Michael Ende Momo Prvi dio Momo i njeni prijatelji PRVO POGLAVLJE Velik grad i malena djevojčica U davna, davna vremena, kada su ljudi još govorili sasvim drugačijim jezicima, u toplim je zemljama već bilo velikih, divnih gradova. Uzdizale su se tamo kraljevske i carske palače, protezale se široke ulice i uske i zavojite uličice, stajali divni hramovi sa zlatnim i mramornim kipovima božanstava, bilo je šarenih tržnica na kojima se prodavala roba iz svih krajeva svijeta i širokih, lijepih trgova gdje su se ljudi okupljali da bi popričali o novostima, da bi držali govore ili da bi ih slušali. No prije svega, bilo je tamo velikih kazališta. Izgledala su otprilike kao što danas izgledaju cirkusi, jedino što su bila izgrađena u potpunosti od kamenih blokova. Redovi sjedala za gledatelje ležali su stepenasto jedan iznad drugog kao u nekom golemom lijevku. Gledano odozgo, neke su od tih građevina bile okrugle, druge više ovalne, a neke pak polukružne. Zvale su se amfiteatri. Bilo ih je velikih poput nogometnih stadiona, i manjih, u koje je moglo stati tek nekoliko stotina gledatelja. Bilo ih je kićenih, ukrašenih stupovima i figurama, i jednostavnih, bez ukrasa. Krovova nisu imali sve se događalo pod vedrim nebom. Zato su u raskošnim kazalištima iznad sjedala bili razapeti sagovi protkani zlatom, kako bi publika bila zaštićena od sunčeve žege ili iznenadnih pljuskova. U jednostavnim kazalištima u iste su svrhe služile prostirke od rogoza ili slame. Ukratko kazališta su bila onakva kakva su si ljudi mogli priuštiti. A svi su ih htjeli imati, jer su bili strastveni slušatelji i gledatelji. I dok su pratili uzbudljiva ili pak komična zbivanja, činilo im se kao da je onaj život koji se prikazivao na pozornici na tajanstven način stvarniji od njihovog vlastitog, svakodnevnog. I voljeli su osluškivati tu drugu stvarnost. Od tada su prošla tisućljeća. Veliki gradovi iz tih vremena su propali, hramovi i palače su se srušili. Vjetar i kiša, hladnoća i žega uglačali su kamen i izdubli u njemu šupljine, pa tako i od velikih kazališta stoje danas još samo ruševine. U raspucalim zidinama još samo cvrčci pjevaju svoju jednoličnu pjesmu koja zvuči kao da zemlja diše u snu. No neki od tih velikih gradova ostali su veliki gradovi sve do današnjih dana. Naravno, život se u njima izmijenio. Ljudi se voze automobilima i tramvajima, imaju telefone i električna svjetla. Ipak, tu i tamo, među novim zgradama, nađe se još poneki stup, vrata, dio zida, ili pak amfiteatar iz onih starih dana. U jednom takvom gradu odigrala se priča o Momi. Na južnom kraju toga velikoga grada, tamo gdje već počinju prva polja i gdje su kolibe i kuće sve siromašnije, leže, skrivene u šumici pinija, ruševine malog amfiteatra. Ni u ona stara vremena on nije bio od onih raskošnih, već je i onda, da tako kažemo, bio kazalište za siromašnije ljude. U naše vrijeme, a to znači onda kada je počela priča o Momi, te su ruševine bile već skoro sasvim zaboravljene. Za njih je znala samo nekolicina profesora arheologije, ali se ni oni o njima više nisu brinuli, jer tamo više nije bilo ničega za istraživanje. One, također, nisu bile ni znamenitost koja bi se mogla mjeriti s drugima kojih je bilo u velikome gradu. Tako bi onamo tek s vremena na vrijeme zalutala dva, tri turista, koji bi se onda verali po travom obraslim redovima sjedala, malo bi galamili, okinuli fotografiju za uspomenu i odlazili dalje. Onda bi se u kameni krug vratila tišina, a cvrčci bi započeli sljedeću strofu svoje beskrajne pjesme, strofu koja se, usput rečeno, ni po čemu nije razlikovala od svih prethodnih. Zapravo su ljudi iz bliže okolice bili jedini koji su poznavali tu čudnu okruglu građevinu. Vodili su tamo na pašu svoje koze, u okruglom prostorom u sredini loptala su se djeca, a ponekad bi se tamo uvečer sretali ljubavni parovi. No jednoga se dana među ljudima pronio glas da odnedavno netko stanuje u ruševinama. Neko dijete, po svoj prilici neka djevojčica. U svakom slučaju, to se nije moglo sa sigurnošću reći, jer je dijete bilo prilično čudno odjeveno. Zvala se Momo ili tako nekako.
Momina je vanjština stvarno bila malo čudna i, na ljude koji mnogo drže do čistoće i reda, mogla je, vjerojatno, djelovati pomalo zastrašujuće. Bila je niska rasta i prilično mršava, tako da ni uz najbolju volju nije bilo moguće razaznati ima li ona tek osam ili već dvanaest godina. Imala je živu, garavocrnu, kovrčavu kosu, koja kao da još nikada nije došla u dodir s češljem ili sa škarama. Oči joj bijahu krupne, divne, također garavocrne, a iste su joj boje bila i stopala, jer je gotovo uvijek hodala bosa. Samo je zimi katkad nosila cipele, ali uvijek rasparene i uz to prevelike. A sve to zato što Momo nije imala baš ništa osim onoga što bi tu i tamo našla ili dobila na poklon. Suknja joj bijaše skrpana od svakojakih šarenih zakrpa i dosezaše joj do gležnjeva. Preko nje je nosila staru, preširoku mušku jaknu, čiji su rukavi oko ručnih zglobova bili zavrnuti. Momo ih nije htjela odrezati, jer je mudro pretpostavljala da će još rasti. A tko je mogao znati bi li ikada mogla ponovo naći tako lijepu i praktičnu jaknu s toliko džepova. Pod travom obraslom pozornicom ruševine kazališta nalazilo se nekoliko upola srušenih soba u koje se moglo ući kroz rupu u vanjskome zidu. Ondje je Momo sebi uredila dom. Jednoga dana oko podne dođe k njoj nekoliko ljudi i žena iz bliže okolice i htjedoše s njom razgovarati. Momo je stajala nasuprot njima i gledala ih uplašeno, jer se bojala da će je otjerati odatle. No ubrzo je uvidjela da su prijateljski raspoloženi. I sami su bili siromašni i poznavali su život. Pa, reče jedan od njih, ovdje ti se, znači, sviđa? Da, odgovori Momo. I želiš ovdje ostati? Da, rado. Ali, zar te nigdje nitko ne čeka? Ne. Mislim, zar ne moraš kući? Ovdje mi je kuća, hitro odgovori Momo. Odakle si ti, dijete? Momo načini rukom neodređen pokret koji je pokazivao nekamo u daljinu. A tko su ti roditelji? ispitivao je dalje čovjek. Dijete zbunjeno pogleda i njega i ostale, pa malo podiže ramena. Ljudi se pogledaše i uzdahnuše. Ne boj se, nastavi čovjek, nećemo te otjerati odavde. Želimo ti pomoći. Momo nijemo kimnu, ali još nije bila sasvim uvjerena u to. Kažeš da se zoveš Momo, zar ne? Da. Lijepo ime, ali ga nikad dosad nisam čuo. Tko ti ga je dao? Ja, reče Momo. Sama si sebe tako nazvala? Da. A kad si rođena? Momo promisli i najzad reče Koliko moje sjećanje seže, oduvijek sam postojala. A zar nemaš nikakvu tetu, ujaka, baku, baš nikakvu rodbinu kojoj bi mogla otići? Momo pogleda čovjeka i jedan trenutak ne reče ništa. Onda promrmlja Ovdje mi je kuća. Hm, da, reče čovjek, ali ti si ipak dijete koliko ti je godina zapravo? Sto, reče Momo oklijevajući. Ljudi se počeše smijati, jer su mislili da je to šala. Ne, ozbiljno, koliko ti je godina? Sto dvije, odgovori Momo, još malo nesigurnije. Potrajalo je neko vrijeme dok su ljudi nisu shvatili da dijete za brojeve zna samo nekoliko riječi koje je negdje usput čula, ali da o njima zapravo nema nikakvu određenu predodžbu jer je brojanju nitko nije učio. Slušaj, reče čovjek pošto se posavjetovao s ostalima, bi li ti bilo pravo ako kažemo policiji da si ovdje? Onda bi otišla u neki dom, tamo bi imala krevet i hranu i učila bi računati, čitati i pisati, i još mnogo toga. Što misliš o tome, ha? Momo ga je preplašeno gledala. Ne, promrmlja, ne idem ja tamo. Jednom sam već bila. Bilo je i druge djece. Tamo su na prozorima rešetke. I svakoga dana dobiješ batine ali sasvim nepravedno. Zato sam ja jedne noći lijepo preskočila zid i pobjegla. Neću opet onamo. Ja to mogu razumjeti, reče jedan stariji čovjek i kimnu glavom. Drugi su također shvatili, pa i oni
kimnuše. Pa, dobro, reče jedna žena, ali ti si još uvijek mala. Netko ipak mora brinuti o tebi. Ja sama, odgovori Momo s olakšanjem. Možeš li ti to? upita žena. Momo je trenutak šutjela, pa onda odgovori Meni ne treba puno. Ljudi se ponovo pogledaše, uzdahnuše i kimnuše glavama. Znaš što, Momo, reče opet čovjek koji joj se prvi bio obratio, mislili smo da bi možda mogla stanovati kod nekoga od nas. Mi i sami, doduše, nemamo baš puno mjesta, a i većina već ima hrpu djece koju treba hraniti, ali mislimo da, kad je već tako, jedno više stvarno ne bi bilo problem. Što misliš o tome? Hvala, reče Momo i prvi put se nasmiješi, puno vam hvala! Ali zar ne bih mogla jednostavno ostati ovdje? Ljudi dugo vijećahu i dogovarahu se, i najzad pristadoše. Jer, mislili su da dijete tu, na kraju krajeva, može stanovati isto tako dobro kao i kod nekoga od njih, a i lakše će im biti zajednički se brinuti o njoj nego što bi to bilo jednome samome. Počeše odmah. Prvo su, koliko su mogli, raščistili i uredili napola srušenu kamenu sobu u kojoj je Momo živjela. Jedan od njih, zidar po zanimanju, izgradio je čak i malo kameno ognjište. Našli su i jedan zahrđali limeni dimnjak. Stari je stolar od dasaka nekog starog sanduka sklepao stolić i dvije stolice. I, naposljetku, žene donesoše i jedan isluženi željezni krevet s izvijenim ukrasima, jedan sasvim malo poderan madrac, i dvije deke. Od kamene rupe ispod pozornice postade ugodna mala sobica. Zidar, koji je imao umjetničkog dara, naslika na zidu još i lijepu sliku koja je prikazivala cvijeće. Oko nje je naslikao čak i okvir i čavao na kojemu slika visi. A onda dođoše djeca tih ljudi i donesoše ono što je preostalo od jela jedno dijete donese komadić sira, drugo pecivo, treće nešto voća, i tako redom. A kako su ovi ljudi stvarno imali mnogo djece, sakupilo ih se te večeri toliko da su svi zajedno u amfiteatru napravili pravu malu svečanost u čast Momina useljenja. Bila je to vesela svečanost kakvu mogu slaviti samo siromašni ljudi. Tako otpoče prijateljstvo između male Mome i ljudi iz bliže okolice. DRUGO POGLAVLJE Neobična osobina i sasvim obična svađa Od tada je maloj Momi bilo dobro, bar po njenom vlastitom mišljenju. Uvijek je imala nešto za jelo, nekad više, nekad manje, već kako bi se zgodilo i koliko su ljudi mogli odvojiti. Imala je krov nad glavom, imala je krevet i mogla je, kad zahladi, zapaliti vatru. A što je bilo najvažnije, imala je mnogo dobrih prijatelja. Moglo bi se pomisliti da je Momo naprosto imala veliku sreću što je naišla na tako dobre ljude i ona sama je tako smatrala. No ubrzo se pokazalo da ni ljudi nisu imali ništa manje sreće od nje. Momo im je bila potrebna i pitali su se kako su ranije mogli bez nje. I što je mala djevojčica duže bila s njima, postajala im je sve neophodnija, toliko neophodna da su se još samo bojali da jednoga dana ne ode. Tako je ispalo da je Momo imala mnogo posjetilaca. Skoro uvijek ste mogli vidjeti kako netko sjedi kraj nje i razgovara o stvarima koje mu leže na srcu. Onaj kome je bila potrebna, a nije mogao doći, poslao bi po nju. A onome koji još nije primijetio da mu je potrebna, ostali bi govorili Otiđi k Momi! Ta je rečenica polako postala ustaljena među ljudima iz bliže okolice. Onako kao što se kaže Sve najbolje! ili Dobar tek! ili Bog zna! tako se u svim mogućim prilikama govorilo Otiđi k Momi! Ali zašto? Je li Momo možda bila tako nevjerojatno pametna da je svakom čovjeku mogla dati dobar savjet? Je li uvijek nalazila pravu riječ kada bi nekome bila potrebna utjeha? Je li bila kadra uvijek mudro i pravično suditi? Ne, sve je to Momo mogla isto onako malo koliko i svako drugo dijete. A je li onda, možda, znala nešto što kod ljudi budi dobro raspoloženje? Je li, na primjer, znala posebno lijepo pjevati? Ili svirati neki instrument? Ili je pak budući da je, na kraju krajeva, ipak živjela u nekoj vrsti cirkusa možda znala plesati ili izvoditi vratolomije? Ne, ni to nije bilo posrijedi. Je li, možda, znala čarati? Je li znala neku tajanstvenu izreku kojom su se mogle rastjerati sve brige i nevolje? Je li znala čitati iz dlana ili na neki drugi način predviđati budućnost? Ništa od svega toga.
Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je slušati. Pa to baš i nije nešto osobito, reći će možda neki čitatelji, slušati bar svatko zna. No to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista slušati. A onako kako se Momo razumjela u slušanje to je bilo sasvim, sasvim jedinstveno. Momo je znala slušati tako da su glupim ljudima iznenada dolazile vrlo pametne misli. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno slušala poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Pri tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi. Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom točno znali što hoće. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potišteni postajali puni pouzdanja i radosni. A kad bi netko mislio kako mu je život sasvim promašen i beznačajan, kako je on sam tek jedan među milijunima, netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo kao i za razbijen lonac i kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momi, još dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven način jasno da se jako vara, da on, takav kakav je, postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato na svoj poseban način važan za svijet. Eto kako je Momo znala slušati! Jednoga dana dođoše k njoj u amfiteatar dva čovjeka koji su se nasmrt posvađali i više nisu htjeli razgovarati, iako su bili susjedi. Ljudi su im savjetovali da odu k Momi, jer susjedima ne dolikuje da žive u neprijateljstvu. Dva čovjeka su u početku odbijala, ali na kraju i protiv volje popustiše. Sad su, dakle, sjedili u amfiteatru, nijemi i puni neprijateljstva, svaki na svojoj strani kamenih sjedala, gledajući mračno pred sebe. Jedan je bio zidar, onaj od kojega su potjecale peć i lijepa slika s cvijećem u Mominoj dnevnoj sobi. Zvao se Nicola i bio je snažan čovjek s crnim usukanim brkovima. Drugi se zvao Nino. Bio je mršav i uvijek je izgledao malo umorno. Nino je bio zakupac jednog malog lokala na kraju grada, gdje je najčešće sjedilo tek nekoliko starih ljudi koji su čitavu večer pili po jednu čašu vina i prepričavali uspomene. Nino i njegova debela žena također su pripadali među Momine prijatelje i već su joj više puta bili donijeli lijepih stvari za jelo. Opazivši da su ova dvojica ljuti jedan na drugoga, Momo u prvi mah nije znala kome bi prvome prišla. Da nijednog ne bi povrijedila, sjede napokon na rub kamene pozornice, podjednako udaljena od obojice i promatraše ih naizmjenično. Jednostavno je čekala da vidi što će se dogoditi. Poneke stvari traže vremena a vrijeme je bilo jedino bogatstvo koje je Momo posjedovala. Nakon što su dugo tako sjedili, Nicola iznenada ustade i reče Idem ja. Pokazao sam dobru volju time što sam uopće došao. Ali vidiš, Momo, kako je tvrdoglav. Zašto da dalje čekam? I on se stvarno okrenu da pođe. Da, samo ti idi! viknu Nino za njim. Nisi ni trebao doći. Ja se sa zločincima ne mirim! Nicola se okrenu. Lice mu je od srdžbe bilo crveno kao paprika. Tko je ovdje zločinac? upita prijeteći i vrati se. Kaži to još jednom! Koliko god puta hoćeš! uzviknu Nino. Ti valjda misliš da, zato što si tako jak i okrutan, da ti se zato nitko neće usuditi reći istinu u lice? Ali ja, ja ću je reći i tebi i svima koji je žele čuti! Hajde, što čekaš, dođi i ubij me, kao što si i prije već htio! Da bar jesam! zaurla Nicola i stisnu šake. Eto sad vidiš, Momo, kako on laže i kleveće! Samo sam ga uhvatio za ovratnik i bacio u lokvu vode od pranja posuđa iza njegove prčvarnice. A tamo se ni štakor ne bi utopio. I opet se okrenuvši Ninu, povika Na žalost, još si živ, kao što se vidi! Neko su vrijeme najdivljije psovke letjele amotamo i Momo nije iz toga uspijevala shvatiti o čemu je zapravo riječ i zašto su ova dvojica toliko kivni jedan na drugoga. Ali malo po malo iziđe na vidjelo da je Nicola počinio to nedjelo samo zato jer mu je Nino prije toga, u nazočnosti nekolicine gostiju odvalio šamar. Tome je, doduše, prethodio Nicolin pokušaj da razbije sve Ninovo posuđe. To uopće nije istina! branio se Nicola ogorčeno. Bacio sam u zid jedan jedini bokal, a on je i onako već bio napukao! Ali to je bio moj bokal, razumiješ li? uzvrati Nino. Odakle ti pravo da ga razbiješ? Nicola je bio uvjeren da je postupio potpuno ispravno, jer je Nino povrijedio njegovu zidarsku čast. Znaš li što je rekao o meni? doviknu on Momi. Rekao je da nisam kadar zidati ravne zidove, jer sam danonoćno pijan, i da je i moj pradjed bio isti i da je sudjelovao u gradnji kosog tornja u Pisi!
Ali, Nicola, odgovori Nino, pa to je bila samo šala! Lijepe li šale! grmio je Nicola. Takvoj se šali ja ne smijem. No ispostavilo se da je Nino time samo vratio milo za drago Nicoli za jednu njegovu raniju šalu. Jednoga je jutra, naime, osvanulo jarkocrvenim slovima na Ninovim vratima Ništa postao nisi i zato birtaš ti si A to, opet, Nino nije smatrao nimalo smiješnim. Sada su se neko vrijeme smrtno svađali oko toga koja je šala bila bolja i ponovo su govorili s gnjevom. Ali iznenada prekidoše. Momo ih je gledala zaprepašteno i nijedan od njih nije znao protumačiti njezin pogled. Je li im se u sebi podsmjehivala? Ili se rastužila? Njeno lice nije ništa odavalo. Ali njih dvojica se osjetiše kao da su sami sebe vidjeli u zrcalu i zastidiše se. Dobro, reče Nicola, vjerojatno ti nisam trebao to napisati na vratima, Nino. A ne bih to ni učinio da mi nisi odbio natočiti jednu jedinu čašu vina. To je bilo protuzakonito, razumiješ li? Jer ja sam uvijek plaćao i ti nisi imao razloga da onako postupiš prema meni. Itekako sam ga imao! odvrati Nino. Ne sjećaš se više onoga sa Svetim Antom? Aha, sad si poblijedio! Tada si me podlo prevario, a takve stvari nisam baš dužan podnositi. Ja tebe? povika Nicola i udari se divlje po čelu. Obrni stvar, pa će od svega toga nešto i biti! Htio si me nasamariti, samo što ti nije pošlo za rukom! A riječ je bila o ovome na zidu u malom Ninovom lokalu visila je slika koja je prikazivala Svetog Antu. Bila je to fotografija u boji koju je Nino jednom izrezao iz nekog ilustriranog časopisa i uokvirio je. Jednoga dana Nicola htjede otkupiti tu sliku od Nina smatrao je, tobože, da je vrlo lijepa. I Nino spretnim cjenkanjem navede najzad Nicolu da mu u zamjenu ponudi svoj radioaparat. Nino se smijao sebi u brk, jer je Nicola tu, naravno, ispao kratkih rukava. Posao bi sklopljen. No ispostavilo se da je između slike i poleđine od kartona stajala novčanica o kojoj Nino pojma nije imao. Sad je iznenada on bio onaj zakinuti i to ga je dovodilo do bijesa. Kratko i jasno zahtijevao je da mu Nicola vrati novac, jer novac nije spadao u razmjenu. Nicola je odbio i zato mu Nino više nije htio točiti piće. Eto kako je svađa počela. Vrativši tako stvar na početak, njih dvojica šućaše neko vrijeme. Tad Nino upita Nicola, kaži mi sad iskreno jesi li već prije razmjene znao za novac ili nisi? Naravno da jesam, inače se ne bih mijenjao. Onda moraš priznati i da si me prevario! Kako to? Ta zar ti stvarno nisi znao za novac? Nisam, časne mi riječi! Tako, dakle! Onda si me ipak htio nasamariti. Zar bi mi inače mogao u zamjenu za bezvrijedan komad novinskog papira uzeti radio, a? A kako to da si ti znao za novac? Vidio sam kako ga je jedan gost dvije večeri prije tamo stavio kao žrtveni dar Svetom Anti. Nino se ugrize za usnu. Je li bilo mnogo? Ni manje ni više od vrijednosti mog radioaparata, odgovori Nicola. Znači, cijela naša svađa, reče Nino zamišljeno, vrti se zapravo samo oko Svetog Ante kojeg sam izrezao iz novina. Nicola se počeša po glavi. U stvari je tako promumlja. Rado ću ti ga vratiti, Nino. Ne dolazi u obzir! odgovori Nino dostojanstveno. Što je zamijenjeno, zamijenjeno je! Među časnim ljudima obećanja se ne povlače! I iznenada obojica prasnuše u smijeh. Siđoše niz kamene stube, sretoše se usred okruglog, okruglog travom obraslog ravnog prostora u sredini i potapšaše jedan drugog po ramenu. Onda obojica uzeše Momu za ruku i rekoše Puno ti hvala! Kad uskoro krenuše kući, Momo im je još dugo mahala. Bila je vrlo zadovoljna što su njeni prijatelji ponovo u slozi. Drugi put, jedan joj dječačić donese svoga kanarinca koji nije htio pjevati. Za Momu je to bio mnogo teži zadatak. Morala ga je slušati tjedan dana dok konačno nije ponovo počeo klicati i ćurlikati. Momo je slušala sve, pse i mačke, zrikavce i žabe, čak i kišu i vjetar u drveću. I svako od njih joj je govorilo na svoj, poseban način. Nerijetko bi navečer, kad bi svi njeni prijatelji otišli kućama, ona još dugo sjedila u velikom
kamenom krugu starog kazališta nad kojim se nadnosilo nebo puno svjetlucavih zvijezda i jednostavno osluškivala veliku tišinu. Tad bi joj se činilo da sjedi u velikoj ušnoj školjci koja osluškuje svijet zvijezda. I bilo joj je kao da čuje neku tihu, a ipak snažnu muziku, koja joj je na sasvim čudan način doticala srce. U takvim je noćima uvijek posebno lijepo sanjala. I ako netko još misli da slušati nije nikakva naročita vještina, neka jednom sam pokuša pa će vidjeti zna li on to baš isto tako dobro. TREĆE POGLAVLJE Oluja u igri i nevrijeme u stvarnosti Razumije se samo po sebi da Momo u slušanju nije pravila nikakvu razliku između odraslih i djece. No djeca su iz još jednog razloga rado dolazila u stari amfiteatar. Otkad je Momo bila tu, mogla su se igrati ljepše no ikad prije. Više jednostavno nije bilo dosadnih trenutaka. Nije to bilo, recimo, zato što bi Momo davala posebno dobre prijedloge. Ne, Momo je jednostavno bila prisutna i sudjelovala u igri. I baš zato ne zna se kako djeci su padale na pamet najbolje zamisli. Svakodnevno su izmišljala nove igre, jednu ljepšu od druge. Jednom, jednog sparnog zagušljivog dana sjedilo je nekih desetoro, jedanaestoro djece na kamenim stepenicama čekajući Momo, koja je bila izašla malo prolunjati uokolo, kao što je ponekad činila. Na nebu su lebdjeli gusti crni oblaci. Vjerojatno se spremala oluja. Idem radije kući, reče jedna djevojčica koja je sa sobom dovela sestricu, bojim se munja i gromova. A kod kuće? upita jedan dječak koji je nosio naočale. Zar ih se kod kuće ne bojiš? Bojim se, odgovori djevojčica. Onda ti je svejedno možeš i ostati ovdje, reče dječak. Djevojčica slegnu ramenima i kimnu glavom. Nakon nekog vremena doda Ali možda Momo uopće ne dođe. Pa što onda? umiješa se u razgovor jedan dječak koji je izgledao pomalo zapušteno. Ipak se možemo nečega igrati pa makar i bez Mome. Dobro, a čega? Ne znam ni ja, bilo čega. Bilo čega je ničega. Ima li tko kakav prijedlog? Ja znam, reče jedan debeljko s visokim djevojačkim glasom. Mogli bismo se igrati da je cijela ova ruševina velik brod i mi plovimo nepoznatim morima i doživljavamo pustolovine. Ja sam kapetan, ti si prvi kormilar, a ti si istraživač, profesor, jer to je istraživačko putovanje razumijete? A ostali su mornari. A mi djevojčice što smo mi? Vi ste mornarke. Ovo je brod budućnosti. To je bio dobar plan! Pokušali su se igrati, no nisu se mogli potpuno složiti i igra nije ni počela. Nakon kratkog vremena svi su opet sjedili na kamenim stepenicama i čekali. A onda je došla Momo. Visok val zapljusnuo je pramac snažno šumeći. Istraživački brod Argo ljuljao se tiho na velikim, ali ujednačenim valovima i spokojno, punom parom plovio prema tropskom koraljnom moru. Ne pamti se kada se posljednji put neki brod usudio ploviti ovim opasnim vodama, jer ovdje je sve bilo prepuno plićaka, koraljnih sprudova i neznanih morskih čudovišta. A prije svega, tu je postojao takozvani Vječni tajfun, vihor koji nikada nije jenjavao. Neprekidno je lutao tim morem i tražio plijen, kao neki živi stvor, štoviše, kao neko lukavo biće. Put njegova kretanja nije bilo moguće predvidjeti. A što god bi taj orkan jednom uhvatio svojim golemim pandžama, on to ne bi ispuštao sve dok to ne bi razdrobio u komadiće ne veće od žigica. Dakako, istraživački brod Argo bio je na osobit način opremljen za susret s tim Lutajućim vihorom. Sav je bio načinjen od naročitog, plavog čelika, savitljiva i nesalomljiva poput oštrice mača. A zahvaljujući jednom osobitom postupku izrade bio je izliven u jednom jedinom komadu, bez zakivanja i zavarivanja. Pa ipak, teško da bi ikoji drugi kapetan i ijedna druga posada imali hrabrosti izložiti se tim nečuvenim opasnostima. Ali kapetan Gordon imao je tu hrabrost. S komandnog mosta ponosno je gledao svoje mornare i mornarke koji su, svatko u svojoj struci, bili oprobani specijalisti. Pored kapetana stajao je njegov prvi kormilar don Mel, morski vuk staroga kova, koji je preživio sto dvadeset i sedam orkana. Malo više straga, na gornjoj palubi broda mogao se vidjeti profesor Eisenstein, znanstveni vođa ekspedicije, s asistenticama Maurin i Sarom, koje su mu svojim fantastičnim pamćenjem zamjenjivale čitave knjižnice. Sve troje stajali su sagnuti nad preciznim instrumentima i tiho se savjetovali na svom kompliciranom jeziku znanstvenika. Malo po strani od njih sjedila je podvijenih nogu lijepa urođenica Momosan. S vremena na vrijeme
istraživač bi je upitao o pojedinim osobitostima toga mora, a ona mu je odgovarala na svom milozvučnom Huladijalektu, koji je samo profesor razumio. Cilj ekspedicije bio je pronaći uzroke nastanka Lutajućeg tajfuna i po mogućnosti ih ukloniti kako bi ovo more opet postalo plovno i za ostale brodove. Ali još je sve bilo mirno i od oluje ne bijaše ni traga. Najednom krik čovjeka na osmatračnici trže kapetana iz njegovih misli. Kapetane, povika on kroz savijen dlan, ili sam lud, ili tamo sprijeda stvarno vidim staklen otok! Kapetan i don Mel odmah pogledaše kroz svoje dalekozore. I profesor Eisenstein i njegove asistentice se sa zanimanjem približiše. Samo je lijepa urođenica i dalje mirno sjedila. Zagonetni običaji njenog naroda branili su joj da pokaže radoznalost. Uskoro su stigli do staklenog otoka. Profesor se spusti stepenicama od konopa po vanjskoj strani broda i zakorači na prozirno tlo. Ono je bilo vrlo klizavo i profesor se jedva održavao na nogama. Otok je bio okrugao i imao je promjer otprilike dvadeset metara. Prema sredini se uzdizao poput kupole. Kad je profesor stigao na najviše mjesto, mogao je jasno vidjeti kako duboko u unutrašnjosti otoka pulsira svjetlo. On svoje opažanje priopći i drugima, koji su napeto čekali uz ogradu palube. Po svemu sudeći, reče asistentica Maurin, vjerojatno je riječ o ogelmumpfu bistrocinalisu. Moguće, odgovori asistentica Sara, ali isto tako može biti i šlukula tapetocifera. Profesor Eisenstein se uspravi, namjesti naočale i povika ovima gore Po mom mišljenju, ovdje imamo posla s podvrstom običnog štrumpfusa kvičinensusa. No to možemo sa sigurnošću prosuditi tek kada stvar ispitamo odozdo. Na to u vodu skočiše tri mornarke, tri čuvene svjetske sportske roniteljice, koje su u međuvremenu već bile navukle ronilačka odijela, i nestadoše u plavoj dubini. Neko vrijeme su se na morskoj površini pojavljivali samo mjehurići, a onda najednom izroni jedna od djevojaka, po imenu Sandra, i reče dašćući Riječ je o golemoj meduzi! Preostale dvije djevojke su uhvaćene u njenim hvataljkama i ne mogu se više osloboditi. Moramo im pomoći dok ne bude prekasno! I ponovo nestade. Odmah se u vodu sjuri stotinu ljudižaba pod vodstvom svog starješine, iskusnog kapetana Franca, zvanog Delfin. Nastade strašna borba pod vodom čiju površinu prekri pjena. No čak ni ovi ljudi nisu uspjeli osloboditi dvije djevojke iz strašnog zagrljaja. Snaga ove goleme meduze bila je prevelika! Nešto, reče profesor, nabrana čela, svojim asistenticama, nešto u ovom moru, izaziva izgleda, neku vrstu ogromnog rasta. To je vrlo zanimljivo! U međuvremenu su se kapetan Gordon i njegov prvi kormilar don Mel, posavjetovali i donijeli odluku. Natrag! povika don Mel, svi se vratite na brod! Čudovište ćemo rasjeći napola, drugačije ne možemo osloboditi djevojke. Delfin i njegovi ljudi popeše se na palubu. Argo krenu prvo malo natrag, a onda punom snagom naprijed, na meduzu. Pramac čeličnog broda bio je oštar kao britva. Nečujno i gotovo uopće se ne zatresavši razreže on divovsku meduzu na dva dijela. To, doduše, nije bilo baš bezopasno za dvije djevojke zarobljene u čvrstim hvataljkama, ali prvi kormilar don Mel je njihov položaj u dlaku proračunao i brodom uplovio između njih. Hvataljke svake polovine meduze smjesta olabaviše i uhvaćene se djevojke oslobodiše. Na brodu ih radosno dočekaše. Profesor Eisenstein im priđe i reče Ja sam kriv. Nisam vas smio poslati tamo dolje. Oprostite mi što sam vas doveo u opasnost. Ništa, ništa, profesore, odgovori jedna od njih i nasmije se radosno, pa zato smo i pošle s vama. A druga doda Opasnost je naš poziv! Za dalji razgovor više nije bilo vremena. Radeći na spašavanju, kapetan i posada su potpuno zaboravili osmatrati more. I sad, u posljednjem trenutku, primijetiše da se u međuvremenu na horizontu pojavio Lutajući vihor i ogromnom se brzinom ustremio prema brodu. Prvi snažan val dohvati čelični brod, podiže ga, baci ga u stranu i sunovrati u dobrih pedeset metara dubok dol vala. Da su to bili neki manje iskusni i hrabri mornari od ovih na Argu, polovicu bi voda, već pri ovom prvom naletu odnijela, a ostali bi se onesvijestili. No kapetan Gordon je stajao raširenih nogu na komandnom mostu kao da se ništa nije dogodilo, a i njegova posada također je mirno stajala. Samo se lijepa urođenica Momosan, nenavikla na ovakva divlja morska putovanja,
popela u čamac za spašavanje. Za nekoliko trenutaka čitavo je nebo bilo crno kao katran. Zavijajući i tutnjeći, olujni se kovitlac bacao na brod, podižući ga visoko kao toranj i spuštajući ga u dubinu ponora. Bilo je to kao da se njegov bijes neprekidno pojačava, jer ništa nije mogao čeličnom Argu. Kapetan je mirnim glasom izdavao naređenja koja je prvi kormilar zatim glasno izvikivao. Svatko je stajao na svome mjestu. Čak ni profesor Eisenstein i njegove asistentice nisu ostavili svoje instrumente. Računali su gdje bi morala biti jezgra olujnog vihora, jer tamo je trebalo ploviti. Kapetan Gordon se potajno divio hladnokrvnosti ovih znanstvenika koji nisu bili tako prisni s morem kao on i njegovi ljudi. Prva munja sijevnu i pogodi čelični brod, koji je nakon toga, naravno, bio sav nabijen elektricitetom. Gdje god bi se dotaklo, frcale su iskre. Ali za ovo se svatko na palubi Arga mjesecima tegobno pripremao. Nikome to nije bilo novo. Posadi je, premda su svi navukli azbestne rukavice, donekle otežavalo posao jedino to što su se tanji dijelovi broda, čelična užad i željezne šipke počeli žariti kao žica u električnoj žarulji. No žarenje je, na sreću, brzo prestalo, jer se sad spustila kiša kakvu još nije doživio nijedan sudionik, osim don Mel tako gusta kiša da nije preostalo zraka za disanje. Posada je morala upotrijebiti ronilačke maske i aparate za disanje. Munja za munjom! Grom za gromom! Zavijanje oluje! Kao kuća visoki valovi i bijela pjena! Metar po metar probijao se Argo, dok su sve mašine radile punom parom, kroz silnu snagu ovog tajfuna. Strojari i ložači u dubini kotlovnice činili su nemoguće. Čvrsto su se vezali debelim konopcima da ih jezivo ljuljanje broda ne bi bacilo u otvoreno grotlo parnog kotla. A onda su najzad došli do jezgre olujnog vihora. Kakav im se prizor pružio! Na površini mora, koja je ovdje bila glatka kao zrcalo, jer je snaga oluje jednostavno pomela sve valove, plesalo je neko golemo biće. Stajalo je na jednoj nozi, prema vrhu je bivalo sve deblje i zaista je izgledalo kao zvučan zvrk veličine planine. Takvom se brzinom okretalo oko sebe da se pojedinosti nisu mogle razabrati. Šumšum gumilastikum! povika profesor oduševljeno pridržavajući naočale jer mu ih je jaka kiša stalno ispirala s nosa. Možete li nam ovo malo pojasniti? promrmlja don Mel, mi smo obični pomorci i... Pustite profesora da nesmetano istražuje, prekide ga asistentica Sara. Ovo je jedinstvena prigoda. Ovo bićezvrk potječe vjerojatno iz najstarijih razdoblja Zemljina razvoja. Sigurno je staro preko milijardu godina. Danas postoji još samo jedna njegova mikroskopski mala podvrsta, koja se ponekad nađe u soku od rajčice, rjeđe u zelenoj tinti. Ovaj golemo biće je, vjerojatno, posljednji živući primjerak njegove vrste. Ali mi smo ovdje, poviče kapetan kroz zavijanje oluje, da odstranimo uzroke Vječnog tajfuna. Profesor nam, dakle, mora reći kako možemo zaustaviti ovo čudo. To, reče profesor, ja, naravno, još ne znam. Znanost još nije imala priliku to istražiti. Dobro, reče kapetan, onda ćemo prvo pucati u njega i vidjeti što će se dogoditi. To je strašno, žalio se profesor, pucati u jedini primjerak šumšum gumilastikuma! No kontrafikcijski je top već bio uperen u golemi zvrk. Pali! zapovjedi kapetan. Iz dvostruke cijevi iznenada suknu uzak, plav plamen, kilometar dug. Nije se, naravno, ništa čulo, jer kontrafikcijski top puca, kao što je poznato, proteinima. Svijetleći je hitac letio na šumšuma, ali ga je golemi vihor uhvatio i skrenuo. Napravio je nekoliko sve bržih i bržih krugova oko čudovišta i na kraju bio otrgnut u visinu, gdje je iščezao u crnilu oblaka. Nema svrhe! uzviknu kapetan Gordon. Moramo se približiti čudovištu. Ne možemo bliže, uzvrati don Mel. Strojevi već rade punom parom. A to je taman dovoljno da nas oluja ne otpuše. Imate li kakav prijedlog, profesore? zanimalo je kapetana. Ali profesor Eisenstein samo sleže ramenima, a ni njegove asistentice nisu znale što bi se moglo učiniti. Činilo se da će se ekspedicija morati prekinuti premda zadatak nije bio izvršen. U tom trenutku netko povuče profesora za rukav. Bila je to lijepa urođenica. Malumba! reče ona prijazno, malumba oisitu sono! Erveini samba insaltu lolobindra. Kramuna heu beni beni sadogau.
