Dubravko Lovrenović
STEĆCI BOSANSKO I HUMSKO
MRAMORJE
SREDNJEG VIJEKA
Rabic, Sarajevo, 2008.
Uspomeni na Šefika Bešlagića (1908. – 1990.), Dobrog Bošnjanina srednjovjekovnih bosanskih i humskih nekropola stećaka, čovjeka posvećenog znanstvenoj istini.
SADRŽAJ………………………………………………………….……………….......3 PREDGOVOR…………………………………………………….………………........8
I. HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR: Historička Bosna, politički okvir srednjovjekovne Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina)........................................................13 STARI PUTOVI – NOVI PUTOKAZI Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbótha.............………........17 Srbizacija i kroatizacija stećaka.....................................................................................22 Demontiranje bogumilske teze o stećcima: od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića preko Alojza Benca i Šefika Bešlagića do Marka Vege, Sime Ćirkovića, Ljube Sparavala, Nedima Filipovića, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel..........23 Stećci i crkve – stećci i šehidska groblja………………………………………….......27 Kronologija ukapanja: od groba bez stećka do groba sa stećkom……………….........31
II. UMJETNIČKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEĆKU
Mnoštvo izvornih naziva – stećak kolokvijalni naziv....................................................33 Evolucija oblika: od ploče do sarkofaga (sljemenjaka) i križa......................................35 UKRASNI MOTIVI Socijalni simboli….………………………………………………………………...... 43 Religiozni simboli…………………………………………………………………......43
Tehnika izrade stećaka i klesarski centri: kovači i dijaci (pisari)………...………………………………………………….........51 POSMRTNA KOLA – "Ka smrti hitamo mi…" Žalobni marš u kamenu..................................................................................................55 Trizna – igrište...............................................................................................................57 Šok-igrokaz u katehetskom kontekstu ...........................................................................58 FIGURALNE KOMPOZICIJE Repertoar figura iz zapadno-europske sepulkralne prakse............................................61 Figure konjanika............................................................................................................63 Dvoboj – viteški turnir...................................................................................................64 Scene lova......................................................................................................................65 Ptica, pijetao, pas, lav, konj, jelen, zmija i zmaj............................................................67 Ljudske figure – testament u slici..................................................................................70 ČISTI ORNAMENTI.............................................................76 ESTETIKA I SIMBOLIZAM UMJETNOSTI STEĆAKA Vječni dom – komunikacijski posrednik iznmeđu zemlje i Neba..................................78 Stećci – bosanske i humske katedrale srednjeg vijeka..................................................81 EPITAFI – "Knjiga života" Od arhajske kratkoće i anonimne tišine do biografske retorike..................................82 Tematska klasifikacija epitafa na stećcima, pogrebna i memorijalna funkcija...........85 Epitafi s vjerskim formulama: Va ime Otca i Sina i Svetago Duha............................88 Ase (sije) leži – motiv junačke (viteške) smrti i vjerna služba....................................93
Životopis (žitije) – na plemenitoj baštini, među bratijom i rodbinom: molju vas, ne nastupajte na me; i ne popirajte me nogama.......................................100 Ime pokojnika – ime kovača-dijaka...........................................................................105 Sublimiranje životnih iskustava..................................................................................107 Personalizacija stećka kao grobnog spomenika: ime pokojnika, kovača i dijaka, žitije, titule, zvanja, rodbinske veze, mjesto ukopa, okolnosti i datum smrti.............114 Zdenac zaboravljenih pojmova i riječi: geografija zagrobnog života........................120 Neke paralele s grobnim natpisima srednjovjekovne Europe.....................................123 Ćirilski epitafi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima.........................128 U ovom grebu čeka dan uskrsnutija slavnoga tilo......................................................132 UMIJEĆE UMIRANJA: INDIVIDUALIZACIJA I HUMANIZACIJA SMRTI Prisnost sa smrću – samostanski senzibilitet o smrti...................................................133 Kulturološki utjecaj Biblije i ideje Sudnjega dana......................................................135 DRAMA KOZMIČKOG KRŠĆANSTVA Izmirenje učene i pučke kulture kroz stećak: zaokupljenost smrću.............................138
III. NEKROPOLE – "GRADOVI MRTVIH" Zajednica živih i mrtvih – monumentalnost smrti.......................................................142 PORODIČNE NEKROPOLE Nekropola Sankovića na lokalitetu Grčka Glavica u selu Biskup………………......144 Nekropola Miloradovića-Hrabrena na Radimlji (Batnogama).......................…….....149 Nekropola u Donjoj Zgošći……………………………………………………….....154
Nekropola na Pavlovcu.……………………………………………………...…........157
ZONE RASPROSTIRANJA STEĆAKA I KLESARSKE ŠKOLE HERCEGOVINA Istočna Hercegovina……………………………………………………….……........161 Nekropole okolice Stoca Radimlja (Batnoge)...............…………………………………………………….......162 Nekuk – Tanoge………………………………………………………………….......162 Bitunja – Zabrđe………………………………………………………….……….....164 "Deminov krst" u Burmazima…………………………………………………..........165 Boljuni………………………………………………………….………………........166 Gornje Hrasno…………………………………………………………………..........168 Opličići………………………………………………………………………….........170 Vranjevo Selo…………………………………………………………………….......171 Nevesinje…………………………………………………………………………......172 Popovo…………………………………………………………….………………....174 Trebinje…………………………………………………………….…………….......178 Gornji tok rijeke Trebišnjice: Panik-Miruše……………………….…………….......180 Ljubinje…………………………………………………………….…………….......181 Gacko……………………………………………………………….……………......184 Kalinovik…………………………………………………………….………….........185 Trnovo…………………………………………………………….……………….....187 ZAPADNA HERCEGOVINA Široki Brijeg……………………………………………………….……………........188 Ljubuški……………………………………………………………….…………......190 ISTOČNA BOSNA Olovo……………………………………………………………………………........192 Kladanj………………………………………………………………………….........194 Ludmer………………………………………………………………………….........195
Zvornik………………………………………………………………………….........198 Mramorje zapadne Srbije i oblasti Rasa......................................................................199 SREDIŠNJA BOSNA…...……………………………………………………...........200 ZAPADNA I JUGOZAPADNA BOSNA Kupres…………………………………………………………………………..........206 Duvanjsko polje………………………………………………………………….......209 Blidinje………………………………………………………………………….........211
IV. BOSANSKA "ŠKOLA SMRTI": INTERKONFESIONALNOST STEĆAKA Stećak kao odraz "klerikalizacije" smrti......................................................................213 Premještanje sjedišta bosanske biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća i uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni: patronatsko pravo = pravo pokopa..............................................................................216 Odnos crkava i nekropola sa stećcima.........................................................................219 Stećci u križištu triju Crkava........................................................................................222 Ideja Čistilišta i monumentalnost grobnog spomenika: stećak kao posrednik kulturološke kompaktnosti........................................................228 Stećak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i mauzolejno-memorijalnog kompleksa – primjer Jajca................................................232 Reformacija i konceptualna izmjena strategije smrti..................................................234 JEDINSTVENO OBILJEŽJE PROSTORA I VREMENA…………………….........236 REZIME.......................................................................................................................240 KRATICE…………………………………………………………………................246 IZVORI........................................................................................................................246 LITERATURA…………………………………………………………………........247 KAZALO IMENA.......................................................................................................272 KAZALO ZEMLJOPISNIH IMENA..........................................................................287
PREDGOVOR Od uspostave Muzejskog društva Bosne i Hercegovine 1884., preko utemeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888., što znači od prvih sustavnih nastojanja na znanstvenoj valorizaciji stećaka, ovi su bosanski i humski srednjovjekovni nadgrobni spomenici postali predmetom multidisciplinarnih istraživanja domaćih i inozemnih stručnjaka, počevši od historičara i arheologa do historičara umjetnosti, etnologa, jezikoslovaca, folklorista i znanstvenika drugih usmjerenja. Ni pjesnička ni slikarska imaginacija nije ostala imuna na njihovu tajnovitu monumentalnost, koja je proizvodila i još uvijek proizvodi najfantastičnije predodžbe o njihovom podrijetlu te umjetničkoj i vjerskoj funkciji. Na samim počecima istraživanja svijeta stećaka na izmaku XIX. stoljeća stoje pionirska imena ljudi koji su svojim entuzijazmom i zalaganjem otvorili jedno veliko poglavlje južnoslavenske i bosanskohercegovačke historiografije: Vid Vuletić Vukasović, Luko Zore, Frane Radić, Petar Kaer, Stjepo Trifković, Ćiro Truhelka, Vaclav Radimsky i Kosta Hörmann (Bešlagić, 1980., 639.). Nakon 1918. godine pojavila se skupina istraživača stećaka okupljena oko Glasnika Zemaljskog Muzeja BiH, među kojima je svojim angažmanom i obujmom prikupljene građe prednjačio kustos Vejsil Čurčić (Bešlagić, 1971.a, 18.-19.). Gradeći na njihovim spoznajama, istovremeno ih korigirajući i dopunjavajući, jedna je generacija izuzetno plodnih znanstvenika, među ostalima Alojz Benac, Drago Vidović, Dimitrije Sergejevski, Marko Vego, Đuro Basler, Marian Wenzel, Šefik Bešlagić, Pavao Anđelić i Nada Miletić, nakon Drugog svjetskog rata, umjesto paušalnih ocjena i politički motiviranih postavki, na svjetlo dana iznijela pregršt dokaza za jednu novu sliku ovoga povijesnog fenomena, uglavnom odgonetnuvši njegovu pojavu, razvoj i osnovnu umjetničku te vjersku poruku. To ne znači da su sva pitanja vezana za svijet stećaka našla i svoje konačne odgovore, ali svakako znači da se prastari bogumilizirajući stereotipi i romantične fabule danas definitivno mogu smatrati otpisanima. Pri tome arheološko istraživanje grobova ni izdaleka nije pratilo kompleksno izučavanje samih stećaka. Oslanjajući se na dosadašnje rezultate, zapravo prezentirajući najvažnija dostignuća izučavanja stećaka sabrana tijekom više od jednoga stoljeća, ova monografija nastoji otići
korak dalje uklapajući fenomen stećaka u kontekst europske sepulkralne umjetnosti, bolje rečeno u kontekst srednjovjekovnoga govora o smrti. Tijekom prvih trinaest stoljeća kršćanstva doktrinarni i dogmatski okvir smrti temeljno je bio dvojan ili dualistički (Binski, 1996., 166.). U vrijeme kada taj govor mijenja svoja izražajna sredstva – najprije sredinom XII., zatim sredinom XIII. st., kada se s afirmacijom gradova i građanstva mijenja odnosno modernizira cjelokupna struktura europskoga društva – dolazi do tektonskog poremećaja u crkveno-političkoj povijesti Bosne: do premještanja sjedišta bosanske biskupije u Đakovo i nastanka šizmatičke Crkve bosanske s kojom su stećci dugo bili pogrešno poistovjećivani i u nekim se krugovima još uvijek poistovjećuju. Profil ove monografije određen je dvojakim razlozima: na jednoj strani potrebom da u punoj mjeri slijedi znanstvene rezultate jedne historiografije kojoj svi mnogo duguju i koja će još dugo imati orijentacijski karakter, na drugoj strani nastojanjem da svoj izričaj formira u znanstveno-popularnom obliku razumljivom najširem krugu čitatelja. Tekst prvotno nije planiran u ovom opsegu i obliku, nego je namjera autora bila ograničena na istraživanje natpisâ sa stećaka i problema njihove interkonfesionalnosti. Kako je istraživanje napredovalo, od te se namjere ipak odustalo i umjesto toga pristupilo izradi teksta koji stećke nastoji obuhvatiti u cjelini. U tako zamišljenoj strukturi monografije osnovno polazište predstavljalo je pitanje historiografske dekonstrukcije, tj. dugog puta što ga je historiografija o stećcima prošla od bogumilske interpretacije Arthura Evansa koncem XIX. stoljeća do suvremenih znanstvenih elaboracija koje su najprije dovele u pitanje a zatim odbacile tezu o bogumilskoj naravi stećaka, prepoznavši u njima kršćanske grobne spomenike. Na ovu istraživačku platformu oslanja se analiza estetike i simbolizma stećaka, analiza višeznačne strukture epitafa kao civilizacijske tekovine, počevši od njihove arhajske kratkoće do biografske retorike, tematska klasifikacija epitafa s njihovom pogrebnom i memorijalnom funkcijom, analiza epitafa s vjerskim formulama povezanim s motivom junačke (viteške) smrti i vjernom službom, životopis kao komponenta epitafa izravno povezan s plemenitom baštinom, epitafa koji daju samo ime pokojnika i ime kovača-dijaka, pitanje personalizacije stećka kao grobnog spomenika, epitafa kao zdenca zaboravljenih pojmova i riječi, neke paralele s natpisima srednjovjekovne Europe, uloga ćirilskih epitafa na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima te naposljetku veza između srednjovjekovnih i kasnijih grobnih kršćanskih
natpisa. Kao dio ove složene problematike obrađeno je pitanje individualizacije i humanizacije smrti, odnosno utjecaj samostanskog senzibiliteta, Biblije i ideje Sudnjega dana na koncept grobnog spomenika i jezični izričaj epitafa, pitanje monumentalizacije smrti kao europski fenomen ostvaren kroz stećak te interkonfesionalnost stećaka kao odraz "klerikalizacije" smrti, uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni nakon premještanja sjedišta bosanske biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća, odnos crkvenih građevina i nekropola sa stećcima u križištu triju Crkava, ideja Čistilišta i monumentalnost grobnog spomenika sa stećkom kao posrednikom kulturološke kompaktnosti, stećak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i mauzolejnomemorijalnog kompleksa na primjeru Jajca, konačno Reformacija i konceptualna izmjena strategije smrti. U prikazu ukrasnih motiva na stećcima i njihove regionalne distribucije nije se išlo dalje od postignutih rezultata, predstavljenih u mjeri koju je diktirao obim monografije. Ovaj dio studije, s tematikom podložnom različitim interpretacijama, koje često vode u mitsko-političke konstrukcije, velikodržavne projekte i fantastiku tipa bogumilstva (Palameta, 1995., 188.), predstavlja tek inscenaciju za onu vrstu istraživanja koja čine srž monografije nastojeći unaprijediti postojeća znanja. Bilo kako da se pristupi ornamentalnom repertoaru stećaka i njihovom sadržaju, bilo kako da ih se klasificira, ni najminucioznija analiza ne može ih obuhvatiti u cijelosti niti može ponuditi sve odgovore na pitanja vezana za nebrojene varijante pojedinih motiva i beskrajne kombinacije različitih ukrasa. Jedno, međutim, ostaje sigurno – naime to da kroz svoje oblike i motive stećci čine organski dio korpusa europske srednjovjekovne umjetnosti (Miletić, 1982.a, 236.). Zato se ključne odgovore na pitanja vezana za vjersku pripadnost stećaka ovdje primarno neće tražiti u sferi ukrasnih motiva, nego u području epitafa i interkonfesionalnosti ovih grobnih spomenika. Osim toga, stećci su do sada najviše istraživani upravo kroz prizmu ukrasnih motiva što je – nekad ciljano, nekad po inerciji – i rodilo kontroverze. Ostavljajući po strani sva brojna, ponekad divergentna tumačenja pojedinih likovih ukrasa, ostaje činjenica da značajan dio fonda ukrasnih motiva na stećcima pokazuje naglašenu motivsku, tematsku i stilsku sličnost s kamenim reljefima romaničkih i gotičkih crkava, istina, ocvalim i rustificiranim oblikom te umjetnosti (Palameta, 1996.a, 255.). Ovu vezu naglašava smještanje brojnih nekropola sa stećcima u
sjeni crkvenih građevina, pravoslavnih kao i katoličkih, te crkava čija konfesionalna pripadnost još uvijek nije definirana. Europska umjetnost srednjeg vijeka nije ni mogla biti drukčija nego – kršćanska. Nemoguće je, naime, bilo posegnuti za umjetničkim izričajem što ga je posredovala profana umjetnost antike ili mnogo kasnije moderna umjetnost, moguće su bile samo različite forme i načini posredovanja vjerskih ideja (Künstle, 1979., 66.). U tom okviru treba promotriti umjetnost stećaka koja je iako teško ranjena i oskvrnjena – izložena nemaru i onih koji se danas u nju zaklinju – nekim čudom, možda najviše iz pukoga sujevjerja vlastitog etničko-vjerskog okruženja, s dušom u nosu ipak nadživjela sve kasnije kataklizme. Uzme li se u obzir to da se radi o jednom od malobrojnih tekstova takve vrste, unaprijed će biti jasno s kakvim se, često nepremostivim, problemima autor morao suočiti tijekom svoga rada, tim prije jer je prostor određen za njegovu realizaciju unaprijed bio strogo limitiran. To je, s obzirom na opsežnost bibliografije o stećcima, u prvom redu značilo sučeljavanje s ogromnim brojem podataka sabranih tijekom jednoga stoljeća, zatim postupak njihove znanstvene selekcije i, konačno, uklapanja u izbalansiranu cjelinu. Okolnost da je sve to u novi sustav trebala pretočiti ruka historičara presudno je odredila profil cijeloga teksta. Ako u odnosu na arheologe i historičare umjetnosti pozicija historičara pati od određenih slabosti, ona je s druge strane zahvalnija jer stećcima pristupa integralno, što znači osposobljena za formiranje slike neopterećene brojnošću detalja, ali koja istovremeno čuva vlastitu znanstvenu vjerodostojnost. Ovakav pristup rezultat je sazreloga uvjerenja da se umjetnost stećaka, i onda kada je usmjerena prema vrednovanju povijesno-kronoloških i kulturnih detalja, kao i onda kada je težište na njihovom estetskom vrednovanju, može razumjeti samo kao cjelina (Miletić, 1982.a, 233.). Osim toga, vokacija historičara daleko je blagorodnija za izučavanje tako osjetljivih aspekata stećaka poput epitafa i njihove interkonfesionalnosti, posebno ako ih se, kako će ovdje biti slučaj, postavi u europski kontekst. Na kraju, ne i najmanje važno, jedan od razloga za pristupanje izradi ove monografije leži u namjeri nakladnika da je prijevodom na engleski jezik učini dostupnom inozemnoj čitateljskoj publici, u čemu ovo timsko ostvarenje, kao prvi pokušaj te vrste, nosi pionirski karakter. Odgovornost cijelog tima stručnjaka uključenih u ovaj ambiciozni
projekt, počevši od nakladnika, autora teksta i fotografa, do dizajnera, glavnog urednika, savjetnika i recenzenata, time je postala većom od uobičajene. Monografija je posvećena Šefiku Bešlagiću koji je svojim sustavnim radom tijekom više decenija postavio znanstvene osnove za izučavanje bosanskog i humskog mramorja srednjega vijeka, samozatajnome čovjeku i autoru čije mjesto u južnoslavenskoj i bosanskohercegovačkoj medijevalistici tek treba biti valorizirano sukladno najvišim standardima povijesne znanosti. Taj bi dug bosanskohercegovačka historiografija trebala odužiti što prije. Moja je pak prijatna kolegijalna dužnost najtoplije se zahvaliti recenzentima – prof. dr. Ivani Prijatelj-Pavičić, prof. dr. Ljiljani Ševo, prof. dr. Stjepanu Kušaru i prof. dr. Miroslavu Palameti – na korisnim sugestijama i pomoći tijekom rada na ovoj monografiji. Autor Sarajevo, 8. IX. 2008.
I. HISTORIOGRAFSKA DEKONSTRUKCIJA VREMENSKO-PROSTORNI OKVIR Historička Bosna, politički okvir srednjovjekovne Bosne, Bosna i Hercegovina, Hum (Hercegovina) Pod Bosnom i Hercegovinom danas se misli na međunarodno priznatim granicama omeđen državni prostor, iako on već u samome imenu odražava stanoviti dualizam koji se kao prirodna posljedica povijesnog razvitka uklinio između ova dva naziva. Bosna je, naime, naziv stoljećima stariji od Hercegovine, a povijesna ih je sudbina u ovoj kombinaciji spojila nakon uspostave vlasti Austro-Ugarske 1878. godine. Tijekom svoje sedam stoljeća duge povijesti srednjovjekovna Bosna nikad nije obuhvaćala cijeli teritorij današnje države Bosne i Hercegovine koji je, uz male preinake, određen mirom sklopljenim u Srijemskim Karlovcima 26. I. 1699. između Osmanskoga Carstva s jedne, te Austrije, Mletačke Republike i Poljske s druge strane (Zirdum, 2001., 162.). Kada iz kišnog i prohladnog Sarajeva na putu za Mostar putnik prijeđe Ivan-sedlo i počne se spuštati u Konjic, sunce ga upozori da je stigao u Hercegovinu i tu se, osim klimatskih, osjeti i golim okom vidi cijeli niz drugih promjena. Ne treba sumnjati da je tako bilo i u srednjem vijeku, kada su Bosnu i Hum osim različitih klimatskih odlika karakterizirali i različiti politički identiteti. Jednom političkom cjelinom Bosna i Hum (Hercegovina) postali su tek dvadesetih godina XIV. st. što su, uz određena teritorijalna kolebanja i uz uvijek prisutan politički dualizam, ostali do gubitka političke neovisnosti 1463., odnosno 1482. godine. Do ujedinjenja s Humom naziv Bosna prošao je svoj nekoliko stoljeća dug, krivudav povijesni put, od male oblasti koju sredinom X. st. spominje bizantski car Konstantin Porfirogenit, smještene u dolini istoimene rijeke između današnjeg Sarajeva i Zenice linijom jug – sjever te između Zec Planine i rijeke Drine južno od Zvornika do Goražda pravcem zapad – istok, do prostrane države koja je koncem XIV. st. pod prvim
bosanskim kraljem Tvrtkom I. Kotromanićem poprimila svoj najširi opseg između rijeke Save, srednjodalmatinske jadranske obale i rijeke Drine, koji će uz stanovita osipanja oblasti u Dalmaciji i Hrvatskoj zadržati do konca svoje samostalnosti 1463. godine. Na taj se teritorijalni okvir misli pod sintagmom srednjovjekovna Bosna. Gornja ili historička Bosna cara Porfirogenita imala je sve odlike središnje oblasti, matice ili organizacione jezgre, predstavljajući prirodno omeđašenu individualnost kojoj geopolitički razlozi omogućuju širenje u sve pravce. Ležeći na najvažnijoj prometnoj komunikaciji rijekâ Bosna – Neretva preko Ivan-planine prema Jadranu, matica teritorijalnog širenja historičke Bosne vodila je tim pravcem. Nijedna druga oblast, koja je kasnije postala dijelom srednjovjekovne Bosne, nije mogla zamijeniti tu središnju regiju, kao što je nije mogla isključiti kod organizacije države (Lukas, 1991., 61.-63.). Na toj se prometnoj liniji danas nalaze glavni gradovi Sarajevo i Mostar. Slijedeći prije svega svoje ekonomske interese, vješto koristeći političku konjunkturu u okruženju, inkorporirali su bosanski vladari u ovu državnu maticu područja s vlastitim političkim i crkvenim tradicijama, duže ili kraće vrijeme uklopljenim u druge državno-feudalne organizme – Humsku kneževinu, Duklju, Rašku (Srbiju), Hrvatsku, Dalmaciju i Ugarsku – protegnuvši na njih prvotno ime Bosne, iz izvora XIV. i XV. st. poznato kao rusag bosanski, Bosansko kraljevstvo, čije je političko jedinstvo bilo oličeno u staleškom predstavništvu (državnom saboru) i kruni kraljevstva kao transpersonalnom simbolu tog jedinstva (Lovrenović, 2006.a, 451.-460.). Olakšavajuća je i nimalo slučajna okolnost da se umjetnost stećaka, bolje rečeno njezina najnaprednija faza između polovice XIV. stoljeća i pada Bosne pod osmansku vlast 1463., vremenski i prostorno poklapa s političkim prostorom srednjovjekovne Bosne, što znači da su stećci kameni nadgrobni spomenici koji su karakteristični za područje stare Bosanske države (Bešlagić, 1982., 32.). Izraz srednjovjekovna Bosna poklapa se s njezinim političkim prostorom koji je, nastajući širenjem iz središta u koncentričnim krugovima inkorporirao teritorije s dugom tradicijom vlastite političke individualnosti naprimjer Huma, kasnije Hercegovine. Ovdje će se, ovisno o kontekstu, oba ova naziva koristiti simultano – Hum kada se govori o srednjem vijeku, Hercegovina u modernom značenju te riječi, podrazumijevajući da se uglavnom radi o području koje se granalo istočno i zapadno od rijeke Neretve, od župe Rame i Sedla Ivan-planine na
sjeveru do ušća Neretve na jugu, zatim do Dubrovačke rijeke uključujući poluotok Pelješac, na istok i sjeveroistok do Travunije (Trebinja), na zapad do rijeke Cetine, a na sjeverozapad do Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja (Živković, 2002., 91.-93.). Taj je teritorij sa svojim autonomnim političkim formacijama poput Trebinja i Neretvanske kneževine, usprkos različitoj političkoj prošlosti i lokalnim osobenostima, činio s Bosnom jedinstveno kulturno područje (P. Anđelić, 1984., 441.), čemu je presudno pridonijela njihova jezična srodnost i ćirilometodijevska crkvena baština. U leđa ovim okolnostima puhao je politički zakon koji je vrijedio u životu države, naime da se "promjenom jednoga dijela državnog teritorija mijenja i ukupna struktura i dinamika cijele države, i da se ta promjena odrazuje na svaki dio državnog teritorija" (Lukas, 1991., 69.). Skrojen po ovim drevnim povijesnim zakonomjernostima, uza sve centrifugalne težnje prisutne uostalom u političkom životu cijele Europe, teritorij srednjovjekovne Bosne pruža upravo jedan takav primjer. Na takvom je višeslojnom, ali istovremeno i kompaktnom kulturološkom humusu izniknula umjetnost stećaka, čiji su prvi izdanci sredinom XII. stoljeća isklesani upravo u Trebinjskoj oblasti. Prostrano područje slavenskog jezika i ćirilske pismenosti, koje se od "latinske" jadranske obale preko svih političkih granica i feudalnih partikularizama u dubinu steralo sve do rijeke Drine i dalje na istok, kulturološko je "postolje" stećaka. Što je to značilo u konkretnom vremenu i prostoru neka kaže i podatak da se nakon nekoliko dana jahanja iz Pariza stizalo u područje drugoga jezika i kulture – u Bretagnu – koja je ipak činila sastavni dio francuske srednjovjekovne države. Anglo-saksonsko-normanske jezične i kulturološke razlike na Britanskom otočju u isto vrijeme nisu bile manje i nisu proizvodile manje opreke. Slični su germansko-slavenski jezični i kulturološki antagonizmi potresali Češku u sklopu Svetog Rimskog Carstva. Od Save do mora, od Cetine do Drine, i prema istoku sve do Bugarske, putnika je posvuda pratio razumljiv, ćiriličnim slovima na stećak uklesan slogan: Ase leži. Koliko u samome životu, bilo je ovo prostrano slavensko područje, zahvaljujući ponajprije jeziku kao integrirajućem komunikacijskome sredstvu, u znatnoj mjeri duhovno ujedinjeno i u govoru o smrti. Tek su kasnije ideološke naplavine XIX. i XX. stoljeća, kada se postavilo pitanje čija je Bosna i kada je bosansko srednjovjekovlje preko noći pretvoreno u orijentacijsku epohu suvremenih nacionalnih homogenizacija, pomutile ovu sliku i
njezinu povijesnu vjerodostojnost. Na svu sreću i ono što je preživjelo od stećaka sasvim je dovoljno da se uz primjenu komparativne analize na ovom palimpsestu utvrdi izvorni sadržaj. Takav napor, osim čisto znanstvenih razloga koje nije potrebno posebno tumačiti, na težini dobiva u aktualnim okolnostima sve izrazitije duhovne otuđenosti triju sastavnica bosanskohercegovačkog kulturnog mozaika, naime srpskopravoslavne, bošnjačkomuslimanske i hrvatskokatoličke, s povijesnim rekonstrukcijama zasnovanim na ideologijskim stereotipima i "disparatnim percepcijama zemlje, historije i kulture", koje cijelo društvo guraju u živo blato statičnosti, lišavajući ga minimalnih izgleda da izgradi svoj stabilan kulturni i politički identitet (usp. I. Lovrenović, 2008., 137.-150.). Historiografija, drugim riječima, jeste ili nije to ponajprije s obzirom na njezinu ulogu u izgradnji političke kulture.
STARI PUTOVI – NOVI PUTOKAZI Bogumilska interpretacija Arthura Evansa i Janosa von Asbótha Ulazak srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka tada nisu mogli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga (Benac, 1963., XVII., XXIX.). Od tada nad nekropolama bosanskih i humskih stećaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i nacionalne romantike, s bogumilima "koji se bore za zemlju prečišćenu od vanjskih utjecaja, a protive se vjerskoj netrpeljivosti toliko svojstvenoj vjerskim monopolima istoka i zapada", poput "onovremenih partizana što u svojim planinskim gnijezdima čuvaju nezavisnost i dostojanstvo naroda" (Wenzel, 1999., 31.). Tome je znatno pridonijelo i to što nije sačuvan ni jedan suvremeni opis pogreba u srednjovjekovnoj Bosni. S obzirom na razinu tadašnje kulture pismenosti osnovano se može pretpostaviti da je takvih opisa itekako bilo, kao što se može pretpostaviti da ih je, kao i toliko drugih tragova onovremene duhovnosti o čijem postojanju pouzdano znamo, iz Bosne otplavila povijesna bujica. Tako je preživio tek jedan, na nekom srednjovjekovnom predlošku zasnovan, Orbinijev opis pogreba bana Stjepana II. Kotromanića, a i on tiskan tek 1601. godine u Pesaru na talijanskom jeziku. Otežavajuća je okolnost što autori stećaka nisu ostavili nikakvo pismeno obrazloženje o svojim motivima i umjetničkoj poruci njihovih djela, kao što su to učinili tvorci nekih drugih srednjovjekovnih spomenika (Basler, 1976., 79.). Zato se i ne može reći da je bilo koja teza o podrijetlu stećaka općenito prihvaćena, kao što se može reći da osnovnu prepreku na tom putu predstavljaju različite
polazne pozicije. Da prilikom njihova proučavanja "treba uvažavati mnoge slične ili srodne pojave u Istočnoj i Zapadnoj Evropi" (Kujundžić, 1980., 237.), jedan je od preduvjeta za izgradnju stabilne istraživačke platforme. Zapadnoeuropski kasnosrednjovjekovni kontekst funerarne umjetnosti kao način obilježavanja grobova, uzimajući u obzir specifičnosti niza malih radionica u samoj srednjovjekovnoj Bosni i različit repertoar dekorativnih motiva (Palameta, 2000., 125126.), polazište je koje osigurava vjerodostojan interpretacijski okvir ovih nadgrobnih spomenika. To, međutim, ne znači sagledavanje stećaka iz europocentrične ili ekleziocentrične perspektive, nego iz perspektive kršćanstva organski orijentiranoga prema diverzitetu pojedinih kultura i regija od kojih je svaka imala svoju osobenu predkršćansku sudbinu i povijesno naslijeđe na čijim je temeljima kršćanstvo zidalo zgradu novih ideja i odnosa. Temelji su, koliko god slični, bili i različiti, koliko god slične toliko i različite bile su zgrade podignute na tim drevnim temeljima koji su "pamtili" povijest ljudske duhovnosti milenijima unazad. Jedna takva monumentalna "zgrada", u koju su ugrađene tisuće i tisuće tona kamena, izidana je od stećaka u srednjovjekovnoj Bosni. Najblaže rečeno, čudi da jedna od najstarijih poznatih zabilješki o stećcima potječe tek iz 1530. i to iz pera jednog stranca, Slovenca Benedikta Kuripešića, koji je kao tumač i član poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu II. te godine proputovao Bosnom (Bobaš., 1985., 103.). Čudi, naime, da tijekom cijelog srednjeg vijeka, podjednako iz domaćih kao i stranih izvora, o stećcima ne možemo saznati baš ništa, iako je Bosna bila izuzetno otvorena zemlja, višestrukim nitima povezana s bližim i daljim okruženjem, kao što čudi i šutnja kasnijih franjevačkih kroničara o ovim nadgrobnim spomenicima koji su već samom svojom pojavom privlačili pažnju. Dva stoljeća nakon Kuripešića za stećke se zainteresirao talijanski prirodoslovac Alberto Fortis, zatim poljski knez Aleksandar Sapieha, bečki geolog i liječnik Ami Boué, pruski konzul Otto Blau, čuveni engleski egiptolog I. Gardner Wilkinson, austrijski časnik Henrich Sterneck, vojni liječnik i antropolog dr. Felix von Luschan te bečki arheolog dr. Moritz Hoernes. Posebnu težinu ima činjenica da najstariji podaci o stećcima, kada su u pitanju domaći autori, potječu tek od Andrije Kačića Miošića iz druge polovice XVIII. stoljeća (Bešlagić, 1971.a, 18.).
Ništa manju zagonetku ne proizvodi karakter narodne tradicije o tim spomenicima koji nisu pripadali nekom dalekom nepoznatom podneblju nego su stoljećima stajali tu, pred očima, da bi se o njima na koncu sačuvala tek mutna mitska predodžba dovodeći ih u vezu s pradavnim ljudima svijeta ili s nekim gorostasnim neprijateljima (Truhelka, 1891., 368.-369.). Putnici u regiji XVIII. i XIX. st. izvještavaju da lokalni seljaci poistovjećuju igrače u kolima na stećcima s vîlama (Wenzel, 1961., 27.). O dubini te praznine na svoj način svjedoči i to da koncem XIX. st. bosanski kmet nije prezao od toga da prostor za čuvanje krumpira nađe nigdje drugdje do u grobnici pod jednim stećkom u Starom Selu kod Jajca (Hörmann, 1891., 51.). Sve to nedvojbeno ukazuje na diskontinuitet povijesnog pamćenja kod sve tri glavne bosanskohercegovačke konfesije podjednako, odnosno na odsutnost baštinjenja bilo kakve čvršće zasnovane tradicije povezane sa svijetom stećaka i pokojnicima čije su vječno počivalište označavali. Kao rezultat etničkih migracija i vjerskih konverzija kroz osmansko razdoblje "savez" između živih i mrtvih srednjega vijeka bio je raskinut, to barem djelomično objašnjava zašto su tijekom stoljećâ mjesto dobile pučke legende i to je najbolji pokazatelj o raskidu između dviju povijesnih epoha – srednjovjekovne u kojoj su stećci nastali, i osmanske u kojoj je umjetnost izrade stećaka doživjela svoj kraj. Tako su pred očima više domaćih generacija stećci stoljećima čekali da ih "otkriju" stranci i da upravo oni o njima povedu rasprave koje se ne stišavaju ni danas. U takvim su okolnostima već od sredine XIX. st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja (Benac, 1963., XXIX.). Osnovni smjer ovakvom promišljanju dao je Franjo Rački svojim studijama o bogumilstvu i bosanskim patarenima (Benac, 1982., 195.). To mišljenje dodatno se hranilo jednom, dugo vremena neobjašnjivom i neobjašnjenom okolnošću, da u povijesti kulture srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto kao zemlja stećaka – nadgrobnih spomenika – koji su toj njezinoj kulturi utisnuli crtu ekskluzivnosti. Tako se mogla roditi iluzija o "izvornoj primitivnosti stećaka" i naivnom karakteru srednjovjekovne bosanske kulture za koju se sve doskora vjerovalo da nije pripadala krugu dostignuća gotičke umjetnosti. Bilo je to vrijeme pionirskih početaka moderne historiografije u Bosni i Hercegovini, kada je i
naizgled skromni prilog o tehnici "snimanja" natpisa sa stećaka značio mnogo, kada je tek započela sistematizacija nekoliko stotina danas poznatih epitafa (Truhelka, 1891.a, 41.-43.; 1891.b, 86.-94.; 1892., 24.-31.; 1892.a, 107.-116.; 1892.b, 215.-220.; Dragičević – Vuletić-Vukasović, 1891., 193.-195.; 1892., 248.-249.). Smatra se da je u zaživljavanju teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima presudnu ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici (Evans, 1973., 161.-164.). Nedugo zatim Evans je postao arheolog svjetskoga glasa, što je znatno pridonijelo da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Značajan doprinos daljnjoj razradi Evansove teze dao je Mađar Janos von Asbóth, činovnik rane austrougarske administracije u Bosni i Hercegovini i član mađarskoga parlamenta. Asbóthova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom, bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpešti 1887., u Beču 1888., a u Londonu 1890. (Asbóth, 1888., 94.-118.). Nastanak ove lažne povijesti svojedobno je ocijenjen kao rezultat spoznaje Austro-Ugarske o nužnosti odvajanja BiH od Srbije, te u skladu s time kao rezultat potrebe za stvaranjem neke vrste ideološke podrške toj političkoj opciji (Wenzel, 1996., 64.-65.). Asbóthova knjiga "prošireno [je] političko izlaganje" i uputa državnom činovništvu u provođenju programa bošnjaštva, sa stećcima kao važnim elementom koji je toj političkoj opciji trebao dati kulturni sadržaj. Ako se i može prihvatiti ocjena da je znanost u Asbóthovu djelu "funkcionalizirana politički i [da je] napravljena oruđem bošnjakluka", isto tako ostaje ocjena da je "to bio početak angažiranja nove vlasti u masivnom i sustavnom organiziranju znanstvenih i kulturnih prilika u Bosni" (Pederin, 1982., 466.-468.). Dok su Osmanlije naveli Bosance da zaborave stećak, Austrijanci su im pomogli da ga sačuvaju od zaborava (Buturović, 2002., 68.). Tu se kao dalekosežna tema postavlja problem procjene spomenika i njihovog utjecaja na okolinu za kasnije generacije, tj. pitanja: Koliko dugo je spomenik preživio i koliko je od ranijih spomenika bilo vidljivo za kasnije generacije? (Oliver, 2000., 6.). Od istog je značaja pitanje: Kakav su odnos sljedeće generacije uspostavile prema stećcima kao grobnim spomenicima? Ovo pitanje dobiva na važnosti posebno u svjetlu činjenice da je briga o smrti bila u skladu s brigom o životu (Oliver, 2000., 7.).
Upravo kada se koncem XV. stoljeća umjetnost stećaka gasi, nakon što su još od VIII.IX. stoljeća učinjeni pokušaji na formiranju kolekcija grobnih natpisa iz Rima, napravio je rimski profesor humanističkih znanosti Petrus Sabinus prvu zasebnu kolekciju od nekih 200 kršćanskih natpisa (Northcote, 1878., 10.-11.). Nakon Asbótha bogumilskoj su tezi pored ostalih bili naklonjeni Ćiro Truhelka i Vejsil Čurčić (Bešlagić, 1982., 492.). Međutim, čak je i tada bilo pojedinaca poput mitropolita Hadži-Save Kosanovića koji je u Bosanskoj Vili (1891.) ukazao na pojavu bogumilizacije stećaka (Wenzel-Kojić, 1981., 210.). Četiri decenija kasnije istu je tezu osporio Vladislav Skarić, ukazavši da je u tu rabotu svoje prste iz političkih motiva uplela Austro-Ugarska (Skarić, 1932., 356.-357.). Evansova je teza gotovo cijelo stoljeće presudno određivala način razumijevanja svijeta stećaka, iako je u nju već 1899. godine razložno posumnjao tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann (Bešlagić, 1980., 643.). Tako se moglo desiti da joj, pored brojnih drugih autora, podlegne čak i Miroslav Krleža (1975., 359.369.). Teza o bogumilskom karakteru stećaka naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. Tako su stećci – kaže jedna od najboljih poznavateljica ovog još uvijek do kraja neistraženog fenomena – dani na poklon Muslimanima, naglašavajući njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, 'pridošlice' (Wenzel, 1996., 67.). Bitna je odlika suvremenih bogumilizacija da jednu historiografsku krivotvorinu nastoje pretvoriti u "svetu priču" (Eliade, 1970., 8., 9.) i podlogu za hegemoniju, dok je Krležina bogumilizacija "transnacionalna i transkonfesionalna i imala je dalekosežniji cilj ili poruku" (Tadić, 2007., 197.-210.). Opravdana je, stoga, kritika ideologizacije stećaka koja stvara iskrivljenu sliku prošlosti (Dodig, 2006., 244.-249.). Najnoviji pokušaji reanimacije arhaične teze o bogumilskom karakteru stećaka podudarili su se s početkom rata u BiH 1992. (D. Lovrenović, 2005.; 2006.), iako već sam naziv za nekropole stećaka – "kaurska groblja" – uobičajen kod muslimana/Bošnjaka demantira njihov navodni bogumilski karakter (Stratimirović, 1891., 122.; Ćorović, 1956., 127.). Ni usmene predaje stećke nikad ne dovode u vezu s bogumilima (Softić, 2002.), što bi se s obzirom na značaj kulta mrtvih i ukupno patrijarhalno naslijeđe s pravom očekivalo da je takva veza uistinu postojala. Mit o bogumilskom karakteru
stećaka još uvijek se podgrijava i u dijelu međunarodne historiografije (Wenzel-Kojić, 1981.; Challet, 1965.), čemu je značajno pridonijelo to što je taj isti mit tijekom zadnjih pola stoljeća na široka vrata kročio u razna enciklopedijska izdanja, gdje su njegovu validnost jamčila afirmirana znanstvena imena. Ta ideja počivala je na koliko još do jučer važećoj tezi o navodnim križarskim ratovima vođenim iz Rima i Ugarske protiv tzv. bosanskih bogumila, čija je umjetnost promatrana kao "umjetnost jednog naroda koji neće da se pokori katoličkim silama" (Challet, 1965., 23.). Nakon što je utvrđena ideološka, a ne vjerska pozadina ratova vođenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne (N. Klaić, 1989., 287; D. Lovrenović, 2006.a, 587.-613.), svijetu bosanskih i humskih stećaka moralo se pristupiti s drugoga polazišta. U tom pravcu već su odranije vodili rezultati komparativne analize domaćih historijskih izvora i arheoloških spomenika kulture (Vego, 1963., 195.). Srbizacija i kroatizacija stećaka Osim bogumilizaciji (bošnjakizaciji), bili su stećci izloženi naknadnim pokušajima da ih se ubilježi i u neke druge nacionalne "gruntovne knjige". Tako su nastale pseudoznanstvene teze o njihovom ekskluzivno srpskom i hrvatskom karakteru. Pri tome može izgledati paradoksalno to da ni srpska ni hrvatska "službena" kolektivna memorija (uostalom, kao ni muslimansko-bošnjačka) do tada nisu uspostavile bilo kakav aktivan odnos prema stećcima prepuštenim asimilaciji u prirodi i od prirode (Buturović, 2002., 68.), ali i ljudskoj destrukciji koja je njihov broj, najblaže rečeno, prepolovila. Tendenciju dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera stećaka bilježi već Truhelka (1891., 382.), zapazivši da je bogumilska teza "našla protivnika koji te spomenike proglasiše srpskopravoslavnim". Nakon referata pročitanog na XI. Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu 1899. godine, kada je svjetska znanstvena javnost prvi put informirana o stećcima, Redakcija časopisa Trud u kojemu je taj prilog objavljen prigovorila je Kosti Hörmannu da je propustio istaknuti njihov srpski karakter (Bešlagić, 1980., 644.). Nadahnut idejom dokazivanja srpsko-pravoslavnog karaktera šizmatičke Crkve bosanske, Vaso Glušac je i bosanske srednjovjekovne nadgrobne spomenike smjestio u isti idejni kalup, smatrajući ih "direktnim dokazima" koji govore u prilog njegovoj osnovnoj tezi.
"Da to nisu bogomilski ili patarenski spomenici", kaže Glušac, "očiti su dokazi i to, što se često puta nalaze oko pravoslavnih crkava i u blizini njihovoj, a gde danas takovih nema, nalaze se po neki put u samome groblju tragovi crkvenog temelja, koje narod naziva crkvinama." Zato je on i mogao ustvrditi da su "naši stari Bošnjani… bili pravoslavne vere", da se Crkva bosanska nakon nestanka bosanske države "utopila u velikoj vaseljenskoj patrijaršiji", odnosno da je "pravoslavna 'crkva bosanska' stara upravo toliko, koliko je staro i hrišćanstvo u Bosni i Hercegovini" (Glušac, 1924., 31.-35., 36.37., 50.). Prvi sustavan pokušaj da se stećcima utisne isključivo hrvatski nacionalni žig objelodanjen je 1918. u knjizi Južnoslavensko pitanje Ive Pilara, koji je pisao pod pseudonimom Südland. Ono što je prije njega na srpskoj strani uradio Božidar Petranović poistovjetivši Crkvu bosansku s pravoslavljem, a na bošnjačko-muslimanskoj Safvet-beg Bašagić otkrivši u tzv. bogumilstvu prasupstancu nacionalnoga bošnjaštva (D. Lovrenović, 2005., 244.-246.), radikalizirao je Südland na hrvatskoj strani proglasivši cjelokupnu prošlost srednjovjekovne Bosne (uključivši i Crkvu bosansku) derivatom hrvatske povijesti. U duhu rasnih teorija Südland smatra da "bogumilska rasa, koja vladaše u Bosni od 12. do 15. st. bijaše hrvatskog podrijetla, i čitavo područje zapadnog Balkana, u kome nailazimo na bogumilske stećke, pripadaše nekada hrvatskom narodnom posjedu". Upravo u stećcima vidio je on "neoborivi dokaz da ti bosanski bogumilski plemići bijahu baš Hrvati" (Südland, 1990., 95., 96.). Teza o hrvatskom karakteru bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika ostala je u hrvatskoj historiografiji živa i nakon Südlanda, a zastupali su je ili su joj naginjali inače zaslužni povjesničari poput Dominika Mandića (1982., 119.-125.) i Franje Šanjeka (1975., 190.-191.). Demontiranje bogumilske teze o stećcima: od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića preko Alojza Benca i Šefika Bešlagića do Marka Vege, Sime Ćirkovića, Nedima Filipovića, Ljube Sparavala, Johna Finea, Noela Malcolma i Marian Wenzel Postupno je ipak, nakon što je 1878. vlast Osmanskoga u Bosni i Hercegovini zamijenila vlast Austro-Ugarskog Carstva, posebno osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oživio znanstveni interes za ove nadgrobne spomenike, što je urodilo
objavljivanjem mnogobrojnih podataka o njihovim oblicima, ukrasima i natpisima (Bešlagić, 1982., 13.-16.). To je znatno proširilo osnovu za njihovu daljnju znanstvenu valorizaciju, ali se i tada još uvijek osjećala potreba "njihovog sistematskog opisa" (Sergejevski, 1942., 97.). Zvuči pomalo nestvarno da je prije 1899. godine u Zemaljskomu muzeju postojala detaljna statistika stećaka, odnosno da se raspolagalo brojem od 59.500 nadgrobnih spomenika, kao i geografskom kartom njihove rasprostranjenosti. Ove podatke iste je godine na XI. Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu prezentirao direktor Zemaljskog muzeja Kosta Hörmann, poklonivši Carskom ruskom arheološkom društvu geografsku kartu razmještaja stećaka s priloženim statističkim podacima (Solovjev, 1955., 217.-218.). Računajući sa svim nedostacima tog teksta, njegovi su rezultati bili zasnovani na opsežnoj akciji Zemaljske vlade poduzetoj tijekom 1897. i 1898., kada je preko kotarskih ureda, tj. preko žandara, lugara, cestara, knezova-muhtara, učitelja i svećenika bio obavljen popis stećaka, utvrđeno njihovo brojno stanje i teritorij rasprostiranja. Nastup Koste Hörmanna u Kijevu 1899. i prisutnost Zemaljskog muzeja na brojnim prestižnim međunarodnim znanstvenim i izložbenim manifestacijama koncem XIX. st. znatno su pridonijeli afirmaciji stećaka, ali i ukupne kulturno-historijske baštine Bosne i Hercegovine, koja je sve više počela zanimati europsku znanstvenu i kulturnu javnost (Bešlagić, 1996., 640.). Nakon što je u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata taj istraživački zamah donekle splasnuo, odnos prema stećcima iz korijena je izmijenjen poslije 1945. godine, kada su poduzeta sustavna istraživanja pojedinih nekropola ili skupina nekropola, tako da je tijekom dvadesetak godina objavljen niz monografskih studija koje predstavljaju osnovu znanstveno sređene građe za njihovo daljnje istraživanje. Taj kompleksni program obuhvaćao je četiri etape: anketno prikupljanje općih podataka o stećcima, njihovu provjeru i dopunu, sistematsku timsku obradu važnijih lokaliteta i regija te publiciranje rezultata prikupljene građe. Iza cijele akcije stajali su tadašnji institucionalni državni mehanizmi sa svojim materijalno-financijskim sredstvima, kao i prominentna imena historijske znanosti (Bešlagić, 1982., 18.-23.). Tako sabrani rezultati omogućili su potpuno novi pristup ovim nadgrobnim spomenicima, da bi prva sintetska studija o ukrasnim motivima na stećcima i službeno označila novi iskorak prema njihovoj debogumilizaciji (Wenzel, 1965.). Među prvima je
u tom duhu razmišljao Benac (1952., 41.) ukazavši da je potrebno "jednom definitivno ukloniti bogumilsku pozadinu sa ukrasa na ovoj vrsti spomenika i umjetnost na njima [stećcima] staviti u sklop općeg proučavanja folklora". Premda nije pisan sa znanstvenim ambicijama, jedan je prilog Franje Horvata decenij ranije (1941., 178.) otškrinuo vrata revalorizaciji stećaka istaknuvši da "razjašnjenje o tim oblicima [nadgrobnih spomenika] u samostalnoj bosanskoj crkvi nećemo naći." Na istom je tragu u to vrijeme bio Bešlagić (1954.a, 175.), uočivši da pojava motiva križa na stećcima "sve više govori protiv teze nekih naučnih radnika (Solovjev, Truhelka) da su stećci isključivo bogumilski grobovi". Nekoliko godina kasnije, istražujući stećke u dolini rijeke Trebišnjice, isti je autor zapisao: "Zbog navedenih okolnosti, ne bi se moglo tvrditi da je kod kršćana ovoga kraja, koji su se u kasnijim vijekovima ukopavali na mjestima srednjovjekovnih nekropola, vladalo uvjerenje da su pod stećcima zakopavani kršćanski jeretici, odnosno ljudi koji su po vjeri bili sasvim nešto drugo od novijih generacija koje su ovdje živjele. U vezi s tim važna je i okolnost da sve crkve i svi noviji grobovi na mjestima srednjovjekovnih nekropola pripadaju isključivo pravoslavnima" (Bešlagić, 1962.a, 33.). Izučavajući niz godina taj fenomen Marko Vego (1961.a, 111.; 1963., 196.) je došao do zaključka da je patarene i bogumile "stvorila tuđinska vlast i propaganda rimskih papa i ugarskih biskupa", te da "vezivanje nadgrobnih spomenikastećaka za pojavu patarena u Bosni nema osnova na terenu jer se oni u raznim oblicima upotrebljavaju na širem području od onoga na kome su živjeli članovi bosanske crkve". Baveći se stećcima u okolici Trebinja Ljubo Sparavalo (1979., 135.) je ustanovio "da su na području Šume trebinjske nekropole sa stećcima nastale uz crkve", što "znači da su stećci nadgrobni spomenici hrišćana", odnosno da "nisu mogli biti bogumilski spomenici, kako se to u našoj nauci donedavno mislilo". Ukorijenjeni stereotipi, međutim, sporo su ustupali mjesto novim, znanstveno fundiranim stajalištima, tako da je Nedim Filipović (1974., 218.) mogao zapisati: "Iako je u posljednje vrijeme prilično naučno raščišćeno pitanje grobnih spomenika-stećaka, ipak i tu u naučnoj praksi još preovlađuje bogumilizirajuća interpretacija tih monumenata". Osim spomenutih, i drugi su autori, među ostalima Ćirković (1964., 235.), Škobalj (1970.), Fine (1975.), Miletić (1982.), Mandić (1982., 117.-119.), P. Anđelić (1984.), Malcolm (1995., 41.), Palameta (1995., 187.-188.), Wenzel (1996., 67.; 1999.) i Zečević
(2005.) odbacili tezu o bogumilskom karakteru stećaka. Bio je to rezultat razvojnog puta jedne historiografije koja se od samoga početka morala hrvati s utvarama ideologije i predrasuda, puta duljeg od jednog stoljeća na čijem je kraju bilo jasno to što stećci nisu, ako već do kraja nije bilo jasno ono što jesu. Danas se kao znanstveno verificirana idejavodilja u ovom segmentu korpusa stećaka može uvažiti konstatacija Nade Miletić (1982.a, 239.): "Argumenti za dokaz eventualne bogumilske pripadnosti svekolikog raznorodnog življa srednjovekovne Bosne moraju se tražiti mimo stećaka i ukrasa na njima.". U punom suglasju s ovom postavka je Johna Finea (1982., 132.), autora jedne od najboljih studija o Crkvi bosanskoj: "I najzad, ako Bosanska crkva nije bila dualistička onda termin 'bogumilski' za ove nadgrobne kamenove [stećke] postaje u još većoj meri irelevantan. Mislim da se možemo nadati da će ova oznaka uskoro biti napuštena i u popularnoj literaturi.". Usprkos mukotrpno dosegnutoj razini istraživanja stećaka, u koji su poduhvat svoje najbolje energije uložile generacije znanstvenika različitih usmjerenja, još uvijek su živi recidivi njihove bogumilizacije s pozivom na "historijske vertikale", "povijesni legitimitet" i "politički legitimitet" naroda – najpogrešnije od svih postavki na koje se može pozvati povijesna znanost (Duraković, 2008.). Dovodeći je u vezu s umjetničkom formom suvremenih ornamentalnih srebrnih i posrebrenih zdjela izrađenih rukama bosanskih majstora, najnovija istraživanja umjetnost stećaka nastoje obuhvatiti pod pojmom bosanskog stila kao "mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog" umjetničkog naslijeđa, "kao jedan ogranak evropskog korpusa gotičkih nadgrobnih spomenika" (Wenzel, 1999., 12.-13.). Ako se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom teorijom, jednako kao ni tezom o njihovom srpskom i hrvatskom karakteru, onda jedino preostaje vratiti ih u njihov izvorni svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, doživjeli svoj kraj. Uspostava vlasti Osmanskoga Carstva 1463. uvjetovala je brzi silazak sa scene ovih monumentalnih grobnih obilježja, odnosno promjena političkih okolnosti donijela je druge društvene odnose i druge običaje. Još je Truhelka (1914., 230.) ustanovio da su stećci pretežito vezani za planinska mjesta koja su vremenom opustjela budući da ih je stanovništvo napustilo, ali je isto tako ustanovljeno da je nestanak stećaka prethodio samome raseljavanju i da je bio uvjetovan novim životnim okolnostima (Benac, 1951., 61.). To ukazuje da su stećci izraz jedne mnogo rasprostranjenije
materijalne i duhovne kulture, pri čijem su nastanku odlučujuću ulogu odigrali davni kult mrtvih, karakter zemljišta, socijalni odnosi i utjecaji iz kulturno razvijenog susjedstva (Šidak, 1937., 134.). Uza sve ove čimbenike i kršćanska umjetnost, odnosno kršćansko razumijevanje smrti i zagrobnog života. Stećci i crkve – stećci i šehidska groblja Danas već i sama karta rasprostranjenosti stećaka svjedoči da njihov karakter nije mogao biti bogumilski, jer ih nema u Bugarskoj kao domovini bogumilstva, isto tako u "patarenskim" područjima Italije i južne Francuske (Škobalj, 1970., 235.). U prilog tome govori i okolnost da su nekropole stećaka u kasnijim vremenima služile kao mjesta ukopa za pripadnike Katoličke i Pravoslavne crkve, što sigurno ne bi bio slučaj da su na tim mjestima počivali heretički bogumili. To, međutim, u svim takvim slučajevima ne podrazumijeva konfesionalni kontinuitet novovjekovnih crkava i srednjovjekovnih nekropola, budući da je srednjovjekovni kontekst stećaka tijekom stoljeća višestruko preoblikovan i razoren te zato ovaj podatak upućuje na oprez, premda ponekad može predstavljati važan indikator. U svakom slučaju, sekundarna upotreba stećaka, odnosno njihova ugradnja u temelje i zidove crkava u oblasti Popova (Bešlagić, 1966., 63.), ali i mnogi drugi slični primjeri poput ugradnje 19 stećaka u sofe (trijem) i dvorišnu ogradu džamije u Ostrošcu na rijeci Neretvi (Bešlagić, 1954., 198.) ne svjedoče o bogumilskom karakteru ovih grobnih spomenika. Nakon što se pokazalo da mnoge nekropole sa stećcima leže upravo oko ruševina istovremenih crkava, odnosno da stećci, iako ne isključivo, slijede crkvenu arhitekturu, demantirana je teza o navodnoj nespojivosti stećaka i crkvenih građevina. Do sada evidentiranih 445 mjesta kršćanskog kulta na području BiH i karta rasprostranjenosti srednjovjekovnih crkava koja govori da je gotovo svako naseljeno mjesto tada imalo crkvu, da ih je u većim gradovima bilo po nekoliko te da su tadašnje crkve uglavnom bile župne (Zirdum, 2001., 161., 163.), tezu o povezanosti stećaka i sakralnih građevina dodatno podupire. Postavljanje groba bilo je izuzetno važno. Preminuli sahranjeni u crkvi ili u njezinoj neposrednoj blizini nastavili su na određeni način biti članovima zajednice; njihova blizina nije dopuštala da ih se zaboravi i značila je da tijekom mise i ostalih
obreda crkvena zajednica živih koegzistira s njima (Bogucka, 2006., 130.). Model srednjovjekovnoga kršćanskoga groblja povezan s crkvom model je koji zapadna društva koriste do XVIII. stoljeća. To je antropološka činjenica goleme važnosti jer je kombinacija crkve i groblja postala jedan od esencijalnih elemenata urbane i seoske topografije (Ariès, 1985., 12.). Početak običaja sahranjivanja pokojnika u neposrednoj blizini crkve seže u rani srednji vijek. Taj prostor bio je opasan zidom i posvećen od biskupa s ciljem da se odstrane svi utjecaji koji bi mogli uznemiriti pokojnike (Curl, 1980., 71.). To je bio rezultat evolucije ne samo u praksi nego također u doktrini i pravu čime je potpuno nova koncepcija svetosti mrtvih zamijenila antičku. Dok su pagani bili sahranjivani posvuda, kršćani su pokapani jedino u štovanim i javnim mjestima određenim za tu namjenu i posvećenim s tim ciljem (Ariès, 1981., 40.-41.). U srednjovjekovnom govoru riječ "crkva" nije značila samo crkvene građevine nego cijeli prostor oko crkve. U običajnom pravu Hainaulta "parohijalna" ili župna crkva uključivala je lađu crkve, zvonik i groblje (Ariès, 1974., 18.). Tako je groblje postalo "krilo crkve", kao što je krilo Abrahamovo predstavljalo mjesto pokoja duše. Natpis na stećku s lokaliteta Ocrkavlje kod Miljevine u istočnoj Bosni otkriva da je sin podigao grobni spomenik ocu, koji je pak sagradio ili obnovio crkvu sv. Georgija smještenu
u
blizini
nekropole
(Kajmaković,
1984.,
71.-72.).
Na
jednom
srednjovjekovnom lokalitetu kod Bugojna pokojnici su se do XIII. st. ukopavali bez ikakvih trajnih nadgrobnih obilježja, da bi se tek oko crkve izgrađene u tom stoljeću počeli redati grobovi sa stećcima. Slojevitost ovoga grobnog lokaliteta pokazuje da stećci stoje u izravnoj genetičkoj vezi s grobnim spomenicima ranog srednjeg vijeka (Vego, 1963., 196.), odnosno da se može povući jasna vremenska linija između ukopa bez spomenika napravljenog od čvrstog materijala i onih koji su taj znak imali. Teorija o nespojivosti stećaka i crkvenih građevina dodatno je obesnažena nakon što je utvrđeno da se iznad groba prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića smještenog na počasnom mjestu u sredini oltara krunidbene i grobne crkve Kotromanića u Milima (Arnautovićima) kod Visokog posvećene sv. Nikoli nalazio upravo stećak-sljemenjak (P. Anđelić, 1980., 211., 227.-231.). Takvih je primjera u srednjovjekovnoj Bosni, poput oslikane mauzolejne crkve vjernika Crkve bosanske tepčije Batala Šantića, na čijoj sredini je stajao masivni stećak u obliku sljemenjaka, ili mauzolejne crkve podignute
nedaleko od grada Sokola na Šćepan-Polju na sastavu Tare i Pive pripisane hercegu Stjepanu Vukčiću-Kosači koji se kolebao između triju konfesija, a čiju je unutrašnjost krasio sljemenjak s postoljem (Kajmaković, 1971., 53., 56.) sasvim sigurno bilo mnogo više nego se to danas zna. Svi ovi primjeri ukazuju na to da su stećci efektivno pomagali u procesu urbanizacije mrtvih, kao što su sudjelovali u formiranju ukupne vizualne kulture smrti. Ulaskom u kraljevsku mauzolejnu, ujedno i krunidbenu crkvu Kotromanića, kao i u mauzolejne crkve bosanskih velikaša, stećak kao grobni spomenik postaje neizostavnim dijelom javnoga događaja od najvišeg značaja kakav je predstavljala kraljevska i vlastelinska sahrana, znakom političke i vjerske simbolike. Na taj je način, predstavljajući socijalne i kulturne norme svoga vremena, stećak vizualno i simbolički izmirivao plemensku solidarnost, političku privrženost i individualnu pobožnost. Sve to predstavlja kršćanstvo kao religiju stalnih mjesta: mjesta za molitvu i bogoslužje, mjesta za naseljene vjerske zajednice i mjesta za pogreb (Fletcher, 1997., 260.). Kao nezaobilaznu komponentu tome treba pridodati i kompleksne vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni obilježene paralelnim postojanjem triju kršćanskih crkavakonfesija: katoličke, pravoslavne i vjere bosanske, koje su svoj duboki pečat utisnule i na stećke kao zajednički (interkonfesionalni) biljeg. Obično se smatralo da se na području koje su pokrivali stećci ne javljaju istovremene nekropole s nekim drugim grobnim, još manje konfesionalnim obilježjima, međutim to se mišljenje donekle mora korigirati. Postoje, naime, specifični slučajevi poput nekropole u selu Mihaljevići kod Sarajeva korištene kroz izuzetno dugi vremenski period između III./IV. i prve polovice XVI. st. od strane tri različite etničke skupine – Romana, Ostrogota i Slavena – pokazujući da su paralelno uz nekropole sa stećcima postojale i nekropole bez stećaka. O tome, pored ostalih nalaza, svjedoče grobne konstrukcije od ploča složenih u vidu krova, kako je to utvrđeno u istovremenim grobovima ispod stećaka (Miletić, 1955., 151.-155.; 1956., 33.37.; 1961., 256.-257.). Ovdje se može govoriti o nekoj vrsti podzemnih "stećaka". Lokaliteti poput Mihaljevića, s milenijskim kontinuitetom ukopavanja, daleko su od toga da predstavljaju iznimku u europskoj sepulkralnoj praksi. Winchester u Englskoj s tradicijom sahranjivanja dugom 2000. godina, počevši od kasnog Željeznog doba, jedno je od takvih mjesta (Kjølbye-Biddle, 1992., 210. i dalje).
Osim grobova sa stećcima u vidu ploče, sanduka i amorfnog kamena, na lokalitetu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara više grobova je bilo bez spomenika. Ako ih je izvjestan broj i stradao, određeni dio grobova izvorno nije imao nikakvog obilježja osim možda drvenih križeva koji su vremenom nestali (Atanacković-Salčić, 1989., 98.). Slična pojava – istovremeno postojanje grobalja sa stećcima i bez stećaka – zabilježena je na području srednjeg toka rijeke Cetine u susjednoj Hrvatskoj, s tim što su grobovi bez stećaka pripisani Hrvatima (starosjediocima), a grobovi sa stećcima Vlasima (doseljenicima) (Milošević, 1991., 57.). Drugo je pitanje to što su kasnija međusobno odvojena katolička, pravoslavna i muslimanska groblja nastala u neposrednoj blizini ili čak na samoj nekropoli stećaka (I. Lovrenović, 1994., 78.-79.). Upravo na tim rijetkim nekropolama s očuvanim crkvama može se pratiti kako stećci nestaju, kako ploče postaju sve niže i grupiraju se oko crkava, dok se u posljednjoj etapi početkom XVI. st. ploče ne počnu postavljati ili pored zidova crkve ili se pak unose u samu crkvu. Ovi "unutarnji" stećci postepeno bivaju zagušeni u malim prostorima grobljanskih crkava, ploče se tanje, a reljefi postaju sve plići. Paralelno s prvim muslimanskim grobljima, javljaju se u Bosni i prve varijante stećaka-nišana u izravnoj zavisnosti od oblika muslimanskih nadgrobnih spomenika (Bešlagić, 1978.). Srednjovjekovna mramorja i šehidska groblja često se nalaze jedna pored drugih, odražavajući rodovsku svijest o tome da se članovi porodice obično sahranjuju na jednom groblju (Ćorović, 1956., 145.). U muslimanskom selu Kosače nedaleko od Goražda na malom su prostoru raspoređeni muslimansko groblje i četiri skupine stećaka, više stećaka ugrađeno je u okolne kuće, nedaleko od treće i četvrte skupine spomenika nalazi se lokalitet Križevac a uz prvu skupinu lokalitet Crkvine, što navodi na pretpostavku da se u srednjem vijeku ovdje nalazilo značajnije središte (Bešlagić, 1959.a, 243.-246.). Na istočnoj strani Sarajeva, u mjestu Hreša, nalazi se srednjovjekovna nekropola s preostala 24 stećka od nekadašnjih stotinjak. Nastavak ove nekropole čini nekropola muslimanskih nišana – vremenskih i tipoloških potomaka stećaka – ukazujući na rodovski slijed s pokojnicima iz srednjovjekovne nekropole. Kulturološku i konfesionalnu kompleksnost ovog lokaliteta zaokružuje pravoslavno groblje (Mušeta-Aščerić, 1979., 223.-229.).
Kronologija ukapanja: od groba bez stećka do groba sa stećkom Mogućnost sklapanja slične višeslojne kulturološke slike pruža se u Grborezima kod Livna, lokalitetu smještenom uz prometni put koji povezuje ovu oblast s Primorjem, s tipičnim srednjovjekovnim slavenskim grobljem – tzv. ravnim i na redove – zvanim "Mramorje", na kojemu se između 265 istraženih grobova nalazi 86 primjeraka sa stećcima kao nadzemnim grobnim oznakama. Kronologija ukapanja vidljiva na osnovi bogatog arheološkog materijala pokazuje tri vrste ukopa – u raki bez ikakvih dodataka (38%), u raki formiranoj ograđivanjem pokojnikova tijela daskama (10%) i u grobovima čiji je prostor s pokojnikovim tijelom oblagan kamenjem i pokrivan kamenim pločama. Tih je grobova ukupno 138 (52%), među njima i spomenutih 86 primjeraka sa stećcima. Analiza grobnih nalaza pokazuje da su ukopavanja u Grborezima vršena između X. i XV. stoljeća, najintenzivnije između XII. i XIV. st. (Bešlagić, 1964.b, 93.-97.). Ovu šarolikost očituje i nekropola u selu Šabići smještenom na jugoistočnim padinama planine Bjelašnice sa tri vrste ukopa: u kamenom ograđenom grobu, u drvenim sanducima zakovanim željeznim klinovima te polaganjem pokojnika u zemlju (Fekeža, 2007., 204., 215.). Kako su stećci u jednom povijesnom trenutku zamijenili dotadašnji skromni način obilježavanja grobova postalo je jasnije prilikom iskopavanja srednjovjekovnih grobova u Gornjoj Bijeloj kod Konjica, gdje je ispod jedne nadgrobne ploče otkriven kostur s postkarolinškim mamuzama (IX.-XI. st.) i jednim prizmatičnim stupom ugrađenim u kamenu ogradu uz noge pokojnika. Jednog dijela postavljenog u grob, drugog dijela ostavljenog iznad zemlje, stup je nađen in situ (Vego, 1963., 196.). Jedan je grob s amorfnom pločom i pobodenim kamenovima datiran u XII. stoljeće, čime je dokumentiran način prerastanja humka u grob s pločom koja daljnjom evolucijom prelazi u oblik sanduka (P. Anđelić, 1975., 224.). Svim ovim ukopima – ranosrednjovjekovnim bez spomenika i kasnijim sa spomenikom – prethodila je faza spaljivanja mrtvaca karakteristična za slavensku pagansku religiju. To otkriva slavenski grob sa spaljenim mrtvacem u Sultićima kod Konjica iz VIII. st. koji odgovara općoj periodizaciji spaljivanja mrtvaca kod Južnih Slavena do X. st. kada se završava proces kristijanizacije (P. Anđelić, 1959., 200.-209.).
Kršćani obično nisu prakticirali spaljivanje izuzev u kasnijim stoljećima kada je spaljivanje heretika – definirano sukobom sistema što ih je obuhvaćalo kršćanstvo – obilježilo periodične krize koje su kršćanstvo identificirale kao vjeru netolerancije u njezinim različitim oblicima (Binski, 1996., 10.). Kremacije su po definiciji paganske i crkva ih nije odobravala. Iako se ponekad vjerovalo da je svrha spaljivanja tijela oslobađanje duše, specifično značenje kremacije variralo je u tradicionalnim društvima, a za anglo-saksonsko društvo praktički je unepovrat izgubljeno. Treba također znati da je postojao više nego jedan način paganskih ukopa (Meaney, 2003., 238.). Za ilustraciju može poslužiti podatak da se na sjeveru Rusije stari običaj kremacije pokojnika prilagodio ukopu pod kršćanskim utjecajem tek u XIII. stoljeću (Nazarova, 2006., 149.). Rizično bi, međutim, bilo spaljivanje mrtvaca uzimati kao apsolutni kriterij vjerske lojalnosti pokojnika jer arheologija koja se bavi pitanjem konverzije poznaje i atipične slučajeve gdje nije moguće razlikovati paganski od kršćanskoga groba. Kristijanizacija rijeke koju svi moraju preći bila je jedno od najznačajnijih dostignuća u polaganom razvoju europske konverzije. To objašnjava podatak da prije zabrane kremiranja u saksonskom kapitularu iz 785. godine nije bilo ni svjetovne ni crkvene osude nijednoga posebnog pogrebnog običaja. Zato je tradicionalna pogrebna praksa s njezinim socijalnim obredima i emocionalnim nabojem mogla preživjeti prijelaz od paganstva na kršćanstvo (Fletcher, 1997., 124.-125., 258.-260.). Susrećemo je, kako ćemo vidjeti, u različitim oblicima, i na stećcima i u grobovima ispod njih, tako da se može govoriti o nekoj vrsti "paganskog kršćanstva" u koje su sporo prodirale monoteističke norme. To je bio sistem vjerovanja satkan od tri sloja: kršćanskog, lokalnoga nekršćanskog i polukršćanskog (usp. Valk, 2003., 577.) i zato u nekim slučajevima, čak i onda kada su u grobu bili otkriveni križevi u vidu privjeska, nije bilo moguće odgonetnuti tko je kršćanin a tko paganin, jer su nalazi takvih grobova dvoznačni (Meaney, 2003., 241.). Općenito uzevši, različitost pogrebnog običaja ranog srednjeg vijeka prevelika je da bi se objasnila religijom (Halsall, 1995., 63.).
II. UMJETNIČKA RASPJEVANOST I RAZIGRANOST SMRTI NA STEĆKU
Mnoštvo izvornih naziva – stećak kolokvijalni naziv Na osnovi razborite generalizacije može se tvrditi da su spomenici u srednjem vijeku imali tri glavne namjene: komemoraciju umrlog člana obitelji, čime se značajno pridonosilo procesu žalosti i održavanju dobre obiteljske reputacije, iskazivanje potpune funkcije u izrazima službe ili u genealoškom tijeku – odatle značaj simbola položaja ili zvanja i heraldika, te konačno treću i najvažniju svrhu, da se odgovarajućom komemoracijom pokuša osigurati stalni tijek molitava u korist preminulog i tako donese utjeha duši u čistilištu i skraćenje razdoblja pročišćenja (Norris, 1992., 184.). Jedan od prvih problema skopčanih s pravilnim razumijevanjem tako složene povijesne materije poput stećaka odnosi se na sam naziv. Postoje, naime, tri vrste naziva koji se paralelno koriste za njihovo obilježavanje, među kojima često dolazi do preklapanja, što rađa nove nejasnoće i nesporazume. Prva vrsta su izrazi koji se oslanjaju na autentične povijesne izvore – mahom natpise sa stećaka: "bilig", "kâm", "zlamen", "kuća" i "vječni dom". Nazivi ukorijenjeni u narodu su: "mramorje", "grčko groblje", "kaursko groblje" i "divsko groblje". Ćiro Truhelka (1891., 369.) plasirao je tezu prema kojoj riječ "mašet" kao oznaka za stećak dolazi od turske riječi "mešhed", po narodnom "mećit", koja označava grob junaka ili mučenika palog za vjeru. Vejsil Ćurčić povezao je naziv "mašet" s talijanskom riječi "massetto" u značenju veliki kamen, što je prihvatio i Bešlagić (1954.a, 191.), primijetivši da se termin "mašet" najviše upotrebljava na Kupresu i području oko Duvna, Livna i Bosanskog Grahova – tradicionalno povezanim s Dalmacijom. Najčešće korišten naziv – stećak – od zadnjih je decenija XIX. st. u izdanjima Glasnika Zemaljskog muzeja iz Sarajeva među ostalima afirmirao Truhelka (1891., 373.). Sâmo ime stećak dolazi od njegove glavne namjene da "stoji" iznad groba kao spomenik; to je particip prezenta od glagola stajati – stojeći ili, kako se govorilo u staro vrijeme: "steći" (Škobalj, 1970., 220.-221.). Novija istraživanja na vidjelo iznose
sve manjkavosti ovakvog naziva ukazujući na problem kategorizacije srodnih nadgrobnih spomenika susjednih teritorija (zapadne Srbije), oblika ploče, koji se javljaju u vrijeme kad stećaka u Bosni gotovo i nema. Sam naziv stećak – pokazuju ova istraživanja – najprije se sreće u Srpskom rječniku Vuka Stefanovića Karadžića iz 1852., dok u prvom izdanju istog Rječnika iz 1812. godine taj termin još uvijek nije postojao (Zečević, 2001., 144.). Stećci se ne javljaju kao usamljena, izolirana pojava, već kao dio neprekinutoga sepulkralnoga kontinuiteta na bosansko-humskome području čiji korijeni sežu duboko u pretpovijesno vrijeme. Tako postaje kristalno jasna čvrsta vezanost stećaka za lokalitete starijih epoha – pretpovijesna naselja i kultna mjesta, antičke aglomeracije i groblja, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne crkve i utvrđene gradove. Važan, neizostavan element ovoga kontinuiteta ogleda se u činjenici da nekropole stećaka pripadaju tzv. grobljima na redove, čija je pojava označila epohalnu promjenu u pogrebnoj praksi europskoga srednjeg vijeka (Miletić, 1982., 22.-23.). Zato se pojava stećaka očituje prvenstveno kao određena faza u sublimiranju milenijskih pogrebnih tradicija i njihovu prenošenju u budućnost, počevši od nadgrobne gomile do sljemenjaka i križa kao konačnog obilježja kršćanskog groba uopće (Škobalj, 1970., 223.-224.). U svemu tome ne smije se zanemariti činjenica da posmrtni običaji u vjerovanjima mnogih etničkih skupina odražavaju one najarhaičnije i najdublje ukorijenjene običaje koji se mijenjaju izuzetno teško i sporo. Jasno je također, kako to pokazuju artefakti na antičkom lokalitetu Crkvine u Čipuljiću kod Bugojna sa srednjovjekovnom nekropolom i 520 grobnih nalaza (IX.-XIV. st.), da su već u prvim stoljećima naseljavanja na Balkan Južni Slaveni preuzeli i dalje razvijali običaje posmrtnoga kulta starosjedilaca, među ostalima romanskog stanovništva i romaniziranih Ilira, što je najtješnje bilo povezano s procesom etnogeneze (Vukanović, 1974., 214.-215.). U tom je kontekstu razumljiva upotreba ilirskih grobnih humki za kasnije ukope, što osim praktične strane ovog običaja ukazuje na etničko stapanje Ilira i Slavena (Bešlagić, 1971.a, 78.).
Evolucija oblika: od ploče do sarkofaga (sljemenjaka) i križa U nizu pitanja vezanih za umjetnost stećaka od presudne je važnosti pojavu sagledati u razvojnim fazama, tj. utvrditi osnovne linije njezine evolucije. Jasno je već na prvi pogled da su stećci poput žive materije, od jednostavnih oblika koji su najbrojniji, rasli i mijenjali se, sazrijevali i postajali otmjenijima, prateći u stopu kako opća kulturna i umjetnička kretanja europskoga prostora tako i razvojnu liniju bosansko-humskoga društva na političkom, ekonomskom i kulturnom planu. Na stećcima su sva ta prožimanja – razvojne plime i oseke širih i lokalnih razmjera unutar romaničke i gotičke umjetnosti – i uklesana i ispisana. Pandan ovoj pojavi nalazimo u razvoju bosansko-humskog minijaturnog slikarstva (P. Anđelić, 1984., 511.). Razvoj, rast i metamorfoza od jednostavnijih i manjih k složenijim i većim oblicima, jedna je od prvih značajki stećaka. Oblikovanje nadgrobnog spomenika u prvom je redu uvjetovano teološkim shvaćanjima vremena i sredine odnosno kultnim potrebama njihovih poručioca (Erdeljan, 1996., 113.). Iako sistematizacija stećaka još nije razrađena do kraja, može se poći od ukupno devet njihovih različitih oblika zastupljenih u Radimlji kod Stoca, što znači od ploče, ploče s podnožjem, sanduka, sanduka s podnožjem i visokoga sanduka do visokoga sanduka s podnožjem, sarkofaga te sarkofaga s podnožjem i križa. Ni oko samih naziva za pojedine oblike stećaka još uvijek nema suglasja, primjerice oko termina sarkofag, što izvorno znači škrinja koja jede tijelo (sarks – tijelo i fagein – jesti), koji se spominje i pod nazivom sljemenjak (Škobalj, 1970., 222.-223.). S obzirom na sve razlike među istraživačima opravdanom se čini opća klasifikacija stećaka na ležeće i stojeće koju je 1952. godine uveo D. Sergejevski (Zečević, 2005., 25.). Najstariji i najrasprostranjeniji, početni oblik stećka, položeni monolit – ploča – predstavlja zajednički oblik srednjovjekovnoga grobnoga spomenika u cijeloj Europi (Wenzel, 1962., 109.). Za razliku od vertikalnog groba s nišom, ovaj tip ravnog groba nema izravan prototip u paganskoj ili kršćanskoj starini i po svemu sudeći izravno je povezan sa sistematskim pokapanjem tijela, kao i s velikom idejom povratka zemlji. Pojava ravnoga groba neupitno predstavlja važan kulturni događaj, svjedočeći o mirnijem prihvaćanju pokojnikâ koji prestaju ulijevati strah i prisnijoj kohabitaciji s njima. Horizontalne ploče bile su nesumnjivo prve s namjenom da budu i vidljive i ponizne.
Ravni grob u svakom je slučaju izvorna kreacija srednjovjekovnoga genija i njegova je ambivalentna senzibilnost simbol kompromisa između tradicionalne osamljenosti u posvećenom tlu i nove potrebe za mirnim dokazivanjem nečijeg identiteta. U razdobljima velike monumentalnosti u pogrebnom dizajnu XIV., XV. i XVI. stoljeća to je bio omiljeni izbor onih koji su željeli pokazati svoju poniznost (Ariès, 1981., 238.-239.). Bilo da su pripadale području zapadne (latinske) pogrebne prakse, bilo da su nastale u sredini izloženoj bizantskoj funerarnoj tradiciji ploče su sadržavale simboliku smrti, uskrsnuća i vječnog života (Zečević, 2005., 29.). Gravirane ploče posvuda su u Europi od velikog značaja kao umjetnička djela i historijski zapisi (Curl, 1980., 78.). U Njemačkoj se u većem broju javljaju od XIII. stoljeća koliko u laičkoj toliko i u duhovnoj sferi (Kloos, 1992., 74.), što se poklapa s općim razvojem sepulkralne arhitekture na europskom prostoru. Mnogi ranosrednjovjekovni grobovi u Dalmaciji imali su grobne ploče postavljene neposredno nad pokojnicima, da bi se kasnije razvio običaj postavljanja ploče i na gornju površinu kao vidljiv znak raspoznavanja grobova (Vego, 1963., 197.). Najstarija ploča koja se može smatrati stećkom je ploča iz druge polovice XII. st. s natpisom trebinjskog župana Grda (P. Anđelić, 1984., 488., 490.). Novina u odnosu na zapadnoeuropski i srednjoeuropski prostor nastaje deriviranjem iz ploče i stvaranjem novog tipa nadgrobnog spomenika spajanjem pučkih interpretacija, autohtonih tradicija i oslobađanjem stega "oficijelne" umjetnosti (Sokol, 1980., 275.). Još prije pojave klesane ploče, kako to pokazuju istraživanja u Hercegovini, nadgrobni spomenici u vidu obične lomljene ploče postavljani su u ranom srednjem vijeku pod utjecajem ilirskih i gotskih običaja (Vego, 1961.a, 94.). Ovakav slijed obilježavanja grobnih mjesta logičan je rezultat oblikovanja ukupne kulturne slike na području rasprostiranja stećaka od vremena naseljavanja Slavena, što se vidi po nalazima nakita i oružja u nekropolama između IX. i XII. st. obilježenih prožimanjem utjecaja franačkog kulturnog kruga, bjelobrdske i dalmatinsko-hrvatske kulturne skupine (Miletić, 1963., 155.-178.). Pojava stećaka kao monumentalne grobne arhitekture u izravnoj je vezi s naraslim ekonomskim potencijalima bosanskog feudalnog društva, odnosno sa željom pojedinaca da vanjskim znakom na grobu afirmiraju svoj ugled i svoju moć (Benac, 1950., 5.). Broj stećaka, s druge strane, sasvim jasno upućuje na pretpostavku da su pod ovim grobnim spomenicima bili isto tako sahranjivani i pripadnici slobodnog seljaštva, pa možda čak i
kmetova (Benac, 1951., 72.-73.). Društvo sposobno u tolikom broju podizati tako monumentalne nadgrobne spomenike poput stećaka, čija je izrada predstavljala složen proces i zahtijevala nemala financijska sredstva, bilo je bogato i ekonomski stabilno društvo. Veći broj grobova i grobalja bez stećaka upućuje na duboku klasnu diferenciranost tog istog društva, što znači da su stećci u kronološkom pogledu pratili razvitak pa i propast feudalizma (P. Anđelić, 1975., 225.). Za razliku od drevnog vremena, kao i naših industrijskih kultura, u srednjem vijeku bio je uspostavljen međusobni odnos između stava prema bogatstvu i stava prema smrti (Ariès, 1981., 193.). Ako preciznim podacima te vrste za Bosnu i Hum i ne raspolažemo, solidnu orijentaciju u procjeni troškova vezanih za sahranu, izradu i postavljanje stećka predstavlja iznos od 40 libara, koliko je cetinski Vlah Ostoja Bogović 1377. platio za izmirenje trškova sahrane Vlaha Priboja Papalića. Astronomsku visinu ove sume ilustrira podatak da je prosječan ukop u to vrijeme u Splitu koštao 4-8 libara, a da se za cijenu od 40 libara u crkvi šibenskih franjevaca mogla dobiti cijela obiteljska grobnica (Milošević, 1991., 45., nap. 100.). O tome da je podizanje stećka predstavljalo opsežan i težak posao praćen većim novčanim izdacima, u selu Kongori kod Duvna sačuvana je narodna priča u rimovanoj prozi: "Vukla stećak Sestra Marta na svog brata Marka, miseca veljače, priko polja Svinjače. Vuklo ga stotinu volova, izilo se stotinu ovnova." (Bešlagić, 1956.-57., 385.) Zaokupljenost smrću i zagrobnim životom posvuda je bila praćena velikim troškovima sahrane i podizanja grobnih spomenika. Poljski magnati često su na sahrane znali potrošiti cijeli imetak (Bogucka, 2006., 132.). Ova industrija smrti povezana s izradom i prodajom monumentalnih nadgrobnih spomenika doživjela je u sjevernoj Europi (Engleska, Francuska, Njemačka, Poljska) između 1250. i 1560. ogromne razmjere, obuhvaćajući u različitim stupnjevima sve utjecajne razine društva i donoseći majstorima u najmanju ruku respektabilan položaj i prihod (Norris, 1992., 185. i dalje). Početak klesanja većih i otmjenijih stećaka podudara se s proširenjem državnog teritorija srednjovjekovne Bosne, oživljavanjem rudarske proizvodnje i daljnjim unapređenjem trgovačkih veza posredovanjem Dubrovnika i drugih jadranskih komuna u vrijeme bana Stjepana II. (1322.-1353.), zatim bana i kralja Tvrtka I. Kotromanića
(1353.-1391.). Paralelno s ovim, odvijao se proces raslojavanja starog društva, pri čemu se srednje i niže plemstvo nastojalo ugledati na više feudalne slojeve, povećao se broj slobodnih seljaka i sve to snažno se odrazilo u arhitektonskom poletu čiji izraz predstavljaju i stećci (Bešlagić, 1971.a, 92.-93.). Sljedeći, napredniji oblik stećka zastupljen je tzv. sandukom i sarkofagom – sljemenjakom. Prvi stećci u obliku sanduka susreću se oko polovice XIV. st. najavljujući početak zrele razvojne faze umjetnosti stećaka. Uz zračenja drevnih kultura na pojavu ovog oblika stećka uzdignutog do "snažne monumentalnosti" utjecali su antički sarkofazi i romanička umjetnost dalmatinskog Primorja. Posebna varijanta ovog oblika potencirana je prisutnošću postolja, da bi se u tzv. dvostrukim sanducima na dvostrukom postolju dodatno usavršila i početkom XV. st. pripremila pojavu tzv. visokog sanduka – prijelaznog oblika k sarkofagu (Miletić, 1982., 33.-34.). Najstariji stećci u obliku sanduka su spomenici Nikolića u Vranjevu Selu kod Neuma i stećci Sankovića u Biskupu kod Konjica (P. Anđelić, 1984., 490.). Najsloženiji oblik stećka – sarkofag – javlja se prvih decenija XV. st. Dug put prešao je ovaj nadgrobni spomenik do tog vremena kada je – najčešće u sklopu određenih nekropola – počeo krasiti pejzaže srednjovjekovne Bosne. U širu upotrebu sarkofag ulazi u vrijeme egipatskih piramida, da bi se preko Mezopotamije, Krete, Grčke, Etrurije i Rima sredinom III. stoljeća pojavio u kršćanskoj umjetnosti. Iz Italije se sarkofag raširio po cijeloj srednjovjekovnoj Europi, preuzimajući u svojim ukrasima repertoar kršćanske umjetnosti od klasičnih biblijskih motiva do romaničkih i gotičkih ilustracija (Die Kunst, Brockhaus, 406.-407.; Duvnjak, 1989./90., 32.-34.). Antički sarkofazi s bosanskohumskog područja, ali i iz dalmatinskih gradova, po svemu sudeći značajno su pridonijeli pojavi ove forme stećka koji je obilježavao kuću kao temeljni element ljudske egzistencije (Karaman, 1991., 623.-624.). Antički svijet promatrao je sarkofag kao vrstu vječnog boravišta (domus aeterna), kao znak vječnog života koji, u njegovom poštovanju domaće pojedinosti, otkriva značaj preciznosti simbola (Binski, 1996., 86.). U Bosni i u dalmatinskim komunama humanističkog razdoblja primjetno je oživljeno zanimanje za rimske grobnice i sarkofage, prema čijim su modelima izrađivani grobni spomenici kasnog srednjovjekovlja. U brojnim dalmatinskim komunama dokaziva je sekundarna upotreba rimskih sarkofaga još od ranoga srednjeg vijeka, pa ih se "u
pomodnoj obradi sačuvalo iz predromaničkog, romaničkog, a i gotičkog vremena" (I. Fisković, 1990., 41., 67.-68., 81.; C. Fisković, 1973., 158.; Mandić, 1982., 120.). Slična pojava primjetna je u Njemačkoj, posebno kada su u pitanju biskupske grobnice (Kloos, 1992., 73.). Postojala je, međutim, bitna razlika između rimskog i srednjovjekovnog sarkofaga. U Rimu bi se nakon spaljivanja pokojnika pepeo sahranjivao u sarkofag, u Bosni se mrtvac polagao u grob a iznad se postavljao sarkofag, u Rimu je sarkofag predstavljao grob, u Bosni je to spomenik. Uza sve to ostaje otvorenim pitanje što ga je postavio još Truhelka (1891., 370.): zašto je ovaj oblik spomenika u takvim razmjerima oživljen upravo u Bosni gdje rimski utjecaj ni u doba najvećeg uspona Carstva nije bio najsnažniji, a nije u zemljama poput Francuske i Španjolske, gdje je zračenje rimske kulture bilo kudikamo jače. Ovu široku primjenu grobnog spomenika oblika sarkofaga na bosansko-humskom području, pogotovo činjenicu da oni "nisu kao u ostalom svijetu zahvatili širih slojeva naroda", odnosno da "nisu nigdje postali običajem osim u nas", primijetili su i kasniji istraživači (Horvat, 1941., 184.). Kronološko-stilski most između rimskih i srednjovjekovnih bosanskih i humskih sarkofaga predstavljaju predromanički sarkofazi dalmatinskih gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora (VIII.-XI. st.) klasificirani u tri kategorije: sarkofage s grobnim natpisima bez dekoracije; sarkofage ukrašene u bas-reljefu koji nose natpis; sarkofage bez ikakvog natpisa ukrašene isključivo u bas-reljefu (Jakšić, 2004., 7.). Posebno je zanimljiv, među poznatim sarkofazima, primjerak s lokaliteta Hreša na istočnoj strani Sarajeva s udubljenjem na gornoj strani vjerojatno obrednog karaktera (Mušeta-Aščerić, 1979., 224.). Ovaj oblik stećka koji poprima oblik kuće s krovom na dvije vode – "vječnog doma" kako kažu neki epitafi – ublažava dramu rastanka živih i mrtvih postajući obitavalištem pokojnika pored njegove dojučerašnje kuće (Korošec, 1952., 395.). Predodžba o grobu kao o kući pokojnika vuče tradiciju još iz prethistorijskog doba, o čemu svjedoče prethistorijske urne u obliku kuće u sjevernoj Njemačkoj, Italiji i Kreti. Tradicija o grobu-kući nikad nije prekinuta pa su tako grobovi kasnoantičkog i ranokršćanskog doba formirani od opeka u obliku krova, kao i grčki i rimski sarkofazi s poklopcem (Karaman, 1954., 178.). U tom svjetlu pažnje je vrijedna hipoteza prema kojoj je pojavi stećka oblika sarkofaga značajno pridonio običaj pokrivanja grobnih humki drvenim kućicama s krovom na dvije vode, raširen kod
Slavena prije dolaska na Balkanski poluotok (Skarić, 1928., 141.-144.). Kao dopuna drevnim značenjima sarkofaga, ovaj oblik stećka svojim šiljatim krovom snažno asocira na gotičke sarkofage i škrinje, dok njihova dominantnost u vrijeme opće prevlasti gotičkog stila ovoj tvrdnji daje dodatnu vjerodostojnost (Palameta, 2004., 132.). Spomenici ovog tipa obično pripadaju ličnostima iz vrha društvene piramide, najbogatije su ukrašeni, često sadrže natpise i predstavljaju najzrelija likovna ostvarenja (Miletić, 1982.a, 235.). Pogrebna praksa Rimskog carstva s običajem klesanja natpisa nad grobom i korištenje starokršćanskih crkava za groblja u srednjem vijeku, uz upotrebu rimskih sarkofaga i lociranje slavenskih grobalja neposredno uz rimska, ne smije se gubiti iz vida kao faktor koji je odigrao ulogu u formiranju sepulkralne kulture kod slavenskih plemena nastanjenih na području srednjovjekovne Bosne. Sama riječ raka kao oznaka za grob izvedena je od rimske riječi arca (Ćorović, 1956., 142., 144.). To potvrđuje i lokacija mauzoleja tepčije Batala Šantića nedaleko od utvrde Toričan u Lašvi na mjestu rimskog vojnog logora opasanog opkopom, koji je tu funkciju, osim zatrpane zapadne strane, zadržao i stoljećima kasnije kada je ovdje podignut mauzolej sa stećkom sljemenjakom iznad groba u kom su, položene u kameni sarkofag, počivale kosti ovog poznatog bosanskog vlastelina. Samo nekoliko stotina koraka dalje otkrivena je ranokršćanska bazilika, a istočni dio ovog prostora u novije vrijeme služio je kao pravoslavno groblje (Mazalić, 1959., 241.). U kasnijoj, zreloj fazi, polovicom XV. st., javlja se oblik križa klesan u raznolikim formama – u osnovnoj konturi ili antropomorfnoj – i forma stele i cipusa koja očito podržava starije antičke oblike. Posljednjim godinama izrade stećaka, smješteni poput stećaka pored samoga puta nedaleko od lokaliteta pod imenom Crkvina, noseći na sebi ukrasne motive karakteristične za stećke, ali i za tzv. "šehitske nišane" iz prvog razdoblja osmanske vlasti na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće, pripadaju četiri monumentalna križa iz Drežnice sjeverno od Mostara (Bešlagić, 1956., 179.-188.). Iz svoje prvobitne oblasti – iz Hercegovine i primorja – ovaj se tip grobnog spomenika širi prema središnjoj Bosni, prelazeći iz ukrasa nadživljava ostale oblike stećaka i nastavlja svoje postojanje do naših dana (Miletić, 1982.a, 235.). Kao nadgrobni spomenik križ je na europskom prostoru bio poznat znatno ranije, kako pokazuje spomenik tog oblika iz prve polovice X. stoljeća u
sjevernom Yorkshiru na grobu vikinškog ratnika koji je prihvatio kršćanstvo (Fletcher, 1997., sl. 31. i 32.). Oblici orijentalnog podrijetla – stup, obelisk i nišan – obilježili su kraj jednog i otvaranje novog poglavlja povijesti stećaka, postajući uz križ trajni znak grobnog spomenika (Miletić, 1982., 35.-36.). Jedan takav primjerak koji pripada najstarijem tipu muslimanskih nišana s prijelaza iz XV. u XVI. st. – stela s natpisom "Ase leži Skender" i urezanim križem-rozetom – stoji na staromu mezarju u Fatnici na lokalitetu Miljuša Glavica (Bešlagić, 1967.a, 42.). Sličan je ovome, ali monumentalniji od njega, nišan iz Bakića kod Olova – "jedan od najzanimljivijih starih bosanskih spomenika" – visine oko 4 m, sa stranicama od 90 cm u osnovi, neznatno sužen prema vrhu u obliku razmjerno visoke piramide ukrašene kamenom kuglom. Među bogatim ornamentima ističe se čudovište u obliku zmaja, stilizirani cvijet, motiv užeta i grozd. Ornamentika nesumnjivo potječe iz srednjeg vijeka, a da li je pod ovim spomenikom sahranjen bosanski vlastelin iz prvog razdoblja širenja islama, na što bi ukazivalo obližnje muslimansko groblje zvano Svatovsko Greblje koje predstavlja nastavak onoga iz srednjeg vijeka pod nazivom Kaursko Greblje (M. Filipović, 1928., 72.-76.), pitanje je na koje tek treba naći cjelovit odgovor. Nišani su u Bosnu došli s Osmanlijama, a najznačajniji su oni iz najstarijeg vremenskog perioda, što znači iz XV. i XVI. st., koji odražavaju veze sa stećcima. Te se veze na jednoj strani zrcale u repertoaru figuralnih predstava, na drugoj strani u natpisima pisanim ćirilicom na tadašnjem narodnom jeziku. Među najstarijim nišanima ima i takvih koji su postavljeni iznad grobova kršćana, poput obeliska vojvode i "počtenog viteza" Radivoja Oprašića (Bešlagić, 1982., 530., 534.-535.). Pored umjetničkih zračenja iz bližih i daljih krajeva Europe, i domaći narodni genij koji je oslonjen na slavensku baštinu vremenom izvršio užu selekciju motiva, prilagodio ih svojim shvaćanjima, mogućnostima i potrebama, sudjelovao je u oblikovanju nadgrobnih spomenika. Nesumnjivo je da je svaka od ovih komponenti na svoj način bila važna u procesu transformacije i stapanja različitih utjecaja, ali prednost nesumnjivo pripada domaćoj komponenti, što pored ostalog potvrđuje i naglašena sličnost nekih ornamenata sa stećaka s ornamentima današnjeg narodnog veza i rezbarstva (P. Anđelić, 1984., 490.-491.).
