Mala Pariska Knjizara - Nina George

Knjižar Jean Perdu vjeruje u moć čitanja i točno zna koja knjiga liječi koju bolest duše. Zna koja liječi tugu, koja ostavljene duše, koja pomaže u odrastanju i prihvaćanju životnih činjenica kakve god one bile. On u svojoj plovećoj knjižari Pharmacie littéraire prodaje romane kao lijek. No, istodobno ne zna kako bi sam sebe izliječio od jedne noći prije dvadeset jednu godinu kad ga je lijepa Provansalka Manon napustila dok je spavao. Nije ostavila ništa osim pisma – koje Perdu nije imao hrabrosti pročitati. Sve do toga ljeta. Do ljeta koje će promijeniti sve i odvesti ga iz male ulice Montagnard na putovanje u prošlost, u uspomene, u srce Provanse i natrag u život. Mala pariška knjižara Nine George prava je književna senzacija koja je oduševila ljubitelje knjiga i čitanja širom svijeta. Roman je to o čudotvornoj moći knjiga koju mogu spoznati samo najoduševljeniji čitatelji, ovisnici o knjigama koji nijednu večer ne odu na spavanje bez pročitanog retka.

www.mozaik-knjiga.hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1856-0

9 78953 1 418560

Mala pariška knjižara

Roman o snazi knjiga, o ljubavi i čarobnim južnim krajevima…

Nina George

Doista sam upoznala muškarca koji me vidio kako plačem i kako pišem dnevnik. U odjeljku vlaka. Vidio je moje suze, a ja sam ih skrivala kao i djetinjast osjećaj želim to natrag, koji me obuzima čim napustim svoju malu dolinu… Pitao je imam li jaku nostalgiju. – Mogla bih imati i ljubavne jade? – upitala sam ga. – Nostalgija je ljubavna bol. Samo mnogo gora. Visok je za Francuza. Knjižar, zubi su mu bijeli i dobronamjerni, oči zelene, kao trava. Nekako kao boja cedra ispred moje spavaće sobe u Bonnieuxu. Usta crvena poput grožđa, kosa gusta i jaka kao grančice ružmarina. On se zove Jean. Upravo obnavlja flamanski teretni čamac; želi u njemu saditi knjige, kaže. Papirnati čamci za dušu, to će biti ljekarna, objašnjava, pharmacie littéraire, za sve one osjećaje za koje inače nema lijeka. Nostalgija, na primjer. Kaže da postoje različite vrste nostalgije. Želja za sigurnošću, nostalgija za obitelji, strah od rastanka ili ljubavna čežnja. Želja da volimo nešto što je dobro: mjesto, osobu, određeni krevet. On to kaže na način da ne zvuči glupo, nego logično. Jean mi je obećao dati knjige koje će ublažiti moju nostalgiju. To je rekao kao da govori o kakvom polučarobnom, ali ipak službenom lijeku. Nalikuje mi na bijeloga gavrana, mudar i snažan, uzdignut iznad stvari. On je poput ponosne velike ptice koja bdije nad nebom. Ne, nisam dobro rekla, nije mi obećao dati knjige – on ne podnosi obećanja. Samo je to predložio. Mogu vam pomoći. Ako želite više plakati ili ako želite prestati plakati. Ili smijati se, kako biste manje plakali: ja ću vam pomoći. Htjela bih ga poljubiti da vidim može li on osjećati i vjerovati, a ne samo govoriti i znati.

ge r o e aG

„U ovoj priči stanuje nevjerojatno lijepa čarolija.“ Christine Westermann (wdr)

Nin

Nina George, rođena 1973. godine, od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Od 2005. do 2010. bila je zaposlena kao kolumnistica Hamburškog večernjeg lista. Njezin roman Mondspielerin dobio je 2011. godine nagradu De LiA (Udruga autora ljubavnih romana, koji pišu na njemačkom jeziku) za najbolji ljubavni roman. Za kratak kriminalistički roman Igra njezinog života Nina George je 2012. godine primila nagradu Glauser. Više o autorici možete pročitati na adresama www.ninageorge.de i www.facebook.com/Das Lavendelzimmer

Nina George MALA PARIŠKA KNJIŽARA

MALA_PARISKA_KNJIZARA_KB.indd 1

20.10.2015. 10:27:52

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestočetrnaesta Naslov izvornika

Das Lavendelzimmer Copyright © 2013 Knaur Verlag Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015. Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Dinko Petriševac Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, Studeni 2015.

ISBN 978-953-14-1865-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914997. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


20.10.2015. 10:27:52

Nina George

Mala pariška knjižara S njemačkoga prevela BRANKA GRUBIĆ


20.10.2015. 10:27:52


20.10.2015. 10:27:52

Ovaj roman posvećujem svojemu ocu Joachimu Albertu Wolfgangu Georgeu, zvanomu Jo Široki, Sawade / Eichwaldau, 20. ožujka 1938. – 4. travnja 2001., Hameln. Tata, ti si bio jedini čovjek koji je pročitao sve što sam napisala otkako znam pisati. Nedostajat ćeš mi, uvijek. Vidim te u svakoj večernjoj svjetlosti i u svakom valu svih mora. Ti si u svakoj riječi. NINA GEORGE, u siječnju 2013.


20.10.2015. 10:27:52


20.10.2015. 10:27:52

Posvećeno pokojnima. I onima koji ih i dalje vole.


20.10.2015. 10:27:52


20.10.2015. 10:27:52

Put Jeana Perdua i Maxa Jordana

brodom automobilom


20.10.2015. 10:27:53


20.10.2015. 10:27:53

1.

K

ako sam se samo dala na to nagovoriti? Generalice kuće broj 27 – madame Bernard, vlasnica, i madame Rosalette, recepcionarka – prikliještile su monsieura Perdua između svojih dvaju stanova u prizemlju. – Taj Le P. nečasno je postupao sa svojom suprugom. – Sramotno. Kao moljac s djevojačkim velom. – Iako se nekima ne može zamjeriti, kad pogledate njihove supruge. Ledare u Chanelu. A muškarci! Sve sama čudovišta. – Moje dame, ja ne znam što… – Naravno da vi ne znate, monsieur Perdu. Vi ste kašmir među tkaninama iz kojih su načinjeni muškarci. – U svakom slučaju, dobivamo novu stanarku. Na četvrtom, to je vaš kat, monsieur. – Ali gospođa nema više ništa. Baš ništa, samo uništene snove. Ona treba gotovo sve. – I tu vi ulazite u igru, monsieur. Dajte što možete. Svaki je dar dobrodošao. – Naravno. Možda bih mogao kakvu dobru knjigu… – Pa, mi smo mislile nešto praktično. Stol, na primjer. Gospođa je… – … ništa više. Razumijem. Knjižar, doduše, nije znao što bi moglo biti praktičnije od knjige. No obećao je da će novoj stanarki darovati stol. Imao je još jedan. 11