Babalu? upita profesor začuđeno. Didi maha feinosi intu ge doinen malumba, Lijepa urođenica žustro potvrdi i odvrati Dodo um aufu šulamat vavada. Oioi, odgovori profesor i zamišljeno pogladi bradu. Što to ona hoće? raspitivao se prvi kormilar. Veli, objašnjavao je profesor, da u njenom narodu postoji jedna prastara pjesma koja bi mogla uspavati lutajući tajfun ako bi mu je netko imao hrabrosti otpjevati. Da pukneš od smijeha! mrmljao je don Mel. Uspavanka za orkan! Što vi o tome mislite, profesore? htjela je znati asistentica Sara. Je li tako nešto moguće? Ne treba imati predrasuda, reče profesor. U predaji urođenika često ima istine. Možda ima izvjesnih zvučnih titraja koji utječu na šumšum gumilastikuma. Mi jednostavno još premalo znamo o tome kako on živi. Štetiti, u svakom slučaju, ne može, odluči kapetan. Zato bismo trebali jednostavno pokušati. Recite joj neka pjeva. Profesor se okrenu lijepoj urođenici i reče Malumba didi oisafal hunahuna, vavadu? Momosan kimnu glavom i odmah započe neko vrlo posebno pjevanje, koje se sastojalo od nekoliko tonova što su se stalno ponavljali Eni meni alubeni vana tai susura teni! Uz to je pljeskala rukama i skakala po taktu. Jednostavnu melodiju i riječi bilo je lako pratiti. I drugi polako prihvatiše, pa je uskoro, plješćući i skačući po taktu, pjevala sva posada. Bilo je iznenađujuće vidjeti kako i stari morski vuk don Mel, a naposljetku i profesor pjevaju i plješću kao da su djeca na igralištu. I zaista, dogodilo se ono u što nitko nije vjerovao. Golemi se zvrk okretao sve sporije i sporije te napokon stade i poče tonuti. Vodene se mase nad njim grmeći zatvore. Oluja se iznenada povuče, kiša prestade, nebo se razvedri i zaplavi, a morski se valovi smiriše. Argo je plutao spokojno na sjajnoj površini kao da ovdje nikad nije bilo ničeg drugog osim tišine i mira. Ljudi, reče kapetan Gordon i uputi svakom pojedincu pogled pun priznanja, uspjeli smo! On nikada nije mnogo govorio, to su svi znali. Zato su još više cijenili kada je dodao Ponosim se vama. Mislim, reče djevojčica koja bijaše povela svoju sestricu, da je stvarno padala kiša. U svakom slučaju, ja sam sva mokra. I zaista se u međuvremenu bila sručila oluja. A djevojčica sa sestricom se najviše čudila tome što je, dok je bila na čeličnom brodu, potpuno zaboravila da se boji munje i groma. slika Još su neko vrijeme pričali o onoj pustolovini, prepričavali pojedinosti koje je svatko pojedinačno doživio. A onda se raziđoše i odoše kućama da se osuše. Samo jedan od njih nije bio zadovoljan ishodom igre, dječak s naočalama. Na rastanku on reče Momi Ipak je šteta što smo potopili šumšum gumilastikuma. Posljednji primjerak njegove vrste. Ja bih ga zaista rado bio još bolje ispitao. Ali oko jednoga su, kao i uvijek, svi bili složni tako kao kod Mome nisu se mogli igrati nigdje drugdje. ČETVRTO POGLAVLJE Šutljiv starac i brbljav dječak I kad čovjek ima mnogo prijatelja, među njima ipak uvijek postoji nekoliko onih koji su mu posebno bliski i od svih najdraži. Tako je bilo i kod Mome. Imala je dva najbolja prijatelja i obojica su dolazili k njoj svakoga dana i dijelili s njom sve što su imali. Jedan je bio mlad, drugi star. I Momo ne bi mogla reći kojega je od njih više voljela. Stari se zvao Beppo Čistač Ulica. Njegovo je prezime u stvari bilo drugačije, ali budući da je po zanimanju bio čistač ulica i da su ga zato svi tako zvali, i sam je sebe tako nazivao. Beppo Čistač Ulica stanovao je u blizini amfiteatra, u jednoj kolibi koju je sam sagradio od cigala, komada valovitog lima i krovne ljepenke. Bio je neobično nizak i k tome hodao uvijek malo povijenih leđa, tako da je bio samo malo viši od Mome. Veliku glavu, na kojoj je stršio kratak čuperak sijede kose, držao je uvijek malo ukrivo, a na nosu je nosio male naočale. Neki ljudi su smatrali da Beppu Čistaču Ulica nije baš sve najčistije u glavi. A mislili su tako zato što na pitanja nije odgovarao nego se samo prijazno smiješio. Razmišljao je. Kad je smatrao da odgovor nije nužan, šutio je. A kad je, pak, smatrao da jest, razmišljao je o njemu. Katkad bi
potrajalo dva sata, a katkad i čitav dan dok bi nešto odgovorio. U međuvremenu bi onaj drugi, naravno, zaboravio što je pitao i čudio bi se Beppovim riječima. Jedino je Momo mogla toliko čekati i razumjela je ono što je Beppo govorio. Znala je da si je toliko vremena uzimao za razmišljanje kako nikada ne bi rekao nešto neistinito. Jer je, po njegovom mišljenju, sva nesreća na svijetu dolazila od nebrojenih laži, namjernih, ali i onih nenamjernih, koje su nastajale samo iz žurbe ili nepreciznosti. Svakoga se jutra znatno prije zore vozio svojim škripavim biciklom u grad, do jedne velike zgrade. Tamo je zajedno sa svojim kolegama u jednom dvorištu čekao da mu daju metlu i kolica i da mu kažu koju ulicu treba pomesti. Beppo je volio te sate prije osvita dana, dok grad još spava. I obavljao je svoj posao s ljubavlju i temeljito. Znao je da je to vrlo potreban posao. Kad je meo ulice, činio je to sporo, ali ustrajno pri svakom koraku udisaj, pri svakom udisaju zamah metlom. Korakudisajzamah metlom. Između ovih radnji ponekad bi na časak zastao i zamišljeno se zagledao pred sebe. A onda bi opet nastavljao korakudisajzamah metlom... Dok se tako kretao naprijed, s prljavom ulicom pred sobom i čistom iza sebe, često su mu dolazile velike misli. No to su bile misli bez riječi, misli koje je bilo tako teško izreći kao neki miris kojeg se još samo sjećamo, ili kao boja koju smo vidjeli u snu. Poslije rada, dok je sjedio kod Mome, objašnjavao bi joj svoje velike misli. I zato što je ona slušala na svoj poseban način, jezik mu se razvezivao i nalazio je prave riječi. Vidiš, Momo, rekao je tako jednom, ovako je to Ponekad čovjek ima ispred sebe neku veoma dugu ulicu. Čovjek misli kako je užasno dugačka, misli da s njom nikad neće izaći na kraj. Trenutak je šuteći gledao preda se, a onda je nastavio I onda čovjek počne žuriti. I žuri sve više. Ali, kad god pogleda, vidi da se ono što mu je preostalo nije smanjilo. Pa se još više napregne, obuzme ga strah i na kraju je sasvim bez daha i više ne može. A ulica je još pred njim. Tako se ne smije raditi. Neko vrijeme je razmišljao. Zatim nastavi Čovjek ne smije nikada misliti na cijelu ulicu odjednom, razumiješ li? Mora misliti samo na sljedeći korak, na sljedeći udisaj, na sljedeći zamah metlom. I uvijek samo na sljedeći. Opet zastade i razmisli, pa doda Onda je to zadovoljstvo to je važno, onda čovjek dobro obavi svoj posao. I tako treba biti. I opet poslije duge pauze nastavi Odjednom čovjek shvati da je, korak po korak, pomeo cijelu ulicu. Nije ni primijetio kako i uopće mu nije ponestalo daha. Kimnuo je glavom i rekao To je važno. Jednom drugom prilikom je došao, sjeo šutke pored Mome i ona je vidjela da razmišlja, da želi reći nešto sasvim posebno. Iznenada je pogleda i poče Prepoznao sam nas, znaš. Potrajalo je neko vrijeme dok nije nastavio tihim glasom To se događa ponekad u podne kad jara sve uspava. Tada svijet postane proziran. Kao rijeka, razumiješ? Pogled seže sve do dna. Kimnu i odšuti trenutak, zatim reče još tiše Tamo dolje, na dnu, leže druga vremena. Ponovo je dugo gledao preda se i tražio prave riječi. No izgleda da ih još nije bio našao, jer odjednom poče objašnjavati sasvim običnim tonom Danas sam meo kod starih gradskih zidina. Tamo u zidu postoji pet kamenih blokova drugačije boje. Ovako, shvaćaš? I on prstom napisa u prašini jedno veliko T. Promatrao ga je nakrivljene glave i onda iznenada prošapta Prepoznao sam ga, to kamenje. Nakon još jedne pauze nastavi zapinjući To su bila ta druga vremena, onda kada je zid građen. Mnogi su tamo radili. Ali bila su tamo i dva graditelja koji su ugradili to kamenje. To je bio znak, razumiješ li? Prepoznao sam ga. Prijeđe rukom preko očiju. Izgledalo je da mu ono što želi reći predstavlja napor, jer kad je nastavio, govorio je s mukom Izgledali su drugačije, to dvoje onda, sasvim drugačije. Zatim gotovo ljutito i tonom koji je označavao završetak procijedi Ali prepoznao sam nas tebe i sebe. Prepoznao sam nas! Ne može se zamjeriti ljudima što su se smješkali kad bi čuli Čistača Ulica da ovako govori, a neki se i lupkali prstom po čelu kada on ne bi gledao. No Momo ga je voljela i čuvala je u srcu sve njegove riječi. Drugi najbolji prijatelj kojeg je Momo imala bio je mlad i u svakom pogledu sušta suprotnost
Beppu Čistaču Ulica. Bijaše to zgodan momčić sanjarskih očiju i upravo nevjerojatna jezika. Iz njega su stalno prštale šale i ludorije, a tako se zarazno smijao da su se i ostali naprosto morali smijati s njim, htjeli oni to ili ne. Ime mu je bilo Girolamo, ali su ga prozvali jednostavno Gigi. Budući da smo starom Beppu dali ime prema njegovu zanimanju, nećemo postupiti drugačije ni kada je u pitanju Gigi, premda on nije ni imao pravo zanimanje. Zvat ćemo ga, dakle, Gigi Vodič Stranaca. Ali, kao što je već rečeno, posao vodiča bio je jedan od mnogih poslova koje je on već prema prilici obavljao i nijedan od njih nije predstavljao njegovo zvanje. Jedini preduvjet koji je ispunjavao za taj posao bila je kapa šilterica. Stavljao bi je na glavu čim bi kakva grupica turista zalutala u taj kraj. Prilazio bi im s ozbiljnim izrazom lica i nudio se da ih provede unaokolo i sve im objasni. Ako bi stranci pristali, počinjao bi nizati priče, sve jednu nebulozniju od druge. Razbacivao se izmišljenim događajima, imenima i godinama tako da se sirotim slušaocima vrtjelo u glavi. Poneki bi primijetili da izmišlja i ljutito odlazili, ali većina je sve primala zdravo za gotovo i plaćala u gotovu kada bi Gigi pružio svoju kapu. Ljudi iz bliže okolice smijali su se Gigijevim dosjetkama, ali bi ponekad pravili podozriv izraz lica misleći kako ipak nije u redu da se za izmišljene priče još i diže dobra lova. Ali to rade svi pjesnici, rekao bi tada Gigi. I zar ljudi za svoj novac ništa nisu dobili? Kažem vam dobili su upravo ono što su željeli! I zar je uopće važno stoji li sve to u nekoj učenoj knjizi ili ne? Tko kaže da i priče u učenim knjigama nisu izmišljene, samo što se toga, možda, više nitko ne sjeća? Ili je drugom prilikom mudrovao Ah, što uopće znači istina ili neistina? Tko još može znati što se ovdje događalo prije tisuću ili dvije tisuće godina? Da ne znate možda vi? Ne, priznavali su drugi. E, pa onda! viknuo bi Gigi. Kako onda možete tvrditi da moje priče nisu istinite? Možda se slučajno dogodilo baš tako. U tom sam slučaju rekao čistu istinu! Tu se malo što moglo prigovoriti. Da, što se glagoljivosti tiče, s Gigijem nije bilo lako izaći na kraj. Na žalost su turisti koji su željeli vidjeti amfiteatar rijetko nailazili, pa se Gigi često morao prihvaćati drugih poslova. Već prema prilici, bio je čuvar parka, vjenčani kum, šetač pasa, sudionik na pogrebima, trgovac suvenirima, prodavač hrane za mačke i još štošta drugo. Međutim Gigi je sanjao o tome da jednom postane slavan i bogat. Da živi u kući kao iz bajke, oko koje se prostire park, da jede iz pozlaćenih tanjura i spava na svilenim jastucima. I u sjaju svoje buduće slave samoga sebe je vidio kao neko sunce čije su ga zrake, takoreći iz daljine, grijale već sada u siromaštvu. Uspjet ću! vikao je kad su se drugi smijali njegovim snovima, svi ćete se vi još sjetiti mojih riječi. Kako je mislio sve to postići, to ni sam nije znao reći. Jer do neumorne marljivosti i teškog rada nije baš mnogo držao. To nije nikakva mudrost, rekao bi Momi, svatko tko hoće, može se obogatiti. Pogledaj ih samo, kako izgledaju ti što su za šaku blagostanja prodali i život i dušu! Ne, ne, u tom kolu je neću plesati, nisam lud! Pa makar često nemao ni za kavu ali Gigi ostaje Gigi. Bilo bi zapravo prirodno pomisliti da je između dva toliko različita čovjeka, dva čovjeka s toliko različitim pogledima na svijet i život kakvi su bili Gigi Vodič Stranaca i Beppo Čistač Ulica prijateljstvo nemoguće. A oni su se ipak sprijateljili. I, začudo, jedini koji nikada nije korio Gigija zbog njegove lakomislenosti bio je baš Beppo Čistač Ulica. I opet je, začudo, upravo brbljavi Gigi bio je jedini koji se nikada nije rugao starom čudaku Beppu. Razlog se svakako krio u načinu na koji ih je obojicu slušala mala Momo. Nitko od njih nije ni slutio da će se nad njihovo prijateljstvo uskoro nadviti sjena. I ne samo nad njihovo prijateljstvo već i nad cio kraj sjena koja je rasla i rasla, i već sada se, mračna i hladna, širila preko čitavoga grada. Bilo je to kao bezglasno i neprimjetno osvajanje, koje je svakodnevno napredovalo i protiv kojeg se nitko nije branio, jer ga nitko zapravo nije ni opažao. A osvajači tko su bili oni? Čak ni stari Beppo, koji je vidio štošta što drugi ne vide, nije primijetio sivu gospodu koja su, sve brojnija, jurila gradom i izgledala neumorno zabavljena poslom. Pritom uopće nisu bila nevidljiva. Čovjek bi ih vidio, a ipak ih nije vidio. Oni su znali kako da se na tajanstven način učine neupadljivima, tako da su ih ljudi naprosto previđali ili su smjesta zaboravljali da su ih vidjeli. Oni su tako mogli raditi u tajnosti upravo tako što se nisu skrivali. I kako nikome nisu upadali u oči, nitko se, naravno, nije ni pitao odakle su došli i odakle i dalje pristižu. A svakog ih je dana bilo sve
više. Vozili su se ulicama u elegantnim sivim automobilima, zalazili su u sve kuće, sjedili u svim restoranima. Često su nešto zapisivali u svoje male bilježnice. Bila su to gospoda obučena u paučinastosivo. Čak su i njihova lica bila siva poput pepela. Na glavama su nosili okrugle krute šešire i pušili male cigare pepeljaste boje. Svaki od njih uvijek je sa sobom imao olovnosivu aktovku. Ni Gigi Vodič Stranaca nije uočio da je nemali broj ove gospode već nekoliko puta promarširao krajem oko amfiteatra, zapisujući pri tom tko zna što u bilježnicu. Zapazila ih je samo Momo kada su jedne večeri njihove tamne siluete izronile iza gornjeg ruba ruševina. Davali su jedan drugom znakove i kasnije primakli glave kao da se savjetuju. Ništa se nije moglo čuti, ali Momi je odjednom postalo hladno kao nikad dotada. Nije pomoglo ni to što se čvršće umotala u svoju veliku jaknu, jer to nije bila obična hladnoća. Onda su siva gospoda otišla i od tada se više nisu pojavila. Onu tihu, a ipak moćnu, glazbu Momo te večeri nije uspijevala čuti. No sljedećeg je dana život krenuo dalje i Momo više nije razmišljala o čudnim posjetiocima. I ona ih je zaboravila. slika PETO POGLAVLJE Priče za mnoge i priče za jednu Malopomalo, Momo je Gigiju Vodiču Stranaca postala baš neophodna. On je, ukoliko se to uopće može reći o nestalnom, površnom momčiću, duboko zavolio malu čupavu djevojčicu i najradije bi je bio vodio svuda sa sobom. Kao što smo već rekli, pričanje priča bilo je njegova strast. I upravo se u tome u njemu zbila promjena koju je i sam veoma jasno osjećao. Ranije su njegove priče katkada ispadale oskudne, jednostavno mu na pamet ne bi pala prava stvar, ponešto bi ponovio, ili bi posegnuo za nečim što je vidio u nekom filmu ili pročitao u novinama. Njegove su priče, da tako kažemo, išle pješice, no otkako je upoznao Momo, iznenada su dobile krila. Osobito onda kad je Momo bila tu i slušala ga, njegova bi mašta procvala kao livada u proljeće. Djeca i odrasli tiskali su se oko njega. Sada je mogao pričati priče koje su se u nastavcima protezale kroz dane i tjedne, i ideje su mu bile neiscrpne. I sam je sebe slušao isto tako napeto, jer nije imao pojma kamo će ga mašta odvesti. Kad su jednom opet došli turisti koji su željeli razgledati amfiteatar Momo je sjedila malo sa strane na kamenim stepenicama, on poče ovako Uvažene dame i gospodo! Kao što bi vam svima moralo biti poznato, carica Štrapacija Augusta vodila je bezbrojne ratove da bi obranila svoje carstvo od stalnih napada Drhturavih i Strašljivih. Kad je jednom prilikom iznova potčinila ove narode, bila je toliko ozlojeđena zbog neprestanih uznemiravanja da je zaprijetila kako će napadače istrijebiti sve do jednog, osim ako joj njihov kralj Xaxotraxolus za kaznu preda svoju zlatnu ribicu. U ono su doba, naime, moje dame i gospodo, zlatne ribice ovdje kod nas bile još nepoznate. Ali carica Štrapacija saznala je od nekog putnika da kralj Xaxotraxolus ima ribicu koja će se, čim odraste, pretvoriti u čisto zlato. I sad je kraljica bezuvjetno htjela imati tu rijetkost. Kralj Xaxotraxolus smijao se sebi u brk. Zlatnu ribicu, koju je zaista imao, sakrio je pod svoj krevet. A kraljici, umjesto nje, u zdjeli za juhu optočenoj draguljima, posla jednog mladog kita. Caricu je, doduše, malo iznenadila veličina ove životinje, jer je zlatnu ribicu zamišljala ipak nekako manjom. Ali reče sebi Što je veća, to bolje na kraju će biti više zlata. Međutim, ova se zlatna ribica nije ni malčice zlatasto presijavala i to je kraljicu uznemiravalo. No izaslanik kralja Ksaksotraksolusa joj objasni da će se riba pretvoriti u zlato tek kad izraste i da je stoga neophodno potrebno omogućiti joj nesmetan razvoj. Carica Štrapacija se time zadovolji. Mlada je riba rasla iz dana u dan i trošila ogromne količine hrane. Ali carica Štrapacija ne bijaše siromašna, pa je riba dobivala onoliko koliko je mogla požderati i postajala je debela i masna. Zdjela za juhu joj ubrzo postade premalena. Što je veća, to bolje, reče carica Štrapacija i preseli je u svoju kadu. Ali ubrzo potom ni u kadu više nije mogla stati. Rasla je i rasla. Prenesoše je u carski bazen za plivanje. Taj je transport bio već malo kompliciraniji, jer je riba sada težila koliko jedan vol. Jedan od robova koji su je morali vući se okliznu i carica naredi da ga smjesta bace lavovima, jer joj je riba sad bila najvažnija stvar svijetu. Svakoga je dana satima sjedila uz rub bazena i gledala kako riba raste. Mislila je još jedino na
gomile zlata koje će joj donijeti, jer je, kao što se zna, vodila veoma luksuzan život i zato joj zlata nikada nije bilo dosta. Što je veća, to bolje, mrmljala je neprestano. Ta rečenica proglašena je općom smjernicom i zlatnim slovima ispisana na svim državnim zgradama. Na kraju i carski bazen za plivanje postade ribi premalen. Tad Štrapacija naredi da se podigne ova građevina, čije ostatke, moje dame i gospodo, vidite pred sobom. Bio je to moćan, okrugao akvarij, do vrha napunjen vodom, i u njemu se riba najzad mogla pošteno ispružiti. Sad je caričino carsko veličanstvo osobno danonoćno sjedilo na onom mjestu, tamo gore, i promatralo ogromnu ribu čekajući da se počne pretvarati u zlato. Više nikome nije vjerovala ni svojim robovima, ni rođacima, i bojala se da bi joj riba mogla biti ukradena. Tako je sjedila, mršaveći sve više, od straha i brige, oka nije sklapala i stražarila je kraj ribe, koja je veselo pljuskala unaokolo i ne pomišljajući da se pretvori u zlato. A Štrapacija je sve više zanemarivala svoje vladarske poslove. Upravo su na to čekali Drhturavi i Strašljivi. Pod vodstvom svoga kralja Ksaksotraksolusa poduzeše posljednji ratni pohod i za tren oka osvojiše cijelo carstvo. Nisu sreli ni jednog jedinog vojnika, a narodu je ionako bilo svejedno tko njime vlada. Kad je carica najzad saznala o cijeloj stvari, uzviknu poznate riječi Ajme meni! O da sam samo... Kraj nam, na žalost, nije poznat. Sigurno je, ipak, da se bacila u akvarij i utopila kraj ribe, groba svih svojih nada. Kralj Xaxotraxolus je u čast svoje pobjede dao da se kit raspori i cijelih osam dana čitav je narod dobivao pržene riblje filete. Iz ovoga vidite, moje dame i gospodo, kamo čovjeka može odvesti lakovjernost! Ovim riječima Gigi završi obilazak. Na slušaoce je ostavio snažan dojam. Sa strahopoštovanjem su promatrali ruševine. Samo je jedan bio nepovjerljiv i upitao A kad je, kažete, bilo sve to? No Gigi se nikada nije zbunjivao oko odgovora, pa reče Carica Štrapacija je, kao što je poznato, bila suvremenica čuvenog filozofa Noiosiusa Starijeg. Sumnjalo, naravno, nije htio priznati kako pojma nema kada je živio čuveni filozof Noiosius Stariji i stoga samo reče Aha, hvala lijepa. Svi su slušaoci bili vrlo zadovoljni i rekoše da se ovo razgledanje zaista isplatilo i da im još nitko nije tako slikovito i zanimljivo prikazao ona stara vremena. Onda Gigi skromno ispruži svoju kapu i ljudi pokazaše odgovarajuću darežljivost. Čak i sumnjalo ubaci nekoliko novčića. Osim toga, kad je Momo bila prisutna, Gigi nikada nije pričao istu priču. To bi mu bilo previše dosadno. Kad je Momo bila među slušaocima, činilo mu se kao da se negdje u njemu otvara neka brana, pa izviru i teku uvijek nove izmišljotine, a da se on pri tom ni zamisliti ne mora. Naprotiv, često se morao obuzdavati kako opet ne bi otišao predaleko kao onaj put kada su dvije otmjene, starije dame iz Amerike prihvatile njegove usluge. Tada ih je, naime, svojski preplašio kada im je ispričao sljedeće Nesumnjivo je i kod vas, poštovane dame, u lijepoj, slobodnoj Americi, poznato da je strašni tiranin Marxentius Communus, zvan Crveni, skovao plan da čitav tadašnji svijet preuredi prema svojim zamislima. Pokazalo se, međutim, da su ljudi, što god da je on činio, ostajali uglavnom isti, da se jednostavno nisu samo tako dali mijenjati. Zato je Marxentius Communus, pod stare dane poludio. Tada, moje dame, kao što sigurno znate, nije bilo psihijatara koji bi mogli izliječiti takve bolesti, pa su tiranina morali jednostavno pustiti da luduje koliko mu drago. U svom je bunilu Marxentius Communus tada došao na ideju da postojeći svijet ubuduće prepusti samome sebi, a da za sebe radije sagradi jedan potpuno novi. Naredio je, dakle, da se izgradi globus jednako velik kao i Zemlja, a na njemu vjerno prikazana svaka kuća i svako stablo, svako brdo, more, jezero i rijeka. Sve tadašnje čovječanstvo moralo je, pod prijetnjom smrtne kazne, raditi na tom projektu. Najprije je izgrađen stalak, na kojemu je ogromni globus trebao stajati. Ostatke toga stalka upravo vidite. Zatim se prešlo na izgradnju samog globusa, goleme kugle, velike kao Zemlja. A kad je kugla konačno bila gotova, na njoj su napravljene vjerne kopije svega što se nalazilo na Zemlji. Razumije se da je za taj globus trebalo jako puno materijala, a taj materijal nisu mogli naći nigdje drugdje nego na Zemlji samoj. I tako je Zemlja bivala sve manjom dok je globus rastao. Kad je novi svijet konačno bio dovršen, u njega je ugrađen upravo posljednji kamen koji je preostao od Zemlje. Dakako da su i svi ljudi preselili na nj, jer stara Zemlja bijaše potrošena. Kada je
Marxentius Communus na kraju shvatio da je i sada, usprkos svemu, sve zapravo ostalo po starom, umotao je glavu u svoju togu i otišao. Kamo, to se nikada nije saznalo. Vidite, moje dame, ovu šupljinu oblika lijevka, koja se i dandanas dobro vidi, nekad je bio temelj ukopan u površinu Zemlje. Morate si, dakle sve obrnuto predstaviti. Dvije fine dame iz Amerike poblijediše, a jedna od njih upita A kamo je nestao globus? Pa upravo stojite na njemu! odgovori Gigi. Današnji svijet jest novi globus. Fine starije dame iz Amerike vrisnuše i pobjegoše užasnute. Gigi je uzalud pružio svoju kapu. No najradije je Gigi pripovijedao samoj maloj Momi kad nitko drugi ne bi slušao. Većinom su to bile bajke, jer bajke je Momo najradije slušala, a gotovo uvijek su bile o Gigiju i Momi. Bile su namijenjene samo njima dvoma i zvučale su sasvim drugačije od svega što je Gigi inače pričao. Jedne lijepe tople večeri sjedili su njih dvoje tiho jedno pored drugog na najvišem rubu kamenih stepenica. Na nebu su već blistale prve zvijezde, a mjesec, velik i srebrn, dizao se nad crne obrise pinija. Hoćeš li mi ispričati bajku? zamoli Momo tiho. Hoću, reče Gigi, o kome želiš da govori? Najviše bih voljela da bude Momi i Girolamu, odgovori Momo. Gigi malo razmisli, a onda upita A kako da se zove? Možda bajka o čarobnom zrcalu? Gigi zamišljeno kimnu. To dobro zvuči. Da vidimo kako ide. On jednom rukom zagrli Momo i poče Bila jednom lijepa princeza po imenu Momo Živjela je u svili i kadifi, visoko iznad svijeta, na planinskom vrhuncu pokrivenom snijegom, u zamku od šarena stakla. Imala je sve što god je poželjeti mogla, jela je samo najbiranija jela i pila samo najslađa vina. Spavala je na svilenim jastucima i sjedila na stolicama od slonovače. Imala je sve ali je bila sasvim sama. Sve oko nje, njezina posluga, sobarice, njezini psi, i mačke i ptice, pa čak i njeno cvijeće, sve su to bile samo slike u zrcalu. Princeza Momo je, naime, imala čarobno zrcalo, veliko, okruglo i od najfinijeg srebra. Svakoga dana i svake noći slala ga je u svijet. I veliko je zrcalo lebdjelo nad zemljama i morima, nad gradovima i poljima. Ljudi koji bi ga vidjeli ne bi mu se nimalo začudili. Rekli bi naprosto To je Mjesec. I kad god bi se vratilo, čarobno je zrcalo istresalo pred princezu sve slike koje je usput uhvatilo. Bilo je lijepih i ružnih, zanimljivih i dosadnih, već prema prilici. Princeza je odabirala one koje bi joj se dopale, a druge je jednostavno bacala u jedan potok. I mnogo brže nego što možeš zamisliti ove puštene slike bi kroz potoke i rijeke, jezera i ponornice utekle natrag svojim vlasnicima. Zato čovjek, čim se nagne nad izvor ili lokvu, ugleda svoju sliku. Zaboravio sam još napomenuti da je princeza Momo bila besmrtna. Ona, naime, samu sebe još nikada nije bila vidjela u čarobnom zrcalu, jer tko bi u njemu ugledao vlastiti lik, postajao bi smrtan. Princeza Momo je to vrlo dobro znala, pa stoga to nije ni činila. I živjela je ona tako sa svojim odrazima iz zrcala, igrala se njima i bila je time sasvim zadovoljna. No jednoga se dana dogodi da joj čarobno ogledalo donese sliku koja joj je značila više negoli sve ostale. Bila je to slika jednog mladog princa. Kad je ugleda, princezu obuze takva čežnja da je bezuvjetno htjela k njemu. Ali odakle da počne? Nije znala ni gdje on živi ni tko je, a nije znala čak ni njegovo ime. Budući da nije našla drugi izlaz, odluči ipak pogledati u zrcalo. Jer, mislila je Možda zrcalo može princu odnijeti moju sliku. Možda slučajno podigne pogled dok zrcalo bude lebdjelo na nebu i ugleda je. Možda će pratiti zrcalo na njegovu putu i naći me ovdje. I tako se ona dugim pogledom zagleda u čarobno zrcalo i posla ga sa svojom slikom preko svijeta. Ali tako je naravno, postala smrtna. Odmah ćeš čuti što je dalje bilo s njom, ali sad ti prvo moram ispričati ponešto o princu. Taj se princ zvao Girolamo i vladao je velikim carstvom što ga je sam stvorio. A gdje se nalazilo to carstvo? Ono nije bilo ni u prošlosti ni u sadašnjosti, nego je uvijek ležalo jedan dan u budućnosti. I zato se zvalo Sutrašnjica. Svi ljudi koji su tamo živjeli, voljeli su princa i divili mu se. Jednoga dana rekoše ministri princu zemlje Sutrašnjice Veličanstvo, morate se oženiti, jer takav je red.
Princ Girolamo nije imao ništa protiv, te tako dovedoše u palaču najljepše mlade dame zemlje Sutrašnjice kako bi on mogao izabrati. Svaka od njih se uljepšala koliko je god mogla, jer svaka ga je, naravno, htjela. Međutim u palaču se zajedno s djevojkama uvukla i zla vila u čijim venama nije tekla crvena, topla krv, nego zelena i hladna. To se, dakako, nije primjećivalo, jer se vila izuzetno vješto našminkala. Kad je princ zemlje Sutrašnjice ušao u veliku prijestolnu dvoranu, ona brzo prošaputa čarobnu izreku i od toga je trenutka siroti Girolamo vidio samo nju i ni jednu drugu. I učini mu se toliko prelijepa da je istom upita hoće li mu postati žena. Rado, siktala je zla vila, ali imam jedan uvjet. Ispunit ću ga, odvrati princ Girolamo nepromišljeno. Dobro, odgovori zla vila i nasmiješi se tako slatko da se nesretnome princu zavrtjelo u glavi, godinu dana ne smiješ podići pogled k srebrnom lebdećem zrcalu. A ako to ipak učiniš, smjesta ćeš zaboraviti sve što je tvoje. Zaboravit ćeš tko si u stvari i morat ćeš otići u zemlju Današnjicu, gdje te nitko ne poznaje, i tamo ćeš živjeti kao nepoznat siromašak. Slažeš li se? Zar samo to! uzviknu Girolamo, uvjet je lak. A što se u međuvremenu zbilo s princezom Momo? Čekala je i čekala, ali princ nije došao. Ona onda odluči sama krenuti u svijet i potražiti ga. Svim odrazima iz zrcala što bijahu oko nje vrati slobodu. I onda pođe sasvim sama, u svojim lakim papučicama, iz zamka od šaranog stakla preko snijegom prekrivenih bregova dolje u svijet. Prošla je kroz sve moguće zemlje dok nije došla u zemlju Današnjicu. Papučice su, u međuvremenu odslužile svoje, pa je morala hodati bosa. Ali čarobno zrcalo s njenom slikom i dalje je lebdjelo visoko nad svijetom. Jedne noći sjedio je Girolamo na krovu svoje zlatne palače i igrao dame s vlom čijim je žilama tekla zelena, hladna krv. Tad iznenada na prinčevu ruku pade sićušna kapljica. Počinje kiša, reče vla zelene krvi. Ne, reče princ, to ne može biti, jer na nebu nema ni oblačka. I on podiže pogled i pogleda točno u središte velikog srebrnog zrcala koje je lebdjelo tamo gore. Tada ugleda sliku princeze Mome i primijeti da ona plače i da je jedna od njenih suza pala na njegovu ruku. I u istom trenu shvati da ga je vila prevarila, da ona, u stvari, nije lijepa i da u njenim žilama teče samo zelena, hladna krv. Princeza Momo bila je ona koju je zapravo volio. Sad si prekršio obećanje, reče zelena vila, a lice joj se iskrivi tako da je ličilo na zmijsko, i moraš mi platiti! Svojim dugim zelenim prstima ona uhvati za grudi princa Girolama, koji ostade sjedeći kao ukočen, i načini čvor na njegovom srcu. I u istom trenu on zaboravi da je princ zemlje Sutrašnjice. Iziđe iz svoga zamka i iz svoga carstva kao lopov u noći. I lutao je dugo svijetom dok nije stigao u zemlju Današnjicu, gdje je od tada živio kao ništarija, nepoznat i siromašan, i nazivao se još samo Gigi. Jedino što je ponio sa sobom bila je slika iz čarobnog zrcala. Ono je od tada bilo prazno. U međuvremenu su se svilene haljine na princezi Momo sasvim poderale. Sada je nosila staru, preveliku mušku jaknu i suknju od šarenih zakrpa. I stanovala je u jednoj staroj ruševini. Tu se njih dvoje sretoše jednog lijepog dana. Međutim princeza Momo nije prepoznala princa iz zemlje Sutrašnjice, jer je on sada bio samo ubogi siromah. A ni Gigi nije prepoznao princezu, jer ona, zapravo, više nije ni izgledala kao princeza. No u svojoj zajedničkoj nesreći njih se dvoje sprijateljiše i postadoše jedno drugom utjeha. Jedne večeri kad je srebrno čarobno zrcalo, koje je sad bilo prazno, lebdjelo na nebu, izvuče Gigi sliku iz zrcala i pokaza je Momi. Već je bila vrlo zgužvana i izblijedjela, ali princeza odmah shvati da je to njena slika koju je onomad bila otposlala. I pod maskom ubogog siromaška Gigija prepozna princa Girolama, kojeg je stalno tražila i radi kojeg je postala smrtna. I sve mu ispriča. No Gigi tužno zatrese glavom i reče Od svega sto kažeš ne mogu razumjeti ništa, jer je u mome srcu čvor zbog kojeg se ničega ne mogu sjetiti. Tad princeza Momo posegnu u njegove grudi i sasvim lako razriješi čvor na njegovom srcu. I sad je princ Girolamo iznenada opet znao tko je i kamo pripada. On uze princezu Momu za ruku i ode s njom daleko, daleko u daljinu, gdje leži zemlja Sutrašnjica. Kad je Gigi završio, oboje su trenutak šutjeli, a onda Momo upita A jesu li poslije postali muž i žena? Mislim da jesu, reče Gigi, kasnije.
A jesu li u međuvremenu umrli? Ne, reče Gigi sa sigurnošću, to slučajno točno znam. Čarobno zrcalo učini čovjeka smrtnim samo ako sam pogleda u njega. Ali ako pogledaju dvoje, oni ponovo postaju besmrtni. A njih dvoje su baš to učinili. Mjesec je velik i srebrn stajao nad crnim pinijama i davao ruševinama tajanstven sjaj. Momo i Gigi su tiho sjedili jedno kraj drugog i dugo gledali uvis k njemu, i osjećali su sasvim jasno da su, dok traje taj trenutak, oboje besmrtni. Drugi dio Siva gospoda ŠESTO POGLAVLJE Račun je pogrešan, a ipak bez greške Postoji jedna velika, a ipak sasvim svakodnevna tajna. Svi ljudi imaju u njoj udjela, svatko zna za nju, ali malobrojni razmišljaju o njoj. Većina ljudi je jednostavno prihvaća i nimalo joj se ne čudi. Ta tajna je vrijeme. Postoje kalendari i satovi za njegovo mjerenje, ali to malo što govori, jer svatko zna da nekome jedan jedini sat može izgledati kao vječnost, a katkad može proletjeti kao trenutak već prema tome što čovjek u tom satu doživljava. Jer vrijeme je život. A život stanuje u srcu. A baš to nitko nije znao bolje od sive gospode. Nitko nije poznavao vrijednost jednog sata, jedne minute, pa čak i jedne jedine sekunde života kao oni. Oni su se, dakako, u nj razumjeli na svoj način, onako kako se pijavica razumije u krv, pa su na svoj način s njim i postupali. Oni su imali svoje planove s vremenom ljudi. Bili su to dalekosežni i brižljivo pripremljeni planovi. Najvažnije im je bilo da nitko ne zapazi njihov rad. Neprimjetno su se uvukli u život velikog grada i njegovih stanovnika i, korak po korak, a da to nitko nije ni primijetio, svakodnevno su prodirali sve dalje i hvatali ljude u svoju zamku. Poznavali su svakoga tko je dolazio u obzir za njihove namjere još mnogo prije nego što bi dotični išta naslutio. Čekali su samo pogodan trenutak da ga uhvate. Sa svoje strane činili su sve da taj trenutak dođe. Tu je bio, na primjer, gospodin Fusi, frizer. Nije on bio neki čuveni umjetnik u svom poslu, ali uživao je ugled u svojoj ulici. Nije bio siromašan, ali ni bogat. Imao je malu brijačnicu u središtu grada i jednog učenika. Jednog je dana gospodin Fusi stajao na vratima brijačnice i čekao mušterije. Učenik je imao slobodan dan i gospodin Fusi je bio sam. Gledao je kako kiša bubnja po pločniku. Dan je bio siv, a i u duši gospodina Fusija bilo je tmurno. Moj život prolazi, razmišljao je on, u zveckanju škara, blebetanju i sapunici. Što ja zapravo imam od života? A kad jednom umrem, bit će kao da nikad nisam ni postojao. Uopće nije riječ o tome da bi gospodin Fusi imao nešto protiv malo čavrljanja. On je dapače volio ljudima naširoko izlagati svoje poglede i čuti što oni o tome misle. Ni protiv zveckanja škara ni sapunice nije imao ništa. Njegov mu je posao pričinjavao pravo zadovoljstvo i on je znao da ga dobro obavlja. U izbrijavanju podbratka mu je malo tko bio ravan. A ipak, ima trenutaka kad sve to kao da nije važno. Svakome se to događa. Čitav moj život je promašen, mislio je gospodin Fusi. Tko sam ja uopće? Mali frizer, to je sve što je od mene postalo. Kad bih mogao voditi pravi život, bio bih sasvim drugi čovjek! No kako bi taj pravi život u stvari trebao izgledati, to gospodinu Fusiju nije bilo baš jasno. On je u vezi s tim imao samo neku neodređenu predodžbu nečeg značajnog, nečeg luksuznog kao što to izgleda, na primjer, u ilustriranim časopisima. No, razmišljao je mrzovoljno, za takvo što mi uz moj posao ne ostaje vremena. Trebalo bi biti slobodan. A ja sam čitav svoj život zarobljenik škara, brbljanja i sapunice. U tom je trenutku prolazio fin, pepeljastosiv automobil. Zaustavi se upravo pred brijačnicom gospodina Fusija. Iz njega iziđe siv gospodin i uđe u brijačnicu. Položi svoju olovnosivu aktovku na stolić pokraj ogledala, objesi na vješalicu svoj okrugli kruti šešir, sjede na brijački stolac, izvadi bilježnicu iz džepa i poče je listati, pušeći svoju malu sivu cigaru. Gospodin Fusi zatvori vrata brijačnice jer mu se učini da je u maloj prostoriji odjednom postalo neobično hladno. Izvolite, reče zbunjeno. Želite li šišanje ili brijanje? i smjesta se ugrize za jezik zbog svoje netaktičnosti. Čovjek je naime imao ćelu glatku poput ogledala. Ni jedno od toga dvoga, odgovori sivi gospodin, ne nasmiješivši se. Glas mu je bio izuzetno
bezbojan, rekli bismo olovnosiv. Ja sam iz Štedionice vremena. Agent broj XYQ384b. Imamo podatak da želite kod nas otvoriti štednu knjižicu. Nemam pojma o tome, odgovori gospodin Fusi još zbunjeniji. Iskreno rečeno, dosada nisam ni znao da takva institucija uopće postoji. Eto, sada znate, odgovori agent šturo. Opet je nešto pogledao u bilježnicu pa je nastavio Vi ste gospodin Fusi, frizer, je li tako? Da, tako je, to sam ja, odvrati gospodin Fusi. Onda sam na pravom mjestu, reče sivi gospodin i zatvori bilježnicu. Vi ste kod nas na čekanju. Kako to? upita gospodin Fusi čudeći se i dalje. Vidite, dragi gospodine Fusi, reče agent. Vi tratite svoj život u zveckanju škarama, čavrljanju i sapunici. Kad jednom umrete, bit će kao da nikad niste ni postojali. Kad biste imali vremena voditi pravi život, bili biste sasvim drugi čovjek. Dakle, sve što vam treba je vrijeme. Imam li pravo? O tome sam upravo razmišljao, promrmlja gospodin Fusi i zadrhti jer je, usprkos zatvorenim vratima, bivalo sve hladnije Eto, vidite, odgovori sivi gospodin i povuče zadovoljno dim iz svoje male cigare. Ali odakle uzeti vrijeme? Ono se mora uštedjeti! Vi, gospodine Fusi, potpuno neodgovorno tratite svoje vrijeme. To ću vam dokazati kratkim i jednostavnim računom. Jedna minuta ima šezdeset sekundi. Jedan sat ima šezdeset minuta. Možete li me slijediti? Da, svakako, reče gospodin Fusi. Agent broj XYQ384b poče sivom olovkom pisati brojke po ogledalu. Šezdeset puta šezdeset je tri tisuće šest stotina. Jedan sat ima, dakle, tri tisuće šest stotina sekundi. Jedan dan ima dvadeset četiri sata, dakle tri tisuće šest stotina puta dvadeset četiri iznosi osamdeset šest tisuća i četiri stotine sekundi dnevno. Kao što znamo, godina ima tristo šezdeset pet dana. To sada iznosi trideset jedan milijun petsto trideset šest tisuća sekundi godišnje. Ili za deset godina tristo petnaest milijuna tristo šezdeset tisuća sekundi. Koliko mislite da ćete doživjeti, gospodine Fusi? Pa, promuca zbunjeno gospodin Fusi, pa mislim tako sedamdeset, osamdeset godina, kako bog odredi. Dobro, nastavi sivi gospodin, pretpostavimo samo sedamdeset godina. To bi, dakle, bilo tristo petnaest milijuna tristo šezdeset tisuća puta sedam, što iznosi dvije milijarde dvjesto sedam milijuna, petsto dvadeset tisuća sekundi. I on krupno napisa na ogledalu broj 2 207 520 000 sekundi. To podvuče nekoliko puta i objasni To je, dakle, gospodine Fusi, imetak koji vam stoji na raspolaganju. Gospodin Fusi proguta knedlu i prijeđe rukom preko čela. Zavrtjelo mu se od te sume. Nikad ne bi ni pomislio da je tako bogat. Da, reče agent kimajući glavom i povuče dim iz svoje male sive cigare, to je lijep broj, zar ne? No da vidimo dalje. Koliko imate godina, gospodine Fusi? Četrdeset dvije, promuca ovaj i iznenada se osjeti krivim kao da je nešto pronevjerio. Koliko prosječno spavate noću? ispitivao je sivi gospodin. Oko osam sati, prizna gospodin Fusi. Agent je munjevito računao. Olovka je škripala po ogledalu tako da se gospodinu Fusiju koža ježila. Četrdeset dvije godine osam sati dnevno to već iznosi četiri stotine četrdeset jedan milijun petsto četiri tisuće. Taj iznos možemo s pravom smatrati izgubljenim. Koliko vremena dnevno morate žrtvovati poslu, gospodine Fusi? Također osam sati, otprilike, prizna gospodin Fusi jedva čujno. Onda moramo još jednom istu sumu staviti na račun gubitka, nastavljao je agent neumoljivo. Zatim izvjesno vrijeme utrošite na ishranu. Koliko vremena vam je potrebno za sve dnevne obroke zajedno? Ne znam točno, reče gospodin Fusi bojažljivo, možda dva sata? To mi se čini premalo, reče agent, ali uzmimo da je tako. Onda to za četrdeset dvije godine iznosi sto deset milijuna tri stotine sedamdeset šest tisuća. Nastavimo! Vi živite, kao što znamo, sa svojom starom majkom. Svakoga dana posvećujete staroj ženi jedan puni sat, što znači, vi sjedite s njom, razgovarate s njom, iako je ona gluha i jedva vas čuje. To je, dakle, bačeno vrijeme pedeset pet
milijuna sto osamdeset osam tisuća. Vi, dalje, držite sasvim nepotrebno papagaja čija vam njega oduzima dnevno četvrt sata obračunato, to znači trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisuća. Ali. upade gospodin Fusi preklinjući. Ne prekidajte me! zapovjedi agent, koji je sve brže i brže računao. Kako je vaša majka nemoćna, morate vi, gospodine Fusi, obavljati jedan dio kućnog posla. Morate ići u kupovinu, čistiti cipele i baviti se sličnim dosadnim stvarima. Koliko vremena trošite na to? Možda jedan sat, ali... To je daljih pedeset pet milijuna sto osamdeset osam tisuća koje gubite, gospodine Fusi. Mi, zatim, znamo da jednom tjedno idete u kino, jednom tjedno imate probu pjevačkog zbora, zatim da imate svoje stalno društvance u kavani koju posjećujete dva puta tjedno, a u ostale dane nađete se uvečer sa svojim prijateljima, ponekad čak čitate i poneku knjigu. Ukratko, vi beskorisnim stvarima ubijate svoje vrijeme, i to možda oko tri sata dnevno, što iznosi sto šezdeset pet milijuna pet stotina šezdeset četiri tisuće. Nije vam dobro, gospodine Fusi? Ne, odgovori gospodin Fusi, oprostite... Već smo pri kraju, reče sivi gospodin. Ali moramo porazgovarati o još jednom važnom poglavlju vašeg života. Naime, vi imate onu malu tajnu, znate već. Gospodin Fusi poče cvokotati zubima, toliko mu je hladno bilo. I to znate? promrmlja on nemoćno. Mislio sam da osim mene i gospođice Darije... U našem modernom svijetu, prekide ga agent broj XYQ384b, tajne nisu više tajne. Gledajte stvari realno, gospodine Fusi. Odgovorite mi Hoćete li se oženiti gospođicom Darijom? Ne, reče gospodin Fusi, to ipak ne mogu... U pravu ste, nastavi sivi gospodin, gospođica Daria ostat će cijelog svog života prikovana za kolica, jer su joj noge oduzete. No i usprkos tome vi je svakodnevno posjećujete na pola sata, da joj odnesete cvijeće. Zašto? Ona se uvijek tako raduje, odgovori gospodin Fusi skoro plačući. No, ako razborito gledamo, odvrati agent, to je za vas izgubljeno vrijeme. I to ukupno već dvadeset sedam milijuna pet stotina devedeset četiri tisuće sekundi. Ako tome još dodamo da ste navikli da svaku večer pred spavanje četvrt sata provedete sjedeći kraj prozora i razmišljajući o proteklom danu, onda još jednom imamo sumu od trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisuća koju treba otpisati. Pa da vidimo, gospodine Fusi, što vama, zapravo, preostaje. Na ogledalu je stajao sljedeći račun Spavanje 441 504 000 sekundi. Posao 441 504 000 Prehrana 110 376 000 Majka 55 188 000 Papigica 13 797 000 Kupovina i dr. 55 188 000 Prijatelji, pjevanje i dr. 165 564 000 Tajna 27 594 000 Prozor 13 797 000 Ukupno 1 324 512 000 sekundi Ovaj iznos, reče sivi gospodin udarajući olovkom po zrcalu tako jako kao da puca iz revolvera, ovaj iznos je, dakle, vrijeme koje ste do sada izgubili. Što kažete na to, gospodine Fusi? Gospodin Fusi ne reče baš ništa. Sjede na stolicu u kutu i maramicom obrisa čelo, jer se, usprkos ledenoj hladnoći, oznojio. Sivi gospodin kimnu ozbiljno. Da, dobro vidite, reče on. To je više od polovice vašeg ukupnog prvobitnog imetka, gospodine Fusi. No hajde da vidimo što vam je od vaše četrdeset dvije godine ostalo. Jedna godina to je trideset jedan milijun pet stotina trideset šest tisuća sekundi, kao što znate. Pomnoženo s četrdeset dva to iznosi milijardu tri stotine dvadeset četiri milijuna pet stotina dvanaest tisuća. On napisa broj ispod iznosa izgubljenog vremena 1 324 512 000 sekundi 1 324 512 000 0 000 000 000
Stavi olovku u džep i napravi dužu pauzu da bi pogled na ovolike nule stigao djelovati na gospodina Fusija. I djelovao je. Ovo je, dakle, reče gospodin Fusi slomljeno, bilanca cijelog mog dosadašnjeg života. Bio je tako utučen računom, točnim u dlaku, da je sve to primao bez protivljenja. A sam račun je bio točan. To je bio jedan od trikova kojima su siva gospoda varala u tisućama slučajeva. Mislite li, gospodine Fusi, blagim tonom uze ponovo riječ agent broj XYQ384b da možete ovako i dalje privređivati? Zar ne biste radije počeli štedjeti? Plavih, sleđenih usana, gospodin Fusi nijemo kimnu glavom. Da ste, na primjer, govorio je sivo obojeni glas agenta na uho gospodina Fusija, još prije dvadeset godina počeli dnevno štedjeti samo jedan jedini sat, sada biste imali dobitak od dvadeset šest milijuna dvije stotine osamdeset tisuća sekundi. Da ste dnevno uštedjeli dva sata vremena, to bi, jasno, bilo dvostruko, dakle, dvjesto pedeset milijuna pet stotina šezdeset tisuća. Pa molim vas, gospodine Fusi, što su dva mala tričava sata naspram tolike sume? Ništa! uzviknu gospodin Fusi, Smiješna sitnica! Drago mi je da to uviđate, nastavi agent ravnodušno. Ako sad još izračunamo što biste, pod istim uvjetima, mogli uštedjeti u daljnjih dvadeset godina, dobit ćemo zavidnu sumu od sto pet milijuna sto dvadeset tisuća sekundi. Cio taj kapital bi vam stajao na raspolaganju u vašoj šezdeset drugoj godini života. Sjajno! promuca gospodin Fusi i razrogači oči. Čekajte, nastavi sivi gospodin. To nije sve. Mi, to jest Štedionica vremena, ne samo što čuvamo ušteđeno vrijeme za vas, već vam plaćamo i kamatu. To znači da biste, zapravo, dobili mnogo više. Koliko više? bez daha upita gospodin Fusi. To bi ovisilo o vama, objašnjavao je agent, koliko biste uštedjeli i koliko vremena biste ušteđevinu ostavili kod nas. Ostavio? raspitivao se gospodin Fusi. Što to znači? Vrlo jednostavno, reče sivi gospodin. Ako svoje ušteđeno vrijeme ne biste od nas potraživali prije nego što prođe pet godina, isplatili bismo vam još toliku sumu. Vaš imetak se udvostručava svakih pet godina, razumijete? Poslije deset godina imali biste već četiri puta više od prvobitne sume, poslije petnaest godina osam puta, i tako dalje. Da ste prije dvadeset godina počeli dnevno štedjeti samo dva sata dnevno, u svojoj šezdeset drugoj godini, dakle poslije ukupno četrdeset godina štednje, imali biste na raspolaganju dvjesto pedeset puta više. To bi bilo dvadeset šest milijardi devet stotina deset milijuna sedam stotina dvadeset tisuća. On ponovo izvadi svoju sivu pisaljku i napisa na ogledalu i taj broj 26 910 720 000 sekundi I sami vidite, gospodine Fusi, reče on zatim i prvi put se malo nasmiješi. To bi bilo više nego desetostruko od vašeg prvobitnog ukupnog životnog vremena. I to štedeći samo dva sata dnevno. Razmislite, zar to nije ponuda koja se isplati? I te kako! reče gospodin Fusi iscrpljen. Bez sumnje! Ja sam nesretnik što nisam već odavno počeo štedjeti. To tek sada uviđam i moram priznati očajan sam! Za to, odgovori blago sivi gospodin, doista nema razloga. Nikad nije kasno. Ako hoćete, možete početi još danas. Vidjet ćete, isplati se. Svakako! uzviknu gospodin Fusi. Što treba da radim? Ah, dragi moj, reče agent i podiže obrve, pa znate valjda kako se štedi vrijeme! Morate naprosto brže raditi i sve što je suvišno izostaviti. Umjesto pola, poklonite mušteriji samo četvrt sata. Izbjegavajte razgovore koji vam oduzimaju vrijeme. Skratite sat kod svoje majke na pola sata. Najbolje bi bilo da je date u neki dobar, jeftin starački dom gdje će se za nju brinuti, a vi biste time dobili cio sat dnevno. Otarasite se beskorisne papigice! Gospođicu Dariju posjećujte samo jednom u četrnaest dana, ako baš morate. Izostavite onih četvrt sata za pregled dnevnih događaja i, prije svega, ne tratite svoje skupocjeno vrijeme tako često u čitanju, pjevanju ili sa svojim takozvanim prijateljima. Uzgred vam preporučujem da u svojoj brijačnici objesite veliki točan sat da možete točno nadgledati rad svoga učenika. Dobro, reče gospodin Fusi, sve to ja mogu učiniti, ali vrijeme koje mi tako ostane slobodno što s njim da radim? Da ga predam? I gdje? Ili da ga čuvam? Kako sve to funkcionira? Ništa ne brinite, reče sivi gospodin i nasmija se po drugi put. To prepustite nama. Možete biti
sigurni da se neće izgubiti ni najmanji djelić vašeg ušteđenog vremena. Vidjet ćete da vam neće ništa preostati. Dobro, dakle, odvrati gospodin Fusi smlavljen, prihvaćam. To možete s povjerenjem učiniti, prijatelju, reče agent i ustade. Pozdravljam vas kao novog člana velike zajednice štediša vremena. Sad ste i vi uistinu moderan i napredan čovjek, gospodine Fusi. Čestitam! Zatim uze svoj šešir i torbu. Samo čas! uzviknu gospodin Fusi. Ne moramo li zaključiti nekakav ugovor? Zar ne moram nešto potpisati? Hoću li dobiti kakav dokument? Agent broj XYQ385b okrenu se s vrata i pogleda gospodina Fusija s laganim negodovanjem. Čemu? upita on. Štednja vremena ne da se usporediti ni s kakvom drugom vrstom štednje. To je stvar potpunog povjerenja s obje strane! Nama je dovoljan vaš pristanak. On je neopoziv. A mi se brinemo za vašu ušteđevinu. Koliko ćete, međutim, uštedjeti ovisi samo o vama. Mi vas ni na što ne prisiljavamo. Zbogom, gospodine Fusi! S tim riječima agent kroči u svoj elegantni sivi automobil i odjuri. Gospodin Fusi je gledao za njim trljajući čelo. Polako mu je postajalo toplije, ali se osjećao bolesno i bijedno. Plavi dim iz agentove male cigare lebdio je još dugo u prostoriji u gustim pramenovima, ne povlačeći se. Tek kad je dim iščezao, gospodinu Fusiju je bilo bolje. No kako je dim nestajao, blijedjele su i brojke na ogledalu. I kad su najzad sasvim nestale, ugasilo se u pamćenju gospodina Fusija i sjećanje na sivog posjetioca sjećanje na posjetioca, ali ne i na odluku! Nju je sada smatrao svojom vlastitom. Namjera da odsad počne štedjeti vrijeme kako bi bilo kad bi u budućnosti mogao početi drugačiji život čvrsto se usadila u njegovoj duši, kao bodlja koja se ne da izvući. A onda dođe prva mušterija toga dana. Gospodin Fusi ju je zlovoljno posluživao, izostavljao je sve suvišno, šutio je i stvarno završio posao umjesto za pola sata, već za dvadeset minuta. Tako je postupao i nadalje sa svakom mušterijom. Tako ga posao uopće nije veselio, ali to više nije bilo ni važno. On je uz svog učenika zaposlio još dva pomoćnika i budno pazio da ne izgube ni sekundu. Svaki je posao bio utvrđen točnim planom. U brijačnici gospodina Fusija visila je sada ploča s natpisom UŠTEĐENO VRIJEME JE DVOSTRUKO VRIJEME! Gospođici Dariji napisao je kratko konkretno pismo da uslijed nedostatka vremena, na žalost, više ne može dolaziti. Svoju papigicu prodao je jednoj prodavaonici životinja. Majku je smjestio u jedan dobar, ali jeftin starački dom i posjećivao je jednom mjesečno. I inače je slijedio sve savjete sivog gospodina, koje je sada smatrao vlastitim odlukama. Postajao je sve nervozniji i nemirniji, jer jedno je, ipak, bilo čudno od svog vremena koje bi uštedio, nije mu nikada ništa preostajalo. Ono je na neobjašnjiv način naprosto iščezavalo i više ga nije bilo. Njegovi dani su prvo neprimjetno, a onda vidljivo bivali sve kraći i kraći. Ne bi se ni okrenuo, a već bi prošao tjedan, mjesec, godina, još jedna, pa još jedna. Budući da se više nije sjećao posjete sivog gospodina, morao se bar ozbiljno upitati gdje li je sve to njegovo vrijeme. No to je pitanje on sebi postavljao isto onako rijetko kao i svi drugi štediše vremena. Kao da je njime ovladala neka slijepa opčinjenost. I kad bi ponekad sa strahom primijetio kako mu dani sve brže i brže lete, štedio je sve grčevitije. Što se dogodilo gospodinu Fusiju, dogodilo se već mnogim ljudima u velikom gradu. I svakim je danom bilo sve više onih koji su počinjali činiti ono što su zvali štednja vremena. Što ih je više bilo, bilo je više i sljedbenika, jer i onima koji to zapravo nisu htjeli nije preostajalo ništa drugo do sudjelovati. Na radiju, televiziji i u novinama svakoga su dana objašnjavane i hvaljene prednosti novih ustanova za štednju vremena, koje će ljudima jednoga dana dati slobodu za pravi život. Na zidovima kuća i na oglasnim stupovima lijepljeni su plakati na kojima su se mogle vidjeti sve moguće slike sreće. Ispod njih je svijetlećim slovima pisalo ŠTEDIŠE VREMENA ŽIVE SVE BOLJE! Ili ŠTEDIŠAMA VREMENA PRIPADA BUDUĆNOST! Ili UNAPRIJEDI SVOJ ŽlVOT ŠTEDI VRIJEME! No stvarnost je izgledala sasvim drugačije. Štediše vremena su, doduše, bili bolje odjeveni od ljudi koji su živjeli blizu starog amfiteatra. Više su zarađivali pa su mogli više i trošiti. Ali srca su im bila
neraspoložena, umorna ili ogorčena, a oči neprijazne. Njima je, naravno, bila nepoznata izreka Pa otiđi k Momi! Nisu imali nikog tko bi ih tako slušao da bi od toga postali pametni, pomirljivi ili čak radosni. Pa čak da je za njih netko takav i postojao, vrlo je upitno bi li oni ikada pošli k njemu osim ako bi sve mogli obaviti za pet minuta. Inače bi to smatrali izgubljenim vremenom. Čak i njihovi slobodni trenuci morali su, prema njihovu mišljenju, biti tako iskorišteni da im za najkraće vrijeme na brzinu pruže što više zadovoljstva i odmora. Tako nisu više mogli slaviti istinske svečanosti, ni vesele, ni ozbiljne. Sanjarenje je za njih bilo gotovo zločin. No najteže su podnosili tišinu. U tišini ih je obuzimao strah, jer su slutili što se u stvari zbiva s njihovim životom. Zato su bučali kad god je prijetila tišina. Naravno, to nije bila radosna galama kao na dječjem igralištu, već ljutita i zlovoljna buka, koja je iz dana u dan sve više ispunjavala veliki grad. Je li netko obavljao svoj posao rado i s ljubavlju, nije bilo važno naprotiv, to ga je samo usporavalo. Bilo je važno jedino da za što kraće vrijeme napravi što više. Zato su iznad svih radnih mjesta u velikim tvornicama i uredima visile ploče na kojima je stajalo VRIJEME JE SKUPO NE TRATI GA! Ili VRIJEME JE NOVAC ZATO ŠTEDI! Takvi su natpisi visili iznad pisaćih stolova šefova, iznad direktorskih fotelja, u liječničkim ordinacijama, u radnjama, restoranima i robnim kućama, pa i u školama i dječjim vrtićima. Nitko nije bio izuzet od toga. I napokon, i sam veliki grad je sve više mijenjao izgled. Stare su četvrti srušene i sagrađene nove kuće u kojima se izostavljalo sve što se sada smatralo suvišnim. Nitko se nije trudio graditi kuće koje će odgovarati ljudima koji će u njima živjeti, jer onda bi trebalo zidati sve same različite kuće. Bilo je mnogo jeftinije, i prije svega brže, zidati sve kuće jednake. Na sjevernoj strani velikog grada već su se širile velike novogradnje, čitave četvrti. U beskonačnim redovima uzdizale su se tamo višekatne zgradurine za iznajmljivanje koje su nalikovale jedna drugoj kao jaje jajetu. I budući da su sve kuće izgledale jednako, i ulice su, naravno, jednako izgledale. I te su jednoobrazne ulice rasle i rasle i protezale se savršeno ravne sve do horizonta prava pustinja uređenosti! A isti takav bio je i život ljudi koji su tamo stanovali savršeno ravan sve do horizonta. Jer ovdje je sve bilo točno proračunato i isplanirano, svaki centimetar i svaki trenutak. Nije izgledalo da itko primjećuje kako, štedeći vrijeme, zapravo štedi nešto sasvim drugo. Nitko nije želio vidjeti da je njegov život postajao sve siromašniji, jednoličniji i hladniji. To su ipak jasno osjećala djeca, jer ni za njih nitko više nije imao vremena. Ali vrijeme je život. A život stanuje u srcu. Koliko su ljudi na njemu više štedjeli, toliko su ga manje imali. SEDMO POGLAVLJE Momo traži svoje prijatelje, a nju posjećuje jedan neprijatelj Ne znam, čini mi se, reče jednog dana Momo, kao da naši stari prijatelji sve rjeđe dolaze k meni. Neke nisam već odavno vidjela. Gigi, Vodič Stranaca, i Beppo Čistač Ulica sjedili su pokraj nje na travom obraslim kamenim stepenicama ruševine i gledali zalazak sunca. Da, reče Gigi zamišljeno, i meni se to čini. Ima sve manje onih koji slušaju moje priče. Nije kao prije. Nešto se zbiva. Ali što? upita Momo. Gigi sleže ramenima i, utonuo u misli, pljuvačkom izbrisa nekoliko slova koja bijaše našvrljao na staroj pločici za pisanje. Pločicu je prije nekoliko tjedana stari Beppo našao u kanti za smeće i donio je Momi. Ona doduše više nije bila baš nova i u sredini je imala veliku pukotinu, ali inače je bila još posve upotrebljiva. Otada je Gigi svakoga dana pokazivao Momi kako se piše ovo ili ono slovo. I kako je Momo imala vrlo dobro pamćenje, naučila je u međuvremenu već sasvim dobro čitati. Samo s pisanjem nije išlo baš lako. Beppo Čistač Ulica, nakon što je razmislio o Mominu pitanju, polako kimne glavom i reče Da, istina je. Približava se. Već je posvuda po gradu. Odavno sam to primijetio. A što to? upita Momo. Beppo je neko vrijeme razmišljao, a onda odgovori Ništa dobro. I opet nakon nekog vremena doda Postaje hladno. Ma daj! reče Gigi i tješeći zagrli Momu. Zato sve više djece dolazi ovamo.
