O PISCU: B. Stanković (1876. -1927. ) roĎen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanĎela, stari dani, Boţiji ljudi, Pokojnikova ţena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Knjiţevni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj knjiţevnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom knjiţevnom stvaralaštvu. KRITIKE: Stanković je davao tregične sudbine ljudi I ţena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom graĎanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u ţivotu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadrţajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je proţeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ţenski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zguţvani ţivotom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izloţen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrĎujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj ţudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.
TEMA: Tema ovog djela je teţak ţivot Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih. IDEJA: Ideja ovog djela je ţalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim ţudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne ţrtve koji su za cijeli ţivot okrivljeni I lišeni vlastitih radosti. Podesi kao favorit Bookmark
BORISAV STANKOVIĆ
Srpski realizam je prolatio kroz više faza. To su:
romantiĉna faza,
klasiĉno-realistiĉka i
moderna faza realizma.
Ovoj poslednjoj fazi, koja u sebi nosi odlike realističke tradicije, ali i otvara vrata srpskoj modernoj prozi, a koja se obiljeţava još i kao lirski realizam pripada Borisav Stanković, pripovijedač, romansijer i dramski pisac. Njegovo djelo je, u tom smislu, primjer povezivanja ili “sinteze starog i novog u srpskoj knjiţevnosti s početka dvadesetog vijeka”. Borisav Stanković je roĎen 1876. godine, neposredno poslije osloboĎenja Vranja od Turaka (1875). Kada je već počeo otkrivati svijet, starog Vranja više nije bilo. Staro tursko je zauvijek nestajalo, a umjesto njega formirali su se neki novi društveni odnosi, dolazili neki novi ljudi, novi moral sa njima, nova ponašanja i jedan posve drugi mentalitet. Ali, i pored toga, Borisav Stanković će nostalgično pisati o starom i prizivati staro, uvijek okrenut prošlosti, sa negativnim emotivnim odnosom prema novom. Tako u pripovijeci Stari dani, kada je u pitanju novo, on kaţe: “Šta ima sad tamo da vidite? Ništa. Prosta, mala varošica, opkoljena vinogradima i brdima…” On vidi pola seoske, pola varoške kuće, gomile Ďubreta i neki novi svijet. Ali, i pored toga, kad je odlazio iz Vranja na školovanje (Niš, Beograd), uvijek je u sebi nosio Vranje i zavičajni svijet Vranja kao svoju trajnu opsesiju. Vranje i njegovi ljudi, njihova psihologija i način ţivota, jezik i pjesma, uvijek su bili vrelo sa kojeg je zahvatao i crpio graĎu za svoja poetski nadahnuta djela. Borisav Stanković je napisao sledeće knjige: zbirke pripovijedaka Iz starog jevanĊelja (1898), Stari dani (1902), Božji ljudi (1902) i romane Neĉista krv (1910), Gazda Mladen (1927) i nedovršeni roman Pevci, zatim drame Koštana (1902) i Tašana. U toku Prvog svjetskog rata, nakon zarobljavanja, internacije u logor u Derventi i povratka u Beograd, pisao je reportaţe i kratke zapise o ţivotu u okupiranom Beogradu, koje će objaviti u knjizi Pod okupacijom, što će mu donijeti mnogo neprijatnosti. Umro je 1927. godine u Beogradu, ogorčen na ljude i nezadovoljan svijetom oko sebe.
Bora Stanković je graĎu za svoja djela crpio iz priča drugih ali i neposrednog doţivljaja. Tematski krug njegovih proznih i dramskih djela čini zavičajni svijet: Vranje i patrijarhalni odnosi, socijalna i individualna prošlost, u kojoj je nalazio poeziju ali i grubu realnost, punu nesporazuma, nerazumijevanja, trauma i ljudskih promašenosti. U djelima Bore Stankovića nailazimo na:
ljubav, ljepotu i mladost;
ţene i strast;
“ţal za mladost”;
odnos starih i mladih;
propadanje starog i nastajanje novog.
Interesuje ga moral i psihologija ličnosti, ono emotivno, nagonsko, tamno i duboko u čovjeku, zbog čega su ga nazvali našim Zolom. Od Stankovićevih pripovijedaka posebno se izdvajaju: Stari dani, Tetka Zlata, Nuška, U noći, Uvela ruža, Prva suza, Pokojnikova žena, Đurđevdan, Naš Božić, Ljuba i Naza, Paraputa… Voleo je ono što je sirovo, burno, oporo, mutno, vatreno, neodoljivo i što izaziva bol, patnju, hropac, bezgranično osjećajno, a ne i ono što je sladunjavo, intelektualno i suviše izglačano.
