cannot Begin«, u: isti. The Différenciation of Society, New York 1982, str. 271-288. 39
Odgovarajući, ali mnogo apstraktnije shvaćen misaoni model skicira Galtung a.a.O., str. 210 i si. Ovde bi se mogla dodati i figura »spirale ćutanja« Elizabete Noel-Nojman. Upor. »Die Schweigespirale: Uber die Entstehung der öffentlichen Meinung«, u: Elisabeth Noelle-Neumann, Öffentlichkeit als Bedrohung: Beiträge zur empirischen Kommunikationsforschung, Freiburg 1977, str. 169-203; ista. Die Schweigespirale: Öffentliche Meinung, unsere soziale Haut, München 1980.
512
zonta, sasvim nezavisno od konkretno sagledivog toka događaja. U ovom smislu je razaranje mogućnosti života na zemaljskoj kugli naša budućnost - sasvim nezavisno od toga da li će ono postati istinska sadašnjost; i ono izaziva kontinuiranu protivrečnost. A ova protivrečnost se ne može tehnološki umiriti preko upućivanja na dogledne buduće sadašnjosti pošto je ona konstituisana u drugom vremenskom modalitetu - ne za buduće sadašnjosti, već za savremenu budućnost. Suprotna slika mora upravo primeniti oba modalizovanja vremena, ali u drugoj konstelaciji. To je verovatno u epohama koje su upravo lansirale novi princip diferenciranja sistema. Posledice se mogu već videti i misaono produžiti u budućnost: tako u Evropi od 1660. Tada protivrečnosti postaju problemi koji se malo-pomalo mogu rešiti. Vreme, množilac protivrečnosti postaje množilac problema. Postoji mnogo više teškoća jer su se stare životne nedaće problemsko-tehnički dekomponovale; ali, takvo rešenje tada pokazuje i mnogo novih mogućnosti za nove kombinacije. Na ovome postavljene buduće sadašnjosti opravdavaju pozitivno bojenje savremene budućnosti 40. Nesigurnost se preko proračuna rizika shvata, postaje merljiva, čini se sposobnom za osiguravanje. U principu se čini da »otvorena budućnost« stavlja u izgled nastavljanje uspešnog razvoja koji će poprimiti kvazi-automatske crte ukoliko su samo prvo otklonjene ruine proteklog poretka (ovde: staleške strukture, partikularizmi nefunkcionalne nejednakosti, vladavina). Ovde odgovara optimistički koncept teorije protivrečnosti Galtunga 41: pozitivno se shvata kao ono što još može napredovati, neutralno se shvata pozitivno, zato što ne ugrožava, a negativno se uzima u obzir kao nešto u trenutku neiz40
U vezi s ovim osvrćemo se na sredinom 18. veka započete karijere semantike sekvencijalnih pojmova kao što su reprodukcija, evolucija, razvoj, napredak, čije kolektivisanje ukazuje da se budućnost može očitati u sekvenci budućih sadašnjosti. 41
A.a.O., str. 212 i si. Pri oslanjanju na Galtunga treba voditi računa da on fenomen »revolucije« predmetno i istorijski pogrešno pridodaje. On ne pripada negativnoj, već pozitivnoj obradi protivrečnosti. Nije «otvoreno postavljanje osnovnog političkog sukoba nekog društva« (210) koje konačno dovodi do revolucije, već čovek na talasu »očaravajućih nada« (kao što piše jedan nemački posmatrač Francuske revolucije) i rastućeg privrednog blagostanja ulazi u situacije koje onda nude prilike da se otklone tobožnje smetnje napretku. 33 Društveni sistemi
513
bežno. Sada bi to moglo da znači utilitas filia temporis. A moral sme da zabrani samo još ono što dovoljno izvesno ima štetne posledice. Sredinom 18. veka postalo je dalekosežno po sebi razumljivo da budućnost odlučuje o vrednosti delanja, to znači: savremena budućnost, to znači: korist. To dolazi kao oslobađanje od protivstavljenih zabrana, nasleđenih restrikcija, od balasta koji se samo istorijski može objasniti. Delanje važi kao »po prirodi« dobro. Ono što delanje pokreće - samoljublje, odnosno interes shvata se kao priroda i može se samo preko posledica moralno okvalifikovati bilo kao dobro, bilo kao loše. Na odgovarajući način nagrada i kazna gube svoj neposredni odnos prema delanju i time svoju pravednost; one se mogu opravdati samo na taj način što menjaju čoveka (specijalna prevencija) ili ljude (opšta prevencija) 42 . To zvuči u ustima prosvetitelja zaista optimistički. Ali, nije li na taj način priroda čoveka i njegovog delanja definisana protivrečno: dobro i loše? I ne prelazi li to onda u zapovest permanentnog odlučivanja ove protivrečnosti u situacijama u kojima tek budućnost pokazuje o kakvom se slučaju radilo? S druge strane, opet, materijalisti, utilitaristi, rusoisti, sa svoje strane, nazivaju, doduše, ovu prirodu dobrom. Oni na taj način utemeljuju svoj optimizam in puncto perfektnosti. Međutim, ovaj izlaz počiva na 42 Ovo treba potkrepiti sa nekoliko redova. Izabraćemo proizvoljno. Kod Charles Duclos, Considérations sur les mœurs de ce ciècle (1751) nav. prema izdanju de Magny, Lausanne 1970, str. 198 i si. to znači: » On pourrait l'imaginer d'après ces écrits sur la morale, ou l’on commence par supposer que ihomme n est composé de misère et de corruption, et qu il ne peut rien produire d'estimable. Ce système est aussi faux que dangereux. Les hommes sont également capables du bien et du mal; ils peuvent être corrigés, puisqu'ils peuvent se pervertir; autrement, pourquoi punir, pourquoi recompenser, pourquoi instruire«. (»Ovo bi se moglo zamisliti na osnovu napisa o moralu, tamo gde se započinje s pretpostavkom da se čovek ne sastoji iz slabosti i pokvarenosti i da ne može stvoriti ništa vredno. Ovaj sistem je kako pogrešan tako i opasan. Ljudi su podjednako sposobni za dobro i za loše; oni se mogu popraviti pošto se mogu pokvariti; inače, zašto kažnjvati, zašto nagrađivati, zašto učiti«. I odmah zatim: »Les hommes sont, dit-on, pleins d’amour-propre, et attachés à leurs intérêts. Partons de là. Ces dispositions n’ont par elles-mêmes rien de vicieux, elles deviennent bonnes ou mauvaises par les effets qu’elles produisent« (»Ljudi su, kaže se, puni istinske ljubavi i povezani sa svojim interesima. Polazimo od toga. Ove odredbe ne sadrže same po sebi ništa pokvareno, one postaju dobre ili loše na osnovu posledica koje proizvode«).
514
očiglednoj teorijskoj greški. O »dobrom« se govori u dve različite ravni teorije: u okviru ove semantike čovek se još za trenutak može lišiti uvida da se na kraju radi o amplifikaciji protivrečnosti i o postavljanju zahteva za proračunavanjem odluka i o posledičnoj odgovornosti. Buduće sadašnjosti računamo zaista tek kada su one sadašnjost. Pre toga služe samo za ekstrapolaciju savremene budućnosti. Od 19. veka pomalo se imaju u vidu posledice ostvarivanja principa funkcionalnog diferenciranja u savremenim sadašnjostima. Najpre kao posledice diferenciranja ekonomskog sistema, naročito industrije. Pošto se mislilo da može pomoći dijalektika i samo još revolucija u daljini. U međuvremenu se čovek bavio posledicama diferenciranja političkog sistema (demokratizovanje, država izobilja) i posledicama diferenciranja sistema obrazovanja (moratorijum zrelosti, nove nejednakosti, demotivacije). Usto dolaze problemi kontrole tehničkih mogućnosti koji se pojavljuju kao posledica izdiferenciranosti sistema nauke 43 . Važi li ponovo: veritas filia temporisl Svakako postoji dovoljno strukturalnih podstreka da se koncept rešivih problema ponovo preobrati u onaj o protvrečnostima i da se da znak za uzbunjivanje. Budućnost služi, ali sada ne sa semantikom propadanja, već sa semantikom katastrofe, za mobilisanje i komuniciranje o protivrečnosti sadašnjeg. Kada bi važilo da protivrečnost više ili manje nužno menja odnose, mogle bi se shvatiti katastrofalne reakcije na opasnost od katastrofa. Ali, ova premisa još potiče iz arsenala dijalektike koja se održava kao zakon. U stvarnosti su odnosi između protivrečnosti i promene strukture mnogo komplikovaniji i ni iz daleka nisu dovoljno objašnjeni 44. 43
U vezi sa poslednjim naznačenim, najmanje poznatim stanovištem videti Talcott Parsons/Gerald M. Platt, »Age, Socil Structure, and Socalization in Higher Education«, Sociology of Education 43 (1970), str. 1-37; Niklas Luhmann, »Gesellschaftsstrukturelle Bedingungen und Folgeprobleme des naturwissenschaftlich-technischen Fortschritts«, u: Reinhard Löw u.a. (Hrsg.), Fortschritt ohne Mass? Eine Ortsbestimmung der wissenschaftlich-technischen Zivilisation, München 1981, str. 113-131. 44
Takode Galtung a.a.O. i Elster a.a.O. ublažavaju: Galtung pre svega na temelju uvida u veliki broj protivrečnosti i njihovih kompleksnih odnosa koji isključuju linearno odvijanje dijalektičkih razvoja; Elster pre svega na osnovu isključivanja interventnih varijabli svesti i komunikacije.
515
Želi li se budućnost osavremeniti ili želi li se ono što nastupa uzastopno učiniti relevantnim, nužan je obrazac prevođenja.Vremensko se mora prevesti u predmetno. Važna vodeća figura za ovo nalazi se u računu troškova. Pojam troškova označava određeni oblik protivrečnosti - nešto što čovek ne želi i, uprkos tome, namemo čini. Toškovi otuda imaju tačno funkciju upozoravanja koja pripada imunosistemu. Oni su i po tome slični imunosistemu što ne moraju da fungiraju ad hoc, već pretpostavljaju sistematizovanje. Drugačije rečeno, oni su upućeni na ekstemalizovanja da bi mogli da diskriminišu troškove koji su interno uzeti u obzir. Sa računom troškova predstavljaju se negativni aspekti delanja - i »poništavaju« jer čovek dela na osnovu računa troškova samo kada se čini da prihodi pretežu u odnosu na rashode. Sto se više troškova može uračunati, što se više račun može proširiti, na primer i na vremenske troškove i na psihičke troškove i na (kao u čuvenoj računici Paskala) ugrožavanje spasenja duše 45, utoliko osetljivije postaje delanje protiv protivrečnosti. Tada su potrebne samo maksime odlučivanja kao one da troškovi moraju biti barem pokriveni, ili da bi između uporedivih delanja trebalo izabrati ona po troškovima najpovoljnija - i već tako izdvojiti sijaset delanja iz područja izabranih mogućnosti. Ona se predstavljaju samo kao mogućnosti, proizvode se takoreći kao antitela, da bi sprečila rizike, da bi sputala negativno. I u ovom pogledu padaju u oči istorijske tendencije koje ukazuju na to da se čovek od ranog novog doba, i naročito od 18. veka, sve više trudi oko društvene imunologije. Povremeno je izgledalo gotovo tako (danas se to naziva »liberalizam«) kao da bi se integracija društva mogla dovoljno osigurati preko računa troškova: kada bi samo svako uzimao u obzir u obliku troškova opterećenja koja on i svi drugi doživljavaju u toku svog delanja, ostvarivalo bi se uopšte samo društveno kompatibilno delanje 46 . Sa stanovišta ovde zastupljene teorije, ovde se ipak radi o precenjivanju funkcije imunosistema društva. 45
Videti kao primer modernim sredstvima izrađene verzije, Hansjörg Lehner/Georg Meran/Joachim Möller, De statu corruptionis: Entscheidungslogische Einubiingen in die Höhere Amoralität, Konstanz 1980. 46 I danas još postoje ovome vrlo bliska shvatanja. Upor., npr. Abraham A. Moles/Elisabeth Rohmer, Théorie des actes: Vers une écologie des actions, Tournai 1977, str. 43 i dalje, naročito 57.
516
Slično kao vremenska dimenzija i predmetna dimenzija, može konačno i društvena dimenzija da služi za umnožavanje protivrečnosti i tako za izgradnju društvenog imunosistema. To se dešava pomoću semantike konkurencije. I time nismo slučajno kao kod koristi, rizika i verovatnoće - dodirnuli temu čija se karijera odvija paralelno s razvojem savremenog društva. O konkurenciji se može govoriti kada se ciljevi sistema mogu dostići samo na račun ciljeva drugih sistema. Konkurentske situacije mogu nastati između psihičkih i/ili društvenih sistema. One postaju očigledne uvek kada sistem na svojim ciljevima može pročitati da njihova realizacija drugim sistemima oduzima ili smanjuje šansu da dostignu njihove ciljeve. Pojam artikuliše društvenu dimenziju smisla cilja. On ne pretpostavlja da konkurentski sistemi sami dolaze u interakciju ili da drugačije od društva uopšte učestvuju u opštem društvenom sistemu. To može biti slučaj, na primer kod učenika u nekom razredu, ali nije nužno obeležje pojma. Dakle, pojam zahteva teoriju koja može razlikovati društvenu dimenziju i društveni sistem 47. Konkurencija nije poseban tip društvenih sistema, ona je poseban tip društvenog iskustva (u graničnom slučaju: jednog jedinog sistema!). Nije sve što uvodi u društvenu dimenziju i što vodi računa o drugom doživljaju i delanjima drugih odmah konkurencija. U konkurenciji se ujedinjuju raznorodne mogućnosti samo pod uslovom sagledane prinude. Konkurentske situacije nastaju najjasnije pod uslovom oskudnosti, dakle, u privredi. Ovde je jedinstvo, ako čovek sme tako da kaže, pristupačno u decentralizovanom obliku: u svakom posedu kojeg pojedinac može održati samo na teret drugoga. U političkom sistemu je teza jedinstvenosti vršenja moći forsirana na jednom posebnom području moći tek tokom razvoja novovremene države, i zaista je tek dopuštanje konkurencije oko ove moći u jednom više nego faktičkom, naime, institucionalnom smislu, veštački proizvod političkih ustava. Potpuno je prekama konkurencija u oblasti »duhovnog« - tema čuvenog izlaganja Karla Manhajma (Mannheim) 48 . Manhajm 47
Upor. u vezi s tim gore, 3. glavu, II.
48
»Die Bedeutung der Konkurrenz im Gebiete des Geistigen«, Verhandlungen des Sechsten Deutschen Soziologentages vom 17-19. September 1928, Tübingen 1929, str. 35-83, nav. prema novom izdanju u: Volker Meja/Nico Stehr, Der Streit um die Wissenssoziologie, Frankfurt 1982, Bd. 1, str. 325-370.
517
povezuje konkurenciju s »javnim tumačenjem bića«, ali pri tom ne obrazlaže zbog čega se biće može samo javno tumačiti 49 . Kao što se danas može videti i ovo je, takođe, istorijsko pitanje 50. U meduvremnu se »pluralizam« legitimisao zajedno sa svim posledičnim pojavama kao što su teorijsko poređenje i teorijska rasprava i na odgovarajući način je intelektualna klima izgubila konkurentski karakter. Svako radi na svojoj teoriji i nalazi priznanje, ukoliko priznanje nalazi, a da pri tom ne mora drugačije mišljenje drugačije da oseća osim kao protivrečnost ili čak kao izazov. Semantika konkurencije je ubedljiva tek kada postoje prilike da se ona dokaže. U društveno-strukturalnom pogledu ovo zahteva dovoljnu izdiferenciranost konkurentskih situacija, a ovo se opet može dostići ako se konkurencija može dovoljno diferencirati u odnosu na razmenu i kooperaciju 51 . Ličnosti kojima čovek konkuriše ne smeju biti identične sa ličnostima sa kojima čovek sarađuje; i takođe ne sa ličnostima sa kojima čovek vrši razmenu. Odgovarajući društveni modeli se moraju jedan iz drugog izvesti 49 Kasnije razvijena sociologija nauke nije se više na to obazirala, prividno je i zahtev za jedinstvenim javnim tumačenjem bića preko nauke prećutno povukla. Konkurenciju pretpostavlja još samo kod zahteva za originalnošću (operacionalizovan kroz prvu publikaciju), a ovaj zahtev se može sa svagdašnjom istraživačkom tematikom po volji decentralizovati i umanjivati. Upor., npr. Robert K. Merton, »Priorities in Scientific Discovery: A Chapter in the Sociology of Science«, American Sociological Review 22 (1957), str. 635-659; Randall Collins, »Competition and Social Control in Science«, Sociology of Education 41 (1968), str. 123-140; Warren O. Hagstrom, »Competition in Science«, American Sociological Review 39 (1974), str. 1-18. Kao problem (disfunkcija) posmatra se opanost od suzbijanja komunikacije, a ne, naprotiv, opasnost od minimiziranja istraživačkih tema. 50 Nastavljajući Manhajmovu analizu čovek bi mogao da uz četiri tipa konsenzusa, monopolizovanja, atomizovanja i koncentracije - ugradi i peti tip pluralizacije, ali ni onda još uvek ne bi imao jasan pojam jedinstva koje prisiljava da se drugi shvate kao konkurenti. 51 Ovo su stanovište istakla pre svega ispitivanja malih grupa. Upor. iz bogatog istraživanja, recimo, Edward Gross, »Social Integration and the Control of Competition«, American Journal of Sociology 67 (1961), str. 270-277; L. Keith Miller/Robert L. Hamblin, »Interdependence, Differential Rewarding, and Productivity«, American Sociological Review 28 (1963), str. 768-778; Nicholas B. Cottrell, »Means-Interdependence, Prior Acquaintance, and Emotional Tension During Cooperation and Subsequent Competition«, Human Relations 16 (1963), str. 249-262; James W. Julian/Franklyn A. Perry, »Cooperation Contrasted with Intra-Group and Inter-Group Competition«, Sociometry 30 (1967), str. 79-90.
518
odvojeno ostvariti 52 . Oblasti društva koje za ovo dolaze u obzir bile su naročito značajne za ostvarivanje savremenog društva, pre svega privreda orijentisana na tržište i, gotovo na njenu preporuku, nauka i politika. U svakom od ovih slučajeva radi se samo o dodatnoj orijentacji, nikada o jedinoj osnovi za ispunjenje funkcije. Pored privredne konkurencije privreda povećava pre svega razmenu i, takođe, kooperativno organizovanu proizvodnju. Šta, dakle, čovek očekuje od činjenice da i konkurencija ima ulogu? Za tradicionalno preporučivanje konkurencije tipično je obaziranje na ustrojstva ili motive individualnog delanja. Konkurencija uskraćuje sigurnost i stimuliše inicijativu, motivaciju za učinak, senzibilnost za šanse. Ona se posmatra kao pokretačko sredstvo za savlađivanje inercije u onoj meri u kojoj se veruje da se odnosi na individuu. Ali, odavno je sa ovim principom formulisano i razočarenje: konkurencija sprečava komunikaciju i kooperaciju (to znači: ne mogu se izraditi pretpostavke dovoljne izdiferenciranosti) i deluje pre tako što sprečava napredak i prilagođavanje; rezultat su rovovske borbe bez kretanja 53 . Prevede li se ova rasprava na koncept društvene imunologije, kao što se ovde zastupa, onda bi najpre bilo potrebno da se revidira pretpostavka po kojoj je konkurencija, odnosno nepostojanje konkurencije, strukturalni princip od prvorazrednog društvenog značaja, recimo, princip razlikovanja kapitalističke i socijalističke privrede 54. Nije u pitanju struktura izgradnje sistema jer i
52
Na taj način se istovremeno stavljaju znaci pitanja iza svake teorije društva koja pokušava da izađe nakraj sa jednim jedinim od ovih modela-bilo da je model kooperacije, razmene ili konkurencije. 53 Upor. na primeru politike: Theodor Lowi, »Toward Funktionalism in Political Science: The Case of Innovation in Party Systems«, American Political Science Review 57 (1963), str. 570-583; James D. Barber, The Lawmakers: Recruitment and Adaptation to Legislative Life, New Haven 1965, str. 1 i dalje. I sociologija nauke dolazi danas do pre skeptičnih procena. Videti, npr. Daniel Sullivan, »Competition in Bio-Medical Science: Extent, Structure and Consequences«, Sociology of Education 48 (1975), str. 223-241. 54 Empirijski je onda potpuno otvoreno pitanje u kojem od ovih privrednih sistema vlada veća konkurencija. Čovek treba samo da pomisli na zaštitu oskudnih sredstava i na neformalnu suštinu uređenja socijalističke privrede da bi video koliko jako oskudnost, pri nužnoj decentralizaciji procesa proizvodnje, vodi ka tome da »protivrečnosti« dobijaju oblik antecipirajuće konkurencije. Čovek dobija ukupan utisak daje imuno sistem ovih privrednih sistema vremenski izrađen u oficijel-
519
konkurencija ne zhteva komunikaciju između konkurenata. Ona može da generiše sisteme, ali samo ako postaje sukob. Konkurencija samo pojačava opažanje protivrečnosti u svakoj poziciji koju određuje dok se shvatanja ili namere drugih osećaju kao provokacija sopstvenih i, takođe, pretpostavljaju obrnuto. Ovo pretpostavlja, kao sredstvo operacionalizacije, semantiku jedinstva koja različito povezuje kao konkurenciju. Međutim, semantika jedinstva postaje vidljiva samo onda kada funkcija amplifikacije protivrečnosti to zahteva. Istinsko jedinstvo jeste jedinstvo autopojetičke reprodukcije sistema i njegove imunosti na verovatnoću ukidanja. Konkurencije ne mora da bude, ni autopoiesis ne mora da bude. Ali, imunosistem može barem da razvije oblike u kojima se dalje odvija jedinstvo sistema kao samoreprodukcija, i to samo onda kada budućnost i konkurenti, korist i konsenzus ostaju komunikativno nedostižni. Važni pojmovi poretka 18. i 19. veka kao što su korist, troškovi i konkurencija danas su često u osvrtanju unazad difamirani kao izraz prenaglašenog, individualističkog liberalizma. Oni se svakako mogu relativisati sa stanovišta precenjenosti ekonomskih aspekata društvenog života. Ali, služili su i za to da se imunosistem društva proširi i da se sa prava protegne na privredu (odnosno, na društvene odnose koji se mogu analogno konstruisati). Tako posmatran ovaj razvoj uči da povećanje kompleksnosti društvenog sistema mora imati konsekvence i za imunosistem društva: na odgovarajući način mora se povećati i osetljivost za poremećaje. Ako se ovi oblici, ugrađivanja osetljivosti za poremećaje u individualno delanje, danas kritikuju, čovek će morati da uznemiri kritičare pitanjem kako se oni onda, sa svoje strane, žele pobrinuti za dovoljnu imunost. Može se samo pretpostaviti da iza toga stoji bezgranično, mada nepriznato poverenje u birokratiju Ali, baš je birokratija poznata kao sistem sa vrlo malom osetljivošću na poremećaje. noj ravni, a daje u neoficijelnoj ravni, naprotiv, društveno orijentisan. U ravni planova u pitanju je maksimiranje dobiti orijentisane na budućnost, u ravni ponašanja preduzeća osiguranje vlastitog »standing« (»položaja«) u odnosu na druga preduzeća. Političko iznuđivanje »oficijelnog« zaoštrava tačno ovu diferenciju i utvrđuje je nekomunikativno. Upor., u vezi s tim, Michael Masuch, »Die sowjetische Entscheidungsweise: Ein Beitrag zur Theorie des realen Sozialismus«, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 33 (1981), str. 642-667.
520
VII Protivrečnosti su, tako smo rekli, u samom sistemu konstituisane sinteze, sažimanje momenata sa stanovišta nepomirljivosti. Naravno, sintetizovanje protivrečnosti ne može uslediti proizvoljno, ali ono nije ni unapred čvrsto determinisano kroz ontologiju; povezano je sa drugim rezultatima konstituisanja u sistemu. Na primer, prostor se konstituiše tako što se polazi od toga da dve različite stvari ne mogu u isto vreme zauzimati isti prostor 55.1 logika kondicionira, kada je jednom stavljena u funkciju, konstituisanje protivrečnosti i dopušta im da se pojave kao ne-proizvoljne. Prostor i logika sintetizuju protivrečnosti ipak samo da bi ih izbegli. Oni su posebna ustrojstva za negaciju protivrečnosti. Međutim, društvenim sistemima su potrebne protivrečnosti za njihov imunosistem, za nastavljanje njihove samoreprodukcije pod škakljivim okolnostima. Zbog toga je pitanje: da Ii logika (uključujući logiku prostora) proizvodi za to dovoljno protivrečnosti. Ili drugačije formulisano: izlaze li društveni sistemi sa logičkim protivrečnostima na kraj kada se radi o tome da treba da se uzbune? I ovaj se problem rešava preko izgradnje strukture. On se dovodi u oblik protivrečnosti između očekivanja. Ona mogu da protivreče logički kada se radi o osobinama ili načinima ponašanja koji nisu mogući najednom objektu u isto vreme. Takve istovre55 Odnos društvenih sistema prema konstituisanju prostora traži tačnije objašnjenje u vezi s ovim konceptom protivrečnosti. S jedne strane, društveni sistemi nalaze stvarno neslaganje drugih sistema zajedno sa prostornom autopoiesis života uvek već unapred dato (tačno tako kao što unapred nalaze ireverzibilnost vremena). S druge strane, pretpostavka prostora kao preko prostornih tačaka organizovanog izbegavanja protivrečnosti je njihov rezultat neslaganja. Nadovezujući se na to može se dekomponovati obrada protivrečnosti - na primer kao oštra granica u odnosu na koju je sve ili na jednoj ili na drugoj strani i ništa nije istovremeno na obe strane; ili kao rastojanje između ekstremnih tačaka koje u odnosu na svaku uređuje »bliže« ili »dalje« i pri tom utvrđuje uzajamnu isključivost upisanih mera. (Videti razliku između «cuts« i »scales« kod C. K. Ogden, Opposition, 1932, novo izdanje Bloomigton 1967, str. 58 i dalje). Međutim, čini se daje prostor pre svega osnovni model za razvoj logike. Covek na prostoru uči logiku. Tako kao što je isključeno da se gradi kuća tamo gde kuća već stoji, mora biti takođe isključeno da se misli o jednoj kući sa svojstvima neke druge kuće. U meri u kojoj se logika širi na neprostome odnose rastu i stepeni slobode i rezultati kontrole u utvrđivanju protivrečnosti.
521
meno vidljive i sagledavanjem rešive protivrečnosti mogu se uvećati kada se uračuna vremenska dimenzija 56 . Rekli smo da vreme potivrečnosti kako povećava tako i smanjuje. To se koristi. Inkompatibilnosti koje se u toku vremena mogu proizvesti naknadno se stavljaju na račun sadašnjosti. Čovek ne može istovremeno biti u Parizu i Londonu. On to može uzastopno. Ali, ako sada putujem u London za izvesno vreme je utvrđeno da ne mogu biti u Parizu. Zbog toga plan da se putuje u London i u Pariz u sadašnjosti postaje protivrečnost koja se može rešiti samo ukoliko se potrudimo da dođemo do više vremena. Ako se sada vreme ustanovi kao oskudno, smanjuje se njegov potencijal za rešavanje protivrečnosti i povećava se njegov potencijal za proizvodnju protivrečnosti. Ako tek posle puta u London putujem u Pariz imam problem, jer ću u Parizu biti u vremenskoj tački u kojoj bih već morao ponovo da budem kod kuće. Dakle, moram da napustim jedan ili drugi plan putovanja i da protivrečnost tako ne rešim, već da o njoj odlučim. Takvi problemi protivrečnosti prostor/vreme od 18. veka se istovremeno, sa svoje strane, povećavaju i smanjuju: povećavaju na osnovu rasta očekivanih putovanja i smanjuju usled ubrzavanja: u 18. veku zbog poboljšanja puteva i kočija, u 19. veku zbog izgradnje železnice, u 20. veku zbog letenja, a u 21. veku verovatno zbog zamene putovanja telekomunikacijom. Međutim, oskudica vremena ima mnoge druge konsekvence. Pre svega, pri strogom povlačenju granice između rada i slobodnog vremena - organizacionom zahtevu! - postaju oskudni radno vreme i slobodno vreme. Za beskrajnost vremenskog horizonta ograničenog samo nepoznatom (u svakom momentu mogućom) smrti, povremeno se kroz diferenciranje supstituišu dve ograničene i na taj način oskudne količine vremena. Radno vreme je samo onda oskudno kada se tokom mučenja ili dosade beskrajno proteže i čovek svaka tri minuta gleda na sat. Slobodno vreme je samo onda oskudno kada čovek ne zna šta bi sa njim započeo. Oskudnost se zasniva na konstantnosti količina na koju se može delovati kroz diferenciranje. Ona se pojedincu diktira kroz diferenciranja sistema i tako u dnevnom životu povećava senzibilnost za protivrečnosti. 56
522
Upor. gore pod VI o vremenu kao množiocu protivrečnosti.
Pošto oskudnost ne počiva na vremenskom pritisku, već na ograničavanju vremenskog protezanja, ona je kompatibilna sa vrlo različitim raspodelama opterećenosti. Tako će je menadžment drugačije doživeti od radnika, drugačije nastavnici od đaka. Ona proizvodi i brižljivo izbegavanje svakog utiska o protivrečnostima »vlasti« po shemi gospodar/sluga; naime, uzbuđenje gore i dosadu dole sa odgovarajućim protivrečnim udvostručavanjem kontingencije. Pošto veštačke vremenske granice, merenja vremena, rokovi i satovi pripadaju samorazumljivostima svakodnevnice oni kao samovolja više neće biti posmatrani; protivrečnosti se u nešto staromodnom stilu pripisuju ličnostima ili grupama ljudi koji se ponašaju drugačije nego što se to iz sopstvenog stanja vremenske oskudnosti očekuje. Pored ovog povećavanja protivrečnosti kroz vremenska ograničavanja, vreme deluje i na taj način kao množilac protivrečnosti jer omogućuje da se buduće unazad stavi na račun sadašnjosti i ovde se, mada još uopšte nije aktuelno, doživljava kao protivrečnost. Ovo se uglavnom događa kroz uzročne analize. Čovek odmah vidi u uzročnostima da preko određenih delanja, odnosno nedelanja, buduće mogućnosti otvara, odnosno zatvara. Na taj način vlast ograničava aktuelnu situaciju preko sadašnjosti, čovek mora odustati, zadovoljenja odložiti, štedeti, mora se obrazovati, mada sadašnjost nudi mnogo primamljivije mogućnosti. Misli se i na to kako je u 18. veku - od Ričardsona do Rusoa senzibilnost bujala sa svim zapletima i posledičnim opterećenjima koji to sa sobom donose pojedincu i čovek ima primer da se i društvena dimenzija može iskoristiti za povećavanje protivrečnih traženja - brakovi utroje i slično. Vremensko povećavanje protivrečnosti čudnovato je uvek važilo kao racionalno. Već je u starijoj tradiciji učenja »prudentia« važila u tačno ovom vremenskom smislu kao istaknuto obeležje racionalnih supstanci: ljudi za razliku od životinja. Od druge polovine 17. veka perspektive ove vrste se iako pojačavaju pre svega kroz preuzimanje računa verovatnoće i proračuna rizika koji proširuju područje u kome važe dovoljno sigurne uzročnosti, i kroz univerzalizovanje legitimacije kroz korisne posledice - stanovište koje su ranije donji slojevi zadržavali za sebe. Budućnost postaje horiznt konfliktnih posledica delanja. Nastupajuće spo523
redne posledice treba da se po mogućnosti unapred uračunaju i izvan nameravanih posledica; samo za to se još zahteva moralna odgovornost. Odgovornost tada ne treba više da se prihvati samo pri »dirigovanju intencije«, ona se mora u okviru stanovišta o »etici odgovornosti« odnositi na celokupnu budućnost 57. Covek može povećavanja protivrečnosti da smatra ako ne racionalnim, ono ipak funkcionalnim kada njihovu funkciju uzbunjivanja zamisli u imunosistemu društva. Ali, to odmah vodi do pitanja (i tek nakon odgovora mogli bismo da govorimo o racionalnosti) šta se posle uzbunjivanja dešava. Alarm ne treba odmah da znači a Farme; ali čovek se pita: šta inače. Poznato je da racionalne tehnike odlučivanja ne vode vrlo daleko u pogledu protivrečnosti vrednosti. A ni supstituti za logička eliminisanja protivrečnosti: hermeneutička tumačenja smisla ili diskursi utemeljenja neće mnogo pomoći ako svakome stoje na raspolaganju ko se zbog nečega protivi nekom drugom - na primer za ili protiv atomske energije. Ako treba prihvatiti da nam je potrebno tako mnogo protivrečnosti zato što se samo tako naše društvo (a to ovde znači: ukupnost društvenih sistema) može upozoriti na njegove vlastite posledice, sociološka analiza bi bila pozvana da objasni šta bi trebalo da se započne sa ovim protivrečnostima; ili: kako se one i pod kojim uslovima verovatno mogu promeniti. To nas vodi do problema teorije sukoba. VIII Posebno je za stariju sociologiju prve decenije ovog veka bila po sebi razumljiva opšta prisutnost sukoba u društvu. Odgovarajući iskazi ne nedostaju 58. Takvim shvatanjima je tada uva-
57 U tendencije ove vrste, posmatrane sa Veberovog i Parsonsovog stanovišta, spada Wolfgang Schluchter, Die Entwicklung des okzidentalen Rationalismus: Eine Analyse von Max Webers Gesellschaftsgeschichte, Tübingen 1979. Uostalom, upravo su u ovom sklopu razumljivi predloži da se preko Parsonsa vratimo Veberu. Veber je više od Parsonsa imao razumevanje za povećavanje potencijala za sukob modernog racionalizma; Veberovom angažovanom impresionizmu nedostaje samo ubedljiva teorija. Samo dovoljna teorijska analiza može da probudi sumnju da li i kako onda ova tehnika osavremenjivanja protivrečnosti uopšte zaslužuje naslov racionalnosti. 58
Neka ukazivanja daje Lewis A. Coser, Theorie sozialer Konflikte, Neuwied 1965, novo izdanje 1972, str. 13 i dalje.
524
žavan socijaldarvinizam podario verovatnoću, a da pri tom nije morao da se pokrene veliki posao oko pojma ili neko istraživanje 59 . Udžbenik Dejvisa i Bamsa, koji je posvećen pionirima američke sociologije, nudi još samo psihološko tumačenje za ono što se naziva »the universality of conflict« 60. Od tada se oplakuje zanemarivanje teme što može da znači samo: nenapredovanje u teorijskim i empirijskim nastojanjima. Nešto govori u prilog tome da je teorija sukoba danas i sama došla suviše u sukob sa drugim teorijskim nastojanjima i na taj način svoj vlastiti razvoj sama sprečila. Predlažemo novi početak - ne kao alternativu za. već kao osnovu teorije sistema 61. O sukobima ćemo uvek govoriti kada se nekoj komunikaciji protivreči. Moglo bi se formulisati i: kada se komunicira o protivrečnosti. Sukob je operativno osamostaljivanje protivrečnosti kroz komunikaciju. Dakle, sukob predstoji samo onda kada se o očekivanjima komunicira i neprihvatanje komunikacije ponovo komunicira. Očekivanje ne treba da se odnosi na ponašanje onoga ko odbija; ono se može ticati trećeg ili se može sastojati u opisivanju stanja kome ovaj, kome se saopštava, ne veruje - ukoliko on to kaže. Pojam sukoba se tako odnosi na precizan i empirijski shvatljiv obrazac komunikacije: na komunicirano »Ne« koje odgovara na prethodnu komunikaciju. »Pozajmićeš mi tvoja kola?« »Ne«. »Kapitalisti nas iskorišćavaju«. »Ne verujem kapitalistima«. »U Odeonu se daje dobar film«. »Hm, ne znam...« Uključena je svaka vrsta izraza očekivanja dok je samo po reakciji jasno daje komunikacija shvaćena; i svako slabljenje odbijanja pada u područje našeg pojma, dokle god je razumljivo da se radi o odbijanju. Za 59 »Ali activity is a clash of atoms or of thoughts, and the scientific man does not need to waste his time in disputing with those who look for the elimination of strife from human affairs«. (»Svako delanje je sudar atoma ili misli i naučnik ne mora da troši svoje vreme raspravljajući sa onima koji traže ukidanje sukoba iz ljudskih aktivnosti«) glasi ovo, na primer, kod Franklin H. Giddings, The Principles of Sociology, New York 1896, str. 100 i, nažalost, time je očigledno pomereno u stranu i nastojanje da se dođe do veće pojmovne tačnosti od waste of time. 60 Jerome Davis/Harry Elmer Barnes, An Introduction to Sociology (1927), 2. izdanje, Boston 1931, str. 440. 61
Upor. u vezi sa sledećim ponovo: Niklas Luhmann, Konflikt undRecht,
a. a. O.
525
konflikt moraju postojati, dakle, dve komunikacije koje jedna drugoj protivreče; jedinstvo smisaone forme protivrečnosti sintetizuje dve komunikacije koje su povremeno, sa svoje strane, društvene sinteze tri selekcije 62, a sukob preuzima za neko vreme autopoiesis, dalje vođenje komunikacije. U principu je pogrešno svoditi sukobe na izneveravanje komunikacije (tako kao da je komunikacija nešto »dobro« što se može upropastiti). Komunikacija je autopojetički proces društvenih sistema koji se odvija dalje preko svih kooperativnih ili antagonističkih epizoda dokle god teče dalje. Dakle, sukobi služe upravo za nastavljanje komunikacije na temelju korišćenja jedne od mogućnosti koju drže otvorenu: korišćenjem Ne. Na taj način se pojam sukoba jasno izdvaja u odnosu na samo pretpostavljene, samo opažane suprotnosti. Opšte stanje protivrečnosti, suprotnost interesa, uzajamno nanošenje štete (auto je ogrebao drugi auto) još nije sukob 63. Uprkos tome je naš pojam ugrađen u osnovne pojmove sociološke teorije: radi se o posebnoj (u svakom momentu mogućoj) realizaciji dvostruke kontingencije, radi se o komunikaciji, radi se po svemu ovome o društvenom sistemu naročite vrste. 62 63
Ovo se nadovezuje na pojm komunikacije uveden u 4. glavi.
Nažalost, mnogobrojna određenja pojma su u ovom smislu nejasna. Videti proizvoljno izvučene primere: »svi strukturalno nastali odnosi suprotnosti od normi i očekivanja, institucija i grupa« (Ralf Dahrendorf, Gesellschaft und Freiheit: Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München 1961, str. 125); »A conflict exists whenever incompatible activities occur« (»Sukob postoji uvek kada se pojave inkompatibilna delanja«) (Morton Deutsch, Resolution of Conflict: Constructive and Destructive Processes, New Haven 1973, str. 10); »Suprotnost interesa i protivstavljanja koja iz toga proizlaze i borbe između individua i grupa, naročito između slojeva, klasa« (Lexikon der Soziologie, 2. Aufl. Opladen 1978, str. 410). Takve i slične definicije karakterišu nastojanja da se u jednom pojmu povezu strukturalni uslovi za sukobe (i utoliko »moguće« sukobe) i sukobi u ravni ponašanja. Mi to smatramo pogrešnom tehnikom pojma. Baš kada se želi empirijsko istraživanje strukturalnog isključivanja sukoba (lajtmotiv takve izgradnje pojma), mora se sam pojam nezavisno od toga definisati. U svakom slučaju bi takve izgradnje pojma bile diskutabilne ako bi im se svesno u osnov postavila intencija izgradnje nediferenciranog pojma, to znači pojma koji ništa ne isključuje. Takva sociologija bi pojam sukoba stavila na mesto na kome u ovde zastupanoj teoriji stoji pojam smisla; ona bi prosto rekla (ono što mi kažemo) da svaki smisao u svojim društvenim upućivanjima implicira moguće suprotnosti. Može se pomisliti samo na odmor na suncu; ono peče, čovek taži hladovinu.
526
Prema lome, sukobi su društveni sistemi, i to društveni sistemi koji se iz datih razloga izgrađuju u drugim sistemima, ali koji ne dobijaju status dela sistema, već egzistiraju parazitski. Povod za njihovo pokretanje i katalizator njihovog vlastitog poretka je negativna verzija dvostruke kontingencije: ja ne činim ono što Ti želiš, kada Ti ne činiš ono što ja želim. Dvostruka negacija ima dve strane: sjedne strane, kao negacija ostavlja potpuno otvoreno ono što se dešava pozitivno; s druge strane, kroz udvostručavanje (lobija mogućnost samoreferencije i time vlastito preciziranje: ego posmatra (najpre u granicama, onda uopšte) ono što alteru škodi baš zato kao vlastitu korist jer pretpostavlja da alter ono što egu škodi posmatra kao sopstvenu korist. Odgovarajuće važi za altera. Na obema stranama, dakle, dvostruka kontingencija 64. Model interpretacije odgovara kod očekivanja u odnosu na alter ega: ego pretpostavlja da alter (kao alter ego) već primenjuje model sukoba (ma kako oprezno, skriveno, ograničeno) i iz toga izvlači konsekvence za sebe. Zbog toga sukob može objektivno nastati gotovo bez povoda. Dovoljno je da se na neko ma koliko maglovito pretpostavljeno očekivanje reaguje jednim ma koliko opreznim Ne. Takav događaj predočava da se na Ne reaguje kao Ne, bilo pokušavajući da premotiviše ili, konačno, sa namerom čistog sankcionisanja po shemi: meni koristi ono što tebi šteti. Prema tome, sukobi su društveni sistemi koji su izrađeni tačno po modelu dvostruke kontingencije; i to su visoko integrisani društveni sistemi zato što postoji tendencija da se sva delanja u kontekstu nekog neprijateljstva dovedu u okvire ovog stanovišta suparništva 65 . Ukoliko se čovek jednom upustio u sukob, teško da postoje još granice za integracioni vir ovog sistema bilo da su granice okoline, civilizovanog ponašanja, prava; na ovo ćemo se opet vratiti. Drugačije nego što se često pretpostavlja (ali se više podmeće nego utemeljuje) suparništvo je, dakle, faktor integracije prvog ranga i upravo je zbog toga problematično. Upor. gore, 3. glavu, II. 65 Teza da su konflikti (suviše) jako integrisani društveni sistemi ne bi se smela zameniti sa jednom drugom, uobičajenom u klasičnoj sociologiji: da iz povoda sukoba mogu nastati i pozitivni društveni odnosi. O ovome, nadovezujući se na Zimela, Lewis A. Coser, Theorie sozialer Konflikte, Neuwied 1965, novo izdanje 1972, naročito str. 142 i dalje.
527
Ono tako sadržajno sažima heterogena delanja u okviru stanovišta negativne dvostruke kontingencije i umeće ih u sistem: svako može da aktualizuje sve mogućnosti koje drugome škode, i što se više ovo dešava utoliko je više verovatno. Sistem dostiže suviše visoku interdependenciju: jedna reč izaziva drugu, na svaku aktivnost se mora i može odgovoriti nekom drugom. Destruktivna snaga sukoba ne leži u njemu samom i posebno ne u povredama reputacije, delatnog potencijala, blagostanja ili života kojeg on donosi učesnicima; ona leži u odnosu prema sistemu u kome je sukob našao povod i izlaz - recimo u odnosu prema susedu, u braku ili porodici, u političkoj partiji, u preduzeću, u međunarodnim odnosima itd. Utoliko je pogodna metafora o parazitskoj egzistenciji sukoba; ali, parazitizam ovde nije, kao što je tipično, povezan sa simbiozom, već ima tendenciju apsorbovanja sistema koji pruža gostoprimstvo kroz sukob u tolikoj meri kao da sva pažnja i svi resursi polažu pravo na sukob. Sukobi odmah postižu ono što se sa apelima na lojalnost uglavnom tobože pokušava dostići: visoko povezano dejstvo u odnosu između interpenetracije 66 i strukture. Ovo ne važi samo za solidarisanje u okviru partija koje se bore, već takođe i upravo, za suparništvo samo. Ko izgubi svog neprijatelja osećaće tada čudnovatu prazninu; njemu nedostaju motivi za delanje na koje je sam sebe obavezao. Nedostajaće mu mogućnosti da mnoge slučajnosti sažme u jednu priču ako sukob izostane kao vremenski relativno postojana linija identifikacije 67 . Postoji malo drugih mogućnosti da se u području društvenih sistema jedinstvo generalizacije i obaveze delanja sa jakim učestvovanjem unutrašnjih motiva tako daleko odvedu. Tek od kako je teorija sistema prestala da definiše sisteme preko vrlo visoke ili čak potpune interdependencije 68 , može se 66 67
Ovde ponovo posežemo za pojmom koji smo uveli u 6. glavi, IV.