Da, zato reče Beppo, zato. Kako to misliš? upita Momo. Beppo je dugo razmišljao pa napokon reče Ona ne dolaze zbog nas. Ona samo traže sklonište. Sve troje pogledaše dolje na okruglu travnatu površinu u sredini amfiteatra gdje je nekoliko djece igralo novu igru koju su upravo tog popodneva izmislili. Među njima je bilo nekoliko Mominih starih prijatelja dječak s naočalama, zvan Paolo, djevojčica Maria sa sestricom Ded, debeli dječak visoka glasa, čije je ime bilo Massimo, pa još jedan dječak koji je izgledao malo zapušteno i zvao se Franco. Osim njih bilo je tu i druge djece koja su tek odnedavno ovamo dolazila, i jedan manji dječak koji je toga popodneva prvi put došao. Bilo je baš onako kao što je Gigi rekao svakoga ih je dana bilo sve više. Momo se, zapravo, mogla tome radovati. Ali većina te djece jednostavno se nije znala igrati. Ona bi samo zlovoljno sjedila, dosađivala se i gledala Momu i njene prijatelje. Koji put bi namjerno smetala i sve kvarila. Često je dolazilo do svađe i prepirke. To, dakako, nije tako ostajalo jer je Momina nazočnost djelovala i na ovu djecu pa bi uskoro i oni počeli oduševljeno sudjelovati i padale bi im na pamet odlične ideje za igru. Ali skoro svakoga dana su dolazila nova djeca, neka čak i iz drugih, udaljenijih gradskih četvrti. I tako je uvijek sve počinjalo iznova jer, kao što se zna, dovoljno je da samo jedan pokvari igru pa da se sve raspadne. A tu je bilo još nešto što Momo nije mogla sasvim shvatiti. I to bijaše počelo tek u posljednje vrijeme. Sve češće se događalo da djeca donesu razne igračke kojima se, u stvari, nije moglo igrati, na primjer tenk na daljinsko upravljanje kojega se moglo voziti naokolo ali nije valjao ni za što drugo. Ili svemirska raketa koja se, vezana za štap, vrtjela ukrug ali se s njom ništa drugo nije moglo započeti. Ili mali robot koji je kolutao užarenim očima i okretao glavu ali ničemu drugom nije mogao poslužiti. Bile su to, dakako, skupe igračke kakve Momini prijatelji, a pogotovo Momo, nikad nisu imali. Sve su te stvari bile savršene do posljednje pojedinosti tako da baš ništa više nije trebalo zamišljati. Djeca su tako satima sjedila i kao opčinjena, a ipak s dosadom, gledala u neku stvar koja se tu zvrčeći okretala, klatila ili jurila u krug ali im pritom ništa nije padalo na pamet. Zato su se opet vraćala svojim starim igrama za koje je bilo dovoljno i nekoliko kutija, poderani stolnjak, krtičnjak ili šaka kamenčića. Uz te su si stvari mogli mnogo toga zamisliti. Izgleda da je i te večeri nešto ometalo igru. Djeca su se jedno za drugim prestajala igrati, dok najzad nisu sva posjedala oko Gigija, Beppa i Mome. Očekivali su da Gigi počne priču, ali to se nije dogodilo. Manji dječak, koji je prvi put došao, imao je velik radio. Sjedio je podalje od ostalih i aparat navio vrlo glasno. Na programu su bile reklame. Kako bi bilo da stišaš tu svoju idiotsku kantu? prijetećim tonom upita zapušteni dječak po imenu Franco. Ne razumijem te, reče strani dječak i naceri se, moj radio je takav. Smjesta ga utišaj, povika Franco i ustade. Strani dječak malo poblijedi, ali odgovori prkosno Ti mi nemaš što govoriti, ni ti niti itko drugi. Ja ću svoj radio navijati onoliko glasno koliko me volja. Ima pravo, reče stari Beppo, ne možemo mu zabraniti. Možemo ga samo zamoliti. Franco opet sjede. Neka ide nekamo drugamo, reče on ogorčeno, Već nam cijelo popodne sve kvari. Vjerojatno ima neki svoj razlog, odgovori Beppo i kroz male naočale prijateljski i pažljivo pogleda novog dječaka. Sigurno ga ima. Strani dječak ušutje. Nakon kraćeg vremena utiša radio i pogleda u drugom smjeru. Momo mu priđe i sjede tiho pored njega. On isključi radio. Neko vrijeme bijaše tiho. Pričaj nam nešto, Gigi, zamoli jedno dijete koje je tu bilo prvi put. O da, molimo te, povikaše ostali, nešto smiješno! Ne, nešto uzbudljivo! Ne, neku bajku! Pustolovinu! Ali Gigi nije htio. Bilo je to prvi put da se to dogodilo. Ja bih više volio, reče on najzad, da vi meni pričate o sebi, o svojoj kući, o tome što radite i zašto ste ovdje. Djeca nisu progovarala. Njihova lica iznenada postadoše žalosna i zatvorena.
Mi sad imamo vrlo lijep auto, začu se najzad jedno dijete. Subotom, kad mama i tata ne rade, peru ga. Ako sam bio dobar, i ja smijem pomagati. I ja želim jednoga dana imati takav. A ja, reče jedna mala djevojčica, ja sad smijem svaki dan u kino, ako hoću. Zato da negdje budem zbrinuta jer oni, na žalost, nemaju vremena. Poslije kratke stanke doda Ali ja ne želim biti zbrinuta. Zato krišom dođem ovamo i uštedim novac. Kad budem imala dovoljno, kupit ću kartu i odvest ću se do sedam patuljaka. Ti si glupa uzviknu drugo dijete, oni ne postoje. Postoje! prkosno reče mala djevojčica. vidjela sam u jednom turističkom prospektu. Ja već imam jedanaest gramofonskih ploča s bajkama, pričao je jedan dječak, mogu ih slušati koliko me volja. Ranije mi je tata uvečer, kada bi se vratio s posla, uvijek sam nešto pričao. To je bilo lijepo. Ali sad ga više skoro nikad nema kod kuće. Ili je umoran i nema volje. A tvoja mama? upita je djevojčica Maria. I ona je sada po čitav dan odsutna. I kod nas je tako, reče Maria. Ali ja, na sreću, imam Ded. Ona poljubi sestricu, koja joj je sjedila u krilu i produži Kad se vratim iz škole, podgrijem jelo. Onda napišem zadaće. A zatim.. ona slegnu ramenima, da, zatim lunjamo okolo do večeri. Najčešće dođemo ovamo. Sva djeca kimnuše glavama, jer je svima bilo manjeviše isto tako. Meni je zapravo drago, reče Franco, koji pritom nije izgledao baš radosno, što moji starci nemaju više vremena za mene. Inače se samo počnu svađati, a onda ja izvučem batine. Tad im se iznenada okrenu dječak s radiom A ja, ja sada dobivam mnogo veći džeparac nego prije. Pa to je jasno! odgovori Franco, oni to rade da nas se riješe! Oni nas više ne vole. Ali oni ne vole više ni sebe. Zapravo uopće više ništa ne vole. To je moje mišljenje. To nije istina! uzviknu ljutito strani dječak. Mene moji roditelji jako vole. Nisu oni krivi što više nemaju vremena. To je jednostavno tako. Zato su mi sada poklonili radio. Bio je vrlo skup. I to je nekakav dokaz, zar ne? Svi su šutjeli. Odjednom dječak koji je cijelo popodne kvario igru počne plakati. Pokušao je to ugušiti i prljavim je šakama brisao oči, ali suze su tekle i ostavljale svijetle tragove po njegovim prljavim obrazima. Druga djeca su ga promatrala sa suosjećanjem ili su spustila pogled. Sad su ga razumjela. Svakome od njih bilo je slično pri duši. Svi su se osjećali kao da su ostavljeni na cjedilu. Pa, reče stari Beppo ponovo, postaje hladno. Ja možda uskoro više neću smjeti dolaziti, reče Paolo, dječak s naočalama. A zašto ne? upita Momo začuđeno. Moji roditelji su rekli, objašnjavao je Paolo, da ste vi samo lijenčine i zgubidani. Vele da kradete bogu dane. Zato imate toliko vremena, i zato što ima previše takvih kao što ste vi, drugi ljudi imaju sve manje vremena, kažu oni. I da ne smijem više dolaziti, da ne bih postao kao vi. Opet neki kimnuše glavama, jer je i njima bilo rečeno nešto slično. Gigi redom pogleda djecu. Mislite li možda i vi tako o nama? Zašto onda ipak dolazite? Nakon kratke šutnje reče Franco Meni je svejedno. Ja ću ionako kasnije postati razbojnik, kaže uvijek moj stari. Ja sam na vašoj strani. Tako, dakle? reče Gigi i podiže obrve, I vi mislite da smo kradljivci vremena? Djeca u neprilici pogledaše u zemlju. Najzad se Paolo ispitivački zagleda u lice starom Beppu. Moji roditelji ne lažu, reče on tiho, a zatim upita još tiše A zar niste? Tada se stari čistač podiže u svoj svojoj nevelikoj visini, podiže tri prsta i reče Nisam još nikada još nikad u svom životu, ni bogu ni svom bližnjem nisam ukrao ni najmanji djelić vremena. Kunem se, tako mi bog pomogao! I ja, doda Momo. I ja, reče Gigi ozbiljno. Djece se ovo dojmilo. Šutjela su. Nitko od njih nije sumnjao u riječi troje prijatelja. I uopće bih vam želio nešto reći, nastavi Gigi. Ranije su ljudi uvijek rado dolazili k Momi da bi ih ona slušala. To im je pomagalo da pronađu sebe, ako razumijete što želim reći. Ali sad više ne mare za to. Ranije su ljudi također rado dolazili slušati mene. I dok su me slušali, zaboravljali su na sebe. Ni za to više ne haju. Nemaju više vremena za tako nešto, kažu. Ni za vas nemaju vremena. Primjećujete li nešto? To je ipak čudno, pa za što oni više nemaju vremena?
On stisnu oči i kimnu. Zatim nastavi Nedavno sam u gradu sreo starog poznanika, frizera, zove se Fusi. Dugo ga nisam vidio i jedva sam ga prepoznao koliko se izmijenio nervozan, zlovoljan, bez radosti. Ranije je on bio simpatičan čovjek, znao je lijepo pjevati i uvijek je imao neke svoje posebne misli. Najednom za sve to nema više vremena. Taj čovjek je postao vlastita sjena, on uopće više nije Fusi, razumijete? Kad bi takav bio samo on, jednostavno bih pomislio da je malo skrenuo. Ali, kud god pogledamo, vidimo takve ljude. I ima ih sve više. Sad s time počinju i naši stari prijatelji! Ja se zaista pitam postoji li vrsta ludila koja je zarazna. Stari Beppo kimnu. Sigurno, reče, to je sigurno neka vrsta zaraze. Ali onda, reče Momo užasnuto, moramo pomoći našim prijateljima! Te su se večeri još dugo savjetovali što da učine. O sivoj gospodi i njihovu neumornu djelovanju nisu ni slutili. Sljedećih je dana Momo pošla u potragu za starim prijateljima da bi od njih saznala što se dogodilo i zašto više ne dolaze. Prvo je otišla Nicoli, zidaru. Dobro je znala kuću u kojoj je on u potkrovlju imao malu sobu. Nije bio tamo. Drugi ljudi u kući znali su samo da on radi na novogradnjama, u velikim četvrtima na drugoj strani grada i da zarađuje mnogo novca. Dolazi vrlo rijetko kući, i to najčešće veoma kasno. Često nije ni sasvim trijezan i s njim se više ne može lako izaći na kraj. Momo ga odluči pričekati. Sjede na stepenice pred vratima njegove sobe. Postepeno se smrklo i ona zaspa. Moralo je biti već kasno u noći kad su je probudili nečiji bučni koraci i promukla pjesma. To je bio Nicola koji se, teturajući, penjao uz stepenice. Ugledavši dijete, stao je zapanjen. Hej, Momo, promrmlja on očigledno zbunjen što ga ona vidi takvog, otkad te nisam vidio! Što tražiš ovdje? Tebe, odgovori Momo sramežljivo. E, i ti si mi neka! reče Nicola i smiješeći se zatrese glavom Dolazi ovamo usred noći da vidi svog starog prijatelja Nicolu. I ja bih tebe odavno bio potražio, ali jednostavno nemam više vremena za takve... privatne stvari. On nespretno mahnu rukom i teško se spusti na stepenice pored Momo. Što misliš, što je sa mnom, dijete? Nije više kao prije. Vremena se mijenjaju. Tamo prijeko, gdje sam sad, traži se drugi tempo. Radimo kao vragovi. Svakog dana udarimo po čitav kat, jedan za drugim. Da, drugačije je nego prije. Sve je organizirano, svaki pokret, razumiješ, do najsitnijeg... Govorio je dalje, a Momo ga je pažljivo slušala. I što ga je duže slušala, u njegovim je riječima bilo sve manje oduševljenja. Odjednom stade i prijeđe žuljevitim rukama preko lica. Govorim same gluposti, reče odjednom žalosno. Vidiš, Momo, opet sam previše pio. Priznajem, sad često previše pijem. Inače ne mogu izdržati ono što tamo radimo. To je protiv savjesti jednog poštenog zidara. Previše pijeska u žbuci, razumiješ? To sve drži četiri, pet godina, a onda se ruši čim čovjek zakašlje. Brljanje, prokleto brljanje! Ali ni to nije najgore. Najgore su kuće koje gradimo. To uopće nisu kuće, to su to su silosi za duše. Da se čovjeku prevrne želudac. Ali, što se sve to mene tiče? Ja dobivam svoj novac i basta. Eto, vremena se mijenjaju. Ranije je bilo drugačije, ponosio sam se svojim radom kad bismo nešto dobro sagradili. A sada... Jednoga dana, kada zaradim dosta novaca, ostavit ću svoj zanat i radit ću nešto drugo. On spusti glavu i turobno pogleda preda se. Momo nije govorila, samo je slušala. Možda, nastavi Nicola tiho nakon izvjesnog vremena, možda bih zaista trebao jednom opet doći k tebi i sve ti ispričati. Zaista bi trebalo. Eto, recimo, sutra? Ili, bolje, prekosutra? Ne, moram vidjeti kada ću biti slobodan. Ali dolazim sigurno. Važi? Važi, odgovori Momo i obradova se. A onda se rastadoše, jer su oboje bili vrlo umorni. Ali Nicola ne dođe ni sutra, ni prekosutra. Nije uopće došao. Možda uistinu više nije imao vremena. Sljedeći koje je Momo posjetila bili su gostioničar Nino i njegova debela žena. Mala stara kuća sa žbukom išaranom tragovima kiše, s brajdom pred vratima, nalazila se na kraju grada. Kao i nekad, Momo je pošla do kuhinjskih vrata sa stražnje strane kuće. Bila su otvorena i Momo je već izdaleka čula kako se Nino i njegova žena Liliana zbog nečega žestoko prepiru. Liliana je stajala pored štednjaka lupala loncima i tavama. Njeno puno lice se sjajilo od znoja. Nino joj je gestikulirajući nešto govorio. U kutu je sjedilo njihovo dijete i vrištalo.
Momo je tiho sjela kraj bebe. Uzela ju je u krilo i blago ju je ljuljala dok se nije smirila. Supružnici prekidoše prepirku i pogledaše je. O, Momo, to si ti, reče Nino i kratko se nasmiješi. Lijepo što te opet vidimo. Hoćeš li nešto pojesti? upita Liliana malo osorno. Momo zavrti glavom. Pa što onda hoćeš? upita Nino nervozno. Sad zaista nemamo vremena za tebe. Htjela sam samo pitati, tiho odgovori Momo, zašto već tako dugo niste došli k meni? Ne znam ni ja! reče Nino razdraženo. Sad stvarno imamo drugih briga. Da, uzviknu Liliana lupkajući loncima, on sad ima sasvim druge brige! Na primjer, kako se dragi stari gosti tjeraju van, to su sad njegove brige. Sjećaš li se, Momo, starih ljudi koji su ranije uvijek sjedili za stolom u kutu? Najurio ih je! Izbacio ih je! Nisam to učinio, branio se Nino. Uljudno sam ih zamolio da potraže drugi lokal. Kao gostioničar imam na to pravo. Pravo, pravo! odvrati Liliana bijesno. Tako nešto se jednostavno, ne radi. To je nečovječno i prostački. Ti dobro znaš da oni neće naći drugi lokal. Kod nas nisu smetali nikom živom. Jasno da nisu smetali nikom živom, uzviknu Nino, kad, dokle god su ti neobrijani starci tu visili uopće nije dolazio pristojan svijet koji dobro plaća. Misliš da se to ljudima sviđa? Što možemo zaraditi na jednoj čaši jeftinog crnog vina koju si uvečer može priuštiti svaki od njih! Tako nećemo nikad na zelenu granu! Do sada smo sasvim dobro prolazili! uzvrati Liliana. Do sada, da! odgovori Nino sa žestinom. Ali ti dobro znaš da dalje tako ne može. Vlasnik kuće mi je podigao najamninu. Sad moram plaćati trećinu više nego prije. Sve poskupljuje. Odakle da uzmem novac ako od svog lokala napravim sklonište za jadne stare drhtavce? Zašto da štedim druge? Ni mene nitko ne štedi. Debela Liliana tresnu na štednjak jednu tavu tako nemilosrdno da je sve odzvanjalo. A sada da ja tebi nešto kažem! uzviknu ona i podboči se o svoje debele kukove. Među te jadne stare drhtavce, kako ih ti nazivaš, pripada, na primjer, i moj ujak Ettore! Ne dozvoljavam da pljuješ po mojoj rodbini! On je dobar i pošten čovjek, iako nema novaca koliko taj tvoj svijet koji dobro plaća! Ettore smije dolaziti! na to će Nino jednim širokim pokretom. Ja sam mu rekao da može ostati ako hoće. Ali on neće. Jasno da neće bez svojih prijatelja! Što misliš, da će sasvim sam čučati negdje u kutu? Ja tu ništa ne mogu! vikao je Nino. Ne želim završiti život kao vlasnik bijedne prčvarnice samo iz obzira prema tvom ujaku Ettoreu! Želim i ja nešto postići. Je li to možda zločin? Želim da ova gostionica napreduje! Želim nešto stvoriti od nje! A to ne radim samo za sebe već i za tebe i za naše dijete. Zar ne možeš to shvatiti, Liliana? Ne, reče Liliana tvrdo, ako se to mora raditi bez imalo srca, već na samom početku onda bez mene! Ja onda jednoga dana odoh, a ti radi što hoćeš. Ona iz Mominog naručja uze bebu, koja je u međuvremenu opet počela plakati i ode iz kuhinje. Nino je duže vrijeme šutio. Zapalio je cigaretu i vrtio je među prstima. Momo ga je gledala. Jest, reče on naposljetku, bili su to dobri ljudi. I ja sam ih volio. Znaš, Momo, i meni je žao da... ali što da radim? Vremena se mijenjaju. Možda Liliana ima pravo, produži on nakon nekog vremena. Otkad su starci otišli, moj lokal mi se čini nekako tuđ. Hladan, razumiješ? Ni sam ga više ne podnosim. Zaista ne znam što da radim. Pa to svi danas rade. Zar da ja postupam drukčije? Ili misliš da bi ipak trebalo? Momo neprimjetno kimnu glavom. Nino je pogleda i također kimnu. Onda se oboje nasmiješiše. Dobro je što si došla, reče Nino. Zaboravio sam već da smo ranije u ovakvim prilikama govorili Otiđi k Momi! Ali sad ću ponovo doći, s Lilianom. Prekosutra ne radimo i eto nas. Važi? Važi! odgovori Momo. Nino joj dade vrećicu punu jabuka i naranči i Momo ode kući. Nino i njegova debela žena stvarno dođoše. Donesoše i svoju bebu i košaru punu dobrih stvari. Zamisli, Momo, reče Liliana blistajući, Nino je bio kod ujaka Ettorea i kod svih drugih staraca, ispričao im se i zamolio ih da i dalje dolaze. Da, doda Nino sa smiješkom i počeša se iza uha, oni su opet tu, a od procvata mog lokala neće biti
ništa. Ali opet mi se sviđa. Nasmija se, a njegova žena reče Izaći ćemo već nekako na kraj, Nino. Bilo je to lijepo popodne i kad su najzad odlazili, obećaše da će uskoro opet doći. Tako je Momo tražila svoje stare prijatelje jednog za drugim. Išla je k stolaru koji joj je jednom napravio stolić i stolice od dasaka nekog sanduka. Išla je k ženama koje su joj donijele krevet. Ukratko, išla je k svima onima koje je ranije slušala i koji su od toga postajali domišljati, odlučni, radosni. Svi su obećavali da će ponovo doći. Neki nisu održali riječ, ili je nisu mogli održati jer za to nisu našli vremena. Ali mnogi stari prijatelji su stvarno ponovo došli i bilo je gotovo kao i prije. I ne znajući, Momo se tako ispriječila na putu sivoj gospodi. A oni to nisu mogli otrpjeti. Ubrzo zatim bilo je to jednog naročito vrelog podneva Momo je na kamenim stepenicama ruševine našla jednu lutku. Već se češće događalo da djeca zaborave ili ostave neku od skupih igračaka kojima se zapravo nije moglo igrati. Ali Momo se nije mogla sjetiti da je tu lutku vidjela kod nekog djeteta. Ona bi je, svakako, bila zapazila, jer to je bila osobita lutka. Bijaše velika skoro kao i sama Momo i tako prirodna da se moglo pomisliti da je malen čovjek. No nije izgledala kao dijete ili beba, već kao neka atraktivna mlada dama ili kao lutka iz izloga. Imala je kratku crvenu haljinu i cipele s remenčićima i visokim potpeticama. Momo ju je zadivljeno gledala. Kad ju je nakon nekog vremena dodirnula rukom, lutka je nekoliko puta trepnula kapcima, pokrenula usta i rekla glasom koji je zvučao malo kreštavo, kao da je iz telefona Dobar dan, ja sam Bibigirl, savršena lutka. Momo preplašeno ustuknu, a onda nevoljno odgovori Dobar dan, ja sam Momo. Lutka ponovo pokrenu usne i reče Ja pripadam tebi. Svi će ti zbog toga zavidjeti. Ne vjerujem da pripadaš meni, reče Momo. Prije bih rekla da te netko ovdje zaboravio. Ona uze lutku i podiže je. Lutkine se usne opet pokrenuše i ona reče Htjela bih imati još stvari. Je li? odgovori Momo razmišljajući. Ne znam imam li nešto što bi ti odgovaralo. Ali čekaj, pokazat ću ti svoje stvari, pa možeš reći što ti se sviđa. Uze lutku i spusti se s njom kroz rupu na zidu u svoju sobu. Izvuče ispod kreveta jednu kutiju sa svakojakim blagom i stavi je pred Bibigirl. Evo, reče, to je sve što imam. Ako ti se što sviđa, samo kaži. Pokaza joj jedno lijepo šareno ptičje pero, jedan lijepo oblikovan kamen, jedno zlatno puce, komadić šarena stakla. Lutka ne reče ništa i Momo je pritisnu. Dobar dan, kriještala je, ja sam Bibigirl, savršena lutka. To već znam, reče Momo. Ali ti si htjela nešto izabrati. Evo, imam, na primjer, lijepu ružičastu školjku. Sviđa li ti se? Ja pripadam tebi, odgovori lutka, svi će ti zbog toga zavidjeti. Da, to si već rekla, reče Momo. No ako ti se ne sviđa ništa od mojih stvari, onda bismo se mogli igrati, ha? Htjela bih imati još stvari, ponavljala je lutka. Nemam više, reče Momo i izvera se natrag van. Stavila je savršenu Bibigirl na tlo i sjela nasuprot njoj. Sad ćemo se igrati da si mi došla u goste, predloži Momo. Dobar dan, reče lutka. Ja sam Bibigirl, savršena lutka. Lijepo što ste me posjetili, odvrati Momo. Odakle ste, poštovana gospođo? Ja pripadam tebi, nastavi lutka, svi će ti zbog toga zavidjeti. Slušaj molim te, reče Momo, ne možemo se igrati kad ti stalno govoriš jedno te isto. Htjela bih imati još stvari, odgovarala je lutka trepćući. Momo pokuša s drugom igrom, pa, kad ni to nije uspjelo, još s jednom, pa još s jednom i još jednom. No od igre nije bilo ništa. Da lutka bar nije ništa govorila, umjesto nje bi odgovarala Momo, i to bi bila najljepša zabava. Ali upravo tako što je govorila Bibigirl je onemogućavala svaki razgovor. Nakon nekog vremena Momo obuze osjećaj kakav nikad prije nije doživjela. Budući da joj je to bilo sasvim novo, trebalo joj je izvjesno vrijeme da shvati da je to dosada. Osjećala se bespomoćnom. Najradije bi savršenu lutku bila jednostavno ostavila i igrala se nečeg
drugog, ali iz nekog je se razloga nije mogla osloboditi. Tako je Momo na kraju još samo sjedila i ukočeno gledala u lutku, a ova je, opet, gledala Momo svojim plavim staklastim očima, kao da su jedna drugu hipnotizirale. Najzad Momo snagom volje odvrati pogled od lutke i malo se uplaši. Naime, sasvim blizu stajao je elegantan pepeljastosiv automobil čiji dolazak ona nije ni primijetila. U automobilu je sjedio gospodin u odijelu boje paučine, sa sivim krutim šeširom na glavi i pušio malu sivu cigaru. I njegovo lice je izgledalo sivo poput pepela. Gospodin ju je, vjerojatno, već neko vrijeme promatrao, jer joj je s osmjehom kimnuo. I premda je toga podneva bilo tako toplo da je zrak treperio u vrelini sunčevih zraka, Momo iznenada poče drhtati od hladnoće. Gospodin otvori vrata automobila, iziđe i priđe Momi. U ruci je nosio olovnosivu aktovku. Kakvu lijepu lutku imaš! reče on neobično bezbojnim glasom. Na njoj ti mogu pozavidjeti svi tvoji prijatelji. Momo samo sleže ramenima i ne reče ništa. Sigurno je bila vrlo skupa? produži sivi gospodin. Ne znam, promrmlja Momo zbunjeno, našla sam je. Zar stvarno? odvrati sivi gospodin. Izgleda da ti baš imaš sreće. Momo je i dalje šutjela stežući oko tijela svoju preveliku mušku jaknu. Hladnoća se pojačavala. Ne čini mi se baš, reče sivi gospodin blijedo se nasmiješivši, da se osobito raduješ, mala moja. Momo malo zatrese glavom. Najednom joj je bilo kao da je sva radost za sva vremena iščezla s ovoga svijeta ne, kao da takvo što nikada nije ni postojalo. I kao da je sve što je smatrala radošću nije bilo ništa drugo do uobrazilja. Ali istovremeno je osjećala nešto što ju je upozoravalo. Već te duže vrijeme promatram, nastavi sivi gospodin, i čini mi se da uopće ne znaš kako se valja igrati s jednom takvom izvanrednom lutkom. Hoćeš li da ti pokažem? Momo iznenađeno pogleda čovjeka i kimnu. Hoću imati još više stvari, iznenada skviknu lutka. Eto vidiš, mala, reče sivi gospodin, ona ti čak sama kaže. S takvom izvanrednom lutkom ne može se igrati kao s bilo kojom, to je bar jasno. Ona i nije zato ovdje. Moraš joj nešto ponuditi ako se ne želiš s njom dosađivati. Gledaj, mala! On pođe k svojim kolima i otvori prtljažnik. Prvo, reče on, treba joj mnogo haljina. Evo, na primjer, divne večernje haljine. On je izvuče i baci je Momi. A tu je i bunda od pravoga nerca. Svilena kućna haljina. Tu je zatim i odjeća za tenis. I skijaško odijelo. Pa kupaći kostim. Odijelo za jahanje. Pidžama. Spavaćica. Još jedna haljina. Još jedna, pa još jedna, pa... On je sve te stvari bacao između lutke i Momo, gdje je ubrzo narasla čitava gomila. Tako, reče on i opet se blijedo osmjehnu, ovime se može neko vrijeme igrati, zar ne, mala? Ali nakon nekoliko dana i to će postati dosadno, je li? Pa, dobro, onda moraš imati još stvari za svoju lutku. Opet se nagnu nad prtljažnik bacajući stvari prema Momi. Evo, na primjer, prave male torbice od zmijske kože, s pravim rumenilom za usne i pudrijerom. Evo jednog malog fotoaparata, reketa za tenis, evo televizora za lutke koji uistinu radi. Evo narukvice, ogrlice, naušnice, revolvera za lutke, svilenih čarapica, šešira s perjem, slamnatog šešira, proljetnog šeširića, štapova za golf, male čekovne knjižice, bočice parfema, soli za kupanje, dezodoransa... On zastade i ispitivački pogleda Momu, koja je usred svih tih stvari sjedila na zemlji kao oduzeta. Vidiš, nastavi sivi gospodin, to je tako jednostavno. Samo treba uvijek imati sve više i više, onda se čovjek nikada ne dosađuje. Ali ti možda misliš da će savršena Bibigirl jednog dana imati sve i da bi onda ipak moglo postati dosadno. Ne, mala moja, budi bez brige! Mi imamo za Bibigirl i odgovarajućeg pratioca. I on iz prtljažnika izvadi drugu lutku. Bila je isto tako velika kao Bibigirl, isto tako savršena, samo što je to bio mladić. Sivi gospodin ga stavi pokraj Bibigirl i objasni Ovo je Bibiboy! I za njega također postoji gomila pribora. Pa kad i sve to postane dosadno, Bibigirl ima i prijateljicu, koja ima sasvim osobitu opremu koja samo njoj odgovara. I uz Bibiboya ide odgovarajući prijatelj, a on opet ima, prijatelje i prijateljice. Dakle, vidiš, neće nikada više biti dosadno, jer se stvar može uvijek beskrajno nastavljati i uvijek preostane nešto što možeš poželjeti.
Dok je govorio, vadio je jednu lutku za drugom iz prtljažnika svojih kola, čiji je sadržaj izgledao neiscrpan, i stavljao ih oko Mome, koja je i dalje nepokretno sjedila i prestrašeno gledala čovjeka. Pa, reče čovjek na kraju i otpuhne gust oblak dima, jesi li sad shvatila kako se valja igrati ovakvom lutkom? Da odgovori Momo. Počela je drhtati od hladnoće. Sivi gospodin je zadovoljno kimao glavom i uvlačio dim cigare. Ti bi sad naravno voljela zadržati sve ove lijepe stvari, zar ne? Dobro, mala moja, poklanjam ti ih! Ti ćeš sve ovo dobiti ne odmah, već jednu po jednu, razumije se i još mnogo, mnogo više. Od tebe se ne traži ništa za uzvrat. Trebaš se samo igrati njima onako kako sam ti objasnio. Eto, što kažeš na to? Sivi gospodin se, pun očekivanja, smiješio Momi, ali kako ona nije ništa rekla, već ga je samo ozbiljno gledala, on brzo doda Onda ti tvoji prijatelji više neće trebati, razumiješ? Imat ćeš dovoljno razonode kad sve ove lijepe stvari budu pripadale tebi i kad budeš stalno dobivala još, zar ne? A ti to želiš, zar ne? Valjda želiš ovu divnu lutku? Ti je jako želiš, je li? Momo je nejasno osjećala da joj predstoji borba, da je zapravo već usred nje. Ali nije znala zbog čega i protiv koga se ta borba vodi. Jer, što je duže slušala tog posjetioca, događalo joj se isto što i prije s lutkom čula je glas koji je govorio, čula je riječi, ali ne i onog koji je govorio. Ona odmahnu glavom. Što je sad, što je, reče sivi gospodin i podiže obrve. Još nisi zadovoljna? Vi današnja djeca ste baš zahtjevni! Bi li mi rekla što nedostaje ovoj savršenoj lutki? Momo pogleda u zemlju razmišljajući. Ja mislim, reče tiho, da nju nije moguće voljeti. Sivi gospodin neko vrijeme ne reče ništa. Gledao je preda se staklastim očima, kao i lutka. Na posljetku se sabra. To uopće nije važno, reče ledeno. Momo ga pogleda u oči. Bojala se toga čovjeka, prije svega zbog hladnoće koja je izbijala iz njegovog pogleda. Ali na neki čudan način joj ga je i bilo žao, premda ne bi znala reći zašto. Ali ja volim svoje prijatelje, reče. Sivi gospodin iskrivi lice kao da ga je odjednom zabolio zub. Ali brzo se savlada i nasmiješi se blijedo. Mislim, reče blago, da bismo jednom trebali ozbiljno porazgovarati, mala, da shvatiš neke stvari. On izvuče iz džepa malu sivu bilježnicu. Listao ju je dok nije našao što je tražio. Ti se zoveš Momo, zar ne? Momo potvrdi. Sivi gospodin sklopi bilježnicu, vrati je u džep i, uzdišući pomalo, sjede pored Mome na tlo. Neko vrijeme nije ništa govorio nego je samo zamišljeno pušio svoju malu sivu cigaru. Dakle, Momo, slušaj me dobro! poče najzad. Momo je to već čitavo vrijeme pokušavala. Ali njega je bilo mnogo teže slušati nego sve druge koje je do tada slušala. Ona se inače mogla takoreći uvući u drugoga i shvatiti što on misli i kakav je uistinu. S ovim posjetiocem joj to naprosto nije polazilo za rukom. Kad god je to pokušavala, imala je osjećaj da pada u tamu i prazninu gdje nikoga nema. To joj se još nikad nije dogodilo. Jedino, nastavi čovjek, što je u životu važno je uspjeti, postati nešto, nešto steći. Tko je uspješniji, tko postane nešto više ili ima više od drugih, tome ostalo dolazi samo od sebe prijateljstvo, ljubav, čast itd. Ti dakle veliš da voliš svoje prijatelje. Sad ćemo provjeriti je li stvarno tako. Sivi gospodin izbaci nekoliko kolutova dima. Momo podvuče svoje bose noge pod suknju i zavuče se što je više mogla u svoju veliku jaknu. Kao prvo, postavlja se pitanje, poče iznova sivi gospodin, što tvoji prijatelji imaju od toga što ti postojiš? Koristi li im to? Ne. Pomaže li im da idu dalje, da više zarade, da stvore nešto od svog života? Sigurno ne. Pomažeš li im u nastojanju da štede vrijeme? Naprotiv. Ti ih držiš dalje od svega, ti si uteg na njihovim nogama, ti sputavaš njihovo napredovanje! Možda do sada, Momo, nisi bila toga svjesna ali time što postojiš, ti jednostavno štetiš svojim prijateljima. Ti si u stvari, i ne znajući, njihov neprijatelj. I ti to zoveš ljubavlju? Momo nije znala što da odgovori. Ona još nikad nije tako promatrala stvari. Na trenutak čak nije bila sigurna nema li sivi gospodin možda ipak pravo. I zato, nastavi sivi gospodin, mi želimo tvoje prijatelje zaštititi od tebe. Ako ih stvarno voliš, ti ćeš
nam u tome pomoći. Mi hoćemo da oni nešto postignu. Mi smo njihovi pravi prijatelji. Mi ne možemo šutke gledati kako ih ti odvraćaš od svega što je važno. Pobrinut ćemo se da ih ostaviš na miru. Zato ti poklanjamo sve ove lijepe stvari. Tko mi? upita Momo drhtavih usana. Mi iz Štedionice vremena, odgovori sivi gospodin. Ja sam agent BLW553c. To ti sve govorim za tvoje dobro, jer sa štedionicom vremena nema šale. Toga se trenutka Momo iznenada sjeti što su Beppo i Gigi govorili o štednji vremena i zarazi. Obuze je strašna slutnja da ovaj sivi gospodin ima neke veze s tim. Žarko je željela da su njena dva prijatelja sada tu. Nikad se nije osjećala ovako usamljenom, ali ipak je odlučila da se ne da zastrašiti. Skupila je svu svoju snagu i hrabrost i upala u mrak i prazninu iza kojih se sivi gospodin od nje krio. Ovaj je promatrao Momu krajičkom oka. Nije mu promakla promjena na njenom licu. Podrugljivo se smješkao dok je na opušku stare cigare palio novu. Ne trudi se, reče, s nama se ne možeš mjeriti. Momo nije popuštala. Zar te nitko ne voli? upita ga šapćući. Sivi gospodin se savi i iznenada malo smanji. Onda odgovori pepeljastim glasom Moram ti reći da još nisam sreo nekog kao što si ti, zaista nisam. A ja poznajem mnoge ljude. Kad bi bilo više takvih brzo bismo zatvorili svoju štedionicu i rasplinuli se jer od čega bismo još mogli živjeti? Agent stade. Ukočeno je gledao u Momu, izgledalo je da se bori protiv nečeg što nije mogao shvatiti, s čime nije raščistio. Njegovo je lice postalo za nijansu pepeljastije. Kad je opet progovorio, činilo se da je to protiv njegove volje, kao da riječi same izlaze iz njega, a on ih ne može spriječiti. Pritom se njegovo lice sve više izobličavalo od užasa zbog onog što se s njim zbivalo. I Momo najzad ču njegov pravi glas Moramo ostati nepoznati, čula je kao iz daljine, nitko ne smije znati da postojimo i što radimo. Vodimo brigu da nas nijedan čovjek ne zapamti... Pazimo da nas nitko ne zadrži u sjećanju... Samo dok smo nepoznati, možemo obavljati svoj posao... mučan posao da ljudima oduzimamo njihovo vrijeme života, sate, minute, sekunde... jer sve vrijeme koje oni uštede, za njih je izgubljeno... mi ga uzimamo sebi... skladištimo... potrebno nam je... gladni smo ga... Da samo znate što je to vaše vrijeme.. Ali mi, mi to znamo i isisavamo vas sve do kostiju... I treba nam više... sve više... jer i nas je više... sve više... sve više... Posljednje je riječi sivi gospodin izgovorio skoro hropćući, ali tad objema rukama zatvori usta. Iskolačio je oči, buljio je u Momu. Poslije nekoliko trenutaka kao da se povratio iz neke vrste ošamućenosti. Što što je to bilo? promuca. Ti si me ispitivala! Ja sam bolestan! Ti si učinila da se razbolim, ti! A onda gotovo preklinjućim tonom Govorio sam same besmislice, drago dijete. Zaboravi ih! Ti me moraš zaboraviti kao što nas i drugi zaboravljaju! Moraš! Moraš! On zgrabi Momu i protrese je. Ona je pokretala usne, ali nije uspijevala ništa izgovoriti. slika Sivi gospodin tada skoči, osvrnu se kao da ga netko progoni, zgrabi svoju olovnosivu aktovku i pojuri k svom automobilu. I tad se dogodi nešto krajnje neobično kao u nekoj obrnutoj eksploziji, sve lutke i ostale razbacane stvari sa svih strana poletješe u prtljažnik, koji se zatim s treskom zatvori. Automobil odjuri tako da je kamenje prštalo. Momo je još dugo sjedila na svom mjestu pokušavajući shvatiti ono što je čula. Malopomalo je iz njenih udova nestajala strašna hladnoća i istovremeno joj je sve postajalo sve jasnije i jasnije. Nije ništa zaboravila. Jer, čula je pravi glas jednog sivog gospodina. Pred njom se u suhoj travi uzdizao mali stup dima. Dimio se zgnječeni opušak sive cigare i polako se pretvarao u pepeo. OSMO POGLAVLJE Mnogo snova i neka razmišljanja Kasno popodne dođoše Beppo i Gigi. Našli su Momu kako sjedi u sjeni zida, još uvijek pomalo blijeda i zbunjena. Sjedoše pored nje raspitujući se brižno što je to s njom. Zapinjući, počela im je pričati što je doživjela. Najzad je, riječ po riječ, ponovila čitav razgovor sa sivim gospodinom. Dok je pričala, stari ju je Beppo gledao ozbiljno i ispitivački. Bore na njegovom čelu su se produbile. Kad je Momo završila, on je i dalje šutio. Gigi je, naprotiv, slušao sa sve većim uzbuđenjem. Oči su mu zasjale, kao što je bivalo kada bi sam pričao.