NEĈISTA KRV
Ovo Stankovićevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom – Nečista krv 1900. godine, a potom počelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondašnjim časopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i više verzija roman je bio gotov 1909. godine, da bi se iz štampe pojavio 1910. godine, u nešto skraćenijem izdanju, zbog nedostatka novca za štampu. Završetak romana je skraćen za 30-40 strana, s uvjerenjem pisca da će jednog dana moći da ga štampa u prvobitnoj zamisli. Ali, došao je Prvi svjetski rat i rukopis je nestao. Tako je roman Neĉista krv definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo. Roman Neĉista krv u sebi nosi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadrţani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu.
Roman zahvata razdoblje poslije osloboĎenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek osloboĎenoj Srbiji, obiljeţavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom. Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili “pusto tursko”, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi – turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari. Sa osloboĎenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiţe neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića. Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestiţu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snaĎe u ovom vremenu. Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca – društvo skorojevića. Hadţije i čorbadţije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, drţeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali. Dojučerašnji nadničari počeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne ţeleći da se parniče, hadţije i čorbadţije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraţe utjehu i izlaz za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadţijski svijet počeće i biološki da propada, što će – na tematskom planu – biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti odslikano i opšte. MeĎutim, u djelu Neĉista krv postoji i biološki aspekt, koji se javlja kao primaran, nadreĎen prethodnom aspektu, što roman i čini psihološkim djelom i romanom ličnosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholoških stanja i duševnih drama u srpskoj knjiţevnosti. Polazeći od predaka svojih junaka i idući od generacije do generacije, Bora Stanković prati njihova biološka, nasledna svojstva, posebno se zadrţavajući na njihovim nagonima i strastima, dodirujući manje ili više i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo prozirnu stranu njihovog bića. To je i prvi takav prilaz ličnostima u našoj knjiţevnosti.
U prvom planu romana Neĉista krv su, dakle, materijalno, moralno i biološko propadanje, pri čemu naslov romana prvenstveno upućuje na ovo potonje - na moralno i biološko propadanje, čiji su korijeni u "nečistoj krvi" koja je ovladala hadţi Trifunovom porodicom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prošlo i ovo sadašnje. Prošlo je samo jedna vrsta uvaoda u sadašnje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman. Predstavnici prošlog su preci junakinje Sofke: - pradjed hadţi Trifun, - prababa Cona, - djed Kavarola, - njegova sestra Naza - tetak ludi Rista. U njima su uzroci i korijeni kako materijalnog tako i moralnog i biološkog propadanja, ako se iz toga isključi hadţi Trifun. Predstavnici sadašnjeg vremena, kojima je ispunjen prostor romana, jesu potomci: - efendi Mita i - Sofka, njegova kćerka Oni su - noseći nečistu krv predaka i teret jednog vremena koje ih je materijalno razorilo - postali siromsi, materijalno i biološki propao svijet koji okončava u potpunom krahu i materijalnom porazu. Njih je porazila vlastita krv i ţivot, u kome nisu mogli da naĎu oslonac za dalji porodični opstanak. Roman Neĉista krv je uostalom roman drama, neponovljiva pripovedna drama u našoj kniţevnosti, jer je to:
psihološko-sociološka drama meĎu ličnostima i u samim
ličnostima,
drama društvene sredine Vranja krajem 19. i početkom 20. vijeka, roman drama ličnih strasti koje haraju i polove (cijepaju) ličnosti.