O ovome u vezi s područjem sukoba u organizaciji, Andrew M. Pettigrew, The Politics of Organisational Decision-Making, London 1973, naročito str. 76 i dalje. 68 Tako, npr. Lawrence J. Henderson, Pareto’s General Sociology, Cambridge Mass. 1935, str. 11 i dalje za fizičke, str. 15 i dalje za društvene sisteme. Obrt se može zahvaliti pre svega informativno-kibemetičkim analizama Ešbija i tačnijem uzimanju u obzir problema kompleksnosti i vremena. Upor. takođe, James D. Thompson, Organizations in Action: Social Sciences Bases of Administrative
528
pojmovno nepristrasno analizirati koji su problemi povezani sa suviše visokom interdependencijom, a sukobi su paradni primer za jednu takvu analizu. Visoko interdependentni sistemi postaju nužno bezobzirni prema svojoj okolini jer je unapred utvrđeno u kom smislu primenjuju temé i informacije; i oni moraju pokazati veliku internu gipkost u elementima (događajima, delanjima) ako strukturalno treba da se zajemči da je (više ili manje) sve povezano sa svačim i da svaki događaj može pogoditi sve druge. Za sukobe ovo znači: oštra strukturalna redukcija na dvojno suparništvo (ili kod više od dva učesnika: tendencija ka redukciji na dve partije kroz koaliciju) i u ravni delanja: otvorenost za gotovo sve mogućnosti smetnji, nanošenja štete, prisile sve dok se pokoravaju samo modelu sukoba i ne protivreče suviše snažno vlastitim interesima. Obe ove karakterizacije: oštra strukturalna redukcija na dvojno suparništvo i velika otvorenost za regrutovanje elemenata za samoreprodukciju sistema, poslužiće nam u narednom odeljku za raspravljanje o polaznim tačkama za regulisanje sukoba. Najpre se mora upotpuniti i izdvojiti karakterisanje sukoba kao društvenog sistema naročite vrste. Jedan od najvažnijih momenata je velika proizvoljnost, gotovo nemogućnost pretpostavljanja početka i odgovarajuća ogromna učestanost sukoba. Sukobi su svakidašnje tvorevine, nastaju svuda i pretežno su sitnice koje je lako rasčistiti. »Teorija sukoba« koja strukturalne povode preuzima u pojmu sukoba ili čak samo »klasne sukobe« ili »sukobe oko vlasti« dopušta da važe kao sukobi u pravom smislu, gubi iz vida ovaj fenomen masovnosti i beznačajnosti događaja (i unosi za to u teoriju činjenična stanja koja još uopšte ne vode do stvarnih obračunavanja). Umesto toga mi dajemo veću vrednost mogućnosti postavljanja pitanja koji zapravo uslovi vode ka tome da neki od mnogih sukoba ne iščezavaju odmah, ne mogu se već u ravni kratkoročnih interakcija apsorbovati, već su usmereni na dalekosežne posledice, dugo trajanje, veliko društveno dejstvovanje u širinu; koji uslovi vode posebno ka tome da sukobi stimu-
Theory, New York 1967, naročito str. 52 i dalje; Robert B. Glasman, »Persistence and Loose Coupling in Living Systems«, Behavioral Science 18 (1973), str. 83-98.
34 Društveni sistemi
529
lišu ili regrutuju, proizvode dalje sukobe i udružuju ih u zajednički front. I sukobi podležu, to ne nazivamo »rešenjem sukoba«, prirodnoj tendenciji entropije, razgradnji, ukidanju pred drugim interesima ili zahtevima: čoveku je žao, prestaje da se bori, odlazi, pušta da neko vreme prođe i priključuje se ponovo drugim temama. Protekli sukob se odmah izdvaja, postaje okoštala grudvica koja se više ne dira, ali koja suštinski ne sprečava cirkulaciju na drugim putevima. Ako je ovo, ili potpuno izbegavanje daljih sukoba, normalan put da se konflikti prihvate: šta ih onda ipak unapred određuje za izuzetno veliku društvenu karijeru? Pre nego što pređemo na sledeće poglavlje moramo odgovoriti na ovo pitanje ukazivanjem na diferenciju interakcije i društva: interakcija shvaćena kao društveni sistem koji nastaje među prisutnima i društvo kao ukupnost svih očekivanih društvenih komunikacija. Ako se u interakcionim sukobima (koji su, da se dobro razumemo, uvek i društveni sukobi) pojave znaci za interakciju iznenađujućeg društvenog značaja, veća je verovatnoća da se sukob proširi, produbi, perpetuira. Tako se u temama sukoba može zapaziti ukazivanje na politiku i sa njim tačka oslonca za moguću podršku onih koji se nalaze izvan. I moral, a pre svega pravo, deluju u prilog sukoba dok im se čini da se čovek sa sopstvenom pozicijom nalazi na ispravnoj strani i da suprotna strana javnog odbijanja ili čak sankcionisanja od strane suda može izostati. I naučno izvođenje dokaza može jemčiti sukobima srčanost i podršku. Tako lekari mogu reskirati sukobe (a njihovo zastupanje interesa spada u najratobomije u politici) zato što znaju kako se bolesti leče, pa svom protivniku mogu ukazati na to da će se raditi o njegovom vlastitom pogrebu. Kada niko nije u stanju da prisili na predaju bogatstva, i kapital spada u društvene izvore pojačavanja sukoba. U velika dostignuća tzv. kapitalističkog društva spada upravo ovo: vlasnika kapitala snabdeti sa mogućnošću odbijanja i time sa sposobnošću za sukob sa politikom koja je, ipak, ustanovljena tehnički suvereno, a u raspolaganju političkim sredstvima autonomno. I pored svega ovoga ne radi se prosto o tome daje interakcija nadležna za male, društvo za velike sukobe. Takva podela mikro/makro ne bi shvatila da se i sistemi interakcije reprodukuju u durštvu i samo u društvu. Strukturalna selekcija značajnih sukoba
530
ilclujc preko diferencije sistema interakcije i društvenog sistema diferencija koja čini shvatljivim da društveni sukob u interakciji nije važan samo za sistem interakcije, već poseduje sposobnost povezivanja društvenih odnosa izvan granica upravo prisutne interakcije. Tako je granica koja deli sistem interakcije i preostalo društvo ta koja posreduje simptome, pomoću koje se može spoznati da li interni sukob poseduje eksternu sposobnost povezivanja ili ne, a pre svega moral i pravo služe za operacionalizovanje takve simptomatike. Tamo gde pravo i moral za ovo nisu dovoljni mogu nastati i specijalne organizacije koje svoj zadatak vide u biranju i revalorizovanju pojedinačnih sukoba kao društveno značajnih. Sindikati ispunjavaju više ili manje često ovu funkciju. I semantika »diskriminacije« je preuzela upravo ovu funkciju revalorizovanja sukoba: homoseksualac se otpušta, protivnik ustava se ne zapošljava u javnu službu, žena beži iz porodičnog stana, Crnac ne nalazi smeštaj - i već stoje spremne organizacije i terminologije koje sukobu podaruju opšti značaj. Takvi slučajevi, uostalom, pokazuju da pravo više nije dovoljno za stvaranje osetljivosti za pogrešna ponašanja i onoga ko je u pravu čak prepušta suprotnim pritiscima. To su, opet, pokazatelji za promene u imunosistemu društva. Protivrečnosti i uzbunjujući događaji se nanovo kondicioniraju, osetljivosti se gomilaju, pojačava se, odnosno smanjuje spremnost da se kaže Ne, i čovek ne bi pogrešio ako bi pretpostavio da takve promene ukazuju na promenu strukture samog društva.
IX U okviru sistemsko-teorijskih stanovišta ne postavljamo pitanje samo o »rešenju«, i naročito ne o »dobrom završetku« sukoba, već pre svega o mogućnosti njihovog kondicioniranja. I teoretičari sukoba često iznose, i kad samo izjavljuju suprotno, san o beskonfliktnom društvu. Delom se pretpostavlja da sukobi mobilišu snage za njihovo vlastito rešenje, delom se traže načini za regulisanje sukoba sa najmanjom mogućom štetom, što je moguće više »miroljubivo«. To su više ili manje politički programi: smanjenje sile i povećanje konsenzusa pri održavanju konstantnog 531
i
učinka poretka. Oni kao politički programi imaju svoje vlastito pravo (i takođe pravo na naučnu potporu). U okviru teorijskog koncepta koji se ne preporučuje kao ljupka, na kooperaciju spremna teorija, već se interesuje za normalizovanje neverovatnog 6\ mora se ipak težiti drugom, obuhvatnijem pitanju za koje onda »rešenje sukoba« nije cilj, već pre sporedni proizvod reprodukcije sukoba, i to sporedni proizvod o kome se može razmišljati i potpuno skeptično. Kao polazna tačka stoje nam na raspolaganju sledeće teze teorije sistema: 1) Imuno događaji stoje u velikoj meri na raspolaganju kao komunikativno odbijanje. Oni su kao takvi, kao pojedinačni događaji ipak bez dalekosežnijeg značaja; da bi mogli da grade imunosistem moraju se sistematizovati, naime, moraju se povezati i na taj način uzajamno pojačati. To se dešava preko kondicioniranja njihove promene. 2) Svaka izgradnja kompleksnosti sistema sledi na temelju kondicioniranja, to znači na temelju utvrđivanja uslova pod kojima se uspostavljaju veze između elemenata, odnosno, ne uspostavljaju se (odnosno, za naučnu analizu: mogu se opažati, očekuje se da su utemeljene, da »važe«) 70. 3) Konflikti su operacionalizovane protivrečnosti koje su postale komunikacija. Oni omogućavaju kondicioniranje imuno događaja. Upozoravaju na probleme i to pri dovoljnoj osetljivosti za budućnost, dakle, pri temporalnoj ekstenziji sinteze protivrečnosti, što je moguće ranije. 4) Kao društveni sistemi sukobi su autopojetička jedinstva koja sebe same reprodukuju. Ako su jednom ustanovljena mora se očekivati njihovo nastavljanje, ne njihovo okončavanje. Okončavanje ne može proizaći iz same autopoiesis, već samo iz okoline 69
Upor. u vezi s ovim 3. glavu, III. 70
71
Pojam »kondicioniranja« je uveden i objašnjen gore, 1. glava, II pod 5.
Sistemi su znali da se zaštite čak i od ovog, donekle »prirodnog« oblika okončanja sukoba: pre svega u obliku porodičnih razmirica u kojima ubistvo jednog sukobljenog u reprodukciji društvenog sistema dovodi u osnovi do prefunkcionalizovanja sukoba u njegovom nastavku.
532
Spojene i koordinisane ove četiri teze omogućavaju dalje bavljenje postavljenim problemom. On se pita koje veze postoje između kondicioniranja u konfliktnim sistemima i funkcije protivrečnosti koja ima spremne pokretne signale za uzbunjivanje i dirigovnje pažnje za probleme. Ili praktično upitano: da li se kondicioniranje sukoba ustanovljava kao sredstvo održavanja imunosistema i kako se to dešava? Polazimo od toga da novo započinjanje sukoba, to jest hrabrost da se odbiju traženja smisla, stoji u doduše ne nužnoj, ali vrlo verovatnoj vezi sa šansama reprodukcije sukoba. Covek neće reći »ne« ukoliko ne vidi izglede da to održi do kraja. Ako je to tako, uslovi koji omogućavaju reprodukciju sukoba, njihovo konsolidovanje kao sistema su ustvari ključevi za problem. Društvo mora da ponudi dovoljno brojne, još slobodne šanse za sukob zato što ih njegov imunosistem reprodukuje, a ovo se ne može dogoditi na osnovu propisivanja početka sukoba pošto sistem mora biti pokretljiv i ad hoc motivisan 72 , već baš na osnovu kondicioniranja izgleda za reprodukciju sukoba koji će se uvek započeti iz nekih razloga. Sistematizovanje imunoloških događaja otuda se ne može objasniti u ravni pojedinačnih interaktivnih sistema sukoba. Ono je moguće samo kao društveno objedinjavanje mnogih sukoba 13. 72
Uostalom, i ovo se pokušalo - sa ne tako ubedljivim rezultatima. Primer koji ostavlja verovatno najdublji utisak nalazi se u području semantike »časti« (honour, honneur). Povreda časti je važila u plemićkim društvima kao dovoljan razlog za sukob, sa dvobojem kao tipičnim oblikom rešenja. Početak sukoba mogao se do detalja regulisati, a time i provocirati sa konceptom časti i povrede časti, kondicioniranje ishoda sukoba je preko ritualizovanja bilo dalekosežno lišeno dispozicije. Dakle, početak je bio na raspolaganju na osnovu semantičkog sadržaja časti, ishod sistema nije bio. Poznato je da sa početnim krizama plemićkog društva u 16. veku (upor., npr. Lawrence Stone, The Crisis of Aristocracy 1558-1641, Oxford 1965) semantika časti doživljava inflaciju, pa su započinjanja sukoba u velikoj meri bila izložena slučaju i provokaciji, a da pri tom ovaj oblik sistema sukoba nije bio u stanju da zadovoljavajuće ispuni funkciju imunosistema (recimo kao zaštita civilizovanog ponašanja). Primer uči a contrario ono što u tekstu tvrdimo: da se pri sve većoj društvenoj kompleksnosti imuno sistem sukoba (ma koliko najpre može biti bhzak) ne može razviti preko umnožavanja i detaljisanja početaka, već samo kroz otvorenije kondicioniranje reprodukcije sukoba, koje onda, sa svoje strane, može delovati povratno na prag početka. 73
Odgovarajuću preorijentaciju istraživanja imunosti organizama predlaže N. M. Vaz/F. J. Varela, »Self and Non-sense: An Organism-centered Approach to Immunology«, Medical Hypotheses 4 (1978), str. 231-267.
533
Pretpostave li se sukobi kao sistem, mogu se zamisliti dva oblika kondicioniranja koji istovremeno povećavaju unutrašnju kompleksnost sistema i teškoću ponašanja. Jedna mogućnost je: zabraniti određena sredstva; druga ide ka tome da se poveća nesigurnost u sistemu. Ograničavanje sredstava, na primer zabrana primene fizičke sile, u suštini se motiviše namerom sprečavanja šteta. Međutim, ono ima i funkciju usložnjavanja, poboljšavanja i perpetuiranja sistema sukoba-. Pri dopuštenosti fizičke sile na sukobe se ili uopšte ne usuđuje ili se, ako izbiju, relativno brzo i jednostavno rešavaju. Slično važi, mada u slabijem obliku, i za sve vrste iznuđivanja. Tek pri potiskivanju takvih mogućnosti (to znači: njihovog centriranja na politički sistem) postoji dovoljna sloboda za konfliktno ponašanje. Naravno, posle kao i pre postoje brojni obziri koji selektivno deluju na pitanje ko se zbog čega i protiv koga usuđuje na sukob; i naravno, ova selekcija operiše u skladu sa slojnim i organizacionim strukturama 74. Ovo se danas često negativno ocenjuje, i ne bez razloga. Hijerarhija tada dolazi na mesto fizičke sile u kanalisanju šansi za sukob i na odgovarajući način se obeshrabruje započinjanje sukoba. Samo oni na višim pozicijama odbijaju; samo su oni slobodni da kažu ne, jer iz toga ne proizlazi sukob 75. Ipak je, uprkos ovim uslovima, tematika sukoba i time imunosistem društva, mnogo šire postavljen nego što bi to bilo moguće pri neposrednom posezanju za fizičkom silom. Povećavanje nesigurnosti proizlazi iz uvođenja trećih u sistem sukoba - trećih koji su najpre nepartijski, dakle nisu već unapred solidarisani sa nekom od partija ili »strana« u temama sukoba, ali koji u daljem toku mogu odrediti poziciju i povlađivati jednoj ili drugoj strani. Na taj način se sistem sukoba najpre dezintegriše 76. Povlači se društvena regresija koja se nalazila u redukciji na dvojni odnos. Pojavljuju se mogućnosti da se treći pridobije za vlastitu
74 I ovo opet sa regionalno vrlo značajnim razlikama. Upor. u vezi s tim, Volkmar Gessner, Recht und Konflikt: Eine soziologische Untersuchung privatrechtlicher Konflikte in Mexico, Tübingen 1976. 75
U vezi s pratećim problemima nedovoljne gipkosti i spremnosti na inovaciju upor. Albert O. Hirschman, Exit, Voice and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organisations and States, Cambridge Mass. 1970. 76
i dalje.
534
O ovome takođe, Niklas Luhmann, Konflikt und Recht, a. a. O., str. 107
stranu. Delimično se, ali upravo na drugi način, obnavlja nestabilnost polaznog stanja, čiste protivrečnosti. Preokret odnosa između koristi i šteta modifikuje se preko pitanja pod kojim uslovima treći može dobiti. Od protivnika se može očekivati samo ono što škodi, toliko je izvesno; ali treći može preko svog priloga da bude raspoređen u sistemu sukoba i može, da bi stekao uticaj, izvesno vreme da ostavi nejasnim pod kojim će se uslovima i u kom smislu odlučiti. Ponovno uvođenje neizvesnosti očekivanja u sukob stvara, naročito za ovaj sistem, mogućnosti izgradnje sistema, novih kontingencija, novih šansi selekcije. Pod takvim uslovima se takođe pred svedocima može utvrditi da će se zastupati i određivati manje čvrsta linija da se treći ne bi nepotrebno gurao u naručje protivnika. Konačno se ponašanje trećeg, posebno kada se ono moralno ili čak pravno revalorizuje, može uzeti kao povod da se popusti ili da se čak iz sistema povuče, a da ovo ne mora da se protumači kao slabost. Sve ovo zajedno učinilo je da učešće trećeg postane najvažniji oblik regulisanja sukoba. Ova razmišljanja ne možemo dalje da sledimo do pojedinosti, već ih zaključujemo: ograničavanje sredstava i povećavanje nesigurnosti su dve različite, komplementarne mogućnosti da se sistemi sukoba stave pod dodatne uslove. Time se olakšava otpočinjanje sukoba, izgovaranje Ne u procesima komunikacije, odbijanje zahteva, predlaganje novina koje će se verovatno odbiti. U najmanju ruku se spušta vrlo visok prag sukoba koji bi važio kada bi se odmah pošlo u borbu. To koristi imunosistemu društva. U skladu s povećanom kompleksnošću sistema društva protivrečnosti postaju komunikativnije. Strukturalno ostaje otvoreno kada one nastupaju, pa ipak se u skladu sa situacijom može shvatiti i odrediti kako sa njima treba postupati. Čovek i ovde može primeniti opštu formulu da kompleksniji sistemi moraju razviti svoje strukture u pravcu povećavanja ograničenja. Ovo važi i za aparat koji smo nazvali imunosistem: za smisaone forme koje uprkos nedostatku saglasnosti omogućavaju autopojetičku reprodukciju. Ovde se iskorišćava i istovremeno odomaćuje velika mobilnost »Ne« koje je logički jednako moćno kao i »Da«. Odbijanje je logički uvek moguće, faktički u daleko rasprostranjenijem obimu. Ali, to ne mora značiti da čovek ne zna šta radi kada odbija, i da se ne može prepustiti posledicama.
535
X Odbijanja su obično neznatni događaji, najmanji sistemi sukoba koji u ravni interakcije nastaju i prolaze bez dalekosežnih društvenih konsekvenci 77. Sami biografski presudni događaji čovek izjavljuje ljubav, a ona se ne uslišava; čovek konkuriše i konkuriše i konkuriše i nije zaposlen - nestaju u društvenim sisemima gotovo ne ostavljajući tragove za sobom. Za imunosisteme se očigledno proizvodi ogromno izobilje, ogromna redundancija, tako da ne nedostaju mogućnosti da se zaista važne protivrečnosti formulišu i priključe sukobima sa značajnim posledicama. Ali, kako se bira šta će postati značajno? Pri pokušaju da se odgovori na ovo pitanje mora se razlikovati više tradicionalan i više moderan postupak. Moglo bi se govoriti i o relativno stabilnim i relativno nestabilnim spremnostima za sukob. Pravo je uvek bilo osnovno sredstvo za selekciju Ne bogatih izgledima i sukoba koji se mogu reskirati; tačnije rečeno: osnaživanje ekonomskih i političkih pozicija, svojine i moći na temelju prava. Ko poseduje svojinu i/ili moć, može sebi dopustiti sukobe. On može zahteve odbiti i druge u slučaju sukoba dovesti u bezizgledne pozicije. Snabdevena sposobnošću za sukob njegova pozicija prevazilazi ono što neposredno ima kao sadržaj. Njemu, osim toga, pripada i višak vrednosti na svojinu i moć na temelju zajedničkog delovanja kredita i efekta zastrašivanja. Čovek se rado zadržava više nego što posedovanje ekonomskih dobara ili raspolaganje negativnim sankcijama neposredno omogućavaju. Samo je tako izvodljiv model svake vlasti, gazdovanja. Ovaj efekat kontrole sukoba upravlja komunikacijom sve do jezika; i sve do morala, jer ako čovek mora nekome ukazivati stalno pažnju, na kraju u to i sam veruje. Gospodar poseduje »kvalitet«. Stratifikovana društva treba u suštini razumeti polazeći od privrede, politike, prava, jezika i morala koji ne predstavljaju jasno diferenciran mehanizan. Imunosistem ovde ne štiti nužno konkretne strukture, ali svakako štiti koncentrisanje potencijala za prome-
77 Upor. viđenje istoričara Peter Laslett, The World We Have Lost, 2. izd. London 1971, str. 159 i dalje (169): Sukobi kao vrlo tipičan oblik društvene interakcije, ali samo u izuzetnim slučajevima povodi za društvenu promenu.
536
mi na vrhu. Slom gazdovanja na prelazu iz srednjeg veka u novo doba oduzeo je ovom poretku njegov odlučujući oslonac i iznudio transformaciju političkog i ekonomskog sistema 78 . Od tada je sposobnost za sukob pojedinca individualno zaštićena 79 . Na taj način nije više otprve, nije više preko »prirode« osigurano da se individualne dispozicije sukoba regulišu preko strukture društvenog sistema. Semantika prava se sa prirode premešta na slobodu. Na taj način su mere imunosistema više odvojene od strukture, apstrahovane su, oslabljene i u svojoj primeni prepuštene snažnijem kratkoročnom ad hoc stimulisanju - tako kao da društveno telo pri višoj civilizaciji mora obuhvatiti više bolesti. Drugi oblik selekcije značajnih sukoba je mnogo teže shvatiti zato što on operiše mnogo nezavisnije od oficijelnih struktura. On pouzdano ima, ako se čovek osvrne daleko u prošlost, preteče u religioznim pokretima helenizma i kasnog srednjeg veka; ali je tek od druge polovine 18. veka u samoopažanju društvenog sistema opšte priznat kao normalna pojava. Uobičajeni zbirni pojam sociologije je »društveni pokret«. Pojam pokreta ipak teorijski ne daje mnogo 80 . Zbog toga se razumevanje mora postići sa drugačijom pojmovnošću.
78 Vrlo konkretno i istovremeno za ovo gledište posebno pogodno izlaganje je, Mervyn James, Family, Lineage, and Civil Society: A Study of Society, Politics and Mentality in the Durham Region 1500-1640, Oxford 1974. Videti naročito str. 174 i dalje o novim mogućnostima religioznih opcija, nestajanju bespogovome poslušnosti i mogućnosti da se slede druge religiozne i političke vode, a ne one od kojih čovek »po prirodi« zavisi. 79
U vezi s formulisanom semantikom »subjektivnih prava«, upor. Niklas Luhmann, »Subjektive Rechte: Zum Umbau des RechtsbewuGtseins fiir die modeme Gesellschaft«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 2, Frankfurt 1981, str. 45-104. 80 »The term "social movement”... is being used to denote a wide variety of collective attempts to bring about a change in certain social institutions or to create an entirely new order« (»Termin "društveni pokret"... se upotrebljava za označavanje široke raznolikosti kolektivnih pokušaja da se izvede pramena u određenim društvenim institucijama ili da se načini potpuno novi poredak«) to znači u reprezentativnom predstavljanju predmeta kod Rudolf Heberle, »Types and Functions of Social Movements«, International Encyclopedia of the Social Sciences, New York 1968, Bd. 14, sir. 438-444 (438 i si.). Ne postavlja se pitanje šta vodi ka tome da se obeležja »pokrel« i »pramena« (ali i protivrečnost, sukob, inovacija) spajaju. Čini se da se kod modernog društva radi o semantički-asocijativno osiguranoj samorazumljivosti. Na ovaj teorijski nedostatak ponovo ćemo se vratiti.
537
U ravni opšte teorije sistema (i sa pojmovima koji bi, na primer, odgovarali i za analizu hemijskh uslova života u makromolekulima) može se utvrditi i kod vrlo kompleksnih sistema veza tri varijable- veza (1) labavljenja internih uslova 81, (2) specifikacije priloga za koje se uzima u obzir interpenetracija i (3) proizvodnje efekata preko slučajno nastale kumulacije efekata koja onda sebe samu pojačava. Primenjeno na celokupni sistem ovo znači da društvo, kada postaje kompleksnije, takođe proizvodi više efekata i reaguje na efekte kojima se ne upravlja preko utvrđenih struktura očekivanja, već su slobodni i ostvaruju se preko sebe samih. Na odgovarajući način je vrlo verovatno da se ova proizvodnja klasifikuje kao devijantna i/ili kao inovativna, jer samo tako može uspostaviti odnos sa etabliranim strukturama. Ali, to ne objašnjava ni način nastanka ni funkciju ovih pojava. Skromno tumačenje se mora zadovoljiti na ovom mestu. Naravno, »labavljenje unutrašnjih uslova« u društvenim sistemima ne može značiti da ljudi postaju nezavisniji od društvenih uslova njihovog života. Verovatno je pre tačno suprotno. Ali, njihovo vođenje života manje određuju društvena tipiziranja koja obavezuju iznutra. Veze u koje se čovek upušta se mogu izabrati manje ili više autonomno i ovaj početak ostaje u sećanju. Reč »veza« treba, dakle, shvatiti tačno. Zamišljeno je ono što relativno slučajne događaje (ranije pre: rođenje; danas pre: sopstveni izbor!) čini trajnim i zadržava se kao premisa vlastitog ponašanja. Pojedinačni čovek, prema tome, više učestvuje u svom društvenom podešavanju, tako postaje svesno angažovan, ali isto tako i sposoban za povlačenje i nesiguran. Askriptivni status se zamenjuje zasluženim; a kvaliteti koji omogućavaju učinke zamenjuju se učincima koji pretpostavljaju kvalitete. To stvara šanse za jače specifikovanje pojedinačnih priloga i time šanse za veću kompleksnost društvenog sistema. U ovom smislu je Parsons predstavio savremenost kao korelaciju »pattern variables«. To odgovara oficijelnom opisivanju istorije sociologije. Međutim, prirodne veze se ne mogu raskinuti jedino, i ne potpuno, preko izabranih i specifikovanih nužnosti. One iziskuju drugog, glo81
Misli se na veze u ravni interpenetrirajućih sistema: za žive ćelije, dakle, hemijske veze; za društvene sisteme psihičke veze.
538
balnije uticajnog sledbenika. Ovaj se sastoji u kumulaciji efekata. Dolazi do neočekivanih agregacija koje, s one strane određenih pragova, izazivaju sopstene efekte: obrte raspoloženja, izmene u području koje se zove kolektivni mentalitet i, verovatno, društvene pokrete koji mogu regrutovati i delanja. Jedno od najupadljivijih obeležja ove akumulacije efekata je njihovo iznenadno nastajanje i njihovo brzo ponovno nestajanje u krilaticama koje su povremeno u trenutku ubedljive. Čini se da ova fluktuacija ne škodi orijentacionoj vrednosti predstava koje su s vremena na vrema »in«. »Privremenom društvu« 82 očigledno su potrebne još samo privremene sigurnosti. S druge strane, individue žive duže nego ono što ih s vremena na vreme ubeđuje. One se zalažu za nešto (ili protiv nečega) - samo da bi posle nekog vremena utvrdile da se konsenzus u vezi s tim istrošio, postao bezukusan, i nikoga više ne podstiče na aktivnost. Tada ostaju identifikovane sa nečim što više ne ide. Upravo vrlo individualan, i očigledno individualan odnos takvih angažovanja i nedostatak oslonca u trajnim strukturama društvenog sistema, zaoštravaju problem i isključuju mogućnost nalaženja rešenja za plivanje u vremenskim strujama i za promenu pravaca za koje se može pokazati da su jedinstveni i u najvišem stepenu lični. Takvim sudbinama se ne može prići ni preko refleksija. One se isto tako strukturalno označavaju kao otuđenosti, članstvo u organizacijama, deziluzionisanja svake vrste. Međutim, njih je verovatno teže podneti jer se ne mogu u obliku resantimana umetnuti u vlastiti život. Ova proizvodnja efekata preko nenameravane kumulacije efekata pripada uznemirujućim pojavama savremenog društva koje se teško mogu shvatiti i klasifikovati. Čovek je najpre mislio na lukavstvo uma; ali um lukavstva nije mogao nikoga istinski da ubedi. Etiketiranje kao iracionalno je očevidno obaveštenje o zbunjenosti, čisti refleks navike da se glavne strukture savremenog društva smatraju racionalnim. Bolje ne prolazi ni pojam masovnog društva. Naprotiv, nastavlja se kada se priključi predstavama sa kojima samo društvo u svakodnevnim vezama posmatra 82 U smislu Warren G. Bennis/Philip E. Slater, The Temporary Society, New York 1968.
539
i opisuje takve pojave koje su dostigle izvesnu neobičnost i sopstvenu samoreferenciju. Samoopažanje društva razlikuje takve pojave pomoću pojmova »pokret« i »proces« i odvaja ih od drugih događanja. Ovaj opis se onda može ponovo uvesti u time opisano i fenomenu na taj način dati pojačanje preko identifikacije i samoreferencije: čovek učestvuje u revolucionarnom pokretu, u nacionalnom pokretu, u ženskom pokretu, religioznom obnavljanju - levom, desnom, crvenom, crnom, zelenom ili već nekom; i onda je to jasnije i pre svega smisaonije od čiste kumulacije efekata na temelju podudaranja ključnih događaja, hladnokrvne interpretacije, protivljenja, javne pobune, okupljanja, udruživanja itd. »Pokret« je kategorija koja sama po sebi poziva na refleksivnu primenu. Jer, šta pokreće pokret? Ipak ne njegov početak, njegova arche\ On pokreće - sebe samog. Ali, to najpre ostaje prazna formula, u najboljem slučaju misaoni pokret sadržan u iskazu 83 . Samo kada je teorija pokreta dovoljno bogata i kada joj više nisu potrebni početni ili istovremeni uzroci, može se smisaono govoriti o »društvenom pokretu« i time misliti na slučaj koji sam sebe aktivira. Semantika »političkog pokreta«, »društvenog pokreta« 84 je jedan od primera da teorija ulazi u područje koje opisuje i u njemu preuzima funkciju. Ovo barem razlikuje društvene pokrete industrijskog doba od religioznih pokreta helenizma i kasnog srednjeg veka (koji sa svoje strane upravo pretpostavljaju slabljenje veza, specijalizacije i kumulaciju efekata). Tek se savremeni društveni pokret opisuje pomoću pojma pokreta ili čak teorije pokreta. I sami iskazi koji formulišu primat prakse u odnosu na teoriju, delanja u odnosu na mišljenje, istinskog (revolucionarnog) čina, 83 Pokušaji da se izbegnu ove prazne formule odredili su takođe tradiciju pojma pokreta i kao rezultat proizveli tačno ono što su želeli da izbegnu. Ovde ima svoje mesto pre svega teorija »impetus« sa njenom više od hiljadu godina dugom zbunjenošću u traganju za kontinuiranim uzrokom kretanja. Upor., u vezi s tim sada, Michael Wolff, Geschichte der Impetustheorie'. Untersuchungen zum Ursprung der klassischen Mechanik, Frankfurt 1978. 84 O istoriji reci i pojma videti, Jürgen Frese, Bewegung, politische, Historisches Wörterbuch der Philosophie, Bd., 1, Basel-Stuttgart 1971, Sp. 880-882; Otthein Rammstedt, Soziale Bewegung, Frankfurt 1978, str. 27 i dalje.
540
uvode se kao teorija u pokret i otuda dobijaju svoj sadržaj dužnosti. Teorija pokreta omogućuje da se povezanost delanja, koja sebe samu opisuje, razlikuje od čistih nemira, ustanaka, nasilničkih epizoda. S druge strane, teorija nije dovoljna, upravo kada treba da pređe u svest svakidašnjice, da naučno razume fenomen 85 . Same teorije orijentisane na pojam pokreta osciluju između predstava o kretanju celokupnog društva, pokreta do kojih dolazi kroz partiju i pojma koji je otvoren za svaki slučaj uzroka i cilja. Ustvari' uzet sam za sebe koncept ne ostvaruje više od onoga što je sam pokret sa njim započeo. Tek ovaj »re-entry« opisivanja u opisano i tek time organizovano samoopažanje omogućuje ono što je Othajm Ramštet nazvao »teleologizovanjem krize« 86 . Sposobnost diskriminacije pokreta naglašava se i pojačava preko cilja. Slučajnost nastajanja postaje rizik uspeha. Cilj istovremeno služi kao alibi, kao osnov za nemogućnost zaustavljanja pokreta, kao simbol njegove vlastite autopoiesis. Fiksiranje na cilj namemo vodi ka tome da se pokret radikalizuje u svom razvoju koji cilj ne dostiže. Radikalizovanje nije uslov nastajanja, već nastavljanja 87 . Čak i ako se empirijski ne definiše konačno stanje kome se stremi (a upravo u ovome se može sastojati njegova draž) ono može pomoći da se otpori i protivnici prepoznaju već u sadašnjosti, da se okupe spremnosti za sukob i zajedničkom delanju odredi pravac. Kao pokret, dešavanje ima bočni oslonac, preko usmerenosti na cilj može se takođe odrediti šta se može pripojiti, a šta se mora odbaciti. Samoopisivanje kao pokret omogućuje dalje da se dosadašnji događaji čitaju kao istorija i da se primenjuju za jačanje smisla, a
85
86
87
Poznata kritika Karla R. Popera, The Poverty of Historicism, London 1957, se ovde umeće, ali ipak greši zato što kao ishodište uzima poređenje sa fizičkim pojmom kretanja i time propušta naročiti fenomen ulaženja teorije u stvarnost koju je sama opisala. U: Soziale Bewegung, Frankfurt 1978, str. 146 i dalje. Pojam, uostalom, najpre na primeru kasnog srednjovekovnog (ali već pretpostavljajući štamparsku presu) pokreta u: Ottheim Rammstedt: Sekte und soziale Bewegung: Soziologische Analyse der Täufer in Münster (1534/35), Köln-Opladen 1966, str. 48 i dalje. Upor. u vezi s tim, John A. Vazquez, »A Learning Theory of the Ameri-
541
to su mogli biti uspesi ili porazi 88. Sve ovo uzeto zajedno omogućuje samoreferencijalne sisteme naročitog tipa koji sa visokom spremnošću za protivrečnost i sukob mogu preuzeti funkcije u imunosistemu društva. I ovde tako važi ono što odgovara svim autopojetičkim sistemima: opažanje (operativno razlikovanje) moguće je samo u ravni elemenata i to samo tako što posmatrač raspolaže opisom koji potvrđuje samoreferenciju elelmenata i time čini shvatljivom njenu pripadnost sistemu za razliku od okoline. I samoopažanje je povezano s ovom pretpostavkom. Predstava nekog »pokreta« je za ovo samo bledi pojam forme. Međutim, on je neophodan da bi materijale imunosistema, koji nastaju u kontekstu labavljenja veze, specifikacije i kumulacije efekata, izvadio iz strukturalno zavisnih samoopažanja društvenih sistema i konsolidovao ih za sebe. Tek kada to vodi ka delanjima, prihvata se ovaj recept pokreta, jer se samo tako uređuju opaženi elementi, upravo delanja. Međutim, tada je pomoću bliže identifikacije određenog društvenog pokreta vrlo brzo moguće i samoopažanje ovog pokreta, a ovo pojačava selektivnost pokreta omogućujući mu da na sebe samog reaguje, da raste, da se organizuje, da ubrza izgradnju i rušenje 89. Prema tome, ovo dešavanje takođe deluje selektivno na masu mogućih protivrečnosti i sukoba. To upotpunjuje povećavanje potencijala za sukob koji dolazi od prava, manje preko struktumo-zavisnih, više preko samoorganizovanih ad hoc operativnih postupaka. Oba ova oblika udružene selekcije i povećanja protivrečnosti i sukoba još jednom pokazuju kako funkcioniše imunosistem. U pitanju je ustrojstvo društvenog sistema, pretpostavlja se zatvorenost komunikativne samoreferencije ovog sistema. Njegova referencija sistema je jedinstvo ove ukupnosti. Prazna tautologija oblika protivrečnosti kopira autopoiesis društva: ma šta komunikacija bila, ona je i društvo, i ma šta se nalazilo kao prilog u ko88
Čak i da nije bilo poraza, u religioznim i u političkim pokretima je verovatno vrlo lako utvrditi kada je pokret konstituisan i doveden do samoopažanja. 89
Upor. u vezi s ovim, izlaganje o »višku vrednosti« dobijenom preko rekursivne selekcije kod, Neil J. Smelser, Theory of Collective Behavior, New York 1963.
542
munikaciji, sadrži i društvo. Ali, istovremeno se nikada ne radi konkretno o tome da se društvo kao takvo sačuva. Dokle god postoje ljudi, postoji i društvo. Problem je pre (i zbog toga ovo izlaganje spada u opštu teoriju društvenih sistema) da se dovoljno mnogo i dovoljno raznorodnih društvenih sistema reprodukuje u skladu sa kompleksnošću određenog stanja u razvoju društva. Ovo se normalno događa po receptu, to znači na temelju očekivanih struktura. Imunosistem osigurava autopoiesis i onda kada je ovaj normalni put blokiran. Imunosistem raspolaže primenom »ne«, komunikativnim odbijanjem. On operiše bez komunikacije sa okolinom', jer, društvo je komunikativno zatvoren sistem i ne može da komunicira sa okolinom, ono tamo ne nalazi nekoga ko bi mu mogao odgovorili, a ukoliko bi neko postojao, on bi upravo zbog toga bio unet u društvo. -»Ne« jeste i ostaje komunikativni događaj; ako kao takvo nije moguće, i ako nije u stanju da se preko vlastite bazalne samoreferencije odnosi na druge komunikacije društvenog sistema, ne pojavljuje se. Ono ne reaguje na poremećaje - ne u odnosu na okolinu, već u samom krugu komunikacije; i teži, u pogledu opasnosti od nemogućnosti daljeg komuniciranja, da napusti strukture da bi spasio samoreprodukciju komunikacije. Iz toga može, ali ne mora nužno, da proizađe bolje prilagođavanje društvenog sistema na njegovu okolinu. Da li je to slučaj, o tome odlučuje, dugoročno posmatrano, evolucija. Pri povećanoj kompleksnosti društva sve se mogućnosti uzimaju u obzir više i funkcionalno specifičnije. Manje škodi kada u ravni interakcije prestaju kontakti, kada se na čestitke za Novu godinu ne odgovara, kada se brakovi razvode, firme propadaju. Ali ova indiferentnost je povezana sa približnom ravnotežom prestajanja i novog započinjanja 90 . Upućivanja na strukturalnu reprodukciju se dalje jače specifikuju. Ona postaju podložnija poremećaju i brže zastarevaju. Oba načina reagovanja na veću kompleksnost imaju svoje vlastite uslove i svoje vlastite probleme. Čini se da oni sami nisu dovoljni. Zato se na odgovarajući način pojačava imunosistem društva. On se ne sastoji ni iz čiste negativ90
Biografski posmatrano ovde leže strukturalni razlozi za problem izolovanja svih ljudi: za njih više prestaje nego što ponovo počinje.
543
ne kopije struktura, ni samo iz »kritičke« svesti u odnosu na postojeće. Sastoji se iz vlastitih, drugačijih oblika nastavljanja komunikacije - iz oblika koji, na primer, kroz borbu i pobedu situacije tako snažno menjaju da onda ponovo postaju moguća normalizovanja. U okviru ovog selektivnog formiranja protivrečnosti i sukoba, jačanje pozicija odbijanja na temelju prava i artikulisanje nemira, kritike i protesta dobili su, u obliku društvenih pokreta, komplementarno značenje. Oni se uzajamno odigravaju u uobičajenoj verziji društveno-istorijskih predstavljanja: kao političko-ekonomski kompleks savremenog kapitalizma i kao time podstaknuta ukupnost društvenih pokreta. Razlikovanje strukture očekivanja i imunosistema bilo bi teorijski plodnije. Tada bi čovek svakako mogao da vidi da je savremeno društvo, u poređenju sa svim istorijskim prethodnicima, strukture destabilizovalo i značajno povećalo potencijal da se kaže Ne. Tada može biti manje važno da li se Ne arikuliše više iz pozicija pravne moći ili u kontekstu društvenih pokreta. Danas se pokušava da se oba pomire u figuri »civilne neposlušnosti«. U svakom slučaju se moramo pitati kako se, polazeći odavde, može ponovo dobiti društvu potrebno Da.
544
Deseta glava
DRUŠTVO I INTERAKCIJA I Ovo poglavlje obrađuje diferenciju određene vrste koja prožima celokupnu oblast društenog sistema. Formalno posmatrano, u pitanju je razlikovanje dve različite vrste sistemskih građevina: društvenih sistema i sistema interakcije 1. Sada se, dakle, radi o dekompoziciji pojma društvenog sistema: o različitim mogućnostima realizovanja njegovih obeležja, i o njihovoj diferenciji. Simbolički interakcionizam predstavlja odnos interakcije i društva sasvim drugačije i bilo bi važno da se najpre ukaže na ovu razliku. Za zastupnike simboličke interakcije društvo se sastoji, za razliku od interakcije, iz individua (ili: iz individua-u-interakciji); ali, individue sekonstituišu tek u interakciji, one su, dakle, psihički intemalizovani društveni artefakti 2 . Na taj način se
1
Treći oblik građevine društvenog sistema koji nije redukovan ni na društvo ni na interakciju, naime organizaciju, ostavljamo po strani jer uopšte nije relevantan u istoj meri kao diferencija. Drugačije rečeno: u svim društvenim odnosima, pod svm okolnostima dolazi do diferencije društva i interakcije; ali ne poznaju sva društva organizovane društvene sisteme. Međutim, na taj način isključujemo organizaciju samo iz obrade u ravni opšte teorije društvenih sistema. U sledećoj ravni teorijskog konkretizovanja morali bi se ipak razlikovati društveni sistemi, sistemi organizacije i interakcioni sistemi pošto se ova tri posebna oblika izgradnje društvenih sistema (to znači: odnos dvostruke kontingencije) ne mogu redukovati jedan na drugoga. 2 Upor. Joel M. Charon, Symbolic Interactionism: An Introduction, an Integration, Englewood Cliffs N. J. 1979, str. 150 i dalje. Slično, ali sa odstupanjem u pojmu društva, Charles K. Warriner, The Emergence of Society, Homewood 111. 1970.
