elada8
1
elada8
laura reese
vladarica svoje pokornosti
Zbog toga što je priroda presudno važna, ovo posvećujem roditeljima, Howardu i Jane; kao i svojoj braći i sestrama, Howieju, Benu, Mary i Janet.
Naslov izvornika Topping From Below Copyright © 1995 by Laura Reese All rights reserved.
2
elada8
ZAHVALE Izražavam veliku zahvalnost sljedećim pojedincima, koji su mi pomagali, poticali me i često se strpljivo suzdržavali: svojem uredniku, Charlesu Spiceru, koji je sa mnom tijesno surađivao na završnom rukopisu i moje najbolje pokušaje pretvarao u nešto još bolje; svojoj agentici, Barbari Lowenstein, koja je prihvatila moj rad, zajedno sa svim nedostacima, a potom me prisilila da prođem kroz heuristična vrata, omogućujući čudesne stvari; njezinoj pomoćnici, Nancy Yost, koja mi je davala savjete i prijedloge u vezi s izvornim rukopisom, usmjeravajući me kamo je trebalo; Mary Mackey, koja je vjerovala u moje pisanje i na mene utjecala na načine kojih nije ni svjesna; Mary KoompinWilliams, mrtvozornici okruga Yolo, te J. L., na neumornome odgovaranju na moja bezbrojna pitanja; C. Michaelu Curtisu, koji mi je pružio nadu i savjete kad su mi bili najpotrebniji; te mojim posebnim prijateljima, Gail McGovern, Charlesu Smithu i, in memoriam, Bobu Stovallu - svi oni na svoj su jedinstveni način bili katalizatori čija mi je velikodušna potpora pružala vjeru i kad sam najviše sumnjala.
3
elada8
Čini se da sam proživio njegovu krajnost. Istina, on je učinio taj posljednji korak, on je zakoračio preko ruba, dok je meni bilo dopušteno da neodlučno povučem nogu. I možda tu leži sva razlika; možda su sva mudrost i sva istina i sva iskrenost jednostavno sažeti u tom neprimjetnom trenutku u kojem prelazimo prag nevidljivoga. Joseph Conrad: Srce tame
I ovo je također... jedno od mračnih mjesta na Zemlji. Joseph Conrad: Srce tame
4
elada8
PRIJE NEGO ŠTO POČNEM... Ovu priču nije jednostavno ispričati. Posvetit ću je, in memoriam, sestri, koju su prije samo deset mjeseci pronašli u njezinu stanu u Davisu, lani u proljeće, jednog mirnog, lijenog dana koji su obilježili graktanje šojki, topla sunčeva svjetlost i nježno, propupalo drveće koje je tek počelo cvjetati. Bio je to veličanstven dan, od onakvih proljetnih dana koji kao da nude obećanje o čistoj nedužnosti i novim počecima, od onakvih dana kod kojih sunčeva svjetlost, poput tisuću fotografskih bljeskalica, obasjava grad. A tog dana, dok se proljeće predstavljalo u najboljem svjetlu, u stanu, s ljepljivom trakom preko usta i vezanih golih gležnjeva i ručnih zglobova, ležala je moja draga sestra, mučena i oskvrnuta, tijela - koje nitko nije primijetio dva tjedna - koje se raspadalo na vrućini sobe u kojoj je termostat bio postavljen na dvadeset dva stupnja. Ovo je priča o njoj, i priča o Michaelu M.-u, sveučilišnome profesoru glazbe, koji još živi u Davisu i za kojeg smatram da ju je ubio. Ja sam Nora Tibbs, a mojoj sestri, Frances, u trenutku smrti bile su dvadeset četiri godine. Odrasle smo u Davisu, sveučilišnome gradiću na manje od dvadeset pet kilometara od Sacramenta. Smrt mi nije ništa novo. Imala sam i mlađeg brata, Billyja, koji je u dobi od samo dvanaest godina poginuo na planinarenju. Svima nama to je bilo teško razdoblje, gubitak toliko bolan, uspomene na Billyja i dalje prisutne u svim prostorijama u kući. Moja majka i otac uzeli su Franny i preselili se u Montanu, očajnički priželjkujući promjenu. Bila sam deset godina starija od sestre, pa sam ostala, preselila se u Sacramento, gdje sam bila tek počela raditi kao novinarka. No za manje od godinu dana roditelji su mi poginuli u prometnoj nesreći, a Franny, kojoj je bilo tek četrnaest godina, doselila se k meni u Sacramento. Ona i ja nismo bile ni najmanje slične. Poput oca, ja sam sportski građena, visoka, po potrebi energična. Franny je bila punašna, meka i blijeda, kože nježne kao u novorođenčeta, a općenito je izgledala pomalo zapušteno i nemarno: odjeća joj je uvijek bila velika i široka, dugačka smeđa kosa neuredna hrpa uvojaka. Bila je krajnje sramežljiva i nije ju bilo teško previdjeti. Glas bi joj utihnuo kad bi ljudi odviše pažljivo slušali što govori, a na zabavama i tulumima - u onim rijetkim prigodama kad sam je nekamo uspjela odvući - obično je tonula u pozadinu, poput kameleona se stapala s pokućstvom. Ako bi je netko pokušao malo izvući, previše joj se približiti, postala bi krhka i ranjiva, poželjela bi se sakriti, kao da čitav život nervozno i s užasavanjem iščekuje trenutak kad će je netko od nastavnika prozvati i zatražiti da odgovori nešto što ne zna: u očima bi joj se pokazala nelagoda, odvratila bi pogled, a potom pognula glavu. Prekrižila bi ruke na prsima, kao da se obavija rukama, povlačeći se još više u sebe.
5
elada8
Franny je radila kao medicinska sestra na hemodijalizi u Sacramentu, a to je značilo da veći dio radnih dana provodi s osobama koje imaju problema s bubrezima, da ih priključuje na aparate koji im iz krvi izdvajaju otpadne tvari i tako ih održavaju na životu. Franny na toj dužnosti nije završila slučajno. Šest mjeseci prije nego što je doživio nesreću, naš je brat dobio infektivnu bolest, glomerulonefritis, zbog čega su mu zatajili bubrezi. Morao je ići na dijalizu, a našao se i na listi čekanja za transplantaciju. Nakon Billyjeve smrti, Franny je čvrsto odlučila da će kao medicinska sestra raditi s pacijentima na dijalizi. Njezini su mi motivi bili razumljivi - između nje i Billyja razlika je bila samo godinu dana, pa su bili vrlo bliski - no činilo se da u toj odlučnosti ima i opsjednutosti, kao da je grizodušje pokreće više nego ljubav. No stjecao se dojam da joj taj posao odgovara. Bila je - a to me iznenadilo stručna i sposobna. Nestalo je i stidljivosti i neodlučnosti. Užurbano je radila, jurila amo-tamo, dijelila lijekove, stavljala pacijenta na aparat, drugome mjerila tlak, trećega tješila. Bilo je jasno da ima nadzor nad situacijom, a tko je poznavao Franny, znao je i da ljudi taj izraz s njom inače ne povezuju. Ali nakon radog vremena, poput kornjače, ponovno bi se povukla u oklop čim bi stekla dojam da će je nešto posve obuzeti i preplaviti. Tada se već bila doselila u Davis. Sacramento ju je plašio - nikad se nije naviknula na taj grad, na nepregledne gužve na autocestama (koje zapravo i nisu tako velike i kaotične u usporedbi s prometom u Los Angelesu i San Franciscu), na stalne izvještaje o zločinima u novinama, pucnjave, pokoji napad nožem, ubojstva među pripadnicima raznih banda. Franny je bilo draže putovati na posao. Davis je bio miran, zločina gotovo uopće nije bilo, izuzme li se pokoja krađa bicikla. Voljela je tržnicu sa svježim poljoprivrednim proizvodima u Central Parku subotom ujutro, voljela se biciklom voziti uz Arboretum u sklopu sveučilišnog kompleksa i hraniti patke u Putah Creeku, gdje je i upoznala Michaela M.-a. Moja je sestra imala računalo Macintosh i u njemu je vodila nepotpuni dnevnik koji je bila nazvala “Frannyna datoteka.” Kad sam ga pročitala, shvatila sam da je uopće nisam poznavala. Pisala je o svojim strastima, žudnjama i tugovanjima. Pisala je o M.-u, o stvarima koje joj je činio, o poniženju i beznađu koje je osjećala. Njegov mrak, toliko profinjen, nezaustavljiv i sveprisutan, sipi između njezinih riječi. Ipak, njezine dnevničke zabilješke obilježava i jedan naivan, neprofinjen ton. Činilo se da nije bila u stanju čitati između vlastitih redova, da nije uspijevala uvidjeti koliko je M.-ov um bolestan. Poput raka koji metastazira, on se manipulacijama uvukao u njezin život, a onda je odlučio uništiti. Policija još nije uhitila ubojicu, i premda su inspektori pročitali njezin dnevnik, M. je i dalje na slobodi. Nedostatak materijalnih dokaza, rekli su. Nije 6
elada8
imao motiva, ništa ga ne povezuje sa zločinom. Jedan mi je detektiv, ne odviše taktičnim tonom, rekao da dnevnik dokazuje jedino da je “vaša sestra loše procjenjivala muškarce”. Našli su se u slijepoj ulici, ali ja im kanim pribaviti potrebne dokaze. Samo to što ga nisu optužili, ne znači da M. nije skrivio taj zločin. Da pročitate njezine dnevničke zapise, da pročitate što joj je radio, shvatili biste koliko je kriv i zašto ne mogu - i neću - dopustiti da ostane na slobodi. Nekoć sam mislila da su muškarci u biti dobri, da se rađaju obilježeni skladom i milošću koje mogu promijeniti jedino nesretne okolnosti. Nekoć sam mislila da zlo - duboko usađeno, prirođeno zlo - ne postoji. Ali u to više nisam toliko uvjerena. Novinarka sam i o pitanjima s područja prirodnih znanosti izvještavam za The Sacramento Bee, a tijekom godina spoznala sam ovo: kad je riječ o dilemi u vezi s važnošću prirodnog naslijeđa u odnosu na utjecaj okoline, priroda odnosi pobjedu. Neuroznanstvenici sve više otkrivaju da genetika u čovjekovu ponašanju igra daleko veću ulogu nego što se ranije mislilo. Znanstvenici nagađaju o mogućnosti da je nasilje genetički zadano, te da muškarci, muški primjerci naše vrste, imaju gen koji ih tjera na agresivno ponašanje, na to da se priklanjaju ratu, a ne miru. Posve pojednostavljeno, muškarci se ponašaju i djeluju drukčije od žena, a te razlike, smatraju neki znanstvenici, ukorijenjene su u biološkoj građi. Sada bih vam - da ne dođe do zabune - trebala reći da volim muškarce, i to oduvijek. Ne bavim se blaćenjem muškaraca i ne želim klevetati cijeli jedan rod samo radi svog krajnjeg cilja. S muškarcima imam dobre odnose. Ali ako je točno da muškarci imaju genetičke predispozicije za nasilnost i agresivnost, je li i zlo, također, pitanje biologije? Postoji li zlo kao nekakva devijacija - možda genetska pogreška, poremećeno naslijeđe? Je li u nekih toliko duboko usađeno da je neraskidivo vezano za njihovo postojanje? Ne znam odgovore na ta pitanja. Ali znam da su neki muškarci, bilo zbog prirode, bilo zbog okoline, zli, a ova priča, priča o Franny, govori o patnjama koje je prouzročio jedan muškarac. Zli ljudi nisu odjeveni u crno, niti ih prati zloslutna aureola. Čovjek ih ne može razlikovati od prvog susjeda. M. i dalje predaje na UCD-u, podružnici sveučilišta University of California u Davisu. Viđam ga u društvu drugih žena, mlađih i starijih. On nešto govori, one se smiješe, smiju. Izgleda bezopasno, izgleda kao da nije u stanju ubiti. Ipak, kad čitam sestrin dnevnik, stječem dojam o izopačenome muškarcu, čovjeku bez savjesti i duše. On je uništio Franny, i to namjerno, sustavno, bez imalo grižnje savjesti. Vezao ju je i mučio, no mrtvozornica okruga Yolo ipak nije uspjela odrediti uzrok smrti. I dan-danas to je zagonetka.
7
elada8
Ovu priču započinjem iako još ne znam kako će završiti. Pokušat ću ostati vjerna njezinu dnevniku, bilježiti događaje onako kako ih je bilježila ona. Ali u njezinoj priči postoje i velike praznine, konkretne pojedinosti koje je izostavila, detalje koji će u stupicu dovesti njezina ubojicu. Za to ću se morati obratiti Michaelu M.-u. Vidjela sam ga, dakako, promatrala ga iz daljine. A prije nego što dovršim priču, upoznat ću ga, i to dobro. Nakon sestrine smrti vratila sam se u Davis. Zahvaljujući ušteđevini, mogla sam si priuštiti neplaćeni dopust, iako novinama i dalje povremeno pošaljem pokoji članak za honorar. Unajmila sam kuću u južnome dijelu grada, u ulici Torrey, u kvartu poznatom pod nazivom Willowbank. M. također živi ovdje, u Willowbanku, u jednom starijem dijelu u kojem su kuće velike i izgrađene na većim parcelama, gdje krošnje drveća natkrivaju ulice i nude dobrodošao hlad tijekom naših vrućih, suhih ljeta, gdje nema pločnika i gdje su ograde, one rijetke koje još postoje, izrađene od drva, niske i srdačne, podignute iz estetskih razloga, a ne radi zaštite. Ovamo sam se preselila da budem bliže M.-u, da ga vidim iz prve ruke. Nebrojeno puta čitala sam Frannyn dnevnik. Počinje optimistično, s puno nade i profinjenim smislom za ironično za koji nisam ni znala da ga posjeduje: Imam dojam da mi predstoji putovanje. Događa mi se nešto divno i uzbudljivo. Čini mi se da sam se ponovno rodila, a sve to zahvaljujući Michaelu. On u meni vidi stvari koje nitko nikada nije vidio. Navodi me na to da osjećam stvari koje nikada nisam osjetila. Znam samo da se mijenjam. Očajnički želim napustiti taj svoj izlizani, sigurni život, i suočiti se sa snovima, osloboditi strast. Želim se predati Michaelu, prepustiti mu potpuni nadzor. Sinoć je obećao da će me odvesti onamo gdje nikada nisam bila. Ja sam upitala: “Na Galapagos? Na Havaje?” iako sam znala da ne misli na geografske lokacije. Oh, Michael! Nikada se nisam usudila ni sanjati o osobi poput tebe. Mislila sam da ćeš mi biti nedostupan, a sad se dodirujemo vršcima prstiju. Tako nedužan početak, prepun neskrivene nade i radosti. Njezino putovanje neće biti tako nedužno. Počinje kao san, Frannyni opisi prvih seksualnih kontakata s M.-om obojeni romantikom koja je gotovo sanjiva, šarmantna kao u kakvoj bajci, a završila je noćnom morom, polaganim utonućem u crno srce zlog sadista, putovanjem u jednom smjeru koje je vodilo u pakao. Stoga ovu priču posvećujem Franny, uspomeni na nju. Pišem ju jer to moram učiniti. Imam dojam da nemam izbora: ona mi je postala opsesijom. Poput Conradova Marlowa, poput Coleridgeova starog mornara, moram ispričati tu priču. Pisci, sve više uviđam, ne biraju što će im postati opsesijom, opsesije biraju njih. Frannynu priču pričam jer je ona ne može ispričati. Njezinu priču 8
elada8
pričam kako bih otkrila istinu i razotkrila M.-a, kako bih učinila ono što nije bila u stanju učiniti policija. Živimo u društvu u kojem ljudi odgovaraju za postupke, a M. mora odgovarati za ono što je učinio. Poveo je Franny na mračno putovanje s kojeg se nije vratila. Ja ću poduzeti isto putovanje, ali ja sam nadživjela sestru i premda nisam mudrija od nje, svakako sam iskusnija. Putovanje će ovaj put imati drukčiji svršetak, u to sam uvjerena - i u slučaju M.-a i u mojem slučaju.
9
elada8
FRANNY PRVI DIO
10
elada8
PRVO POGLAVLJE Posljednjeg dana listopada, dok se biciklom vozila po kompleksu sveučilišta UCD, Frances Tibbs shvatila je da je, prvi put u životu, zaljubljena. Odnosno, mislila je da je zaljubljena. To još nije bila izgovorila, nije iskušala te riječi na jeziku, ali sve je bilo upravo tako kao da je zaljubljena: sve se doimalo svježim, novim i uzbudljivim. A onda je pred nju zakoračio neki muškarac i Franny se nasmrt prestrašila. Naglo je zakočila i zanijela se u stranu, jedva ga izbjegavši. On je na glavi imao najlonsku čarapu, polovicu ženskih najlonki. U desnoj ruci držao je divovski pištolj, ili možda čak pušku ili sačmaricu. Franny to nije znala razlikovati, ali je, zagledana u to oružje, shvatila da ne izgleda posve stvarno. Bilo je manje od onoga kako je zamišljala pušku i činilo se da je izrađeno od plastike. Od plastike. Igračka. Tada se sjetila da je Noć vještica. Taj muškarac - sad je jasno vidjela da je riječ tek o nekom studentu - zlurado ju je pogledao, zadovoljan time kako ju je prestrašio, pa je pošao dalje, noseći tu pušku. Osjećala se glupo. Ponovno je sjela na bicikl i nastavila se voziti stazom uz sjeverni rukavac Putah Creeka. Voda je ondje, na branom zatvorenom sjevernom dijelu rječice, bila plitka i nepomična, nezdravo zelena, odajući ustajao, truli miris koji je s veseljem ostavila za sobom. Nakon što je prošla kraj gornjeg dijela potoka, zatvorenog branom, staza je dalje bila ugodna, obrubljena drvećem i gustim tamnozelenim raslinjem, a zrak prepun zemljanih, drvenastih mirisa šume. Tim se putem vozila u nadi da će naići na svog novog prijatelja, Michaela. Nije znala točno objasniti što je njemu privlači. Znala je tek da na njega misli bez prestanka, te da joj život nekako izgleda vedrije, kao da je pred njom više mogućnosti, otkako ga je upoznala. Na određeni način, podsjećao ju je na oca, strpljivog muškarca za kojeg je znala da će je zaštititi. Majka i otac poginuli su joj tako davno, a iako je imala sestru, osjećala se kao da je sama na svijetu. No Michael ju je nekako gledao s toliko razumijevanja i suosjećanja, kao da već prvim pogledom obuhvaća čitavu njezinu prošlost. Bio je to ugodan osjećaj. Krenula je niz strminu i ubrzala. Vožnja biciklom bila je dio njezina novog režima mršavljenja. Imala je nekoliko omiljenih smjerova: između ekološki održivih u zapadnome Davisu, biciklistička staza Howarda Reesea uz Russel Boulevard do Cactus Cornera, te smjer kojim se vozila danas, staza kojom je vozila najčešće, uz Putah Creek na južnome rubu sveučilišnoga kompleksa. Ta
11
elada8
je staza bila uska i vijugala je kroz sveučilišni Arboretum, šumovito područje niskog raslinja i drveća, sekvoja, četinjača i eukaliptusa. Franny je obožavala taj dio: stolove za piknik skrivene pod drvećem, komadiće drva na tlu, otpalo lišće koje se raspada na zemlji, taj prastari miris zraka, koji ju je podsjećao na neka ranija vremena. Bio je to taj vlažni, humusom obilježeni miris odavno zaboravljenih mjesta, drevnih civilizacija zakopanih pod slojevima šljunka, ostataka i raspadnute materije. Prešla je lučni drveni most i došla do otvorenog travnatog humka na suprotnoj obali rječice. Ondje se korito širilo i voda je stvarala široko, mutno jezerce, zgodno mjesto za promatranje pataka. U to doba dana, kasno poslije podne, sveučilišnim je kompleksom vladao mir, pa je na cijelom tom dijelu praktički bila sama. Sišla je s bicikla, sjela na travu i stala sanjariti, u nadi da će nekako naići Michael. Zrak je bio svjež - ne onako hladan kako će biti za koji tjedan, kad se magla iz rogoza spusti i uvuče ti se u kosti, a nebo poprimi prljavu boju vode iz sudopera, postane onako ravno i sivo. Povjetarac je blago mreškao površinu vode i šuštao u vrhovima krošanja. Crvenkastosmeđe lišće prolijetalo je amo-tamo, nošeno iznenadnim naletima vjetra. Franny je obavila koljena rukama da joj bude toplije. Trava je bila nedavno pokošena, pa je još mirisala onako svježe i zelenkasto vlažno. Jednom davno, otac je nju i Billyja, njezina brata, još kao djecu doveo na to mjesto. Nora, njezina starija sestra, tada je bila tinejdžerica i nije ju uspio uvjeriti u to da pođe s njima. Ali Franny i Billyja Arboretum je oduševio i ponekad su samo tako sjedili, kao omamljeni, sklopljenih kapaka, upijali zvukove oko sebe. Slušali su kako im otac, stručnjak za ekologiju, govori o čovjekovoj povezanosti s prirodom. Veza je evolucijske naravi, objasnio im je više puta, razvila se tijekom milijuna godina i čovjeka neraskidivo veže za okolinu, za Zemlju, Sunce, nebo. A ovdje, vani, uz vrlo malo zvukova osim povjetarca u krošnjama, povremenog glasanja pataka, povremenog šuštanja gume kad bi se onuda provezao neki biciklist - ovdje se nekako osjećala spokojno, ukorijenjeno. Smiruje li je privlačnost prirode ili zaštitnička i toliko draga privlačnost sjećanja na oca, na to nije znala odgovoriti. Te dvije stvari sad su već bile nerazdvojive. Dvoje studenata, mladić i djevojka, držeći se pod ruku, došlo je na mostić i zaustavilo se oko sredine. Zagledali su se u vodu pod sobom. Franny ih je čeznutljivo gledala, te sanjive osmijehe i bezbrižne izraze lica. Bilo je očito da su zaljubljeni i zbog toga se nasmiješila. Čula je kako razgovaraju, ali nije razaznavala riječi. Zvuk njihova smijeha dizao se prema krošnjama. Nešto dalje, u smjeru sveučilišta, pogledom je tražila Michaela. Ondje ga je upoznala prije tri tjedna. Bila je ponijela vrećicu staroga kruha i njime je hranila patke kad je netko iza nje rekao: “Ti nisi studentica.”
12
elada8
Iznenađeno se okrenula. Tada je prvi put ugledala Michaela. Bio je visok i imao maslinastu kožu te tamnu kosu koja je pomalo sijedjela u području sljepoočica. Po borama na njegovu licu zaključila je da se primiče pedesetoj. Izgledao je nekako iskusno, znalački, gotovo cinično, kao da je već sve i vidio i radio. Obje ruke držao je u džepovima hlača, a u nju je piljio netremice, nedokučiva izraza lica. Franny je pognula glavu. Kad je ponovno podignula pogled, i dalje ju je motrio, ledenih, bezosjećajnih očiju, kako joj se učinilo, no onda mu se na usnama pojavio osmijeh. Bilo joj je neugodno zbog toga što tako privlači svu njegovu pozornost i imala je dojam da je nekako mjerka, da je pokušava ocijeniti, u vezi s njom donijeti određeni sud. “Ne”, rekla je tada, “nisam studentica”, te se zarumenjela, kao da je uhvaćena u nekom prijestupu, iako je znala da nije tako. Okrenula se na drugu stranu. Odlomila je komadić kruha i bacila ga jednoj patki. Ispred nje ih je bilo pet, to su odreda bile divlje patke sjajne zelene glave, te su Ne stale otimati oko kruha. Bacila je cijeli komad i posegnula u vrećicu da uzme još. Onaj se muškarac nije ni pomaknuo, a ona je osjećala kako je promatra, tako da je postala nesigurna. “Ne izgledaš kao studentica”, rekao je on na koncu, a Franny se upitala zašto. I ona se još donedavno školovala. “Već sam te viđao ovdje, kako ležiš na travi, hraniš patke. Uvijek dolaziš približno u ovo vrijeme, uvijek sama.” Franny ga je načas pogledala, kratko i neizravno, ali nije ništa rekla. To ju je pomalo uzrujalo, činjenica da ju je netko proteklih nekoliko tjedana promatrao. Ponovno ga je pogledala. Sve crte lica bile su mu oštre i jasno definirane: četvrtasta donja vilica, ravan i pravilan nos, vitko, ali snažno tijelo. To nije tipično zgodni muškarac, pomislila je, ali je nekako dojmljiv. Čak i previše dojmljiv. Zalila je što na njemu nema ničeg amorfnog, nečega zbog čega bi manje zastrašivao, struka koji se širi, možda, ili ovješenih podvoljaka. “Smijem li?” upitao je, pa joj je, ne čekajući odgovor, pridignuo ruku držeći je za zglob, i uzeo joj komad kruha. Zatečena prisnošću njegove geste, Franny je samo šutjela. Gledala je kako hrani patke njezinim kruhom. Sada je rekao: “U ovo doba dana počeo sam te tražiti na ovom mjestu. Kad te nema, imam dojam da mi je dan nekako nepotpun, da nešto nedostaje.” Malko je okrenuo glavu i pogledao je, s iskrom zabavljenosti u očima. “Čini se da sam se nekako počeo oslanjati na tebe, kao na jutarnju kavu.” Franny se na to nasmijala. Nitko je nikada nije usporedio s kofeinom. On se onda predstavio i sad su se ondje sastajali već tri tjedna. On nije došao baš svaki put. Ponekad ga nije bilo po nekoliko dana, a ona je u želucu osjećala pravi čvor
13
elada8
od nervoze, pitajući se hoće li ga ikada opet vidjeti. No onda bi se ponovno pojavio i samo tako počeo razgovarati, bez ikakva objašnjenja za nedolazak. Držao se opušteno i uglađeno, zbog čega je s njim bilo jednostavno razgovarati, iako je morala priznati da riječ ipak uglavnom prepušta njemu. No činilo se da mu to ne smeta, kao što smeta nekima, i nije ju dovodio u neugodan položaj pokušavajući je navesti na to da se otvori. Izgledalo je da nekako, intuitivno, uviđa da će se već otvoriti kad za to bude spremna. Na tome mu je bila zahvalna - većina je ljudi od nje dizala ruke prije nego što bi se uz njih počela osjećati opušteno - pa je ubrzo shvatila da do Putah Creeka biciklom više ne odlazi radi kretanja, nego isključivo radi susreta s njim, te da se razočara kad god ne dođe. Michael je predavao na Odsjeku za glazbu. Bio je profinjen i inteligentan, nikako od onih za koje je smatrala da bi se ikada mogli zanimati za nju. To nije značilo da ona ima određeni tip muškarca. Hodala je s nekolicinom njih, no stvar nekako nikada nije uspjela. Prošli mjesec Nora ju je odvukla na neku uredsku zabavu u redakciji Beeja, a ondje je upoznala jednog muškarca. Bio je novinar, kao i Nora, imao plavu kosu i općenito izgledao tako iskreno, dobro i zdravo, zračio takvom dječačkom nedužnošću, da mu je instinktivno vjerovala. Doimao se iskrenim i poštenim, no sutradan ujutro - nakon što je s njim spavala - stidljivo joj je rekao da je večer ranije previše popio. Franny je za to mogla okriviti isključivo sebe. Nikada se ranije nije ponijela toliko impulzivno, nikad nije spavala s muškarcem kojeg je tek upoznala. Pokazala je preveliku želju, bila odviše očajna, nadala se da će seks - koji nije bio osobito dobar - dovesti do dodatne prisnosti. Nije bilo tako. Odveo ju je na doručak u Food for Thought Cafe u Ulici K., no cijelo se vrijeme jasno vidjelo koliko mu je nelagodno. Bio je odviše uljudan, zabrinut. Pogriješio je i sada se pokušavao elegantno izvući. U njegovim je očima jasno vidjela sumnju, sažaljenje, nelagodu. Da se i sama nije osjećala toliko neugodno, bila bi se nad njim sažalila. Nakon toga nekoliko je dana čekala da je nazove, a kako se to nije dogodilo, ona je nazvala njega. Razgovor je bio nelagodan i osjećala se poniženo. Možda mogu bili prijatelji, rekao je ljubazno. Prekinula je razgovor, odbijajući njegov dobronamjerni, ali neiskreni prijedlog. Michael se nikada ne bi tako ponio, razmišljala je sada. Michael. Dvo-struko stariji od nje, četrdesetosmogodišnjak, kako je doznala - samo šest godina mlađi od dobi u kojoj bi sad bio njezin otac - ali uz njega se osjećala dobro i ugodno kao ni uz koga drugog. Ponekad, kod kuće, prepuštala se fantazijama o Michaelu, smještala ga u svoj život, tako da joj je bio dečko. Nije imala pojma o tome što misli o njoj, čak ni razmišlja li uopće o njoj. Iako je bio srdačan i premda se činilo da mu je istinski draga, činilo joj se da je izvan njezina domašaja.
14
elada8
U travi iza sebe začula je šuštanje koraka, pa se nasmiješila, znajući da dolazi Michael. “Bok, Franny.” Okrenula se na zvuk njegova glasa. Uvijek je nekako izgledalo da se pojavljuje niotkud, da je uspijeva iznenaditi dok ona sanjari. Nasmiješila se kad ga je ugledala. Zračio je nekom senzualnošću koju ona nije shvaćala, nečim moćnim, nečim što ju je vuklo poput podvodne struje, a ipak nečim dalekim - u tim tamnim, hladnim očima, u kontroliranome tonu njegova glasa - nečim zbog čega je željela ispružiti ruke i privući ga, iako je znala da to nikada neće učiniti. Sjeo je na travu kraj nje, a potom se naslonio na laktove, uopće ne primjećujući koliko je zrak svjež. Bio je ležerno odjeven, u smeđim hlačama, sakou rukava zadignutih do laktova, ali u vezi s njim nešto je uvijek bilo službeno, što god nosio od odjeće. Izgledao je tako uravnoteženo, uvijek skladno i opušteno, dok se Franny osjećala neuredno i bilo joj je hladno: preveliki kaput, crne traperice, pleteni pulover, vuneni šal i rukavice. Bez riječi je promatrao onaj mladi par na mostu. Okrenuli su se i počeli udaljavati, držeći se za ruke. “Svježa ljubav”, rekao je, uz tek tračak sarkazma u glasu. Franny ga je pogledala, čekajući još nešto, no on se više nije oglasio. “Meni je to nekako slatko”, rekla je ona na koncu, tiho. Michael ju je zamišljeno pogledao. Zatim i prodorno, kao da joj čita misli. Posve smetena, pognula je glavu. Iznenadan nalet vjetra zabacio joj je kosu. A onda, beskonačno nježno, nadlanicom joj je dodirnuo obraz - prvi put ju je dodirnuo. “U pravu si, Franny”, rekao je. “To doista zna biti slatko.” Još je dodao: “Tebi nikada nije bilo tako, zar ne?” Je li doista toliko providna, pitala se, osjećajući kako joj se obrazi žare, postiđena zbog činjenice da on zna da kao dvadesetčetverogodišnjakinja još nikada nije bila zaljubljena, da se nikada nije čak ni približila pravoj zaljubljenosti. Već je zaustila da kaže ne, ljubav u njezinu slučaju nikad nije bila slatka, no upravo se tada neka žena, malena i krhka žena valovite crne kose, nasmiješila i u prolasku nešto doviknula Michaelu, očijukajući s njim. Bilo je očito da su prijatelji. Bila je jako zgodna, pomno oblikovanih tankih obrva i usana premazanih ružem, te u zagasitocrvenom lanenom kostimu koji može izgledati atraktivno samo na tako malenoj ženi.
15
elada8
Franny se poigravala travom. Jednu vlat iščupala je s korijenom. “Zgodna je”, rekla je na koncu. A potom još dodala: “Čini mi se da joj se sviđaš.” Michael se malko osmjehnuo, a ona se zarumenjela, znajući da je pretpostavio da je ljubomorna. “Nije važno”, rekao je on. “Ne zanima me. Zanima te kakve me žene zanimaju?” “Oh”, rekla je Franny. “Pa...” Glas joj se izgubio. Nije znala želi li slušati kako govori o drugim ženama. Michael se nasmijao, duboko i ljubazno. Zatim je rekao: “Pođimo k meni. Čini mi se da je vrijeme za to da s tobom vodim ljubav.” Franny je ubrzano zatreptala. U njezinim fantazijama sve je bilo drukčije. Nikada nije rekao “Čini mi se da je vrijeme za to da s tobom vodim ljubav”. Očekivala je nešto drukčije, nešto malo romantičnije. Budući da je šutjela, on je ustao. “Dođi”, rekao je. “Prepusti se.” Franny je imala dojam da nikada u životu nije učinila baš ništa smiono, ništa pustolovno, da se zapravo nikada nije prepustila igri slučaja. Nora, njezina starija sestra, uvijek se izlagala rizicima. Otputovala je u Nikaragvu kad je ondje bjesnio rat. Sama je putovala s rukaskom na leđima. A jednom je otišla na rafting na divljim vodama rijeke Urubamba u Peruu. Franny nije mogla ni zamisliti da se tako potuca svijetom, da život izlaže opasnosti radi čiste zabave. Možda je, pomislila je, došlo vrijeme da se ona prepusti, pa ga je stoga pogledala i rekla jedino što joj je u tom trenutku palo na pamet: “U redu.” Michael je Frannyn bicikl spremio u prtljažnik svog auta i tako su se odvezli u njegovu kuću u Willowbanku, u južnome dijelu Davisa. Ondje su sve kuće bile velike i stare, većinom dobro održavane, s ulazima obrubljenima bršljanom, velikim travnjacima i posvuda velikim, starim stablima. Michaelov dom bio je uvučen od ulice, bila je to prostrana niska kuća, prednje strane zastrte glicinijom. Unutra je sve izgledalo kao da je nedavno preuređeno: ulaštena puna hrastovina na podu, krovni prozori u kuhinji i predvorju, kuhinjske radne plohe pokrivene keramičkim pločicama, pravi stakleni zid, prozori od poda do stropa u dnevnoj sobi. Sve je izgledalo pomno i precizno izrađeno, ali i udobno, učinilo se Franny, baš nekako onako kako izgleda i sam Michael. Nervozno je razgledavala njegovu kuću. Boje su uglavnom bile tople i raskošne, prirodnih smeđih tonova. To ju je nekako trebalo umiriti, ali nije bilo tako. Imala je neobično izražen dojam da onamo ne pripada, osjećala se čudno i nelagodno, poput patke u prodavaonici haljina: onamo jednostavno ne pripada.
16
elada8
Michael ju je promatrao dok je razgledavala njegovu kuću. Stvar po stvar, svukao joj je kaput, pa šal, zatim i rukavice sa spojenim prstima. Franny je imala dojam da je tako ljušti, skida omotač po omotač. Pripremio joj je piće, iako je nije ni upitao želi li nešto popiti, te joj ga dao uz riječi: “Popij ovo. Čini mi se da se trebaš malo opustiti.” Inače nije pila alkohol - nije joj se sviđao njegov okus - ali je, poput djeteta, poslušala. On ju je poveo do sofe, pa su sjeli. Obraćao joj se kao i kraj one rječice, umirivao je, tiho, milovao je riječima. Ona se prisjetila očevih riječi, koje su također umirivale, pa se na koncu opustila, ne znajući točno umiruje li je Michaelov glas, očeve nečujne riječi ili piće. Na koncu, kad ju je poljubio, Michaelov je poljubac bio nježan, a ne ispunjen alkoholom i nemaran poput poljubaca posljednjeg muškarca s kojim je bila, onog novinara iz Beeja. Nježan, topao i krajnje erotičan, ispunjenje svih njezinih nada. Odveo ju je u spavaću sobu i svoj sako prebacio preko jedne stolice. Ta visoka prostorija s lukovima na stropu bila je vrlo prostrana, svijetla i prozračna, zidovi prekriveni tapetama blijedih nijansa plave i sive, namještaj svijetao, moderan i udoban, a krevet veći od uobičajenoga i s četiri potporna stupa. Zastori su bili otvoreni i kroz veliki, polukružno izbočeni prozor vidjela je vrt iza kuće, a nasred njega i divovskog crnog psa koji je neskladno trčkarao travnjakom. Michael je promatrao Franny, koja je ukočeno stajala kraj vrata. “Ne drži se toliko smrknuto”, rekao je. “Svidjet će ti se.” “Oprosti”, rekla je Franny, pa se pokušala načas nasmiješiti. Ugasila je svjetlo. Vani još nije bio mrak, pa se sve u sobi, čak i bez rasvjete, jasno vidjelo. Pitala se kako bi se mogla uvući u krevet, pod pokrivač, a da je on ne vidi. Nije se moglo reći da je baš debela - neki ljudi rekli bi da je ugodno popunjena. Rubensovskih oblina. Kako god da je tko to zvao, ona se nije željela pokazati. Michael je imao široka ramena i bio prosječne građe. Na njemu nije bilo sala. Ponovno je pogledala krevet, pokušavala smisliti kako da to izvede, grickajući donju usnu. Michael joj je prišao i obgrlio je. “Franny, izgledaš potpuno zaleđeno. Reci mi što ti je.” “Nemam puno iskustva u ovakvim stvarima”, rekla je. On joj se nasmiješio. “To mi je jasno.” Povukao joj je majicu preko glave, a njoj se učinilo da bi se trebala ispričati. “Vjerojatno bih trebala skinuti pokoju kilu”, rekla je.
17
elada8
Michael se tiho nasmijao. Poljubio ju je u vrat, a zatim prošaptao: “Pružit ću ti što želiš, Franny”, a ona se upitala što bi to moglo biti. Što zapravo točno želi? On joj je sada svlačio i ostalu odjeću, milovao joj izdašno tijelo, stiskao ga kao da gnječi tijesto, meko i toplo. Zbog toga joj je u prvi mah bilo neugodno - nije joj dopustio da se sakrije pod pokrivač - no onda se izgubila u dodiru tih njegovih spretnih ruku. Doista se činilo da mu ni najmanje ne smeta njezina punašnost. Okretao ju je čas na ovu, čas na onu stranu, premještao joj udove kao da je riječ o lutki, potezao joj i sisao velike dojke, gurao prste u sve moguće otvore, ispitivao, masirao, sve dok duboko u sebi nije osjetila kako se nešto pokreće, poput zova prirode koji je ranije osjetila kod Putah Creeka, samo što je ovaj osjećaj bio snažniji, neodgodiviji, i on ju je prisilio da mu se otvori, jezikom uronio u samu njezinu bit, hranio se njome sve dok se nije prepustila, prvi put, iskonskome nagonu u sebi, čudesnome oslobađanju koje je istovremeno bilo veličanstveno i izazivalo strahopoštovanje. A u jednom trenutku, na nekoj neizrecivoj razini, shvatila je što uistinu želi: roditelja, dečka, oca, ljubavnika.
18
elada8
DRUGO POGLAVLJE Sue Deever, kod koje se dijabetes pojavio u odrasloj dobi, sjedila je u blijedoljubičasto podstavljenome naslonjaču kraj uređaja za dijalizu, gdje je čekala da je Franny priključi. Bila je to zdepasta žena od pedeset i koje godine, bez obje noge. Franny je u Sveučilišnoj klinici za dijalizu radila sad već gotovo dvije godine, svjedočeći polaganome propadanju gospođe Deever. Bila je to majka jedne od Frannynih prijateljica iz djetinjstva, žena koju, dok se nije zaposlila u toj klinici, nije vidjela godinama. Njezin ju je izgled stoga šokirao. Desnu nogu bili su joj amputirali četiri godine ranije, a lijevu nedugo nakon Frannyna dolaska. Vid joj je bio zamućen, živci oštećeni, a jetra nije funkcionirala kako treba od višegodišnje konzumacije alkohola. Ni bubrezi nisu obavljali funkciju, zbog čega je morala redovito dolaziti na dijalizu. Živjela je u jednom staračkom domu u Davisu, a u kliniku je na dijalizu dolazila tri puta tjedno. Bila je draga žena i Franny je bila neopisivo tužna zbog toga što je gleda u takvome stanju. Klinika se nalazila u Sacramentu, u sklopu medicinskog kompleksa na uglu Alhambre i Stocktona. Čekaonica je izgledala uglavnom kao i sve ostale čekaonice u liječničkim ordinacijama, niz niskih stolica, časopisi lepezasto raspoređeni na stolićima, ali da bi otišli i dalje od čekaonice, pacijente je trebalo propustiti kroz vrata s automatskim zaključavanjem. Uski hodnik i još jedna vrata vodili su u predvorje, nekoliko stolica, umivaonik, vaga u razini poda i tako prilagođena invalidskim kolicima - od kuda se na koncu dolazilo u glavnu prostoriju za liječenje, veliku i ugodnu sobu, obojenu blagom smirujućom pastelnom bojom a. Dva šaltera s bolničarkama nalazila su se na sredini prostorije čiji je pod pokrivao linoleum, a osamnaest velikih naslonjača - sličnih onim udobnim komercijalnim modelima na razvlačenje - bilo je raspoređeno uz četiri zida, a uza svaki od njih nalazio se uređaj za dijalizu. Bilo je rano ujutro, tek nekoliko minuta nakon sedam, i osoblje je užurbano radilo. Sva su mjesta bila zauzeta, pacijenti već povezani na umjetne bubrege ili su čekali da ih priključe, uglavnom stari i iscrpljeni ljudi, tijela koja se više ne mogu prirodno obnoviti. S pacijentima su najviše radili tehničari i tehničarke, no tog im je dana nedostajala jedna tehničarka, pa je Franny morala preuzeti troje pacijenata, među kojima je bila i gospođa Deever. Gospođu Deever već su bili izvagali, izmjerili joj temperaturu i dezinficirali joj ruku betadinom, sredstvom na bazi joda, radi uništenja bakterija. Franny joj je izmjerila tlak, a potom preslušala pluća i srce, povremeno upisujući podatke na obrazac. A onda je podignula pogled, preko naslonjača gospođe Deever. Guste rolete zakrivale su niz prozora na suprotnome zidu. Vani je snažan sjeverni vjetar rastjerao oblake s neba. Kad je jutros dolazila na posao, dok joj je vjetar ljuljao automobil pri prijelasku vijadukta Yolo, Franny je u daljini
19
elada8
ugledala snijegom pokrivene vrhove Sierra Nevade. Možda bi mogla nagovoriti Michaela da je ovaj vikend povede onamo, pomislila je. “Danas je hladno, ha?” rekla je gospođa Deever, gledajući Franny. “Sigurna sam da sanjariš o svom novom dečku.” Franny je spustila pogled i nasmiješila joj se. Gospođa Deever imala je žućkastosmeđu kosu do ramena u koju je redovito stavljala uvijače, iako je bila sve tanja i rjeđa, krhka na vrhovima. I šminkala se, uvijek: jarkocrveni ruž, puder koji prikriva mrlje na koži, pomno nanijeta maskara i sjenilo za oči. Bila je to žena koja je pokušavala ostati prisebna, iako tijelo s njom više ne surađuje. Lice, iako podbuhlih obraza i s velikim podbratkom, uvijek je bilo otvoreno i srdačno. Franny se tijekom protekle dvije godine s njom zbližila, te se s njom viđala ne samo ondje, nego ju je i redovito posjećivala u staračkome domu. Gospođa Deever, čije dvoje djece nije živjelo u Kaliforniji, pokazivala je gotovo majčinsku brigu za Franny. Iskazivala je suosjećanje i slušala kad god je Franny imala kakav problem, dijeleći savjete i kad ih je sugovornica tražila i kad nije. Franny je znala da njihova bliskost počiva na osamljenosti, no to joj nije smetalo. Nazočnost gospođe Deever podsjećala ju je na to koliko joj nedostaje majka. A gospođi Deever, znala je, nedostaju djeca. “Pa, da”, rekla je Franny, smiješeći se. “Mislila sam na njega.” Preko plave zaštitne odjeće imala je plastičnu pregaču. Lice joj je usto prekrivao i prozirni vizir, dok je na rukama imala gumene rukavice. Sve je to bila uobičajena procedura za tehničare i više sestre za vrijeme priključivanja pacijenata, kako bi se osoblje zaštitilo od mogućeg štrcanja krvi. Franny je došla do grafta, umjetne premosnice, odnosno trajne fistule koja povezuje arteriju i venu, na podlaktici gospođe Deever. Većina pacijenata imala je graft na podlaktici, iako kod nekih, a od njih sada ondje nije bilo nikoga, nije bilo moguće primijeniti uobičajeni šant, pa su imali središnje Quintonove katetere postavljene u potključnu venu na vratu. Franny je uvela dvije igle u graft, a cjevčice iz igala potom priključila na uređaj za hemodijalizu, koji će izvući arterijsku krv, filtrirati je, pa je u tijelo vratiti kroz venu. “Je li te prošli vikend izveo na neko zgodno mjesto?” upita gospođa Deever. “Da”, odgovori Franny. “Bili smo u Napa Valleyju i ondje prenoćili.” “Napa? Isprobavali ste vina?” Franny kimne. “Bili smo u hrpi vinarija. I ne sjećam se svih mjesta. I odveo me na večeru u zbilja otmjeni francuski restoran. Jela su bila fantastična.” Dok je govorila, još je jednom izmjerila tlak. Mjerit će ga svakih
20
elada8
pola sata tijekom postupka. Gospođi Deever ispričala je sve o tom izletu, ubacujući sve pojedinosti koje joj je mogla iznijeti, opis šarmantnog pansiona u kojem su bili odsjeli u subotu navečer, vinske čaše koje joj je kupio kao suvenir, miris fermentacije vina u zraku koji je podsjećao na kvasac. Sve to zapravo je bila laž. Franny je bilo neugodno priznati da je Michael ne vodi apsolutno nikamo. Sada su se viđali već gotovo mjesec dana, a on je još nije izveo ni jedan jedini put. Imao je pune ruke posla s predavanjima i studentima, a radio je i na svojoj glazbi, pisao stručne radove. Uza sve to činilo se da jednostavno nikad nema mnogo vremena za nju. Franny je bilo jasno da je prezaposlen i nije se voljela žaliti, ali bi bila voljela da je tu i tamo nekamo izvede, u kino, možda, ili na večeru. Gotovo su se uvijek nalazili u njegovoj kući, kad bi je nazvao i rekao joj da dođe, obično kasnije navečer, kao da se nje sjetio tek naknadno. “Čini mi se da si uhvatila dobru priliku”, rekla je gospođa Deever. „Bit će ti najbolje da ga se dobro držiš.” To je rekla kao da Franny može birati između mnogo muškaraca, da može birati koga će zadržati. Franny je pogledala ostale pacijente, da vidi kako im ide. Uzdahnuvši, gospođa Deever polagano je vrtjela glavu lijevo-desno, da ublaži ukočenost, a onda je sklopila oči. Uzdignula je ruku i vrškom prsta lagano dodirnula donji dio vrata. Franny se već počela udaljavati, no gospođa Deever otvorila je oči i ponovno progovorila, umorno. “Moj Frank nije bio tako dobar ulov. Uvijek me zbog nečega tupio. Ne znam zašto su neki muškarci takvi. Ubio mi je i želju za drugim muškarcima. Nakon njega nisam željela riskirati ni s kim drugim.” Ponovno je sklopila oči i već nakon nekoliko trenutaka zadrijemala. Franny se prisjetila kako je u osnovnoj školi, nakon nastave, s Jenny, njezinom kćeri, odlazila u kuću gospođe Deever. Jennyn je otac neprestano odlazio na nekakva zagonetna putovanja, a gospođa Deever za to se vrijeme zabavljala bocom pića. Dok su se ona i Jenny igrale u njezinoj sobi, gospođa Deever upala bi u sobu s tanjurom keksa ili kolača, a ponekad i bez ičega. Samo je tražila izliku za to da bude s njima. Prpošno bi ušetala u sobu, usiljeno se smiješeći, i prekidala im igru. U to je vrijeme bila prelijepa žena zanosnih oblina, izraženih grudi, s dugačkim nalakiranim noktima, zlatnom kosom i nakitom koji je zveckao i blistao pri svakom pokretu, očaravajući dvije desetogodišnjakinje. Prekriženih nogu i stopala koje se odsutno ljuljalo naprijednatrag, sjela bi na rub Jennyna kreveta, pušeći cigaretu i pijuckajući piće boje jantara - nekako se uvijek činilo da u ruci ima piće, uz zveckanje kockica leda, za koje su obje djevojke znale da je poteklo iz bifea - te bi u beskonačnost nešto blebetala i preglasno se smijala nečemu što zapravo nije bilo smiješno. Franny je 21
elada8
to izgledalo tužno, to kako se ponašala Jennyna majka, a tako je zacijelo mislila i Jenny, jer se više voljela igrati kod Franny. Kad su djevojčice pohađale više razrede osnovne škole, gospođa Deever već se bila razvela. Najčešće je bila bolesna i Jenny je prestala pozivati Franny kući. Ona i Jenny i dalje su bile najbolje prijateljice, no Jenny je uvijek dolazila k njoj i činilo se da je Frannynu majku nekako prihvatila kao svoju, tražeći je, grleći je bez ikakva razloga, u biti njome zamjenjujući vlastitu majku, kao da je nekakav neispravan proizvod, nešto što se može vratiti i zamijeniti za bolji model. Kako se sve samo neobično okrenulo, razmišljala je sada Franny. Jenny je u mladosti trebala Frannynu majku, a Franny sada treba njezinu majku. Franny je provjerila stanje dvoje drugih pacijenata. Izmjerila im je tlak, upitala kako se osjećaju, unijela bilješke na njihove liste. Potom je obišla prostoriju, nadgledajući rad tehničara. Cijelim prostorom zavladala je tišina, uz tiho brujanje i rutinske aktivnosti, svi su bili priključeni, uređaji su tiho zujali uz pacijente, tehničari i tehničarke, u zaštitnoj odjeći pastelnih boja ili bijeloj odjeći, mirno su pratili svatko svog pacijenta. Sve je išlo kako treba, pa se ona odlučila za stanku dok nema drugih obaveza. Otišla je na WC, a potom u salon za odmor osoblja, te iz automata uzela čokoladicu. S dijetom nije postizala baš ništa, a činilo se da Michaelu to i ne smeta. I dalje se poslije podne vozila biciklom, pokušavala održati barem privid nastojanja da skine pokoji kilogram, no ta vožnja više nije bila onako zabavna kao nekada. Michael je bio zauzet i više nije imao vremena za susrete kod Putah Creeka. Nedostajale su joj njihove dugotrajne rasprave i šetnje Arboretumom. I dalje su, dakako, razgovarali, ali sve je nekako bilo drukčije. Franny je grickala čokoladicu, a nakon što ju je pojela zgužvala je omot. Zaključila je da samo zamišlja određene stvari, da izmišlja probleme koji zapravo ne postoje. Nije baš da se bace u krevet čim uđe u njegovu kuću. Razgovaraju, puno razgovaraju, a on je nekoliko puta kuhao, priredio večeru, zajedno gledaju televiziju, a ona svaki put i prenoći kod njega. Michael je drag i pun pažnje kad god su zajedno, a samo to što se s njom ne nalazi kod Putah Creeka i što je nikamo ne vodi - no, da, ne bi ga trebala kriviti zbog toga što mora toliko raditi. Odlučila je da će ga nazvati u ured na sveučilištu, da ga upita može li večeras doći do njega. Javio se čim je telefon zazvonio. “Da”, rekao je otresito, kao da mu smeta što ga netko tako prekida. Franny je već požalila zbog toga što ga je nazvala. “Ja sam”, rekla je. “Nije ti zgodno vrijeme?” “Zapravo i nije. Kasnim na predavanje.” 22
elada8
“Oprosti. Nazvat ću te kasnije.” Nestrpljivo je uzdahnuo. “Franny”, rekao je, a onda ipak shvatio što radi. Još je jednom uzdahnuo i nekoliko trenutaka samo šutio. Potom se ponovno oglasio, ovaj put blažim glasom. “Nazvala si me u nezgodnom trenutku”, rekao je. “Što si trebala?” “Nekako sam mislila da bismo možda mogli zajedno provesti večer. Možda večerati negdje vani.” Čula je kako prstima lupka po stolu. “Moram dugo raditi”, rekao je. Kratka stanka. Bubnjanje po stolu je prestalo. “Dođi u devet. Franny...?” “Da?” “Večeras odjeni bolničku uniformu. Ne onu zaštitnu odjeću. Baš službenu odjeću koju nose medicinske sestre. Bijelu haljinu, bijele cipele, bijele najlonke, kapu, stetoskop, sve. Očekuje te iznenađenje.” Nakon toga samo je poklopio slušalicu. Franny je spustila slušalicu i nasmiješila se. Michael joj uvijek sprema nekakva iznenađenja. Proteklih mjesec dana otvorilo joj je oči. Zalila je što nema blisku prijateljicu kojoj bi se mogla povjeriti. Najbliža je bila s gospođom Deever, a nije mogla ni zamisliti da bi s njom razgovarala o seksu. Sjetila se sestre: Nora sigurno zna mnogo o takvim stvarima. Ponovno je podignula slušalicu i nazvala redakciju lista The Sacramento Bee. Potom je prekinula vezu, ne ostavivši poruku. Zaključila je da na koncu s Norom ipak ne želi razgovarati o tome. Stvar je odviše osobne prirode. Kasnije te večeri, u krevetu, Franny se privila uz Michaela. Bila je posve budna, no on je već duboko disao, gotovo spavao, ispružen na leđima. Ranije su odigrali jednu od varijacija na temu njegove fantazije o odnosu liječnika i medicinske sestre, na stolu u blagovaonici, koji je poslužio kao ležaj za preglede u ordinaciji. Rekao joj je da će, želi li sačuvati posao, morati brinuti i za njegove, a ne samo za potrebe njegovih pacijenata. On je na sebi imao bijelu kutu i tanke gumene rukavice, a ona ga je morala oslovljavati s “doktore”. Bio je rastvorio crvenu baršunastu tkaninu u kojoj se nalazilo mnoštvo različitih sjajnih instrumenata od nehrđajućeg čelika. Neki od instrumenata imali su veze s medicinom, ali većina ipak nije. Franny je to bilo nešto posve novo. Dok nije upoznala Michaela, nije znala da ljudi doista oživljuju fantazije. On ju je cijelo vrijeme vodio u igri, pregledavao je instrumentima, oprezno je gurkao, prodirao i virio, navodeći je na to da sudjeluje. A onda joj je dao i nagradu: dirao ju je onako kako je najviše voljela, igrao se njome sve dok nije bila spremna svršiti. Natjerao ju je da zažmiri i prepusti se njegovoj fantaziji, da je pretvori u vlastitu
23
elada8
fantaziju, a cijelo to vrijeme obraćao joj se odlučnim, uvjerljivim tonom, tjerajući je dalje, povlačeći je tim riječima, a ona je imala neugodan osjećaj, čak i dok je svršavala, da je priprema, upućuje, za nešto više. Osluškivala je Michaelovo duboko i opušteno disanje, gledala kako mu se prsni koš diže i spušta. Mjesečeva svjetlost provlačila se kroz lagane zavjese. Neko se stablo ljuljalo na vjetru, grane se dizale i pružale poput prosjačkih ruku, bacajući blijede, jezovite sjene kroz prozor zamračene sobe. Poigravala se crnim dlakama na njegovim prsima sve dok on, kojem je to zasmetalo, nije položio dlan na njezinu ruku i tako je zaustavio. Željela mu je nešto reći, ali nije točno znala kako početi. Pridignuvši se na lakat, pogledala je njegov profil, četvrtaste i odlučne donje vilice čak i kad se odmarao. Bila je zaljubljena u tu vilicu. “Nisam baš sigurna da će ti to biti drago čuti”, počela je nesigurno. “Vjerojatno neće. Znam da ne osjećaš isto što i ja, ali samo sam ti htjela reći što osjećam u vezi s tobom.” Jasno je čula kako se muči dok traži prikladne riječi. “Stvar je u tome što mi se čini da se zaljubljujem u tebe.” Stala je grickati nokat, čekati da nešto kaže. Znala je da ju je čuo, jer mu se ritam disanja promijenio. Nije ništa rekao. “To te uzrujalo?” upitala je na koncu. “Više bi volio da to nisam izgovorila?” Polagano je ispružio ruku prema svjetiljci na noćnome ormariću, pa ju je uključio. Žarulja je zasjala, jarko i nesmiljeno. U toj neuljepšanoj stvarnosti osvijetljene sobe, njezino izražavanje ljubavi doimalo se golim i ranjivim, poput sićušnog pauka koji se odjednom našao na otvorenome. Samo se htjela zavući pod pokrivač. “Oh, Franny”, rekao je on, pa se okrenuo na bok, okrenut prema njoj. Spustio joj je pokrivač do koljena, otkrivajući je nesmiljenome svjetlu iako je znao da to u njoj budi nelagodu. Ukočila se, a onda svjesno uložila napor da se opusti. On je pogledom upijao njezinu mliječnobijelu puninu, krupna bedra i bokove, pozamašan trbuh, krupne i ovješene dojke, debele, podatne i meke. Položio joj je dlan na obraz, milujući ga, smiješeći se, a potom ga spustio na dojku. Gladio je ružičastu bradavicu, zagasitoružičastu poput finog uzorka na damastu, trljao je prstima, tako da se ukrutila, a potom dlanom obuhvatio velik dio dojke, kružeći njome palcem i prstima, držeći je kao da je riječ o ručici na vratima koju treba okrenuti. Neobičan način držanja dojke, pomislila je ona. “Draga moja, slatka Franny”, rekao je. “Ja već dugo, dugo, nisam bio zaljubljen. I naravno da mi je drago što si mi rekla što osjećaš. Drago mi je da si zaljubljena u mene.” Govorio je tiho, i dalje joj držeći dojku. “Ja se lako ne
24
elada8
zaljubljujem, ali drago mi je što mogu primati tvoju ljubav.” Načas zašutjevši, još je rekao: “Znaš što to znači, zar ne?” Franny je odmahnula glavom. “Znači...” - stisnuo joj je dojku, malko je zakrenuo, tako da ju je zaboljelo, smiješeći se - “... da si mi sad službeno djevojka, a ja tako stječem teritorijalna prava na tvoje tijelo. Imam određene vlasničke interese kad si ti u pitanju. Sad pripadaš meni.” Ponovno se nasmiješio, zaigrano, te joj zatresao dojku. “Ova je sisa moja. Tvoje je tijelo moje i s njim mogu raditi što god hoću.” Franny se nasmijala. Njegova djevojka, njegova djevojka: sviđalo joj se kako to zvuči. Činilo joj se da više nikada neće biti toliko sretna. On još nije zaljubljen u nju, ali i to će već doći. Važno je jedino da mu je stalo do nje... istinski mu je stalo. A rekao je i da o njezinu tijelu razmišlja u okvirima teritorijalne pripadnosti. Štitit će je onako kako ju je nekoć štitio otac. Privila se uz njega, a lice joj se razvuklo u zadovoljan osmijeh. Šaleći se, upitala je: “A što planiraš raditi s mojim tijelom?” Licnuo joj je bradavicu, pogledao je i namignuo. “Sve u svoje vrijeme”, rekao je.
25
elada8
TREĆE POGLAVLJE Nebo je bilo tamno od velikih, tromih i tmastih oblaka. Krupne kapi kiše, koje su nekako žalosno padale u dugačkim razmacima, nalik na dugotrajno, tužno kajanje, rasprskavale su se na vjetrobranskome staklu Frannyna automobila. Mrzila je voziti po lošem vremenu. U trenutku kad je uključila brisače, spustila se jača i gušća kiša, pa se autocesta istog trenutka pretvorila u nekakav nejasni postimpresionistički krajobraz razlivenih obrisa prometnih traka, mokrog asfalta i poput tuljana glatkih i sjajnih automobila. Naći će se s Norom, na večeri, u hotelu Radisson u blizini autoceste 160. Nastojale su se sastati barem jednom u mjesecu, a najčešće bi završile u Radissonu, na salati čin-čin, najboljoj kineskoj salati s piletinom, složile su se obje, u Sacramentu. Franny je skrenula na parkiralište hotela, zgrade bezlične fasade koja je izvana izgledala poput kakvog suvremenog samostana. Zaobišla je zgradu i dovezla se ispred nje, no sva prazna mjesta ispred ulaza bila su uska, namijenjena manjim osobnim automobilima. Franny je imala stari crni Cadillac s ukrasnim “leđnim perajama” na stražnjoj strani, iznad, blatobrana, pravi oldtimer, stvar koja joj je značila neizmjerno mnogo. Gutao je nevjerojatne količine goriva, bio nemoguće velik, proizveden još pedesetih godina, ali jednostavno ga je obožavala. S tim je autom imala poseban odnos, kao da se radi o dugogodišnjem dragom prijatelju. A kao prava prijateljica, s ljubavlju je zadovoljavala sve njegove potrebe, prala ga i polirala, laštila kromirane dijelove, provjeravala ima li u gumama s bijelim obrubom dovoljno zraka, usisavala unutrašnjost. Imala ga je još od srednje škole, dok je živjela s Norom, a kad ga je tek dovezla kući, njezina ga je sestra proglasila monstrumom, šakom u oko, pošasti za okoliš. Ali Franny, iako inače tako poslušna, odbila ga je prodati. Iako nije točno znala zašto, obožavala je taj auto. Cadillac je klizio parkiralištem, onako skladan i tih, poput morskog psa koji kruži pod vodom. Na koncu je straga pronašla veliko i prazno parkirališno mjesto. Parkirala je auto, koji se naglo zaustavio čim je isključila motor, a potom je pogledom na stražnjem sjedalu potražila kišobran. Nije ga bilo. Navukla je kaput i pridignula ga preko glave, tako da se našla pod provizornim šatorom, a potom pojurila prema dugačkome natkrivenom prolazu koji je vodio do glavne zgrade. Došavši do dvokrilnih vrata na ulazu, zastala je i popravila položaj kaputa, otresajući kišu poput mokre životinje. Pogledala je prema gore i ugledala vratara, mršavog muškarca s debelim naočalama u plastičnome okviru, a on joj je uputio pogled koji nije znala protumačiti. Još je trenutak-dva oklijevao, a onda joj je otvorio staklena vrata. “Hvala”, prošaptala je Franny, gotovo bez daha, samo jureći kraj njega i ne gledajući ga u oči. Prolazila je kroz hotel, podova pokrivenih sagovima,
26
elada8
medenog u nizu prigušenih nijansa, kraj recepcije, kraj velikih biljaka u teglama, kraj prodavaonice suvenira i slika obješenih na zidovima, pa nakon nekoliko stuba došla do uzdignutog restorana. Onamo je došla izravno s posla, a prije nego što je napustila kliniku, odjenula je dugu crnu suknju i majicu. Kosa, nakovrčana od kiše, bila joj je vlažna. Pokušala je kroz nju proći prstima, ali u toj je dugačkoj zapletenoj masi uvojaka sve bilo uzaludno. Odustavši, u torbici je potražila beretku. Kraj novčanika joj se nalazila Billyjeva srebrna medicinska narukvica s ugraviranim natpisom “pacijent s hemodijalize”. Uvijek je bila uz nju. Nakon smrti roditelja nosila ju je na ruci, sve dok jednog dana Nora nije od nje odlučno zatražila da je skine. Nora je smatrala da prošlost pripada povijesti, te da je Frannyno ponašanje u tome morbidno kad Billyjevu medicinsku narukvicu nosi kao kakvu amajliju, kao nešto što će joj donijeti sreću. No ona je nikada nije smatrala amajlijom, nego prije svojevrsnom stigmom koja joj je velikom težinom opterećivala ručni zglob. Sad ju je držala u torbici, ili je nosila na lančiću oko vrata, ispod bluze, tako da je sestra ne vidi. Pronašla je kapu i upravo je stavljala na glavu kad je ugledala Noru u stražnjem dijelu prostorije, gdje je pijuckala vino. Izgledala je otmjeno i u formi zahvaljujući aerobiku, u uskoj pletenoj haljini, kratkoj i seksi, koja je naglašavala njezino tijelo i dugačke noge. Franny je pouzdano znala da jo Nora gotovo neurotična u vezi s težinom, da šest dana tjedno vježba u rekreacijskome klubu Capital Athletic, kako bi joj tijelo ostalo vitko, da uvijek dobro pazi na to što jede. Nora je pogledala prema Franny, nasmiješila se i mahnula. Na usnama je imala napadno crveni ruž, dok joj je crna kosa bila elegantno kratka, spuštala se do visine brade. Franny joj je prišla, uz sestru se osjećajući krupno i zdepasto. “Bok”, reče Nora. “Gdje si se toliko zadržala? Već sam htjela odustati.” Lice joj je imalo ugodan izraz, gotovo kao da je blago zadirkuje, usana tek blago zadignutih u kutovima, kao da će se svakog trenutka nasmiješiti. Franny je svukla kaput i prebacila ga preko naslona stolice. Sjela je govoreći: “Oprosti. Imali smo hitnu situaciju na poslu.” “Da?” Nora je iznenađeno pogleda, blago uzidgnuvši obrve. “Jednom se pacijentu previše spustio tlak, pa je doživio napadaj. Morala sam prekinuti dijalizu.” Presavijeni ubrus položila je u krilo. “Mislim da ga je tehničar trebao bolje pratiti. Još nikada nisam imala napadaj kod pacijenta. Dala sam mu malo fiziološke otopine i pozvala doktora.” Jasno je vidjela da je Nora samo napola sluša, da gleda nekamo u daljinu, blago kimajući glavom, pokazujući da se slaže. Franny je brzo dovršila priču. “U svakom slučaju, na koncu smo ga poslali u bolnicu.” 27
elada8
Nora je otpila gutljaj vina. Oči su joj bile tamnoplave, poput komadića otopljenih safira, boje s kojom je haljina bila izvrsno usklađena. Franny je znala da je boja očiju lažna, da se radi o kontaktnim lećama u boji, jer su Norine oči zapravo svijetle, mutnoplavičaste. Ipak, tamna joj je boja izvrsno stajala. Konobar je došao do Franny, a ona je zatražila vrući biljni čaj. Nakon što joj je donio čaj, naručile su salate. “Sviđaju ti se?” upitala je Nora. Nagnula se naprijed i povukla kosu unatrag, tako da Franny vidi naušnice, srebrne stošce s ukrasima od žada u obliku suze. “Zgodne su”, reče Franny i stavi vrećicu s čajem u vruću vodu. Konobar im je donio košaru raznovrsnih kruhova. Franny je uzela komad beskvasnog kruha i premazala ga maslacem. “Prošli tjedan u četvrtak bila sam na Berkeleyju, radila sam članak o zoologu koji proučava mehaniku kretanja. Radi s kukcima - stonogama, paucima, rakovima, žoharima. Zbilja je jako zanimljivo. Sljedeći tjedan izići će u novinama. Spremala sam se izići na autocestu, krenuti kući, kad sam ugledala tu malu zgodnu prodavaonicu nakita. Imaju super stvari. Tamo sam ih kupila.” Nora je uzela komadić suhe lepinje i stala ga grickati, bez maslaca. Pogledala je uokolo, promatrajući lica ostalih gostiju, konobara i konobarica, muškarca koji je u kutu svirao klavir. Nora je uvijek imala osobito izražen dar zapažanja, vjerojatno zahvaljujući novinarskoj profesiji. Oči joj nikada nisu mirovale. Diskretno i jedva primjetno pogledom je kružila po prostoriji, upijala sve dok je govorila ili dok su joj se drugi obraćali. Nekima je to smetalo - smatrali su da na njih ne obraća pozornost - ali Franny je znala da Nori nikad ne promakne ni jedna jedina riječ razgovora, da se svega sjeća još dugo i nakon što je onaj tko je riječi izgovorio na njih posve zaboravio. “Žohare?” upita Franny, sumnjičavo je gledajući. “A-ha”, reče Nora, zabljesnuvši osmijehom konobara koji im je poslužio salate. Zamolila je još čašu bijeloga vina, a potom je razdvojila kineske štapiće i ponovno se posvetila Franny. “Stavlja ih na minijaturne trake za hodanje, pa ih snima kamerom. Zatim snimke gleda usporeno. Temeljna mu je pretpostavka da su sve životinje i kukci slični po hodu, da svi imaju taj element poskakivanja u svakom koraku, jer im se mišići nogu pokreću na jednak način.” Nastavila je pričati o tome kako kukci troše energiju prilikom kretanja, kako se odupiru sili teže, sili pokretanja. Mašući štapićima, objašnjavala je Franny što bi sve to moglo značiti za područja čovjekove fiziologije, robotike i medicine. Franny se ponosila Norom iako nije posve razumjela to što je slušala. Ponekad je žalila što joj nije sličnija, čak joj je i zavidjela, no onda bi samu sebe
28
elada8
podsjetila na to koliko je glupo tako razmišljati. Nema smisla željeti nešto do čega ne možeš doći. Kao da želi dobitak na lutriji. Pojele su salatu, a Nora je i dalje pričala o žoharima i stonogama. Franny je nekako željela skrenuti razgovor na temu seksa, ali nije znala kako to postići. O seksu su ranije već razgovarale, općenito i u šaljivim tonovima, ali nikada nisu došle do pojedinosti. Franny joj još nije čak ni spomenula Michaela. Namjeravala ga je spomenuti, nije ga kanila tajiti, ali nekako nije bilo pravog trenutka za to. Nora je uvijek bila tako zauzeta. Kad god bi je Franny nazvala, činilo se ili da ide na neki sastanak ili da grozničavo piše jer ju je stisnuo rok ili se sprema za izlazak. Nije još željela pričati o Michaelu ne bude li joj imala vremena objasniti kakav je. Posljednjih je nekoliko tjedana bilo čudno. Već se počela pitati što je normalno, u seksualnome smislu, a što nije. Na tom području nije imala iskustva, ali je mislila da bi je Nora mogla uputiti. Dio stvari koje je Michael priželjkivao bio je jednostavno čudan, nastran. Nekoliko je puta oklijevala, objašnjavala mu da nešto od toga ne želi, no on ju je svaki put naveo na to da popusti, a ona je, na vlastito veliko iznenađenje, u tome uživala najčešće. Ipak, činilo joj se barem malo čudnim to što ima takvu zbirku hvataljki za bradavice, štipaljki za stidne usne, remenja za vezanje gležnjeva i ručnih zglobova, kao i to kako je, u posljednje vrijeme, neprestano htio ostvariti dominaciju nad njom, iz tjedna u tjedan postajući sve zahtjevnijim. “Večeras ideš van?” upita sada. “Čini mi se da si se dotjerala za izlazak.” Nora kimne. “Idem na ples u The Rage. Ideš sa mnom?” Franny odmahne glavom. Obje su znale da je Norin poziv tek formalnost. Franny nije voljela barove, a ples je mrzila još i više. Nora je položila laktove na stol i nagnula se naprijed. Čak i pri toj prigušenoj rasvjeti kosa joj se sjajila. Sada se nasmiješila. “Prošli tjedan upoznala sam jednog super tipa. Izvrsno pleše i još je superzgodan - široka prsa, visok najmanje metar osamdeset, čvrsta guza. Jako čvrsta guza.” Franny je pogledala uokolo, da utvrdi je li tko čuo njezinu sestru, s olakšanjem uviđajući da nitko ne obraća pozornost na njih. “Sviđa ti se?” Nora slegne ramenima. “Postavlja linije za jednu telefonsku tvrtku. Zabavan je i simpatičan, ali jednostavno mi se čini da baš nije dovoljno bistar za mene. Znam da bi mi nakon nekog vremena dosadio.” Uzela je čašu s vinom. “Šteta”, reče sa žaljenjem u glasu. “Ima divno tijelo.” Franny je bila naviknuta na sestrine prijezirne opaske o muškarcima. Nora je uvijek imala mladića na bacanje, ali ni s jednim od njih nikada nije bila u istinski ozbiljnoj vezi, čak ni s onom dvojicom muškaraca s kojima je živjela. Nekolicina ih je zaprosila njezinu sestru, no ona im je od samog početka govorila da nema u planu brak. S druge strane Franny se sviđala pomisao na bračni život, na to da imaš nekoga uza sebe, da znaš da imaš nekoga kome će 29
elada8
uvijek biti stalo do tebe i tko će paziti na tebe. Bila bi učinila praktički bilo što samo da se uda, dok je Nora olako odbacivala i ponude i muškarce. Kad bi s njima završila, odbacivala ih je kao nešto što se samo tako može nadomjestiti, poput Bicove kemijske ili upotrijebljenog tampona. “Spavala si s njim?” upita ona, a onda se zarumeni zbog takve izravnosti. Iako je Nora bila iskrena u vezi s dečkima, govorila joj s kim je spavala, Franny je uvijek tek usputno slušala te razgovore, nikad ništa ne komentirajući, nikad nemajući vlastite priče koje bi mogla ponuditi. Nora se nasmijala, bio je to onaj tako prepoznatljivo vedar zvuk koji joj je prelazio preko usana. “Otkad to ti meni postavljaš takva pitanja?” Franny se stidljivo nasmiješi. “Zapravo...” reče Nora, “nisam. Razmišljala sam o tome, ali mi se jednostavno činilo da bi to bila prevelika gnjavaža.” Bit će da se na Frannynu licu pojavio zbunjen izraz, jer je Nora malo nakrivila usta, pokazujući tračak nestrpljivosti, pa je počela objašnjavati. “Ma, znaš. Sve te mjere opreza... Raspitaš se za njihovu spolnu prošlost, izvlačiš kondome i spermicide, paziš da je kondom od lateksa, a lubrikant na bazi vode itd. itd. Kome sve to još treba? Osobito za osobu koja ti se neće dugo zadržati u životu. Čini mi se da je lakše sam otići kući. Seks toga ponekad jednostavno nije vrijedan.” Franny se učinilo da bi to mogao biti dobar trenutak za to da spomene Michaela, da, nehajno, kaže što njih dvoje rade. Već je nešto zaustila, no Nora je navlačila kaput, spremala se za odlazak. Željela je ići na ples. Ustavši, Nora je pogledala račun, pa na stolu ostavila nešto novca. “Što je?” upita, shvativši da je Franny zbog nečega oklijevala. Franny se blijedo nasmiješi i odmahne glavom. “Ništa”, reče. Zaključila je da joj neće reći da ima dečka. Neće ga još podvrgnuti njezinu podrobnom ispitivanju. Nora hoda samo s vršnjacima ili, po mogućnosti, mlađim muškarcima, a često je navodila kako ne vidi koje bi mogle biti prednosti veze s bitno starijim muškarcem. Činjenicu da je Michael dvostruko stariji od Franny smatrala bi čudnom. A što bi pomislila kad bi doznala da nikamo ne idu i da ništa ne rade zajedno? Nora je u vezi s muškarcima najčešće bila cinična i vjerojatno ne bi shvatila. Željela bi ga upoznati, a što ako on na to ne bi pristao? Franny je odlučila pričekati. Još nije trenutak za to. Usto je, na povratku kući, odlučila svratiti u Baker’s Square u West Sacramentu i uzeti čokoladni kolač s vrućim karamelom.