Glavni akter romana je Sofka, ljepotica, čiju sudbinu Borisav Stanković prati od prvih njenih djevojačkih dana pa sve do usahnuća njene snage i zgasnuća njene ljepote. S vremena na vrijemr, u pojedinim situacijama, javlja se i njen otc efendi Mita; zatim gazda Marko i sin mu Tomča, za koga je udaje efendi Mita, uvjeren da će mu to donijeti materijalno izbavljenje (dobiće silan novac za nju). Sadržaj romana Roman Neĉista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo vaţno za razumijevanje osnovne teme sadrţane u naslovu i uzroka propadanjajedne hadţijske porodice, čiji je polednji muški izdanak efendi Mita. Pisac počinje od porodičnog prosperiteta koji je došao sa hadţi Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem bogatstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. MeĎutim, nakon njegove smrti sve se izmjenilo: više nije bilo reda u kući, niti pravoga rada - u trgovini se sve više gubilo, imanja su propadala. Muški sviet se sve više udaljavao kako od posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi , svojim ţeljama, navikama, ličnim potrebama i nagonima. To se isto dešavalo i sa ţenama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoši, uţivanjima, ţeljama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njima (i u muškarcima i u ţenama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bića, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu počeli da pobolijevaju i postaju svijet izopačenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko rađanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito odlaženje čuvenih ećima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vođenje kod vračara... Eto, iz takve porodice, na takvom porodičnom stablu, pojaviće se zakasnjeli izdanak - efendi Mita, a potom i njegova kćer Sofka. Mlada Sofka nikad nije htjela da razmišlja o tim svojim precima jer bi se pri tom počela i sama osjećati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je postajala sve ljepšai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep čovjek. Sa propašću turskog, i on se povlači, kao da bjeţi od nove stvarnosti i novog ţivota. Odlazi preko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!...MeĎutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijeĎe dolazi kući, kao da zazire od njene blizine. Osiromašio i materijalno sasvim propao, on odlučuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i kršnom mladiću, sada već u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodišnjeg Tomču, bolje reći da je proda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojučerašnji seljak gazda Marko prvi put ugledao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaţelio da je ima za snaju, odnosno za sebe, ne ţaleći koliko daje. On, dakle, to čini iz dva razloga: zbog njene raskošne ljepote i zbog ţelje da se kao pridošli i imućan, ali bez ugleda, što više potvrdi u novoj sredini, oroĎujući se sa starom hadţijskom porodicom.
Sofka, poraţena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno pristaje da bude ţrtva radi materijalnog spasenja oca. Uoči svadbe, po običaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomješana sa drugim ţenama nagih tijela,sluša pomalo ţalobne pjesme o udaji, rastanku, o oproštaju od mladosti, što će je rastuţiti i natjerati na plač, utoliko više što udaja nije bila vlastiti izbor i što nije obećavala sreću i neki trijumf, nego sramotu, poraz i rušenje svih iluzija. I zato joj, po povratku kući iz amama, "njoj cela kuća, naročito zbog tog šimšira, kao da zamirisa nešto pokojno, mrtvačko". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih iluzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojačke samoće. Došao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kući sve je organizovano i otmjeno u izgledu i drţanju ljudi, sve suzdrţano u govoru i ispoljavanju osjećanja; svuda i u svemu se osjećao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj stare slave i bogatstva, iako je sve to bilo plaćeno parama gazda Marka. U kući pak gazda Marka sve je drugačije - sirovo, gruboi neukrotivo, bučno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika ječi i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli, viče igra. Sve je sljačko i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". Ţene će "trista čuda iz besa i strasti učiniti". To je prava erupcija seljačke zdrave energije i one "radom ubijene strasti". Muškarci, neukrotivi i podivljali od pomame čula i strasti, vade noţeve i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidišu na ţene. U tim trenucima, uţasnuta Sofka sve muškarce doţivljava kao jednog muškarca, a "sve ţenske" takoĎe vidi kao "jednu opštu ţensku". Tu se Tomča gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sofku, traţeći od nje da kaţe koga najviše voli. A kad je ona izgovorila:Sve, kuću, tebe, a najviše tebe..., u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da će ta ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara škrinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razastire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred njom i u mraku joj se ispovijeda. a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi starog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu bračnu noć sa snajom, samo njemu brane, samo on ne moţe. Svi su oni ţenili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mladog oţenio i sigurno je i njegova ţena prvo sa njegovim ocem spavalai, kasnije, ţivjela... Zato je i razgoropaĎen, uvrijeĎen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tuče ţenu, sa ţeljom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemoćao od silne poţude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje, noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i uĎe u sobu. A ţenino cviljenje i kuknjava nalik su na noţ koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se ruši kuća i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjećajući se poraţenim, a ne
