mICHAEL sCOTT
ALkEmICAR TAjNE bEsmRTNOg NICHOLAsA FLAmELA
Naslov izvornika:
THE ALCHEmYsT: THE sECRETs OF THE ImmORTAL NICHOLAs FLAmEL
Posvećeno, naravno, Claudette lamque opus exegi
Ja sam legenda. Smrt nema utjecaja nada mnom, bolest me ne može dotaknuti. Pogledajte me i teško ćete mi odrediti dob, a ipak rođen sam godine Gospodnje 1330., prije više od šest stotina i sedamdeset godina. Tijekom života bio sam mnogo toga: liječnik i varalica, prodavač knjiga i vojnik, učitelj jezika i kemije, pravnik i lopov. No prije svega bio sam alkemičar. Ja sam bio Alkemičar. Prozivali su me najvećim alkemičarom od svih, tražiti su me kraljevi i prinčevi, carevi, pa čak i sam papa. Mogao sam pretvoriti običan metal u zlato, obično kamenje u dragocjeni kamen. I više od toga: otkrio sam tajnu besmrtnosti, skrivenu duboko u knjizi drevne magije. Sada je moja žena, Perenelle, oteta, a knjiga ukradena. Bez knjige i ona i ja ćemo ostarjeti. Unutar punog kruga mjeseca, uvenut ćemo i umrijeti. A ako umremo, zlo protiv kojeg se tako dugo borimo pobijedit će. Starija rasa ponovno će zauzeti zemlju i izbrisati čovječanstvo s lica planete. No neću se predati bez borbe. Jer ja sam besmrtni Nicholas Flamel.
Iz Dnevnika Nicholasa Flamela, alkemičara Danas, četvrtak, 31. svibnja U San Franeiscu, gradu kojeg sam prihvatio
Četvrtak, 31. Svibnja
PRVO POGLAVLJE
,,Reci mi, molim te, zašto bi netko odjenuo kaput usred ljeta u San Franciscu?" Sophie Newman prstima je pritiskala bluetooth slušalicu dok je govorila. S druge strane kontinenta njezina je modno osviještena prijateljica Elle prozaično upitala: ,,Kakav kaput?" Brišući ruke u krpu zataknutu u vrpcu oko pregače, Sophie je izašla ispred pulta praznog kafića. Prišla je prozoru, gledajući ljude kako izlaze iz automobila s druge strane ceste. ,,Teški, crni, vuneni kaputi. Imaju i crne rukavice, i šešire. I sunčane naočale.“ Pritisnula je lice o staklo. "Čak i za ovaj grad, to je malo prečudno." ,,Možda su pogrebnici?" Elle je palo na pamet, glas joj je pucketao i krčao u mobitelu. Sophie je čula kako nešto glasno i turobno svira u pozadini - Lacrimosa ili Amorphis možda. Elle zapravo nikada nije izašla iz svoje darkerske faze. "Možda", odgovori Sophie, neuvjereno. Čavrljala je s prijateljicom preko telefona kada je, nekoliko trenutaka ranije, primijetila automobil neobična izgleda. Bio je dugačak i elegantan te je izgledao kao da je izašao iz starog crnobijelog filma. Kako je prolazio pokraj prozora, sunce se odrazilo od zatamnjenih stakala i nakratko zabljesnulo unutrašnjost kafića toplom zlatno žutom svjetlošću, zasljepljujući Sophie. Žmirkajući zbog crnih točaka koje su joj plesale pred očima, gledala je automobil kako se okreće na dnu nizbrdice i polako se vraća. Bez ikakvog signaliziranja, zaustavio se odmah ispred Male knjižare, ravno preko puta. "Možda su mafijaši", Elle dramatično nabaci. "Moj tata zna nekoga iz mafije. No on vozi Priusa", dodala je. "Ovo sigurno nije Prius", reče Sophie, ponovno gledajući automobil i dvojicu visokih muškaraca kako stoje na ulici, zaogrnuti u teške kapute, rukavice i šešire, očiju skrivenih iza prevelikih sunčanih naočala.
"Možda im je jednostavno hladno", predloži Elle. "Zar nikada ne zahladi u San Franciscu?" Sophie Newman pogledala je iza sebe na sat i termometar, na zidu preko pulta. "Ovdje je dva i petnaest... i dvadeset i sedam stupnjeva", reče. "Vjeruj mi, nije im hladno. Mora da umiru. Čekaj", prekinula je samu sebe, "nešto se događa." Stražnja su se vrata otvorila i još jedan čovjek, veći od prve dvojice, ukočeno je izašao iz automobila. Dok je zatvarao vrata, sunce mu je nakratko dotaknulo lice i Sophie je na trenutak vidjela njegovu blijedu, sivobijelu kožu nezdrava izgleda. Podesila je ton na slušalici. "Okej, trebaš vidjeti što je upravo izašlo iz auta. Ogroman tip sive kože. Sive. To bi moglo biti objašnjenje; možda imaju nekakvu kožnu bolest." "Gledala sam dokumentarac National Geographica o ljudima koji ne smiju izlaziti na sunce..." počela je Elle, no Sophie je više nije slušala. Četvrta je osoba izašla iz automobila. Bio je to nizak, donekle dotjeran muškarac, odjeven u jednostavno, trodijelno odijelo boje ugljena koje je izgledalo prilično staromodno, no znala je daje izrađeno upravo za njega. Njegova željeznosiva kosa bila je zalizana s uglatog lica u ravni repić, dok je uredna trokutasta brada, uglavnom crna ali prošarana sjedinama, skrivala njegova usta i bradu. Odmaknuo se od automobila i došao pod prugastu tendu koja je pokrivala stolić s knjigama ispred trgovine. Kada je podigao knjigu šarenih mekih korica i okrenuo je u rukama, Sophie je primijetila sive rukavice. Biserni gumb na zapešću zabljesnuo je na svjetlu. "Ulaze u knjižaru", rekla je u slušalicu. "Radi li Josh još uvijek tamo?" Elle odmah upita. Sophie je ignorirala ovo iznenadno zanimanje u glasu svoje prijateljice. Činjenica da se njezinoj najboljoj prijateljici sviđao njezin brat blizanac bila joj je ipak malo prečudna. "Da. Nazvat ću ga da vidim što se događa. Nazovem te odmah." Poklopila je, izvadila slušalicu i odsutno protrljala toplo uho, gledajući niskog muškarca s neobičnim zanimanjem. Bilo je nešto u njemu... nešto neuobičajeno. Možda je bio modni dizajner, pomisli ona, ili filmski producent, ili je možda bio pisac - primijetila je da se neki pisci vole neobično odijevati. Dat će mu još nekoliko minuta da uđe u knjižaru, a onda će nazvati svog brata za izvještaj.
Sophie se baš spremala odvratiti pogled kad se sivi čovjek iznenada okrenuo, i činilo se da gleda izravno u nju. Stajao je ispod tende, lice mu je bilo u sjeni te je u jednom trenutku izgledalo kao da mu oči sjaje. Sophie je znala - jednostavno je znala - da nema šanse da je mali sivi čovjek vidi: stajala je na suprotnoj strani ulice, iza stakla koje je bilo osvijetljeno ranim poslijepodnevnim suncem. Bila je nevidljiva u polumraku iza stakla. No ipak... No ipak, u trenutku kad su im se oči susrele, Sophie je osjetila žmarce na rukama, a za vratom dašak hladnog zraka. Učinila je kružni pokret ramenima i lagano nagnula glavu s jedne na drugu stranu, a pramenovi duge plave kose kovrčali su joj se na obrazima. Kontakt je trajao tek sekundu prije nego što se mali čovjek okrenuo na drugu stranu, no Sophie je imala osjećaj daje gledao ravno u nju. Trenutak prije no što će sivi čovjek i njegova tri pretjerano dotjerana pratioca nestati u knjižari, Sophie je zaključila da joj se on ne sviđa. Pepermint. I pokvarena jaja. "Jednostavno odvratno." Josh Newman stajao je usred podruma knjižare i duboko disao. Otkuda dolazi taj smrad? Pogledom je prešao preko visokih polica s knjigama i pitao se je li nešto dopuzalo iza njih i uginulo. Što bi drugo moglo biti uzrokom takva smrada? Zrak je u malom skučenom podrumu uvijek bio suh i zagušljiv, težak od mirisa osušenog i savinutog papira, pomiješan s bogatijim mirisom starih kožnatih korica i prašnjave paučine. Obožavao je taj miris; oduvijek ga je smatrao toplim i smirujućim, poput mirisa cimeta i začina koje je vezivao uz Božić. Pepermint. Oštar i jasan miris probijao se kroz skučenu atmosferu podruma. Bio je to miris nove zubne paste ili onih biljnih čajeva koje njegova sestra poslužuje u kafiću preko puta. Probijao se kroz teške mirise kože i papira, a miris je bio tako snažan da je osjetio trnce u sinusima; imao je osjećaj da će kihnuti svaki tren. Odmah je izvukao slušalice svog iPoda. Nije dobro kihati sa slušalicama u ušima jer bi se uši mogle začepiti. Jaja. Podmuklo i smrdljivo - razaznao je sumporni smrad pokvarenih jaja koji je prekrio miris metvice... i bio je odvratan. Osjetio je smrad na jeziku
i usnicama, a glava gaje počela svrbjeti kao da nešto gmiže po njoj. Josh je prošao prstima kroz čupavu plavu kosu i zadrhtao. Mora da dolazi iz odvoda. Pustio je slušalice da mu vise preko ramena i provjerio popis knjiga u ruci, a zatim ponovno pogledao na police: Zbirka djela Charlesa Dickensa, dvadeset i sedam svezaka, crveni kožnati uvez. I gdje da to pronađe? Josh je radio u knjižari već dva mjeseca i još uvijek nije imao pojma gdje se što nalazi. Nije bilo kataloškog sustava... ne, bilo je sustava, ali bio je poznat samo Nicku i Perry Fleming, vlasnicima Male knjižare. Nick i njegova žena mogli su pronaći bilo koju knjigu, i u knjižari na katu i u podrumu, u nekoliko minuta. Val mirisa peperminta, nakon kojega je odmah uslijedio smrad pokvarenih jaja, ponovno je ispunio zrak; Josh je zakašljao i osjetio suze u očima. Bilo je neizdrživo! Ugurao je popis knjiga u jedan džep traperica, a slušalice u drugi i provukao se kroz naslagane knjige i kutije prema ljestvama. Nije više ni minute mogao provesti dolje u tom smradu. Šakama je protrljao oči, koje su ga sada nepodnošljivo pekle. Zgrabio je ljestve i izvukao se gore. Trebao mu je dah svježeg zraka, inače će povratiti - no začudo, što se više približavao vrhu ljestava, to je smrad bivao jači. Gurnuo je glavu kroz podrumska vrata i pogledao oko sebe. U tom je trenutku Josh Newman shvatio da svijet više nikad neće biti isti.
DRUGO POGLAVLJE
Josh je provirio preko ruba otvora podruma, suznih očiju od smrada sumpora i metvice. Njegov prvi dojam bio je da je obično tiha knjižara sada krcata: četiri muškarca stajala su pred Nickom Flemingom, vlasnikom; trojica su bili ogromni divovi, a četvrti je bio manji i djelovao je opako. Josh je odmah pretpostavio da pljačkaju knjižaru. Njegov šef Nick Fleming stajao je usred knjižare, okrenut prema njima. Bio je to čovjek prilično obična izgleda. Prosječne visine i građe, bez prepoznatljivih karakteristika, osim očiju koje su bile tako blijede da su se doimale gotovo bezbojnima. Crna mu je kosa bila podsišana do kože i uvijek je imao čekinje po bradi, kao da se nekoliko dana nije brijao. Kao i obično, na sebi je imao jednostavne crne traperice, široku crnu majicu s reklamom za koncert koji se održao prije dvadeset i pet godina i par ofucanih kaubojskih čizama. Na lijevom zapešću nosio je jeftini digitalni sat, a na desnom tešku srebrnu narukvicu, uz dvije otrcane šarene narukvice prijateljstva. Ispred njega stajao je niski sivi čovjek u elegantnom odijelu. Josh je vidio da ne razgovaraju... no ipak, nešto se događalo među njima. Obojica su mirno stajala, ruke su im bile blizu tijela, savinute u laktovima, a dlanovi okrenuti prema gore. Nick je bio usred knjižare, sivi je čovjek stajao blizu vrata, a trojica pratilaca u crnim kaputima oko njega. Prsti obojice čudno su se pomicali, trzali, plesali, kao da bjesomučno tipkaju; palac je dodirivao kažiprst, mali prst palac, s tim da su kažiprst i mali prst bili izduženi. Uvojci i pramenovi zelene su maglice skupljali su se u Flemingovim dlanovima, a zatim u slikovitim uzorcima padali na pod, gdje bi se izvijali poput zmija. Podmukli, žuto obojani dim ovio se i padao s rukavica sivog muškarca, štrcajući po drvenom podu poput prljave tekućine. Smrad se širio iz dima i ispunjavao zrak zadahom peperminta i sumpora. Josh je osjetio grčeve u trbuhu i knedlu u grlu; od smrada pokvarenih jaja došlo mu je da povrati. Zrak između dvojice muškaraca svjetlucao je uvojcima zelenog i žutog dima, a iskrice bi siktale i cvrčale gdje bi prošli rukom. Flemingovi su se prsti pomicali, i dugi, debeli kolut zelenog dima našao se u njegovoj ruci. Otpuhnuo ga je brzim, protisnutim dahom i dim se zavrtio u zraku,
izvijajući se između dvojice muškaraca na visini njihovih glava. Kratki, zdepasti prsti sivog muškarca tapkali su u svom ritmu, a žuta se kugla energije zavrtjela iz njegovih ruku i odskakutala. Dotaknula je kolut zelenog dima koji se odmah omotao oko nje. Došlo je do svjetlucavog praska... nevidljiva je eksplozija bacila unatrag obojicu, preko cijele prostorije, odbacivši ih na stolove s knjigama. Žarulje su eksplodirale, a fluorescentne se svjetiljke razbile, razbacujući zdrobljeno staklo po podu. Dva su prozora eksplodirala prema van, dok je desetak malih kvadratnih stakala ostalo išarano raspuklinama. Nick Fleming survao se na pod blizu podrumskog otvora, zamalo sletjevši na Josha koji je ukočeno stajao na ljestvama, široko otvorenih očiju od šoka i straha. Dok se pridizao, odgurnuo je Josha niže niz ljestve. "Ostani dolje, što god da se dogodilo, ostani dolje", protisnuo je nedefiniranim engleskim naglaskom. Uspravio se u okretu i Josh je vidio kako desni dlan okreće prema gore, primiče ga licu i puše u nj. Zatim je zamahnuo prema središtu prostorije, kao da visoko baca loptu. Josh je iskrivio vrat kako bi ispratio tu kretnju. No ništa se nije moglo vidjeti... a onda kao da je zrak isisan iz prostorije. Knjige su odjednom izbačene s obližnjih polica i privučene na neurednu hrpu nasred poda; uokvireni ispisi povučeni su sa zidova; težak se vuneni tepih izvio prema gore te je usisan u središte prostorije. Uto je hrpa eksplodirala. Dvojicu velikih muškarca u crnim balonerima eksplozija je zahvatila u punoj snazi. Josh je gledao kako knjige, neke od njih teške i tvrde, druge meke i oštre, lete oko njih poput bijesnih ptica. Iz suosjećanja je zadrhtao kad je jedan od njih osjetio punu snagu rječnika na licu. Oborio mu je šešir i sunčane naočale... otkrivajući mrtvačku, prljavu, sivu kožu i oči poput crnog kamenja. Polica s ljubavnim romanima udarila je u lice njegova pratioca i prepolovila mu jeftine sunčane naočale. Josh je otkrio daje i on imao oči koje su nalikovale kamenju. Odjednom je shvatio da su oni bili kamenje. Okrenuo se prema Nicku Flemingu s pitanjem na vrhu jezika kada ga je šef pogledao. "Ostani dolje", naredio mu je. "Doveo je goleme." Fleming se sagnuo jer je sivi muškarac bacio preko prostorije tri dugačke strijele žute energije. Prerezale su police i zabile se u drveni pod. Sve što bi dotaknule odmah bi počelo truliti i raspadati se. Kožnati uvezi pucali
su i lomili se, papir je pocrnio, drvene daske na podu i police postale su suhe i prasne. Fleming je bacio još jednu nevidljivu loptu u kut sobe. Josh Newman pogledom je slijedio pokret šefove ruke. Dok je nevidljiva lopta letjela zrakom, uhvatila je zraku sunca i na trenutak je vidio da je poput smaragdne kugle, zelena i izbrušena. Zatim je ponovno nestala sa svjetla. Kada je ovoga puta udarila u pod, učinak je bio još dramatičniji. Nije bilo zvuka, ali se cijela zgrada zatresla. Stolovi s jeftinim mekim uvezima pretvorili su se u trijeske, a komadići papira ispunili su zrak bizarnim konfetima. Dvojica muškaraca u crnom - golemi - bačeni su unatrag na police, knjige su popadale po njima, dok je treći - najveći - tako snažno odgurnut na vrata da je izbačen na ulicu. U tišini koja je uslijedila začuo se zvuk pljeskanja rukavicama. "Vidim, Nicholas, usavršio si tu tehniku." Sivi čovjek govorio je engleski u neobičnom ritmu. "Vježbao sam, Johne", reče Nick Fleming, kliznuvši prema otvorenim podrumskim vratima, otkrivajući Josha Newmana na ljestvama. "Znao sam da ćeš me sustići prije ili kasnije." "Dugo smo te tražili, Nicholas. Imaš nešto što nam pripada. I želimo da nam to vratiš." Mrlja žutog dima zahvalila je strop iznad Flemingove i Joshove glave. Mjehuričasti, truli crni gips padao je nemilice poput snježnih pahulja. "Spalio sam je", reče Fleming, "davno sam je spalio." Odgurnuo je Josha niže u podrum i potom zatvorio klizna vrata, zaključavši ih oboje unutra. "Ne pitaj", upozori ga, a blijede su mu oči sjajile u tami. "Ne sada." Uhvativši Josha za ruku, Nick ga je odvukao u najtamniji kutak podruma knjižare, uhvatio dio jedne police objema rukama i trznuo je prema naprijed. Nešto je škljocnulo i police su se zaokrenule, otkrivajući skriveno stubište. Fleming je tjerao Josha prema mraku. "Hajde brzo, brzo i tiho", upozori ga. Slijedio je Josha kroz otvor te povukao police da se zatvore iza njega upravo u času kada su se vrata podruma pretvorila u prljavu crnu tekućinu i potekla niz ljestve uz prestrašan smrad sumpora. "Gore." Glas Nicka Fleminga zazvučao je toplo u Joshovu uhu. "Izlaz je u praznoj čistionici pokraj naše knjižare. Moramo požuriti. Dee će vrlo brzo shvatiti što se dogodilo."
Josh Newman je kimnuo; znao je za čistionicu. Bila je prazna cijelo ljeto. Imao je stotinu pitanja, a ni jedan odgovor u njegovoj glavi nije ga zadovoljavao, jer svi su sadržavali tu groznu riječ: magija. Vidio je dvojicu kako se gađaju kuglama i strelicama nečega - energije. Bio je svjedok uništenja koje su te energije uzrokovale. Josh je upravo svjedočio čaroliji. No, naravno, svi znaju da čarolija uopće ne postoji.
TREĆE POGLAVLJE
Što je tako odvratno smrdjelo? Sophie Newman vraćala je bluetoothslušalicu na uho, a onda je duboko udahnula i zastala, nadrazena nosa. Namirisala je nešto grozno. Preklopila je telefon i vratila slušalice u džep, nagnula se nad otvorenu staklenku listova crnog čaja i udahnula. Radila je u Coffee Ćupu otkada je s bratom stigla u San Francisco na ljetne praznike. Posao je bio okej, ništa posebno. Gosti su uglavnom bili ljubazni, bilo je nekoliko glupana i par primitivaca, no radno je vrijeme bilo u redu, plaća je bila dobra, napojnice još bolje, a dodatna prednost bila je to što je kafić preko puta knjižare u kojoj je radio njezin brat. Napunili su petnaest godina prošlog prosinca i već su počeli štedjeti za svoj automobil. Procijenili su da će im trebati najmanje dvije godine - bez kupovine CD-a, DVD-a, igrica, odjeće i cipela, koje su bile Sophiena najslabija točka. Obično je u smjeni radila s još dvije, no jedna je otišla ranije jer se osjećala loše, a Bernice, vlasnica kafića, otišla je nakon poslijepodnevne gužve u nabavku čaja i kave na veletržnicu. Obećala je da će se vratiti za sat vremena, no Sophie je znala da će to trajati najmanje dva sata. Preko ljeta Sophie se naviknula na mirise različitih egzotičnih čajeva i kava u kafiću. Znala je razliku između Earl Greya i Darjeelinga, kao i između kava iz Jave i iz Kenije. Uživala je u mirisu kave iako joj se nije sviđao njezin gorak okus. No obožavala je čaj. U proteklih nekoliko tjedana isprobala je sve čajeve, posebice biljne, s voćnim okusima i neobičnim mirisima. A sada je nešto smrdjelo, podmuklo i odvratno. Gotovo poput pokvarenih jaja. Sophie je primaknula limenku čaja licu i duboko udahnula. Svjež miris assama zaustavio joj se u grlu: smrad nije dolazio otuda. "To se inače pije, a ne udiše." Kad je Perry Fleming ušla u kafić, Sophie se okrenula. Perry Fleming je visoka, elegantna žena kojoj je moglo biti četrdeset do šezdeset godina. Bilo je jasno da je nekad bila prekrasna, ali i sada je upadljiva. Njezine oči bile su najsjajnije, najbistrije oči koje je Sophie ikad vidjela i
dugo se pitala nosi li ta starija žena leće u boji. Perryna kosa nekad je bila tamnocrna, a sada je prošarana sijedim pramenovima, vezana u pletenicu koja se proteže gotovo do početka kralježnice. Zubi su joj mali i savršeni, a na licu ima tragove bora u kutovima očiju. Uvijek je bila puno elegantnije odjevena od svoga muža, a danas je na sebi imala haljinu bez rukava boje metvice, koja se slagala s njezinim očima. Vjerojatno je od čiste svile, pomisli Sophie. "Pomislila sam da čudno miriše", reče Sophie. Ponovno pomiriše čaj. "Sad je u redu", doda, "no pomislila sam na tren da miriše kao... kao... kao pokvarena jaja." Govoreći to, gledala je u Perry Fleming. Iznenadilo ju je što su se gospodine svijetlozelene oči naglo raširile pa se okrenula i pogledala preko puta ceste... baš kad su mali kvadratni prozori na knjižari naglo popucali, a dva eksplodirala u prašinu. Vitice zelenog i žutog dima uvile su se na ulici, a zrak je ispunio smrad pokvarenih jaja. Sophie je osjetila i drugi miris, oštriji i jasniji miris peperminta. Usnice starije žene pomakle su se i prošaputala je: "O ne... ne sada... ne ovdje." "Gđo Fleming... Perry?" Žena se okrenula prema Sophie. Oči su joj prestrašeno sijevale, a inače bezgrešan engleski poprimio je strani naglasak. "Ostani tu; što god da se dogodi, ostani tu i pritaji se!" Sophie je zaustila da upita nešto kad je osjetila da su joj uši začepljene. Progutala je slinu... zatim su se vrata knjižare otvorila uz tresak, a jedan od visokih muškaraca, koje je Sophie ranije vidjela, bačen je na ulicu. Na sebi više nije imao šešir niti naočale i Sophie je na tren spazila njegovu mrtvačku kožu i crne oči poput mramora. Na trenutak je čučnuo nasred ulice i podigao ruku kako bi zaštitio lice od sunca. Sophie je osjetila hladnoću i krutost u želucu. Koža na muškarčevoj ruci se pomicala. Polako se slijevala u njegov rukav: činilo se kao da mu se prsti otapaju. Komad nečega što je nalikovalo sivoj glini poprskao je ulicu. "Golemi", Perry zadihano prozbori. "Moj Bože, stvorio je goleme." "Gollume?" Upita Sophie suhih usta, a jezik joj je odjednom postao prevelik za njih. "Gollum iz Gospodara prstenova?"
Perry se odmicala prema vratima. "Ne. Goleme", odsutno reče, "Glineni ljudi." Sophie taj naziv nije bio poznat, no s mješavinom straha i zbunjenosti gledala je kako stvor - golem - puže po ulici i skriva se od sunca pod tendom. Poput velikog puža balavca ostavljao je mokar blatan trag iza sebe, koji se odmah sušio na suncu. Sophie je spazila i njegovo lice prije no što je oteturao natrag u knjižaru. Njegovi su obrisi lelujali kao otopljeni vosak, a koža mu je bila fino rascjepkana. Podsjetila ju je na tlo pustinje. Perry je izletjela na ulicu. Sophie je gledala kako žena raspušta kosu iz pletenica. No umjesto da joj se pripije uz leđa, kosa je vijorila oko nje kao da u nju puše povjetarac. Samo što povjetarca nije bilo. Sophie je zastala na trenutak, a onda, zgrabivši metlu, poleti preko ceste za Perry. Josh je bio u knjižari! Knjižara je bila u potpunom neredu. Nekoć uredne police i pažljivo pospremljeni stolovi bili su razasuti po podu u hrpama. Ormari za knjige polomljeni, police prepolovljene, ukrasni ispisi i zemljovidne karte zdrobljeni po podu. Smrad truleži i gnjileži ispunjava sobu: celulozni papir i drvo osušili su se i počeli trunuti, čak je i strop popucao, a žbuka u raspadu otkrila je drvene spojeve i viseće električne žice. Niski sivi čovjek stajao je usred prostorije. Gadljivo je brisao prašinu s rukava kaputa dok su njegova dva golema istraživala podrum. Treći golem, oštećen i krut zbog izloženosti suncu, nespretno se oslanjao na zdrobljeni ormar. Pahulje sive kože nalik blatu uvijale su se s ostataka njegovih ruku. Sivi čovjek okrenuo se prema Perry i Sophie koje su uletjele u knjižaru. Pristojno se naklonio. "Ah, gospo Perenelle. Pitao sam se gdje ste." "Gdje je Nicholas?" Perry upita. Ime je izgovorila kao "Nicola". Sophie je uočila statički naboj na ženinoj kosi, uz plave i bijele iskrice. "Vjerujem da je dolje. Moja ga stvorenja traže." Čvrsto se držeći za metlu objema rukama, Sophie je zaobišla Perry i potkrala se do druge strane prostorije. Josh. Gdje je Josh? Nije imala pojma što se događa i nije ju bilo briga. Samo je htjela pronaći brata. "Izgledate krasno kao i uvijek", reče sijedi čovjek, očiju uprtih u Perry. "Niste ostarjeli ni dana." Ponovno se naklonio, staromodnim i pristojnim pokretom kojega je izvodio bez muke.
"Uvijek mi je drago vidjeti vas." "Voljela bih kad bih isto mogla reći za tebe, Dee." Perry se pomaknula dalje u prostoriju, pogledavajući na sve strane. "Prepoznala sam tvoj odvratni smrad." Dee je zaklopio oči i duboko udahnuo. "Meni se sviđa miris sumpora. Tako je..." Zastane. "Tako dramatičan." Zatim je naglo otvorio oči i skinuo osmijeh. "Došli smo po Knjigu, Perenelle. Nemoj mi reći da ste je uništili", doda. "Tvoje neprekidno dobro zdravlje dokaz je njezina postojanja." Koja knjiga? Sophie se pitala, pogledavajući po prostoriji; knjižara je bila puna knjiga. "Mi smo čuvari Knjige", Perry reče nekim tonom koji je Sophie natjerao da je pogleda. Djevojka je zastala, raširenih usta i očiju od straha. Srebrna je magla okružila Perry Fleming, uzdižući se s njezine kože tankim nitima. Na mjestima blijeda i prozirna, zbila se oko njezinih ruku, tako da se činilo kao da ima metalne rukavice. "Nikada je nećeš dobiti!" Poviče Perry. "Hoćemo", reče Dee. "Prikupili smo svo drugo blago tijekom godina. Samo je Knjiga ostala. Bolje vam je da si olakšate i kažete gdje je..." "Nikada!" "Znao sam da ćeš to reći", reče Dee, na što je ogromni golem krenuo prema Perry. "Ljudska bića tako su predvidljiva." Nick Fleming i Josh otvarali su vrata kemijske čistionice kad su ugledali Perry, a za njom i Sophie, kako trče preko ulice u knjižaru. "Otvori ta vrata!" Nick poviče, posegnuvši ispod svoje majice. Iz jednostavne kvadratne platnene torbe oko vrata izvadio je malu knjigu izvezenu metalom bakrene boje. Josh je tresnuo zasun, trzajem otvorio vrata i Nick je izjurio van, brzo pregledavajući hrapave stranice u potrazi za nečim. Dok je pratio Nicka natrag u knjižaru, Josh je opazio ukrasna slova i geometrijske uzorke na debelim požutjelim stranicama. Nick i Josh stigli su u trenutku kada je golem dotaknuo Perry. I eksplodirao. Fini, sitni pijesak ispunio je zrak, a težak crni kaput skupio se na podu. Na trenutak se zakovitlao sitan vrtlog, valjajući prašinu, i zatim nestao.
No ulazak Nicka i Josha Perry je odvratio pažnju. Napola se okrenula... u tom trenu Dee je podigao lijevu ruku preko očiju i bacio sitnu kristalnu kuglu na pod. Činilo se kao da je sunce eksplodiralo u prostoriji. Svjetlo je bilo čudesno. Zasljepljujuće i oštro, prekrilo je prostoriju jezivim sjajem, a uza nj je došao i miris: smrad zapaljene kose i zagorene hrane, zadimljenog lišća i sprženog metala pomiješao se s kiselim plinovima dizela. Josh je ugledao sestru baš kad je Dee bacio kristal. Djelomično su ga zaklanjali Nick i Perry, a onda je svjetlo oboje bacilo na pod. Josh je vidio crnobijeli kaleidoskop statičnih slika dok je svjetlo bacalo šipke i stošce po rubovima njegovih očiju. Vidio je kako metalno izvezena knjiga pada Nicku na pod... a crni oblici okružuju Perry te je nejasno začuo njezin vrisak... Dee ugrabi Knjigu uz pobjednički krik, dok ju je Nick slijepo tražio po podu. "Izgubio si, Nicholas", Dee prosikće, "kao što uvijek gubiš. Sada ti mogu oduzeti tvoje najdragocjenije: tvoju dragu Perenelle i tvoju Knjigu." Josh se nesvjesno pomaknuo i prije no što je bio svjestan. Bacio se na Deeja i time iznenadio malog čovjeka. Iako mu je bilo tek petnaest, Josh je bio visok za svoju dob, i težak: bio je dovoljno velik za obrambenog igrača, a bio je najmlađi u svojoj football ekipi. Bacio je Deeja na pod, kojemu je u padu knjiga ispala iz ruke. Josh je osjetio teške metalne korice pod prstima i uhvatio ju je - baš kada ga je nešto podiglo s poda i bacilo u kut. Završio je na hrpi knjiga koje su ublažile njegov pad. Pred očima su mu se pojavljivale crne točke i strelice u duginim bojama svaki put kada bi trepnuo. Deejev sivi obris nadvio se nad Josha te je rukavicama krenuo prema knjizi. "Mislim da je to moje." Josh ju je uhvatio čvršće, ali Dee mu je jednostavno izvukao knjigu iz ruke. "Ti. Pusti. Mog. Brata. Na. Miru." Sophie je metlom šest puta udarila Deeja po leđima, po jednim udarcem za svaku riječ. Dee gotovo da je nije ni pogledao. Uhvativši knjigu jednom rukom, drugom je rukom uzeo metlu, promrmljao jednu riječ i metla se odmah osušila i pretvorila u hrapave kašaste krhotine u Sophienim rukama. "Imaš sreće što sam danas dobre volje," prošaputa, "inače bih ti vratio."
Zatim su Dee i dva preostala golema s Perry Fleming nestali iz razorene knjižare, zalupivši vratima. Uslijedila je duga tišina, a onda se posljednja čitava polica s knjigama srušila na pod.
ČETVRTO POGLAVLJE
Pretpostavljam da ne dolazi u obzir da zovemo policiju." Sophie Newman naslonila se na nestabilno nagnuti ormar za knjige i prekrižila ruke kako ne bi drhtala. Iznenadilo ju je što joj je glas zazvučao tako mirno i razumno. "Moramo im reći daje Perry oteta..." "Perry još nije u opasnosti." Nick Fleming sjedio je na jednoj prečki ljestvi. Držao se za glavu i duboko disao, uz povremen kašalj dok je pokušavao očistiti pluća od prašine i pijeska. "No u pravu si, nećemo zvati policiju." Uspio se slabašno nasmiješiti. "Nisam siguran što bismo rekli policiji a da bi njima imalo smisla." "Nisam siguran ni da nama baš ima smisla", reče Josh. Sjedio je na jedinoj preostaloj čitavoj stolici u knjižari. Iako nije slomio ni jednu kost, imao je modrice po čitavom tijelu, za koje je znao da će postati zanimljivo ljubičaste u sljedećih nekoliko dana. Posljednji put se ovako osjećao kad su ga pregazila tri tipa na terenu. Zapravo, ovo sad bilo je gore. Onda je barem znao što se dogodilo. "A možda je knjižaru ispunio plin", Nick oprezno predloži, "i ono što smo doživjeli nije ništa do niz halucinacija." Zastao je i pogledao Sophie i Josha. Blizanci su podigli pogled prema njemu s istim izrazom nevjerice na licima, raširenih očiju od šoka. "Jadno", naposljetku zaključi Josh. "Vrlo jadno", Sophie se složila. Nick je slegnuo ramenima. "Zapravo, mislim da je to vrlo dobro objašnjenje. Objašnjava smrad, eksplozije i sve... sve neobične pojave za koje mislite da ste vidjeli", brzo je dovršio. Sophie je davno zaključila da odraslima izlike zaista ne idu dobro. "Te stvari nam se nisu pričinile", odlučno reče. "Nismo izmislili goleme." "Koga?" Josh upita. "Visoki tipovi bili su golemi; bili su napravljeni od gline", objasni mu sestra. "Perry mi je rekla." "A rekla ti je?" Fleming promrmlja. Pogledao je razorenu knjižaru i ljutito zatresao glavom. Trebalo im je manje od četiri minute da je potpuno unište. "Čudi me što je doveo goleme.
Obično su nepouzdani u toplijim zemljama. No poslužili su mu. Dobio je što je htio." "Knjigu?" Sophie upita. Na tren ju je vidjela u Joshovoj ruci prije nego što ju je onaj maleni oteo. Iako je stajala u knjižari punoj knjiga, a i njezin je otac bio vlasnik velikog antikvarijata, nikada prije nije vidjela tako neobičnu knjigu. Cinilo se kao da je izvezena prošaranim metalom. Fleming kinine. "Traži je već dugo," nježno reče, izgubljena i odsutna pogleda. "Vrlo dugo." Josh je polako ustao i osjetio bol u leđima i ramenima. Pružio je dvije zgužvane stranice Nicku. "Nije ju dobio čitavu. Kad mi ju je istrgnuo iz ruke, mora da sam držao ove dvije." Fleming je zgrabio stranice iz Joshove ruke uz nerazgovijetan krik. Bacio se na pod, razgrnuo poderane knjige i dijelove slomljenih polica, te postavio dvije stranice na pod, jednu pokraj druge. Dugi prsti su mu drhtali dok je izravnavao stranice. Blizanci su kleknuli kraj njega, svaki s jedne strane, pogleda uperenog u stranice... Pokušavali su shvatiti ono što vide. "Ovo nam se zasigurno ne pričinja", Sophie prošaputa, lupkajući kažiprstom po stranici. Stranice su bile oko petnaest centimetara široke i više od dvadeset centimetara visoke, naizgled izrađene od prešane kore drveta. Vitice vlakana i listova jasno su se vidjele na površini, prekrivene zupčastim, uglatim pismom. Prvo slovo u gornjem lijevom kutu svake stranice bilo je lijepo ukrašeno zlatnom i crvenom bojom, dok su ostale riječi bile napisane crvenkasto crnom tintom. I pomicale su se. Sophie i Josh gledali su kako se slova pomiču po stranicama poput sitnih buba, mijenjajući oblik, postajući gotovo čitkima na prepoznatljivim jezicima poput latinskog ili starog engleskog, no ubrzo bi izgubile oblik i pretvorile se u drevne simbole poput egipatskih hijeroglifa ili keltskog ogama. Fleming je uzdahnuo. "Ne, ne pričinja nam se", reče naposljetku. Posegnuo je pod majicu i izvukao naočale pričvršćene crnim konopcem. Naočale su bile staromodne, bez ručki, izrađene za postavljanje na nos. Koristeći naočale kao povećalo, Nick ih je pomicao preko vijugavih, pomičnih riječi. "Ha!" "Dobre vijesti?" Josh upita.
"Odlične vijesti. Nije uzeo Konačan poziv." Pritisnuo je ozlijeđeno Joshovo rame, zbog čega je ovaj zadrhtao. "Da si htio uzeti dvije stranice iz Knjige, smatrajući ih beskorisnima, ne bi mogao odabrati bolje od ovih." Širok je osmijeh zatim nestao s njegova lica. "A kada Dee shvati, vratit će se, i jamčim vam da sljedeći put neće dovesti samo goleme." "Tko je bio taj sivi čovjek?" Sophie upita. "Perry ga je također nazivala Dee." Sakupivši stranice, Nick je ustao. Sophie se okrenula prema njemu i shvatila da odjednom izgleda staro i umorno, strašno umorno. "Sivi je čovjek doktor John Dee, jedan od najmoćnijih i najopasnijih ljudi na svijetu." "Nikad nisam čuo za njega", reče Josh. "Ostati nepoznat u ovom modernom svijetu: zaista to je stvarna moć. Dee je alkemičar, vrač, čarobnjak, nekromant, a to nije sve isto." "Magija?" Sophie upita. "Mislio sam da magija ne postoji", Josh reče sarkastično, no istog se časa osjetio blesavo nakon onoga stoje upravo vidio i doživio. "A ipak si se upravo borio s fantastičnim stvorovima: golemi su ljudi stvoreni iz blata i gline, oživljeni jednom moćnom riječju. Kladim se da ima manje od šest ljudi u ovome stoljeću koji su vidjeli goleme, a još manje ih je preživjelo susret s njima." "Je li ih Dee stvorio?" Sophie upita. "Goleme je lako stvoriti; čarolija je stara koliko i ljudski rod. Nešto teže ih je pokrenuti, a upravljati njima gotovo je nemoguće." Uzdahne. "Ali ne i doktoru Johnu Deeju." "Tko je on?" navaljivala je. "Doktor John Dee bio je dvorski čarobnjak za vrijeme vladavine engleske kraljice Elizabete I." Sophie se drhtavo nasmijala, nesigurna treba li vjerovati Nicku Flemingu. "No to je bilo prije mnogo stoljeća; sivi čovjek nema više od pedeset godina." Nick Fleming puzao je po podu, kopajući po knjigama dok nije našao što je tražio. Engleska u elizabetansko doba. Otvorio ju je: na stranici nasuprot slici kraljice Elizabete I. stajao je staromodni crtež čovjeka oštrih crta lica i trokutaste brade. Odjeća se razlikovala, no nije bilo sumnje da je to bio čovjek kojega su sreli.
Sophie uzme knjigu Nicku iz ruku. "Ovdje kažu daje Dee rođen 1527.", tiho izgovori. "To bi značilo da mu je gotovo petsto godina." Josh je došao do sestre. Zagledao se u sliku i zatim pogledao po prostoriji. Ako duboko udahne, još uvijek osjeća neobičan miris... magije. To se ranije osjetilo - ne metvica ni pokvarena jaja, već miris magije. "Dee vas poznaje", polako izgovori. "Dobro vas poznaje", doda. Fleming je šetao po knjižari, podižući neobične predmete i bacajući ih natrag na pod. "O da, zna on mene", reče. "Zna i Perry. Zna nas već dugo... vrlo dugo." Pogledao je prema blizancima, a oči koje su inače bile gotovo bezbojne postale su tamne i zabrinute. "Sada ste nažalost uključeni i nema više laži ni izgovora. Da biste preživjeli, morate saznati istinu." Josh i Sophie se pogledaše. Oboma je za uho zapeo dio "Da biste preživjeli..." "Moje pravo ime je Nicholas Flamel. Rođen sam u Francuskoj 1330. godine. Perryno pravo ime je Perenelle: ona je deset godina starija od mene. No nemojte joj reći da sam vam to rekao", doda brzo. Josh je osjetio bućkanje u želucu. Htio je viknuti "Nemoguće!", nasmijati se i naljutiti na Nicka što priča takvu glupu priču. No bio je ozlijeđen i boljelo ga je od bacanja po prostoriji... no što ga je bacalo? Sjetio se Golema koji je krenuo prema Perry Perenelle - i kako se pretvorio u prah od njezina dodira. "Što... što ste vi?" Sophie je izgovorila isto pitanje koje je zaustio i njezin brat. "Što ste vi i Perenelle?" Nick se osmjehnuo, no izraz lica ostao mu je hladan i ozbiljan te je na trenutak gotovo nalikovao Deeju. "Mi smo legenda", jednostavno zaključi. "Nekoć davno bili smo obični ljudi, no onda sam kupio knjigu, Knjigu Abrahama Zidova, poznatiju kao Kodeks. Od toga se trenutka sve promijenilo. Perenelle se promijenila. Ja sam se promijenio. Postao sam alkemičar. Postao sam najbolji alkemičar svih vremena, tražili su me kraljevi i prinčevi, carevi i sam papa. Otkrio sam tajnu kamena mudraca skrivenu u toj knjizi drevne čarolije: naučio sam kako pretvoriti običan metal u zlato, kako pretvoriti obično u drago kamenje. No još važnije od toga, mnogo važnije, otkrio sam recept sačinjen od bilja i čini koji štiti od bolesti i smrti.
Perenelle i ja postali smo praktički besmrtni." Podignuo je poderane stranice u ruci. "Ovo je sve što je preostalo od Kodeksa. Dee i njegova vrsta traže Knjigu Abrahama već stoljećima. Sada je imaju. Kao i Perenelle", gorko doda. "No rekli ste da je Knjiga beskorisna bez tih stranica", Josh ga brzo podsjeti. "Istina. U Knjizi ima dovoljno materijala koji bi Deeja okupirao stoljećima, no te stranice su ključne", Nick se složi. "Dee će se vratiti po njih." "Ali ima tu još nešto, zar ne?" upita Sophie. "Još nešto." Znala je da im Nick nešto ne govori, svi su odrasli to radili. Njihovim je roditeljima trebalo nekoliko mjeseci prije nego što su rekli Joshu i njoj da će ljeto provesti u San Franciscu. Nick joj dobaci oštar pogled i time je još jednom podsjeti na raniji Deejev pogled: u njemu je bilo nešto hladno i neljudsko. "Da... ima još nešto", nevoljko će. "Bez knjige ćemo Perenelle i ja ostarjeli. Formulaciju za besmrtnost treba svaki mjesec ponovno miješati. Unutar jednog zvjezdanog mjeseca, ostarit ćemo i umrijeti. A ako umremo, zlo protiv kojega smo se tako dugo borili pobijedit će. Starija rasa ponovno će zauzeti zemlju." "Starija rasa?" Josh upita visokim i isprekidanim glasom. Progutao je slinu, svjestan kako mu srce lupa u grudima. Četvrtak je počeo kao još jedan običan dan, a pretvorio se u nešto čudno i strašno. Igrao je mnogo računalnih igara, pročitao neke fantastične romane, i u svima njima je starije značilo drevno i opasno. "Starija, kao drevna?" "Vrlo stara", Flamel se složio. "To znači da ima još takvih poput Deeja, poput vas?" Josh reče i tržne nakon što ga je Sophie udarila u potkoljenicu. Flamel se okrenuo prema Joshu, a bezbojan pogled sada je bio obojen bijesom. "Ima još takvih poput Deeja, da, kao i takvih poput mene, ali Dee i ja nismo isti. Nikada nismo bili isti", Flamel doda ogorčeno. "Odabrali smo drukčije puteve, a njegov vodi nekim mračnim cestama. On je također besmrtan iako ne znam kako zadržava svoju mladost. Ali obojica smo ljudi." Okrenuo se prema blagajni koja je ležala slomljena na podu i počeo kupiti novce dok je govorio. Kada se okrenuo prema blizancima, iznenadio ih je njegov tmuran izraz lica. "Oni za koje Dee radi nisu i nikada nisu bili dio ljudskog roda". Uguravši novce u
džepove, zgrabio je ofucanu kožnatu jaknu s poda. "Moramo otići odavde." "Kamo idete? Sto ćete učiniti?" Sophie upita. "Što s nama?" Josh je dovršio njezinu misao, kao što je i ona često dovršavala njegove. "Prvo vas moram odvesti na sigurno prije nego što Dee shvati da mu nedostaju stranice. Zatim idem u potragu za Perenelle." Blizanci su se pogledali. "Zašto nas morate odvesti na sigurno?" Sophie upita. "Mi ništa ne znamo", Josh reče. "Kada Dee shvati da je Knjiga nepotpuna, vratit će se po stranice koje nedostaju. I jamčim vam da za sobom neće ostavljati žive svjedoke." Josh se počeo smijati, ali mu se smijeh naglo ugasio kada je shvatio da se njegova sestra čak ni ne smiješi. "Želite..." Oblizao je iznenada suhe usnice. "Želite reći da bi nas ubio?" Nicholas Fleming nagnuo je glavu na jednu strani i razmislio. "Ne", reče naposljetku, "ne bi vas ubio." Josh je ispustio uzdah olakšanja. "Vjerujte mi", Flamel nastavi. "Dee bi vam učinio nešto puno gore. Puno gore."
PETO POGLAVLJE
Blizanci su stajali na staklu razbijenih prozora razasutom po pločniku, ispred knjižare i gledali kako Nick vadi ključ. "Ali ne možemo tek tako otići", Sophie reče odlučno. Josh je kimnuo. "Nikamo mi ne idemo." Nick Fleming - ili Flamel, kako su ga sada zvali - okrenuo je ključ u bravi knjižare i protresao vratima. Iz knjižare se čulo kako knjige padaju na pod. "Stvarno sam volio ovu knjižaru", Flamel promrmlja. "Podsjećala me na moj prvi posao." Pogledao je Sophie i Josha. "Nemate izbora. Ako želite preživjeti do kraja dana, morate otići sada." Zatim se okrenuo, i požurio preko ceste do Coffee Ćupa, navlačeći ofucanu kožnatu jaknu. Blizanci su se pogledali i zatim požurili za njim. "Imaš li ključ da zaključaš kafić?" Sophie je kimnula. Izvadila je dva ključa na privjesku s uzorkom mosta Golden Gate. "Znate, ako se Bernice vrati i vidi da je kafić zatvoren, vjerojatno će zvati policiju ili nešto..." "Imaš pravo", Flamel reče. "Ostavi poruku", nastavi, "nešto kratko iznenada si morala ići, neka nužda, tako nešto. Reci da sam ja s tobom. Nažvrljaj; neka izgleda kao da si je pisala na brzinu. Jesu li vaši roditelji još uvijek u onim iskopima u Uli?" Njihovi su roditelji bili arheolozi, trenutno angažirani na sveučilištu u San Franeiseu. Sophie kimne. "Još najmanje šest tjedana." "Još uvijek spavamo kod tete Agnes u Pacific Heights," Josh doda. "Tete Agonije." "Ne možemo samo tako nestati. Očekivat će nas kod kuće za večeru", reče Sophie. "Ako zakasnimo samo pet minuta, već paničari. Kad smo prošli tjedan kasnili sat vremena zbog kvara trolejbusa, već je bila nazvala naše roditelje prije nego što smo stigli." Teti Agnes bilo je osamdeset i četiri godine i, iako je blizancima smetalo njezino neprekidno prigovaranje, bila im je vrlo draga. "Znači da morate smisliti ispriku i za nju", Flamel hladno izjavi i brzo uđe u kafić, a Sophie ga je slijedila. Josh je oklijevao prije ulaska u hladan polumrak kafića slatkasta mirisa Coffe Ćupa. Stajao je na pločniku s ruksakom preko ramena, pogledavajući goredolje. Osim blještavog stakla na pločniku ispred
knjižare, sve se doimalo savršeno uobičajenim, kao običan radni dan. Ulica je bila mirna i tiha, zrak je bio težak, samo s nagovještajem oceana. Duž zaljeva, preko gata Fisherman's Wharf, oglasila se brodska sirena, izgubljenim i samotnim zvukom u daljini. Sve je manjeviše izgledalo kao i prije pola sata. A ipak... A ipak nije bilo isto. Više nikada neće biti isto. U posljednjih trideset minuta Joshov savršeno uređen svijet preokrenuo se i nepovratno izmijenio. Bio je normalan učenik drugog razreda srednje škole, ne prepametan, ali ni glup. Igrao je američki nogomet, pjevao (loše) u prijateljevom bendu, imao nekoliko djevojaka koje su ga zanimale, ali ne još neku stalnu. Ponekad je igrao računalne igre; najviše je volio pucačine kao Quake, Doom i Unreal Tournament, nije volio igre s vožnjom, a izgubio bi se u igrama poput Mysta. Volio je Simpsone i znao je napamet čitave epizode, obožavao je Shreka iako to nikada ne bi priznao, svidio mu se novi Batman, kao i X-Men. Čak mu se svidio i novi Superman, bez obzira na to što su drugi mislili o njemu. Josh je bio običan. No obični tinejdžeri nisu sudjelovali u borbama između dvojice nevjerojatno starih čarobnjaka. Na svijetu nije bilo magije. Magiju čine specijalni efekti u filmovima. Magija su bile predstave sa zečevima i grlicama, ponekad i tigrovima, David Copperfield koji reže ljude napola i lebdi iznad publike. Ne postoji nešto kao stvarna čarolija. No je li znao objasniti što se upravo dogodilo u knjižari? Gledao je kako se police pretvaraju u trulo drvo, knjige u rastopljenu masu, osjetio je smrad pokvarenih jaja iz Deejevih čarolija i čišći miris metvice kada je Fleming - Flamel - čarao. Josh Newman drhtao je na jarkom poslijepodnevnom suncu te se smjestio u Coffee Cup, otvarajući ruksak i tražeći svoje pohabano prijenosno računalo. Trebala mu je bežična mreža za internet u kafiću; htio je potražiti neka imena: doktora Johna Deeja, Perenelle i posebice Nicholasa Flamela. Sophie je naškrabala poruku na poleđini salvete. Grizla je vrh olovke dok je čitala poruku. Gđi Fleming nije dobro. Plin procurio u knjižari. U bolnici smo. G. Fleming je s nama. Sve ostalo je okej. Nazvat ću kasnije.
Kad se Bernice vrati i vidi da je kafić zatvoren prije poslijepodnevne navale, to joj se neće svidjeti. Sophie je pretpostavila da bi mogla dobiti otkaz. Uzdahnuvši, potpisala je poruku šarom koja je poderala papir te ju je zataknula na blagajnu. Nicholas Flamel provirio je preko njezina ramena i pročitao je. "To je dobro, vrlo dobro. Objašnjava i zašto je knjižara također zatvorena." Flamel je pogledao prema Joshu koji je bijesno lupao po tipkovnici. "Idemo!" "Provjeravam poštu", Josh promrmlja, gaseći i zatvarajući računalo. "U ovakvom trenutku?" Sophie upita s nevjericom. "Život ide dalje. E-mailovi nikoga ne čekaju." Pokušao je razvući osmijeh, ali nije uspio. Sophie je zgrabila svoju torbu i traperjaknu, osvrnuvši se posljednji put po kafiću. Odjednom je pomislila da ga dugo neće vidjeti, ali to je bilo smiješno, naravno. Ugasila je svjetla, ispratila brata i Nicka Fleminga Flamela - kroz vrata ispred sebe i uključila alarm. Zatim je povukla i zatvorila vrata, okrenula ključ u bravi i provukla lanac kroz poštanski sandučić. "Što sad?" upita. "Sad ćemo potražiti pomoć i sakriti se dok ne smislim što s vama dvoma." Flamel se nasmiješi. "Dobri smo u skrivanju; Perry i ja to radimo više od pola tisućljeća." "Što s Perry?" Sophie upita. "Hoće lije Dee... ozlijediti?" U posljednjih nekoliko tjedana upoznala je visoku, elegantnu ženu koja je svraćala u kafić i svidjela joj se. Nije htjela da joj se išta dogodi. Flamel je zanijekao. "Ne može. Ona je premoćna. Ja nisam proučavao čarobnjaštvo, ali Perry jest. Sve što Dee trenutno može je to da je zadrži, spriječi je da koristi svoje moći. No u sljedećih nekoliko dana ona će početi starjeti i slabjeti. Možda za tjedan, a sigurno za dva tjedna, moći će iskoristiti svoje moći protiv nje. Ipak, bit će oprezan. Zatvorit će je iza Celija i Pečata, i." Flamel je vidio zbunjenost na Sophienu licu. "Čarobne granice", pojasni joj. "Napast će tek kad bude siguran u pobjedu. Ali prvo će pokušati otkriti širinu njezina tajnovitog znanja. Deejeva potraga za znanjem oduvijek je njegova najveća snaga... i slabost." Odsutno je potapšao džepove, tražeći nešto. "Moja se Perry zna brinuti za sebe. Podsjeti me da ti ispričam kako se suočila s parom grčkih lamija."
Sophie je kimnula iako nije imala pojma što su grčke lamije. Koračajući niz ulicu, Flamel je pronašao što je tražio: par malih okruglih sunčanih naočala. Stavio ih je na oči, gurnuo ruke u džepove kožnate jakne i počeo zviždati bez neke melodije, kao da nema nikakvih briga u životu. Okrenuo se preko ramena. "No, hajde." Blizanci su se tupo pogledali i požurili za njim. "Provjerio sam ga na internetu", Josh promrmlja, pogledavši sestru na brzinu. "Znači to si radio. Nisam ni mislila da su emailovi tako važni." "Sve što kaže podudara se: postoji članak o njemu na Wikipediji, a Google daje gotovo dvjesto tisuća rezultata. Čak je i Perenelle tamo, spominje se i knjiga i sve. Čak kažu da su, nakon što je umro, iskopali njegov grob u potrazi za blagom i da je bio prazan - bez tijela i bez blaga. Njegova kuća u Parizu navodno još uvijek postoji." "Stvarno ne djeluje kao besmrlni čarobnjak", Sophie promrmlja. "Ne znam kako bi trebao izgledati čarobnjak", Josh tiho reče. "Jedini čarobnjaci koje ja znam su Penn i Teller." "Ja nisam čarobnjak", reče Flamel ne gledajući u njih. "Ja sam alkemičar, znanstvenik, iako s tom znanošću vjerojatno niste upoznati." Sophie je požurila kako bi ga sustigla. Posegnula je za njegovom rukom kako bi ga zaustavila, no iskra - poput statičkog elektriciteta zažarila joj je u prstima. "Aaa!" Povukla je ruku, osjetivši žmarce u prstima. Sto sada? "Žao mi je", Flamel objasni. "To je postefekt... mogli biste ga nazvati magijom. Moja aura - električko polje koje okružuje moje tijelo - još uvijek je nabijena. Reagira samo kad dođe u kontakt s tvojom aurom." Nasmiješio se, otkrivajući savršeno pravilne zube. "To znači da i ti imaš snažnu auru." "Što je aura?" Flamel je neko vrijeme hodao pločnikom bez odgovora, a zatim se okrenuo i pokazao prema izlogu. Riječ TATTOO fluorescentno je bljeskala. "Vidiš... vidiš taj sjaj oko riječi?" "Vidim." Sophie kimne, žmirkajući. Svako je slovo bilo uokvireno šumećim žutim svjetlom. "Tijelo svakog čovjeka ima sličan odsjaj. U dalekoj prošlosti bio je jasno vidljiv i ljudi su ga prozvali aurom. Dolazi od grčke riječi za dah.
Kako su ljudi evoluirali, većina je izgubila sposobnost da vidi auru. Neki još uvijek, naravno, mogu." Josh se podrugljivo nasmijao. Flamel se okrenuo preko ramena. "Istina je. Auru je čak i snimio ruski par po imenu Kirlian. Električko polje okružuje svaki živući organizam." "Kako izgleda?" Sophie upita. Flamel je prstima lupnuo po izlogu. "Baš ovako: sjaj oko tijela. Svačija aura je jedinstvena - različite boje, različite jačine. Neke neprekidno sjaje, druge trepte. Neke se pojavljuju po rubovima tijela, druge prekrivaju tijelo poput kuverte. Aura govori mnogo o toj osobi: primjerice, je li bolesna ili nesretna, bijesna ili uplašena." "I vi vidite te aure?" Sophie upita. Na njihovo iznenađenje, Flamel je zanijekao. "Ne, ne mogu. Perry ponekad može. Ja ne mogu. Noja znam kako kanalizirati i usmjeriti energiju. To je ono što ste ranije vidjeli: čista energija aure." "Mislim da bih voljela to znati", Sophie reče. Flamel ju je pogledao. "Pazi što želiš. Svako korištenje moći ima svoju cijenu." Ispružio je ruku. Sophie i Josh okupili su se oko njega na tihoj sporednoj ulici. Flamelova ruka očito je drhtala. A kada mu je Sophie pogledala u oči, primijetila je da su krvave. "Kada koristite auralnu energiju, trošite onu količinu kalorija koja je potrebna da istrčite maraton. Zamislite to kao pražnjenje baterija. Mislim da ne bih izdržao još dugo tamo s Deejem." "Je li Dee moćniji od vas?" Flamel se tmurno nasmiješio. "Neizrecivo." Vratio je ruke u džepove svoje kožnate jakne i nastavio hodati niz ulicu, sa Sophie i Joshom sa svake strane. U daljini, most Golden Gate počeo se nadvijati nad krovove. "Dee je proteklih pet stoljeća razvijao svoje moći; ja sam to isto vrijeme svoje sakrivao, koncentrirajući se samo na nekolicinu stvari koje su bile potrebne kako bismo Perry i ja preživjeli. Dee je oduvijek moćan i strah me pomisliti što sada može." Pri dnu nizbrdice zastao je, pogledao lijevo i desno, zatim naglo skrenuo ulijevo i krenuo prema Ulici California. "Bit će kasnije prilike za pitanja. Sada moramo požuriti." "Koliko dugo znate Deeja?" Josh je bio uporan, odlučan da sazna neke odgovore.
Nicholas Flamel tmurno se nasmiješio. "John Dee bio je zreo čovjek kada sam ga uzeo za šegrta. Onomad sam još uvijek uzimao šegrte, i mnogi su mi bili na ponos. Imao sam vizije o stvaranju nove generacije alkemičara, znanstvenika, astronoma, astrologa i matematičara: to bi bili ljudi koji bi stvorili novi svijet. Dee je bio vjerojatno moj najbolji učenik. Stoga, moglo bi se reći da ga znam gotovo pet stotina godina - iako se u posljednjih nekoliko desetljeća rjeđe viđamo." "Zašto vam je postao neprijatelj?" Sophie upita. "Pohlepa, ljubomora... i Kodeks, Knjiga Abrahama Židova", Flamel odgovori. "Priželjkuje je već dugo, i sad je ima." "Ne cijelu", Josh ga podsjeti. "Ne, ne cijelu." Flamcl se nasmiješi. Nastavio je, a blizanci su hodali uz njega svaki s jedne strane. "Kada mi je Dee bio šegrt u Parizu, saznao je za Kodeks. Jednoga sam ga dana uhvatio u pokušaju krađe i tada sam shvatio da se povezao sa starijom rasom. Odbio sam mu otkriti tajne knjige i ružno smo se posvadili. Te je noći poslao prve ubojice na Perry i mene. Bila su to ljudska bića i lako smo ih savladali. Već sljedeće noći ubojice nisu bile ljudi. Stoga smo Perry i ja uzeli Knjigu, sakupili nešto svojih stvari i napustili Pariz. Otada nas proganja." Zaustavili su se ispred semafora. Troje britanskih turista čekali su da se svjetlo izmijeni i Flamel je utihnuo, brzim pogledom upozorivši Sophie i Josha da ništa ne govore. Svjetlo se promijenilo i prešli su cestu, turisti na desnu stranu, Nicholas Flamel i blizanci na lijevu. "Kamo ste otišli nakon Pariza?" Josh upita. "U London", bio je kratki Flamelov odgovor. "Dee nas je umalo tamo uhvatio 1666.", nastavi. "Pustio je vatreno biće na nas, divlje, bezumno stvorenje koje je umalo uništilo grad. U povijesti se to sada naziva Velikim požarom." Sophie je pogledala Josha. Oboje su čuli za Veliki požar u Londonu; učili su o njemu na satu povijesti. Iznenadilo ju je što je tako smirena: slušala je čovjeka koji tvrdi daje star više od petsto godina, prepričavajući povijesne događaje kao da je sudjelovao u njima. A ona mu je vjerovala! "Dee nam je bio opasno blizu u Parizu 1763.", Flamel nastavi, "i onda opet 1835., kada smo zapravo vodili knjižaru u Rimu. To mi je oduvijek bilo najdraže zanimanje", doda. Utihnuo je kada su se približili skupini japanskih turista koji su pažljivo slušali svoga vodiča, koji je stajao ispod svijetlozutog kišobrana. Kad ga više nisu mogli čuti, nastavio
je o događajima starijima više od stoljeća i pol, koji su mu očito bili svježi u pamćenju. "Pobjegli smo u Irsku, misleći da nas nikada neće pronaći na tom otoku na rubu Europe. No gonio nas je. Uspio je savladati tehniku upravljanja stvorovima i doveo je dva sa sobom: bolest i glad, bez sumnje s namjerom da nas unište. U jednom je trenutku izgubio kontrolu nad njima. Glad i bolest uništile su siromašnu zemlju: milijun ljudi umrlo je u Velikoj gladi u Irskoj 1840-ih." Lice Nicholasa Flamela pretvorilo se u masku. "Sumnjam daje Dee ikada razmislio o tome. Uvijek je prezirao ljudsku rasu." Sophie je ponovno pogledala brata. Mogla je zaključiti iz izraza njegova lica da se pokušavao koncentrirati i pratiti bujicu informacija. Znala je da bi se najradije spojio na internet i provjerio neke detalje. "No nikad vas nije uhvatio", obratila se Flamelu. "Do danas nije." Slegnuo je ramenima i tužno se osmjehnuo. "Pretpostavljam daje to bilo neizbježno. Tijekom dvadesetog stoljeća bio je sve bliže. Postajao je sve moćniji, sa svojom organizacijom koja je kombinirala drevnu magiju i modernu tehnologiju. Perry i ja dugo smo se sakrivali u Newfoundlandu sve dok nije pustio grozne vukove na nas, pa smo lutali od grada do grada, krenuvši od Istočne obale u New Yorku 1901. i polako krećući prema zapadu. Pretpostavljam da je bilo samo pitanje vremena kad će nas uhvatiti", dodao je. "Kamere, videorekorderi, telefoni i internet značajno otežavaju mogućnosti sakrivanja danas." "Ta knjiga... Kodeks koji on traži..." Josh započne. "Knjiga Abrahama Zidova", Flamel objasni. "Što je tako posebno u njoj?" Nicholas Flamel zastao je nasred pločnika tako naglo da su blizanci samo nastavili pokraj njega. Okrenuli su se i pogledali prema njemu. Čovjek prilično prosječna izgleda raširio je ruke kao da se namjerava pokloniti. "Pogledajte me. Pogledajte me! Stariji sam od Amerike. To je tako posebno u knjizi." Flamel je snizio ton i brzo nastavio. "No znate što - tajna o vječnom životu vjerojatno je najmanja tajna Kodeksa." Sophie se uhvatila kako stavlja svoju ruku u bratovu. Lagano ju je pritisnuo i znala je, iako ništa nije rekao, da je uplašen kao i ona. "S Kodeksom Dee može promijeniti svijet."
"Promijeniti?" Sophien glas pretvorio se u šapat, a svibanjski zrak odjednom je postao hladan. "Kako promijeniti?" Josh upita odlučno. "Krenuti iznova", Flamel tiho reče. "Dee i starija rasa kojoj služi napravit će svijet onakvim kakav je bio u neizmjerno dalekoj prošlosti. A ljudi će moći biti samo robovi. Ili hrana."
ŠESTO POGLAVLJE
Iako je mogao komunicirati na različite načine, dr. John Dee najviše je volio ovostoljetni način: mobitel. Zavalivši se u elegantnoj kožnatoj unutrašnjosti limuzine, otklopio je telefon, usmjerio ga prema Perenelle Flamel koja je bez svijesti ležala između dvojice golema u raspadu i brzo slikao. Gospođa Perenelle Flamel. Njegova zarobljenica. To je svakako bilo nešto za fotoalbum. Dee je utipkao broj i pritisnuo "šalji", zatim je nagnuo glavu, i pogledavao elegantnu ženu preko puta. Imao je iznimnu sreću što je uhvatio Perenelle, no znao je da mu je to pošlo za rukom samo zato što je ona potrošila mnogo energije na uništavanje njegova golema. Pogladio se po trokutastoj bradi. Morat će ubrzo izraditi još golema. Pogledao je dvojicu preko puta: u onom kratkom razdoblju u kojem su bili vani na ranom podnevnom suncu, počeli su pucati i topiti se. Onaj veliki, s lijeve strane Perenelle, topio se po kožnatom sjedalu u crno riječno blato. Možda bi sljedeći put trebao uzeti nešto drugo, a ne goleme. Grubi su stvorovi izvrsno služili u vlažnijim sredinama, no bili su vrlo neprikladni za ljeto na Zapadnoj obali. Pitao se ima li još recept za izradu vampira. Perenelle mu je zapravo predstavljala problem, ozbiljan problem: jednostavno nije znao koliko je moćna. Dee se uvijek divio visokoj, elegantnoj Francuskinji. Kada je postao šegrt Nicholasa Flamela, alkemičara, bio je u krivu što ju je podcjenjivao. Ubrzo je saznao da je Perenelle moćna barem kao i njezin suprug zapravo, u nekim je područjima bila i moćnija. One osobine koje su Flamela činile vrhunskim alkemičarom - detaljnost, poznavanje drevnih jezika, neizmjerno strpljenje - činile su ga lošim čarobnjakom i groznim vračem. Nije imao maštovite iskre čiste vizualizacije što je bilo potrebno za taj posao. Perenelle, s druge strane, bila je jedna od najmoćnijih čarobnica koje je susreo. Dee je skinuo jednu sivu kožnatu rukavicu i bacio je na sjedalo pokraj sebe. Nagnuvši se prema Perenelle, umočio je prst u lokvu blata koje je kapalo se jednog od golema i napravio krivudavi simbol na poleđini ženine lijeve ruke. Zatim je isti takav simbol iscrtao na njezinoj
desnoj ruci. Ponovno je umočio prst u crno blato i nacrtao tri vijugave crte na njezinu čelu, a ona je odjednom otvorila svoje svijetlozelene oči. Dee se odmah vratio na svoje mjesto. "Gospođo Perenelle, ne mogu vam reći koliko mi je zadovoljstvo vidjeti vas opet." Perry je zaustila da nešto kaže, ali nije mogla izgovoriti nijednu riječ. Pokušala se pokrenuti, no ne samo da su je golemi čvrsto držali za ruke, već je ni mišići nisu slušali. "Ah, oprostit ćete mi, no bio sam slobodan začarati vas radi zaštite. Jednostavna čarolija, no bjt će dostatna dok ne organiziram nešto trajnije." Dee se nasmiješio, no izraz mu nije bio nimalo šaljiv. Oglasio mu se mobitel s pjesmom iz Dosjea X pa ga je otvorio. "Ispričajte me", rekao je Perenelle. "Dobio si sliku?" upita Dee. "Da, mislio sam da će ti se svidjeti: legendarna Perenelle Flamel u našim rukama. Prilično sam siguran da će je Nicholas potražiti. I mi ćemo biti spremni. Ovaj put neće pobjeći." Perenelle je jasno čula smijeh s druge strane. "Da, naravno." Dee je posegnuo u unutarnji džep i izvadio bakreno izvezenu knjigu. "Imamo Kodeks. Napokon." Počeo je okretati debele oštre listove dok je govorio. Glas mu se stišao i nije bilo jasno obraća li se sugovorniku ili samome sebi. "Deset tisuća godina tajnoga znanja na jednome mjestu..." Zatim je utihnuo. Telefon mu je ispao iz ruke i odbio se od poda automobila. Na kraju knjige nedostajale su dvije stranice, neravno istrgnute. Dee je zaklopio oči i oblizao usnice naglim pokretom malog jezika. "Dečko", oštro progovori, "dečko, kad sam mu je istrgnuo iz ruke." Otvorio je oči i počeo pažljivo pregledavati prethodne stranice. "Možda nisu važne..." promrmljao je, a usne su mu se pomicale kao da prate pomične riječi. Koncentrirao se na sjajna slova na vrhu svake stranice, koje su označavale o čemu se radi. Zatim se naglo zaustavio, drhtavim rukama držeći knjigu. Kad je podigao glavu, pogled mu je sijevao. "Nedostaje mi Konačan poziv!" vrisnuo je. Žute iskre plesale su mu oko glave, a stražnje staklo iza njega popucalo je. Vitice žuto bijele energije slijevale su se s njegovih usnica poput sline. "Vrati se!" viknuo je vozaču. "Odmah se vrati!