30
elada8
Kad se te večeri vratila kući, na telefonskoj sekretarici žmirkala je zelena lampica. Michaelova poruka. Rekao joj je da dođe k njemu. Nasmiješila se u sebi, oduševljena takvom porukom. Dok je prolazila stanom, i dalje drhtureći od hladnoga vremena, počela je svlačiti mokru odjeću, kišom natopljeni kaput s kojeg je voda kapala na pod, dugačku crnu suknju, vlažnu u području poruba, tako da joj je prianjala uz noge. Suknju i kaput prebacila je preko naslona stolice da se osuše. Živjela je u malenome stanu, s jednom spavaćom sobom, u prizemlju zgrade u kojoj su gotovo isključivo živjeli studenti, stanu koji ni po čemu nije bio osobit. Bezlični žutobijeli zidovi stapali su se s jednako bezličnim tapisonom. Ali najamnina je bila niska i ona je cijeli prostor nastojala oživiti šarenim jastucima, lončanicama, te reprodukcijama jarkih boja na zidovima. Ušla je u spavaću sobu i svukla sve ostalo, odjeću ostavljajući na hrpi na krevetu, a zatim je ušla u kupaonicu. Stajala je pod tušem i puštala da vruća voda iz nje istisne hladnoću. Bilo joj je drago što ju je Michael nazvao. Dok ga nije upoznala, nije ni uviđala koliko je osamljena. Bila se posve naviknula na osamljenost, kao na kakvu beznačajnu ranicu koja nikako ne zacjeljuje: čovjek se na takve stvari nauči, zaboravlja da uopće postoje. Ali više nije tako. Prazan stan sad joj je bio nepodnošljiv. Kad god je navečer odlazila Michaelu, imala je dojam da bježi, da napušta taj samotni život. Tijelo joj je bilo ružičasto od vruće vode, prostorija topla i puna pare. Zatvorila je vodu i s police uzela veliki ručnik. Dok se brisala, sjetila se prošlotjednog tuširanja s Michaelom, toga kako ju je prekrio sapunicom, trljao je po cijelome tijelu, gnječio je i gurao dijelove mesa kao da je kakav kipar, pohlepna i odlučna izraza lica. A onda ju je okrenuo i tijelom ušao u njezino tijelo, priljubio prepone uz njezine guzove, upijajući je, a ona se osjećala vitkom, poželjnom i skladnom u tom snažnom zagrljaju njegovih jakih ruku, željela tako ostati zauvijek, tijela stopljenog s njegovim tijelom, sigurna i obavijena njegovom ljubavlju, no onda ju je presavio u struku, raširio joj guzove, grubo ušao u nju, penisa tvrdog i kliskog od sapuna, okrećući je kako god je želio, govoreći joj da ga trpi, iako je stenjala od bola, potom je hvatajući još čvršće, nastavljajući, naređujući joj da se opusti. Smetena i osjećajući bol, pitala se kako se uopće našla u toj situaciji, pognuta i ukliještena između zidova tuša pokrivenih pločicama, a kad je završio, napokon, kad ju je obavio rukama, čvrsto je držeći, i dalje u njoj, dok ju je ljubio u vrat i potiljak, dražesno nježno i s ljubavlju, govoreći: “Ponekad će biti tako srce. Nekad volim žestoko, a ti ćeš jednostavno morati naučiti to podnijeti” - dok je sve to činio, pitala se treba li ljubav doista biti takva. Oprala je zube, odjenula čistu odjeću i odvezla se do Michaelove kuće. Otvorio joj je vrata držeći bežični telefon i s nekim razgovarajući. Bio je u hlačama od samta i tamnocrvenom puloveru od meke vune, a izgledao je
31
elada8
umorno. Pozdravio ju je iscrpljenim osmijehom, tamne kose pomalo razbarušene, tako da mu je na pojedinim mjestima padala preko gornjeg dijela čela. Rukom joj je pokazao da uđe, a ona je za njim ušla u radnu sobu, prostranu, dugačku prostoriju elegantno pretrpanu udobnim namještajem i visokim policama za knjige. Crni glasovir, jednoipolmetarski polukoncertni model, nalazio se na jednome kraju prostorije, dok su kauč i radni stol bili na drugome kraju. On je sjeo na kauč i nastavio razgovor. Franny je svukla kaput i stala polagano obilaziti tu sobu, pogledavajući naslove knjiga dok je on i dalje telefonirao. Njegov se radni stol nalazio uz police s knjigama, a na zidu, iznad uokvirene fotografije njegovih roditelja, nalazila se sablja njegova oca, široka čelična oštrica dugačka gotovo metar, ukrasnog štitnika od pune mjedi i drvenog drška, oružje kojim se služio u Drugome svjetskom ratu. Otac mu je bio u Ratnoj mornarici, objasnio je Michael, a 1944. uspio je zarobiti jednu njemačku podmornicu i prijeći na nju - bilo je to posljednji put da je Ratna mornarica službeno upotrijebila sablju. Uokvirene fotografije njegovih rođaka, teta, ujaka, stričeva, baka i djedova okruživale su sablju. Franny mu je zavidjela na takvoj obiteljskoj povijesti. Ona nikada nije ni upoznala bake i djedove, svi su umrli i prije nego što se rodila. Michael se ispružio na kauču i pridignuo noge na jastučiće. Razgovarao je, kako se činilo, s nekim prijateljem u San Franciscu. Dogovarali su vrijeme susreta u Fisherman’s Wharfu u petak navečer. Franny nije očekivala da bi mogao pozvati i nju. Sjela je za njegov stol, pun nabacanih papira. Predavao je glazbenu literaturu i teoriju, a sada je ocjenjivao studentske radove. Uzela je radnju koja se nalazila na vrhu i pročitala: “Dvorakova simfonija Novi svijet kombinacija je američkog i češkog tematskog materijala. Napisana je glazbenim jezikom svojstvenim Češkoj, prožeta glazbenim temperamentom karakterističnim za Dvoraka, te uronjena u američki duh.” Franny je odložila rad. Otkako zajedno spavaju, Michael nikada nije govorio o svojim studentima ni o svome poslu ni o svojoj glazbi. Kad god ga je nešto upitala, samo je prešao preko toga. S druge strane on je znao sve o njoj. Više se nije zadovoljavao njezinom šutnjom. Iz nje je izvlačio intimne pojedinosti, o roditeljima i o Billyju, o tome kako su umrli, o Nori, o njezinu seksu za jednu noć s nekim bezimenim novinarom iz Beeja. Zanimalo ga je kako ju je ljubio, kako je s njom vodio ljubav, što mu je ona radila. Tražio je konkretne pojedinosti. Zanimala ga je sama bit. Ali kad je bila riječ o njegovu životu i njegovim vezama, postajao je šutljiv. Franny je čekala da završi razgovor. Kad je prekinuo vezu, istegnuo je ruke i zijevnuo. Stavio je još jedan jastučić pod glavu i pogledao je, razmišljajući. I važući.
32
elada8
“Imao sam naporan dan”, reče. “Dođi ovamo.” Te su riječi zazvučale kao zapovijed. Franny se nije pomaknula od stola. “Michael, mislim da bismo trebali razgovarati.” Nakrivio je glavu u stranu i uzdignuo obrvu, sve bez riječi. Taj je njegov postojani pogled zastrašivao. Pognula je glavu, pogledala sag i stala se nervozno poigravati rukama, trljati ih. “Ne govoriš mi ništa o sebi”, reče. “Ne znam ništa o tvome poslu... tvome životu... prijateljima.” “O tome smo već razgovarali, Franny”, reče on odlučno. “Nisam raspoložen za ponavljanje svega već prožvakanoga.” Još je nekoliko trenutaka šutjela, a onda, i dalje zagledana u sag, reče: “Nisam zadovoljna ovakvom situacijom. Nikad ništa ne radimo zajedno. Pronalaziš vrijeme za druge prijatelje - zašto ne možeš više biti sa mnom? Zašto me ne povedeš u Fisherman’s Wharf?” Polagano je odmahivala glavom. “Ne znam, ponekad mi izgledaš tako daleko.” “Franny, pogledaj me.” Sklopila je ruke u krilu i podignula glavu. Michael ju je gledao, ispružen na kauču, ruku sklopljenih pod glavom. Držao se strpljivo, kao da ima posla s kakvom studenticom. “Nemam mnogo slobodnog vremena, Franny. To znaš od početka.” “Mislila sam da ćeš s vremenom osloboditi malo vremena za mene, da ćeš se promijeniti. Jednostavno...” Uzdignuo je ruku, pokazujući da još nije završio. “Znala si kakav sam kad si me upoznala. Nikada nisam obećao da ću se promijeniti. S tvoje je strane nerazumno očekivati da ću se ponašati drukčije jer ti tako priželjkuješ.” Franny se zagledala u zid iznad njegove glave. Zvučao je tako racionalno, tako smireno, kao da je tek tolerira. Nije ništa rekla. “Možeš birati, Franny. Ako si nesretna, možeš se prestati viđati sa mnom. To želiš?” Pogledala ga je i odmahnula glavom. “Ne”, reče. “Ne želim to. Na to nisam čak ni mislila. Volim te.” Pogledala je prema klaviru, zapravo ga ne videći, 33
elada8
samo razmišljajući. “Samo sam mislila da ćeš možda, s vremenom, i ti početi nešto slično osjećati.” Uspravivši se u sjedeći položaj, spustio je noge na pod. “Dođi, Franny.” Obratio joj se tiho i strpljivo, a njoj se učinilo da u tom glasu čuje i prizvuk empatije. Prišla mu je, a on ju je obzirno spustio na koljena, među svoje noge. Položila mu je glavu na koljeno, osjećajući se nemoćno, a on joj je milovao kosu, mazio rame. “Znaš da si mi draga”, rekao je, i dalje je milujući, govoreći tiho, dubokim glasom uglađenim poput svile. “Neću ti ništa obećati, ali možda se jednog dana i zaljubim u tebe. Hoće li ti to biti dovoljno?” Pridignuo joj je bradu tako da ga je morala pogledati. Niz obraz joj je kliznula samo jedna suza. Kimnula je, a potom ga poljubila u dlan. “Hoće”, reče. “Mogu čekati. Koliko god bude trebalo”, a nakon toga obavila ga je rukama, gurnula glavu duboko u njegovo krilo. On ju je i dalje držao, milovao joj glavu, a oboje su samo šutjeli. U toj je tišini čula otkucaje zidnog sata, zavijanje psa u daljini, ritmički zvuk njihova disanja. Pomislila je kako je divan osjećaj biti tako blizu Michaelu, biti u njegovu zagrljaju, osjećati toplinu njegova tijela, utješan dodir njegove ruke. On je tiho upita: “Je li ti sada dobro?” a ona kimne, sretna zbog njegove nježnosti. “Tako treba”, reče on. Podignuo joj je glavu i jedva se primjetno, u djeliću sekunde nasmiješio. “Ovaj me dan iscrpio”, reče. “Jako sam napet i baš mi treba olakšanje. Htio bih da mi pošteno popušiš.” Franny je u nevjerici piljila u njega, pitajući se je li ga dobro čula. Ali on je već otkopčavao hlače i vadio penis. “Michael, ne bismo to mogli kasnije? Nisam...” “Ššš”, rekao je on i prinio prst usnama. “Zbilja mi treba da se sad pobrineš za mene. Sada samo radi što ti kažem.” Na te riječi pritisnuo joj je glavu u krilo. “Dobro me iscijedi, srce”, rekao je, držeći joj glavu dolje. Franny ga je poslušala, uz suze koje su joj se skupljale u očima. “Oh, srce moje slatko”, rekao je on, te se na kauču spustio još za centimetardva, tražeći udobniji položaj. “Morat ćeš se malo bolje potruditi. Nije mi se baš
34
elada8
jako dignuo.” Uklonio joj je kosu s lica, blagim pokretom, i rekao: “Dajem ti pet minuta. Do tada moram svršiti. U protivnom, morat ću te kazniti.”
35
elada8
ČETVRTO POGLAVLJE Dani u klinici promicali su bez osobitih događaja. Franny je te večeri morala dugo raditi, a kad se vraćala kući, oko pola sedam, već se počela spuštati magla. Prelazak velikog vijadukta preko močvarnog tla nije bio osobito neugodan, budući da su tanki pramenovi magle lebdjeli zrakom poput paučine, no kad se približila Davisu, magla je već bila gusta i svom je težinom pokrivala tlo, tipična zimska kalifornijska magla. Oštar snop svjetlosti njezinih farova raspršivao se u obliku sivog svjetla, snovitog i magličastog, a magla je bila toliko gusta da je zagušivala sve zvukove ovoga svijeta. Grmovi oleandra koji su rasli u zelenom pojasu u središnjem dijelu autoceste ukazivali su joj se na samo nekoliko desetaka centimetara pred automobilom, da bi ih odmah potom, kako je napredovala, gutala tamna magla. Skrenula je na izlazu Mace, zatim lijevo, preko nadvožnjaka, a potom usporila, razmišljajući i odvagujući. Imala je tri mogućnosti: McDonald’s, Taco Bell ili Burger King. Krenula je ravno i uputila se u Burger King, naručila večeru iz auta, pa se vratila na ulicu, oprezno napredujući kroz maglu. Skrenula je na staru prilaznu cestu koja je prolazila uz željezničku prugu, sumornu i samotnu prometnicu čak i bez guste magle, a onda je skrenula desno na Pole Line i uputila se prema staračkome domu Driftwood. Franny je gospođu Deever običavala posjećivati vikendom ili slobodnim danima, no u posljednje vrijeme, otkako se prestala voziti biciklom, k njoj je odlazila tri-četiri puta tjedno, svraćajući nakon posla, zajedno s večerom. Čim je otvorila vrata Driftwooda, Franny je osjetila slabašan, stalni miris amonijaka iz urina, koji je poput magle sve obavijao. Driftwood je bio čist, podovi uvijek temeljito oprani, ali u pozadini sredstava za čišćenje i dezinfekciju, kao i miomirisa cvijeća koje su donosili posjetitelji, osjetili su se neizbrisivo neugodni mirisi raspadanja, urina, izmeta i povraćanja desetaka pacijenata s inkontinencijom, umrljane posteljine i pelena za odrasle, tužnih podsjetnika na ono na što su spali ti stari ljudi koji se više ne mogu brinuti za sebe. Bilo je teško pronaći tračak vedrine u ustanovi u kojoj većina štićenika samo čeka smrt. Koračala je dugačkim hodnicima. Zidove su ukrašavale radosne blagdanske slike: Djed Mraz i njegovi sobovi, drvca s ukrasima i lampicama, spokojni božićni prikazi jaslica. Starci i starice u invalidskim kolicima polagano su prolazili hodnicima, bez pravog cilja. Neki su pacijenti bili pokretni, ali senilni, pa su razgovarali sa sobom tumarajući sobama, aktivirali alarme za gležanj učvršćenim signalnim uređajima WonderGuard kad bi prešli postavljene granice, poput zatvorenika u bijegu.
36
elada8
Franny je ušla u sobu gospođe Deever, na trenutak zastala odmah nakon vrata. Zidovi su bili bijeli, a u svakoj sobi bila su po dva pacijenta. Žutobijeli zastori bili su povučeni do zidova, ali su sa stropa visjeli na metalnim držačima, tako da su se mogli navući oko pojedinog kreveta i pružiti barem malo privatnosti. Cimerica gospođe Deever bila je sićušna sjedokosa žena osamdesetih godina koja je veći dio dana spavala. Franny ju je rijetko viđala budnu, a spavala je i sada, plavog pokrivača navučenog do brade, tako da je to krhko tijelo pod njim izgledalo tek kao malo veći nabor. Vrećica za mokraću bila je učvršćena za bočnu ogradu na krevetu, a u nju je dolazila prozirna cjevčica iz njezina katetera, tako da se vidio nezdrav, pomalo narančasti urin. Ni ona ni gospođa Deever nisu imale česte posjete, iako su im kraj kreveta za zid bile zalijepljene stare čestitke s najboljim željama. Gospođa Deever do tog je trenutka kroz klizna staklena vrata piljila u dvorište. Vani je bilo mračno i nije se vidjelo ništa, ali ona je ipak gledala van. Zdepasto joj je tijelo bilo bezvoljno pridignuto i naslonjeno na jastuke, a lice upalo od iscrpljenosti. Oko vrata je imala bijeli podbradnik od frotira. Ozarila se čim je ugledala Franny, teški su joj se kapci podignuli. “Bok, srce”, rekla je. “Tako mi je drago. Pridigni me malo, da lakše razgovaramo.” Franny je odložila torbicu i vrećicu s hranom na ormarić. Sagnula se i ručicom ispod kreveta podignula uzglavlje. Večera gospođe Deever, puretina s graškom i voćni kompot, netaknuta je stajala na sklopivome stoliću pred njom. “Niste bili gladni?” upita Franny. Gospođa Deever samo je načinila grimasu. “Ranije mi nije bilo dobro u želucu. Pokušat ću sada pojesti.” Uzela je vilicu i pojela komadić puretine, pa se stala poigravati graškom. Franny je privukla stolicu do kreveta i otvorila svoju vrećicu. Imala je hamburger, veliku porciju pomfrita i frape od čokolade. Odloživši vilicu, gospođa Deever odgurnula je pladanj s jelom. “Bit će bolje da prestanem”, reče drhtava glasa. “Čini mi se da bih sve mogla povratiti.” Bijeli podbradnik prinijela je usnama. Prsa i ramena naglo su joj se uzdignuli, ali nije povratila. Franny je iz ladice kraj kreveta izvadila žutobijelu plastičnu posudu i položila je uz gospođu Deever, za slučaj da joj zatreba. Potom ju je potapšala po podlaktici. “Dobra si ti djevojka”, reče gospođa Deever i pogleda je. “Mama i tata jako bi se ponosili. To znaš, zar ne?” Franny se nasmiješi.
37
elada8
“Bili su dragi ljudi. Posvećeni obitelji. Uvijek su nekamo vodili tebe, Noru i Billyja - na kampiranje, u muzeje, na piknike. Da je barem moj Frank bio sličniji tvom ocu, da je pokazivao više zanimanja za obitelj.” Na trenutak je zašutjela, a onda reče: “Smrt tvog brata za njih je bila strašan udarac. Od toga se nikada nisu oporavili. Ali koji bi se roditelj oporavio od takvog gubitka djeteta? Sve ih je to promijenilo.” Stisnula je Franny za ruku. “I tebe, nije li tako. To je moralo biti užasno teško, pronaći brata odmah nakon smrti. Bila si premlada za takav prizor.” Franny je bez riječi slušala. Gospođa Deever naglo je posegnula za onom plastičnom posudom. Stavila ju je pod usta i povratila sluzavu tekućinu s komadićima hrane. Nakon što je završila, Franny je odnijela posudu u kupaonicu i oprala je, a potom je vratila na krevet uz gospođu Deever. “Nije vam baš neki dan, ha?” upita Franny, stojeći uz njezin krevet. Gospođa Deever odmahnula je glavom i teško uzdahnula. “Što mi se to dogodilo, Franny? Kako sam došla u ovu situaciju?” Nepomično je piljila u pokrivač, u mjesto na kojem su joj se nekoć nalazile noge, a gdje su sada debela bedra naglo završavala batrljcima. Ponovno uzdahnuvši, položila je ruku na Frannynu nadlanicu. Franny spusti pogled. I ona je imala maleni batrljak, na mjestu na kojem je jednom igrom slučaja rezačem za papir odrezala mali prst. Bilo je to davno, ubrzo nakon Billyjeve smrti, kad se s roditeljima preselila u Montanu. Gospođa Deever uhvatila ju je kako gleda nepotpuni prst. “Bolje nego ostati bez noge”, reče. “Žena s devet prstiju nikome ne smeta. Zbog toga se ne trebaš brinuti - gotovo se i ne primijeti.” Trenutak kasnije dodala je: “Nekoć sam bila zgodna, sjećaš se? Mlada i zgodna, puna nade i dobrih namjera.” U glasu joj se jasno čuo čeznutljiv prizvuk. Franny kimne i ponovno sjedne. Gospođa Deever ponovno je gledala kroz mračni prozor i prisjećala se boljih dana. Franny je uzela hamburger. I za nju su to bili bolji dani, dok su joj roditelji bili živi. Otada je prošlo deset godina, ali ona se i dalje živo sjećala dana kad su joj rekli da su joj roditelji doživjeli prometnu nesreću. Osjećaj sigurnosti samo joj je nestao pod nogama. A onda su je hitno prebacili Nori. I samo tako, preko noći, sve se promijenilo: nikada više neće osjećati da će je netko voljeti, bezuvjetno, bez obzira na sve. Nikada više neće se osjećati istinski sigurnom. Sestra joj se, naravno, trudila. Davala sve od sebe. Ali i Nora je u to vrijeme još bila vrlo mlada, u godinama u kojima je sada Franny, bila je tek diplomirala i pokušavala nekako pokrenuti profesionalnu
38
elada8
karijeru. Bila je odviše zaokupljena vlastitim životom da uvidi da je Franny, kako bi preživjela te teške godine, potrebno više od krova nad glavom i hrane. A sada, iako se nadala da će upravo u Michaelu pronaći sigurnost i ljubav za kojima je toliko tragala, njihov se odnos nije razvijao onako kako je očekivala. Franny je uzela punu šaku pomfrita. “Ha!” usklikne odjednom gospođa Deever, već sva uzrujana, pa prije-zirno frkne: “Nada i dobre namjere, malo sutra! Frank je sve to izbrisao. Trebala sam biti pametnija, nisam se smjela udati za njega.” Franny je šutjela. Bio je to već izlizani refren. “Isti je kao svi muški Kennedyji. Ako te zanima za koga se udaješ, samo se dobro raspitaj o ocu. Kakav otac, takav sin.” Povukla je bijeli podbradnik vezan oko vrata. “Frankov je otac bio pokvarenjak, varao je ženu baš kao što je i Frank varao mene. Pravi Kennedy, od glave do pete. Trebala sam i očekivati nevolje.” Ogorčeno je bacila podbradnik na pladanj za hranu. “Sinovi gledaju i prate, uče se ponašati od očeva, čak i ako se ovi ne ponašaju kako treba. Jack i Bobby i Ted - pljunuti Joe stariji. I samo još malo pričekaj pa ćeš vidjeti - ista priča bit će i John-John i svi mlađi muški Kennedyji. To se nasljeđuje, obiteljski se prenosi naraštajima.” Franny nije znala što da kaže. Pojela je hamburger i krumpiriće. “Više ne želim razgovarati o njemu”, reče gospođa Deever. “Dovoljno me deprimira već i to što sam ovdje. Razgovarajmo o nekoj vedrijoj temi.” Franny je uzela frape, a dok ga je pila, pričala je bajkovitu priču o Michaelu, koji nije, i nikada nije bio, pljunuti Kennedy. Vodio ju je na koncert simfonijskog orkestra u Društvenom centru u Sacramentu, na cjelovečernji koncert posvećen Beethovenu. Potom je spomenula neki novi restoran u Davisu koji su sinoć iskušali - previše pomodan, složili su se oboje - te film koji su posudili i gledali na njegovu videu. Jeli su kokice i zapalili kamin. U njezinim pričama bio je to idealan dečko.
39
elada8
PETO POGLAVLJE Franny je gola stajala nasred Michaelove kupaonice i migoljila nožnim prstima. Sve su boje bile usklađene, sve je bilo uredno i pospremljeno, svi ručnici pomno presavijeni, kao da je u kupaonici nedavno boravila profesionalna čistačica. Ta je prostorija, prožeta toplim, plavičastim sjajem, bila veća od njezine kuhinje i neusporedivo elegantnija: safirnoplave i srebrne tapete, kada ugrađena u pod, dvostruki toaletni stolić od oniksa, veliko zidno ogledalo koje se proteže od poda do stropa. Napola je očekivala da će iz kade izroniti neka preplanula plesačica savršenog tijela, s plavim perjem u kosi, resama na bradavicama. Umjesto toga, bila je sama. Sada je preko glave navukla crveni polukorzet od satena i čipke, te ga spustila ispod ramena, okrećući ga i rastežući da ga prilagodi tijelu. Mrzila je, crvenu. Blijeda koža zbog te joj je boje izgledala još bljeđe nego što je uistinu bila. Okrenuvši se, pogledala se u velikom ogledalu: izgledala je smiješno. Polukorzet joj je previše stiskao tijelo, a bijeli komadi sala stršali su uz rubove prsluka. Bio je to komad donjeg rublja bez donjeg dijela, koji prekriva prepone, a kupio joj ga je Michael. Bio joj je premalen, previše je otkrivao i bio namijenjen neusporedivo vitkijem tijelu, tijelu kakve profesionalne plesačice. Grudi, onako stisnute i pridignute zahvaljujući žičanoj konstrukciji, stršale su naprijed i prelijevale se preko ruba. Pokušala ih je ugurati unutra, pa zatim pridignuti korzet, no što ga je više povlačila, to je otkrivao veći dio prepona. Jednostavno nije bilo dovoljno materijala da je cijelu prekrije. Na koncu je odustala, povukla donje rubove i tako sve spustila. Komplet je imao četiri dijela: polukorzet, minijaturnu tangu, najlonke koje sežu do bedara, te kratki satenski ogrtač, a sve to bilo je jarkocrvene boje, poput boje vatrogasnih vozila. Michael, koji ju je čekao u dnevnoj sobi, strogo joj je naredio da ne smije odjenuti ni gaćice ni ogrtač. Naslonivši se na umivaonik, Franny je navukla crvene najlonke, te ih učvrstila za halter. S mukom je ugurala stopala u štikle sa šiljatim dvanaestcentimetarskim potpeticama, također crvene, a onda je, posrćući, došla do ogledala. Okrenuvši se tako da se vidi i straga, samo je Zastenjala od muke. Prizor joj se nije ni najmanje svidio. Stražnjica joj je bila mesnata i puna udubina, bedra nimalo privlačne komadine mesa. Ponovno se okrenula. Korzet joj je završavao točno ispod trbuha, otkrivajući Venerin brežuljak i stidne usne, posve prema Michaelovim uputama, trokut izbrijane kože. Instinktivno je spustila ruku na prepone i zakrila to mjesto. Bez dlačica je izgledalo vulgarno, opsceno, tako da se osjećala totalno ogoljenom. Željela je ponovno pustiti dlačice da rastu, da se iza njih sakrije, no Michael joj to nije dopuštao.
40
elada8
Nakon što je povukla ruku, ponovno je pogledala u ogledalo, i dalje postiđena prizorom. Uzela je satenski ogrtač i navukla ga. Čak i bez vezanog pojasa u njemu je izgledala vitkije, jer joj je pokrivao bedra i stražnjicu. Odlučila je da će izići u njemu, iako joj je Michael to izričito zabranio. Kad uvidi da je ovako zgodnija, nedvojbeno senzualnija, možda joj dopusti da ga zadrži na sebi. Razmaknula je zavjese i pogledala kroz prozor. Nebo je bilo tamno i bezlično, a kiša je nemilice šibala sve pod sobom. Trava iza kuće poprimila je sivkastu boju, a voda se već skupljala u svim udubinama u tlu. Već je krenula prema vratima, ali se iznenada zaustavila, prisjetivši se ruža. Htio je da stavi ruž, napadni, jarkocrveni. Nanijela ga je oprezno, pa višak upila papirnatom maramicom, a onda se zahihotala. Uvukla je obraze i zakolutala očima. Izgledala je neopisivo smiješno i glupo. Slegnuvši ramenima, upitala se što to u vezi s crvenim ružem toliko pali muškarce. Sve je izgledalo tako neprirodno, tako lažno. I jako, jako glupo. Polagano i nesigurno koračala je kućom, zanoseći se na tim visokim potpeticama, pokušavajući se ne osjećati poput kakve prostitutke u korzetu bez donjeg dijela. Michaela je zatekla u dnevnoj sobi. Sjedio je na kauču i čitao neki časopis. Zastala je pred vratima i stala ga promatrati. Bio je u sivim hlačama i crnoj košulji, od nekog mekog i svilenkastog materijala, otkopčanoj pod grlom. Osjetila je snažan val želje, bolnu strast koju je predugo sputavala. Kad god bi ga ugledala - tako tamnog, zgodnog i vitkog - kroz nju bi prostrujao ponos. Čak i sada, nakon toliko vremena, nije mogla vjerovati da je odabrao upravo nju, uz njega se osjećala kao prava sretnica, kao da je on dar koji nije zavrijedila. On je okrenuo stranicu. Imao je dugačke i tanke prste, pijanističke ruke, prste koji su se skladno i profinjeno stanjivali prema vrhovima. Kad je ušla u sobu, podignuo je pogled, a na licu mu je načas bljesnuo izraz iziritiranosti. Već je pomislila da je u nečemu pogriješila, no on se onda nasmiješio i odložio časopis. Osjetivši olakšanje, Franny se također nasmiješila. “Hodaj malo po sobi”, reče joj on. “Želim te gledati.” Ponovno se nasmiješila, stidljivo, i stala hodati uokolo, nastojeći koračati što elegantnije. Došavši do prozora s prednje strane, provirila je kroz navučene zastore. Niski crni oblaci komešali su se na nebu koje je proparala isprekidana munja, a onda je začula i prasak groma. Okrenula se i pošla prema Michaelu, pa se zaustavila pred njim. “Još jednom”, reče on. “Samo ovaj put sporije.” Franny ga je poslušala. Već se malo-pomalo navikavala na visoke potpetice. Cipele su i dalje bile uske i neudobne, ali više nije imala dojam da bi se svakog
41
elada8
trenutka mogla stropoštati. Pokušavala je hodati skladno, zamišljati da je manekenka na modnoj pisti. Zamišljala je da je sve salo s nje nekako nestalo i vidjela mladu, prelijepu ženu. Sada s više samopouzdanja, ponovno je počela kružiti. U korak je pokušala unijeti i malo atraktivnosti, pokušavala se držati seksi, njihati bokove, dok je i dalje šetala sobom. Michaelu ne smeta što ima višak kilograma. Želi da odijeva seksi donje rublje, sviđa mu se kako izgleda. Zamišljala se kao božicu Zemlje: krupnu i zamamnih oblina koje simboliziraju plodnost i zdravlje. “Sada je dosta”, reče on odjednom. Neljubaznost u njegovu glasu prenula ju je iz snatrenja. “Dođi ovamo.” Prišla je kauču i već se okrenula da sjedne. “Ne”, reče on. “Stoj ispred mene da te vidim.” Sklopivši ruke ispred obrijanih prepona, u pokušaju da nehajno zakrije genitalije, stajala je pred njim i pitala se što slijedi. U pozadini se čula tiha glazba. Ranije je bila odviše nervozna da primjećuje takve stvari. Zvuk je bio jedva čujan. Neki Brahms, pomislila je, ali nije bila sigurna. “Rukama mi ometaš pogled”, reče Michael. “Spusti ih.” Spustila je ruke i pognula glavu, pokušavajući se držati prirodno u tom korzetu bez donjeg dijela, kao da oduvijek nosi seksi donje rublje. Glazba je završila i sobom je zavladala tišina. Prevelika tišina. Čula je vlastito tiho disanje. “Izgledaš kao drolja”, začula je sada njegov glas, te nesmiljene riječi koje su parale tišinu. Franny se lecne i stane nervozno grickati usnu. Mrzila je kad joj je govorio takve stvari, ali je znala da se ne smije buniti. On je ustao i došao iza nje. Odgurnuvši joj kosu u stranu, nagnuo se i nježno je poljubio u vrat. Franny se već počela okretati, da uzvrati poljubac, ali on ju je zadržao. “Ne miči se”, reče joj, pa je ponovno poljubi, jezikom prelazeći po stražnjem dijelu njezina vrata. Ona se naslonila na njega, osjetila njegovo tijelo, a onda je vidjela kako uvlači ruku u džep hlača. Izvadio je crnu maramu, prešao uz njezinu ruku, zatim prednjom stranom vrata i potom joj je prevukao preko lica. Podignuo je i drugu ruku, pa njome uhvatio drugi kraj marame, presavio je i zategnuo, pa joj prekrio oči i vezao maramu na potiljku.
42
elada8
“Michael...” zausti ona. Ali on joj je stavio prst na usne i jedva čujno rekao: “Ššš.” Pod maramom je bilo mračno. I hvatao ju je strah. Uzeo ju je za ruku i polagano povukao naprijed. Nije imala izbora, pa je krenula za njim, nespretno posrćući. Grčevito ga se držala dok su tako prolazili kućom. Nije vidjela baš ništa, a od te je tame gubila orijentaciju. Učinilo joj se da su u hodniku, no onda je začula kako joj potpetice kuckaju po keramičkim pločicama. Činilo joj se da je hvata vrtoglavica i očajnički je željela ukloniti povez. Duboko je udahnula da se smiri. A onda ju je Michael odjednom počeo gurati prema dolje. Počela se opirati, refleksno, no on ju je snažno gurnuo, pa je uz nimalo elegantan mukli udarac pala na stolicu. Kad je shvatila da se radi samo o stolici, Franny se kratko i nervozno nasmijala od stida. Mislila je da je pokušava srušiti na pod, pa se sad osjećala glupo. Prstima je prešla po rubovima stolice. Drvo, glatko, hladno na dodir. Stolica u blagovaonici. Sada nekako stabilnija i sigurnija, otkako se našla na stolici, Franny se počela opuštati. Osjećala je Michaelove ruke kako joj trljaju ramena i vrat, a on joj je onda uhvatio ruke i oprezno ih povukao unatrag, savio iza naslona stolice. “Prekriži zglobove”, reče, “i ne miči ih.” Već trenutak kasnije osjetila je kako joj veže ručne zglobove. Strah se vratio. “Michael”, ponovi, no on joj je odmah stavio prste preko usta. “Ne želim da govoriš”, reče on, pa povuče prste. Čula je kako se udaljava i zbog toga ju je obuzela panika. Željela je nešto povikati, dozvati ga, no znala je da mu to ne bi bilo po volji. Stala je potezati ruke. Bile su čvrsto vezane. Nije mogla odvezati uže. Što ako je tako ostavi dugo? Što ako iziđe iz kuće, pa dođe do požara, a ona ne bude mogla pobjeći? Samoj sebi govorila je da se mora smiriti - mašta joj je previše i prebrzo radila. On je vjerojatno i dalje u prostoriji i promatra je. Malko se uspravila, nekako osjećajući da je promatra. A onda joj je sinulo nešto drugo: što ako je promatra netko drugi? Stala se meškoljiti, brinuti, želeći vikati. Koliko je već dugo ovdje? Do ušiju joj je doprla potmula grmljavina, a taj zvuk donio joj je određenu utjehu. Ranije joj se onaj prasak s neba činio opasnim, čak i zlokobnim, no ovaj dobro poznati zvuk sad joj je donio mir. Nakon nekog vremena - nije znala koliko - začula je korake. Okrenuvši glavu ulijevo počela je osluškivati, a kad joj je nešto ovlaš dodirnulo stegno, naglo je trgnula nogu i zatomila krik.
43
elada8
“Raširi noge”, rekao je neki glas. Michaelov glas, a ona je osjetila želju da zaplače ili da se nasmije - nije točno znala što - od olakšanja. Imala je osjećaj da kleči pred njom. “Raširi noge”, ponovi on, sada strogo. Ona ih malo razmakne. Položio joj je dlanove na unutarnju stranu koljena i još ih malo raširio. Znala je, čak i s povezom na očima, kako izgleda bez stidnih dlaka: posve otvoreno i ranjivo, raširenih velikih usana koje zjape poput kakve rane. Uhvatio ju je za desni gležanj i stavio joj ga s vanjske strane noge od slolice. Osjetila je kako joj nogu veže za stolicu, kako snažno zateže konopac. Potom joj je vezao i lijevu nogu. Srce joj je počelo brže udarati, osjećala je tupe udarce u prsima, a disanje joj je već bilo kratko i isprekidano. Pokušala je stisnuti noge, barem malo, ali nije uspjela. Bio ju je prečvrsto vezao. Michael je položio ruku na unutarnju stranu njezina bedra, snažno joj stišćući kožu i meso, tako da se lecnula. “Bila si jako zločesta”, reče joj. “Rekao sam ti da ne stavljaš ogrtač.” Franny je osjetila kako joj se grči želudac. Posve je zaboravila ogrtač. “Jednom ćeš shvatiti da moraš više paziti na moje zahtjeve”, reče joj on. “Morat ću ti usaditi malo discipline. Moraš naučiti slušati moje zapovijedi.” Franny je osjećala konopce oko gležnjeva, spone zbog kojih su joj noge bile raširene. Cijelim tijelom prostrujao joj je val panike. “Molim te, Michael”, reče. “Nemoj...” No on joj je potom u usta ugurao neku tkaninu, pa su riječi već bile prigušene, gotovo posve nerazumljive.
44
elada8
NORA DRUGI DIO
45
elada8
PRIJE NEGO ŠTO NASTAVIM... Čini mi se da se u ovoj fazi moram upoznati s M.-om. Iz Frannyna dnevnika doznala sam sve što je bilo moguće, a sad je došlo vrijeme za to da se pozabavim izravno s tim čovjekom. Više bih voljela da sad mogu odustati, ali neka neodrediva sila tjera me naprijed. Franny je pisala o privlačnosti prirodnog okruženja koju osjeća na instinktivnoj razini. I ja osjećam da me privlači, ali ne priroda, nego ona - njezin tajni život, njezina smrt, zagonetka koja sve to obavija. Pokazalo se da me moj tropizam usmjerava prema razotkrivanju. Poput ljudi koji jure za vatrogasnim vozilima, poput prolaznika koji krive vrat ne bi li vidjeli žrtvu nesreće, mene pokreće snažna potreba za time da znam. Stvar je nesvjesna, nenamjerna i neumoljiva. Moram doznati što se dalje događa. Moram, bez obzira na cijenu, doznati kako je i zašto Franny umrla, te ubojicu tko god bio - izvesti pred lice pravde. Da, muče me velike bojazni, ali ipak, duboko u sebi, imam osjećaj da ću sve nadići. Nisam stidljiva i plaha kao što je bila Franny, a M. će u meni naići na sebi ravnu. Krotko prepuštanje nipošto nije u mojem stilu: ne predajem se i nikada se neću predati bez borbe. M.-a sad motrim već mjesecima. Slijedim ga po gradu, znam koji mu je uobičajeni raspored. Kupuje u Nugget Marketu, obično subotom popodne, često jede vani, mnogo vremena provodi kod kuće, džogira triput tjedno, rano ujutro, s psom, odraslom dogom. U ovom kvartalu drži predavanja četiri puta na tjedan, a prije nego što će se parkirati na parkiralištu sveučilišnog kompleksa, zastaje kod prodavaonice Fluff Donuts u trgovačkom centru University Mali. Povremeno ondje kupi krafnu s preljevom, ali najčešće samo kavu, dvije šalice, crne, pa sjedi u nekom separeu i čita novine. Pretplaćen je na dva lista, The Sacramento Bee i The Davis Enterprise. Bee čita u Fluffy’su, ujutro, a Enterprise, pretpostavljam, kod kuće. Na sveučilištu sam ga vidjela nebrojeno puta i Franny je bila u pravu -doista je popularan profesor. Slijedila sam ga, ponekad usput čula dijelove nekih razgovora, i stekla dojam da je podjednako omiljen i među drugim profesorima i među studentima. Ima nekolicinu prijatelja, muškaraca, s kojima se redovito viđa. Igraju golf na gradskome terenu, s osamnaest rupa. Ponekad se odvezu do Tahoea, u kockarnicu, M. igra jedino ajnc. Njegov odnos sa ženama već je teže opisati. Koliko sam uspjela utvrditi, kloni se studentica, a to, uvjerena sam, ima više veze s praktičnim nego s moralnim obzirima. Otkako ga pratim, bio je s raznoraznim ženama - neke su od njih bile sredovječne, neke mlade, ali sve su bile vrlo privlačne - no ni s jednom od njih ne ostaje osobito dugo. Nemam pojma tko prekida vezu, on ili one. A za razliku od njegova odnosa prema
46
elada8
Franny, s njima se viđa i u društvenim situacijama: večere, kazalište, izleti preko vikenda. Iako on to još ne zna, ja ću biti sljedeća žena u njegovu životu. Par riječi pojašnjenja i kajanja: Posve iskreno govoreći, moram priznati da sam zanemarila i odbacila pitanje Frannyne seksualnosti. Nikad mi nije ni sinulo da ima nekakvog dečka. Smatrala sam je bespolnom, aseksualnom, bez senzualnih čuvstava, poput kakvog komada namještaja. Kako se uspjela spetljati s muškarcem kakav je M.? Kako je moguće da na njoj nisam primijetila nikakve promjene? Jesam li bila toliko zaokupljena sobom, što je spomenula, da nisam ništa primijetila? Pokušavam se prisjetiti, grozničavo prebirem po sjećanjima, pokušavam doći do nečega: kad smo se nalazile na nekoj večeri, je li kada imala kakve modrice na podlakticama ili ručnim zglobovima? Postiđeno priznajem da nikada nisam ništa primijetila. Jednako tako nisam imala pojma o njezinoj bliskosti s gospođom Deever. Između njih dvije stvorio se svojevrstan simbiotički odnos koji je godio i jednoj i drugoj, a Franny mi je ipak nije spominjala, osim posve usputno. Ni jedan jedini put nije rekla da u Sue Deever sve više vidi svojevrstan majčinski lik, nešto poput zamjenske majke. Ili možda ipak jest? Možda mi je slala diskretne znakove o toj simbiozi koje ja nisam primjećivala. Možda je simbioza odviše služben, klinički, izraz za tu njihovu vezu. Priznajem da sam sklona tome da svijet promatram u empirijskim okvirima, da opažanja filtriram kroz objektivne leće znanstvene metodologije. Neusporedivo mi je bliže objektivno promatranje od subjektivnih dojmova. Ali možda trebam iskoračiti iza tog svog povećala i jasnije spoznati razmjere njezinih prisnih veza s drugima, čvrstih spona, kako se činilo i u doslovnome smislu - nečemu s čim ja imam vrlo malo izravnog osobnog iskustva. Ali dnevnik jasno pokazuje kako sam je iznevjerila. Nisam imala pojma o tome da Franny i dalje pati zbog gubitka roditelja, da očajnički treba nekoga tko će ih zamijeniti, da i dalje žudi, i dalje treba, bezuvjetnu roditeljsku ljubav. Kad se doselila k meni bila je tako mirna i pristojna, uvijek dobra u školi, nikad nije izazivala nikakve probleme, da sam mislila da je nekako prihvatila i prilagodila se smrti naših roditelja. Mislila sam da je sve u redu. Nekoliko mjeseci prije nego što je poginuo, otac me nazvao i rekao da je Franny neposlušna. Ponaša se muškobanjasto, rekao je, a natuknuo je i nešto o nekakvim ukradenim biciklima. Ali kad je došla u Sacramento, Franny je bila poslušna, tiha, plaha. Nije bilo problema s ponašanjem, nije se ponašala kao razuzdani dječak. Uglavnom je bila kod kuće, učila, pisala zadaće i gledala televiziju. Osim što se debljala, svaki mjesec barem pokoji kilogram, doimala se razmjerno normalnom. Kako sam mogla znati da je tako nesretna? Davala sam sve od sebe da se brinem za nju, ali to nije bilo dovoljno. Sada mi je to jasno. 47
elada8
ŠESTO POGLAVLJE Jutros se s M.-om nalazim u Fluffy Donutsu, u trgovačkome centru University Mall, nasuprot sveučilišnome kompleksu UCD-a. Fluffy je gotovo jedna od znamenitosti Davisa. Lokal je uzak i dugačak, s velikim izlozima okrenutima prema prodavaonici živežnih namirnica Safeway, tako da je to ujutro možda i najprometnije mjesto u gradu. Ne znam zašto. Sve izgleda nekako umjetno i plastično - funkcionalno, separei s čvrstim naslonima, plastična sjedala, laminirani stolovi, jarka stropna rasvjeta, izlizani linoleum na podu - ali krafne i kava uistinu su dobre, pa je to s godinama postalo neslužbenim okupljalištem stanovnika Davisa. Inače ne trčim - sklonija sam manje energičnim, a intenzivnijim aerob-nim vježbama - ali sada na sebi imam ružičasto-sivi komplet za džogiranje kako bih ostavila dojam da trčim. Želim privući M.-a, želim da zaključi da imamo određene zajedničke aktivnosti. Nikad nisam imala problema s privlačenjem muškaraca, ali jutros, dok sam se odijevala - komplet sam kupila u Macy’su - i navlačila bijele Reebokice, obuzela me zabrinutost. Moram se nekako dojmiti M.-a. Uložila sam poseban trud u šminkanje i na koncu sam bila zadovoljna ishodom. Imam zgodno lice, privlačno, ali ne i lijepo, a na njemu se upravo počinju pojavljivati tragovi trideset pet godina habanja - nekoliko bora oko očiju, koža koja više nije elastična kao nekada. Ali i dalje stanem u broj 40, iako radi toga moram vježbati u teretani šest puta tjedno. Kosa mi je crna kao ugljen još nema sijedih, zasada - mišići čvrsti i lijepo oblikovani, guza također čvrsta, a grudi mi još uvijek više poskakuju nego što vise. Sve u svemu, izgledam dosta dobro, a kad sam se jutros odjenula za M.-a, pogledala sam se u veliko ogledalo i zaključila da sam zadovoljna odrazom - gledala sam privlačnu ženu tridesetih godina, visoku, seksi i sportske grade. Samu sebe ukorila sam zbog toga što se uopće brinem. Ne bih trebala imati baš nikakvih problema s M.-om. Kroz velike prozore izloga vidim ga u stražnjem dijelu lokala, čita novine i pije kavu. Ulazim i stajem u red. Unutra je bučno. Ljudi oko mene glasno razgovaraju, dvije djevojke za šankom zvone za svaku narudžbu krafna, ljudi ulaze i izlaze. Plativši kavu, gledam uokolo, glumim kako mi ide na živce to što nema slobodnog stola, pa onda idem prema M.-u. Nije mi jasno zašto je Franny njegova pojava toliko zastrašivala. Dok čita novine čini mi se duboko zamišljenim, drži se uspravno, a lice mu je ozbiljno. Ima tamniju put, zgodan je, ako vam se sviđa taj tip, vitko mišićav i maslinastog tena, uglatih crta lica koje kao da pripadaju kakvom kipu - snažna brada, visoke jagodične kosti, dugačak i ravan nos. Ali približava se pedesetoj i to se vidi u dubokim borama na čelu i stalnim borama oko očiju. Izgleda profinjeno, profesorski, a za Davis je svakako odjeven presvečano. Davis je opušten gradić. Ljudi se voze na biciklima, glasaju za demokrate, nose birkenstockice ili tenisice. Svi u Fluffyju odjeveni su
48
elada8
ležerno, u trapericama, trenirkama i izgužvanim jaknama. Čak su i stariji ljudi u svakodnevnoj odjeći koju nose kod kuće. Ali M. izgleda... nekako engleski. Na sebi ima smeđi sako i žutobijele hlače - što nije nimalo neuobičajeno - ali na njemu izgledaju kao da su krojeni po mjeri i malo odviše službeni. Krasi ga njegovan izgled gospodina iz unutrašnjosti i doista je, kako je i Franny rekla, uravnotežen. Približavam se njegovu stolu i primjećujem da čita poslovne stranice u Beeju. Ostali su dijelovi novina porazbacani po stolu, a šalica s kavom gotovo mu je prazna. Uviđam da sam nervozna. “Ako vam donesem još kave, smijem li sjesti za vaš stol?” pitam. On podiže pogled, naginje glavu u stranu i jedva se primjetno smiješi. “Nema slobodnih stolova”, kažem kao opravdanje. “Svakako”, kaže on, pa oslobađa jednu stranu stola. “Sjednite.” Odlažem kavu na stol, pa se vraćam do šanka, gdje se na grijačima nalaze dvije posude s kavom i jedna s vrućom vodom. Uzimam posudu s kavom, vraćam se do njegova stola i punim mu šalicu. Zatim, dok se vraćam do šanka, punim šalice još nekim gostima. Fluffy je jednostavno takav lokal: uzimaš stvari za sebe, ali usput i za druge. Sjedam za njegov stol. “Ugodno jutro, zar ne?” kažem. Zrak je vani svjež i čist, idealan za trčanje da trčim. Iza mene neki muškarac promuklo kašlje i šušti novinama. M. pije kavu i gleda me preko ruba šalice. “Da”, kaže na koncu. “Ugodno jutro.” Spušta šalicu, proračunatim pokretom, pa se naslanja, čeka, čini se, da nešto kažem. Predstavljam se. Kažem da se zovem Colleen. To mi je, inače, srednje ime. Izostavljam prezime. “Colleen”, kaže on sa zabavljenom iskrom u očima. Razgovaramo o vremenu, o tome kako oboje uživamo u džogiranju, o vijestima s naslovnice. Kaže mi da predaje glazbu na UCD-u. Ja kažem da sam fizikalna kemičarka, da radim na projektu kojim se pokušavaju odvojiti učinci duljine i naboja DNK prilikom elektroforeze. “Sam po sebi”, kažem, “projekt nije ništa osobito. Međutim, riječ je o još jednom dijelu velike slagalice. Najvažniji će biti za ljude koji projektiraju fluorescentne molekule za novu generaciju sekvencijske tehnologije koja će se
49
elada8
upotrebljavati u projektu otkrivanja čovjekova genoma. Osim toga, sa stajališta temeljne znanosti, rezultati će zanimati i teoretičare koji se bave elektroforezom.” M. pokazuje blago zanimanje. Kima kao da zna o čemu govorim, a jedva primjetan, zabavljen osmijeh brzo se pojavljuje i brzo nestaje. Pitam se je li mi se samo učinilo da se osmjehnuo. “Koliko znam, jedina sam osoba koja je ikada sustavno modificirala naboj DNK i proučavala učinak na mobilnost DNK u agaroznom gelu.” To je, dakako, točno, ali je laž. Prisvajam život jednog znanstvenika kojeg sam intervjuirala prije više godina, prisvajam njegov rad. Nadam se da M. neće postavljati dodatna pitanja. I nije. Dovršio je kavu. “Drago mi je da su jutros svi stolovi bili zauzeti”, kaže. “Uživao sam u razgovoru s vama.” Skuplja novine, spaja odvojene dijelove, pa sve presavija napola. “Volio bih dovršiti naš razgovor”, nastavlja, “ali moram krenuti. U devet imam predavanje.” Zastaje, gleda me preko stola. “Biste li željeli jedan dan ovaj tjedan sa mnom izići na večeru?” U sebi osjećam neizmjerno olakšanje. Mislila sam da ću teško doći do njega, no pokazalo se da je manje kompliciran nego što sam mislila. “Svakako”, kažem. “Bilo bi mi drago.” Ustaje, pa ustajem i ja. Izlazimo i zastajemo na pločniku od betonskih ploča s ugrađenim zrnima šljunka. Rastrgani oblaci nebo prekrivaju bisernosivim uzorcima. Rano je i na parkiralištu nema mnogo automobila, a trgovački centar, inače prepun ljudi, još je pust, osim Fluffyja. Dvojica biciklista, studenti s crnim ruksacima na ramenima, prilaze i parkiraju bicikle. Zaključavaju ih za metalni stalak za bicikle i ulaze u lokal. Odjednom nailazi hladni kasnozimski vjetar i mrsi mi kosu. “Prekosutra?” pita on. A onda se mršti. “Ne, neću moći. A sutra navečer? Odgovara vam?” Uklanjam kosu s lica. “Sutra mi odgovara.” On iz unutarnjeg džepa vadi maleni notes. “Izvrsno. Napišite mi adresu, pa ću doći po vas u sedam.” Ne želim da dozna gdje živim, da sam unajmila kuću samo nekoliko ulica od njegove. “Imam bolju ideju”, kažem. “Kako bi bilo da vi meni date svoju adresu. Vidimo se ondje u sedam, pa mi možete pripremiti večeru.” Smije se. “Želite da vam kuham? Na prvom spoju?”
50
elada8
Sliježem ramenima i smiješim se. “Obožavam muškarce koji kuhaju. Znate kuhati, zar ne?” Ispisuje adresu i trga papir iz bloka. Daje mi ga, govoreći: “Naravno, volim s vremena na vrijeme kuhati.” Zasada, čini mi se, nema problema. Dečko mi se zove Ian McCarthy. Također radi u The Sacramento Beeju, kao stalni izvjestitelj iz sjedišta vlade savezne države Kalifornije. Znam ga godinama, ali prohodali smo tek prije deset mjeseci, ubrzo nakon Frannyne smrti. Ako ranije nisam vjerovala u podudarnosti, sada vjerujem: kad mi je zatrebao netko poput Iana, pojavio se - gotovo kao nekim čudom, uz mene. Jedva smo se i poznavali u Beeju, bili tek usputni poznanici, a u početku mi je išao na živce - to kako mi se neprestanim dodijavanjem uvalio u život odmah nakon Frannyne smrti - no ubrzo sam popustila pred njegovom iskrenošću i toplinom. “Znam kako je ostati bez voljene osobe”, rekao je jednostavno, u želji da me utješi. Znala sam na što misli. Nekoliko godina ranije, neki je muškarac pratio i ubio njegovu djevojku. Radila je kao novinarka u redakciji vijesti postaje Channel 3, a Bee je - baš kao i svi ostali lokalni mediji - opširno izvještavao o tom slučaju. Taj ju je muškarac nazivao kući i prijetio, slao joj potajno snimljene fotografije, a onda ju je na koncu presreo na parkiralištu televizijske postaje i više je puta ubo nožem. Sada je iza rešetaka u San Quentinu. “Ti barem znaš tko je ubio Cheryl”, rekla sam, misleći da je barem to nekakva utjeha. Ali Ian je samo odmahnuo glavom, bolna izraza lica. “Ne pomaže kad znaš tko ju je ubio”, rekao je i zagrlio me. Na temelju tog zajedničkog elementa - nasilne smrti - Ian i ja stvorili smo odnos pun razumijevanja. On me razumio kao nitko drugi. Tješio me, čak mi pomogao i s organiziranjem ispraćaja i pokopa. Nakon Frannyna ubojstva nešto se u meni zatvorilo. Njezina smrt, tako bezumna i nasilna, na mene je djelovala dublje čak i od smrti našeg brata i naših roditelja. Čak i sada pomisao na to mi je nepodnošljiva. Ian - taj obzirni, postojani, razumni Ian - bio mi je od velike pomoći, a naš odnos razvijao se polagano i ustrajno. Kad sam razmišljala o tome da uzmem neplaćeni dopust, složio se, govoreći da to možda ne bi bilo loše. Nije htio da se preselim u Davis, ali kada sam se preselila, podupirao me u svemu. Pomogao mi je sa selidbom i nikad se ne žali zbog toga što živimo tako daleko jedno od drugoga. Viđamo se
51
elada8
nekoliko puta tjedno, a biti s njim uvijek je ugodno. Suosjećajan je, pametan i staložen. Čini mi se da se moj stav prema muškarcima nakon Frannyne smrti promijenio. Znam da je smatrala da sam u odnosu prema muškarcima s kojima izlazim lakomislena, a to je možda bilo točno. Ali s lanom je drukčije. Do njega mi je istinski stalo i sve možda neće ostati samo na tome. Sinoć je prespavao kod mene i sad je u kupaonici, brije se. Ja čitam novine i izrezujem članke koji opisuju nasilje u Sacramentu. Dvoje tinejdžera ranjeno je u Land Parku kad je netko na njih zapucao iz automobila u prolasku. U Franklin Villi nekog su muškarca izvukli iz kuće i pretukli palicom za bejzbol. Neka žena, pogođena s tri metka, pronađena je mrtva u 14. aveniji, a kraj golog tijela nalazila se hrpa odjeće. Počela sam pisati niz članaka o nasilju, smrti i destruktivnosti. Nisam sigurna koja će im biti svrha - možda ću napisati članak o plimnome valu nasilja i ponuditi ga Beeju. Ian mi prilazi s leđa i grli me oko vrata. Naginje se i ljubi me u obraz. Fino miriše, po losionu Old Spice, a usne su mu meke i glatke poput latica u cvatu. Dok ga gleda, to četvrtasto lice i krivi, jednom slomljeni nos, čovjek nikada ne bi rekao da bi mu usne mogle biti toliko nježne. Nekoliko je centimetara viši i nekoliko godina mlađi od mene, a čak i sada, u tamnome odijelu radi susreta s nekim članom kalifornijske skupštine, izgleda nekako neprofinjeno, poput mladića s neke farme, s tim snažnim, mesnatim tijelom, kratkim i debelim prstima. Čak mu i zlaćana kosa podsjeća na svilenkaste rese na klipu kukuruza. Dobronamjeran je to čovjek, iskren i jednostavan. Nekoć sam mislila da je malčice dosadan, ali otkako je Franny umrla, sve se više divim njegovoj postojanosti. Ne podupire me jedino kad je riječ o M.-u. Nekoliko mjeseci ranije, kad sam mu rekla da ga pratim, Ian je poludio. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad je pokazao bijes. “Zašto to radiš?” upitao je, hodajući amo-tamo, uzrujan, zajapurena lica. “Zašto ga jednostavno ne ostaviš na miru?” “Jer mi je ubio sestru.” Ian je stiskao šake, toliko da su mu zglobovi već bili bijeli. “Onda pusti da policija odradi svoj posao. Kloni ga se.” Nikako nisam mogla shvatiti zašto mi to govori - trebao bi mi pomoći tla pronađem ubojicu, a ne me ometati. “Ne mogu”, rekla sam. Izišao je iz kuće i za sobom zalupio vrata. Ne znam zašto je tako žestoko reagirao, ali pretpostavljam da je bio ljubomoran zbog toga što M.-u posvećujem
52
elada8
toliko vremena. Otada ga više ne spominjem. Ian nema pojma kako izgleda, a to ga i ne zanima. Ne zna da ga i dalje slijedim, niti da pišem Frannynu priču. Ne zna da sam se jučer našla s M.-om u Fluffyju, a još manje da se s njim večeras sastajem. Cijelo sam popodne nervozna. Ne volim skrivati stvari pred lanom, ali znam da ne bi s odobravanjem gledao na moj plan u vezi s M.-om. Razmišljam o tome kako je M. izveo savršen zločin. Čim su pročitali Frannyn dnevnik, policajci su ga odveli u pritvor. Bez sustezanja je priznao da ga zanimaju vezivanje i kažnjavanje, ali je porekao da mi je ubio sestru. Budući da iza sebe nije imao druga uhićenja, da nigdje nije zabilježeno nekakvo nasilno ponašanje, da nije bilo fizičkih dokaza koji bi potvrdili da je bio u Frannynu stanu, morali su ga pustiti. Domogla sam se primjerka mrtvozorničina izvještaja i izvela vlastite zaključke. Još ne znam kako je to učinio, ali M. je svakako skrivio njezinu smrt. Tuširam se, a zatim se pitam kako se odjenuti. Želim privući M.-u pozornost. Uvlačim se u haljinu sirenskog kroja, koja jamči uspješno zavođenje i da ću muškarca namamiti u propast - riječ je o posve pripijenoj crvenoj pletenoj haljini, do bedara, s izrezom koji se na leđima spušta do struka. Nanijela sam crveni ruž boje maraske, navukla štikle i uzela kaput. Nekoliko minuta prije sedam automobilom dolazim do njegove kuće i još nekoliko minuta sjedim u autu, crvenkastosmeđoj Hondi Accord. Noć je plavocrna, nebo sjajno kao tinta, a grmlje i drveće, bez sunčeve svjetlosti, izgubilo je boju. Willowbank nakon spuštanja tame izgleda nekako skučeno, zatvoreno, sve obavija sutonska klaustrofobija. Grane i penjačice gore se isprepleću i stvaraju sjenovit pokrov, dok živice, guste i neprobojne, stvaraju zeleni zaslon koji okružuje i zatvara. Razmišljam o tome što se spremam učiniti. Mogla bih otići kući i prepustiti ga policiji, kao što mi je Ian rekao već nebrojeno puta. No još dok razmišljam o tome, otvaram vrata automobila i izlazim. Dugačkom kamenom popločanom stazom dolazim do trijema pred kućom i zvonim na ulaznim vratima. Svjetlost iz kuće probija se kroz navučene zastore, pa veliki prozor sjaji. Iznad vrata svijetli žarulja za zaštitu od kukaca, obasjava me tako da mi ruke izgledaju žuto, kao da bolujem od žutice. Čekam pod tim svjetlom, a noćni je zrak hladan u dodiru s mojom kožom. M. otvara vrata. Pozdravlja me srdačnim osmijehom i uvodi u svoj dom. Duboko u utrobi osjećam nervozno grčenje. Preda mnom je muškarac koji mi je najvjerojatnije ubio sestru. Visok je, ima gustu, tamnu kosu koja mu raskošno pada preko visokog čela, a odjeven je u crno: crne kožne cipele, crne hlače, crni pulover od kašmira. Elegantan je na nenapadan način, na ručnome zglobu ima tek jednostavan zlatni sat.
53
elada8
U predvorju me obuzima neugodan osjećaj da sam sve to već nekako doživjela. Kuća je točno onakva kakvom ju je Franny opisala u dnevniku. Uzima mi kaput, pa mi pokazuje kuću - ali ja već znam što mogu očekivati: zemljani tonovi, drveni podovi, prostrane sobe, udoban namještaj. Dom organiziranog muškarca koji živi sam, bez nereda i nepotrebnih stvari. Kroz staklena vrata gledam prostor iza njegove kuće i negdje u tamnim sjenama vidim ispruženu njemačku dogu. M. mi kaže da se zove Rameau, po francuskome skladatelju iz razdoblja kasnog baroka. Ulazimo u kuhinju, dobro opremljenu i urednu, sa suvremenim aparatima i pomagalima, te ukrasima i pojedinostima koji su očito kupljeni i dodani naknadno, nakon useljenja. Dok priprema večeru čavrljamo, a ja u glavi bilježim svaku njegovu riječ. Gorljivi od iščekivanja, moji su osjeti pojačani, ne promiče im ni jedna jedina nijansa. Možda griješim, ali bez obzira na nehajno držanje, svaka njegova riječ i svaka gesta doimaju se opterećenima osobitom važnošću i skrivenim značenjima. Taj je čovjek ubojica, mislim si i pokušavam paziti da mi se u glasu ne začuje nervoza. M. se prostorijom kreće skladno, posve opušteno. I sebi i meni toči po čašu bijelog vina, potom se vraća do štednjaka, provjerava što se događa pod poklopcem više posuda. Njegova me srdačnost malo zbunjuje, doima se gotovo simpatičnim. To nisam očekivala. Pitam što priprema. “Odreske od lososa”, kaže. “Nekoliko ih minuta pečem na grilu.” Podiže poklopce. “Umak od kopra za ribu, šparoge na maslacu od indijskih oraščića, mrkve s đumbirom.” Pogledava me. “Nisam pripremio desert. Franny mi je rekla da ne jedeš slatko.” Zastajem kao paralizirana na zvuk sestrina imena, a onda polagano pijem ono što mi je preostalo u čaši, pa je odlažem na radnu plohu pokrivenu keramičkim pločicama. Instinktivno procjenjujem udaljenost do vrata. “Kako si znao?” pitam gotovo šaptom. Uzima drvenu žlicu i miješa umak. “Nisi baš neka detektivka. Viđam te uokolo, znam da me pratiš, ukazala si se malo previše puta da bi bila puka slučajnost. Osim toga, Franny mi je pokazala tvoju fotku.” Dok me gleda, kuša umak, mršti se, dodaje još malo začina. Vraća poklopac na mjesto i okreće se prema meni. Naslanja se na radnu plohu, sklapa ruke na prsima i krivi glavu, tek se malko smiješi. “Zapravo, ispričala mi je mnogo toga o tebi. Više, uvjeren sam, nego što želiš da znam.” Od šoka ne uspijevam reći ništa. Ne mogu vjerovati da je znao, i to cijelo vrijeme, tko sam. Gledamo se bez riječi. Ja sam omamljena. On se zabavlja. Spušta pogled do moje čaše i primjećuje da je prazna. Uzima bocu, vadi čep i
54
elada8
prilazi mi. Osjećam kako su mi se svi mišići refleksno zategnuli. On primjećuje moj strah i smiješi se, pa mi toči još jednu čašu vina. “Što namjeravaš učiniti?” pita, nehajno kao da pita koliko je sati. “Zašto si došla?” Govorim istinu. “Želim doznati više o tebi. Mislim da si mi ubio sestru.” Očekujem da će se uvrijediti, da će biti izvan sebe, ali on samo uzdiže jednu obrvu, pokazujući da su ga moje riječi tek blago zaintrigirale. “Znaš, dakako, da policija ne dijeli tvoje mišljenje.” “Nemaju dokaza... znam samo to.” On zamišljeno kima. “A ti si onda ovamo došla radi... čega? Prikupljanja dokaza? Razotkrivanja ubojice?” Izruguje mi se. “Da”, kažem, pokušavajući obuzdati gnjev. “A ako ti kažem da je nisam ubio? Bi li mi vjerovala?” “Ne.” “Ah”, kaže on zamišljeno. “Mogao sam i misliti.” Prilazi hladnjaku i vadi glavicu zelene salate, mladi luk, rajčice i marinirane gljive. Pere rajčice i počinje ih rezati na komadiće. Od njegove bezbrižnosti hvata me bijes. Želim da nekako reagira. “Pisala je dnevnik”, kažem. “Pisala je o tebi. Znam što si joj radio.” ‘“Frannyna datoteka’”, kaže on, i dalje režući. “Policajci su to spomenuli, naravno, ali ja sam za to ionako znao. Rekla mi je Franny.” Podiže pogled i gleda me. “A sumnjam da znaš što sam joj radio. Inače ne bi bila ovdje.” “Namjeravam otkriti.” “Zbilja?” To je izgovorio kao svojevrstan izazov. Uzima drvenu zdjelu za salatu, pa u nju ubacuje rajčice i gljive. Sjecka luk. “A kako to namjeravaš izvesti?” Više ne znam. Namjeravala sam zauzeti Frannyno mjesto. Doznati sve što mogu o M.-u, nekako ga navesti na to da se sam oda. Sada ne znam što da radim. On i dalje priprema salatu, trga listove salate kao da priprema večeru dvoje prijatelja u srdačnoj atmosferi.