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

Monsieur Perdu zataknuo je kravatu između gornjih puceta svoje bijele, lijepo izglačane košulje i pomno zavrnuo rukave. Prema unutra, malo po malo, do lakata. U hodniku je pričvrstio policu s knjigama. Iza nje se nalazila soba koju nije otvorio već dvadeset jednu godinu. Dvadeset jedna godina, isto toliko ljeta i novogodišnjih jutara. Ali u sobi se nalazio stol. Uzdahnuo je, nasumce posegnuo za nekom knjigom i uzeo s police Orwellovu 1984. Nije se raspala. A nije ga ni ugrizla za ruku poput kakve uvrijeđene mačke. Uzeo je još jedan roman, pa drugi, objema rukama izvadio cijeli slog knjiga i stavio ih na hrpu pokraj sebe. Hrpe su prerasle u stabla. Tornjeve. Čarobna brda. Pogledao je posljednju knjigu u svojoj ruci: Kad je na satu otkucalo trinaest. Bajka o putovanju kroz vrijeme. Da je vjerovao u znakove, onda bi to bio znak. Podmetnuo je ruke pod daske kako bi ih izvadio iz držača. Zatim je načinio korak unatrag. Ondje. Ondje su se pokazala. Iza zida riječi. Vrata sobe u kojoj… Mogao sam jednostavno kupiti stol? Monsieur Perdu obrisao je usta. Da. Obrisati prašinu s knjiga. Ponovno ih poslagati, zaboraviti vrata. Kupiti stol, jednostavno živjeti kao i posljednjih dvadeset godina. Za dvadeset godina bit će mu sedamdeset, ostalo će izdržati, a možda umre i ranije. Kukavica. Drhtavom rukom uhvatio je kvaku. Visok je muškarac polako otvorio vrata. Lagano ih je gurnuo, zažmirio i… Samo mjesečina i suh zrak. Udisao ga je kroz nos, njušio, ali nije našao ništa. 12


20.10.2015. 10:27:53


Miris *** nestao je. Monsieur Perdu za dvadeset se jednu godinu toliko izvještio ne misliti na *** kao da obilazi oko otvorenog otvora kanalizacije. Na nju je najčešće pomišljao kao na ***. Kao na muk u struji njegovih misli, kao na bjelinu na slikama prošlosti, kao na tminu usred osjećaja. Bio je u stanju zamišljati sve vrste praznina. Monsieur Perdu osvrnuo se oko sebe. U sobi je bilo tiho. Zidovi su djelovali blijedo unatoč tapetama boje lavande. Godine iza zaključanih vrata istisnule su boju iz zidova. Svjetlo s hodnika pronašlo je malo toga što je bacalo sjenu. Barska stolica. Kuhinjski stol. Vaza s lavandom ukradenom prije više od dvadeset godina na visoravni Valensole. I pedesetogodišnjak koji je sjeo na stolicu i obavio ruke oko svojega tijela. Ondje gore bile su zavjese. Ondje slike, cvijeće i knjige, mačka imenom Castor, koja je spavala na divanu. Bilo je svijećnjaka i šaputanja, čaša punih crnog vina i glazbe. Rasplesane sjene na zidu, jedna visoka, druga prekrasna. U ovoj sobi bilo je ljubavi. A sada sam još samo ja tu. Stisnuo je šake i stavio ih na oči koje su ga pekle. Monsieur Perdu progutao je slinu, progutao je još jedanput kako bi suspregnuo suze. Dušnik mu je bio preuzak za disanje, a leđa su mu gorjela od vrućine i boli. Kad je opet mogao gutati, a da ga to ne boli, monsieur Perdu ustao je i otvorio prozor. Iz stražnjeg dvorišta dopirali su mirisi. Začinske trave iz Goldenbergova vrta, ružmarin, timijan. Bio je tu i miris ulja za masažu monsieura Chea, podologa i šaptača stopalima. Miris kolača od jaja pomiješao se s Kofijevim američkim jelima s roštilja, ljutim i mesnim. Iznad svih ovih mirisa lebdio je lipanjski miris Pariza, mirisalo je po cvjetovima lipe i iščekivanju. Ali monsieur Perdu nije dopustio da ga ti mirisi dirnu. Svim silama opirao se njihovoj čaroliji. Postao je vrlo uspješan u 13


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

ignoriranju svega što bi mu na bilo koji način moglo pobuditi žudnju. Mirisi, melodije. Ljepota stvari. Iz sobice pokraj skromne kuhinje donio je vodu i zelen sapun te počeo čistiti drveni stol. Opirao se blijedoj slici gdje sjedi za tim stolom, ne sam, nego s ***. Prao je i ribao i pokušavao otjerati vruće pitanje, što će biti sada kad je otvorio vrata sobe u kojoj su bili pokopani sva njegova ljubav, njegovi snovi i njegova prošlost. Uspomene su kao vukovi. Ne možeš ih zatvoriti i očekivati da te puste na miru. Monsieur Perdu stavio je mali stol do vrata, podigao ga i proturio kroz zid od knjiga, te pokraj papirnatih čarobnih brda odnio do stana preko puta. Kad je htio pokucati, začuo je žalostan glas. Jecanje, prigušeno, kao iza jastuka. Netko je plakao iza zelenih vrata stana. Žena. A plakala je tako kao da želi da ju nitko, baš nitko ne čuje.

14


20.10.2015. 10:27:53

2.

T

o je bila supruga onog – znate-već-koga, onog Le P.-a. On nije znao. Perdu nije čitao stranice s pariškim tračevima. Madame Catherine Le P. Znate-već-tko došla je kući jedne kasne večeri, bio je četvrtak, iz umjetničke agencije njezina muža u kojoj je radila kao PR. Njezin ključ više nije pristajao u bravu, kovčeg na stubištu, na njem papiri o rastavi braka. Njezin suprug odselio se na nepoznato mjesto i sa sobom odnio stare stvari i novu ženu. Catherine-uskoro-bivša-supruga-Le-Hulje nije posjedovala ništa osim odjeće koju je donijela u brak. I osim spoznaje da je bila tako naivna i vjerovala, prvo, da će se ljubav i nakon rastave pobrinuti za čovječno ophođenje i, drugo, da muža poznaje tako dobro da ju ništa od njega ne može iznenaditi. – Vrlo raširena zabluda – mudro je rekla madame Bernard između dvaju dimova iz njezine lule. – Muža upoznaš tek kad te napusti. Monsieur Perdu nikad prije nije vidio nekoga tko je tako hladnokrvno isključen iz svojeg dosadašnjeg života. Sada je slušao njezin usamljen plač, koji je očajnički pokušavala zatomiti, možda rukama ili kuhinjskom krpom. Hoće li joj se pokazati i zbuniti ju? Odlučio je prvo donijeti vazu i stolicu. Tiho je hodao između svojeg i njezina stana. Dobro je znao koliko je ta stara, ponosna kuća bila izdajnička, koje su daske škripale, koji su zidovi bili naknadno sazidani i tanki, i koji su skriveni otvori u zidovima služili kao zvučnici. 15