znajući kako da izaĎe iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i traţi da mu osedla konja. Uzjahaće u bijesu konja, i udarajući ga noţem u sapi, odjuriće u noć, da se tamo na granici sa Arnautima bori i da pogine. Ubrzo je Marko teško ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kući, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci. Nakon smrti gazda Marka počinje novo poglavlje u ţivotu Sofke. Tomča je odrastao, sazreo u pravog muţa, a Sofka je bivala sve srećnija. Ali, ne zadugo. Taj harmonični porodični ţivot, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji će uništiti ţivot kćerke. Prvi je bio kada se odlučuje da je proda, drugi sada kada je došao da traţi novac od Tomče koji mu je njegov otac obećao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o čemu Tomča ništa nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovaţavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obećao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje čedo, kćer? Ko si ti? Šta si ti? Kerpič jedan, seljak jedan!... Tomča je preneraţen onim što je čuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a još i poniţavanje riječima "kerpič" i "seljak", u Tomči izazivaju gnijev i očaj. On, i ne brojeći novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, viče na Sofku, tuče je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se paţnja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim očima kupljena stvar, vlasništvo sa kojim moţe da radi šta hoće. Retko dolazi, a kad doĎe, tuče je, vrijeĎa, tjera silom da pije i tako, probuĎenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlači u sebe, vene, njena ljepota sve više nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita traţi od Sofke da se vrati staroj kući, ali ona tu pruţenu ruku spasenja odbija, spremna na još veću patnju. Svekrva, ojaĎena, kune sve što je muško: i muţa Marka, i Mitu, i sina Tomču, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavši sama, sve više se opija da bi, mučena od muţa, sebe što više umrtvila. A kad bi zavladalo unutrašnje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I zato su onda svi momci što bi sluţili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Nečista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se raĎala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispočetka i sa početka ţivota: propadanje, materijalno, moralno i opšta degeneracija. U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Neĉista krv javljaju se tri čvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman čine velikom dramom ljudske duše; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog ţivota. Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kćerku Sofku nepoznatom strancu, bogatašu seljačkog porijekla, gazda
Marku, i to za njegovog dvanaestogodišnjeg sina Tomču, samo da bi se oslobodio bijede i konačne propasti. Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pićem i pohotom, ţeli da se suviše pribliţi lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi izmeĎu tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvećih iskušenja i za samu Sofku, čijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tuče ţenu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom što je u tome spriječen, na konju odlazi u noć, da u sukobu sa Arnautima pogine. Treći dramski momenat je kada efendi Mita uleće u kuću Tomče i Sofke, kada traţi novac, vrijeĎa Tomču i sa novcima bjeţi, a tomča "kupljenu" Sofku tuče i tretira kao svoje vlasništvo. LIKOVI Efendi Mita Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate čorbadţijske porodice, koja svoj materijalni prosperitet doţivljava u vrijeme hadţi Trifuna. On je "efendi"- gospodin, lijep, obrazovan: govorio je grčki, turski i arapski. Svima iz neposredne sredine je bio tuĎ i stran, ali uvijek blizak agama, begovima i pašama, u čije je domove odlazio i čije je društvo volio. Bio je otmjen i gord. Kada je došlo vrijeme ţenidbe, pred njim su bile dvije mogućnosti: da se oţeni bogatom i prostom ţenom, seljankom, ili pak lijepom, a siromašnom. On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, često je ostajao sam; sam ručavao; uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i rušilo staro. Do njegovog otuĎenja posebno dolazi nakon osloboĎenja, kada je počelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono što je pripadalo hadţijama. Ne ţeleći da se tuţi sa onima koji su niţi od njega, a koji bezobzirno prisvajaju ono što je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo traţi utjehu, nemoćan da prihvati taj novi ţivot i da se uključi u njega. Povremeno je dolazio kući, i kao krijući se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a on sa "tatina Sofkice". On je u Sofkinim očima i ustima vidio nešto i kao da se, gledajući ih, sjećao nečega. MeĎutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuĎuje, on je sve rjeĎe dolazio , čega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plašio grešne pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a što bi bila posljedica "nečiste krvi", one