Društveni sistemi
545
ono što obrađujemo kao različite konsititucionalne oblike društvenih sistema konačno ponovo vraća u psihičke sisteme, naime, dovodi nazad na diferenciju ličnog i društvenog identiteta. Samo zbog toga što individue znaju da se služe ovom diferencijom, nastaje društvo kroz interakciju. Ova izgradnja pojma ipak ostaje socijalno-psihološka, i ona nije pogodna za shvatanje specifičnih problema visoko kompleksnih društvenih sistema koji ne dopuštaju da se svedu ni na individue ni na njihove interakcije. Zbog toga ostajemo pri isključenosti sistemske referencije psihičkih sistema iz analize društvenih sistema i razliku između društva i interakcije shvatamo kao razliku između različitih vrsta društvenih sistema 3. U konkretnijim ravnima teorijskog razvoja morale bi se zbog toga razdvojiti teorija društva i teorija interakcije kao oblici primenjivanja opšte teorije društvenih sistema. Ovo bi zahtevalo opsežna izlaganja koja ovde ne možemo da uključimo. Ipak je ova razlika relevantna i za opštu teoriju društvenih sistema. To nije slučaj samo zbog toga što postoje pokušaji da se razvije opšta teorija o pojmu društva ili, takođe, pojmu interakcije - pokušaji koji bi se morali kritički razmotriti i odbaciti. Naprotiv, u razlici između društva i interakcije leži diferencija koja je u svim društvenim odnosima značjana kao diferencija: svako društvo ima za sebe problematičan odnos prema interakciji, i onda kada omogućuje od interakcije oslobođeno, a ipak društveno delanje, na primer pisanje i čitanje. I svaka interakcija ima za sebe problematičan odnos prema društvu, jer kao interakcija ne može dostići autarkiju u smislu potpune zatvorenosti toka komunikacije. Svaki društveni sistem je, prema tome, određen neidentitetom društva i interakcije. Činjenica da društveni sistemi nisu sistemi intrakcije i da se, takođe, ne mogu prosto shvatiti kao zbir postojećih sistema interakcije, je jedna strana ove teze; druga je, da sistemi interakcije uvek pretpostavljaju društvo, bez društva se ne mogu ni započeti ni završiti, a ipak nisu društveni sistemi. Važno je da se najpre razjasni da se ova diferencija društva i interakcije ne podudara sa diferencijom sistema i okoline, i to ni u društvenom sistemu ni u sistemima interakcije. Društvo je, recimo, okolina (takođe ne samo: društvena okolina) sistema interak-
3
546
Upor. shemu iz Uvoda.
cije, pošto je interakcija, sa svoje strane, upravo društveno događanje. Interakcije tek, svakako, ne pripadaju okolini društvenog sistema, čak i ako snažnije od društvenog sistema u ukupnoj okolini polažu pravo na, i aktiviraju pre svega psihičke i telesne sposobnosti ljudi. Nepodudarnost ovih dveju distinkcija sistem/okolina i društvo/interakcija je značajno opterećenje za opštu teoriju društvenih sistema. Zbog toga njihovo izlaganje postaje neizbežno složeno. Na ovom mestu se ono ipak ne može pojednostaviti, a da se ne izvrši nasilje nad odnosima. Jedan važan, naime vremenski aspekt odnosa društva i interakcije, može se obuhvatiti pojmom epizode 4 . Interakcije su epizode potvrđivanja društva. One su moguće samo na osnovu izvesnosti da je društvena komunikacija protekla već pre početka epizode tako da se mogu pretpostaviti pripajanja na proteklu komunikaciju; a ona su moguća samo zato jer se zna da će društvena komunikacija biti moguća i po okončanju epizode. Početak i kraj interakcije su samo preseci u autopoiesis društva. One služe za to da se dobiju strukture koje se ne mogu postaviti saglasno sa društvom, a ipak društvo snabdevaju kompleksnošću kroz izgradnju diferencija. Interakcija, dakle, potvrđuje društvo tako što se oslobađa nužnosti da bude društvo. Samo pomoću ove diferencije društvo samo može steći kompleksnost, a interakcija sama predvidljivu neverovatnost. Samo pomoću ove diferencije moguća je evolucija neverovatne kompleksnosti. Tradicija je obradila razliku društva i interakcije, kojoj ovde stremimo, preko razlike kompleksnih (složenih) i simpleksnih (jednostavnih) društava (societates). Jednostavna društva, na primer čovek/žena, gospodar/sluga, otac, odnosno, majka/dete sastoje se samo iz dve ličnosti. Ona ne dozvoljavaju dekomponovanje bez gubljenja društvenog kvaliteta života učesnika. Suprotni pojam: usamljenost kojoj se čovek može prepustiti samo privremeno. Kompleksna društva (na primer domaćinstva, politička društva) se, doduše, sastoje iz jednostavnih društava, ali su ipak, zato što su složena, deljiva i na taj način u većem stepenu promenljiva. Jednostavna društva su nestabilna zato što se ne mogu modifiko4 Mi smo, iz razloga koji leže tačno paralelno, već kod analize autopoiesis svesti govorili o (jezičkim, programskim, ciljno orijentisanim) »epizodama«. Upor. Poglavlje 7, V.
547
vati, već samo razoriti, pre svega smrću. To postavlja granice njihovoj intimnosti. Kompleksna društva su upravo zbog njihove mogućnosti dekomponovanja stabilna; ona stiču svoju permanentnost zato što se njihov sastav može promentiti. Ona nadživljavaju smrt pojedinaca. U njihovoj ravni je moguće prilagođavanje na po sebi promenljive odnose, moguća je istorija spasenja, politička istorija, uspon i pad perioda i država. U njihovoj ravni se ispunjava smisao istorije kao rodne istorije čovečanstva. Ova razlika između jednostavnih i složenih društava nestaje sa staroevropskom semantikom u 18. veku. Ono što od tada znači društvo u svakom slučaju je visoko kompleksan sistem. Pojam društva je kao nasleđeni pojam rezervisan za poseban slučaj societas civilis. Prvi pokušaj da se ovaj nasleđeni teren okarakteriše kroz diferenciju države i društva (tj.: političke vs. ekonomske funkcionalne promene) može se posmatrati kao propao. Nije mu pošlo za rukom da formuliše jedinstvo ove diferencije 5 . Tako se stvara potreba za ponovnim dostizanjem obima rešenja problema staroevropske semantike. Ovo zahteva da se pojam društva izgradi analogno pojmu sveta: da sadrži sebe samog i sve druge društvene sisteme. Međutim, sistemi interakcije takođe više ne dopuštaju da se karakterišu kao jednostavna društva koja se ne mogu dekomponovati. Dvojni sistemi danas nikako ne važe kao bazalni posebni slučajevi koji imaju u društvima i u interakcionim vezama jedno pre marginalno značenje 6. Struktura interakcije se ne može, mada zahteva ograničenja veličine, primereno okarakterisati preko broja ličnosti koje učestvuju. Razlozi za ovu promenu teorije leže u snižavanju i temporalizovanju bazalnih elemenata od kojih teorija polazi: u povećanoj sposobnosti razlaganja i ponovnog kombinovanja sociologije kao nauke. Zbog toga se naredna razmatranja ni na koji način ne priključuju onoj razlici jednostavnih i složenih društava, već na osnovu teorije samreferencijalne izgradnje sistema počinju sa novim stavom.
5 Hegelo v izlaz pomoću dvojakog pojma države osvetljava strukturu problema, ali je terminološki nesrećan i mogao je samo preko nesporazuma i jednostranosti da gradi tradiciju. 6
Upor. Philip E. Slater, »On Social Repression«, American Sociological Review 28 (1963), str. 339-364, koji u ovome prevazilazi Zimela.
548
II U sociologiji mora postojati pojam za jedinstvo ukupnosti društvenog - bilo da se ono (već prema teorijskom davanju prednosti) označava kao ukupnost društvenih odnosa, procesa, delanja ili komunikacija. Za ovo uvodimo pojam društva. Društvo je, prema tome, opsežni društveni sistem koji u sebe uključuje sve društveno i usled toga ne poznaje društvenu okolinu. Kada nešto društveno iskrsne, kada se pojavi novi partner u komunikciji ili nove teme komunikacije, društvo raste sa njima. Oni priraštaju za društvo. Ne mogu se ekstemalizovati, ne mogu se obrađivati kao stvari iz njegove okoline, jer sve što je komunikacija, jeste društvo 7 . Društvo je jedini društveni sistem u kome se javlja ovo posebno stanje stvari. Ono ima dalekosežne konsekvence i postavlja odgovarajuće zahteve teoriji društva. Pri takvom stanju stvari jedinstvo društvenog sistema ne može biti ništa drugo do ova samoreferencijalna zatvorenost. Društvo je autopojetički društveni sistem par excellence. Društvo podstiče komunikaciju, a ono što podstiče komunikacija jeste društvo. Društvo konstituiše elementarna jedinstva (komunikacije) iz kojih se ono sastoji, i sve što se tako konstituiše postaje društvo, postaje momenat samog procesa komunikacije. U ovom sistemu ne postoji izuzetak od ove posledice i samo negiranje je, kao što smo u prethodnom poglavlju pokazali, uključeno i služi ako ne za održanje struktura, onda za održanje same autopojetičke reprodukcije. Otuda se društvo može okarakterisati i kao samosupstitutivan poredak 8, jer sve što se na njemu mora promeniti ili zameniti, mora se promeniti ili zameniti u njemu. Uključujući analize iz prethodnih poglavlja možemo takođe zadržati: svako ukazivanje na smisao koje artikuliše društvenu dimenziju smisla uvodi u društvo (čak i ako se sam smisao doživljava kao okolina društva). Diferenciranje društvene dimenzije (naspram predmetne dimenzije i vremenske dimenzije) samo je 7
Kasnije ćemo se baviti činjenicom da u ravni samoopisivanja, koja se koristi u društvu, može značiti nešto drugo. 8 O ovoj formulaciji takode substitutiven Ordnungen, besonders rung, Bd. 3, Opladen 1981, str. 198-227.
Niklas Luhmann, »Identitätsgebrauch in selbstGesellschaften«, u: isti, Soziologische Aufklä-
549
jedan aspekt diferenciranja samog društvenog sistema. Isto tako, sve što se očekuje ili doživljava kao komunikacija uključuje aktivne ili pasivne učesnike u društvu. Prema tome, njihovo ponašanje se pretpostavlja kao društveno očekivano, ma šta se pretpostavljalo pod prirodnim uzrocima i psihičkom motivacijom. Društvena dimenzija ukazuje na zajednički doživljaj koji bi se komunikativno mogao saopštiti, a oba ne upućuju na drugo do na rekursivnu samoreprodukciju društva. Ovo važi i onda, i naročito onda kada se u društvu formuliše suprotno. Bog koji sve doživljava i koji je komunikativno dostupan, ali ne pripada društvu, ovaj jedini izuzetak je tačna kopija rekursivnog totaliteta samog društvenog sistema, udvajanje koje svet čini religiozno dokučivim. Na ovaj način društvo protivreči sebi samom i može steći sigurnost iz toga što samoreferencija nije besmislena i što početak nije identitet, već diferencija. Zaista, najvažnija konsekvenca ovog stanja stvari tiče se odnosa sistema i okoline. Za takav sistem u ravni vlastitog funkcionisanja ne postoje kontakti sa okolinom. Tako malo kao što organizam s one strane svoje kože može dalje da živi, tako malo kao što psihički sistem može operativno da produži svoju svest u svet, tako malo kao što oko može da uspostavi nervni kontakt sa onim što vidi, toliko malo može društvo da komunicira sa svojom okolinom. Ono je potpuno i bez izuzetka zatvoreni sistem. To ga razlikuje od svih drugih društvenih sistema, dakle, pre svega od sistema interakcije koji mogu da uspostavljaju komunikativne odnose sa svojom okolinom, novopridošle da pozdravljaju, odluke da saopštavaju i tako dalje. Ova zatvorenost se mora najpre formulisati kao nemoć. Ali, u odricanju od širenja vlastitih načina operisanja u okolini istovremeno leži naročita moć učinka sistema. O oku bi se takođe moralo reći: ono okolinu može samo videti; ali samo zbog toga može je videti 9. Društvo može o okolini samo da komunicira; ali samo zbog toga može o njoj da komunicira. Ono bi izgubilo za ovo nužnu distancu kada bi moglo da komunicira sa okolinom.
9 Iz opreznosti treba još primetiti da ova formulacija vrlo pojednostavljeno predstavlja jedno vrlo kompleksno stanje stvari. U suštini ne gleda »oko«, već mozak pomoću oka.
550
Razume se po sebi da društvo ostaje uprkos, čak zahvaljujući svojoj samozatvorenosti, sistem u okolini. Ono je sistem sa granicama. Ove granice su konstituisane preko samog društva. One dele komunikaciju od svih nekomunikativnih stanja stvari i događaja, dakle, nisu utvrđene ni teritorijalno ni za grupe lica. U meri u kojoj se ovaj princip samokonstituisanih granica rasvetljava, diferencira se društvo. Njegove granice postaju nezavisne od kuća, planina, mora i kao rezultat evolucije onda konačno postoji samo još društvo: svetsko društvo 10 koje u sebe uključuje sve komunikacije i ništa drugo i tako ima potpuno jednosmislene granice. Komunikacioni sistem ove vrste nikako ne stvara iluziju o samodovoljnosti komunikacije. Ovo je onemogućeno već zbog tročlane strukture komunikacije: komunicira se o nečemu, i komunicira se samo izuzetno o komunikaciji. Spoljni podsticaj je, dakle, već prisutan kao informacija; ako bi komunikacija to zaboravila, sama bi se toga setila. Ona se može reprodukovati samo kao informativno prerađeni doživljaj i delanje. Zatvorenost rekursivnih, komunikativnih odnosa nema, prema tome, funkciju oslobađanja od okoline. Ona jeste i ostaje upućena na senzore koji joj posreduju okolinu. Ovi senzori su ljudi u punom smislu njihove interpenetracije: kao psihički i kao telesni sistemi. Upravo su autopojetički, zatvoreni-samoreferencijalni sistemi utoliko upućeni na interpenetraciju. Ili drugačije formulisano: interpenetracija je uslov mogućnosti zatvorene-samoreferencijalne autopoiesis. Ona omogućuje njeno pojavljivanje tako što autopojetičkim sistemima otvara kontakte u drugim ravnima stvarnosti. Preko interpenetracije je moguće održati odvojene ravni funkcionisanja operativnog toka informacija i uprkos tome ih povezati, dakle, realizovati sisteme koji su u odnosu na svoju okolinu istovremeno zatvoreni i otvoreni. Čini se daje ova kombinacija otvorila mogućnost da se opadanje kompleksnosti između okoline i sistema, pri većoj kompleksnosti na obema stranama, održi i dalje stabilnim.
10 Naročito o ovome: Niklas Luhmann, »Die Weltgesellschaft«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 2, Opladen 1975, str. 51-71; isti »World Society as a Social System«, u: Felix Geyer/Johannes van der Zouwen (ed.), Dependence and Equality: A Systems Aproach to the Problems of Mexico and Other Developing Countries, Oxford 1982, str. 295-306.
551
Ovo je, dakle, autarkija koju je Aristotel slavio kao ishod izgradnje gradova, politeia. Pojam je od tada ostao problem pošto su očigledno postojali odnosi grada sa drugim gradovima i carstvima, a ovi odnosi su takođe uključivali i zavisnosti ekonomske i političke vrste. Autarkija je, prema tome, mogla da se odnosi samo na uslove moralno ustanovljenog, čoveku primerenog vođenja života, a grad je bio zamišljen kao savršeno mesto gde je čovek mogao najbolje da ostvari svoje ljudsko biće. Pri tekuće promenljivim društvenim odnosima funkcionalni primati zauzimaju sve veće mesto sa koga je potvrđivana samostalnost ovog najlepšeg i najboljeg društva, koinoma politike. Politička samostalnost, religiozno određenje smisla, ekonomsko blagostanje zato su malo-pomalo uzimani u obzir, ali nijedna od ovih semantika samo-tematizovanja nije mogla da pribavi obećanje autarkije, a da i ne govorimo o njenom ostvarenju 11. Sa društveno-teorijskom semantikom može se operisati samo u okviru društva, može se upravljati samo procesom samoopažanja i samoopisivanja, a i ovo samo manje ili više potpuno, manje ili više u skladu sa predmetom, manje ili više zavisno od nasleđa tradicije. Svet života u kome se društvo za sebe uređuje i diferencira nikada se ne shvata potpuno. Opažanje je uvek razlikovanje, otuda mora pretpostaviti jedinstvo diferencije kao svet i mogućnost drugih distinkcija kao kontingenciju. Ali, moguće je, i to će se pokušati sa karakterizacijom društva kojoj ovde težimo, da se tačno ovo formuliše kao iskaz o društvu. I upravo je ova osobenost samoreferencijalne zatvorenosti koja opskrbljuje sve operacije sa pripadanjem, samoreferencijom i selektivnošću ta preko koje se društveni sistem ističe u odnosu na sisteme interakcije. Koncept samoreferencijalne zatvorenosti odgovara na problem koji bi se, nadovezujući se na Blauberga, mogao označiti kao sistemsko-teorijski paradoks 12. Po njemu se smisao nekog si11
I o ovome Niklas Luhmann, »Selbst-Thematisierungen des Gesellschaftssystems«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 2, Opladen 1975, str. 72-102. 12
Upor. J.V. Blauberg/V. N. Sadovsky/E. G. Yudin, System Theory. Philosophical and Methodological Problems, Moskau 1977, str. 268 i dalje. Potraže li se preteče, morao bi se pomenuti pre svega Paskal. Videti, Pensées Nr. 84, izdanje L’Œuvre de Pascal, éd. de la Pléiade, Paris 1950, str. 840-847 (845) = Nr. 72 ed. Brunschwieg. Upor. takode, Friedrich D. E. Schleiermacher, Hemeneutik und Kritik (Hrsg. Manfred Frank), Frankfurt 1977, str. 95, 187 i sl.
552
stema može objasniti samo preko odnosa sa obimnijim sistemom, dok shvatanje ovog sistema zahteva ulaženje u njegova interna diferenciranja. Dosledno je ako se u pogledu ovog paradoksa samo društvo više ne posmatra kao sistem (ili samo utoliko kao sistem, pošto se konačno svi društveni sistemi mogu analizirati samo u vezi s društvom). Analiza društva tada ostaje prepuštena dijalektičkom materijalizmu 13. Umesto toga predlažemo da se u slučaju društva podmetne sistem za koji u istoj operativnoj ravni ne postoji obiman sistem tako da nije moguće razumevanje iz spoljašnjosti, već samoopažanje, samoopisivanje, samoprosvećivanje u duktusu sopstvenih operacija.
III I
sistemi interakcije se mogu relativno precizno ograničiti. Kao kod svih sistema, granice su dovoljno definisane ako se problemi koji se mogu imati sa protokom granica i sa primenom razlikovanja spoljašnjosti i unutrašnjosti mogu rešiti sa operativnim mogućnostima samog sistema. Ovo važi u slučaju društva kod pitanja da li je nešto komunikacija ili nije. To se može razjasniti kroz komunikaciju. I sistemi interakcije imaju na sličan način dovoljno određene granice, ili u svakom slučaju odredljive granice. Oni uključuju sve što se može obraditi kao prisutno i u datom slučaju mogu između prisutnog odlučiti o tome šta će se obraditi kao prisutno, a šta ne. Sa kriterijumom razgraničenja prisutnog pribavlja se poseban značaj procesu opažanja za konstituisanje sistema interakcije. Opažanje je u poređenju sa komunikacijom jednostavniji oblik dobijanja informacije. Ono omogućuje informaciju koja kao informacija nije upućena na biranje i komuniciranje. To daje značajnu sigurnost u odnosu na određene izvore zabluda, naročito u odnosu na obmanu i psihički uslovljeno iskrivljavanje. I evolutiv13
Paradoksi teorije sistema su onda kod Blauberga et. al. samo paradoksi u analitičkim instrumentima dok se sa stanovišta ovde izložene teorije, i kao što ja mislim: moraju obraditi u dubljoj vezi sa Marksovom teorijom kao realne protivrečnosti u predmetnom području teorije.
553
no posmatrano opažanje je primami i najrasprostranjeniji način informisanja i samo u malom broju slučajeva se zgušnjava u komunikaciju. Opažanje je najpre psihičko dobijanje informacije, ali postaje društveni fenomen, tj. artikulisanje dvostruke kontingencije ako se može opažati da se opaža. U društvenim situacijama ego može da vidi da alter gleda; i može, recimo, u nešto da gleda što alter vidi. Eksplicitna komunikacija se može povezati sa ovim refleksivnim opažanjem, može ga dopuniti, razjasniti i ograničiti; a ona se, pošto samu sebe, naravno, takođe upućuje na opažanje i opažanje opažanja, istovremeno ugrađuje u ovu refleksivnu povezanost opažanja. U odnosu na eksplicitnu komunikaciju koja se uračunava kao delanje, refleksivno opažanje ima specifične prednosti. Interakcija donekle »kapitališe« ove prednosti i stavlja ih na raspolaganje društvu. Tako opažanje dopušta pre svega: (1) veliku kompleksnost tumačenja informacije pri neznatnoj oštrini analize - dakle dalekosežan, ali samo »približan« način razumevanja koji se u komunikaciju nikada ne može uvesti; (2) približnu istovremenost i visoki tempo razvoja informacija, dok je komunikacija upućena na sekvencijalni oblik obrade informacija; (3) neznatnu mogućnost negiranja i neznatnu dužnost polaganja računa, dakle, veliku sigurnost zajedništva (ma kako difuznog) posedovanja informacije; (4) sposobnost modalizovanja komunikacije kroz paralelne procese slabljenja, pojačavanja ali i suprotnog saopštavanja u ravni (nameravane ili nenameravane) »indirektne« komunikacije, u kojoj se može izbeći visoki rizik eksplicitnog delanja; važno je kao ravan za upravljanje šalom i zbiljom, seksualnim zbližavanjem, pripremom izmene teme ili prekidanja kontakta, kontrolom takta i učtivosti 14. 14
Videti, na primer, analize Claude Buffier, Traité de la société civile, et du moyen de se rendre heureux, en contribuant au bonheur des personnes avec qui l’on vit, Paris 1716, str. 123 i dalje: Bilo bi ekstremno neuljudno reći da se čovek dosađuje u društvu nekog drugog; i upravo zbog toga spada u učtivost kontrolisti u očima drugoga da li se on dosađuje. Drugačije rečeno: učtivost postaje refleksivna kada izbegava da iskoristi učtivost drugoga; i za to se mora uvesti ravan opažanja.
554
Isto je tako važno da se sistemi interakcije ne iscrpe u pripremanju takvih mogućnosti opažanja, već da se upravo kroz refleksivno opažanje prinude da dopuste odvijanje komunikacije. Kada alter opaža da on opaža, i da se njegovo opažanje nastojanja da opaža opaža, mora poći od toga da se njegovo ponašanje interpretira kao usklađeno sa tim; odgovara li to njemu ili ne, to se shvata kao komunikacija i prisiljava ga gotovo neizbežno da to kontroliše kao komunikaciju. I sama komunikacija da se ne želi komunikacija tada je još uvek komunikcija; i uopšte je potrebna institucionalna dozvola kada se čovek u prisustvu drugog svesrdno bavi svojim noktima na rukama, gleda kroz prozor, povlači iza novina. Praktično važi: da se u sistemima interakcije može komunicirati 15; čovek mora izabrati odsustvo ako želi da izbegne komunikaciju 16 . Uprkos refleksivnom samoregulisanju interakcioni sistemi ostaju u ravni opažanja u velikoj meri podložni remećenju. Ono što spada u opažanje ima možda društvenu relevantnost, može prodreti u tekuću komunikaciju, narušiti je, zaustaviti. Opažanje opažanja nije dovoljno da ovo spreči; ono samo sortira događaje po kriterijumu da li ga i drugi opažaju (što im daje veći značaj) ili ne. Ono daje pre svega telima učesnika strateški značaj u raspodeli relevantnosti i povoda za komunikaciju. Teško bi se moglo predvideti iznenadno krvavljenje iz nosa kao i prisustvo igle za ubrizgavanje na stolnjaku. Sa sve većim zahtevima za društveno-refleksivnom senzibilnošću u sistemima interakcije, dakle, sa njihovim diferenciranjem u toku društveno-kultume evolucije, povećava se i disciplina tela 17 ; ali je tu najpre sklonost ka nesvestici kao »čistoj« mogućnosti davanja jasnih signala u situacijama u kojima nastavljanje komunikacije postaje suviše teško. Upravo
15
16
17
Videti u vezi s ovim poznate analize Paul Watzlawick/Janet H. Beavin/Don D. Jackson, Pragmatics of Human Communication: A Study of Interactional Patterns, Pathologies, and Paradoxes , New York 1967, koje se bave konsekvencama ove neizbežnosti. Ovo nije samo (težak) problem okončavanja interakcije (ili udaljavanja iz interakcije), već se mora misliti i na oblike u kojima se može izbeći upuštanje u interakciju u situacijama koje po sebi svojski preporučuju interakciju: čovek susreće nekoga koga poznaje i pozdravlja ga - da bi pored njega prošao. U vezi s ovim kao najpoznatije izlaganje, Norbert Elias, Uber den Prozess der Zivilisation: Soziogenetische und psychogenetische Untersuchungen, 2. Aufl.
555
na ovaj način disciplinovana interakcija je onda, opet, utoliko podložnija planiranim smetnjama koje u odbrambenoj strukturi sistema nalaze informacije o napadu 18. Ono što se u sistemima interakcije ostvaruje što je moguće bolje, uprkos svakog ometanja i selektivne osetljivosti, jeste onaj dvostruki proces opažanja i komunikacije u kome opterećenja i problemi leže delom u jednom, delom u drugom slučaju i tekuće se raspodeljuju već prema tome kako se situacija shvata i u kom pravcu odvijanje istorije sistema upravlja pažnju učesnika. I ovde važi: da se društveni sistemi ostvaruju samo kroz komunikaciju. Način koji se iznuđuje u interakciji u okviru prisutne komunikacije istovremeno drži pristupačnom neku vrstu »interne okoline« kroz koju se omogućuje, hrani i u datom slučaju koriguje radnja komuniciranja. Opažanje i komunikacija se onda mogu uzajamno rasteretiti u okvru granica vlastitih mogućnosti ispunjavanja. Na ovaj način je u okviru interakcionih sistema moguće intenziviranje komunikacije za koju izvan interakcije ne postoji ekvivalent. Tako brza i konkretna kombinacija opažanja i komunikacije može se potvrditi samo na uzanom prostoru. Ona je, naravno, povezana s granicama opažanog. Ali to nije dovoljno pošto nije sve što bi se moglo opažati već zbog toga društveno relevantno. Komunikaciji koja se očekuje služi dodatni princip selekcije, opipava se opažano s obzirom na to šta bi verovatno moglo imati uticaj na tekuću komunikaciju ili bi, pak, moglo biti značajno za njeno odvijanje. Drukčije rečeno, kao selektor se koristi pre svega društvena dimenzija opažanog smisla, a to vodi ka jednom užem određenju granica sistema. U ovom smislu je prisustvo princip konstituisanja i izgradnje granica sistema interakcije, a sa prisustvom se misli da skup ličnosti 19 upravlja selekcijom opažanja i markira izglede od društvenog značaja. 18 Narušavanja interakcije na univerzitetima delimično istinski bogata fantazijom zahvaljuju svoje mogućnosti potpuno ovoj visokoselektivnoj disciplinovanosti tematski koncentrisane interakcije. Ona se potpuno protežu preko prisilno neintegrisanih opažanja. Neki primeri iz vlastitog posmatranja: telesno prisustvo ljudi koji tu ne pripadaju, ispisivanje saopštenja na tablama, vika (i u obliku, po sebi samom, smisaonog govora), gašenje svetla i navlačenje zavesa, prevrtanje pivske flaše, udaranje čoveka, demonstrativno donošenje beba ili uvoženje bogalja u stolicama sa točkovima u prostoriju za sastanke. 19
»Ličnosti« ovde u strogom smislu društveno identifikovanih kombinacija očekivanja. Upor. gore, 8. glavu, XI.
556
Na osnovu ovoga se, opet, može shvatiti da su društveni sistemi autopojetički sistemi koji biraju sebe same i svoje granice. Ova autonomija je neophodna i u konkretnim svakidašnjim situacijama, i upravo u njima, da bi se napravila distanca; i upravo od situacije zavisni sistemi koji se mogu napasti kroz sve opažajno, moraju zadržati za sebe mogućnost da pomoću prisutnih odlučuju ko i šta može važiti kao prisutno. Kako bi inače čovek mogao da se zabavlja u restoranu, da se dogovori u pozorišnom foajeu, da izvede televizijsko snimanje, da stoji U redu za autobus ili da samo vozi auto? Sto su snažniji tehnički uticaji na sitacije, ovi primeri i to treba da pokažu, utoliko je nužnije - ali je i utoliko autonomnije! - društveno određenje značaja. Pri tačnijem posmatranju i ovde se pokazuje da autopojetički zahtevi za daljim vođenjem komunikacije iznuđuju izgradnje struktura i da osim toga čovek ima posla sa diferencijom autopoiesis i strukture. Izgradnja strukture se iznuđuje pre svega tako što zahteva ograničenja u vremenskom, predmetnom i društvenom pogledu: relevantni događaji moraju biti sekvencijalni; moraju se preko tema strukturisati; svi prisutni ne smeju istovremeno da govore, već po pravilu u jednom momentu samo jedan 20. Dođe li do takve izgradnje strukture, nastaju centrirane interdependencije 21. Centriranje interdependencije može ležati više u društvenoj dimenziji; tada se pojavljuje u orijentaciji na vođe ili slično privilegovane govornike 22. Ono može imati svoje težište i u vremenskoj dimenziji, tada sledi završavanje sistema. U svakom slučaju se na ovaj način rekonstruišu interdependencije koje postoje u si-
20
Gofman za ovo gradi pojam »encounter« (»susreta«) u smislu »focussed gathering« (»fokusiranog okupljanja«). Videti Erving Goffman, Encouters: Two Studies in the Sociology of Interaction, Indianapolis Ind. 1961. U ovome vidimo manje poseban tip sistema interakcije pored drugih, mnogo pre zahtev za povećanjem učinka u izgradnji sistema. Bez fokusiranja i bez selekcije strukture, izgradnje sistema su moguće samo u vrlo rudimentarnom smislu koji brzo prolazi kao nešto što se privremeno mora uzeti u obzir kao opterećenje. 21
»relation poolantes« se to zove u najboljem fransusko-engleskom kod Jean-Louis Le Moigne, La théorie du système general: théorie de la Modélisation, Paris 1977, str. 91. 22
Može se misliti i na iskustvo grupnih razgovora, univerzitetskih seminara i na slične sisteme u kojima malobrojni mnogo, i mnogi malo govore - kvazi-prirodni razvoj koji se, ukoliko uopšte, može korigovati samo putem vodstva.
557
stemu. Namesto (nemoguće) interdependencije svakog elementa sa svakim elementom (ili ipak: mnogih sa mnogim) dolazi interdependencija svih (ili ipak: mnogih) elemenata sa izabranom tačkom za pravac u kojoj sistem najbolje reprezentuje svoje jedinstvo u sebi samom. Preko centriranja i pre svega preko pravila da s vremena na vreme samo jedan može da govori, a drugi moraju da slušaju ili svakako da čekaju, nastaje naročiti višak mogućnosti koji se prema McCullochu može označiti kao »redundancy of potential command« 23. Strukturalna gipkost interakcionih sistema počiva na ovoj redundanciji, tj. na mogućnosti da se izabere šta dolazi u središte zajedničke pažnje, a šta ostaje neprimećeno. Izbor zahteva samoreferencijalne operacije i ovde je olakšan time što se može opažati i manje osporavati ono što se povremeno faktički događa u središtu zajedničke pažnje. Ma koji stepeni centriranja se mogu dostići: struktura raspodeljuje šanse komunikacije (ne: šanse opažanja!) na učesnike 24. S ovim interakciono specifičnim uslovima poretka ipak su stupile na snagu i za ove sisteme tipične granice povećavanja učinka učinak ovde shvaćen kao kapacitet za obradu informacija. Pre svega, iznuđeno serijsko napredovanje vrlo brzo vodi ka vrlo velikoj upotrebi vremena koja se sukobljava sa ostalim angažmanima učesnika. Čovek se pomaže prekidanjem kontakta i ponovnim susretom u kasnijoj vremenskoj tački ili unapred planira: biblijski kružok se održava nedeljno u određeno vreme na određenom mestu. Ali, to pretpostavlja utanačenja koja se više ne mogu garantovati preko ograničenih sredstava interakcionog sistema i motive čije je regenerisanje u samoj interakciji, kao što je poznato, teško u dužim vremenskim periodima. 23 Upor. u vezi s ovim Gordon Pask, »The Meaning of Cybernetics in the Behavioural Sciences (The Cybernetics of Behaviour and Cognition: Extending the Meaning of »Goal«)«, u: J. Rose (ed.), Progress in Cybernetics, Bd. 1, London 1970, str. 15-44 (32 i dalje). 24
Upor. i pojam »interaction-opportunity-structure« (»interakcija-oportunost-struktura«) kod George J. McCall/J. L. Simmons, Identities and Interactions, New York 1966, str. 36 i dalje, koji potiče iz istraživanja delinkvencije i izgrađen je obrnuto: oportunost postaje struktura kada su situacije za to dovoljno strukturisane.
558
Velika vremenska zavisnost interakcije dopušta joj konačno malo slobode u izboru oblika diferenciranja. Interakcije imaju malo mogućnosti za izgradnju subsistema koji simultano operišu. ()ne se vremenski razlažu na epizode. Za društvne sisteme važi suprotno. Njihova širina zahteva upravo diferenciranje na subsisteme dok im za izgradnju epizoda, i pre svega za promenu epizoda, nedostaju konkretna uporišta za celokupno uokvirivanje. Ukoliko društvo želi da gradi epizode, mora ponovo posegnuti za sistemima interakcije i predvideti sekvence interakcije uz odricanje od ukupnog društvenog značaja raspodele. Ove razlike u sistemski tipičnom unutrašnjem diferenciranju istovremeno osvetljavaju smisao diferenciranja društva i interakcije: one omogućavaju povezivanje sinhroničnog i dijahroničnog diferenciranja.
IV Društvo i interakcija su raznorodni društveni sistemi. Društvo garantuje smisaono-samoreferencijalnu zatvorenost komunikativnog događanja, dakle, za svaku interakciju takođe početak, završetak i sposobnost pripajanja njene komunikacije. U interakcionim sistemima se potvrđuje hidraulika interpenetracije. Ovde deluju vrtlog i pritisak prisutnog na prisutne i podstiču ih da svoju slobodu stave na raspolaganje ograničenjima. Društvo otuda nije moguće bez interakcije, a interakcija nije moguća bez društva; ali, obe vrste sistema se ne stapaju, već su u svojoj različitosti uzajamno neophodne. Evolucija smisaonih društvenih sistema se očigledno poslužila ovom diferencijom i na njoj se visoko izgradila 25. Interakcija je zbog ovog dvostrukog baziranja u opažanju i komunikaciji, istorijski posmatrano, bila moguća kao relativno nepredvidljiva, slučajna, prirodna i zavisna od situacije. Moglo bi se čak govoriti o predruštvenom zahtevu za nastankom društva. Međutim, tek kada se interakcija shvati kao društvena epizoda, stvara onu diferenciju i onaj višak vrednosti sa kojima doprinosi emergenciji
25 Sasvim slično, na društveno-anlropološkim i Midovim temeljima, VVarriner a.a.O., naročito str. 123 i dalje.
559
društva. Ona, onda, stvara i regeneriše smisao sposoban za isključenje koji prevazilazi svoje sopstvene granice u prostoru i vremenu u relevantnim objektima i temama. Pri tome se za arhaične odnose mora podmetnuti društvena stvarnost bliska interakciji koja na interakciju još ne deluje dajući joj oblik, već se revidira u toku potvrđivanja 26. Dimenzije smisla (vremenska, predmetna, društvena) su još jedva diferencirane i zato se ne mogu opsežno izložiti. Tada ličnosti imaju samo minimalnu, na odnos prema sopstvenom organizmu ograničenu, vlastitu autopojetičku svest. One, naravno, znaju da njihova vlastita glad nije glad drugih; ali one sebe same ne razlikuju od onoga po čemu su poznate drugima. Svi društveni oblici se nalaze slučajno, ostaju povezani sa konkretnim lokalitetima i moraju biti prisutni da bi mogli da deluju. Postoje uviđavna (i kao uviđavna procenjena) kondicioniranja, recimo takva kao recipročnost, jer bez kondicioniranja ne bi bilo društvenog sistema; ali ona povremeno ne prevazilaze mnogo aktuelnu društvenu situaciju i ne posmatraju se kao pravila. Mora se pretpostaviti da je uprkos ovim ograničenjima (u koja više ne možmo da ulazimo) komunikacija već moguća, i to komunikacija u punom smislu jedinstva koje se tekuće kontroliše preko razumevanja, a sastoji se iz informacije, saopštenja i razumevanja. Neprekidno stimulisana komunikacija tada u moru smisaono nagoveštenih mogućnosti stvara ostrva razumevanja koja kao kultura u najširem smislu olakšavaju upuštanje u, i okončavanje interakcije. Oblici kulture, kasnije pre svega komunikacione tehnike pisma i štampe, nisu više utvrđene specifično interakciono i upravo kroz to omogućavaju da se u društvu izdiferenciraju smisaono specifični sistemi interakcije. 26
Warriner a.a.O. sir. 134, daje sledeću karakteristiku: »These are primitive societies in three important ways: (1) they are particularistic, bounded by and limited to the particular actors, events, and situations in which the society emerged; (2) they are a-historical in the sense that the past is always revised in the present and does not exist for the actors as an autonomous fact; (3) they are indifferentiated, as social forms have not yet emerged out of the interactional process«. (»Ovo su primitivna društva na tri važna načina: (1) pojedinačno su povezana sa i limitirana od određenih aktera, događaja i situacija u kojima se društvo pojavljuje; (2) a-istorijska su u tom smislu što je prošlost uvek revidirana u sadašnjosti i ne egzistira za aktere kao autonomna činjenica; (3) nediferencirana su, pošto kao društveni oblici još nisu izronila iz interakcionih procesa«).
560
Ma kako sc ova diferencija mogla razviti: za celokupnu spoznatu ljudsku istoriju društvo i interakcija se ne mogu dovesti na jedan ili drugi tip jer bi se čovek onda morao odreći ili sveoluihvatnosti ili prisutnosti, dakle, definišućeg obeležja povremeno drugog sistema. Međutim, isto tako malo se možemo ograničiti na puko razlikovanje i odgovarajuću klasifikaciju. Tako bi ostalo neopaženo da se neidentitet društva i interakcije doživljava kao diferencija i da kao takva deluje. Ne radi se pri tome, kao što je u uvodnom odeljku već napomenuto, o graničnom fenomenu, dakle upravo ne o mogućnosti da drugi ostane neopažen. Društveni sistem se, takođe, ne može razložiti u interakcione sisteme ili interakcioni sistemi spojiti sa društvenim sistemom; diferencija sprečava upravo ovo. Diferencija je konstitutivni momenat u izgradnji društvenih sistema i sistema interakcije. Ona se ne može neutralisati ni kroz redukciju ni kroz generalizovanje niti se kroz ekstemalizovanje može oslabiti do čisto kategorijalne razlike. Bez difemcije društva ne bi bila moguća interakcija i bez diferencije interakcije ne bi bilo moguće društvo. Ovo se sada mora pokazati nešto iscrpnije. Najpre polazimo od sistema interakcije. Interakcija pretpostavlja u sve tri dimenzije smisla anonimno konstituisano društvo i to ne samo kao drugi društveni sistem, već kao temelj vlastite osobenosti. Vremenski posmatrano interakcija ne bi mogla početi i ne bi mogla prestati ukoliko se sama ne bi mogla shvatiti kao epizoda, kao nastavljanje društvenog zajedničkog života, i u kontekstu nastavljanja društvene reprodukcije. Strukture očekivanja koje su potrebne za brzu reprodukciju, za neposrednu radnju pripajanja, ne bi se mogle razviti kao nužno mnogostruke u tekućoj interakciji. Ovo ne važi samo, i ne u prvom redu iz razloga izvesnosti očekivanja i neophodnog ujedinjenja preko tipskog programa koji ocrtava moguće teme interakcije. Važno je pre svega da društvo ima spremno obilje mogućnosti koje može ograničiti započeta interakcija 27. Samo u razlici od društveno mogućeg interakcija može dobiti svoj vlastiti profil; samo tako može početi 27 U vezi s otvorenošću početnih situacija uporediti neka zapažanja kod George J. McCall/J. L. Simmons, Identities and Interactions, New York 1966, sir. 182.
Društveni sistemi
561
sa tim da samoj sebi nešto zahvaljuje. Naročito kod »škakljivih« početaka - u ljubavnim odnosima; u devijantnim ili čak kriminalnim ponašanjima; u slučajevima u kojima se mora pribavili poverenje - nastaje problem izgradnje veza: ko se najpre povezuje i time daje slobodu drugome da se na nju osloni ili ne, i time slobodu da kondicionira sistem 28? Isto je tako potreban društveni predujam kako bi učesnici mogli da shvate interakcije kao društvene epizode i iz njih da se isključe. Kraj se ne sme shvatiti kao destrukcija smisla interakcije (jer se čovek, s obzirom na izvesnost kraja, ne bi ni upuštao u interakciju) i interakcija ne sme tako da uzurpira društvenu egzistenciju da iz nje čak ništa više ne može slediti (jer se inače učesnicima ne bi mogao predočiti kraj) 29 . Sto se tiče društvene dimenzije, iz društva proizlazi aranžman sloboda i povezivanja u interakciji koji sama interakcija ne bi mogla da utemelji. Svaki učesnik nalazi daje izvan sistema interakcije izložen drugačijim očekivanjima i svako mora da nade razumevanje za to da se ovo svakome događa. Istovremeno, ova spoljna povezivanja, ako su transparentna u interakciji, vode takođe ka samokontroli svakog pojedinačnog učesnika, jer se od njega očekuje da i sam čuva konzistentnost uloga 30 . Prema tome, društvena okolina pribavlja važnost u sistemu interakcije kao kompleks drugih obaveza učesnika - slučaj pojednostavljenog sistemsko-internog predstavljanja diferencije sistema i okoline. Učesnici su u neku ruku sa svojim drugim vezama i drugim dužnostima uloga i druge ličnosti zato što se sa njihovim ličnim identitetom drugde povezuju druga istorija i druga očekivanja. U ovome se za pojedinačnog čoveka nalazi razlog da sebe samog shvati kao individuu i kao referentnu tačku ličnog angažmana i 28 Videti, recimo, Albert K. Cohen, Delinquent Boys, New York 1955, str. i si. kao primer za mnoštvo sličnih opažanja. 29 Kao studiju slučaja situacija u kojima je započinjanje i završavanje kontakta olakšano, upor. Sherri Cavan, Liquor License: An Ethnography of Bar Behavior, Chicago 1966. 30 Ovo je stanovište posebno izgradio Zigfrid F. Nejdel (Siegfried F. Nadel). Ono u jednostavnijim društvima služi za rasterećenje oficijelnog aparata za normiranje i sankcionisanje. Upor. »Social Control and Self-Regulation«, Social Forces 31 (1953), str. 265-273; isti, The 'Theory of Social Structure, Glencoe 111. 1957.