Momo, reče on i stavi joj ruku na rame, sad je kucnuo naš veliki čas! Ti si otkrila ono što još nitko ne zna. I sad nećemo spasiti samo svoje stare prijatelje, ne, spasit ćemo cio grad. Nas troje ja, Beppo i ti, Momo. Skočio je i ispružio obje ruke. U mašti je pred sobom vidio mnoštvo ljudi koji mu kliču kao oslobodiocu. Lijepo, reče Momo malo zbunjeno, ali kako ćemo to izvesti? Kako to misliš? upita Gigi malo razdražljivo. Mislim objašnjavala je Momo, na koji način ćemo to učiniti, pobijediti sivu gospodu? Pa, reče Gigi, u ovom trenutku ni ja to ne znam baš točno. To tek moramo smisliti. No jedno je ipak jasno budući da sada znamo da oni postoje i što rade, moramo prihvatiti borbu s njima ili se možda bojiš? Momo kimnu zbunjeno. Mislim da to nisu obični ljudi. Ovaj koji je bio kod mene izgledao je nekako drugačije. I hladnoća je strašna. A kad ih je mnogo, onda su sigurno vrlo opasni. Stvarno se bojim. Ma daj! uzviknu Gigi pun oduševljenja. Stvar je vrlo jednostavna. Siva gospoda mogu obavljati svoj mračni posao samo ako su nepoznata. To je tvoj posjetilac i sam odao. Znači mi se moramo pobrinuti samo za to da oni postanu prepoznatljivi. Jer, tko ih jednom upozna, zadržat će ih u sjećanju, a tko ih se sjeti, odmah će ih poznati! Dakle, oni nama uopće ništa ne mogu mi smo sigurni. Misliš? reče Momo pomalo sumnjajući. Razumije se, nastavi Gigi blistavih očiju. Ne bi inače tvoj posjetilac onako pobjegao glavom bez obzira. Oni nas se boje! Ali onda ih, reče Momo, možda uopće nećemo naći. Možda će se skrivati od nas. To je stvarno lako moguće, prizna Gigi. Onda ih moramo izmamiti iz njihova skrovišta. A kako? upita Momo. Oni su, bojim se, vrlo lukavi. Ništa lakše od toga! uzviknu Gigi i nasmija se. Mi ćemo ih uhvatiti njihovom vlastitom pohlepom. Slaninom se hvataju miševi, a kradljivci vremena vremenom. Toga barem imamo na pretek! Ti bi morala biti mamac i privući ih. A kad dođu, Beppo i ja ćemo iskočiti iz skrovišta i savladati ih. Ali oni mene već poznaju, prigovori Momo. Ne vjerujem da će na to nasjesti. Dobro, reče Gigi, kome su ideje počele prestizati jedna drugu, onda ćemo učiniti nešto drugo. Sivi gospodin je govorio nešto o Štedionici vremena. To je sigurno neka zgrada. Ona je negdje u gradu. Moramo je samo naći. U tome ćemo i uspjeti, jer siguran sam da je to neka sasvim posebna zgrada siva, neprijatna, bez prozora, golemi betonski trezor! Vidim je pred sobom. Kad je pronađemo, ulazimo u nju. Svatko od nas ima po dva pištolja, u svakoj ruci po jedan. Predajte smjesta sve ukradeno vrijeme! kažem ja... Ali mi uopće nemamo pištolje, prekide ga Momo zabrinuto. Onda ćemo bez pištolja, odgovori Gigi veličanstveno. To će ih čak još više uplašiti. Već i samo naše pojavljivanje utjerat će im paničan strah. Možda bi bilo dobro, reče Momo, da nas je malo više, ne samo nas troje. Kad bi i drugi tražili s nama, vjerojatno bismo lakše našli Štedionicu vremena. To je vrlo dobra zamisao, odvrati Gigi. Trebali bismo mobilizirati sve naše stare prijatelje. A i mnoštvo djece koja sad stalno dolaze. Predlažem da odmah krenemo i da svatko od nas obavijesti koga god nađe. A ovi opet, da kažu drugima. Naći ćemo se ovdje sutra poslije podne u tri sata na velikom savjetovanju! Odmah krenuše, Momo u jednom smjeru, Beppo i Gigi u drugom. Dva muškarca su neko vrijeme hodala, a onda Beppo, koji je sve do tada stalno šutio, najednom zastade. Slušaj, Gigi, reče, zabrinut sam. Gigi se okrenu njemu. Zašto? Beppo je nekoliko trenutaka gledao prijatelja pa zatim reče Ja vjerujem Momi. Da, i? upita Gigi začuđeno. Hoću reći, nastavi Beppo, vjerujem da je istina to što nam je Momo ispričala. Dobro, i onda? upita Gigi, ne shvaćajući. Znaš, objasni Beppo, ako je istina što nam je Momo rekla, onda moramo dobro razmisliti što
radimo. Ukoliko je stvarno riječ o tajnoj bandi zločinaca, u tako nešto se ne upušta olako, razumiješ? Ako mi njih tek tako izazovemo, to može naškoditi Momi. O nama uopće ne govorim, ali, ako još i djecu uvučemo u to, možda ćemo ih sve dovesti u opasnost. Moramo dobro razmisliti što da radimo. Ma daj! uzviknu Gigi i nasmija se. Kakve ti sebi brige stvaraš! Što ih više sudjeluje, to bolje. Meni se čini, odvrati Beppo ozbiljno, da ti uopće ne vjeruješ da je istina ono što je Momo ispričala. Što to znači istina? odgovori Gigi. Ti si čovjek bez mašte, Beppo. Čitav svijet je jedna velika priča i mi svi u njoj igramo. Pa ipak, Beppo, ipak vjerujem u sve što je Momo ispričala, isto kao i ti! Beppo nije znao što da odvrati na to, ali Gigijevim se odgovorom njegove brige nisu nimalo smanjile. Zatim se odvojiše i svaki pođe u drugom smjeru da prijatelje i djecu obavijeste o sutrašnjem sastanku, Gigi laka, a Beppo teška srca. Te je noći Gigi sanjao o budućoj slavi osloboditelja grada. Sebe je vidio u fraku, Beppa u svečanu odijelu, a Momu u haljini od bijele svile. A onda su im svima trima stavili oko vrata zlatne kolajne, a na glave lovorove vijence. Odjekivala je veličanstvena glazba, a grad je u čast svojih spasitelja priredio bakljadu kakva još nikad nije priređena, tako duga i tako raskošna. U isto vrijeme stari je Beppo ležao na svom krevetu i nije mogao oka sklopiti. Što je duže razmišljao, sve mu je jasnije bivalo koliko je sve to opasno. Naravno, ne bi on dopustio da Gigi i Momo sami srljaju u pogibelj on bi pošao s njima pa ma što od toga nastalo. Ali morao ih je bar pokušati zadržati. Sljedećeg popodneva u tri sata odjekivala je ruševina starog amfiteatra od uzbuđene vike i cike mnogih glasova. Među starim prijateljima koji su došli nije, nažalost, bilo odraslih izuzev, naravno, Beppa i Gigija, ali bilo je negdje pedesetoro ili šezdesetoro djece izbliza i izdaleka, siromašne i bogate, dobro odgojene i divlje, veće i manje. Mnogi su, kao djevojčica Maria, došli s bratancem ili sestricom koje su vodili za ruku ili nosili u naručju i koji su sad začuđeno, s prstom u ustima, promatrali ovaj neobični skup. Franco, Paolo i Massimo su također bili prisutni, a ostala su djeca gotovo sva pripadala onima koji su tek u posljednje vrijeme počeli dolaziti u amfiteatar. Oni su se, naravno, veoma zanimali za stvar zbog koje su došli ovamo. Pojavio se i onaj mališan s radiom no bez radiom. Sjedio je pored Mome, kojoj je odmah rekao da se zove Claudio i da se raduje što i on smije sudjelovati. Kad je, najzad, bilo očigledno da je došao tko je mislio doći, ustade Gigi Vodič Stranaca i širokom kretnjom zamoli za tišinu. Razgovori i vika se utišaše i tišina puna iščekivanja proširi se po kamenom krugu. Dragi prijatelji, poče Gigi glasno, vi svi već otprilike znate o čemu je riječ. To vam je priopćeno kad smo vas zvali na ovaj tajni sastanak. Do sada je bilo tako da je sve više ljudi imalo sve manje vremena, iako se vrijeme svim sredstvima neprekidno štedjelo. Ali, vidite, baš to vrijeme koje se uštedjelo za ljude je izgubljeno. A zašto? Momo je to otkrila! To vrijeme ljudima doslovno krade jedna banda kradljivaca vremena! A da bismo stali na kraj toj surovoj zločinačkoj organizaciji, potrebna nam je vaša pomoć. Ako ste svi spremni sudjelovati, onda će cijelo to prokletstvo koje je snašlo ljude skončati jednim udarcem. Zar ne mislite da se isplati boriti se za to? On napravi stanku, a djeca zapljeskaše. Mi ćemo se kasnije, nastavi Gigi, posavjetovati o tome što ćemo poduzeti. No neka vam sada najprije Momo ispriča kako je srela jednog od tih tipova i kako se on odao. Čekajte malo, reče stari Beppo i ustade, čujte, djeco! Ja sam protiv toga da Momo govori. To nije dobro. Bude li govorila, dovest će i sebe i sve vas u najveću opasnost... Svejedno, povika nekoliko mališana, neka Momo priča! Onda se umiješaše i drugi glasovi, pa su najzad svi u zboru vikali Momo! Momo! Momo! Stari Beppo sjede, skide svoje male naočale i prstima umorno prijeđe preko očiju. Momo zbunjeno ustade. Nije pravo znala čijoj želji bi udovoljila, Beppovoj ili dječjoj. Najzad poče pričati. Djeca su napeto slušala. Kad je završila, nastade duga tišina. Dok je Momo pričala, svi su osjetili neku tjeskobu pri duši. Nisu zamišljali da su ti kradljivci vremena tako strašni. Jedna sestrica poče glasno plakati, ali je brzo ušutkaše. Dakle, upita Gigi u tišini, tko se od vas usuđuje zajedno s nama upustiti u borbu protiv te sive gospode? Zašto Beppo nije bio za to da nam Momo ispriča svoj doživljaj? upita Franco. On misli, objašnjavao je Gigi i smiješio se ohrabrujuće, da će siva gospoda smatrati opasnim po
sebe svakoga tko zna njihovu tajnu i da će ga zato progoniti. Ali ja sam siguran da je baš obrnuto, da je svatko tko zna tu tajnu zaštićen od njih i da mu oni ništa ne mogu. Pa to je bar jasno! Beppo, priznaj da je tako! No ovaj je samo polako odmahivao glavom. Djeca su šutjela. Jedno je izvjesno, ponovo uze riječ Gigi, mi se od sada moramo čvrsto držati zajedno, u dobru i u zlu! Moramo biti oprezni, ali se ne smijemo uplašiti. I zato vas ponovo pitam tko će od vas s nama? Ja! uzviknu Claudio i ustade. Bio je malo blijed. Njegov su primjer slijedili i ostali, prvo oklijevajući, a onda sve odlučnije, dok se na posljetku nisu prijavili svi prisutni. Onda, Beppo, reče Gigi i pokaza na djecu, što kažeš na ovo? Dobro, odgovori Beppo i kimnu žalosno, i ja ću, dakako, s vama. Dakle, ponovo se Gigi obrati djeci, sad ćemo se posavjetovati što da radimo. Ima li tko kakav prijedlog? Svi su razmišljali. Najzad Paolo, dječak s naočalama, upita Ali kako oni to mogu? Mislim, kako se zapravo može ukrasti vrijeme? Kako to biva? Da, uzviknu Claudio, što je uopće vrijeme? Nitko nije znao odgovor. Na drugoj strani kamenog kruga podiže se djevojčica Maria s malom sestricom Ded i reče Možda je to kao atomi? Oni i misli koje netko ima u glavi mogu napisati strojem. To sam sama vidjela na televiziji. Danas za sve postoje stručnjaci. Imam ideju, uzviknu debeli Massimo svojim djevojačkim glasom. Kad se snima film, sve ostaje na filmskoj traci. Snimanjem na magnetofonu, sve ostaje na magnetofonskoj traci. Možda oni imaju aparat kojim se može snimiti vrijeme. Kad bismo znali gdje je ono snimljeno, mogli bismo jednostavno pustiti traku i ono bi opet bilo tu! U svakom slučaju, reče Paolo i gurnu naočale visoko na nos, mi moramo naći nekog znanstvenika koji će nam pomoći. Inače ne možemo ništa učiniti. Uvijek ti sa svojim znanstvenicima! povika Franco. Njima se tek ne može vjerovati! Pretpostavi da nađemo nekog koji to zna kako možeš biti siguran da on ne surađuje s kradljivcima vremena? Onda bismo tek nadrapali. To je bio opravdan prigovor. Sad se dignu jedna očito dobro odgojena djevojčica i reče Smatram da bi bilo najbolje da sve prijavimo policiji. Taman posla! protestirao je Franco. Policija, što ona tu može! Ovo nisu obični razbojnici! Policija ili već odavno zna o svemu, pa je očigledno nemoćna, ili čitavu tu svinjariju još nije ni uočila onda je to isto tako beznadno. To je moje mišljenje. Uslijedila je bespomoćna tišina. Nešto ipak moramo uraditi, reče najzad Paolo. I to što je moguće brže, prije nego što kradljivci vremena primijete našu zavjeru. Tad se diže Gigi Vodič Stranaca. Dragi prijatelji, poče on, ja sam o cijeloj stvari dobro razmislio. Imao sam stotinu planova i opet ih odbacio, a onda sam konačno našao jedan koji će pouzdano dovesti do cilja. Ako svi budete sudjelovali! Htio bih čuti ima li tko od vas kakav bolji plan. Dakle, reći ću vam što ćemo učiniti. On napravi pauzu i pogleda naokolo po cijelom krugu. Više od pedeset dječjih lica bilo je okrenuto prema njemu. Tako mnogo slušalaca odavno nije imao. Moć te sive gospode je, kao što znate, u tome što oni mogu raditi nepoznati i u tajnosti. Najjednostavnije i najsigurnije sredstvo da se učine neškodljivima je da svi ljudi doznaju istinu o njima. A kako ćemo to učiniti? Priredit ćemo velike dječje demonstracije! Iscrtat ćemo plakate i transparente i s njima ćemo ići kroz sve ulice. Skrenut ćemo pažnju javnosti na sebe. Pozvat ćemo čitav grad ovamo k nama u stari amfiteatar da im sve objasnimo. Kakvo će to biti uzbuđenje među ljudima! Tisuće i tisuće će poteći ovamo! I kad se ovdje skupi nepregledno mnoštvo ljudi, mi ćemo im otkriti strašnu tajnu! A onda onda će se svijet jednim udarcem promijeniti! Nitko više nikome neće moći krasti vrijeme. Svatko će ga imati koliko bude htio, jer će ga opet biti dovoljno. A sve to, prijatelji moji, možemo mi, svi mi zajedno učiniti, samo ako hoćemo. Hoćemo li? Odgovorilo mu je klicanje mnogih glasova. Dakle, završio je Gigi svoj govor, utvrđujem da smo jednoglasno zaključili da u nedjelju popodne
pozovemo cio grad u stari amfiteatar. Ali do tada naš plan mora ostati u najstrožoj tajnosti, razumijete? A sad, prijatelji, na posao! Toga dana i sljedećih dana u ruševini se radilo potajno, ali grozničavo. Donesoše papir, limenke pune boje, kistove, ljepilo, daske, letve, ljepenku i sve ostalo što je bilo potrebno. Kako i odakle, to radije nećemo pitati. Dok su jedni pravili plakate, transparente i ploče za vješanje oko vrata, drugi, koji su bili vješti u pisanju, izmišljali su dojmljive tekstove i ispisivali ih po njima. Bilo je proglasa koji su kazivali, na primjer, sljedeće Osim toga, na svima su bili označeni mjesto i datum održavanja. Kad je konačno sve bilo gotovo, djeca u amfiteatru se postrojiše Gigi, Beppo i Momo bili su na čelu i sa svojim pločama i transparentima, u povorci, pođoše u grad. Pri tom su lupali poklopcima i puhali u zviždaljke, izvikivali parole i pjevali pjesmu koju je Gigi spjevao baš za ovu prigodu Čujte, ljudi, našu riječ Pet do dvanaest kuca već. Kamo idu vaši sati, Odgovor ćemo vam dati! Vaše vrijeme netko krade I robove od vas rade. Nedjelja u 6 je spas, Poslušajte tada nas. Pjesma je, dakako, imala još strofa, ukupno dvadeset osam, no nema potrebe da ih ovdje sve navodimo. Policija se umiješala nekoliko puta, rastjerivala je djecu kad su ometala promet. No nisu se dala obeshrabriti. Ponovo su se sakupljala na drugim mjestima i počinjala ispočetka. Izuzev toga nisu imali nikakvih problema i siva ih gospoda, ni uz najveću pažnju, nigdje nisu uspjela otkriti. A i mnoga druga djeca koja do tada nisu ništa znala o cijeloj stvari priključivala su se povorci kad bi je ugledala, i nastavljala s ostalima, dok ih se nije nakupilo nekoliko stotina, a na kraju i cijela tisuća. Na sve strane u velikom gradu išla su djeca u dugim povorkama i pozivala odrasle na važan sastanak koji je trebao promijeniti svijet. DEVETO POGLAVLJE Dobar skup koji se ne održi i loš koji se održi Veliki sat je prošao. Prošao je, a nitko od pozvanih nije došao. Baš oni odrasli kojih se to najviše ticalo jedva da su i primijetili dječje povorke. Tako je sve bilo uzalud. Sunce se već duboko prignulo horizontu i, veliko i crveno, lebdjelo u moru purpurnih oblaka. Njegove zrake obasjavale su još samo najgornje stepenice starog amfiteatra u kojem je na stotine djece satima sjedilo i čekalo. Nije se više čula ni graja, ni vesela vika. Svi su sjedili mirno i žalosno. Sjene su se brzo izduživale, mrak se bližio. Djeca su počela drhtati, bilo je svježe. Zvonik u daljini otkucao je osam puta. Sada više nije bilo sumnje da je stvar potpuno propala. Neka djeca ustadoše i šutke odoše, druga pođoše za njima. Nitko ne reče ni riječi. Razočaranje je bilo preveliko. Najzad Paolo dođe do Mome i reče Nema više nikakvog smisla čekati, Momo. Sad više nitko neće doći. Laku noć, Momo. I ode. Onda priđe Franco i reče Tu se ništa ne može. Ne treba više računati na odrasle, to smo sada vidjeli. Ja sam uvijek bio nepovjerljiv prema njima, ali sad s njima neću više imati posla. I on krenu, a za njim i drugi. Kad se već smrklo, i posljednja djeca izgubiše nadu, pa odoše. Momo ostade sama s Beppom i Gigijem. Poslije nekog vremena ustade i stari čistač ulica. Ideš i ti? upita Momo. Moram, odgovori Beppo, imam izvanrednu službu. Noću? Da, iznimno su nas rasporedili na istovar smeća. Sad moram tamo. Ali danas je nedjelja! Osim toga, to nikada prije nisi morao! Ne, ali sada su nas rasporedili. Iznimno, kažu. Jer to inače ne mogu završiti. Nedostatak radnika i
tako to. Šteta, reče Momo, radovala bih se kad bi danas ostao ovdje. Da, ni meni nije pravo što moram ići, reče Beppo. Tja, do viđenja do sutra. On zajaši svoj škripavi bicikl i nestade u tami. Gigi je tiho zviždukao jednu melankoličnu pjesmu. Znao je vrlo lijepo zviždati i Momo ga je slušala. Ali odjednom prekide melodiju. I ja moram ići! reče. Danas je nedjelja, pa moram glumiti noćnog čuvara. Jesam li ti već rekao da je to moje najnovije zanimanje? Skoro sam zaboravio. Momo ga pogleda iznenađeno i ne reče ništa. Ne budi tužna, nastavi Gigi, što naš plan nije uspio kao što smo mislili. I ja sam to drugačije zamišljao. Pa ipak bilo je zabavno! Bilo je divno! Budući da je Momo uporno šutjela, on, tješeći je, prijeđe rukom po njenoj kosi i doda Ne primaj sve to tako k srcu, Momo. Sutra će opet sve izgledati drugačije. Izmislit ćemo opet nešto novo, neku novu priču, je li? To nije bila priča, reče Momo tiho. Gigi ustade. Razumijem, ali sutra ćemo još razgovarati o svemu, važi? Sad moram poći, već sam ionako zakasnio. A i ti bi trebala na spavanje. I on ode zviždeći svoju sjetnu melodiju. Tako Momo ostade sasvim sama sjediti u velikom kamenom krugu. Noć je bila bez zvijezda. Nebo se bijaše prekrilo oblacima. Podigao se neki čudan vjetar, ne jak, ali neprekidan i na osobit način hladan. Bio je to jedan, da tako kažemo, pepeljastosivi vjetar. A u daljini, ispred velikog grada, dizale su se ogromne hrpe smeća. Bilo je to pravo brdo pepela, komadića stakla, limenki, starih madraca, ostataka plastike, kartonskih kutija i svih drugih stvari koje su se u velikom gradu svakodnevno bacale i koje su ovdje čekale da malopomalo odu u goleme peći za spaljivanje. Do kasno u noć pomagao je stari Beppo, zajedno sa svojim kolegama, da se lopatama istovari smeće s kamiona koji su, upaljenih reflektora, čekali u dugom redu da budu istovareni. Što ih je više bivalo istovareno, to se više novih kamiona priključivalo koloni. Požurite, ljudi! čulo se stalno. Brzo, brzo! Inače nećemo nikada završiti! Beppo je radio i radio, dok mu se nije košulja zalijepila za tijelo. Oko ponoći je napokon bilo gotovo. Budući da je Beppo već bio star i ionako ne baš čvrsto građen, sjedio je sad iscrpljen na jednoj prevrnutoj, probušenoj plastičnoj kadi i pokušavao doći do daha. Hej, Beppo, uzviknu jedan od njegovih kolega, sad ćemo se odvesti kući. Ideš li s nama? Samo trenutak, reče Beppo i pritisnu ruku na srce, koje ga je boljelo. Nije ti dobro, stari? upita drugi. Sve je u redu, odgovori Beppo, idite vi samo. Ja ću se samo malo odmoriti. Onda, rekoše ostali, laku noć! I odvezoše se. Nastade tišina. Samo su štakori tu i tamo šuškali po smeću i zviždukali. Beppo zaspa s glavom na rukama. Koliko je tako spavao, nije znao, kad ga odjednom probudi hladan nalet vjetra. On pogleda uvis i istoga se trena potpuno razbudi. Na cijelom ogromnom brdu smeća stajala su siva gospoda u finim odjelima, s okruglim krutim šeširima na glavama, olovnosivim aktovkama u rukama i malim sivim cigarama među usnicama. Svi su šutjeli i netremice gledali k vrhu gomile od smeća gdje je bila podignuta neka vrsta sudačkog stola, za kojim su sjedila tri gospodina, koji se inače ni po čemu nisu razlikovali od ostalih. U prvom trenutku Beppa obuze strah. Bojao se da ga ne otkriju. Ovdje nije smio biti, to mu je bilo jasno i bez posebnog razmišljanja. No uskoro zapazi da siva gospoda kao opčinjena gledaju uvis k sudačkom stolu. Možda ga nisu ni primijetili ili su mislili da je on neka odbačena stvar. U svakom slučaju, Beppo odluči biti tih kao miš. Neka agent BLW553c stupi pred Prijeki sud, tišinu prekine glas gospodina koji je gore za stolom sjedio u sredini. Iste se riječi ponove dolje u mnoštvu i odjeknu u daljini. Onda se otvori prolaz u gomili i jedan se sivi gospodin polako popne uz gomilu smeća. Jedino po čemu se razlikovao od ostalih bilo je to što je sivilo njegova lica postalo gotovo bijelo.
Napokon je stajao pred sudačkim stolom. Vi ste agent BLW553c? upita onaj u sredini. Da. Od kada radite za Štedionicu vremena? Od svoga postanka. To se razumije samo po sebi. Prištedite sebi takva izlišna zapažanja! Kada ste nastali? Prije jedanaest godina, tri mjeseca, šest dana, osam sati, trideset i dvije minute, i točno u ovom trenutku osamnaest sekundi. Iako je ovaj razgovor vođen tiho, a i odigravao se na velikoj udaljenosti, stari je Beppo začudo mogao razumjeti svaku riječ. Je li vam poznato, nastavi ispitivanje gospodin u sredini, da u ovom gradu postoji nimalo neznatan broj djece koja su danas posvuda nosila natpise i plakate i čak su imala užasan plan da čitav grad pozovu k sebi i otkriju im tajnu o nama? Poznato mi je, odgovori agent. Kako sebi objašnjavate, nastavi sudac neumoljivo, što ova djeca uopće imaju podatke o nama i našoj djelatnosti? Pa, ni sam to ne znam objasniti, odgovori agent. Ali ako si smijem dozvoliti jednu primjedbu, želio bih sugerirati Prijekome sudu da cijelu ovu stvar ipak ne uzima ozbiljnije nego što ona to zaslužuje. Bespomoćna dječurlija, ništa više! A osim toga, molim Sud da uzme u obzir da nam je bez po muke uspjelo osujetiti planirani zbor, jednostavno tako što ljudima nismo ostavili vremena za njega. Ali, čak da nam to i nije uspjelo, siguran sam da djeca ljudima ne bi znala ispričati ništa drugo do nekakvu djetinjastu priču o razbojnicima. Po mom mišljenju, trebali smo čak pustiti da se zbor održi kako bismo... Optuženi! oštro ga prekide gospodin u sredini. Jeste li svjesni gdje se nalazite? Optuženi pognu glavu. Jesam, izgovori jedva čujno. Vi se nalazite, nastavi sudac, ne pred sudom ljudi, nego pred svojima. Točno znate da nas ne možete prevariti. Zašto to onda ipak pokušavate! To je profesionalna navika, promuca optuženi. Treba li ili ne treba ozbiljno uzimati dječji pothvat, reče sudac, budite ljubazni i prepustite ocjeni Uprave. Međutim, optuženi, vi i sami vrlo dobro znate da za naš posao nitko i ništa ne predstavlja toliku opasnost kao upravo ta djeca. Znam, prizna optuženi tihim glasom. Djeca su, objasni sudac, naši prirodni neprijatelji. Da nema njih, cijelo bi čovječanstvo odavno bilo u našoj vlasti. Djecu je neusporedivo teže natjerati na štednju vremena negoli sve ostale ljude. Zato jedan od naših najstrožih zakona glasi djeca dolaze na red tek na kraju. Je li vam, optuženi, ovaj zakon bio poznat? Bio mi je dobro poznat, Prijeki sude, izgovori ovaj teško dišući. Ipak imamo pouzdane dokaze, uzvrati sudac, da je jedan od nas, ponavljam jedan od nas, govorio s jednim djetetom i još mu povrh toga otkrio istinu o nama. Optuženi, znate li možda koji je to jedan od nas bio? To sam bio ja, odgovori agent BLW553c skrhano. A zbog čega ste se ogriješili o naš najstroži zakon?, ispitivao je sudac. Zato što to dijete, branio se optuženi, zbog svoga djelovanja na druge ljude na neobičan način stoji na putu našem radu. Postupao sam s najboljim namjerama za Štedionicu vremena. Vaše namjere nas ne zanimaju, odvrati sudac ledeno. Nas zanima samo ishod. A u vašem slučaju, optuženi, ishod ne samo što nije bio ni najmanji dobitak vremena za nas, nego ste, povrh svega, tom djetetu odali i neke od naših najvažnijih tajni. Priznajete li to, optuženi? Priznajem, promumlja agent pognute glave. Priznajete, dakle, da ste krivi? Priznajem, ali molim Prijeki sud da ipak uzme u obzir olakšavajuću okolnost da sam bio doslovce začaran. To dijete mi je sve izmamilo načinom na koji me je slušalo. Ni sam ne mogu shvatiti kako je došlo do toga, ali kunem se da je bilo tako. Vaše isprike nas ne zanimaju. Ne uvažavamo olakotne okolnosti. Naš zakon se ne smije prekršiti i ne trpi nikakve izuzetke. U svakom slučaju, postarat ćemo se za to čudnovato dijete. Kako se ono zove?
Momo. Dječak ili djevojčica. Mala djevojčica. Stanuje? U ruševini starog amfiteatra. Dobro, odgovori sudac, koji je sve zapisivao u malu bilježnicu, možete biti uvjereni, optuženi, da nam to dijete više neće nanositi nikakve štete. Za to ćemo se pobrinuti svim sredstvima. Neka vam to posluži kao utjeha kada sad, bez oklijevanja pristupimo izvršenju presude. Optuženi poče drhtati. A kako glasi presuda? šapnu. Tri gospodina za sudačkim stolom nagnuše se jedan prema drugom, šapnuše nešto jedan drugom i kimnuše. Onda se onaj u sredini ponovo okrenu optuženome i objasni Presuda agentu BLW553c donesena je jednoglasno i glasi Optuženi je kriv za veleizdaju. Krivicu je sam priznao. Naš zakon propisuje da mu se sve vrijeme neodložno oduzme. Milost! Milost! povika optuženi. Ali već su mu dva druga olovnosiva gospodina što su stajala pored njega otrgla aktovku i malu cigaru. A tad se dogodi nešto čudnovato. Od onog trena kad više nije imao cigaru, osuđeni postajaše sve prozirniji i prozirniji. I njegovo je zapomaganje bivalo sve tiše i nestvarnije. Tako je stajao tamo držeći ruke ispred lica i doslovce se pretvarao u ništa. Na samom kraju još se činilo kao da je vjetar uzvitlao šačicu pepela, a onda i to iščezne. Siva gospoda, ona koja su promatrala i ona koja su sjedila u sudu, šutke se udaljiše. Progutao ih je mrak i samo je još sivi vjetar pirio preko puste gomile smeća. Beppo Čistač Ulica je i dalje nepomično sjedio na svome mjestu i zurio onamo odakle je iščezao optuženi. Činilo mu se kao da se bio pretvorio u kocku leda i sada se polako topi. Sada je iz vlastitog iskustva znao da siva gospoda postoje. Otprilike u isto vrijeme sat na zvoniku u daljini otkucao je ponoć mala Momo je još sjedila na kamenim stepenicama ruševine. Čekala je. Da ju je netko pitao, što čeka ne bi mu znala odgovoriti. Ali nekako joj se činilo da mora još čekati. I tako se sve do tada nije mogla odlučiti da ode na spavanje. Iznenada osjeti kako ju je nešto lako dotaknulo po bosu stopalu. Sagnu se da bolje pogleda, jer je bilo veoma mračno, i razazna jednu veliku kornjaču koja joj je, uzdignute glave i s čudnovatim osmijehom na usnama, gledala ravno u lice. Njene pametne crne oči sjale su tako prijateljski kao da će taj čas progovoriti. Momo se sagnu sasvim k njoj i poškaklja je prstom po bradi. Ta tko si sad ti?, upita tiho. Lijepo je od tebe što si me bar ti došla posjetiti, kornjačo. Što hoćeš od mene? Momo nije znala da li ona to samo u prvi mah nije primijetila ili je to stvarno tek u tom trenutku postalo vidljivo. U svakom slučaju na kornjačinim su leđima bila svjetlucava slova. Izgledala su kao da su oblikovana od rožnatih pločica oklopa. Pođi sa mnom! slovkala je Momo polako. Začuđeno se uspravi. Misliš li ti to na mene? Ali kornjača je već krenula. Poslije nekoliko koraka se zaustavila i osvrnula za djetetom. Stvarno misli na mene! reče Momo sama sebi. Onda ustade i pođe za kornjačom. Samo ti idi! reče tiho. Slijedim te. I, koračić po koračić, hodala je Momo za kornjačom, koja ju je polako, veoma polako, izvela iz kamenog kruga i onda krenula put grada. DESETO POGLAVLJE Divlja potjera i spokojan bijeg Stari se Beppo na svome škripavom biciklu vozio kroz noć. Žurio je koliko je god mogao. U uhu su mu svaki čas odzvanjale riječi sivog suca Postarat ćemo se mi za to čudnovato dijete... Možete biti uvjereni, optuženi, da nam to dijete više neće nanositi nikakve štete... za to ćemo se pobrinuti svim sredstvima... Nema sumnje, Momo je bila u velikoj opasnosti! Morao je odmah k njoj, morao ju je upozoriti na sive i zaštititi je od njih premda nije znao kako. Ali snaći će se već nekako, mislio je. Snažno je pritiskao pedale, sijeda kosa mu je lepršala na vjetru. Do amfiteatra je bio još dug put. Cijela ruševina bijaše jarko osvijetljena farovima brojnih elegantnih sivih automobila koji je bijahu opkolili sa svih strana. Mnoštvo sive gospode jurilo je goredolje po travom obraslom stepeništu i
pretraživalo svaki kutak. Najzad otkriše i rupu u zidu, iza koje se nalazila Momina soba. Nekoliko njih uzveraše se unutra, pogledaše pod krevet, zaviriše čak i u zidanu peć. Zatim iziđoše van, otresoše fina siva odijela i slegnuše ramenima. Ptičica je odletjela, reče jedan. Pa to je sramota, razmišljao je drugi, da djeca noću skiću unaokolo, umjesto da spavaju u svojim krevetima. To mi se uopće ne sviđa, izjavio je treći. Meni to izgleda kao da ju je netko pravovremeno upozorio. Nezamislivo! reče prvi. Dotični je onda za našu odluku morao znati prije nas samih! Siva gospoda pogledaše unezvjereno jedan drugog. Ako je dotični zaista upozorio djevojčicu, razmišljao je treći, onda ona zasigurno više nije u blizini. Nastavimo li tražiti ovuda, samo ćemo beskorisno gubiti vrijeme. Imate li bolji prijedlog? Po mom mišljenju, morali bismo odmah obavijestiti Središnjicu, kako bi izdala naredbu za Veliku potjeru. Središnjica će nas prvo pitati jesmo li zaista temeljito pretražili okolicu, i to s pravom. E pa, dobro, reče prvi sivi gospodin, hajdemo onda prvo pretražiti okolicu. Ali ako djevojčica u međuvremenu dobije pomoć od dotičnog, onda pravimo veliku grešku. Smiješno! otrese se ljutito na njega drugi. U tom slučaju Središnjica još može narediti Veliku potjeru, i svi raspoloživi agenti će sudjelovati u lovu. Dijete nema ni najmanju šansu da nam utekne. A sada na posao, gospodo! Znate što je na kocki. Te su se noći mnogi ljudi u okolici čudili zašto buka automobila koji su tutnjili unaokolo nikako nije htjela prestati. Čak su i najmanje sporedne uličice i kvrgavi zemljani putevi do zore bili ispunjeni tutnjavom kakva se inače čula samo na velikim prometnicama. Ljudi nisu mogli oka sklopiti. U to je doba mala Momo, vođena kornjačom, polako lutala kroz veliki grad, koji sada više nije spavao, čak ni u ovo kasno doba noći. Ljudi su u gomilama neumorno jurili i žurili, nestrpljivo gurali jedan drugog u stranu, sudarali se ili jedan za drugim kaskali u beskrajnim kolonama. Na kolnicima su se tiskali automobili, između njih su tutnjili ogromni autobusi, vječito prekrcani. Na fasadama kuća palile su se svijetleće reklame, obasipale krkljanac svojim šarenim svjetlom i opet se gasile. Momo, koja sve to još nikada prije nije vidjela, hodala je za kornjačom kao u snu, ali širom otvorenih očiju. Presijecale su široke trgove i blještavo osvijetljene ulice, iza i ispred njih bijesno su jurili automobili, gurali se prolaznici, ali nitko nije obraćao pažnju na dijete s kornjačom. Njih dvije se ni u jednom trenutku nisu morale nekome ukloniti s puta, nitko na njih nije naletio, nijedan automobil nije zbog njih morao zakočiti. Izgledalo je kao da kornjača sa sigurnošću unaprijed zna kuda i u kom trenutku nijedan auto i nijedan pješak neće krenuti. Tako uopće nisu morale žuriti ili se zaustavljati kako bi pričekale. I Momo se čudila kako je moguće ići tako polako, a ipak tako brzo napredovati. Kad je Beppo Čistač Ulica napokon stigao do starog amfiteatra, još prije nego je sišao s bicikla, zapazio je, pod slabim svjetlom biciklističke svjetiljke, svu silu tragova guma oko ruševine. Pustio je da mu bicikl padne u travu i pojurio k rupi u zidu. Momo! šapnu prvo, a onda još jednom glasnije zazove Momo! Odgovora nije bilo. Beppo proguta knedlu, grlo mu je bilo suho. Kroz rupu se uzvera unutra, gdje je vladao mrkli mrak, spotaknu se i uganu nogu. Drhtavim prstima upali šibicu i osvrnu se unaokolo. Stolić i obje stolice načinjene od dasaka sanduka bili su prevrnuti, pokrivač i madrac strgnuti s kreveta. A Mome nije bilo. Beppo se ugrize za usnu i potisnu promukli jecaj koji mu se u tom trenutku spremao rasparati grudi. slika Bože moj, promrmlja, o bože moj, već su je odveli. Moju su malu djevojčicu već odveli. Došao sam prekasno. I što ću sad? Što da radim? U tom trenu šibica mu opeče prste, on je baci i ostade u mraku. Što je brže mogao izvera se van i s uganutim stopalom došepa do bicikla. Skoči na njega i pojuri. Moram naći Gigija! ponavljao je sebi u bradu. Moram naći Gigija! Nadam se da ću pronaći šupu u kojoj spava. Beppo je znao da Gigi odnedavno zarađuje nekoliko dodatnih novčića tako što svake nedjelje
provodi noć u šupi u kojoj se čuva alat jedne radionice za rastavljanje starih automobila. Tu je imao zadatak paziti da opet, kao što je ranije često bivalo, ne dođe do krađe još upotrebljivih automobilskih dijelova. Kad je Beppo konačno našao šupu i šakom zalupao na vrata, Gigi se prvo ukipi i utiša, za slučaj da ima posla s kradljivcem autodijelova. Ali onda prepozna Beppov glas i otvori. Što se, zaboga, zbiva? zakuka on uplašeno. Mrzim kad me se ovako divljački trgne iz sna. Momo. procijedi Beppo, boreći se za zrak, Momi se dogodilo nešto strašno! Što kažeš? upita Gigi i sjede, sav zbunjen, na svoj ležaj. Momo? Što se dogodilo? Još ne znam, odgovori Beppo dašćući, ali nije dobro. I ispriča sve što je doživio o prijekome sudu na gomili smeća, o tragovima guma oko ruševine, i kako Mome tamo više nema. Naravno, potrajalo je neko vrijeme dok je sve ispričao jer, usprkos strahu i brizi za Momo, on ipak nije mogao govoriti brže. Slutio sam od početka, završi on priču. Znao sam da neće dobro završiti. I, eto, sad su se osvetili. Oteli su Momu! O bože, Gigi, moramo joj pomoći! Ali kako? Kako? Dok je Beppo govorio, Gigijevo je lice polako izgubilo svu boju. Osjećao se kao da mu je iznenada izmaklo tlo pod nogama. Do tog trena za njega je sve bilo velika igra. Uzimao je stvar toliko ozbiljno koliko i svaku igru i svaku priču ne misleći na posljedice. Prvi put u njegovu životu jedna se priča razvijala dalje bez njega, osamostalila se, i sva mašta ovoga svijeta nije je mogla vratiti natrag! Osjećao se kao oduzet. Znaš što, Beppo, poče on nakon nekoliko trenutaka, moglo bi, također, biti da je Momo naprosto izašla malo prošetati. Radi ona to ponekad. Jednom je čak cijela tri dana i tri noći lunjala po okolici. Hoću reći za sada možda još nemamo razloga za toliku brigu. A tragovi guma? upita Beppo razljućen. A strgnut madrac? Pa dobro, odgovori Gigi izvlačeći se, pretpostavimo da je netko i bio. Tko ti kaže da je pronašao Momu? Možda je otišla prije toga. Inače ne bi sve bilo pretraženo i prerovano. A što ako su je ipak našli? vrisnu Beppo. Što onda? Uhvati mlađeg prijatelja za revere i protrese ga. Gigi, ne budi lud! Siva gospoda su stvarnost! Moramo nešto učiniti, i to odmah! Smiri se, Beppo, promuca Gigi uplašeno. Naravno da ćemo nešto poduzeti. Ali moramo dobro razmisliti. Još nemamo pojma ni gdje uopće tražiti Momu. Beppo pusti Gigija. Idem u policiju, procijedi. Budi razuman! viknu Gigi užasnut. Ne možeš to učiniti! Pomisli, ako oni krenu u potragu i stvarno nađu našu Momu! Znaš li što će onda s njom učiniti? Znaš li, Beppo? Znaš li kamo dospijevaju djeca bez roditelja koja skiću naokolo? Strpaju ih u dom, a tamo su na prozorima rešetke! To želiš učiniti našoj Momi? Ne, mrmljao je Beppo i bespomoćno zurio preda se, neću. Ali što ako je ona ipak u nevolji? Ali, razmisli što ako nije, nastavi Gigi, što ako stvarno samo malo lunja, a ti joj navučeš policiju na vrat. Ne bih volio biti u tvojoj koži kad te ona posljednji put pogleda. Beppo se skljoka na stolicu pored stola i pokri lice rukama. Jednostavno ne znam što da radim, stenjao je, jednostavno ne znam. Ja mislim, predlagao je Gigi, da bismo u svakom slučaju trebali pričekati do sutra ili prekosutra prije nego što išta poduzmemo. Ako se ni do tada ne vrati, možemo otići u policiju. Ali dotle će vjerojatno već odavno sve biti u redu i sve troje ćemo se smijati zbog cijele ludorije. Misliš? promrmlja Beppo, kojega je odjednom svladao olovni umor. Taj je dan za starca bio malo prenaporan. Ma naravno, odgovori Gigi i skide cipelu s Beppovog uganutog stopala. Pomože mu da legne i uvi mu stopalo mokrom maramom. Sve će biti dobro, reče blago, sve će biti dobro. Kad vidje da je Beppo zaspao, uzdahnu pa i sam leže na pod stavivši jaknu pod glavu kao jastuk. Ali zaspati nije mogao. Cijelu je noć mislio na sivu gospodu. I prvi put u njegovu tako bezbrižnu životu obuze ga strah. Iz središnjice Štedionice vremena izdana je naredba za Veliku potjeru. Svi agenti u velikom gradu primili su naređenje da prekinu svaku drugu djelatnost i posvete se isključivo potrazi za djevojčicom Momom. U svim ulicama vrvjelo je od sivih prilika sjedile su na krovovima i kanalizacijskim šahtovima, neupadljivo su nadzirale željezničke postaje i aerodrom, autobuse i tramvaje ukratko, bilo i je
posvuda. Ali djevojčicu Momu nisu našli. Hej, kornjačo, upita Momo, kamo me zapravo vodiš? Njih dvije upravo su prolazile kroz neko mračno stražnje dvorište. NE BOJ SE! stajalo je na kornjačinim leđima. Pa i ne bojim se, reče Momo kad je pročitala. No ona je to više rekla sebi samoj, kako bi se ohrabrila, jer ipak ju je malo zeblo oko srca. Put kojim ju je kornjača vodila bivao je sve čudniji i zavojitiji. Prolazile su kroz vrtove, preko mostova, kroz podvožnjake, kapije i trijemove, a nekoliko puta čak i kroz podrume. Da je Momo znala da je prati i traži čitava vojska sive gospode, vjerojatno bi se još više bojala. Ali ona to nije ni slutila i zato je strpljivo, korak po korak slijedila kornjaču na njenom naizgled tako zamršenu putu. I to je bilo dobro. Kao što je prije znala naći svoj put kroz ulični promet, kornjača je, činilo se, i sada točno unaprijed znala gdje i kada će iskrsnuti progonitelji. Ponekad bi siva gospoda već trenutak kasnije prošla onuda gdje su njih dvije upravo bile. Ali nijednom se nisu sreli. Sreća što već znam dobro čitati, reče Momo, ne sluteći ništa, ne čini ti se? Na kornjačinom oklopu, zasjao je, kao kakav svijetleći znak upozorenja, natpis TIHO! Momo nije razumjela zašto, ali se držala upute. Na maloj udaljenosti prolazile su tri tamne prilike. Kuće u gradskoj četvrti u kojoj su se sada nalazile postajale su sve sivije i oronulije. Kućerine sa stanovima za iznajmljivanje, s kojih je otpadala žbuka, obrubljivale su ulice pune rupa u kojima se skupljala voda. Ovdje je sve bilo mračno, a od ljudi ne bijaše ni traga. U središnjicu Štedionice vremena stigla je vijest da je djevojčica Momo viđena. Dobro, glasio je odgovor, imate li je? Nemamo, odjednom kao da ju je zemlja progutala. Opet smo joj izgubili trag. Kako je to moguće? To se i sami pitamo. Nešto tu nije u redu. Gdje ste se nalazili kad ste je vidjeli? Baš to i je čudno. To je dio grada koji nam je potpuno nepoznat. Takav dio grada ne postoji, tvrdila je središnjica. Očigledno ipak postoji. To je kako bi se reklo kao da ta četvrt leži na samom rubu vremena. A dijete se kretalo prema tom rubu. Što? vrisnu središnjica. Poduzmite gonjenje! Morate je uhvatiti po svaku cijenu! Jeste li razumjeli? Razumjeli! stiže pepeljastosivi odgovor. Momo je prvo mislila da sviće ali to čudnovato svjetlo pojavilo se tako iznenada, točnije rečeno u trenutku kad su skrenule u tu ulicu. Ovdje više nije bila noć, ali nije bio ni dan. Taj polumrak nije sličio ni na jutro ni na večer. To je bila svjetlost koja je obrise svih stvari isticala vrlo jasno i oštro, a opet se činilo da ne dolazi niotkuda, ili prije odasvud istodobno. Jer duge crne sjene, koje su bacali čak i najmanji kamenčići na ulici, pružale su se u sasvim različitim smjerovima, kao da je ono drvo tamo bilo osvijetljeno slijeva, ova kuće zdesna, a onaj spomenik onamo sprijeda. A i spomenik je, usput rečeno, izgledao sasvim čudno. Na veliku kockastu postolju od crna kamena stajalo je ogromno bijelo jaje. To je bilo sve. Ali i kuće su bile drugačije od svih koje je Momo ikada vidjela. Bile su gotovo blještavobijele. Iza prozora su ležale crne sjene, tako da se nije moglo vidjeti stanuje li tamo uopće itko. No Momo je nekako imala osjećaj da te kuće nisu ni sagrađene da bi se u njima stanovalo, već da bi služile nekom drugom tajanstvenom cilju. Ulice su bile potpuno prazne, ne samo bez ljudi nego i bez pasa, ptica, automobila. Sve je izgledalo nepokretno i kao zatvoreno u staklu. Nije se pokretao ni dašak vjetra. Momo se čudila što su stigle ovamo tako brzo, premda je kornjača hodala još sporije nego prije. Izvan tog čudnog dijela grada, tamo gdje je bila noć, elegantni automobili s blještavim farovima jurili su izlokanom ulicom. U svakome je sjedilo po nekoliko sivih. Jedan od njih, koji je sjedio u prvim kolima, otkrio je Momu kada je skretala u ulicu s bijelim kućama, u kojoj je počinjala čudesna svjetlost. No kad stigoše do tog ugla, dogodi se nešto sasvim neshvatljivo. Automobili se iznenada nisu mogli maknuti s mjesta. Vozači su pritiskali gas, kotači su cviljeli, ali automobili su vozili u mjestu, otprilike kao da stoje na pokretnoj traci koja se kreće u suprotnom smjeru. I što su više ubrzavali,
to su manje napredovali. Kad to uočiše, siva gospoda proklinjući poiskakaše iz kola i pokušaše pješice stići Momu, koju su još mogli razaznati u velikoj daljini. Trčali su izobličenih lica i kad su se na kraju, iscrpljeni, morali zaustaviti, bili su, sve u svemu, uznapredovali desetak metara. A djevojčica Momo je iščezla negdje u daljini među snježnobijelim kućama. Gotovo je! reče jedan od gospode. Sad je više nećemo uhvatiti. Ne shvaćam, razmišljao je drugi, zašto se nismo mogli pomaknuti s mjesta. Ni ja, odgovori prvi, pitanje je samo hoće li nam to uvažiti kao olakotnu okolnost za naš neuspjeh. Mislite da će nas izvesti pred sud? Pa pohvaliti nas sasvim sigurno neće. Sva gospoda koja su sudjelovala u gonjenju objesiše glave i posjedaše na hladnjake i branike svojih automobila. Više im se nije žurilo. Već sasvim, sasvim daleko, negdje u labirintu praznih, snježnobijelih ulica i trgova, Momo je koračala za kornjačom. I upravo zato što su hodale tako sporo izgledalo je da ulica pred njima klizi, da zgrade lete pored njih. Kornjača ponovo zađe za jedan ugao, Momo ju je slijedila i iznenađeno zastade. Ta ulica je pružala sasvim drugačiji prizor od svih dotadašnjih. Zapravo bi se prije mogla nazvati uskom uličicom. Kuće koje su se s lijeve i desne strane tiskale jedna uz drugu izgledale su kao same male palače od stakla, pune tornjića, doksata i terasa. Kao da su nepojmljivo dugo stajale na dnu mora, pa su sada izvađene, bile su prekrivene morskim travama i algama i obrasle školjkama i koraljima. I sve se to nježno presijavalo u svim bojama, poput sedefa. Ova uličica vodila je do jedne jedine kuće, koja je činila njen kraj i stajala poprijeko u odnosu na ostale. Na njenoj su se sredini nalazila velika zelena vrata, bogato ukrašena figurama. Momo podiže pogled na ploču s imenom ulice, koja je visila na zidu baš iznad nje. Bila je od bijela mramora i na njoj je zlatnim slovima pisalo ULICA NIKAD Momo je na promatranje i sricanje potrošila samo nekoliko trenutaka, a kornjača je usprkos tome daleko odmakla, gotovo do kraja uličice, i već je bila pred posljednjom kućom. Kornjačo, čekaj me! viknu Momo, ali, začudo, nije mogla čuti vlastiti glas. Ipak, izgleda da ju je kornjača čula, jer je zastala i osvrnula se. Momo je htjela poći za njom, ali kada je ušla u ulicu Nikad, osjećala se kao da je pod vodom i mora se boriti s nekom snažnom strujom ili s nekakvim snažnim vjetrom koji nije moguće osjetiti, ali koji je naprosto otpuhuje unatrag. Odupirala se zagonetnom pritisku okrenuvši se bokom prema njemu, kretala se držeći se za izboje na zidovima, a ponekad je i puzala četveronoške. Ovo neću savladati! povika najzad kornjači, koju je, sićušnu, vidjela kako sjedi na kraju ulice. Pomozi mi nekako! Kornjača se polako vrati. Kad je konačno sjela pred Momu, na njenom se oklopu pojavi savjet HODAJ NATRAŠKE! Momo pokuša. Okrenu se i pođe natraške. I odjednom je napredovala bez ikakvih teškoća. No ono što se pri tom s njom dogodilo bilo je krajnje čudnovato. Naime, dok je tako hodala natraške, počela je i misliti natraške, disati natraške, osjećati natraške, ukratko živjela je natraške! Najzad udari o nešto čvrsto. Kad se okrenu, vidje da stoji pred onom posljednjom kućom koja je poprijeko zatvarala ulicu. Malo se uplaši, jer su vrata od zelena metala, prekrivena figurama, gledana odatle, sada odjednom izgledala ogromna. Hoću li ih uopće moći otvoriti? dvojila je Momo. Ali u istom se trenu oba vratna krila otvoriše. Momo je još trenutak ostala na mjestu, jer je iznad vrata ugledala još jedan natpis KUĆA NIGDJE Kako Momo nije znala baš brzo čitati, netom što je pročitala, oba su se vratna krila već polako počela zatvarati. Brzo šmugnu unutra, a golema se vrata zatvore uz tihu tutnjavu. Sada se nalazila u visoku, veoma dugu hodniku. Lijevo i desno stajali su u pravilnim razmacima kameni kipovi nagih muškaraca i žena. Izgledalo je kao da oni pridržavaju strop. Ovdje više nije bilo ni traga onoj tajanstvenoj protustruji. slika Momo je hodala za kornjačom, koja je pred njom gmizala dugim hodnikom. Na kraju hodnika životinja stade pred jednim veoma malim vratašcima, velikima taman toliko da je Momo sagnuvši se mogla proći kroz njih. STIGLE SMO! stajalo je na kornjačinu oklopu.
Momo čučnu i tik pred nosom vidje na malim vratima pločicu s natpisom MAJSTOR SECUNDUS MINUTIUS HORA Momo duboko udahnu i odlučno pritisnu malu kvaku. Kad se vratašca otvoriše, iznutra se začu mnogoglasno muzikalno tiktakanje i brujanje, zvonjenje i udaranje. Dijete pođe za kornjačom, a vratašca se za njima zatvoriše. JEDANAESTO POGLAVLJE Kad zli od lošeg naprave najbolje... U pepeljastosivu svjetlu beskrajnih glavnih i sporednih hodnika kretali su se agenti Štedionice vremena hitro i nečujno poput sjena i uzbuđeno jedan drugom došaptavali novosti sva gospoda iz uprave sastala su se na izvanrednom zasjedanju. To može značiti samo da se pojavila najveća moguća opasnost, zaključivali su jedni. To može značiti samo da su otkrivene neslućene nove mogućnosti stjecanja vremena, zaključivali su drugi. U velikoj dvorani za sjednice vijećala su siva gospoda iz uprave. Jedan kraj drugog sjedili su za dugim konferencijskim stolom, tako dugim da je izgledao kao da se proteže u beskonačnost. Kao i uvijek, svaki je od njih uza se imao svoju olovnosivu aktovku i pušio svoju malu sivu cigaru. Odložili su jedino okrugle krute šešire pa se sada moglo vidjeti da svi imaju ćele sjajne poput ogledala. Raspoloženje ako se u vezi s ovom gospodom uopće može govoriti o nečem takvom kao što je raspoloženje bilo je u znaku opće potištenosti. Ustade predsjedavajući koji je sjedio na čelu dugog stola. Žamor zamre i dva beskrajna niza sivih lica okrenuše se k njemu. Gospodo, poče on, naš je položaj ozbiljan. Primoran sam da sve vas bez oklijevanja upoznam s gorkim, ali neumoljivim činjenicama. Za lov na djevojčicu Momu angažirali smo skoro sve naše raspoložive agente. Taj lov trajao je ukupno šest sati, trinaest minuta i osam sekundi. Svi angažirani agenti morali su pri tom nužno zapostaviti osnovnu svrhu svoga postojanja pribavljanje vremena. Uz ovaj gubitak ide još vrijeme i koje su, tijekom potrage, utrošili sami agenti. Iz obje ove negativne stavke izlazi gubitak vremena koji, prema sasvim točnim proračunima, iznosi tri milijarde sedam stotina trideset osam milijuna dvije stotine pedeset devet tisuća sto četrnaest sekundi. Gospodo, to je više negoli cijeli jedan ljudski život! Uvjeren sam da ne moram ni objašnjavati što to za nas znači. Načinio je pauzu i širokim pokretom pokazao na ogromna čelična vrata koja su se nalazila u zidu na čeonoj strani dvorane. Na sebi su imala mnoštvo brava, onih koje se otvaraju ključem i onih na kombinacije brojeva. Naša skladišta vremena, gospodo, govorio je on povišenim glasom, nisu neiscrpni! I da se lov barem isplatio! Ali riječ je o sasvim beskorisno protraćenom vremenu! Djevojčica Momo nam je umakla! Gospodo, tako nešto nam se jednostavno više ne smije dogoditi. Ja ću se ubuduće najodlučnije suprotstaviti svakom daljnjem pothvatu koji bi nas ovoliko stajao. Mi moramo štedjeti, gospodo moja, a ne rasipati! Ja vas, dakle, molim, da sve buduće planove krojite u skladu s ovim. To je sve što sam želio reći. Hvala. On sjede izbacujući debele oblake dima. Kroz redove se pronese uzbuđeno šaputanje. Tad se podiže drugi govornik na suprotnom kraju duge ploče i sva se lica okrenuše k njemu. Gospodo, reče on, svima nama dobrobit naše Štedionice vremena podjednako leži na srcu. No čini mi se da je sasvim nepotrebno uznemiravati se zbog svega ovoga i od toga praviti katastrofu. Katastrofe nema. Mi svi znamo da naša skladišta vremena sadrže tako bogate zalihe da nas ni višestruko veći gubitak od pretrpljenog ne bi mogao ozbiljno ugroziti. Što za nas predstavlja jedan ljudski život? Malenkost, zaista! No ipak se slažem s našim uvaženim Predsjedavajućim da se nešto slično ne bi smjelo ponoviti. Ali slučaj kakav smo imali s djevojčicom Momom sasvim je jedinstven. Nešto slično se do sada nikad nije zbilo i vrlo je malo vjerojatno da će se ikada više dogoditi. I na kraju, naš nas je Predsjedavajući s pravom prekorio što nam je djevojčica Momo umakla. No što smo drugo uopće željeli nego to dijete učiniti bezopasnim? E pa, to je sad u potpunosti postignuto. Djevojčica je iščezla, pobjegla iz područja vremena! Oslobodili smo je se. Mislim da s tim rezultatom možemo biti zadovoljni.