predačke, naslijeĎene, rušilačke krvi, kojoj ništa nije sveto. I kad bi došao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo noću. Poslednji put kada je došao, već je donio odluku: udaće svoju Sofku, ljepoticu, nju koju je najviše volio, za gazda Markovog sina Tomču, dvanaestogodišnjaka, i ne sluteći da će mu se ona suprotstaviti. Silno uzbuĎena i sva drhteći silno će otvoriti vrata, ući u sobu i reći mu: Ja ne mogu i ... neću! Pa opet: Ja ne mogu i neću za takvoga da pođem!... To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kršeći nepisano pravilo po kome su, u tom svijetu, roditeljska riječ i odluka neporecive. Efendi Mita je iznenaĎen i začuĎen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenaĎenje Bora Stanković kazuje samo jednom konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive: Samo vide kako se on podiže, sa nekim suvim podsmehom... Njegove riječi su, na prvi pogled, smirujuće: Sofke, sinko! Ljiepota i mladost za vrijeme je... Umjesto da je smiri, to ju je još više razgnijevilo jer je znala da nije tako: da je on, kad se ţenio, pošao za ljepotom, a ne za bogatstvom. Kada je brzo zapazila, "kako mu se po ćilimu prsti od nogu u čarapama grče, tresu", zbog nemoći, očaja i straha da ne izgubi poslednje uporište u toj ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za slamku. Od bjesa on počinje da se trese i prvi put počinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristeći kao poslednji i najjači razlog, pokazuje unutrašnju stranu svoga kaputa. Kad je razgrnuo pred njom mintan, Sofka je vidjela nešto što nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je kako su rubovi njegovog mintana bili opšiveni skupocijenom postavom, kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela leĎna postava, iznutra, bila stara, masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove, nepresvlačenje, neopranost, masnoću". Raspamećena od onoga što je vidjela, Sofka će pobjeći tetki da bi pristala na vlastitu ţrtvu, ali to je bio ne manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo; nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je i njegov ugled. Pokazujući poderanu i prljavu unutrašnjost i prljavu unutrašnjost mintana, on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i ništa, da je jedan propao čovjek, sveden na poniţenja i golo trajanje. Efendi Mita pojaviće se u još jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, nošen egoizmom i krajnje bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagorča ţivot. Kada je već bila ušla u vode skladnog porodičnog ţivota, pojavljuje se on, osoran i prek, pobjesnio što još jednom mora ma manifestuje svoje propalo stanje i traţi nešto zbog čega bi morao da se stidi Efendi Mita, u toj situaciji, nije ni slutio da je uništio ostatak ţivota Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u "Tomčinim očima postojala druga, obična, neka stvar, koja se, kao svaka stvar, moţe novcem kupiti..."
Efendi Mita je predstavnik hadţijskog vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovima propada i materijalno, i moralno, sa nekim skrivenim tragovima "nečiste krvi" u sebi, ponete još od predaka.
Sofka Sofka je poslednji izdanak nekadašnje hadţi Trifunove porodice. Naslijedila je spoljašnju ljepotu oca i majke, a nemir i vrelu krv od svoijh predaka, mada se ta "nečista krv" i "dvogubo" u njoj nije, bar u prvo vrijeme, tako vidno i jednostavno manifestovalo. Prateći njenu pojavnost i različite načine ispoljavanja njenih unutrašnjih nemira i ţivotni put koji vodi u patnju i biološko propadanje i degenraciju koja se sluti, ali čiji se kraj ne vidi, Bora Stanković je od Sofke načinio centralni lik u romanu i najizrazitiji umjetnički profil ţene u srpskoj knjiţevnosti, neponovljiv po svojoj psihološkoj punoći i nemjerljiv po ţivotnom udesu. Na početku drugog poglavlja vidimo kako Sofka ne ţeli da misli na svoje pretke zbog nekog pritajenog strahs da i ona u nečemu moţe biti slična njima. Od njih je ponijela gospodski izgled, unutrašnju gordost i niz drugih crta koje su se ispoljavale u drţanju, u suzdrţanim odnosima prema drugima, u nesvjesnoj ţelji za dominacijom u odijevanju i izgledu u odnosu na svoje vršnjakinje u ţelji za dopadljivošću i u provociranju drugih svojim pogledima, u potrebi da u svemu bude jedina i neponovljiva. I sva ta svojstva bila su svojstvena i njenim pretkinjama. Pojavom, raskošnom ljepotom i djevojačkom psihologijom Sofke Bora Stanković se detaljnije bavi u četvrtom poglavlju svog romana. Prvo nam daje portret Sofke: bila je lijepa, a sa godinama ta ljepota postajala je sve "raskošnija i zanosnija"; "ramena i leĎa jednako su joj bila jedra, puna, razvijena" - ruke su bile oblije i jedrije; bila je ljupka i prava, "dugih i suvih ruku, sa istim suvim, ali njeţnim prstima i sa još njeţnijim više dlana oblim i punim člankom ruke koji su pokazivali svu bjelinu njene koţe; imala je bijelo lice, visoko čelo, krupne crne oči, uvijek vrele jagodice i stisnute tanke usne, uvijek vlaţna i strastvena. A od svega toga što je bilo oblo i kao saliveno i činilo njenu ljepotu, koja kao da je stala zanavek, uobličena, jedino je kosa bila bujna, crna meka i teška". Sofkina ljepota odreĎene je atributima koji naglašavaju tu neponovljivu, idealnu ţensku ljepotu i njenu čulnost: oblost, jedrost i vitkost tela, belina ruku i belina kože, krupne oči, vrele jagodice, bujna, meka, crna i teška kosa i vlažna i strasna usta.
