MIT O SIZIFU
Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine, odakle se ona vraćala zbog svoje težine. Mislili su, donekle s pravom, da nema strašnije kazne od beskorisna i beznadna rada. Ako je vjerovati omeru, Sizif bijaše najmudriji i najrazboritiji me!u smrtni"ima. #rema nekom drugom predanju, me!utim, on naginjaše razbojništvu. $a tu ne vidim proturje%nosti. &azlikuju se mišljenja o motivima motivima koji su mu priskrbili da bude beskoristan radnik pakla. Spo%itava mu se, prije svega, neka nesmotrenost prema bogovima. 'davao je njihove tajne. (ginu, Azopovu kćer, ugrabio je $upiter. 'ta" se za%udi s njezina nestanka i izjada se Sizifu. 'n, koji je znao za otmi"u, ponudi Azopu da ga o tome uputi, pod uvjetom da on dade vodu korintskoj utvrdi. )ebeskim munjama pretpostavio je blagoslov vode. Stoga je bio osu!en u paklu. omer nam tako!er kazuje da Sizif bijaše okovao Smrt. #luton nije mogao podnijeti da njegovo "arstvo ostane pustim i gluhim. 'n uputi boga rata da izbavi Smrt iz ruku njezina pobjednika. #ri%a se još da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskušati ljubav vlastite žene. )aredi joj da njegovo tijelo ba"i bez pokopa nasred javnoga trga. Sizif se iznova na!e u paklu. * tamo, razgnjevljen poslušnošću koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od #lutona iskam%i dopuštenje da se iznova vrati na zemlju da bi kaznio svoju ženu. )o kada je iznova ugledao li"e ovoga svijeta, okusio vodu i sun"e, toplo kamenje i more, nije se više želio vratiti u paklenu tminu. #ozivi, srdžbe i opomene ne pomogoše ništa. $oš mnogo godina živio je on na krivulji zaljeva, blistava mora i osmijeha os mijeha zemlje. #otrebna bijaše presuda bogova. Merkur do!e da d a uhvati drznika za vrat i, odvajajući ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao, gdje njegova stijena već bijaše spremna. +eć smo shvatili da je Sizif apsurdni junak. 'n je to koliko po p o svojim strastima toliko i po svojoj mu"i. )jegov prezir prema bogovima, njegova mržnja spram smrti i strast za životom stajali su ga te neizre"ive kazne gdje se "ijelo biće ulaže a da ništa ne privede kraju. o je "ijena koju valja platiti za ovozemaljske strasti. )išta nam se ne kaže o Sizifu u paklu. Mitovi su stvoreni da ih mašta oživljava. - ovom se može vidjeti samo sav napor jednog tijela napregnutog da podigne golemi kamen, da ga kotrlja i dogura uz stoput prevaljenu strminu vidi se zgr%eno li"e, obraz prislonjen uz kamen, podmetnuto rame koje prima masu pokrivenu glinom, noga koja ga zaustavlja i, iznova, samo ruke, posve ljudska sigurnost dviju ruku punih zemlje. )a samom svršetku toga teškog napora, odre!enog prostorom bez neba i vremenom bez dubine, "ilj je postignut. ada Sizif promatra kamen ka men kako se za nekoliko trenutaka spušta prema p rema tom nižem svijetu, svijetu, odakle ga opet valja uzgurati do vrha. 'n iznova silazi silazi u podnož podnožje. je. Baš za vrijeme toga povratka, toga odmora, od mora, zanima me Sizif. /i"e koje se mu%i u neposrednoj blizini kamena već je i samo kamen0 +idim toga %ovjeka kako iznova silazi tromim ali ravnomjernim korakom prema mu"i kojoj neće znati svršetka. aj %as koji je kao predah i koji se tako!er pouzdano vraća poput njegove patnje, taj %as je %as svijesti. - svakom tom trenutku, kad napušta vrh i spušta se malo1 pomalo prema skloništima bogova, nadmoćniji je od svoje sudbine. $a%i je od svoje stijene. Ako je taj mit tragi%an, to je stoga što je njegov junak svjestan. 2dje bi bila njegova muka kad bi ga na svakom koraku podržavala nada u uspjeh3 4anašnji radnik radi svakog dana u životu na istim zadaćama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragi%na samo u rijetkim trenu"ima kad postaje svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoćan i ogor%en, poznaje "ijelu širinu svoga jadnog položaja5 silazeći misli na nj. #roni"ljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. )ema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom. Ako za ponekih dana silazak protje%e u bolu, može tako!er proteći i u radosti. )ije na odmet ta rije%. 6amišljam Sizifa kako se vraća svojoj stijeni, i bol je u za%etku. 7ad se zemne slike odveć snažno vraćaju u sjećanje, kada zov sreće postane odveć silan, tada se u ljudskome sr"u budi tuga5 to je pobjeda stijene, to je stijena sama. 'dveć je teško nositi golemu nesreću. o su naše getsemanske noći. )o, moćne istine