Ne, stani, zanemari to! Flamel nije budala. Odavno ih više nema tamo." Zgrabio je telefon s poda i, izbjegavajući Perenellein pogled, zastao na trenutak da se sabere. Udahnuo je duboko i drhtavo te se vidljivo smirio, a zatim utipkao broj. "Imamo malen problem", oštro je rekao na telefon, smirenim i bezosjećajnim glasom. "Čini se da nam nedostaje nekoliko stranica s kraja knjige. Ništa važno, siguran sam. Možda bi mi mogao učiniti uslugu", oprezno reče. "Mogao bi prenijeti Morrigan da trebam njezinu pomoć." Dee primijeti daje Perenelle razrogačila oči od straha pri spomenu tog imena. Oduševljeno se nasmijao. "Reci joj da trebam njezine posebne talente i osobite vještine." Zatim je preklopio telefon i pogledao Perenelle Flamel. "Bilo bi puno lakše da su mi jednostavno dali Kodeks. Sada Morrigan dolazi. A znaš što to znači."
SEDMO POGLAVLJE
Sophie je prva ugledala štakora. Blizanci su odrasli u New Yorku, a veći dio ljeta provodili su u Kaliforniji, tako da im štakor nije predstavljao ništa novo. Živeći u San Franciscu, lučkom gradu, čovjek se brzo navikne na ta stvorenja, osobito ujutro i kasno navečer, kad su izlazili iz sjena i kanalizacija. Sophie ih se nije osobito plašila, iako se poput svih ostalih naslušala strašnih priča, urbanih legendi, PP-priča - priče prijatelja od prijatelja - o lešinarima. Znala je da su uglavnom bezopasni, osim kad su u stupici; činilo joj se da je negdje pročitala kako mogu strašno visoko skakati. Također je pročitala članak u nedjeljnom izdanju New York Timesa o tome kako u Sjedinjenim Američkim Državama živi jednako mnogo štakora kao i ljudi. No ovaj je štakor bio drukčiji. Gladak i crn, umjesto uobičajenih prljavosmeđih, pognuo se nepokretno na početku prilaza i Sophie se mogla zakleti da je imao svijetlocrvene oči. I gledao je u njih. Možda je odbjegli kućni ljubimac? "Ah, primijetila si", Flamel promrmlja, uhvativši je za ruku i gurajući je prema naprijed. "Gleda nas." "Tko?" Josh upita, zbunjen. Brzo se okrenuo, očekujući da će vidjeli Dcejcv dugački crni automobil kako klizi ulicom. No nije bilo ni traga automobilu i nitko zapravo nije obraćao pažnju na njega. "Gdje?" "Štakor. Na prilazu", Nicholas Flamel reče brzo. "Ne gledaj." No bilo je prekasno. Josh se već okrenuo i pogledao. "Gleda nas štakor? Štakor nas gleda: mora da se šalite." Zapiljio se u štakora, očekujući da će se ovaj okrenuti i pobjeći. Štakor je samo podigao glavu i pogledao ga, otvorio usta i otkrio oštre zube. Josh je zadrhtao. Zmije i štakori: jednako ih je mrzio... iako ne toliko koliko pauke. I škorpione. "Štakori nemaju crvene oči, zar ne?" upita, gledajući sestru koja se, koliko je znao, ničega nije bojala. "Obično ne", reče.
Kad se okrenuo, otkrio je da su sada na prilazu stajala dva crna štakora. Treći je dotrčao iz sjene i smjestio se kako bi ih promatrao. "Okej," Josh će hladno, "vidio sam glinene ljude, vjerujem da mogu prihvatiti i štakore špijune. Govore li?" zapitao se na glas. "Ne budi smiješan", Flamel se otresao. "To su štakori." Josh nije smatrao da je pitanje bilo smiješno. "Je li ih Dee poslao?" Sophie upita. "Traži nas. Štakori su pratili naš miris iz knjižare. Jednostavna vračarija omogućava mu da vidi ono što oni vide. Oni su primitivno ali učinkovito sredstvo i sad kad znaju naš miris, mogu nas pratiti sve dok ne prijeđemo preko vode. No mene više brinu one." Podignuo je bradu. Sophie i Josh pogledali su prema gore. Na krovovima okolnih zgrada skupljao se neobičan broj ptica crnog perja. "Vrane", Flamel će kratko. "To je loše?" Sophie pretpostavi. Otkad je Dee ušao u knjižaru, nije bilo mnogo dobrih vijesti. "Moglo bi biti jako loše. No vjerujem da ćemo biti sigurni. Ubrzo ćemo stići." Krenuo je nalijevo i poveo blizance u srce egzotične Kineske četvrti San Francisca. Prošli su pokraj Hotela Sam Wong, skrenuli desno u usku uličicu, zatim odmah lijevo u još užu. Udaljene od relativno čistih glavnih ulica, uličice su bile ispunjene kutijama i otvorenim kantama za smeće koje su smrdjele izrazitim slatkokiselim smradom pokvarene hrane. Uska ulica u koju su ušli naročito je ružno smrdjela, zrak su ispunjavale muhe, a zgrade su s obje strane bile tako visoke da je prolaz bio u tmurnoj sjeni. "Mislim da će mi pozliti", Sophie izgovori nerazgovijetno. Baš je jučer rekla svome bratu blizancu kako su joj tjedni rada u kafiću pojačali osjet mirisa. Hvalila se kako može razlikovati mirise koje nikada prije nije osjetila. Sad je požalila zbog toga: zrak je bio pokvaren od smrada gnjilog voća i ribe. Josh je samo kimnuo. Koncentrirao se na disanje na usta, iako je zamišljao kako mu svaki pokvareni udisaj prekriva jezik. "Samo što nismo", Flamel reče. Činilo se da odvratan smrad oko njih ne utječe na njega. Blizanci su začuli oštar, brz zvuk i okrenuli se na vrijeme da vide pet crnih štakora kako se penju po otvorenim kantama za smeće iza njih.
Velika crna vrana smjestila se na jednu od žica koje su se križale iznad ulice. Nicholas Flamel iznenada je stao ispred običnih, drvenih vrata bez ikakvog znaka, koja su bila toliko prljava da su se jedva razlikovala od zida. Nije bilo ni kvake ni ključanice. Raširivši desnu ruku, Flamel je stavio prst na određeno mjesto i pritisnuo. Vrata su se otvorila klikom. Zgrabivši Sophie i Josha, povukao ih je u sjenu i zatvorio vrata za njima. Nakon gorkog smrada s ulica, hodnik je mirisao prekrasno: slatko poput jasmina i drugih finih egzotičnih mirisa. Blizanci su duboko udahnuli. "Bergamot", Sophie izjavi, prepoznavŠi miris naranče, "i ylangylang i pačuli, mislim." "Zadivljen sam", reče Flamel. "Navikla sam na bilje u kafiću. Obožavala sam mirise egzotičnih čajeva." Zastala je, odjednom shvativši da govori kao da se nikada neće vratiti u kafić i ponovno mirisati tamošnje predivne mirise. Upravo sada skupljaju se prvi ranoposlijepodnevni gosti, naručuju kapučino i kavu s mlijekom, ledene čajeve i biljne pripravke. Zatreptala je i odagnala neočekivane suze koje su joj se pojavile u očima. Nedostajao joj je Coffee Cup jer je bio običan, i normalan, i stvaran. "Gdje smo?" Josh upita, gledajući oko sebe nakon šio su mu se oči navikle na slabo svjetlo. Stajali su u dugačkom, uskom, besprijekorno čistom hodniku. Na zidovima je bilo glatko svijetlo drvo, a pod su prekrivali isprepleteno tkani bijeli slamnati tepisi. Jednostavna vrata prekrivena nečime što je izgledalo kao papir stajala su na suprotnoj strani hodnika. Josh je krenuo prema vratima kad ga je Flamelova čelična ruka uhvatila za rame. "Ne miči se", promrmljao je. "Pričekaj. Pogledaj. Primijeti. Ako zapamtiš te tri riječi, mogao bi i preživjeti sljedećih nekoliko dana." Posegnuo je u džep i izvadio kovanicu. Stavio ju je na palac i bacio u zrak. Okrenula se nekoliko puta i počela padati prema sredini hodnika... Jedva se začuo piskavi šum - i šiljata strelica probila je metalnu kovanicu, zabijajući je u suprotni zid. ,,. "Napustili ste siguran i zemaljski svijet koji poznajete", Nicholas Flamel reče ozbiljno, gledajući blizance naizmjence. "Ništa nije kao što se čini. Morate naučiti propitivati sve. Pričekati prije kretanja, pogledati prije koraka i sve promatrati. Te sam lekcije naučio iz alkemije, no shvatit ćete da su od neprocjenjive
važnosti u ovom novom svijetu u koji ste nesvjesno dolutali." Prstom je pokazao niz hodnik. "Pogledajte i proučite. Recite mi što vidite?" Josh je uočio prvu sitnu rupu u zidu. Bila je sakrivena kako bi izgledala kao čvor u drvu. Kada je vidio prvu, shvatio je da ih u zidu ima mnogo. Pitao se je li u svakoj rupi po jedna strelica koja je tako snažna da probije metal. Sophie je primijetila da pod nije uredno spojen sa zidom. Na tri odvojena mjesta, i s desne i s lijeve strane, blizu ruba, bio je otvor. Flamel je kimnuo. "Odlično. Sad gledajte. Vidjeli smo što strelice mogu, no postoji još jedan štit..." Izvadio je maramicu iz džepa i bacio je na pod, blizu jednog od uskih otvora. Čuo se metalni zveket - a zatim je polukružna oštrica izletjela iz zida, prerezala maramicu u sitne komadiće i vratila se u svoje skrovište. "Znači, ako te ne srede strelice..." Josh je započeo. "Oštrice će", Sophie dovrši. "Onda, kako da dođemo do vrata?" "Nikako", Flamel odgovori, okrene se i pritisne zid s lijeve strane. Cijeli se dio otvorio klikom prema natrag i propustio trojac da udu u ogromnu, prozračnu prostoriju. Blizanci su odmah prepoznali prostoriju: bio je to dojo, škola borilačkih vještina. Odmalena su trenirali taekwondo u dvoranama poput ove, diljem Sjedinjenih Država s obzirom da su s roditeljima putovali od sveučilišta do sveučilišta. Mnoge su škole imale borilačke klubove i roditelji su ih uvijek upisivali u najbolje škole borilačkih vještina koje su mogli pronaći. I Sophie i Josh imali su crveni pojas, jedan stupanj ispod crnog. Za razliku od drugih dvorana, ova je bila obična i nenakićena, ukrašena bijelim i kremastim zavjesama, bijelih zidova i s crnim tepisima po podu. No ono što im je odmah privuklo pažnju bila je osoba odjevena u bijelu majicu kratkih rukava i bijele traperice, koja je sjedila nasred sobe leđima okrenuta njima. Njezina jarko crvena kosa bila je jedina obojena u cijeloj dvorani. "Imamo problem", Nicholas Flamel reče jednostavno, obraćajući se osobi. "Vi imate problem; to se mene ne tiče." Osoba se nije okrenula, no glas je bio iznenađujuće ženski i mladolik, mekog i keltskog naglaska: Irkinja ili Skotkinja, Sophie pomisli. "Dee me pronašao danas."
"Bilo je pitanje vremena." "Došao je po mene s golemima." Nastala je stanka. Osoba se i dalje nije okretala. "Oduvijek je bio budala. Ne mogu se golemi koristiti u suhoj klimi. To je njegova bahatost." "Zarobio je Perenelle." "Ah. To je gadno. Ali neće je ozlijediti." "I ima Kodeks." Osoba se pomaknula, polako podigla na noge i okrenula se prema njima. Blizanci su se iznenadili što vide djevojku ne puno stariju od sebe. Koža joj je bila blijeda, osuta pjegama, a licem su joj dominirale travnato zelene oči. Crvena kosa bila joj je tako živa da se Sophie zapitala boji li je. "Kodeks?" Naglasak je definitivno bio irski, Sophie zaključi. "Knjigu Abrahams Židova?" Nicholas Flamel je kimnuo. "Onda si u pravu, zaista imamo problem." Flamel je posegnuo u džep i izvadio dvije stranice koje je Josh istrgnuo iz knjige. "Zapravo, gotovo cijelu knjigu. Nedostaje mu Konačan poziv." Mlada je žena prosiktala, zvuk je nalikovao vodi kada ključa, a brzi osmijeh prošao je njezinim licem. "Koji će mu, naravno, trebati." "Naravno." Josh je pozorno gledao mladu crvenokosu ženu, primijetivši kako savršeno mirno stoji, kao većina učitelja borilačkih vještina koje je znao. Pogledao je postrance svoju sestru i podignuo obrve tiho i upitno, nagnuvši bradu lagano prema djevojci. Sophie je odmahnula glavom. Zanimalo ih je zašto se Nicholas Flamel odnosi prema njoj s očitim poštovanjem. Sophie je također zaključila da nešto nije u redu s pojavnošću te djevojke, no nije mogla odrediti što. Imala je obično lice - možda su joj jagodice bile malo preizrađene, brada malo preoštra - no smaragdne oči privlačile su pažnju... i onda je Sophie shvatila da djevojka ne trepće. Mlada žena odjednom je zabacila glavu i duboko udahnula, raširenih nosnica. "Je li to razlog zašto mogu namirisati oči?" Flamel je kimnuo. "Štakori i vrane su posvuda."
"I doveo si ih ovamo?" Osjetio se ton optužbe u njezinu glasu."Godinama sam gradila ovo mjesto." "Dee ima Kodeks i znaš što će učiniti s njim." Mlada je žena kimnula. Svoj je široki zeleni pogled usmjerila prema blizancima. "A ovo dvoje?" upita, napokon priznavši njihovu prisutnost. "Bili su tamo kada je Dee napao. Borili su se za mene, a ovaj je mladi čovjek uspio istrgnuti stranice iz knjige. Ovo je Sophie, a ovo je njezin brat blizanac, Josh." "Blizanci?" Mlada je žena zakoračila prema njima i gledala ih naizmjence. "Nisu identični, ali sad vidim sličnosti." Okrenula se prema Flamelu. "Ne misliš valjda...?" "Mislim daje to zanimljiv obrat", Flamel reče tajnovito. Pogledao je blizance. "Želim vas upoznati sa Scathach. Ona vam vjerojatno neće reći puno o sebi, pa ću vam ja reći da pripada starijoj rasi i da je trenirala sve legendarne ratnike i heroje u posljednjih dvije tisuće godina. U mitologiji je poznata kao Žena Ratnica, Sjena, Ubojica Demona, Stvaralac Kraljeva..." "Ma zovite me Scatty", reče mlada žena, a obrazi su joj postali iste boje kao kosa.
OSMO POGLAVLJE
Dr. John Dee stisnuo se u stražnjem dijelu automobila i pokušavao, ne baš uspješno, ostati sabran. Zrak je bio težak, sumporan, a tanke vitice žutobijele vatre praskale su oko njegovih prstiju i pretvarale se u lokvu na podu. Doživio je neuspjeh. Njegovi su gospodari bili strpljivi, pokretali su planove za čije je ostvarenje trebalo čekati stoljećima, no njihovo je strpljenje sada bilo pri kraju. A isto tako nisu bili poznati po suosjećanju. Nepokretna, pod zaštitnom čarolijom, Perenelle Flamel gledala ga je pogledom koji je plamsao mješavinom prezira i nečega što je mogao biti strah. "Ovo se zakompliciralo", promrmlja Dee, "a ja mrzim komplikacije." Držao je plosnati srebrni tanjur u krilu, u koji je izlio limenku soka jedinu tekućinu koja mu je bila dostupna. Više je volio raditi s čistom vodom, no bilo koja tekućina bila je dobra. Nagnut nad tanjur, piljio je u tekućinu i dopustio da se dio njegove auralne energije izlije po površini dok je mumljao prve riječi vračarije. Na trenutak se u tamnoj tekućini odrazio samo njegov lik, a zatim se zatresla i sok se počeo pjenušati i divlje ključati. Kada se tekućina smirila, odraz u zdjelici više nije bio Deejevo lice, već neobično plosnat lik, osjenčan grimiznosivom i zelenocrnom bojom. Gledište je bilo blizu tla, pomicalo se mučnom brzinom. "Štakori", Dee promrmlja, a tanke usnice uvile su se od gadosti. Mrzio je koristiti štakore kao oči. "Ne mogu vjerovati da si ih doveo ovamo", Scatty reče, gurajući gomilu odjeće u ruksak. Nicholas Flamel stajao je na vratima Scattyne male spavaće sobe, ruku prekriženih na prsima. "Sve se tako brzo dogodilo. Bilo je dovoljno loše što je Dee uzeo Kodeks, no kad sam shvatio da nedostaju stranice, znao sam da su blizanci u nevolji." Na spomen riječi blizanci, Scatty je podigla pogled s ruksaka. "Oni su pravi razlog zašto si ovdje, zar ne?" Flamel je odjednom pronašao nešto vrlo zanimljivo za promatranje na zidu.
Scatty je prošla sobom, pogledala u hodnik kako bi se uvjerila da su Sophie i Josh još uvijek u kuhinji i zatim povukla Flamela u sobu i zatvorila vrata. "Nešto smjeraš, zar ne?" zahtjevno će. "Ne radi se samo o gubitku Kodeksa. Mogao si sam srediti Deeja i njegove štićenike." "Ne budi tako uvjerena. Dugo se nisam borio, Scathach", Flamel nježno reče. "Jedina alkemija kojom se trenutno bavim je miješanje napitka kamena mudraca kako bismo Perenelle i ja ostali mladi. Ponekad napravim nešto zlata ili dragog kamenja kad nam zatreba novac." Scatty se kratko i neljubazno nasmijala te se vratila svome pakiranju. Presvukla se u crne vojničke hlače, čizme s čeličnim kapicama i crnu majicu kratkih rukava, preko koje je odjenula crni prsluk prekriven džepovima i zatvaračima. Gurnula je još jedan par hlača u ruksak, pronašla jednu čarapu i počela tražiti parnjak ispod kreveta. "Nicholas Flamel", rekla je prigušenim glasom ispod pokrivača, "ti si najmoćniji alkemičar kojega ja znam. Sjeti se, bila sam tamo kad si se borio s demonom Fomorom i ti si taj koji me spasio iz tamnica An ChaorThanacha, a ne obratno." Izašla je ispod kreveta s nestalom čarapom. "Kad su Rusalke terorizirale Sankt Petersburg, ti si ih otjerao, a kad je Crna Annis bjesnila Manitobom, gledala sam kako si je porazio. Sam si se suočio s Crnom Vješticom i njezinom Vojskom nemrtvih. Proveo si više od pola tisućljeća čitajući i proučavajući Kodeks, nitko nije bolje upoznat s njegovim pričama i legendama..." Scatty se naglo i zadihano zaustavila, raširenih zelenih očiju. "O tome se radi", reče. "Radi se o legendi..." Flamel je ispružio kažiprst i pritisnuo ga na Scattyne usne, spriječivši je u daljnjem govoru. Osmijeh mu je bio zagonetan. "Vjeruješ li mi?" upita naposljetku. Njezin odgovor bio je neposredan. "Bez daljnjega." "Onda mi vjeruj. Želim da zaštitiš blizance. I da ih istreniraš", nadoda. "Uvježbam! Znaš li što tražiš od mene?" Flamel kimne. "Želim da ih pripremiš za ono što slijedi." "A što je to?" Scathach upita. "Nemam pojma", Flamel se nasmiješi, "ali znam da je loše." "Dobro smo, mama, zaista smo dobro." Sophie Newman lagano je nagnula mobitel kako bi i njezin brat čuo. "Da, Perry Fleming je pozlilo. Nešto je vjerojatno pojela. Sad je dobro."
Sophie je osjetila kako joj se kapljice znoja sakupljaju na malim dlačicama iza vrata. Nije joj bilo ugodno lagati majci - iako je njezina majka bila toliko zaokupljena poslom da nikada nije provjeravala. Joshovi i Sophieni roditelji bili su arheolozi. Bili su svjetski poznati po svojim otkrićima koja su pomogla preoblikovati modernu arheologiju. Među prvima u svom području otkrili su novu vrstu malih hominida u Indoneziji, poznatu kao hobiti. Josh je uvijek govorio kako njihovi roditelji žive u davnoj prošlosti te kako su sretni samo kada su do gležnja u blatu. Blizanci su znali da ih bezuvjetno vole, ali i to da ih njihovi roditelji jednostavno ne razumiju... kao ni moderan život uopće. "G. Fleming odvest će Perry u njihovu kućicu u pustinji i pitali su nas hoćemo li ići s njima na kratak odmor. Naravno, rekli smo da moramo prvo pitati vas. Da, pričali smo s lelom Agues; rekla je daje to u redu ako se vi slažete. Molim te, mama, pristani." Okrenula se prema svome bratu i prekrižila prste. I on je prekrižio svoje; dugo su i detaljno dogovarali što će reći svojoj teti i majci prije poziva, no nisu bili sigurni što će napraviti ako njihova majka ne pristane na to da idu. Sophie je raspetljala prste i podignula palac prema bratu. "Da, dobila sam slobodno u kafiću. Ne, nećemo im smetati. Da, mama. Da. Volim te i reci tati da i njega volimo." Sophie je slušala, a zatim odmaknula telefon od usta. "Tata je pronašao desetak vrste Psudoarctolepis sharpi u gotovo netaknutom stanju", prenijela je. Josh je ostao ravnodušan. "Vrlo rijetka kambrijska vrsta raka", objasni. Njezin brat je kimnuo. "Reci tati daje to odlično. Javit ćemo se", viknuo je. "Volim te", reče Sophie, skrativši razgovor, nakon čega je prekinula. "Mrzim joj lagati ", odmah reče. "Znam. No nisi joj baš mogla reći istinu, zar ne?" Sophie je slegnula ramenima. "A valjda." Josh se okrenuo prema sudoperu. Laptop mu je nestabilno stajao na cjedilu za posuđe, pokraj mobitela. Koristio je mobitel za spajanje na internet jer, zamislite, u dvorani nije bilo ni telefonske linije, ni veze za internet. Scatty je živjela iznad dvorane u malom dvosobnom stanu, s kuhinjom na jednom kraju i spavaćom sobom s malom kupaonicom na drugome. Mali balkon povezivao je dvije prostorije i gledao je izravno na
dvoranu ispod. Blizanci su stajali u kuhinji dok je Flamel izvještavao Scatty u njezinoj spavaćoj sobi na drugom kraju hodnika o događajima u posljednjih sat vremena. "Što misliš o njoj?" Josh upita usputno, koncentrirajući se na računalo. Uspio se spojiti na internet, no veza je bila spora kao puž. Otvorio je Altavistu i utipkao nekoliko verzija Scathach prije no što je pogodio ispravan način pisanja tog imena. "Evo je: dvadeset i sedam tisuća rezultata za Scathach, sjenu ili sjenovitu", reče i doda brzo, "Mislim da je cool." Sophie je odmah zamijetila previše smiren ton. Široko se nasmiješila i podignula obrve. "Tko? Ah, govoriš o ratnici staroj dvije tisuće godina. Ne misliš li daje malo prestara za tebe?" Iznad Joshova ovratnika pojavila se rumena boja i preplavila mu obraze. "Pokušat ću s Googleom", promrmljao je dok su mu prsti plesali po tipkovnici. "Četrdeset i šest tisuća rezultata za Scathach", reče. "Izgleda daje i ona stvarna. Pogledajmo što o njoj kaže Wiki", nastavio je, nakon čega je shvatio da ga Sophie uopće više ne gleda. Okrenuo se prema njoj i primijetio da ona pilji kroz prozor. Na krovu zgrade preko puta stajao je štakor i piljio u njih. Dok su ga gledali, pridružio mu se drugi, a zatim i treći. "Ovdje su", Sophie prošaputa. Dee se trudio ne povratiti. Gledanje kroz oči štakora bilo je mučno iskustvo. Zbog njihova sitnoga mozga bilo je potrebno mnogo truda da bi se zadržala koncentracija stvora... što u uličici punoj pokvarene hrane nije bio lak zadatak. Dee je trenutno bio zahvalan što nije do kraja iskoristio čaroliju, što bi mu omogućilo da čuje, okusi i - to je bila grozna pomisao - miriše sve na što štakor naiđe. Bilo je kao da gleda loše podešen crnobijeli televizor. Slika se tresla, padala i zanosila sa svakim pokretom štakora. Štakor je mogao trčati vodoravno po tlu, okomito po zidu, goredolje po užetu, unutar nekoliko sekundi. Zatim se slika stabilizirala. Izravno ispred Deeja, iscrtane grimiznosivom sa sivocrnim odsjajem, stajale su dvije osobe koje je susreo u knjižari. Dečko i djevojka - tinejdžeri, možda - dovoljno slični da bi bili u rodu. Iznenadna pomisao
pomutila mu je koncentraciju: brat i sestra, možda... ili su nešto drugo? Sigurno nisu! Ponovno je pogledao u tanjur za vračanje i koncentrirao se svom voljom sileći štakora kojim je upravljao da mirno stoji. Dee se koncentrirao na muškarca i ženu, pokušavajući razaznati je li jedno od njih starije, no štakorov vid bio je previše zamagljen i izobličen da bi bio siguran. No ako jesu isle dobi... to znači da su blizanci. Zanimljivo. Pogledao ih je ponovno i odmahnuo glavom: bili su ljudi. Odbacio je tu pomisao i izdao naredbu koja se odnosila na svakog štakora unutar jednog kilometra od položaja blizanaca. "Uništite ih. Potpuno ih uništite." Vrane koje su se okupile poletjele su uz hrapavo graktanje, kao da plješću. Josh je raširenih usta gledao kako ogroman štakor skače s krova preko puta, prevaljujući razmak od dva metra bez imalo napora. Usta su mu bila otvorena, a zubi opako zašiljeni. Uspio je kratko uzviknuti "Hej!" i povukao se s prozora... baš kad je štakor udario u staklo uz krzneni, mokri udarac. Skliznuo je na ulicu, jedan kat niže, gdje je nastavio iznenađeno posrtati. Josh je zgrabio Sophienu ruku i povukao je u kuhinju, a zatim na balkon. "Imamo problem", povikao je. I zastao. Ispod njih, tri su se ogromna golema naguravala kroz širom otvorena vrata, ostavljajući za sobom trag suhog blata. A iza njih, u dugačkom vijugavom nizu, išli su štakori.
DEVETO POGLAVLJE
Tri golema ukočeno su ušla u hodnik, opazila otvorena vrata na kraju hodnika i krenula prema njima. Metalne strelice dužine jednoga prsta piskavo su krenule iz zidova i duboko se zabile u njihove tvrde blatnjave ruke, no stvorove to nije ni usporilo. Polukružne oštrice blizu poda imale su potpuno drukčiji učinak. Zaškljocale su iz svojih skrivenih korica u zidovima i urezale se u gležnjeve glinenih ljudi. Prvo se stvorenje srušilo na pod, uz zvuk mokrog blata. Drugi je zateturao na jednoj nozi prije prevrtanja, zabio se u zid i kliznuo dolje, uz blatnjav trag u brazdama. Polukružne su oštrice ponovno škljocnule, prerezavši stvorenja napola, nakon čega su se golemi naglo vratili u izvorno glineno stanje. Debele kugle gline prštale su posvuda. Treći golem, najveći među njima, stao je. Crnim je kamenim pogledom hladno pregledao ostatke svojih drugova, a zatim se okrenuo i zabio rukom izravno u zid, prvo s desne, a zatim s lijeve strane. Cijeli dio zida s lijeve strane otvorio se i otkrio prostor iza sebe. Golem je ušao u dvoranu i pogledao oko sebe, mirnih i nepokretnih očiju. Štakori su u međuvremenu potrčali prema otvorenim vratima na kraju hodnika. Većina ih je preživjela košnju oštrica... U jurećoj limuzini, dr. John Dec prestao je upravljali štakorima i sad se koncentrirao na preživjelog golema. Upravljanje umjetnim stvorenjem bilo je mnogo lakše. Golemi su bili bezumna bića, stvorena od gline i kamenja ili šljunka kako bi im tijelo bilo čvrsto, a oživljavalo ih se jednostavnom čarolijom ispisanom na listu pergamenta koji bi se pritisnuo na njihova usta. Čarobnjaci su izrađivali goleme svih oblika i veličina tisućama godina: bili su izvor svih izmišljenih priča o zombijima i hodajućim mrtvacima. Sam je Dee ispričao priču Mary Shelley o najvećem od svih golema, Crvenom Golemu iz Praga, jedne hladne zimske večeri kada su ona, lord Byron, pjesnik Percy Bysshe Shelley i zagonetni dr. Polidori bili u posjetu dvorcu u Švicarskoj 1816. Manje od šest mjeseci kasnije, Mary je napisala priču o Modemom Prometeju, knjigu koja je kasnije prozvana Frankensteinom. Čudovište iz njezine priče bilo je poput golema: izrađen od rezervnih dijelova i oživljen čarobnom znanošću.
Većina oružja nije mogla ozlijediti goleme, iako bi nagli pad ili.#udarac mogao razbiti njihovu glinenu kožu, posebice ako je bila suha i tvrda. U vlažnim bi se klimama njihove kože rijetko sušile i mogli bi podnijeti nevjerojatne udarce, no ova topla klima ih je topila - zato su ih skrivene oštrice tako lako ozlijedile. Neki čarobnjaci koristili su staklo ili ogledala za njihove oči, no Dee je više volio ispolirano crno kamenje. Pomoću njih je mogao vidjeti gotovo savršeno jasno, iako samo u jednoj boji. Dee je natjerao golema da podigne glavu. Neposredno iznad njega, na uskom balkonu koji je gledao na dvoranu, vidjela su se blijeda i uplašena lica tinejdžera. Dee se nasmiješio, a golemove su usnice oponašale taj pokret. Prvo će se pozabaviti Flamelom, a onda sa svjedocima. Odjednom se pojavi glava Nicholasa Flamela, a trenutak nakon nje i izražajna šiljata kosa žene ratnice, Scathach. Deejev je osmijeh izblijedio i osjetio je kako mu srce lupa. Zašto je to morala biti baš Scathach? Nije znao da je crvenokosa ratnica u gradu, čak ni na ovom kontinentu. Posljednje što je čuo o njoj bilo je da pjeva u ženskoj skupini u Berlinu. Kroz golemove oči Dee je gledao kako Flamel i Scathach skaču preko rampe i lebde dolje kako bi stali odmah ispred glinenog čovjeka. Scathach se izravno obraćala Deeju - no ovaj golem nije imao uši, nije ju mogao čuli, tako da nije imao pojma stoje upravo rekla. Vjerojatno je prijetila. Flamel se odmaknuo prema vratima koja su sada bila tamna i preplavljena štakorima, ostavljajući Scatty da se sama suoči s golemom. Možda nije više tako dobra kao prije, očajno pomisli, možda je vrijeme otupilo njezine moći. "Trebali bismo priskočiti u pomoć", reče Josh. "I učiniti što?" Sophie upita, bez traga sarkazma. Oboje su stajali na balkonu, gledajući dolje prema dvorani. Raširenih usta gledali su kako Flamel i Scatty skaču preko ruba i previše sporo lebde prema tlu. Crvenokosa djevojka suočila se s ogromnim golemom, dok je Flamel požurio prema vratima na kojima su se skupljali štakori. Štetočine su oklijevale na ulazu u prostoriju. Bez upozorenja golem je zamahnuo ogromnom šakom i uslijedio je težak udarac.
Josh je zaustio upozorenje, no nije stigao ništa reći prije nego se Scatty pomaknula. U jednom trenutku stajala je odmah ispred stvorenja, a zatim se bacila prema naprijed, izmičući se i blokirajući udarce. Njezina se ruka pomicala neviđenom brzinom i uspjela je otvorenim šakama udariti golema u bradu. Začuo se vodenast zvuk nakon čega se njegova čeljust pomakla, a usta širom otvorila. U tami njegovih usta blizanci su jasno vidjeli žuti četvrtasti papir. Stvorenje je bijesno udaralo, no Scatty se izmaknula izvan njegova dohvata. Krenuo je prema njoj, promašio i udario ispolirane podne ploče, razbivši ih u komadiće. "Moramo priskočiti u pomoć!" reče Sophie. "Kako?" Josh povikne, no njegova je sestra blizanka već otrčala u kuhinju, očajnički tražeći oružje. Pojavila se trenutak kasnije s malom mikrovalnom pećnicom. "Sophie", promrmlja Josh, "što planiraš s...?" Sophie je bacila mikrovalnu preko ruba rampe. Mikrovalna je pogodila golema punom snagom u prsa - i ostala zakačena, dok su kapljice blata prskale posvuda. Golem se zaustavio, zbunjen i ošamućen. Scatty je iskoristila trenutak njegove zbunjenosti i ponovno napala, rukama i nogama udarajući na sve načine, još više zbunjujući stvorenje. Još je jedan udarac došao dovoljno blizu kako bi zahvatio Scattynu bodljikavu crvenu kosu, no ona mu je uhvatila ruku i iskoristila je kao polugu kojom je stvorenje bacila na pod. Podne daske su popucale kad je pao. Zatim je izbacila ruku... i vrlo precizno iščupala papirnatu kocku iz golemovih usta. Istog se trena golem pretvorio u blato, prskajući groznu, smrdljivu vodu i prljavštinu po nekoć čistom podu dvorane. Mikrovalna je tresnula na pod. "Pretpostavljam daje nitko ne koristi za kuhanje", Josh promrmlja. Scatty je zamahnula komadićem papira prema blizancima. "Svaki začarani stvor drži se na životu pomoću čini koje su na njegovom tijelu. Sve što trebate učiniti je ukloniti ih kako biste poništili čaroliju. Zapamtite to." Josh je na brzinu pogledao sestru. Znao je da ona misli isto što i on: ako se ikada ponovno približe golemu, nema šanse da će biti dovoljno blizu da mu gurnu ruke u usta. Nicholas Flamel oprezno se približio štakorima. Bilo bi smrtonosno podcijeniti ih, no premda se bez poteškoća borio i uništavao čarobna stvorenja, koja nikada nisu bila zapravo živa, nije mogao uništavati živa
bića. Makar to bili štakori. Perry ne bi imala grižnju savjesti, znao je to, no on je predugo bio alkemičar: posvetio se očuvanju života, a ne uništenju. Štakorima je upravljao Dee. Jadna su bića vjerojatno bila jako prestrašena... iako ih to ne bi spriječilo da ga pojedu. Flamel je čučnuo na pod, okrenuo desni dlan prema gore i sklopio prste. Lagano je puhnuo u ruku i odmah se stvorila sitna kugla zelene sumaglice. Najednom je okrenuo ruku i bacio je na ispolirani pod, a prsti su mu prolazili kroz drvo. Sitna kugla zelene energije zapljusnula je prostoriju poput mrlje. Zatim je Alkemičar zaklopio oči, a aura mu je blještala oko tijela. Koncentrirajući se, usmjerio je auralnu energiju s prstiju prema podu. Drvo je zasjalo. Još uvijek promatrajući s vrha stubišta, blizanci nisu znali što Flamel radi. Vidjeli su lagani zeleni odsjaj oko njegova tijela kako se uzdiže poput sumaglice, no nisu mogli dokučiti zašto krznena skupina štakora okupljena na vratima nije probila u prostoriju. "Možda ih zadržava neka čarolija", Sophie reče, osjetivši da i njezin brat blizanac misli isto tako. Scatty ju je čula. Ona je pažljivo na komadiće kidala žuti komadić papira kojega je uzela iz golemovih usta. "To je jednostavna zaštitna čarolija", objasni, "namijenjena za tjeranje kukaca i štetočina s poda. Svako bih jutro pronašla izmet kukaca i moljce posvuda; trebale su mi godine da to počistim. Zaštitna čarolija tjera štakore... no ako jedan uđe, čarolija će se prekinuti. Onda će svi ući." Nicholas Flamel bio je svjestan da ga John Dee vjerojatno gleda kroz oči štakora. Odabrao je najvećeg, stvora veličine mačke, koji je nepomično stajao dok su ostale štetočine bježale. S desnom rukom i dalje u podu, Flamel je lijevom rukom krenuo izravno prema štakoru. Biće se trznulo i na trenutak su njegove oči zasjale bolesno žutim svjetlom. "Doktore John Dee, učinio si najveću pogrešku svoga dugog života. Dolazim po tebe", Flamel obeća naglas. Dee je provirio iz svoje kugle za vračanje i vidio da je Perenelle Flamel potpuno budna i pozorno ga prati. "Ah, gospođo, stigli ste na vrijeme da vidite kako moja bića nadvladavaju vašeg muža. Osim toga, napokon imam mogućnost pozabaviti se onom napasti Scathach, a dobit ću i stranice knjige." Dee nije primijetio kako je Perenelle raširila oči na spomen Scathach. "Sve u svemu, mislim da je dobar dan." Svu pažnju
usmjerio je na najvećeg štakora i izdao dvije jednostavne naredbe: "U napad. Ubij." Dee je zaklopio oči kad se štakor oslobodio i krenuo u sobu. Zelena je svjetlost tekla iz Flamelovih prstiju i padala po podu, obasjavajući daske zelenim svjetlom. Odjednom su iz drvenog poda proklijale šibe, grane, lišće, a zatim se stvorio panj... pa još jedan... i treći. U nekoliko je trenutaka na podu nastala šikara, a drveće je naočigled raslo prema stropu. Neki panjevi nisu bili deblji od prsta, dok su drugi bili debljine ručnog zgloba, a jedan blizu vrata bio je tako širok da je gotovo prekrio otvor. Štakori su izbezumljeno skvičali i bježali niz hodnik, očajnički pokušavajući preskočiti škljocave oštrice. Flamel se podignuo natrag na noge, trljajući ruke. "Jedna od najstarijih tajni alkemije", objasnio je zbunjenim blizancima i Scatty, "ta je da svako živo biće, od najsloženijih stvorenja do najjednostavnijeg lista, nosi sjeme svog stvaranja u sebi." "DNK", Josh promrmlja, zureći u rastuću šumu iza Flamela. Sophie je pogledom prošla po nekoć besprijekorno čistoj dvorani. Sad je bila prljava, poprskana blatnom vodom, glatko ispolirane podne daske bile su odvaljene i razbijene od drveća koje je raslo iz njih, a iz hodnika se osjetio dodatan smrad gline. "Želite li reći da su alkemičari znali za DNK?" upita. Alkemičar oduševljeno kimne. "Upravo tako. Kada su Watson i Crick objavili da su otkrili ono što su prozvali "tajnom života" 1953., tek su ponovno otkrili nešto što alkemičari oduvijek znaju." "Želite reći da ste nekako probudili DNK u onim podnim daskama i natjerali drveće da raste", reče Josh, birajući riječi. "Kako?" Flamel se okrenuo prema šumi koja je sada prekrila cijelu dvoranu. "To se zove magija", reče oduševljeno, "i nisam bio siguran da je još uvijek znam koristiti... dok me Scatty nije podsjetila", doda on.
DESETO POGLAVLJE
Raščistimo nešto", reče Josh Newman, pokušavajući zadržati smiren ton, "ne znate voziti? Ni jedno od vas?" Josh i Sophie sjedili su na prednjim sjedalima terenca kojeg je Scatty posudila od jednog od svojih učenika iz borilačke škole. Josh je vozio, a njegova je sestra držala kartu na krilu. Nicholas Flamel i Scathach sjedili su straga. "Nikada nisam naučio", reče Nicholas Flamel, slegnuvši ramenima izražajno. "Nisam imala vremena", izjavi Scatty kratko. "Ali Nicholas nam je rekao da si stara preko dvije tisuće godina", Sophie reče, gledajući djevojku. "Dvije tisuće petsto sedamnaest, prema onome kako vi ljudi mjerite kalendarsko vrijeme", promumlja Scatty. Pogledala je Flamelove bistre oči. "A koliko bi mi dao?" "Ni dana više od sedamnaest", on će brzo. "Niste li mogli izdvojiti nešto vremena da naučite voziti?" Sophie će uporno. Ona je željela naučiti voziti od svoje desete godine. Jedan od razloga zašto su blizanci radili tog ljeta umjesto da idu na iskopine sa svojim roditeljima, bio je kako bi skupili novce za svoj automobil. Scathach je slegnula ramenima, pomalo izazvana. "Htjela sam, ali imala sam posla", pobunila se. "Svjesni ste", reče Josh, ne obraćajući se nikome konkretno, "da ja ne bih smio voziti bez vozačke dozvole." "Mi imamo gotovo petnaest i pol godina i oboje znamo voziti", reče Sophie. "Gotovo znamo", doda. "Znate li jahati?" upita Flamel, "ili voziti kola, ili četveropreg?" "Pa, ne..." započne Sophie. "Upravljati bojnim kolima istovremeno gađajući lukom i strijelom ili bacajući koplja?" doda Scatty. "Ili letjeti na gušterunatairu istovremeno ciljajući praćkom?" "Ne znam što je gušternatair... i mislim da ni ne želim znati." "Stoga, vidite, vi imate iskustva s određenim vještinama", reče Flamel, "dok mi imamo druge, nešto starije, no jednako korisne vještine."
Pogledao je Scathach postrance. "Iako nisam više siguran za letenje natairom." Josh je krenuo od znaka STOP i skrenuo desno, prema mostu Golden Gate. "Ne znam kako ste živjeli u dvadesetom stoljeću bez vožnje. Mislim, kako ste stizali s jednog mjesta na drugo?" "Javni prijevoz", Flamel se tmurno nasmiješio. "Uglavnom vlakom ili autobusom. Oni štite privatnost, za razliku od zrakoplova i brodova. Za vlasništvo nad automobilom potrebna je suvišna papirologija, toliko papirologije koja bi nas mogla otkriti bez obzira koliko tajnih imena koristili." Nakratko se zaustavio i zatim dodao, "Osim toga, postoje drugi, stariji načini putovanja." Josh je imao stotine pitanja, no trenutno se snažno koncentrirao na upravljanje teškim automobilom. Iako je znao voziti, jedina vozila koja je zapravo vozio bili su prastari džipovi kada bi pratili roditelje na iskope. Nikad prije nije sudjelovao u prometu i bio je prestrašen. Sophie mu je savjetovala da se pretvara da je to igrica. To mu je pomoglo, ali samo malo. Kada se razbiješ u igrici, jednostavno je ponovno pokreneš. Ovdje nema povratka u slučaju sudara. Na poznatom mostu promet se kretao sporo. Duga siva limuzina pokvarila se na jednoj od središnjih traka i uzrokovala usko grlo. Dok su se približavali, Sophie je primijetila dvije osobe u tamnim odijelima kako se naginjii nad haubu na sirani suvozača. Shvatila je da zadržava dah dok su se približavali, pitajući se jesu li to golemi. S olakšanjem je odahnula kad su prošli i kad je shvatila da muškarci izgledaju kao izmučeni računovođe. Josh je pogledao sestru i pokušao se osmjehnuti, a ona je znala da isto misli. Sophie se izvila na sjedalu i okrenula natrag prema Flamelu i Scatty. U zatamnjenoj, klimatiziranoj unutrašnjosti terenca izgledali su tako obično: Flamel je nalikovao oronulom hipiju, a Scatty bi se, usprkos vojničkom ukusu, dobro uklopila iza šanka u Coffee Cupu. Crvenokosa djevojka naslonila se bradom na ruku i piljila kroz zatamnjeno staklo preko zaljeva prema Alcatrazu. Nicholas Flamel nagnuo je glavu u smjeru njezina pogleda. "Već dugo nisam bio tamo", promrmljao je. "Mi smo išli u obilazak", reče Sophie. "Meni se svidio", Josh će brzo. "Sophie nije." "Bilo je jezivo."
"I treba biti", Flamel reče tiho. "To je dom nevjerojatnim tipovima duhova i nemirnih duša. Kad sam posljednji put bio tamo, trebalo je uspavati strašno ružnog čovjekazmiju." "Nisam sigurna da želim znati što je uopće čovjekzmija", Sophie promrmlja, a zatim zastane. "Znate, prije nekoliko sati nisam mogla ni zamisliti da ću govoriti ovako nešto." Nicholas Flamel zavalio se u udobno sjedalo i prekrižio ruke na prsima. "Vaši životi - tvoj i tvoga brata - sada su zauvijek izmijenjeni. Znaš to, zar ne?" Sophie je kimnula. "Postajem toga svjesna. No sve se događa tako brzo i teško je sve prihvatiti. Glineni ljudi, knjige s čarolijama, štakori..." Pogledala je Scathach. "Drevni ratnici..." Scatty je pognula glavu u znak razumijevanja. "I naravno, alkemičar star šest stotina godina..." Sophie se zaustavi zbog iznenadne pomisli. Pogledala je prvo Flamela pa Scatty i opet Flamela. Zatim je stala na trenutak kako bi oblikovala pitanje. Zabuljila se u muškarca i upitala, "Vi jeste čovjek, zar ne?" Nicholas Flamel se nacerio. "Da. Možda malo više od toga, ali da. Rođen sam kao čovjek i uvijek ću biti dio ljudske rase." Sophie je pogledala Scathach. "No vi ste..." Scathach je raširila oči i na trenutak se na crtama njezina lica nešto drevno vidjelo. "Ne", tiho će. "Nisam dio ljudske rase. Moj narod je druge vrste, dio starije rase. Vladali smo ovom zemljom prije no što su se stvorenja od kojih su nastali ljudi spustila s drveća. Sad nas se spominje u mitovima gotovo svih rasa. Mi smo stvorenja legendi, klanovi dlakavaca, vampiri, divovi, zmajevi, čudovišta. U pričama nas nazivaju starima ili starijom rasom. U nekim pričama nazivaju nas i bogovima." "Jeste li vi bili božica?" Sophie prošaputa. Scatty se zahihotala. "Ne. Nikada nisam bila božica. No neki moji sunarodnjaci dopustili su da ih obožavaju kao bogove. Drugi su jednostavno postali bogovi jer su humani pričali o njihovim pustolovinama." Slegnula je. "Mi smo samo još jedna rasa, starija od ljudi, s drukčijim talentima i drukčijim vještinama." "Što se dogodilo?" Sophie upita.
"Poplava", Scotty će tiho, "između ostaloga." "Zemlja je puno starija no što ljudi misle", Flamel reče tiho. "Stvorenja i rase koje su sada samo mitovi, nekoć su hodali ovim svijetom." Sophie polako kimne. "Naši roditelji su arheolozi. Govorili su nam o nekim neobjašnjivim stvarima koje se u arheologiji ponekad otkriju." "Sjećaš se onog mjesta koje smo posjetili u Texasu, nešto kao Taylor..." Josh reče, oprezno skrećući u srednju traku. Nikada ranije nije vozio ništa tako veliko i bojao se da će udariti u nešto. U nekoliko navrata gotovo se sudario i bio je uvjeren da je otrgnuo nečiji retrovizor, no nastavio je voziti bez riječi. "Taylorova staza", reče Sophie, "na rijeci Paluxy u Texasu. Tamo su pronašli otiske dinosaura i ljudi u jednom fosilnom kamenu. A kamen je star sto milijuna godina." "Vidio sam to", odgovori Flamel, "i još nekoliko istih takvih diljem svijeta. Proučavao sam i otisak cipele pronađen u Antelope Springs u Uti... u kamenu starom oko petsto milijuna godina." "Moj lata kaže da se lakve stvari moraju odbaciti jer su podvale ili pogrešna tumačenja činjenica", Josh brzo reče. Pitao se što bi njegov otac rekao na stvari koje su danas vidjeli. Flamel je slegnuo ramenima. "Da, to je istina. No znanost odbacuje sve što ne može objasniti. Ne može se sve tako lako odbaciti. Možete li odbaciti ono što ste danas vidjeli i iskusili kao neku vrstu krivog objašnjenja činjenica?" Sophie je odmahnula glavom. Pokraj nje, Josh je nelagodno slegnuo ramenima. Nije mu se svidjelo kamo ovaj razgovor vodi. Bilo je nezamislivo da dinosauri i ljudi žive zajedno istovremeno. Ta se ideja protivila svemu što su ih roditelji naučili, svemu što su vjerovali. No negdje u podsvijesti, tih glas gaje podsjećao da svake godine arheolozi - uključujući njegove roditelje otkriju nešto nevjerojatno. Prije nekoliko godina to su bili Homo floresiensis, sitni Indonežani koje su prozvali hobitima; zatim su u Njemačkoj otkrili vrstu patuljastih dinosaura, pa tragove dinosaura starog stotinu šezdeset i pet milijuna godina u Wyomingu, a nedavno i novu prapovijesnu vrstu u pećini u Izraelu. No ono što je Flamel pokušavao reći nije imalo čvrste temelje. "Želite reći da su ljudi i dinosauri istovremeno obitavali na zemlji?" Josh upita, iznenađen svojim bijesnim tonom.
"Želim reći da su ljudi postojali na zemlji uz bića puno neobičnija i puno starija od dinosaura", reče Flamel ozbiljno. "Kako znate?" Sophie je inzistirala. Tvrdio je daje rođen 1330., nije mogao vidjeti dinosaure... ili jest? "Sve je zapisano u Kodeksu... i, naravno, u svom dugom vijeku vidio sam zvijeri koje su smatrane mitološkima, borio sam se s bićima iz legendi, suočavao se sa stvorenjima koja su izgledala kao da su izašla iz noćne more." "Prošle smo godine u školi obrađivali Shakespearea... Ima jedna rečenica iz Hamleta." Sophie se namrštila, pokušavajući se sjetiti. "Više je stvari n'a .nebu i na zemlji..." Nicholas Flamel oduševljeno je kimnuo. "... nego što ih tvoja filozofija može sanjati", dovršio je citat. "Hamlet, prvi čin, scena peta. Naravno, poznavao sam Willa Shakespearea. Will je mogao postati alkemičar nevjerojatna talenta... no onda ga se dočepao Dee. Jadan Will; jeste li znali da je lik Prospera iz Oluje utemeljio na Deeju?" "Meni se Shakespeare nikada nije sviđao", Scatty promrmlja. "Smrdio je." "Poznavali ste Shakespearea?" Josh nije mogao sakriti nevjericu u glasu. "Kratko vrijeme, vrlo kratko bio je moj učenik", reče Flamel. "Dugo živim, imao sam puno učenika - neki su se proslavili tijekom povijesti, većina je zaboravljena. Upoznao sam mnogo ljudi, ljudskih i neljudskih bića, smrtnika i besmrtnika. Ljude poput Scathach", dovrši Flamel. "Ima ih još takvih kao vi... iz starije rase?" Sophie upita, gledajući crvenokosu djevojku. "I više no što misliš, iako se nastojim ne družiti s njima", Scatty će nelagodno. "Postoje oni stariji koji ne mogu prihvatiti da je naše vrijeme prošlo, da ovo doba pripada humanima. Žele da se vrati staro doba i vjeruju da će njihov psić Dee i ostali poput njih uspjeti u tome. Njih zovemo mračnim starijima." "Ne znam je li itko primijetio", Josh je naglo prekine, "no nije li oko nas malo previše ptica?" Sophie se okrenula i pogledala kroz vjetrobransko staklo, dok su Flamel i Scatty provirili kroz stražnje staklo. Jarboli i tornjevi, nosači, užad i kablovi mosta Golden Gate polako su se punili pticama: tisućama njih. Uglavnom su to bili kosovi i vrane; prekrili su sve dostupne površine, i bilo ih je sve više.
"Dolaze iz Alcatraza", reče Josh, naginjući glavu prema naprijed kako bi vidio otok preko nemirnog mora. Tamni oblak nadvio se nad Alcatrazom. Dizao se iz napuštenog zatvora u tamnom uvojku i visio u zraku poput dima, no ovaj se dim nije rasuo: kretao se i kružio kao čvrsta masa. "Ptice", Josh proguta slinu. "Mora da ih je na tisuće." "Na desetke tisuća", Sophie ga ispravi. Okrenula se prema Flamelu. "Što je to?" "Morriganina djeca", reče zagonetno. "Nevolja", doda Scatty. "Velika nevolja." Zatim, kao da rade po naredbi, ogromno jato plica krenulo je s Otoka prema zaljevu, izravno prema mostu. Josh je pritisnuo gumb za otvaranje prozora i zatamnjeno staklo spustilo se uz šum. Sada se jasno čuo zvuk ptica, promuklo graktanje, gotovo kao glasan smijeh. Promet se usporavao, neki su ljudi čak izlazili iz auta kako bi slikali prizor digitalnim fotoaparatima i mobitelima. Nicholas Flamel nagnuo se i stavio lijevu ruku na Joshovo rame. "Vozi dalje", reče ozbiljno. "Nemoj zaustavljati... što god da se dogodi, čak i ako udariš u nešto. Samo vozi. Što brže možeš. Odvezi nas s ovog mosta." Nešto u Flamelovu neprirodno kontroliranom glasu uplašilo je Sophie više nego da je vikao. Pogledala je sa strane prema Scatty, no mlada je žena prebirala po svome ruksaku. Ratnica je izvukla luk i pregršt strijela i postavila ih na sjedalo pokraj sebe. "Zatvori prozor, Josh", smireno reče. "Ne želimo da išta uđe unutra." "U nevolji smo, zar ne?" Sophie prošaputa, gledajući Alkemičara. "Samo ako nas vrane ulove", reče Flamel uz zategnuti osmijeh. "Mogu li posuditi tvoj mobitel?" Sophie je izvukla mobitel iz džepa i otvorila ga. "Hoćete li izvesti neku čaroliju?" upita puna nade. "Ne, nazvat ću nekoga. Nadajmo se da se neće javiti sekretarica.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Vrata su se otvorila i Deejeva crna limuzina ušla je u prilaz, s vozačem golemom koji je spretno rukovao vozilom kroz rešetkasta vrata u podzemnu garažu. Perenelle Flamel posrnula je na stranu i pala na vlažnog golema koji joj je sjedio zdesna. Tijelo je ispustilo gnjecav zvuk od udarca, a smrdljivo blato prskalo je posvuda. Dr. John Dee, koji je sjedio na suprotnoj strani, napravio je gadljivu grimasu i odmaknuo se od stvora što je mogao dalje. Razgovarao je na mobitel, brzo govoreći jezikom koji se na zemlji nije koristio više od tri tisuće godina. Kap golemova blata poprskala je Perenelleinu desnu ruku. Ljepljiva tekućina slijevala joj se niz kožu... i obrisala krivudavi simbol koji je Dee na njoj nacrtao. Zaštitna čarolija bila je djelomično skinuta. Perenelle Flamel malo se sagnula. Ovo joj je bila šansa. Da bi potpuno kanalizirala svoje auralne moći bile su joj potrebne obje ruke, a nažalost, vračarija koju je Dee nacrtao na njezinu čelu onemogućavala joj je govor. Ipak... Perenelle Delamere oduvijek je zanimala magija, čak i prije no što je upoznala siromašnog knjižara za kojeg se kasnije udala. Bila je sedma kći sedme kćeri, i u malom selu Ouimperu na sjeverozapadu Francuske gdje je odrasla, smatrali su je posebnom. Njezin dodir je liječio - ne samo ljude, već i životinje. Mogla je govoriti sa sjenama mrtvih, a ponekad je mogla gledati i u budućnost. No odrastajući u doba kad se na takve vještine gledalo sumnjičavo, naučila je skrivati svoje sposobnosti. Kad je prvi put došla u Pariz, upoznala je vidovnjake koji su radili na tržnicama iza katedrale Notre Dame i koji su dobro i lako zarađivali. Preimenovala se u Chatte Noire - Crna Mačka - zbog svoje tamne crne kose, i postavila svoj štand preko puta katedrale. U samo nekoliko tjedana izgradila je dobar glas zbog velikog talenta. Njezini klijenti su se promijenili: više to nisu bili samo trgovci sa sajma, već i veliki trgovci, pa čak i plemstvo. Blizu njezina natkrivenog štanda sjedili su bilježnici i pisari, ljudi koji su zarađivali pišući pisma za one koji nisu znali ni čitati ni pisati. Neki od njih, poput mršavog, tamnokosog muškarca strašno blijedih očiju, ponekad su prodavali knjige na svojim štandovima. Od prvog
trenutka kada ga je vidjela, Perenelle Delamere znala je da će se za njega udati i da će zajedno živjeti dugo i sretno. No nije znala koliko dugo. Vjenčali su se nakon samo šest mjeseci poznanstva. Zajedno su već preko šest stotina godina. Poput većine obrazovanih ljudi svoga doba, Nicholas Flamel bio je opčinjen alkemijom - kombinacijom znanosti i magije. Zanimanje mu je poraslo jer su mu na prodaju s vremena na vrijeme nudili alkemijske knjige i sheme, ili tražili od njega da prepiše neka rjeđa djela. Za razliku od većine žena svoga doba, Perenelle je znala čitati i govoriti nekoliko jezika - govorila je grčki bolje od svog muža - i on bi je često tražio da mu čita. Perenelle se brzo upoznala s drevnim sustavima magije i počela pomalo vježbati, razvijajući svoje vještine i koncentrirajući se na kanaliziranje i usmjeravanje energije svoje aure. Kada su došli do Kodeksa, Perenelle je već bila čarobnica, iako nije imala strpljenja za matematiku i računanje potrebno za alkemiju. Međutim, upravo je Perenelle otkrila da knjiga pisana neobičnim, promjenjivim jezikom nije samo zbirka nauka, znanosti, čini i basana. Jedne hladne zimske noći pregledavala je stranice, gledala je kako riječi gmižu po stranici, i riječi su se preoblikovale. Na trenutak je vidjela početnu lormulu za kamen mudraca i odmah je shvatila da knjiga sadrži tajnu vječnog života. Par je u sljedećih dvadeset godina u pokušaju dešifriranja i prevođenja neobičnog rukopisa proputovao cijelu Europu, istočno do zemlje Rusa, južno do Sjeverne Afrike, čak i do Arabije. Upoznali su čarobnjake i vračeve mnogih zemalja i naučili puno različitih čarolija. Nicholasa je slabo zanimala magija; više se zanimao za alkemijsku znanost. Kodeks i ostale njemu slične knjige dale su naslutiti da postoji točno određena formula za stvaranje zlata iz kamena i dijamanata iz ugljena. Perenelle, s druge strane, učila je što je više mogla o umjetnosti magije. No ima već dugo da nije ozbiljno čarala. Sada, zarobljena u limuzini, sjetila se trika kojemu ju je naučila strega - vještica - u planinama Sicilije. Bio je namijenjen suočavanju s oklopljenim vitezima, no uz malu prilagodbu... Zatvorivši oči i koncentrirajući se, Perenelle je protrljala mali prst kružnim pokretom o sjedalo. Dee je bio zauzet telefonskim pozivom i nije uočio sitnu ledeno bijelu iskricu koja je poletjela s njezina prsta na finu kožu. Iskrica se probila kroz kožu i namotala se oko opruga ispod sjedala.
Uz šištanje, proletjela je oprugama i metalnim kućištima u automobilu. Zavila je motor, zujala oko cilindara, obišla kotače, prskajući i pucketajući. Poklopac kotača otpao je i otkotrljao se... potom je elektronika u automobilu podivljala. Stakla su se počela otvarati i zatvarati proizvoljno; krovni otvor se širom otvorio, zatim naglo zatvorio; brisači su grebali po suhom vjetrobranskom staklu, a zatim počeli tako brzo lupati da su pukli; truba je počela svirati nepravilnim ritmom. Unutarnja svjetla palila su se i gasila. Na središnjoj se konzoli uključio mali TV-prijemnik i počeo brzo prebacivati dostupne programe. Zrak je bio metalna okusa. Vitice statičkog elektriciteta sad su plesale po unutrašnjosti automobila. Dee je bacio svoj mobitel, i pogladio svoje odjednom ukočene prste. Telefon je udario u prekriveni pod i eksplodirao u djeliće rastopljene plastike i vrućeg metala. "Ti..." Dee započne, okrenuvši se prema Perenelle, no automobil se iznenada zaustavio i ugasio. Iz motora su šiknuli plamenovi, puneći stražnji dio automobila opasnim plinovima. Dee je gurnuo vrata, no uključile su se električne brave. Divljim krikom, stisnuo je šake i dopustio da njime ovlada bijes. Smrad dima, zapaljene plastike i rastopljene gume naglo je prekrio smrad sumpora i njegova ruka pretvorila se u zlatnu metalnu rukavicu. Dee je razvalio vrata, gotovo ih izbacivši iz zglobova i bacio se na cementno tlo. Stajao je u podzemnom parkiralištu industrije Enoch, ogromne tvrtke za zabavu čiji je bio vlasnik i kojom je upravljao u San Franciscu. Pojurio je, a njegov se automobil vrijedan pedeset tisuća dolara, izrađen po narudžbi, zapalio. Jaka toplina rastopila je prednji dio automobila u nepravilne metalne dijelove, dok se vjetrobransko staklo slijevalo poput voska. Vozač golem još uvijek je sjedio za upravljačem, a jaka toplina ispekla mu je kožu do željezne čvrstoće. Zatim su se uključile stropne protupožarne prskalice i strašno hladna voda počela je prskati vatru. Perenelle! Potpuno mokar i skvrčen, Dee je kašljući obrisao suze u očima, izravnao se i objema rukama ugasio vatru jednim pokretom. Dozvao je povjetarac kako bi raščistio dim, zatim se sagnuo prema zatamnjenoj unutrašnjosti automobila, gotovo u strahu od onoga što će zateći.
Dva golema koja su sjedila oko Perenelle bili su pretvoreni u pepeo. No ženi nije bilo ni traga– osim pukotina na suprotnim vratima koje su djelovale kao da su načinjene sjekirom. Dee se bacio na tlo, naslonio na uništeni automobil i objema rukama počeo lupati po prljavoj mješavini blata, ulja, otopljene plastike i izgorjele gume. Nije nabavio cijeli Kodeks, a sad je Perenelle pobjegla. Može li ovaj dan biti gori? Čuli su se koraci. Krajičkom oka dr. John Dee gledao je kako mu prilaze zašiljene čizme na visokim i tankim petama. Dobio je odgovor na svoje pitanje. Dan će postati još gori; puno gori. Namjestivši osmijeh na usnama, ukočeno je ustao i okrenuo se prema jednoj od rijetkih pripadnica mračne starije rase koje se istinski bojao. "Morrigan." Drevni Irci zvali su je Božicom Vrana, a od nje su strahovali i obožavali je u svim keltskim kraljevstvima kao Božicu smrti i uništenja. Nekoć su živjele tri sestre: Badb, Macha i Morrigan, no druge dvije nestale su tijekom godina - Dee je imao svoju teoriju o tome što im se dogodilo - i Morrigan je sada bila vrhovna božica. Bila je viša od Deea, kao uostalom i većina ljudi, a bila je od glave do pete odjevena u kožu. Prsluk joj je bio ukrašen sjajnim srebrnim zakovicama, zbog čega je izgledao kao srednjovjekovni grudobran, a na kožnatim su rukavicama na stražnji dio prstiju bile zasivene srebrne zakovice. Rukavice nisu imale vrhove i otkrivale su Morriganine dugačke, zašiljene crne nokte. Imala je težak kožnati remen s malim kružnim štitnicima oko struka. Obješen oko ramena, s kapuljačom oko lica, kaput izrađen isključivo od gavranova perja padao je iza nje do tla. U sjeni kapuljače, Morriganino lice činilo se bljeđe no inače. Oči su joj bile tamnocrne, bez vidljivih bjeloočnica; čak su joj i usne bile crne. Vrhovi predugačkih zubi jedva su se vidjeli na njezinoj donjoj usnici. "Vjerujem daje ovo tvoje." Morrigan je govorila hrapavim šaptom, isprekidanim tonom, poput graktanja. Perenelle Flamel istupila je, polako i oprezno. Na ramenima su joj se smjestila dva ogromna gavrana i oba su držala svoje oštre kljunove opasno blizu njezinih očiju. Jedva se izvukla iz gorućeg automobila, očajnički slaba zbog korištenja magije, kad su je ptice napale. "Da ga vidim", Morrigan zapovijedi nestrpljivo.
Dee je iz kaputa izvadio metalno izvezeni Kodeks. Začudo, Božica Vrana nije posegnula za njim. "Otvori ga", reče. Zbunjen, Dee je držao knjigu ispred Morrigan i okretao stranice, rukujući drevnim predmetom s očitim poštovanjem. "Knjiga Abrahama Zidova", prošaputa ona, naginjući se prema naprijed, ali i dalje ne prilazeći knjizi. "Da vidim pozadinu." Nevoljko, Dee je okrenuo knjigu. Kad je Morrigan vidjela uništene stranice, gadljivo je zasiktala. "Svetogrđe. Preživjela je deset tisuća godina bez ikakvog oštećenja." "Dečko ju je poderao", Dee objasni, nježno zatvarajući Kodeks. "Pobrinut ću se da plati za to." Božica Vrana zatvorila je oči i nagnula glavu na jednu stranu, kao da osluškuje. Crne oči su joj zasjale, a usnice oblikovale rijetko viđen smiješak koji je otkrivao ostale šiljate zube. "Uskoro će platiti; moja djeca su im blizu. Svi će platiti", obeća.