562
angažmana povezanog sa ulogom 31 . Za sistem interakcije ovde se nalazi osnovni uslov slobode učesnika i time osnovni uslov dvostruke kontingencije. Diferencija društva i interakcije transformiše vezu u slobodu. Svaki učesnik u interakciji može da uzme u obzir činjenicu da mora da ispuni i drugu obavezu i time postiže distancu 32. Tako se može izbeći kompaktni pritisak situacije, privlačenje pogleda; i to nije, recimo, šteta za interakciju, već je pre, kao i u dimenziji vremena, uslov za to da može razviti svoju sopstvenu zakonitost na temelju dvostruke kontingencije. Utoliko je rekursivnost društvenog sistema onaj »hiperciklus« (vlastitost) koji tek omogućuje konstituisanje kontingencija sistema interakcije i time njegovu samoselekciju. Ako je tačno da se sistemi interakcije konstituišu u dimenziji vremena i u socijalnoj dimenziji kroz diferenciranje od društva, dakle, i kroz diferenciranje od njihove sopstvene društvenoti, morale bi se očekivati konsekvence i za predmetnu dimenziju povremeno razvijenog smisla. One se ocrtavaju u temama komunikativne interakcije. U interakciji se teme biraju konkretno i istovremeno kontingentno. Njihova kontingencija predstavlja njihovu društvenost - delom s obzirom na okolinu interakcije i na druge mogućnosti učesnika, delom i kao održavanje prisutnim drugih mogućnosti napredovanja same interakcije. Pri tome se ne radi samo o opštoj i neupotrebljivoj kontingenciji smisla i sveta; ni samo o tome da bi sve moglo biti i drugačije moguće. Ova kontingencija se, naprotiv, dovoljno konkretizuje time što se interakcija potvrđuje kao društvena. Interakcija bira pod određenim ili odredljivim mogućnostima povremeno u situacijama koje drže otvorene samo ograničene varijante ishoda. Treba li da se sa je31 Kao što je poznato loje jedno od stanovišta kojima sociologija objašnjava istorijsku genezu individualnosti. Upor. npr. Emile Durkheim, De la division/lu travail social, novo izdanje Paris 1973, str. 336 i dalje; Hans Gerth/C. Wright Mills, Character and Social Structure: The Psychology of Social Institutions, New York 1953, str. 100 i dalje. 32 Naravno da će se kod tačnije analize brzo pokazati da su mogućnosti da se opravdamo vezama vrlo nejednako raspodeljene: ličnosti sa višim statusom imaju više mogućnosti ove vrste nego ličnosti sa nižim statusom; zaposleni supružnici veće nego nezaposleni supružnici itd. U suštini zaista ne postoji niko ko je prepušten jednoj i samo jednoj interakcionoj vezi.
563
lom sačeka dok i poslednji pozvani ne pristigne? Koliko dugo još? Hoće li se iskoristiti specijalno za to stvorena društvena institucija aperitiva kako bi se produžilo vreme i smanjio rizik? Zna li se unapred ko se kome mora izviniti? Možda je najbolje svako svakome? Od kog momenta se oni koji čekaju mogu pozabaviti temom čekanja, pominjanjem imena onih koji nedostaju, kada se mogu uvesti razlozi za situaciju u situaciji? I koliko jako to limitira tada još otvorene mogućnosti raspolaganja vremenom? Nastavljanje interakcije je moguće samo ako ova pitanja dobijaju primerenu strukturu kada mnoge mogućnosti - zajedničke gimnastike, gledanja televizije, bekstva domaćina - leže dovoljno daleko i kada je isključen mučan pritisak da bi se nešto moralo učiniti, ali se ne zna šta. Samo artikulisana kontingencija omogućuje interakciji da upravlja sobom samom. Samo ona stvara kolektivno kratkoročno pamćenje kao resurs za kasnije mogućnosti (ipak smo prilično dugo čekali) i objašnjenje nastalih problema (pozdravni govor je pogrešno započet pre supe, zato je prilično hladna). Interakcija ne bi nikada mogla da dostigne tempo pripajajućih radnji, ili bi ostala ograničena na najjednostavnija stanja stvari, kada ne bi postojalo ono što diferencija društva i interakcije tekuće reprodukuje: artikulisana kontingencija. Pri tom autonomija sistema interakcije može biti tako ograničena da tok postaje dosadan - i neinteresantan; da gotovo ostavlja otvorenu samo mogućnost da se napravi greška 33 . Suprotan slučaj suviše otvorene kontingencije neosnovanog i neprogramskog skupa (samo zato što nema smisla da se on bilo gde nalazi) je isto tako problematičan. Na takvim graničnim slučajevima se vidi da je i u čemu je interakcija upućena na diferenciranje od društva. Interakcija mora dopustiti vlastito događanje, mora sebe samu temporalizovati, mora biti u stanju da sebe samu iznenadi; ali ona to može samo ako je kroz predujam srukture osposobljena za brzo, neprekidno odvijanje i za samoselekciju vlastite strukture i vlastite istorije.
3j
Poznati problem dvorskog ceremonijala; i gotovo se pokušalo da se ovo posmatra kao razlog za činjenicu da se svetski moral oko 1700. sa greha prebacuje na porok i sa gubitka spasenja na ismevanje kao sankciju.
564
Ako se uoči da i kako društvena okolina pribavlja važnost u sistemu interakcije, iz toga se mogu izvesti hipoteze o delovanju društveno-strukturalnih promena na sisteme interakcije. Postaje li društvena okolina kompleksnija onda to u interakciji pogađa pre svega vlastite druge uloge, za koje svaki učesnik mora očekivati i tražiti njihovo uzimanje u obzir. Stoje kompleksnija okolina, utoliko su heterogenije ove druge uloge, utoliko se u sistemu paušalnije i sa manje razumevanja mora davati oproštaj za duge uloge. Istovremeno se smanjuje mera u kojoj se sami učesnici disciplinuju preko osvrtanja na njihove sagledane druge uloge. U tradicionalnim društvenim sistemima bile su ove druge obaveze dovoljno pregledne za svaku interakciju; one se, na primer, nisu mogle jednostavno fingirati. U suštini su se interakcije odvijale u kući ili, ukoliko izvan kuće, onda u istom sloju. Sa prelaskom u moderno društvo ukinut je ovaj poredak. To slabi mogućnost da se od interakcija traži da budu izvor društvene solidarnosti; jer iskustva koja čovek stiče u interakciji s drugim narušavaju se kroz ustupke koji im se moraju zajemčiti za ponovljeni postupak. Čini se da ideja »partnerstva« upravo ovo registruje kada u pogledu nekontrolisanosti očekivanja spoljnog ponašanja unutrašnje veze redukuje na lojalnost i na poverenje u lojalnost 34. Pri jačem diferenciranju društvenog sistema i sistema interakcije potvrdiće se oblici interakcije koji već po sebi sadrže veliku meru indiferentnosti u odnosu na dejstva na neučesnike. To važi u posebnoj meri za razmenu i za sukob. Razmena u principu ne uzima u obzir kako pod uslovom oskudnosti oni koji ne učestvuju u razmeni stoje u vezi s tim što oni ne dobijaju predmete i rezultate koji se razmenjuju. U svakom slučaju, ovo pribavlja indirektno važenje tako što se partneri u razmeni mogu raspitati o drugim mogućnostima razmene sa boljim uslovima. Za sukob važi, mutatis mutandis, isto. Učesnici se ne obaziru na druge u žaru raspre - čak i ako žele da ih pridobiju kao koalicione partnere. Razmena i sukob baš zbog ovih indiferentnosti idu u susret društvenim uslovima koji nastaju pri jačem diferenciranju društvenog sistema i interakcionih sistema. Građansko društvo 19. 34 Upor. Andrea Leupold, »Liebe und Partnerschaft: Formen der Codierung von,Ehen«, Zeitschrift für Soziologie 12 (1983), str. 297-327.
565
veka se shvata primamo kao regulisanje razmene i sukoba, kao privreda i država, i ono čisto faktički pruža odnosima razmene i sukoba u mnogo većem obimu slobodu kretanja nego sva društva pre njega 35 .
V Ova se analiza, koja polazi od sistema interakcije, može ponoviti i zaokružiti ukoliko se, iz obrnute perspektive, pođe od društvenog sistema. Društveni sistem dobija sposobnost apstrahovanja usled diferenciranja ođ pojedinačnih interakcija. Društvena komunikacija se u velikom obimu (ne isključivo) odvija kao interakcija. Ovde bi takođe bilo pogrešno misliti na diferenciju sistem/okolina ili čak pretpostaviti da se društvo sastoji iz apstraktnih, a interakcija, naprotiv, iz konkretnih operacija (komunikacije, delanja). Društvo ne isključuje interakciju, već je uključuje. Dakle, ne dolazi do razdvajanja različitih vrsta delanja: društvenog, odnosno interakcionog. Diferencija strukturiše, naprotiv, nediferencirano 36 područje elementarnih operacija; ona mu dodaje sposobnost apstrakcije kakvu ono nikada ne bi moglo da razvije samo iz interakcije. Apstrakcija postaje u interakciji dalekosežno relevantna za interakciju, ali ne vodi poreklo iz sebe same, već iz svoje društvenosti i zbog toga nije lokalno na raspolaganju. Sa semantičkim korelatima ove neraspoloživosti, na primer sa pojmom prirode ili sa moralnim predstavama, već smo se uzgred susretali 37 .
35 Za odnose razmene ovo proizlazi već iz uvođenja vlasništva i rada u sistem novčano posredovane razmene. Za sukobe bi trebalo preispitati istu hipotezu na porastu pravnih sporenja. Upor. npr. James Willard Hurst, Law and the Conditions of Freedom in the Nineteenth Century United States, Madison Wise. 1956; Christian Wollschläger, »Zivilprozeßstatistik und Wirtschaftswachstum im Rheinland von 1822-1915«, u: Klaus Luig/Detlef Liebs (Hrsg.), Das Profil des Juristen in der europäischen Tradition: Symposion aus Anlass des 70. Geburtstages von Franz Wieacker, Ebelsbach 1980, str. 371-397. 36 »nediferencirano« se ovde, verovatno treba objasniti, odnosi samo na diferenciju društva i interakcije. Razume se po sebi da time ne treba osporavati druge vrste diferenciranja, na primer, društvenu izgradnju subsistema. 37 Upor. naročito gore, 6. glavu, VII.
566
Društvo zahvaljuje bitne učinke poretka svog vlastitog sistema ovoj diferenciji. Ovo se može, bez namere potpunosti, pokazati na nekim primerima: (1) Društvo može sprovesti sopstveno diferenciranje sistema, tj. može izgraditi subsisteme, a da pri tom ovu diferenciju ne mora osloniti na razliku interakcija. Društveno diferenciranje se razvija takoreći odozgo, ne odozdo; ono se razvija usled uvođenja novih relevantnosti sistem/okolina u društveni sistem, a ne usled traženja i sortiranja odgovarajućih interakcija. Tada se može dogoditi da se interakcije između plemstva i između seljaka ili interakcije u privredi i u politici takođe razlikuju kao interakcije i posmatrač ih može na odgovarajući način sistematizovati. Ali, to se onda može zahvaliti zadiranju apstrakcije u konkretno izvršavanje, a ne razlogu diferenciranja. (2) Samo društvo može »konačno« raspolagati negacijama, samo ono može urediti imuno sistem, koji onda preko negacija ipak još omogućuje uspešno nastavljanje komunikacije 38 . Pojedinačne interakcije bi se kroz sukobe odmah transformisale u sukobe. Zato samo za društvo komunicirana »ne« imaju smisao imuno događaja, i njihovo umetanje, njihovo ohrabrenje zahteva izvesnu bezobzirnost u odnosu na sudbinu sistema interakcije. Posmatrano sa stanovišta motiva, u igri mora biti nešto više (na primer, čast ili odgovornost) ukoliko se čovek želi angažovati u odbijanjima. (3) Samo društvo omogućuje identifikaciju očekivanih veza (ličnosti, uloge, programi, vrednosti) 39 koje se mogu primeniti u pojedinačnoj interakciji, ali je po svojim smisaonim odnosima prevazilaze. Društveno su naročito unapred dati mera diferenciranja ovih različitih kolaža očekivanja i oblici interdependencije koji iz njih proizlaze. Čvrstina sinteze mora, upravo da bi mogla biti ubedljiva i u interakciji, da ima smisao koji je prevazilazi. Čovek mora, da bi mogao da bude ličnost, da bude u stanju da pretenduje da mora biti ista ličnost i negde drugde. (4) Evolucija je moguća samo u ravni društvenog sistema i njegovih subsistema, tj. promena struktura kroz varijaciju, selekciju i ponovno stabilizovanje. Sistemi interakcije mogu doprineti 38
Upor. gore, 9. glavu.
39
Upor. gore, 8. glavu,
XI.
567
društvenoj evoluciji ili čak ne; oni doprinose kada utiru put strukturnim građevinama koje se osvedočuju u društvenom sistemu. Bez ovih ogromnih oglednih stanica interakcija i bez društvene beznačajnosti prestajanja većine interakcija društvena evolucija ne bi bila moguća; i utoliko je, dakle, samo društvo upućeno na diferenciju društva i interakcije. (5) Ukupnost interakcija gradi, prema tome, neku vrstu bazalne anarhije, gradi qua vlastitu stabilnost interakcije i qua nužnost prestanka interakcije tako i materijal za društvenu evoluciju. Zahtevni oblici društvenog diferenciranja grade se kroz selekciju iz ovog materijala. Oni nikada ne bi mogli nastati ako se društvo ne bi moglo prepustiti sposobnosti interakcije da bi dalekosežno sebe samo uredilo; i oni, takođe, ne pretpostavljaju da se svaki pojedinačni sistem interakcije može pridodati samo jednom od primarnih društvenih delova sistema. Ovih pet napomena svojski preporučuju jedan dalji korak. Diferencija društvenog sistema i interakcionih sistema je očigledno, sa svoje strane, rezultat istorijskog razvoja. Ona sebe samu pretpostavlja u rudimentarnom obliku i u stanju je onda da sebe samu ubrza kao diferenciju. Horizont smisaonog doživljaja i delanja zaista uvek prevazilazi upravo postojeće. Nijedno društvo se ne pojavljuje u jednom jedinom sistemu interakcije. Međutim, primitivna društva se grade u neposrednoj blizini interakcije. Njihovi učinci apstrahovanja ostaju mali, njihove granice, ukoliko nisu date sa prostorom opažanja ili kretanja učesnika, nejasne. Subsistemi se mogu izgraditi samo segmentamo i samo u obliku koncentrisane interakcije (porodica, stambene zajednice, naselja); imuno sistem se najviše bavi održavanjem života i izbegavanjem demografskog gašenja; obrasci očekivanja ostaju povezani sa ličnim poznanstvom; evolucija retko vodi ka temeljnim morfogenetskim promenama strukture i ove nemaju izgleda za opstanak. Tek kada počnu da hvataju koren učinci apstrahovanja koji se pripisuju društvu, i tek kada se mogu izgraditi sistemi interakcije sa višim stepenima slobode (sa jačom izraženošću dvostruke kontingencije i sa sopstvenim temporalizovanjem), postaje verovatan take off ka daljoj evoluciji. Diferencija između prolazne interakcije i društva postaje vidljiva učesnicima pre svega u iz568
gradnji gradova, a domaćinstva i sa njima segmcntarno diferenciranje se povlače na drugo mesto 40 . Snažnije isticanje ove diferencije društvenog sistema i interakcionih sistema svakako se ne može shvatiti u pravcu uzajamne nezavisnosti; ono istovremeno povećava uzajamnu zavisnost i uzajamnu nezavisnost, pri čemu obema vrstama izgradnje sistema omogućuje da se više prepuste njihovoj po vrsti specifičnoj vlastitoj zakonitosti. Na primeru »prijateljstva« ovaj se krug problema diskutuje već u antici. Kao zgusnuti model interakcije prijateljstvo je, s jedne strane, jedan od, ukoliko ne baš princip perfekcije društva i, s druge, kao što se brižljivo ilustruje na prijateljskom krugu stare rimske loze Graha (Gracche), sistemska tvorevina opasna za društvo koja povremeno radi protiv njega. Prelaskom u novo doba takve diferencije se još jače ističu. Područje interakcije koje je zadržalo društveni značaj, interakcija u gornjem sloju, neutrališe se religiozno i politehnički i prebacuje se u kultivisanu socijalnu refleksivnost 41. Teorija društva ipak ostaje najpre povezana s predstavom interakcije. Ranije kao i kasnije društvenost je to što ljude ujedinjuje u društvo; »živa sila ka zakonskoj društvenosti koja narod čini trajnim zajedničkim bićem«42 , kako je to još 1799. glasilo. Međutim, u Francuskoj revoluciji diferencija interakcionog i društvenog događanja dolazi eklatantno na videlo. Razvoj se više ne može kontrolisati kroz interakciju, i cela Evropa to posmatra. Logika interakcije ne sprečava teror, ona ga potvrđuje. Mučnost revolucionarnih svetkovina i njihove na interakciji izgrađene ideologije društva, isuviše jasno pokazuju da tako više ne ide. Dakle, mora se napustiti terminologija »societates« sa kojom se za40 U vezi s odgovarajućim promenama semantike upor. klasični slučaj: Peter Spahn, »Oikos und Polis: Beobachtungen zum Prozeß der Polisbildung bei Hesiod, Solon und Aischylos«, Historische Zeitschrift 231 (1980), str. 529-564. 41
Upor. Niklas Luhmann, »Interaktion in Oberschichten: Zur Transformation ihrer Semantik im 17. und 18. Jahrhundert«, u: isti, Gesellschftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 72-161; o teorijskoj refleksiji takode: Niklas Luhmann, »Wie ist soziale Ordnung möglich?«, u: isti, Gesellschftsstruktur und Semantik, Bd. 2, Frankfurt 1981, .str. 195-285. 42 Immanuel Kant, Kritik der Urteilskraft, 3. Aull. 1799, str. 262, nav. prema izdanju Karl Vorländer, 3. Aufl. Leipzig 1902, str. 227.
569
brazdilo. Savremeno društvo deli jače od svakog prethodnog svoju izgradnju sistema od mogućnosti interakcije. Ono se odriče i toga da sve interakcije pridoda jednom ili drugom od društvenih subsistema 43 . Ono je na taj način u ravni interakcije dopuštalo veliku meru slučajnih, društveno nefunkcionalnih, »svakidašnjih« aktivnosti koje smisaono nisu jednoznačno lokalizovane 44, koje se ipak moraju osetiti kao manje ili više trivijalne pošto se više ne mogu pripojiti vrhunskoj društvenoj semantici razvijenoj u refleksiji o funkcijama i simbolički generalizovanim medijima komunikacije za nauku, privredu, politiku, intimnost, umetnost itd 45. Sada važeća »politička ekonomija« odriče se direktiva upućenih individualnom ponašanju u interakciji - čak i u njenom vlastitom području razmene i proizvodnje 46. Stratifikovani društveni sistemi starog sveta bili su vrlo neosetljivi prema poznavanju, odnosno, nepoznavanju motiva. Zbog toga su mogli da osnaže i jaku diskrepanciju između morala i stvarnosti; položaj po rangu vuče za sobom takoreći automatski privid morala. Sve ovo važi sve manje za prelazno društvo 17. i 18. veka, a naročito ne važi za savremeno, funkcionalno diferencirano društvo. Motivaciono orijentisane interakcije moraju se onda ili standardizovati, na primer kroz organizaciju, ili moraju ostati prepuštene refleksivnom delanju, razumevanju, »negotia43 I stratifikovana društva su morala ovde da se oslone na kompromis, ali je ovaj imao saglediv oblik: interakcije su morale da se odvijaju ili specifično slojno ili u skladu sa domaćinstvom. »Cela kuća« je bila mesto za zadovoljenje onih potreba koje je zahtevala interakcija između pripadnika različitih slojeva. 44 Videti Georg Simmel, Grundfi'agen der Soziologie (Individuum und Gesellschaft), Berlin 1917, str. 13. Društvo se ne bi moglo sastaviti samo od velikih građevina kao što su država, esnafi, klase ukoliko ne bi postojalo mnoštvo efemernih dejstvovanja među njima. 45
Ovaj razvoj se ipak ne sme sa Tenbrukom protumačiti kao »trivijalizovanje« nauke itd. Upor. Friedrich H. Tenbruck, »Wssenschaft als Trivialisierungsprozess«, u: Nico Stehr/Rene Känig (Hrsg.), Wissenschaftssoziologie: Studien und Materialien, Sonderheft 18, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Opladen 1975, str. 19-47. Problem trivijalnosti je problem » interface« između društva i interakcije. Ali, trivijalno ne postaje ni samo istraživanje, ni velika ljubav, ni kapitalistička privreda, a ni politika. Utisak trivijalnosti upravo ne dolazi do izražaja u visoko negovanim funkcionalnim područjima, već tamo gde aktivnosti gube svoj priključak za ove oblasti. 46
Upor. npr. Thomas Hodgskin, Populär Political Economy, London 1827, novo izdanje New York 1966, str. 38 i si.
570
tion of identities« (»pregovaranju o identitetu«); a motivaciona sumnja se uprkos tome širi. Ovo takode vodi ka jačoj podeli društvenih i interakcionih tvorevina sistema. Usled sve većeg diferenciranja društva i interakcije mora se računati sa razrešenjem interakcione povezanosti. Za pojedinačnu interakciju je onda manje važno u kojim se drugim interakcionim vezama učesnici povremeno nalaze. Integracija njihovih obaveza samo se još formalno ostvaruje preko vremenskih dispozicija, a ne osigurava se više preko svemoćnog etosa. Dalje se mora računati sve manje sa tim da se društveno relevantni problemi mogu rešiti sredstvima interakcije, recimo korišćenjem prisustva ličnosti za postizanje konsenzusa i za sprečavanje aktivnosti koje se ne mogu kontrolisati. Zaista bi bilo iluzorno pretpostaviti da bi se problemi unutrašnje koordinacije različitih društvenih, funkcionalnih sistema, recimo nauke i politike, privrede i obrazovanja, nauke i religije mogli rešiti ili makar samo ublažiti na osnovu govora učesnika. Tako nastaje pukotina između interakcionih sekvenci koje proživljavaju pojedinci, koje su im pristupačne i razumljive, i kompleksnosti društvenog sistema koja se, polazeći odatle, ne može shvatiti i na čije se konsekvence ne može uticati, a da i ne govorimo o njenom kontrolisanju; a ovo ne važi samo za interakciju »normalnih ljudi«, već u principu za svaku iterakciju, pa i za onu na vrhu »new corporatism« (»novog korporativizma«) 47 .
VI Dosadašnja izlaganja su mogla ostaviti utisak kao da se svako društveno delanje odvija kao interakcija. Ova se pretpostavka sada mora ispraviti. Za ovo moramo uvesti pojmovnu razliku
47 I ovde treba dodati upozorenje pre suviše brzog razumevanja. U tekstu se ne tvrdi da interakcija gubi na društvenom značaju. Naprotiv: mora se poći od toga da ipak postoje razvoji bogati posledicama (koje upravo ne rešavaju probleme) koji se uvode u pojedinačne interakcije. Savremeno društvo je prema interakciji uopšte indiferentnije, a u specifičnim pogledima istovremeno osetljivije od društava premodemog tipa. To nije konačno zbog toga što se koncentracija relevantne interakcije iz gornjeg sloja izdvojila i napravila mesto osnaženom odnosu relevantnosti/irelevantnosti.
571
koju smo do sada zanemarivali. Ona odgovara razlici između socijalne dimenzije i socijalnog sistema. Delanje je uvek socijalno delanje kada se u određenju njegovog smisla uzima u obzir socijalna dimenzija; kada se, dakle, vodi računa o tome kakav bi stav drugi o tome zauzeli. Ali, delanje je društveno delanje samo kada se planira i/ili doživljava kao komunikacija, jer samo tako potvrđuje socijalni sistem društva. Postojć socijalna delanja potpuno oslobođena od interakcije. Konačno, ljudi mogu da delaju i bez prisustva drugih i svom delanju davati smisao koji ih (ili eventualnog posmatrača) upućuje na društvo. Misli se recimo na prelaz iz jedne interakcije u drugu bez neposrednog pripajanja; na radnje negovanja tela kada je isključeno posmatranje od strane drugih; na nešto tako kao: čekati sam u čekaonici, biti uveče sam u stanu, čitati, pisati, sam šetati itd. Usamljena delanja su uvek i socijalna delanja kada se određenje njihovog smisla odnosi na društvo. Čovek ubrzava ili usporava svoje delanje prelazeći iz jedne interakcije u drugu. Koristi samoću za odlazak u šetnju ili za radnje koje nikada ne bi izvršio u prisustvu drugih. Priprema se za interakciju. Da li uopšte postoje od društva nezavisna, »privatna« ponašanja, koja ipak dobijaju oblik delanja, možemo da ostavimo otvorenim, jer ovo na kraju nije pitanje izgradnje pojma, tj. nije zavisno od toga kada čovek udaljene veze sa društvom dovoljno opaža da bi neko delanje klasifikovao kao socijalno. U svakom slučaju se pri tom mora doći do određenja smisla od strane samog aktera, a ne do društvenih uslovljenosti koje neki posmatrač može utvrditi. Usamljeno delanje je za sva starija društva bilo retko i beznačajno - već zbog toga što su kuća i ostali životni prostor nudili malo mogućnosti za izdvajanje 48 . Tek u toku evolucije nastaje područje u kome se priprema usamljeno ponašanje slobodno od interakcije, a ipak društveno, i konačno se prožima s daleko-
48 Ovo važi, kao što se često naglašava, sve do daleke prošlosti novog doba. O prelaznim stanjima, o kojima se najčešće raspravljalo sa stanovišta omogućavanja intimne interakcije, upor. Lawrence Stone, The Family, Sex and Marriage in England 1500-1800, London 1977, naročito str. 253 i dalje; Howard Gadlin, »Private Lives and Public Order: A Critical View of the History of Intimate Relations in the United States«, u: George Levinger/Harold L. Raush (ed.), Close Relationships: Perspectives on the Meaning of Intimacy, Amherst 1977, str. 33-72.
572
sežnim društvenim i semantičkim povratnim dejstvovanjem: područje pisanja i čitanja. Otkriće pisma daje, prema tome, usamljenom, socijalnom delanju šansu da ipak bude društveno delanje, da ipak bude komunikacija. Covek može, čak i kada niko nije prisutan, da deluje na reprodukciju društva. Na ogroman značaj suštine komunikacije na čiju su ekstenziju delovali pismo i štampa, već smo ukazali u Četvrtoj glavi, VII. Ovde se radi o delimičnom pitanju koje je, ipak, zbog toga naročito značajno jer deluje na diferenciju društva i interakcije. Pismo i štampa omogućavaju povlačenje iz sistema interakcije i uprkos tome društveno komuniciranje sa dalekosežnim posledicama. Naravno, najpre se radi o tome da se može dosegnuti više primaoca u dužem vremenskom periodu kada se čovek odluči na formu pisma u komunikaciji koja, sa svoje strane, ako ne iznuđuje povlačenje iz interakcije, onda ga ipak svojski preporučuje. Ali, izdvajanje ovog načina komunikacije iz interakcionih sklopova nema samo kvantitativni značaj; ono omogućuje način dejstvovanja koji se u interakciji nije mogao postići i sa njim povećanje diferencije društva i interakcije na koju se onda orijentišu kako društveni sistem tako i sistemi interakcije. Ono, s druge strane, prisiljava na to da se odstutnost partnera i predmeta komunikacije nadoknadi preko standardizovane, disciplinovane upotrebe jezika i da preko jezika objasni ono što bi inače u situaciji bilo očigledno 49 . Najbolje analize ovog stanja stvari su zaista izvedene na primeru zavođenja preko pisama, i to ne u sociologiji, već u samom romanu-pismu. Pismo omogućuje uz pomoć sefa diferenciranje određenih odnosa nasuprot domaćoj interakciji. Ljubavni odnos može, i već to deluje zavodnički, da ostane tajnovit. U njemu se može uživati pre, odnosno posle vremenskih tačaka koje su oslobođene od interakcije kako među ukućanima tako i između zaljubljenih 50. Pismo je istovremeno simbolički objekt koji garantu49
50
Da je ovo bio, posle uvođenja štampe, svesno ostvaren proces premeštanja pokazuje Michael Giesecke, »"Volkssprache" und "Verscriftlichung des Lebens" im Spätmittelalter - am Beispiel der Genese der gedruckten Fachprosa in Deutschland«, u: Hans Ulrich Gumbrecht (Hrsg.), Literatur in der Gesellschaft des Spätmittelalters, Heidelberg 1980, str. 39-70. Da pomenemo samo jedan od bezbrojnih primera: Jean Regnault de Segrais, Les Nouvelles Françaises, ou les divertissements de la Princesse Am élie, Pa-
573
je trajanje (mogućnost ponovnog čitanja) u stvari koja prema teoriji i iskustvu ne može trajati. Romansirana književnost 18. veka dodaje ovome suštinski uvid da samo zavođenje sledi kroz pismo i to tako što ga dama čita sama i sama odgovara - sama i prepuštena samo svojoj vlastitoj imaginaciji. Ne koriste se pre svega sredstva telesne prisutnosti: pogledi, pokreti, uzdasi, retorika; pismo dovodi damu do toga da zavede sebe samu zato što je u čitanju i pisanju ostavljena sama, izložena imaginaciji i od toga se više ne može odbraniti 51 . Pošto je stilizovana umetnost zavođenja art d’aimer i udvaranja učinjena poznatom, postala prihvaćena, odštampana i umnožena, umeće se usamljenost da bi se postigli, odnosno pojačali socijalni efekti. Ovo se, opet, kao autentično-privatno preko štampanog romana-pisma ostavlja čitaocima da prepisuju 52. Pismo (a naročito štampa) omogućava dalje postupke koji bi se mogli sakupiti pod naslovom tehnike fait accompli (svršenog čina). Covek se određuje više preko pisma na osnovu stanovišta i mišljenja koja u interakciji verovatno ne bi mogao da inicira ili da održi. Bez objavljivanja teza nema reformacije, bez tablica sa cenama nema neometane prodaje 53 . U daljim interakcijama se može upućivati na napisano, o napisanom se može razgovarati i u njemu se može naći oslonac, posebno ako se želi napuštanje sukoba. U ovom kontekstu se isplati upućivanje pogleda na (već u 16. veku započetu) karijeru semantike »prirodnog« ponašanja za razliku od usiljenog, formalnog, nametnutog ponašanja koje se može prepoznati kao primena pravila. Ovo se danas događa u ne tako upadljivoj meri. Neformalnost, ukoliko ne čak gubitak formalnosti, postala je društvena norma protiv koje se onda opet pišu knjige-etiketiranja koje mudruju o snob-appeal. Sa »prirodno-
51
Zaista je najsuptilnije izlaganje ovog slučaja: Claude Crébillon (fils), Lettres de la Marquise de M. au Comte de R. (1732), nav. prema izdanju Paris 1970. Upor. takode, Laurent Versini, Laclos et la tradition: Essai sur les sources et la technique de Liaisons Dangereuses, Paris 1968, narorito str. 160 i dalje. 52
Jednu od naboljih analiza ove veze između privatnosti, snažnih osećanja i širokog razvoja daje Jan Watt, The Rise of the Novel: Studies in Defoe, Richardson and Fielding, London 1957, novo izdanje 1967, str. 186 i dalje. 53 Kada sam jednom pokušao da sa vlasnicom prodavnice duže razgovaram o ceni table čokolade, doživeo sam da ona umesto da potraži argumente uvek pokazuje na tablicu sa cenom, na kojoj je cena bila jasno i vidljivo ispisana.
574
šću« ili »ncformalnošću« se nikako ne misli na odustajanje od samopredstavljanja. Time će pre svesno i pod ekspresivnom samokontrolom, i opet na temelju socijalne norme, doći do izražaja da se čovek u interakciji ponaša tačno tako kao i kada je sam. Pod prividnošću neusiljenosti, nonšalantnosti, »carefully careless« (»brižljive bezbrižnosti«) u interakciji se garantuje temelj ponašanja koji se ne zahvaljuje interakciji i u njoj se ne može menjati - analogno prismu to je istovremeno antropološki fait accompli. Princip neuticanja na ponašanje preko prisustva drugih važi u moralnoj kazuistici upravo kao svedočanstvo istinitosti 54, i istinska prijateljstva se mere po kriterijumu da li se čovek u prisustvu prijatelja može ponašati onako neusiljeno kao kada je sam 55. Kontrapunkt usamljenog ponašanja postaje norma i garancija socijalnog ponašanja u interakciji: ali ovo je, naravno, moguće samo zbog toga što se i usamljeno ponašanje određuje uvek već moralno, tj. u odnosu na društvo. U ovim promenama socijalne semantike može se prepoznati reakcija na sve veću kompleksnost i stvarnu diversifikaciju društvenog sklopa interakcije, ali i potreba za više lakoće i tempa u promeni interakcija u kojima čovek učestvuje i potreba za brže raspoloživim, od prethodnog znanja nezavisnijim garancijama sigurnosti. U oči posebno upada činjenica da se za ovo više uzima u obzir društveno ponašanje oslobođeno interakcije. Interakcije se istovremeno moraju zatrpati u pesak bezbrojnih efemernih pojedinačnih đelanja. Čitanje i pisanje i gledanje na sat su verovatno najčešća delanja ove vrste, i to su tipična delanja koja se po svojoj prirodi odvijaju interakciono neutralno, čak i remeteći interakciju i najbolje se izvode u samoći ili neopaženo. Zato što delanja ove vrste postaju sve značajnija, pojačava se i diferencija društva i interakcije. Danas se manje nego ikada ranije može pretpostaviti da se društveni sistem sastoji iz interakcija i 54
Tako u sentencama i maksimama vojvode od La Rošfukoa.
55
Upor. npr. Christian Thomasius, Kurtzer Entwurf der politischen Klugheit, prevedeno na nemački, Frankfurt 1710, novo izdanje Frankfurt 1971, str. 155 i si. Ovaj kriterij um prijateljstva je utoliko značajniji ukoliko se implicitno okreće protiv predanja koje je zahtevalo i slavilo potvrđivanje prijateljstva u nesvakidašnjim situacijama. Sada se dolazi do podobnosti svakidašnjice s obzirom na pro-
575
manje su nego ikada ranije adekvatne teorije koje traže da se društvo shvati kao »commerce«, kao razmena, kao ples, kao ugovor, kao lanac, kao pozorište, kao diskurs. Kako društveni sistem tako i sistemi interakcije ostaju upućeni na diferenciju društva i interakcije. Činjenica da je nastalo područje društvenog delanja oslobođeno interakcije i da se sa tehnikama masovne komunikacije u ovom veku prelazi sa pisma i na ton i sliku ne menja ništa u tome, već samo još snažnije rasprostire razvoj interakcija i društvenu evoluciju. Visoka kompleksnost društva se može održati samo ako je društveni sistem jače strukturisan kao društveni sistem, a sistemi interakcije kao sistemi interakcije: društveni sistem kao zatvoreni-samoreferencijalni sklop komunikacije i interakcioni sistemi kao razvoj kontingencija na temelju prisutnosti. VII Društvo je danas jednosmisleno svetsko društvo - jednosmisleno svakako onda kada se u osnovu postavi ovde predloženi pojam društvenog sistema. Na taj način je jaz između interakcije i društva postao nepremostivo širok i dubok (što, opet, teorije društvenih sistema prisiljava na visoki stepen apstraktnosti). Mada se dalekosežno sastoji iz interakcija, društvo je postalo nepristupačno za interakciju. Nijedna interakcija, ma kako ličnosti koje učestvuju bile visoko postavljene, ne može zahtevati da bude reprezentativna za društvo. Usled toga više nema »dobrog društva«. Iskustveni prostori pristupačni u interakciji više ne posreduju društveno nužno znanje, oni u najboljem slučaju vode sistematski u zabludu. I polja interakcije koja se u okviru bilo kog stanovišta mogu spojiti i pridodavati, upravljaju pažnju u krajnjem slučaju na funkcionalne sisteme, možda i na regionalna razgraničenja (nacije), ali ne na opsežan sistem društvene komunikacije. U ovom položaju se nameće pitanje o mogućnostima samoopisivanja svetskog društva 56 . Da pojmovi izgrađeni u blizini interakcije, kao stari pojam societas, više nisu dovoljni svesna je
56
Ovo pitanje postavlja i Peter Heintz, Die Weltgesellschaft im Spiegel von Ereignissen, Diessehofen, Schweiz, 1982 - da bi onda na njega odgovorio predstavljanjem »koda« za empirijska istraživanja koji je razvijen u Cirihu.
576
livropa od, recimo, 1794. godine 57 . Bila je to jedna od mnogih sporednih posledica Francuske revolucije da se svakom opisu društvenih događaja nametne diferencija interakcije i društva, intencije i događanja. Ovde leži skriveni razlog mnogih transformacija semantike koja je tražila da socijalne fenemene shvati i da ih ponovo uvede u društvenu komunikaciju. Misli se, na primer, na novu (i odmah kao novu posmatranu) modu da se pojmovi sa konkretnim referencama o individualno doživljenom zamene apstraktnim idejama 58 . Rajnhart Kozelek govori o »kolektivnim singularima«. Ponovno dobijanje konkretnog, uzdizanje od apstraktnog do konkretnog potom postaje program. Romantika pokušava da ideje uma potkopa metafizikom života. Restauracija se bavi ponovnim učvršćivanjem socijalnih sigurnosti i ograničenja, koji se sada zovu institucije. Marks rekonstruiše društvo, svakako u ranim radovima, kao jedinstvo privrednih i političkih odnosa. Pri tome se može osloniti na novi smisao »dijalektike« pošto je Kant ovaj pojam izvukao iz njegovog klasičnog konteksta u blizini interakcije 59 . Dijalektika sada, posmatrana iz interakcije i iskustva, nije više učenje o veštini rasprave kada su prisutna suprotna mišljenja, već obrađuje na prvi pogled neobjašnjive protivrečnosti, ćor-sokake pravog, svakodnevnog misaonog života koji se onda ipak mogu teorijski naknadno konstruisati, ako se misli na to da se i kako se protivrečnosti operativno osamostaljuju. Jedna u ovom smislu »dijalektička« teorija društva postaje čudno traženje kome je potrebna politička pomoć da bi moglo da se održi. Ne treba na poslednjem mestu pomisliti na pojam vrednosti i emfazu vrednosti koji se pojavljuju u 57
O tekućim istraživanjima o ovome upor. Hans Ulrich Gumbrecht, »"Ce sentiment de douloureux plaisir, qu'on recherche, quoiqu’on s’en plaigue": Skizze einer Funktionsgeschichte des Theaters in Paris zwischen Thermidor 1794 und Brumaire 1799«, Romanistische Zeitschrift für Literaturgeschichte (1979), str. 335-373; isti, »Skizze einer Literaturgeschichte der Französischen Revolution«, u: Jürgen von Stackeiberg (Hrsg.), Europäische Aufklärung, Bd. 3, Wiesbaden 1980, str. 269-328. 58 Kao savremeni komentar upor. Alexandre Vinet, »Individualité, Individualisme«, Semeur od 13. aprila 1836, novo izdanje u: isti, Philosophie morale et sociale, tom 1, Lausanne 1913, str. 319-335. 59
Tako u izlaganjima o »transcendentalnoj dijalektici« u Kritik der reinen Vernunft B 349 i dalje. Društveni sistemi
577
drugoj polovini 19. veka- između ostalog sa nastojanjem da protivreče sociologiji koja se istovremeno pojavljuje i zahvaljuje istim početnim uslovima diferencije interakcije i društva koja je postala nepremostiva 60 . Naše vodeće pitanje je bilo: da lije pogodno da se to na ovaj način pojavljuje semantički zajedno kao svakodnevno operativno samoopisivanje društva? Odgovor bi, ukoliko ne glasi kao jednosmisleno »ne«, svakako bio skeptičan. Doduše, ni danas ne nedostaju reči koje su usmerene na celinu, ali se čini da im je rezultat difuzije uslovljen negativnim konotacijama: emancipacija (pustiti iz ruke), kriza, nemogućnost upravljanja. Liotar je okarakterisao postmodemu upravo kao kraj svih »métarécits« (»meta priča«), kao »/’ incrédulité à l'égard des métarécits« (»nepoverenje u pogledu meta priča«) 61 (i ovo je bolja formula od kraja ideologije, pošto ideologije pripadaju istom sindromu i već su bile odgovor na to). Slogani dolaze na mesto označavanja. I oni imaju uspeha samo ako mogu da sumiraju rasprostranjena iskustva. Bilo bi pogrešno da se suviše udaljimo u nedokučivoj apstraktnosti, jer se onda njihov appeal ne bi mogao objasniti. Oni utoliko apsolutno dolaze na mesto funkcije samoopisivanja društvenog sistema. Možda bi se moglo ići tako daleko i tvrditi da svetsko društvo kao jedinstvo čak ne bi moglo postojati bez samoopisivanja, mada se, naravno, ne može planirati i izgrađivati, odnosno, poboljšati po meri smoopisivanja. Kada je izdiferenciran opsežan sistem komunikacije, i kada se od svega drugog razlikuje, ovo Stanje stvari stimuliše potrebu za samoopisivanjima kojoj ipak nedostaje operativna odredljivost i koja, otuda, teži ka negativnom; jer, negativnost je najopštija forma u kojoj smisao stoji na raspolaganju. 60 U poslednje vreme se raspravlja pre svega o Ničeovoj opciji protiv i Ničeovom značaju za sociologiju kao simptomatičnim za ovu situaciju. Upor. Eugène Fleischmann, »De Weber à Nietzsche«, Europäisches Archiv für Soziologie 5 (1964), str. 190-238; Horst Baier, »Die Gesellschaft - ein langer Schatten des toten Gottes; Friedrich Nietzsche und die Entstehung der Soziologie aus dem Geist der decadence«, Nietzsche-Studien 10/11 (1981/82), str. 6-33; Klaus Lichtblau, Das Pathos der Distanz: Präliminarien zur Nietzsche-Rezeption bei Georg Simmel, Ms. Zentrum für Interdisziplinäre Forschung, Bielefeld 1982. 61
Jean-Francois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Paris 1979, str. 7 i si.
578
Danas je naročito »gubitak smisla« formula sa kojom se doživljeno umeće u samoopisivanje društva. Ali, smisao je ranije kao i kasnije neizbežni oblik doživljavanja i delanja. Bez smisla bi društvo, svaki društveni sistem prosto, prestao da postoji. Ono što se misli ne označava se tačno pomoću ove formule, već se pretcrano uzdiže da bi se društvo moglo objasniti kao odgovorno. Činjenica je da nijedna interakcija više nije u stanju da snagom ubedivanja uveri učesnike u prisustvo smisla društva. Ovo iskustvo aktivira formulu gubitka smisla - i teži daje zloupotrebi. Ova formula nije pokrivena ničim drugim do istorijski neobičnim diferenciranjem društvenog sistema i sistema interakcije. Nema razloga da se na ovo reaguje kulturnim pesimizmom. Sociologija voli da ovaj dekor posmatra kao prostor za njeno vlastito nastupanje 62 . Ne nedostaje ni sociološka »rezonancija«. Sociologija pri tom ipak ne sme da previdi da je to bila njena sopstvena teorija koja je scenu unapred aranžirala. I ona operiše kao samoreferencijalni sistem. Ako zatraži pravo kao refleksivna nauka društvenog sistema čije samoopise može da ponudi ili pak da kontroliše, morala bi najpre da razvije za to primerenu pojmovnost i morala bi pre svega da bude u stanju da konsekvence preovlađujućeg negativnog načina samoopisivanja shvati i da na njih odgovori.
VIII Sažeto se može utvrditi da se kroz diferenciju društva i interakcije ustanovljavaju mogućnosti selekcije. Sistemi interakcije se tekuće mogu i moraju prekidati i iznova započinjati. To čini potrebnom jednu odlučnu semantiku, kulturu koja ovaj obrazac usmerava u pravcu verovatnog i osvedočenog. Utoliko društvo deluje selektivno na ono što se odvija kao interakcija ne isključujući na taj način sigurno protivrečno i odstupajuće. Društvena selekcija, dakle, ne detrminiše; ona mami lakoćom i dopadljivošću, a to se može nalaziti upravo u odstupanju od oficijelno ponuđenih obrazaca. Ona nudi interakciju si eis
62
Tako u suštini Heintz a.a.O.