55
elada8
“Ako doista misliš da sam ubio Franny, trebala bi me se kloniti.” Otpija gutljaj vina i gleda me krajnje bezbrižno i nehajno. “Zašto ne bih ubio i tebe?” O tome sam već razmišljala. Imam posla s pametnim muškarcem i to me štiti. Policija zna s kolikom ga strašću želim poslati iza rešetaka i ako mi se išta dogodi, bilo sada, bilo kasnije, odmah će se koncentrirati na njega. Bilo bi to previše za puku slučajnost: dvije sestre, isti muškarac. To mu govorim, a on kima. “Da, ako umreš, bit će mi najpametnije da ovaj put imam dobar alibi, zar ne?” Tijelo mi se ukočilo od tih riječi. Iako se Frannyno tijelo u trenutku kad su ga pronašli raspadalo, mrtvozornica okruga Yolo ispitala joj je oči pomoću natrijeva klorida, analizirajući staklasto tijelo, onaj prozirni gel iza leće oka, te procijenila stupanj infestacije parazitima i brzinu raspadanja tijela, a procesuirala i je markere mjesta događaja - račun s datumom, iz neke prodavaonice, na kuhinjskoj radnoj plohi, pošta u sandučiću, vrijeme zabilježeno na nepreslušanoj poruci na telefonskoj sekretarici, otvorene novine na stolu - na temelju svega toga, mrtvozornica je utvrdila vrijeme smrti, plus-minus nekoliko sati. M. je cijelo to vrijeme bio kod kuće, tvrdio je, ali nije imao alibi. Odjednom više nemam strpljenja za njega i njegovu indiferentnost. Prezirem ga više nego što ga se bojim. “Zašto si me pozvao na večeru?” pitam. “Ako si znao tko sam, zašto to nisi rekao?” “Ti si započela ovu malu predstavu. Ja sam samo igrao dodijeljenu ulogu.” Prelijeva salatu umakom i miješa je. Nekoliko trenutaka kasnije kaže: “Bit će da mi je to bilo zabavno. Isti razlog zbog kojeg sam započeo odnos s Franny” gleda me i sliježe ramenima kao da se ispričava - “iz zabave.” Lecnula sam se začuvši njezino ime. O njoj govori kao o nečemu posve beznačajnome. Sada primjećuje taj izraz na mojem licu. “Bilo bi ti draže da lažem?” pita. “Želiš da ti kažem da mi je značila više nego što je uistinu značila?” Šutim. On strpljivo uzdiše. “Od njezine smrti prošla je već gotovo cijela godina. Očekuješ da ću i dalje biti ucviljen? Život ipak ide dalje.” “Ako si je ubio”, kažem, “to ću otkriti.”
56
elada8
“Kako?” pita on. “Mislila si da možeš samo tako doći ovamo i razotkriti me? Doista misliš da si mi dorasla?” Odmahuje glavom. “Tebe se ne moram bojati.” Šutim, pa on odlaže velike hvataljke za salatu i nastavlja. “Tvoja je sestra tragično umrla, ali ja za to nisam kriv. S time nisam imao nikakve veze.” “U to nisam baš uvjerena.” Šuti. Para iz šparoga šišti kroz maleni otvor ispod poklopca. On pruža ruku i smanjuje plamen. “Reći ću ti što mislim”, kaže na koncu. “Želiš nekoga koga ćeš moći okriviti. Želiš osvetiti Franny. I to je razumljivo - to je čovjeku u prirodi. Ali čini mi se da želiš još nešto, nešto što ti mogu pružiti jedino ja: odgovore. I zato si zapravo ovdje. U pet mjeseci koje smo proveli zajedno ja sam o tvojoj sestri doznao više nego ti cijeli život. Prema njoj si se odnosila kao prema usputnoj poznanici. Nisi je uopće poznavala, a sad te peče savjest, osjećaš grizodušje. Došla si se iskupiti.” “To nije istina”, kažem. “Nemaš pojma o tome što govoriš.” “Ne? Onda mi reci - zašto si došla?” Još sam nekoliko trenutaka zbunjena. Potom s gađenjem odmahujem glavom. “Samo izokrećeš stvari”, kažem. “Nemam se zbog čega osjećati krivom. Ja je nisam zlostavljala. Ja nisam ‘Frannynu datoteku’ pretvorila u dnevnik koji zvuči kao da je izvučen iz neke knjige o sadizmu.” Spuštam pogled na vlastite ruke i primjećujem da ih grčevito stišćem. Opuštam se. “Ali u pravu si - došla sam po odgovore. Došla sam popuniti praznine, doznati više o tebi, utvrditi jesi li ubio Franny.” M. još nekoliko trenutaka šuti, a onda kaže: “Ne znaš u što se upuštaš.” “Riskirat ću.” Postojano me gleda, mirno i bez treptanja. “Dobro”, kaže. “Igrat ćemo tvoju igru, ako tako želiš. Ali prvo mi dopusti da ti učinim uslugu i upozorim te: moji ti se odgovori neće svidjeti. Bilo bi ti pametnije da pođeš kući, nastaviš normalno živjeti, a mene zaboraviš.” Šutim. On čeka, da je mi dovoljno vremena da se predomislim. Svjesno se ne obazirem na njegovo upozorenje.
57
elada8
“U redu”, kaže na koncu. “Nisam ubio Franny, ali ti mogu popuniti neke praznine. Mogu ti razotkriti sestru.” Još malo oklijeva, pa kaže: “Ako tražiš informacije, ako te zanima što se doista događalo između Franny i mene ispričat ću ti. Ali ta će te znatiželja koštati.” Nepovjerljivo ga gledam, a on se zbog toga smiješi. “Kako to misliš?” pitam. “Kako će me koštati?” “Stajat će te vremena”, odgovara. “Dijela života.” Njegov me odgovor zbunjuje. “Zanimaju te informacije o Franny - pružit ću ti ih. Ali nemoj misliti da ćeš sve odgovore dobiti za vrijeme večere. To će trajati. Možda i mjesecima. A večeras možda ne dobiješ ni jedan jedini odgovor. Na naše... kako ćemo to nazvati? Savezništvom? Na naše savezništvo gledaj kao na trajni proces otkrivanja.” To mi izgleda jednostavno. “Što ti time dobivaš?” pitam. “Zašto si uopće spreman na to?” On stavlja odreske lososa pod grijače u pećnici. “Da se zabavim”, kaže na koncu. “Nema drugog razloga.” “Tebi je to samo igra, nije li tako?” “Upravo tako.” Uzima moju čašu i stavlja mi je u ruku. “Onda, koliko te to žarko zanima?” Zamišljeno zastajem, otpijam gutljaj vina. Mogla bih - i trebala - otići. Ali naši su životi povezani, svakako je riječ o izopačenome savezništvu, od dana Frannyne smrti. Znam da se neće hotimice prokazati, ali čak i pametni ljudi griješe. Neka samo igra svoju igru, neka se zabavlja - meni će to samo pomoći da mu stegnem omču oko vrata. “Više nego dovoljno”, kažem. Uzima zdjelu sa salatom i s njom kreće prema blagovaonici. “Na koncu bi mogla prerasti u pravi izazov”, kaže, prolazeći kraj mene. “Iako je bila tako draga, Franny nije bila baš nikakav izazov.” A ja bih možda mogla biti i nešto više nego što očekuješ, razmišljam, pa za njim odlazim u blagovaonicu. 58
elada8
SEDMO POGLAVLJE Bila sam na previše pogreba, na Billyjevu, na očevu i majčinu, a onda i na Frannynu. Svi su pokopani na groblju u Davisu, poredani u nizu. Ne bih bila preživjela Frannyn pokop da nije bilo Iana. Tada još nismo bili ljubavnici, zapravo čak ni prijatelji, ali on je svratio rano tog jutra, da se raspita trebam li pomoć - a trebala sam je. Očajnički. Maisie, moja najbolja prijateljica, koja također radi u Beeju, ponudila mi je da će prespavati kod mene, ali sam je bila odbila, želeći biti sama s tom boli. Pokop roditelja i Billyja preživjela sam bez pomoći, pa sam mislila da se mogu nositi i s Frannynim ispraćajem. Ali tog dana počela sam se raspadati. Tada sam živjela u Sacramentu, u malenoj kući u blizini parka McKinley, a kad mi je Ian tog jutra pozvonio na vratima, bez najave, bila sam u svilenoj potkošulji i tamnim najlonkama, još se nisam bila odjenula, još rastrojenih živaca. On je bio u crnome odijelu i tijelo mu je ispunilo okvir vrata, zaklanjajući jutarnje sunce. Plava kosa bila mu je začešljana unatrag, a unatoč visini izgledao je poput dječarca koji zabrinuto razmišlja o tome da je možda pogrešno postupio, koji misli da možda ne bi trebao biti ovdje i da ću ga ja otpraviti kući. Čekao je u dnevnoj sobi dok sam se odijevala. Zidni ormar u spavaćoj sobi bio je premalen, zauzimao tek polovicu duljine zida, a nalazio se iza bijelih rebrastih sklopivih vrata koja su se otvarala i zatvarala poput harmonike. Odjednom sam počela bacati odjeću na pod. Zatim sam ispraznila ladice komode, a kad je čuo da uz tresak završavaju na podu, Ian je utrčao u sobu. “Ne znam što da odjenem”, rekla sam mu. On me obavio rukama, pokušao me utješiti, ali ja sam ga samo odgurnula. “Ostavi me na miru”, rekla sam, odjednom bijesna. “Ne želim te ovdje.” Na licu mu se pojavio bolan izraz. Sjeo je na moj krevet i počeo slagati majice, potkošulje i grudnjake koje sam tako bezobzirno bacila na pod. “Ne znaš kako je to”, rekla sam. “Nije smjela tako umrijeti.” Glas mi je bio jadan i isprekidan, gubio se na završetku rečenica. Ian se uspravio. Nesigurno i oprezno ponovno je ispružio ruke prema meni, ali ja ga ovaj put nisam odgurnula. Privio me na grudi i počeo mi gladiti kosu, govoreći: “Ššš, ššš”, iako nisam ispuštala nikakve glasove. Ja sam samo tako stajala i puštala ga da me tješi, tog muškarca odjevenog za pogreb, donedavno gotovo stranca, dopuštala mu da me drži privijenu na prsima.
59
elada8
Dlanom mi je gladio tjeme, još mi više kvario frizuru, dlanova tako velikih da su izgledali kao da pripadaju kakvom divu. “Ali znam kako je to”, rekao je tiho. “Trebalo mi je mnogo vremena da prebolim Cherylino ubojstvo. I još uvijek ga nisam posve prebolio. Posvađali smo se tog dana kad je ubijena. Bio sam tako bijesan na nju. Tako...” Ian je odmahnuo glavom, prisjećajući se. “Znam da ti to neće pomoći”, dodao je, “ali s vremenom čovjeku ipak postane malo lakše.” “Ne”, rekla sam ja. “Neće biti lakše. To neću dopustiti. Dok ne otkrijem tko ju je ubio.” Ian me naglo odgurnuo. Iznenađeno sam podignula pogled prema njemu. U njegovim očima ugledala sam nešto neobično - možda bijes, ali i nešto više od toga. Oštrim tonom, čvrsto stisnutih čeljusti, rekao je: “Nećeš poduzeti ništa u vezi s Franny. Stvar će rješavati policija. Jesi li shvatila?” Osupnuta tim njegovim ispadom, nisam rekla ništa. “Shvaćaš?” rekao je on, povišenim glasom, gotovo vičući. Ustuknula sam, povrijeđena činjenicom da viče na mene u takvom trenutku, da ne razumije. On se istog trenutka počeo kajati. “Oprosti”, rekao je. “Nisam se htio naljutiti. Stvar je samo u tome...” Oklijevao je, a potom nastavio: “Cheryl mi je značila tako mnogo. Bilo je teško prihvatiti da je tako umrla. A sada, s tobom, posljednjih nekoliko dana...” Nije dovršio rečenicu. “Možda pretjerujem s tim zaštitničkim osjećajima, ali jednostavno ne želim da ti se nešto dogodi. Traganje za ubojicom može biti opasno. To moraš prepustiti policiji. Shvaćaš?” Kimnula sam, i dalje zbunjena njegovim ispadom. A onda sam pogledala uokolo, uočavajući odjeću koju sam bila razbacala, osjećajući se izgubljeno. Morala sam se spremiti za Frannyn pogreb, ali činilo se da se ne mogu ni pomaknuti. Razmišljajući o tome kako je Franny umrla, ugrizla sam se za usnu. “Nemoj to raditi”, reče Ian odlučno. “Usna ti krvari.” Izvukao mi je usnu između zuba, obrisao mi usta svojim rupčićem. Potisnula sam sjećanja na Franny, svu tu bol. Sve je nestalo kud sam začula prijekor u njegovu glasu: Nemoj to raditi. Bol je bila zakopana negdje duboko u meni, na sigurnome, daleko od mog domašaja. Tada nisam ništa osjećala. Prepustila sam mu se, dopustila mu da sve posve preuzme u svoje ruke. Stajala sam pred njim,
60
elada8
omamljena, a on me na koncu odjenuo do kraja, obraćajući mi se vrlo smirenim glasom koji je ulijevao sigurnost, kao da sam njegovo dijete. Tijekom pogreba Ian me držao za ruku. Bila sam omamljena, posve otupjela, i u crkvi nisam obraćala osobitu pozornost na svećenika, iako su mi oči bile zalijepljene za njegovo lice. A na groblju, i dalje sam se pripijala uz Iana, bojeći se da bih, izgubim li njegovu ruku, mogla izgubiti i sebe. U jednom trenutku pomislila sam kako je neobično da se tako držim njega, a ne nekoga od bliskih prijatelja, ne Maisie. Ali onda sam se prisjetila Cheryl Mansfield i pomislila koliko je zapravo prikladno to što je smrt spojila mene i Iana. Osim Iana, nitko na cijelom ispraćaju nije mogao shvatiti kako se osjećam. Kad nekoga izgubiš zbog okrutnog ubojstva, kao što sam ja ostala bez Franny, u on bez Cheryl, to nije isto kao kad bez nekoga ostaneš zbog bolesti, nesreće ili starosti. Hodala sam uokolo kao u kakvom snu, čekala da ispraćaj završi. Nekako sam bila očekivala jednostavan obred, uz Frannyne prijatelje i par svojih prijatelja. Ali na koncu se pojavilo nekoliko stotinu ljudi, od kojih većinu uopće nisam poznavala. Došli su svi moji prijatelji i kolege iz Beeja, kao i svi susjedi, te neki prijatelji koje sam tijekom godina viđala s Franny. Ali tko su bili svi ti ostali ljudi? Zaposlenici prodavaonica u kojima je kupovala? Dostavljač novina? Ljudi koji su se pojavili iz znatiželje? Ili je Franny bila izgradila mrežu poznanika širom Sacramenta i Davisa za koju ja nisam znala? Uočila sam nekog muškarca profinjena izgleda u vrlo skupome odijelu. Skupinu djevojčica u smeđim izviđačkim odorama, zbijenih u grupi, jednu ekstremno pretilu gospođu koja je jedva hodala, dvojicu muškaraca u invalidskim kolicima - tko su bili svi ti ljudi? Osjećala sam se prevarenom, imala dojam da mi je promaknuo dio njezina života - veći dio njezina života - jednako kao što sam se osjećala prevarenom zbog njezine smrti. Nakon ispraćaja nekolicina prijatelja došla je k meni. Cijelo vrijeme bez riječi sam sjedila na sofi kraj Iana. On mi je držao ruku u krilu, među svojim dlanovima. Maisie se pobrinula za svu hranu i piće i užurbano je pripremala pladnjeve sa sendvičima i kolačima na stolu u blagovaonici. Nekoliko je godina starija od mene i najmanje dvadeset kilograma teža, debelih listova i preplanule kože. Meni i Ianu donijela je tanjur s hranom, potapšala me po ruci, pa se vratila u kuhinju. Ljudi su se vrzmali uokolo, prigušeno razgovarali. Prilazili su mi i govorili nešto lijepo o Franny. Ja sam se uljudno smiješila, bez riječi. Ian im je morao zahvaljivati umjesto mene. Bojala sam se da ću se, progovorim li, rasplakati, a to nikako nisam željela. Na koncu sam počela izranjati iz te omamljenosti, pa me obuzela iscrpljenost. Svi su i dalje govorili o Franny, a ja sam samo željela da svi pođu kući. Uzdahnula sam, ali taj mi je uzdah nekako zapeo u grlu, pa se činilo da sam zajecala. Naslonila sam glavu na Iana. Nisam željela čuti više ni riječ o Franny. 61
elada8
Kao da to nekako sluti, Ian se nagnuo i tiho me upitao: “Želiš li sada otići? Možemo poći u šetnju.” Kimnula sam i, držeći ga za ruku, izišla za njim. Vani je bilo toplo i pomalo vjetrovito, bio je to savršen proljetni dan. Bilo je ugodno. U kući sam se osjećala klaustrofobično, iako to tada nisam znala. Sklopivši oči, osluškivala sam ptice u krošnjama, automobil koji s prilaznog puta kući izlazi na ulicu, otužni zvuk pokvarene sirene nekog kamiona. Ian mi je položio ruku na rame. “A da pođemo do mene?” upitao me tada. “Možeš prespavati kod mene. Ja ću spavati na kauču.” Odmahnula sam glavom. “Ne”, rekla sam. “Ne mogu.” “Ljudi će se ubrzo početi razilaziti. Ne moraš ostati... Maisie će sve srediti.” “Želim večeras ostati ovdje. U svom domu.” Ian na to nije rekao ništa. Samo mi je pogladio ramena i vrat. Na koncu je rekao: “Bilo bi mi lakše kad bi sa mnom pošla k meni. Čini mi se da večeras ne bi trebala biti sama.” “Ne”, rekla sam. “Ne želim ići. Ostat ću ovdje.” “U redu. Onda ću ja ostati s tobom.” Kasnije te večeri, dok je Ian spavao na kauču, ja sam se iskrala i otišla u Frannyn stan. Policija ga je bila zapečatila i nisam mogla ući. Stajala sam pred vratima, na svježem noćnom zraku, pod mračnim nebom, čekala, samo čekala nemam pojma što. Tri tjedna kasnije policija je otpečatila stan. Franny je bila platila najamninu do konca mjeseca, a ja sam uspjela nagovoriti upraviteljicu da mi da ključ. Te sam se večeri odvezla onamo. Ušla sam u njezinu dnevnu sobu, ali nisam upalila svjetlo. Preplavio me vrtoglav osjećaj nemoći. Prišla sam kauču i na njemu se sklupčala. Stan su očistili i obojili profesionalci i još sam osjećala miris svježe boje. No pod njom, usađen duboko u moje pamćenje, osjećao se prodoran smrad leša. Nikakva svježa boja ne može iz mojih misli ukloniti taj miris. Nakon što su pronašli Franny, policija je uklonila tijelo prije mog dolaska - ali smrad se zadržao. Prožimao je baš sve u tom stanu: zavjese, pokućstvo, sag. Dok sam te večeri sjedila na njezinu kauču, osjećala sam Frannynu nazočnost, još uvijek ondje, baš poput zadaha njezina tijela. Taj se miris još nalazio tek u mojoj mašti, ali u tami te prostorije vratio se i tjerao me na to da poželim disati kratko i isprekidano. Rastuženo sam razmišljala o tome da Franny sada povezujem s tako
62
elada8
neugodnim mirisom. Niz obraz mi je kliznula suza. Nije zaslužila takvu smrt. U tom trenutku, i dalje na njezinu kauču, zarekla sam se da ću, ne pronađe li policija njezina ubojicu, to učiniti ja, bez obzira na način.
63
elada8
OSMO POGLAVLJE Živim u malenoj, po zamislima vlasnika izrađenoj kući na uglu ulica Torrey i Rosario. Zapravo je riječ o dvojnome objektu, ali budući da se nalazi na uglu, izgleda kao obična kuća. Moj stanodavac, muškarac koji živi u starijem dijelu Willowbanka - samo nekoliko ulica od M.-a - sada je u mirovini, ali je nekoć imao malenu građevinsku tvrtku u Davisu, pa je sam izgradio tu kuću, dodajući joj i jedinstvene elemente na kakve čovjek obično ne nailazi u unajmljenim prostorima: kameni kamin koji se od poda proteže do stropa, drvene zidne obloge u dnevnoj sobi, ugrađene hrastove police za knjige, ukrasni parket u predvorju i blagovaonici, te zidovi ukrašeni reljefnim tapetama s uzorcima jesenskog lišća i vlati trave. Vlasnikov se ukus odražava u cijeloj kući, a osobito dobro uredio je prostor u kojem je morao raditi. No kuća je dugačka, uska i malena, pa u dnevnoj sobi nema osobito mnogo svjetlosti. Čak i ljeti, s rastvorenim zastorima, njome vladaju polutama i pomalo sumorna atmosfera. Namještaj koji nije stao u kuću pohranjen je u garaži, a svaki kvadratni centimetar prostora pretrpan je mojim stvarima. Zidovi kao da mi se približavaju sa svih strana, pa ponekad imam dojam da sam među njima gotovo nepodnošljivo stisnuta. Imam dojam da moram susprezati dah, samo da ostane dovoljno mjesta za sve, kao kad se uvučete u odjeću koja vam je barem jedan broj premalena. I premda ovdje živim sada već osam mjeseci, tu kuću teško mogu nazvati domom. Osjećam se poput kakvog putnika, prolaznika koji ovdje samo troši vrijeme, čeka da mu ponovno započne pravi život. Jedini dio života koji mi se čini stvarnim dio je povezan s lanom. Unatoč povremenim ispadima čini se da je idealan za mene. Naš odnos obilježava neka prirodna opuštenost koja nije proporcionalna vremenu koje smo dosada proveli zajedno. Neki će nas ljudi proglasiti dosadnima, ali ja u našem jednostavnom životu pronalazim mir i to mi donosi neizmjerno zadovoljstvo. Uobičajeni nam je raspored predvidiv i krajnje prozaičan, ali od Frannyne smrti volim i cijenim upravo obične stvari. S lanom se osjećam sigurno, čvrsto na zemlji, a to mi je, zasada, dovoljno. Večeras sam u dnevnoj sobi, sjedim u naslonjaču i čitam The New Yorker, a povremeno pogledavam Iana. Već mi i pogled na njega mami osmijeh zadovoljstva na usne. Muškarci su, a to je moj izbor, oduvijek bili privremena pojava u mojem životu, poput automobila koji vozite dok ga ne odlučite zamijeniti novim modelom. Ali uz Iana se moj rječnik - kao i sklonost prolaznome - mijenja. U glavi mi sijevaju riječi o kojima ranije nikada nisam ozbiljno razmišljala: trajnost, dugoročno, predanost, brak.
64
elada8
On sjedi na rubu kauča, nadvijen nad stolić, a u rukama ima nož i komadić božikovine koji tako obrađuje. Rezbarenje mu je hobi još od djetinjstva, a već nekoliko godina ponajviše se bavi izradom minijaturnih skulptura. Riječ je o mukotrpnome poslu koji iziskuje pomnu koncentraciju, a on neki put tako sjedi i satima, s komadićem drveta u jednoj, nožem ili dlijetom u drugoj ruci, pa izvodi minijaturne rezove kojima će se četvrtasti komad božikovine, lipe, ebanovine ili šimšira pretvoriti u neku figuricu, obično visine do sedam-osam centimetara: ptice, životinje, kukci, karikaturalni prikazi. Večeras izrađuje zmiju koja izlazi iz jajeta. Pramen plave kose pao mu je preko oka, ali sumnjam da je to primijetio. Koncentracija mu je potpuna, rezovi krajnje precizni. Odlažem časopis i prilazim mu, nježno mu polažem ruku na rame. On podiže pogled, upitno me gleda, a nož mu nepomično stoji u zraku. Ne mogu, a da se ne nasmiješim tom neobičnom prizoru: gromada od muškarca, čovjek koji izgleda kao da bi sam, bez ikakve pomoći, mogao orati polja, radi na minijaturnoj skulpturi tako krhkoj i profinjenoj da mu se gotovo gubi u šaci. Nesvjesno i vrlo nježno palcem miluje drvo, “Jedu mi se kokice”, kažem. “Jesi za?” On odsutno kima, smiješi se, vraća se figurici. “Moram otići u dućan”, kažem. “Vraćam se za nekoliko minuta”, no Ian već radi na prikazu zmije i sumnjam da me uopće čuo. Uzimam ključeve i torbicu, pa Hondom unatrag izlazim iz garaže. Visokotlačne natrijeve ulične svjetiljke prostoru oko kuće daju pomalo jezovit narančasti sjaj koji jedva osvjetljava ulicu, a u Mace Boulevardu, u koji sam skrenula, svjetiljke su raspoređene na još većem razmaku, tako da je ulica mračna i mirna, pusta, dok su susjedna polja prošarana tamnim sjenama na mjesečini. Vozim se još dalje, gdje prazna polja zamjenjuju četvrti novih kuća, prolazim kraj golf-kluba El Macero s desne strane, jeftinijih kuća s lijeve, pa skrećem na parkiralište trgovačkog centra. U samoposluzi pronalazim kokice pa još nekoliko minuta pokušavam odlučiti što ću kupiti: prirodne, s okusom maslaca, sa začinskim biljem i češnjakom, bez soli, s manje maslaca, s okusom sira. Odlučujem se za kutijicu kokica s manje maslaca i krećem prema izlazu. Kasno je i u prodavaonici je vrlo malo kupaca, doima se neobično tihom, a tišinu remete jedino povremeni jecaji djevojčice koja za majkom hoda među policama sa žitnim pahuljicama. Blagajnici dajem pet dolara, čekam da mi izvrati ostatak, pa izlazim na svjež noćni zrak. Nebo je crno i vedro, a ja odsutno upijam prizore koji me okružuju ispred mene neki starac nešto petlja s ključevima automobila, neka krupna plavokosa žena viče na sina da prestane trčati među parkiranim automobilima, mladić koji pomaže u prodavaonici s parkirališta odvozi mnoštvo nanizanih kolica u samoposlugu.
65
elada8
“Hej! Vi!” Podižem pogled i vidim kako mi onaj starac mahnito maše. “Pazite!” viče, a ja istovremeno čujem automobilski motor, bučan i preblizu, te se malko okrećem i vidim tamni auto koji juri prema meni, a stražnji mu se kraj zanosi kao da je vozač izgubio nadzor. Skačem unatrag i udaram u parkirani kamionet, gledam kako me onaj drugi auto - za-tamnjenih stakala, tako da se vozač ne vidi - promašio za samo nekoliko centimetara. Auto ubrzava i gume mu škripe pri skretanju na uglu, već nestaje. Ja se ne dižem, srce mi nezaustavljivo udara, imam dojam da sam paralizirana. “Prokleti klinci”, mumlja onaj starac dolazeći do mene, pa me pridiže, držeći me za lakat. “Dovraga, kako samo brzo voze. Nikad ne gledaju kamo idu. Mogli su vas pregaziti.” Ustajem, još uvijek potresena. “Je li vam dobro?” pita on. Kimam, ne mislim na tinejdžere, nego na M.-a, sve više me obuzima bijes. Ona plavokosa žena koju sam maločas vidjela da trči parkiralištem, za sobom vuče sina. “Jeste li vidjeli kakav je to bio auto?” pitam starca. “Crni”, odgovara on. “Crni auto. Više od toga nisam vidio.” “Je li vam dobro?” pita žena, zadihana od trčanja. Dječak je vuče za ruku, pokušava se osloboditi. Ona ga hvata još čvršće. “Bila sam sigurna da će vas udariti.” “Kakav je bio auto?” pitam je. “Jeste vidjeli koji model? Registraciju?” Odmahuje glavom. “Sve se zbilo tako brzo. Pravo je čudo da vas nije pokupio.” Trljam mjesto na laktu kojim sam udarila u kamionet, samu sebe korim zbog toga što nisam dovoljno brzo razmišljala, što nisam zapamtila broj registracijskih pločica. “Ti prokleti tinejdžeri”, kaže onaj starac, ali ja pomalo sumnjam u to. Vidim kokice koje leže na asfaltu, kutiju koju su zgnječile automobilske gume. Vraćam se kući, a Ian je i dalje u dnevnoj sobi, radi na figurici. 66
elada8
“Idem se okupati”, kažem, a on načas podiže pogled. “Nisi namjeravala peći kokice?” pita. “Predomislila sam se. Radije ću malo ležati u kadi.” On kaže: “Pridružit ću ti se malo kasnije”, pa zarezuje drvo. Kada se nalazi u gostinskoj kupaonici u koju se ulazi iz hodnika. Otvaram vodu, namještam željenu temperaturu, ostavljam je da teče i odlazim u spavaću sobu. Svukavši odjeću, uzimam kućni ogrtač i vraćam se u kupaonicu, pa za sobom zatvaram vrata, da unutra zadržim svu paru. Odlažem ogrtač na ormarić, pa isprobavam temperaturu nožnim palcem. Voda je vruća, prevruća, gotovo na rubu vrenja - upravo onakva kakvu volim - pa moram ulaziti polagano i oprezno. Vruća voda i dalje uz grgoljenje istječe iz slavine, a kapljice kondenzirane pare kapaju niz žute zidne pločice. Koža me pecka i crveni se pod vodom. Treba mi i nekoliko minuta da obje noge uronim u kadu. Na desnome bedru i ramenu vidim modrice koje već tamne od udarca u onaj kamionet. Je li moguće da je M. vozio onaj auto? Polagano se spuštam i gledam kako mi voda prekriva tijelo. Kad se kada napunila gotovo do vrha, naginjem se i zatvaram slavinu, pa se ponovno naslanjam, sklapam oči i mislim na taj crni automobil. Samoj sebi obećavam da ću ubuduće biti opreznija. Nakon dvadesetak minuta voda je postala mlačna. Ispuštam nekoliko centimetara, pa dodajem još vruće vode i miješam je rukama. Čujem kako se okreće ručica na vratima i vidim Iana koji ulazi u kupaonicu. Spušta se na koljena uz kadu. Mršteći se, pita: “Gdje si to zaradila?” Pokazuje moje bedro, gdje je koža crvena i blago natečena. “A ovo?” pita, pa mi prstom dodiruje rame. “Pala sam na stubama pred trijemom”, lažem. “Nije ništa.” Ian nježno ljubi ozljedu. Krpicom za pranje počinje mi prelaziti po rukama i ramenima, pažljivo izbjegavajući oštećenu kožu. Oboje šutimo, ali užitak koji mu pruža pranje mog tijela odražava mu se na licu. Zatvaram oči i ležim nepomično i zadovoljno, osjećajući nježnost njegova dodira, dodira punog ljubavi. Usporena i gotovo omamljena, posve se prepuštam njegovim rukama. On mi sapunom i krpicom prelazi po tijelu, zaustavlja se da mi izmasira vratne mišiće, listove, neozlijeđeno bedro. Sada je pravi trenutak za to da mu prepričam sinoćnju večeru s M.-om, čini mi se. Moram biti pravedna prema Ianu i moram mu ispričati baš sve - reći da sam se vidjela s M.-om i da ću se s njim viđati sve dok ne doznam sve što on zna i sve što je radio Franny. Ian je sad dio mog života i dugujem mu istinu. Ali otvaram oči i gledam ga i u tom trenutku znam da mu neću reći ništa. Usprotivio
67
elada8
bi se, rekao bi mi da se ponašam nepromišljeno - osobito kad bih mu ispričala što se večeras dogodilo ispred one samoposluge - i tražio bi da se više nikad ne vidim s M.-om. Pribojavam se da bih zbog toga mogla ostati bez Iana i upravo zbog te bojazni ne govorim mu istinu. Smiješeći se, on se svlači i zatim, dok se ja naginjem naprijed, ulazi u kadu iza mene. Razina vode se diže, gotovo se prelijeva preko ruba. Ian je velik i snažan muškarac i nas dvoje samo tako baš i ne stanemo u malenu kadu. Jedna noga počiva mu na rubu, druga je savijena u koljenu. Ja sam stisnuta uz njega, među njegovim nogama, koljena privijenih gotovo do prsa. U kadi je sada tijesno, neudobno, nelagodno, ali čak me i sve to nekako neobično umiruje. Smiruje me njegova tjelesna prisutnost, a dok obavija ruke oko mog tijela i privija me, samoj sebi govorim da je bolje, radi samog Iana, da M. ostane u tajnosti. Ipak, ta racionalizacija ne funkcionira. Duboko osjećam tu prijevaru. Opipljiva je poput dvaju velikih dlanova koji mi počivaju na trbuhu.
68
elada8
DEVETO POGLAVLJE Iako se moja kuća u ulici Torrey nalazi unutar službenog gradskog područja, praktički na najjužnijoj točki, tu četvrt od samog Davisa odvaja međudržavna autocesta 80, a nastavite li se od moje kuće kretati prema jugu, grad tu svakako prestaje, a zamjenjuju ga kilometri i kilometri ravnih poljoprivrednih površina, otvorena i obrađena polja na kojima se vidi tek poljoprivredna oprema, te tu i tamo neka stara kuća ili mala tvrtka smještena u samo jedno zdanje prodavaonica sjemenja, rasadnik za prodaju na veliko, zgrada Sierra Soda, tvrtka koja uzgaja i presađuje travnjake. M. tim putem redovito trči, u društvu Rameaua. U crnoj trenirci i tenisicama, danas rano ujutro iznenadila sam ga na uglu Montgomeryja i Rosarija, jednu ulicu od svoje kuće. Činilo se da ga je to što me vidio nekako zabavilo. Pozvao me da zajedno trčimo. Sunce još nije izišlo, ali zrake ljubičastosivog svjetla, koje se pojavljuju na istoku, prelijevaju se preko obzora poput vode koja kapa preko ruba brane. Trčimo na jug, lokalnom cestom 104, kraj otvorenih polja prekrivenih rosom, kraj jednobojnih krajobraza nad koje se još nadvija maglica, sjenovitih pod nebom bez sunca. Na tom svježem zraku iz usta nam izlaze bijeli oblaci, a ja do zraka dolazim teže nego on. Nisam trčala već pravu vječnost i premda redovito vježbam, nisam u formi za gotovo pet kilometara koliko M. uobičajeno pretrči ponedjeljkom, srijedom i petkom. Načas ga pogledavam. Priznajem da je riječ o privlačnome muškarcu. Vitak je i u formi, a na licu mu lebdi onaj spokojni izraz, izraz blage dosade, izraz trkača koji još ni približno nije došao do granica izdržljivosti. Uvjerena sam da trči sporije nego inače, samo da meni bude lakše. Ima tamnoplavu trenirku koja s vanjske strane nogavica ima bijelu crtu. I rukavice. Žao mi je što se i ja nisam sjetila uzeti rukavice. Gotovo ne osjećam prste na toj ranojutarnjoj hladnoći. “Gdje si bio preksinoć?” pitam ga. Kratko me gleda, ispod oka. “Preksinoć?” pita. “Da. Oko pola devet.” Nekoliko trenutaka razmišlja, pa kaže: “Kod kuće.” “Sam, pretpostavljam.” “Tako je.” “Baš zgodno. I ne znaš ništa o tamnome autu zatamnjenih prozora koji me zamalo pregazio?”
69
elada8
M. se zaustavlja. “Ti to ozbiljno?” kaže, već zabrinuta izraza lica. Ja i dalje trčim. On me sustiže. “Ne namjeravam te pregaziti”, kaže. “Očito se radi o nesretnome slučaju.” “Očito.” Gleda me i zabavljeno se smješka. “Odlučim li ti nešto učiniti, Nora, to ćeš svakako znati. Neću se skrivati iza zatamnjenih prozora.” “A morat ćeš učiniti i mnogo više da me prestrašiš. Namjeravam otkriti istinu o Franny. I o tebi.” Trčimo bez riječi. S desne strane samotni traktor polagano napreduje smeđim poljem, a u daljini vidim nekog muškarca koji prolazi poljem u nekakvom vozilu s tri kotača. Svako malo zaustavlja se i provjerava cijevi za navodnjavanje. Već zadihana, trčim, sve teža koraka na asfaltu, osjećam se nezgrapno uz M.a koji trči laka koraka i opušteno. “Obično vježbam u teretani”, kažem, trudeći se da mi disanje zvuči što normalnije. “Plivanje, utezi, aerobik, jazz-dance. Ne trčim već godinama.” “Vidi se”, kaže on, a ja mu u glasu prepoznajem prijezir. Ubrzavam, iako od toga osjećam oštar bol u plućima. “Rekao si da znaš za Frannyn dnevnik”, počinjem. “Da, čak sam ga i čitao.” “Onda znaš koliko je nepotpun. I znaš da je pred kraj prestala unositi bilješke. Nedostaje posljednji dio njezina života.” Šutim i pokušavam normalizirati disanje, pa još neko vrijeme trčimo u tišini. Neki rovokopač, nalik na uginulog dinosaura, stoji uz rub ceste, žlice okrenute prema sebi, visoko iznad, kao da sam sebi kopa grobnicu. “Na onoj mi večeri nisi rekao ništa o Franny”, nastavljam. “Zanima me što se događalo tijekom tjedana uoči njezine smrti.” “Samo polako”, kaže M. “Ići ćemo kronološki, od početka. To čuvam za kraj.” Malo oklijeva, pa dodaje: “A mogu ti dati samo informacije do određene točke. Nisam ubio Franny. Taj dio informacija morat ćeš potražiti drugdje. Ipak, mogu ti ispričati mnogo toga.”
70
elada8
Trčimo dalje. Njegove me riječi iritiraju, ali to pokušavam prikriti. Naposljetku, ovo je njegova igra i moram igrati prema njegovim pravilima lako barem on misli. Tenisice mi se ritmično i uz mukle udarce spuštaju na asfalt. Već sam pomislila da su mi zalihe energije posve potrošene, ali sada osjećam novu snagu, odlučnost u tome da nastavim, unatoč boli u listovima i plućima. “Dobro”, kažem na koncu. “Bit će po tvome. Reci mi nešto o Franny - nešto što ne znam.” On zamišljeno gleda preko beskonačnog polja trave uzgojene za presađivanje, trave koja sve više poprima boju pod sve svjetlijim nebom, baršunasta pod ranojutarnjom rosom, naoko bez kraja. M. ne mijenja tempo, uvijek je jednoličan, postojan i, njemu, ugodan. Sada kaže: “Franny je bila jako dobra u dvije stvari: komuniciranju - iako znam da će te to iznenaditi - i oralnom seksu.” Načas zastaje. “Kad bolje promislim, vjerojatno će te oboje iznenaditi.” Oralnom seksu? Šutim. Nakon što sam pročitala njezin dnevnik, shvatila sam da je i ona, baš kao i svi, imala spolne želje. Ipak, teško mi je zamisliti da tom muškarcu puši kurac - i da je u tome još i dobra. Ili čak da joj se to sviđa. On nastavlja: “U početku je bila užasna i na jednom i na drugom području. Kad smo se tek upoznali bila je užasno stidljiva i bilo joj je teško govoriti o tebi, o vašim roditeljima i bratu, o tome što osjeća u sebi. Ali čim mi je počela vjerovati, samo se rastvorila. Ili bi možda bilo točnije reći da sam je ja prisilio na to da se otvori. Nije imala izbora: nemilice sam je zasipao pitanjima, svaki put prodirao sve dublje u njezinu psihu. Bila je plaha i bojažljiva do samog kraja i nikad mi se nije usprotivila, ali je barem došla do točke u kojoj je mogla dobro artikulirati osjećaje - barem meni, ako već ne i drugima. Znam mnogo o tebi, Nora, iz Frannyna kuta - znam što je mislila o tebi i što je trebala, a od tebe nije mogla dobiti.” Samo prelazim preko tog pokušaja da u meni pobudi grižnju savjesti. Još sam praktički i sama bila dijete kad je Franny počela živjeti sa mnom i davala sam sve od sebe ne bih li se što bolje brinula za nju. Roditeljske mi vještine nisu bile na vrhuncu - to dobro znam. Nisam bila savršena, ali sam se trudila koliko god sam mogla. Trčim dalje, ne zagrizavši njegov mamac. “A kad je riječ o oralnome seksu”, kaže on, “u početku je bila uistinu užasno loša. Nespretna, nedjelotvorna, neupućena - da i ne spominjem da je bila istinski opasna. Više puta trpio sam bol zbog njezinih oštrih, grubih zuba.” Tiho se smije. “Ali silno je željela udovoljavati i brzo je učila. Čim sam je naučio što treba raditi, postala je izvrsna. Čak bih se usudio reći da je za to bila i nadarena.
71
elada8
Dakako, ta je njezina spremnost vjerojatno imala određene veze i s poticajima koje sam joj nudio. Brzo je naučila da su posljedice toga kad mi ne udovoljava neusporedivo teže od svih oblika njezine eventualne nevoljkosti. Zbog toga je postala vrlo vještom.” Susprežem gnjev, distancirajući se od njegovih ledenih riječi. Želi me rasplakati, u meni izazvati bijes ili grizodušje. Makinacije su mu više nego očite, a meni je drago što trčimo. Tjelesni napori preusmjeravaju dio bijesa koji osjećam. On ne vidi kako njegove riječi djeluju na mene. “A koje su to bile posljedice?” pitam. “Ne toliko strašne kao što zamišljaš. Sjeti se samo da je bila zaljubljena u mene. Željela mi je udovoljavati.” Umjesto toga prisjećam se njezina dnevnika, toga kako ju je vezao za stolicu u blagovaonici, kako joj je širio noge, kažnjavao je i za najmanji neposluh ili prijestup, zbog toga što je odjenula crveni satenski ogrtač. “Kakve posljedice?” pitam, ali on se ne obazire. Dolazimo do starog betonskog mosta, okrećemo se i vraćamo. Plavi kamion s neke farme, s ogradom tovarnog prostora od drvenih letvica, juri kraj nas. Prvo vozilo koje smo tog jutra susreli na cesti. “To bi bilo dovoljno za danas”, kaže on. “Kako bi bilo da ti meni ispričaš nešto o sebi?” Zdvojno uzdišem. Mukli udarci mojih reebokica na asfaltu, ritmični poput otkucaja srca, naglašavaju tišinu. Trčimo dalje, u tišini. Komadići odlomljenog asfalta i grumeni zemlje mrve mi se pod tenisicama. Rameau trči uz M.-a, ni u jednom se trenutku ne odvaja od njega. “Što te zanima?” pitam na koncu. “Svatko ima neku tajnu, Nora. Svi mi imamo neriješena pitanja, probleme s kojima se ne nosimo ili se s njima ne možemo nositi. Franny je, čini se, mislila da kod tebe nema takvih stvari. Ja smatram da nije tako. Zanimaju me tvoje tajne.” Sliježem ramenima, ne želeći ništa otkriti tom muškarcu. Njegovo mi pitanje nije u granicama pristojnog, iritira me takvim ponašanjem. Uz onu večeru, prije nekoliko dana, ispitivao me o pojedinostima iz mog života nakon Frannyne smrti - neplaćenom dopustu u Beeju, preseljenju u Davis, novome dečku, povremenim honorarnim poslovima - dok je od moje sestre, barem je tako
72
elada8
tvrdio, doznao sve o mojem životu prije njezine smrti. Što još uopće može tražiti? Kraj nas juri dugački bijeli automobil sa strane umrljan blatom. “Pričaj mi”, kaže on. Ponovno šutim, osjećam nelagodu zbog smjera kojim je krenuo naš razgovor. Trčimo kraj niza drveća uz cestu - stara stabla, poneka i asimetrična od ranijih bolesti ili infestacija štetnicima, ili možda od kakve prirodne sile, grana koje je možda otkinuo vjetar ili pogodio grom. Pri sivoj svjetlosti svitanja izgledaju sablasno, poput kostura, grube površine debla izloženog atmosferilijama. “Pričaj mi o muškarcima u svome životu”, kaže, pokušava me potaknuti. “Franny je rekla da si prema njima uvijek bila rezervirana, da si imala mnoge dečke, ali da ni u jednoj od tih veza nisi bila ozbiljna. Ali njoj to nije bilo čudno - smatrala te snažnom, odvažnom, odviše samostalnom da se u bilo čemu oslanjaš na muškarce. Zavidjela ti je na tim brojnim dečkima - i ona je željela imati nekoga - i premda se nije slagala s tvojom nehajnom filozofijom u vezi s muškarcima, to joj s tvoje strane nije bilo neobično.” Okreće se prema meni i podrugljivo se ceri. “Bila si feministica, prava pionirka, slobodan duh”, kaže, rugajući se. “Ona ti se zbog toga divila.” Još nekoliko metara trči bez riječi, a onda kaže: “Franny nije bila iznimno pronicava žena. Mislim da je u tom divljenju griješila. Mislim da postoji i drugi razlog za tu tvoju samonametnutu nedodirljivost, nešto čega ona uopće nije bila svjesna. Ispričaj mi.” “Nema tu nikakvog razloga. I prema sadašnjem dečku nisam rezervirana. S njim sam vrlo bliska.” “Prirodna reakcija - i samo privremena. Ostala si bez sestre, pa si potražila utjehu u nečijem naručju. Neće potrajati.” Osjećam kako mi gnjev žari obraze. “Nemaš pojma o meni”, kažem. “Ni o mojem dečku.” “Fućkaš njega. On me ni najmanje ne zanima. Zanima me zašto nikada nisi bila zaljubljena.” Odmahujem glavom. “Bila sam s mnogim muškarcima”, kažem, ne odvajajući pogled od tla. “Ali nikada i zaljubljena.” Glas koji ne popušta. “Sada sam zaljubljena.”
73
elada8
Hladno me gleda. “Dobro”, kaže, ali jasno vidim da mi ne vjeruje. “Sada si zaljubljena - prvi put, kao tridesepetogodišnjakinja. Ne čini ti se to malo čudnim?” “Ne, nije čudno. Samo nikada nisam naišla na pravoga.” “Lažeš. To nije jedini razlog.” “Morala sam se posvetiti karijeri”, kažem. “A prije toga studiju. Nisam imala ni vremena za intenzivnu vezu, a ni sklonosti. Nisam se željela ozbiljno vezati ni za koga.” M. još nekoliko trenutaka šuti. A onda me gleda. “A sad mi reci pravi razlog”, kaže. Šutim. Znam odgovor na to pitanje - o njemu sam imala vremena razmišljati godinama - ali njemu se ne bih povjerila ni mrtva. Trčimo kraj zgrade Sierra Soda, već smo gotovo na samome završetku ceste, skrećemo lijevo u ulicu Montgomery. Čeka da mu odgovorim. Budući da i dalje šutim, on kaže: “Franny je očajnički željela da je netko voli, ali dok ja nisam naišao, nije imala nikoga. Ti si imala tolike dečke, ali samoj sebi nisi dopustila da se s njima i zbližiš. To sada još ne uviđaš, ali vas ste dvije suprotne strane istog novčića. Ne možeš ni zamisliti koliko ste slične.” U sebi se na te riječi smiješim: možda je točno pretpostavio da imam skrivene probleme, kao i svi, ali dvije žene ne mogu biti različitije nego što smo bile Franny i ja. Potpuno je promašio, a da toga nije ni svjestan. Lovi u mutnom, hvata se za slamke, želi doći do nekog uporišta u meni, ali ne uspijeva. “Možda se ni s kim od njih nisam zbližila jer sam se željela zabavljati - nisam tražila ozbiljnu vezu i obaveze, nego samo zabavu i igrice.” “Moguće,” kaže on, “ali sumnjam. Prešućuješ mi određene stvari, Nora.” Neki biciklist u plavim bickama i bijeloj majici prolazi kraj nas i kima nam ispod kacige. Na mjestu smo s kojeg smo i krenuli, na uglu Montgomeryja i Rosarija. M. se zaustavlja, Rameau također. Pas je zadihan i jezik mu visi s jedne strane usta. Odlučno stavljam dlanove na bokove, okrećem se prema M.-u i gledam ga u oči. “Ne trebaš znati ništa o meni”, kažem. Zatim sliježem ramenima. “Nemaš što znati.”
74
elada8
Majica mi je na vratu natopljena znojem, a kapljice mi klize i niz čelo, pa ih brišem rukavom. M. se ne znoji i nije zadihan, izgleda kao da se tek sprema trčati, a ne kao da je završio trening. Gledam niz cestu. S tog mjesta vidim pročelje svoje kuće. Uz pločnik je parkiran Frannyn crni Cadillac. Ondje je još od njezine smrti, sada je već i akumulator neispravan i ne radi. Nikada se nisam mogla prisiliti na to da ga vozim, ali ga nekako nisam mogla ni prodati. Susjedi su se u početku bunili zbog narušavanja izgleda ulice, zbog samih dimenzija i njegove ružnoće, ali kad su shvatili da je pripadao Franny, prestali su. Sad smo se svi - svi mi u tom kvartu - pretvarali da ga nema. A auto samo tako stoji, iz dana u dan, poput ružne uspomene koja ne nestaje. “Nisi mi ispričao ništa o Franny”, kažem ja. “Znala je dobro razgovarati s tobom i dobro je pušila - pa što? Zanima me ono što nije zapisala u dnevnik.” “Doznat ćeš”, kaže M., “doznat ćeš i više nego što želiš.” Već se okreće, no ja ga hvatam za ruku. “Sada”, kažem. “Želim sada nešto doznati.” Odvaja moju ruku od sebe. Osorno kaže: “Znatiželja nije pogubna - ali tvrdoglavost jest. Franny to nikada nije shvatila. Bit će najbolje da ti shvatiš prije nego što bude prekasno.” Ostajem bez daha. Je li je zato ubio? Jer je u vezi s nečim bila tvrdoglava? Ali u vezi s čime? Tijelo mi obuzima val straha, ledeno hladan val. “Što bi to trebalo značiti?” pitam. M. se samo smiješi, pa on i Rameau zatim nastavljaju trčati Montgomeryjem, ostavljajući me za sobom.
75
elada8
DESETO POGLAVLJE Na sjeveroistočnome uglu Osme ulice i Pole Line Roada, zakriveno iza visokog, gustog zida tamnozelenog grmlja, nalazi se gradsko groblje u Davisu. Tako je skriveno, kao da se radi o nekakvoj obiteljskoj tajni, nečemu što se ne smije otkriti. Vozim se kroz ulaz iz Osme ulice i zavojitim asfaltnim putem dolazim do Frannyna groba. Put je tek nedavno asfaltiran, površina je još posve crna. Ovo nije jedno od onih starih zapuštenih groblja s napuklim nadgrobnim spomenicima i obraslim stazicama, te neurednim grobnicama natisnutima na malome prostoru, poput nizova kuća u nekoj gusto naseljenoj, jeftinoj četvrti. Ovdje se uredno podšišani travnjak proteže poput pokrivača koji se blago ljulja na povjetarcu, posve prekriva blage uzvisine, a među grobovima ima i drveća, koje stvara hlad. Parkiram se uz rub ceste u blizini Frannyna groba, u novijem dijelu groblja, i izlazim iz auta. Subota je ujutro i upravo se vraćam s jazz-dancea, još u odjeći u kojoj sam vježbala - crvenom trikou, crnim bickama, te majici s kapuljačom i patentnim zatvaračem. Nebo je besprijekorno plavo, jedno je od onih svježih i vedrih kasno zimskih jutara kad vam se ledena hladnoća zraka uvlači kroz pore i zateže vam kožu. Hodam po travnjaku, prolazim kraj granitnih i mramornih spomenika, a komadići svježe pokošene trave lijepe mi se za tenisice. Po travnjaku skakuće pet-šest ptica, svraka, sjajnog crnog perja i snježnobijelog trbuha. Traže kukce, moj im dolazak ni najmanje ne smeta. Jutros sam jedina osoba na tom groblju. Zaustavljam se pred Frannynim spomenikom, običnom polegnutom pločom, u razini tla. Moja majka, otac i Billy nalaze joj se s desne strane, a s lijeve je prazno mjesto. Nakon smrti roditelja, iznenadila sam se doznavši da je otac bio kupio obiteljsko mjesto, za pet osoba. Što ga je navelo na to da osigura mjesta i za mog brata, Franny i mene? Nije mu palo na pamet da ćemo se možda vjenčati i odseliti, odlučiti da budemo pokopani uz bračnog druga, najvjerojatnije u nekom drugom gradu, čak i drugoj saveznoj državi? Ponekad samo tako prelazim preko te njegove odluke - možda su mu ponudili neku akcijsku cijenu, dva mjesta po cijeni jednoga. U nekim drugim prilikama zastajem pred tom njegovom vidovitošću. Gledam prazno mjesto i pitam se hoću li i ja ondje ležati, baš kao Franny i Billy, bez budućnosti, netaknute, cjelovite obitelji, ali bez potomaka koji bi jamčili njezino preživljavanje u budućnosti. Sklapam oči. Miris zime još lebdi u zraku - svježi miris trave vlažne od jučerašnje kiše. Tragovi pepeljastog mirisa ugašenog plamena u nekom obližnjem kaminu. Razmišljam o M.-ovim riječima. Tvrdoglavost je pogubna
76
elada8
- a Franny to nikad nije shvatila. U čemu je bila toliko tvrdoglava da bi je on zbog toga ubio? On u međuvremenu nije htio reći više o toj temi. Te sam njegove riječi prenijela i policiji, rekla da je praktički priznao da ju je ubio, no oni su rekli da su to tek nepotvrđene glasine, te da su im potrebni fizički dokazi da ga uhite i optuže. Otvorivši oči, gledam Frannyn grob i uviđam da sam ovamo došla ne bih li stekla malo snage i pomoći u traženju novog smjera. Nisam osobito napredovala u vezi s M.-om. S njim trčim tri dana u tjednu - kad Ian navečer ne ostane kod mene - i više mi nije problem održavati njegov tempo, ali o Franny mi da je samo beznačajne informacije. S njim samo uzaludno gubim vrijeme, jer me ispituje o mojem životu, o mojim stavovima, mojim osjećajima - a ja mu o tome ne govorim baš ništa. Izrazito pazim na vlastitu privatnost i samo se tako ne povjeravam drugim ljudima. A vidim kako me gleda, znam što misli. Želi me poševiti - to je užasna perspektiva, ali i to bi me manje zastrašivalo nego da mu ponudim djeliće vlastite duše. Njegovu želju mogla bih pretočiti u svoju korist. Odjednom jasno vidim što ću učiniti. To sam, vjerojatno, znala i cijelo vrijeme. Kleknuvši, prstima ovlaš prelazim po Frannynu nadgrobnom spomeniku. Prstima čitam uklesana slova i brojke kao da je riječ o Brailleovu pismu. Hladna slova - koja njezinu životu daju preuranjenu, u kamen uklesanu konačnost - zrače ledenom hladnoćom koja izaziva nemir i koja mi struji kralježnicom. Obećavam joj, još jednom, da ću pronaći čovjeka koji ju je ubio. M. u radnoj sobi ima jednu od onih velikih kutnih sofa crvenkastosmeđe boje, boje kestena, koje pokrivaju dijelove dva susjedna zida. Svjetla su prigušena, atmosfera imitacija romantike, a on mi sjedi nasuprot, u naslonjaču. Za tu sam se večer odjenula osobito pomno i dobro izgledam u tamnoljubičastoj haljini koja mi se pripija uz tijelo. Patentni zatvarač spušta se od Vizreza sve do poruba. Ispod toga, kad otkopča zatvarač, M. će naići na čipkasti wonderbra i tangu, halter i najlonke, sve crne boje. Večeras sam ga došla zavesti. Skidam štikle i udobno se naslanjam na sofi, podižem noge na jastučiće. Ako misli da me tako može zavlačiti mjesecima, nuditi samo beznačajne pojedinosti o Franny, M. se gadno vara. A ako misli da me može emocionalno nadvladati, posve me preuzeti onako kako je preuzeo moju sestru, također se vara. Muškarce nije tako teško razumjeti. Imala sam nadzor nad svim muškarcima u svome životu, pa mogu kontrolirati i M.-a. Kad završim s njim, znat ću sve što trebam znati. “Želiš me ševiti”, kažem.
77
elada8
M. ne odgovara, ali vidim da mu se jedna obrva uzdignula. U ruci ima piće, martini, koje sad prinosi usnama. Izvor svjetlosti je iza njega, pa mu je lice u tami, ispunjava obrise i zakriva mu oči. Na sebi ima tamnu košulju, nešto meko i svilenkasto, pa tako u sjeni izgleda blago zagonetno. U glavi vidim prizor u kojem drži nož i zarezuje torzo moje sestre. Osjećajući snažnu mješavinu sumnje i bojazni, polažem dlan na trbuh. “Igraš se zavodnice, Nora? Ne misliš da je to malo preočito? Od tebe sam očekivao nešto više, ne nešto toliko napadno.” “Žao mi je ako sam te razočarala”, kažem, pa otpijam gutljaj svog pića, škotskog viskija s vodom, da isperem Franny iz glave, da pojačam odlučnost. “Ali prema mojem iskustvu, seks je uvijek najkraći put do muškarčeva...” Neodlučno zastajem. “Čega?” Sliježem ramenima. “Uma, srca, duše, novčanika. Što god poželiš.” Naginje se naprijed i odlaže piće na stolić kraj sebe. “A što bi na tu tvoju filozofiju rekao tvoj novi dečko?” “On s ovim nema baš nikakve veze.” M. ustaje i prilazi mi. U hipu me hvata za kosu i snažno povlači glavu unatrag. “Čini mi se da nisi ni približno tako cinična kako mi se želiš prikazati”, kaže. Naginje se i unosi mi se u lice. Vidim i najsitniju prijeteću poru na njegovoj koži, sve tamne trepavice koje se izvijaju s kapaka. Pilji u mene, netremice, pa mi slobodnom rukom obuhvaća bradu. “I posve sigurno nisi onoliko oprezna koliko bi trebala biti. Ja sam ti ubio sestru, zar si zaboravila? Ili tako barem misliš. Ne bi trebala biti ovdje.” Piljim u njega, nastojim ne pokazati strah. Ali pokazujem ga. Sad me prvi put dodirnuo, a dlan mu na mojoj bradi gori kao da je riječ o željezu za utiskivanje žiga. “Ne bojim te se”, kažem mu. “Trebaš se bojati”, kaže on. Dugo me gleda u oči, pa dodaje: “A sad se i bojiš.” Oslobađa me i uzmiče, smiješeći se. Podao, podrugljiv, samozadovoljan osmijeh. Pridižem se u sjedeći položaj, ali se odupirem potrebi da protrljam mjesto na tjemenu na kojem me uhvatio za kosu. Vraća se do naslonjača i sjeda. “Zavedi me”, kaže. “Pokaži mi što znaš.”
78
elada8
Ne obazirem se na njega, pa uzimam još jedno piće, pokušavajući dobiti na vremenu. Sve je preokrenuo, a meni sad treba vremena da sve ponovno skrenem u svoju korist, da uspostavim nadzor. Još se jednom pružam na sofi, glumim nehajnost koju zapravo ne osjećam. “Da me više nikada nisi povukao za kosu”, kažem mu. M. samo šuti i pije martini. Ja polagano jednom nogom prelazim po drugoj. Potom se okrećem, lijeno i usporeno, kao da nemam božje brige. Čekam da mi M. priđe, da učini prvi korak. Sat otkucava minute. On odlaže piće. “Svuci haljinu”, naređuje mi. Smiješim se. Nisam trebala dugo čekati. Ustajem i povlačim patentni zatvarač do kraja. Haljina mi spada s ramena. “Sviđa ti se to što vidiš?” pitam. Polagano se okrećem, pružam mu pogled na dupe, potom se ponovno okrećem prema njemu. Pružam ruke iza sebe, da otkopčam grudnjak, ali M. uzdiže ruku. “Još ne”, kaže. “Sjedni.” I dalje stojim. M. me gleda, na licu mu se na trenutak pojavljuje izraz iziritiranosti. “Nešto bi trebala shvatiti, pa to pokušaj zapamtiti odmah”, kaže. “Ako ćemo se ševiti, sve će biti onako kako ja kažem. Ako ti kažem da se spustiš na koljena i popušiš mi, najbolje ti je da se odmah spustiš. Ako ti nešto naredim, očekujem da ćeš me poslušati. A sad sjedni.” Taj me njegov šovinizam tjera na smijeh. Nikada dotada nisam slušala nekakve muške zapovijedi, ni u krevetu, ni inače. Ali pristajem na igru, ako je to nužno. Dražesno se smiješim i sjedam prekriženih nogu. “To je već bolje”, kaže M. “Ne sviđa mi se sarkazam u tvom osmijehu, ali na tome ćemo poraditi kasnije.” Ustaje i prilazi pisaćem stolu, potom nešto prekopava po najvišoj ladici, nešto sprema u džep košulje, pa ponovno dolazi do mene. Pokreti mu nisu ni najmanje užurbani, posve su promišljeni, sračunati tako da ostave određeni dojam. Skladno se spušta na koljena preda mnom, pa mi dlanom prekriva lice. Vrškom prsta prelazi mi usnama i govori: “Ukrotit ću te, Nora. Možda će trajati i cijeli mjesec, možda samo tjedan dana, ali naučit ćeš slušati. I znaš što? Bit će jednostavno i svidjet će ti se.”
79
elada8
Glas mu ima jezovit prizvuk, tih je i blag, ali ipak pun prijetnje. Prodorno me gleda tamnim očima. Hladnima i punima samopouzdanja, očima grabežljivca sigurnog u to da je plijen njegov. Disanje mi se ubrzava. On kaže: “A sad raširi noge.” Ponovno tih, blag glas, nalik na meku, svilenkastu tkaninu, ali jasno čujem težinu njegovih riječi. Spuštam i drugo stopalo na pod i širim noge. On mi stavlja dlanove na bedra i kaže: “Šire”, pa ih rastvara. “Tako je već bolje”, kaže. Uzima me za ruke, pa mi ih stavlja na bedra, dlanovima okrenute prema gore. “A sada zatvori oči.” Oklijevam. Srce mi udara sve brže zbog tog neobičnog obreda. Nervozno gledam prema džepu njegove košulje. Što je unutra? “Zažmiri”, kaže on, pa mi prstima nježno klizi niz lice, zatvara mi oči, a potom povlači ruku. Raširenih nogu, zatvorenih očiju - ostajem krajnje ranjiva. Tijelo mi je zategnuto, prsa napeta. Želim otvoriti oči, ali to ne činim. Imam dojam da M. provodi nekakvo ispitivanje, kušnju živaca, da ispituje koliko sam odvažna. Na koži osjećam bockanje tjeskobe. Razmišljam o džepu na njegovoj košulji i tome što je onamo mogao spremiti. “Ostani tako”, kaže, a ja se trzam na dodir njegove ruke. Prstima prelazi po mojoj donjoj vilici. “Opusti se”, kaže, pa povlači ruku. “Ali ne miči se. I samo žmiri.” Čujem kako se udaljava, ili mi se barem čini da se udaljava - pod je prekriven sagom, pa nisam sigurna. Rastvaram kapke tek za djelić milimetra, gotovo neprimjetno, tako da M. ništa ne posumnja ako i gleda. Kroz trepavice mi prodire tek nit prigušenoga svjetla. Vidno mi je polje suženo i vidim samo vlastite dlanove i gornju stranu stopala. Mislim na Franny u onom crvenom korzetu, vezanu za stolicu u blagovaonici, raširenih nogu, spremnu za M.-ovu kaznu, čiju prirodu mogu samo zamišljati. Stišćem šake, pribojavajući se da bi M. mogao nešto slično planirati i u mojem slučaju. Ali tada, sa suprotne strane sobe, čujem glazbu. Otvaram oči. M. sjedi za klavirom. Kakav je to samo neobičan čovjek. Ja tako sjedim u minijaturnom čipkastom donjem rublju, raširenih nogu, a on na suprotnoj strani svira klavir. Smiješim se ironičnosti te situacije. Dok je M. podalje mogu se opustiti. Glava mu se nalazi u krugu svjetlosti, pa izgleda gotovo poput anđela -mirna izraza lica, skladnih prstiju na tipkama, bora na licu manje vidljivih pri takvoj rasvjeti. Klavir je polukoncertni model, dugačak vjerojatno oko metar i pol,
80
elada8
sjajnocrn, podignuta poklopca. Glazba nekako lagano lebdi uvis, blaga, romantična, lirična - neka Chopinova skladba, rekla bih, iako nisam sigurna. Sklapam oči i slušam. Melodija polagano i blago leluja, traje i traje, poput potoka koji nesmetano teče, a ja mu se prepuštam, osjećam kako me nosi u neki idiličan prizor iz prošlosti, kako ubirem poljsko cvijeće i trčim za žutim leptirima. Melodija je prelijepa, hipnotičkih svojstava u toj jednostavnosti. Ali onda, upravo u trenutku kad je moje tijelo napustio i posljednji tračak napetosti, tempo se mijenja. Gledam M.-a. Više onoliko ne podsjeća na anđela, onako nadvijen nad tipke, sav namršten od silne koncentriranosti. Snažno udara, bučno, ritmično, seksualno. Glazba iz glasovira izvire poput neukrotive vode, pljuska, prelijeva se, sve se više širi i produbljuje. Suzvuk nalik na valove ispunjava prostoriju, sve zakutke, od stropa do poda, a potom ispunjava i mene. Puls mi se ubrzava. Osjećam M.-a, osjećam njegov intenzitet, uspaljenost, i s druge strane prostorije. Melodija me privlači njemu, iako se nisam pomaknula ni za centimetar. Čini se da me ne primjećuje, čini se da ne primjećuje ništa, a glazba se ubrzava prema svršetku i onda, naglo, završava. Sjedi još nekoliko trenutaka i pokušava se pribrati. Sobom vlada tišina. Smrtonosna, strastvena tišina. Ustaje i vraća se do mene. “Bilo je... čudesno”, kažem i to iskreno mislim. Franny u dnevniku nigdje ne spominje koliko je nadaren. I dalje osjećam glazbu, tu melodiju koja uznemiruje, ali M. izgleda kao da se posve oporavio. Stoji nada mnom, s jednom rukom u džepu hlača, razmišlja. Čuperak crne kose pao mu je preko čela, ali ga ne miče. “Glazba mi je”, kaže, “strast. Jedini aspekt života koji traje, otporan na sve.” “Svi se s time ne bi složili”, kažem ja. “A drugi oblici umjetnosti? Kiparstvo, slikarstvo, književnost? A ljudi? Neki se ljudi žene, i imaju djecu, kako bi stvorili trajan savez.” Povlači me na noge i kaže: “Da, umjetnost je trajna, ali ljudi nisu. Ljudi su najnepostojaniji od svega i najpotrošniji, najzamjenjiviji. Ti ćeš sa mnom biti određeno vrijeme, a onda, kad ti istekne rok uporabe, zamijenit će te netko novi.” Smiješi se, a ja se pitam zadirkuje li me ili govori iskreno. On sjeda na kauč i rukom mi pokazuje da mu stavim nogu na koljeno. Miluje mi list, bedro, zadržava ruku na pojedinim mjestima. Riječ je o jednostavnome dodiru, ali od njega gotovo ostajem bez daha - iako to ne bi smjelo biti tako. Spavala sam s mnogo muškaraca. Bit će da je stvar u djelovanju glazbe.