DVANAESTO POGLAVLJE
Josh je uočio mjesto između dvaju automobila - bube i Lexusa. Pritisnuo je nogom gas do poda i teški je automobil jurnuo prema naprijed. No nije bilo dovoljno mjesta. Rešetka terenca udarila je u retrovizore dvaju automobila i otkinula ih. "Ups..." Josh je odmah maknuo nogu s gasa. "Vozi dalje", Flamel odlučno naredi. Držao je Sophien mobitel u ruci i brzo govorio grlenim, hrapavim jezikom koji nije nalikovao ni na što što su blizanci prije čuli. Namjerno izbjegavajući gledati u retrovizore, Josh je jurio mostom. Ignorirao je trube i povike iza sebe. Jurio je vanjskom trakom, zatim se ubacio u srednju, pa ponovno natrag u vanjsku. Sophie se uhvatila za komandnu ploču, vireći kroz napola zatvorene oči. Vidjela je kako automobil udara još jedan retrovizor; zavrtio se, gotovo polako, na poklopcu njihova terenca, ostavivši dugačak trag na crnom laku prije pada. "Ni ne pomišljaj na to", promrmljala je kada je vozač sitnog talijanskog sportskog kabrioleta uočio isto mjesto prema kojemu je Josh išao. Stariji čovjek s previše zlatnih lanaca oko vrata, pritisnuo je gas i pojurio prema mjestu. Nije uspio. Težak terenac zahvatio je prednji desni dio malog automobila, lagano udarivši u branik. Sportski automobil bačen je u stranu, zavrtio se za 360 stupnjeva na prepunom mostu, i udario u još četiri automobila. Josh je prošao. Flamel se vrtio u sjedalu, gledajući kroz stražnje staklo prema kaosu koji su ostavili za sobom. "Nisi li rekao da znaš voziti", promrmlja. "Znam voziti", reče Josh, iznenađen što zvuči tako smireno i staloženo. "Nisam rekao da znam dobro voziti. Mislite li da su zapisali broj naših registarskih pločica?" upita. Ovo nije bilo ni slično njegovim igrama vožnje! Dlanovi su mu bili ljepljivi i mokri, a znoj mu se slijevao niz lice. Osjetio je grč u desnoj nozi od snažnog pritiskanja gasa. "Mislim da trenutno imaju pametnijeg posla", Sophie prošaputa. Vrane su sletjele na most Golden Gate. Na tisuće njih. Došle su crnim valom, grakćući i vrišteći, pucketajući krilima. Nadvile su se nad
automobile, letjele nisko, a ponekad bi i sletjele na krovove i haube automobila kako bi kljucale po metalu i staklima. Automobili su se sudarali po cijeloj dužini mosta. "Izgubile su se", reče Scathach, prateći ponašanje ptica. "Traže nas, ali zaboravile su opis. Imaju tako male mozgove", zaključi bahato. "Nešto je omelo njihovu mračnu gospodaricu", reče Nicholas Flamel. "Perenelle", reče oduševljeno. "Pitam se što je učinila. Zasigurno nešto dramatično. Oduvijek je imala osjećaj za teatralno." No još dok je to govorio, ptice su ponovno poletjele u zrak i ujednačeno usmjerile poglede prema terencu u bijegu. Ovoga puta je njihovo graktanje zvučalo pobjednički. "Vraćaju se", brzo reče Sophie, bez daha. Shvatila je da joj srce ubrzano lupa. Pogledala je Flamela i ratnicu radi podrške, ali njihovi tmurni izrazi nisu je utješili. Scathach je pogleda i reče, "Sad smo u nevolji." U crnoj gomili perja, vrane su krenule prema automobilu. Većina automobila na mostu sada je stajala. Ljudi su sleđeno, u strahu iz svojih automobila gledali kako smrdljive ptice lete iznad krovova. Terenac je bio jedini automobil u pokretu. Josh je pritiskao gas, a pokazivač na brzinomjeru obigravao je oko sto dvadeset. Navikavao se na automobil - nije udario ni u što sigurno već minutu. Vidio je kraj mosta. Nacerio se; uspjet će. Onda je ogromna vrana sletjela na haubu. Sophie je vrisnula i Josh je trznuo upravljačem, pokušavši zbaciti gadno stvorenje, no ono se zakačilo za podignute rubove na krovu. Nagnula je glavu na stranu, prvo gledajući u Josha, zatim Sophie, a onda je u dva kratka skoka došla do vjetrobranskog stakla i namjerno zavirila unutra, sjajnim crnim očima. Počela je kljucati po staklu... na kojem se pojavila sitna pukotina. "Ovo ne bi trebalo biti moguće", reče Josh, pokušavajući pratiti cestu. Vrana je ponovno zakucala i stvorila novu rupu. Zatim se čuo udarac, pa drugi i treći, i još tri vrane sletjele su na krov automobila. Čula se lupa po metalnom krovu od kljucanja ptica.
"Mrzim vrane." Scathach uzdahne. Prekopala je torbu i izvadila komplet nunčaki s dva štapa dužine trideset centimetara od izrezbarenog drva, povezana lancem dužine deset centimetara. Udarala je štapovima po svojim dlanovima. "Šteta što nemamo krovni otvor", reče. "Mogla bih izaći i pokazati im ovime." Flamel je uperio prstom prema otvoru na krovu kroz koji je prodirala dugačka zraka sunca. "Uskoro bismo ga mogli imati. Osim toga", doda, "ovo nisu obične vrane. Ove tri na krovu i ona na poklopcu su strašne vrane, Morriganini posebni kućni ljubimci." Ogromna ptica na haubi ponovno je počela kljucati po vjetrobranskom staklu. Ovoga puta njezin je kljun probio kroz staklo. "Ne znam što mogu učiniti..." Scathach započe, a zatim se Sophie nagnula i uključila brisače. Teške su se oštrice uključile... i jednostavno pomele pticu s haube, čije je perje nestalo uz vrisak iznenađenja. Crvenokosa se ratnica nasmija. "Možemo to, naravno." I ostale su ptice već došle do terenca. Obavile su vozilo poput velikog prekrivača. Prvo desetine, a zatim stotine ptica zasjele su na krov, na haubu, na vrata, hvatajući se za svaki dostupan otvor. Ako bi neka pala ili se pustila, desetine drugih borile bi se za njezino mjesto. Buka u automobilu bila je nepodnošljiva od tisuća ptica koje su kljucale i lupkale po metalu, staklu i vratima. Probile su gumene okvire prozora, izderale rezervnu gumu sa stražnje strane terenca na milijun komadića. Na haubi ih je bilo toliko stisnutih na vjetrobranskom staklu, da Josh nijo vidio kamo vozi. Maknuo je nogu s gasa i automobil je počeo usporavati. "Vozi!" poviče Flamel. "Ako staneš, gotovi smo." "Ali ništa ne vidim!" Flamel se nagnuo preko sjedala i ispružio desnu ruku. Sophie je odjednom primijetila malu kružnu tetovazu s donje strane njegova zgloba. Kroz krug je prolazio križ, čiji su se krakovi protezali izvan rubova kruga. Na trenutak je zasjao... a onda je Alkemičar pucnuo prstima. Kuglica šumećeg plamena pojavila mu se na prstima. "Zažmirite", naredio je. Ne provjeravajući jesu li ga poslušali, bacio ju je prema staklu. Čak i kroz zatvorene vjeđe, blizanci su vidjeli svjetlost koja je obasjala unutrašnjost automobila. "Sad vozi!" Nicholas Flamel naredi.
Kada su blizanci otvorili oči, većina vrana otišla je s haube, a nekolicina preostalih izgledala je ošamućeno i šokirano. "To ih neće dugo zadržati", reče Scatty. Pogledala je prema gore kada se oštar kljun probio kroz metalni krov. Izvadila je nunčake. Jedan je štap držala u ruci dok je drugi, pričvršćen kratkim lancem, izletio eksplozivnom snagom i udario u kljun u krovu. Čuo se prestrašen krik i kljun - lagano savijen - nestade. Sophie se okrenula kako bi pogledala u retrovizor. Klatilo se s automobila na komadiću metala i nešto žice. Vidjela je još ptica - na tisuće njih - kako dolijeću u zamjenu za one otjerane. Tad je znala da neće uspjeti. Jednostavno ih je bilo previše. "Slušajte", odjednom će Nicholas Flamel. "Ja ništa ne čujem", Josh reče tmurno. Sophie se baš htjela složiti s njim kada je začula zvuk. Odjednom je osjetila trnce po rukama. Tih i samotan, zvuk je jedva dopirao do nje. Bio je poput povjetarca, na trenutak mekan i blag, a sljedeći tren glasan, gotovo bijesan. Neobičan miris prodro je u automobil. "Što to miriše?" upita Josh. "Miriše poput kiselih naranči", reče Sophie, duboko udišući. "Nar", reče Nicholas Flamel. Onda je došao vjetar. Zavijao je duž zaljeva, topao i egzotičan, mirišući na kardamom i nizine latice, limun i estragon, a zatim je pojurio dužinom mosta Golden Gate, bacajući ptice s potporanja, dižući ih s automobila, kovitlajući ih zrakom. Naposljetku je vjetar koji je mirisao na nar došao i do terenca. U jednom trenutku automobil je bio okružen pticama; u sljedećem ih više nije bilo i automobil je bio ispunjen mirisima pustinje, suhog zraka i toplog pijeska. Sophie je pritisnula gumb i oštećen se prozor spustio. Istegnula je vrat izvan terenca, udišući mirisan zrak. Ogromno jato ptica bačeno je u zrak, nošeno povjetarcem. Kad je jedna pobjegla– jedna od strašnih vrana, pomisli Sophie - ubrzo ju je zahvatila vitica toplog povjetarca i vratila natrag u jato. Odozdo se jato ptica doimalo poput prljavog oblaka... a zatim se oblak raspršio, ptice su rastjerane i ostalo je plavo i bistro nebo.
Sophie je pogledala natrag prema mostu. Kroz Golden Gate jedva da se moglo proći: automobili su bili posvuda, dogodilo se nekoliko lakših udesa zbog kojih su trake ostale zakrčene... što je, naravno, onemogućilo bilo koga da ih prati, shvati ona. Sva su vozila bila poprskana i onečišćena bijelim ptičjim izmetom. Pogledala je brata i prestrašila se male krvave mrlje na njegovoj donjoj usnici. Izvukla je rupčić iz džepa. "Porezao si se!" reče brzo. Polizala je rub maramice koji je prislonila na bratovo lice. Josh joj je odgurnuo ruku. "Prestani. To je odvratno." Dotaknuo je usnicu malim prstom. "Mora da sam se ugrizao. Nisam ni osjetio." Uzeo je rupčić iz sestrine ruke i protrljao bradu. "Nije to ništa." Zatim se brzo nasmiješio. "Jesi li vidjela koji su nered ostavile ptice?" Sophie kimne. Napravio je gadljivu facu. "E, to će zaista smrdjeti." Sophie se zavalila u naslonjač, osjetivši olakšanje što joj je brat dobro. Kad je vidjela krv stvarno se uplašila. Zatim se nečega dosjetila i okrenula prema Flamelu. "Jeste li vi dozvali vjetar?" On se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ne. Ne mogu upravljati elementima. Ta vještina pripada isključivo starijima, i nekolicini ljudi." Sophie je pogledala Scatty, no ratnica je odmahnula. "Izvan mojih vrlo ograničenih mogućnosti." "Ali vi jeste dozvali vjetar?" Sophie je bila uporna. Flamel joj je dodao natrag telefon. "Ja sam samo pozvao u pomoć", reče uz osmijeh.
TRINAESTO POGLAVLJE
Skreni ovdje", uputio je Nicholas Flamel. Josh je otpustio nogu s gasa i skrenuo uništenim terencem niz dugačku usku cestu, jedva dovoljnu za prolaz. Posljednjih trideset minuta vozili su se sjeverno od San Francisca, slušajući sve histeričnijc radijske izvještaje, dok su stručnjaci iznosili svoje teorije o napadu ptica na mostu. Globalno zatopljenje bila je najčešća teorija: zračenje sunca smeta prirodnom navigacijskom sustavu ptica. Flamel ih je vodio na sjever, prema Mill Valleyju i planini Tamalpais, no ubrzo su sišli s autoceste i držali se uskih običnih cesta. Promet je postajao sve rjeđi, a ponekad bi prošli čitavim cestama bez ijednog automobila. Konačno, na uskoj cesti, mučno krivudavoj, Flamel je uputio Josha da uspori gotovo do brzine puzanja. Otvorio je prozor i provirio prema gustoj šumi koja se protezala do ruba ceste. Flamel je uočio neoznačenu stazu tek kada su je već prošli. "Stani. Vrati se. Skreni ovdje." Josh je pogledao sestru dok je automobil skretao na grubu, neasfaltiranu cestu. Ruke je prekrižila na krilu, no vidio je da su joj zglobovi bijeli od napetosti. Njezini nokti, koji su bili uredni i savršeni do prije nekoliko sati, sada su bili grubi i izgrizeni, što je bio očit dokaz nervoze. Posegnuo je prema njoj i stisnuo joj ruku; ona je čvrsto pritisnula zauzvrat. Kao i uvijek u njihovoj komunikaciji, nije bilo potrebe za riječima. S obzirom da su im roditelji često bili na putu, Sophie i Josh rano su naučili da se mogu osloniti samo na sebe. Seleći se od škole do škole, od susjedstva do susjedstva, često im je bilo teško upoznati nekoga i sprijateljiti se, no znali su, što god da se dogodi, uvijek imaju jedno drugo. S obje strane zaraslog putića drveće je raslo do neba, a grmlje je bilo nevjerojatno gusto: divlji drač i trnoviti grmovi strugali su po automobilu, dok su borovice, kleke i bodljikave koprive obavijene otrovnim bršljanom, upotpunjavale neprohodnu živicu. "Nikada nisam vidjela ništa slično", Sophie promrmlja. "Jednostavno nije prirodno." Zatim se zaustavila, shvativši što je rekla. Okrenula se na sjedalu kako bi pogledala Flamela. "I nije prirodno, zar ne?"
Odmahnuo je glavom, odjednom je djelovao staro i umorno. Ispod očiju je imao tamne podočnjake, a bore na čelu i oko usta činile su se dubljima. "Dobro došli u naš svijet", prošaputa. "Nešto se miče kroz grmlje", Josh objavi glasno. "Nešto veliko... nešto zaista veliko." Nakon svega što je vidio i iskusio danas, njegova mašta postala je previše bujna. "Ide za autom." "Sve dok ne skrenemo s puta, dobro smo", Flamel će ravnodušno. Sophie je pogledala tamno tlo u šumi. Na trenutak ništa nije vidjela, no onda je shvatila da je ono što joj se učinilo sjenom, zapravo živo biće. Kretalo se, i sunčeve zrake obasjale su mu dlakavu stranu. Na trenutak je uhvatila njegovo lice, plosnati nos i ogromne uvijene kljove. "To je svinja - divlja svinja", ispravi se. A zatim je ugledala još tri takve kako hodaju s desne strane automobila. "Ima ih i s moje strane", reče Josh. Četiri ogromne zvijeri hodale su s lijeve strane u grmlju. Pogledao je u retrovizor. "I iza nas". Sophie, Scatty i Nicholas okrenuli su se kako bi kroz stražnje staklo vidjeli dvije ogromne divlje svinje koje su se probile kroz grmlje i hodale stazom iza njih. Sophie najednom shvati koliko su velike - svaka je bila velika kao poni. Imale su jake ramene mišiće, a kljove ispod čeljusti bile su im ogromne, pri korijenu debele poput zapešća, a pri vrhu oštre poput igala. "Nisam znao da u Americi ima divljih svinja", reče Josh, "a pogotovo ne u Mill Valleyju u Kaliforniji." "Divljih svinja i svinja ima posvuda, i u Sjevernoj i u Južnoj Americi", Flamel reče odsutno. "Donijeli su ih Španjolci u šesnaestom stoljeću." Josh je promijenio brzinu, otpustio papučicu gasa i pustio automobil da se sporo kreće. Došli su do kraja ceste. Granica od grmlja, trnja i drveća pružala se preko ceste. "Kraj ceste", objavi, stavljajući mjenjač u položaj za parkiranje i otpustivši ručnu kočnicu. Pogledao je lijevo pa desno. I divlje svinje prestale su se kretati i mogao ih je vidjeti; četiri komada sa strane, kako ih gledaju. U retrovizoru je vidio da su se dvije veće svinje također zaustavile. Bili su opkoljeni. Sto sada, pitao se, što sada? Pogledao je sestru i znao je da ona isto misli.
Nicholas Flamel nagnuo se među sjedala i pogledao granicu. "Vjerujem da to postoji kako bi obeshrabrilo bedake koji su došli do ovamo. A oni posebno naivni mogli bi doći u napast da izađu iz vozila." "No mi nismo ni bedasti ni naivni", Scatty će odlučno. "I što ćemo?" Kimnula je prema svinjama. "Ovu vrstu nisam vidjela stoljećima. Izgledaju kao galski veprovi, a ako jesu, njih je gotovo nemoguće ubiti. A uz svakog kojeg ovdje vidimo, vjerojatno stoje još barem tri u sjeni, a tu ne ubrajam njihove čuvare." "Ovo nisu galski; ovoj vrsti nisu potrebni čuvari", reče Flamel nježno, s tračkom francuskog naglaska. "Pogledajte im kljove." Sophie, Josh i Scatty okrenuli su se i pogledali kljove ogromnih stvorova koji su stajali nasred puta iza njih. "Imaju nekakve rezove po sebi", reče Sophie, škiljeći zbog poslijepodnevnog sunca. "Uvojke." "Spirale", reče Scatty, s prizvukom čuđenja. Pogledala je Flamela. "Tore Allta?" "Stvarno jesu", reče Flamel. " Veprodlaci." "Kad kažete veprodlaci", reče Josh, "zapravo mislite vukodlaci?" Scatty nestrpljivo odmahne glavom. "Ne, ne vukodlaci..." "To je olakšanje", reče Josh, "jer sam na trenutak pomislio da govorite o ljudima koji se pretvaraju u vukove." "Vukodlaci su tore madra", nastavi Scatty, kao da ga ne čuje. "To je potpuno drugi klan." Sophie je piljila u najbližeg vepra. Ispod svinjolikog izgleda, činilo joj se da vidi oblike i crte ljudskog lica, dok su oči - hladne i svijetle, svijetloplave - djelovale iznenađujuće inteligentno. Josh se okrenuo natrag upravljaču, čvrsto gaje prihvatio. "Veprodlaci... naravno da to nisu vukodlaci. Potpuno drugi klan", mrmljao je, "kako sam blesav." "Što ćemo napraviti?" upita Sophie. "Vozimo", reče Nicholas Flamel. Josh je pokazao prema granici. "A što s ovim?" "Samo vozi", naredi Alkemičar. "Ali..." započe Josh. "Vjerujete li mi?" Flamel je već drugi put toga dana postavio to pitanje. Blizanci su se pogledali, a zatim opet Flamela i ujednačeno kimnuli. "Onda vozi", reče on nježno.
Josh je ubacio u brzinu i otpustio ručnu kočnicu. Vozilo se počelo kretati. Prednji branik dotaknuo je naizgled nepropusnu barijeru sačinjenu od lišća i grmlja... i nestao. U jednom je trenutku bio tamo; u sljedećem, kao da je grmlje progutalo prednji dio automobila. Terenac se valjao kroz grmlje i drveće, na trenutak se sve zamračilo i postalo je hladno, a zrak je bio ispunjen nečim gorkoslatkim, poput izgorjelog šećera... zatim se put ponovno pojavio; skretao je udesno. "Kako..." započne Josh. "To je bila iluzija", Flamel objasni. "Ništa više. Svjetlo se lomilo i odražavalo slike drveća zavjesom vodene pare, a svaka je kap vlage djelovala poput zrcala. I samo malo magije", doda. Dostojanstveno je pokazao prema naprijed. "Još uvijek smo u Sjevernoj Americi, ali sad smo ušli u domenu jedne od najstarijih i najvećih pripadnica starije rase. Tu ćemo neko vrijeme biti na sigurnom." "O, stara je ona, to da, ali nisam baš sigurna da je tako velika." Scatty je zazvučala bezobrazno. "Scathach, molim te, budi pristojna", reče Flamel, okrenuvši se prema mladolikoj no drevnoj ženi koja je sjedila pokraj njega. "Ne sviđa mi se ona. Ne vjerujem joj." "Moraš zanemariti vaše stare zavade." "Pokušala me ubiti, Nicholas", Scatty se usprotivila. "Napustila me u Podzemnom svijetu. Trebala su mi stoljeća da nađem izlaz odande." "To je bilo prije više od petnaest stoljeća, ako se dobro sjećam mitologije", Flamel je podsjeti. "Ja imam dobro pamćenje", Scatty promrmlja; na trenutak je izgledala poput djeteta koje se duri. "O kome govorite?" Sophie upita, a onda je Josh pritisnuo kočnicu i zaustavio automobil. Sophie se okrenula i pogledala kroz razbijeno vjetrobransko staklo, Flamel i Scatty su se nagnuli. "To je ona", reče Scatty natmureno. Osoba je stajala na putu odmah ispred automobila. Visoka i široka, žena je izgledala kao daje izrađena od krutog grumena crnog kamena. Bujna sijeda kosa prekrivala joj je glavu poput dobro namještene kape, a crte lica bile su joj oštre: visoke jagodice; ravan, šiljati nos; oštro
definirana brada; usnice tako tanke da se gotovo nisu vidjele. Zjenice su joj bile boje maslaca. Bila je odjevena u dugačku, jednostavnu haljinu od svjetlucavog materijala, koja se lagano pomicala na vjetru koji kao da nije dodirivao ništa oko nje. Dok se pomicala, dugine boje slijevale su se po cijeloj dužini njezina tijela, poput ulja na vodi. Nije imala nakita, iako je Sophie primijetila da joj je svaki tupi nokat obojen drukčijom bojom. "Ne izgleda ni dana starija od deset tisuća godina", promrmlja Scatty. "Budi pristojna", Flamel je podsjeti. "Tko je to?" Sophie upita ponovno, gledajući u ženu. Iako je izgledala kao ljudsko biće, nešto na njoj bilo je drukčije, kao iz drugog svijeta. Vidjelo se to u njezinu potpuno mirnom stavu i arogantnom naklonu glave. "To je", reče Nicholas Flamel, s notom iskrenog divljenja u glasu, "pripadnica starije rase poznata kao Hekata." Ime je izgovorio polako, "Hekata." "Božica triju lica", trpko doda Scatty.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Ostanite u autu", Nicholas Flamel naredi, otvori vrata i izađe na kratko pokošenu travu. Scatty je prekrižila ruke na prsima i gledala kroz razbijeno vjetrobransko staklo. "Meni odgovara." Flamel je zanemario njezin podsmijeh i zalupio vratima prije no što je mogla reći išta više. Duboko udahnuvši, pokušao se sabrati dok je prilazio visokoj, elegantnoj ženi okruženoj visokim golim granama sekvoja. Grmlje je šuškalo i jedan se ogroman tore allta pojavio izravno pred Alkemičarom, masivne glave spuštene na prsa. Flamel je stao i naklonio se biću, pozdravljajući ga jezikom koji nije bio namijenjen ljudskom rodu. Odjednom je veprova bilo posvuda, njih deset sa sjajnim i pametnim pogledom, hrapavom crvenom dlakom na leđima i ramenima, koja je svjetlucala na poslijepodnevnoj svjetlosti, i s dugačkim nitima sline koja je kapala s ukrašenih kljova. Flamel se pažljivo naklonio svakome od njih. "Nisam znao da u Americi još postoje tore allta", rekao je na engleskom, ne obraćajući se nikome posebno. Hekata se nasmiješila laganim pokretom usana. "Ah, Nicholas, ti bi od svih ljudi najbolje trebao znati da kad nas ne bude, kad ne bude starije rase, kad čak i humani nestanu s lica zemlje, ona će pripadati klanovima allte. Sjeti se, ovaj svijet je prvo pripadao klanovima dlakavaca." Hekata je govorila dubokim, gotovo muškim glasom, s notom naglaska u kojem su se čuli svi piskavi glasovi Grčke i tekući suglasnici Perzije. Nicholas se ponovno naklonio. "Znam da su klanovi jaki u Europi pogotovo Tore madre, a čujem da su se u Indiji ponovno pojavili tore tiogrovi i dva nova klana tore leona u Africi. Sve zahvaljujući tebi." Hekata se osmjehnu, a zubi su joj bili sitni i ravni. "Klanovi me i dalje štuju kao božicu. Činim za njih što mogu." Nevidljivi i nepostojeći vjetar dodirivao joj je haljinu, kovitlajući je oko njezina tijela i pomičući zelene i zlatne niti. "No sumnjam da si došao do ovamo kako bismo razgovarali o mojoj djeci."
"Nisam." Flamel se okrenuo prema razbijenom i oštećenom terencu. Josh i Sophie piljili su u njega, razrogačenih očiju u čudu, dok se Scathachino lice jedva naziralo na stražnjem sjedalu. Zažmirila je i pravila se da spava. Flamel je znao da Ratnici nije potreban san. "Želim ti zahvaliti za Duh vjetra koji si nam poslala." Sada je došao red na Hekatu da se nakloni. Pomaknula je i raširila desnu ruku, otkrivajući sitan mobitel u šaci. "Tako korisni uređaji. Sjećam se kad smo povjeravali svoje poruke vjetrovima i uvježbanim pticama. Čini se kao da je bilo jučer", doda. "Drago mi je da je smicalica uspjela. Nažalost, vjerojatno ste otkrili svoje krajnje odredište Morrigan i Deeju. Oni će znati tko je poslao Duh vjetra i sigurna sam da znaju da ovdje imam enklavu." "Znam to. I ispričavam se što sam ih poslao na tebe." Hekata je lagano slegnula ramenima, pomičući dugu po svojoj haljini. "Dee me se boji. On je pun priča, pozer, vjerojatno će mi prijetiti, možda pokušati i nekoliko manjih čini i vračarija, ali neće me napasti. Ne sam... čak ni uz Morriganinu pomoć. Trebat će mu barem još dva ili više pripadnika starije rase da mi se suprotstavi... a čak ni tada ne bi bio uvjeren u uspjeh." "Ali on je bahat. A sada ima i Kodeks." "Ne cijeli, rekao si preko telefona." "Ne, ne cijeli." Nicholas Flamel izvukao je dvije stranice ispod majice i dodao ih Hekati. No žena se naglo povukla, postavljajući ruke ispred očiju da ih zaštiti, a iz usnica je pustila šuškavu paru. Istoga trena veprovi su okružili Flamela, nagrnuli na njega, otvorenih usta, naslanjajući na njegovu kožu velike, smrtonosne kljove. Sophie je udahnula kako bi vrisnula, Josh je poviknuo, a Scathach je izašla iz automobila, sa strelicom na luku, odapetim prema Hekati. "Pozovi ih natrag", povikala je. Tore allte nisu ni pogledali prema njoj. Hekata je namjerno okrenula leđa Flamelu, prekrižila ruke i preko ramena pogledala Scathach, koja je istog trena povukla napetu nit na luku. "Misliš li da me to može ozlijediti?" božica se nasmija. "Strelica je uronjena u krv titana", tiho reče Scathach, a glas joj se održao u mirnome zraku.
"Jednog od tvojih roditelja, ako se dobro sjećam? Jedan od rijetkih načina na koji te se može ubiti." Blizanci su gledali kako pogled pripadnice starije rase postaje hladan, a oči poput zlatnih zrcala, odražavajući prizor ispred nje. "Makni stranice", Hekata naredi Alkemičaru. Flamel je odmah pospremio dvije stranice natrag ispod majice. Starija je žena promrmljala riječ i tore allte su se povukli od Alkemičara i odšetali u grmlje, gdje su istog trena nestali, iako su svi znali da su i dalje ondje. Hekata se opet okrenula prema Flamelu. "Ne bi te ozlijedili bez moje naredbe." "Siguran sam u to", Nicholas reče potreseno. Pogledao je prema svojim trapericama i čizmama. Bile su prekrivene kapljicama i nitima bijele sline tore allta, i bio je siguran da će ostati mrlje. "Ne pokazuj Kodeks - ni bilo koji njegov dio - preda mnom... niti pred bilo kojim bićem iz starije rase. Osjećamo... nesklonost prema njemu", reče ona, pažljivo birajući riječi. "Na mene ne djeluje", reče Scathach, spustivši luk. "Ti nisi pripadnica prve generacije starije rase", Hekata je podsjeti. "Kao i Morrigan, ti si sljedeća generacija. A ja sam bila tamo kada je Abraham posložio prve riječi moći u Knjigu. Vidjela sam kako je uhvatio Magiju Prvog djela, najstariju čaroliju, u korice." "Žao mi je", Flamel će brzo. "Nisam znao." "Nije bilo razloga da znaš." Hekata se nasmiješi, no uz ozbiljan izraz lica. "Ta jeziva magija tako je snažna da većina moje vrste ne može ni pogledati slova. Oni koji su došli poslije starije rase, iako naše krvi", tu je pokazala prema Scathach, "mogu gledati Kodeks, no ne mogu ga dirati. Nasljednici majmuna - humani - mogu. To je bila Abrahamova krajnja dosjetka. Oženio se jednom od prvih pripadnica humana, i vjerujem da je htio osigurati da samo njegova djeca mogu baratati knjigom." "Mi smo nasljednici majmuna", reče Josh, a glas mu se nesvjesno stišao do šapta. "Humani... ljudska rasa", reče Sophie, a zatim zašuti jer je Flamel počeo govoriti. "Je li zato Knjiga dodijeljena meni na čuvanje?" "Ti nisi prvi humani koji... koji čuva Kodeks", reče Hekata oprezno. "Nikada nije ni trebao biti stvoren", planula je, a crvene i zelene niti
zaplesale su joj po haljini poput žica. "Ja sam se zalagala za to da se sve stranice razdvoje i bace u najbliži vulkan, skupa s Abrahamom." "Zašto nije uništen?" upita Nicholas. "Zato što je Abraham imao dar vida. Mogao je stvarno vidjeti uvojite puteve vremena i predvidio je da će jednoga dana Kodeks i svo njegovo znanje biti potrebni." Scatty se odmaknula od terenca i pristupila Flamelu. I dalje je držala luk kod sebe i primijetila je kako je Hekatine oči boje maslaca pažljivo prate. "Knjiga Zidova oduvijek je imala čuvara", Scathach objasni Flamelu. "Neki su zabilježeni u povijesti kao najveći mitološki junaci, dok su drugi manje poznati, poput tebe, a neki su ostali potpuno anonimni." "Ako sam ja - kao ljudsko biće - odabran za čuvanje dragocjenog Kodeksa zato što ga tvoji ljudi ne mogu ni pogledati, a kamoli dotaknuti, očito je da je ljudsko biće odabrano da bi ga pronašlo", reče Flamel. "Dee." Hekata kimne. "Opasan neprijatelj, doktor John Dee." Flamel kimne. Osjetio je hladne, suhe stranice na koži ispod majice. Iako posjeduje Kodeks više od pola tisućljeća, znao je da je tek zagrebao po površini tajni koje on sadrži. Još uvijek nije znao koliko je star. Datum njegova stvaranja stalno je bivao sve dalji i dalji. Kada je prvi put vidio Knjigu u četrnaestom stoljeću, vjerovao je da je stara petsto godina. Kasnije, kada je započeo svoje istraživanje, mislio je da bi mogla biti stara osamsto godina, zatim tisuću godina, pa dvije tisuće godina. Prije jednog stoljeća, uz nova otkrića iz egipatskih grobnica, ocijenio je da je Knjiga stara pet tisuća godina. A sada je ovdje bila Hekata, stara deset tisuća godina, i više, koja tvrdi da je vidjela kako zagonetni Abraham Židov sastavlja Knjigu. No ako starija rasa - mitološki i legendarni bogovi - nisu mogli rukovati knjigom ni gledati je, što je onda bio Abraham, njezin stvoritelj? Je li on bio pripadnik starije rase, humana ili nečeg drugog, neke od mnogih mitoloških rasa koje su onomad obitavale na zemlji? "Zašto si došao?" upita Hekata. "Znala sam daje Kodeks ukraden čim ga više nisi imao na oku, no ne mogu ti pomoći da ga vratiš." "Došao sam zbog nečega drugoga", nastavi Flamel, odmaknuvši se od automobila i stišavši glas, čime je natjerao Hekatu da se nagne prema njemu kako bi ga čula. "Kada me Dee napao, ukrao Knjigu i oteo Perry, dvoje humana nam je pomoglo. Mladić i njegova sestra." Zastao je i dodao, "Blizanci."
"Blizanci?" upita ona, ravnodušnim glasom i istim takvim izrazom. "Blizanci. Pogledaj ih: reci mi što vidiš." Hekata je bacila pogled prema automobilu. "Mladića i djevojku, odjevene u majice kratkih rukava i traperice, tipične za ovo doba. To je sve što vidim." "Pogledaj bolje", reče Flamel. "I sjeti se proročanstva", doda. "Znam za proročanstvo. Nemoj misliti da me moraš poučavati vlastitoj povijesti!" Hekatine oči zabljesnule su i na tren promijenile boju i postale tamne i ružne. "Humani? Nemoguće." Zaobišavši Flamela, zavirila je u unutrašnjost automobila, prvo promotrivši Sophie, a zatim Josha. Blizanci su istovremeno primijetili da su njezine zjenice dugačke i uske, poput mačjih, a da iza tankih usnica stoje zubi oštri poput igala. "Srebro i zlato", Hekata naglo prošaputa, pogledavajući Alkemičara, pojačavajući naglasak dok joj je mali zašiljeni jezik plesao po tankim usnicama. Okrenula se natrag prema blizancima. "Izađite iz vozila." Oni su pogledali Flamela, a kad je kimnuo, oboje su izašli. Sophie je zaobišla automobil i stala pokraj brata. Hekata je prvo pružila ruku Sophie, koja je na tren oklijevala prije nego što je ispružila ruku. Božica je uzela Sophien lijevi dlan u svoju desnu ruku i okrenula ga, a potom posegnula za Joshovom rukom. Stavio je svoju ruku u njezinu bez oklijevanja i trudio se držati bezbrižno, kao da ruku božice stare deset tisuća godina dodiruje svakodnevno. Njezina mu se koža činila iznenađujuće hrapavom i tvrdom. Hekata je izrekla jednu riječ na jeziku koji je postojao prije dolaska ljudske civilizacije. "Naranče", Josh prošaputa, naglo osjetivši miris, a zatim i okus voća. "Ne, to je sladoled", reče Sophie "svjež sladoled od vanilije." Okrenula se prema bratu... i otkrila da on u čudu pilji u nju. Srebrni sjaj obavio je Sophie. Poput tanke druge kože, nadvijao se odmah iznad površine njezine kože, u treptajima. Kada je zatreptala, oči su joj se pretvorile u plosnata reflektirajuća zrcala.
Sjaj koji je prekrio Josha bio je tople zlatne boje. Skupljao mu se uglavnom oko glave i ruku, lupajući i pulsirajući ujednačeno s njegovim srcem. Dužice oka postale su poput zlatnih novčića. No iako su blizanci mogli vidjeti sjaj koji ih je obavio, nisu se osjećali nimalo drukčije. Osjetili su jedino miris u zraku - naranče i sladoled od vanilije. Bez riječi, Hekata se odmaknula od blizanaca i sjaj je odmah nestao. Prošetala se do Flamela, uhvatila ga za ruku i odvukla niz stazu, kako ih blizanci i Scatty ne bi čuli. "Znate li o čemu se tu radi?" Sophie upita Ratnicu. U glasu joj se osjetio drhtaj i još uvijek je osjetila okus sladoleda od vanilije u ustima, kao i miris u zraku. "Božica je ispitivala vaše aure", reče Scathach. "To je bio onaj zlatni sjaj oko Josha?" upita Sophie, gledajući brata. "Tvoj je bio srebrni", brzo će Josh. Scathach je podignula ravan kamenčić i bacila ga u grmlje. Udario je n nešto čvrsto što je odmah pobjeglo kroz grmlje. "Većina aura sastoji se od mješavine boja. Vrlo, vrlo, vrlo mali broj ljudi ima čiste boje." "Poput naših?" upita Sophie. "Poput vaših", odgovori Scatty natmureno. "Zadnja osoba za koju znam da je imala srebrnu auru bila je žena koju znate kao Ivanu Orleansku." "A što je sa zlatnom aurom?" upita Josh. "Još je rjeđa", reče Scatty. "Zadnja osoba za koju znam daje imao tu boju..." Namrštila se kada se sjetila. "Dječak kralj, Tutankamon." "Je li zato bio pokopan s tolikim zlatom?" "To je jedan od razloga", složila se Scathach. "Nemojte mi reći da ste poznavali kralja Tuta?" Josh se našalio. "Nisam ga nikada upoznala", reče Scathach, "no Ivanu sam trenirala i borila se s njom u Orleansu. Govorila sam joj da ne ide u Pariz", blago doda, tužnim pogledom. "Moja aura je rjeđa od tvoje", Josh je namjerno zadirkivao sestru kako bi ublažio mračnu atmosferu. Pogledao je ženu ratnicu. "No što zapravo znači imati jednobojnu auru?" Kada se Scathach okrenula prema njemu, lice joj je bilo bezizražajno. "Znači da imate nevjerojatne moći. Svi veliki čarobnjaci i
vračevi iz prošlosti, junački vođe, nadahnuti umjetnici, imali su čiste ili jednobojne aure." Blizanci su se pogledali, odjednom nesigurni. Ovo je ipak malo prečudno, a nešto ih je u Scathachinoj bezizražajnosti plašilo. Sophie je razrogačila oči od uzbuđenja. "Upravo sam se sjetila da su oboje, Ivana Orleanska i Tutankamon, umrli mladi." "Vrlo mladi", reče Josh, pribravši se i prisjećajući se povijesti. "Oboje su umrli kad im je bilo devetnaest." "Da, jesu, zar ne?" Scathach se složila i okrenula prema Nicholasu Flamelu i Božici Triju Lica. "Humani", zarežala je Hekata. "Humani srebrne i zlatne aure." Zvučala je zbunjeno i bijesno. "Bilo je još lakvili slučajeva", Flamel blago reče. "Misliš li da ne znam?" Stajali su na rubu pjenušavog potoka koji je kroz drveće prolazio do osmerokutnog jezerca osutog bijelim lokvanjima. Veliki crveni i albino koi plivali su savršeno bistrom vodom. "Nikada nisam naišao na dvije aure zajedno, i nikada kod blizanaca. Oni imaju nevjerojatne neiskorištene moći", Flamel hitno reče. "Moram li te podsjećati na Kodeks? Dvoje koje čini jedno i jedno koje je sve - prvo Abrahamovo proročanstvo." "Znam to proročanstvo", Hekata je planula, a haljina joj je sada bila prekrivena crvenim i crnim žilama. "Bila sam tamo kad ga je stara budala izgovorila." Flamel je htio postaviti pitanje, no odlučio je šutjeti. "On nikada nije pogriješio", Hekata promrmlja. "Znao je da će Danu talis potonuti pod valovima i da će naš svijet završiti." "Prorekao je i da će se vratiti", Flamel je podsjeti. "Kada dvoje koji čine jedno ijedno koje je sve dođu, kada se sunce i mjesec sjedine." Hekata je nagnula glavu i zaškiljila prema Josh i Sophie. "Zlato i srebro, sunce i mjesec." Okrenula se natrag prema Flamelu. "Vjeruješ li da su oni osnova za proročanstvo?" "Da", reče on jednostavno. "Vjerujem. Moram." "Zašto?"
"Zato što Kodeksa sada nema i Dee može započeti s vraćanjem mračnih starijih. Ako su blizanci ti o kojima proročanstvo govori, onda, uz odgovarajuću obuku, mogu ih iskoristiti kako bih to spriječio... i kako bi mi pomogli da spasim Perry." "A ako griješiš?" Hekata je razmišljala naglas. "Onda sam izgubio ljubav svog života, a ovaj svijet i svi humani na njemu izgubljeni su. No ako imamo ikakvu šansu za uspjeh, trebam tvoju pomoć." Hekata uzdahne. "Prošlo je puno vremena... jako puno vremena otkad sam imala zadnjeg učenika." Okrenula se prema Scathach. "A to nije dobro završilo." "Ovo je drukčije. Ovoga puta bi radila sa sirovim talentom, čistom, neiskorištenom snagom. A nemamo puno vremena." Flamel je duboko udahnuo i počeo govorili drevnim jezikom potonulog oloka Danu talisa. "Kćeri Perzesa i Asterije, ti si božica magije i čarolija, molim te da probudiš čarobne moći blizanaca." "I ako to učinim - što onda?" Hekata upita odlučno. "Onda ću im objasniti pet čarolija. Zajedno ćemo vratiti Kodeks i spasiti Perenelle." Božica Triju Lica nasmija se, a to je zazvučalo ogorčeno i bijesno. "Pazi, Nicholase Flamelu, alkemičaru, da ne stvoriš nešto što će nas sve uništiti." "Hoćeš li to učiniti?" "Moram razmisliti. Dobit ćeš odgovor kasnije." Sophie i Josh sjedili su u automobilu s druge strane proplanka kada su najednom shvatili da su se Flamel i Hekata okrenuli i zapiljili u njih. Blizanci su istovremeno zadrhtali.
PETNAESTO POGLAVLJE
"Nesto stvarno nije u redu s ovom kućom." Sophie je ušetala u bratovu sobu, držeći svoj skupi mobitel prema licu. "Nigdje nema signala." Kretala se po sobi gledajući zaslon, no signala i dalje nije bilo. Josh je tupo pogledao sestru. "Nije u redu s ovom kućom?" ponovio je. Zatim je polako rekao. "Sophie, nalazimo se u drvetu! Rekao bih da nešto stvarno nije u redu s tim, zar ne?" Nakon što je Hekata završila razgovor s Flamelom, okrenula se i nestala u šumi bez ijedne riječi i Flamel ih je morao odvesti do njezine kuće. Naredio im je da izađu iz automobila i odveo ih niz uski krivudavi put kroz previše bujnu šumu. Proučavali su neobičnu floru - veliko modro cvijeće koje se okretalo prema njihovim pokretima, trsje koje se izvijalo i migoljilo poput zmija koje ih prate - toliko da nisu primijetili kada se put proširio prema Hekatinom domu. Čak i kad su podigli pogled, trebalo im je nekoliko trenutaka da shvate što vide. Odmah ispred njih, nasred širokog, kosog proplanka posipanog širokim otkosima cvijeća, stajalo je drvo. Bilo je visoko i veliko poput velikog nebodera. Grane i listovi na vrhu bili su obavijeni viticama bijelog oblaka, a korijenje koje je izbijalo iz zemlje poput kandži bilo je visine automobila. Samo drvo bilo je kvrgavo i savinuto, kora mu je bila puna rezova, pukotina i linija. Trsje dugačko poput ogromnih cijevi obavijalo je drvo i visjelo s grana. "Hekatin dom", objasni Flamel. "Vi ste jedini živući humani u posljednje dvije tisuće godina koji ga vide. Čak i ja sam samo čitao 0 njemu." Scatty se nasmiješila kada je vidjela izraze na licima blizanaca. Gurnula je Josha. "A gdje ste očekivali da ćete živjeti? U prikolici?" "Nisam... Mislim, ne znam... Nisam mislio..." započe Josh. Prizor je bio nevjerojatan, a iz ono malo biologije što je učio, znao je da nijedna živa stvar ne može izrasti tako golema. Ni jedna prirodna stvar, ispravio se. Sophie se činilo da drvo nalikuje drevnoj ženi, tako savinuto zbog godina. Sve je bilo u redu kada je Flamel govorio o dalekoj staroj prošlosti, ratnici staroj dvije tisuće godina i božici staroj deset tisuća godina: brojevi nisu značili gotovo ništa. No vidjeti drvo, bilo je drukčije.
Ni ona ni Josh nikada nisu vidjeli drevno drvo. Roditelji su ih vodili da vide divovske sekvoje stare tri tisuće godina, proveli su i tri tjedna na kampiranju s ocem u White Mountains na sjeveru Kalifornije, dok je proučavao metuzalemsko drvo staro gotovo pet tisuća godina, za koje su smatrali daje najstarije živuće biće na planeti. Kada su stajali pred metuzalemskim drvetom, kvrgavim i savinutim kanadskim planinskim borom, bilo je lako prihvatiti njegovu dob. No sada, gledajući Hekatin dom, Sophie je bez sumnje znala da je nevjerojatno drevno, tisućljećima starije od metuzalemskog drva. Pratili su glatku kamenu stazu koja je vodila do drveta. Kako su se približavali, postajali su svjesni da je više nalik neboderu nego što im se ispočetka učinilo: bilo je na stotine prozora izrezanih u kori, a svjetla su treperila u unutarnjim prostorijama. No tek kada su stigli do glavnog ulaza, shvatili su koliko je drvo široko. Zaglađena dvostruka vrata nadvila su se nad njih visinom od najmanje šest metara, a otvorila su se na sam dodir Flamelove ruke. Blizanci su ušli u golemo kružno predsoblje. I stali. Unutrašnjost drveta bila je šuplja. Iznutra, na samom ulazu, vidjeli su kako se vitičasti oblaci skupljaju gore unutar drveta. Lagano krivudavo stubište uvijalo se po unutrašnjosti debla, a neke bi stepenice vodile prema otvorenim vratima kroz koja je ulazila svjetlost. Desetine sitnih vodopada slijevalo se niz zidove i pljuskalo po podu daleko dolje, gdje se voda skupljala u ogromno okruglo jezerce koje je zauzimalo većinu predsoblja. Unutarnji zidovi bili su glatki i neukrašeni, osim zavijutaka i petlji od trsja koje se probijalo kroz površinu. Josh je pomislio da nalikuju venama. I bilo je potpuno napušteno. Nitko se nije kretao unutar drveta, ništa - ni ljudsko ni neljudsko nije se penjalo po bezbrojnim stepenica, nijedno leteće biće nije letjelo vlažnim zrakom. "Dobro došli u Yggdrasill", reče Nicholas Flamel, pomaknuvši se kako bi ih propustio da uđu. "Dobro došli u svjetsko drvo." Josh je podigao mobitel. Zaslon je bio prazan. "I, jesi li primijetila?" upita, "Nema utičnica?" "Mora ih biti", Sophie reče odlučno. Prišla je krevetu i kleknula. "Pokraj kreveta obično ima utičnica..." Nije ih bilo.
Blizanci su stajali nasred Joshove sobe i gledali oko sebe. Njegova soba bila je identična sestrinoj. Sve oko njih bilo je izrađeno od svijetlog drva boje meda; od dobro ispoliranih podova do glatkih zidova. Na prozorima nije bilo stakala, a vrata je činio vrlo tanki pravokutnik drva koje je na izgled i na dodir bilo poput papiraste kore drveta. Jedini komad namještaja u sobi bio je krevet, niska drvena sofa prekrivena teškim krznenim pokrivačima. Debeli krzneni tepih bio je smješten na podu ispred kreveta. Bio je ukrašen zapletenim točkastim uzorkom koji nije nalikovao ni jednoj od životinja koje su blizanci poznavali. Nasred poda raslo je još jedno drvo. Visoko, tanko i elegantno, drvo crvene kore raslo je iz samog drvenog poda. Deblo je bilo bez grana sve do ispod stropa, gdje su se razgranale u nadstrešnicu koja je prekrivala krov. Listovi su bili duboki, bogate zelene boje s jedne strane, pepeljasto sive s druge. Svako toliko, poneki bi list krivudavo pao na pod koji je bio prekriven mekim, gotovo krznenim tepihom. "Gdje smo to mi?" Sophie upita naposljetku, nesvjesna da misli naglas. "U Kalifbrniji?" blago će Josh, no glasom koji je nagoviještao da ne vjeruje u to što govori. "Nakon svega što smo danas vidjeli?" upita Sophie. "Ne vjerujem. Mi smo unutar drveta. Drveta toliko velikog da bi u nj stao cijeli kampus Sveučilišta u San Franciscu, toliko starog da se metuzalemsko drvo čini kao da je tek zasađeno. I ne pokušavaj mi reći da je to zgrada u obliku drva. Sve ovdje izrađeno je od prirodnih materijala." Udahnula je i pogledala oko sebe. "Misliš li da je još živo?" Josh je odmahnuo. "Ne može biti. Cijela unutrašnjost je izvađena. Možda je živjelo prije dosta vremena; no sada je samo ljuska." Sophie nije bila tako uvjerena u to. "Josh, u ovoj sobi nema ničega modernog ni umjetnog, nema plastike, metala, papira; sve se doima ručno rađeno. Nema čak ni svijeća ni fenjera." "Trebalo mi je dosta vremena da shvatim što predstavljaju one zdjelice s uljem", reče Josh. Nije rekao sestri da je gotovo popio nešto za što je vjerovao da je voćni sok slatkasta mirisa, kada je u njemu vidio fitilj.
"Moja soba je ista kao tvoja", nastavi Sophie. Ponovno je uzela mobitel. "Nema signala, i vidi", prstom je pokazala, "golim okom se vidi kako se prazni baterija." Josh je približio glavu sestrinoj i, dok im se plava kosa miješala, pogledao prema pravokutnom zaslonu. Pokazivač napunjenosti baterije na desnoj strani vidljivo je nestajao, trakicu po trakicu. "Misliš li da zato ni moj iPod nema baterije?" Josh upita, izvlačeći ga iz stražnjeg džepa. "Jutros je bio pun. I računalo mi je mrtvo." Odjednom pogleda prema ručnom satu i podigne ruku kako bi i sestra vidjela. Naličje velikog vojničkog digitalnog sata bilo je prazno. Sophie je pogledala svoj sat. "Moj i dalje radi", reče iznenađeno. "Zato što je na navijanje", odgovorila je na vlastito pitanje. "Znači da nešto troši struju", promrmlja. "Neka energija u zraku?" Nikada nije čuo ni za što što bi moglo isprazniti baterije. "To je ovo mjesto", reče Scathach koja se pojavila na vratima. Presvukla se iz crnih vojničkih hlača i majice u zelenosmeđe maskirne hlače, visoke vojničke čizme i izrezanu maskirnu majicu koja je otkrivala njezine mišićave ruke. Za nogu je objesila kralki mač, na lijevom ramenu stajao joj je luk, dok su joj se strijele nazirale iznad glave. Sophie je primijetila keltski uvojiti simbol urezan na Scattynom desnom ramenu; Sophie se oduvijek željela tetovirati, ali znala je da joj majka to nikada ne bi dopustila. "Napustili ste svoj svijet i došli u Carstvo sjena", doda Ratnica. "Carstvo sjena djelomično postoji u vašem svijetu, a djelomično u drugom vremenu i prostoru." Ratnica je ostala stajati kraj vrata. "Zar nećete ući?" upita Sophie. "Morate me pozvati", reče Scatty, uz neobično sramežljiv osmijeh. "Pozvati vas?" Sophie se okrenula prema svom bratu blizancu i upitno podignula obrve. "Morate me pozvati", ponovi Scatty, "u suprotnom neću moći prijeći preko praga." "Kao vampiri", reče Josh, najednom osjetivši kao da mu je jezik predebeo za usta. Nakon današnjeg dana bio je spreman vjerovati u vampire, iako se nije htio pretvoriti u jednog. Okrenuo se prema sestri. "Jedini način za vampira da uđe u kuću je da ga netko pozove. Onda ti mogu piti krv..." Okrenuo se prema Scatty, najednom raširenih očiju. "Ti nisi..." "Ne volim tu riječ", Scatty se otrese.
"Scathach, uđi, molim", reče Sophie, ne dopustivši bratu da se usprotivi. Ratnica je laganim korakom skočila preko praga i ušla u sobu. "I da", reče, "ja jesam ono što vi nazivate vampirom." "Oh", prošaputa Sophie. Josh je pokušao stati ispred sestre kako bi je zaštitio, no ona ga je odgurnula. Iako je voljela brata, ponekad je prema njoj bio prezaštitnički nastrojen. "Ne vjerujte u sve što ste pročitali o mojoj rasi", reče Scathach, krećući se po sobi. Provirila je kroz prozor u bujni vrt. Ogroman žutobijeli leptir uletio je kroz otvor. Bio je veličine tanjura, a na zemlji ga nije bilo od jurskog doba. "Hekata je stvorila i održava ovo mjesto neobičnom upotrebom magije", nastavi ona. "No magija, kao i sve drugo, slijedi neke prirodne zakone. Za magiju je potrebna energija, i uzima je gdje je pronađe, čak i iz sitnih baterija u vašim elektroničkim igračkama. Ako nema drugog izvora energije, uzet će Životnu snagu čarobnjaku koji ju je stvorio, /bog loga svako korištenje magije oslabljuje čarobnjaka." "Želite li reći da električne stvari ne mogu raditi u Carstvu sjena?" Sophie se zapitala naglas, a zatim brzo odmahnula glavom. "Ali I Ickata je koristila mobitel. Vidjela sam kako ga pokazuje Flamelu. Zašto se ta baterija nije ispraznila?" "Hekata je iznimno moćna i višemanje imuna na učinke magije koju stvara. Vjerujem da drži mobitel uz sebe kako se ne bi ispraznio, ili ga možda čuva u stvarnom svijetu sa slugom. Mnogi pripadnici starije rase drže ljude za sluge." "Poput Flamela i Deeja?" upita Sophie. "Nicholas ne služi starijima", sporo će Scathach. " Knjiga njime gospodari. S druge strane, Dee... zapravo nitko ne zna komu ili čemu on služi." Pogledala je preko ramena i zaustavila pogled na svakom od njih. "Vjerojatno ćete se osjetiti iscrpljeno za otprilike jedan sat, mišići će vas boljeti, možda osjetite i glavobolju. To se magično polje hrani vašim aurama. Ne brinite previše, jer su vaše aure iznimno snažne. Samo pijte puno tekućine." Scatty je išla od prozora do prozora i naginjala se naprijed, gledajući van. "Znam da su vani, ali ih ne mogu vidjeti", odjednom reče. "Koga?" upita Sophie. "Tore allte."
"Jesu li to stvarno veprodlaci? Odnosno, ljudi koji se pretvaraju u veprove?" upita Sophie. Bila je svjesna toga da njezin brat nije rekao ni riječi otkad je Scathach ušla u sobu. Piljio je u nju, prestrašenih očiju, a usta su mu se pretvorila u tanku liniju. Dobro je poznavala taj izraz lica: bio je uplašen, i pretpostavila je da razmišlja o svim romanima o vampirima koje je pročitao i filmovima koje je gledao. "Ne, ne stvarno", reče Scatty. "Znam da vam je Nicholas rekao da je ovaj svijet pripadao drugim bićima i rasama prije no što su humani zaposjeli zemlju. No čak i među starijom rasom, klanovi torka bili su posebni. Mogli su se pretvoriti iz zvijeri u čovjeka i natrag." Scatty je sjela na rub niskog kreveta i protegnula noge ispred sebe. "Kada su se prvi humani pojavili, klanovi torka naučili su ih kako obrađivati drvo i kamen i kako stvoriti vatru. Humani su obožavali torke kao bogove - što mislite zašto su svi najraniji bogovi prikazani kao životinje? Sjetile se špiljskih crteža bića koja nisu ni ljudi ni zvijeri, već nešto između. Sigurno ste vidjeli kipove egipatskih bogova Sobeka, Basteta i Anubisa: tijela humana, no sa životinjskim glavama. Sjetite se plesova u kojima humani glume životinje: to su samo sjećanja na vremena kada su klanovi torka živjeli složno s humanima." "Terijantropi", Sophie će odsutno. Scatty ju je tupo pogledala. "Likovi izrađeni od kombiniranih ljudskih i životinjskih oblika", objasni Josh. "Rekao sam vam da su nam roditelji arheolozi", doda. Zatim je brzo pogledao crvenokosu ženu. "Pijete li krv?" upita odjednom. "Josh!" Sophie prošaputa. "Ne, ja ne pijem krv", reče Scathach tiho. "Ne sada. Nikada nisam." "Ali vampir..." Scathach je skočila na noge i u dva koraka prišla Joshu. Nije bila visoka kao on, ali u tom se trenutku činila ogromnom. "Ima više vrsta vampira, mnogo klanova, kao što je mnogo klanova dlakavaca. Neki pripadnici moje rase piju krv, to je istina." "Ali ne vi", ubrzano će Sophie, prije nego što bi njezin brat mogao postaviti još koje neugodno pitanje. "Ne, moj klan ne. Pripadnici moga klana... mi se zapravo hranimo. .. na druge načine", Scatty reče, smiješeći se iskrivljeno. "Nama je rijetko
potrebna hrana", doda. Okrenula se. "Sve što ste naučili, svi mitovi i legende vašeg svijeta sadrže trunku istine. Danas ste vidjeli čuda. U sljedećim danima vidjet ćete ih još." "Kako to mislite, u sljedećim danima?" Josh je prekine, glasom sve višim od straha. "Mi idemo kući, zar ne?" No znao je odgovor dok je još postavljao pitanje,. "Ići ćete već", reče Žena Ratnica, "ali ne danas, a sigurno ne ni sutra." Sophie je položila ruku na bratovu, prekidajući pitanje koje se pripremao izustiti. "Sto ste govorili o mitovima i legendama?" upita. Negdje daleko u kući začulo se zvono, visokim i čistim zvukom. Neko je vrijeme ostao lebdjeti u zraku. Scathach ga je ignorirala. "Želim da zapamtile da sve što znale ili mislile da znate—o milu i legendi nije nužno netočno, ali nije ni potpuno točno. U srcu svake legende postoji zrnce istine. Pretpostavljam da većina vašeg znanja dolazi iz filmova i s televizije. Xena i Drakula odgovorni su za štošta. Nisu svi minotauri zli, meduza (iorgona nije pretvarala sve ljude u kamenje, niti svi vampiri piju krv; klanovi dlakavaca su ponosna i drevna rasa." Josh se pokušao nasmijati; još uvijek je bio potresen otkrićem da je Scathach vampir. "Još ćete nam reći da i duhovi postoje." Scathach je ostala ozbiljna. "Josh, ušao si u Carstvo sjena, svijet duhova. Želim da od sada oboje vjerujete svojim instinktima: zaboravite sve što znate - ili mislite da znate - o bićima i rasama s kojima se budete susretali. Slijedite svoja srca. Ne vjerujte nikome. Osim jedno drugome", doda ona. "Ali možemo vjerovati vama i Nicholasu, zar ne?" reče Sophie. Opet se začulo zvono, ravno i prodorno u daljini. "Ne vjerujte nikome", ponovila je Scathach i blizanci su shvatili da to nije bio odgovor na njihovo pitanje. Okrenula se prema vratima. "Mislim da je to zvono za večeru." "Možemo li jesti hranu?" upita Josh. "Ovisi", reče Scatty. "O čemu?" zabrinuto će on. "Ovisi o tome kakva je hrana. Ja, recimo, ne jedem meso." "Zašto ne?" upita Sophie, pitajući se bi li trebali izbjegavati neko određeno drevno biće.
"Ja sam vegetarijanka", odgovori Scatty.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Perenelle Flamel sjedila je u kutu male prostorije bez prozora. Primaknula je koljena prsima, a zatim stisnula ruke oko goljcnica. Bradu je naslonila na koljena. Čula je glasove - bijesne, ogorčene glasove. Perry se koncentrirala na zvuk. Pustila je da joj se aura malo proširi dok je mumljala sitnu čaroliju koju je naučila od inuitskog šamana. Saman ju je koristio za osluškivanje kretanja riba ispod arktičkih ledenih santi i krckanja medvjeda na udaljenim ledenim poljima. Jednostavna čarolija djelovala je pomoću isključivanja svih drugih osjetila i isključivog koncentriranja na sluh. Perry je gledala kako boja oko nje blijedi i kako je obavija tama sve dok više ništa nije vidjela. Postupno je izgubila osjetilo njuha i osjetila žmarce u vrhovima prstiju na rukama i nogama, dok joj je osjetilo dodira otupljivalo, a zatim potpuno nestalo. Znala je da ne bi osjetila nikakav okus u ustima. Ostao joj je samo sluh, no bio je poboljšan i vrlo osjetljiv. Čula je gmizanje buba po zidu iza sebe, grebanje miša kroz drvo negdje iznad, znala je da se kolonija termita probija kroz udaljene podne daske. Čula je i dva glasa, visoka i slaba, kao da sluša na loše podešenom radiju i kao da su jako udaljeni. Čula je zavijanje vjetra, pljuskanje odjeće, visoke krikove ptica. Znala je da glasovi koje čuje dolaze s krova Zgrade. Pojačali su se, zatrperili i povisili, i žalim se naglo razbistrili: pripadali su Deeju i Morrigan, i Perry je jasno osjetila strah u glasu muškarca, kao i bijes u prodornim krikovima Božice Vrana. "Ona mora platiti za ovo. Mora!" "Ona pripada starijima. Nedodirljiva je za takve kao što smo ti i ja", reče Dee, bezuspješno pokušavajući umiriti Morrigan. "Nitko nije nedodirljiv. Umiješala se tamo gdje nije bila pozvana. Moja bića su gotovo bila savladala automobil kada ih je pomeo njezin Duh Vjetra." "Flamel, ratnica Scathach i dvoje humana sada su nestali", odjeknuo je Deejev glas i Perry se namrštila, koncentrirajući se i pokušavajući uhvatiti svaku riječ. Bila je oduševljena što je Nicholas potražio pomoć Scathach: ona je bila zastrašujuća saveznica. "Kao da su izbrisani s lica zemlje."
"I jesu izbrisani s lica zemlje", Morrigan se otrese. "Odveo ih je u Hekatino Carstvo sjena." Perry je nesvjesno kimnula. Naravno! Kamo bi inače Nicholas otišao? Ulaz u Hekatino Carstvo sjena u Mill Valleyju bio je najbliži San Franciscu i, premda Hekata nije bila prijateljica Flamelovih, nije bila saveznica ni Deeju ni njegovim mračnim starijima. "Moramo za njima", Morrigan će ravnodušno. "To je nemoguće", reče Dee razumno. "Nemam ni vještina ni moći za ulazak u Hekatino carstvo." Zastao je i zatim dodao: "A ni ti. Ona je starija prve generacije, a ti si sljedeća generacija." "No ona nije jedina starija na Zapadnoj obali." Morriganin glas zazvučao je pobjednički. "Sto predlažeš?" Strah je obojao Deejev glas tračkom njegova izvorna engleskog naglaska. "Znam gdje spava Bastet." Perenelle Flamel naslonila se na hladni kamen i pustila da joj se vrate osjetila. Prvo je došao dodir - žmarci u prstima na rukama i nogama - zatim osjetilo njuha, i na kraju vida. Žmirkajući i čekajući da izblijede sitne obojene točkice svjetla, Perry je pokušala razjasniti što je upravo otkrila. Slutnje su bile grozne. Morrigan je bila spremna probuditi Bastet i napasti Hekatino Carstvo sjena kako bi došla do stranica Kodeksa. Perry je zadrhtala. Nikad nije upoznala Bastet - nije poznavala nikoga tko jest u posljednja tri stoljeća, i tko bi mogao prepričati iskustva - ali znala je na kakvu je glasu. Jednu od najmoćnijih članica starije rase, Bastet su obožavali u Egiptu od najranijih početaka ljudske civilizacije. Imala je tijelo prekrasne mlade žene s glavom mačke, i Perry nije znala kakvim je sve čarobnim silama upravljala. Događaji su tekli nevjerojatnom brzinom. Nešto veliko se zbivalo. Prije mnogo godina, kada su Nicholas i Perry tek otkrili tajnu besmrtnosti, shvatili su da zbog vrlo dugih života mogu sagledati svijet iz različitih gledišta. Više nisu ništa planirali danima ili tjednima unaprijed; često su planirali desetljećima unaprijed. Perry je postala svjesna da starija rasa, čiji su životi bili neusporedivo duži, mogu izraditi planove za stoljeća unaprijed. A to je često značilo da su se događaji nizali nevjerojatno sporo. No sada je stigla Morrigan. Posljednji put kada je hodala ljudskim svijetom pronašli su je u gorkim, blatnim rovovima Somme; prije toga
vukla se krvavim bojištima za vrijeme američkog Građanskog rata. Božicu Vrana privlačila je smrt; nadvijala se nad njom poput ružnog smrada. Bila je jedna od onih pripadnika starije rase koji su vjerovali da su ljudi postavljeni na ovaj svijet kako bi im služili. Nicholas i blizanci bili su sigurni u Hekatinom Carstvu sjena, no koliko dugo? Bastet je bila pripadnica prve generacije starije rase. Njezine moći bile su u najmanju ruku jednake kao Hekatine... a ako Božica Mačaka i Božica Vrana, u kombinaciji s Deejevom alkemijskom magijom, napadnu Hekatu, hoće li se ova moći oduprijeti? Perry nije znala. A što je s Nicholasom, Scathach i blizancima? Perry je osjetila kako joj se suze skupljaju u očima, ali ih je otjerala žmirkanjem. Nicholas će dvadeset osmog rujna, za tri mjeseca, navršiti šesto sedamdeset sedam godina. Znao se brinuti sam za sebe, iako je njegovo umijeće praktičnih čarolija bilo vrlo ograničeno, a ponekad je bio strašno zaboravan. Baš je prošlog ljeta zaboravio govorili engleski i vratio se svome materinskom slarofiancuskom. Trebalo joj je gotovo mjesec dana da ga ponovo nauči engleski. Prije toga imao je razdoblje potpisivanja čekova grčkim i aramejskim znakovima. Perenelleine usnice razvukle su se u osmijeh. Dobro je govorio šesnaest jezika i još deset malo slabije. Znao je čitati i pisati na dvadeset i dva jezika - iako u posljednje vrijeme nije baš mogao vježbati linear B, uglatu glagoljicu i hijeroglifsko pismo. Pitala se što sada radi. Traži nju, naravno, no mora zaštititi blizance i stranice koje je Josh istrgnuo iz Kodeksa. Morala mu je prenijeti poruku, morala ga je obavijestiti da je dobro i upozoriti na opasnost u kojoj se nalaze. Jedan od najranijih talenata koje je mlada žena po imenu Perenelle Delamere otkrila kada je odrastala bila je njezina sposobnost govora sa sjenama mrtvih. Tek je na svoj sedmi rođendan shvatila da ne vide svi treperave crnobijele likove koje je ona susretala svakodnevno. Na njezin sedmi rođendan, umrla joj je ljubljena baka Mamom. Perenelle je gledala kako klonulo tijelo lagano podižu s kreveta, na kojemu je provela posljednjih deset godina života, i poliježu u lijes. Mala je djevojčica pratila pogrebnu povorku kroz gradić Quimper, do groblja koje je gledalo na more. Gledala je kako malu grubu kutiju spuštaju vi zemlju i zatim se vratila kući. A Mamom je sjedila u krevetu, sa sjajnim i uobičajenom vragolastim pogledom. Jedina razlika bila je u tome što je Perenelle više nije jasno
vidjela. Na njoj nije bilo boje - sve je bilo crnobijelo - a njezin je lik treperio, povremeno nestajući. U tom je trenutku Perenelle shvatila da vidi duhove. A kada se Mamom okrenula prema njoj i nasmiješila se, znala je da i oni vide nju. Sjedeći u maloj ćeliji bez prozora, Perenelle je istegnula noge i pritisnula objema rukama hladni betonski pod. Tijekom godina razvila je niz obrambenih mehanizama za zaštitu od nepoželjnih upada mrtvih. Ako je nešto naučila o mrtvima - posebice o starim mrtvima - bilo je to da su zaista bezobrazni, da se ukazuju u najnezgodnijim i najneprikladnijim trenucima. Mrtvi su posebno voljeli kupaonice - to je bilo savršeno mjesto za njih: tiho i mirno, s mnogo ref lektirajućih površina. Perenelle se prisjetila zgode kada se pojavio duh američkog predsjednika u zrcalu dok je prala zube. Zamalo je progutala četkicu za zube. Perenelle je ubrzo shvatila da duhovi ne vide određene bojeplave, zelene i neke nijanse žute– tako daje namjerno poticala te boje u svojoj auri, pažljivo stvarajući štit koji ju je činio nevidljivom u određenom carstvu sjena gdje su se skupljale sjene mrtvih. Perenelle je širom otvorila oči i usmjerila pažnju na svoju auru. Njezina prirodna aura bila je boje blijedog leda, koja je djelovala poput udice za mrtve, privlačila ih je k sebi. No preko toga, poput slojeva boje, stvorila je svijetloplavu, smaragdnozelenu i blijedožutu auru. Sada je, jednu po jednu, Perenelle isključivala boje - prvo žutu, pa zelenu i na kraju štit plave boje. Onda su došli duhovi, privučeni njezinom ledenobijelom aurom, poput moljaca na plamen. Treperili su svuda oko nje: muškarci, žene i djeca, odjeveni u odjeću staru desetljećima. Perenelle je gledala sjajne likove, ne baš sigurna što točno traži. Ignorirala je žene i djevojke odjevene u široke suknje iz osamnaestog stoljeća te muškarce u čizmama i s pojasevima za pištolje iz devetnaestog stoljeća i usredotočila se na duhove u odjeći iz dvadesetog. Na kraju je odabrala starijeg muškarca odjevena u zaštitarsku uniformu modernog izgleda. Nježno je potjerala ostale sjene i pozvala čovjeka da priđe. Perenelle je znala da se ljudi - osobito u modernim, naprednim društvima - boje duhova. No znala je da za to nema razloga: duh je bio tek ostatak aure koji je ostao vezan uz određeno mjesto.