Znakovito je kako su veći i grandiozniji stećci smjenjivali manje i jednostavnije i kako se ta razvojna linija podudara s linijom ekonomskog uzdizanja bosansko-humskog feudalnog društva. O ovoj pojavi rječito govore i natpisi s imenima koja se na prijelazu iz XIV. u XV. st. zadržavaju u krugu vlastelinskih porodica. U to je vrijeme skupi način obilježavanja grobova još uvijek bio privilegij viših društvenih slojeva, da bi oko sredine XV. st. stećke počeli podizati i Vlasi – preživjeli romano-ilirski starosjedioci. Uzori su bili tu, pred očima, i čim je ekonomsko stanje to dopustilo, i širi slojevi su na taj način počeli obilježavati mjesta gdje su počivali mrtvi, odajući im počasti do kojih se mnogo držalo (Ćirković, 1964., 233.-234.). Nije slučajnost da se stećci u velikoj mjeri odomaćuju baš kod Vlaha. Ovaj odnos izravno je potvrđen u Humu, gdje je najpoznatija nekropola stećaka u Radimlji kod Stoca vezana za vlašku porodicu Miloradovića-Stjepanovića iz roda Hrabrena. Osamdesete godine XV. st. – vrijeme nastanka ove najpoznatije i najcjelovitije nekropole, s gotovo svim oblicima stećaka širokog raspona ukrasa, od čistog ornamenta do ljudskog portreta – podudara se s najvećim društvenim usponom Vlaha (Ćirković, 1964., 234.; Vego, 1973., 307.-326.). Evolucija oblika otkriva da su se stećci kao nadgrobni spomenici razvili iz nadgrobne ploče i da su tek vremenom dobili više i masivnije forme, što znači da se sam početak u njihovom razvoju temelji na obliku poznatom u mnogim zemljama, posebno mediteranskim. To govori da sâm po sebi stećak nije nikakva originalna tvorevina bosanskog i humskog srednjovjekovnog podneblja, nego prilagođena i masovno korištena forma nadgrobnog spomenika jedne epohe (Benac, 1982., 199.). UKRASNI MOTIVI Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaje se pet skupina koje se međusobno prepliću i upotpunjuju: socijalni i religiozni simboli, predstave posmrtnih kola, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti (P. Anđelić, 1984., 488.). Postoji i šesta skupina tzv. neklasificiranih motiva – motivi simbolične funkcije, znakovi geometrijskog oblika, predstave nekih neobičnih predmeta i oštećeni motivi čije značenje nije moguće odgonetnuti (Wenzel,
1965., 413.-421.). Općenito uzevši, ornamentika stećaka otkriva shvaćanja i osjećanja cijele jedne epohe, kako ljudî koji su sudjelovali u njihovoj izradi tako i pokojnika koji su tu našli svoja zadnja odredišta, po čijoj su želji – kako kažu pojedini natpisi – stećci i klesani. Sama ova klasifikacija nije i konačna, koliko zbog međusobnog preplitanja pojedinih motiva toliko i zbog njihove višeznačnosti. Socijalni simboli Među socijalnim simbolima najistaknutije mjesto zauzimaju heraldički motivi od kojih su najvažniji grbovi. Određeni manji broj tzv. potpunih grbova izrađen je u duhu zapadnoeuropske heraldike, dok ostali, njih nekoliko stotina, kao nova i specifična pojava, pripadaju kompozicijama štita s mačem (P. Anđelić, 1984., 488.). Od drugih socijalnih simbola vrijedno je spomenuti jednostavne heraldičke ambleme ili figure (životinje, ljiljani, rozete) i predstave mača i koplja. Česta je također predstava lûka sa strijelom; uz mač ili štit pojavljuje se i u kombinaciji s križem i polumjesecom. Rjeđe su prikazani koplje, ponekad sa zastavom, angon ili harpun – klasični motivi iz europske heraldike. Rasprostranjen po cijeloj Europi – na nakitu, pečatima i novcu – krin (ljiljan) kao heraldička komponenta vezan u Bosni za vladarsku dinastiju, doživio je u različitim transformacijama široku primjenu i na stećku. Heraldički oblik ljiljana impozantnih proporcija iz Uzdolja, Prološca i Vranjeva Sela upadljivo je sličan obliku s luksuzne haljine na Palajuolovom portretu Galeaza Sforze i s pečatnog prstenja iz Ugarske. Ovim simbolima, pretežno heraldičkim predstavama umjesto neposredne predstave umrlog koja je bila shematizirana, obilježavalo se pokojnikovo zanimanje i društveni rang i u tom pogledu uloga nadgrobnika nije se mijenjala od rimskih vremena (Miletić, 1982., 61.63.). Religiozni simboli Dok Anđelić (1984., 488.) smatra da je najrašireniji religiozni simbol, ujedno najčešći ukras na stećcima, znak križa, koji se pojavljuje u tri osnovna oblika: kao obični i ukrašeni križ i križ-raspelo, Škobalj (1970., 229.) tvrdi da su među nešto više od 3000
ukrašenih stećaka najčešći motivi polumjeseca i zvijezda. Wenzelova (1965., 91.) je, pak, došla do broja od 638 stećaka na kojima križ predstavlja osnovni ili sporedni ukras, dok Bešlagić (1982., 387.) među pojedinačnim ukrasnim motivima s nekih 700 primjeraka na prvo mjesto stavlja križ. Ovdje je nužno poći od toga da je među navedenim vrstama križeva teško postaviti jasnu granicu, pored ostalog i zato što, sa čisto religijskog stajališta, sva tri oblika imaju istu vrijednost (Vidović, 1954., 119.-120.). Kao čest motiv u kršćanskoj umjetnosti, pa time i na grobnim spomenicima, križ se javlja od IV. st. kada je štovanje križa bilo pojačano otkrićem Pravoga Križa pripisanog carici Heleni majci cara Konstantina (Fletcher, 1997., 56.). Najprije kolektivan, zatim postepeno individualan, križ je postao esencijalan element novog prototipa groba kreiranog u XVII. i XVIII. stoljeću. Čak i među onima koji ne vjeruju, više ili manje odvojen od svog historijskog kršćanskog značenja, križ je maglovito priznat kao simbol nade i zaštite. Ljudi su povezani s križem bez znanja zašto je to tako, ali su ipak povezani. Križ ne priziva drugi svijet nego nešto slično, ponekad misteriozno, duboko, neizrecivo, čega smo samo nejasno svjesni (Ariès, 1981., 271., 276.). Najčešći su na stećcima tzv. grčki i latinski križ, a uz njih se pojavljuju: kalvarijski (križ s postoljem), Andrijin križ (X oblik), Petrov križ, ljiljanov križ, križ u obliku trozuba ili dvozuba, T-križ koji se povezuje s Antunom pustinjakom, križ jednakih krakova, malteški križ, dvostruki patrijaršijski (lorenski) križ, kao i znatan broj njihovih varijacija (Vidović, 1954., 120.-123.; Wenzel, 1965., 91.-125.). Specifični oblik križa, tzv. ankh, u čistom ili antropoidnom obliku, pojavljuje se na stećcima u južnom pojasu; povezan je sa spiralama i grozdovima u kompoziciji preromaničke skulpture poznate u Ventimigli (sjeverna Italija) od VIII. stoljeća, a u svojim najzrelijim formama predstavljen je na sanducima i sarkofazima u okolici Stoca (Miletić, 1982., 60.). Motiv cvjetnog križa, koji osobito "cvjeta" na području od Cavtata do nekropola Blidinja, najkvalitetnije primjerke očituje od Stoca do Opličića, Bivolja Brda i Mogorjela. Kako to pokazuju najbliže analogije iz Pridrage kod Novigrada s namještaja starohrvatske crkve iz IX. stoljeća i stariji primjerak iz sv. Marka u Veneciji iz VI. stoljeća, ujedno ukazujući na razvojni put ovog motiva, njegova je upotreba vrlo stara i trajala je stoljećima (Palameta, 1996.a, 258.).
Svi ovi oblici, čak i oni najneobičniji, bili su ustaljeni i u drugim europskim zemljama. Križevi u obliku trozuba upotrebljavaju se u kršćanstvu još od II. stoljeća. Slični oblici nalaze se na ciglama iz Caričinog grada i na jednoj slici Berlinghierijeve škole. Križ Toblika predstavljen je na slici Fra Angelica "Raspeće sv. Kuzme i Damjana", na jednoj slici P. Lorenzettija u crkvi sv. Franje u Assisiju, a kasnije na nekim Rembrandtovim i El Grecovim slikama (Vidović, 1954., 120.). U mnogim slučajevima križevi su ukrašeni grozdovima koji u kršćanskoj umjetnosti simboliziraju euharistijsko vino; ovi oblici prevladavaju u središnjoj Bosni, ali ih ima i na jugu. Križ je često predstavljen kao rajsko drvo života; jedan T-križ (Kupres) s brojnim ukrasima, kao da čini najbolju ilustraciju ovakvog shvaćanja. Ponekad se s ukrašavanjem išlo dotle da je križ predstavljao manji dio ornamentalne cjeline. Uz razne oblike ukrašenih križeva na stećcima se često nalazi i više vrsta znakova na sredini između križa i ljudskog lika s raširenim rukama. Na jednoj ploči u Knešpolju kod Širokog Brijega isklesan je antropomorfni križ, a više njega drugi križ čiji se horizontalni kraci oštro lome nadolje; on je sličan križevima s pojedinih bosanskih povelja i nekim merovinškim oblicima križeva (Vidović, 1954., 120., 123.). U križevima antropomorfnog oblika nema ničeg heretičkog, kako je to opsesivno nastojao dokazati Solovjev (1948., 89.-100.), vezujući ovaj oblik za vjerovanje srednjovjekovnih Bosanaca koji su kao navodni bogumili time htjeli prikazati samo Kristovo raspeće, dok su križ kao vjerski amblem prezirali. Čudi, najblaže rečeno, da je ovaj zaslužni povjesničar europske reputacije zapao u ovakvu kontradikciju. Solovjevljevoj teoriji izravno proturječi predstava lika sa stećka iz Raške Gore kod Mostara, u obliku antropomorfnog križa koji u lijevoj ruci drži križ (Bešlagić, 1956.a, 250.). Još u merovinško doba bilo je mnogo takvih križeva: poznat je obični križ latinskoga tipa s glavom kružnog oblika iz koje, okrenute prema dolje, izviru dvije ruke. Predstava antropomorfnog križa česta je pojava na novcu nekih mađarskih vladara, osobito od Geze II. do Ludovika Velikog. Sličan znak, vrlo stiliziran, nalazi se na šilingu biskupa iz Würzburga iz XV. stoljeća. Jedan stari njemački crtež ustoličenja koruškog vojvode predstavlja ga s križem u obliku stupića iz kojeg izlaze valovite prečage slične rukama. Ove predstave križa, gotovo identične, nalaze se krajem srednjeg vijeka u S. Petroniju kod Bologne, u Garofallu u Ferari i na slikama Hansa Friesa u Fribourgu. I u
ranosrednjovjekovnoj irskoj kršćanskoj umjetnosti često se susreću slične predstave. Uopće uzevši, likovne predstave različitih križeva neizostavan su motiv srednjovjekovne sakralne umjetnosti, a kao heraldički simboli uvedene su u praksu osobito preko duhovno-viteških redova nastalih u vrijeme križarskih ratova (Vidović, 1954., 125.-127., 135.). Skupini religijskih simbola pripadaju također znaci obnavljanja i uskrsavanja u vidu sunčanoga kruga, polumjeseca, svastike, zvijezde, spirala svih oblika, vijenca, rozete i elise koji, bilo sami ili u raznim kombinacijama, često ukrašavaju stećke. Ovi znaci ponekad se nalaze uz razne oblike križa s kojim su ili povezani ili su pak isklesani u njegovoj blizini. Najčešće, oni ipak čine samostalan, jedini ornament, a u kombinacijama obično dolaze polumjesec i jedan solarni znak. Na svim oblicima stećaka ovi simboli imaju vidno i istaknuto mjesto: na ploči s gornje strane, a na sljemenjacima obično sa zabata. Kao simbol prastaroga paganskog vjerovanja, prizor izvanredne ljepote i radosti cijele zemlje, mladi Mjesec značio je obnavljanje života i kao takav vrlo je blizak kršćanskom vjerovanju (Vidović, 1954., 128.; Miletić, 1982., 97.; Grakalić, 1991., 20.). Spajanje polumjeseca i križa na stećcima odražava spajanje starog paganskog vjerovanja s kršćanstvom, i ova scena zorno svjedoči da se pokrštenje jednog naroda odvija kao višestoljetni proces te bi se prije moglo nazvati "odgajanjem" nego "pokrštenjem" (Škobalj, 233., 235.). Ukrasi mjeseca i rozete obvezan su pratilac Raspela u romaničkoj umjetnosti (Basler, 1990., 131.). Solarni simboli vode podrijetlo od paleolita, zatim se susreću u asirskoj umjetnosti, kod Etrušćana, Ilira, u nordijskim krajevima i na grčkim vazama. Lunarni znaci javljaju se uz slike babilonskih bogova, uz predstave feničke boginje Astarte, kod Grka i Kelta. U rimsko doba, polumjesec koji je bio atribut Dijane (Artemide) i mjesečeve božice Lune, naročito je čest na nadgrobnim stelama Panonije i Galije, ali i na posmrtnim urnama i sarkofazima uz druge slične znakove. Općenito uzevši, solarno-lunarni simboli bili su jako zastupljeni kod Indoeuropljana, ali se javljaju i u kulturama koje su s njima jedva mogle imati ikakve veze (Vidović, 1954., 130.; Miletić, 1982., 97.; Hall, 1991., 208.). Obožavanje Sunca i Mjeseca u staroj slavenskoj religiji imalo je istaknuto mjesto; pretpostavlja se da je vrhovni bog Zapadnih i Istočnih Slavena bio poistovjećen sa Suncem, a jaki relikti takvih shvaćanja bili su prisutni i nakon primanja kršćanstva
(Elijade, 1991., 34.). Slavenski narodi, uostalom kao i drugi narodi toga vremena, teško su napuštali stara shvaćanja svijeta ostajući još dugo napola kršćanima, kako Ljutiće imenuje jedan izvor iz XII. st. (Vidović, 1954., 132.). Toma Arhiđakon zabilježio je u XIII. st. da su prilikom Mjesečeve mijene Hrvati izvodili obredne plesove i dizali galamu lupajući u sve metalne i drvene predmete kako bi otjerali demone koji razdiru i jedu mjesec (Grakalić, 1991., 19.). U kršćansku umjetnost solarni znaci ulaze preko svetkovanja Božića, koje je zamijenilo dotadašnju proslavu preporađanja Sunca. Prve predstave Sunca i Mjeseca uz slike raspeća pojavljuju se na rukopisima iz ranog srednjeg vijeka, kada postupno potiskuju uobičajenu kompoziciju raspela bez Kristova lika. Njihov odnos uspostavljen je već u Bibliji kazivanjem o Postanku (Sunce, Mjesec i zvijezde načinjeni su četvrtog dana) i u priči o pomračenju, a potom i kod teologa. Prema sv. Augustinu, Sunce i Mjesec simbolizirali su odnos dvaju Zavjeta: Stari zavjet (Mjesec) mogao se razumjeti samo s pomoću svjetlosti kojom ga obasjava Novi (Sunce). Uz raspeće, Sunce i Mjesec se pojavljuju u alegorijskom značenju Crkve i Sinagoge; po mišljenju kršćanskih komentatora razdiranje zavjese u hramu u času Kristove smrti označilo je trijumf Crkve (Sunca) nad Sinagogom (Mjesecom) (Vidović, 1954., 133.-134.; Hall, 1991., 285., 323.). Sunce i mjesec čine harmoniju dvaju suprotnih principa; mjesec je prema suncu, kao pasiv prema aktivu (Challet, 1965., 31.). Solarni znaci nalaze se i na merovinškim sarkofazima gdje su, prema nekim mišljenjima, imali amblematski i talismanski karakter (Vidović, 1954., 132.). Na jednom bareljefu iz Quintanille de las Vinas kod Burgosa u Španjolskoj iz VII. st. prikazana su dva anđela koji drže Sunce (Lopez, 1978., 54.). Česta je njihova pojava u romaničkoj umjetnosti, osobito uz predstavu raspela i Krista, kao na jednoj zlatom, dragim kamenjem i rezbarijom u slonovoj kosti ukrašenoj Bibliji s konca X. stoljeća. U Bibliji koju je 1475./76. u Augsburgu tiskao Günther Zainer, uz predstavu Krista, Adama i Eve, nalazi se kompletan repertoar solarnih znakova – Sunce, Mjesec i zvijezde (Wegener, 1985., 120.-121., 135.-136.). Sunčani zraci koji se kao ukras javljaju na kacigi iznad grba grada Geneve, vuku svoje podrijetlo iz kulta što su ga, prikazujući Isusovo ime u vijencu zraka, raširili glasoviti propovjednici poput Bernardina Sijenskog i Dionizija Kartuzijanca. Crkva je, ne bez otpora pa i zabrana, naposljetku našla način da štovanje Gospodina
sankcionira u prikladnom obliku: posvećena hostija smještena je u monstrancu koja je umjesto oblika kule, poznatog iz XIV. st., dobila izgled sunca s vijencem zraka (Huizinga, 1991., 189.). Predstave mladog Mjeseca i zvijezdâ postale su sastavnim dijelom brojnih plemićkih i gradskih grbova širom Europe – u Nizozemskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Rusiji i Ugarskoj (C. A. von Volborth, 1992., 34., 43., 51., 59. i dalje). Ovi znaci našli su široku primjenu u južnoslavenskoj numizmatici i heraldici. Na pečatu bosanskog franjevačkog vikara početkom XVI. st. nalazile su se predstave Sunca i Mjeseca. Solarni znaci nađu se i na stoljeće-dva starim katoličkim grobljima u okolici Travnika i na pravoslavnim spomenicima iste starosti iz Sarajeva. U nekim krajevima Poljske zadržao se do modernog vremena srednjovjekovni običaj da se klekne prema mladomu Mjesecu i čita molitva, a štovanje mladog Mjeseca kod nas sigurno je pridonijelo štovanju kršćanske Mlade nedjelje (Grakalić, 1991., 25.-26.; Vidović, 1954., 128., 132.-133.; Solovjev, 1954., 93.; Rengjeo, 1943., 280.-286.; Vego, 1973., 322.). Solarno-lunarni simboli na stećcima imali su religiozni karakter i formirali su se pod zajedničkim utjecajima starih slavenskih vjerovanja i kršćanstva. Njihova veza sa znakom križa nedvojbena je i logično je zaključiti da su imali istu simboličku vrijednost. Ne može ih se, međutim, vezivati isključivo za posmrtni kult u komu su simbolizirali umiranje i uskrsnuće jer su oni, očigledno, imali mnogo širi religiozni karakter (Vidović, 1954., 134.-135.). Sunce, polumjesec i zvijezde pojavljuju se na likovnim predstavama Kristova rođenja i uznesenja Bogorodice na Nebo. Narodni pogrebni običaji u Latviji tijesno su bili povezani sa zalaskom sunca, tj. s vjerovanjem da duše mrtvih odlaze sa sunčevim zalaskom, a sunce je predstavljalo jednu od središnjih tema latvijskih narodnih pjesama (Vība, 2006., 140.-141.). U prastare kršćanske simbole pribrajaju se predstave vinove loze i grožđa. Na temelju biblijske metafore, posebno Isusove prispodobe o lozi – "Ja sam trs, a Otac moj vinogradar"; "Ja sam trs, vi loze" (Iv 15, 1.5) – ovaj znak se upotrebljavao kao ukrasni motiv u umjetnosti i graditeljstvu od ranih kršćanskih sarkofaga i zidnog slikarstva u rimskim katakombama do bizantskih mozaika i srednjovjekovnih vitraila. Grožđe u kršćanskoj umjetnosti simbolizira euharistijsko vino i Kristovu krv (Wenzel, 1965., 203.; Leksikon, 1979., 585.; Hall, 1991., 186.-187.).
Uz svoje osnovno heraldičko značenje, ljiljan je kao glavni motiv kršćanske ikonografije imao dublju religioznu simboliku. Ponekad je ljiljanov cvijet prikazivan kao pravi ljiljan ili perunika koja se u srednjem vijeku nazivala "gladiolus", od čega je izveden njemački naziv "Schwertlilie". Oba ljiljanova oblika ubrajala su se u srednjovjekovnim didaktičkim priručnicima u red "cvijeća dobra", kome se suprotstavljalo "cvijeće zla" (Wenzel, 1962.a, 90.). Često je ljiljan poistovjećen s Kristovim mukama, a simbolizirao je i Bogorodičinu bol što ga je osjetila u srcu dok je gledala Krista na križu (Wenzel, 1965., 163.). Na pojedinim stećcima postoje kompozicije slične kombinaciji ljiljana i predstave Krista na križu, koje naglašavaju njegovu religioznu simboliku. U slučaju gdje su, kao na ploči iz Biskupije kod Knina, predstavljeni križ, ljiljan i mač, zrcali se puna ikonografska poruka – "ponovno rođenje pokojnika kroz Krista" (Wenzel, 1965., 163.; Hall, 1991., 190.). Specifična religiozna poruka zrcali se iz predstave tzv. drveta života – poznatog u svojoj arhajskoj formi Kozmičkoga drveta još u neolitskoj epohi – čija simbolika, usko povezana s Rajem i Križom, stoji u izravnoj vezi s biblijskim motivom o "drvetu života" i "drvetu spoznaje". Kao takvo, drvo života je u kršćanskoj simbolici usko povezano s križem, ili pak funkcionira kao heraldička predstava ljiljana koji je u zapadnoj umjetnosti važio kao umjetnička abrevijatura za drvo života (Sachs-Badstübner-Neumann, 1994., 236.). U vezi s ovom predstavom, u sklopu razrađene srednjovjekovne simbolike cvijeća, funkcionira prikaz vreže kao simbola raja i trolista kao simbola trojstva. Sve ove varijante zastupljene su na stećcima (Miletić, 1982., 99.; Wenzel, 1965., 169.-175.), a jedan se od ljepših primjeraka nalazi u Tasovčićima za kojim ne zaostaje sličan ukras na Radimlji (Palameta, 1996.a, 262.). Novija istraživanja stećaka iznijela su na vidjelo još jednu skupinu religijskih simbola, tj. ikonografske motive, koji su na stećke najlakše mogli biti preneseni iz kršćanskog ikonografskog materijala – s fresaka, ikona, metala i iluminacija. Smatra se da toj skupini motiva pripada karakteristični portret pokojnika s podignutom desnicom i raširenim dlanom preuzet, najvjerojatnije, s ktitorskih kompozicija iz oslikanih crkava. Na tijesnu vezu između oslikanih crkava i plastike na stećcima upućuje i arhitektonsko rješenje samog stećka koji je u svojoj najsavršenijoj formi tek idiom hrama, zapravo mauzolejne crkve (Kajmaković, 1973., 297.-306.). Poručilac i klesar željeli su stećak dočarati kao
istinsku kuću i time ga približiti viziji crkvice kao mjesta sahrane pripadnika vodećeg društvenog sloja (Bešlagić, 1971.a, 31.). Natpis na stećku gdje se on poistovjećuje s "vječnim domom" o tome najbolje govori. Ovoj interpretaciji blisko je mišljenje prema kom figure s podignutom rukom simboliziraju pokojnika u molitvi za svoju dušu, te bi se one odnosile na prikaz pokojnika za života ili spremnog za ukop (Rakić, 1984., 57.). Ovaj motiv dovodi se također u vezu s rukama koje se, tijekom liturgije, uzdižu k nebu, a ova se tradicija kod katolika u Bosni i Hercegovini održala sve do danas. W. Holmquist ukazuje na predstave viteza s uzdignutom rukom (tzv. Orantenreiter) i tvrdi da ih je već u VII. st. bilo mnogo po Francuskoj i Zapadnoj Europi. Na jednoj ploči katedrale u Ventimiglii u Italiji predstavljeni su anđeli s rukama uzdignutim kao kod franjevaca kada mole Pater noster. Uzdignuta ruka na pojedinim nadgrobnim spomenicima, osobito u kombinaciji s predstavom Sunca, može simbolizirati čin obraćanja Bogu da bi se umilostivio duši pokojnika (ali i vijenac mučenika kako to pokazuju kasnorimski i bizantski mozaici ako se, umjesto Suncu, krugu dadne to značenje). Dakako, primjena ikonografskih motiva nije bila ograničena samo na sakralnu arhitekturu. Nalazimo ih i na sudačkoj kamenoj stolici iz Bukovice na kojoj su, pored drveta života, prikazani plemkinja i vitez – predstava koja svoj pandan ima u starom ikonografskom motivu "koji se vezuje za dekoraciju poznatog kamenog prestola u mletačkom Svetom Marku" (Vego, 1973., 313.-314.; Radojković, 1973., 228.). Ne smiju se, također, pri prenošenju ovog motiva na stećke, iz vida izgubiti utjecaji likovnih predstava iz srpskih manastira (Rakić, 1984., 62.), ali isto tako ni utjecaji freskoslikarstva srednjovjekovne Bosne. Istoj skupini motiva pripada i nedavno evidentirana predstava molitelja s podignutim rukama na lokalitetu Gizdave u Rotimlji kod Stoca od mještana nazvana Dominus vobiscum (Gospodin s vama), uklesana na ploči koja je mogla predstavljati dio nekropole od pedesetak nadgrobnih spomenika ili ranosrednjovjekovne crkve kao središta ove nekropole. Ova se predstava dovodi u vezu s romaničkim tradicijama, a prostorno joj je najbliža predstava svetačkog lika u Raškoj Gori kod Mostara (Palameta, 1999., 32.-34.).
Tehnika izrade stećaka i klesarski centri: kovači i dijaci (pisari) Mjesta za vađenje kamena od kojeg su klesani stećci redovito su se nalazila u blizini nekropola i često je postojanje kamenoloma presudno utjecalo na formiranje nekropola (Bešlagić, 1982., 38.). Tehnika izrade stećaka odvijala se u nekoliko faza, počevši od odvajanja i vađenja kamenih blokova i grube obrade, do klesarske finalizacije osnovnog oblika stećka na samome kamenolomu ili na nekropoli. Pri tome su se majstori služili željeznim i drvenim klinovima, velikim čekićima i polugama, da bi na red došlo prevlačenje spomenika do same nekropole uz pomoć drvenih plazova, oblica ili greda (Bešlagić, 1966., 92.). Odvajanje i vađenje kamenih blokova najčešće je obavljano zimi, kada je u niz prethodno napravljenih rupa nalijevana voda koja je širila svoju zapreminu i tako stvarala pukotinu po kojoj se blok odvajao od ostale kamene mase (Bešlagić, 1971.a, 71.). U tadašnjim više nego skromnim tehničkim uvjetima postupak transporta nije bio ništa manje zahtjevan postupak od odvajanja kamenih blokova, jer se u pojedinim slučajevima radilo o stećcima od 29 tona koliko je težio grobni spomenik Vlatka Vlađevića, a ima ih i znatno težih (Truhelka, 1991., 630.). Tehniku te složene operacije otkriva toponim pod imenom Plazaljke u Cetini, na području kamenoloma odakle su vađeni blokovi. Taj naziv dolazi od glagola plaziti ili plazati, odnosno od imenice plaz koja znači i saonik, što govori da toponim Plazaljke potječe od radnje povezane s plaženjem, puzanjem, smucanjem, vučenjem i potezanjem – od postupka prevoženja stećaka. Pri svemu tome se blok stećka nije micao neposredno po terenu, nego je bio postavljen na spojena brvna u obliku saonica pod kojim su se, transverzalno postavljene, nalazile plosnate grede, kao što se postavljaju željeznički pragovi, samo u gušćem rasporedu. Jedino na taj način bilo je moguće svladati krševiti teren i kameni blok dovesti na odredište – do nekropole (Gunjača, 1955., 143.-145.). Slična je tehnologija, uz angažiranje dovoljnog broja snažnih i tom poslu vičnih ljudi, korištena u unutrašnjosti, a podrazumijeva se da su saonice s kamenim blokom vukli konji ili volovi. Prijevoz najmasivnijih kamenih blokova zahtijevao je više pari konja i jarmova volova, kao i brojnu ljudsku radnu snagu (Bešlagić, 1982., 40.). Saonice su bolje klizile po snijegu, ali
su korištene u svako doba godine i na svakoj vrsti terena, pa i onoj najtežoj poput kamenjara (Bešlagić, 1971.a, 72.). Na samoj nekropoli, uz korištenje nazubljenih čekića i raznih željeznih dlijeta, obavljana je završna obrada te izrada reljefa i natpisa (Bešlagić, 1966., 92.). Na jednom stećku u Papratskom kod Foče isklesani su simboli kovača: čekić, dlijeto i klin. Kvaliteta stećaka u značajnoj je mjeri, uzimajući u obzir njihove sklonosti i umjetničke preokupacije, zavisila od poručioca. Nekropole s bolje klesanim i ukrašenim stećcima postavljaju se u blizini utvrđenih gradova i dvoraca, a oni s bogatijim ukrasima i natpisima javljaju se i uz srednjovjekovne crkve – zadužbine feudalaca (Bešlagić, 1982., 465.-466.). Autori figuralnih scena mahom su domaći majstori koji su svoje vještine, pogotovo oni iz Hercegovine, stjecali u primorskim gradovima, pretežno u Dubrovniku. I bosanski su klesari bili usmjereni na primorske komune, ali su mnogo toga naučili i od majstora iz Hercegovine. Poznati su slučajevi da je sin nasljeđivao oca u zanatu i da je vještina klesarskog umijeća ostajala u istim obiteljima. Prema naravi njihova posla, majstori stećaka mogu se podijeliti na one koji su se bavili klesanjem oblika i ukrasa, i one koji su izrađivali natpise (Bešlagić, 1982., 460., 482.). Ljudi koji klešu stećke, koji ponekad u sklopu zapisa na spomeniku ostavljaju uklesano i vlastito ime, zovu se "kovači", u značenju latinske riječi "faber" koja označava majstora uopće. Današnja riječ "majstor" potječe od latinske riječi magister – učitelj; riječ "kovač" na stećcima znači isto što i današnja riječ "majstor", "obrtnik" (Škobalj, 1970., 266.267.). Natpisi sa stećaka spominju različite termine vezane za poslove oko njihova oblikovanja i izrade ukrasa, najčešće termin sijeći, što znači i klesati. Sličan mu je termin usijeći što bi značilo osigurati financijska sredstva i brinuti se oko klesanja i postavljanja spomenika. U istom se značenju koriste izrazi: postaviti, pobiližiti i pokamenovati (Bešlagić, 1982., 460.). Od imena (i prezimena) kovača-klesara, kojih je primjereno broju stećaka sigurno bilo neusporedivo više i koji su predstavljali neku vrstu srednjovjekovnog "esnafa", iz natpisa na spomenicima poznata su 33, među ostalima: Radič u Slipčićima kod Mostara, Pribil Bjelopčelanin u Donjem Selu kod Konjica, Boško Semjunović u Gracu kod Hutova, Grubač u Opličićima i Boljunima kod Stoca, Milgost u Radimlji kod Stoca, Mileta Krilić u Nekuku kod Stoca, Milić i Zelija u Boljunima kod
Stoca, Radoje u Žakovu kod Trebinja. Osim po kvaliteti njegovih ostvarenja, počasno mjesto među kovačima pripada Grubaču koji je ne samo klesar nego i pisar-dijak. Grubač koji je djelovao u okolici Stoca zabilježen je na četiri stećka u Boljunima i na četiri primjerka u Opličićima. Najveći postotak, ukupno 87% klesara, raspoređeno je u Hercegovini, pretežito u istočnom dijelu (Bešlagić, 1982., 462., 472.; P. Anđelić, 1984., 491.). Osim što je poznat po nekoliko natpisa na stećcima, o visokoj razini Grubačeva majstorskoga umijeća svjedoči i to da je sijekao stećak vojvodi Radivoju Vlatkoviću zadnji put spomenutom 1458. godine (Hrabak, 1953., 325.-326.). Otvoreno je pitanje, jer tekstovi na stećcima o tome obično ne govore, jesu li kovači "sjekli" i grobni kamen i slova natpisa, ili samo jedno od ovoga (Skarić, 1934., 6.). Natpis na stećku Dabiživa Draškovića u Kalesiji koji kaže da "kami usiče Milutin Kablović… a pisa Nikola Dragolević" ukazuje na podjelu ovih poslova (Dragičević – VuletićVukasović, 1891., 193.). Ovaj, ali i drugi pojedinci, koji se poput Semorada izričito nazivaju dijacima, upućuju na specijalizirano zvanje dijaka – pisara epitafâ nadgrobnih spomenika – koji su zajedno s dijacima – pisarima crkvenih knjiga i dijacima u službi banova, kraljeva i feudalaca – činili bazu pismenosti srednjovjekovne Bosne i Huma, igrajući nezamjenjivu ulogu u razvoju pisma i širenju pismenosti (T. Anđelić, 1983., 81., 94.-98.). Krugu ovih dijaka pripada pop Pribislav koji se "potpisao" na stećku iz Kaljine, selu općine Sokolac (Bešlagić, 1967.a, 48.). Iako na pet natpisa u župi Broćno izrađenih za lokalnu vlastelu Komlinoviće i Vukoviće između sredine XIV. i sredine XV. stoljeća nisu ostavili svoja imena, može se pretpostaviti da su njihovi autori učili ovu vještinu u istim radionicama ili kovačnicama i da su bili bliski spomenutoj feudalnoj eliti (Vego, 1959., 221., 235.). Sve to daje potvrdu o postojanju posebnih narodnih klesarskih i pisarskih škola čiji su majstori putovali po zemlji i po narudžbi izrađivali nadgrobne spomenike s natpisima i bez njih, što se vidi po istovjetnosti ukrasa te po imenima kovača i dijaka. Budući da nisu znali pisati, pojedini kovači urezivali su natpise prema predlošku, ali je bilo kovača koji su poznavali obje vještine – i klesanja i pisanja (Vego, 1961.a, 95.). Titula dijak, u jednom slučaju gramatik, ukazuje na obrazovane pojedince kojima posao sastavljanja epitafa nije bio i jedini, čije je zanimanje obuhvaćalo druge intelektualne djelatnosti poput pravnih, diplomatskih i savjetničkih. Bilo njihovo ime poznato ili ne, autori epitafa ipak su ostavili vrijedne "otiske" o stilsko-formalnim i
grafičkim značajkama natpisa. Oblik natpisa obično je istovjetan s četvorinom papira što jasnije dolazi do izražaja u tekstovima s dužim sadržajem koji zauzimaju cijelu stranu stećka, poput natpisa Vignja Miloševića s Kočerina, Ivana Mrčića iz Dabra i Radojice Bilića iz Starog Sela. Pojedini natpisi koje odlikuje razdvajanje riječi točkama i dvotočkama, ucrtavanje ravnih crta u funkciji osiguranja ujednačenog razmaka teksta na kamenoj podlozi, odaju rukopis iskusnog dijaka vičnog izradi složenijih tekstova od samih epitafa i primjeni suptilnijih pisarskih tehnologija bliskih ondašnjim rukopisima. Položaj natpisa na stećku kvalitetnije izrade obično je primjeren položaju potencijalnog čitača i prilagođen njegovom rakursu, poput čuvenog stećka iz Zgošće čiji je izbrisani natpis bio urezan u posebna, reljefno istaknuta polja, slično antičkim tabulama za natpise. Istu funkciju kod kasnijih stećaka vršilo je polje štita unutar kojeg je smješten natpis. Često su to rustične kopije položaja suvremenih natpisa po gradskim primorskim grobljima. Pojedini natpisi kružno prate rub ploče, poput mnogih daleko rafiniranijih natpisa gotičkih nadgrobnih ploča diljem Zapada. Kružno smještanje natpisa s prepoznatljivom estetskom funkcijom izvedeno je na nekoliko kvalitetno izrađenih sanduka XIV. i XV. stoljeća u Hercegovini, navodeći čitača da jednom ili više puta napravi cijeli krug oko grobnog spomenika. Ako natpisi u kompozicijsko-estetskom smislu i čine cjelinu s drugim ukrasima, njihov se sadržaj u pravilu ne odnosi na reljefne prizore prisutne na stećcima (Palameta, 2003., 114.-115.). Iako su ih "sjekli" kovači nisu malobrojni primjeri obratno postavljenih slova, koja odaju da su ih u kamen rezale nepismene zanatlije s teksta koji je netko pismen ispisao na papiru diplomatičkom minuskulom (Ćirković, 1964., 234.). Na samom početku klesanja stećaka malo je bilo pravih majstora i taj su posao uglavnom obavljali priučeni seljani, da bi se tek kasnije pojavili obučeni i dobro plaćeni majstori (Bešlagić, 1971.a, 74.). Krug pisara-dijaka bio je ograničen na određeni broj pojedinaca, regrutiranih prvenstveno iz vlastelinskog i svećeničkog staleža, što je razumljivo za razdoblje kada je bilo malo pismenih ljudi. Tako postaju razumljivi slučajevi isticanja imena dijaka u natpisima na stećcima, a da se pri tome ne spominju imena pokojnika. Uzimajući u obzir ponovljena imena, pisari se na stećcima pojavljuju 68 puta. S obzirom na geografski raspored pisara stanje je sljedeće: središnja Bosna – 12, istočna Bosna – 21, zapadna Hercegovina – 6, istočna Hercegovina – 27, Crna Gora – 1,
Hrvatsko primorje sa zaleđem – 1 pisar. U zapadnoj Bosni i u Srbiji nisu zabilježena imena pisara, što ne znači da ih stvarno nije bilo. Najviše pisara je u istočnoj Hercegovini, zatim u istočnoj Bosni. Ta dva područja zajedno imaju 72% ukupnog broja imena. U odnosu na Bosnu, Hercegovina ima 49% pisara, a sama istočna Hercegovina 40% od ukupnog broja (Bešlagić, 1982., 474.-475.). Slično klesarskim, postojala su i pisarska središta među kojima je, vjerojatno s nekoliko centara ili radionica, vodeće mjesto pripadalo hercegovačkoj školi. Jako žarište ove epigrafske pismenosti nalazilo se u okolici Stoca sa Semoradom kao najistaknutijom figurom (Bešlagić, 1982., 479.-482.). Zahvaljujući potpisima kovača i pisara umjetnost stećaka nije ostala anonimna umjetnost, jer imena svojih tvoraca ona bilježi istom ambicijom kojom su umjetnici helenske, rimske i renesansne epohe signirali svoje radove (Truhelka, 1991., 635.). Ćirilični natpisi na stećcima dio su ćirilične epigrafije zapadnih oblasti Balkana čiji se počeci mogu pratiti od konca XII. st. Zastupljeni su kroz primjere grupirane u stilsku cjelinu poput Povaljskog natpisa s Brača, natpisa župana Grda iz Polica kod Trebinja i natpisa kneza Miroslava na crkvi sv. Petra u Bijelom Polju, kojima je donekle blizak natpis Kulina bana s crkve iz Muhašinovića kod Visokog (J. Kovačević, 1961., 309.316.). POSMRTNA KOLA – "Ka smrti hitamo mi…" Žalobni marš u kamenu Postoje tri osnovna tipa posmrtnih kola na stećcima: muška, ženska i mješovita. Muških kola, tj. kola u kojima sudjeluju samo muškarci, zabilježeno je 23, ženskih 40 i mješovitih 69 – ukupno 132. Najveći broj ovih motiva evidentiran je u istočnoj Hercegovini – 51, u zapadnoj Bosni 16, u središnjoj Bosni 12, u zapadnoj Hercegovini 18, u jadranskom primorju sa zaleđem 31 i u Crnoj Gori 4. Broj osoba u kolu varira od dvije do jedanaest, najčešće od šest do osam (Bešlagić, 1982., 319.). U najrazličitijim kombinacijama igrača, ističe se prikaz žene između dva muškarca – formula identična prikazu na skupocjenom suvremenom tekstilu iz Perugie (Vidović, 1954.a, 275.-276.; Miletić, 1982., 79.-80.). Sudeći po zapaženom mjestu ženâ u prikazu posmrtnih kola na
stećcima, ona unekoliko odudaraju od sličnih slika na Zapadu u kojima je ženi posvećen skroman prostor (Delimo, 1986., 117.). Ove likovne predstave ponajprije pripadaju širim krugovima plemstva, a s obzirom na njihovu raširenost u okviru sepulkralne prakse zapadne i srednje Europe opravdano je zaključiti da kola na stećcima predstavljaju jednu varijaciju posmrtnog kultnog plesa – "pantomimsku ilustraciju propovedi o smrti… najdublje i najdostojanstvenije oblikovanje bola, žalobni marš u kamenu" (Delimo, 1986., 105.; Huizinga, 1991., 248.). Crkva se, kako to pokazuju odluke sabora u Avignonu (1209.), Parizu (1212.-1213.), Ruenu (1214.) i Trieru (1227.) najprije odlučno opirala prakticiranju plesova po grobljima i crkvama smatrajući ih paganskim reliktima, ali je na kraju ipak morala promijeniti stav (Vego, 1973., 322.). Vjerovanje u predstave smrti bilo je rašireno u mnogim pretkršćanskim civilizacijama, a njihovi prikazi susreću se po cijeloj Europi – u aragonskoj Španjolskoj gdje su se, pomiješane s maurskim pogrebnim običajima, izvodile prilikom krunjenja vladara početkom XV. stoljeća; u Montseratu, gdje je narodna tradicija povezana s gregorijanskim stilom; u dominikanskom samostanu u Würzburgu; u Alzasu, Austriji, Estoniji, Danskoj, Švedskoj, Istri, Švicarskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Engleskoj, Dubrovniku, Italiji (Delimo, 1986., 106., 108.-109., 111.-112.; Vidović, 1954.a, 277.; Vego, 1973., 322.-323.). Upravo zbog dokazane drevnosti ovog motiva ne treba isključiti mogućnost da su posmrtna kola sa stećaka na neki način povezana s onim igrama-kolima čije predstave nalazimo na kamenim spomenicima antičkoga Ilirika, s kojih su u svijet bosanskoga srednjovjekovlja mogla dospjeti posredovanjem iliro-romanskoga etnosa (Saria, 1959., 9.; Vidović, 1954.a, 277.-278.). Sličan običaj zabilježio je Herodot kod Tračana. Posmrtno kolo bilo je poznato kod Slavena prije njihove kristijanizacije, te se može pretpostaviti da su ta "bezbožna kola nad mrtvim" koje spominje Kuzma Prezbiter trebala pomoći pokojniku u njegovoj daljnjoj egzistenciji odražavajući shvaćanja o smrti i vid borbe protiv nje (Čović, 1984., 176.; Vidović, 1954.a, 277.-278.). Iako su ih crkveni sinodi iz 1338. i 1339. strogo zabranili, posmrtnog plesanja i žalosnih igara kod Slovenaca bilo je još i u XIV. st. (M. Filipović, 1965., 188.).
Trizna – igrište Etnološka istraživanja kod Južnih Slavena pokazuju da se radi o jednom duboko ukorijenjenom pretkršćanskom običaju povezanom s posmrtnim kultom, odnosno s običajem priređivanja pogrebnih svečanosti koje su pod nazivom trizna zabilježene kod starih Rusa u Kijevskom ljetopisu (XI.-XII. st.). Nema detaljnijeg opisa staroruske trizne – u crkvenoslavenskom jeziku raznih redakcija riječ trizna označavala je borbu, a u živom ukrajinskom jeziku pogrebnu gozbu. Ova se riječ pod raznim oblicima – trznatrzan – kod Južnih Slavena javlja od početka XVI. stoljeća, što daje osnovu za pretpostavku da je riječ "trzna" ili "trzan" postojala u njihovu govoru još prilikom doseljenja na Balkan. Danas se pod riječju trzan ili trzna i u toponimima oblika Trzan u središnjoj Bosni, djelomično i izvan ovog područja, misli na manju ravan pod kratkom travom, tj. ledinu ili ugar, u sredini ili na kraju sela koja služi za sastanke ili zabavu, ali isto tako i na blizinu groblja, što govori da je pod ovim nazivima sačuvana uspomena na staroslavensku triznu (M. Filipović, 1965., 176.-177., 185.-186.). Umjesno je stoga pretpostaviti da kola na srednjovjekovnim stećcima predstavljaju dio pogrebnoga rituala, u nekim slučajevima popraćenog viteškim igrama i borbama, tim prije što u nekim predožbama kola muški igrači na sebi nose dijelove ratničke opreme. Okolnost da se predstave kola na stećcima nalaze na nešto proširenoj teritoriji na kojoj se u BiH zna za "trzan" o tome također nešto govori. Ostataka ili uspomena na triznu ima i u živim narodnim običajima kao što je običaj da se sahrana pokojnika, nakon što se sudionici najedu i napiju, završi veseljem, dok se u Bosni i nekim susjednim oblastima pogreb znao završiti igrama – tzv. "žalostivim kolom" poznatim na Kupresu, odnosno "žalosnim kolom" u Hercegovini vođenim naopako, tj. udesno umjesto ulijevo (M. Filipović, 1965., 187.-192.). U starije vrijeme većina je naroda u Hercegovini poslije pogreba držala daću, i tada se na grobu jelo, pilo, pa i igralo. Na stećku iz Brotnice kod Dubrovnika prikazana je žena koja drži korpu na glavi – vjerojatno s hranom za gošćenje na grobu (Vego, 1954., 42.). Na nekim od takvih mjesta pod nazivom igrište ili trzan donedavno su se održavala narodna veselja, primjerice u selu Večići kod Kotor-Varoši, gdje na lokalitetu Trzan postoji srednjovjekovna nekropola s 80 stećaka, a uz nju muslimansko groblje. Tu se priređuju teferiči i vrše muslimanski vjerski obredi – mevludi
i dove (Bešlagić, 1971.a, 79.). O širokoj rasprostranjenosti običaja čašćenja za vrijeme pogreba ili nakon sahrane govori i to da je propaganda rane Reformacije optužila katoličko svećenstvo zbog žderačine nad mrtvima (Gordon-Marshall, 2000., 9.). To je u Poljskoj često dovodilo do tučnjave između sudionika pogreba, ali ne i do napuštanja starih običaja (Bogucka, 2006., 131.-133.), što je sigurno pridonijelo pojavi kasnijih osuda. Nije nevažno to – ako se problem sagleda u njegovoj vremenskoj pojavnosti – da je praksa i polemika u mediteranskom svijetu tijesno povezala ideje jela i ideje pogreba. Kršćani su najprije odbili, ali su zatim usvojili rimski pogrebni obrok (Walker Bynum, 1995., 55.). Kultni plesovi, dakle, nisu nestali u kršćanstvu već su, u sukladu s novim shvaćanjem smrti, samo doživjeli stanovitu metamorfozu; kroz cijeli srednji vijek održao se u crkvama, osobito oko Uskrsa, vjerojatno kao simbol uskrsnuća, običaj izvođenja plesova. Relikti ovih običaja prisutni su i danas, ili su doskora bili poznati, u Španjolskoj, Italiji, Irskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Egiptu, na otocima Samoa, Borneu, Novoj Irskoj, kod niza afričkih plemena, kod plemena istočne Brazilije i Sjeverne Amerike, u Kini i Japanu (Vidović, 1954.a, 276.-277.). Šok-igrokaz u katehetskom kontekstu Iz shematskih prikaza kolâ očito je stapanje prastarih pogrebnih običaja s kršćanskim shvaćanjima. To je jasno raspoznatljivo u slučajevima gdje je slika kola kombinirana sa znakovima svastike, križa, polumjeseca, heraldičkoga štita, antropoidnih ljiljana, lova na jelene, vinorodnog ambijenta, frizovima jelena, košuta i ptica, pasa i konja u trku. Na nekim predstavama igrači nose dijelove ratne opreme (oklop i štit) ili šiljaste kape na glavama, ponekad se u rukama igrača nalazi znak sličan ljiljanu ili u obliku pletenog kružnog vijenca. Na jednoj upečatljivoj kompoziciji kolovođa jaše na jelenu, drugi put na konju, u tri navrata u ruci drži mač, a u jednoj sceni je maskiran "u duhu mističnih metamorfoza" (Miletić, 1982., 80., 93.; Vidović, 1954.a, 275.-276.). Ponekad je u povezanim rukama igrača prikazana djetelina – predstava uobičajena posvuda u srednjovjekovnoj Europi – ali bez vodećih figura zajedničkih stećcima. Kola na stećcima imaju tri glavna tipa predvodnika; to je najprije osoba koja jaše na jelenu, zatim osoba
koja jaše konja i na koncu žena iznad koje se nalazi veliki prsten ili kružni vijenac (Wenzel, 1961., 27.). Tako je unutarnja drama cijelog tog šok-igrokaza, postavljenog u katehetski kontekst, kroz sliku mnemotehnički dodatno pojašnjena, upravo onako kako je to – na jednoj višoj umjetničkoj razini – rađeno i u cijeloj slikarskoj umjetnosti Europe onoga vremena. Prizori kola toliko su sugestivni da se u njima snažno osjeća ritam; figure se skladno njišu, pokreti nogu ujednačeni su te se dobiva osjećaj da se odnekle čuje prigušen zvuk tamburice ili pastirske frule koji prati ove igrače uklesane u kamenu (Benac, 1963., XXIV.). Posmrtni plesovi na bosansko-humskom području ponajprije predstavljaju jednu od regionalnih varijanti pogrebnoga rituala posvećenog "velikoj kosačici" i po svemu sudeći, kao u cijeloj Europi, donekle se razlikuju od tzv. plesova mrtvaca (inspiriranih legendom o tri živa i tri mrtva). U plesovima mrtvaca koji se odvijaju s lijeva na desno obično se na čelu povorke nalazi papa, dok je na kraju procesije s jedne strane seljanka, a s druge majka i dijete (Delimo, 1986., 116.-117.). Postojala su dva kanala kojima su se širile teme i slike plesa mrtvaca – francuski i njemački – s Baselom kao centralnom točkom u kojoj su se ukrštala dva europska puta. Kao što su se Danska i Švedska s ovom temom upoznale preko njemačkih knjiga i gravira, kao što su posmrtni plesovi u sjevernoj Njemačkoj formirani prema pariškome uzoru, tako su predstave iz Švicarske, Alzasa, južne Njemačke i sjeverne Italije prepoznatljive po svojim predlošcima iz Würzburga. S ovom temom franjevačke inspiracije srednjovjekovna se Bosna mogla upoznati ponajprije preko franjevačkih krugova, kao što u njihovu prenošenju ne treba isključiti ulogu dubrovačkih trgovaca i njemačkih rudara Sasa. Postanak, točnije rečeno oživljavanje ovog običaja u sepulkralnoj praksi katoličke Europe, dovodi se u izravnu vezu s demografskim šokom što ga je oko 1350. izazvala Crna smrt koja je "omogućila da se jasno formulira jedna tema koja je tražila svoj izraz" (Delimo, 1986., 142.; Tuchman, 1984., 209.-211.; Sachs-BadstübnerNeumann, 1994., 340.). Po ovom svom aspektu, ništa manje od gotičkih katedrala i iluminiranih knjiga, kola mrtvaca predstavljaju univerzalnu europsku temu – simbol jednoga vremena i jednoga prostora. Alegorijsko značenje plesa mrtvaca – procesija različitih ljudskih sudbina u neprestanom kretanju k smrti, egzorcizam i kajanje – samo je opći, zajednički okvir u
koji se, sukladno vremenu i prostoru, uklapaju brojne lokalne varijante. Uz različite asocijacije, plesovi mrtvaca kao omiljena europska tema sve do XVIII. stoljeća, naročito asociraju temu zrcala – predstavu čovjeka koji sebe unaprijed vidi onakvog kakav će biti u trenutku smrti. Franjevci, posebno zaslužni za širenje ove ideje, stalno su upotrebljavali izraz "ogledalo" u značenju "moralna pouka". Najtočnije je, čini se, ove plesove definirao G. Wirth, smatrajući ih "samo nepostojanom sintezom narodnih čak paganskih verovanja i moralnih običaja uzgredno obojenih hrišćanstvom". I Delimo misli "da je Crkva preuzela stare plesove i hristijanizovala ih kao što je to učinila sa svetovnim pesmama koje je pretvorila u crkvene menjajući im reči a zadržavajući arije" (Delimo, 1986., 105., 125.). Ova snažna alegorija koja je na jednoj strani brutalno izražavala fatalnost ljudske sudbine podložne smrti, na drugoj strani dopuštala je homogenizaciju članova zajednice pred tom vječnom tajnom, rasplamsavajući igru, njezin kolektivni žar, trošenje vitalne energije u kolektivnom pothvatu (Challet, 1965., 31.-32.). Brojne analogije na cijelom europskom prostoru također pokazuju "stapanje pedagogije propovednika sa starim pogrebnim plesovima i akulturaciju drugih od strane prve". U XV. stoljeću, nalazeći se "u vazduhu u svim krajevima crkvene Evrope", ova je "pastorala straha", kao znak kolektivne senzibilnosti i vladajuće kulture, postala "slavni strip" mimohoda ljudskih sudbina i moćno sredstvo pedagogije umiranja (Delimo, 1986., 90., 105., 108.-109., 111., 115., 131.). Tema mrtvačkoga plesa živjela je u nerazrješivoj opoziciji između radosti i žalosti; ona je upozoravala na iznenadnost smrti i jednakost sviju pred njom pozivajući ljude na krepostan život (Palmer, 1993., 316.). Česta umjetnička i tiskarska obrada na Zapadu između XV. i XVIII. st. – riječ je o svojevrsnoj katalogizaciji tekstološke i slikovne tradicije – dokaz je da je publika to tražila, dokaz je, naposljetku, čvrstoga mjesta koje je tema plesa mrtvaca zauzela u kršćanskome mentalitetu ovoga vremena (Palmer, 1993., 313.). Tako je kultna žalost za pokojnikom, povezana s liturgijskim doživljajem, našla snažan izraz u jednom trajnom i velebnom obliku umjetnosti – u nadgrobnom spomeniku. Upravo u "zlosretnom XIV. stoljeću", točnije 1376. nakon velike kuge u Parizu, pojavio se izraz danse macabre koji je, bez obzira na različita tumačenja njegove etimologije, označavao veliku kulturnu misao – "svekoliku viziju smrti kasnog srednjeg vijeka" (Palmer, 1993., 316.; Tuchman, 1984., 209.; Hall, 1991., 314.; Huizinga, 1991., 133.).
Ona je, na drugoj strani, predstavljala prirodan nastavak grandiozne umjetničke teme o "Susretu tri živa i tri mrtva" čija se prva dramatska slikarska izvedba susreće sredinom XIII. st. u glavnoj crkvi (kasnijoj katedrali) gradića Atri na Siciliji. Ovoj temi bila je u XIV. st. dosuđena velika budućnost nakon što se preko južne Italije proširila sve do Francuske i Engleske gdje je zauzela zapaženo mjesto na freskama, iluminacijama, skulpturama i u književnim djelima. Varijacija na ovu temu nalazi se i u crkvi u Assisiju posvećenoj sv. Franji, gdje je u trećoj deceniji XIV. st. na Giottovoj slici "Asižanin" u potpunomu miru predstavljen pored jednog okrunjenog skeleta. Poznata djela "Trijumf smrti" iz Pise i "Sveta spilja" iz Subiaka, gdje je smrt predstavljena kao apokaliptični jahač, profetski nagovještavaju veliku europsku katastrofu (Crnu smrt) i veliku umjetničku temu – Danse macabre (Pace, 1993., 355., 363., 367.-369.). Brojna su bila i ostala čovjekova nastojanja da se odredi prema smrti – "prema onom što je izmicalo kontroli svijesti" – i u tim je nastojanjima cijeli ritual bio "podvrgnut traženju besmrtnosti duše" (Challet, 1965., 36.). Koji putevi, koje umjetničke forme i koji su izrazi korišteni da se putem posmrtnoga kola prikaže ta vječna čovjekova potreba za "besmrtnošću" tema je koja zaokuplja i koja će još zaokupljati sve one koji nastoje naći ključ razumijevanja za jednu takvu osebujnu pojavu poput stećaka. FIGURALNE KOMPOZICIJE Repertoar figura iz zapadno-europske sepulkralne prakse Najčešće figuralne kompozicije su: predstave konjanika, dvoboja, viteških igara, lova i raznih životinja, relativno mali broj portreta konjanika, te predstave ljudske glave, polufigura, figura i parova. Ove kompozicije koje ilustriraju pojedine detalje iz pokojnikova života ili imaju dublje religiozno-mitološko značenje, uobičajene su u sepulkralnoj praksi europskoga prostora (Wenzel, 1965., 307.-309.; P. Anđelić, 1984., 488.-489.; Miletić, 1982., 76.-96.). Od značaja za našu temu je motiv franačkog ratnika prikazanog s oružjem na spomeniku iz VII. st. nedaleko od Bonna u Njemačkoj (Fletcher, 1997., sl. 13. i 14.), koji se tematikom i donekle naivnom ikonografskom izradom
približava sličnim predstavama na stećcima. Slične motive rado slikaju majstori renesanse, a tapiserije po zidovima zamaka u zapadnoj i srednjoj Europi pokazuju koliko su ovakve scene zaokupljale duh tadašnjeg čovjeka kojim je vladala prava "opsesija lova". U ovim scenama prevladava grubi realizam reflektirajući vitešku atmosferu srednjeg vijeka i duh slobodnih feudalaca s ratničkim navikama u epohi kada su vile i vukodlaci bili prisutni gotovo kao i realna bića. Predstave lova, igara i turnira na stećcima ne razlikuju se mnogo od naivno komponiranih prizora iz plemićkog života s grubih draperija njemačkog podrijetla XIV. i ranog XV. st. (Radojčić, 1961., 4.). Na stećcima se najčešće vidi plemićka odjeća krojena po tadašnjoj modi, kao što se na zapadnim nadgrobnicima prepoznaju viteški rekviziti pokojnika, a na freskama odjeća ktitora (Bešlagić, 1982., 506.). Na čuvenom stećku iz Donje Zgošće najplastičnije se odražava u isto vrijeme i složen i jednostavan obrazac podrijetla ovih motiva na bosanskim grobnim spomenicima. Počevši od svečane konjaničke povorke kao općeg mjesta kasnogotičke umjetnosti s bezbroj srodnih paralela, preko rozete s križem od ljiljana identične sa slikanim rozetama u Žiči, sv. Nagoričinu i Dečanima, motiva izvrnutog srca s dva ljiljana predstavljenom kao na ukrasu tkanine u Sopoćanima i Komu na Skadarskom jezeru, do srednje ornamentalne trake koja načinom izrade podsjeća na jednu traku Simeona Dubrovčanina na njegovom portalu crkve sv. Andrije u Barletti, te pasa, strijelaca i lavova koji u oštro rezanim profilima podsjećaju na predstave mozaika na zapadnom zidu dvorca u Palermu (tzv. normanska soba zvana i sala Rogera II.), cjelokupni repertoar umjetničkih motiva otkriva izrazito zapadnjačke elemente u izvedbi plastike ovoga glasovitog stećka, danas smještenog u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Prisutnost ovih motiva ne može se objasniti nekom izravnom vezom između umjetnosti stećaka i sicilijanskih mozaika kasnog XII. st. i prije će biti da se radi o primjeni određenih klišeja specifičnih za tadašnju zapadnu umjetnost u cjelini koji se mogu naći još na mozaicima Rimskog Carstva (Radojčić, 1961., 8.-9.).
Figure konjanika U "jedva sagledivoj likovnoj šarolikosti… kao spoj dvostruke simbolike, pradavne vezane za smrt, i savremene, iz sveta feudalnih odnosa", oslanjajući se na bezbrojne antičke, ranosrednjovjekovne i suvremene motive izrađene u skulpturi, mozaicima, slikarstvu, bjelokosti, nakitu i tekstilu, plohe stećaka krase figure konjanika. Zapaženo mjesto pripada prikazima konjanika s viteškim atributima (kopljem, mačem, štitom lukom i kacigom) i konjanika sa sokolom u ruci koji se kao mitološki detalj susreće kod mnogih indoeuropskih naroda, posebno u umjetnosti langobardskog i franačkog kruga. Markantne su predstave konjanikâ pod nimbom, svetih ratnika, od kojih jedan kopljem probada zmaja pod konjskim kopitima a drugi čovjeka; ovaj motiv čest je u srednjem vijeku, samo u različitim krajevima sveci nose različita imena. U više slučajeva prikazan je vitez koji ubija zmaja i oslobađa ženu iz njegovih čeljusti (prikaz legende o sv. Jurju), dok je na jednoj sceni predstavljeno čudovište-reptil pod nogama konja. Svoj pradavni uzor ovaj motiv ima na brojnim rimskim spomenicima karakterističnim za Podunavlje s predstavama Dioskura – božanstva svjetlosti i mraka, života i smrti – čiji je kult po svoj prilici bio jako raširen u Iliriku. U svojoj daljnjoj evoluciji on je iz skulpturalne dekoracije timpana crkava bizantskog umjetničkog kruga našao svoju primjenu u umjetnosti stećaka. Ove scene većinom prate bogati floralni i vegetabilni ukrasi, prikazi lova i borbe, koji se nalaze još na rimskim mozaicima, stelama, votivnim pločicama i gemama, preko bizantskih zodia i romaničkih bestijarija preneseni u medievalnu simboliku. Scena karakteristična za bosansko-humsko podneblje sa ženom (također s jelenom ili ženom i jelenom) između dva konfrontirana konjanika, bez bližih ili daljih analogija, vjerojatno predstavlja autohtoni relikt iliro-romanske tradicije. Nije bez značaja da je motiv koji simbolizira natprirodnu ženu s jelenom zastupljen u gotskoj mitologiji (Miletić, 1982., 78.-79., 95., 98.; Wenzel, 1965., 363.-365., 371.-393.; Rakić, 1984., 54.).
Dvoboj – viteški turnir Dvoboj, univerzalna tema europske umjetnosti i viteškoga društva, posebno je u različitim varijacijama odomaćen na stećcima južnoga pojasa; tu je, uz borbe pješaka naoružanih mačevima, česta tema dvoboj vitezova s mačem, lukom i kopljem. Scena dva konfrontirana konjanika i inače je jedna od najstarijih datiranih figuralnih kompozicija na stećcima (Wenzel, 1965., 363.; Miletić, 1962., 94.). Da se radi o klasičnom srednjovjekovnom viteškom motivu svjedoči i natpis na jednom stećku sa spomenom ratnika koji je umro u službi Sandalja Hranića (Wenzel, 1965., 363.). Ponekad se unutar scene dvoboja pojavljuju ženski likovi; ženske figure-orante, dvije žene s cvijećem, žena pred portalom koja u širokom pokretu povezuje borce, niz ženskih figura kojima se proširuje scena, a u Radimlji dvije žene s gradskih kula koje služe kao turnirske lože – motiv čest u umjetnosti Zapada – prate borbu. Ova scena stilski i sadržajno odgovara prikazima "Opsade grada ljubavi" izrađenim na poklopcima od slonove kosti. Scena s Mirkove kose kod Kalinovika u kojoj žene naoružane lukovima napadaju konjanike, analogna je prikazu u Peterburškom psaltiru. Moguće je da se u ovom slučaju radi o prikazu natprirodnih bića – vila – koje strijelom pogađaju konjanika. U jednoj sceni borbe koja se odvija pod gradom, pojavljuju se dva zastavnika (paža). Puna scena turnira, ispunjena s više likova u pokretu, prikazana je na tri stećka (Wenzel, 1965., 364.; Miletić, 1982., 95.-96.; Radojčić, 1961., 9. usp. Rakić, 1984., 52.). Pariske teme na stećcima u Radimlji logičan su rezultat duhovnih veza srednjovjekovne Bosne s burgundskoviteškom kulturom kasnog srednjeg vijeka (Ćirković, 1973.), uspostavljanih i izravnim angažiranjem flandrijskih umjetnika poput zlatara Rambota Vachtera iz Bruggesa koji je sa svojim sinom Rajmondom radio za hercega Stjepana Vukčića Kosaču (Radojčić, 1961., 9.-10.; C. Fisković, 1973., 169.). Tom krugu pripadao je i potkivač konja Johannes de Francia koji je po odobrenju dubrovačke vlade jednom prilikom osam dana boravio kod hercega Stjepana (Đ. Petrović, 2002., 533.).
Scene lova U maštovitim likovnim kompozicijama, izravno vezan za simboliku smrti, lov je kao učestali motiv na bosanskim i humskim stećcima u njihovoj najzrelijoj fazi preuziman s nekoliko izvora: sa spomenika u dalmatinskom primorju, monumentalne skulpture bizantskog, romaničkog i gotičkog kruga, s minijatura brojnih rukopisa, graduala i antifonara, sa scena na diptisima i izrađevina u bjelokosti, sa šara luksuznih tkanina istočnjačkog i talijanskog podrijetla. Obično je predstavljen lovac, pješak ili konjanik, naoružan mačem, kopljem ili lukom, u lovu na jelena, medvjeda ili vepra, često potpomognut psom ili sokolom (Miletić, 1982., 94.; I. Fisković, 1990., 81.). Od ukupno 181 scene, njih 166 (92%) se odnose na lov na jelene, scenâ s prikazima lova na vepra ima 11, dok je lov na medvjeda zastupljen u 4 slučaja. Ovaj reljefni motiv s ukupno evidentiranih 69 primjeraka, najčešći je u istočnoj Hercegovini (Bešlagić, 1982., 329.). Jedna od najstarijih takvih kompozicija urezana je na nadgrobnoj ploči kaznaca Nespine otkrivenoj na lokalitetu Grad u selu Gračanici pored Visokog na pravoslavnom groblju gdje se nalaze još četiri jednostavna stećka. Po svemu sudeći ova je ploča predstavljala dio mauzoleja, čiji su tragovi otkriveni na lokalitetu njezina pronalaska. Sâm motiv lova prikazan na ploči – muška bradata figura koja kopljem nastoji ubosti vepra, u čemu joj pomažu tri psa od kojih je jedan ranjen pao pod noge razjarene zvijeri – pripada fondu predromaničke umjetnosti koja je u unutrašnjost Balkana zračila iz jadranskog primorja. Likovna predstava lova na vepra i lava ima u kršćanskoj simbolici dublji smisao, a motiv se javlja isključivo na nadgrobnim spomenicima, najčešće na sarkofazima. Bliske analogije sceni s nadgrobne ploče kaznaca Nespine nalaze se na sarkofazima iz Toulouse i Clermonta u Francuskoj, kao i u starokršćanskoj koptskoj umjetnosti. Scena slična onoj s ploče kaznaca Nespine prikazana je na jednom starokršćanskom sarkofagu iz Galije (J. Kovačević, 1961.a, 317.-321.). Putove i načine kojima su ovi motivi stizali na plohe stećaka otkriva i jedan ugovor sklopljen 1438. prema čijim se odredbama dubrovački slikar Ivan Ugrinović obvezao da će naslikati platno 13 lakata dugo, 7 široko, s predstavom dva grada, lova, šume, figura u kolu te sv. Stjepana ili sv. Jurja. Ovaj dubrovački umjetnik bio je 1429. angažiran u službi vojvode Sandalja Hranića. Istu ovu neobičnu kombinaciju lova i svetačkoga lika
spomenutu u dubrovačkom ugovoru iz 1438. nalazimo na jednom sanduku na nekropoli Barevište (Radojčić, 1961., 6.-7.). Kompozicije lova i divljih životinja preuzete iz prirode javljaju se i na dubrovačkim srebrnim čašama iz XV. st. (Radojković, 1966., 57.). Već odavno je zapaženo da u scenama lova na stećcima, u različitim kombinacijama, dominira motiv s jelenom. Napajana s izvora srednjovjekovnih legendi o njegovu gonjenju, kojom je prilikom jelen bježao u pravcu Zapada u Bogorodičin vrt s Izvorom života, Crkva je jelena često poistovjećivala sa simbolom kršćanske duše. Zato je jelen rano dobio mjesto u ikonografiji krštenja. Kao relikt paganske prošlosti jelenu su pripisivana svojstva sunčanoga bića koje se progonjeno od lovaca pretvorilo u natprirodnu ženu i pobjeglo na zapad (Miletić, 1982., 94.-95.; Wenzel, 1965., 397.-398.). Teško je kazati treba li činjenicu da je većina predstava lova na stećcima okrenuta prema zapadu tumačiti kroz prizmu ovih mitoloških shvaćanja. Pojedini autori takvo tumačenje eksplicitno odbijaju, videći u ovoj sceni "prepoznatljivu kršćansku temu" (Palameta, 1995., 190.). Na kapitelima romaničkih crkava brojne su predstave jelena, često prikazanog ranjenog strijelom koju je odapeo kentaur. Motiv s jelenom pokazuje kako simboli sobom kroz vrijeme nose mitove i rituale kao određeni nasljedni potencijal, kako se kontekst mijenja dok slika stalno ostaje (Challet, 1965., 26.-28.). Lov na jelena dovodi se u vezu s antičkom i kršćanskom srednjovjekovnom zapadnom tradicijom, ostavlja se mogućnost da predstavlja čisti ukras ili likovnu predstavu epskog sadržaja, također i lik iz tradicije prikazivanja godišnjih doba Zodijaka ali i sv. Eustahija (Palameta, 1996., 169.). U tom kontekstu može se razumijeti vrijedno nastojanje cjelovite interpretacije motiva lova na stećcima s težnjom da ga se udjene u sklop likovnog i kulturološkog mediteransko-europskog naslijeđa kasne antike i srednjeg vijeka, dakle izvan standardnog tumačenja kao scene iz pokojnikova života (Palameta, 2002.). Jedno takvo objašnjenje odnosi se na scenu u kojoj vitez križolikim oružjem probada glavu medvjedolike zvijeri, koja se dovodi u vezu s prikazom silaska u limb čiji je središnji motiv uništenje Zvijeri (Palameta, 1995., 197.).
Ptica, pijetao, pas, lav, konj, jelen, zmija i zmaj U duhu klasičnih romaničkih fantazmagorija, reminiscencija i apstraktnih vizija prožetih alegorijom, fond figuralnih kompozicija bogat je predstavama različitih životinja koje u nemirnom pokretu simboliziraju religiozne, kozmičke i ezoterične sadržaje. Jedna od češćih je predstava ptica u njihovoj funerarnoj simbolici, podrijetlom iz staroga Egipta, poznata u početku kršćanstva, kada je korištena kao simbol "krilatog bića" (duše) i nematerijalnih prirodnih pojava. U sličnom značenju, s osloncem na Bibliju, doživjele su predstave letećih bića (anđeli, simboli evanđelista) široku primjenu u kršćanskoj umjetnosti (Sachs-Badstübner-Neumann, 1994., 363.-364.). Ptica na stećku našla je mjesto u različitim vidovima, rjeđe sama, mnogo češće na križu ili na grani, uz polumjesec, spiralu, štit, jelena ili figuru pokojnika. Par afrontiranih ptica na nekoliko stećaka podsjeća na predstave s ranokršćanskih ploča iz Kartage, teme euharistije sa sarkofaga i bizantsku, preromaničku i romaničku skulpturu primorskog pojasa između Zadra i Kotora. U slučaju kada flankiraju drvo one predstavljaju eho mita vezanog za drvo života, dok drvo samo simbolizira nebeski Jeruzalem. Na leđima jelena ptice označavaju prastari motiv udvojene simbolike, odnosno dušu pokojnika na putu prema drugom svijetu. Kompozicija u kojoj ptica-grabljivica drži plijen primarno je orijentalnoga podrijetla i kao motiv preuzeta je sa skulptura, mozaika i minijatura iz kruga bizantske umjetnosti na prostoru od Armenije do Venecije. Krugu tzv. fantastične faune pripadaju predstave bliske pticama koje se susreću na nekim nekropolama južnoga pojasa (Miletić, 1982., 64., 73., 74., 97.; Wenzel, 1965., 253.). Dvije afrontirane golubice s križem u sredini, predstava česta na stećcima, simboliziraju sliku Kristova uskrsnuća, a prisutna je od katakomba i ranokršćanskih sarkofaga do starohrvatskih crkava i stećaka (Palameta, 1996., 165.). Kao simbol budnosti i pripravnosti, a uz apostola Petra kao znak izdaje, kajanja i Isusove muke, pijetao je kao prastari simbol predstavljen na nekoliko nadgrobnih spomenika. Kao znak Krista, pijetao ističe njegov solarni simbolizam: svjetlost i uskrsnuće (Leksikon, 1979., 459.). Na sarkofazima iz Oćevije i Banje Stijene, uz portrete odabranih ličnosti, prikazan je na postamentu u duhu kompozicija ranokršćanskih
sarkofaga (Miletić, 1982., 73., 98.). Izdvaja se i mišljenje da prikaz pijetla na stećcima prije simbolizira žrtvenu pticu nego sv. Petra (Wenzel, 1965., 254.). Barem ponekô od alegorijskih značenja predstave psa – oznake budnosti i vjernoga čuvara ognjišta koje su mu dodijelili stari crkveni oci (Leksikon, 1979., 450.) – nalazi se na brojnim stećcima bosanskih i humskih nekropola na kojima je pas češće uključen u kompoziciju nego kao samostalan motiv. Afrontirani i prikazani u trku neodoljivo podsjećaju na dinamiku preuzetu s arhivolti preromaničkih i romaničkih crkava ili s luksuznog tekstila iz Lucce XIV. stoljeća. Kao heraldički amblem javlja se na štitu, poput psa s razlistalim repom, čestog motiva u skulpturi, minijaturama, tekstilu, prozorima i portalima bizantsko-romaničke provenijencije (Miletić, 1982., 73.; Wenzel, 1965., 258.). Prikazan na nekoliko stećaka u okviru grba, s karakterističnim razlistalim repom, lav funkcionira u svojstvu klasičnog heraldičkog simbola. Ovoj vrsti ornamenata pripadaju i čudni četvoronošci oštre grive i rascvjetanog repa preuzeti iz fabulozne faune (Miletić, 1982., 73.). Simbolika lava u kršćanskoj umjetnosti višeznačna je, od oznake za snagu, veličanstvo, srčanost i hrabrost do simbola uskrsloga Krista, a u srednjem vijeku osobito simbola budnosti. Malobrojniji su slučajevi u kojima se lav koristio kao oznaka za Kneza tame (Leksikon, 1979., 373.-374.; Hall, 1991., 182.). Sa svojim brojnim mitološkim osobinama preuzetim iz antike, u kojoj je prema Platonu simbolizirao na Nebo uspinjuću dušu, povezan s kršćanskim simbolom Kristova uspona na Nebo, organski uključen u funerarni misaoni sklop, pogrebnu umjetnost i rituale srednjovjekovnog čovjeka kao simbol Uskrsnuća (Sachs-Badstübner-Neumann, 1994., 282.-283.), konj je među figuralnim kompozicijama stećaka dobio zapaženo mjesto. U mnogobrojnim metamorfozama, među ostalim u okviru dualističkih shvaćanja, konj je svojom magičnom snagom štitio žive i mrtve. U slučaju kada je, kao na stećku u Gvoznu, povezan s pticom, naglašena je njegova kompleksna simbolika i metamorfoza na relaciji ktonsko-uransko. Ovo simbolično svojstvo – borba dvaju principa – zrcali se i u prikazu borbe Pegaza sa zmijom na jednom stećku u Dugom polju. Jedna kompozicija na sarkofagu u Varošištu, u kojoj se kvadriped sličan silueti konja napaja na rijeci, vjerojatno predstavlja modifikaciju poznate i likovno bogate razrađene ranokršćanske teme (Miletić, 1982., 74.).
Prema sv. Augustinu, Ps 42,2 ("Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom"), simbolizirajući čovjeka u potrazi za Bogom, prema Pysiologusu simbol Krista, neprijatelj Zmije, vjerojatno u još ponekom od svojih primordijalnih mitskih svojstava simbola duše, neraskidivo vezan za posmrtni kult, bilo unutar skupnih scena, bilo pojedinačno, jelen je u bogatoj fauni, na nadgrobnicima svih formi osim visokoga sanduka, zauzeo najistaknutije mjesto (Leksikon, 1979., 296.). Od IV. stoljeća simbol krštenja, jelen, se u srednjovjekovnim knjigama povezuje s vodom – motiv raspoznatljiv na stećku iz Mesića. U raznovrsnim kombinacijama često je prikazan uz križ, polumjesec, rozete, svastiku, spiralu i vijenac, nerijetko u pratnji psa, ponekad košute i laneta. Udvajanje simbolične poruke, i inače često zastupljeno u figuralnim kompozicijama stećaka, snažno je istaknuto u prikazu ptice na leđima (motiv poznat već na etrurskim situlama) ili među razgranatim rogovima jelena. Ispunjavajući gledatelja dojmom trenutka, snažno zrače predstave jelena u frizu, košuta u frizu, jelena s košutama, košute i laneta, statičnih ili u živom trku, koji ponekad čine jedini ukras ili su, pak, dio veće cjeline uz znake ptice i kola (Miletić, 1982., 74., 97.; Wenzel, 1965., 257.). Realistični ili fabulirani reptili sa svojim pradavnim ktonskim, magijskim i kultnim svojstvima, zastupljeni su na plohama većeg broja stećaka. Obično je to zmija, koja kao jedini ukras sanduka u Vrulji formira borduru ili je, kao na nišanu iz Turova, usmjerena k jabuci. U jednom slučaju to su četiri izvijene zmije koje uz križeve i rozete čine ukras na ploči u Cisti. Osim ovih, poznate su scene u kojima krilate zmije napadaju životinje i žene ili, pak, kada njih napadaju psi i vitezovi na konjima. Snažan dojam ostavlja par zmija vezanih u čvor u figuri raširenoj u skulpturi, minijaturi, tekstilu i nakitu ranog srednjeg vijeka. Ova predstava pokazuje upadljivu sličnost s langobardskom fibulom iz Nocera Umbra (VII. st.) i zmijom vezanom u čvor prikazanoj više puta u Miroslavovom evanđelju u duhu romaničke minijaturne umjetnosti. I ovdje se radi o transformaciji jednog pradavnog mitološkog motiva; zmija je čuvarica groba još iz vremena starog egipatskog carstva, a kasnije nalazi mjesto u germanskoj, osobito langobardskoj mitologiji (Miletić, 1982., 75.; Wenzel, 1965., 258.-259.). Misao srednjovjekovnog čovjeka najčešće je za zmiju, kao personifikaciju istočnoga grijeha, vezivala negativne osobine; u Bibliji zmija je poistovjećena sa Sotonom (Leksikon, 1979., 592.). Čini se da ovom žanru pripada scena sa stećka u Boljunima s prikazom zmijolikih bića kao simbola
podzemlja (Wenzel, 1965., 258.-259.). Uza sva ostala tumačenja ovog umjetničkog motiva na stećcima u obzir treba uzeti i ono koje prikaz isprepletenih zmajeva preslikan iz neke iluminacije vidi kao stilizirano prvo slovo Kristova imena oblikom bosanske ćirilice kao općeslavenskog pisma (Hristos), ali i kao simbol sv. Teodora, zaštitnika od zmijskog ujeda, čiji je kult bio rasprostranjen u našim krajevima (Palameta, 1999., 36.37.). Zmaj, simbol Sotone i demona, čudovište koje, prema tumačenju crkvenih otaca, zbačeno s Neba nastavlja rat protiv Boga, podjednako zastupljen u umjetnosti Istoka i Zapada, reminiscirajući daleka paganska vjerovanja i kultove vezane za početni kaos, u bogatoj skali metamorfoza stigao je ukrasiti i plohe nekih stećaka (Leksikon, 1979., 592.). Afrontirani par upletenih repova jedna je od kompozicija čije analogije nalazimo u bosanskom bližem i daljem susjedstvu. Ponekad je zmaj predstavljen sâm ili u borbi sa psom, dok u jednoj sceni proždire jelena. Poznata je i predstava reptila iz roda guštera, repa vezanog u čvor, kojeg u jednom slučaju prate rozeta i polumjesec, a u drugom konji i fantastične zvijeri (Miletić, 1982., 75.). U umjetnički repertoar stećaka predstava zmaja stigla je najvjerojatnije s romaničkih kompozicija Pakla prisutnih na crkvenim portalima i kapitelima posebno omiljenim kod franjevaca (Sachs-Badstübner-Neumann, 1994., 100.101.). Motiv demona – krilatih čudovišta – nalazi se na dubrovačkoj kamenoj plastici na kapitelima franjevačkog samostana, susreće se u četveroevanđelju Divoša Tihoradića, na bosanskom četveroevanđelju Narodne biblioteke u Beogradu – na prostorno i vremenski bliskim paralelama koje pokazuju srodnost s repertoarom motiva stećaka (Radojković, 1966., 54.). Ovu umjetničku stvarnost satkanu od zbunjujućih i čudovišnih likova u svoje je vrijeme, početkom XII. stoljeća, kao "čudno mnoštvo različitih stvorenja" osudio Bernard od Clairvauxa (Kujundžić, 1980., 250.-251.). Ljudske figure – testament u slici S obzirom na kvalitetu umjetničke obrade, ljudske figure na stećcima daleko su od portreta pod kojim se misli na prikaz individualnog izgleda određene osobe, tako da se može govoriti jedino o tipskim i šematskim likovnim predstavama pokojnika budući da je najčešće dan samo obris glave, a ne i lice. To predstavlja teško savladivu prepreku u
nastojanju da se za svaki pojedinačni slučaj precizira koje od figura predstavljaju pokojnike, koje imaju simboličko ili dekorativno značenje, a koje pak pripadaju prikazima svakodnevnog života (Rakić, 1984., 47.). Tako se u većem broju slučajeva – kao prilikom odgonetanja značenja likova na križevima u okolini Travnika – ne može poći dalje od pretpostavke da se tu radi o portretima pokojnika (Rakić, 1984., 48.). Za neke od figura u ovoj grupi motiva ipak se može odrediti koga predstavljaju, kao što je to slučaj sa stećkom gosta Milutina Crničanina iz Humskog kod Foče prenesenim 1934. u dvorište Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Stećak ima oblik stupa – monolita visine 254 cm sastavljenog od dva dijela: osnove i stupca s ornamentima i natpisom. Na istočnoj strani spomenika u plitkom je reljefu predstavljen čovjek koji u desnoj ruci drži štap, a u lijevoj knjigu. Na istoj se strani nalazi natpis koji kazuje ime i titulu pokojnika, kao i neke zanimljive detalje iz njegova života. Gost Crkve bosanske predstavljen je u pojasom stegnutoj ravnoj haljini koja se spušta do koljena sličnoj nošnji feudalaca. Pažnje vrijedna je teza prema kojoj su episkopski štapovi u obliku slova T, kakav gost Milutin drži u ruci, u istočnoj i zapadnoj crkvi bili u upotrebi do XII. stoljeća i da je konzervativna Crkva bosanska čuvala upravo taj stari oblik episkopskog štapa. Knjiga i štap gosta Milutina drevni su atributi kršćanskog svećenstva, a na stećcima se osim djedu i gostu općenito pripisuju svećenstvu Crkve bosanske (Rakić, 1984., 50.). Druga autorica koja argumentirano zastupa tezu da je Crkva bosanska slijedila regulu sv. Bazilija i ovaj oblik štapa kao simbola pastoralne službe dovodi u vezu s istočnom crkvenom tradicijom i bazilijancima, donoseći sliku bazilijanskog eremita iz Kozibe s tri povezana štapa iste – Tau forme u lijevoj ruci (M. Miletić, 1957., 131.-132., Tav. VII.). Ova predstava, osim toga, snažno asocira na predstavu sv. Nikole koji se na Istoku prikazuje kao biskup s bradom, mitrom i štapom, a na Zapadu u biskupskoj odori s otvorenom knjigom i gestom blagoslova. Sv. Nikola svoju je pravu slavu stekao na grčkom Istoku gdje je slavljen kao "Hyperhagios" – supersvetac (D. Lovrenović, 2006.a, 656.). Neće biti daleko od istine da je kao velikodostojnik Crkve bosanske gost Milutin pripadao nekoj vlastelinskoj porodici (M. Miletić, 1957., 125.), možda iz današnjega sela Crnice – 12,5 km sjeveroistočno od Humskog. Milutin je, kako kaže natpis na stećku, živio u blizini ("u časti") bosanske gospode, a od "velike gospode i vlastele i od grčke gospode" je primao darove, što govori da je bio blizak dvorskim krugovima svoga
vremena i da je uživao materijalne privilegije feudalne sredine. Grob su 1933. raskopali seljaci i prema njihovom kazivanju raka se nalazila na dubini od 1,5 m; u njezinu dnu izidana je oko pokojnika ograda od dobro uklopljenog kamenja, preko koje je bila položena poklopna ploča dužine oko 2 m. Prema nađenim predmetima vidi se da je mrtvac bio sahranjen u sanduku od orahova drveta i da je bio odjeven u brokatnu haljinu. Glava mu je ležala na zapadnoj strani (ispod spomenika), a tijelo je bilo ispruženo prema istoku. Brokatno tkanje imalo je na sebi utkane figure u obliku lavova i zvjezdica, a raspoznaju se i spletovi žica u formi širokih pletenica – sve izvezeno od zlatne žice (Skarić, 1934., 81.-82.). Natpis na stećku gosta Milutina Crničanina očito je kazivao istinu o materijalnom položaju pokojnika koji je sa sobom u grob "ponio" zlatom prošiven brokat – simbol materijalne moći i društvenoga ugleda – isti onaj statusni simbol kojim je bio prekriven kovčeg bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića u njegovu grobu u crkvi sv. Nikole u Milima (P. Anđelić, 1980., 227.-231.). U zlatom opšiveni brokat, sa svim znacima carske vlasti u crkvi u Velikom Varadinu, bio je krajem 1437. sahranjen ugarski kralj Sigismund Luksemburški (Hoensch, 1996., 461.). Gost Crkve bosanske na onaj je svijet otpremljen odjeven poput okrunjenih glava njegova vremena. Ukrasi na haljini gosta Milutina – figure lava i rozete – simboli su ili motivi romaničkoga doba preneseni iz Italije ili izrađeni u nekoj od tamošnjih radionica početkom XIV. st. Gost Milutin je, kako kaže natpis, život izgubio nesretnim slučajem, a je li to bilo baš 1318. u vojnom pohodu bosanskoga bana Mladena II. Šubića vođenom na Drini protiv srpskog kralja, otvoreno je pitanje. Riječ iz natpisa "žitije" upućuje na pisara iz redova Crkve bosanske, tj. na samostansko lice (Vego, 1964., 207.-208.). Ostaje dvojba da li izraz "grčka gospoda" označava plemićki sloj Bizanta s kojim je gost Milutin tijekom života mogao ostvariti kontakte i to po svemu sudeći tješnje naravi, ili pak ova sintagma označava domaću vlastelu odanu Crkvi bosanskoj, budući da katolički pisci Orbini i Farlati za bana Stjepana II., kralja Tvrtka I. Kotromanića i Stjepana Tomaša vežu izraze grčki obred, grčka krivovjerja i zablude Grka (Lovrenović, 2006.a, 689.-690.). Muške figure na stećcima najprije predstavljaju pokojnike onako kako su izgledali za života, dok portret u mrtvačkome plaštu nesumnjivo upućuje na portret pokojnika. Muški portreti prikazani su u različitim pozama – od figure s jednom podignutom rukom i tzv. oransa, do figure s obje podignute ruke i s oružjem u ruci. Moguće je da portreti s jednom
podignutom rukom i oransi predstavljaju pokojnika u preobraženom stanju. Predmeti u rukama figura – obruči, križevi, štapovi i knjige – najprije simboliziraju pokojnikov društveni položaj. Postoje u nekim slučajevima i figure koje ne simboliziraju pokojnika; takav primjer pruža predstava sv. Kristofora s malim Isusom koji nosi križ (Miletić, 1982., 76.; Wenzel, 1965., 307.-308.; Kajmaković, 1973., 297.-306., usp. Rakić, 1984., 53.-67.). Sv. Kristofor slovio je za patrona osoba poput putnika, koje su strahovale za svoju sigurnost, štiteći ih posebno od iznenadne smrti. Štovanje sv. Kristofora kao zaštitnika protiv iznenadne smrti bilo je između XII. i XIV. st. na cijeni osobito u Centralnoj Europi (Wenzel, 1961., 29.), čiji je organski dio u području feudalne kulture predstavljala i srednjovjekovna Bosna (D. Lovrenović, 2006.a, 397.-565.). Važan putokaz u odgonetanju simboličke poruke koju odašilje figura pokojnika s uzdignutim rukama nudi njezin prikaz u slikarstvu katakombi i na sarkofazima druge polovice III. stoljeća gdje personificira molitvu, zapravo čovječanstvo koje se u molitvi okreće prema oličenju spasa u vidu Dobrog pastira. Tijekom IV. stoljeća ova predstava postaje metaforom spasene duše, tj. portret animae beateae (Erdeljan, 1996., 120.). Stav figure u molitvi anticipira spasenje, kao što držanje ležeće figure izražava užitak vječnog spokoja. Vječnost je zastupljena u oba slučaja, ali ovdje je naglasak na drami spasenja dok je tamo na pasivnosti počinka. Sve dok figura u molitvi kleći sa sklopljenim rukama, ne postoji vidljiva granica između ovog i drugog svijeta (Ariès, 1981., 256.). Tek u nekoliko slučajeva ženske figure na stećcima mogu se identificirati s pokojnicom; kada su predstavljene između konjanika ili životinja ženski likovi gotovo sigurno označavaju božanstvo (boginju podzemlja), žena s križem po svoj prilici simbolizira sv. Jelenu, dok se ženama s rozetama ili zvijezdama u rukama pripisuje nadzemaljsko značenje. Prikaz žena koje se mole ispod leša u pogrebnoj povorci univerzalni je motiv kršćanske umjetnosti inspiriran događajem na Kalvariji. Susreće se i mnogo ranije – u staroj egipatskoj umjetnosti i na etrurskim urnama – ali i u suvremenim scenama poput one na grobnoj ploči iz Burgosa u XIV. stoljeću (Wenzel, 1965., 308.309.; Miletić, 1982., 79.). Scena sa stećka iz Nekuka kod Stoca prikazuje kolo s muškim figurama i žene koje oplakuju pokojnika (Wenzel, 1961., 29.). Posebno mjesto u sepulkralnoj umjetnosti stećaka zauzima poznata likovna predodžba pokojnika sa stećka iz Radimlje, kojoj se uz ostala objašnjenja pridaje značaj realistično
prikazanog ratnika sa simbolima svoga "zvanja": lukom, strijelom, mačem i štitom. Dok mu je lijeva ruka povijena prema pojasu, desna je s neprirodno uvećanom šakom ispružena prema plastičnom krugu koji, sukladno jednom tumačenju, simbolizira pun mjesec i njegovo predkršćansko (pagansko) značenje staništa umrlih prema kojemu se uputio i naš pokojnik (P. Petrović, 1955., 19.). Novijeg je datuma i pravo osvježenje interpretacija koja ovaj likovni motiv povezuje s nadnaravnim ili svetačkim likovima, odnosno sa legendarnim svecima i mučenicima iz vremena rimskih progona kršćana te koja, povlačeći odgovarajuće paralele s predromaničkim slikarstvom Italije, ovaj likovni prikaz na Radimlji tumači kao lik sv. Vida. Toponomastički tragovi – ime polja na kojem se nalazi Radimlja poznato kao Vidovo polje, ime rijeke Bregave koja protiče kroz to polje a u srednjem vijeku se zvala Vidoštica, ime Stolačke utvrde u vrijeme klesanja stećaka znane kao Vidoška utvrda, ime Vidoštak za izvor i okolni prostor u blizini Radimlje gdje je otkrivena ranosrednjovjekovna crkva s čuvenim Gospinim likom u kamenom reljefu – ovom tumačenju idu na ruku. Na takvo mišljenje navode i osobna imena mnogih muškaraca u naseljima oko Radimlje i u bratstvu Hrabrena u XV. stoljeću, kako se može vidjeti iz popisa datiranog 1475. godinom. Više nego zanimljivu paralelu pruža kopija lika s uzdignutom rukom s Radimlje na jednom od stećaka u Barevištu kod Širokog Brijega, pod kojim je sahranjen izvjesni Vitko. Kult sv. Vida bio je raširen na Istoku i Zapadu, posvećene su mu bile brojne crkve u srednjem vijeku, smatran je zaštitnikom gluhonemijeh, kotlara, glumaca i liječnika, dok je pored sv. Jurja i sv. Nikole na užem hercegovačkom prostoru bio štovan u krugu uzgajivača sitne stoke. Svemu tome govori u prilog i to što se predstava ljudskog lika s otvorenim i u visini glave uzdignutim dlanom desne ruke na samoj Radimlji javlja pet puta, dok se na mlađim nekropolama prepoznaje u rustikalnijim izvedbama s određenim izmjenama (Palameta, 2002./03., 45., 46.-47.). Predstava pokojnika s rukama prekriženim na grudima ili stomaku karakteristična je za spomenike oko Srebrenice i Bratunca u istočnoj Bosni, ali je isto tako zabilježena na jednoj nekropoli kod Imotskog u Hrvatskoj. Na ovim spomenicima nisu prikazani živi ljudi nego pokojnici u duhu tada važeće sepulkralne prakse na širim europskim prostorima koja odražava jedno opće prisutno duševno raspoloženje – da se uspomena o pokojniku što duže zadrži na zemlji. To znači da su predstave figurâ pokojnika na
stećcima suvremene istovjetnim nastojanjima u Europi, ako ne kvalitetom izrade, onda svakako sadržajem, s tim što su se za razliku od naših krajeva figure pokojnika na nadgrobnim spomenicima u Europi zadržale sve do najnovijih vremena (Sergejevski, 1953., 133.-137.; Rakić, 1984., 57., 59.). Ovaj tip nadgrobnog spomenika s ležećom figurom pokojnika sklopljenih očiju u rajskom blaženstvu javlja se u zapadnoj Europi XI./XII. stoljeća u duhovnoj klimi rastućeg individualizma (Erdeljan, 1996., 120.). Ovdje su kombinirane dvije esencijalne teme: na jednoj strani ideja ravnog groba, bliskost sa zemljom, kontinuitet s tlom, na drugoj strani tema ležeće figure, spokoja u drugom svijetu, počinka koji nije ni kraj ni praznina niti puna svjesnost, niti memorija niti anticipacija. Ležeća figura bliža je smrti od figure predstavljene u molitvi, ona predstavlja svečanu smrt liturgijskog prikaza ili podzemnu smrt raspadanja. (Ariès, 1981., 243., 267.). Paralelno s predstavom ležeće figure na povijesnu scenu stupaju epitafi. Lik pokojnika prikazuje se već na nekim prethistorijskim menhirima u Francuskoj i Liguriji, poznat je u arhajskoj i zreloj grčkoj umjetnosti, a nadgrobna stela s likom pokojnika i članova njegove obitelji najomiljeniji je i najrašireniji skulptorski motiv Rimskog carstva (Karaman, 1954., 179.). U Francuskoj se od XI. st. na spomenicima umjesto natpisa i vjerskih simbola pojavljuju ljudske figure, najprije živoga čovjeka, da bi kasnije prevladale predstave pokojnika. I u Njemačkoj se figure pokojnika na nadgrobnim spomenicima javljaju u XI., a u Engleskoj polovicom XII. st. (Sergejevski, 1953., 136.). U žitiju Konstantina (Ćirila) iz IX. st. spominje se raka i na njoj svečev lik. Poznata je nadgrobna ploča s prizorima iz pokojnikova života ispod koje je u Bologni sahranjen sv. Dominik. U naše krajeve ovaj se motiv iz Italije proširio preko Dalmacije (Vego, 1973., 313.; Hall, 1991., 74.). Budući da se figure s prekriženim rukama kao tipičan znak za pokojnika kršćanske vjere na stećcima pojavljuju tek iznimno, otvarao se prostor za spekulacije o tobožnjem laicističkom karakteru ovih spomenika. Takva shvaćanja ipak su ustuknula pred otkrićima poput onog vezanog za lokalitet Grborezi kod Livna gdje su prilikom istraživanje jedne veće nekropole od ukupno 218 grobova u 120 slučajeva kod pokojnika ruke bile prekrižene na grudima ili trbuhu, kao što je to slučaj s figurama u istočnoj Bosni (Rakić, 1984., 53., 56.). Istina, tu se otvara pitanje položaja ruku kod preostalih pokojnika – u 51 slučaju ruke su sasvim opružene niz tijelo kao na nekim likovnim prikazima, dok
je u 39 slučajeva jedna ruka bila opružena a druga prebačena na grudi ili trbuh, što također ima svoje likovne pandane na nekim stećcima. Pitanje se zapravo odnosi na ove razlike u položaju ruku, koje teško mogu biti samo tehničke naravi. Dječje figure prikazane su na stećcima tek iznimno, kao što je inače bilo vrlo rijetko portretiranje djece u pogrebnoj umjetnosti ili monumentalnim nadgrobnim pločama prije ranog XV. stoljeća (Daniell, 1997., 43.). Izostanak na stećcima likovnih predstava koje izravno komemoriraju smrt naglašavajući ljudsku podložnost smrti i nadu u uskrsnuće i tako uzgredno reflektirajući pučke koncepte anatomije i fizičkog propadanja ne treba čuditi. Nadgrobne ploče ovoga tipa koje slikaju misteriozne figure ili leševe zastupljene su u Europi malim procentom. Isti je slučaj s predstavom smrti kao kostura (Norris, 1992., 195., 203., 206.). Bogatstvo figuralnih motiva kombiniranih s različitim prizorima prije predstavlja osobeno "slikovno pismo" nego čistu ornamentiku, njihova je namjera prije da nešto "kažu" ili "opišu" nego da jednostavno "ukrase" (Škobalj, 1970., 229.). Tako je funkcionirao ovaj "testament u slici" s predstavama u kojima je teško, ponekad nemoguće, razlikovati utjecaj kršćanstva od utjecaja ranijih mišljenja i vjerovanja (Challet, 1965., 20., 25.). ČISTI ORNAMENTI Čisti ornamenti mogu se podijeliti u tri skupine: arhitektonske – koji već time što donekle objašnjavaju sâmo podrijetlo stećaka, pobuđuju najveću pažnju (arkade, okviri od tordiranih traka, krovovi, predstave kuće) biljne – (loza-vitica s trolistom i ljiljan) i geometrijske – (cik-cak linija, krug, spirala, rozeta). Unutar ove podjele, izmičući svakoj preciznijoj klasifikaciji jednog teško sagledivog obilja, uz niz prijelaznih formi, jasno su raspoznatljive dvije skupine: čisti geometrijski oblici i motivi preuzeti iz vegetabilnog svijeta. Arkade pripadaju vrsti ukrasa posebno prisutnoj u južnome pojasu rasprostiranja stećaka; u raznovrsnim prikazima raspoznatljive su polukružne-romaničke, šiljastegotičke i potkovičaste-saracenske koje u cjelini ukrašavaju spomenike zamišljene kao zgrade (Miletić, 1982., 40.).