81
elada8
Otkopčava halter i spušta mi čarapu, te nježne ruke polagano mi se spuštaju po nozi, stručno, kao da je to radio već nebrojeno puta. Ljubi mi unutarnju stranu gologa gležnja, a ja taj dodir osjećam sve do prepona. Usnama mi i dalje dodirujući kožu, gleda me, a ja mu u očima vidim neskriveni osmijeh. Zna da kod mene izaziva ugodu. Spušta mi nogu na pod, pokazuje da mu prinesem drugu nogu, pa polagano skida i drugu čarapu. Imam dojam da mi je tijelo nekako fluidno, gipko, i dalje ispunjeno glazbom. M. je opasan čovjek. Ipak, pomisao na seks s njim - na tu opasnost i strah - nekako me uzbuđuje. A on to zna. Tog čovjeka prezirem iz dubine duše, no njegov me dodir ipak uzbuđuje. Nikada u životu nisam iskusila ništa slično. Skida mi minijaturne gaćice, ali ostavlja grudnjak i halter, pa me onda povlači u krilo, tako da sam mu na koncu objahala noge. Ljubi me. Drži ruke na mojim bokovima i privlači me bliže, a ja na nezaštićenome međunožju osjećam tkaninu njegovih hlača. Jezik mu je topao, traži i ispituje, a ja znam da nikako ne bih smjela biti tu gdje jesam. Uvlači prste u džep košulje. Srsi mi istog trenutka počinju strujati cijelim tijelom. Ali on samo izvlači dvije kromirane štipaljke za bradavice. To je ranije izvadio iz ladice stola, to me cijelo vrijeme toliko brinulo - hvataljke za sise. “Prvi se put susrećeš s time?” pita M. Šutim, malo sam nervozna. “To su male kvačice”, kaže. “Nisu prejake - odlične za početnike.” Skida mi grudnjak i stavlja hvataljke na bradavice, čeka moju reakciju. U početku osjećam bol - koju odbijam pokazati - pa još više bola kad ih počinje zatezati, a onda, malo-pomalo, postaju neosjetljivima, budući da stisak prekida dotok krvi. On se smiješi. Ponovno mi stavlja jezik u usta, ruku među noge, a prsti koji su svirali klavir sada sviraju mene. Zabacuje glavu unatrag. “Već si vlažna”, kaže, pa me smješta na kauč, kleči na podu i liže mi klitoris sve dok nisam svršila. Gleda me, između mojih nogu. “Ovo nije bilo teško”, kaže s prizvukom samozadovoljstva u glasu. Ustaje i odbacuje cipele. “Još nisam gotova”, kažem ja. Otkopčava košulju, a ja se pridižem u sjedeći položaj i gledam kako se svlači. Skida je i prebacuje preko naslona jedne stolice, a zatim svlači i hlače, te ih uredno slaže. Izgleda onako kako sam ga i zamišljala: krhke građe, ali mišićav, seksi za muškarca koji se primiče pedesetoj, bez trbuha, bez kože koja visi. Na sebi ima crne pripijene gaćice i ima erekciju. Penis pridiže tkaninu i erotično
82
elada8
strši. Čekam da svuče donje rublje, ali on umjesto toga skida jednu čarapu. Pa drugu. Zatim ručni sat. Na koncu svlači i donje rublje i stoji ispred mene. “Puši mi”, kaže. Riječi zvuče kao zapovijed. Načas oklijevam, zastajem i piljim u zgodan primjerak organa za jednog četrdesetdevetogodišnjaka. Nikada se nisam previše zamarala veličinom muškarčeva kurca. Velik, malen, debeo, tanak - sve mi je ravno. Meni su svi uglavnom isti. Ali pogled na uzdignuti penis u meni budi i pokreće nešto duboko. Bit će da mi je taj osjećaj nekako prirođen, da je nastao prije više tisuća godina, da potječe iz drevnoga svijeta, iz doba prije pojave svijesti, kad je ševa imala više veze s preživljavanjem nego sa sportom, jer sam to duboko drevno komešanje osjetila i kad sam prvi put u životu ugledala penis, bila je to trenutačna reakcija obilježena žudnjom. Stavljam njegov kurac u usta, a potom, ližući i sišući, prolazim gore-dolje tim drevnim svijetom koji pulsira. Ali sada, ovdje, M. pridaje novu dimenziju pušenju kurca. I sve počiva na moći, na toj neobuzdanoj snazi koja vlada u tom malenom komadu nabreklog mesa. Sišem njegovu moć, želim mu isisati i posljednju kap. Na ramenima osjećam njegove ruke, znam da mi njima može obaviti vrat i početi stiskati. Uviđam da igram opasnu igru. Pojačavam trud. Želim ga - moram - musti dok ne svrši. Ali on me prekida. “Jebat ću te”, kaže, pa me gura natrag na kauč. Od grubosti i siline njegovih pokreta ostajem zatečena. Instinktivno se pridižem. M. me ponovno gura prema dolje. Kratkim pokretom ručnog zgloba, skida mi jednu kvačicu. Oštar bol probada mi vršak bradavice u trenutku kad onamo navaljuje krv. Skida i drugu, pa se penje na mene i grubo me jebe. Malo-pomalo, dok me ševi, opuštam se. Pronalazim ugodan položaj, no on me snažnim pokretom vraća na dotadašnje mjesto. Pomiče me kako god želi, ne da je mi ni najmanje slobode. Gledam kako me ševi, isprva objektivno - kako lebdi nada mnom, kako mi pridiže noge, kako me okreće na trbuh i izokreće mi tijelo, pa me vraća na leđa - a onda se nešto događa i ostajem bez te objektivnosti i dijela straha. Uvlači me u svoj svijet. Na koljenima je, uspravljen, jebe me brzo i snažno, ispruženih ruku kojima mi stišće grudi kao da su nekakve okrugle ručice, tako mi utiskujući ramena u kauč. Lice mu se promijenilo, mračno je, zagonetno, izobličeno od užitka. Mislim na špiljske ljude, na prvog čovjeka s tim dlakavim tijelom i niskim, opasnim čelom. Više je životinja nego čovjek. Kod kuće sam, gdje god to točno bilo, i razmišljam kako sam vjerojatno luda kad ostajem ovdje. On me hvata za kosu i poteže mi glavu ulijevo, snažno i grubo. Počinjem se buniti, ali onda sklapam oči i vidim tog divljaka. U uhu čujem njegov glas. “Sviđa ti se, zar ne? Radit ćeš sve što kažem. Voliš kad si moja kurva.”
83
elada8
A prava je istina da mi se to sviđa. Ne znam kako objasniti svoju reakciju. Osjećaje mi obilježavaju paradoksi: mrzim ga, bojim ga se, a ipak, istovremeno, ta njegova potpuna prevlast nada mnom, koliko god bila kratkotrajna, nekako opija. Svršavam, a onda, nešto malo kasnije, svršavam još jednom.
84
elada8
JEDANAESTO POGLAVLJE Nešto me trgnulo iza sna. Naglo se pridižem, gledam oko sebe. Srce mi udara ubrzano, kao pomahnitalo. U M.-ovoj sam sobi, u njegovu krevetu. Točkice svjetlosti jutarnjeg sunca prodiru kroz zastore, dajući tek toliko svjetla da prikažu boje sobe, nježne nijanse sive i plave, bljedunjave od tog oskudnog prvog svjetla. Spavaća soba doima se gotovo poput kakve špilje: ogromna je, prazna, nekako mutna. Čujem ustrajan protok vode, zvuk koji dopire iz tuša u kupaonici. Nisam čula kad je M. ustao i to me ispunjava strahom. Nemam pojma kad sam sinoć na koncu, protiv volje, zaspala. M. je uzeo tabletu za spavanje, rekao je da to povremeno radi, i odmah zaspao. Ja sam još nekoliko sati ležala budna, posve uvjerena u to da sam u krevetu s ubojicom. Od pomisli na to da se M. budi i gleda me dok spavam hvata me jeza. Bila sam mu prepuštena na milost i nemilost, izložena, nezaštićena. Ubuduće ne smijem biti tako glupa. Ponovno liježem, obavijam jastuk, čvrsto ga stišćem, i slušam kako se tušira. Osjećam blagu vrtoglavicu i omamljenost, usta su mi suha - previše viskija, premalo sna. Mislim na Iana, svog Iana koji mi vjeruje, i odmah me počinje peći savjest. Ali znam da nisam imala izbora. Želim doći do informacija o Franny, a ako radi toga trebam spavati s M.-om, onda će tako i biti. Seks je bio lišen osjećaja, ni po čemu osoban, pokušavam racionalizirati prethodnu večer, i nije imao baš nikakve veze ni sa mnom, ni s lanom. Ipak, duboko u sebi osjećam bolno kajanje. Racionalizacije do kojih dolazim ne ublažavaju mi situaciju onako kako bih željela. Svojim ću se osjećajima baviti kasnije. Trenutačno nemam dovoljno emocionalne snage i mogućnosti da se bavim i lanom i M.-om. Moram biti koncentrirana da se mogu nositi s M.-om. Voda u kupaonici još teče. Razmišljam o tome što mi je M. sinoć rekao. Bila sam oprezna i u strahu, od njega očekivala nešto nasilno. Očekivala sam, u najmanju ruku, harem malo boli. On mi se nasmijao i rekao: “Zamišljaš me kao čudovište, zar ne? Što misliš da sam radio Franny? Silom je navodio na to da mi se pokori? Što god smo radili, ona je na to pristajala. Mogla je reći ne, ali to nije činila. Oh, da, istina je da se ponekad malo sustezala. Nije se htjela upustiti u određene... aktivnosti. Ipak, šutke je pristajala. Mogla je reći ne, ali nije. Mogla je otići kad god je poželjela.” S gorčinom se prisjećam njegovih riječi. Sjedam i naslanjam se na uzglavlje kreveta. Posve sam gola, pa navlačim pokrivač do pazuha. Ponedjeljak je ujutro. M. ima predavanje u devet. Dopusti li mi da ostanem ovdje i nakon što ode, već kujem plan, pružit će mi se prilika da mu pretražim kuću, prilika da potražim fizičke dokaze potrebne policiji. Zatvara vodu. Nakon nekoliko minuta izlazi iz kupaonice. Gol je, a preko ramena nehajno mu je prebačen plavi ručnik. Gleda me, bez riječi, a potom
85
elada8
prilazi izbočenom prozoru, rastvara zastore i otkriva beskonačno srebrnasto nebo. Sobu ispunjava svjetlost. Vidim divovski travnjak, dva stabla nektarine, sekvoju, tri kosa na telefonskome vodu. Cijeli je prostor ograđen ogradom po kojoj se penje bršljan. M. mi prilazi, pun samopouzdanja, opušten, arogantan. Pri jutarnjem svjetlu, bez blagotvornog djelovanja alkohola i prigušenih žarulja, promatram ga kritičkim okom. Kao četrdesetdevetogodišnjak, i dalje ima sportsko tijelo, ali onu glatku i skladnu vitkost mladosti zamijenila je grublja čvrstina. Na njemu baš ništa nije meko i ranjivo. Dlanom mi dodiruje golo rame, pa se naginje da me poljubi, ali ja okrećem glavu, tako da ga dočekuje samo hladan obraz. Ruku prekriženih na prsima, nemam ni najmanju namjeru s njim se i sada upustiti u seks. On naginje glavu, kao da ga zabavlja taj moj mali izraz prkosa, pa se uspravlja, spreman prijeći preko toga. Prilazi komodi i vadi čarape i donje rublje. Potom odbacuje ručnik u kupaonicu, pa se vraća do kreveta i sjeda na rub. Penis mu je mlohav i prevaljuje se na stranu, poput jezika kakvog psa, poput Rameauova jezika. Počinje se odijevati i istovremeno progovara. “Sestra ti je imala fantastične grudi”, kaže. “Bile su čudesne, jednostavno čudesne. Spominjala je plastičnu operaciju, željela ih smanjiti. Bile su toliko velike da su je od njih boljela leđa i ramena. Govorila je da je sve to vrlo nelagodno. To nisi znala, zar ne? Da je razmišljala o smanjenju grudi?” Nisam, ali mu to ne govorim. On se smiješi. “Nisam ni mislio da jesi. Bilo kako bilo, rekao sam joj da ih neće dirati dok god je sa mnom. Obožavam žene velikih grudi, a Franny je imala najveće grudi koje sam ikada vidio. Spektakularno velike. Obožavao sam ih dirati. Samo ih gledati.” Zamišljeno se smiješi, kao da pokušava odrediti koliko mi još toga može reći. “Ponekad, dok smo jeli, tražio sam da svuče majicu, da ih mogu gledati za večerom. Ispružio bih ruku i mazio joj dojku dok sam jeo. Jednostavno se nisam mogao zasititi njezinih grudi.” Navlači čarape. “Ili je možda stvar bila u njezinim reakcijama. Mrzila se tako pokazivati. Mislim da stvar nije toliko bila u skromnosti, koliko u stidljivosti i nesigurnosti zbog težine. Osjećala se nelagodno bez odjeće - i zato sam je tjerao na to da bude gola. Ta mi je njezina nelagoda bila... erotična. Kad mi se tako htjelo, tjerao sam je da paradira uokolo u štiklama, s halterom i u najlonkama, bez gaćica. Imam štipaljke povezane lančićem. Stavio bih joj te kvačice na bradavice, tako da stoje uspravno, a onda sam trebao samo malo potegnuti lančić i gledati kako on poteže bradavice. Tjerao sam je da ostane tako odjevena cijelu večer: dok je jela, gledala televiziju, čitala časopis. Nikad se nije naviknula. Ponekad sam je tjerao da malo protrese ramenima, da gledam kako joj se grudi ljuljaju amo-tamo, ta dva velika 86
elada8
komada lelujavog sala. Ponekad bih ih malko pljusnuo, tako da su mi se tresle pred očima.” Gleda me ispod oka, da vidi kako sve to prihvaćam. Bijesna sam, vilice su mi čvrsto stisnute. Želim nešto reći, želim iskaliti bijes na njemu, ali bojim se da će u tom slučaju prestati pričati. Istodobno se bojim i da će nastaviti. Ne želim slušati još o tome i u sebi ga preklinjem da prestane. Gotovo je nepodnošljivo slušati kako tako govori o Franny, o tome koliko je prema njoj bio okrutan. Ali samo šutim. Potreba da doznam istinu jača je od svega. On prilazi zidnome ormaru, vadi prugastu košulju kojoj se zakopčavaju vršci ovratnika i sive hlače. Prilazeći prozoru navlači košulju, ali je ne zakopčava. Prozor je spušten, spušta se praktički do pola metra od poda, a po cijeloj duljini donjeg ruba proteže se klupa za sjedenje. Podiže jednu nogu na sjedalo i gleda van, uredno odlaže hlače na sjedalo, kraj stopala. “Jednom sam je nazvao u kliniku”, počinje ponovno, i dalje zagledan kroz prozor. “Rekao sam joj da ćemo se te večeri u sedam naći u mojem uredu. Ostala je...” - ušutio je, tražeći odgovarajuću riječ - “iznenađena. Dotada je nisam pozivao onamo. Stoga joj je bilo drago i bila je iznenađena. Jasno sam joj čuo u glasu. Kad se te večeri pojavila na mojim vratima izgledala je kao da je na sedmom nebu - bila je neizmjerno sretna. Čekala je, sjedila nasuprot mojem stolu, dok sam dovršavao još nekoliko sitnica. Lice joj se razvlačilo u divovski osmijeh. Pokušavala ga je suspregnuti, ali se uvijek opet vraćao. Takve sitnice bile su joj dovoljne da osjeti ushit, običan poziv u moj ured. Pomalo tužno, zar ne?” Načas prestaje pričati, razmišlja. “Tada sam joj rekao da pođe sa mnom, da idemo u malu šetnju sveučilišnim kompleksom. Odveo sam je u svinjac.” Okreće se i gleda me. “Znaš gdje je to? Zgrada južno od Crockerova nuklearnog laboratorija. Franny nikada nije bila ondje. Riječ je o jednom od najstarijih zdanja na sveučilištu, a unutra je smješteno dvjestotinjak svinja. Jedan dio zovu rodilištem - to su nizovi malih pregrada, obora s krmačama i mladunčadi koja je tek došla na svijet. Njoj su mladunci bili predivni, to kako su tiho skvičali, te minijaturne njuškice i papci. Šetali smo svinjcem, udisali taj prodorni, pomalo slatkasti miris, razgledavali različite svinje. Ona je držala nekoliko mladunaca u naručju.” Pitam se kamo sve to vodi. Bila sam u većini znanstvenih i poljoprivrednih zgrada na sveučilištu, radi članaka koje sam pripremala za Bee. Zakopčava košulju, pa uzima hlače, s njih uklanja neku mucicu. “Bila sam tamo”, kažem nestrpljivo. “Znam kako je unutra. Noću je svinjac zaključan. Kako si ušao?”
87
elada8
Okreće se i samozadovoljno se smiješi. “Znam se snaći na sveučilištu”, kaže. “Ondje sam sad već gotovo dvadeset godina. Ući u svinjac nije ni najmanje teško.” Navlači hlače, u njih stavlja košulju, pa povlači patentni zatvarač. Pokreti su mu skladni i tečni, gotovo senzualni, poput svojevrsnog obrnutog striptiza. Sjeda na klupu u izbočenome prozoru da obuje cipele. “Šetala je svinjcem, promatrala životinje, uživala. Prišao sam joj straga i poljubio je u vrat. Rekao sam da ću joj staviti svinju na prsa. Nasmijala se, nekako nervozno. Nadala se da se šalim, ali tada me već poznavala dovoljno da zna da se vjerojatno ipak ne šalim. Svukao sam joj kaput i otkopčao bluzu. I dalje sam stajao iza nje, osjećao sam napetost u njezinim ramenima, ukočenost tijela. Ispustila je nekakav glasić, jedva čujan,, a onda mi izgovorila ime. ‘Michael.’ Zvučalo je poput molbe, kao da me preklinje da prestanem. Ali nije se opirala. Znala je da se to ne radi. Otkopčao sam joj grudnjak i spustio ga. To mi je uvijek bio velik užitak: gledati kako grudi slobodno poskakuju, oslobođene stega. Dlanovima sam joj obavio dojke i nježno ih stisnuo, privijajući je. Duboko je disala od straha. Zapravo sam je pomalo žalio, ali, još više od toga, njezin me strah uzbuđivao. Ta njezina plahost, bojažljivost pred nepoznatim, čista panika - to me užasno stimuliralo. Rekao sam joj da se nema zbog čega brinuti. ‘To je tako mala i beznačajna molba’, šapnuo sam joj na uho. ‘Pokušaj se opustiti. Bit će ti kao da dojiš dijete.’ Nagnuo sam se preko jedne pregrade, uzeo mladunče i stavio joj ga u naručje. Uhvatio sam je za lijevu dojku i bradavicom mu prešao preko njuške. Isprva se nećkalo, ali onda ju je uhvatilo. Počelo je sisati, tražeći mlijeko. Milovao sam joj drugu dojku i gledao svinjicu na njezinoj sisi. ‘Vidiš’, rekao sam joj, ‘ništa strašno.’ Slabašno se nasmiješila, pomalo se opuštajući. Zahvalio sam joj na tome što mi je udovoljila, a zatim je poljubio, dugo i strastveno. ‘Je li ti ugodno kad ti siše?’ upitao sam, ustima joj mazeći obraz. ‘Sviđa ti se, zar ne?’ Nagnula se još prema meni. Rekao sam joj da me to sve više uzbuđuje. Rekla je da je i njoj lako -a upravo mi je to i bio cilj.” Gleda kroz prozor, prisjeća se. Potom se ponovno okreće prema sobi, stavlja gležanj preko gležnja i nastavlja priču, glasa gotovo odsutna od uspomena, tako da me zapravo ne gleda. “Vratio sam mladunče majci i odveo Franny do jednog praznog obora. Naveo sam je na to da se spusti na sve četiri, pa sam došao do ograde susjednog prostora i izvadio šest mladunaca, jedno po jedno, i položio ih, onako nemirne i skvičave, u prostor uz Franny. Ponovno je izgledala nervozno. Počela je grickati donju usnu, onako kako je to uvijek činila kad je zbog nečega bila nesigurna. Praščići su stali njuškati uokolo, prilagođavati se novom prostoru, a Franny je bila usred svega toga, na rukama i koljenima, gola od struka naviše, divovskih grudi koje su slobodno visjele, nesputane, teške, tek se blago ljuljale kad je
88
elada8
premještala težište. Jedna je svinjica odmah došla do njezine sise i stavila je u usta kao da je samo njezina. Franny se lecnula. Naglo se pridignula, tako da je bradavica izletjela iz usta male svinje, i počela ustajati. Svinjica je zacviljela od razočaranja. Naredio sam joj da se ponovno spusti i ostane u tom položaju. Svinja se vratila do nje, pridignula i počela sisati. Ostale joj nisu prilazile, pa sam uzeo jednu životinjicu i gurnuo je do njezine sise. Stisnuo sam bradavicu, njome počeo prelaziti preko njuške i usta, sve dok je nije uhvatila. Onda sam se povukao i počeo promatrati. Tada sam već imao erekciju, ali sam se zadovoljio samo time da stojim uz ogradu i gledam kako joj dvije svinje potežu i sišu grudi. I ostale su se sada počele znatiželjno natiskivati oko nje. Franny je i dalje grickala donju usnu, čini mi se da je potiskivala plač. Kod nje se raspršio i posljednji trag dojma o nekakvoj erotskoj igrici. Druga je svinja sad već bila odustala, pa se neka treća odmah progurala i zamijenila je. Čim je i ona odustala, pojavila se nova. Tako su se neko vrijeme smjenjivale na njezinoj desnoj dojci, svinje su sisale dok nisu shvatile da nema mlijeka, a na mjesto one koja bi odustala odmah je željno dolazila druga. No ona mala svinja na lijevoj dojci... ta nije kanila pustiti sisu. Jednostavno je sisala, pohlepno, i nije dopuštala da je druge izguraju. Bio sam ponio maleni fotoaparat, pa sam ga izvadio iz džepa i snimio nekoliko fotografija. Franny se neprestano osvrtala prema ulazu u svinjac. Čini mi se da se bojala da bi netko mogao ući. Ne znam što joj je najviše smetalo: svinje na prsima ili mogućnost da netko uđe i vidi je u tom položaju. Nakon nekog vremena počela je stenjati. ‘Ovo me boli’, rekla je. ‘Preenergično siše.’ Rekao sam joj da je to zato što želi mlijeko. Željela je prestati, preklinjala me da joj dopustim da ustane. Rekao sam ne, rekao sam neka svinjama pusti da joj potežu bradavice. Rekao sam da volim gledati kako doji svinje. Rekao sam da ću joj na prsa staviti i druge životinje, kozu, ždrijebe, janje, tele. Prišao sam joj i počeo joj svlačiti traperice, govoreći joj da ima kravlje vime, da je želim pomusti.” Ustaje i kratko mi se smiješi, sliježe ramenima, pa podiže ruke, s dlanovima okrenutima prema gore, kao da želi reći “a što sam drugo mogao”. “I tako sam kleknuo iza nje i ševio je dok su joj svinjice sisale grudi.” Pokušavam suspregnuti bijes. “Dok je Franny plakala”, kažem uzrujano, jedva protiskujući riječi kroz stisnuto grlo. On prilazi komodi i uzima sat, pa ga stavlja na ruku. U džep stavlja kovanice koje su se nalazile kraj sata. “Ne, nije plakala. Nije joj bilo ugodno, ali nije plakala.” “Bila je uzrujana.” “Da, naravno.”
89
elada8
Još nekoliko trenutaka šutim. “I to mi možeš tako pričati, smireno, da ti ni najmanje ne smeta.” U nevjerici odmahujem glavom. “Kako možeš tako govoriti o njoj?” Prilazi mi i sjeda do mene na krevet. “Ne bih tako govorio”, kaže, “da nema tebe. Nemoj zaboraviti jedno... ti iskopavaš te priče. Ja bih na tvome mjestu odustao. Reci mi da si doznala dovoljno o Franny, pa je više nikad neću spomenuti.” Zastaje, pruža mi priliku da odgovorim. “Onda?” kaže. “Kako ćemo?” “Ne mogu odustati.” Grčevito privijam pokrivač. Znam da mi je glas napet. “Neću odustati.” Naginje se prema meni i miluje mi obraz. Tiho govori: “Bilo bi ti bolje da odustaneš.” Odgurujem mu ruku. Njegova me nježnost ne zavarava onako kako je zavaravala Franny. Jedno znam pouzdano: fućka mu se za to što je najbolje za mene. Njegova su upozorenja dio igre. “Tako nešto planiraš raditi i sa mnom?” pitam ga. Zvuči kao da ga izazivam. “Odvesti me u svinjac?” Jedna mu se obrva uzdiže, kao i jedan kut usta. “Želiš li ići onamo?” Šutim, pa ustaje i ponovno prilazi komodi. Stavlja novčanik u stražnji džep hlača, pa se okreće prema meni, naslanja na komodu. “Franny je o seksu uvijek razmišljala u romantičnome kontekstu. Željela je cvijeće, nježne zagrljaje, izraze ljubavi, a ja sam joj to u početku i pružao. Ali nakon toga, kad sam stekao njezino povjerenje, promijenio sam joj pravila. Seksali smo se prema mojim uvjetima. Kad god sam je ševio, zvao sam je svojom kurvom, pičkom, govorio joj što ću joj raditi. Izvukao sam je iz te romantične idile koju je bila stvorila i svom je snagom bacio u svoju stvarnost, u svoj svijet.” M. mi se malko smiješi. “Sinoć, dok smo vodili ljubav, nazvao sam te kurvom i to te uzbudilo - to ne možeš poreći.” Oklijeva još samo trenutak, da vidi hoću li se usprotiviti, ali ja šutim. Znam da je to istina. Nastavlja, bezbojnim tonom, kao da drži predavanje studentima. “S druge strane Franny se lecnula kad god sam je nazvao svojom kruvom, svojom droljom.” Gleda me, postojana pogleda. “Mrzila je te riječi. Čak i kad sam ih koristio u kontekstu seksa, a jedino sam ih tada i izgovarao, čak ih je i tada mrzila. Priželjkivala je lijepe i kićene riječi. Kad sam joj prvi put stavio svinju na grudi - dok sam je ljubio, privijao, govorio joj da je sve u redu - to joj se sviđalo. U početku je osjećala nelagodu, ali priznala je da je to uzbuđuje. Tek
90
elada8
kad sam je postavio u ograđeni prostor, na sve četiri, dok sam ja sve promatrao, počela se buniti.” “Zbog toga i zbog činjenice da su je boljele grudi.” Samo odmahuje rukom, kao da ga bol ni najmanje ne zanima. “U tome nije ni najmanje uživala”, nastavljam. “Time si je ponižavao.” Trlja korijen nosa, pa sklapa ruke na prsima. “Ali je to ipak radila”, kaže. Potom, tiše, ponavlja. “Ali je to ipak radila.” Sobu obavija tišina. Njegove posljednje riječi lebde u zraku među nama, poput sudbonosnog neksusa koji nas neraskidivo veže, riječi koje nas spajaju poput karika kakva lanca. Gleda na sat, pa mi prilazi. “A tako će biti i s tobom.” Podižem pogled prema njemu i kažem: “Na to nemoj računati”, no on se ne obazire na te moje riječi. Stoji nada mnom, promatra me, potom stavlja dlanove na moja ramena. Na manje očit način tako iskazuje snagu, riječ je o taktičkome potezu kojim mi pokazuje da on vlada situacijom. Saginje se i jednom mi rukom dolazi do vrata, obavija ga, tako da ga moram pogledati. Drži me čvrsto, ali ne tako da osjećam bol. Ovlaš mi ljubi usne. Ne mičem se. Ne reagiram. Odbijam mu pružiti zadovoljstvo opiranjem. “Pitam se hoće li i tebe to poniziti,” kaže, gledajući me u oči, pa dodaje, “mislim da neće.” Pušta mi vrat i uspravlja se. Kreće prema vratima, pa zastaje i okreće se, pokretom ruke kao da obuhvaća cijelu sobu. “Ostani koliko god ti se ostaje”, kaže, kao savršeni domaćin. “Pretpostavljam da ćeš sve prekopati u potrazi za nekakvim dokazima - ništa... učini što već moraš. Ali, molim te da pokušaš biti savjesna i uredna.” Čini mi se da se zabavlja. Iznenađuje me takva spremnost na suradnju. Nisam mislila da će mi samo tako dopustiti da mu pretražim kuću. Ponovno kreće prema vratima i još jednom zastaje. “Te Frannyne fotke - iz svinjca i ostale - njih nećeš pronaći. Uništio sam ih čim sam u novinama pročitao da je preminula. Budući da nisam imao alibi, činilo mi se da je najbolje da mi ne stoje porazbacane uokolo.” Oklijeva još samo trenutak, gleda kako ću reagirati, a onda izlazi, dovikuje mi da na odlasku zaključam vrata, dodajući da će me nazvati kad se ponovno poželi vidjeti sa mnom. Čujem njegove korake dok prolazi kroz kuću. Vrata koja vode u garažu otvaraju se i zatvaraju. Ustajem i navlačim njegov kućni ogrtač od frotira, smeđi
91
elada8
s monogramom. Bosonoga ulazim u dnevnu sobu i virim kroz prozor, gledam i čekam sve dok autom nije izišao iz garaže i udaljio se ulicom. Pitam se odakle početi. Počinjem od radne sobe. Gledam oko sebe, a iznad pisaćeg stola vidim onu sablju iz Drugog svjetskog rata koja je pripadala M.-ovu ocu. Prstom prelazim po oštrici. Još je uvijek oštra, spremna za korištenje. Pretražujem radni stol i police s knjigama, ali ne pronalazim ništa. U ormariću kraj videa pronalazim skrivenu zbirku, barem sudeći prema naslovima, pornografskih videofilmova i hrpu pornografskih časopisa. Brzo ih prelistavam. Ništa što već nisam vidjela. U gostinskim sobama i u ormarima s posteljinom, jednako tako, nema dokaza koji bi ga inkriminirali. Ulazim u njegovu spavaću sobu. Pretražujem noćni ormarić i nailazim na zbirku erotskih igračkica - vibratore, prstenove za penis, štipaljke, lubrikante, ulja za masažu, umjetne penise, štipaljke za bradavice, teške metalne burmanske kuglice različitih veličina - još jednom: ništa osobito neuobičajeno. Pretražujem mu komodu i ne pronalazim ništa. Ništa ispod kreveta. Ništa u kupaonici, iako u ormariću s lijekovima pronalazim tablete za spavanje. U zidnome ormaru palim svjetlo i pregledavam mu odjeću. Taj je čovjek izrazito uredan: košulje okrenute u istome smjeru, prednja strana gleda na zapad, sve slične boje čine po jednu skupinu, cipele su poredane poput vojnika koji iščekuju smotru, na jednakome razmaku i ulaštene do visokog sjaja. Virim i u sve kutije na policama - još košulja, majica i cipela, spremljenih na duže vrijeme. Uzimam male sklopive ljestve koje sam ranije vidjela u kuhinji i donosim ih u ormar, da mogu pregledati i najviše police. I onda to nešto vidim na najvišoj polici, skriveno iza hrpa kutija za cipele i vrećica punih starih ručnika: velika plastična kutija veličine kakvog kovčega. Skidam je, nosim na krevet i otvaram. Unutra pronalazim kožne remene i uzice, pravu ormu, lisice, konopce različitih duljina, bič i kratki jahački bič, komplet lisica, okove za noge, kožni ovratnik ukrašen zakovicama, debeli i teški reket za stolni tenis, te nekoliko sprava i pomagala za koje ni približno ne znam čemu služe. U jednome kutu pronalazim i djelomično potrošen namotaj ljepljive trake. Odjednom me obuzima mučnina. Glava mi pulsira još od sinoćnjeg alkohola. Sklapam oči i vidim Franny u pogrebnom društvu, pet dana nakon što su je pronašli. U filmovima viđate nekog člana pokojnikove obitelji kako bezličnim sivim hodnikom dolazi do mjesta u mrtvačnici na kojem će identificirati tijelo. U stvarnome životu nije tako. U slučaju ubojstva, članovi obitelji ne smiju vidjeti tijelo dok ga ne prebace u pogrebno društvo. A pojedinosti o njezinoj smrti, koje bi u filmovima također bile dostupne svima, doznala sam tek dva mjeseca kasnije. U početku sam znala samo da je riječ o ubojstvu, te da uzrok smrti nije moguće odrediti. Mrtvozornica, 92
elada8
istražitelji, detektivi... svi su govorili da bi iznošenje više informacija u tom trenutku ugrozilo njihovu istragu. Upraviteljica Frannyna stana, postarija žena koja je otkrila tijelo dva tjedna nakon smrti, također nije bila ni od kakve koristi. Bilo joj je zlo, rekla je, i odvratila je pogled. Sjećala se samo užasnog smrada i muha koje lete uokolo. Tako mi je preostala još samo mašta, a kao novinarka koja prati područje prirodnih znanosti znala sam kako je morala izgledati. Prisustvovala sam obdukcijama. Usne, jezik i prsti morali su joj biti posve sasušeni, dehidrirani i posve crni. Nadutost, po svoj prilici, i plikovi, tekućina iz usta, sasušena krv na tijelu, crvi u ranama i šupljinama, mnoštvo muha, velikih i debelih. Sveprisutni zadah smrti, čak i u zatvorenome stanu, nešto što će kukci nanjušiti, nekako se uvući unutra, te se okomiti na leš. A onda, dva mjeseca kasnije, kad je istraga zaglavila u slijepoj ulici, ispričali su mi i pojedinosti. U glavi je mogu zamisliti kao da sam bila ondje. Vidim kako leži u stanu, začepljenih usta, dok joj krv kapa s torza, porezotine na nagome tijelu nalik na fine zareze izrezbarene u drvu, s ljepljivom trakom preko usta i ranama na gležnjevima i ručnim zglobovima. Odmahujem glavom da se otresem tog prizora. Sjedam na krevet i uzimam lisice i ljepljivu traku. Stavljam ih u krilo. Krevet prekriva sadržaj kutije, stvari su raširene kao kad netko izloži predmete kojima se ponosi: bičevi, konopci, reketi, okovi, lanci. Ta zbirka uvjerava me u to da sam u pravu u vezi s M.-om. Ipak sam i razočarana. Nisam pronašla britvice, ni noževe. Nisam pronašla snimke vezanih i okovanih žena na čijoj se koži vide tragovi M.-ova umijeća rukovanja nožem, nije bilo slika Franny. Ukratko, nisam pronašla ništa što bi M.-a povezalo s mjestom zločina. Pokazat ću ljepljivu traku policiji, no nakon gotovo godinu dana bez uhićenja u slučaju Frannyna ubojstva u njih više nemam osobito povjerenje. Već gotovo čujem njihovo objašnjenje: Svatko može kupiti ljepljivu traku u prodavaonici alata i građevinske opreme. Ulazna se vrata zatvaraju uz tresak. Zastajem kao ukopana. Ruka kojom sam željela uzeti onu ogrlicu sa zakovicama, da je bolje pogledam, zastaje mi u zraku. Čujem korake u predvorju, prigušene ali jasne, a tijelo mi odjednom reagira. Krećem se bez razmišljanja. Skačem s kreveta, lisice i traka padaju na pod, a ja počinjem sve bacati natrag u plastičnu kutiju, bičeve, lance, baš sve redom. “Nora?” zove me M. Sad je u hodniku. Uzimam lisice s poda i ubacujem ih u kutiju. Gdje je ljepljiva traka? Nigdje ju ne vidim. “Nora? Još si tu?”
93
elada8
Zatvaram poklopac, nosim kutiju u ormar, stavljam je na mjesto, pred nju vraćam one kutije za cipele i najlonske vrećice. Sklopive ljestve. Sklapam ih i stavljam iza držača za odjeću. Stojim na vratima ormara, gledam oko sebe, gledam je li što ostalo u položaju u kojem ne bi trebalo biti. Kutija je na mjestu, sklopive ljestve zakrivaju M.-ovi kaputi, jakne i baloner. Pridižem ruku da ugasim svjetlo i osjećam ruku, ledenohladnu, na stražnjoj strani vrata. Preneraženo ostajem bez daha. M. kaže: “Nisi čula da sam te zvao?” Odmahujem glavom. Upitno me gleda. Nespretno tražim riječi. “Samo sam uzimala tvoj ogrtač”, kažem, zahvalna zbog činjenice da sam ga ranije navukla. “Bilo mi je hladno.” Stavljam ruke u džepove. “Zaboravio sam kaput”, kaže M., pa ulazi u ormar i s vješalice uzima smeđu jaknu od antilopa. Sklopive su ljestve i dalje zakrivene. Vraćam se u spavaću sobu i gledam uokolo, pogledom tražeći ljepljivu traku. Vidim je na podu kraj komode i jurim prema njoj, da je podignem. “Vidim da si pronašla moja pomagala”, kaže M., izlazeći iz ormara, odijevajući jaknu. Uspravljajući se, pitam: “Što?” Traku u jednoj ruci držim iza leđa. On prilazi krevetu i uzima crni bič - čiji držak proviruje ispod pokrivača - koji sam previdjela u silnoj žurbi i želji da sve spremim. Prilazi mi, stavlja mi bič u drugu ruku. “Spremi ga gdje si ga i pronašla”, kaže. “Jesi li razumjela?” Glas mu je tih i pod kontrolom, hotimice bez emocija, glas koji se sluša. Kima, ne odvajajući pogled od njega. Imam dojam da zrak pucketa od napetosti. “Odlično”, kaže on. “Uvjeren sam da će mi se pružiti prilika da ga ponovno upotrijebim”, dodaje i izlazi iz sobe.
94
elada8
DVANAESTO POGLAVLJE Dolazim kući i odmah zovem policiju. U ruci držim ljepljivu traku koju sam ukrala iz M.-ove kuće. Neki mi muškarac kaže da Joe Harris, detektiv zadužen za Frannyn slučaj, još nije došao. Predstavljam se i kažem da ću nazvati kasnije, pa spuštam slušalicu. Primjerak The Sacramento Beeja nalazi se na kuhinjskome stolu. Otvaram gradsku rubriku i čitam o dvojici mladića koji su se posvađali na košarkaškome igralištu u ulici T u Sacramentu. Jedan od njih došao je do auta, uzeo pištolj, vratio se i u drugoga ispalio pet metaka. Spor je tako riješen. Izrezujem članak i spremam ga u fascikl na kojem sam ispisala naslov “Smrt i nasilje Sacramento.” Otkako sam počela skupljati takve članke, prije manje od godinu dana, fascikl je odebljao od izrezaka, a ja sve više imam dojam da ne mogu ni razmišljati o tom silnom nasilju. Čini mi se da sam sretnica jer više ne živim u Sacramentu, no onda se podsjećam na to da Franny nije spasilo to što je živjela u Davisu. Ponovno nazivam policiju. Bezličnim, umornim glasom neka mi žena kaže da detektiv Harris neće doći još barem sat vremena. Trudim se glasom ne pokazati koliko sam uzrujana i ponovno ostavljam ime. Tek tako da nešto radim, i dok mi je glava još svježa i bistra, pišem bilješke u vezi s posljednjim susretom s M.om, pa tako i njegova sjećanja na Franny u onom svinjcu. Nakon toga tuširam se, jer imam dojam da me M.-ov dodir nekako okaljao. Iako mi gel za tuširanje Ivory pročišćuje tijelo, za čišćenje uma trebat će mi i nešto više od higijenskog sredstva. Najviše me uznemiruje moja vlastita reakcija na sinoćnje događaje. S obzirom na sve što znam o M.-u, kako sam na njega mogla seksualno reagirati? Očekivala sam gađenje i odbojnost, na to sam bila spremna. Ali osjetila sam privlačnost i uzbuđenje: seks je bio dobar. Imam dojam da su me moje vlastite emocije izdale, da su me oskvrnule. Sušim kosu, nanosim krvavocrveni ruž i crnu maskaru. Odlučujem se za elegantan ali odlučan izgled, pa odijevam uske traperice, crnu majicu kratkih rukava sa šljokicama, te kožnu jaknu. Stavljam ljepljivu traku u smeđu papirnatu vrećicu i automobilom odlazim prema gradu. Policijska postaja nalazi se na uglu Treće i ulice F, u staroj betonskoj zgradi u kojoj se, do prije trinaest godina, nalazila gradska vijećnica. Riječi GRADSKA VIJEĆNICA, ispisane umetnutim plavim keramičkim pločicama, i dalje se koče na luku iznad ulaza. Riječ je o zgodnoj zgradi u španjolskome stilu podignutoj tridesetih godina 20. stoljeća. Obojena je blijedonarančastom bojom i izvana prije podsjeća na nečiji dom - s cvjetnim lijehama, vijugavom stazicom posutom šljunkom, drvećem, pomno njegovanim travnjakom, čak i klupom za odmor -
95
elada8
nego na sjedište policijskih snaga. Na uglu se nalazi brončani kip koji prikazuje dvoje džogera. Jedini znak koji ukazuje na namjenu zgrade zapravo je maleni, nenametljivi natpis, u sjeni velikih ovješenih grana obližnjeg stabla, te, što je ipak uočljivije, niz plavo-bijelih policijskih vozila parkiranih uz pločnik. Ostavljam auto na parkiralištu na suprotnoj strani ulice, uzimam papirnatu vrećicu i krećem prema ulazu u postaju. Zrak je svjež, na trenutke i leden, ali nebo je bjeličastoplavo i bez oblaka. Neka djevojka, najvjerojatnije studentica, prodaje cvijeće iz kolica, a nekoliko ljudi sjedi ispred kafića Tutti, ne mareći za hladnoću, uz kavu ili kapučino. Neki mladi policajac u tamnoplavoj odori prolazi ulicom na biciklu, u sklopu gradske biciklističke ophodnje. Prelazim ulicu i ulazim u zgradu. Za prijemnim je šalterom neka policajka, niska tamnokosa žena. S lijeve strane dvoje dispečera nalaze se u prostoru zatvorenom staklom. Ženi objašnjavam da me očekuje Joe Harris, a ona uzima slušalicu i zove ured da to potvrdi. Nova je i ne poznaje me. Sjedam na klupu i čekam. Prijemni je prostor malen, obložen drvom i sagom. Izgleda više poput predvorja ureda u kojem možete registrirati tvrtku ili obrt ili podnijeti neku molbu. Na jednome zidu u vitrini su izložene fotografije lokalnih policajaca, na malenim karticama koje nalikuju na sličice za albume sa slavnim sportašima. Pitam se mogu li se kupiti - za skupljanje, razmjenu, podjelu prijateljima. Pitam se koji murjaci postižu cijenu od dvije kartice u zamjenu za jednu. Nakon što je policajka potvrdila da imam dogovoren sastanak, spuštam se stubama prema sobama u kojima rade detektivi. Ovdje sam od Frannyne smrti bila toliko puta da se bez problema snalazim. Većina me ljudi zna ili barem zna tko sam. Neki me i pozdravljaju dok prolazim hodnikom, neki kimaju, ali se većina, detektivi, okreće i pretvara da me ne vidi. Znam što misle - misle da sam u opsjednutom traženju Frannyna ubojice pretjerala i skrenula. Bilo bi im draže da više ne dolazim u postaju, a svakako žele da prestanem s tim svojim ustrajnim i napornim zahtjevima, žestokim i nepopustljivim traženjem da nastave istraživati Frannyn slučaj. Moji ih dolasci samo iritiraju. Sad me još sluša jedino Joe. Dolazim do stola Joea Harrisa. Riječ je o krupnome muškarcu pedesetih godina koji uvijek izgleda kao da se nekako prelijeva preko svega - prevelik je za taj stol i stolicu, odjeća mu je uvijek pripijena, preuska, a kovrčavu sijedu kosu trebalo bi šišati. U bijeloj je košulji čija se dugmad jedva drži od napetosti. Rukavi su mu podignuti, lijeva strana ovratnika, nezakopčanog, izlizana. Ne izgleda osobito sretno što me vidi, a ja znam da u meni vidi samo novu gnjavažu. Riječ je o dragome i ljubaznome čovjeku čije se strpljenje u posljednjih godinu dana više puta našlo na kušnji, budući da sam se odbijala kloniti istrage. U kutu stola drži fotografiju žene i troje djece. Djeca su mu sada odrasla, ali su na slici još tinejdžeri. 96
elada8
Bez poziva, sjedam mu nasuprot. Stavljam smeđu vrećicu nasred njegova stola. On se naslanja, lice mu nedvosmisleno pokazuje koliko već pati. Od samog početka prema meni se odnosi ljubazno. Pojedinosti o Frannynoj smrti ispričao mi je koliko je mogao obzirnije. A kad sam počela nazivati policijsku postaju, postavljajući uvijek nova pitanja i potpitanja, uvijek mi se javljao i odgovarao koliko je bolje znao i umio. Ali kad su se tjedni pretvorili u mjesece i kad se vidjelo da u vezi s Frannynim slučajem tapkaju u mjestu, da nema osumnjičenika, da nema novih tragova, a ja sam i dalje zvala, tjerala ih da poduzmu još nešto, iako su mi rekli da su praktički nemoćni, Joe je počeo gubiti strpljenje. Sam povremeno izbjegava moje pozive i kori me, govoreći mi da se prestanem igrati detektivke. “Otvori”, kažem mu. Joe čak i ne gleda vrećicu. Gleda mene, mirno i bezizražajno, pomalo oprezno, i pita: “Što je unutra?” “Ljepljiva traka.” Nekoliko trenutaka šutim. “Uzela sam je iz njegove kuće.” Zna da govorim o M.-u. “Isuse, Nora.” Uzdiše, umorno i zdvojno, pa otvara vrećicu i viri unutra. “Provalila si mu u kuću?” “Nisam”, odgovaram, još razmišljajući o tome koliko toga da mu kažem. “Recimo da se viđamo. Pozvao me k sebi.” Joe donjim dijelom dlanova trlja oba oka. Izgleda kao da mi se sprema održati predavanje, no onda odustaje i samo odmahuje glavom. Sjedi na jednoj od onih praktičnih okretnih uredskih stolica koje imaju i kotačiće. Izrađene su od nehrđajućeg čelika i crnog vinila, nemaju naslon za ruke, a naslon za leđa izgleda kao da ga bode točno ispod lopatica. Budući da je tako velik i krupan, ne izgleda kao da sjedi na toj minijaturnoj stolici, nego kao da je drži tako da se ne može pomaknuti. “Čak i ako se traka savršeno poklapa,” kaže, “nema načina da dokažemo da je potekla iz njegove kuće, čak ni da je njegova. Ako ga uhitimo, malo je vjerojatno da bi ga sud osudio. Uzela si dokazni materijal, Nora. Njegov bi odvjetnik pronašao milijun zakonskih rupa kroz koje se može provući.” Takvo sam što očekivala. Bijesno podižem glas. “A što sam trebala napraviti? Ostaviti traku tamo? Dok bi se vi obratili sucu i ishodili nalog za pretres - ako bi ga uopće uspjeli dobiti - on bi je mogao uništiti.” Jasno mi je da sjedim na rubu stolice i praktički vičem na Joea. Duboko u sebi znam i da je riječ o sposobnome čovjeku koji je, unutar zakonskih okvira, učinio sve da pronađe Frannyna
97
elada8
ubojicu. Pretjerano reagiram iz frustriranosti, a Joe to zna. Vidim mu u očima. Ponovno se naslanjam i stišavam glas. “Hoćeš išta učiniti s tom trakom?” pitam. Uzima vrećicu i zatvara je. Kaže: “Ispitat ćemo je, obaviti kemijsku analizu, vidjeti što ćemo otkriti. Jaka ljepljiva traka nije neuobičajena stvar. Čak je i ja imam u garaži.” Bezličnim glasom kažem: “Ali mogu se okladiti da tvoja traka ne stoji u velikoj kutiji, zajedno s bičevima, lancima i svim mogućim pomagalima za sado-mazo igrice koje uopće možeš zamisliti.” Joe Harris pilji u mene. Moje ga riječi nisu nimalo izbacile iz takta. “Kloni ga se, Nora. Uzorci kose koje smo pronašli kraj tijela tvoje sestre nisu se poklapali s njegovima. Vlakna saga koja smo uzeli nisu potekla iz njegove kuće. Nemam baš nikakve fizičke dokaze koji bi ukazivali na to da je imao veze s njezinom smrću. Sve smo provjerili. Razgovarali s njegovim nekadašnjim djevojkama. Sklon je laganim oblicima S&M.-a -malo bičevanja, vezanja, nešto malo dominacije - ali ništa više od toga. Žene koje su u tome sudjelovale kažu da ih ni na što nije prisiljavao, da je sve bilo sporazumno, da je bilo zabavno, tek jedna velika igra. Ni na jednoj od njih nije upotrijebio ljepljivu traku, nikad se nije služio noževima.” Joe odmahuje glavom. “Pa što ako voli vezati žene? To ne znači da je ubojica. A budeš li ga gnjavila, ti ćeš imati problema. Može ishoditi sudsku zabranu i onemogućiti ti približavanje.” “Za to baš nema velikih izgleda - sinoć sam s njim spavala.” Ponovno odmahuje glavom - to često čini u posljednjih nekoliko mjeseci - i duboko uzdiše. “Nemamo nikakvih dokaza za to da ju je ubio, ali to ne znači da nije. Bit će pod sumnjom sve dok se ovaj slučaj ne riješi.” “Nešto ti još nisam rekla”, kažem. “Prije nekoliko dana jedan me auto zamalo pregazio na jednom parkiralištu. Prozori su bili zatamnjeni, pa nisam vidjela tko je unutra, a sve se dogodilo prebrzo da zapamtim podatke o vozilu, ali ne čini ti se da je to nekakva podudarnost? Još se nikada nisam našla u takvoj situaciji - nikada do dana nakon što sam našem profesoru rekla da ću otkriti tko je ubio Franny.” “Ponašaš se glupo kad se tako poigravaš. Kao da sama izazivaš nevolje - i ugrozit ćeš nam istragu. Ne trebaju nam detektivi amateri, Nora. Ostavi ga na miru.” Ustajem. “Ne mogu”, kažem. Glavom pokazujem prema vrećici. “Javilo mi što ste otkrili”, kažem i odlazim prema vratima. Autom se vraćam kući. Na suprotnoj strani ulice vidim jednu susjedu, Ann Marie, sitnu ženu četrdesetih godina, kako šiša živicu između svog i susjednog
98
elada8
travnjaka. U trapericama je i prevelikoj košulji od flanela -vjerojatno suprugovoj - a na rukama ima vrtlarske rukavice. Posvuda uokolo razbacane su grančice. Pitam se je li to pravo doba godine za takve zahvate, ali ne kažem ništa. O vrtlarstvu znam vrlo malo, o mojem travnjaku brine se vlasnik kuće. Uzimam poštu i ulazim u kuću, provjeravam stanje na telefonskoj sekretarici, na kojoj me očekuju četiri poruke: jedna je od prijateljice koja živi u Renu, jedna od Iana, jedna od Maisie, moje prijateljice iz Beeja, a posljednja od M.-a. Nisam mu dala ni broj telefona ni adresu, ali i jedno i drugo u imeniku je dostupno pod natuknicom “N. Tibbs”. To je, očito, nekako otkrio. Njegova je poruka kratka i jednostavna: “Doći ću po tebe u subotu ujutro u devet.” Nije se predstavio, ali glas nije bilo moguće zamijeniti s nekim drugim. Ne znam što ću poduzeti u vezi s lanom. Želi da se navečer vidimo, ali čini mi se da se s njim još nisam u stanju suočiti. Prevarila sam ga na dubokoj razini. Ostavljam mu poruku na sekretarici. Izvlačim se i muljam ne bih li dobila na vremenu. Kažem da sam bolesna i da večeras nisam raspoložena za društvo. Možda će mi za koji dan biti bolje, kažem. Čini mi se da je samo blaga gripa. Spuštam slušalicu zahvalna na činjenici da živim u vremenu u kojem tehnologija ljudima omogućuje da zaobiđu istinu. Znam da sam kukavica.
99
elada8
TRINAESTO POGLAVLJE U subotu ujutro spremna sam za M.-a u trenutku kad zvoni na ulaznim vratima. Nije mi rekao kamo idemo, pa sam odjenula crnu suknju, kratku, za opću primjenu, te dugački zagasitocrveni pulover. Otvaram vrata, a on ulazi, nepozvan, kao da spada u moj dom. “Ne idemo van?” pitam. “Idemo”, kaže on. “Prije ili kasnije.” Zatim pita: “Smijem li?” i počinje razgledavati moju kućicu. Na sebi ima hlače od brušenog tvida i sivi pulover koji izgleda vrlo skupo, a drži se samouvjereno poput čovjeka koji je naviknut da sve uvijek bude onako kako želi. To se vidi u njegovu stavu, u preciznosti pokreta, modulaciji glasa, načinu na koji je sa mnom u nedjelju navečer vodio ljubav. Sjećam se kako me dodirivao - sampouzdano, uvjeren da će me zadovoljiti - a unatoč neprijateljstvu koje osjećam, obuzima me i val želje. Znam da sam sada na opasnom terenu. “Ako nekamo idemo,” kažem, “krenimo.” M. se smiješi. “Svakako idemo nekamo. Na mjesto koje će te jako zanimati.” Ali ničim ne pokazuje da kani izići. Iz predvorja za njim krećem u uski hodnik. U kući su dvije spavaće sobe, jedna na svakome kraju hodnika, a u sredini je gostinska kupaonica. Manju sobu pretvorila sam u ured, s radnim stolom, računalom i policama za knjige koje prekrivaju dva zida. Tu sobu gleda tek usputno, a zatim mračnim hodnikom ide prema mojoj spavaćoj sobi. Zastaje na vratima, gleda uokolo. Klizna staklena vrata vode na malenu terasu iza kuće i sobi daju više svjetlosti. Suprotni zid pokrivaju ormari, s kliznim vratima s ogledalima, tako da se prostorija doima širom nego što doista jest. Ružičasti i sivoplavi satenski jastučići pobacani su po velikome krevetu. Na komodi vidi Ianovu sliku, pa joj prilazi i uzima mjedeni okvir. Ian se smiješi prema meni, grli me jednom rukom, glave nakrivljene u stranu, kao da će svakog trenutka prasnuti u smijeh. Okrenuvši se prema meni, s fotografijom u ruci, M. pita: “Dečko?” Nevoljko kimam. Pomno promatra snimku, bezizražajna lica. Na koncu pita: “Kako se zove?” Sliježem ramenima. “To je zbog nečega važno?” Gleda me, čeka odgovor. Grijanje sada škljoca i prigušeno, nestvarno bruji. Topli zrak odjednom snažno struji kroz rešetku u stropu. Lebdi nad nama, poput duha koji se uvlači u sobu. M. i dalje čeka.
100
elada8
“Ian”, kažem. Uzimam mu sliku, vraćam je na komodu uz tresak. “Zove se Ian McCarthy. A sada idemo.” Dolazimo do njegova auta, novog Mercedesa, sjajnog, elegantnog i crnog. Vani je oblačno, no oblaci su tako prozračni, lagani i magličasti da izgledaju kao da su rijetko istkani, poput kakve gaze. Otvara mi vrata automobila, pridržava ih dok ne uđem. Nakon što je sjeo za upravljač, pitam ga: “Kamo idemo?” “Na izlet. Do jezera Tahoe.” Vozeći unatrag, s prilaznog puta izlazi na ulicu. Nije baš neki dan za takve izlete. Zima završava, a ranije ujutro padala je kiša. Izlazi na autocestu, a ja se udobnije smještam za dvosatno putovanje. Auto kao da klizi cestom, posve skladno i gotovo nečujno. Vozimo se u tišini. Počinje lagana kišica i M. uključuje brisače. Kilometri i kilometri puta samo promiču. Pitam se zašto me vodi na izlet. Piljim kroz prozor, gledam nebo sumorno od kiše. Sad smo u Sacramentu, gdje se autocesta 50 odvaja od međudržavne autoceste 80. Promet nije onako gust kao radnim danima i premda M. vozi brže od dopuštene brzine, mnoga nas vozila i dalje pretječu. Nakon nekog vremena kažem: “Za cijelo vrijeme dok si je poznavao, Franny nikada nisi nikamo izveo. Čak ni na običan spoj, pravi spoj.” Još nekoliko trenutaka šuti i već mislim da neće odgovoriti, ali on onda kaže: “Iskreno, baš i nije bila neko društvo. Sestra ti je bila dosadna.” Zbog tih bezobzirnih riječi hvata me bijes. Ali još više od toga, u njima čujem odjeke sebe. Franny je u dnevniku napisala da ja to isto govorim o muškarcima. “Znam da bih se s njim nakon nekog vremena dosađivala”, rekla sam joj jednom. Te me riječi sada progone. Jesam li i ja zvučala tako bezobzirno kao sada M.? “Ako je bila tako dosadna, zašto si se onda s njom viđao?” pitam. “Zašto si, od svih žena koje si mogao imati, odabrao baš Franny? Nije bila tvoj tip. To se vidjelo iz aviona.” “Kao što sam ti već rekao, s njom sam se viđao iz zabave.” Gleda me ispod oka. “Zanimalo me što sve s njom mogu raditi.” “Što s njom možeš raditi”, ponavljam tupo. Šutim i pokušavam se pribrati. Progovaram tek kad sam sigurna da su mi osjećaji pod potpunim nadzorom. Posve bez emocija, kao da govorim o nekoj neznanki, kažem: “Želio si imati nadzor nad njom - nije li to prava bit te priče? Bila je lak plijen. Mogao si bez većeg truda dominirati, mogao si je iskvariti. Ne
101
elada8
misliš da si se trebao namjeriti na nekog prikladnijeg, nekog...” Ne dovršavam misao. “Izazovnijeg?” kaže on, uvidjevši da oklijevam. “Nekog poput tebe?” Ne obazirem se na tu primjedbu. Vozi još nekoliko kilometara, a onda kaže: “Pogrešno shvaćaš. Ta dominacija, kontrola... sve je to dio toga, ali ne i cijela priča. Kad sam je prvi put ugledao kod Putah Creeka, prije nego što me upoznala, naslutio sam koliko je osamljena. Tako je postala mojim projektom za zimski kvartal. Htio sam je naučiti voljeti - voljeti toliko duboko da bi bila u stanju učiniti bilo što samo da zadrži tu ljubav. Širio sam joj granice. Zanimalo me koliko će daleko biti spremna ići.” Još sam nekoliko trenutaka bez riječi. O Franny govori kao o nekakvom eksperimentu, kao o kulturi uzgojenoj u Petrijevoj posudici. “To ti ne izgleda kao manipuliranje?” uspijevam izustiti. “Apsolutno”, odvraća M. “Nikada nisam ni tvrdio nešto drugo.” “I to je tebi zabava?” U vlastitome glasu prepoznajem oštrinu. Kažiprstom i srednjakom trljam desnu sljepoočicu. Kako se Franny uopće mogla spetljati s njime? “Iskoristio si je... to je bit priče.” “Da, ali ne moraš zvučati toliko ogorčeno. Pružio sam joj što joj je trebalo. Htjela je dečka, nekoga tko će je voljeti unatoč dimenzijama i karakteru. Budimo realni - bila je dosadna i debela. Nisam je mogao voljeti - ali sam s njom mogao voditi ljubav. I kod nje sam pobudio osjećaj da je netko želi. Zahvaljujući meni bila je željena.” Šuti, pa dodaje: “A to je više nego što si ti ikada učinila za nju, Nora. Zanemarivala si je, a to je bilo neusporedivo okrutnije.” Duboko u sebi osjećam značenje njegovih riječi, toliko istinitih da bole. Kažem. “A onda prekidaš s njom. Kad si je se zasitio, jednostavno si je odbacio.” “Moj je odnos s tvojom sestrom bio privremene naravi - od početka. Samo me čudi što je uopće toliko i potrajao. Ljudi su potrošna roba, Nora. O tome sam već govorio. Imaju rok trajanja, vremenski rok. To bi barem ti trebala shvaćati. Nemoj zaboraviti da mi je Franny ispričala sve o tebi.
102
elada8
Znam što voliš, znam što ne voliš, poznajem tvoju prošlost, a mogao bih se okladiti i u to da znam tvoju budućnost. Poznajem tebe. Muškarci su u tvome životu jednako privremeni kao žene u mojem. Osim toga...” “To nije istina”, kažem. “Više nije tako.” “Osim toga”, nastavlja M., ničim ne pokazujući da je čuo da sam ga prekinula, “kao što si i sama ranije rekla, nije bila moj tip. Bila mi je draga, to je znala, ali nisam je volio i nikad joj nisam rekao da je volim. Nikad joj nisam ništa obećao. Od Franny sam uzeo što sam htio - a dao sam joj što sam mogao.” Ponovno razmišljam o muškarcima u svome životu. I ja sam uzimala što sam htjela i davala što sam mogla - odnosno, točnije, davala koliko sam mogla manje. “Slomio si joj srce”, kažem, prisjećajući se muškaraca koje sam tako olako odbacivala. Glas mu postaje blaži. “Imala je sreće što sam prekinuo s njom. Inače bih je bio tjerao još dalje.” Prisjećam se svinjca i one kutije u njegovu ormaru. Mislim da Frannyne dnevničke bilješke i to kako je tajila vezu s M.-om, kako se u njezinim bilješkama, iako su bile oskudne, sve više osjećala tjeskoba, kako mu se posve podala. “Koliko je dalje uopće mogla ići?” pitam. Pitanje je retoričko, ne očekujem odgovor, no on ipak odgovara. Pogledava prema meni i kaže: “To ćeš otkriti.” Obuzima me nelagoda. “Kako to misliš?” pitam. Ne obazire se na mene. Napuštamo dolinu i uspinjemo se predbrežjem, napredujući prema planinama čije vrhove pokriva snijeg. Kiša se pojačava. U divovskim lukovima brisači prelaze vjetrobranskim staklom. M. je zamišljen, izraz njegova lica odsutan. Sada kaže: “Da, vjerojatno je točno da sam joj slomio srce. Ali zahvaljujući tome je ojačala. Bila bi se vezala za nekog drugog. Bila bi preživjela taj šok.” “Da je uopće imala priliku preživjeti.” Uzdiše. Istog trenutka lice mu prekriva umoran izraz. “Opet se vraćamo na to, ha? Jesam li joj slomio i tijelo, a ne samo srce? Nisam je vidio nekoliko tjedana prije smrti, Nora. Ja sam prekinuo s njom. Zašto bih je onda tražio i ubio? Zašto bih htio da bude mrtva?”
103
elada8
“Vidjela sam onu tvoju kutiju u ormaru. Znam što si joj učinio. Voliš bol tuđi bol. Mislim da si osoba opsjednuta kontrolom koja je izgubila nadzor. Pretjerao si. Stvari su ti izmaknule iz ruku, a Franny je zbog toga mrtva.” “Kao prvo”, kaže on, tonom kojim poučava studente, “ne znaš što sam radio Franny i to nećeš znati dok ti ne odlučim ispričati. Kao drugo, ako je to tvoja teorija - da sam je ubio u nekontroliranom trenutku sadističke strasti - ne bojiš li se da ću i s tobom izgubiti nadzor?” “Ne smiješ me ni dirnuti. Policija bi ti odmah bila za vratom.” “Ali ako izgubim nadzor, neću racionalno razmišljati. Posljedice mi neće ni pasti na pamet.” Odjednom imam dojam da sam zatočena, da se kabina automobila upravo nekako smanjila. Kažem: “Toneš zajedno sa mnom. Dogodi li mi se nešto, policija će znati da ima veze s tobom i ovaj put će te uhvatiti. To će biti kakvotakvo zadovoljstvo. Platit ćeš za to što si učinio.” Još nekoliko trenutaka šuti. Polagano, poput roditelja koji pokazuje neodobravanje, odmahuje glavom. Kaže: “Nora, krajnje si nepromišljena. Takvim razmišljanjem nećeš vratiti Franny u život - samo ćeš izazvati svoju smrt.” Ponovno me obuzima taj osjećaj skučenosti i tjeskobe, kao da sam posve odvojena od svijeta. “Za neke stvari vrijedi i umrijeti”, kažem, ali znam da ne zvučim uvjerljivo. Ne odvajajući pogled od ceste, M. kaže: “Onda glavno pitanje sada glasi: Hoću li te staviti na kušnju?” “To ti reci meni”, kažem, prestrašena njegovim riječima. Pomno motri cestu. Kiša zalijeva vjetrobransko staklo. “Kad bih nekoga ubio”, počinje, pa me načas gleda i nastavlja: “Kad bih, primjerice, ubio tebe, to ne bi bilo u nekakvom nekontroliranom mahnitanju. Sve bi bilo pod potpunim nadzorom, promišljeno i vrlo metodično. Kad bih želio učiniti nešto toliko... konačno, u tome bih htio i uživati. Pretpostavljam da bi čovjek ipak izgubio ponešto od potpunog doživljaja kad ne bi imao nadzor.” Još nekoliko trenutaka oklijeva, razmišlja, pa kaže: “Vjerojatno bih počeo tako što bih te vezao, povezao ti ruke i noge. Potom bih te mumificirao. Znaš što je to, Nora? Iskustvo vezivanja. Postoje mnogi načini, ali osnovno je načelo uvijek isto: osobu posve omotati, od glave do pete, onemogućiti što više
104
elada8
podražaja osjetila, dovesti do toga da se taj netko ne može micati. Bila bi posve bespomoćna, ne bi se mogla pomaknuti, ne bi mogla uzvratiti, ne bi mogla vikanjem tražiti pomoć. Ja bih uživao u takvom prizoru. Ali morao bih otići i korak dalje, zar ne? Ako govorimo o ubojstvu. A ne bih htio da me otkriju i uhite. Imao bih spreman drveni sanduk, veličine lijesa, pa bih te smjestio unutra i čavlima zabio poklopac. Zakopao bih te, možda i u vrtu iza kuće. Čula bi zemlju kako pada na poklopac lijesa dok je bacam lopatom. Ne bi mogla apsolutno ništa, samo bi slušala, uspaničena, dok te živu zakopavam.” Piljim u M.-a dok mi sve to govori, osjećam kako mi tijelom struji leden i jeza koja nema veze s niskom temperaturom zraka vani. On me gleda i smiješi se, upućuje mi onaj svoj podrugljivi poluosmijeh koji sve više mrzim. “Ali sve je to samo hipotetsko razmišljanje”, dodaje. “Nisam ubojica.” Ponovno osjećam koliko sam izolirana. Ne bih smjela biti sama s M.-om. Gledam kroz prozor. Nalazimo se u planinama Sierra Nevade, među bijelim i utihlim vrhuncima, a s obiju strana ceste nalaze se visoke hrpe nagomilanog prljavog snijega. Pružam ruku i pojačavam grijanje. Planinu prekrivaju bijele koloradske jele i niži cedrovi smeđe kore, pa se na snijegu koji se topi vidi gust i ljuskast pokrov listova, šiljatih iglica i oblih češera. Cesta, sjajna i i vlažna, sivocrna, vijuga planinom uz oštre zavoje. M. vozi polagano i oprezno. Vani nije dovoljno hladno za snijeg, a kiša, koja sada tek blagim i prigušenim kapljicama pada na auto, kao da izolira M.-a i mene, između nas dvoje i ostatka svijeta postavlja vlažni oklop. “One stvari koje imaš u ormaru,” pitam ga, “jesi li ih upotrijebio na Franny? Sve redom?” Ne odgovara odmah. Na koncu kaže: “Najviše uživam u odnosima koje obilježava određeni oblik sadomazohizma i obično biram žene koje također uživaju u tome. S Franny je bilo drukčije. Priželjkivala je tradicionalniji odnos. Ali bila je zaljubljena u mene, više nego ijedna žena koju sam poznavao, pa mi je zbog toga dopuštala da s njom radim praktički bilo što. Zahtijevao sam da mi dokaže tu svoju ljubav, a ona je to i činila - nebrojeno puta. Zbog te njezine povodljivosti, nespremnosti na to da kaže ne, ja sam postajao samo još zahtjevnijim. Od nje sam tražio neusporedivo više nego od bilo koje druge žene. Taj je njezin karakter upravo tražio da je čovjek iskorištava i zlostavlja. Nije odbijala baš ništa, pa sam stoga jednostavno uzeo sve. Odgovor na tvoje pitanje dakle glasi da, iz prve je ruke upoznala sve što je u onoj kutiji - i još podosta toga.” Još trenutak ne uspijevam doći do riječi. Duboko udišem, pa kažem: “Zanima me još. Ispričaj mi konkretne pojedinosti. Što ste ti i Franny točno radili?” 105
elada8
Načas me gleda, a onda vraća pogled na cestu. “Dovoljno smo razgovarali o njoj”, kaže. Osjećam kako u meni buja bijes. Pruža mi tek toliko pojedinosti o Franny da održi moju poslušnost. “Koliko ćeš još dugo to raditi?” pitam. “Davati informacije kada i kako ti se prohtije, davati mi mrvicu tu, pa mrvicu tamo. Misliš da i mene možeš kontrolirati onako kako si kontrolirao moju sestru?” “Vidjet ćemo”, kaže on. Piljim kroz prozor. Žuti planinski borovi, rumenožućkaste kore s dubokim naborima, promiču kraj nas dok auto vijuga planinskim masivom. Oboje još neko vrijeme šutimo. Kiša je u međuvremenu prestala, a mi smo sad na drugoj strani planine, vrh Echo sada je iza nas, pa se spuštamo prema South Lake Tahoeu. Snijeg se ondje već počinje topiti. Uz cestu se vide malene prljave plohe ostataka snijega, a obronke prekriva isprekidani bijeli ledeni sloj koji se na rubovima topi. M. me pogledava. “Ti si Franny smatrala dobronamjernom osobom bez problema, mirnom i staloženom, bezbojnom, dosadnom osobom s kojom si se povremeno morala viđati zbog sestrinskog odnosa. Voljela si je, ali nije bila tvoj tip, jednako kao što nije bila ni moj tip. Nije bila od onih osoba koje bi ti odabrala za prijateljicu, a da niste bile u srodstvu, s njom se ne bi uopće viđala. Franny je to znala. Znala je da je smatraš dosadnom i to je prihvaćala. Nikad nije ružno govorila o tebi i nikad ti nije spočitavala tu nezainteresiranost. A možda je trebala. Nikad nisi odvojila malo vremena za to da je upoznaš kao odraslu osobu. Ali ja sam je upoznao. Za Božić -sjećaš se Božića, zar ne? Onaj dan koji provodiš s obitelji? Onaj dan kad si bila prezauzeta da ga proslaviš s jedinim članom obitelji? - Franny je za Božić otišla u starački dom, kako njezina prijateljica, Sue Deever, ne bi bila sama. A jednom tjedno pomagala je jednoj skupini izviđačica, jer je voljela biti u društvu djece. Nisi imala pojma o svemu tome, zar ne? Kao da ti je bila posve strana osoba. A ipak te voljela i divila ti se, silno te cijenila i ustrajno te branila. Kad sam rekao da mi se iz njezinih priča čini da si sebična, izmišljala je izlike. Rekla je da si jako zaposlena, da imaš svoj život.” Piljim kroz prozor sa strane, ali ništa ne vidim. Zanimalo me nešto više o Franny, ali sad kad mi priča, to što slušam nimalo mi se ne sviđa. I ranije me pekla savjest - jasno mi je da sam se trebala više potruditi da je nekako uključim u svoj život - ali taj je osjećaj sada mnogo dublji. On kaže: “Čovjek se malo počinje pitati, zar ne? Čemu ta silna odanost kad je, posve očito, nisi zavrijedila?”