"Mogu li vam pomoći, gospo?" Glas sjene bio je snažan, s prizvukom naglaska istočne obale; možda bostonskog. Stajao je ravno i uspravno, poput starog vojnika, i izgledao kao da mu je šezdeset, iako je možda bio i stariji. "Možete li mi reći gdje sam?" upita Perenelle. "Nalazite se u podrumu sjedišta korporacije Enoch Enterprises, zapadno od Telegraph Hilla. Gotovo odmah iznad nas nalazi se toranj Coit", nadoda ponosno. "Doimate se sigurnim u to." "Naravno. Radio sam ovdje trideset godina. Nije uvijek bio Enoch Enterprises. No ovakva mjesta uvijek traže zaštitare. Nikada nismo imali provale za moga radnog vremena", obavijesti je. "Mora da se ponosite time, gospodine..." "Naravno." Duh se zaustavi, uz bijesno treperenje. "Miller. Tako sam se zvao. Jefferson Miller. Već me dugo to nitko nije pitao. Kako vam mogu pomoći?" upita. "Pa, već ste mi dosta pomogli. Barem znam da sam još uvijek u San Franciscu." Duh ju je i dalje promatrao. "Niste to očekivali?" "Mislim da sam spavala; bojala sam se da su me odveli izvan grada", objasni ona. "Drže li vas protiv vaše volje, gospo?" "Da." Jefferson Miller se primaknuo bliže. "To zaista nije u redu." Zastao je neko vrijeme dok je njegov lik treperio. "No bojim se da vam ne mogu pomoći - vidite, ja sam duh." Perenelle kimne. "Znam to." Nasmiješi se. "Nisam bila sigurna znate li vi to." Znala je da je jedan od razloga zašto duhovi ostaju privrženi jednom mjestu taj što ne znaju da su mrtvi. Stari se zaštitar nasmijao. "Pokušavao sam otići... no nešto me uvijek vraća natrag. Možda sam za života jednostavno previše vremena provodio ovdje." Perenelle ponovno kimne. "Mogu vam pomoći da odete, ako želite. To mogu učiniti za vas."
Jefferson Miller kimne. "Mislim da bih to volio. Moja žena Ethel umrla je deset godina prije mene. Ponekad mi se čini da me njezin glas zaziva kroz carstvo sjena." Perenelle kimne. "Pokušava vas dozvati kući. Mogu vam pomoći da raskinete veze koje vas drže na ovome mjestu." "Mogu li išta učiniti zauzvrat?" Perenelle se nasmiješi. "Postoji jedna stvar... Možda biste mogli prenijeti poruku mome mužu."
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Sophie i Josh slijedili su Scathach kroz Hekatin dom. Posvuda su stajale stvari koje su ih podsjećale da se nalaze unutar drveta: svepodovi, zidovi i stropovije bilo drveno, a na pojedinim mjestima mali su pupoljci i izdanci zelenih listova ukrašavali zidove, kao da drvo još uvijek raste. Rukom oslonjena na bratovo rame, Sophie je razgledavala. Izgledalo je kao da je kuća sastavljena od niza kružnih prostorija koje su se, gotovo neprimjetno, stapale jedna u drugu. Letimično je pogledavala kako su Josh i ona prolazili kroz njih; gotovo sve prostorije bile su prazne, a u većini je njih nasred poda raslo drvo crvene kore. Jedna prostorija sa strane, mnogo veća od ostalih, imala je veliko okruglo jezerce u sredini poda. Iznenađujuće veliki lokvanji bijelih cvjetova skupljali su se nasred jezerca, zbog čega je izgledalo kao veliko nepomično oko. Druga prostorija bila je u potpunosti ispunjena drvenim vjetrenim zvonima koja su visjela s grana crvenog drveta. Svako je zvono bilo drukčije veličine i oblika, neka s urezanim i uklesanim simbolima, druga neukrašena. Mirno su i tiho visjela sve dok Sophie nije zavirila u sobu, a onda su polagano, melodično počela zajedno klepetati. Sophie je stisnula Joshovo rame, pokušavajući privući njegovu pažnju, no on je gledao ravno naprijed, čela naboranog od koncentracije. "Gdje su svi?" upita Josh naposljetku. "Tu je samo Hekata", reče Scathach. "Pripadnici starije rase samotna su bića." "Ima li ih još mnogo živih?" Sophie se zapitala naglas. Scathach je zastala pokraj otvorenih vrata i okrenula se preko ramena. "Više no što možete zamisliti. Većina ih ne želi uopće imati posla s humanima i rijetko izlaze iz svojih carstava sjena. Drugi, poput mračnih starijih, žele se vratiti na staro i djeluju putem agenata poput Deeja da to i ostvare." "A što je s vama?" Josh upita. "Želite li se vi vratiti na staro?" "Nikada nisam mislila da je prije bilo tako dobro", reče ona i zatim doda, "pogotovo ne za humane." Naišli su na Nicholasa Flamela kako sjedi vani na podignutom drvenom krovu postavljenom u grani drveta. Grana je rasla vodoravno iz
debla i bila je barem tri metra široka te se spuštala skroz do tla, blizu polukružnog jezerca. Dok je hodala po grani, Sophie je pogledavala prema dolje i iznenadila se što ispod zelenog korova koji se uvijao po jezercu sitna, gotovo ljudska lica vire prema gore, široko otvorenih usta i očiju. Na krovu je pet stolica s visokim naslonima bilo raspoređeno oko okruglog stola, koji je bio postavljen s prekrasnim, ručno ukrašenim drvenim posudama i elegantnim drvenim čašama i peharima. Topao, grubo odrezani kruh i debele kriške tvrdog sira bili su posloženi na pladnjevima, a na sredini stola stajale su dvije velike zdjele s voćemjabukama, narančama i ogromnim višnjama. Alkemičar je pažljivo gulio koru sa smaragdno zelene jabuke pomoću trokutastog šiljka od crnog kamena koji je izgledao poput vrha strelice. Sophie je primijetila da je od zelene kore izrađivao oblike koji su nalikovali slovima. Scatty je skliznula i sjela pokraj Alkemičara. "Zar nam se Hekata neće pridružiti?" upita ona, podigne komadić odrezane kože i počne je žvakati. "Mislim da se išla presvući za večeru", reče Flamel, ogulivši još jedan uvojak kore kako bi nadomjestio onaj komadić koji je Scatty žvakala. Pogledao je Sophie i Josha. "Sjednite, molim vas. Naša će nam se domaćica ubrzo pridružiti i onda ćemo jesti. Mora da ste iscrpljeni", nadoda. "Ja sam umorna", priznala je Sophie. Postala je svjesna iscrpljenosti nešto ranije, a sada je jedva držala oči otvorenima. Također, bila je i malo uplašena jer je shvatila da je iscrpljena zbog toga što se magija hrani njihovom energijom. "Kada možemo ići kući?" upita Josh, ne želeći priznati da je i on izmožden. Čak su ga i kosti boljele. Osjećao se kao da se upravo prehladio. Nicholas Flamel odrezao je uredan komadić jabuke i ubacio ga u usta. "Bojim se da još neko vrijeme nećete moći." "Zašto ne?" Josh prasne. Flamel je uzdahnuo. Spustio je kamenu strelicu i jabuku i stavio ruke ravno na stol. "Trenutno ni Dee ni Morrigan ne znaju tko ste. Samo zbog toga ste vi i vaša obitelj još uvijek sigurni." "Naša obitelp." upita Sophie. Iznenadna pomisao da bi njezina majka ili otac mogli biti u opasnosti izazvala joj je nelagodu. Josh je na isti način bio iznenađen, a usnice su mu se oblikovale u tanku bijelu liniju.
"Dee će biti temeljit", reče Flamel. "On čuva tajnu staru tisućljećima i neće se zaustaviti kad vas ubije. Svi koje znate ili s kojima ste bili u kontaktu doživjet će nesreću. Usudio bih se pretpostaviti da će i Bernicein Coffee Cup izgorjeti do temelja... samo zato što si ti radila tamo. Čak bi i Bernice mogla nestati u plamenu." "Ali ona nema ništa s ovim", Sophie se pobunila, prestrašena. "Da, ali Dee to ne zna. Niti ga zanima. Već dugo radi s mračnim starijima i sada je došao do toga da na ljude gleda kao i oni: malo iznad zvijeri." "Ali mi nikome nećemo reći što smo vidjeli..." Josh započe, "niti bi nam itko vjerovao..." Njegova je rečenica izblijedila. "A ako nikome ne kažemo, nitko neće znati", reče Sophie. "Nikada više ovo nećemo spominjati. Dee nas nikad neće pronaći." No iako su riječi izlazile iz nje, počela je shvaćati da je bilo beznadno. Ona i Josh zarobljeni su zbog znanja o postojanju Kodeksa, baš kao Nicholas i Perry. "Pronašao bi vas", reče Flamel razumno. Pogledao je ženu ratnicu. "Koliko misliš da bi Deeju ili nekome od Morriganinih špijuna trebalo da ih pronađe?" "Ne dugo", reče ona, žvačući koru jabuke. "Možda nekoliko sati. Štakori i ptice bi vas pronašli i onda bi vas Dee uhvatio." "Kada vas jednom dotakne magija, zauvijek se mijenjate." Flamel je mahnuo rukom ispred sebe, ostavljajući blijedi trag zelenog dima da visi u zraku. "Ostavljate trag." Puhnuo je u zeleni dim i on je uvojito nestao. "Želite li reći da smrdimo?" upita Josh. Flamel kimne. "Smrdite na divlju magiju. Uhvatili ste dašak nje kada vas je Hekata oboje dotaknula. Što ste tada osjetili?" "Naranče", reče Josh. "Sladoled od vanilije", odgovori Sophie. "A još ranije, kada smo se Dee i ja borili: što ste tada osjetili?" "Metvicu i pokvarena jaja", Josh odgovori odmah. "Svaki čarobnjak ima svoj prepoznatljivi miris; nešto poput magičnog otiska prsta. Morate naučiti obraćati pažnju na svoja osjetila. Ljudi koriste samo mali postotak svojih osjetila. Oni jedva gledaju, rijetko kad slušaju, nikada ne mirišu, a misle da mogu osjećati samo pomoću kože. No zato govore, oh, kako govore. Time nadomještaju to što ne koriste druga osjetila.
Kada se vratite u svoj svijet, moći ćete prepoznati ljude koji imaju nešto magične energije." Odrezao je urednu kockicu jabuke i ubacio je u usta. "Možda ćete primijetiti neobičan miris, možda ćete ga i osjetiti ili vidjeti kako svjetluca oko njihovih tijela." "Koliko dugo će taj osjećaj trajati?" Sophie upita znatiželjno. Posegnula je i uzela višnju. Bila je veličine rajčice. "Hoće li izblijedjeti?" Flamel odmahne glavom. "Nikada neće izblijedjeti. Naprotiv, bit će sve snažniji. Morate shvatiti da za vas od danas više ništa neće biti isto." Josh je zadovoljno zagrizao jabuku. Sok mu se slijevao niz bradu. "Govorite kao da je to loše", rekao je uz smiješak, brišući usta rukavom. Flamel je izustio da mu odgovori, no podigao je pogled i naglo ustao. Scathach je također ustala, elegantno i tiho. Sophie je odmah ustala, no Josh je ostao sjediti sve dok ga Sophie nije uhvatila za rame i povukla gore. Zatim se okrenula prema Božici Triju Lica. No to nije bila Hekata. Žena koju je prije vidjela bila je visoka i elegantna, možda srednjih godina, ravno podšišane kose poput kacige oko glave, glatke i nenaborane crne kože. Ova žena bila je starija, puno, puno starija. Postojala je sličnost s Hekatom i Sophie je pretpostavila da joj je ovo bila majka ili baka. Iako je i dalje bila visoka, pogrbljeno se kretala po grani, oslanjajući se na ukrašeni crni štap koji je bio visok barem koliko i Sophie. Lice joj je bilo masa finih bora, oči duboko udubljene u glavi, s neobičnim žutim odsjajem. Bila je potpuno ćelava i Sophie je vidjela krivudavu tetovažu na njezinoj lubanji. Ipak, bila je odjevena u haljinu sličnu onoj koju je Hekata ranije nosila, a materijal metalnog odsjaja prelijevao se crnom i crvenom bojom sa svakim njezinim pokretom. Sophie je zatreptala, stisnula i zaklopila oči i zatim ponovno trepnula. Vidjela je tračak aure oko žene, kao da ispušta finu bijelu sumaglicu. Kako se kretala, iza sebe je ostavljala vitice te sumaglice. Ne obraćajući pažnju na njih, starica se smjestila na stolicu izravno nasuprot Nicholasa Flamela. Tek kada se smjestila, Nicholas i Scathach su sjeli. Sophie i Josh također su sjeli; pogledavajući od Nicholasa prema starici, pitali su se tko je ona i što se to događa. Žena je podignula drveni pehar sa stola, no nije pila. Začuli su se pokreti u deblu drveta iza nje i pojavila su se četiri mlada muškarca, noseći pladnjeve s puno hrane, koje su postavili na sredinu stola prije nego što su se tiho povukli. Muškarci su bili toliko slični da su sigurno bili
u rodu, ali njihova su lica privukla pažnju blizanaca: nešto nije bilo u redu s površinama i kutevima njihovih glava. Čela su im se spuštala do brazde preko očiju, nosevi su im bili kratki i rašireni, jagodice izražene, a brade oštro odrezane. Tračak žutih zuba vidio se iza tankih usana. Muškarci nisu imali majice ni cipele, odjeveni samo u kožnate kiltove s ušivenim metalnim pločicama. A prsa, noge i glave bile su im prikrivene grubim crvenim dlakama. Sophie najednom shvati da bulji i namjerno se okrene. Muškarci su nalikovali nekoj vrsti primitivnih homoida, no ona je znala razliku između neandertalaca i kromanjonaca, a otac je imao gipsane glave australopiteka, pekinškog čovjeka i velikih majmuna iz svojih istraživanja. Ovi muškarci nisu bili nijedno. A onda je zamijetila da su im oči plave: svijetloplave i nevjerojatno inteligentne. "To su tore allte", reče i zatim se ukipi od iznenađenja jer su se svi okrenuli prema njoj. Nije bila svjesna da govori naglas. Josh, koji je sumnjičavo promatrao nešto što je nalikovalo komadu ribe, kojeg je izvadio iz velikog lonca s umakom, pogledao je prema četiri mlada muškarca okrenuta leđima. "Znao sam to", reče opušteno. Sophie gaje udarila ispod stola. "Nisi", promrmlja. "Bio si prezauzet proučavanjem hrane." "Gladan sam", reče on i zatim se nagne prema sestri blizanki. "Odale su ih crvene dlake i svinjski nosevi", promrmlja. "Mislio sam da si shvatila." "Bilo bi pogrešno dopustiti im da to čuju", Nicholas Flamel tiho ih je prekinuo. "Bilo bi pogrešno suditi prema izgledu ili komentirati to što vidite. U ovom vremenu i na ovome mjestu vrijede drukčiji standardi i kriteriji. Ovdje riječi mogu ubiti - doslovno." "Ili ubiti vas", Scathach doda. Napunila je svoj tanjur brdom povrća, od kojeg su blizanci prepoznali samo dio. Kimnula je prema stablu. "Ali u pravu ste: oni jesu Tore allte u ljudskom obliku. Vjerojatno najbolji ratnici svih vremena", reče on. "Oni će vas pratiti kada odete odavde", odjednom reče starica, iznenađujuće snažnim glasom iz tako slabašnog tijela. Flamel se poklonio. "Bit ćemo počašćeni njihovim prisustvom." "Nemojte", otrese se starica. "Neće vas pratiti samo radi vaše zaštite: oni će osigurati da ste zaista napustili moje carstvo." Raširila je dugačke nokte na stolu i Sophie je primijetila da je svaki lakiran drugom bojom. Začudo, uzorak je bio isti kao onaj kojeg je primijetila na
Hekatinim noktima ranije. "Ne možete ostati ovdje", naglo objavi žena. "Morate otići." Blizanci su se pogledali; zastoje bila tako otresita? Scathach je zaustila da će nešto reći, ali Flannel je posegnuo i stisnuo joj ruku. "To nam je bila i namjera", reče blago. Kasno poslijepodnevno sunce koje se probijalo kroz krošnje osulo mu se po licu i pretvorilo njegove blijede oči u zrcala. "Kada je Dee napao moju knjižaru i ukrao Kodeks, shvatio sam da nemam kamo poći." "Trebao si ići na jug", reče starica, a haljina joj je sada bila gotovo potpuno crna, dok su crvene niti izgledale poput vena. "Tamo bi bio dobrodošao. Želim da odete." "Kada sam prvi put posumnjao da se ispunjava proročanstvo, znao sam da moram doći k tebi", nastavi Flamel, ignorirajući je. Blizanci su pomno pratili razgovor i primijetili kako je njegov pogled nakratko zabljesnuo prema njima. Starica je okrenula glavu i pogledala blizance očima boje maslaca. Smežurano lice popucalo je od osmijeha koji je otkrio njezine sitne žute zube. "Razmišljala sam o ovome; sigurna sam da se proročanstvo ne odnosi na humane - a pogotovo ne na humani djecu", dodala je piskutavo. Prijezir u ženinu glasu natjerao je Sophie da progovori. "Voljela bih da ne govorite o nama kao da nas nema", reče ona. "Osim toga", reče Josh, "vaša kći će nam pomoći. Zašto ne bismo pričekali da vidimo što će ona reći." Starica je trepnula prema njemu i podigla svoje gotovo nevidljive obrve u tihom pitanju. "Moja kći?" Sophie je vidjela kako se Scathachine oči šire od iznenađenja ili upozorenja, ali Josh je nastavio. "Da, žena koju smo sreli danas. Mlađa žena - vaša kći? Ili je možda to vaša unuka? Ona će nam pomoći." "Ja nemam ni kćeri ni unuke!" Staričina haljina zabljesnula je crnom i crvenom bojom u dugim linijama. Povukla je usnice sa zubi i progunđala neke nerazumljive riječi. Ruke su joj se pretvorile u kandže, a zrak se odjednom ispunio citričnim mirisom limete. Desetine sitnih rotirajućih kuglica zelenog svjetla skupile su se u njezinim dlanovima.
A onda je Scathach zabila nož s dvostrukom oštricom posred Stola. Od munjevita udarca drvo se raspuklo na dva dijela, a krhotine su letjele zrakom, dok su zdjele s hranom popadale po tlu. Starica je uzmaknula, a zelena svjetlost kapala je s njezinih prstiju poput tekućine. Uz zvižduke padala je s grane prije stapanja s drvom. Četiri tore allte odmah su se skupili iza starice, sa zakrivljenim mačevima nalik kosama u rukama, a još su se tri bića slična veprovima probila kroz grmlje i dotrčala do svojih položaja iza Flamela i Scatty. Blizanci su se ukočili, prestrašeni, nisu znali što se upravo dogodilo. Nicholas Flamel nije se pomaknuo, već je samo nastavio rezati i jesti jabuku. Scathach je smireno spremila nož u korice i prekrižila ruke. Brzo je govorila starici. Sophie i Josh vidjeli su kako joj se usne pomiču, ali čuli su samo tih zvuk, poput komarca. Starica nije odgovarala. Lice joj je bilo bezizražajna maska dok je ustajala i odmicala se od stola, okružena čuvarima tore alltama. Ovoga puta ni Flamel ni Scathach nisu ustali. Uslijedila je duga tišina i Scathach se sagnula kako bi pokupila dio voća i povrća koje je palo na pod, otresla je prašinu sa njih i ubacila ih u jedinu preostalu drvenu zdjelu. Počela je jesti. Josh je zaustio kako bi postavio isto pitanje na koje je i Sophie htjela odgovor, ali je ona posegnula ispod stola, stisla mu ruku i tako ga ušutkala. Bila je svjesna da se nešto strašno opasno upravo dogodilo i da je Josh sudjelovao u tome. "Mislim daje dobro prošlo, zar ne?" Scathach ravnodušno upita. Flamel je dovršio jabuku i očistio rub crne strelice listom. "Ovisi što misliš kad kažeš dobro", reče on. Scathach je žvakala sirovu mrkvu. "Još uvijek smo živi i još uvijek smo u carstvu sjena", reče ona. "Moglo bi biti gore. Sunce zalazi. Naša domaćica morat će spavati i ujutro će biti druga osoba. Vjerojatno se neće ni sjećati što se dogodilo večeras." "Što si joj rekla?" upita Flamel. "Nikada nisam savladao jezik Starijih." "Samo sam je podsjetila na njezinu drevnu dužnost gostoprimstva i uvjerila je da je uvreda bila nenamjerna i učinjena zbog neznanja te da stoga nije zločin prema zakonu starijih." "Boji se..." promrmlja Flamel, gledajući prema ogromnom deblu. Vidjelo se kako se čuvari tore allte povlače unutra, dok su najveći veprovi ostali vani i blokirali ulaz.
"Ona se uvijek boji kada pada noć. Tada je najranjivija", reče Scathach. "Bilo bi lijepo", prekine je Sophie, "kad bi nam rekao što se to točno upravo dogodilo." Mrzila je kad bi odrasli razgovarali međusobno i ignorirali prisutnu djecu. A upravo to se sada događalo. Scathach se nasmiješila i u tom su trenutku njezini vampirski zubi izgledali vrlo dugi u njezinim ustima. "Tvoj brat blizanac uspio je uvrijediti pripadnicu starije rase i umalo bio pretvoren u zelenu sluz zbog svog zločina." Josh je odmahnuo glavom. "Ali nisam ništa rekao..." usprotivio se. Pogledao je svoju sestru blizanku radi podrške, istovremeno vrteći unatrag svoj razgovor sa staricom. "Sve što sam rekao bilo je da je njezina kći ili unuka obećala da će nam pomoći." Scathach se blago nasmija. "Nema kćeri ni unuke. Zrela žena koju ste vidjeli danas poslijepodne bila je Hekata. Starica koju ste vidjeli večeras također je Hekata, a ujutro ćete upoznati djevojku koja je isto tako Hekata." "Božica Triju Lica", Flamel ih podsjeti. "Hekata nosi prokletstvo toga da stari s danom. Ujutro djevojka, zrela poslijepodne, a baba uvečer. Nevjerojatno je osjetljiva na svoju dob." Josh je progutao slinu. "Nisam znao..." "Nisi ni trebao znati - osim što te tvoje neznanje moglo ubiti... ili još gore." "Ali što ste učinili sa stolom?" upita Sophie. Pogledala je ostatke okruglog stola: popucao je po sredini gdje je Scatty zarežala svojim nožem. Drvo je s obje strane izgledalo suho i prašnjavo. "Željezo", jednostavno reče Scatty. "Jedan od iznenađujućih negativnih učinaka umjetnog metala", reče Flamel, "njegova je sposobnost poništavanje i najsnažnije čarolije. Otkriće željeza zapravo je naznačilo kraj nadmoći starije rase na ovom svijetu." Podignuo je strelicu od crnog kamena. "Zato ja koristim ovo. Stariji postanu nervozni u prisustvu željeza." "Ali vi nosite željezo", Sophie se obrati Scatty. "Ja sam pripadnica sljedeće generacije - nisam čista starija poput Hekate. Mogu podnijeti željezo."
Josh je obliznuo suhe usnice. Još uvijek se sjećao zelene svjetlosti u Hekatinim dlanovima. "Kada kažete da me mogla pretvoriti u zelenu sluz, ne mislite zapravo..." Scathach kimne. "Ljepljivu zelenu sluz. Prilično odvratno. A koliko znam, žrtva je još neko vrijeme svjesna svega." Pogledala je Flamela. "Ne mogu se sjetiti da je itko uvrijedio nekoga od starijih i preživio, a ti?" Flamel je ustao. "Nadajmo se da se neće sjećati ujutro. Odmorite se", rekao je blizancima. "Sutra nas čeka težak dan." "Zašto?" istovremeno upitaše Sophie i Josh. "Zato što se nadam da ću sutra uspjeti nagovoriti Hekatu da probudi vaš magični potencijal. Da biste imali mogućnost da preživite sljedeće dane, morat ću vas naučiti kako da postanete čarobnjaci."
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Nicholas Flamel pogledom je pratio Sophie i Josha kako za Scathach ulaze u stablo. Tek kada su se vrata za njima zatvorila u očima mu se mogla vidjeti briga koju je osjećao. Bilo je blizu: za samo trenutak ili dva Hekata bi Josha pretvorila u pjenušavu tekućinu. Nije bio siguran bi li ga mogla ponovno sastaviti ujutro kada bi preuzela svoj djevojački oblik. Morao je odvesti blizance od nje prije nego što ih njihovo neznanje uvali u nevolju. Flamel je napustio uništeni stol i po stablu se spustio do jezerca. Sišao je s grane na usku nepopločanu stazu. U blatu je bilo mnogo tragova - neki su bili veprovi, drugi su nalikovali ljudskim stopalima... a neki su bili neobična mješavina oboje. Znao je da ga slijede, da svaki njegov pokret prate bića koja nije mogao vidjeti i pretpostavio je da su tore allte samo mali dio Hekatine straže. Čučnuo je na rub vode, duboko udahnuo i na trenutak se opustio. Ovaj dan bio mu je najispunjeniji događajima od svih dana u njegovu dugom životu, i bio je iscrpljen. Od trenutka kada je Dee oteo Perry i Kodeks i kad su se pojavili blizanci, Flamel je znao da se ispunjava jedno od prvih proročanstava koje je pročitao u Knjizi prije pola tisućljeća. "Dvoje koje su jedno, jedno koje je sve." Kodeks je bio ispunjen šifriranim frazama i nerazumljivim izrekama. Većina je obrađivala uništenje Danu talisa, drevnog doma starije rase, ali bio je tu i niz proročanstava koja su obrađivala povratak mračnih starijih i uništavanje i porobljavanje humana. "Jednoga dana Knjigu će oteti..." To je bilo prilično jasno. "... i kraljičin čovjek ujedinit će se s vranom..." To mora da se odnosilo na dr. Johna Deeja. On je bio osobni čarobnjak kraljice Elizabete. A vrana se očito odnosila na Božicu Vrana. "I stariji će izaći iz sjene..." Flamel je znao da Dee stoljećima radi s mračnim starijima kako bi omogućio njihov povratak.
Čuo je nepotvrđene glasine da sve više mračnih starijih izlazi iz svojih carstava sjena kako bi ponovno istražili svijet humana. "... A besmrtni moraju obučiti smrtnike. Dvoje koje su jedno moraju postati jedno koje je sve." Nicholas Flamel bio je besmrtnik iz proročanstva. Bio je siguran u to. Blizanci - "dvoje koje su jedno" - mora da su smrtnici koje je trebalo obučiti. No nije imao pojma što znači posljednja fraza: "jedno koje je sve." Spletom okolnosti blizanci su prepušteni njegovoj brizi i odlučio je da će ih zaštititi, osobito sada kada je vjerovao da će imati ključnu ulogu u ratu protiv mračnih starijih. Nicholas je znao da je jako opasno dovoditi Josha i Sophie Božici Triju Lica - pogotovo u društvu Scathach. Svađa Ratnice s Božicom bila je starija od većine civilizacija. Hekata je bila jedna od najopasnijih pripadnica starijih. Beskrajno moćna, pomoću jedne od svojih vještina znala je probuditi magične moći koje postoje u svakom biću koje osjeća. Međutim, poput mnogih starijih, njezin metabolizam bio je povezan sa sunčevim ili mjesečevim ciklusom. Starila je tijekom dana i zapravo umirala kada bi sunce zašlo, no ponovno bi se rodila s izlaskom sunca kao mlada žena. Ta bi joj neobična crta zamutila razmišljanje i ponekad, kao što se dogodilo maloprije, starija bi Hekata zaboravila svoja mlađa obećanja. Flamel se nadao da će moći urazumiti mladu Hekatu ujutro i nagovoriti je da probudi nevjerojatan potencijal u blizanaca. Alkemičar je znao da svi u sebi imaju sposobnost magije. Kada se probudi, postajala bi sve snažnija. Ponekad - vrlo rijetko - djeca bi odjednom pokazivala neobične moći, najčešće telepatiju ili telekinezu ili kombinacije obiju. Neka djeca shvatila bi što se događa i uspjela upravljati svojim rastućim moćima, dok ih druga nikada ne bi potpuno svladala. Bez obuke i nadzora, magična energija bi u valovima isijavala s djece, pomicala namještaj, bacala ljude na tlo, ostavljala tragove u zidovima i stropovima. To se često nazivalo priviđenjima. Znao je da bi, ako Hekata probudi uspavane magične moći blizanaca, mogao iskoristiti sve što je naučio u šesto godina učenja kako bi pojačao njihove vještine. Ne samo da bi im omogućio sredstvo samozaštite već bi ih mogao pripremiti i za ono što slijedi. I dalje sagnut pokraj jezerca, gledao je zelenkastu vodu. Crvene i bijele ribice koi plivale su ispod površine, dok su iz dubine virila ljudska lica, velikih i praznih očiju, usta ispunjenih oštrim zubima. Odlučio je da neće roniti prste u vodu.
Često se smatralo, u svim drevnim magijskim knjigama, da postoje četiri elementa magije: zrak i voda, zemlja i vatra. No nakon stoljeća učenja Nicholas je otkrio da zapravo postoji pet elemenata magije. Peta sila bila je čarolija vremena, najveća od svih. Stariji su znali upravljati drugim elementima, ali tajna petog bila je sadržana samo u Kodeksu... i to je bio jedan od mnogih razloga zašto su Dee, kao i mračni stariji s kojima je surađivao, htjeli Kodeks. S Kodeksom bi mogli upravljati samim vremenom. Zajedno s Perenelle, Nicholas Flamel proveo je većinu života proučavajući elementarne sile. Dok je Perry učila različite štitove čarolije, on se koncentrirao na formule i teoreme iz Kodeksa. Oni su činili temelj učenja o,alkemiji, koja je bila vrsta znanosti. Pomoću formula je naučio kaka pretvoriti osnovni metal u zlato i ugljen, u dijamante, no to je uključivalo malo magije. Istina, radilo se o zaista složenoj formuli za koju su bili potrebni mjeseci pripreme, ali sam proces bio je gotovo smiješno jednostavan. Jednoga dana bio bi siromašan, a sljedećeg bogat iznad svojih očekivanja. Prema Perrynom savjetu osnovao je bolnice, utemeljio sirotišta i financirao škole u svom rodnom Parizu, To su bila dobra vremena... i više od togato su bila odlična vremena. Život je onomad bio mnogo jednostavniji. Nisu znali za stariju rasu, nisu slutili ni najmanji dio mračnog znanja koje je Kodeks sadržavao. U posljednje vrijeme Nicholas bi se ponekad budio usred noći s jednom jedinom mišlju u glavi: da je onomad znao što danas zna 0 Kodeksu, bi li nastavio istraživati kamen mudraca? Taj ga je put konačno doveo do starije rase - ponajprije do mračnih starijih - i uveo dr. Johna Deeja u njegov život. Natjerao je Perry i njega da odglume vlastitu smrt i pobjegnu iz Pariza te da sljedećih pola tisućljeća provedu skrivajući se. No istraživanje Kodeksa učinilo ih je besmrtnima. Većinu noći odgovor bi bio pozitivan čak i daje znao sve što sada zna, i dalje bi nastavio s istraživanjima i postao alkemičar. No u rijetkim bi prilikama, poput današnje, odgovor bio ne. Sada je izgubio Perenelie, ugrozio živote nevinih blizanaca i ne tako nevine Scathach - iako nju neće lako ubiti - a postojala je mogućnost da je ugrozio i svijet. Nicholas je na samu pomisao osjećao sve veću hladnoću. Knjiga Abrahama bila je ispunjena onime što je isprva smatrao pričama, legendama, mitovima, bajkama. Tijekom stoljeća, njegova su istraživanja otkrila da su sve priče istinite, sve bajke utemeljene na činjenicama, a ono
što je smatrao legendama i mitovima bile su pripovijetke o stvarnim bićima i događajima. Starija rasa je postojala. To su bila bića ljudskog oblika - ponekad - no s moćima bogova. Vladali su desecima tisuća godina prije nego što su se bića nazvana humani - ljudska rasa - pojavila na zemlji. Prvi primitivni ljudi štovali su stariju rasu kao bogove i demone, i tijekom generacija stvorili su čitave mitologije i sustave vjerovanja utemeljene na pojedinim pripadnicima ili skupinama, starije rase. Bogovi i božice Grčke i Egipta, Sumera i doline Hindusa, Tolteka i Kelta,,postojali su. To, međutim, nisu bili drukčiji bogovi; to su jednostavno bili isti stariji pod drugim imenima. , Starija rasa dijeli se na dvije skupine: na one koji su radili s humanima i na one koji su ih smatrali tek nešto boljima od robova, - ili ponekad hranojn. Stariji su međusobno ratovali u bitkama koje su .trajale stoljećima. Ponekad bi se humani borili rta jednoj strani, ponekad na drugoj, a njihovo iskorištavanje opisano je u legendama poput onih o Gilgamešu i Cuchulainu, Atlasu i Hipolitu, Beowullu i Iliji Muromcu. Konačno, kada je postalo jasno da će tim ratovima uništiti planet, zagonetnije Abraham pomoću moćne zbirke čarolija natjerao čitavu stariju rasu - čak i one koji su podržavali humane - da se povuku sa zemlje. Većina je bila poput Hekate i voljno otišla, smjestivši se u carstva sjena koja su sami stvorili, te poslije nisu imali puno kontakta s humanima. Drugi, poput Morrigan, iako uvelike oslabljeni, nastavili su dolaziti u svijet humana i radili su na tome da se sve vrati na staro. Treći pak, poput Scathach, živjeli su anonimno među ljudima. Flamel je naposljetku shvatio da Kodeks, koji sadrži čarolije koje su otjerale stariju rasu s ovog svijeta u njihova carstva sjena, također sadrži čarolije koje bi omogućile njihov povratak. A ako se mračni stariji vrate, civilizacija dvadeset prvog stoljeća bila bi izbrisana u nekoliko sati dok bi božanska stvorenja ratovala među sobom. Već se to bilo dogodilo; mitologija i povijest taj događaj pamte kao veliku poplavu. Sad je Dee imao Knjigu. Trebale su mu samo još dvije stranice koje je Flamel osjetio na svojoj koži. I Nicholas Flamel znao je da ništa neće zaustaviti Deeja i Morrigan u namjeri da dođu do tih stranica. Flamel je objesio glavu i poželio da zna što da radi. Žalio je što Perenelle nije s njim; ona bi sigurno imala plan.
, Na površini vode puknuo je mjehurić. "Gospa me zamolila da vam kažem..." Zatim se začuo još jedan mjehurić. "... da je neozlijeđena." Flamel je ustuknuo od ruba jezerca. Vitice magle dizale su se s površine vode, a sitni mjehurići pucketali su i prskali. Iz oblaka se počeo stvarati oblik - iznenađujući oblik: oblik starijeg muškarca u uniformi zaštitara. Oblik je lebdio, migoljio se i savijao iznad jezerca. Kasno večernje sunce sjalo je kroz kapljice vode, pretvarajući ih u sjajne dugine boje. "Jeste li vi duh?" upita Nicholas. "Jesam, gospodine. Odnosno, bio sam dok me gospođa Flamel nije oslobodila." "Poznajete me?" upita Nicholas Flamel. Pitao se je li to neki Deejev trik, ali brzo je odbacio tu pomisao: čarobnjak je bio moćan, ali nije mogao provaliti kroz Hekatine sustave obrane. Magla se podigla i poslala gušća. "Da, gospodine, mislim da poznajem: vi ste Nicholas Flamel, alkemičar, (iospoda Flamel me zamolila da vas potražim. Rekla je da bih vas mogao ovdje pronaći, baš u ovome Carstvu sjena. Čula je Deeja kako govori da ste ovdje." "Ona je neozlijeđena?" Flamel će gorljivo. "Jest. Mali čovjek kojega zovu John Dee boji je se, no druga žena ne." "Koja žena?" "Visoka žena, odjevena u ogrtač od crnog perja." "Morrigan", Flamel će natmureno. "Da, i to je poručila..." Riba je iskočila iz jezerca i lik se rastopio u tisuće sitnih kapljica vode koje su ostale zamrznute u zraku, kao djelići slagalice od koje je bio napravljen duh. "Gđa Flamel kaže da morate otići... odmah. Božica Vrana skuplja snage kako bi ušla u Carstvo sjena." "Neće uspjeti. Ona je pripadnica sljedeće generacije; nema ona te moći." Riba je ponovno skočila, prskajući kapljice vode i glas duha šaptom je nestao, umirao je sa svakim prskajućim mjehurićem. "Gđa Flamel rekla mi je da vam kažem da Božica Vrana namjerava probuditi Bastet."
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Scathach je stala pokraj vrata Sophiene sobe i pozdravila blizance očima zelenim poput trave. "Odmorite se", reče ona, ponavljajući Flamelov savjet. "Ostanite u svojim sobama", doda. "Možda ćete čuti neobične zvukove izvana - samo ih ignorirajte. Vi ste potpuno sigurni sve dok ste unutar ovih zidova." "Kakve zvukove?" upita Josh. Njegova mašta bila je previše bujna i počeo je žaliti za vremenima kada je igrao Doom i Quake, kada je sam sebe plašio do ludila. Scathach je razmislila trenutak. "Možda vriskove. Zavijanje životinja. E da, i smijeh." Nasmiješila se. "I vjerujte mi, ne želite znati tko se smije", reče ona i doda, bez tračka ironije: "Čvrsto spavajte." Josh Newman pričekao je dok Scathach nije zašla do kraja hodnika pa se okrenuo prema sestri. "Moramo otići odavde." Sophie je zagrizla donju usnicu toliko da je izgledalo kao da joj prednji zubi izlaze iz mesa, a zatim« kimne. "Ja sam mislila isto to." "Mislim da smo u nekoj velikoj opasnosti", Josh reče brzo. Sophie je ponovno kimnula. Događaji su se nizali tako brzo tog poslijepodneva da je jedva stigla disati. U jednom je trenu radila M kafiću, u sljedećem su jurili San Franciscom u društvu čovjeka koji je tvrdio je šesto godina star alkemičar i djevojkom koja je izgledala jednako stara kao i ona, a za koju se Flamel kleo da je žena ratnica stara dvije i pol tisuće godina. "Stalno tražim skrivene kamere", promrmlja ona, pogledavajući po sobi. "Kamere?" Josh je izgledao iznenađeno. Ubrzo je shvatio što mu je sestra blizanka govorila "Misliš kao u onoj emisiji Skrivena kamera?" Činilo se da mu je neugodno, boja mu se razlila licem: što ako je radio budalu od sebe pred cijelom zemljom? Ne bi se mogao ponovno pojaviti u školi. Pogledavao je po kutevima sobe, tražeći kamere. Obično su se nalazile iza zrcala. U sobi
nije bilo zrcala, ali Josh je znao da to ništa ne znači; kamere nove generacije bile su tako male da su bile praktički nevidljive. Odjednom mu sine pomisao. "A ptice?" Sophie ponovno kimne. "Stalno se prisjećam ptica. Sve ostalo mogli su biti specijalni efekti: tore allte mogli su biti obučene životinje i muškarci s protezama, ono što se dogodilo u Scathachinoj dvorani mogao je biti nekakav efekt, a štakori mogu biti trenirani. Ali ne i ptice: bilo ih je previše i potpuno su razorile automobil." Ptice su je uvjerile da su ona i Josh u velikoj opasnosti... ako su ptice bile stvarne, onda je i sve ostalo bilo stvarno. Josh je gurnuo ruke u stražnje džepove traperica i stao pokraj otvorenog prozora. Gusto lišće dizalo se sve do prozora i premda nije bilo stakla u okviru, nijedna od sitnih buba koje su letjele kasnovečernjim zrakom nije ušla u sobu. Ustuknuo je kad se svijetloplava zmija debela poput njegova ručnog zgloba pojavila iz lišća i prema njemu izbacila jezik koji je bio barem petnaest centimetara dug. Zmija je glatko nestala kroz lišće pri pojavi kruga sitnih zujavih svjetala. Kad se približila prozoru, Josh se mogao zakleti da je tu bilo cijelo jato sastavljeno od desetak sitnih krilatih žena, a nijedna nije bila veća od njegova kažiprsta. Svjetlo je isijavalo iz njihovih tijela. Obliznuo je suhe usnice. "Okej, pretpostavimo da je ovo stvarno... sve ovo - magija, drevne rase - to me vraća na početnu misao: moramo otići odavde." Sophie je prišla prozoru, stala iza brata i stavila ruku na njegovo rame. Bila je starija od njega dvadeset i osam sekundi - manje od pola minute, kako ju je Josh uvijek podsjećao - no s obzirom da im majke i oca često nije bilo, morala je preuzeti ulogu mnogo starije sestre. Premda je bio već pet cenlimelara viši od nje, uvijek će bili njezin mali brat. "Slažem se", umorno reče. "Trebali bismo pokušati pobjeći." Nešto je u sestrinu glasu natjeralo Josha da se okrene i pogleda je. "Ne vjeruješ da ćemo pobjeći", ravnodušno reče. "Pokušajmo", reče ona, ne odgovarajući na njegovo pitanje. "No sigurna sam da će nas slijediti." "Flamel je rekao da će nas Dee pronaći. Siguran sam da Flamel, i Scathach, mogu isto to." "Flamel nema razloga da nas slijedi", Sophie naglasi. "Ali Dee ima", reče Josh. "Što bi se dogodilo da dođemo kući i Dee dođe za nama sa svojim ljudima?" zapitao se naglas.
Sophie se namrštila. "Razmišljala sam o tome. Flamel je rekao da ćemo moći vidjeti magičnu auru oko ljudi." Josh kimne. "Hekata nije probudila naše magične moći." Ponovno se namrštila, pokušavajući se sjetiti što je točno rekao Nicholas Flamel. "Flamel je rekao da smrdimo na divlju magiju." Josh duboko udahne. "Ali ja ništa ne osjetim. Ni voće ni naranče ni sladoled od vanilije. Možda ne smrdimo dok se to ne dogodi." "Kada bismo uspjeli doći kući, mogli bismo otići u Utu do mame i tate. Mogli bismo ostati s njima do kraja ljeta i dok se sve ovo ne završi." "To nije loša ideja", reče Josh. "Nitko nas ne bi pronašao u pustinji. Trenutno vruća, dosadna, pješčana pustinja zvuči zaista privlačno." Sophie se okrenula prema vratima. "Ali postoji jedan problem. Ovo mjesto je labirint. Misliš li da znaš kako doći do auta?" "Mislim da znam." Kimnuo je. "Zapravo, siguran sam." "Krenimo onda." Potražila je svoj mrtvi mobitel u džepu. "Idemo po tvoje stvari." Blizanci su zastali pokraj vrata Sophiene sobe i provjerili hodnik. Nikoga nije bilo, a hodnik je bio potpuno mračan, osim što su poneki nepravilni grumeni kristala dužine ruke ispuštali mliječnobijelu svjetlost. Negdje u daljini, kroz hodnik začuo se zvuk koji je djelovao kao nešto između smijeha i vriska. U svojim su tenisieama s gumenim poplatima nečujno protrčali kroz hodnik u Joshovu sobu. "Kako smo se uvalili u ovo?" Josh se zapitao glasno. "Mislim da smo jednostavno bili na krivom mjestu u krivo vrijeme", reče Sophie. Ostala je stajati kraj vrata, gledajući u hodnik. No dok je još izgovarala te riječi, počela je sumnjati daje više od toga. Nešto drugo se događalo, nešto povezano s proročanstvom o kojem je Flamel govorio, nešto povezano s njima. A bojala se same te pomisli. Blizanci su skliznuli u hodnik i prolazili kružnim sobama, polako, provjeravajući svaku prije ulaska. Stalno su zastajkivali, osluškujući djeliće razgovora na gotovo razumljivim jezicima ili pak glazbu s nepoznatih instrumenata koja je lelujala hodnikom. U jednom ih je trenutku visoki urlik manijakalnog smijeha natjerao da se sakriju u najbližu sobu, jer se činilo kao da se približava, a zatim je opet nestao.
Kada su izašli iz sobe, primijetili su da su se svi svijetleći kristali pretvorili u krvavo crvenu boju. "Drago mi je što nismo vidjeli što je prošlo", reče Josh uzdrmano. Sophie je odgovorila gunđajući. Njezin brat je vodio; ona je bila dva koraka iza i držala se za njegovo rame. "Kako znaš kamo idemo?" prošaputa, približivši se njegovom uhu. Sve su joj se sobe doimale identičnima. "Kada smo prvi put došli u kuću, primijetio sam da su zidovi i podovi tamni, no kako smo prolazili hodnikom, postajali su svjetliji i bljeđe boje. Onda sam shvatio da prolazimo kroz različite sjene stabla, poput oboda debla. Sve što trebamo je pratiti hodnik koji vodi prema tamnom drvetu." "Pametno", reče Sophie, zapanjeno. Josh ju je pogledao preko ramena i nasmiješio se. "Jesam li ti rekao da one videoigre nisu potpuni gubitak vremena. Jedini način da se ne izgubiš u igrama s labirintima je praćenje tragova, poput uzoraka na zidovima ili stropovima, također treba pamtiti svoje korake kako bi se mogao vratiti po potrebi." Izašao je u hodnik. "A ako sam u pravu, glavni izlaz trebao bi biti... ondje!" dovršio je pobjednički.
*** Blizanci su pobjegli kroz ogroman proplanak ispred velike kuće u stablu i došli do staze okružene stablima koja je vodila do automobila. Iako je pala noć, sve se dobro vidjelo. Mjesec je obasjavao nisko na nebu, a nebo je bilo prekriveno nevjerojatnim brojem sjajnih zvijezda, koje su zajedno s vrtložnim tragom srebrne prašine na nebu ostavljale sivkasto osvjetljenje. Samo su sjene ostale potpuno crne. Iako nije bilo hladno, Sophie je drhtala: bilo je nešto loše u noći. Josh je skinuo majicu s kapuljačom i njome prekrio sestrina ramena. "Zvijezde su drukčije", promrmljala je. "Tako su sjajne." Izvila je vrat i pogledala nebo, pokušavajući gledati kroz grane Yggdrasilla. "Ne vidim Velikog medvjeda, a nema ni Sjevernjače."
"A sinoć nije bilo ni mjeseca", reče Josh, glavom pokazujući prema punom mjesecu, ogromnom i žutobijelom iznad vrhova stabala. "Uopće ga nije bilo." Sophie se zagledala u mjesec. Nešto je bilo s njim... nešto pogrešno. Pokušala je prepoznati poznate kratere, a kada je nešto shvatila, preokrenuo joj se želudac. "To nije naš mjesec!" Josh se zagledao, škiljeći zbog odsjaja. Zatim je shvatio o čemu sestra govori. "Površina je... različita. Glađa", rekao je blago. "A gdje su krateri? Ne vidim ni Keplera ni Kopernika ni Tychoa." "Josh", brzo će Sophie, "Mislim da gledamo u nebo kakvo je bilo prije tisuće godina, možda stotine tisuća." Sophie je nagnula glavu i pogledala prema gore. Josh se iznenadio što zbog mjesečeve svjetlosti ona izgleda kao kostur i brzo je skrenuo pogled, uznemiren. Uvijek je bio privržen sestri, no u posljednjih nekoliko sati sjetio se koliko mu je zapravo važna. "Nije li Scathach rekla daje Hekata stvorila ovo Carstvo sjena?" upita Josh. "Sigurno je izrađeno prema svijetu kakav ona pamti." "Znači da su ovo noćno nebo i mjesec onakvi kakvi su bili prije nekoliko tisuća godina", Sophie reče zadivljeno. Zažalila je što sa sobom nema svoj digitalni fotoaparat, kako bi uhvatila nevjerojatnu sliku glatke površine mjeseca. Blizanci su gledali u nebo kada je sjena prošla preko lica mjeseca, točkica koja je mogla biti ptica... osim što su joj krila bila preširoka, a i ne postoje ptice sa zmijolikim vratom i repom. Josh je zgrabio sestriiui ruku i povukao je prema automobilu. "Zaista počinjem mrzili ovo mjesto", promrmljao je. Terenac se nalazio lamo gdje su ga ostavili, parkiran na sredini slaze. Mjesec je žućkastim svjetlom obasjavao razbijeno vjetrobransko staklo, iscrtavajući slomljene uzorke iz razbijenog stakla. Sjaj je lakoder osvjetljavao oštećenja na karoseriji, ogrebotine i udubine U oštrom reljefu. Krov je bio ispunjen stotinama sitnih rupa tamo gdje su ptice kljucale kroz metal, brisač stražnjeg stakla visio je na niti gume, a dvaju retrovizora uopće nije bilo. Blizanci su u tišini promotrili terenac i u potpunosti postali svjesni napada ptica. Sophie je prstima prošla po nizu ogrebotina na staklu na suvozačevoj strani automobila. Tih nekoliko milimetara stakla spasile su joj glavu od kandži ptica.
"Idemo", reče Josh, otvori vrata i uđe na mjesto vozača. Ključevi su bili gdje ih je ostavio, s uključenim kontaktom. "Malo mije krivo što smo napustili Nicholasa i Scathach bez ijedne riječi", reče Sophie, otvori vrata i uđe. No besmrtnom Alkemičaru i Ratnici bolje je bez njih, pomisli. Oni su se znali dobro braniti; zadnja stvar koja im je bila potrebna bilo je dvoje tinejdžera da ih usporavaju. "Ispričat ćemo im se ako ih ikad ponovno vidimo", reče Josh. U sebi je pomislio da će biti sretan ako više nikad ne vidi nijedno od njih dvoje. Igranje videoigara bilo je super. Kad bi te ubili u igri, jednostavno bi krenuo ispočetka. U ovom Carstvu sjena, s druge strane, nije bilo novih šansi, a bilo je puno više načina za umiranje. "Znaš li kako izaći odavde?" upita Sophie. "Naravno." Brat se nasmijao, pokazavši bijele zube na mjesečini. "Idemo unatrag. I nećemo stati ni zbog čega." Josh je uključio kontakt. Začuo se metalni klik i zvižduk, koji se brzo stišao. Ponovo uključi kontakt. Ovoga puta začuo se samo klik. "Josh...?" započe Sophie. U samo nekoliko trenutaka shvatio je što se dogodilo. "Akumulator se istrošio. Vjerojatno gaje ispraznila ista sila koja je nama ispraznila mobitele", promrmlja Josh. Okrenuo se na sjedalu kako bi pogledao kroz oštećeno stražnje staklo. "Čuj, došli smo ovom stazom koja je iza nas; nismo skretali ni lijevo ni desno. Pokušajmo pobjeći. Što misliš?" Okrenuo se natrag prema sestri, no ona nije gledala njega, već kroz vjetrobransko staklo ispred sebe. "Ti me uopće ne slušaš." Sophie je ispružila ruku, primila bratovo lice i okrenula mu glavu prema vjetrobranskom staklu. On je pogledao, žmirnuo, progutao slinu i zatim posegnuo kako bi zaključao vrata. "Sto sada?" upita. Ispred njih je čučalo biće koje nije bilo ni ptica ni zmija, već nešto između. Bilo je visine višeg djeteta. Mjesečina je dodirivala njegovo zmijoliko tijelo i slabo svijetlila kroz raširena šišmišja krila, prošarana sitnim crnim kostima i žilama. Kandže je zakopalo duboko u mekano tlo, a dugim repom mahalo je naprijednatrag. No glava je zapravo zapela blizancima za oko. Lubanja je bila dugačka i uska, oči ogromne i okrugle, a otvorena usta ispunjena stotinama bijelih zubi. Glavu je prvo nagnulo na jednu
stranu, a zatim na drugu te je otvaralo i zatvaralo usta. Biće se jednim skokom približilo automobilu. Nešto se začulo u zraku iza njega, i pojavio se drugi stvor, još veći od prvog, ravno iz noćnog neba. Prekrižio je krila i uspravio se, okrenuvši odvratnu glavu prema automobilu. "Možda su vegetarijanci", kaže Josh. Nagnuvši se preko vozačeva sjedala, preturao je po stražnjem sjedalu automobila, tražeći nešto što bi mu poslužilo kao oružje. "Ne vjerujem, s takvim zubima", reče njegova sestra tmurno. "Mislim da su pterosauri", reče, prisjetivši se ogromnog kostura kojeg su vidjeli u Prirodnoznanstvenom centru Texas. "Nešto kao pterodaktili?" upita Josh, okrenuvši se. Pronašao je mali vatrogasni aparat. "Pterosauri su stariji", reče Sophie. Treći pterosaur sletio je s noćnog neba, i poput triju pogrbljenih staraca, stvorovi su se počeli približavati automobilu. "Trebali smo ostati u stablu", promuca Sophie. Upozorili su ih, nisu li? Ostanite u svojim sobama, ne odlazite... i nakon svega što su dotad vidjeli, trebali su znati da je Hekatino Carstvo sjena po noći opasno i smrtonosno mjesto. Sada su suočeni s nečim iz doba krede. Josh je zaustio odgovor, a zatim zatvorio usta. Izvukao je pričvrsni klin iz vatrogasnog aparata. Nije znao što bi se dogodilo kad bi pustio mlaz plina na njih. Tri stvora su se razdvojila. Jedan se približio s prednje strane automobila; druga dva približavala su se prema prozorima vozača i suvozača. "Voljela bih da znamo neku čaroliju", reče Sophie uzbuđeno. ()sjećala je kako joj srce lupa u grudima i jezik joj se činio prevelikim u ustima. Bila je bez daha i osjećala je vrtoglavicu. Najveći pterosaur nagnuo se preko haube automobila i naslonio ogromna krila na uništeni metal. Naglo se približio dugačkom, zmijolikom glavom kako bi vidio unutrašnjost automobila te je polagano pogledavao Sophie, pa Josha, pa opet Sophie. Ovako izbliza, usta su mu bila ogromna, a red zubi bez kraja. Josh je usmjerio mlaznicu vatrogasnog aparata prema jednoj od mnogih rupa u vjetrobranskom staklu i dalje prema pterosauru. Njegove su oči sijevale lijevo i desno, promatrajući kako se druga dva stvora
približavaju, a ruke su mu se tako jako znojile da je jedva pridržavao vatrogasni aparat. "Josh", Sophie prošaputa, "učini nešto. Učini nešto odmah!" "Možda će ih plin iz aparata prestrašiti", odgovori Josh, nesvjesno stišavajući glas do šapata. "Ili ih otrovati ili već nešto..." "A zašto bi to učinio?" Pterosaur je nagnuo glavu i pogledao Josha, dok su mu se usta micala, a zubi sijevali. Riječi su bile ispunjene škljocajućim praskovima i pauzama, no jezik je bio engleski. "Mi nismo vaši neprijatelji."
DVADESETO POGLAVLJE
Cak i za Bel Air, mjesto u Los Angelesu poznato po raskošnim kućama, kuća je bila nevjerojatna. Široka i rastegnuta, izgrađena isključivo od bijelog sedrenog mramora, s privatnom cesticom koja je služila kao prilaz, zauzimala je posjed od dvadeset i pet hektara, okružen zidom od tri i pol metra na vrhu kojeg je bila električna ograda. Dr. John Dee morao je pričekati deset minuta iza zatvorenih vrata dok je naoružani čuvar provjeravao njegov identitet, a drugi pregledavao svaki centimetar automobila, pa čak i uz pomoć male kamere. Dee je bio sretan što je odabrao uslugu komercijalnog prijevoza s ljudskim vozačem; nije znao što bi čuvari otkrili kod glinenog golema. Dee je doletio iz San Francisca kasno tog poslijepodneva privatnim zrakoplovom. Limuzinu koju su naručili iz njegova ureda pokupio je u Burbanku - sad se zove Zračna luka Bob Hope, primijetio je - i odvezao se do Sunset Bulevara, kroz jedan od najgorih gradskih prometa još od viktorijanskog Londona. Prvi put u svome dugom životu Dee je osjetio kao da gubi kontrolu nad događajima. Bili su prebrzi, a prema njegovom iskustvu to je uvijek uzrokovalo nesreću. Ljudi su ga požurivali - odnosno, ne ljudi, već bića jer su bili previše željni rezultata. Natjerali su ga da tog dana napadne Flamela, iako im je rekao da mu treba još nekoliko dana za pripremu. I bio je u pravu. Još dvadeset i četiri sata planiranja i nadzora omogućilo bi mu da otme i Nicholasa i Perenelle, kao i cijeli Kodeks. Dee je upozorio svoje poslodavce da će Nicholas Flamel biti zeznut, no nisu ga poslušali. Dee je poznavao Flamela bolje od ikoga. Tijekom stoljeća mu se približio vrlo blizu - no svaki put bi Flamel i Perenelle uspjeli pobjeći. Sjedio je na stražnjem sjedalu klimatiziranog automobila, dok su čuvari nastavljali sa pretragom, i prisjećao se vremena kada je prvi put upoznao alkemičara Nicholasa Flamela. John Dee rođenje 1527. Njegovo doba bilo je ono kraljice Elizabete I., kojoj je služio na mnogo načina: kao savjetnik i prevoditelj, matematičar i astronom, i kao osobni astrolog. On je odabrao datum njezine krunidbe, odnosno 15. siječnja 1559. Obećao je mladoj princezi da će dugo stolovati. Vladala je četrdeset i pet godina. Dr. John Dee bio je i kraljičin špijun.
Dee je špijunirao za englesku kraljicu diljem Europe i bio njezin najutjecajniji i najmoćniji agent na Kontinentu. Kao poznatog učenjaka i znanstvenika, čarobnjaka i alkemičara, dočekivali su ga na dvorovima kraljeva i u palačama plemića. Priznao bi da govori samo engleski, latinski i grčki - iako je zapravo dobro govorio desetak jezika, a razumio još desetak, čak i arapski, a natucao je i kitajski jezik. Rano je naučio da su ljudi često neoprezni kada ne znaju da razumiješ svaku njihovu riječ i to je iskorištavao što je bolje mogao. Dee je potpisivao povjerljiva i šifrirana izvješća brojevima 007. Smatrao je savršeno ironičnim što je stoljećima kasnije lan Fleming, stvarajući Jamesa Bonda, dao Bondu isto šifrirano ime. John Dee bio je jedan od najmoćnijih čarobnjaka svoga doba. Usavršio je vračanje, čarobnjaštvo, astrologiju i matematiku, proricanje i gatanje. Na putovanjima diljem Europe upoznao je sve velike čarobnjake i vračeve toga doba... uključujući legendarnog Nicholasa Flamela, čovjeka poznatog kao Alkemičar. Dee je saznao za postojanje Nicholasa Flamela - za kojeg se pretpostavljalo da je umro 1418.– sasvim slučajno. Taj je susret promijenio ostatak njegova života i na mnoge načine utjecao na povijest svijeta. Nicholas i Perenelle vratili su se u Pariz u prvom desetljeću šesnaestog stoljeća te su radili kao liječnici, brinući se za siromašne i bolesne upravo u onim bolnicama koje je Flamel osnovao više od stotinu godina ranije. Živjeli su i radili praktički u sjeni velike katedrale Notre Dame. Dee je bio u Parizu na tajnoj misiji za kraljicu, no čim je vidio mršavog tamnokosog muškarca i njegovu zelenooku suprugu kako rade zajedno u visokim hodnicima bolnice, znao je tko su oni. Dee je bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu s kopijom Flamelova remekdjela Sažetak filozofije, koje je sadržavalo i crtež poznatog alkemičara na drugoj stranici. Kada se Dee predstavio doktoru i njegovoj ženi nazivajući ih njihovim pravim imenima, nijedno od njih nije ništa poreklo. Naravno, i oni su znali poznatog dr. Johna Deeja po imenu. Iako je Perenelle bila protiv toga, Nicholas je bio oduševljen mogućnošću da uzme engleskog čarobnjaka za šegrta. Dee je odmah napustio Englesku i proveo sljedeće četiri godine na obuci kod Nicholasa i Perenelle u Parizu. A u Parizu je godine 1575. godine prvi put čuo za postojanje starije rase.