Među stećcima ukrašenim polukružnim arkadama izdvajaju se spomenik monahinje Polihranije iz Veličana datiran oko 1391. i dva primjerka iz Boljuna i Opličića s konca XV. st. Prostor između polukružnih arkada zapadnoga pojasa ponekad ispunjavaju rozete. U cjelini uzevši, pojavu arkada ovoga i gotičkoga tipa najviše su inspirirale dalmatinske crkve poput crkve sv. Mihovila u Stonu ukrašene polukružnim lukovima, ali isto tako i ukrasi gotičkih relikvijara, kovčežića i škrinja (Miletić, 1982., 40.; Wenzel, 1965., 57.). U uskom pojasu jadranskoga zaleđa, na manjem broju spomenika i na užem prostoru, uglavnom na sanducima, rjeđe na sarkofazima, nešto lošije umjetničke izrade, gotovo u pravilu s tordiranim lukovima, zabilježene su gotičke arkade (Miletić, 1982., 40.). Nadilazeći i prostorno i brojno arkade polukružnoga tipa, također vezane za južni bazen stećaka, potkovičaste arkade u gustom nizu i izdiferenciranoj izradi, različito formiranih kapitela i lukova, obično krase visoke sanduke i križeve (Miletić, 1982., 40., 57.; Wenzel, 1965., 57.). U neprekinutom procesu kruženja najrazličitijih umjetničkih stilova i pravaca koji se na Mediteranu odvijao kroz dugi niz stoljeća, u procesu prirodnoga preuzimanja, stapanja i metamorfoza, ovaj tip arkada na bosanske i humske stećke preuziman je s motiva umjetnosti mediteranskoga bazena, monumentalne arhitekture i skulpture ponajprije (Miletić, 1982., 57.). Osim njihove arhitektonske funkcije podrijetlo arkada dovodi se i u vezu s običajem izdavanja daće na "mrtvačkom stolu" antropomorfnog oblika – oblika pokojnika u njegovim osnovnim konturama. Na takvom stolu koji je zamjenjivao pokojnika postavljalo se jelo i piće, prostiralo se njegovo odijelo i oružje (za pokojnice nakit), tu se i naricalo. Mrtvački stol oblika mrtvaca na odru s rukama ispruženim niz tijelo ili prekriženim na grudima staroslavenskog je podrijetla, što znači da su građevinske arkade znatno mlađe od motiva mrtvačkog stola. Motiv narodnog mrtvačkog stola nastao je iz shvaćanja o obvezama živih potomaka prema pokojnicima, dok arhitektonske arkade nisu mogle predstavljati predmet posmrtnoga kulta (P. Petrović, 1958., 196., 198.-199., 203., 205.). Iako ovo objašnjenje podrijetla arkada nije steklo pristalice (Bešlagić, 1982., 371.), ono se ipak u cijelosti ne može odbaciti. Motiv "rozete" na stećku poznat i kao motiv obrednog kruha dovodi se u vezu s prastarim slavenskim običajem polaganja hrane u grob, ali i s običajem gošćenja na grobu koji je tijekom njegova putovanja po Dalmaciji sedamdesetih godina XVIII. st., na
stećcima nekropole sv. Spasa kod rijeke Cetine, kao "morlački ručak" opisao Alberto Fortis. Likovna predstava rezanja obrednog kruha u Hrvojevu misalu početkom XV. st. sasvim jasno ukazuje na njegovu aktualnost u društvu srednjovjekovne Bosne (Milošević, 1986.-1987., 91.-96.). Običaj gošćenja sudionika pogreba sa socijalnim i vjerskim simbolizmom i konotacijama, kao što je dijeljenje kruha asociralo na kruh i vino tijekom mise, bio je poznat u Engleskoj (Daniell, 1997., 57.) i Estoniji (Valk, 2003., 576.). Kao samostalan ukras ili dio složenijega ornamenta, uklesane na stećcima gotovo svih oblika, najčešće na rubovima ploha, široku upotrebu doživjele su trake različitih formi podrijetlom iz vegetabilnog svijeta, ali su isto tako česte i klasične geometrijske trake (Miletić, 1982., 38.-39., 62., 99.). Podrijetlom iz fonda prahistorijskih umjetničkih ukrasa, o čemu uvjerljivo svjedoči njihova sličnost sa spiralama na grčkim nadgrobnim stelama, samostalno ili u kombinaciji s križem, grozdom, ljiljanom, rozetom, polumjesecom i pticama, istaknuto mjesto među ornamentima pripada spirali s njezinim posebnim izvedbama u obliku spirale-osmice, tzv. S-spirale, spirale s lozom i spirale s grozdovima u kombinaciji s križem. Teško je dokučiti njihovu stvarnu simboliku, a razrješenju ovog problema donekle pridonosi prikaz dvostruke spirale na jednom srednjovjekovnom kamenom sarkofagu iz Nizozemske gdje je označavala magične znakove vezane za zagrobni život pokojnika i njegovo ponovno rođenje (Miletić, 1982., 58.; Wenzel, 1965., 180.). Gotovo u pravilu uz Mjesec, nešto rjeđe uz spiralu, na svim vrstama stećaka osobito na križevima, u pojedinim slučajevima uklesane su brojne rozete. Za kompozicije dviju rozeta s dva konjanika i polumjeseca između rozeta također s dva konjanika, postoje uvjerljive paralele iz antičkoga doba. Među poznatim tipovima ističe se rozeta-turban na krovu spomenika iz Maoče koja najavljuje novu, istina kratku islamsku epohu u ornamentaciji stećaka (Miletić, 1982., 59; Wenzel, 1965., 145.-146.). Bogati umjetnički repertoar stećaka s obzirom na pojedinačne motive, ali isto tako i na složene kompozicije zrcali dostignuća romaničke i gotičke umjetnosti srednjovjekovne epohe. Arheološki artefakti romaničkih obilježja snažno podupiru pretpostavku da je na području srednjovjekovne Bosne tijekom XI. i XII. st. djelovalo nekoliko kamenorezačkih radionica kao nosilaca romanskoga stila, koji je zatim svoj život produžio na stećcima sve do kasnog XV. st. (Kujundžić, 1980., 246.-249.). Višestruka
otvorenost srednjovjekovne Bosne, intenzivne gospodarske, političke i kulturne veze s bližim i daljim okruženjem, pokretljivost ljudi, roba i ideja, daju odgovor na pitanje otkud na stećcima ukrasi gotičkoga stila koji je tokom XIV. i XV. st. poprimio međunarodno obilježje (Palameta, 2004., 130.-143.). I na toj razini svoje pojavnosti, spajajući u sebi europske gotičke stilske preokupacije s narodnim umjetničkim izričajima, stećci predstavljaju organski dio sveukupnih duhovnih stremljenja koja su utisnula svoj žig na cijelu epohu, pa tako i na srednjovjekovnu Bosnu, prirodom svoga geopolitičkog položaja predodređenu za posredničku ulogu između raznih kulturoloških i umjetničkih sustava (I. Fisković, 2005., 12.-56.). ESTETIKA I SIMBOLIZAM UMJETNOSTI STEĆAKA Vječni dom – komunikacijski posrednik između zemlje i Neba Uz svoju osnovnu funkciju – da kultu pokojnika kao jednoj od središnjih točki religioznosti dâ vidljivo i svima prepoznatljivo obilježje – stećak je, kako to pokazuje ornamentika koja nije bila lišena umjetničkih ambicija, trebao kod gledatelja pobuditi estetski osjećaj – osjećaj za lijepo. Ova estetska funkcija najviše je došla do izražaja u formama tzv. visokih sanduka i sarkofaga u kojima su ljepota, nježnost i bjelina postizali svoj najpotpuniji izraz. Poput mnogih drevnih umjetnosti u kamenu, stećci su "rađeni i postavljani u vrlo sračunatoj međuzavisnosti od dnevne i sezonske sunčeve putanje" (I. Lovrenović, 1994., 83.; Miletić, 1982., 22.). Stećci su, poput nekih crkvenih vitraila, "živjeli" od svjetlosti, od sunca, koje se, uostalom, i javlja na samome stećku kao jedan od čestih simbola. Tako je umjetnost stećaka, potpuno u duhu srednjovjekovne epohe u čijoj je kolijevci odnjihana, kao i samo slikarstvo, ljudima prezentirala ljepotu ponajprije u sjaju i svjetlosnim efektima stavljajući akcent na ono što Huizinga naziva "dojmom trenutka". Oni kao da su rađeni u skladu s poimanjem ljepote Tome Akvinskog, koji je bitnim komponentama ljepote smatrao integritet ili savršenost, razmjernost ili sklad i jasnoću (Asunto, 1975., 103.). Ovdje se sasvim izvjesno radi o kriteriju koji zadovoljava na duži rok, o tome da se estetska vrijednost očituje kao kvaliteta nekog oblika, oblikovna vrijednost (Vrančić, 1984./85., 215.).
U velikom broju slučajeva nekropole stećaka su postavljane uz crkve, naselja i putove, što sasvim neposredno, i mnogo jače od bilo čega drugoga, kazuje o njihovoj tijesnoj sraslosti s novim, gradskim društvom srednjovjekovne Bosne u XIV. i XV. st. Kroz ovakvo lociranje nekropola izravno se zrcali opća sepulkralna praksa srednjovjekovne Europe gdje se od afirmacije kršćanstva groblja smještaju uz bogomolje, u samom naselju i u njegovoj neposrednoj blizini. Tako se u gradu mogao ispunjavati savjet o potrebi meditiranja u blizini grobova i misao o smrti stalno držati na umu (Delimo, 1986., 56., 62.; I. Fisković, 1990., 39.). Nerazrješivo povezan s estetskim, s lijepim, u njihovoj izravnoj službi, jest simbolizam stećaka koji se, projiciran u realizam, asocijacijom ideja, kondenzira u svoj vrhunski izraz – u alegoriju. Srednjovjekovni mentalitet osobito je privlačilo takvo tumačenje u jednom vremenu "kada su ideje nejasne, a obavještenja netočna" (Huizinga, 1991., 192.-193.). Otuda potječe ljubav srednjovjekovnog čovjeka za fantastično, otuda se može objasniti popularnost Physiologusa, knjižice "moralizirane prirodne znanosti" namijenjene egipatskim kršćanima u II. st. (Lopez, 1978., 322.). Životna vrijednost simboličkog objašnjavanja svega što postoji bila je neprocjenjiva. Simbolizam je stvorio nerazmjerno strože jedinstvenu i dublje povezanu sliku svijeta nego što bi je moglo stvoriti kauzalno-prirodoslovno mišljenje. Simbolizam svetoga i nepatvorenoga, kojim je srednjovjekovna umjetnost sva bila prožeta, koji je "obuhvatio široko carstvo prirode i svu povijest", stvorivši mogućnost da se "svijet, koji je sam po sebi bio zazoran, ipak cijeni i uživa i da se i zemaljsko djelovanje oplemeni", izražen je na stećcima kao religiozni individualizam u pripremanju duše za vrlinu i blaženstvo. Tako se simbolizam stećaka, kao "harmonični akord simbola" u jesenskoj simfoniji srednjega vijeka, javlja poput posebne vrste "okamenjenog cvijeća" u velikom vrtu europskih simbola, fantazmagorija i ushićenja prosvjetljujući poput mlaza svjetlosti bosanski srednjovjekovni duh (Huizinga, 1991., 192.-194.). Simbolika stećaka vjerni je odraz srednjovjekovnog mentaliteta, pokušaja da se kroz alegoriju izmire razum i vjera, da se aluzijom na prirodne pojave nepismenom čovjeku približi i rastumači Biblija, da se mikrokozam (čovjek) i makrokozam (svemir) predstave kao dijelovi jedne te iste partiture u melodiji vječnosti. Učenje o mikrokozmu koje je na Zapadu u prvi plan izbilo u XII. st, nije europska već egipatska tvorevina posredovana
grčkim, arapsko-islamskim i židovskim duhom, kao metoda njegova nadahnutog pojašnjenja (Lopez, 1978., 324.). I više od toga, stećak je vršio funkciju komunikacijskog simbola ne samo između Boga i mrtvih nego, možda još i više, između Boga i živih. Tako se odvijalo višestoljetno kršćansko pripitomljavanje smrti u vremenu kada se živjelo teže, ali se umiralo lakše, humanije, jer se umiralo u krugu vlastite obitelji, u prirodi s kojom je čovjek živio i osjećao se organskim dijelom njezinih razvojnih ciklusa, što će reći rađanja i umiranja, za razliku od industrijaliziranoga društva u kom je čovjek otuđen od prirode i od drugih ljudi, u kome umire ili u bolnici ili nenadano kod kuće, nerijetko iznevjerenih očekivanja da mu moderna medicina otkloni bol, trpljenje, prazninu i, konačno, izbavi ga od smrti (I. Sivrić, 1978., 253.-254.). Stećci – bosanske i humske katedrale srednjeg vijeka Svijet bosanskih i humskih stećaka, prebogat simbolima, ispunjen križevima, polumjesecima, solarnim krugovima, svastikama i zvijezdama, scenama razigranih kola, predstavama turnirskih dvoboja, povorkama konjanika, bojnim oružjem, štitovima i arkadama, lozama i grozdovima, stiliziranim ljiljanima i rozetama, jelenima i veprovima, grbovima, mačevima i kopljima, portretima pokojnika s uzdignutom desnicom neproporcionalno uvećanog dlana i knjigama, krovovima i predstavama kuća, episkopskim štapovima…, znalački uklopljen u nedirnuti ambijent bosanskih šuma, bistrih voda i polja, još i danas zrači neokrnjenom evokativnošću i originalnom izvornošću živo svjedočeći o jednom davnom svijetu zaokupljenom pitanjima spasenja i zagrobnoga života. Ako su velebne katedrale svojom gracioznošću, visinom i monumentalnošću obilježile ista nastojanja na Zapadu XIII. stoljeća – u bosanskom XIII. stoljeću kada je propao pokušaj gradnje katedralne crkve sv. Petra u župi Vrhbosni – onda su bosanski i humski stećci XIV. i XV. stoljeća – svojom toplinom "vječnog doma", svojom željom da se "pobiliži" i ne padne u zaborav mjesto pokoja na Zemlji, svojim natpisima formuliranim u duhu živoga narodnoga govora iz kojih zrcali izvorna duhovnost svetopisamskih poruka – njihov ništa manje vrijedan pandan, potekao s istoga duhovnog vrela. Ako su velike francuske katedrale personificirale svjetlosnu hijerarhiju Dionisija Areopagita koji je u prvome redu slavio jedinstvo vaseljene (Dibi, 1989., 226.),
onda su stećci na svoj način obilježili jedan rubni prostor europskoga srednjovjekovlja utisnuvši mu žig univerzalnih umjetničkih stremljenja. Još su u nečemu stećci usporedivi s katedralama. Za razliku od samostana koji je u određenom smislu bio suprotstavljen svijetu, katedrala je kao moćan simbol stajala unutar rastućih urbanih zajednica XIII. stoljeća (Camille, 1992., 77.), simbolizirajući ne samo sakralne nego i profane težnje jednoga društva u punom usponu. Slične se tendencije, pomirujući na izvjestan način život i smrt, zrcale iz umjetnosti stećaka. Bilo bi i više nego zanimljivo sve one tisuće tona kamena upotrijebljene za izradu stećaka "pretvoriti" u zidove i zvonike katedrala i tako jezikom matematike između njih uspostaviti egzaktan odnos. Tek tu bi do kraja postao jasan golemi materijalni i duhovni razmjer ove "investicije" transetničkog i interkonfesionalnog karaktera, kojom se zatvaralo jedno i otvaralo drugo poglavlje ljudske egzistencije. Zato umjetnost stećaka vjerno zrcali misao Burckhardta da "istinski način života jedne religije [leži] u tome da se ona na vlastitu pogibelj u svako doba prepliće s kulturom". Jedna je takva simbioza najveličanstvenije ostvarena upravo u srednjovjekovlju u kome su "arhitektura, muzika, znanost, umjetnost i literatura zahvaljivale kršćanskoj religiji svoj izraz u raznovrsnim formama kulture" (Löwith, 1990., 58.). EPITAFI – "Knjiga života" Od arhajske kratkoće i anonimne tišine do biografske retorike Od najranijih vremena i na svim stupnjevima civilizacije ljudi su pomoću natpisa nastojali sačuvati memoriju od propadanja, posebno pomoću natpisa uklesanih na grobove (Northcote, 1878., 1.). U razdoblju II. i III. stoljeća prije Krista dvije su mediteranske civilizacije – egipatska i minojsko-mikenska – unutar kompleksne ideologije smrti koja je uključivala opsesiju identitetom i identifikaciju mrtvih usvojile sustav pisanja nadgrobnih natpisa, premda na različite načine (Petrucci, 1998., 3.-9.). Potreba da se zaštite tijelo i dragocjenosti pohranjene u grobu vodila je u Egiptu do podizanja grobnih spomenika, dok je glavni natpis na spomeniku molio prolaznika da uputi molitvu za preminulog (Ball, 1995., 28.-29.). Svakidašnja je stvar da kulturna
povijest sebe otkriva u groblju, posebno u epitafima. Epitafi su prateći dio ljudske povijesti više od 2000. godina. Epitafi različitih perioda i različitih dijelova svijeta bitno su isti jer je ljudska priroda ista svugdje i kroz vrijeme (Guthke, 2003., 325.-326.). Vrijednost epitafa kao historijskog materijala tolika je da jedva može biti prenaglašena (Handley, 2003., i.). Rim ostaje epicentrom kršćanske epigrafike s oko 35.000 do sada otkrivenih natpisa. Po brojnosti kasnoantičkih i ranokršćanskih natpisa na trećemu mjestu na Zapadu iza Rima i Kartage nalazi se Salona u Dalmaciji (Handley, 2003., 14.-15., 18.) – mediteranskoj regiji s kojom je srednjovjekovna Bosna njegovala stoljetne žive gospodarske, crkvene i političke veze. Dio tog milenijskog kontinuiteta u konvencijama epitafa čine i natpisi sa stećaka. Uza sva svoja ostala značenja epitafi su nepogrješiv pokazatelj kulturološke višeslojnosti jednoga područja, osobito kad se na istom području i u istom vremenu dodiruju i prožimaju, kad se čak i sudaraju, različite kulture i duhovni obrasci, što znači da su grobni natpisi pouzdan indikator vjerskog i društvenog konteksta koji danas imenujemo pluralnim, a kojemu su za života pripadali pokojnici (Palameta, 2003., 95.). Jasno je samo po sebi da se epigrafija smrti ne može promatrati izolirano od spomenika i šireg povijesnog konteksta u kome je spomenik bio postavljen. Uzeti u obzir samo natpis gubeći iz vida spomenik kao cjelinu značilo bi izgubiti značajnu komponentu razumijevanja grobnog spomenika. Za cjelovito objašnjenje funkcije i informacije natpisa često je epigrafiju potrebno izučavati u njezinom fizičkom okruženju kao i unutar šire formuliranih problema pogrebne prakse. Sve to, istina, ne umanjuje činjenicu da sami natpisi predstavljaju posebnu vrstu spomenika (Oliver, 2000., 3.-5., 18.). Grobni spomenik međutim komunicira kao cjelina; njegova veličina, ukras i lokacija, također i epitaf, privlače pažnju gledatelja zajedno težeći da kažu priču, ma kako jednostavnu (Hope, 2000., 155.). Od iznimne je važnosti da epitaf, kao i u rimskom razdoblju, ne egzistira u izolaciji. Epitaf je bio povezan s grobnim spomenikom, spomenik s grobljem, a groblje s naseljem (Hope, 2000., 158.). Počevši od XI. i XII. stoljeća, zatim upadljivo rastući u XIV. stoljeću, epitaf je postao najobičajnije sredstvo za ljude srednjeg vijeka pojavivši se iz anonimnosti, zadobivši grob kao specifično svoj. Epitaf je mogao biti kratak ili dug, jednostavan zapis identiteta
ili duga biografija, poziv za meditaciju o smrti ili apel za molitvu upravljen strancu prolazniku (Ariès, 1985., 40.). Nakon što su grobni spomenik i epitaf u njihovom starijem značenju gotovo u cijelosti izumrli u razvijenom srednjem vijeku – između XI. i XIII. st. malo ih je vrijednih spomena – u XIV. stoljeću pojavio se tip spomenika s natpisom kao grobni spomenik, iako u promijenjenim uvjetima (Kloos, 1992., 76.). Tada se desio prijelaz od arhajske kratkoće, od anonimne tišine do biografske retorike (Ariès, 1981., 217.). Upravo u ovo vrijeme na povijesnu scenu stupaju humski i bosanski stećci sa svojim epitafima. Sagledani u najširem vremensko-prostornom i povijesnom kontekstu natpisi
sa
stećaka
predstavljaju
organski
dio
kršćanske
epigrafske
kulture
srednjovjekovnog europskog prostora, odnosno nekoliko njezinih razvojih faza između IV. i XV. stoljeća (usp. Favreau, 1997., 293.-310.). Do XIV. stoljeća obični se epitaf sastojao od dva dijela – starijeg kao zabilješke o identitetu s imenom, zanimanjem, ponekad s kratkom pohvalom i datumom smrti. U većini slučajeva epitaf nije uključivao životnu dob pokojnika ili datum rođenja. Drugi dio koji je postao zajednički u XIV. stoljeću bila je molitva upravljena Bogu za dušu preminulog. Epitaf je u stvarnosti uspostavljao dva načina komunikacije: poruku upravljenu preminulom za pokoj njegove duše i poruku preminulog za religiozno uzdizanje živih. Na taj način epitaf je postao lekcija i apel. Epitaf XIII. i XIV. stoljeća ne sadrži uvijek iznimnu kratkoću koju je imao u srcu srednjeg vijeka, dok epitaf kasnog XIV. stoljeća još uvijek ne daje životnu dob preminulog (Ariès, 1981., 218., 220.-221.). Područje rasprostiranja natpisa, uza sve "praznine" i "skokove", računajući na njihovu fragmentarnu očuvanost koja je prije rezultat sretnog slučaja nego sustavne brige, u najvećoj se mjeri poklapa s rasprostranjenošću samih stećaka. Areal natpisa ograničen je na istoku Podrinjem i starom Hercegovinom, Konavlima na jugu, Cista Provom i Glamočem na zapadu te Bijeljinom na sjeveru, dok je njihova glavnina identična sa središnjim područjem stećaka pružajući se u Hercegovinu do nekropola Širokog Brijega, Stoca i Neuma. Iako u nevelikom broju, natpisi su zastupljeni u istočnoj Bosni oko Srebrenice i Borča, kao i u središnjoj Bosni od Vrhbosne do Travnika i Zenice. Na tom prostranom području sačuvano je tijekom stoljeća nekoliko stotina natpisa čija je jezična struktura dobila svoju prepoznatljivu formu prisutnu u primjeni relativno uobličenih i poetiziranih formulacija (Palameta, 2003., 96.).
Tematska klasifikacija epitafa na stećcima, pogrebna i memorijalna funkcija Osim posredno, kroz simbolizam i sliku, stećci svojim natpisima kao da žele odagnati i najmanju moguću nedorečenost, govore i poručuju izravno; oni mole i opominju, zaklinju, upozoravaju i podsjećaju. Tako slika nalazi svoju nadopunu u riječi, u duhu formuliranom kod sv. Bazilija iz grčke kulture: "Ono što pripovijedanje pruža posredstvom slušanja, to slika šuteći pokazuje oponašanjem." U odnosu slike i epitafa na stećku se uspostavlja odnos između umjetnika i povjesničara, ali s istim ciljem. Autor epitafa tako preuzima ulogu povjesničara, kako to tumači Plutarh: "Djela koja slikari prikazuju kao da se sad događaju, povjesničari izvještavaju i pišu kao prošle" (Duvnjak, 1990., 237.-238.). S obzirom na njihov osnovni sadržaj, intenciju i intonaciju, natpisi na stećcima mogu se podijeliti u nekoliko skupina – na natpise s vjerskim formulama, na natpise koji ilustriraju motiv junačke (viteške) smrti, a koji obvezno sadrže biografske detalje i početnu eshatološku formulu ase (sije) leži, na natpise koji daju informaciju o pokojniku, ponekad o njegovoj rodbini i okolnostima njegove smrti veličajući ukop pokojnika na "plemenitoj baštini", natpise koji bilježe samo pokojnikovo ime (ponekad i ime kovačadijaka), konačno natpise s moralnom (vjerskom) poukom. Kao posebna grupa unutar ove cjeline izdvajaju se natpisi s verbalnom i(li) simboličkom invokacijom, tj. s prizivom Svetoga Trojstva ili znakom križa – formulama preuzetim iz suvremenih ćirilskih povelja. Neki od natpisa imaju na kraju formulu sankcije (kazne za oskvrnitelje groba), također preuzetu iz diplomatičkoga materijala. U većini od ovih varijanti natpisi na stećcima predstavljaju funkcionalan spoj davnih formula i realističnih podataka o pokojniku i njegovom vremenu (Miletić, 1982.a, 238.). Epitafi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima pisanim na srednjovjekovnoj bosanskoj ćirilici tijekom prvog stoljeća osmanske vlasti u Bosni između sredine XV. i sredine XVI. stoljeća pod snažnim uplivom umjetnosti stećaka – predstavljaju prijelaznu formu prema epitafima pisanim arapskim pismom na orijentalnim jezicima. Ova je klasifikacija orijentacijska i njezina daljnja razrada predmet je novih istraživanja za čije će polazište poslužiti desetine i desetine antologija epitafa sročenih po najrazličitijim kriterijima
(Guthke, 2003., 70.-71., 77., 86.). Za koju god se klasifikaciju opredijelili uvijek treba računati s tim da je sadržaj epitafa odraz određenih običaja komemoracije, kao i to da epitaf u određenom društvu rijetko ostaje statičan (Hope, 2000., 157., 178.). Natpisi su na neki način otisci stopala prethodnih generacija na pijesku vremena. Natpisi srednjeg vijeka posebno su korisni za pregled i rekonstrukciju nekih aspekata regionalne povijesti (Ahmad, 1974., 59.). Svi natpisi, manje ili više, odražavaju osnovni karakter stećka kao nadgrobnog spomenika, koji se ogleda u razlici između spomenika antike i kršćanskog vremena: dok je antički spomenik bio usmjeren retrospektivno, kršćanski je grob, postavljen unutar novoga značenja protoka vremena, esencijalno bio usmjeren prema budućnosti, odnosno bio je ciljno orijentiran. Slike i epitafi na nadgrobnim spomenicima stajali su kao dokaz vjerske nutrine komemorirane osobe, isto tako puteva na koje je bio upleten promatrač (Binski, 1996., 72., 113.). Dok je rimski epitaf uz nihilističke tendencije zagrobni život shvaćao kao produženje ovozemaljske egzistencije bez čekanja, kršćanski je epitaf akcent stavljao na iščekivanje, dok su rimske slike mrtvih bile predodžbe mrtvih ili poluživih duhova, kršćanska slika mrtvog bila je slika onoga koji mirno počiva u grobu (Handley, 2003., 9.). Krajem V. stoljeća odigrao se prijelaz od rimskoga prema kršćanski intoniranom epitafu, kada je specifično vjerska komemoracija postala raširenija, što je imalo eshatološki karakter koji se tiče drugog svijeta (Samellas, 2002., 116.-117., 121.). Više nego ostale, rimska je civilizacija kao civilizacija pisane riječi bila civilizacija epitafa (Ariès, 1985., 31.) i odatle potječe njezin utjecaj na kulturu epitafa srednjeg vijeka. Sigurnim se može smatrati to da je proširenje kršćanstva u Europi ohrabrilo rast crkvene arhitekture, što je značilo i adaptaciju paganskih pogrebnih spomenika za kršćansku sahranu (Curl, 1980., 75.). Tu sudbinu doživjeli su i nadgrobni natpisi budući da kršćanski natpisi naglašavaju činjenicu da samo tijelo počiva u zemlji. Kristov pogreb bio je model i prototip za pogreb kršćana. Kršćanska misao gledala je na tijelo kao na nešto sveto, tijelo je bilo smatrano hramom duše, hramom Duha Svetoga. Zato je poštovanje tijela kao instrumenta duše bio motiv da se tijelo ne podvrgne spaljivanju (Rush, 1941., 242., 246.-247.). Odlučujuća promjena koju u interpretaciji smrti donosi kršćanstvo njezina je univerzalizacija jer u paganstvu besmrtnost nije smatrana univerzalnom sudbinom ljudskog roda. Besmrtnost je bila privilegija božanstva i
malobrojnih izuzetih od opće sudbine čovječanstva koji su zbog toga bili jednaki bogovima poput kraljeva, pobožnih svećenika, filozofa i teologa (Rush, 1941., 4.). Pojedini natpisi na stećcima u znatnoj mjeri ipak još uvijek zadržavaju duh retrospektivnosti rimskih epitafa koji u obliku autobiografije ističu slavu prošlosti visoko cijenjenog člana društva. Ova njihova "karakterna" crta odgovara novim povijesnim okolnostima nastalim nakon legalizacije kršćanstva, periodu mira i sigurnosti, kada su lijepe formule natpisa u katakombama, tako jednostavne i spontane, pune vjere i ljubavi, brzo bile zamijenjene više ili manje retoričkim jezikom i drugim formulama historijskog i konvencionalnog tipa. Zato se među kasnijim epitafima nalazi obilje panegirika mudrosti, dobroti i nevinosti preminulog, ali malo molitvi za njegovo uvrštenje među svete (Northcote, 1878., 181.). Po svojoj osnovnoj strukturi i porukama natpisi na stećcima objedinjuju dvije funkcije i inače prisutne u grobnim natpisima: pogrebnu i memorijalnu. U grafitima rimskih katakombi ove su funkcije bile razdvojene; dok su pogrebni grafiti naglašavali vrijeme pogreba, memorijalni ili historijski grafiti često su nastajali dugo nakon stalnog zatvaranja groba (Marucchi, 1912., 53.). Uza sve to natpisi zrcale novu strategiju komemoracije umrlih, čiji se nastanak veže za teološku promjenu koja se u pogledu smrti i pogreba desila s pojavom Čistilišta, što je značilo izmjenu strategije spasa ljudskih duša koje će tek na Posljednjem sudu biti razvrstane na spašene i osuđene. Uvođenje Čistilišta kao doktrine u XII. st., službeno priznatog od pape 1254., teško može biti prenaglašeno za srednji vijek kao i činjenica da je najmoćnije "oružje" sjećanja, a time i molitve predstavljala pisana riječ. To je bilo dokazano samom Biblijom, jer je Krist bio upamćen preko knjige. Za ono što je jednom zapisano, šanse da bude zaboravljeno bile su daleko manje nego kroz usmenu tradiciju. Knjiga u koju su bile zapisane duše znakovito je nazvana "Knjigom života" (Daniell, 1997., 175., 178.-179.). Kao socijalnoj i povijesnoj kategoriji mrtvima se moglo približiti kroz iskazanu i zabilježenu memoriju, nade i strahove živih (Gordon-Marshall, 2000., 1.). Zato su sahrane bile od prvorazredne važnosti, ponajprije za žive kao sredstvo kojim je živuća zajednica kompenzirala gubitak jednog od svojih članova. Sama sahrana može se promotriti u njezinoj dvostrukoj funkciji – kao "obred rastanka" i kao "obred reintegracije" nakon sahrane, što je pomagalo obnovi
kohezije različitih grupa i zajednica kojima je mrtva osoba pripadala (Hadley, 2001., 174.). U cjelini uzevši nadgrobni natpisi svojstveni su pogrebnoj praksi srednjovjekovnog Zapada predstavljajući sastavni dio kako običnih nadgrobnih ploča, tako i reprezentativnih vladarskih spomenika. U Bizantu je pogrebna praksa usvojila drukčija rješenja, s epitafima kao iznimkom. Osnovna funkcija nadgrobnog natpisa bila je da u epohi rastućeg individualizma sačuva uspomenu na određenu osobu i njezin posebni identitet, što se postizalo navođenjem pokojnikova imena, njegove životne dobi, njegova podrijetla, statusne pripadnosti i posebnih zasluga. Sve se to, ponekad uz portret pokojnika, objedinjuje u pogrebnoj cjelini sa značenjem povijesne memorije (Popović, 1992., 178.-179.). Njihova javnost i otvorenost natpise adresira prolaznicima uspostavljajući s njima stalnu komunikaciju: dijalog o društvenim, etičkim i vjerskim normama vremena. Tako stećak preuzima ulogu govornog spomenika. Ti prolaznici nisu rođaci, prijatelji ili osobe bliske pokojnicima, nego prvenstveno stranci koji prolaze kroz groblje, idu u crkvu radi molitve ili prolaze tu zato što se groblje nalazi na njihovom putu (Ariès, 1981., 220.). U natpisima se jasno očituje narodno shvaćanje smrti i budućega života jer tu ljudi pokazuju ono što istinski osjećaju i vjeruju u pogledu neizbježne realnosti smrti (Rush, 1941., 8.). U smrti, naime, nema "politike" i "diplomacije", nema dvoznačnosti i nedorečenosti, njezina konačnost ultimativno traži kristalno jasan govor i umjetnička sredstva izražavanja. Jedino u odnosu prema smrti čovjek je uistinu ono što on jest: paganin, kršćanin, agnostik, musliman, budist – vjernik ili nevjernik. Epitafi s vjerskim formulama: Va ime Otca i Sina i Svetago Duha Među natpisima koji najčešće sadrže vjerske formule posebno mjesto zauzima natpis iz Donje Drežnice, nedaleko od ušća Drežanke u rijeku Neretvu, epigraf o vlasništvu poput natpisa na sudačkim stolicama, pojedinih grafita ili natpisa na crkvenim objektima, koji glasi: † "VA IME OTCA I SINA I SVETAGO DUHA. A SE DVOR VOJEVODE MASNA I NJEGOVIJU SINOVA RADOSLAVA I MIROSLAVA. SE
PISA RAB BOŽI I SVETAGO DIMITRIJA U DNI GOSPODINA KRALJA UGARSKOGA LOJŠA I GOSPODINA BANA BOSANSKOGA TVRTKA. TKO BI TO POTRAL, DA JE PROKLET OTCEM I SINOM I SVETIM DUHOM." (Vego, 1962./I., 33.). Uklesan u liticu, kao jedan od najstarijih i najljepših spomenika po duktusu slova, po pravilnim ligaturama i ostalim jezičnim osobinama, ali i po mjestu nalaza, ovaj natpis predstavlja jedinstven primjer u povijesti pismenosti srednjovjekovne Bosne. Iako sadrži formule karakteristične za epitafe, za ovaj se natpis ne može tvrditi da predstavlja upravo takvu vrstu spomenika, jer u njegovoj blizini nema grobnog mjesta niti ima bilo kakvih znakova koji na to upućuju. Premda se u završnoj rečenici snažno naglašava nepovredivost mjesta natpisa, kao što je to slučaj u nekim grobnim natpisima (Bešlagić, 1956.b, 68., 76.-77.), ovaj natpis ipak ne pripada fundusu grobnih natpisa, predstavljajući izvanredan primjer prožimanja svjetovnih i vjerskih sadržaja. Ime lokaliteta (Crkvina) s temeljima neke starije građevine, nedaleko od mjesta natpisa, upućuje na nekadašnje crkveno zdanje – možda i porodične (dvorske) crkve (Bešlagić, 1956.b, 71.). Natpis spominje dvor humskog vojvode Mes[te]na koji nije, kako se vjerovalo, identičan s bosanskim knezom Mastanom Bubanjićem, svjedokom na poveljama bana Tvrtka Kotromanića 1354. i 1355. godine. Oblik vlastitog imena Mesten, kao i prezimena Mesnović za njegovog sina Radoslava, zabilježeni su u dubrovačkim latinskim pisanim izvorima 1381. i 1382. godine (P. Anđelić, 1982., 79.-84.). Cijeli bi ovaj tekst, sa svim podacima i formulacijama, mogao stajati i na stećku kada bi se riječ dvor, kao oznaka mjesta prebivanja titulara, zamijenila s riječju grob ili grobnica. Kvadratična forma teksta čija slova u središtu drugog dijela tvore križ, sročenog po diplomatičkim uzorima kraljevskih darovnica s invokacijom, dispozicijom, titularima, hijerarhijski postavljenim imenima suverena, potpisom pisara, vremenom pisanja i kletvom isključuje svaku vrstu dvojnosti i drukčiju interpretaciju (Palameta, 2003., 97.). To daje osnovu za pretpostavku da su isti pisari bili autori kancelarijskih isprava i epigrafskih spomenika. Jedinstvenost ovoga natpisa zrcali se i u broju upotrijebljenih riječi – u 13 redaka (isto kao Bašćanska ploča) 50 riječi, što nadilazi prosjek kada je u pitanju ovakva vrsta spomenika (Šimić, 2006., 44., 51.).
Sljedeći natpisi iz ove grupe posvećeni su velikodostojnicima Crkve bosanske – gostima Milutinu Crničaninu i Mišljenu: "VA IME TVOJE PRIČISTA TROJICE! GOSPODINA GOSTA MILUTINA BILIG, RODOM CRNIČAN. POGIBE INO, NEGO LI MILOSTI BOŽIJEJI. ŽITIJE: A ŽIH U ČASTE BOSANSKE GOSPODE. PRIMIH DAROVE OD VELIKE GOSPODE I VLASTEO I OD GRČKE GOSPODE. A VSE VIDOMO." (Vego, 1964./III., 53.) "A SE LEŽI DOBRI GOSPODIN GOST MIŠLJEN KOMU BIŠE PRIREDIO PO UREDBI AVRAM SVOJE VELIKO GOSTOLJUBSTVO. GOSPODINE DOBRI, KADA PRIDEŠ PRID GOSPODINA NAŠEGA ISUSA HRISTA JEDNOGA, SPOMENI I NAS SVOJIH RABOV. PISA GRAMATIK." (Vego, 1970./IV., 61.) Ako je suditi prema ova dva slučaja onda se dostojanstvenici Crkve bosanske – za razliku od Katoličke crkve u kojoj je "moda" sahranjivanja svećenih osoba unutar crkava prevladala vrlo rano (Binski, 1996., 72.) – nisu pokopavali unutar crkvenih građevina. Na osnovi ovih primjera nisu moguće generalizacije, ali ih se istovremeno ne smije ni ispustiti iz vida. Na to upozorava primjer dostojanstvenika Crkve bosanske gosta Radina koji je svojom oporukom sastavljenom u Dubrovniku 1466. godine ostavio 140 dukata za grob i hram, gdje mu kosti budu i legu, odnosno za grobnu kapelu i raku (Truhelka 1991., 779.). Treba pri tome računati s tim da je u vrijeme sastavljanja ove glasovite oporuke organizacijska struktura Crkve bosanske bila razorena, da je srednjovjekovna bosanska država doživjela svoju končinu u osvajačkom pohodu Osmanlija 1463. i da je u spletu tih okolnosti svoje posljednje počivalište gost Radin početkom 1467. godine našao u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Stonu (Sopta, 2000./2001., 49.-60.). Na ovu vrstu opreza upućuje i to što u svojoj oporuci gost Radin niti ovu niti neku drugu crkvu nije izrijekom odredio za mjesto svoga groba. Neka crkva jest bila u pitanju, a koja, pak, iz teksta njegove oporuke nije jasno jer se tu spominje samo hram. Svojim vjerskim formulama sročenim u duhu službenog kršćanskog nauka, natpisi gosta Milutina i gosta Mišljena izravno govore protiv bogumilizirajućih stereotipa koji se vežu za Crkvu bosansku. Srodan im je stilom i porukom natpis na stećku gospoje Radače,
kćerke Miltena Draživojevića, žene Nenca Čihorića iz Popova, poznate i pod monaškim imenom Polihranija, sahranjene ispod visokog sanduka u Veličanima u vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića (1377.-1391.): †"V IME OTCA I SINA I SVETAGO DUHA SE LEŽI RABA BOŽIJA POLIHRANIJA A ZOVOM MIRSKIM GOSPOJA RADAČA, ŽUPANA NENCA ČIHORIĆA KUČNICA, A NEVISTA ŽUPANA VRATKA I SLUGE DABIŽIVA I TEPČIJE STIPKA, A KČI ŽUPANA MILTENA DRAŽIVOJEVIĆA A KAZNACU SANKU SESTRA, A POSTAVI SI BILIG NJEN SIN DABIŽIV S BOŽIJOM POMOŠTIJU SAM SVOJMI LJUDIMI A V DNI GOSPODINA KRALJA TVRTKA." (Vego, 1964./II., 49.). Natpisi gosta Milutina i gosta Mišljena eksplicitno upućuju na tri doktrinarne točke kršćanskog nauka. U prvome natpisu to je spomen sv. Trojstva, teološke formule prisutne podjednako u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, što još jednom pokazuje da su bosanski krstjani prihvaćali dogmu o sv. Trojstvu. Natpis gosta Mišljena referira se na gospodina našega Isusa Hrista jednoga što je u punome suglasju s naukom obje velike Crkve o Isusu kao jedinorođenome Sinu Božjem (M. Miletić, 1957., 113.), središnje osobe za koju se vežu ovozemaljske nade u zagrobni život. Konačno, to da isti natpis spominje starozavjetnog oca Abrahama u čije se krilo nakon smrti vraća gost Mišljen, govori u prilog tome da bosanski krstjani nisu odbijali Stari Zavjet (M. Miletić, 1957., 114.-115.). Ako je gost Mišljen identičan sa starcem Mišljenom koji je 1404. uz druge bosanske krstjane nosio jedno pismo djeda Radomira u Dubrovnik, što ne može biti daleko od istine (L. Petrović, 1999., 245.), onda je i njegov grobni natpis nastao nekako u to vrijeme – prvih decenija XV. stoljeća, kada se ovaj dostojanstvenik Crkve bosanske "zaputio" u krilo Abrahamovo. Doktrinarne točke sadržane u epitafima gosta Milutina i gosta Mišljena, koje otkrivaju njihova shvaćanja o smrti i životu nakon smrti, nalaze svoju paralelu u oporuci gosta Radina iz koje biva jasno da gost Crkve bosanske, svodeći račune na kraju svog životnog puta, vjeruje u strašni sud vjeku vjekoma, u uskrsnuće mrtvih i posmrtni život duše namijenivši za dušu svoju i na službu Božju 600 dukata (Truhelka, 1991., 779.) Sintagma iz oporuke – gdje mu kosti budu i legu – identična je
sintagmi iz epitafa sa stećaka - Ase leži – dok prava vjera apostolska koju gost Radin ispovijeda upućuje na izvorni oblik kršćanstva iz vremena Krista i apostola. Odgonetajući što se zbiva s dušom između smrti i Posljednjeg Suda, neki su autori vjerovali da ona prebiva u grobu, dok su drugi smatrali da duša može počivati na jednom od brojnih mjesta. Jedno od najpopularnijih bilo je krilo Abrahamovo, čija je moć prvotno došla iz Biblije na osnovi prispodobe koju o Lazaru u krilu Abrahamovu bilježi evanđelist Luka u 16. poglavlju. Krilo Abrahamovo, mada nije predstavljalo Nebo, ipak je bilo mjesto odmora i mira u tami bez materijalne patnje. Slika povezana s pojmom Abrahamova krila bila je gola i aseksualna duša nošena na Nebo u ubrusu ili plahti obično stojeći ili klečeći (donji dio tijela je pokriven plahtom) i moleći. Slika je bila popularna u cijeloj Europi, a pojavljuje se na spomenicima i rukopisima. Biblijska snaga krila Abrahamova znači da je tema ostala u pučkoj upotrebi kroz srednji vijek i kasnije u protestantskoj teologiji. O Abrahamovom krilu u nekoliko svojih drama pisao je Šekspir (Daniell, 1997., 176.-177., 198.). U Richardu II., koristeći staromodnu formulu, jedan od Šekspirovih likova (Bolingbroke) kaže: Daj Bože da anđeli dovedu njegovu dušu do grudi dobrog, starog Abrahama (Boase, 1972., 53.). Iz navedenoga epitafa, odnosno na osnovi sintagme "dobri gospodin", saznajemo da je gost Mišljen pripadao plemićkom staležu, što znači vrhu društvene piramide (usp. Džaja, 2006., 125.-126.). Razvoj obreda i interpretacija smrti izvorne su odgovornosti organizirane religije (Jupp, 1997., 2.), u konkretnom slučaju kršćanstva u okrilju šizmatičke Crkve bosanske. Teološko uporište o tome kako sljedbenici Crkve bosanske razumijevaju ljudsku sudbinu poslije smrti nudi spoznaja da svoga velikodostojnika, gosta Mišljena, nakon krila Abrahamova, zamišljaju pred Kristom, preporučujući mu se da i njih "spomene". Tu se zrcali vjerovanje kršćana da je Krist nadvladao smrt i da oni također mogu postići spasenje ispunjenjem uputa koje on jamči. Smrt i komemoracija pitanja su u samoj jezgri kršćanstva (Burgess, 2000., 44.). U ovim vjerskim terminima smrt je predstavljala idealno rođenje: rođenje u "istinskom" životu "u Bogu" i Kristu (Guthke, 2003., 127.). Prikaz Lazara u Abrahamovu krilu prisutan je u ranim sakramentarima u molitvama za mrtve kao i umjetnosti istočnog i zapadnog kršćanstva. Sv. Augustin pisao je o svom umrlom prijatelju Nebridiusu koji "sada živi u Abrahamovu krilu". U XII. stoljeću, bez obzira na prisutnu ideju o Čistilištu, vjerovalo se da su duše pravednika nošene izravno u
Abrahamovo krilo ili čak pred samoga Krista. Nakon što je na koncilu u Firenzi 1439. ideja Čistilišta u diskusiji s Pravoslavnom crkvom dodatno afirmirana, lik Abrahama postupno nestaje iz vizualne umjetnosti. Abraham je, međutim, zadržao svoje mjesto u liturgiji dugo ostajući svakidašnjim imenom u narodnom govoru (Boase, 1972., 28.-30., 39., 46., 51., 53.). Natpis gosta Mišljena ne ističe značaj pokojnikova tijela nego spas duše u onom svjetlu kako to naglašava jedan epitaf iz Engeske 1400. godine: O Kriste, ovaj kamen ovdje nije položen da ukrasi tijelo, nego da duša može biti spomenuta (Norris, 1992., 184.). Osnovna poruka našega epitafa opis je umrloga koji iščekuje uskrsnuće, to je pokušaj da se pokaže njegova pobožnost istodobno služeći za utjehu živima (Handley, 2003., 9.). Ovo razumijevanje ljudske sudbine nakon smrti daleko je od paganskog vjerovanja koje se često javlja na grobnim natpisima spominjući "ljute bogove", "gorku sudbinu" i "okrutnu smrt" (Rush, 1941., 23.). Isto tako ono je udaljeno od katarskog mišljenja o duši koja se zadržava "u zraku" do Posljednjeg suda te negiranja uskrsnuća obično povezanog s katarskim negiranjem braka, pretvaranja kruha i vina u tijelo i krv Isusovu, konzumiranja mesa i pune ljudske prirode Kristove. Ovome također treba pridodati negiranje Čistilišta, molitava za mrtve i grobalja. Najprije Četvrti lateranski koncil 1215., zatim Drugi koncil u Lionu 1274. godine zahtijevali su od Katara i drugih heretika da pristanu uz tvrdnju da "svi uskrsavaju sa svojim vlastitim individualnim tijelima, tj. tijelima koje sada nose" (Walker Bynum, 1995., 215.-218., 229.-230., 282.). Pogrebna poezija stećaka oslikava suvremeni mentalitet vezan za smrt i zagrobni život sadržan u pokušaju da se ljudima pomogne u prihvaćanju neizbježnosti smrti kao prirodnog događaja koji vodi u bolji vječni život (Bogucka, 2006., 122.). Ova vrsta natpisa, ali i brojni drugi, emaniraju spoj društvenih vrijednosti i nadnaravnog svijeta. Nadnaravno tako postaje mjesto pohrane objektiviranih vrijednosti jedne grupe (Caciola, 2000., 81.). Ase (sije) leži – motiv junačke (viteške) smrti i vjerna služba Drugu grupu predstavljaju natpisi čiju osnovu čini motiv junačke (viteške) smrti, odnosno vjerna služba pokojnikova za njegova gospodara (seniora) s njezinim političkim
posljedicama – natpisi koji obvezno sadrže biografske detalje i početnu eshatološku formulu ase (sije) leži: †"A SE LEŽI ŽUPAN JUROJE KOJNO POGIBE NA POČTENOJ SLUŽBI ZA SVOGA GOSPODINA, A POBILIŽI GA KNEZ." (Vego, 1962./I., 61.) †"A SE LEŽI BOGDAN HATELJEVIĆ, RADIČA VOJEVODE SLUGA, U DOBRI ČAS RODIH SE U DABRI, U DRUŽINI PRAVO ČINEĆI I UMRIH GOSPODINU VIRNO SLUŽEĆI. A SAJ BILEG SINOVI MOJI POSTAVIŠE." (Vego, 1964./II., 41.). †"A SE LEŽI RADONJA RATKOVIĆ. POGIBOH POD GRADOM POD KLJUČEM ZA SVOGA GOSPODINA VOJEVODU SANDALJA." (Vego, 1964./III., 33.) "SIJE LEŽI VUKŠA MITROVIĆ. UBIŠE ME NA SLUŽBI GOSPODINA MOGA, MA OSVETI ME RADE PRIBISALIĆ KAKO JE VIDITO DOBROM I GOSPODINOMU." (Vego, 1964./III., 41.) "A SE LEŽI DOBRI PRIBISLAV PETOJIVIĆ NA SVOJ ZEMLJI NA PLEMENITOJ. SLUŽIH BANU TVRTKU, GOSPODINU VIRNO. NA TOM POGIBOH. PISA BRATOJE." (Vego, 1964./III., 49.) U sklopu kompleksnog odnosa pagansko – sakralno funkcionira i tema junačke (viteške) smrti, čest motiv srednjovjekovne književnosti, poput epa o Rolandu i Nibelunzima. Epitafi ove vrste, relativno brojni, nedvojbeno svjedoče da je ideja viteštva, ta univerzalna fikcija zapadnoeuropskoga srednjovjekovlja, snažno prožela bosanskohumsko feudalno društvo u trenutku njegove pune zrelosti s jeseni srednjega vijeka. U većini tih natpisa epske raspjevanosti sadržan je klasičan motiv viteškoga poziva – vjerna služba i smrt u službi gospodara. U ovim se sociološkim kategorijama zrcali religiozna
dimenzija viteške službe na jednoj, ali i svojevrsna revalorizacija paganskog naslijeđa, na drugoj strani, odnosno sakralizacija feudalne države, kraljevske vlasti i viteške službe od strane Crkve koja je sve oblike vjerovanja i društvenih obrazaca nastojala integrirati u "svetu istoriju hrišćanstva" (Elijade, 1991., 80.-83.). Vjerna (počtena) služba i smrt u službi za gospodara jedan je od najčešće isticanih motiva epitafa na stećcima podrazumijevajući hijerarhijski odnos između seniora i štićenika, počevši od vladara i plemićkih magnata do sitnoga plemstva koje se često nije razlikovalo od slobodnih seljaka. Ponekad su oni u vezi s plemenitom zemljom i baštinom, a njihova jezgrovitost i ritmika pobuđuju kod recipijenta znatiželju i doživljaj kakav izazivaju snažniji umjetnički tekstovi. Svojom strukturom ovi natpisi bliski su kontekstu epskih pjesama – obveznom segmentu duhovnog i kulturnog života čiji su organski dio tvorili i stećci. Slično plemenitoj zemlji i baštini sintagma vjerna (počtena) služba također predstavlja sastavni dio tadašnje pravne terminologije, što znači pravni termin administrativne provenijencije. Na njezin širi europski kontekst ukazuje sintagma quorum officio et fedelitatibus prisutna u suvremenom diplomatičkom materijalu pisanom latinskim jezikom (Palameta, 2003., 109.-110.). Nasuprot ovome "svetom" političkomu modelu osobnih veza funkcionirao je u feudalnom društvu pojam sotone koji je sa svojim slugama pravi tip nevjernog vazala – izdajnika (Le Goff, 1974., 197.). U složenom odnosu pagansko – kršćansko javlja se motiv (krvne) osvete kako to ističe natpis Vukše Mitrovića, motiv suprotan kršćanskom razumijevanju "naplate" dugova između ljudi, pravu rezerviranom za Boga. Ovi natpisi – panegirički sročene biografije koje sadrže pohvalu (laudatio) pokojniku – (Truhelka, 1991., 639.) – ukrašeni su početnom eshatološkom formulom – ase leži koja također krasi ranokršćanske spomenike rimskog razdoblja: hic iacet (ovdje počiva), hic iacet in pace, hic in pace quiescit (ovdje u miru počiva) (Okasha, 1993., 15., 34.-35.). Isto značenje zrcale epitafi ispisani grčkim jezikom i pismom tijekom kasne antike i u praskozorje srednjeg vijeka rasijani po obalama Mediterana s istim karakterističnim početkom u obliku grčkog glagola kitein, zapravo u sintagmi endate kitai pokrivajući ista semantička polja kao latinski glagol iacere (Palameta, 2003., 101.). O njezinoj životnoj snazi i univerzalnosti najbolje govori to da je ista formula prisutna i na grobnim
spomenicima šireg europskog prostora od ranog do kasnog srednjeg vijeka uključujući svjetovna i duhovna lica (Favreau, 1997., 293.-295., 297.-298., 301., 303., 305.). Raširenost
ove
sintagme
među
Južnim
Slavenima
ponajprije
reflektira
ćirilometodijevsku tradiciju, dok najstariji primjer s tim obrascem predstavlja natpis kneza Miroslava Kačića iz XIII. stoljeća otkriven u Omišu kod crkve Gospe Snježne, isklesan varijantom zapadne ćirilice, čiji duktus zrači Povaljska listina i epigraf s nadvratnika stare povaljske crkve sv. Ivana na Braču, Humačka ploča, natpis trebinjskog župana Grda, kao i natpisi sa stećaka počevši od kraja XIV. stoljeća. Situiran u jedno od središta ćirilične pismenosti poput omiškog kraja, prvi na kronološkoj skali pojavljivanja na prostoru obilježenom stećcima, epitaf kneza Miroslava može se smatrati prototipom epitafa na stećcima jer će se sintaktički i leksički oblik ove najave – ovdje leži – kao jezična spona u tradiciji epitafa ponavljati dva iduća stoljeća od Primorja do kontinentalnog Balkana (uključujući područje zapadne Srbije i Bugarske) kao najprepoznatljivija stilska značajka u epitafima stećaka. Tom korpusu natpisa s formulom ovdje leži pripada epitaf na grobu duvanjskog biskupa fra Ivana de Hoia iz 1317. godine i jednog hrvatskog plemića iz XVI. stoljeća u crkvi sv. Ante u Bihaću, današnjoj Fethiji džamiji. Iako omiški tekst iz više razloga, posebno s obzirom na jezično-stilske, vremenske i prostorne odrednice nosi značajke prototipa, postoje i mnogo starije, prostorno udaljene analogije, poput ćiriličnog epitafa s kraja X. stoljeća urezanog na grobnoj ploči Mustiča Črgubila, iz Selišta u Preslavu, dvorskog službenika makedonskog cara Samuila, koji je postao redovnik, dok drugi pripada knezu Presijanu iz 1061. godine, odnosno grobnom kamenu iz Ostružnice u istočnoj Slovačkoj ocijenjen kao tekst makedonske ćirilične škole na grobu prognanoga Samuilova unuka. Oba ova natpisa počinju formulacijom istovjetnom omiškom natpisu kao stariji oblik sintagme koja se ustalila u epitafima na stećcima. Izranjajući iz tame stoljeća, kao spona između makedonsko-hrvatsko-bosanskih najranijih staroslavenskih veza, Miroslavov epitaf u isto vrijeme ukazuje na široki duhovno-povijesni kontekst u kojem se formirala, a zatim poprimila svoje ustaljene forme kultura nadgrobnih natpisa (Palameta, 2003., 100.-101.). Kultura pismenosti zajedno sa slavenskim bogoslužjem dolazi sjevernim i južnim putem – iz Moravske i
Panonije sa sjevera, iz Bugarske i Makedonije s juga – s tim što južnim putem do XII. stoljeća dolaze glagoljica i ćirilica, a od XII. stoljeća samo ćirilica (Šimić, 2006.a, 57.). O raširenosti ove formule u srednjovjekovnoj Bosni dovoljno govori to što se nalazi na epitafima nepoznatih ili malo poznatih osoba ali i na natpisima javnih ličnosti i nosilaca vlasti, slavnih poput tepčije Batala Šantića, čiji je epitaf na maloj ploči u njegovom mauzoleju započinjao ovom formulom. Prvi put ovaj se izraz susreće u Rimu 356. godine označivši dolazak nove ere u kršćanskim natpisima (Petrie, 1878., 148.). Ova sintagma pučka je varijacija klasičnog izraza sit tibi terra levis standardnog u rimsko doba, koji se ponekad može naći u suvremenom groblju. Formula ase leži (u očekivanju uskrsnuća) pomjerena je između XVI. i XVIII. stoljeća prema svjetovnoj formuli: U sjećanje na. Kao materijalni dokumenti pučke pobožnosti epitafi nisu precizan odraz doktrine koja u sebi nije bila nedvosmislena te zato nema puno prijepora u nagađanju što znači ova uvodna formula s obzirom na konačnu sudbinu tijela u čije se uskrsnuće vjerovalo (Guthke, 2003., 327., 336., 340.-341.). U ovom tipu natpisa sa stećaka komemorativni je motiv pridodan eshatološkom, kao što se to ogleda u drugim natpisima s uvodnim trinitarnim eshatološkim formulama – Va ime otca i sina i svetago duha, Va ime tvoje pričista trojice – i dodatnim komemorativnim dijelom svjetovnog karaktera. Historijska stvarnost izmiruje dva koncepta besmrtnosti – eshatološki i komemorativni – koji nisu u cijelosti odijeljeni jedan od drugog. Time se uspostavlja revalorizacija tradicionalnog kanona morala tako što nova religija (sudjelujući u prethodnom kultu pamćenja kojeg načelno potresa sa svojim primarnim eshatološkim preokupacijama) ostavlja znak na komemorativnu kulturu koja je nedvojbeno njezina vlastita, stvarno značeći proglašenje "nove moralnosti" (Guthke, 2003., 332., 334.). Navedene eshatološke formule ne govore u prilog spekulaciji da je dualizam prije nego trinitarizam rukovodio sistem vjerovanja bosanskog srednjovjekovnog stanovništva kako to tvrde pojedini autori (Buturović, 2002., 72.). O tome izravno svjedoči i raširenost trinitarnih formula na grobnim spomenicima Španjolske i Francuske (Favreau, 1997., 165.). Naprotiv, ukupna sepulkralna epigrafika stećaka u najmanju ruku ukazuje na jednu kršćansku doktrinu – doktrinu budućeg uskrsnuća. Smisao formule ase leži odgovara latinskim riječima kršćanskog značenja depositus i depositio koja je zamijenila rimski
izraz sepultus naglašavajući privremeni karakter pohrane (usp. Northcote, 1878., 180.), što znači da je tijelo povjereno zemlji na čuvanje do dana uskrsnuća (Marucchi, 1912., 56.). Najvažnija odlika kršćanskog učenja zrcali se u shvaćanju smrti kao sna u očekivanju uskrsnuća u koje se nije sumnjalo. Pripovijest o smrti i uskrsnuću Lazarovu nudila je dokaz za to (Rush, 1941., 12.-13.). Jedan iz sljedeće grupe natpisa – natpis Stipka Radosalića – ističe upravo tu dimenziju, naime da pokojnikovo tijelo leži i da će ubuduće ležati, tj. počivati. Sagledani u ovom kontekstu, natpisi na stećcima prije bi se uklapali u zapadni nego u istočnokršćanski govor o smrti i razumijevanju uskrsnuća. Temeljna razlika potječe odatle što je bizantski motiv uskrsnuća bio povezan s predodžbom izbacivanja udova iz grobova u kontekstu kozmološke obnove, tema koja je izblijedila na Zapadu do ranog XIII. stoljeća kada je zamijenjena predodžbom o uskrsnuću kao povratku iz groba pod budnim okom Krista suca (Walker Bynum, 1995., 307.). Otvoreno je pitanje jesu li ovakve slavne smrti u okviru pogrebnih ceremonija u srednjovjekovnoj Bosni uključivale i odgovarajuće pogrebne panegirike, poznate još u staroj Grčkoj, odakle su ih preuzeli Rimljani. Oni koji su živote dali za državu bili su počašćeni takvim govorom od strane govornika kojeg je birala država. Ovaj je običaj vrlo rano preuzelo kršćanstvo s naglaskom na dogmatskom i doktrinarnom karakteru pogrebnoga govora (Rush, 1941., 258., 261.-262., 265.), namijenjenog ne samo pokojnikovoj rodbini i onima koji su se brinuli za grob i prostor oko groba, nego društvu u cijelosti. Bilo takvih govora ili ne, navedeni natpisi na stećcima u duhu nekadašnjih rimskih shvaćanja snažno reflektiraju javnu ulogu pogrebnih ceremonija koje su za posljedicu imale ne samo to da nadahnu sljedeću generaciju pokojnikove porodice na političku i vojnu slavu nego i uključivanje svih Rimljana u žalost za preminulim. Kao što je pogreb u Rimu za učinak imao ojačanje dvaju ključnih elemenata republikanskog sistema, naime ideologije aristokratske ekskluzivnosti i aristokratskog pouzdanja u narodnu podršku (Patterson, 1992., 15.), tako su ovi natpisi o smrti i vjernoj službi jačali ideju političke lojalnosti vazala prema senioru, politički i socijalni identitet, a samim tim i ukupnu političku stabilnost društva na jednoj, te osjećaj rodovske solidarnosti, na drugoj strani, koja ostaje kao trajna obveza prema preminulom. Oni su nastojali nametnuti moralnost i norme ponašanja sudjelujući u formiranju političke ideologije (usp. Schmitt,
1994., 171.). Najprije Grci, zatim Rimljani, afirmirali su ideju nadgrobnog spomenika javne ličnosti koja je poprimila simboličku vrijednost modela, a njegova postojanost tijekom stoljeća još uvijek je utjecajna u epigrafiji moderne i suvremene Europe (Petrucci, 1998., 6.-7., 17.). Velika junačka vojna djela bila su vjerojatno najčešće slavljena djela u pogrebnoj epigrafici ratničke Francuske XVI. i XVII. stoljeća (Ariès, 1981., 226.). Dostupan uvijek i u svako vrijeme svima, sâm natpis na stećku preuzimao je ulogu govornika s porukom čiji je smisao bio nedvosmislen. Tako je jedan politički sustav samog sebe predstavljao u kategoriji "vječnosti" – "do zgorenja svijeta", kako to kažu odredbe bosanskih ćirilskih povelja – kao što je kroz uvodnu formulu ase leži iskazana eshatološka dimenzija pokojnikove sudbine. Tim se putem vršilo ujednačavanje zemaljskog i nebeskog vremena: kao što na Nebu vlada jedan Bog, tako kao njegov opunomoćenik na zemlji, preko mreže vazalne lojalnosti, upravlja jedan vladar – vladar po milosti Božjoj. Život žrtvovan na "oltaru" vazalne vjernosti, ovjekovječen kroz vojni prestiž pokojnika, zalog je trajnosti političkog sustava personificiranog u "gospodaru". Time smrt i žrtva dobivaju i svoj politički i svoj vjerski smisao u nesekulariziranoj epohi poput srednjovjekovne. Danas bi se reklo: život položio na oltaru domovine. Ovdje do riječi dolazi nacionalizam kao politička religija koja vrši sakralizaciju imanentno historijskih entiteta poput nacije, države, rase ili klase, tako što je u nacionalnom religija sekularizirana, a sekularno je sakralizirano (Merdjanova, 2002., 73.-75.). To na određen način problematiku epitafa vraća u period ranog kršćanstva, kada je ponekad bilo teško odlučiti je li neki epitaf paganski ili kršćanski. Ranokršćanska epigrafska kulturna memorija izrasla je iz klasičnog uvjerenja da će odlike preminulih živjeti i nastaviti nadahnjivati generacije nakon generacija, ali ipak različita od paganskog kulta pamćenja (Guthke, 2003., 332., 334.).
Životopis (žitije) – na plemenitoj baštini, među bratijom i rodbinom: molju vas, ne nastupajte na me; i ne popirajte me nogama Treću skupinu čine natpisi klasičnog biografskog karaktera, koji u nekim slučajevima također iskaču iz okvira uobičajenih grobnih formula, često proslavljajući ukop pokojnika na "plemenitoj baštini": † "VA IME OCA I SINA I SVETAGO DUHA AMIN. SE LEŽI VIGAN MILOŠEVIĆ. SLUŽI BANU STIPANU. I KRALJU TVRTKU, I KRALJU DABIŠI, I KRALJICI GRUBI I KRALJA OSTOJU. I U TO VRIME DOJDE I SVADI SE OSTOJA KRALJ S HERCEGOM I Z BOSNOM I NA UGRE POJE OSTOJA. TO VRIME MENE VIGNA DOJDE KONČINA I LEGOH NA SVOM PLEMENITOM POD KOČERINOM, I MOLJU VAS, NE NASTUPAJTE NA ME! JA SAM BIL KAKO VI JESTE, VI ĆETE BITI KAKO JESAM JA." (Vego, 1962./I., 13.) †"A SE LEŽI KNEZ VLADISLAV, ŽUPANA NIKOLE SIN, BANA STIPANA NETIJAK, LEŽI NA SVOJ ZEMLJI NA PLEMENITO, A PISA POMOČAN." (Vego, 1962./I., 43.)
"I SE LEŽI STIPKO RADOSALIĆ. BOŽE, DAVNO TI SAM LEGAO I VELE TI MI JE LEŽATI." (Vego, 1964./II., 39.) †"V DNI GOSPODINA VOJEVODE SANDALJA A SEJ LEŽI KNEZ POKRAJAC OLIVEROVIĆ. BRATIJO I VLASTELE, JA POKRAJAC GOSPODINU MOMU SLUGA, ŠTO MOGOH V PRAVDI TOLIKO HOTIH. U MOM DOMI BOG MI PODILI, JA MOGAH GOSPODINA MOGA I DRUGA MOGA U POČTENIJE PRIJETI, I U TOM MOM DOBRI DOĐE SMRT, U VREME ŽIVOTA DOM MOJ OŽALOSTIH." (Vego, 1964./II., 61.)
†"A SE LEŽI GOSPOJA GOJISAVA, KĆI JURIJA BAOŠIĆA A KUĆANICA VOJEVODE RADIČA, A PRISTA U KUĆI KAZNACA SANKA I ŽUPANA BILIJAKA S POČTENIJEM I PRIJA SVOJU VIRU I VIŠNJU SLAVU." (Vego, 1964./III., 45.) "A SE LEŽI HRELJA [RADOGOSTIĆ?]. MNOGE ZEMLJE OBIDJOH I DOMA DOJDOH. POČTENO POSTAH I NA SVOJI BAŠTINI LEGOH." (Vego, 1970./IV., 13.) †"A SE LEŽI BOGČIN KNEZA STIPKA UGARČIĆA SIN NA SVOJOJ ZEMLJI NA PLEMENITOJ. DRUŽINO, ŽALITE ME! MLAD SI SEGA SVITA OTIDOH, A JEDAN BIH U MAJKE. A SE PISA UGARAK." (Vego, 1970./IV., 13.) †"VA IME OTCA I SINA I SVETAGO DUHA AMIN. SE LEŽI KNEZ BATIĆ MIRKOVIĆ NA SVOJEJI ZEMLJI NA PLEMENITOJ, MILOSTIJO BOŽIJOM I SLAVNOGA GOSPODINA KRALJA TVRTKA KNEZ BOSANSKI. NA VISOKOM SE POBOLIH, NA DUBOKOME ME DAN DOJDE. SI BILIG POSTAVI GOSPOJA VUKAVA S MOJIMI DOBRIM, I ŽIVU MI VIRNO SLUŽAŠE I MRTVU MI POSLUŽI." (Vego, 1970./IV., 57.) "V IME OTCA I SINA I SVETOGA DUHA AMEN. SE JE KAMI RADOJICE BILIĆA. MILOSTIJU BOŽIJOM I S POMOĆIJU RODA MOGA IZIDAH MNOGO ČASNU GROBNICU I POSTAVIH SI KAMI NA GROBNICI MOJEJI I UGOTOVIH SI VIČNI DOM ZA ŽIVOTA SVOJEGA, KAKO HOĆE GOSPODIN BOG, SEBI I DRUGU MOJEMU. MOLJU BRATIJU I STRINE I NEVISTE, PRISTUPAJTE I ŽALITE ME I NE POPIRAJTE ME NOGAMA JERE ĆETE VI BITI KAKOV JESAM JA, A JA NEĆU BITI KAKOVI JESTE VI. A SE PISA VESEOKO KUKULAMOVIĆ." (Vego, 1970./IV., 97.)
Uzimajući u obzir sve razlike u detaljima, ovi natpisi odražavaju promjenu u funerarnoj epigrafiji koja se povremeno javlja tijekom XIV. stoljeća i gotovo uvijek u XV. stoljeću. Ovdje su sabrani svi formalni elementi epigrafske literature: bilješka o identitetu, apel prolazećemu strancu, pobožna formula, retorički razvitak i uključenje rodbine. Ovi elementi u cijelosti će biti razvijeni tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Pokojnik izlaže zahtjev za posmrtnom slavom koju su mu ljudi uskratili za vrijeme njegova života tako da epitaf postaje javno svjedočanstvo. Tu je uspostavljen međusobni odnos između osjećaja za obitelj (rodbinu) i želje za produženjem sjećanja odnosno njihova proslavljanja. Nakon ustupanja anonimnosti pred osobnim i biografskim sada je epitaf postao obiteljski. Svaka od ovih faza bila je jako duga i nikad u cijelosti nije zamijenila ranije prakse (Ariès, 1981., 222., 224., 233). Najbolje se to vidi usporede li se epitafi kasnog srednjeg vijeka s natpisima nastalim između VI. i XI. stoljeća koji ponavljaju iste fraze – ukop u blizini mučenika i svetaca (Ariès, 1981., 33.). Na ovim se i brojnim drugim epitafima posijanim između Neuma i Čitluka, preko Konjica do istočne Bosne (i dalje preko Drine) susreću sintagme: na svom plemenitom; na svojoj zemlji na plemenitoj; na svojoj baštini. Ova vrsta natpisa pruža informacije o zemljišnom posjedu, o imanju kao statusnom simbolu obilježenom vlasnikovim grobom i stećkom kao vidljivim znakom nad grobom, što znači da u pitanju nisu samo obični epitafi već specifični dokumenti o plemićkom nasljednom pravu na zemlju u kojoj počivaju njezini vlasnici. Time se uspostavlja prisan odnos između vlasnika zemlje i smrti: "vječnih" kategorija koje ne podliježu promjeni.To pokazuju primjeri dvaju epitafa iz istočne Bosne sa jasnom distinkcijom: da pokojnik leži na tuđoj zemlji – prvi je natpis Braje Tvrdojevića iz Zaseoka kod Zvornika koji leži na zemlji tuždi, drugi pak na stupu Radivoja Oprašića kod Rogatice također na tuđoj zemlji, s kenotafom tj. stećkom na baštini. Ove formulacije pripadaju srednjovjekovnoj pravnoj terminologiji – vrelu iz kojeg su preuzete i uvrštene u natpise na stećcima – a u pravilu ih sadrže dokumenti kojima se reguliraju zemljišni odnosi izrazima: dasmo im u baštinu i u plemenito, da jest za plemenito viku vikoma. Slavenski termin za zemljišni posjed baština odgovara latinskom izrazu hereditas ili patrimonium, a kao takav se sačuvao u Bosni i u razdoblju turske vlasti (Palameta, 2003., 102.-103.).
Među ovim natpisima koji ostavljaju upozorenje i utjehu ožalošćenoj rodbini posebnu pažnju privlači epitaf Vignja Miloševića kao "najranija književna cjelina humanizma na tlu Hercegovine". Vignjev natpis, naime, u duhu renesanse u sebi pomiruje i ostvaruje ravnotežu između sakralnog i profanog, duhovnog i tjelesnog, između starog i novog, antičkog i suvremenog, on čovjeka novog duha prikazuje podjednako i kao čovjeka akcije i čovjeka kontemplacije. Ovdje je, osim toga, uspostavljen odnos između općeg tijeka povijesti personificirane u likovima bosanskih vladara i osobne sudbine pojedinca suočenog s "končinom", tj. sa smrću. Dok pojedini među natpisima zrcale staro prokletstvo koje je u srednjem vijeku ležalo na individualizmu, Viganj bez ikakvih skrupula ističe svoje vrijednosti i vrline postavljajući natpis na čitavom jednom dijelu nadgrobnog spomenika. Upotrebom oblika ja naglašena je individualnost, a zamjenom singulara s pluralom antičkoj je formi dano novo humanističko lice. U epitafu Vignja Miloševića odražava se puna pokojnikova svijest o sebi kao individui, o vremenu u kom živi, dok je potpuno iščezla ona lažna skromnost karakteristična za srednjovjekovno shvaćanje čovjekova života i njegove sudbine nakon smrti (Knezović, 2004., 130.-134.). Po ovoj svojoj dimenziji Vignjevu je epitafu sličan natpis gosta Milutina Crničanina koji u jednakoj mjeri slavi i sakralnu i profanu stranu života. Ova se kombinacija sakralnog i profanog susreće tek u 14 natpisa (Knezović, 2004., 129.), što prije svega govori o klasičnoj srednjovjekovnoj naravi bosanskih i humskih epitafa, ali i o prodoru novog humanističkog svjetonazora u način promišljanja vječnih pitanja života i smrti. Ti natpisi sadrže osnovnu razliku između crkvenih nekrologija i mnemotehničkog duha zapisa o smrti novog trgovačkog staleža koji se na europskoj povijesnoj sceni javlja u XIII. stoljeću, oslikavajući profil novih birokratski ustrojenih kraljevstava i nove aristokracije kulture i vjere koja upravlja državom i novcem. Dok je ova nova vrsta zapisa smještena u kontekst vršeći svoju memorijalnu funkciju, nekrolozi to čine autonomno, dok su prvi u odnosu s vremenom, drugi su u odnosu s liturgijom, konačno prvi su pisani narodnim jezikom uključujući formule narodne pobožnosti koje nekrolozi pisani na latinskom prirodno zapostavljaju (usp. Petrucci, 1998., 64.). Koliko ova vrsta natpisa ide ukorak s vremenom kazuje i sljedeći podatak: dok gotovo sve ranije vizije zagrobnog života potanko navode duše prema spolu i religijskom položaju, dok ih je bilo vrlo malo koje
nisu spominjale prelate ili svećenike kao posebnu grupu, za vizije XIII. i XIV. stoljeća bilo je mnogo važnije istaknuti položaj i srodstvo (Walker Bynum, 1995., 297.). S obzirom na društvene norme epohe u svemu sklonim muškarcu-ratniku u vojnički ustrojenom poretku od posebnog su interesa dva natpisa koji spominju žene i njihove muževe. U jednom je to slučaju grobni natpis žene uz čije se ime pridodaje ime muža, u drugome je to muž uz čije se ime, među osobama koje podižu spomenik, spominje njegova žena. Ova bračna atmosfera stećaka reflektira nešto od duhovnosti ranokršćanskih natpisa posvećenih memoriji muža i žene čak i u smrti, memoriji koja se čini izrazito kršćanskom (Creaghan-Raubitschenk, 1947., 6.-7.). Čini se da su i živi i mrtvi smatrali da je ono što svaki kamen ima kazati bilo od univerzalnog interesa i da njihove poruke zato treba uputiti svima (Samellas, 2002., 123.). Epitaf je sjeme biografije (Guthke, 2003., 143.). U središtu biografije pokojnikovo je ime – nastojanje da se kroz ime sačuva vlastiti identitet. Komemoracija imena u liturgiji, njihovo očuvanje u nekrolozima i memorijalnim knjigama i sjećanje na djela prošlih generacija omogućavalo je mrtvima da žive u društvu živih. Izgovaranje imena mrtvih bilo je više od pukog sjećanja – to je bilo sredstvo kojim se mrtve činilo prisutnima. Imena su bila oblik nematerijalnog nasljeđa (Geary, 1994., 87.-88.). Ovoj grupi natpisa pripada spomenuti epitaf gosta Milutina – lapidarni životopis jednog od dostojanstvenika Crkve bosanske – žitije – iza kojeg se nazire jedan neobičan životni put ispunjen diplomatskim i intelektualnim aktivnostima, iz kojeg izranjaju njegova osobna životna načela, uvjerenja, moralne odrednice, tko zna što još, jer gost Milutin za sebe kaže da je sve vidio. To sve moglo je značiti životni put čuvenoga gosta Radina koji je oporučno ostavio golemo bogatstvo svojoj rodbini odredivši jedan dio za govorenje misa u dubrovačkim crkvama za spas duše, moglo je značiti uzbudljivu priču o blagu što ga je stekao i zbog kojeg je poginuo Juraj Ivanović iz Slipčića nad Neretvom kod Mostara, moglo je značiti pogibiju i osvetu, ljubav i mržnju, stradanje i nenadanu smrt – sve ono što je život nenajavljeno donosio i odnosio. Titulacije isklesane uz imena pokojnika često označavaju društveni, crkveni, vojnički ili neki drugi status kao što je knez, vitez, veliki vojvoda bosanski, dobri, dobri junak, gost, krstjanin, dijak, kovač, čak i zanimanje zlatar. To je također i sintagma sluga svom gospodinu tamo gdje se spominju baština i plemenito, odnosno virna služba,
označavajući osobe visoko rangirane na hijerarhijskoj društvenoj ljestvici, od krupnoga plemstva i crkvenih dostojanstvenika do malih zemljoposjednika u vojnoj službi (Palameta, 2003., 105.-106.). Jedna od najsnažnijih sekvenci sadržanih u ovoj grupi epitafa ona je u kojoj pokojnik moli i upozorava, ponekad proklinje, da ga se ne dotiče i ne gazi nogama, tj. da se ne skrnavi njegov grob odnosno kostur. Uzimajući u obzir niz razloga psihološke i religijske naravi, nužno je istaknuti da se ovdje radi o staroj tradiciji koja korijeni u pogrebnoj praksi kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Sličan primjer pružaju kasnoantički kršćanski epitafi iz Salone i Zadra koji sadrže zapreke sahranjivanja u grobove pravog vlasnika postavljanjem prepreke u vidu visoke cijene koja bi se isplaćivala obično u crkvi uz koju se ili u kojoj se nalazio pokojnikov grob ili sarkofag. Kao dio tadašnjih natpisa i zapisa, povelja i ugovora, zakletve su refleks općeg odnosa prema jeziku i tradiciji. Neka bude proklet Ocem i Sinom i Duhom Svetim tko bi god tu sahranio nekog stranca – sadržaj je ranog kršćanskog grobnog natpisa iz Takare (Palameta, 2003., 106.-107.). Važnu stavku biografije, toliko značajnu da je na stećku uz pokojnikovo ime uklesana za "vječnost", predstavlja informacija o tome da je on za života putovao – da je vidio svijeta kako se to kaže – i, kako se ističe na stećku Hrelje, da je obišao (proputovao) mnoge zemlje te da se vratio na svoju postojbinu, ili na stećku Vlatka Vlađevića čiji natpis također naglašava to da je pokojnik obišao mnoge zemlje a da je poginuo u svom zavičaju. Dobro poznat u svome vremenu i prostoru, moćan i samosvojan, suvremenik i podložnik kneza Pavla Radinovića, Vlatko Vlađević putovao je iz Bosne preko Dubrovnika, gdje se spominje njegov službeni doček i odlazak lađom koju su mu na raspolaganje stavili Dubrovčani (Truhelka, 1991.a, 785). Ova obavijest, čisto svjetovnog karaktera, podizala je društveni ugled pokojnika u očima suvremenika i zato nije slučajno našla mjesto u sadržaju epitafa na grobnim spomenicima. Ime pokojnika – ime kovača-dijaka Sljedeća grupa natpisa sadrži standardizirane informacije – pokojnikovo ime, u nekim slučajevima i ime kovača-dijaka koji siječe, odnosno pravi bilig:
†"A SE LEŽI STIPAN OZRINOVIĆ" (Vego, 1970./IV., 19.) †"VA IME BOŽIJE A SE [KAMI] GOSPOJE STANE." (Vego, 1964./III., 47.) "A SE LEŽI TVRTKO VUKAC. A SI BILIG SEČE UNUK MU IVANKO I PISA." (Vego, 1964./III., 63.) "SAJ KAMI OSTOJIN, I OVO PRAVI RADOJE. O, DA JE PROST." (Vego, 1964./III., 47.) "VA IME OCA I SINA I SVETAGO DUHA A SE LEŽI RADOMIR JORISALIĆ NA SVOJEJI ZEMLJI PLEMENITOJ." (Vego, 1970./IV., 49.) Arhajska kratkoća ovih tekstova svedenih uglavnom na esencijalni minimum – na ime pokojnika – snažno asocira na ranokršćanske natpise s općeusvojenim mjestom: imenom pokojnika. Svoje uzore oni imaju još iz vremena stare Grčke kada su manje ili više natpisi uključili ime pokojnika, okolnosti njegove smrti te ime osobe odgovorne za brigu o grobu (Petrucci, 1998., 7., 25.). Njihova kratkoća upućuje na osobe dobro poznate u lokalnoj zajednici, tako da i namjena natpisa odgovara nastojanju da se sjećanje na njih održi prvenstveno u najužem krugu rođaka, prijatelja i poznanika. Ova vrsta epitafa raširena je na Zapadu s ponovnim otkrićem epigrafije u XI. st. Jedan takav primjer nalazi se na ponovno upotrijebljenom antičkom sarkofagu redovnika Arduina crkve sv. Viktora u Marseillesu: Hic requiescit arduinus monachus (Ariès, 1985., 40.). Grobni spomenici s ovakvim jednostavnim natpisom postali su u XVIII. stoljeću rastuće brojni na Zapadu, najmanje u gradovima, gdje su zanatlije – srednja klasa tog razdoblja – nastojali sačuvati svoj identitet nakon smrti (Ariès, 1974., 49.).
Sublimiranje životnih iskustava Moralna i vjerska pouka u funkciji objašnjenja smrti i zagrobnog života čini okosnicu sljedeće grupe natpisa: "A SIJE VELI MILAT PRIPČINIĆ: ČIJEM SLUŽIH, TEM POKOJEN BIH." (Vego, 1964./III., 47.) "SE LEŽI IVAN NA SVOJEJI ZEMLJI. BRATIJA I DRUŽINO, ŽALITE ME. JA SAM BIL JAKO, VI ĆETE BITI KO I JA. SE PISA RADIČ." (Vego, 1970./IV., 11.) [†"A SE OVOJ] KAMENIJE UZVUČE RADOVAN S MILIM [BRATOM] S KRSTIJANINOM S RADAŠINOM [ZA Ž]IVOTA NA SE." (Vego, 1970./IV., 15.) †"VA IME OTCA I SINA I SVETAGO DUHA SE LEŽI VOJEVODA MIOTOŠ SA SVOJIM SINOM STIPKOM SVOMU GOSPODINU VLATKU VLAĐEVIĆU KON NOGU KOJI MU POSLUŽI ŽIVU A MRTVA POBILIŽI BOŽIJOM POMOĆIO I KNEZA PAVLA MILOSTIO. A I SEJ KOPAJTE NA PLEMENITOM! I PRAVI VOJVODA MIOTOŠ: 'I MNOGO NA ZEMLJI BI (UBIJENO) A JA NI OT (JEDNE), I NIKOR OT MOJE RUKE NE BI MRTAV. NE [HTE]H GA UBIT[I]'." (Vego, 1970./IV., 31.) "SIE LEŽI MIHOIO GRAHOVČIĆ PRAVE VIRE RIMSKE KOI POČTENO HOĆAŠE I BOGU SE MOLJAŠE I DOBRO KNJIGU ZNAŠE. DAJ MU BOŽE DUŠI DA BUDE SPASEN" (Bobaš, 1985., 105.) Iako lapidarni, s osnovnim podacima o imenu pokojnika, lokaciji na kojoj je pokopan ili njegovoj bližoj rodbini, među natpisima ima priličan broj onih koji su izraz najdubljih osobnih emocija izazvanih nekim tragičnim događajem, ili, jednostavno, spoznajom o
neminovnosti smrti i suočenja s drugim oblikom življenja u koji se očito mnogo polagalo (Dizdar, 1990., 24.). U trenutku kada se u okviru strategije zagrobnog života pravila ovozemaljska rekapitulacija, smrt je kao tema najčešće prisutna u mislima ovjekovječenim na kamenu; tu se sublimiraju životna iskustva, tu se lamentira nad prolaznošću svega što je vezano za materijalni oblik ljudskog postojanja. Natpisi vojvode Miotoša i Mihovila Grahovčića reflektiraju predodžbu spasenja kroz dobra djela, a slični su jednom ranokršćanskom epitafu iz Armenije što govori o čovjeku koji je "postupao dobro, nikog nije povrijedio i nikog uvrijedio" (Guthke, 2003., 334.-335.). Oni su formulirani u duhu Umijeća umiranja – rasprave nastale u XV. st. koja se u riječi i slici bavi "tehnikom" primjerenog kršćanskog umiranja. Knjiga je umnožena u tisuće primjeraka i njezine su ilustracije obično bile izložene na zidovima kuća (Ball, 1995., 57.). Ova vrsta teološke refleksije o smrti nenadano zabljesne iz dubrovačkih i bosanskohumskih ćirilskih povelja koje govore o "caru nebesnom", o "velikom vladiki caru gospodu Bogu našem Isusu Hristu", o "caru nebesnom Bogu", o "slavnom Bogu, caru nebesnom". Najbliži duhu rezignacije nad materijalnim svijetom koji emaniraju pojedini tekstovi sa stećaka, potpuni pandan velikoj biblijskoj misli – "Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti" – iskaz je Dražeslava, dijaka bana Tvrtka I. Kotromanića koji on, bez ikakve stvarne veze sa sadržajem banove povelje izdane Dubrovčanima 1. VI. 1367., unosi u tekst: "A se pisa Dražeslav dijak svoiom rukom malokoristnom, rodom Boić, zemla mi e mati, a otačastvo mi e grob, ot zemle esmo, i u zemlu unidemo" (Miklosich, 1858., 176., 242., 257., 294., 309., 322.). Kad bi se umjesto a se pisa stavilo a se leži cijela bi se ova sintagma mogla prenijeti na stećak, ponovno upozoravajući na organsku vezu između diplomatičkih tekstova i epitafa. Neke formule u natpisima jako sliče antičkim i srednjovjekovnim talijanskim formulama na grobnim natpisima, što odražava utjecaj zapadne kulture kako u materijalnoj tako i u duhovnoj sferi (Benac, 1951., 71.-72.). Takav je natpis na stećku gosta Mišljena koji se preporuča starozavjetnome ocu Abrahamu, kao što su to od IV. st. činili kršćani u sličnim aklamacijama na nadgrobnim spomenicima (Radojčić, 1961., 11.). On počiva u Abrahamovom krilu – kako glasi jedan ranokršćanski natpis – znači to da, za razliku od paganskih shvaćanja, ovdje prevladava
ton povjerenja i vedrine koji rezultira iz sigurnosti u uskrsnuće tijela i osobne besmrtnosti, ton koji revolucionira stav ljudi prema smrti (Guthke, 2003., 323.). Jedan među njima, epitaf Vignja Miloševića – "Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja" – samo je prijevod raširene sentencije koju je veliki Masaccio iznad naslikanog kostura na slici La Trinita 1427. ispisao poviše groba fjorentinskog mladića u crkvi Santa Maria Novella u Firenzi: Bijah ono što vi jeste, a ono što ja jesam vi ćete biti. Ova formulacija česta je na grobovima važnih crkvenih osoba diljem Zapada nekoliko stoljeća prije nego je dospjela u epitafe na stećcima. Uz savršenu sintaktičku uobličenost, njezina raspoređenost na epitafima srednje Bosne, Podrinja i Hercegovine učinila ju je prepoznatljivom stilskom odrednicom jednoga univerzalnoga govora o smrti u njegovoj lokalnoj izvedbi (Palameta, 2003., 114-115.). Ovo je svojevrsni podsjetnik na našu moralnost i apel da život živimo s mišlju na smrt: upoznaj sebe, uči umirati. Univerzalnost ove poruke ne poznaje političke i geografske granice. Pored brojnih drugih nalazimo je na grobu Williama Chichelea, šerifa i gradskog vijećnika Londona i njegove supruge Beatrice (†1425.), sahranjenih u crkvi u Northamptonshireu: Takvi kakvi ste vi, mi smo bili, takvi kakvi smo mi, vi ćete biti. Ovaj srednjovjekovni memento mori sa svojom uobičajenom opomenom – zato se pripremi da me slijediš – preživjet će sve do kasnog XIX. stoljeća, uz jasnu tendenciju prenošenja naglaska s eshatološke na komemorativnu svrhu nadgrobnog natpisa. Na samom koncu XVIII. stoljeća javlja se natpis kao čista negacija srednjovjekovne eshatološke usmjerenosti: Što sam bio prije dobro je poznato mojim susjedima, što sam sada nije vaša briga. Ovakva provokativnost bez sumnje je šaljiva. Najkasnije do XVII. stoljeća humor je kao manifestacija svjetovnosti solidno utemeljen, zapravo raširen u groblju. Neki natpisi XX. stoljeća namjerno su bizarni poput grobnog natpisa američkog glumca Joana Hacketta u Memorijalnom parku Hollywooda: Odlazi – ja spavam. (Guthke, 2003., 13., 336.-339., 344.-346.). Ovakva vrsta epitafa nije bila moguća u vrijeme pojave stećaka. Detaljniji uvid u natpise ove vrste dodatno izoštrava sliku o srednjovjekovnim epitafima, među njima i onih sa stećaka. Poveći je broj natpisa koji zrcale zapadne utjecaje na bosanske i hercegovačke epitafe (Vego, 1963., 204.-205.), a svi oni naglašavaju kršćanski osjećaj individualnosti u vremenu, odnosno povezuju početak i kraj života: čovjek napušta svijet kao što je i ušao u njega – gol, bijedan i ranjiv (Binski,
1996., 30.). Tu postaje jasno kako sigurnost smrti provocira odgovor, kako smrt i strah od smrti poprimaju različite forme u različitim vremenima i društvima, kako odluka da se suprotstavi smrti zahtijeva postupak izbora, kako smrt prisiljava na uspostavljanje skale vrijednosti, kako smrt jamči promjenu (Jupp, 1997., 1.). Kao svojevrstan vjerski dokument, natpisi često izražavaju prisan odnos pokojnika i zemlje u kojoj je pokopan, svjedočeći tako o osnovnom poimanju bogatstva vezanom u srednjovjekovnoj epohi za zemljišni posjed kao statusni simbol, ali donoseći i refleksije paganskog sustava vrijednosti, s njegovim shvaćanjem zemlje kao plodne majke i roditeljice. Odnos pokojnika i zemlje u koju je sahranjen imao je i svoje dublje značenje jer je bio skopčan sa značajem izbora mjesta pogreba. Zemlja i društveni položaj bili su tijesno povezani te je zato bilo prirodno nastojati imati grob u svojoj vlastitoj zemlji i tu čekati na konačno uskrsnuće (Boase, 1972., 113.). Mjesto ukopa u zemlji rođenja predstavljalo je važan detalj pokojnikove biografije. Posebno tijekom križarskih ratova, kada je smrt nastupala daleko od pokojnikova zavičaja, ustalio se u Europi običaj prenošenja kostiju u zemlju podrijetla određene osobe za kršćanski pokop (Ball, 1995., 56.). Pogrebna praksa bosanskog srednjovjekovlja, posebno raspored nekropola na "plemenitim baštinama", u svemu slijedi ovaj rasprostranjeni običaj koji ističe prisan odnos pokojnika i zemlje u kojoj nalazi vječni pokoj. Iz nekih se epitafa razaznaju dva odnosa prema mrtvima: paganski i kršćanski. Dok su pagani molili mrtvima da bi se zaštitio život, kršćani su naprotiv najviše molili za mrtve. Ono što je u paganskom svijetu bio sistem časti koji je jamčio sreću, u kršćanstvu je pretvoreno u ugovorni odnos između živih i mrtvih zasnovan na konačnom, objašnjivom pojmu kršćanskog vremena (koji je kulminirao u općem Uskrsnuću mrtvih na Posljednjem sudu), nasuprot nemjerljivom, cikličkom karakteru paganskog vremena (Binski, 1996., 24.). Pagansku komponentu epitafa, između ostaloga, snažno zrcali kletva kao najčešći, zapravo jedini, oblik (samo)obrane nadgrobnog spomenika (Ivanković, 2004., 232.). Epitafi su bili istaknuti na javnim mjestima pristupačnim svima da ih vide i čitaju. U takvim su okolnostima naglašeni mir i počinak pokojnika (Handley, 2003., 8.). Zato su od ranih vremena epitafa prijetnje ili kletve protiv onih koji bi mogli otvoriti i oštetiti grob predstavljale zajedničku crtu kasnih paganskih i ranokršćanskih natpisa. Karakteristična razlika između paganskih i kršćanskih primjera iz Atene ranokršćanskog
razdoblja leži u činjenici da najviše od ovih prvih za prekršitelje nameće globe, dok kasniji općenito insistiraju na drugim kaznama (Creaghan-Raubitschenk, 1947., 9.-10.). Rimska pravna doktrina uspostavila je izravnu vezu između groba i nadgrobnog natpisa tako što je oštećenje natpisa smatrano oskvrnućem groba. Povezani s religijom grobovi i prostor oko njih smatrani su nepovredivim, a nadgrobni su natpisi također sudjelovali u toj priznatoj svetosti. Pravno sankcionirani nada u vječnost i nepovredivost predstavljali su ne samo osiguranje nepovredivosti tijela položenog u grob, nego su također značili jamstvo da će ime pokojnika, njegova memorija, njegova osobnost u svim različitim očitovanjima, privatnim i javnim, ostati neokrnjena tijekom vremena. Kult memorije povezan s održanjem poštovanja očitovanim u opstanku imena antički je čovjek smatrao vrstom besmrtnosti (Petrucci, 1998., 18.-19.). Sve ove komponente kulta posmrtne memorije, nadahnute kršćanskim govorom o smrti, reflektiraju natpisi sa stećaka dodatno osnaženi centralnim kršćanskim simbolom – znakom križa. Jedan od "zaštitnih" znakova kako groba tako i epitafa znak je križa uklesan na samome početku ili na kraju natpisa, ali je tekst mogao biti postavljen i oko središnjeg, velikog križa. Može se vjerovati da je znak križa na epitafu svima govorio što to znači (Handley, 2003., 11.). Znak križa na stećcima uklesan je ispred natpisa, iako ne uvijek. Da sam križ i nije obvezno morao govoriti o vjerskoj pripadnosti pokojnika govori izostanak ovoga znaka na natpisima gosta Milutina i gosta Mišljena, kao i Mihovila Grahovčića – pripadnika dviju suprotstavljenih crkvenih organizacija: Crkve bosanske i Katoličke crkve. Kad se sve ovo zna, postaje razumljivo zašto 108 između nešto manje od 300 natpisa s grobnih spomenika, koliko ih je svojedobno sabrao i objavio Vego, nosi uklesan znak križa (Vego, 1962./I; 1964./II./III; 1974./IV.), istovjetno načinu kako je taj znak klesan na epitafima dubrovačkih i inače primorskih crkava i samostana, u kratkim natpisima na novcu, nakitu i pečatima, kako se to ustalilo diljem tadašnjeg kršćanskog svijeta gdje je naznačavanje križem na početku natpisa vršilo ulogu grafičke abrevijacije zazivanja imena Božjeg ili zazivanja sv. Trojstva. U nekim je natpisima na stećcima uz simboličku invokaciju upisan i ovaj tekstualni oblik: Va ime Tvoje, pričista Trojice; Va ime Božje; Va ime Boga; Va ime Boga, cara nebeskoga i milosnoga; Va ime Boga i svetog Ivana (Palameta, 2003., 99.-100.). Raširenost ovih i sličnih formulacija ukazuje na neke
ustaljene elemente korištene u epitafima, na njihov jezični obrazac iz književnih i crkvenoslavenskih oblika. Struktura epitafa, s druge strane, takva je da su u odnosu na obimnije kodekse dublji i prisniji, da su uronjeni u maticu svakodnevnog života, što znači da snažnije reflektiraju narodni govor i dijalekatske osobenosti svoga vremena (Šimić, 2007., 111., 114.). Tamo gdje je postojao, znak križa nije obvezno morao stajati na početku teksta, uz ime pokojnika, nego je mogao biti uklesan samo uz ime kovača kako pokazuje sljedeći epitaf: "A SE LEŽE BOGAVAC I TARAH BOLJUNOVIČ S JAME. † A SE SIČE GRUBAČ. MOLJU SE, BOŽE, POMILUJ ME MILOSTI TVOJE!" (Vego, 1964./II., 19.) Sam postupak unošenja znaka križa uz epitafe ne očituje neku pravilnost jer negdje dolazi samostalno, negdje uz vjerske formule, nema ga uz epitafe visokih dostojanstvenika Crkve bosanske niti uz epitaf Mihovila Grahovčića prave vire rimske, neredovito se koristi uz formulu ase leži a često se sreće na epitafima župana, knezova i vojvoda. U svemu tome ne nazire se nikakav razrađen sustav, posebno s obzirom na eminentno kršćanski značaj stećka kao spomenika i epitafa koji ga je svojim sadržajem, općeraširenim formulama i strukturom u cijelosti pratio. Kazano rječnikom diplomatike, epitaf je – s križem i bez križa – predstavljao koroboraciju stećka kao umjetničke cjeline u službi vjere i zagrobnog života. Da je to upravo tako potvrđuje deset epitafa iz Bihaća isklesanih između 1519. i 1565. godine na latinskom jeziku bez znaka križa, najprije postavljenih u crkvi sv. Ante, kasnijoj Fethiji džamiji, koji komemoriraju pokojnike katoličke vjere, hrvatske plemiće (Vego, 1970./IV., 83.-91.). Govorna forma natpisa sa stećaka prozna je forma, dok se u isto vrijeme na grobnim natpisima njemačkoga govornog područja miješaju proza i stih (Kloos, 1992., 41.). Po svojoj blagosti i lirskoj opijenosti, po iskričavoj dramatskoj poanti, probijajući klišeje konvencionalnih nadgrobnih formula, izravno nadahnuti Biblijom, pojedini epitafi vjerno zrcale kršćansko poimanje Krista kao utjelovljenja Svjetlosti i prijateljskog pomoćnika u dnevnim nevoljama čovjekova života. Iz ove vrste natpisa zrcali se pučka predodžba drugoga svijeta, kakva je mogla biti formirana ponajprije pod izravnim utjecajem
franjevačkih propovijedi s naglaskom na izmirenju razuma, vjere i prirode. Oko sredine XIV. stoljeća franjevačka je vizija ubrajala u Nebo 20.000 pustinjaka i redovnika sv. Ante, 100.000 benediktinaca, 50.000 dominikanaca, mnoge tisuće klarisa i franjevaca trećoredaca te 100.000 samih franjevaca (Walker Bynum, 1995., 297.). Svijet je tada, kako kaže Huizinga, živio u prirodnim kontrastima svjetla i tame, tišine i buke, pa je "živa riječ [propovjednika] ostavljala silan utisak na prostodušan i neuk duh" (Huizinga, 1991., 179.). Uklopivši je u kozmički kontekst stapanjem tisućugodišnjeg vjerovanja u duhove s kršćanskim objašnjenjem, namećući meditaciju o smrti kao glasni poziv na ispovijed i obraćenje, Crkva je postigla to da se paganski strah od biološkog nestajanja preobrazi u kršćansko poimanje smrti koje je s optimizmom i nadom očekivalo rastanak s ovim i susret s drugim svijetom. Iz natpisa se zrcali kršćanska kronologija bremenita idejom spasenja koja vrijeme dijeli na dvoje: prije i poslije Krista. Iz njih progovara odnos čovjeka prema kategoriji vremena, na jednoj strani kao izraz kolektivnih odgovornosti čijom je mrežom bilo gusto premreženo tadašnje rodovsko društvo, na drugoj strani pak shvaćanje srednjovjekovnog vremena kao stvaralačkim Božjim činom omeđenoga vremena eshatološkoga usmjerenja (Le Goff, 1974., 165. i dalje). U tom se kontekstu otvara pitanje odnosa između usmene kršćanske predaje i svetopisamskih poruka, na jednoj, te suvremenog diplomatičkog materijala, na drugoj strani, kao izvora iz kojih su se napajali natpisi na stećcima. O tome da su natpisi izravno nadahnuti s oba ova izvora ne može biti sumnje, ali u drugom smislu nego je to slučaj s prvim kršćanskim natpisima u katakombama, koji u znatno većoj mjeri zrcale aluzije na Stari i Novi Zavjet i pisanu ostavštinu apostola (usp. Fox, 1920., 15.-21.). Vrijedi se, koristeći usporedbu kao moćno sredstvo svođenja svih pojava na njihovu istinsku mjeru, podsjetiti na nekoliko stihova iz Danteove Božanstvene komedije te se osvjedočiti da je veliki pisac bio zaokupljen istim mislima kao i autori naših epitafa: "Mislite – rekoh – na vaše postanje! Nije vam živjet ko što skot je sviko, već vam je krepost tražiti i znanje. Njegova je volja mir svih što tu sjede, i sve se kreće u pravcu tog mora, što stvori on ili narav proizvede" (Lopez, 1978., 320.).