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

Kad bi se nagnuo nad svoju slagalicu od osamnaest tisuća dijelova u inače praznoj dnevnoj sobi, kuća mu je otkrivala život drugih. Kako su se Goldenbergovi svađali (on: „Zar ne možeš…? Zašto si…? Nisam li ja…?“; ona: „Ti uvijek moraš… Nikad ne napraviš… Hoću da ti…“). Poznavao ih je od prvoga dana njihova braka. Tada su se češće smijali. Onda su došla djeca, a roditelji su se udaljili jedno od drugoga kao kontinenti. Slušao je kako Clara gura Violettina električna invalidska kolica preko rubova tepiha, po daskama i preko pragova na vratima. Nekoć je gledao pijanisticu kako radosno pleše. Čuo je Chea i mladoga Kofija, koji su kuhali. Che je dulje miješao hranu u loncima. Čovjek je bio slijep od rođenja, ali je govorio kako vidi svijet preko mirisa i zvukova koje ljudi putem osjećaja i misli ostavljaju za sobom. Che je osjećao vole li se ljudi u nekoj sobi, žive li ili se svađaju. Perdu je svake nedjelje slušao kako se madame Bomme i udovice iz njezina kluba poput djevojaka cerekaju prljavim knjigama koje im je on nabavio iza leđa njihovih uštogljenih rođaka. Kuća broj 27 u ulici Montagnard bila je more znakova života, koje je udaralo u Perduov tih otok. Sluša ju već dvadeset godina. Susjede je poznavao tako dobro da se katkad čudio koliko malo oni znaju o njem (iako mu je to bilo po volji). Oni nisu ni slutili da on nema drugog namještaja osim kreveta, stolice i vješalice za odjeću, da nema ni porculanskih figurica, ni glazbe, ni slika, ni albuma za fotografije, ni sjedeće garniture ni posuđa (osim za jednu osobu). Niti su znali da je takav jednostavan život izabrao svojevoljno. Dvije sobe, u kojima je stanovao, bile su tako prazne da je odzvanjalo kad je kašljao. U dnevnoj sobi na podu nalazila se velika slagalica s motivom zemljovida. Spavaću sobu dijelio je s madracem, daskom za glačanje, svjetiljkom za čitanje i vješalicom za odjeću na kotačima, na kojoj se nalazio trostruki set 16


20.10.2015. 10:27:53


potpuno jednakih odjevnih predmeta; sive hlače, bijela košulja, smeđi pulover s V-izrezom. U kuhinji se nalazio štednjak, limenka s kavom i polica s prehrambenim namirnicama, poslaganim po abecedi. Možda je bilo i dobro što to nitko nije vidio. A ipak je njegovao čudne osjećaje prema stanarima kuće broj 27. Na neki neobjašnjiv način osjećao se bolje kad je znao da je njima dobro. I pokušavao je dati svoj doprinos tomu, ali tako da oni ne primijete. U tom su mu pomogle knjige. Inače je uvijek bio u drugom planu, poput pozadine nekakve slike, a život se odvijao sprijeda. Ali onaj nov stanar, Maximilian Jordan, s trećega, još nije dao miramonsieuru Perduu. Jordan je nosio po mjeri izrađene čepiće za uši, štitnike za uši i za hladnih dana još i vunenu kapu. Mlad spisatelj, koji se proslavio sa svojim prvim djelom i otada se nalazio u neprestanom bijegu od obožavatelja, koji bi se najradije uselili k njemu. Jordan je pokazivao neobično zanimanje za monsieura Perdua. Kad je Perdu pred vratima preko puta stavio na stol vazu i primaknuo stolicu, plač je prestao. Umjesto plača čuo je pucketanje daske na koju je netko pokušavao stati tako da ne zaškripi. Pogledao je kroz mliječno staklo na zelenim vratima. Zatim je pokucao dva puta, posve tiho. Staklu se primaknulo lice. Nejasan, svijetao oval. – Da? – šapnuo je oval. – Imam za vas stolicu i stol. Oval je šutio. Moram nježno razgovarati s njom. Vjerojatno je isplakala iz sebe i zadnju kap pa će se raspasti budem li preglasan. – I vazu. Za cvijeće. Crveno cvijeće, na primjer, lijepo bi izgledalo na bijelom stolu. Prislonio je lice na staklo. 17


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

Šapnuo je: – Ali mogu vam dati i knjigu. Svjetlo se na stubištu ugasilo. – Kakvu knjigu? – Utješnu. – Ali ja još moram plakati. Inače ću se ugušiti. Razumijete li to? – Naravno. Katkada čovjek pliva u neisplakanim suzama i potone ako ih zadrži u sebi. A ja sam na dnu takvog mora. – Onda ću vam donijeti knjigu za plakanje. – Kada? – Sutra. Obećajte mi da ćete nešto pojesti i popiti prije nego što nastavite plakati. Nije znao zašto je bio tako odvažan. Možda zbog vrata između njih. Staklo se zamaglilo od njezina daha. – Da – rekla je. – Da. Kad se svjetlo na stubištu upalilo, oval se povukao. Monsieur Perdu nakratko je prislonio dlan na staklo. Tamo gdje je netom bilo njezino lice. I ako bude trebala još nešto, komodu, nož za guljenje krumpira, kupit ću to i reći da je moje. Otišao je u svoj prazan stan, navukao zasun. Vrata sobe iza police s knjigama još su bila otvorena. Što je dulje monsieur Perdu gledao onamo, to mu se više činilo da ljeto 1992. raste iz poda. Mačka s bijelim baršunastim šapama skočila je s divana i protegnula se. Sunce je obasjalo nečija gola leđa, leđa su se okrenula i postala ***. Nasmiješila se monsieuru Perduu, ustala s mjesta na kojem je čitala i onako naga, s knjigom u ruci, prišla k njemu. – Jesi li napokon spreman? – upitala je ***. Monsieur Perdu zalupio je vratima. Nisam. 18


20.10.2015. 10:27:53

3.

N

e – rekao je monsieur Perdu sljedećeg jutra. – Radije vam ne bih prodao ovu knjigu. Nježno je uzeo iz gospođinih ruku knjigu Noć. Među svim onim romanima njegove knjižare, koja nosi ime Književna ljekarna, ona je izabrala baš taj ozloglašen bestseler Maximiliana alias Maxa Jordana, nositelja štitnika za uši s trećega kata u ulici Montagnard. Žena je zbunjeno pogledala knjižara. – Ali zašto ne? – Max Jordan vam ne pristaje. – Max Jordan mi ne pristaje? – Točno. Nije vaš tip. – Moj tip. Aha. Oprostite, ali moram vas podsjetiti da ja u vašoj knjižari tražim knjigu. A ne muža, mon cher monsieur. – Dopustite, ono što čitate dugoročno je važnije od toga za kojeg ćete se muškarca udati, ma chère madame. Pogledala ga je stisnuvši vjeđe. – Dajte mi knjigu, uzmite moj novac pa se možemo pretvarati da je dan lijep. – Dan jest lijep, sutra možda počinje ljeto, ali ovu knjigu nećete dobiti. Ne od mene. Mogu li vam pokazati nekoliko drugih? – Ah? Kako biste mi utrapili neki prastar klasik jer ste previše lijeni da ga bacite u rijeku gdje bi mogao otrovati ribe? Počela je govoriti tiho, ali je onda postajala sve glasnija. 19


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

– Knjige nisu jaja. Ako je knjiga starija nekoliko godina, to ne znači da je i loša. I monsieur Perdu zaoštrio je ton. – I što uopće znači staro – starost nije bolest. Svi stare, pa tako i knjige. Ali jeste li vi, je li bilo tko manje vrijedan, manje važan, samo zato što je na svijetu malo dulje od drugih? – Smiješno je sve što govorite samo zato što mi ne želite priuštiti glupu Noć. Klijentica – ili, bolje rečeno, ne-klijentica – bacila je novčanik u svoju otmjenu torbicu, povukla patentni zatvarač, ali ne do kraja jer je zapeo. Perdu je osjetio kako nešto u njem buja. Nešto divlje, bijes, napetost – samo da nema posla s tom ženom. Ipak, nije mogao šutjeti. Išao je za njom dok je ona ljutito koračala utrobom ploveće knjižare te joj kroz dugačke nizove polica u polutami doviknuo: – Izbor je vaš, madame! Možete otići i pljunuti na mene. Ili se možete, baš od ovoga trenutka, poštedjeti tisuća sati budućih muka! – Hvala, to već činim. – Tako što ćete se odlučiti za blago knjiga umjesto za beskorisne veze s muškarcima, koji će na ovaj ili onaj način nemarno postupati s vama, ili za glupe dijete zato što jednom muškarcu niste dovoljno mršavi, a drugom dovoljno glupi. Zastala je pokraj velikog prozora koji gleda na Seinu i pogledom prostrijelila Perdua. – Što si sve nećete dopustiti! – Knjige će vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji život. Birajte. Knjige ili… Prije nego što je stigao dovršiti rečenicu, prošao je jedan od pariških izletničkih parnih brodova. Uz ogradu stajala je skupina Kineskinja pod kišobranima. Počele su marljivo fotografirati kad su ugledale slavnu parišku ploveću Književnu ljekarnu. 20