propadaju netom se spoznaju. ako se i (dip najprije pokorava sudbini ne poznavajući je. 'd trena kad doznaje, po%inje njegova tragedija. Ali u istom hipu, slijep i o%ajan, spoznaje da je jedina sveza što ga spaja sa svijetom 1 svježa ruka mlade djevojke. 'dzvanja tada neka neumjerena rije%5 8-nato% tolikim kušnjama, moja poodmakla dob i veli%ina moje duše nukaju me da pro"ijenim kako je sve dobro.9 Sofoklov (dip, kao i 7irilov 4ostojevskog, pruža nam tako formula apsurdne pobjede. Anti%ka mudrost veže se s modernim heroizmom. Apsurd se ne može otkriti a da se ne osjeti poti"aj za pisanje priru%nika o sreći. 8(h, što, zar tako uskim stazama...39 )o, samo je jedan svijet. Sreća i apsurd dva su djeteta jedne te iste zemlje. 'ni su neraskidivi. #ogrešno bi bilo kazati da se sreća nužno ra!a iz apsurdnog otkrića. 4oga!a se, tako!er, da se osjećaj apsurda ra!a iz sreće. 84ržim da je sve dobro9, veli (dip, i svete su te rije%i. 'ne odzvanjaju u surovu i ograni%enu %ovjekovu svijetu. 'ne pou%avaju da sve nije is"rpljeno i da nije bilo is"rpljeno. 'ne izgone iz ovoga svijeta boga koji je ušao u nj s nezadovoljstvom i sklonošću za beskorisne patnje. 'ne stvaraju od sudbine ljudski posao koji se mora urediti me!u ljudima. u je sva Sizifova tiha radost. #ripada mu njegova sudba. )jegova je stijena posve njegova stvar. ako apsurdni %ovjek, kad razmišlja o svojoj mu"i 1 ušutkuje sve kumire. - svijetu iznenada vraćenu njegovoj šutnji podiže se tisuću sitnih zadivljenih zemnih glasova. )esvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upućeni od svih li"a, nužno su nali%je i "ijena pobjede. )ema sun"a bez sjene i valja upoznati noć. Apsurdni %ovjek veli 8da9, i njegov napor bit će neprekidan. #ostoji li osobna sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on drži kobnom i dostojnom prezira. 2lede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita života. - tom istan%anom trenu, kada se %ovjek obazire na vlastiti život, Sizif, vraćajući se svojoj stijeni, razmišlja o slijedu nevezanih poslova što postaju njegovom sudbom, sudbom koju je stvorio baš on, ujedinio pod pogledom svojeg pamćenja i naskoro potvrdio vlastitom smrću. ako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega što pripada %ovjeku, kao slijepa" koji kani vidjeti a zna da je noć beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se još kotrlja. 'stavljam Sizifa u podnožju planine0 -vijek se prona!e vlastito breme. Ali, Sizif nas pou%ava višoj vjernosti što nije%e bogove i podiže stijene. * on drži da je sve dobro. 'vaj svijet, od sada bez gospodara, ne %ini mu se ni jalovim ni ništavnim. Svako zrn"e toga kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noći, za njega su zaseban svijet. Sama bitka da se dospije do vrhun"a dostatna je da ispuni ljudsko sr"e. Sizifa treba zamisliti sretnim.
DIJELOVI MITA O SIZIFU 1. APSURDNO PROSUĐIVANJE APSURD I SAMOUBOJSTVO
:Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem5 samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, zna%i odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. 'stalo, ima li svijet tri dimenzije, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, dolazi potom. o su igrarije prije svega valja odgovoriti na to pitanje. A drži li se istinom, kao što hoće )ietzs"he, da filozof, da bi bio "ijenjen, mora prednja%iti primjerom, shvatit ćemo tada zna%enje toga odgovora jer će on prethoditi kona%nu %inu. o je, zapravo, ono bjelodano što se može osjetiti sr"em, ali što valja produbiti da bi bilo jasno duhu.9
:reba li onda, pred tim proturje%nostima i nejasnoćama, vjerovati da ne postoji nikakva sveza izme!u mišljenja koje možemo imati o životu i %ina koji vršimo da bismo ga napustili3 )e pretjerujmo nimalo u tom smislu. - %ovjekovoj odanosti životu ima nešto ja%e od svih nedaća ovoga svijeta. Sud tijela valjan je jednako koliko i sud duha, i tijelo se povla%i pred uništenjem. )avikavamo se živjeti prije negoli steknemo naviku misliti. - toj tr"i koja nas svakog dana brže vodi u smrt, tijelo zadržava nenadomjestivu prednost.9 APSURDNI ZIDOVI