Formulirani, dakako, na neusporedivo višoj književnoj razini, Danteovi stihovi, zaokupljeni grijehom kao središnjom temom, ogoljeni na čistu jezgru poruke, govore jezikom i tonom identičnim onomu sa stećaka. U njima su razum i vjera pomireni kao božanske pobude, u njima se zrcali misao Tome Akvinskog da ljudski rod ima "potencijalnu snagu" da se nauči mudrosti i kreposti, a da onaj koji želi tu snagu provesti u djelo vrši volju samoga Spasitelja (Lopez, 1978., 320.). Eho epitafa prelijeće granice stoljeća i dopire do ušiju suvremenog čovjeka koji možda jest sposobniji za život, ali zato ništa manje nije osamljeniji pred smrću. Ovi svojevrsni testamentarni zapisi svjedoče o ljudima ispunjenim vjerom i nadom u zagrobni život. Jednako je to Mihovil Grahovčić iz okolice Travnika koji se nada da će mu duša biti spašena, kao i Sir John d' Abernon († 1327.) iz Engleske čiji epitaf glasi: "Gospodin John d' Abernon, vitez, leži ovdje, Bože smiluj se njegovoj duši". U teoriji, iako ne i u praksi, poniznost je bila mnogo primjerenija epitafu nego patos (Binski, 1996., 113.-114.). U bilo kojoj varijanti, međutim, epitaf uza sve druge elemente grobnoga spomenika snažno pridonosi njegovoj personalizaciji. Personalizacija stećka kao grobnog spomenika: ime pokojnika, kovača i dijaka, žitije, titule, zvanja, rodbinske veze, mjesto ukopa, okolnosti i datum smrti To posebno dolazi do izražaja u slučajevima gdje je vještijim dijacima i kovačima za rukom pošlo formirati jednako velika i ujednačena slova, klesana na brižljivo isplaniranom prostoru tako da pojedini natpisi, kao i sam spomenik, djeluju lijepo i skladno poput kaligrafskih djela, neki među njima čak kao pravi ornamenti (Bešlagić, 2004., 130.). Tako grobni spomenik u društvu nepismenih, sa stotinama svojih epitafa, postaje moćno sredstvo opismenjavanja, neka vrsta srednjovjekovnog bukvara, koji kulturu pismenosti posreduje u sve slojeve društva, kojima je uostalom i namijenjen. Personalizaciju koliko grobnog spomenika kao vidljivog znaka izdvajanja iz mase, toliko i same smrti kao čina rastanka s ovozemaljskim životom, na osobit način pojačava izgradnja grobnice još tijekom života, o čemu govore pojedini epitafi. Isticanje da je ta gradnja izvedena bez tuđe pomoći upućuje na ekonomsku moć titulara, odnosno na društveni status pojedinca i cijeloga roda, u krajnjoj liniji na onu najčvršću i istovremeno
najužu zajednicu bliskog srodstva koja prva pomaže u svemu – u svemu, pa i u gradnji grobnice. Ta se činjenica često ističe kao sastavni dio pokojnikove biografije, ali i kao stvar ugleda njegovih nasljednika, onih koji će se brinuti o grobnom spomeniku. Iako vremenski odveć daleko da bi automatski podrazumijevala kontinuitet tradicije, ali ipak toliko slična da se kao uzor ne može eliminirati s nokta, ovakvu obavijest o gradnji grobnice donose latinski epitafi iz rimskog vremena koje se može naći i u zoni rasprostiranja stećaka, ali i izvan nje. S jednim od tih latinskih stereotipa – vivus sibi suisque fecit (učinih sebi i svojima za života) – pojedini epitafi na stećcima pokazuju naglašenu sličnost, poput epitafa Radojice Bilića koji izida mnogočasnu grobnicu i postavi si kami na grobnici i ugotovi si vični dom za života svojega, kako hoće Gospodin Bog, sebi i drugu mojemu. Iako uzgredne, obavijesti o gradnji grobnice tijekom života ističu pokojnikovu volju kao običajno-pravnu instituciju koja je u svim kulturama, i kao usmena i pismeno zasvjedočena, bila uvažavana (Palameta, 2003., 110.-111.). Živjelo se, dakle, s mišlju na smrt, za smrt se pripremalo izgradnjom grobnice, paralelno s izgradnjom kuće u kojoj se obitavalo. Tako je vječni dom ležao gotovo u sjenci doma ovozemaljskog. Ta je simbioza rodila i jedinstvene pojave poput grobnog natpisa Pavla Komlinovića, zapravo dva natpisa na njegovom grobnom spomeniku – kraćem smještenom na stranama sljemenjaka, a duljem na postolju (Šimić, 2006.a, 62.). Uza sve ostale elemente gusto posijane u epitafima na stećcima – ime pokojnika, kovača i dijaka, žitije, titule, zvanja, rodbinske veze, mjesto ukopa, okolnosti smrti – personalizaciju spomenika također ističe uključivanje datuma smrti preminule osobe u tekst natpisa – detalj koji se u konceptualizaciji smrti veže za kristijanizaciju epitafa (Handley, 2003., 110.). Pretežno izostavljanje datuma smrti osoba komemoriranih u epitafima na stećcima traži i posebno objašnjenje. Važno polazište čini spoznaja da se tradicija datiranja epitafa mogla razviti i održati isključivo u sredinama poput redovničkih zajednica ili vladarskih dvorova s razvijenom kalendarskom kulturom gdje su postojali službeni kroničari. Zato se ovu strukturalnu sastavnicu pretežno nalazi na grobnim obilježjima redovnika i visokih dostojanstvenika, u grobnim crkvama i u grobljima naslonjenim na samostanske zajednice, i zato običaj datiranja izvan tih okvira uglavnom predstavlja iznimku, što znači da je vrijeme nastanka natpisa posredno i neprecizno. Uporište za ovako formuliran zaključak pružaju datirani
pisani dokumenti koji spominju iste osobe kao i na epitafima. Osim toga, u kolektivnoj memoriji srednjeg vijeka događaji su se na prostornoj i vremenskoj ljestvici pamtili sasvim drukčije, premda i u samim grobnim natpisima na stećcima postoje tragovi kulture pamćenja koji se odnose na uređivanje groba i spomenika, životnu dob pokojnika, na trajanje bolesti i razloge smrti. Na nekoliko epitafa trenutak pokojnikove smrti naznačuje se vremenom vladanja njegova kralja ili sizerena – pripovjednom vremenskom sintagmom kojom završava epitaf na grobu Polihranije Čihorić iz Veličana s kraja XIV. stoljeća (u dni kralja Tvrtka), kneza Pavla Komlinovića na Bakrima kod Čitluka te Pokrajca Oliverovića iz Vrhpolja kod Trebinja, datiranih vremenom vladanja vojvode Sandalja Hranića. Prototipom ove vrste datiranja u užim bosansko-humskim okvirima smatraju se natpisi iz Polica kod Trebinja iz XII. i XIII. Stoljeća, jer oba započinju takvim strukturalnim elementom iako je razlika među njima stotinjak godina: U dni kneza veliega Mihoila – V dni pravovjernago krala Vladislava (Palameta, 2003., 116.). Nikako se ne može podvesti pod slučaj, nego je prije odraz određenih zakonomjernosti i međusobne uvjetovanosti to da na sličnu epsko-biblijsku dataciju – "u one dane" – nailazimo i u rukopisima Crkve bosanske: u dni krala Dabiše, od rojena sina božjeg 1393. po smrti krala Tvrtka drugo lito – kako stoji u evanđelju tepčije Batala Šantića pisanog rukom dijaka Stanka Kromirjanina, ili pak: u dni krala Tomaša i dida Ratka – kako bilježi rukopis krstjanina Gojsaka (Truhelka, 1991.a, 786.-787.). Uza sve ostale, ovo su nedvojbeni pokazatelji povezanosti kraljeva Dabiše i Stjepana Tomaša sa Crkvom bosanskom, osim toga važni indikatori njihove konfesionalne orijentacije koja istina nije bila jednoznačna, posebno kada je riječ o kralju Tomašu. Do sada jedini datirani epitaf na stećku iz XV. stoljeća otkriven je u Gornjem Turbetu kod Travnika, s godinom naznačenom prema zapadnoeuropskom načinu računanja vremena, kako se to uobičajilo u banskim i kraljevskim poveljama pisanim upravo u srcu bosanske države. Njihova gotička stilizacija istovjetna je s izvedbama legendi na bosanskom novcu i na banskim, kraljevskim i velikaškim pečatima rađenim u duhu međunarodne gotike. Inače dvovrsnost datiranja – koliko od početka stvaranja Svijeta, toliko od Kristova rođenja – imala je i u području epitafa dugu tradiciju, od kojih jedna označava duh ćirilometodijevskih obrazaca, dok druga ukazuje na kulturna dostignuća europskoga Zapada (Palameta, 2003., 117.). Natpis na grobnoj ploči vojvode Radosava
Hrabrena ispred crkve sv. Petra u Ošanićima kod Stoca datiran Z. G † [= 7013. = 1505.] lito aprila 24. (Vego, 1964./II., 13.) za sada je jedini pouzdano klasificiran epitaf koji sadrži godinu, mjesec i dan smrti pokojnika i to prema godini stvaranja Svijeta. Posredan način "datiranja", daleko više kao iznimka nego kao pravilo, predstavljalo je navođenje starosne dobi pokojnika, kako je to prema starom načinu računanja vremena naznačeno u epitafu Ivana Maršića iz Kruševa kod Mostara koji je živio litâ PI [=88] mnogo. (Vego, 1962./I., 19.), ili u natpisu Bogčina, sina kneza Stipka Ugarčića, gdje se kaže da mlad sa ovoga svijeta ode, i to kao jedan u majke (Vego, 1970./IV., 13.). Iz mnoštva nedatiranih epitafa izdvaja se epitaf Ozrina Kopijevića, župana kneza Pavla Radinovića, u kome se kao datum pokojnikove smrti navodi Božić – rošstvo Hristovo (Vego, 1970./IV., 35.). Pođe li se od utemeljene pretpostavke da je župan kneza Pavla Radinovića, vjernika Crkve bosanske, i sam slijedio istu konfesiju, navedeni podatak iz njegova epitafa morat će se prihvatiti kao svjedočanstvo da su bosanski krstjani – poput vjernika Katoličke i Pravoslavne crkve – također svetkovali Božić. Iako takva analiza u obzir uzima samo područje Hercegovine, iako obuhvaća samo 195 natpisa, ona ipak pokazuje socijalni sastav pokojnika, među kojima se može izdvojiti 8 vojvoda, 14 knezova, 6 župana i županica, 18 ostalih feudalaca, 6 gospoja i vladika (gospođa), 116 slobodnih ljudi, 7 vojnika i junaka, 6 monaha i monahinja te 5 s nepročitanim ili nejasnim imenima. Statistika očituje da 1/3 ovih spomenika s natpisima pripada feudalnoj klasi, blizu 2/3 slobodnim ljudima, dok se neznatan broj odnosi na anonimne ili ljude neidentificiranih imena (Vego, 1963., 203.-204.). Daljnja analiza stećaka s natpisima otkrila je 18 primjeraka, od kojih 8 nosi dekoraciju s imenima određenih historijskih ličnosti uz spomen nekih bosanskih vladara, jedan od najranijih natpisa na stećku-ploči datira između 1233. i 1242., a najkasniji nosi godinu 1505., dok se na stećcima u obliku sanduka i sarkofaga natpisi javljaju između 1353. i 1477. godine. Datirani spomenici govore da su najraniji stećci pravljeni za feudalce koji su ih ponekad ukrašavali arhitektonskim obilježjima ili grbovnim (heraldičkim) štitovima. Kasnije su ovaj običaj preuzeli Vlasi koji su uveli bogatu figuralnu dekoraciju. Natpisi daju naslutiti da su u drugoj polovici XV. st. temeljito ukrašene stećke gotovo isključivo podizali upravo Vlasi. Socijalna raspodjela natpisa, kako se vidi, bila je iznimno široka obuhvaćajući praktično sve društvene slojeve. Predstavljajući suvremene
izvorne dokumente epitafi su važno povijesno vrelo za političku, vjersku, socijalnu i kulturnu dimenziju jednog društva i jednog povijesnog razdoblja. Neki od natpisa reflektiraju suvremene povijesne događaje poznate iz diplomatičkog materijala dajući o njima potvrdne ili dopunske podatke drugi pak, poput natpisa Radojice Bilića, iz tog bogatog materijala preuzimaju određene izričaje poput sintagme milošću božijom, koja se u suvremenim poveljama javlja uz imena kraljeva i krupne vlastele s ciljem da naglasi njihovu vladarsku neovisnost. Primjena ovog postupka na cijelo područje srednjovjekovne Bosne rezultira spektrom izraza koji obuhvaćaju zvanja, zanimanja i naslove reflektirajući stalešku dimenziju bosanskog društva: banovi, dijaci, gospođe (gospoje), gospodin, herceg, junaci, kaznaci, kovači, knezovi, kraljevi, kraljica, kućnica (žena), majstori, popovi, sluge, sudija, tepčija, titor (ktitor), vitezovi, urun (gospodin), vladika, vladikovka, vlastela, vojvode, zidari, zlatar, župani i županica (Vego, 1970./IV., 166.-167.). Slični se rezultati dobiju sistematizacijom riječi i izraza koji odražavaju rodbinske veze počevši od brat, bratić, bratija, dica, kći, muž, neti (nećak), nevista, otac, pabrat, pastorak i porod do sestra, sin, sinovac, stric, strina i podružie (žena) (Vego, 1970./IV., 153.-163.). Prema novijim istraživanjima na području Stoca nalaze se 52 lokaliteta s 1954 stećaka, dok su na 16 mjesta, odnosno na 44 stećka (2,25%), otkriveni natpisi (Šutalo, 1999, 420.426; Galić, 1999., 436.). Svaki natpis sadrži najmanje po dva imena, prije svih osobna, ali i prezimena i nadimke prema imenu muža. Među osobnim imenima razlikuju se imena kršćanskog sloja – Ivan, Juro(je), Marija, Marta, Nikola, Stjepan (Stipan, Stepan, Stapjan), Petar, zatim slavenska imena – Vesela, Veselica, Miogost, Radosav, Vukosav, Vuk, Vukac, Vukuić, Vukša, Ratko, Radoje, Semorad. Od 30 osobnih imena 7 su ženska: Jerina, Ljubica, Ljuba, Stana, Marija i Veselica. Prezimena su, kao najmlađi dio antroponimije i refleks razvijenog društvenog uređenja, uglavnom formirana prema očevom imenu: Petrovič, Vuković, Bogavac, Boljunovič, Vladislavić, Tridanović, Miloradović, Dabiživ i Radičević (Galić, 1999., 437.). Jerina – Erina zapravo je Irena izvedeno iz grčke osnove, ime potvrđeno od XV. stoljeća, poznato i u Dubrovniku (Šimić, 2007., 121.). Sličan pregled za oblast Pavlovića – na matičnom prostoru oko Sarajeva, Sokoca, HanPijeska, Olova, Pala, Rogatice i Višegrada – otkriva na nekih davadesetak natpisa
povijesne ličnosti i događaje. U tri epitafa spomenuti su knez Pavao Radinović i njegovi vjerni ljudi – Vlatko Vlađević i vojvoda Miotoš sa sinom Stipkom s Lađevina kod Rogatice, kao i župan Ozrin Kopijević. Datirani u prvi decenij XV. stoljeća, njihovi grobni spomenici i natpisi također su svjedoci prisnog odnosa kneza Pavla prema ovim pokojnicima od kojih je neke svojom milošću i pokopao. Premda neizravno, približno se može odrediti vrijeme smrti Grubače, kućnice vojvode Miotoša, pokopane sa sinom (kćerkom?) Dejanom pod sarkofagom – sandukom u Seljanima kod Rogatice, kao što se može otkriti neka veza u obitelji Ozrinovića prema natpisu kasnije uzidanom u pravoslavnu crkvu u Rogatici, a datiranom iza 1486. Dok je poznato ime samo jednog klesara – Vladimira – znana su imena četvorice pisara: popa Pribislava iz druge polovice XIV. stoljeća, Ugarka (autora natpisa na stećku Bogčina, sina kneza Stipka Ugarčića), Mitrovića i Milosalića Barojevića. Prema invokaciji i zazivu sv. Trojstva ovi se natpisi uklapaju u strukturu natpisa s drugih područja. U jednom se natpisu spominje krstjanin, u drugome formula o prolaznosti, dok se u trećem izriče kletva za onoga tko bi oštetio spomenik. Dva kenotafa – Muhmuta Brankovića i Radivoja Oprašića – oblikovani istom klesarskom rukom, oslikavaju društvene okolnosti prvih decenija osmanske vlasti na području Rogatice. U južnim oblastima Pavlovića – jugoistočnom dijelu Hercegovine, u okolici Bileće, Trebinja i dijela Popova polja kao i sjeverozapadnog dijela Konavala kojima su gospodarili između 1391. i 1427. – oko tridesetak natpisa okvirno datiranih u XV.-XVI. st. sadrže brojna imena, među kojima imena lokalne vlastele, ali bez spomena glavnih gospodara. Od devet natpisa nekropole na Radmilovića Dubravama jedan je posvećen monahu. U nekoliko natpisa je spomenut rab božiji, jednom dijak rab božiji Vujan Dragišić, invokacije sa spomenom imena božijeg su izostale, a sačuvana su i imena drugih pisara poput Ratka Utješenića. U natpisima s ovog područja dva puta se ponavlja poznata formula o ljudskoj sudbini, jednom kletva (Miletić, 2003., 455., 465.467., 474.). Natpisi u pravilu, čak ni oni bogatog sadržaja, ne govore ništa o konfesionalnoj pripadnosti pokojnika, o kojoj nešto možemo saznati tek posredno, kao u slučaju trebinjskog župana Pribilše sahranjenog "v dni pravovjernago krala Vladislava". Epitaf spominje srpskog kralja Vladislava (1233.-1242.), što govori da je trebinjski župan bio
pravoslavni, kao što se za neke druge u natpisima spomenute ličnosti može naslutiti da su pripadali Crkvi bosanskoj (Wenzel, 1962., 120.-141.) ili Katoličkoj crkvi. Zdenac zaboravljenih pojmova i riječi: geografija zagrobnog života Natpisi isto tako pružaju obilje prvoklasnog materijala za studij jezika i pisma, reflektirajući snažan utjecaj potisnute glagoljaške pisarske tradicije – oble i uglate glagoljice – ali i latinične grafije na ćirilično pismo epitafa. Ne čudi zato da je od svih ćiriličnih pisama upravo ćirilica stećaka najsličnija glagoljici, budući da su neka slova često bliža glagoljici nego ćirilici, dok se iz latiničnog sustava u natpise stećaka preuzimaju čak i pojedina slova (V. K., 1976., 267.-270.). Predstavljajući na jednoj strani neodvojivi dio likovne strukture grobnoga spomenika, epitafi s druge strane zrcale žive oblike izvornoga narodnoga govora, dosegnuvši najuočljivije likovne i grafijske osobenosti uncijalne bosanske ćirilice (I. Lovrenović, 1980., 77.). Pretežnost štokavske ikavice u ovim tekstovima govori o jedinstvenom jeziku na relativno širokom prostoru, jeziku kojim su ispisivani tekstovi suvremenih povelja i evanđelja (Palameta, 2003., 96.). Izrazita ikavska jezična obilježja i jednostavna grafija predstavljaju most između grobnih natpisa Huma i suvremenih bosanskih rukopisa i diplomatičke građe, spajajući ih u jedinstven pojam izvorne bosansko-humske ćirilične pismenosti XIV. i XV. stoljeća (Raukar, 1973., 121.-122.). Natpisi sa stećaka prvi su zdenac za izučavanje povijesti jezika, jer sadrže brojne arhaične riječi i izraze odavno izišle iz upotrebe kao što su ase, asie, sie u značenju ovdje, tu i to, zatim poleg u značenju pokraj, pored, oblik vje od glagola vjesti ili vjedjeti, tj. znati, oblik priste kao zapovjedni način za drugo lice množine u značenju pristupite, priđite. Tu su također mnogi izrazi koji se danas mogu čuti samo iznimno: vsi (svi), ini (drugi, ostali), čtioče (čitaoče), kućanica (supruga), zlamenie (znamenje), končina (konac, kraj), ugotovih si (stvorih sebi), domom dođoh (domu dođoh). U nekim je oblastima po natpisima na stećcima moguće slijediti upotrebu ikavskoga govora (Bešlagić, 1971.a, 54.), odnosno za područje Huma ili Hercegovine preplitanje ikavske (Opličići, Radimlja i Premilovo polje) i ikavsko-ijekavske štokavštine (Boljuni) (Raukar, 1973., 121.). U ovoj vrsti istraživanja, kako to pokazuju keltski natpisi Britanije nastali
između 400. i 1200. godine (Williams, 2003.), te grobni natpisi na irskom jeziku ranog srednjeg vijeka (Petrie, 1872.; Petrie, 1878.) druge su historiografije već daleko odmakle. Natpisi su podesni i za druga povijesno-sociološka, prosopografska, demografska i etnološka istraživanja. Tako znamo da riječ vladika spomenuta na jednom natpisu u Boljunima uz ime "dobre Jerine" – dakle plemenite žene – u Dubrovniku označava ženu vlastelina, plemića (Bešlagić, 1961., 195., 205.). Riječ vladika označavala je kod slavenskih naroda naziv za starješine, potvrđena je u staroslavenskim tekstovima, a može biti i ženskog roda (Šimić, 2007., 120.). Nadgrobni natpisi ne sadrže osobne refleksije pokojnika nego njegove rodbine s osnovnim ciljem da ga ovjekovječi, oni pokazuju težnje potomstva da očuvaju uspomenu na svoje vlastite pretke (Katić, 1954., 157.). Postavlja se pitanje: je li to sve skupa predstavljalo dio jednog "razrađenog sistema" u kome je pojedinac još za života sudjelovao u formiranju sadržaja vlastitoga epitafa i na taj način oblikovao kulturu smrti svoga vremena, možda čak sam zavještajući sadržaj epitafa kao svoju poruku potomstvu. U svakom slučaju, bilo da su natpisi djelo onih koji su nadživjeli pokojnika, bilo da su ih sročili sami pokojnici tijekom života, oni ostaju svjedočanstvo o tome kako su pokojnici željeli da ih se vidi s jedne strane kao osobene ličnosti, s druge pak kao nosioce kolektivnoga identiteta (usp. Oliver, 2000., 12., 15.). Isto tako, otvara se pitanje: jesu li i u kojoj mjeri pogrebnu praksu personificiranu u stećcima upražnjavali brojni stranci prisutni u srednjovjekovnoj Bosni, prije svih Dubrovčani i Sasi? Kakav su odnos prema ovim grobnim spomenicima njegovali bosanski franjevci, jednako stranci kao i ljudi potekli iz domaće sredine? To što do sada nije pronađen ni jedan natpis koji bi na ova pitanja dao potvrdan odgovor ne znači da takvih primjera uistinu nije i bilo. Istu pozornost zaslužuje pitanje: je li tako široko rasprostranjena aktivnost poput podizanja stećaka bila popraćena odgovarajućim zakonskim propisima svjetovnoga kao i crkvenog karaktera? Umjetnost stećaka svoj je zenit doživjela u suton bosanskoga srednjovjekovlja, da bi nakon uspostave vlasti Osmanskoga Carstva, s promjenom političkih i vjerskih odnosa, doživjela svoju končinu. Natpisi su istrajavali duže od samih spomenika nadovezujući se na srednjovjekovnu tradiciju najprije pismom, a zatim idejama baštinjenim iz jednoga grandioznog opusa koji se doticao posljednjih pitanja ljudske egzistencije (Truhelka, 1895.a, 567.-571.). Ova se vrsta bosanskohercegovačke epigrafike, odnosno epitafi kao
njezin najvrjedniji dio, može pratiti sve do XVIII. st. (Ivanković, 2004., 230.), pa i kasnije. Svejedno o kojoj od spomenutih vrsta natpisa na stećcima bila riječ, svi su oni uvijek i nužno biografskog karaktera, što govori o tome kako je čovjek postavljen historijski i socijalno u odnos s njegovim precima i potomcima. Ono što je definiralo ličnost bila je njezina historija u kontinuitetu njezina vlastitog društva: bit osobnosti bila je biografija. Kroz natpise na stećcima mogu se identificirati dva različita koncepta pokojnikove biografije, što znači dva različita koncepta razumijevanja smrti: rimski i kršćanski, ponekad isprepleteni i teško odvojivi jedan od drugoga. U rimskom modelu ljudska se sreća ispunjavala u dobrom glasu nakon smrti, u kojemu je slava bila vrsta trijumfa nad smrću, tako da su rimski grobovi nosili istaknute javne natpise oblika curricula vitae i portret pokojnika kao znakove slave. Kršćanski je model, naprotiv, bio nerazdvojiv od ideje spasenja; ličnost je netko tko je, slično Kristu, pretrpio seriju preobražujućih kriza – primjerice: obraćenje, krštenje i smrt. Kršćansko naziranje ličnosti zato je bilo progresivno povezano s kršćanskim shvaćanjem vremena i historije kao svrhovitosti usmjerene naprijed prema konačnome, čija je priroda određena super individualnim, tj. Bogom. Ukratko: sreća ne leži u slavi, nego u spasenju (Binski, 1996., 22.-23.). Formiranje geografije zagrobnog života nije bio periferan nego središnji proces tadašnjih vjerskih i eshatoloških preokupacija. Nasuprot tome, u modernomu kršćanskomu mišljenju život nakon smrti teži se zamisliti u pojmovima neke vrste korjenite transformacije svijesti, prije nego kao iskustvo prostornog premještanja na drugo mjesto u svemiru. U kasnom XX. stoljeću Nebo je postalo stanje maglovitog identiteta (Marshall, 2000., 110.). Izuzetno produženje života tijekom XX. stoljeća i miješanje iluzije i stvarnosti da medicina može izliječiti sve bolesti, zavelo je razvijeni svijet u poluvjerovanje u ljudsku besmrtnost (Johnson, 1997., XIII.). "Portretima" pokojnika i epitafima stećci zrcale globalno iskustvo europske sepulkralne prakse – prijelaz s modela ranog srednjeg vijeka, kada je sahrana bila anonimna, na novu pogrebnu praksu od XI. st. obilježenu povratkom epitafa i portreta. Tako je srednjovjekovni grob postao okosnica za slike i tekstove koji su priopćavali rastuću množinu informacija o pokojniku u odnosu na zagrobni život. Tekstualne komponente srednjovjekovnih grobova u formi epitafa i votivnih natpisa znatno su se
raširile posebno u XV. stoljeću, budući da je lozinka groba služila u komemorativnu i pokajničku svrhu (Binski, 1996., 92.-93.). Kao najpostojaniji prirodni materijal kamen u sebi nosi simboliku trajnosti i neprolaznosti, kao što je u sebi nose Deset zapovijedi ili Hamurabijev zakon, također uklesani u kamen (Ivanković, 2004., 232.). Odnos likovnih predstava i teksta na stećcima uglavnom odražava normu usvojenu u Grčkoj tijekom druge polovice V. stoljeća prije Krista, vidljivu u strogoj odijeljenosti između prostora određenog za nadgrobni natpis i prostora za slike. To je rezultiralo u horizontalnoj linearnosti, što znači u jednom pravcu pisanja, slijeva na desno, rasporedom u horizontalnim linijama jedne iznad druge, proredom između slova i slova prije nego između riječi i riječi. Gotovo sve ove opcije ostale su neizmijenjenom baštinom javno izloženog natpisa tijekom milenija sve do danas, a vrlo vjerojatno su preuzete iz modela pisanja knjige (Petrucci, 1998., 10.). Neke paralele s grobnim natpisima srednjovjekovne Europe Dok natpisi sa stećaka između sredine XIV. i konca XV. st. komemoriraju pojedince jednoga odavno kristijaniziranoga, osim toga višekonfesionalnoga društva, dok oni to čine jezikom i pismom koji su u uporabi još i danas, nadgrobni natpisi pisani runskim pismom u Švedskoj javljaju se već u IV. i V. stoljeću, sežući do vremena pojave kršćanstva. Taj prelazak iz paganstva u kršćanstvo runski natpisi bilježe kao prekid stare pogrebne prakse i početak ukopavanja u crkvama, za razliku od vikinškog vremena kada se sahranjivanje vršilo u neolitskim grobovima (mogilama) blizu zemlje određene za obradu. Iako je početkom XI. st. kršćanstvo steklo stalno rastući broj pristalica, posebno iz vodećega socijalnog staleža, mentalitet stanovništva nije se, općenito uzevši, značajnije promijenio. Upravo je u tom stoljeću nastalo nekoliko tisuća runskih natpisa na kamenju, stijenama i gromadama, a pojava kršćanstva vrlo vjerojatno je bila jedan od razloga njihova nastanka. Neki od tih natpisa kazuju da je pokojnik umro u "bijeloj odjeći", što upućuje na bijelu haljinu nošenu na krštenju i tjedan nakon toga. Drugi natpisi zazivaju Kristovu milost u spašavanju pokojnikove duše, neki mole da se njegovoj duši pomogne "više nego je on zaslužio", treći se pak pouzdaju u Krista i njegovu majku Mariju. Jedan od tih natpisa slavi kralja Haralda koji je, kako se kaže, kristijanizirao Dance. Jedna od
osnovnih funkcija tih spomenika, kao i kod stećaka, veličanje je uspomene na pojedince, često na okolnosti njihove smrti koja ih je znala zadesiti daleko od zavičaja, čak u Bizantu i Estoniji, na njihovu rodbinu i njihova slavna djela. Kao i kod stećaka primjetna je podjela poslova oko postavljanja spomenika: jedni podižu sâm spomenik, drugi su zaduženi za urezivanje natpisa (Erikson-Strid, 1991., 12.-13., 18.-19. i dalje). U XI. st. razvila se karakteristična ornamentika na spomenicima s runskim pismom i oko 50% ih dobiva križeve, tako da se u pogledu kršćanstva oni mogu uzeti kao terminus post quem za konverziju. Zato ovi spomenici sadrže najvažnije suvremene informacije o prvim kršćanskim stoljećima u Švedskoj, kako kroz njihove natpise tako i kroz ornamentiku (Lager, 2003., 498., 500.). U cijelosti uzevši, germanski narodi na sjeveru Europe svoje su runsko pismo između IX. i XI. st. primijenili na potpuno originalan način, s funerarnim jezikom u cijelosti neovisnim od kasnoantičkih i paleokršćanskih tradicija. Nije isključeno da je ovaj jezik, prije nego je iščezao, izvršio određeni utjecaj na grafičku kulturu mrtvih u centralnoj Europi (Petrucci, 1998., 42.-43.). Tako se na dva europska ruba, na dvije periferije, u različitim okolnostima razvijala epigrafska književnost kao jedan od najstarijih oblika književnog stvaranja. U Bosni ona dodatno dobiva na značaju u svjetlu činjenice da se ovdje nije sačuvalo ni jedno izvorno srednjovjekovno literarno djelo – kronika, biografija, roman, pjesma (Ivanković, 2004., 229.-230.) – i da u tom kontekstu sagledani epitafi, uz ćirilične povelje i manuskripte Crkve bosanske, predstavljaju jedini preživjeli oblik domaće pisane tradicije cijele epohe. Natpisi na stećcima još uvijek su nepročitano "štivo" s obiljem informacija o pokojnicima i sredini njihova življenja, "štivo" koje znanstveno tek treba valorizirati, primjereno njihovu značaju. Rješavanju tog zadatka na svoj će način pridonijeti arheološko pretraživanje grobova, koje daleko zaostaje za analizom samih stećaka. To potvrđuju rezultati arheološkog pretraživanja grobova na lokalitetu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara koji između ostalog – kao neka vrsta podzemnih "natpisa" – otkrivaju mnoge detalje o pokojnicima, kao što je njihova starosna dob u trenutku smrti, spol i prosječan životni vijek. Tako se pokazuje da između nešto više od 100 ispitanih kostura 45 pripada muškarcima, 39 ženama, 24 djeci dok se za 8 kostura spolna pripadnost nije mogla utvrditi. Životna dob pokojnika pruža sliku o jednoj zatvorenoj rodovskoj zajednici na grub način svakodnevno suočenom sa smrću i umiranjem, što se jasno vidi iz
sljedećih podataka: 24 kostura otkrivaju starosnu dob pokojnika do 15 godina, 8 kostura pripada pokojnicima životne dobi između 16 i 20 godina, 22 kostura pokojnicima između 21 i 30 godina, 22 kostura između 30 i 40 godina, 7 kostura od 41 do 50 godina, 14 kostura od 51 do 60 godina, 9 kostura životnoj dobi preko 60 godina, dok 10 kostura nije obuhvaćeno pregledom. Prosječan životni vijek na 100 ispitanih kostura iznosi 41 godinu. Žene su u prosjeku živjele oko 34, muškarci oko 43 godine, kod oba spola najviše se umiralo u životnoj dobi između 31 i 40 godine, što se kod žena tumači slabim higijenskim i medicinskim uvjetima prilikom porođaja, a kod muškaraca ratovima, pogibijama i bolestima (Atanacković-Salčić, 1989., 95.). Rezultati arheoloških pretraživanja nekropole Stećci u Raškoj Gori kod Mostara, zapravo tek jedan dio koji se odnosi na kosture, pokazuju opravdanost pretpostavke da će tek paralelno izučavanje sadržaja natpisa i grobnih nalaza dati puni rezultat u analizi okolnosti koje su pratile život i smrt ljudi sahranjenih pod stećcima. Putevi očitovanja poštovanja i spomena mrtvih u natpisima kasnosrednjovjekovne Europe zbog mnogih su razloga poprimili brojne različite forme, razlikujući se od slučaja do slučaja, od područja do područja, ali ipak uz primjetnu pravilnost (Petrucci, 1998., 67.-68.). U kojoj je mjeri takva vrsta pravilnosti prisutna u ćiriličnoj epigrafskoj pismenosti južnoslavenskog srednjovjekovlja i koliko su natpisi na stećcima predstavljali dio te pismenosti, pitanje je na koje odgovor trebaju ponuditi buduća komparativna istraživanja. Jedan takav postupak koji natpise sa stećaka postavlja u vremenski kontekst s natpisima srpskih i bugarskih nadgrobnih spomenika srednjeg vijeka očituje i sličnosti i razlike. Iako je na području zapadne Srbije sačuvan mali broj grobnih natpisa – ukupno 24, od kojih je tek 15 čitljivo – i ovakav skroman epigrafski materijal očituje neke markantne zajedničke crte, ali i liniju razdvajanja s bosanskim i humskim epitafima XIV. i XV. stoljeća. Sličnost se, prije svega, zrcali u uvodnoj eshatološkoj formuli – ovdje leži (rab božji) – uobičajenoj na grobnim spomenicima s obje strane rijeke Drine. Osim ovog detalja povezuje ih prisustvo formule sankcije kojom se proklinje oskvrnitelj groba. Zajedničku crtu predstavlja i spomen plemenite zemlje u kojoj je pokojnik pokopan. Isticanje moralno-etičkih vrijednosti (dobrih djela) kao "popudbine" na drugi svijet i žalost rodbine za pokojnikom također predstavljaju neke od zajedničkih odlika obje
grupe ovih natpisa, kao i spomen pokojnikova osobnog i monaškog imena. Razlika se zrcali u prisutnosti nekih formula u natpisma zapadne Srbije, kao što su prestavi se i Bog da ga prosti, kojih na epitafima srednjovjekovne Bosne uglavnom nema, ako to nisu izrazi o da je prost na spomeniku Ostojinom koji je pravio Radoje i pomiluj me milosti tvoje na stećku Bogavca i Taraha Boljunoviča koji siče Grubač. Dok se u srpskim natpisima samo jednom spominje ime majstora klesara koji je uklesao natpis, dok nije poznato ni jedno ime majstora koji je isklesao spomenik, u Bosni ih je poznato neusporedivo više (Zečević, 2005., 75.-80.). Kada je o bugarskim srednjovjekovnim natpisima riječ sličnost pokazuje uvodna eshatološka formula (ovdje počiva, ovdje leži) – antička grobna formula prisutna u slavenskom prijevodu i na stećcima. Poput natpisa na stećcima i bugarske spomenike krasi raširena misao o neizbježnosti smrti: Ja sam bio kao vi, vi ćete biti kako jesam. Sličnost pojačava prisutnost verbalne invokacije, odnosno zazivanje Svetoga Trojstva kao i sankcije (duhovne kazne) – formule proklinjanja onih koji bi oskvrnuli grob. Kao reminiscencija na Sveto Pismo (Rim. 12:14; Luk. 23:42) u bugarske grobne natpise uselila se sintagma rab božji (Smâdovski, 1993., 48.-49., 52.-53., 55.-57., 215.), koja uz ime pokojnika (iako tek kao iznimka) dolazi i na grobnim natpisima stećaka. Sv. Pavao samog je sebe rado opisivao sintagmom "rob Kristov" (Fox, 1920., 17.). Vidljivu razliku predstavljaju dva elementa kojih u natpisima na stećcima gotovo da i nema: bugarski natpisi u većini bilježe dan i godinu smrti (prema računanju vremena od postanka Svijeta 5508. godine) te sadrže početnu pogrebnu formulu – prestavi se. Obje ove pojedinosti karakteristične su za diplomatičke formule i govor o smrti pravoslavnog svijeta. Preciznije: datiranje natpisa na stećcima prema računanju vremena od postanka Svijeta, barem u korpusu objavljenih epitafa kojim se ovdje služimo, zabilježeno je šest puta (Vego, 1964./II., 53., 55., 114; Vego, 1964./III., 29.; Vego, 1970./IV., 43., 145.), dok sintagma prestavi se čini sastavni dio epitafa u četiri slučaja (dva puta zajedno s formulom rab božji) (Vego, 1964./II., 11.; Vego, 1964./III., 11., 15.; Vego, 1970./IV., 27.). U povelji datiranoj 17. V. 1395. bosanski kralj Dabiša spominjao je pristavlenije (smrt) svoga prethodnika kralja Tvrtka I. Kotromanića (Miklosich, 1858., 226.), što ponovno ukazuje na to kako se leksik epitafa „prelijevao“ s jedne na drugu stranu granice dviju sfera kulture – dvorske i pučke.
Uzimajući sve ovo u obzir na formule grobnih natpisa srednjovjekovne Bosne primjenjiv je zaključak već odavno izrečen za grobne natpise na irskom jeziku ranog srednjeg vijeka, naime da oni predstavljaju sastavni dio velikog pokreta čija je snaga bila određena inspiracijom onog duha koji je kolao u Zapadnoj crkvi nakon njegove prve pojave iz katakombi i kroz ona stoljeća koja su okončala tamno doba (Petrie, 1878., 170.). Ako srednjovjekovna Bosna i nije, kako je to rečeno za Irsku, predstavljala Ravenu jednog zaboravljenog kutka Europe, ona je ipak unutar standarda sepulkralne prakse europskog prostora kroz epitafe na stećcima razvila jedan osoben govor o smrti, govor koji je doticao nutrinu tadašnjeg, ali i današnjeg čovjeka pred tajnom većom od svih ostalih – pred tajnom smrti. Uza sve ostale drevne jezične izričaje i kovanice crkvene i pravne naravi, apostolska svetopisamska sintagma rab božji koju osim na stećcima nalazimo i na ktitorskome natpisu hercega Stjepana Vukčića iz 1454. godine (datiranom prema starom načinu računanja vremena) u njegovoj crkvi u Sopotnici kod Goražda – az rab Hristu Bogu gospodin herceg Stefan (Vego, 1964./III., 55.) – jedna je od formula koja je diljem jezično kompaktnoga prostora od jadranskog zaleđa do zapadne Srbije, urešenoga stećcima poput nekih putokaza, pronosila ideje kršćanskoga govora o smrti, ideje kojima prevoditelji i tumači nisu trebali. Kada se pojavljuje na stećcima, uz sintagmu rab božji obično dolazi ime pokojnika, osim u slučaju drežničkoga natpisa vojvode Mes[te]na gdje ime pisara ostaje skriveno iza njegovog nebeskog zaštitnika sv. Dimitrija (Šimić, 2006., 55.). Indikativno je da istovjetnu sintagmu – rab božji i svetoga Grgura rab – koriste bosanski banovi Stjepan II. i Tvrtko I. Kotromanić (Lovrenović, 2006.a, 651., 654.), a stoljeće prije njih rab bož[j]i Matej imenom ban bosanski Ninoslav (Miklosich, 1858., 29.). Pridružuje im se aaz smirni prid božastvom ti rab Radoslav [Pavlović] (Miklosich, 1858., 313.). Osim njezine svetopisamske osnove to ponovno ukazuje na povezanost epigrafske pismenosti s kancelarijskim centrima bosanskih vladara i velmoža. To što je pri tome koriste laičke i crkvene osobe, vladari i velmože, jednako kao i obični ljudi, sljedeća je karakteristika koja upućuje na njezinu raširenost duž cijele društvene ljestvice. Dvije stotine i jedanaest lokaliteta na kojima su identificirani natpisi i karta njihove rasprostranjenosti diljem Bosne i Hercegovine, s Derventom kao krajnjom točkom na sjeveru, Bosanskim Petrovcem na zapadu, Stocem, Ljubinjem i Bilećom na jugu te
Bijeljinom, Zvornikom, Bratuncem i Višegradom na istoku (Vego, 1970./IV., 174.-175.) na ostavlja puno dilema o razini epigrafske pismenosti jednoga društva i jedne povijesne epohe. Kronologija srednjovjekovnih epitafa, koja pokriva razdoblje između XII. i XVI. vijeka – dakle četiri stoljeća – pruža kristalno jasnu sliku o jednoj pojavi dugoga trajanja koja je u svoj djelokrug uvukla najšire slojeve društva, utisnuvši na njih svoj neizbrisiv pečat, kao što je to isto društvo kroz epitafe iskazalo svoje najdublje osjećaje vezane za smrt i zagrobni život. Tako grobna formula Ase leži, sa svim svojim dodacima eshatološke, biografske i komemorativne naravi, postaje memento mori – podsjetnik na smrt i na prolaznost života i to usred svjetovne užurbanosti za profitom kao idejom vodiljom za kojom su se povodili koliko kraljevi i velmože, toliko talijanski, dubrovački i bosanski trgovci, čekajući da i sami budu "izvagani" na "vagi" na koju su svi morali stati, lišeni ovozemaljskog sjaja i taštine. Ćirilski epitafi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima Prvenstveno zbog svoje vjerske dimenzije, budući da se većinom radi o pokojnicimamuslimanima, izdvojenu grupu epitafa nastalih pod snažnim utjecajem natpisa sa stećaka predstavljaju natpisi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima klesanim u Bosni tijekom prvog stoljeća osmanske vlasti, između sredine XV. i sredine XVI. stoljeća, dakle u razdoblju konsolidacije novog upravnog i društvenog sustava. Da se radi o prijelaznoj formi prema klasičnom muslimanskom grobnom spomeniku govori i to što je muslimanski grob u pravilu obilježen s dva nišana, jednim kod glave, drugim kod nogu umrloga, i što je njegov epitaf ispisan arapskim pismom na orijentalnim jezicima, dok se u spomenutim slučajevima radi o jednome nišanu, epitafa ispisanog ćirilicom na živom narodnom jeziku. S obzirom da u to vrijeme nema nišana ispisanih na drugim jezicima i drugome pismu, osim malobrojnih tzv. "skopaljskih" nišana koji nisu domaće provenijencije a ispisani su arapskim pismom, epitafi ispisani bosanskom ćirilicom na narodnom jeziku glavna su osobina ovih nadgrobnika. Distinkciju između ovih dviju vrsta spomenika i njihovih epitafa, osim samih ćiriličnih natpisa, istih oblika slova, pojačava umjetnička dekoracija ranih muslimanskih nišana sukladna standardima postavljenim u vrijeme zamaha umjetnosti stećaka, čime su objašnjivi reljefni motivi
ljudskih figura, polumjeseca, oružja (luk sa strijelom, štit, buzdovan, mač, sablja, sjekira, koplje), kruga, rozete, zvijezde, sunca, tordiranih vrpci, raznih životinja (ptica, konj, jelen, vepar, lav, zmija, pas). Reprezentativan u ovoj skupini natpisa ćirilični je epitaf na 3 m visokom nišanu oblika obeliska Mahmuta Brankovića s Petrova polja kod sela Brankovići iz okolice Rogatice, koji danas krasi vrt Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, a glasi: "I POGIBE NA BOJU DESPOTOVU A SIE (BIL(E)G' MAHMUTA BRANKOVIĆA NA SVOI BAŠTINE NA PETROVU POLU DA E BLA(GO)SOVENA RUKA KOJA SIEČE I PISA." Osim pisma i likovnih predodžbi lava, mača, koplja, diska, polumjeseca, buzdovana, jabučice i friza od cik-cak linija, niz je stilsko-jezičnih elemenata koji čine čvrstu sponu između ovoga i klasičnih srednjovjekovnih epitafa na stećcima: naziv biljeg za spomenik prisutan također u ranijim epitafima, administrativno-pravni termin baština kao oznaka zemljišnog posjeda, konačno sintagma sieče i pisa također karakteristična za epitafe sa stećaka u označavanju osobe koja je klesala stećak i natpis na njemu. Završna fraza kojom se zaziva božji blagoslov za tvorca spomenika jedinstvena je pojava u oblasti stećaka i nišana, a ta rečenica govori da je isti majstor klesao ne samo nišan i njegove ukrase, nego da je pisao i uklesao natpis. Nišan je postavljen na imanju ovog turskog gospodara u Brankovićima kod Rogatice, vjerojatno kao kenotaf, dok je stvarna lokacija groba ostala nepoznata. Oblik slova i samoga spomenika, jezični izrazi, povijesni podaci i sve druge okolnosti upućuju na to da je ovaj nišan nastao oko 1480. godine. Nišan je po svemu sudeći bio postavljen na osamljeno mjesto, pored stećaka na Petrovom polju, u čijoj su se blizini vjerojatno nalazili muslimanski nišani koji su vremenom iščezli. Istoj skupini pribrajaju se ćirilični epitafi na nišanima Hasana i Ahmata – dva Radilovića sina – iz Čadovine kod Rogatice, natpis Skendera iz Fatnice, Sulimana Oškopice iz Dumanjića, seoceta nedaleko Berkovića sjeverno od Rogatice, b(i)elig Radoni(n) iz Govedovića kod Trnova te natpis dva Miloševića, Alije i Jusupa iz Gračanice, sela smještenog pokraj ceste Gacko–Nevesinje.
Epitafi na nišanima ovoga razdoblja, koji isto tako snažno reflektiraju vezu između srednjovjekovnog stećka i tog oblika grobnog spomenika, nisu ostali ograničeni samo na muslimane, nego su obuhvatili i kršćane. Takav je epitaf na nišanu Radivoja Oprašića s lokaliteta Biljeg kod sela Oprašići sjeveroistočno od Rogatice, poput nišana Mahmuta Brankovića također prenesenog u vrt Zemaljskog muzeja, koji kaže: "ASIE BILEG' POČTENOGA VITEZA VOEVODE RADIVOJA OPRAŠIĆA DOKLE BIH' POČTENO I GLASITO PREBIH' I LEGOH' U TUĐOJ ZEMLJI A BILEG MI STOJI NA BAŠTINI." Radivoj Oprašić nesumnjivo je pripadao bosanskom srednjovjekovnom plemstvu, nosio je titule viteza i vojvode, o čemu govori impozantan grobni spomenik oblika obeliska pravilne četverostrane prizme s prikraćenom piramidom i poluloptom na vrhu, ukrašen reljefnim motivima lava, mača, koplja sa zastavicom, topuza, diska, polumjeseca i nekoliko polujabučica. Njegovi rođaci podigli su mu spomenik na lokalitetu sa stećcima, što simbolizira njegovu duhovnu ukorijenjenost u bosansko srednjovjekovlje. Tu vezu na jezičnoj razini povrđuju termini asie, bileg, počteni vitez, tuđa zemlja i baština poznati iz srednjovjekovne funerarne leksike. Budući da je nišan Radivoja Oprašića gotovo identičan nišanu Mahmuta Brankovića jer je klesan i ukrašen na isti način, budući da su im baštine u neposrednom susjedstvu, može se pretpostaviti da su oba nišana djelo jednog majstora i da su oba pokojnika suvremenici. Zajedničko im je i to što su oba nadgrobna spomenika kenotafi (Bešlagić, 1978., 11.-13., 36.-65., 73.-77.). Sve to govori da grobni spomenici i epitafi ranog osmanskog perioda imaju niz zajedničkih elemenata sa srednjovjekovnim grobnim spomenicima i njihovim natpisima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne (Mujezinović, 1998/I., 11.). Sagledani unutar cjeline umjetnosti stećaka, posebno s obzirom na pismo i jezik te upotrebu njihovih osnovnih oblika, nišani ranog osmanskog razdoblja u Bosni ukazuju na još uvijek prisutno ćirilično pismo i leksiku, ali i na potpuni odmak od ranije dominantnih ležećih oblika stećaka – ploče, sanduka i sljemenjaka – te izraziti pomak prema uspravnom obliku grobnog spomenika – prema nišanu – koji je postao osnovnim oblikom
muslimanskog nadgrobnog spomenika. Potpuni raskid sa srednjovjekovnom pogrebnom praksom označio je nestanak ćiriličnih i pojavu epitafa pisanih arapskim pismom na orijentalnim jezicima, čija se struktura – pismo, leksik i datiranje – zasnivala na drugome kulturološkom predlošku. Raskid se zrcali i u formiranju posebnih muslimanskih grobalja, najčešće naslonjenih na srednjovjekovne nekropole stećaka, zapravo na njih se nadovezujući (Mujezinović, 1998./I., 13.). U prvi plan ovdje dolazi pitanje pisma koje stoji pod utjecajem vjere (Tentor, 1991., 823.), zatim pitanje datiranja koje se sada vrši prema islamskoj eri – prema hidžretskoj 622. godini. Jedan među brojnim primjerima te vrste – natpis na nišanu muftije Hadži-Ahmeda – datiran hidžretske 1218. godine to u cijelosti potvrđuje: "ALLAH, O BOŽE, KOJI MNOGO PRAŠTAŠ. PONOS ČASNIH UČENIH KAPACITETA, KOJI POSTUPA PO NAUCI, MUFESIR I MUHADIS, MEVLANA HADŽI AHMED, MUFTIJA, NEKA ALLAH NA NJEG IZLIJE OBLAKE SVOJE MILOSTI I OPROSTA I NEKA GA NASTANI U PROSTRANSTVA RAJA, PRESELIO MILOSTI BOŽIJOJ GODINE HILJADU DVIJE STOTINE I OSAMNAESTE – 1218." (Mujezinović, 1998./III., 166.) Bosansko-humska ćirilica, koja se razvijala sukladno grafiji zapadne ćirilice, tako nestaje s muslimanskih grobnih natpisa, dok se u javnoj korespondenciji kod vladajućeg bosanskohercegovačkog muslimanskog sloja, u franjevačkim samostanima, kao i na grobnim natpisima kršćana u upotrebi zadržala još stoljećima. Ovim tipom ćiriličnog pisma, od 1861. u znanosti nazvanog bosančicom, pisalo se na području Dubrovačke republike, u nekim njezinim varijantama u Boki Kotorskoj i dijelovima Crne Gore, s tim da je njezinim najizrazitijim područjem ostala srednja Dalmacija, posebno teritorij Poljica (Raukar, 1973., 109., 121., 137.-138). Sukladno ovim društvenim promjenama i novim povijesnim okolnostima dolazi do diferencijacije u grobnim obilježjima triju konfesija – katoličke, pravoslavne i islamske – čime je srednjovjekovni pogrebni obrazac bio razbijen (Horvat, 1941., 185.-186.).
U ovom grebu čeka dan uskrsnutija slavnoga tilo... Računajući s tim da se kompleksna umjetnost stećaka kao najmarkantnija kulturna pojava srednjovjekovne Bosne uglavnom gasi s njezinim političkim nestankom i nastankom novih društvenih, vjerskih i političkih odnosa donesenih na osvajačkome valu Osmanskoga carstva, treba naglasiti da u nekim svojim formama ta umjetnost ipak preživljava, da i dalje žilavo traje kroz sva stoljeća i mijene koje su preoblikovale bosanski duhovni krajolik. Materijalni dokaz toga kontinuiteta, nesvakidašnje a zanemarene kulturne pojave, predstavljaju epitafi još i danas vidljivi na antropomorfnim pločama bosanskih katoličkih grobalja – likovnoj mutaciji srednjovjekovnog stećka – na jednome drevnom i homogenom kulturnom prostoru; na istoku obrubljenom Mrkonjić Gradom (Varcar Vakufom) i Liskovicom, na zapadu Varešom, Oćevijom i Olovom (na sjeveru Posavinom, na jugu Ramom i susjednim oblastima). Oslušnemo li njihov ton, ton tih poruka i oporuka jednoga potonulog svijeta, osjetit ćemo u njima, osim formalnih karakteristika, niz upečatljivih sadržajnih i stilskih osobina koje su krasile i bosanski srednjovjekovni epitaf. Zastanimo na trenutak, oslušnimo eho stoljeća koji s katoličkog groblja u Varcar Vakufu još i danas dopire do naših ušiju teroriziranih decibelima turbofolka, do nas stiješnjenih u vrevi i žurbi prenapučenih gradova, da bi prepoznali njegovu srednjovjekovnu intonaciju "u lipoj ikavici, u nevještoj i nenormiranoj latinici, s puno ćirilične grafije": "U OVOM GREBU ČEKA DAN USKRSNUTIJA SLAVNOGA TILO POKOINE MARE ZARUČNICE PEJE STIPANČEVA, KOJA XIVILA GODINA 20 A PRIMINU NA 10. RUJNA" "OVDI POČIVA TILO DOBRE KRSTJANKE MARE ĆERI POKOINOGA S. B. A ZARUČNICE M. S., OGRADI BRAT MIJO." "OVDI LEXE DVA BRATA ROĐENA ILKO I IVIĆ, OBA SINA XALOSNOGA OCA MARIANA LOKMIĆA, OBA MLADA"
"U OVOM GROBU ČEKA DAN USKRSNUTIA SLAVNOGA TILO POKOINOGA MATE STIPANČIĆA KOIE XIVIO 50. G. A PRIMINU NA 20. OXUIKA 1866." (I. Lovrenović, 2002., 49.). U jednoj retrospektivi, pod ruku sa srednjovjekovnim epitafima, ovi grobni natpisi XIX. stoljeća, ali i stoljeća koja su mu neposredno prethodila, predstavljaju dio milenijske kršćanske kulture epitafa na tlu Bosne i Hercegovine čiji se daleki tragovi mogu pratiti još od V.-VI. stoljeća, od vremena konsolidacije kršćanstva. Na samom njegovom početku stoji grobni natpis pronađen u Donjim Mujdžićima kod Šipova na lokalitetu Crkvina, gdje su otkriveni temelji starokršćanske bazilike s kasnoantičkim grobljem koje su, osim jednog sanduka i sarkofaga, krasile i presvođene grobnice. Na nevelikoj, tankoj ploči izrađenoj od muljike (laporca), razbijenoj na nekoliko komada, pronađen je oštećen natpis – "prvi sigurni starokršćanski natpis iz Bosne": "MAXIMINO CARISSIMO QUEM POSUIT IN [P(ACE?)] VIX(IT) VINCENTIA." (Sergejevski, 1938., 57.-59; Bojanovski, 1964., 103.). Tako se između Maximina sa Crkvine u Donjim Mujdžićima i Mate Stipančića s nedalekog groblja u Varcaru čije tilo čekaše dan uskrsnutija slavnoga sklapa milenijski kulturološki luk kojim je uza sve metamorfoze prošla kršćanska interpretacija smrti na tlu Bosne i Hercegovine, u osnovi ostajući uvijek ista, ista po nadi koju je ulijevala, bivajući uvijek drukčijom – drukčijom po svom umjetničkom ruhu. UMIJEĆE UMIRANJA: INDIVIDUALIZACIJA I HUMANIZACIJA SMRTI Prisnost sa smrću – samostanski senzibilitet o smrti Svojim tonom i načinom promišljanja epitafi čine neraskidivi dio velike teme umiranja koja je na Zapadu snažno zavladala duhovima, "naročito elitom, između Crne kuge i kraja vjerskih ratova" (Delimo, 1986., 60.). Širenje refleksije o smrti bilo je osobito pospješeno kroz propovijedi prosjačkih redova, ali i kroz samostansku književnost posvećenu preziranju svijeta. Njihov stalni motiv – "Teško onima koji umru u smrtnim
grijesima" – variran na bezbroj načina, sadržan je u radosnoj Pjesmi bratu suncu koju je 1225.-26., pri samom kraju života, gotovo slijep i shrvan groznicom, sastavio sv. Franjo (Delimo, 1986., 58.). Jasnoćom, jezgrovitošću i stilom svojih poruka ova "književnost", učeći o prisnosti sa smrću, svrstava se u vladajući žanr srednjovjekovnog literarnog izraza napajanog izravno iz Biblije. To dodatno potvrđuje tezu o jakim zapadnim utjecajima na funerarne natpise sa stećaka, odnosno činjenicu da scene sa stećaka u cijelosti odražavaju žive kontakte što ih je bosansko društvo XIV. i XV. stoljeća održavalo sa zapadnom kulturom. Dramatično pitanje svih pitanja čovjekova života – pitanje smrti i vječnoga života – europska srednjovjekovna književnost baštinila je preko djela crkvenih otaca: sv. Augustina, sv. Prospera Akvitanskog i Izidora Seviljskog. Ovaj refren posebno istrajno ponavljan je u francuskim djelima XIV. i XV. stoljeća, poput balada Eustachea Deschampsa (1346.-1406.), genijalnog pjesnika čije djelo zrcali većinu tema koje je zapadna kultura onda nosila sobom (Delimo, 1986., 69.-70., 72., 169.-171.). U istom duhu rezignacije nad materijalnim svijetom, u duhu europske kulture govora o smrti, pisao je, uz papu Inocenta III. (De contemptu mundi) i nebrojene druge autore, čuveni humanist i političar Collenuccio u djelu znakovita naslova – Canzone alla morte: "Zar ono što se lažnim imenom zove život na zemlji, Nije drugo do zamor, brige, odricanja, Uzdasi, plač i jadikovke, Bolovi, slabosti, nasilja i ratovi?" (Delimo, 1986., 88.). Trajno zaokupljen kršćanskom besjedom o svrsi čovjekove egzistencije, Collenuccio, potpuno u maniri nekih epitafa sa stećaka, u posljednoj strofi preklinje "onoga koji je na krstu stišao bijes strašne zmije" da ga "poškropi i očisti svojom pomiriteljskom i blagoslovljenom krvlju" (Delimo, 1986., 88.). U istom tonu pisao je u svojoj Pripremi za smrt slavni Erazmo koji podsjeća da je "čitav život samo hod ka smrti", ponavljajući misao biblijskoga psalmista (Ps 142): "Izvedi iz tamnice dušu moju, da zahvaljujem imenu tvojemu" (Delimo, 1986., 86., 89., 91.). Stavljajući pitanje smrti u središte religiozne pedagogije na svim njezinim razinama, Crkva je, skupa s brojnim autorima, dosljedno razvijala svojevrsno obučavanje za smrt koje je svoj zajednički odraz našlo u psihologiji pojedinaca i kolektiviteta. Čuveni Belarmin cijeli je problem sažeo u
kondenziranu misao – pravi recept za kršćansku smrt kršćanski je život, život ispunjen vrlinom (Delimo, 1986., 91., 94.). Upravo o takvom životu, ispunjenom poštenjem, pripovijeda natpis koji kao da je pisala ruka poznatih europskih mislilaca i kontemplativaca. U jednom drugom natpisu – "Jere ćete vi biti kako on, a on ne može biti kako vi" – identičnim razmišljanjima o smrti Huga od sv. Viktora ("Ono što sam ja, oni su bili; ono što su oni, ja ću biti"), vidljivo je kako se samostanski senzibilitet o smrti snažno širio u laički svijet. Ova slavna izreka, možda arapskoga podrijetla, bila je opće mjesto crkvene besjede o smrti: susreće se u pogrebnome epitafu Petra Damijanskog 1072. godine i djelu Disciplina clericalis Petra Alfonsa (XII. st.). Ovdje, kao u rukopisnim iluminacijama, smrt ima antitetičko značenje za život, i zato se objašnjava u moralnome kontekstu (Delimo, 1986., 67.; Pace, 1994., 363.). Kulturološki utjecaj Biblije i ideje Sudnjega dana Računajući sa snažnim nabojem rezignacije nad materijalnim svijetom, imajući u vidu njihovu sadržajnu sličnost s općeeuropskim govorom o smrti, ipak je teško pouzdano odrediti koji su biblijski tekstološki predlošci nadahnuli sadržaj epitafa sa stećaka. Ne smije se zanemariti utjecaj Psalama – jedne od knjiga na Zapadu najčešće prevedenih na narodni jezik, također ni Pjesme nad pjesmama. U srednjem vijeku se smatralo da Biblija posjeduje snagu izvedenu izravno od Boga. Smatralo se razumljivim da je Bog "napisao" Bibliju, diktirajući njezin sadržaj izravno autorima čija su imena pridodana različitim knjigama Biblije. Od patrističkog perioda do reformacije, Biblija je bila najvažnija knjiga u svakoj samostanskoj i katedralnoj knjižnici (Ward-Evans, 1999., 119., 121.). Njezin kulturološki utjecaj u cijeloj srednjovjekovnoj Europi teško se može precijeniti. U svemu treba računati s rastućim uvjerenjem historijskih antropologa koji pučku religiju vide ne kao vulgarizaciju službenog kršćanstva nego kao sastavnu pojavu kulturalnog sustava koji ujedinjuje društvo. Elementi kulturalnog sustava međusobno se dijele, ali svaka grupa – elite i mase, laička i svećenička – artikulira sustav na svoj vlastiti način zavisno od svojih društvenih, političkih i intelektualnih okolnosti (Geary, 1994., 33.).
Jedan među epitafima – "Rodih se u veliku radost, a umrijeh u veliku žalost" – pisan je u duhu jobovsko-propovjednikove kantilene ("Zašto si se dakle rodio od majke, da tako žalosno umreš"; "Sretniji je dan smrti nego dan rođenja"), dok je drugi ("Da je znati svakomu čoviku, kako stekoh blago, i s njega pogiboh") isklesan u maniri Propovjednikova prezira ljudske taštine ("Taština nad taštinama, sve je taština"). Svi ti natpisi, generalno uzevši, mogu se svrstati u kontekst Augustinove misli: "Slagati godine, znači slagati grijehe". "Vrijeme je na isteku" – poručuje sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (Delimo, 1986., 65.-66., 71.-72., 76., 93., 99.-100.). Crkvena misao kasnoga srednjeg vijeka poznavala je samo dvije krajnosti – "tužaljku zbog prolaznosti… i slavlje zbog spasa duše u njenom blaženstvu" (Huizinga, 1991., 139.). Strah od "velike kosačice" tako je u srednjovjekovnome društvu mogao poprimiti uistinu kozmičke dimenzije. Ista pouka – strah, ili barem zamišljenost nad smrću – izbija iz onih nebrojenih slika leševa koje su europski umjetnici od XV. st. rado slikali, osobito u Engleskoj, Francuskoj i njemačkim pokrajinama. Realna je pretpostavka o izravnoj vezi između tekstova koji su pratili slike u XV. stoljeću i monaške meditativne prakse koja je bila proširena na široku publiku (Palmer, 1993., 321.), što znači da ne može biti manje realna pretpostavka o isto tako snažnom utjecaju bosanskih franjevaca i njihove propovjedničke prakse na uobličavanje dijela naših nadgrobnih epitafa. Uostalom, likovni prikazi posmrtnih plesova bili su već sami po sebi jedna vrsta propovijedi; njihova funkcija nije primarno estetska nego didaktička (Delimo, 1986., 126.). Omiljenost ove teme kod franjevaca dopušta pretpostavku da je tema posmrtnoga kola našla svoje mjesto i u crkvenome slikarstvu srednjovjekovne Bosne, na što upućuju i ostaci freskoslikarstva iz crkve sv. Marije u Jajcu s prikazom Strašnoga suda – teme srodne posmrtnom kolu (Kajmaković, 1971., 89.-90.). Grandiozna tema Sudnjega dana (Dies irae), nadahnuta biblijskim izvorima kršćanskoga govora o smrti, s preziranjem svijeta, dramatizacijom umiranja i isticanjem vlastitoga spasenja, preplavila je cijelu kulturu povezujući sve europske narode u jednu veliku zajednicu. Crkva je, sa širokim spektrom sredstava koja su joj stajala na raspolaganju, odigrala ključnu ulogu u svojevrsnom "pripitomljavanju" smrti, prirodnom načinu njezina doživljavanja i njezinoj individualizaciji, potpuno stranoj starijoj povijesti
ljudskoga društva. Uklopivši je u kozmički kontekst, stapanjem tisućugodišnjeg vjerovanja u duhove s kršćanskim objašnjenjem, namećući meditaciju o smrti kao glasni poziv na ispovijed i obraćenje, Crkva je postigla to da se paganski strah od biološkoga umiranja preobrazi u kršćansko poimanje smrti kao događaja s pozitivnim značenjem. Praktično, to je značilo: ako netko, poput mučenika, umre u Božjoj milosti, neće doživjeti "stvarnu smrt" – u suprotnom, smrt je tragedija (Pace, 1993., 359.; I. Fisković, 1990., 42.; Duvnjak, 1989./90., 33.-36.). Premašujući okvire samostana, preplavivši cijelu europsku kulturu, motiv Sudnjega dana doživio je raznovrsne transformacije u tadašnjoj europskoj umjetnosti u kojoj bosanski i humski stećci, kao obilježja "stalnog saveza živih i mrtvih", zauzimaju istaknuto mjesto. Stećak tako postaje službeni izraz potrebe za "vječnim životom", materijalni oblik egzistencijalne istine da se smrti stane "ukraj", da pokojnik "živi u svom grobu" (Challet, 1965., 36.). Jedno od pitanja tiče se doktrine Čistilišta kao srednjeg puta spasenja koja je na latinskom Zapadu stekla veliku popularnost, dok je Pravoslavna crkva tu istu doktrinu odbila, tako da je bizantska kultura razvila različite predodžbe mrtvih i odavanja pomena (Binski, 1996., 25.-26.). Više od kršćanske simbolike, više od epitafa s njihovim pozivima na bdijenje i odbacivanje ovozemaljske taštine, markantni broj stećaka koji je prema realnim procjenama prelazio 100.000 zorno svjedoči o trajnoj zaokupljenosti tadašnjeg bosanskog društva kolektivnom eshatologijom. Sagledani u ovom obzorju, natpisi s bosanskih i humskih mramorova ukazuju se kao dio jedinstvene teološke cjeline umijeća umiranja, kao svojevrsni molitvenik posvećen mrtvima koji nije navodio na očajanje, već je pozivao na bdijenje, budio nadu i zagovarao pokajanje. Ovom svojom osobinom oni se svrstavaju u onaj način zapadnoeuropskoga promišljanja smrti koji je, naspram insistiranja na njezinoj jezovitoj komponenti, iz smrti uklanjao negativnu dimenziju. Put takvom promišljanju smrti utro je sv. Toma Akvinski svojim djelom Summa theologiae (Delimo, 1986., 59.-60., 101., 111.). Sva iskustva ove grandiozne europske teme, kao "glavnog oružja za odgoj masa", sublimirana su u djelu Ars moriendi (XV. st.) čiji je autor vjerojatno anonimni dominikanac iz Konstanza. Smrt se tako u religioznom govoru toga vremena nalazila u samome središtu života, čime je praktična namjena umjetničkog djela u grobnom spomeniku doživjela svoje najjasnije očitovanje. Neprestano propovijedanje o smrti, i
riječju i slikom, bilo je, na koncu, u logici kristijanizacije, koja je samostansku etiku nastojala nametnuti društvu izloženom opasnostima bogatstva i pomame za životom (Huizinga, 1991., 238., 245., 252.; Delimo, 1986., 56.-57., 92., 137.). DRAMA KOZMIČKOG KRŠĆANSTVA Izmirenje učene i pučke kulture kroz stećak: zaokupljenost smrću Još po nečemu važnom stećci čine izuzetnu pojavu južnoslavenskog i europskog srednjovjekovlja: odstupajući od okoštale i oštro polarizirane sheme pučke i tzv. visoke (dvorske) kulture, što je sasvim neobično za srednji vijek, u fantazmagoričnoj mješavini igre i zbilje u kojoj se praiskonske pučke kreacije duha skladno prepliću s rafiniranim viteškim idealom gotičke manire, stećci spajaju i pomiruju ove dvije, inače teško pomirljive, sfere kulture (I. Lovrenović, 1994., 86.-87.). Pomno, poput kakva arhivara, sabirući duhovno-umjetnička iskustva od ilirskopoliteističkih, magijsko-mitoloških vjerovanja, do suvremenih bizantsko-romanskogotičkih kršćanskih obrazaca – nepregledne hijerarhije pojmova – stećci vjerno zrcale mukotrpnu duhovnu evoluciju bosansko-humskoga podneblja milenijskog raspona. Autentičnije i vjerodostojnije od bilo koje druge umjetničke grane oni u slikovno-jezičnoj igri na kamenu, tom srednjovjekovnom "filmskom platnu", reprezentiraju duhovnu dramu jednoga formalno kršćanskoga društva, još uvijek raspetoga između paganskomitoloških i kristoloških tema. Čovjek koji duboko zaokupljen mišlju o smrti podiže nadgrobni spomenik osoba je kršćanskoga mentalnoga sklopa, ali je to istovremeno podvojena ličnost u kojoj još uvijek žive pretpovijesni relikti tzv. "prirodne religije". To se, možda ponajbolje, zrcali iz nepreglednog niza ornamentalnih motiva predantičkog i antičkog podrijetla, čija pojava na stećcima nedvojbeno govori o žilavosti davno ukorijenjenih, praktično neizbrisivih modela kolektivne psihologije, izvana tek ogrnutih plaštom kršćanstva. Ovdje do riječi dolazi jedan drevni religijski obrazac, dva prividno slična izraza religijskog i magijskog kulta – monoteistički model i sklonost štovanja prirodnih sila – koji se međusobno prepliću (Škobalj, 1970., 393.).
Upravo na plohama stećaka, kao na podnevnome suncu, postaje sasvim vidljiv odnos dviju kultura srednjeg vijeka: kleričke ili učene kulture i pučke ili folklorne kulture, te proces njihove unutrašnje akulturacije, tj. uzajamnog prilagođavanja. Tu se pred promatračem, u svoj prebogatoj slojevitosti ornamentalnih motiva, u njihovoj nedokučivoj tematskoj, horizontalnoj i vertikalnoj strukturiranosti, otvara slika svijeta srednjovjekovnoga čovjeka, njegovi "duhovni instrumentariji", i skriveni modeli svijesti i ponašanja (Gurevič, 1987., 9.-10.). Bez obzira na sve manjkavosti izraza "pučka kultura" čini se prikladnim ostati mu vjernim budući da on označava kulturnu svojinu svih slojeva, kako obrazovanih tako i neobrazovanih, za razliku od kulturne produkcije intelektualne elite kao svojine povlaštenog društvenog sloja. Tako je mogao biti rođen pojam pučkoga katolicizma koji u sebe uključuje paganske misaone stereotipe poput magije i praznovjerja, potpuno tuđe kršćanskim vjerovanjima i shvaćanjima. Budući da se pučka magija nije mijenjala tijekom stoljeća i milenija, ni stećci nisu u stanju do kraja precizirati u kojoj je mjeri homo naturalis postao homo christianus (usp. Gurevič, 1987., 152., 159., 169.). U toj naglašenoj ambivalenciji, u duhu Bahtinove sheme o "karnevalsko-pučkoj i ozbiljnoj crkvenoj" kulturi srednjeg vijeka, u dijalektičkoj povezanosti ovih ozakonjenih suprotnosti, u neprekinutu dijalogu dvaju kulturnih načela koji nije bio "spor gluvih" (Gurevič, 1987., 274.-275., 277.), nastala je umjetnost stećaka. U stoljetnom usuglašavanju različitih religijskih predodžbi, u nikad dovršenom pokrštavanju arhajskih vjerskih tradicija, nastalo je srednjovjekovno kozmičko kršćanstvo – jedna vrsta biblijski reinterpretirane paganske kozmičke religioznosti. Tako se na cijelom europskom prostoru – a stećci su upravo školski primjer toga procesa – uspostavlja "ekumenska kulturna unifikacija", jedna vrsta liturgijske dimenzije ovozemaljske egzistencije prispodobljene pučkome poimanju eshatološke zagonetke, koja je živjela usporedo sa stvaralaštvom teologa, mistika i dvorskih umjetnika (Elijade, 1991.a, 315.-318.; Lopez, 1978., 320.324.). Na plohama stećaka pred promatračem se i danas odvija sekvenca jedne još uvijek aktualne drame – dvomilenijske jednočinke preobraćenja mitoloških bogova i heroja u kršćanske svece, drama koja je u univerzalizaciji kršćanske poruke srednjovjekovnome čovjeku, barem i na trenutak, barem i sporadično, usred užasa ratova, gladi i epidemija,
omogućavala uživanje jednoga drukčijeg paralelnog svijeta ispunjenog vrlinom i ljepotom. U svijetu jedne ovakve "izmaštane ikonografije", skrojenom od religioznih i pseudoreligioznih sadržaja, vjernik "postepeno ulazi u jedan svet vrednosti i značenja koji za neke na kraju postaje mnogo 'stvarniji' i dragoceniji od sveta svakodnevnog iskustva" (Elijade, 1991., 88.-89.). Na drugoj pak strani, svojim unekoliko zakašnjelim, dominantno romaničkim fondom umjetničkih ukrasa, afirmirajući općeprisutni razbuđeni interes kasnog srednjeg vijeka za čovjeka i svijet prirode, obiljem floralnih i životinjskih motiva koji odišu nekom sablasnom vitalnošću, oživljavanjem portreta i pejzaža kao relativno nove teme europske umjetnosti nakon kraha antike (Janson, 1986., 228.; Baltrušaitis, 1991., 7.), stećci nepogrešivo ukazuju na uskipjelu snagu razbuđenih energija bosansko-humskog društva XIV. i XV. stoljeća. Ljudskost te umjetnosti, njezina zaokupljenost područjem vrline i grijeha, njezina naglašena eshatološko-humanistička dimenzija, sva je u službi čovjeka jer ona odgovara svojoj osnovnoj namjeni – ljepotom ukrasiti životni ambijent. Nalazeći se u samome središtu
života,
darujući
mu
novi
sjaj,
uspostavljajući
čvrsti
most
između
srednjovjekovnoga mišljenja i drevne, praiskonske senzibilnosti, ona obilje svojih ideja slaže u "građevinsku kupolu" srednjeg vijeka, u kozmičke raspone univerzalnosti, tragičnosti i uzvišenosti ljudske egzistencije. Ona u redu prirodne hijerarhije u jednu cjelinu slaže sve egzistencijalne pojmove; svete, profane i imaginarne (Delimo, 1986., 88. usp. Baltrušaitis, 1991., 24.-27.). Brojnost stećaka koji su gustom mrežom pokrili bosansko-humsku zemlju sama za sebe govori o općoj zaokupljenosti smrću – o ograničenosti svih ljudskih napora – onim temama koje su tako snažno prožele europske duhove u osvit nove povijesne epohe. Bujanje ove jedinstvene sepulkralne umjetnosti podudara se s epohom najveće ekonomske moći bosansko-humskoga društva, s vremenom njegova materijalnoga zenita. Bilo je to feudalno društvo na izmaku, koje je u procjepu između sakralnog i profanog tragalo za novim rješenjima nagomilanih unutarnjih oprečnosti. Način grupiranja stećaka dopušta da se na terenu prati nekoliko važnih historijskih pojava, procesa i odnosa. To znači da se prema smještaju velikih nekropola mogu locirati sjedišta kultnih i političkih zajednica; prema smještaju nekropola srednje veličine može
se pratiti razvitak tzv. rodovskih sela; manje skupine stećaka pokazatelj su uznapredovale feudalizacije i socijalnog raslojavanja kada se pojedini ekonomski ojačali rodovi više ne žele pokopavati sa svojim siromašnim i neuglednim rođacima i susjedima (P. Anđelić, 1975., 224.).
III. NEKROPOLE – "GRADOVI MRTVIH" Zajednica živih i mrtvih – monumentalnost smrti Prvi čovjek – naš Adam, Homo sapiens, neandertalski lovac-sakupljač – bio je također prvi koji je svoje mrtve smjestio u kolektivna groblja koja datiraju unatrag gotovo 40.000 godina. Od toga vremena groblje ili grobni spomenik postao je stalnim znakom ljudskog prebivanja, svjedočeći o kontinuiranom odnosu između smrti i kulture. Smrt je takva da voli predstavljanje (Ariès, 1985., 1.). Osoben izraz ove milenijske monumentalizacije smrti predstavljaju nekropole stećaka kao materijalni dokaz svetog aspekta smrti. Nekropole istovremeno svjedoče o dva velika preokreta u srednjovjekovnoj konceptualizaciji smrti: prvome koji se odigrao u II. i III. stoljeću nakon Krista, te drugome vezanom za XI. i XII. stoljeće (Ariès, 1985., 4.). Drugi konceptualni preokret zrcali se u pojavi većih grobalja nakon XII. stoljeća, u istom vremenu kada su ljudi prestali s korištenjem antičkih kamenih sarkofaga (Ariès, 1981., 61.). Pored regionalne diferenciranosti vidljive u upotrebi oblika, ornamentalnih motiva i kvaliteti izrade, njihovim sustavnim proučavanjem započetim koncem XIX. stoljeća uvidjelo se da se stećci obično nalaze koncentrirani u skupinama – u grobljima pojedinih obitelji sa svega nekoliko primjeraka, u grobljima čitavih rodova prosječno s 30 do 50 stećaka, konačno u velikim nekropolama seoskih općina ponekad i s više stotina primjeraka (P. Anđelić, 1984., 487.). Najveći broj nekropola smješten je u južnom pojasu – u Hercegovini i dijelu Dalmacije – zatim u sjevernom pojasu s jugozapadnom, srednjom i istočnom Bosnom te zapadnom Srbijom (Miletić, 1982.a, 238.). Ovdje ćemo se osvrnuti na neke od reprezentativnih porodičnih nekropola, koje odražavaju razvojni put stećaka u cjelini, ali i njihove regionalne osobenosti. Nekropole su pouzdan pokazatelj naseljenosti pojedinih dijelova srednjovjekovne Bosne i očituju s jedne strane moć i bogatstvo, s druge pijetet i slavu (Korošec, 1952., 375., 378.). Ovi "gradovi mrtvih" u punom su značenju te riječi pandan gradovima živih, tj. tadašnjim feudalnim gradovima, čime stvaraju sliku uravnoteženosti života u prostoru (I. Fisković, 2005., 39.).
Smještanje nekropola u neposrednoj blizini naseljenih mjesta odražava značaj paradoksalne potrebe uklanjanja mrtvih kako bi živi mogli obnoviti svoju normalnu aktivnost, ali isto tako i potrebe da se mrtve "drži žive" u cilju održavanja društvenih veza usprkos smrti (usp. Geary, 1994., 78.). Nekropole također potvrđuju opću kršćansku praksu, zajedničkih prije nego pojedinačnih mjesta ukopa, koja je vrlo rano postala pravilom. Tijekom srednjeg vijeka groblje je zajedno s crkvom predstavljalo centar društvenog života, tu su ljudi stoljećima obavljali duhovne i svjetovne poslove, tu se trgovalo i donosile se presude, tu su se odvijale njihove igre i ljubavne afere (Ball, 1995., 45., 58.-59.). Svaki grobni spomenik pripovijeda priču, dok su unutar groblja spomenici ujedinjeni da kažu još širu pripovijest. Grobni spomenici su zato metod za pristup živućemu društvu (Hope, 2000., 181.). Funkcija grobnih spomenika bila je da za sebe vežu duše umrlih i da zajednici živih služe kao zamjena za pokojnike i medij komunikacije s dušama predaka (Erdeljan, 1996., 115.). Zato je, koliko mjesto smrti, groblje bilo mjesto života. Ovaj promiskuitet živih i mrtvih bila je karakteristika društava zapadnog latinskog svijeta (Ariès, 1985., 19.), ali isto tako i društava bizantske kulturne sfere. Nekropole, međutim, rapidno iščezavaju pred našim očima tako da danas ni izdaleka ne vrijedi ocjena da se "po broju i krasoti nadgrobnih spomenika" nekropola u Starom Selu nedaleko od Jajca "može ubrojiti među najljepša sredovječna groblja u Bosni i Hercegovini", kako je to koncem XIX. st. tvrdio Kosta Hörmann (1891., 48.). S istim ushićenjem napisao je Đoko Mazalić (1939., 28.-31.) da nekropola kneza Batića u Kopošiću kod Ilijaša predstavlja "najljepši naš spomenik ove vrste srednjeg vijeka" i da bi zbog toga trebalo "njezinom čuvanju posvetiti više pažnje". Njezino današnje stanje, međutim, ne govori da je ovaj apel ikad dopro do ušiju onih koji bi o tome po logici stvari morali brinuti.
PORODIČNE NEKROPOLE Nekropola Sankovića na lokalitetu Grčka Glavica u selu Biskup Među porodičnim nekropolama ističe se nekropola Sankovića u Biskupu kod Konjica, koju je između 1955. i 1957. istražio i javnosti predstavio za bosanskohercegovačku medijevalistiku iznimno zaslužni Marko Vego. Sankovići
pripadaju
krugu
bosanskih
feudalnih
magnata
čija
se
povijest
dokumentirano može pratiti kroz četiri generacije – od spomena Dražena Bogopeneca 1306. godine, najstarijeg poznatog člana porodice, do smrti vojvode Radiča Sankovića 1404., koja je označila i njezin kraj. U tom vremenskom rasponu, šireći svoje posjede iz brdovitih predjela oko gornjeg toka Neretve i Nevesinja prema moru, do Popova polja, Bosanskog primorja (između Stona i Petrova sela) i Slanog, zatim prema istočnim i sjevernim dijelovima današnje Hercegovine i konačno do Konavala, Sankovići su držali u svojim rukama sudbinu ovoga dijela bosanske države. Svoj politički značaj izgradili su najviše zahvaljujući graničnom položaju svojih zemalja između Srbije i Bosne, budući da je Hum ulazio u okvir pretenzija obje države. Ova pozicija do punog je izražaja došla već u vrijeme župana Miltena Draživojevića (1332.-1343.), jedno kratko vrijeme poput njegovih rođaka iz Trebinja u službi srpskog cara Dušana, zatim ugledne ličnosti na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića. Miltenova se kćerka Radača udala za lokalnog feudalca Nenca Čihorića, a poznata je i po tome što je kasnije uzela monaško ime Polihranija, kao i po nadgrobnom natpisu nađenom u Veličanima (Popovo polje). Pod Sankom Miltenovićem (1335.-1372.) – dubrovačkim građaninom i bosanskim barunom s uglednom dvorskom titulom kaznaca – postali su Sankovići moćna poluga u rukama nositelja ojačale središnje vlasti u Bosni. Za njegovu su se naklonost otimali ne samo Dubrovčani s kojima je njegovao tijesne poslovne veze, nego i drugi susjedi. Sinovi Sankovi – Bjeljak i Radič (1379.-1404.) – posljednje su ličnosti ove porodice za čiji se tragični kraj veže neuspjela prodaja Konavala Dubrovčanima 1391. i vojna intervencija Vlatka Vukovića i Pavla Radinovića koji su zaposjeli ovaj teritorij i međusobno ga podijelili (Mijušković, 1961.).
Centar Radičevih posjeda nalazio se kod Konjica s dvorom u Zaboranima nedaleko od sela Biskup, gdje je na lokalitetu Grčka Glavica Vego istražio nekropolu Sankovića sastavljenu od 16 masivnih stećaka u obliku sanduka lociranih unutar jedne porušene crkve, te preostalih 73 stećka u obliku ploče, sanduka i sarkofaga smještenih oko same crkve dimenzija 12,10 x 6,20 m. Jedan od prvih istraženih grobova, sa stećkom ukrašenim natpisom, pripada gospoji Goisavi – kćeri zetskog vlastelina Jurja Balšića, ženi Radiča Sankovića sahranjenoj koncem 1398. godine. Goisava je pokopana u drveni sanduk s rukama prekriženim na grudima, s dubrovačkim dinarom u ustima, a i svilene vrpce nađene u grobu također su dubrovačke provenijencije. Upravo njezin stećak kazuje da i ostali grobovi unutar crkve pripadaju Sankovićima. U jednom od grobova položenim uz apsidu, ukrašenim stećkom težine oko 8 tona, nađeni su ostaci zlatotkane brokatne haljine i okrugle kape izrađene od istoga materijala. Brokat je bio ornamentiran jer se još uvijek vidi više figura pasa s ogrlicom, raspoznatljive su palmete koje izlaze iz kapitela, spiralni geometrijski motivi te glava guske s dijelom vrata. Razaznaje se dio kule i neke luksuzne zgrade, također u zlatnom brokatu izrađen grb srcolika oblika, sa četiri grede od 13 zlatom vezenih nepravilnih kockica. Po svemu sudeći, grb je kombiniran prema svim heraldičkim pravilima. I ostali, uglavnom geometrijski motivi, skladno se uklapaju u cijelu ovu kompoziciju. Brokat rađen u romanskom stilu, smatra se u Lucci u Italiji pod utjecajem Saracena, datiran je u XIII. st. Na osnovi svih indikacija može se pretpostaviti da se ovdje radi o grobu nekog od starijih predaka Sankovića, možda i samog Dražena Bogopeneca. U grobu smještenom u sredini crkve, s najimpozantnijim stećkom težine oko 9 tona, nađen je kameni sarkofag – do tada prvi poznati primjerak ove vrste ispod stećka – i u njemu kosti očito prenesene s nekog drugog mjesta. Uz lubanju muškarca otkrivena je staklena čaša u vertikalnom položaju s ostatkom priloga, a na cjevanici desne noge primjetan je duboki urez od mača. S obzirom na okolnosti pod kojima je tragično izgubio život, zatim prema lokaciji stećka u sredini nekropole može se pretpostaviti da se radi o grobu kaznaca Sanka, čije je tijelo nakon njegove pogibije naknadno moglo biti preneseno na njegovu plemenitu baštinu. Staklena čaša izrađena na otoku Murano (Venecija) koncem XIV. st., sarkofag od miljevine i masivni nadgrobni spomenik ovu
pretpostavku čine još ozbiljnijom. Uloga pehara (čaše) ili zdjelice u grobu nije jasna; u nekim slučajevima mogli su sadržavati posvećeno vino ili kruh. U srednjovjekovnoj Engleskoj uobičajila se praksa stavljanja čaše vina u sanduk uz samo tijelo pokojnika. Pijući iz te čaše živi su osjećali da uspostavljaju neku vrstu zajedništva s mrtvom osobom (Ball, 1995., 48.). Kada su na kršćanskom grobu korišteni simboli pšenice bilo je pridodano pričesno značenje. Grožđe i pšenica u kršćanskom grobu predstavljaju vino i kruh pod kojim se okolnostima žrtvuje sam Krist, a koji vjernici primaju na kršćanskim oltarima (Ball, 1995., 30.). Drugi grob iz sredine crkve zanimljiv je po nalazu 111 srebrnih puceta okruglog oblika s petljom, po nekoliko dijelova brokatne trake, tri fragmenta svilene haljine te svilenoj kićanki od kape izvezenoj zlatnom žicom. U grobu s desne strane groba gospoje Goisave počivao je kostur okrenut licem prema zemlji s rukama na leđima, s istim dubrovačkim dinarom u ustima. Ovaj grob Vego smatra posljednjim počivalištem Radiča Sankovića. Kao da se radilo o nekoj popudbini, organizatori pogreba u Latviji uz pokojnika su u grob stavljali i novac (Vība, 2006., 139.). Stavljanje novca uz pokojnike ostatak je starog praznovjerja da je novac potreban za plaćanje prijevoza na drugi svijet (Curl, 1980., 72.). Svi ovi nalazi, uključujući venecijanski i drugi talijanski novac iz XII., XIII. i XIV. st. kao i dubrovačke monete iz XIV. st. govore da se radilo o bogatim feudalcima (Vego, 1955., 1957.). Kada bi mogli biti sasvim sigurni da srebrna čaša sa ćiriličnim natpisom i imenom njezina vlasnika – "Sinaka" – koja se čuva u Metropoliten muzeju u New Yorku pripada upravo kaznacu Sanku Miltenoviću, kako je to pretpostavila Bojana Radojković (1966.), dojam o bogatstvu i prefinjenom životnom stilu Sankovića bio bi još izoštreniji. Budući da je smještanje grobova u crkve vrlo rano postao općeraširen kršćanski običaj, pa time i u srednjovjekovnoj Bosni, činjenica da se cijela ova nekropola nalazi unutar jedne crkvene građevine ne bi sama po sebi budila posebno zanimanje kada ne bi bilo riječi o tome da su se stećci pojavili tek nakon što je crkva prestala biti aktivna. O tome svjedoče sarkofazi oko same crkve vremenski mlađi od sanduka unutar crkvenog prostora, što govori da crkva prvotno nije građena kao mauzolej Sankovića, nego je od konca XIII. st. korištena kao njihova nekropola. Pokušaj da se nađe odgovor na ovo složeno pitanje tijesno je povezan s rješavanjem problema konfesionalne orijentacije Sankovića – humskih magnata koje je Konstantin
Jireček označio pravoslavnima. Povod za ovakvo mišljenje dao je Jirečeku dubrovački kroničar Rastić koji je, opisujući odnose između Radiča Sankovića i Dubrovčana, Radiča optužio za dvoličnost – osobinu koju je pripisao ostalim slavenskim knezovima otkako su primili "grčku šizmu" (Rastić, 1893., 178.). Pitanje je, međutim, je li Jireček u ovom slučaju bio na pravom tragu budući da izrazi grčki obred, grčka krivovjerja i zablude Grka koje katolički pisci Orbini i Farlati vežu uz bana Stjepana II. i Tvrtka I. Kotromanića označavaju njihovu pripadnost Crkvi bosanskoj, a ne pravoslavlju. Isto značenje imao je atribut raskolnik kojim je Tvrtka I. počastio Raynaldi (D. Lovrenović, 2006.a, 689.-690.). Stoji li, pak, ime lokaliteta – Grčka Glavica – na kome se nalazila crkva s nekropolom Sankovića u izravnoj vezi s navedenim konfesionalnim atributima za sljedbenike Crkve bosanske, pitanje je za buduća istraživanja. U pravcu rasvjetljavanja ovog problema vodi i naziv samoga sela – Biskup – koji asocira na visoku službu u velikim crkvama, ali i u Crkvi bosanskoj, koja je upravo u oblasti Konjica imala svoja snažna uporišta. Ovaj naziv – kao što je slučaj s Pračom Biskupinom i Biskupićima kod Visokog – ponajprije ima vezu s biskupskom rezidencijom ili biskupskim posjedom. Slučajno ili ne, ostaje da se istraži, na jednoj od nekropola Velikog jezera ispod Ljeljena na Visočici iznad Konjica na pročelju velikog sljemenjaka nalazi se lik muškarca s biskupskim štapom u lijevoj ruci spirale okrenute prema vani, simbolizirajući možda sv. Nikolu, također biskupa, a ne treba isključiti ni mogućnost da je ovu likovnu predstavu nadahnuo lik sv. Grgura Nazijanskog, (jednog od otaca istočne Crkve) prisutnog na bosanskom novcu XV. stoljeća (Palameta, 1999., 37.-38.). Starinska groblja u selima oblasti Takovo u okolici Gornjeg Milanovca u Srbiji nose također naziv "grčka", iako Crkva bosanska ovdje nije mogla ostvariti bilo kakav utjecaj, ali isto tako i "mađarska groblja", iako se zna da ovdje nije moglo biti etničkih Mađara. U ovom slučaju naziv Mađar označavao je uopće katolika sa sjevera (M. Filipović, 1962., 153.-154.), što upućuje na zaključak da ni naziv "grčka groblja" za nekropole bosanskih i humskih stećaka nije imao etničku, nego prije vjersku podlogu. Naziv "grčka groblja" raširen u čisto pravoslavnom području Srbije ne bi mogao postati tradicionalnim da se radilo o hereticima, kao što o tome govori i činjenica da se isti naziv sačuvao među kršćanskim stanovništvom Hercegovine (Vego, 1963., 201.). Ne izgleda, stoga, uvjerljivom pretpostavka da su naziv "grčka groblja" za srednjovjekovne nekropole u
narod uveli katolički svećenici koji su odvraćali narod od starih običaja obilježavanja groba, proglašavajući ranija groblja grčkim i šizmatičkim (Ćorović, 1956., 127.), jer bi se taj naziv ustalio samo kod katoličkog življa, što nije slučaj. U prilog tome da su Sankovići bili bliski Crkvi bosanskoj, što je nagovijestio i Vego, govori povelja Bjeljaka i Radiča Sankovića izdana Dubrovčanima 15. IV. 1391., kada su "na sveto pismo Hristovo... prisegli našom vjerom i dušom", što je izraz identičan onom koji koristi Stjepan Vukčić Kosača 19. VII. 1453. – pozivajući se na "svjedoke i sreditelje vjere naše djeda bosanskoga i s njim dvanaest poglavitih krstjana" – definirajući svoju konfesionalnu pripadnost u trenutku izmirenja sa sinom Vladislavom. U tom pravcu vodi i spomen "318 svetih otaca iže nikejskih" navedenih u sankciji povelje koju Sankovići izdaju Dubrovčanima (Miklosich, 1858., 219., 461.), jer ovaj izraz upućuje na utjecaj istočnoga kršćanstva. Nešto o tome kaže i grobni natpis na stećku gospoje Goisave, supruge Radiča Sankovića, naime da "prija svoju viru i višnu slavu". Goisava je na dvor Sankovića došla iz pravoslavne porodice zetskih Balšića te se čini prirodnim što ističe brigu za svoju vjeru u drukčije obojenoj konfesionalnoj sredini. Ovo ne bi bio usamljen slučaj u tadašnjoj bračnoj politici da udajom i dolaskom u drugu konfesionalnu sredinu supruga zadržava pravo ispovijedanja svoje vjere. Sam ćirilični natpis na stećku izrađen majuskulnim slovima s dvije strane u dva reda, a s druge dvije strane u jednom redu, djelo je vještog kovača. Krsno ime Sankovića, kako sami kažu u navedenoj povelji, veže se za arkanđela Mihovila – zaštitnika viteštva – i sv. Jurja kojemu se također pripisuju viteške odlike. U rješavanju ovog pitanja od pomoći je druga nekropola s nekih 100 stećaka, većinom u obliku ploče, smještena uz ruševinu crkve na obližnjem lokalitetu Razići, koji je kao i Biskup pripadao srednjovjekovnoj župi Kom. Crkva rustičnog romanskog stila dimenzija bez apside 11,07 x 5,93 m, podignuta u XII. ili XIII. st., starija je od crkve u Biskupu, u njoj se možda služio istočni obred, a činjenica da u crkvi nema naknadnih ukopa i stećaka govori da je napuštena znatno kasnije nego crkva u Biskupu, što znači u vrijeme osmanske vlasti, o čemu svjedoče i stilske karakteristike portala iz XV. st. Nekropola oko crkve, možda posvećene sv. Mihovilu Arkanđelu i sv. Jurju starija je od nekropole u Biskupu (Vego, 1958., 159.-166.).