Učio je kasno jedne noći u svojoj maloj sobi na tavanu Flamelove kuće, kada se stvorenje iz noćne more spustilo niz dimnjak, sipajući ugljen i drvo dok je ispuzavalo na sprženi tepih. Bila je to vodoriga, jedna od drevnih vrsta vampira koje su se skupljale u kanalizacijama i na grobljima većine europskih gradova. Nalik grubim oblicima od kamena koji su ukrašavali katedralu odmah preko puta kuće, ovo stvorenje bilo je živo, kože poput mramora isprepletenog žilama i pepeljasto crnih očiju. Na arhaičnom obliku grčkog, vodoriga ga je pozvala na krov katedrale Notre Dame. Shvativši da je to poziv koji se ne odbija, Dee je krenuo za stvorenjem u noć. Vodoriga ga je, skačući ponekad na dvije, a ponekad na četiri noge, vodila kroz sve uže ulice, dolje u kanalizaciju, i na kraju u tajni prolaz koji je vodio duboko u zidine katedrale. Slijedio je vodorigu po tisuću i jednoj stepenici utisnutoj u zid, koje su ga dovele do krova gotičke katedrale. "Pričekaj", naredilo mu je stvorenje i prestalo govoriti. Sada kada je njezina misija bila ispunjena, vodoriga je ignorirala Deeja i smjestila se na parapet, zgrbila se, preklopila krila preko ramena, savila rep do leda i Otkrila Sitne rogove na čelu. Gledala je daleko preko trga, prateći pokrete kasnonoćnih šetača ili onih koji nisu imali doma i koji su tražili prikladno jelo. Daje netko pogledao prema gore, ne bi ni primijetio vodorigu medu bezbrojnim kamenim ukrasima na katedrali. Dee je došao do ruba krova i pogledao prema gradu. Cijeli je noćni Pariz bio rasprostrt pred njim, dim se podizao ravno u miran zrak, tisuće žmirkavih svjetala sa štednjaka, uljnih svjetiljki i svijeća, bezbrojne točkice svjetala cijepale su se u crnoj krivudavoj Seni. S ove visine Dee je mogao čuti brujanje grada - nisko brujanje kao u košnici - i odvratan smrad koji se nadvio nad gradom - kombinacija kanalizacije, gnjilog voća i pokvarenog mesa, ljudskog i životinjskog znoja i smrad same rijeke. Smješten iznad poznatih ružičastih prozora katedrale, Dee je čekao. Proučavanje magije poučilo ga je mnogočemu - osobito vrijednosti strpljenja. Učenjak u njemu uživao je u iskustvu stajanja na krovu najviše zgrade u Parizu i žalio je što nije sa sobom ponio blok za crtanje. Zadovoljio se promatranjem, a sve što je vidio pohranjivao je u svoje nevjerojatno pamćenje. Sjetio se nedavnog posjeta Firenci. Otišao je tamo kako bi proučio dnevnike Leonarda da Vincija. Bili su pisani neobičnim šiframa koje nitko nije uspio probiti - nitko nije shvatio da je Leonardo pisao dnevnike ne samo u šiframa, već i u zrcalnim slikama. Dnevnici su bili puni nevjerojatnih crteža predloženih izuma: pištolji koji pucaju
nekoliko puta, oklopljena kočija koja se kretala bez potrebe za konjima, plovilo koje je moglo ploviti ispod mora. No jedan je posebno zainteresirao Deeja: kabelski snop pomoću kojeg bi čovjek mogao poletjeti poput ptice. Dee nije u potpunosti vjerovao da bi to moglo funkcionirati, iako je više od svega na svijetu htio letjeti. Dok je gledao na Pariz, počeo je zamišljati kako bi to bilo nabaciti Da Vincijeva krila na svoje ruke i letjeti preko krovova. Misli mu je prekinuo zvuk pokreta. Okrenuo se prema sjeveru gdje se neki lik kretao po noćnom nebu, crne sjene s tragovima u malim točkicama. Manji su oblici izgledali kao da bi to mogle biti ptice... osim što je znao da ptice rijetko lete noću. Dee je odmah znao da je to ono zbog čega je došao gore. Usmjerio je pažnju na veći oblik koji se približavao, pokušavajući razaznati što je to što vidi, no tek kad je to skočilo na krov, shvatio je da gleda ženu pepeljastog lica, odjevenu potpuno u crno, s dugačkim plaštem od krila vrana. Te je noći dr. John Dee upoznato Morrigan. Te je noći saznao za stariju rasu i kako su protjerani iz ljudskog svijeta pomoću magije iz Knjige Abrahama Zidova, knjige koja je trenutno u posjedu Nicholasa Flamela. Te je noći Dee naučio da među starijima postoje oni koji se žele vratiti na svijet kao vladari čovječanstva. I te je noći Božica Vrana obećala Deeju da će upravo on jednoga dana upravljati cijelim svijetom, da će biti gospodar carstva koje će se protezati od pola do pola, od izlaska do zalaska sunca. Sve što je trebao učiniti bilo je ukrasti Flamelu knjigu i predati je njima. Te je noći dr. John Dee postao prvi čovjek mračnih starijih. Ta ga je misija provela kroz cijeli svijet i u mnoga rubna carstva sjena. Borio se s duhovima i vampirima, stvorenjima koja nisu trebala postojati izvan noćnih mora, drugima koja su preživjela od doba prije dolaska čovječanstva. Išao je u bitku kao vođa vojske čudovišta i proveo barem desetljeće lutajući ledenim drugim svijetom. Zabrinuo se za svoju sigurnost Mnogo puta, ali nikada nije bio zaista uplašen... do ovog trenutka, kada je sjedio ispred ulaza u posjed dvadeset prvog stoljeća u Bel Airu u Los Angelesu. Onih dana nije bio svjestan prave moći bića kojima je služio, no gotovo četiri i pol stoljeća služenja naučila su ga mnogočemu... uključujući i činjenici da je smrt najblaža od svih kazni koje bi mu mogli izreći. Naoružani čuvar odmaknuo se i visoka metalna vrata kliknula su i otvorila se, propuštajući Deejev automobil na dugački prilaz od bijelog kamena, prema širokom kamenom zdanju koje se jedva vidjelo kroz
stabla. Iako je pala noć, u kući nije bilo svjetala i na trenutak je Dee pomislio da nikoga nema kod kuće. Zatim se sjetio da osobabiće - kojoj dolazi više voli mrak i nema potrebe za svjetlima. Automobil je skrenuo na kružni prilaz ispred glavnog ulaza, a prednja svjetla osvijetlila su troje ljudi koji su stajali na donjoj stepenici. Kada se automobil napokon zaustavio na bijelom šljunku, osoba mu je prišla i otvorila vrata. Bilo je nemoguće vidjeti detalje u mraku, no glas koji se čuo bio je muški i govorio engleskim jezikom s jakim naglaskom. "Doktor Dee, pretpostavljam. Ja sam Senuhet. Uđite, molim. Očekivali smo vas." Zatim se lik okrenuo i pošao uz stepenice. Dee je izašao iz automobila, otresao skupo odijelo i, svjestan da inu srce lupa, krenuo za Sciuihetom u zdanje. Druge dvije osobe stale su mu sa svake strane i išle za njim. Iako nitko ništa nije govorio, I )ee je znao da su to čuvari. I nije bio siguran jesu li ljudi. Čarobnjak je prepoznao jak, zasićen miris čim je ušao u kuću: bio je to rijetki tamjan, nevjerojatno skupa aromatična smola s Bliskog istoka, koja se davno koristila u Egiptu i Grčkoj, pa čak i istočnoj Kini. Dee je osjetio kako mu suze oči, a nos podrhtava. Pripadnici starije rase voljeli su drevni tamjan, no njega je od toga boljela glava. Dok su ga tri sjenovite osobe vodile u veliki hodnik, Dee je bacio pogled na Senuheta: mali, mršavi čovjek, ćelav i maslinastog tena. Izgledao je kao da je s Bliskog istoka, iz Egipta ili Jemena. Senuhet je gurnuo i zatvorio velika prednja vrata, izrekao dvije riječi - "Ostanite ovdje" - i zatim nestao u mraku, ostavljajući Deeja u društvu dvojice tihih čuvara. Dee je pogledavao oko sebe. Čak i u nejasnom polumraku vidio je da u hodniku nema ničega. Nije bilo namještaja na popločanom podu, nije bilo slika ni zrcala na zidovima, ni zavjesa na prozorima. Znao je da postoji još ovakvih kuća u svijetu, domova mračnih starijih koji su voljeli hodati ljudskim svijetom, najčešće stvarajući nered. Iako su bili strašno vješti i opasni, njihove su moći bile izrazito ograničene zbog sve veće količine željeza u modernom svijetu, koje je poništavalo njihove magične energije. Kao što je živa bila otrovna za ljude, željezo, glavni metal čovječanstva, bilo je smrtonosno za Stariju rasu. Dee je bez gledanja znao da u kući nije bilo ni komadića tog metala. Sve je vjerojatno bilo od zlata i srebra, sve, do kvaka na vratima i slavina u kupaonici. Mračni stariji voljeli su privatnost; više su voljeli tiha, udaljena mjesta - male otoke, djeliće pustinje, zemlje poput Švicarske, dijelova
Sovjetskog Saveza, arktičke dijelove Kanade, himalajske hramove i brazilsku džunglu. Kad bi odabrali život u gradovima poput ovih, njihove su kuće bile osigurane zidovima i žicom, naoružanim čuvarima i psima. A ako bi netko bio dovoljno sretan ili naivan i došao do kuće, naišli bi na još starije, još mračnije i još opasnije čuvare. "Ovim putem." Dee je bio zadovoljan stoje uspio kontrolirati svoj Strah na zvuk Senuhetova glasa; nije čuo da se čovjek vratio. Idu li gore ili dolje, pitao se. Prema njegovom iskustvu, pripadnici starije rase dijelili su se u dvije čiste kategorije: one koji su voljeli spavati na krovu i one koji su više voljeli podrume. Morrigan je bila biće tavana i krovova. Senuhet je stao na svjetlo i Dee je primijetio kako su mu oči obojane crnom šminkom, gornji kapak potpuno zacrnjen, a dvije vodoravne linije iscrtane od kuteva očiju do ušiju. Tri okomite bijele linije iscrtavale su mu bradu ispod usnica. Odveo je Deeja do skrivenih vrata ispod širokog stubišta i otvorio ih pomoću lozinke na jeziku kojim je govorio dječakkralj Tutankamon. Dee je slijedio čovjeka u potpuno mračni hodnik i stao kada su se vrata iza njega klikom zatvorila. Čuo je kako čovjek hoda ispred njega, a zatim njegove korake na stepenicama. Dolje. Dee je trebao znati da je mračni stariji kojemu ga je poslala Morrigan biće podruma i tunela. "Trebat će mi svjetla", rekao je naglas. "Ne želim pasti niz stepenice u mraku i slomiti vrat." Njegov glas lagano je odjekivao u skučenom prostoru. "Nema struje u ovoj kući, doktore John Dee. No čuli smo da ste poznati čarobnjak. Ako želite stvoriti svjetlo, smijete." Bez riječi, Dee je ispružio ruku. Plava iskra oživjela je u njegovu dlanu. Zujala je i piskutala, vrteći se, a onda je narasla od veličine graška do veličine grejpa. Ispuštala je hladno, plavobijelo svjetlo. Držeći ga ispred sebe, Dee je krenuo niz stepenice. Počeo je brojati stepenice dok se spuštao, no ubrzo i odustao jer su mu pažnju odvraćali ukrasi na zidovima, stropu, pa čak i na podu. Bilo je kao da ulazi u egipatsku grobnicu, no za razliku od brojnih grobnica koje je vidio, u kojima su umjetnine bile stare, okrhnute i slomljene, a sve bilo prekriveno finim slojem pijeska, ovdje je sve bilo čisto, sjajno i netaknuto. Boje, lagano iskrivljene zbog plavog svjetla koje je nosio, izgledale su kao da su tek nanesene, piktogrami i hijeroglifi jasno vidljivi i bistri, a na debelim zlatnim listovima vidjela su se imena bogova.
Iznenadno strujanje zraka prema gore uzrokovalo je treperenje plavobijele kuglice svjetla, kao i poskakivanje sjena. Deejeve nosnice su zadrhtale: vjetar je donio smrad nečeg starog... starog i mrtvog. Stubište je završilo u širokom, zasvođenom podrumu. Dee je osjetio krckanje i škljocanje pod nogama čim je ušao. Spustio je ruku i plavobijelo svjetlo osvijetlilo je pod... koji je bio prekriven bezbrojnim sitnim bijelim kostima, poput bjelokosnog tepiha. Deeju je dugo trebalo da shvati da kosti pripadaju štakorima i miševima. Neke su bile tako stare da su se raspale u bijeli prah čim bi ih dotaknuo, no druge su bile puno mlađe. Dee nije htio postaviti pitanje na koje ne bi želio čuti odgovor, pa je nastavio za šutljivim čuvarom, dok su kosti nastavile pucketati pri svakom njegovom koraku. Visoko je podignuo ruku, osvjetljavajući cijelu odaju. Za razliku od stubišta, ova soba nije imala ukrasa, zidovi su bili crni od vlage, zelena plijesan skupljala se po podu, dok su gljivice prekrivale strop. "Čini se da imate problema s vlagom", Dee je rekao bez prave svrhe, jednostavno da prekine tišinu. "Nema problema", Senuhet reče tiho. "Jeste li dugo ovdje?" upita Dee, pogledavajući oko sebe. "Na ovome mjestu?" Čovjek je zastao i razmislio. "Manje od sto godina. Zapravo malo." Lik se kretao u mraku. "I nećemo dugo ostati. Zato ste vi ovdje, zar ne, doktore Dee?" Glas je bio mješavina prigušenog rezanja i predenja, izgovarao je engleske riječi s teškoćom. Gotovo nevoljko, Dee je podignuo ruku i osvijetlio visoku, mršavu osobu koja se kretala mrakom. Svjetlom je prošao preko bosih nogu, crnih i šiljatih noktiju poput kandža, zatim preko teške bijele suknje poput kilta, ukrašene kamenjem i dragim kamenjem, grudiju ukrašenih širokim trakama s egipatskim znakovima - i naposljetku, došao do glave. Iako je znao što će vidjeti, Dee nije uspio spriječiti uzdah uzbuđenja kada je pogledao Bastet. Tijelo je bilo tijelo žene, ali glava koja je dodirivala zasvođeni strop pripadala je mački, elegantnoj i dlakavoj, s ogromnim očima žutih zjenica, dugačke šiljate njuške i visokih trokutastih očiju. Otvorila je usta i Deejevo hladno svjetlo prešlo je preko blještavih žutih zubi. To je bilo stvorenje koje su generacijama obožavali diljem Egipta.
Dee je obliznuo suhe usnice i duboko se poklonio. "Vaša nećakinja Morrigan šalje vam pozdrave i molila me da Vam prenesem poruku da je vrijeme za osvetu nad onom triju lica." Bastet je skočila prema naprijed i zakopala ošlre kandže u pregibe Deejeva skupog odijela, ostavljajući rupe u svili. "Točno... reci mi što je točno rekla moja nećakinja!" naredila je. "Rekao sam vam", reče Dee, gledajući gore prema strašnom licu. Bastetin dah smrdio je na pokvareno meso. Bacio je plavobijelu kuglicu svjetla u zrak, gdje je ostala lebdjeti i kovitlati se, a zatim je oprezno uklonio Bastetine kandže s jakne. Odijelo je bilo potpuno uništeno. "Morrigan želi da joj se pridružite u napadu na Hekatino Carstvo sjena", pojednostavio je Dee. "Znači, došlo je vrijeme", Bastet objavi pobjednički. Drevni je čarobnjak kimnuo, dok su sjene skakale i plesale po zidovima pri svakom pokretu. "Vrijeme je", složio se, "vrijeme da se starija rasa vrati i ponovno zauzme zemlju." Bastet je zaurlala visokim i strašnim glasom, a zatim su kroz tamu iza nje počele dolaziti mačke svih vrsta, oblika i veličina, uletjele u podrum i skupile se oko nje u krugu kojemu nije bilo kraja. "Vrijeme je za lov", objavi ona, "vrijeme za objed." Mačke su nagnule glavu i počele cviljeti i zavijati. Deeju se galama činila strašnom: zvučala je kao plač bezbrojne izgubljene djece.
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Scathach je čekala pokraj velikih otvorenih vrata kad su se Sophie i Josh vratili u stablo. Iza njih je skakao pterosaur, a druga dva su letjela nisko iznad njihovih glava, kovitlajući krilima prašinu oko sebe. Iako nitko ništa nije rekao, blizanci su znali da ih se nježno - ali odlučno vraća kući. U mraku je Scathachino lice bilo neprirodno blijedo, a podšišana crvena kosa bila je crna u sjeni. Iako su joj usnice bile mrgodne, njezin je glas, dok je govorila, bio pažljivo bezizražajan. "Želite li stvarno da vam govorim koliko je ovo bilo glupo i opasno?" Josh je zaustio da odgovori, no Sophie ga je ušutkala, primivši ga za ruku. "Samo smo htjeli ići kući", rekla je jednostavno i iscrpljeno. Unaprijed je znala što će Ratnica reći. "Ne možete", reče Scathach i okrene se. Blizanci su nevoljko prišli vratima, zatim se okrenuli prema pterosauru. Nagnuo je zmijoliku glavu i pozdravio ih ogromnim očima bez zjenica, a njegov glas jednolično im je odjekivao u glavama. 'We brinite previše o Scathach; njezin lavež puno je gori od ugriza." Biće je otvorilo usta i pokazalo stotine trokutastih zubi, oblikujući nešto što je moglo biti osmijeh. "Vjerujem da se stvarno zabrinula za vas", dodao je i zatim se okrenuo, nekoliko puta poskočio pa u/.lelio uz pucketanje krila. "Da nisi rekao ni riječ", Sophie upozori brata. Joshove dosjetke i komentari stalno su ga dovodili u nevolju. Sophie je mogla vidjeti nešto i šutjeti, no njezin bi brat uvijek komentirao sve što vidi. "Nisi mi ti šefica", Josh plane, no glas mu je drhtao. Josh se bojao zmija još od vremena kada je išao kampirati s ocem i pao u gnijezdo poskoka. Srećom, smrtonosna je zmija bila sita i odlučila ga ignorirati, puštajući ga da pobjegne. Imao je noćne more o zmijama tjednima nakon toga, a i poslije, pogotovo kada bi bio osobito nervozan - obično u vrijeme testova. Ogromni, zmijoliki pterosaur bio je kao iz njegove najgore noćne more, a kada je iskočio iz noći, osjetio je tako jako lupanje srca da mu se to vidjelo kroz kožu. Kada se lice dugih zubi nagnulo prema njemu, bio je siguran da će se onesvijestiti. Čak i sad je osjećao hladan znoj duž kralježnice.
Sophie i Josh slijedili su Scathach kroz Hekatinu kuću. Blizanci su sada bili svjesni pokreta u tami, pucketanja poda pod sobom, pucanja drvenih zidova kao da se kuća pomiče, kreće i raste. Bili su svjesni i toga da su se glasovi koje su ranije čuli, vriskovi i povici, stišali. Scathach ih je uvela u praznu kružnu sobu gdje ih je čekao Nicholas Flamel. Bio im je okrenut leđima, na kojima je prekrižio ruke i gledao u tamnu noć. Jedina svjetlost u sobi bila je od ogromnog mjeseca koji se sada spuštao prema obzoru. Jedan dio sobe bio je osvijetljen srebrnobijelim svjetlom, a drugi je bio u mraku. Scatty je prošla sobom i stala pokraj Alkemičara. Prekrižila je ruke na prsima i okrenula se blizancima, bezizražajnog lica. "Mogli ste poginuti", blago će Flamel, ne okrenuvši se. "Ili još gore." "Ne možete nas držati ovdje", Josh će brzo, a glas mu je zazvučao preglasno u tišini. "Mi nismo vaši zarobljenici." Alkemičar je pogledao preko ramena. Nosio je sitne okrugle naočale i oči su mu bile skrivene iza srebrnih krugova u tami. "Ne, niste", rekao je tiho sa sve izraženijim francuskim naglaskom. "Ali ste zarobljenici okolnosti, okolnosti i slučaja... ako vjerujete u takve stvari." "Ja ne", Scathach promrmlja. "Ni Ja", rekao je Nicholas, okrenuvši se. Skinuo je naočale i pritisnuo gornji dio nosa. Imao je lamne podočnjake i stisnuo je usnice u tanku liniju. "Svi smo ovdje neka vrsta zarobljenika - zarobljenika okolnosti i događaja. Prije gotovo sedam stotina godina kupio sam uništenu rabljenu knjigu napisanu nerazumljivim jezikom. Tog tla na sam i ja postao zarobljenik, okovan, kao iza rešetaka. Prije dva mjeseca, Josh, nisi trebao kod mene tražiti posao, a ti, Sophie, nisi trebala početi raditi u Coffee Ćupu. Ali jeste, i zbog tih odluka sada oboje stojite ovdje sa mnom večeras." Zastao je i pogledao Scathach. "Naravno, postoji filozofska škola koja kaže da vam je sudbina naložila da se zaposlite tamo, upoznate Perenelle i mene i tla doživite ovu pustolovinu." Scathach kimne. "Sudbina", reče. "Kažete da nemamo slobodne volje", upita Sophie, "daje sve ovo bilo predodređeno da se dogodi?" Odmahne glavom. "Ne vjerujem u to, nimalo." Cijela ta ideja protivila se svemu u što je vjerovala; ideja da je budućnost predodređena bila je jednostavno smiješna. "Ni ja", Josh će prkosno.
"A opet", Flamel reče vrlo tiho, "što biste rekli da vam kažem da Knjiga Zidova - knjiga napisana prije više od deset tisuća godinagovori o vama?" "To nije moguće", Josh izvali, ne sluteći dobro. "Ha!" Nicholas Flamel raširio je ruke. "A nije li ovo isto nemoguće? Noćas ste sreli nataire, krilate čuvare Hekatina carstva. Čuli ste glasove u svojoj glavi. Nisu li oni nemogući? A tore allte - nisu li oni jednako tako nemogući? Ta stvorenja nemaju što raditi izvan mitova." "A što je s nama?" upita Scathach. "Nicholas je gotovo sedam stotina godina star, a ja sam toliko stara da sam vidjela uspone i padove carstava. Nismo li i mi nemogući?" Ni Josh ni Sophie nisu se mogli tome usprotiviti. Nicholas je zakoračio i stavio ruku na Sophieno i Joshovo rame. Nije bio viši od njih i gledao ih je izravno u oči. "Morate prihvatiti da ste uhvaćeni u ovom nemogućem svijetu. Ako odete, prouzročit ćete uništenje svoje obitelji i prijatelja, a najvjerojatnije i svoju smrt." "Osim toga", doda Scathach ogorčeno, "ako vas se spominje u Knjizi, morate biti ovdje." Blizanci su gledali malo Scatty, pa Flamela. On je kimnuo. "Istina. Knjiga je ispunjena proročanstvima - neka od njih su se već ostvarila, druga tek slijede. No u njoj se točno spominju dvoje koji su jedno!' "I vi vjerujete...?" prošaputa Sophie. "Da, ja vjerujem da ste vi to proročanstvo. Zapravo, siguran sam u to." Scathach je zakoračila i stala pokraj Flamela. "Što znači da ste odjednom mnogo važniji - ne samo nama, već i Deeju i mračnim starijima." "Zašto" Josh je obliznuo suhe usnice. "Zašto smo mi tako važni?" Alkemičar je pogledao Scatty, tražeći podršku. Ona je kimnula. "Reci im. Trebaju znati." Blizanci su sa Scatty skrenuli pogled na Alkemičara. Osjećali su da je ono što im se sprema reći od velike važnosti. Sophie je stavila ruku u bratovu i on joj je čvrsto stisnuo prste. "Kodeks proriče da će dvoje koji su jedno doći i spasiti svijet ili ga uništiti." "Kako to mislite, spasiti ili uništiti?" Josh upita. "Mora biti ili jedno ili drugo, zar ne?"
"Riječ koja se koristi u Kodeksu slična je drevnom babilonskom simbolu koji može značiti i jedno i drugo", objasni Flamel. "Zapravo, uvijek sam mislio da jedno od vas može spasiti svijet, dok drugo ima moći za njegovo uništenje." Sophie je gurnula brata u rebra. "To bi bio ti." Flamel se odmaknuo od blizanaca. "Za nekoliko sati, kada se Hekata probudi, tražit ću je da probudi vaš magični potencijal. Vjerujem da će pristati; nadam se i molim da to učini", doda uzbuđeno. "Zatim odlazimo." "Ali kamo idemo?" Josh je upitao u isti čas kada je njegova sestra rekla: "Zar nam Hekata neće dopustiti da ostanemo ovdje?" "Nadam se da možemo nagovoriti nekog drugog starijeg, ili besmrtnog čovjeka da vas obuči. Ne, ne možemo ostati ovdje. Dee i Morrigan obratili su se jednoj od najstrašnijih pripadnica starijih: Bastet." "Egipatskoj božici mačaka?" upita Sophie. Flamel je iznenađeno trepnuo. "Zadivljen sam." "Naši roditelji su arheolozi, sjećate se? Dok su drugoj djeci roditelji čitali priče za laku noć, naši su nama govorili o mitovima i legendama." Alkemičar kimne. "Već sada Bastet i Morrigan sakupljaju snage za posvemašnji napad na Hekatino Carstvo sjena. Mislio sam da će pokušati izvesti napad po noći, kada Hekata spava, no za sada im još nema traga, a uskoro će zora. Siguran sam da znaju da imaju samo jednu šansu, a trebaju im sve snage prije napada. Trenutačno vjeruju da mi još ne znamo za njihove namjere; no još je važnije da ne znaju da smo čuli za Bastet. No mi ćemo biti spremni za njih." "A kako znamo?" upita Sophie. "Perenelle mi je rekla", reče Flamel i odagna sljedeće sigurno pitanje. "Ona ima svoje načine, poslala je bestjelesnu dušu da mi prenese poruku." "Bestjelesnu dušu?" reče Sophie. "Mislite nešto poput duha?" Sad je shvaćala koliko je lako vjerovati u duhove. "Upravo tako", reče Flamel. "Sto će se dogoditi ako napadnu? Mislim, o kakvoj vrsti napada govorimo?" upita Josh. Flamel je pogledao Scatty. "Mene još nije bilo kada su posljednji put starije rase međusobno ratovale."
"Mene jest", Sophie reče natmureno. "Velika većina humana neće ni znati da se nešto događa." Slegnula je. "No otpuštanje magičnih energija u Carstvo sjena zasigurno će utjecati na klimu i lokalnu geologiju: može doći do potresa, pokojeg tornada, uragana i kiše, mnogo kiše. A ja stvarno mrzim kišu", dodala je. "To je jedan od razloga zašto sam napustila Irsku." "Mora postojati nešto što možemo učiniti", reče Sophie. "Moramo upozoriti ljude." "A na koji način bismo ih upozorili?" upita Flamel. "Da se priprema čarobna bitka koja bi mogla uzrokovati potrese i poplave? To nije baš nešto što možeš javiti mjesnim novinama ili meteorološkoj postaji, zar ne?" "Moramo..." "Ne, ne moramo", Alkemičar reče odlučno. "Moramo odvesti vas i stranice Knjige odavde." "Što s Hekatom?" upita Josh. "Hoće li se moći obraniti?" "Protiv Deeja i Morrigan hoće. No s Bastet kao njihovom saveznicom, jednostavno ne znam", odgovori Scatty. "Ne znam koliko je božica moćna." "Moćnija no što možeš zamisliti." Svi su se okrenuli prema vratima gdje je stajala djevojčica ne starija od jedanaest godina, žmirkajući i široko zijevajući. Protrljala je rukom sjajne žute oči i piljila u njih, zatim se nasmiješila, iznenađujuće bijelih zubi u usporedbi s potpuno crnom kožom. Nosila je kratku haljinu poput toge, od istog materijala u duginim bojama kakvu je nosila stara Hekata, no ovoga puta haljina je bila opšivena zlatnom i zelenom bojom. Snježnobijela kosa kovrčala joj se do ramena. Alkemičar se naklonio. "Dobro jutro. Nisam znao da ustajete prije zore." "Kako da spavam uz sve ovo komešanje?" upita Hekata. "Kuća me probudila." "Kuća..." započe Josh. "Kuća", ravnodušno će Hekata, "je živa." Josh je imao na desetke komentara, ali prisjetivši se zelene sluzi od prethodne noći, mudro je odlučio šutjeti. "Čujem da Morrigan i moja starija sestra Bastet planiraju napad na moje Carstvo snova", natmureno će djevojčica.
Nicholas je brzo pogledao Scathach, koja je lagano slegnula ramenima. Nije imala pojma kako to Hekata zna. "Sigurno znate da sve što se događa u ovoj kući, svaku rečenu ili prošaputanu riječ - pa čak i misao", doda Hekata pogledavajući prema Joshu, "ja čujem." Djevojčica se nasmiješi i u tom je trenutku izgledala baš kao i svoja starija verzija. Osmijeh joj je iskrivio usnice, no nije se odrazio u njezinim očima. Ušla je u sobu i Sophie je primijetila kako kuća reagira na njezinu prisutnost dok se micala. Tamo gdje je stajala na ulazu, proklijali su zeleni izdanci, a u nadvratniku i pragu propupali su sitni zeleni cvjetovi. Božica Triju Lica stala je ispred Nicholasa Flamela i pogledala ga u zabrinute oči. "Bilo bi mi draže da niste došli. Bilo lii ini draže da niste donijeli nevolje n moj život. Bilo bi mi draže da lie moram ratovali sa svojom sestrom i nećakinjom. A najdraže bi mi bilo da ne moram birati strane." Scathaeh je prekrižila ruke na prsima i tmurno se obratila Božici. "Nikada nisi voljela birati strane, Hekato - nije ni čudo što imaš tri lica." Sophie je promatrala Hekatu dok je Scatty govorila i na trenutak je uhvatila nešto mračno i neizmjerno staro u djevojčinim očima. "Preživjela sam tisućljećima zbog toga što sam slušala svoj glas", I lekata se otresla. "No birala sam strane kad je bitka bila toga vrijedna." "A sada", blago će Nicholas Flamel, "mislim daje ponovno vrijeme za biranje. No samo ti možeš reći: je li ovo vrijedno bitke?" Hekata je zanemarila pitanje i okrenula se prema Sophie i Joshu. Njezina sitna ruka pomaknula se u zraku i istog su trena aure oko blizanaca zabljesnule srebrnim i zlatnim sjajem. Nagnula je glavu na stranu, gledala ih i promatrala, srebrne mjehuriće koji su se skupljali po čahuri koja je obavila Sophie, a zatim tragove zlatnih žila koje su se pomicale gore dolje po Joshovoj auri. "Možda ste u pravu", naposljetku reče, "ovo bi zaista mogli biti oni o kojima govori prokleti Kodeks. Već stoljećima nisam naišla na tako čiste aure. Posjeduju nevjerojatan neiskorišteni potencijal." Flamel kimne. "Da sam imao vremena, odveo bih ih na pravilnu obuku, postupno probudio njihove uspavane moći... no događaji su se urotili protiv mene i vrijeme je to dragocjeno dobro kojeg nemam. U tvojoj je moći da otključaš njihov potencijal. Ti možeš u trenutku učiniti nešto za što su inače potrebne godine." Hekata je preko ramena pogledala Alkemičara. "I dobri su razlozi zašto za to treba mnogo godina", reče nezainteresirano. "Humani jedva koriste svoja osjetila. A ti predlažeš da probudim ovo dvoje do njihovih
punih potencijala. Neću to učiniti: osjetilno preopterećenje bi ih moglo uništiti, izludjeti." "Ali..." započe Flamel. "Neću to učiniti." Okrenula se natrag prema blizancima. "Ono što on od mene traži moglo bi vas ubiti - kada biste bili te sreće", reče ona i zatim se okrene i izađe iz sobe, ostavljajući sitne travnate otiske za sobom.
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Blizanci su na trenutak ostali bez riječi. Zatim je Josh započeo: "Što je mislila...?" No Nicholas se požurio pokraj njega i krenuo za Hekatom u hodnik. "Pretjeruje", viknuo je preko ramena. "Pokušava vas zastrašiti." "Pa uspjela je", promuca Josh. Pogledao je Scathach, no ona mu je okrenula leđa i otišla u vrt. "Hej", zazvao je, požurivši za njom, "vrati se. Imam pitanja." Osjetio je nagli nalet bijesa; bio je umoran od toga da s njim postupaju kao s djetetom. On - i njegova sestrazaslužili su neke odgovore. "Josh", Sophie ga upozori. No njezin je brat potrčao pokraj nje i posegnuo prema Scathachinu ramenu. Nije ju uspio ni prstima dotaknuti. Odjednom ga je nešto uhvatilo, zavilo, okrenulo i zatim bacilo kroz zrak. Udario je u zemlju tako jako da je ostao bez daha i odjednom je gledao u mač, čiji je vrh Scathach držala čvrsto između njegovih očiju. Kada je progovorila, bio je to samo malo glasniji šapat. "Sinoć si uvrijedio božicu starije rase; danas si uspio iznervirati pripadnicu sljedeće generacije - a još nije ni zora", doda. Žena ratnica spremila je mač i pogledala iznenađenu Sophie. Ova nije vidjela niti jedan Scathachin pokret. "Je li uvijek ovakav?" upita Scatty. "Kakav?" zapita Sophie. "Blesav, naivan, neoprezan...? Želiš li da nastavim?" "Nema potrebe. Da, obično je takav. Ponekad gori." Dok su odrastali, često je zadirkivala Josha daje on naslijedio sve "akcijske" gene, dok je ona naslijedila one "za razmišljanje". Njezin je brat bio i nagao i neoprezan, no iskreno, pomisli, bio je i odan i pouzdan. Scathach je pomogla Joshu da se podigne. "Ako ovako nastaviš, nećeš dugo preživjeti u ovome svijetu." "Htio sam ti samo postaviti nekoliko pitanja."
"Imaš sreće. Prije nekoliko stoljeća vjerojatno bih te ubila. Prije sam imala dosta naglu narav", priznala je, "no poradila sam na samokontroli." Josh se protrljao po leđima. Da ga je Scathach bacila na kamenje, zaista bi se ozlijedio, no primijetio je da je bila dovoljno oprezna da ga baci na travu i mahovinu. "To je nalikovalo judo bacanju", potreseno reče, pokušavajući zvučati smireno i promijeniti temu. "Nešto slično..." "Gdje si uopće naučila judo?" "Nisam naučila judo. Ja sam izmislila drevnu vještinu koja je prethodila većini borilačkih vještina koje se danas uče", reče crvenokosa ratnica, s pakosnim sjajem u bistrim zelenim očima. "Zapravo, ne bi vam škodilo da vam pokažem nekoliko jednostavnih zahvata." "Mislim da možemo i bolje od jednostavnog", reče Josh. "Trenirali smo tae kwon do dvije godine kada su nam roditelji poučavali u Chicagu, i karate jednu godinu u New Yorku... ili je to bilo u Bostonu?". "Ti si izmislila judo?" upita Sophie, suzdržavajući se kako bi zvučala ravnodušno. "Ne, Kano Jigoro je izmislio moderni judo, no svoj je borilački sustav utemeljio na jujutsuu, koji je povezan s aikidom, koji je pak nastao negdje u četrnaestom stoljeću. Mislim da sam tada bila u Japanu. Sve borilačke vještine imaju zajednički korijen. A to sam ja", reče Scatty skromno. "Dođite, to što znate nešto tae kwon doa i karatea bit će nam od koristi. Dođite da vam pokažem neke osnovne zahvate dok čekamo Nieholasa." "A gdje je on?" upita Sophie, preko ramena gledajući kuću. Sto se tamo događa? "Zar moli Hekatu da probudi naš čarobni potencijal?" "Da", Scatty potvrdi. "Ali Hekata je rekla da bi nas to moglo ubiti!" uznemireno će Josh. Počeo je sumnjati da Flamel planira više od toga da zaštiti njega i njegovu sestru. Alkemičar je imao neki plan. "Samo je pretpostavila", reče Scatty. "Oduvijek voli previše dramatizirati." "Znači da je Nicholas uvjeren da nema opasnosti za nas?" reče Josh. "Ne, nije baš uvjeren." Scatty se nasmiješi. "No, vjerujte mi, to jest opasno. Ako vas Hekata probudi, bit ćete u ozbiljnoj opasnosti."
Nicholas Flamel slijedio je Hekatu kroz kuću. Mlada je žena noktima ostavljala trag po zidovima, a iza nje svijetlo je drvo dobivalo lišće i cvjetove. "Trebam tvoju pomoć, Hekato. Ne mogu ovo izvesti sam", vikao je za njom. Božica ga je ignorirala. Skrenula je niz dugačak, ravan hodnik i potrčala. Njezina stopala ostavljala su trag u malim lokvicama zelene trave koja je rasla već dok je Flamel prolazio za njom. Kada su došli do pola hodnika, narasla je do visine koljena, zatim struka, a odjednom je cijeli hodnik bio prekriven visokom, oštrom travom. Njezine su oštrice tiho zajedno šaputale, zvukovima koji su mogli biti i riječi. Nicholas je dozvolio da djelić njegova sve većeg bijesa iscuri i u njegovu auru. Sklopivši šaku, naglo je raširio prste i zrak je zamirisao bogatim i oporim mirisom metvice. Trava se ispred njega spljoštila kao da je bila pod utjecajem jakog vjetra i Alkemičar je stigao na vrijeme kako bi vidio mladu ženu da ulazi u sobu koja je bila malo odvojena od ostatka kuće. Da je čekao još samo trenutak, prošao bi ravno kraj otvora, "Dosta je više tih igrica", Flamel je planuo na ulazu u sobu. Hekata se okrenula i pogledala ga. Ostarjela je u ovih nekoliko trenutaka što je trčala hodnikom. Sada je izgledala kao da joj je petnaest godina. Na liceje slavila ružnu masku, a Žute oči izgledale su ogorčeno. "Kako se usuđuješ lako razgovarali sa mnom?" Prijeteći je podigla ruke. "Znaš li što ti ja mogu učiniti?" "Ne bi se usudila", reče Flamel s mirnoćom koju nije osjećao. "A zašto ne?" Hekata iznenađeno upita. Nije navikla da joj se itko suprotstavlja. "Zato što sam ja čuvar Knjige." "Knjige koju si izgubio..." "Također i čuvar koji se pojavljuje u proročanstvima iz Knjige", planuo je Flamel. "Pretposljednji čuvar", nadodao je. "Blizanci se također spominju u knjizi. Kažeš da si poznavala Abrahama - onda znaš koliko su točna njegova proročanstva i predviđanja." "Mnogo puta je i pogriješio", promrmlja Hekata. "Kao čuvar, molim te da učiniš nešto za što vjerujem da je ključno za preživljavanje ne samo starije rase, već i humana: želim da probudiš čarobni potencijal u blizanaca."
"To bi ih moglo ubiti", ravnodušno reče božica. Zapravo je nije bilo briga hoće li pripadnici humana živjeti ili umrijeti. "Postoji ta mogućnost", priznao je Flamel, osjetivši nešto ledeno na dnu želuca, "no ako nam ne pomogneš, sigurno će umrijeti." Hekata se okrenula i prišla prozoru. Preko nagnutog travnjaka, Scathach je blizancima pokazivala niz zahvata. Oni su lagano oponašali njezine pokrete. Flamel se pridružio Hekati na prozoru. "U kakvome to svijetu živimo", komentirao je uz uzdah, "kada sve možda čak i održanje ljudske rase - leži na ramenima ovih tinejdžera." "Znaš li zašto su humani pobijedili, a starija rasa bila protjerana?" odjednom upita Hekata. "Zbog željeza, zar ne?" "Da, zbog željeza. Preživjeli smo propast Danu talisa, preživjeli smo poplavu i ledeno doba. I onda se prije otprilike tri tisuće godina pojavio neki kovač koji je obrađivao broncu i počeo iskušavati novi metal. To je bio samo jedan čovjek - a uspio je izbrisati cijelu rasu i čitav način života. Velika promjena uvijek se svodi na djelovanja jednog jedinog čovjeka." Hekata je utihnula, gledajući kako blizanci udaraju pokraj Scathach. "Srebro i zlato. Najrjeđe od svih aura", promrmlja i istog su trenutka aure zasvijetlile oko blizanaca. "Ako to učinim i to ih ubije, hoćeš li moći živjeti s tim na savjesti?" "Ja sam sada star, vrlo star", blago reče Nicholas. "Znaš li koliko sam prijatelja pokopao tijekom stoljeća?" "I jesi li osjetio gubitak?" U Hekatinom se glasu čula iskrena znatiželja. "Za svakog." "Osjećaš li ga i danas?" "Da. Svaki dan." Božica je posegnula i stavila ruku na njegovo rame. "Znači da si i dalje čovjek, Nicholas Flamel. Onoga dana kada prestaneš osjećati, toga dana postat ćeš kao Dee i njegova vrsta." Okrenula se natrag prema vrtu i gledala blizance. Oboje su se trudili, bezuspješno, udariti Scathach, koja se saginjala i krivudala, a nije se micala s mjesta. Iz daljine su izgledali kao tri obična tinejdžera koji vježbaju neku vrstu novog plesa, no Hekata je znala da u njima nema ništa običnog.
"Učinit ću to", reče naposljetku, "probudit ću njihove moći. Ostalo ovisi o tebi. Ti ćeš ih morati uvježbati." Flamel je sagnuo glavu kako ne bi vidjela suze u njegovim očima. Ako blizanci prežive Buđenje, postoji šansa, ma koliko mala, da će ponovno vidjeti Perenelle. "Reci mi", započeo je, pa se zakašljao kako bi pročistio grlo. "Čovjek koji je naučio kako obrađivati željezo - onaj kovač od prije tri tisuća godina. Što se dogodilo s njim?" "Ubila sam ga", reče Hekata, a oči su joj ostale raširene i nedužne. "Njegova su nas djela uništila. Što sam drugo mogla? No bilo je prekasno. Tajna željeza predstavljena je svijetu." Flamel je pogledao blizance, Josh je podignuo sestru na noge, a ona je zakvačila nogu iza njegove i srušila ga na pod. Njihov je smijeh bistro i jasno odjeknuo zrakom pred zoru. Molio se da ovoga puta nije prekasno.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Mačke su u gluho doba noći napustile San Francisco. Po jedna i u paru, gradske i ozlijeđene ulične mačke, debele, kućne mačke glatkog krzna, mačke svih oblika, veličina, čistokrvne i mješanke, duge i kratke dlake, prolazile su kroz sjene u tihom mačjem valu. Navaljivale su na mostove, bježale uličicama, trčale kroz podzemne tunele, skakale preko krovova. I sve su išle na sjever. Hitale su kraj potresenih i prestrašenih kasnonoćnih lutalica, skakale preko štakora i miševa ne zastajući da ih pojedu, ignorirale ptičja gnijezda. I iako su se kretale u potpunoj tišini, njihov prolaz bio je popraćen nevjerojatnim zvukom. Te je noći San Francisco odjekivao iskonskim zavijanjem stotina tisuća pasa. Dr. John Dee bio je nesretan. I samo malo prestrašen. Bilo je krasno govoriti o napadu na Hekatu u njezinom Carstvu sjena, no drugo je bilo sjediti na ulazu u njezino nevidljivo kraljevstvo i promatrati dolazak mačaka i ptica koje su dozvale njihove gospodarice, Bastet i Monigan. Što mogu ta mala stvorenja protiv drevne magije Hekate, pripadnice starije rase? Dee je sjedio na ogromnom crnom Hummeru pokraj Senuhela, čovjeka koji je bio Bastetin sluga. Ni jedan nije rekao ni riječi za vrijeme kratkog leta Deejevim privatnim zrakoplovom iz L.A.-a u San Francisco, iako je Dee imao tisuće pitanja za starca. Tijekom godina naučio je da sluge mračnih starijih - poput njega - ne vole pitanja. Došli su do ulaza u Hekatino Carstvo sjena nešto prije dva sata i stigli su na vrijeme da vide dolazak Morriganinih stvorenja. Ptice su dolijetale sa sjevera i istoka u dugim, mračnim jatima, a jedini zvuk bio je klepet njihovih krila, te su se smjestile na stabla u Mili Valleyju, skupljajući se u takvim količinama da su grane pucale pod njihovim teretom. U sljedećih nekoliko sati stigle su mačke.
Slile su se iz tame u beskrajnom nizu krzna i zatim stale - sve okrenute prema skrivenom ulazu u Carstvo sjena. Dee je gledao kroz prozor automobila: nije mogao vidjeti zemlju. Dokle god je pogled sezao, bila je prekrivena mačkama. Na kraju, baš kada je istočni obzor počeo blijedjeti ružičastožutim sjajem, Senuhet je izvadio mali crni kipić iz torbe koja mu je visjela oko vrata i stavio ga na armaturnu ploču. "Vrijeme je", rekao je tiho. Oči su na crnom kipiću počele crveno sijevati. "Ona dolazi", reče Senuhet. "Zašto nismo krenuli u napad ranije, kada je Hekata spavala?" upita Dee. Usprkos nekoliko stotina godina proučavanja mračnih starijih, shvatio je da o njima zapravo zna jako malo. No to ga je tješilo jer je shvatio da oni isto toliko znaju o ljudima. Senuhet je mahnuo rukom, pokazavši prema skupljenim pticama i mačkama. "Čekali smo saveznike", odgovori kratko. Dee kimne. Pretpostavio je da se Bastet već sada kreće kroz razna carstva sjena koja graniče s ljudskim svijetom. Nesklonost pripadnika starije rase prema željezu značila je da su određene moderne pogodnosti poput automobila i zrakoplova - njima nedostupne. Njegove su tanke usnice oblikovale ozbiljan smiješak; zbog toga su trebali ljude poput njega i Senuheta za svoje agente. Nije vidio, ali je osjetio kako se ptice miču na stablima: pola milijuna glava možda i više - okretalo se na zapad. Ispratio je njihov pogled, gledajući prema najtamnijem mjestu na nebu. Isprva nije ništa vidio, no onda se pojavio oblik visoko na nebu, primjetljiv samo zato što je zaklonio zvijezde. Dolazi Morrigan. Dee je znao da u srcu svake legende postoji zrnce istine. Gledajući gore prema noćnom nebu kako sa zapada dolazi bljedoliko stvorenje, čiji se krzneni plašt širio iza nje poput ogromnih krila, Dee je pomislio da zna otkuda dolaze legende o vampirima Nosferatu. Tijekom dugog života upoznao je vampire - prave - i ni jedan nije bio tako strašan kao Božica Vrana. Morrigan je sletjela ravno pred Hummer, mačke su se razbježale u zadnji tren dok je ona prekrižila svoj plašt i sletjela. U tami su se vidjeli samo bijeli obrisi njezina lica; oči su joj bile crne poput noći, izgledale su poput rupa u izgorjelom papiru. Zatim su mačke zarikale, proizvodeći potmulu buku koja je drhtala kroz zrak, i Bastet je izašla iz sjene. Kraljica Mačaka nosila je bijelu
pamučnu halju egipatske princeze, a u ruci je držala koplje koje je bilo jednake visine kao i ona. Prošla je kroz more mačaka, koje su izmicale ispred nje i ponovno se skupljale kako bi prolazila. Nadvila se nad Morrigan, i duboko se poklonila Božici Vrana. "Nećakinjo, je li vrijeme?" zaprela je. "Jest", odgovori Morrigan, uzvrativši naklon. Otkrila je plašt i pokazala luk oko ramena. Skinula je luk i zakačila strijelu s tobolca oko kukova. Dvije pripadnice mračnih starijih istovremeno su se okrenule i potrčale prema naizgled nepropusnoj živici i prošle kroz nju. Mačke i ptice krenule su za njima. "Sada počinje", vedro će Senuhet, skupljajući svoje oružje - dva zakrivljena brončana egipatska mača - dok je izlazio iz automobila. Ili završava, pomisli Dee, ali je to zadržao za sebe.
PETAK, 1. lipnja
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Josh je stajao na rubu drevne šume sa sestrom i promatrao tri krilata stvorenja koja su zapanjujuće sličila na zmajeve, kako lete i plešu na prve zrake zore koja je svitala. Josh je pogledao Sophie, a zatim brzo odmaknuo pogled. "Ne želim da to radiš", naglo reče. Sophie je stavila ruku na bratovu. "Zašto ne?" upita ona. Hodala je ispred njega, tjerajući ga da gleda u nju. Preko svog lijevog ramena, ispred ulaza u nevjerojatni Yggdrasill, vidio je Flamela, Scatty i Hekatu kako ih promatraju. Svuda okolo, tisuće tore allta, u svojim ljudskim i veprovskim oblicima, komešali su se i pripremali za bitku. Veprovi su nosili kožnate štitove oko bedara i leđa, a tore allte ljudskog oblika nosili su brončana koplja i mačeve. Velika jata nataira letjela su po nebu i iznad grmlja, a visoka se trava pomicala pod nevidljivim puzećim, klizećim, jurećim stvorenjima. Čuvari su zauzimali svoje položaje oko Yggdrasilla, penjući se na ogromne grane, čuvajući stražu s lukovima i kopljima na svim prozorima. Sophie je pogledala bratove sjajne plave oči. U njima je vidjela sebe i odjednom je shvatila da su mu se oči povećale zbog neisplakanih suza. Posegnula je prema njemu, no on joj je uhvatio ruku i nježno stisnuo prste. "Ne želim da ti se išta dogodi", jednostavno reče. Sophie kimne, nije si dopustila da progovori. Isto je to osjećala i ona prema njemu. Tri ogromna nataira nalik pterosaurima preletjela su im iznad glava, kovitlajući prašinu po zemlji. Ni Sophie ni Josh nisu pogledali prema gore. "Nicholas je rekao da postoje rizici", nastavi Josh, "ali Hekata je rekla da je opasno, možda čak i smrtonosno. Ne želim da nastaviš s Buđenjem ako nešto pođe po zlu", brzo je dovršio. "Moramo to učiniti. Nicholas je rekao..." "Ne znam baš vjerujem li mu", prekine je Josh. "Imam osjećaj da nešto planira. Previše želi da Hekata probudi naše moći usprkos opasnostima."
"Rekao je da nam je to jedina šansa", Sophie će uporno. "Jučer je rekao da nas mora odvesti iz knjižare kako bismo bili sigurni... sada, odjednom, mora nas obučiti kako bismo se znali obraniti od Deeja i tih mračnih starijih. Vjeruj mi, Sophie, Nicholas Flamel igra svoju igru." Sophie je usmjerila pogled prema Alkemičaru. Poznavala ga je nekoliko mjeseci i sjetila se da je na blogu napisala kako je cool. Naravno, sada je znala da ga uopće nije poznavala. Čovjek kojega je smatrala Nicholasom Flamelom bio je varalica. Laž. Flamel je napeto piljio u nju i na čas je pomislila da zna o čemu govore. "Ne moramo oboje proći ovo Buđenje", nastavi Josh. "Pusti mene da to učinim..." Sophie ga je opet pogledala u oči. "A kako misliš da bih se ja osjećala da ti se nešto dogodi?" Ovoga puta Josh nije mogao govoriti. Pomisao da bi se nešto strašno moglo dogoditi njegovoj sestri pala mu je na pamet trenutak ranije. Sama ga je pomisao strašila. Sophie je uzela bratovu ruku u svoju. "Od trena kada smo se rodili sve radimo zajedno", reče ona tihim i ozbiljnim tonom. "A s obzirom da mame i tate često nema, oduvijek smo samo ti i ja. Ti si se uvijek brinuo za mene, ja sam se uvijek brinula za tebe. Neću dopustiti da prolaziš kroz ovaj... postupak sam. Ovo ćemo učiniti - baš kao i sve drugo - zajedno." Josh je dugo i koncentrirano gledao svoju sestru, "Jesi li sigurna?" Upita on. Sada je gledao sasvim novu Sophie. "Nikada nisam bila sigurnija." Oboje su znali što je ostalo neizrečeno: nijedno nije htjelo ostati samo u slučaju da se nešto dogodi za vrijeme Buđenja. Naposljetku Josh kimne. Zatim je stisnuo sestrinu ruku i oboje se okrenuše prema Alkemičaru, Hekati i Scatty. "Spremni smo", rekoše blizanci. "Morrigan je ovdje", Scatty ih je obavijestila dok su slijedili Nicholasa i Hekatu kroz ogromna vrata u srce stabla. Preodjenula se u crne hlače, crnu dolčevitu bez rukava i vojničke čizme debelih donova. Za leđima je nosila dva kratka mača čije su drške virile iznad njezinih ramena, a oči i obraze je namazala crnom bojom zbog koje joj je lice djelovalo poput lubanje.
"Dovela je Bastet. Već sada prodiru u Carstvo sjena." "Hekata ih ne može zadržati, je li?" upita Sophie. Za sada je imala samo nagovještaj božičinih moći, no pomisao da postoji nešto moćnije od nje bila je zastrašujuća. Scatty je slegnula ramenima. "Nemam pojma. Stigli su u punoj spremi; sa sobom su doveli svoje vojske." "Vojske?" ponovi Josh. "Kakve vojske? Još glinenih ljudi?" "Ovoga puta to nisu golemi. Doveli su ptice zraka i mačke tla sa sobom." Sophie se potreseno nasmija. "Ptice i mačke... a što one mogu?" Scatty, čije su se bjeloočnice isticale na licu išaranom crnom ratničkom bojom, letimice je pogledala djevojku. "Vidjela si što su ptice učinile automobilu kada smo dolazili." Sophie je kimnula, odjednom osjetivši mučninu u želucu. Slike prljavih crnih vrana koje se bore s vjetrobranom i buše rupe u metalnoj haubi pratit će je do groba. "Onda zamisli što bi se moglo dogoditi da se skupe deseci tisuća ptica." "Deseci tisuća", prošaputa Sophie. "Ili još bolje, stotine tisuća", reče Scally, skrećući u uski hodnik. "Natairi iz izvidnice predviđaju i do pola milijuna." "Nisi li spomenula i mačke?" upita Josh. "Jesam. Više mačaka no što možemo izbrojiti." Josh je pogledao sestru jer je napokon počeo shvaćati strašnu opasnost u kojoj se nalaze. Mogli bi umrijeti u ovom čudnome Carstvu sjena, a da nitko ne bi ni znao. Osjetio je suze kako mu kapaju niz oči i otjerao ih je treptajem; njihovi bi roditelji proveli ostatak života pitajući se što im se dogodilo. Hodnik u koji su ušli ušao je u sljedeći, još uži hodnik. Strop je bio tako nisko da su blizanci morali hodati pognute glave. Nije bilo stepenica ni stubišta, ali hodnik se kružno spuštao sve niže u dugačkoj, sporoj spirali. Blizanci su spoznali da ulaze u zemlju duboko ispod stabla. Zidovi su postali tamniji, a glatko je drvo bilo obilježeno borbenim korijenjem koje ih je čupalo za kosu. Zrak je postao vlažan, ispunjen mirisom ilovače i svježe zemlje, trulog lišća i svježeg korijenja.
"Kuća jest živa", reče Sophie začuđeno kada su skrenuli u drugi krivudavi, spiralni hodnik koji je u potpunost bio sagrađen od isprepletenog i gomoljastog korijenja velikog stabla koje je raslo iznad njih. "Premda se mi krećemo po unutrašnjosti i premda postoje sobe i prozori i jezerca - to je i dalje živo stablo!" Ideja joj se učinila istovremeno zapanjujućom i zastrašujućom. "Ovo stablo izraslo je iz sjemena Yggdrasilla, svjetskog stabla", tiho reče Scatty, trljajući dlanom po otkrivenom korijenju. Dlan je prinijela licu i duboko udahnula, upijajući miris. "Prije mnogo tisućljeća, kada je Danu talis potopljen pod valovima, nekolicina starijih uspjela je spasiti nešto flore i faune i prenijeti ih na druga tla. No samo su dvoje pripadnika starijih, Hekata i Odin, uspjeli održati sjeme Yggdrasilla živim. Odin je poput Hekate imao čarobne moći." Josh se namrštio, pokušavajući se sjetiti stoje znao o Odinu. Nije li to bio onaj jednooki nordijski bog? No prije nego što je stigao upitati, Hekata je nestala kroz otvor kojeg su okruživali čvorovi isprepletenog korijenja. Nicholas Flamel zastao je i pričekao blizance i Scatty. Njegove su blijede oči bile izrazito upale, a između obrva vidjela se tanka okomita bora. Kad je progovorio, birao je riječi, a zbog nervoze francuski mu je naglasak bio sve izraženiji. "Žao mi je šio morale prolazili kroz ovo", rekao je, "no morate mi vjerovati da nema drugog načina." Pružio je ruke; jednu je stavio na Sophieno desno rame, a drugu na Joshovo lijevo. Njihove aure - srebrna i Klatna - nakratko su zasjale, a težak je zrak zamirisao po sladoledu od vanilije i narančama. "Bojim se da ste se izložili najstrašnijoj opasnosti time što ste pomogli Perenelle i meni. Ako - kada Hekata probudi vaš čarobni potencijal, naučit ću vas nekim zaštitnim činima, a odvest ću vas još nekima, stručnjacima u pet drevnih oblika čarolije, i nadam se da će oni dovršiti vašu obuku." "Obučit ćete nas da postanemo čarobnjaci?" upita Sophie. Pretpostavila je da bi trebala biti uzbuđenija, no stalno se prisjećala Scattynih riječi da bi, kad Hekata probudi njihove moći, mogli biti vrlo ugroženi. "Čarobnjaci, vračevi, vidovnjaci, pa čak i vještice." Flamel se nasmijao. Pogledao je preko ramena i zatim se okrenuo natrag prema blizancima. "Sad uđite i učinite sve što vam kaže. Znam da se bojite, no potrudite se. Dopustite mi da vam kažem da se ne morate sramiti straha." Nasmiješio se, usnice su mu se iskrivile
prema gore, no osmijeh nije stigao do njegovih očiju. "Kada izađete iz ove prostorije, bit ćete druge osobe." "Ne želim biti druga osoba", prošaputa Sophie. Željela je da se sve vrati na ono kako je bilo prije nekoliko sati, kada je sve bilo obično i dosadno. U tom trenutku sve bi dala da se može vratiti u dosadni svijet. Flamel se odmaknuo od vrata i pokazao blizancima da uđu. "Otkad ste ugledali Deeja, počeli ste se mijenjati. I ponavljam, promjena se ne može poništiti." U odaji je bilo mračno, a zidovi su bili od isprepletenog i uvijenog korijenja. Sophie je osjetila bratovu ruku u svojoj i lagano mu je stisnula prste. Odgovorio joj je pritiskom. Kako su blizanci ulazili sve dublje u rupu, koja je očito bila veća no što se činilo na početku, njihove su se oči polako privikavale na tamu i soba je postala sjajno zelenkasta. Gusta i dlakava mahovina prekrivala je uvijeno korijenje i sjala vodenastozelenim svjetlom poput zada, zbog čega se sve činilo kao da je pod vodom. Zrak je bio ispunjen vlagom, a kapi tekućine skupljale su im se po kosi i koži poput kapljica znoja. Iako nije bilo hladno, oboje su drhtali. "Trebali biste biti počašćeni." Hekatin glas dolazio je iz zelene tmine odmah iznad njih. "Nisam probudila nijednog humana već generacijama." "Tko..." započeo je Josh, no glas mu je tu utihnuo. Suho je zakašljao i pokušao ponovo. "Tko je bio zadnji humani kojeg ste probudili?" Odlučio je ne pokazivati strah. "Bilo je to dosta davno - u dvanaestom stoljeću prema vašem vremenu - čovjek iz zemlje Skota. Ne sjećam mu se imena." I Sophie i Josh instinktivno su znali da Hekata laže. "Što mu se dogodilo?" upita Sophie. "Umro je." Začuo se neobičan visoki cerek. "Ubila ga je kuglica vode za tuče." "Mora da je bila velika", prošaputa Josh. "O, bila je", promrmlja Hekata. I u tom trenutku oboje su znali da je ona bila umiješana u tu zagonetnu smrt. Joshu se Božica odjednom činila poput osvetoljubivog djeteta. "I što sada?" upita Josh. "Trebamo li stajati, ili sjesti, ili leći?" "Vi ne morate ništa", Hekata zareza, "i ovo ne smijete shvaćati olako. Tisućama generacija, vi humani namjerno se udaljavate od onoga
što podsmješljivo zovete magijom. No magija je zapravo samo korištenje cijelog spektra osjetila. Humani su se otuđili od svojih osjetila. Vide samo djelić vidljivog spektra, čuju samo najglasnije zvukove, njihovo osjetilo njuha je nečuveno slabo i mogu razlikovati samo najslađe i najkiselije okuse." Blizanci su bili svjesni da Hekata hoda oko njih. Nisu čuli njezine pokrete, ali su osjetili otkuda dolazi glas. Kad im je progovorila iza leđa, oboje su poskočili. "Nekad su čovjeku trebala sva ta osjetila kako bi preživio." Dugo je šutjela, a kada je ponovno progovorila, bila je tako blizu da joj je glas promrsio Sophienu kosu. "Onda se svijet promijenio. Danu talis potopljen je pod valovima, prošlo je doba guštera, došlo ledeno doba, a humani su postali... napredni." Riječ je zazvučala kao psovka. "Humani su postali glupi i bahati. Shvatili su da im ne trebaju sva osjetila i postepeno su ih izgubili." "Kažete da smo izgubili čarobne moći zato što smo se ulijenili", reče Josh. Sophie je zatomila jecaj; jednog od ovih dana njezin će ih brat uvaliti u ozbiljnu nevolju. No kad je Hekata odgovorila, glas joj je bio neobično blag, gotovo nježan. "Ono što vi nazivate magijom nije ništa do čin mašte kojeg pokreću osjetila, a oblik mu daje moć vaše aure. Sto je moćnija aura, to je veća magija. Vas dvoje imate nevjerojatan potencijal u sebi. Alkemičar je u pravu: mogli biste postati najvećim čarobnjacima ikada. No ima jedan problem", nastavi Hekata, a soba je postala malo svjetlija i mogli su vidjeti obrise žene koja je stajala u središtu sobe, odmah ispod zapletenog korijenja koje se doimalo poput ruku koje se spuštaju s krova. "Humani su naučili živjeti bez svojih osjetila. Mozak filtrira toliko podataka iz vaše svijesti da živite u nekoj vrsti magle. Ono što ja mogu učiniti jest probuditi vaše uspavane moći, no opasnost prava opasnost - u tome je što će one preopteretiti vaša osjetila." Stala je i zatim upitala: "Jeste li spremni na tu opasnost?" "Ja jesam", Sophie reče odmah, prije no što joj se brat uspio suprotstaviti. Bojala se da će mu Božica nešto napraviti ako izvali neku dosjetku. Nešto ružno i smrtonosno. Božica se okrenula prema Joshu. On je potražio sestru u mraku. Zeleno svjetlo pretvorilo joj je lice u bolestan kalup. Buđenje će biti opasno, možda čak i smrtonosno, no nije
mogao dopustiti da Sophie prolazi kroz to sama. "Spreman sam", reče on prkosno. "Onda ćemo započeti."
DVADESET PETO POGLAVLJE
Dee je pričekao da sve ptice i mačke nestanu u Hekatinu Carstvu sjena prije nego što je izašao iz automobila i krenuo prema skrivenom otvoru. Senuhet, Bastetin sluga, otišao je prije, napeto prateći svoju gospodaricu u Carstvo sjena, no Dee nije bio toliko oduševljen. Uvijek je loše biti prvi u bitci. Vojnici u stražnjim redovima oduvijek su češće preživljavali. Pretpostavio je da su se Hekatini čuvari skupili odmah iza nevidljivog zida i nije mu padalo na pamet da bude prvi koji će proći kroz otvor. Tješio se da nije kukavica; samo je oprezan, a opreznost ga je očuvala na životu tolike stotine godina. No nije mogao stajati tamo predugo; njegovi neljudski gospodari očekivali su ga na bojištu. Mali je čovjek navukao svoj kožnati kaput vrijedan dvije tisuće dolara preko ramena prije nego što je ušao u otvor, ostavljajući iza sebe hladni ranojutarnji zrak i ulazeći u... ... bojište. Posvuda su ležala tijela, ali nijedno nije bilo ljudsko. Morriganine ptice promijenile su oblik kada su ušle u Hekatino Carstvo sjena: gotovo da su postale ljudi... iako ne sasvim. Bile su visoke i mršave poput svoje gospodarice; krila su im se raširila i postala dugačka poput šišmiševih, povezana s ljudskim tijelima prozirnom kožom, a na vrhovima su stajale smrtonosne kandže, (ilave su im i dalje bile ptičje. Medu gomilama perja bilo je nekoliko mačaka. I one su gotovo postale ljudi ulaskom u Carstvo sjena i, poput Bastet, zadržale su svoje mačje glave. Njihove šape bile su mješavina ljudskih ruku i mačjih kandži, na čijim su se vrhovima nalazili zakrivljeni, oštri nokti, a tijela su im bila prekrivena finom dlakom. Gledajući oko sebe, Dee nije vidio nijednog Hekatinog čuvara na tlu i odjednom se prestrašio: što je čuvalo Božičino carstvo? Posegnuo je ispod kaputa, izvukao mač koji se nekoć nazivao Excalibur i krenuo niz stazu prema golemom stablu u jutarnjoj sumaglici. Sunce je izlazilo i drevnu crnu oštricu obasjavalo krvavocrvenom bojom. "Ljudiptice", progunđala je Scathach i zatim dodala psovku na drevnom keltskom jeziku svoje mladosti. Mrzila je ljudeptice; od njih je dobivala osip. Stajala je na ulazu u Yggdrasill, promatrajući kako
stvorenja nadolaze iz šume. Mitologije svih naroda uključivale su priče o ljudima koji su se pretvarali u ptice ili o pticama koje su se pretvarale u poluljude. Za svojega je duga života Scatty susrela mnogo takvih stvorenja i jednom je bila opasno blizu smrti kada se borila sa Sirin, sovom s glavom prekrasne žene. Od toga je trenutka postala alergična na perje. Koža ju je već počela svrbjeti i osjetila je da će kihnuti. Morriganina stvorenja nespretno su se kretala, poput pogrbljenih ljudi, vukući zglobove po tlu. Bili su loši ratnici, ali često su pobjeđivali zbog brojnosti. Zatim su se pojavili Bastetini ljudimačke. Oni su se kretali sporo, tiho, neki na dvije, no većina na sve četiri noge. Scatty je znala da na njima počivaju afričke i indijske legende o mačkama. Za razliku od ptica, ljudimačke bili su smrtonosni borci: bili su brzi poput munja, a njihove su kandže mogle nanijeti strašne ozljede. Scathach je kihnula; bila je alergična i na mačke. Neobična se vojska zaustavila, vjerojatno začuđena zbog nevjerojatnog stabla visine zgrade ili jednostavno zbunjena zbog toga što vide jednu ratnicu kako stoji spremna ispred otvorenih vrata. Prvo su se komešali; zatim, kao da im je izdana ista naredba, pojurili su naprijed u dugačkom neravnom nizu. Ratnica je naginjala glavu sjedne sirane na drugu i vrtjela ramenima, a zatim su se dva kratka mača pojavila u njezinim rukama. Podigla ih je iznad glave u obliku slova X. Taj signal su čekali tore allte i natairi. Kao niotkuda, stotine strašnih guštera udarili su s neba sa suncem iza sebe i iznenadno napali vojsku u pokretu. Dolijetali su u velikim mahovima, golemim krilima podizali su ogromne kolutove pješčane prašine koja je zasljepljivala i zbunjivala ptice i mačke. Zatim su tore allte, koji su se skrivali u visokoj travi i iza krivudavog korijenja Yggdrasilla, ustali odmah ispred napadača. Dok se Scatty žurila natrag u dubinu kuće, shvatila je kako zvukovi bitke nalikuju vremenu ishrane u zoološkom vrtu u San Franciscu. "Nemamo vremena", Scathach je doviknula Flamelu, trčeći prema hodniku. "Koliko ih je?" upita Nicholas tmurno. "Previše", odgovori Scatty. Nakratko je zastala i zatim dodala, "Tore allte i natairi neće dugo izdržati protiv njih." "A Morrigan i Bastet?" "Nisam ih vidjela. No možeš biti siguran da dolaze, a kada dođu..." Nije dovršila rečenicu.
Hekata je budila blizance i nitko se neće moći suprotstaviti dvjema pripadnicama mračnih starijih. "Doći će", reče on turobno. Scatty se približila Flamelu. Poznavali su se preko tri stotine godina i iako je ona bila starija gotovo dva tisućljeća, počela ga je smatrati svojim ocem kojeg se više nije sjećala. "Uzmi blizance i bježi. Ja ću ih pokušati zadržati. Omogućit ću ti što više vremena." Alkemičar je stavio ruku na Ratničino rame i kihnuo. Kratak prasak energije puknuo je između njih i oboje su nakratko zasjali. Kad je progovorio, nesvjesno se vratio na francuski jezik svoje mladosti. "Ne, nećemo tako. Kada budemo odlazili, ići ćemo zajedno. Trebamo blizance, Scatty - ne samo ti i ja, već cijeli svijet. Vjerujem da će se samo oni moći suprotstaviti mračnim starijima i spriječiti ih u ostvarenju njihova krajnjeg cilja, osvajanja svijeta." Scatty je preko njegova ramena pogledala prema mračnoj odaji. "Tražiš puno od njih. Kada ćeš im reći potpunu istinu?" upita ona. "Kada dođe vrijeme..." započe on. "Nemaš baš vremena", promrmlja Scalty. "Počeo si starjeti. Vidim li to na licu, oko očiju, a imaš i više sijedih." I'lamel je kimnuo. "Znam. Čarolija besmrtnosti nestaje. Perenelle i ja ćemo bez recepta za besmrtnost počet starjeti po jednu godinu dnevno. Umrijet ćemo do kraja mjeseca. No tada to više neće biti važno. Ako mračni stariji uspiju, nestat će svijet humana." "Pokušajmo učiniti sve da se to ne dogodi." Scatty je okrenula leda Flamelu, zatim se spustila na tlo, izravnatih leđa, prekriženih nogu, stopala okrenutih na bedrima u položaju lotusa, raširenih ruku, dlanovima je držala ručke mačeva koji su joj ležali na krilu. Ako mačke i ptice uđu u kuću i pronađu hodnik, morat će prvo savladati nju kako bi došli do Hekate, a Ratnica će ih natjerati da plate. Hekata je Flamelu dala kratko koplje izrađeno od grane Yggdrasilla. Držao ga je u ruci i zauzeo položaj odmah ispred vrata odaje u kojoj je Božica radila na blizancima. Ako bilo koji uljez uspije proći pored Scathach, morat će se suočit s njim. Scatty će se boriti mačevima, rukama i nogama, no njegovo je oružje bilo još razornije. Podigao je ruku i uski se prostor ispunio teškim mirisom metvice, dok je njegova aura isijavala zelenu svjetlost. Premda je još uvijek bio moćan, svaka ga je čarolija činila slabijim i isisavala njegovu životnu energiju.
Scatty je bila u pravu; počeo je starjeti. Osjećao je sitne tegobe i lagane bolove na mjestima gdje ih prije nije bilo. Ako bude morao koristiti svoje moći, to će ubrzati proces starenja, no bio je odlučan da će omogućiti Hekati sve vrijeme koje joj je potrebno. Pogledao je preko ramena, pokušavajući vidjeti kroz mrak. Sto se tamo događalo? "Počet ćemo sa starijom", najavi Hekata. Sophie je osjetila kako je njezin brat zaustio prigovor, no stisnula mu je prste tako jako daje osjetila kako mu kosti pucketaju. Reagirao je tako što ju je udario u gležanj. "Takva je tradicija", nastavi božica. "Sophie..." Zastala je i zatim rekla. "Kako ti glasi prezime, ime roditelja?" "Newman... a majka mi je Sara, otac Richard." Bilo joj je neobično nazivati roditelje drugim nazivom osim mama i tata. Zeleno svjetlo u odaji se pojačalo i mogli su vidjeti llckalimi siluetu na sjajnim zidovima. Iako joj je lice bilo u mraku, oči su joj odražavale zelenu svjetlost poput komadića poliranog stakla. Posegnula je i stavila dlan svoje ruke na Sophieno čelo. "Sophie, kćeri Sare i Richarda, iz klana Newmanovih, humane rase..." Započela je na engleskom, no zatim se prebacila na prekrasan lirski jezik koji je bio stariji od čovječanstva. Dok je govorila, Sophiena aura zasjala je, a mutna srebrna svjetlost iscrtavala joj je tijelo. Na koži je osjetila hladan povjetarac i odjednom je shvatila da više ne čuje Hekatu. Vidjela je kako joj se pomiču usta, no nije čula riječi od zvukova vlastitog tijela - udisaja i izdisaja kroz nos, krvotoka u ušima, jasnog lupanja srca u grudima. Osjetila je pritisak na sljepoocicama, kao da joj se mozak proširuje u lubanji, a u kralježnici je osjetila bol koja se proširila na sve kosti. Soba je postajala sve svjetlija. Obrisi Hekate - koja je sada izgledala starije - iscrtavali su se kroz iskrice. Sophie je najednom shvatila da više ne vidi Božičinu auru. Gledala je kako se svjetlost lomi i pleše oko Hekatine ruke te prolazi kroz njezine prste, a zatim je uz žmarce osjetila kako joj prodire u glavu. Na trenutak je osjetila vrtoglavicu, omamljenost, a zatim, uz zujanje u ušima, Hekatine riječi napokon su počele imati smisla. "... Budim ovu groznu moć u tebi..." Božica je rukama prešla preko Sophiena lica, a dodir joj je bio poput leda i vatre. "Ovo su osjetila koja su humani napustili", Hekata je nastavljala. Lagano je palčevima pritisnula Sophiene oči.