579
placet, a kada se na to ustanove obrasci onda baš odstupanje postaje atraktivno, iteresantno, profitabilno. Snaga selekcije ne leži u uzročno ustanovljenoj mehanici, takođe ne leži ni u designu ili kontroli kompleksnosti; ona proizlazi iz toga što se radi o po sebi neverovatnim obrascima poretka koji uprkos tome, ali samo pod uslovima, verovatno funkcionišu. Društvo je, sa svoje strane, ipak rezultat interakcije. Ono nije instanca koja se uređuje nezavisno od onoga što odabira. Ono nije Bog. Ono je u neku ruku eko-sistem interakcija koji se u meri u kojoj kanališe šanse za interakciju, sam menja. Ono postiže ono što sama interakcija nikada ne bi mogla: da sve neverovatnije čini verovatnim; ali to postiže (sa izuzecima koji postaju sve važniji, kao što smo naznačili) samo kroz interakciju. Utoliko se može utvrditi: društvo bira interakcije, interakcije biraju društvo; i oba procesa se odvijaju u smislu Darvinovog pojma selekcije, tj.: bez autora. Međutim, selekcija nije prosto selekcija odgovarajućeg sistema preko okoline, i ona na strani sistema nije prosto prilagođavanje sistema okolini 63 . Ona je u ravni društvenih sistema selekcija koja sebe samu kondicionira, a selekcija selekcije se pokreće usled diferenciranja društva i interakcije. Diferencija društva i interakcije je, prema tome, uslov mogućnosti društveno-kultume evolucije. U prilogu se ne radi o evoluciji živih sistema, dakle, ni o evoluciji koja preko reproduktivnog izolovanja populacije vodi do diferenciranja po vrstama i rodovima. Osim toga, društveno-kultuma evolucija, za razliku od organske evolucije, nije zavisna od produženja generacija. Ona ne treba da čeka dok se ne izgrade novi, verovatno mutirani organizmi. Posledica je strahovito povećanje tempa. Nove vrste interakcionih ideja mogu se u svako doba pretvoriti u delanje (mada će stariji učesnici u interakciji često manje biti spremni da ih prihvate). Misli se na fine konverzacije, na kvazi-naučna zasedanja, na meditaciju i džoging, na sit-ins sve do nezakonitog zaposedanja čitavih delova grada. Druge ravni evolucije ne mogu da drže korak sa ovim, sa izuzetkom, možda, virusa, bakterija ili najprostijih insekata. Društveno-kultuma evolucija pojednostavljuje i 63 U vezi s odgovarajućim modifiacijama Darvinovog koncepta, upor. takođe, Edgar Morin, La Méthode, tom 2, Paris 1980, str. 47 i dalje.
580
ubrzava i na laj način deluje visoko selektivno na uopšte još moguću evoluciju. Selekcija selekcije daleko prevazilazi ravan društvenih sistema i gura ih u ekološku problematiku kojoj su, ranije svakako, bili bespomoćno predati. Uprkos svim ovim razlikama između organske i društveno-kultume evolucije (koje kao diferencija, sa svoje strane imaju naznačene problematične posledice) i u slučaju društveno-kullume evolucije se radi o evoluciji u strogom smislu, naime o neplanskom delovanju na izgradnju vrlo neverovatne kompleksnosti. Pretpostavka je izdiferenciranost autopojetičkih sistema koji su, sa svoje strane opet, rezultat evolucije. Jedinstvo autopoiesis nije ništa drugo do njeno neprestano samoobnavljanje. U svakom položaju za ovo postoji manje ili više veliki prostor za mogućnosti pripajanja. U socijalnim sistemima se radi uvek i samo o komunikacijama koje se mogu pripojiti (odnosno, u samoopažanju: o delanju koje se može pripojiti). Mogućnost pripajanja je osigurana usled samoreferencije elemenata i preko očekivanih struktura. U okviru ovog viška mogućnosti postoje različite verovatnoće koje su fiksirane u smisaonom horizontu trenutka i mogu se opažati kao verovatnoće 64 . Ovaj se prostor može shvatiti istovremeno kao potencijal za evoluciju kada je strukturisan kroz različite verovatnoće. U njemu je povremeno verovatno da se takođe bira neverovatno, samo ako su količine mogućnosti i vremenski periodi koji se nalaze u osnovi opažanja 65 dovoljno veliki. Tada izgleda tako kao da sistem katkada takođe dospeva u ekstremne pozicije čije zauzimanje niko (ni on sam, ni spoljni posmatrač) ne bi smatrao verovatnim i koje upravo zbog toga pokreću dalekosežne posledice. Pretpostavlja se da su na ovaj način nastali atomi, dakle, da materija zahvaljuje sebi samoj svoju evolutivnu neverovatnost. 64
Ovde se mora voditi računa o tome daje sam jezik teksta jezik opažanja, da se, dakle, nalazi u ravni opažanja opažanja. Stvarno potvrđivanje autopoiesis uvek je praktično odvijanje koje se dešava na određeni način, a ne drugačije. O verovatnoćama (takođe o: mogućnosti pripajanja) se može govoriti samo s obzirom na obradu informacija od sirane posmatrača, pri čemu se samo ovo opažanje može ponovo uvesti u autopojetički proces i onda ga odrediti - bilo tako što on sada bira verovatno ili upravo ovo izbegava i usmerava se na novinu, rizik, neverovatnost. 65
Ovde se opažanje odnosi na gledište koje omogućuje da se sagleda verovatnoća neverovatnog.
581
U području društvenih sistema preuzimanje relativno neverovatnih pozicija olakšava se time što se rizik deli na sisteme interakcije. Interakcije moraju ionako da prestanu, dakle, mogu se upotrebiti i za eksperimentisanje. Može se pretpostaviti da su razmena, ali i prenošenje vesti preko glasnika, zabrana seksualnosti u neposrednom srodstvu i mnoge druge elementarne figure sa velikom institucionalnom vrednošću pripajanja, najpre uvedene specifično interakciono i da su se onda društveno potvrdile. U igri je najpre samo autopoiesis interakcije, ne i autopoiesis društva. Može biti da riskantna novotarija više ne dopušta nastavljanje delanja, ali time se okončava sama interakcija, ne i društvo. Menjaju se postojeće kulise i počinje se sa novim interakcijama. U okviru sistema interakcije može se već isprobati neka novotarija - tako tobože otvorena kritika monarhije i klera u ložama slobodnih zidara u 18. veku 66. Stabilnost interakcije neverovatnog je neophodna petpostavka njegovog uvođenja u evoluciju (kao što i mutacije moraju biti stabilne makar u ćelijama). Ovde se, dakle, odvija prvo prethodno sortiranje. Time se odmah pruža prvi dokaz mogućnosti. Međutim, selekcija kao evolutivno dostignuće dalje pretpostavlja da se nisu suviše tražile situaciono specifične posebnosti prvobitnog sistema interakcije, već su inovacije, jednom uvedene, bile ubedljive i drugde. Kada se jednom prihvati osnovni obrazac društveno-kultume evolucije, ono što dalje sledi može se lako ucrtati. Sada se mogu izvesti hipoteze koje se odnose na ubrzavanje evolucije. Ubrzanju će doprineti izgradnja mogućnosti komunikacije koje su oslobođene od interakcije; jer onda se može aktivirati inovativni potencijal koji se postavlja nasuprot interakciji. To se dešava pomoću već obrađenih mehanizama pisma i štampe. Ubrzanju će dalje doprineti pojačanje diferencije između interakcionih sistema i društvenog sistema, tj. autopoiesis društva postaje nezavisnija od »važnih« interakcija 67 . Lako se može primetiti da ove hipoteze nisu odabrane bez pogleda sa strane na faktički očigledna povećanja tempa u društveno-kultumoj evoluciji. 66 Ranije kao i kasnije je ovaj slučaj osporavan kao i njegov značaj za pripremu Francuske revolucije. Ali, može se pretpostaviti koliko su mnogo naročita insceniranja interakcija i kult tajnovitog držanja potpomogli »uzgredne« inovacije upravo zbog toga što se ustvari nisu odnosili na smisao i cilj skupa. 67
582
Specijalno o ovome: Niklas Luhmann, Interaktion in Oberschichten a.a.O.
U kontekstu ove teorije evolucije, i pri odgovarajućem bogaćenju pojmova selekcije i prilagodavanja, dospeva se do nove procene (najpre tehničke) pronalazaka društvene komunikacije oslobođene interakcije; i dalje do nove procene oblika društvene kompleksnosti (na primer, diferenciranja sistema koje više ne može biti ugroženo kroz interakciju). Veća distanca prema interakciji prisiljava, to se lako vidi, na novu vrstu kulture - »višu« kulturu (mislilo se najpre) koja i onda još funkcioniše kada mora da učini plodnim interakcione komunikacije i one oslobođene od interakcije. Međutim, dalje se postavlja pitanje šta ovo može značiti za selekciju selekcije. U vezi s ovim sada ne treba podstrekivati slična izlaganja. Uzalud će se konsultovati literatura o »mas medijima«. Pođe li se od pretpostavke da su interakcioni sistemi posebno nadležni za interpenetraciju i da u iskušavanju granica interpenetracije omogućavaju vlastiti doprinos, može se pretpostaviti da se sada uvodi sve više inovacija koje više nisu pokrivene interpentracijom - i uprkos tome funkcionišu. Tema razotuđenja se ne pojavljuje slučajno u brojnim varijacijama. Osim toga, treba očekivati da se kondicionirana verovatnoća po sebi neverovatnih komunikacija na taj način iznova povećava i vrlo brzo dostiže granice onoga što se ekološki još može tolerisati. Čini se da evolucija nailazi na uslove koji više nisu usaglašeni sa čovekovom i prirodnom okolinom društvenog sistema, dakle, pretpostavljaju veliki i stalni uticaj društva na njegovu okolinu radi prilagođavanja okoline društvu. U narednom poglavlju potražićemo pojam racionalnosti koji se upravo na ovome zaustavlja.
583
Jedanaesta glava
SAMOREFERENCIJA I RACIONALNOST I Kao rezultat dvostruke promene paradigme, čime smo započeli naša istaživanja, figura samoreferencije je pomerena u središte teorije sistema. U okviru istraživanja društvenih sistema možemo ostaviti otvorenim koji bi smisao moglo imati da se oblici i objekti koji ni na koji način ne pokazuju samoreferenciju označe kao sistemi 1 . Ovo važi i za saznajno-teorijsko (odnosno, smisaono-teorijsko) pitanje da li se oblici ili objekti koji ne pokazuju samoreferenciju uopšte mogu opažati; ili da li se u činu opažanja uvek već pretpostavlja da se opažano odnosi na sebe samog, pokušava da sa sobom bude i ostane identično i da sebe samog razlikuje od svoje okoline. Pitanja ove vrste se nalaze izvan našeg područja istraživanja. Društveni sistemi su nesumnjivo samoreferencijalni objekti. Oni se mogu opažati i opisivati kao sistemi samo ako se vodi računa o okolnosti da se oni sa svakom operacijom odnose i na sebe same 2 . 1 Opšta teorija sistema bi o ovome morala da donese odluku, a svakako postoje i autori koji imaju hrabrosti da objekte apsolutno definišu preko samoreferencije. Tako pre svega, Ranulf Glanville, A Cybernetic Development ofEpistemology and Observation, Applied to Objects in Space and Time (as seen in Architecture), Thesis, Brunei University, Uxbridge, England 1975. 2
i
584
S ovim ostaje neosporno da se društveni predmeti mogu i drugačije opažati opisivati; ovo je činila celokupna tradicija. U tekstu zato svesno znači (a nadovezuje se i na odgovarajuću razliku kod Igor V. Blauberg et al., Systems Theory: Phi-
Društveno-naučni stavovi su izvan teorije sistema ostali ambivalentni prema ovom činjeničnom stanju. S jedne strane, samoreferencija se rezerviše, sledeči značajnu tradiciju, za svest »subjekata« (dakle upravo ne za objekte!) i onda interpretira subjekte kao individue koje sebe same individualizuju. Samoreferencija se, zatim, pojavljuje isključivo u području svesti 3. Opažanje bi potom moglo da usledi samo uz pomoć naprezanja svesti i moralo bi da se posmatra nasuprot objektima kojima se ne može u svakom slučaju podmetnuti svest. Diferencija subjekta i objekta postaje na taj način premisa svake dalje obrade informacije. S druge strane, čovek nailazi upravo u oblasti društvenih nauka, i to ne slučajno, već sistematski, ne povremeno, već uvek, na stanja stvari koja se ne mogu jednosmisleno pridodati ovoj diferenciji. Društveno se ne može potpuno redukovati na individualnu svest; ono ne ulazi potpuno u svest niti se može shvatiti kao dodavanje sadržajima svesti različitih individua, a posebno ne kao redukcija sadržaja svesti na područja konsenzusa. Razumevanje društvenog, a još više praktično delanje u društvenim smisaonim vezama, uvek polazi od ove nemogućnosti rcdukovanja. Samo zbog toga čovek može, na primer, da vara, odnosno, da se boji, da bude prevaren, može da zadrži informacije, da namerno višesmisleno komunicira ili da sasvim uopšteno zna značaj neznanja. Samo tako diferencija vremena uopšte postaje relevantna u stanju informisanosti različitih ličnosti, samo je tako komunikacija moguća. Razumevanje nemogućnosti redukovanja društvenog ulazi u konstituisanje društvenog. Ono nije ništa drugo do razumevanje samoreferencije društvenog. Razume se po sebi da se na taj način potvrđuje shvatanje da su i psihički sistemi samoreferencijalni sistemi. Oni razvijaju svoju samoreferenciju, kao što je pokazano u Glavi 7, u obliku svesti. Psiholozi nailaze na takva stanja stvari, na primer, usled losophical and Methodological Problems, Moskau 1977, str. 119 i si.): mogu se opažati i opisivati samo kao sistemi, dakle: o njihovoj vlastitoj kompleksnosti se može voditi računa ako im se podmetne samoreferencija. 3
Pođe li, naprotiv, od čistog pojma samoreferencije čovek je prisiljen, prema današnjem stupnju saznanja, u najmanju ruku na biološki (ukoliko ne na fizički) pojam subjekta. Biologizovanje izvodi Edgar Morin, La Méthode, tom 1, Paris 1980, naročito str. 162 i dalje.
585
kritikovanja sheme stimulans/odgovor ili kritikovanja koncepta nezavisnih varijabli 4. Što se preciznije ova istraživanja odnose na njihovu vrstu sistema, utoliko će manje biti moguće da se iz toga izvedu neposredne posledice za samoreferenciju društvenih sistema 5 . Doda li se ovo, čovek se odrekao premise daje svest subjekt sveta. Izlišno je empirijsko/transcendentalno dupliranje činjenica svesti. Ukoliko želi da spase terminologiju subjekta čovek može još da kaže: svest je subjekt sveta pored koga postoje i druge vrste subjekata, pre svega društveni sistemi. Ili: svet je korelat smisla. U svakom slučaju takve teze razaraju jasnu kartezijansku diferenciju subjekta i objekta. Ukoliko čovek želi da promisli pojam subjekta iz ove diferencije, on postaje neupotrebljiv, sama diferencija se takoreći subjektivizuje. Samoreferencijalni subjekt i samoreferencijalni objekt promišljaju se izomorfno - zapravo tako kao i um i stvar po sebi kod Kanta. I ne završava li se onda sa jednostavnim pojmom samoreferencije 6? Ovo premeštanje vodi doduše u teškoće čisto jezičke prirode, koje su pratile i opterećivale naše dosadašnje analize. Ne raspravlja samo filozofija svesti, i jezik raspravlja o subjektima. Svi glagoli pretpostavljaju daje poznato ili da se ipak može saznati na koga se ili na šta oni odnose, a samoodnošenje koje kroji dalje pitanje o kome i čemu (pada sneg, isplati se, dolikuje) može se nažalost formulisati samo u malom broju izuzetaka. Mnogi glagoli čiju upotrebu niti možemo niti želimo da izbegnemo, ukazuju po svom sakodnevnom shvatanju na svesne nosioce opreracije; misli se, na primer, na: opažanje, opisivanje, saznanje, tumačenje, delanje, razlikovanje, pripisivanje. Ovo svakidašnje razumevanje 4 Videti, recimo, J. Smedslund, »Meanings, Implications and Universals: Towards a Psychology of Man«, Scandinavian Journal of Psychology 10 (1969), str. 1-15. 5 Pojam koji ovde posreduje je, dana njega još jednom podsetimo, pojam interpenetracije. 6 U jednom manje principijelnom smislu i bez povezanosti sa konceptualizovanjem samoreferencije raspravlja se »promena paradigme« od Dekarta do teorije sistema i kod Zan-Luj Le Muanj (Jean-Louis Le Moigne), La théorie du système général: théorie de la modélisation, Paris 1977. Slično, Edgar Morin, La Méthode, tom 1, Pais 1977 (eksplicitno, npr. str. 23)
586
ipak nije teorijski pokriveno 7. Iz teorijski naznačenih razloga morali smo da eliminišemo svesne premise referencije (jezika) subjekta takvih glagola. One se u ovom tekstu moraju tako čitati da se odnose na jednog nosioca koji se može opisati kao samoreferencijalni sistem, ali nije nužno psihički sistem, dakle, njegove operacije se ne izvode nužno u obliku svesti. Ovo proizlazi iz razlike psihičkih i društvenih sistema 8. Pojam samoreferencijalnog sistema nije tako dobro uveden, ali nije ni tako podoban za zloupotrebu kao pojam subjekta. On pre svega ne pretpostavlja usredsređivanje na subjekta (ili ipak: neku vrstu subjekta), dakle bolje odgovara acentričnoj slici sveta današnjih nauka. Smisao ovog pojma, a time i granice njegove upotrebljivosti moramo ipak dovoljno da utvrdimo - i ne kao poslednje, da bismo po mogućnosti sprečili prelivanje subjekt-terminologije. Ovo će objašnjenje voditi razlikovanju više vrsta samoreferencija koje se mogu odvijati u društvenim sistemima istovremeno. Njihovo tačnije izlaganje činiće osnovni deo ovog poglavlja i pripremiće određenje stava prema temi racionalnosti.
II Pojam »referencije« treba da se odredi na način koji ga pomera bliže pojmu opažanja. Time želimo da označimo operaciju koja se sastoji iz elemenata razlikovanja i označavanja (distin-
7 Na ovo je važno da se ukaže pre svega zbog toga što se uvek iznova čiste jezičke navike daju kao razumevanja stvari - tako kao što se uvek iznova mora slušati i čitati da »ustvari« samo pojedinačne ličnosti (individue, subjekti) mogu da delaju. Videti, npr. (imajući u vidu Parsonsa koji je to bolje znao) Wolfgang Schluchter, »Gesellschaft und Kultur: Überlegungen zu einer Theorie institutioneller Differenzierung«, u: isti, (Hrsg.), Verhalten, Handeln und System: Talcutt Parsons Beitrag zur Entwicklung der Sozialwissenschaften, Frankfurt 1980, str. 106-149 (119 i sl.). 8 Dok se ovde možemo pomoei preusmeravanjem normalnog shvatanja pozadine, druge jezičke probleme je mnogo teže rešiti. Tegobno je pre svega što se često ne može objasniti operativni smisao poimeničavanja. Doduše, tada se može sa »razlike« skrenuti na »razlikovanje«, ali od »razlikovanja« se ne može napraviti množina - sasvm besmisleno ograničenje! Pre nego što se lingvisti i književnici požale na terminologiju, upotrebu stranih reči i nerazumljivost naučne proze, najpre bi bilo potrebno da se raščiste ove bezrazložne neujednačenosti jezičkih mogućnosti izražavanja.
587
ction, indication u smislu Spenser Brauna). U pitanju je, dakle, označavanje nečega u kontekstu (takode operativno uvedenog) razlikovanja od drugoga. Podnošenje izveštaja postaje opažanje, ako se razlikovanje koristi za dobijanje informacija o označenom (što uopšte zahteva uže shvaćene razlike). Normalno će podnošenje izveštaja biti vođeno interesom za opažanje, dakle, interesom za dobijanje informacije; ali, uprkos tome želimo da zadržimo terminološku podelu da bismo dobili mogućnost da pojmove kao što su sistemska referencija i samoreferencija upotrebimo bez implikacije mogućnosti opažanja ili interesa za opažanjem. Dakle, pojmovi referencija i opažanje i samoreferencija i samoopažanje uvedeni su s obzirom na operativnu upotrebu neke razlike. Oni impliciraju ustanovljavanje ove razlike kao diferencije. Ovo ustanovljavanje se u operacijama sistema može upotrebiti kao pretpostavka. Više od jedne operacije sa ovom pretpostavkom normalno nije neophodno. Čovek hoće da napravi čaj. Voda još ne ključa. Mora, dakle, da čeka. Diferencija čaj/druga pića, kuvati/ne kuvati, morati da čeka/moći da pije strukturišu situaciju i pri tom ne bi bilo neophodno, ili makar od pomoći, da se jedinstvo upravo upotrebljene diferencije tematizuje. Za poseban slučaj kada se čovek takode orijentiše prema jedinstvu diferencije, potreban nam je poseban pojam. Želimo da ga nazovemo distanca. Drugim recima, sistemi dobijaju distancu prema informacijama (i eventualno: prema sebi samima) ako razlike koje koriste kao diferencije mogu da učine pristupačnim kao jedinstvo. Pojam treba da omogući da se formulišu veze između diferenciranja i društvenih sistema i dobijanja distance. Ukoliko se želi tematizovanje jedinstva diferencije, nužno je da se odrede obe strane razlikovanja. Bilo bi nekorisno i zbog toga bi izostalo, ako bi čovek hteo da suprotstavi nešto određeno nečemu drugom koje ostaje potpuno neodređeno. Uvođenje jedinstva diferencije u proces dobijanja infomacije i obrade informacije zahteva, dakle, uvođenje limitiranja kao uslov plodnosti operacija. Verovatno se najjednostvniji postupak odvija preko klasifikacija: čovek razlikuje jednu bolest od drugih bolesti i samo zato može, jer je to moguće, da prihvati suprotni pojam zdravlja koji je neodredljiv, i koji se, sa svoje strane, ne može 588
razložiti na različite vrste zdravlja 9 . Pomoću ove tehnike može se raspolagati diferencijama kao jedinstvima; čovek, dakle, može da odluči da li će se baviti zdravljem/bolešću ili nečim drugim; i tek kada je ovo moguće, mogu se izgraditi specifično diferencirani društveni sistemi, na primer, sistemi koji se bave bolestima. Postupak klasifikovanja nije jedini mogući. Postoje funkcionalni ekvivalenti. U najzahtevnije forme spadaju binarni shematizmi u okviru kojih se svako određenje mora dobiti kroz negaciju suprotnosti (a ne kroz intuiciju ili tradiciju!). Takvi shematizmi, u poređenju s klasifikacijama, nemaju pouzdan efekat isključivanja. Oni samo proizvode svoj materijal. Postuliraju da pod njihovim specifičnim uglom posmatranja sve dobija ili jednu ili drugu vrednost. Zbog toga zahtevaju na njima specijalizovane zatvorene funkcionalne sisteme koji ceo svet mogu pretražiti svojim shematizmom za informacije i mogu stvoriti indiferentnost u odnosu na sve druge shematizme. Dok se klasifikacije mogu upotrebljavati u vrlo brzoj promeni zato što su suviše konkretne, pa se tako i moraju upotrebljavati, sa binarnim shematizmom se stvara osnova za diferenciranje društvenih sistema koji se na odgovarajući način specijalizuju. Tako na temelju razlikovanja različitih bolesti još ne nastaje društveni sistem za lečenje bolesti. Ovo je moguće tek kada diferencija bolesti i zdravlja postaje povod da se određeni sistem smatra nadležnim i kada se ovom sistemu istovremeno dopušta indiferentnost u drugim pogledima. Kada se osigura upotreba diferencija u pravcu ovih zahteva a ovo je očigledno jedno od obeležja modernog društva - povećava se distanca prema fenomenima, prema izvorima dobijanja informacija, prema partnerima u komunikaciji. Ovo je stanje stvari obrađeno u sociologiji profesionalnog rada, ali ima mnogo opštije značenje. Ono praktično distancira sve funkcionalne sisteme od životno praktikovanih diferencija (što nikako ne isključuje uzajamna dejstva). Tako slikar koji izlaže razmišljanja o kompoziciji vidi druge diferencije u »prirodi« od čoveka svakidašnjice.
9 Upor. u vezi s ovim primerom, Charles O. Frake, »The Diagnosis of Disease Among the Subanun of Mindanao«, America Anthropologist 63 (1961), str. 113-132.
589
Tako je ekonomska teorija primorana (inače ne bi bila upotrebljiva teorija) da se održi naspram diferencije bogate i siromašne hladne krvi za koju se, inače, svako ko misli na sebe samog vatreno interesuje. Tako nauka pomoću diferencije istinitog i pogrešnog proizvodi znanje koje sama možda neće preživeti. Proste duše ovde hoće da se suprotstave etikom. Mnogo bolja nije ni Hegelova država. A nije mnogo bolja ni Marksova nada u revoluciju. U društvenoj stvarnosti takve centralne fuzije nemaju mnogo izgleda u obliku konačnog jedinstva diferencije u kome onda više nije moguća distanca, tako da iz duha zajednice nastaje opšta saglasnost. Pitanje može svakako biti da li je moguće da se funkcionalni sistemi dovedu dotle da se diferencija sistema i okoline koju oni praktikuju, promišlja kao jedinstvo, tj.: da se dobije distanca prema sebi samom. Ovom pitanju ćemo se vratiti u odeljku X, pod naslovom racionalnosti.
III Dalja argumentacija mora najpre da objasni odnose referencija u okviru sistema. Referencija i opažanje su, da podsetimo, operacije koje nešto označavaju u okviru razlikovanja. U skladu s tim »sistemska referencija« je operacija koja označava sistem pomoću razlike između sistema i okoline. Pojam sistema stoji (u jezičkoj upotrebi naših istraživanja) uvek za realno stanje stvari. Sa »sistemom« nikada ne mislimo samo na analitički sistem, na čistu misaonu konstrukciju, na čisti model 10. Potreba za takvim načinom izražavanja zadovoljiće se pojmom referencije sistema. Drugim recima, mi zamenjujemo rasprostranjeno, ali u pojmu sistema nejasno razlikovanje konkretnih i analitičkih sistema, razlikovanjem sistema i referencije sistema. Pri tome ipak treba voditi
10 Takva jezička upotreba je ipak vrlo rasprostranjena, verovatno čak preovlađujuča. Karakteristično je da se tekstovi koji se obavezuju na ovu jezičku upotrebu ovoga ne drže do kraja, već uvek iznova govore i o konkretnim »sistemima«, dakle, o realnim objektima kao »sistemima«. Videti, umesto mnogih: Talcott Parsons, Zur Theorie sozialer Systeme, izdavač Stefan Jensen, Opladen, 1976; Edgar Morin a.a.O., tom I (1977); I.V. Blauberg/V. N. Sadovsky/E. G. Yudin, Systems Theory: Philosophical andMethodological Problems, Moskau 1977.
590
računa da je pojam referencije (isto kao i pojam opažanja) dalje shvaćen kao pojam analize i da nikako ne treba da bude ograničen na naučnu operaciju, dakle, da označava svaku orijentaciju na sistem (uključujući samoreferenciju). I »samoreferencija« je u strogom smislu referencija, dakle, označavanje po meri neke razlike. Osobenost ovog pojmovnog područja leži u tome što je operacija referencije uključena u ono što ona označava. Ona označava nešto čemu ona sama pripada. Treba zapaziti: nije reč o tautologiji. Operacija referencije ne označava, recimo, sebe samu kao operaciju 11. Ona označava, uvek vođena razlikom, nešto sa čime se identifikuje. Ova identifikacija, a time i pridodavanje samoreferencije nekom sopstvu može poprimiti različite oblike, već prema tome pomoću koje razlike se samo sopstvo određuje. Odlučujuće je da se tri različita oblika samoreferencije drže odvojeno, a mi ih delimo i terminološki da bismo sprečili mešanja i stapanja: (1) O bazalnoj samoreferenciji želimo da govorimo kada se u osnovi nalazi razlika između elementa i relacije. Dakle, u slučaju bazalne samoreferencije sopstvo koje referiše je element, na primer događaj, u slučaju društvenog sistema je komunikacija. Bazalna samoreferencija je najmanji oblik samoreferencije bez kojeg autopojetička reprodukcija temporalizovanih sistema nije moguća. To smo pokazali gore 12 polazeći od Vajthedovog pojma događaja. Dakle, bazalna samoreferencija je, doduše, konstitutivni zahtev izgradnje samoreferencijalnih sistema, ali nije sistemska referencija pošto označeno sopstvo kao element ne namerava da bude kao sistem, i pošto vodeća razlika glasi element/relacija, ne sistem/okolina. Time se, naravno, ne osporava da pojam elementa pretpostavlja si11
Da i ova tautološka forma samoreferencije dolazi u okvir pojma kao samoreferencija samoreferencije, možemo da priznamo, a da to nema konsekvence za našu dalju argumentaciju. 12 Upor. 8. glavu, III.
591
razlike, već je proces koji se preko nje konslituiše. Proces nastaje pomoću diferencije ranije/kasnije kada je ispunjen dodatni uslov pojačavanja selektivnosti. Tako je komunikacija po pravilu proces, naime, u njenim elementarnim događajima je određena očekivanjem reakcije i reakcijom očekivanja. O refleksivnosti treba da se govori uvek kada proces fungira kao sopstvo na koje se odnosi operacija refleksije koja mu pripada. Tako se u potvrđivanju procesa komunikacije može komunicirati o procesu komunikacije. Re~ fleksivnost, dakle, traži izgradnju jedinstva koje povezuje mnoštvo elemenata (često bezbrojno) kojima se pripisuje i sama samoreferencija. To pre svega znači da samoreferencijalna operacija, sa svoje strane, mora ispuniti obeležje pripadanja procesu, dakle, u slučaju procesa komunikacije mora biti sama komunikacija (komunikacija o komunikciji), u slučaju procesa opažanja samo opažanje (opažanje opažanja), u slučaju procesa primene sile sama primena sile (upotreba sile na silnika). U ovom smislu refleksivnost pojačava i zgušnjava obeležja koja su za proces tipična. (3) O refleksiji želimo da govorimo kada se u osnovi nalazi razlika između sistema i okoline. Samo u slučaju refleksije samoreferencija ostvaruje obeležja referencije sistema, samo se ovde presecaju područja oba ova pojma. U ovom slučaju je sopstvo sistem kome se pripisuje samoreferencijalna operacija. Ona se potvrđuje kao operacija pomoću koje sistem označava sebe samog kao različitog od njegove okoline. To se dešava, na primer, u svim oblicima samopredstavljanja u čijoj se osnovi nalazi pretpostavka da okolina ne prihvata sistem otprve, onako kako bi on želeo da zna da razume sebe samog. Ova tri oblika samoreferencije imaju u osnovi zajedničku osnovnu misao. Samoreferencija je korelat pritiska kompleksnosti sveta. Nigde na svetu se njihova kompleksnost adekvatno ne preslikava, izrađuje, kontroliše pošto bi to ovu kompleksnost na odgovarajući način čak povećalo. Umesto toga izgrađuje se samoreferencija koja se za odnos sa kompleksnošću može onda ponovo specifikovati. Tako u sistemima nikada ne dolazi do ponavljanja, do odslikavanja kompleksnosti sveta 13 . 13 O kritici takvih predstava tradicije upor. Richard Rorty, Der Spiegel der Natur: Eine Kritik der Philosophie, prevedeno na nemački, Frankfurt 1981.
592
Nc postoji ni preslikavanje »okoline« u sistemu. Okolina je temelj sistema, a temelj je uvek nešto bez oblika. Moguće je jedino uređenje diferencija u sistemu (recimo: uključen/isključen kod termostata, istinit/lažan u logici) koje reaguju na diferencije u okolini i na taj način proizvode informacije za sistem. Da bi ovo iskustvo mogao da primeni i pretvori u operacije, sistem mora biti u stanju da ograniči svoju otvorenu samoreferenciju za proizvoljna stanja sveta; mora biti u stanju daje raztautologizuje. Sistemi koji su izgrađeni preko bazalne samoreferencije i u njoj imaju svoje jedinstvo sistema (= autopojetički sistemi), uvek su zatvoreni sistemi. Međutim, u poređenju sa starijim teorijama sistema, ovaj pojam ovde dobija novi smisao. On više ne označava sisteme koji egzistiraju (quasi) bez okoline, dakle, sami sebe (gotovo) mogu apsolutno da determinišu. Pre se samo misli da ovi sistemi sve što upotrebljavaju kao jedinstvo (na bilo kojoj osnovi kompleksnosti) sami stvaraju kao jedinstvo i pri tome rekursivno koriste kao jedinstva koja su u sistemu već konstituisana. Kako se ovo može prikazati u slučaju smisaonih sistema, i naročito u slučaju društvenih sistema? Odgovor na ovo pitanje nalazimo u ukazivanju na »otvaranje« sistema kroz jezičko kodiranje i pod tim razumemo udvajanje svih mogućnosti izražavanja kroz diferenciju da/ne. Na taj način sistem dodatno proizvodi negativno shvatanje svakog smisla za koji u okolini ne postoji odgovaranje, dakle, kojim se može raspolagati samo u toku samoprocenjivanja sistema. Ovo kodiranje strukturiše sve operacije sistema, bilo kog sadržaja, kao izbor između da i ne. Svaki izbor pri tome implicira negaciju suprotne mogućnosti. Ova pretpostavka sledi nužno na temelju koda; ali se ipak može kondicionirati preko uslova izbora između da i ne. Na taj način je istovremeno zatvorena i otvorena. Zatvorenost smisaonog sistema se može na ovoj osnovi shvatiti kao kontrola vlastitih mogućnosti negiranja pri izgradnji vlastitih elemenata. Svako prelaženje implicira (ma koliko neodređeno) ne i njegova sc primena može kondicionirati. Njegova kontrola vodi ka rekursivnoj proccni proccne i stvarnost za takav
38
Društveni sistemi
593
sistem nije ništa drugo do reprodukcija koja tako teče - jer ona uspeva, ako uspeva (što uključuje zablude, greške i njihovo ispravljanje) 14. Ovaj opšti koncept odgovara i u slučaju društvenih sistema. I ovde je zatvorenost moguće kondicionirati kao (i samo kao) kontrolu vlastitih mogućnosti negacije pri izgradnji vlastitih elemenata, dakle, pripadajućih komunikacija. Ah, mogućnost negiranja je, odgovarajući ovde dvostrukoj kontingenciji, dvostruko prisutna kao double negation virtuelle 15 i na odgovarajući način se komplikuje kontrolni aspekt: on ne ukazuje samo na ono što ego želi da dostigne, odnosno da spreči, već dodatno na mogućnost da se ovo razori na nerazumevanju ili na odbijanju altera (ma šta on kao alter ego želeo da dostigne ili spreči). Komunikacija je na odgovarajući način kodirana kao (pozitivno ili negativno) shvaćen predlog smisla koji može biti shvaćen ili neshvaćen, prihvaćen ili odbijen. Ovo je udvostručavanje, i naročito je ova negacija nerazumevanja odnosno odbijanja, ono čija se kontrola odvija rekursivno i tako već određuje izbor predloga - i to ne samo kada je predlog usmeren na razumevanje, već i kada je usmeren na sukob 16 . Tako nastaje znanje o proceni razumljivosti koje kontroliše svaku komunikaciju i predstavlja svet društveno (ali sa »jezikom« nije dovoljno označeno) i u vezi s tim kulturno kodirana upotreba simbolički generalizovanih medija komunikacije. S tim istovremeno postaje razumljivo da se za korišćenje ove zatvorene samoreferencije proširuje vremenska osnova komunikacije, što znači da se doživljaj mora snabdeti horizontima vremena, pošto se samo na taj način mogu proceniti izgledi za razumevanje i spremnost za prihvatanje. 14 Upor. u vezi s ovim i naročito u vezi s odbranom mogućh »solipsističkih« konsekvenci, Heinz von Foerster, »On Constructing a Reality«, u: Wolfgang F. E. Preiser (éd.), Environmental Design Research, tom 2, Stroudsbourg Pa. 1973, str. 35^t6. 15 Formulacija Paul Valéry, Animalités, nav. prema Œuvres (éd. de la Pléiade), tom 1, Paris 1957, str. 402. 16 Da su oba moguća, počiva na tome što se može razlikovati razumevanje i prihvatanje (odnosno, nerazumevanje i odbacivanje). U ovo, kao u principu moguće, ne sme postojati sumnja. Čovek bi se ipak mogao pozabaviti pitanjem, i to bi bilo empirijsko istraživanje od velikog teorijskog značaja, pod kojim okolnostima društveni sistem teži tome da upravo ovu razliku pomeša i da odbijanje obrađuje kao nerazumevanje.
594
Zbog toga društveni sistem konstituiše svoju stvarnost u procenjivanju svog procenjivanja kroz sam proces komunikacije, i to kroz komunikaciju o komunikaciji kojom se ispituje da li se komunikacija uopšte ostvaruje kroz razumevanje ili ne. Ova je mogućnost uvek prisutna (ona se nalazi već u samoj komunikaciji17 ) bilo da se aktuelno upotrebljava ili ne. Tek kada se iskoristi ili pokvari postoji povod da se čovek postavi odbojno i da na to reaguje - na primer, argumentima i pretnjama. Tako je komunikacija jedina garancija stvarnosti društvenog sistema - ali ne zato što svet takav kakav je tačno odslikava ili primereno označava (što bi pretpostavljalo pristup nezavisnim kriterijumima, odnosno, Dekartovom Bogu), već zato što se preko oblika njene zatvorenosti može kondicionirati i sebe samu tako izložiti testu potvrđivanja 18 . Važna konsekvenca ovih razmišljanja je daje kod svake autopoiesis neophodna samoreferencija uvek samo samoreferencija koja se odvija. Čista samoreferencija u smislu »samo i isključivo se odnositi na sebe samu« je nemoguća. Ako bi se dogodila, raztautologizovala bi se kroz svaki proizvoljni slučaj 19 . Moglo bi se reći: ako bi se dogodila svi slučajevi bi bili redundantni i funkcionalno ekvivalentni s obzirom na određnje neodređenog 20. Otuda se samoreferencija faktički događa samo kao momenat upućivanja između ostalih. Samoreferisanje je momenat u operativnom ponašanju elemenata, procesa, sistema; ono nikada ne izgrađuje njihov totalitet. Sopstvo, bilo ono element, proces ili sistem se nikada ne sastoji samo iz čiste samoreferencije, kao što ni samoreferencija ne označava jedino sebe samu kao samoreferenciju. Sopstvo transcendira samoreferenciju da bi moglo daje preuzme u sebe. Tako se smisao nekog delanja ne iscrpljuje u tome što se odslikava i vidi potvrđenim u narednim delanjima. Ovo, doduše, ostaje konstitutivni momenat, ali ne ispunjava ukupni smisao deUpor. gore, 4. glavu, II. 18 U načinu pisanja koji koriste Ferster i Moren to bi značilo: kompjutacija—i je u slučaju društvenih sistema komunikacija.—| 19
Videti odgovarajuća razmišljanja o »self-organization« kod W. Ross Ashby, »Principles of the Self-organizing System«, u: Walter Buckley (ed.), Modem System Research for the Behavioral Scientist, Chicago 1968,str. 108-118 (] 14).
20
Upor. takode, Henri Allan, »Du bruit comme principe d’auto-organisation«, Communications 18 (1972), str. 21-36.
V
595
lanja. Gospodin nudi u prepunom tramvaju svoje mesto dami: u smisao ovog delanja spada i to da se daminim prihvatanjem mesta ono nagrađuje i potvrđuje se da je bilo ispravno i uspešno. (Ovo se misaono kontroliše na primeru odbijanja: dama ne seda, već stavlja svoju tašnu na mesto!) Međutim, odgovarajuće očekivano naredno delanje pripada, sa svoje strane, smislu delanja; konačno, radi se o tome da dama sada može da sedi. Samoreferencijalno, autopojetičko reprodukovanje uopšte ne bi bilo moguće bez antecipirajuće rekursivnosti; s druge strane, nije dovoljno zatvaranje kruga, već se mora preuzeti dodatni smisao da bi se omogućilo prelaženje sa događaja na dogdaj, sa delanja na delanje. Upravo zbog toga samoreferencija zahteva označavanje i razlikovanje, u našem primeru: mišljenje delanja o sebi samom u vezi s nekim drugim, biće elementa i biće-elementa-neke-relacije. Važno je da se ova, u neku ruku sitničarska analiza, tačno izvede; pošto iz nje proizlazi da i kako teorija samoreferencijalnih sistema ukida diferenciju zatvorenih i otvorenih sistema 21 . Kroz samoreferenciju se izgrađuje rekursivna, kružna zatvorenost. Ali, zatvorenost ne služi kao samosvrha, takode ni kao jedini mehanizam održanja ili kao princip sigurnosti. Ona je pre uslov mogućnosti za otvorenost. Svaka se otvorenost oslanja na zatvorenost 22 , a ovo je moguće samo zato što samoreferencijalne operacije ne apsorbuju celokupni smisao, ne deluju totalitarno, već se samo suodvijaju; zato što se ne završavaju, ne vode ka kraju, ne ostvaruju telos, već se otvaraju. Utoliko su u empirijskim sistemima uvek već učinjene nužne pripreme u vezi s onim o čemu logičari brinu: u vezi s »razvijanjem« čistih tautologija za kompleksnije, sadržajno bogatije samoreferencijalne sisteme 23 . »Sopstvo« samoreferencije nikada
21
Na ovo smo ukazali u Uvodu u okviru stanovišta o promeni paradigme teorije sistema. »l ouvert s’appuie sur le fermé«, ovo glasi u kontekstu vrlo lepih analiza ove veze kod Morin a.a.O., tom 1 (1977), str. 201. 22
23 O ovom »unfolding« (»otvaranju«) kao nastajanju čistog identiteta objekta koji se odnosi na sebe samog, upor. nadovezujući se na Tarskog: Lars Löfgren, »Unfoldment of Self-reference in Logic and in Computer Science«, u: Proceedings of the 5 th Scandinavian Logic Symposium (ed. Finn V. Jensen/Brian H. Mayoh/Karen K. K. Möller), Aalborg 1979, str. 205-229. Najpoznatiji izlaz logičara je razlikovanje ravni, odnosno, tipova s obzirom na koje se iskazi raspoređuju.