Govornik sjede samozadovoljno se smješkajući. Tu i tamo mogao se čuti slabašan pljesak. Onda se podiže treći govornik, koji je sjedio negdje pri sredini dugog stola. Bit ću kratak, objavi on mrzovoljna lica. Riječi umirenja, koje smo upravo čuli, smatram neodgovornima. To dijete nije obično dijete. Mi svi znamo da ono ima sposobnosti koje za nas i za našu stvar mogu biti krajnje opasne. To što je cio slučaj do sada jedinstven, ni u kom slučaju ne dokazuje da se neće ponoviti. Moramo biti budni! Ne smijemo se opustiti prije nego što to dijete bude u našoj vlasti. Jedino tako možemo biti sigurni da nam ono više neće nanositi štete. Jer, kako je napustilo područje vremena, tako se u svakom trenutku može i vratiti. I vratit će se! Govornik sjede. Ostala gospoda iz uprave uvukoše glave i sjeđahu pogureno. Gospodo, uze riječ četvrti govornik, koji je sjedio preko puta trećem, oprostite, ali moram vam jasno i glasno reći neprestano obilazimo oko vruće kaše. Moramo pogledati u oči činjenici da se u ovu stvar umiješala neka čudna sila. Proračunao sam sve mogućnosti. Vjerojatnost da jedno dijete, rođeno od ljudi, živo i vlastitom snagom napusti područje vremena iznosi točno 142 milijuna. Drugim riječima, to je praktički isključeno. Uzbuđeni žamor prođe redovima članova uprave. Sve ukazuje na to, nastavi govornik, pošto se žamor stišao, da je djevojčici Momi netko pomogao da umakne našoj potjeri. Svi znamo o kome govorim. Riječ je o onom takozvanom majstoru Hori. Pri spominjanju ovog imena većina sive gospode se trže kao da ih je netko udario, drugi skočiše i počeše vikati snažno gestikulirajući. Molim vas, gospodo! povika četvrti govornik raširenih ruku. Lijepo vas molim da se obuzdate. Znam isto toliko dobro kao i svi vi da ovo ime kažimo to tako nije baš pristojno spominjati. To i mene košta samosvladavanja, ali mi želimo i moramo stvari gledati jasno! Ako je taj takozvani pomogao djevojčici Momi, on za to ima svoje razloge. A ti razlozi, to je bar jasno, upereni su protiv nas. Ukratko, gospodo, moramo računati s tim da taj takozvani neće samo poslati dijete natrag, već da će ga i naoružati protiv nas. To će onda za nas biti smrtna opasnost. Mi, dakle, moramo biti spremni ne samo još jednom žrtvovati vrijeme jednog ljudskog života, ili čak i više njih ne, gospodo, mi moramo, bude li neophodno, uložiti sve, ponavljam sve! Jer nas, u tom slučaju, svaka štedljivost može prokleto skupo stajati. Vjerujem da razumijete što mislim. Uzbuđenje među sivom gospodom je raslo, svi su govorili uglas. Peti govornik skoči sa stolice divlje mlatarajući rukama. Mir, mir! vikao je. Gospodin koji je govorio prije mene ograničio se, na žalost, na to da nagovijesti svakojake katastrofalne mogućnosti. No očigledno je da on ni sam ne zna što nam je činiti protiv toga! Kaže da moramo biti spremni na sve žrtve dobro! Moramo biti krajnje odlučni dobro! Ne smijemo štedljivo postupati s našim zalihama dobro! Ali sve su to ipak samo prazne riječi! Ta on nam mora reći što stvarno možemo učiniti! Nijedan od nas ne zna čime će onaj takozvani djevojčicu Momu naoružati protiv nas! Suočit ćemo se s jednom nama posve nepoznatom opasnošću. To je problem koji moramo riješiti! Buka u dvorani pretvori se u metež. Svako je vikao ne slušajući ostale, jedni su udarali šakama po stolu, drugi su prekrili lice rukama panično raspoloženje sve ih je zahvatilo. Šesti govornik s mukom privuče pozornost. Ali, gospodo, reče on neprestano ušutkavajući ostale dok najzad nije nastupila tišina, ali, gospodo, moram vas ipak zamoliti da sačuvate pribranost duha. To je sada najvažnije. Hajde da mirno pretpostavimo da će se djevojčica Momo naoružana čime god vratiti od onog takozvanog. To ipak ne znači da se osobno moramo upuštati u borbu. Mi za takav susret nismo naročito dobro pripremljeni to nam upečatljivo predočava tužna sudbina našeg u međuvremenu dokinutog agenta BLW553c. No to čak nije ni potrebno. Pa mi imamo dovoljno pomagača među ljudima! Ako njih iskoristimo na neupadljiv i spretan način, gospodo, moći ćemo i djevojčicu Momu i opasnost vezanu za nju izbrisati s lica zemlje a da se sami i ne pojavimo. Takav postupak bio bi štedljiv, za nas bezopasan i nesumnjivo efikasan. Uzdah prođe kroz gomilu članova uprave. Taj se prijedlog svih dojmio. Vjerojatno bi odmah bio prihvaćen da se na gornjem kraju stola za riječ nije javio sedmi govornik. Gospodo, poče on, mi neprestano razmišljamo samo o tome kako da se riješimo djevojčice Mome. Priznajmo slobodno da nas na to nagoni strah. Ali strah je loš savjetnik, gospodo moja. Čini mi se, naime, da tako puštamo da nam umakne jedna velika, jedinstvena prilika. Poslovica kaže Ako nekoga ne možeš pobijediti, sprijatelji se s njim. E pa, zašto ne pokušamo privući djevojčicu Momu
na našu stranu? Da čujemo, da čujemo! viknu nekoliko glasova, Objasnite to preciznije! Jasno je i očigledno, nastavi govornik, da je to dijete odista našlo put k takozvanom, put koji mi od početka uzalud tražimo! Dijete bi ga, dakle, u svako doba moglo ponovo naći i moglo bi nas tim putem povesti! A tada bismo takozvanog udesili onako kako samo mi to znamo. Siguran sam da bismo s njim vrlo brzo bili gotovi. A kada napokon budemo sjedili na njegovome mjestu, nećemo više morati s mukom zgrtati sate, minute i sekunde. Ne! Jednim ćemo udarcem imati u svojoj vlasti cjelokupno vrijeme svih ljudi! Tko posjeduje vrijeme ljudi ima neograničenu moć. Gospodo, promislite! A u tome nam može koristiti djevojčica Momo, koju svi hoćete ukloniti. U dvorani je zavladala grobna tišina. Ali vi znate, povika jedan, da djevojčici Momi nije moguće slagati! Sjetite se samo agenta BLW552c! Svaki od nas pretrpio bi istu sudbinu! A tko govori o laganju? odgovori govornik. Svoj ćemo joj plan, naravno, otvoreno priopćiti. Ali u tom slučaju, viknu drugi gestikulirajući, ona nikad neće pristati na suradnju! To je nezamislivo! U to ne bih bio baš toliko siguran, dragi moj, umiješa se u raspravu deveti govornik, morali bismo joj, naravno, ponuditi nešto što će je primamiti. Pomišljam, recimo, na to da joj obećamo onoliko vremena koliko želi... Obećanje, upade u riječ drugi, kojega se, razumije se, ne bismo držali! Razumije se da bismo, odgovori deveti govornik i nasmija se ledeno. Jer ako su naše namjere s njom nečasne, ona će to osjetiti. Ne, ne, povika predsjedavajući i lupi rukom o stol, to ne mogu trpjeti! Ako joj zaista damo vremena koliko ona želi, to će nas stajati čitavo blago! Ipak neće, umirivao ga je govornik. Koliko može potrošiti jedno jedino dijete? Svakako, to bi bio jedan stalni mali gubitak, ali pomislite samo što bismo za to dobili! Vrijeme svih ljudi! Ono malo što bi Momo potrošila knjižili bismo kao troškove. Razmislite o ogromnim prednostima, gospodo! Govornik sjede dok su svi razmišljali o prednostima. Usprkos tome, reče najzad šesti govornik, to ne ide. A zašto? Jednostavno zato što ta djevojčica, na žalost, i ovako i onako ima vremena koliko god želi. Nema svrhe potkupljivati je nečim što posjeduje u izobilju. Onda joj to moramo najprije oduzeti, odgovori deveti govornik. Ali, dragi moj, reče predsjedavajući umornim glasom, vrtimo se u krugu. Ne možemo doći do djeteta. O tome i je riječ. Uzdah razočaranja prođe kroz duge redove članova uprave. Imao bih jedan prijedlog, prijavi se deseti govornik. S vašim dopuštenjem? Imate riječ, odobri predsjedavajući. Gospodin se blago nakloni predsjedavajućem i nastavi Ta djevojčica upućena je na svoje prijatelje. Ona voli svoje vrijeme poklanjati drugima. Promislimo, međutim, što bi bilo od nje kad naprosto ne bi bilo nikoga tko bi s njom podijelio to vrijeme? Budući da djevojčica neće dobrovoljno podržati naše planove, trebalo bismo se jednostavno pozabaviti njenim prijateljima. On iz svoje aktovke izvadi fascikl i otvori ga Riječ je, prije svega, o izvjesnom Beppu Čistaču Ulica i nekom Gigiju Vodiču Stranaca. A tu je onda i poduža lista djece koja stalno odlaze k njoj. I sami vidite, moja gospodo, nije to neka velika stvar! Sve te osobe ćemo od nje odvojiti na takav način da ona više neće moći do njih. Onda će sirota mala Momo ostati sasvim sama. Što će joj tada značiti sve njeno vrijeme? Teret, prokletstvo! Prije ili kasnije, ona to više neće moći podnijeti. A tada, gospodo, pojavit ćemo se mi i postaviti svoje uvjete. Kladim se na tisuću godina protiv jedne desetinke sekunde da će nas odvesti znanim joj putem samo da ponovno dobije svoje prijatelje. Siva gospoda, koja su tako utučeno zurila preda se, podigoše glave. Trijumfalan, poput oštrice noža tanak smiješak, bio im je na usnama. Zapljeskaše, a pljesak odjekivaše beskonačnim glavnim i sporednim hodnicima tako da je zvučalo kao da se odronjava kamenje. slika DVANAESTO POGLAVLJE
Momo stiže onamo odakle dolazi vrijeme Momo je stajala u najvećoj dvorani koju je ikada vidjela. Ta dvorana bila je veća od najveće crkve i najprostranije kolodvorske zgrade. Snažni stupovi nosili su strop koji se visoko gore u polutami više naslućivao nego vidio. Prozora nije bilo. Zlatna svjetlost koja je prožimala ovaj neizmjerni prostor dolazila je od bezbrojnih svijeća koje su bile postavljene na sve strane i čiji je plamen gorio tako nepomično kao da su obojene svijetlećim bojama i ne moraju trošiti vosak da bi sijale. Tisućostruko brujanje i tiktakanje, zvonjenje i udaranje koje je Momo čula ulazeći, potjecalo je od bezbrojnih satova svih oblika i veličina. Oni su stajali i ležali na dugim stolovima, u staklenim vitrinama, na zlatnim zidnim konzolama i u beskrajnim regalima. Bilo je tu sićušnih džepnih satova ukrašenih dragim kamenjem, običnih limenih budilica, pješčanih satova, satova s lutkicom koja pleše, sunčanih satova, satova od drveta i kamena, staklenih i satova koje je pokretao pljuskavi vodeni mlaz. Na zidovima su visile sve vrste satova s glasom kukavice i drugačijih, s utezima i klatnima koja se njišu, onih što su išli sporo i dostojanstveno i drugih, čija su se klatna žustro bacakala lijevodesno. U visini prvog kata cijelu je dvoranu opasivala galerija na koju su vodile zavojite stepenice. Još više nalazila se druga galerija, iznad još jedna, pa još jedna. I svuda su visili, ležali, i stajali satovi. Bilo je tu i satova u obliku kugle koji mjere svjetsko vrijeme i pokazuju koliko je sati u svakoj točki na zemlji, i malih i velikih planetarija sa Suncem, Mjesecom i zvijezdama. U sredini dvorane uzdizala se šuma samostojećih satova, počevši od običnih sobnih samostojećih satova sve do golemih satova kakvi se ugrađuju u tornjeve i zvonike. Stalno je neki od tih satova zvonio ili neka kukavica kukala, jer svaki je od tih satova pokazivao drugo vrijeme. Ali to nije stvaralo neugodnu buku, već neko ravnomjerno šumorenje, kao ljeti u šumi. Momo je hodala i širom otvorenih očiju promatrala sva ta čuda. Upravo je stajala pred bogato ukrašenim satom na kojemu su dvije majušne figurice, ženica i čovječuljak, jedno drugome pružali ruku za ples. Baš ih je htjela malo kvrcnuti prstom da vidi hoće li se od toga pokrenuti, kad iznenada začu prijazan glas A, opet si ovdje, Kasiopeja! Zar mi nisi dovela malu Momu? Dijete se okrenu i u jednoj uličici od samostojećih satova ugleda otmjenog, starog gospodina srebrnobijele kose koji je, sagnuvši se, promatrao kornjaču što je sjedila pred njim na podu. Nosio je dug, zlatom izvezen kaput, svilene plave hlače do koljena, bijele čarape i cipele s velikom zlatnom kopčom. Oko ručnih zglobova i oko vrata iz kaputa je virila čipka, a srebrnobijela kosa bila mu je na potiljku povezana u malu pletenicu. Takvu odjeću Momo nikad prije nije vidjela, no netko tko bi bio manja neznalica od nje odmah bi prepoznao modu kakva se nosila prije dvije stotine godina. Što kažeš, nastavi stari gospodin, i dalje sagnut ka kornjači, već je tu? A gdje je? Izvuče male naočale, slične onima koje je imao stari Beppo, samo što su ove bile od zlata, i poče se, tražeći, osvrtati oko sebe. Ovdje sam! povika Momo. Stari gospodin pođe k njoj ispruženih ruku radosno se smiješeći. I dok je on tako hodao, Momi se činilo da svakim korakom postaje sve mlađi. Kad je najzad stao pred Momu, uzeo je za obje ruke i srdačno ih protresao, izgledao je jedva stariji od nje same. Dobro došla! viknu zadovoljno, Od srca dobrodošla u kuću Nigdje. Dozvoli, mala Momo, da ti se predstavim. Ja sam majstor Hora Secundus Minutius Hora. Jesi li me stvarno očekivao? upita Momo začuđeno. Pa naravno! Osobno sam poslao svoju kornjaču Kasiopeju da te dovede. Iz džepića prsluka izvuče plosnat dijamantima urešen džepni sat i pusti da mu poklopac poskoči. Stigla si čak neobično točno, ustvrdi sa smiješkom i okrenu sat prema njoj. Momo vidje da na brojčaniku nema ni kazaljki ni brojeva, nego samo dvije fine, tanane spirale, koje su ležale u suprotnim smjerovima jedna iznad druge i polako se okretale. Na mjestima gdje su se linije presijecale zasvijetlile bi ponekad sićušne točkice. Ovo je, reče majstor Hora, zvjezdani sat. On pouzdano pokazuje rijetke zvjezdane trenutke. Jedan takav upravo je počeo. A što je to zvjezdani trenutak? upita Momo. Pa vidiš, ponekad u životu svijeta postoje posebni trenuci, objašnjavao je majstor Hora, u kojima sve stvari i sva bića, sve do najudaljenijih zvijezda, na sasvim jedinstven način slože svoje djelovanje tako da se može dogoditi nešto što nikada prije nije bilo moguće, niti će biti moguće
ikada kasnije. Na žalost, ljudi se, općenito uzevši, ne razumiju u to, pa zvjezdani trenuci često prolaze nezapaženo. Ali ako postoji netko tko ih prepozna, na svijetu se događaju velike stvari. Možda je, razmišljala je Momo, za to potreban baš jedan takav sat. Majstor Hora zatrese glavom smiješeći se. Sam sat ne bi nikome koristio. Čovjek ga mora znati čitati. On ponovo zaklopi sat i stavi ga u džep košulje. Kad vidje začuđeni pogled kojim je Momo odmjeravala njegovu pojavu, pogleda zamišljeno niza se, nabra čelo i reče O, pa ja sam, izgleda, što se mode tiče, malo zakasnio. Kako sam nesmotren! Odmah ću to ispraviti. On pucnu prstima i za trenutak je pred njom stajao u svečanom odjelu s visokim ovratnikom. Je li ovako bolje? upita. No, kad ugleda sada još veće čuđenje u Mominim očima, smjesta nastavi Ali, naravno, nije! Pa gdje mi je pamet! I on ponovo pucnu, pa je sad odjednom nosio odijelo kakvo nikada nisu vidjeli ni Momo, niti itko drugi, jer to je bila moda kakva će se nositi tek kroz stotinu godina. Ni ovo? raspitivao se on kod Mome. No, za ime Oriona, bit će da se to ipak može dokučiti! Čekaj, pokušat ću još jednom. Po treći put pucnu prstima i najzad je pred djetetom stajao u običnom, gradskom odjelu, onakvom kakvo se nosi u današnje vrijeme. Ovako je u redu, zar ne? reče i namignu Momi. Nadam se samo da te nisam uplašio, Momo. To je bila samo moja mala šala. No sada bih te možda mogao najprije pozvati za stol, draga djevojčice. Doručak je spreman. Imaš za sobom dug put, nadam se da će ti prijati. On je uze za ruku i povede je ravno u šumu satova. Kornjača ih je slijedila, je zaostajala za njima. Staza je kao u nekom labirintu vijugala uzduž i poprijeko i najzad dovela do male sobe koju su tvorile stražnje plohe kućišta nekoliko ogromnih satova. U jednom kutu stajali su stolić s izvijenim nogama i starinska sofa, a uz nju odgovarajuće tapecirane stolice. I ovdje je sve bilo osvijetljeno zlatnom svjetlošću nepomičnih plamenova svijeća. Na stoliću je stajao trbušast vrč, dvije male šalice, zatim tanjuri, žličice i noževi, sve od blistavoga zlata. U košarici su ležale zlatnosmeđe, hrskave žemlje, u jednoj je zdjelici bio zlatnožut maslac, a u drugoj med koji je izgledao kao tekuće zlato. Majstor Hora napuni obje šalice čokoladom iz trbušastog vrča i reče pozivajući Molim te, mala moja gošćo, navali! Momi nije trebalo dvaput reći. Da postoji čokolada koja se može piti, do sada nije ni znala. I žemlje s maslacem i medom predstavljale su veliku rijetkost u njenom životu. A tako izvanredno kao ovo sada još joj nikada ništa nije prijalo. Ovaj doručak ju je u prvi mah potpuno zaokupio i ona se gostila punih usta, ne misleći ni na što drugo. I začudo, dok je jela, iščezavao je sav njen umor, osjećala se odmoreno i čilo, iako čitave noći nije spavala ni tren. Što je duže jela, više joj je prijalo. Činilo joj se da bi danima mogla tako jesti. Majstor Hora ju je pri tom sa smiješkom promatrao i bio je dovoljno taktičan da je u prvi mah ne ometa razgovorima. Shvaćao je da njegova gošća mora utoliti glad mnogih godina. I možda je to bio razlog što je, dok je promatrao Momu, opet izgledao sve stariji, dok najzad ponovo nije bio čovjek bijele kose. Kada je primijetio da Momo ne uspijeva izaći na kraj s nožem, počeo joj je on razrezivati i mazati žemlje, i stavljati joj ih na tanjur. Sam je jeo vrlo malo, takoreći tek da joj pravi društvo. No Momo se na kraju ipak zasiti. Dok je ispijala čokoladu, ispitivački je, preko ruba zlatne šalice, gledala svoga domaćina i razmišljala tko bi on zapravo mogao biti. Da on nije netko običan, to je, naravno, primijetila, ali dotada o njemu nije saznala zapravo ništa više od imena. Zašto si poslao kornjaču po mene? upita odloživši šalicu. Da te zaštitim od sive gospode, odgovori majstor Hora ozbiljno. Traže te na sve strane i jedino si ovdje kod mene sigurna. Zar mi žele učiniti nešto nažao? raspitivala se Momo uplašeno. Da, dijete moje, uzdahnu majstor Hora, moglo bi se reći. Zašto? pitala je Momo. Boje te se, objasni majstor Hora, jer si im nanijela najveće zlo za koje znaju. Nisam im nanijela nikakvo zlo, reče Momo. Jesi. Navela si jednog od njih da se izda. I ispričala si to svojim prijateljima. Čak ste htjeli svim ljudima objaviti istinu o njima. Zar ne misliš da je to dovoljno da ti postanu smrtni neprijatelji? Ali mi smo prošle posred grada, kornjača i ja, reče Momo. Ako su me svuda tražili, mogli su me bez po muke uhvatiti. A i hodale smo vrlo polako.
Majstor Hora uze na krilo kornjaču, koja je u međuvremenu opet sjela kraj njegovih nogu, i pogladi je po vratu. Što ti misliš, Kasiopeja? upita sa smiješkom. Jesu li vas mogli uhvatiti? Na njenom se oklopu pojaviše slova NIKADA! A treptala su tako vragolasto da je čovjek stvarno vjerovao da čuje prigušen smijeh. Kasiopeja, naime, objasni majstor Hora, može vidjeti malo u budućnost. Ne previše, negdje oko pola sata. TOČNO POLA SATA! pojavi se na oklopu. Oprosti, ispravi se majstor Hora, točno pola sata. Ona sa sigurnošću unaprijed zna što će se dogoditi u sljedećih pola sata. Zato zna, naravno, i to hoće li, na primjer, sresti sivu gospodu ili ne. O reče Momo zadivljeno. Pa to je stvarno praktično! Pa kad unaprijed zna da će tu i tu sresti sivu gospodu, ona jednostavno krene drugim putem? Ne, odgovori majstor Hora, stvar na žalost nije baš tako jednostavna. Ona ne može promijeniti ništa od onoga što unaprijed zna, jer zna samo ono što će se stvarno dogoditi. Ako, dakle, zna da će tu i tu sresti sivu gospodu, onda će ih stvarno i sresti. Protiv toga ona ništa ne može. To ne shvaćam, razmišljala je Momo pomalo razočarano, onda ništa ne koristi znati nešto unaprijed. Ponekad ipak koristi, odvrati majstor Hora, u tvom slučaju, na primjer, znala je da, ako ide tim i tim putem, neće sresti sivu gospodu. To ipak nešto vrijedi, ne čini ti se? Momo je šutjela. Njene su se misli splele poput klupka konca. No da se opet vratimo na tebe i tvoje prijatelje, nastavi majstor Hora, zaslužujete komplimente. Vaši plakati i natpisi izuzetno su me se dojmili. Zar si ih pročitao? upita Momo radosno. Sve do jednog, odgovori majstor Hora, riječ po riječ! Na žalost, reče Momo, izgleda da ih nitko drugi nije pročitao. Majstor Hora kimnu sa žaljenjem. Da, na žalost. Za to su se pobrinula siva gospoda. Ti ih dobro poznaješ pitala je Momo. Majstor Hora ponovo kimnu i uzdahnu Ja poznajem njih i oni poznaju mene. Momo nije točno znala što da misli o ovom odgovoru. Jesi li često bivao kod njih? Ne, još nikada. Ja nikad ne napuštam kuću Nigdje. A siva gospoda, mislim posjećuju li oni katkad tebe? Majstor Hora se smiješio. Nemaj brige, Momo. Oni ne mogu ući ovamo. Čak ni kada bi znali put do ulice Nikad. A oni ga ne znaju. Momo je trenutak razmišljala. To ju je objašnjenje, doduše, umirilo, no htjela je saznati još o majstoru Hori. Odakle ti onda sve to znaš, poče opet, o nama i našim plakatima i o sivoj gospodi? Stalno promatram i njih i sve što je s njima u vezi. Objasni majstor Hora, Tako sam promatrao i tebe i tvoje prijatelje. Ali ti nikada ne izlaziš iz kuće? To nije ni potrebno, reče gospodin Hora i vidno se pomladi, imam svoje svevideće naočale. On skide svoje male zlatne naočale i pruži ih Momi. Želiš li malo poviriti kroz njih? Momo namjesti naočale, zatrepta, zaškilji, pa reče Ne mogu ništa raspoznati. Jer vidjela je samo vrtlog izmiješanih boja, svjetlosti i sjena. Od toga joj se doslovce zavrtjelo u glavi. Da, začu glas majstora Hore, tako je to u početku. Nije baš sasvim jednostavno gledati kroz svevideće naočale. Ali brzo ćeš se naviknuti. On ustade, stade iza stolice na kojoj je sjedila Momo i blago položi obje ruke na okvir naočala na Mominu nosu. Slika istom postade jasna. Momo najprije ugleda skupinu sive gospode s tri automobila na rubu onoga dijela grada gdje je vladala čudnovata svjetlost. Upravo su se spremali pogurati svoje automobile unatrag. Onda pogleda dalje i na ulicama grada vidje druge skupine sive gospode koja su razgovarala uzbuđeno gestikulirajući. Jedna je skupina pokušavala nešto doviknuti drugoj. Govore o tebi, objasni majstor Hora, ne mogu shvatiti da si im umakla. Zašto su im lica tako siva? upita Momo i dalje gledajući.
Zato što žive od nečeg mrtvog, odgovori majstor Hora. Ti znaš da se hrane vremenom koje sačinjava živote ljudi. Ali to vrijeme doslovce umire ako se otrgne od svog pravog vlasnika. Jer svaki čovjek ima svoje vrijeme. I samo dok je stvarno njegovo, ono ostaje živo. Onda siva gospoda uopće nisu ljudi? Ne, ona samo izgledaju kao ljudi. Ali što su onda? Zapravo nisu ništa. A kako su nastali? Oni nastaju zato što im ljudi daju mogućnost da nastanu. To je sve što je potrebno da do toga stvarno i dođe. A onda im ljudi još omoguće da njima ovladaju. A to opet potpuno dostaje da do toga i dođe. A ako više ne bi mogli krasti vrijeme? Morali bi se vratiti u ništa, odakle su i došli. Majstor Hora skide naočale Momi i stavi ih sam. Ali, na žalost, nastavi on poslije kratke pauze, oni imaju već mnogo pomagača među ljudima. To je loše. Ja, reče Momo odlučno, ne dam da mi itko uzme moje vrijeme! Nemoj to nikada dopustiti, odgovori majstor Hora. Momo, dođi da ti pokažem svoju zbirku. Sad je iznenada opet izgledao kao starac. On uze Momo za ruku i izvede je u veliku dvoranu. Tamo joj pokaza razne satove, pusti mehanizme u rad, prikaza joj planetarije i satove koji pokazuju vrijeme u raznim dijelovima svijeta. Zahvaljujući radosti koju je njegova mala gošća pokazivala pri susretu sa svim tim čudesnim stvarima, postepeno se opet pomlađivao. Voliš li rješavati zagonetke? pitao ju je uzgred dok su išli dalje. O da, jako! odgovori Momo. Znaš li neku? Znam, reče majstor Hora, i pogleda Momu smiješeći se, ali vrlo je teška. Malo ih je koji je znaju riješiti. To je dobro, reče Momo, zapamtit ću je, pa ću je poslije zadati svojim prijateljima. Strašno me zanima, uzvrati majstor Hora, hoćeš li je riješiti. Slušaj dobro U jednoj kući žive brata tri. Izgledaju stvarno različiti svi. No razlikovat kad ih želiš, da su slični, ipak veliš. Prvoga tu nema, stigao još kući nije. Drugoga tu nema, izašo je malo prije. Samo treći tu je, od tri brata najmanji jer bez njega prvi i drugi ne bi ni postojali. No treći se upravo od toga i stvara što prvi u drugoga stalno se pretvara. Htjedneš li trećega malo promotriti, prvog il drugoga samo ćeš vidjeti. Pa ti sad kaži Jesu li trojica jedan? Il su možda dva? Ili pak nijedan? Njihova točna imena kada daš, tri moćna vladara tada znaš. Gospodari su svi skupa velike carevine, i po tome su jednaki jer zajedno je čine! Majstor Hora pogleda Momu i ohrabrujuće joj kimnu. Ona bijaše napregnuto slušala. Kako je imala izvanredno pamćenje, polako ponovi zagonetku od riječi do riječi. Uh, uzdahnu zatim to je baš teško. Nemam pojma što bi to moglo biti. Uopće ne znam odakle bih počela. Jednostavno probaj, reče majstor Hora. Momo još jednom promrmlja cijelu zagonetku. Onda odmahne glavom. Ne znam, prizna. U međuvremenu je stigla i kornjača. Sjela je pored majstora Hore i pažljivo promatrala Momu.
Dakle, Kasiopeja, reče majstor Hora, ti sve znaš pola sata unaprijed. Hoće li Momo riješiti zagonetku? HOĆE! stajalo je na Kasiopejinu oklopu. Vidiš! reče majstor Hora, okrenuvši se Momi, riješit ćeš. Kasiopeja nikada ne griješi. Momo nabra čelo i ponovo poče napregnuto razmišljati. Kakva su to tri brata koji žive u jednoj kući? Da tu nije riječ o ljudima to je bilo jasno. U zagonetkama braća su uvijek koštice jabuke, ili zubi, ili nešto slično, u svakom slučaju, stvari iste vrste. Ali ovo su tri brata koji se nekako pretvaraju jedan u drugoga. Što je to što se od jednog pretvara u drugo? Momo se osvrnu. Tu su, na primjer, stajale svijeće s nepomičnim plamenovima. Vosak se tu, kroz plamen, pretvara u svjetlost. Pa da, to su tri brata. Ali ipak ne ide jer su onda sva tri tu. A dvojica od njih ne bi trebala biti tu. To je, dakle, nešto kao cvijet, plod i sjeme. Da, stvarno, tu se već štošta poklapa. Sjeme je najmanje od njih. I kad je ono tu, ostalih nema. A bez njega druga dvojica ne bi postojala. Ali ipak ne može! Jer sjeme čovjek sasvim lijepo može vidjeti. A rečeno je da uvijek vidimo jednoga od druge dvojice braće kad želimo vidjeti najmanjega. Momine su misli lutale. Nikako nije mogla naći trag koji bi je poveo dalje. Ali, Kasiopeja je rekla da će uspjeti naći rješenje. Još jednom krene od početka i promrmlja polako riječi zagonetke. Kad stiže do mjesta Prvoga tu nema, stigao još kući nije.. primijeti kako joj je kornjača namignula. Na njenim leđima pojaviše se riječi ONO ŠTO ZNAM! i odmah se opet ugasiše. Mir, Kasiopeja! reče majstor Hora smijuljeći se, a da je nije ni pogledao, ne pomaži! Momo to može sasvim sama. Momo je, naravno, vidjela riječi na kornjačinu oklopu i poče razmišljati na što se to moglo odnositi. Što je to što Kasiopeja zna? Zna da će Momo riješiti zagonetku. Ali u tome nema nikakva smisla. Što, dakle, još zna? Uvijek zna što će se dogoditi. Zna... Budućnost! povika Momo glasno. Prvoga tu nema, stigao još kući nije prvi je budućnost! Majstor Hora kimnu. A drugoga tu nema, nastavi Momo, izašo je malo prije pa to je prošlost. Majstor Hora ponovo kimnu i nasmiješi se radosno. Ali sada, razmišljala je Momo, sad postaje teško. Što je taj treći? Najmanji je od trojice, a bez njega ipak ne bi bilo ni druge dvojice, tako kaže zagonetka. I on je jedini koji je kod kuće. Razmišljala je, pa viknu iznenada To je sada! Ovaj trenutak! Prošlost to su trenuci koji su prošli, a budućnost oni koji će doći! Znači, ni jedne ni druge ne bi bilo da nema sadašnjosti. To je to! Obrazi Momini se počeše žariti od revnosti. Ona nastavi Ali što znači ovo što sada dolazi? No treći se upravo od toga i stvara što prvi u drugoga stalno se pretvara... Znači da sadašnjost postoji samo zato jer se budućnost pretvara u prošlost! Ona iznenađeno pogleda majstora Horu. Tako je! O tome još nikada nisam razmišljala. Ali to znači da ovaj trenutak zapravo ne postoji, nego samo prošlost i budućnost? Jer, na primjer, ovaj trenutak kad o njemu govorim, taj trenutak je već prošlost! Ah, sad razumijem što to značiHtjedneš li trećega malo promotriti, prvog il drugoga samo ćeš vidjeti! A sad razumijem i ostalo, jer se može reći da postoji samo jedan od tri brata sadašnjost, ili samo prošlost i budućnost. Ili nijedan, jer svaki od njih postoji samo ako postoje i ostali! To je da se čovjeku zavrti u glavi! Ali zagonetka još nije riješena do kraja, reče majstor Hora. Koja je to velika carevina kojom oni skupa vladaju, a istovremeno je i sami čine? Momo ga je bespomoćno gledala. Što to može biti? Što su prošlost, sadašnjost i budućnost sve zajedno? Ogleda se po ogromnoj dvorani. Pogled joj je klizio preko tisuća i tisuća satova i njene oči iznenada zasjaše. Vrijeme! povika i zapljeska rukama. Da, to je vrijeme! Vrijeme! I od zadovoljstva poskoči nekoliko puta. A sad mi još kaži kakva je to kuća u kojoj žive tri brata! zatraži majstor Hora. To je svijet odgovori Momo. Bravo! viknu sada majstor Hora i također zapljeska rukama. Moje poštovanje, Momo! Ti se razumiješ u rješavanje zagonetki! Stvarno si me obradovala! I samu sebe sam obradovala! odgovori Momo, čudeći se malo zašto se majstor Hora toliko raduje što je ona riješila zagonetku.
Hodali su dalje kroz dvoranu sa satovima i majstor Hora joj je pokazao i druge rijetke stvari, ali Momo se u mislima i dalje bavila zagonetkom. Kaži, upita najzad, što je zapravo vrijeme? Upravo si to sama otkrila, odgovori majstor Hora. Ne, objasni Momo, samo vrijeme ono ipak mora nešto biti. Ono ipak postoji. Što je ono zapravo? Bilo bi lijepo, reče majstor Hora, kada bi i na to mogla sama odgovoriti. Momo je dugo razmišljala. Ono postoji, mrmljala je zanijeta mislima, to je u svakom slučaju sigurno. Ali ne možemo ga uhvatiti. Niti ga zadržati. Možda je ono kao neki miris? A, osim toga, ono je i nešto što uvijek prolazi. Znači, mora odnekle dolaziti. Možda je kao vjetar? Ili ne! Sad znam! Možda je ono kao neka muzika koju ne čujemo naprosto zato što je uvijek tu. Iako vjerujem da sam je ponekad čula, sasvim tiho. Znam, kimnu majstor Hora, zato sam te i mogao dozvati k sebi. Ali tu mora biti još nešto, reče Momo, slijedeći dalje svoju misao, muzika je došla iz velike daljine, ali je u meni odzvonila vrlo duboko. Možda je i s vremenom tako. Zbunjeno je šutjela, a onda bespomoćno doda Mislim, onako kao što vjetar stvara valove na vodi. Ah, sigurno pričam same gluposti! Meni se čini, reče majstor Hora, da si to vrlo lijepo rekla. I zato ću ti povjeriti jednu tajnu odavde, iz kuće Nigdje u ulici Nikad dolazi vrijeme svih ljudi. Momo ga pogleda sa strahopoštovanjem. O, reče tiho, stvaraš li ga ti sam? Majstor Hora se opet nasmija. Ne, dijete moje, ja sam samo upravljač. Moja dužnost je svakom čovjeku dodijeliti vrijeme koje mu je određeno. Zar onda ne bi mogao, pitala je Momo, jednostavno urediti da kradljivci vremena više ne mogu ljudima krasti vrijeme? Ne, to ne mogu, odgovori majstor Hora, jer što će ljudi činiti sa svojim vremenom o tome moraju sami odlučivati. Sami ga moraju i braniti. Ja im ga mogu samo dodijeliti. Momo se osvrnu po dvorani, a onda upita Zato imaš sve ove satove? Za svakog čovjeka po jedan, je li? Ne, Momo, odvrati majstor Hora, ti su satovi naprosto moj hobi. Oni su samo jako nesavršene slike nečega što svaki čovjek ima u grudima. Jer kao što imate oči da vidite svjetlost i uši da čujete zvuke, tako imate srce da njime osjetite vrijeme. I sve vrijeme koje se ne osjeti srcem izgubljeno je onako kao što su za slijepoga izgubljene boje duge ili za gluhoga pjesma ptice. Ali, na žalost, postoje i slijepa i gluha srca koja ništa ne osjećaju, iako kucaju. A kad moje srce jednog dana prestane kucati? pitala je Momo. Onda, odgovori majstor Hora, za tebe prestaje i vrijeme, dijete moje. Moglo bi se također reći da se ti vraćaš kroz vrijeme, kroz sve svoje dane i noći, mjesece i godine. Putuješ unatrag kroz svoj život dok ne dođeš do velikih okruglih srebrnih vrata, kroz koja si jednom ušla. Na tom ćeš mjestu ponovo izaći. A što je na drugoj strani? Tada se nalaziš na mjestu odakle dolazi muzika koju si ponekad sasvim tiho čula. Ali onda joj i ti pripadaš, i ti si jedan ton u njoj. On pogleda Momu ispitivački. Ali to, naravno, još ne možeš razumjeti? Možda ipak mogu, odgovori Momo tiho. Sjetila se svoga puta kroz ulicu Nikad, u kojoj je sve doživjela unatrag, i upita Jesi li ti smrt? Majstor Hora se nasmiješio i šutio jedan trenutak prije nego što je odgovorio Kad bi ljudi znali što je smrt, više je se ne bi bojali. A kad je se ne bi bojali, nitko im više ne bi mogao krasti vrijeme njihova života. Onda im to treba jednostavno reći, predloži Momo. Misliš? upita majstor Hora. Ja im to govorim svakim satom života koji im dodijelim. Ali bojim se da oni to uopće ne žele čuti. Više vole vjerovati onima koji ih plaše. I to je, također, zagonetka. Ja se ne bojim, reče Momo. Majstor Hora polako kimnu. Gledao je dugo u Momu, a onda upita Želiš li vidjeti odakle dolazi vrijeme? Da, prošaputa ona. Odvest ću te, reče majstor Hora. Ali na tom se mjestu mora šutjeti. Ne smije se ništa pitati niti
uopće išta govoriti. Obećaješ li mi to? Momo nijemo kimnu. Majstor Hora se sagnu k njoj, podiže je visoko i čvrsto je držaše u rukama. Odjednom joj se učinio veoma velik i neizrecivo star, ali ne kao neki starac, već kao neko prastaro drvo ili kao stijena. Onda joj on rukom pokri oči i ona to osjeti kao da joj lak, svjež snijeg pada na lice. Momi se činilo kao da majstor Hora korača s njom kroz neki dug i taman hodnik. Ali osjećala se sasvim zaštićenom i nije se uplašila. U početku je mislila da čuje lupanje vlastitog srca, ali onda joj se sve više činilo da je to, u stvari, odjek koraka majstora Hore. Bio je to dug put, ali majstor Hora najzad spusti Momu. Njegovo lice bilo je blizu njenog, gledao ju je raširenih očiju i stavio prst na usta. Onda se uspravio i povukao unatrag. Okruživao ih je zlatan sumrak. Malopomalo Momo je razabrala da stoji pod golemom, sasvim okruglom kupolom, koja joj se činila velikom poput čitavog nebeskog svoda. A ogromna kupola bila je od čistoga zlata. Visoko gore u sredini nalazio se okrugao otvor, kroz koji se okomito spuštao stup svjetlosti na isto tako okruglo jezerce, čija je crna voda ležala glatka i nepomična kao neko tamno zrcalo. Sasvim blizu vode, u stupu svjetlosti, blistalo je nešto nalik na sjajnu zvijezdu. Kretalo se s veličanstvenom sporošću i Momo shvati da je to ogromno klatno koje se nad vodom njiše tamoamo. Ali ono nije bilo ni za što obješeno. Lebdjelo je i činilo se kao da je bez težine. Kako se zvjezdano njihalo sve više približavalo rubu jezerca, iz tamne je vode izranjao velik cvjetni pupoljak. Što je njihalo bivalo bliže, to se on više otvarao dok najzad nije sasvim rascvjetan ležao na vodenom ogledalu. Momo nikada prije nije vidjela cvijet takve ljepote. Izgledalo je da se ne sastoji ni od čega drugog osim od blistavih boja. Momo nije ni slutila da takve boje uopće postoje. Zvjezdano klatno zadrža se za časak nad cvijetom i Momo sva utonu u promatranje i zaboravi sve oko sebe. Sam miris joj se činio kao nešto za čim je uvijek čeznula ne znajući što je to. No onda se klatno polako, sasvim polako pomakne unatrag. I dok se ono postepeno udaljavalo, Momo užasnuta primijeti da onaj divni cvijet počinje venuti. List za listom se odvajao i tonuo u tamnu dubinu. Momi je bilo strašno. Bila je to bol kakvu osjećamo kad nepovratno gubimo nešto drago i neponovljivo. Kada je njihalo stiglo do sredine jezera, divni cvijet bijaše potpuno iščezao. Ali istovremeno se na suprotnoj strani iz tamne vode počeo izdizati novi pupoljak. I dok se sad njihalo sasvim polako približavalo ovom cvijetu, Momo vidje kako tamo izbija još prekrasniji cvijet. Dijete obiđe jezerce kako bi ga promatralo izbliza. Bio je potpuno drugačiji od prethodnoga cvijeta. Ni njegove boje Momo nije vidjela nikada ranije, ali joj se činilo da je ovaj ovdje još mnogo bogatiji i dragocjeniji. Mirisao je sasvim drugačije i, što ga je Momo duže promatrala, toliko je više čudesnih pojedinosti otkrivala. Ali zvjezdano klatno se opet okrenu i ljepota prođe, razgradi se i potonu, list po list, u neizmjernim dubinama crnog jezera. Polako, polako klatno otplovi natrag na suprotnu stranu, ali sad više nije otišlo do onog istog mjesta kao maloprije, nego malo dalje. A tamo se, na korak od prvog mjesta, poče opet podizati jedan pupoljak i postepeno se razvijati. Taj je cvijet, kako se Momi činilo, bio od sviju najljepši. Bio je to cvijet nad cvjetovima, jedinstveno čudo! Momo bi najradije bila glasno zaplakala kada je vidjela da i to savršenstvo počinje venuti i tonuti u tamne dubine. Ali sjetila se obećanja koje je dala majstoru Hori i šutjela je. I na drugoj je strani njihalo otišlo korak dalje i iz tamne se vode uspinjao novi cvijet. Momo je postepeno shvatila da je svaki novi cvijet sasvim drugačiji od svih prethodnih i da joj se svaki put čini da je najljepši onaj koji upravo cvjeta. Hodajući stalno ukrug oko jezerca gledala je kako cvijet za cvijetom nastaje i opet iščezava. I činilo joj se da joj taj prizor nikada ne bi mogao dosaditi. Ali malopomalo postajala je svjesna da se ovdje cijelo vrijeme događa još nešto, nešto što u prvi mah nije opazila. Svjetlosni stup čiji su se zraci spuštali iz sredine kupole nije bio samo vidljiv Momo ga je mogla i čuti! Ispočetka je to bilo kao neki šum, kao vjetar koji čujemo u krošnjama drveća u daljini. Ali onda je
hujanje postalo moćnije, dok nije počelo sličiti na hučanje vodopada ili na grmljavinu morskih valova koji udaraju o kamenitu obalu. I Momo je sve jasnije razaznavala da se taj zvuk zapravo sastoji od bezbroja zvukova koji su se međusobno raspoređivali uvijek na novi način, preobražavali se i stalno stvarali drugačija suzvučja. Bila je to muzika, ali je istovremeno bilo i nešto sasvim drugo. I Momo je napokon prepozna bila je to ona glazba koju bi ponekad tiho i kao iz daljine čula kada bi pod nebom punim sjajnih zvijezda osluškivala tišinu. Ali zvuci su sada postajali sve jasniji i blistaviji. Momo je slutila da je ova čujna svjetlost ono što je svakom cvijetu davalo jedinstven i neponovljiv oblik i prizivalo ga iz dubina tamne vode. Što je duže slušala, sve jasnije je mogla razlikovati pojedinačne glasove. Ali to nisu bili ljudski glasovi zvučalo je kao da pjevaju zlato i srebro i svi ostali metali. A onda su, kao iz pozadine, izronili glasovi sasvim druge vrste, glasovi iz nezamislive daljine i neopisive snage. Bivali su sve jasniji, tako da je Momo sad, malopomalo, čula riječi, i to riječi jednog jezika koji još nikada nije čula, a ipak ga je razumjela. To su Sunce i Mjesec i planete i sve zvijezde objavljivali svoja prava imena. A u tim imenima bilo je skriveno što oni čine i kako zajednički djeluju eda bi nastao i onda ponovo iščezao svaki od ovih cvjetovasati. I odjednom Momo shvati da su sve ove riječi upućene njoj! Čitav svijet, sve do najudaljenijih zvijezda, bio je okrenut njoj kao jedno jedino nezamislivo veliko lice, koje je gledalo Momu i govorilo joj! I obuze je nešto veće od straha. U tom trenutku ugledala je majstora Horu, koji joj je šutke domahivao rukom. Pojurila je k njemu i on je uze na ruke, a ona sakri lice na njegove grudi. Opet se njegove ruke lako kao snijeg spustiše na njene oči, nastupi tama i tišina i ona se osjeti zaštićenom. Majstor Hora pođe s njom dugim hodnikom natrag. Kada su se ponovo našli u maloj sobi među satovima, on je položi na starinsku sofu. Majstore Hora, prošaputa Momo, nisam znala da je vrijeme svih ljudi tako... tražila je pravu riječ i nije je mogla naći tako veliko, reče najzad. Ono što si ti, Momo, vidjela i čula, odgovori majstor Hora, nije bilo vrijeme svih ljudi. To je bilo samo tvoje vlastito vrijeme. U svakom čovjeku postoji takvo mjesto na kome si ti upravo bila. Ali tamo može stići samo onaj tko pusti da ga ja nosim. I običnim ga je očima nemoguće vidjeti. A gdje sam ja to bila? U vlastitom srcu, reče majstor Hora i blago je pomilova po čupavoj kosi. Majstore Hora, šaputala je Momo, smijem li i svoje prijatelje dovesti k tebi? Ne,odgovori on, zasad još ne smiješ. SLIKA A koliko dugo smijem ostati kod tebe? Dok te nešto ne povuče natrag tvojim prijateljima, dijete moje. A smijem li im ispričati što su rekle zvijezde? Smiješ. Ali nećeš moći. Zašto ne? Za to najprije u tebi moraju narasti riječi. Ali željela bih im pričati o tome, svima njima! Željela bih im moći otpjevati one glasove. Vjerujem da bi onda sve opet bilo dobro. Ako stvarno to želiš, Momo, moraš naučiti čekati, Nije mi teško čekati. Čekati, dijete moje, kao što zrno žita koje spava u zemlji čeka čitav Sunčev krug, prije nego što može niknuti. Toliko dugo traje dok riječi ne izrastu u tebi. Želiš li to? Da, prošaputa Momo. Onda spavaj, reče majstor Hora i prevuče joj rukom preko očiju, spavaj! I Momo udahnu duboko i sretno i zaspa. Treći dio Cvjetovisati TRINAESTO POGLAVLJE Tamo dan, a ovdje godina Momo se probudi i otvori oči. Trebalo joj je neko vrijeme da se prisjeti gdje je. Zbunjivalo ju je što se opet nalazi na travom
obraslim kamenim stepenicama starog amfiteatra. Pa zar nije još prije nekoliko trenutaka bila u kući Nigdje kod majstora Hore? Kako se to iznenada našla ovdje? Bilo je mračno i hladno. Nad istočnim se horizontom upravo javljalo prvo jutarnje sivilo. Momo se naježi i tješnje omota oko tijela svoju puno preveliku jaknu. Sasvim se jasno sjećala svega što je doživjela, noćnog putovanja kroz veliki grad hodajući za kornjačom, gradske četvrti s čudnom svjetlošću i blještavobijelim kućama, ulice Nikad, dvorane s bezbroj satova, čokolade i peciva s medom, svake pojedine riječi razgovora s majstorom Horom i zagonetke. No prije svega se sjećala doživljaja pod zlatnom kupolom. Čim bi zatvorila oči ponovo bi pred sobom ugledala pupoljke u neviđenoj raskoši boja. A glasovi Sunca, Mjeseca i zvijezda još su joj zvučali u uhu, toliko jasno čak da je mogla zajedno s njima pjevušiti njihove melodije. I dok je pjevušila, u njoj su se stvarale riječi, riječi koje su zaista izražavale miris pupoljaka i njihove neviđene boje! Te su riječi izgovarali glasovi kojih se Momo sjećala ali i sa samim sjećanjem se dogodilo nešto čudesno! Momo sad u njemu nije nalazila samo ono što je vidjela i čula, nego više i stalno sve više. Kao iz neiscrpna čudotvorna izvora izvirale su slike cvjetova?sati. I sa svakim su cvijetom odzvanjale nove riječi. Momo je trebala samo u sebi pažljivo osluhnuti i već ih je mogla ponoviti, čak i otpjevati. Govorile su o tajanstvenim i čudesnim stvarima, no Momo je, ponavljajući ih, uspijevala razumjeti njihovo značenje. Na to je, dakle, majstor Hora mislio kada je rekao da riječi najprije moraju izrasti u njoj! Je li možda sve to bio samo san? Je li moguće se sve to nije stvarno dogodilo? Ali još dok je razmišljala, Momo vidje kako dolje u travom obraslom krugu nešto gmiže. Bila je to kornjača, koja je polako, bez žurbe tražila jestive trave! Momo brzo strča k njoj i sjede kraj nje na travu. Kornjača samo nakratko podiže glavu, odmjeri dijete svojim prastarim crnim očima i nastavi mirno jesti. Dobro jutro, kornjačo, reče Momo. Na oklopu se ne pojavi odgovor. Jesi li me ti, upita Momo, sinoć odvela k majstoru Hori? Od odgovora opet ništa. Momo razočarano uzdahnu. Šteta, mrmljala je, ti si, znači, samo obična kornjača, a ne... ah, zaboravila sam ime. Bilo je to lijepo ime, ali dugačko i čudno. Nisam ga nikada prije čula. KASIOPEJA! stajalo je iznenada slabim svjetlucavim slovima na kornjačinom oklopu. Momo je sricala očarana. Da! viknu i pljesne rukama, to je bilo ime! Onda si to ipak ti? Ti si kornjača majstora Hore, zar ne? NEGO TKO? Ali zašto mi nisi odmah odgovorila? DORUČKUJEM, pisalo je na oklopu. Oprosti! odgovori Momo. Nisam ti htjela smetati. Samo bih voljela znati kako to da sam odjednom opet ovdje? TVOJA ŽELJA! pojavi se odgovor. Čudno, mrmljala je Momo, toga se uopće ne mogu sjetiti. A ti, Kasiopeja? Zašto ti nisi ostala kod majstora Hore, nego si pošla sa mnom? MOJA ŽELJA! stajalo je na oklopu. Hvala ti, reče Momo, to je stvarno lijepo od tebe. MOLIM, glasio je odgovor. Izgledalo je da je za kornjaču time razgovor okončan, jer je odgmizala dalje da nastavi prekinuti doručak. Momo sjede na kamene stepenice i obradova se što će opet vidjeti Beppa, Gigija i djecu. Ponovo je osluškivala glazbu koja u njoj nije prestajala odzvanjati. Iako je bila sasvim sama, i nitko je nije slušao, sve je glasnije i srčanije, uz svoje unutrašnje glasove, pjevala melodije i riječi pravo k Suncu koje se uzdizalo. I činilo joj se da je ovoga puta slušaju i ptice, i cvrčci, i drveće, pa čak i staro kamenje. Nije mogla znati da zadugo neće moći naći drugih slušalaca. Nije mogla znati da sasvim uzaludno čeka svoje prijatelje, da je veoma dugo bila odsutna i da se svijet u međuvremenu promijenio. S Gigijem Vodičem Stranaca siva su gospoda izašla na kraj razmjerno lako. Počelo je tako što se prije otprilike godinu dana, ubrzo nakon onoga dana kada je Momo iznenada i bez traga nestala, u novinama pojavio poduži članak o Gigiju. Posljednji pravi pripovjedač, stajalo je tamo. Osim toga, pisalo je gdje i kada ga je moguće naći te da je on atrakcija koja se ne smije
propustiti. Na to je sve više ljudi koji su željeli vidjeti i čuti Gigija počelo dolaziti u stari amfiteatar. Gigi, naravno, nije imao ništa protiv toga. Pričao je, kao i uvijek, ono čega bi se u tom trenu dosjetio, a onda je išao uokolo s ispruženom kapom koja je svaki put bivala sve punija novčića i novčanica. Ubrzo ga je zaposlilo jedno turističko poduzeće, koje mu je dodatno plaćalo određenu svotu za pravo da ga prikazuje kao znamenitost. Turiste su dovozili autobusima i već poslije kratkog vremena Gigi se morao držati pravog pravcatog rasporeda sati, kako bi svi koji su za to platili dobili i priliku da ga čuju. Već mu je tada Momo počela jako nedostajati, jer njegove priče više nisu imale krila, premda je on i dalje postojano odbijao pričati dvaput istu priču, čak ako mu je za to nuđen i dvostruki novac. Poslije nekoliko mjeseci više nije morao nastupati u starom amfiteatru i hodati okolo s ispruženom kapom. Pozvao ga je radio, a ubrzo potom i televizija. Tamo je tri puta tjedno pripovijedao svoje priče pred milijunima slušalaca i zarađivao gomilu novca. Između ostalog, više nije stanovao u blizini starog amfiteatra, nego u jednom sasvim drugom dijelu grada, tamo gdje stanuju svi bogati i čuveni ljudi. Iznajmio je veliku modernu kuću koja je ležala usred velikog njegovanog parka. I nije se više zvao Gigi, nego Girolamo. Naravno, odavno je prestao izmišljati uvijek nove priče, kao što je to činio prije. Za to više uopće nije imao vremena. Sa svojim je idejama počeo postupati štedljivo. Od jedne jedine sada je znao napraviti i po pet različitih priča. A kada više ni to nije bilo dovoljno da se zadovolji sve veća potražnja, on jednoga dana učini nešto što nikako nije smio učiniti ispriča jednu priču koja je pripadala isključivo Momi. Ljudi su je progutali isto onako žurno kao i sve druge i odmah je zaboravili. Tražile su se nove priče. Gigija je taj tempo tako zgrabio da je, ne razmišljajući, jednu za drugom prodao sve priče namijenjene jedino Momi. A kada je ispričao i posljednju, osjeti da je prazan i šupalj i da više ništa ne može smisliti. U strahu da bi ga uspjeh mogao napustiti, počeo je još jednom pričati sve svoje priče, samo s drugim imenima i malo izmijenjene. A začuđujuće je bilo to što je izgledalo da nitko ništa ne primjećuje. U svakom slučaju, to nije naškodilo potražnji. Toga se Gigi držao kao što se davljenik drži drvene daske. Jer sada je ipak bio bogat i slavan a zar to nije bilo ono o čemu je oduvijek sanjao? Ali ponekad noću, dok bi ležao u svome krevetu sa svilenim jorganom, čeznuo je za onim drugim životom kada je bio s Momom, starim Beppom i djecom, i kada je istinski znao pričati priče. No tamo nije vodio nijedan put, jer je Momo nestala. Gigi je u početku poduzeo nekoliko ozbiljnih pokušaja da je nađe, ali mu kasnije za to nije ostajalo vremena. Sad je imao tri vrijedne tajnice koje su mu sklapale ugovore, kojima je diktirao svoje priče, koje su brinule o njegovoj reklami i vodile računa o njegovim terminima. Ali više nije bilo moguće ubaciti termin za traženje Mome. Od starog Gigija je ostalo još sasvim malo. Ali jednoga dana je sabrao to malo što je ostalo i odlučio se prisjetiti samoga sebe. Ta on je ipak netko, reče sebi, čiji glas nešto znači i koga slušaju milijuni. Tko može ljudima reći istinu, ako ne on! Htio im je ispričati o sivoj gospodi! I htio je uz to reći kako to nije izmišljena priča te da moli sve svoje slušaoce da mu pomognu u traženju Mome. Ovu odluku donio je jedne od onih noći u kojima je čeznuo za svojim starim prijateljima. I kad je svanulo, on je već sjedio za velikim pisaćim stolom da bi napravio bilješke za svoj veliki plan. Ali prije no što je zapisao prvu riječ, zapištao je telefon. Podigao je slušalicu i ukočio se od užasa. Govorio mu je jedan čudnovato bezbojan, gotovo pepeljastosiv glas i on je istovremeno osjećao kako se u njemu javlja hladnoća koja kao da je dolazila iz srži njegovih kostiju. Ostavi se toga! govorio je glas. Savjetujemo te za tvoje dobro. Tko je to? pitao je Gigi. Znaš ti to sasvim dobro, odgovori glas. Nema potrebe da se predstavljamo. Ti nas, doduše, još nisi imao zadovoljstvo osobno upoznati, ali si već dugo naš, od glave do pete. Reci samo da to nisi znao! Što hoćete od mene? Ne sviđa nam se to što si naumio. Budi dobar i okani se toga, hoćeš? Gigi skupi svu svoju hrabrost.
