Magijski realizam.docx

Magijski realizam Magijski realizam, realizam , ili magični realizam, je književno -umetnički smer u kojem se elementi fantastike

ispreplidu sa stvarnošdu, poistovjedujudi se na taj način s njom i činedi sklanu celinu zasnovanu na objektivnom odnosu. Termin magijski realizam izvorno se koristio 1920-ih goina za školu slikara, no anas se najviše veže za prozu Jorgea Jor gea Luisa Borgesa (Argentina), Gabriela Garcíe Márqueza (Kolumbija), zatim Günter Grassa (Njemačka), i Johna Fowlesa (Engleska). U tu grupu o novij ih pisaca spaa i Isabella Allene (Čile). Književni magijski realizam nastao je u Latinskoj Americi. Pisci su često putovali iz svoje omovine u evropska kulturna sreišta, poput Pariza i Berlina, a bili su po utjecajem umjetničkog pokreta tog vremena. Kubanski pisac Alejo Carpentier i venecuelanski Arturo Uslar - Pietri, primjerice, bili su pod

 jakim utjecajem evropskih umjetničkih umjetničkih pokreta, kao što je narealizam, tijekom njihova boravka u Parizu 1920-ih i 1930-ih. Jorge Lusi Borhes inspirirao je i ohrab rio ruge latinoameričke pisace u razvoju magijskog realizma. Između 1940 i 1950, magijski realizam u Latinskoj Americi osegao je svoj vrhunac, s istaknutim piscima koji se javljaju uglavnom u Argentini.

1940. goine grupa latinoameričkih pisaca objavljuje radove u kojim su v idljive nove tehnike. Grupa  je uključivala sljeede pisce: Miguel Angel Asturias ( Gvatemala ); Alejo Carpentier (Kuba ), Juan Juan Rulfo , Agustin Yanez , Carlos Fuentes i Jose Revueltas (Meksiko) ; Lepoldo Maréchal , Eduardo Mallea i Ernesto Sabato (Argentina ) i Juan Carlos Onetti ( Urugay ). Prema riječima jenog kritičara, " N jihov

ra uveliko se razlikuje o svojih prethonika iz 1920.goine, jer je prikazana velika maštovitost i poznavanje jezika kakvo je osa nezabilježeno u Latinskoj Americi " . Dos Passos, Faulkner i druge suvremeni sjevernoamerički pisci bili su također vrlo važni važni za razvoj tehnike toka svijesti. Magijski realizam je izraz kojeg je prvi put upotrijebio 1949.godine kubanski romanopisac Aleho

l atinoameričkoj fikciji. Izraz se Karpentijer kako bi opisao kombinaciju fantastičnog i svakonevnice u latinoameričkoj ubrzo počinje koristiti i u Sjevernoj Americi i Aziji. U svakom slučaju pojam se onosi na sklonost među suvremenim piscima a miješaju čarobno i svjetovno, ali u kontekstu r ealnog pripovijedanja. Ako u priči postoji uh, on nije element fantazije, ved manifestacija stvarnosti ljui koji vjeruju u to i imaju stvarne oživljaje s uhovima. Magijski realizam nastoji prikazati nam svijet kroz oči rugih ljui, čija je stvarnost rugačija o naše. Književnost u ovom kontekstu želi a čitaoc suosjedajno oživi svijet kako ga oživljavaju neki rugi ljudi. To je vrsta književnosti u kojoj se spajaju, akle, realno i obično svakonevnog života i saašnjosti sa

čuesnim, fantastičnim, mističnim i magijskim latinoameričke prošlosti, povijesti i traicije.. magijski realizam moža ima korijene u E uropi i likovnoj umjetnosti, ali se najbolje snašao u Latinskoj A merici i njihovoj književnosti, posebice u književnosti karipskih zemalja gje se spaja mnogo kultura, mitologija i traicija: iniosi sa svojim maštovitim panteonom, crni robovi sa svojom magijom, španjolski osvajači i kroničari koji su novi svijet oživljavali čuesnim - sve je to dalo izvrsnu podlogu onome što anas nazivamo magijskim realizmom u hispanoameričkoj književnosti. Elementi magijskog realizma: 1. Fantastični elementi – U pripovijeanje su uključeni nevjerovatni i fantastični ogađaji koji

zaržavaju pouzani ton objektivnog izvještavanja. Likovi imaju fantastične atribute.

2. Autorska suzržanost – Pripovjeač ne aje objašnjenja o vjeroostojnosti ogađaja opisanih

u tekstu. Narator je iniferentan, a priča se nastavlja sa logičnom preciznošdu, kao a se ništa izvanredno nije desilo.

Osjedaj tajanstvenosti i misterije 4. Punoda – Izvanreno obilje zbunjujudih etalja 5. Hibridnost – Miješanje urbanog i ruralnog i zapanog i autohtonog 6. Političke i ruštvene kritike – Alternativni svijet magijskog realizma ispravlja utvrđena stajališta stvarnosti 3.