"Da vidiš oštro..." Sophien vid se pojačao, tamna je odaja zasjala plamenom svjetlošću, a svaka sjena isticala se do najsitnijeg detalja. Vidjela je svaku nit i svaki šav na Hekatinoj halji, mogla je razaznati pojedine vlasi na njezinoj glavi i slijediti mrežu sitnih bora koje su naočigled rasle u rubovima njezinih očiju. "Da čuješ jasno..." Bilo je kao da joj je netko izvukao čepiće iz ušiju. Odjednom, Sophie je čula. Razlika je bila poput one kada bi slušala glazbu kroz slušalice na iPodu, a zatim istu tu pjesmu na glazbenoj liniji u svojoj sobi. Svaki se zvuk u prostoriji uvećao i pojačao: zujanje bratova daha kroz nos, tiha škripa grana na stablu iznad njih, škripanje nevidljivih stvorenja koja su se pomicala kroz korijenje. Lagano je nagnula glavu i čula je čak i udaljene zvukove bitke: klicanje ptica, Zavijanje mačaka i riku veprova. "Da osjetiš čisto..." Hckatini prsti okrznuli su Sophiene usnice i djevojka je odjednom osjetila trnce na jeziku. Oblizala je usnice, osjetivši tragove voća koje je ranije jela, a otkrila je da najednom osjeti i zrak - bio je bogat i zemljan - čak je mogla razaznati i kapljice vode iz atmosfere. "Da dotičeš osjetilno..." Sophiena je koža oživjela. Tkanina na njezinoj koži - mekani pamuk majice, težak traper hlača, zlatan lančić s privjeskom s njezinim horoskopskim znakom na vratu, tople pamučne čarape - sve je imalo drukčiji i izrazitiji osjećaj na njezinoj koži. "Da mirišeš intenzivno..." Sophie je doslovno zateturala prema natrag od nagle eksplozije mirisa koji su je napali i zasuzili oči: začinjeni onosvjetski mirisi Hekate, zasićeni zemljani miris oko nje, dvadesetčetverosatni dezodorans njezina brata, koji jednostavno nije djelovao, njegov gel za kosu koji je navodno bio bez mirisa, metvica iz zubne paste koju je ranije koristila. Sophiena je aura zasjala, podizala je srebrnu sumaglicu s njezine kože poput magle na jezeru. Okružila joj je tijelo blijedim krugom. Zatvorila je oči i zabacila glavu. Boje, mirisi i zvukovi naglo su dopirali do nje: boje su bile sjajnije, mirisi jači, zvukovi glasniji od bilo čega što je prije iskusila. Učinak pojačanih osjetila bio je gotovo bolan... ne, bio je bolan. Boljelo je.
Glava joj je pulsirala, kosti su je boljele, čak ju je i koža svrbjela - sve je bilo jednostavno previše. Sophiena glava pala je unatrag i zatim, kao prema svom nahođenju, ruke su joj se ispružile svaka na svoju stranu... i bila je deset centimetara iznad prašnjavog poda. "Sophie?" prošaputa Josh, ne uspijevajući sakriti užas u glasu. "Sophie. .." Njegova sestra, omotana u valoviti srebrni sjaj, levitirala je u zraku ispred njega. Isijavanje njezina tijela bilo je tako snažno da je iscrtavalo kružnu odaju sjenama srebrne i crne boje. Nalikovalo je na scenu iz groznog filma strave. "Ne diraj je", Hekata strogo naredi. "Njezino tijelo pokušava prihvatiti nalet osjeta. Ovo je najopasnije doba." Joshova su se usta osušila i jezik mu je bio težak. "Opasno... kako to mislite, opasno?" Nešto mu je palo na pamet i osjećao se kao da će se ostvariti njegovi najgori strahovi. "U većini slučajeva, mozak se ne može nositi s pojačanim osjetilima buđenja." "U većini slučajeva?" zaprepašteno je prošaputao. "U gotovo svim slučajevima", reče Hekata, a u njezinu glasu čulo se žaljenje. "Zbog toga nisam htjela to raditi." Josh je postavio pitanje na koje nije zapravo htio čuti odgovor: "Što se dogodi?" "Mozak se doslovno isključi. Osoba padne u komu iz koje se nikada ne probudi." "I Flamel je znao da do toga može doći?" upita Josh, osjetivši nalet bijesa na dnu želuca. Osjetio je mučninu. Alkemičar je znao da bi buđenje, vrlo vjerojatno, moglo izazvati komu kod njega i Sophie, a ipak je bio spreman pustiti ih da to učine. U njemu je tinjao bijes, koji se pojačavao zbog straha, kao i zbog groznog osjećaja izdaje. Smatrao je Flamela prijateljem. Bio je u krivu. "Naravno", reče Hekata. "Rekao vam je da postoje opasnosti, zar ne?" "Nije nam rekao sve", Josh je planuo. "Nicholas Flamel nikada nikome ne govori sve." Jedna strana Hekatina lica bila je obasjana srebrnim svjetlom sa Sophie, a drugu je zaklinjala crna sjena. Odjednom su joj se raširile i nosnice i oči. Pogledala je prema korijenju na stropu. "Ne", reče zadihano. "Ne!"
Sophie je širom otvorila oči, zatim usta i vrisnula. "Požar!" "Pale svjetsko stablo!" Hekata je zavijala, a lice joj se pretvorilo u divljačku masku. Gurnula je Josha na stranu i istrčala u hodnik, ostavljajući ga s osobom koja je nekoć bila njegova sestra blizanka. Piljio je u djevojku koja je levitirala ispred njega, ne usuđujući se dotaknuti je. Znao je samo da su prvi put u životu bili različiti, i to na način koji nije mogao shvatiti.
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
" Moramo ići." Nicholas Flamel uhvatio je Josha za rame i pretresao ga, vraćajući ga u sadašnjost. Josh se okrenuo prema Alkemičaru. Suze su mu se slijevale niz obraze, no nije ih bio svjestan. "Sophie..." prošaputao je. "... će biti dobro", Nicholas reče odlučno. Vani u hodniku čuli su se povici, nagli udarci oružja pomiješani s rikom ljudi i životinja. Iznad svega nadvijao se Scathachin oduševljen smijeh. Flamel je krenuo prema Sophie, koja je i dalje levitirala deset centimetara iznad tla, a kad ju je primio za ruku, njezina je aura zasjala bijelozelenim sjajem. Nježno ju je povukao natrag na tlo. Čim su joj stopala dotaknula tlo, kao da je sva snaga napustila njezino tijelo i on ju je uhvatio prije nego što se u nesvjestici srušila na pod. Josh se odmah našao uz sestru. Odgurnuo je Flamela i primio sestru blizanku u naručje. Prskava energija padala je sa Sophiene sve bljeđe aure na njegovu kožu, no peckanje nije ni osjetio. Kada je pogledao Flamela, lice mu je bilo poput bijesne maske. "Ti si znao", optužio ga je, "znao si koliko je ovo opasno. Moja sestra je mogla završiti u komi." "Znao sam da se to neće dogoditi", reče Nicholas smireno i čučne pokraj Josha. "Njezina aura– tvoja aura - prejake su. Znao sam da ćete oboje preživjeli. Nikada ne bih nijedno od vas namjerno izložio opasnosti. Kunem ti se u to." Posegnuo je prema Sophienu zglobu kako bi joj provjerio bilo, ali mu je Josh odgurnuo ruku. Nije mu vjerovao; želio je, ali su mu se Flamelove riječi činile nekako lažnima. Oboje su skočili na zvuk izmučena, mačjeg cvileža vani u hodniku. Uslijedio je Scattyn glas. "Moramo krenuti. Sada bi bilo dobro vrijeme!" Miris spaljenog drva bio je sve jači, a vitice sivog dima počele su se uvijati prema odaji. "Moramo krenuti. Govorit ćemo o ovome kasnije", Flamel reče odlučno.
"I da znaš da hoćemo", Josh obeća. "Pomoći ću ti da je poneseš", ponudio se Alkemičar. "Mogu i sam", reče Josh i podigne sestru u naručju. Odlučio je da više nikome neće pustiti Sophie. Iznenadio se kako je lagana i osjetio je zahvalnost zbog svih onih bolnih mjeseci treninga zbog kojih je postao snažniji nego što je izgledao. Alkemičar je podignuo kratko koplje koje je bio naslonio na zid i zakovitlao njime po zraku. Vrh je zabljesnuo zelenom bojom i ostavio vrlo blijede tragove dima u zraku. "Jeste li spremni?" upita Flamel. Josh kimne, čvrsto držeći sestru na prsima. "Što god se dogodi, što god vidiš, nemoj stati i ne okreći se. Sve što se nalazi izvan ovih vrata neće ni trena oklijevati prije nego što te ubije." Josh je slijedio Flamela kroz vrata... i odmah se zaustavio, zaprepašten. Scatty je stajala u središtu uskog hodnika s dva kratka mača ispred sebe. Iza mačeva, neka od najstrašnijih stvorenja koje je vidio u životu ispunjavala su hodnik. Očekivao je čudovišta; no nije očekivao još strasnija stvorenja. Stvorenja koja nisu bila ni životinje ni ljudi, već nešto između. Ljudi s glavama mačaka režali su i napadali Scatty, kandžama izbijajući iskre iz njezinih mačeva. Druga stvorenja s tijelima ljudi, ali i s ogromnim kljunatim glavama gavrana pokušavali su piknuti i ubosti Scatty. "Scatty - dolje!" viknuo je Flamel. Nije čekao kako bi se uvjerio da ga je čula, već je raširio ruku i izravnao kratko koplje. Aura mu je zabljesnula zelenom bojom i zrak se odjednom ispunio gorkim mirisom metvice. Kugla vrtložne svjetlosti smaragdne boje skupila se na vrhu koplja i poletjela naprijed uz zvuk pucnja. Scatly se jedva uspjela sagnuti kad je kugla prošištala kroz zrak i razbila se o strop gotovo ravno iznad njezine glave. Ostavila je sjajni trag poput mrlje, koji je počeo kapati i puštati ljepljivu zelenu svjetlost. Izgrebana glava prugaste mačke provirila je kroz otvor, otvorenih usta i sjajnih očnjaka. Ugledala je Scatty i jurnula prema njoj - kap ljepljive svjetlosti pala joj je na glavu. Čovjek s glavom mačke podivljao je. Bacio se natrag u hodnik i počeo napadati sve oko sebe. Čovjekptica ušao je kroz otvor i kapi zelene svjetlosti uništile su ga. Na crnim krilima odmah su mu se pojavile rupe i ogrebotine, pao je uz grozan krik. Josh je primijetio da, premda zeleno svjetlo, gusto poput meda, zapaljuje stvorenja, ne djeluje na drvo. Znao je da bi se trebao bolje koncentrirati, ali svu brigu je usmjerio na sestru. Ona je ubrzano disala, a oči su joj plesale iza zatvorenih kapaka.
Scatty se podignula na noge i pojurila do Flamela i Josha. "Zadivljujuće, svakako", promrmljala je. "Nisam znala da to možeš." Flamel je zavrtio koplje poput palice. "Ovo usmjerava moje moći." Scatty je pogledala oko sebe. "Čini se da smo u zamci." "Hekata je otišla ovim putem", reče Nicholas, okrenuvši se udesno i pokazujući prema neprohodnoj prepreci od zapetljanog korijenja. "Vidio sam kako je istrčala iz odaje i prošla ravno kroz to." Prišao je zapetljanom drveću i pružio ruku. Nestala je sve do lakta. "Ja idem prva", reče Scatty. Josh je primijetio da, premda se borila protiv smrtonosne kombinacije ptica i mačaka, nije imala ni ogrebotine na tijelu i sve su joj vlasi bile na glavi. Čak se nije ni zadihala - no ako je zaista bila vampir, možda nije imala ni potrebe za disanjem, pomislio je. Scatty je jurnula prema naprijed i u zadnjem trenu prije nego što je došla do zida od korijenja, uronila je ravno kroz otvor, s prekriženim mačevima oko grudiju. U kratkom trenutku koji je uslijedio Flamel i Josh su se pogledali, a onda se kroz naizgled čvrsto zapetljano korijenje pojavila Scattyna glava. "Sve je čisto." "Ja idem zadnji", reče Flamel, iskoračivši kako bi propustio Josha ispred sebe. "Rješavat ću one koji nas slijede." Josh je kimnuo, nije bio voljan razgovarati s Flamelom. Još uvijek je bio bijesan na Alkemičara što je ugrozio život njegove sestre, no shvatio je da se Flamel sada bori za njih, stavljajući sebe u opasnost kako bi njih zaštitio. Josh je prišao zidu od zapetljanog korijenja i čvrste zemlje, zatvorio oči... i prošao kroz njih. Odmah se osjetila vlažna hladnoća, a kad je otvorio oči, odmah pred sobom vidio je Scatty. Stajao je u niskoj, uskoj odaji koja je bila izgrađena isključivo od zapetljanog korijenja Yggdrasilla. Grumeni zelene mahovine propuštali su u odaju blijedo zeleno svjetlo i vidio je da Scatty stoji na dnu uskih, nepravilnih stepenica koje su vodile u tminu. Scatty je nagnula glavu na jednu stranu, ali prije nego što je Josh mogao upitati što osluškuje, Flamel je ušao kroz zid. Smiješio se, a na vrhu koplja sjajili su tragovi zelenog plina. "To bi ih trebalo zaustaviti na neko vrijeme." "Idemo", Scatty je pozvala čim se pojavio Alkemičar. Stubište je bilo tako usko da se Josh morao kretati bočno poput raka, nisko spuštene glave.
Sophie je držao blizu kako joj glava i noge ne bi udarale u neravne drvene zidove. Svaku je stepenicu ispitao prije nego što bi stao na nju; nije htio riskirati da padne i ispusti sestru. Odjednom je uvidio da su stepenice urezane u prostor između unutarnje i vanjske kore velikog stabla i nije mogao ne zapitati se je li stablo veličine Yggdrasilla isprepleteno tajnim prolazima, skrivenim sobama, zaboravljenim odajama i izgubljenim stubištima. Mora da jest, zaključio je. Je li Hekata uopće znala gdje su svi? Mozak mu je ubrzano radio i zapitao se tko je napravio ovo stubište. Nekako nije mogao zamisliti Božicu kako sama rezbari živo drvo. Kako su se penjali, jasnije su osjećali smrad spaljenog drva i zvukove bitke. Mačji krikovi postajali su sve više čovječji, ptičji vriskovi bili su potpuno zastrašujući, a miješali su se s rikom veprova i zviždanjem nataira. Čim je skupina izašla iz podzemlja, toplina i dim povećavali su se i sada su mogli čuti još jedan zvuk - duboko jecajuće klepetanje. "Moramo požuriti", začuo se Scattyn glas iz tame. "Sada zaista moramo požuriti..." Više bi Josha uplašilo da je Ratnica vrisnula, nego ta njezina usiljena mirnoća u glasu. "Budite oprezni; došli smo do izlaza. Nalazimo se na kraju debelog korijena, oko trideset metara od glavnog debla. Blizu smo bitke", dodala je. Josh je skrenuo iza ugla i otkrio kako Scatty stoji okupana zrakama ranojutarnjeg sunca, koje je sjalo kroz pokrov od loze pod kojim je stajala. Okrenula u prema njemu dok joj je sunčeva svjetlost pretvarala crvenu kosu u zlatnu i slijevala se oštricama njezinih kratkih mačeva i u tom je trenutku Josh u njoj prepoznao drevnu i strašnu Ratnicu. Zvukovi bitke okruživali su ih, no glasnije od svih zvukova bilo je klepetanje koje se čulo kao da dolazi iz dubine zemlje. "Kakav je lo zvuk?" "Jecaji Yyggdrasilla", tmurno odgovori Scatty. "Hekatini neprijatelji zapalili su svjetsko stablo." "Ali zašto?" Sama pomisao činila mu se strašnom - to drevno živo stablo nije nikoga povrijedilo. No zbog tog djela, dobio je uvid u prijezir koji su mračni stariji osjećali prema životu. "Njezine moći duboko su povezane s njim; njezina magija omogućila mu je visok život, a njegova životna snaga nju održava snažnom. Vjeruju da će je uništiti ako unište stablo."
Flamel se zadihano popeo uz stepenice i stao pokraj Josha. Alkemičarevo je mršavo lice bilo rumeno i obliveno znojem. "Starim", rekao je uz iskrivljeni osmijeh. Pogledao je Scatty. "Kakav je plan?" "Jednostavan", započela je, "bježimo odavde što brže možemo." Zatim je zakovitlala mač u lijevoj ruci tako da joj je oštrica ležala položena na ruku. Pokazala je drškom. Flamel i Josh stajali su pokraj nje i virili kroz pokrov od loze. S druge strane polja pojavio se dr. John Dee, oprezno se krećući među grmljem. Kratak mač crne oštrice koji je držao u ruci blještao je i ispuštao hladno plavo svjetlo. "Dee", reče Flamel. "Tko bi rekao da ću se ikada oduševiti što ga vidim. Ovo su zaista dobre vijesti." I Scatty i Josh iznenađeno su ga pogledali. "Dee je ljudsko biće... što znači da je došao ljudskim prijevozom", objasni Alkemičar. "Autom", Scatty je kimnula u znak odobravanja, "kojega je vjerojatno ostavio odmah ispred Carstva sjena." Josh je mislio pitati kako znaju da ga je ostavio vani, no shvatio je da zapravo zna odgovor. "Zato što zna da bi mu se akumulator ispraznio da ga uvede unutra." Gledali su kako se golemi, veprovski tore allta pojavljuje iz dugačke trave iza Deeja. Premda je još uvijek imao zvjersko obličje, stao je na stražnje noge sve dok se nije protegao na visinu tri puta veću od visine čovjeka. "Ubit će ga", promrmlja Josh. Deejev mač zabljesnuo je svijetloplavom bojom i zatim se mali čovjek bacio unatrag, prema tore allti i zamahnuo mačem u kratkom luku. Činilo se da je nagli pokret iznenadio stvorenje, no s lakoćom je bacilo oštricu sa strane... a onda se ukočilo. Tamo gdje ga je dotaknula oštrica, pojavio se tanki sloj leda na ruci zvijeri, a sitni kristali svjetlucali su na ranojutarnjem suncu. Led je prekrio prsa tore allte i slijevao se niz goleme noge, uz ramena i glavu. U samo je nekoliko trenutaka stvorenje bilo okovano kockom plavo prošaranog leda. Dee je ustao, istresao kaput i bez upozorenja počeo lupati po ledu drškom svog mača. Kocka se razbila u milijune zveckavih komadića, a svaki je bio djelić tore allte. "Jedan od osnovnih mačeva", Scatty tmurno primijeti. "Excalibur, mač leda. Mislila sam da ga već dugo nema, da je bačen u jezero kada je umro Artorije."
"Izgleda da ga je doktor pronašao", promrmlja Flamel. Josh je primijetio kako ga nije iznenadilo to što je čuo da je kralj Arthur bio stvaran i pitao se koji su legendarni likovi stvarno postojali. Gledali su kako Dee trči natrag u grmlje, prema drugoj strani goleme kuće od stabla, gdje su zvukovi bitke bili najglasniji. Miris dima bio je sve jači. Oštar i gorak, uvijao se oko stabla, noseći sa sobom dašak drevnih mjesta i davno zaboravljenih mirodija. Drvo je pucalo i pucketalo, sokovi su ključali i pucketali, a duboko klepetanje bilo je sada već toliko snažno da se cijelo stablo treslo. "Raščistit ću nam put", reče Scatty i pojuri kroz lozu. Gotovo istog trena trojac ljudiptica poletjeo je prema njoj, a za njima i dvoje ljudimačaka, trčeći na sve četiri. "Moramo joj pomoći!" Josh reče očajnički iako nije imao pojma što bi mogao učiniti. "To je Scathach; njoj nije potrebna naša pomoć", reče Flamel. "Ona će ih prvo odvratiti od nas..." Scathach je jurnula u grmlje, lagano trčeći, a njezine teške čizme nisu proizvodile nikakav zvuk na mekanom tlu. Ptice i mačke slijedile su je. "Naslonit će le no nešto tako da joj mogu prići samo s jedne sirane i onda će se okrenuli prema njima." Josh je gledao kako se Scatty okreće i suočava s napadačima, leđima naslonjena na savinuti hrast. Mačke su je brzo sustigle, izbacile kandže, ali su njezini kratki mačevi bili brži i izbili iskrice iz njihovih kandži. Čovjekptica nisko je napadao, klepećući raširenim krilima, raširenih kandži. Lijevom je rukom zabila mač u zemlju, uhvatila stvorenje za zglob i bacila ga u zrak, a zatim usred zavijajućih mačaka. I'lica je instinktivno zamahnula prema mačkama i odjednom su se životinje počele međusobno tući. Preostalo dvoje ljudiptica bacili su se na mačke uz grozno kreštanje. Scatty je izvukla mač iz zemlje i njime pozvala Flamela i Josha. Flamel je potapšao Josha po ramenu. "Idi. Idi do Scathach." Josh se okrenuo prema Alkemičaru. "A što s vama?" "Ja ću pričekati trenutak, a zatim krenuti za vama i štititi vas." Iako je Josh znao da ih je Flamel izložio strašnoj opasnosti, nije sumnjao da će mu štititi leđa.
Kimnuo je, zatim se okrenuo, prošao kroz pokrov od loze i potrčao noseći sestru čvrsto na prsima. Izvan skrovišta u stablu, buka bitke bila je strašna, no Josh se usredotočio na tlo pred sobom, pazeći na korijenje i ostale nepravilnosti na zemlji preko kojih bi se mogao spotaknuti. Sophie je bila nemirna u njegovim rukama; oči su joj treperile i počela se micati. Josh ju je čvršće primio. "Budi mirna", rekao je brzo, iako nije znao može li ga ona čuti. Skrenuo je desno i promijenio smjer, udaljujući se od stvorenja u borbi, no nije mogao ne primijetiti kako se, kada su jako ozlijeđeni, vraćaju u svoje izvorne ptičje i mačje oblike. Dvije omamljene mačke i tri ozlijeđene vrane dizale su se s prašine i gledale ga kako protrčava. Josh je čuo kako Flamel trči za njim, osjetio je miris metvice u jutarnjem zraku od Alkemičareve magije. Još deset ili petnaest koraka i doći će do Scatty i Josh je znao da će biti na sigurnom kada dođe do nje. No kada je došao do nje, vidio je kako se njezine oči šire od straha. Pogledao je iza sebe i vidio visoku ženu s glavom i kandžama elegantne mačke, odjevenu u halje drevnog Egipta, kako skače barem šest metara u zrak i pada na leđa Nicholasa Flamela. Srušila ga je na pod. Izbacila je zakrivljenu kandžu poput srpa i presjekla njegovo kratko koplje na uredna dva dijela, a potom zabacila glavu i počela pobjedonosno siktati i pljuvati.
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Perenelle Flamel premjestili su iz male podzemne ćelije četiri čuvara odjevena u crnu kožu, glava i lica skrivenih iza motorističkih kaciga. Nije znala jesu li to ljudi - bila je sigurna samo u to da im ne vidi auru, kao ni otkucaje srca ni tragove disanja. Kada su se okupili oko nje, osjetila je miris nečeg starog i mrtvog poput pokvarenih jaja i gnjilog voća. Pomislila je da bi to mogli biti simulakre, umjetna stvorenja uzgojena u bačvama smrdljive pjenušave tekućine. Perenelle je znala da je Dee oduvijek oduševljen idejom stvaranja svojih vlastitih sljedbenika i da je proveo desetljeća izvodeći pokuse s golemima, simulakrima i homunkulima. Bez ijedne riječi i uz trzaje, četiri bića ispratila su je iz ćelije i kroz dugačak, uzak slabo osvijetljen hodnik. Perenelle se namjerno kretala sporo i tako kupovala vrijeme kako bi skupila snagu i upila dojmove o mjestu. Jefferson Miller, duh čuvara, rekao joj je da se nalazi u podrumu tvrtke Enoch Enterprises, zapadno od Telegraph Hilla, a blizu poznatog tornja Coit. Znala je da se nalazi duboko u podzemlju: zidovi su bili puni vlage, a zrak je bio tako hladan da je vidjela oblačiće ispred svoga lica. Sada kada je izašla iz ćelije i maknula se od njezinih zaštitnih čarolija, osjetila je kako joj se malo pomalo vraća snaga. Perenelle se očajnički pokušavala sjetiti čarolije koju bi mogla iskoristili za čuvare, no bila je iscrpljena od razgovora s duhom g. Millera. Osjećala je kako joj glava pulsira kod očiju zbog čega joj je bilo teško usredotočiti se. Najednom je odmah ispred nje zatreperio neki oblik. Njezin dah, maglovito bijel na hladnome zraku, nakratko je oblikovao lice. Perenelle je pogledala svoje čuvare sa svake strane, no oni nisu reagirali. Udahnula je duboko, zadržala dah, čekajući da ga tijelo zagrije i zatim izdahnula dugo i sporo. U bijeloj sumaglici oblikovalo se lice: lice Jeffersona Millera. Perenelle se namrštila; taj duh trebao je odavno nestati. Osim ako... ako joj nije došao nešto reći. Nicholas! Odmah je znala da je njezin muž u opasnosti. Perenelle je još jednom duboko udahnula i zadržala dah. U potpunosti se usredotočila na Nicholasa, mogla ga je jasno vidjeti u svojoj svijesti, njegovo usko,
prilično tužno lice, blijede oči i kratko podšišanu kosu. Nasmiješila se, sjetivši ga se kada je bio mlađi, i njegove kose, guste i tamne, koja je bila duža od njezine. Uvijek ju je vezao niz vrat pomoću ljubičaste baršunaste mašne. Izdahnula je i zrak se pretvorio u bijeli oblak koji se odmah ponovno oblikovao u lice Jeffersona Millera. Perenelle je piljila u duhove oči i u odrazu u njegovim zjenicama mogla je vidjeti svoga muža kako je uhvaćen ispod šape božice s glavom mačke. U njoj su se probudili bijes i strah i odjednom više nije osjećala ni glavobolju ni umor. Kao da puše jaki povjetarac, srebrnkasta kosa podigla joj se s glave, a duž nje sijevale su iskrice plave i bijele statike. Ledenobijela aura zabljesnula je oko njezina tijela poput druge kože. Prekasno su čuvari shvatili da nešto nije u redu. Posegnuli su prema njoj, no čim su im ruke dotaknule blistave rubove njezine aure, katapultirani su kao da su primili elektrošokove. Jedan se čuvar čak bacio na njezino tijelo, no prije nego što je uspio staviti prste na nju, Perenelleina aura uhvatila ga je i bacila visoko u zid, s toliko snage da mu je motociklistička kaciga pala s glave. Biće je kliznulo niza zid s neugodno savinutima rukama i nogama. Kada je Perenelle pogledala njegovo lice, shvatila je da su to zaista simulakre. Ovaj je bio nedovršen: njegovo lice i glava bili su od čistog glatkog mesa, bez dlaka, očiju, nosa, usta ili ušiju. Žena je potrčala niz hodnik, zauslavivši se samo kad je naišla na masnu lokvu na podu. Cučnula je iznad lokve, duboko se usredotočila i dotaknula tamnu vodu s oba kažiprsta i malim prstom. Njezina bijela aura zacvrčala je kad je dotaknula tekućinu, a voda se nakratko zadimila prije nego je postala bistra i Perenelle je otkrila da gleda scenu koju je ranije opazila u očima duha. Njezin muž ležao je pod Bastetinim kandžama. Iza njih, Scatty je pokušavala suzbiti napad mačaka i ptica, dok je Josh stajao naslonjen na stablo, nespretno držeći granu poput palice za baseball, zamahujući prema svemu što bi se previše približilo. Sophie mu je ležala na stopalima, lagano se pomicala i zbunjeno žmirkala. Perenelle je pregledala cijeli hodnik. U daljini je čula zvukove, korake na kamenu i znala je da se približava još čuvara. Mogla je potrčati i sakriti se ili boriti se s čuvarima; nešto snage joj se povratilo. No to neće biti od pomoći Nicholasu i djeci. Perenelle je ponovno pogledala u lokvu. U daljini je vidjela kako Hekata izdržava napad Morrigan, njezinih ptica i Bastetinih mačaka. Perenelle je ugledala i Deeja kako hoda iza Hekate, a u ruci mu je sjao
otrovno plavi mač, dok je iza njega Yggdrasill gorio u divljim crvenim i zelenim plamenovima. Imala je još jednu mogućnost. Očajničko i opasno rješenje, no ako uspije, ostavit će je potpuno iscrpljenu i bespomoćnu. Deejeva stvorenja mogla bi je jednostavno podignuti i odnijeti. Perenelle nije dugo razmišljala. Nagnuta nad lokvom prljave vode, stavila je svoju desnu ruku, s dlanom prema gore, u svoju lijevu ruku i bjesomučno se koncentrirala. Perenelleina aura počela se kretati i pomicati, slijevala joj se niz ruke poput nošenog dima, skupljala se na njezinu dlanu i tekla poput tekućine niz bore i crte njezina tijela. Sitna čestica srebrno--bijele svjetlosti pojavila se po naborima njezine kože. Učvrstila se u savršenu kuglu i počela se vrtjeti i rasti, i sada su ledenobijele niti njezine aure počele brže teći niz ruke. Trenutak kasnije kugla je poprimila veličinu jajeta, i Perenelle je naglo okrenula dlan te bacila kuglu čiste auralne energije u vodu. Izgovorila je tri riječi. "Sophie. Probudi se!"
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Sophie. Probudi se!" Sophie Newman naglo je otvorila oči. Zatim ih je ponovno stisnula i rukama pritisnula uši. Svjetla su bila tako jarka, tako živa, a zvukovi bitke tako nevjerojatno jasni i upečatljivi. "Sophie. Probudi se!" Iznenađenje što ponovno čuje glas natjeralo ju je da otvori oči i pogleda oko sebe. Čula je Perenelle Flamel jasno kao da stoji pokraj nje, no tamo nije bilo nikoga. Ležala je naslonjena na tvrdu koru hrasta, a pokraj nje je stajao Josh, držao je debelu granu objema rukama, i očajnički tjerao strašna stvorenja. Sophie se polagano pridigla na noge, pridržavajući se za stablo. Posljednja stvar koje se jasno sjećala bio je gorak miris paljevine bujnog zelenog stabla. Sjećala se da je viknula "Požar!", a onda je uslijedio niz zbunjujucih prizora - uskog tunela, stvorenja s glavama ptica i mačaka koji su možda bili snovi. Kad su joj se oči prilagodile i kad je pogledala oko sebe, Sophie je shvatila da to nisu bili snovi. Bili su potpuno okruženi pticama i mačkama: stotinama njih. Neki od ljudimačaka skrivali su se u visokoj travi i pokušavali dopuzati do njih na sve četiri ili na trbusima, pijuckali su i grebli. Na granama stabla iznad njihovih glava stajali su Ijudiptice, pokušavajući se približiti dovoljno kako bi napali, dok su ostali skakali i kljucali prema Joshu svojim zlokobnim kljunovima. Na suprotnoj stani polja, Yggdrasill je gorio. Drevno je drvo pucketalo, a vrući bijeli biljni sokovi ključali su u čistom zraku kao vatromet. No čak i dok je spaljeno drvo padalo, nastajale su nove grane, svježe i zelene umjesto spaljenih. Sophie je bila svjesna još jednog zvuka i shvatila je da čuje Yggdrasill. Sada, s nevjerojatnim sluhom, činilo joj se da može razaznati fraze i riječi, komadiće pjesama i dijelove poezije u očajničkim kricima gorućeg stabla. U daljini je vidjela kako Hekata očajnički pokušava ugasiti vatru, no istovremeno se borila s Morrigan, mačkama i pticama. Sophie je primijetila da u zraku više nema nataira te
da je preostalo vrlo malo tore allta koji bi čuvali svoju drevnu gospodaricu. U blizini je Sophie ugledala Scattynu sjajnu crvenu kosu. I ona je bila okružena desecima ptica i mačaka. Ratnica je izvodila nešto što je nalikovalo složenom plesu, mašući mačevima i tjerajući zavijajuća stvorenja od sebe. Scatty se probijala kako bi došla do mjesta gdje je Nicholas Flamel ležao s licem prema dolje, na tlu ispod kandži najstrašnijeg stvorenja koje je Sophie ikada vidjela: Bastet, Božica Mačaka. S nevjerojatno dobrim vidom, djevojka je mogla razaznati pojedine brkove na Bastetinom mačjem licu, kao i kapljicu sline na prevelikim očnjacima koja je padala na muškarca. Flamel je uočio da Sophie gleda prema njemu. Pokušao je udahnuti, no to nije bilo jednostavno s teškim stvorenjem na sebi. "Bježi", prošaputao je, "bježi." "Sophie, imam samo par sekundi..." Perenellein glas odjekivao je u djevojčinoj glavi te je ona obratila svu pozornost od iznenađenja. "Moraš učiniti sljedeće. Moraš mi dopustiti da govorim kroz tebe...." Josh je opazio da njegova sestra ustaje, lagano teturajući, s rukama na ušima kao da je prevelika buka, i čvrsto zatvorenih očiju. Vidio je kako joj se pomiču usne, kao da govori sama sa sobom. Odbio je dva čovjeka s glavama drozda koji su potrčali prema njemu. Teška grana udarila je jednog stvora ravno u kljun i ovaj je posrnuo, ošamućen i iznenađen. Drugi je nastavio kružili oko Josha, koji je shvatio da ovaj ne pokušava napasti njegaveć Sophie. Okrenuo se i zamahnuo prema njemu, no u tom trenu do njega je skočio visoki, mršavi čovjek s glavom prugaste mačke. Josh je pokušao zamahnuti granom, no izgubio je ravnotežu i čovjekmačka sagnuo se i izbjegao udarac. Zatim je skočio u zrak, otvorenih usta, raširenih kandži. S kiselim okusom u grlu, Josh si je priznao da se on i Sophie nalaze u strašno velikoj opasnosti... i istog trenutka znao je da se neće izvući. Zatvorio je oči netom prije nego što će divlje mačkoliko stvorenje udariti u njegova prsa, očekujući da će osjetiti ubod njegovih kandži i začuti riku ispred lica... no začuo je samo nježno predenje. Otvorio je oči i shvatio da u rukama drži mekano mače. Sophie! Okrenuo se... i začuđeno stao. Sophiena aura isijavala je oko njezina tijela čistom srebrnom bojom. Na mjestima je bila tako gusta da je odražavala sunčeve zrake, zbog čega se doimala poput srednjovjekovnog oklopa.
Srebrne iskre sijevale su joj kroz kosu i kapale s prstiju poput tekućine. "Sophie?" prošaputa Josh oduševljeno. Njegova sestra bila je dobro. Onda je Sophie polako okrenula glavu kako bi pogledala Josha, i on je došao do šokantnog, mučnog zaključka kako ga ona ne prepoznaje. Čovjekptica koji se pripremao za napad na djevojku naglo je skočio prema naprijed i zabio joj kljun u oči. Sophie je puknula prstima: sitne kapljice srebra zavrtjele su se s njezinih ruku i udarile u stvorenje. Istog trena ono se presavinulo, iskrivilo i postalo dezorijentirani pustinjski kos. Sophie je prošla pokraj brata i zakoračila prema Bastet. "Stani tu, djevojčice", naredila joj je Bastet, podižući svoje kandže. Sophie je raširila oči i nasmiješila se, a Josh je odjednom shvatio da se prvi put u životu boji vlastite sestre. Znao je da to nije Sophie; ovo strašno stvorenje nije moglo biti njegova sestra blizanka. Kada je djevojka progovorila, glas joj je hrapavo kreštao. "Nemaš pojma što ti ja mogu učiniti." Bastetine goleme mačje oči zatreptale su od iznenađenja. "Ne možeš mi ništa, djevojčice." "Ja nisam djevojčica. Možda si jako stara, no nikada nisi masla na išta poput mene. Posjedujem sirovu snagu koja. može poništiti tvoju čaroliju. Mogu je iskoristiti kako bih vratila ptice i mačke u njihove izvorne oblike." Sophie je nagnula glavu na jednu stranu, i taj je pokret Josh dobro poznavao; njegova sestra to je radila kad bi pozorno nekoga slušala. Zatim je raširila ruke prema pripadnici mračnih starijih. "Sto misliš da bi se dogodilo kada bih posegnula i dotaknula te?" Bastet bijesno protisne naredbu i trojac golemih ljudimačaka potrči prema djevojci. Sophie je zamahnula rukom i dugačak, zmijolik namotaj srebrne energije poletio je iz njezine ruke poput biča. Dotaknuo je svaku mačku, pucketajući po njihovim leđima i ramenima i oni su se odmah zaustavili, otkotrljali na zemlji i pretvorili u obične svakodnevne mačke, dvije kratkodlake i jednu kuštravu perzijsku. Mačke su se osovile na noge i pobjegle, tužno zavijajući. Sophie je zavrtjela bičem iznad glave, bacajući kapljice tekućeg srebra u svim smjerovima. "Dopusti da ti pokažem dio onog što mogu..." Srebrni je bič pucketao kako se približavala.
Scatty je odjednom shvatila da se troje njezinih protivnika pretvorilo u američkog crvendaća, kućnu zebu i vrapca, dok se egzotični čovjekmačka ispred nje iskrivio u zbunjenu sijamsku mačku. Sophie je uzastopce pucketala srebrnim bičem, tjerajući napadače, dok su kapi srebra padale posvuda i sve se više ljudimačaka i ljudi--ptica vraćalo u svoje prirodne oblike. "Makni se s Nicholasa", rekla je, premda joj se usne nisu sinkrono pomicale s riječima, "ili ćemo morati saznati koji je tvoj pravi oblik, Bastet, koja si također i Mafdet, Sekhmet i Menhit." Bastet se polako odmaknula od Flamela i izdignula se do svoje vrlo velike visine. Njezine oči s rascijepljenim zjenicama bile su raširene, a usta čvrsto zatvorena. "Već me dugo nitko nije nazvao tim imenima. Tko si ti - vidim da nisi moderna humani djevojka?" Sophiena usta su se pomaknula, a riječi su uslijedile nakon trenutka, ili dva. "Čuvaj se ove djevojke, Bastet. Ona je tvoja propast." Bastetino krzno nakostriješilo se, a gole se ruke naježile. Zatim se polako povukla, okrenula i potrčala prema Yggdrasillu u plamenu. Prvi put u posljednjih nekoliko tisućljeća, bila je prestrašena. Nicholas je s teškoćom ustao i zateturao prema Sophie, Joshu i Scatty. Prišao je Sophie. "Perenelle?" prošaputao je. Sophie se okrenula prema njemu, praznog i obnevidjelog pogleda. Pomicala je usnice, a zatim, kao u loše sinkroniziranom filmu, uslijedile su riječi. "U San Franciscu sam, zatočena u podrumu tvrtke Enoch Enterprises. Na sigurnom sam i dobro. Odvedi djecu na jug, Nicholas." Uslijedio je dug trenutak tišine; zatim, kada je ponovno progovorila, riječi su bile brže od kretanja Sophienih usana, djevojčina srebrna aura počela je blijedjeti, a oči se zatvarati. "Odvedi ih k vještici."
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Dr. John Dee počeo je mahnitati. Sve se raspadalo i sve je ukazivalo na to da će morati aktivno sudjelovati u bici. Flamel, Scatty i blizanci uspjeli su pobjeći iz unutrašnjosti Yggdrasilla i sada su se borili na suprotnoj strani polja, nekih dvjesto metara od njega, no nije mogao doći do njih - morao bi proći kroz bojište. Preostali tore allte, u ljudskim i veprovskim oblicima, borili su se s ljudimamačkama i ljudimapticama. Natairi su već bili savladani. Na početku su krilate zmije unijele kaos i zbrku među mačke i ptice, no bili su neupotrebljivi i nespretni na tlu te je većina ubijena čim su sletjeli. Golema vojska tore allta značajno se smanjila i pretpostavio je da za jedan sat u Sjevernoj Americi više neće biti veprodlaka. No nije mogao toliko čekati. Morao je odmah doći do Flamela. Morao je uzeti stranice Kodeksa što je prije moguće. Iz svoga skrovišta iza grmlja Dee je promatrao starije. Hekata je stajala na ulazu u kuću stablo, okružena preostalim osobnim čuvarima tore alltama. Dok su se veprovi borili s mačkama i pticama, Hekata se sama suočavala s kombiniranim Morriganinim i Bastetinim snagama. Tri žene nisu obraćale pažnju na poluljudske Životinje koje su se borile oko njih. Slučajnom promatraču moglo bi se učinili kao da tri starije jednostavno pilje jedna u drugu. Dee je, međutim, zamijetio Ijubičastosive oblake koji su se skupljali iznad Yggdrasilla; vidio je kako nježni bijeli i zlatni cvjetovi oko golemog stabla venu i umiru, u trenu se pretvarajući u crnu smjesu; uočio je neugledan sjaj gljivica koje su se pojavile na zaglađenoj kamenoj stazi. Dee se nasmiješio; neće još dugo trajati. Koliko će se još Hekata moći suprotstavljati dvjema starijima, tetki i nećakinji? No Božica nije pokazivala znakove slabljenja. I onda je uzvratila napad. Iako nije bilo vjetra u zraku koji je smrdio po spaljenom drvu, Dee je gledao kako nevidljivi i nepostojeći povjetarac šiba Morriganin plašt preko njezina ramena i udara golemu Bastet, zbog čega je trznula glavom i nagnula se prema vjetru. Uzorci na Hekatinoj metalnoj haljini vitlali su zasljepljujućom brzinom, a boje su se zamutile i iskrivile.
Uz rastući nemir, vidio je kako tamna sjena lebdi po osušenoj travi i kako roj sitnih crnih muha slijeće na Bastetino krzno, zavlačeći joj se u uši i nos. Božica Mačaka zaurlala je i zateturala unatrag, bijesno trljajući lice. Pala je na zemlju, otkotrljala se prema visokoj travi, pokušavajući se osloboditi insekata. Bilo ih je sve više, a pridružili su im se i mravi i pauci pustinjaci, koji su gmizali iz trave i preplavili joj tijelo. Skupljena na sve četiri, zabacila je glavu i očajnički vrisnula, zatim se okrenula i potrčala preko polja, valjala se i puzala po travi, bacila se u malo jezerce, pokušavajući se riješiti insekata na tijelu. Prešla je polovicu polja dok je gusti, vrtložni oblak nije napustio. Bijesno je trljala lice i ruke, ostavljajući ogrebotine po koži, a onda je ustala i vratila se do Yggdrasilla. Tad se još gušći roj pčela ponovno stvorio u zraku pred njom. U tom trenutku Dee je pomislio da bi možda - ali samo možda Hekata mogla pobijediti. Bio je pametan potez odvojiti Bastet i Morrigan; osigurati da se Bastet ne može vratiti bilo je jednostavno genijalno. Uvidjevši da se ne može vratiti do Yggdrasilla, Bastet je bijesno prosiktala i zatim potrčala tamo gdje su se Flamel, Scatty i blizanci pokušavali obraniti. Dee je vidio kako preskače nevjerojatnu udaljenost i baca Alkemičara na tlo. To mu je ipak pričinilo zadovoljstvo i dopustio si je jedan lagani smiješak, koji je brzo izblijedio - još uvijek je bio zarobljen na ovoj strani polja. Kako da prođe pokraj Hekate? Iako je Yggdrasill bjesomučno gorio, čitavi su dijelovi bili u plamenu, spaljena lišća i zacrnjeni komadi grana uvojito su padali, a ljepljiva smola frcala je zbog padajućih grana, Hekatine moći izgledale su netaknute. Dee je ljutito zaškrgutao zubima; prema svim njegovim istraživanjima, Hekata je oživjela stablo tako što gaje prožela djelićem svoje životne snage. Zauzvrat, kako je raslo, ono je obnavljalo i jačalo njezine moći. Paljenje stabla bila je njegova ideja. Vjerovao je da će ona slabjeti kako ono bude gorjelo. No naprotiv: paljenje stabla samo je razljutilo Božicu, a njezin bijes činio ju je još smrtonosnijom. Kada je Dee vidio kako se Hekatine usnice trzaju i zakrivljuju u nešto što je nalikovalo na osmijeh, kako je Morrigan zateturala i ustuknula, postao je svjestan da je ovdje, u vlastitom Carstvu sjena, Božica Triju Lica jednostavno presnažna za njih. Dee je tada shvatio da će morati djelovati. Držeći se sjena stabala i visoke trave, kretao se oko debla golemog Yggdrasilla. Bio je prisiljen čučnuti i sakriti se kad je tore allta u svom veprovskom obliku doletio kroz grmlje do njega s barem deset ljudimačaka i dvostruko više ljudiptica na sebi.
Dee je izašao iz grmlja nasuprot stablu kraj kojeg su se Hekata i Morrigan borile. S njegove desne strane mogao je vidjeti da se nešto događa u Flamelovoj skupini; ptice i mačke bježale su u svim smjerovima... i zatim je shvatio da vidi obične ptice i svakodnevne mačke kako bježe, a ne poluljudska stvorenja. Morriganine i Bastetine čini nisu djelovale: je li Hekata bila tako moćna? Morao je ovo privesti kraju. Dr. John Dee podignuo je mač s kratkom oštricom u svojoj ruci. Prljavo plavo svjetlo omotalo se po cijeloj dužini mača i na trenutak je drevna kamena oštrica zabrujala dok je nevidljivi povjetarac prošao po njegovim rubovima. Uvijene zmije ugravirane u dršku oživjele su i počele se uvijati i siktati. Čvrsto držeći mač, Dee je oslonio vrh oštrice o hrapavu koru drevnog stabla... i pritisnuo. Excalibur je glatko prošao kroz drvo, ulazeći sve tlo drške bez Otpora. Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo, a zatim je Yggdrasill počeo stenjati. Zvuk je bio poput glasanja životinje koju nešto boli: počelo je kao duboko mumljanje, koje je ubrzo naraslo do visokog cvileža. Tamo gdje je drška mača stršila iz stabla, pojavila se plava mrlja. Poput kapajuće tinte, slijevala se niz stablo i padala po podu, a zatim je masno plavo svjetlo curilo niz žilice i pukotine u drvu. Plač Yggdrasilla postajao je sve jači i jači, sve dok se nije izdignuo gotovo iznad ljudskog sluha. Preživjeli tore allte pali su na tlo, previjali se od bolova, držeći se za uši; ljudiptice komešali su se u zbrci, ljudi--mačke započeli su siktati i jednoglasno zavijati. Plava mrlja jurila je oko stabla, premazujući sve tankim slojem blještavih ledenih kristala koji su odražavali svjetlost. Plavocrne i grimiznozelene duge zablistale su na zraku. Masna mrlja krenula je uz stablo i po granama, pretvarajući sve što je dotakla u brušene kristale. Čak ni vatra nije bila otporna na nju. Plamenovi su se zamrzli, vatra je uhvaćena u ukrašenim uzorcima, zatim se ispreplela poput leda na površini jezera i nestala u svjetlucavoj prašini. Tamo gdje bi plava mrlja dotakla lišće, ono bi se stvrdnulo i palo s grana. Nisu uvojito padali na tlo: pali bi i razbili se uz tiho zveckanje, dok su grane, sada čvrsti komadi leda, bivale istrgnute s debla i padale na tlo. Dee se bacio na jednu stranu kako ga ne bi udarila metar dugačka smrznuta grana. Uhvativši dršku Excalibura, izvukao je kamenu oštricu iz drevnog stabla i otrčao potražiti sklonište.
Yggdrasill je umirao. Goleme ljuske kore trgale su se, poput ledenih santa koje se odvajaju od ledenjaka, i padale na tlo, onečišćavajući prekrasan krajobraz Carstva sjena komadima oštrog leda. Održavajući razmak i pazeći na padajuće grane, Dee je trčao oko stabla; htio je vidjeti Hekatu. Božica Triju Lica je umirala. Stojeći sasvim mirno ispred raspadajućeg Yggdrasilla, Hekatom su prolazila sva tri lica - mlado, zrelo i staro - u otkucajima srca. Promjena se vršila tako brzo da se njezino tijelo nije stizalo prilagoditi i bila je uhvaćena između faza: mlade oči na starom licu, glava djevojčice na tijelu žene, tijelo žene s dječjim rukama. Njezina stalno promjenjiva haljina izgubila je boju i bila je iste crne boje kao i njezina koža. Dee je stajao pokraj Morrigan, zajedno su promatrali u tišini. Bastet im se ponovno pridružila te su njih troje zajedno promatrali posljednje trenutke Yggdrasilla. Svjetsko je stablo sada bilo gotovo potpuno plavo, prekriveno plahtom leda. Smrznuto korijenje probilo je kroz zemlju, uništavajući savršenu simetriju zemlje, urezujući debele rezove u tlu. Ogromne rupe pojavile su se na masivnom deblu, otkrivajući kružne unutrašnje prostorije, koje su bile prekrivene i obložene plavim ledom. Hekatina je transformacija usporila. Promjene su se duže materijalizirale jer je sada plava mrlja klizila po njezinu tijelu, stvrdnjavala joj kožu, pretvarajući je u ledene kristale. Morrigan je pogledom okrznula oštricu u Deejevoj ruci i brzo pogledala na drugu stranu. "Čak i nakon toliko godina u našoj službi, doktore Dee, i dalje nas uspijevaš iznenaditi", reče tiho. "Nisam znala da posjeduješ Ledeni mač." "Drago mi je da sam ga uzeo", reče Dee, ne kao izravan odgovor. "Čini se da su Hekatine moći bile jače no što smo mislili. Bar je moja pretpostavka - da je njezina snaga povezana sa stablom - bila točna." Od Yggdrasilla je ostala čvrsta santa leda. Hekata je također bila potpuno prekrivena plahtom leda, iako su iza plavih kristala njezine oči boje maslaca bile sjajne i žive. Vrh stabla počeo se topiti, prljava voda slijevala se niz koru, ostavljajući duboke utore za sobom. "Kada sam shvatio da može poništiti tvoje čini, znao sam da nešto moram učiniti", reče Dee. "Vidio sam kako se mačke i ptice vraćaju u svoje prirodne oblike."
"To nije Hekatino djelo", Bastet odjednom zareza, jakim naglaskom i zvjerskim glasom. Morrigan i Dee okrenuli su se prema Božici Mačaka. Stvorenje je podiglo krznenu šapu i pokazalo prema polju. "Bila je to djevojka. Netko je govorio kroz nju, netko tko zna moja prava imena, netko tko je iskoristio djevojčinu auru kako bi stvorio bič čiste energije: to je poništilo našu čaroliju." Dee je pogledao preko polja, tamo gdje je vidio Flamela, Scatty i blizance kako su se skupili oko hrasta. No nije im bilo ni traga. Okrenuo se kako bi naredio preživjelim mačkama i pticama da ih pronađu kada je ugledao Senuheta kako tetura. Starac je bio prekriven blatom i krvlju - iako se nije činilo daje krv njegova - izgubio je svoj zakrivljeni brončani mač. Drugi je bio prepolovljen. "Flamel i ostali su pobjegli", reče zadihano. "Slijedio sam ih izvan Carstva sjena. Kradu naš automobil", dodao je srdito. Bijesno vrisnuvši, dr. John Dee okrenuo se i bacio Excalibur u Yggdrasill. Kamena oštrica zabila se u svjetsko stablo, koje se oglasilo turobnim zvukom velikog zvona. Jedna nota, visoka i čista, vibrirala je u zraku... a zatim je Yggdrasill počeo pucati. Lomio se i kidao čitavom dužinom. Počelo je malim komadićima koji su prema gore postajali sve viši, u neravnim uzorcima. U nekoliko je sekundi cijelo stablo bilo prekriveno ludim krivudavim linijama. Nakon toga se Yggdrasill slomio i pao na ledeni kip Hekate, samljevši je u prašinu.
TRIDESETO POGLAVLJE
Josh Newman na trzaj je otvorio vrata crnog terenca i osjetio kako ga preplavljuje val olakšanja. Ključ je bio u kontaktu. Otvorio je stražnja vrata i držao ih dok je Nicholas Flamel žurio prema automobilu, sa Sophie u naručju. Nagnuo se prema unutra i nježno je postavio đa legne na stražnje sjedalo. Scatty se pojavila kroz granicu od lišća i pojurila niz stazu sa širokim osmijehom na licu. "E ovo", rekla je skočivši na terenac, "je bila najbolja zabava koju sam doživjela u tisuću godina." Josh je sjeo na vozačko sjedalo, podesio ga i okrenuo ključ. Veliki motor V6 živo je zabrujao. Flamel je uskočio na suvozačko sjedalo i zalupio vratima. "Vodi nas odavde!" Josh je stavio ručicu mjenjača u položaj za vožnju, uhvatio kožnati upravljač objema rukama i do kraja pritisnuo papučicu gasa. Veliki Hummer pojurio je naprijed, bacajući kamenje i prašinu dok se vrtio u krug, i zatim krenuo niz usku stazu, ljuljajući se i poskakujući po brazdama, češući sa strane grane i grmlje, što je ostavljalo rezove na čistoj karoseriji. Iako je sunce bilo visoko i u Carstvu sjena i U stvarnom svijetu, Cesta je bila U dubokoj sjeni. Premda je Josh svugdje provjerio, nije mogao pronaći komande za svjetla. Stalno je pogledavao u retrovizore, svakog trena očekujući Morrigan ili Božicu Mačaka kako izlaze iz grmlja iza njih. Tek kad je staza završila na jarkom suncu te je okrenuo upravljač na desnu stranu, skrenuvši terencem na usku, krivudavu asfaltiranu cestu, popustio je pritisak na papučicu gasa. Hummer je odmah usporio. "Jesu li svi okej?" upita potreseno. Nagnuo je retrovizor kako bi vidio stražnji dio automobila. Njegova sestra blizanka ležala je na širokim kožnatim sjedalima, s glavom na Scattynu krilu. Ratnica je pomoću komadića tkanine otkinutog sa svoje majice brisala djevojčino čelo. Sophiena koža bila je mrtvačko blijeda, a premda su joj oči bile zatvorene, nepravilno su se pomicale ispod kapaka. Trzala se kao da proživljava noćnu moru. Scatty je primijetila kako ih
Josh promatra u retrovizoru i nasmiješila se kako bi ga ohrabrila. "Biti će ona okej", reče. "Možete li išta učiniti?" upita Josh, pogledavši Flamela koji je sjedio do njega. Njegovi osjećaji prema Alkemičaru sada su bili pomiješani: s jedne strane, izložio ih je velikoj opasnosti, a ipak vidio je i kako se Flamel divljački borio kako bi ih obranio. "Ne mogu ništa učiniti", umorno će Flamel. "Ona je jednostavno iscrpljena; ništa više." Nicholas je također djelovao izmoždeno. Njegova odjeća bila je poprskana blatom i nečim što je mogla biti krv. U kosi je imao ptičjeg perja, a obje ruke bile su izgrebane od sukoba s mačkama. "Pusti je da spava, a kada se probudi za nekoliko sati, bit će u redu. Obećajem ti." Josh je kimnuo. Usredotočio se na cestu ispred sebe, bez volje da nastavi razgovor s Alkemičarom. Sumnjao je da će njegova sestra ikad više biti u redu. Primjetio je kako ga je pogledala praznim, tupim pogledom: nije ga prepoznala. Slušao je glas koji je izlazio iz njezinih usta: to nije bio glas kojeg je poznavao. Njegova sestra, njegova sestra blizanka, bila je u potpunosti izmijenjena. Došli su do znaka za Mill Valley i skrenuo je ulijevo. Nije imao pojma kamo idu; samo se htio udaljiti od Carstva sjena. I više od toga: htio je ići kući, vratiti se normalnom životu, zaboraviti da su ikada naišli na oglas u sveučilišnom oglasniku kojega je njegov otac donio kući. Traži se pomoćnik u knjižari. Ne želimo čitače, tražimo radnike. Poslao je zamolbu i nekoliko dana poslije zvali su ga na razgovor. Sophie toga dana nije imala pametnijeg posla i išla je s njim kako bi mu pravila društvo. Dok je čekala, otišla je do kafića preko puta na čaj s mlijekom. Kada je Josh izašao iz Male knjižare, oduševljen što je dobio posao, otkrio je da je i Sophie pronašla posao u Coffee Ćupu. Radit će jedno preko puta drugoga - to je bilo savršeno! I bilo je savršeno - do jučer, kada je započela ova ludnica. Teško mu je bilo vjerovati da je to bilo tek jučer. Ponovno je pogledao Sophie u retrovizoru. Sada se mirno odmarala, potpuno smirena, i osjetio je olakšanje zbog toga što joj se pomalo vraćala boja u obraze. Sto je Hekata učinila? Ne - što je Flamel učinio? Sve je upućivalo na Alkemičara. Za sve je bio on kriv. Božica nije htjela buditi blizance - znala je za opasnosti. No Flamel je inzistirao i zbog Alkemičara je Hekatino rajsko Carstvo sjena napadnuto, a njegova mu je sestra postala stranac.
Kada je Josh počeo raditi u knjižari za čovjeka kojega je poznavao kao Nicka Fleminga, smatrao gaje pomalo neobičnim, ekscentričnim, možda čak i čudnim. No kada ga je upoznao, počeo mu se iskreno sviđati, čak mu se i divio. Fleming je bio sve što Joshov otac nije. Bio je zabavan i zainteresiran za gotovo sve čime se Josh bavio, a njegovo opće znanje bilo je nevjerojatno. Josh je znao da je njegov otac Richard istinski sretan i zadovoljan samo kada stoji u dvorani ispunjenoj studentima ili do koljena zakopan u prašinu. Fleming je bio drukčiji. Kada bi mu Josh citirao Barta Simpsona, Fleming bi uzvratio citatom Groucha Marxa da bi potom nastavio i upoznao Josha s filmovima braće Marx. Obojica su voljelaglazbuiako su im ukusi bili različiti; Josh je upoznao Nicka s Green Dayom, Lambom i Dido. Fleming je preporučavao Petera Gabriela, Genesis i Pink Floyd. Kada je Josh pustio Flemingu neki ambient ili trance na svom iPodu, Fleming mu je posudio CD-e Mikea Oldfielda i Briana Enoa. Josh je upoznao Nicka sa svijetom blogova, a čak su počeli dogovarati i objavljivanje svih naslova iz knjižare na internetu. Nakon nekog vremena, Josh je Fleminga počeo smatrati bratom kojega je oduvijek želio. A sada ga je taj čovjek iznevjerio. Zapravo je lagao Joshu od samog početka. Nije se čak ili zvao Nick Fleming. I negdje u podsvijesti, Josh je počeo oblikovali ružno pitanje. Spuštenim glasom, s pogledom na eesti, upitao je: "Jeste li mali da će se sve ovo dogoditi?" Flamel se naslonio na kožnato sjedalo i okrenuo se prema Joshu. Alkemičar je djelomično bio u sjeni i držao je sigurnosni pojas preko grudi objema rukama. "Sto da će se dogoditi?" oprezno upita. "Znate, nisam dijete", reče Josh, podižući glas, "zato mi se ne obraćajte kao da jesam." Na stražnjem sjedalu, Sophie je nešto promrmljala kroz san i Josh se prisilo da spusti glas. "Je li vaša dragocjena Knjiga predvidjela sve ovo?" Letimice je vidio kako se Scatty pomiče i shvatio kako se nagnula kako bi čula Alkemičarov odgovor. Flamelu je dugo trebalo da odgovori. Naposljetku progovori. "Postoje neke stvari koje prvo moraš znati o Knjizi Abrahama Židova." Vidio je kako Josh otvara usta pa je brzo nastavio. "Dopusti da završim. Oduvijek sam znao daje Kodeks star", započeo je, "iako nikada nisam znao koliko točno. Jučer je Hekata rekla da je bila prisutna kada ga je Abraham stvorio... a to znači da je to bilo prije barem deset tisuća godina. Onomad je svijet bio veoma drukčiji.
Uvriježeno je mišljenje da se čovječanstvo pojavilo sredinom kamenog doba. No istina je puno, puno drukčija. Starija rasa vladala je zemljom. Djelići istine nalaze se u našim mitologijama i legendama. Ako vjeruješ u te priče", nastavi on, "oni su posjedovali moć letenja, mogli su upravljati vremenom i čak su usavršili ono što vi nazivate kloniranjem. Drugim riječima, imali su pristup znanosti koja je bila toliko napredna da bismo je mogli nazvati magijom." Josh je počeo tresti glavom. Ovo mu je bilo previše. "I prije nego što kažeš da je to sve previše, sjeti se koliko je ljudska rasa napredovala u posljednjih deset godina. Da je netko tvojim roditeljima rekao, na primjer, da će moći nositi cijelu svoju glazbenu biblioteku u džepu, bi li vjerovali? Danas postoje telefoni koji imaju više računalne snage nego što je korišteno za slanje prvih raketa u svemir. Imamo elektronske mikroskope koji vide pojedine atome. Svakodnevno liječimo bolesti koje su prije samo pedeset godina bile neizlječive. A brzina promjene sve je veća. Danas možemo raditi ono što bi tvoji roditelji odbacili kao nemoguće, a za vaše djedove to ne bi bilo ništa drugo doli magija." "Niste mi odgovorili na pitanje", reče Josh. Pazio je na brzinu; nisu si mogli priuštiti da ih zaustave zbog prekoračenja brzine. "Ono što ti govorim jest da ne znam za što je sve starija rasa sposobna. Je li Abraham zapisivao svoja predviđanja u Kodeksu ili je jednostavno bilježio ono što je nekako vidio? Je li bio svjestan budućnosti, je li je zapravo mogao vidjeti?" Okrenuo se na sjedalu kako bi pogledao Scatty. "Znaš li ti?" Slegnula je i iskrivila usnice u mali smiješak. "Ja sam sljedeća generacija: većina starije rase nestala je prije nego što sam se rodila, a Danu Talis potopljen je pod valovima. Nemam pojma što su sve mogli. Jesu li mogli gledati kroz vrijeme?" Zastala je i razmislila. "Znam neke starije koji su imali taj dar: Sibyl je mogla, kao i Themis i Melampus, naravno. No bili su u krivu puno češće nego u pravu. Ako su me moja putovanja ičemu podučila, to je da stvaramo vlastitu budućnost. Gledala sam kako potresni događaji dolaze i odlaze a da ih nitko nije predvidio, a vidjela sam i proročanstva - najčešće povezana s krajem svijeta - koja se također nisu ostvarila." Automobil je skrenuo na usku seosku cestu, prvu koju su vidjeli tog jutra.
"Još jednom ću vam postaviti pitanje", reče Josh, trudeći se ostati smiren. "I ovoga puta, odgovori mi s da ili ne: je li sve što se upravo dogodilo predviđeno u Kodeksu?" "Ne", Flamel brzo odgovori. "Čujem neki ali u pozadini", reče Scatty. Alkemičar kimne. "Postoji jedno malo ali. U knjizi nema ničega o Hekati ni o Carstvu sjena, ništa o Deeju ni Bastet ni Morrigan. Ali..." uzdahnuo je. "Postoje neka proročanstva o blizancima." "Blizancima", reče Josh napeto. "Mislite blizancima općenito ili baš o Sophie i meni?" "Kodeks spominje srebrnog i zlatnog blizanca, dvoje koji su jedno, jedno koje je sve. Meni se čini da nije slučajno što su vaše aure čista zlatna i srebrna. Znači da, siguran sam da Kodeks govori o tebi i tvojoj sestri." Nagnuo se kako bi pogledao Josha. "I ako me pitaš koliko dugo to znam, odgovor je: počeo sam sumnjati jučer, kada ste mi ti i Sophie došli pomoći u knjižaru. Hekala je potvrdila moje sumnje nekoliko sali kasnije kada je učinila vaše aure vidljivima. Kunem ti se da je sve što sam do sada učinio bilo radi vaše zaštite." Josh je odmahivao glavom; nije bio siguran treba li vjerovati I'lamelu. Zaustio je pitanje, no Scatty mu je stavila ruku na rame prijo nego je uspio progovoriti. "Dopusti da samo ovo kažem", reče lihim i ozbiljnim glasom, u kojem se čuo keltski naglasak. "Poznajem Nicholasa Flamela vrlo dugo. Amerika je jedva bila kolonizirana kada smo se upoznali. On je mnogo toga - opasan i podmukao, prepreden i smrtonosan, dobar prijatelj i nesmiljen neprijatelj. Ako ti on da svoju riječ da je sve radio radi vaše zaštite, preporučujem ti da mu vjeruješ." Josh je pritisnuo kočnicu i automobil je usporio i skrenuo iza ugla. Naposljetku, kimne i duboko uzdahne. "Vjerujem vam", reče naglas. No negdje u podsvijesti odzvanjale su mu Hekatine posljednje riječi upućene njemu - "Nicholas Flamel nikada nikome ne govori sve" - i osjećao je da Alkemičar i dalje ne govori sve što zna. Odjednom Nicholas potapša Josha po ruci. "Ovdje - tu stani." "Zašto, što nije u redu?" upita Scatty, posegnuvši prema mačevima. Josh je uključio pokazivače i skrenuo Hummerom prema restoranu čiji je znak upravo počeo svijetliti. "Sve je u redu." Flamel se nacerio. "Mislim da je vrijeme za doručak."