Ne reče, neću se okaniti. Ja više nisam mali nepoznati Gigi Vodič Stranaca. Ja sam sada velik čovjek. Vidjet ćemo možete li se sa mnom uhvatiti ukoštac. Glas se nanaglašeno smijao i Gigiju iznenada počeše cvokotati zubi. Ti si nitko i ništa, reče glas. Mi smo te stvorili. Ti si gumena lutka. Mi smo te napuhali. Ali ako nas naljutiš, opet ćemo te ispuhati. Ili ti to možda ozbiljno misliš da za ono što si sada možeš zahvaliti sebi i svome beznačajnom talentu? Da, mislim, odgovori Gigi promuklo. Jadni mali Gigi, reče glas, bio si i ostao sanjar. Nekad si bio princ Girolamo pod maskom jadnog siromaška Gigija. A što si sada? Jadni siromašak Gigi pod maskom princa Girolama. Usprkos tome trebaš nam biti zahvalan jer smo, na kraju krajeva, mi ti koji su ispunili sve tvoje snove. To nije istina! mucao je Gigi. Lažete! O, drago vrijeme! odvrati glas i opet se nenaglašeno nasmija. I ti si se našao da nam govoriš o istini? Prije si tako lijepo znao pametovati o relativnosti istine i laži. Ah, ne, jadni Gigi, neće biti dobro po tebe ako se pokušaš pozivati na istinu. Tvoje su te izmišljotine uz našu pomoć učinile slavnim. Nisi ti nadležan za istinu. Zato se ostavi toga! Što ste učinili s Momom? prošaputa Gigi Ne razbijaj time svoju ljupku, zbunjenu glavicu! Njoj ti više ne možeš pomoći a pogotovo ne tako da sada ispričaš ovu priču o nama. Jedino što ćeš time postići je da će tvoj uspjeh proći isto onako brzo kao što je i došao. Naravno, o tome moraš sam odlučiti. Mi te nećemo sprečavati da izigravaš junaka i uništiš sebe ako ti je do toga baš toliko stalo. Ali, ako želiš biti tako nezahvalan, ne možeš od nas očekivati da i dalje držimo nad tobom svoju zaštitničku ruku. Zar nije ipak mnogo ugodnije biti slavan i bogat? Pa jest, odgovori Gigi prigušenim glasom. E, vidiš! Prema tome ne uvlači nas u to, dogovoreno? Radije i dalje pričaj ljudima ono što žele čuti od tebe! Kako ću? iscijedi Gigi s naporom. Sada kada sve znam. Dat ću ti jedan dobar savjet ne uzimaj sebe toliko ozbiljno. Nije svijet u tvojim rukama. Ako stvari tako promatraš, sasvim lijepo možeš nastaviti kao i do sada! Da, šaputao je Gigi i zurio preda se, ako tako promatram... Onda je začuo jedno klik, pa je i sam spustio slušalicu. Sručio se preko svog velikog pisaćeg stola i sakrio lice u ruke. Treslo ga je neko bezglasno jecanje. Od toga je dana Gigi izgubio svako samopoštovanje. Digao je ruke od svoga plana i radio dalje kao i prije, ali se pri tom osjećao kao varalica. A to je i bio. Nekada ga je mašta vodila svojim lelujavim putevima i on ju je bezbrižno slijedio. Ali sada je lagao! Pred svojom publikom pravio je od sebe lakrdijaša i marionetu, i znao je to. Počeo je mrziti svoj posao. I tako su njegove priče postajale sve budalastije ili srcedrapateljnije. No to nije donijelo slom njegovu uspjehu, naprotiv, to je nazvano novim stilom i mnogi su ga pokušavali oponašati. Postalo je velika moda. Ali Gigi u tome nije nalazio nikakvu radost. Sada je znao kome ima zahvaliti za sve to. Ništa nije dobio. Izgubio je sve. No i dalje je jurio automobilom od obaveze do obaveze, letio je najbržim avionima i neprestano diktirao svojim tajnicama gdje god da se nalazio ili prolazio svoje stare priče u novom ruhu. Bio je, kako je stajalo u svim novinama, neobično plodan. Tako je od sanjara Gigija postao lažljivac Girolamo. Sivoj gospodi bilo je mnogo teže izići na kraj sa starim Beppom Čistačem Ulica. Poslije one noći kada je nestala Momo, on je, kad god mu je posao dozvoljavao, sjedio u starom amfiteatru i čekao. Njegova briga i nemir rasli su iz dana u dan. I kad na kraju više nije mogao izdržati, odlučio je, usprkos svim opravdanim upozorenjima koje je iznio Gigi, otići u policiju. Ipak je bolje, reče sebi, da oni opet smjeste Momu u neki takav dom s rešetkama na prozorima nego da je sivi drže zarobljenu. Ako je uopće još živa. Iz jednog takvog doma je već jednom pobjegla pa može i opet. Možda se ja čak mogu pobrinuti za to da tamo i ne dospije. Ali treba je najprije pronaći. Tako on ode u najbližu policijsku postaju, koja je bila na kraju grada. Neko vrijeme je stajao pred vratima vrteći u rukama svoj šešir, a onda skupi hrabrost i uđe. Izvolite, reče policajac koji je upravo bio zauzet ispunjavanjem jednog dugačkog i kompliciranog
formulara, kako vam mogu pomoći? Beppu je trebalo malo vremena prije nego što je iscijedio Tamo mora da se dogodilo nešto strašno. Tako? upita policajac i dalje pišući, a o čemu je riječ? Riječ je odgovori Beppo, o našoj Momi. O nekom djetetu? Da, o jednoj maloj djevojčici. Je li to vaše dijete? Nije, reče Beppo zbunjeno, u stvari jest, ali ja nisam otac. Nije, u stvari jest! reče policajac ljutito. Pa čije je to onda dijete? Tko su mu roditelji? To nitko ne zna, odgovori Beppo. Gdje je dijete prijavljeno? Prijavljeno? pitao je Beppo. Pa, ja mislim kod nas. Mi je svi znamo. Dakle, nije prijavljena, utvrdio je policajac uzdahnuvši. Znate li da je tako nešto zabranjeno? Ta kamo bismo tako dospjeli? Kod koga živi to dijete? Kod sebe, odgovori Beppo, to jest, u starom amfiteatru. Ali ne stanuje više tamo. Nestala je. Samo trenutak, reče policajac, ako dobro razumijem, do sada je tamo u ruševini stanovala jedna djevojčica lutalica po imenu... kako ste rekli? Momo, odgovori Beppo. Policajac je počeo sve zapisivati. po imenu Momo. Momo, a dalje? Cijelo ime, molim vas! Momo, i nema dalje, reče Beppo. Policajac se počeša ispod brade i zabrinuto pogleda Beppa. E pa, tako to ne ide, dragi moj. Ja sam vam voljan pomoći, ali ovako se prijava ne sastavlja. Kažite mi sada prvo kako se vi zovete. Beppo, reče Beppo. I kako dalje? Beppo Čistač Ulica. Treba mi ime, a ne zanimanje! To je i jedno i drugo, objasni Beppo strpljivo. Policajac pusti da mu pero padne i zari lice u ruke. Bože sveti! mrmljao je očajno. Zašto baš ja da budem sada u službi. Onda se uspravi, zategnu ramena, nasmiješi se ohrabrujuće starome čovjeku i reče s blagošću njegovatelja bolesnika Osobne podatke možemo uzeti i kasnije. Sad lijepo prvo po redu ispričajte što je zapravo bilo i kako se sve odigralo. Sve? pitao je Beppo sumnjičavo. Sve što je u svezi s predmetom, odgovori policajac. Ja, istina, uopće nemam vremena, do podneva moram ispuniti cijelo ovo brdo formulara, i na kraju sam snage i živaca ali vi si dajte vremena koliko god vam treba i ispričajte što vam je na srcu. Naslonio se i zatvorio oči s izrazom mučenika kojega upravo peku na ražnju. A stari Beppo poče na svoj čudan i razvučen način pričati cijelu priču, počevši od trenutka kada se Momo pojavila i od njenih posebnih osobina pa sve do sive gospode na brdu smeća i sastanka koji je sam prisluškivao. I te iste noći, završi Beppo svoju priču, Momo je nestala. Policajac ga je gledao dugo i utučeno. Drugim riječima, reče on najzad, bila jednom jedna sasvim nevjerojatna mala djevojčica čije postojanje se ne može dokazati, i tu je djevojčicu odvela tko zna kamo neka vrsta sablasti koje, kao što znamo, ne postoje. Ali ni to nije izvjesno. I sada bi policija trebala o tome voditi brigu? Da, molim vas! reče Beppo. Policajac se nagnu naprijed i viknu osorno Huknite mi malo u lice! Beppo koji nije razumio ovaj zahtjev, slegnu ramenima, a onda pažljivo huknu policajcu u lice. Ovaj onjuši i odmahne glavom. Pijani očigledno niste. Ne, mrmljao je Beppo crven od zbunjenosti, još nikad nisam bio. Pa zašto mi onda pripovijedate cijelu tu besmislicu? upita policajac. Zar smatrate da je policija toliko blesava da će pasti na takve priče za malu djecu? Da, odgovori Beppo prostodušno.
Tu se policajcu prekide končić strpljenja. On skoči sa stolice i udari šakom po dugačkom i kompliciranom formularu. E sad mi je dosta! viknu on sav zajapuren. Smjesta se gubite se ili ću vas zatvoriti zbog uvrede službene osobe! Oprostite, mrmljao je Beppo zastrašen, nisam tako mislio. Htio sam reći... Van! urlao je policajac. Beppo se okrenu i iziđe. Tijekom sljedećih dana pojavljivao se u raznim drugim policijskim postajama. Scene koje su se tamo odigravale jedva da su se razlikovale od prve. Izbacivali su ga van, ljubazno ga slali kući, ili su ga tješili da bi ga se oslobodili. Ali Beppo jednom naletje na jednog višeg službenika koji je imao manje smisla za humor nego njegove kolege. Napaćenog lica saslušao je cijelu priču, a onda hladno rekao Ovaj starac je lud. Treba ustanoviti je li opasan za okolinu. Odvedite ga u ćeliju. U ćeliji je Beppo morao čekati pola dana, a onda su ga dva policajca ukrcala u automobil. Vozili su se s njim dugo kroz grad do jedne velike bijele zgrade koja je imala rešetke na prozorima. No to nije bio zatvor ili nešto slično, kako je Beppo isprva pomislio, već bolnica za duševne bolesti. Ovdje su ga temeljito ispitivali. Profesor i bolničari bili su prema njemu ljubazni, nisu ga ismijavali, niti su na njega vikali. Izgledalo je čak da ih njegova priča prilično zanima, jer ju im je morao stalno iznova kazivati. Iako mu nisu proturiječili, Beppo nikada nije imao osjećaj da mu stvarno vjeruju. Nije mu nikako bivalo jasno što zapravo misle. No jedno je bilo jasno otpuštali ga nisu. Kad god bi upitao kada će smjeti van, odgovarali su mu Uskoro, ali zasad ste nam još potrebni. Morate to shvatiti. Ispitivanja još nisu završena, ali napredujemo. I Beppo, koji je vjerovao da je riječ o ispitivanjima u vezi s nestankom male Mome, bio je strpljiv. Dali su mu krevet u jednoj velikoj spavaonici u kojoj je spavalo još mnogo pacijenata. Jedne se noći probudio i pri slabom svjetlu nužnog osvjetljenja vidio kako netko stoji pored njegova kreveta. Najprije je otkrio samo svijetleću točkicu upaljene cigare, ali onda je prepoznao okrugli kruti šešir i aktovku, koju je nosila prilika u mraku. Shvatio je da je to jedan od sive gospode, zazeblo ga je u srcu i htio je zvati u pomoć. Tiho! reče u tami glas pepeljaste boje. Imam nalog da vam nešto ponudim. Slušajte me i odgovarajte tek kada vas pitam! Do sada ste unekoliko imali prilike vidjeti dokle seže naša moć. U potpunosti ovisi o vama hoćete li je i bolje upoznati. Vi nam, doduše, ne možete ni najmanje naškoditi time što tu priču o nama stavljate na nos svakom živom, ali nam to ipak nije ugodno. Osim toga, potpuno ste, naravno, u pravu kad pretpostavljate da je vaša mala prijateljica Momo naš zatočenik. Ali okanite se nade da će je itko ikada kod nas naći. To se nikada neće dogoditi. A svojim pokušajima da je oslobodite vi sirotom djetetu baš ne olakšavate položaj. Za svaki vaš pokušaj, dragi moj, ona mora ispaštati. Zato ubuduće razmislite što činite i što govorite. Sivi gospodin otpuhne nekoliko kolutova dima i sa zadovoljstvom promatraše kako njegove riječi djeluju na starog Beppa. Jer ovaj je vjerovao svaku riječ. Da budem što je moguće kraći, jer i moje je vrijeme dragocjeno, nastavio je sivi gospodin, evo ponude vratit ćemo vam dijete pod uvjetom da nikada više ne zucnete ni riječ o nama i našoj djelatnosti. Osim toga, zahtijevamo od vas, da tako kažemo kao otkupninu, sumu od sto tisuća sati ušteđenog vremena. Uopće si ne morate razbijati glavu oko toga kako ćemo mi doći u posjed toga vremena, to je naša stvar. Vaš zadatak je jedino da to vrijeme uštedite. Kako, to je vaša stvar. Ako se slažete s tim, mi ćemo se postarati da vas tijekom sljedećih dana otpuste odavde. Ako nećete, zauvijek ćete ostati ovdje, a Momo će zauvijek ostati kod nas. Razmislite. Ovu velikodušnu ponudu pružamo samo jednom. Dakle? Beppo dva puta proguta knedlu, a onda prostenja Slažem se. Vrlo razumno, reče sivi gospodin zadovoljno, mislite, dakle, na ovo potpuna šutnja i sto tisuća sati. Čim ih budemo imali, dobit ćete natrag malu Momo. Neka vam je sa srećom, prijatelju. Poslije tih riječi sivi gospodin napusti spavaonicu. Trag dima što je ostao iza njega svijetlio je u tami bez sjaja, kao neko varljivo svjetlo. Od te noći Beppo više nije pričao svoju priču. A kad bi ga pitali zašto ju je do tada pričao, on je samo tužno slijegao ramenima. Već poslije nekoliko dana poslali su ga kući. Ali Beppo nije otišao kući, nego ravno do one velike zgrade s dvorištem gdje su on i njegovi kolege uvijek zaduživali metle i kolica. Uzeo je svoju metlu, otišao u grad i počeo mesti. Međutim, sad više nije meo kao prije pri svakom koraku jedan udisaj, a pri svakom udisaju jedan
zamah metlom. Sad je to činio žurno i bez ljubavi, samo da nakupi sate. S mučnom jasnoćom znao je da time poriče i izdaje svoja najdublja uvjerenja, sav svoj dotadašnji život i razbolio se od otpora prema onome što je činio. Da je u pitanju bio on sam, radije bi umro od gladi nego što bi tako iznevjerio sebe. Ali u pitanju je bila Momo, koju je morao otkupiti, a ovo je bio jedini način štednje vremena za koji je znao. Meo je danonoćno, uopće ne odlazeći kući. Kada bi ga svladala iscrpljenost, sjeo bi na klupu u kakvom parku ili jednostavno na pločnik i malo odspavao. Zatim bi poslije kratkog vremena ustajao i nastavljao mesti. Isto tako žurno gutao je on tu i tamo ponešto od hrane. U svoju kolibu kraj amfiteatra više se nije vraćao. Meo je tjednima i mjesecima. Dođe jesen i nastade zima. Beppo je meo. I opet stiže proljeće, pa ljeto. Beppo je to jedva opažao, meo je i meo, kako bi uštedio sto tisuća sati otkupnine. Ljudi u velikom gradu nisu imali vremena obraćati pažnju na sitnog starca. A oni koji su to ipak činili, kuckali su se po čelu iza njegovih leđa kada bi on kašljući žurno prošao kraj njih, mašući metlom, kao da mu je život u pitanju. Ali za Beppa nije bilo ništa novo da ga smatraju luckastim i on je to jedva primjećivao. Samo kad bi ga ponekad netko upitao zašto toliko žuri, on bi prekidao posao za trenutak, pogledao radoznalca uplašeno i s mnogo tuge i stavljao prst na usta. Za sivu je gospodu najteži zadatak bio svoje planove nametnuti djeci s kojom se Momo družila. Kad je Momo nestala, djeca su se ipak, onoliko često koliko su mogla, skupljala u starom amfiteatru. Uvijek su izmišljala nove igre, bilo im je dovoljno nekoliko starih jastuka i kutija pa da u njima krenu na fantastična putovanja po svijetu ili da od njih podignu kule i dvorce. I dalje su kovali planove i jedni drugima pričali priče ukratko ponašali su se baš kao da je Momo još uvijek među njima. I začudo, pokazalo se da je zahvaljujući tome bilo kao da je ona stvarno prisutna. Osim toga, djeca ni u jednom trenutku nisu sumnjala da će se Momo vratiti. O tome se, doduše, nikada nije govorilo, ali to nije bilo ni potrebno. Djecu je povezivala prešutna izvjesnost. Momo im je pripadala, bila je njihovo tajno središte, bez obzira na to bila prisutna ili ne. Protiv toga siva gospoda nisu mogla ništa. Kad nisu uspjeli djecu dovesti neposredno pod svoj utjecaj kako bi ih otrgli od Mome, morali su to obaviti zaobilaznim putem. A taj zaobilazni put bili su odrasli koji su morali odlučivati o djeci. Naravno, ne svi odrasli, nego oni koji su se pokazali prikladnima da budu suradnici, a takvih, na žalost, nije bilo malo. Povrh toga, sada su siva gospoda protiv djece upotrijebila njihovo vlastito oružje. Iznenada su se, naime, neki ljudi sjetili dječje povorke, plakata i natpisa. Moramo nešto poduzeti, govorili su, jer nije dobro što je sve više djece samo i zapostavljeno. Roditeljima se ne može predbacivati, jer im moderan život ne ostavlja vremena da se dovoljno bave svojom djecom. Ali gradske se vlasti moraju brinuti o tome. Nije u redu, rekli su drugi, što djeca koja lunjaju unaokolo ometaju slobodan tok prometa. Porast broja nesreća koje su prouzročila djeca na ulicama stoji sve više novca, a on se može znatno razumnije utrošiti. Djeca bez nadzora, izjašnjavali su se treći, moralno propadaju i postaju zločinci. Gradska se uprava mora pobrinuti da sva ta djeca budu obuhvaćena programom preodgoja. Treba stvoriti ustanove u kojima će ona biti odgajana kao korisni i radno sposobni članovi društva. A neki su, opet, rekli Djeca su materijal za budućnost. Budućnost će biti vrijeme mlaznih motora i elektronskih mozgova. Bit će potrebna čitava vojska stručnjaka i kvalificiranih radnika da opslužuje sve ove strojeve. Ali, umjesto da svoju djecu pripremamo za taj sutrašnji svijet, mi i dalje dopuštamo da mnoga od njih trate dragocjeno vrijeme u beskorisnim igrama. To je sramota za našu civilizaciju i zločin prema budućem čovječanstvu! Sve je to štedišama vremena bilo vrlo razumljivo i snažno ih se dojmilo. I kako je u velikome gradu bilo već vrlo mnogo štediša vremena, za sasvim su kratko vrijeme uspjeli uvjeriti gradsku upravu da za zanemarenu djecu treba nešto učiniti. Tako su u svim gradskim četvrtima osnovana takozvana odlagališta za djecu. To su bile velike kuće u koje su dovođena sva djeca o kojoj se nitko nije mogao brinuti i iz kojih su ona opet, već prema mogućnosti, odvođena. Bilo je najstrože zabranjeno da se djeca igraju na ulicama, u parkovima, ili negdje drugdje. Ako bi ipak uhvatili koje dijete da to čini, odmah bi se našao netko tko bi ga odveo u najbliže odlagalište za
djecu. A roditelji su mogli računati s odgovarajućom kaznom. Ovo novo pravilo nije mimoišlo ni Momine prijatelje. Razdvojili su ih prema području u kojem su stanovali i smjestili ih u različita odlagališta. Tu, naravno, nije bilo govora o tome da sama izmišljaju igre. Igre su im propisivali nadziratelji, i to jedino takve u kojima se moglo naučiti nešto korisno. Pri tom su djeca, dakako, zaboravila nešto drugo, a to je radovati se, oduševljavati se i sanjariti. Malopomalo, djeca su dobivala lica malih štediša vremena. Zlovoljno, s dosadom i neprijateljstvom činila su ono što se od njih zahtijevalo. A kad su ponekad ostajala prepuštena sama sebi, nije im više uopće padalo na pamet što bi mogla raditi. Jedino što su poslije svega još mogla bilo je dizati galamu ali to, naravno, nije bila radosna galama, već bijesna i zločesta. Ali sama siva gospoda nisu prišla ni jednom djetetu. Mreža koju su razapela nad velikim gradom bila je sada gusta i činilo se neraskidiva. Ni najlukavijoj djeci nije uspjelo provući se kroz njena oka. Plan sive gospode bio je proveden. Sve je bilo spremno za Momin povratak. Od tada je stari amfiteatar ležao prazan i napušten. I tako je Momo sada sjedila na kamenim stepenicama i čekala svoje prijatelje. Čitav dan otkako se vratila prosjedila je tako čekajući. Ali nitko nije došao. Nitko. Sunce se spuštalo k zapadnom horizontu. Sjene su rasle i zahladnjivalo je. Momo najzad ustade. Bila je gladna, jer se nitko nije sjetio donijeti joj nešto za jelo. To se još nikada nije dogodilo. Izgledalo je da su je danas zaboravili čak i Gigi i Beppo. Ali, mislila je Momo, sigurno je sve to samo neka greška, nekakav glupi slučaj koji će se sutra razjasniti. Ona siđe do kornjače, koja se već bila povukla na spavanje u svoj oklop. Momo sjede kraj nje i nježno je kucnu po oklopu. Kornjača podiže glavu i pogleda Momu. Molim te, oprosti, reče Momo, žao mi je ako sam te probudila, ali možeš li mi reći zašto danas cijeloga dana nije došao nitko od mojih prijatelja? Na oklopu se pojaviše riječi NEMA IH. Momo ih pročita, ali nije razumjela što znače. Pa dobro, reče ona uvjereno, sutra će se to već razjasniti. Sutra će moji prijatelji sigurno doći. NIKADA VIŠE, glasio je odgovor. Momo je neko vrijeme netremice gledala slova koja su zagasito svijetlila. Kako to misliš? upitala je najzad sa strepnjom. Što je s mojim prijateljima? SVI SU OTIŠLI, pročitala je. Zavrtje glavom. Ne, reče tiho, to je nemoguće. Ti se sigurno varaš, Kasiopeja. Još jučer su svi bili tu na velikom skupu, koji je propao. DUGO SI SPAVALA, svjetlucao je Kasiopejin odgovor. Momo se sjeti riječi majstora Hore da mora prespavati jedan Sunčev krug, kao sjemenka u zemlji. Nije razmišljala koliko to vremena može biti kad je pristala. No sada je počela naslućivati. Koliko? upita šaptom. GODINU I DAN, pročita. Momi je trebalo neko vrijeme da shvati odgovor. Ali Beppo i Gigi, promuca najzad, njih dvojica me sigurno još čekaju! NIKOGA VIŠE NEMA, stajalo je na oklopu. Ali kako je to moguće? izusti Momo drhtavih usana. Ne može sve jednostavno nestati sve što je postojalo... A na Kasiopejinim leđima polako se pojavi riječ PROŠLOST. Prvi put u životu Momo je svom silinom osjetila što ona znači. U srcu joj bijaše teško kao nikada prije. Ali ja, mrmljala je potresena, ja sam još tu... Htjela je zaplakati, ali nije mogla. Poslije nekoliko trenutaka osjeti da je kornjača dodiruje po golu stopalu. JA SAM S TOBOM! stajalo je na njenom oklopu. Da, reče Momo i hrabro se nasmiješi, ti si sa mnom, Kasiopeja. Tome se radujem. Dođi, idemo na spavanje. Ona podiže kornjaču i, kroz rupu u zidu koja je služila kao ulaz, unese je u svoju sobu. U svjetlu zalazećeg sunca Momo vidje da je sve još onako kako je bila ostavila. Beppo je još onomad bio pospremio sobu. Ali na sve strane ležao je debeo sloj prašine i visila paučina.
Na stoliću sklepanom od dasaka sanduka stajala je jedna prazna limenka, a na nju je bilo naslonjeno pismo. I njega je pokrivala paučina. Za Momo, stajalo je na njemu. Djevojčici srce brže zakuca. Nikada prije nije dobila pismo. Uze ga u ruku i promatraše sa svih strana, zatim podera kuvertu i izvadi iz nje cedulju. Draga Momo! čitala je. Preselio sam se. Ako se vratiš, odmah mi se javi. Jako sam u brizi za tebe. Jako mi nedostaješ. Nadam se da ti se nije ništa dogodilo. Ako si gladna, idi k Ninu. On će mi poslati račun i ja ću sve platiti. Dakle, jedi koliko god želiš, čuješ li? Sve ostalo će ti reći Nino. Voli me! I ja tebe volim! Uvijek tvoj Gigi Trebalo joj je dosta vremena da polako slovkajući pročita pismo, iako se Gigi očigledno veoma trudio da piše jasno i lijepo. Kad je najzad završila, upravo se gasio posljednji ostatak danjeg svjetla. Ali Momo je bila utješena. Ona podiže kornjaču i stavi je pored sebe na krevet. Dok se uvijala u prašnjav pokrivač, reče tiho Vidiš, Kasiopeja, ipak nisam sama. No izgleda da je kornjača već spavala. A Momo koja je, dok je čitala pismo, Gigija sasvim jasno vidjela preda sobom nije došla na pomisao da je to pismo ležalo ovdje gotovo godinu dana. Položi obraz na papir. Više joj nije bilo hladno. slika ČETRNAESTO POGLAVLJE Previše jela i premalo odgovora Sljedećeg dana u podne Momo uze kornjaču pod mišku i krenu u mali Ninov lokal. Vidjet ćeš, Kasiopeja, reče, sad će se sve razjasniti. Nino zna gdje su sada Beppo i Gigi. A onda ćemo poći i dovest ćemo djecu, pa ćemo opet svi biti zajedno. Možda će i Nino i njegova žena također doći, i svi ostali. Moji će ti se prijatelji sigurno dopasti. Možda ćemo večeras napraviti malo slavlje. Pričat ću im o cvjetovima i o glazbi i o majstoru Hori. O svemu. O, već se radujem što ću ih sve opet vidjeti. Ali sad se prvo radujem jednom lijepom ručku. Baš sam gladna, da znaš. I nastavi radosno brbljati. Svaki čas je opipavala Gigijevo pismo, koje je nosila u džepu jakne. Kornjača ju je samo promatrala svojim prastarim očima, ali ništa nije odgovarala. Momo u hodu poče pjevuckati, a na kraju i pjevati. Opet su to bile melodije i riječi glasova koji su u njenom sjećanju zvučali isto onako jasno kao i dan ranije. Momo je sada znala da ih više nikada neće izgubiti. A onda iznenada prekinu. Pred njom je stajao Ninov lokal. U prvom trenutku pomisli da je pogriješila put. Umjesto stare kuće s malom brajdom pred vratima i s fasadom umrljanom od kiše, tu je sada stajala izdužena betonska kutija s velikim prozorskim staklima koja su ispunjavala cijelu uličnu stranu. Sama ulica bila je u međuvremenu asfaltirana i po njoj je vozilo mnogo automobila. Na suprotnoj strani bijaše izgrađena benzinska pumpa, a odmah do nje ogromna poslovna zgrada. Ispred novog lokala nad čijim se vratima sjajio natpis, ispisan velikim slovima NINOV EKSPRESNI RESTORAN, bilo je parkirano mnogo vozila. Momo uđe unutra i u prvi mah se uopće ne mogaše snaći. Sa strane na kojoj su se nalazili prozori stajalo je mnogo malih stolova na visokim nogama, tako da su izgledali kao neke čudesne gljive. Bili su tako visoki da je odrastao čovjek mogao stojeći jesti. Stolica više nije bilo. Na drugoj strani bila je duga pregrada od blještavih metalnih šipki, neka vrsta ograde. Iza nje su se u malim razmacima nizali dugi stakleni ormari u kojima su bili sendviči sa šunkom i sirom, hrenovke, tanjuri sa salatom, pudinzi, kolači i štošta drugo što Momo nije poznavala. No sve je to Momo mogla tek malopomalo opaziti, jer je prostorija bila prepuna ljudi, kojima je Momo, izgleda, stalno bila na putu. Gdje god bi stala, odgurnuli bi je u stranu i masa bi je povukla za sobom. Većina ljudi balansirala je s poslužavnicima na kojima su bili tanjuri i boce i pokušavala uhvatiti mjesto za nekim od stolića. Iza onih koji su stajali i žurno jeli, drugi su već čekali na njihovo mjesto. Tu i tamo su, oni koji su čekali i oni koji su jeli razmjenjivali neljubazne riječi. Ljudi su u cjelini ostavljali dojam nezadovoljstva. Između metalne ograde i staklenih ormara dugačak je red ljudi polako milio naprijed. Svaki od njih uzimao je iz staklenog ormara tu i tamo po tanjur, bocu ili kartonsku čašu.
Momo se čudila. Ovdje je, dakle, svako mogao uzeti što je htio! Nije vidjela nikoga tko bi ljude u tome sprečavao ili im barem tražio novac za to. Možda je ovdje sve bilo besplatno! To bi onda stvarno bio razlog za gužvu! Poslije nekog vremena Momo je uspjela ugledati Nina. Sjedio je zaklonjen masom ljudi, iza blagajne na kraju dugog reda staklenih ormara na kojoj je bez prestanka tipkao, uzimao novac i vraćao ostatak. Kod njega su, dakle, ljudi plaćali! A metalna je ograda vodila ljude tako da nitko nije mogao doći do stolića a da ne prođe pored Nina. Nino! viknu Momo i pokuša se progurati između ljudi mašući Gigijevim pismom. Ali Nino je nije čuo. Blagajna je stvarala odveć veliku buku i zahtijevala svu njegovu pozornost. Momo skupi hrabrost, preskoči ogradu i probi se kroz red ljudi sve do Nina. On podiže pogled, jer je nekoliko ljudi počelo glasno psovati. Kad ugleda Momo, nezadovoljni izraz iščeznu s njegova lica. Momo! viknu on zračeći od radosti baš kao nekada, opet si tu! Kakvo iznenađenje! Idemo! Dalje! vikali su ljudi što su stajali u redu, dijete treba stati otraga kao svi mi. Naprosto se progurati kakav je to način! Takvo neodgojeno derište! Trenutak! povika Nino i podiže ruke pokušavajući ih umiriti. Samo malo strpljenja, molim! Tako bi svatko mogao proći! grdio je jedan iz reda. Dalje, dalje! Dijete ima više vremena nego mi. Gigi plaća sve za tebe, Momo, žurno prošapta Nino, pa uzmi što god želiš. Ali stani na kraj reda kao i ostali. Čuješ i sama! Prije no što je Momo dospjela još nešto upitati, ljudi je jednostavno odgurnuše dalje. Nije joj, dakle, preostalo ništa drugo do učiniti što i svi ostali. Stade na kraj reda i s jedne police uze poslužavnik, a iz jednog sanduka nož, viljušku i žlicu. Onda je polako i postepeno potisnuše dalje. Kako su joj obje ruke trebale da bi držala poslužavnik, Kasiopeju je jednostavno stavila na njega. U prolazu bi tu i tamo iz staklenih ormara ponešto izvadila i stavila pokraj kornjače. Momo je od svega toga bila pomalo zbunjena i tako nastade prilično čudnovata kombinacija komad pečene ribe, kruh s marmeladom, hrenovka, mala pašteta i čaša limunade. Kasiopeji, koja je bila u sredini, bilo je draže sasvim se zavući u svoj oklop i ne izjašnjavati se. Kad je konačno stigla do blagajne, brzo upita Nina Znaš li gdje je Gigi? Znam, reče Nino, naš Gigi je postao slavan. Svi se veoma ponosimo njime, jer on je ipak jedan od nas! Često ga se može vidjeti na televiziji, a govori i na radiju. I u novinama uvijek piše ponešto o njemu. Nedavno su me čak posjetila dva novinara. Htjeli su da im govorim o tome kako je nekad bilo pa sam im ispričao kako je Gigi jednom... Idemo, vi tamo naprijed! povika nekoliko glasova iz reda. Ali zašto on više ne dolazi? upita Momo. Ah, pa znaš, prošaputa Nino, koji je već bio malo nervozan, on više nema vremena. Sad ima važnija posla, a u starom amfiteatru se ionako ništa više ne događa. Ama, što je s vama? povika odostraga nekoliko srditih glasova. Zar mislite da ćemo mi vječno ovdje stajati? A gdje on sada živi? raspitivala se Momo tvrdoglavo. Negdje na Zelenom brežuljku, odgovori Nino, kažu da ima krasnu vilu okruženu parkom. Ali sada ipak kreni dalje, molim te! Momo to zapravo ne bi bila učinila, jer je imala još mnogo, mnogo pitanja, ali jednostavno su je odgurali. Sa svojim je poslužavnikom otišla do jednog od gljivolikih stolića i nakon kraćeg čekanja zaista dobila mjesto. Stolić je, međutim, za nju bio toliko previsok da je nosom taman dosezala do tanjura. Kad je stavila svoj poslužavnik na stol, ljudi koji su stajali oko nje s gađenjem pogledaše kornjaču. Što sve, reče jedan svome susjedu, čovjek mora trpiti u današnje vrijeme. A drugi je mumljao Pa što biste vi htjeli to vam je današnja mladež! Ali osim toga nisu govorili ništa i nisu više obraćali pažnju na Momu. No njoj je i jelo stvaralo dovoljno muke, jer je jedva mogla vidjeti svoj tanjur. Međutim, kako je bila veoma gladna, pojela je sve do posljednje mrvice. Sada je doduše bila sita, ali je bezuvjetno htjela doznati što je bilo s Beppom. Tako još jednom stade u red. A kako se bojala da će se ljudi opet naljutiti na nju, ako bude samo stajala među njima, u prolazu još jednom uze brdo toga iz ormara. Kad je najzad opet stigla do Nina, upita A gdje je Beppo Čistač Ulica?
Dugo te je čekao, odgovori Nino žurno, jer se bojao novog negodovanja svojih mušterija. Mislio je da ti se dogodilo nešto užasno. Stalno je pričao nešto o nekakvoj sivoj gospodi, ne znam više što. Pa znaš ti njega, uvijek je bio malo čudan. Hej, vas dvoje naprijed! viknu netko iz reda, jeste li zaspali? Odmah, gospodine! doviknu mu Nino. I onda? upita Momo. Onda je razljutio policajce, nastavi Nino i nervozno prijeđe rukom preko lica. Po svaku cijenu je htio da te oni traže. Koliko ja znam, na kraju su ga smjestili u neku vrstu sanatorija. Dalje stvarno ne znam. Prokletstvo! povika sad bijesan glas odostraga, pa što je ovo, ekspresni restoran ili čekaonica? Vi tamo naprijed imate obiteljsko okupljanje, što li? Tako nešto! viknu Nino molećivo. Je li još tamo? raspitivala se Momo. Ne vjerujem, odvrati Nino, hoću reći, pustili su ga jer je bezopasan. Da, ali gdje je sada? Stvarno, Momo, nemam pojma. Ali, molim te, kreni sada dalje. I ovoga su puta Momu jednostavno potisnuli ljudi koji su navaljivali odostraga. Ona opet ode do jednog od gljivolikih stolića, pričeka mjesto i smaza svoj obrok s poslužavnika. Ovoga joj je puta već mnogo manje prijalo. Na pomisao da jednostavno ostavi hranu, Momo, naravno, nije došla. A sad je još morala doznati što se dogodilo s djecom koja su je ranije uvijek posjećivala. Nije bilo druge, opet je morala u red, opet promarširati pored staklenih ormara i napuniti poslužavnik jelom, da se ljudi ne bi na nju ljutili. Najzad je ponovo bila na blagajni, pokraj Nina. A djeca? pitala je. Što je s njima? Sve je to sada drugačije, objasni Nino, kome je, kad je ponovo ugledao Momo, znoj izbio na čelu. Ne mogu ti sada to objašnjavati, pa i sama vidiš kako je! Ali zašto više ne dolaze? insistirala je Momo tvrdoglavo na svome pitanju. Sva djeca o kojima se nema tko brinuti smještena su sada u odlagališta za djecu. Više ne smiju biti prepuštena sama sebi, jer... pa, jednom riječju, o njima se brinu. Ta, požurite se, vi blebetala tamo naprijed! ponovo su vikali glasovi iz reda. I mi bismo htjeli doći do hrane. Moji prijatelji? pitala je Momo s nevjericom. Oni su to stvarno sami htjeli? Njih se nije ni pitalo, odvrati Nino, nesuvislo lupkajući rukama po tipkama blagajne. Djeca ipak ne mogu odlučivati o tome. Vodi se računa da se sklone s ulica. To je, na kraju krajeva, najvažnije, zar ne? Momo na to ne reče ništa, nego ga samo ispitivački pogleda. I to Nina do kraja zbuni. E pa, do vraga više! viknu opet jedan razljućeni glas iz pozadine, pa to je da iskočiš iz kože. Zar morate baš sada voditi svoje ugodne razgovore? A što da ja sada radim bez svojih prijatelja? upita Momo tiho. Nino slegnu ramenima i poče lomiti prste. Momo, reče on i duboko udahne kao netko tko s naporom pokušava sačuvati mirnoću, budi razumna i dođi neki drugi put, sad te stvarno nemam vremena savjetovati što da radiš. Ovdje uvijek možeš jesti, to znaš. No na tvom mjestu ja bih jednostavno otišao u jedno takvo odlagalište za djecu gdje će te zbrinuti i nečim uposliti, i gdje čak možeš nešto i naučiti. Ali tamo će te i ovako i onako odvesti ako tako budeš sama lutala svijetom. Momo opet ne reče ništa, nego samo pogleda Nina. Gomila što se tiskala iza nje potisnu je dalje. Ona mahinalno ode do jednog stolića i isto tako mahinalno pojede i treći ručak, iako je jedva gutala, a prijalo joj je kao da jede kartonske poklopce i drvene strugotine. Kad je završila, osjećala se jadno. Uze Kasiopeju pod mišku i tiho izađe više se nijednom ne osvrnuvši. Hej, Momo! viknu za njom Nino, koji ju je spazio u posljednjem trenutku, čekaj malo! Uopće mi nisi ispričala gdje si bila u međuvremenu! Ali onda navališe novi ljudi i on je opet otipkavao račune, uzimao novac i vraćao ostatak. Smiješak s njegova lica bijaše već odavno isčezao. Dobila sam stvarno mnogo toga za jelo, puno i previše, reče Momo Kasiopeji kad su se ponovo našle u starom amfiteatru, ali ipak imam osjećaj da nisam sita. A nakon nekog vremena doda A nisam ni uspjela ispričati Ninu o cvjetovima i glazbi. I onda nakon još nekoliko trenutaka reče Ali
sutra idemo potražiti Gigija. Sigurno će ti se svidjeti, Kasiopeja, vidjet ćeš. No na kornjačinim se leđima pojavi velik upitnik. PETNAESTO POGLAVLJE Nađeno i izgubljeno Rano ujutro sljedećeg dana Momo pođe potražiti Gigijevu kuću. Kornjaču je, dakako, povela sa sobom. Momo je znala gdje se nalazi Zeleni brežuljak. Bijaše to predgrađe s vilama koje je ležalo vrlo daleko od kraja gdje se nalazio stari amfiteatar. Prostiralo se u blizini onih jednoobraznih novih četvrti, dakle na drugoj strani velikoga grada. Put bijaše dug. Momo je, doduše, bila navikla hodati bosa, ali kada su stigle na Zeleni brežuljak, stopala su je svejedno boljela. Sjede na rub pločnika da se trenutak odmori. To je stvarno bila otmjena četvrt. Ulice su ovdje bile široke, veoma čiste i na njima jedva da je bilo ljudi. U vrtovima iza visokih zidova i ograda od željeza prastara su stabla podizala krošnje ka nebu. Kuće u dvorištima bile su većinom izdužene građevine od stakla i betona s ravnim krovovima. Glatko pokošeni travnjaci pred kućama svojim su sočnim zelenilom doslovce pozivali na prevrtanje preko glave. Ali nigdje se nije vidjelo da bi netko šetao vrtom ili se igrao na travi. Vlasnici vjerojatno nisu za to imali vremena. Kad bih samo mogla doznati gdje ovdje stanuje Gigi, reče Momo kornjači. ODMAH ĆEŠ SAZNATI, stajalo je na Kasiopejinim leđima. Misliš? pitala je Momo, puna nade. Hej ti, prljavice, iznenada se iza nje začuje glas, što ti tražiš ovdje? Momo se okrenu. Tu je stajao čovjek u čudnovatom, prugastom prsluku. Momo nije znala da sluge bogatih ljudi nose takve prsluke. Ona ustade i reče Dobar dan. Tražim Gigijevu kuću. Nino mi je rekao da on sad ovdje stanuje. Čiju kuću tražiš? Gigija Vodiča Stranaca. On je moj prijatelj. Čovjek u prugastom prsluku s nepovjerenjem je gledao dijete. Kapija iza njega ostala je malo otvorena i Momo je mogla baciti pogled unutra. Vidjela je velik travnjak na kojem se igralo nekoliko hrtova i pljuskao vodoskok. A na jednom drvetu punom pupoljaka sjedio je par paunova. O! uzviknu Momo zadivljeno. Kakve lijepe ptice! Htjela je ući da ih pogleda izbliza, ali je čovjek u prsluku uhvati za ovratnik. Stani! reče. Što ti pada na pamet, prljavice! Onda pusti Momu i obrisa ruku maramicom, kao da je uhvatio nešto gadno. Pripada li sve ovo tebi? pitala je Momo pokazujući kroz vrata. Ne, reče čovjek u prsluku za nijansu neprijateljskije. A sad se gubi! Ovdje nemaš što tražiti. Imam, bila je uporna Momo, moram naći Gigija Vodiča Stranaca. On me očekuje. Zar ga ne poznaješ? Ovdje nema nikakvih vodiča stranaca, odvrati čovjek u prsluku i okrenu se. Vratio se u dvorište i htio zatvoriti vrata, ali mu je u posljednjem trenutku, izgleda, nešto palo na pamet. Ne misliš valjda na Girolama, čuvenog pripovjedača? Pa da, na Gigija Vodiča Stranaca odgovori Momo obradovano. On se tako zove. Znaš li gdje je njegova kuća? I on te stvarno očekuje? upita čovjek. Da, reče Momo, sasvim sigurno. On je moj prijatelj. On plaća sve što pojedem kod Nina. Čovjek u prsluku podiže obrve i zavrtje glavom. Ti umjetnici, reče kiselo, ponekad imaju baš neobične hirove! Ali ako stvarno misliš da on pridaje značaja tvojoj posjeti njegova je kuća posljednja, sasvim na vrhu ulice. I kapija se zatvori. ULICKANI TUPAN! stajalo je na Kasiopejinim leđima, ali se riječi brzo ugasiše. Posljednja kuća na samom vrhu ulice bila je okružena zidom višim od čovjeka. A kapija je, slično kao i tamo gdje je stajao čovjek u prsluku, bila od željeznih ploča tako da se nije moglo vidjeti unutra. Nigdje zvonca ili pločice s imenom. Da mi je znati, reče Momo, je li to stvarno Gigijeva nova kuća. Nimalo mi ne sliči na njega. ALI JEST NJEGOVA, stajalo je na kornjačinim leđima.