20.10.2015. 10:27:53


Parni brod bacao je smeđezelene vodene dine prema obali, brod se s knjigama zaljuljao. Žena je zateturala na otmjenim visokim potpeticama. No umjesto da joj pruži ruku, Perdu joj je dodao Otmjenost ježa. Instinktivno je posegnula za romanom i uhvatila se za njega. Perdu ga nije ispuštao iz ruke dok je smireno, nježno i ne preglasno razgovarao s nepoznatom ženom. – Vi trebate sobu, samo za sebe. Ne previše svijetlu, i mladu mačku koja će vam praviti društvo. I ovu knjigu, koju ćete čitati polako. Kako biste se usput odmorili. Mnogo ćete razmišljati, a možda i plakati. Nad sobom. Zbog godina. Ali poslije će vam biti bolje. Znat ćete da ne morate umrijeti, iako se čini da biste trebali zato što momak nije bio pristojan prema vama. Ponovno ćete voljeti samu sebe i nećete se smatrati ružnom i naivnom. Tek nakon tih riječi pustio je knjigu. Žena ga je pogledala. Gledala ga je preplašeno i on je znao da ju je pogodio. Prilično točno. Ona je tada ispustila knjigu iz ruke. – Vi ste ludi – rekla je, okrenula se i pognute glave izašla na mol. Monsieur Perdu podigao je Ježa. Hrbat sveska oštetio se pri padu. Roman Muriel Berbery vjerojatno će morati za euro ili dva prepustiti jednom od prodavača knjiga na obali, koji drže knjige u kutijama tako da ljudi mogu prebirati po njima. Zatim je gledao za ženom. Kako se probija kroz mnoštvo šetača. Kako joj se pomiču ramena u kostimu. Plakala je. Plakala je kao netko tko zna da ga ova mala drama neće slomiti, naravno. Ali netko tko je duboko povrijeđen zbog nepravde koja se dogodila baš njemu i baš sada. To ju je ranilo, okrutno i duboko. Ako to nije bilo dovoljno, hoće li se pojaviti još koji tako bezobrazan knjižar? 21


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

Monsieur Perdu slutio je da je ona njega, glupog papirnatog tigra u njegovoj glupoj Književnoj ljekarni, na svojoj osobnoj ljestvici za idiote od jedan do deset smjestila na dvanaesto mjesto. Složio se s njom. Njegov ispad, njegova bezosjećajna nametljivost sigurno su imali veze s proteklom noći i onom sobom. Inače je bio strpljiviji. Nikakva želja, nikakvo psovanje ni čudno ponašanje njegovih kupaca nisu ga mogli uzdrmati. Kupce je svrstao u tri kategorije. U prvoj su bili oni kojima su knjige bile jedini svjež zrak u njihovoj zagušljivoj svakodnevici. Njegovi najmiliji kupci. Prepuštali su mu da kaže što trebaju. Ili su mu povjeravali svoju ranjivost poput: „Molim vas, samo ne romane u kojima se spominju planine ili vožnje dizalom ili vidikovci – ja se, naime, bojim visine.“ Neki su monsieuru Perduu pjevali dječje pjesme, zapravo mumljali: „Mmhmm, mmh, dadada – to vam je poznato, zar ne?“, u nadi da će se veliki knjižar sjetiti i dati im knjigu u kojoj se spominju melodije njihova djetinjstva. Najčešće je doista znao koje su to knjige. Postojalo je doba u kojem je mnogo pjevao. Druga kategorija kupaca dolazila je na njegovu Lulu, brod u luci Champs-Élysées, samo zato što ih je privlačilo ime knjižare koja se na njem nalazila: La pharmacie littéraire – Književna ljekarna. Ili zato da kupe nekoliko originalnih razglednica (“Čitanje ubija predrasude“ ili „Tko čita, ne laže – bar ne istodobno“), nekoliko minijaturnih knjiga u smeđim bočicama za lijekove ili da snime nekoliko fotografija. Ali ti ljudi bili su upravo dražesni za razliku od treće vrste, koji su se smatrali kraljevima, ali se, nažalost, nisu tako i ponašali. Oholo bi pitali Perdua, bez Bonjour, ne pogledavši ga, dodirujući svaku knjigu masnim prstima kojima su malo prije jeli pommes frites: „Nemate flastere s pjesmama? Nemate toaletnog papira s 22


20.10.2015. 10:27:53


krimićima u nastavcima? Zašto ne držite jastuke na napuhavanje za putovanje, to bi bilo logično za jednu književnu ljekarnu?“ Perduova majka, Lirabelle Bernier, rastavljena Perdu, potaknula je prodaju alkoholnih pripravaka za masažu i čarapa protiv tromboze. Ženama su u određenoj dobi počele oticati noge od čitanja u naslonjaču. Bilo je dana kad su se čarape bolje prodavale nego beletristika. Uzdahnuo je. Zašto je ona tankoćutna žena htjela čitati baš Noć? Dobro, Noć joj ne bi naškodila. Bar ne u velikoj mjeri. Novine Le Monde ocijenile su roman i Maxa Jordana kao „nov glas razjarene mladeži“. Ženski časopisi otimali su se za „mladića s gladnim srcem“ i tiskali fotografije autora u velikom formatu, većem od naslovnice knjige. Na tim je fotografijama Max Jordan uvijek gledao nekako začuđeno. I ranjeno, pomislio je Perdu. U Jordanovu prvijencu sve je vrvjelo od muškaraca koji su od straha, da neće izgubiti same sebe, na ljubav odgovarali mržnjom i ciničnom ravnodušnošću. Jedan kritičar nazvao je Noć „manifestom novog maskulinizma“. Perdu je knjigu držao manje pretencioznom. To je bilo očajničko promišljanje unutarnjeg života mladog čovjeka koji voli prvi put u životu. I ne shvaća kako može, izvan svoje samokontrole, početi voljeti i, opet bez svojeg sudjelovanja, prestati voljeti. Koliko ga zbunjuje što ne može sam odlučiti koga će voljeti, tko će njega voljeti, gdje počinje, a gdje završava te sve ono nepredvidivo u sredini. Ljubav, vladarica od koje muškarci strahuju. Nije čudo što muškarac kao takav bježi od te okrutne vladarice. Milijuni žena pročitali su knjigu, pokušavajući shvatiti zašto su muškarci bili okrutni 23