Nekropola Sankovića važan je indikator o tome kako tijekom većeg dijela XIV. st. najmoćnija porodica srednjovjekovnog Huma kao nadgrobne spomenike koristi upravo stećke. Iako u okolici Konjica ima nekoliko, vjerojatno i najljepših, nekropola koje se mogu pripisati Vlasima, one pripadaju mlađem razdoblju kada su se Vlasi afirmirali kao značajan ekonomski i politički faktor u srednjovjekovnoj Bosni a naročito u Humu, tako da stećci Sankovića ne govore u prilog tezi o vlaškom podrijetlu stećaka koja je odnedavno zaživjela u jednom dijelu historiografije (P. Anđelić, 1975., 224.). Nekropola Miloradovića-Hrabrena na Radimlji (Batnogama) Dok nekropola Sankovića odražava početnu i srednju fazu izrade stećaka, razdoblje u kome još ni izdaleka nisu bile iscrpljene sve mogućnosti ove sepulkralne umjetnosti, nekropola pravoslavne vlaške porodice Miloradovića-Stjepanovića iz roda Hrabrena na Radimlji kod Stoca iz druge polovice XV. st., na lokalitetu u to vrijeme poznatom pod nazivom Batnoge, zrcali sami vrhunac njezina razvoja. Rodonačelnik porodice Miloradovića izvjesni je Milorad, koji je kao starješina vlaškog roda ili neke skupine živio u drugoj polovici XIV. st. (Hrabak, 1956., 34.). Dubrovačka žalba upućena 23. III. 1416. knezu Petru Pavloviću spominje Stipana Miloradovića, Miloradova sina, koji se ratujući na strani Pavlovića protiv Sandalja Hranića zajedno s Turcima pojavio na dubrovačkoj granici oko Slivna i izazvao bojazan od ratnih pustošenja (Stojanović, 1929., 530.-531.). Stipan Miloradović imao je trojicu sinova: Petra, Radoja i Vukića (Tošić, 1998.a, 97.). Petar Stjepanović Hrabren javlja se u dubrovačkim izvorima sredinom 1473., a posljednji put svibnja 1486. (Hrabak, 1956., 35.). Radoje Stjepanović umro je između 1475. i 1477., dok se Vukić Stjepanović zadnji put spominje 1496. godine (Tošić, 1998., a, 103.). Kiteći se titulama vojvoda i knezova, držeći posjede u oblasti između Stoca i Mostara, Miloradovići-Stjepanovići zapovijedali su vlaškom vojničkom ustanovom ozakonjenom u srednjovjekovnim državama Balkana (Bogićević, 1952., 140., 142., 148., 159.). Položaj njihovih zemalja doveo ih je u tješnje veze s Dubrovčanima, rezultirajući njihovim ekonomskim jačanjem karakterističnim za širu vlašku populaciju u oblasti Huma (D. Kovačević, 1963.). U osmanskom defteru iz 1477. spominje se vojvoda Petar Hrabren
kao timarnik, što znači da se u jednom kritičnom vremenu tranzicije uspješno integrirao u novonastajući politički i društveni okvir. Katunska formacija vojvode Petra Hrabrena pripadala je vlaškoj grupaciji Donjih Vlaha nahije Blagaj – najvećoj takvoj grupaciji na području Huma s ukupno 37 katuna koji su obuhvaćali 1383 kuće i 177 neoženjenih. Između ovih 37 katuna najveći je bio katun vojvode Petra i Vukca (iz njegove "bratije") sa 127 kuća i 16 neoženjenih (N. Filipović, 1974., 154.-157.). Upravo tih godina – vjerojatno kao odgovor na osmansko osvajanje Huma – nakon što se rotiše na svetom evangeliju božiem, primljen je vojvoda Petar Stjepanović-Hrabreni sa "svojom bratijom", knezovima Vukcem, Pavkom, Stipanom i Radivojem Popratovićem u red dubrovačkih građana (Stojanović, 1934., 201.-202.). Ova dva vremenski bliska podatka, koji Petra Stjepanovića-Hrabrena prikazuju kao osmanskog timarnika i dubrovačkog građanina, oslikavaju godine nastanka nekropole na Radimlji. Ekonomski, vojni i društveni potencijali Stjepanovića-Hrabrena, važna uloga u uspostavi i učvršćenju timarskoga sistema u Humu, stabilan položaj u odnosu na nove vlastodršce koji se zrcali i kroz izgradnju crkava u Ošanićima, Trijebnju i Klepcima, a kasnije manastira Žitomislić, pravoslavna vjera kao specifičan faktor kolektivne patrijarhalne solidarnosti vlaških skupina, sva ta silina vlaške ekonomsko-socijalne evolucije tražila je svoj prostor za realizaciju (N. Filipović, 1974., 217.-221.). Jedno od reprezentativnih područja rodovskoplemićke slave predstavlja nekropola na Radimlji – "bez sumnje jedna od najljepših – ako ne i najljepša – kolekcija stećaka", nastala na izmaku srednjovjekovne i na početku osmanske epohe – u vremenskom okviru XV. i XVI. st. (Benac, 1950., 3., 41.). Nastanak jezgre ove nekropole novija istraživanja pomjeraju u kraj XIV. stoljeća kada su isklesana tri velika sanduka, od kojih su dva opremljena bogatim ukrasima i likovnim motivima u plitkom reljefu. Sljedeća faza zastupljena je jednostavnim sanducima i sljemenjacima sa cvjetnim križevima na pročeljima i bordurama od akantusova lišća. Odvojena skupina od dvadesetak stećaka nastala u zadnjoj fazi širenja nekropole, kvalitetne izrade i raznovrsnih oblika, nedvojbeno predstavlja groblje MiloradovićaStjepanovića zasvjedočeno i odgovarajućim epitafima (Palameta, 2002./03., 36., 38.). Danas nekropola u Radimlji broji ukupno 133 stećka, dok ih je nekad moralo biti barem oko 150, budući da je 15-20 komada uništeno 1882. prilikom gradnje puta koji presijeca nekropolu. Vlaška porodica Miloradovića-Stjepanovića jedno je od svojih
naselja imala na brdu Ošanići sjeveroistočno od nekropole. U dvorištu stare crkve na Ošanićima nalaze se dvije kamene stolice iz srednjeg vijeka; prema natpisu jedna je pripadala najprije Stipanu Miloradoviću, a zatim njegovu sinu Petru. Ispod jednog lijepog stećka na radimskoj nekropoli ukopan je sin vojvode Stipana, "dobri" (plemeniti muž) Radoje, "na svojoj baštini na Batnogah", kako se čita na "biligu" koji je postavio njegov brat, vojvoda Petar. Sudeći prema većem broju ilirskih grobnih gomila u neposrednoj blizini nekropole, ovo je mjesto od ranije korišteno kao počivalište mrtvih, tako da su stanovnici Batnoga samo nastavili tu davnu tradiciju. Osim grobova sa stećcima, postoji i čitav niz grobova bez spomenika, označenih samo manjim krugom kamenica koji su pripadali siromašnijim slojevima društva, a možda su i kasnijeg datuma. Od devet oblika stećaka zastupljenih na ovoj reprezentativnoj nekropoli pločâ ima 36, ploča s podnožjem 1, sanduka 27, sanduka s podnožjem 24, visokih sanduka 4, visokih sanduka s podnožjem 5, sarkofaga 2, sarkofaga s podnožjem 31, dok je stećaka u obliku križa 3. Od spomenutih 133 stećka ornamentirana su 63, što znači da je u usporedbi s drugim ova nekropola umjetnički izuzetno bogato ukrašena, jer je ukrašen svaki drugi stećak. Osim bogate ekonomske osnove, tome su svakako pridonijeli kvalificirani kamenoresci – "kovači" – među kojima su iz natpisa na sećcima poznata trojica: Miogost, Volašin Vogačić i Ratko Brativo(n)ić. Bogatstvu ornamentike nesumnjivo je pridonio i izoštren umjetnički ukus naručitelja stećaka. Najviše su ornamentirani visoki sanduci s podnožjem i sarkofazi s podnožjem koji pripadaju tadašnjoj društvenoj eliti. Među ornamentima ističe se zavojita linija s trolistom, ornament u obliku pletenog užeta, plastični cik-cak ornament, zrakasti krug, rozeta, predstava plastičnih krugova, grozda, štapa u obliku slova T i spiralnih zavoja. Predstava luka i strelice na "vojvodskim" stećcima, prema starijoj interpretaciji, označava vojničku funkciju Miloradovića-Stjepanovića, kao i predstave štitova s mačem. Figuralne predstave mogu se razvrstati na predstave muških figura s podignutom desnom rukom na tzv. "vojvodskim" stećcima (ili stećcima koji simboliziraju sv. Vida) i na predstave kojima dominiraju pojedine scene poput lova, posmrtnog kola i borbeturnira. O prvoj vrsti ovih figuralnih predstava već je bilo govora i one su vjerojatno označavale pojedince koji su pripadali kući Miloradovića-Stjepanovića. Druga vrsta figuralnih predstava – lov, posmrtno kolo i borba-turnir – koje su izvedene krajnje
dinamično, također je opisana sa svojim osnovnim umjetničkim i religioznim porukama koje odražavaju tijesno preplitanje paganskih i kršćanskih modela mišljenja. U scenama lova predstavljeni su luk i strelica, od ostalog oružja javljaju se mač i koplje, u jednom slučaju buzdovan, dok su neki od boraca zaštićeni štitom čija je proizvodnja po svemu sudeći tipizirana. Pored imena Stipana Miloradovića i njegovih sinova Radoja i Petra, iz pet natpisa na stećcima saznajemo još tri imena žitelja Batnoga, kao i imena trojice kovača. Stećci na Radimlji izrađeni su od krečnjaka sječenog iz stijene Ošanićkog brda, na mjestima vidljivim još i danas. Stećci su i klesani upravo tu, na samome majdanu, a zatim prevoženi do nekropole gdje su vršeni završni radovi i ornamentiranje (Benac, 1950., 28.41.). Nekropola u Radimlji, barem onaj dio koji se nesumnjivo veže za Miloradoviće, jedna je od nekropola čiji se konfesionalni karakter može odrediti, budući da je pripadala pravoslavnim kršćanima. Stoljetne plime i oseke katoličanstva i pravoslavlja u Humu pitanje konfesionalnog sastava stanovništva ove oblasti u srednjem vijeku još uvijek ostavlja otvorenim, jer se ocjene kreću između ekstrema – od toga da je krajem XIV. st. i kasnije katoličanstvo prevladavalo u oblasti donje Neretve dok je pravoslavlje zadržalo primat u unutrašnjosti (Ćirković, 1964., 108.), do toga da je u vrijeme hercega Stjepana Kosače pučanstvo Huma ipak bilo "većinsko katolički", da su oblasti istočno od Trebinja bile pravoslavne, s tim da su krstjani imali prevagu na sjeveru Huma i u Podrinju (Puljić, 2005., 264.). Likovi i portreti na ovoj, ali i na drugim humskim i bosanskim nekropolama srednjeg vijeka nisu mogli pripadati manihejcima, jer se – kako to kaže crkveni sabor održan 563. u Bragi u Španjolskoj – to kosilo s njihovim učenjem o demonskom karakteru ljudskog tijela, u čije se uskrsnuće nije vjerovalo. U kršćanstvu je, naprotiv, sukladno Kristovu uskrsnuću, vladalo uvjerenje o Sudnjem danu kao danu uskrsnuća tijela, zbog čega je 1048. ustanovljen Dan mrtvih kada se moli za njihove duše i kada se pale svijeće na grobovima (Vego, 1973., 313., 318., 321., 324.-331.). Jedno takvo mjesto, po cijeloj je svojoj ikonografiji, predstavljala nekropola u Radimlji (usp. Palameta, 2002./03). Drugo je, međutim, pitanje do koje su mjere kršćanski obrasci prodrli u mentalitet tadašnjeg vlaškog društva, odnosno u kojoj su mjeri zamijenili drevne paganske
predodžbe i rituale. Ako bi se o tome sudilo na osnovi poslovne knjige dubrovačkog trgovca Đivana Pripčinovića koja za vremenski period između 1456. i 1479. sadrži informacije o 12 hercegovačkih vlaških grupacija obuhvaćenim imenom Donji Vlasi s područja Ljubinja, Stoca i Bileće, među kojima i Miloradovića-Stjepanovića, onda odgovor ne može biti jednoznačan. Naime, između 156 navedenih vlaških imena, romanska imena (Bil, Bol, Baleta, Bul) predstavljala su pravu iznimku, od kršćanskih imena zabilježeno je tek 14, dok je broj patronimičkih imena još manji (9) i sveden samo na jedno ime – Stjepan – koje je među kršćanskim imenima jedino uhvatilo dublji korijen. Većina ostalih imena reflektira varijaciju nekih u narodu raširenih imena s osnovom Rado, Vuk i Mili (Hrabak, 1956., 37.-38.). Kao što je po svemu neobična njihova nekropola na Radimlji, tako je bila neobična i sudbina Miloradovića-Stjepanovića (Hrabrena). Oni koji su ostali u Žitomisliću uzeli su zajedničko prezime Ljoljića i Kuzmana, dok su neki primili islam te pod imenom Opijača i danas žive u stolačkim Dubravama (Tošić, 1998.a, 105.). Jeronim Miloradović-Hrabren od Dubrava emigrirao je u Austriju i u drugoj polovici XVIII. st. spominje se kao austrijski oficir na Kordunu. Grof Grigorije Miloradović-Hrabreni, ruski pukovnik čiji su preci emigrirali u Rusiju, autor je brošure o manastiru Žitomisliću u kojoj se dotiče i Jeronima Miloradovića za kojeg kaže da je od carice Marije Terezije 1760. dobio plemstvo. Miloradovići se u Rusiji spominju već od XVII. st., a pojedinci su dolazili u Hercegovinu i darivali crkvene knjige i stvari svojim zadužbinama. Od svih Miloradovića u Rusiji se najviše istaknuo Mihailo Miloradović-Andrejević, koji je u doba cara Pavla I. (1796.-1801.) dobio najviša ruska odlikovanja, a kao posljednji spominje se grof Grigorije Miloradović koji je 1883. posjetio manastir Žitomislić (Bogićević, 1952., 143., 157.-158.; Hrabak, 1956., 34.). Vijest objavljena u zadarskom "Srpskom listu" ne kazuje je li ruski grof tom prilikom posjetio Radimlju i odao počast svojim dalekim precima. Nije isključeno da je proces postupnoga gašenja nekropole na Radimlji započeo već prvih decenija XVI. stoljeća, kada je u crkvu na Ošanićima (1505. godine) bio sahranjen vojvoda Radosav Hrabren. To odgovara promjeni općih društvenih okolnosti uzrokovanih uspostavom osmanske vlasti na ovom području i promjeni srednjovjekovne konfesionalne "karte". Nakon što su mnogi Vlasi vremenom prihvatili islam njihova je
djelatna plemenska organizacija nestala, čime je istovremeno prestalo podizanje stećaka (Wenzel, 1962., 119.). Ožujka 1960., deset godina nakon izlaska iz tiska Benčeve monografije o Radimlji, prilikom kopanja kanala za navodnjavanje koji je prošao kroz nekropolu na Radimlji, otkriveno je na dubini od 120 do 135 cm devet grobova – sedam sa svih strana obloženih netesanim prirodnim pločama muljike, preostala dva u gornjem dijelu pokrivena pločama u obliku dvoslivnog krova. Pokojnici nisu sahranjeni u drvenim sanducima niti su oblagani daskama, a iznad grobova morali su stajati stećci, što znači da se broj uništenih primjeraka penje čak do 50. Analiza nađenih kostura pokazuje da se, poput nekropole na Pavlovcu, radi o ljudima visokog rasta s dosta razvijenim grudnim košem (Zelenika, 1962., 172.-173.). Nekropola u Donjoj Zgošći Među nekropolama srednjovjekovne Bosne, nekropola stećaka u Donjoj Zgošći kod Kaknja od iznimnog je značaja već time što je smještena u samom srcu bosanske države, gotovo podjednako udaljena od dviju kraljevskih rezidencija, u Sutjesci i na Bobovcu. Ovim lokalitetom dominirao je monumentalni sljemenjak težine oko 14 tona – po umjetničkoj kvaliteti izrade i ornamentici bez premca među poznatim nadgrobnim spomenicima – "dokumenat neprocjenive vrijednosti" (Truhelka, 1991., 636.), "središnji spomenik u galaksiji stećaka" (Palameta, 2004., 138.). Za njegovom težinom i ljepotom ne zaostaju ni dimenzije: dužina 265, širina na bazi 139, a na rubu strehe 147, visina do krova 146, a do vrha sljemena 169 cm. Ploča na kojoj je počivao sljemenjak također je masivna: 335 x 199 x 40 cm. Uz rame mu stoji stupac visok 245 cm iznad zemlje (donji dio 145, a gornji 100 cm), širine gornjeg dijela 52, debljine 46 cm. Poput stećka ukrašen sa svih strana, stupac pripada istoj nekropoli. Još koncem XIX. st. krasila je lokalitet Crkvinu zvanu i Grčko groblje na brdu Križ nekropola sa 14 stećaka – 4 sljemenjaka, 9 ploča i 1 stupac. Spomenuti sljemenjak i stupac preneseni su u sarajevski Zemaljski muzej, dok su ostali primjerci vremenom nestali, bilo da su ugrađeni u obližnje kuće, bilo da su razbijeni i ugrađeni u cestu
(Bešlagić, 1967., 46.; Stratimirović, 1891., 134.). Danas ovo devastirano mjesto predstavlja još samo "monument" barbarogeniju. Ovdje je, na temeljima antičke zgrade podignuta, crkva srušena prije nego su u njoj bili postavljeni stećci, što samo po sebi ne predstavlja iznimku u sepulkralnoj praksi bosanskog srednjovjekovlja (Čremošnik, 1950., 415.). Od mnoštva stećaka spomenutih koncem XIX. st. (Stratimirović, 1891., 128.-129.), pola stoljeća kasnije vidljivo ih je bilo još samo dva ispred zgrade, dok su se tri jedva nazirala ispod zemlje. Ostaci brokata i dviju staklenih posuda uz čavle iz mrtvačkog sanduka važni su indikatori da je u grobu ispod najvećeg stećka bio sahranjen pripadnik tadašnjeg društvenog vrha (Čremošnik, 1950., 416.). Kamen od kog su isklesani ovi stećci vađen je iz dva kamenoloma udaljena 4, odnosno 5 km od same nekropole. Koncem XIX. st. veliki je stećak bio razlomljen na dva dijela, a među lokalnim stanovništvom ostala je svježa uspomena da su ga prije nekih 60 godina klinovima razbili neki ljudi iz Vareša, jer je "zvečio" i obećavao da u njemu ima blaga (Stratimirović, 1891., 134.-136.). Ovakvi i slični vandalski postupci, uz njihovu sekundarnu ugradnju u sakralne i svjetovne objekte, u najmanju su ruku prepolovili broj stećaka. Slična je sudbina zadesila i tisuće nadgrobnih ploča iz rimskih katakombi koje nisu uništavali samo barbari nego i kršćani, koristeći ih između XI. i XV. stoljeća za popločavanje crkava (Northcote, 1878., 4.). S obzirom na visoku estetsko-umjetničku kvalitetu ovog sljemenjaka i izdašnu ornamentiku kojom dominiraju zapadni geometrijski i figuralni motivi, s obzirom na to da je "ornament jezik kojim nam predmet progovara", ne može biti daleko od istine to da je u izradi umjetničkog ukrasa ovdje ključnu ulogu odigrao neki dalmatinski majstor iz druge polovice XIV. st. (Stratimirović, 1891., 139.). Osim što načinom svoje izrade zrcali sintetiziranje različitih stilova, romaničkog i gotičkog ponajprije, ovaj sljemenjak odaje umjetnika koji je u punoj mjeri poznavao europske i mediteranske kiparske i slikarske tradicije, kojemu nisu bile strane ni lokalne vizure sadržane u djelima rezbarskog i klesarskog zanata, čiji tragovi vode sve do monumentalne dvorske arhitekture, heraldičkih motiva i minijaturnog slikarstva (Palameta, 2004., 137.-141.). Dok je sljemenjak lijep ornamentikom, stupac je plemenit oblikom, ukrasima blizak narodnoj umjetnosti rađenoj u drvetu (Stratimirović, 1891., 139.).
Već sam njezin položaj i njezini spomenici govore da je ova nekropola znamenita i da se, po svemu sudeći, može pribrojiti među porodične nekropole srednjovjekovne Bosne, bez obzira na to je li na stećku bilo uklesano "ban Stefan" ili "Stefan ban", što se na osnovi sačuvana dva slova "n" i dužine polja natpisa može pretpostaviti. Za sudbinu natpisa veže se priča kako su se "za turskoga vakta" pravoslavci i katolici sukobili oko groblja pri čemu je stradao natpis, tako da su se 1891. mogla raspoznati još samo dva zadnja slova. Toponomastički pokazatelji, ponajprije obližnji lokalitet pod nazivom "Stipan-grad", naveli su na pretpostavku (koja se nije pokazala održivom) da bi se pod najvećim sljemenjakom ove nekropole mogao kriti grob bana Stjepana II. Kotromanića (Stratimirović, 1891., 140.; Stratimirović, 1926., 45.-46.). Svojedobno je Truhelka (1991., 636.) uočio trag natpisa u ostatku riječi – "pan" – na osnovi čega je također pretpostavio da se radio o banu Stjepanu. Tvrdnja da četiri ljudske figure na sljemenjaku – dvije muške i dvije ženske – predstavljaju članove neke lokalne feudalne porodice djeluje uvjerljivije (Stratimirović, 1891., 141.). I na stupcu s ove iste nekropole nalazio se prvotno ćirilični natpis u dva retka, ali je koncem XIX. st. bio "okrnjen, izlizan i nepročitan" (Stratimirović, 1891., 140.). Truhelka je ponudio transkripciju natpisa s nekoliko imena među kojima i imenom bosanskog bana Stjepana Prijezde (Bešlagić, 1967., 97.). Bešlagić (1978., 79.) je pak ime Dragiša iz jednog dijela natpisa povezao s imenom brata velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kojemu je kralj Dabiša koncem XIV. st. darovao selo Kakanj u Trstionici. Još uvijek se ne može bezrezervno prihvatiti ni jedno tumačenje, tako da će za sada ostati tajnom čije su kosti ovdje u srcu banske i kraljevske Bosne, u prirodnom ambijentu dostojnom monumentalnosti i ljepote ovih nadgrobnih spomenika, položene u grobne rake, odakle su ih na kraju raznijele ljudske ruke i olujna vremena. Udaljena od ove u pravcu sjevera oko 150 m, na susjednom se brijegu također nalazila nekropola koja je nekad brojila znatno više od 10 dobro obrađenih sanduka i fragmenata utonulih u zemlju, koliko ih je na koncu preostalo (Bešlagić, 1967., 51.).
Nekropola na Pavlovcu Na zaravni brežuljka Pavlovac u neposrednoj blizini Sarajeva, odakle se pruža prelijep pogled na okolicu, nalazila se do 1980. godine nekropola stećaka u tipičnom položaju na redove. Te godine obavljeni su radovi na dislokaciji nekropole i djelimično arheološko iskopavanje grobova. Tada su stećci s Pavlovca prebačeni u krug vojarne u obližnjoj Lukavici. Znanstveno zanimanje za ovu nekropolu znatno je starije i datira od 1881. kada ju je obišao dr. Ivan Zoch i utvrdio da broji oko 100 stećaka (Fekeža, 2003., 495.). Brežuljak Pavlovac krajnji je, izduženi ogranak brda Križ, odakle su isklesani spomenici transportirani do nekropole čija je glavnina zauzimala površinu od oko 4500 m² (55 m x 85 m). Od nekadašnjih više od 100 stećaka, na sjeveroistočnom dijelu nekropole preostalo ih je 40, od kojih 31 sačuvanih u cijelosti i 9 fragmenata. Najviše su zastupljeni sanduci (21) od kojih jedan s postoljem, sljemenjaka na dvije vode je 8, a sljemenjaka na četiri vode su 2 primjerka. Budući da je po broju i oblicima stećaka nekropola na Pavlovcu najmonumentalnija između 25 istraženih nekropola iz okolice, može se reći da je pripadala istaknutim ličnostima. Određena pravilnost prilikom paralelnog postavljanja stećaka srodnih oblika upućuje na moguće rodbinske i vremenske veze između članova jedne veće srednjovjekovne porodične zajednice. S obzirom na to da je nekropola na Pavlovcu nastala na plemenitoj baštini Pavlovića – jedne od vodećih vlastelinskih porodica srednjovjekovne Bosne – pretpostavlja se da ova skupina stećaka pripada upravo njoj. Način obrade i tehnika klesanja kamena ujednačeni su na svim stećcima, osim na dva najmonumentalnija spomenika koji pokazuju brižljiviju tehniku izrade upotpunjenu postupkom glačanja. Kronološki raspon nastanka stećaka na Pavlovcu kreće se između sredine XIV. i druge polovice XV. stoljeća, a odlikuje se tipskom izradom bez ukrasa i natpisa, koja govori o specifičnoj umjetničkoj tradiciji ovoga područja srodnoj tiplogiji stećaka središnje Bosne. Najmarkantnijom se doima njihova monumentalnost profilirana u međusobnom odnosu običaja, vjere i vlasti unutar razvojnih ciklusa srednjovjekovnog bosanskog društva (Mutapčić, 1982., 168., 170.-171., 174., 176.; Žeravica, 1982., 179; Fekeža, 2003., 511.).
Po rasporedu ukopa i položaju pokojnika u 25 otkopanih i arheološki istraženih grobova, nekropola na Pavlovcu ne izdvaja se od ostalih srednjovjekovnih grobalja na području Bosne i Hercegovine. Posebnost ovog lokaliteta zrcali se u tome što su pokojnici ispod stećaka sahranjivani u kamenim i drvenim sarkofazima – 9 pokojnika u kamenim, 15 u drvenim (Fekeža, 2003., 497.). Sjeverna granica do sada istražene oblasti s kamenim sarkofazima seže do Jajca, istočna do Drine, južna do Konjica, a zapadna do linije Turbe-Jajce. Najviše kamenih sarkofaga nađeno je u oblastima oko Travnika i Sarajeva, a u sarkofagu takvoga tipa s poklopcem od dvije ploče postavljenim u obliku krova na dvije vode sahranjen je Viganj Milošević, poznat po grobnom natpisu o kom je bilo riječi (Zelenika, 2004., 186.). Običaj sahranjivanja pokojnika u kamene sarkofage nije bio specifično bosanski, kako to pokazuju merovinški sedreni sarkofazi otkriveni prilikom iskopavanja u crkvi StGermain u Parizu 1876. godine, ukrašeni rozetama i predstavama križa (Halsall, 1995., 11.). Upotreba kamenih sarkofaga različite forme i dekoracije zabilježena je u anglosaksonskoj Engleskoj. Ponekad su bili izuzetno dekorirani, pravljeni za svete ili druge važne osobe, i mogli su biti namijenjeni prije za izlaganje nego za sahranu. Kameni sarkofazi bili su pogodni i za ponovnu uporabu. Različiti tipovi drvenih i kamenih sarkofaga korišteni su u kasnom srednjem vijeku. Na jednom lokalitetu nađeni su drveni sarkofazi napravljeni od baltičkog hrasta (Hadley, 2001., 115., 179.). Upotreba kamenih sarkofaga bila je povezana s kršćanskim vjerovanjem u uskrsnuće tijela i nastojanjem da se posmrtni ostaci što duže sačuvaju od potpunog nestanka (Curl, 1980., 72.), ali isto tako je predstavljala i psihološku posljedicu nestanka antičkog sarkofaga (Ariès, 1981., 206.). Većina ukopa kroz povijest obavljana je polaganjem tijela umotanog u jednostavni sukneni mrtvački pokrov u zemlju. Ova se praksa nastavila do sredine XVII. stoljeća kada je u modu počeo ulaziti pokop u lijesu (Ball, 1995., 50). Osim u kamenim sarkofazima, pokojnici na Pavlovcu sahranjivani su u drvenim sarkofazima i drvenim kovčezima. Nalazi u grobovima, među kojima posebnu pažnju zaslužuju staklo, dijelovi luksuzne odjeće, pozlaćena srebrna kopča za pojas, dubrovački novac kovan između 1356. i 1421., dugmad od upletenih snopova filigranske pozlaćene žice i brokat, kao i sami masivni stećci, nesumnjiv su dokaz ekonomske moći pokojnika sahranjenih na Pavlovcu. Sve ovo, kao i samo ime lokaliteta – Pavlovac – navodi na
pretpostavku da je svoje vječno počivalište, nakon što je 1415. godine kao žrtva političkog ubojstva skončao u Kraljevoj Sutjesci, ovdje našao bosanski knez Pavao Radinović (Žeravica, 1982., 186., 191., 195.-196; Fekeža, 2003., 499.), s tim da su kao njegov grob označene dvije različite lokacije. Ovu pretpostavku podupire i narodna pjesma iz okolice Borča u kojoj se kazuje da Pavao Radinović nije bio sahranjen na nekropolama oko ove središnje utvrde Pavlovića (Fekeža, 2003., 496.). Prva se lokacija veže za najreprezentativniji stećak oblika sljemenjaka s postoljem, čija usporedba s regionalnim kneževskim nekropolama – stećcima kneza Bogčina iz Kotorca (Ilidža), kneza Batića iz Kopošića (Ilijaš), velikog kneza Radoja iz Zabrđa kod Tarčina i stećkom iz Donje Zgošće (Kakanj) – pokazuje da je oblik sljemenjaka na postolju zajednički za kneževske grobove, kao što su to i veliki sanduci u Lađevini (Rogatica) Vlatka Vlađevića i vojvode Miotoša (Mutapčić, 1982., 173., 176.). Nakon što su arheološka istraživanja nekropole na Pavlovcu na svjetlo dana iznijela drveni sarkofag smješten u grobu ispod stećka oblika masivnog sanduka u središnjoj skupini spomenika, to mjesto je označeno kao grob zlosretnoga Pavla Radinovića. Pokojnik u dobi od nekih 50 godina sahranjen je u drvenom sanduku koji imitira oblik duguljaste kuće s teškim krovom na dvije vode, izrađenim od polovice punog hrastovog drveta. Sam ovaj oblik snažno asocira na vječnu kuću pokojnikovu, kao i na osnovnu funkciju samog stećka – personifikaciju kuće. Pavao Radinović je ubijen u Kraljevoj Sutjesci 24. VIII. 1415., a njegovo je tijelo u Vrhbosnu prenio krstjanin Vlatko Tumurlić. Oblik i težina grobnice na Pavlovcu odgovaraju društvenome rangu pokojnika, ali isto tako i konkretnim okolnostima koje su zahtijevale hitan ukop, što znači da nije bilo vremena za izradu kamenoga sarkofaga. U grobu je nađeno šest dubrovačkih dinara emitiranih između 1372. i 1421, dok ostaci pozlate na lubanji govore o sahrani u bogatoj opremi (Žeravica, 1982., 192.-194.). Ako je suditi po analizi 11 kostura iz grobova na Pavlovcu riječ je o autohtonom etničkom elementu s naglašenom robusnošću oba spola, koji odlikuje dinarski antropološki tip bez primjesa i upliva drugih antropotipoloških elemenata (Mikić, 1982.). Dinarski antropološki tip jedne zatvorene rodovske cjeline prevladava i među pokojnicima ukopanim na mjestu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara (Atanacković-Salčić, 1989., 95.), kao i na nekropoli stećaka u Ričici kod Kaknja u središnjoj Bosni (Fekeža,
2003., 499.). Ova slika odgovara informacijama nekih, na latinskom jeziku pisanih, srednjovjekovnih izvora koji Bosance spominju kao korpulentne ljude. Na području srednjovjekovne župe Vrhbosne gdje se nalazio i lokalitet Pavlovac stećci s natpisima i lijepom ornamentikom pripadaju vlasteli ili najužem vlasteoskom krugu (MušetaAščerić, 1986., 229.). Sve ove, ali i brojne druge nekropole, gusto posijane širom srednjovjekovne Bosne i Huma, snažno zrcale ideju komunalne solidarnosti u životu i smrti koju je, osobito od XII. st. u grčkom i latinskom svijetu kao visoko sofisticiranu ideju vjerske prakse i pobožnosti, razvilo redovništvo. Ova pomiješanost života i smrti, poznata rano kao osobnost kršćanske religije, bila je mnogo dublja od pukog fizičkog ili topografskog odnosa; ona je odmah postala duhovna i ekonomska, i njezino međusobno djelovanje pogodilo je cijeli poredak ljudske osobe (Binski, 1996., 26., 28.). Umjesno je postaviti pitanje: jesu li velike porodične nekropole u isto vrijeme predstavljale i svojevrsne teritorijalne granice, odnosno jesu li vršile i tu osjetljivu političku funkciju u društvu duboko podijeljenom upravo rodovskim vezama? ZONE RASPROSTIRANJA STEĆAKA I KLESARSKE ŠKOLE Stećci su pretežno vezani za prostor srednjovjekovne Bosne i Huma. Istočna granica Huma (Hercegovine) ujedno je istočna granica njihova rasprostiranja, jer ih dalje u manjem broju ima samo oko Velimlja, Nikšića i Šavnika u Crnoj Gori. Najzapadniju granicu pružanja stećaka čine otok Pag, Seline pod Velebitom i Plaški u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj. U Srbiji ih ima u pojasu uz rijeku Drinu, a sačinjavaju jednu cjelinu s onima zapadno od te rijeke (Škobalj, 1970., 235., 257.). Uz specifične političke, ekonomske i kulturne prilike pojedinih regija, umijeće klesanja stećaka dovelo je do formiranja posebnih lokalnih stilova i umjetničkih škola. Vodeće mjesto među njima pripada klesarskoj školi na području Hercegovine, sa središtima u okolici Stoca, na području Trebinja i Bileće, zatim Gacka i Nevesinja. Četvrta radionica djelovala je u široj oblasti Konjica, a peta u okolici Lištice. Glavni klesarski centri u zapadnoj Bosni pokrivali su područje između Kupresa i Duvna, a u središnjoj Bosni okolicu Travnika. U istočnoj Bosni zapaženo je djelovanje četiriju radionica – jedne
između Kladnja, Olova i Ilijaša, druge oko Zvornika, treće na Ludmeru i četvrte u okolici Rogatice (Bešlagić, 1982., 467.-468.). Ova regionalna izdiferenciranost očituje se također i u odabiru oblika i motiva; dok se hercegovačka škola odlikuje svojim monumentalnim sarkofazima i visokim sanducima formiranim pod snažnim utjecajem arhitekture jadranskog primorja i Zapada u cjelini, u istočnobosanskoj se jako razvio oblik stećka uspravnoga tipa. Dok u hercegovačkoj školi do izražaja dolazi bogatstvo figuralnih predstava, u istočnobosanskoj primarno mjesto pripada biljnim motivima. Dok u hercegovačkoj školi vidimo likove ljudi u akciji, u istočnobosanskoj pretežu portreti pokojnika ili siluete ljudi s karakterističnim motivom prekriženih ruku. Za razliku od hercegovačkih, na stećcima u istočnoj Bosni nema scena iz svakodnevnog života, nema razigranosti i one iskonske snage koja izbija iz predstava stećaka južnoga pojasa, ovdje vlada neka tišina stoljetnih bosanskih šuma (Benac, 1963., XVIII.-XXVI.). Iako ne tako detaljno istražena i prezentirana kao prve dvije, postoji još jedna zaokružena zona rasprostiranja stećaka – teritorij središnje Bosne, koji se uglavnom poklapa s područjem tzv. Kraljeve zemlje u XV. stoljeću. Osim dva raskošno ornamentirana stećka iz Zgošće i spomenika s grbom velikog bosanskog kneza Radoja, najčešći ukras na stećcima ovog područja simboli su križa, polumjeseca i zvijezde (P. Anđelić, 1984., 490.). HERCEGOVINA Istočna Hercegovina Vještina klesanja stećaka razvila je na području Hercegovine svoje najbolje mogućnosti, prepoznatljive u ostvarenjima izuzetne estetske vrijednosti. Iako ova oblast pruža primjer jedne prilično homogene regije u izradi nadgrobnih spomenika, pojedine mikrosredine formirale su osobit umjetnički izraz i zato ima smisla geografska, ali i stilsko-umjetnička podjela na istočnu i zapadnu Hercegovinu – na dvije oblasti čiju prirodnu granicu predstavlja rijeka Neretva. Tome treba pridodati tijesne kontakte obje ove regije s Dalmacijom, kao i međusobno, što je uza sve razlike među njima rodilo i naglašene stilsko-umjetničke sličnosti (Vego, 1954., 3., 7., 29., 43.).
Nekropole okolice Stoca Radimlja (Batnoge) Nekropola na Radimlji kod Stoca pruža reprezentativan primjer visokih umjetničkih dostignuća u podizanju ovih "gradova mrtvih", i to ne samo kada je riječ o istočnoj Hercegovini, nego i kada se radi o cijelom području rasprostiranja stećaka. Zato još i danas – pogotovo ako se računa s rapidnim propadanjem stećaka – ova nekropola ima kultni kulturološki karakter. Uzevši u obzir njihovu brojnost, kvalitetu klesanja i umjetničke obrade, originalnost reljefnih motiva kao i veći broj natpisa, područje Stoca u cijelosti predstavlja najbogatije i najkompletnije područje stećaka (Bešlagić, 1964., 79.). Nekuk – Tanoge Južno od Stoca, oko 3 km od Radimlje, na ravničarskom terenu Kuk nalazi se veća nekropola srednjovjekovnih stećaka sa zanimljivim ukrasima i jednim natpisom. Na nekropoli je 78 stećaka, od čega je ploča 25, sanduka 51 (6 s postoljem) te 2 sarkofagasljemenjaka s postoljem. Ovdje nema visokih sanduka kao na nekim drugim hercegovačkim nekropolama, niti tzv. stajaćih oblika spomenika, tako da svi stećci na ovoj nekropoli, osim križa, pripadaju tipu ležećih spomenika. Ukrašena su 22 stećka (28%), što je visok postotak. S istočne strane, odmah do nekropole, prostiru se plodne njive zvane Crkve, gdje se prema predaji nekad nalazila crkva ili samostan. U sjeveroistočnom dijelu nekropole smješteno je manje, kamenom ograđeno, muslimansko groblje koje se smatra šehitskim, zbog čega se cijeli lokalitet naziva Šehiti i Šehitluci. Oko 800 m jugoistočno od nekropole u Nekuku, blizu zaseoka Tanoge, u neposrednoj blizini muslimanskoga groblja, nalazi se srednjovjekovna nekropola od 11 dobro klesanih stećaka oblika sanduka, od kojih 3 nose ukrase. Među ornamentima stećaka u Nekuku najbrojnije su tordirane vrpce, povijena linija s trolistima, figuralne predstave, stilizirani križevi, rozete, kružni vijenci itd. Među figuralnim predstavama ističe se slika oklopljene ruke koja zabada mač u grlo razjarene
životinje (risa ili lava), koja krasi gornju stranu sanduka dimenzija 158 x 63 x 38 cm. Sličan prikaz takve životinje susreće se u Opličićima i Boljunima, a može se pripisati Grubaču – jednom od najboljih kovača XV. stoljeća. Na južnoj bočnoj strani nalazi se prikaz kola s 5 žena i 2 muškarca od kojih jedan jaše na konju, kolovođa je muškarac, a muškarac na konju krajnja je figura kola. Sličan motiv – kolo od 3 žene i 2 muškarca od kojih jedan kao kolovođa jaše na jelenu – poznat je s nekropole u Hrasnom 15 km južno od Stoca. Na drugom sanduku nekropole u Nekuku prikazano je 9 ljudskih dobro crtanih i klesanih figura (vjerojatno u kolu) i 5 košuta. Kompozicija je vrlo uspjela, a cijeli rad pripada školi čiji se utjecaj osjeća u istočnoj Hercegovini, najviše na području oko Stoca (Boljuni, Radimlja, Nevesinjsko Polje). Tehnika izrade osobito je došla do izražaja u prikazu muških figura sa šiljastim kapama, meko povijenih ruku, s pojasom na struku, kratkim i prema dolje nešto širim haljetkom te u držanju nogu. Takva je tehnika primijenjena i u prikazu životinja, a slične scene prisutne su na Radimlji i u Žitomislićima. Svi križevi na Nekuku su stilizirani, jedan među njima račva se prema dolje slično križu u Tanogama, a moguće je da su ovakvi križevi s postoljima postavljani pod utjecajem Pravoslavne crkve. Stilizirani križevi susreću se na Radimlji, ima ih i u Ubosku kod Ljubinja što sve upućuje na jednoga majstora ili na istu školu. Križevi koji u svome izgledu idu prema rozeti specifikum su stolačkoga kraja, ali se nalaze čak i na Blidinju između Čvrsnice i Vran-planine, pa i u zapadnoj Bosni. Ovi rozeta-križevi poznati su nekoliko stoljeća prije nastanka stećaka, pa je njihovu pojavu u našem slučaju teško precizno odrediti. I jedan od sljemenjaka Nekuka ima svoga dvojnika na Radimlji, nešto je veći i preciznije obrade s neobično kombiniranim frizom i zanimljivom pojavom tzv. Andrijinog križa. Ornamentika Nekuka ima malo sličnosti s Bosnom, njezina veza sa zapadnom Hercegovinom minimalna je, ali je očigledna veza s nekropolama istočne Hercegovine, najčešće s nekropolama Stoca. Scena s lavom ili risom i kolo s jahačem, ali i neki motivi križa čine Nekuk originalnim i upućuju na vješte majstore. Pored svih ostalih detalja, jedan od križeva nekropole na Nekuku sadrži natpis s tri imena: pokojnika Radosava Vlahovića, pisara Radiča Radosalića i klesara-kovača Milete Krilića. Vlahovići su poznata vlaška porodica podrijetlom iz sela Vlahovići, 3 do 4 sata hoda istočno od Nekuka. U današnjoj pravoslavnoj crkvi u Vlahovićima kod Ljubinja
posvećenoj Svetom knezu Lazaru nalaze se grobne ploče kneza Vlaća Bijelića i njegova sina, vojvode Vukosava Vlaćevića – ktitora crkve – dok Crjep i Raško Vlahović leže u Radmilovića Dubravama kod Bileće. Radosav Vlahović je najvjerojatnije od ovih Vlahovića s baštinom u području Nekuka, gdje je našao i svoj smiraj. Spomenik je po svemu sudeći nastao u XV. ili početkom XVI. stoljeća, dok cijela nekropola pretežno pripada XV., dijelom i XIV. stoljeću (Bešlagić, 1958., 156.-157., 165.-174.). Bitunja – Zabrđe U seoskom naselju Gornja Bitunja, 10-12 km zračne linije jugozapadno od Stoca, kod zaseoka Zabrđe nalaze se četiri lokaliteta sa stećcima – Zakuk, Potkuk, Lokve i Baba. Od ukupno 282 spomenika ploča je 6, sanduka 273, sljemenjaka 2 i križeva 1 što govori da je sanduka čak 97%. Ovdašnji stećci prosječnih su dimenzija, dobre obrade, u blizini kamenoloma, na mjestima brižljivo odabranim za njihovo smještanje vršenim u pravilu po pravcu zapad-istok. Nijedan stećak Zabrđa nema natpisa za razliku od nekropola u Uboskom i Premilovom polju udaljenim samo 5 do 8 km. Ukrašena su 62 spomenika – 22% – što je daleko iznad prosjeka, najviše ploče 67%, sljemenjaci 50% (od 2 primjerka ukrašen je 1) te sanduci 21%. Računa li se svaka ukrašena stranica stećka kao jedan motiv, onda se na stećcima Zabrđa javljaju 34 različita reljefna motiva u više od 160 primjeraka među kojima su: križ, polumjesec, "svastika", rozeta, kružni vijenac, štit s mačem, ruka s mačem, motiv štapa, predstave ptica, predstave lava, lov, kolo, arkade, frizovi od povijene linije s trolistima i tordirane vrpce. Jedinstvena pojavu predstavlja motiv muškarca sa štapom na sanduku Potkuka, koji po ogrtaču, položaju štapa i posebno po plastičnom okviru podsjeća na ilirsko-rimsku stelu. Posebno je, u odnosu na ostale tri nekropole, zanimljiva nekropola u Zakuku, u čijoj su samoj sredini locirani temelji nekadašnje crkve dimenzija 10,5 m x 5,5 m orijentirane u pravcu zapad-istok. Nije poznato tko je i kada podigao ovu crkvu, ali se po rasporedu stećaka oko građevine može zaključiti da je crkva bila aktivna kada i nekropola. Dvadesetak metara sjeverozapadno od crkve nalazi se bunar koji mještani zovu Grčki bunar.
U izradi stećaka Zabrđa, koji po svojim osobinama pripadaju krugu stolačkih nekropola poput Boljuna, Opličića, Radimlje, Nekuka i Gornjeg Hrasna, datiranih u XIV. i XV. stoljeće, sudjelovalo je više majstora nejednakih kvaliteta (Bešlagić, 1964., 77.85.). "Deminov krst" u Burmazima Usred predjela Burmazi, najbrojnije grupacije stočara i kiridžija među Donjim Vlasima Hercegovine, raznim poslovnim nitima povezanim s Dubrovčanima, 8-9 km zračne linije južno od Stoca na putu za Hutovo i Neum-Klek, na dominantnom mjestu odakle se otvara pogled na Burmaze, smješten je jedan više nego zanimljiv sepulkralni lokalitet: vjerojatno prethistorijski tumulus na kom se izdižu dva velika kamena križa s pločama. Na čitavom tumulusu, okružujući križeve, raspoređeno je oko 70 grobnih oznaka od kamenja naslaganog u ovalne humke, dok se sjeverno od tumulusa nastavlja aktivno pravoslavno groblje. Neki od ovih grobova još uvijek imaju na istočnoj i zapadnoj strani – kod nogu i glave pokojnika – usađen oveći, amorfni duguljasti kamen visine 50-70 cm. Prostor tumulusa s križevima, kao i pravoslavno groblje, ograđeni su suhozidom, tako da čine jedinstveno sepulkralno mjesto. Izvan te ograde leže ostaci muslimanskog groblja. Tumulusi ili njihovi ostaci inače se nalaze kako u neposrednoj blizini našega lokaliteta, tako i širom Burmaza. Tzv. "Deminov krst" monumentalnih je proporcija – visine 330, debljine 45, raspona krsnica 137, širine lijeve i desne krsnice po 50, dužine krsnica po 40 te širine stabla križa 57 cm. Ništa manje monumentalna nije ploča pod križem – 230 x 190 x 50 cm. Dok se među ornamentima na križu ističu osmokraka rozeta, polumjesec rogova okrenutih naviše i dvije manje šestokrake rozete, ploča je ukrašena plastično izvedenom bordurom i predstavom četvrtastog štita s prorezom za koplje ispod kog se nalaze mač i dvije šestokrake rozete. Iako manje masivan od prvog i drugi je križ monumentalnih razmjera – visine 170, debljine 25, raspona krsnica 94, desne i lijeve krsnice po 30 i širine stabla križa 34 cm. Ukrašen ornamentima, među kojima prevladavaju rozete, križ počiva na ploči dimenzija 200 x 130 x 40 cm, dok je na njezinoj sredini prikazan četvrtasti štit s prorezom za koplje
ispod kog se također nalazi mač. Dva znatno manja, oštećena križa, obilježavaju grobove iz najmlađeg perioda sahranjivanja u samome tumulusu. Naše križeve, po svemu sudeći, nije klesala ista ruka jer se prvi križ odlikuje monumentalnošću i plastičnim ukrasima, dok su na drugome primjerku svi ukrasi izvedeni urezivanjem ili udubljivanjem, čime se postizala određena reljefnost. Neke od legendi kazuju da cijelo groblje osim križeva predstavlja tzv. "kužno groblje", zatim da je pod većim križem sahranjen neki Demin kapetan, a u okolnim grobovima njegovi vojnici izginuli u borbi, isto tako da je oba spomenika na groblje donijela žena Demin kapetana, odnosno da su tri brata po okolici postavila križeve velikih dimenzija. Lokalitet "Deminov krst" sepulkralno je mjesto višestoljetnog kontinuiteta, dok dva monumentalna križa po svim svojim osobinama pripadaju kasnom srednjem vijeku, možda čak prvoj polovici XVI. stoljeća. Pravoslavno groblje pripada najmlađoj etapi korištenja ovoga grobnoga mjesta (Palavestra, 1965., 195.-201.). Boljuni Petnaest kilometara jugozapadno od Stoca u zaseoku Boljuni nalazi se nekropola s 269 stećaka raznih oblika raspoređenih u dvije skupine. Prema narodnoj predaji u neposrednoj blizini nekropole u srednjem vijeku se nalazila crkva. Od spomenutog broja stećaka ploča je 76, sanduka 176, sljemenjaka 12 i križeva s pločom 3. Osim 3-4 primjerka, nema ploča većih dimenzija, sanduci su obično suženi prema dolje, desetak primjeraka su visoki, dvostruko ih je toliko koji najčešće imaju monolitna postolja, dok sljemenjaci nisu ni izrazito veliki niti izrazito visoki. Ako bi se imovinsko stanje pokojnika mjerilo prema oblicima i dimenzijama stećaka, onda bi pokojnici Boljuna predstavljali imućan društveni sloj. Ukrase nose 92 spomenika ili 34% – najviše je ukrašeno sljemenjaka 43% – zatim ploča 33% i sanduka 32%, a od evidentiranih križeva svi su ukrašeni. Nekropola u Boljunima pripada natprosječno ukrašenim nekropolama, a među ukrasima najznačajniji su motiv povijene linije s trolistima, motiv štita s mačem, motiv rozete u više varijanti, plastične vrpce, razne bordure, križevi, polumjeseci, figuralne predstave kao što su ljudske i životinjske figure, scene lova na jelene, scene kola, fantastične životinje, figure
lava. Među figuralnim kompozicijama ističe se kolo žena s muškarcem na jelenu kao kolovođom, identično sceni sa stećka iz desetak kilometara udaljenog Gornjeg Hrasna, zatim u Nekuku i Nevesinjskom polju, s tim što je u Nekuku umjesto jelena prikazan konj. Posebnu pažnju privlači prikaz žene s djetetom u naručju, koji vjerojatno simbolizira njihov zajednički grob (ili Bogorodicu s malim Isusom), kao i prikaz fantastične životinje dugog trupa karakterističan samo za Boljune. Veći broj natpisa na stećcima Boljuna spominje nekoliko majstora – "kovače" Grubača, Milića, Dragišu i Zeliju, kao i "dijake" Semorada, Radoju i Vuka, po čemu ova nekropola predstavlja jedinstven primjer na cijelom prostoru rasprostiranja stećaka. Među svim tim imenima počasno mjesto pripada "kovaču" Grubaču. On je istaknuta majstorska ličnost, ne samo Boljuna nego i šire regije, kako to pokazuju umjetnički motivi na nekropolama u obližnjim Opličićima i Nekuku. Grubač se specijalizirao za visoke sanduke koje ukrašava pretežno ljudskim i životinjskim figurama, ali koristi i druge motive i ornamente. Njegove kompozicije uravnotežene su i jasne, figure na sebi nose pečat realizma, pri čemu umjetnikova fantazija ne trpi od prekomjernih ograničenja. Razdoblje njegova najaktivnijeg angažmana pada između 1430. i 1470. godine, kada je radio u Opličićima, Nekuku i Boljunima. Na osnovi sadržaja jednog od epitafa koji je pisao Obrad "na Grubaču" pretpostavlja se da je upravo ovdje, u Boljunima, na mjestu njegove najveće klesarske slave, i sam Grubač našao svoje posljednje počivalište. Ako je tako, onda mu je sudbina bila nesvakidašnja, naime takva da je životni put okončao tako reći u svojoj klesarskoj radionici pod vedrim nebom, između nadgrobnih spomenika koje je sam klesao, možda čak ispod stećka oblikovanog njegovom spretnom majstorskom rukom. Drugi umjetnik aktivan u Boljunima je Semorad koji se potpisuje na šest stećaka, od toga u dva slučaja kao "dijak". Ako i ostaju nejasnoće u pogledu toga označava li termin "dijak" osobu koja urezuje slova u stećke ili samo daje uzorke slova, Semorada bi se ipak prije moglo smatrati pisarom nego klesarom. Gotovo svi natpisi u Boljunima pripadaju Semoradu ili njegovim učenicima, a nije isključeno da je neki od dvorskih dijaka kao dijak nastupao i na stećcima. Ne možemo znati je li svoje natpise Semorad najprije pisao na nekom drugom materijalu i odatle ih prenosio na kamen, ili ih je izravno pisao na kamenu, kao što se nešto određenijega u tom pogledu ne može reći ni za ostale dijake
Boljuna. Jasno je jedino to da su natpisi pripadali kasnijoj etapi klesanja, odnosno da su najprije rađeni ukrasi da bi zatim na red došli dijaci i natpisi. Dok podrijetlo njegova imena ostaje zagonentno, razdoblje Semoradove aktivnosti u Boljunima pada u drugu polovicu XV. i na sam početak XVI. st. Ako se već ne bi mogli smatrati posebnom školom, Boljuni svakako pripadaju krugu značajnijih radionica u kojoj je osim Grubača i Semorada bilo zaposleno više drugih starijih i mlađih majstora, pri čemu su Boljuni odigrali značajnu ulogu u odgoju niza kovača koji su svoja umijeća primjenjivali na drugim nekropolama. Stećci Boljuna pokazuju veliki stupanj sličnosti sa stećcima istočne Hercegovine, posebno s Radimljom, Opličićima i Nekukom. Broj od 269 preostalih spomenika na ovoj nekropoli nekad je sigurno bio mnogo veći, tako da uz malo imaginacije nije teško zamisliti ovaj sepulkralni prostor čiji "životni" vijek nije bio kratak – cijelih 150 godina između sredine XIV. i prvih decenija XVI. st. (Bešlagić, 1961., 175.-177., 198.-205.). Po svojim likovnim kvalitetama Boljuni se ubrajaju među dvije-tri najinteresantnije nekropole, a 19 natpisa stavlja ih na prvo mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini (Bešlagić, 1959., 136). Svjestan njezine unikatnosti Bešlagić je (1959., 135.-142.) još prije pola stoljeća predložio program i projekt uređenja ove nekropole, ocijenivši njezino tadašnje više nego bijedno stanje "nedoličnim". Od tada do danas, od planirane četiri, završene su tri faze njezina uređenja – krčenje raslinja između stećaka, ispravljanje prevrnutih i nagnutih spomenika i djelomični radovi na izmještanju seoskog puta koji prolazi kroz grupu stećaka prema Hutovu Blatu – dok četvrta faza koja se odnosi na čišćenje lišajâ s reljefa i natpisa još uvijek čeka na svoju realizaciju. Gornje Hrasno Sa svoje tri nekropole – Podgradinjem, Toplicom i Međugorjem – i ukupno 237 evidentiranih stećaka, područje Gornjeg Hrasnog, locirano desetak kilometara južno od Stoca, u srednjem je vijeku moglo predstavljati jednu manju župu s katunima tzv. Donjih Vlaha. Među stećcima ovog područja prevladavaju sanduci (137), ploča ima 71, sljemenjaka 28 i 1 križ. Ukrašeno je ukupno 49 spomenika, znači 21%, što je znatno iznad prosjeka,
pri čemu ploče nisu uzimane u obzir jer je ukrašena samo jedna, sljemenjaci su relativno najukrašeniji, dok najveći broj ukrasa, budući da su najbrojniji, nose sanduci. Spomenici su precizno klesani, pretežno su velikih dimenzija, mnogo ih je visokih, a većina bez postolja. Ovdje nema neuglednih, pogotovo ne amorfnih spomenika, svi su ili prosječnih ili većih dimenzija, a svojom masivnošću i obradom izdvajaju se sljemenjaci Podgradinja. Sve su nekropole locirane uz putove, dok je u Podgradinju uz nekropolu pravoslavno groblje s crkvom, a na druga dva lokaliteta katolička groblja. Stećci su orijentirani po pravcu zapad–istok, s ponegdje primjetnim tendencijama stvaranja njihovih posebnih porodičnih skupina. Među ukrasnim motivima 40 ih je zajedničkih mnogim drugim područjima stećaka, ali ih ima desetak vezanih za ovaj lokalitet. Najbrojnije zastupljen motiv je plastična vrpca, odmah za njim dolaze vijugasta linija s trolistima i arkade koje pripadaju uglavnom sanducima. Gornje Hrasno bogato je figuralnim kompozicijama o čemu svjedoče 22 predstave cijelih kompozicija i 5 pojedinačnih figura, među kojima je najviše scena lova i raznih motiva s pticama danih s mnogo originalnosti, zatim kola i fantastičnih životinja. Najsnažnije se doimaju kolo u kom kolovođa jaše na jelenu, scena lova na medvjeda na Podgradinju u kojoj je dramatično prikazana borba čovjeka s razbješnjelom zvijeri i prikaz fantastičnih životinja u Međugorju – motiv romaničke umjetnosti čest u susjednoj Dalmaciji. Ostali motivi poput običnih križeva, rozeta, štitova s mačevima, pojedinačnih predstava jelena, bordura i "kamenica" pripadaju u standardni fond ukrasa na stećcima. Položen na postolje veličine 180 x 183 x 30 cm, srednje dužine 168, srednje širine 66, visine do vrha zabata 160 cm, osebujan u toj mjeri da "predstavlja jedan od najzanimljivijih stećaka u BiH, možda likovno najvredniji, pored onoga iz Zgošće", sljemenjak iz Podgradinja ukrašen je na sve četiri strane scenom lova na medvjeda u kojoj čovjek kopljem probada trbuh životinje, plastičnom stilizacijom križa, neobičnim biljnim motivom s dvije ptice, srnom na kojoj stoji ptica, fantastičnom životinjom velike glave, scenom koju čine jelen s izdignutom glavom i dobro razvedenim rogovima, pas, dvije ptice i lovac s lukom i strijelom, te konačno osedlanim konjem kog pridržava muškarac s kopljem u ruci. Podgradinje je jedini lokalitet s natpisima. Na stećcima Međugorja nema turnira ni arkada, specifične su predstave stiliziranih zmajeva i friz od rozeta, s lovcima na konjima koji vode pse.
Nekropole Gornjeg Hrasna odlikuju se bogatstvom izbora motiva, dobrim crtežom, sigurnom klesarskom rukom, smislom za proporcije i kompoziciju te pravilnim zapažanjem prirode i ljudskih običaja. Na ovom području djelovalo je više majstora najviše povezanih s okolicom Stoca, čije rukotvorine pripadaju razdoblju između XIV. i početka XVI. st. (Bešlagić, 1960., 92.-95., 106.-110.). Opličići Stećci u Opličićima, većem seoskom naselju smještenom 12 km jugozapadno od Stoca, u neposrednoj blizini vrela pod imenom Petrovnik, raspoređeni su u grupe i grupice. Najviše ih je – ukupno 61 – na lokalitetu Ploče, dok su ostali raštrkani u neposrednoj blizini, dijelom s druge strane seoskog puta koji presijeca nekropolu. Opličići su od davnina pripadali plodnom području Dubrava – srednjovjekovne župe koja se pružala na zapad sve do rijeke Neretve. Možda su Opličići bili centar župe, jer je upravo u Opličićima sahranjen "najbolji muž u Dubravah". Samo vrelo Petrovnik ime je vjerojatno dobilo po sv. Petru, a predaja o manastirištu na mjestu današnje džamije to dodatno potkrjepljuje. U tome mogu biti sadržani i razlozi pojave nekropole stećaka baš u Opličićima. Ovdje su evidentirana 102 spomenika – 57 sanduka, 37 ploča, 6 sljemenjaka i 2 križa; ukrašena su 32 primjerka – 31% što je iznad prosjeka. Najznačajnija je nekropola Ploče s 28 ploča, 27 sanduka i 6 sljemenjaka. Nekad je ovdje bilo više spomenika, a Truhelka je 1895. objavio natpis s jednog od stećaka koji je u međuvremenu nestao. Većina stećaka u Pločama većih je dimenzija, od kvalitetnog vapnenca, pažljivo klesana, u jednom slučaju u obliku tzv. dvostrukog groba. Od 61, ukrašena su 22 spomenika – 36% – što je respektabilan postotak. Među motivima dominiraju povijena linija s trolistima, zatim razne plastične vrpce i okviri od različito stiliziranih linija i geometrijskih likova, tu su i dva plastična polumjeseca, štit s mačem, stilizacije rozetekriževi, dok su neki oblici rozeta evidentirani još jedino u Boljunima djelo majstora Grubača kojemu se pripisuje i autorstvo scene s lavom i srnom. To omogućava da se takve i slične životinjske figure u Boljunima i Nekuku također pripišu Grubaču, dok usporedba slova na stećku Radivoja Vlatkovića u Opličićima sa slovima u natpisu Taraha
Boljunovića iz Boljuna otkriva da se Grubač bavio i izradom natpisa, tj. da su oba natpisa njegov rad. Grubaču i njegovim suradnicima pripisuje se autorstvo najljepše isklesanih i bogato ukrašenih stećaka nekropole u Opličićima datirane u XV. i početak XVI. st. (Bešlagić, 1960.a, 145.-153.). Vranjevo Selo Niz nekropola gusto posijanih ovim područjem završava u neposrednom zaleđu jadranske obale s nekropolama poput one u Vranjevu Selu kod Neuma uza staru cestu Metković – Dubrovnik, 22 km jugozapadno od Čapljine. Riječ je o povećoj nekropoli s preostalih 145 stećaka (70 ploča i 75 sanduka) raspoređenih u dvije skupine, solidne obrade, od kojih su neki razbijeni i ugrađeni u kolobrane i ograde. Nekad je, po pričanju mještana, ovdje bilo barem dva puta više spomenika, a živa je i tradicija o srednjovjekovnoj crkvi. Arheološki artefakti svjedoče o rimskom naselju uz koje se nalazila i nekropola. Istraživanjima novijeg datuma, nakon što su otkrivene još 4 ploče (sanduka) i 3 sljemenjaka, broj stećaka na ovom lokalitetu popeo se na 152. Među ukrasnim motivima javljaju se: polumjesec, rozeta, križ, ljiljan, povijena loza s trolistima, ruka s mačem, scene lova na jelene i košute, scena borbe s medvjedom, kolo i scene s konjima i jahačem koji drži sokola, scena sa ženom i konjanikom te s konjima i vodičem. Bogati repertoar bordura i likovnih motiva na dva ukrašena sanduka dovodi se u vezu s jednom od lokalnih klesarskih radionica, čiji se radovi odlikuju plitkim reljefom sličnom izvedbama duborezaca (Palameta, 2004., 136.-137.). Srednjovjekovna nekropola, čiji je prvotni izgled zbog pustošenja teško zamisliti, podijeljena je na dva dijela, s tim da manja skupina od 30 uglavnom sačuvanih spomenika, na neki način izdvojena iz cjeline, predstavlja porodičnu nekropolu knezova Nikolića, prema Orbiniju potomaka Nemanjića. Tri sanduka koji čine jezgro nekropole zaslužuju posebnu pažnju i mogu se smatrati najstarijim. Iz natpisa se zna da su pripadali Katarini (Katalini), sestri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i supruzi župana Nikole iz Huma, zatim knezu Vladislavu, jednom od dvojice Nikolinih i Katarininih sinova i knezu Petru Nikoliću, sinu Vladislavovom. Arheološki je istražen grob kneza Petra Nikolića u kom osim slabih tragova brončane ili srebrne žice u predjelu pojasa nije
bilo drugih nalaza. Nad grobom je stajao stećak oblika sanduka i na njemu natpis u tri reda ("Ase leži knez Petar, kneza Vladislava sin"). Ispod natpisa uklesana je kompozicija s heraldičkim motivima – štitovima, zastavicom i orlovima poluotvorenih krila – grb Nikolića (Glavaš, 1989., 143.-144., 147.-150.). Tehnika izrade i ukrašavanja pojedinih slova odaje vještog klesara (Vego, 1961., 269.-270.). Knez Vladislav Nikolić, nećak bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, zajedno je s bratom Bogišom gospodario dijelom Huma i Popova polja. Natpis na njegovom stećku, datiran u prvu polovicu XIV. st, kada je ovaj dio primorja došao u sklop bosanske države, omogućava i datiranje većeg dijela nekropole u drugu polovicu istoga stoljeća. Na drugom sanduku ukrašenom na svim slobodnim stranama ističe se prikaz kola sastavljenog od 5 muških i 5 ženskih figura, dok se na sljedećem sanduku raspoznaje kolo od 12 figura, muškaraca poredanih odvojeno od žena tako da najprije dolazi 6 žena, a onda 6 muškaraca (Benac, 1953., 64.-69.; Bešlagić, 1971., 323.; Glavaš, 1989., 146.). Nevesinje Najveći broj stećaka općine Nevesinje smješten je u Nevesinjskom kraškom polju dužine 23, širine 7,5 km, položenom uglavnom pravcem sjeverozapad–jugoistok između planine Veleža na zapadu, Bukovice, Trusine i Nekudine na jugu, Crvnja i Morina na istoku i Crne Gore na sjeveru. Sama općina Nevesinje sa svojih 117 nekropola i evidentiranih 4109 stećaka svrstava se na prvo mjesto po brojnosti ovih nadgrobnih spomenika u Bosni i Hercegovini. O tome govori još jedan pokazatelj: dok u BiH na 100 km² dolazi prosječno 115 stećaka, u Nevesinju se taj broj penje do 430 primjeraka. Nekropole s manje od 50 stećaka zauzimaju 80% svih nekropola, od ukupnog broja čak je 23 s više od 50 spomenika, a među njima je 13 nekropola s preko 100 primjeraka. Nekropola u Krekovima sa 452 primjerka najbrojnija je u Bosni i Hercegovini – na drugome mjestu iza nekropole kod crkve sv. Spasa u Cetini (Hrvatska) koja broji 700 spomenika. Između 4109 primjeraka ploče su zastupljene s 39%, sanduci 56%, sljemenjaci 4%, stupovi 0,1% i križevi 0,8%. Najviše pažnje prilikom klesanja majstori su posvetili najbrojnijim spomenicima, tj. sanducima, među kojim se ističu visoki sanduci, često bez
postolja, što ovo područje donekle razlikuje od Bileće i Trebinja gdje ima mnogo visokih sanduka s postoljem, a čini ga sličnim Kalinoviku i istočnoj Bosni. Ukrašen je 391 stećak – 9,5%, što je prosjek veći od bosanskohercegovačkog koji iznosi 7,8%. Od pojedinačnih oblika ukrašenih ploča je 5,7%, sanduka 10,9%, sljemenjaka 14,6%, a križeva 65%. Najizrazitije su ukrašeni sanduci – daleko iznad prosjeka na području Bosne i Hercegovine koji dostiže 6,8%. Fond ukrasnih motiva na stećcima Nevesinja relativno je visok – zabilježeno je 78 raznih motiva koji se ponavljaju nešto manje od tisuću puta. Zastupljeni s 21 vrstom poput povijene lozice s trolistima, tordirane vrpce, obične vrpce i vrpce od kosih paralela ili od cik-cak crta, motiva arkada kao i biljne stilizacije u vidu ljiljana, dvostruke spirale i simetričnih grana, dekorativni motivi javljaju se 483 puta. Od simboličkih motiva zapaženo mjesto imaju zvijezde (same ili s polumjesecom i križem) i štit (obvezno četverokutan, najčešće s mačem, ponekad s rozetom, polumjesecom i siluetom kule). Jedinstvenu pojavu predstavlja kombinacija mača, polumjeseca, rozete i oklopljene savijene ruke. Ukupno 56 puta u različitim stilizacijama na stećcima Nevesinja javlja se motiv križa. Među češće motive pribrajaju se polumjesec, motiv običnog i tordiranog kružnog vijenca te motiv "vodenice", a znatno su manje prisutni polujabuka, koplje, luk sa strijelom, štap, nakovanj sa čekićem, čekić i čaša. Obično ispunjavajući cijele stranice stećaka, redovno pažljivo klesane, djelujući impresivno, zastupljene s 30 različitih motiva ukupno 66 puta, figuralne predodžbe obuhvaćaju pojedinačne ljudske i životinjske figure. Najbrojnije među scenama su predodžbe lova – obično je to lov na jelena – u čijoj se izvedbi, posebno onih najuspjelijih ostvarenja, prepoznaje potez majstora Grubača i njegovih suradnika. Scene kola, po sastavu igrača to su muška, ženska i mješovita, zastupljene su 8 puta s 2 atipična primjera, najprije kolom od 11 mješovitih figura i ženskim likom kao kolovođom te kolovođom koji jaši na jelenu, slično prikazima u Boljunima i Gornjem Hrasnu kod Stoca i Zaplaniku kod Trebinja. I 5 scena turnira djela su kvalitetnih majstora. Jedna među njima koja prikazuje po 2 viteza sa svake strane s konjima i kopljima razlikuje se od fonda sličnih predodžbi srednjovjekovne Bosne.
S obzirom na ukupnu masu evidentiranih stećaka, 7 otkrivenih natpisa od kojih je većina stradala i ne može se čitati ne predstavlja posebno velik broj, ali su i kao takvi ipak značajan pokazatelj kulture pismenosti ovog područja. Stećci Nevesinja locirani su pokraj putova, na ilirskim tumulima i uzvišicama, nedaleko od naselja i kamenoloma, obično su orijentirani po pravcu zapad–istok, posvuda su svrstani u nizove. Kao što je to slučaj u drugim područjima, i ovdje su uz veći broj nekropola niknula kasnija kršćanska (pravoslavna) i muslimanska groblja. Na više mjesta kršćanski su grobovi pomiješani sa stećcima, ponegdje se primjećuju temelji starih crkava, a na nekim nekropolama nalaze se aktivne pravoslavne crkve. Na pojedinim se nekropolama istaknutiji stećak često krečio jer su seljani vjerovali da će ih to poštedjeti vremenskih nepogoda – leda, suše i kiše. Zanimljivo je da se za krečenje stećka obično birala siromašna djevojka bez roditelja, koja bi zauzvrat bivala darivana odjećom, obućom ili nečim sličnim. Sudeći po kvaliteti klesarskih radova, nevesinjski stećci variraju od amorfnih primjeraka, preko površnog klesanja do sasvim lijepih ostvarenja. Po oblicima i ukrasima stećci ovog podneblja pretežno su vezani za istočnu Hercegovinu, ali u nekim segmentima pokazuju i vlastitu individualnost. Od drugih oblasti najbliža im je istočna Bosna s kojom ih vežu motivi stiliziranih biljaka. Većini stećaka okolice Nevesinja po svim svojim osobinama slični su stećci porodične nekropole Sankovića u Biskupu kod Konjica. Spomenici Nevesinja pretežno pripadaju XIV. i XV. stoljeću, svoj životni vijek vjerojatno započinju još u XIII. stoljeću, a gase se, po svemu sudeći, tijekom prvih decenija XVI. stoljeća (Bešlagić, 1972., 97., 113.-121.). Popovo Središnji dio Popova u užem smislu predstavlja kraško polje uzduž donjeg toka rijeke Trebišnjice podesno za razvoj ratarstva, dok se u širem smislu ova oblast na sjeveru i jugu proteže na područja s osobinama hercegovačkog krša pogodnog za uzgoj stoke. Najstarije kultno središte popovske župe je Zavala, istovremeno geografski centar Popova i prirodna spojnica između unutrašnjosti srednjovjekovnog Huma i Primorja,
poznata po katoličkoj crkvi sv. Petra podignutoj u XI./XII. stoljeću i po obližnjem pravoslavnom manastiru s crkvom iz XVI./XVII. stoljeća. U Popovu polju rođen je 1610. sv. Vasilije, mitropolit hercegovački i čudotvorac ostroški, o čijem se životu sačuvala predaja kod tamošnjih pravoslavaca. Za razliku od središnje Bosne posijane gustom mrežom utvrda i gradova, na području Popova nije došlo do formiranja jačega gradskoga naselja, a mali broj gradova karakterističan je i za ostale humske, pa i trebinjske župe. Kroz Popovo su od davnina prolazili putovi i ovuda je u srednjem vijeku tekao glavni promet između Dubrovnika i Huma (P. Anđelić, 1983., 65., 71., 73.-74.; Bešlagić, 1966., 15.-16.). Ovdje su se od ranog srednjeg vijeka smjenjivali i sudarali utjecaji katoličanstva i pravoslavlja, ali i različiti politički utjecaji, koji su područje Popova dovodili u razne državno-dinastičke okvire, da bi pod Tvrtkom I. Kotromanićem ono dospjelo unutar granica bosanske države (Vego, 1959.a, 192.-199.). Dužine oko 31 km, širine između 0,3 i 3,5 km, površine oko 50 km², oblast Popova polja po svojim prirodnim osobinama, historiji i kulturi, kao granično područje spaja stećke istočne Hercegovine sa stećcima Dubrovačkog primorja. Na 88 nekropola ovog područja evidentirano je 1559 stećaka, među kojima 714 ploča, 794 sanduka, 11 sljemenjaka, 24 križa i 16 stupova. Ovdje su, kako se vidi, najviše korišteni osnovni oblici sanduka – 51%, odmah zatim dolaze ploče – 46%, sljemenjaka je iznenađujuće malo – 1%, isto kao križeva i stupova. Najveći broj ploča, pogotovo onih masivnijih od kojih je većina ukrašena, izuzetno je kvalitetne izrade, amorfnih gotovo i nema, što govori da je ovom osnovnom obliku stećka ovdje poklonjena dostojna pažnja. Sanduci ovog područja većinom su prosječnih dimenzija, nekoliko primjeraka ističe se većim gabaritima, dva su neobično visoka i dosežu 160 odnosno 178 cm, dok na nekim nekropolama ima i malih sanduka koji se pripisuju djeci. Sljemenjaci su u pravilu kvalitetno isklesani, ukrašeni su ili imaju natpise, redovito su odvojenih postolja i predstavljaju najznačajnije primjerke ovdašnjih nekropola, pripadaju tzv. visokim sljemenjacima – jedan primjerak dostiže visinu od 192 cm – i po svemu sudeći krase grobove najuglednijih ličnosti lokalne feudalne piramide. Križevi raspoređeni na 17 lokaliteta ukrašeni su i posjeduju natpise, ima ih iznimno velikih proporcija (300 x 123 x 30 cm), obično im pripada ploča ili sanduk, skoro uvijek
se nalaze na periferiji nekropole, što upućuje na kasniji vremenski period njihova postavljanja kada se nekropola već gasila, a pripisuju se svećenicima ili uglednijim članovima zajednice. Stupci kao oblik stećka nisu karakteristični za Hercegovinu nego za istočnu Bosnu, pa već po tome 16 stupaca Popova predstavljaju osobenu pojavu. Poput križeva i stupci su postavljani na rubni dio nekropole ili su osamljeni, a smatra se da su nastali pod utjecajem muslimanskih nadgrobnih spomenika – nišana. Od 1559 evidentiranih stećaka ukrašeno ih je ili posjeduje natpise 297 – ukupno 19% – što cijelu ovu oblast svrstava među dobro ukrašena područja. Usporedbe radi, stupanj ukrašenosti stećaka u nekim drugim oblastima je sljedeći: Olovo – 23%, Široki Brijeg – 40%, Kupres – 10%, Ludmer – 12%, Ljubuški – 46%, Kalinovik – 11%, dolina Neretve – 4% i Ljubinje – 17%. Stvaranju izoštrenije slike o ovom pitanju pridonosi i postotak ukrašenosti osnovnih oblika: ploče – 11%, sanduci 22%, sljemenjaci – 82%, križevi – 100% i stupci 100%. Atipična je pojava da su baš svi križevi ukrašeni, dok su od ležećih oblika najviše ukrašeni sljemenjaci, kako je to posvuda uobičajeno. Izuzimajući plohe s natpisima, ukrašeno je 465 strana stećaka s ukupno 72 vrste motiva u 929 primjeraka. Broj ukrašenih spomenika iznad je prosjeka tako da Popovo pripada među bolje ukrašena područja, s velikim i raznovrsnim repertoarom motiva. Na cijelom području mnogo je toga zajedničkog, ali i znatnih razlika, što govori da su ovdje uz domaće majstore poznate kao vješte u svom poslu radili poznatiji "kovači" i "dijaci" iz Hercegovine i Primorja. Među dekorativnim simbolima na stećcima ove oblasti ističu se: povijena linija s trolistima, kose paralelne linije, tordirana vrpca, vrpca od cik-cak linija, niz rozeta u kružnim vijencima, niz ljiljana, jednostavna i dvostruka linija, mreža rombova te povijena linija, paralelni urezi i peroliki dodaci. Simbolični motivi obuhvaćaju: rozetu, križ, motiv štita i štita s mačem, motiv kružnog vijenca, polumjesec, motiv polujabuke, motiv "kamenice" ili "vodenice", luk sa strijelom, ruku, motiv mača, motiv cvijeta, motiv zmaja, "svastiku", motiv zastave na koplju, klesarski čekić i motiv čaše. Među figuralnim kompozicijama javljaju se: kolo, scene lova, turnira, nekoliko ljudskih figura, predstave ptica, košuta i nekoliko životinjskih figura. Posebnu pažnju
zavređuju scene kola, neka usmjerena ulijevo, druga udesno, najčešće sastavljena od 6 do 8 naizmjenično poredanih muških i ženskih figura. Od ostalih motiva pažnje su vrijedni: motiv arkada, kvadrat ili pravokutnik, buzdovan, motiv paralelnih uzdužnih rebara i element svećeničke ili ženske nošnje. Popovo je prošarano motivima koji se ne sreću često u ostalim dijelovima Hercegovine, poput arkada sa zašiljenim lukovima, srcolikih štitova, scena mačevanja, kola u kome kolovođa jaše na jelenu, motiva stiliziranih zmajeva, scena lova na jelene s lovcima koji koriste lukove te motiva dekorativnih mreža od rombova i neobičnih zastava. Ovdje su zabilježene jedinstvene pojave poput štitova sa sabljom, nekoliko primjeraka pokušaja portreta pokojnika i antropomorfnih križeva kao, i 3 primjerka predstave velikoga štita iza koga gore viri ljudska glava, a dolje se protežu noge. Najmanja je sličnost ovih stećaka sa stećcima istočne Bosne, dok ih sa zapadnom Bosnom donekle vežu prikazi stiliziranih križeva i scena mačevanja. Nekropole Popova najčešće su orijentirane po pravcu zapad–istok ili s neznatnim otklonom od toga pravca. Locirane su pored putova, na brežuljcima ili ilirskim grobnim gomilama, u blizini ilirskih gradina, u nekoliko slučajeva blizu kamenoloma kao u Veličanima, gdje je nedaleko od nekropole još od vremena Rimljana bilo aktivno klesarsko radilište korišteno i kasnije u srednjem vijeku. Većinu nekropola obično prate crkve, bilo da su nekropole nastale uz crkve bilo da su neke crkve podizane na nekropolama ili u neposrednoj blizini, što vrijedi za brojnije pravoslavne, ali i za katoličke crkve od kojih su neke i danas povezane s nekropolama stećaka. Ovim područjem dominiraju manje ili srednje nekropole – samo jedna ima preko 100 stećaka – što govori o grobljima manjih naselja ili grobljima koja nisu dugo trajala. Masivniji i bolje obrađeni stećci pripadali su imućnijim članovima društva, dok izdvojene skupine stećaka vjerojatno označavaju porodice koje su se počele izdvajati iz bratstava. U odnosu na Hercegovinu broj od 18 natpisa veoma je značajan, dok u odnosu na Bosnu, gdje su cijela područja poput Kupresa bez ijednog natpisa, predstavlja veliku razliku. Nalazi u jednom od malobrojnih istraženih grobova nekropole u Veličanima, lokalnom centru blizu manastira Zavale – fragmenti tkanine od srebrnog brokata, dubrovački dinar kovan u XIV./XV. st., te ovalna čaša visine 8 cm, isturenog oboda s dekorativnim kapljicama na trbuhu i tordiranom vrpcom na stopi – upućuju na pokojnika kao
pripadnika višeg društvenog sloja. Ovdje se sahranjivao, vjerojatno i živio, feudalni rod Čihorića, nasljednih župana Popova iz vremena prevlasti Sankovića. Kako je poznato, za Nenca Čihorića se udala Radača, kćerka Miltena Draživojevića kasnije poznata pod monaškim imenom Polihranija, sahranjena u vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića pod visokim sandukom upravo u Veličanima. Brižljiva komparativna analiza čaše iz Veličana nađene desno od glave pokojnika, što s obzirom na slične slučajeve upućuje na šire rasprostranjeni pogrebni običaj, na ovo je područje kao kasnobizantsko staklo iz Apulije ili nekih drugih bizantskom utjecaju bliskih mediteranskih oblasti, dospjela vjerojatno preko Dubrovnika (Kojić-Wenzel, 1968., 147.-148., 152.). Osim kralja Tvrtka, zahvaljujući ponajprije dokumentima dubrovačke provenijencije XIV. stoljeća, čak sedam od osam osoba spomenutih na natpisu u Veličanima poznato je u svojstvu pripadnika vlastelinskih porodica iz Huma i Trebinja. Iz tih, uglavnom fragmentarnih, podataka saznaje se i to da je 18. VIII. 1375. župan Nenac Čihorić u Dubrovniku od vlastelina Jakova Menčetića primio natrag svoj depozit, zlatne okrugle minđuše rađene "po načinu slovenskom", koje su vjerojatno krasile njegovu suprugu Radaču-Polihraniju sahranjenu u Veličanima (Jireček, 1892., 281.). Čihorići su pripadali širem krugu humsko-trebinjskog rodovskog plemstva, čiju su violentnu narav na svojoj koži često znali iskusiti njihovi prvi susjedi Dubrovčani (Dinić, 1967., 99.-101.). Znatan broj stećaka Popova potječe pretežno iz druge polovice XIV, relativno najveći broj pripada XV., a manji se dio proteže kroz prvu polovicu XVI. stoljeća (Bešlagić, 1966., 63.-95.). Slučajno ili ne, pojava stećaka na ovom području poklapa se s početkom isplate mogoriša – danka koji su Dubrovčani dugovali vladarima Huma – bosanskim vladarima ili njihovim vazalima, a kraj im je podudaran s prvim decenijima turske uprave (P. Anđelić, 1983., 77.-78.). Trebinje Veći broj srednjovjekovnih nekropola Trebinjske župe – oblasti izrazite kulturne slojevitosti – nastao je na lokalitetima ilirskih grobnih gomila ili uz njih, takve grobne gomile sačuvane su u 9 nekropola, dok crkvine smještene na vrhovima pojedinih gomila znače to da su uz brojne crkve na grobnim gomilama podizani i stećci. Ovdje je u
srednjem vijeku bilo 28 crkava – više nego danas – a od 26 nekropola, samo na 3 nisu evidentirani stećci. Stanovništvo se u konfesionalnom pogledu dijelilo na pravoslavne i katolike, a uz njih su zabilježeni i pripadnici Crkve bosanske sa svojim gostima Radivojem Priljubovićem i Vukom Radivojevićem, u dva sela međusobno udaljena desetak kilometara – Uskoplju i Bijeloj (Tošić, 1998., 46.-48., 227.). U zapadnom i jugozapadnom dijelu Trebinjske župe prostire se oblast Šuma trebinjska sa 17 nekropola, aktivnih sve do konca XV. st. Na njima su vidljive razlike u načinu sahranjivanja i obilježavanja grobova koji su na 9 lokaliteta izravno naslonjeni na ilirske prethistorijske gomile, što znači da je ova vrsta sahranjivanja nastavljena i nakon oficijelnog primanja kršćanstva. Na vrhovima nekih grobnih gomila nalaze se srednjovjekovne crkve ili crkvine, što govori da su kršćanske bogomolje podizane na temeljima paganskih hramova. Samo na dvije grobne gomile sa crkvom ili crkvinom nije bilo stećaka, čime je veza između srednjovjekovnih crkava i stećaka na ovom području zajamčena. Na 4 od ukupno 17 nekropola nisu postavljani stećci – primjerice, na jednom od ovdašnjih grobalja na kome nema ni grobne gomile ni crkvine, a gdje su pokojnici sahranjivani u obične zemljane rake, dok su im grobovi obilježavani manjim amorfnim kamenim pločama. Na području Šume podignute su u srednjem vijeku 24 crkve – četiri puta više nego što ih ima danas. Samo su tri bile ljepše, zidane malterom, dok su ostale predstavljale male jednobrodne građevine površine od 5 do 16 m², zidane uglavnom od neklesanog kamena, bez upotrebe maltera. Unutar tri crkvine, gdje su se nekad nalazile grobne crkvice, sačuvani su ukrašeni stećci. U tri srednjovjekovna groblja našle su se po dvije crkvine, dok su se na nekropoli u Zaplaniku, naizgled sasvim neuobičajeno za pogrebnu praksu, našle dvije srednjovjekovne crkve – jedna pravoslavna posvećena sv. Petru i Pavlu, i druga katolička posvećena sv. Petru, svojedobno lijepa građevina ukrašena freskama. Nije manje zanimljivo ni to da se stećci nalaze samo uz pravoslavnu crkvu, dok ih uz srušenu katoličku crkvu nema. Danas se ovdje nalazi jedino katoličko groblje u Šumi trebinjskoj. U crkvici groblja Ljubovo smještenoj na rimskom lokalitetu nalaze se tri groba pokrivena kamenim pločama, dok su pred crkvom dva stećka u obliku sanduka postavljeni u istom smjeru kao crkva – jedan sa sjeverne, drugi s južne strane ulaza. Između ova dva stećka, pred samim crkvenim pragom, nalazi se treći stećak oblika ploče.
I u nekim drugim ovdašnjim crkvicama stećci su bili postavljeni pred sama vrata iz čega je jasno da se najprije morala ozidati crkva, a tek onda, prema njezinom pragu i ulazu, postavljati stećci. Na nekim su crkvinama stećci i crkve – prvenstveno grobne crkve s grobnicama pokrivenim stećcima – nastali istovremeno. Budući da je 10 od 17 nekropola Šume trebinjske uvršteno u detaljan opis stećaka Popova one daju osnovnu orijentaciju kada je riječ o oblicima, kvaliteti klesanja i motivima na stećcima preostalih 7 nekropola koje se uklapaju u opće karakteristike spomenika Popova (Sparavalo, 1979., 74.-78., 128.-136.). Među stećcima Trebinja svih oblika i varijanti posebno mjesto zauzimaju križevi – tzv. krstače – među kojima se svojom markantnošću ističe križ iz sela Bihovi 5 km južno od Trebinja, smješten u blizini crkve sv. Petra izvan ograde aktivnog groblja. Križ je visok 210, širok 110, širine donjeg vertikalnog kraka 57, debljine 35 cm, a predstavlja razvijeni primjerak sa čovjekolikom stilizacijom. Klesarska obrada spomenika je solidna, plastična dekoracija kvalitetna, dok je ikonografijska kompozicija jedinstven primjerak na trebinjskom području (M. Sivrić, 1978., 32.-37.). Iako po dimenzijama i umjetničkoj obradi zaostaje za sličnim nadgrobnim spomenikom iz Donje Zgošće, ipak budi pažnju stećak oblika stupa u mjestu Djedići visine preko 2 m, zaokružen u donjem dijelu, dok se gore završava duguljastom četverokutnom prizmom širine 40, a visine 80 cm. Prizma je na tri strane ukrašena – na jednoj strani predstavom štita s mačem, na druge dvije s križevima – dok je na četvrtoj uklesan natpis Radoja Mrkšića (Truhelka, 1895.b, 263.-264.). Gornji tok rijeke Trebišnjice: Panik-Miruše Idući od Trebinja na sjever, u pravcu Bileće, stiže se u oblast gornjeg toka rijeke Trebišnjice, između njezinog izvora i Crnogorskih Miruša, s 9 nekropola i ukupno registriranih 467 stećaka, od kojih je 360 ploča, 102 sanduka, 3 sljemenjaka i 2 križa. Dok je 77% ploča i 22% sanduka, sljemenjaci i križevi prave su iznimke, malo je stećaka s postoljem, među njima najčešći su sanduci. Većina spomenika prosječnih je dimenzija, premda ima i primjeraka poput ploče u Mistihalju nestandardnih dimenzija (240 x 205 x 35 cm). Kao većina drugih i stećci ovog područja orijentirani su po pravcu zapad–istok,
uz nekropolu je često građena crkva, a možda su već od ranije postojeće crkve bile razlogom nastanka nekropola uz koje su niknula suvremena pravoslavna groblja i crkve. Po načinu lociranja nekropola i rasporedu spomenika čini se da su na ovom prostoru formirana zajednička groblja po bratstvima, unutar kojih su vjerojatno nastajale i skupine stećaka određenih porodica. Broj ukrašenih stećaka po pojedinim nekropolama neujednačen je, repertoar motiva velik je i raznovrstan i ukupno ih se 40 očituje 180 puta, računajući na pojedinačne ukrašene stranice stećaka. Među dekorativnim motivima prevladava plastična povijena linija s trolistima, tu su i izvanredno lijepo klesane arkade, od motiva simboličnog karaktera izdvajaju se motiv križa, štit s mačem, "kamenice" ili "vodenice" i polumjesec, a među figuralnim motivima pažnje su vrijedne predstave kola i muškarca kojeg napada neka životinja, vjerojatno vepar. Tehnika klesanja ovdašnjih stećaka neujednačena je, natpisi su iznimni i njihova slova od male su pomoći u dataciji spomenika, koji se sa stanovitom sigurnošću ipak mogu datirati između konca XIV. i prve polovice XV. stoljeća (Bešlagić, 1962.a, 17., 32.-35.). Ljubinje Ovo je područje, slično zapadnoj Hercegovini, predstavljalo pozornicu kojom su stoljećima defilirali različiti, često suprotstavljeni, politički protagonisti – travunijski župani, dukljanski vladari, Nemanjići, Kotromanići, Hranići-Kosače, Osmanlije – s domaćim kršćanskim slavenskim i vlaškim stanovništvom kao nosivim stupom na kom je počivala umjetnost stećaka. Širenje kršćanstva odvijalo se u znaku borbe između Rima i Bizanta za uspostavu crkvene, a s njom i političke prevlasti (Tošić, 1998., 70.-71., 77., 83., 87., 129.) S 13 istraženih nekropola i ukupno 633 evidentirana stećka, među kojima je ploča 85 (13%), sanduka 526 (83%), sljemenjaka 9 i križeva 13, oblast Ljubinja predstavlja dobro istraženu mikroregiju rasprostiranja stećaka. Od ovog broja ukrašeno je 109 primjeraka (17%), što je iznad prosjeka – ploča 13, sanduka 77, sljemenjaka 7 i križeva 12 (Bešlagić, 1965., 149., 151.). Više je nego zanimljiv postotak ukrašenih stećaka po pojedinim oblicima – križeva 92%, sljemenjaka 78%, te ploča i sanduka 15%. Kako se vidi, na
nekropolama Ljubinja, s najudaljenijom od gradskog centra oko 15 km, prevladavaju sanduci i to velikim dijelom kvalitetne izrade. Najveća među nekropolama sa 149 sanduka i jednim sljemenjakom smještena je u selu Dubočici, a nastala je najkasnije u XIV, najranije između XII. i XIII. st. (Ratković, 2002., 57., 59.). Među specifičnim primjercima izdvaja se križ iz sela Kapavica smješten u aktivnom pravoslavnom groblju Miljanovića, visok 165, širok 100, a debljine 25 cm. Osim visoke kvalitete ukrasa, ističe se natpis s imenom pokojnika Tvrtka Vukasa i njegovog unuka Ivanka koji je "sijekao" spomenik i ispisao tekst – jedan od rijetkih na križevima ovoga tipa. Oblici slovnih znakova otkrivaju visoki stupanj obrazovanja pisara (klesara), čije se ime nalazi zajedno s imenom sahranjenog vlastelina. Jedinstven je položaj spomenika na usamljenu mjestu, možda u okviru manjega groblja, što ukazuje na poodmakli proces društvenog raslojavanja. Paleografske i jezične osobine natpisa upućuju na drugu polovicu XV. st. kao vrijeme njegova nastanka. On istovremeno svjedoči da nositelji pismenosti u ovoj oblasti nisu bili samo dijaci u službi feudalaca, poput kneza Vlaća Bijelića sahranjenog u pravoslavnoj crkvi sv. Lazara u Vlahovićima ispod ploče koju je krasio natpis, u istoj crkvi u kojoj je svoje zadnje počivalište našao i njegov sin, vojvoda Vukosav Vlaćević. Gornja vremenska granica izgradnje crkve sv. Lazara vjerojatno je oko 1465. godine kada je katun Pocrnje kod Ljubinja dospio pod vlast Osmanlija. Na samom jugoistočnom rubu Ljubinja, unutar pravoslavnoga groblja s crkvom, smještena je srednjovjekovna nekropola s ostacima nekadašnjega većega groblja. Danas se ovdje nalazi 41 spomenik – 10 ploča, 27 sanduka i 4 sarkofaga, od kojih su ukrašeni 2 sanduka i 3 sarkofaga. Od većeg je značaja nekropola u Premilovom polju s 87 stećaka natprosječne veličine i brojnim ukrasima, među kojima su 64 sanduka, 19 ploča, 1 sarkofag i 3 križa. Ukrašeno je 14 sanduka, 4 ploče i 1 sarkofag. Ova nekropola neuobičajena je po 7 natpisa na 3 sanduka, dvije ploče i dva križa. Jedan od natpisa uklesan na bočnoj strani visokog sanduka spominje Stipka Radosalića iz poznatoga bratstva čiji su članovi radili u Dubrovniku kao klesari i zidari. Napokon, u selu Ubosku udaljenom nekih 13 km od Ljubinja u pravcu sjevera, smještene su na malom prostoru četiri nekropole stećaka među kojima se izdvajaju visoki sanduci kvalitetne dekorativne obrade po čemu prednjače u odnosu na sve ostale
nekropole ovoga područja. Po broju natpisa (3) Ubosko zaostaje samo za stećcima Premilova polja. Ornamentalni fond na stećcima Ljubinja, bogat kako tematski tako i po načinu izrade, odražava opće umjetničke tendencije ovog podneblja, ali i neke čisto lokalne karakteristike. Među umjetničkim motivima zapaženo mjesto imaju: prikaz ruke od lakta do prstiju poznat u istočnoj Hercegovini s 27 nekropola, prizor s krilatim zmajem i kozom, prikaz antropomorfnog kamenog križa, heraldički motivi, križ sa četiri ruže, rukom i mačem, šiljasti lukovi i stilizirani križevi, animalni prizori među kojima i oni s fantastičnim životinjama, scene lova, rozete, arkade polukružnih lukova, pravokutni štit s mačem, motiv štita s mačem i prečkom, povijena, izlomljena i kosa paralelna linija, polujabuke (polulopte), mrežasti rombovi, križ s polumjesecom i luk sa strijelom. Upečatljiva je crta ovdašnjih nekropola da su vrlo često smještene uz crkve, u pravilu pravoslavne, uz aktivna pravoslavna groblja ili na lokalitetima koji svojim nazivom (Crkvine) podsjećaju na nekadašnje crkve. Jedna među njima je crkva posvećena sv. Iliji – gospodaru gromova, munja i oblaka – u selu Gradac, kao zaštitniku stoke i stočara od vremenskih nepogoda. Raznovrsnost nadgrobnih oblika, kvaliteta njihove izrade, bogata dekoracija i često nadprosječna veličina odraz su općeg ekonomskoga blagostanja koje je u XIV. i XV. st. pokucalo i na vrata ove oblasti u jadranskom zaleđu (Ratković, 2002., 14., 16.-17., 21., 24., 48., 79.-80., 105.-106., 109.-111., 135.). I ovdje su mjesta za postavljanje stećaka odabirana brižljivo, u blizini kamenoloma, na ilirskim grobnim gomilama, u blizini naselja, pokraj putova. Osim kršćanskih, i poneko kasnije muslimansko groblje locirano je uz nekropole stećaka. Na nekim nekropolama ili u njihovoj neposrednoj blizini i danas postoje crkve – redovito pravoslavne – s apsidama i oltarima na istočnoj strani kao kod starijih bogomolja s ovdje otkrivenim temeljima. Većina stećaka – preko 550 primjeraka (oko 95%) – orijentirana je po pravcu zapad– istok ili s malim otklonom po pravcu sjeverozapad–jugoistok. I ovdje su grobne rake orijentirane prema sunčevoj putanji, što znači da je glava pokojnika bila okrenuta na zapad, a noge na istok. Na nekropolama Ljubinja evidentirano je 15 natpisa, od toga 12 čitljivih – 6 na pločama, 4 na sanducima i 5 na spomenicima u obliku križa. Stećci ove oblasti najviše zajedničkog imaju sa stećcima Hercegovine, naročito sa stećcima okoline Stoca. Izuzevši
nekropolu u Dubočici čiji se počeci vežu za XII./XIII. st., može se pretpostaviti da većina ovdašnjih stećaka potječe iz XV. i proteže se do prvih decenija XVI. stoljeća (Bešlagić, 1965., 150.-152., 157., 162.). Gacko Premda nisu tako dobro istražene poput nekropola stećaka u okolici Stoca, Ljubinja Trebinja i Popova, srednjovjekovna groblja Gatačkog polja važno su vrelo informacija o davnim običajima vezanim uz kult mrtvih. Na samome polju i u njegovoj neposrednoj blizini identificirano je oko 500 stećaka najčešće oblika ploče, ali isto tako prijelazni oblici sarkofaga i masivni križevi. Sarkofazi su neobični po svojoj dužini koja doseže i do 175 cm, širine su oko 65 cm, dok im je visina nešto manja od širine tako da izgledaju poput suvremenih mrtvačkih sanduka. Među ornamentalnim motivima izdvajaju se predodžbe kola poput one na stećku u dvorištu pravoslavne crkve u Gacku, koje krasi i predodžba lova na jelena. Na jednom stećku, putem prema selu Cernici, predstavljeno je također kolo s dva muška i dva ženska lika, dok je ispod kola uklesana predstava dvoboja dvaju konjanika s kopljima. Ovom fondu motiva koji oslikavaju viteški život pripada predodžba dvoboja na uskoj strani jednog visokog sarkofaga lokaliteta Dernjak u kojem sudjeluju dva konjanika, ali sada s mačevima, dok među njima stoji žena držeći konje za uzde. Ispod ove scene prikazan je lovac koji ubija medvjeda, dok se na široj strani sarkofaga nalazi vitez na konju s kopljem na ramenu. Stećci Gatačkog polja s relativno bogatim ornamentalnim fondom kojim dominiraju arkade, spirale, cik-cak linije, mačevi, predstave mača i štita, ljudske figure, kolo, dvoboj, lov, heraldički motivi, križ te mladi mjesec sa zvijezdom, uklapaju se u opće stilskoumjetničke karakteristike stećaka ovog podneblja, s lokalnom školom koja je razvila i neke osobenosti. Ovdašnje nadgrobne spomenike narod ne zove stećcima nego "grobnicama", a smješteni su obično na vidnim mjestima, naročito oko starih crkvina. Određeni broj nadgrobnika nosi natpise, među kojima najpoznatiji pripada Radonji Ratkoviću – čovjeku vojvode Sandalja Hranića, u čijoj je službi i poginuo. Idući prema istoku stećaka je sve manje, ali Gacko ne predstavlja njihovu graničnu oblast u strogom značenju te riječi (Slijepčević, 1928.).
Kao posljedica geografske izoliranosti ovog područja tradicija srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika sačuvala se ovdje sve do konca XVIII. stoljeća, a vidljiva je u ponavljanju starijih umjetničkih motiva karakterističnih za stećke, među ostalima paleografskih, jezičnih i stilskih osobina natpisa. U sklopu niza utjecaja orijentalne kulture na domaću materijalnu kulturu odvijao se i utjecaj muslimanskih nišana na križeve gatačkog područja, odnosno približavanje križeva nišanima i nišana križevima i stećcima (Kajmaković, 1964., 160.-165.). Slična pojava – utjecaj umjetnosti stećaka na kasniju sepulkralnu praksu katoličkog svijeta – primjetna je u Jelaškama, selu smještenom između Olova i Zavidovića (Bešlagić, 1964.a, 140.). Kalinovik Oblast planine Treskavice i njezinih obronaka predstavljala je granični pojas između Bosne i Huma. Unatoč nepovoljnim klimatskim okolnostima, ovo je područje bilo naseljeno od davnina o čemu svjedoče ostaci antičkih kultura i ilirskih gradina na koje su često smještani stećci. Ovuda su prolazili karavanski putovi povezujući bosanska rudarska i trgovačka mjesta s Humom i Dubrovnikom. Slično nekim drugim oblastima Hercegovine, ni ovdje gradski život nije razvio znatnije mogućnosti. Na 28 nekropola evidentirano je ukupno 1170 stećaka – ploča 278, sanduka 839, sljemenjaka 49 i križeva 4, iz čega se vidi da je sanduka uvjerljivo najviše, tj. 72%, zatim ploča 24% i sljemenjaka 4%, dok je križeva zanemariv postotak. Po broju ukrašenih primjeraka – 20 ploča, 90 sanduka, 16 sljemenjaka i 1 križ, što ukupno iznosi 127 spomenika – kalinovička oblast uz rame je kupreškoj. Prema pojedinačnim oblicima najviše su – 33% – ukrašeni sljemenjaci, sanduci tek 11%, a ploče 7%. Ukrasi su neravnomjerno raspoređeni prema nekropolama, a računa li se svaka ukrašena strana stećka pojedinačno, broj ukrasnih motiva respektabilan je i iznosi preko 600 uz 60 različitih vrsta. Među ukrasnim motivima kalinovičke oblasti prednjače motivi u vidu plastične tordirane vrpce, plastične vrpce s urezanim kosim ili cik-cak linijama ili obične plastične vrpce. Za njima dolaze vijugasta linija s trolistima, motiv križa s nekoliko varijanti stiliziranog križa među kojima i križem u kružnim vijencima, križem-rozetom i
"svastikom", polumjesec, sunce i zvijezde, rozete i zvijezde, scene lova na jelene i srne, sokolovi, scene kola, scene turnira, druge predstave ljudskih figura, scene s ljudima i životinjama, predstave životinjskih figura, konj, pas, fantastične životinje, biljne stilizacije, motiv arkada, uzdužne paralelne vrpce (rebra), motiv ratničke i viteške opreme, motiv "vodenice", ruke s ispruženim prstima i po sredini urezane linije. Fond motiva je bogat počevši od standardnih do originalnih, dok je u njihovom izboru i obradi sudjelovao znatan broj majstora i radionica neujednačenih kvaliteta. Po likovnim osobinama stećci Kalinovika, zvani u narodu "grčka groblja" i "mramorja", mnogo su bliži stećcima Hercegovine, posebno stolačkog, ljubinjskog i nevesinjskog kraja, nego stećcima Bosne. Tu se prvenstveno misli na motive kao što su štitovi s mačevima, arkade, ptice, scene lova, kola i turnira, dok na veze s Bosnom upućuju brojne bordure, križevi, polumjeseci, kružni vijenci, ljiljani, mačevi, osobito ruka s mačem, jeleni i konji. Postoji, osim ovih, i veza s istočnom Bosnom koja se zrcali u upotrebi biljnih stilizacija i "jabuka". U ovom obilju motiva ističu se 4 stećka s natpisima, među ostalima natpisom "gospođe Beoke krstjanice, kćeri Pribisava Kosače", s imenom pisara Vukašina. U mnogim slučajevima nekropole su postavljane na ne više od 50, a najviše 200 m udaljenosti od kamenoloma. I na kalinovičkom području nekropole sa stećcima su postavljane vrlo brižljivo, obično na uzvišenjima odakle se pružao lijep pogled na okolicu, na ilirskim grobnim tumulima ili u blizini ilirskih i srednjovjekovnih naselja. Na više mjesta su kasnija kršćanska groblja locirana uz nekropole, a isti je slučaj i s muslimanskim grobljima sa šehitskim nišanima. Otuda je objašnjiv utjecaj stećaka na izbor i klesanje motiva na vremenski bliskim križevima i nišanima. Za razliku od nekih drugih područja gdje je povezanost nekropola stećaka sa crkvama ili crkvinama pravilo, u oblasti Kalinovika to je prije iznimka. Većina nekropola sadrži između 20 i 50 stećaka, priličan ih je broj s manje od 20, a najmanje sa 100 ili više primjeraka. Oko 90% stećaka orijentirano je po pravcu zapad–istok, 8% u pravcu sjeverozapad–jugoistok, a tek 2% u pravcu sjever–jug. Kao drugdje, i ovdje se na pojedinim nekropolama mogu primijetiti izdvojene skupine stećaka, ali i pored toga nekropole Kalinovika djeluju kompaktnije nego u nekim drugim oblastima Bosne i Huma.