596
nije totalitet zatvorenog sistema i nikada nije samo referisanje. Uvek se radi samo o momentima konstitucionalne povezanosti otvorenih sistema koji nose njenu autopoiesis: o elementima, o procesima, o sistemu samom. Pravo da se ovde govori o (parcijalnoj ili pratećoj) samoreferenciji proizlazi iz činjenice da se ovde radi o uslovima mogućnosti autopojetičke samoprodukcije. Ovde bi mogla da se postavi ozbiljna rasprava o odnosu funkcionalističke teorije sistema prema transcendcntalno-teorijskoj i dijalektičkoj tradiciji. Polazna tačka svih ovih varijanti teorija nalazi se u teoremi prateće samoreferencije, pošto se ovo ni u jednom slučaju ne bi moglo osporiti. U pitanju su, dakle, različita shvatanja ovog problema simultanog upućivanja na sebe samog i na drugo. Do transcendentalizma se dolazi ako se upravo ovo shvati kao osobenost svesti i svest zbog toga (!) tumači kao «subjekt«24. Do dijalektike se dolazi kada se čovek, s obzirom na ovo paralelno odvijanje samoupućivanja i upućivanja na drugo interesuje za jedinstvo koje leži u osnovi (dakle, konačno se zaustavlja na identitetu identiteta i diferencije, a ne na diferenciji identiteta i diferencije). Dijalektika se može, ali ne mora, kombinovati sa transcendentalnom teorijom. Mi smatramo daje transcendentalna teorija pogrešno apsolutizovanje samo jedne referencije sistema (ali da je istovremeno dobar model za teorije samoreferencije) i da je dijalektika suviše riskantna s obzirom na pretpostavljeni identitet (dok prelazi i povezivanja u teoriji ipak moraju uvek da pođu od diferencije). Ova distanciranja od najvažnijih teorijskih ponuda u ovom području problema vode ka funkcionalističkoj teoriji sistema. Ona tvrde da samoreferencijalni sistemi pomoću diferencije samoupućivanja i upućivanja na drugo (ukratko: pomoću paralelne samoreferencije) dobijaju informacije koje im omogućavaju samoprodukciju. »in fulfilling transcendental synthesis the (conscious) subject exerts two kinds of activities, namely to refer to the object by intentionality and to refer to the mind by reflexivity« (»u ispunjavanju transcendentalne sinteze fsvesni] subjekt vrši dve vrste delanja, naime intencionalno se odnosi na objekt i refleksivno se odnosi na mišljenje«), glasi kod Alfred Locker, »On the Ontological Foundations of the Theory of Systems«, u: Villiam Gray/Nicholas D. Rizzo (ed.), Unity Through Diversity: A Festschrift for Ludwig von Bertalanffy, New York 1973, tom 1, str. 537-571 (548). 24
597
IV Bazalnu samoreferenciju društvenih sistema smo izložili povodom rasprave o pojmu delanja i povezanosti događaj/struktura. Ovde to ne treba ponavljati. Samo se još dva stanovišta moraju dodati da bi se markirala ograničenja koja su nametnuta svim sistemskim tvorevinama. Iz zahteva bazalne samoreferencije proizlaze pre svega tipska obeležja sistemske građevine. Reprodukcija u okviru zatvorenog autopojetičkog sistema zahteva najmanju meru u »sličnosti« elemenata. Samo se živi sistemi mogu reprodukovati kroz život, samo sistemi komunikacije kroz komunikaciju. Hemijske događaje nije moguće »autopojetički« pripojiti događajima svesti, ili obrnuto, mada naravno postoje uzročni odnosi. Zbog toga je važno razlikovati bazalnu samoreferenciju od uzročnosti. Izgradnja stvarnosti kao emergencija različitih tipova sistema sledi samo iz samoreferencije, ne iz uzročnosti. Prisila koja dolazi od tipa nije ništa drugo do limitiranje pod kojim neki element, recimo komunikacija, mora da operiše ako se preko drugog mora odnositi na sebe samog. Sigurno postoje hemijski eksperimenti i u ovm sklopu ponovno povezivanje sa iskustvima aktera u toku eksperimenta; ali, u osnovi ovoga se onda nalazi model svesti aktera koji predviđa kondicioniranu reprodukciju delanja, ili sistem komunikacije koji koordinira delanja mnogih. Međutim, ne postoji sistem koji bi mogao da proizvede samoreferencijalni odnos dvostruke kontingencije između hemijskih i komunikativnih događaja. Dalje tumačenje je važno posebno zbog toga što protivreči rasprostranjenim predstavama. U potpuno temporalizovanim sistemima koji upotrebljavaju događaje kao elemente, u ravni elemenata ne može postojati kauzalna cirkularnost. Teorije koje takvoj cirkulamosti pripisuju osnovno značenje, na primer teorije kibemetičkog regulisanja, previđaju vremensku »ništavnost« elemenata 25 . Događaji nestaju dok nastaju; zbog toga već u sledećem 25 Videti, r.pr. Morin a.a.O., naročito str. 257 i dalje; Werner Loh, Kombinatorische Systemtherie : Evolution, Geschichte und logisch-mathematischer Grundlagenstreit, Frankfurt 1980 (naročito str. 3 i dalje, kao odbacivanje čisto formalnih, ne-empirijskih interpretacija kibemetičkog kruga pravila); Arvid Aulin, The Cybernetic Laws of Social Progress: Towards a Critical Social Philosophy and a Criticism of Marxism, Oxford 1982, str. 51 i dalje.
598
momentu ne stoje na raspolaganju za protivdejstvo. Uzročno protivdejstvo pretpostavlja oblike (ili uobličavanje povezanosti događaja) višeg stepena poretka koji, opet, tek omogućavaju događaje 26 . Događaji predstavljaju u sistemu ireverzibilnost vremena. Da bi se dostigla reverzibilnost, moraju se izgraditi strukture. Ovo je uvid od dalekosežnog značaja jer između ostalog kazuje da kibemetika pravilnog kruga ne može biti osnovna nauka. Očigledne prednosti poretka cirkulame kauzalnosti moraju se tek obraditi u takoreći nedokučivom. Bazalna samoreferencija ostaje u smisaonim sistemima bez uzročnog potvrđivanja. Zbog toga se čini da postoji duboka veza između ireverzibilnosti vremena i geneze smisla kao oblika obrade informacija 27 . Sistem se u ravni svojih elemenata može otvoriti za ireverzibilnost vremena samo ako je u stanju da probleme bazalne samoreferencije, koji tada nastupaju, reši drugačije, a ne uzročno, dakle, ako se u ravni elemenata može odreći uzročne cirkulamosti. Sistem kopira u sebi samom, bazirajući se na događajima, ireverzibilnost vremena, konstituiše sebe samog u svojim elementima povezujući se s vremenom; ali, ovo je moguće samo ako se uprkos tome mogu urediti rekursivni odnosi koji omogućavaju uzajamno podešavanje elementarnih događaja. Čini se daje ovo pripremljeno u ravni organskih sistema kroz »directive corelations«28 (»upravne korelacije«). Tek geneza smisla omogućuje elegantno rešenje ovog problema. Budućnost i prošlost se kao horizonti stavljaju na raspolaganje u sadašnjosti, a pojedinačni događaji se onda mogu orijentisati na sećanje, odnosno, predviđanje i pre svega, na predviđanje sećanja, dakle cirkulamo. Ovo je, naravno, 26
Robert Maclver, Social Causation, Boston 1942, str. 129 i si., formuliše na uzročno-teorijskom jeziku: »We look for the causation of events outside of the events but for the causation of processes inside of the processes«. (»Mi tragamo za uzrocima događaja izvan događaja, ali za uzrocima procesa unutar procesa«). To jasno pokazuje teškoće u koje čovek zapada ako sebi postavlja alternativu da uzroke shvati ili kao prethodne događaje ili kao uspostavljenu vezu koja se ne može vremenski tačno lokalizovali. U prvom slučaju uzročno objašnjenje malo doprinosi, u drugom je brzo preopterećeno i reaguje preko nejasnoća. 27
Upor. u vezi s ovim, I. glava, III i 2. glava, IV.
28
Ovaj pojam ima središnje značenje kod Gerd Sommerhoff, Analitical Biology, London 1950, str. 54 i dalje. Zatim, isti. Logic of the Living Brain, London 1974, str. 73 i dalje.
599
moguće samo ako se obezbedi dovoljno gusta mreža prirodnih »directive corrélations« protiv suviše čestih razočarenja. Ako se to dogodi, smisao može nastati i može se izgraditi dimenzija vremena u koju se onda mogu upisati bazalne samoreferencije. A onda se može i vreme trajanja elementarnih događaja gotovo proizvoljno skratiti. Rezultat je nama dobro poznati elementarni oblik - delanje. Dakle, evolutivno dostignuće smisla i mogućnost smisaonog delanja su u ireverzibilnosti vremena utemeljeni kao njena izvojevana bazalna samoreferencija. Samo se tako sistemi mogu premestiti u potpuno temporalizovanu kompleksnost. Ako bi se smisao za smisao mogao izgubiti odmah bi se reprodukovao pošto drugačije nije moguća neuzročna bazalna rekursivnost.
V Nešto iscrpnije se moramo pozabaviti s procesualnom samoreferencijom, dakle s refleksivnošću procesa društvenih sistema. Polazište se uvek nalazi u formalnoj tipici društvenih procesa, dakle, u komunikaciji. Naravno, postoje i u psihičkim sistemima refleksivni, na sebe same usmereni procesi, na primer mišljenje o mišljenju ili uživanje u uživanju 29 . U analizi društvenih sistema se mora, ipak, poći od toga da su svi procesi procesi komunikacije i da se svaka refleksivnost mora steći kao komunikacija o komunikaciji. Ovo nije najmanje važna konsekvenca uslova za Konstituisanje procesa. Procesi nastaju kroz pojačavanje selektivnosti, dakle, kroz vremensko ograničenje stepena slobode elemenata. To zahteva elemente iste tipike. Puke sekvence događaja (vatra-skakanje-sa-prozora-lomljenje-noge-donošenje-u-bolnicu) u ovom smislu nisu procesi i ne mogu biti refleksivne. Takav sklop
29 Da se na psihičke samoreferencije ove vrste ukazivalo i da su umetane u teorijske formulacije, dakle, da se o tome komuniciralo, opet je, naravno, društveni fenomen i obraduje se u kontekstu istorijsko-evolutivne semantike. Čudnovato zgušnjavanje interesa za takve figure u 17. i 18. veku stoji u jasnoj vezi s prepravkom društva u pravcu funkcionalnog diferenciranja i s ponovnom formulacijom lične individualnosti koja iz toga sledi.
600
događaja može se očekivati i u celini sagledati i može, na primer, hiti relevantan za to koje troškove mora podnositi osiguranje; ali on se ne može primeniti na sebe samog, ne može biti refleksivan. Osnovni oblik svake procesualne refleksivnosti je uvek: selekcija selekcije. Zbog toga refleksivnost može nastati samo na temelju samoselektivne, selekcijom kroz selekciju pojačane strukture procesa. Čim se procesi formiraju, prethodni događaj gubi na vrednosti tumačenja i dobija na vrednosti prognoziranja. Događaj se zbiva samo u procesu, zato što on zahvaljuje svoje ostvarivanje selektivnosti ranijih i kasnijih događaja. »The causation of events... must be sought for not mainly in prior events but in the processes of which they are manifestations« 30 . (»Uzročnost događaja... ne mora se tražiti pretežno u prethodnim događajima, već u procesima čije su oni manifestacije«). Upravo zbog toga posmatrač može videti pokrete, pratiti melodije, u momentu naslutiti šta će se reći. Kod dovoljne zgusnutosti proces deluje kao onaj koji opominje zato što su pojedinačni događaji suviše neverovatni za izolovano nastupanje. U ovom smislu jedinstvo nekog procesa dobija za sebe samog uzročni značaj. Njegovo jedinstvo, koje se sastoji iz neverovatnih povezivanja selekcija, koristi ovu neverovatnost da bije potvrdilo kao verovatnost. Tako je velika neverovatnoća svakog određenog sadržaja svesti, i isto tako velika neverovatnoća svake određene komunikacije, ono što pred temporalnom nestabilnošću takve items faktički prisiljava na to da se konstituišu kao momenat nekog procesa. U proces je tako, makar kao zametak, ugrađen momenat samoopažanja, jedinstvo procesa u njemu samom dolazi još jednom do izražaja i može onda da poveća njegovu unutrašnju neverovatnost, naime neverovatnost njegovih pojedinačnih događaja. Takvo ponovno nastupanje jedinstva kompleksnog u kompleksnosti je jače ili slabije izraženo obeležje svih procesa. Oni drugačije ne ostvaruju svoje pojačavanje selektivnosti. O procesualnoj samoreferenciji ili refleksivnosti želimo da govorimo samo onda kada se ovo ponovno nastupanje u procesu artikuliše 30
Robert M. Maclver, Social Causation, New York 1964, str. 129.
601
sredstvima procesa 31. Granice ne treba oštro povući. One moraju ležati ispred pojedinačnih događaja ili procesa u procesu koji prihvataju da proces ponovo uvedu u proces i koji su za ovu funkciju izdiferencirani. Tako se mora komunicirati makar o prolaznim vezama sa komunikacijom (»Ako sam Vas dobro razumeo, Vi mislite...), da bi se moglo govoriti o komunikaciji komunikacije. Međutim, ovaj se dodatak može, naravno, izgraditi u vlastiti međuproces, u proces koji interveniše u procesu. Sa pojmom refleksivnosti obuhvatamo, prema tome, diferenciranje funkcije da bi se pribavila važnost jedinstvu procesa u procesu i ovo označavamo kao primenjivanje procesa na njega samog 32 . Preko diferenciranja refleksivnih ustrojstava može se postići pre svega to da proces može kontrolisati svoje vlastito nedogađanje 33 . Sada se može komunicirati o tome zašto nešto nije rečeno; mogu se spoznati neistine; može se uživati u bolu; novac se može trošiti ili ne trošiti; sa mržnjom i ljubomorom se može dokazivati ljubav; može se odlučiti da se ne odlučuje; silom se može izbeći upotreba sile. Zbog toga se refleksivni procesi mogu odrediti kao procesi koji menjaju strukturu i njihov se razvoj 31
Ovo razlikovanje nedostaje u ranijim publikacijama o ovoj temi: Niklas Luhmann, »Reflexive Mechanismen«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 1, Opladen 1970, str. 92-112. 32 U području svesnih procesa ovde leži izlaz za tumačenje onoga što bi se moglo misliti pod »nesvesnim« (za razliku od: nije svesno). O nesvesnom se može govoriti uvek kada svest sebe samu omogućuje samo kao oblik procesa, ali ne kao izdiferenciranu refleksivnost. Međutim, i tada oblik jedinstva svesnog procesa ulazi kao oblik procesa u proces, ali se ovo ne dešava u smislu nekog svesnog događaja ili posebnog potprocesa. Svest operiše sa svešću ali toga nije svesna i utoliko interno ne ustanovljava odnosne tačke za upravljanje u kritičnim situacijama i samokontrolu. 33
Takozvana »etnometodologija« koja polazi od ovog problema ide još jedan korak dalje. Za nju je i presecanje refieksivnosti, »taking for granted«, slučaj refleksivnosti. Za nju i ono što se promišlja mora biti refleksivno tako da se i nerefleksivnost može uključiti i na taj način dostići totalitet. Upor. u vezi s tim, Beng-Huat Chua, »On the Commitments of Ethnomethodology«, Sociological Inquiry 44 (1974), str. 241-256. Rezultat je naročiti radikalizam - i do sada uvek uključenih prezentacija etnometodologije. Ali i o ovome se razmišlja kada etnometodolozi primećuju da je ova totalna refleksivnost u svakodnevnoj praksi nezanimljiva. Upor. u vezi s tim i Rolf Eickelpasch, »Das ethnomethodologische Programmm einer "radikalen" Soziologie«, Zeitschrift für Soziologie 11 (1982), str. 7-27.
602
nameće ako postoji velika potreba za kontrolisanom promenom strukture. Uračunavanje suprotnog slučaja može uslediti, naravno, samo u procesu, dakle, samo sa njegovom vlastitom tipikom događanja. Ako je ovo moguće, proces time dobija veći stepen slobode, veći domet primene, bolju mogućnost prilagođavanja. Sociološka analiza koja se postavlja na ovim temeljima mogla bi se interesovati pre svega za pitanje da li se, i pod kojim posebnim uslovima, refleksivni odnosi ove vrste mogu normalizovati i pojačati. Odvija li še komunikacija o komunikaciji u svim društvenim formacijama i u svim društvenim područjima podjednako često ili dogadanje, kao što se očekuje, korelira sa neverovatnošću i novom vrednošću tema i priloga u komunikaciji? Koliko opterećenje kroz komunikaciju o komunikaciji može osnažiti neki proces komunikacije i variraju li i ove granice opterećenja sa društvima i društvenim područjima? Kako se komunikativno obrađuju prelazi iz ravni refleksije u normalne ravni? Postoje li tehnike uskraćivanja sa kojima se uspešno (to znači: da se ne može odgovoriti) može sprečiti refleksivnost komunikacije? I koja povratna dejstva ima čista komunikacija o komunikaciji na vrstu, način i dubinu sa kojom se učesnici uzajamno doživljavaju kao ličnosti? Izdvajamo jedan od ovih problema da bismo ga nešto iscrpnije izložili. Rituali se mogu shvatiti sa stanovišta uskraćivanja svih stavova o refleksivnoj komunikaciji' 4. Komunikacija se odvija kao utvrđeni tok i sama njena rigidnost dolazi na mesto pitanja zašto je to tako 35 . Elementi procesa i njihov poredak utvrđuju se nepromenljivo, reči se obrađuju kao stvari, sadašnjost se broji i ne može se popraviti ni u pogledu budućnosti ni pomoću saznanja 34
U međuvremenu je postala dobro poznata teza da rituali predstavljaju kod za ograničenu komunikaciju koja nema alternativu. Upor. Mary Douglas, Natural Systems: Explorations in Cosmology, London 1970; Roy A. Rappaport, »The Sacred in Human Evolution«, Annual Review of Ecology and Systematics 2 (1971), str. 23—44; isti, »Ritual, Sanctity and Cybernetics«, American Anthropologist 73 (1971), str. 59-76; Maurice Bloch, »Symbols, Song, Dance and Features of Articulation: Is Religion an Exstreme Form of Traditional Authority?«, Europäische Archiv für Soziologie 15 (1974), sir. 55-81. Ona se apsolutno najpre tiče uskraćivanja smisaono uobičajenih upućivanja. To uključuje uskraćivanje refleksije. 35
Ovo odgovara, samo obrnuto, gore navedenoj tvrdnji da neverovatnost događaja provocira traganje za smislom procesa u kome se događa.
603
koja su započeta u prošlosti. Rizik upotrebe simbola održava se onoliko malim koliko je moguće. Rituali se mogu uporediti sa nesumnjivim samorazumljivostima svakodnevnog života koje upravo isključuju refleksivnost 36 . Ali, oni ispunjavaju ovu funkciju i u napetim situacijama u kojima se ovo više ne razume samo po sebi, već se interesi ili sumnje ili strahovi moraju održavati na minimumu; oni za problematičnije situacije postavljaju artificijelnija sredstva. Ogrešenja o ritual se zbog toga ne pojavljuju kao retkost, kao lična ćud, kao šala, već kao opasna greška; i umesto da se onda ipak prebaci na refleksiju, čovek sprečava grešku. Sličan efekat uskraćivanja može se postići i bez strogosti rituala tako što se komunikaciji daje svečani ton koji sam sebe naglašava. Čini se da je u grčkoj istoriji takvu funkciju morala da ispuni ritmizacija komunikacija koje su nosile tradiciju 37. Ona služi tome da se obavezujući oblik umetne kao sredstvo ubeđivanja i tako isključe sumnje ili povratna pitanja, a funkciju iste vrednosti u početku mogu da ispune pisane odredbe. Čak i kada je društveni život prožet samorazumljivostima, ritualima, obavezujućim i posebno elegantnim formulacijama: sa komunikacijom o komunikaciji se uvek mora računati. Sa tim povezane prednosti i problemi se umnožavaju ako se dodatno postavlja pitanje da li se i pod kojim posebnim uslovima refleksivni odnosi mogu specijalizovati. Oni tada ne moraju da regulišu komunikaciju uopšte, već posebne vrste komunikativnih procesa. Za ovo postoje jasni primeri pre svega u području funkcionalno specifikovane komunkacije i naročito, ali ne samo, u funkcionalnim područjima koja proizvode simbolički generalizovane'medije za komunikaciju. Tako je komunikacija u ljubavnim stvarima postala apsolutno refleksivna; da će se i kako o ljubavi komunicirati (a to uključuje ovde vrlo odlučno telesno ponašanje) istovremeno je dokaz Ijubavi; i ne postoje mogućnosti dokazivanja izvan
36 Upor. Harold Garfinkel, »Studies of the Routine Grounds of Everyday Activities«, Social Problems 11 (1964), str. 225-250; takode, isti, Studies in Ethnomethodology, Englewood Cliffs N. J. 1967, str. 35-75. Osim toga i gore, napomena 33. 37 O tome, Eric A. Havelock, Preface to Plato, Cambridge Mass. 1963. Upor. i Rudolf Kassel, Dichtkunst und Versifikation bei den Griechen, Vorträge der Rheinisch-Westfalischen Akademie der Wissenschaften G 250, Opladen 1981.
604
ove samorcferencije. Drugi primer: vaspitanje vaspitača. Proces vaspitanja postaje refleksivan na taj način što ga mogu obavljati samo obrazovani vaspitači, a »rođeni vaspitači« (otac i majka) više ne zadovoljavaju zahteve. Odnosi razmene su dalji slučaj. Čim novac igra ulogu, odnosi razmene postaju refleksivni. U formi novca razmenjuju se mogućnosti razmene. U novčanoj razmeni se komunicira, želeo to čovek ili ne, o procesima razmene; i to ne, recimo, uopšteno (tako što se oni pominju!), već precizno i postupno kako će se razmeniti. Za pravnike postoji slična prinuda refleksivnosti u tačnim okvirima njihove pocesualne tipike. U primeni prava se mogu razlikovati odluke u vezi sa slučajem i štetni efekti, i o oba se istovremeno mora odlučiti (samo odluka o slučaju je štetna). Ne treba, kao o poslednjem, misliti na odnose moći. Moć je refleksivna tako što se primenjuje na moć, dakle, precizno se i tačno koncentriše na to da upravlja sredstvima moći drugih. Ovo se može događati odozgo na dole, ali i smisaono vrlo prefinjeno odozdo na gore. Nešto uopštenije ovo isto važi i za uticaj 38. Već pri pukom prikupljanju obeležja pada u oči da se primeri ne raspoređuju proizvoljno. Oni počinju da se gomilaju u ranom novom dobu i čini se da se sa refleksivnošću posebnih procesa koristi i dalje pojačava izdiferenciranost odgovarajućih funkcionalnih područja. Prividno moraju da pristupe i sistemske građevine 39 koje specifikaciji procesa podaruju nužnu normalnost i ponovljivost i istovremeno povećavaju vlastitu kompleksnost, kontingenciju i potrebu za upravljanjem i sigurnošću odgovarajućih procesa. Tako se objašnjava da prelaz na primarno funkcionalno diferenciranje značajno proširuje paletu refleksivnih procesa i da ova promena izaziva brojne transformacije semantike stare Evrope. Ako se može izraditi teorija refleksivne komunikacije koja odgovara gore navedenim podacima, moglo bi se pokazati da se tome prilagođava i uskraćivanje stavova o refleksivnosti. Razri38 U dvorskom sistemu apsolutne države nazivao se ovaj uticaj na uticaj moćnika odozdo na gore »crédit« i on se uporedivao s mogućnostima da se koriste finansijska sredstva drugih koja se i danas još nazivaju kredit. Upor. Charles Duchlos, Considération sur les moeurs de ce siècle ( 1751 ), nav. prema izdanju Lausanne 1970, str. 269 i dalje. 39
U slučaju ljubavi, s obzirom na prolaznost takvih sistemskih tvorevina do* daje se i literarni obrazac (stanje stvari koje je prezrelo već u 17 veku).
605
tualizovanje religije izaziva napredak i vodi do problema izvesnosti verovanja koji se mora prosuđivati po kriterijumima koji onda dovode do raskola u hrišćanskoj religiji. To prati pojačano naglašavanje prirodnih nauka; čoveku se, s obzirom na refleksivnost, obećava prirodni pristup, prirodni (saznajni i proizvodni) odnos prema prirodi. Izvesnost se oslanja na individualni doživljaj izvesnosti, odnosno na individualno iskustvo, a samorazumljivost se posmatra kao poseban common sense (zdravorazumski) tip istine 40 . Polazi se od datog stanja stvari i znanja i problematizuje - to je ograničenje! - sa stanovišta akumulacije i poboljšanja: čovek može i tako videti, ali bolje može videti na temelju optike kroz naočare, durbine i mikroskope. Ove kratke ekskurzije u istoriju treba samo da pojasne da ovaj komunikaciono-teorijski stav ne može da postavi samo mikro-sociološke, već i makro-sociološke hipoteze; da se ne primenjuje samo na sisteme interakcije, već i na društvene sisteme. Refleksivnost je vrlo opšti princip diferenciranja i ubrzavanja. Ona omogućuje preko sebe same ostvarivanje upravljanja i kontrole procesa. Međutim, ona pretpostavlja funkcionalnu specifikaciju procesa i otuda se razvija samo ako i ukoliko evolucija pruža za to dovoljne tačke oslonca 41. Društva koja raspolažu sa mnogo refleksivnosti povezuju neznatne i po posledicama bogate poremećaje sa velikom mogućnošću uskraćivanja. Finansije su za to verovatno najubedljiviji primer.
Kroz ustanovljavanje samoreferencijalnog kruga u obliku dvostruke kontingencije svaki je sistem prisiljen na selekciju sopstvenih mogućnosti. Time se istovremeno otvara za kondicioniranja. Iz toga može da proizađe potreba da se ova kondicioniranja, sa svoje strane, biraju i da se njihov izbor ne prepusti sasvim 40 Ovde mislim na škotsku filozofiju morala (pregled ovoga kod S. A. Grave, The Scottish Philosophy of Common Sense, Oxford 1960), ali i na paralelno uređene francuske spise, naročito na Claude Buffier, Traité des premières véritéz et de la source de nos jugements, Paris 1724. 41
606
O funkciji kao principu evolutivne selekcije upor. gore, 8. glava, VII.
slučaju. Ova kontrola višeg stepena dostiže se tako što se društveni sistemi orijentišu na sebe same - na sebe same za razliku od njihove okoline. Ovaj oblik samoreferencije nazvali smo refleksijom. Kao refleksiju označavamo, dakle, slučaj kada se zajedno pojavljuju sistemska referencija i samoreferencija. Sistem orijentiše sopstvene operacije na sopstveno jedinstvo. U vezi s tim kao vodeća diferencija ne dolazi u obzir ranije/kasnije u procesu, već diferencija sistema i okoline. Samo je u okviru ove diferencije moguće označiti ili sistem ili okolinu i na taj način kompleksnost, koja se označava kao sistem ili okolina, tematizovati kao jedinstvo. Drugim recima, refleksija zahteva uvođenje diferencije sistema i okoline u sistem. Kada se ovo dešava sa stanovišta jedinstva diferencije, želimo da govorimo o racionalnosti. Racionalnost se, prema tome, može dostići samo preko refleksije, ali nije svaka refleksija racionalna. Na ovo ću se vratiti u okviru odeljka X. Slično refleksivnosti i refleksija se razvija na temelju normalnog operativnog ponašanja društvenih sistema. I slično kao u slučaju refleksivnosti i ovde se ne radi o opštoj osobenosti svih društvenih sistema, već o posebnom učinku koji je moguć samo pod odredenim pretpostavkama. Pre svega, interakcioni sistemi normalno izlaze na kraj bez refleksije o njihovom jedinstvu. Oni dolaze do refleksije pretežno iz dva razloga, naime (1) ako moraju da delaju kao sistem, dakle, pojedinačna delanja moraju da označe kao ona koja povezuju sistem; i (2) ako izgube kontakt sa prisutnim i moraju da urede njihov ponovni susret, dakle, moraju da održe njihov identitet preko latentnih faza. Moraju, znači, postojati posebna stanja stvari koja se mogu savladati samo refleksijom. U protivnom, dovoljan je konstitucionalni princip prisutnosti u njegovoj neposrednoj orijentacionoj vrednosti; on takoreći zastupa jedinstvo sistema u sistemu. Pošto svako premeštanje dvostruke kontingencije u operacijama, svako komuniciranje i svako konstituisanje delanja proizvodi promene u sistemu, mora se poći od toga da svi društveni sistemi raspolažu rudimentarnim postupkom samoopažanja 42. 42
Iz opreznosti ponavljam napomenu da samo opažanje društvenih sistema može biti samo komunikativno dogadanje i daje psihički svesno opažanje društvenog sistema od strane učesnika tude opažanje.
607
Svaka komunikacija objavljuje, svesno li ne, tematski ili ne, svoju pripadnost sistemu. To samo govori da se u slučaju povratnog pitanja mogućnosti da se sistemi pridodaju, pokazuju kao već ograničene. Ovo spada u nužne implikacije smisla svake komunikacije. U poglavlju o komunikaciji i delanju pokazali smo da komunikacija dovodi sebe samu u (redukovani) oblik proračunatog delanja da bi omogućila samoopažanje procesa komunikacije, naime reakciju komunikacije na komunikaciju 43. U ovom rudimentarnom smislu se odvija samoopažanje - koliko daleko i kod koga svesno, drugo je pitanje - u svim društvenim sistemima; i ono je stvarnost samo kao komunikacija. Ovo rudimentarno samoopažanje sistema u ravni njegovih operacija postaje samoopisivanje kada proizvodi semantičke artefakte na koje se mogu odnositi dalje komunikacije i pomoću kojih se označava jedinstvo sistema. Do jasnog diferenciranja opažanja i opisivanja (dakle: samoopažanja i samoopisivanja) dolazi se tek preko pronalaska pisma. Međutim, tada se opisivanje može izvesti i usmeno; ono ipak pretpostavlja model teksta koji se razvija tek na temelju pisma, što naročito važi za duge, disciplinovane tekstove koji su dalekosežno razumljivi nezavisno od situacije. Kada u okviru takvih samoopisivanja učesnici govore o »mi«, ili kada svojoj povezanosti daju ime, tako da se i u drugim vezama može govoriti o njima 44 , to ima sasvim drugačiji značaj nego kada se time ponovo daje samo samoopisivanje, kada se takoreći kolektivizuje utisak prisutnosti. Za samoopisivanja je tipično da proizvode preterano ujedinjenje, precenjivanje koherentnosti u opažanju sistema; i u ovom pogledu mogu obmanuti i spoljašnje posmatrače. Kako samoopažanje tako i samoopisivanje ostavlja otvorenim (ako se usvoji ova terminologija) pomoću kojih diferencija se omogućuje obrada informacija. Može se raditi i o pridodavanju pojedinačnog događaja nekoj smisaonoj celini (hermeneutička diferenija) ili o diferenciji određeno/neodređeno ili ovo-ili-drugo. 43 44
Upor. gore, 4. glavu, VIII.
Takvo davanje naziva bi se moglo označiti kao de-indeksacija samoopisivanja da bi se nagovestilo da su primarna samoopisivanja izrađena u odnosu na situaciju i sistem - takoreći samo za neposrednu upotrebu.
608
Refleksija je, naprotiv, uži i zahtevniji slučaj koji formalno takode spada u pojmove samoopažanja i samoopisivanja. Ovde se vodeća diferencija precizira u semantici koja može predstavljali odnos sistema i okoline u sistemu. Ovo zahteva najmanju meru i/diferenciranosti refleksivne komunikacije u sistemu, pošto se drugačije ne bi moglo objasniti da se radi o razlici koja se primenjuje u sistemu i koja daje smisao diferenciji sistema i okoline, ali ne važi bez ograničenja za okolinu. Utoliko samoopisivanja u formi »asimetričnih suprotnih pojmova« 45 još nisu prave formule refleksije. To ne dostižu ni Grci/varvari ni corpus Christi/corpus diaboli. Mora se doći do otkrića da neznabožci za sebe same nisu neznabožci 46. Sistem koji sam sebe može reprodukovati mora biti u stanju da sam sebe opaža i opisuje. Novija razmišljanja o ovoj temi su preko istraživanja sebe samih pokrenula automate za reprodukciju. Polazno pitanje je bilo: da li se konstrukcija automata za reprodukciju sebe samih sudara sa logičkom protivrečnošću, odnosno beskonačnim regresom, naime sa zahtevom da automat sadrži potpuni opis sebe samog u sebi samom. Džon fon Nojman 47 je pre svega tražio načine da se bavi ovim problemom. Ma kako sa ovim bilo, za društvene sisteme (i zaista za sve sisteme koji upotrebljavaju događaje kao elemente) može biti samo pitanje u kom se pravcu usmerava reprodukcija kroz uprošćeno samoopisivanje, odnosno, refleksiju. U svakom slučaju dolazi do odstupanja u reprodukciji, such is life. Pošto se samoopisivanja selektivno pojednostavljuju, dakle, u izvesnom prostoru se kontingentno određuju za druge mogućnosti, moglo bi se dogoditi da se kroz ovo određenje utiče na razvoj sistema. Ukoliko bi se mogle otkriti, takve bi veze bile od velikog interesa za teoriju društva, tako recimo za pitanje šta je modema, koja polazi iz Evrope, učinila sa samoopisivanjima i kuda ona vode na način koji je možda mogao da se izbegne. 45 Upor. Reinhrt Koselleck, »Zur historisch-politischen Semantik asymmetrischer Gegenbegriffe«, u: isli, Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Frankfurt 1979, slr. 211-259. 46
Semantička transformacija za koju su Evropi bili potrebni vekovi. Upor. za početak, Volker Rittner, Kulturkontakte und soziales Leben im Mittelalter, Köln 1973. 47 Upor. Theory of Self-reproducing Automata (ed. A. W. Burks), Urbana 111. 1967. Društveni sistemi
609
U osobenosti semantike novije Evrope spada i izgradnja sistemske refleksije ove vrste koja poprima formu teorije. O refleksivnim teorijama se može govoriti kada se ne označava samo identitet sistema za razliku od njegove okoline (tako da se zna šta se misli), već se pojmovno tako izgrađuje da se mogu uključiti poređenja i relacionisanja. Tako od 17. veka nastaju teorije države orijentisane na problem da je najveća politička vlast jača od svih snaga na nekoj teritoriji i da mora odlučiti svaki sukob, ali se uprkos tome mora uzdržati od svoje samovoljne upotrebe. Rezultat je teorija modeme ustavne države koja svoje pojedine delove, na primer podelu vlasti, demokratsko predstavljanje, zaštitu osnovnih prava, funkcionalizuje na ovom problemu 48. Za sistem nauke nastaju teorije saznanja, kasnije teorije nauke, koje su morale da objasne kako je uopšte moguć identitet u diferenciji saznanja i predmeta - bilo kao samokondicioniranje transcendentalne svesti, bilo u obliku dijalektičkog procesa, bilo u obliku potvrđivanja otvorene pragmatike. I pred sistem vaspitanja se od druge polovine 18. veka postavljaju specifični sistemski problemi refleksije koji, na primer, obrađuju diferenciju savršenosti i korisnosti kao cilj vaspitanja, ili problem kako se na slobodu može uticati 49. Za pravni sistem se postavlja pre svega pitanje kako se nakon napuštanja prirodnog prava može zasnovati kao nužno vazda kontingentno važenje pozitivnog prava; oko 1800. se govori, baš u vezi s tim, o filozofiji pozitivnog prava (Fojerbah), danas o »teoriji prava« 50 . U privrednom sistemu od fiziokrata i od Adama Smita specifične sistemske refleksije izvedene iz analiza razmene, proizvodnje i/ili raspodele se odvajaju od literature koja daje savete vladarima. I u području intimnih odnosa počinju tek u 18. veku da se na bazi starijih predstava amourpassioa (ljubav-
48 Upor. Niklas Luhmann, »Politische Verfassungen im Kontekst des Gesellschaftssystems«, Der Staat 12 (1973), str. 1-22,165-182; isti, Politische Theorie im Wohlfahrtsstaat, München 1981. 49 Upor. u vezi s ovim, Niklas Luhmann/Karl Eberhard Schorr, Reflexionsproblem im Erziehungssystem, Stuttgart 1979. 50 Upor. Niklas Luhmann, »Selbstreflexion des Rechtssystems: Rechtstheorie in gesellschaftstheoretischer Perspektive«, u: isti, Ausdifferenzierung des Rechts: Beiträge zur Rechtstheorie und Rechtssoziologie, Frankfurt 1981, str. 419-450. Upor. takode, Raffaele de Giorgi, Scienza del diritto e legittimazione: Critica dell’epistemologia giuridica tedesca da Kelsen a Luhmann, Bari 1979.
610
nc strasti) razvijaju koncepti za jedinstvo sistema Ijubavi i braka; povlače se eksterna ometanja i čovek je spreman da prihvati da ljubav sama sebi pričinjava svu radost i svu nesreću koju spoznaje 51. Ova zbirka dokaza se takode ne sastavlja slučajno u istorijski tako kratkom vremenu. Čini se daje i ona, kao i postojanje refleksivnosti funkcionalno važnih procesa, povezana s pojačanim diferenciranjem društvenih funkcionalnih sistema. Ovo diferenciranje istovremeno ukida kosmičko-hijerarhijsku svest o poretku stare Evrope koja je mogla da se orijentiše na primat politike i/ili religije. Velika autonomija funkcionalnih sistema, od kojih nijedan ipak ne može zadovoljavajuće da predstavlja društvo samo, sada očigledno blokira refleksiju društvenog sistema. U ovoj ravni svaki iskaz o stvari postaje »ideološki« i samo u vremenskoj dimenziji polaze za rukom relativno ubedljive formulacije - bilo pomoću verovanja u napredak, pomoću pojmova modernosti, pomoću evolutivnih teorija ili, danas sve više, pomoću straha od katastrofe. U svakom slučaju se samotematizovanja ove vrste radije određuju preko vremenskih razlika - bilo preko razlike od sasvim drugačije prošlosti (tradicionalno vs. moderno društvo), bilo preko razlike od sasvim drugačije, takoreći post-katastrofalne, ako ne postmundijalne budućnosti. Teorije refleksije se u pravom smislu, koji je povezan sa diferencijom sistema i okoline, ne precrtavaju na celokupni društveni sistem. A to otežava, kao što ćemo još videti, formulisanje racionalnosti i deficita u racionalnosti ovog društva. Ma koji stepen rafiniranosti se dostigao u povećanju samoopažanja, samoopisivanja, refleksije i teorije refleksije: ostaje instrumentacija operacija koje se odnose na sebe, ostaju obrade informacija koje se odnose na sebe. S pojmom samoopažanja ne povezujemo predstavu privilegovanog pristupa saznanju. To bi pretpostavilo prethodno stanje stvari i merilo poređenja na osnovu koga bi se (ko?) moglo utvrditi da introspekcija pravi bolji presek od eksternog posmatranja. Posebnost samoopažanja ima drugi razlog: »sopstvo« samoreferencije mora samo sebe da obra51
O ovome iserpnije: Niklas Luhmann, Liebe als Passion: Zur Codierung von Intimität, Frankfurt 1982.
611
đuje kao nezamenljivo. U slučaju samoopažanja mora samo sebe da identifikuje sa opažanim. U kartezijanskoj tradiciji su stvorene posebne šanse za ovo stanje; naglašava se da sopstvo zauzima privilegovanu poziciju, da ima poseban pristup sebi samom i da iz toga proizlaze šanse saznanja kojima inače niko ne može pristupiti. Međutim, obrnuta strana je: daje sopstvo u samoopažanju prisiljeno na ekskluzivnost. Samo ono samo može sebe samog opažati. Otpadaju sve mogućnosti da sebe uveri kroz paralelne poglede drugih. Ono sebe ne može osnažiti opojnim vinom konsenzusa. Ostaje samo sa sobom. Najveća izvesnost i najveća neizvesnost. Ovaj se uslov zadržava u svakom ubrzavanju refleksivnih procesa (inače ih ne bi bilo). Svaka pojmovna artikulacija, svako teoretisanje, svako ugrađivanje ranijih znanja o svetu ne menja ništa u tome. Radi se o samoreferencijalnom-zatvorenom procesu kome nužno nedostaju objektivni kvaliteti tuđeg opažanja koji neutralizuju stanovište. Odatle se moraju shvatiti i događaji celovitih društvenih i za funkcionalni sistem specifičnih teorija refleksije. Kod svakog »naučnog« poteza koji se trudi oko teorija evolucije i modernizacije, nacionalnog pisanja istorije, pedagogije, teorije prava, teorije nauke, teorije politike, teorije ekonomije itd.: kada se na takvo misaono dobro polaže pravo kao na teoriju refleksije i koristi za omogućavanje samoopažanja odgovarajućih sistema, pojavljuje se za ovo tipično preterivanje. Nastaje više izvesnosti nego što je naučno opravdano i više neizvesnosti nego stoje naučno nužno. Od 19. veka ovaj se efekat raspravlja sa stanovišta podložnosti ideologiji i u sociologiji je doveo do odbacivanja teorije društva ili čak sociologije uopšte 52 . Pojam ideologije ovde ipak analitički dalje ne pomaže; on služi samo za razotkrivanje neopravdanih zahteva upućenih nauci. I kritički stav ostaje teorijski neplodan pošto u svom smisaonom pravcu implicira mogućnost poboljšanja koja bi morala da proizađe iz kruga re52
Upor. npr. Leopold von Wiese, System der Allgemeinen Soziologie, 2. Aufl. München 1933, naročito str. 44 i dalje; Friedrich H. Tenbruck, »Emile Dürkheim oder die Geburt der Gesellschaft aus dem Geist der Soziologie«, Zeitschrift für Soziologie 10 (1981), str. 333-35; i sa posebnim konsekvencama: Helmut Schelsky, Die Arbeit tun die anderen: Klassenkampf und Priesterherrschaft der Intellektuellen, Opladen 1975.
612
fleksije. Međutim, u svakoj refleksiji se može raditi samo o tome da se on proširi, da se obogati, da se prožme smisaonim kvalitetima koji posreduju bolje (za kompleksnost adekvatnije) šanse za samoopisivanje kompleksnih sistema koje je već u toku.
VII U svim obrađenim oblicima samoreferencija nikada ne poprima karakter tautologije ni karakter potpunog dupliranja stanja stvari koje povremeno fungira kao sopstvo. Nije reč ni o principu identiteta A=A, ni o totalnom referisanju u smislu potpunog ponavljanja zamišljenog u zamišjenom. Sa takvim formama upravo se ne bi dobilo ono do čega se dolazi u autopojetičkim operacijama sistema: informacije. Naprotiv, iz empirijski orijentisane analize samoreferencijalnih sistema proizlazi da se jedinstvo sistema koje se konačno sastoji u izvršavanju autopojetičke reprodukcije, može ponovo uvesti u sistem samo u obliku »prolazne« samoreferencije. To zahteva operaciju koju smo već prigodno označili kao samopojednostavljivanje. Kompleksnost se mora redukovati i onda smisaono ponovo uopštiti da bi se mogla pojaviti kao jedinstvo sistema u sistemu. Za to izrađena semantika nije celina, ali ona podnosi izveštaj o celini kao jedinstvu i stavlja ovo na raspolaganje svim operacijama kao uputstvo za zajedničko korišćenje. Sistem operiše uvek, ali ne samo, u samo-kontaktu. On istovremeno fungira kao otvoreni i kao zatvoreni sistem. Ovu i za sistemsko-teorijsku literaturu neobičnu misao sada treba ilustrovati u nekoliko poteza na primeru tri funkcionalna sistema savremenog društva. Pri izboru primera bio sam vođen namerom tumačenja sociološke plodnosti ovog koncepta samoreferencijalnih sistema. Samoreferencijalna autonomija u ravni pojedinačnih društvenih delova sistema ustanovljava se tek u 17/18. veku. Ranije je ovo funkcionalno mesto zauzimalo religiozno određenje sveta. Možda se može reći daje u svakom saznanju i delanju zamišljeni odnos prema Bogu fungirao kao skrivena samoreferencija društvenog sistema. Govorilo se, recimo, bez Božje pomoći nijedno delo se ne bi ostvarilo. Time su se istovremeno utvrđivali društve-
613
ni i moralni zahtevi. Religiozna semantika se ipak nije formulisala kao samoreferencija društva, ona je bila formulisana (a i danas je) kao tuđa referencija, kao transcendencija. Tek premeštanjem društvenog sistema sa stratifikacionog na funkcionalno diferenciranje postaje neophodno da se tekuća tuđa referencija zameni tekućom samoreferencijom, pošto nova tipika diferenciranja razara hijerarhijski poredak sveta i postavlja autonomne funkionalne sisteme. U privrednom sistemu modernog društva tekuća samoreferencija se ostvaruje kroz komunikativnu upotrebu novca. Kvantifikacija novca čini ga proizvoljno deljivim - ne beskonačno deljivim, ali proizvoljno ga prilagođava svakoj potrebi deobe. Na taj način novac postaje univerzalno upotrebljiv, ma kako privredna dobra bila kompaktna. On može izraziti svaku ekonomsku operaciju, naročito kod nedeljivih objekata za koje bi se inače teško mogla pronaći odgovarajuća protivvrednost za razmenu. Novac je dividuum par excellence koji se može prilagoditi svakoj in-dividualnosti. Modemi privredni sistem ima svoje jedinstvo u novcu. Potpuno je monetarizovan. To znači: sve operacije koje su ekonosmki relevantne, i samo operacije koje su ekonomski relevantne, povezane su s novcem. U njihovoj osnovi se nalaze cene, uključujući i cene novca samog 53. Elementarni autopojetički događaj, konačna komunikacija iz koje se sastoji sistem i koja se dalje ne može dekomponovati, jeste plaćanje. Uzeto za sebe plaćanje nije ništa drugo do omogućavanje nekog daljeg plaćanja. Međutim, sa plaćanjem se mogu dovesti u vezu i komunikacije koje same nisu plaćanje, recimo investicione odluke ili odluke u vezi s porastom kamata. Veće količine plaćanja se mogu objediniti i dobiti oblik , globalnog upotrebnog jedinstva - recimo oblik budžeta, bilansa. I u samoj privredi bi se mogli formulisati takvi izrazi jedinstva. Praktično jedinstvo samoreferencijalne reprodukcije ipak ne dobija značaj u ovom obliku, već u obliku promene vrednosti novca, bilo daje inflacija ili deflacija. To se dešava zbog toga što elementarna operacija plaćanja (što zahteva da se plaćanja pretpostavljaju) mora biti tekuće motivisana da sistem ne bi od jednog 53
Upor. u vezi s ovim, Niklas Luhmann, »Das sind Preise«, Soziale Welt (1983), str. 153-170.