O samog početka saznavanja svijeta i sebe Sofka je bila uvjerena da će biti lijepa i najljepša, i da će tom ljepotom zadivljivati i njome poraţavati svijet. Iz te samosvjesti ishodilo je i Sofkino ponašanje: - ljepota je učinila gordom i srećnom; - "muškarce je zaluĎivala"; -"sama sobom bila zadovoljna", samu sebe voljela; - ravnodušna i sa visine gledala na sve djevojke oko sebe; - uvjerena da njenoj ljepoti niko nije dorastao i da se takav nikad neće pojaviti; - u svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drugih izazivala divljenje, poštovanje i strah od svoje blizine i prisustva; svakoga je muškarca gledala u oči dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom. Sofkin unutrašnji život obiljeţavaju misli o sebi i drugim djevojkama, strijepnja i strah da će se pojaviti neka mlaĎa i ljepša; ispunjavaju je nade, snovi, strasti i zanosi. Njen unutrašnji ţivot se iskazuje u različitim vidovima. Iz četvrtog poglavlja saznajemo da ne voli posjete, svadbe i okupljanja, već samo samoću i tišinu. Zato i više voli zimu. Tada joj sve biva "lakše i slaĎe". A kad se u njoj pokrene taj unutrašnji ţivot, kada se intenzivira i počne čulnost neukrotivo da narasta, onda se javljaju njeni nespokoji i psihička mučenja: - svu je obuzme ono "njeno": "snaga joj u času zatrepti i sva se ispuni miljem"; - "topi se od neke sladosti" - "od beskrajne čeţnje za nečim oseća da bi jauknula"; - "uhvati je ono njeno "dvogubo" ja, kada osjeća da umjesto jedne Sofke postoje dvije: jedna ona sama i druga izvan nje - nagonski dio, nosilac "nečiste krvi"; dio koji često ovlada njome i ona mu se predaje. - Nagonsko, čulno, iskazuje se tako što je ta "druga" Sofka strašno grli, obavija, ljubi, miluje. - Kada je kapija zaključana i kada je sasvim sama, odvojena i daleka od svijeta, odaje se sanjariji (vidi svoju svadbu, čuje muziku, gleda njega, izmišljenog. I takav momak prilazi joj, uzima je i ona, u tom zagrljaju, tone, sasvim se predaje neizmjernoj sreći i čulnom uţivanju).
- Jednom kad je bila sama i kada je došlo ono "njeno" pozvaće sebi i polunijemog i pijanog slugu Vanka, ali, u poslednjem trenutku, odoliće iskušenju. Vrijeme prolazi, a Sofka se ne udaje, pa se javlja novi strah - da će ostati neudata. MeĎutim, svi njeni snovi o mladom, visokom tamnoputom i snaţnom mladiću, na kome će joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kuću sa efendi Mitom došao i gazda Marko, prvo, da kupi njihovu kuću, a potom i da je isprosi za svog maloljetnog sina Tomču. Opet se u njoj javlja psihička podjeljenost, samo malo drukčije prirode: na jednoj strani je ono o čemu je sanjala sve njene ţelje i djevojačka nadanja, a na drugoj strani - pristanak oca, njegova odluka, surova stvarnost koja potire snove. Ne ţeleći da se pomiri sa nametnutim rješenjem, ona, mimo običaja, nalazi snage da se pojavi pred njim, da se smjelo suoči sa njim i da mu kaţe svoje: Ja ne mogu i... neću! Pisac taj momenat obraĎuje dramski, uvodi dijalog, razvija unutrašnju dramu svojih junaka. Kada se Sofka popela da ocu izrazi svoje neslaganje, pred vratima je ugledala njegove cipele i odmah je počela da drhti, ali je našla smjelosti u sebi: "silno otvori vrata i uĎe". Silina otvaranja vrata govori o njenoj riješenosti i odlučnosti da se usprotivi i sačuva sebe od poniţenja. U tom trenutku, ona je bila uzbuĎena, a iz očiju joj je izbijala "silina", koja je značila otpor i nemirenje, gorčinu i uvrijeĎenost. Suočen sa svim tim, a nenavikao na takvo ponašanje svoje kćerke, on će se samo namračiti i usne će početi da mu drhte. Pokušaće, prividno mirnim tonom, da je smiri govoreći joj o prolaznosti ljepote, ali kad je još jednom čuo ono njeno "ja ne mogu", on će, preneraţen, odskočiti od nje, sav se trewsući od bijesa. A kad joj je pokazao svu bijedu njihovog siromaštva ona će, preneraţena, sasvim klonuti i skoro pasti pred njegove noge, izgovarajući riječi:- Oh, tato, tato!... Zatim će izaći u noć, već pomirena da mora pristati, spremna da se svjesno ţrtvuje zarad očevog i porodičnog spasenja od potpune bijede koja je već bila prisutna, ali vješto sakrivana od nje i okoline. Zato i njene riječi upućene njemu:- Oprosti, tato, nisam znala... a on, srećan što je pristala, reći će samo:- Hvala, čedo!Hvala, Sofkice! Nakon svega što joj se desilo, pa i onda kada je svekar došao da je vidi, ona će osjećati samo "otupjelost", ravnodušnost na sve i nezainteresovanost za bilo šta. Ona je bila nalik na predmet u funkciji tuĎih namjera i ţelja. Jedna od izuzetnih scena u kojoj je u prvom planu Sofka jeste i ona iz hamama; slika puna ţivota, atmosfere, raspjevanosti, raspojasanosti, ţenske nagosti i čulnosti i uzajamnih zadirkivanja, kada Sofka grca od bola u sebi, sa utiskom da joj se "srce čupa a snaga raspada". Razlog nije u činjenici što ide za nedragog, već u nečemu drugome - što više neće biti ono što je dosad bila: Dosad bar iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, čekala ga, snevala i u snu ga ljubila.