106
elada8
Ne mogu mu odgovoriti. Nakon Frannyne smrti ljudi, od kojih mnoge uopće nisam znala, prilazili su mi i izražavali iskrenu sućut. Nitko od njih nije me ukorio, nitko nije bio svjestan mojeg zanemarivanja. Jedino M. zna istinu. U sebi se molim za to da prestane, ali on nastavlja. “Ranije si rekla da je bila lak plijen - možda si i ti imala neke veze s time. Bila si joj sestra, Nora, trebala si znati da te treba. Trebala si se malo više brinuti oko nje.” Još nekoliko trenutaka šuti, a onda mu se glas mijenja, postaje vedriji, bez tračka poštovanja. “Možda to, barem dijelom, objašnjava moju fascinaciju tobom. Želim upoznati osobu koja je prisvojila takvu odanost - posve nezasluženo.” Grlo mi je suho i znam da ću riječi izgovarati s mukom odlučim li se oglasiti. U pravu je, naravno. Trebalo mi je biti više stalo do Franny. Instinktivno uzvraćam udarac. “Nakon svega što si joj učinio, nemaš ni najmanje pravo osuđivati me.” Glas me izdaje. S mukom se pokušavam ponovno pribrati. M. me sažalno gleda i blagim glasom kaže: “Možda zato i mogu suditi - baš zbog toga što sam joj učinio. Jer...” “To je sada priznanje?” pitam, odbacujući njegovo sažaljenje. “Želiš mi reći da si je ubio?” Polagano i strpljivo odmahuje glavom. “Želim ti reći da smo je oboje povrijedili.” “Ali ja nehotice.” Glas mi zvuči neprirodno, napet je od emocija i suza kojima ne dopuštam da poteku. Tražim oprost, ali uviđam da ga neće biti, da mi ga taj čovjek neće pružiti. “Možda nisam bila dobra sestra, možda sam bila zaokupljena sobom, možda sam bila mnogo toga... ali u sve to nisam krenula s namjerom da je povrijedim.” “Ne, nisi. Ali krajnji je ishod isti. Bilo namjerno ili ne, na koncu je bila povrijeđena. Ti si je povrijedila, ja sam je povrijedio - takav ti je život. Moraš sudjelovati u krivnji.” Gledam kroz vjetrobransko staklo. Moj odnos s M.-om, nastao iz nužde, poprima novu dimenziju. S tim sam čovjekom stvorila određeni savez, postigla dogovor s vragom, radi popunjavanja praznina u slagalici o Franny. On sada u zagonetku kao suučesnika uvlači i mene, pa tako postajem pomagačem u njezinoj propasti. A to nisam željela. Ne želim biti dio te slagalice, a ipak
107
elada8
osjećam da me neka sila sve snažnije veže uz M.-a, neka spona čvrsta poput okova oko vrata. Posljednjih mi je nekoliko kilometara puta posve promaknulo i sada s nevjericom uviđam da smo se našli na granici Kalifornije i Nevade. M. prolazi kraj nekoliko kasina. Skreće na neku sporednu cestu i zaustavlja se ispred katnice od drva sekvoje, kosog krova prekrivenog snijegom. “Zašto smo došli ovamo?” pitam. On otvara vrata i kaže: “Da doznamo još ponešto o Franny.” Osjećam navalu ledenog zraka. On poseže prema stražnjem sjedalu i s njega uzima kaput, tamnoplavi vuneni sako. Izlazi, obilazi auto, navlači kaput, pa mi otvara vrata. Oklijevam, pitajući se što će se događati u kući. “Dođi”, kaže i nudi mi ruku. Izlazim, ali se ne obazirem na ruku. Prelazimo prilazni put, iz usta nam se dižu oblačići pare, pa dolazimo do ulaznih vrata. M. zvoni. “Od tebe se neće ništa očekivati”, kaže. “Ovdje si samo promatračica osim ako se odlučiš uključiti. Molim te samo da vodiš računa o tome da si u ovoj kući gošća. Dok smo ovdje, suzdrži se od svih opaski i sudova.” Već sam zaustila da nešto kažem, ali u tom trenutku vrata se otvaraju i M. me predstavlja nekome visokome, korpulentnome muškarcu. Ima veliko okruglo i rumeno lice, izgleda srdačno. Odjeven je ležerno, u smeđe hlače od samta i bez obuće je. “Stižete u pravi trenutak”, kaže, a mi za njim krećemo hodnikom pokrivenim sagom, pa se uspinjemo stubama. Cijela je unutrašnjost puna drva sekvoje i stakla, ukrašena gotovo oskudno, ali profinjeno. “Baš smo se spremali početi.” Uvodi nas u veliku dnevnu sobu s crnim kožnim pokućstvom. Sjedamo, a dok razgovaramo, u sobu ulazi naga žena u crvenim štiklama. Nije ljepotica moguće je da je na koju godinu od pedesete, ima šest-sedam kilograma viška, previše šminke - ali drži se spokojno. Oko vrata ima široku crnu ogrlicu sa zakovicama, poput psa, a prilazi izravno onome muškarcu i pred njim se spušta na koljena, pognute glave. On se na nju ne obazire, kao ni M. Na stražnjici i bedrima vide joj se crveni dijagonalni tragovi i modrice. “Vidim da gledate tragove biča”, kaže naš domaćin, pa se naginje i ženi miluje ramena. “Kad ste došli, upravo sam završio s kažnjavanjem.” Zatim se obraća ženi: “Ustani. Neka bolje pogledaju.” “Svakako, gospodaru”, kaže ona i ustaje. “Gospodar?” šapćem i pogledavam M.-a, no on se ne obazire.
108
elada8
Ona nam prilazi i smiješi se, kao da se ponosi modricama i ranama, pa se okreće, da je bolje vidimo. “Jako zgodno”, kaže M. pa joj dlanom prelazi po bedru. Šaptom ga pitam: “Ovamo si dovodio i Franny?” Kima. Žena se obraća meni: “Drago mi je što si danas uspjela doći, iako se nećeš igrati.” Nervozno se pitam na što točno misli kad govori o igri. “Sad ćemo početi”, kaže onaj muškarac i ustaje. Na podu širi bijelu plahtu, pa rukom poziva ženu. Ona se pruža na leđa, a dojke, s tankim strijama koje se šire do bradavica, vise svaka na svoju stranu. Ima kratku i kovrčavu kosu, crvenkastozlatnu, a takve su joj i stidne dlake. Sklapa oči i počinje duboko disati, kao da meditira. Sjedeći kraj nje, onaj muškarac otvara kožni kovčežić. Unutra vidim niz igala od nehrđajućeg čelika. M. izgleda kao da je iznenađen i kao da mu je to nekako neobično nelagodno. Šapće mi: “To nisam očekivao - mislio sam da će nam ponuditi samo prizor vezivanja i bičevanja.” Gledamo kako prstima hvata kožu iznad njezine dojke i kroz tanki sloj mesa provlači iglu. Čujem njezino tiho stenjanje. “Diši”, govori joj muškarac, umirujući je glasom. “Samo se opusti”, pa joj kroz kožu, na drugoj dojci, provlači još jednu iglu, a zatim joj miluje čelo. Ona otvara oči i nasmiješeno ga gleda. Na grudima joj se već vide sitne kapljice krvi. “To je igrica?” šapćem M.-u dok žena dobiva novu iglu. M. se naginje prema meni i tiho govori: “Da, nekim ljudima. Kao što vidiš, ona uživa. Samo dobro gledaj - čini mi se da će iglama na prsima nešto prikazati.” Ali nije bilo tako. Ispod komada tkanine u onoj torbici muškarac vadi sjajni nož. Podsjeća na kirurški skalpel. Napeto zadržavam dah, znajući što slijedi. Kratko pogledavam M.-a. Nagnuo se naprijed, tek malko, zabrinuta izraza na licu. Obuzeta mučninom, izlazim iz kuće i stojim na trijemu, pokušavajući doći do daha. Nekoliko minuta kasnije on dolazi do mene. 109
elada8
Kaže: “To se naziva sakrifikacijom. Ne brini se za nju - neće je duboko zarezati. I ožiljci ne ostaju.” Hladni zrak prodire mi kroz kaput, golica mi kožu. “Zašto si me doveo ovamo?” “Da vidiš njihove interakcije.” “Zato si i Franny doveo ovamo?” “Ne. Franny nikada nije promatrala - ona je sudjelovala. Ne s rezanjem, njoj to nikada nismo radili.” “Lažeš.” M. sliježe ramenima. “Nemam razloga lagati. Zanimalo te što smo Franny i ja zajedno radili - pa ti pričam.” “I?” M. se smiješi. “I što? Jesam li mu dopustio da je ševi? To pokušaj prokljuviti sama.” Ulazimo u njegov auto i vraćamo se kući. Vozimo se bez riječi. Tek je četiri popodne i kiša ponovno jača. Skrećemo na glavnu cestu i ja piljim u prodavaonice, motele, ljude koji žurno koračaju pod kišobranima. Zaobilazimo južni dio jezera Tahoe, čiju površinu remete velike kaplje kiše. Sve oko nas visoko drveće s kojeg kapa kiša, kuće obložene drvom sekvoje, automobili koji jure kraj nas - sve poprima sivkaste tonove natopljenosti kišom. Ne mogu prestati misliti na Franny u toj kući, na sve ono na što ju je M. prisiljavao. Grad ostaje za nama. Prolazimo kraj aerodroma i ulazimo u planine, gdje kiša, naglo i neočekivano, odjednom prelazi u sitnu kišicu. Sićušne kapljice spuštaju se na automobil usporeno, plešući i tonući poput maglice. Ubrzo počinje ponestajati svjetlosti, ubrzano se približava sumrak. Drveće je sada rijetko, a visoke planine zamijenili su blagi, travom prekriveni brežuljci u njihovu podnožju. Dolazimo do ravnice na kojoj se ubrzo ukazuje Sacramento i nastavljamo vožnju prema zapadu. Dolazimo u Davis i on me vozi do moje kuće. Gasi motor i gleda me, prebacujući ruku preko naslona sjedala. Promatra me bez riječi. Mene obuzima nelagoda. “Što je?” pitam, kao da se zbog nečega opravdavam.
110
elada8
“Dođi ovamo”, kaže on. To je zahtjev, ne molba. Instinktivno se ne mičem. U tišini nakon toga zrak gotovo pucketa od napetosti. Smiješi se, samozadovoljno i zlokobno. “Prkos”, kaže, pa otkopčava sigurnosni pojas i približava mi se. “To mi se sviđa.” Iznenadnim pokretom koji ni u snu nisam očekivala gura me na vrata, a rukama mi onemogućuje svaki pokret. Zatim me hvata za bradu i pridiže glavu prema sebi. “Barem djelomično. Ali nemoj pretjerati. Usprotivi mi se u pogrešnom trenutku, pa ćeš platiti.” Gura me cijelim tijelom, a onda me ljubi. Ponovno osjećam opasnost, kao i one večeri kad sam s njim spavala. I protiv volje osjećam uzbuđenost. On naglo prestaje. Jednom rukom hvata me za bradu i usta, gura mi glavu na prozorsko staklo. Osjećam snagu njegovih ruku, tijelo kojim me gura. Tiho, čvrsto me i postojano držeći, govori: “Želiš vjerovati u to da sam ubio Franny. Na taj način dobivaš čvrstu točku za koju se možeš uhvatiti. A to je bolje nego da misliš da bi njezin ubojica mogao proći nekažnjeno. Ali ja te privlačim. To osjećam u tvojim poljupcima, u tvome tijelu. Ti i ja ćemo se sprijateljiti. Svidjet ću ti se i protiv tvoje volje. To još možda ne znaš, ali sličniji smo nego što si mogla i zamisliti. Sazdani smo od istog materijala, Nora. Nećeš mi moći odoljeti.” Njegove me riječi plaše. Odbojna mi je i sama pomisao na to da bismo mogli biti slični. Otimam se ruci koja me drži za donju vilicu. “Ne bih se baš okladila”, uspijevam procijediti. Ovlaš me ljubi u obraz, a zatim me pušta. Ulazim u kuću i slušam kako se njegov automobil udaljava. Istog trenutka kući zovem Joea Harrisa i pričam mu o sakrifikaciji. Joe kaže da će provjeriti stvar. Nekoliko minuta kasnije netko mi zvoni na ulazu, Ian stoji na trijemu -onako plavokos, visok i snažan, mladenačkog izgleda u toj crveno-zlatnoj jakni s klupskim oznakama 49ersa iz San Francisca. Lice mu je četvrtasto i glatko, nigdje se još ne uočavaju bore, sa zlatnožutim obrvama koje izgledaju poput čekinja slikarskih kistova. Ulazi dugačkim koracima, ljubi me u isti onaj obraz koji je poljubio M. “Što radiš ovdje?” pitam smeteno. “Nisi dobila moju poruku? Ranije sam te nazvao i rekao da ću navečer svratiti.” Grli me i ponovno ljubi, ovaj put dublje i strastvenije. Očekujem da će nekako naslutiti kako sam ga prevarila, da će ustuknuti i uzviknuti: “Bila si s
111
elada8
nekim drugim muškarcem!” Ali to se ne događa. U njegovu poljupcu osjećam strast i istinsku naklonost. Polažem glavu na njegova prsa i snažno ga privijam. Krupan je, građen poput profesionalnog hrvača - tim se sportom i bavio na faksu - velik i mišićav, ali sada se uglavnom ne kreće i za koju godinu, malo-pomalo, mišići će se opustiti. Već osjećam početak toga. Razmišljam o M.-ovu nagom tijelu: skladnome, zategnutome, opasnosti koja mu kola žilama. Od te slike u glavi postajem nervozna. Uvlačim ruku pod Ianovu majicu kratkih rukava i utiskujem prste u hladnu, bijelu kožu. Već mi i ta njegova silna masa pruža utjehu. “Ne,” kažem, “nisam dobila poruku. Tek sam došla.” Gledam ga, gledam to povjerljivo lice i znam, posve sigurno i pouzdano, da mu nikako ne smijem spomenuti M.-a. Umjesto toga, kažem da sam s nekom prijateljicom bila na Tahoeu. Za lanom ulazim u kuhinju, gdje iz hladnjaka vadi Pepsi. Ja ne pijem gazirana pića, a Pepsi imam samo radi njega. Gledam prema telefonskoj sekretarici i vidim da imam dvije poruke. Pritiskam tipku i čujem, naravno, Iana, jakog glasa dodatno pojačanog u zvučniku, kako mi govori da će navečer svratiti. Drugu poruku ostavila mi je Maisie, koja se pitala gdje sam, zašto joj se ne javljam. S njom nisam razgovarala otkako sam se upoznala s M.-om, ne želeći joj odati tajnu vezu. Brišem obje poruke. Ian svlači jaknu, odbacuje je na radnu plohu i pita: “Jesi što dobila? Gore, u Tahoeu?” “Ništa bitno. Par dolara.” Otvara limenku i pije iz nje, pa prstom uklanja plave uvojke s očiju. Gleda sekretaricu i, bez osobite energije, kaže: “Danas sam se našao na ručku s Maisie. Nije joj jasno zašto je izbjegavaš.” Maisie za Bee piše kolumne s područja takozvanog emotivnog zanimanja za pojedinca, a ona i ja s godinama smo postale razmjerno dobrim prijateljicama. “Ne izbjegavam je”, kažem. Počinjem izmišljati izgovor, no čini se da Ianu nešto drugo zaokuplja pozornost i čini mi se da me nije čuo. Poteže donju usnu. “Što se događa?” pitam ga. Još nekoliko trenutaka šuti, kao da pokušava predvidjeti učinak toga što se sprema izgovoriti. Na koncu, iziritirano, kaže: “Čini se da ne izbjegavaš jedino
112
elada8
Maisie.” Ispija Pepsi u jednom velikom gutljaju i odlaže praznu limenku. “Cijeli tjedan pokušavam doći do tebe. Ne javljaš se na telefon, a kad me i nazoveš, to je tijekom dana, kad znaš da me nema.” Cijeli tjedan govorim mu da imam gripu. On nastavlja: “Držiš se kao da se ne želiš vidjeti sa mnom. Kao da u tvom životu postoji i netko drugi.” “Ne”, uzvraćam brzo. “Nema nikog drugog. Samo sam bila bolesna.” Gleda u stranu, zabrinuta, izmučena izraza lica, a potom ponovno gleda mene. “Sigurna si da je to sve?” Kimam. Uzdiše i sklapa oči. Ponovno ih otvorivši, kaže: “To nisam trebao izgovoriti, to o nekom drugom. Nisam smio samo tako donositi nekakve zaključke. Ali volim te, Nora. Ne možeš samo tako nestati na tjedan dana. I ne možeš me odbaciti jer si bolesna. Želim se brinuti za tebe kad ti nije dobro. Želim biti s tobom - i u dobru i u zlu.” “Oprosti”, odgovaram. “Samo sam...” Sliježem ramenima, ne znajući što da kažem, ne želeći samo i dalje gomilati laži. Neuvjerljivo dodajem: “Znala sam da si cijeli tjedan u poslu preko glave.” “Bio sam... ali bio bih imao vremena za tebe.” Malo se opušta, naslanja se na kuhinjski element. Na licu mu se javljaju prvi tragovi osmijeha. “Bio bih ti donio pileću juhu.” Prilazim mu i grlim ga. Snažno ga privijam, naslanjam se na njega, pa ga privijam još čvršće. To je muškarac kojeg želim. Pouzdan, odan i pun ljubavi. Pruža mi što mi treba. Ian me blagim pokretom udaljava od sebe, sada me držeći ispruženim rukama. “Hej”, kaže zabrinuto. “Je li ti dobro?” Na licu mi traži odgovor. Kimam. “Da, bit će da sam samo umorna.” “Tebi treba malo nježne brižnosti i ljubavi - a to bih ti pružao cijelo vrijeme, samo da si mi dopustila da dođem.” Odvodi me u dnevnu sobu, pali svjetiljku u kutu, pa sjedamo na kauč. Svjetiljka ima samo tri žarulje od četrdeset vata, pa da je blag jantarni sjaj koji se gubi u mekoj tami u udaljenijim kutovima prostora. Na stoliću je lanova najnovija rezbarija -nedovršeni škorpion od božikovine - uz nekoliko oštrih noževa i dlijeta. Podižem noge na kauč i liježem, s glavom u
113
elada8
njegovu krilu. Masa njegova tijela pruža mi sigurnost, pa se privijam još bliže, želim se ukotviti u njegovoj čvrstoći. “To mislim najozbiljnije, Nora”, kaže. “Samo zbog toga što si bolesna, ne možeš mi reći da ne dolazim. Ako ja dobijem gripu, hoćeš li reći: ‘Nazovi me kad ti bude bolje. Ne želim se vidjeti s tobom dok ne ozdraviš’?” “Neću.” “Onda dobro. Stoga mi nemoj govoriti da ne dolazim. Nemoj me tako isključivati.” Uranjam mu dublje u krilo i okrećem glavu od njega, da ga ne moram gledati u oči. Zbog te njegove brižnosti još me više peče savjest. “Izgleda da baš nisam jako dobra u ulozi nečije djevojke”, kažem. Miluje mi kosu, a glas mu postaje blaži. “Dobra si i kao djevojka”, kaže, a ja znam da misli ozbiljno. “Sasvim dobra”, šapće, i dalje mi milujući kosu i lice, tim velikim dlanovima, debelim i tupim prstima za koje čovjek nikada ne bi rekao da mogu biti tako nježni. “Želiš li večeras ostati kod kuće?” pita. “Bez pritiska? Ako želiš, možemo gledati telku.” Dodir mu je blag i svilenkast poput toplog maslaca, a ja u njemu jasno osjećam ljubav. Uspoređujem ga s M.-om i uviđam da su kao nebo i zemlja. Kimam, pa se okrećem tako da ga sad gledam. Plave i bistre oči gledaju me s apsolutnim povjerenjem, lice je otvoreno i iskreno. Drži mi dlan na tjemenu i lagano mi palcem mazi čelo. Njegov me dodir pročišćuje. “Zapravo bih najviše voljela”, kažem, “da vodimo ljubav.” Ian se polagano smiješi. “Mislio sam da si umorna.” “Nisam tako umorna”, kažem. Želim da mi misli o M.-u zamijene misli o Ianu, da nestanu misli o tome kako sam zanemarivala Franny. Želim da Ianov dodir koji pročišćuje spere moju grižnju savjesti. Kratko i jasno, želim potpuno, apsolutno odrješenje.
114
elada8
ČETRNAESTO POGLAVLJE Od vremena Frannyne smrti doznala sam mnogo o svijetu sadomazohizma. U sado-mazo odnosu dominantni je partner top, onaj koji je gore, sve vodi i svime upravlja, takozvani dom, dok je pokorni partner na dnu, podložan i podčinjen, submisivan, rob ili takozvani sub. Pokuša li pokorni član nadzirati odnos ili njime manipulirati, njegovo ponašanje dobiva negativnu konotaciju “dominacije s donje strane”. I to je vrlo prikladan opis mog odnosa s M.-om. On toga nije svjestan, ali ja vladam iz podređenog položaja. Kad Ian ne dođe k meni, večeri provodim s M.-om. S njim se obično ne vidim do večeri. Kad se vrati s predavanja na sveučilištu, odmah se posvećuje klaviru i ne voli da mu netko smeta. Sada smo upravo večerali i krećemo u kratku šetnju kvartom. Rameau - poput sjene, sveprisutan - na nekoliko je koraka iza nas. Ovdje nema pločnika, pa hodamo uz rub ceste, tu i tamo šutamo kamenčiće. U vrtu jedne susjede, žute dalije ružičastih vršaka lelujavo blistaju na blagome vjetru, a negdje s nekog stabla čuje se ptičji pjev. Kroz krošnje vidimo narančasto sunce koje lebdi nisko nad obzorom. Ubrzo će se spustiti mrak. M. me hvata za ruku. Ima lagane rukavice, što mi se čini neobičnim, s obzirom na to da zrak nije osobito svjež. Dva dječaka jure kraj nas na biciklima, vozeći se sredinom asfaltirane ceste. “Uvijek nosiš rukavice?” pitam ga. “Skoro uvijek, ako u zraku postoje već i naznake hladnoće. Koža mi vrlo lako puca.” Pogledava me i dodaje: “Ni za tebe ne bi bilo dobro da su mi ruke grube, Nora. Odvlačilo bi ti pozornost. Vjeruj mi. Za to što imam u planu i za tebe je dobro da mi ruke budu meke.” Zamalo pitam što je to isplanirao, ali zaključujem da me samo zadirkuje. Hodamo držeći se za ruke, a ja ne mogu prestati razmišljati o tome da je Franny život oduzela upravo ta ruka u rukavici. Prolazimo kraj kuće ispred koje se nalazi maleno umjetno jezerce. Prozirni plavičastosivi kukci klize po površini, koja se blago mreška kad naiđe povjetarac, prema nama donoseći slatkast miris jasmina. “Reci mi nešto o Franny”, kažem. Uzvraća bez oklijevanja: “Bila je besprijekorno poštena. Nikada ne bi ni pomislila na to da jednog muškarca prevari s drugim.”
115
elada8
Spuštam glavu i uzdišem - tiho, pokajnički - puštam ga da zaključi kako me nadvladao osjećaj krivnje. Ali jedva se suzdržavam da ne prasnem u smijeh. On će meni držati lekcije o varanju? Tišinu prekida prodorno glasanje zrikavca. “Nećeš se moći još dugo viđati s dvojicom muškaraca”, kaže mi tiho. “To će te početi izjedati. Nogiraj Iana - on nema to što tebi treba.” U njegovu glasu čujem ljubomoru i pamtim da to, ako je ikako moguće, moram nekako iskoristiti. Ponovno samo šutim, tiho uzdišem, tako da pomisli da me sve to silno opterećuje. Donji dio sunca iščezava, a sad se vide dugačka, plamena ticala svjetlosti koja obrubljuju obzor poput ukrasnog ruba izvezenog koncem. Ulica u sutonu izgleda skučenije, zaštićeno, sve grmlje, drveće i travnjaci sivkasto su zeleni pod raspršenom svjetlošću sunca koje nestaje. Dovršavamo šetnju držeći se za ruke, povremeno se dodirujući ramenima. Nakon što smo se vratili u njegovu kuću M. odlazi u kuhinju i na štednjak stavlja posudu s vodom. Okrenut mi je leđima i gledam kako nešto radi na kuhinjskoj plohi, kako postavlja dvije šalice, vadi dvije čajne vrećice Bigelow, ulijeva vruću vodu. “Vraćam se za trenutak”, kaže i nestaje. Vraća se s nekim časopisom, pa mi ga da je. Okus lateksa, peti broj. “Domaća zadaća”, kaže, pa me posjeda za kuhinjski stol. Otvara časopis na dvadesetoj stranici, a ja čitam naslov članka: “Fisting, 1. dio: Pička.” Odlažem časopis na stol. “Ma zaboravi”, kažem. “Nema šanse da u mene staviš cijelu šaku.” Stavlja mi dlan na rame. “To ne moramo raditi večeras”, kaže. “Čak ni idući tjedan. Samo pročitaj članak. Malo se upoznaj s temom i svemu pokušaj pristupiti bez predrasuda.” Gledam fotografije. “Nisam dovoljno velika. Cijelu bi me poderao.” “Pročitaj”, kaže on, pa mi donosi šalicu s čajem i odlazi. Prema leđima koja se udaljavaju vičem: “Samo to i ništa više.” Otpijam gutljaj čaja i ne gledam časopis, pitajući se je li to radio i s Franny. Pijem još, gotovo sve, a onda na koncu ponovno gledam one slike. Neka je žena na sve četiri, neka druga osoba - teško je odrediti radi li se o muškarcu ili o ženi - nalazi se iza nje, šake uvučene u vaginu te žene. Počinjem čitati članak, ali se ne uspijevam koncentrirati. Pogled mi ponovno bježi na fotografiju, vraća se na ruku koja nestaje u vagini. Vraćam se na uvodni odlomak i zijevam - nešto o
116
elada8
tome kako se fisting zapravo ne izvodi stisnutom šakom. Ponovno čitam uvodni dio, ne shvaćam, obuzima me pospanost. Podižem pogled i kraj sebe vidim M.a. “Gotova?” pita. Odmahujem glavom. “Nekako se ne mogu koncentrirati”, kažem mu, pa ponovno zijevam. “Zbilja sam umorna.” “Možda bi se trebala malo ispružiti”, kaže on. Vidim kako mi pomaže da ustanem. Već nekako dezorijentirana kažem: “Da, samo na par minuta.” Moje riječi zvuče usporeno i nekako nestvarno. Naslanjam se na M.-a, a on me odvodi u radnu sobu, čvrsto me držeći oko struka. Posjeda me na kauč. “Je li ti dobro?” pita, tamnim očima zagledan u moje oči. Potvrdno kimam. “Ispruži se. Ubrzo će ti biti bolje”, kaže, pa me obzirno spušta u ležeći položaj, pridiže mi noge, skida cipele. “Samo lijepo spavaj”, kaže. “Zatvori oči i spavaj”, ali oči su mi već zatvorene. Čini mi se da mi još nešto govori, no glas mu je nekako dalek i ne uspijevam razabrati riječi. Misli mi zastiru prikazi vagina i ruka koje nestaju u njima. Pokušavam se usredotočiti, ali sve obavija pospana maglica. Odustajući, prebacujem se na bok i prepuštam snu. Budim se polagano, omamljeno, a pred očima prvo vidim strop, dugačku drvenu gredu koja se proteže cijelom duljinom, visoko gore. Sklapam oči, pa ih ponovno otvaram. Sad vidim M.-a. Polagano mi ulazi u vidno polje, pa opet nestaje, poput lutke obješene na kakvoj vrpci. Okrećem se da ga bolje vidim, no vrat mi je ukočen i teško pokretan. Mogu ga pomicati tek minimalno, vidim samo rubne dijelove. Sjedi u naslonjaču do mene, nagnut naprijed. Stavlja mi dlan na čelo, ali ne osjećam njegove prste, ni dodir njegove kože, nego samo blagi pritisak. “Pokušaj se osloboditi straha”, kaže mi, a ja ponovno sklapam oči, pitam se o čemu govori. “Neko si vrijeme spavala”, čujem ga. “Stavio sam ti nešto u čaj. Kloralhidrat.” Ponovno otvaram oči, i dalje omamljena. Pokušavam nešto reći, ali uviđam da to nije moguće.
117
elada8
“Tableta za spavanje”, nastavlja. “Dao sam ti vrlo malu količinu, tek tako da te nakratko omami.” Sada više nisam toliko usporena i shvaćam da nešto jako nije kako treba. Imam dojam da mi um i tijelo funkcioniraju s nekakvom odgodom, da mi misli i osjeti kasne. Tek sada uviđam puno značenje M.-ovih ranijih riječi: Nemoj se bojati. Stavio sam ti nešto u čaj. Tabletu za spavanje. S mukom se pokušavam pridići u sjedeći položaj, ali ne mogu se ni pomaknuti. Tada osjećam pritisak na tijelu, pritisak koji postoji cijelo vrijeme - zategnutost koja sputava, nešto što me snažno stišće. Odjednom shvaćam što se dogodilo. “Nemoj se pokušavati micati”, kaže on tiho. “Ne možeš se pomaknuti -samo ćeš se nepotrebno naprezati.” Drži mi ruku na čelu, blago ga miluje, kao da će me već i to umiriti. “Evo”, kaže. “Pogledaj”, pa pridiže ogledalo i stavlja mi ga iznad lica. Iz njega me gledaju moje vlastite oči, plave i prestrašene. Sve ostalo na glavi omotano je elastičnim zavojima Ace u boji kože. Usta, uši, tjeme - sve je posve omotano, osim očiju i malenih proreza za nosnice. Naginje ogledalo, tako da vidim i ostatak tijela. Posve je obavijeno namotajima i namotajima kompresijskih zavoja. Noge su mi povezane zajedno, ruke uz bokove, torzo također prekriven, nigdje se ne vidi ni komadić kože. Stenjem, u očaju, u krajnjoj nemoći, a val panike struji mi čitavim tijelom. Obavijena sam zavojima. Mumificirana. Osjećam klaustrofobiju i imam dojam da ne dobivam dovoljno zraka. Dišem ubrzano, kratko, a bubnjanje srca obuzetog užasom u ušima mi odzvanja poput eksplozija. “Samo se opusti”, kaže mi M., pa mi stavlja ruku na rame. “Pokušaj se smiriti. Sve će ići lakše ako se opustiš.” Gledam ga. Ponovno pokušavam nešto reći, no u ustima imam nešto zbog čega su te jedva promumljane riječi nerazumljive. Ubrzano trepćem, potiskujem suze, odbijam zaplakati. “Šššš”, šapće mi on i nježno me ljubi u jedan, pa u drugi kapak. “Ovako si prelijepa. Ne boj se. Pokušaj uživati u cijelom iskustvu, ako ikako možeš. Beskrajno sam pazio dok sam te omatao. Htio sam da osjetiš potpunu izolaciju, potpuni gubitak osjeta na koži. Prvo sam ti odvojeno omotao desnu nogu, a onda obje zajedno - tako da ne osjetiš dodir kože na koži. Prvo sam ti omotao torzo, a tek zatim ruke uz bokove, a zatim te ponovno omotao, ne znam više koliko puta, tako da si se našla u svojevrsnoj čahuri. Ne bi trebala uopće osjećati kožu, baš ništa, samo zategnutost zavoja.”
118
elada8
Stavlja mi ruku pod glavu i malo je pridiže. “Htio sam da vidiš kad se probudiš”, kaže. “Htio sam da posve shvatiš u kakvoj si se situaciji našla, no sada ću dovršiti čahuru.” Ponovno stenjem, pokušavam nešto reći. Pokušavam energično odmahnuti glavom. “Znam da se bojiš,” kaže, pa mi elastični povez omata oko glave, tako da više ništa ne vidim, “ali pokušaj se opustiti. Trenutačno ne možeš baš ništa, pa se onda lijepo možeš i prepustiti tom osjećaju, osjećaju potpune izoliranosti, spoznaji o tome da o meni sada ovisi i samo tvoje postojanje.” Sve je sada crno. Povezom mi je nekoliko puta prešao preko očiju, tako da kroz njih ne prodire ni tračak svjetlosti. Čekam, pribojavajući se da će mi zavojem prekriti i nos, i tako me ugušiti, no on mi ponovno polaže glavu na kauč. “Sad ću te neko vrijeme tako ostaviti”, kaže. Osjećam kako mi rukom miluje povezane dojke, a ruka mu se potom spušta niz moj prekriveni torzo. Krajnje tiho kaže: “Izgledaš čudesno, apsolutno čudesno”, a potom čujem kako odlazi, izlazi iz sobe. Osjećam kako mi tijelo pod zavojima drhti. Crnilo, sve je potpuno crno. Sjećam se opisa druge polovice njegova scenarija smrti: drveni lijes, zvuk zemlje koja pada na lijes dok me živu pokapa. Ubrzano dišem, očajnički tražeći još zraka. Želim kriknuti zbog silne nepravednosti svega ovoga. Želim da mi netko pomogne. Čini mi se da su zavoji sada zategnutiji nego maločas, da me nezaustavljivo stišću. Hoću li doista tako umrijeti? Plačem, osjećam kako mi tijelo podrhtava, čujem prigušene jecaje. To nije u redu, govorim samoj sebi. Nije u redu! Mislim na sve svoje pogreške. Mislila sam da potpuno nadzirem situaciju. Mislila sam da ću moći kontrolirati M.-a, da to neće biti jednostavno, ali da će biti izvedivo. Prevarila sam se. Užasno sam pogriješila. Dišem teško i ubrzano, mahnito, pokušavam usporiti. Udišem i izdišem, udišem i izdišem polagano, duboko, udišem i brojim do deset... izdišem i brojim do deset... udišem... izdišem... Tijelo mi je teško, kao od olova, kao da tonem sve dublje i dublje u kauč. Je li već prošao cijeli sat? Ili dva? Tri? Čini mi se da ondje ne ležim tako dugo, ali nisam sigurna. Možda samo sat. Vani laje neki pas. Nije Rameau - on laje dubljim glasom, zlokobnije. I ulicom je upravo prošao neki auto. Udišem... izdišem... Pomno osluškujem, pokušavam potisnuti misli i slike koje mi se vrzmaju glavom, zahvalna na svakome zvuku koji začujem. Avion negdje iznad kuće. Ponovno automobili. Nekakav kukac koji se uvukao u kuću. Potmula grmljavina vlaka negdje u daljini... 119
elada8
Koliko sam već ovdje? I zašto od njega ne dopiru nikakvi zvukovi? Je li još ovdje? Kauč pod sobom osjećam kao akupunkturne točke na kojima mi počiva tijelo, vrlo lagan pritisak pod nogama, teži ispod torza. Osjećam bol u križima, nelagodu, potiskujem je snagom volje. Sa svakim novim udahom samoj sebi govorim da postajem sve laganijom, laganijom od zraka. Udišem... izdišem... Više ne osjećam vlastito tijelo. Odvojena sam od njega, postojim zasebno. Ne mogu baš ništa. Moj život pripada M.-u. Moram prihvatiti sve što čini. Ništa nije u mojim rukama, ne mogu utjecati ni na što. Ne mogu sahraniti, ne mogu uzvratiti, nikako se ne mogu zaštititi. Hoću li živjeti ili ću umrijeti, sve ovisi isključivo o M.-u. Osluškujem neizgovorene riječi u glavi, glasnije od izgovorenih, pa se mrštim. Što to radim? On priželjkuje upravo to - strah, prihvaćanje, potpunu pokornost. Reagiram točno onako kako očekuje. Kakav šupak. Nije mi imao pravo to učiniti. Kakav jebeni šupak. Jebeni profesorski šupak. Čujem te riječi, prodorne i jasne, kao da sam kriknula. Koncentriram se, pokušavam racionalno razmišljati. Samo me želi prestrašiti, ništa više. Želi da prestanem tražiti Frannyna ubojicu. Želi da ga ostavim na miru. Ne može me ubiti - policija mu ovaj put ne bi dopustila da se nekažnjeno izvuče... Koliko sam već ovdje? Čini mi se da sam u jednom trenutku zadrijemala, ali nisam sigurna. Čujem komarca, to prodorno zujanje, visok ton, kako kruži sobom. Vani čujem glasanje sove. Udišem, i izdišem, vrlo polagano. Nos mi je poprimio monumentalnu važnost i neopisivo sam svjesna nosne šupljine, osjećam kako mi je lijeva nosnica pomalo začepljena. Budem li vladala disanjem, govorim samoj sebi, sve će biti u redu. Udišem dublje. Šmrcam. Naglo ispuštam zrak. Ne uspijevam pročistiti lijevu nosnicu. Ponovno plačem, svjesna toga da sam krajnje nemoćna. “Bok, Nora.” Tijelo mi se istog trenutka ukočilo. Osjećam kako mi se želudac užasnuto grči. Kad se vratio? Uvlači mi ruku pod ramena, drugu pod noge, pa me pridiže. Nosi me, tek nekoliko koraka, pa me stavlja na nešto ravno i tvrdo. Samo me pokušava prestrašiti, govorim samoj sebi, pa dajem sve od sebe da uspostavim nadzor nad disanjem, no to mi sad ne polazi za rukom. Dišem brzo, isprekidano, izbezumljeno. Čujem kako se nada mnom zatvara nekakav poklopac. Krikovi su mi prigušeni, nečujni. A onda čujem udarce čekića: zabija čavle u moj lijes. Svi su mi mišići zategnuti, prsni koš stisnut. Udarci prestaju. Tišina. I dalje tišina. Čekam škripu, znakove o tome da lijes izvlači iz kuće, ali ne čujem ništa. Jesam li pogrešno procijenila udaljenost na koju me prenio? Jesam li već vani? Ipak, i dalje se ne čuje ništa. Čekam zvuk zemlje koja iz lopate pada na lijes. Čekam, ne dišem. Još nema zemlje, pa kratko udišem. Potom još jednom. Bole me pluća, čeljust mi je čvrsto stisnuta, imam dojam da mi se svaki mišić grči. Vrijeme prolazi. Minute, deseci minuta, ne znam. Čekam zvuk zemlje. 120
elada8
Ali nema ga. Samo tišina. Mračna, beskonačna tišina. Paklenska. Stiksovska... Je li prošlo već više sati? Više mi ništa ne izgleda stvarnim. Sanjam da sam već mrtva, u podzemnome svijetu, gdje me prevoze rijekom Stiks, još jednu dušu... Koliko ću još imati zraka? Je li me prekrio zemljom? Je li mi to nekako promaknulo?... Čujem nekakvu metalnu škripu. Čujem cvilež čavala koje vadi iz drva, potom i zvuk podizanja poklopca. Pridiže me iz lijesa, kao da ustajem iz mrtvih, pa me prebacuje na kauč. Ruka mi dolazi pod glavu i osjećam kako mi se odmotavaju zavoji. “Možda ne bi bilo loše da još neko vrijeme žmiriš”, kaže mi M. “Svjetlo će ti biti ekstremno jako.” Unatoč upozorenju otvaram ih čim je skinuo povez. Ubrzano trepćem, žmirkam, ponovno ih otvaram, ovaj put sporije. On i dalje odmotava zavoje, otkriva mi ostatak nosa, obraze, usta, vrat. “Otvori”, kaže, pa mi iz usta vadi lopticu od pjenaste gume. Gnjevne riječi na jeziku, ali, na vlastito iznenađenje, umjesto da psujem, počinjem drhtati. Privija mi glavu na svoja prsa. “Ššš”, kaže. “Sada je gotovo. Neću ti nauditi.” Pridiže me na noge i počinje mi odmatati tijelo, sloj po sloj. I dalje ne govorim, dijelom zbog emocionalne iscrpljenosti, dok mi dijelom to nalaže zdrav razum: želim se uvjeriti da sam slobodna prije nego što započnem napad. Blago se ljuljam, nesigurna na nogama, pa se naslanjam na M.-a. Gledam uokolo i vidim da sam cijelo vrijeme bila u njegovoj radnoj sobi. U jednom kutu nalazi se drveni sanduk, čekić i čavli leže na podu. “To sam učinio iz nekoliko razloga”, kaže on. Dovršava jedan zavoj, pa počinje skidati drugi, spušta mi se od ramena, preko prsa, do struka. “Htio sam ti dokazati koliko sam pouzdan i koliko mi možeš vjerovati. Bila si toliko uvjerena da sam ti ubio sestru, uvjerena čak i da bih mogao nauditi tebi - sad bi trebala drukčije razmišljati. Imao sam idealnu priliku za to da ti naudim, čak i da te ubijem, da sam htio, a to ipak nisam učinio. Možda ćeš sada prestati s tim glupostima, s uvjerenošću u to da sam ubio Franny - ili barem uzeti u obzir mogućnost da je to možda učinio netko drugi.” Na podu su sada dvije hrpe elastičnih poveza. Izgleda da se služio zavojima širine sedam i pol i trideset centimetara. Dovršivši posao na torzu, odmotava mi bokove i bedra. I dalje sam slaba i nestabilna. M. me ponovno poliježe na kauč, pod glavu mi stavlja jastuk, a potom mi pridiže noge i počinje ih odmotavati.
121
elada8
“No to je bio samo jedan razlog. Željela si bolje upoznati Franny - ovo je bila idealna prilika. Bila si u njezinoj koži, da se tako izrazim, i iskusila što i ona. Više od toga ne mogu ti reći, Nora. Da bi shvatila što je proživjela Franny, da bi to istinski razumjela, to isto moraš i sama proživjeti. Da ti samo kažem kako sam je mumificirao, nikada ne bi shvatila što to iskustvo zapravo donosi, dubinu osjećaja koji tada izlaze na površinu. Večerašnju epizodu shvati kao taktilnu dopunu Frannynu dnevniku.” Ruke mi više nisu vezane za bedra, iako su obje još čvrsto obavijene zavojima. Oprezno ih pomičem, osjećajući ukočenost. Dok odmotava vanjske zavoje s mojih nogu, vidim da mi je desna zasebno omotana i da mi je gležnjeve i područje neposredno iznad koljena vezao i konopcem. Odvezuje konopac i počinje mi odmotavati desnu nogu. Nakon što je završio, istežem jednu, pa drugu nogu. Tijelo mi je golo i hladno, ukočeno od nepomičnosti. M. me prekriva dekom i pridiže mi jednu ruku. Skida zavoj. “No najvažniji je razlog to što mi je sve to jednostavno bio užitak.” Bijesno piljim u njega i već otvaram usta da nešto kažem, ali on me prekida. “Još ne”, kaže, pa počinje raditi na drugoj ruci. “Još ne govori. Znam da si bijesna i da želiš još neko vrijeme šiziti na mene, ali idemo redom. Pripremio sam ti nagradu. Dar za bol.” Skida posljednji zavoj i baca ga na hrpu. Na podu je svakako više od dvadeset zavoja. Mičem se pod pokrivačem i osjećam kako mi ukočenost napušta tijelo. Što je najneobičnije, uopće ne želim ustati, ni vidjeti koliko je sati, čak ni iskaliti bijes. Osjećam se izmoždeno, iscrpljeno i krajnje povučeno, kao da sam na nekom unutarnjem putovanju, u vlastitoj glavi. Pomilovana sam. Želim samo ostati pod tom dekom, na sigurnome i toplome. Prilazi pisaćem stolu i vraća se sa snopom papira. “Franny mi je to dala malo prije smrti. Priča, manje-više. O Franny kad joj je bilo četrnaest godina, nekoliko mjeseci prije nego što su vam roditelji poginuli, prije nego što se vratila k tebi u Sacramento. Priča je izvorno bila dio dnevnika, ali ju je izbrisala. Htjela je uništiti i ovaj primjerak, ali joj nisam dopustio. Čuvao sam ga u uredu na sveučilištu.” Daje mi papire. “Bit će ti jasnije mnogo toga o Franny”, kaže. “Čini mi se da ćeš shvatiti da je riječ o pravednoj nagradi za muke koje si pretrpjela”, pa izlazi iz sobe. Gledam prvu stranicu i počinjem čitati.
122
elada8
PETNAESTO POGLAVLJE FRANNYNO POSLJEDNJE UPORIŠTE autorica: Frances Tibbs Ljudi na meni prvo primjećuju ovo: kosa mi je kratka, jako kratka, nepuna dva centimetra, pa strši ravno poput čekinja sa svih strana. To ne bi bilo toliko neobično da nisam djevojčica, no ni to ne bi bilo toliko čudno da sam u Davisu, u Kaliforniji, gdje nikome nije osobito stalo do toga kome sličiš i kako izgledaš. Ali sada živimo u Montani, moji roditelji i ja, a djevojčica koja izgleda kao dečko ovdje baš i nije česta pojava. Kad sam se počela šišati - prvo samo tih petnaest centimetara pramenova s donje strane, pa dva tjedna kasnije još deset centimetara sa strane, pa potom još po tri-četiri centimetra za kakvog gadnog vikenda, pa još pet kad je počelo kišiti - kad sam je počela rezati, mama ni u jednom trenutku nije rekla baš ništa. Kao da nije ni primijetila, kao da sam svih četrnaest godina života bila gotovo posve ćelava. Ali tata je primijetio. Rekao je da tako, gotovo bez kose, izgledam neuredno, pogotovo s obzirom na to da sam neprestano u trapericama i jakni s perlicama, ukrašenoj perjem, kožnim vrpcama i konjskom dlakom. Rekao mi je da ponovno pustim kosu, a onda na to posve zaboravio, sve do jednog dana, šest tjedana kasnije, kad je za večerom podignuo pogled sa složenca s razmrvljenim čipsom i tunjevinom i rekao: Nisam li ti rekao da se prestaneš šišati, a nakon toga energično gurnuo vilicu u usta, hrskajući čips, ponovno zaboravljajući moju kosu, dok je mama samo tako sjedila, poigravala se mrkvom na tanjuru, ne obazirući se na nas, ne čujući, ne videći, a to me jako razljutilo, to što više nije bila dio obitelji, pa sam se zamalo izderala: Prestani se poigravati hranom, ali to ipak, budući da sam bila dijete, a ona roditelj, nisam učinila. Kad mi je tata rekao da se selimo u Montanu prvo sam pomislila: znači, to će sada biti naš život - Montana. I zamišljala sam stvari koje se ne viđaju u Kaliforniji, one staromodne stvari sa sela, prašnjave ceste, pločnike pokrivene daskama, klince u velikim šeširima i izblijedjelim kombinezonima, klince koji čak i ne znaju za isprane traperice, ni fluorescentne vezice za cipele, ni MTV, ni Madonnu, ni Joan Jett i the Blackhearts. Činilo mi se da Montana ne može biti udaljenija od života, od trgovačkih centara s neonskim reklamama, lokala s videoigricama, pomfrita s čilijem i sirom u Murder Burgeru, te Joeyja Walkera u crnoj kožnoj jakni i visokim reebokicama, dječaka o kojem sam neprestano sanjarila i zamalo ga poljubila kod vodotornja u Davisu, u Osmoj ulici. Ali sve se to promijenilo, čak i prije nego što smo se odselili u Montanu, a Joey Walker sada me ne bi prepoznao, pogotovo s tom čekinjastom kosom.
123
elada8
Evo što mi je mama rekla prije nego što smo došli ovamo: Montana ima ravnice koje se blago dižu i spuštaju i možeš gledati u beskonačnost i ne vidjeti ništa osim vedrog plavog neba i smeđih brežuljaka koji nikad ne završavaju. Moj je tata samo rekao da ga ona prizemna magla zimi ubija i da je vrijeme za promjenu. Ali znam zašto smo se zapravo preselili, iako mi to nisu rekli: radi zaborava. Možda su mislili da bismo ovdje mogli početi ispočetka, da će se određene stvari nekako izgubiti među tim blagim uzvisinama u ravnici, da će se sve nekako upiti u nepregledne otvorene prostore onako kako to nikad nije bilo moguće u Davisu, Davisu s tom niskom i gustom siječanjskom maglom, koja sve obavija i sputava, čak i uspomene, pod tim sitnim sivim kapljicama. Ali vedro plavo nebo ne pomaže. Što god radio, kamo god išao, uspomene su ipak tu, samo sijevaju u neočekivanim trenucima. Poput automobila u Montani. Ljudi ovdje ne znaju što da rade s autima. Možeš se voziti prirodom - a to znači praktički bilo kuda - i nećeš vidjeti ništa osim zemlje, možda pokoje krave koja pase, a onda odjednom, kao iz vedra neba, ugledaš neki napušteni Chevy, zahrđao i bez jednih vrata, ili možda neki stari Fordov kamionet razbijenih farova, uz cestu, u nekom jarku i - pazi ovo - preokrenut, na krovu. Kad god prođemo kraj nekog takvog vozila, moji roditelji na prednjim sjedalima, šute, ja straga, zagledana kroz prozor, razmišljam o izumrlim životinjama i ugroženim vrstama, pa još sljedećih nekoliko kilometara začuđeno razmišljam. To mora nešto značiti, ali ne znam što. U takvim trenucima žalim što s nama nije Nora, moja starija sestra. Ona bi mi mogla objasniti to s autima, ali budući da je nema, stvar nekako moram prokljuviti sama. Ljudi u Kaliforniji ne ostavljaju aute uz cestu, ne prevale ih na krov i samo tako napuste. To je nešto specifično za Montana, zaključujem, kao što je niska magla specifična za Davis: i jedno i drugo podsjeća te na stvari kojih se ne želiš sjećati. Odmah nakon što smo se doselili ovamo, prije otprilike godinu dana, odlučila sam da ću biti bolja u školi, da roditeljima olakšam situaciju. Učim neusporedivo više, a kako mi se kosa skraćuje, ocjene mi se poboljšavaju. Sada iz svega imam petice, a kad ih pokazujem mami, ona se sanjivo smiješi i kaže: Jako lijepo, srce, a onda odvraća pogled i ja jasno vidim da je već zaboravila moje petice, da je zaboravila i mene. Ne zaboravlja samo jedno: Billy, moj mlađi brat, je mrtav. Najviše učim povijest. Na satovima gospodina Kendalla učili smo o Indijancima iz Velike nizine. I tada sam doznala za Bika Koji Sjedi. Bio je veliki vođa koji je ujedinio Indijance tog područja, iako za njega na koncu sve nije završilo najbolje. Kad mi sad kaže da promijenim tu nakićenu jaknu ili da prestanem rezati kosu, samo mu kažem da radim na jednom školskom projektu, o Indijancima iz naroda Sioux kažem, a on nešto mumlja i odlazi u dnevnu sobu gledati televiziju. Njemu je to nekako valjda logično. Možda misli da su svi
124
elada8
klinci u mojem razredu ćelavi. Ali nisu. Rugaju se mojim čekinjama i mojoj jakni i košulji s resama. Budući Ratnik Siouxa, tako me zovu, i Poglavica Govno Koje Sjedi. Znam da nisam dečko i znam da nisam Indijanac. Nikad nisam ni rekla da jesam. Ali volim raditi stvari onako kako ih je radio Bik Koji Sjedi, na primjer nositi perje, rese, ukrase od konjskih dlaka i kožne hlače. Taj Bik Koji Sjedi bio je odlučan čovjek. Već ti i pogled na njegovu sliku govori da je bio jak. Ako nije htio pustiti neprijatelja, nitko mu nije mogao pobjeći. Obavio bi mu ruku prstima, prstima koji su bili nalik na orlovske kandže, i stisnuo, prodirao kroz kožu i meso, i do kosti ako je bilo nužno, tako ga držao koliko god je trebalo. Bik Koji Sjedi nikada nije nikoga iznevjerio. Mislim da od Siouxa mogu mnogo toga naučiti. Kako biti snažan, kako biti odvažan, i slične stvari. Hrabrost im je bila praktički najvažnija od svega. Sve im je bilo crno i bijelo: ako nisi hrabar, onda si kukavica. Kratko i jasno. Nikad se nisu natezali oko sitnica, niti se prepirali oko nijansa sive boje - bolje je umrijeti kao junak, glasilo je njihovo geslo, nego živjeti kao kukavica. Zbog toga se pravi ratnik više voli boriti prsa o prsa, a ne ubijati iz daljine. Time dokazuje da je hrabar, jer izlaže život opasnosti. Svatko se može sakriti iza neke stijene i strijelom ubiti nekog pripadnika naroda Crow ili Pawnee. Ali doći do njega i dodirnuti ga, to je već hrabro. To je znak odvažnosti, a prvi čovjek koji dođe u kontakt s neprijateljem dobiva svojevrsne bodove - nazivali su ih kupama i poslije detaljno sve prepričavali - a Siouxi iz toga uče ovo: ne trepnuti u suočavanju s opasnošću. I upravo tome mene uči Bik Koji Sjedi. Jednom ili dvaput tjedno, nakon završetka škole, odlazim do srednje škole i skupljam par kupa na svoj račun. Odijevam traperice i široku jaknu, tako da misle da sam dečko. Preko lica navlačim crnu skijašku masku i kroz uske proreze vide mi se samo oči. Gledam footballsku momčad, prilazim aut-liniji i naguravam se s tim krupnim momcima, gurkamo se laktovima, sudaramo ramenima, a oni mi kažu: Gledaj kuda ideš, mali, a ponekad me guraju i kao da igram za suparničku momčad. Kao da sam neprijatelj. To radim već gotovo sedam mjeseci, bejzbol, košarka, a sad i football, što god se već igra u to doba godine. Fantomski sam Sioux, planiram napade kad je trener dalje uz teren, kad mi je okrenut leđima, kad pozornost usmjeri na nešto drugo. Još me nijednom nije vidio. Kao na primjer prošli tjedan. Ili tjedan prije toga. Uvijek je isto. Čekam da se sva ta tijela pognu u blizni gol-linije, čekam da počnu igrati, čekam da nekoga izbace iz igre. Trener u ustima ima zviždaljku, spremno se oglašava u slučaju prekršaja, a ja ga onda vidim, ovaj put radi se o srednjem braniču, kako teškim korakom trči na drugu stranu polja, visok poput pravog diva, dok svaki korak - kunem se da je to istina - izaziva podrhtavanje tla. Broj 63. S njim sam se već sudarala. Skida kacigu, pa vidim glavu, plavokosu, nordijsku, učvršćenu za ramena, bez vrata. Trbuh mu strši naprijed, a bijeli
125
elada8
štitnici za ramena vise mu iz zelene majice, a ja si mislim: Ovo je sofa koja se raspada. Sepiri se uz teren, zastaje da istegne tetive, pa se spušta na koljena da zaveže tenisicu, uopće ne očekujući napad. Izlijećem iza tribine i jurim. Bum! Pljas! Nosi se s terena, jebote! kaže mi 63 u trenutku kad sam se svom snagom zabila u njegov štitnik za rame, pa podiže jednu ruku, donje strane toliko žutobijele da baš i ne izgleda osobito opasno, pa si mislim da ću se ovaj put izvući bez većih posljedica, no onda me udara nadlanicom, a ja ničice padam preko trave, na zemlju, razbijam usnu na neki kamen. Povlačim se iza tribina u trenutku kada trener gleda kako 63 vrišti u prazno, maše rukama kao da navodi avion na aerodromskoj stajanci. Trener me ni u jednom trenutku nije vidio. Prestani se zezati, viče na 63-cu, trebao bi gledati prokletu igru, a 63 zbog toga još samo više šizi, jer zna da sam ondje, da virim iza tribina. Osjećam okus krvi na usni, ali to mi ne smeta, jer kad god dotaknem neprijatelja, postajem jačom i odvažnijom. Učim ozljede prihvaćati bez riječi, željno ih prigrliti. Modrice su moja odličja, krv simboli. Uklanjam prašinu s traperica, brišem krv s usne i bilježim još jednu pobjedu. Još i prije preseljenja u Montanu znala sam za zemlju Siouxa, iako je tada nisam poznavala. Moji su roditelji veliki ljubitelji izleta i na odmoru uvijek odrađujemo kampiranja i nacionalne parkove. Tako smo obišli cijelu zemlju, boraveći po dva tjedna u šatoru. Yosemite, King’s Canyon, Bryce, Badlands, svi mogući nacionalni parkovi i zaštićena područja. I to samo nas četvero, mama, tata, ja i Billy, jer Nora je starija i radi, pa više ne ide s nama. Na posljednjem izletu, prije više od godinu dana, posjetili smo Flaming Gorge u Wyomingu. Sada znam da je to područje Shoshonea. Klinci, ovo će vas oduševiti, rekla je mama dok smo se vozili onamo. Krajolici su veličanstveni. Ljubičaste planine u svitanje, rekla je, raznobojne planine, planine od kojih će vam zastati dah. Prvog dana boravka ustali smo vrlo rano, prije svitanja, zrak je bio toliko hladan da smo ga vidjeli dok smo razgovarali, svi redom u majicama s kapuljačom i dugim hlačama, da vidimo te glasovite planine. Mama me uhvatila, pa smo počele poskakivati gore-dolje da se ugrijemo, obje smo se smijale i izgledale smiješno u novim ružičastim trenirkama - bilo je to prije nego što sam se počela odijevati kao dečko - a tata je pogledao Billyja, obojica su bili u praktičnim trapericama, te se nasmiješio, obrvama pokazujući prema nama i kolutajući očima, kao da želi reći: Žene, a onda je položio ruku na Billyjevo rame i tako su gledali planine, pretvarajući se da im hladni zrak ni najmanje ne smeta. A mama je bila u pravu - pred nama su se ukazale raznorazne nijanse ružičaste, ljubičaste i narančaste. Bile su to planine nježne ružičastožute boje, planine na čiji se vrh jednostavno moram uspeti, pa smo tako krenuli, ja sam trčala naprijed, štapom udarala po grmlju, udisala eksploziju cvjetnih mirisa koji su
126
elada8
ispunjavali zrak nakon svakog mog udarca. Čula sam kako se Billy iza mene uspuhao, a kad sam se okrenula, vidjela sam da gotovo posrće pri usponu, da mu zrak iz usta izlazi u kratkim, ledenim izdasima dok se trudi da održi korak sa mnom, plješće ne bi li se ugrijao, dok su mu obrazi rumeni od jutarnjeg zraka. Bio je nizak i mršav, cijelu glavu niži od mene, pjegava lica i guste tamne kose koja mu je padala niz čelo, tako da mu nikada nisi vidio oči. Klinci, gledajte kuda hodate, povikao je tata za nama. Potrčala sam naprijed, želeći pobjeći Billyju. Bio je godinu mlađi od mene i uvijek se vukao za mnom kad sam željela biti sama. Prije godinu dana se razbolio, a sada ne može brzo trčati i manji je od vršnjaka, mnogo manji, a ja sam već sita toga da mama i tata neprestano trepere nad njim, a ne nada mnom, bojeći se da bi se mogao još više razboljeti. Čekaj, povikao je za mnom. Čekaj me, Franny, ali ja sam samo bacila štap uvis i potrčala još brže. Dok smo živjeli u Davisu raznosila sam novine. Evo što sad radim u Montani: kradem bicikle. Siouxi su odvažnost pokazivali i tako što bi neprijatelju ukrali vrijednog konja, i tako su skupljali kupe. Ako sam htjela, to sam mogla raditi i usred noći, mami i tati nimalo ne nedostajem dok se iskradam u susjedovu otvorenu garažu, dok ljudi u kući spavaju u udobnim krevetima i uopće ne razmišljaju o mogućnosti da se može dogoditi neki zločin ili da se može pojaviti neki fantomski Sioux, dok ja poput mačke vrebam i šuljam se uokolo, bešumno, tražim specijalku, pazim da ne udarim u kakvu kantu za smeće, ne srušim neke kutije ili ispustim baterijsku svjetiljku, a onda uzimam bicikl i na njemu odlazim, kao od šale. Tek tako. No to ne bi bio pravi ispit hrabrosti, bilo bi prejednostavno. Umjesto toga, bodove skupljam u školi, usred bijela dana. Pronalazim neku izliku da iziđem iz učionice - na primjer grizem zanoktice dok ne prokrvare, pa dižem ruku u kažem: Porezala sam se. Mogu otići do medicinske sestre? - i prije nego što ću na prst dobiti flaster odlazim do držača za bicikle. Bicikle sam odmjerila još prije zvona, tako da znam koji ću uzeti, koji nije zaključan, koji je najdragocjeniji, pa gledam desno, gledam lijevo, zrak je čist, i tako uzimam bicikl. Njime se vozim do strmine i bacam ga u rijeku, a onda trčim do medicinske sestre, ona mi stavlja flaster, a ja kažem: Svakako, gospođo, ubuduće ću biti pažljivija, gledam na sat i vraćam se na nastavu, brišući znoj s čela dok se spuštam na svoje mjesto, pripravna ponuditi i izgovor ako profesor nešto upita: Zao mi je što je toliko trajalo, ali sestra je imala posla, morala sam otići i do nužnika itd., ali to se ne događa, mislim, nitko ništa ne pita, jer, hej... ipak sam ja čista odlikašica, uzor u koji se treba ugledati, možda malko ekscentrična, ćelave glave i sve to, ali to se može i očekivati. Naposljetku, došla sam iz Kalifornije. Kad god nestane nečiji bicikl, stvar postaje još opasnijom, a kad god ukradem bicikl, približavam se Biku Koji Sjedi. Tu rijeku namjeravam pretrpati biciklima. Nikada ih ne zadržim onako kako su Siouxi zadržavali konje, ali nekako mislim
127
elada8
da je učinak isti. Ušla sam u neprijateljski logor i preživjela, a dokaz je na riječnome dnu. Ponekad razmišljam o ljetu i pitam se hoćemo li ikada ponovno ići kampirati. Nadam se da hoćemo, ali bit će u redu i ne budemo li išli. Uvijek sam voljela te izlete, iako mi je Billy bio naporan. Izlet u Flaming Gorge bio je tipičan primjer - ja nekamo krenem, a on mora za mnom. Čula sam njegov glas među drvećem, cendranje kojim me pokušavao usporiti. Čekaj me, Franny, vikao je bez prestanka. Čekaj me! Staza je vijugala prema gore, sve se više sužavajući. Drveća je bilo sve manje, a zrak je mirisao po suhome lišću i prašini. Kad sam došla do ruba neke litice, pod nogama su mi se počeli mrviti kamenčići i čula sam kako padaju u kanjon duboko dolje. Nastavila sam se penjati, slijediti stazu i u jednom trenutku podignula sam rukave preko lakta, pitajući se kada je zrak prestao biti onoliko svjež. A onda sam čula Billyjev krik, više nalik na iznenađeni vrisak, te prigušeni zvuk kamenja koje pada. Vjerojatno se spotaknuo, pomislila sam, već ga zamišljajući kako sjedi nasred staze, duri se, poderanih traperica na koljenima, žućkastozelene majice umrljane zemljom. Ili se možda prestrašio jer je sam, pa zamišlja kako mu se približavaju medvjedi. Oklijevala sam, pokušavala odvagnuti argumente za i protiv povratka do njega. Htjela sam doći do vrha, no ako se ne vratim, mama i tata kasnije će me gnjaviti. Ne možeš biti malo obzirnija, pitali bi me. Budi malo ljubazna prema njemu, za promjenu - nećeš umrijeti ako se tu i tamo malo poigraš s mlađim bratom. No da, barem ja znam kako to ide. Krenula sam natrag, ne žureći se, bijesna zbog toga što mi uvijek pokvari zabavu. Ako ne može pratiti moj tempo, treba jednostavno ostati iza, s mamom i tatom. Čula sam kako jeca i govori nešto što nisam razumjela, a kad sam izišla iz zavoja, neposredno prije one litice, vidjela sam kako klizi prema dolje na mjestu na kojem se rub staze urušio. I prvo sam pomislila ovo: bit će da je gledao šarolike planine umjesto da gleda kuda hoda. Počela sam vikati, govoriti mu da ubuduće mora gledati kuda staje, a onda mi je sinulo: samo što nije skliznuo preko ruba litice. Bit će da je nešto ranije svukao majicu, jer mu je bila vezana oko struka, a ruke su mu bile izgrebene od kamenčića, dok se šakama očajnički hvatao za kamenje i zemlju, pokušavajući pronaći uporište, ali je i dalje plakao i samo klizio prema dolje. Sjećam se kako sam počela dozivati tatu - Nije li neobično kako roditelji znaju koje povike trebaju zanemariti, a na koje se trebaju odazvati? - kako sam čula kako on i mama trče stazom, izbezumljeno, kako nas mama u beskraj doziva. Ali kad su došli onamo Billy je već bio pao preko ruba. Siouxi su vjerovali u duhove. Hokus-pokus, abrakadabra, bugabu, prikaze, kako god se već zvali. Većina bi se ljudi bojala duhova, tjerala ih, ali kod Siouxa to nije bio slučaj. Oni nipošto nisu bili istjerivači duhova. Naprotiv - željeli su da
128
elada8
ih posjete. Dobronamjerni duhovi, smatrali su Siouxi, čovjeku mogu pomoći, podariti mu moć. A ako ima moć, čovjek ima sve: pronicavost, unutarnji mir, snagu za pobjede u bitkama, zaštitu od bolesti i praktički sve što jednom ratniku uopće može zatrebati. Ali ako mu duhovi ne podare moć, osuđen je na propast. Snaga i moć u to su doba bili nezaobilazan element života, a čovjek je do njih dolazio zahvaljujući duhovnim vizijama i snovima. Neposredno prije Bitke kod Little Bighorna duhovi su se ukazali Biku Koji Sjedi u snu i opisali mu pad generala Custera. Vojnici će padati u vaš logor, rekli su mu duhovi, kao što skakavci padaju s neba. Tako je i bilo. Važno je imati moć, osobito kad ti je četrnaest godina i kad skupljaš pobjede. Radim na svojim snovima kako bih stekla što više moći, ali ne sjećam ih se baš mnogo - samo jednog o prodavaonici alkoholnih pića, jer sam ga sanjala više puta i svaki se put probudim. Sanjala sam da sam opljačkala jednu takvu prodavaonicu i da sad cijeli život moram provesti u zatvoru. Hodam amo-tamo ćelijom i razmišljam: Kad bih se barem mogla vratiti u prošlost i ponovno odlučivati, ne bih opljačkala tu prodavaonicu. Želim još jednu priliku, razmišljam, želim postupiti drukčije. Hoću reći, čemu služi novac ako ga ne možeš trošiti? A onda se budim, i dalje pomalo omamljena, ne znam točno gdje se nalazim i osjećam se zatočenom, u stupici, kao da mi je život uništen samo zato što sam opljačkala tu glupu prodavaonicu. Gledam oko sebe i na podu vidim jaknu, hrpu kaseta na kojima su Prince, Michael Jackson, Boy George i Culture Club, na zidu vidim plakat za film Istjerivači duhova, pa tek tada shvaćam da sam u svom krevetu, a ne u zatvoru, i osjećam olakšanje jer mi se pružila ta druga prilika. I tako ležim, još se neko vrijeme dobro osjećam, a onda si mislim: nema veze kako se osjećam, jer se to nikada zapravo nije dogodilo: bio je to samo san. Ali znam zašto i dalje sanjam taj zatvor - za to ne moraš biti psihić. Kad su mama i tata došli do one litice Billy je već bio mrtav. Bila sam malo više na stazi, ispričala sam im, kad sam čula da je pao. Nešto sam im prešutjela: činjenicu da sam ga pustila. Kad sam vidjela da pada, kriknula sam, pozivajući tatu, a onda se spustila na trbuh, prišla mu koliko sam više mogla, i ščepala Billyja za ruke. Ona srebrna medicinska narukvica koju je uvijek nosio na lijevoj ruci bljesnula je na suncu. Drži se, rekla sam mu, tata već stiže. I još nekoliko trenutaka sve je bilo posve tiho, a ja sam znala da će s Billyjem sve biti u redu i istog trenutka, na licu mjesta, odlučila sam da ću mu na idućem izletu dopustiti da ide sa mnom. Sunce se dizalo iznad planina, zrak je bio topliji, a ja sam ga trebala samo držati do tatina dolaska. Čula sam kako grozničavo trče stazom, mama i tata, toliko bučno da se stjecao dojam da u pomoć dovode i konjicu. Kraj glave mi je proletjelo kamenje. Tlo se miče, učinilo mi se, a onda sam odjednom uvidjela da se ne miče tlo, nego ja - oboje smo klizili i ja to više nisam mogla zaustaviti. Billy je ponovno plakao, a ja sam znala da moram
129
elada8
ispustiti jedan njegov ručni zglob, tako da se za nešto uhvatim, a kad sam ga pustila, on je prestravljeno kriknuo i slobodnom rukom snažno zahvatio meku zemlju, u nju zario prste kao da je riječ o kandžama, a komadi zemlje samo su se počeli odvajati. Nemoj me pustiti, povikao je, a tamna kosa padala mu je preko očiju. Željela sam ga umiriti, pa sam rekla: Bez brige, neću, i pokušala se držati smireno, iako sam u sebi bila prestravljena kao nikada u životu, dok me istovremeno boljela ruka i imala sam dojam da će mi je njegova težina iščupati iz zgloba, dok sam drugu ruku bila pružila iza sebe, tražeći kakvo drvo, granu, kamen, bilo što, ali ondje nije bilo ničega. Bio je pretežak za to da ga izvučem. Mogla sam samo tako kliziti s njim i znala sam da ćemo oboje završiti preko ruba i poginuti. I tako, kad je podignuo pogled prema meni, uspaničena pogleda i obraza vlažnih od suza i umrljanih zemljom, otvorila sam šaku i pustila ga. Do vizija se ne dolazi jednostavno. Nije baš da možeš samo tako sjesti i reći: OK, Bože, sad sam spremna, daj mi da vidim što sve nudiš. Prije nego što mu se ukazala vizija o vojnicima i skakavcima, Bik Koji Sjedi morao je izvesti i obred, Ples sunca. Taj Ples sunca... no, da, malo je ekstreman, ali bit će da su Siouxi ipak živjeli u ekstremnim vremenima. To ide ovako: neki ratnik prvo probije prsa i kroz kožu provlači drvene štapiće, a onda uzima dugački konopac, pa mu jedan kraj veže za taj štapić, a drugi za stup. Zatim tako zateže konopac i naginje se unatrag, udaljavajući se od stupa koliko god može, sve dok mu koža ne pukne i štapić se oslobodi. Nije baš zgodan prizor, ali funkcionira. Taj silni bol uvodi ga u svojevrstan trans, tako da može komunicirati s duhovima i doći do vizije. Siouxima je za uspjeh trebala moć, a da bi došli do moći, trebala im je vizija, a ako su željeli doći do vizije, morali su patiti - to je nekako logičan slijed, jedno proizlazi iz drugoga. I premda se takvo što danas možda čini drastičnim, u slučaju Siouxa i Bika Koji Sjedi davalo je željene rezultate: Custer je pokušao, nije uspio. Danas su me ulovili. Zadužili su nekog muškarca da motri bicikle. I sada tako sjedim u ravnateljevu uredu, već više od sata, gledam kako sjedokosa tajnica divovskim zelenim rezačem za papir reže hrpe papira napola, čelična oštrica spušta se uz prigušen fijuk, dok me ravnatelj, muškarac kruškolika izgleda, debelih obraza i bez kose, motri i mjerka, svako malo izgovarajući nešto dubokoumno, kao na primjer: Uvalila si se u ozbiljne nevolje, mlada damo, a ja si mislim: Što bi u ovoj situaciji učinio Bik Koji Sjedi? Ali prije nego što sam uspjela smisliti plan, u ured ulazi moj otac, samo tako stoji nekoliko trenutaka i pilji u mene, istovremeno dotučen, izgubljen i povrijeđen, pa ja zaboravljam na Bika Koji Sjedi i Siouxe, pogled na njega tako krhkog u meni budi želju za tim da zaplačem, dok izgleda kao da mu se cijeli svijet razbio na milijune sićušnih komadića, a ja si mislim: Možda je vrijeme da sve priznam i ispričam mu zašto sam morala krasti sve te bicikle i ispričam mu kako sam pustila Billyja. No on tada samo odmahuje glavom i pridiže ramena, čak i ne pita zašto sam ukrala
130
elada8
bicikle, nego kaže: Otplatit ćeš sve te bicikle, do jednoga, pa makar to bila i posljednja stvar koju ćeš učiniti, pa se okreće od mene i s ravnateljem počinje razgovarati o tome kako bi mogli dogovoriti primjerenu kaznu, a da pritom u priču ne uvlače policiju i da me ne izbace iz škole, jer sam ipak, naposljetku, odlikašica i nikada ranije nisam izazivala nevolje. Cijelo se to vrijeme uopće ne obazire na mene, kao da i nisam s njima u prostoriji, i ja u tom trenutku znam da sam iznevjerila Bika Koji Sjedi, da nemam dovoljno moći, da ću se morati još više truditi. Stoga uvlačim ruku u džep i igram se onom Billyjevom medicinskom narukvicom, okrećem je u ruci, prisjećam se kako mu se otrgnula sa zgloba prije nego što sam ga pustila. A onda na rubu ormarića vidim rezač za papir, kraj njega hrpu papira, tajnicu u susjednoj sobi, gdje pije kavu iz plave šalice, pa razmišljam o odvažnosti Siouxa, o patnji radi stjecanja moći, i dok nitko ne gleda, prilazim rezaču, stavljam mali prst pod uzdignutu oštricu, pa drugom rukom hvatam ručicu, spremna spustiti je svom snagom, cijelo vrijeme misleći na logiku Siouxa i na to kako jedna stvar jednostavno proistječe iz druge.