614
do drugog momenta prestao da egzistira. Ovde leži smisaona mogućnost da se razlikuju cene i vrednost novca. Dok su cene programi očekivanja, vrednost novca uređuje autopojetičku reprodukciju sistema. Na temelju plaćanja privredni sistem je zatvoreni-samorcl'erencijalni sistem. Ovde se uvek koristila metafora kružnog kretanja, neka vrsta eufemizma za istinski lavirintske tokove u stvarnosti. Ali, lime je opisana samo polovina smisla operacije. Plaćanja zahtevaju uvek i suprotno kretanje transfera dobara ili obavljanja usluga ili drugih monetarnih veličina. U ovom pogledu smisao operacije upućuje u krajnjoj liniji na okolinu: na stvari, delatnosti, potrebe. Potpuno monetarizovana privreda je izvanredan primer istovremeno zatvorenog i otvorenog sistema. Konačno je uslovna veza zatvorenosti i otvorenosti ta koja izaziva diferenciranje privrednog sistema', i to zbog toga što prinudno spajanje samoreferencijalnih i tuđih referencijalnih smisaonih upućivanja u svim privrednim organizacijama zahteva posebne strukturalne uslove za koje u okolini sistema ne postoje nikakva odgovaranja 54. U funkcionalnom sistemu politike ne postoji tačna izomorfija, ali postoje tačni funkcionalni ekvivalenti. Ne postoji tačna izomorfija zato što moć kao medijum komunikacije nema istu tehničku preciznost i ne poseduje podjednako veliku snagu integracije kao novac. Upotreba moći nije eo ipso već politički fenomen. Zbog toga se u ovaj funkcionalni sistem kroz samoopisivanje u sistem dodatno uvodi jedinstvo sistema da bi kao odnosna tačka stajalo na raspolaganju za samoreferencijalno obrađivanje informacija. Ovu funkciju ispunjava pojam države. Uprkos raspravi koja traje više od dvesta godina, pojam države je ostao nerazjašnjen. To može biti zbog toga što se tražila pojmovnost sa neposrednim (bilo empirijskim, bilo »duhovnim«) odnosom prema predmetu i što se pri posmatranju za pojam važnih stanja stvari (naročito: naroda držve, područja države, vlasti države) na ekranu dobijalo suviše komleksnosti i suviše hete-
54 Svesno kažem: nikakva »odgovaranja«. Jer se ne srne prevideti da funkcionisanje ovog porelka zaista zavisi od vrlo posebnih pravnih i političkih mera.
615
rogenosti 55. Tipičan proizvod je ipak bio (ako se izuzmu Kant i naročito Hegel): teorije države bez pojma države. Teškoće se ponavljaju pri pokušajima da se pojmovi države i politike objasne u uzajamnom odnosu jer, sjedne strane, ne postoje političke aktivnosti koje se pripisuju državi i, s druge (barem prema današnjoj jezičkoj upotrebi), nema politike bez države. Ovde izrađen sistemsko-teorijski koncept omogućuje najpre ponovno formulisanje problema pomoću razlikovanja sistema i njegovog samoopisivanja. Time se u stvarnost pomeraju bezuspešno raspravljana pitanja pojma i onda se može reći: država je samoopisivanje političkog sistema. Ona je semantički artefakt sa kojim je moguće koncentrisati samoreferenciju političkog sistema, osloboditi je od prosuđivanja konkretnih stanja moći i, slično kao u slučaju novca, učiniti je pratećim upućivanjem na smisao u svim operacijama koje polažu pravo na to da fungiraju kao elementi političkog sistema. Ovde je važno da se država konstituiše kao pravno sposobna, kao jurističko jedinstvo pripisivanja, tako da vladarske i fiskalne mere čine suštinu postojanja svih političkih operacija; ali da, s druge strane, ostaje moguća politika koja se juristički trudi »spolja«, ali politički u političkom sistemu, oko državnih aktivnosti ili njihovog sprečavanja. U svakom slučaju, orijentacija na državu omogućuje onu zatvorenost samoreferencije koja je u ekonomskom sistemu već osigurana preko medij uma novca i povezuje je istovremeno sa onim do čega joj je stalo, sa interesima i promenama strukture u okolini političkog sistema. Dakle, i ovde je simultano odvijanje od samoreferencije do tuđe referencije i time tekuće reprodukovanje poretka na bazi reda i nereda. Sistem vaspitanja nam služi kao poslednji primer. I ovde , diferenciranje vlastitog funkcionalnog sistema dovodi do simultanog odvijanja samoreferencije i tuđe referencije, i ovde to važi
55
I savremena »učenja o državi« daju trojnu definiciju koja se sastoji iz naroda države, oblasti države i vlasti države, ne objašnjavajući kako treba mi&mt o jedinstvu tako heterogenih stanja stvari. Videti, npr. Reinhold Zippelius, Allgemeine Staatslehre, 3. Aufl. München 1971, str. 33 i dalje; Martin Kriele, Einführung in die Staatslehre: Die geschichtlichen Legitimitatsgrundlagen des demokratischen Verfassungsstaates, Reinbeck 1975, str. 84 i dalje. I opšte rasprave o različitim mogućnostima izgradnje pojma države pune stranice, ali konkretno dalje ne pomažu u ovom stanju predmeta.
616
u principu za svaku operaciju koja se kao vaspitanje pripisuje sistemu. Sistem vaspitanja je još manje od političkog sistema u slanju da ispuni ove pretpostavke preko simbolički generalizovanog medijuma komunikacije. Za vaspitanje ne postoji specijalizovan medijum pošto vaspitanje ne želi da bude samo uspešna komunikacija, već promena ličnosti. Ovde nastaje ona kružna samoreferencija na taj način što je za radnje učenja tipično i poučavanje i unapređivanje samog učenja. Ako se vaspitanici uče, oni uče i za to neophodne veštine. Oni ne uče samo da uče, već se odvija i povratno uticanje na veštine učenja. U •istom smislu se, tako se barem nadamo, učenje može metodizovati, tako da se u njegovoj praksi može na greškama učiti i ono se samo može poboljšati. Ovaj momenat prateće samoreferencije procesa je već oko 1800. godine obuhvaćen u formiranju ideje nove humanističke pedagogije i preuzet je u pojmu obrazovanja. Samo obrazovanje je upravo shvatano kao metodika znanja, a učenje učenja je bilo u najmanju ruku bitna komponenta. Samo je ova refleksivnost mogla da dopusti mišljenje da se individuum na taj način oprema za »svet«, dakle za sve što se učenjem želi prisvojiti i u čemu se želi uživati. Ono što je obrazovanje prvobitno želelo da bude, naime »unutrašnji oblik« (koji se razlikovao prema slojevima), postaje sada individualizovani korelat sveta 56 . Prihvati li se »obrazovanje« kao ovde pridodati program samoopisivanja sistema vaspitanja, postaje razumljivo da formula kao i pojam države pokazuje crte prenapregnutosti i hipostaziranosti. Pošto redukcija kompleksnosti empirijskog sistema, dakle samopojednostavljivanje, stvara polaznu tačku i pošto se radi o samoopažanju/samoopisivanju/refleksiji bez promenljivog nosioca, formula se stilizuje visoko pretenciozno - ne obazirući se na poraze koje svakodnevno doživljava u organizovanoj svakodnevnici. I gotovo se može pretpostaviti da euforija formule države i formule obrazovanja, koja u teoriji i praksi oko 1800. godine tako iznenađuje, treba da objasni da ova formula 56 Upor. u vezi s lim, oskudna ukazivanja kod Luhmann/Schorr, a.a.O., str. i dalje; str. 85,134 i dalje.
617
tehnički ne može tako glatko, kao novac, da reši svoj problem simultanog odvijanja i tekuće reprodukcije samoreferencije i tude referenci je. Posmatra li se unazad semantička karijera pojmova samoopisivanja kao što su kapital, država i obrazovanje, upada u oči da su pre svega u nemačkoj akademskoj tradiciji uvek iznova preduzimani pokušaji ne da se sa diferencijom zadovolje, već daje integrišu u ime celovitosti formule. Zo ovo se u Nemačkoj naročito nudio pojam države, dok još nacionalno državno jedinstvo nje bilo postignuto; on je pružao, baš zato što još nije stvorio iskustva koja bi mogla govoriti protiv toga, tačku kristalizacije za iluzionistička uopštavanja. Ideja države kulture koju su negovali fon Humbolt, Fos, Fihte, Adam Miler i drugi, tražila je da se zahvati i državnost i obrazovanje. Teorija Fridriha Lista je formulisala državno uređenu privredu tačno analogno mišljenju o državi kao odlučnom jedinstvu politike i privrede. Obe misli su mogle da dobiju jasnije konture u spoljnom razgraničenju nego u internoj artikulaciji. Država kulture je postavljena nasuprot Francuskoj revoluciji, nasuprot njenom jedinstvu ideološke apstrakcije i političkog terora 57; država privrede je ustanovljena nasuprot »mikroekonomski« utemeljenom engleskom liberalizmu koji je polazio od individualnih potreba 58 . Ono što u polemici sasvim dobro zvuči, u stvarnosti se ipak pojavljuje kao akademska promašena spekulacija. Funkcionalno diferenciranje je ostvareno i ne može se više zahvatiti idejom celovitosti. Samo su još formule koje su se odnosile na funkcije mogle zaista da funkcionišu kao samoopisivanja, zaista u sistemu samom, i da obezbeđuju njegovu tekuću komunikaciju. Ovo ima kao posledicu da se više ne može utvrditi stanovište sa koga se celina, bilo da se ona zove država ili društvo, može tačno opažati. Gore smo već 59 obradili problem da ni u prirodnom ni u subjektivnom smislu ne postoji tačna pozicija opažanja koja 57
Videti u vezi s tim vrlo eksplicitno kod Christian Daniel Voß,
Versuch über die Erziehung für den Staat, als Bedürfnis unserer Zeit, zur Beförderung des 58 Burgerwohls und der Regenten-Sicherheit, 1799. Videti, naročito, Friedrich Halle Lisi, Das Nationale System der Politischen Ökonomie, Stuttgart 1841, nav. prema: Schriften!Reden!Briefe, Bd. VI, Berlin 1930. 59
618
5. glava, I.
sc razume po sebi. Ili drukčije formulisano: referencije sistema su kontingentne, one se moraju izabrati. Zbog toga mora da bude zadatak opisivanja navođenje iz koje pozicije posmatrač mora da vidi ono što opisuje. Izložena samoopisivanja savremenih funkcionalnih sistema najpre su obavezna samo za njihovo samoopažanje. Time još nije rešeno da li će se i koliko spoljni posmatrači na njih orijentisati, da li će, na primer, porast cena ili opadanje obrazovanja ukazivati na politički uspeh, odnosno neuspeh; i moglo bi biti od praktičnog značaja ako bi čovek bio sveslan da se sa preuzimanjem takvih relevantnosti prekoračuju granice sistema. I u slučajevima uređivanja samoreferencije i pravljenja grešaka u samoopisivanjima postavlja se pitanje u kom smeru se time upravlja budućnost društvenog sistema i odgovarajućih funkcionalnih sistema. Danas se vidi da se u ovom trojstvu kapital, država, obrazovanje nalaze principi ubrzanja i da njihova kumulacija može dovesti do vrlo teških problema u društvenom sistemu i njegovoj okolini. Ovo se više ne može prosto ukinuti kao građansko misaono dobro u nadi da će se obavili kroz eksproprijaciju. Ali, utoliko čovek mora biti otvoreniji za dramatiku u koju se društvo upustilo sa takvim samoopisivanjima; i možda njihovo relativisanje nudi ishodište za kontroli san iju upotrebu. Činjenica da se ovde mora voditi računa o kontingencijama, a i o mogućim razlikama između pojedinačnih funkcionalnih sistema, pokazuje, uostalom, da povezanost izdiferenciranosti nekog funkcionalnog sistema sa pripajanjem operativnih samorferencija i tuđih referencija ne proizlazi sama po sebi iz neke vrste logike sistema. Ostvarivanje zahteva visoko selektivne uslove koji se delom mogu naći u vrsti medijuma, delom u više ili manje aritificijelnoj dodatnoj semantici. Za ovo pronađena rešenja ne pokazuju kao poslednje i regionalno značajne razlike 60. Teorija koja se ovde zastupa može samo da tvrdi: diferenciranje ne može ići mnogo daleko ako se ovaj problem ne može resiti na jedan ili na drugi način. 60 Upor. npr. Kenneth H. F. Dyson, The State Tradition in Western Europe: A Study of an Idea and Institution, Oxford 1980; Jurgen Schriewer, »Pädagogik ein deutsches Syndrom? Universitäre Erziehungswissenschaft im deutsch-französischen Vergleich«, Zeitschrift für Pädagogik 29 (1983), str. 359-389.
619
VIII Za svaku vrstu samoreferencije postavlja se, na ovo smo uzgred uvek iznova ukazivali, problem prekidanja nekog samotautološkog kruga. Cisto upućivanje sopstvana sebe samo mora se obogatiti dodatnim smislom. Krug koji govori o sebi samom i ništa drugo istovremeno regrutuje takav dodatni smisao. On je ekstremni slučaj jedinstva zatvorenosti i otvorenosti - ekstremni slučaj koji se, kada se stvarno dogodi, odmah menja i dolazi u obliku tekuće samoreferencije. Drugim recima: samoreferencijalni sistemi su primorani da razgrade preteklu internu informativnu potrebu i da specifikuju u kojim pogledima mogu da reaguju senzibilno na okolinu i gde mogu sebi dozvoliti indiferentnost. Ova osnovna misao se može dalje razviti pomoću pojma »asimetrizovanja« i njegovih derivata (ekstemalizovanja, finalizovanja, ideologizovanja, hijerarhizovanja, punctuation itd.). Pri tome se radi o objašnjenju forme u kojoj se dodatni smisao regrutuje i prekida tautologija čiste samoreferencije. Ovde se krećemo da bismo ovo još jednom rekli u blizini teorije tipova. Ali, u ovde izabranom načinu posmatranja uvek se radi o internom sistemskom procesu, a ne samo o vrsti i načinu na koji eksterni posmatrač uređuje svoje predstave. »Asimetrizovanje« nam služi kao osnovni pojam. On treba da kaže da sistem bira odnosne tačke za omogućavanje njegovih operacija koje se u ovim operacijama više ne stavljaju pod znak pitanja, već se moraju prihvatiti kao date. Mada takav postulat ima samo funkciju prekidanja interdependencija i omogućavanja operacija pripajanja, sistem isključuje mogućnost (barem: privremeno isključuje, ili za dotične operacije) da pomoću ove funkcije traga za alternativama. Asimetrija se ne obrađuje kao momenat autopoiesis, već kao
semantike varira sa društvenom evolucijom, a ovo važi i za pitanje u kojoj meri odgovarajuće predstave podnose komunikaciju o njihovoj funkciji ili na taj način korodiraju. Vrlo važne mogućnosti se nude u vezi s ireverzibilnošću vremena. Ireverzibilnost vremena po sebi još ne govori da bi postojeće moralo da se prihvati; ali se tako može čitati. Može se ukazati na fakticitet postojećeg i na teškoće njegove promene i ovaj argument se može nadvisiti mitom o posebnoj istorijkoj legitimaciji. Na odgovarajući način važi zabrana venire contra factum proprium kao jedan od najvažnijih zakona interakcije (i prava). Finalizovanja se odnose baš na vremensku dimenziju. Sistem ovde bira svoje operacije u zavisnosti od izgleda budućih stanja - bilo da treba da ih dostigne ili da ih izbegne. Ovde asimetrija ne savladava nepromenljivost prošlog, već neizvesnost budućeg. Upravo zato što se još ne tvrdi šta će biti, može se urediti obilje savremenih operacija na osnovu perspektive u budućnosti. Neizvesnost budućnosti postaje izvesnost da se u sadašnjosti nešto mora uraditi da bi se ona dostigla - ali ovaj zaključak funkcioniše samo ako se pretpostavlja asimetrija i bledi mogućnost da bi se mogli ustanoviti i drugačiji ciljevi. Privilegovane asimetrije se nude i iz predmetne dimenzije. One se priključuju diferenciji okoline i sistema; ili u nešto detaljnijem obliku, razlikovanju kontrolisanih i nekontrolisanih varijabli okoline. Sistem na taj način koristi svoju zavisnost od okoline za uređivanje internih procesa i gubi iz vida da bi kod drugačijih struktura bile date i drugačije zavisnosti od okoline. U dimenziji društva su dugo vremena odgovarajuću funkciju ispunjavale predstave o hijerarhiji. Polazilo se od toga da postoje ličnosti boljeg »kvaliteta« nego što su druge i da ovima pripada prvenstvo. Ova je pretpostavka odgovarala stratifikovanoj izgradnji društva i sa njom je iščezla. Iz toga se, ipak, ne može zaključiti da u dimenziji društva više nema nikakve asimetrije. Hijerarhije su prevedene u područje formalno organizovanih društvenih sistema i tu ponovo ustanovljene kao hijerarhije kompetentnosti. Ali, u novije vreme se razvila prc svega sasvim nova vrsta asimetrizovanja: priznavanje »individuuma« kao konačnog sudije u svim stvarima koje se dešavaju njemu samom u njegovoj 621
privatnoj sferi: njegovo mišljenje, njegovi interesi, njegov zahtev, njegova radost u mnogim slučajevima su poslednja reč od koje će poteći svaki postupak koji se nado vezuje 61 . Jednostavniji društveni sistemi upotrebljavaju takve asimetrije naivno. Oni pretpostavljaju, recimo sa pojmom prirode, poredak stvari koji im unapred daje odnosne tačke. U tome ne vide kontingencije, opcije koje bi mogle da se odvijaju i drugačije. Funkcionalno nužne asimetrije se otkrivaju preko nesumnjivo prihvaćenih samorazumljivosti; i ako neko posumnja, teško je moguće da će se ove sumnje uvesti u komunikaciju. Ko bi to pokušao, morao bi sebe samog da prekori zbog »zablude«. Tek je transformacija tradicionalnog u moderno društvo raščinila ove samorazumljivosti. Tek sada zaključak postaje od ideje o onome čemu služi, univerzalna figura sumnje. To ne znači da se same simetrije mogu ukinuti i da se samoreferencije neelaborirano mogu potvrditi. Problem se sada pre rešava na višem stepenu refleksije preko ideologizovanja: funkcija asimetrizovanja se čini transparentnom i opravdava se kroz njenu funkciju 62 . Ovo preko nauke i ekonomije naročito odgovara ubrzanom trendu razlaganja svih elemenata i svih konačnih izvesnosti i premeštanja plodnosti u nova kombinovanja. Pojam funkcije zamenjuje, kao što je pokazao pre svega Emst Kasirer (Cassirer), pojam supstance 63 , a obe figure koje su vodile pre svega logičko-empirijsko naučno mišljenje, dedukcija i kauzalnost, gube svoj rang temeljne pojmovnosti; postaju pojmovi koje posmatrač koristi da bi razlikama mogao da odredi mesto 64 . Samoreferencijalni sistem mora biti u stanju da sebe samog opaža da bi mogao da se asimetrizuje, jer to zahteva u bilo kom uobličavanju postavljanje neke razlke u odnos prema sebi samoj.
61
Očigledni doživljaj, interes i plaisir su pojmovi sa kojima je u 17. veku počela da se izgrađuje ova semantika zahtevanja i odbijanja; simplomatično je da se ovi pojmovi (za razliku od, recimo, honneur, bienséance, amour, gloire) (cast, pristojnost, ljubav, slava) više ne odnose na slojevitost. 62
U vezi s odgovarajućim pojmom ideologije upor. Niklas Luhmann, »Wahrheit und Ideologie«, u: isti, Soziologische Aufklärung, Bd. 1,4. Aufl., Opladen 1974, str. 54-65. 63 Substanzbegriff und Funktionsbegriff, Berlin 1910. 64
Tako Heinz von Foerster, »Cybernetics of Cybernetics«, u; Klaus Krippendorff (ed.), Communication and Control in Society, New York 1979, str. 5-8.
622
Sve ovo može služili kao pozadina pred kojom još jednom dolazimo do leze da se komunikacija asimetrizuje kao delanje. Društveni sistemi su najprc sistemi komunikacije, ali oni ugrađuju u selektivne sinteze komunikacije tumačenje »te« komunikacije kao delanja i na taj način opisuju sebe same kao sisteme delanja 65 . Ovo primamo samoopisivanje je pretpostavka za sve dalje, na primer, za uračunavanje nekomunikativnog delanja u društvene sisteme i za temporalizovanje odnosa s okolinom po shemi pre delanja/posle delanja. Opšti vremenski/predmetni/društveni uslovi asimetrizovanja su, prema tome, istovremeno uslovi samoopisivanja kao sistema delanja. Pošto ovi uslovi, kako je pokazano, istorijski variraju mora se pretpostaviti da razumevanje delanja zaista istorijiski varira u zavisnosti od evolutivne promenc društvenih struktura. Predlog »fizikalnog« razumevanja delanja u oslanjanju na asimetriju mehanike je pouzdana tačka oslonca za to da stvari stvarno tako stoje. Sa njim je 17/18. vek reagovao na društvene odnose koji su se menjali.
IX Ukoliko se na ovaj način posmatra samoreferencija svih društvenih sistema, to onda ima dalekosežne konsekvence za teoriju planiranja. Ne radi se o prethodnom promišljanju delanja i njegovih posledica, već o planiranju sistema. Takvo planiranje utvrđuje određena buduća obeležja sistema i traži da se ona ostvare. Ali, i ovo je suviše opšti pojam koji zahvata vrlo raznorodna područja problema. Nas interesuje pitanje koje glasi: da li društveni sistem može sebe samog da planira i sa kojim problemima mora računati, ako ovo pokuša. Poznato je da je svako planiranje nedovoljno-, da ne dostiže ciljeve, ili ih ne dostiže u onoj meri koju želi, i da pokreće sporedne posledice na koje nije mislilo. O ovome nemamo ništa novo da dodamo. Specifičan problem .«//w;planiranja društvenih sistema je: da se u sistemu koji se planira opaža planiranje. Kao sve što se
65 Upor. gore, 4. glavu, VIII. To šio smo već lamo govorili o »samoopisivanju« zadirući u samoreferencijalne odnose ovde će se naknadno obrazložili.
623
dešava u sistemu i planiranje može biti proces pored drugih. Kada bi sistem bio samo planiranje, ne bi bilo planiranja; jer, tada ništa ne bi preostalo što bi se moglo planirati. Sistem zbog toga uvek ima slobodan kapacitet da bi mogao da posmatra svoje planiranje; a pošto planiranje diskriminiše, verovatno je da se ovaj kapacitet i koristi. Svako planiranje stvara pogođene - bilo da su oštećeni, bilo da im se sve njihove želje nisu ispunile. Pogođeni će želeti da znaju i želeće da iskoriste slobodne kapacitete komunikacije u sistemu da bi saznali i možda promenili ono što se planira. Sistem zbog toga ne reaguje u slučaju planiranja samo na dostignuta stanja, na uspehe i neuspehe planiranja, već i na samo planiranje. On stvara, kada planira, istovremeno potvrđivanje i otpor. Ovo postaje jasnije kada se razmisli o tome da planiranje može da utvrdi premise za buduće ponašnje, ali ne i samo ovo ponašanje koje u vremenskoj tački planiranja još uopšte nije aktuelno. Ima vremena da se pripremi i reakcija na ono što je isplanirano. Osim toga, planiranje je kao planiranje sistema primorano da se na bilo koji način orijentiše na kompleksnost sistema. Ono mora sebi samom da izradi model sistema po kome se može upravljati; dakle, mora uvesti u sistem pojednostavljenu verziju kompleksnosti sistema 66 . Ova druga kompleksnost, ovo pojednostavljeno drugo izdanje kompleksnosti sistema nastaje tek kroz planiranje. Ona postaje očigledna u toku planiranja; i pošto nijedan sistem ne može načiniti potpuno samoopisivanje, uvek je moguće da se ukaže na aspekte koji nisu uzeti u obzir: previđaju se interesi, ne vodi se računa o mogućim posledicama, rizici se pogrešno procenjuju i pre svega: zapostavljaju se drugi prioriteti i poredak po važnosti. Ovim pitanjima se pre svega uvek iznova bavila politička teorija od kada su posmatrači Francuske revolucije ukazali na užasne poledice planiranja na temelju simplifikovanih premisa 67 . Konzer66 Upor. Roger S. Conant/W. Ross Ashby, »Every Good Regulator of a System Must be a Model of That System«, International Journal of System Science 1 (1970), str. 89-97. 67 Poznat je, pre svega po svojim književnim kvalitetima, Edmund Burke, Reflections on the French Revolution, nav. prema izdanju Everyman’s Library, London 1929. Upor. takode, Ernst Brandes, Über einige bisherige Folgen der französischen Revolution in Rücksicht auf Deutschland, Hannover 1792.
624
vativni kritičari su zahtevali osvrtanje na društvene i političke odnose 68. Liberalna teorija je tražila rešenje u uzajamnom odnosu javnog mnenja, parlamentarne rasprave i obavezujućeg odlučivanja 69 . Danas se pre teži tome da se planiranje i ostvarivanje konsenzusa posmatraju kao različiti zahtevi prema politici koji se na odgovarajući način ukidaju u savlađivanju kompleksnosti, u jednom pogledu, i u legitimnosti, u drugom 70 . Međutim, tada se samo ostvarenje konsenzusa neopaženo umeće u perspektivu planiranja i onda se radi još samo o višedimenzionalnom problemu planiranja. Onda se upravo na ovo ponovo politički reaguje. Ovaj lanac iskustava sa formulacijama iskustava samo potvrđuje šta se može ustanoviti u okviru opšte teorije društvenih sistema: planiranje je najpre određena vrsta izrade samoopisivanja sistema 71. U slučaju planiranja se ovo samoopisivanje orijentiše na budućnost. Upravo ovo uvek otvara i mogućnost da se čovek netipično ponaša, da se drugačije ponaša nego što to predviđa plansko određenje, naime, nešto predviđeno, sa čime mnogi računaju i baš zbog toga ne žele da mu podilaze, da ga bojkotuju ili da iz toga izvlače samo profit. Planiranje se dalje može shvatiti kao »exten68 Berk je, na primer, u pogledu velike kompleksnosti društvenih odnosa (»the objects of society are of the greatest possible complexity«, a.a.O., str. 59) video specifične teškoće svakog planiranja u tome što se novine ne mogu prosto uvesti, već da se, pošto se ne može sve odjednom promeniti, moraju povezati s postojećim (»at once to preserve and to reform...« a.a.O., str. 164). 69 Videti, kao osvrt, Carl Schmitt, Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 2. Aufl., München 1926. 70 Upor. u vezi s tim i s pitanjem uzajamnih odnosa, Fritz W. Scharpf, »Planung als politischer Prozeß«, Die Verwaltung 4 (1971), str. 1-30. 71 Postavši skromniji, čovek danas ponekad već u tome vidi specifičan smisao planiranja: »Planing in organizations has many virtues, but a plan can often be more effective as an interpretation of past decisions than as a program for future ones. It can be used as a part of the efforts of the organization to develop a new consistent theory of itself that incorporates the mix of recent actions into a moderately comprehensive structure of goals...« (»Planiranje u organizaciji ima mnoge vrline, ali plan često može biti delotvorniji kao tumačenje prošlih nego kao program budućih odluka. Može se iskoristiti kao deo napora organizacije da razvije novu doslednu teoriju o sebi koja uključuje mešavinu nedavnih delanja u skromno razumljivu strukturu ciljeva...«) (James G. March/Johan P. Olsen, Ambiguity and Choice in Organizations, Bergen 1976, str. 80). Upor. i William K. Hall, »Strategie Planing Models: Are Top Managers Really Finding Them Useful?«, Journal of Business Policy 3 (1973), str. 33-42.
Društveni sistemi
625
sion of choice« 12 (»proširivanje izbora«); ali pri tom se mora misliti i na porast kompleksnosti koji se time izaziva, i na to da se »extension of choice« ne dešava samo kod onih koji su za to previđeni od planera, već i, i pre svega, kod onih koji su planiranjem ometeni. Sistem koji se orijentiše na svoju vlastitu kompleksnost i traži da se ona shvati kao kompleksnost, označavamo kao hiperkompleksan; jer već i sam pokušaj stvara, pošto se mora desiti u sistemu i utvrditi kao samoopisivanje, više od sebe samog. On stvara nepredviđene mogućnosti reakcije. Planiranje sistema nužno stvara hiperkompleksnost. Planiranje koje ovo shvata pokušaće da i to još uvrsti u planiranje, to znači: da planira sebe i svoje efekte. Tako planiranje budžeta proizvodi preterana prijavljivanja potreba i to planer može uzeti u obzir. Ali, za refleksivno planiranje planiranja važi opet isto što i za planiranje apsolutno: i ono može da se opaža i otuda vodi, sa svoje strane, ka mogućnostima da reaguje na vlastito opažanje planiranja, ali da ne reaguje tako kao što je bilo planirano. Pošto se ova diferencija planiranja i opažanja planiranja ne može eliminisati, ma koliko planer priželjkivao »invisible hand« (»nevidljivu ruku«), za ovu diferenciju i za napetosti koje ona proizvodi ne može se u sistemu dati tačka ujednačavanja. Svaki napor da se izjednači izlaže sebe samog posmatranju. Ko želi da nastupi kao zagovornik i predstavnik sistema mora ovo da radi u sistemu, jer se drugačije ne može uključiti u komunikaciju sistema i njenu samoreferencijalnu cirkulaciju. I utoliko, dakle, važi dvostruka kontingencija. U hiperkompleksnom sistemu se, prema tome, i predstavljanje sistema u sistemu shvata kao kontingentno. Ono mora, ako se i ukoliko se drugačija budućnost sagledava, napustiti nesumnjivu sigurnost samoopažanja koje je bez kriterijuma. Samoopažanje kao planiranje vodi ka samoopisivanju i tako samo postaje opažljivo. Svi čvrsti temelji se prema tome moraju napustiti, moraju se povremeno izgraditi kao dovoljan konsenzus; a i konsenzus podleže istom zakonu opažljivosti. Znači li to sada da racionalnost više nije moguća? Ili to znači da se o racionalnosti mora drugačije misliti nego do sada?
72 Tako F. E. Emery/E. L. Trist, Towards a Social Ecology: Contextual Appreciation of the Future in the Present, London 1973, str. 8 i dalje.
626
X Racionalnost se ne može izvesti iz samoreferencije. Samoreferencija je uslov za povećavanje, za povećavanje mogućnosti ograničavanja, za izgradnju poretka kroz redukciju kompleksnosti. Povremeno je ovaj uvid u obliku prirodnog samoljublja, u obliku uma koji se sam od sebe utemeljuje ili u obliku volje za moć, dakle, u antropološkim pakovanjima, dolazio na mesto principa racionalnosti. Ovo se danas može posmatrati kao specifično evropski gest koji pokušava da nadoknadi raspad semantike racionalnosti koji teče paralelno. U pogledu problematičnih posledica povećanja htenja čovek bi radije ostavio otvorenim konačni sud o racionalnosti. I razdvajanje samoreferencije i racionalnog suda koje se time traži ima svoju tradiciju. Po svojoj tipici, i najpre se odnoseći na vezu samoljublja i morala, ona nastaje upravo u 18. veku. Ona traži umetanje vremenskog momenta. Samoljublje je prirodno dobro, ali je po svojim posledicama moralno pozitivan ili negativan kvalitet 73 . To vodi do tvrdnje da samoreferencija, već prema uslovima i dejstvima njene prakse, može biti racionalna i iracionalna (ili manje ili više racionalna). Time je, ma kako se pojam racionalnosti odredio, razbijena staroevropska tradicija koja je svet smatrala savršenim i racionalnost pretpostavljala kao kontinuum sveta. Ovaj kontinuum racionalnosti (kome su, naravno, apsolutno pripadali korupcija, gresi, pogrešni rezultati, zablude itd.) od 17. veka puca na različite načine. Najpre, i pre svega, u vezi sa Dekartom usled subjektivizovanja racionalnosti; onda, od 19. veka, sve više usled različitih razlikovanja pomoću kojih se problem racionalnosti binarizuje, dakle usled diskontinuiranja diskontinuiteta. Sud o racionalnosti sc, na primer, premešta iz principa u pravcu istorijskog procesa koji se onda opisuje kao napredak. Shematizuje se kao racionalno/iracionalno. Suštinsko se premešta u predeo stvari koji racionalnost ne može dosegnuti: u materiju, u ode-
73 Ruso je ovde najpoznatiji aulor; radi sc, međutim, o uvidu koji je u njegovo vreme vrlo rasprostranjen i koji se javlja sa generalizovanjem pitanja o koristi, dakle, sa raspadom specifičnog morala plemstva.
627
lo, u amoralnost volje za moć. Ili se o racionalnosti misli još samo kao o racionalnosti delanja, kao o ostrvu u moru razbesnelih iracionalnosti i potom se ova racionalnost ruinira na temelju tačnije analize procesa odlučivanja. Ili se čovek manje interesuje za racionalnost nego za štete koje ona izaziva, za heterogenost ciljeva ili za loše posledice ispravnih delanja. Iz svega ovoga proizlazi danas čvrsto uverenje da faktično nije već racionalno i da se tek mora dovesti do racionalnosti (što dovodi do toga da se može posumnjati da ovaj proces racionalizovartja sada može biti racionalan). U pregledu se ova transformacija semantike racionalnosti pojavljuje kao slom. Čini se da naročitim ambivalentnostima društvene samorefleksije pripada činjenica da se savremeno društvo u posebnoj meri smatra racionalnim i da ruinira semantiku koja se u vezi s tim uzima u obzir. Ono što preostaje jeste formalna osobitost koja se nalazi u pojmu racionalnosti i ni u jednom drugom pojmu: pojam racionalnosti mora pretpostaviti sebe samog, on se mora racionalno izgraditi, dok na primer, pojam toplote ne mora biti topao, pojam energije se ne mora energično izgraditi ili upotrebiti. Da li je ova anomalija značajna? Ona je u najmanju ruku preživela. Da li je racionalnost po tome pojam za samoreferenciju pojma? I da li se u tome nalaze šanse za ponovno formulisanje ideje koja se pri prepravci stratifikovanog u funkcionalno diferenciranje morala promeniti i koja još nije pronašla svoju odgovarajuću formu za današnje društvo? Ova se pitanja moraju posebno istražiti. Mi ih preskačemo i postavljamo pitanje: ako bi ovo bilo tako, koje bi to konsekvence imalo u kontekstu ovde formulisane teorije samoreferencijalnih sistema? Samoreferencija pojma diferencije jeste jedinstvo diferencije. Društveni sistemi ne mogu da komuniciraju samo u svojoj okolini, oni takođe mogu da primene svoju diferenciju u odnosu na okolinu (na primer, predstavu svojih granica ili posebna konstitucionalna obeležja svojih elemenata) u internoj komunikaciji. Oni su, drugačije rečeno, u stanju da ponovo u sistem uvedu diferenciju sistem/okolina i pomoću nje da informativno izvedu procese samoopažanja, samoopisivanja i refleksije. Samo time još nije zaslužen naslov racionalnosti. Samoreferencija sama, rekli
628
V
smo, još nije racionalna. Racionalnost je data tek ako se pojam diferencije upotrebljava samoreferencijalno, tj. ako se promišlja na jedinstvu diferencije. Napredovanje racionalnosti govori, prema tome, da se orijentacije na diferencije kontrolišu na njihovim pojmovnim samoreferencijama i da se iz toga izvlače posledice koje nastaju 74 . Ovo za sisteme znači da se oni sami određuju preko svoje diferencije od okoline i ovoj diferenciji u sebi samima moraju podariti operativno značenje, informativnu vrednost, vrednost pripajanja. Posmatrano teorijsko-istorijski ovaj uvid, i koncept racionalnosti koji iz njega proističe, je konsekvenca u uvodu izložene promene paradigme: prevođenja teorije sistem/okolina u teoriju samoreferencijalnih sistema. U prilogu treba tačno odrediti pojam okoline, koji tek objašnjava problem racionalnosti. Okolinu ne treba shvatiti kao obuhvatniji sistem (mada za mnoge sisteme mogu biti dati obimniji sistemi, za interakcije na primer društva, koji dalekosežno unapred strukturišu uslove racionalnosti). Okolina je horizont sveta koji korespondira unutrašnjem horizontu. Otuda se racionalnost nekog sistema ne može objasniti preko odnosa sa nadređenim, obimnijim sistemom 75 . Ovo bi samo vodilo u paradoks, koji je poznat od Paskala, da se racionalnost obimnijeg sistema, sa svoje strane, može shvatiti samo ako se uzmu u obzir delovi ovog sistema. Mi vraćamo ovaj paradoks na čisti oblik sa74 Na ovom mestu čitaoca može da iznenadi blizina dijalektičkih figura. Zbog toga je potrebno da se napomene da se argumentacija teksta ne obazire ni na pojam kretanja niti potvrđuje prelaze u obliku negacije, potpuno zanemarujući pitanje da li prelazi (makar u Hegelovoj teoriji) povremeno ne impliciraju celokupnu teoriju. Racionalnost se ovde ne shvata (a isto važi i za rezultate promišljanja kapitala/države/obrazovanja koje smo obradili u odeljku VII) kao teleologija dijalektičkog procesa, već kao neverovatnost koja je provocirana samoreferencijom. 75
Teoretičari sistema često argumentišu u okviru ove pretpostavke - tako npr. kada Russell L. Ackoff, Redesigning the Future: A Systems Approach to Societal Problems, New York 1974, str. 54 i dalje, govori o »environmentalization « (»okolišavanju«) kao o »process of putting into a systems mind its relationship to the whole of which it is a part« (»procesu uključivanja u sistemsko mišljenje njegovog odnosa prema celini čiji je on deo«), Upor. takode, George J. Klir, An Approach to General Theory, New York 1969, str. 47 i dalje. Kritično o ovoj predstavi da racionalnost treba dostići preko upućivanja na subsistem, Alessandro Pizzomo, »L’incomplétude des systèmes«, Connexions 9 (1974), str. 33-64; 10 (1974), str. 5-26.
629
moreferencije i zbog toga vidimo racionalnost kao obnavljanje diferencije u diferentnom, kao ugradnju otvorene diferencije sistem/okolina u sistem koji sam sebe određuje preko ove diferencije. I problematika planiranja (odeljak IX) vidi se u drugom svetlu pod ovim uglom gledanja. Planer se nikada neće sasvim složiti sa svojim posmatračima o poretku po rangu vrednosti ciljeva, o mogućim posledicama, prihvatljivim rizicima itd. Već činjenica da mora da utvrdi svoje planove i da ih izloži posmatranju dovodi ga u nepovoljnu situaciju. Ni racionalnost delanja ni racionalnost vrednosti ne nudi pod takvim okolnostima šansu za zajedničku racionalnost. Međutim, može se istovremeno predstaviti neka vrsta konvergencije, ako oboje, planer i posmatrač, upotrebljavaju diferenciju sistem/okolina kao shemu za dobijanje informacija. Time nisu uklonjene divergencije vrednosti i sukobi interesa; ali racionalnost se za vlastitu poziciju može tražiti samo ako se uzima u obzir da se u planiranom sistemu mora ponovo intemalizovati njegov odnos sa okolinom. Prevede li se ova ideja na uzročno-teorijski jezik, onda ona kaže da sistem kontroliše svoja delovanja na okolinu na povratnim delovanjima na njemu samom ako želi da se ponaša racionalno. Sistem koji raspolaže svojom okolinom, u krajnjem efektu raspolaže i sobom samim 76 . Okolina svakako apsorbuje bezbrojna dejstvovanja, a da ih sistem iz kojih ona proizlaze ponovo ne uključuje u kauzalni neksus. Bez ovog učinka apsorbovanja za sistem ne bi imalo mnogo smisla da razlikuje sistem i okolinu. To pokazuje da refleksija o jedinstvu diferencije ne sme anulirati prednosti diferencije, već ih mora uračunati i mora biti u stanju da ih u obliku selekcije iskoristi. Dakle, već prema kapacitetima sistema postoje manje ili više problematična ishodišta za zahteve za racionalnošću. Tek novovremeno društvo za njih stvara zaista teške uslove racionalnosti. To može objasniti da tek u njemu semantika racionalnosti dospeva pod pritisak zahteva i raspada se.
76 Upor. Anthony Wilden, System and Structure: Essay in Communication and Exchange, London 1972, str. 207: »The system which disposes of its environment disposes of itself«. U vezi s problemima koji odavde proizlaze za klasičnu teoriju sistema, upor., takođe, Erie Trist, »The Environment and System-Response Capability«, Futures 12 (1980), str. 113-127.
630
Ovo se može pokazati jasnije ako se vratimo na tezu izloženu u Desetoj glavi, po kojoj se u toku društvene evolucije zaoštrava diferencija interakcionih sistema i društvenih sistema. Ovo diferenciranje čini obe vrste sistema sposobnijim za delanje i na taj način u njihovoj racionalnosti problematičnijim nego ranije. Posledica je da se zahtevi za racionalnošću manje ili više pomeraju na organizovane društvene sisteme koji zauzimaju visoko selektivnu i bolje kontrolisanu međupoziciju. Interakcioni sistemi teško da imaju oštra povratna dejstvovanja na njihovu prirodnu okolinu koja ih ugrožava. Oni su ugroženi utoliko više time što utiču na psihičku spremnost učesnika da interakciju nastavi ili prekine. U ovom sektoru njihove okoline oni imaju koncentrisano važan fokus svoje racionalnosti. Otuda se sa sve većim oslobađanjem od lične interakcije iz društveno-strukturisanih veza pomera i motiv za uređivanjem na pitanje prijatnosti, complaisance (ljubaznosti), oslobađanja od smetnji u interackiji njenih učesnika. To se u 17. i 18. veku uobličava kroz teoriju društvene konverzacije 77 . Pri tome je psihološko rafinisanje istovremeno bilo uslov i osnov za ponovno ukidaje ovog oblika racionalnosti. Ovo nije podnosilo stvarni uvid u temelje psihičkog, u njihovo područje glavne okoline 78. Kada se danas govori o »komunikativnom razumevanju« u smislu principa racionalnosti, onda je to sa svesnim stavljanjem u zagrade psihičkih pitanja 79; time se, dakle, postavljaju premise koje su se pre svega odricale od toga da uopšte postave problem racionalnosti u ovde zamišljenom smislu. Drugačije je ishodište racionalnosti koje je dostignuto u sistemu savremenog društava i njegove okoline. Spremnost za nastavljanje ovde nije problem pošto svaka komunikacija reprodu77 Upor. dalja izlaganja kod, Christoph Strosetzki, Konversation: Ein Kapitel gesellschaftlicher und literarischer Pragmatik im Frankreich des 18. Jahrhunderts, Frankfurt 1978; Niklas Luhmann, »Interaktion in Oberschichten: Zur Transformation ihrer Semantik im 17. und 18. Jahrhundert«, u: isti, Gesellschaftsstruktur und Semantik, Bd. 1, Frankfurt 1980, str. 72-161. 78 Izuzetak treba dopustiti literaturi o Ijubavi koja se upravo zbog toga pomirila u pogledu kontrole racionalnosti. 79 Upor., za ono vrcine sveobuhvatni preled, Jürgen Habermas, Theorie des Kommunikativen Handelns, 2 Bde., Frankfurt 1981.