"Odlično. Umirem od gladi", reče Scatty. "Mogla bih konja pojesti. Da nisam vegetarijanka... i da volim konje, naravno." I da nisi vampir, pomisli Josh, ali nije ništa rekao. Sophie se probudila dok su Scatty i Flamel bili u restoranu i naručivali doručak za van. U jednom trenutku je spavala, u drugom je uspravno sjedila na stražnjem sjedalu. Josh je poskočio i nije uspio spriječiti iznenađen vrisak koji mu je pobjegao. Okrenuo se na vozačkom sjedalu i kleknuo kako bi se nagnuo prema natrag. "Sophie?" upita oprezno. Bojao se da će nešto nepoznato i drevno opet progledati kroz oči njegove sestre. "Ne želiš znati što sam sanjala", reče Sophie, raširi ruke i protegne se. Vrat joj je pucketao dok ga je okretala. "Au. Sve me boli." "Kako se osjećaš?" Zvučala je kao njegova sestra. "Kao da ću se prehladiti." Pogledala je oko sebe. "Gdje smo? Čiji je ovo auto?" Josh se nacerio i kroz sjenu pokazao bijele zube. "Ukrali smo ga od Deeja. Nalazimo se negdje na cesti izvan Mill Valleyja, a idemo prema San Franciscu, mislim." "Što se dogodilo... što se tamo dogodilo?" upita Sophie. Joshov se cerek pretvorio u široki osmijeh. "Ti si nas spasila pomoću svojih tek probuđenih moći. Bila si nevjerojatna: imala si nekakav srebrni energetski bič i kada bi dotaknula bilo koju pticu ili mačku, pretvorile bi se u svoje stvarne oblike." Zaustavio se kad je počela odmahivati glavom. "Ne sjećaš se ničega?" "Malo toga. Čula sam kako mi Perenelle govori, upućuje me u to što da radim. Zapravo sam osjetila kako lije svoju auru u mene", reče začuđeno. "Mogla sam je čuti. Mogla sam je čak i vidjeti, na neki način." Odjednom duboko i drhtavo uzdahne. "Onda su došli po nju. To je sve čega se sjećam." "Tko?" "Ljudi bez lica. Mnoštvo ljudi bez lica. Gledala sam kako je odvlače." "Kako to misliš, ljudi bez lica?" Sophie je prestrašeno raširila oči. "Nisu imali lica." "Poput maski?" "Ne, Josh, ne poput maski. Njihova lica bila su glatka - bez očiju, nosa, usta, samo glatka koža."
Slika koju je stvorio u glavi bila je jako uznemirujuća i namjerno je promijenio temu. "Osjećaš li se... drukčije?" Pažljivo je birao riječi. Sophie je na trenutak razmislila. Sto je bilo s Joshom, zašto je bio tako zabrinut? "Drukčije? Kako?" "Sjećaš li se kako je Hekata budila tvoje moći?" "Sjećam." "Kakav je to bio osjećaj?" upita oklijevajući. Na trenutak su Sophiene oči zabljesnule hladnim srebrnim svjetlom. "Kao daje netko uključio prekidač u mojoj glavi, Josh. Osjećala sam se živom. Prvi put u životu osjećala sam se živom." Josh je Osjetio nagli nepodnošljivi nalet ljubomore. Krajičkom oka vidio je kako Flamel i Scatty izlaze iz restorana s mnoštvom vrećica U rukama. "A kako se sada osjećaš?" "Gladno", reče. "Jako gladno." Jeli su u tišini: burrito za doručak, jaja, kobasice, peciva, koja su zalijevali gaziranim sokom. Scatty je jela voće i pila vodu. Josh je napokon obrisao usta maramicom i otresao mrvice s traperica. To je bio prvi pravi obrok od jučerašnjeg ručka. "Napokon se osjećam kao čovjek." Pogledao je Scatty postrance. "Bez uvrede." "Ništa", uvjeri ga Scatty. "Vjeruj mi - nikad nisam htjela biti čovjek, premda vjerujem da to ima neke prednosti", doda zagonetno. Nicholas je skupio ostatke njihova doručka i gurnuo ih u papirnatu vrećicu. Zatim se nagnuo prema naprijed i kucnuo po zaslonu satelitskog navigacijskog sustava na armaturnoj ploči. "Znaš li kako ovo radi?" Josh odmahne glavom. "Mogu samo teoretski pretpostaviti. Unesemo odredište i ono nam kaže najbolji put do tamo. No nisam to nikada koristio. Nema toga u tatinom autu", dodao je. Richard Newman vozio je pet godina star Volvo karavan. "Ako ga proučiš, bi li ga znao uključiti?" uporno će Flamel. "Možda", sumnjičavo odgovori Josh.
"Naravno da bi. Josh je genijalac za računala", ponosno reče Sophie sa stražnjeg sjedala. "Ovo nije baš računalo", zagunđa njezin brat blizanac, nagne se prema naprijed i pritisne gumb za uključivanje. Veliki pravokutni zaslon zasvijetlio je i nevjerojatno zaštitnički glas upozorio ih je da unesu adresu u vožnji, a zatim uputio Josha da pritisne gumb OK kada čuje i razumije njegovu poruku. Zaslon je zatreperio i odmah pokazao položaj Hummera na nepoznatoj sporednoj cestici. Planina Tamalpais pojavila se u obliku trokutica na vrhu zaslona i strelice su pokazivale prema jugu do San Francisca. Stazice koja je vodila do Hekatinog Carstva sjena nije bilo. "Moramo ići na jug", nastavi Flamel. Josh je isprobavao tipke dok nije došao do glavnog izbornika, "Okej. Treba mi adresa." "Unesi poštanski ured na križanju Ulice Signali i Avenije Ojai u Ojaiju." Na stražnjem sjedalu Scatty se uznemirila. "O ne, ne Ojai. Molim te reci mi da ne idemo tamo." Flamel se okrenuo na sjedalu. "Perenelle mi je rekla da idemo na jug." "L. A. je na jugu, Meksiko je na jugu, čak je i Čile južno odavde. Postoje mnoga lijepa mjesta koja su na jugu..." "Perenelle mi je rekla da odvedem djecu Vještici", strpljivo će Flamel. "A Vještica se nalazi u Ojaiju." Sophie i Josh brzo se pogledaše, ali nisu ništa rekli. Scatty se naslonila i dramatično uzdahnula. "Bi li ti išta značilo kad bih ti rekla da ja ne želim ići?" "Ne baš." Sophie se nagnula između sjedala kako bi pogledala mali zaslon. "Koliko nam treba do tamo? Koliko smo udaljeni?" pitala se naglas. "Trebat će nam skoro cijeli dan", reče Josh, nagne se i počne škiljiti u zaslon. Kada mu je kosa dotaknula sestrinu, sitna iskrica sijevnula je između njih. "Moramo na autocestu broj jedan. Prijeđemo preko mosta Richmond..." Prstima je slijedio obojene linije. "Onda do 1-580, koja kasnije postaje 1-5." Iznenađeno trepne. "Tom cestom moramo voziti četiristo pedeset kilometara." Pritisnuo je drugi gumb, kojim je izračunao ukupnu udaljenost. "Cijelo putovanje iznosi preko šesto pedeset
kilometara i trebat će nam barem šest i pol sati. Do danas najveća udaljenost koju sam odvozio bila je oko petnaest kilometara!" "Onda će ti ovo biti dobra vježba", reče Alkemičar uz osmijeh. Sophie je pogledala prvo Flamela, pa Scatty. "A tko je ta Vještica kojoj idemo?" Flamel je namjestio sigurnosni pojas. "Idemo do Vještice iz Endora." Josh je okrenuo ključ i pokrenuo automobil. Pogledao je Scatty u retrovizoru. "Još netko protiv koga si se borila?" upita. Scathach napravi grimasu. "Još gore", promrmlja. "To mi je baka."
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Carstvo sjena je propadalo. Na zapadu su se razišli oblaci i golemi komadi neba već su nestali, ostavljajući samo treperave zvijezde i prevelik mjesec na crnome nebu. Zvijezde su postepeno nestajale uz treptaj, a mjesec je počeo gubiti rubove. "Nemamo puno vremena", reče Morrigan, gledajući nebo. Dee, koji je skupljen na tlu skupljao ledene komadiće Hekate što je više mogao, pomislio je da čuje strah u Morriganinu glasu. "Imamo vremena", reče ravnodušno. "Ne smijemo biti ovdje kada Carstvo sjena nestane", reče ona gledajući dolje prema njemu, bezizražajna lica. No znao je prema načinu na koji se ogrtala oko ramena plaštem od vranskog perja da je nervozna. "Što bi se dogodilo?" pitao se Dee naglas. Nikada nije vidio Božicu Vrana u ovome stanju i njezina mu je nelagoda pričinjala užitak. Morrigan je podigla glavu kako bi promotrila tamu koja se pojavila, a crne oči odražavale su joj sitne točkice od zvijezda. "Pa i mi bismo nestali. Usisani u ništavilo", doda blago, promatrajući kako se planine u daljini pretvaraju u nešto poput prašine. Prašina se zatim zakovitlala u crno nebo i nestala. "Prava smrt", promrmlja Morrigan. Dee je čučnuo iznad rastapajućih ostataka Yggdrasilla, dok se oko njega Hekatin elegantan i lijep svijet pretvarao u prašinu i nestajao na nevidljivom vjetru. Božica je stvorila svoje Carstvo sjena ni iz čega i sada, bez njezine prisutnosti da ga održava čitavim, vraćao se u ništavilo. Planine su nestale, otpuhnute poput mrvica pijeska, čitavi povoji šume polako su nestajali, uz treptaje nalik svjetlima koja se gase, a preveliki mjesec stajao je nisko na nebu i gubio oblik i definiciju. Već je postao ništa doli lopta, bez ikakvih značajki. Na istoku, izlazeće sunce postalo je zlatna kugla svjetlosti, a nebo je i dalje bilo plavo. Božica Vrana okrenula se svojoj tetki. "Koliko još dok skroz ne nestane?" upita ona. Bastet je zarežala i slegnula širokim ramenima. "Tko zna? Čak ni ja nisam nikada vidjela propast čitavog Carstva sjena. Možda minute..."
"To je sve što mi treba." Dee je položio mač Excalibur na zemlju. Glatko ispolirana kamena oštrica odrazila je tamu koja je dolazila sa zapada. Dee je podignuo tri najveća komada leda koji su nekoć bili Hekata i stavio ih na oštricu. Morrigan i Bastet nagnule su se preko njegovih ramena i proučavale mač, a odrazi su im se mreškali, i izvitoperili. "Sto je to tako važno da to moraš učiniti ovdje?" upita Bastet. "Ovo je bio Hekatin dom", odgovori Dee. "A ovdje, upravo ovdje, na mjestu njezine smrti, povezanost s njom bit će najsnažnija." "Povezanost..." zareza Bastet i zatim kimne. Odjednom je shvatila što Dee pokušava: najmračniju i najopasniju od svih mračnih čarolija. "Govorenje s mrtvima", prošaputa Dee. "Govorit ću s mrtvom' Božicom. Ovdje je provela toliko tisućljeća, ovo je dio nje. Kladim se da je njezina svijest aktivna i povezana s ovim mjestom." Posegnuo je i dotaknuo ručku mača. Crni kamen zasjao je žutom bojom i ugravirane zmije oko drške nakratko su oživjele, bijesno su siktale, pokazivale jezike prije nego su se ponovno skamenile. Kako se led topio, tekućina se slijevala niz crni kamen, prekrivajući ga tankim masnim sjajem. "Sad ćemo vidjeti što ćemo vidjeti", promrmlja on. Voda na oštrici počela se pjciiušati i praskali, cvrčati i pucketali. A u svakom se mjehuriću pojavilo jedno lice: Hekatino lice. U treptajima su se prikazivale njezine tri pojavnosti, samo su oči - boje maslaca i pune mržnje - ostale iste i gledale u njega. "Pričaj sa mnom", poviče Dee, "naređujem ti. Zašto je Flamel došao ovamo?" Hekatin glas pjenušavo je i vodenasto pucketao. "Kako bi pobjegao od vas." "Reci mi nešto o ljudskoj djeci." Slike koje su se pojavile na oštrici mača bile su iznenađujuće precizne. Sve su bile iz Hekatina gledišta. Prikazivale su kako Flamel stiže s blizancima, kako djeca sjede, prestrašena i blijeda, u polupanom i izgrebanom automobilu. "Flamel vjeruje da su to blizanci iz legende koju spominje Kodeks." Morrigan i Bastet približile su se, zanemarujući sve brže nasrtaje ništavila. Na zapadu više nije bilo zvijezda na nebu, mjesec je nestao, a ogromni komadi neba u potpunosti su nestali, ostavljajući za sobom samo crnilo. "Jesu li?" upita Dee.
Sljedeća slika na maču prikazala je kako aure blizanaca blješte srebrnom i zlatnom bojom. "Mjesec i sunce", promrmlja Dee. Nije znao bi li bio prestrašen ili oduševljen. Njegove sumnje su se potvrdile. Od prvog trenutka kad ih je vidio zajedno, pitao se jesu li blizanci zapravo blizanci. "Jesu li to blizanci koje legenda proriče?" upita ponovno. Bastet je spustila svoju masivnu glavu do Deejeve. Njezini brkovi, dugački trideset centimetara, škakljali su ga po licu, no nije se usudio micati ih, ne kada su njezini zubi bili tako blizu. Smrdjela je na mokru mačku i tamjan; Dee je osjetio kako će kihnuti. Božica Mačaka posegnula je za mačem, no Dee joj je uhvatio ruku. Bilo je to kao da hvata šapu lava i najednom se pojaviše njezine skrivene kandže, opasno blizu njegovih prstiju. "Molim te ne dodiruj oštricu; radi se o osjetljivoj čaroliji. Imamo vremena možda za još jedno ili dva pitanja", doda, kimajući prema zapadnom obzoru, gdje su nestajali rubovi zemlje, otpuhani poput šarene prašine. Bastet je sijevnula prema crnoj oštrici, a njezine rascijepljene zjenice zabljesnule su. "Moja sestra ima - odnosno imala je - vrlo poseban dar. Mogla je buditi moći u drugima. Pitaj ju je li to učinila s humani blizancima." Dee je uz razumijevanje kimnuo; pitao se zašto je Flamel doveo blizance na ovo mjesto. Sada se sjećao: u drevnom svijetu vjerovalo se da Hekata ima moć nad magijom i čarolijama. "Jesi li probudila magične sposobnosti blizanaca?" upita on. Puknuo je samo jedan mjehurić. "Ne." Dee se zaljuljao na peti, iznenađen. Očekivao je da će odgovoriti potvrdno. Je li i Flamel podbacio? Bastet zareza. "Laže." "Ne može", reče Dee. "Odgovara na ono što pitamo." "Vidjela sam djevojku svojim očima", režala je egipatska božica. "Vidjela sam kako zamahuje bičem čiste auralne energije. Nikada u životu nisam vidjela takvu moć, barem ne od doba starijih." Dr. John Dee oštro ju je pogledao. "Vidjela si djevojku... a što s dječakom? Sto je on radio?" "Njega nisam primijetila." "Ha!" pobjednički reče Dee. Okrenuo se natrag prema maču.
Morriganin plašt upozoravajuće je zašuštao. "Neka ovo bude posljednje pitanje, doktore." Trojac je pogledao prema crnilu koje im se približilo. Manje od tri metra ispred njih, svijet je završavao u ništavilu. Dee se okrenuo prema maču. "Jesi li probudila djevojku?" Mjehurić je puknuo i mač je prikazao slike Sophie kako se podiže s tla, srebrno sjajne aure. "Jesam." "A dečka?" Mač je prikazao Josha kako sjedi u kutu zatamnjene odaje. "Nisam." Morriganine ruke poput kandži uhvatile su Deeja za ramena i podigle ga na noge. Uhvatio je mač i protresao pjenušave kapljice vode u sve veću prazninu. Neusklađeni trojac visoka Baslet, tamna Morrigan i mali čovjek trčali su dok se svijet iza njih pretvarao u ništavilo. Posljednji ostaci njihove vojske - ljudiplice i Ijudimačke - ostali su besciljno lutati. Kada su vidjeli da im vođe bježe, počeli su ih slijediti. Ubrzo su sva stvorenja trčala prema istoku, gdje su bili posljednji ostaci Carstva sjena. Senuhet je šepao iza Bastet, zazivao joj ime i molio je da stane i pomogne mu. Ali svijet je prebrzo nestajao. Progutao je ptice i mačke, uništio drevna stabla i rijetke orhideje, čarobna stvorenja i mitska čudovišta. Uništio je posljednju Hekatinu čaroliju. Zatim je rupa progutala sunce, svijet se zamračio i više ga nije bilo.
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Morrigan i Bastet probile su se kroz zapletenu živicu, noseći Johna Deeja između sebe. U sljedećem trenu zid od lišća nestao je, a pojavila se jedna od mnogih krivudavih staza koje vode do planine Tamalpais. Spotaknule su se i Dee se opružio na prašnjavom podu. "Sto sada?" zareza Bastet. "Jesmo li izgubili ili smo pobijedili? Uništili smo Hekatu, ali je ona probudila djevojku." John Dee ustao je teturajući i istresao uništeni kaput. Na rukavu je imao porezotine i rupe, a kroz postavu je nešto probušilo rupu veličine šake. Pažljivo je obrisao i očistio Excalibur i vratio ga u zaštitne korice. "Nije djevojka ta na koju se moramo usredotočiti. Dječak jest. Dječak je ključan." Morrigan je odmahnula glavom, šušteći perjem. "Govoriš u zagonetkama." Pogledala je gore prema čistom jutarnjem nebu, i gotovo točno iznad njih pojavio se pramen sivog oblaka. "Vidio je kako se bude sestrine silne magične moći; kako mislite da se on sada osjeća? Prestrašeno, bijesno, ljubomorno? Kao da je sam?" Pogledao je prvo Morrigan pa Božicu Mačaka. "Dječak je moćan barem koliko i njegova sestra. Postoji li itko drugi na ovom kontinentu kome bi Flamel mogao odvesti dječaka kako bi Probudio njegov dar?" "Crna Annis u Catskillsu", predloži Morrigan, s jasno čujnim oprezom u glasu. "Previše nepredvidljiva", reče Dee, "ona bi ga vjerojatno pojela." "Čula sam da je Perzefon u sjevernoj Kanadi", reče Bastet. Dee odmahne glavom. "Godine koje je provela u podzemnom carstvu sjena dovele su je do ludila. Opasna je preko svake granice." Morrigan se pokrila plastom preko ramena. Oblak iznad njezine glave postao je gust i spustio se niže. "Onda nema više nikoga u Sjevernoj Americi. Noktikulu sam srela u Austriji, a za Erichtho znam da se skriva u Solunu..." "U krivu si", prekine je Dee. "Još netko može probuditi dječaka." "Tko?" zareza Bastet, mršteći se i kriveći njušku.
Dr. John Dee okrenuo se prema Božici Vrana. "Ti." Morrigan je odstupila od Deeja, raširenih očiju od iznenađenja, a oštri zubi pritiskali su joj modro meso tankih usnica. Crni plašt se namreškao, a perje zašuštalo. "Varaš se", zasikta Bastet. "Moja nećakinja je pripadnica sljedeće generacije, nema ona tih moći." Dee se okrenuo prema Božici Vrana. Ako je bio svjestan da igra opasnu, možda čak i smrtonosnu igru, nije to pokazivao. "Nekoć je to možda bila istina. No Morriganine moći su snažnije, puno, puno snažnije nego prije." "Nećakinjo, o čemu on to priča?" Bastet je tražila odgovor. "Budi vrlo, vrlo oprezan, humani", gakala je Božica Vrana. "Moja odanost ovdje nije upitna", Dee će brzo. "Služim starijima već pola tisućljeća. Ja samo tražim način za ostvarenje našeg cilja." Prišao je Morrigan. "Nekoć si, poput Hekate, nosila tri lica: bila si Morrigan, Macha i Badb. Za razliku od Hekate, ti i tvoje sestre imale ste tri tijela. Vaše su svijesti bile povezane. Pojedinačno ste bile moćne, no zajedno ste bile nepobjedive." Zastao je i činilo se da sakuplja misli, no zapravo je želio osigurati da čvrsto drži Excalibur pod kaputom. "Kada si odlučila ubiti svoje sestre?" upita ležerno. Uz strašan krik Morrigan je skočila prema Deeju. I stala. U sekundi se Excaliburova crna kamena oštrica pojavila na njezinu vratu, a plavo svjetlo šištalo je i zviždalo niz oštricu. Zmija s drške oživjela je i počela siktati na nju. "Molim te", nasmiješi se Dee, groznim krivudanjem usnica, "danas sam već skrivio smrt jedne starije. Ne želim popisu dodati još jednu." Dok je govorio, gledao je Bastet koja se šetala iza njega. "Morrigan ima moći da probudi dječaka", rekao je brzo. "Posjeduje znanje i moć svojih dviju sestara. Ako probudimo dječaka i pridobijemo ga za sebe, dobit ćemo nevjerojatno moćnog saveznika. Sjetite se proročanstva: dvoje koji su jedno, jedno koje je sve. Jedno će spasiti svijet, drugo ga uništiti." "A što će dječak?" upita Bastet. "Što god mu mi kažemo", reče Dee, gledajući malo Morrigan, malo Bastet, pa ponovno Božicu Vrana.
Iznenada je Bastet stajala pokraj njega s golemom kandžom ispod njegova grla. Lagano gaje podignula, tjerajući ga da ustane na prste i pogleda u njezine hladne oči. Na sekundu je poželio zamahnuti mačem, no znao je da je Božica Mačaka brža, puno brža nego što će on ikada biti. Uočila bi trzaj njegovih ramena i jednostavno mu odrubila glavu. Bastet je očima sijevala prema svojoj nećakinji. "Je li to istina? Jesu li Macha i Badb mrtve?" "Jesu." Morrigan je sijevnula prema Deeju. "No nisam ih ja ubila. Umrle su svojevoljno, a i dalje žive u meni." Na trenutak su joj oči zasjale žutom bojom, zatim crvenom, zatim čistom crnom, bojama triju drevnih božica. Dee je poželio pitati kako su dospjele u nju, no odlučio je da ne želi zapravo čuti odgovor, a sada vjerojatno nije ni bio dobar trenutak. "Bi li mogla probuditi dječaka?" zahtjevno će Bastet. "Bih." "Onda to i učini, nećakinjo", naredi Božica Mačaka. Ponovno je usmjerila svoju pažnju na Deeja. Pritisnula je palcem njegovu bradu i gurnula mu glavu. "A ako ikada ponovno podigneš oružje na nekoga iz starije rase, sve ću učiniti da provedeš sljedeće tisućljeće u caisivu sjena koje cu osobno Izraditi. I vjeruj ini, neće li se svidjeti." < )|)iislila je pritisak, bacila ga od sebe i pao je ničice na pod. I dalje je držao mač. "Reci mi", naredi Bastet, naginjući se nad njega. "Gdje su sada Flamel i blizanci? Kamo su otišli?" Dee se drhtavo pridigao na noge. Otresao je prašinu s kaputa i Otkrio još jednu rupu u mekoj koži; više nikada neće kupiti kožu. "Morat će početi obučavati djevojku. Hekata ju je probudila, no nije ju stigla podučiti nikakvim zaštitnim činima. Morat će naučiti kako se štititi i upravljati svojim moćima prije nego stoje stimulatori fizičkog svijeta izlude." "I kamo će otići?" zareza Bastet. Zaogrnula se rukama i drhtala. ()blak kojeg je Morrigan pozvala postao je gust i mračan, padao je sve niže te je sada bio gotovo na vrhovima stabala. U zraku je bila vlaga i tračak nepoznatih začina. "Neće ostati u San Franciscu", nastavi Dee, "zna da u i oko grada ima previše agenata." Morrigan je zaklopila oči i polako se okrenula, a zatim podigla ruku. "Idu na jug; mogu osjetiti srebrne tragove njezine aure. Nevjerojatno je snažna."
"Tko je najmoćniji pripadnik starijih južno odavde?" brzo upita Dee. "Tko poznaje osnovne magije?" "Endor", Bastet odgovori istog trena, "u Ojaiju. Smrtonosna Vještica od Endora." "Gospodarica zraka", doda Morrigan. Bastet se sagnula i odvratnim dahom puhala u lice malog čovjeka. "Znaš kamo moraš ići. Znaš što ti je činiti. Moramo dobiti stranice Kodeksa." "I blizance?" upita ukočeno, pokušavajući ne disati. "Uhvati ih ako možeš - ako ne možeš, ubij ih kako bi spriječio Flamela u iskorištavanju njihovih moći." Zatim su i ona i Božica Vrana zakoračile u sve gušći oblak, i nestale. Vlažno sivilo u vrtlogu je nestalo, ostavivši dr. Johna Deeja samog na napuštenoj stazi. "Kako da dođem do Ojaija?" povikao je. No odgovora nije bilo. Dee je zakopao ruke u džepove uništena kožnatog kaputa i krenuo niz usku stazu. Mrzio je kada su to radili, napuštali ga kao daje dijete. No stvari će se promijeniti. Stariji su mislili da je Dee njihova marioneta, njihovo sredstvo. Vidio je kako je Bastet napustila Senuheta, koji je uz nju bio barem jedno stoljeće, ni ne osvrnuvši se. Znao je da bi isto to mogli učiniti njemu, ako do toga dođe. No dr. John Dee imao je planove kojima će osigurati da do toga nikada ne dođe.
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Bilo je kasno poslijepodne kada je Josh napokon skrenuo niz dugačku, krivudavu cestu koja je vodila do malog gradića Ojaija. Napetost zbog toga što je morao voziti šesto pedeset kilometara u jednom putovanju očitovala mu se na licu i, premda je računalo procijenilo ,/3a će im trebati oko šest i pol sati, trajalo je gotovo devet. Bilo je iznenađujuće lako voziti velikog Hummera po autocesti: samo bi uključio regulator brzine i pustio da ide. Bilo je dosadno, no izvan autoceste i na bilo kojoj drugoj vrsti ceste, upravljati Hummerom bilo je poput noćne more. Nije bilo kao ni u jednoj njegovoj računalnoj igri. Bio je jednostavno prevelik i bojao se da će nešto pregaziti. Ogromno crno vozilo privlačilo je pažnju - nikada nije ni pomislio da će biti tako sretan što ima zatamnjena stakla. Pitao se što bi ljudi pomislili da znaju da ga vozi petnaestogodišnjak. Cesta je skrenula udesno i duga, ravna glavna ulica Ojaija pojavila se pred njim. Usporio je kada je prolazio pokraj Radnje vidovnjaka i Igraonice Ojai; zatim se upalilo crveno svjetlo prema Ulici Signal i stao je, nagnuo se preko upravljača i pogledavao kroz zaprljano vjetrobransko staklo ispunjeno kukcima. Prvi dojam dok je gledao niz praznu ulicu bio mu je da je Ojai iznenađujuće zelen. Bio je lipanj u Kaliforniji, ono doba godine kada je većina lišća postajala smeđa i ventila, no ovdje su posvuda stabla bila u suprotnosti s bijelim kamenjem na zgradama. Odmah ispred njega, s desne strane preko puta poštanskog ureda, nizak, ukrašeni toranj od bijelog kamena dizao se u sjajno, plavo nebo, dok je s lijeve strane stajao red trgovina udaljen od ceste, skriven iza reda bijelih kamenih lukova. Pogledavajući u retrovizor, iznenadio se kada je vidio Scattyne oči. "Mislio sam da spavaš", rekao je tiho. Sophie, koja se premjestila na suvozačko sjedalo nakon nekoliko sati vožnje, ležala je skvrčena i spavala, a Flamel je nježno hrkao pokraj Scatty. "Nemam potrebe za snom", jednostavno reče. Imao je mnoštvo pitanja koja je htio postaviti, no umjesto toga je samo rekao: "Znaš li kamo idemo?" Nagnula se prema naprijed, naslonila ruke na naslon njegova sjedala, a bradu na svoje ruke.
"Ravno, prođi pokraj poštanskog ureda - to je ona zgrada s tornjem - zatim skreni desno nakon parka Libbey u Ulici Fox. Pronađi parkirno mjesto tamo." Kimnula je na lijevo, prema redu trgovina smještenih ispod bijelih lukova. "Tamo idemo." "Je li tamo tvoja baka?" "Da", kratko će Scatty. "Je li ona prava vještica?" "Ne samo vještica. Ona je izvorna vještica." "Kako se osjećaš?" upita Sophie. Stajala je na pločniku i istezala se, stojeći na vrhovima prstiju i savijala je leđa. Nešto joj je u vratu krenulo. "Dobar osjećaj", doda ona, okrećući lice i sklanjajući oči sa sunca, koje je i dalje stajalo visoko na nebu bez oblaka, plave boje kao jajašce crvendaća. "Ja bih to tebe trebao pitati", reče Josh, izlazeći iz automobila. Zijevnuo je i istegnuo se, okretao je glavu s jedne strane na drugu. "Više nikada ne želim voziti", dodao je. Glas je spustio gotovo do šapta. "Drago mije da si okej." Oklijevao je. "Jesi okej, zar ne?" Sophie je pružila ruke i stisnula bratovu ruku. "Mislim da jesam." Flamel je izašao iz automobila i zalupio vratima. Scatty se već odmaknula od automobila i stala pod zaklon stabla. Iz džepa je izvukla sunčane naočale i nabacila ih na oči. Alkemičar joj se pridružio, a Josh je pritisnuo gumb /a alarm na privjesku za ključeve. Auto je jednom zasvirao, a svjetla su zatreperila. "Moramo razgovarati", reče Flamel tiho, iako je sporedna ulica bila pusta. Prošao je prstima kroz kratko podšišanu kosu, a u ruci mu je ostalo nekoliko pramenova. Na trenutak ih je pogledao, a zatim protrljao o traperice. Još je jedna godina bila urezana na njegovu licu, fino je produbila bore oko njegovih očiju i polukružne utore sa svake strane usta. "Ta osoba kojoj idemo zna biti..." zastao je i zatim rekao, "teška." "Meni kažeš", promrmlja Scatty. "Kako to mislite teška?" Josh upita uzrujano. Nakon svega s čim su se do sada susreli, teško može značiti gotovo bilo što. "Hirovita, zajedljiva, razdražljiva... a to sve kad je dobre volje", reče Scatty. "Što kad je loše volje?" "Ne želiš biti s njom ni u istom gradu!" Josh je bio zbunjen. Okrenuo se Alkemičaru. "Zašto onda idemo knjoj?"
"Zato što mi je Perenelle tako rekla", strpljivo će on, "zato što je ona gospodarica zraka, može podučiti Sophie osnovama zračne magije, i može je savjetovati o tome kako se zaštititi." "Od čega?" upita Josh preneraženo. "Od sebe same", rekao je Flamel praveći se pametan, pa se okrenuo i krenuo natrag prema Aveniji Ojai. Scatty je izašla iz sjene i počela hodati pokraj njega. "Da sam bar ponijela kremu za sunce. Ja lako izgorim na suncu", gunđala je kako su odmicali. "A čekaj da mi vidiš pjegice ujutro." Josh se okrenuo prema sestri; počeo se osjećati kao da ga od sestre sada odvaja veliki jaz u razumijevanju. "Znaš li ti što on to govori? Da se zaštitiš od sebe? Sto bi to trebalo značiti?" "Mislim da znam." Sophie se namršti. "Sve oko mene je tako... glasno, sjajno, oštro, jako. Kao da je netko pojačao ton. Osjetila su mi tako oštra; ne bi vjerovao što sve mogu čuti." Pokazala je prema ofucanoj crvenoj Toyoti koja je polako klizila po cesti. "Žena u tom autu priča na mobitel sa svojom majkom. Govori joj da ne želi ribu za večeru." Pokazala je prema kamionu parkiranom u dvorištu na suprotnoj strani ulice. "Na stražnjoj strani kamiona je naljepnica; želiš li da ti kažem što piše na njoj?" Josh je škiljio; nije mogao pročitati ni što piše na registracijskoj tablici. "Kada smo danas jeli, okus hrane bio je tako snažan da sam gotovo povratila. Mogla sam okusiti pojedina zrnca soli u sendviču." Zastala je i podigla list brazilskog palisandera s poda. "Mogu ponoviti svaku žilicu sa stražnje strane ovog lista sa zatvorenim očima. No znaš li što je najgore? Mirisi", reče ona, odmjeravajući brata. "Hej..." Otkad je ušao u pubertet, iskušao je sve dezodoranse na tržištu. "Ne, ne samo tvoji", nacerila se, "iako zaista moraš promijeniti dezodorans. I mislim da ćeš morati spaliti svoje čarape. Govorim o svim mirisima, u svakom trenutku. Miris plina u zraku je grozan, miris vruće gume na cesti, masne hrane, čak je i miris ovih cvjetova presnažan." Zaustavila se nasred ulice i naglo promijenila ton. Pogledala je brata i krenule su joj suze, a da nije znala kako su se stvorile. "Previše mi je to, Josh. Jednostavno previše. Mučno mi je, boli me glava, bole me oči, uši, grlo."
Josh je nespretno pokušao zagrliti sestru, no ona gaje odgurnula. "Molim te, ne diraj me. Ne mogu to podnijeti." Josh je svim silama pokušao naći prave riječi, no nije ništa mogao ni reći ni učiniti. Osjećao se tako bespomoćno. Sophie je uvijek bila tako snažna, uvijek je svime upravljala; ona je bila ta kojoj bi se obraćao kad bi bio u nevolji. Ona je uvijek imala sve odgovore. Do sada. Flamel! Josh je opet osjetio navalu bijesa. Za sve ovo bio je kriv Flamel. Nikada neće oprostiti Alkemičaru za to stoje učinio. Pogledao je prema Flamelu i Scatty i vidio ih kako se vraćaju. Ratnica je požurila do njih. "Prestani plakati", ozbiljno naredi. "Ne smijemo privlačiti pažnju." "Ne obraćaj se mojoj ses..." započe Josh, no Scatty ga je utišala pogledom. "Vodimo vas u trgovinu moje bake; ona će ti pomoći. Tu je odmah preko ceste. Hajde." Sophie je poslušno obrisala oči rukavom i pošla za Ratnicom. Osjećala se posve bespomoćno. Rijetko je plakala smijala se čak i na kraju Tkanica - zastoje onda sada plakala? Buđenje njezina magičnog potencijala činilo se odličnom idejom. Svidjela joj se pomisao da će moći upravljati i oblikovati svoju volju, usmjeravati energiju svoje aure i čarati. No nije ispalo tako. Zbog toga se samo osjećala izudaranom i iscrpljenom od svih podražaja. Zbog toga ju je sve boljelo. Zbog toga je plakala. I bojala se da bol nikada neće proći. A ako ne prođe, što će onda što može onda? Sophie je podignula pogled i vidjela kako brat pilji u nju, zabrinuto raširenih očiju. "Flamel je rekao da ti Vještica može pomoći", reče on. "Sto ako ne može, Josh? Što ako ne može?" Na to nije imao odgovor. Sophie i Josh prešli su Aveniju Ojai i zakoračili natkrivenim šetalištem koje se protezalo čitavim blokom. Temperatura je odmah pala ispod podnošljive razine i Sophie je shvatila da joj se košulja lijepi za leđa; osjetila je njezinu hladnoću na kralježnici. Sustigli su Nicholasa Flamela koji se s nezadovoljnim izrazom lica zaustavio ispred male trgovine antikvitetima. Bez riječi, prstima je udario po papirnatom satu koji je visio s unutarnje strane na vratima. Kazaljke
su pokazivale dva i trideset, a rukom je ispod dopisano Na pauzi sam za ručak, vraćam se u 14:30. Sada je bilo gotovo tri i trideset. Flamel i Scatty naslonili su se na vrata, vireći unutra, dok su blizanci gledali kroz izlog. Činilo se kao da se u trgovini prodaju samo predmeti od stakla: zdjele, vrčevi, tanjuri, držači listova, ukrasi i zrcala. Puno zrcala. Bilo ih je posvuda, u svim oblicima i veličinama, od sitnih kružnih do golemih pravokutnih. Većina staklenih predmeta izgledala je moderno, no neki predmeti u izlogu bili su očiti antikviteti. "I što ćemo sada?" pitao se Flamel. "Gdje bi mogla biti?" "Vjerojatno je odlutala na ručak i zaboravila se vratiti", reče Scatty, gledajući ulicu uzduž i poprijeko, nije bilo ni deset pješaka koji su se šetkali natkrivenim šetalištem. "Možemo potražiti po restoranima", predloži Flamel. "Što ona voli jesti?" "Ne pitaj", brzo će Scatty, "zaista ne želiš znati." "Možda da se razdvojimo..." započe Nicholas. Sophie se nagonski nagnula i okrenula ručku: začulo se glazbeno zvono i vrata su se otvorila. "Svaka čast, seko." "To sam vidjela u nekom filmu", promrmlja. "Dobar dan?" zazvala je na ulasku u trgovinu. Odgovora nije bilo. Trgovina antikvitetima bila je sićušna, malo veća od dugačke pravokutne sobe, no učinak stotina zrcala - od kojih su neka visjela sa stropa - činio ju je većom no što je zapravo bila. Sophie je zabacila glavu i duboko udahnula, nosnice su joj podrhtavale. "Osjećaš li to?" Njezin brat blizanac odmahnuo je glavom. Silna zrcala činila su ga nervoznim; stalno je vidio svoj odraz, sa svih strana, u svakom zrcalu, njegov odraz bio je drukčiji, razbijen ili izobličen. "Sto osjećaš?" upita Scatty. "Nešto kao..." Sophie zastane. "Kao miris piljevine u jesen." "Značila da je bila ovdje." Sophie i Josh tupo su je pogledali. "To je miris Vještice od Endora. To je miris natprirodne magije."
Flamel je stajao pokraj vrata gledajući posvuda po ulici. "Ne može biti predaleko s obzirom da nije zaključala trgovinu. Idem je potražiti." Okrenuo se prema Scatty. "Kako ću je prepoznati?" Nasmiješila se, sjajnim i opakim pogledom. "Vjeruj mi; znat ćeš kad je vidiš." "Brzo se vraćam." Kad je Flamel izašao na ulicu, veliki motocikl zaustavio se gotovo odmah ispred trgovine. Vozač je jedan trenutak samo sjedio tamo, a zatim je uključio motor i uz buku otišao. Buka je bila nevjerojatna: sva stakla u sićušnoj trgovini zatresla su se na zvuk. Sophie je objema rukama pritisnula uši. "Ne znam koliko ću još moći izdržati ovo", plačno je šapnula. Josh je odveo sestru do Obične drvene stolice i natjerao ju da sjedne. Čučnuo je do nje, želio joj je stisnuti ruku, no bojao se dotaknuti je. Osjećao se potpuno beskorisno. Scatty je kleknula ispred Sophie, u ravnini njezina lica. "Kada te Hekata probudila, nije te stigla naučiti kako uključivati i isključivati probuđena osjetila. Tvoja osjetila trenutno se ne mogu isključiti, no obećajem ti da neće uvijek biti tako. Uz malo obuke i nekoliko osnovnih zaštitnih čini, naučit ćeš kako uključivati svoja osjetila samo na kratko." Josh je gledao dvije djevojke. Opet se osjetio odvojenim od sestre: istinski odvojenim. Bili su dvojajčani blizanci tako da nisu bili genetski identični. Nisu dijelili one osjećaje o kojima često govore identični blizanci - osjećaj boli kada je drugi blizanac ozlijeđen, znanje da je onaj drugi u nevolji - no ovoga je časa mogao osjetiti sestrine probleme. Žalio je samo što ne može ništa učiniti kako bi joj olakšao bol. Gotovo kao da mu je čitala misli, Scatty odjednom reče: "Možda ti mogu nekako pomoći." Blizanci su osjetili oklijevanje u njezinu glasu. "Neće boljeti", brzo je dodala. "Ne može boljeti više od ovoga kako se trenutno osjećam", prošaputa Sophie. "Učini to", brzo doda. "Prvo mi treba tvoje odobrenje." "Soph..." započe Josh, no sestra ga je ignorirala. "Učini to", ponovi Sophie. "Molim te", preklinjala je. "Već sam vam rekla da sam ja ono što vi humani nazivate vampirom. .."
"Nećeš joj piti krv!" viknuo je Josh, prestrašen. Želudac mu se okrenuo od same pomisli. "Već sam ti rekla da moj klan ne pije krv." "Nije me briga..." "Josh", Sophie ga ljutito prekine, a aura joj je na sekundu zatreptala zbog bijesa, ispunjujući unutrašnjost trgovine iznenadnim slatkim mirisom vanilije. Staklena vjetrena zvona zazveckala su i zaklepetala na nepostojećem vjetru. "Josh, tiho budi." Okrenula se na stolici i pogledala Scatty. "Što želiš da učinim?" "Daj mi svoju desnu ruku." Sophie odmah pruži svoju ruku i Scatty je primi. Pažljivo je spojila prste svoje lijeve ruke s djevojčinim prstima, palac s palcem, kažiprst s kažiprstom, mali prst s malim prstom. "Vampiri koji piju krv", reče odsutno, usredotočena na spajanje ruku, "zapravo su najslabiji i najniži pripadnici našeg klana. Jesi li se ikada pitao zašto piju krv? Zapravo su mrtvi - njihova srca ne kucaju, nemaju potrebe za jelom, što znači da im krv nije potrebna za održavanje." "Jesi li ti mrtva?" Sophie je postavila pitanje koje je Joshu bilo navrh jezika. "Ne, zapravo nisam." Josh je pogledao prema zrcalima, no jasno je vidio Scathachin odraz u staklu. Uhvatila je njegov pogled i nasmiješila se. "Ne vjeruj tim starim glupostima o tome da vampiri nemaju odraz: naravno da imamo; ipak smo čitavi." Josh je pozorno pratio kako Scathach prstima pritišće prste njegove sestre. Činilo se da se ništa ne događa. Onda je uočio srebrnu iskru u zrcalu iza Scatty i shvatio je da je u staklu Sophiena ruka sjajila blijedim srebrnim svjetlom. "Moja rasa, klan vampira", nastavi Scatty vrlo nježno, pozorno gledajući Sophien dlan, "pripada sljedećoj generaciji." U zrcalu je Josh vidio kako se srebrno svjetlo počelo skupljati u Sophienu dlanu. "Mi nismo stariji. Svi mi rođeni nakon pada Danu Talisa u potpunosti smo različiti od naših roditelja; različiti na načine koji su nepojmljivi."
"Već si spominjala Danu Talis", pospano promrmlja Sophie. "Što je to, neko mjesto?" U ruci je osjetila toplo, umirujuce klizanje koje je, za razliku od čavlića i iglica, škakljalo i bilo ugodno. "To je bilo središte svijeta u doba starijih. Starija rasa vladala je planetom s otoka po imenu Danu Talis. Protezao se od današnje obale Afrike do obale Sjeverne Amerike, sve do Meksičkog zaljeva." "Nikada nisam čula za Danu talis", prošaputa Sophie. "Jesi, čula si", reče Scathach. "Kelti ga nazivaju otokom De Dannan; u modernom svijetu poznat je kao Atlantida." Josh je u zrcalu vidio kako Sophiena ruka sada sjaji srebrnobijelom svjetlošću. Izgledalo je kao da nosi rukavicu. Sitne iskričave vitice srebra omatale su se oko Scattynih prstiju poput ukrasa, i ona je zadrhtala. "Danu talis uništen je jer su se Vladajući Blizanci - Sunce i Mjesec borili na vrhu Velike piramide. Nevjerojatne magične sile koje su otpuštali poremetile su prirodnu ravnotežu. Rekli su mi da je ista divlja magija oko atmosfere uzrokovala promjene kod sljedeće generacije. Neki od nas rođeni su kao čudovišta, drugi kao nešto između, a neki su posjedovali nevjerojatne moći preobrazbe i mogli su svojevoljno postati zvijeri. Drugi, poput nas koji smo naposljetku činili klan vampira, otkrili su da nemaju osjećaje." Josh oštro pogleda Scathach. "Kako to misliš, da nemaju osjećaje?" Ratnica se nasmiješila i pogledala ga. Odjednom su njezini zubi izgledali jako dugi. "Nemamo nikakvih osjećaja ili posve malo. Ne osjećamo strah, ne možemo iskusiti ljubav, ne uživamo u osjećajima sreće i oduševljenja. Najbolji ratnici nisu samo oni koji ne poznaju strah, već i oni koji ne osjećaju bijes." Josh se odmaknuo od Scatty i duboko udahnuo. Osjetio je grčeve u nogama i žmarce u nožnim prstima. Osim toga, morao se maknuti od vampira. Sada su sva zrcala i ispolirana stakla u trgovini odražavala srebrno svjetlo koje je teklo iz Sophiena dlana u Scattynu ruku. Nestajalo bi joj u tijelu prije nego što bi došlo do lakta. Scatty je okrenula glavu i pogledala Josha, a on je primijetio da su joj bjeloočnice postale srebrne. "Vampiri koji piju krv ne trebaju krv. Trebaju emocije, osjećaje koje krv prenosi."
"Ti sada kradeš Sophiene osjećaje", prošaputa Josh, prestrašen. "Sophie, zaustavi je..." "Ne!" otresla se njegova sestra blizanka, širom otvorivši oči. I u njezinim su očima, kao i u Scattynim, bjeloočnice postale srebrne. "Stvarno osjećam kako bol nestaje." "Tvoja sestra ne može podnijeti svoje osjećaje. Donose joj bol, zbog čega je uplašena. Samo joj uklanjam bol i strah." "Zašto bi itko želio osjećati bol ili strah?" Josh se pitao naglas, a pomisao gaje zainteresirala, ali i odbijala. Činila se nekako pogrešnom. "Zato da bi se osjećao živim", reče Scatty.
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
I prije nego što je otvorila oči, Perenelle Flamel znala je da je premještena u puno sigurniju tamnicu. Neko duboko, mračno i zlokobno mjesto. Mogla je osjetiti staro zlo u zidovima i gotovo ga okusiti u zraku. Mirno je ležala i pokušavala proširiti svoja osjetila, no pokrivač od zlobe i očaja bio je presnažan i shvatila je da ne može koristiti svoju čaroliju. Pozorno je slušala i tek kada je bila potpuno sigurna da nikoga nema s njom u prostoriji, otvorila je oči. Bila je u ćeliji. Tri zida bila su od čistog betona, a četvrti su bile metalne rešetke. Iza rešetki vidjela su se još tri reda ćelija. Bila je u zatvoru! Perenelle je zamahnula nogama s uskog ležaja i polako ustala. Primijetila je da joj odjeća lagano miriše na morsku sol i činilo joj se da čuje zvukove oceana relativno blizu. Ćelija je bila prazna, malo veća od prazne kutije, dugačka oko tri metra, a široka nešto više od metra, s uskim ležajem na kojem je stajao tanki madrac i jedan kvrgavi jastuk. Kartonski poslužavnik ležao je na podu s unutarnje strane rešetki. Na njemu su bili plastični vrč s vodom, plastična čaša i debeli komad crnog kruha na papirnatom tanjuru. Kad je ugledala hranu, shvatila je koliko je gladna, no na trenutak je zanemarila glad, prišla rešetkama i provirila van. Gledajući lijevo i desno, mogla je vidjeti samo ćelije, a one su bile prazne. Bila je sama U zatvoru. Ali gdje... Onda se u daljini začula brodska sirena, turobna i izgubljena. Perenelle je zadrhtala kad je shvatila kamo su je Deejevi ljudi odveli: bila je na zatvorskom otoku Alcatrazu, na Stijeni. Pogledavala je po sobi, posebnu pažnju obraćajući na područje oko metalnih vrata. Za razliku od prijašnjeg zatvora, nije bilo zaštitnih čarolija ni simbola nacrtanih na nadvratniku ni na podu. Perenelle je pobjegao mali smiješak. Sto su to Deejevi ljudi zamislili? Cim joj se povrati snaga, napunit će svoju auru, savinuti metal poput gipsa i jednostavno izaći odavde.
Nakon nekog vremena shvatila je da zvuk klikklik za koji je pretpostavila da je kapanje vode, zapravo zvuk nečega što se približavalo, sporo i odmjereno. Naslonila se na rešetke i pokušala vidjeti niz hodnik. Sjena se pomaknula. Još Deejevih bezličnih simulakri? pitala se. Neće je moći dugo zadržati. Sjena, golema i bez oblika, izašla je iz mraka i zakoračila hodnikom te stala ispred ćelije. Perenelle je odjednom bila zahvalna što postoje rešetke između nje i strašnog bića. Hodnik je ispunjavalo stvorenje koje je posljednji puta hodalo zemljom tisuću godina prije prve piramide kod Nila. Bila je to sfinga, golemi lav s krilima orla i glavom prekrasne žene. Sfinga se nasmiješila i nagnula glavu te pokazala dug crni oštri jezik. Perenelle je primijetila da su joj zjenice plosnate i vodoravne. Ovo nije bilo jedno od Deejevih stvorenja. Sfinga je bila jedna od kćeri Echidne, jedne od najgorih pripadnica starije rase, koju su izbjegavali i koje su se bojali čak i pripadnici njezine rase, pa čak i mračni stariji. Perenelle se odjednom pitala kome točno Dee služi. Sfinga je naslonila lice na rešetke. Izbacila je dugački jezik, okusila zrak, gotovo dotaknuvši Perenelleine usne. "Moram li te podsjećati, Perenelle Flamel", upitala je na jeziku Nila, "da je jedna od posebnih vještina moje rase upijanje auralne energije?" Zamahnula je golemim krilima, koja su gotovo ispunila hodnik. "Protiv mene nemaš nikakve magične moći." Ledeni drhtaj prošao je Perenelleinom kralježnicom kada je shvatila koliko je Dee pametan. Bila je bespomoćna zatvorenica Alcatraza i znala je da nitko nikada nije živ pobjegao sa Stijene.
TRIDESET PETO POGLAVLJE
Zvono se oglasilo kada je Nicholas Flamel odgurnuo vrata i odmaknuo se kako bi propustio staricu prilično uobičajenog izgleda, u urednoj sivoj bluzi i sivoj suknji. Bila je niska i punašna, njezina je kovrčava kosa imala plave pramenove, a izdvajale su je samo prevelike crne naočale, koje su joj prekrivale veći dio lica. U ruci joj je bio presavijen bijeli štap. Sophie i Josh odmah su shvatili da je slijepa. Flamel je pročistio grlo. "Dopustite mi da vam predstavim..." Zastao je i pogledao ženu. "Oprostite. Kako da vas zovem?" "Zovite me Dora, kao i svi ostali." Govorila je engleski s jakim njujorškim naglaskom. "Scathach?" najednom reče. "Scathach!" A zatim su se riječi pretvorile u jezik koji kao da se sastojao od mnoštva praskavih zvukova... a Sophie se iznenadila što ga razumije. "Zanima je zašto je Scatty nije došla posjetiti u posljednjih tristo sedamdeset godina, osam mjeseci i četiri dana", prevodila je Joshu. Pozorno je pratila staricu i nije vidjela strah i zavist koji su oblijevali njegovo lice. Starica se brzo kretala po uskoj prostoriji, pomičući glavu lijevo i desno, ne gledajući izravno u Scatty. Nastavila je govoriti i činilo se da ne staje kako bi udahnula zrak. "Govori Scatty da je mogla umrijeti, a da nitko ne bi znao. Niti mario. Baš je prošlog stoljeća bila strašno bolesna i nitko nije nazvao, nitko nije pisao..." "Bako..." započe Scatty. "Nemoj ti meni bako", reče Dora ponovno na engleskom. "Mogla si pisati - na bilo kojem jeziku. Mogla si nazvati..." "Ti nemaš telefon." "A što fali e pošti? Ili faksu?" "Bako, imaš li računalo ili telefaks?" Dora se zaustavi. "Ne. Što će mi to?"
Dorina ruka se pomaknula i naglo izvukla štap uz trzaj. Kucnula je po staklu jednostavnog pravokutnog zrcala. "Imaš li nešto ovakvo?" "Imam, bako," Scatty reče očajno. Njezini blijedi obrazi zacrvenjeli su se od srama. "I nisi mogla odvojiti vremena da pogledaš u zrcalo i obratiš mi se. Tako si zaposlena ovih dana? Sve moram čuti od tvog brata. A kad si zadnji put govorila sa svojom majkom?" Scathach se okrenula blizancima. "To je moja baka, legendarna Vještica od Endora. Bako, ovo su Sophie i Josh. A Nicholasa Flamela si upoznala." "Da, jako prijazan čovjek." Stalno je okretala glavu, raširenih nosnica. "Blizanci", reče naposljetku. Sophie i Josh pogledali su se. Kako je znala? Je li joj Nicholas rekao? Nešto u načinu na koji je starica okretala glavu mučilo je Josha. Pokušao je slijediti njezin pogled... i onda je shvatio zašto starica stalno pomiče glavu lijevo i desno: nekako ih je gledala kroz zrcala. Automatski je dotaknuo sestrinu ruku i pokazao glavom prema zrcalu. Pogledala je zrcalo, pa staricu, pa ponovno zrcalo, kimnula bratu i tiho se s njim složila. Dora je prišla Scathach, glave okrenute prema visokom poliranom staklu u koje je pozorno gledala. "Smršavila si. Jedeš li dobro?" "Bako, ovako izgledam već dvije i pol tisuće godina." "Želiš reći da postajem slijepa, ha?" upita starica i prasne u iznenađujuće dubok smijeh. "Dođi zagrliti baku." Scathach je oprezno zagrlila staricu i poljubila je u obra/. "Drago mi je što te vidim, bako. Dobro izgledaš." "Izgledam staro. Izgledam li staro?" "Ni dana preko deset tisuća godina", Scatty se nasmiješi. Vještica je uštipnula Scathach za obraz. "Posljednja osoba koja mi se rugala bio je porezni inspektor. Pretvorila sam ga u držač za knjige", reče ona. "Još uvijek ga držim tu negdje." Flamel se diskretno nakašlja. "Gospođo Endor..." "Zovite me Dora", plane starica.
"Dora. Znate li što se jutros dogodilo u Hekatinu Carstvu sjena?" Dosad nije upoznao Vješticu– znao ju je samo po imenu - no znao je da se prema njoj treba postaviti s velikim oprezom. Ona je bila legendarna pripadnica starijih koja je napustila Danu talis kako bi živjela među humanima i podučavala ih prije nego što je otok potonuo pod valovima. Vjerovalo se da je ona izmislila prvu humanu abecedu u drevnom Sumeru. "Dodajte mi stolicu", reče Dora, ne obraćajući se nikome posebno. Sophie je izvukla stolicu na kojoj je sjedila i Scatty je na nju posjela baku. Starica se nagnula naprijed, naslonivši obje ruke na vrh bijelog štapa. "Znam što se dogodilo. Uvjerena sam da je svaki pripadnik starije rase osjetio njezinu smrt." Vidjela je njihove izraze iznenađenja. "Niste znali?" Okrenula je glavu na stranu i gledala u zrcalo, ravno u Scatty. "Hekata je mrtva, a njezino Carstvo sjena više ne postoji. Znam da su jedan pripadnik starije rase, jedan pripadnik sljedeće generacije i besmrtan čovjek odgovorni za njezinu smrt. Hekatu će trebati osvetiti. Ne sada, a možda ni uskoro: no ona je bila članica obitelji i to joj dugujem. Pobrini se za to." Scatty se naklonila. Vještica od Endora mirno je izrekla smrtnu kaznu i Flamel odjednom shvati da je ta žena opasnija nego što je mislio. Dora se okrenula u drugom smjeru i Flamel shvati kako gleda njezin odraz u ukrašenom zrcalu srebrnog okvira. Kucnula je po staklu. "Vidjela sam to što se dogodilo prije točno mjesec dana." "I nisi upozorila Hekatu!" Scatty uzvikne. "Gledala sam jednu mogućnost od mnogih u budućnosti. Jednu od mogućnosti. U drugoj je Hekata ubila Bastet, a Morrigan zaklala Deeja. U trećoj je Hekala ubila vas, g. Flamel, a nju je zauzvrat ubila Scathach. Sve inačice budućnosti, g. Flamel. Danas sam otkrila koja se obistinila." Pogledala je po prostoriji, okrenula se od zrcala prema poliranoj vazi, pa do ispoliranog uokvirenog stakla. "Tako da znam zašto ste ovdje. Znam što želite da učinim. I dugo i pažljivo sam razmišljala o svom odgovoru. Imala sam mjesec dana da razmislim." "A što s nama?" upita Sophie. "Jesmo li i mi bili u vašim viđenjima?" "Da, u nekima", reče Vještica. "Sto se s nama dogodilo u drugima?" pitanje je izletjelo Joshu prije nego je stigao o njemu razmisliti. Zapravo nije htio znati odgovor.
"Dee i njegovi golemi, ili štakori i ptice ubijali su vas u većini viđenja. U drugima biste slupali automobil. Umirali ste prilikom buđenja ili padali zajedno s Carstvom sjena." Josh je progutao slinu. "Preživjeli smo samo u jednom viđenju?" "Samo jednom." "To nije dobro, zar ne?" prošaputao je. "Ne", ravnodušno izjavi Vještica od Endora. "Nije nimalo dobro." Uslijedilo je dugo razdoblje tišine dok je Dora gledala postrance, u ispoliranu površinu srebrnog vrča. Zatim naglo progovori. "Prvo morate znati da ja ne mogu probuditi dječaka. To će morati netko drugi." Josh brzo podigne pogled. "Ima drugih koji bi me mogli probuditi?" Vještica od Endora nije obratila pažnju na njega. "Djevojka ima jednu od najčišćih srebrnih aura na koje sam naišla u mnogo godina. Treba je podučiti nekim činima za vlastitu zaštitu kako bi preživjela ostatak postupka buđenja. Činjenica da je još uvijek zdrava i čitava satima nakon toga dokaz je njezine snage volje." Nagnula je glavu i Sophie je uhvatila staričin pogled u zrcalu koje je visjelo sa stropa. "To ću učiniti." "Hvala vam", reče Nicholas Flamel uz duboki uzdah. "Znam kako joj je teško bilo proteklih nekoliko sati." Josh je shvatio kako ne može ni pogledati sestru. Postupak buđenja nije završen. Znači li to da će je još više boljeti? To mu je slamalo srce. Scathach je kleknula pokraj bakine stolice i stavila ruku na njezinu. "Bako, Dee i njegovi gospodari traže dvije stranice Kodeksa koje im nedostaju", reče ona. "Vjerujem da sada već znaju - ili barem sumnjaju da su Sophie i Josh blizanci koje spominje Knjiga Abrahama." Dora kimne. "Dee zna." Scathach je letimice pogledala Flamela. "Onda zna i da, osim što mora povratiti stranice, mora uhvatiti ili ubiti blizance." "Zna i to", potvrdi Dora. "A ako Dee uspije, to će biti kraj svijeta?" reče Scathach, pretvorivši jednostavnu rečenicu u pitanje. "Kraj svijeta već se dogodio", odgovori Vještica, smiješeći se. "Sigurna sam da će se dogoditi još mnogo puta prije nego se zamrači sunce." "Znaš li da Dee namjerava vratiti mračne starije?" "Znam."
"U Kodeksu piše da mračne starije mogu zaustaviti samo Srebro i Zlato", nastavi Scatty. "U Kodeksu piše i to, ako me sjećanje dobro služi, da su jabuke otrovne i da se žabe mogu pretvoriti u prinčeve. Ne treba vjerovati svemu što se pročita u Kodeksu", plane Vještica. Flamel je pročitao dio Kodeksa o jabukama. Mislio je da možda govori o sjemenu jabuke, koje je zaista bilo otrovno - ako ga pojedeš nekoliko kilograma. Nije naišao na dio o žabama i prinčevima, iako je pročitao Knjigu nekoliko stotina puta. Imao je bezbrojna pitanja za Vješticu, no nije zbog toga došao "Dora, hoćete li podučiti Sophie osnovama zračne magije? Treba naučiti barem toliko da se može zaštititi od napada." Dora slegne ramenima i nasmiješi se. "Imam li izbora?" Flamel nije očekivao takav odgovor. "Naravno da imate izbora." Vještica od Endora odmahne glavom. "Ovoga puta nemam." Posegnula je i skinula tamne naočale. Scatty se nije pomaknula, a samo je trzaj mišića na Flamelovoj čeljusti odao njegovo iznenađenje. Blizanci su, međutim, odstupili od straha, a na licu im se očitavalo iznenađenje. Vještica od Endora nije imala oči. Tamo gdje su trebale biti oči bile su samo prazne udubine, a u udubinama su stajali savršeno pravilni krugovi reflektirajućeg stakla. Ta zrcala okrenula su se ravno prema blizancima. "Svoje sam oči dala za Vid, mogućnost gledanja uzoraka vremena - prošlosti, sadašnjosti i mogućih budućnosti. Postoje mnogi uzorci, mnoge inačice mogućih budućnosti, iako ne toliko mnogo kao što ljudi misle. U proteklih nekoliko godina uzorci se ujedinjuju i postaju sve bliži. Sada postoji samo nekoliko mogućih budućnosti. Većina mogućnosti je strašna", tmurno doda. "A sve su povezane s vas dvoje." Pomaknula je ruku i pokazala prema Sophie i Joshu. "I koji izbor imam? Ovo je i moj svijet. Bila sam ovdje prije humana, dala sam im vatru i jezik. Neću ih sada napustiti. Podučit ću djevojku, naučit ću je kako da se zaštiti i uliti joj znanje o upravljanju čarolijom zraka." "Hvala vam", oprezno reče Sophie, nakon čega je uslijedila tišina. "Ne zahvaljuj mi. Ovo nije dar. To što ću ti dati je prokletstvo!"
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Josh je izašao iz trgovine antikvitetima, zarumenjenih obraza, a Vještičine posljednje riječi odzvanjale su mu u ušima. "Moraš otići. Ono što ja učim nije za uši humana." Pogledavajući po prostoriji, Flamela, Scatty te na kraju i svoju sestru blizanku, Josh je odjednom shvatio da je posljednje čisto ljudsko biće u prostoriji. U očima Vještice od Endora, Sophie očito više nije bila sasvim ljudsko biće. "Nema problema. Pričekat ću..." započeo je, no glas mu je puknuo. Zakašljao se i pokušao ponovno. "Pričekat ću u parku preko puta." I zatim je, ne okrećući se, napustio trgovinu, a zvuk zvona rugao mu se dok je zatvarao vrata. No bilo je problema. Velikih problema. Sophie Newman gledala je kako njezin brat napušta trgovinu i, čak i bez probuđenih osjetila, znala je da je bijesan i ljut. Htjela ga je zaustaviti, poći za njim, no Scatty je stajala pred njom; upozoravajućim pogledom, prstom podignutim do usnica, i laganim mahanjem glave upozoravala je Sophie da ništa ne govori. Uhvatila ju je za rame i odvela do Vještice od Endora. Starica je podigla ruke i iznenađujuće nježno prošla prstima kutevima Sophiena lica. Djevojčina ama treperila je i šišlala pri svakom nježnom dodiru. "Koliko sada imaš godina?" upitala ju je. "Petridest. Zapravo, petnaest i pol." Sophie nije znala znači li što pola godine. "Petnaest i pol", reče Dora, odmahujući glavom. "Ne mogu se sjetiti te dobi." Spustila je bradu i nagnula glavu prema Scatty. "Možeš li se ti sjetiti doba kada si imala petnaest godina?" "Jasno", tmurno odgovori Scathach. "Nisam li te tada posjetila u Babilonu, a ti me pokušala udati za kralja Nabukodonozora?" "Uvjerena sam da griješiš", sretno reče Dora. "Mislim daje to bilo kasnije. Iako mislim da bi on bio izvrstan muž", dodala je. Pogledala je Sophie i djevojka je mogla vidjeti svoj odraz u zrcalima koja su predstavljala Vještičine oči. "Moram te naučiti dvjema stvarima. Kako se zaštititi - to je samo po sebi jednostavno. No nešto će teže biti podučiti te
čaroliji zraka. Kada sam posljednji put podučavala humana zračnoj magiji, šezdeset je godina savladavao osnove, a čak je i nakon toga pao s neba pri svom prvom letu." "Šezdeset godina." Sophie proguta slinu. Je li to značilo da će morati cijeli život pokušavati svladavati te moći? "Bako, nemamo toliko vremena. Ne znam imamo li šezdeset minuta." Dora je pogledala u zrcalo, a njezin odraz vidio se u staklu praznog okvira za sliku. "Zašto onda ti to ne učiniš, kada si takva stručnjakinja, ha?" "Bako..." uzdahne Scathach. "Nemoj ti meni bako s tim tonom glasa!" upozori je Dora. "Učinit ću to na svoj način." "Nemamo vremena za tradicionalni način." "Nemoj ti meni o tradiciji! Što mladi znaju o tradiciji? Vjeruj mi, kada završim, Sophie će znati sve što ja znam o osnovnoj zračnoj magiji." Okrenula se natrag prema Sophie. "Prvo ono najvažnije: jesu li ti roditelji živi?" "Jesu", reče, iznenađeno trepnuvši jer nije znala kamo to vodi. "Dobro. I razgovaraš sa svojom majkom?" "Da, gotovo svakodnevno." Dora je postrance pogledala Scatty. "Čuješ li? Gotovo svakodnevno." Uzela je Sophienu ruku u svoju i potapšala je. "Možda bi ti trebala podučiti Scathach nekim stvarima. Imaš li baku?" "Moja baka... da, majka mog oca. Obično je zovem petkom", dodala je, sjetivši se s grižnjom savjesti da je danas petak i da će baka Newman očekivati poziv. "Svakog petka", značajno reče Vještica od Endora i ponovno pogleda Scatty, no Ratnica se namjerno okrenula na suprotnu stranu i gledala ukrasni stakleni držač za knjige. Spustila ga je kada je vidjela sitnog čovjeka u trodijelnom odjelu, smrznutog u staklu. Držao je ručnu torbu u jednoj ruci i svežanj papira u drugoj. Oči su mu i dalje treptale. "Ovo neće boljeti", reče .Vještica. Sophie je sumnjala da može biti gore od onoga što je već proživjela. Nos joj se naborao od mirisa paljevine i osjetila je kako joj ruke preplavljuje hladan povjetarac. Pogledala je dolje.
Tanka paučina savijala se i obavijala prste Vještice od Endora te se omatala kao zavoj oko svakog Sophiena prsta. Uvila joj se preko dlana, potpuno ga prekrivši, zatim omotala njezin zglob i počela puzati uz ruku. Shvatila je da joj je Vještica odvraćala pažnju s onim pitanjima. Sophie je pogledala u Vještičine zrcalne oči i otkrila da ne može oblikovati pitanje pomoću riječi. Kao daje izgubila sposobnost govora. Iznenadila se i što je, umjesto osjećaja straha, od trenutka kad joj je Vještica uzela ruku, osjećaj mira i spokoja preplavio njezino tijelo. Pogledala je postrance Scatty i Flamela. Promatrali su postupak, raširenih očiju od iznenađenja, a u Scathachinu pogledu vidio se i strah. "Bako... jesi li sigurna u ovo?" upita Scathach. "Naravno da sam sigurna", planula je starica s notom bijesa u glasu. I premda se Vještica od Endora obraćala Scathach, Sophie je njezin glas čula u svojoj glavi, kako joj govori, šapuće drevne tajne, mumlja stare čarolije, objavljujući čitav vijek znanja između otkucaja srca i daha. "Ovo nije paučina", objasni Dora preneraženom i tihom Flamelu kada je primijetila da se nagnuo i pozorno gledao kako se mreža plete po Sophienim rukama. "To je koncentrirani zrak pomiješan s mojom vlastitom aurom. Svo moje znanje, iskustvo, čak i sva nauka, skupljeni su u ovoj mreži od zraka. Kada jednom dotakne Sophienu kožu, počet će upijati to znanje." Sophie je duboko disala, duboko uvlačila miris drva u svoja pluća. Slike su se nemogućom brzinom izmjenjivale u njezinoj glavi, davna doba i mjesta, kiklopske kamene zidine, brodovi od čistog zlata, dinosauri i zmajevi, grad isklesan u planini od leda i lica... stotine, tisuće lica, svake rase čovječanstva, iz svakog razdoblja, ljudska i poluljudska, dlakave zvijeri i čudovišta. Vidjela je sve što je Vještica od Endora ikada vidjela. "Egipćani su to krivo shvatili", nastavi Dora, čije su se ruke prebrzo micale da bi ih Flamel vidio. "Omatali su mrtve", nastavila je. "Nisu shvatili da ja zamatam žive. Nekoć bih stavila dio sebe u svoje sljedbenike i slala ih po svijetu da poučavaju umjesto mene. Očito je taj postupak netko vidio u drevnoj prošlosti i pokušavao ga preslikati." Sophie je odjednom vidjela desetak ljudi omotanih poput nje, te Doru, koja je izgledala puno mlađe, kako se vrti oko njih, odjevena u kostim iz drevnog Babilona. Sophie je shvatila da su to svećenici i svećenice kulta obožavatelja Vještice. Dora im je prenosila dio svog znanja kako bi mogli otići u svijet i podučavati druge.