131
elada8
ŠESNAESTO POGLAVLJE Još uvijek pod onom dekom, ležim na kauču i ne mičem se, s Frannynom pričom u ruci. Sklapam oči. Franny nije uvijek bila punašna i plaha, iako je ja tako pamtim. U međuvremenu sam zaboravila kakva je bila prije Billyjeve smrti: zaigrana, živahna, nepromišljena, pomalo krakata i, kao što je znao reći moj otac, pomalo muškobanjasta. Sve to promijenilo se nakon smrti mojih roditelja, nakon Billyjeve smrti. Otvaram oči u trenutku kad se čuju M.-ovi koraci. Više toliko ne želim vikati na njega zbog one prisilne mumifikacije. Čini mi se da se to dogodilo davno i sve mi izgleda pomalo nestvarno. Već sjedi u naslonjaču do mene, prekriženih nogu. Još neko vrijeme oboje šutimo. Njegova mi nazočnost donosi određenu utjehu, iako sam je ranije smatrala velikom prijetnjom. Sada zrači nečim što umiruje i ublažava bol, umiruje me nešto u vezi s tim njegovim mekim donjim dijelom trenirke i širokim naborima pletenog pulovera sa širokim uzorcima. Na koncu, vrlo tiho, kaže mi: “Isprva mi nije bilo jasno zašto je Franny sa mnom, s obzirom na sve što sam joj radio, na bičevanje, bol, poniženje. Posve je sigurno da sa mnom nije ostala iz užitka. To mora biti ljubav, govorio sam si. To je vjerojatno bio glas mog ega - bio sam uvjeren da će otrpjeti bilo što, čak i postupke koji se posve protive njezinoj prirodi, samo da osigura moju ljubav.” Pridiže ruku i pokazuje prema Frannynoj priči. “Nakon toga sam promijenio mišljenje. Što ti misliš? Je li i dalje skupljala kupe, i dalje se pokušavala iskupiti za Billyjevu smrt? To mi se čini vjerojatnim, iako sumnjam da je sama toga bila svjesna. Vjerojatno je mislila da sve čini iz ljubavi. Ubrzo nakon toga prekinuo sam s njom. Znaš, Nora, čak i ja tu i tamo pokažem suosjećajnost. Njezina se vrijednost u smislu zabave smanjila kad sam spoznao dubinu problema s kojima se suočava. Malčice me pekla savjest zbog toga što je iskorištavam isključivo za vlastitu zabavu.” Šutim, osjećam samo neizreciv umor. Vani puše blag vjetar. Bit će da je jako kasno. “Je li sve to istina?” pitam. “To kako je pokušala spasiti Billyja? I to kako je odrezala prst? Sjećam se da me otac nazvao iz Montane. Rekao je da ga je slučajno odrezala dok je rezala papir.” “To je ona rekla tvojim roditeljima. Oni nikada nisu doznali istinu o prstu. Nikada nisu doznali istinu o Billyju.” Spuštam pogled na deku. “Ali ti si znao”, kažem. “Mogao si joj reći da nije bila kriva. Bila je tek dijete, nije bila dovoljno jaka da ga spasi.” M. tiho kaže: “Misliš da nisam pokušao? Naravno da sam joj rekao da nije kriva, ali nije me slušala. Osjećaj krivnje bio je predubok. Osjećala se odgovornom i zbog smrti vaših roditelja.”
132
elada8
Gledam ga, ne shvaćajući. “Da Billy nije poginuo, ne bi se bili preselili u Montanu, a da nisu bili u Montani, tvoji roditelji ondje ne bi poginuli u prometu.” Šutim i razmišljam o nelogičnostima u Frannynim misaonim procesima. Mogla sam joj pomoći da sam znala istinu. Mogla sam barem pokušati. Ali umjesto toga, ona je sve ispričala M.-u. Ja sam joj bila sestra, a ipak se odlučila za njega. Tonem dublje u kauč, navlačim deku do brade, osjećam se beskonačno iscrpljeno. “Zašto mi nije rekla?” pitam naglas, ali M. ne odgovara. Oboje znamo odgovor na to pitanje. “Pridigni se, sjedni”, kaže mi i dolazi do mene. Nakon što sam se nagnula naprijed, sjeda na kauč, pa me privija u zagrljaj. Stavljam mu glavu na grudi, puštam da me drži, osjećam toplinu i mekoću njegova pulovera. Predstava koju mi je priredio ranije te večeri ne dokazuje mi da nije ubojica, ali ga se ne bojim. Barem sada, barem večeras. Samo želim nekoga tko će me držati.
133
elada8
SEDAMNAESTO POGLAVLJE Sada već nekoliko tjedana odlazim M.-u kad god me nazove. Prepun je iznenađenja i nikada - ali baš nikada - nije dosadan. Kad znam da ću se vidjeti s njim, u želucu osjećam nervozno grčenje, dijelom od iščekivanja, dijelom zbog uzbuđenosti, no ponajviše zbog straha. Nikad ne znam što od njega očekivati. Jednom je možda ljubazan, drugi put na rubu sadizma, a dan kasnije ponaša se očinski. Jasno uviđam zašto toliko oduševljava žene. Ima tu sposobnost, kako je i Franny napisala u dnevniku, da se umili osobama koje ga okružuju. Raspolaže tom raznovrsnom sposobnošću transformiranja, zahvaljujući kojoj postaje što god želite da bude. U sve to upustila sam se sigurna u sebe, uvjerena u sposobnost da ga zavedem - no sada se već pitam tko tu koga zavodi. I čekam da podigne igru na višu razinu. Seks je dobar, i više od toga, ali i dalje unutar pristojnih granica. Znam da to neće potrajati. Ponovno čitam Frannyn nepotpuni dnevnik, među redovima tražim nešto što bi ukazivalo na igle i noževe, ali takvih znakova nema. Da je barem spomenula onaj par kraj jezera Tahoe i M.-ovu sklonost zarezivanju, o tome bih izvijestila Harrisa. Iznova čitam dnevnik, već tko zna koji put, ne jer trebam osvježiti zapamćeno sad ga već znam gotovo napamet - nego jer ga ne mogu ispustiti iz ruku. Postala sam ovisnicom. Taj je dnevnik moj heroin. Čitam što joj je radio, pratim kako ju je malo-pomalo uveo u svoju izopačenu verziju seksualnosti, u početku prema njoj nježan i obziran, mijenjajući se čim je osigurao njezinu ljubav. Pretpostavljam da isti pristup iskušava i na meni. Jednom, dok mi je spremao doručak, upitala sam ga je li mu to plan. M. se na to pitanje tiho nasmijao. Spremao se pripremiti kajganu, ali je odložio tavu na stranu. Natočio je čašu narančina soka i donio mi je za stol. Sada dobro pazim što jedem i pijem s M.-om - pomno ga motrim i pazim da nigdje ne stavi nešto što onamo ne pripada. Stao je iza mene i pomazio mi ramena. Zatim se sagnuo i poljubio me u vrat, ovlaš, te rekao: “Ne. S tobom neće biti tako. Ti nikada nisi željela da budem nježan - u krevetu. Franny je to trebalo, ta blagost, izrazi nježnosti, ali ti voliš grublji seks, eksplicitniji, konkretniji. U krevetu priželjkuješ ogoljenu uljuđenost. Sirovu... razvratnu.” Te je riječi prošaptao, do mene su dopirale sa stražnje strane, dok su mi njegove ruke lagano i zaigrano prelazile po vratu i ramenima, blagim pritiskom raspršivale napetost. Ima prste poput magneta koji privlače i uvijek me približavaju. Tko tu ima nadzor nad situacijom, pitam se ponovno, on ili ja? Ponekad ne uspijevam uočiti razliku. “Franny ni u jednom trenutku nije slutila što se sprema”, nastavio je. “Da je, kad smo se tek upoznali kod Putah Creeka, posumnjala u to što s njom namjeravam, ni u snu se ne bi upustila u vezu sa mnom. Za takvo što bila je
134
elada8
odviše plaha. Prvo sam joj morao pružiti što je htjela, da bih potom mogao uzimati što i kad bi mi se prohtjelo. Nije nimalo sumnjala, bila je potpuno nepripremljena za to što je uslijedilo. Ali ti si upozorena unaprijed. Cijelo vrijeme znaš što će se dogoditi - možda ne baš točno, ali imaš dosta dobru predodžbu.” “Što onda čekaš?” Ponovno me poljubio, u vrat, pa se vratio do štednjaka, govoreći: “Čekam da budeš spremna.” Ne znam kako funkcionira njegov um. Zašto bi prema meni bio tako obziran, a prema Franny ne? Osobito s obzirom na to da je svima bilo jasno da je upravo njoj trebalo više paženja i maženja. Od onog incidenta sa zavojima M. me nije tjerao ni na što. Prije nekoliko je dana izvadio konopce i htio me vezati. Bili smo u njegovu krevetu kad je ispružio ruku i izvadio ih iz noćnog ormarića. Ustuknula sam. “Ne”, rekla sam odlučno. “Neću ti dopustiti nikakvo vezivanje.” Konopac mu je visio iz ruke. “Zavaravaš se misleći da ti mogu nauditi jedino ako si vezana? Nemoj tako razmišljati, Nora - kad bih ti želio nauditi, to bih svakako mogao učiniti. S konopcima ili bez njih. To bi ti sada već trebalo biti jasno.” Nisam ništa rekla. Željela sam da nasluti strah, da pomisli da sam slabija nego što uistinu jesam. Željela sam da zaključi da se bojim. Da ne glumim. “U redu”, rekao je M. “Zasada nema konopaca. No prije ili kasnije upotrijebit ću ih na tebi.” Protrnula sam od te njegove potpune uvjerenosti. Tek malobrojni muškarci, muškarci kojima sam vjerovala, ranije su me vezivali, ne čvrsto, i ja sam vezivala njih, no to je bila tek igrica. Zabava, erotična zabava, za koju sam znala da neće izazvati fizički bol. S M.-om bi to bilo zapravo. Muke koje sam proživjela kao mumija još su mi bile svježe u sjećanju. Još mi se više približio, i dalje s namotajem užeta u ruci, a onda je njime prešao po mojem nagom tijelu, po grudima, po trbuhu, unutarnjoj strani bedara. Nepomično sam ležala, poput životinje paralizirane od zatečenosti, “Ljudi prirodno uzmiču pred bolom”, rekao je, i dalje me milujući konopcem. “Ja svoje žene volim kažnjavati kad su neposlušne, i to volim činiti kako treba, da ih discipliniram na primjeren način, a vezivanje je pritom katkada neizbježno. Na taj način ostaju mirne dok s njima ne završim. Uživam gledati vezane žene, gledati kako su nemoćne, kako činim što god me volja, kako su mi prepuštene
135
elada8
na milost i nemilost. Ali konopci ne služe samo meni. Neke žene vole bol, ali moraju imati dojam i da su prisiljene na pokornost. Same od sebe ne mogu priznati da vole sam bol, niti da žele da ih siluješ, bičuješ ili kažnjavaš. Potrebno im je vezivanje, kako bi u tome mogle uživati. A ja im samo pružam što žele.” Još je dodao: “Ponekad im pružam i više nego što žele. Tvoja je sestra uvijek dobivala više nego što je htjela.” “Na primjer?” upitala sam, Franny koristeći kao sredstvo za skretanje pozornosti. Zamišljeno je zašutio, a onda rekao: “Već ti nekoliko dana nisam rekao ništa o njoj, zar ne? Bit će da je došlo vrijeme za to da ispunimo još jednu prazninu u dnevniku. Vezivanje. Razgovarajmo o vezivanju. Ako me pamćenje služi kako treba, u dnevniku spominje da sam je vezivao, ali o tome ne navodi gotovo ništa drugo. Vezivanje je mrzila više od svega, više od bola - naravno da sam joj to onda radio često. Jedne sam je večeri vezao za krevet, golu, raširenih ruku i nogu, te joj povezao oči. Rekao sam joj da mi neki prijatelji, redom muškarci, dolaze na poker i da ću svakome od njih, jednome po jednome, dopustiti da je promatra i radi što god poželi. Potom sam joj stavio čepiće za uši, tako da ne čuje, i ostavio je. Plakala je i preklinjala me da promijenim odluku. Nitko mi nije došao na poker, no ona to nije znala - ništa nije ni vidjela, ni čula. Tijekom sljedećih nekoliko sati ulazio sam u sobu i pružao joj različite... osjete. Neki su od njih bili nježni, neki nisu, a sve pod krinkom ‘frenda s pokera’. Mislila je da se u kući nalazi pet različitih muškaraca.” “Pravi si gad”, rekla sam. M. je bacio konopce na drugu stranu sobe. “Pogrešno gledaš na te stvari, Nora. Misliš da sam zao i podao, ali Franny to nikada nije mislila. Što god da sam joj radio, ostajala je uz mene. Želiš li jednom pronaći njezina ubojicu, morat ćeš promijeniti percepciju - i tražiti ga drugdje.” Nakon toga me ševio - reći da vodimo ljubav bilo bi preblago za to što činimo - i pritom se nije žurio, cijelo vrijeme govoreći. “Dat ću ti sve svoje sjeme i sav životni sok”, rekao je, prigušena, promukla glasa. “Radit ćeš što tražim, nije li tako?” i natjerao me da pristanem na njegove zahtjeve. “O, da,” rekao je, “radit ćeš sve što ti kažem. A znaš zašto? Jer to obožavaš. Izbezumiš se kad te ližem i sišem tvoje sokove, kad ti stavim jezik u picu i gurnem ti ga u šupak. I ti to voliš raditi meni. To jasno vidim - po tome kako me ližeš, kako me primaš u usta, kako mi pušiš i sišeš spermu, kako primaš moj kurac u dupe i kako - prije nego što ćeš svršiti - preklinješ da te jebem. U dupe, u pičku, u usta - želiš baš sve.” Govori dok ševi i zna da ja volim slušati. Oduvijek sam orijentirana na slušne podražaje. Bila sam s muškarcima koji su voljeli govoriti prostote -ali nitko od 136
elada8
njih to nije činio tako samouvjereno i znalački kao M. On je vrhunski pripovjedač. Šapće mi i opisuje pornografske prizore, govori mi što će raditi, opisuje senzualne scenarije, pojačava moje uzbuđenje. Rukama mi je prelazio po cijelome tijelu, još me neko vrijeme ševio, a onda prestao kad se uvjerio da želim još. I dalje govoreći, s rukom među mojim nogama, rekao je: “Ista si kao ja, Nora. Voliš prljavi, vulgarni, razvratni seks. Želiš sirovo, želiš primitivno, i premda to još ne znaš, željet ćeš i grubi seks.” Ponovno sam pretražila M.-ovu kuću, tražeći kakav skalpel ili neki drugi nož sličan onome koji sam vidjela u onoj kući u Tahoeu, ali potraga je bila bezuspješna. Detektiv Harris prenio mi je rezultate laboratorijskog ispitivanja one ljepljive trake, rezultate iz kojih se nije moglo izvući ništa čvrsto i definitivno. Proizvođač je bio isti kao u slučaju trake kojom je bila vezana Franny, no nije bilo moguće utvrditi je li se radilo o istoj onoj roli koju je M. držao u ormaru. Harris mi je rekao da predmet upotrijebljen prilikom ubojstva nož, palica, čekić - nakon toga u ubojičinim očima poprima određenu stigmu, i premda će ga možda zadržati kao svojevrstan trofej ili suvenir, vjerojatno ga neće ponovno upotrijebiti. Stručnjaci iz laboratorija nadali su se da je tako i s tom ljepljivom trakom. U tom slučaju mogli bi usporediti rubna vlakna i dokazati da se radi o istoj roli ljepljive trake. Ali nije bilo tako. Ako je M. tu traku upotrijebio na Franny, onda ju je upotrijebio ponovno, još negdje, tako da policija nije mogla utvrditi poklapanje završnih rubova. Harris je rekao da je posjetio M.-a i ponovno ga ispitao, ali da time nije ništa postigao. Još me jednom upozorio da ga se klonim, a ja se zbog toga pitam skriva li Harris od mene još neke informacije. Ako smatra da M. nije kriv, kao što je rekao, zašto mi govori da je riječ o opasnome čovjeku? M. i ja nastavljamo kao da je sve u najboljem redu. On ne spominje da mu iz ormara nedostaje ljepljiva traka, a to ne spominjem ni ja. Ne spominje da ga je Harris ponovno ispitao. Oprezno kružimo jedno oko drugoga, zajedno plešemo ples obmana i laži. A te obmane s vremenom postaju, ako već ne lakše na duši, onda barem jednostavnije za izvesti. Ianu lažem lakše nego što sam očekivala. Počela sam prihvaćati vlastite laži, kao i grizodušje koje ih prati, kao jedan neugodan element života. Danas se s Ianom nalazim u Ding Howu, na kineskoj večeri. Do tada imam još tri sata, pa odlučim pisati. Treba mi predah od priče o M.-u, pa sjedam za kompjutor i pišem članak o sve brojnijim slučajevima nasilja u Sacramentu. Dok proučavam prikupljene informacije obuzima me sve veća tjeskoba. Los Angeles, New York, Chicago - čovjek divljaštvo očekuje u takvim sredinama, ali kada je to Sacramento postao tako opasan?
137
elada8
Ne znam odakle početi. Kao novinarka koja prati područje prirodnih znanosti, naviknuta sam na služenje empirijskim podacima nastalima u kontroliranoj okolini, a ne na izreske iz novina i policijske izvještaje s pojedinostima o noćnim morama urbanog života: silovanjima, pljačkama, napadima, ubojstvima. Ubojstva - sve se uvijek vraća na njih. Otvaram Frannyn dnevnik u računalu i još ga jednom letimično pregledavam, tražim korisne tragove. Potom otvaram datoteku s informacijama koje sam dobila od mrtvozornice i policije. Ne mogu pojmiti tu okrutnost s kojom ju je netko ubio. Zvoni telefon, ali ne ustajem od stola. Nakon što je odzvonio tri puta uključuje se automatska sekretarica. Zove me Maisie - ponovno - kori me jer joj se uopće ne javljam. “Zabrinuta sam za tebe”, čujem kako se obraća uređaju. “Molim te, nazovi me.” Osjećam kako me blago peče savjest. Znam da bih je trebala nazvati, ali trenutačno nisam spremna na suočavanje s drugima. I nipošto joj ne mogu pričati o M.-u. U pola sedam tuširam se i preodijevam, pa se vozim do Ding Howa u trgovačkome centru Lucky. Restoran je malen i oskudno osvijetljen, uz umjerenu gužvu, te aromatične mirise prženja koji dopiru iz kuhinje. Na zidovima se nalaze zrcala, a jedan zaslon ukrašen kineskim uzorcima djelomično zaklanja blagovaonicu. Zaobilazim ga i vidim da Ian sjedi u stražnjoj prostoriji, još uvijek u tamnoplavome odijelu s posla. Proučava jelovnik. Ljubim ga i sjedam, a kraj stola nam se istog trenutka ukazuje konobar. Naručujemo slatko-kiselu piletinu, pikantnu dvaput prepečenu svinjetinu, valjuške i prženu rižu. Konobar odlazi, pa se vraća s čajnikom. Dok čaj stoji u vrućoj vodi, držimo se za ruke, sjedeći svatko s jedne strane stola, isprepletenih prstiju, uživamo u prisnosti kakva vlada među ljudima koji se dobro poznaju. Žalim za onim jednostavnijim danima kad me Ian poznavao onako kako sada misli da me poznaje. Na određeni način zbog te neupućenosti sada mi tone u očima. Kako je moguće da ne sluti da spavam s drugim muškarcem? Noću satima ležim budna, uzrujana i zdvojna zbog te izdaje, dok Ian kraj mene mirno spava, ne shvaćajući ništa, pun povjerenja. Okružuje nas ustrajan, prigušen žamor koji dopire od drugih stolova, zvukovi razgovora, zveckanje posuđa, konobari koji jure na sve strane. Ian mi priča o tome što je radio u toku dana i pita kada ću se vratiti na posao. Izbjegavam izravan odgovor. “Ne znam”, kažem. “Nedostaje mi, barem neki dijelovi, ali trenutačno sam prezauzeta.” Ian se jedva primjetno mršti. O tome smo već razgovarali. Zna da se opsjednuto bavim pričama o smrti i uništenju i zabrinut je za mene. Kaže da mi to što sam toliko zaokupljena Frannynim ubojstvom iskrivljuje percepciju i 138
elada8
prosudbu, da se fiksiram na nasilje i preuveličavam količinu nasilja u Sacramentu. Kaže da noću spavam nemirno, da se budim s tamnim kolobarima pod očima, da povremeno izbjegavam konkretne odgovore i da sam razdražljiva. Smatra da je vrijeme da se vratim na posao i da Frannynu smrt ostavim iza sebe. Čvršće mi stišće ruku, naginje se naprijed i kaže: “Više ne možeš ništa. Moraš prestati razmišljati o Franny.” “A kako? Bila mi je sestra.” “Policija i dalje traži ubojicu. Neka oni to riješe.” “Ne rade ništa.” Ian me snažno drži za ruku, stišće je toliko da me počinje boljeti. “Zašto želiš da prestanem razmišljati o Franny?” pitam ga i pokušavam povući ruku. “Ponekad mi se čini da ti uopće nije stalo do toga da ubojica dođe pred lice pravde.” “Naravno da mi je stalo. Ali od te opsjednutosti se već posve raspadaš.” Ian spušta pogled na stol, primjećuje koliko mi je stisnuo ruku. Popušta stisak, pa podiže pogled i tiho govori: “Volim te. Moraš nastaviti normalno živjeti.” Već sam nešto zaustila, želeći ga umiriti, ali u tom trenutku čujem kako M. izgovara moje ime. Okrećem se, odviše zatečena da bilo što izustim. “Ne sjećaš me se?” kaže on. “Philip Ellis. Pisali ste članak o mojem istraživanju na UCD-u. Prije dvije, ne... tri godine.” Šibam ga pogledom, u nadi da će shvatiti koliko sam uzrujana - što i uviđa ali samo me tako gleda, a na licu mu titra jedva primjetan, lukav osmijeh. Neki konobar kraj nas slaže tanjure i zdjelice jedne na druge, raščišćava stol. Ian mi pušta ruku, a meni pada na pamet da čeka da ih upoznam. “Ovaj,” kažem, ne osobito rječito za osobu koja se bavi pisanjem, “ovo je Ian McCarthy.” Kad me jutros pozvao da iziđemo na večeru, M.-u sam rekla da ću se večeras ovdje naći s Ianom. Bijesno piljeći u njega, dodajem: “Moj dečko.” Ian ustaje i njih se dvojica rukuju, a Ian, koji je uvijek tako pristojan, potom ga pita koji sam to članak o njemu napisala. M. se obraća meni i kaže: “Ti to vjerojatno možeš ukratko objasniti bolje od mene.” Osjećam kako mi se žare obrazi. Tako sam bijesna da jedva govorim. Nema pravo zadirati u taj dio mog života. “Prošlo je već dosta vremena”, kažem napetim glasom. “Podsjeti me.” M. se smiješi. “Pretpostavljam da pišeš toliko da sve to ne možeš dobro pamtiti.” Ponovno se obraća lanu. “Ja sam biolog, proučavam ponašanje
139
elada8
životinja, a osobito evolucijski učinak načina na koji ženke biraju partnera. Nora je pisala o istraživanju koje sam proveo s arborealnim žabama, sivim šumskim žabama. Analizirao sam njihove reakcije na različite pozive na parenje i utvrdio korelaciju između jačine tog glasanja s mužjakovom poželjnošću.” Prošli tjedan pričala sam M.-u o tim žabama kad me pitao nešto o tome što radim - vidim da me pozorno slušao. Sada nastavlja. “Zapravo pokušavam, laički govoreći, dokazati da ženke u životinjskome carstvu odabiru partnera zbog točno određenih razloga. Iskazuju jasno izraženu sklonost prema određenim karakteristikama mužjaka - dominaciji, snazi, moći a to pak utječe na evoluciju životinjskih odlika.” Kratko zastaje, pa dodaje: “Toliko o današnjem osjećajnom muškarcu. Izgleda da žene to na koncu ipak ne žele.” Ian se smije. Piljim u M.-a, nimalo zadovoljna njegovom prikrivenom usporedbom, insinuacijom o tome da sam naklonjenija njemu nego Ianu. “Griješiš”, kažem bezbojnim glasom, misleći na opći ton njegove izjave, kojeg Ian nije svjestan. “To je u najboljem slučaju tek zgodno tumačenje bez pravih temelja. Žene doista žele osjećajne i suosjećajne muškarce - evolucijskim smo razvojem prestale trebati grube nasilnike koji će nas braniti i štititi. Žene danas traže prijatelje, partnere, muškarce koji će ih zadovoljiti i emocionalno i tjelesno. Žene nisu životinje - pa se tvoja usporedba ovdje ne može primijeniti. Od tako uglednog biologa ipak bih očekivala stručniji zaključak.” M. me zamišljeno gleda, a usne mu se pridižu u jedva primjetan osmijeh, namijenjen samo meni. Čini se da je Ianu neugodno zbog mog namjerno grubog i neuljudnog odgovora. “Srce”, kaže, “čovjek se samo šalio.” Okreće se prema M.-u i sliježe ramenima kao da se ispričava, pa kaže: “Nora se ponekad zanese.” Obrušavam se na Iana. “Nemoj me opravdavati. Da to više nikada nisi učinio.” Okružuje nas prodorna, nelagodna tišina. I upravo u tom trenutku konobar nam donosi jelo, a M., nakon što je učinio što je htio, ispričava se i odlazi. Ja se ispričavam Ianu i za razdražljivost okrivljujem neispavanost. One dotadašnje prisnosti među nama više nema. Večeramo u atmosferi provizorne uljudnosti. Sutradan, nakon što je Ian otišao na posao, zovem M.-a. U tih dvanaest sati moj se bijes nije stišao.
140
elada8
“Što si točno mislio sinoć?” pitam. “Htio sam upoznati tog tvog dečka.” Postojanim, bezbojnim glasom dodaje: “Nije me se dojmio.” “I ne mora. Dojmio se mene i to je jedino važno.” “Preblag je za tebe, Nora. Nikad nećeš biti posve zadovoljna uz njega. Ti si poput arborealne žabe, treba ti dominantan mužjak.” “Vraga mi treba...” Prekidam vezu i tako mu ne dajem priliku da uzvrati. Javio mi se tek nakon četiri dana. Očito ne voli kad mu netko spusti slušalicu.
141
elada8
OSAMNAESTO POGLAVLJE Sjedim na M.-ovu predavanju, slušam kako govori o romantizmu, glazbi 19. stoljeća - o Chopinu, Mendelssohnu, Wagneru, Lisztu, Verdiju, Brahmsu. Prostorija je žućkastobijela, predavaonica srednje veličine, mali amfiteatar. S lijeve strane nalazi se klavir, a M., i dalje govoreći, hoda s jedne strane na drugu i gleda gore, prema nama, svojim studentima. Jutros me nazvao i zatražio da dođem na popodnevno predavanje. M. poziva, a ja, baš kao Franny, poslušno dolazim. Ta me moja poslušnost, osobito nakon one njegove predstave u Ding Howu, zapanjuje. Nisam naviknuta na to da slušam muške naloge, ali kod njega je nešto što želim - ključ smrti moje sestre - i zbog toga ću igrati njegovu igru. Rekao mi je što da odjenem i da dođem bez šminke, da izgledam poput školarke. Imam kariranu suknju, bijele dokoljenke, mokasinke, običnu bijelu pamučnu bluzu zakopčanu do vrata i ukosnicu. Kod kuće nisam imala baš ništa od svega toga. Prije podne sam se odvezla u trgovački centar County Fair u Woodlandu i kupila potrebne stvari na dječjem odjelu u prodavaonici Mervyn’s. Priznajem, kad me M. jutros nazvao i rekao što želi, osjetila sam određeno erotsko uzbuđenje zbog pomisli na to da bih se mogla odjenuti poput kakve školarke, sudjelovati u jednoj od njegovih psiholoških drama, a dok sam kupovala stvari, isprobavala razne suknje u kabini, zamišljala sam kako me M. zadržava nakon predavanja, zadiže mi kariranu suknjicu i potom me ševi na podu predavaonice. Uzbuđenost je u meni samo rasla. Sada mijenjam scenarij: želim da me povali na klaviru. Jasno osjećam kako nikako ne pripadam onamo, ni tijelom, ni duhom, ali čini se da to ne primjećuje nitko od studenata, niti tko od njih obraća pozornost na mene. Svi grozničavo pišu bilješke, pokušavaju uhvatiti svaku riječ koja se pojavi iz M.-ovih usta. On je u tamnim hlačama s naborima s prednje strane, plavoj košulji s tankim prugama i sakou od tvida koji si nitko od nazočnih muškaraca ne bi mogao priuštiti. Iako ga gledamo s povišenih mjesta, prednost je nekako na njegovoj strani. Drži se nekako dostojanstveno, tako da zasjenjuje sve nas - visok je i posve uspravan, tamna kosa sijedi mu dostojanstveno u području sljepoočica, a zrači tom upućenošću i stručnošću, dok mi, njegovi studenti, još moramo naučiti mnogo toga. Slušam kako govori. Gotovo hipnotizira riječima. Nije ni razmetljiv, ni ekstravagantan - naprotiv, izgleda kao da sve pomno kontrolira, i govor i geste podosta su mu prigušeni - ali cijela je njegova pojava autoritativna, privlači samouvjerenošću, dok njegova ljubav prema glazbi izvire iz svake njegove rečenice. Govori o kreativnoj mašti, o tome kako su upravo romantičari doveli do pojave pojma glazbenog autora, osamljenog genija koji, zahvaljujući nadmoćnome znanju i mašti, stvara umjetničko djelo na temelju unutarnjeg bljeska spoznaje koji oslobađa ili nadahnuća, pravog glazbenog otkrivenja.
142
elada8
Svaki put kad pogleda prema meni, uz nedužan osmijeh na licu širim noge, tako da mi može zaviriti pod suknju, a to nimalo ne priliči jednoj školarki. Toga nije bilo u njegovim uputama. I to nije zavodnički čin - za tim nema potrebe koliko je čin zadirkivanja, svojevrstan mamac. Voljela bih vidjeti kako ostaje bez te staloženosti i pribranosti. Imam bijele svilene gaćice i pogled mu se nakratko zaustavlja na mojem međunožju prije nego što će ga odvratiti, i dalje govoreći o romantičarima. Moj mali bljesak nadahnuća nije mu poremetio koncentraciju. Nakon predavanja, nakon što su svi studenti napokon izišli, M. je rezerviran. Kaže mi da ćemo se vidjeti kod njega i izlazi iz predavaonice, ostavljajući me ondje. Osjećam se beskonačno smiješno i apsurdno u toj kariranoj suknjici i dokoljenkama, posve sama kraj klavira. Ta je njegova hladnoća posve neutemeljena, učinila sam sve što je tražio. Sad sam bijesna i razmišljam o tome da se ne vidim s njim. No te su misli kratkoga vijeka, jer znam da ću, bez obzira na gnjev i nevoljkost, otići k njemu. Dolazim onamo, a on me čeka. Sjedi u dnevnoj sobi, s navučenim zastorima, nasred kauča, gleda me hladno i rezervirano. Kraj njega, na kauču, leži reket za stolni tenis. Prije nego što uspijem bilo što reći, počinje me koriti, govoreći da sam danas bila zločesta jer sam širila noge i da me treba kazniti. Kaže da mu priđem. Ne slušam ga. I dalje opušten na kauču, M. me odlučno gleda u oči i govori da će biti manje strog ne budem li se opirala. Cijelim tijelom struje mi znakovi upozorenja i istog trenutka postajem oprezna. “Dođi”, kaže mi, postojana i samouvjerena glasa, glasa muškarca koji zna da će, prije ili kasnije, sve biti po njegovu. “Morat ćeš podnijeti kaznu jednako kao što je Franny podnosila kazne.” “Idi k vragu”, kažem mu. Strpljivo, i dalje sjedeći, on kaže: “Ispričao sam ti mnogo toga o sestri, Nora. Ispunio određene praznine. Održao sam svoj dio pogodbe. Sada si ti na redu. Ponovno ćeš preuzeti njezinu ulogu i proživjeti ono što je i ona proživjela. Bit će to još jedno taktilno popunjavanje njezina dnevnika.” I dalje mu ne prilazim. Blago naginje glavu u stranu, pa mi se malko smiješi, podrugljivo i svisoka. “Bit ćeš mi zahvalna za sav bol koji ću ti nanijeti. Možeš biti uvjerena da ti neću priuštiti ništa što ne možeš podnijeti. Spremna si za takvu vrstu discipliniranja.” Budući da se i dalje ne mičem, on se naslanja i nastavlja: “Pošteno ću te namlatiti po guzi, ništa više. Udarat ću te rukom i možda ovim reketom i boljet
143
elada8
će te. Meso će ti bridjeti. Trudit ćeš se da ne plačeš, ali ćeš zaplakati. A ja neću prestati dok mi se ne učini da sam te primjereno kaznio. Nakon toga ću te jebati.” Oklijeva, pa kaže: “Možeš birati, Nora, jednako kao Franny. Možeš istog trenutka otići i više nikada ne doznati ništa o njoj. Ili mi možeš prići. Ti biraš i imaš samo dvije sekunde za odluku. Želim to odraditi, tako da se mogu posvetiti klaviru.” Nevoljko mu prilazim. Dolazim na suprotnu stranu sobe misleći na Franny. Bila je tako plaha i stidljiva, krhkog osjećaja o vlastitoj vrijednosti. Kako je mogla podnositi njegovo kažnjavanje? Kako se on usuđuje tako kažnjavati osobu poput nje? Čvrsto sam odlučila ne plakati, koliko me god bude jako udarao. Zaklinjem se da mu neću pružiti to zadovoljstvo. Dolazim do njega, a on se pomiče naprijed na kauču i povlači me tako da mu ležim preko krila. Zadiže mi kariranu suknju do struka, pa mi do gležnjeva spušta nove svilene gaćice. Ležim tako ponižena i pripremam se za njegove udarce, no on mi samo nježno miluje stražnjicu. “Pokušaj se opustiti”, kaže, pa se naginje i ljubi me, prvo u jedan, pa u drugi guz. Malko mi širi noge i uvlači ruku pod mene. Prstima mi pronalazi klitoris. Moj se oprez počinje raspršivati. Rukama se odgurujući od saga, pridižem se kako bih mu olakšala pristup. “To ti se sviđa, mala?” pita. Primjećujem tu riječ mala - kako i ne bih? Nikad mi nije rekao nešto tako nježno za vrijeme seksa. Pitam se ne izvodi li neku incestuoznu fantaziju: neposlušna kći, gole stražnjice, leži u tatinu krilu. Ta mi je predodžba nekako privlačna, a njegov me nježni dodir uzbuđuje. Trljam se o njegovu ruku. “Da”, šapćem jedva čujno. “Da.” Ustima mi blago prelazi po koži i širi mi guzove, liže mi anus, pa unutra uvlači jezik. Prstom mi uranja u vaginu, osjeća koliko sam vlažna, pa stavlja još jedan prst. Ja se tek malko okrećem, da se namjestim u bolji položaj, no on se uspravlja. “Ne”, kaže blagim glasom. Vraća me u prijašnji položaj, pa mi drži ruku na leđima, tako da se ne mogu pomaknuti. Prsti druge ruke još su mu u meni, pulsiraju unutra-van. “Želim još”, šapućem mazno. “Znam da želiš, srce. I dat ću ti još, ali ne sada.” Naginje se i još me jednom ljubi, a zatim se uspravlja i izvlači prste iz mene. “Prvo te moram kazniti”, kaže, te me, čak i prije nego što sam shvatila što je rekao, dlanom oštro udara po stražnjici. Kriknula sam, više od zatečenosti nego od bola, a on me ponovno
144
elada8
udara, ovaj put mnogo snažnije. Tijelo mi se samo od sebe zateže, a zatim pokušava ustuknuti pred njegovim udarcima. Pridržava me objema rukama. “Ne opiri mi se”, kaže, pa čeka da panika u meni popusti. Nakon što sam se umirila, popušta stisak. Još me jednom oštro udara, no ja sam ovaj put spremna za bolno spuštanje njegova dlana i ne ispuštam ni glasa. Udara me još jednom, a ja se jednom rukom hvatam za donju stranu kauča, tek tako da se za nešto uhvatim. “Kad budeš neposlušna”, kaže, “tući ću te da te naučim kako se trebaš ponašati”, kaže i udara i udara, svaki put sve jače, čini mi se, tako da me već sve peče. Vidim kako uzima onaj reket. Ponovno počinje udarati, jače, a bol je sada prodorniji i intenzivniji. Iako su mi čvrsto stisnute, s usana mi se otima prigušeno stenjanje, i na koncu, protiv čvrste volje, počinjem plakati, isprva nijemo, a onda posve nesputano, dok se bol samo pojačava. Što je najneobičnije, suze mi ne teku isključivo zbog samog nanošenja tjelesnog bola. Već cijelu godinu potiskujem emocije, odbijam plakati kad god se sjetim Frannyne smrti. Dok mu ležim u krilu, pokorno se predajem snazi njegove ruke, sada osjećam veliko oslobađanje - boli, da, i poniženja, ali i tuge. Plačem zbog Franny i plačem zbog sebe. Plačem zbog svoje krivnje i nehotičnog suučesništva, kao i zbog svega što je u mojem životu pošlo pogrešnim putem. Odustajem od svih oblika otpora i puštam da me svaki novi udarac kažnjava i kori. Na neki neodrediv način imam dojam da je kazna zaslužena. Nakon što je završio M. me pridiže i privija na prsa. Pušta me da plačem, a nakon što sam se smirila, ljubi mi lice prošarano suzama. Već se mjesecima nisam osjećala tako dobro. A onda, kao što mi je i bio obećao, svlači mi svu ostalu odjeću i ševi me. Kasnije ležimo zajedno na kauču, isprepletenih ruku i nogu, pripijenih oznojenih tijela. Mutna svjetlost prodire kroz zastore i sobi pridaje mek i topao izgled. Zrak oko nas ispunjava aromatično slatkast miris izlučenog seksa. Držim glavu na M.-ovim prsima, a njegove kratke kovrče škakljaju mi lice. “Nisi plakala zbog bola”, kaže on jednostavno. To je izjava, ne pitanje. Oslobađam se zahvata njegovih ruku i nogu, pa odlazim do naslonjača na suprotnoj strani prostorije. Sjedam poprečno, tako da mi noge vise preko naslona za ruke, puštam da mi zrak rashladi tijelo. Stražnjica me peče u dodiru s presvlakom na sjedalu. Ne želim razgovarati o toj provali suza. “Imaš šovinističke fantazije”, kažem mu, mijenjajući temu. On lijeno spušta jednu ruku na pod. Gleda me, čeka objašnjenje.
145
elada8
“Ta tvoja preokupacija - obuzetost željom da dominiraš nad ženama, da ih nadzireš, sve one stvari u onoj tvojoj kutiji u ormaru, bičevi, lanci i lisice - sve je to muška fantazija koja bi trebala potaknuti ženski libido. Žene ne uživaju kad se netko tako odnosi prema njima. Ta se fantazija ne temelji na stvarnosti.” Kima, slaže se. “Vjerojatno si u pravu - u slučaju većine ljudi. No u tvom slučaju fantazija funkcionira.” To poričem, a on se polagano smiješi. “Da, funkcionira”, kaže. “To sada ne moraš priznati, ali jednom hoćeš. To je samo pitanje vremena.” Ne da mi se prepirati oko toga. Slušam prodoran pjev neke ptice. Čujem mukli udarac novina koje su se našle na trijemu pred kućom. “Znaš li što znači ovularno stapanje?” pitam ga nešto kasnije. Odmahuje glavom, a ja kažem: “Riječ je o spajanju dvaju jajašaca. Potomak, naravno, može biti jedino ženka. Bilo je takvih eksperimenata na miševima, a to će s vremenom postati moguće izvesti i kod ljudi. U budućnosti za reprodukciju nećemo trebati muškarce. Muškarci nam uopće neće trebati. Vaša agresivnost i dominantno ponašanje jednom su imali određenu svrhu. Povijesno gledano, muškarci i njihova agresivnost trebali su nam radi preživljavanja. Ali muška sklonost ponašanju karakterističnom za grabežljivce više ne služi čovječanstvu, a ako je ne obuzdate, vaš je spol, poput dinosaura, osuđen na izumiranje. Za više stotina tisuća godina, bude li čovječanstvo još postojalo, vaš će se spol ili prilagoditi ili će nestati. Zasada se ne prilagođavate, a ponestaje vam vremena. Žene možda imaju biološki sat koji obilježava godine najpovoljnije za rađanje, ali muškarci imaju geološki sat - koji obilježava postojanje njihova spola. Razvijamo se u smjeru jednospolne vrste. Ženama muškarci ne trebaju. Mi sve potrebe zadovoljavamo s drugim ženama. Vaš geološki sat otkucava preostalo vrijeme.” M. se smiješio dok sam to govorila, a sad se smije. “To je možda istina. Ali ja neću morati razmišljati o tom problemu. Neće me biti za nekoliko stotina tisuća godina, a žene danas još uvijek žele muškarce. Osobito ti, Nora, želiš točno određeni tip muškarca. U krevetu želiš čovjeka poput mene. Sve ono što u vezi s muškarcima prezireš - agresivnost, dominaciju - u krevetu voliš. Želiš tu sirovu snagu i muškost muškoga tijela. U seksualnome smislu, želiš da muškarac bude grubi grabežljivac.” Pridiže se, sjeda i gleda me. “Voliš snagu i mišiće, Nora. Voliš dobar kurac - eto, na to se svodi cijela priča.” Ustaje i prilazi mi. Niz mišićavi trbuh klizi mu potočić znoja. “Tvoj je problem to što se još nisi razvila do faze u kojoj me možeš odbaciti. Senzibilitet ti govori jedno, a instinktivni porivi nešto drugo. Morat ćeš naučiti nekako
146
elada8
pomiriti te dvije strane.” Naginje se prema meni i ljubi me u tjeme, a prste mi polaže na dojku. Odlučnim mu pokretom sklanjam ruku, a on izlazi. Vraća se s bočicom losiona i čašom vode. Nudi mi vodu, ja je odbijam. “Uzmi”, kaže. “Obična voda... ništa više.” Odbijam, ne vjerujem mu. Sliježe ramenima, pa pije. Izvlači me iz naslonjača i kaže: “Lezi na trbuh, na kauč. Sigurno te boli.” Boli me, naravno, ali mu neću pružiti to zadovoljstvo i priznati. Liježem. On se kraj mene spušta na koljena, na pod, i otvara bočicu. Oprezno utrljava losion. Pokušavam ne pokazati nelagodu i bol. “Detektiv Harris pravi ti je prijatelj”, kaže. Tijelo mi na zvuk tog imena postaje napeto. Ni on ni ja dosada nismo spomenuli da sam ukrala M.-ovu ljepljivu traku. “Dao mi je, da se tako izrazim, vrlo ozbiljno upozorenje. Ako ti ikada naudim, bez obzira na koji način, rekao je, ništa ga neće spriječiti u tome da me ščepa.” Oprezno mi trlja losion u kožu stražnjice koja me peče. “Što misliš što bi tvoj detektiv rekao sada? Da te ovako vidi?” Ležim posve nepomično, gotovo suspregnuta daha. “Trebao sam te kazniti prije nekoliko tjedana, jer si mu se obratila, jer si mi ukrala traku, ali tada još nisi bila spremna. Bilo je to jako zločesto. Sada bih te trebao još jednom istući.” Na te njegove riječi počinjem se naglo pridizati, no on mi brzo stavlja dlan na leđa. “Trebao bih, ali neću”, kaže. “Samo se opusti: za danas sam završio s kažnjavanjem. Ali obratiš li se ponovno policiji - s još nečim što si doznala o meni - s posljedicama neće biti milosti. Smatraj da sam te upozorio.” Na pamet mi odmah padaju M.-ovi prijatelji u Tahoeu. M. nikako ne bi htio da Harris dozna za tu sakrifikaciju. Bez riječi i nježno M. me premazuje losionom. Hladi mi kožu i doista, u određenoj mjeri, ublažava bol. Nešto kasnije M. kaže: “Odsada ću te tući po guzi kad god poželim. A ti nećeš unaprijed znati. Disciplinirat ću te ili ti udovoljavati kako i kada mi se bude htjelo. Ali budi bez brige - to neću činiti prečesto.” Utiskuje mi poljubac u guz. “Neću pretjerivati, ali uvijek neću biti 147
elada8
popustljiv kao danas. Možda ću se poslužiti drugom stranom četke za kosu, štapom, bičem, remenom s hlača. Tući ću te onako kako sam tukao Franny, a budeš li mi se opirala, zbog toga ćeš požaliti.” Sve to izgovara gotovo bezbojnim glasom, kao da me umiruje, u jezovitoj suprotnosti sa značenjem tih riječi. I protiv volje osjećam grč u želucu: je li mu se Franny oduprla? I je li ishod toga bila njezina smrt? Pruža ruku i s čela mi briše namršten izraz. “Vidim da si se već zabrinula”, kaže. “To mi nije bila namjera”, no ja jasno vidim da je bila. Želi da se bojim. Završivši sa stražnjicom, nastavlja mi utrljavati losion u kožu nogu, a potom i leđa i ramena, pritom me masirajući. “Koliko još tako namjeravaš ići dalje?” pitam. Zna da ne mislim na masažu leđa. Ljubi me u rame i kaže: “Ne brini se oko toga što slijedi.” Na trenutak zastaje. “Kažnjavanje žene meni je neopisivo erotično. To poboljšava seks, uzdiže ga na novu razinu - kao što je bio slučaj i kod tebe. Počet ćeš cijeniti to moje discipliniranje. Iščekivat ćeš ga i sa strahom, zbog bola za koji znaš da je neizbježan, ali i s uzbuđenjem, zbog seksa koji slijedi. S vremenom ćeš bol početi povezivati s užitkom, pa ćeš me, kad te polegnem u krilo, ili ti priredim neki drugi oblik kažnjavanja, preklinjati da prestanem, ali ćeš u sebi ipak žudjeti za još više kažnjavanja. Kad god sam je kažnjavao, Franny nakon toga nikada nije mogla uživati u jebačini. Ali ti si uživala u svakom trenutku, pa se stoga ne brini za budućnost. Uživat ćeš u svemu što ti priredim.” Ponovno me ljubi u rame, nježno i blago, a zatim ustaje. Odlazi u radnu sobu, do klavira. Na izlasku kaže: “Sve radim upravo u tvom interesu i znam što ti treba. Treba ti snažan muškarac, Nora. Treba ti netko kome možeš popustiti.” Šutim. Malo-pomalo shvaćam da je to točno. Nije mi posve jasno kako se u cijelu tu jednadžbu uklapa bol, ali na određenoj seksualnoj razini volim biti u podređenome položaju, volim biti pod tuđim nadzorom. To nikako ne mogu objasniti. Budući da sam feministica, to se protivi svemu u što vjerujem. Cijeli život ustrajno radim na uspostavljanju i održavanju vlastite vjerodostojnosti. Suprotstavljala sam se muškarcima koji su mi pokušavali dodijeliti niži status samo zbog toga što sam žena. Na poslu sam dokazala da mogu biti jednako snažna, i emotivno i intelektualno, kao bilo koji muškarac. Ipak, sada ne mogu poreći da mi M.-ova dominacija, u seksualnome kontekstu, donosi užitak. Pitam se što mi se to događa.
148
elada8
DEVETNAESTO POGLAVLJE “Samo se poigrava tobom”, kaže mi Joe Harris nakon što sam mu ispričala kako me M. upozorio da se trebam kloniti policije. Joea sam nazvala danas prije podne, zamolila ga za susret. “Boji se da se previše približavam”, kažem. “Otkrila sam to sa sakrifikacijom. To nisam trebala vidjeti. Nije znao da će doći do rezanja. Mislio je da me onamo vodi da vidim...” Sliježem ramenima. “Ne znam što, vezivanje, bičevanje.” Joe me gleda preko okvira naočala. Bit će da se upravo ošišao, jer izgleda svježe ostriženo, onako kako muškarci izgledaju nakon jeftinog šišanja. Sijeda mu je kosa sada kratka i valovita, oko ušiju je ošišan gotovo do kože, ali i dalje ima one čupave sijede obrve koje mu se spajaju i preko korijena širokog nosa. U žutobijeloj je jakni, od sintetike, zategnutoj preko njegovih širokih ramena, a rukavi su mu malčice prekratki. Sjedimo u Paragonu, baru i restoranu u Drugoj ulici, iza ugla u odnosu na policijsku postaju, a u lokalu još nema mnogo ljudi, tek nekolicina muškaraca na barskim stolicama za šankom, te dva stola na suprotnoj strani za kojima sjede studenti. Davis je nedavno donio odluku o zabrani pušenja, pa se sad najviše ističe upravo to što unutra nema onog ustajalog mirisa duhana i maglice dima cigareta. Rasvjeta je prigušena, a atmosfera opuštena, uz drvene stolove, drvene obloge na zidovima, strme stube pokrivene sagom koje vode do kartaške sobe u podrumu, te terasom na pločniku. Joe i ja sjedimo za stolom kraj jednog izloga na kojem je srebrnastim slovima ispisan naziv bara. Tu i tamo netko uđe kroz pokrajnja vrata, prijeđe na suprotnu stranu prostorije i nestane niz stube, odlazeći na partiju pokera. “Ne govori ti to nešto?” pitam Joea. “Zna sve o sakrifikaciji, a Franny je po cijelome tijelu imala tragove zarezivanja. Znam da ju je ubio.” “Ali nemaš baš nikakav dokaz”, kaže mi Joe. “Kao ni mi.” Poigrava se čašom za pivo, vrti je, a zatim gura od sebe. “Obišao sam onaj par u Tahoeu. Učinilo mi se da su se iznenadili kad su doznali da je Franny mrtva. Žena je računovotkinja, specijalizirana za poreze velikih korporacija, tip je odvjetnik, a u braku su dvadeset sedam godina. Imaju troje djece. Osini činjenice da se vole igrati bičevima i noževima, u vezi s njima ništa nije neobično. A profesora samo hvale na sva usta. Kažu da je nekoliko puta doveo Franny. Bila je stidljiva, ali je svojevoljno sudjelovala.” “U to ne vjerujem.”
149
elada8
Joe neodređeno sliježe ramenima. Naginje se naprijed i laktovima naslanja na stol. “Ako ju je ubio, po svoj ćemo ga prilici uloviti. Ali zasada nema fizičkih dokaza koji ukazuju na njega. Morat ćeš se suočiti s mogućnošću da nikad ne doznamo tko ju je ubio, ni zašto, ni kako. Netko je možda bio na proputovanju, uočio priliku, ubio je i otišao. Ubojica sad može biti na Floridi, u Illinoisu ili negdje u inozemstvu.” Okrećem glavu dok mi to govori i kroz prozor gledam sve mračnije nebo. Ne želim čuti njegove riječi. Ne želim slušati o njegovu porazu. Razmišljam o M.-u koji večeras na sveučilištu ima recital. Joe završava, a ja se okrećem prema njemu i kažem: “Ili je možda netko odavde, netko odviše lukav da ga uhvatite. Netko tko voli bol i kazne i voli gledati kako žene pate.” Otpija gutljaj piva. Čaša je izvana orošena, a na stolu se širi malena lokvica, na mjestu na kojem je dotada stajala. Otpija još nekoliko velikih gutljaja, ispija pivo do kraja, pa odlaže čašu. Gleda me mirno i postojano, izravno u oči, i bez uvijanja pita: “Što radiš s njim, Nora?” Sada ja sliježem ramenima. “Ništa”, kažem tiho. Što mu zapravo mogu reći o susretima s M.-om? Kako objasniti nešto što ni sama ne razumijem? Ne mogu priznati da se svojevoljno, koliko god to bilo ograničeno, podvrgavam M.-ovoj dominaciji, te riječi ne mogu izgovoriti naglas. Sada znam zašto je Franny bila onako tajnovita: riječ je o stidu. Stidjela se toga što ju je neki muškarac ponižavao. Ja se stidim što u tome uživam. A takve stvari ne možeš samo tako nekome reći. “Ništa”, ponavljam i istodobno osjećam kako se smanjujem i uvlačim u sebe. Joe šuti. Gleda van, prema ranovečernjem nebu. Neki muškarac u laganoj svijetlosmeđoj jakni prolazi ulicom na biciklu, a prednje svjetlo s bicikla na asfalt baca maleni stožac bijele svjetlosti. Na koncu kaže: “Čemu se nadaš, što želiš postići?” “Znaš odgovor.” “Ne, ne znam”, kaže Joe nestrpljivo. “Ne znam što radiš s njim - osim da si na vrat navlačiš nevolje.” “Ako je ubio Franny, to ću otkriti.” “Misliš da si bolje obučena od nas? Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da ga povežemo sa smrću tvoje sestre. Nismo mu uspjeli pronaći baš ništa.” “To ne znači da je nije ubio.”
150
elada8
“A ne znači ni da jest. Mogla je biti nasumična žrtva nekog psihopata.” “Ne vjeruješ u to.” “Možda da, možda ne.” Joe se naslanja i češe po vratu, sa strane. Voljela bih da mi iskreno kaže što misli, što mu govori instinkt, ali znam da neće izići s neutemeljenom optužbom. “Nije bilo očitih znakova borbe”, kažem. “Nije imala ništa pod noktima, na tijelu nije bilo modrica. Nekome je dopustila da je veže. To je morao biti netko koga je poznavala. I nemate nikog drugog. On je najlogičniji.” Još pitam: “Hoćete li ga i dalje istraživati?” Joe prvo malo oklijeva. “Ni u jednom trenutku nismo ni prestali”, kaže. Srednjim prstom i palcem trlja korijen nosa, izgleda kao da kod njega izazivam veliku frustriranost, kao da sam ga razočarala. “Zašto si me zapravo nazvala, Nora? Želiš da ti kažem da je pametno i dalje biti u njegovoj blizini? Da se trebate nastaviti viđati? Želiš moje dopuštenje da spavaš s njim? U tome je stvar?” “Ne. Samo sam ti htjela reći što se dogodilo, da me upozorio da ne razgovaram s tobom.” Uzdišem, želim mu ispričati sve o sebi i M.-u. Jutros sam se probudila dezorijentirana. Zbog snova sam bila uzrujana, kao da sam noć provela u nekom labirintu, u zagonetnome prostoru iz kojeg nije bilo izlaza. Poveznica je očita, snovi mi nisu toliko profinjeni. M.-ov se utjecaj na mene širi, privlači me, poput neželjene i neizbježne gravitacijske sile, onamo kamo možda ne želim ići. Probudila me potreba za ravnotežom, pa mi je na pamet odmah pao Joe. Njegovu službenu značku vidim kao protutežu, utjecaj suprotnog predznaka dovoljno snažan za suprotstavljanje M.-u. “Ne znam što da radim, Joe. Moram doznati što je bilo s Franny, tko ju je ubio, kako ju je ubio.” Pruža ruku i krupni dlan stavlja na moju nadlanicu. “Tip je mutan i opasan, Nora, kako god gledala na cijelu priču. Samoj sebi učini uslugu i kloni ga se, drži se što dalje od njega. Vrati se svome životu.” Joeova me brižnost dirnula, a taj mi njegov dodir donosi neobičnu utjehu i osjećaj zaštićenosti. Želim da nikad ne makne ruku s moje, ali dok to želim, on je već povlači. Zbog nekog nejasnog razloga mislim na njegovu ženu i troje djece, osobito na djecu, na to kako su zaštićena, bez iznimke i uvijek, pod postojanim zaštitnim plaštem njegove ljubavi, te kako više nikada neću iskusiti taj osjećaj sigurnosti. Osjećam kako mi naviru suze i ubrzano trepćem da ih potisnem. Slutim naznake one Frannyne potrebe za očinskom zaštitom i uz tu novu spoznaju glasno se smijem, s gorčinom, sličnostima koje obilježavaju
151
elada8
njezin i moj život nakon, ali tek nakon, njezine smrti. M. je bio u pravu: Franny i ja uistinu smo poput lica i naličja istog novčića, izvana posve različite, u srži gotovo iste. S usana mi se ponovno otima neugodan, opor smijeh, a Joe se mršti i začuđeno me gleda. Danas je godišnjica Frannyne smrti.
152
elada8
DVADESETO POGLAVLJE Od onog M.-ova predavanja na koje sam došla odjevena poput školarke prošlo je šest tjedana, iako mi se čini da je to bilo i prije više vremena. Imam dojam da je to bilo u nekom posve drugom životu. Teško se prisjećam kakav je bio moj svijet prije nego što se u njemu našao M. Znam da me opsjedala Frannyna smrt, ali to je tada bila jedna zdrava, normalna opsjednutost, stanje u kojem bi se mogla naći svaka sestra kad bi doznala da je ubojica njezine sestre živ i da nije kažnjen za počinjeni zločin. Svijet u kojem živim sada, uz M.-a, više nije toliko zdrav, a moja opsjednutost već je na granici autodestruktivnosti. Toga sam više nego svjesna. Svjesna sam i toga da sam nemoćna, da to nikako ne mogu spriječiti. Kao što je i rekao, M. me kažnjava kad i kako želi. Njegov oblik discipliniranja umotan je u septične slojeve seksualnosti, miješanja seksa i bola, seksa s dominacijom, seksa s ponižavanjem, a vezu dodatno učvršćuje užitak, uvijek taj užitak: silno se trudi da moji orgazmi budu snažni. Sve više podiže moj prag tolerancije, a bol je gotovo neizdrživ, ali takva je i ekstaza koja slijedi. Upoznala sam snagu njegova dlana i udarce kožnog remena na dupetu. Spoznala sam da je užitak koji dolazi nakon toga gotovo nepodnošljivo sladak, ljepši od ičega što sam ikada iskusila. I to je to njegovo daleko najmoćnije oružje: zadovoljava me kao nitko. Spoznala sam da osjećam žudnju, latentnu glad, za mračnom stranom čovjekove prirode. Volim kad me netko natjera do ruba i toga se ne mogu kloniti. Iščekujem, istodobno i sa zebnjom i s uzbuđenjem, što će sljedeće doći na red. Naučila sam prihvaćati M.-ovo discipliniranje, kojim se, kao što je i obećao, služi rijetko i štedljivo, ali s potpunim autoritetom. Ne pruža mi nikakav izbor, moram pristati na njegove kazne. Kad se opirem, također kao što je i obećao, još je stroži. Prema meni se odnosi kao prema djetetu, tjera me na suze, tjera me da ga preklinjem, da molim da bude popustljiviji, ali unatoč svim mojim molbama ne pokazuje ni tračak milosrđa. Iz mene izbija i posljednje tračke prkosa, sve dok se, cendrajući i cvileći, posve ne prepustim njegovu nadzoru. Radi što god želi, a želi me imati pod kontrolom. Ipak, znam da se suzdržava. Žestoka strast, koju još nije iskalio na mojem tijelu, buja duboko u njemu, čeka da izbije na površinu. Prije nekoliko tjedana upitala sam ga zašto na meni nije upotrijebio štap - nisam tražila štap, nego me samo zanimalo njegovo objašnjenje - a on je rekao: “Još ne. Stapom bih ti lako otvorio kožu, a za to još nisi posve spremna." Nisam posve spremna. Franny nikada nije bila spremna. Nju je izrezao, a zatim ubio. “Ali ubrzo”, dodao je, “ubrzo ćeš biti spremna. Tada ćeš moći iskusiti štap, mezimice moja.”
153
elada8
Imam dojam da me obučava, da me dresira kao kakvu životinju, a to što se često služi tim mojim nadimkom - zove me mezimicom - samo pojačava taj dojam. Kad me prvi put tako nazvao, mislila sam da je to od milja, kao da mi kaže srce ili draga. Ali njemu je to izraz kojim iskazuje vlasništvo, posjedovanje. Kućnog ljubimca učiš i vježbaš, dresiraš ga i discipliniraš, kućnog ljubimca imaš u vlasništvu. Ja sam, u njegovim očima, isto što i obiteljski pas, nešto što je njegovo, što treba odgojiti i imati u vlasništvu. Nešto njegovo što može disciplinirati kad i kako želi. Kad je riječ o tome zašto mu se neprestano i dalje vraćam, to mi nije posve jasno. Imam osjećaj da svakako moram doznati što je učinio Franny, u to nema ni najmanje sumnje. Osjećam potrebu da to doznam, potrebu koja nadilazi puku znatiželju, ali vraćam se zbog složenijih razloga. Zbog razloga koje ne znam precizno artikulirati. Priznajem vlastito suučesništvo u polaganome utonuću u M.-ov mračniji svijet. Znam da u tome nisam besprijekorno nedužna. Ali njegov je utjecaj poguban. Čovjeku pronalazi slabe točke i onda ih iskorištava. Frannyna se slabost sastojala u tome što je za ljubav tog muškarca bila spremna učiniti baš sve. Za razliku od mene, nije uživala u njegovoj seksualnosti koja počiva na mučenju, ali joj se ipak podvrgavala. A zašto se ja podvrgavam tome? Zbog onog krajnjeg, neopisivog užitka koji dolazi nakon bola? Da nešto doznam o Franny? Jer, na određenoj razini, imam dojam da sam zaslužila kaznu? M. me, od samog početka, poznavao bolje nego što sam mislila. Znao je, prije nego što sam i sama toga postala svjesna, da ću mu se pokorno prepustiti baš kao i Franny, iako iz drugih pobuda. Uočio je moju slabost i počeo je iskorištavati radi osobnog užitka. Istina je da osjećam da me privlači, i on i njegova seksualnost, ali mi je jednako tako jasno da, kad bih imala dojam da mogu birati, ne bih bila s njim. Razotkriva mi dio duše koji bih radije zadržala skrivenim. Ne želim biti u njegovu svijetu, ali ne znam kako iz njega izići. Subota je i pozvao me da zajedno provedemo poslijepodne. Tuširam se i odijevam, navlačim stare izblijedjele traperice i izlizanu sivu majicu kratkih rukava. Više voli kad sam u minicama i pripijenim haljinama, u čipkastome donjem rublju, halterima i crnim grudnjacima. Ali ja sam se u posljednje vrijeme, iz prosvjeda, počela odijevati običnije i neuglednije - poderane traperice, kombinezoni, široke haljine koje mi se spuštaju ispod koljena, donje rublje kao da sam ga naslijedila od bake. To, moja neugledna odjeća, jalov je pokušaj izražavanja neposluha. Iako se podvrgavam njegovoj dominaciji, ne dopuštam mu da sve ide kao podmazano. Teško mi se prepustiti bez borbe. Uz pločnik kraj M.-ove kuće parkiran je bijeli kombi s logotipom dobrotvorne organizacije Goodwill, bez igdje ikoga, otvorenih stražnjih vrata kroz koja se do asfalta spušta utovarna rampa. Ulazna vrata M.-ove kuće širom su otvorena, a čim sam ušla, on me gleda i znalački se smiješi. “Samo se zabavljaj, dok još
154
elada8
možeš”, kaže, poprijeko gledajući moje izblijedjele traperice i neurednu i preveliku majicu. Za razliku od mene, on izgleda dotjerano i elegantno, u svijetlim lanenim hlačama i mekoj smeđecrvenoj košulji, otkopčanog ovratnika. “Ubrzo ćeš naučiti da moraš biti poslušnija.” Već sam zaustila da odgovorim, no čujem glasove u stražnjem dijelu kuće. Pojavljuju se dvojica muškaraca, jedan po svoj prilici pedesetih godina, drugi dvadesetak godina mlađi, noseći komodu od orahovine koja je nekoć stajala u stražnjoj gostinskoj sobi. “Pazi na onaj ugao”, kaže otresito stariji muškarac. Izgleda poput ostarjelog lučkog radnika - nije osobito krupan i visok, i ima nekoliko slojeva viška u području struka, ali izgleda čvrsto i snažno, kao da mu je svaki kilogram tijela pod bijelom majicom kratkih rukava koja mu prianja za prsa zbijen i učvršćen. Crna mu kosa ubrzano uzmiče pred sjedinama, a obilježava ga onaj naborani i preplanuli izgled muškarca koji je naviknut veći dio života provoditi na otvorenome. Drugi muškarac, kovrčave kose i zdepasat, odjeven je u sivu trenirku, sada prstima zapinje za ugao i psuje. Iznose komodu iz kuće. “Što se zbiva?” pitam. M. mi stavlja ruku na rame, naginje se i ovlaš me ljubi u vrat. “Nešto što već dugo namjeravam učiniti”, kaže tiho. Osjećam njegov dah na koži, goli dodir njegovih usana. “Zaključio sam da mi ne trebaju dvije gostinske spavaće sobe. Jedna je dovoljna.” Oni muškarci iz Goodwilla ponovno ulaze u kuću i nestaju u hodniku. Vraćaju se s okvirom kreveta, noćnim ormarićem i svjetiljkom. Stariji muškarac kratko kima M.-u, bez riječi, i izlazi iz kuće. Onaj zdepasti zastaje, naslanja ormarić na desnu nogu, pa kaže: “Sad je sve vani. Još jednom hvala na donaciji. Jako zgodne stvari.” Pridiže ormarić i izlazi, a M. za njim zatvara vrata. M. me hvata za ruku i hodnikom vodi do stražnje spavaće sobe. Posve je prazna, bez pokućstva, sitnica, saga, zastora, slika na zidovima. S tim visokim stropom s drvenim gredama izgleda popni velike šupljine. “Što planiraš učiniti?” pitam. Gleda me i još ne odgovara. Bez pokućstva i s golim bijelim zidovima, soba izgleda sumorno i mnogo veća nego ranije. Na zapadnome zidu nalazi se duboko izbočeni prozor. Sunčeva svjetlost obasjava drveni pod.