631
kuje društvo. Društvu se ne može umaći. Utoliko važnije postaje pitanje kako dejstvovanja društva na njegovu okolinu povratno deluju na društvo. Ovde je kroz funkcionalno diferenciranje društvenog sistema dostignuto snažno povećanje intenziteta. Medijumi nekog funkcionalnog sistema, pre svega naučna istina i novac, imaju u odnosu na sve prirodne (samoizrasle) fizičke, hemijske, organske i humane odnose pokretačko dejstvo koje prekida date interdependencije i time oslobađa uzročnosti koje se sa ograničenim potencijalom planiranja i ponovnog kombinovanja odgovarajućih sistema ne bi mogle kontrolisati. Sve se više ugrožava rasterećenje koje je društvo kroz evoluciju steklo u odnosu prema uvek već odmerenoj okolini. Ovo naročito važi zbog toga što ponovne kombinacije (novi proizvodi, nove kombinacije delanja u organizacijama) nisu usmerene, recimo, na obnavljanje razorenih stabilnosti okoline, već na novu dobit od kombinatoričkih mogućnosti. Dodajemo da školsko vaspitanje uobličava kod ogromnog (i najvažnijeg) broja ljudi tokom mnogih i važnih godina života kognicije i motivacije, dakle, u visokom stepenu deformiše okolinu društva, a da pri tom nije bilo nameravano ili čak planirano kako će se to odnositi na društvo. Planovi obrazovanja su više ili manje jasno podešeni na radne sposobnosti, ali svakako ne pružaju dovoljnu zaštitu od posledica. A tek se u samoopisivanjima sistema vaspitanja kao sistema obrazovanja ne nalazi ništa što bi ovaj problem makar moglo da obuhvati. Slično kao u sektorima proizvodnje i organizacije materijalnih i humanih artefakata, teži se samo specifičnim promenama kombinacija uz zanemarivanje onih kauzaliteta koji se oslobađaju kroz za to neophodne procese razlaganja (misli se samo na specifične pritiske interakcionog sistema školskog razreda) 80 . Naravno, na taj način se kasnije nastale interdependencije i prekidanja interde80
Tema «skrivenog nastavnog plana« skrenula je, doduše, pažnju na latentnost delovanja strukture, ali je do sada vodila ka suviše optimističkim procenama usaglašavanja sa strukturama savremenog društva. IJpor. naročito, Robert Dreeben, Was wir in der Schule lernen, prevod na nemački, Frankfurt 1980. Jadikovanja zbog stresa od škole, fasciniranosti koja potiče iz bića cenzure, strogo vođenje poređenja i pre svega usporavanje sazrevanja jesu simptomi koji bi se značajno mogli poklapati. I u svakom slučaju, izazivanje dejstvovanja i efekata stoji u specifičnom kontrastu prema svemu što pedagozi traže da se postigne ili spreči.
632
pendencije razlažu i samo delimično ponovo kombinuju. Ovo ima kao posledicu povratno delovanje na društvo. »La désorganisation de la nature pose le problème de l’organisation de la société«8I (»Dezorganizacija prirode postavlja problem organizacije društva«). Društvena racionalnost bi sada zahtevala da se preko društva pokrenuti problemi okoline, ukoliko se povratno tiču društva, precrtaju u društveni sistem, tj. uvedu u društveni proces komunikacije. Ovo se može dogoditi u pojedinačnim funkcionalnim sistemima u ograničenom obimu - tako ako lekari ponovo uoče boIcsti koje su sami prouzrokovali. Ipak je tipično da funkcionalni sistem preko okoline opterećuje druge funkcionalne sisteme. Međutim, pre svega nedostaje društveni sistem, za opažanje interdepcndencija okoline. Takav ne može postojati pri funkcionalnom diferenciranju; jer, to bi značilo da se samo društvo još jednom pojavljuje u društvu. Princip diferenciranja modernog društva čini neodložnijim pitanje racionalnosti - i istovremeno nerešivijim. Svako posezanje za tradicionalnim semantikama racionalnosti otkazuje u ovoj situaciji. Neki zahtevaju na to suviše nadležnosti politike, drugi žele da se isključi. Oba nisu moguća. Zaista ostaje samo mogućnost da se problem formuliše sa potrebnom oštrinom, da se poboljšaju funkcionalne sistemski-specifične orijentacije okoline i da se interna društvena povratna opterećenja i pomeranja problema snabdeju sa više transparentnosti i mogućnosti kontrole. Problemi ove vrste se ovde ne mogu do kraja raspraviti, pa ni smisaono raspravljati. Oni se moraju ostaviti analizi društva. Ovde su samo navedeni da bi razjasnili šta bi to značilo ako bi se moderno društvo pitalo o svojoj racionalnosti. Skica problema racionalnosti ne govori da bi društvo moralo da reši probleme ovog formata kako bi osiguralo svoj opstanak. Za opstanak je dovoljna evolucija. Ne odgovara ni mnogo korišćeni pojam krize. On sugeriše vremensku neodložnost dubokih promena strukture, a to se u svakom slučaju ne može zasnovati samo na očiglednim deficitima racionalnosti. Pojam racionalnosti formuliše samo najzahtevniju perspektivu samorefleksije sistema. On ne podrazumeva 81
Morin, a.a.O, tom 2 (1980), str. 92.
633
normu, ni vrednost, ni ideju koja hi se postavila nasuprot realnom sistemu (što onda pretpostavlja nekog ko kaže da bi bilo razumno da se prema njemu uskladi). Označava samo završnu tačku logike samoreferencijalnih sistema. Ako se uvede u sistem kao odnosna tačka samoopažanja, postaje na čudan način ambivalentan: služi kao stanovište kritike svih selekcija i kao mera vlastite neverovatnosti.
634
Dvanaesta glava
KONSEKVENCE ZA TEORIJU SAZNANJA
I Kod radova u okviru sitema nauke s pravom se pretpostalja opisivanje valjanih operacija, pretpostavlja se teorija saznanja. Sistem mora, kao i svaki drugi, da bude u stanju da svoje elemente (ovde dobit u saznanju) odredi i da ih pridoda sebi samom. Najkasnije od 18. veka ovaj se zadatak vidi kao predmet posebne teorije refleksije, teorije sistema u sistemu. Niko, pa ni filozofija, ne treba da kaže nauci pod kojim uslovima treba da obrađuje smisao kao saznanje ili čak kao dobit u saznanju. I u ovom pogledu je nauka autonomna; moglo bi se reći: autonomna u svetu i naročito autonomna u društvu. Ona sama donosi svoje zakone; i to nikako (kao što se uvek iznova strahovalo) proizvoljno, već uzimajući u obzir sva poznavanja stvari i sva ograničenja koja čovek mora prihvatiti ako pokušava da izradi neko samoopisivanje. Zastupnici struke teorije nauke nastupaju uvek kao zakonodavci. Međutim, čovek se može utešiti: oni su izabrani i mogu se opozvati ako se izgradi dovoljno širok konsenzus protiv. U momentu prihvatanja odnos između teorije nauke i nauke se, istina, čini asimetričan, ali je to samo zbog organičenosti posmatranja. Već se konsekvenca, đa se pre započinjanja istraživanja čovek mora prvo naučno-teorijski obavestiti, generalno odbija. A naučno-istorijski posmatrano, teorija nauke je u svakom slučaju kasni proizvod nauke-u-preduzeću. Teorije refleksije nisu samo 635
teorije koje samoreferenciju reflektuju kao identitet sistema; one su same takođe momenat samoreferencijalne autopoiesis. One se same bave onim što opisuju. Pogledaju li se noviji razvoji teorije saznanja uočava se pre svega odbijanje transcendentalno-teorijskih pokušaja utemeljenja i povratak naturalnim epistemologijama 1 . To dovodi do značajnih promena u uobičajenim saznajno-teorijskim i metodološkim pitanjima 2. Zaista nezavisno počinje da se shvata da samoreferencija nije osobenost svesti, već se odigrava u svetu iskustva 3 . Za naturalizovanu epistemologiju ne može onda da bude iznenađujuće ako se sudari sa svojom sopstvenom samoreferencijom. Ona se tome već prepustila, ukoliko se shvata kao nauka o pirodnim procesima; i tačno po tome se razlikuju kao /msrtranscendentalne od /^transcendentalnih teorija saznanja one teorije koje su kao temelj saznanja znale da navedu samo common sense, odnosno, naviku asociranja ili izvesnost predstavljanja. Međutim, sa svim ovim se još nije objasnilo na koji način saznanje tako premešteno u svet ispunjava svoj zadatak; a naročito nije objašnjeno kako teorija saznanja može da kontroliše da li ispunajva ili ne svoj zadatak. Kao refleksivna teorija naučnog sistema, teorija saznanja prvenstveno treba da se bavi odnosom saznanja i predmeta, to znači odnosom saznanja prema stvarnosti. Na ovom mestu bi čista samoreferencija značila: stvarno je ono što saznanje označava kao stvarno. Ovo je obaveštenje uvek bilo, a i danas je, nezadovoljavajuće. Međutim, krug se ne sme izbegavati, on se mora kroz kondicioniranja prekinuti. To je funkcija uz-
1
Formulacija kod Willard van O. Quine, »Epistemology Naturalized«, u: t isti, Ontological Relativity and Other Essays, New York 1969, str. 69-90. Tendencija se u velikoj meri može potkrepiti. 2 Ovo se posebno dobro vidi kod, Donald T. Campbell, »Natural Selection as an Epistemological Model«, u: Raoul Naroll/Ronald Cohen (ed .), A Handbook of Method in Cultural Anthropology, Garden City N. Y. 1970, str. 51-85. Jedan primer je i važnost metodskog principa »convergent confirmation« i time funkcionalne ekvivalentnosti. Upor. vezi s tim, 1. glavu, napomenu 120. 3
To zaci »basically experimential« na primer kod, Roger E. Cavallo, The Role of Systems Methodology in Social Science Research, Boston 1979, str. 20. Kod Quine a.a.O., str. 75 i si., 83 i si. se jasno ističe veza između »naturalizovanja« epistemologije i prihvatanja cirkularnosti, ali nedostaje uvid da je stvarnost i nezavisno od saznanja cirkulamo strukturisana.
636
roka. Oni transformišu circulus vitiosus, ali samo u beskonačnom regresu pošto se sada čovek mora pitati o uzrocima uzroka. Otuda se beskonačni regres snabdeva aproksimativnim nadama koje su konačno povratno osigurane u kompleksnosti koja funkcioniše. Ako se razlozi ponovo utemeljuju, a svaka se etapa drži otvorenom za kritiku i spremnom za reviziju, postaje sve neverovatnije da bi se takva građevina mogla sagraditi bez odnosa sa stvarnošću. Cirkulamost nije eliminisana, ona je upotrebljavana, razvijena, raztautologizovana. Bez ovog bazalnog samoodnošenja svako bi se saznanje skrhalo. Samo uz njegovu pomoć se može izgraditi struktura osetljiva na okolinu, koja pribavlja informacije za ono što nauka naziva stvarnost (predmeti, objekti itd.). Saznajno-teorijska semantika 18. veka odbila je, u momentu nastanka ovog stanja stvari, da ga prihvati. Razumljivo! Bilo je novo. Nakon visoko riskantnog odbijanja svakog religioznog ili metafizički-kosmičkog ustanovljavanja saznanja nije se mogao odmah načiniti sledeći korak i napustiti svaka misao o konačno pouzdanom spoljašnjem utemeljenju. Čovek je mogao da ide u susret ovom koraku što je više moguće i premestio je u svest ono što je imalo funkciju spoljašnjeg utemeljenja. Zato je svest morala da se shvati kao »transcendentalno« stanje stvari koje proizlazi iz empirijskih činjenica, kao »subjekt« sveta. Tako je samoreferencija svesti, nazvana subjekt, istovremeno mogla da se zahteva kao izvor saznanja i kao izvor saznanja uslova saznanja. Ravan kontrolisanih uslova, koja više nije bila raspoloživa u procesu saznanja, učinjena je zamislivom i istovremeno se tražilo od svakoga ko je želeo da učestvuje u saznanju da je shvati u sebi samom kao nepobitnu izvesnost. Genijalan, vrlo uspešan, značajan kompromis između ustupka i odbijanja samoreferencije. A priori u funkciji zasnivanja kao da to nije već u sebi samom protivrečnost. Predanje je očuvalo ovu misao, iskoristilo je i ponovo oživelo. Ako se problem prihvati ozbiljno kao što se postavlja, ona se zaista ne može prevazići. Ali, smanjenje verovatnoće nezadrživo napreduje. Danas se stvarno teško može pronaći neko ko misli autentično tako. Onaj ko zastupa transcendentalno mišljenje - a to se, naravno, može kada se pišu knjige ili izlažu referati na kongresima - istorijski ovo utemeljuje na teoriji znanja: na Kantu. 637
Od Njutna su se radikalno promenile nauka i tipika premisa istraživanja. Već snažna akumulacija ima veliku težinu kao i povećavanje sveta u celini i pojedinačno. Odricanje od svih krajnjih elemenata i od svih istorijski nepromenljivih zakonitosti izaziva promenu mentaliteta čije se prodiranje u naučnu teoriju ističe. Zaista se mora priznati da su atomi, pa čak i subatomski elementi, visoko složeni sistemi koji svoje nastajanje zahvaljuju ekstremno neverovatnim slučajnostima. Time pojmovi kao emergencija, samoreferencija, entropija/negentropija dobijaju preimućstvo koje se mora nagraditi i u naučnoj teoriji, pošto se istovremeno odnose na genezu sistema i na genezu mogućnosti opažanja. Konsekvenca je: održavanje diskriminacije (u smislu operativnog uvođenja i korišćenja diferencije) osnovnog obrasca i posmatranje unutrašnjeg delanja i opažanja kao varijanti ovog osnovnog obrasca ukoliko se sa njim nisu identifikovali. Druga linija razvoja ima slične efekte. U specifičnosti univerzalističkih teorija spada i to da se one same ponovo događaju u njihovom predmetnom području - makar to bilo samo neko slanje stvari između ostalih. Da fizičar upražnjava fiziku (zajedno sa uslovima i granicama od kojih to zavisi), takođe je obrazac fizike 4 . Tako bi fizičari morali da konstatuju daje već fizički svet nastao »in order to see itself« (»da bi video sebe«) 5 . Izvući konsekvence za hemijske, biološke, psihičke i društvene procese neće biti teško i biće vrlo ubedljive. Konsekvenca je: sve asimetrije koje se po4 Prema tome i za prirodne nauke treba konstatovati da uobičajene teorije nauke ne odgovaraju epistemološkim problemima univerzalnih teorija. Upor., u vezi s tim, C. A. Hooker, »On Global Theories«, Philosophy of Science 42 (1979), str. 162-179. 5
Fizičari i logičari! Citat potiče od George Spencer Brown, Laws of Form, 2. izd. New York 1972, str. 105. Na epistemološke konsekvence naročito je ukazivao Hajnc fon Ferster (Heinz von Foerster). Upor. npr. »Notes pour une épistémologie des objets vivantes«, u: Edgar Morin/Massimo Piatelli-Palmarini (ed.), L’unité de l'homme, Paris 1974, str. 401^17; isti, »Kybernetik einer Erkenntnistheorie«, u; Wolf D. Keidel/Wolfgang Handler/Manfred Spreng (Hrsg.), Kybernetik und Bionik, Berichtswerk über den 5. Kongress der Deutschen Gesellschaft für Kybernetik, Nürnberg 1973, München 1974, str. 27—46; isti, »The Courious Behavior of Complex Systems: Lessons from Biology«, u: Harold A. Linstone/W. H. Clive Simmonds (ed.), Futures Research: New Directions, Reading Mass. 1977, str. 104-113. Ova je tema prisutna i kod Gerhard Roth/Helmut Schwegler (ed.), Selforganizing Systems: An Interdisciplinary Approach, Frankfurt 1981.
638
stavljaju u temelj doživljaja i delanja, uključene su u fungiranje samoreferencijalnog kruga - takoreći kao veštačke prave linije koje se iz praktičnih razloga obrađuju kao konačne. To važi za dedukciju, to važi za kauzalnost. Međutim, ispravljanje, asimetrizovanje, eksternalizovanje i, ako se tako sme reći, apriorizovanje su, sa svoje strane, ma kako bili prerušeni (kako se ne bi pojavili!), samorefercncijalni procesi kao iskazi o prirodi ili o svesti. Sve »regulativne ideje« otuda ostaju projekcije; važe samo tako što izgleda da važe i to zato što su potrebne kao rešenje u nevolji. Ono što važi za fizički svet i za fizičare, naročito važi, i sa velikom povezanošću, za komunikaciju. Sama teorija komunikacije nije ništa drugo do upućivanje na komunikaciju, a kao upućivanje mora biti komunikativna. Dakle, ona se mora predvideti, u svakom slučaju se mora osvrtati oko sebe: ona ne može da tvrdi o svom predmetu ono što nije spremna da prihvati kao iskaz o sebi samoj. Na taj način i »epistemološko učenje« i razvoj naučne teorije postaju samoreferencijalni procesi. Čini se daje sada ceiokupno istraživanje potpuno prožeto samoreferencijama koje se odnose na različita polja. Onaj ko razvija teorije o »tom« sopstvu, razvija teorije i o »svom« sopstvu 6. Ko otkriva da posmatrač i akter primenjuju različite principe atribucije 7, mora doživeti šok kada primeti da je upravo ovo saznanje želeo da osloni na vlastito opažanje delanja drugih. Ako se zna da svi sudovi počivaju na unapred utvrđenim kategorizacijama, dakle, na prethodnim sudovima, istraživanje prethodnih sudova se mora shvatiti kao istraživanje sebe samog; ono se dešava sa njegovim sopstvenim prethodnim sudovima (ili predrasudama?) u njegovom sopstvenom predmetnom području; ono može, i mora, na sebi samom testirati granice između normalnih i kritizerskh (prosvetiteljskih, terapeutskih) predrasuda. Ko ideologije drugih dovodi nazad na interesne situacije i društvena stanovišta, mora svoju teoriju da partikularizuje ili daje primeni i na sebi samom 8. Sam istorizam
6
O tome Ray Holland, Self in Social Context, New York 1977.
7
Upor. Edward E. Jones/Richard E. Nisbett, »The Actor and the Observer: Divergent Perceptions of the Causes of Behavior«, u: Edward E. Jones et al.. Attribution: Perceiving the Causes of Behavior, Morristown N. J. 1971, str. 79-94. 8 Ovde može da začudi formula ekskulpacije za intelektualce koju je predložio Karl Mannheim: slobodno-lebdeća inteligencija (što znači: misliti sebe samog nezavisno od povezanosti).
639
je istorijski pojam i mogao bi da važi kao pojam za izbegavanje »post-histoire«. Istraživanje sistema je i samo sistem; ono čak ne bi moglo da formuliše svoj osnovni pojam tako da i samo ne potpadne pod njega 9 . Ista konsekvenca nastaje i za teoriju simbolički generalizovanih medija komunikacije; ako hoće da utvrdi istinu (zbog njene vlastite istine) morala bi da donese kućni zakon koji legitimiše protivrečnot u odnosu na osnovni pojmovni stav, jer se pojmovna obeležja ostvaruju po sebi. Teorija evolucije je onda i sama proizvod evolucije, teorija delanja se nikada ne bi mogla ostvariti bez delanja i tako dalje. Krugovi ove vrste služe tradicionalnim teorijama saznanja kao osnova za sumnju u falsifikovanje, ako ne i proizvoljnost iskaza. Obistinjuje se suprotnost. Oni se nameću. Ne mogu se izbeći. Covek ih može zaoštriti u vidu paradoksa i tako ih ostaviti 10 . Ali, oni se mogu ugraditi i u samu naučnu teoriju jer sadrže tačna upućivanja na samokontrolu. Teorije moraju uvek da budu, to je minimalni zahtev, tako formulisane da je njihov predmet izložen poređenju. Pojavlju li se one same pod njihovim okolnostima, same se izlažu poređenju. One moraju kao svoji vlastiti predmeti da funkcionišu i pod pritiskom poređenja. Ono što se dokučuje za sistem, sopstvo, komunikaciju i medije komunikacije, pripisivanje, delanje, evoluciju itd., mora se potvrditi i u teoriji ma kako bio neprijatan (na primer: relativan) rezultat samopoređenja. Ovde može igrati ulogu činjenica da ponovno javljanje teorije u njenom predmetnom polju dejstvuje umanjujuće i beznačajnije. U poređenju, recimo, sa suncima ili atomima fizičari nisu fizikalno od posebnog svetskog značaja. Istina je samo jedan od mnogih medija komunikacije, teorija sublimacije Sigmunda Frojda samo jedan od mnogih pokušaja sublimacije. Teorija vidi, kao u ogledalu, sebe samu i drugo i može onda imati povod da re9 Jirgen Habermas je u tome video povod za prigovore protiv zahteva za univerzalnošću teorije sistema. Upor. njegov prilog u: Jürgen Habermas/Niklas Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie: Was leistet die Systemforschung? .Frankfurt 1971, str. 142 i dalje, naročito str. 221 i dalje. 10 Tako, kada u naučnoj teoriji potpuno zaustavljenoj na rešenju problema znači '.unsolved problems generally count kao genuine problems only when they are no longer unsolved« (»nerešeni problemi se uopšte ubrajaju u autentične probleme samo ako više nisu nerešeni«) (Larry Laudan, Progress and Its Problems: Toward a Theory of Scientific Growth, Berkeley 1977, str. 18).
640
vidira svoje samoocenjivanje. Njen sopstveni koncept postaje zavisan od mnoštva obrađenih iskustava o predmetu, constraints se na taj način zaoštravaju, narušava se nepristrasnost projekcije prema spolja. I što se više ostvaruju učinci razlaganja i ponovnog kombinovanja modeme nauke, utoliko ova ograničenja deluju snažnije povratno i na njih same.
II Možemo da zaključimo da u poređenju sa tradicionalnim pretpostavkama teorije saznanja treba registrovati dve nove pojave. Jedna se tiče proširivanja koncepta samoreferencije na kranje elemente svake vrste, druga se odnosi na uvid da istraživanje predmeta u univerzalističkim teorijama implicira istraživanje o sebi samom, tako da se istraživanje ne može odvojiti od svog predmeta. U okviru oba ova stanovišta mogu se testirati ponude na tržištu teorija saznanja: koje teorijske zamisli mogu voditi računa o ovim uslovima? Teorija autopojetičkih sistema može dati ponudu koja vodi računa o ovim uslovima — razume se samo ako napusti svoju ograničenost na žive sisteme i proširi se na psihičke i društvene sisteme. Ona formuliše gubitak svake supstancijalne, na krajnjim elementima zasnovane svetske zajednice svih sistema preko teze da se jedinstvo svake vrste, i jedinstvo elemenata, može proizvesti samo autopojetički. Ne postoji druga mogućnost da se vidi jedinstvo u mnoštvu, da se sintetizuje raznovrsno, da se kompleksnost redukuje na jedinstvo i da se na taj način regulišu pripajanja. Tako se isključuje svako uvođenje nekontrolisanih premisa - i to u ravni »razloga« kao i u ravni »elemenata«. Autopoiesis je rekursivno i otuda simetrično i otuda nehijerarhijsko zbivanje 11. Svako
11
Za ovo je instruktivno poredenje sa odgovarajućom teorijom organskih sistema. Videti u vezi s tim, Gerhard Roth, »Biological Systems Theory and the Problem of Reductionism«, u: Gerhard Roth/Helmut Schwegler (ed.), Self-organizing Sytems: An Interdisciplinary Approach, Frankfurt 1981, str. 106-120. U vezi s evolutivno-teorijskim konsekvencama videti, takode, isti: »Conditions of Evolution and Adaptation in Organismus as Autopoietic Systems«, u: D. Mossakowski/G. Roth (ed.), Environmental Adoptation and Evolution, Stuttgart 1982, str. 37_48 (40 i si.).
Društveni sistemi
641
regulisanje se samo reguliše, sve kontrole se same kontrolišu. U zatvorenom sistema se ništa ne može reprodukovati ako ne zadovoljava ove uslove. Mogu se svakako upotrebljavati asimetrije, odnosi uzrok/posledica, uzočnosti, teleologije, odnosi element/agregat, razlikovanje zavisnih i nezavisnih varijabli i slično; ali onda to uvek počiva na zasenjivanju mogućnosti koje po sebi stoje na raspolaganju sistemu. Saznanje je nehijerarhijski kvalitet koji u sistemu nastaje iz rekursivnog osiguranja u sistemu 12 . Naročito važna posledica je: da pretpostavka rekursivno-zatvorenog sistema koji sam proizvodi sva upotrebljena jedinstva isključuje neposredno opažanje jedinstva spoljašnjosti. Svako opažanje je upućeno na dokučivanje jedinstva; i za to se mora orijentisati na diferencije da bi moglo da utvrdi šta je nešto za razliku od drugoga. Svako opažanje koristi (to definiše pojam) shemu diferencije. Pri tome se jedinstvo diferencije definiše preko posmatrača, ne preko predmeta. I posmatrač je (kako bi inače došao do ovog jedinstva?) autopojetički sistem. On može da primenjuje diferencije koje su samom predmetu nepristupačne - recimo svesno/nesvesno u vezi s psihičkim sistemima ili manifestno/latentno u vezi s društvenim sistemima. U ovom smislu on može da prosvećuje, pri čemu prosvećivanje deluje samo ukoliko upotrebljava shemu diferencije koja može da preuzme ono što prosvećuje. Sheme diferencije uvek sadrže, i to ih razlikuje od imanentne sistemske nužnosti autopoiesis, momenat kontingencije. Uvek se mora izabrati ono «drugo« u diferenciji, ono »po čemu« se razlikuje i uvek je moguće i drugačije. Izbor sheme opažanja prepušta se autopojetičkom sistemu posmatrača. Iz toga proizlazi, mereno standardima očekivanja klasične teorije nauke s obzirom na »intersubjektivno prinudnu izvesnost«, momenat nesigurnosti, relativizam, čak samovolja. Može li se, uprokos tome, nekako zajemčiti da će opažanje održati kontakt sa stvarnošću kada zahteva da bude saznanje ili čak naučno saznanje?
12 Za današnju teoriju sistema je razumljivo da iz ovoga ne proizlazi sigurna konzistencija ili čak potpuna interdependencija svih elemenata sa svim saznanjima, ali ovo napominjemo još jednom iz predostrožnosti.
642
Prvi korak u pravcu davanja odgovora sastoji se u tome da se čovek ne zaustavi kod psihičkih, već kod društvenih sistema 13. Društveni sistemi mogu u više ili manje dalekosežnom obimu da se psihološki dekondicioniraju. Njihova komunikacija može da se odvoji od posebnih uslova samonastavljanja individualne svesti i nasuprot njima da se osamostali, samo dok joj polazi za rukom da obezbedi zamenu motiva (na primer: reputacija). Ona se dalje može potčiniti vlastitim kondicioniranjima, recimo u obliku »teorija« i »metoda« 14. Čini se da princip selekcije takvih kondicioniranja za novovremenu nauku leži u sticanju novih saznanja. Sve je ovo pripremilo spektakularan razvoj saznanja kome niko, harem u našem društvu niko, ne može odreći kontakt sa stvarnošću. Istina, sve ovo nije dalo odgovor na odlučujuće pitanje tradicionalne teorije saznanja i u svakom slučaju nije stvorilo zamenu za one supstancijalne zajednice koje su metafiziku pretpostavljale kao biće bivstvujućeg. I socijalni sistem društvo i socijalni sistem nauka su samo autopojetički sistemi posebne vrste koji sami sebe kondicioniraju. Ono što oni opažaju i opisuju ostaje njihova osobenost i ne ukida principijelnu relativnost sistema svih opažanja i opisivanja koja se temelje na zavisnosti svakesautopoiesis od sistema. Na pitanja o konačnom utemeljenju može, dakle, da se odgovori još samo u okviru samorefencijalnih teorija samoreferencijalnih sistema. Odgovor bi se onda mogao nalaziti u logici univerzalističkih teorija koja ih prisiljava da sve što izrade u vezi sa svojim predmetom projektuju na sebe same. Koncept samoreferencijalnog sistema dobija sa ovim razmišljanjima središnje značenje i za teoriju nauke. U prilogu se ne radi samo o pitanju da li je teorija sistema uopšte naučna teorija i kako teorija nauke, ako se ovo tvrdi, mora promeniti njeno samo13
Već nas ovo deli od transcendentalnih teorija čija se tehnika sastojala u pronalaženju u svesti psihičkih sislema transcendentalno važeće izvesnosti saznanja-bilo u obliku pravila, bilo u obliku neposrednih »fenomenoloških« izvesnosti predmeta. 14 U vezi s ovim i evolulivnim kontekstom takvih kondicioniranja bliže: Niklas Luhmann, »Die Ausdilferenzierung von Erkenntnisgewinn: Zur Genese von Wissenschaft«, u: Nico Slehr/Volker Meja (Hrsg.), Wissenssoziologie, Sonderheft 22, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Opladen 1981,
643
razumevanje 15 . Tako ograničen čovek više ne može da odredi kako je teorija sistema preuzela u sebe eksplozivni materijal samoreferencije i dalje ga negovala kao srž pojma sistema u teoriji nauke. Ovo sada ima konsekvence koje daleko prevazilaze puku adaptaciju pojma teorije očigledno uspešnim novim pojavama. S jedne strane, ako se radi s konceptom samoreferencijalnog sistema, nauka i vlastito istraživanje mogu, i moraju, da potpadnu pod njega. To prisiljava na otpuštanje svake ontološke metafizike i svake aprioristike. Sistemi sa ugrađenom refleksijom su prinuđeni da se odreknu apsolutnosti 16. I kada nauka otkrije ovo stanje stvari u svom području predmeta, ovo sasvim izvesno važi i za nju samu. Osim toga, sa teorijom samoreferencijalnih sistema može se interpretirati i ovog časa skicirani fenomen samosusretanja. On počiva na diferenciranju saznanja i predmeta i u području predmeta istovemeno markira tačku ponovne identifikacije. Ali, sada logika i teorija samoreferencije mogu pre svega da uče na istraživanju sistema. Traganje za izlazima iz tautoloških struktura odnosa samoreferencije je staro. Teorija tipova je predlog rešenja koje se ponekad pokušava nametnuti i empirijskim naukama. Postoji saglasnost o tome da se mora praviti razlika između štetnih i korisnih oblika samoreferencije, naime, između takvih koje vođe paradoksima i onih kod kojih to nije slučaj 17. Pri analizi empirijskih sistema čovek nailazi na fenomen povezane, strukturalno udružene samoreferencije koja se nužno odvija i za koju su se u okviru ukazivanja na trijadu kapital, država, obrazovanje davali socioločki relevantni primeri. Tu se pokazuje da se i kako se samoreferencija može ugraditi u sklop uslova i u kontekst povećavanja zatvorenosti i otvorenosti. Teorija nauke je sa ovim otkrićem prinuđena da pita: čini li to i nauka? I ukoliko ne: zašto ne? I kako onda drukčije? 15 Problem obrađuje Mario Bunge, »The GST Challenge to the Classical Philosophy of Science«, International Jounal of General Systems 4 (1977), str. 29-37. 16 Upravo se razvoj teorije sistema može posmatrati kao odgovor na ovo otkriće - tako u svakom slučaju, Allessandro Pizzomo, »L’incomplétude des systèmes«, Connexions 9 (1974), str. 33-64; 10 (1974), str. 5-26 (60 i si.). 17 Upor., između ostaloga, C. P. Wormell, »On the Paradoxes of Self-reference«, Mind 67 (1958), str. 267-271.
644
Ma kako se na ovo pitanje odgovorilo u vezi sa samim sistemom nauke: već činjenica da se kao samoreferencijalni sistem bavi samoreferencijalnim objektima ima dalekosežne konsekvence. Odnos nauke prema predmetu je onda, sa svoje strane, odnos dvostruke kontingencije. Objekt se može istražiti samo pokretanjem njegove samoreferencije, odnosno, korišćenjem njenog sopstvenog kretanja 18 . Sva transparentnost koja se onda mora dostići je transparentnost interakcije s objektom i značenjima koja su za to potrebna 19 . Dvostruka kontingencija (samoreferencijalnih sistema) prisiljava, ovo smo opsežno obradili u vezi s međuljudskim odnosima 20, pojavljivanje nove ravni stvarnosti. Dakle, saznanje samoreferencijalnih sistema je emergentna stvarnost koja se ne može svesti na obeležja koja su već prisutna u objektu ili subjektu (i da ovo još jednom utvrdimo: što ne isključuje mogućnost sistema da opažaju i kategorizuju svoju okolinu i da sa samoizrađenim analitičkim shemama mogu, na primer, da broje motore na Ostrvu Man). Ovaj uvid razbija, ne osporavajući mogućnost unapred datih obeležja i za sistem relevantnih projekcija okoline (ona, naravno, ostaje pretpostavljena), shematiku subjekt/objekt teorije saznanja. Takođe se ne radi o obnavljanju učenja o konstituciji ili čak o ponavljanju teze da se može saznati samo ono što se može proizvesti. Mi samo po18 Iz opreznosti treba napomenuti da ovo, naravno, važi samo ako se negira naučni interes u samoreferencijalnom konstituisanju objekta. Pored njega ostaju, naravno, i tradicionalni postupci klasifikacije i merenja, koji apstrahuju samoreferenciju i supstituišu je analitičkim okvirom njenog vlastitog opažanja. U tačno ovom smislu Gordon Pask razlikuje (terminološki ne mnogo srećno) specialized observers and natural historians (specijalizovane posmatrače i prirodnjačke povesničare). Samo poslednje navedeni vode računa o samoreferenciji i na taj način se upliću u »conversation« s objektom. Upor. »The Natural History of Networkers«, u: Marshall C. Yovits/Scotl Cameron (ed.), Self-organizing Systems, Oxford 1960, str. 232-260. 19 Tako i Pask a.a.O., str. 234: »a natural historian cannot say anything precise about the way that elephants (or other syterns) work. He makes comments only about his interaction« (»prirodnjački povesničar ne može da kaže ništa precizno o tome kako rade slonovi [ili drugi sistemi], On samo tumači njegovu interakciju«), Upor. i Ranulph Glanville, »The Form of Cybernetics: Whitening the Black Box«, u: General Systems Research: A Science, a Methodology, a Technology, Louisville, Kentucky 1979, str. 35^t2. 20
Upor. gore, 3. glavu.
645
vlačimo konsekvencu i za teoriju saznanja iz uvida da dvostruka kontingencija, kada postaje problem za samoreferencijalne sisteme, deluje autokatalitički, tj. da pripremljene »materijale« organizuje na novi način u emergentnoj ravni stvarnosti. Odavde se svet posmatra na novi način. U ovoj ravni za nju onda ponovo postoje specifične neizvesnosti i zbog toga specifične tehnike da se naizvesnosti redukuju kroz interakciju sa objektom, a to opet znači: kroz stimulisanje samoreferencijalnog procesuiranja. Pri predstavljanju ovog razvoja od transcendentalnih do naturalnih epistemologija i njegovih uzroka, nije bilo neophodno da se posebno osvrnemo na sociologiju. Njen slučaj nije principijelno drugačiji od slučaja drugih nauka. Linija preseka takođe ne prolazi između prirodnih nauka i duhovnih nauka, već između teorija sa zahtevom za univerzalnošću, koje se preko ovog zahteva upliću u probleme samoreferencije, i ograničenijih teorija istraživanja koje tematizuju samo tematski ograničene isečke sveta. Više od drugih stručnih nauka, u kojima tek od nedavno iz istraživanja specifičnih za struku 21 nastaju saznajno teorijska pitanja i krug saznanja, sociologija se ovde ipak može osvrnuti na vlastitu tradiciju struke. Skoro sto godina je ona svesna »ideološke« komponente društvenih teorija. Činjenica da se sociologija znanja u tematizovanju istine temelji na cirkulamim strukurama jeste problem čiju raspravu prekriva prašina samo zbog nedostatka novih ideja 22. Da metode istraživanja upliću istraživača u odnose sa njegovim predmetom koji isključuju nepredvidljivost i, u najmanju ruku, otežavaju objektivnost, spada u iskustveno blago struke i pokrenulo je bezbrojna metodološka razmišljanja. Najnovije je
21
Za biologiju videti, recimo, Peter M. Heil/Wolfram K. Kock/Gerhard Roth (Hrsg.), Wahrnehmung und Kommunikation, Frankfurt 1978; Francisco J. Varela, Principles of Biological Autonomy, New York 1979; Rupert Riedl, Biologie der Erkenntnis: Die stammesgeschichtlichen Grundlagen der Vernunft , 3. Aufl., Berlin 1981; Humberto R. Maturana, Erkennen: Die Organiasation und Verkörperung von Wirklichkeit, Braunschweig 1982. U ovoj literaturi iznenađuje da epistemološka uplitanja postaju nužnija, dalekosežnija i »interesantnija« ako polazna teorija sama postaje stroža. Tek onda postaju, na primer, relevantni logički problemi samoreferencijalnih odnosa. Slično iskustvo se nalazi pred sociologijom. 22
Koristan pregled nemačkih priloga ovoj raspravi nude Volker Meja/Nico Stehr (Hrsg.), Der Streit um die Wissenssoziologie, 2 Bde., Frankfurt 1982.
646
da sociologija profitira i od istorizovanog obrta u teoriji nauke i može da pokaže da se razvoji teorija posmatrani u vremenskom toku ne odvijaju nezavisno od društvenih, organizacionih i svakidašnjih svetskih interakcionih uslova. Sve se ovo ipak pre doživljava kao opterećenje, svakako kao problematično stanje stvari, a ne predstavlja se kao nalaz o stvarnosti, kao verifikacija teorije koja tačno ovo predviđa. Modni pojmovi, ranije »društvene apriorije« danas »svet života«, koji su uvezeni iz filozofije služe samo kao zaključne formule koje zadržavaju mesto ha kome bi trebalo formulisati jednu takvu teoriju. Ovde se može očekivati promena samo ako se i u sociologiji neguju opšti, univerzalistički teorijski stavovi. Socijalna epistemologija može nastati samo kao sporedni proizvod takvog teorijskog razvoja. Naravno, teorija samoreferencijalnih društvenih sistema ne traži da bude jedina moguća ili sigurno najbolja ponuda; ali ona sa sobom donosi posebne afinitete za ovaj zadatak. To se pokazuje u središnjoj poziciji koju određuje konceptu samoreferencije. Teoriji koja svoje predmete shvata kao samoreferencijalne sisteme utoliko lakše pada predstavljanje njene vlastite samoreferencije. Upravo ovo, a ne nešto drugo, treba očekivati po teoriji ako teorija sebe samu ponovo spoznaje u njenom predmetnom polju kao jedan između ostalih njenih predmeta. Samo istraživanje vodeno teorijom (dakle i: teorijom samoreferencijalnih sistema) ne može biti ništa drugo do samoreferencijalni društveni sistem, i to jedan između ostalih, subsistem subsistema subsistema društva, dakle, sistem sa vrlo malim ukupnim društvenim dometom. Ako teorija samoreferencijalnih sistema generalno funkcioniše, mnogo toga govori u prilog činjenice da ona i u ovom slučaju funkcioniše. Što je opšta teorija razvijenija utoliko su bogatije i restrikcije koje iz nje proizlaze za teoriju nauke. Tako će teorija nauke moći da iskoristi pre svega opšti uvid daje i njena samoreferencija izgrađena sa osećajem za slučajnost i da, onda, sebe samu kondicionira i na taj način izgrađuje struklurisanu kompleksnost sa rezultatom da sistem u odnosu na svoju okolinu može kombinovati veliku indiferentnost sa specifičnim senzibilitetom. Na specifičan način su i u ovom slučaju, i opet u skladu sa samim konceptom teorije, kombinovane samoreferencije i tuđe referencije. U pitanju je slučaj tekuće samoreferencije - jedan 647
među mnogima. S jedne strane, teorija mora računati s tim da se pojavljuje kao njen vlastiti predmet. Ova je samoreferencija strukturalno nužna ako se postavlja zahtev za univerzalnim važenjem. S druge strane, ova samoreferencija nastaje samo ako je teorijski koncept »razvijen« u logičkom smislu, ako odgovara i drugim predmetima, ako na taj način prihvata tuđe referencije, ako, dakle, paralelno procesuira samoreferenciju i tuđu referenciju. Koncept re-entry (Spenser Braun) ili, kako radije kažemo, ponovno javljanje diferencije u njenom predmetnom području je, s jedne strane, prosto iskustvo koje se stiče svakodnevno u radu s univerzalistički postavljenim teorijama; i, s druge strane, oblik za ono što bi po meri teorije trebalo očekivati: strukturalno uslovljena nužna veza samoreferencijalnih i tuđih referencijalnih upućivanja kod svih operacija sistema. Teoretičari nauke koji razmišljaju u velikim potezima mogli bi u ovome da vide verifikaciju naučno-teorijske hipoteze. Tako upleteni pojmovni odnosi mogu delovati zastrašujuće na sociologe. Na kraju naših istraživanja ne može se napisati još jedna knjiga u knjizi i naznačeni program teorije nauke prevesti na verovatne iskaze 23. Ova zaključna zapažanja treba samo da markiraju mesta za priključivanje takvih istraživanja i treba da preduprede prigovor da se prvo moraju razjasniti logički i saznajno-teorijski problemi postavljanja istraživanja pre nego što se ono započne; morala bi se pokazati zastava kao kod isplovljavanja iz luke, moralo bi se, dakle, pridodati nekoj od naučno-teorijskih postavki kako bi bile jasne premise vlastitog postupka. Mi smo postupali obrnuto i sada možemo da ohrabrimo sovu, ne moramo više u uglu da uzdišemo, već da njen noćni let započnemo. Posedujemo savete da bismo ga motrili, a zn^mo da se radi o izviđanju savremenog društva.
23
Upor. naročito u vezi s problemima diferenciranja nauke i diferencije teorije i metode, Niklas Luhmann, Die Ausdifferenzierung von Erkenntinisgewinn: Zur Genese von Wissenschaft, a.a.O.
648
SADRŽAJ
Lidija Topić: Teorija sistema kao okvir istraživanja visoko složenih savremenih društava.............................................
5
DRUŠTVENI SISTEMI Osnovi opšte teorije Predgovor ........................................................................................................ Uvod: Promena paradigme u teoriji sistema................................................ Sistem i funkcija ............................................................................................ Smisao............................................................................................................. Dvostruka kontingencija ............................................................................... Komunikacija i delanje .................................................................................. Sistem i okolina ............................................................................................. Interpenetracija .............................................................................................. Individualnost psihičkih sistema .................................................................. Struktura i vreme ........................................................................................... Protivrečnost i sukob ..................................................................................... 10. Društvo i interakcija ........................................................................................ 11. Samoreferencija i racionalnost ....................................................................... 12. Konsekvence za teoriju saznanja ....................................................................
27 35 49 108 162 204 252 294 351 381 486 545 584 635
649