Bijeli zrak poput paučine sada je klizio Sophienim nogama, povezujući ih. Nesvjesno je podigla ruke na grudi, desnu ruku na lijevo rame, lijevu ruku na desno rame. Vještica je kimnula u znak odobravanja. Sophie je zaklopila oči i vidjela oblake. Nije znala kako, ali znala im je imena: cirrus, cirrocumulus, altrostratus i stratoeumulus, nimbostratus i cumulus. Svaki različit, svaka vrsta s jedinstvenim svojstvima i kvalitetama. Odjednom je znala kako ih koristiti, kako ih oblikovati, pomicati i upravljati njima. Slike su treperile. Treptale. Vidjela je sitnu ženu kako pod bistrim plavim nebom podiže ruku i upravlja rastom oblaka iznad glave. Počela je kiša i uskoro navodnila polje. Ponovno treptaj. Visoki bradati muškarac stajao je UZ obalu velikog mora i podigao ruku, a zavijajući vjetar razdvojio je vodu. I još jedan treptaj. Mlada žena zaustavila je bijesnu oluju jednim pokretom, zamrznuvši je na mjestu, a zatim potrčala u bijednu drvenu kuću i zgrabila dijete. Sekundu kasnije oluja je pojela kuću. Sophie je gledala slike i učila iz njih. Vještica od Endora dotaknula je Sophien obraz i djevojka je otvorila oči. Bjeloočnice su joj bile ispunjene sjajnim srebrnim točkicama. "Ima onih koji će ti reći da je čarolija vatre, ili vode, ili čak zemlje najsnažnija od svih. U krivu su. Čarolija Zraka nadmašuje sve druge. Zrak može ugasiti vatru. Može pretvoriti vodu u sumaglicu i podignuti zemlju. No zrak može i oživjeti vatru, može pogurnuti brod na mirnoj vodi, može oblikovati zemlju. Zrak može očistiti ranu, izvući trn iz prsta. Zrak može ubiti." Posljednji komad bijelog zraka poput paukove mreže obavio je Sophieno lice, potpuno ju je zarobilo, omotavši je poput mumije. "Ovo je strašan dar koji sam ti dala. U tebi sada postoji cijeli životni vijek - vrlo veliko vremensko razdoblje - iskustva. Nadam se da će ti biti od koristi u groznim danima koji slijede." Sophie je stajala ispred Vještice od Endora potpuno omotana bijelim zrakom koji je nalikovao na zavoje. Ovo nije bilo poput buđenja. Ovo je bio nježniji, suptilniji postupak. Otkrila je da sada zna stvari -
nevjerojatne stvari. No s tim sjećanjima i osjećajima u kombinaciji su bile i njezine misli. Već sada teško ih je bilo razlikovati. Zatim se dim počeo uvijati, siktati i ispuštati paru. Dora se naglo okrenula prema Scatty. "Dođi i zagrli me, dijete. Više se nećemo vidjeti." "Bako?" Dora je rukama obgrlila Scathachina ramena i postavila usta blizu njezina uha. Glas joj je postao tek nešto glasniji od šapta. "Dala sam ovoj djevojci rijetku i strašnu moć. Osiguraj da se ta moć iskoristi u dobru svrhu." Scathach je kimnula, ne znajući posve o čemu je starica govorila. "I nazovi svoju majku. Brine se za tebe." "Hoću, bako." Mumijska čahura najednom se pretvorila u paru i sumaglicu dok je Sophiena aura sjajila blještavom srebrnom bojom. Ispružila je ruke, raširila prste i sitni je povjetarac zazveketao trgovinom. "Oprezno. Ako razbiješ nešto, morat ćeš to i platiti", upozori je Vještica. Zatim su se odjednom Scathach, Dora i Sophie okrenule i pogledale van prema sve gušćem mraku. Trenutak kasnije Nicholas Flamel nanjušio je nepogrešivi miris pokvarenih jaja, odnosno sumpora. "Dee!" "Josh!" Sophie je naglo otvorila oči. "Josh je vani!"
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
Dr. John Dee napokon je stigao u Ojai dok je posljednje svjetlo blijedilo spektakularnim nijansama ružičaste nad obližnjim planinama Topa Topa. Putovao je cijeli dan; bi je umoran i nervozan i tražio je razlog da nekoga ozlijedi. Hekatino Carstvo sjena ispraznilo je bateriju njegova mobitela pa je više od sat vremena tražio neki telefon da nazove svoj ured. Zatim je bio prisiljen zbog pregrijanog motora sjediti pokraj ceste još devedesetak minuta, dok ga je ekipa vozača tražila po sporednim cesticama Mill Valleyja. Bilo je blizu devet i trideset kad se napokon vratio u svoje urede u Enoch Enterprises, u središtu grada. Tamo je saznao da je Perenelle već preseljena u Alcatraz. Njegova je tvrtka nedavno kupila otok od države i zatvorila ga za javnost dok traje obnova. U novinama se moglo pročitati da će se pretvoriti u živući povijesni muzej. U stvarnosti gaje doktor namjeravao iskoristiti za njegovu prvotnu namjenu kao jedan od najsigurnijih zatvora na svijetu. Doktor je nakratko pomislio da bi mogao avionom do otoka kako bi razgovarao s Perenelle, no odbacio je pomisao kao gubitak vremena. Stranice Kodeksa koje su mu nedostajale i blizanci bili su mu prioritet. Iako mu je Bastet naložila da ih ubije ako ih ne uspije oteti, Dee je imao druge ideje na umu. Dee je znao za poznato proročanstvo iz Knjige Abraham«! Židova. Stariji su znali tla blizanci dolaze, "dvoje koji su jedno, jedno koje je sve." Jedno da spasi svijet, drugo da ga uništi. No koje od njih dvoje je bilo koje? pitao se. I jesu li se njihove moći mogle oblikovati i mijenjati prema uputama koje dobiju? Pronaći dječaka bilo je jednako važno kao i pronaći stranice Kodeksa. Morao je doći do te zlatne aure. Dr. John Dee kratko je živio u Ojaiju na početku dvadesetog stoljeća - tada se grad još nazivao Nordhoff - kada je pljačkao dragocjene rukotvorine po grobljima obližnjih iskopina u Chumashu. Mrzio je to: Ojai je bio premalen, previše zatvoren, a po ljeti pretopao za njega. Dee je uvijek bio najsretniji u najvećim gradovima, gdje je bilo lakše biti nevidljiv i bez imena. Doletio je iz San Francisca do Sante Barbare tvrtkinim helikopterom i unajmio bezličnog Forda u malenoj zračnoj luci. Nakon toga je vozio iz
Santa Barbare i stigao u Ojai baš kada je sunce zalazilo uz spektakularan prizor, obojivši grad dugačkim, elegantnim sjenama. Ojai se mnogo promijenio u posljednjih stotinu godina otkad ga nije vidio... no i dalje mu se nije sviđao. Skrenuo je automobilom na Aveniju Ojai i usporio. Flamel i drugi bili su blizu; mogao je to osjetiti. No sada je morao biti oprezan. Ako on njih može osjetiti, onda i oni - posebice Alkemičar i Scathach - mogu osjetiti njega. A i dalje nije znao za što je sve sposobna Vještica od Endora. Bilo je strašno zabrinjavajuće što je stara pripadnica starijih živjela u Kaliforniji, a da on nije bio svjestan njezine prisutnosti. Mislio je da zna položaje svih važnih starijih i besmrtnika na svijetu. Dee se pitao je li važno to što ne može doći do Morrigan cijeli dan. Uporno ju je nazivao dok je vozio ovamo, no nije se javljala na mobitel. Mora da je bila na eBayu, ili je igrala jednu od beskrajnih strateških igara na internetu o kojima je bila ovisna. Nije znao gdje je Bastet niti je mario za to. Ona gaje strašila, a Dee bi obično uništio one koji bi ga strašili. Flamel, Scathach i blizanci mogli su biti bilo gdje u gradu. Ali gdje? Dee je dopustio da se malo energije ulije u njegovu auru. Zatreptao je jer mu se pogled zamutio od naglih suza, te ponovno zatreptao kako bi ih uklonio. Odjednom su ljudi u automobilu pokraj njegova, ljudi koji su prelazili cestu i pješaci na pločniku bili iscrtani promjenjivim šarenim aurama. Neke su aure bile samo vitice prozirnog obojanog dima, druge su bile tamne točke i trake punih glinenih boja. Na kraju je slučajno naišao na njih: vozio je niz Aveniju Ojai i prošao pokraj parka Libbey kada je uočio crnog Hummera parkiranog u Ulici Fox. Zaustavio se iza njega i parkirao. Čim je izašao iz automobila, na trenutak je vidio trag čiste zlatne aure koji je dolazio iz parka, blizu fontane. Deejeve tanke usne razvukle su se u bešćutan osmijeh. Ovoga puta neće mu pobjeći. Josh Newman sjedio je ispred dugačke, niske fontane u parku Libbey, ravno preko puta trgovine antikvitetima i piljio u vodu. Dva bokala u obliku cvjetova, jedan veći od drugog, postavljeni su u sredinu okruglog bazena. Voda je štrcala iz gornjeg bokala i prelijevala se preko rubova donjeg većeg bokala. Zatim se slijevala u bazen. Zvuk je ublažavao obližnju prometnu buku. Osjećao se usamljeno i prilično izgubljeno.
Nakon što ga je Vještica istjerala iz trgovine antikvitetima, šetao je nadsvođenim šetalištemj zaustavio se ispred slastičarnice, privučen mirisima čokolade i vanilije. Stajao je pred njom i gledao izbor sladoleda egzotičnih okusa te se pitao zašto aura njegove sestre miriše na sladoled od vanilije, a njegova na naranče. Ona čak nije ni voljela sladoled; on je bio taj koji ga je obožavao. Prstima je udario po cjeniku: borovnica s komadićima čokolade. Josh je gurnuo ruku u stražnji džep svojih traperica... i osjetio rastuću paniku kada je shvatio da nema novčanika. Je li mu ostao u automobilu, je li...? Zaustavio se. Točno je znao gdje ga je ostavio. Posljednje mjesto na kojemu je vidio svoj novčanik, zajedno s ugašenim mobitelom, iPodom i prijenosnim računalom, bilo je na podu ispred kreveta u njegovoj sobi u Yggdrasillu. To što je izgubio novčanik bilo je dovoljno loše, no izgubiti računalo bila je katastrofa. Sve njegove eporuke bile su na njemu, kao i školske bilješke, djelomično napisan projekt za ljetnu školu, fotografije unatrag tri godine - uključujući i s izleta u Cancun ovog Božića - te barem šezdeset bajta MP3-jeva. Nije se sjetio kada je posljednji put učinio sigurnosnu kopiju, no bio je siguran da nije lako skoro. Fizički je osjetio mučninu i odjednom mirisi iz slastičarnice više nisu bili lako slatki i privlačni. Potpuno jadan, otišao je do ugla i prošao kroz semafor prema pošti, zatim skrenuo ulijevo i krenuo prema parku. Roditelji su mu iPod darovali za Božić. Kako će im objasniti da ga je izgubio? Osim toga, na njemu je imao dodatnih trideset bajta glazbe na malom tvrdom disku. No gore od gubitka iPoda, novčanika, pa čak i računala, bilo je to što je izgubio telefon. Ovo je bila prava noćna mora. Na njemu je imao brojeve svih prijatelja, a znao je da ih nije nigdje drugdje zapisao. S obzirom da su im roditelji tako često putovali, blizanci bi rijetko odslušali više od dva tromjesečja u jednoj školi. Lako bi se sprijateljili - pogotovo Sophie - i ostali su u kontaktu s prijateljima koje su upoznavali prije mnogo godina u školama diljem Amerike. Bez tih adresa epošte i brojeva telefona, kako će ponovno doći do njih, kako će ih ikada više pronaći? U jednom kutku prije ulaza u park stajala je fontana te je sagnuo glavu kako bi popio vode. Ukrasna metalna lavlja glava bila je na zidu iznad fontane, a ispod nje mala pravokutna ploča s riječima Ljubav je voda života, pij duboko.
Pustio je ledenu vodu da mu prska po usnama te se uspravio kako bi pogledao prema trgovini, pitajući se što se događa unutra. On je još uvijek volio svoju sestru, no je li i ona voljela njega? Je li ga mogla voljeti, sad kad je... običan? Park Libbey bio je tih. Josh je čuo kako se djeca igraju na obližnjem igralištu, no njihovi su glasovi zvučali visoko i vrlo udaljeno. Tri starca, isto obučeni u košulje bez rukava, kratke hlače ispod koljena, bijele čarape i sandale, okupili su se na klupici u hladu. Jedan od njih hranio je četiri debela i lijena goluba mrvicama kruha. Josh je sjeo na rub niske fontane i nagnuo se kako bi se prstima igrao s vodom. Nakon teške vrućine, voda je bila ugodno hladna te je prstima prošao kroz kosu, osjećajući kako mu se kapljice slijevaju niz vrat. Sto da uradi? Je li išta mogao uraditi? U nešto više od dvadeset i četiri sata, njegov život - i život njegove sestre - potpuno se i bezgranično promijenio. Ono za što je prije mislio da su samo priče sada su postale inačice istine. Mil je postao povijest, legende su postale činjenice. Kada je Scatty ranije otkrila da se tajnoviti Danu talis nazivao i Atlantidom, zamalo joj se nasmijao u lice. Za njega je Atlantida oduvijek bila bajka. No ako su Scathach, i Hekata, Morrigan i Bastet bile stvarne, bio je i Danu talis. I odjednom je životni rad njegovih roditelja - arheologija - postao bezvrijedan. Josh je duboko u sebi znao i to da je izgubio sestru blizanku, jedinu stalnu osobu u svom životu, jedinu osobu na koju je mogao računati. Promijenila se na načine koje on nikada neće moći shvatiti. Zašto i on nije probuđen? Trebao je inzistirati da Hekata prvo probudi njega. Kako bi bilo imati te moći? Jedina stvar s kojom je to mogao usporediti bili su superjunaci. Čak i kada su Sophie njezina nova probuđena osjetila uzrokovala mučninu, bio je ljubomoran na njezine sposobnosti. Krajičkom oka Josh je uočio da je muškarac sjeo na drugi rub fontane, no ignorirao ga je. Odsutno je prčkao po slomljenom komadiću jedne od plavih pločica koje su okruživale fontanu. Sto će napraviti? I odgovor je uvijek bio isti: što bi mogao napraviti? "Jesi li i ti žrtva?"
Trebao mu je trenutak da shvati da se osoba koja mu sjedi s desne strane obraća njemu. Krenuo je da će ustati, zbog zlatnog pravila za čudake, a to je da im nikada ne odgovaraš te da nikada - ali baš nikada - ne započneš razgovor s njima. "Čini se da smo svi mi žrtve Nicholasa Flamela." Josh je iznenađeno pogledao... i otkrio da gleda dr. Johna Deeja, čovjeka za kojega se nadao da ga više nikada neće vidjeti. Posljednji put vidio je Deeja u Carstvu sjena. Tada je držao mač Excalibur u svojim rukama. Sad je sjedio nasuprot njemu, ne uklapajući se u okruženje u svom savršeno skrojenom sivom odjelu. Josh je brzo pogledao oko sebe, očekujući goleme ili štakore, ili pak Morrigan kako se skriva u sjeni. "Sam sam", reče Dee prijazno, ljubazno se smiješeći. Joshov um radio je sto na sat. Trebao je pronaći Flamela, upozoriti ga da je Dee u Ojaiju. Pitao se što bi se dogodilo da jednostavno ustane i potrči. Bi li ga Dee pokušao zaustaviti čarolijom pred svim ovim ljudima? Josh je ponovno pogledao trojicu staraca i shvatio da oni vjerojatno ne bi ni primijetili da ga Dec sada pretvori u slona usred centra Ojaija. "Znaš li koliko dugo već lovim Nicholasa Flamela, ili Nicka Fleminga, ili bilo kojeg od stotinu drugih imena kojima se služi?" Dee je tiho nastavio, kao da razgovaraju. Naslonio se i prstima prošao kroz vodu. "Barem pet stotina godina. I svaki put bi mi pobjegao. Tako je zeznut i opasan. Kada sam ga 1666. hvatao u Londonu, podmetnuo je požar zbog kojeg je gotovo cijeli grad spaljen do temelja." "On nam je rekao da ste vi uzrokovali Veliki požar", Joshu je izletjelo. Usprkos strahu, bio je znatiželjan. I odjednom se sjetio jednog od prvih savjeta Nicholasa Flamela: "Ništa nije onakvo kakvim se čini. Propituj sve." Josh se pitao odnosi li se taj savjet i na samog Alkemičara. Sunce je zašlo i hladnoća se jasno osjetila u zraku. Josh je zadrhtao. Trojica staraca odšetala su, nijedan nije pogledao u njegovom smjeru, i ostavili su ga nasamo s čarobnjakom. Začudo, nije se osjetio ugroženim u prisutnosti tog muškarca. Dee je razvukao tanke usnice u osmijeh. "Flamel nikada nikome ne govori sve", rekao je. "Običavao sam govoriti da je polovica svega što on kaže laž, a ni druga polovica nije sasvim istinita."
"Nicholas kaže da radite za mračne starije. Kad budete imali cijeli Kodeks, da ćete ih vratiti na ovaj svijet." "Sve je to točno", rekao je Dee, što ga je iznenadilo. "Iako sam siguran da je Nicholas izvrnuo priču na neki način. Ja zaista radim za starije", nastavio je, "i da, tražim zadnje dvije stranice Knjige Abrahama Židova, poznatije kao Kodeks. No samo zato što su ju Flamel i njegova žena ukrali iz originalne Bibliotheque du Roi u Louvreu." "Ukrao ju je?" "Dopusti da ti kažem neke stvari o Nicholasu Flamelu", strpljivo će Dee. "Siguran sam da je on govorio o meni. Svojevremeno je bio mnogo toga: liječnik i kuhar, trgovac knjigama, vojnik, profesor jezika, profesor kemije, pravnik i lopov. No sada je, kao što je oduvijek i bio, lažov, šarlatan i varalica. Ukrao je Knjigu iz Louvrea kada je otkrio ne samo da je u njoj tajna besmrtnosti, već i recept kamena mudraca. Svaki mjesec kuha napitak besmrtnosti kako bi Perenelle i sebe održao u istoj dobi kao kad su ga prvi put popili. Formulu kamena mudraca koristi kako bi jeftini bakar pretvorio u zlato, a komade običnog ugljena u dijamante. On koristi jednu od najnevjerojatnijih zbirki znanja na svijetu isključivo za svoju dobrobit. I to je istina." "No što je sa Scatty i Hekatom? Jesu li one starije?" "Pa naravno. Hekata je pripadnica starije rase, a Scathach sljedeće generacije. No Hekata je bila poznata zločinka. Protjerana je iz Danu talisa zbog svojih pokusa na životinjama. Mislim da bih je mogao nazvati genetičkom inženjerkom: stvorila je klanove dlakavaca, primjerice, i pustila kletvu vukodlaka u čovječanstvo. Vjerujem da si jučer vidio neke od rezultata njezinih pokusa, veprodlake. Scathach nije ništa drugo doli unajmljena razbojnica, prokleta da mora biti u tijelu tinejdžerke dok je živa zbog svojih zločina. Kada je Flamel saznao da sam mu blizu, to su bili jedini ljudi kojima se mogao obratiti." Josh je sada bio beznadno zbunjen. Tko govori istinu? Flamel ili Dee? Postalo mu je hladno. Noć se nije još posve spustila, no niska sumaglica nadvila se nad grad. Zrak je smrdio po vlažnoj zemlji i tračku pokvarenih jaja. "A što s vama? Radite li doista na povratku starijih?" "Naravno da radim*V Dee je rekao, zazvučavši iznenađeno. "To je vjerojatno najvažnija stvar koju mogu učiniti za ovaj svijet."
"Flamel kaže da će stariji - mračni stariji, kako ih on zove - uništiti svijet." Dee je slegnuo ramenima. "Vjeruj mi kad ti kažem da laže. Stariji bi mogli promijeniti ovaj svijet samo na bolje..." Dee je micao prste po vodi, koja se tiho i očaravajuće mreškala. Josh se iznenadio kad je vidio slike koje su se stvarale u vodi, slike koje su odgovarale Deejevim utješnim riječima. "U davnoj prošlosti zemlja je bila raj. Imala je nevjerojatno naprednu tehnologiju, no zrak je bio čist, voda bistra, mora nezagađena." Slika otoka pod čistim plavim nebom mreškala se na vodi. Beskrajna zlatna polja pšenice prostirala su se u daljini. Na stablima je raslo raznoliko egzotično voće. "Ne samo daje starija rasa oblikovala ovaj svijet, već su potaknuli primitivne hominide na put prema evoluciji. No starije je iz tog raja protjeralo naivno praznovjerne ludog Abrahama, kao i čarolije u Kodeksu. Stariji nisu umrli - dugo vremena je potrebno da bi se ubio pripadnik starije rase - već su jednostavno čekali. Znali su da će se jednoga dana čovječanstvo urazumiti te da će ih pozvati da spase zemlju." Josh nije micao pogled s pjenušave vode. Mnogo toga što je Dee izrekao zvučalo je uvjerljivo. "Kada bismo ih mogli vratiti, stariji bi imali moći i sposobnosti za preoblikovanje svijeta. Oni mogu učiniti da pustinja procvjeta..." U vodi se stvorila slika: goleme pustinjske dine na vjetru pozelenjele su od guste trave. Pojavila se još jedna slika. Josh je gledao zemlju iz svemira, kao u programu Google Earth. Golemi kovitlac gustog oblaka pojavio se iznad Meksičkog zaljeva i krenuo prema Teksasu. "Oni mogu upravljati vremenom", rekao je Dee i oluja se razbjesnila. Dee je pomaknuo prstima i pojavila se nepogrešiva slika bolničkog odjela s dugačkim redom praznih kreveta. "Oni mogu izliječiti bolesti. Sjeti se, ta su bića obožavali poput bogova zbog njihovih moći. A Flamel pokušava spriječiti povratak tih bića na svijet." Joshu je trebalo dugo da izusti pitanje od jedne riječi. "Zašto?" Nije mogao shvatiti zašto bi Flamel želio spriječiti takav očit napredak. "Zato što njegovi gospodari, stariji poput Hekate i Vještice od Endora, primjerice, žele da se svijet pretvori u kaos i anarhiju. Kad do
toga dođe, oni će moći izaći iz sjena i proglasiti se vladarima zemlje." Dee tužno odmahne glavom. "Boli me što ovo govorim, no Flamelu nije stalo do tebe niti mu je stalo do tvoje sestre. Izložio ju je velikoj opasnosti danas samo zato da bi grubo probudio njezine moći. Starijima za koje ja radim potrebna su tri dana kako bi nekoga proveli kroz postupak buđenja." "Tri dana", progunđao je Josh. "Flamel je rekao da me nitko drugi u Sjevernoj Americi ne može probuditi." Nije želio vjerovati Deeju... ali sve što je čovjek govorio zvučalo je tako razumno. "Još jedna laž. Moji stariji mogu te probuditi. A oni bi to učinili ispravno i sigurno. Na kraju krajeva, to je tako opasan postupak." Dee je polako ustao i prošetao kako bi čučnuo pokraj Josha, izravnao je svoje oči s licem dječaka. Magla je postajala sve gušća i omatala je fontanu, izmicala je kako se on kretao. Deejev glas bio je svilenkast, nježno monoton i usklađen s pjenušavom vodom. "Kako se ti zoveš?" "Josh." "Josh", ponovio je Dee, "gdje je sada Nicholas Flamel?" Čak i u ovom sanjivom stanju, oglasilo se zvono upozorenja - vrlo tiho i vrlo, vrlo daleko - u Joshovoj glavi. Nije mogao vjerovati Deeju, nije smio vjerovati Deeju... a ipak, bilo je istine u svemu što je govorio. "Gdje je on, Josh?" Dee je bio uporan. Josh je počeo odmahivati glavom. Iako je vjerovao Deeju - sve što je rekao imalo je savršenog smisla - htio je prvo razgovarati sa Sophie, trebao mu je njezin savjet i njezino mišljenje. "Reci mi." Dee je podignuo Joshovu mlitavu ruku i stavio je u bazen. Iz nje su se zapjenušali valovi. Smirili su se i stvorili sliku male trgovine antikvitetima ispunjene staklenim predmetima, ravno preko puta parka Libbey. Pobjedonosno se smiješeći, Dee je ustao i brzo se okrenuo, gledajući preko puta dok je uključivao svoja osjetila. Odmah je pronašao njihove aure. Nicholasovu zelenu, Scathachinu sivu, Endorinu smeđu i djevojčinu čistu srebrnu. Imao ih je– i ovoga puta neće pogriješiti i neće mu pobjeći. "Sjedi ovdje i uživaj u lijepim slikama", promrmlja Dee, potapšavši Josha po ramenu. U vodi su se stvorili egzotični, fraktalni uzorci, očaravajući i hipnotizirajući. "Brzo ću se vratiti po tebe." Zatim, bez pomicanja ijednog mišića, dozvao je svoju vojsku u pričuvi.
Magla je naglo postala gušća i tamnija te je smrdjela po pokvarenim jajima i još nečemu: prašini i suhoj zemlji, vlazi i plijesni. I strah se nadvio nad Ojai.
TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Ruke Nicholasa Flamela već su počele sjajiti zelenim svjetlom dok je otvarao vrata male trgovine, uz ljutite grimase kada se začuo veseli zvuk zvona. Sunce je potonulo ispod obzora dok je Vještica radila sa Sophie, a hladna magla spustila se na dolinu. Kovitlala se i valjala cijelom dužinom Avenije Ojai, uvijala se i vijugala kroz stabla, vlažeći sve što bi dotaknula. Automobili su nastavili voziti, a njihova prednja svjetla iscrtavala su goleme snopove svjetla koji su jedva prodirali kroz mrak. Ulica je bila potpuno osamljena; svi ljudi bili su odjeveni prema ljetnom vremenu pa su pobjegli od vlage. Scatty se pridružila Flamelu kod vrata. Nosila je kratak mač u jednoj ruci, a u drugoj joj je nunčaka labavo visjela s lanca. "Ovo nije dobro, nije uopće dobro." Duboko je disala. "Osjetiš li to?" Flamel je kimnuo "Sumpor. Deejev miris." Scatty je zveketala nunčakom. "Zaista me počinje živcirati." Negdje u daljini čuo se metalni udarac od sudara dvaju automobila. Začuo se usamljeni zvuk automobilskog alarma iza toga. Začuo se i vrisak, visok i strašan, a zatim drugi i treći. "Ono dolazi. Sto god ono jest", natmureno reče Nicholas Flamel. "Ne želimo biti ovdje zarobljeni", reče Scatty. "Idemo po Josha i natrag do auta." "Slažem se. Onaj koji se povlači živi duže." Okrenuo se i pogledao po trgovini. Vještica od Endora držala je Sophie za ruku i brzo joj šaputala. Pramenovi bijelog dima uvijali su se s djevojke, a vitice bijelog zraka padale su s njezinih prstiju poput zavoja. Sophie se nagnula prema naprijed i poljubila staricu u obraz, zatim se okrenula i požurila kroz trgovinu. "Moramo ići", rekla je bez daha, "moramo pobjeći odavde." Nije imala pojma što se vani nalazi, no novostečeno znanje omogućilo je njezinoj mašti da ispuni maglu velikim brojem čudovišnih stvorenja. "I zatvorite vrata za sobom", povikala je Vještica. U tom trenu sva su svjetla zatreperila i ugasila se. Ojai je bio obavijen tamom.
Zvono je zazvonilo kada je trojac izašao na praznu ulicu. Magla je postala tako gusta da su vozači morali napustiti cestu i na glavnoj ulici više nije bilo prometa. Zrak je bio ispunjen neprirodnom tišinom. Flamel se okrenuo prema Sophie. "Možeš li pronaći Josha?" "Rekao je da će nas čekati u parku." Škiljila je, pokušavajući vidjeti kroz maglu, no bila je tako gusta da je mogla vidjeti samo milimetar ispred svoga lica. S Flamelom s jedne i Scatty s druge strane, sišla je s pločnika i hodala preko prazne ceste. "Josh?" Magla je progutala njezine riječi i pretvorila gotovo u šapat. "Josh", ponovno je zazvala. Odgovora nije bilo. Iznenadna pomisao pala joj je na pamet pa je ispružila desnu ruku i raširila prste. Dašak zraka izvio se s njezine ruke, no nije djelovao na maglu osim što se malo zakovitlala i zaplesala. Pokušala je ponovno i ledeni vjetar zapuhao je ulicom, probio je uredan put kroz maglu, oslobađajući pogled sve do stražnjeg blatobrana napuštenog automobila nasred ceste, ostavivši nepravilnu udubinu u metalu. "Ups. Mislim da bih trebala još malo vježbati", promrmljala je. U prolazu se pojavila osoba, zatim druga i treća. No nitko od njih nije bio živ. Najbliži Sophie, Flamelu i Scatty bio je kostur, visok i uspravan, odjeven u istrošene ostatke plave uniforme američke konjice. Nosio je zahrđali batrnjak mača u koščatim prstima. Kada je okrenuo glavu prema njima, kosli lubanje iskočile su mu i popucale. "Mrlvi", dahtao je Flamel. "Dee je probudio mrtve." Još se jedno biće pojavilo iz magle: bilo je to djelomično mumificirano tijelo muškarca koji je nosio golemi željeznički čekić. Iza njega došao je još jedan mrtvac, čije je preostalo meso bilo boje kože. Dvije korice za pištolje u vrlo lošem stanju visjele su mu s kukova, a kada je ugledao skupinu, posegnuo je prema nepostojećim pištoljima svojim koščatim prstima. Sophie se ukočila od straha, a vjetar iz prstiju nestao je. "Oni su mrtvi", prošaputala je. "Kosturi. Mumije. Svi su mrtvi." "Aha", Scathach odgovori ravnodušno, "kosturi i mumije. Ovisi o vrsti zemlje u koju su pokopani. U vlažnoj zemlji nastaju kosturi." Iskoračila je i zamahnula nunčakom, odrubivši glavu jednom kosturu koji je pokušavao podignuti zahrđalu pušku na rame. "U suhoj zemlji nastaju mumije. No ipak, to ih ne sprječava da te ozlijede." Kostur koji je nekoć
bio konjanik zamahnuo je prema njoj uništenim mačem, a ona mu je uzvratila svojim. Njegova zahrđala oštrica pretvorila se u prašinu. Scattyn mač ponovno je zamahnuo i odvojio glavu od ostatka tijela, koje se odmah srušilo na pod. Premda su se hroma bića micala u potpunoj tišini, posvuda su se čuli vriskovi. I iako su bili obavijeni maglom, u njima su se jasno čuli strah i užas. Obični građani Ojaija postali su svjesni da mrtvaci hodaju njihovim ulicama. Maglu su ispunila stvorenja. Dolazila su sa svih strana, skupljala se oko trojca, okružujući ih nasred ceste. Kako je vlaga dolazila i prolazila, sve se više kosturskih i mumificiranih ostataka otkrivalo u kratkim bljeskovima: vojnici u plavim i sivim dronjcima uniformi iz Građanskog rata; farmeri u zastarjelim oronulim tregericama; kauboji u istrošenim kožnatim navlakama za hlače i poderanim trapericama; žene u dugim, širokim haljinama, koje su sada bile staromodne i poderane; rudari u izlizanim jelenskim kožama. "Ispraznio je groblje u nekom starom napuštenom gradu!" uzviknula je Scatty, leđima okrenuta od Sophie, mašući oko sebe. "Nitko ovdje nema odjeću izrađenu nakon 1880." Dva ženska kostura, odjevena u usklađene šešire i dronjke nekoć najboljih nedjeljnih haljina, na koščatim su stopalima pucketala prema Scatty kroz Aveniju Ojai, ispruženih ruku. Scattyn mač šibao je posvuda, odsjekao im ruke, no to ih nije ni usporilo. Vratila je nunčake u korice i izvukla drugi mač. Ponovno je zamahnula i prekrižila mačeve ispred sebe te im odsjekla glave, koje su odletjele natrag u maglu. Kosturi su se zgužvali u hrpu kostiju. "Josh", Sophie je ponovno poviknula, visokim očajničkim glasom. "Josh. Gdje si?" Možda su ga mumije i kosturi dohvatili. Možda će se sada, svakog trena pojaviti iz magle, praznog buljavog pogleda, nespretno nagnute glave. Odmahnula je glavom, pokušavajući izbaciti strašne misli. Flamelove ruke plamtjele su hladno zelenom vatrom, a vlažna magla ispunila se mirisom metvice. Pucnuo je prstima i poslao traku zelenkaste vatre u maglu. Magla je u daljini zasjala smaragdnom i zelenkasto plavom bojom, no osim toga čarolija nije imala nikakva učinka. Flamel je zatim bacio kuglicu zelenog svjetla ravno pred dvojicu hromih kostura koji su se pojavili ispred njega. Vatra je bljesnula nad stvorenjima, uvijajući ostatke njihovih sivih konfederacijskih uniformi. Nastavili su prema naprijed, kosti su im pucketale na ulici, približavajući mu se, a iza njih bilo ih je još na stotine. "Sophie, idi po Vješticu! Trebamo njezinu pomoć."
"Ali ona nam ne može pomoći", očajnički reče Sophie. "Ona više ništa ne može učiniti. Više nema moći: sve je dala meni." "Sve?" Flamel je dahtao, sagnuo se ispred šake koja je zamahnula. Stavio je ruku na mrtvačeva rebra i pritisnuo, odbacivši kostur natrag u mnoštvo, gdje se ovaj raspao u hrpu kostiju. "Onda, Sophie, ti učini nešto!" "Što?" viknula je. Sto je ona mogla učiniti protiv vojske nemrtvih? Ona je bila petnaestogodišnjakinja. "Bilo što!" Mumificirana ruka izletjela je iz magle i udarila je po ramenu. Bilo je to kao da ju je netko udario mokrim ručnikom. Strah, odvratnost i bijes dali su joj snagu. Međutim, u tom se trenutku nije mogla sjetiti ničega što ju je Vještica naučila, ali instinkti ili možda dodijeljeno Vjestičino znanje - preuzeli su kontrolu. Namjerno je dopustila da joj bijes prijeđe u auru. Odjednom se zrak ispunio bogatim mirisom kremaste vanilije, a Sophiena je aura zasjala čistim srebrom. Frinoseći dlan desne ruke licu, puhnula je u stisnute prste i zatim bacila skupljeni dah usred mrtvih. Vijavica visoka dva metra, minijaturni uragan pojavio se i počeo se izdizati s tla. Progutao je mrtve koji su stajali najbliže njegovoj jezgri, samljeo i rasuo njihove kosti, a zatim ispljunuo okrhnute ostatke. Sophie je bacila drugu, a zatim i treću kuglicu zraka. Tri uragana plesala su i kretala se kroz kosture i mumije, potpuno ih uništavajući. Otkrila je da može upravljati uraganima ako jednostavno pogleda u određenom smjeru te bi oni poslušno krenuli tim putem. Iz magle je odjednom odjeknuo Deejev glas. "Sviđa li ti se moja vojska, Nicholas?" Magla je prigušila zvuk i bilo ga je nemoguće locirati. "Kada sam posljednji put bio u Ojaiju - prije više od stotinu godina otkrio sam predivno malo groblje odmah ispod Vrhova triju sestara. Grad pokraj kojeg je napravljeno davno je nestao, no grobovi i njihov sadržaj ostali su." Flamel se bjesomučno borio protiv šaka koje su šamarale, noktiju koji su grebali, nogu koje su udarale. Nije bilo prave snage u udarcima kostura ili pljuskama mumija, no manjak snage nadoknađivali su brojnošću. Bilo ih je jednostavno previše. Počela mu se ispod oka plaviti modrica, a na ruci je imao dugačku ogrebotinu. Scatty se kretala oko Sophie, braneći je dok je ona upravljala tornadima. "Ne znam koliko dugo su koristili to groblje. Sigurno nekoliko stotina godina. Ne znam koliko tijela sadrži. Stotine, možda čak i tisuće. I, Nicholas, pozvao sam ih sve."
"Gdje je on?" Flamel je protisnuo kroz stisnute zube. "Mora da je blizu - vrlo blizu - kako bi mogao upravljati ovolikim brojem tijela. Moram znati gdje je da bih išta učinio." Sophie je osjetila kako je preplavljuje val iscrpljenosti i odjednom se jedan uragan zaljuljao i nestao. Dva preostala lelujala su kako je Sophie ponestajalo snage. Drugi je nestao, a preostali treći je brzo gubio snagu. Ova iscrpljenost bila je cijena čaranja, shvatila je. No morala je nastaviti još neko vrijeme; trebala je pronaći brata. "Moramo pobjeći odavde." Scathach je uhvatila Sophie i držala je uspravnom. Mrtvi Kosturi su krenuli u napad i Scatty ih je tukla pravilnim, preciznim pokretima svog mača. "Josh", Sophie je umorno prošaputala. "Gdje je Josh? Moramo pronaći Josha." Magla je prikrila sve osjećaje u Deejevu glasu, no radost je bila očita u njegovu tonu kada je rekao: "A znaš li što sam još otkrio? Ove planine mame neljudska stvorenja posljednjih nekoliko tisućljeća. Ovdašnja zemlja ispunjena je kostima. Stotinama kostiju. A sjeti se, Nicholas, ja sam ponajprije nekromant." Medvjed koji se stvorio iz sive magle bio je visok barem dva i pol metra. Iako je po sebi imao komadiće krzna, bilo je jasno da je već dugo mrtav. Snježnobijele kosti samo su naglašavale njegove goleme kandže poput noževa. Iza medvjeda, pojavio se kostur zubatog tigra. Zatim puma i još jedan medvjed - manji od prvoga i ne toliko raspadnut. "Moja riječ može ih zaustaviti", tutnjao je Deejev glas. "Želim stranice Kodeksa." "Ne", tmurno reče Flamel. "Gdje je on? Gdje se skriva?" "Gdje je moj brat?" očajno je vikala Sophie, a zatim vrisnula kada joj je mrtvačka ruka dotaknula kosu. Scathach ju je odrezala kod zgloba, no nastavila joj je visjetj u kosi poput bizarne kopče. "Sto ste učinili s mojim bratom?" "Tvoj brat razmatra mogućnosti. Ova tvoja nije jedina strana ove bitke. A sada, s obzirom da držim dječaka, sve što trebam su stranice." "Nikada." Medvjed i tigar probili su se kroz gomilu leševa, bacajući ih na stranu, spotičući ih u namjeri da se dokopaju trojca. Prvi je došao zubati tigar. Njegova sjajna koščata glava bila je golema, a dva spuštena zuba
bila su duga barem dvadeset centimetara. Flamel je stao između Sophie i stvorenja. "Daj mi stranice, Nicholas, ili ću pustiti ova nemrtva stvorenja na grad." Nicholas je bjesomučno u glavi tražio čaroliju koja bi zaustavila stvorenja. Sada je ogorčeno žalio što nije više proučavao magiju. Pucnuo je prstima i sitan mjehurić svjetlosti pao je na tlo ispred tigra. "Je li to sve što možeš, Nicholas? Bože, mislim da slabiš." Mjehurić je puknuo i razlio hladnu smaragdnu mrlju po tlu. "Dovoljno je blizu da nas vidi", reče Nicholas. "Trebam ga samo na trenutak vidjeti." Golema desna šapa koščatog tigra stala je na zelenu svjetlost. Pokušao je podignuti nogu, no debele trake ljepljivih zelenih niti spojile su je za cestu. Sada mu je i lijeva šapa stala na svjetlost i zalijepila se. "Nisam baš tako slab, ha, Dee?" Flamel je uzviknuo. No gomila tjelesa iza zubatog tigra nastavila se gurati prema naprijed. Odjednom su tigru koščate noge pukle i ogromna zvijer bacila se prema naprijed. Flamel se uspio zaštititi rukom prije nego što je čudovište, raširenih usta, velikih zubi palo ravno na njega. "Zbogom, Nicholas Flamel", povika Dee. "Uzet ću samo stranice s tvog tijela." "Ne", šapnula je Sophie. Ne, neće tako završiti. Probuđena je, a Vještica od Endora dala joj je svo svoje znanje. Mora da postoji nešto što može učiniti. Sophie je otvorila usta i vrisnula, a aura joj je bljesnula srebrnim sjajem.
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
Josha je probudilo zujanje u ušima od sestrina vriska. Prošlo je nekoliko sekundi dok je shvatio gdje je: sjedio je na rubu fontane u parku Libbey, a obavijala ga je gusta, smrdljiva magla, koju su presijecali kosturi i mumificirana tijela odjevena u dronjke. Sophie! Morao se vratiti sestri. S njegove desne strane, usred sivocrne magle, treptalo je i bljeskalo zeleno svjetlo, nakratko osvjetljavajući maglu iznutra, bacajući strašne sjene. Sophie je bila tamo; kao i Flamel i Scathach, borili su se s tim čudovištima. Trebao bi im se pridružiti. Ustao je teturajući i ugledao dr. Johna Deeja kako stoji ravno ispred njega. Dee je bio iscrtan aurom bolesne žute boje. Svjetlucala je, pijuckala, šištala kao ulje na vatri i puštala otrovan miris pokvarenih jaja. Bio mu je okrenut leđima. Objema nadlakticama naslanjao se na nizak kamen pokraj fontane iz koje je Josh ranije pio. Dee je pozorno pratio događaje na ulici, usredotočujući se toliko da se tresao od pokušaja upravljanja naizgled beskonačnim nizom kostura i mumija koje su prolazile. Sada kad je ustao, Josh je primijetio da se u magli nalaze i druga stvorenja. Vidio je ostatke medvjeda i tigrova, puma i vukova. Čuo je kako Flamel viče, a Sophie vrišti, i u prvi čas je naumio pojuriti na Deeja. No sumnjao je da bi mu se uopće uspio približiti. Što bi on mogao protiv moćnog čarobnjaka? On nije bio poput svoje sestre blizanke: on nije imao moći. No to nije značilo da je beskoristan. Sophien vrisak ispustio je val ledenog zraka koji je rasuo zubatog tigra u prah i udario najbliže kosture. Golemi medvjed pao je na pod, rušeći za sobom nekoliko kostura. Mlaz zraka raščistio je i dio magle i po prvi put Sophie je shvatila golemost onoga s čim se bore. Nije bilo na desetke ili stotine, već na tisuće mrtvih sa starog Zapada koji su im se približavali. Kroz gomilu su se nazirali koščati ostaci životinja koje stoljećima obitavaju na obližnjim planinama. Nije znala što da učini. Zadnja čarolija ju je iscrpila i naglo je pala na Scathach, koja ju je uhvatila lijevom rukom, dok je u desnoj držala mač.
Flamel je umorno ustao. Čini su iscrpile i njegovu energiju, a ostario je čak u posljednjih nekoliko minuta. Bore oko očiju bile su dublje, a kosa rjeđa. Scathach je znala da neće preživjeti. "Daj mu stranice, Nicholas", naredila mu je. On je tvrdoglavo odmahnuo glavom. "Neću. Ne mogu. Proveo sam cijeli život štiteći tu Knjigu." "Onaj koji se povlači, živi dulje", podsjetila ga je. Odmahnuo je glavom. Sagnut, teško je udisao velike količine zraka. Koža mu je bila mrtvački blijeda, a na obrazima je imao dvije neprirodno crvene točke. "Ovo je iznimka, Scathach. Ako mu predam stranice, osudio sam sve nas - i Perry i cijeli svijet - na propast." Uspravio se i okrenuo prema stvorenjima i svi su znali da je to posljednji put da se suočava s njima. "Možeš li odvesti Sophie?" Scathach je odmahnula glavom. "Ne mogu se boriti s njima i istovremeno je nositi." "Možeš li sama pobjeći?" "Mogla bih se probiti", oprezno je rekla. "Onda idi, Scatty. Bježi. Idi do drugih starijih, obrati se besmrtnim ljudima, reci im što se ovdje dogodilo, započni borbu s mračnim starijima prije nego bude prekasno." "Neću ostaviti Sophie i tebe ovdje", odlučno reče Scatty. "Zajedno smo u ovome do kraja. Kakav god bio." "Vrijeme je da umreš, Nicholas Flamel", uzviknuo je Dee iz mraka. "Budi siguran da ću ispričati Perenelle sve do zadnjeg detalja." Iz gomile ljudskih i životinjskih kostura začulo se šuškanje i zatim su, kao jedan, pojurili naprijed. Čudovište se pojavilo iz magle. Golemo i crno, divljački je zavijalo, s dva golema žutobijela oka i desetinama manjih očiju koje su sijevale, prošlo je kroz fontanu u parku Libbey, zdrobivši je u prah, razbivši ukrasne vaze, i sručilo se na dr. Johna Deeja. Čarobnjak se uspio baciti na jednu stranu prije nego se crni Hummer zabio u zid i zdrobio ga. Ostao je zabijen u ostacima zida, s prednjom stranom prema dolje, stražnjim kotačima u zraku, a motor je vrištao. Vrata su se otvorila i Josh
je izašao te oprezno legao na pod. Držao se za grudi na mjestu u koje mu se urezao sigurnosni pojas. Po Aveniji Ojai bili su razbacani ostaci starih leševa. Bez Deejeve kontrole, to je bila tek hrpa kostiju. Josh je zateturao na cestu i prolazio kroz kosti i dronjke. Nešto mu je pucketalo pod nogama, no nije ni pogledao što. Najednom mrtvih više nije bilo. Sophie nije znala što se dogodilo. Začulo se strašno rezanje, vrisak izmučenog metala i drobljenje kamena, a zatim tišina. A u tišini, mrtvi su popadali poput trave na vjetru. Što je Dee dozvao ovoga puta? Iz lelujave magle pojavila se osoba. Flamel je skupio posljednju kap energije i skupio čvrstu kuglu zelenog stakla. Sophie se uspravila kako bi sakupila ostatke svoje energije. Scathach je savila prste. Jednom su joj bili rekli da će umrijeti na egzotičnom mjestu; pitala se je li Ojai u okrugu Ventura dovoljno egzotično. Osoba se približila. Flamel je podigao ruku, Sophie je dozvala vjetrove, a Scathach podigla svoj zarezani mač. Josh se pojavio iz mraka. "Razbio sam auto", rekao je. Sophie je vrisnula od oduševljenja. Potrčala je prema bratu, a zatim je vrisnula od straha. Koščati medvjed ustao je s tla iza njega, S kandžama izvučenim za napad. Scathach se pomaknula, jako udarila Josha kako bi ga maknula s puta i on je pao na hrpu kostiju. Ratničin mač odbio je medvjeđi udarac, a u magli su zasvjetlucale iskre. Ponovno je zamahnula i kroz zrak je poletjela medvjeđa šapa dugačka poput njezine ruke. Životinjski kosturi ustajali su jedan po jedan. Dva golema vuka, jedan gotovo sami kostur, a drugi smežuranog mesa, probila su se kroz maglu. "Ovim putem. Ovamo! Ovim putem." Vještičin glas ravnomjerno se začuo na cesti, a pravokutna svjetlost iz otvorenih vrata osvijetlila je mrak. Scatty je pridržavala Flamela, a Josh gotovo nosio svoju sestru. Potrčali su preko ceste prema trgovini. Vještica od Endora stajala je na vratima, slijepo je gledala prema tami, a u podignutoj je ruci držala
starinsku uljnu lampu. "Moramo vas odvesti odavde." Zatvorila je i zakračunala vrata. "To ih neće dugo zadržati", promrmljala je. "Rekli ste... rekli ste da nemate više moći", promrmljala je Sophie. "Nemam." Dora se brzo nacerila, pokazavši savršeno bijele zube. "Ali ovo mjesto ima." Provela ih je kroz trgovinu do male stražnje sobe. "Znate li zašto je Ojai tako poseban?" upitala je. Nešto je udarilo u vrata i svi stakleni predmeti u trgovini počeli su zveketati i zveckati. "Izgrađen je na križanju poljanskih puteva." Josh je otvorio usta i zaustio riječ poljanskih kada mu se sestra obratila. "Putevi energije koji se križaju po svijetu", Sophie mu je šapnula u uho. "Kako to znaš?" "Ne znam; valjda me Vještica naučila. Mnoge poznate građevine i drevna mjesta na svijetu izgrađena su na sjecištima poljanskih puteva." "Upravo tako", reče Dora, koja je zvučala zadovoljno. "Ni sama to ne bih bolje objasnila." Malo skladište bilo je prazno osim što je na zidu bio naslonjen dugačak pravokutnik, prekriven požutjelim izdanjima novina Ojai Valley Times. Novi udarci zatresli su izlog trgovine, a zvuk kostiju na staklu činio ih je nervoznima. Dora je bacila novine na pod i otkrila zrcalo. Bilo je visoko dva metra, široko više od metra, staklo je bilo prljavo, zamrljano i iskrivljeno, a slike koje je prikazivalo bile su deformirane i zamagljene. "A znate li zašto sam uopće došla u Ojai?" pitala je. "Ovdje se križa sedam velikih poljanskih puteva. Oni čine poljanska vrata." "Ovdje?" Flamel prošaputa. Znao je za poljanske puteve i čuo je za poljanska vrata koja su drevni narodi koristili za brza putovanja oko svijeta. Mislio je da ona više ne postoje. Dora je nogom udarila po podu. "Upravo ovdje. A znate li kako se koriste poljanska vrata?" Flamel je odmahnuo glavom. Dora je pružila ruke prema Sophie. "Daj mi svoju ruku, dijete." Vještica je primila Sophienu ruku i stavila je na staklo. "Pomoću zrcala." \
Zrcalo je odmah oživjelo uz sjaj, staklo je zabljesnulo srebrnom bojom i potom se raščistilo. Kada su pogledali u staklo, više nisu mogli vidjeti svoje odraze, već sliku prazne, podrumske prostorije. "Gdje?" upita Flamel. "Pariz", reče Dora. "Francuska." Nasmiješio se. "Dom." I bez oklijevanja, zakoračio je kroz staklo. Sada su ga mogli vidjeti u zrcalu. Okrenuo se i mahnuo im. "Mrzim poljanska vrata", Scatty progunđa. "Mučno mije od njih." Skočila je kroz vrata i dogegala se do Flamela. Kada se okrenula prema blizancima, zaista je izgledala kao da će povratiti. Medvjeđi kostur probio se kroz vrata trgovine, razbivši im šarke. Slijedili su ga vukovi i pume. Stakleni predmeti su se prevrnuli, zrcala popucala, a ukrasi popadali dok su se zvijeri klatile po prostoriji. Ozlijeđeni i porezani Dee utrčao je u trgovinu, odmičući koščate zvijeri. Puma je zarežala na njega kad ju je udario po njušci. Da je imala oči, vjerojatno bi žmirkala od iznenađenja. "U klopci", rekao je veselo. "U klopci su i nemaju kamo!" No kada je ušao u skladište, znao je da su mu opet pobjegli. U trenu je spazio visoko zrcalo, iz kojeg su gledale dvije osobe, starica je stajala pokraj djevojke, pritiskala je površinu zrcala rukom. Dječak je stajao sam, držeći se za okvir. Dee je odmah znao što je to. "Poljanska vrata", iznenađeno prošaputa. Zrcala su uvijek imala funkciju vrata. Negdje na kraju poljanskog puta bilo je drugo zrcalo koje ih je povezivalo. Starica je uhvatila djevojku za ruku i gurnula je kroz zrcalo. Sophie je pala na pod ispred Flamelovih nogu, zatim je čučnula i okrenula se. Pomicala je usta, no ništa se nije čulo. Josh. "Josh", naredio je Dee, gledajući dječaka, "ostani tu gdje jesi." Dječak se okrenuo prema staklu. Slika u zrcalu već se zamutila. "Rekao sam ti istinu o Flamelu", brzo reče Dee. Trebao je samo odvući dječaku pažnju na trenutak ili dva i zrcalo će izgubiti svoju moć. "Ostani sa mnom. Mogu te Probuditi. Učiniti te moćnijim. Možeš promijeniti svijet, Josh. Promijeniti ga nabolje!" "Ne znam..." Ponuda je bila primamljiva, tako primamljiva. No znao je da ako stane na Deejevu stranu, u potpunosti gubi sestru. Ili ne gubi? Kada bi ga Dee Probudio, ponovno bi bili slični. Možda je to bio način ponovnog povezivanja sa sestrom.
"Vidi", pobjedonosno će Dee, pokazujući prema sve bljeđoj slici u staklu, "ostavili su te, ponovno te napustili, zato što nisi jedan od njih. Više nisi važan." Zrcalo je bljesnulo srebrnom bojom... i Sophie je izašla kroz staklo. "Josh? Požuri!" rekla je brzo, ne gledajući Deeja. "Ja..." započeo je. "Vratila si se po mene." "Naravno da jesam! Ti si mi brat. Nikad te neću napustiti." Zatim gaje uhvatila za ruku, omotala prste oko njegovih i povukla ga kroz staklo. A Dora je gurnula zrcalo, koje se razbilo po podu. "Ups." Okrenula se prema Deeju, skinula tamne naočale i otkrila zrcala umjesto očiju. "Sada moraš ići. Imaš oko tri sekunde." Dee je uspio napustiti trgovinu prije nego što je eksplodirala.
ČETRDESETO POGLAVLJE
FILMSKA EKIPA UZROKOVALA NERED U SLIKOVITOM OJAIJU Posljednji od mnogih filmova strave studija Enoch uzrokovao je prometni kaos i popriličnu strku jučer u centru Ojaija. Specijalni efekti bili su malo prestvarni za neke mještane i hitne službe bile su pretrpane pozivima ljudi koji su tvrdili kako mrtvaci hodaju ulicama. John Dee, predsjednik Enoch Filmsa, odjela tvrtke Enoch Enterprises, duboko se ispričao zbog zbrke, za koju krivi nestanak struje i neočekivanu maglu koja se spustila baš kada su se pripremali za snimanje scene novog filma. "Sporedni su glumci doista izgledali jako zastrašujuće", izjavio je njegov glasnogovornik. U slučaju povezanom s ovim, pijani je vozač razbio fontanu u povijesnom parku Libbey i zabio se u nedavno obnovljenu sjenicu. Dee je obećao obnoviti fontanu i sjenicu i vratiti im stari sjaj. Ojai Valley News Eksplozija plina kasno je sinoć uništila trgovinu dugogodišnje stanovnice Ojaija, Dore Witcherly. Otapala koja je vlasnica koristila za čišćenje, poliranje i restauraciju antikviteta zapalila su se zbog električnog kvara. Gđica Witeherly bila je u stražnjoj prosloriji trgovine kada je došlo do eksplozije, nije ozlijeđena, a susret sa smrću nije ju zabrinuo. "Kad živite tako dugo kao ja, više vas ništa ne može iznenaditi." Obećala je da će trgovinu ponovno otvorili do praznika. Ojai Online
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
Duboko ispod Alcatraza, Perenelle Flamel ležala je na uskom ležaju, licem okrenuta prema stražnjem zidu svoje ćelije. Iza sebe, na hodniku, čula je lupanje Sfinge koja se kretala po hladnim kamenim podovima. Zrak je bio težak od mošusnih mirisa zmije i lava. Perenelle je drhtala. U ćeliji je bilo ledeno, a zelene kapljice vode padale su sa zidova nekoliko centimetara od njezina lica. Gdje je bio Nicholas? Sto se događalo? Perenelle je bila uplašena, ali ne za sebe. Činjenica da je živa značila je da je Dee zbog nečega treba i da će se prije ili kasnije suočiti s njim. A ako je Dee imao neku manu, to je bila bahatost. Podcijenit će je... i onda će ga napasti! Znala je jednu osobito ružnu čarolijicu koju je naučila u podnožjima Karpata u Transilvaniji, i koju je čuvala samo za njega. Gdje je Nicholas? Bojala se za Nicholasa i djecu. Bilo joj je teško procijeniti koliko je vremena prošlo, no proučavajući bore na svojim rukama, pretpostavila je da je ostarjela barem dvije godine, što znači da su prošla dva dana. Bez eliksira besmrtnosti, ona i Nicholas starjeli su brzinom od jedne godine dnevno. Imali su manje od jednog mjeseca prije nego poslanu starijako stari. A kad više ne bude bilo nikoga da im se suprotstavi, Dee i ostali poput njega pustit će starije u svijet. Doći će do kaosa; civilizacija će nestati. Gdje je Nicholas? Perenelle je treptajem uklonila suze. Neće priuštiti Sfingi zadovoljstvo da je vidi kako plače. Stariji su prema ljudskim osjećajima osjećali samo prijezir; smatrali su ih njihovom najvećom slabošću. Perenelle je znala da je to velika snaga čovječanstva. Ponovno je trepnula i tek je nakon nekog vremena shvatila što vidi. Smrdljiva voda koja je kapala niz zidove nakratko se uvila i oblikovala uzorak. Usredotočila se, pokušavajući razaznati što to vidi.
Tekućina se izvila i smotala u lice: Jefferson Miller, duh čuvara. Kapljice su se savile u slova na pljesnivim zidovima. Flamel. Djeca. Riječi su se držale kraće od sekunde prije nego bi nestale. Sigurni. Sada je Perenelle morala treptati kako bi obrisala oči. Flamel i djeca bili su na sigurnom! Ojai. Poljanska vrata. Pariz. "Hvala ti", Perenelle je tiho izrekla dok je lice Jeffersona Millera nestajalo i klizilo niza zid. Imala je toliko pitanja - no sad je znala barem neke odgovore: Nicholas i djeca bili su na sigurnom. Očito su stigli do Ojaija i pronašli Vješticu od Endora. Mora da im je ona otvorila poljanska vrata koja su ih odvela do Pariza, a to je značilo da im je Vještica pomogla i najvjerojatnije naučila Sophie čarolije zraka. Perenelle je znala da Vještica nije mogla probuditi Joshove moći no u Parizu i diljem Europe bilo je starijih i besmrtnih ljudi koji će im moći pomoći, koji će probuditi Josha i obučiti oba blizanca u pet osnovnih čarolija. Okrenula se na leđa i pogledala Sfingu, koja je sada čučala ispred njezine ćelije, naslonivši čovječju glavu na goleme lavlje šape, dok su joj krila bila presavinuta na leđima. Stvorenje se lijeno nasmiješilo, pokazujući dugački crni račvasti jezik. "Gotovo je, Besmrtnice", šapnula je Sfinga. Perenellein osmijeh bio je zastrašujuć. "Upravo suprotno", odgovorila je. "Sada tek počinje."
Kraj prve knjige
BILJEŠKA AUTORA
Nicholas i Perenelle Flamel bili su stvarne osobe. Kao i dr. John Dee. Zapravo, svi likovi iz Alkemičara, osim blizanaca, utemeljeni su na stvarnim povijesnim ličnostima ili mitološkim bićima. Kada sam došao na ideju za Alkemičara, mislio sam da će junak biti dr. John Dee. John Dee me oduvijek očaravao. U elizabetansko doba, doba neobičnog, on je bio izniman. Bio je jedna od najsjajnijih ličnosti svoga doba, a svi detalji o njegovom životu u Alkemičaru istiniti su: bio je alkemičar, matematičar, geograf, astronom i astrolog. On je zaista birao datum krunidbe kraljice Elizabete I., a kada je bio dio njezine špijunske mreže, svoje je šifrirane poruke potpisivao s "007". Dvije nule predstavljale su kraljičine oči, a simbol koji je nalikovao sedmici bio je Deejeva osobna oznaka. Postoje naznake da je Shakespeare oblikovao svog junaka iz Oluje, Prospera, prema Deeju. O zbirci knjiga o alkemičaru razmišljam i radim bilješke već godinama, a činilo mi se savršeno prirodnim da to bude zbirka o Deeju. Dok sam pisao ostale knjige, stalno sam se vraćao na tu ideju, dodavajući još materijala, skupljajući svjetske mitologije i stvarajući golemu i zapletenu pozadinu priča. Nastavio sam istraživati mjesta, stalno iznova posjećivati i fotografirati svako mjesto koje sam planirao koristiti u zbirci. Svaka priča započinje idejom, no njezini likovi guraju tu ideju prema naprijed. Prvo sam smislio likove blizanaca. Moja priča uvijek je bila priča o bratu i sestri, a u mitološkom smislu, blizanci su veoma posebni. Gotovo svaka rasa i mitologija ima jednu priču o blizancima. Kako je moja priča napredovala, pojavljivali su se sporedni likovi, poput Scathach i Morrigan, te kasnije Hekate i Vještice od Endora. No nekako još uvijek nisam imao junaka, mentora, učitelja za blizance. Dr. John Dee, usprkos tome što je čudesan lik, jednostavno nije bio pravi. Zatim sam jednom, u kasnu jesen 2000., išao poslovno u Pariz. Teško je izgubiti se u Parizu sve dok znaš gdje je rijeka Seinaobično se vide pojedine znamenitosti, poput Eiffelova tornja, crkve Sacre-Coeur ili Notre Dame - no nekako mije to uspjelo. Prije toga izašao sam iz crkve Notre Dame, prešao mostom Pont d'Arcole i krenuo prema centru
Pompidou te sam se negdje između bulevara de Sebastopol i Ulice Beaubourg izgubio. Ne u potpunosti; otprilike sam znao gdje sam, ali počela je padati noć. Izašao sam iz Ulice Baubourg u usku uličicu Montmorency i našao se ispred znaka na kojem je pisalo AUBERGE NICOLAS FLAMEL: hostel Nicholasa Flamela. A ispred građevine stajao je znak na kojemu je pisalo da je kuća, u kojoj su nekoć živjeli Flamel i njegova žena, izgrađena 1407., što je značilo da je to bila jedna od najstarijih građevina u Parizu. Ušao sam unutra i pronašao šarmantni restoran, u kojem sam te večeri jeo. Bilo je to neobično iskustvo, jesti u istoj prostoriji u kojoj je legendarni Nicholas Flamel živio i radio. Izložene grede na stropu doimale su se izvornima, pa je to značilo da je te iste grede gledao Nicholas Flamel. U podrumu ispod mojih nogu, Nicholas i Perenelle držali su hranu i vino, a njihova spavaća soba mora da je bila mala prostorija odmah iznad moje glave. Znao sam dosta toga o poznatome Nicholasu Flamelu. Dee, koji je vodio jednu od najvećih knjižnica u Engleskoj, imao je Flamelove knjige i proučavao je njegova djela. Nicholas Flamel bio je jedan od najpoznatijih alkemičara svog doba. Alkemija je neobična kombinacija kemije, botanike, medicine, astronomije i astrologije. Ima dugačku i značajnu povijest te su je proučavali U drevnoj Grčkoj i Kini, a postoji teorija da je ona temelj moderne kemije. Kao i kod Deeja, svi detalji u Alkemičaru o Nicholasu Flamelu istiniti su. O njemu znamo mnogo ne samo zato što postoje njegova pisana djela, već i zato što je mnogo ljudi pisalo o njemu za njegova života. Rođen je 1330. i životario je kao prodavač knjiga i bilježnik, pišući pisma i prepisujući knjige za svoje klijente. Jednog dana kupio je vrlo posebnu knjigu: Knjigu Abrahama. I ona je postojala, a Nicholas Flamel ostavio nam je vrlo detaljan opis bakrom izvezene knjige, koja je bila napisana na nečemu što je izgledalo kao kora drveta. U društvu Perenelle, proveo je više od dvadeset godina na putovanjima diljem Europe, pokušavajući prevesti neobičan jezik na kojem je knjiga napisana. Nitko ne zna što se dogodilo s Nicholasom Flamelom na tim putovanjima. Ono što je potvrđeno jest da, kada se vratio u Pariz krajem četrnaestog stoljeća, bio je nevjerojatno bogat. Ubrzo su uslijedili tračevi da je otkrio dvije velike tajne alkemije u Knjizi Abrahama: kako izraditi
kamen mudraca, koji je pretvarao običan metal u zlato, i kako postići besmrtnost. Ni Nicholas ni Perenelle nikada nisu potvrdili trač, no nikada nisu ni objasnili kako su postali tako bogati. Iako su Nicholas i Perenelle nastavili voditi tih, skroman život, mnogo novaca izdvajali su za dobrotvorne svrhe, te osnovali bolnice, crkve i sirotišta. Prema arhivskim zapisima Perenelle je prva umrla; nedugo zatim, 1418. zabilježena je smrt Nicholasa Flamela. Njegova kuća je prodana, a kupci su prekopali cijelu kuću u potrazi za dijelom Flamelova velikog bogatstva. Nikada ništa nije pronađeno. Kasnije je netko usred noći provalio u grobnicu Nicholasa i Perenelle Flamel... i onda je otkriveno da je grobnica prazna. Jesu li pokopani u tajne grobove ili nikada nisu ni umrli? Pariz je brujao tračevima, a legenda o besmrtnim Flamelovima gotovo istog trena je pokrenuta. U sljedećim godinama diljem Europe zabilježena su viđenja Flamelovih. *** Kada sam napustio Auberge Nicolas Flamel te večeri, osvrnuo sam se prema drevnoj kući. Prije šesto godina, jedan od najpoznatijih alkemičara na svijetu živio je i radio tamo - čovjek posvećen znanosti, koji se odrekao velikog bogatstva i čiju kuću su sačuvali zahvalni stanovnici Pariza, u kojemu čak postoje i ulice nazvane po njemu i njegovoj ženi (Rue Nicolas Flamel i Rue Perenelle u 4. općini). Besmrtnik. I u tom trenu znao sam da učitelj blizancima nije Dee: Sophie i Josha podučavat će Nicholas i Perenelle. Dok sam stajao ispred doma Nicholasa i Perenelle te vlažne jesenske večeri, svi dijelovi knjige skupili su se i Tajne besmrtnog Nicholasa Flamela dobile su oblik. [Prednji ulaz u Auberge Nicolas Flamel (Hostel Nicholasa Flamela) u Ulici Montmorency u Parizu.]
ZAHVALE
Samo jedno ime se obično pojavljuje na koricama knjige, no iza tog imena stoje desetine ljudi uključenih u stvaranje djela. Jednake važnosti i bez posebnog reda, želim zahvaliti... Kristi Marino, najstrpljivijoj urednici, koja je rekla: "Malo više subjektivnosti..." Franku Weimannu, iz Literary Groupa, koji je rekao: "Mogu ovo prodati." I jest. Michaelu Carrollu, koji je prvi i posljednji pročitao knjigu i rekao: "Trebamo razgovarati o..." O. R. Melling, koja je rekla: "Jesi li više završio?" Claudette Sutherland, koja je rekla: "Zaista bi trebao razmisliti o..." I na kraju, naravno: Barryju Krostu iz BKM-a, koji je zasigurno Alkemičarev djed, što znači da je John Sobanski njegov nećak!