Zašto je onda sve tako zatvoreno? pitala je Momo. Tu uopće neću moći ući. ČEKAJ! pojavio se odgovor. Pa dobro, reče Momo uzdišući, ali ću možda morati dugo čekati. Odakle bi Gigi mogao znati da ja stojim ovdje vani ako je on uopće unutra. ODMAH ĆE DOĆI, pisalo je na oklopu. Tako Momo sjede pred sama vrata i strpljivo čekaše. Dugo se ništa nije događalo i Momo poče razmišljati nije li se Kasiopeja ovaj put možda ipak prevarila. Jesi li stvarno sasvim sigurna? upita nakon nekog vremena. No, umjesto svakog očekivanog odgovora, na oklopu se pojavi riječ ZDRAVO! Momo se uplaši. Što ti to znači, Kasiopeja? Zar ćeš me napustiti? Što si naumila? IDEM TE TRAŽITI! glasio je još zagonetniji Kasiopejin odgovor. U tom se trenutku vrata iznenada otvoriše i dug, elegantan automobil izletje iz dvorišta u punoj brzini. Momo se u posljednji čas spasi skokom unatrag, ali pritom pade. Auto je jurio još djelić puta, a onda zakoči tako da su gume zaškripale. Jedna se vrata naglo otvoriše i iz automobila iskoči Gigi. Momo! povikao je i raširio ruke. Pa to je stvarno moja mala Momo! Momo skoči na noge i potrča k njemu, a Gigi je uhvati, podiže visoko, poljubi sto puta u oba obraza i stade s njom plesati po ulici. Jesi li se udarila? pitao je bez daha, no nije čekao odgovor, nego je uzbuđeno govorio dalje. Žao mi je što sam te uplašio, ali užasno žurim, shvaćaš? Opet kasnim. Gdje si se samo krila sve ovo vrijeme? Moraš mi sve ispričati. Da znaš, nisam vjerovao da ćeš se vratiti. Jesi li našla moje pismo? Jesi? Još je bilo tamo? Dobro, a jesi li išla jesti kod Nina? Je li ti prijalo? Ah, Momo, moramo jedno drugome toliko toga ispričati, strašno se puno toga dogodilo u međuvremenu. Pa kako si ti? Hajde, pričaj već jednom! A naš stari Beppo, što on radi? Nisam ga vidio već čitavu vječnost. A djeca? Ah, znaš, Momo, često mislim na vrijeme kad smo još svi bili zajedno i kad sam vam pričao priče. Bila su to lijepa vremena! A sad je sve drugačije, sasvim, sasvim drugačije. Momo je više puta pokušala odgovoriti na Gigijeva pitanja. No kako on nije prekidao bujicu riječi, ona je samo čekala i gledala ga. Izgledao je drugačije nego prije, tako njegovano, i mirisao je lijepo. Ali bio joj je nekako čudno tuđ. U međuvremenu su iz automobila iskočile i prišle još četiri osobe čovjek u kožnoj vozačkoj uniformi i tri dame strogih, ali debelo našminkanih lica. Je li se dijete povrijedilo? pitala je jedna više s predbacivanjem negoli zabrinuto. Ne, ne, nimalo, uvjeravao je Gigi, samo se uplašila. Zašto se uopće motala oko vrata? reče druga dama. Ali to je Momo! viknu Gigi smijući se. Moja stara prijateljica Momo! Ah, ta djevojčica dakle stvarno postoji? pitala je začuđeno treća dama. Ja sam to uvijek smatrala jednim od produkata Vaše umjetničke mašte. Ali to možemo odmah priopćiti tisku! Ponovni susret s princezom iz bajke ili tako nekako, to će se ljudima ludo dopasti! Odmah ću to pokrenuti. Bit će to pun pogodak! Ne, reče Gigi, ja to zapravo ne bih htio. Ali ti, mala, sada se prva dama sa smiješkom okrenu Momi, ti bi sigurno voljela biti u novinama, zar ne? Ostavite dijete na miru! reče Gigi ljutito. Druga dama baci pogled na svoj ručni sat. Ako sad svom snagom ne nagazimo na gas, avion će nam odletjeti pred nosom. I sami znate što bi to značilo. Bože moj, odgovori Gigi nervozno, zar poslije toliko vremena ne mogu na miru izmijeniti nekoliko riječi s Momom! Ali, i sama vidiš, djevojčice, ne puštaju me, ti goniči robova me ne puštaju! O! reče oštro druga dama Nama je to sasvim svejedno. Mi samo obavljamo svoj posao. Vi nas plaćate da organiziramo vaše termine, poštovani majstore. Da, naravno, naravno! popusti Gigi Pa hajdemo! Znaš što, Momo! Ti ideš s nama do aerodroma. Tako ćemo moći usput razgovarati. A moj vozač će te poslije toga vratiti kući. Dogovoreno? No nije čekao da čuje što će Momo reći o tome, nego je uhvati za ruku i povuče je za sobom prema automobilu. Tri dame sjedoše na stražnja sjedala. Gigi sjede pored vozača i uze Momu na krilo, a auto pojuri. E pa, reče Gigi, sad pričaj, Momo! Ali sve lijepo i po redu. Kako to da si onda onako iznenada
nestala? Momo je baš htjela započeti priču o majstoru Hori i cvjetovimasatima, kad se jedna od dama nagnu naprijed. Oprostite, reče, ali upravo mi pada na pamet sjajna ideja. Obavezno bismo trebali predstaviti Momu našoj producentskoj kući. Bila bi savršena nova dječja zvijezda za vašu priču o skitnicama, sljedeću u nizu ekranizacija vaših djela. Zamislite senzaciju! Momo u ulozi Mome! Zar niste shvatili? upita Gigi oštro. Ni u kom slučaju ne želim da dijete uvlačite u to! Stvarno ne znam što vi hoćete, odvrati dama uvrijeđeno. Svatko drugi bi polizao prste kad bi mu se pružila takva prilika. Ja nisam svatko drugi! povika odjednom Gigi gnjevno. I okrenuvši se Momi, doda Oprosti, Momo, ti to možda ne razumiješ, ali ja jednostavno ne želim da i ti dopadneš šaka ovoj bagri. Sad su sve tri dame bile uvrijeđene. Gigi se stenjući uhvati za glavu, iz džepa svog prsluka izvadi okruglu srebrnu kutijicu, uze iz nje jednu pilulu i proguta je. Nekoliko minuta nitko ne reče ništa. Najzad se Gigi okrenu damama. Oprostite, mrmljao je, nisam mislio na vas. Jednostavno sam na kraju živaca. Tja, da, to nam je već poznato, odgovori prva dama. A sada, nastavi Gigi, smiješeći se Momi, ali pomalo na silu, sada ćemo malo pričati samo o nama. Samo još jedno pitanje prije nego bude prekasno, umiješa se druga dama. Naime, tek što nismo stigli. Ne biste li mi ipak mogli dopustiti da barem na brzinu napravim intervju s djevojčicom? Dosta! vrisnu Gigi, do krajnosti razdražen. S Momom sada želim razgovarati ja, i to privatno! To mi je važno! Koliko vam još puta to trebam objasniti? Ali vi sami mi neprestano predbacujete odgovori dama isto tako bijesno, da vam ne pravim dovoljno djelotvornu reklamu! Točno! zastenja Gigi, Ali ne sada! Ne sada! Stvarno šteta! reče dama. Tako nešto bi kod ljudi izazvalo potoke suza. Ali, kako hoćete. Možda ćemo to moći učiniti i kasnije, kad... Ne! upade joj Gigi u riječ. Ni sada, ni kasnije, ni uopće. A sad budite ljubazni pa ušutite dok pričam s Momom! E pa, dozvolite! odgovori dama jednako žestoko. Riječ je o vašoj popularnosti, a ne o mojoj! Trebali biste dobro razmisliti možete li si u ovom trenutku dozvoliti da propustite takvu priliku! Ne, viknu Gigi očajno, ne mogu si to dozvoliti! Ali Momo ostaje izvan igre! A sada na koljenima vas molim ostavite nas pet minuta na miru! Dame su šutjele. Gigi, iscrpljen, prevuče rukom preko očiju. E sad vidiš dokle sam dogurao. Čulo se kako se gorko nasmijao. Više ne mogu natrag čak i ako bih htio. Gotovo je sa mnom. Gigi ostaje Gigi! sjećaš li se? Ali Gigi nije ostao Gigi. Nešto ću ti reći, Momo, najopasnije što postoji u životu jesu snovi koji se ispune. Barem u mom slučaju. Nemam više o čemu sanjati. Ni od vas iz ruševina to više ne bih više mogao naučiti. Tako sam sit svega. Turobno je gledao kroz prozor automobila. Jedino što bih još mogao učiniti bilo bi ušutjeti, ne pričati više, zanijemiti, možda do kraja života, ili bar sve dok ne padnem u zaborav i dok opet ne postanem nepoznati siromah. Ali biti siromašan bez snova ne, Momo, to je pakao. Zato radije ostajem tu gdje jesam. I ovo je, doduše, pakao, ali je bar lagodan. Ah, što ja tu pričam? Ti, naravno, ne možeš sve to razumjeti. Momo ga je s promatrala. Razumjela je, prije svega, da je bolestan, smrtno bolestan. Slutila je da su u tome svoje prste imala siva gospoda. I nije znala kako bi mu mogla pomoći kad on to ni sam nije želio. Ali ja neprestano govorim o sebi, reče Gigi, pričaj napokon malo ti, Momo, što si doživjela u međuvremenu! U tom trenutku automobil se zaustavi pred aerodromom. Svi izađoše i požuriše u aerodromsku zgradu. Gigija su ovdje već očekivale uniformirane stjuardese. Nekoliko novinskih izvjestitelja škljocnuše aparatima i postaviše mu nekoliko pitanja. Ali ga stjuardese poguraše, jer je avion trebao poletjeti već za koju minutu. Gigi se nagnu k Momo i pogleda je. I oči mu se iznenada ispune suzama. Slušaj, Momo, reče tako tiho da nitko od onih što su stajali unaokolo nije mogao čuti, ostani sa
mnom! Povest ću te sa sobom na ovaj put, i svuda. Živjet ćeš kod mene, u mojoj lijepoj kući, u svili i kadifi, kao prava mala princeza. Bitno je samo da budeš kraj mene i da me slušaš. Možda ću se onda sjetiti pravih priča, onakvih kao onda, znaš? Samo reci da i sve će biti sređeno. Momo, molim te, pomozi mi! Momo je toliko željela pomoći Gigiju. Srce ju je boljelo zbog toga. Ali je osjećala da to nije ono pravo, da on opet mora postati Gigi i da mu ona ne bi pomogla time što bi prestala biti Momo. I njene oči se napuniše suzama. Ona odmahnu glavom. Gigi je shvatio. Tužno je kimnuo glavom, a onda ga odvukoše dame koje je sam plaćao za to. Mahnuo je još jednom iz daljine, Momo je odmahnula, a onda je iščezao. Za čitavo vrijeme susreta s Gigijem Momo nije uspjela izustiti ni jednu riječ. A imala mu je toliko toga reći. Osjećala se kao da ga je, našavši ga, zapravo izgubila. Polako se okrenula i izašla iz aerodromske zgrade. I iznenada je obli hladan znoj izgubila je i Kasiopeju! ŠESNAESTO POGLAVLJE Nevolje na pretek Dakle, kamo? pitao je vozač kad je Momo ponovo sjela pokraj njega u dugi elegantni Gigijev automobil. Djevojčica je zbunjeno gledala preda se. Što da mu kaže? Kamo je zapravo htjela ići? Morala je potražiti Kasiopeju. Ali gdje? Kada i gdje ju je izgubila? Tijekom cijele vožnje s Gigijem nje više nije bilo, to je Momo sa sigurnošću znala. Znači, pred Gigijevom kućom! I sada se sjeti da je na njenom oklopu stajalo ZDRAVO i IDEM TE TRAŽITI. Naravno, Kasiopeja je unaprijed znala da će se ubrzo izgubiti. Pa je pošla tražiti Momu. Ali gdje da Momo traži Kasiopeju? Onda, hoće li to skoro? reče vozač lupkajući prstima po upravljaču. Imam ja i drugog posla osim tebe voziti u šetnju. Gigijevoj kući, molim vas, odgovori Momo. Vozač pogleda malo iznenađeno. Mislio sam da te trebam odvesti tvojoj kući. Ili ćeš odsad stanovati kod nas? Ne, odvrati Momo, izgubila sam nešto na ulici. Sad to moram potražiti. Vozaču je to bilo pravo, jer je ionako morao onamo. Kad stigoše pred Gigijevu vilu, Momo iskoči i odmah poče pretraživati sve unaokolo. Kasiopeja! zvala je tiho, Kasiopeja! Što ti, zapravo, tražiš? upita vozač kroz prozor automobila. Kornjaču majstora Hore, odgovori Momo, zove se Kasiopeja i uvijek vidi pola sata u budućnost. Ona, naime, ispisuje slova na svom oklopu. Moram je svakako naći. Hoćeš li mi, molim te, pomoći? Nemam vremena za glupe šale! zareži vozač i proveze se kroz kapiju koja se zalupi za automobilom. Momo je, dakle, tražila sama. Pretražila je cijelu ulicu, ali od Kasiopeje nije bilo ni traga. Možda je, mislila je Momo, već krenula kući u amfiteatar. Momo zato pođe polako natrag istim putem kojim je i došla. Usput je zagledala u svaki kut i tražila u svakoj rupi na ulici. Svaki čas je ponovo zvala kornjaču. Ali uzalud. Djevojčica je stigla u stari amfiteatar tek kasno u noći. I tu je sve pažljivo pretražila, koliko je to po mraku bilo moguće. Još se bojažljivo nadala da je kornjača možda nekim čudom stigla kući prije nje. No, s obzirom na Kasiopejinu sporost, to naravno uopće nije bilo moguće. Momo se uvuče u krevet. Sad je, eto, prvi put bila zaista sasvim sama. Tjedne koji su uslijedili Momo je provela u besciljnu lutanju gradom i traganju za Beppom Čistačem Ulica. Kako joj nitko nije znao reći ništa o njegovu prebivalištu, preostala joj je samo očajnička nada da će im se putevi slučajno ukrstiti. Ali, naravno, u tom je ogromnom gradu mogućnost da se dvoje ljudi slučajno sretnu bila tako zanemarivo malena kao, na primjer, mogućnost da ribarski brod na nekoj dalekoj obali ulovi bocu s porukom, koju je negdje nasred oceana bacio u valove neki brodolomac. A ipak, govorila je Momo sebi, možda su oni sasvim blizu jedno drugom. Tko zna koliko se puta dogodilo da je ona prošla mjestom na kome je Beppo bio samo prije jednog sata, jedne minute, možda čak i samo tren prije. Ili, obrnuto, koliko je puta Beppo možda ubrzo ili duže vrijeme poslije nje došao na ovaj trg ili na onaj ulični ugao. Momo je zato često čekala na jednom mjestu i po nekoliko sati. No na kraju bi napokon ipak morala otići i tako je opet bilo moguće da su se
mimoišli za samo nekoliko trenutaka. Kako bi joj sada Kasiopeja dobro došla! Da je bila uz nju, savjetovala bi je ČEKAJ, ili IDI DALJE a ovako Momo nije nikako znala što joj je činiti. Bojala se da će se mimoići s Beppom bude li čekala, ali se isto tako bojala da će se mimoići ako ne bude čekala. Pogledom je tražila i djecu koja su ranije uvijek dolazila k njoj. Ali nije vidjela nijedno. Na ulicama više uopće nije bilo djece i Momo se sjećala Ninovih riječi da su djeca sada zbrinuta. To što neki policajac ili netko od odraslih samu Momu nikad nije uhvatio i odveo je u neko odlagalište za djecu, bila je zasluga sive gospode koja su potajno, ali neprestano, motrila na nju. Jer tako nešto ne bi se moglo uklopiti u planove koje su imali s njom. Jednom dnevno je išla jesti kod Nina. No nijednom joj nije uspjelo razgovarati s njim duže nego prvi put. Nino je uvijek bio u jednakoj žurbi i nikad nije imao vremena. Tjedni su prerasli u mjesece. A Momo je vječito bila sama. Jedan jedini put, kad je u sumrak sjedila na ogradi nekog mosta, ugledala je u daljini, na drugom mostu, malu pogurenu priliku, koja je mahala metlom tako žurno kao da joj je život u pitanju. Momo je povjerovala da vidi Beppa, pa je povikala i počela mahati, ali prilika ni za trenutak nije prekinula posao. Momo pojuri, no kada je stigla na drugi most, tamo više nikoga nije bilo. Ipak to nije bio Beppo, reče Momo sebi, da se utješi. Ne, to uopće nije mogao biti on. Znam ja kako Beppo mete. Ponekih dana ostajala je kod kuće, u starom amfiteatru, jer bi se iznenada ponadala da će Beppo možda svratiti da pogleda nije li se ona vratila. Ako je baš tada ne bi bilo, on bi, naravno, morao pomisliti da njoj još nema ni traga. I u ovom slučaju ju je mučila pomisao da se to već dogodilo, prije tjedan dana ili možda jučer! I zato je čekala, ali čekanje, naravno, bijaše uzaludno. Na kraju je velikim slovima napisala na zidu VRATILA SAM SE. No ovu poruku nikada nije pročitao nitko osim nje same. No jedno je za sve to vrijeme nije napuštalo živo sjećanje na doživljaj kod majstora Hore, na cvjetove i glazbu. Trebalo je samo da zatvori oči i da osluhne u sebi, pa da ugleda blistavu raskoš cvjetnih boja i čuje muziku glasova. I kao i prvog dana, mogla je ponoviti riječi i otpjevati melodije, premda su one uvijek bile nove i drukčije. Ponekad je danima sjedila sama na kamenim stubama pričajući i pjevajući. Nije bilo nikoga tko bi je slušao, osim drveća, ptica i starog kamenja. Postoje mnoge vrste usamljenosti, ali Momo je doživjela jednu koju je upoznao malo tko, a rijetki među njima s takvom silinom. Činilo joj se da je zatvorena u špilji s blagom, punoj neizmjernih bogatstava, koja su se uvećavala i uvećavala prijeteći da će je ugušiti. A izlaza nije bilo! Nitko nije mogao prodrijeti do nje, nitko je nije mogao primijetiti tako duboko zakopanu pod brijegom vremena. Bilo je čak i trenutaka kada je priželjkivala da nikada nije čula muziku ni vidjela boje. Pa ipak, da je morala birati, ni za što na svijetu ne bi se odrekla ovog sjećanja. Čak ni kada bi ono prijetilo da je ubije. Jer ono što je saznala bilo je da postoje bogatstva koja te mogu uništiti ako ih nemaš s kime podijeliti. Svakih nekoliko dana Momo odlazila je do Gigijeve vile i često dugo čekala pred kapijom. Nadala se da će ga još jednom vidjeti. U međuvremenu je bila spremna pristati na sve. Htjela je ostati kod njega, slušati njegove priče i pričati mu, bez obzira na to hoće li biti kao prije. Ali vrata se više nijednom ne otvoriše. Ovako je prošlo samo nekoliko mjeseci a ipak je to bilo najduže vrijeme koje je Momo ikad proživjela. Jer se istinsko vrijeme ne može mjeriti satom ili kalendarom. O ovoj usamljenosti ne može se zapravo ni pričati. Dovoljno je, možda, reći još samo ovo da je Momo mogla naći put do majstora Hore, a često ga je pokušavala naći otišla bi k njemu i zamolila ga da joj ne daje više vremena ili da joj dozvoli da zauvijek ostane kod njega u kući Nigdje. Ali bez Kasiopeje nije mogla naći put. A ona bijaše nestala. Možda se već odavno bila vratila majstoru Hori. Ili je zalutala negdje u svijetu. U svakom slučaju, nije se vratila. Umjesto toga, dogodilo se nešto sasvim drugo. Jednoga dana Momo je u gradu srela troje djece koja su prije uvijek dolazila k njoj. Bili su to Paolo, Franco i djevojčica Maria, koja je prije uvijek vodila sa sobom svoju sestricu Ded. Sve troje izgledali su sasvim izmijenjeno. Nosili su neku vrstu sive uniforme, a lica su im djelovala neobično ukočeno i beživotno. Čak i kad ih je Momo kličući pozdravila jedva da su se i nasmiješili
Toliko sam vas tražila, reče Momo bez daha. Hoćete li sada opet doći k meni? Njih troje se pogledaše i odmahnuše glavama. Ili možda sutra, važi? pitala je Momo. Ili prekosutra? Troje djece ponovo odmahnuše glavama. Ali molim vas, dođite opet! preklinjala je Momo. Pa prije ste uvijek dolazili. Prije! odgovori Paolo. Ali sada je sve drugačije. Više ne smijemo beskorisno tratiti vrijeme. Pa to nikad nismo ni radili, reče Momo. Da, bilo je lijepo, reče Maria, ali to nije važno. Troje djece žurno krenuše dalje. Momo je trčala pored njih. Pa kamo ćete sada? Na sat igre, odgovori Franco. Tamo se učimo igrati. Čega? pitala je Momo. Danas se igramo bušenih kartica, objasnio je Paolo. To je jako korisno, ali čovjek mora vraški paziti. A kako to ide? Svaki od nas predstavlja jednu bušenu karticu. Svaka kartica sadrži mnoštvo podataka visina, dob, težina i tako dalje. Ali to, naravno, nikad nisu osobine koje stvarno imamo, jer bi to onda bilo previše jednostavno. Ponekad smo samo dugački brojevi, na primjer MUX763y. Onda nas pomiješaju i stavljaju u kartoteku. Jedan od nas mora zatim naći određenu karticu. On postavlja pitanja, i to tako da kartice jedna po jedna ispadaju dok na kraju ne ostane samo jedna. Tko je u tome najbrži, taj je pobjednik. I to je zabavno? pitala je Momo malo sumnjičavo. Ali to nije važno, reče plačljivo Maria, ne smije se tako govoriti. A što je onda važno? htjela je znati Momo. Ono, odgovorio je Paolo, što je to korisno za budućnost. U međuvremenu su stigli pred vrata jedne velike sive kuće. Nad vratima je stajalo Odlagalište za djecu. Toliko bih vam toga htjela ispričati, reče Momo. Možda se opet sretnemo, odgovori tužno Maria. Oko nje je bilo još djece koja su sva ulazila unutra. I sva su izgledala kao troje Mominih prijatelja. Kod tebe je bilo mnogo ljepše, reče iznenada Franco. Svi smo tada imali more ideja. Ali tako se, kažu, ništa ne nauči. Zar ne možete naprosto pobjeći? predloži Momo. Njih troje odmahnuše glavama i osvrnuše se da vide je li ih tko čuo. Pokušao sam već nekoliko puta, u početku, prošaputa Franco, ali ne vrijedi. Uvijek te uhvate. Ne smije se tako govoriti, reče Maria, sada se ipak brinu o nama. Svi su zašutjeli i gledali preda se. Najzad se Momo osmjeli i reče Možete li me možda povesti sa sobom? U posljednje sam vrijeme užasno osamljena. Ali tada se dogodi nešto čudno prije no što su djeca stigla odgovoriti, neka ih jaka magnetna sila uvuče u kuću. Vrata se za njima s treskom zatvoriše. Momo je to prestravljeno promatrala. Ali poslije nekoliko trenutaka ipak priđe vratima da zazvoni ili zakuca. Htjela je još jednom zamoliti da je prime u igru, bez obzira na to kakva će to igra biti. Međutim, tek što je pristupila vratima, ukoči se od straha. Između nje i vrata sada je odjednom stajao jedan sivi gospodin. Ne vrijedi! reče smiješeći se blijedo, s cigarom u kutu usana. Nemoj ni pokušavati! Nije u našem interesu da uđeš u tu kuću. slika Zašto? pitala je Momo. Opet je osjetila kako je obuzima ledena hladnoća. Zato što imamo drugačiji plan s tobom, objasni sivi i otpuhnu prsten dima, koji se kao omča ovi Momi oko vrata, razilazeći se veoma sporo. Pokraj njih su prolazili ljudi, ali svima se jako žurilo. Momo uperi prst u sivog gospodina i htjede zvati u pomoć, ali nije mogla pustiti ni glasa. Ostavi se toga! reče sivi gospodin i nasmija se pepeljastosivo, bez radosti. Zar nas još tako slabo poznaješ? Zar još ne znaš koliko smo moćni? Oduzeli smo ti sve prijatelje. Nitko ti više ne može pomoći. A s tobom možemo činiti što nas je volja. Ali mi te štedimo, kao što vidiš.
Zašto? izgovori Momo s mukom. Zato što želimo da nam učiniš jednu malu uslugu, odvrati sivi gospodin. Ako budeš razumna, moći ćeš na taj način izvući veliku korist za sebe i za svoje prijatelje. Hoćeš li? Da, prošapta Momo. Sivi gospodin se blijedo nasmija. E pa onda ćemo se naći u ponoć da se dogovorimo. Momo nijemo kimnu. Ali sivi gospodin već bijaše iščezao. Samo je još dim njegove cigare lebdio u zraku. Gdje su se trebali naći, nije joj rekao. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Velik strah i još veća hrabrost Momo se bojala vratiti se u stari amfiteatar. Sivi gospodin koji se htio s njom naći u ponoć sigurno bi došao onamo. A pri pomisli da tamo bude sama s njim Momu obuze užas. Ne, ona se više nikako nije htjela vidjeti s njim, ni tamo ni igdje drugdje. Što god joj on imao predložiti bilo je više nego jasno da to njoj i njenim prijateljima ne može, u stvari, donijeti ništa dobro. No gdje se mogla sakriti od njega? Najsigurnijim joj se činilo u masi drugih ljudi. Ona je, doduše, vidjela da nitko nije obraćao pažnju na nju i sivog gospodina, ali ako bi joj on stvarno pokušao učiniti nešto nažao, ona bi vikala u pomoć i ljudi bi to ipak primijetili i spasili bi je. Osim toga, rekla je sebi, u gustoj gomili ljudi najteže ju je naći. Tako je Momo ostatak popodneva i cijelu večer, sve do kasno u noć, hodala usred gomile prolaznika, najprometnijim ulicama i trgovima, dok ne bi tako napravila velik krug i opet stigla onamo odakle je krenula. Zatim bi isti put prešla po drugi, pa po treći put... Jednostavno je pustila da je nosi vječno užurbana rijeka ljudi. Ali već je cio dan hodala unaokolo i postepeno su je stopala zaboljela od umora. Bilo je kasno, sve kasnije... i Momo je marširala u polusnu sve dalje, dalje... Da se samo malo odmorim, pomisli najzad, samo tren, pa ću moći bolje paziti... Na ulici je baš stajao kamionet s tri kotača na kojem su ležale svakojake vreće i sanduci. Momo se uzvera na nj i nasloni se na jednu vreću koja bijaše ugodno meka. Povuče umorna stopala k sebi i sakri ih pod suknju. Ah, kako je to godilo! Uzdahnu s olakšanjem, priljubi se uz vreću i, prije no što je i primijetila, od iscrpljenosti zaspa. Sanjala je zbrkane snove. Vidjela je starog Beppa kako, upotrebljavajući svoju metlu kao motku za ravnotežu, hoda po žici, visoko nad tamnom provalijom. Gdje je drugi kraj? čula ga je kako neprestano viče. Ne mogu naći drugi kraj! A žica je zaista izgledala beskonačno dugačka. S obje strane se gubila u tmini. Momo bi tako rado bila pomogla Beppu, no nije mogla postići da je on spazi. Bio je suviše daleko, suviše visoko. Onda ugleda Gigija, koji je iz usta izvlačio beskonačnu traku papira. Izvlačio je i izvlačio, ali traka nije imala kraja, niti se prekidala. Gigi je već stajao na brdu od papirnate trake. Momi se činilo da je gleda s preklinjanjem, kao da više neće moći doći do zraka ako mu ona ne pomogne. Ona je htjela k njemu, ali joj se noge zapletoše u papirnatu traku. I što se snažnije pokušavala osloboditi, to se više zaplitala u nju. Onda vidje djecu. Sva su bila plosnata kao igraće karte. A u svakoj od njih bijaše izbušeno mnogo, mnogo rupica. Karte su zatim bivale izmiješane, a onda su se iznova morale posložiti i u njih su utiskivane nove rupe. Kartonska su djeca bezglasno plakala, ali bi onda opet bivala izmiješana, padajući pri tom jedna preko drugih tako da je sve praskalo i drndalo. Stanite! htjela je viknuti Momo i prestanite! ali je praskanje i drndanje nadjačalo njen slabašni glas. I bivalo je sve glasnije i glasnije, dok se ona od toga na kraju nije probudila. U prvom trenutku više nije znala gdje se nalazi, jer je oko nje bio mrak. Ali se onda sjeti da se popela na kamionet. A taj je kamionet sada bio u pokretu i njegov je motor proizvodio tu buku. Momo obrisa obraze, još mokre od suza. Gdje se uopće nalazila? Mora da je kamionet vozio već duže vrijeme, a da ona to nije primijetila, jer se sada nalazio u nekom dijelu grada koji je u ovo kasno doba noći djelovao nekako odumrlo. Na ulicama nije bilo ljudi i visoke su kuće bile mračne.
Kamionet nije vozio osobito brzo i Momo iskoči prije nego što je pravo i razmislila. Htjela je natrag, na ulice pune ljudi, gdje je vjerovala da je sigurna od sive gospode. Ali tada se sjeti što je sanjala i stade. Zvuk motora se postepeno gubio u tamnim ulicama. Zavlada tišina. Momo više nije htjela bježati. Pobjegla je u nadi da će se spasiti. Čitavo vrijeme je mislila samo na sebe, na vlastitu napuštenost, na vlastiti strah! A pri tom su, zapravo, njeni prijatelji bili ti koji su bili u nevolji. Ako je još uopće postojao itko tko bi im mogao pružiti pomoć, onda je to bila ona. Pa ako je postojala mogućnost da sivu gospodu navede da oslobode njene prijatelje, makar i sasvim mala, morala je barem pokušati. Kad je domislila tu misao, iznenada je u sebi osjetila čudnu promjenu. Osjećaj straha i bespomoćnosti bio je toliko narastao da se iznenada preokrenuo i pretvorio u svoju suprotnost. Prevladala ga je. Sada se osjećala tako hrabrom i samouvjerenom kao da joj nikakva sila na svijetu ništa ne može, ili prije više uopće nije marila za to što će biti s njom. Sada je htjela sresti sivu gospodu. Htjela je to po svaku cijenu. Moram odmah u stari amfiteatar, reče sebi, možda još nije kasno, možda me on još uvijek čeka. No to je bilo lakše reći nego učiniti. Nije znala gdje se nalazi, niti je imala ikakva pojma o tome u kojem smjeru treba poći. Svejedno potrča nasumce. Trčala je sve dalje i dalje, kroz mračne, bezglasne ulice. A kako je bila bosa, nije čula ni zvuk vlastitih koraka. Kad god bi skrenula u neku novu ulicu, nadala se da će otkriti nešto što će joj pokazati u kom smjeru da nastavi, neki znak koji će prepoznati. Ali nije nalazila ništa. Niti je ikoga mogla pitati, jer jedino živo biće koje je srela bijaše mršav, prljav pas koji je u gomili smeća tragao za nečim jestivim i prestrašeno pobjegao kada se približila. Najzad Momo stiže do jednog ogromnog, praznog trga. Nije to bio jedan od onih lijepih trgova s drvećem ili fontanama, nego jednostavno široka prazna površina. Samo su se na rubu prema noćnom nebu ocrtavali tamni obrisi kuća. Momo krenu preko trga. Baš kada je bila na sredini, na obližnjem zvoniku poče odbijati sat. Odzvonio je više puta, dakle, možda je već bila ponoć. Ako sivi gospodin čeka u amfiteatru, razmišljala je Momo, ona sad više ne može tamo stići na vrijeme. On će otići neobavljena posla. Mogućnost da pomogne svojim prijateljima tako će nestati možda jednom zauvijek. Momo se ugrize za šaku. Što je još trebala, što je još mogla učiniti? Nije znala. Ovdje sam! viknu u mrak najglasnije što je mogla, premda se zapravo uopće nije nadala da bi je sivi gospodin mogao čuti. U tome se, međutim, prevarila. Tek što je odjeknuo i posljednji udar bata sa zvonika, u svim ulicama koje su se ulijevale u veliki prazni trg istovremeno se pojavi slab tračak svjetla koji, međutim, brzo postajaše sve svjetliji. I tad Momo razazna da su to farovi brojnih automobila koji su veoma sporo, sa svih strana prilazili sredini trga gdje je ona stajala. U kojem god smjeru da se okrenula, odasvud je sjalo zasljepljujuće svjetlo, tako da je morala zakloniti oči rukom. Dakle dolaze! No na tako velik odaziv Momo nije računala. U jednom je trenutku sva hrabrost ponovo napusti. A kako je bila opkoljena i nije mogla pobjeći, uvila se koliko je god mogla u svoju puno preveliku mušku jaknu. No onda pomisli na cvjetove i glasove moćne glazbe i u trenutku se osjeti utješenom i osnaženom. Automobili su prilazili sve bliže dok su im motori tiho brujali. Najzad se zaustaviše, branik do branika, u krugu u čijem je središtu bila Momo. Onda gospoda izađoše. Momo nije mogla vidjeti koliko ih je, jer su ostali u mraku, iza farova. Ali je osjećala da su u nju upereni mnogi pogledi pogledi koji nisu imali u sebi ništa prijateljsko. Postade joj hladno. Neko vrijeme nitko nije izgovorio ni riječ, ni Momo ni siva gospoda. To je, dakle, čula je najzad jedan glas pepeljaste boje, ta djevojčica Momo koja je vjerovala da se može s nama mjeriti. Pogledajte je, tu šačicu jada! Ove riječi pratio je zveckav šum koji je iz daljine zvučao kao višeglasan smjeh. Pazite! reče prigušeno drugi pepeljastosivi glas, dobro znate koliko mala može biti opasna po nas. Nema svrhe da joj pripovijedamo neke bajke. Momo je slušala. Pa lijepo, reče prvi glas iz mraka iza farova, pokušajmo onda s istinom. Ponovo nastade duga tišina. Momo je osjećala da se siva gospoda boje reći istinu. Izgledalo je da
ih to košta nezamislivog napora. Momo začu nešto što je zvučalo kao hripanje iz mnogih grla. Najzad jedan od njih opet progovori. Glas je dolazio iz drugog smjera, ali je zvučao isto tako pepeljasto Dakle, hajde da razgovaramo otvoreno. Ti si sama, siroto dijete. Tvoji prijatelji su za tebe nedohvatni. Nema više nikoga s kime možeš podijeliti svoje vrijeme. Sve je to bio naš plan. Vidiš i sama koliko smo moćni. Nema nikakvog smisla suprotstavljati nam se. Mnogi samotni sati što su oni sada za tebe? Kletva koja te pritišće, teret koji te guši, more u kojem se utapaš, muka koja te sažiže. Ti si izdvojena od svih ostalih ljudi. Momo je slušala i šutjela. Jednom će, nastavio je glas, doći trenutak kad to više nećeš moći podnijeti sutra, za tjedan dana, za godinu. Nama je svejedno, mi čekamo. Jer znamo da ćeš jednog dana doći puzeći i reći Spremna sam na sve, samo me oslobodite ovog tereta! Ili je taj trenutak već došao? Trebaš samo reći. Momo odmahne glavom. Ne želiš da ti pomognemo? pitao je ledeno glas. Val hladnoće preplavi Momo, ali ona stisnu zube i nekoliko puta odmahne glavom. Ona zna što je vrijeme, šapne drugi glas. To dokazuje da je zaista bila kod takozvanog, odgovori prvi glas također šapćući. A onda glasno upita Poznaješ li majstora Horu? Momo kimnu. I stvarno si bila kod njega, Momo ponovo kimnu. Onda znaš i što su cvjetovisati? Momo po treći put kimnu. O, to je itekako dobro znala! Opet nastade duža tišina. Kad glas ponovo poče govoriti, dolazio je opet iz drugog smjera. Ti voliš svoje prijatelje, zar ne? Momo kimnu. I voljela bi ih osloboditi iz naših ruku? Momo i opet kimnu. Ti to možeš, samo ako hoćeš. Momo se još tješnje umota u svoju jaknu, jer su joj svi udovi drhtali od hladnoće. Zaista će te stajati samo jednu malenkost da oslobodiš svoje prijatelje. Mi ćemo pomoći tebi, ti ćeš pomoći nama. Čist račun duga ljubav. Momo pažljivo pogleda u smjeru iz kojeg je sada dolazio glas. Mi bismo, naime, voljeli osobno upoznati tog majstora Horu, znaš. Ali ne znamo gdje stanuje. Mi želimo od tebe samo da nas odvedeš do njega. To je sve. Slušaj dobro što ti govorimo da bi i ti bila sigurna da mi s tobom razgovaramo potpuno otvoreno i da imamo časne namjere ti ćeš za to dobiti natrag svoje prijatelje i opet ćete moći voditi svoj stari veseli život. Zar to nije ponuda koja se isplati? Momo sad prvi put otvori usta. Bilo joj je naporno govoriti, jer su joj usne bile kao zamrznute. Što vi hoćete od majstora Hore? upita polako. Želimo ga upoznati, odgovori glas oštro i hladnoća se poveća. Neka ti to bude dovoljno. Momo ostade nijema i čekaše. Siva gospoda se uskomešaše, izgledalo je da su se uznemirila. Ne razumijem te, rekao je glas, pa trebaš misliti na sebe i svoje prijatelje! Što se ti brineš za majstora Horu! Prepusti to njemu. Dovoljno je star da brine o sebi. A osim toga ako bude razuman, pa se lijepo udruži s nama, neće mu faliti ni dlaka s glave. U suprotnom, mi imamo sredstva da ga natjeramo. Na što? pitala je Momo plavih usana. Kad je odgovarao, glas je odjednom zvučao resko i prenapeto Već nam je dojadilo skupljati po sat, po minut, po sekundu od svakog čovjeka pojedinačno. Hoćemo sve vrijeme svih ljudi. A Hora nam ga mora prepustiti! Momo je užasnuto zurila u mrak iz kojeg je dolazio glas. A ljudi, pitala je. Što će onda biti od njih? Ljudi su, vrištao je glas, već odavno izlišni. Sami su svijet doveli dotle da u njemu nema mjesta za njih. Mi ćemo zavladati svijetom!
Hladnoća je sada bila toliko strašna da je Momo još samo s mukom mogla micati usnama, ali nije mogla izgovoriti ni riječ. No, budi bez brige, mala Momo, nastavi glas, odjednom opet tiho i gotovo umiljato, ti i tvoji prijatelji ste, naravno, izuzeti od toga. Vi ćete biti posljednji ljudi koji se igraju i pričaju priče. Nećete se više miješati u naša posla i mi ćemo vas pustiti na miru. Glas utihne, ali odmah potom stiže iz drugog smjera Ti znaš da smo rekli istinu. Održat ćemo obećanje. A sad, vodi nas Hori. Momo pokuša govoriti. Od hladnoće se skoro onesvijestila. Poslije nekoliko pokušaja najzad izusti Čak i kad bih mogla, ne bih to učinila. Odnekle se opet začuje glas koji prijeteći upita Što znači kad bi mogla? Pa možeš! Bila si kod Hore, dakle znaš put! Ne mogu ga više naći, prošaputa Momo, pokušala sam. Samo ga Kasiopeja zna. Tko je to? Kornjača majstora Hore. Gdje je ona sad? Još jedva pri svijesti, Momo promuca Ona se vratila sa mnom, ali izgubila sam je. Kao iz velike daljine čula je oko sebe zbrku uzbuđenih glasova. Velika uzbuna! Odmah! čula je kako viču. Moramo naći tu kornjaču. Neka se provjeri svaka kornjača! Ta Kasiopeja mora biti nađena! Mora! Mora! Glasovi zamukoše. Postade tiho. Momo polako ponovo dođe k sebi. Stajala je sama na velikom trgu, preko kojega je još samo puhao hladan vjetar, koji kao da je dolazio iz neke velike praznine. Pepeljastosiv vjetar. OSAMNAESTO POGLAVLJE Kad se vidi unaprijed, a ne osvrće se unatrag Momo nije znala koliko je vremena prošlo. Bat s tornja bi tu i tamo izbrojio sate, ali Momo jedva da ga je čula. Toplina se vrlo polako vraćala u njene ukočene udove. Osjećala se kao oduzeta i nije bila kadra donijeti nikakvu odluku. Bi li trebala poći kući u stari amfiteatar i otići spavati? Sada, kada su za nju i njene prijatelje zauvijek propale sve nade? Jer sada je znala da stvari nikada više neće krenuti na bolje, nikada više... Uz to se javio i strah za Kasiopeju. Što će biti ako je siva gospoda stvarno nađu? Momo si poče gorko predbacivati što je uopće spomenula kornjaču. Ali bila je toliko ošamućena da uopće nije dospjela promisliti. A možda se, pokuša se utješiti, Kasiopeja već odavno vratila majstoru Hori. Da, nadajmo se da me ona više ne traži. To bi bila sreća za nju i za mene... U tom trenutku nešto je nježno dodirnu po golu stopalu. Momo se uplaši i polako se sagnu. Pred njom je sjedila kornjača! I u tami polako zasvijetliše slova EVO ME OPET. Bez razmišljanja, Momo je podiže i stavi pod jaknu. Onda se uspravi, naćuli uši i pogleda u tamu oko sebe, jer se bojala da bi siva gospoda mogla biti u blizini. No sve je bilo tiho. Kasiopeja se snažno koprcala pod jaknom pokušavajući se osloboditi. Momo je čvrsto stisnu uza se, ali pogleda k njoj i šapnu Molim te, budi mirna! ČEMU TA GRUBOST? zasvijetlilo je na oklopu. Ne smiju te vidjeti! šapnu joj Momo. Sada se na kornjačinim leđima pojaviše riječi ZAR SE NIMALO NE RADUJEŠ? Radujem se, reče Momo i gotovo zajeca, radujem se, Kasiopeja, još kako! I poljubi je nekoliko puta u nos. Slova na kornjačinom oklopu vidljivo pocrvenješe kad je odgovorila MOLIM TE, OPROSTI! Momo se nasmiješi. Jesi li me čitavo vrijeme tražila? NARAVNO. A kako to da si me našla baš sada i baš ovdje, UNAPRIJED SAM ZNALA, glasio je odgovor. Kornjača je, znači, očigledno sve vrijeme tražila Momo, iako je znala da je neće naći? Onda nije ni
trebala tražiti. To je opet bila jedna od Kasiopejinih zagonetki od kojih bi čovjeku stala pamet, ako bi predugo razmišljao o njima. Ali sad zaista nije bio pogodan trenutak da se mozga o tom pitanju. Momo šaptom ispriča kornjači što se dogodilo u međuvremenu. Što da radimo? upita najzad. Kasiopeja je pažljivo slušala. Na njenom se oklopu pojaviše riječi IDEMO HORI. Sad? viknu Momo sasvim užasnuta. Ali traže te na sve strane! Jedino ih ovdje nema. Zar nije pametnije da ostanemo tu, Ali na oklopu je stajalo samo ZNAM, IDEMO. Onda ćemo im, reče Momo, utrčati pravo u ruke. NEĆEMO NALETJETI NI NA JEDNOG, glasio je Kasiopejin odgovor. Pa, ako ona to tako sigurno zna, onda se čovjek na to može i osloniti. Momo spusti Kasiopeju na zemlju. Ali onda se sjeti čitavog tegobnog puta kojega je onomad prošla i odjednom osjeti da za to ne bi imala dovoljno snage. Pođi sama, Kasiopeja, reče ona tiho, ja više ne mogu. Pođi sama i reci majstoru Hori da ga od srca pozdravljam. SASVIM JE BLIZU! stajalo je na Kasiopejinim leđima. Momo pročita i začuđeno se osvrnu. Malopomalo shvati da je ovo onaj siromaški i kao odumrli dio grada iz kojeg su onomad dospjeli u onaj drugi kraj s bijelim kućama i čudnom svjetlošću. Ako je tako, onda možda stvarno može stići do ulice Nikad i kuće Nigdje. Dobro, reče Momo, idem s tobom. Ali zar te ne bih možda mogla nositi da ide brže? NAŽALOST NE, stajalo je na Kasiopejinim leđima. Zašto baš moraš sama gmizati? pitala je Momo. Na to se pojavi zagonetan odgovor PUT JE U MENI. S tim riječima kornjača krenu, a Momo ju je slijedila polako, koračić po koračić. Tek što su djevojčica i kornjača iščezle u jednoj od bočnih ulica, tamne sjene kuća svuda uokolo trga ožive. Pucketavo zveckanje širilo se preko trga kao neko kikotanje bez naglaska. Bila su to siva gospoda koja su prisluškivala čitavu scenu. Jedna grupa njih bijaše ostala ovdje da bi potajno promatrala djevojčicu. Morali su dugo čekati, ali ni sami nisu slutili da će to čekanje donijeti tako neočekivan uspjeh. Eno ih! prošaputa jedan pepeljastosivi glas. Da ih ščepamo? Jasno da ne, šapnu drugi. Pustit ćemo ih neka idu. Zašto? pitao je prvi. Pa moramo uhvatiti kornjaču. Po svaku cijenu. Tako je rečeno. Tako je. A zašto nam je ona potrebna? Da nas odvede Hori. Upravo tako. I ona baš to sad čini. A mi je čak i ne moramo na to siliti. Ona to čini dragovoljno ako već ne svojevoljno. Opet je nenaglašeno kikotanje prostrujalo kroz mračne sjene oko trga. Odmah obavijestite sve agente u gradu. Potraga može biti obustavljena. Neka se svi priključe nama. Ali, gospodo, potreban je najveći oprez! Nijedan od nas ne smije im se ispriječiti na putu. Ulica pred njima mora svuda biti slobodna. Ne smiju sresti nijednog od nas. A sad, gospodo, prepustimo se vodstvu naših vodiča koji ništa ne slute! I tako se slučilo da Momo i Kasiopeja stvarno nisu srele ni jednog jedinog progonitelja. Jer, kuda god da su skretali njihovi koraci, gonitelji su se uklanjali i pravovremeno iščezavali, da bi se za leđima djevojčice i kornjače priključili svojim drugovima. Sve veća procesija sive gospode, uvijek skrivena iza zidova ili uglova kuća, tiho je slijedila put dviju bjegunica. Momo je bila umorna kao nikada prije u svom životu. Ponekad bi pomislila da će sljedećega trenutka jednostavno pasti i zaspati. Ali je zatim tjerala sebe na još jedan korak, pa na još jedan. I onda joj je opet za trenutak bivalo malo bolje. Kad samo kornjača ne bi gmizala tako užasno sporo! No tu se, dakako, ništa nije moglo izmijeniti. Momo nije vaše gledala ni desno ni lijevo, nego još samo u vlastita stopala i u Kasiopeju. Nakon čitave vječnosti, kako joj se činilo, opazila je da ulica pod njenim nogama iznenada postaje svjetlija. Momo podiže očne kapke koji su joj se činili teški poput olova i pogleda unaokolo. Da, napokon su dospjele u onaj dio grada u kojem je vladala ona čudna svjetlost koja nije bila ni svitanje ni sumrak i gdje su sve sjene padale u različitim smjerovima. Blještavobijele i nepristupačne stajale su kuće s crnim prozorima. I opet je tu bio i onaj čudnovati spomenik koji
nije predstavljao ništa drugo do golemo jaje na crnom kamenom kvadratu. Momo skupi hrabrost, jer put do majstora Hore sada više nije mogao trajati odveć dugo. Molim te, reče ona Kasiopeji, zar ne bismo mogle hodati malo brže? ŠTO SPORIJE, TO BRŽE, bio je kornjačin odgovor. Gmizala je dalje, čak još sporije nego prije. I Momo je primijetila kao i prošli put da upravo na taj način brže napreduju. Bilo je baš kao da ulica pod njima klizi, sve brže što su sporije hodale. Jer to je bila tajna onog bijelog dijela grada što se sporije korača, brže se pomiče s mjesta. A što se više žuri, utoliko se sporije napreduje. To je ono što siva gospoda nisu znala onda kad su pratila Momu s tri automobila. Tako im je Momo umakla. Onda! Ali sada je bilo drugačije. Jer sada oni uopće nisu željeli sustići djevojčicu i kornjaču. Sad su ih slijedili isto onako sporo kao što su one hodale. I tako su sad i oni otkrili tu tajnu. Ulice iza bjegunica polako su se punile vojskom sive gospode. Budući da su sada znali kako se ovuda treba kretati, hodali su čak i malo sporije od kornjače, pa su time stjecali prednost i sve se više približavali. Bilo je to kao neka obrnuta trka, trka u sporosti. Put je vodio uzduž i poprijeko kroz ove ulice iz snova, sve dublje i dublje u unutrašnjost bijeloga kraja grada. Onda stigoše do ugla ulice Nikad. Kasiopeja je već skrenula za ugao i išla prema kući Nigdje. Momo se sjeti da se u toj ulici nije mogla kretati naprijed dok se nije okrenula i pošla natraške. Zato to sad ponovo učini. I srce joj gotovo stade od straha. Kao sivi, pokretni zid približavali su se kradljivci vremena, jedan kraj drugog, ispunjavajući ulicu cijelom širinom, i red za redom, dokle god je pogled sezao. Momo povika, ali nije čula vlastiti glas. Ulazila je natraške u ulicu Nikad i razrogačenih očiju zurila u vojsku sive gospode koja ju je slijedila. Ali sad se opet dogodi nešto čudnovato kad su prvi gonitelji pokušali prodrijeti u ulicu Nikad, doslovno su se, pred Mominim očima, rastvorili u ništa. Najprije su iščezle njihove ispružene ruke, zatim noge i tijelo i najzad lica, na kojima je bio iznenađen i užasnut izraz. No nije samo Momo vidjela što se zbiva, to su, naravno, primijetila i ostala siva gospoda koja su nadirala. Oni u prvim redovima odupirali su se masi dolazećih i za trenutak među njima nastade neka vrsta tučnjave. Momo je vidjela njihova ljutita lica i njihove šake koje su se prijeteći tresle. Ali nijedan se nije usudio slijediti je dalje. Onda Momo konačno stiže do kuće Nigdje. Velika teška vrata od zelena metala se otvoriše. Ona uleti unutra, potrča kroz hodnik s kamenim figurama, otvori sasvim mala vrata na drugom kraju, provuče se kroz njih, jurnu kroz dvoranu s bezbrojnim satovima ka sobici usred samostojećih satova, baci se na starinsku sofu i sakri lice među jastuke da više ništa ne vidi i ne čuje. slika DEVETNAESTO POGLAVLJE Zaključani se moraju otključati Jedan tihi glas govoraše. Momo je polako izranjala iz dubine svoga sna bez snova. Osjećala se na čudesan način osvježenom i odmorenom. Dijete tu nije ništa krivo, čula je kako kaže glas, ali ti, Kasiopeja zašto li si samo ti to učinila? Momo otvori oči. Za stolićem pred sofom sjedio je majstor Hora. Zabrinuta lica gledao je pred sebe u pod, gdje je sjedila kornjača. Zar nisi mogla pomisliti da će vas sivi pratiti? JA SAMO ZNAM UNAPRIJED, pojavi se na Kasiopejinim leđima, NE RAZMIŠLJAM O TOME! Majstor Hora uzdahnu i zavrti glavom. Ah, Kasiopeja, Kasiopeja i meni si ponekad zagonetka! Momo se uspravi. Ah, naša mala Momo se probudila! reče majstor Hora prijateljski. Nadam se da se opet dobro osjećaš? Vrlo dobro, hvala, odgovori Momo, molim te oprosti što sam samo tako ovdje zaspala. Ma nemoj se time zamarati, odvrati majstor Hora. To je bilo sasvim u redu. Ne moraš mi ništa objašnjavati. Sve što sam nisam promatrao kroz svoje svevideće naočale, ispričala mi je u međuvremenu Kasiopeja. A što je sa sivom gospodom, upita Momo. Majstor Hora izvuče iz džepa veliku plavu maramicu. Opsjedaju nas. Opkolili su kuću Nigdje sa
svih strana. To jest, prišli su dotle dokle mogu prodrijeti. A prodrijeti do nas, pitala je Momo, to ne mogu, zar ne? Majstor Hora obrisa nos. Ne, to ne mogu. Sama si vidjela da se naprosto pretvaraju u ništa kad stupe u ulicu Nikad. A kako to? htjela je znati Momo. To je zbog vremenskog podtlaka, odgovori majstor Hora. Ti znaš da se tamo sve mora činiti unatrag, zar ne? Oko kuće Nigdje, naime, vrijeme teče u obrnutom smjeru. Inače, priroda stvari je takva da vrijeme ulazi u tebe. Time što u sebi imaš sve više vremena, postaješ starija. Ali u ulici Nikad vrijeme izlazi iz tebe. Može se reći da si postala mlađa prolazeći kroz nju. Ne mnogo, upravo samo za ono vrijeme koje ti je bilo potrebno da je prođeš. Ništa od toga nisam primijetila, reče Momo začuđeno. Pa da, objasni majstor Hora smiješeći se, za jednog čovjeka to ne znači mnogo, jer je on mnogo više negoli samo vrijeme koje postoji u njemu. Ali kod sive gospode to je drugačije. Oni se sastoje samo od ukradenog vremena. I kad dospiju u vremenski podtlak, ono iz njih isteče dok udariš dlanom o dlan, kao što zrak izađe iz balona kad ovaj pukne. Samo, od balona preostaje bar opna, a od njih ne ostaje ništa. Momo je napregnuto razmišljala. Zar se onda, upita ona nekoliko trenutaka, ne bi jednostavno moglo učiniti da vrijeme teče unatrag? Mislim sasvim kratko. Onda bi svi ljudi postali malo mlađi, to ništa ne bi poremetilo. A kradljivci vremena bi se rastvorili u ništa. Majstor Hora se smiješio. To bi svakako bilo lijepo. Ali ne ide. Oba toka su u ravnoteži. Kad se jedan ukine, i drugi iščezava. Onda vrijeme uopće ne bi postojalo... On zašuti i gurnu na čelo svoje svevideće naočale. To znači.. mrmljao je, ustao i zadubljen u misli nekoliko puta prošao goredolje malom sobom. Momo ga je napeto promatrala, a i Kasiopeja ga je pratila pogledom. Na kraju opet sjede i ispitivački pogleda Momu. Dala si mi jednu ideju, reče, ali hoće li se moći provesti u djelo ne ovisi samo o meni. On se okrenu Kasiopeji, koja je stajala kraj njegovih nogu. Kasiopeja, mudrice! Što je po tvome mišljenju najbolje što se može učiniti pod opsadom? DORUČKOVATI! pojavi se odgovor na oklopu. Da, reče majstor Hora. Ni to nije loša ideja! I istoga trenutka stol je već bio postavljen. A možda je on, zapravo, sve vrijeme bio postavljen, samo Momo to do sada nije primijetila? U svakom slučaju, opet su tu stajale male zlatne šalice i cio zlatasti doručak vrč s čokoladom koja se puši, med, maslac i hrskave žemlje. Momo je u međuvremenu često s čežnjom pomišljala na ove ukusne stvari i odmah se počela halapljivo gostiti. I ovoga puta joj je prijalo, gotovo i više nego prvi put. Osim toga, sada je i majstor Hora valjano prionuo k jelu. Oni hoće, reče Momo poslije nekog vremena, žvačući punim ustima, da im daš sve vrijeme svih ljudi. Ali ti to nećeš učiniti, zar ne? Ne, dijete, odgovori majstor Hora, to neću nikada učiniti. Vrijeme je jednom počelo i jednom će završiti, ali tek onda kada ljudima više ne bude potrebno. Od mene siva gospoda neće dobiti ni najmanji trenutak. Ali oni kažu, nastavi Momo, da te mogu prisiliti na to. Prije nego što nastavimo razgovor o tome, reče on veoma ozbiljno, volio bih da ih sama pogledaš. On skide svoje male zlatne naočale i pruži ih preko stola Momi, koja ih nataknu na nos. U prvi mah je opet vidjela kovitlac boja i oblika od kojeg joj se zavrtjelo u glavi kao i prvi put. Ali sada je brzo prošlo. Poslije kratkog vremena njene se oči navikoše na svevid. I tad vidje vojsku opsadnika! Rame uz rame stajala su siva gospoda jedan kraj drugog u nepregledno dugu redu. Nisu stajali samo pred ulicom Nikad nego još dalje, sve dalje u velikom krugu koji se protezao kroz gradsku četvrt sa snježnobijelim kućama, čije je središte bila kuća Nigdje. Okruženje je bilo potpuno. Ali tad Momo primijeti još nešto, nešto začuđujuće. U prvi mah je pomislila da su stakla svevidećih naočala možda zamagljena ili da ona još ne može jasno vidjeti, jer su se, kao u nekoj čudnoj magli, obrisi sive gospode razaznavali samo razmazano. A onda je shvatila da ta para nema veze s njenim naočalama, ni s njenim očima, već se penje tamo vani na ulici. Na ponekim je mjestima već bila gusta i neprozirna, na drugima se tek počinjala stvarati.