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

prema njima. Zašto su mijenjali brave, prekidali vezu putem SMS poruka, spavali s najboljom prijateljicom. Sve su to činili samo da bi pokazali diktatorici: Vidiš, nećeš me poniziti, ne, mene ne. Ali je li to doista utješilo žene? Noć je bila prevedena na dvadeset devet jezika. Prodana čak u Belgiju, kako je znala reći Rosalette, a što se ticalo Belgijanaca, eh, prema njima su pravi Francuzi imali svoje zdrave predrasude. Prije sedam tjedana Max Jordan doselio se u kuću broj 27 u ulici Montagnard. Nasuprot Goldenbergovima na trećem. Ni jedan od obožavatelja, koji su progonili Jordana ljubavnim pismima, pozivima i životnim ispovijedima, nije mu ušao u trag. Čak su razmjenjivali informacije na Internetu, u wiki-forumu Noć. O njegovim bivšim djevojkama (nisu poznate, veliko pitanje: Je li Jordan još nevin?), o ekscentričnim hobijima (nosi štitnike za uši) i mogućim adresama (Pariz, Antibes, London). Ovisnici o Noći često su dolazili u Književnu ljekarnu. Nosili su štitnike za uši i preklinjali monsieura Perdua da pozove njihova idola na čitanje. Kad je Perdu to predložio svojem novom susjedu, dvadesetjednogodišnjak je problijedio. Trema, pomislio je Perdu. Jordan je za njega bio mladić u bijegu. Dijete, koje su protiv njegove volje proglasili književnikom. A za mnoge i izdajica muških emocionalnih previranja. Na webu je bilo čak i foruma mrzitelja, na kojima su neimenovani sudionici raspredali o Jordanovu romanu, rugali mu se i pripisivali ono isto što je učinio njegov zdvojan junak nakon što je shvatio da nikad neće moći kontrolirati ljubav: bacio se u more s jedne stijene na Korzici. Ono što je u Noći bilo očaravajuće, za autora je bilo i najopasnije; pričao je o muškim unutarnjim svjetovima, iskreno, kao nitko prije njega. Uništio je sve idealne slike muškaraca u književnosti. One o „pravom momku“, one o „bešćutnom muškarcu“, o „prolupalom starcu“ ili o „vuku samotnjaku“. „I muškarci su 24


20.10.2015. 10:27:53


samo ljudi“, pisao je jedan feministički časopis u osvrtu na Jordanov prvi roman. Perdu se divio tomu što se Jordan odvažio učiniti. S druge strane, roman mu je nalikovao na juhu koja se stalno prelijeva preko ruba tanjura. A njegov tvorac bio je jednako emocionalno ranjiv i nezaštićen, bio je pozitivna slika Perduova negativa. Perdu se pitao kako je to kad čovjek tako intenzivno osjeća i unatoč tomu preživi.

25


20.10.2015. 10:27:53

4.

P

erdu je zatim poslužio jednog Engleza koji ga je pitao: „Nedavno sam ovdje vidio knjigu u zeleno-bijelom omotu. Je li već prevedena?“ Perdu je shvatio da je riječ o klasiku starom sedamnaest godina koji mu onomad nije prodao. Prodao mu je nekakvu knjigu pjesama. Na kraju je Perdu pomogao dostavljaču prenijeti kutije s naručenim knjigama iz kolica na brod, a zatim je pomalo histeričnoj učiteljici s druge obale Seine pripremio nekoliko novih knjiga za djecu. Jednoj maloj djevojčici obrisao je nos kad ga je gurnula u Zlatni kompas. Njezinoj iscrpljenoj majci napisao je potvrdu za povrat poreza za trodijelni leksikon koji je kupila na otplatu. Pokazala je rukom na kćer. – To neobično dijete pročitat će cijeli leksikon do dvadeset prve godine života. Dobro, rekla sam, dobit će encipled… encikopi… ma, onu knjigu u kojoj može sve naći. Ali onda više nema darova za rođendan. Ni za Božić. Perdu je pogledao sedmogodišnju djevojčicu i kimnuo joj. Ona mu je ozbiljno kimnula natrag. – Mislite li da je to normalno? – zabrinuto je upitala majka. – U toj dobi? – Mislim da je to hrabro, pametno i ispravno. – Muškarcima će biti prepametna. – Naravno, onim glupima, madame. Ali komu oni trebaju? Glup muškarac propast je za ženu. Majka je iznenađeno podigla pogled sa svojih crvenih ruku koje je neprestano trljala. 26


20.10.2015. 10:27:53


– Zašto mi to nitko nije prije rekao? – upitala je, stidljivo se nasmiješivši. – Znate li što? – rekao je Perdu. – Izaberite knjigu koju ćete darovati kćeri za rođendan. Ljekarna danas ima popust. Kupi leksikon i dobit ćeš roman besplatno. – Ali moja nas majka čeka vani. Žena je ne trepnuvši prihvatila njegovu laž te uzdahnula. – Mama želi u dom, kaže, i neka se prestanem brinuti za nju. Ali ja ne mogu. Biste li vi to mogli? – Pogledat ću gdje vam je majka. Vi potražite dar, u redu? Žena ga je poslušala i zahvalno mu se nasmiješila. Perdu je odnio čašu vode baki na obalu. Ona se nije usudila prijeći preko mostića. Perdu je dobro poznavao taj strah starijih osoba, imao je mnogo kupaca starijih od sedamdeset godina kojima je savjetovao da ostanu na obali, ondje na klupi gdje je sada sjedila i stara dama. Što je život više odmicao, to su starci opreznije čuvali dobre dane. Vrijeme, koje im je preostalo, ništa nije smjelo dovesti u opasnost. Zbog toga više nisu putovali, dali su rušiti stara stabla pred kućama kako im ne bi pala na krov, i nisu prelazili rijeku preko mostića od petmilimetarskog čelika. Perdu je donio baki katalog veličine ilustriranog časopisa, koji je ona upotrijebila kao lepezu protiv ljetne vrućine. Starica ga je pozvala da sjedne pokraj nje. Podsjećala je Perdua na njegovu majku Lirabelle. Možda zbog očiju. Gledale su pozorno i s razumijevanjem. Sjeo je. Seina je svjetlucala, plavo ljetno nebo nadvilo se nad rijeku. S Place de la Concorde dopirala je vreva i čule su se sirene automobila, nije bilo ni trenutka tišine. Poslije četrnaestog srpnja grad će biti prazan kad Parižani za ljetne praznikekrenu zaposjesti obale i planine. Unatoč tomu, grad će i dalje biti bučan i gladan. 27


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

– Činite li i vi to katkad? – odjednom je upitala baka. – Provjeravate na starim fotografijama vidi li se na licima pokojnika da im se bliži smrt? Monsieur Perdu odmahnuo je glavom. – Ne. Drhtavim prstima prekrivenim smeđim staračkim pjegama žena je otvorila medaljon na ogrlici. – Evo. Moj suprug. To je bilo dva tjedna prije nego što se srušio. A onda ostaneš sama, kao mlada žena i odjednom imaš slobodnu sobu. Kažiprstom je prešla preko slike svojeg supruga, nježno ga je dodirnula po nosu. – Kako je opušten. Kao da mu se mogu ostvariti svi planovi. Gledamo u kameru i mislimo, sve se nastavlja, ali onda… bonjour vječnosti. Zašutjela je. – Ja se više neću fotografirati – rekla je malo poslije. Okrenula je lice prema suncu. – Imate li knjigu o umiranju? – Imam ih mnogo – rekao je Perdu. – O starenju, o obolijevanju od neizlječivih bolesti, o polaganom umiranju, o brzom, osamljenom negdje na podu bolesničke sobe. – Često sam se pitala zašto ljudi više ne pišu knjige o životu. Umrijeti može svatko? Ali živjeti? – U pravu ste, madame. O životu se ima toliko toga reći. Život s knjigama, život s djecom. Život za početnike. – Onda napišite jednu knjigu. Kao da mogu bilo kome dati savjet o tom. – Više bih volio napisati enciklopediju o osjećajima – priznao je. – Od A kao „Anksioznost zbog autostopera“ preko P kao „Ponos ranoranilaca“ pa do Z kao „Zebnja od nožnih prstiju ili zabrinutost da stopala mogu uništiti nečiju ljubav prema vama“. Perdu se pitao zašto to govori strankinji. 28