155
elada8
“Mislio sam ovdje urediti igraonicu,” kaže na koncu, potom gleda moju odjeću i dodaje, “ali s obzirom na tvoju tvrdoglavost, možda ću je morati nazvati sobom za dresuru.” Ponovno isto: tvrdoglavost. Znatiželja nije pogubna - ali tvrdoglavost jest. Franny to nikada nije shvatila. Bit će najbolje da ti shvatiš prije nego što bude prekasno. Nervozno se smijem, ali M. se ne smiješi. Utišavaju me njegove oči, koje svjetlucaju od preusmjerenog svjetla. “Što je soba za dresuru?” pitam. Ponovno šuti. Osjećam opasnost u zraku, kao da je riječ o nekakvoj opipljivoj stvari, oštroj i opasnoj poput bodljikave žice. Soba za dresuru. Drhtim već od zvuka te riječi. M. me hvata za ruku. “Ubrzo ćeš doznati”, kaže, pa me vodi u svoju spavaću sobu i zapovijeda da se svučem. Sjeda na stolicu s naslonom i gleda. Ja prilazim krevetu i skidam tenisice i čarape, svlačim traperice i prevlačim majicu preko glave. Zastori su razmaknuti i soba je vedrija zahvaljujući sunčevoj svjetlosti. Odjeća mi stoji na hrpi kraj nogu. “I ostalo”, kaže on, budući da oklijevam, pa svlačim obične bijele gaćice i grudnjak, a zatim čekam nove upute, stojeći naga na blagoj, nježnoj svjetlosti poslijepodnevnog sunca. On pruža ruku do ladice komode i vadi crno svileno uže. “Ne”, kažem. Nisam već toliko zaglibjela u njegov svijet da samo tako popustim u tom pitanju. Bez obzira na to što tvrdi da mi neće nauditi, neću mu dopustiti da me veže. Neću mu se posve predati. “Ne”, ponavljam. “Nikad ti neću dopustiti da me ni na koji način vežeš.” Prilazi mi i odlaže konopac na noćni ormarić, pa sjeda na rub kreveta i povlači me u krilo. Odjeven je, a ja posve gola. Ta me opreka uzbuđuje. “Ne bojiš me se još uvijek, zar ne?” pita. Miluje mi tijelo i tiho mi govori u uho. “Samo se prepusti, Nora. Možeš mi vjerovati. Znam koliko daleko mogu ići s tobom. Voliš bol, ali je se bojiš. Sa mnom se ne moraš bojati. Znam koliko možeš podnijeti. Vjeruj mi, mezimice moja. Znam se brinuti za tebe.” Nježno me ljubi u vrat i rame, lagano me dodiruje, a ja osjećam kako uzbuđenje u meni buja, dok mi, istodobno, tijelo bridi od straha pred svakom riječi koju izgovori. “Poznajem te, Nora - od glave do pete. Pružit ću ti što želiš. Treba ti netko tko će nad tobom dominirati, kontrolirati te, kažnjavati kad si zločesta. Trebam ti.” Širi mi noge i miluje unutarnju stranu bedara. “Neće uvijek biti bolno”, kaže. “Ponekad ću te samo poželjeti vezati jer uživam kad te gledam vezanu. Poželjet ću svoju prelijepu mezimicu gledati na krevetu, raširenih udova, totalno
156
elada8
pokornu, crnog remenja čvrsto vezanog oko gležnjeva i ručnih zglobova, sa svilenom vrpcom koja ti zatvara usta. Željet ću te ševiti dok si tako vezana, dok si bespomoćna i posve prepuštena meni, na milost i nemilost. Uživat ćeš u tome, Nora. Neizmjerno. Kad više ne budeš mogla birati, kad mi se jednom prepustiš, doživjet ćeš novi oblik oslobođenja: potpunu prepuštenost, bez ikakve odgovornosti, a tada je jedini izbor prihvaćanje užitka - i bola - koji ti pružam. A ja obećavam da ti neću pružiti više od onoga s čime se možeš nositi. Znam tvoje granice, Nora. Bolje nego ti.” Teško dišem, a negdje duboko u sebi, i protiv volje i razuma, čujem koliko su njegove riječi istinite. “Frannyne granice nisi znao”, šapćem. “Njih si prešao.” M. mi obavija ručni zglob, snažno ga stišće, drugom rukom blago mi obavija vrat. Odupirem se instinktivnoj želji da se odmaknem. Gledam ga, čekam odgovor, dok mi se jeza provlači žilama. “Namjerno”, kaže on, i dalje me drži, prati moje reakcije. S mukom dišem, osjećam njegovu ruku na vratu. Tijelo mi je napeto. Želim poskočiti, ali znam da bi M. samo pojačao stisak. Protječe cijela minuta, možda i više. Promuklo, jedva čujno, šapćem: “Ubio si je.” M.-ovi prsti lagano se poigravaju na mojem vratu. Znam kakvom snagom raspolaže u rukama, u šakama. Znam da bi me mogao zgnječiti, samo da poželi. “Nisam”, kaže na koncu. “Govorio sam o seksualnim granicama. Ne o ubojstvu. Jednog ćeš mi dana vjerovati. Znat ćeš da je nisam ubio - a onda ćeš možda prokljuviti i tko je to učinio.” Povlači ruku s mog vrata, preko prsa mi klizi do bedra. Nastavlja. “Da, prešao sam seksualne granice. Ali ti nisi Franny i tvoje granice ne poklapaju se s njezinima. Ona toga nije bila svjesna, i najvjerojatnije se ne bi složila, ali dobro sam pazio na to da ne pretjeram. Znao sam koji joj je prag prihvaćanja i svaki put tjerao sam je još malo dalje. Mene je ta njezina nelagoda uzbuđivala. S tobom se sustežem iz drugog razloga. Želim da uživaš u svemu što ti pružam, a tako će biti samo ako te budem uvodio na valjan način. S tobom neću ići predaleko - dok ne budeš spremna. To mi možeš potpuno vjerovati. Važno mi je da uživaš u svemu što ti dajem. Nas smo dvoje slični, Nora, dva prsta iste ruke. Sudbina nam je namijenila da budemo zajedno. Samo što ti to još ne znaš.” Miluje mi bedra i trbuh, a ja sjedim, gola i bez riječi, u njegovu krilu, u mislima prevrćem njegove riječi, prestrašena onim što sam čula. Naslanjam se na njega i tražim utjehu, ali znam da je on ne nudi. Pitam se koliko će, u
157
elada8
konačnici, daleko ići. Dok me kažnjava, zasada je još pažljiv, no koliko će to još trajati? “Je li koja žena kada zbog tebe krvarila?” pitam, znajući odgovor. Zastaje, ruka mu oklijeva na mojem trbuhu, a onda kaže: “Jest.” Još dodaje: “Ali to sam radio samo kad su željele.” Sjećam se našeg razgovora od prije nekoliko tjedana. “Jednom si rekao da si ženama ponekad pružao više nego što su tražile.” “Samo zato što su tražile - i mogle prihvatiti - više nego što su same znale. Nisam ih prisiljavao na nešto što nisu odabrale, Nora. Uvijek su se vraćale i tražile još.” “Uživao si u tome? Kad si izazivao krvarenje?” “Jesam.” “Je li i Franny zbog tebe krvarila?” “Nije.” Odvagujem odgovore, uvjerena u to da laže. “A ja? I mene ćeš negdje zarezati?” Stavlja mi kosu iza uha i ljubi me u ušnu resicu. “Vidjet ćemo”, kaže. Pa dodaje: “Možda.” Još neko vrijeme šutim, kao i on. Pušta me da o svemu dobro promislim. Moram otići od njega, odmah, prije nego što mi naudi, prije nego što bude prekasno, ali ne mogu. Dok ne otkrijem što je učinio Franny - kako ju je ubio ne mogu se odvojiti od njega. Grozničavo razmišljam, obuzeta dojmom stravične sudbine koja se nadvija nada mnom i koja je posve izvan mog nadzora. M. intuitivno sluti moju tjeskobu. Blagim glasom kaže: “Ne želim da se brineš. Nisam nasilan čovjek i nikad te neću udariti u napadaju bijesa. U seksualnome smislu želim dominirati ženama s kojima sam u vezi. Kad me jedna žena prvi put zamolila da je vežem bile su mi trideset dvije godine. Osjećaj da imam potpuni nadzor donio mi je totalni ushit. Bila je moja i mogao sam raditi što sam htio.” Tiho se smije, pa nastavlja: “U to vrijeme bila mi je šefica, pročelnica Odsjeka za glazbu, starija žena, bilo joj je četrdeset sedam, nepopustljiva i stroga. Ali u krevetu se željela osloboditi svega toga - željela je da netko drugi vodi glavnu riječ. I te večeri, kad sam je prvi put vezao i blago udarao dlanom, otkrio sam da je nevjerojatno dobar osjećaj kad imaš nadzor, kad imaš toliku moć. Bila je to zamjena uloga u kojoj smo oboje
158
elada8
uživali. A ja sam s tom zamjenom nastavio i dugo nakon što sam se s njom prestao viđati. Volim da me žene slušaju.” Već sam nešto zaustila, no on me ušutkao prije nego što sam išta rekla. “Ne pitaj zašto”, kaže, predviđajući moje pitanje. “Moguće je da tu uopće nema neke dublje psihološke priče. Volim dominirati - i gotovo. To je dio mene, dio moje psihe, jednako kao što je podložnost bila dio njezine psihe - i tvoje. Volim vezivati i sputavati žene i volim udarati gole stražnjice. S različitim ženama napredujem do različitih granica. Tebe volim dobro istući remenom. To me uzbuđuje, istog mi se trenutka diže. Na tebi ću upotrijebiti reket, i višekraki bič, i kratki jahački bič i što god mi se prohtije. Bičevat ću ti dupe, bedra, leđa, grudi, čak i pičku. Ali neću, osim, naravno, ako zatražiš, neću ti ići pod kožu, neće biti rana i krvi. Discipliniranje koje provodim nema nikakve veze s nasiljem, nego s nadzorom i dominacijom. Doista mi možeš vjerovati, Nora.” Zvuči uvjerljivo, ali pitam se je li takav govor održao i Franny malo prije nego što je umrla. I dalje mu ne vjerujem. Odbijam dopustiti da me veže, a M. to dopušta. Traži da sjednem na krevet, a onda skida cipele i čarape, te otkopčava remen. Izvlači ga iz hlača, a ja čekam suspregnuta daha, čekam da vidim hoće li ga upotrijebiti na meni. Kad sam odbila vezivanje, uvidjela sam da mu pružam priliku da me kazni. Ali on ustaje i prelazi na suprotnu stranu sobe, ostavlja remen na komodi. Jasno vidim da je uživao u neizvjesnosti koja me obuzela. “Želio bih da nešto pogledaš”, kaže, pa me hvata za ruku i tako odlazimo u radnu sobu. Kaže mi da sjednem na sofu pred televizor, pa u video stavlja kasetu. Ima bogatu zbirku pornografskog materijala, a neke smo njegove kasete već gledali. Pornografija me uzbuđuje ako je kvalitetno snimljena. No najčešće, nakon petnaest-dvadeset minuta, film mi postaje dosadan i želim više M.-ove izravne stimulacije. Na ekranu se pojavljuje naslov, Očinska ljubav, a ja odmah znam da će tema biti incest. Liježem i udobno se smještam. I dalje odjeven, M. sjeda u naslonjač meni slijeva. To je njegov uobičajeni položaj kad gledamo te njegove filmove. Voli gledati kako gledam filmove s videa, pratiti moje reakcije, vidjeti koji me filmovi uzbuđuju. Ponekad me tjera da za vrijeme gledanja filma masturbiram. On je uvijek sa strane i sve mirno promatra. U ovom je filmu tek dvoje glumaca, muškarac četrdesetih godina i neka djevojčica. Čini se da joj je devet do deset godina. Tijelo mi se ukočilo čim sam shvatila da je film protuzakonit. Muškarac joj svlači odjeću, a djevojčica staje ispred kamere. Nije riječ o nekoj osamnaestogodišnjakinji koja glumi dijete. Nema grudi, nema izražen struk i bokove, nema stidne dlake. Muškarac je postavlja na stol i pridiže noge unatrag, tako da su joj raširene iznad glave.
159
elada8
“To neću gledati”, kažem gnjevno i već ustajem da isključim video. “To je nemoralno. I uvredljivo.” “Ali te uzbudilo.” “Nije.” Prilazim njegovu radnom stolu i sjedam, prekriženih nogu. Odjednom se tako naga osjećam ranjivom. “Čim si vidjela tu djevojku, znala si da je stvarna. Ipak, kratko si vrijeme gledala. Bila si opčinjena.” “Ne željom. Bila sam... Ne znam, nisam mogla odvojiti pogled. Bila sam užasnuta. Neću gledati takve filmove.” “U redu.” Taj me jednostavni odgovor zbunjuje. “Franny si natjerao da to gleda?” pitam. On kima. “Jesi joj dopustio da isključi film?” “Ne, ali mogla ga je isključiti. Nisam je fizički spriječio.” Ljuti me njegova iskrivljena verzija istine. “Za tim nije ni bilo potrebe emocionalno si je ucijenio. ‘Učini što ti kažem ili ću te napustiti.’ ‘Gledaj ili odlazim.’” “Mogla je isključiti video, jednako kao ti. Mogla je birati.” “Ne, nije mogla birati. Ona te voljela. Bila bi učinila što god si tražio. To si znao i iskoristio si je.” Prilazim sofi i ponovno sjedam, odjednom umorna. Privlačim koljena na prsa. “Možda,” kaže on nehajno, “ali što je s tobom, Nora? Ti si snažnija od Franny. Ako nešto doista ne želiš, ti to ne radiš. Ti možeš birati.” Smiješi se, zadovoljno, pa dodaje: “A to znači da sve što si radila sa mnom - željela vjerovati u to ili ne - radila si jer si to željela.” “Krivo. Ovdje sam isključivo zato da doznam više o Franny.“ M. ustaje i premotava vrpcu. “Nemoj se zavaravati, Nora. Ovdje si jer to želiš. A to što radiš sa mnom - i to što još nisi radila ali ćeš raditi - činiš jer to želiš. Voliš seks, voliš bol, voliš mene.” Sprema kasetu u kutiju i odlaže je na mjesto. Prilazi mi i sjeda do mene, stavlja mi ruku na koljeno. “Stoga se nemoj skrivati iza Franny, nemoj da ti ona bude izgovor. Što god radiš, radiš svjesno, tako si odlučila.” 160
elada8
M. griješi i to zna. Moja je sloboda izbora tek iluzija. Želim njega i taj neobični seks koji nudi - i to intenzivno - ali ni u jednom trenutku nisam mogla birati. Napustim li ga, napuštam Frannynu smrt - a to ne mogu. Moram doznati istinu, a M. to zna. Spušta me u posve ležeći položaj i zatim sa mnom vodi ljubav, gotovo nježno, na što nisam spremna. Nježna ljubav nije naš modus operandi.
161
elada8
DVADESET PRVO POGLAVLJE Kasnije tog poslijepodneva odlazim kući. Hondom skrećem na prilaz svojoj kući i zatim samo tako sjedim, razmišljam. U glavi mi se i dalje vrti film s onom djevojčicom. Nije joj moglo biti više od deset godina, a vjerojatno je bila i mlađa. Znam da se događaju takve stvari, naravno, ali to nikad nisam osobno vidjela. Kad čujem za pornografske filmove s djecom, ili za djecu koju prodaju radi prostituiranja, najčešće mislim da se to događa u stranim zemljama, u Tajlandu, Vijetnamu, Kambodži, a ne u Sjedinjenim Državama. To je naivno, znam. I naša zemlja može biti mračna rupa, a dok god postoji tržište za dječju pornografiju, netko će je osiguravati. Zlo ne poštuje zemljopisne granice. Razmišljam o Franny u dobi od devet-deset godina. Ne mogu je zamisliti u takvome filmu. To je nepojmljivo, neizrecivo užasno. Razmišljam o sebi u toj dobi: još se igram lutkama, skupljam značke za izviđačku uniformu, zabrinuto razmišljam o tome koju haljinu odjenuti za školu - normalno djetinjstvo s normalnim uspomenama, djetinjstvo kakvo je trebala imati i ta djevojčica iz filma. Čempresi uz moju kuću blago se ljuljaju na povjetarcu. Ptice, koje se gnijezde u krošnjama, prolijeću kroz zimzeleno raslinje. Kuća mi je prazna, a danas ne želim biti sama. Odvagujem mogućnosti i zaključujem da su ograničene. Ian radi, a s M.-om se ne želim vidjeti. Odsječena sam od prijatelja i kolega. Nemam obitelj. Dlanovima snažno prekrivam čelo, prisjećam se vremena kad je Franny bila tek novorođenče. Godinama sam gnjavila roditelje, tražeći brata ili sestru - po mogućnosti sestru - nekoga s kim bih se mogla igrati na našim kampiranjima, izletima i piknicima, nekoga kome bih se mogla povjeriti kad smatram da mama i tata nisu fer. Ali kad su na koncu dobili Franny, bilo je prekasno - zbog tih deset godina razlike među nama nismo se mogle igrati. No dogodilo se nešto mnogo dragocjenije. Kad su roditelji doveli Franny iz rodilišta, majka mi je rekla da sjednem na kauč, a potom mi ju je dala u naručje. Franny je bila tako sićušna, tako krhka. Držala sam je i osjećala neizmjeran val ljubavi za to minijaturno stvorenje koje je prije samo nekoliko minuta ušlo u moj život. Od tog trenutka bila sam joj druga majka, jurila sam kući iz škole da se mogu s njom igrati, hraniti je, odijevati. Spremila sam lutke. Sad sam imala pravo dijete, a znala sam i da ću jednog dana imati mnogo vlastite djece. Sklapam oči i vidim, kao da se radi o filmu koji mi se vrti u glavi, mamu kako sjedi za kuhinjskim stolom, doji Billyja, dok ja kupam Franny u porculanskome umivaoniku. Želim da se vrati to vrijeme. Želim uroniti Franny u kuhinjski sudoper, ispunjen mlačnom vodom i pjenom za kupanje, gledati kako se smijulji
162
elada8
i hihoće od užitka, kako kratkim debeljuškastim prstićima pokušava raspršiti mjehuriće. Želim uroniti žutu gumenu patku pod pjenu, pod vodu, kao da je riječ o podmornici, i držati je dok se Franny igra i prska vodu na sve strane, traži je, a onda, kad ne gleda, ja puštam patkicu i - kakvo iznenađenje! - ona naglo izranja na površinu, pokrivena mjehurićima, ljulja se na površini, a Franny oduševljeno ciči, hvata patkicu, pokušava je i sama potopiti, dok mama gleda, smiješi se, s Billyjem na prsima. Onda kući dolazi tata, naglo ulazi kroz kuhinjska vrata s aktovkom pod rukom, odbacuje novine na stol, popravlja položaj naočala. Taj vrtlog pokreta sve nas zaustavlja, kao da je vrijeme načas prestalo teći, a Franny onda ciči i udara rukama oko sebe, smiješeći se tako jako da bi čovjek mogao pomisliti da ga nije vidjela danima. Tata se smije, onim svojim dubokim, zadovoljnim glasom, odlaže aktovku, ljubi mamu i miluje Billyja po tjemenu. Potom prilazi meni i kaže: “Kako su moje ostale djevojke?” pa me grli, a Franny škaklja pod bradom. Želim da se vrati to vrijeme. Želim podići Franny iz vode, beskonačno pazeći na to da mi ne padne, to ružičasto tijelo, toplo i sklisko, debeljuškaste nožice koje kao da trče i u zraku, pa je polažem na ručnik na radnoj plohi, umatam je u njoj najdraži ručnik od frotira s likom Mickeyja Mousea, pa je brišem sve dok ne postane posve suha i već gotovo naježena. Želim joj ponovno posipati kožu dječjim puderom, ljubiti joj trbuščić, tu baršunastu kožu, osjećati miris tog ugodnog pudera blagog mirisa, dok me Franny hvata za kosu, čupa je i nestrpljivo poteže. Želim joj utrljavati puder u ta sićušna stopala, dok se ona na ručniku smiješi i migolji, a potom joj puhati u tabane i ljubiti te sićušne prstiće, sve redom, gledati kako zijeva i kako joj kapci postaju sve teži. Želim je staviti u toplu jednodijelnu pidžamicu od flisa, s čipkastim bijelim ovratnikom, i držati je, već gotovo usnulu, privijenu na prsima, osjećati taj slatkasti dah koji dopire kroz malčice razdvojene usne, i želim joj obrazom milovati kosu i poljubiti je u glavu, nježno i blago, samo još jednom, dok mi čvrsto spava u naručju. Otvaram oči. Mislim na petogodišnju Franny, na snimku iz vrtića na kojoj se stidljivo smiješi, kovrčave smeđe kose spletene u pletenice, s dvije kopče za kosu, dva plastična leptira, jednom rukom pridržava bradu. Fotograf je, bez uspjeha, pokušao navesti Franny da spusti ruku. Meni je tada bilo petnaest godina i uloga druge majke više mi nije bila tako privlačna. Franny je bilo pet godina, Billyju četiri, pa više nije bilo tog osjećaja da je riječ o novim pojavama u mojem životu. Voljela sam ih, dakako, ali neprestano su mi dodijavali slijedili me po kući, u beskonačnost nešto blebetali, potajno mi ulazili u sobu i iz meni najdražih časopisa trgali slike životinja, jedno drugome crtali po licu mojim ružem. Mene su u to doba više zanimali dečki, pa mi nije bilo drago kad bih povremeno, vikendom, trebala ostati kod kuće i čuvati ih, tako da mama i tata mogu otići u kino, a za to sam, prirodno, krivila Franny i Billyja. U dobi od sedamnaest godina već sam proživljavala vlastitu tinejdžersku krizu, bila odviše
163
elada8
zaokupljena drugim stvarima da bih previše pozornosti obraćala na sestru i brata, a onda sam kao osamnaestogodišnjakinja otišla na studij. Dolazila sam povremeno, imala sam pune ruke posla s predavanjima, ispitima i honorarnim poslom u mjesnim novinama, pokušavala izgraditi nekakvu budućnost, novi život, dok mi je obitelj - Billy, Franny, roditelji - pripadala starome životu, važnome, da, ali sada ipak u podređenome položaju. Od osamnaeste do dvadeset četvrte godine - kad se Franny doselila k meni - imam vrlo malo jasnih i posve određenih sjećanja na nju: za dolazaka kući radi proslava rođendana i Božića, na Billyjevu pogrebu, kad se uglavnom držala u pozadini, kao u transu, kad nije ni s kim razgovarala. U najboljem slučaju to su neodređena, maglovita sjećanja. Proces zanemarivanja već je bio započeo. Ona me trebala, ali ja to nisam primjećivala. Ulazim u kuću, tužna zbog činjenice da sve moje lijepe uspomene na Franny potječu iz prvih nekoliko godina njezina života. Večeras mi dolazi Ian, pa počinjem pripremati večeru: pečenu ribu, salatu i peciva. Ulazi, prilazi mi s leđa, pa me obavija oko struka, nježno me ljubi u stražnji dio vrata. Zrak je oko njega miomirisan i slatkast, a ja znam da je, što često čini, svratio do štanda s cvijećem u ulici F i kupio mi buket plave i bijele vučike, naprstka ili možda stručak žute glumarice. Dok večeramo, Ian mi priča o tome kako mu je protekao dan. Prije dolaska ovamo svratio je u svoj stan, svukao odijelo i odjenuo traperice i crveno-sivu kariranu košulju, pa izgleda poput kakvog drvosječe, čvrst, snažan i jakih kostiju, tako da u tim krupnim rukama nož i vilica izgledaju poput igračaka. Ipak, glas mu je tih, čak blag, a dok mi priča o političkoj temi koju trenutačno prati, naginjem se preko stola i svako mu malo, dok priča, dodirujem rukav, njegov me glas umiruje i donosi utjehu, kao i taj meki materijal od kojeg je izrađena košulja, jer znam da bi on shvatio da nisam namjerno zanemarila Franny. Kasnije te večeri Ian i ja pripremamo se za odlazak u krevet. Svlačimo se bez pompe, naviknuti jedno na drugo bez odjeće, pa u kućnim ogrtačima peremo zube, čistimo ih koncem, služimo se WC-om. Podižem pokrivač s kreveta i svlačim ogrtač. Vidim svoj odraz u ogledalu na vratima ormara, međunožje bez dlaka. Ubrzo nakon što me odjenuo kao školarku, M. mi je obrijao stidne dlake. Te je večeri Ian to primijetio i reagirao sumnjičavo. “Zašto si se obrijala?” upitao je oštrim tonom, zagledan u moje prepone. Lice mu je bilo zabrinuto, čelo namršteno. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja rekla sam: “Za tebe.”
164
elada8
Počeo je hodati amo-tamo, namršten, još neko vrijeme bez riječi. A onda je izlanuo: “Viđaš se s nekim drugim muškarcem?” “Molim?” “Čula si me. Viđaš li se s nekim drugim?” Samo sam stajala, bez riječi, pitala se zna li nešto. “Mislila si da neću primijetiti da te nema, Nora? Gotovo svaki drugi put kad kažem da želim doći govoriš mi da si u gužvi. Nazovem te kasno navečer, nema te kod kuće.” Osjetila sam kako mi tijelom struji val grizodušja. “Ponekad se ne javim”, rekla sam neuvjerljivo. “Ako sam umorna ili mi se ne razgovara, čekam da se uključi sekretarica.” Oprezno sam ga zagrlila, osjećajući napetost njegova tijela, kivnost. On je uzmaknuo. “Nisi mi odgovorila na pitanje.” Glas mu je nepopustljiv, pun gorčine, sumnje. “Ti si jedini muškarac kojeg volim”, rekla sam, misleći to najozbiljnije. “Jedini muškarac.” Ali ne i jedini s kojim se ševim, pomislila sam, dobro znajući što sam zapravo: lažljivica. Ian je šutio. Na koncu je upitao: “Sigurna si?” Kimnula sam. Malo-pomalo ipak se opustio. “Oprosti, Nora. Ne znam što mi ponekad dođe. Borim se protiv toga - ali jednostavno se dogodi.” Još je nekoliko trenutaka šutio, a onda je dodao: “To nije točno. Znam zašto sam takav. Stvar je u Cheryl.” Čekala sam da nastavi. Na licu mu se odražavala izmučenost kakvu dotada nisam vidjela. Polagano je rekao: “Iz mene je izvukla nešto za što nisam ni znao da postoji.” “To se dogodilo i meni, nakon Frannyne smrti. Nikada nisam ni pomislila da bih mogla...” “Ne”, rekao je Ian i prekinuo me. “Ne govorim o njezinu ubojstvu. Nego o... našem zajedničkom životu. Naš je odnos bio mučan.” Nakon malo oklijevanja, dodao je: “Često mi je lagala. Viđala se s drugima. Ne često, ali dovoljno da me 165
elada8
izludi. Mislio sam da će se promijeniti, ali nije. Na koncu je postalo... gadno. Nisam imao pojma da se u meni skriva tako žestok bijes - i to me prestravilo. Ne mogu to ponovno proživjeti.” Čvrsto me privio. Zatim je, tiho, rekao: “Nemoj mi to nikad učiniti, Nora. Nemoj.” Tada sam još bolnije osjetila koliko me peče savjest, tu gustu, veliku masu grizodušja. Kasnije te večeri, nakon što sam Iana uvjerila da sam se obrijala isključivo radi njega, to ga je silno uzbudilo. Rekao je da to nije učinila nijedna njegova bivša djevojka. Nije odvajao ruke od mene i još mi je danima nakon toga zadizao haljinu, ili spuštao traperice, samo zato što je htio još jednom pogledati. Sada je međutim naviknut na to da me vidi bez stidnih dlaka, a jednom, kad je vidio kolika je gnjavaža brijanje, rekao mi je da ih ponovno pustim. Rekla sam mu da mi se sviđa bez dlaka, da me to uzbuđuje. Ali nisam mu rekla da M. inzistira na tome da budem obrijana.
166
elada8
DVADESET DRUGO POGLAVLJE Spremam se pozvoniti na M.-ovim ulaznim vratima, ali neodlučno zastajem, jer čujem prigušeni zvuk glasovira. Provjeravam ručicu na vratima. Nisu zaključana, pa ulazim, glazba je sada glasnija, pa za sobom zatvaram vrata. Zrake poslijepodnevnog sunca ukoso se spuštaju s krovnog prozora, obasjavaju predvorje, a u kutu lijepo i uspješno napreduje fikus benjamin, u tegli, sjajnih i visećih listova. Slušam glazbu, ali ne prepoznajem skladbu koju M. izvodi nešto lagano, lirsko i romantično. Provirujem u radnu sobu, ali on ne podiže pogled. Leđa su mu uspravna, kosa malko razbarušena, a izgleda kao da je negdje, stotinama kilometara daleko, potpuno zaokupljen glazbom. Kosa mu pada preko očiju, a ja mu želim prići i prstima je začešljati unatrag. Ali ne usuđujem se. Trenutno izgleda nedodirljivo, ushićeno, izgubljeno u nekom drugom svijetu. Taj me prizor uzbuđuje i želim ga unatoč svemu prekinuti. Želim da me ševi na tom svom dragocjenom klaviru, ali onda se prisjećam svog neurednog izgleda - izlizanog sivog donjeg dijela trenirke poderanog na koljenu, dugačke plave radne košulje koja je pripadala jednom mojem nekadašnjem dečku, ofucanog ovratnika i rukava, kose koju nisam oprala tri dana. Stoga odustajem. M.-ova aura odviše zastrašuje: preseksi je za mene. Melodija se ubrzava, njegovi dugački, elegantni prsti mahnito prelaze po tipkama. Čelo mu se nabire. “Dovraga!” mumlja, pa prestaje svirati, prstima prolazi kroz tamnu kosu, pa ponovno počinje, i dalje me ne videći. Bit će da je odsvirao pogrešan ton, iako ja to nisam primijetila. Kima glavom u ritmu glazbe. Odlazim, ne smetajući mu, pa hodnikom idem do gostinske sobe. Otvaram vrata i ne vidim ništa. Crna je poput kakve podzemne špilje. Pipam zid u potrazi za prekidačem, palim svjetlo, no ne događa se ništa. Čini se da u prostoriji još nema svjetiljaka, ni stropne rasvjete. Odlazim u kuhinju u potrazi za baterijskom svjetiljkom. Otvaram jednu ladicu i pronalazim selotejp, malene blokove za pisanje, olovke, škare, te upute za rukovanje mikrovalnom i štednjakom. Zatvaram ladicu, pa prilazim ormariću za metle koji se nalazi u kutu. Uz metle i spužve na dršku naslonjene na zid, te kantu za smeće na podu, na najvišoj polici vidim aparat za gašenje požara, a kraj njega baterijsku svjetiljku. Brzo je uzimam, pa jurim na suprotnu stranu kuće, kratko zastajući na ulazu u radnu sobu. M. i dalje svira, ne primjećuje da sam ondje. Ponovno došavši u onu sobu, palim baterijsku svjetiljku. Stožac jake svjetlosti obasjava zid. Usmjerujem ga prema drugome zidu i tako napredujem. Soba je
167
elada8
sada posve obojena u crno, s debelim crnim zastorima koji posve zaklanjaju prirodnu poslijepodnevnu svjetlost. Prilazim zastorima, razmičem ih i vidim da prozor prekriva zaslon za zamračivanje. Na podu je crni ovalni sag, koji se širi na tridesetak centimetara od zidova, tako da se drvo koje je pod njim vidi samo na rubnim dijelovima. Soba za dresuru, tako ju je nazvao M. A rekao je i da ću vrlo ubrzo doznati čemu služi. S nelagodom u utrobi gasim baterijsku svjetiljku i izlazim iz sobe, pa zatvaram vrata. Vraćam svjetiljku u kuhinju i sada samo stojim ondje, slušam glazbu. Sada je drukčija, pogrebna, dirljiva, snažni suzvuci i dramatičan ritam. Podsjeća me na jedan izlet na obalu u Big Suru sredinom zime, na sive i gole morske pejzaže, maglu koja obavija gorje Santa Lucia, dojam o čovjekovoj beznačajnosti rasvijetljenoj među valovima koji nemilice šibaju obalu. Sada osjećam vlastitu beznačajnost i izlazim iz M.-ove kuće prije nego što me primijeti. Nekoliko dana kasnije, dok se M. tušira, uzimam baterijsku svjetiljku i još malo razgledavam onu sobu. Više se ne može nazvati gostinskom spavaćom sobom, jer neki usputni gost nipošto ne bi ondje prespavao. U jednome kutu s niza lanaca visi nekakva ljuljačka ili povez od crne kože, s remenima za noge i stremenima za stopala. A nasred sobe nalazi se svojevrsna dizalica - s koloturima od kromiranog čelika, najlonskim namotajima i konopcima učvršćena za jednu drvenu gredu na stropu. Snopom svjetlosti obasjavam i preostali dio stropa i na različitim mjestima vidim učvršćene metalne kuke. M. mi je ranije rekao da soba još nije potpuno uređena.
168
elada8
DVADESET TREĆE POGLAVLJE Jučer, dok sam slušala kako M. svira onu sumornu glazbu, shvatila sam koliko mi je život postao hermetičnim. Utonula sam u svijet mračne izoliranosti, usred kojeg se nalazi M. Nekoć sam imala karijeru. Imala sam prijatelje. Ali malopomalo ostalo sam bez svega. Sredina je lipnja, a s Maisie se nisam vidjela od veljače - onog mjeseca kad sam se počela viđati s M.-om. Prije Frannyne smrti ona mi je bila najbliža prijateljica, a sada sam posve izolirala i nju. U subotu zovem Maisie, a potom, na njezino ustrajno traženje, vozim se do nje, u središnjem dijelu Sacramenta. Nedavno je kupila viktorijansko-gotičku kuću s mansardom i počela iznajmljivati sobe. Mjesecima obećavam da ću doći i razgledati je. Usporavam i skrećem na uglu, još jednom provjeravajući adresu. Parkiram se uz pločnik ispred divovske, oronule troetažne kuće. Ulica je sjenovita i dražesna, natkrivena visokim i elegantnim brijestovima i platanama širokih debala, no kuća očito propada. Maisie je rekla da je preuređuje, ali ipak nisam očekivala takav kaos: boja se ljušti i na više je mjesta oštećena, dok se trijem na središnjem dijelu uleknuo poput stare rage na kojoj je vlasnik previše jahao. Prozorski kapci nakrivljeno vise s držača, prozori su prljavi i gotovo neprozirni, dok je na prilaznome putu oštećena kanta za smeće nemarno ostavljena da leži na boku. Ulazim u kuću. Preda mnom su prastare stube, neravne i škripave, u to sam sigurna. Samo gola žarulja, ugašena, visi sa stropa u ofucanome predvorju, obloženome jeftinim drvom, iskrivljenim i na mjestima uleknutim. Okrećem se udesno i gledam dnevnu sobu - u ovako staroj kući vjerojatno bi je trebalo nazvati salonom - ispunjenu nijansama ružičaste i ustajalom svjetlošću. Rolete su napola spuštene, podne svjetiljke prigušene ružičasto izvezenim pokrovima. Na jednom stolu koji se nalazi uza zid vidim raskošan, debeli stolnjak. “Stigla si!” čujem Maisie kako gotovo viče, pa se okrećem. Maisie je krupna žena koja se primiče četrdesetoj, s naočalama i šiljatim obrvama, te tankim, tankim usnama. U bijeloj je haljini ukrašenoj otisnutim velikim, smionim ružama. U međuvremenu sam već zaboravila kako je Maisie uvijek u haljinama ukrašenima velikim cvjetnim uzorcima od kojih bih najradije bila vrištala. Zaboravila sam i kako je, ne bi li nadoknadila te oskudne usne, uvijek pretjerivala s ružem, jarkocrvenih nijansa, te ih premazivala tako da izgledaju punije. Kad god se smiješila, osmijeh joj je zbog toga nekako nemarno i neuredno lebdio po cijelome licu. “Tako mi je drago što se napokon vidimo”, kaže Maisie i juri do mene da me snažno zagrli.
169
elada8
“I meni.” Drži me za ramena i gleda preko tih divovskih naočala koje podsjećaju na kakva krila, naočala boje lavande. “Izgledaš užasno”, kaže kratko i jasno. Sliježem ramenima. Na to baš i nemam što reći. “Hajde”, kaže ona, pa me hvata za nadlakticu. “Vodim te u veličanstveno razgledavanje.” Pokazalo se da obilazak baš i nije osobito veličanstven. Ogradu na stubištu treba popraviti, treba obojiti zidove, zamijeniti sve cijevi, popraviti stražnja vrata. Pokušavam smisliti neku pozitivnu opasku, pa na koncu spominjem strop. “Sviđaju mi se one vitice naslikane uz rub stropa”, kažem. Nasreću, Maisieno blebetanje nadomješta moj izostanak gorljivosti. Vodi me u dječju sobu - jedinu koliko-toliko pristojno uređenu prostoriju, obojenu u žuto, s ukrasnim obrubom koji se sastojao od niza crvenih i plavih klaunova - i provjerava stanje kod svog dvogodišnjeg sina koji čvrsto spava u bijeloj drvenoj kolijevci, na trbuhu, s palcem u ustima. Spuštam ruku prema njemu i nježno ga milujem po leđima. Ima plavu majicu kratkih rukava i pelene s uzorkom dinosaura. Ruke i noge su mu punašne, kosa kovrčava i crvena, a ima i prćast nosić. Na nosu se vidi i mnoštvo blijedih pjegica. “I ti ćeš uskoro poželjeti dijete”, šapće Maisie. Dječak nabire usne oko palca i tiho mljacka dok počinje sisati. Otkako je dobila dijete, Maisie me pokušava uvjeriti u to da i ja trebam roditi, uvjeravajući me u to da majčinstvo i nije tako osobito teško. “Ne bih baš rekla”, kažem, pa mu uklanjam kosu s čela i dodirujem obraz. Ima meku, podatnu kožu, kakvu imaju samo mala djeca. Dok su Franny i Billy bili maleni, dok sam ih toliko voljela, znala sam da ću jednog dana postati majkom. To se, očito, nije dogodilo. U dobi od kakvih dvadeset pet, pa onda i trideset pet godina gledala sam kako se gotovo sve moje prijateljice, jedna po jedna, udaju i rađaju. Alija sam imala uspješnu karijeru - nije li to još bolje? Muškarci traže razvod, djeca odrastaju i odlaze. Na koncu ti ostaje jedino karijera. Tako sam barem objašnjavala i sebi i svima koji su pitali. Gotovo da je zvučalo uvjerljivo. Izlazimo iz dječje sobe, a Maisie mi pokazuje sobe svojih podstanara. Čini se da nikome od njih ne smeta kad kuca i moli dopuštenje da razgledamo prostor u kojem žive. Vodi me kroz sve prostorije, oduševljena svojom starom kućom.
170
elada8
“Oh, znam da treba još puno toga napraviti”, kaže i ponovno me vodi u onaj glavni salon s prednje strane kuće. “Ali mislim da će sve biti vrijedno tolikog truda, za koju godinu, kad sve sredim do kraja.” Smiješim se. “Super je”, kažem i to mislim iskreno. Kuća je u lošem stanju, ali zavidim Maisie na toj strasti, na odlučnosti da iz ruševine stvori nešto vrijedno. Od Frannyne smrti osjećam vrlo malo strastvene želje za bilo čim, osim za time da razotkrijem njezina ubojicu. Sjedam na sofu, drečavo crveni komad namještaja s baršunastom tkaninom učvršćenom ukrasnom dugmadi i ukrašenom resama. Maisie stoji nada mnom, odjednom posve utihla. Iz neke sobe na katu povremeno se čuje neki mukli udarac ili škripa. Sklapam ruke u krilu i namršteno ih gledam. “Maisie”, počinjem polagano, pa neodlučno zastajem. “Žao mi je”, kažem. “Zbog čega?” “Jer ti se nisam javljala. Jer sam nestala.” Maisie odmahuje rukom, kao da se nemam zbog čega ispričavati. “Ma zaboravi cijelu priču”, kaže i sjeda do mene. “Ali kada se vraćaš na posao?” “Ubrzo”, kažem. “Ubrzo.” Maisie me gleda uzdignutih obrva. “To govoriš već mjesecima. Ne misliš da je vrijeme da se vratiš?” “Ne. Još nije. Još sam...” Zastajem i odmahujem glavom. Ne mogu joj pričati o M.-u, o tome kako je Franny imala veze s njim, a sada i ja. “Treba mi još vremena”, kažem. “Još ne uspijevam sve to posve pojmiti i pronaći logične odgovore.” “Što sve, Nora? U tome kako je Franny umrla nema ni smisla ni logike. Ali umrla je, prije više od godinu dana, i sad je vrijeme da nastaviš živjeti. Treba ti i pomoć. Pogledaj samo na što sličiš. Izgledaš kao da tjednima nisi spavala, bez šminke, a i kosa ti je užasno neuredna. Pogledaj samo što imaš na sebi: poderane traperice i ofucanu majicu. Nikada se nisi tako odijevala. Izgledaš kao da se vraćaš iz pakla.” Spuštam pogled na majicu. Imam mrlju od mlijeka koje mi je jutros kapnulo iz zdjelice sa žitnim pahuljicama. “Mnogo je načina na koje možeš otići u pakao”, kažem tiho, misleći na onu crnu sobu u M.-ovoj kući, na kožnu ljuljačku i čeličnu dizalicu. “Ali najteži je povratak.”
171
elada8
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE “Što je bilo s poslijepodnevnim predavanjima?” pitam M.-a, čudeći se zašto sam uopće ondje, mrzovoljna od premalo sna. Prije podne me nazvao sa sveučilišta i rekao da ćemo se naći kod njega. Kuhinja je nekako odviše svijetla i blistava, poslijepodnevna sunčeva svjetlost dopire kroz prozor, odražava se na kućanskim aparatima, kromirana gornja ploha štednjaka i hladnjak bliješte gotovo neizdrživo - smeta mi čak i M.-ova vedrina. Naslonjen je na kuhinjsku radnu plohu i izgleda kao maneken iz reklame u nekom časopisu posvećenom muškoj modi, svaka mu je dlaka na mjestu, na odjeći nema nabora, besprijekorno je dotjeran. “Otkazao sam ih. Želio sam imati slobodno poslijepodne.” Zadižem rukave bluze, koja je izgužvana jer je cijelu noć provela u sušilici. “Zbog čega?” “Za danas sam isplanirao nešto posebno.” Čekam da nastavi, ali on šuti. “Onda... reći ćeš mi što?” pitam, već razdraženo. On se samo smiješi, no meni to više nalikuje na ruganje. “Dođi”, kaže mi, pa izlazi iz kuhinje. Pratim ga kroz hodnik, pa ulazimo u sobu u stražnjem dijelu kuće, sobu za dresuru. Unutra je mračno, posvuda gore samo svijeće - neke od njih široke i niske, neke visoke i tanke, neke na svijećnjacima, neke na tankim podmetačima. Njihova svjetlost treperi po cijeloj sobi, a bit će da su mirisne, jer osjećam jedva primjetan slatkast miris muškatnog oraščića. Gledam uokolo. Kožna sjedalica u kutu koju sam već vidjela. Jednako tako i ona dizalica i kuke učvršćene na stropu. No tu je sada i krevet pogurnut sve do zida na suprotnoj strani, te svojevrsna podstavljena klupa nasred prostorije. Na jednome zidu vise teški, masivni okovi - razmaknuti upravo toliko koliko je potrebno da se njima sputaju ispružene ruke - dok su debeli željezni okovi za noge učvršćeni za pod. A na južnome zidu, obješena na kukama, izložena je M.ova zbirka bičeva, remena i reketa. Usred tih izložaka, na dvjema kukama, položena je ona čelična sablja kojom se M.-ov otac služio u Drugome svjetskom ratu. Trgnula sam se čim sam osjetila M.-ovu ruku na vratu. “Želim otići”, kažem. “Ne još. Prvo ću te pojebati.” “U svojoj sobi”, kažem.
172
elada8
On me već drži za nadlakticu. “Ne... ovdje.” Podižem pogled i u njegovim očima vidim odlučnost. Ševit ćemo se u ovoj sobi. Otkopčava mi bluzu i svlači mi je s ramena. Potom mi svlači traperice i donje rublje. Uočavam televizor i video, a kraj njih i visoku komodu s ladicama. U kutu na tronožnome stalku stoji videokamera. Pogledavam željezne okove učvršćene za pod. “Želim samo to”, kažem. “Samo ševu.” M. vidi kako gledam okove, pa se smiješi. “Možeš mi vjerovati, Nora. To dobro znaš.” “Samo ševa”, ponavljam. “U redu”, kaže M., pa me odvodi do kreveta. Liježem i pod tijelom osjećam meke plahte. Gledam zapaljene svijeće. Sjene i odsjaj plamena fluidno se lelujaju na crnim zidovima. Svijeće bi u nekom drugom okruženju bile romantične. Sada izgledaju tek jezovito, opasno u srednjovjekovnome smislu. Osjećam da sobu ispunjava opasnost. M. sjeda na krevet. U tamnoplavoj je košulji i ta mu boja dobro pristaje. U njoj izgleda seksi. Naginje se i ljubi me, dugotrajno i senzualno, a potom dlanom prelazi po mojem tijelu. Osjećam jedva primjetan miris njegove kolonjske vodice, aromatične, drvenaste, pa uzvraćam poljubac, diram mu kosu, osjećam koliko je meka, privlačim ga bliže. On mi odvaja ruke od sebe i podiže mi ih visoko iznad glave. “Tako ih drži”, kaže. “Nemoj me dirati.” Naginje se i ponovno me ljubi. Osjećam žestinu želje u njegovu jeziku, na njegovim prsima koja me dodiruju, i očajnički ga želim. Rukama mi prelazi po cijelome tijelu, prvo po bedrima, zatim se diže do grudi, pa mi se spušta rukama. Šapuće: “Razmišljao sam o onom prošlotjednom razgovoru - kad si rekla da mi nikada nećeš dopustiti da te nekako vežem i sputam.” Na trenutak zastaje, pa dodaje: “Odlučio sam da ti više neću popuštati i ugađati.” Podižem pogled prema njemu, obuzeta strahom. “O tome ne odlučuješ ti”, kažem. “Ali odlučujem, Nora. Zanemaruješ temeljno načelo podložnosti. Stvar je vrlo jednostavna: radiš što god poželim, kad god to poželim. Nije mi jasno zašto ne shvaćaš to jednostavno načelo.”
173
elada8
Osjećam kako mi lijevi ručni zglob obavija nešto hladno i tvrdo. A onda, munjevito, prije nego što uspijevam reagirati, M. me već drži za drugu ruku i također je nečim obujmljuje. Naglo okrećem glavu unatrag, da vidim čime me sputao, a onda me obuzima panika, jer vidim to nešto: lisice na ručnim zglobovima i kratki lanci zavareni za lisice i učvršćeni u zidu. Osjećam kako mi srce divljački udara, a onda samoj sebi govorim da se moram smiriti. Strah samo pogoršava situaciju. “Pusti me”, kažem. M. se ne obazire na moje riječi. Ovlaš me ljubi. “To si si sama navukla na vrat”, govori mi u uho. “Da si mi vjerovala, mogao sam te lijepo vezati, malo se zabaviti, pa te osloboditi.” “Skidaj to s mene”, kažem, no on me samo hladno gleda. “Je li ti jasno? Je li ti jasno da si to sama skrivila? Da si bila poslušnija, ne bih trebao posegnuti za tako ekstremnim mjerama. Upozorio sam te i rekao ti da ne budeš tako tvrdoglava. Sada je prekasno. Naučit ću te pameti.” Niz čelo mi klizi kapljica znoja - plod straha, a ne topline u toj prostoriji. M. ustaje. Uredno slaže moju odjeću i ostavlja je na nekom stolu. A zatim odlazi i za sobom zatvara vrata. Povlačim lance, no čvrsto se drže za zid. Potežem još jednom, osjećam kako mi lisice grebu kožu na zglobovima. Kraj mene je stol s nekakvim ključićem ali izvan mog dosega. Izvijam se u struku, prebacujem nogu i pokušavam do ključića doći nožnim prstima. Stolić je predaleko. Pokušavam još jednom, istežući sve mišiće, tako da mi se lisice bolno urezuju u zglobove, no sve je uzaludno. Nikako ne mogu pobjeći. Dozivam ga, ali M. se ne javlja. Promatram svijeće. Opasno je to što je izišao i ostavio me, tako da nitko ne pazi na svijeće. U mislima mi se ukazuju neželjene slike: soba se zapalila, a ja sam bespomoćna, lancima vezana za krevet. Odjednom se vrata naglo rastvaraju. Lecnuvši se, čekam suspregnuta daha. Još nekoliko trenutaka vidim tek tamu hodnika. A onda u sobu ulazi M. Prvo uočavam crnu kapuljaču. Krvničku krinku, od onakvih kakve se viđaju u filmovima - pripijena uz njegovu glavu, veliki otvori za oči i obrve, spušta mu se do donje vilice, a onda se izrez diže sve do korijena nosa, tako da su mu usta i nos posve slobodni. Nakon toga uočavam uske
174
elada8
traperice - M. nikada ne nosi traperice - i gola prsa. Na lijevoj nadlaktici ima crnu kožnu narukvicu sa zakovicama, dok mu šake pokrivaju crne rukavice s izrezima za prste. S pojasa mu vise korice za nož, tako da se vidi samo držak noža. Snažno zatvara vrata, tako da se čuje tresak, prilazi krevetu, s visine pilji u mene. Tijelo pripada M.-u, ali ne prepoznajem te oči pod krinkom, oči toliko prazne, toliko bez tračka ljudskih osjećaja, da bi mogle pripadati i nekom robotu. Penje se na krevet, sjeda mi na prsa. Težina njegova tijela, dodir traperica na mojoj koži, korice noža koje mi bodu rebra - od svega toga obuzima me klaustrofobija. Teško dišem, ispruženim rukama zatežem lisice i lance. M. podiže pogled prema lisicama. Jednu ruku u rukavici stavlja mi na desnu nadlakticu. Njegovi goli prsti, blago hladni, u opreci su s toplom kožom rukavice. “Pusti me”, kažem. Glava mu se u trzaju spušta, kao da ga čudi činjenica da imam glas. Mračne oči, sad gnjevne od silnih emocija, pilje u mene ispod te stravične krinke. Snažno me udara po licu, a ja ispuštam krik. “Jesam ti rekao da govoriš?” viče. “Jesam li?!” Još jedna snažna pljuska. “Prestani!” kažem, no moje ga riječi samo još više ljute. Još jednom osjećam oštar udarac njegove ruke, pečenje na licu. U očima mi se pojavljuju suze. Naginje se prema meni, tako da mi je licem sada na samo nekoliko centimetara od očiju. “Zucni još samo riječ”, sikće, već me ščepavši za vrat, “i to će ti biti posljednja riječ.” Ubrzano trepćem, a užarena bolna suza klizi mi niz obraz. Ležim bez riječi, bojeći se nove pljuske, moleći se za to da mi se ne dogodi nešto još gore. M. mi pušta vrat, pa silazi s mojih prsa. Pruža ruku prema stolu i uzima svijeću. Dugačka je i tanka, na mjedenome svijećnjaku. Sa svijećom u ruci dolazi do donjeg dijela kreveta. “Daj mi nogu”, kaže, pa spušta ruku i okreće dlan prema gore, tako da u njega mogu položiti petu. Odmahujem glavom, instinktivno povlačim nogu prema tijelu.
175
elada8
M još nekoliko trenutaka šuti. “Ovo možemo obaviti na dva načina”, kaže na koncu, kontroliranim glasom. “Ili ćeš mi sama staviti nogu u ruku ili ću ti vezati noge. Ti biraš.” Čvrsto stišćem kapke, pokušavam potisnuti suze. Ovo je stravična pogreška, razmišljam. Nikako ne bih trebala biti ovdje. To se ne bi trebalo događati. Otvaram oči i pružam noge. M. ponovno spušta ruku i ja mu na dlan stavljam desno stopalo. Noga mi drhti, ali to ne mogu spriječiti. M. spušta svijeću, pa se zaustavlja i podiže pogled. Oči mu blistaju pri svjetlosti svijeće, dvije blistave kugle koje sijevaju kroz crnu krinku. “Ššš”, kaže, prije nego što sam i progovorila. “Sjeti se da ne smiješ govoriti.” Prinosi plamen mojoj koži, a ja stišćem zube, kako ne bih kriknula. Sklapam oči. M. me snažno hvata za gležanj i čvrsto ga drži. Osjećam toplinu na nožnim prstima, potom na peti, ali ne osjećam bol. Čekam da me opeče. Do toga ipak ne dolazi. Otvaram oči, a on mi pušta nogu i kaže: “To je bilo dobro. Znam da si željela nešto reći, ali nisi ni pisnula. Sada je jasno da te ipak možemo izdresirati.” Okreće se i pali televizor, a zatim prilazi kameri i uključuje ju. Na ekranu se pojavljujem ja, jedva uočljiva pri slaboj svjetlosti svijeća. M. se mršti. Prilazi krevetu, i dalje sa svijećom u ruci. “Sad ću ti dopustiti da govoriš”, kaže, pa naginje svijeću. Vrući vosak kaplje mi na trbuh. Trgnuvši se, ispuštam krik, više od šokiranosti nego od bola. M. me prijezirno gleda. “Nemaš pojma što je bol”, kaže, pa spušta svijeću za nekoliko centimetara i ponovno je naginje. Ovaj put imam razloga kriknuti. Vosak mi prži kožu poput užarenog željeza. “Molim te,” kažem, “dosta je”, ali M. se ne obazire. Kaplje mi vosak po trbuhu, oko bradavica, po unutarnjoj strani bedara. Kad svijeću drži visoko, vosak se malko ohladi prije nego što mi dođe do kože. Kad svijeću drži blizu, vosak prži poput vode koja još ključa. Preklinjem ga da prestane. “Da prestanem?” kaže on, držeći svijeću tek na koji centimetar od moje kože. “Želiš da prestanem?” Gledam plamen, od njega ne uspijevam odvojiti pogled. “Da”, govorim tiho. “Molim te.”
176
elada8
“Ovo ti se ne sviđa?” Jasno čujem podrugljiv prizvuk u njegovu glasu. Odmahujem glavom. M. podiže svijeću, udaljava je od moje kože, a ja osjećam olakšanje. “Onda bih ti možda trebao dati nešto drugo”, kaže on. Ostavlja svijeću na stolu, zagledan u moje tijelo, u već otvrdnuli vosak na mojem torzu i bedrima, kao da me mjerka. Potom prilazi onoj komodi, izvlači srednju ladicu, vraća se do mojih nogu s konopcem u rukama. “Možda mala kazna”, kaže, “koja će ti pomoći s problemom discipline.” Zateže konopac. Ima dva dugačka komada, a po jedan kraj svakog od njih metalnom je karikom u obliku slova D povezan s kožnim za ruku. Ponovno instinktivno povlačim noge. M. me hvata za njih i to mi ne dopušta. Gotovo cvilim na dodir njegove ruke, jedva da se i opirem, jer znam da, dok su mi ruke vezane lancima, nema koristi od odupiranja. Stavlja mi kožni obruč na jedan gležanj, potom na drugi. Penje se na madrac, pridiže mi noge preko glave, tako da sam povijena u struku, a zatim kraj svakog konopca veže za maleni obruč učvršćen u zidu, lako da su mi noge raširene, a stražnjica pridignuta s kreveta. Unutarnja strana obruča za gležnjeve obložena je nečim mekim, moguće filcem, pa mi ne reže kožu, ali položaj je neugodan. M. silazi s kreveta, gleda kako je obavio posao, pa ponovno prilazi onoj komodi i vraća se s dugačkim crvenim šalom. Izvija ga u rukama, čvrsto ga zateže, pa pruža ruke između mojih nogu i veže mi ga oko vrata. Mene hvata panika, mislim da će me ugušiti, ali on mi ga potom pridiže na potiljak i njime mi omata usta. Gura mi ga među zube, pa ga veže iza glave. “Ne mogu dopustiti da budeš preglasna”, kaže. Zatim dodaje: “A bit ćeš glasna.” Gledam kako prilazi južnome zidu i zastaje pred bičevima. Odabire dugačak uski štap, malo kraći od metra, nešto što na meni nije nikada upotrijebio, pa se vraća do kreveta. “Bambus”, kaže, savijajući štap dok stoji nada mnom. “Ovo će biti drukčije od udaraca koje si ranije dobila od mene”, nastavlja. “One ranije udarce rukom i bičem smatraj seksualnom predigrom.” Prstima prelazi po cijeloj duljini štapa, ovlaš ga dodirujući. “Ovo te neće uzbuditi. Ovo je kazna”, pa podiže štap u stranu i njime me udara po dupetu. Noge mi se trzaju u okovima, oštar bol struji mi cijelim tijelom. Stenjem, a u očima mi se istog trenutka pojavljuju suze i cure mi niz lice.
177
elada8
“Više neću trpjeti gluposti i nepromišljenosti”, kaže. “Je li ti jasno? Više se nikada nećeš žaliti kad uzmem svoje uže. Vezat ću te kad god budem htio.” Prilazi stolu kraj televizora i donosi mi odjeću. Pridiže je tako da je vidim. “I već mi je zlo od toga da te gledam u trapericama i prljavim bluzama”, kaže, pa ih baca na sag. “Odsada ćeš se prikladno odijevati.” Ponovno snažno udara štapom, po stražnjoj strani mojih bedara. Još jedan prasak bola, užarenog, struji mi tijelom, a ja vrištim u onaj povez na ustima. Svom snagom zatežem užad i lance. “Je li ti jasno?” pita, a ja kimam usred suza i stenjanja, i dalje osjećajući bol na stražnjoj strani nogu. Ipak, nije mi promaklo što je rekao. Odsada ćeš se prikladno odijevati. Odsada. Ne kani me ovdje ubiti. Neće postati mojim krvnikom. Barem ovdje. Barem zasada. “Izvrsno,” kaže, “ali još nisam posve završio. Još pet udaraca štapom.” Energično odmahujem glavom. “Da, mezimice moja”, kaže, milujući mi potkoljenicu. “Želim da ti ovo ostane živo u sjećanju kad sljedeći put pomisliš na neposluh”, pa me još pet puta udara štapom, svaki put sve snažnije, tako da mi od svakog novog udarca val šokantnog bola vibrira cijelim tijelom. Nakon što je završio, oslobađa mi noge i spušta ih, potom odvezuje onaj šal i vadi mi ga iz usta, ali mi ruke ostaju lancima vezane za zid. Sjeda na rub kreveta. Suze mi i dalje klize niz lice, tijelo mi je obliveno znojem i umrljano voskom. Prestajem plakati tek nakon nekoliko minuta. Nakon što sam se stišala pita me: “Hoćeš li ubuduće biti poslušna?” Tiho i ponizno kažem: “Hoću.” “Tako treba”, kaže on, pa mi ovlaš dodiruje obraz. “Odsada ćeš biti moja dobra cura, je li tako?” Kimam. “Tako sam i mislio.” Pomno me gleda, kao da nastoji zaključiti koji bi mu trebao biti sljedeći korak, lica jezovita pod onom crnom krvničkom krinkom. Otkopčava korice noža koje mu vise s pojasa. Polagano izvlači nož, pa spušta ruku na koljeno. Oštrica je sjajna i u donjem dijelu zakrivljena, s nazubljenom kukom na vrhu. Zahvaljujući jednom susretu s jednim bivšim dečkom,
178
elada8
prepoznajem tu oštricu - riječ je o lovačkome nožu namijenjenome deranju životinjske kože. M. njime lagano kucka po nozi. “Nije moralo biti ovako”, kaže. “Sama si to izazvala.” Teško dišem, gledam nož kojim kucka po trapericama. Mislim na Franny, na rezove na njezinu trbuhu i grudima. Otkucaji srca muklo mi odzvanjaju u ušima. Želim nešto reći, ali ne mogu otvoriti usta. Rekao je odsada, rekao je ubuduće, razmišljam neprestano. Ovo neće biti svršetak. Podiže nož i vršak mi polaže na dojku. Osjetivši oštri metal, prigušeno stenjem. “Još uvijek ne znaš s kim imaš posla, zar ne? Mogao bih biti manijak s nožem.” Pojačava pritisak. “Ili čak psihotični ubojica”, kaže još. U vlastitome znoju osjećam miris straha. Na oči mi ponovno naviru suze. “Raširi noge”, zapovijeda. Sklapam oči. Ne mogu učiniti što mi je naredio. Čula sam zapovijed, ali noge su mi paralizirane, ne mogu se pomaknuti, nepokretne su od straha i kajanja. “Raširi”, ponavlja, a ja otvaram oči i gledam ga. Pilji u mene, nesmiljena, neumoljiva, neprobojna lica. Odjednom jasno shvaćam: danas će me ubiti. Neprepoznatljiv je pod tom maskom, druga osoba, osoba koja je prešla preko ruba. Upravo je to Franny vidjela posljednjeg dana života. To se dogodilo prije nego što joj je izrezao torzo. Osjećam suze. “Raširi”, kaže još jednom. “Odmah.” Odmahujem glavom. M. još pojačava pritisak noža na moju dojku. Noge mi se nekako šire. Kao da ih pomiče nečija ruka - ne mojom voljom. “Šire”, kaže. “Šire.” Tijelo mi je ljepljivo, vlažno od znoja. Oblizujem usne. Noge mi se razmiču, tako da su sada posve raširene na krevetu. Osjećam se ranjivom kao nikada. Dok gledam vršak noža na dojci mislim na Franny. U tren oka, nož mi je već među nogama. Prestravljeno ostajem bez zraka, osjećam vršak oštrice na stidnim usnama. Piljim u tu ruku među svojim nogama i prigušeno cvilim.
179
elada8
“Ne miči se”, upozorava me M. Slobodnom rukom hvata me za bradu i prisiljava na to da gledam njega, a ne nož. “Ne miči se”, ponavlja, na samo koji centimetar od mog lica, tako da osjećam njegov vrući dah. Potom mi se spušta među noge. Zatvaram oči, čvrsto stišćem kapke, mumljam, molim se nekoj višoj sili. Osjećam kako mi nož prelazi unutarnjom stranom lijevog bedra. Cijelo mi tijelo od tog dodira postaje napeto, čekam da M. gurne nož u mene, očekujem bol. To se blago struganje po koži nastavlja. Prvo na jednom dijelu mog bedra, potom na drugome. Spuštam pogled i vidim da mi s noge zapravo skida otvrdnuli vosak. Završava s lijevim, pa počinje raditi na desnome bedru, redom skidajući sve tragove voska. Napreduje prema mojem trbuhu, ne ostavljajući ni najmanji komadić, a potom mi, prstima, skida vosak s bradavica i grudi. Komadići voska nalaze se na krevetu. Nakon što je završio, stavlja mi prst u vaginu i okreće ga. “Pica ti je mokra”, kaže, pa izvlači prst i oblizuje ga. “Nevjerojatno je kakve rezultate da je malo straha.” Nepomično ležim. M. ustaje i odvaja korice od remena, vraća nož u njih i ostavlja ga na stolu. Potom svlači traperice i donje rublje, ali ostavlja onu crnu krinku, narukvicu sa zakovicama, rukavice s otvorima za prste. Prilazi mi, uzidgnuta penisa, pa sa stola uzima ključ i oslobađa mi ruke. Slobodna sam. Sve se dogodilo tako brzo da sam još nekoliko trenutaka omamljena. Spuštam ruke, trljam ručne zglobove, pokušavam se riješiti bola i ukočenosti. Ne znam te osjećaje izraziti riječima. I dalje trljam podlaktice, pokušavam dobiti na vremenu, shvatiti što se dogodilo. Osjećam da mi ponovno naviru suze, pa ih potiskujem treptanjem. “Proklet bio”, kažem, pa se pokušavam pridići u sjedeći položaj. Gura me natrag, čvrsto mi drži ruke prikovane za krevet. “Prestrašio sam te?” pita, podsmjehujući se. Pokušavam se nasilu pridignuti, no prejak je za mene. Ruke su mi još uvijek bolne i slabe. “Ne opiri se, Nora”, kaže, pa se smije. “Tako me samo još više uzbuđuješ.” Pokušava me poljubiti, ali okrećem glavu u stranu. On ustaje. “Da ti ponovno stavim lisice?”
180
elada8
Nepomično ležim, bijesna, piljim u njega. On se nadvija nad mene. Uzdignutog i tvrdog uda, koji strši žestokim, gotovo divljačkim intenzitetom, i dalje s crnom krinkom na glavi, tako da istodobno izgleda i nepoznato i dobro poznato. Nakon toga smo se ševili. Ne znam zašto - i dalje sam bijesna zbog toga što je učinio. Mislim da sam ipak vjerojatno bolesna ili izopačena. Ležimo u malenome krevetu, ne u zagrljaju, ali tijela nam se dodiruju. M. skida krinku i baca je na pod. “Danas sam ručao u Sacramentu”, kaže. “U Paragary’su. Prije nego što si došla.” Pitam se zašto mi to govori. “To što si me onako ostavio samu uz zapaljene svijeće bilo je opasno”, kažem. Mijenja temu. “Ove su zgodne”, kaže, dodirujući mi crvene mrlje na trbuhu. Na koži mi se vide kružni tragovi vrućeg voska. Nema ih mnogo -M. je svijeću najčešće držao visoko i vosak se malko ohladio prije nego što mi se našao na koži, tako da me malo opekao, ali ne i opržio - no tragovi koji su ostali sada su ružni i bolni. “Volim na tebi vidjeti svoje tragove”, kaže dok po njima prelazi prstom. “Okreni se - želim vidjeti svoje djelo na tvom dupetu.” Prebacujem se na trbuh, gledam kako se M. zadovoljno smiješi. “Koža je popucala?” pitam, uvjerena u to da jest. “Ni najmanje”, odgovara. “Imam dojam da imam otvorene rane.” “Ne... ali imaš nekoliko lijepih crvenih tragova. Mogao sam udarati i puno snažnije.” “Nije mi se svidjelo.” “To i nije bio cilj. Udarao sam te radi kažnjavanja, a ne užitka - bit će najbolje da shvatiš razliku.” Naginje se i ljubi me u dupe. “Ali doista uživam u tome kad ti tako ostavljam tragove”, kaže. Još dodaje: “No te će rane zacijeljeti za nekoliko dana, možda za tjedan. To nisu trajni ožiljci. Nisam li ti rekao da te nikada neću stvarno ozlijediti, da ti neću nauditi? Trebala si se sjetiti mog obećanja. U tom slučaju ne bi bila toliko prestrašena. Znala bi da se radi tek o igrici.”
181
elada8
Namršteno se okrećem na leđa. Smatram da M. nije u stanju održati obećanje i posve je sigurno da mu ne mogu povjeriti život. “To nije bila igrica”, kažem. “Istinski si me ozlijedio.” M. kaže: “I dalje ne znaš značenje te riječi - ali shvatit ćeš. Ubrzo.” Prekrižila sam ruke na prsima. Neke su svijeće izgorjele i u sobi je sada mnogo mračnije. Sablja na zidu blista pod preostalim svjetlom. “Zašto si ovamo donio očevu sablju?” pitam. M. se smiješi. “Učinilo mi se da bi ti se to moglo svidjeti. To je samo radi stvaranja atmosfere, radi izazivanja prikladne atmosfere straha. I to je dio igre.” “A ta dizalica? I podstavljena klupa? Čemu to služi?” “Sve ćeš na vrijeme doznati.” Okreće se na bok i stavlja dlan na moju dojku. “Doista vjerujem da u ovome uživaš.” “U čemu uživam?” “U cijelom prizoru - u opasnosti, u strahu.” Odmahujem glavom. “Pretjerao si.” “Tvoja mi je pica ispričala drukčiju priču.” Ustajem i uzimam odjeću. M. kaže: “Uvijek ti se sviđa kad sam prema tebi malo grub, kad te vučem za kosu, kad te guram. Uz seks voliš i malo straha. Budimo realni, Nora, tražiš opasnost.” To poričem. “Ali, istina je. Osjećao sam kako ti adrenalin struji tijelom. To se osjećalo i u vlažnoj pici.” Odijevam se. M. nastavlja. “Otkrila si da voliš živjeti na rubu. Misliš da sam ubio Franny i užasno se bojiš da bih mogao ubiti i tebe. To te užasava, prestravljuje, ali te i uzbuđuje kao nikada dosada.” “Nemaš pojma što govoriš”, kažem i otvaram vrata.
182
elada8
“Nora”, kaže M. oporim glasom. Nestrpljivo se okrećem. “Što je?” pitam. “Očekujem da tu odjeću više nikada neću vidjeti.” Okrećem se i izlazim. “Nora.” “Što je sad?” pitam i zastajem na vratima. “Na kuhinjskom stolu čeka te dar.” Odlazim bez riječi. Ulazim u kuhinju i na stolu vidim nekoliko listova papira. Na prvoj stranici vidim naslov “Vodeni Štakor”.
183
elada8
DVADESET PETO POGLAVLJE VODENI ŠTAKOR autorica: Frances Tibbs Djevojka je rezervirana prema sebi, svome tijelu, svome umu. Ima sestru, Noru, a kad je otkrila što je učinila, sestra joj je zaprijetila kaznom. Nema televizije tjedan dana, rekla je Nora strogo, kao da je to može spriječiti. Ali kad je pogledala djevojku, bijes se nekako raspršio. Nora ju je posjela da razgovaraju, otvoreno i iskreno; oči su joj blage, plave i kao da preklinju. Čvrsto je uhvatila djevojku za ruku, kao da se boji da bi je mogla izgubiti. Drhtavim glasom upozorila ju je na opasnosti, natjerala je da obeća da to više neće činiti, očiju toliko punih ljubavi da je djevojka, tek petnaestogodišnjakinja, blijede kože i svijetlosmedih obrva, oborila glavu i kimnula, iako je znala da to obećanje neće moći održati. A djevojka je samo mirno ušla u more jednog hladnog zimskog dana. Gospodin Clancy, njihov poštar, bio je nju i svoju kćer odveo na jednodnevni izlet na more. Djevojka nije željela ići, ali je Nora - koja je taj dan radila - rekla da je previše u kući, posve sama, da se nikad ne igra s drugom djecom. Djevojka je stoga otišla na izlet s g. Clancyjem i Jeanine, njegovom kćeri. G. Clancy je bio visok muškarac, najviši čovjek kojeg je djevojka ikada vidjela i nije joj bilo jasno kako će ući u minijaturnu Toyotu kojom je došao po nju, ali uspio je presavijajući se kao da su mu dijelovi tijela spojeni šarkama. Jeanine, s kojom je djevojka u školi išla na neke zajedničke predmete, sjedila je s njom straga, pričala o nekom mladiću kojeg djevojka nije poznavala i koji je nije ni najmanje zanimao. Šetali su plažom, zabundani u kaputima - prehladno je za kupanje, rekao je g. Clancy - kada je djevojka ušla u more do vrata, ne obazirući se na ledenu vodu koja joj je natapala odjeću i dopirala do kože, ne mareći za mahnito dozivanje visokog g. Clancyja koji ju je izbezumljeno pozivao da se vrati na obalu. A onda se nekako činilo da su svi doznali za to kako je ušetala u more. Priča se širila kvartom, g. Clancy je raznosio vijest kao da se radi o poštanskoj pošiljci. Želi samo da je ostave na miru, no klinci je u školi sada zovu Vodeni Štakor. Misle da voli more, čak toliko da se u njemu mora igrati i za zimskih dana. Vodeni Štakor - mrzi taj nadimak. Ne znaju što pričaju. Nemaju pojma da se mora boji gotovo najviše od svega. Čak ni Nora, koja bi to trebala znati jer s djevojkom živi i viđa je svaki dan i jedina je kojoj je istinski stalo - čak ni Nora ne zna zašto je ušla u more.