Siva gospoda su nepokretno stajala. Svaki od njih je, kao i uvijek, na glavi imao svoj kruti okrugli šešir, aktovku u ruci, a u ustima se dimila mala siva cigara. Ali ti se dimni oblaci nisu razilazili kao što to biva u običnom zraku. Ovdje gdje nije bilo ni daška vjetra, u ovom staklastom zraku, povlačile su se žilave koprene dima poput paučine, milile ulicama uz fasade snježnobijelih kuća i u dugim se zavjesama protezale od izboja do izboja. Dim se zgušnjavao u gadne, plavičastozelene pramenove koji su se polako, ali sigurno, slagali jedan na drugi i sa svih strana okruživali kuću Nigdje kao neki nezadrživo rastući zid. Momo je također vidjela da s vremena na vrijeme dolaze nova siva gospoda i zamjenjuju svoje prethodnike. No zašto se sve to događalo? Kakav su plan imali kradljivci vremena? Ona skide naočale i upitno pogleda majstora Horu. Jesi li dovoljno vidjela?, upita je on. Onda mi vrati naočale. Dok ih je stavljao, nastavio je Pitala si mogu li me oni prisiliti na nešto. Kao što znaš, do mene ne mogu dospjeti. Ali oni mogu ljudima nanijeti zlo mnogo gore od svega što su do sada učinili. I time me pokušavaju ucijeniti. Nešto još gore? pitala je Momo uplašeno. Majstor Hora kimnu. Ja svakom čovjeku dodjeljujem njegovo vrijeme. Protiv toga siva gospoda ništa ne mogu. Oni, također, ne mogu zaustaviti to vrijeme koje ja pošaljem. Ali mogu ga zatrovati. Zatrovati vrijeme? pitala je Momo skamenjeno. Dimom svojih cigara, objasnio je majstor Hora. Jesi li ikada vidjela i jednog od njih bez male sive cigare? Naravno da nisi, jer bez nje on više ne bi mogao postojati. A kakve su to cigare? htjela je da zna Momo Sjećaš se cvjetovasati, reče majstor Hora. Rekao sam ti tada da svaki čovjek posjeduje jedan takav zlatni hram vremena, jer svaki čovjek ima srce. Kada ljudi unutra puste sivu gospodu, onda ovima uspijeva prisvojiti sve više takvih cvjetova Ali cvjetovisati koji su tako istrgnuti iz srca jednog čovjeka ne umiru, jer nisu stvarno minuli. No oni ne mogu ni živjeti, jer su odvojeni od svog pravog vlasnika. Svakom niti svoga bića oni teže čovjeku kojem pripadaju. Momo je bez daha slušala. Moraš znati, Momo, da i zlo ima svoju tajnu. Ja ne znam gdje siva gospoda čuvaju otete cvjetovesate. Znam samo da ih ovi svojom vlastitom hladnoćom smrzavaju sve dok cvjetovi ne otvrdnu i postanu poput staklenih kaleža. Na taj su način cvjetovi spriječeni da se vrate. Mora da negdje duboko pod zemljom postoje skladišta u kojima leži cjelokupno zamrznuto vrijeme. Ali cvjetovisati još ni tamo ne umiru. Momini obrazi zažariše se od zgražanja. Siva gospoda neprestano se snabdijevaju iz ovih ostava. Oni cvjetovimasatima otkidaju latice, suše ih dok ne postanu sive i tvrde i onda od njih uvijaju svoje male cigare. Ali sve do tog trenutka u laticama još postoji tračak života. No živo je vrijeme sivoj gospodi neprobavljivo. Oni zato pripaljuju svoje cigare i puše ih. Jer tek u tom dimu je vrijeme potpuno i do kraja mrtvo. I ovim mrtvim ljudskim vremenom oni održavaju svoje postojanje. Momo bijaše ustala. Ah, reče, toliko mrtvog vremena... Da, taj zid dima što se podiže oko kuće Nigdje sastoji se od mrtvog vremena. Još ima slobodnog neba, još mogu ljudima njihovo vrijeme slati neokrnjeno. Ali kada se unaokolo i nad nama zatvori tamno dimno zvono, od tada će se u svaki sat koji pošaljem miješati po nešto od odumrlog, sablasnog vremena sive gospode. A kada ga ljudi prime, razboljet će se, čak će se smrtno razboljeti. Momo je smeteno gledala majstora Horu. Tiho upita A kakva je to bolest? U početku je čovjek jedva primjećuje. Jednoga dana naprosto nema volje ni za što. Ništa ga ne zanima, dosađuje se. Ali ta neraspoloženost ne iščezava, nego polako raste. Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan postaje gora. Čovjek se osjeća sve zlovoljniji, sve je prazniji u duši i sve nezadovoljniji sobom i svijetom. Onda malopomalo nestaje čak i taj osjećaj i čovjek više ne osjeća ništa. Postaje sasvim ravnodušan i siv, svijet mu se čini tuđ i više ga se ne tiče. Nema više ni gnjeva ni oduševljenja, ne može se ni radovati ni tugovati, zaboravlja kako se smije i kako se plače. U duši mu postane hladno i ne voli više nikoga i ništa. Kad jednom dođe dotle, bolest je neizlječiva. Više nema povratka. Juriš unaokolo prazna, siva lica, postao si isti kao i siva gospoda. Da, onda si jedan od njih. Ta bolest se zove smrtna dosada. Momu obuze jeza.
I, znači, ako im ne daš vrijeme svih ljudi, pitala je, oni će učiniti da svi ljudi postanu kao i oni sami? Da, odgovori majstor Hora, time me žele ucijeniti. On ustade i okrenu se. Ja sam do sada čekao da se ljudi sami oslobode tih napasti. Oni su to mogli, jer su im oni sami omogućili i da nastanu. No sada više ne mogu čekati. Moram nešto učiniti. Ali ne mogu sam. Zatim pogleda Momu i upita Hoćeš li mi pomoći? Da, šapne Momo. Moram te poslati u opasnost čije razmjere uopće nije moguće sagledati, reče majstor Hora. I o tebi će, Momo, ovisiti hoće li se svijet zauvijek zaustaviti ili će iznova početi živjeti. Bi li se zaista usudila? Da, ponovi Momo i ovoga je puta njen glas zvučao čvrsto. Onda, reče majstor Hora, dobro pazi što ću ti reći, jer ćeš biti posve prepuštena sama sebi, a ja ti neću moći pomoći. Ni ja niti itko drugi. Momo kimnu i pogleda majstora Horu s krajnjom pozornošću. Moraš znati da ja nikada ne spavam. Kada bih zaspao, u istom bi trenutku stalo sve vrijeme. Svijet bi se zaustavio. A kad više ne bi bilo vremena, siva gospoda ne bi više nikoga mogla potkradati. Mogli bi, istinabog, još neko vrijeme i dalje postojati jer posjeduju velike zalihe vremena. Ali kada bi ih potrošili, morali bi se pretvoriti u ništa. Ali, reče Momo,onda je to sasvim jednostavno! Na žalost ipak nije baš tako jednostavno, inače mi ne bi trebala tvoja pomoć, dijete moje. Ako ne postoji vrijeme onda se ja više ne mogu probuditi. Tako bi svijet ostao miran i ukočen dovijeka. No u mojoj je moći da tebi, Momo, samo tebi, dam jedan cvijetsat. Jasno je da to može biti samo jedan zato što uvijek samo jedan cvjeta. Kada, dakle, sve vrijeme na svijetu prestane, ti ćeš imati još jedan sat. I onda ću te moći probuditi! reče Momo. Samim time, reče majstor Hora, ne bismo ništa postigli, jer su zalihe sive gospode mnogo, mnogo veće. U jednom jedinom satu potrošili bi tek sićušan dio. I poslije toga bi, znači, postojali. Tvoj je zadatak mnogo teži! Čim siva gospoda primijete da je vrijeme prestalo a oni će to primijetiti veoma brzo, jer će im izostati nove pošiljke cigara prekinut će opsadu i pohitati k svojim skladištima vremena. I ti ih moraš onamo slijediti, Momo. Kad otkriješ njihova skloništa, moraš ih spriječiti da se dokopaju svojih zaliha vremena. Kad njihove cigare dogore, to je i njihov kraj. No poslije toga preostaje da se učini još nešto, a to će možda biti najteže od svega. Kad nestane i posljednji kradljivac vremena, ti moraš osloboditi sve oteto vrijeme. Jer tek kada se ono vrati ljudima, svijet će se ponovo pokrenuti, a ja ću se moći probuditi. A za sve to imaš samo jedan jedini sat. Momo bespomoćno pogleda majstora Horu. Nije računala s takvim brdom teškoća i opasnosti. Hoćeš li ipak pokušati? pitao je majstor Hora. To je jedina i posljednja mogućnost. Momo je šutjela. Činilo joj se da ne može uspjeti. JA ĆU S TOBOM! pročita iznenada na Kasiopejinim leđima. Od kakve joj je pomoći kornjača mogla biti u svemu tome! A ipak je to za Momo bio tračak nade. Hrabrila ju je pomisao da neće biti sasvim sama. To je, doduše, bila hrabrost bez ikakva razumna temelja, ali joj je ipak pomogla da se odluči. Pokušat ću, reče odlučno. Majstor Hora joj uputi dug pogled i poče se smiješiti. Mnogo toga će biti lakše nego što ti se sada čini. Čula si glas zvijezda. Nemaš se čega bojati. Onda se okrenu Kasiopeji i upita A ti, Kasiopeja, ti dakle želiš s njom? NARAVNO! stajalo je na oklopu. Riječ iščeznu i pojaviše se riječi PA NETKO MORA PAZITI NA NJU! Majstor Hora i Momo se nasmiješiše jedno drugom. Hoće li i ona dobiti jedan cvijetsat? upita Momo. To Kasiopeji nije potrebno, objasni majstor Hora i nježno pogladi kornjaču po vratu, ona je biće izvan vremena. Ona u sebi nosi svoje vlastito malo vrijeme. Mogla bi gmizati svijetom čak i ako bi se sve zauvijek zaustavilo. Dobro, reče Momo, u kojoj se iznenada probudila želja za akcijom, što sad treba učiniti?
Sad ćemo se oprostiti, reče majstor Hora Momo proguta knedlu, a onda tiho upita Zar se više nećemo vidjeti? Vidjet ćemo se, Momo, odgovori majstor Hora, a dotle će ti svaki sat tvoga života donositi pozdrav od mene. Jer mi ostajemo prijatelji, zar ne? Da, reče Momo i kimnu. Idem sad, nastavi majstor Hora, a ti ne smiješ krenuti za mnom niti me pitati kamo idem. Jer moj san nije običan san i bolje je da mu ne prisustvuješ. Još samo nešto čim odem, moraš odmah otvoriti i jedna i druga vrata, mala, na kojima stoji moje ime, i velika, od zelena metala, koja vode na ulicu Nikad. Jer, čim vrijeme stane, sve staje, pa se ni ta vrata nikakvom snagom na svijetu ne mogu pokrenuti. Jesi li sve dobro razumjela i upamtila, dijete moje? Jesam, reče Momo, ali po čemu ću znati da je vrijeme stalo? Ne brini, primijetit ćeš. Majstor Hora ustade, a i Momo se uspravi. On je blago pomilova po njenoj čupavoj kosi. Zbogom, mala Momo, reče on, jako sam sretan što si i mene slušala. Svima ću pričati o tebi, odgovori Momo, kasnije. I sad je majstor Hora iznenada opet izgledao nepojmljivo star, baš kao onda kada ju je nosio u zlatni hram, star kao neka stijena ili neko prastaro drvo. On se okrenu i brzo izađe iz male sobe koja je bila načinjena od satnih kutija. Momo je čula kako se njegovi koraci sve više udaljavaju i najzad se oni više nisu mogli razlikovati od kucanja mnogih satova. Možda je ušao u to kucanje. Momo podiže Kasiopeju i čvrsto je privinu uza se. Njena velika avantura bijaše neopozivo počela. slika DVADESETO POGLAVLJE Progoneći progonitelje Kao prvo, Momo sad otrča i otvori mala unutarnja vrata na kojima je stajalo ime majstora Hore. Zatim brzo protrča kroz hodnik s velikim kamenim figurama, pa otvori i vanjska vrata od zelena metala. Morala je upotrijebiti svu svoju snagu, jer su njihova ogromna krila bila vrlo teška. Kad je s tim bila gotova, vrati se trčeći u dvoranu s nebrojeno mnogo satova i, s Kasiopejom u naručju, čekaše što će se sad dogoditi. I onda se dogodilo! Odjednom nastade neka vrsta potresa, ali on nije zatresao prostoriju, već vrijeme mogli bismo ga nazvati vremotres. Nema riječi koje bi opisale kako je to izgledalo. Taj događaj je pratio zvuk kakav nijedan čovjek nikada do tada nije čuo. Bilo je to kao neko uzdisanje koje dolazi iz dubine vjekova. A onda sve mine. Istog trenutka sasvim iznenada prestade mnogoglasno tiktakanje i brujanje, zvonjenje i udaranje bezbrojnih satova. Klatna koja su se njihala zaustaviše se u položaju u kome su se nalazila. Ništa, savršeno ništa se nije micalo. Širila se tišina tako potpuna kakva nikad i nigdje prije toga nije vladala na svijetu. Vrijeme bijaše stalo. I Momo primijeti da u ruci nosi veoma velik, čudesan cvijetsat. Nije osjetila kako je taj cvijet dospio u njenu ruku. Odjednom je naprosto bio tu, kao da je tu oduvijek. Momo oprezno zakorači. I gle, mogla se kretati, bez muke kao i uvijek. Na stoliću su još stajali ostaci doručka. Momo sjede na jednu od tapeciranih stoličica, ali jastučići su sada bili tvrdi kao mramor i nisu se ugibali. U njenoj šalici bio je još gutljaj čokolade, no šalica se nije mogla pomaknuti s mjesta. Momo je htjela umočiti prst u tekućinu, ali ona je bila tvrda kao staklo. Isto je bilo i s medom. Čak su i mrvice kruha koje su ležale na tanjuru bile potpuno nepomične. Ništa, ni najmanja sitnica nije se više mogla pomaknuti sad kad vrijeme više nije postojalo. Kasiopeja se koprcala i Momo je pogleda. GUBIŠ VRIJEME! stajalo je na oklopu. Za ime boga, tako je! Momo se sabra. Protrča kroz dvoranu, provuče se kroz mala vratašca, otrča dalje hodnikom i kod velikih se vrata oprezno obazre iza ugla, pa istog trenutka povuče glavu. Srce joj žestoko zakuca. Kradljivci vremena nisu uopće odlazili! Naprotiv, dolazili su ulicom Nikad, u kojoj je sad prestao čak i hod vremena unatrag, ka kući Nigdje! To nije bilo predviđeno planom! Momo otrča natrag u veliku dvoranu i sakri se, s Kasiopejom u naručju, iza jednog od velikih samostojećih satova. E, baš lijepo počinje, promrmlja.
Tada ču kako vani u hodniku odjekuju koraci sive gospode. Jedan za drugim provlačili su se kroz mala vratašca dok ih u dvorani nije stajala čitava četa. Osvrtali su se unaokolo. Fantastično, reče jedan od njih. To je, dakle, naš novi dom. Djevojčica Momo nam je otvorila vrata, reče drugi pepeljastosivi glas, jasno sam vidio. Pametno dijete! Baš sam radoznao kako je uspjela prevariti staroga. A treći, potpuno sličan glas odgovori Meni se čini da nam se i sam takozvani pokorio. Jer to što je vremenski podtlak u ulici Nikad prestao, može značiti jedino da ga je on isključio. Dakle, uvidio je da mora surađivati. Sad ćemo s njim po kratkom postupku. Gdje je on? Siva gospoda se osvrnuše tražeći, a onda jedan od njih glasom koji je zvučao još za nijansu pepeljastije reče Ovdje nešto nije u redu, gospodo! Satovi! Pogledajte samo satove! Svi stoje. Čak i ovaj pješčani sat ovdje. Bit će da ga je on upravo zaustavio, reče netko nesigurnim glasom. Pješčani sat je nemoguće zaustaviti! uzviknu prvi. Pa ipak, pogledajte samo, gospodo, pijesak koji bi trebao curiti zastao je usred pada. Sat se ne da ni pokrenuti! Što ovo znači? Još dok je govorio, iz hodnika se začuše trčeći koraci, a onda se još jedan sivi gospodin, uzbuđeno gestikulirajući, progura kroz mala vrata i povika Upravo je stigla vijest naših agenata iz grada. Njihovi automobili stoje. Sve stoji. Svijet miruje. Nemoguće je više ijednom čovjeku oduzeti i najmanji trenutak. Cjelokupno naše snabdijevanje vremenom je propalo! Nema više vremena! Hora je isključio vrijeme! Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Tada jedan upita Što kažete? Naše snabdijevanje vremenom je propalo? Ali što će onda biti s nama kad potrošimo cigare koje smo donijeli sa sobom? I sami znate što će s nama biti! vikao je jedan drugi. To je strašna katastrofa, gospodo! Najednom su svi vikali Hora nas želi uništiti! Smjesta moramo obustaviti opsadu! Moramo pokušati doći do svojih spremišta vremena! Bez kola? Ne možemo stići na vrijeme! Moje cigare će biti dovoljne za još samo dvadeset sedam minuta! Moje za četrdeset osam! Onda ih dajte ovamo! Jeste li ludi? Spašavaj se tko može! Svi su pojurili prema malim vratima i istovremeno se tiskali van. Momo je iz svog skrovišta mogla promatrati kako se u panici međusobno guraju, vuku i sve žešće udaraju. Svaki je htio napolje prije drugoga i borio se za svoj sivi život. Bacali su jedan drugome šešire s glava, hrvali se i jedan drugom otimali male sive cigare iz usta. I svaki kome se to dogodilo izgledao je kao da je odjednom izgubio svu snagu. Stajao je tu ispruženih ruku, s cmizdravim, preplašenim izrazom na licu, brzo postajao sve prozirniji i najzad iščezavao. Od njega nije ostajalo ništa, čak ni šešir. Na kraju su u dvorani preostala još samo tri siva gospodina. Njima je ipak uspjelo provući se, jedan za drugim, kroz mala vratašca i pobjeći. Momo je, s kornjačom pod miškom i cvijetomsatom u drugoj ruci, trčala za njima. Sada je sve ovisilo o tome da sivu gospodu više ne izgubi iz vida. Kad je izišla kroz velika vrata, vidjela je da su kradljivci vremena već dotrčali do početka ulice Nikad. Tamo su u oblacima dima stajale druge grupe sive gospode koja su razgovarala uzbuđeno gestikulirajući. Kad su vidjeli one koji su trčeći došli iz kuće Nigdje, počeli su i sami trčati, njima su se opet priključivali drugi i tako dalje, i ubrzo se čitava vojska povlačila glavom bez obzira. Beskrajna karavana sive gospode jurila je prema unutrašnjosti grada kroz čudni snoliki predio sa snježnobijelim kućama i sjenama koje su padale u različitim smjerovima. Nestankom vremena sad je prestao i ovdašnji tajanstveni obrat brzine i sporosti. Povorka sive gospode prolazila je pokraj velikog spomenikajajeta i dalje, sve do prvih običnih kuća, onih sivih, oronulih zgradurina za iznajmljivanje, gdje su stanovali ljudi koji su živjeli na samom rubu vremena. No i ovdje je sada sve bilo ukočeno. Na pristojnom razmaku iza onih posljednjih išla je Momo. I tako je sada počinjala obrnuta hajka kroz veliki grad, hajka u kojoj je bježala ogromna vojska sive gospode, a slijedila ih je malena djevojčica s cvijetom u ruci i s kornjačom pod miškom. Ali kako je ovaj grad sada čudnovato izgledao! Na kolnicima su stajali redovi automobila, za volanima su nepomično sjedili vozači, s rukama na mjenjaču ili na trubi jedan se upravo lupkao prstom po čelu i bijesno piljio u svog susjeda, biciklisti su držali ispruženu ruku da bi pokazali kako žele skrenuti, a na nogostupima pješaci muškarci, žene, djeca, psi i mačke, bijahu svi nepomični i
ukočeni. Čak je i dim iz ispušnih cijevi nepomično stajao u zraku. Na križanjima su se prometnici s pištaljkama u ustima zaustavili usred mahanja. Jato golubova lebdjelo je nepokretno u zraku iznad trga. Visoko iznad svega stajao je avion kao da je naslikan na nebu. Voda vodoskoka izgledala je kao led. Lišće koje je padalo s drveća ležalo je nepomično u zraku. A mali pas, koji je upravo podigao nogu uz stup ulične rasvjete, stajao je kao da je ispunjen slamom. Sredinom toga grada, koji je bio beživotan kao fotografija, jurila su i trčala siva gospoda. I Momo neprestano za njima, ali uvijek na oprezu da je kradljivci vremena ne opaze. No ovi ionako nisu ni na što više pazili, jer je njihov bijeg postajao sve teži i naporniji. Nisu oni bili navikli tako velike udaljenosti prevaljivati trčećim korakom. Hripali su i borili se za dah. Pri tom su čitavo vrijeme morali držati u ustima svoje male sive cigare bez kojih su bili izgubljeni. Mnogima od njih u trku bi ispala cigara, ali prije nego što bi je uspjeli pronaći na tlu, već bi se rasplinuli. No nisu samo vanjske okolnosti činile njihov bijeg sve težim nego je sve više prijetila opasnost i od strane supatnika. Naime, mnogi kojima su cigare dogorijevale, u očaju su ih jednostavno otimali drugima iz usta. I tako se njihov broj polako, ali sigurno, smanjivao. Oni koji su još imali zalihu cigara u svojim aktovkama morali su dobro paziti da to drugi ne primijete, jer bi se inače oni koji ih više nisu imali okomili na bogatije i pokušali im oteti njihovo blago. Dolazilo je do žestokih tuča. Čitave gomile sivih bacali su se jedni na druge da bi zgrabili ponešto od zaliha. A cigare su se pri tom kotrljale po ulici i u gužvi bivale izgažene. Strah da moraju nestati sa svijeta potpuno je obezglavio sivu gospodu. Još im je nešto pričinjavalo sve veće teškoće kako su sve dublje zalazili u grad. Na mnogim su mjestima stajale tako guste mase ljudi da su se siva gospoda samo s mukom uspijevala probiti kroz njih, kao da su drveće u gustoj šumi. Momi, koja je bila malena i mršava, bilo je mnogo lakše. Čak je i perce, koje je nepokretno lebdjelo u zraku, bilo tako nepomično da su siva gospoda udarala glavom ako bi slučajno na njega natrčala. Put je bio dug i Momo nije imala pojma koliko će još potrajati. Zabrinuto je pogledala svoj cvijetsat, ali on se u međuvremenu tek bio posve rascvjetao. Nije, dakle, još bilo razloga za strahovanje. Ali tada se dogodi nešto što je učinilo da Momo zaboravi sve ostalo u jednoj maloj pokrajnjoj ulici ugleda Beppa Čistača Ulica! Beppo! povika izvan sebe od radosti i pojuri k njemu. Beppo, svuda sam te tražila! Pa gdje si bio čitavo vrijeme? Zašto nikad više nisi došao? O Beppo, dragi Beppo! Htjela je mu se baciti oko vrata, ali se odbi od njega kao da je bio od željeza. Prilično se jako udarila i suze joj potekoše. Jecajući stajala je pred njim i gledala ga. Njegova mala prilika djelovala je još pogrbljenija nego prije. Njegovo dobro lice bilo je sasvim upalo, iscijeđeno i vrlo blijedo. Izrasla mu je bijela, kuštrava čekinja jer na brijanje više nije trošio vrijeme. U rukama je držao staru metlu, već potpuno istrošenu od silnog metenja. Tako je stajao nepomičan kao i sve ostalo i kroz svoje male naočale gledao prljavštinu pred sobom na ulici. Momo ga je, dakle, sada napokon našla, sada kada više ništa nije vrijedilo jer više ništa nije mogla učiniti da je on primijeti. A možda je to bio posljednji put da ga vidi. Tko je mogao znati kako će sve završiti. Ako se loše završi, stari Beppo bi mogao ostati ovdje dovijeka ovako stajati. Kornjača u Mominim rukama se koprcala. IDI DALJE! stajalo je na njenom oklopu. Momo otrča natrag na glavnu ulicu i prestravi se. Nijednog kradljivca vremena nije više bilo na vidiku! Momo potrča u smjeru u kojem su siva gospoda maloprije bježala, ali uzalud. Izgubila im je trag! Bespomoćno je stajala. Što sad da učini? Upitno pogleda Kasiopeju. NAĆI ĆEŠ IH, TRČI DALJE! glasio je kornjačin savjet. Pa, ako je Kasiopeja unaprijed znala da će Momo naći kradljivce vremena, onda je to u svakom slučaju bilo točno, ma kojim putem krenula. Tako je jednostavno trčala dalje kuda bi joj taj čas padalo na pamet, čas lijevo, čas desno, čas ravno. U međuvremenu je stigla u onaj dio na sjevernom rubu velikog grada gdje su se četvrti novogradnji s uvijek istim kućama i savršeno ravnim ulicama pružale sve do horizonta. Momo je trčala dalje i dalje, no kako su sve kuće i ulice sličile jedna na drugu, uskoro joj se činilo da se ne miče, da trči u
mjestu. To je bio pravi labirint, ali labirint pravilnosti i jednoobraznosti. Momo je bila već gotovo izgubila hrabrost kad odjednom ugleda kako posljednji sivi gospodin skreće iza jednog ugla. Šepao je, hlače su mu bile poderane, nije imao šešira ni aktovke, samo se u njegovim grčevito stisnutim ustima dimio patrljak male sive cigare. Momo ga je slijedila do mjesta gdje je u beskrajnom nizu kuća jedna odjednom nedostajala. Umjesto nje tamo je bila podignuta visoka gradilišna ograda od sirovih dasaka koja je omeđivala prostran četverokut. Na toj ogradi bila su vrata koja su ostala malo otvorena i kroz koja je šmugnuo posljednji, zaostali sivi gospodin. Iznad vrata stajao je natpis i Momo stade da ga odgonetne POZOR OPASNOST PO ŽIVOT NEZAPOSLENIMA ULAZAK NAJSTROŽE ZABRANJEN DVADESETPRVO POGLAVLJE Kraj kojim počinje nešto novo Momo se zadržala sričući slova s natpisa upozorenja. Kada se sad provukla kroz vrata, ni posljednjem sivom gospodinu nije bilo ni traga. Pred njom je ležala ogromna, građevinskim strojevima iskopana jama, koja je mogla biti duboka dobrih dvadeset, trideset metara. Oko nje su stajali bageri i drugi građevinski strojevi. Na rampi koja je vodila dolje do dna jame, usred vožnje se zaustavilo nekoliko kamiona. Tu i tamo stajali su građevinski radnici, nepokretni, ukočeni u položaju u kojem su se zatekli. Ali kud sad? Momo nije uspijevala otkriti nikakav prolaz kojim se mogao poslužiti sivi gospodin. Gledala je u Kasiopeju, ali ni ona, izgleda, nije znala što treba dalje činiti. Na njenom se oklopu nisu pojavljivala nikakva slova. Momo se spusti na dno jame i pogleda oko sebe. I odjednom ugleda još jedno poznato lice. Tu je stajao Nicola, zidar, koji je svojedobno na zidu njene sobe naslikao lijepu sliku s cvijećem. I on je, naravno, bio nepokretan kao i ostali, ali je njegov stav bio čudan. Stajao je s jednom rukom na ustima, kao da nekome nešto dovikuje, a drugom rukom je pokazivao otvor ogromne cijevi koja je, pored njega, stršila s dna jame. I eto, slučilo se baš tako da je izgledalo kao da pritom gleda Momu. Momo nije dugo razmišljala, shvatila je to jednostavno kao znak i uzverala se u cijev. Tek što je ušla, poče kliziti jer je cijev vodila strmo nadolje. Cijev je skretala na sve moguće načine, tako da je Momo letjela sad lijevo, sad desno kao na nekom toboganu. Gotovo je obnevidjela i oglušila od ove lude vožnje, koja ju je vodila sve dublje i dublje. Ponekad bi se obrnula oko sebe pa bi dalje jurila glavom naprijed. No pri tom nije ispustila ni kornjaču ni cvijet. Što se dublje spuštala, bivalo je sve hladnije. U jednom se trenutku upitala hoće li se ikada moći odavde vratiti na površinu, no prije nego što je pravo i počela brinuti zbog toga, cijev iznenada završi u nekom podzemnom prolazu. Ovdje više nije bilo mračno. Vladalo je neko pepeljastosivo polusvjetlo, koje kao da je izlazilo iz samih zidova. Momo ustade i potrča dalje. Kako je bila bosa, njeni koraci nisu proizvodili nikakav zvuk, ali su ga zato proizvodili koraci sive gospode, koje je ponovo čula pred sobom. Išla je za tim zvukom. Od tog prolaza granali su se drugi, u svim smjerovima. Bio je to podzemni splet žila, koji se, kako je izgledalo, protezao ispod cijele nove četvrti. Onda začu žamor. Pođe za njim i oprezno proviri iza ugla. Pred njenim očima ležala je ogromna dvorana s gotovo beskonačnim stolom za sastanke u sredini. Oko tog stola sjedila su u dva reda siva gospoda ili, točnije rečeno, šačica što je još od njih ostala. A kako su sada jadno izgledali ovi kradljivci vremena! Odijela su im bila poderana, na sivim su ćelama imali čvoruge i naprsline, a lica su im bila izobličena od straha. Samo su im još cigare gorjele. Momo vidje da su sasvim straga, na stražnjem zidu dvorane, malo otvorena, jedna ogromna oklopna vrata. Iz dvorane je dopirala ledena hladnoća. Premda je znala da to neće pomoći, Momo se šćućuri i uvi u suknju bosa stopala. Moramo, začula je jednog sivog gospodina koji je sjedio sasvim na vrhu konferencijskog stola, pred oklopnim vratima, štedljivo postupati sa svojim zalihama, jer ne znamo koliko ćemo još dugo
morati s njima izdržati. Moramo ograničiti potrošnju. Ima nas još samo nekolicina! viknu drugi. Zalihe će trajati još godinama! Što prije počnemo štedjeti, nastavi govornik ne osvrćući se, to duže ćemo izdržati. A vi, gospodo, znate na što mislim kad govorim o štednji. Bit će sasvim dovoljno da nekoliko nas preživi tu katastrofu. Stvari moramo promatrati razumski! Ovako kako sada ovdje sjedimo, gospodo moja, previše nas je! Moramo znatno smanjiti naš broj. To je zapovijed razuma. Gospodo, smijem li vas sada zamoliti da se prebrojite? Siva gospoda se prebrojiše. Onda predsjedavajući izvadi iz džepa novčić i objasni Bacat ćemo novčić. Pismo znači da gospoda s parnim brojem ostaju, glava da ostaju ona s neparnim. On baci novčić u zrak i uhvati ga. Pismo! viknu. Ostaju gospoda s parnim brojevima, gospoda s neparnima se umoljavaju da bez odlaganja nestanu! Nenaglašeno stenjanje prođe kroz red gubitnika, ali se nijedan nije branio. Kradljivci vremena s parnim brojevima uzeše ostalima cigare i osuđeni se pretvoriše u ništa. A sad, reče predsjedavajući u tišini, još jednom isto, ako smijem zamoliti. Ista jeziva procedura uslijedi drugi, pa treći i, najzad, čak i četvrti put. Na kraju ostadoše još samo šestorica sive gospode. Sjedili su uz čelo beskrajnog stola, po trojica sa svake strane, i ledeno se gledali. Momo je s jezom promatrala što se događa. Zapazila je da je, kad god bi se broj sive gospode smanjio, strašna hladnoća osjetno popuštala. U usporedbi s ranijom, sada je bila gotovo podnošljiva. Šest je, reče jedan od sive gospode, gadan broj. Dosta sad, odgovori jedan s druge strane stola, više nema nikakve svrhe da i dalje bacamo novčić. Ako šestorici ne uspije preživjeti katastrofu, neće uspjeti ni trojici. Nije rečeno da je tako kaza drugi. No, ako bi to bilo potrebno, još ćemo moći o tome razgovarati kasnije. Koji trenutak je bilo tiho, a onda jedan reče Vrlo je dobro što su vrata skladišta sa zalihama bila otvorena kad je katastrofa počela. Da su u ključnom trenutku bila zatvorena, sad ih nikakva sila na svijetu ne bi mogla otvoriti. Bili bismo izgubljeni. Na žalost, niste sasvim u pravu, dragi moj, odgovori drugi. Dok vrata stoje otvorena, iz podruma za zamrzavanje izlazi hladnoća. Malopomalo, cvjetovisati će se odmrznuti. A svi znate da ih tada više nećemo moći spriječiti da se vrate onamo odakle potječu. Mislite, pitao je treći, da naša hladnoća sad više nije dovoljna da održi zalihe duboko zamrznute? Ima nas, na žalost, samo šest, odvrati drugi gospodin, i sami možete izračunati koliko možemo učiniti. Čini mi se da je bilo prilično preuranjeno onako rigorozno smanjiti naš broj. Time ništa nećemo dobiti. Morali smo se odlučiti za jednu od mogućnosti, povika prvi gospodin, i odlučili smo se. Opet nastade tišina. Tako ćemo, znači, godinama ovako sjediti ne čineći ništa osim uzajamno se nadzirati, kaza jedan. Moram priznati beznadna slika. Momo je razmišljala. Samo ovdje sjediti i dalje čekati sigurno nije imalo nikakva smisla. Kad više ne bi bilo nijednog sivog gospodina, cvjetovisati bi se odmrznuli sami od sebe. No zasad su siva gospoda još postojala. I postojat će i dalje ako ona ništa ne učini. Ali što je mogla učiniti kad su vrata skladišta sa zalihama stajala otvorena, a kradljivci vremena su se mogli opskrbljivati kad god požele? Kasiopeja se zakoprca i Momo je pogleda. ZATVORI VRATA! stajalo je na njenom oklopu. To neće ići! prošaputa Momo. Ona su nepokretna. DOTAKNI IH CVIJETOM! glasio je odgovor. Moći ću ih pokrenuti ako ih dodirnem cvijetom? šapnu Momo. UČINIT ĆEŠ TO, stajalo je na oklopu. Ako je Kasiopeja to znala unaprijed, onda je tako moralo i biti. Momo pažljivo spusti kornjaču na tlo. A onda cvijetsat, koji je u međuvremenu bio već prilično uvenuo i nije imao još mnogo latica, metne pod jaknu. Uspjelo joj je, neopaženoj od šestorice sive gospode, uvući se pod konferencijski stol. Hodala je
četveronoške dok nije stigla do drugog kraja dugog stola. Sad je sjedila između stopala kradljivaca vremena. Srce joj je lupalo tako jako da je mislila da će joj iskočiti. Tiho, tiho izvukla je cvijetsat, stavila ga među zube i puzala između stolica, a nijedan od sive gospode nije je primijetio. Stigla je do otvorenih vrata, dotakla ih cvijetom i istovremeno gurnula rukom. Vrata se bešumno pokrenuše i gromoglasno se zatvoriše. Odjek se pretvori u mnogostruku jeku u dvorani i tisućama podzemnih hodnika. Momo skoči. Siva gospoda, koja ni u snu nisu pomišljala da osim njih postoji još neko biće koje nije zahvatio opći zastoj, sjedila su, ukočena od straha, na stolicama i zurila u djevojčicu. Ne premišljajući se, Momo protrča pored njih prema izlazu iz dvorane. Sad i siva gospoda skočiše i pojuriše za njom. Pa to je ona užasna mala djevojčica! čula je kako viče jedan. To je Momo! Nemoguće! vikao je drugi. Kako to da se može kretati? Ima cvijetsat! rikao je treći. I njime je, pitao je četvrti, uspjela pokrenuti vrata? Peti se žestoko lupi po čelu Pa onda smo i mi to mogli! Imamo ih sasvim dovoljno! Imali smo, imali! vrištao je šesti, ali sad su vrata zatvorena! Postoji još samo jedan spas moramo oteti djevojčici cvijetsat, inače je sve propalo! U međuvremenu je Momo već iščezla negdje u hodnicima koji su se granali i granali. No tu su se siva gospoda, dakako, bolje snalazila. Momo je jurila uzduž i poprijeko, ponekad bi gotovo uletjela u ruke nekom od progonitelja, ali joj je svaki put uspijevalo umaknuti. U ovoj borbi je sudjelovala i Kasiopeja. Ona je, doduše, mogla samo sporo gmizati, ali budući da je uvijek unaprijed znala kuda će poći gonitelji, stizala je pravovremeno na to mjesto i postavljala im se na put, tako da su se siva gospoda spoticala o nju i padala koliko su duga i široka. Oni što su zatim stizali padali su preko onih koji su već ležali, i tako je kornjača više puta spasila djevojčicu od gotovo sigurnog hvatanja. Pri tom je ona, naravno, sama često letjela u zid kada bi na nju naletjela nečija noga. No to je nije zadržavalo da i dalje čini ono što je unaprijed znala da će učiniti. Za vrijeme ovog gonjenja neki od sive gospode su obeznanjeni od pohlepe za cvijetom izgubili svoje cigare i jedan za drugim se pretvorili u ništa. Na kraju su preostala još samo dvojica. Momo je, bježeći, ponovno stigla u veliku dvoranu s dugim stolom. Dva kradljivca vremena gonili su je ukrug oko stola, no nisu je mogli uhvatiti. Onda se podijeliše i potrčaše u suprotnim smjerovima. I sad Momo više nije mogla pobjeći. Stajala je stjerana u kut dvorane i uplašeno gledala dvojicu progonitelja. Cvijet je držala stisnut uza se. Na njemu su visile još samo tri svjetlucave latice. Prvi gonitelj je upravo htio pružiti ruku za cvijetom, kad ga drugi povuče natrag. Ne, viknu, cvijet pripada meni! Meni! Dvojica počeše jedan drugog vući unatrag. Pri tom prvi izvuče drugom cigaru iz usta i ovaj se okrenu oko sebe ispustivši sablastan jauk, postade proziran i iščeznu. I sad posljednji sivi gospodin krenu prema Momi. U kutu njegovih usana još se dimio mali opušak. Ovamo s tim cvijetom! dahtao je on, a pri tom mu mali opušak ispade iz usta i otkotrlja se. Sivi se baci za njim na pod i ispruži ruku za njim, ali ga više nije mogao dosegnuti. Okrenu ka Momi svoje pepeljasto sivo lice, s mukom se upola pridignu i dršćući podiže ruku. Molim te, prošaputa, molim te, drago dijete, daj mi cvijet! Momo je još stajala pritjerana u kut pritišćući cvijet uza se i, nesposobna da kaže i jednu riječ, vrtjela glavom. Posljednji sivi gospodin lagano kimnu. Dobro je, mrmljao je, dobro je da je sad sve prošlo Pa onda i on iščeznu. Momo je smeteno piljila u mjesto na kojemu je ležao. No tamo je sad gmizala Kasiopeja, na čijim je leđima stajalo OTVORIT ĆEŠ VRATA. Momo ode do vrata, dotače ih svojim cvijetomsatom na kome je visila samo još jedna, posljednja latica i širom ih otvori. S nestankom posljednjeg kradljivca vremena nestala je i hladnoća. S čuđenjem u očima Momo uđe u ogromno skladište. Bezbroj cvjetovasati stajalo je tu poredano poput staklenih kaleža na beskrajnim policama, sve jedan ljepši od drugog, i nijedan nije bio drugome sličan stotine tisuća, milijuni sati života. Bivalo je toplo i sve toplije, kao u kakvom
stakleniku. Dok je otpadala posljednja latica s Momina cvijeta, odjednom poče neka vrst oluje. Oblaci cvjetovasati vrtložili su se oko nje i mimo nje. Bilo je to kao neka topla proljetna oluja, ali sva od samog oslobođenog vremena. Momo je kao u snu gledala oko sebe i pred sobom na podu ugledala Kasiopeju. Na njenom oklopu stajalo je svijetlećim slovima POLETI KUĆI, MALA MOMO, POLETI KUĆI! I to je bio posljednji put da je Momo vidjela Kasiopeju. Jer sad se oluja cvjetova neopisivo pojača, postade tako snažna da podiže Momo i ponese je kao da je i ona jedan od cvjetova, napolje, van iz mračnih prolaza, gore nad zemlju i iznad velikoga grada. Letjela je iznad krovova i tornjeva u ogromnom oblaku cvjetova, koji je postajao sve veći. Bilo je to kao kakav nestašan ples na neku divnu glazbu, u kome je ona lebdjela čas gore, čas dolje i okretala se oko sebe. A onda se cvjetni oblak polako i tiho spusti i cvjetovi poput pahuljica padoše na ukočeni svijet. I otopiše se blago kao pahuljice, postavši ponovo nevidljivi, kako bi se vratili onamo kamo uistinu pripadaju u srca ljudi. U istom trenutku vrijeme ponovo krene, sve se ponovo poče kretati. Automobili su vozili, prometnici zviždali, golubovi letjeli, a mali pas kraj stupa ulične rasvjete puštao je svoj potočić. Da je svijet jedan sat mirovao, ljudi nisu ni primijetili. Jer, doista, između prestanka i novog početka nije prošlo ni malo vremena. Za njih je to bilo kao treptaj trepavica. Ali nešto je ipak bilo drugačije nego prije. Svi ljudi su, naime, odjednom imali beskonačno mnogo vremena. Naravno, svi su se tome jako radovali, ali nijedan od njih nije znao da je to zapravo njegovo ušteđeno vrijeme koje mu se sada na čudesan način vraća. Kad se Momo pribrala, opet je bila na ulici. Bila je to ona sporedna ulica u kojoj je bila našla Beppa i, stvarno, on je još stajao tu! Stajao joj je okrenut leđima, naslonjen na svoju metlu i gledao zamišljeno preda se, sasvim isto kao i prije. Odjednom mu se uopće više nije žurilo i ni sam nije znao kako to da se iznenada osjeća tako umiren i pun nade. Možda sam, pomisli, sada uštedio sto tisuća sati i time otkupio Momu. I baš u tom trenutku netko ga povuče za kaput, on se okrenu i mala Momo je stajala pred njim. Nema riječi koje bi mogle opisati tu sreću. Oboje su se naizmjence smijali i plakali, govorili smušeno i, dakako, sve same ludosti, kao što obično biva kad su ljudi kao pijani od sreće. Svaki su se čas iznova grlili, a ljudi koji su prolazili pored njih zastajali su i smijali se i plakali s njima, jer su svi sad imali vremena za to. Najzad Beppo stavi na rame svoju metlu, jer, razumije se, toga dana više nije mislio raditi. I oni krenuše držeći se za ruke, kroz grad, kući u stari amfiteatar. Svatko od njih imao je beskonačno mnogo ispričati onom drugom. A velikome su se gradu mogle vidjeti odavno neviđene stvari djeca su se igrala nasred ulice, a vozači automobila, koji su morali čekati, gledali su ih sa smiješkom, čak su poneki izlazili iz kola i jednostavno se uključivali u igru. Na sve strane stajali su ljudi prijateljski čavrljajući i opširno pitali jedni druge za zdravlje. Tko je išao na posao imao je vremena diviti se cvijeću u nekom prozoru ili nahraniti neku pticu. A liječnici su imali vremena potpuno se posvetiti svakom pacijentu. Radnici su mogli raditi mirno i s ljubavlju prema poslu, jer sada više nije bilo važno samo to da se za što je moguće kraće vrijeme što više napravi. Svatko je za sve što je činio mogao odvojiti onoliko vremena koliko mu je bilo potrebno i koliko je želio, jer vremena je sada opet bilo dovoljno. Ali mnogi ljudi nikada nisu saznali kome imaju zahvaliti za sve to i što se zapravo dogodilo onoga trenutka koji se njima činio kao treptaj trepavica. Većina ljudi ne bi u to ni povjerovala. To su vjerovali i znali jedino Momini prijatelji. Jer kada su se toga dana stari Beppo i mala Momo vratili u stari amfiteatar, svi su već bili tamo i čekali Gigi Vodič Stranaca, Paolo, Massimo, Franco, djevojčica Maria sa sestricom Ded, Claudio i sva ostala djeca, krčmar Nino sa svojom debelom ženom Lilianom i bebom, zidar Nicola i svi ljudi iz okolice koji su uvijek dolazili i koje je Momo slušala. I onda započe svečanost, tako radosna kakvu samo Momini prijatelji znaju slaviti, i trajala je sve dok se na nebu nisu pojavile stare zvijezde. A kad se smirilo klicanje i grljenje i rukovanje i smijeh i vika, svi su posjedali unaokolo na travom obrasle kamene stepenice. Zavladala je potpuna tišina. Momo sjede u sredinu slobodnog okruglog prostora. Mislila je na glasove zvijezda i na cvjetovesate.
I onda zapjeva zvonkim glasom. A u kući Nigdje, na svojoj stolici za malim kitnjastim stolićem, sjedio je majstor Hora, kojega je vrijeme što se vratilo probudilo iz njegova prvog i jedinog sna, i kroz svoje svevideće naočale smiješeći se promatrao Momu i njene prijatelje. Još je bio veoma blijed i izgledao je kao da je upravo ozdravio od neke teške bolesti. Ali oči su mu blistale. Onda osjeti kako ga je nešto dotaklo po nozi. Skide naočale i sagnu se. Pred njim je sjedila kornjača. Kasiopeja, reče on nježno i poškaklja je po vratu, vas dvije ste to vrlo dobro obavile. Moraš mi sve ispričati, jer vas ovoga puta nisam mogao pratiti pogledom. KASNIJE! stajalo je na oklopu. Onda Kasiopeja kihnu. Nisi se valjda prehladila? pitao je majstor Hora zabrinuto. JOŠ KAKO! glasio je Kasiopejin odgovor. Bit će da je to od hladnoće sive gospode, reče majstor Hora. Mogu zamisliti kako si iscrpljena. Sigurno bi se prvo htjela dobro odmoriti. E pa, slobodno odi. HVALA! stajalo je na oklopu. I Kasiopeja odgmiza odatle i potraži miran i taman kutak. Uvuče glavu i sve četiri nožice, a na njenim leđima polako se pojaviše slova, ni za koga vidljiva osim za onoga koji je pročitao ovu priču KRAJslika Kratak piščev pogovor Vjerojatno će mnogi čitatelji imati na srcu brojna pitanja. No bojim se da im neću moći pomoći. Moram naime priznati da sam cijelu ovu priču napisao po sjećanju, onako kako mi je ispričana. Nikada nisam osobno upoznao ni malu Momo ni ikoga od njenih prijatelja. Ne znam što je s njima dalje bilo ni kako danas žive. A što se tiče velikoga grada, mogu samo nagađati. Jedino što bih još želio napomenuti je sljedeće Baš sam bio na jednom velikom putovanju i još sam uvijek, kada sam jedne noći dijelio kupe u vlaku s jednim neobičnim putnikom. Neobičnim utoliko što mu nikako nisam mogao odrediti dob. Isprva mi se činilo da mi preko puta sjedi starac, no ubrzo sam uvidio da sam se prevario jer je moj suputnik odjednom izgledao veoma mlad. I taj se dojam, međutim, uskoro pokazao pogrešnim. Kako bilo da bilo, on mi je tijekom te duge noćne vožnje ispričao cijelu ovu priču. Kada je završio, obojica smo neko vrijeme šutjeli. A tada je zagonetni putnik dodao još jednu rečenicu koju čitatelju nikako ne mogu prešutjeti. Ispričao sam vam sve ovo, rekao je naime, kao da se već dogodilo. Mogao sam je ispričati i kao da će se tek dogoditi. Za me to i nije velika razlika. Bit će da je izišao na sljedećoj stanici jer sam trenutak kasnije primijetio da sam u kupeu sam. Nažalost, više ga nikada nisam sreo. Da ga, međutim, kojim slučajem opet sretnem, mnogo bih ga toga pitao.