20.10.2015. 10:27:53


Samo da nije otvorio sobu. Baka ga je potapšala po koljenu. Trgnuo se. Dodiri su bili opasni. – Enciklopedija osjećaja – ponovila je smijući se. – Dakle, ovo s nožnim prstima, to mi je poznato. Leksikon osjećaja… Znate li onog Nijemca, Ericha Kästnera? Perdu je kimnuo. Kästner je 1936. godine, neposredno prije nego što je Europa utonula u smeđe-crnu tminu, izdao Književnu kućnu ljekarnu iz poetskog ormarića za lijekove iz svojih djela. „Ovaj je svezak posvećen liječenju privatnog života“ – napisao je pjesnik u predgovoru. On suzbija, bar u homeopatskom doziranju, male i velike životne poteškoće i služi liječenju prosječnog unutarnjeg života. – Kästner je bio razlog zbog kojeg sam brodu dao ime Književna ljekarna – rekao je Perdu. – Htio sam liječiti osjećaje koji se ne smatraju patnjom i koji ne zanimaju ni jednog liječnika jer su navodno beznačajni i neshvatljivi. Onaj osjećaj kad ljeto dođe kraju. Ili spoznaja da više nemaš vremena pronaći svoje mjesto u svijetu. Ili tuga kad prijateljstvo ostane površno pa moraš nastaviti tražiti osobu s kojom ćeš provesti život. Ili tjeskoba na rođendansko jutro. Nostalgija za zrakom djetinstva. Tako nešto. Sjećao se kako mu je majka jednom povjerila svoju bol, koja ju je mučila, a nije joj bilo lijeka. – Ima žena koje drugim ženama gledaju samo u cipele, a nikad u lice. I onih drugih, koje žene gledaju u lice i vrlo rijetko gledaju njihove cipele. Više je voljela ove druge, Lirabelle je osjećala da ju one prve ponižavaju i vrijeđaju. Kako bi ublažio baš takve neobjašnjive, ali ipak stvarne patnje, kupio je brod koji je tada bio samo teretni čamac i zvao se Lulu, sam ga je obnovio i napunio knjigama koje su bile jedini lijek za nebrojene neodređene duševne boli. – Napišite to. Enciklopediju osjećaja za književne ljekarnike. 29


20.10.2015. 10:27:53

Nina George

Starica se uspravila, živnula je. – Dodajte povjerenje u neznance, pod P. Neobičan osjećaj kad se otvaraš nepoznatoj osobi, više nego bilo kojemu članu vlastite obitelji. I utjehu unučadi, pod U. Osjećaj da se nastavlja, život. Zamislila se. – Zabrinutost zbog nožnih prstiju. I ja sam to osjećala. A volio je… ipak je volio moja stopala. Zabluda je, pomislio je Perdu nakon što su se baka, majka i dijete oprostili od njega, da se knjižari brinu o knjigama. Oni se brinu o ljudima. Kad je u doba podnevnog objeda rijeka kupaca splasnula – Francuzima je jelo bilo svetije od države, vjere i novca zajedno – Perdu je gustom metlom pomeo mostić i pritom poremetio gnijezdo pauka. Tada je pod drvoredom na obali ugledao Kafku i Lindgrenicu koji su dolazili njemu ususret. Dvije ulične mačke, koje su ga pohodile svakoga dana, nazvao je tako jer su razvile određene sklonosti. Siv mačak s bijelim svećeničkim ovratnikom s užitkom je oštrio nokte na Istraživanjima jednog psa Franza Kafke, bajci u kojoj se o čovjekovu svijetu govori iz pasje perspektive. Riđebijela Lindgrenica, dugih ušiju, voljela je ležati u blizini knjiga o Pipi Dugoj Čarapi. Lijepa mačka milog pogleda koja je virila iz dubine polica za knjige i pozorno promatrala svakog posjetitelja. Katkada su Kafka i Lindgrenica činili uslugu Perduu tako što bi se s gornje police bez upozorenja bacili na kupca treće kategorije, onog s masnim prstima. Dvije načitane ulične mačke čekale su da mogu sigurno doći u čamac, bez opasnosti od velikih, užurbanih stopala. Ondje su se nježno trljale o knjižareve nogavice. Monsieur Perdu stajao je sasvim mirno. Na kratko, samo na nekoliko trenutaka, skinuo je svoj obramben oklop. Uživao je u 30


20.10.2015. 10:27:53


toplini mačaka. U njihovoj mekoći. Zatvorenih očiju predao se na nekoliko sekunda beskrajno nježnom osjećaju na potkoljenicama. Ta umalo-milovanja bili su jedini dodiri u životu monsieura Perdua. Jedini koje je dopustio. Dragocjen trenutak istekao je kad je nešto iza police, na koju je Perdu slagao knjige protiv pet vrsta nesreće velegrada (užurbanost, ravnodušnost, vrućina, buka i – naravno, globalno zastupljeno – sadistički vozači autobusa), dobilo paklen napadaj kašlja.

31


20.10.2015. 10:27:54

5.

M

ačke su šmugnule u polumračnu kuhinjicu gdje im je Perdu već pripremio limenke s tunjevinom. – Halo? – povikao je monsieur Perdu. – Mogu li vam pomoći? – Ne tražim ništa – zahroptao je Max Jordan. Autor najprodavanijeg romana stidljivo je stupio naprijed, s dinjom u svakoj ruci. Na glavi obvezni štitnici za uši. – Stojite li vas troje već dugo ovdje, monsieur Jordan? – upitao je Perdu glumeći strogoću. Jordan je zbunjeno kimnuo, pocrvenio je do korijena svoje tamne kose. – Došao sam u trenutku kad niste onoj gospođi htjeli prodati moju knjigu – rekao je nesretno. Oh, oh. To je bio loš trenutak. – Mislite li da je baš tako strašna? – Ne – odmah je odgovorio Perdu. Jordan bi i najkratkotrajnije oklijevanje protumačio kao da. Nije mu to trebao učiniti. Osim toga, Perdu doista nije mislio da je knjiga strašna. – Ali zašto ste rekli da joj ja ne pristajem? – Monsieur… eh… – Zovite me Max. To bi značilo da momak i mene može zvati po imenu. Posljednja, koja je to činila, onim toplim čokoladnim glasom, bila je ***. – Ostanimo za početak kod monsieur Jordan, monsieur Jordan. Slažete li se? Vidite, ja prodajem knjige kao lijekove. Postoje knjige 32