Arheološkim pretraživanjem 15 grobova na 4 različite lokacije došlo se do spoznaje da su u nekim slučajevima pokojnici sahranjivani u kovčezima od izdubljenog hrastovog stabla zvanim korita korištenim i u nekim drugim oblastima Bosne. U nekoliko grobova nađeno je ugljevlje koje, po svemu sudeći, govori o loženju vatre prilikom daća i paganskog običaja da se vatrom rastjeruju zli dusi na groblju. Uzimajući u obzir sve prepreke poput nedostatka povijesnih podataka, te mali broj i oskudnost sadržaja natpisa, stećci kalinovičke oblasti mogu se okvirno datirati između početka XIV. i kraja XV. st. (Bešlagić, 1962., 7.-11., 87.-105.). Trnovo Sjeverno od Kalinovika, na putu prema Sarajevu, spajajući dvije oblasti stećaka – istočnu Hercegovinu i središnju Bosnu – nalazi se Trnovo s 11 istraženih lokaliteta i na njima 17 nekropola. Na ovom živopisnom gorovitom prostoru evidentiran je 1041 stećak, od tog broja 5 je ploča (0,5%), 922 sanduka (89%), 108 sljemenjaka (10%) i 6 križeva (0,6%). Najveći broj spomenika prosječnih je dimenzija, ali ipak ima poneki koji svojom monumentalnošću odskače od ostalih. Takav je ogromni sljemenjak s postoljem na nekropoli između Ledića i Dujmovića dimenzija 220 x 110 x 150 cm, kao i jedan sanduk iz Trebečaja koji svojim gabaritima 260 x 140 x 140 cm dominira cijelom nekropolom. Iznenađuje da samo 66 stećaka (6%) nosi ukrase i da je taj procent manji od Kalinovika, Kupresa i nekih drugih oblasti. Stećci u obliku ploče nemaju ukrasa, sanduka je ukrašenih 5%, sljemenjaka 13%, dok su nerazmjerno broju križevi sa 67% najbolje ukrašeni. Na 116 stranica stećaka javlja se 48 vrsta ukrasnih motiva zastupljenih 230 puta. Među dekorativnim motivima dominira tordirana plastična vrpca, među simboličnim motivima križ (običan, stiliziran, "svastika" i križ-rozeta), rozeta, polumjesec i mač, među figuralnim motivima ističu se scena lova na jelena i kola, a evidentirana su i dva natpisa. Kao u većini drugih oblasti, stećci Trnova postavljani su po pravcu zapad–istok u blizini naselja i putova, uz kamenolome i na podesnim uzvišenjima. Velike nekropole bile su zajedničke za jedno ili više naselja, ponekad za cijelo bratstvo, što se može
raspoznati po njihovoj kompaktnosti dovedenoj u pitanje tek na periferiji nekih nekropola na kojima se raspoznaje odvajanje pojedinih porodica. Ti stećci su pažljivije klesani, obično su viši i barem poneki nosi ukrase. Srednjovjekovne nekropole i ovdje su vezane za kasnija kršćanska i muslimanska groblja. Tijesna vremenska povezanost između križeva i nišana vidljiva je pored ostalog i po tome što neki od nišana nose ukrase, poput onih u selu Govedovići na kojima je prikazana scena lova na jelena, a tu se javlja čak i natpis u bosanskoj ćirilici. Na nišanima sela Turovi blizu Trnova prikazani su ljudska figura, zmija i drugi motivi sa stećaka. Na visokom sljemenjaku nekropole u Šabancima, s predodžbom jabuke, sablje i kijače, može se pratiti i obrnut utjecaj koji je od nišana išao prema stećcima. Ne izlazeći iz okvira većine ostalih područja stećci Trnova pripadaju XIV. i XV. stoljeću, dok njihov manji broj prelazi u prve godine XVI. stoljeća, ne isključujući mogućnost da im početke treba tražiti čak u XIII. stoljeću (Bešlagić, 1967., 128.-135.). ZAPADNA HERCEGOVINA Široki Brijeg Okolica Širokog Brijega s 9 istraženih nekropola i 157 evidentiranih spomenika sadrži većinu od karakterističkih tipova stećaka zapadne Hercegovine. Najviše je ploča – ukupno 91 – zatim sanduka 46, visokih sanduka 7, sarkofaga 1, sarkofaga s podnožjem 6, križeva 3, te kombinacija ploče i križa 3. Iz ovog se pregleda vidi da su niski oblici dominantni i da odslikavaju umjetnički ukus ovdašnjeg stanovništva i majstora u vremenu podizanja stećaka. Dok su u olovskom kraju daleko najviše zastupljeni sarkofazi s podnožjem, na nekropolama Širokog Brijega ovaj se tip spomenika sreće samo iznimno, manje nego je to slučaj sa stećcima ovog oblika na Radimlji, što znači da se uz istu ideju kamenog nadgrobnog spomenika u izvođenju oblika i ukrasa javljaju individualne razlike. Tehnika obrade spomenika neujednačena je i varira od precizno izrađenih oblika uglačanih površina, do grubo naznačene osnovne forme. Iako je tehnika ukrašavanja jednostavna, to ne umanjuje estetsku vrijednost ornamenata nego im čak daje notu
originalnosti. Ako i nije vršeno arheološko istraživanje grobova, kopači blaga pobrinuli su se da otvore neke od grobnica koje predstavljaju lijepo zidane četvrtaste prostorije visine između 0,80 m i 1 m, sazidane od netesanog kamena bez upotrebe maltera. Ova tehnika zidanja grobnica odaje spretnu majstorsku ruku vičnu upotrebi kamena, u čemu je blizina Primorja s dugom tradicijom obrade kamena morala odigrati važnu ulogu. Od 157 stećaka, ukrašena su 63 primjerka – ploča 28, sanduka 18, visokih sanduka 5, sarkofaga (sa ili bez podnožja) 6 i križeva 6. Najviše su ukrašeni oni spomenici koji su zastupljeni u najmanjem broju, primjerice sarkofazi među kojima nije ukrašen samo jedan, od 7 visokih sanduka ukrašeno je 5, dok svi križevi na sebi nose bilo kakav ukras. Od ploča ornamentirano je blizu jedne trećine, među sanducima više od jedne trećine. Generalno uzevši, ornamenti se mogu podijeliti u tri skupine: geometrijske, ukrasne znake (među kojima su socijalni simboli i neki s religijskim značenjem), te figuralne kompozicije. Od geometrijskih motiva prisutni su: cik-cak linija, spiralni zavoji, zavojita linija s trolistom (vinova loza), zavojita linija (jednostruka i dvostruka) sa spiralnim kovrdžicama, pleteno uže (tordirana traka), motiv sidra te plastične i udubljene linije. Svi ovi motivi pradavnoga podrijetla, koji pripadaju fondu narodne umjetnosti i izražavaju umjetničko shvaćanje ljudi ovoga podneblja, imaju izrazito ornamentalnu funkciju i ne mogu se dovesti u vezu s bilo kojim simboličkim značenjem. Ukrasni motivi javljaju se u širokome spektru, a to su: polumjesec, rozeta, zrakasti krug, plastični krugovi, kotač od pletenog užeta, križ, kukasti križ, motiv vodenice, trolist i četverolist, ključevi, pentagram, motiv drveta, stilizirani ljiljan i štap, ruka s mačem, štit s mačem i arkadni stupovi. Motiv ruke s mačem snažno asocira na heraldički motiv rasprostranjen u zemljama istočno-centralne Europe, tj. motiv oklopljene ruke s mačem ili nekim drugim oružjem, koji je predstavljao znak viteškog dostojanstva (D. Lovrenović, 2006.a, 534.). Figuralne predstave – lov na jelena, sv. Kristofor s djetetom, kolo, turnir, samostalne muške figure, ljudska maska i životinjske figure – prisutne su na deset spomenika ovog područja. Od posebnog je značaja figura sv. Kristofora s djetetom u naručju, gotovo identična predodžbi s pečata općine otoka Raba. Sv. Kristofor zaštitnik je otoka Raba, a njegov je kult veoma raširen na Zapadu.
Iako je u ovom slučaju riječ o relativno malom prostoru na kojemu je lociran veći broj nekropola, jedna od njihovih odlika zrcali se u prisutnosti lokalnih varijanti koje jednu cjelinu čine različitom od druge. Najveći dio nekropola i spomenika iz okolice Širokog Brijega pripada drugoj polovici XIV. stoljeća, neki detalji s pojedinih nekropola vode u XV. stoljeće kao vrijeme njihova nastanka, dok je na dvije nekropole primjetno miješanje umjetničkih tekovina oba ova perioda. Od devet istraženih nekropola spomenici u obliku sarkofaga nalaze se na četiri – na svakoj od njih po dva takva primjerka. Da se pri tome ne radi o slučajnosti, nego o pojavi dubljeg značaja, vidi se iz činjenice da ovi sarkofazi zauzimaju središnje mjesto na nekropoli i da su umjetnički izvanredno ukrašeni. Otuda objašnjenje da su to grobni spomenici vodećih ličnosti – poglavara roda, plemena ili nekih drugih društvenih formacija. Ova pojava, ali i stilsko-umjetničke osobine spomenika na različitim nekropolama jasno ukazuju da se na stećcima odražava cijela društvena hijerarhija – od kmetova i slobodnih seljaka do feudalaca i crkvenih ličnosti – što nije slučaj samo sa spomenicima ove regije. Najveći broj stećaka orijentiran je u pravcu zapad–istok, što znači da su postavljani prema sunčevoj putanji. Dva natpisa pronađena na dvije različite nekropole ne pružaju značajnije podatke o historijskoj epohi njihova nastanka, dok se njihove epigrafske karakteristike uklapaju u iznesenu periodizaciju (Benac, 1952., 35.-56.). Ljubuški Okolica Ljubuškog – poznate srednjovjekovne utvrde – još i danas obiluje stećcima, a u srednjem vijeku ih je moralo biti neusporedivo više. Marko Vego opisao je sedam nekropola detaljno, dvije nekropole sumarno, neki pojedinačni spomenici nisu opisani, ali je ovom analizom ipak obuhvaćeno oko 90% spomenika. Na sedam nekropola registrirano je 224 spomenika, od toga ploča 88, sanduka 78, sanduka s postoljem 1, sarkofaga 9, te ploča i sanduka koji nisu pojedinačno opisani 48 primjeraka. Od 176 opisanih nadgrobnih spomenika, polovica je ploča, polovica sanduka, dok je sarkofaga relativno malo, ali umjetnički kvalitetnije ukrašenih od ostalih. Oblici nekropola ljubuške kotline gotovo su isti kao onih s Radimlje i drugih nekropola
Hercegovine, uz napomenu da su ploče na dvije nekropole velikih dimenzija. Od 176 primjeraka 81 je s ukrasom, od toga 33 sa simbolom križa, znači više od jedne trećine, što je do izražaja došlo naročito u Gornjim Studencima. Fond ukrasa obuhvaća: motiv štita s mačem, simbol kamenice, ljudske figure s antropomorfnim ukrasom, tordirano uže i trake, polumjesec, rozete, vitice trolista, kolo, motiv spirale, scene lova, simbol sokolova i turnir. Među spomenicima ima i izuzetno lijepih primjeraka poput sanduka iz Gornjih Studenaca, visine 90 cm, čija je gornja površina isklesana u vidu triju stepenica visine 4 i 5 cm, s kompliciranim križem na gornjoj stepenici. Izrada stećaka na ovoj nekropoli ukazuje da su brižljivije izrađeni primjerci pripadali bogatijem društvenom sloju, a pojedine su ih porodice postavljale po skupinama, odnosno prema srodstvu. Na ovom je području bilo aktivno više klesarskih radionica kao nositelja različitih utjecaja, a majstori-kovači jedne od nekropola pripadaju istoj školi kao klesari aktivni na području Širokog Brijega. Većina spomenika pripada XIV. i XV. stoljeću, pojedini primjerci, međutim, mogli su nastati i znatno ranije, možda čak u XII. st. Oblast Ljubuškog pripadala je od najstarijih vremena tzv. Paganiji (Neretvanskoj Krajini), a sukcesivne izmjene političkih garnitura, počevši od srpskih Nemanjića i hrvatskih Šubića do bosanskih Kotromanića, Sankovića, Hranića-Kosača i Radivojevića-Jurjevića koji su, kako je poznato, pripadali Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi, ali i Crkvi bosanskoj, nisu ostavile dublji trag na ornamentalni fond stećaka. Ovome treba pridodati izmiješanost slavenske i vlaške etničke skupine, kao i činjenicu da je u crkvenom pogledu područje Ljubuškog pripadalo makarskoj biskupiji, koja je potpadala jurisdikciji splitskog nadbiskupa, a graničila je s duvanjskom biskupijom. Unutar ovih kompleksnih crkvenopolitičkih i etničkih okolnosti nastala je i razvijala se umjetnost stećaka u oblasti Ljubuškog (Vego, 1954., 41.-45.). Stećci Ljubuškog i njegove okolice rubno su područje ove grobne umjetnosti, područje prožimanja srednjohercegovačkih i dalmatinskih škola (Palameta, 1996., 163.). Kao granična regija između Hercegovine i Hrvatske, Imotska krajina sa svojih 593 registrirana stećka, među kojima s 316 primjeraka dominiraju sanduci, predstavlja sponu sa Cetinskom krajinom – drugom hrvatskom oblasti rasprostiranja stećaka. Iako po umjetničkoj obradi zaostaju za Radimljom, brojnost, način formiranja i postavljanja nekropola uglavnom uz putove, ornamentika, figuralne predstave s turnirima, scenama
lova i kola, dimenzije i nazivi, sve to stećke Imotske krajine čini organskim dijelom jedinstvenog korpusa na prostoru "od Cetine do Drine". Imota i Cetina obiluju stećcima, dok se u primorskom pojasu sreću tek sporadično, tako da njihov broj vidljivo raste s približavanjem Bosni (Katić, 1954., 152.-167.). ISTOČNA BOSNA Olovo Pored velikih, "slavnih" nekropola, kakve su u Biskupu, Radimlji, Zgošći i na Pavlovcu, kao mjestâ ukopa članova vlastelinskih porodica, poznat je i cijeli niz "anonimnih" nekropola, poput onih u oblasti Olova, koje zbog relativno visoke razine istraženosti pružaju dragocjene spoznaje o lokalnoj primjeni jedne sepulkralne umjetnosti širih razmjera. U oblasti rasprostiranja stećaka spomenici olovskog kraja pružaju se u tampon zoni između središnje i istočne Bosne, s određenim specifičnostima u odnosu na oba ova područja. Na registriranih 26 nekropola jednoga zatvorenog brdskog areala prečnika od nekoliko kilometara, 13 je malih obiteljskih skupina stećaka, a čak na 17 je primijenjena dobra i brižljiva obrada spomenika – ukupno ih je 460. Prisutni su svi oblici stećaka; od 4 stupa, te ploča s postoljem i bez njega zastupljenih s 20%, do sanduka kojih je u postocima kao i ploča (s postoljem jedna trećina) i sljemenjaka čiji se broj penje do 167 (64%), od kojih je samo 7 bez postolja. Zabilježeno je i nekoliko monolitnih dvostrukih sarkofaga s podnožjem, koji u manjem broju uglavnom krase istočnu Bosnu, Podrinje i zapadnu Srbiju. Olovski su stećci obično niski, dugački i uski, a specifični su i po sužavanju donjeg dijela spomenika izvedenim pretežno po dužini. Ukrašenih je spomenika 84 (18%), ponajviše spiralama (jednim od najčešćih motiva na stećcima Olova, Kladnja, Vlasenice i Zvornika), rozetama (najviše prisutnim oko Zvornika i Olova), tordiranim vrpcama, i nešto rjeđe križevima (zabilježenim na području Breze, Vareša, Olova, Kladnja, Vlasenice, Sokoca i Žepe). Od pojedinačnih motiva dominiraju vrpce sa cik-cak linijama, krugovi, zvijezde, polumjesec, polujabuka i vodenica. Oružje je zastupljeno prikazima mačeva i koplja, najčešće s rukom savijenom u laktu i
ispruženim dlanom. Prikaz ruke i mača specifičan je za olovsko i kladanjsko područje, Ludmer i Gornje Podrinje. Na tri lokaliteta ustanovljena su četiri natpisa (Fekeža, 2008., 65.-80.). Ornamentalni sustav na olovskim nekropolama otkriva postojanje jedne posebne umjetničke škole, sa svojim principima ukrašavanja i svojim načinom rješavanja ornamentiranih površina. Veliki dio ovih stećaka tehnički je dobro isklesan, a većina grobova nema dosljedno provedene orijentacije. Postanak olovskih nekropola – od kojih je najviše locirano u Bakićima, gdje se nalazila varoška crkva podignuta vjerojatno sredinom XIV. st. – stavlja se u vremenski raspon od kraja XIV. do kraja XV. stoljeća, s tim da najviše spomenika pripada prvoj polovici XV. st. Sedam od naznačenih 12 nekropola pripadaju nastanjenim mjestima, selima ili zaseocima, dok se u najvažnijim naseljima Bakićima i Križevićima, gdje su stanovale jače feudalne porodice, nekropole izdvajaju u posebne skupine. Unutar zajedničkih nekropola postoje odvojene grupacije stećaka rezervirane za imućnije feudalne porodice, dok su u ostale dijelove sahranjivani vojnici i slobodni seljaci. Ovdje je izniknuo cijeli "sistem grobišta", koji upućuje na zaključak da se radilo o gušće naseljenom kraju, poznatom po razvijenom rudarstvu i prisutnosti franjevaca. Jedna od ovih nekropola – na Klisi u Bakićima – smještena je u neposrednoj blizini katoličke crkve. Pretežni izostanak natpisa i drugih sličnih indikacija na stećcima olovskog kraja ostavljaju nas bez odgovora na pitanje o konfesionalnoj pripadnosti ljudi koji su svoje vječno počivalište našli pod ovim nadgrobnicima, ali je ipak izvjesno da "stanovništvo koje je postavilo ove stećke nije pripadalo heretičkoj sekti". Karakteristika je ovdašnjih stećaka da, poput rebrastog plašta na pobočnim stranama jednoga primjerka s Klise, koji imitira drvene oblice od kojih se gradila prava kuća, oni pružaju predstave o izvornoj srednjovjekovnoj kući ovoga kraja građenoj pretežno od drveta, kao što su od istoga materijala zasigurno bile građene i mnoge crkve kojima se u međuvremenu trajno izgubio svaki trag. Stećci olovskog kraja donose imitaciju domaće, planinske kuće, dok hercegovački stećci s arkadnim stupovima imitiraju južnjačku kuću (Benac, 1951., 51.-52., 55.-56., 58.-60., 62.-68., 71.). I prikaz drvenih kuća na markantnom sarkofagu iz Zgošće pruža obilje detalja o tadašnjoj stambenoj arhitekturi. To još jednom potvrđuje da je planinska drvena kuća izvršila odlučan utjecaj na majstore koji su pokojnicima u ovim krajevima klesali "vječni dom", a
da su geografski položaj, odnosno karakteristike tla i smještaj na križištu puteva, imali itekako važnu ulogu pri oblikovanju ovih nadgrobnih spomenika (Benac, 1963., XXVI.). Kladanj Prepoznatljivu mikroregiju stećaka istočne Bosne, s nekim karakteristikama prijelazne zone koja se naslanja na oblast Olova, čini područje općine Kladanj, gdje je na 52 lokaliteta u 17 naseljenih mjesta evidentirano 430 spomenika. Najbrojniji su stećci oblika sljemenjaka – ukupno 211, što iznosi 49%, sanduka ima 114 ili 27%, stupova je 79 što znači 18%, ploča je ukupno 15 primjeraka ili 3%, dok je stećaka amorfnih oblika 11. U ovoj se oblasti javljaju uspravni stećci čija brojnost raste idući dalje prema istoku, dok spomenika u obliku križa nema. Jedna od osobina ovdašnjih stećaka ogleda se u tome što ih se većina, kao i stećci Olova, prema dnu sužava, što su nešto manjih dimenzija, pogotovo oni u obliku sljemenjaka. Sljemenjaci su u većini s postoljem (monolit), kao što je to slučaj i sa sanducima. Svi su veoma niski, a sljemenjaci u većini imaju niske, pri krajevima malo povinute, krovne plohe. Uspravni spomenici redovno su oblika pravouglog paralelopipeda, a mnogi se prema vrhu šire i završavaju na dvije vode. Od ukupnog broja stećaka ukrašeno je 60 primjeraka (14%), što je u odnosu na neke druge regije – Kupres 10%, Kalinovik 11% – zadovoljavajući procent, a ukrašeni su isključivo sljemenjaci (67%) i stupovi (33%). Najčešći dekorativni motiv je tordirana vrpca, zatim obična vrpca, te niz plastičnih trokuta, dok se među simboličnim motivima brojnošću ističe spirala u raznim varijantama, kao i motiv stilizacije stabla u više oblika. Relativno je čest prikaz polumjeseca, zvijezde i rozete, kruga, kružnog vijenca i jabuke. Upravo po brojnim spiralama, često originalnim varijacijama i kombinacijama, stećci ove oblasti predstavljaju prirodan nastavak sličnih umjetničkih tendencija zabilježenih na području Olova. Uzimajući u obzir originalne stilizacije stabala, oblast Kladnja ima mnogo zajedničkog s dvije granične oblasti istočne Bosne – Ludmerom i Zvornikom. U različitim izvedbama, isključujući stilizirane i antropomorfne oblike, na stećcima kladanjskog područja prisutan je motiv križa. Pažnje su vrijedni motivi plastičnih rebara (kanelira) i mreže od plastičnih trokuta. Oružje je predočeno 8 puta – u dva navrata to je prikaz dugačkog i pravog mača s krsnicom i rukohvatom, jednom je to sjekirica, jednom
srp kao iznimna pojava na stećcima uopće, dok u 4 slučaja oružje drži ruka savijena u laktu. Na dva spomenika javlja se motiv štapa. Predodžbe stiliziranih stabala i imitacije kuće ovo područje razlikuju ne samo od Hercegovine, nego i od mnogih oblasti Bosne. Jedna od specifičnosti stećaka Kladnja ogleda se i u potpunom izostanku ljudskih figura, dok su predodžbe životinjskih figura zabilježene samo dva puta. Ova njihova osobina ovdašnje stećke povezuje s ostalim područjem istočne Bosne, a razdvaja ih od Hercegovine. Datirani u prvu polovicu XV. st., na dva sljemenjaka javljaju se natpisi. Pri izradi ovih stećaka korištene su standardne klesarske tehnike i po svemu se čini da je ovdje bilo aktivno nekoliko majstora i njihovih učenika. Kao i u drugim oblastima stećci su postavljani po brežuljcima i uzvišenjima, pokraj putova, nedaleko od naselja i kamenoloma. Uza same stećke ili u njihovoj neposrednoj blizini locirana su suvremena muslimanska ili kršćanska – redovito pravoslavna – groblja. Za razliku od Hercegovine, na samim nekropolama ili u njihovoj blizini nisu otkriveni temelji ili drugi ostaci crkava. Od ukupno 52 nekropole nema nijedne s preko 50 spomenika, samo 6 nekropola posjeduje između 20 i 50 stećaka, 8 nekropola krasi između 10 i 20 primjeraka, na 28 nekropola nalazi se između 2 i 10 stećaka, dok je na 10 lokaliteta samo po jedan spomenik. Stećci ovog područja mogu se datirati između XIV. i XVI. stoljeća, po čemu ne iskaču iz općih vremenskih okvira (Bešlagić, 1969., 170.-175.). Ludmer Udaljena 15 km od Srebrenice, smještena pored dva prometna putna pravca – jednoga uz Drinu i onoga koji iz Rogatice preko Glasinca i Kučlata vodi do iste rijeke – Ludmer je specifična istražena oblast rasprostiranja stećaka u istočnoj Bosni. Usprkos blizini Srebrenice i prometnih putova ova je mikro-regija zbog konfiguracije terena ipak ostala slabo pristupačna, tako da su njezina mnogobrojna stara groblja – za razliku od Srebrenice gdje im nije ostalo ni traga – do danas ostala pošteđena. Istraživanjem je obuhvaćeno sedam nekropola s ukupno 297 spomenika od kojih je sarkofaga 13, sanduka 5, ploča 17, cipusa i stela 128, obeliska 5, amorfnog kamenja 125, te antičkih spolia 4. Dok nekropole olovskog kraja sadrže samo jedan primjerak "stajaćeg" spomenika, takva forma u Ludmeru je dominantna, što predstavlja osnovnu
razliku u duhu sepulkralne arhitekture ove dvije mikrooblasti jedne veće regije. Razlika je još primjetnija usporede li se spomenici Ludmera s onima u Hercegovini gdje također dominira "stojeći" tip stećka, ali potpuno drugoga oblika (sanduk, sarkofag, križ) nego su to stele i cipusi. Osim što su malobrojni, sarkofazi u Ludmeru potpuno odudaraju od tipa prisutnog u središnjoj Bosni i Humu, što je vidljivo već iz njihove visine koja ne premašuje ½ m. Izrada ovih sarkofaga slabija je od olovskih, pogotovo od hercegovačkih, jer njihovi oblici nikad nisu potpuno simetrični, što kazuje da se u Ludmeru tip sarkofaga nalazi u propadanju. Sanduci i ploče također su prisutni u minimalnom broju, za razliku od središnje Bosne gdje su ovi oblici česti, dok su u Hercegovini cijele nekropole sastavljene od lijepo ornamentiranih ploča. Pored toga što čine većinu spomenika nekropola Ludmera, pretežan dio cipusa i stela pokazuje izrađeni, složeni tip u nekoliko varijacija. Među obeliscima se nalaze najljepši primjerci stećaka, dok upotreba amorfnog kamenja za grobne spomenike, tako karakteristična za srebrenički kraj, prije signalizira narodni običaj nego što je odraz siromaštva i nemara. Ovdje zabilježen običaj postavljanja antičkih spolija na srednjovjekovne grobove prisutan je također u Humu, jugozapadnoj Bosni i Srbiji. Nekropole ove oblasti smještene su na uzvišenjima u blizini sadašnjih puteva koji su prema konfiguraciji tla postojali i u srednjem vijeku. U kakvom su odnosu nekropole bile prema tadašnjim naseljima teško je odrediti jer nije poznat njihov položaj. Kada je riječ o karakterističnim crtama – raznovrsnosti oblika, veličini i izradi – nekropole Ludmera bitno se razlikuju od nekropola u Bosni, posebno od onih u Hercegovini koje imaju homogeni karakter, često s velikim brojem spomenika. Nekropolama Ludmera nedostaje ona vrsta harmoničnosti primjetna na nekropoloma Hercegovine i iz okolice Olova, one su strukturirane tako da pojedini spomenici unutar skupine spomenika ne samo da stoje jedan uz drugi, nego su i istog oblika, dok su stećci susjedne nekropole često drugoga oblika. Da su pojedine porodice koristile razne forme spomenika – tek je jedno od mogućih objašnjenja ove neobične pojave. U dva slučaja od opisanih sedam – u Banjevićima i Opravdićima – pravoslavno je stanovništvo na nekadašnjim nekropolama nastavilo sahranjivanje pokojnika i u novije vrijeme, što govori u prilog tome da se radi o starosjediocima. Sama izrada spomenika odlikuje se velikim razlikama kako po kvaliteti
tako i po dimenzijama, uz karakterističnu upotrebu neizrađenih ili površno izrađenih komada i odlomaka stijena za spomenik. Ornamentalni fond stećaka iz Ludmera ne razlikuje se samo od ornamenata hercegovačkih stećaka bogatih scenama iz svakodnevnog života, nego se po svojim osobinama izdvaja i od načina ukrašavanja spomenika ostalih dijelova Bosne. Ovdje ornament obično nema veze s oblikom spomenika, možda i zato što sam oblik spomenika ne igra takvu ulogu kao u Hercegovini ili u olovskom kraju. Među specifičnim ornamentima Ludmera izdvajaju se religijski simboli (polumjesec, "jabuka" ili zvijezda, disk ili veliki kolut, križ i svastika), socijalni simboli (mač, koplje i luk sa strjelicom), figuralni ornamenti (predstave ljudi i životinja), te čisti ukrasni motivi (geometrijski i biljni). Zapažena je i predstava ljudske podignute ruke, savijene u laktu s otvorenim dlanom. Ne zaboravljajući ono što je o ovom motivu već rečeno, treba u obzir uzeti još jednu mogućnost, naime da je ovaj gest ljudske ruke savijene u laktu s otvorenim dlanom prisutan još u antičko doba na kršćanskim sarkofazima i u figuralnom ornamentu bazilika. Kršćanski su ga umjetnici mogli preuzeti iz carskog dvorskog ceremonijala u kom je taj gest imao smisao svečanog pozdrava, a kakvo je značenje ovaj motiv dobio u kršćanskoj umjetnosti, za sada se ne može precizirati. Od posebnog je značaja predodžba velike plastične figure muškarca en-face, sa šematskim prikazom lica, ruku prekriženih na prsima, koji prije simbolizira pokojnika nego živog čovjeka, a pripada fondu motiva sepulkralne umjetnosti europskog kasnog srednjeg vijeka. Geometrijski ornament, čak i spirale koje dominiraju u olovskom kraju, jedva se sreću na stećcima Ludmera, za razliku od biljnoga ornamenta koji krasi najljepše spomenike ovoga područja. Iako na stećcima Ludmera nema natpisa, standardni oblici – sanduk i sarkofag – mogu se datirati u vremenski okvir između druge polovice XIV. i početka XV. stoljeća, dok "stojeći" oblici pripadaju kasnijem vremenu – XV. i XVI., pa možda čak i XVII. stoljeću (Sergejevski, 1952., 4.-37.). O dataciji amorfnog kamenja možda će se nešto određenije moći kazati nakon arheoloških istraživanja grobova.
Zvornik Četverokut koji zatvaraju Zvornik, Osmaci, Sapna i Kozluk sljedeća je oblast istočne Bosne s nekropolama stećaka. Osim što lociraju jednu specifičnu subregiju bosanskih srednjovjekovnih spomenika, ostvareni rezultati upotpunjuju sliku formiranu na temelju stilsko-umjetničke analize stećaka i nekropola olovskog kraja i Ludmera, bolje rečeno tu sliku čine bogatijom i kompleksnijom. Svih 45 lokaliteta na kojima su identificirani pojedinačni stećci ili nekropole ovoga područja, smješteni su na uzvisinama odakle se otvara širok vidik, obično prema istoku. Na istraženom terenu evidentirano je polovicom XX. stoljeća 254 stela, 204 sljemenjaka, 36 ploča i 19 sanduka. Ukrašeno je ukupno 38 spomenika, što znači oko 6%, a većina ih je solidne izrade. Ova oblast ne oskudijeva u ornamentima, ali su oni koncentrirani na nekoliko lokaliteta, dok u cjelini uzevši ipak prevladava relativno siromaštvo u ornamentalnim motivima: ovdje nema likovnih predodžbi, ni scena iz svakodnevnog života. Gotovo na svim ukrašenim spomenicima prisutne su kombinacije sa spiralama i grozdovima, samo se u tri slučaja javlja ukras u obliku polumjeseca, jedanput mač, a na dva spomenika kružni solarni simboli. Po ovoj svojoj karakteristici stećci iz okolice Zvornika gotovo su identični s nekim spomenicima s druge obale Drine – u Srbiji – što govori da se ovdje formirala jedna klesarska škola. Sama kombinacija spirale i grozda u svojoj umjetničkoj izvedbi snažno asocira na predstavu križa zasnovanu na biblijskim motivima. To potvrđuje i jedan spomenik s istočne obale Drine, iz Banje Koviljače, gdje je u ornamentu zadržan oblik "drvceta", ali se u sredini nalazi pravi križ. Na sarkofagu Konstancije, kćeri cara Konstantina, također se nalazi znak sastavljen od tri spirale i grozdova, sličan ukrasima na ovdašnjim stećcima (Vidović, 1956., 221., 236.-238.). Ne samo stećci zvorničke oblasti, nego općenito uzevši stećci Podrinja, posebno s obzirom na prevladavajući oblik stele, naslanjaju se na susjednu oblast Srbije koja je značajno, možda i odlučujuće, utjecala na usvajanje ove forme spomenika na zapadnoj strani Drine (Truhelka, 1895., 338.).
Mramorje zapadne Srbije i oblasti Rasa Kao manje-više stalna granica srednjovjekovne bosanske države, rijeka Drina nije predstavljala i granicu rasprostiranja stećaka. Naprotiv, u dvjema prostranim oblastima – u zapadnoj Srbiji i Rasu – umjetnost izrade ovih nadgrobnih spomenika također je cvjetala i granala se u više pravaca. Uz postojanje posebne umjetničke radionice u Podrinju najnovija istraživanja potvrđuju bliskost oblika i načina ukrašavanja stećaka zapadne Srbije s onima nastalim pod utjecajem bosanske škole. Mala visina i brojnost tzv. stojećih spomenika, ukošenost strana sanduka i sljemenjaka, dvojnost oblika, brojnost motiva spirale kombinirane s križem i grozdom, rozete, polumjesec, križevi, mačevi i biljne stilizacije uz iznimnu pojavu figuralnih motiva i odsutnost scenskih predodžbi, osobine su stećaka u sustavu ukrašavanja na istočnoj strani rijeke Drine. S obzirom na fond ornamenata i oblika izdvajaju se tri zone rasprostiranja stećaka koje u većoj ili manjoj mjeri pokazuju sličnosti i razlike s nadgrobnim spomenicima susjednog bosanskog područja. Na sjeveru ove oblasti na nekropolama Loznice, Krupnja i Malog Zvornika primjetne su izravne analogije u oblicima i sustavu ukrašavanja sa stećcima na području Zvornika i Olova, u srednjem Podrinju (Ljubovija, Bajina Bašta i Užice) slika je donekle drukčija, dok idući dalje prema jugu razlike postaju naglašenije (Zečević, 2005., 86., 178.-179.). U najširem okviru korpusa stećaka, posebno s obzirom na tipologiju oblika i motiva, osobenu cjelinu ove umjetnosti predstavlja oblast stare srpske države (Ras), gdje je od konca XIII. i početka XIV. stoljeća bilo aktivno više samostalnih lokalnih radionica. Po oblikovanju i načinu klesanja, posebno po visokoj postotnoj zastupljenosti ploča i križeva (naročito antropomorfnih), nadgrobni spomenici Starog Rasa najsličniji su spomenicima istočne Hercegovine i Crne Gore, dok pojava trostrukoga grobnog obilježja sklopljenog od položene ploče i dva uspravna oblika (jednog često u obliku tzv. srpskog nišana) predstavlja jedinstvenu pojavu. Uza sve posebnosti po izboru motiva i klesarskom oblikovanju, nadgrobni spomenici Starog Rasa predstavljaju spoj odlika sjevernog i južnog pojasa rasprostiranja stećaka – od doline Vrbasa prema centralnoj i istočnoj Bosni te dalje prema istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Razlike postaju primjetnije uzme li se u obzir odsutnost scenskih predodžbi poput lova, turnira i kola te malobrojni prikazi oružja,
biljnih i životinjskih motiva. Brojni križevi i solarni motivi govore o visokom stupnju metaforičkog izražavanja. Slično srednjovjekovnoj Bosni period postavljanja ovih spomenika poklapa se s vremenom samostalnosti srpske države (XIV.-XV. st.), a razlika se zrcali u snažnom utjecaju studeničkih klesarskih radionica na razvoj lokalnih radionica. Stanovništvo Starog Rasa živjelo je u neposrednoj blizini vladarskih mauzoleja Nemanjića u Sopoćanima i Đurđevim Stupovima te grobne crkve raških episkopa u katedralnoj crkvi Svetoga Petra i Pavla, odakle su zračili poticaji za razvoj narodne sepulkralne umjetnosti (Erdeljan, 1996., 141., 144.-148.). SREDIŠNJA BOSNA Sam naziv središnja Bosna nije do kraja precizan, ali on markira područje u izvorima srednjeg vijeka poznato pod imenom "contrata del re" – Kraljeva oblast – s političkog stajališta središnju regiju srednjovjekovne Bosne. Ovo je područje od davnina, pa i tijekom srednjeg vijeka, predstavljalo važnu raskrsnicu putova, ovdje je bio podignut veći broj utvrđenih gradova, među kojima i bansko-kraljevske rezidencije, ovdje su otvoreni mnogi rudnici uz koje su se razvila naselja i kolonije dubrovačkih trgovaca, na ovom se području do sredine XIII. st. nalazilo središte bosanske katoličke biskupije, a kasnije središta Crkve bosanske i Franjevačke vikarije, ali i politička središta države s grobnom i krunidbenom crkvom Kotromanića u Milima kod Visokog, konačno ovdje su živu aktivnost razvili njemački rudari Sasi (Bešlagić, 1967.b, 5.-12.). Sve je to rodilo izuzetno kulturološko, etničko, vjersko i privredno šarenilo, s Visokim kao svojevrsnom kulturnom metropolom – centrom pismenosti, političkog i vjerskog života te bogate umjetničke i građevinske djelatnosti, bez premca u tadašnjoj Bosni (P. Anđelić, 1984.a, 293.-294.). S 23 općine i 330 lokaliteta (uz 216 naselja), područje središnje Bosne s ukupno evidentiranih 4758 stećaka predstavlja jednu od najreprezentativnijih oblasti ove sepulkralne umjetnosti srednjovjekovne Bosne. Stećci su rasprostranjeni po svim dijelovima ove regije, a najviše ih je oko Ilijaša, Visokog, Kiseljaka, Travnika i Gornjeg Vakufa. Posebnu vrijednost imaju primjerci s natpisima – ukupno 20 spomenika – pretežito originalnim i zanimljivim epitafima.
Prema oblicima najviše su zastupljeni sanduci – 3659 primjeraka ili 77%, sarkofaga je 669 ili 14%, ploča ima 358 ili 8%, križeva je registrirano 35 odnosno 0,7%, dok je uspravnih oblika samo 8, tj. 0,2%. Amorfne oblike teško je iskazati, ali ih sigurno ima više od 29. Veći broj sanduka i sarkofaga utonuo je u zemlju, zbog čega je njihov točan broj teško ustanoviti. Ovo područje sadrži sve osnovne oblike stećaka, ali i 5 natpisa s mauzoleja u Gračanici, Ričici, Podbrežju, Malom Mošunju i Turbetu. Ploče velikih dimenzija iznimne su, većina sanduka je na postoljima, kao i sljemenjaci koji su pretežito niski (s niskim krovnim plohama), računajući s dva primjerka iz Zgošće i Zabrđa kod Kiseljaka monumentalnih dimenzija. Specifična je pojava nekoliko dvostrukih sljemenjaka na području Ilijaša, kao i pojava sljemenjaka s dva postolja, tj. sljemenjaka s postoljem na posebnom postolju. Stećci oblika stupa modelirani su donekle drukčije od takvih u istočnoj Bosni, a poseban slučaj predstavlja stupac iz Zgošće kod Kaknja, oblikom klesanja motiva bliži spomeniku od drveta nego od kamena. Pojava stećaka u obliku križa, prepoznatljivih po velikoj okrugloj glavi, teritorijalno je ograničena isključivo na travničko-zeničko područje, dok su amorfni spomenici najsličniji slabo obrađenim sanducima. Od ukupnog broja evidentiranih stećaka ukrašeno je 185, što iznosi 4%. Najveći broj ornamentiranih stećaka imaju općine Travnik, Ilijaš i Vareš, međutim najveći postotak ukrašenih spomenika nalazi se na području Zenice (19%), Teslića (11%) i Travnika (10%). Među pojedinačnim nekropolama najveći postotak ukrašenih primjeraka nalazi se u Kopošiću (Ilijaš – 20%) i u Blaži (Vareš – 15%). Odnos ukrašenih i neukrašenih spomenika prema osnovnim oblicima je sljedeći: križeva – 80%, uspravnih stećaka – 50%, sljemenjaka – 17%, ploča – 1,4% i sanduka – 0,9%. Ukupno 840 puta, na 391 stranici stećka, javlja se 120 raznovrsnih ukrasnih motiva, računajući pri tome i njihove varijante. Među dekorativnim motivima zapaženo mjesto imaju tordirana vrpca, obična plastična vrpca, vrpca sa cik-cak crticama, vrpca od paralelnih kosih crtica, povijena lozica s trolistima, vrpca od stiliziranog akantusovog lišća, vrpca od stiliziranih peto- i sedmolista, vrpca od stiliziranih ljiljana, te frizovi kombinirani od krugova i trokuta. Učestalo se javljaju obične i tordirane vrpce, dok motiv povijene lozice s trolistima ovo područje uveliko razlikuje od drugih oblasti, posebno od Hercegovine. Pečat izvornosti nose brojni motivi vrpca od stiliziranih akantusa, ljiljana i
peto- odnosno sedmolista iz Donje Zgošće kod Kaknja, emanirajući najviši umjetnički domet predstavljen na stećcima. Javljajući se ukupno 593 puta u 30 varijanti, skupina simboličnih motiva ujedno je i najbrojnija, a predstavljena je kroz: motiv rozete, polumjesec, motiv kruga i kružnog vijenca, motiv polujabučastih ispupčenja, motiv križa, biljnu stilizaciju sa simetričnim spiralama, motiv S-spirale, druge biljne stilizacije, predstavu grožđa, motiv štita, mača i zastave, motiv ruke s kopljem ili buzdovanom, motiv štapa, motiv čaše, čekića, "vodenice", stola s ribama i čašama, predstavu ruke, motiv arkada, motiv jabuke na krovu sljemenjaka, motiv paralelnih rebara ili kanelira te motiv šindre i uzdužno urezane linije sredinom jedne veće plohe. Relativno su najmanje zastupljene figuralne predstave koje se 21 put javljaju u 18 raznovrsnih motiva, pri čemu je više scena nego pojedinačnih figura. Brojem figura ističu se dvije scene s 2 niza od po 5 konja i konjanika na masivnom sljemenjaku iz Donje Zgošće, scene lova zastupljene su 3 puta kao i scene s ljudima i konjima, ostale scene s ljudima – među kojima i scena kola od 9 figura na sanduku u Vrsama – prikazane su 4 puta, predstava čovjeka i konja zabilježena je u jednom slučaju, ptice su prikazane dva puta dok predstavama pojedinačnih figura pripadaju svi ostali slučajevi ove skupine, među ostalima osamljena muška figura s knjigom i štapom u Hočevlju kod Breze iznad koje stoji pijetao, figura leoparda vezanog za drvo te figura stiliziranog zmaja na sljemenjaku u Donjoj Zgošći. Među svim ovim motivima, mnogo više povezanim s istočnobosanskim nego hercegovačkim područjem, 40 ih je izuzetne umjetničke vrijednosti. Na cijelom tom području, pretežno na potezu Ilijaš–Kakanj–Zenica–Travnik, evidentirano je 20 natpisa, među kojima 4 primjerka pripadaju pločama mauzoleja, dok su ostali uklesani na stećke. Osim toga što sami po sebi predstavljaju iznimnu umjetničku i kulturološku vrijednost, grobni natpisi središnje Bosne do punog izražaja dolaze kao cjelina nudeći dragocjene informacije o pokojnicima i njihovoj rodbini, o dvorskim titulama i feudalnoj hijerarhiji, o autorima natpisa (dijacima) i suvremenom narodnom jeziku, o vjerskim odnosima i toponomastici. Obuhvaćajući vremenski raspon između konca XII. i konca XV. stoljeća, ovi natpisi uklesani u kamen pripovijedaju jednu zanimljivu pa i uzbudljivu lokalnu povijest, čiji su protagonisti između ostalih knez Batić,
gospodar grada Du(a)brovnika u Bosni – "milošću božjom i slavnoga gospodina kralja Tvrtka knez bosanski" – sahranjen ispod sljemenjaka "na svojoj zemlji, na plemenitoj" u Kopošiću kod Ilijaša, "veliki kaznac Nespina" čiji je spomenik u obliku ploče (210 x 106 x 7-10 cm) nađen uz grobnu kapelu na današnjem pravoslavnom groblju u Gračanici, naselju istočno od Visokog, "veliki knez bosanski Radoje" sahranjen ispod markantnog sljemenjaka s postoljem (240 x 110 x 120 cm) na nekropoli Brdanjak iznad sela Zabrđa u gornjem toku rijeke Lepenice, Radovan Pribilović koji je počivalište našao vjerojatno u mauzoleju "na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Ričici" kod Kraljeve Sutjeske, "dobri gospodin gost Mišljen", velikodostojnik Crkve bosanske ukopan ispod sanduka s postoljem u selu Puhovcu 12 km udaljenom od Zenice, kasnije uzidanom u zgradu mekteba, "Mihovio Grahovčić, prave vire rimske", sahranjen ispod jednog križa na nekropoli u selu Grahovčići 11 km istočno od Travnika, Radojica Bilić koji je za vječno počivalište izabrao grob ispod masivnog sljemenjaka s postoljem (215 x 123 x 108 x 160) u Starom Selu nedaleko od Jajca, kojemu je natpis na njegovom "vičnom domu" uklesao Veseoko Kukulamović, te konačno "bana velikoga Kulina" sudac Građeša, sahranjen u crkvi "svetago Jurja" u selu Podbrežju kod Zenice, gdje je iskopan kamen u obliku stupa s natpisima na dvije strane. Ovaj natpis značajan je i po tome što spominje prvog poznatog bosanskog arhitekta Dražu Ohmučanina koji je sazidao mauzolejnu crkvu, dok se natpis Radovana Pribilovića ističe po prvom slovu stiliziranom kao inicijal, kako je to prakticirano kod starih manuskripata i povelja. Spomenika s natpisima na ovom je području sigurno bilo mnogo više, ali su ih olovna vremena i vandalska ruka sveli na poznatih 20. Kamenolomi za stećke nalazili su se u pravilu blizu nekropola, ali su kameni blokovi, često slabije kvalitete, prevoženi i s udaljenijih lokacija. Područje središnje Bosne imalo je svoje majstore i radionice koji su u cijeli posao klesanja i ornamentiranja stećaka unijeli dosta osobnog i izvornog. U tom pogledu odskakala su dva centra – jedan oko srednjovjekovnoga grada Du(a)brovnika nedaleko od Ilijaša, drugi oko Travnika – dok je u Donjoj Zgošći mogao raditi majstor angažiran i za potrebe bansko-kraljevskih dvoraca u Sutjesci i na Bobovcu. Usprkos zamašnoj klesarskoj aktivnosti razvijenoj pod utjecajem dalmatinskih umjetnika, nije primjetan rad posebne klesarske škole stećaka u okolici Jajca. Sama izrada stećaka odvijala se prema predlošku i uz korištenje različitih tehničkih
pomagala, u čemu je, osim kvalitete kovača-majstora, presudnu ulogu imao naručitelj. Tu se
najviše
mogućnosti
otvaralo
pripadnicima
feudalne
klase
i
vjerskim
dostojanstvenicima, zbog čega se rad klesara najjasnije očituje oko gradova i feudalnih i crkvenih rezidencija – Kopošića, Hočevlja, Donje Zgošće, Zabrđa i Baštine. Natpisi to samo dodatno potvrđuju. Stećci središnje Bosne većim su dijelom postavljani po pravcu zapad–istok ili s neznatnim otklonom od toga pravca. Mali broj stećaka, ali i čitave nekropole, postavljani se po pravcu sjever–jug, što ne predstavlja iznimku u odnosu na druga područja stećaka, nego mnogo češći slučaj. Na većim nekropolama stećci su redani u nizove po svojim bočnim stranama, na način kako se to radilo i u drugim oblastima. Osim što su spomenici središnje Bosne postavljani na uzvisinama, u više su navrata za takva mjesta korištene ilirske grobne humke, dok su uz same stećke kasnije nastajala pravoslavna i katolička, ali i muslimanska groblja. Iako ne tako često kao u Hercegovini, stećci su na ovom području postavljani i uz crkve, o čemu govore imena lokaliteta – Crkvina, Crkvenjak, Klisa, potok Crkvenica – u neposrednoj blizini nekropola stećaka. Broj stećaka na pojedinim nekropolama različit je i varira od lokaliteta s jednim primjerkom – takvih je 17 slučajeva – preko lokaliteta kojih je ukupno 159, a broje od jednoga do 10 stećaka, zatim većih nekropola s 50 do 100 spomenika kojih ima 16, konačno do onih najvećih nekropola s preko 100 stećaka, kojih je samo 3 (Koritnik kod Breze, Rostovo kod Novog Travnika i Bistrica kod Gornjeg Vakufa). Na području središnje Bosne dominiraju manje nekropole pojedinih porodica i manjih bratstava, dok su plemenske i zajedničke nekropole iznimne, pri čemu treba računati i s tim da su cijele nekropole uništene. Kada se zna da su stećci često postavljani pored naselja i srednjovjekovnih utvrđenih gradova ostaje nejasno kako to da ih nema – posebno onih visoke kvalitete izrade i ukrasa – oko banskih i kraljevskih rezidencija kao što su Visoko, Sutjeska, Bobovac i Jajce ili najvećih rudarskih centara i trgovišta poput Fojnice, Kreševa i Vareša. U visočkoj okolici, na području "župe" Bosne, broj spomenika ne prelazi 360 stećaka, što je i pored razaranja izuzetno malo. Dio se odgovora krije u činjenici da je na takvim mjestima bilo najviše pomjeranja stanovništva i građenja objekata, što je moglo prouzročiti mnogo rušenja, pa time i uništavanja stećaka. O tome izravno svjedoče lokaliteti pod nazivom Mramorje, iako na njima već odavno nema stećaka. Nešto slično
se desilo s nekropolom uz mauzolej tepčije Batala koji je srušen dok su od poveće nekropole preživjela samo 3 markantna primjerka – 1 sljemenjak iznad Batalove grobnice i 2 sanduka – na lokalitetu pod nazivom Crkvina. Od 40 srednjovjekovnih grobalja, samo na 27 lokaliteta u oblasti Visokog još i danas postoje stećci. Iako skromni, rezultati arheološkog istraživanja nekoliko grobova na različitim lokacijama ipak upotpunjuju sliku o stećcima ove regije. To se, prije svega, odnosi na pronalazak kamenih sarkofaga u kojima su na nekim mjestima ispod stećaka bili sahranjeni pokojnici. Pažnje su vrijedni nalazi u grobu za sada još uvijek nepoznatog bosanskog velmože ispod najvećeg stećka – sljemenjaka – u Donjoj Zgošći: ostaci brokata i dviju staklenih posuda, te čavli kojima je bio zakovan drveni sanduk. U jednom od kamenih sarkofaga pronađenih kod Han-Bile pored ceste za Guču Goru, uz kostur jedne uglednije ličnosti, nađena je lijepo vezena čipkasta kapica i 5 novčića, među kojima 4 sjevernotalijanska pikola kovana od XII. do XIV. stoljeća. Iznad sarkofaga koji ima svoje brojne analogije u srednjovjekovnoj zapadnoj Europi, nekad je stajao stećak, dok je sama kapica, vjerojatno dalmatinskog ili dubrovačkog podrijetla, bila izrađena od čipkaste materije i postave od svile, oblika koji se obično naziva scuffia, a pokriva cijelu glavu i uši vežući se ispod brade. Osim zlatne čipke, njezin glavni dio izrađen je od sivozelenih i smeđih niti isprepletenih zlatnom niti. Scuffia je na širim prostorima bila popularna posebno kod žena u XV. stoljeću i obično je bogatija od muške. U selu Vrućici kod Teslića, u grobovima ispod tri monumentalna stećka, osim nekoliko fragmenata brokata, komada željeza i kovanog čavla, nađena su 2 zlatna i jedan srebreni prsten sa ćiriličnim natpisom: VIRNIMA BOG POMAŽE. Između 20 natpisa posebnu pažnju privlači ćirilični natpis s nadgrobnog spomenika iz okolice Turbeta uklesan na ploči (133 x 60 x 30 cm), koji se ljepotom pisma vidljivo naslanja na gotički stil. Uzimajući u obzir sve poznate parametre, posebno veći broj stećaka izrazito slabe obrade i amorfnog oblika, zatim natpise, stećci središnje Bosne mogu se datirati u vremenski period između XIII. i polovice XVI. stoljeća. Biljne stilizacije s ljiljanom, uz predstave ruke i polujabuka, čine stećke središnje Bosne srodnim s ornamentima stećaka zapadne Bosne, motivi biljnih stilizacija sa spiralama, S-spirale i motivi šindre i brvana ovu regiju približavaju ukrasima istočne Bosne, dok je takva veza s Hercegovinom
najtanja (Bešlagić, 1967.b, 87.-112.; P. Anđelić, 1984.a, 189.; Krajinović, 1943., 231.233.; Čremošnik, 1952., 111.-119.). ZAPADNA I JUGOZAPADNA BOSNA Kupres Oblast visokih polja – Kupreškog, Rilićkog, Vukovskog i Ravanjskog – s preko 40 nekropola i više primjeraka izdvojenih spomenika, s evidentiranih 1055 stećaka reprezentativna je i najbolje istražena oblast zapadne Bosne. Broj nadgrobnih spomenika i nekropola govori da je kupreški kraj, smješten na prometnici koja povezuje unutrašnjost s Dalmacijom, u davno doba bio gusto naseljen i da je predstavljao pozornicu intenzivnog življenja. Od notiranih 1055 primjeraka najviše je ploča 572 (54%), sanduka i visokih sanduka je 315 (30%), sljemenjaka 69 (7%), fragmenata i amorfnih spomenika 97, dok je križeva samo 2. Kako u ukupnom zbroju, tako i na većini pojedinačnih nekropola dominiraju ploče, sanduci su u prosjeku malih dimenzija i tek je manji broj s postoljem, dok je nerazmjerno malo sljemenjaka. Slično je stanje sa sljemenjacima u Širokom Brijegu i u Ludmeru, dok olovskim krajem dominira upravo ovaj oblik stećka. Kupreški su sljemenjaci sličniji hercegovačkim nego olovskim, a većina ih je s postoljem u vidu zasebnih ploča ili monolita sa stećkom. Kupresom kao i Širokim Brijegom dominiraju ploče, Olovom sljemenjaci, Radimljom sanduci, a Ludmerom stajaći oblici. Ako oblik i monumentalnost stećka odražavaju socijalni položaj pokojnika, onda je većina pokojnika kupreškog kraja pripadala slobodnim seljacima ili kmetovima. Od 975 stećaka (bez fragmenata) ukras nosi 100 (uz 1 amorfni), što znači nešto preko 10%, a najviše je ukrašenih sanduka i visokih sanduka 39, zatim sljemenjaka 31, ploča 28, križeva 2, te fragmenata 1. Ornamentika kupreških stećaka relativno je bogata i obuhvaća tzv. čiste ukrase, socijalne i religijske simbole te figuralne predstave: bordure, stilizirani ljiljan, rozete, zvijezdu, polumjesec, križ, okrugla ispupčenja, tordirano uže, ruku s mačem, štit s
mačem, mač, arkade, djedovski štap, ruke, sidro, turnir, kolo, lov, pojedinačne ljudske figure, figure životinja, te ostale scene. Usporedba s ornamentalnim fondom drugih istraženih regija omogućava precizniji uvid u sličnosti i razlike koje su obilježile ukrašavanje stećaka po pojedinim oblastima. Tako je motiv zavojite-vijugaste linije osoben za stećke Hercegovine, dok ga u Olovu nema, u Ludmeru se javlja samo jednom, a na Kupresu na onim nekropolama koje po kvaliteti likovne tehnike odskaču od ostalih. Stilizirani ljiljan u različitim je oblicima jedna od karakteristika ove oblasti, dok ga gotovo nikako nema u Radimlji, Olovu, Širokom Brijegu i Ludmeru. Pojava stiliziranog ljiljana na nekropolama Kupresa teško se može povezati s njegovim heraldičkim značenjem, jer je malo vjerojatno da se na jednomu manjem području, osobito na jednoj nekropoli, nađe više ljiljana kao heraldičkih znakova. Pojedinačno, zajedno ili u kombinaciji s drugim motivima poput kružnog vijenca, križa i oklopljene ruke, rozeta, polumjesec i zvijezda čest su ukras stećaka Kupresa, ali isto tako Širokog Brijega, Radimlje, Olova i Ludmera. Najčešći motiv na stećcima Kupresa poslije rozete predstavlja križ, koji nije rijedak ni u ostalim oblastima njihovog rasprostiranja. Karakterističan je križ koji se račva prema dolje, motiv koji se susreće i u drugim oblastima sa stećcima, ali isto tako na tatuažama i narodnom vezu katoličkog svijeta iz okolice Travnika. Motiv oklopljene ruke s mačem javlja se na četiri sanduka i dvije ploče, na nekropolama Širokog Brijega susreće se u 2 slučaja, na stećcima Olova 4 puta, dok potpuno izostaje na Radimlji i u Ludmeru. Štit s mačem na kupreškim se nekropolama, i to isključivo na Ravanjskim Vratima, susreće 5 puta na 5 spomenika, na stećcima Širokog Brijega u 12 slučajeva, na Radimlji 15 puta dok u Olovu i Ludmeru ovaj znak nije zabilježen. Arkade koje se javljaju na tri kupreška sljemenjaka različite su od onih na Radimlji i u Širokom Brijegu, dok Olovo i Ludmer i u ovom slučaju ostaju po strani. Motiv ruke, koji se u različitim varijantama na stećcima Kupresa javlja 3 puta, na Radimlji je zabilježen u 2 slučaja isto kao u Olovu, sličan motiv nalazi se u okolini Srebrenice, a nema ga u Širokom Brijegu. Figure ljudi i životinja uz scenske prikaze pojavljuju se 28 puta na 25 stećaka različitih nekropola, što govori o jednoj od značajnih osobina ovoga podneblja. Turnir koji je zapadnoeuropskog podrijetla s početkom u Francuskoj XI. stoljeća, prikazan je 6 puta na
6 spomenika, u pravilu s 2 naoružana oklopljena viteza-konjanika. Predstave turnira na stećcima više su osobina Hercegovine nego Bosne, a na Kupresu su relativno najbolje zastupljene. Kolo se na kupreškim stećcima javlja na 2 spomenika – jednom je to žensko kolo od 7 figura, drugi put kolo od 3 ženske figure. Oba ova kola na Kupresu po svemu sudeći predstavljaju žalostiva pogrebna kola jer se kreću naopako, tj. udesno umjesto ulijevo ("naoposun"). Kolo općenito pripada rjeđim motivima, u Olovu i Ludmeru ga nema, na Radimlji i u Širokom Brijegu se javlja po 5 puta. Poput predstava turnira, i scene lova karakteriziraju Hercegovinu više nego Bosnu, na Radimlji su ovakve predstave zabilježene na 2 stećka, kod Širokog Brijega na 5, dok ih u Olovu i Ludmeru nema. U izradi stećaka kupreškoga kraja korišten je uglavnom krečnjak svijetle boje koji se može naći na brojnim ovdašnjim kamenolomima, ponekad udaljenim od nekropole ne više od 50-100 metara. Gruba ploha spomenika oblikovana je "čekićem sa špicom" i "ručnom špicom", zatim je korištena tzv. "zubača" (rjeđa i gušća), onda i nazubljeni čekić s rjeđim i gušćim "zubima". Osnovno oblikovanje je pravilno, klesanje ploha uglavnom ujednačeno, dok su s najviše pažnje obrađivani sljemenjaci. Kada je riječ o smještanju kupreških nekropola postavljenih obično pored ranijih rimskih i srednjovjekovnih putova, na zemljanim humkama i tumulima, kada se općenito radi o načinu njihova uklapanja u prostor, vrijedno je podsjetiti na misao Vejsila Ćurčića: "Naši srednjevječni pređi izabirali su većinom mjesta za svoja grobišta s najromantičnijim pogledom, tako da im se zaista moramo diviti s koliko estetskog smisla su oni konsekventno tražili i nalazili takva mjesta." Na izbor mjesta u dosta je slučajeva odlučila blizina kamenoloma jer je transport velikih kamenih blokova bio težak i tehnički kompliciran postupak. Slično drugim oblastima rasprostiranja stećaka, i na kupreškim se nekropolama mogu primijetiti skupine stećaka, ili samo jedan primjerak, koji označavaju njihovo središte. Pored slučajeva njihove orijentacije po pravcu sjever–jug, sjeveroistok– jugozapad, pa i takvih primjera kada je orijentacija vršena nasumice ili prema uvjetima terena, većina stećaka orijentirana je u pravcu zapad–istok, bolje rečeno sjeverozapad– jugoistok, kao što je to i u oblasti Radimlje, Širokog Brijega, Olova i Ludmera. Računajući s većinom poznatih elemenata koji služe za njihovo datiranje, stećci Kupresa
mogu se smjestiti u razdoblje između kraja XIV. i početka XVI. st. (Bešlagić, 1954.a, 7.8., 159.-196.). Oblast Kupresa kao i nešto južnije Duvanjsko polje krasi dalmatinski tip sljemenjaka koji se izvorno javlja u kasnosrednjovjekovnim grobljima Cetinske i Imotske krajine, prethodeći pojavi istog oblika u poljima zapadne i jugozapadne Bosne. Dok je ovaj tip stećka karakterističan za srednji tok rijeke Cetine, stećci gornjeg toka istoimene rijeke svojim se stilskim i tipološkim odlikama vežu za nadgrobne spomenike Knina i Drniša u Hrvatskoj i Livanjskog polja u Bosni i Hercegovini. U ovoj regionalnoj grupi sljemenjaka dalmatinskog tipa prepoznatljivi su proizvodi nekoliko klesarskih radionica, od kojih je većina locirana u okolici Imotskog. U prostornom rasporedu sljemenjaka dalmatinskog tipa uočljiva je njihova koncentracija u dvije regije, Trilj-Imotski i Duvno-Kupres, pri čemu iznenađuje to da ih nema u oblasti Posušja. Možda i presudan značaj za razumijevanje pitanja rasprostranjenosti ovog tipa sljemenjaka krije se u činjenici da se susreće samo u onim oblastima Dalmacije i jugozapadne Bosne kojima je gospodario herceg Stjepan Vukčić Kosača (1434.-1466.), koji je ratoborne i dobro organizirane Vlahe koncentrirao u najugroženijim dijelovima svog teritorija. Pojava i rasprostranjenost sljemenjaka dalmatinskog tipa veže se za migracije Vlaha na ovom području, što potvrđuju i pojedinačni primjerci ovih stećaka na Blidinjskoj visoravni. U tome se zrcali jedinstvena kulturna povezanost šire regije s Vlasima kao glavnim nositeljima jedne još uvijek djelomično zagonetne sepulkralne umjetnosti (Milošević, 1991., 39., 42., 44., 45., 54., 55., 57.). Duvanjsko polje Smješteno između Ljubuše planine na istoku, Liba na jugoistoku, Grabovice i Tušnice planine na zapadu i sjeverozapadu, dužine oko 20 km, najveće širine oko 9 km, površine 122 km², nadmorske visine između 860 i 900 m, Duvanjsko polje povezuje u zaokruženu cjelinu dvije oblasti stećaka zapadne i jugozapadne Bosne – Kupres i Blidinje. Na ukupno 16 lokaliteta ovog područja evidentirano je 879 ploča, 210 sanduka i 15 sljemenjaka. Uglavnom prosječnih dimenzija i slabe obrade, ploče dominiraju ne samo u ukupnom zbroju nego i na pojedinim nekropolama, sanduci su nešto bolje izrade dok su
sljemenjaci pažljivije klesani, redovito su visoki, imaju postolja, povijeni su po dužini, imaju hrbate i nadstrešnice. Na cijelom području nema ni jednog tzv. stojećeg stećka. Nekropole su u pravilu postavljene na nešto uzdignutom terenu, često na gomilama, pokraj srednjovjekovnih putova, dok se u više slučajeva zajedno sa stećcima nalaze kasnija i suvremena katolička i muslimanska groblja. Osim grobova obilježenih stećcima brojni su grobovi oivičeni samo manjim, u zemlju zabodenim kamenjem, što se susreće i u ostalim dijelovima zapadne Bosne. Stećci Duvanjskog polja orijentirani su po pravcu sjeverozapad–jugoistok, odnosno zapad–istok, s iznimkom 11 spomenika orijentacije sjever–jug. Samo 32 spomenika, među kojima je najviše sljemenjaka, posjeduju ukrase u vidu bordura i frizova, križeva, polumjeseca i zvijezda, snopova povijenih linija, polujabuka, kružnih vijenaca, biljnih stilizacija itd. Kao ukrasni ornamenti za ovo su područje karakteristične bordure i frizovi. Osim ovih, za Duvanjsko polje od značaja su biljni ornamenti sa stilizacijama koje sliče jedna drugoj, a svima im je osnova ljiljan. One su gotovo identične stilizacijama na Kupresu, Blidinju, Livanjskom polju i Imotskoj krajini u Hrvatskoj, što ponovno govori o zajedničkim regionalnim osobinama ove umjetnosti. Najznačajnije i najzanimljivije kompozicije prisutne na stećcima Duvanjskog polja su figuralne predodžbe poput scena lova na jelena i vepra. Tehnika oblikovanja i ukrašavanja stećaka ovog područja kreće se unutar standarda dostignutih u ostaloj Bosni i Hercegovini, posebno u zapadnoj Bosni, a u cjelini uzevši sličniji su stećcima Hercegovine nego Bosne. Većina spomenika slabo je obrađena, na ukrašenim se primjercima opažaju potezi različitih majstora, dok su s najviše pažnje i umješnosti obrađeni sljemenjaci s figuralnim predstavama i biljnim stilizacijama. Vremensko određenje stećaka Duvanjskog polja otežava okolnost da ne posjeduju ni jedan natpis, ali se na osnovi analogija i povijesnih podataka s mnogo sigurnosti mogu smjestiti u razdoblje između prve polovice XIV. i prvih decenija XVI. stoljeća (Bešlagić, 1956.-57., 375., 393.-396.). U zapadnoj oblasti južnog pojasa rasprostiranja stećaka ističu se tri zaokružene mikroregije sa svojim specifičnostima: područje bliže Neretvi i njezinim pritokama, Imotska Krajina, Duvanjsko i Kupreško polje i dalje prema Livnu, te priobalni pojas do Trogira sa zaleđem i područjem oko Cetine (Miletić, 1982., 142.).
Blidinje Jugoistočno od Kupresa, pružajući se između Vran-planine i Čvrsnice po pravcu sjeveroistok–jugozapad, komunikacijski i zemljopisno povezujući dva područja stećaka – zapadnu Bosnu i zapadnu Hercegovinu – nalazi se kraška visoravan Blidinje. U srednjem vijeku ovaj je kraj pružao optimalne uvjete za život stočara, klima je vjerojatno bila povoljnija nego danas, a među tadašnjim žiteljima bio je znatan broj feudalaca i slobodnih seljaka o kojima i danas svjedoče njihovi nadgrobni spomenici – stećci. Na ukupno pet obrađenih nekropola ovoga područja evidentirane su 103 ploče, 100 sanduka, 23 visoka sanduka, 11 sljemenjaka s postoljem, 3 sljemenjaka bez postolja, 3 fragmenta i 1 križ, što ukupno iznosi 244 spomenika. Većina ploča normalnih je dimenzija, ali ih ima i manjih prilično nepravilnih oblika kao i oštećenih, odnosno amorfnog oblika. Među spomenicima oblika ploče kojih ima 43% ističe se primjerak na nekropoli u Donjima Barama neobično velikih dimenzija – 220 x 192 x 32 cm. Stećci u obliku sanduka, kojih je 51%, dominiraju Blidinjem, 3 su na nekropolama u Barama, Dugom polju i Risovcu izuzetno velikih dimenzija, a 7 ih je položeno na postolje. Sljemenjaka je kao i u drugim oblastima najmanje – tek 6% – svi su dosta visoki, većina ih je s postoljem, pravilno su oblikovni i normalnih su dimenzija. Na Blidinju nema tzv. stajaćih oblika spomenika karakterističnih za istočnu Bosnu, a nema ni niskih sljemenjaka. Za stećke manjih dimenzija smatra se da označavaju dječje grobove. Na 5 nekropola ovog područja ukrašena su 62 spomenika, što iznosi 25%. Usporedba pokazuje da Radimlja, Široki Brijeg i Ljubuški imaju veći, a Olovo i Ludmer manji postotak ukrašenih spomenika. Najveći postotak od 79% ukrašenih spomenika pripada sljemenjacima, zatim sanducima i pločama. Zabilježene 56 puta na 27 spomenika, bordure u raznim varijantama jedan su od učestalih motiva Blidinja, dok se stilizacija ljiljana koja podsjeća na čovjeka raširenih ruku ili na antropomorfni križ javlja u dijelu ove oblasti povezane s Duvanjskim poljem i dalje s Kupresom i Livnom, što svjedoči da je stilizacija ljiljana karakteristična za zapadni i jugozapadni dio Bosne. Kao jedan od najbolje zastupljenih ukrasa motiv rozete obično se, u kombinaciji s polumjesecom, također češćim motivom, javlja na cijelom području Blidinja, dok stilizirane rozete podsjećaju na tu vrstu ukrasa s Radimlje. Kao
samostalan motiv ili zajedno s rozetom i polumjesecom, u znatnom broju varijanti uključujući i stilizacije, križ se javlja 30 puta na 20 spomenika raznih oblika. Osim ovih motiva, iako ne tako često, prisutni su: kružni vijenac, okrugla ispupčenja, ruka, štit s mačem, mač, arkade, sidro, motiv arhitekture, simboli "kovača", motiv alata i svastika. Figuralne predodžbe javljaju se 32 puta na 31 spomeniku, što ih ubraja u red omiljenijih motiva Blidinja. Među markantnijim su predodžbe turnira s originalnom scenom mačevanja pješaka i scenskim prikazima vitezova, konja i žena koji reflektiraju veze s Radimljom i Ravanjskim vratima na Kupresu. Scene lova na jelena, vepra i risa, s jednim ili dva lovca konjanika odnosno pješaka opskrbljenih kopljem ili lukom i strelicom, krase sljemenjake i visoke sanduke, a u dva slučaja ove scene upotpunjuju prikazi kola. Kao jedna od standardnih tema umjetnosti stećaka na ovom je području prisutno i kolo – u 4 slučaja to su ženska kola, jednom prilikom kolo je kombinirano od 3 muškarca i 2 žene, a prikazano je i jedno mješovito kolo koje formiraju 3 muške figure. Kombinirano i muško kolo kreću se udesno, dok se kod ženskih kola to može samo naslutiti. U figuralne predstave Blidinja mogu se još pribrojiti: pojedinačne ljudske figure, scene s dvije žene, scena s 3 žene, pojedinačne životinjske figure, scena s fantastičnim životinjama i ostali figuralni prikazi poput jedinstvenog i donekle čudnog prikaza 3 ljudske figure s rukama na prsima. Sve ovo govori da oblast Blidinja po fondu i tehnici klesanja ornamentalnih, simboličnih i figuralnih prikaza na jednoj strani predstavlja zasebnu cjelinu u okviru ukupne vještine umjetnosti stećaka, dok na drugoj strani svojim vezama sa zapadnom Hercegovinom i zapadnom Bosnom čini spojnicu između ovih regija. Na polju tehničke obrade spomenika Blidinja ipak je prisutniji utjecaj Hercegovine, imajući pred očima i veze s graničnim dalmatinskim oblastima oko Imotskog i Ciste. Locirane pored putova, naselja i kamenoloma nekropole Blidinja predstavljaju homogena grobna mjesta u čijoj su blizini, kao u Risovcu i Dugom polju, nastala kasnija groblja. Za ovo podneblje karakteristična je orijentacija stećaka po pravcu jugozapad– sjeveroistok, a njihova najšira vremenska granica obuhvaća cijelo XIV. i XV. stoljeće (Bešlagić, 1959.b, 9.-13., 49.-70.).
IV. BOSANSKA "ŠKOLA SMRTI": INTERKONFESIONALNOST STEĆAKA Stećak kao odraz "klerikalizacije" smrti Do vremena znanstvenog napretka ljudska su bića prihvatila ideju neprekidne egzistencije nakon smrti. Kršćanstvo je usvojilo tradicionalne ideje običnih ljudi i stoičkih filozofa o postupnom kvarenju ljudskog tijela od trenutka rođenja, ali isto tako ideje o moralnom sudu i fizičkoj smrti kao pristupu vječnom životu. Ideje o smrti i besmrtnosti gajene u krilu kršćanstva varirale su kroz vrijeme. Do XI. stoljeća pojavila su se dva različita stava prema životu nakon smrti. Tradicionalni stav, zajednički velikoj masi laika, ostao je vjeran slici čitave porodice živih i mrtvih, ujedinjene na zemlji i u vječnosti. Drugi stav bio je svojstven zatvorenom društvu redovnika i svećenika svjedočeći o novoj, individualnijoj psihologiji. Nakon XIII. stoljeća, i zadugo u budućnosti, ovaj se mentalitet do tada razvijen u ambijentu "staklenika" samostana raširio na cijeli svijet, čime je smrt "klerikalizirana". To je bila velika promjena, najveća do sekularizacije smrti u XX. stoljeću (Ariès, 1981., 95., 161.). Kršćansko razumijevanje smrti u srednjem vijeku na taj način je opisalo svoj puni krug, od početka kada su kršćani bili pokapani u iste nekropole s paganima, zatim uz pagane u odvojena groblja (Ariès, 1981., 30.). Odražavajući na jednoj strani opći kršćanski govor o smrti i zagrobnome životu, služeći kao neka vrsta njegova "rječnika", zadržavajući na drugoj strani tu svoju najmarkantniju crtu koja ih izdvaja kao jedinstvenu skupinu grobnih spomenika na širim europskim prostorima, interkonfesionalnost stećaka zrcali ne samo "klerikalizaciju" smrti, nego mnogo više, nadilaženje nekih crkvenih kanona – u praksi inače teško ili nikako premostivih. Po toj svojoj osobini, kao naistaknutija (zapravo jedina) pojava te vrste u cijeloj bosanskohercegovačkoj povijesti, iskrsavaju stećci pred očima modernog promatrača kao materijalni dokaz "ozakonjene" multikulturalnosti – današnjim rječnikom kazano, meke multikulturalnosti koja dopušta i čak podupire jednu vrstu nadidentiteta
definiranog zajedničkim jezikom i nekim osnovnim prihvaćanjima vjerskih ideala, koja ujedinjuje ljude različitih svjetonazora i društvenih položaja (usp. Auer, 2004., 40.-43.). To je značilo otvorenost za različitost i komunikaciju u kojoj jedan identitet zavisi od dijaloga s druga dva, od procesa u kom sva tri identiteta postižu svoju humanu dimenziju. Ako je suditi po stećcima i njihovoj interkonfesionalnosti smrt je tada uistinu ujedinjavala ljude različitih kršćanskih identiteta, koliko na vizualnoj toliko i na teološkoj razini. Stećci
univerzaliziraju
shvaćanja
smrti
unutar
različitih,
često
nepomirljivo
suprotstavljenih, kršćanskih konfesija. Pitanje vjerske pripadnosti stećaka zaokupljalo je od početka njihova izučavanja pažnju i stručnjaka i nestručnjaka, i slučajnih prolaznika i samoprijegornih pojedinaca koji su, poput Šefika Bešlagića, cijelu znanstvenu karijeru posvetili ovom kulturološkom fenomenu. Pri tome je već u samome startu predstavljalo poteškoću to što su religiozne crte stećaka na neki način bile "skrivene" u "šumi" ukrasnih motiva, čije značenje je tek trebalo odgonetnuti, tj. što su te crte konfesionalno obojene tako da nisu ukazivale na njihovu isključivu pripadnost nekom od varijeteta kršćanstva (usp. I. Lovrenović, 1980., 68.). Tome treba pridodati okolnost što su stećci koncem XIX. st. olako poistovjećeni s bogumilskim nadgrobnim spomenicima, što im je prikačeno antikršćansko zvono koje je zvonilo tim jače što ih kolektivna memorija bosanskohercegovačkih pravoslavnih i katolika nije mogla smjestiti u svoje vlastite okvire. Dugo vremena je od tada potrošeno na ispravljanje ove "krive Drine". Domovina stećaka oblast je Hercegovine (Basler, 1990., 130.), gdje je njihova umjetnost dosegnula i svoje vrhunce. Grobne ploče trebinjskih župana Grda (1151.1178.) i Pribilše iz 1241., koje se mogu smatrati prvim poznatim stećcima, ne govore u prilog o njihovom navodnom bogumilskom karakteru. Oba trebinjska župana živjela su u vrijeme kada su Humom i Travunijom upravljali pravoslavni srpski vladari i kada o Crkvi bosanskoj ovdje nije moglo biti ni govora (Vego, 1963., 196.). U Grborezima kod Livna stećci su se pojavili mnogo prije nego je ova oblast, kao dio hrvatske a zatim ugarske države, pod banom Stjepanom II. Kotromanićem došla u sklop Bosne. Treba računati i s desetinama mjesta koja potvrđuju kontinuitet ukopavanja na prethistorijskim grobnim tumulima ili u njihovoj blizini, ali u kršćanskoj maniri uza same crkve, što podrazumijeva i podizanje grobnih spomenika od kamena i formiranje nekropola. Samo u okolici
Konjica postoji 31 lokalitet s nazivom crkve, crkvice, crkvine ili s imenom nekog vjerskog obilježja, što govori o intenzivnoj izgradnji crkava od kamena i drveta (Vego, 1963., 207.-208.). Kršćani od samoga početka nisu dirali u cjelovitost tijela već su razvili posmrtni obred koji je vremenom iznjedrio obilježavanje grobnih mjesta kamenim spomenicima ili mauzolejima (Stratimirović, 1891., 122.). Vjerovalo se da tijela u grobovima čekaju na drugi Kristov dolazak i na uskrsnuće i zato kršćani nisu spaljivali svoje mrtve kako su to činili pagani. Ideja i slike kojima je izraženo vjerovanje u uskrsnuće tijela bili su različiti i imaju dugu povijest od ranog III. stoljeća kada se pojavila polemička rasprava na tu temu Tertulijana iz Kartage, prvog velikog teologa koji je pisao na latinskom jeziku (Walker Bynum, 1995., 21.-22.). Tijekom III. i IV. st. sve su više uzimala maha pokapanja na odvojenim mjestima, u grobovima pokrivenim ili uokvirenim kamenim pločama, ili pokrivenim opekama složenim u obliku krova. Od III. st. u upotrebu ulaze sarkofazi, pretežno kao privilegij viših društvenih slojeva i crkvenih osoba, a stoljeće kasnije već su rašireni i mauzoleji. U starijim razdobljima ukopi su obvezno vršeni tako da pokojnik licem bude okrenut prema istoku, odakle dolazi izlazeće sunce, tj. Krist (Basler, 1990., 35., 37., 43.). Crkveni sabor u Liftini zabranio je 743. ili 745. godine pokopavanje mrtvaca oko kuća i dvorova, što je rađeno s namjerom da se otjeraju vještice. Pitanjem ukopa bavio se crkveni sabor u Paderbornu koji je 785. godine u čl. 22. zabranio pokrštenim Sasima pokopavanje ispod humki poput pagana, odredivši da se pokopavaju u crkvena groblja (Vego, 1963., 199.). Da je Katolička crkva i u srednjovjekovnoj Bosni polagala pažnju ovom pitanju vidi se iz teksta tzv. Bilinopoljske abjuracije od 8. IV. 1203. kojom su se bosanski krstjani obavezali da će "pored bogomolja… imati groblja u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru" (Šanjek, 1975., 60.). Valdenzi i Husiti naprotiv vjerovali su da nema razlike u tome gdje će netko sahraniti mrtve, bilo da je zemlja posvećena ili ne (Ariès, 1981., 41.).
Premještanje sjedišta bosanske biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća i uspostava patronatskog prava nad crkvama u Bosni: patronatsko pravo = pravo pokopa Sredinom XIII. st. ostala je Bosna bez svoje katoličke biskupije, što je uz pojavu nekanonske biskupije pod imenom Crkve bosanske za posljedicu imalo nastanak pojava neusklađenih s crkvenim propisima koji su definirali pogrebnu praksu na Zapadu standardiziranu u XI. i XII. st. preko monastičkog pokreta (Daniell, 1997., 30.). To je, po svemu sudeći, značilo zamiranje tradicionalnog biskupskog monopola nad sakramentima krštenja i krizme, prelazak crkvenih građevina u privatni posjed feudalaca na teritoriju dojučerašnje biskupije i pojavu sistema laičkog patronatstva nad crkvama. Kasnija povezanost bosanskog plemstva s Crkvom bosanskom, ponajprije Pavlovića koji su joj do kraja ostali privrženi, zatim Kotromanića, Kosača-Hranića, Hrvoja Vukčića-Hrvatinića, tepčije Batala Šantića..., tome govori u prilog. Iz toga jasno proizlazi da je institucionalnu prazninu nastalu odvajanjem bosanske biskupije od bosanske države Crkva bosanska efektivno iskoristila za uspostavu vlastitih ingerencija na teritoriju dojučerašnje katoličke biskupije i da je bosansko plemstvo znala pridobiti na svoju konfesionalnu stranu. Iza svega toga, iza neprozirnog zastora vremena, nazire se povijest jedne konverzije. Kako se taj proces odigravao u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru zbog hijatusa u izvorima nije moguće pratiti, ali kada od trećega decenija XIV. vijeka izvori prekinu više od pola stoljeća dug „zavjet“ šutnje pred istraživačem se počinje otvarati novo konfesionalno polje "prošarano" novim detaljima. Ovu tijesnu povezanost između patronatskog prava i prava na pokop otkriva sadržaj epitafa vojvode Miotoša koji je sa sinom Stipkom sahranjen svomu gospodinu Vlatku Vlađeviću kon nogu, prethodno mu služivši i pobiliživši ga (dakle: podigavši mu grobni spomenik) uz pomoć kneza Pavla Radinovića – njihova zajedničkoga feudalnoga gospodara. Ovdje, zapravo, postaje jasno to kako se pravo na ukop prenosi kao generacijska obveza – kao uputa potomstvu da se također kopa na plemenitom (Vego, 1970./IV., 31.). Tu vrstu obveze, s feudalnim gospodarom kao središnjom ličnošću koja se brine za ukop svoga virnoga, zrcali epitaf župana Juroja na stećku nekropole sela Kruševa koji kaže da pokojnik pogibe na počtenoj službi za svoga gospodina a pobiliži ga knez [Petar Pavlović] (Vego, 1964./II., 13.; Tošić,
1998.a, 97.). O istom procesu govori epitaf Ozrina Kopijevića, župana kneza Pavla Radinovića, u kom se ističu njegove vojne zasluge za moga gospodina vojvodu [Radoslava Pavlovića] koji ga okrili i ukopa i pobiliži (Vego, 1970./IV., 35.). Tek ovih nekoliko epitafa ne ostavljaju nimalo dvojbe oko toga da se u dvije generacije Pavlovića – jedne od najmoćnijih feudalnih porodica srednjovjekovne Bosne odane Crkvi bosanskoj – pravo pokopa zadržava u najužem krugu odabranih ličnosti povezanih institucijom vjerne službe. Mnogo više nego zanimljivu pojedinost predstavlja okolnost da se ni na jednom sačuvanom epitafu, uz desetine drugih, ne spominje ime crkvene osobe koja je pokopala pokojnika, čak ni u slučaju feudalnih magnata, pri čijem bi pokopu prisustvo visokih crkvenih dostojanstvenika bilo očekivano i vrijedno spomena. Samo po sebi – ostanimo i dalje kod Pavlovića – to nije dovodilo u pitanje vjersku dimenziju pokopa kao ni samoga epitafa, jer su uz oslonac na Crkvu bosansku ti isti Pavlovići razvili koncept dinastičke svetosti karakterističan za cijeli europski prostor. Da se to ilustrira konkretnim primjerom ne treba ići dalje od toga da je u ispravi adresiranoj Dubrovniku – dakle: jednoj katoličkoj državi – knez Pavao Radinović na Blagoviest 25. III. 1397. svoga oca spominjao kao sveto počivšago gospodina i roditela mi, gospodina kneza Radina Jablanića (Miklosich, 1858., 229.). Kršćanski srednji vijek predstavljen kao historiografski problem pokazuje kako se težište u pristupu kretalo prema izučavanju „teritorijalnih“ crkava, „biskupskim“ u strukturi, različitim u tradicijama, pravu, liturgiji i pobožnoj praksi, prevladavajućim najmanje do 1050. godine, kao i „nacionalnim“ crkvama kasnog srednjeg vijeka ojačanim u krizi tzv. velike šizme (Engen, 2004., 533.). Crkva bosanska proizvod je upravo takvoga razvitka. Na Zapadu se tijekom XI. i XII. st. odvijao obrnut proces: prelazak privatnih crkava u biskupske ruke (Fletcher, 1997., 466., 477.). Nasljedno patronatsko pravo u srednjovjekovnoj Njemačkoj za laike je bilo povezano s pravom na pokop unutar crkvenih zidina, odnosno ius patronatus značio je ius sepulturae. Patronatsko pravo moglo je obuhvaćati cijele crkve, manje kapele ili samo oltare. Tako su zemaljski knezovi i visoko plemstvo svoj patronat i s njim povezano pravo na ukop mogli ostvariti u vlastitoj crkvi ili vlastitome samostanu (Kloos, 1992., 72.). Ova je pojava, dakle, imala svoj širi europski kontekst, a to kako će biti realizirana zavisilo je u prvom redu od konkretnih lokalnih okolnosti. U srednjovjekovnoj Bosni to je pravo, po svemu sudeći, u
prvom redu značilo pravo pokopa na plemenitoj baštini, koje je uključivalo isto pravo vezano za crkvene građevine. Plemenita baština i pravo na ukop tako postaju sinonimi. Možda u sklopu ovih okolnosti, nastalim nakon institucionalnog raskida s Rimom oličenim u premještanju sjedišta bosanske biskupije u Đakovo i pojave Crkve bosanske kao nekanonske biskupije, treba tražiti objašnjenje pojave da se pojedine nekropole javljuju unutar zidina napuštenih crkava. Kulturološke posljedice ove "privatizacije" crkvenih građevina u srednjovjekovnoj Bosni bile su nesagledive, u prvom redu po tome jer su "vječno" pitanje – što znači biti kršćanin? – postavile na drugi način koji je podrazumijevao i drugi odgovor u vidu pojave jednog šizmatičkog umjesto dotadašnjeg rimski orijentiranog kršćanstva. Povijesni izvori rimske provenijencije toga vremena govore o napuštenim i ruševnim crkvama, što je bez sumnje bilo zasnovano na realnim pokazateljima. Arheološka istraživanja potvrđuju takvo stanje i ukazuju na proces zamiranja bogoslužja u nekim od tadašnjih crkava, primjerice u Vrutcima na vrelu Bosne i u Biskupu kod Konjica. Ako se zna da su za veliku većinu vjernika učenje i služba kršćanstva zračili iz župnih crkva (Burgess, 2000., 46.), postat će jasnije kakavu je promjenu u tom pogledu donio odlazak biskupa iz Bosne. Nestankom katoličke biskupije iz Bosne sredinom XIII. st. mehanizmi centralizacije crkvenog života zatajili su, što je u novim historijskim okolnostima za posljedicu imalo oživljavanje nereformiranih oblika vjerske prakse personificiranih u Crkvi bosanskoj. To je u sebi nužno moralo nositi i novi obredni odgovor na pitanje smrti, jer je proces kulturalnog prenošenja obuhvaćao dvor, samostane i crkve – "poredak" koji je nestankom biskupije bio razbijen. Sve skupa to dobiva na značaju u svjetlu činjenice da je osnovni kontekst pogrebnog obreda predstavljala lokalna župna crkva, budući da su se pokojnici uglavnom sahranjivali unutar župe svoga prebivanja (usp. Dinn, 1992., 165.). Spomenuta karta rasprostranjenosti srednjovjekovnih crkava sa 445 evidentiranih mjesta kršćanskog kulta u BiH koja govori da je gotovo svako naseljeno mjesto tada imalo crkvu, odnosno da ih je u većim gradovima bilo po nekoliko te da su crkve uglavnom bile župne, o tome ne ostavlja mnogo dvojbi. Od godine 1000. do XVIII. stoljeća blizina prostora živih prostoru mrtvih bila je najvažnija osobina historije tradicionalnih društava i mentaliteta Europe. U mnogim europskim selima u središtu se nalazila župna crkva, a oko nje nadgrobni spomenici u
groblju. Groblje je predstavljalo prijelazni prostor između crkve i sela te je igralo posredničku ulogu: živi su stalno morali ići kroz groblje, ne samo kada su išli u crkvu ili se iz nje vraćali, nego također kada su išli s jednog na drugi kraj sela, u grad, iz jedne četvrti u drugu. Prilikom posjeta selu biskup je uvijek isticao da župljani moraju držati odijeljenim sveti prostor groblja od profanoga prostora (Schmitt, 1994., 182.-183.). Promotren u ovom kontekstu, razmještaj srednjovjekovnih nekropola stećaka na "plemenitim baštinama", dakle na privatnim posjedima, postaje znatno razumljiviji, što u osnovi podsjeća na sličnu pojavu u Estoniji gdje su bila poznata brojna seoska groblja polukršćanskog karaktera, koja su paralelno s crkvenim postojala sve do kasnog XVII. i početka XVIII. st. (Valk, 2003., 575.). Naravno da se ovakva pogrebna praksa nije mogla pomiriti sa strogim crkvenim propisima usvojenim na sinodi u Riezu 1285. koji su priječili pokopavanje u groblja koja nije blagoslovio biskup. Na zapadu su sabori zabranjivali pokopavanje heretika u kršćanska groblja, koja su se morala ograđivati. Prva je odredba konačno ušla u novi katolički Codex, a na sličan je način postupala i Pravoslavna crkva. Odnos crkava i nekropola sa stećcima Dok nam u tom pogledu ornamentika stećaka ne može biti od pomoći, natpisi ponekad otkrivaju konfesionalni sastav pojedinih nekropola, odnosno pripadništvo pokojnika jednoj od triju crkvenih organizacija prisutnih u srednjovjekovnoj Bosni i Humu – Pravoslavnoj, Katoličkoj i Crkvi bosanskoj (Bešlagić, 1971.a, 96.-99.). Odnos između pojedinih crkava i srednjovjekovnih nekropola na području Hercegovine vidljiv je iz podatka da se od 284 registrirane nekropole 36 nalazi u današnjim katoličkim grobljima, 57 u pravoslavnim, dok je 5 locirano kod porušenih crkava čija se vjerska pripadnost nije mogla odrediti. To znači da su od ukupnog broja 93 nekropole bile smještene uz katoličke i pravoslavne crkve, dok za 191 nekropolu, kao i za desetine ruševina crkava konfesionalnu pripadnost nije moguće odrediti (Vego 1963., 198., 200.-201.). Ova statistika, naravno, predstavlja odraz kasnijih vremena kada je konfesionalna karta ovog područja, prvenstveno kao posljedica migracijskih kretanja i konverzija, bila temeljito izmijenjena i zato ne može služiti kao pokazatelj konfesionalnih odnosa u srednjem
vijeku. Ima valjanih razloga za vjerovati da su nekropole ispod čijih se stećaka u natpisima spominju krstjani, krstjanice i gosti (Bešlagić, 1982., 510.) pripadali upravo vjernicima Crkve bosanske. U kojoj mjeri je to bio slučaj sa spomenutim nekropolama u Hercegovini, otvoreno je pitanje čije će rješenje zavisiti od detaljnih interdisciplinarnih istraživanja, ali veze gospodara ovog područja, Sankovića, Pavlovića i Hranića-Kosača sa Crkvom bosanskom takvoj mogućnosti govore u prilog, pogotovo što i osmanski izvori pokazuju priličnu raširenost krstjana u Hercegovini (N. Filipović, 1974., 219.). To bi posebno vrijedilo za ona područja u kojima je, poput okolice Visokog, Crkva bosanska imala svoja jača uporišta. Ovakav raspored nekropola u Hercegovini, i pored interkonfesionalnosti koja je krasila stećke, govori da su pojedinačne nekropole teško mogle biti interkonfesionalne, jer se tome protivio cijeli niz razloga praktične naravi među kojima sam pogrebni obred nije i jedini, ali je bio životno važan budući da je obred predstavljao oblik socijalne kontrole te da je izražavao i ojačavao ideje grupnog sklada. Ni religija ni društvo nisu predstavljali čiste kategorije same po sebi; oni su se miješali u kompleksnom poretku simbolizma, a taj je simbolički poredak izražen u obredu (Binski, 1996., 50.-51.). Obredni proces stvarao je veze između živih i mrtvih, izražavajući potrebu za pokajanjem i oproštenjem, kao i optimizam kršćanina povezanog s nebeskim domom (Paxton, 1990., 203., 208.). To s druge strane nije isključivalo paralelno postojanje nekropola različitog konfesionalnog profila, ponekad i u neposrednoj blizini. Orijentacija većine grobova i samih stećaka po pravcu zapad–istok (Bešlagić, 1982., 42.) potvrđuje stav velikog liturgičara Durandusa (XIII. st.) o potrebi sahranjivanja pokojnika glava okrenutih na zapad, a nogu na istok (Binski, 1996., 56.-57.). Ova ideja kompatibilna je s kršćanskim anticipacijama Uskrsnuća i sa štovanjem Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus) koje je podupirala obitelj cara Konstantina (Harries, 1992., 56.). Prema nepotpunoj statistici na području Hercegovine, od 195 natpisa na kamenim i ostalim spomenicima, 7 ih je u sadašnjim katoličkim grobljima, 68 u aktivnim pravoslavnim grobljima, iz katoličkih crkava 4, iz pravoslavnih 3, dok ih je uz porušene crkve neodređene vjerske pripadnosti 3. Analiza sadržaja natpisa otkriva da ih je 133 pravovjernog karaktera, što znači više od 2/3, kao i to da se daleko veći broj spomenika s natpisima nalazi u pravoslavnim grobljima nego u katoličkim, više u istočnoj nego u zapadnoj Hercegovini (Vego, 1963., 202.-203.). Kao i u slučaju pojedinih nekropola ova
nam statistika, kada je u pitanju većina epitafa, danas ne može biti od pomoći pri utvrđivanju njihove izvorne konfesionalne provenijencije, budući da predstavljaju odraz konfesionalne slike stoljećima udaljene od srednjeg vijeka. Dok je u užoj Bosni s tijesno isprepletenim franjevačkim samostanima i hižama Crkve bosanske po osobnim imenima i većini drugih oznaka teško odrediti vjersku pripadnost pokojnika, u istočnoj Hercegovini to je razmjerno lakše zbog brojne pravoslavne vjerske zajednice koja je, uključujući i Vlahe, predstavljala dominantnu vjersku snagu. Tamošnje katunske grupacije činile su integralne pravoslavne zajednice u kojima je vjera igrala kohezijsku ulogu kolektivne patrijarhalne solidarnosti vlaških skupina, o čemu svjedoče i brojni svećenici, popovi, često pripadnici vodećeg vlaškog sloja, pa čak i katunske starješine (N. Filipović, 1974., 218.-220.). S mnogo više sigurnosti se može odrediti konfesionalni karakter onih nekropola u kojima su prema pouzdanim svjedočanstvima pokopani neki od dostojanstvenika i vjernika Crkve bosanske. Takva je manja nekropola u Zgunji, na lijevoj obali Drine, u široj okolici Srebrenice, gdje se na stećku oblika sanduka od oštećenog natpisa sačuvala riječ strojnik (Bešlagić, 2004., 185.). Postoje i izdvojeni slučajevi poput spomenutog natpisa vojvode Mes[te]na iz Donje Drežnice koji se ne može pribrojiti među grobne natpise, ali ima neke elemente epitafa, dok prizivom sv. Trojstva ovoga feudalca i njegove sinove predstavlja kao kršćane – koje pak konfesije za sada nije jasno. Pisar ovoga natpisa našao je za potrebno naglasiti svoju privrženost sv. Dimitriju – mučeniku pogubljenom u blizini Sirmija 9. IV. 304. godine, zaštitniku Soluna čiji se kult raširio po cijelom Istoku, posebno među pravoslavnim Slavenima. Osim među Nemanjićima, kult sv. Dimitrija bio je raširen među bosanskim Kotromanićima, a njegovo ime nosio je i hrvatski kralj Zvonimir (D. Lovrenović, 2006.a, 519., 616., 622., 654., 777.). Sve to nije od presudnog značaja u određivanju konfesionalne pripadnosti vojvode Mes[te]na, kao što se to sa sigurnošću ne može reći ni za pokojnike sahranjene ispod 80 stećaka oblika sanduka poredane uz crkvu sv. Stjepana Prvomučenika u Vrutcima na vrelu rijeke Bosne, podignutu u IX./X. st. na kasnijem posjedu bosanske biskupije. Sudeći po nalazima iz nekoliko istraženih grobova crkva je početkom XIV. st. porušena ili je napuštena, a način njihovog postavljanja govori da su se stećci ovdje pojavili tek nakon zamiranja crkve (Glavaš, 1982., 110.-117.). Jesu li u ovoj nekropoli uz nekadašnju
katoličku crkvu sahranjeni katolici, što bi se najprije moglo očekivati, pitanje je na koje tek treba naći pouzdan odgovor. Sljedeći istraživački zadatak, možda i najteži kada je ovaj problem u pitanju, preciziranje je, koliko je to moguće, konfesionalnog sastava pojedinih nekropola sa stećcima, posebno u oblastima na koje se prostirala vlast bosanskih i humskih magnata privrženih Crkvi bosanskoj, u kojima su od sredine XIV. stoljeća egzistirali franjevački samostani i crkve, u istočnim dijelovima Bosne i Huma, također i pravoslavne crkve. Solidnu orijentaciju pri utvrđivanju konfesionalne pripadnosti pojedinih ličnosti spomenutih u epitafima, a time i nekropole gdje im se nalazio grobni spomenik, svakako predstavlja to da su u određenom trenutku primili prestižno dubrovačko građanstvo. Sam postupak dodijeljivanja dubrovačkog građanstva uključivao je davanje zakletve pred knezom i Malim vijećem polaganjem ruke na Evanđelje (Mijušković, 1961.a, 122.). To znači da se nesumnjivo radilo o kršćanima, koje pak konfesionalne pripadnosti u svim pojedinim slučajevima tek treba utvrditi, jer se politika dodijeljivanja dubrovačkog građanstva nije zasnivala na toj odrednici, nego se prije svega rukovodila ekonomskim, političkim i sigurnosnim razlozima. Stećci u križištu triju Crkava U gotovo svim kulturama i svim vremenima pogreb je predstavljao jednu od glavnih točaka vjerskog rituala, tako da su religije koje uopće imaju bilo koju vrstu dogme obično uključivale prikladno i jasno definiranu eshatologiju ili skup vjerovanja o zagrobnom životu (Wenzel, 1962., 111.). Takva shvaćanja u svakom su, pa i u bosanskom slučaju podrazumijevala
obredna
ispraćanja
posmrtnih
ostataka
uz
sudjelovanje
triju
"registriranih" crkvenih organizacija – Katoličke crkve, Crkve bosanske kao i Pravoslavne crkve. Danas možemo tek slutiti kakvu živopisnost je to rađalo u tadašnjoj svakodnevici koja, koliko se zna, nije bila opterećena konfesionalnim isključivostima širih razmjera. Odgovarajuća sahrana mrtvih s ciljem da ih se počasti i zadovolji, kao i obred svečanosti na groblju, bili su davno uspostavljeni ne samo u interesu mrtvih nego i živih. Kultura smrti bila je važna zato što je iznosila na vidjelo socijalne i etničke veze između onih koji su ostajali iza mrtvih (Binski, 1996., 26.). Radilo se o tome da je pogreb
predstavljao posebno prikladno vrijeme za podsjećanje živih na prijelaznu narav života, kao što su bavljenje pitanjem duše i godišnjice smrti ili pogreba značili da je podsjećanje na mrtve postalo ključni element svečanog služenja misa zadušnica u crkvi (Daniell, 1997., 2., 13.). Kako se to odigravalo u svakoj od pojedinih crkava u Bosni, kako se to odražavalo na ukupnu kulturu smrti, tko je bio odgovoran za pogreb, tko za mjesta pokopa, od koga su zavisili obrasci i promjene u pogrebu, odnosno tko je ostvario socijalnu kontrolu nad činom pogreba? – pitanja su od krucijalnog značaja za svako društvo, a u višekonfesionalnim društvima poput bosanskog ono je osim vjerske imalo i političku težinu. Realno je pretpostaviti da se svaka od crkvenih organizacija, sukladno vlastitim pravilima i tradicijskim obrascima, brinula za svoje pokojnike, a koliko su obredi pokopa bili slični ili su se međusobno razlikovali, kakvu su poruku posredovali? – pitanja su bez odgovora. U njihovu odgonetanju od pomoći može biti komparativna analiza koja će u obzir uzeti pogrebnu praksu šireg europskog prostora sa svim sličnostima i razlikama, kao što se to očituje u pogrebnoj praksi Engleske, različitoj po nekim detaljima od kršćanskih pogrebnih praksi drugih dijelova Europe (Geake, 2003., 259.-267.). U Poljskoj je sjaj pogreba magnata i bogatih plemića bio sličan sahranama imućnijih građana, ali je opsluživanje pogrebnih običaja od najvećeg značaja bilo i za bolje stojeće seljake. U poljskom društvu ljudski je život uvijek završavao velikim simboličkim spektaklom, koji je ljudima zasigurno pomagao da prihvate smrt i da se s njom suoče sa stoičkim mirom (Bogucka, 2006., 132.-133.). Pogrebni obred uključivao je neizostavnu i vodeću ulogu Crkve, budući da od trenutka svog zadnjeg daha pokojnik više nije pripadao prijateljima i obitelji nego crkvi. Nakon bdijenja u kući koje se ponekad nastavljalo u crkvi, ceremonija procesije imala je značajnu ulogu u simbolizmu pogreba. Nošenje pokojnika do mjesta pokopa, u čemu su sudjelovali prijatelji i rođaci, bila je posljednja manifestacija žalosti, suzdržljiv i sekularni akt u kom je čašćenje mrtvaca pretezalo nad izražavanjem žalosti. U kasnom srednjem vijeku, posebno nakon osnivanja propovjedničkih redova, karakter ove ceremonije se promijenio tako što je mala skupina pratnje postala svečana crkvena procesija s redovnicima i svećenicima koji su često nosili tijelo. Nakon XIII. st. svečana procesija ožalošćenih postala je simbolička slika smrti i pokopa koja se više puta javlja u funerarnoj umjetnosti Zapada prije renesanse. Pokop tijela pretvorio se u glavni kulturni
događaj, kao i sve slične stvari povezane sa smrću ispunjen simbolizmom koji je primarno crkveni (Ariès, 1981., 165.-166.). Cijeli taj razrađeni scenarij uključivao je pogrebne mise na dan pogreba i nakon toga kao i karitativne darove (Ariès, 1981., 173.183.). Pogrebna praksa na europskom prostoru prošla je svoj dugi povijesni razvoj pri čemu je u većini tadašnjih regija vjerski život prije XII. st. bio više obilježen različitošću nego jednolikošću. Irska crkva ranog srednjeg vijeka razvila je raznolikost praksi svojstvenu sebi. Na otoku bez gradova to je rodilo administrativne strukture organizirane oko neovisnih samostana, čiji je životni stil prije težio asketizmu pustinjskih otaca nego pragmatičnijem stilu sv. Benedikta. Kristijanizacija obreda koji su se odnosili na bolesne, umiruće i mrtve ogleda se u tome da je merovinška Galija, kao jedan od centara ovog procesa, kulturalno i geografski jednom nogom stajala u mediteranskom jugu, a drugom u barbarskom sjeveru. Pri tome je misa u ime preminulih članova zajednice od konca VI. st. počela igrati rastuću ulogu u komemoraciji mrtvih, kao i u posthumnim obredima okajanja. Novi pristup komemoraciji može se vidjeti u obrednim knjigama tog perioda. U kasnom VIII. stoljeću franačka crkva usvojila je temeljne inovacije u reorganizaciji obreda za bolesne, umiruće i mrtve u vidu obrednih knjiga. U središtu svih tih razvoja stajalo je svećenstvo. Reforma, međutim, nikad nije uspostavila jedinstven pogrebni obrazac, tako da se prije može govoriti o različitoj vrsti jedinstva zasnovanoj na koegzistenciji reformiranih i već postojećih lokalnih obrazaca. Zato reformna dostignuća kasnog IX. stoljeća nisu učinila kraj različitosti obrednih odgovora na smrt i umiranje na latinskom Zapadu (Paxton, 1990., 1., 47., 66.-67., 78., 126.-127., 207.). Premda je nakon 1290. domicilno stanovništvo zvanično bilo kršćansko, usprkos strogih propisa kanonskog prava da se mrtvi sahranjuju samo u blagoslovljenoj zemlji, većina domaćeg stanovništva u Latviji još dugo je odbijala službenu pogrebnu ceremoniju predvođenu svećenikom ili njegovim zamjenikom, držeći se starih pogrebnih tradicija (Vība, 2006., 137.-138.). Usprkos prisutnome šarenilu obredna praksa srednjeg vijeka ipak pokazuje male kronološke, regionalne i socijalne varijacije (pogrebni ritual i komemoracija sasvim su druga stvar), a odgovor zašto je to tako leži u kršćanstvu. U politeističkom paganstvu rimskog perioda nije bilo ni vjerske ni svjetovne snage koja je mogla nametnuti univerzalnu normu (Cleary, 1992., 39.).