Ali, i pored ovakve ţalopojke srca, ostaje crta mora se, pa ma koliko sve to bilo bolno i ništeće kada je u pitanju njena sreća i sudbina. Čak u njoj ima i kajanja što se opirala i suprotstavljala jer bi, tek sada, u očima svih "postala velika". Tada bi joj "i sam njen sopstveni bol i jad, ukrašen poţrtvovanjem, sigurno bio lakši, blaţi, i slaĎe bi ga podnosila". Ima, dakle, u Sofki i nesebičnosti, i samoodricanja, samopoţrtvovanja, i samomučenja, i samoranjavanja. Spremnost na ličnu ţrtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kuću i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomči, čime je zapečatio i njenu sudbinu. Stoički, ćutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnoseći udarce, poniţavanja, fizičko i psihičko satiranje. Na kraju, vidimo je kako sasvim povučena, često i pijana priziva sluge, savim podlegavši svojoj preostaloj čulnosti i "nečistoj krvi". Bora Stanković je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresovanu i ravnodušnu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreničnim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjišta i zgasle vatre i prutom šara po pepelu, kao da simbolično ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i ţivot nalik na taj pepeo.
Gazda Marko Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psihološki najuvjerljivijih muških likova u prozi Bore Stankovića. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je došao sa efendi Mitom u njegovu kuću da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upiše" u svijet uglednih ljudi. Tada će se prvi put i čuti njegovo ime, kada efendi Mita kaţe:- Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj.Ovo je ta "efendi Mitina kuća". Ovo je moja domaćica, a ovo je moja kći, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko biće očaran kućom, što se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kući i dugo sa uţivanjem gledao u nju. Iz narednog poglavlja čitalac saznaje da je on iz gornje čaršije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pčinjskog kraja. Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teške katance na njima u svojoj sobi čitaocu treba da sugeriše da ima dosta para i da iza te seljačke sirovosti krije dobro bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi – da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i opušten da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove ţene Stane treba još više da istakne njihovo porijeklo i ukaţe koliko je velika razlika izmeĎu onoga što oni, došljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kuće. Ona treba da pokaţe i kakav je odnos izmeĎu gazda Marka i nje. MeĎu njima je otuĎenost i potpuna ravnodušnost,
bez ikakve vidljive osjećajnosti. Njegova ţena je bila blijeda, suva i koščata i “sva je mirisala na seljački miris, na mleko, na vonj Ďubreta i sveţinu jaka prosta odela…” Vjerovatno da je gazda Marko, ostavši sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kuće i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u svoju kuću i da nju “kupi” umjesto kuće, da mu bude snaha, ali sa podsvjesnom ţeljom da on ima tu ljepotu pored sebe. U 13. poglavlju Bora Stanković daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prošlost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomču i sestru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u društvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pčinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve duţe odsustvo dva prijatelja i sve veća bliskost izmeĎu Markove sestre i Jusufa dovešće do tragičnog razriješenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti naplaćeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, čuvajući se “krvne osvete”, sa ţenom i sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Došli su tu bez ugleda, prosti, bez prijatelja, kao skorojevići, neprihvaćeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljačku prirodu. Gazda Marko će svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u noći, uz piće, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je ţeli, ali i pokušava da se “od samoga sebe otrgne”. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaćen u namjeri i presječen u ţelji da joj se što više pribliţi, on tuče ţenu; na kolenima i laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i čuje njene damare. Uhvaćen u svojoj promašenosti i neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i ţenska ljepota, gazda Marko bjeţi od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja noţem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim viče Arsa: - Ode gazda i poseče alata! I gazda Marko, kao i ostale Borine ličnosti, nosi neiţivljenost i promašenost ţivota, jer i njega su na silu i bez ljubavi oţenili dok je još bio dijete, ostajući uskraćen za mnoge mladalačke snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako sanja i nosi je kao nedosanjani san.