20.10.2015. 10:27:54


koje podnose milijuni ljudi. Neke druge podnosi samo stotinu ljudi. Čak ima i lijekova, oprostite, knjiga, koje su napisane samo za jednu osobu. – O, Bože. Za jednu? Samo za jednu? Uz sav taj posao? – Da, ako ona spašava život! Ona žena, ona sada ne treba Noć. Ne bi ju podnijela. Prejake su nuspojave. Jordan je razmišljao. Gledao je tisuće knjiga u teretnjaku, na policama, na stolicama i hrpama. – Ali kako možete znati koje probleme ljudi imaju i kakve će biti nuspojave? Ah, kako da objasni Jordanu da ne zna kako to čini? Perdu je koristio uši, oči i instinkt. Iz razgovora sa svakom dušom mogao je doznati što joj nedostaje. Iščitati iz svakog tijela, iz držanja, hoda, pokreta, koji ga osjećaji tište. I, napokon, imao je ono što je njegov otac nazivao transpercepcijom. – Vidiš i čuješ kroz ono iza čega se skriva većina ljudi. A iza toga vidiš sve, što ih muči, o čem sanjaju i što im nedostaje. Svaki čovjek ima neki dar, a samo on ima moć transpercepcije. Jedan od njegovih stalnih kupaca, terapeut Eric Lanson, koji je ordinirao u blizini Elizejske palače i liječio vladine službenike, priznao je Perduu kako je ljubomoran – na njegovu „psihometrijsku sposobnost da točnije ocijeni dušu nego terapeut koji nakon trideset godina slušanja oboli od tinitusa“. Svakog petka Lanson je provodio popodne u Književnoj ljekarni. Uživao je maštajući o mačevima i zmajevima te psihoanalizom likova pokušavao Perduu izmamiti osmijeh. Lanson je monsieuru Perduu slao političare i njihove premorene činovnike – s „receptima“, na kojima se pri opisu neuroza služio beletrističkim kodom: „kafkijanski s daškom Pynchona“, „Sherlock, potpuno iracionalan“ ili „sjajan primjer sindroma Potter-ispod-stubišta“. 33


20.10.2015. 10:27:54

Nina George

Za Perdua je bio izazov da ljude (najčešće muškarce), oboljele od pohlepe, zloporabe moći i glupog uredskog sizifovskog posla, uputi u život uz pomoć knjiga. A kakvo je tek bilo zadovoljstvo kad je jedan od tih izmučenih da-ljudi ostavio posao koji mu je oduzeo i posljednji trun osobnosti! Knjiga je često sudjelovala u takvom oslobođenju. – Vidite, Jordane – pokušao je Perdu drukčije. – Knjiga je ujedno liječnik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i prepisuje lijek. Prave romane povezati s odgovarajućim bolestima, to je način na koji ja prodajem knjige. – Razumijem. A moj je roman bio zubar, a gospođa je trebala ginekologa. – Ah… ne. – Ne? – Knjige, naravno, nisu samo liječnici. Ima romana koji nas s ljubavlju prate kroz cijeli život. Neki nas pak ošamare. Drugi su opet prijateljica, koja nam daje zagrijan ručnik kad nas obuzme jesenska sjeta. A neki… ah. Neki su ružičasta šećerna vuna, dotaknu vam mozak na tri sekunde i ne ostave ništa. Kao vruća, brzinska ljubavna veza. – Noć dakle pripada u književne ljubavne veze za jednu noć? Ona je laka žena? Kvragu. Sa spisateljima ne bi trebalo razgovarati o drugim knjigama, to je staro knjižarsko pravilo. – Ne. Knjige su poput ljudi, a ljudi su poput knjiga. Reći ću vam kako ja postupam. Postavljam si pitanja. Je li ona ili ona glavni lik u vašem životu? Što je njezin motiv? Ili je to sporedan lik u vašoj osobnoj priči. Sprema li se ona sama izaći iz vlastite priče jer će joj suprug, djeca i posao progutati cijeli tekst? Max Jordan razrogačio je oči. 34


20.10.2015. 10:27:54


– Ja imam u glavi oko trideset tisuća priča, to nije mnogo, znate, s obzirom na više od milijun dostupnih naslova samo u Francuskoj. Najkorisnijih osam tisuća djela imam ovdje, za prvu pomoć, ali ja radim i pripravke. Lijekove miješam takoreći od slova: kuharica s receptima koji se čitaju poput prekrasne obiteljske nedjelje. Roman, u kojem junakinja nalikuje na čitateljicu, pjesma koja tjera suze na oči, suze koje bi te otrovale ako ih progutaš. Slušam, s… Perdu je pokazao na svoj solarni pleksus. – I to slušam. Protrljao je zatiljak. – I ovo. Sada je pokazao na mekano mjesto iznad gornje usnice. Kad me tu pecka… – Dakle, to se ne može… – Itekako se može. On je to mogao za 99,99 posto ljudi. No bilo je i takvih koje Perdu nije mogao prozreti. Samoga sebe, na primjer. Ali monsieur Jordan to ne treba znati. Dok je Perdu govorio Jordanu, u svijest mu se kao usput ušetala opasna misao. Volio bih da sam imao dječaka. S *** bih volio imati sve. Perdu je hvatao zrak. Otkako je otvorio zabranjenu sobu, nešto se poremetilo. Na njegovu oklopnom staklu pojavila se pukotina, zapravo više tankih pukotina i sve će se rasprsnuti, ako se ponovno ne pribere. – Upravo izgledate vrlo… kao da ste ostali bez daha – Perdu je čuo glas Maxa Jordana. – Nisam vas htio povrijediti, samo bih htio znati što rade ljudi kojima kažete: Neću vam ovo prodati jer vam ne pristaje. – Oni? Oni izađu van. A vi? Kako vaš sljedeći rukopis, monsieur Jordan? 35


20.10.2015. 10:27:54

Nina George

Mladi spisatelj sjeo je sa svojim dinjama na stolac okružen knjigama. – Nikako. Nisam napisao ni retka. – Oh. A kad ga morate predati? – Trebao sam prije šest mjeseci. – Oh. A što na to kaže nakladnik? – Moja nakladnica ne zna gdje sam. Nitko ne zna. Nitko ne smije doznati. Ja naime više ne mogu. Ne mogu više pisati. – Oh. Jordan je prislonio čelo na dinje. – Što vi radite kad ne znate kako dalje, monsieur Perdu? – upitao je umorno. – Ja? Ništa. Gotovo ništa. Hodam noću Parizom dok se ne umorim. Čistim Luluin motor, čistim ju izvana, perem prozore i održavam brod u voznom stanju, do posljednjeg vijka, iako ga nisam pokrenuo već dva desetljeća. Čitam knjige, dvadeset u isto vrijeme. Posvuda, u WC-u, u kuhinji, u kafiću, u metrou. Slažem slagalice, velike kao pod u mojoj sobi. Pobrkam ih kad su gotove pa počinjem iznova. Hranim mačke lutalice. Slažem namirnice po abecedi. Katkada popijem tabletu za spavanje. Uzimam Rilkea za buđenje. Ne čitam knjige u kojima se pojavljuju žene poput ***. Pretvaram se u kamen. Nastavljam živjeti. Svaki dan isto. Samo tako mogu preživjeti. Ali inače, ne, ne radim ništa. Perdu se trgnuo. Mladić ga je zamolio za pomoć. On nije htio znati kako se Perdu osjeća. Dakle, idemo. Knjižar je izvadio svoje blago iz malog, nostalgičnog trezora iza pulta. Sanaryjeva Južna svjetla. Jedina knjiga koju je Sanary napisao. Bar pod tim imenom. Sanary – prema nekadašnjem utočištu za spisateljice i spisatelje 36