Uza sve što se o tome može iščitati iz njihove simbolike koja govori o paralelnom postojanju dviju tradicija – paganske i kršćanske – cjelovite odgovore na ta pitanja, kada je o srednjovjekovnoj Bosni riječ, kronično pomanjkanje povijesnih izvora još uvijek drži neriješenim.
S
više
sigurnosti
može
se
govoriti
o
tome
da
zbog
svoje
interkonfesionalnosti, u vrijeme žestokih animoziteta na relaciji između istočnog i zapadnog kršćanstva, stećci pomiruju "jalovi razdor" između Rima i Bizanta u prijelaznoj zoni europske srednjovjekovne kulture. Ova ocjena dobiva na težini kada se zna da je međusobno udaljavanje istočnog i zapadnog kršćanstva pojačano podizanjem jezične granice između grčkog i latinskog jezika rezultiralo ogromnim posljedicama za crkvenu povijest, odnosno evolucijom dva vrlo različita mišljenja (Ward-Evans, 1999., 111.). Nerazumijevanje između dva pola kršćanstva vremenom se "pretvorilo u mržnju, kćer neznanja". Na koncu je "latinskoj mržnji" odgovarao "grčki prijezir" (Le Goff, 1974., 173.-175.). U klimi ove latinsko-grčke pizme, očito snažna i dubinska, ali još uvijek nedovoljno valorizirana interkulturalna i interkonfesionalna, dimenzija stećaka postaje znatno jasnija računa li se s tim da je konfesionalni razdor u Engleskoj između katolika i anglikanaca 1550. rezultirao službenom naredbom o uništenju grobova iz vremena prije reformacije. Tada su povremeno podnošene molbe plemstva u cilju spasavanja predaka, neki su u tome uspijevali, ali mnogi nisu bili te sreće (Daniell, 1997., 201.). Nova vjerska klima rodila je u Engleskoj duh fanatizma i destrukcije, što se ne može reći za srednjovjekovnu Bosnu koja je sa svoje tri konfesije predstavljala područje njihove mirne koegzistencije i primjer ujednačenoga stava prema smrti. Sagledana na onoj najvažnijoj, političkoj razini, ova činjenica otkriva jednu od markantnih crta srednjovjekovne Bosne po kojoj se ona strukturalno razlikovala od ostalih europskih zemalja, naime da u njoj nije bio na snazi princip cuius regio, illius religio ("čija vlast, onoga i vjera"), budući da su u poslovima društva i države nastupale sve tri crkvene organizacije – Crkva bosanska, Katolička i Pravoslavna crkva (Džaja, 2006., 125.-126.) – a da su vladari i vlastela lavirali ponekad čak između triju konfesija (D. Lovrenović, 2006.a, 643.-646., 651.-652. i dalje). Između triju konfesija – pravoslavne, katoličke i vjere bosanske – bio je podijeljeno i tadašnje vlaško stanovništvo Bosne i Huma (Bešlagić, 1982., 525.).
Dovedene u međusobnu vezu konfesionalna karta srednjovjekovne Bosne s rasporedom crkvenih organizacija (Ćirković, 1964., 284.) i karta regionalne distribucije ukrasnih motiva i oblika stećaka (Wenzel, 1965.) ukazuju da se nekropole s bolje klesanim i ukrašenim stećcima postavljaju u blizini utvrđenih gradova i dvoraca, a oni s bogatijim ukrasima i natpisima javljaju se i uz srednjovjekovne crkve – zadužbine feudalaca (Bešlagić, 1982., 465.-466.). To znači da su razvijeniji kulturni centri po logici stvari utjecali na ornamentalni fond i epitafe stećaka, ali osmotrene u cijelosti ove dvije povijesne datosti ipak nisu bile izravno uvjetovane, odnosno izbor umjetničkih motiva na stećcima i njihovi oblici, pogotovo epitafi, nisu zavisili od toga kojem je području crkvene jurisdikcije unutar Bosne pripadala određena nekropola ili spomenik. To da je romanička i gotička umjetnost susjednih primorskih crkava kao i udaljenijih oblasti poput Italije presudno utjecala na izbor umjetničkih motiva stećaka nedvojbena je činjenica, ali nju treba razumjeti u kontekstu općih kulturnih strujanja koja nikad nisu bila prekinuta i koja su na plohe stećaka preslikavana snagom inercije primjetne u ukupnoj duhovnoj slici srednjovjekovne Bosne. Budući da je umjetnički imaginarij, sukladno internacionalnom značenju romanike i gotike u cijeloj srednjovjekovnoj Europi uza sve nijanse bio isti, težište se ovdje ne postavlja toliko na izbor umjetničkih motiva, koliko na običaj klesanja stećaka. Umjetnost se na zapadu Europe daleko više iskazivala na kulturno-regionalnoj nego na nacionalnoj ili etničkoj razini (Karaman, 1991., 617.). Izrada stećaka nije općenito katolički ili pravoslavni običaj (kao što nije specifično vezan ni za Crkvu bosansku) i zato objašnjenje stećaka podrazumijeva odgovor na pitanje zašto ih nema u susjednim oblastima poput Albanije, gdje je također bilo dovoljno kamena (Wenzel, 1962., 105.). S obzirom da stećci cijelom svojom pojavnošću nadilaze striktne, davno utvrđene konfesionalne granice i dogme, oni se mogu shvatiti kao "globalna manifestacija mišljenja cijelog jednog naroda", odnosno "lokalizacija [koja] nije više samo religiozna nego etnološka" (Challet, 1965., 20.). Pri svemu tome stećci ne dovode u pitanje činjenicu da je kršćanstvo prije svega smrt postavilo u središte svoje drame spasenja (Binski, 1996., 9.). Ova integrativna kulturološka uloga stećaka svoj snažan izraz je našla u epitafima jezično i sadržajno ujednačenim na širokom prostoru rasprostiranja slavenske pismenosti u njezinom bosansko-humskom izdanju. Grobni spomenici Engleske sadržavali su epitafe ispisane na nekoliko jezika: na latinskom jeziku
uglavnom za svećenike, na narodnom jeziku za laike, a za Anglo-Normane najprije na francuskom, zatim na engleskom (Binski, 1996., 113.). Visok stupanj kulturološke kompaktnosti područja rasprostiranja stećaka na značaju dobiva u svjetlu činjenice da od doseljenja Slavena u VI./VII. st. sve do XVI. stoljeća ono nije bilo izloženo radikalnim etničkim promjenama poput Engleske, gdje je invazija Vikinga između IX. i XI. st. sobom donijela i nove pogrebne običaje (Daniell, 1997., 186.). Pored toga židovska pogrebna praksa u Engleskoj otkriva značajne kontraste u odnosu na nežidovske pogrebne običaje, primjerice u načinu postavljanja grobova u pravcu jugozapad– sjeveroistok (Hadley, 2001., 122.-123.). Bosanski i humski stećci postavljani su u sve tri svoje konfesionalne varijante pretežno po pravcu zapad–istok, sukladno kršćanskoj praksi jednako raširenoj na Istoku i na Zapadu. Interkonfesionalnost stećaka, čime i njihov kršćanski karakter, zrcale također svetački likovi raspoznatljivi na cijelom području njihova prostiranja, poput sv. Jurja, sv. Dimitrija, sv. Kristofora, sv. Eustahija, sv. Jelene, Gospe s Isusom te samoga Krista prikazanog na stećku u Raškoj Gori nedaleko od Mostara (Palameta, 2002./03, 49.-50.). Ove dvije dimenzije stećaka – njihovu interkonfesionalnost i kršćanski karakter – naglašavaju vjerski izrazi sadržani u epitafima: amin (amen), blagosoviti, Bog, car nebeski, duša, mili Bog, milost božija, pet rana (Hristovih), prestaviti se, proklet Bogom i Sinom, Satan, da je prost, ase leži, V ime božije, vični dom, višnja slava te zaziv sv. Trojstva (Vego, 1970./IV., 168.). Pretežnom dijelu motiva sa stećaka, pa i onima paganske provenijencije, dubok je pečat utisnula kršćanska umjetnost pridodavši im kršćansko značenje budući da se stara značenja mijenjaju i da im se pridružuju novi kodovi. Tako i kršćanstvo uzima starije kulturološke forme i kristijanizira ih, kao što je to slučaj s drugim monoteističkim sustavima (Palameta, 1995., 1996.a, 2002./03.), kao što je to uostalom slučaj sa strukturom epitafa koji je zadržao neka svoja antička svojstva, ali u kršćanskom kontekstu. Stav prema mrtvima u razdoblju predmodernih i starinskih društava često je bio kompleksan, ako ne i kontradiktoran, obuhvaćajući brojne različite faktore od zvanične doktrine o zagrobnom životu do obveze na sjećanje (Gordon-Marshall, 2000., 8.).
Usprkos svemu onome što se o njima zna, stećci još uvijek ostaju "komplikovan problem" Miletić (1964., 223.). Oni su to prije svega jer istraživači nisu našli odgovor na ključna pitanja: otkud stećci u tolikom broju, odakle baš u srednjovjekovnoj Bosni? Ako se i može prihvatiti objašnjenje (Wenzel (1962., 137.-138.) kako su stećci podizani da posluže kao pouka potomstvu, da bi se osnažila vjera, da bi se učinilo nešto za dobro pokojnika, da bi se kletvama i naslikanim zaštitnim znacima zaplašili potencijalni pljačkaši grobova, odnosno da bi se potaknulo ponovno rođenje pokojnika slikanjem magičnih simbola – spomenuta pitanja još uvijek nisu dobila zadovoljavajuće odgovore. Pitanja se usložnjavaju uzme li se u obzir to da u cijeloj toj, više životnoj nego posmrtnoj simbolici, nema prikaza nekog običaja vezanog za pogreb pokojnika, primjerice iznošenje mrtvaca, naricanje nad njim, gošćenje nad grobom itd. (Karaman, 1954., 181.). Danas se ipak pokazuje neodrživim mišljenje da na stećcima nema, barem ne u značajnijem broju, umjetničkih predodžbi koje reflektiraju vjerske nazore o budućem životu (Truhelka, 1891., 380.-381.), jer se takvo shvaćanje iščitava već iz same brojnosti stećaka koji su kulturološki dominirali jednim prostranim krajolikom, o umjetničkim motivima da se i ne govori. Spomenik je sam po sebi bio moćno sredstvo "komunikacije" kako to pokazuje običaj podizanja monumentalnih spomenika u anglo-saksonskoj Engleskoj (VIII.-IX. st.) s isklesanim scenama Utjelovljenja i Kristova života, što je predstavljao crkveni konstrukt s ciljem da se svakom vjerniku omogući udioništvo u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća (Hawkes, 2003., 351.-352., 365.). Ideja Čistilišta i monumentalnost grobnog spomenika: stećak kao posrednik kulturološke kompaktnosti Srednjovjekovnom kršćanskom formom zagrobnog života dominirala su dva, zatim tri glavna pojma – Raj, Pakao i Čistilište (Binski, 1996., 166.). Do XV. stoljeća Posljednji sud nije više bio istaknut kao u prethodnim stoljećima, tako da su ikonografija i uvjerenja uzmaknuli pred vjerom u Čistilište. Pakao je bio vječan, Čistilište za ograničeno trajanje i zato su živi posvećivali rastuće količine energije, novca i napora da skrate vrijeme koje će njihove i duše drugih provesti u Čistilištu. S formalnim prihvaćanjem Čistilišta nestali su mnogi od starijih razloga pogrebne prakse, a na važnosti su dobile molitve, tako da je
pogrebni obred postao više fokusiran na ideju dugotrajne uspomene i molitava. Što je spomenik bio viši, to je bio vidljiviji i znamenitiji, rezultirajući njegovim uzdizanjem od tla (Daniell, 1997., 10.-12., 202.). Dok je misao o smrti najprije bila zaokupljena rezignacijom prema kolektivnoj sudbini ljudskog roda koja se može sažeti u frazu da ćemo svi umrijeti, druga faza koja započinje u XII. stoljeću otkriva značaj svoga "ja", pojedinačne egzistencije, i može se izraziti frazom o vlastitoj smrti. Ideja Posljednjeg suda povezana je s individualnom biografijom, ali ta biografija završava na posljednji dan, a ne na času smrti (Ariès, 1974., 33., 55.). Rimska civilizacija nazvana "civilizacijom epigrafije" bila je mnogo specifičnije civilizacijom epitafa i pogrebnog portreta – civilizacijom individualnog identiteta. Vladavina identiteta u rimskoj antici bila je popraćena u ranom srednjem vijeku vladavinom anonimnosti koja se odužila stoljećima (Ariès, 1985., 31., 36.). U XII. stoljeću uslijedio je obrat koji je rimskom epitafu vratio njegovu individualnu dimenziju. Ova strukturalna promjena u obrednoj praksi korijeni u europskoj renesansi XII. stoljeća s otkrićem značaja osobe kao jednim od najznačajnijih kulturalnih dostignuća između 1050. i 1200. godine. Rastuća promjena vodila je idejama individualizma i jačoj svijesti o sebi, što je zauzvrat rodilo naglaskom na portretiranju, autobiografiji i romantičnim pričama. U načinu izražavanja smrti i zagrobnog života dramatični učinak ovog kretanja bio je na sve većem razvoju Čistilišta, najprije kao ideje, zatim u konkretnom značenju fizičkog mjesta između Neba i Pakla. Sudbina individualne duše pomjerila se u prvi red zanimanja, prije nego daleki Posljednji sud za sve duše. Trenutak smrti i njezine posljedice bili su sada od najveće važnosti. Do sredine XIII. st. postali su laici mnogo svjesniji muka u Čistilištu koje ih čekaju, a najbolji put da se izbjegnu paklene kazne bile su molitve za dušu. Čistilište je dramatiziralo kraj zemaljske egzistencije ispunivši ga žestinom sastavljenom od pomiješanog straha i nade. To je zauzvrat rezultiralo u rastućoj vidljivosti grobova i likova pokojnika da privuku pažnju prolaznika. Doktrina Čistilišta brzo je postala važna koliko za pobožne svrhe toliko i za društvenu kontrolu. Kako je XII. stoljeće odmicalo, pogrebi su postali uniformniji, te su počeli predstavljati sahrane kasnog srednjeg vijeka. U kasnom srednjem vijeku sahrane su manje ili više dosljedno jednoobrazne (Daniell, 2002., 251.-253.; Walker Bynum, 1995., 280.; Rowell, 1997., 21.).
Time je označen kraj perioda anonimnosti grobova koji u kršćanskom svijetu, uz malobrojne iznimke, započinje u V./VI. stoljeću. Nesumnjivo je znakovito da se ova anonimnost završava u vrijeme razvoja ikonografije Posljednjeg suda tijekom XI./XII. stoljeća. Kada su se kršćanski natpisi ponovno pojavili, eshatološki osjećaji (briga za vječno spasenje) opet su postali razgovjetni, ali su oni ponovno išli pod ruku s osobnom komemoracijom i zemaljskom slavom (Guthke, 2003., 334.-335.). To je uključilo više rasprostranjenu pismenost nego u prošlosti i to pretežno gradsku, rezultirajući kvantitativnim porastom grobnih natpisa sada također posvećenih svjetovnjacima, ženama, obiteljima i trgovcima. U gradovima širom Europe pravo na pismeno obilježenu smrt postepeno se raširilo na neprestano rastuće dijelove populacije i više nije bilo ekskluzivna privilegija "velikih" i višeg svećenstva (Petrucci, 1998., 52. usp. Kloos, 1992., 71.). U to vrijeme odigrava se i promjena vidljiva u prelasku sa "slikovne" predstave na isklesanu formu grobne ploče, kada se stil europske umjetnosti razvio od rane do visoke romanike, od visoke romanike do gotičke integrirane s crkvenom arhitekturom (Panofsky, 1964., 52.). Prihvaćanje ovog umjetničkog pravca u srednjovjekovnoj Bosni očituje se na raskošnim grobnim pločama bosanskih kraljeva smještenim u pogrebnoj kapeli na Bobovcu od početka XV. stoljeća. S pojavom prvih nadgrobnih spomenika u drugoj polovici XII. st. kao rezultatom ovih novih strujanja, zatim njihovim brojnijim ulaskom u upotrebu od prvih decenija XIV. stoljeća, odražavajući upravo taj, novi koncept grobnog spomenika, prije svega kroz brojne monumentalne primjerke, nekropole stećaka s imenima poznatih vlastelinskih figura, ovozemaljskih moćnika i crkvenih dostojanstvenika na jednoj, te anonimnih pojedinaca na drugoj strani, snažno zrcale težnju izjednačavanja ljudi (barem pred Bogom) prisutnu u novom arhitektonskom konceptu crkvenoga prostora i prevlasti tzv. dvoranskih crkava kod propovjedničkih redova franjevaca i dominikanaca (Ivančević, 2000., 65., 67.). Ova kolosalna promjena u pogrebnom obrascu poklapa se s rastućom i sve ubrzanijom urbanizacijom bosanskog srednjovjekovnog društva – pojavom koja je zapadnu Europu zahvatila i iz temelja preobrazila cijelo stoljeće ranije. Kao što je odlazak grobova u anonimnost ranog srednjeg vijeka objašnjiv redukcijom pisane kulture u cijelosti, propašću antičkog školskog sustava, rastućom nepismenošću i opadanjem gradova i javne administracije (Petrucci, 1998., 35.), tako je povratak grobnog spomenika
s natpisom u javnost podudaran s novim duhovnim i gospodarskim strujanjima na Zapadu XII./XIII. stoljeća. Do tada su groblja ranog srednjeg vijeka, čak i groblja kasnijih vremena gdje su se održali stariji običaji, predstavljala akumulaciju kamena, ponekad isklesanog, gotovo uvijek anonimnog, tako da ih je veoma teško datirati osim ako nisu otkriveni grobni nalazi (Ariès, 1974., 47.). Kako objasniti interkonfesionalnost stećaka u svjetlu ove markantne činjenice, posebno kada se zna da je od XI. stoljeća i Pravoslavna crkva nametnula svoje kršćanske pogrebne obrede (Nazarova, 2006., 149.). Uz pretpostavku da su pravoslavni vjernici u Bosni i Humu slijedili odgovarajuće pravoslavne pogrebne vjerske obrasce, otvara se pitanje: može li se prihvaćanje jedinstvenog koncepta pogrebnog spomenika od strane triju tadašnjih konfesija također smatrati organskim dijelom interkonfesionalnosti stećaka? Ovo pitanje dobiva na značaju u svjetlu teze njemačkog antropologa Waltera Burkerta da je religijski poredak u čovjekovoj povijesti stariji od bilo kog poznatog državnog uređenja ili političkog pokreta što ih do danas posreduje historiografska memorija (Burkert, 1998.). Zona rasprostiranja stećaka između jadranskog zaleđa i rijeke Drine te dalje prema istoku predstavljala je već na vizualnoj razini kulturološki kompaktno područje. Uz postojeće lokalne razlike o svemu tome jasno govori jednak način izrade spomenika i pokopavanja mrtvih, ujednačene formulacije nadgrobnih natpisa, kao i narodna vlastita imena mnogo češća od kalendarskih, u čemu se može prepoznati utjecaj narodnih svećenika privrženih liturgiji na domaćem jeziku. Zato se stećci uistinu mogu smatrati "općenarodnim spomenicima" koje su koristili pripadnici Pravoslavne, Katoličke i Crkve bosanske (Vego, 1961.a, 108., 110.) i koji su u svim slučajevima odslikavali osnovni karakter grobnoga spomenika: stabilnost, trajnost i pristupačnost. Svejedno kojoj konfesiji pripadali, stećci su predstavljali sredstvo "komunikacije" između živih i mrtvih ojačano crkvenim autoritetom. Područje rasprostiranja stećaka nije bilo opterećeno onim tipom etnosocijalne polarizacije prisutne u Estoniji između domaćeg nižeg sloja i više klase (uključujući kler) s njemačkim kao govornim jezikom, tako da je socijalni status osobe izravno bio određen njezinim jezikom (Valk, 2003., 571.).
Stećak kao dio srednjovjekovnog urbanog krajolika i mauzolejno-memorijalnog kompleksa – primjer Jajca Postoje sigurni pokazatelji da su osim ruralnog, iako nešto kasnije, stećci postali sastavnim dijelom bosanskog urbanog krajolika, odnosno pokazatelji o njihovom smještanju unutar gradskih zidina. Takav primjer pruža kraljevski grad Jajce s katoličkom crkvom sv. Marije u čijem se dvorištu s južne strane nalazilo groblje, čiji jedini vidljiv trag danas predstavlja monumentalna nadgrobna ploča (226 x 105 x 30 cm) na kojoj su urezani štit s dvije koso položene trake, polumjesec (?) i veliki dvoručni mač – tip poznat sa stećaka. Postojanje groblja, čak i nakon što je ono nestalo, jamče kršćanski – u ovom slučaju katolički – grobovi otkriveni prilikom gradnje kuća u blizini crkve (Mazalić, 1952.). Osim ovog imalo je Jajce još jedno groblje izvan gradskih zidina, vjerojatno smješteno na mjestu današnjega katoličkoga groblja, prvotno poznatog pod nazivom Mašet koji asocira na srednjovjekovnu nekropolu stećaka. To je značilo usvajanje općeeuropske
pogrebne
prakse
kako
to
pokazuju
primjeri
nekih
engleskih
srednjovjekovnih gradova unutar čijih su zidina, u pravilu uz crkve, bila smještena groblja (Barrow, 1992., 78.-100.). Srednjovjekovni su gradovi bili intimno povezani sa smrću i bolešću – odnos koji je formirao poticaj za utemeljenje srednjovjekovnih bolnica (Gilchrist, 1992., 101.). Da se taj karitativni duh nastanio i unutar monumentalnih zidina Jajca govori postojanje gradskog leprozorija kojim su upravljali franjevci. Uza sve razlike koje su između 1000. i 1600. godine razdvajale gradsko i seosko društvo srednjeg vijeka, o stećcima kada je riječ, može se govoriti o jednom snažnom faktoru njihove vjerske i socijalne povezanosti. Još jedan aspekt srednjovjekovnog kršćanskog razumijevanja smrti sa svojim dubokim povijesnim korijenima, posredno povezan sa stećcima, dokumentiran je činjenicom da su bosanski vladari posjedovali svetačke moći. Na moći, sveta Evanđelja i časni (životvoreći) krst Hristov (Gospodnji) – na najveće kršćanske svetinje – pozivaju se okrunjeni Kotromanići dajući garancije da će poštivati odredbe svojih povelja (Thallóczy, 1906., 407., 411.; Miklosich, 1858., 176., 190., 222., 236., 256., 273., 284., 318., 428., 488.). Ako se i ne zna koje su svetačke moći bosanski vladari posjedovali, zna se za rašireno vjerovanje da mučenici zapravo nisu umrli, da su slično Kristu bili historijske
osobe, umrle kao svjedoci svoje vjere, tako da su tada bili živi. Njihove svete moći zato nisu mogle biti klasificirane među ostatke umrlih ljudi jer nisu širile zagađenje nego blagoslove kada su ih donosili među žive. Posjedovanje relikvija, bilo da se radilo o gradu ili pojedincu, osiguravalo je osobnu prisutnost, posebni interes i zaštitu patrona sveca (Harries, 1992., 59.). Kada su 1459. godine u crkvu sv. Marije u Jajcu, kasnije i u crkvu sv. Katarine, bile pohranjene moći sv. Luke evanđelista, započelo je javno štovanje ovoga glasovitoga sveca čiji su zemni ostaci smješteni u crkvu ispunjenu grobovima, nadomak nekropole sa stećcima. Ekskluzivno katolički karakter ove srednjovjekovne inscenacije ne umanje nego, naprotiv, dodatno ističe interkonfesionalni značaj stećaka. Samo pretvaranje crkve sv. Marije u mauzolejnu crkvu odražava europski obrazac istinskog pretvaranja brojnih crkava u mauzoleje pojedinih obitelji, odnosno "invaziju" laika na crkve (Hadley, 2001., 144.). Tako je, u rujnu srednjeg vijeka, stablo bosanskog srednjovjekovlja rađalo svoje zrele plodove – plodove vezane za razumijevanje smrti kao sastavnog dijela ljudske egzistencije, tajnu pred kojom su zastajali svi očekujući prijelaz na drugu obalu modre rijeke. Organski dio ove svojevrsne muzejske postavke posvećene smrti predstavljala je stotinjak metara od crkve sv. Marije udaljena podzemna grobnica-mauzolej (katakombe) Hrvoja Vukčića Hrvatinića, velemajstorski izdubljena u stijeni i tako prilagođena za proslavu smrti. Možda su, kako je to svojedobno pretpostavio fra Josip Markušić, ovaj prostor pod zemljom najprije koristile pristalice Mitrina kulta, da bi ga na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće za potrebe svoje mauzolejne crkve preuredio Hrvoje Vukčić. Novija istraživanja pokazuju da svod jajačkih katakombi podsjeća na svodove nekih crkava u Italiji (San Zeno u Veroni), što upućuje na postojanje nekog dalmatinskog uzora pri njihovoj gradnji-adaptaciji (Mikulić, 1997., 209.). Činjenica da koncem XIX. st. domicilno stanovništvo za ovu sakralnu građevinu još uvijek nije koristilo naziv katakombe govori da je on novijega datuma. Otvoreno je pitanje to da se jedan ovakav "izvanredan spomenik bosanske prošlosti", za čije je oblikovanje bilo potrebno znoja, novčanih sredstava i ne manje vremena, ne spominje u povijesnim izvorima srednjeg vijeka, kao i to da ne postoji predaja o njegovoj gradnji i namjeni. Cjelokupni ambijent ove jedinstvene podzemne građevine mauzolejne namjene – pojačan postojanjem oltara također isklesanog u živoj stijeni u kripti ispod kripte – snažno asocira na podzemni
kršćanski hram ili grob hipogeon (od grč. hypo=ispod, gaia=zemlja) i na kršćanske katakombe u Rimu s oltarom u blizini grobova. Neke od najljepših katakombi izvan Rima nalaze se u Napulju i Sirakuzi. Napuljske katakombe bile su dvokatne (Curl, 1980., 67., 69.), kao što su to i katakombe u Jajcu. U zenitu svoje političke karijere, na prijelazu iz XIV. i XV. stoljeće, Hrvoje Vukčić njegovao je žive političke veze s napuljskim kraljem Ladislavom, a 1388. godine i sam je išao u Apuliju (D. Lovrenović, 2006.a, 39.). Ne treba isključiti mogućnost, dapače vrlo je vjerojatno, da su umjetnički poticaji za izgradnju Hrvojevih katakombi došli upravo od nekog napuljskog uzora. Reformacija i konceptualna izmjena strategije smrti Promjena u srednjovjekovnoj konceptualizaciji smrti nastupila je s protestantskim reformatorima koji su svoje ideje bazirali jedino na Bibliji, a ne na kombinaciji Biblije i tradicije građene stoljećima. Jedno od središnjih pitanja bila je sudbina duše neposredno nakon smrti. Reformator John Fritz odbio je 1531. ideju da molitve za mrtve mogu imati bilo kakav pozitivan učinak, smatrajući Kristovu krv jedinim sredstvom očišćenja grijeha. Budući da Čistilište više nije postojalo, sistemi vjerovanja utemeljeni na njemu propali su. U tom kontekstu poništeni su teološki razlozi za neprekidni tijek molitava samostana, redovnika i misa zadušnica. Proces raspada samostana bio je sistematski i potpun; zemlje i prihodi samostana, časnih sestara i redovnika prešli su kruni. Tijekom dvadeset godina srednjovjekovna struktura Engleske crkve i razlozi za njezin opstanak onesposobljeni su i razoreni. Ukratko kazano: ove teološke promjene proizvele su različite modele ponašanja i radikalnu promjenu u pogrebnoj praksi. Predreformacijske biblijske pripovijesti ili vjerske scene zamijenjene su prigodno satiriziranim svjetovnim slikama (Daniell, 1997., 196.-199.). Godine 1560. engleska kraljica Elizabeta izdala je proglas protiv daljnjeg uništavanja grobova i brisanja natpisa, posebno ako oni počinju s molite za dušu (Guthke, 2003, 340). U protestantskim zemljama pogrebna arhitektura zato je postala čisto socijalna manifestacija tako da je dizajn bio određen uskusom i individualnim zahtjevom (Curl, 1980., 103.). U odnosu na to kako je ona unutar strategije smrti bila prisutna tijekom srednjeg vijeka, Reformacija je raskinula zajednicu živih i mrtvih, što je značilo "sekularizaciju" ili najmanje "naturalizaciju" sjećanja na mrtve (Gordon-Marshall, 2000.,
9.-10.). Protestantska doktrina značila je da svaka generacija može biti indiferentna prema duhovnoj sudbini njezinih prethodnika (Gittings, 1997., 21.). Svi reformacijski crkveni propisi sahrane mrtvih predstavljali su oštro pojednostavljenje srednjovjekovnih pomno razrađenih pogrebnih ceremonija (Rowell, 1997., 22.). Protestantizam je na kraju u nekim svojim ograncima iznjedrio teorije o predodređenom prokletstvu i ovaj je ikonoklazam razorio vizualnu pomnjivost koja je zastrašila katolički svijet (Boase, 1972., 125.). Tako je srednjovjekovni koncept smrti – ali bez grobnoga spomenika i epitafa – bio "sahranjen". Prva posljedica detronizacije i desanktifikacije smrti bila je nestanak njezine gotovo magične i iracionalne snage, srednjem vijeku tako karakteristična blizina crkve i groblja postepeno nestaje njihovim fizičkim odvajanjem dok kraljevi najmoćnije europske dinastije nemaju grobove niti ih žele imati. Francuski Valoi imali su kapelu, Bourboni međutim nemaju, čak dozvolivši da se razori kapela njihovih predaka a njihovi se grobovi prenesu u Saint Denis (Ariès, 1981., 307., 320., 333.). Tijekom Francuske revolucije gotovo svi su lijepi grobni spomenici Francuske bili uništeni (Ball, 1995., 49.). Upravo u ovom okviru konceptualne izmjene strategije smrti koja se s promjenom njezine konfesionalne slike odigrala u Engleskoj, potvrđuje se koliko su stećci kao nadgrobni spomenici u sve tri svoje konfesionalne verzije pripadali srednjovjekovnom shvaćanju smrti. Pojava Crkve bosanske, ako je suditi po stećcima, nije izazvala bilo kakvu, najmanje radikalnu promjenu u pogrebnoj praksi i konceptualizaciji smrti u odnosu na velike crkve, tako da je nemoguće stećke podijeliti na heretičke i neheretičke. Do istog se zaključka dolazi analizom grobnih nalaza ispod stećaka (Bešlagić, 1982., 495.). Iako je svoj položaj Crkva bosanska izgradila na jurisdikcijskoj neovisnosti o Rimu, po čemu je anticipirala kasniji pokret Reformacije, ona je u svojoj ekleziologiji ostala duboko srednjovjekovna, za razliku od Reformacije koja se upravo na tom polju pojavila s novim radikalnim zahtjevima. Dok su pojavu Crkve bosanske, kojoj je prethodila dislokacija biskupskog sjedišta iz Bosne u Đakovo, iznudili Rimska kurija i ugarski dvor (Lovrenović, 2006.a, 587.-588., 612.-613.), Reformacija se pojavila kao organizirani znak otpora tadašnjem crkvenom poretku i njegovim zloporabama (Peetagree, 1999., 238.-281.). Stećci koji označavaju grobove vjernika Crkve bosanske svojim načinom izrade, umjetničkom dekoracijom kao i tekstualnim i epigrafskim referencama o tome neosporno svjedoče, predstavljajući dio velike teme umiranja koja je
tako snažno zaokupljala srednjovjekovnoga čovjeka i na istoku i na zapadu. Stećci se isto tako mogu razumjeti i kao pokazatelj umjetničkog ukusa i moralnih shvaćanja širih slojeva konfesionalno različitog stanovništva, upravo preko ovih nadgrobnih spomenika najefikasnije privedenog u umjetničko i duhovno ozračje zrelog srednjovjekovlja (I. Fisković, 2005., 37.). JEDINSTVENO OBILJEŽJE PROSTORA I VREMENA Stećci predstavljaju osebujnu pojavu i vrlo specifičnu sintezu jezika i pisma, vjere i običaja, povijesti i kronologije, kulture, umjetnosti i estetike (Bobaš, 1985., 103.). Stećci su pretežno vezani za bosansko-humski srednjovjekovni krajolik i teško je, zapravo nemoguće, naći sličnu pojavu koja bi na takav markantan način obilježila kulturni pejzaž neke srednjovjekovne europske zemlje. Od ukupno 69.356 evidentiranih stećaka na 3162 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini ih na 2687 mjesta ima 59.593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267. Među pojedinačnim oblicima evidentirano je 12.884 ploča, 37.955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te amorfnih oblika 293. Ukrašenih stećaka, odnosno stećaka s reljefima, evidentirano je ukupno 4638 primjeraka (Bešlagić, 1982., 67., 130.). Zahvaljujući novijim istraživanjima broj evidentiranih stećaka na prostoru Srbije narastao je na 4118 primjeraka, tj. 3090 spomenika utvrđenog oblika s 203 lokaliteta (Zečević, 2005., 23.-24.). S 3000 do 4000 primjeraka prvo mjesto po brojnosti stećaka zauzimaju hercegovačke općine Nevesinje i Konjic, dok se od bosanskih općina s 2628 stećaka ističe Rogatica. I brojnost stećaka na pojedinim nekropolama važan je pokazatelj kretanja u društvu srednjovjekovne Bosne XIV. i XV. st. Budući da najveći broj nekropola sadrži manje od 10 stećaka, a da je broj nekropola s 300 i više primjeraka koje pripadaju većim zajednicama izniman, mala se groblja općenito mogu smatrati porodičnim, što govori o poodmaklom procesu rastakanja starog rodovskog društva i izdvajanju malih porodičnih zajednica koje, kao znak "novoga" identiteta, organiziraju svoja vlastita groblja. Zato su nekropole poput one smještene na lokalitetu Kalufi blizu zaseoka Mijatovci nedaleko od Nevesinja sa 452 stećka prava rijetkost. Ovoj kategoriji pripada i nekropola s 344 stećka
u selu Bjelosavljevići nedaleko od ceste Sarajevo–Rogatica, na 6 km udaljenosti od Sokoca kao središta općine. Od dekorativnih motiva najviše je korištena povijena lozica s trolistima, od simboličnih/religioznih motiv križa, polumjeseca, zvijezda (rozeta) i štitova s mačevima, dok od figuralnih predodžbi najviše ima pojedinačnih figura ljudi i životinja, zatim scena lova na jelene, kola i borbi (turnira). Zajednički gotovo svim oblastima su solarno-lunarni motivi i motivi križeva. Hercegovačko područje najviše krase motivi povijene lozice s trolistima, arkade i tordirane vrpce, zatim štitovi s mačevima, predodžbe jelena i konja, kao i scene kola i turnira. Bosanske stećke krase vrpce i bordure od kosih i cik-cak crtica, spirale i biljne stilizacije. Područje gotovo svih ukrašenih stećaka uključuje cijelu današnju Hercegovinu, kao i dijelove Bosne i Dalmacije. Jednako vrijedni su natpisi na stećcima pisani bosanskom ćirilicom – važan izvor za izučavanje razvoja pisma i narodnog jezika u srednjovjekovnoj Bosni, isto tako pouzdan oslonac u datiranju stećaka. Od ukupno 384 grobna natpisa, najviše ih je nađeno u Bosni i Hercegovini (326), posebno u okolici Trebinja, Bileće, Gacka i Stoca. Od pojedinačnih nekropola s 19 natpisa prednjače Boljuni kod Stoca, od majstora-kovača na prvom je mjestu Grubač, a među dijacima-pisarima Semorad (Bešlagić, 1971.a, 105.-106.; Bešlagić, 1973., 279.-285.; Wenzel, 1962., 114.-115.; Bešlagić, 2004., 15.). Iako bosansko-humski mramorovi nemaju istinsku paralelu u sepulkralnoj praksi srednjovjekovne Europe, raširena pojava postavljanja tzv. visokih i biblijskih križeva na grobljima i određenim "svetim mjestima" ranosrednjovjekovne Irske može se, barem u nekim elementima, usporediti s ovim fenomenom. Spajajući u sebi prastare paganske keltske motive, kršćanske simbole i biblijske teme, usvajajući ornamentiku onodobnog brončanog i zlatnog nakita, imitirajući teške procesijske križeve oni su, poput stećaka u Bosni, postali "zaštitnim znakom" osebujnog irskog kršćanstva i tamošnje sepulkralne prakse (Cunliffe, 1992., 174.-175.). Slična se paralela može povući između stećaka i armenskih nadgrobnih spomenika hačkara (hač na armenskom jeziku znači križ a kar znači kamen, što u prijevodu glasi kameni križ), podizanih između IX. i XVII. stoljeća. Uzimajući u obzir sve njihove sličnosti, posebno kada se radi o oblicima i nekim likovnim rješenjima, ipak se ne može reći da su hačkari utjecali na pojavu i razvoj
stećaka, koji u svim svojim bitnim osobinama ostaju autohtona umjetnička pojava (Bešlagić, 1981., 77.-83.). Ako je grobni spomenik važan kroničar ukusa u cijelom svijetu i ako je postupanje s mrtvima odraz veličine jednog društva (Oliver, 2000., 2.), onda su upravo stećci jedan od takvih pokazatelja. Ostaje, istina, ključno i nezaobilazno pitanje: zašto je pogrebna umjetnost stećaka tako snažno ukorijenjena baš u Bosni i Humu? Činjenica da se stećci bar u pretežnom dijelu… nalaze na čisto ilirskom području (Vego, 1973., 307. usp. Miletić, 1982., 19.) bez sumnje predstavlja dragocjen putokaz za buduća istraživanja. Tu, na području antičkog Ilirika, od davnina su se prelamali i ukrštali utjecaji mediteranskog i panonskog kulturnog kruga, u kasnijem razdoblju utjecaji bizantskog Istoka i latinskog Zapada da bi, filtrirani kroz duboko ukorijenjene tradicije, misaone i emotivne obrasce, rezultirali sasvim osebujnom pojavom poput stećka (Miletić, 1982., a, 234.). Iako obuhvaćaju samo 8 nekropola lociranih u uskoj zoni između jadranskog primorja i središnje Bosne, to potvrđuju i rezultati antropoloških istraživanja populacije stećaka koji govore da se radi o autohtonom stanovništvu dinarskog antropološkog tipa. Dodatna analiza koja obuhvaća stanovništvo historijskog perioda Grčke, Bugarske, Rumunjske i Jugoslavije pokazuje da se populacija sahranjivana ispod stećaka između kraja XIII. i početka XVI. stoljeća po svojim osteometrijskim karakteristikama, odnosno po specifičnosti svoje antropološke građe, razlikuje od navedenih grupa stanovništva (Mikić, 1990., 16.-26.). Rezultati fizičke atropologije, znanosti čiji je izvorni materijal ljudski kostur, govore da su ilirska plemena autohtonog podrijetla i da je za njih na središnjebalkanskom prostoru vezan postanak i razvoj dinarskog antropološkog tipa. Za starije željezno doba utvrđeno je jedno jezgro dinarizacije, odnosno brahikranizacije, tako da se daljnja etnogeneza može pratiti sve do najnovijih vremena. Pokazalo se zapravo da je kod populacije sahranjene ispod stećaka samo nastavljen ranije započeti proces dinarizacije, da je njezin antropološki sadržaj veza između kasnog prahistorijskog i recentnog stanovništva, odnosno da je ona tijekom srednjeg vijeka u svoje biološko jezgro asimilirala sve migrante, pa i Slavene (Mikić, 2002., 529., 533.). U tom se slučaju može govoriti ponajprije o vlaškom stanovništvu, uz otvoreno pitanje radi li se o pojavi općeg karaktera. Daljnja antropološka istraživanja nekropola, posebno u južnoj Hercegovini i istočnoj Bosni, trebala bi barem u nekoj mjeri rasvijetliti odnos između
nekropola i vlaškog etničkog elementa (Benac, 1982., 202.). Sagledani kao cjelina, malobrojni arheološki nalazi iz grobova pod stećcima ni po čemu se ne razlikuju u odnosu na iste takve nalaze u grobovima nad kojima nisu postavljeni stećci (Miletić, 1982.a, 239.). Ako je riječ o jednoj etničkoj skupini onda se misli na određen broj ljudi koji su konstruirali ideju o zajedničkoj pripadnosti, a time i vlastitoj različitosti od drugih. Budući da je takvo shvaćanje često uokvireno predodžbama o zajedničkom podrijetlu, to je stvarno daleko fleksibilnije nego što se uobičajeno misli. Pitanje etniciteta često je povezano s nacionalističkim predodžbama, kako je to bilo svojstveno nacionalizmu kasnog XIX. stoljeća koji je izjednačavao pojmove naroda i nacija. Iako su takve rasne historije uveliko odbačene u akademskim krugovima tijekom prvih decenija XX. stoljeća, ideja rase bila je zamijenjena idejom kulture (Lucy, 2002., 73.-75.). Osim svih naznačenih isto tako vrijedan putokaz u daljnjem izučavanju stećaka predstavlja spoznaja da "ova umjetnost zauzima dostojno mjesto u balkanskom, pa i evropskom umjetničkom naslijeđu" (Benac, 1963., XXXV.). Kompleksna umjetnost stećaka ne može se u cijelosti sagledati ni pravilno razumjeti samo u okviru uske perspektive odnosa između Jadranskog primorja i unutrašnjosti – unutar kratkih relacija na kojima se vršio proces davanja i primanja s obalom kao prividno jačim partnerom. Slika postaje znatno jasnija ako se proces primopredaje proširi na Zapadnu Europu jer se tek onda pokazuje da srednjovjekovna Bosna sa svojim graničnim oblastima nije samo posljednja stepenica provincijske umjetnosti Zapadne Europe, nego područje specifičnog umjetničkog izraza baziranog na izvornim nadahnućima (Radojčić, 1961., 12.). Nastali kao osebujno umjetničko djelo, kao skulptura, s namjenom da besmrtnom učine uspomenu na pokojnika, danas naočigled tzv. kulturne javnosti prisustvujemo činu umiranja stećaka. "Tužna i stroga monumentalnost stećaka" lako može zavarati. Izloženi rapidnom propadanju, ispranih, glatkih površina koje su nekad nosile živo slikane scene i natpise, u epohi kada su grobni spomenici predstavljali dio ukrasa životnog ambijenta, stećci svojom divovskom snagom izraza još uvijek odolijevaju i ljudskom nemaru i rušilačkoj stihiji vremena čekajući upis na listu svjetske baštine UNESCO-a, kao zadnju mjeru koja ih još može izbaviti od nestanka, od končine. Nacrt takvog prijedloga koji se odnosi na nekropole s područja Stoca (Palameta, 2000.) ne samo da je pozitivan znak koji
vodi u tom pravcu, nego i solidno polazište za izradu elaborata koji će stećke obuhvatiti u cijelosti. REZIME Nakon što su četiri stoljeća – od kraja bosanskog srednjovjekovlja do prvih decenija XIX. stoljeća – bili prepušteni zaboravu, ljudskoj destrukciji i "umiranju" u prirodi, bosanski i humski nadgrobni spomenici stećci probudili su najprije zanimanje putopisaca i znatiželjnika koji su pohodili Bosnu i Hercegovinu. Bez primjerenog poznavanja srednjovjekovne sepulkralne umjetnosti, s maglovitim predodžbama o bosanskoj srednjovjekovnoj povijesti, istraživači su od sredine XIX. st. umjetnost stećaka bili skloni tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja. Općenito se smatra da je zaživljavanju teze o stećcima kao bogumilskim nadgrobnicima najviše kumovao Englez Arthur Evans koji je, putujući kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875., zabilježio da markantni stećci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici. Nakon što je Evans postao arheolog svjetskoga glasa, teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijenila se u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji. Doprinos daljnjoj razradi Evansovih postavki dao je Janos von Asbóth, činovnik rane austrougarske administracije u BiH i član mađarskoga parlamenta. Evansova je teza gotovo cijelo stoljeće presudno određivala način razumijevanja svijeta stećaka, iako je u nju već 1899. godine posumnjao tadašnji direktor Zemaljskog muzeja iz Sarajeva Kosta Hörmann. Tako se moglo desiti da teza o bogumilskom karakteru stećaka na pogrešan put zavede brojne autore. Ova teza naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka. Gotovo istovremeno s njihovom bogumilizacijom (bošnjakizacijom) započeo je koncem XIX. st. proces pripajanja stećaka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Paradoksalno je pri tome što kolektivna memorija ni jednog od bosanskohercegovačkih naroda stećke izvorno ne "pamti" kao svoje, što znači da se radi o naknadnim konstruktima kojima se nastojala podariti znanstvena uvjerljivost. Zahvaljujući naporima plejade znanstvenika počelo je od sredine XX. st. krčiti put drukčije razumijevanje stećaka i napuštanje duboko ukorijenjenih shvaćanja o njihovoj bogumilskoj naravi. Među prvima na tom tragu je bio Alojz Benac, zatim Šefik Bešlagić,
Marko Vego, Sima M. Ćirković, Marijan Wenzel, John Fine, Ante Škobalj, Nedim Filipović, Nada Miletić, Dominik Mandić, Pavao Anđelić, Miroslav Palameta, Noel Malcolm i Emina Zečević. Pojavu stećaka kao nadgrobnih spomenika i specifičnoga izraza sepulkralne umjetnosti srednjega vijeka moguće je promotriti unutar dva konteksta: zapadnoeuropskog i bosanskog. Prvi kontekst određen je promjenom u obrednoj praksi koja korijeni u europskoj renesansi XII. stoljeća s otkrićem značaja osobe kao jednim od najznačajnijih kulturalnih dostignuća između 1050. i 1200. godine. Rastuća promjena vodila je idejema individualizma i jačoj svijesti o sebi, što je zauzvrat rodilo naglaskom na portretiranju, autobiografiji i romantičnim pričama. U načinu izražavanja smrti i zagrobnog života naglasak ovog kretanja bio je na sve većem razvoju Čistilišta, najprije kao ideje zatim u konkretnom značenju fizičkog mjesta između Neba i Pakla. To je označilo kraj perioda anonimnosti grobova koji u kršćanskom svijetu, uz malobrojne iznimke, započinje u V./VI. st. a završava u vrijeme razvoja ikonografije Posljednjeg suda tijekom XI./XII. stoljeća. Natpise na grobnim spomenicima pratili su eshatološki osjećaji (briga za vječno spasenje) idući pod ruku s osobnom komemoracijom i zemaljskom slavom. Bosanski kontekst pojave stećaka određen je naraslim ekonomskim snagama bosanskog feudalnog društva, odnosno željom pojedinaca da vanjskim znakom na grobu afirmiraju svoj ugled i svoju moć. Veći broj grobova i grobalja bez stećaka upućuje na duboku klasnu diferenciranost tog istog društva, što znači da su stećci u kronološkom pogledu pratili razvitak, pa i propast feudalizma. Iako sistematizacija stećaka još nije razrađena do kraja, može se poći od ukupno devet njihovih različitih oblika zastupljenih u Radimlji kod Stoca, što znači od ploče, ploče s podnožjem, sanduka, sanduka s podnožjem i visokoga sanduka do visokoga sanduka s podnožjem, sarkofaga te sarkofaga s podnožjem i križa. Uz njihov naglašeni simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, pripadajući fondu romaničke i gotičke umjetnosti, među ukrasnim motivima na stećcima raspoznaje se pet skupina koje se međusobno prepliću i upotpunjuju: socijalni i religiozni simboli, predstave posmrtnih kola, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti. Postoji i šesta skupina tzv. neklasificiranih motiva – motivi simbolične funkcije, znakovi geometrijskog oblika, predstave nekih neobičnih predmeta i oštećeni motivi čije značenje je nejasno.
Na samom početku klesanja stećaka malo je bilo pravih majstora i taj su posao uglavnom obavljali priučeni seljani, da bi se tek kasnije pojavili obučeni i dobro plaćeni majstori. Ljudi koji klešu stećke, koji ponekad u sklopu zapisa na spomeniku ostavljaju uklesano i vlastito ime, zovu se "kovači", u značenju latinske riječi "faber" koja označava majstora uopće. Natpisi sa stećaka spominju različite termine vezane za poslove oko njihova oblikovanja i izrade ukrasa, najčešće termin sijeći, što znači i klesati. Sličan mu je izraz usijeći, što bi značilo osigurati financijska sredstva i brinuti se oko klesanja i postavljanja spomenika. U istom se značenju koriste izrazi: postaviti, pobiližiti i pokamenovati. Od imena (i prezimena) kovača-klesara, kojih je primjereno broju stećaka sigurno bilo neusporedivo više i koji su predstavljali neku vrstu srednjovjekovnog "esnafa", iz natpisa na spomenicima poznata su 33. Budući da nisu znali pisati, pojedini kovači urezivali su natpise prema predlošku, ali je bilo kovača koji su poznavali obje vještine – i klesanja i pisanja. Uzimajući u obzir ponovljena imena, pisari se na stećcima pojavljuju 68 puta. Ćirilični natpisi na stećcima dio su ćirilične epigrafije zapadnih oblasti Balkana čiji se počeci mogu pratiti od konca XII. st. Markantno mjesto među umjetničkim simbolima pripada posmrtnim kolima. Postoje tri osnovna tipa posmrtnih kola na stećcima: muška, ženska i mješovita. Kola na stećcima, po svemu sudeći, predstavljaju dio pogrebnoga rituala, u nekim slučajevima popraćenog viteškim igrama i borbama. Iz shematskih prikaza kolâ očito je stapanje prastarih pogrebnih običaja s kršćanskim shvaćanjima. Ove likovne predstave ponajprije pripadaju širim krugovima plemstva, a s obzirom na njihovu raširenost u okviru sepulkralne prakse zapadne i srednje Europe opravdano je zaključiti da kola na stećcima predstavljaju jednu varijaciju posmrtnog kultnog plesa. Najčešće figuralne kompozicije su: predstave konjanika, dvoboja, viteških igara, lova i raznih životinja, relativno mali broj portreta konjanika, te predstave ljudske glave, polufigura, figura i parova. Ove kompozicije koje ilustriraju detalje iz pokojnikova života ili imaju dublje religiozno-mitološko značenje, uobičajene su u sepulkralnoj praksi europskoga prostora. Značajno mjesto pripada ornamentima: arhitektonskim – koji već time što donekle objašnjavaju sâmo podrijetlo stećaka pobuđuju najveću pažnju (arkade, okviri od tordiranih traka, krovovi, predstave kuće) biljnim – (loza-vitica s trolistom i ljiljan) i geometrijskim – (cik-cak linija, krug, spirala, rozeta). Uz svoju osnovnu funkciju
– da kultu pokojnika kao jednoj od središnjih točki religioznosti dâ vidljivo i svima prepoznatljivo obilježje – stećak je, kako to pokazuje ornamentika koja nije bila lišena umjetničkih ambicija, trebao kod gledatelja pobuditi osjećaj za lijepo. Ova estetska funkcija najviše je došla do izražaja u formama tzv. visokih sanduka i sarkofaga u kojima su ljepota, nježnost i bjelina postizali svoj najpotpuniji izraz. S obzirom na njihov osnovni sadržaj, intenciju i intonaciju, natpisi na stećcima mogu se okvirno podijeliti u nekoliko skupina – na natpise s vjerskim formulama, na natpise koji ilustriraju motiv junačke (viteške) smrti, na natpise koji daju informaciju o pokojniku, ponekad o njegovoj rodbini i okolnostima njegove smrti veličajući ukop pokojnika na "plemenitoj baštini", natpise koji bilježe samo pokojnikovo ime (ponekad i ime kovača-dijaka), konačno natpise s moralnom (vjerskom) poukom. Kao posebna skupina unutar ove cjeline izdvajaju se natpisi s verbalnom i(li) simboličkom invokacijom, tj. s prizivom Svetoga Trojstva ili znakom križa – formulama preuzetim iz suvremenih ćiriličnih povelja, kao i napisi koji obvezno sadrže početnu eshatološku formulu
ase
(sije)
leži.
Nadgrobni
natpisi
svojstveni
su
pogrebnoj
praksi
srednjovjekovnog Zapada predstavljajući sastavni dio kako običnih nadgrobnih ploča, tako i reprezentativnih vladarskih spomenika. Osnovna funkcija nadgrobnog natpisa bila je da u epohi rastućeg individualizma sačuva uspomenu na određenu osobu i njezin posebni identitet, što se postizalo navođenjem pokojnikova imena, njegove životne dobi, njegova podrijetla, statusne pripadnosti i posebnih zasluga. Sve se to, ponekad uz portret pokojnika, objedinjuje u pogrebnoj cjelini sa značenjem povijesne memorije. Historijska stvarnost izmiruje u napisima dva koncepta besmrtnosti – eshatološki i komemorativni (svjetovni) – koji nisu u cijelosti odijeljeni jedan od drugog. Natpisi sa stećaka pružaju obilje materijala za izučavanje povijesti jezika, jer sadrže brojne arhaične riječi i izraze odavno izišle iz upotrebe, a podesni su i za druga povijesna i etnološka istraživanja. Njihova usporedba s grobnim natpisima srednjovjekovne (zapadne) Srbije i Bugarske otkriva neke njihove zajedničke crte, ali i primjetne razlike u stilizaciji pojedinih formula. Pored regionalne različitosti vidljive u upotrebi oblika, ornamentalnih motiva i kvaliteti izrade stećci se obično nalaze koncentrirani u skupinama – u grobljima pojedinih obitelji sa svega nekoliko primjeraka, u grobljima čitavih rodova prosječno s 30 do 50 stećaka, konačno u velikim nekropolama seoskih općina ponekad i s više stotina
primjeraka. Reprezentativnim porodičnim nekropolama pripadaju nekropola Sankovića u Biskupu kod Konjica, nekropola Miloradovića-Stjepanovića (Hrabrena) u Radimlji kod Stoca, nekropola Pavlovića nedaleko od Sarajeva te nekropola još uvijek nepoznate velikaške porodice u Donjoj Zgošći kod Kaknja. Uz specifične političke, ekonomske i kulturne prilike pojedinih regija, umijeće klesanja stećaka dovelo je do formiranja posebnih lokalnih stilova i umjetničkih škola. Vodeće mjesto među njima pripada klesarskoj školi na području Hercegovine, sa središtima u okolici Stoca, na području Trebinja i Bileće, zatim Gacka i Nevesinja. Četvrta radionica djelovala je u široj oblasti Konjica, a peta u okolici Lištice. Glavni klesarski centri u zapadnoj Bosni pokrivali su područje između Kupresa i Duvna, a u središnjoj Bosni okolicu Travnika. U istočnoj Bosni zapaženo je djelovanje četiriju radionica – jedne između Kladnja, Olova i Ilijaša, druge oko Zvornika, treće na Ludmeru i četvrte u okolici Rogatice. U gotovo svim kulturama i svim vremenima pogreb je predstavljao jednu od glavnih točaka vjerskog rituala, tako da su religije koje uopće imaju bilo koju vrstu dogme obično uključivale prikladno i jasno definiranu eshatologiju ili skup vjerovanja o zagrobnom životu. Takva shvaćanja su, u svakom pa i bosanskom slučaju, uključivala obredna ispraćanja posmrtnih ostataka uz sudjelovanje triju "registriranih" crkvenih organizacija – Katoličke crkve, Crkve bosanske, kao i Pravoslavne crkve. Realno je pretpostaviti da se svaka od crkvenih organizacija, sukladno vlastitim pravilima i tradicijskim obrascima, brinula za svoje pokojnike, a koliko su obredi pokopa bili slični ili su se međusobno razlikovali pitanja su bez odgovora, ali se može smatrati sigurnim da stećci kao nadgrobni spomenici u sve tri svoje konfesionalne varijante pripadaju srednjovjekovnom shvaćanju smrti. Sudeći po stećcima pojava Crkve bosanske nije izazvala bilo kakvu, najmanje radikalnu promjenu u pogrebnoj praksi i konceptualizaciji smrti u odnosu na velike crkve, tako da je nemoguće stećke podijeliti na one koji su pripadali ovoj autokefalnoj crkvenoj organizaciji i one koji nisu. Dok nam u tom pogledu ornamentika stećaka ne može biti od pomoći, natpisi ponekad otkrivaju konfesionalni sastav pojedinih nekropola, odnosno pripadništvo pokojnika jednoj od triju crkvenih organizacija prisutnih u srednjovjekovnoj Bosni i Humu – Pravoslavnoj, Katoličkoj i Crkvi bosanskoj. Ova interkonfesionalnost stećaka jedna je od njihovih najmarkantnijih crta koja ih, uz njihovu
brojnost i raširenost, predstavlja kao pokazatelj visokog stupnja kristijaniziranosti bosanskog srednjovjekovnog društva. Promjena u srednjovjekovnoj konceptualizaciji smrti nastupila je u zapadnoj Europi s protestantskim reformatorima koji su svoje ideje bazirali jedino na Bibliji, a ne na kombinaciji Biblije i tradicije građene stoljećima. Pogrebna praksa personificirana u stećcima, nakon kraćeg prijelaznog razdoblja obilježenog pojavom jedne varijante stećkanišana, gasi se u decenijama nakon uspostave osmanske vlasti u Bosni i Humu kada grobna obilježja poprimaju različite konfesionalne oznake.
KRATICE: – ANU BiH.................... Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – BF................................ Bosna Franciscana – DB................................Dobri Pastir – GDI BiH...................…Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine – GID BiH...................…Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine – GZM BiH.................…Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine – GZM, NS (A)……….. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Nova Serija, Arheologija – IČ..................................Istorijski časopis. Organ Istorijskog instituta SANU – JAZU........................... Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – LMS…………………. Letopis Matice srpske – MH……………………Matica hrvatska – MS……………………Matica srpska – MSHSM....................... Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium – NEV............................. Nova et vetera – NS.................................Naše starine. Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti BiH – PIZIS............................ Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo – SANU...........................Srpska akademija nauka i umetnosti – SBIEK.....................….Radovi sa simpozija: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja grada Zenice, III, Zenica, 1973. – SKZ.............................. Srpska književna zadruga
IZVORI: – Miklosich, 1858. – Franjo Miklosich, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae. – Rastić, 1893. – Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), MSHSM, Volumen vigesimum quintum, Scriptores, II, Zagrabiae. – Stojanović, 1934. – Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/2, BeogradSremski Karlovci. – Thallóczy, 1906. – Lajos Thallóczy, Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva, GZM, XVIII, Sarajevo. – Vego, 1962./I.; 1964./II., 1964./III., 1970./IV. – Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo.
LITERATURA: – Ahmad, 1974. – Qeyamuddin Ahmad, A Review of The Political History of Bihar During The Sultanate Period Based on Epigraphic Sources, u: Proceedings of the Seminar on Medieval Inscriptions (6-8th Feb. 1970), Centre of Advanced Study Department of History, Aligarh Muslim University, Aligarh. – P. Anđelić, 1959. – Pavao Anđelić, Dva srednjovjekovna nalaza iz Sultića kod Konjica, GZM, NS, (A), XIV., Sarajevo. – P. Anđelić, 1975. – Pavao Anđelić, Historijski spomenici Konjica i okoline, I., Skupština opštine, Konjic. – P. Anđelić, 1980. – Pavao Anđelić, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, GZM, NS, (A), XXXIV./1979., Sarajevo. – P. Anđelić, 1982. – Pavao Anđelić, Mesnovići, Masnovići, Bubanjići – humska i bosanska vlastela, Hercegovina, 2, Mostar. – P. Anđelić, 1983. – Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Popovo. Izvori i literatura, Tribunia, 7, Zavičajni muzej, Trebinje. – P. Anđelić, 1984. – Pavao Anđelić, Doba srednjovjekovne bosanske države, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Drugo prerađeno i dopunjeno izdanje, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo. – P. Anđelić, 1984.a – Pavao Anđelić, Srednji vijek – doba stare bosanske države, u: Visoko i okolina kroz historiju, I., Visoko. – T. Anđelić, 1983. – Tomislav Anđelić, Dijaci u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Tribunia, 7, Zavičajni muzej, Trebinje. – Ariès, 1974. – Philippe Ariès, Western Attitudes toward Death: From the Middle Ages to the Present, The Johns Hopkins University Press, Baltimore and London. – Ariès, 1981. – Philippe Ariès, The Hour of our Death, Oxford University Press, New York – Oxford. – Ariès, 1985. – Philippe Ariès, Images of Man and Death, Harvard University Press, Cambridge-Massachusetts-London. – Asbóth, 1888. – Johann von Asbóth, Bosnien und die Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien.
– Asunto, 1975. – Rozario Asunto, Teorija o lepom u srednjem veku, SKZ, Beograd. Naslov originala: Rosario Assunto, Die Theorie des Schönen im Mittelalter, Verlag M. DuMont Schauberg, Köln, 1963. – Atanacković-Salčić, 1964. – Vukosava Atanacković-Salčić, Zaštita srednjovekovne nekropole u Gnojnicama kod Mostara, NS, IX., Sarajevo. – Atanacković-Salčić, 1989. – Vukosava Atanacković-Salčić, Zaštitno arheološko istraživanje srednjovjekovne nekropole Stećci u Raškoj Gori kod Mostara, NS, XVIII.XIX., Sarajevo. – Auer, 2004. – Stefan Auer, Liberal Nationalism in Central Europe, RoutledgeCurzon, London and New York. – Baltrušaitis, 1991. – Jurgis Baltrušaitis, Fantastični srednji vijek, Svjetlost, Sarajevo. Naslov originala: Jurgis Baltrušaitis: Le Moyen Age Fantastique – antiquités et exotismes dans l’ art gothique, Flammarion, Paris, 1981. – Ball, 1995. – Ann Ball, Catholic Book of the Dead, Our Sunday Vistor Publishing Division, Huntington, Indiana. – Barrow, 1992. – Julia Barrow, Urban cemetery location in the high Middle Ages, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – Basler, 1976. – Đuro Basler, Orfički elementi u simbolici stećaka, DP, XXVI., Sarajevo. – Basler, 1990. – Đuro Basler, Kršćanska arheologija, II. izdanje, Crkva na kamenu, Mostar. – Benac, 1950. – Alojz Benac, Radimlja. Srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, I., Zemaljski Muzej, Sarajevo. – Benac, 1951. – Alojz Benac, Olovo. Srednjovekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, II., Savezni institut za zaštitu spomenika kulture, Beograd. – Benac, 1952. – Alojz Benac, Široki Brijeg, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, III., Zemaljski Muzej, Sarajevo. – Benac, 1953. – Alojz Benac, Srednjevjekovni stećci od Slivna do Čepikuća, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, II., Dubrovnik. – Benac, 1963. – O. Bihalji-Merin – Alojz Benac, Stećci, Prosveta, Beograd.
– Benac, 1982. – Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, u: Bogumilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Makedonska akademija na naukite i umetnostite – SANU – ANU BiH, Skopje. – Bešlagić, 1954. – Šefik Bešlagić, Stećci u dolini Neretve (s područja Jablaničkog jezera), NS, II., Sarajevo. – Bešlagić, 1954.a – Šefik Bešlagić, Kupres. Srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, V., Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih vrijednosti BiH, Sarajevo. – Bešlagić, 1956. – Šefik Bešlagić, Stari krstovi u Drežnici, NS, III., Sarajevo. – Bešlagić, 1956.a – Šefik Bešlagić, Stećci kod Raške gore, NS, III., Sarajevo. – Bešlagić, 1956.b – Šefik Bešlagić, Mastan Bubanjić, GID BiH, VII., Sarajevo. – Bešlagić, 1956.-57. – Šefik Bešlagić, Stećci Duvanjskog polja, Starinar, Nova Serija, VII.-VIII., Beograd. – Bešlagić, 1958. – Šefik Bešlagić, Stećci na Nekuku kod Stoca, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knjiga XXI., Beograd. – Bešlagić, 1959. – Šefik Bešlagić, Uređenje nekropole stećaka u Boljunima, NS, VI., Sarajevo. – Bešlagić, 1959.a – Šefik Bešlagić, Selo Kosače i njegovi spomenici, NS, VI., Sarajevo. – Bešlagić, 1959.b – Šefik Bešlagić, Stećci na Blidinju, JAZU, Zagreb. – Bešlagić, 1960. – Šefik Bešlagić, Stećci u Gornjem Hrasnu, NS, VII., Sarajevo. – Bešlagić, 1960.a – Šefik Bešlagić, Stećci u Opličićima, NS, VII., Sarajevo. – Bešlagić, 1961. – Šefik Bešlagić, Boljuni. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Starinar, Nova Serija, XII., Beograd. – Bešlagić, 1962. – Šefik Bešlagić, Kalinovik, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, VII., Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo. – Bešlagić, 1962.a – Šefik Bešlagić, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci, NS, VIII., Sarajevo. – Bešlagić, 1964. – Šefik Bešlagić, Stećci u Bitunjoj, NS, IX., Sarajevo.
– Bešlagić, 1964a. – Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpisi na stećcima, NS, IX., Sarajevo. – Bešlagić, 1964.b – Šefik Bešlagić, Grborezi. Srednjovjekovna nekropola, Zavod za zaštitu spomenika kulture SR BiH, Sarajevo. – Bešlagić, 1965. – Šefik Bešlagić, Ljubinje – Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, NS, X., Sarajevo. – Bešlagić, 1966. – Šefik Bešlagić, Popovo. Srednjevjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, VIII., Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo. – Bešlagić, 1967. – Šefik Bešlagić, Trnovo – Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, NS, XI., Sarajevo. – Bešlagić, 1967.a – Šefik Bešlagić, Nekoliko novopronađenih natpisa na stećcima, NS, XI., Sarajevo. – Bešlagić, 1967.b – Šefik Bešlagić, Stećci centralne Bosne. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine IX., Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo. – Bešlagić, 1969. – Šefik Bešlagić, Stećci okoline Kladnja, NS, XII., Sarajevo. – Bešlagić, 1971. – Šefik Bešlagić, Stećci. Kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo. – Bešlagić, 1971.a – Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo. – Bešlagić, 1972. – Šefik Bešlagić, Nevesinjski stećci, NS, XIII., Sarajevo. – Bešlagić, 1973. – Šefik Bešlagić, Neki noviji rezultati istraživanja stećaka, u: SBIEK, Izdanja muzeja grada Zenice, III., Zenica. – Bešlagić, 1978. – Šefik Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, ANU BiH, Djela, knjiga LIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 30, Sarajevo. – Bešlagić, 1980. – Šefik Bešlagić, Jedan austrougarski popis stećaka (I. referat Koste Hörmanna na Arheološkom kongresu u Kijevu 1899. godine), Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 21, Fiskovićev zbornik I., Split. – Bešlagić, 1981. – Šefik Bešlagić, Armenski hačkari i naši stećci, NS, XIV.-XV., Sarajevo. – Bešlagić, 1982. – Šefik Bešlagić, Stećci – kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Sarajevo.
– Bešlagić, 2004. – Šefik Bešlagić, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo. – Binski, 1996. – Paul Binski, Medieval Death. Ritual and Representation, British Museum Press, London. – Boase, 1972. – T. S. R. Boase, Death in the Middle Ages. Mortality, Judgment and Remembrance, McGraw-Hill Book Company, New York. – Bobaš, 1985. – Mirko Bobaš, Stećak Mihovila Grahovčića, Jukić, 15, Sarajevo. – Bogucka, 2006. – Maria Bogucka, Death and Funeral Ceremonies in Poland in the 16th – 17th Centuries, u: Tod und Trauer. Todeswahrnehmung und Trauerriten in Nordeuropa. Torsten Fischer/Thomas Riis (Hrsg.), Verlag Ludwig, Kiel. – Bojanovski, 1964. – Ivo Bojanovski, Kasnoantičke grobnice na svod u Čitluku i njihova prethodna konzervacija, NS, IX, Sarajevo. – Burgess, 2000. – Clive Burgess, ‘Longing to be prayed for’: death and commemoration in an English parish in the latter Middle Ages, u: The Place of the Dead. Dead and Remembrance in Late Medieval and Early Modern Europe, Edited by Bruce Gordon and Peter Marshall, Cambridge University Press. – Burkert, 1998. Walter Burkert, Creation of the Sacred: Tracks of Biology in Early Religious, Harvard University Press. – Buturović, 2002. – Amila Buturović, Stone Speaker. Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, Palgrave, New York. – Caciola, 2000. – Nancy Caciola, Spirits seeking bodies: death, possesion and communal memory in the Middle Ages, u: The Place of the Dead. Dead and Remembrance in Late Medieval and Early Modern Europe, Edited by Bruce Gordon and Peter Marshall, Cambridge University Press. – Camille, 1992. – Michael Camille, Image on the Edge. The Margins of Medieval Art, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts. – Challet, 1965. – Jean Challet, Bogumili i simbolika stećaka, NS, X., Sarajevo. – Cleary, 1992. – Simon Esmonde Cleary, Town and country in Roman Britain?, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – Creaghan – Raubitschenk, 1947. – John S. Creaghan, S. J. – A. E. Raubitschenk, Early Christian Epitaphs from Athens, Theological Studies, Woodstock, Maryland.
– Cunliffe, 1992. – Barry Cunliffe, Die Kelten und ihre Geschichte, Gustav Lübbe Verlag, Regensburg. – Curl, 1980. – James Stevens Curl, A Celebration of Death. An introduction to some of buildings, monuments, and settings of funerary architecture in the Western European tradition, Charles Scribner’s Sons, New York. – Čović, 1984. – Borivoj Čović, Bronzano i željezno doba, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo. – Čremošnik, 1950. – Irma Čremošnik, Iskopavanje Crkvine u Zgošći 1948. g, GZM, NS, IV.-V., 1949.-1950., Sarajevo. – Čremošnik, 1952. – Irma Čremošnik, Srednjevjekovna kapa iz Bile kod Travnika, GZM, NS, VII., Sarajevo. – Ćirković, 1964. – Sima M. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd. – Ćirković, 1973. – Sima M. Ćirković, Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni krajem srednjeg veka, SBIEK, Zenica. – Ćorović, 1956. – Vladimir Ćorović, Prilog proučavanju načina sahranjivanja i podizanja nadgrobnih spomenika u našim krajevima u srednjem vijeku, NS, III., Sarajevo. – Daniell, 1997. – Christopher Daniell, Death and burial in medieval England 10661550, Routledge, London and New York. – Daniell, 2002. – Christopher Daniell, Conquest, Crime and Theology in the Burial Record: 1066-1200, u: Burial in Early Medieval England and Wales. Edited by Sam Lucy and Andrew Reynolds, The Society for Medieval Archaeology, London. – Delimo, 1986. – Žan Delimo, Greh i strah. Stvaranje osećanja krivice na Zapadu od XIV. do XVIII. veka, I., Dnevnik, Novi Sad. Naslov originala: Jean Delumeau, Le Peche et la Peur. La culpabilisation en Occident (XIIIe-XVIIIe siècle), Paris, 1983. – Dibi, 1989. – Žorž Dibi, Vreme katedrala, Nolit, Beograd. Naslov originala: Georges Duby, Le Temps des cathédrales. L’ art et la societé 980-1420, Editions Gallimard, 1976. – Dinić, 1967. – Mihailo Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, Posebna izdanja SAN, knjiga CCCXCVII., Odeljenje društvenih nauka, knjiga 54, Naučno delo, Beograd. – Dinn, 1992. – Robert Dinn, Death and rebirth in late medieval Bury St Edmunds, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York.
– Die Kunst, 2, Brockhaus, Wiesbaden, 1983. – Dizdar, 1990. – Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, III. izdanje, Svjetlost, Sarajevo. – Dodig, 2006. – Radoslav Dodig, Vulgarizacija stećaka, Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 10, jesen 2006., Mostar. – Dragičević – Vuletić Vukasović, 1891. – Tomo Dragičević – Vid Vuletić Vukasović, Starobosanski natpisi u Kalesiji, GZM, III., Sarajevo. – Dragičević – Vuletić Vukasović, 1892. – Tomo Dragičević – Vid Vuletić Vukasović, Starobosanski natpis iz Vlasenice (Birča), GZM, IV., Sarajevo. – Duraković, 2008. – Sabahudin Duraković, Odnos patarena prema križu/krstu u srednjovjekovnoj Bosni, Oslobođenje, 17. VIII. 2008. – Duvnjak, 1989./90. – Stjepan Duvnjak, Razvoj teologije slike u otačkom razdoblju, Jukić, 19/20, Sarajevo, 1989./90. – Duvnjak, 1990. – Stjepan Duvnjak, Mjesto slike u teologiji prema govorima o slikama Ivana Damaščanina, Strojopis doktorske disertacije, Katolički bogoslovni fakultet Zagreb. – Džaja, 2006. – Srećko M. Džaja, "Dobri Bošnjani" i "Boni Homines", Dijalog – časopis za filozofska i društvena pitanja, 1-2, Sarajevo. – Eliade, 1970. – Mircea Eliade, Mit i zbilja, Matica Hrvatska, Zagreb. Naslov originala: Aspects de Mythe, Gallimard. – Elijade, 1991. – Mirča Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, II., Beograd. Naslov originala: Mircea Eliade, Histoire des Croyances et des idees religieuses, 2, Payot, Paris, 1980. – Elijade, 1991.a – Mirča Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, III., Beograd. Naslov originala: Mircea Eliade, Histoire des Croyances et des idees religieuses, 3, Payot, Paris, 1983. - Engen, 2004. - Van John Engen, The Christian Middle Ages as an Historiographical Problem, u: Religion in the History of the Medieval West (I), Asghate Variorum, 2004. – Erdeljan, 1996. – Jelena Erdeljan, Srednjovekovni nadgrobni spomenici u oblasti Rasa, Arheološki institut Beograd, Posebna izdanja, 31 – Muzej ”Ras” Novi Pazar, Beograd. – Erikson-Strid, 1991. – Olof Erikson – Jan Paul Strid, Rune Stones, Edition Erikson, Malmö.
– Evans, 1973. – Artur Dž. Evans, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875., Ispravljeno i popunjeno drugo izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo. Naslov originala: Arthur J. Evans, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot during the Insurrection, August and September 1875, Longmans, Green, and Co, London, 1877. – Favreau, 1997. – Robert Favreau, Épigraphie Médiévale, Brepols, Turnhout. – Fekeža, 2003. – Lidija Fekeža, Jezgra nahije (župe) Tilave i nekropola dijela porodice Pavlovića na Pavlovcu u Kasindolu, u: Zemlja Pavlovića – srednji vijek i period turske vladavine, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Naučni skupovi, knjiga V., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 7., Banja Luka – Srpsko Sarajevo. – Fekeža, 2007. – Lidija Fekeža, Arheološka istraživanja i rekonstrukcija groblja sa stećcima na lokalitetu “Han” u selu Šabićima na planini Bjelašnici (Općina Trnovo), Godišnjak centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 34, ANU BiH, Sarajevo. – Fekeža, 2008. – Lidija Fekeža, Stećci olovskog kraja, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704.2004.), Franjevačka teologija, Sarajevo. – M. Filipović, 1928. – Milenko S. Filipović, Starine u Bakićima kod Olova, GZM, XL, Sarajevo. – M. Filipović, 1962. – Milenko S. Filipović, Starinska groblja u predjelu Takovo – Prilog proučavanju stećaka, NS, VIII., Sarajevo. – M. Filipović, 1965. – Milenko S. Filipović, Tragovi staroslovenske (staroruske) trizne kod Južnih Slovena, Radovi, Naučno društvo BiH, knjiga XXVI., Odjeljenje istorijskofiloloških nauka, knjiga 9, Sarajevo. – N. Filipović, 1974. – Nedim Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini, Godišnjak centra za balkanološka ispitivanja, XII./10, ANU BiH, Sarajevo. – Fine, 1975. – John V. A. Fine, Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries, East Eeuropean Monographs, No. X, East European Quarterly, New York and London. – Fine, 1982. – John V. A. Fine, Jr., Zaključci mojih poslednjih istraživanja o pitanju Bosanske crkve, u: Bogumilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Makedonska akademija na naukite i umetnostite – SANU – ANU BiH, Skopje. – C. Fisković, 1973. – Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, SBIEK, Zenica.
– I. Fisković, 1990. – Igor Fisković, Nadgrobna plastika humanističkog doba na našem primorju, u: Dalmatinski prostori i stari majstori, Biblioteka znanstvenih djela, 40, Književni krug, Split. – I. Fisković, 2005. – Igor Fisković, Umjetnost gotičkog doba na tlu Bosne i Hercegovine, Kolo – časopis Matice hrvatske, 2, Zagreb. – Fletcher, 1997. – Richard Fletcher, The conversion of Europe. From Paganism to Christianity 371 – 1386 AD, Harper Collins Publishers, London. – Fox, 1920. – H. E. Fox, Christian Inscriptions in Ancient Rome. Their Message for ToDay, Morgan and Scott, London. – Galić, 1999. – Stjepan Galić, Stećci govore svojim jezikom (prilog proučavanju hrvatskog jezika na stećcima stolačkog kraja), u: Humski zbornik – IV. Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb – Stolac. – Geake, 2003. – Helen Geake, The Control of Burial Practice in Anglo-Saxon England, u: The Cross goes North. Processes of Conversion in Northern Europe, AD 300-1300, Edited by Martin Carver, York Medieval Press, The University of York. – Geary, 1994. – Patrick J. Geary, Living with the Death in the Middle Ages, Cornell University Press, Ithaca and London. – Gilchrist, 1992. – Roberta Gilchrist, Christian bodies and souls: the archaeology of life and death in later medieval hospitals, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – Gittings, 1997. – Clare Gittings, Expressions of Loss in Early Seventeenth-Century England, u: The Changing Face of Death. Historical Accounts of Death and Disposal. Edited by Peter C. Jupp and Glennys Howarth, Macmillian Press, London. – Glavaš, 1982. – Tihomir Glavaš, Iskopavanje preromaničke crkve u Vrutcima kod vrela Bosne, GZM, NS (A), 37, Sarajevo. – Glavaš, 1989. – Tihomir Glavaš, Nekropola knezova Nikolića u Vranjevu Selu kod Neuma, GZM, NS (A), 42/43, 1987./88., Sarajevo. – Glušac, 1924. – Vaso Glušac, Srednjovekovna "bosanska crkva", u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, IV., Beograd. – Grakalić, 1990. – Marijan Grakalić, Hrvatski grb (grbovi hrvatskih zemalja), Matica Hrvatska, Zagreb.
– Gordon-Marshall, 2000. – Bruce Gordon and Peter Marshall, Introduction: placing the death in late medieval and early modern Europe, u: The Place of the Dead. Dead and Remembrance in Late Medieval and Early Modern Europe, Edited by Bruce Gordon and Peter Marshall, Cambridge University Press. – Gunjača, 1955. – Stipe Gunjača, Prinos poznavanju porijekla i načina prijevoza stećaka, IČ, V., Beograd. – Gurevič, 1987. – Aron Gurevič, Problemi narodne kulture u srednjem veku, Grafos, Beograd. Naslov originala: Aron Gurevič, Problemi srednevekovoi narodnoi kulturi, Iskusstvo, Moskva, 1981. – Guthke, 2003. – Karl S. Guthke, Epitaph Culture in the West. Variations on a Theme in Cultural History, The Edwin Mellen Press, Lewiston-Queenston-Lampeter. – Hadley, 2001. – D. M. Hadley, Death in Medieval England, Tempus Publishing Ltd. – Hall, 1991. – James Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb. Naslov originala: James Hall, Dictionary of subjects and symbols in art, 1974. – Halsall, 1995. – Guy Halsall, Early Medieval Cemeteries. An Introduction to Burial Archaeology in the Post-Roman West, Cruithne Press, Glasgow. – Handley, 2003. – Mark A. Handley, Death, Society and Culture: Inscriptions and Epitaphs in Gaul and Spain, AD 300 – 750, Basingstoke Press. – Harries, 1992. – Jill Harries, Death and the dead in the late Roman West, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – Hawkes, 2003. – Jane Hawkes, Sacraments in Stone: The Mysteries of Christ in AngloSaxon Sculpture, u: The Cross goes North. Processes of Conversion in Northern Europe, AD 300-1300, Edited by Martin Carver, York Medieval Press, The University of York. – Hörmann, 1891. – Kosta Hörmann, Starobosanski natpis iz XV. vijeka, GZM, III., Sarajevo. – Hoensch, 1996. – Jörg K. Hoensch, Kaiser Sigismund Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368-1437, C. H. Beck, München. – Hope, 2000. – Valerie Hope, Inscription and Sculpture: the Construction of Identity in the Military Tombstones of Roman Mainz, u: The Epigraphy of Death. Studies in the History and Society of Greece and Rome, Liverpool University Press. – Horvat, 1941. – Franjo Horvat, "Si bilig’ postavi na me brat’ moi... ", Vrhbosna, Godina LV., 9. – 10., Sarajevo.
– Hrabak, 1953. – Bogumil Hrabak, Prilog datovanju hercegovačkih stećaka, GZM, NS, VIII., Sarajevo. – Hrabak, 1956. – Bogumil Hrabak, O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjizi Dubrovčanina Đivana Pripčinovića, GZM, NS, Istorija i etnografija, XI., Sarajevo. – Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002. – Huizinga, 1991. – Johan Huizinga, Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb. Naslov izvornika: Johan Huizinga, Herfstij der Middeleeuwen. – Ivančević, 2000. – Radovan Ivančević, Od Romanike do secesije. Stilovi, razdoblja, život, II., Profil, Zagreb. – Ivanković, 2004. – Željko Ivanković, Književnost bosansko-humskih stećaka, u: Viganj i njegovo doba, Gral, Široki Brijeg. – Jakšić, 2004. – Nikola Jakšić, Pre-Romanesque Sarcophagi in Early Medieval Dalmatia, Hortus Artium Medievalium, Journal of the International Research Center for Late Antiquity and Middle Ages, Vol. 10., Zagreb-Motovun. – Janson, 1986. – H. W. Janson, Istorija umetnosti, Prosveta, Beograd. Naslov originala: History of Art. – Jireček, 1892. – Konstantin Jireček, Vlastela humska na natpisu u Veličanima, GZM, IV., Sarajevo. – Johnson, 1997. – Malcolm Johnson, Foreword, u: The Changing Face of Death. Historical Accounts of Death and Disposal. Edited by Peter C. Jupp and Glennys Howarth, Macmillian Press, London. – Jupp, 1997. – Peter C. Jupp, Death as a Social and Historical Actor, u: The Changing Face of Death. Historical Accounts of Death and Disposal. Edited by Peter C. Jupp and Glennys Howarth, Macmillian Press, London. – Kajmaković, 1964. – Zdravko Kajmaković, Natpisi i krstače sa Gatačkog polja, NS, IX., Sarajevo. – Kajmaković, 1971. – Zdravko Kajmaković, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo. – Kajmaković, 1973. – Zdravko Kajmaković, Neki ikonografski motivi na stećcima, u: SBIEK, Zenica.
– Kajmaković, 1984. – Zdravko Kajmaković, Novi natpisi na stećcima, NS, XVI.-XVII., Sarajevo. – Karaman, 1954. – Ljubo Karaman, O bosanskim srednjovjekovnim stećcima, Starohrvatska prosvjeta, 3, Zagreb. – Karaman, 1991. – Ljubo Karaman, Starohrvatska umjetnost u Bosni i Hercegovini, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo. – Katić, 1954. – Lovre Katić, Stećci u Imotskoj Krajini, Starohrvatska prosvjeta, III., Zagreb. – Kjølbye-Biddle, 1992. – Birthe Kjølbye-Biddle, Dispersal or concentration: the disposal of the Winchester dead over 2000 years, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – N. Klaić, 1989. – Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb. – Kloos, 1992. – Rudolf M. Kloos, Einführung in die Epigraphik des Mittelalters und der frühen Neuzeit, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt. – Knezović, 2004. – Pavao Knezović, Pogled na europske književnosti u doba Vignja Miloševića, u: Viganj i njegovo doba, Gral, Široki Brijeg. – Kojić-Wenzel, 1968. – Ljubinka Kojić – Marian Wenzel, Veličani – srednjovekovna nekropola i pregled srednjovekovnog stakla Bosne i Hercegovine, Starinar, Nova Serija, knjiga XVIII.-1967., Beograd. – Korošec, 1952. – Paola Korošec, Srednjevjekovne nekropole okoline Travnika, GZM, NS, VII., Sarajevo. – D. Kovačević, 1963. – Desanka Kovačević, Srednjovjekovni katuni po dubrovačkim izvorima, u: Simpozijum o srednjovjekovnom katunu održan 24. i 25. XI. 1961., Naučno društvo SR BiH, Posebna izdanja, knjiga II., Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knjiga 1, Sarajevo. – J. Kovačević, 1961. – Jovan Kovačević, Prvi klesari ćiriličkih natpisa na Balkanu, GZM, NS, (A), XV.-XVI., Sarajevo. – J. Kovačević, 1961.a – Jovan Kovačević, Nadgrobni natpis i reljef kaznaca Nespine, GZM, NS, (A), XV.-XVI., Sarajevo.
– Krajinović, 1943. – Jakov Krajinović, Tri revidirana nadpisa iz okolice Travnika (Sredovječni spomenici u bosančici), GZM, LV., Sarajevo. – Krleža, 1975. – Miroslav Krleža, Bogumilski mramorovi, u: Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje – Mladost, Sarajevo. – Kujundžić, 1980. – Juraj Kujundžić, Problematika stećaka i romanike u Bosni i Hercegovini, NEV, XXX./I., Sarajevo. – Künstle, 1979. – Karl Künstle, Symbolik und Ikonographie der christlichen Kunst. Zur Methodologie der christlichen Ikonographie, u: Ikonographie und Ikonologie. Theorien – Entwicklung – Probleme. Bildende Kunst als Zeichensystem, Band 1., Ekkehard Kaemmerling (Hrsg.), DuMont Buchverlag, Köln. – Lager, 2003. – Linn Lager, Runestones and the Conversion of Sweden, u: The Cross goes North. Processes of Conversion in Northern Europe, AD 300-1300, Edited by Martin Carver, York Medieval Press, The University of York. – Le Goff, 1974. – Jacques le Goff, Srednjovekovna civilizacija zapadne Evrope, Jugoslavije, Beograd. Naslov originala: La civilisation de l’ occident medieval, B. Arthaud, Paris, 1965. – Leksikon, 1979. – Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. – Lopez, 1978. – Roberto Lopez, Rođenje Evrope. Stoljeća V.-XIV., Školska knjiga, Zagreb. Naslov originala: La nascita dell Europa. Secoli V-XIV, Armand Colin, Paris. – D. Lovrenović, 2005. – Dubravko Lovrenović, Bošnjačka recepcija bosanskog srednjovjekovlja (Geneza bogumilskog mita i njegove suvremene političke implikacije), u: Zeničke sveske, Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 2, Opća biblioteka Zenica, Zenica. – D. Lovrenović, 2006. – Dubravko Lovrenović, O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 10, Mostar. – D. Lovrenović, 2006.a – Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska (1387.-1463.), Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006. – I. Lovrenović, 1980. – Ivan Lovrenović, Bosna i Hercegovina, Svjetlost-Jugoslovenska Revija, Sarajevo-Beograd. – I. Lovrenović, 1994. – Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje. Kulturnohistorijski esej o Bosni, Bosanska biblioteka, Klagenfurt-Celovec.
– I. Lovrenović, 2002. – Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002. – I. Lovrenović, 2008. – Ivan Lovrenović, O kulturnome identitetu Bosne i Hercegovine, Dijalog – časopis za filozofiju i društvenu teoriju, 1., Sarajevo. – Löwith, 1990. – Karl Löwith, Svjetska povijest i događanje spasa, Zagreb-Sarajevo. Naslov izvornika: Karl Löwith, Weltgeschichte und Heilsgeschehen. Die Theologischen Voraussetzungen der Geschichsphilosophie, Verlag W. Kohlhamer, 1953. – Lucy, 2002. – Sam Lucy, Burial Practice in Early Medieval Eastern Britain: Constructing Local Identities, Deconstructing Ethnicity, u: Burial in Early Medieval England and Wales. Edited by Sam Lucy and Andrew Reynolds, The Society for Medieval Archaeology, London. – Lukas, 1991. – Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu: u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo. – Malcolm, 1994. – Noel Malcolm, Povijest Bosne – kratki pregled, Erasmus Gilda-Novi Liber-Dani, Zagreb-Sarajevo. Naslov izvornika: Noel Malcolm, Bosnia. A Short History, Macmillan, London. – Mandić, 1982. – Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, III., 2. izdanje, Zajednica izdanja ranjeni labud, knjiga 5, Toronto-Zürich-Roma-Chicago. – Marshall, 2000. – Peter Marshall, ‘The map of God’s word’: geographies of the afterlife in Tudor and early Stuart England, u: The Place of the Dead. Dead and Remembrance in Late Medieval and Early Modern Europe, Edited by Bruce Gordon and Peter Marshall, Cambridge University Press. – Marucchi, 1912. – Orazio Marucchi, Christian Epigraphy. An Elementary Treatise with a Collection of Ancient Christian Inscriptions Mainly of Roman Origin, Translated by J. Armine Willis, Cambridge University Press. – Matić-Gavran, 1987. – Bernardin Matić – Ignacije Gavran – Kraljeva Sutjeska, Bobovac i okolina, Zagreb. – Mazalić, 1939. – Đoko Mazalić, Starine po okolini Sarajeva, GZM, LI., Sarajevo. – Mazalić, 1952. – Đoko Mazalić, Stari grad Jajce, GZM, NS, VII., Sarajevo. – Mazalić, 1959. – Đoko Mazalić, Konzervatorski zahvat na Batalovoj grobnici i njezin današnji izgled, NS, VI., Sarajevo.
– Meaney, 2003. – Audrey L. Meaney, Anglo-Saxon and Early Christian Attitudes to the Dead, u: The Cross goes North. Processes of Conversion in Northern Europe, AD 3001300, Edited by Martin Carver, York Medieval Press, The University of York. – Merdjanova, 2002. – Ina Merdjanova, Religion, Nationalism, and Civil Society in Eastern Europe. The Postkommunist Palimpsest, Studies in Religion and Society, Volume 58, The Edwin Mellen Press, New York. – Mijušković, 1961. – Jovanka Mijušković, Humska vlasteoska porodica Sankovići, IČ, XI./1960., Beograd. – Mijušković, 1961.a – Jovanka Mijušković, Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku, Glas SANU, CCXLVI, Odeljenje društvenih nauka, nova serija, knjiga 9., Naučno delo, Beograd. – Mikić, 1982. – Živko Mikić, Dinaridi srednjovekovne nekropole Pavlovac kod Sarajeva, GZM, NS (A), 37, Sarajevo. – Mikić, 1990. – Živko Mikić, Prilog antropološkoj problematici stećaka, Glasnik Srpskog arheološkog društva, 6, Beograd. – Mikić, 2002. – Živko Mikić, O fizičkoj antropologiji u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knjiga 30, ANU BiH, Sarajevo-Frankfurt am MainBerlin-Heidelberg. – Mikulić, 1997. – Planinka Mikulić, Elementi gotike u sakralnoj arhitekturi Jajca, BF, 8., Sarajevo. – M. Miletić, 1957. – Maja Miletić, I "krstjani" di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Orientalia Christiana Analecta, 149., Pont. Institutum Orientalium Studiorum, Roma. – Miletić, 1955. – Nada Miletić, Nalaz ranosrednjovekovnih fibula iz Rajlovca, GZM, NS, (A), X., Sarajevo. – Miletić, 1956. – Nada Miletić, Nekropola u selu Mihaljevićima kod Rajlovca, GZM, NS, (A), XI., Sarajevo. – Miletić, 1961. – Nada Miletić, Nekropola u selu Mihaljevićima kod Rajlovca (Rezultati naknadnih iskopavanja), GZM, NS, (A), XV.-XVI., Sarajevo. – Miletić, 1963. – Nada Miletić, Nakit i oružje IX.-XII. veka u nekropolama Bosne i Hercegovine, GZM, NS, (A), XVIII., Sarajevo.