Problem "neĉiste krvi" u romanu Mnogi tumači Borinog djela, kada je riječ o romanu Neĉista krv, smatraju da je u prvom planu sociološki aspekt romana i da je propadanje efendi Mitine porodice uslovljeno društveno-istorijskim trenutkom u kome on ţivi. Ima istine u tome, ali za
Boru Stankovića u prvom planu je nešto drugo, dalekoseţnije i dublje, mnogo bitnije za njega kao stvaraoca, a to je – biološko propadanje i opšta degeneracija koja je zahvatila porodicu, a što je uzrokovano biološkim, nasljednim faktorom, za čije je označavanje pisac uzeo metaforu neĉista krv. Biološko propadanje, psihičke devijantnosti (izopačenja) prethode materijalnom, one ga čak uslovljavaju i ubrzavaju. Sam pojam neĉista krv otkriva se u dosta sloţeniom značenju: podrazumijeva različite vidove svoga ispoljavanja. Postoji čitav registar izvedenih pojavnosti ovog biološkog činioca, odreĎujućeg za porodicu i sudbinu Borinih junaka. Oblici ispoljavanja neĉiste krvi kod predaka: 1) predavanje izobilju i raskoši i udaljavanje od rada i bilo kakvih poslova; 2) uţivanje u jelima, slatkišima i odevanju; 3) obraćanje paţnje na izgled (“da se viĎaju lica bela, neţna, očuvana i negovana”), da se što više pred drugima istakne i naglasi svoja ljepota i strastvenost, naročito kada su u pitanju ţene; 4) ţelja ţena da budu zavodljive, bez obzira na pol i rod. Iz njihovog ponašanja je izbijao imperativ: “…moći svojom silnom lepotom sve ostale ţenske iza sebe baciti, a sve muške po kući – ne gledajući ni rod, ni doba – osvojiti i zaludeti”. 5) voĎenje razvratnog ţivota na imanjima sa seljankama, Cigankama, lakim ţenama, otpuštenim iz turskih harema; uţivanje u bahanalijama; 6) jaki nagoni i strasti kada se gubi kontrola nad sobom (ponašanje Kavarole, Sofkina prababa zaljubljena u učitelja Nikolču i njegovo pjevanje, presjekla je ţile u kupatilu; Sofkina tetka Naza tri puta bjeţala od kuće i tri puta se turčila); 7) bolesti (oduzetost, umobolnost, slabo zdravlje i neotpornost, kao što je i hadţi Trifunov sin bio “bled, suv i tanak; više ţensko no muško”). Kod Sofke se neĉista krv iskazuje na sličan način, sa utiskom da je mnogo štošta naslijedila od svojih predaka. To su:
naglašena čulnost koja dijeli biće na svjesni i nesvjesni dio, ističući u prvi plan ono njeno “dvogubo ja”;
predavanje sanjarijama u kojima se iskazuje njeno erotizovano biće;
potreba za dopadljivošću, divljenje drugih prema njoj i osvajanje (stoji na kapiji, pogledom i drţanjem izaziva prolaznike);
povlačenje u sebe i svoju samozaljubljenost – njena narcisoidnost;
pohota ispoljena u susretu sa gluvonijemim Vankom, a na kraju romana sa gluvonijemim slugama;
degeneracija izraţena kod poroda: djeca su fizički slaba, psihički labilna, karakteriše ih podbulost, malikrvnost i bolesti.
Ali, u svemu ovome ima i nešto što je samo privid “nečiste krvi”, samo nalik na “nečistu krv”. Tu se u prvom redu misli na psihička “mutna” stanja i njena ponašanja u mladosti, koja su u tim godinama i normalna, kao što su sanjarenje o mladiću, čulnost, obuzetost ljubavlju, snaga erosa koja ispunjava biće. O svemu ovome moglo bi se razgovarati, utoliko više što dosta toga Sofka nosi kao plemenitost, obzir, samopoţrtvovanje i stoicizam.