20.10.2015. 10:27:54


Sanary-sur-mer na provansalskoj južnoj obali – bio je zagonetan pseudonim. Njegov – ili njezin? – nakladnik Duprés nalazio se u domu za stare, vani u Ile-de-France, s Alzheimerom, i bio je vedre naravi. Prilikom posjeta, Duprés je ispričao Perduu desetak različitih priča o tom tko je Sanary i kako je on došao do njegova rukopisa. Monsieur Perdu nastavio je istraživati. Već dva desetljeća analizirao je govorni tempo, izbor riječi i rečenični ritam, uspoređivao stil i sadržaj s drugim autoricama i autorima. Perdua je to dovelo do jedanaest mogućih imena: sedam žena i četiri muškarca. Htio se zahvaliti jednoj od tih osoba. Jer Sanaryjeva Južna svjetla bila su jedino što ga je dirnulo, a nije ga povrijedilo. Čitanje Južnih svjetala bilo je isto što i homeopatska doza sreće. To je bila jedina nježnost koja je ublažavala Perduove boli, svjež potočić na spaljenoj zemlji njegove duše. To nije bio roman u klasičnom smislu, nego mala priča o različitim vrstama ljubavi. Ispričana prekrasnim, izmišljenim riječima, prožeta velikom životnom radošću. Sjeta, kojom je ispričana priča o nesposobnosti da uistinu živiš svaki pojedini dan, da shvaćaš kakav je on bio, naime, jedinstven, neponovljiv i dragocjen – oh, ta mu je sjeta bila tako bliska. Sada je dao Jordanu svoj posljednji primjerak. – Pročitajte to. Tri stranice svakog jutra, ležeći, prije doručka. Neka to bude prvo što će prodrijeti do vas. Nakon nekoliko tjedana nećete se više osjećati loše. Nećete se osjećati tako kao da nemogućnošću pisanja morate ispaštati zbog toga što ste postigli uspjeh. Max ga je zapanjeno pogledao između dinja. Potom je rekao: – Kako znate? Ja doista ne mogu podnijeti novac i tu prokletu užarenost uspjeha! Volio bih da se to nije ni dogodilo. Onoga tko nešto zna, ljudi će prije mrziti nego voljeti. 37


20.10.2015. 10:27:54

Nina George

– Max Jordan, da sam ja vaš otac, prebacio bih vas preko koljena zbog ovih glupih riječi. Dobro je što se vaša knjiga dogodila, i ona je zaslužila uspjeh, zaslužila je svaki teško zarađen novčić. Jordan je odjednom zablistao od ponosne, zbunjene radosti. Što? Što sam rekao? „Da sam ja vaš otac“. Max Jordan svečano mu je pružio dinje. Mirisale su. Opasan miris. Vrlo sličan ljetu s ***. – Hoćemo li objedovati? – upitao je spisatelj. Momak sa štitnicima za uši zapravo mu je išao na živce, ali već dugo nije ni s kim objedovao. A on bi se svidio ***. Kad su narezali dinje na komade, čuli su udaranje potpetica na mostiću. Na vratima kuhinjice pojavila se žena od jutros. Oči su joj bile uplakane, ali joj je pogled bio bistar. – Slažem se – rekla je. – Dajte mi te knjige koje će biti ljubazne prema meni, a one, koje ne mare za mene, neka idu k vragu. Max je stajao otvorenih usta.

38


20.10.2015. 10:27:54

Roman o snazi knjiga, o ljubavi i čarobnim južnim krajevima… Knjižar Jean Perdu vjeruje u moć čitanja i točno zna koja knjiga liječi koju bolest duše. Zna koja liječi tugu, koja ostavljene duše, koja pomaže u odrastanju i prihvaćanju životnih činjenica kakve god one bile. On u svojoj plovećoj knjižari Pharmacie littéraire prodaje romane kao lijek. No, istodobno ne zna kako bi sam sebe izliječio od jedne noći prije dvadeset jednu godinu kad ga je lijepa Provansalka Manon napustila dok je spavao. Nije ostavila ništa osim pisma – koje Perdu nije imao hrabrosti pročitati. Sve do toga ljeta. Do ljeta koje će promijeniti sve i odvesti ga iz male ulice Montagnard na putovanje u prošlost, u uspomene, u srce Provanse i natrag u život. Mala pariška knjižara Nine George prava je književna senzacija koja je oduševila ljubitelje knjiga i čitanja širom svijeta. Roman je to o čudotvornoj moći knjiga koju mogu spoznati samo najoduševljeniji čitatelji, ovisnici o knjigama koji nijednu večer ne odu na spavanje bez pročitanog retka.


Doista sam upoznala muškarca koji me vidio kako plačem i kako pišem dnevnik. U odjeljku vlaka. Vidio je moje suze, a ja sam ih skrivala kao i djetinjast osjećaj želim to natrag, koji me obuzima čim napustim svoju malu dolinu… Pitao je imam li jaku nostalgiju. – Mogla bih imati i ljubavne jade? – upitala sam ga. – Nostalgija je ljubavna bol. Samo mnogo gora. Visok je za Francuza. Knjižar, zubi su mu bijeli i dobronamjerni, oči zelene, kao trava. Nekako kao boja cedra ispred moje spavaće sobe u Bonnieuxu. Usta crvena poput grožđa, kosa gusta i jaka kao grančice ružmarina. On se zove Jean. Upravo obnavlja flamanski teretni čamac; želi u njemu saditi knjige, kaže. Papirnati čamci za dušu, to će biti ljekarna, objašnjava, pharmacie littéraire, za sve one osjećaje za koje inače nema lijeka. Nostalgija, na primjer. Kaže da postoje različite vrste nostalgije. Želja za sigurnošću, nostalgija za obitelji, strah od rastanka ili ljubavna čežnja. Želja da volimo nešto što je dobro: mjesto, osobu, određeni krevet. On to kaže na način da ne zvuči glupo, nego logično. Jean mi je obećao dati knjige koje će ublažiti moju nostalgiju. To je rekao kao da govori o kakvom polučarobnom, ali ipak službenom lijeku. Nalikuje mi na bijeloga gavrana, mudar i snažan, uzdignut iznad stvari. On je poput ponosne velike ptice koja bdije nad nebom. Ne, nisam dobro rekla, nije mi obećao dati knjige – on ne podnosi obećanja. Samo je to predložio. Mogu vam pomoći. Ako želite više plakati ili ako želite prestati plakati. Ili smijati se, kako biste manje plakali: ja ću vam pomoći. Htjela bih ga poljubiti da vidim može li on osjećati i vjerovati, a ne samo govoriti i znati.

ge r o e aG

„U ovoj priči stanuje nevjerojatno lijepa čarolija.“ Christine Westermann (wdr)

Nin

Nina George, rođena 1973. godine, od 1992. godine radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Od 2005. do 2010. bila je zaposlena kao kolumnistica Hamburškog večernjeg lista. Njezin roman Mondspielerin dobio je 2011. godine nagradu De LiA (Udruga autora ljubavnih romana, koji pišu na njemačkom jeziku) za najbolji ljubavni roman. Za kratak kriminalistički roman Igra njezinog života Nina George je 2012. godine primila nagradu Glauser. Više o autorici možete pročitati na adresama www.ninageorge.de i www.facebook.com/Das Lavendelzimmer

Mala Pariska Knjizara - Nina George

Recommend Documents