:#oput velikih djela i duboki osjećaji zna%e uvijek više negoli su svjesni da iskazuju. #ostojanost jednog poriva ili jednog odbijanja u duši iznova se nalazi u navikama djelovanja ili mišljenja, nastavlja se u posljedi"ama koje sama duša ne poznaje. +eliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. 'ni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isklju%iv svijet gdje nalaze svoje podneblje. #ostoji univerzum ljubomore, %astoljublja, sebi%nosti ili velikodušnosti. 'no što je istinito o već spe"ijaliziranim osjećajima, bit će još istinitije za emo"ije, u osnovi jednako neodre!ene, ujedno i zbrkane i 8sigurne9, i udaljene i 8prisutne9, kao što su one koje u nama pobu!uju ljepota ili apsurd. 'sjećaj apsurdnosti može iznenaditi bilo kojeg %ovjeka na zavijutku bilo koje uli"e. akav kakav jest, u svojoj o%ajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svjetlosti, on je neshvatljiv. Me!utim, i sama ta teškoća zavrje!uje da se o njoj razmišlja.9 FILOZOFIJSKO SAMOUBOJSTVO
:)a planu inteligen"ije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u %ovjeku ;ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla< ni u svijetu, već u njihovoj zajedni%koj prisutnosti. 'n je, za sada, jedina sveza što ih spaja. =elim li ostati kod bjelodanih stvari, znam što želi %ovjek, znam što mu pruža svijet, te sada mogu reći da znam i što ih spaja. )emam potrebe istraživati dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je onomu koji je traži. +ažno je samo odatle izvući sve zaklju%ke.9 :$er grijeh je ono što udaljava od Boga. Apsurd koji je metafizi%ko stanje svjesna %ovjeka, ne vodi Bogu. -sudim li se kazati nešto ekstravagantno, možda će se taj pojam razjasniti5 apsurd, to je grijeh bez Boga. - tom stanju apsurda valja živjeti. 6nam na %emu se ono temelji, da su ovaj duh i ovaj svijet oslonjeni jedan o drugi bez mogućnosti da se zagrle.9 APSURDNA SLOBODA
:*zvla%im tako iz apsurda tri zaklju%ka5 svoju pobunu, svoju slobodu i svoju strast. Samom igrom svijesti promećem u životno pravilo ono što je bilo poziv na smrt 1 i odba"ujem samoubojstvo.9 2. APSURDNI ČOVJEK
:8Moje polje9, veli 2oethe, 8jest vrijeme9. (to doista apsurdnih rije%i. >to je, zapravo, apsurdni %ovjek3 o je onaj koji, ne nije%ući vje%nost, ne radi ništa za nju. )e stoga što bi mu %ežnja bila tu!om. Me!utim, on više od nje voli svoju hrabrost i svoje rasu!ivanje. #rvo ga u%i da živi bez poziva i da se zadovoljava onim što ima, drugo ga pou%ava o njegovim grani"ama. -vjeren u svoju ograni%enu slobodu, u svoju pobunu bez budućnosti i svoju kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega života. amo je njegovo polje, tamo je njegova ak"ija koju %uva od svakog suda, osim vlastitog. $edan viši život ne može mu zna%iti drugi život. o bi bilo ne%asno. 'vdje %ak ne govorim o onoj smiješnoj vje%nosti koju nazivamo potomstvom.9
:-opće se ne može raspravljati o moralu. +idio sam ljude kako s mnogo morala loše rade i svakoga dana utvr!ujem da %estitosti nisu potrebna pravila. #ostoji samo jedan moral koji apsurdni %ovjek može dopustiti, onaj koji je nerazlu%iv od Boga5 onaj koji je propisan iznutra. Ali, on živi baš izvan toga Boga.9 DONHUANIZAM, GLUMIŠTE, OSVAJANJE 3. APSURDNO STVARANJE FILOZOFIJA I ROMAN
:Svi ti životi održavani u škrtu zraku apsurda ne bi se mogli održati bez neke duboke i postojane misli koja ih svojom snagom bodri. 4apa%e, ovdje to može biti samo jedan neobi%an osjećaj vjernosti. +i!eni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova ispunjavaju svoju dužnost, ne vjerujući da tako sami sebi proturje%e. $er bilo je važno ništa ne propustiti. #ostoji, dakle, metafizi%ka sreća da podrži apsurdnost svijeta. 'svajanje ili gluma, nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, po%asti su koje %ovjek odaje svome dostojanstvu u borbi gdje je unaprijed poražen.9 KIRILOV
:- romanima 4ostojevskog pitanje je postavljeno s takvom žestinom da obvezuje samo na krajnja rješenja. (gzisten"ija je lažna ili je vje%na. 4a se 4ostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem, bio bi filozof. Ali on tuma%i posljedi"e koje te duhovne igre mogu imati u ljudskom životu, i po tome je umjetnik. Me!u tim posljedi"ama, on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju sam, u 4nevniku jednog pis"a, naziva logi%nim samoubojstvom.9 STVARANJE BEZ SUTRAŠNJICE, MIT O SIZIFU