– Miletić, 1964. – Nada Miletić, Marian Wenzel, Bosnian and Herzegovinian Tombstones – Who made them and why, Südost Forschungen, XXI., R. Oldenbourg, München, 1962., 102.-143. (recenzija) – Miletić, 1982. – Nada Miletić, Stećci, Umetnost na tlu Jugoslavije, Beograd-ZagrebMostar. – Miletić, 1982.a – Nada Miletić, Stećci – arheološki i likovni aspekt, u: Bogumilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Makedonska akademija na naukite i umetnostite – SANU – ANU BiH, Skopje. – Miletić, 2003. – Nada Miletić, Neke karakteristike stećaka zemlje Pavlovića, u: Zemlja Pavlovića – srednji vijek i period turske vladavine, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Naučni skupovi, knjiga V., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 7., Banja Luka – Srpsko Sarajevo. – Milošević, 1986.-1987. – Ante Milošević, Prežitak poganskog obreda sahranjivanja na stećcima, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26, Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Split. – Milošević, 1991. – Ante Milošević, Stećci i Vlasi. Stećci i vlaške migracije 14. i 15. stoljeća u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture, Split. – Mujezinović, 1998./I.-III. – Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, "Sarajevo – Publishing", Sarajevo. – Mušeta-Aščerić, 1979. – Vesna Mušeta-Aščerić, Hrešanski mramorovi, GZM, NS, (A), XXXIII./1978., Sarajevo. – Mušeta-Aščerić, 1986. – Vesna Mušeta Aščerić, Ostaci srednjovjekovne toponomastike na području župe Vrhbosne, GZM, NS (A), 40/41, Sarajevo. – Mutapčić, 1982. – Snježana Mutapčić, Pavlovac (nekropola stećaka), GZM, NS (A), 37, Sarajevo. – Nazarova, 2006. – Eugenija Nazarova, Funeral Traditions in the Russian North (13th – 19th Centuries), u: Tod und Trauer. Todeswahrnehmung und Trauerriten in Nordeuropa. Torsten Fischer/Thomas Riis (Hrsg.), Verlag Ludwig, Kiel. – Norris, 1992. – Malcolm Norris, Later medieval monumental brasses: an urban funerary industry and its representation of death, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York.
– Northcote, 1878. – J. Spencer Northcote, Epitaphs of the Catacombs or Christian Inscriptions in Rome during the first four Centuries, Longmans, Green and co., London. – Okasha, 1993. – Elisabeth Okasha, Corpus of Early Christian Inscribed Stones of South-west Britain, Leicester University Press, London and New York. – Oliver, 2000. – Graham J. Oliver, An Introduction to the Epigraphy of Death: Funerary Inscriptions as Evidence, u: The Epigraphy of Death. Studies in the History and Society of Greece and Rome, Liverpool University Press. – Pace, 1993. – V. Pace, "Dalla morte assente alla morte presente": Zur bildlichen Vergegenwärtigung des Todes in Mittelalter, u: Tod im Mittelalter, Konstanz. – Palameta, 1995. – Miroslav Palameta, Kršćanska simbolika na stećcima, Napredak – Hrvatski narodni godišnjak za 1996., godina XLIV., Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo. – Palameta, 1996. – Miroslav Palameta, Stećci i njihov kulturološki kontekst (Prilog reinterpretaciji kulturološke tradicije), u: Uz 600. obljetnicu Dabišine povelje i spomena Veljaka (1395. – 1995.). Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme – Zbornik, ZIRAL, Mostar. – Palameta, 1996.a – Miroslav Palameta, Kršćanska simbolika na stećcima u okolici Počitelja s obzirom na neke povijesne probleme, u: Zbornik znanstvenog simpozija: "Povijest hrvatskog Počitelja" – Čapljina 16. – 17. II. 1996., Humski zbornik, Čapljina – Zagreb. – Palameta, 1999. – Miroslav Palameta, Rotimlja – ime i baština, u: Od Hrguda do Huma. Rotimlja i Stjepan Krst, Biblioteka Crkve na Kamenu – Mostar – knjiga 50., Monografije – knjiga 3., Mostar. – Palameta, 2000. – Miroslav Palameta, Nacrt mogućeg prijedloga za kandidiranje kompleksa nekropola stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika s područja Stoca, na Listu UNESCO-ove svjetske baštine, Motrišta, 16., MH, Mostar. – Palameta, 2002. – Miroslav Palameta, Stećak na Crljivici kod Lovreča, Motrišta, 25, Mostar. – Palameta, 2002./03. – Miroslav Palameta, Kršćanska likovnost na stećcima s Radimlje, Hercegovina, 8.-9. (16.-17.), Mostar. – Palameta, 2003. – Miroslav Palameta, Strukturalni elementi u epigrafici sa stećaka, Motrišta, 26., MH, Mostar, ožujak, 2003. – Palameta, 2004. – Miroslav Palameta, Odjeci gotike na stećcima, Status – magazin za kulturu i društvena pitanja, 2, veljača/ožujak 2004., Mostar.
– Palavestra, 1965. – Vlajko Palavestra, Nekropola "Deminov krst" u Burmazima kod Stoca, NS, X., Sarajevo. – Palmer, 1993. – N. F. Palmer, Ars moriendi und Totentanz: Zur Verbildlichung des Todes im Spätmittelalter, u: Tod im Mittelalter, Konstanz. – Panofsky, 1964. – Ervin Panofsky, Tomb Sculpture. Its Changing Aspects from Ancient Egypt to Bernini. Edited by H. W. Janson, Thames and Hudson, London. – Patterson, 1992. – John R. Patterson, Patronage, collegia and burial in Imperial Rome, u: Death in Towns. Urban Respones to the Dying and the Dead, 100 – 1600. Edited by Steven Bassett, Leicester University Press, Leicester, London and New York. – Paxton, 1990. – Frederick S. Paxton, Christianizing Death. The Creation of a Ritual Process in Early Medieval Europe, Cornell University Press, Ithaca and London, 1990. – Pederin, 1982. – Ivan Pederin, Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini, Radio Sarajevo – Treći program, 39, Sarajevo. – Pettegree, 1999. – Andrew Pettegree, Reformation and Counter-Reformation, u: A World History of Christianity, Edited by Adrian Hastings, Cassell, London. – Petrie, 1872. – George Petrie, Christian Inscriptions in the Irish Language, I., University Press, Dublin. – Petrie, 1878. – George Petrie, Christian Inscriptions in the Irish Language, II., University Press, Dublin. – Đ. Petrović, 2002. – Đurđica Petrović, Glavno oružje epohe i oružari u zemlji Stefana Vukčića Kosače, u: Srpska proza danas. Kosače – osnivači Hercegovine. Ćorovićevi susreti proznih pisaca u Bileći. Naučni skup istoričara u Gacku (20.-22. IX. 2000.), "Prosvjeta" Bileća – "Prosvjeta" Gacko – Fond "Vladimir i Svetozar Ćorović" – Beograd, Bileća-Gacko-Beograd. – L. Petrović, 1999. – Kršćani bosanske crkve ("Kr’stiani cr’kve bos’nske"), Drugo izdanje, Svjetlo riječi – ZIRAL, Sarajevo – Mostar. – P. Petrović, 1955. – Petar Ž. Petrović, Motivi na bosansko-hercegovačkim stećcima, Zbornik Matice srpske, 10, Novi Sad. – P. Petrović, 1958. – Petar Ž. Petrović, Motiv arkada i stolova na stećcima, Starinar, Nova Serija, VII.-VIII., 1956.-1957., Beograd. – Petrucci, 1998. – Armando Petrucci, Writing the Death. Death and Writing Strategies in the Western Tradition, Stanford University Press. Naslov izvornika: Le scritture ultime:
Ideologia della morte e strategie dello scrivere nella tradizione occidentale. Translated by Michael Sullivan. – Popović, 1992. – Danica Popović, Srpski vladarski grob u srednjem veku, Institut za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta, Studije 9, Beograd. – Puljić, 2005. – Ivica Puljić, Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukčića Kosače, u: Fenomen "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest Zagreb, Sarajevo – Zagreb. – Radojčić, 1961. – Svetozar Radojčić, Reljefi bosanskih i hercegovačkih stećaka, LMS, knj. 387/1, Novi Sad. – Radojković, 1966. – Bojana Radojković, Srebrna čaša vlastelina Sanka, Poseban otisak iz zbornika za likovne umetnosti, 2, MS. – Radojković, 1973. – Bojana Radojković, Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV. i XV. veku, SBIEK, Zenica. – Rakić, 1984. – Svetlana Rakić, Predstave figura pokojnika na stećcima, NS, XVI.XVII., Sarajevo. – Ratković, 2002. – Aleksandar Ratković, Ljubinje – srednjovjekovne nekropole i crkvišta, Ljubinje. – Raukar, 1973. – Tomislav Raukar, O problemu bosančice u našoj historiografiji, u: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Izdanje Muzeja grada Zenice, Radovi III, Zenica. – Rengjeo, 1943. – Ivan Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, GZM, Sarajevo. – Rowell, 1997. – Geoffrey Rowell, Changing patterns: Christian beliefs about death and the future life, u: Interpreting Death. Christian Theology and Pastoral Practice. Edited by Peter C. Jupp and Tony Rogers, Cassell, London and Washington. – Rush, 1941. – Alfred C. Rush, Death and Burial in Christian Antiquity, The Catholic University of America Press, Washington. – Sachs-Badstübner-Neumann, 1994. – H. Sachs – E. Badstübner – H. Neumann, Christliche Ikonographie in Stichworten, München-Berlin. – Samellas, 2002. Antigone Samellas, Death in the Eastern Mediterranean (50 – 600 A.D.), Mohr Siebeck, Tübingen.
– Saria, 1959. – Balduin Saria, Die antiken Grundlagen der südosteuropäischen Kulturen, Südosteuropa. Schriften der Südosteuropa – Gesellschaft, Bd. 1, in: Völker und Kulturen Südosteuropas. Kulturhistorische Beiträge, München. – Schmitt, 1994. – Jean – Claude Schmitt, Ghosts in the Middle Ages. The Living and the Death in Medieval Society, The University of Chicago Press. – Sergejevski, 1938. – Dimitrije Sergejevski, Kasno-antički spomenici iz okolice Jajca, GZM, god. L, Sarajevo. – Sergejevski, 1942. – Dimitrije Sergejevski, Srednjevjekovna groblja u Stuparima i Rastiku, GZM, LIII./1941., Sarajevo. – Sergejevski, 1952. – Dimitrije Sergejevski, Ludmer, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici BiH, IV., Zemaljski Muzej, Sarajevo. – Sergejevski, 1953. – Dimitrije Sergejevski, Slike pokojnika na našim srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima, GZM, NS, VIII., Sarajevo. – I. Sivrić, 1978. – Ivo Sivrić, Smrt i umiranje u svjetlu nekih mislilaca, književnika i teologa, NEV, godina XXVIII., svezak 1-2, Sarajevo. – M. Sivrić, 1978. – Marijan Sivrić, Nekoliko srednjovjekovnih krstača iz okoline Trebinja, Tribunia, 4, Trebinje. – Skarić, 1928. – Vladislav Skarić, Jedan slovenski uzor bosanskih mramorova (stećaka), GZM, XL., Sarajevo. – Skarić, 1932. – Vladislav Skarić, Bogumilski grobovi i bosančica, "Narodno jedinstvo", almanah-kalendar, Sarajevo. – Skarić, 1934. – Vladislav Skarić, Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u fočanskom srezu, GZM, XLVI., Sarajevo. – Slijepčević, 1928. – Pero Slijepčević, Staro groblje po Gacku, GZM, XL., Sarajevo. – Smâdovski, 1993. – Stefan Smâdovski, Bulgarska kirilska epigrafika IX. – XV. vek, Studia Clasica, Agata, Sofija. – Softić, 2002. – Aiša Softić, Usmene predaje Bošnjaka, Bošnjačka Zajednica Kulture "Preporod", Sarajevo. – Sokol, 1980. – Vladimir Sokol, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici neretvanskog područja, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split, 1980.
– Solovjev, 1948. – Aleksandar Solovjev, Jesu li bogomili poštovali krst?, GZM, III., NS, Sarajevo. – Solovjev, 1954. – Aleksandar Solovjev, Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku, GZM, NS (A), IX., Sarajevo. – Solovjev, 1955. – Aleksandar Solovjev, Broj grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini, GZM, NS, (A), X., Sarajevo. – Sopta, 2000./2001. – Josip Sopta, Gost Radin (Radivoj) Butković i njegov grob, Hercegovina, br. 6.-7. (14.-15.), Mostar. – Sparavalo, 1979. – Ljubo Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske, Tribunia, 5, Trebinje. – Stratimirović, 1891. – Gjorgje pl. Stratimirović, Srednjevjekovno groblje kod Zgošće, GZM, III., Sarajevo. – Stratimirović, 1926. – Georg Stratimirović, Zgošćanski stećak, GZM, XXXVIII., Sarajevo. – Südland, 1990. – L. V. Südland, Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin. Naslov izvornika: L. v. SÜDLAND, Die Südslawische Frage und der Weltkrieg. Ubersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien. – Šanjek, 1975. – Franjo Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarskodualistički pokret u srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. – Šidak, 1937. – Problem "bosanske crkve" u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca (Prilog rješenju tzv. bogumilskog pitanja), Rad JAZU, 259., Zagreb. – Šimić, 2006. – Marinka Šimić, Natpis vojvode Masna iz Donje Drežnice, Hercegovina, 20., Mostar. – Šimić, 2006.a – Marinka Šimić, Jezik natpisa na stećcima u Brotnju, Brotnjo – Zbornik 4., MH, Brotnjo – Čitluk. – Šimić, 2007. – Marinka Šimić, Natpisi na stećcima u Boljunima kod Stoca, Hrvatska misao, god. XI., br. 2.-3./07 (43.-44.), nova serija sv. 31., MH, Sarajevo. – Škobalj, 1970. – Ante Škobalj, Obredne gomile. Na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji, Sveti Križ na Čiovu. – Šutalo, 1999. – Marko Šutalo, Nekropole stećaka u stolačkom kraju, u: Humski zbornik – IV. Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb – Stolac.
– Tadić, 2007 – Ladislav Tadić, Miroslav Krleža i bogumilski mit, Bosna franciscana, 27, Sarajevo. – Tentor, 1991. Mate Tentor, Bosančica, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo. – Tošić, 1998. – Đuro Tošić, Trebinjska oblast u srednjem vijeku, Istorijski institut SANU, Posebna izdanja, knjiga 30, Beograd. – Tošić, 1998.a – Đuro Tošić, Porodica Miloradović-Stjepanović iz vlaškog roda Hrabrena, Istorijski zapisi, LXXI./3.-4., Podgorica. – Truhelka 1891. – Ćiro Truhelka, Starobosanski mramorovi, GZM, III., Sarajevo. – Truhelka, 1891.a – Ćiro Truhelka, Novi postupak pri snimanju natpisa, GZM, III., Sarajevo. – Truhelka, 1891.b – Ćiro Truhelka, Stari bosanski natpisi, GZM, III., Sarajevo. – Truhelka, 1892. – Ćiro Truhelka, Nekoliko hercegovačkih natpisa, GZM, IV., Sarajevo. – Truhelka, 1892.a – Ćiro Truhelka, Stari hercegovački natpisi, GZM, IV., Sarajevo. – Truhelka, 1892.b – Ćiro Truhelka, Stari hercegovački natpisi, GZM, IV., Sarajevo. – Truhelka, 1895. – Ćiro Truhelka, Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne, GZM, VII., Sarajevo. – Truhelka, 1895.a – Ćiro Truhelka, Stari bosanski natpisi, GZM, VII., Sarajevo. – Truhelka, 1895.b – Ćiro Truhelka, Starobosanski natpisi, GZM, VII., Sarajevo. – Truhelka, 1914. – Ćiro Truhelka, Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne, GZM, Sarajevo. – Truhelka, 1991. – Ćiro Truhelka, Sredovječni stećci Bosne i Hercegovine, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo. – Truhelka, 1991.a – Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Knjiga I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo.
– Tuchman, 1984. – Barbara Tuchman, Daleko zrcalo. Zlosretno XIV. stoljeće, II., Grafički zavod Hrvatske, Zagreb. Naslov izvornika: A Distant Mirror. The Calamitous 14th Century, Penguin Books, 1978. – V. K., 1976. – V. K., Grafija srednjovjekovnih bosansko-hercegovačkih natpisa, DP, XXVI., Sarajevo. – Valk, 2003. – Heiki Valk, Christianisation in Estonia: A Process of Dual-Faith and Syncretism, u: The Cross goes North. Processes of Conversion in Northern Europe, AD 300-1300, Edited by Martin Carver, York Medieval Press, The University of York – Vego, 1954. – Marko Vego, Ljubuški, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici BiH, VI., Zemaljski Muzej, Sarajevo. – Vego, 1955. – Marko Vego, Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u selu biskupu kod Konjica, GZM, NS (A), X., Sarajevo. – Vego, 1957. – Marko Vego, Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u selu biskupu kod Konjica (Nastavak), GZM, NS (A), XII., Sarajevo. – Vego, 1958. – Marko Vego, Crkva u Razićima kod Konjica, GZM, NS, (A), XIII., Sarajevo. – Vego, 1959. – Marko Vego, Novi i revidirani ćirilski natpisi iz župe Broćno u Hercegovini, GZM, NS, (A), XIV., Sarajevo. – Vego, 1959.a – Marko Vego, Arheološko iskopavanje u Zavali, GZM, NS, (A), XIV., Sarajevo. – Vego, 1961. – Marko Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, GZM, NS, (A), XV.-XVI., Sarajevo. – Vego, 1961.a – Marko Vego, Historija Broćna od najstarijih vremena do turske okupacije, Sarajevo. – Vego, 1963. – Marko Vego, Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu arheoloških spomenika, GZM, NS (A), XVIII., Sarajevo. – Vego, 1964. – Marko Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine (nastavak), GZM, NS, (A), XIX., Sarajevo. – Vego, 1973. – Marko Vego, Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca, SBIEK, Zenica. – Vība, 2006. – Solvita Vība, Funeral Traditions in Medieval Latvia: Sources and Problems for Research, u: Tod und Trauer. Todeswahrnehmung und Trauerriten in Nordeuropa. Torsten Fischer/Thomas Riis (Hrsg.), Verlag Ludwig, Kiel.
– Vidović, 1954. – Drago Vidović, Simbolične predstave na stećcima, NS, II., Sarajevo. – Vidović, 1954a. – Drago Vidović, Pretstava kola na stećcima i njihovo značenje, Poseban otisak iz GZM, NS, IX., Sarajevo. – Vidović, 1956. – Drago Vidović, Srednjevjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika, NS, III./1955., Sarajevo. – C. A. von Volborth, 1992. – C. A. von Volborth, Eine Einführung in die Welt der Wappen, Stuttgart-Zürich. – Vrančić, 1984./85. – Josip Vrančić, Umjetnost između života i njegove apstraktne formule, Peristil – Zbornik radova za povijest umjetnosti, 27-28, Zagreb. – Vukanović, 1974. – Tatomir Vukanović, Etnogeneza Južnih Slovena, Vranje. – Walker Bynum – 1995. – Caroline Walker Bynum, The Resurrection of the Body in Western Christianity, 200 – 1336, Columbia University Press, New York. – Ward-Evans, 1999. – Benedicta Ward – G. R. Evans, The medieval West, u: A World History of Christianity, Edited by Adrian Hastings, Cassell, London. – Wegener, 1992. – Günther S. Wegener, 6000 Jahre und ein Buch, Oncken Verlag, Wuppertal/ und Kassel. – Wenzel, 1961. – Marian Wenzel, Some Reliefs Outside the Vjetrenica Cave at Zavala, Starinar, Nova Serija, XII., Beograd. – Wenzel, 1962. – Marian Wenzel, Bosnian and Herzegovinian tombstones – who made them and why, Südost Forschungen, XXI, R. Oldenbourg, München. – Wenzel, 1962.a – Marian Wenzel, O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14, Konzervatorski Zavod Dalmacije u Splitu, Split. – Wenzel, 1965. – Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo. – Wenzel, 1996. – Marian Wenzel, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erazmus - Časopis za kulturu demokracije, Broj 15. (Prevela s engleskog: Maja Lovrenović) – Wenzel, 1999. – Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu – Bosnian Style on Tombstones and Metal, Biblioteka "Kulturno naslijeđe BiH", Sarajevo-Publishing.
– Wenzel-Kojić, 1981. – Marian Wenzel – Ljubinka Kojić, Osvrt na tri inostrane knjige o stećcima. Austro-Ugarska i nauka o "bogumilskim" stećcima, u: Starinar, Nova serija, Knjiga XXXI./1980., Beograd. – Williams, 2003. – Patrick Sims Williams, The Celtic Inscriptions of Britain: Phonology and Chronology, c. 400 – 1200, Publications of the Philological Society, 37, Blackwell Publishers, Oxford – Boston. – Zečević, 2001. – Emina Zečević, O pojmu stećak, Glasnik srpskog arheološkog društva, 17., Beograd. – Zečević, 2005. – Mramorje. Stećci u Zapadnoj Srbiji, Srpsko arheološko društvo, Posebna izdanja, 3., Beograd. – Zelenika, 1962. – Anđelko Zelenika, Prilozi za proučavanje srednjovjekovnih nekropola stećaka na Radimlji i Ošaničkoj Gorici kod Stoca, NS, VIII., Sarajevo. – Zelenika, 1994. – Anđelko Zelenika, Stećci Livanjskog područja, u: Livanjski kraj u povijesti, Muzej Hrvatskih arheoloških spomenika – Općinsko Hrvatsko vijeće obrane, Split-Livno. – Zelenika, 2004. – Anđelko Zelenika, Prijenos kočerinske ploče koncem 19. stoljeća i arheološko istraživanje groba Vignja Miloševića, u: Viganj i njegovo doba, Gral, Široki Brijeg. – Zirdum, 2001. Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, BF, 15, Sarajevo. – Žeravica, 1982. – Lidija Žeravica, Grobovi ispod stećaka na Pavlovcu kod Sarajeva, GZM, NS (A), 37, Sarajevo. – Živković, 2002. – Pavo Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Podružnica Osijek, Osijek.
KAZALO IMENA A Abraham, hebr. "otac mnoštva", "otac mnogih naroda", po Bibliji praotac Židova i Arapa Adam, (hebr. čovjek načinjen od zemlje), po Bibliji ime prvom čovjeku Akvinski, Toma (sv.), skolastički filozof i teolog (1225. ili 1226.) Podrijetlom iz porodice talijanskih grofova. Učenik Alberta Velikog. Najistaknutiji naučitelj dominikanskog reda Akvitanski, Prosper (sv.), Tiro Prosper, vatreni branitelj i ugledni tumač Augustinova nauka o milosti i preodređenju, rodio se oko g. 390. u Limogeu, u pokrajini Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju čovjeka s visokom klasičnom kulturom Alfons, Petar, (Petrus Alfonsy) izvorno Moses ha-Sefardi, rođen 1062., a umro 1140. Dvorski liječnik kralja Alfonsa I. Aragonskog Alighieri, Dante, talijanski pjesnik iz XIII. i XIV. st., autor Božanstvene komedije Andrija (sv.), apostol, brat Šimuna Petra, glavni zaštitnik Škotske; svetačka oznaka sv. Andrije je "Andrijin križ" (X), sredstvo njegova mučeništva Anđelić, Pavao, (1920. – 1985.), pravnik, arheolog, povjesničar i muzealac Angelico, fra – Beato Angelico, Guido di Pietro. Redovničko ime Giovanni da Fiesole. Talijanski slikar (Vichio, između 1395. i 1400. – Rim, 18. II. 1455.) Anglo-Normani Anto (sv.) Arduin, redovnik crkve sv. Viktora u Marseillesu Areopagit, Dionisije (Pseudo Dionizije) grčki filozof (V. st.). Pripisuju mu se spisi iz V. st. čija je autentičnost sporna. Mističar i neoplatonist Arhiđakon, Toma, splitski kroničar Asbóth, Janos von, činovnik rane austrougarske administracije u BiH i član mađarskog parlamenta Astarta, fenička boginja Augustin, Aurelije (sv.), latinski teolog, filozof, crkveni otac (354. – 430.) B Bahtin – Mihail Mihailović, (1895. – 1975.) istaknuti ruski teoretičar književnosti, utjecao na znanost o književnosti i u zapadnim zemljama. Veliki poznavalac i analitičar Dostojevskog (Problemi poetike Dostojevkog) Balšići, zetska vlastela Balšić, Juraj, (†1378.), oblasni gospodar u Zeti (Duklji) Barojević, Milosalić, pisar Basler, Đuro, (1917. – 1990.), arheolog, konzervator i znanstveni savjetnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Bašagić, Safvet-beg – Redžepašić, (1870. – 1934.), pjesnik, jezikoslovac, kritičar, esejist, prozni i dramski pisac Beatrica (†1425.), supruga Williama Chichelea Belarmin (Bellarmino Roberto), talijanski katolički teolog, crkveni naučitelj (Montepulciano, Siena, 4. X. 1542. – Rim, 17. IX. 1621.) Nećak pape Marcela II., isusovac, studirao u Rimu; profesor i propovijednik u Louvainu, profesor polemičke teologije u Rimskom kolegiju, Rektor tog učilišta od 1592. Provincijal Napuljske
pokrajine od 1594., kardinal 1599., nadbiskup Capue (1602. – 05.). do smrti u papinskoj kuriji Benac, Alojz, (1914. – 1992.), arheolog, klasični filolog, sveučilišni profesor, kulturni, znanstveni i politički djelatnik Benedikt (sv.) iz Nursije (oko 480. – 21. III. 543.), rođen u talijanskoj Nursiji (Norcia). Budući da se smatra ocem zapadnoeuropskog redovništva i zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće, papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. svecem zaštitnikom Europe. Njegov je blagdan 11. srpnja Beoka, gospođa, krstjanica, kći Pribisava Kosače Berlinghieri (Berlinghero), talijanski slikar (Milano, oko 1190. – prije 1243.), jedan od dugentista koji se pridržavao bizantskih likovnih shema. Djeluje u gradu Lucca gdje je sačuvano glavno njegovo djelo "Raspelo" s nekoliko figuralnih prikaza i simbola. Dvojica njegovih sinova slikali su franjevačke teme Bernard od Clairvauxa, (1090. – 1153.). Francuski redovnik, osnivač i nadstojnik samostana Clairvaux, filozof i teolog, protivnik Abelardova racionalizma, mistik, pokretač Drugog križarskog rata. Njegovi su redovnici bernardinci Bernardin, Sijenski (sv.), rođen u plemićkoj obitelji u Sijeni (XV. st.), osnivač pobožnosti svetom imenu Isusovu, redovito se slika u franjevačkom habitu Bešlagić, Šefik, (1908. – 1990.), učitelj i nastavnik, diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, bavio se poviješću kulture i umjetnosti Bilić, Radojica, pokopan u Starom Selu kod Jajca Bizant, naziv za Istočnorimsko Carstvo Bjelić, Vlać, knez, sahranjen u pravoslavnoj crkvi sv. Lazara u selu Vlahovići Bjelopčelanin, Pribil, kovač-klesar Blau, Otto von, pruski konzul Bogčin, knez Bogopenec, Dražen, najstariji poznati član porodice Sankovića prvi put spomenut 1306. Bogović, Ostoja, cetinski Vlah Bogumili (bogumilstvo), sljedbenici dualističke kršćanske sekte koja je od X. st. cvjetala u Bugarskoj odbijajući najveći dio Starog Zavjeta, razvijajući strogi antiklerikalni stav u politici, pogrešno od starije historiografije ali i od suvremenih pseudohistoričara i publicista poistovjećeni s krstjanima Crkve bosanske Bojanovski, Ivo, (1915. – 1993.), arheolog, antički topograf, epigrafičar, konzervator, znanstveni savjetnik Bolingbroke, lik u Richardu II. Williama Shakespearea Boljunovič, Bogavac, sahranjen na nekropoli u Boljunima Boljunović, Tarah, sahranjen na nekropoli u Boljunima Boué, Ami, bečki geolog i liječnik Bourboni, francuska dinastija Branković, Mahmut, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. na Petrovu polju kod sela Brankovići nedaleko od Rogatice Brativo(n)ić, Ratko, kovač-klesar na nekropoli u Radimlji Bratoje, dijak, autor natpisa na stećku Pribislava Petojivića Bubanjić, Mastan, vojvoda prisutan u političkom životu Bosne od sredine XIV. st., gospodar oblasti Blidinja
Burckhardt, Jacob, povjesničar umjetnosti i kulture, (25. V. 1818 – 8. VIII. 1897.), osnivač formalno – analitičke metode u povijesti umjetnosti Burkert Walter, njemački antropolog C Chichele, William, šerif i gradski vijećnik Londona Collenuccio, Pandolfo, Pesari (1444. – 1504.). Po završetku studija prava u Padovi smjestio se na dvor u Pesaru, gdje je pohađao klasike u humaniste. Njegova dvorska i diplomatska karijera dovela ga je u kontakt s Lorenzom Medici e Polizianom. Međutim, dogodila se tragedija i on je optužen za izdaju. Sudio ga je Giovanni Sforza. Napisao je originalno naturalističko djelo "La Pliniana defensio" da bi obranio Plinija od optužbi Nikole Leonicena Crkva bosanska, šizmatička crkva viđena kao heretička iz perspektive Katoličke i Pravoslavne crkve, nastala nakon premještanja sjedišta Bosanske biskupije u Đakovo sredinom XIII. stoljeća, eliminirana političkom intervencijom bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443. – 1461.) pred sami konac njegove vladavine Crničanin, Milutin, gost Crkve bosanske Č Čihorići, feudalni rod, nasljedni župani Popova Čihorić, Nenac, župan iz Popova Čihorić, Vratko, župan iz Popova Čihorić, Dabiživ, sluga Čihorić, Stipko, tepčija Čingrija Črgubil, Mustič Čurčić, Vejsil, (1868. – 1959.), arheolog i etnolog Ć Ćirković, M. Sima, povjesničar, doajen historiografije o srednjovjekovnoj Bosni D Dabiša (1391. – 1395.), bosanski kralj Dabiživ, sin gospoje Radače (monahinje Polihranije) Damjanski, Petar crkveni naučitelj, kardinal. Rođen u Raveni 1006. ili 7., umro u Faenzai 1072. Deschamps, Eustache, (1346. – 1406.), pjesnik Dijana, starorimska božica lova i mjeseca identična Artemidi iz starogrčke mitologije, kćeri Zeusovoj, sestri Apolonovoj Dimitrije (sv.), mučenik, pogubljen u blizini Sirmija 9. IV. 304.; zaštitnik Soluna čiji se kult raširio po cijelom Istoku posebno među pravoslavnim Slavenima Dionizije, Kartuzijanac (sv.), rodio se godine 1402. ili 1403. u Rijkelu u današnjoj Belgiji. Humanističke je nauke svršio u obližnjim gradovima Saint-Trond i Zwolle. Godine 1424. zadobio je na Sveučilištu u Kölnu naslov "magister artium" (doktorat iz
filozofije). Njegovo se upisano ime u spisima Kölnskog sveučilišta čuva u sveučilišnom arhivu još i danas. Vrativši se u Nizozemsku, u Roermond, bio je primljen u kartuziju Dioskur, božanstvo svjetlosti i mraka, života i smrti Dominik (sv.), osnivač dominikanskog reda (XIII. st.), potječe iz španjolske plemićke obitelji Guzmán, odgojen na sveučilištu u Valenciji, umro u Bologni 1222. Dragiša, kovač-klesar, aktivan na nekropoli u Boljunima Dragiša (Vukčić), brat Hrvoja Vukčića Hrvatinića Dragišić, Vujan, dijak Dragolević, Nikola, dijak Drašković, Dabiživ Dražeslav, Boić, dijak bana Tvrtka I. Kotromanića Draživojević, Milten, (1332. – 1343.), župan iz Huma Dubrovčani Dubrovčanin, Simeon Durandus, Guillaume, liturgičar iz XIII. st. Dušan, Stefan, (1331. – 1355.), kralj, od 1346. car Srba i Grka DŽ Džaja, M[atko] Srećko, povjesničar, rođen 1935. u Gornjem Malovanu kod Kupresa. Filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu i Zagrebu, gdje je i doktorirao. Povijest, političku filozofiju i slavensku filologiju studirao je na sveučilištu u Münchenu, gdje je po drugi put doktorirao. Bio je profesor na franjevačkim bosanskim učilištima u Visokom i Sarajevu. Napustivši redovnički poziv, od 1975. živi u Münchenu. Prije umirovljenja radio je kao znanstveni suradnik pri Katedri za povijest istočne i jugoistočne Europe, te na Südost Institutu. Bio je stipendist najprije Alexander von Hamboldt Stiftung, zatim Stiftung Volkswagengewerk te Deutsche Forshungsgemeinschaft. Za doktorsku disertaciju (Konfesionalität und Nationalität Bosniens und Herzegovina) dobio je nagradu Südosteuropa Gesellschaft. Osim knjiga objavio je više rasprava, filozofsko-teoloških eseja, kritičkih recenzija i prijevoda u domaćim i inozemnim publikacijama E Elizabeta (7. IX. 1533. – 24. III. 1603.), kraljica Engleske i Irske, šesti i posljednji monarh iz porodice Tudora Erazmo, Roterdamski, (lat. Erasmus Desiderius, pravo ime Geert Geerts), (1469. – 1536.), nizozemski pisac latinskog izraza, zagovornik slobodarskih ideja i duhovne tolerancije, najistaknutiji autor razdoblja humanizma i prosvjetiteljstva, smatra se duhovnim začetnikom težnji prema europskoj integraciji, majstor latinskog stila, blistav polemičar i satiričar (Pohvala ludosti) Etrušćani, stanovnici pokrajine Etrurije u staroj srednjoj Italiji (današnja Toscana), pretpostavlja se da su iz svoje pradomovine s Istoka oko X. st. p.n.e. u Italiju donijeli znatnu kulturu osobito u graditeljstvu i slikarstvu Eustahije (sv.) Eva, hebr. "majka života"; po biblijskoj priči ime prve žene (s mužem Adamom pramajka ljudskog roda), danas osobno ime i simbol ženstva uopće Evans, Arthur, engleski arheolog, "zaslužan" za neznanstveno-mitsku tezu o bogumilskom karakteru stećaka
F Farlati, Danijel, crkveni povjesničar Filipović, Nedim, osmanist Ferdinand I. Habsburgovac, (1526. – 1564.), češki i ugarski kralj, austrijski i njemački car Fethija, džamija u Bihaću Fortis, Alberto, talijanski prirodoslovac Franjo, Asiški (sv.), rođen 1182. u Assisiju kao Giovanni Bernardone, osnivač franjevačkog reda, umro 4. X. 1226., proglašen svetim 1228. godine Fries, Hans, švicarski slikar, (Fribourg, oko 1465. – Bern?, oko 1518.). Učio u Bernu kod Heinricha Bichlera, radio u Fribourgu. Izrađivao oltarske slike, a poznat je i niz njegovih crteža perom koji su rezultat pronicavog sagledavanja stvarnosti. Najznačajniji je predstavnik švicarskog slikarstva u početku XVI. st. Fritz, John, crkveni reformator (1531.) G Géza II., (1141. – 1162.), ugarski kralj Giotto, (puno ime Giotto di Bondone), talijanski slikar i graditelj, (Vespognano, oko 1267. – Firenza, 8. I. 1367.). Oko 1290. samostalno radio u donjoj crkvi sv. Franje u Asizu. 1297. u toj bazilici (gornja crkva) radio ciklus u 28 prizora. U Rimu radio freske Glušac, Vaso, srpski povjesničar, (Slatina kraj Sanskoga Mosta, BiH, 1. V. 1879. – Beograd, 5. X. 1955.), studirao na Filozofskom fakultetu u Beču (1901.-05.). Doktorirao 1905. Radio u gimnazijama u Banjoj Luci i Tuzli. Poznat po radovima o crkvi bosanskoj koju je smatrao pravoslavnom Gojsak, krstjanin Go(j)isava (†1398.), kći zetskog vlastelina Jurja Balšića, žena vojvode Radiča Sankovića Gospa (v. Marija, sv.) Građeša, sudija u vrijeme bana Kulina Grahovčić, Miho(v)io Grci, narod indoeuropske skupine u jugoistočnoj Europi te skupni naziv za indoeuropska plemena koja su se od II. tisućljeća prije Krista počela naseljavati na području današnje Grčke. Sami su sebe od VIII. stoljeća prije Krista nazvali Helenima, a zemlju Heladom Grd, (1151. – 1178.), župan trebinjski Greco, El (pravo ime Domenikos Teotokopulos), španjolski slikar grčkog podrijetla, rođen na Kreti oko 1541., umro u Toleadu 6. ili 7. IV. 1614. Grubač, kovač-klesar, aktivan na nekropoli u Boljunima Grubača, žena vojvode Miotoša H Hackett Joan, američki glumac Hamurabi, babilonski kralj, (1729. – 1686. p.n.e.), poznati zakonodavac čiji je zbornik zakona uklesan klinovim pismom na stupu od crnog diorita Harald, danski kralj Hateljević, Bogdan, sluga (čovjek) vojvode Radiča (Sankovića) Helena (sv.), majka rimskog cara Konstantina
Herodot, najstariji grčki historičar (V. st. p. n. e.) Hoernes, Moritz, bečki arheolog Holmquist, W. Hörmann, Kosta, (Bjelovar, 1850. – Beč, 1921.). Kulturni radnik, od 1878. visoki činovnik austrougarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888.), u kojemu je utemeljio muzejsku knjižnicu i uređivao (od 1889.) Glasnik Zemaljskog muzeja. Pokrenuo izuzetno značajan književni časopis Nada (1895.), koji je uređivao Silvije S. Kranjčević. Osnivač Balkanološkog instituta u Sarajevu (1908.). Uza sve ostalo što je neobičnom energijom i ustrajnošću učinio za strukturiranje kulturnoga života u Bosni i Hercegovini, Kosta Hörmann ostaje veoma zaslužan na polju folkloristike, kao sakupljač, autor i izdavač monumentalne zbirke Narodne pjesne muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, I.-II., 1888. – 89. Hrabri-Dobrievich, obitelj koja se prema Čingrijinoj genealogiji 1360. godine iz Zvornika doselila u Dubrovnik Hrabren, Radosav, vojvoda, 1505. sahranjen u crkvi na Ošanićima Hranići-Kosače, humska vlastelinska porodica Hranić, Sandalj, (1396. – 1434.), veliki vojvoda bosanski Hrvati, slavenski narod iz južnoslavenske skupine koji živi pretežno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (Boka Kotorska) i Vojvodini (Srijem, zapadna i sjeverna Bačka). Hrvatinić, Vukac, (1330. – 1380.), veliki vojvoda bosanski, sin Hrvatina Stjepanića Hrvatinić-Vukčić, Hrvoje (†1416.), veliki vojvoda bosanski, herceg splitski Hugo od Svetog Viktora, Hugo Graf von Blankenburg, (1076. ili 1078. – 1141.), nazvan Hugo od sv. Viktora po augustinskom samostanu St. Victor blizu Pariza, čijom je glasovitom školom ravnao od 1133. Huizinga, Johan, povjesničar, nizozemski kulturni historik, (Groningen, 7. XII. 1872. – De Steeg, 1. II. 1945.). Profesor univerziteta u Groningenu (1905. – 15.) i Leidenu (1915. – 42.) predsjednik filološko-historijskog razreda Akademije u Amsterdamu. Posebno se bavio proučavanjem povijesti srednjeg vijeka i dovodio je u tijesnu vezu s umjetnošću I Ilija (sv.), starozavjetni prorok, borac protiv idolopoklonstva, isposnik, pustinjak, čudotvorac, jedan od malobrojnih starozavjetnih pravednika štovanih i u zapadnoj i u istočnoj Crkvi Iliri, pripadnici plemena koja su naseljavala starorimsku provinciju Illyricum na Balkanu Inocent III., (1198. – 1216.), papa (pravo ime Gregorio Papareschi). Studirao u Parizu i Bologni, učen pravnik i teolog. Postigao vrhunac papinske moći, reformirao kuriju i potvrdio prosjačke redove. Održao IV. lateranski sabor 1215. Ilko, pokojnik s groblja u Mrkonjić Gradu Ivahnić, Tvrtko, vojvoda trebotički (usorski) Ivan (sv.) Ivan de Hoi, duvanjski biskup Ivan, pokopan ispod stećka čiji je epitaf pisao dijak Radič Ivanko, kovač i dijak, autor epitafa na stećku njegova djeda Tvrtka Vukca Ivanović, Juraj Ivić, pokojnik s groblja u Mrkonjić Gradu
J Jelena (sv.), vidi sv. Helena Jelena (Gruba), bosanska kraljica, (1395. – 1398.) Jerina, vladika (gospođa), pokopana ispod stećka u Boljunima Jerina (Erina), Irena Jireček, Konstantin, povjesničar Johannes de Francia, potkivač konja John d' Abernon, sir, (†1327.) Jorisalić, Radomir, feudalac Juraj (sv.), rimski vojni časnik, mučenik godine 303. u Kapadociji za Dioklecijanova progonstva kršćana; svetkovina 23. travnja; jedan od najpopularnijih svetaca srednjeg vijeka Juroje, župan kneza Petra Pavlovića K Kablović, Milutin, kovač-klesar Kačić Miošić, Andrija, (Brist kraj Makarske, 17. IV. 1704. – Zaostrog, 12. XII. 1760.), pučki pjesnik i fratar, životom vezan uz franjevački samostan u Zaostrogu Kačić, Miroslav, knez Kaer, Petar, svećenik, (Makarska, 10. XII. 1848. – Makarska, 24. IX. 1919.) Katarina (Katalina), sestra bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, žena župana Nikole iz Huma Kelti, narod koji je naseljavao Galiju Klaić, Nada, (1920. – 1988.), povjesničarka Komlinovići, vlastela u župi Broćno Komlinović, Pavao, vlastelin u župi Broćno Konstantin Veliki, (306. – 337.), rimski car Konstancija, kći cara Konstantina Velikog Konstantin (Ćiril sv.), apostol slavenskih naroda, isticao se učenošću zbog čega je dobio nadimak Filozof, umro u Rimu 869. godine Kopijević, Ozrin, župan Kosača Vukčić, Stjepan, (1434. – 1466.), humski vlastelin, herceg od sv. Save Kosanović, Hadži-Savo, mitropolit Kotromanići, srednjovjekovna bosanska vladarska dinastija Kotromanić, Stjepan II., (1322. – 1353.), bosanski ban Kotromanić, Stjepan Tvrtko I., bosanski ban, (1353. – 1377.) i kralj (1377. – 1391.) Kotromanić, Stjepan Dabiša, (1391. – 1395.), bosanski kralj Kotromanić, Stjepan Ostoja, (1398. – 1404.; 1409. – 1418.), bosanski kralj Kozma, Prezviter, srednjovjekvni bugarski književnik i visoki crkveni dužnosnik (druga polovica X. st.) Krilić, Mileta, kovač-klesar, sahranjen na Nekuku Krist (Hrist), Isus, utemeljitelj kršćanstva, (Betlehem, 4. pr. Kr. – Jeruzalem, 30.). Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ – Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta
Kristofor (sv.), (Хριστοφόρος = koji nosi Krista), ranokršćanski mučenik, (Palestina? – Sam 250.). Mučeništvo podnio u Liciji za Decijeva progona: bačen je u vatru i zatim mu je odrubljena glava. Njegov se kult pojavio u V. stoljeću na Istoku, a potom na Zapadu. U srednjem vijeku jedan od najštovanijih svetaca. Prema predaji nosio dijete Isusa preko rijeke, zaštitnik je putnika i vozača Krleža, Miroslav, (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1981.). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. stoljeća i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnivanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva Kromirjanin, Stanko, pisar evanđelja tepčije Batala Šantića Kukulamović, Veseoko, dijak, autor epitafa na stećku Radojice Bilića Kulin, (1180. – 1204.), ban bosanski Kuripešić, Benedikt, Slovenac, 1530. proputovao Bosnom kao tumač i član poslanstva austrijskog cara Ferdinanda I. upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu II. Veličanstvenom (1520. – 1566.) Kušar, Stjepan, teolog Kuzma, Prezbiter L Ladislav (1377. – 1414.), napuljski kralj Lazar iz Betanije, prijatelj Isusov, kojeg je prema Svetom Pismu Krist podigao iz mrtvih Lazar (sv.), srpski knez Lokmić, Marian, Lorenzetti, Pietro, talijanski slikar s bratom Ambrogiom značajni predstavnik sienske škole u prvoj polovici XI. st. Ludovik I. Veliki, (1342. – 1382.), ugarski kralj od 1342., poljski kralj od 1370. Sin Karla I. Roberta i njegov nasljednik. Oženio se Elizabetom, kćeri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića Luka (sv.), evanđelist Luksemburški, Sigismund, (1387. – 1437.), brandenburški markgrof, ugarski, njemački i češki kralj, car Svetog rimskog carstva Luna, mjesečeva božica Luschan, Felix von, vojni liječnik i antropolog LJ Ljutići, slavensko polapsko pleme M Malcolm, Noel, povjesničar Mandić, Dominik, crkveni povjesničar, (Lise, Široki Brijeg, 2. XII. 1889. – Chicago, 23. VIII. 1973.), franjevac. Njegove su povijesne knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest Bosne i Hercegovine Mara, krstjanka Mara, zaručnica Peje Stipančeva Marija (sv.), Majka Božja (aramejski Mirjam, grčki Mαρία, lat. Maria), (Bogorodica, Blažena Djevica Marija, Gospa, Majka Božja), mati Isusa Krista, (?, oko 20. pr. Kr. – Jeruzalem, oko 35.)
Marko (sv.), pisac jednog od četiriju Evanđelja, gotovo redovito prikazan uz krilatog lava Maršić, Ivan Masaccio, rođen kao Tommaso Cassai, u nekim izvještajima Tommaso di Ser Giovanni di Mone. Prvi veliki slikar Quattrocenta talijanske renesanse. Njegove freske najraniji su spomenici humanizma, uvodeći plasticitet prije neviđen u figuralnom slikarstvu Masnovići-Bubanjići, potomci bosanskog kneza Mastana Bubanjića, rusaška (državna) gospoda, nositelji visokih titula na dvoru bosanskih kraljeva, neki od njih dubrovački građani Mazalić, Đoko, slikar i historičar umjetnosti, (Bos. Kostajnica, 23. IV. 1888. – Sarajevo, 1975.) Maximin, pokojnik sa Crkvine u Donjim Mujdžićima Menčetić, Jakov, dubrovački vlastelin Mesten, humski vojvoda spomenut na natpisu iz Drežnice Mihajlo (sv.), sv. Mihovil Arkanđel, kao sveca poštuje ga istočna i zapadna Crkva, "vojskovođa vojske nebeske", vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela Mihajlo (Mihoilo), knez trebinjski Mijo, brat krstjanke Mare Miletić, Nada, arheolog, višegodišnja djelatnica Zemaljskog Muzeja u Sarajevu Milgost, kovač-klesar Milić, kovač-klesar, aktivan na nekropoli u Boljunima Milorad, druga polovica XIV. st, rodonačelnik pravoslavne vlaške porodice Miloradovića Miloradovići-Hrabreni, pravoslavna vlaška porodica Miloradović, Stipan, sin Miloradov spomenut 1416. godine Miloradović-Hrabren, Jeronim, austrijski časnik na Kordunu u drugoj polovici XVIII. st. Miloradović-Hrabren, Grigorije, grof, ruski pukovnik, autor brošure o Žitomisliću Miloradović Andrejević, Mihailo, u doba cara Pavla I. (1796. – 1801.) dobio najviša ruska odlikovanja Milošević, Viganj, službenik bana Stjepana II. Kotromanića, kralja Tvrtka I., kralja Dabiše, kraljice Jelene i kralja Ostoje Milošević, Alija, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Gračanici, selu pored ceste Gacko-Nevesinje Milošević, Jusup, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Gračanici, selu pored ceste Gacko-Nevesinje Miltenović, Sanko, (1335. – 1372.), bosanski barun s dvorskom titulom kaznaca Miogost, kovač-klesar na nekropoli u Radimlji Miotoš, vojvoda Mirković, Batić, knez bosanski u vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića, sahranjen na nekropoli u Kopošiću kod Ilijaša, gospodar grada Dubrovnika u Bosni Miroslav, humski knez, brat srpskog župana Nemanje Miroslav, sin humskoga vojvode Mestena Mišljen, gospodin, gost Crkve bosanske Mitrović, Vukša Mitrović, pisar Mrčić, Ivan N
Nebridius, prijatelj sv. Augustina Nemanjići, srpska srednjovjekovna vladarska dinastija Nespina, veliki kaznac Nibelunzi, prema germanskoj priči sjevernjačko pleme patuljaka koje je posjedovalo silno blago; Pjesma o Nibelunzima – naziv glasovitog staronjemačkog epa Nikola (sv.), biskup u lučkom gradu Miri u IV. stoljeću; slavi se 6. XII., glavni zaštitnik Rusije Nikola, župan u Humu Nikolići, humska vlastelinska porodica, prema Mavri Orbiniju potomci Nemanjića Nikolić, Vladislav, knez, sin župana Nikole i Katarine, nećak bana Stjepana II. Kotromanića Nikolić, Bogiša, brat Vladislava Nikolića Nikolić, Petar, knez, sin Vladislavljev O Obrad, dijak – vjerojatni pisar epitafa na stećaku majstora Grubača na nekropoli u Boljunima Ohmučanin, Draže, prvi poznati bosanski arhitekt (XII. st.) Oliverović, Pokrajac, knez Oprašić, Radivoj, pokojnik sahranjen pod jednim od kršćanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. na lokalitetu Biljeg kod sela Oprašić nedaleko od Rogatice Orbini, Mavro, (Dubrovnik, sredinom XVI. st. – 1611.), povjesničar. Opat benediktinskog samostana na Mljetu, a neko vrijeme i u Stonu i na Braču. 1601. izdao je u Pesaru djelo "Il regno degli Slavi", u kom je pokušao prikazati povijest svih Slavena Osmanlije (Turci), (tur. Osmanli – Osmanovi potomci) u prvotnom značenju naziv za dinastiju tur. sultana (do 1922. prema imenu sultana Osmana I.). U širem smislu i u povijesti uobičajenom značenju izraz Osmanlije sinonim je za Turke od XIV. do početka XX. stoljeća. Njihov imperij se zove Osmanlijsko ili Otomansko carstvo, a jezik osmanlijski Ostoja, pokopan ispod stećka koji je klesao Radoje Ostrogoti, stari germanski narod čiju je državu uništio bizantski car Justinijan (527. – 565.) Oškopica, Suliman, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Dumanjićima Ozrinović, Stipan P Palajuolo Palameta, Miroslav Papalić, Priboje, cetinski Vlah Pavao (sv.), apostol, budući da je kršćansku poruku prenosio nežidovskom svijetu stekao je naslov "Apostol narodâ", uz sv. Petra smatra se pravim utemeljiteljem krćanske Crkve Pavko, knez, iz "bratije" Petra Stjepanovića-Hrabrena Pavle, knez, spomenut na epitafu vojvode Miotoša Pavle I., (1796. – 1801.), ruski car
Pavlovići, bosanska vlastelinska porodica Pavlović, Petar, (oko 1395. – 1420.), knez, oblasni gospodar Pegaz – 1. mitološki krilati konj, iskočio iz Meduzina tijela kad joj je Perzej odrubio glavu; pod udarom njegova kopita izbio je izvor vode posvećen muzama, nadahnuće pjesnika. 2. simbol pjesničkog nadahnuća – uzjahati pegaza – postati pjesnik. 3. veliko zviježđe na nebu Petar (sv.), apostol, na većini slika prikazan kako drži ključeve Neba Petojivić, Pribislav Petranović, Božidar, hrvatski Srbin, pravnik i pisac koji je živio i radio u Zadru; autor knjižice o Crkvi bosanskoj u kojoj zagovara njezin srpskopravoslavni karakter, (Šibenik, 18. II. 1809. – Venecija, 12. IX. 1874.) Pisa, grad u Italiji Platon, jedan od najvećih starogrčkih filozofa, (427. – 347. p. n. e.) Plutarh, grčki historičar i filozof (oko 46. – 125.) Polihranija, monahinja, (gospoja Radača), kći Miltena Draživojevića, žena Nenca Čihorića Pomočan, dijak, autor natpisa na stećku kneza Vladislava Nikolića Popratović, Radivoj, knez, iz "bratije" Petra Stjepanovića-Hrabrena Porfirogenit (Konstantin VII.), bizantski car (913. – 959.), autor djela "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom) Presijan, knez Pribilović, Radovan, sahranjen u mauzoleju u Rječici kod Kraljeve Sutjeske Pribilša, trebinjski župan iz prve polovice XIII. st. Pribisalić, Rade Pribislav, pisar Prijatelj-Pavičić, Ivana, historičarka umjetnosti Pripčinić, Milat Pripčinović, Đivan, dubrovački trgovac Živan Pripčinović, poznati zakupac turskih carina Purća, vojvoda bosanski iz druge polovice XIV. st. R Radašin, krstjanin, brat Radovanov Radič, kovač-klesar Radič, dijak, autor epitafa na stećku izvjesnog Ivana Radić, Frane Radilović, Ahmat, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Čadovini kod Rogatice Radilović, Hasan, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Čadovini kod Rogatice Radimsky, Vaclav Radin, gost Crkve bosanske Radinović, Pavao, (oko 1370./75. – 1415.), knez, bosanski oblasni gospodar Radivojevići-Jurjevići, feudalna porodica u zapadnom Humu Radogostić, Hrelja Radoje, dijak – pisar epitafa nadgrobnih spomenika stećaka na nekropoli u Boljunima Radoje, kovač-klesar, klesao stećak izvjesnog Ostoje
Radoje, veliki knez bosanski Radojković, Bojana, historičarka umjetnosti Radona, pokojnik sahranjen pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Govedovićima kod Trnova Radosalić, Stipko, sahranjen na nekropoli u Premilovom polju Radosalić, Radič, pisar, sahranjen na Nekuku Radoslav (Mesnović), sin humskoga vojvode Mes[te]na Radovan, brat krstjanina Radašina Rajmond, sin Vachtera Rambota Raynaldi, Odoricus, crkveni povjesničar Rastić (Resti), Junije, (1669./71. – 1735.), dubrovački kroničar Ratko, djed Crkve bosanske Ratković, Radonja, čovjek vojvode Sandalja Hranića Rembrandt, punim imenom Remntant Harmensoon van Rijn, nizozemski slikar i bakropisac, (Leiden, 15. VII. 1606. – Amsterdam, 4. X. 1669.), najznačajniji nizozemski umjetnik XVII. st., jedan od najvećih stvaralaca svih vremena Richard II., naslov djela Williama Shakespearea Roger II., (1101. – 1153.), normanski kralj Sicilije Roland Romani – narodi koji govore jezicima proisteklim iz pučkog latinskog jezika (francuski, španjolski, talijanski, rumunjski i dr.). Stanovnici istočnojadranskog priobalja koji govore latinskim (ili eventualno grčkim) jezikom, lingvistički različiti od Slavena Rusi, narod koji pripada istočnoslavenskoj jezičnoj skupini, najveći slavenski narod S Sabinus, Petrus (XV. st.), profesor humanističkih znanosti na rimskom univerzitetu, prijatelj i kolega Pomponija Leta (Pomponius Letus) Samuilo, makedonski car (976.-1014.) Sankovići, humska vlastelinska porodica Sanković, Radič, (1379. – 1404.), vojvoda Sanković, Bjeljak, (1379. – 1404.), župan Sapieha, Aleksandar, poljski knez Sasi, njemački rudari Semjunović, Boško, kovač-klesar Semorad, dijak – pisar epitafa nadgrobnih spomenika stećaka na nekropoli u Boljunima Sergejevski, Dimitrije, (Lenjingrad, 1886. – Sarajevo, 1965.) arheolog, znanstveni savjetnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Seviljski, Izidor (sv.), rođen oko 1070. u Španjolskoj, umro 1150. i pokopan u madridskoj crkvi sv. Andrije, 1618. proglašen blaženim, a kanoniziran 1622., zaštitnik ratarskih poslova i dobre žetve Sforza, Galeazo, milanski herceg Shakespeare, William (1564. – 1616.) engleski pjesnik i dramatičar Skarić, Vladislav, (Sarajevo, 10. VI. 1869. – Sarajevo, 6. VIII. 1943.), historičar, akademik SANU Skender, ime pokojnika sahranjenog pod jednim od najstarijih muslimanskih nišana na prijelazu iz XV. u XVI. st. u Fatnici
Slaveni, velika skupina indoeuropskih naroda povezanih jezičnim izvorom. Podijeljeni su na istočne, zapadne i južne skupine određene njihovim zemljopisnim položajem Slaveni južni Slaveni istočni Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce), državno božanstvo u kasnoantičkom Rimu. Kult je bio zasnovan pod carem Aurelijanom 274. godine, a trajao je do ukinuća paganstva pod carem Teodozijem I. Solovjev, Aleksandar, (1890. – 1971.). U Varšavi je završio Pravni i Historijsko-filološki fakultet. Val revolucije ga je zbog neprihvaćanja komunističkih ideja odveo u Konstatinopolj, zatim u Sofiju, pa u Njemačku. Godine 1920. došao je u Kraljevinu SHS gde je postavljen za profesora Istorije slovenskog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu. Protjeran iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, nastavio je život u Genevi gde je radio kao profesor slavenskih jezika i ruske literature Sparavalo, Ljubo Stana, gospoja Stefanović, Karadžić Vuk (7. XI. 1787. – 7. II. 1864.), srpski jezikoslovac Sterneck, Henrich, austrijski časnik Stipan, knez, iz "bratije" Petra Stjepanovića-Hrabrena Stipančev, Pejo Stipančić, Mate Stipko, sin vojvode Miotoša Stjepan (sv.), (Stevan), Prvomučenik, zaštitnik Nemanjića Stjepan, Prijezda, bosanski ban Stjepan, Tomaš, (1443. – 1461.), bosanski kralj, sin Stjepana Ostoje. Stjepanović (Hrabren), Petar, vojvoda, sin Stipana Miloradovića Stjepanović (Hrabren), Radoje, sin Stipana Miloradovića Stjepanović (Hrabren), Vukić, vojvoda, sin Stipana Miloradovića Südland, (Pilar, Ivo) Š Šantić, Batalo (1392. – 1400.), feudalac iz Lašve (srednja Bosna) s dvorskom titulom tepčije Šanjek, Franjo, crkveni povjesničar, akademik. Rođen 1. IV. 1939. u Poljani (Varaždin), baccalaureus filozofskih (Dubrovnik, 1962.), magistar teoloških (Zagreb, 1966.) i pomoćnih povijesnih znanosti (Vatikan, 1968.), doktor povijesnih znanosti (ParisSorbonne, 1971.), redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (30. I. 1997.) Ševo, Ljiljana, historičarka umjetnosti Škobalj, Ante, katolički svećenik, arheolog (Duće, 2. VII. 1914.) Šubići, hrvatska vlastelinska porodica Šubić, Mladen II., (1304. – 1322.), bribirski knez, hrvatski i bosanski ban, hrvatskodalmatinski ban i gospodar Bosne (1312. – 1322.), najstariji sin Pavla Šubića. T Terezija, Marija, (1717. – 1780.), njemačko – rimska carica, ugarska kraljica. Kćerka i nasljednica Karla VI. Vladala apsolutistički i centralistički, provodila germanizaciju, ali i socijalne reforme, unaprijedila školstvo i zakonodavstvo, ukinula progon vještica, u
Hrvatskoj uvela kraljevsko vijeće. Imala deset kćeri i šest sinova koje je udavala i ženila prema političkim interesima monarhije Tihoradić, Divoš, usorski knez (Divoševo evanđelje) Tračani, stanovnici Trakije – u antičko doba zemlje sjeverno od Helade, mnogo spominjane u starogrčkoj povijesti i književnosti Trifković, Stjepo Truhelka, Ćiro, arheolog, (Osijek, 1865. – Zagreb, 1942.), po završetku studija povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu kratko vrijeme kustos Strossmayerove galerije starih majstora, a od 1886. u Sarajevu sudjeluje u osnivanju Zemaljskog muzeja (1888.). Godine 1921. odlazi privremeno u mirovinu, no ubrzo potom preuzima katedru za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Prvi je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, urednik i direktor "Glasnika" istog muzeja Tumurlić, Vlatko, krstjanin, poznat kao diplomat i poslanik u službi porodice Pavlovića Tvrdojević, Brajo U Ugarak, dijak, autor natpisa na stećku Bogčina Ugarčića Ugarčić, Stipko, knez Ugarčić, Bogčin, sin kneza Stipka Ugrinović, Ivan, dubrovački slikar, (? – Dubrovnik, oko 1461.). Pretpostavlja se da je učio u Veneciji. Radio je oltarne slike, ikone, štitove, škrinje, zastave i kućne oltariće po narudžbi cehova dubrovačkih plemića i bosanske vlastele Utješenić, Ratko, dijak V Vachter, Rambot, flandrijski zlatar iz Bruggesa Valois, francuska dinastija Vasilije (sv.), mitropolit hercegovački, čudotvorac ostroški Vego, Marko, (Čapljina, 8. I. 1907. – Sarajevo, 26. II. 1985.), arheolog, epigrafičar i historičar. Od 25. VIII. 1950. do 9. XII. 1957. direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najznačajnije rezultate dao je na polju arheologije, numizmatike, epigrafike i topografije historije srednjovjekovne Bosne Vid (sv.) Vidović, Drago Vikinzi, staroskandinavski ratnici (VIII. do XI. st.), vješti pomorci Vitko, pokojnik u sahranjen Barevištu kod Širokog Brijega Vitruvije Vlaćević, Vukosav, vojvoda, sin kneza Vlaća Bijelića, sahranjen u pravoslavnoj crkvi sv. Lazara u selu Vlahovići Vladimir, klesar Vladislav, (1233. – 1242.), srpski kralj Vladislav Hercegović, (1426. – 1487./89.), herceg, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače Vlađević, Vlatko Vlahovići, vlaška porodica Vlahović, Radosav, sahranjen na Nekuku
Vlahović, Crjep, sahranjen u Radmilovića Dubravi kod Bileće Vlahović, Raško, sahranjen u Radmilovića Dubravi kod Bileće Vlasi, etnička skupina podrijetlom od iliro-romanskih starosjedilaca Vlatković, Radivoj, vojvoda, sahranjen na nekropoli u Opličićima Vogačić, Volašin, kovač-klesar na nekropoli u Radimlji Vuk, dijak – pisar epitafa nadgrobnih spomenika stećaka na nekropoli u Boljunima Vukac, Tvrtko Vukac, knez, iz "bratije" Petra Stjepanovića-Hrabrena Vukas, Tvrtko Vukašin, autor natpisa ne stećku Beoke krstjanice Vukava, žena Batića Mirkovića, kneza bosanskog Vukovići, vlastela u župi Broćno Vuković, Vlatko, veliki bosanski vojvoda iz porodice Kosača, stric Sandalja Hranića Vuletić Vukasović, Vid, pisac, sakupljač arheološke građe (Brsečine kod Dubrovnika, 16. XII. 1853. – Dubrovnik, 10. VII. 1933.). Bavio se proučavanjem starobosanskih natpisa te pojedinim problemima iz srednjovjekovne bosanske povijesti W Wenzel, Marian, engleska povjesničarka umjetnosti i slikarica, (Pitsburgh, USA, 18. XII. 1932. – 6. I. 2002.). Studirala umjetnost na University of California u Santa Barbari (USA), doktorirala 1962. u Londonu. Duži period bila suradnica u Warburg and Courtauld Institute u Londonu. Njezin istraživački rad posvećen je dugi niz godina umjetničkoj obradi stećaka, naročito ornamentike, njihovu podrijetlu i uklapanju u umjetnička strujanja na širokom europskom i mediteranskom prostoru Wilkinson, I. Gardner, engleski egiptolog Wirth, G. Z Zainer, Günther Zelija, kovač-klesar, aktivan na nekropoli u Boljunima Zirdum, (Josip) Andrija fra, crkveni povjesničar, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rodio se 8. II. 1937. u Žeravcu kod Dervente Zoch, Ivan Zore, Luko, Zore Luka (Cavtat, 1846. – Cetinje, 1906.), filolog, studirao u Beču slavistiku, kao profesor u Dubrovniku osnovao literalni list "Slovinac" kojem je svrha bila "književno suženje sveze među Hrvatima i Srbima" Zvonimir, Dimitrije, (1076. – 1089.), hrvatski kralj Ž Žeravica (Fekeža), Lidija, arheolog, radi u Zemaljskomu muzeju BiH u Sarajevu
KAZALO ZEMLJOPISNIH IMENA A Alzas (Elzas), pokrajina u Francuskoj, glavni grad je Strassbourg Apulija (tal. Puglia), regija u jugoistočnoj Italiji Armenija, neovisna država s glavnim gradom Erevanom Assisi, grad u Italiji, rodno mjesto sv. Franje utemeljitelja Franjevačkog reda Atena, glavni grad Grčke, u prošlosti moćni grad-država, centar umjetnosti i filozofije Atri, gradić na Siciliji Austrija (Habsburško carstvo), u prošlosti kulturno središte Europe osobito u glazbi i književnosti, poznata i po baroknoj arhitekturi i slikarstvu Austro-Ugarska, Austro-Ugarsko Carstvo, dvojna monarhija (1867. – 1918.) Avignon, grad u jugoistočnoj Francuskoj, od 1309. – 77. sjedište papa B Baba (v. Bitunja Gornja), brežuljak iznad glavne bitunjske nekropole Bakići, selo kod Olova Bakri (Visočica) kod Čitluka Balkan (Balkanski poluotok), povijesna i zemljopisna regija jugoistočne Europe Banja Stijena Banja Koviljača, grad i toplice (lječilište) na desnoj obali rijeke Drine, oko 145 km jugozapadno od Beograda Banjevići (v. Ludmer), selo u široj okolici Bratunca Bare, Donje (v. Blidinje) Barevište, lokalitet kod Širokog Brijega Barletta, grad i luka u Italiji na zapadnoj obali Jadranskog mora, pokrajina Bari Basel, grad u Švicarskoj Baština Batnoge (v. Radimlja) Beč (Wien), glavni grad Austrije Beograd, glavni grad Republike Srbije Berkovići, gradić na jugoistoku BiH Bihać, grad u sjevrozapadnoj BiH Bihovi (v. Šuma trebinjska), selo Bijela (Gornja), mjesto kod Konjica Bijela (v. Trebinjska župa), selo Bijelo Polje Bijeljina, grad u sjevroistočnoj BiH Bileća, grad u istočnoj Hercegovini na raskrsnici putova koji s juga, jadranske obale i Dubrovnika (60 km) vode prema Gacku (na sjeveru), Nikšiću (na istoku) i Mostaru (na zapadu) Biljeg, lokalitet kod sela Oprašić Biskup, selo udaljeno oko 22 km zračne linije od Konjica na jugoistok Biskupići, lokalitet kod Visokog koji je s gradom Visokim, naseljem Podvisokim, Milima i Moštrama činio teritorijalnu općinu pod nazivom Bosna
Biskupija, lokalitet kod Knina, važan po arheološkim nalazima iz neolitičkoga, antičkoga i posebno ranosrednjovjekovnog razdoblja. Nosi ime po nekadašnjem posjedu i sjedištu hrvatskog biskupa. Od XI. do XVIII. st. zvala se Kosovo Bistrica, selo udaljeno oko 3 km zračne linije od Gornjeg Vakufa na sjeveroistok Bitunja Gornja, seosko naselje 10-12 km udaljeno od Stoca Bivolje Brdo, slo u općina Čapljina Blagaj, grad u Hercegovini, 7 km južno od Mostara. U blizini Blagaja nalazi se izvor Bune, najveći kraški izvor u Europi i čuvena sufijska tekija Blaži (v. Vareš) Blidinje, kraška visoravan između Vran-planine i Čvrsnice koja se pruža po pravcu sjeveroistok–jugozapad Bobovac, stolno mjesto srednjovjekovne Bosne gdje se čuvala bosanska kruna Bologna, glavni je grad istoimene pokrajine i oblasti Emilia-Romagna u Italiji Boljuni, zaseok (nekropola) Bjelojevića, nadomak Hutova Blata, u okolici Stoca Bonn, bio glavni grad Zapadne Njemačke, ima dugu povijesnu i kulturnu tradiciju Borač, utvrda u istočnoj Bosni Borneo, najveći otok u Malajskom arhipelagu, treći otok po veličini na Zemlji Bosansko Grahovo, grad u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine Bosansko primorje, oblast između Stona i Petrova Sela Bosna, srednjovjekovna država Bosna, središnja – smještena u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na površini od 3189 km² Bosna, istočna Bosna, zapadna/jugozapadna Bosna i Hercegovina (BiH), država u jugoistočnoj Europi Brač, otok u Jadranskomu moru Braga, mjesto održavanja crkvenog sabora u Španjolskoj 563. godine Brankovići, selo u okolici Rogatice Bratunac, gradić i sjedište općine Brazilija, grad projektiran i izgrađen po svim zahtjevima suvremenog urbanizma Brdanjak, nekropola iznad sela Zabrđa Bregava, rijeka Bretagna, pokrajina u Francuskoj Breza, grad sjeverno od Sarajeva Britansko otočje Broćno (Brotnjo), župa u zapadnom Humu Brotnice (Brotnjice), selo u sjeverozapadnom dijelu Konavala u široj okolici Cavtata Bugarska (Republika Bãlgarija; Peпублика Булгарария), država u jugoistočnoj Europi Bugojno, grad u Bosni na utoku Poričnice u Vrbas Bukovica, selo u slivu Neretvice, u okolici Konjica u Hercegovini Burgos, glavni grad istoimene pokrajine (regija Castilla y Leon) u sjevernoj Španjolskoj Burmazi, oblast južno od Stoca C Cavtat, najjužniji primorski grad u Republici Hrvatskoj Cernica (v. Gacko), selo
Cetina, rijeka u Hrvatskoj u srednjoj Dalmaciji, 100,5 km, selo pored glavnog vrela istoimene rijeke u okolici Vrlike na području općine Sinj u Republici Hrvatskoj Cetinska krajina, naziv za upravno i vojnički ustrojeno područje u Dalmatinskoj zagori koje je prvotno (rani srednji vijek) obuhvaćalo prostran teritorij uz gornji tok rijeke Cetine Cista Provo, naselje 25 km sjeverozapadno od Imotskoga u Republici Hrvatskoj Clermont, grad u Francuskoj Crkvina, lokalitet u Drežnici sjeverno od Mostara Crkvina, zvana Grčko groblje na brdu Križ u Donjoj Zgošći Crkvina, lokalitet u Donjim Mujdžićima kod Šipova Crkvine, lokalitet u selu Kosače kod Goražda u istočnoj Bosni Crkvine, lokalitet u Čipuljiću kod Bugojna Crna Gora, država u jugoistočnoj Europi Crvanj, planina u sjeveroistočnoj Hercegovini, na sjeveru omeđena Neretvom, s juga i jugozapada Nevesinjskim poljem, s istoka prostranom visoravni Morine Č Čadovina, selo u okolici Rogatice Čapljina, grad u južnoj Hercegovini na desnoj obali Neretve Češka, država u središnjoj Europi Čitluk, grad u zapadnoj Hercegovini Čvrsnica, planina u sjeverozapadnoj Hercegovini u porječju srednjeg toka Neretve D Dabra, rodno mjesto Bogdana Hateljevića Dalmacija, povijesno-zemljopisna regija Danska (Kongeriget Danmark), država u sjevernoj Europi Dečani, srpskopravoslavni srednjovjekovni manastir i vladarski mauzolej pored Peći, Kosovo, podignut u XIV. st. "Deminov krst" (v. Burmazi) Denis-Saint, grobna crkva francuskih kraljeva u Parizu Dernjak (v. Ljubinje), lokalitet Djedići (v. Šuma trebinjska) Donje Selo, lokalitet kod Konjica Drežanka, rijeka Drežnica (Donja), mjesto sjeverozapadno od Mostara Drina, rijeka na istočnoj granici Bosne i Hercegovine, desna i najveća pritoka Save, dijelom pogranična rijeka između BiH i Srbije, duga 346 km Drniš, grad u Republici Hrvatskoj u Dalmatinskoj zagori, 47 km sjeverozapadno od Šibenika i 24 km južno od Knina Dubočica (v. Ljubinje), selo Duboko, mjesto smrti Batića Mirkovića kneza bosanskog Dubrave, srednjovjekovna župa koja se na zapad pružala do rijeke Neretve Dubrovnik, grad i luka na Jadranu na jugoistočnom dijelu hrvatske obale Dubrovačka rijeka Du(a)brovnik, grad u središnjoj Bosni na riječici Ljubini, prvi put spomenut 11. VI. 1404.
Dugo polje (v. Blidinje) Dujmovići (v. Trnovo) Duklja, ranosrednjovjekovna država Dumanjići, seoce kod Berkovića Duvno (Tomislavgrad), grad na zapadu Bosne i Hercegovine na mjestu rimskog Delminiuma Duvanjsko polje, kraško polje površine 120 km², južno i jugoistočno od Duvna Đ Đakovo, grad u Slavoniji u Republici Hrvatskoj, od sredine XIII. st. sjedište bosanske biskupije E Egipat, Arapska republika Egipat, glavni grad Kairo Engleska, najprostraniji dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske Estonija, neovisna država u sjeveroistočnoj Europi na obali Baltičkoga mora s glavnim gradom Talinom Etrurija, pokrajina u srednjoj Italiji (Toscana) između Tibera, Tirenskoga mora i Arna Europa (sem. Ereb – zapad); ime kontinenta, zapadni dio velike kopnene mase Eurazije Europa, zapadna Europa, istočno-centralna F Fatnica, srednjovjekovna župa u istoimenom polju u Hercegovini između Stoca i Bileće Ferara (Ferrara), glavni grad istoimene pokrajine u regiji Emilia-Romagna, sjev. Italija Foča, grad na utoku Čehotine u Drinu, jugoistočna Bosna. Kao trgovačka i karavanska postaja u koju su pristizale karavane iz Dubrovnika na putu za Srbiju, prvi se put pod imenom Hotča spomnje 1366. Osobito se razvila u XV. st., kada je postala najveće trgovačko središte u istočnoj Bosni, gdje su domaći i dubrovački trgovci trgovali voskom, kožama i ostalim stočarskim proizvodima te suknom, a bio je razvijen i obrt Fojnica, gradić u središnjem dijelu BiH. U izvorima se javlja 1365., a početkom XV. st. razvila se u jedno od glavnih rudarskih i trgovačkih središta srednjovjekovne bosanske države s obrtničkom obradom željeza, srebra i zlata Francuska, država u zapadnoj Europi Fribourg, grad u Švicarskoj G Gacko (Gatačko polje), gradić na jugoistoku Bosne i Hercegovine Galija (ant. Gallia), povijesno područje na zapadu Europe između Rajne, Alpa, Sredozemnoga mora, Pireneja i Atlanskog oceana Garofallo (v. Ferara) Geneva, grad u Švicarskoj Germain (St.), crkva u Parizu Gizdave, lokalitet u Rotimlji kod Stoca Glamoč, grad i općina u zapadnoj BiH
Glamočko polje, prostrana kraška ravnica na zapadu BiH koja se izdužila pravcem sjeverozapad-jugoistok oko 45 km, najšire 12 km u svom središnjem dijelu Glasinac, visoravan istočno od Sarajeva čuvena po pretpovjesnim nekropolama, grobnim tumulima (više od 20.000) od nasutog kamenja i zemlje te po utvrđenim gradinama Goražde, grad u istočnoj Bosni, uz gornji tok rijeke Drine. Prvi se put spominje 1379. kao postaja na putu dubrovačke karavanske trgovine Gornji Vakuf (Uskoplje), grad u središnjoj Bosni, 19 km jugoistočno od Bugojna Gorski Kotar, planinski kraj u Republici Hrvatskoj u zaleđu Riječkoga zaljeva Gospa Snježna, crkva kod Omiša Govedovići (v. Trnovo), selo Grabovica, planina Grac, lokalitet kod Hutova Gračanica, naselje istočno od Visokog Gračanica, selo uz cestu Gacko-Nevesinje Grad, lokalitet u selu Gračanici kod Visokog Gradac (v. Ljubinje), selo Grahovčići, selo 11 km istočno od Travnika Grborezi, selo 10 km zračne linije udaljeno od Livna u pravcu jugozapada Grčka, država u južnom dijelu Balkanskoga poluotoka Grčka Glavica, lokalitet s nekropolom u selu Biskup kod Konjica Grčko groblje (v. Crkvina na brdu Križ u Donjoj Zgošći) Guča Gora, selo pored Travnika, prvi spomen iz 1425. godine Gvozno H Hainault Han-Bila (v. Guča Gora) Han-Pijesak, grad i općina u BiH Hercegovina, istočna Hercegovina, zapadna Hočevlje (v. Breza), selo Hollywood, centar američke filmske industrije Hrasno, Gornje, lokalitet sa nekropolom južno od Stoca Hreša, selo sjeveroistočno od Sarajeva Hrvatska (Republika Hrvatska), država u jugoistočnoj Europi Hum (Hercegovina), najprije neovisna politička oblast, zatim dio srednjovjekovne bosanske države Humsko, lokalitet kod Foče Hutovo (Blato), submediteranska močvara u južnoj Hercegovini, 7 km jugoistočno od Čapljine u području rijeke Neretve I Ilijaš, gradić nedaleko od Sarajeva Ilirik (lat. Illyricum), antički naziv za područja na Balkanu nastanjena Ilirima Imotski, grad u Dalmatinskoj zagori, Republika Hrvatska
Imotska krajina, oblast Irska, otok u britanskoj otočnoj skupini Irska Nova, otok Istra, najveći poluotok istočne obale Jadrana sa oko 90% površine u Hrvatskoj Italija, država u južnoj Europi Ivan-planina, jugozapadno od Sarajeva, između Bitovnje i Bjelašnice, najviši vrh Veliko Šljeme (1534 m) J Jajce, stolno mjesto srednjovjekovne Bosne do 1463. godine Japan, otočna država u istočnoj Aziji Jelaške, selo između Olova i Zavidovića Jeruzalem, (arapski Al-Quds, hebr. Yerushalayim, Jerušalajim), grad u središnjem Izraelu, kršćanski, židovski i muslimanski hodočasnički grad Jugoslavija, država nekoliko južnoslavenskih i drugih naroda koja je u razdoblju od 1918. do 2003. imala različit državni ustroj i naziv K Kakanj, grad u središnjem dijelu BiH Kalinovik, naselje 70 km južno od Sarajeva Kalufi, lokalitet kod zaseoka Mijatovci nedaleko od Nevesinja Kalvarija, (lat. Calvaria, od calva: lubanja) ili Golgota (grč. Golgota, prema aramejskom gulguta, lubanja). Brežuljak izvan jeruzalemskih zidina na kom su se izvršavale smrtne kazne i gdje je bio razapet Isus Krist; na tome je mjestu podignuta bazilika Groba Isusova. Odatle se riječ kalvarija i golgota upotrebljava kao simbol patnji i ispaštanja Kaljine, selo u općini Sokolac Kapavica (v. Ljubinje), selo Kartaga, (fenički Kart-Hadašt: Novi grad, grč. Καρχηδών, lat. Carthago), antički grad i država na sjevernoj obali Afrike, danas predgrađe grada Tunisa Kijev, (Kyiv, ukr. Kиiв), glavni grad Ukrajine Kiseljak, gradić 36 km sjeverozapadno od Sarajeva, na utoku Lepenice u Fojničku rijeku Kladanj, gradić na obali rijeke Drinjače, 43 km južno od Tuzle, sjeveroistočna Bosna Klepci Klisa, lokalitet u Bakićima (v. Olovo) Ključ, utvrda u Humu Knešpolje, mjesto kod Širokog Brijega, zapadna Hercegovina Knin, jedna od najznačajnijih utvrda srednjovjekovne Hrvatske, 71 km sjeverozapadno od Šibenika Kočerin, mjesto u zapadnom Humu nedaleko od Lištice gdje je pokopan Viganj Milošević Kom, srednjovjekovna župa uz desnu obalu gornjeg toka rijeke Neretve Kom (v. Skadarsko jezero) Konavli (Konavle, prema lat. cannabula: jarak za odvodnjavanje zemljišta), kraj jugoistočno od Dubrovnika, podno Orjena Konstanz, grad i luka na obali Bodenskoga jezera u Baden-Württembergu, uz granicu sa Švicarskom, Njemačka
Konjic, grad u Hercegovini, na obali rijeke Neretve i sjevernim padinama Prenja. Na području Konjica tijekom srednjeg vijeka postojala su dva naselja: Biograd na lijevoj obali rijeke Neretve te naselje Neretva na desnoj obali rijeke koje se 1382. prvi put spominje pod imenom Konjic. Središte je srednjovjekovne župe Neretve i značajna trgovačko-tranzitna točka na putu od južne Dalmacije do srednje Bosne Kopošići (v. Ilijaš), selo Koritnik (v. Breza) Kosače, selo nedaleko od Goražda Kotor, grad i luka u crnogorskom primorju u Boki Kotorskoj Kotor Varoš, utvrda/grad u Bosni na rijeci Vrbanji, jugoistočno od Banje Luke Kotorac, naselje kod Ilidže (Sarajevo) Koziba, grčko-pravoslavni manastir sv. Juraja u Jerihonu (Izrael) sazidan na stijeni Kozluk (v. Zvornik) Krekovi (v. Nevesinje) Kreševo, utvrda/grad u središnjoj Bosni, 48 km sjeverozapadno od Sarajeva, prvi put se spominje 1435. U XV. st. mjesto s kraljevskim dvorom i utvrdom ispred koje se nalazi podgrađe s trgom. Razvilo se kao rudarsko mjesto (željezo, bakar, srebro i živa). Trgovačke veze održavalo je u prvom redu s Dubrovnikom Kreta, otok u istočnom dijelu Sredozemnoga mora Križ, (v. Pavlovac) Križevac, lokalitet u selu Kosače Križevići, naselje kod Olova Kruševo (v. Mostar), selo pored ceste prema Čitluku Kučlat, utvrda kod Srebrenice Kuk, nekropola stećaka kod Stoca Kupres, grad u zapadnoj Bosni (Kupreško polje), polje u kršu zapadne Bosne okruženo visokim planinama L Lađevine (Rogatica), ime dobila od Vlađevine, selo oko 3 km južno od Rogatice Latvija, država na Baltičkomu moru Ledići (v. Trnovo), selo u sjevernom podnožju Treskavice planine udaljeno od Trnova oko 9 km zračne linije na zapad Lesnovo, manastir u Makedoniji južno od Kratova sa crkvom posvećenom arhanđelu Mihailu i pustinožitlju Gavrilu Lib, planina Liftina, mjesto održavanja crkvenog sabora 743./45. godine Ligurija, regija u sjeverozapadnoj Italiji Liskovica, selo kod Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa) Lištica, (Široki Brijeg), gradić u zapadnoj Hercegovini Livno, grad. U sastavu srednjovjekovne Hrvatske bilo je do 1326. kada je prvi put ušlo u sklop srednjovjekovne Bosne, trajno 1387. Livanjsko polje, prostire se u jugozapadnom dijelu BiH između kraških planina Dinare i Kamešnice na jugu, Tušnice na istoku, Cincara i Golije na sjeveru, te Šatora i Staretine na zapadu. Ima površinu od 405 km², dinarski je izduženo 65 km (najduže među kraškim
poljima kod nas), prosječno široko 6 km (najveća širina 12 km), te na prosječnoj visini od 720 metara iznad mora Lokve (v. Bitunja Gornja) London, prijestolnica Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i britanskog Commonwealtha Lucca, glavni grad istoimene pokrajine u Toskani, 61 km zapadno od Firenze Ludmer, oblast 15 km udaljena od Srebrenice na jug Lukavica, prigradsko naselje kod Sarajeva LJ Ljeljen, lokalitet na Visočici iznad Konjica Ljubinje, gradić u istočnoj Hercegovini uz cestu Mostar–Trebinje Ljubovo (v. Šuma trebinjska) Ljubuša, planina u zapadnoj Bosni istočno od Duvanjskog polja Ljubuški, utvrda u zapadnoj Hercegovini, prvi spomen 1452. M Mađarska (Magyar Köztársaság), država u srednjoj Europi Mali Mošunj (v. Turbe), selo u dolini Lašve kod Travnika Maoča Maria Novella Santa, crkva u Firenzi Marko (sv.), crkva u Veneciji Marseilles Masna luka (v. Blidinje) Mediteran – "među zemljama" v. Sredozemno more Međugorje (v. Hrasno Gornje) Mesići Metković, grad i luka na obali Neretve 20 km uzvodno od njezina utoka u Jadransko more Mezopotamija, područje u jugozapadnoj Aziji između rijeka Eufrata i Tigrisa Mihaljevići, selo kod Sarajeva Mijatovci (v. Nevesinje), zaseok Mili (Arnautovići), lokalitet kod Visokog s franjevačkom crkvom posvećenom sv. Nikoli, grobnom i krunidbenom crkvom Kotromanića. Arheološki je utvrđen grob kralja Tvrtka I. Kotromanića, a drži se da je tu pokopan i ban Stjepan II. Kotromanić Miljanovići (v. Kapavica), pravoslavno groblje Miljuša Glavica, lokalitet u Fatnici Mirkova kosa, lokalitet kod Kalinovika Miruše, crnogorske Mistihalj (v. rijeka Trebišnjica) Mletačka Republika (Venecija), od početka XIII. st. vodeća pomorska sila Mediterana Mogorjelo, antički arheološki lokalitet nedaleko od Čapljine Montserat (Montserrat), planina u Kataloniji, 60 km sjeverozapadno od Barcelone, s benediktinskom opatijom i prošteništem Majke Božje Moravska, jezgra Velikomoravske države uz koju je bilo vezano djelovanje braće Ćirila i Metodija
Morina – Morine, seoce i planinski predio udaljen od Nevesinja oko 16 km zračne linije na sjeveroistok Mostar, najveći grad u Hercegovini, gospodarsko, kulturno i prometno središte Mrkonjić Grad (v. Varcar Vakuf) Muhašinovići, selo kod Visokog. Tu je 1899. nađena ploča s natpisom iz kojeg se vidi da je ploča stajala nad ulazom crkve (do danas neotkrivene), koju je dao podići ban Kulin Mujdžići, Donji, selo kod Šipova Murano, otok kod Venecije, sjeveroistočno predgrađe Venecije N Nagoričin (sv.), pravoslavni manastir kod Kumanova, Makedonija Napulj, grad u Italiji Nekudina Nekuk, lokalitet s nekropolom kod Stoca Neretvanska kneževina, (Neretvanska krajina), primorje između ušća Neretve i Cetine u Jadransko more Neretva, rijeka Nerezi, manastir u selu Gornom Nerezi, zapadno od Skoplja, Republika Makedonija, s crkvom sv. Pantelejmona koju je dao podići car Aleksije Komnen 1164. Neum (Klek), naselje na obali zaljeva Klek-Neum Nevesinje (Nevesinjsko polje), grad u istočnoj Hercegovini, 41 km jugoistočno od Mostara New York, gospodarsko, prometno i kulturno središte SAD-a Nikšić, grad u Crnoj Gori Nizozemska, (Kraljevina Nizozemska), država u zapadnoj Europi Nocera Umbra, malo naselje u Umbriji Northamptonshire, pokrajina (grofovija) u središnjoj Engleskoj NJ Njemačka, (Bundesrepublik Deutschland), država O Ocrkavlje, lokalitet kod Miljevine u istočnoj Bosni Oćevija, selo istočno od Vareša Olovo, grad. Gospodarski procvat doživjelo tijekom XIV. i XV. st. U drugoj polovici XIV. st. podignut je franjevački samostan sv. Gospe koji je do uništenja 1687. bio jedno od glavnih sjedišta bosanskih franjevaca Omiš, primorski grad u Dalmaciji (Republika Hrvatska) Opličići, seosko naselje (nekropola) 12 km jugozapadno od Stoca Oprašići, selo kod Rogatice Osmaci (v. Zvornik) Osmansko Carstvo, islamska država koja je na vrhuncu moći (XV. – XVI. st.) zauzimala veći dio jugoistočne Europe: Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok Ostrožac, mjesto na rijeci Neretvi nizvodno od Konjica Ostružnica, mjesto u Slovačkoj
Ošanići, selo sjeveroistočno od nekropole u Radimlji P Paderborn, mjesto održavanja crkvenog sabora 785. godine, grad u NordrheinWestfalenu, Njemačka Pag, otok u Jadranskomu moru Paganija (v. Neretljanska oblast) Pale, gradić nedaleko od Sarajeva Palermo, središte istoimene pokrajine, najveći grad i luka na Siciliji Panonija, antički naziv za područje kome je na sjeveru i istoku, od Bečke šume do ušća Save u Dunav, bila granica desna obala Dunava; na jugu je granica bila nešto južnije od Save i Kupe, dok je na zapadu graničila s Norikom Papratsko, lokalitet kod Foče Pariz, glavni grad, kulturno, intelektualno, političko i gospodarsko središte Francuske Pavlovac, mjesto nekropole u blizini Sarajeva Pelješac, poluotok Perugia, grad u Umbriji Pesaro, grad u Italiji Petronije San, mjesto kod Bologne Petrovo Selo Petrovo polje (v. Rogatica) Petrovnik (v. Opličići) Piva, rijeka Plaški, mjesto u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj Plazaljke, toponim u Cetini Ploče (v. Opličići) Pocrnje, katun kod Ljubinja Podbrežje, selo kod Zenice Podgradinje (v. Hrasno Gornje) Podrinje Podunavlje, nizina uz Dunav. Zadire u više europskih država: Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu Police, lokalitet kod Trebinja, naselje na lijevoj obali Trebišnjice Poljska, država u sjeveroistočnom dijelu srednje Europe, uz obalu Baltičkoga mora Popovo (polje), kraška oblast u istočnoj Hercegovini Premilovo polje (v. Ljubinje), naselje koje pripada Gleđevcima u općini Ljubinje Posavina, ravničarska oblast na sjeveru Bosne i Hercegovine Potkuk (v. Bitunja Gornja) Prača (Biskupina), naselje u dolini istoimene rijeke 35 km istočno od Sarajeva Preslav, glavni grad Prvog bugarskog carstva od 893. do 972. godine, jedan od najvažnijih gradova srednjovjekovnog jugoistoka Europe Pridraga, mjesto kod Novigrada u Republici Hrvatskoj Primorje Proložac, otočić na Prološkom jezeru gdje je smješten samostan Puhovac, selo 12 km udaljeno od Zenice
Q Quintanilla de las Vinas, mjesto kod Burgosa u Španjolskoj R Rab, otok u Jadranskom moru u Kvarneru (Republika Hrvatska) Radimlja, nekropola stećaka u Vidovom polju kod Stoca Radmilovića Dubrave, nekropola Rama, župa Raška (Srbija), srednjovjekovna država Raška Gora, lokalitet (nekropola) kod Mostara Ravanjska vrata (v. Kupres) Ravanjsko polje (v. Kupres), visoka kraška ravnica južno od Kupresa Razići, lokalitet u župi Kom Ričica, selo kod Kraljeve Sutjeske Riez, mjesto održavanja crkvenog sinoda 1285. godine Riličko polje (v. Kupres) Rim (Rimsko Carstvo) Risovac (v. Blidinje) Rogatica, grad u BiH Rostovo (v. Novi Travnik) Rotimlja, selo kod Stoca Ruen, grad u Francuskoj Rumunjska, država u jugoistočnoj Europi Rusija, zemlja i državna tvorevina u kojoj pretežno žive Rusi S Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije (u blizini današnjeg Splita) Samo (Samoa), otočje, država u istoimenoj otočnoj skupini (Polinezija, Tihi ocean) Sapna (v. Zvornik) Saraceni, ime kojim su u srednjem vijeku u Europi nazivali Arape Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine Seline, mjesto podno planine Velebit Sirakuza (Siracusa), talijanski grad na istočnoj obali Sicilije Skadarsko jezero, najveće jezero na Balkanu smješteno u zetsko-skadarskoj kotlini; Crnoj Gori pripadaju 2/3 jezera dok 1/3 pripada Albaniji Slano, naselje i lučica u istoimenom zaljevu, 37,5 km sjeverozapadno od Dubrovnika Slipčići, selo kod Mostara Slivno, lokalitet u Donjoj Neretvi Slivno Ravno, selo u okolini Metkovića u Hrvatskoj Sokol, utvrda na Šćepan-Polju Sokolac, manje gradsko naselje na Glasincu u istočnoj Bosni Sopoćani, srpskopravoslavni manastir Sopotnica, mjesto crkve hercega Stjepana Vukčića Kosače kod Goražda Spas (sv.), crkva i nekropola stećaka kod vrela rijeke Cetine u selu Cetina Srbija, država
Srebrenica, grad u istočnoj Bosni. Veliko rimsko rudarsko područje Argentaria s municipijem Domavia kao središnjim gradskim naseljem Srijemski Karlovci (Sremski Karlovci), grad na desnoj obali Dunava, Vojvodina Staro Selo, mjesto nekropole kod Jajca Stećci, lokalitet u Raškoj Gori kod Mostara Stipan-grad, lokalitet u Donjoj Zgošći Stolac, gradić na rijeci Bregavi u istočnoj Hercegovini Ston, gradić na uskoj prevlaci koja spaja poluotok Pelješac s kopnom Studenci, Gornji, općina Ljubuški Subiak (Subiaco), mjesto u centralnoj Italiji gdje je u kolibi živio sv. Benedikt Sultići, mjesto kod Konjica, selo u župi Podhum – Žitače, rodno mjesto Pave Anđelića Sutjeska, Kraljeva, stolno mjesto srednjovjekovne Bosne Sveto Rimsko Carstvo Š Šabanci (v. Trnovo), selo Šabići, selo na jugoistočnim padinama planine Bjelašnice Šavnik (v. Crna Gora) Šćepan-Polje, selo i predio kod ušća Tare i Pive u Crnoj Gori Šehiti (Šehitluci), muslimansko groblje Široki Brijeg, mjesto u zapadnoj Hercegovini Šuma trebinjska, kamenita zaravan od Trebinja do Poljica duga 23 km, prosječne širine 4 – 8 km i površine oko 115 četvornih kilometara Švedska, država na istočnom dijelu Skandinavskog poluotoka Švicarska, država u zapadnoj Europi T Takara Takovo, selo, oblast, u okolici Gornjeg Milanovca u Srbiji Tanoge, zaseok kod Stoca Tara, rijeka Tarčin, mjesto u općini Hadžići kod Sarajeva Tasovčići, gradić u općini Čapljina Teslić, gradić u dolini rijeke Usore, 20-ak km jugozapadno od Doboja Toplica (v. Hrasno Gornje) Toričan, utvrda u Lašvi kod Travnika Toulous, grad u jugoistočnoj Francuskoj Tračani, naziv za oko 200 plemena tračko-ilirske skupine Indoeuropljana, nastanjenih oko 2000. godine prije Krista na području jugoistočne Europe, između Karpata, Egejskog mora, Crnog mora te Vardara i Morave. Središte im je bilo područje današnje Bugarske. Pod rimsku vlast došli su 46. godine. Travnik, utvrda/grad u središnjoj Bosni, jedan od najbolje očuvanih starih bosanskih gradova Travunija, jedna od najstarijih teritorijalno-političkih jedinica formiranih po dolasku Slavena na Balkan, koja se prostirala: na jugu od Trebinja do Dubrovnika, na
sjeverozapadu preko Veličana do Gacka i Pive i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova među kojima i Trebinje Trebečaj (v. Trnovo) Trebinje, grad Trebinjska župa Trebišnjica, rijeka-ponornica u Hercegovini, najveća u dinarskom kršu Treskavica, planina u južnoj Bosni, jugoistočno od Bjelašnice Trijebanj, naselje između Stoca i Blagaja, mjesto srednjovjekovne nekropole i crkve Miloradovića Trilj, naselje u Republici Hrvatskoj, uz rijeku Cetinu Trnovo, gradić u široj okolici Sarajeva Trstionica (Trstivnica), mjesto dvora bosanskih kraljeva u župi Sutjesci Trusina, naselje župe Žitače – Podhum Turbe, veće naselje u okolini Travnika Turovo Turovi (v. Trnovo), selo Tušnica, planina između Buškog blata i Duvanjskog polja U Ubosko, naselje i polje sjeverno od Ljubinja Ugarska (Mađarska) UNESCO, Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu Uskoplje (v. Trebinjska župa), selo Uzdolje, selo V Varcar Vakuf (v. Mrkonjić Grad) Vareš, rudarski grad, 46 km sjeverno od Sarajeva i 77 km istočno od Zenice Varošište, selo u okolici Rogatice, u blizini srednjovjekovne utvrde Borča Večići, selo kod Kotor Varoši Velebit, planina u Hrvatskoj Velež, planina u zapadnoj Hercegovini istočno od Neretve i Mostara Veličani, selo, nekropola u Popovom polju – istočna Hercegovina Veliko jezero, lokalitet ispod Ljeljena na Visočici iznad Konjica Veliki Varadin, grad u Transilvaniji Velimlje (v. Crna Gora), veće naselje i centar područja Banjana Ventimiglia, grad i morsko kupalište uz francusku granicu u zapadnoj Italiji Vidovo polje Vidoštica Vidoška utvrda Vidoštak Visočica, lokalitet iznad Konjica Visoko, grad u središnjoj Bosni Vlahovići, selo u široj okolici Ljubinja Vran-planina, nalazi se na području općine Tomislavgrad, na pola puta do Jablanice, južno od Ramskog jezera.
Vranjevo Selo, selo na području općine Neum, uz staru cestu Metković-Dubrovnik Vrbas, rijeka u Bosni, desna pritoka Save, duga 253 km Vrhbosna, srednjovjekovna župa oko izvora rijeke Bosne i jezgra srednjovjekovne bosanske države s gradovima Vrhbosna, Hodidjed i Kotorac Vrhpolje (v. Trebinje), selo Vrse Vrućica, selo u okolici Teslića u blizini poznate istoimene radioaktivne banje Vrulja Vrutci, selo kod vrela rijeke Bosne sa srednjovjekovnom crkvom sv. Stjepana Prvomučenika Vukovsko polje (v. Kupres) W Winchester, povijesni grad u južnoj Engleskoj Würzburg, grad i luka na rijeci Majni u sjeverozapadnoj Bavarskoj Y Yorkshir (Yorkshire), grofovija u sjeveroistočnoj Engleskoj Z Zabrđe (v. Kiseljak), selo u gornjem toku rijeke Lepenice u okolici Kiseljaka Zabrđe (v. Bitunja Gornja), zaseok Zabrđe (v. Tarčin) Zaborani, lokalitet kod Konjica gdje se nalazio dvor Radiča Sankovića Zadar, grad u Dalmaciji (Republika Hrvatska) Zakuk (v. Bitunja Gornja) Zaplanik Zaseok (v. Zvornik) Zavala, kultno središte župe Popovo Zec-Planina Zenica, industrijski grad u središnjoj Bosni Zgošća, Donja, nekadašnje selo, danas periferija grada Kaknja Zgunja, mjesto na lijevoj obali Drine, u široj okolici Srebrenice Zvornik, utvrda/grad u istočnoj Bosni na lijevoj obali Drine Ž Žakovo, selo kod Trebinja u jugoistočnom dijelu Popova polja Žepa, selo u istočnoj Bosni u općini Rogatica smješteno na istoimenoj maloj rijeci koja utječe u Drinu Žiča, srpskopravoslavni manastir s glavnom crkvom sv. Spasa kod Kraljeva u Srbiji Žitomislići, manastir s crkvom Blagoveštenja na Neretvi južno od Mostara Kazalo izradili: Dubravko Lovrenović i fra Anto Cvitković