Magijski realizam u romanu "Sto godina samoće"

Magijski realizam u jelu Sto goina samode je književni oblik u kojem su čune, jezive i bajkovite priče povezane, kao a se rai o uobičajenoj pojavi. Magični realizam je suprotnost stilu kao npr. „Bio  jenom jean vuk i pojeo crvenkapicu“, crvenkapicu“, gje autor naglašava taj fantastični kvalitet kvalitet izmišljenih ogađaja. U svijetu magijskog realizma, autor pripovijea o narealnom na jean poseban, po seban, priroan način, tako a se narealno čini kao nešto realno. Gabrijel Garsija Markes svakako je najistaknutiji pr ijestavnik novog hispanoameričkog romana.

Njegov roman, Cien anos e solea (Sto goina samode), objavljen 1967. goine, smatra se jenim o najboljih ostignuda u omenu proznog izraza, ne samo u Hispanskoj Americi ved i šire. Sa stanovišta narativne tehnike Garsija Markes se vratio najčešdem i najjenostavnijem viu naronog pripovijeanja. Nije slučajno jean o najvedih teoretičara proznog izražaja u španskom govornom poručju, Rikaro Guljon (Ricaro Gullon) za stuiju o jelu ovog pisca oabrao nasl ov »GM ili zaboravljeno umijede pripoveanja« . Istovrijemeno se Garsija Markes smatra jenim o najistaknutijih prijestavnika magičnog realizma. Po magičnim realizmom u slučaju Garsija Ma rkesa podrazumijevali bi smo um jetnost prevazilaženja prvog plana historijskih ogađaja u cilju otkrivanja naboja mašte i kolektivnih priča koje u njih ubacuje čovjek kroz generacije. Njegov je svijet magičan zato što je stvaran, a nije magičan,  jenostavno bi bio nestvaran i njegovi njegovi romani bi bili samo „p jesnički“ ili fantastični, u smislu jela mađioničara i autora naučne fantastike. Djelo Sto goina samode je primjer magičnog realizma u kojem je nanaravno prestavljeno kao svjetovno, a svjetovno kao nanaravno. Roman prestavlja izmišljenu priču u izmišljenom okruženju. On pažljivo balansira realne elemente života, kao što su siromaštvo, čišdenje kude i ruge svakonevne stvari, sa narealnim slučajevima, poput lebedeg svedenika i sl. Sto goina samode uključuje realizam i čaroliju. Naizgle su u supro tnosti, ali su zapravo u vrlo o  strane jenog pojeinca, ved bliskom odnosu. U romanu se ne oražava stvarnost oživljena samo o stvarnost oživljena o strane kolektivnog ruštva iz oređene o ređene sreine. Postoje mnoge svrhe magijskog realizma. Jedna od njih je a se čitatelj upozna sa Markezovom

Kolumbijom, gje mitovi, znamenitosti i legene postoje uz bok tehnologiji i suvremenosti. Još jean razlog je a navee čitatelja a se zapita šta je stvarno, a šta fantastično, naročito u poručju politike. Prisiljava nas i na pitanje apsurnosti našeg svakonevnog života. Postoji mala razlika između liberala i konzervativaca, obje strane ubijaju i iskorištavaju iskorištavaju ljue. Markez komentiriše kako priroa latinoameričke politike teži prema apsuru i nikad se ne završava ponavljanje tragedije.

Markes tvrdi da je i sam početak pisanja Samoće imao nečeg magičnog u sebi. „Ton k oji sam sledio u Sto godina samoće oslanjao se na način na koji je moja baba uobičavala da priča priče. Ona je govorila stvari koje su zvučale natprirodno i preneto iz sveta fantazije, ali ih je ona govorila sasvim prirodno. Najvažniji je bio izraz njenog lica. Nije nimalo menjala taj izraz dok bi govorila govoril a mada su svi bili iznenađeni. U prethodnim nastojanjima pisanja pokušavao sam da ispričam priču a da sam verovao u nju. Shvatio sam da bih morao da poverujem u priče p riče koje sam pisao i da ih i h napišem sa istim izrazom lica s kojim ih je moja baba kazivala: kamenog lica.“ Gabriel José García Márquez (rođen u Aracataca, Kolumbija Kolumbija,, 6. ožujka 1927 1927..) kolumbijski kolumbijski je  je pisac pisac,, novinar, izavač i politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine.

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959 1959.. godine. Prva uspješna knjiga bila mu je » je  »Pukovniku Pukovniku nema tko pisati«, pisati«, objavljena 1961 1961.., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije. Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina godina samoće« pričao samoće« pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je da  je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.  Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969 1969.. Knjiga »Sto godina samoće« samoće « (Cien años de soledad ) prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva). Roman Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i  prati obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest j est da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim  pojavama daje nadnaravno ozračje. Na primjer, kad građani Maconda Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zaniml jiviji  jiviji od vrtuljka. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkret ne, prirodne  pojave. Izlazak knjige »Patrijarhove jeseni« 1975 1975.. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak »Sto nastavak »Sto godina samoće«. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužu je, zaslužu je, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika". Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko Meksiko,, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. M -16. Godine 1982 1982.. dobio je  Nobelovu nagradu, nagradu, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan. Romantičnim se temama vratio 1986 1986.. knjigom »Ljubav u doba kolere«, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su »General u labirintu«, »12 hodočasnika« (zbirka hodočasnika« (zbirka  pripovjedaka), »Ljubav i drugi drugi demoni«.