184
elada8
Djevojka je sad u svojoj sobi, sjedi na krevetu, a Nora je kraj nje. “Imaš tako lijepu kosu”, kaže Nora dok joj je češlja najdražom četkom s drškom sedefaste boje, četkom koja je nekoć bila majčina. “Trebala bi je pustiti.” Djevojka svoju kosu ne smatra lijepom - nije poput Norine kose. Norina je kosa sjajnocrna i besprijekorno ravna, vrlo elegantna, čini se djevojci, za razliku od njezine, koja je smeđa i bez sjaja i jedva joj dopire do ramena. Nekada je bila i mnogo kraća, čekinjasta, ne dulja od dva-tri centimetra, ali prestala ju je podrezivati onog dana kad su joj poginuli roditelji. “Nikako mi se ne sviđa što te ovdje moram ostaviti samu”, kaže Nora. Subota je ujutro, a ona danas mora raditi - kao gotovo svake subote. I nedjelje. “Nema problema”, kaže djevojka. “Osim toga neću biti sama. Idem u knjižnicu.” Djevojka zatvara oči i osjeća kako joj četka prolazi kroz kosu, polagano i nježno, spušta se, pa se vraća, i tako stalno. To je podsjeća na doba, prije više od dvije godine, prije Billyjeve smrti, kad joj je kosa bila dugačka i kovrčava, spuštala se gotovo do struka, pa ju je majka četkala svake večeri. No nakon bratove smrti više nije bilo četkanja i djevojka više nije vidjela razloge zbog kojih bi i dalje imala dugačku kosu, pa ju je počela šišati, centimetar po centimetar, sve dok od nje više nije ostalo ništa. “To sam često radila kad si bila vrlo mala”, kaže Nora, i dalje joj četkom prolazeći kroz kosu. “Bila je tako glatka i svilenkasta - obožavala sam je češljati.” Zatim dodaje: “I to još uvijek volim. Samo što to dugo nisam radila.” Obje šute. Nora je prestaje češljati, pa je obavija rukama, privijajući se uz nju. Njezin parfem ispunjava zrak miomirisom, onako prozračan i cvjetast. “Večeras ćemo raditi nešto posebno”, kaže, grleći je tako da su im glave posve priljubljene. “Otići ćemo nekamo na večeru, možda pogledati kakav film.” “Može”, kaže djevojka, ali zna da će Nori već nešto iskrsnuti na poslu i da neće raditi baš ništa osobito. Djevojka zbog toga nije ogorčena, misli da je Nori zacijelo teško - dugo i često radi na vrlo zahtjevnome poslu, a uza sve to ipak pokušava pronaći vremena i za nju. I Nora će pokušavati, djevojka to zna, trudit će se. Ali ona će ovdje večeras ipak biti sama, samo u društvu uspomena. Nora joj stišće ramena. “Znam da me baš nema kod kuće”, kaže. “Voljela bih da je sve drukčije, ali moram raditi.” “Sve je u redu”, kaže djevojka i odlučuje da neće ići u knjižnicu.
185
elada8
Nora ustaje i kreće prema vratima. Oklijeva, već s jednom rukom na okviru vrata. U crnom je kostimu i crvenoj bluzi, spremna za posao. “Zbilja se ponosim tobom”, kaže. “Ova je godina bila tako teška, ali ti si bila istinski dobra. U školi dobivaš samo petice, ovdje mi pomažeš s kuhanjem i pospremanjem. Ponekad si toliko odrasla da zaboravljam da si tek još dijete.” Smiješi se i izlazi. Djevojka osluškuje i čeka da iziđe iz stana. A onda, čim čuje zatvaranje ulaznih vrata, ustaje. Svlači se i navlači kupaći kostim, pa se gleda u ogledalo. Ima dojam da više ne spada u to tijelo. Nekako je izvan njega, negdje, a kad god se pogleda u ogledalo, sa suprotne je strane promatra neka neobična osoba, netko stran, nepoznat i neprepoznatljiv. Nekoć je bila mršava, no sad joj se na trbuhu i bedrima javljaju novi slojevi. Kostim joj je crven, s dijagonalnim prugama duginih boja, te joj je pripijen uz puno tijelo. Noge su joj debeljuškaste i blijede. U tom se tijelu ne osjeća ugodno, to nije tijelo koje poznaje. Odijeva se, navlači odjeću preko kupaćeg kostima, pa izlazi iz stana. Odmah je snažno obavija hladan zrak, pa zakopčava plavu jaknu. Jesen je i smeđe lišće prekriva pločnike i odvodne kanale na rubovima ulica. Brzo hoda ulicom, čuje nekog klinca iz susjedne kuće koji je doziva, govori joj da pričeka. Ali ne može čekati. Mora doći do mora. Prelazi nekoliko ulica i dolazi do ulaza na autocestu, pa počinje stopirati. Dugo putuje do mora. Uvijek mora krenuli rano ujutro, tako da se stigne vratiti prije nego što Nora shvati da je nema. Ovaj put do mora putuje četiri sata. Pritom je morala promijeniti sedam automobila - prvo joj je stala neka gospođa u kombiju, pa obitelj u karavanu, zatim neki ofucani auto prepun tinejdžera, te četvorica vozača kamiona, od kojih su joj trojica rekla da ne bi smjela stopirati, tako mlada djevojka mogla bi stradati. Posljednji vozač, stari muškarac u kamionu koji prevozi gotove komade travnjaka, ostavlja je u nekom priobalnom gradiću - ne zna kako se zove - na uskoj asfaltiranoj cesti. Hoda žustro, prelazi cestu i kreće prečacem, preko neravnog polja, zna da nema mnogo vremena do trenutka kad će se morati vratiti. Travu uskoro zamjenjuju područja s pijeskom, iznad nje morske ptice lete prema kopnu, a potom blago skreću prema zapadu i vraćaju se na more. Prolazi između niza ofucanih betonskih kuća i ide prema moru, prema uvali pod stjenovitim povišenim rtom, gdje ju nitko neće vidjeti. Naučila se oprezu: njezini su susreti s morem osobna stvar. Pomno ih planira tako da budu što rjeđi, pokušava se suzdržati koliko više može, i nikada, ali baš nikada, ne ulazi u vodu ako na vidiku ima ljudi. Približava se moru i ubrzava korak, a i srce joj sve brže kuca. Zvukovi mora sada je dozivaju, privlače, pokreću je onako kako Mjesec pokreće plimu i oseku. Hoda još brže. Ubrzo je već na onom rtu, zagledana dolje, u more. Slankasti 186
elada8
povjetarac mrsi joj kratku smeđu kosu. Lecnula se ugledavši valove koji se bude i rastu, jačaju s približavanjem obali, a potom se obrušavaju i udaraju o stijene, pjeneći se svom žestinom. Dižu se i spuštaju, poput vlaka smrti u zabavnome parku, visoki i strašni, tako da čovjeka prolaze srsi. Uz snažno i nezadrživo udaranje srca, vijugavom stazom među stijenjem spušta se prema plaži. Dolazi na pijesak i svlači plavu jaknu, pa skida cipele i čarape. Zrak je hladan, nebo jednolično, olovnosivo. Na obali nema nikoga. Vlažan i zrnat, pijesak je pun komada glatke morske trave, a zrak ispunjava onaj hladni i vlažni, slankasti miris koji uvijek najavljuje skori nailazak oluje. Brzo svlači traperice i sivu majicu. Sada je samo u crvenom kupaćem kostimu, osjeća se izloženom i nagom, posve ranjivom. Vjetar joj nosi kosu preko lica, a koža joj se ježi. Nožnim prstima uranja u pijesak. U školi je naučila sljedeće: fizičke promjene uvijek se ne moraju vidjeti. Godinu za godinom valovi zapljuskuju stijene i premda to nitko ne vidi dok se događa, kamen se pretvara u šljunak, a potom i u pijesak. Uzdiše i petama se ukopava dublje u pijesak. Razrogačenih očiju gleda u daljinu, daleko, daleko ispred sebe, gdje je more ravno, sivo i mirno. More je plaši, ta beskonačna prostranstva oceana, a ipak žudi za njegovim mirom. Želi biti na pučini, negdje gdje može nesmetano plutati. Ali djevojka priželjkuje i moć tog mora, sposobnost pretvaranja kamena u pijesak, pretvaranja nečega velikog, čvrstog i silnog u šaku ničega. Ulazi u more, gotovo ostaje bez daha od ledene hladnoće, voda joj je na koži bolna i neugodna. Ipak hoda, sve dalje, snagom volje ne obazire se na hladnoću. Jedan je val zapljuskuje slanom vodom. Morska trava obavija joj se oko nogu. Nailazi novi val, a ona uranja i pušta ga da joj se prelije preko tijela. Izranja drhteći od hladnoće, mokra joj kosa visi gotovo do ramena. Sljedeći je val povlači pod površinu, vuče dalje prema otvorenome moru. Nakon sljedećeg izranjanja, nogama više ne može doći do dna. Pluta u okomitom položaju i čeka novi val. S tom igrom počela je prije nekoliko mjeseci: zanima je do kojih se granica može tjerati, želi utvrditi može li je more prestrašiti tako da iz nje istisne sve: sva sjećanja, i dobra i loša. Priželjkuje tako velik i strašan val koji će je povući u crnu rupu straha, da više neće ništa pamtiti. Ali kad god izroni, čini joj se sve težim doseći tu crnu rupu, svaki put mora se tjerati na to da ide još dalje. Iznad sebe čuje galeba. Jedan je mali val potapa, prelazi joj preko glave. Osjeća vodu među svim prstima, i na nogama i na rukama, osjeća kako joj se utiskuje u sve pore i otvore u tijelu. Voda je okružuje, obavija je i guši poput sjećanja na Billyja. Morska joj se trava lijepi za lice, a ona vidi Billyjeve prste kako kopaju i grebu po mekoj zemlji. Na nju se obrušavaju njegove posljednje riječi, taj prestravljeni glas, kako plače, kako je preklinje da ga ne pusti. Još ga čuje, u snovima. Nailazi, pa se povlači, njegov glas u snu, ne toliko blag, više 187
elada8
nalik na visoke, nesmiljeno nasilne valove. I poput valova koji zapljuskuju stijene, i on nju isrcrpljuje, rastače je i razbija na komadiće, zrno po zrno. Diže se prema površini, izbija na površinu, pa pluta u krugu, čeka. Na obali se vidi niz sivosmeđih kuća, neke su od njih nagnute, među nekima se vide asimetrični razmaci, pa nalikuju nizu neravnih i bezbojnih zuba. Dok tako pluta sve dalje od obale, kuće postaju sve manje. Osvrće se i vidi divovski val koji nailazi. Valja se prema njoj, grmi, a onda joj se odjednom nadvija točno iznad glave. Na trenutak se čini da se val zaustavio, poput prijetnje koja je ugrožava iz zraka. Osjeća kako joj se želudac grči od straha, a val se u tom trenutku obrušava. Strašnom, nezadrživom silom uranja je pod površinu. Osjeća kako tone, kako pada, pada, a zatim se prevrće unatrag, noge joj prolaze iznad glave, a more je povlači prema pučini. To je to, to želi. Želi da strah iz nje istisne baš sve, sve misli, sve slike, da to odvuče na dno mora. Voda se kovitla oko nje, povlači joj i okreće tijelo, poteže prema dolje. Pluća joj se grče i odjednom je obuzima panika, zaboravlja sve, čak i Billyja, sve osim potrebe za preživljavanjem. Nogom zapinje za dno i očajnički ukopava prste u pijesak, ali more je povlači, vuče, okreće je i kotrlja, duboka struja samo je vuče. Pokušava plivati prema gore, ispruženih ruku, poseže za površinom, hvata je, ali je vrtlog neprestano potiskuje nadolje. Već osjeća bol u plućima, mlatara rukama i nogama na sve strane, bespomoćno grabi. Pruža ruke da se za nešto uhvati, bilo što, ali nema ničega. Čini joj se da tako poseže cijeli život. Oči je peku od slane vode i ima dojam da joj je cijelo tijelo izudarano. I u trenutku kad joj se čini da će joj se pluća rasprsnuti, glava joj izlazi nad površinu. Guta zrak, zadihano pokušava udahnuti što više, dok joj se prsa nadimaju i spuštaju. A onda ispušta krik, ne osjećajući ništa doli straha, boli i još više straha. Suze joj kaplju u more, neprimjetno. Voda je zapljuskuje sa svih strana, zapljuskuje joj lice, prigušuje joj jecaje, zatomljuje bol. I dalje uplakana i prestrašena, polagano pliva prema obali, nekako se osjeća bolje nego ranije, sad kad je sve gotovo zaboravila, gotovo, ali ne potpuno.
188
elada8
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Kući se vraćam u šest. Tuširam se u nadi da će topla voda sprati sve misli o M.u i njegovoj sobi za dresuru i Frannynim odlascima do mora. Ništa od toga. U ogledalu vidim crvene mrlje na torzu, tragove voska, dugačke tragove štapa na stražnjici, površinske tragove trenja na ručnim zglobovima. Još više od svih tragova i opeklina boli me to kako sam zanemarivala Franny. Kako sam mogla ne znati za tu njezinu bol? Odijevam duge hlače i bluzu dugih rukava, pa palim roštilj iza kuće. Zapravo nisam gladna, ali već sam pozvala Iana na večeru. Čujem telefon i jurim do njega. “Molim”, kažem i čekam odgovor. “Halo?” kažem ponovno, budući da se nitko ne javlja. “Ima li koga?” Samo tišina. Čujem disanje, ali nitko ništa ne govori. Disanje potom postaje glasnije, hotimičnije. “Kriste”, mumljam u slušalicu. “Vi klinci nemate pametnijeg posla?” kažem, pa iziritirano spuštam slušalicu. Sjećam se kad sam bila klinka i kad smo se satima zabavljali takvim pozivima, valjajući se od smijeha dok smo zamišljali iziritiranost na suprotnome kraju veze. Uključujem sekretaricu. Nazovu li ponovno, dočekat će ih snimljena poruka. Ponovno izlazim i provjeravam stanje roštilja, pa ponovno odlazim u kuhinju. Još sam ranije stavila pileća prsa i krila u marinadu, pa to meso sada vadim iz hladnjaka. Na radnoj plohi minijaturna čaplja od lipova drva širi krila, priprema se za let. To je najnovija Ianova rezbarija, a meni se sviđa dojam koji ostavlja, ta napetost u raširenim krilima koja jasno ukazuje na kretanje. Podsjeća me na nebrojene prilike kad sam na području Sacramenta viđala čaplje - uz rub močvara, na riječnim obalama, u delti. Skidam plastični omot s posude s mesom u trenutku kad se na vratima pojavljuje Ian - odnosno, točnije, kad ulijeće u kuću. Korak mu je tako energičan, dugačak, pun naboja, čak kao da malčice poskakuje dok hoda, da izgleda kao da se obrušava, da zauzima prostor tim snažnim i širokim kretanjem tijela. Prije nekoliko tjedana dala sam mu ključ, ali ne zbog loga što su se moji osjećaji prema njemu nekako preko noći pojačali. Sada sam poput utopljenice koja se hvata za svaku slamku: dok me M. sve više uvlači u svoj svijet, instinktivno se hvatam za Iana, privlačim ga bliže radi vlastite sigurnosti. On mi prilazi s leđa i snažno me grli, krupnim i snažnim hrvačkim rukama. “Divno mirišeš”, kaže, ljubeći me u vrat. Vjerojatno osjeća miris šampona ili regeneratora nakon pranja kose. Opuštam se privijena uz njegovo tijelo, upijam
189
elada8
toplinu njegova zagrljaja, prihvaćam ljubav koju nesputano pruža. Tijelo mu je široko i čvrsto poput kakva debla, puno i čvrsto tako da pruža snažnu potporu. Upravo stiže iz redakcije Beeja i u plavome je odijelu, izgužvanome straga i na koljenima, dok mu je kravata nezategnuta i nakrivljena u stranu. Počinje se udaljavati, ali ja ga zadržavam, držeći mu ruke oko svog struka. “Polako”, kažem. “Ugodno je dok me samo tako držiš.” Ian se poslušno vraća u isti položaj i još me snažnije privija. Ponekad imam dojam da ću zahvaljujući njemu, samo ako me bude držao dovoljno dugo i dovoljno čvrsto, zaboraviti M.a. Žao mi je što Franny nije imala nekoga da je drži, kao što ja imam Iana. “Večeras imamo piletinu?” pita i viri mi preko ramena, malo popuštajući zahvat. Puštam ga da se odvoji od mene. “Da”, odgovaram. “I došao si u pravo vrijeme. Ti možeš peći meso, a ja ću pripremiti salatu.” “Svakako”, kaže Ian, pa svlači sako, stavlja ga na naslon stolice u blagovaonici i skida kravatu. Prstima prolazi kroz plavu kosu, ali mu ona odmah zatim ponovno pada na oči. Uzima posudu s piletinom i gazirani sok iz hladnjaka, pa izlazi. Dok režem rajčice i zelenu salatu čujem kako zviždi. Smiješim se. Tako je opušten i drag, tako dobronamjeran i gotovo uvijek ljubazan. Osim povremenih ljubomornih ispada, nema ni tamnu ni tajnovitu stranu, nema skrivenih psiholoških igrica u koje se želi upuštati. Prestaje zviždati i sad čujem kako razgovara sa susjedima preko ograde, nečemu se smije. Melodija se potom nastavlja, neka vedra pjesma koju ne prepoznajem. Nakon nekog vremena vraća se u kuhinju, vadi smeđe posuđe i postavlja stol dok ja dovršavam salatu. Priča mi na čemu je danas radio, riječ je o članku o nekom članu skupštine koji je predložio zakon zahvaljujući kojem bi građani mogli odlučiti treba li Kaliforniju podijeliti na tri države. Slušam ga, ali imam dojam da je njegov svijet beskonačno daleko od moga. Teško mi je osjetiti zanimanje za politiku savezne države dok su moji problemi tako neposredni i veliki - a o njima s njim ni slučajno ne mogu razgovarati. Umjesto toga, kad je zašutio, pričam mu o svome projektu koji se odnosi na nasilje u Sacramentu, o tome što sam radila prije podne. “Nekako ne uspijevam obuhvatiti cijelu perspektivu”, objašnjavam. “Jedan je muškarac napao ženu nožem, pa je premlatio kamenom i na koncu je dvaput pregazio njezinim autom. Jedan drugi par, žena i muškarac u godinama, ubijen je, kao da je bila riječ o smaknuću, tijekom pljačke nekog bara - bez očitog razloga. Napadač je dobio sav novac iz blagajne. A neka je trogodišnja djevojčica ubijena kad su se dvojica kradljivaca, bježeći iz diskonta Payless u Frutridge Roadu, zabila u automobil u kojem se ona vozila. Jednostavno... Ne 190
elada8
znam, Iane. Nikada nisam imala takvih problema. Imam sve potrebne informacije, sve činjenice, ali to nekako ne uspijevam posložiti. Iz toga ne uspijevam izvući priču.” Ne spominjem mu beznađe i osjećaj uzaludnosti koji me obuzimaju kad god pokušam raditi na tom članku. Dok pregledavam činjenice - primjere nasilja usmjerenog protiv anonimnih osoba - mislim na Franny. Sve statistike primjenjujem na nju. Nekoć sam takve tekstove mogla čitati bez problema, tako da uopće nisu djelovali na mene. Sada svaki prijestup i zločin shvaćam osobno i to mi posve onemogućuje da pišem. Ianu ne govorim o nemoći koja me preplavljuje kad sjednem za računalo. Ne govorim mu da svijet promatram kroz naočale umrljane krvlju. Umjesto toga, stavljam preljev na salatu i potom je prebacujem u dvije zdjelice. Zdjelice odnosim na stol. Ian, koji je bez riječi slušao što govorim, sada je već nešto zaustio, ali se ipak predomislio. Zabrinuto me gleda tim plavim očima. Izlazi da provjeri kako stoje stvari s piletinom, pa se vraća i kaže da se meso treba peći još nekoliko minuta. Dok otvaram bocu vina, stavlja mi ruke na ramena. “Srce,” kaže nježno, a ja odmah postajem oprezna, “možda ne bi trebala raditi na tom članku. Moraš se udaljiti od tih morbidnih razmišljanja, koncentrirati se na nešto drugo. Više nemaš objektivan pogled na stvari. Stopa zločina u Sacramentu u posljednjih se nekoliko godina nije bitnije mijenjala i nije viša nego u drugim gradovima te veličine - samo ti se čini da jest jer od sestrine smrti obraćaš više pozornosti na zločine.” Dodajem mu vino i dvije čaše. “Stavi na stol”, kažem i izlazim. Znam da bih ga trebala poslušati, ali ne mogu. Sada žalim što nije odlučniji i energičniji u tim zahtjevima. Da ustrajno traži da prestanem pisati taj članak, da to počne odlučno zahtijevati, možda bih ga poslušala. Čini se da se u posljednje vrijeme pokoravam jedino nedodirljivoj dominaciji, a Ian - moj dragi Ian - u sebi nema ni tračka takve diktatorske nepopustljivosti. Tijekom večere je oprezan. Razgovaramo o neobaveznim temama, da izbjegnemo svađu. Kažem da sam se u subotu vidjela s Maisie, a on je zbog toga veseo - već me neko vrijeme gnjavi, govori mi da moram više izlaziti, da se moram viđati s dugogodišnjim prijateljima. Nakon piletine i salate za desert jedemo otopljeno šumsko voće sa šlagom i on u jednom trenutku podiže pogled prema meni i kaže: “Oh... zaboravio sam ti reći. Danas sam naletio na Philipa Ellisa.” “Koga?” pitam, jer mi ime nije poznato.
191
elada8
“Ma znaš... onog tipa iz Ding Howa, biologa, onog o kojem si pisala u vezi s istraživanjem koje provodi na žabama. Ženski izbor ili tako nekako. Prolazio je kraj Beeja upravo kad sam odlazio. Nekoliko smo minuta razgovarali, a onda otišli na ručak u Paragary’s. Zanimljiv čovjek. Bilo nam je ugodno. Sljedeći tjedan idemo na golf, malo vježbati udarce. Rekao sam mu da nisam igrao još od faksa.” Duboko u utrobi osjećam bolno grčenje. Jedem bobice ali ne osjećam koliko su slatke. M. je poslije podne spomenuo restoran Paragary’s, ali ne i da je objedovao s lanom. A njihov slučajni susret, u to sam uvjerena, nije bio nimalo slučajan. Slušam kako mi Ian pripovijeda o njihovu ručku. Uz sve izraženiju strepnju pitam se što M. namjerava učiniti. Kasnije te večeri svlačim se u kupaonici. Navlačim spavaćicu dugih rukava, da Ian ne vidi ozljede. Ona se ranija napetost s vremenom nekako raspršila i atmosfera je među nama ponovno ugodna. Odlučila sam da ću mu pokazati Frannyne priče, “Vodenog Štakora” i “Frannyno posljednje uporište”, ali i da mu neću reći da sam ih dobila od M.-a. Kažem mu da sam ih pronašla u Frannynu računalu. Ian bez riječi čita priče, a oči mu se cakle od suspregnutih suza. Kasnije me drži, ništa ne govori, zna da riječi ne mogu pomoći. Osjećam veliku bliskost s njim i pitam se zašto mu nisam ranije pokazala prvu priču. Te noći ležim mu u naručju i mislim na Franny, mislim na M.-a i njegovu sobu za dresuru. Dok me Ian drži, imam dojam da sam barem privremeno pomilovana i spašena od kazne, da imam nekoliko sati predaha koji će mi dati snage za sljedeće iskušenje s M.-om. S lanom sam na sigurnome, dobro poznatome terenu. Znam što očekivati, mogu se opustiti u sigurnosti njegova zdravog razuma. M. iz mene crpi sve, oduzima mi svu energiju, kao da se radi o bateriji iskorištenoj preko svih granica. Trebam Iana da se ponovno napunim. On mi da je snagu da mogu podnijeti još jednu dozu M.-ova zavodljivog ludila, da mogu putovati tamnom stranom njegove duše.
192
elada8
DVADESET SEDMO POGLAVLJE Odjenula sam pamučnu suknju s cvjetnim uzorkom, bijelu bluzu bez rukava i sandale - sve prema M.-ovim željama - nije osobito seksi, ali me zbog toga ne može ni kritizirati. “Zašto to radiš?” pitam ga, misleći na njegovo novo i, pretpostavljam, lažno prijateljstvo s lanom. Našli smo se uz kasni ručak u Baker’s Squareu, mojem omiljenom restoranu u gradu. Za susjednim stolovima nema nikoga, iako nekoliko konobarica, koje su gotovo završile podnevnu smjenu, žurno obavlja one pomoćne poslove - puni posudice za sol i papar, raščišćava i postavlja stolove, briše smaragdnozelene separee - kako bi što prije pošle kući. Ja sam naručila samo kavu i juhu, no M. je naručio piletinu iz woka i povrtnu platu. “Iz zabave”, odgovara, što sam i očekivala. To mu je jedan od najdražih odgovora. Sada mijenja temu. “U nedjelju imam recital u galeriji Crocker. Volio bih da dođeš.” Ne odgovaram, i dalje bijesna zbog toga što se našao s lanom. Nakon nekoliko zalogaja M. kaže: “Ah, nemoj se držati toliko pokislo. Neću mu spomenuti nas - tvoja je tajna kod mene sigurna.” “Kod tebe ništa nije sigurno”, kažem. Juha je spravljena od povrća i ima okus poput domaćeg jela. Znam da nikako ne mogu spriječiti M.-a u druženju s lanom, pa odlučujem spasiti što mogu. “Namjeravaš se i dalje nalaziti s njim?” pitam. On kima, pa kažem: “U tom slučaju daj mi nešto zauzvrat.” “Što?” pita. “Rekao si da si se s Franny prestao viđati tri tjedna prije njezine smrti... pričaj mi o tome.” M. grize i guta zalogaj koji mu je u ustima, odlaže vilicu i gleda me u oči. Vidim kako mu žila na sljepoočici pulsira. “Zašto?” pita. “Zašto bih ti trebao išta reći?” Njegov me odgovor zaprepastio. “Iz zabave”, kažem. “Kao i uvijek.” M. uzima vilicu i nastavlja jesti. Nakon nekog vremena kaže: “Danas ne. Ta mi je tema dosadna. Razgovarajmo o tebi.” Polagano žvače i razmišlja. Briše usta ubrusom. “Želim da mi odgovoriš na ono početno pitanje, pitanje koje sam ti postavio kad smo prvi put zajedno trčali.”
193
elada8
Smiješi se i kaže: “Ne drži se toliko izgubljeno - znaš o kojem je pitanju riječ. Zanima me zašto si rezervirana prema muškarcima.” Naslanjam se. “E, to bi ti tek bilo dosadno”, kažem. “Riskirat ću”, uzvraća M., pa dovršava tanjur s mesom. “Reci mi zašto si tako nehajna prema muškarcima u svome životu.” Otpijam gutljaj vode. Godinama sam mislila da u tome kako se odnosim prema muškarcima nema ničeg neobičnog. Imala sam pune ruke posla sa studijem i poslom, nisam imala vremena za dublje veze. Tek u posljednje vrijeme, unatrag nekoliko godina, počela sam propitivati vlastito ponašanje. Odlažem čašu i kažem: “Zapravo nemam što reći. Stvar je čak vrlo banalna, taj razlog... I nevažan svima osim meni.” Otpijam još gutljaj. On bez riječi čeka da nastavim. Slegnuvši ramenima, kažem: “Ako tražiš nekakve traume iz djetinjstva, nema ih. Nikad mi se nije dogodilo ništa strašno, ništa što bi ostavilo dublji trag. Doista se radi o običnoj, dosadnoj priči. Zatrudnjela sam u četvrtom srednje i tip me nogirao. Od tog sam iskustva s muškarcima oprezna.” Poigravajući se žlicom, još kažem: “I gotovo. Kraj priče. To se neprestano događa tisućama žena. Suočiš se s time i ideš dalje.” M. se naslanja i sumnjičavo me gleda. “Osim što to nije kraj priče. Pričaj dalje.” Juha je još vruća pa pušem u nju da je rashladim. Otvaram paketić grisina. Jedan grickam, a drugi lomim i stavljam u juhu. “Bilo je to prije osamnaest godina,” kažem na koncu, “a tada se na sve gledalo drukčije. Bilo je to nešto mnogo krupnije. Taj klinac - djetetov otac - u biti mi je rekao da je to moj, a ne njegov problem, te da na njega ne računam ni u čemu. To sam i očekivala - bio je kreten. Ali nisam očekivala takvu reakciju prijatelja. U srednjoj školi imala sam veliko društvo, neprestano smo tulumarili. Svi redom reagirali su jednako kao taj tip: to je moj problem.” Odlažem žlicu i gledam kroz prozor. Divovski bijeli oblaci putuju nebom. Na staklu izloga neka osamljena muha zuji u polukrugovima. Staklo joj je nevidljiva prepreka koja joj ne dopušta da nastavi letjeti. Ponovno se okrećem prema M.-u, koji i dalje čeka da nastavim. “I bio je moj problem. Ne znam što sam od njih uopće očekivala. Možda moralnu potporu.” Dok se prisjećam, poigravam se ubrusom u krilu. “Znaš što mi je rekla najbolja prijateljica? Od riječi do riječi: ‘Što ću reći majci? Kad dozna da si trudna, mislit će da i ja spavam uokolo s dečkima.’” Uzdišem. “Ne znam. Bit će da sam od najbolje prijateljice očekivala malo suosjećanja. Dakako, iz današnje perspektive, jasno mi je da sam od njih previše očekivala, od svih. Bilo im je tek sedamnaest godina, svi su imali i vlastite probleme. Ali to tada 194
elada8
nisam shvaćala. Samo sam znala da se suočavam s najvećim problemom u životu i da nemam nikoga da mi pomogne. Trebao mi je netko. Osjećala sam se samom i napuštenom.” Smiješim se, pokušavam olako prijeći preko nečega što je, jednom davno, duboko utjecalo na mene. “Znam da zvuči melodramatično,” kažem, “ali tada sam se tako osjećala. I nisam mogla reći roditeljima. Nisam ih željela razočarati. Uspaničila sam se. Na koncu mi je sinulo što je prava stvarnost: u toj sam kaši potpuno sama. Morat ću to nekako riješiti. Nisam mogla računati ni na čiju potporu. Bilo kako bilo, pobacila sam. I tako sam riješila problem. Ali kasnije, nakon pobačaja, svi su mi se prijatelji vratili. Željeli su nastaviti gdje smo i stali. Željeli su da s njima počnem tulumariti, kao da se baš ništa nije dogodilo.” Gledani onu muhu na staklu, koja i dalje pokušava pobjeći, pa je na koncu kvrcnem prstom. “Ali nešto se ipak dogodilo. Nisam se mogla vratiti onamo gdje sam bila ranije. Završila sam srednju školu, ali drukčije nego što sam je započela. Jednog po jednog, sustavno sam eliminirala sve-prijatelje. Mislim da čak nisu bili ni svjesni toga što radim. Kad bi me zvali, govorila sam da sam u gužvi. Nakon nekog vremena prestali su nazivati. A to mi je i bio cilj, ili sam tada barem tako mislila.” Ponovno sliježem ramenima i dodajem: “U svakom slučaju, bio je to začetak obrasca. Pri upoznavanju s novim ljudima na faksu, novim prijateljima, bila sam oprezna. Ne samo prema muškarcima, nego i prema ženama. Imala sam dojam da ne mogu računati ni na koga, osim na sebe samu. Nisam se željela zbližiti s ljudima. Oni bi me na koncu samo razočarali, povrijedili me. Imala sam dečke, ali sam ih držala na distanci. Posvetila sam se poslu, poslu koji sam voljela i u njemu uživala, i nisam željela da mi neki tip u tome smeta. Tek sam se nedavno počela pitati bi li mi život bio drukčiji da nikad nisam zatrudnjela, bih li se tada upuštala i u prisnije veze. No obrazac je tada već bio preduboko usađen u mene. Ali s Ianom je drukčije. Zbog Frannyne smrti postala sam ranjiva, a on se odjednom ukazao uz mene. Naveo me na to da shvatim da mu mogu vjerovati i da na njega mogu računati.” Gledam kroz prozor, a zatim opet prema M.-u. “Bilo je to davno”, kažem, misleći da bih sada, da je sve krenulo drukčijim putem, imala osamnaestogodišnjeg sina ili kćer, dijete starije od mene u doba pobačaja. To mi se čini nepojmljivim: dijete, moje dijete, sin ili kći, koje se sprema poći na studij. A nakon toga možda i unuk ili unuka. Savijam ubrus u krilu, pa ga širim. Razmišljam o tome bih li M.-u ispričala i ostatak priče. Ipak, to ne činim. Prodorno me gleda, vidi više nego što želim. Kaže: “Nešto izostavljaš.” “Da,” kažem, “ali trenutačno o tome ne želim govoriti.”
195
elada8
M. se naginje prema meni i nježno me hvata za ruku - riječ je o dirljivoj gesti koja me iznenadila. “Dobro”, kaže. “Ali jednog dana želim čuti i ostatak priče.” Naginje se unatrag i kaže: “Želim da mi ispričaš još nešto. Želim doznati pojedinosti o Frannynu ubojstvu. U...” “Ne bi li ti to trebao pričati meni?” pitam smireno. Izvlačim ruku ispod njegova dlana. U njegovim tamnim očima vidim iskru razdraženosti, blago zatezanje pravilne donje vilice, koja se brzo i opušta. Nastavlja, kao da ga nisam prekinula. “U novinama nije bilo pojedinosti, a policija, kao što možeš i zamisliti, baš i nije bila spremna meni povjeriti informacije kojima je raspolagala.” Jedna konobarica zaustavlja se kraj nas i toči mi još kave. Nakon što se udaljila, M. kaže: “Daj mi pojedinosti, a ja ću tebi pričati o posljednjem kontaktu s tvojom sestrom. To je važno, Nora. Možda bih ti mogao pomoći da pronađeš Frannyna ubojicu.” Odmičem zdjelicu s juhom. Ne znam kakvu to igricu igra, niti zašto glumi nedužnost. Vrlo dobro zna okolnosti u kojima je umrla. Šutimo dok konobarica odnosi prazne tanjure. Pita želimo li za desert pitu, a budući da ne odgovaramo, ni on ni ja, odlazi jer joj je neugodno zbog takve šutnje. M. kaže: “Nemaš što izgubiti ako mi ispričaš. Ako sam ubio Franny, ti podaci nemaju nikakvu vrijednost - već znam kako je umrla. Ali ako je nisam ubio, možda ti mogu pomoći. Moram doznati kako je umrla.” Odvagujem njegove riječi. “A ti ćeš mi pričati o posljednjem kontaktu s Franny? Neposredno pred smrt?” “Da.” Oklijevam, ne znam što da radim. Zbog činjenice da želi te informacije, ja ih baš i ne želim dati. “Dobro”, kažem, odlučujući da mu neću pružiti mnogo. “To što su objavili u novinama bilo je točno - ne znaju od čega je umrla. U smrtovnici je navedeno da uzrok smrti ‘nije utvrđen.’” “A ostalo?” M. se naginje prema meni i opčinjeno sluša. Sliježem ramenima. “Ostalo ne znam. Pronašli su je golu i vezanu. To je sve što sam doznala od policije.” Ne spominjem da znam da je bila vezana ljepljivom trakom. I da je po prsima i trbuhu imala porezotine. Ne duboke, već
196
elada8
samo površinske tragove. Uzorke. Crteže. Poput umjetničkog djela čija je izrada morala trajati podosta dugo. Jedan od tako iscrtanih simbola bio je krug prekrižen crtom - univerzalni znak za “ne”, matematički simbol za prazan skup, kao da ubojica negira njezino postojanje. Ne govorim mu da su joj usta bila začepljena i povezana, kako susjedi ne bi čuli krikove. “Obdukcijom nije utvrđeno ništa”, kažem. “Ne znaju od čega je umrla.” Uspravlja se i naslanja. Šuti. Kao i ja. Na koncu, s mukom obuzdavajući sarkazam u glasu, kažem: “I kako će ti te informacije onda pomoći u traženju Frannyna ubojice?” M. odmahuje glavom. “Još ne znam”, kaže. “Ali imam određenu predožbu...” Ja kažem: “Sad si ti na redu. Pričaj mi o posljednjem kontaktu s mojom sestrom.” Rukom poziva konobaricu da donese još kave. Nakon što mu je napunila šalicu, počinje pričati. Koncentrirano slušam. Sve to morat ću zapisati kad se vratim kući.
197
elada8
FRANNY TREĆI DIO
198
elada8
DVADESET OSMO POGLAVLJE Franny je dala heparin, antikoagulans, pedesetdevetogodišnjem pacijentu na odjelu za dijalizu, gospodinu Coleu, a zatim je otišla do radnog pulta za medicinske sestre i pogledala njegove laboratorijske nalaze. Željela je pomno pratiti njegovo stanje. Imao je nizak krvni tlak, ekstremno nizak, a prošli tjedan graft mu se zgrušao prije postupka. Morala ga je poslati u bolnicu tako da mu ga liječnik otvori, pa su mu dijalizu osigurali ondje, zadržavši ga preko noći. Klinika je tog dana bila popunjena osobljem, pa je radila s pacijentima: dijelila lijekove, tumačila nalaze laboratorijskih pretraga, išla u vizitu kad se pojavio liječnik, brinula se za to da se njegove upute provedu i u praksi. Tjedan je protekao razmjerno dobro, a jedini problem bio je gospodin Cole. Svi pacijenti dolazili su triput tjedno, na dva do četiri sata dijalize, i svi su znali kako se provodi rutinski postupak. Većina ih je sada ili čitala ili spavala, ili gledala neki program na televizorima učvršćenima za strop iznad njihovih spuštenih naslonjača. Prostorija se tog dana doimala svjetlijom, pastelne boje izgledale su vedrije - vjerojatno zato što je bilo proljeće. Plavo nebo poprimilo je nov sjaj, čudesno blistav, kao da je tek obojeno i ulašteno, dok su se na stablima vidjeli svježi pupoljci i listovi, koji su se odmatali, onako nježni, stvarajući profinjenu i krhku nijansu zelene boje. S druge strane prozora zaklonjenih rebrenicama, Franny je vidjela šojku koja je prelijetala s krošnje na krošnju. Oduvijek je voljela proljeće, to joj je bilo najdraže godišnje doba, vrijeme obnove i novih početaka, no te godine u njemu nije uživala. Ponovno je otišla u salon za zaposlenike, uzela kavu i dvije čokoladice iz automata, pa sjela. Boljela ju je glava i nije se najbolje osjećala. Otrgnuvši omot čokoladice, prisjetila se prošle večeri. Michael ju je ponovno vezao. Nije joj bilo jasno zašto to radi. I nije mogla shvatiti kako netko tako blag i nježan može biti toliko grub. Dotada ju je držao u naručju, nježno joj uklanjao kosu s lica, bez riječi slušao kako ga preklinje da je ne ozlijedi, a onda, kad je završila, smireno joj je objasnio da će je vezivati kad mu se prohtije, da će je kažnjavati kad mu se prohtije, te da očekuje da se pokori svim njegovim željama. Nježno je poljubivši, svukao joj je odjeću i milovao tijelo, s ljubavlju, dok je ona ležala na krevetu i plakala u jastuk. Tada je spoznala, zapravo prvi put, da će uvijek biti tako, da ga ne može promijeniti i da će on uvijek imati potrebu - iz razloga koji joj još nisu jasni - da je gleda poniženu, prestrašenu i postiđenu. A znala je i da je spremna njegovu okrutnost prihvatiti kao cijenu za ljubav koju će joj na koncu pružiti. Možda je to ispit, ta njegova okrutnost, nešto što mora izdržati. Duboko u njezinoj glavi promicali su nepovezani fragmenti nekih davnih misli, ostaci i olupine iz nekog ranijeg doba: patnja radi stjecanja moći, ublažavanje boli s pomoću bola, logika Siouxa prema kojoj jedna stvar jednostavno proistječe iz druge.
199
elada8
Potom ju je natjerao da klekne ispred kreveta, grudi i lica utisnutih u madrac, te joj je vezao ruke za uglove kreveta, toliko čvrsto da su joj na ručnim zglobovima ostali crveni otisci kad se kasnije pokušala osloboditi. Udarao ju je štapom, a to je bilo bolnije od udaraca i remenom i reketom i kratkim bičem. Imala je crvene tragove na stražnjici, ružne tragove udaranja, poput zareza nožem na komadu mesa, dugačke i tanke tragove njegove pogrešno usmjerene naklonosti. Michael joj se kasnije ispričao. Rekao je da joj nije namjeravao ostaviti tako duboke tragove, ali da se zanio, te je obećao da je više neće kažnjavati, barem fizički, dok rane ne zacijele. Ali sve ostalo, netjelesno, bilo je jednako užasno - čak i gore. Nije se mogla navesti na to da u dnevnik ubilježi što joj je radio. Bilo joj je previše neugodno. Iz dana u dan razmišljala je o tome da s njim prekine, ali znala je da to nikada neće učiniti. Osobito sada, nakon smrti gospođe Deever. Sad joj je trebao više nego ikada. Franny je pojela dvije čokoladice, te je ustala s namjerom da kupi još jednu. Prije dva tjedna gospođa Deever u klinici se pojavila u užasnome stanju. Bila je usporena i bezvoljna, tlak joj je bio jako nizak, trbušna šupljina naduta. Franny je pozvala liječnika, a on joj je rekao da gospođu Deever pošalje u bolnicu Kaiser. Umrla je tjedan dana kasnije, u bolnici. Franny je to očekivala njezina je smrt nije iznenadila - ali se svejedno uzrujala. Medicinskom sestrom postala je da spašava ljude, ljude poput Billyja, i bolno je osjećala smrt svakog pacijenta. Ali gospođa Deever - bilo je to kao da je ponovno izgubila nekoga od roditelja. Svi oni stari osjećaji koje je pokušavala sakriti, osamljenost, napuštenost, nesigurnost, sve je to ponovno isplivalo na površinu, podsjećajući je na krhke veze s voljenim osobama. Bol ju je posve preplavila, tuga i bol koje su se širile neusporedivo dublje od same tuge za gospodom Deever. Instinkt joj je nalagao da sve osjećaje zadrži za sebe, kao što je to činila i tolike godine, no znala je da je sada došla do prijelomne točke. Tone i gubi se i ne potraži li sada pomoć, činilo joj se da će potonuti zauvijek i da joj više nitko neće moći pomoći. Bila je nazvala Noru, ali Nore nije bilo kod kuće, a nije joj se javila ni kasnije. A Michael, no da, pokazao je suosjećanje u vezi s gospođom Deever, ali zapravo mu se fućkalo. To je jasno vidjela po njegovu držanju. Nije poznavao gospođu Deever, pa mu nije zamjerila to što mu nije stalo do nje, ali nekako je mislila da će imati više razumijevanja za njezine osjećaje. To što nije reagirao, kao ni Nora, navelo ju je na to da se povuče. Imala je dojam da stoji sama i da polagano tone u neku daleku dimenziju zatočenu duboko u njezinu umu. Iz toga ju je nekako trebao spasiti Michael. Nekako je mislila da će je sad već voljeti, ali on se iz tjedna u tjedan doimao sve rezerviranijim. Radila je sve što je od nje tražio, ali se činilo da ga i dalje ne uspijeva zadovoljiti. Duboko u srcu znala je da je njihov odnos destruktivan, ali je znala i da ga nikada neće napustiti. Čak i ako se njihov odnos ne popravi, ona će se zadovoljiti time što imaju. Prisjetila se toga kako je živjela prije nego što je
200
elada8
upoznala Michaela i znala je da se na to nipošto ne bi mogla vratiti. Tada je bila ranjiva, njezina ograničena iskustva s muškarcima bila su bolna, a bila je izgradila i zid, neprobojni zid, koji ju je štitio od mogućnosti da je netko povrijedi. Bila se naviknula na osamljenost. Ali Michael je srušio taj zid, a ako je sad ostavi, bit će još ranjivija nego ranije. Sada zna kako je to voljeti i nekome pripadati -i ne može se vratiti nekadašnjem načinu života. Preostao joj je još jedino Michael. Trpjet će kažnjavanje i sve one stravične, neizrecive stvari koje joj radi, stvari neusporedivo gore od najgorih udaraca. Ako je bude volio, ili je pokušao voljeti, činit će sve što traži. Prisjetila se njihova upoznavanja. Prisjetila se kako je željela izići iz svog života i ući u njegov. Franny je željela da je Michael pouči smislu života. Željela je biti njegovom studenticom. Imala je dojam da ide na neko putovanje, u potragu, a Michael, njezin učitelj, njezin mentor, tako će je osloboditi, voljeti je i štititi - tako je barem mislila. Trebalo je to biti čudesno putovanje. Trebali su imati čudesan zajednički život. Nije mislila da će se sve to pretvoriti u ovo. Kako je mogla znati da će biti ovako?
201
elada8
DVADESET DEVETO POGLAVLJE Franny se oprezno zaustavila pred Michaelovom kućom. U Sacramentu je upala u prometnu gužvu i kasnila je deset minuta. Više nije znala što će kod njega izazvati bijes. Davala je sve od sebe da kod njega ne izazove nezadovoljstvo, no u posljednje vrijeme, što god točno radila, on je nekako uvijek pronalazio zamjerke. Parkirala je crni Cadillac uz pločnik i zaključala vrata. Dok je prolazila kraj auta, uočila je da bi ga trebalo ispolirati voskom i prebrisati jelenjom kožom. Očekivala je da će joj Michael iziritirano otvoriti vrata, no on ju je pozvao da uđe i poveo u dnevnu sobu. Sjeo je na kauč do nje, među njima ostavljajući uljudan razmak. Bio je pomno i elegantno odjeven, u bijelome puloveru, rukava zadignutih iznad laktova, te crnosivim hlačama. “Nešto ti moram reći, Franny”, počeo je, zabrinutim tonom, što je nju odmah uzbunilo. “Ovo više ne ide.” Franny je nervozno sklopila ruke u krilu. “Što više ne ide?” upitala je, iako je znala što želi reći. Osmjehnuo joj se polagano i tužno. “Znaš što želim reći”, rekao je tiho. Uhvatio ju je za ruku i još je nekoliko trenutaka tako držao suosjećajna pogleda. Franny se nije mogla sjetiti kad je posljednji put bio tako nježan - možda prije više mjeseci, kad su se tek upoznali. “Potpuno smo različiti”, rekao je. “Vrijeme je da budeš s nekim drugim. Nije ti mjesto uz mene.” Franny je osjećala kako je obuzima panika. “Ali mjesto mi je uz tebe”, rekla je. Michael ju je samo bez riječi gledao. Na licu mu se odražavalo neskriveno sažaljenje, na tom licu koje je toliko zavoljela - tamnome, zgodnome, snažne donje vilice. No to je lice sad bilo drukčije, nesmiljenije, bore istaknutije, ona brazda na čelu dublja, a četvrtasta vilica još napetija - kao da mu je odluka koju je donio otvrdnula ne samo osjećaje, nego i lice. Željela se nagnuti prema njemu i poljubiti ga, u oči, u obraze, u namršteno čelo, ljubiti ga toliko da mu se lice smekša i da povuče te riječi. Ali to na njega ne bi djelovalo. Samo bi je odgurnuo od sebe. “Mjesto mi je uz tebe”, ponovila je, no Michael ju je samo gledao, nestrpljivo, sad se već činilo, blago napućenih usana, kao da je progutao nešto odvratno.
202
elada8
“Znam da smo različiti”, dodala je ona. “Ali ja sam se promijenila otkako smo zajedno. I mogu se još više promijeniti.” Znala je da joj se u glasu čuje očaj. I bila je očajna. Podignuo je ruku i pogladio joj obraz, nježno, nadlanicom. “Nemoj”, rekao je tiho. “Neću se predomisliti i što god kažeš neće nimalo utjecati na situaciju. Naše je vrijeme isteklo.” “Ali ne mora biti tako.” “Za mene je završeno, Franny.” To je izgovorio tako ledeno neumoljivim glasom da je znala da ga ničim ne može navesti na to da se predomisli. Trudila se prikriti emocije u glasu. “Zašto?” upitala je. Michael je slegnuo ramenima. “Zašto se išta događa? Katkad je jednostavno tako.” Franny je osjećala kako joj naviru suze. Grlo joj je bilo stisnuto i suho. Sjetila se svega što je za njega učinila, a on joj je sada rekao da je sve to bilo uzaludno. “Reci mi zašto”, rekla je. “Želim znati istinu. Nikad me nisi volio? Nije ti čak bilo ni stalo do mene?” “Franny, nemojmo o tome.” “Reci mi. Želim istinu.” Uzdahnuo je i naslonio se. “Želiš istinu, Franny. Želiš da kažem da sam gadno pogriješio, da te volim i sada i da te oduvijek volim. Želiš da te molim da mi oprostiš.” Dlanovima je brisala lice, otirala suze. “Ne”, rekla je. “Samo mi reci istinu. Reci mi što ti značim.” “Nemoj...” “Reci mi!” Michael je još neko vrijeme šutio, a onda je rekao: “Draga si mi, ali to je sve. Nemamo ništa zajedničko. Prava je istina - i znam da ti to neće biti ugodno čuti, i to nipošto nije osobito plemenito razmišljanje - ali prava je istina da sam te u svoj život unio radi svoje zabave.”
203
elada8
“To ne misliš ozbiljno.” Franny je grickala donju usnu. “Ne misliš ozbiljno”, ponovila je. “Trebalo bi ti biti drago što se izvlačiš iz svega ovoga, Franny. Mrzila si svaki trenutak. Mrzila si sve na što sam te tjerao. Trebala bi mi zahvaliti što to okončavam.” “Zahvaliti?” ponovila je ona, pa se počela smijati. Smijeh se istog trenutka pretvorio u jecaj. “Zahvaliti? Kako to uopće možeš reći?” “Mogu jer je to istina. Činim ti uslugu. U životu ti ne treba ovakav čovjek. Dobro znaš da te ponižavam i da se uz mene osjećaš jadno. Napeta si kad god dođeš ovamo, uvijek na rubu.” Nagnuo se naprijed i ponovno je uhvatio za ruku, nježno je milujući. Gotovo nije ni primjećivala taj dodir. Imala je dojam da sanja, tijelo joj je bilo otupjelo, bez osjeta. “A bilo bi samo gore i gore, Franny. Budi uvjerena. Samo bih ti još više otežavao situaciju.” Odmahnula je glavom, pokušavala se probuditi iz tog snovitog svijeta. Njegove su joj se riječi činile beskonačno dalekima. “Ne možeš to učiniti”, rekla je. “Trebaš mi. Zbog tebe sam radila mnoge stvari, sve što si tražio. Ne možeš... Jednostavno ne možeš...” Michael je čekao da završi, no kad je vidio da ne može, rekao je: “Ne trebam ti, Franny. Ako ti nešto ne treba, onda sam to upravo ja.” Franny je sada već sedam dana samo sjedila u stanu. Na posao je javila da je bolesna, iako je znala da će se jednom, prije ili kasnije, morati vratiti onamo. U kućnome ogrtaču sjedila je u naslonjaču uz telefon, čekala da zazvoni. U tih sedam dana zazvonio je samo četiri puta: dvaput su je zvali s posla, jednom iz novina, da upitaju je li zadovoljna dostavom, a jednom je nazvala neka žena koja je nudila pretplatu na neke časopise. Bila je potpuno izolirana. Više nije bilo gospođe Deever, nije bilo Michaela, a Nore kao da nije bilo: Franny ju je ponovno nazvala, nekoliko puta, ali Nora joj se još nije javila. Kad bi barem mogla razgovarati s Norom, onda bi ovo još možda nekako pregrmjela. Ali Nora ne želi razgovarati, barem ne s njom. Ima svoje prijatelje, svoj život, a kad god su i bile zajedno - uz večeru, na koju su odlazile jednom mjesečno - Franny je jasno osjećala kako je Nora nemirna, kako želi otići iako je tek sjela. Franny se ne može osloniti na Norinu pomoć. Ponovno je sama, uvidjela je, i uvijek će biti tako. Osjećala je kako ponovno tone u sebe i tome se sada nije opirala: pustila se, jednako kao što je - onda davno - pustila Billyja i dopustila mu da potone.
204
elada8
NORA ČETVRTI DIO
205
elada8
TRIDESETO POGLAVLJE Frannyn je dnevnik tu završio. Nakon toga više nije ništa zapisala, iako je živjela još dva tjedna. Ponovno je počela raditi, a kolege s posla policiji su kasnije rekli da, iako se držala nekako odsutno i rezervirano, nitko nije posumnjao da nešto nije u redu. Oduvijek je bila stidljiva i pomalo rezervirana. Sada se samo još više držala po strani, rutinski obavljala dužnosti, izbjegavala osobne kontakte s drugima. Prema pacijentima je bila ljubazna, radila je djelotvorno, ali ta se odvojenost učvrstila, kao da sve odrađuje poput nekog automata. Bila je, kao što se i pribojavala, utonula u vlastiti svijet. Posljednje bilješke bile su površne, puko bilježenje činjenica, ali su potkrepljivale M.-ov prikaz događaja. Nakon što je prekinuo s njom, rekao je, zvala ga je, stalno i ustrajno, sve dok se nije vratila na posao. Znao je u kakvom je psihičkom stanju. Popunio je ono čega nije bilo u dnevničkim zapisima pružio emocije, spoznaje, osjećaje u pozadini golih činjenica. Franny je sažeto zapisala: “Ponovno sam nazvala Noru, ali nije je bilo kod kuće.” Čitam te riječi i pitam se kako sam mogla znati da je pružala ruke prema meni u nadi da ću je spasiti. Moj se osjećaj krivnje, dojam o suučesništvu u njezinoj smrti, pojačava. Iznevjerila sam je i više nego što sam mislila. Na koncu sam je nazvala i tada smo se okvirno dogovorile da ćemo se naći u Radissonu. Namjeravala sam je nazvati i ranije, ali u to sam vrijeme u novinama imala i više posla nego obično. Užurbano sam radila na dva velika članka, radi informacija sam putovala u Berkeley i Los Angeles, i izlazila s nekolicinom muškaraca. U posljednji tren morala sam otkazati dogovorenu večeru - iskrsnuo mi je intervju s jednim znanstvenikom koji je radio na jednom posve novome području istraživanja, fotofizici polimera, pokušavao svjetlošću navesti polimere na korisne reakcije -a Franny je ubijena prije nego što sam se s njom stigla vidjeti. Tako mi uopće nije stigla pričati o gospođi Deever, ni o M.-u, ni o stvarima na koje ju je tjerao. Bit će da joj jednostavno nikada nisam pružila priliku. Doista sam je voljela - nije mi bila tek usputna poznanica, kao što je jednom rekao M. - ali bio je u pravu: prema njoj sam se ponašala upravo tako. Sada se pitam što joj je prolazilo kroz glavu dok ju je ubojica vezao ljepljivom trakom i polagano je mučio. Je li mislila na mene? Je li umrla misleći da nikome nije istinski stalo? Kad bi mi se ukazala još jedna prilika, Franny, svakako bih se pobrinula za to da shvatiš da mi je stalo. Paralele. Posvuda vidim sličnosti i usporedbe. Kako sam mogla biti tako slijepa? Kad nije imala nikoga, Franny je padala, tonula unutra, u sebe. A ja, koja ne vjerujem nikome, u takvoj sam situaciji još otkako sam postala punoljetna. Slične smo, tako slične. A ja sam je mogla spasiti. To je bilo u mojoj
206
elada8
moći. Preostala mi je samo odmazda. M. mora platiti za to što je učinio. Dovršit ću svoje putovanje s njim, krenuti istim putem kao Franny, te sve okončati. Joe Harris i ja ponovno smo se našli u Paragonu, opet uz pivo. To je sada već svojevrstan obred. Utorkom navečer, kad završi s poslom, ondje se nalazimo na piću, a on onda odlazi kući. Meni je taj ritual potrebniji nego njemu. Joe mi pruža ravnotežu. Život mi je postao ograničen, tek malena sfera koja se, poput zvijezde koja umire, urušava i sažima. Sada se viđam samo s trojicom ljudi, s trojicom muškaraca: Joeom, lanom i M.-om. To je moje osobno trojstvo sukobljenog morala. Joe i Ian simbol su svega što cijenim kod muškaraca. M. svega što prezirem. Imam osjećaj da se nalazim usred borbe za dominaciju, iskonskog sukoba dobra i zla, a u kojem se suparnici nadmeću oko moje duše. Poput nekog nebeskog tijela, primičem se masi koja ima najveću privlačnu silu. Gravitiram M.-u, ne jer to želim, nego jer je privlačnost najjača. Dok sam bila mlađa - kao tinejdžerica i u dobi od dvadeset i koje godine - uvijek su me privlačili opaki dečki. Bila sam sklona odmetničkome mentalitetu, ekscesima, pretjerivanjima i nepoštivanju granica. Mislila sam da sam tu sklonost zločestim dečkima i njihovim opasnim igricama s vremenom nadišla, ali izgleda da ipak nisam. Vani puše. Riječ je o toplome i prigušenome povjetarcu koji mi je posve zamrsio kosu dok sam dolazila u bar. Joe otkopčava dugme na ovratniku i udobnije se naslanja. Stolica pod njegovom težinom škripi. Danas je umoran, a bore koje mu se šire oko očiju sada se doimaju dubljima. Otpija nekoliko velikih gutljaja, pa gleda uokolo. “Sve je zabrinutiji”, kažem. “Neki je dan tražio da mu ispričam pojedinosti o Frannynoj smrti. Zanimalo ga je što zna policija.” Joe šuti. “Rekla sam mu samo ono što je izišlo u novinama.” Okruglo je lice bezizražajno. “Onda?” kažem, čekajući da nešto kaže. “To ti ništa ne govori?” Sliježe ramenima i otpija još nekoliko gutljaja. Na koncu kaže: “Toliko si se usmjerila na njega da ne vidiš druge mogućnosti.” “Što to znači?” pitam, odjednom posve koncentrirana. “I dalje je osumnjičenik, ali sada istražujemo i nekog drugog.” “Koga? Reci mi.”
207
elada8
Joe odmahuje glavom. “Ne, sve je još u preliminarnoj fazi. A ja ti cijelo vrijeme govorim da se kloniš te istrage.” “Imam pravo znati.” Ponovno odmahuje glavom. “Samo smetaš, Nora. I na vrat si navlačiš nevolje.” Joe me iznenada hvata za ruku. Čvrsto me drži. Pitam se što radi, no on mi naglo zadiže rukav bluze. S vanjske strane ručnog zgloba imam trag M.-ovih lisica. Joe zatvara oči i uzdiše, pa mi pušta ruku. Spuštam rukav i podižem čašu da popijem gutljaj piva. Pridignuvši ruku na pola puta do usta, spuštam je i odlažem čašu, pa gledam prema podu, i dalje s rukom oko čaše. Odviše se stidim da nešto kažem. “Mislio sam da si rekla da se znaš brinuti za sebe”, kaže on. Jedva primjetno sliježem ramenima, i dalje zagledana u pod. Nervozno, ne dižući pogled, vrtim čašu u lokvici vode na stolu. “Tako se brineš za sebe?” Ne mogu ga pogledati. Neugodno mi je zbog toga što zna da M.-u dopuštam da me veže. Moja je propast, posljednjih nekoliko tjedana, potpuna. M. mi stavlja okove, veže me za krevet, za kuhinjski stol, za što god poželi. Veže mi ruke i noge. Na dupetu osjećam udarce njegova biča. Njime mi ostavlja žigove, a to je radio i Franny, ali se ne ispričava. Kasnije me nježno ljubi, odvezuje me i drži u naručju, govori da sam voljena, a onda mi kaže da će to ponovno učiniti. I uvijek mu se vraćam. Trebaju mi informacije - i njegova verzija seksa - koje mi može dati jedino on. Joe me prati do auta. Večer je tipična za srpanj u Davisu: vruća i suha, a u zraku se osjeća obamrlost izazvana sparinom. Dok stavljam ključ u bravu, on mi spušta ruku na rame. Okrećem se prema njemu. “Trebaš s nekim razgovarati”, kaže. Gledam ga, ne shvaćam. “S nekim psihoterapeutom”, dodaje. “S nekim tko ti može pomoći.” Već se spremam poreći da mi treba pomoć, ali toliko je očito da sam u problemima do grla, čak i meni samoj, da mi iz usta ne izlazi ništa. Joe mi 208
elada8
ponovno stavlja ruku na rame, a ja naginjem glavu u stranu, tako da na obrazu osjećam dodir njegovih prstiju. Sklapam oči. Ponovno ih otvaram i uviđam da me Joe tužno gleda. Prilazim mu i privijam se uz njega, stavljam glavu na njegova široka i snažna prsa. On me drži, isprva nespretno, a onda me tapše po leđima i tješi kao kakvu djevojčicu. Odvajam se od njega i otvaram auto. “Sve je u redu”, kažem. “Zbilja je u redu”, dodajem, pa sjedam u auto i odlazim. Na povratku kući svraćam u Taco Bell i za večeru uzimam Burrito Supreme. Više gotovo uopće ne kuham, rijetko kada i u mikrovalnoj podgrijem nešto iz zamrzivača. Ili preskačem obroke ili svraćam u neki lokal s brzom hranom. Poput Franny postajem ovisnicom o brzoj hrani. Pristojno jedem jedino kad mi nešto pripremi M. Stižem kući i vadim poštu iz sandučića, vučem kantu za smeće do pločnika jer ga sutra odvoze, pa ulazim u kuću. Jedem uz televizor, na kauču u dnevnoj sobi, gledam vijesti u šest. Burrito je mlačan, vijesti nezanimljive, tek bezlično prepričavanje poslijepodnevnih događaja. Nakon večere preslušavam poruke na sekretarici. Imala sam samo jedan poziv. Zvao je Ian. Kaže da ide van na večeru i da ćemo se vidjeti kasnije navečer. Pitam se što ću dotada raditi. U životu nisam imala slobodnog vremena kao sada. Uvijek sam toliko radila, izlazila s prijateljicama, hodala s različitim muškarcima, da sam navečer rijetko bila sama. Iz druge sobe dopiru glasovi s televizora, pa se osjećam manje samom. Tako je zacijelo bilo i Franny, razmišljam, iz večeri u večer. Nije ni čudo da se orijentirala na gospođu Deever i M.-a. Na radnoj plohi vidim poštu, pa je pregledavam. Nekoliko časopisa, hrpa reklama, koje odmah bacam, telefonski račun, račun za MasterCard, pismo od jedne prijateljice iz Los Angelesa, te pismo bez pošiljateljeve adrese, poslano iz Davisa. Otvaram tu posljednju omotnicu i iz nje vadim fotografiju. Unutra nema ničeg drugog. Gledam fotografiju i uviđam da sam na njoj ja, snimljena prije nekoliko dana. Otključavam vrata svoje Honde ispred Nuggeta, u jednoj ruci držim papirnatu vrećicu s namirnicama, a preko ramena mi je obješena torbica. Ponovno gledam u omotnicu, no u njoj nema ničega. Zašto bi me netko snimio? I anonimno mi poslao fotografiju? Uto zvoni telefon, a ja se prestrašeno okrećem i zatečena, ispuštam fotografiju na pod. Podižem slušalicu. “Molim”, kažem. Ništa. Čujem duboko disanje. Oštrim glasom kažem: “Vi klinci zbilja nemate pametnijeg posla?” ali nitko ne odgovara. Slušam. Disanje je duboko i pravilno. Pridržavajući slušalicu ramenom, saginjem se i podižem fotografiju. Ponovno je gledam. Što bi trebala značiti? I dalje čujem ono disanje. 209
elada8
Na slici imam neobičan izraz lica dok otključavam auto. O čemu sam u tom trenutku razmišljala? Nemam pojma, vjerojatno sam mislila nešto o M.-u. M. Disanje je sada glasnije, ali i dalje pravilno, gotovo ritmično. Je li moguće da je to M? Još jedna od taktika zastrašivanja, poput fotografije? Fotografija, telefonski poziv. Nešto me kopka u podsvijesti, ali ne uspijevam složiti sve dijelove slagalice. Gledam fotografiju, gledam sebe, dok mi taj netko s druge strane linije duboko diše u uho. Odjednom me obuzima ledeni strah. S treskom spuštam slušalicu. Dva sata kasnije čujem Iana na ulaznim vratima, zveckanje ključeva. Ulazi i zove me po imenu. Osjećam nelagodu, ne javljam se. Mislim na Cheryl Mansfield. Ulazi u dnevnu sobu i odlaže sportsku torbu i reket. Svakog utorka igra reketbol u klubu. Još je u crnim kratkim hlačama i bijeloj majici. Izgleda umorno, lice mu je opušteno, a plava kosa pada mu na oči, poput dječaka koji se žestoko igrao cijeli dan, pa se kući vraća iscrpljen. Smiješim se, razmišljam koliko je apsurdno već i pomisliti da bi on mogao učiniti nešto što nije u redu. Prilazi mi i ljubi me u obraz, usne su mu meke i tople. “Ponovno te pobijedio?” pitam. Ian samo stenje i svom se težinom spušta na kauč. “Ne znam kako mu to polazi za rukom”, kaže. “Tip je zbilja dobar.” Govori o M.-u, kojeg poznaje kao Philipa Ellisa. Na moju veliku žalost, Ian je s njim sve bliži. Jednom tjedno igraju reketbol, u vrijeme kad sam ja s Joeom u Paragonu. Mislim da M. to radi namjerno, da me kažnjava zbog toga što razgovaram s Joeom. Kad sam M.-u rekla da ću se i dalje viđati s Joeom, sviđalo se to njemu ili ne, te je iste večeri nazvao Iana, preda mnom, i pozvao ga da utorkom igraju reketbol. Igraju sve otada, redovito. “Danas me pozvao kući na večeru. Zato kasnim. Dobila si poruku, zar ne?” U vratu osjećam tjeskobno zatezanje. Uzimam daljinski i gasim televizor. “Bio si kod njega na večeri?” pitam. Ian se naslanja, zatvorenih očiju, opušten. Gotovo sneno kaže: “Živi samo nekoliko ulica dalje. Ideš Montgomeryjem i skreneš desno, ondje među onim starijim kućama. Ima zgodnu kuću.”
210
elada8
“Smatram da bi ga se trebao kloniti. Malo je čudan.” U vlastitom glasu čujem razdraženost. Ian otvara oči i iznenađeno me gleda. “Nije. A budući da se s nama odbijaš naći, kako možeš znati kakav je? Čudan ili ne?” Sliježem ramenima. “Samo mi se učinio čudnim. Nemoj zaboraviti da sam s njim provela mnogo vremena dok sam pripremala članak. Sumnjiv je. Ne možeš mu vjerovati.” Ian se uspravlja na kauču. “To nije točno, Nora. Nije mi jasno zašto ti se ne sviđa, ali to mi je prijatelj. Zgodno je imati muškog prijatelja s kojim mogu razgovarati.” “Imaš hrpu prijatelja.” “Da, a s većinom razgovaram o poslu, ili sportu, ili događajima u svijetu, praktički o svemu osim o stvarnim osjećajima. Philip se ne boji osjetljivih tema. Volim imati muškarca s kojim mogu razgovarati. Imamo mnogo toga zajedničkog.” Odmah postajem oprezna. Osim mene, Ian i M. nemaju baš nikakvu dodirnu točku. “O čemu to govoriš?” pitam. Ian oklijeva. Češe se po nozi, pokušava dobiti na vremenu. Na koncu podiže pogled i kaže: “O svemu. O sportu, o poslu, naravno. Ali i o drugim stvarima. Razgovaramo o problemima s kojima se suočavamo. Razgovaramo o ženama. Razgovaramo o tebi.” “O meni?” kažem. Istog trenutka u glavi mi se aktivira znak za uzbunu. “Razgovarate o meni?” “Nora”, kaže Ian, pa zastaje i odmahuje glavom. Gleda na drugu stranu sobe, prema policama s knjigama, razmišlja. Ponovno progovara, izmučena glasa: “Ponekad imam dojam da ću poludjeti, Nora. Ne razgovaraš sa mnom. Imamo određene probleme, a ti o njima ne želiš razgovarati. Moram s nekim razgovarati. Razgovaram s Philipom.” Sjedim na rubu kauča, a disanje mi se ubrzava. Ne mogu vjerovati. Bijesna sam. “Pričaš mu o meni? Pričaš mu o našim problemima?” Moje riječi zvuče kao optužbe, ne kao pitanja. “Kako se usuđuješ? Nisi čak ni tražio dopuštenje.” Tiho i sarkastično on kaže: “Nisam znao da mi treba.”
211
elada8
Podižem glas. “Narušio si povjerenje. To što se događa među nama naša je osobna stvar.” “A ne događa se baš puno toga, zar ne? I to je dio problema.” Ian misli na sve rjeđi seks. Sva ona strast koju sam prema njemu osjećala, a koja je u jednoj fazi bila neopisivo velika, sada se raspršila. Nakon onih seansa s M.-om, Ianu mogu pružiti još samo osjećaj krivnje. A tu je i problem prikrivanja. Da bi mi oni tragovi udaraca na stražnjici zacijeljeli, potrebno je dosta vremena. Kad su crveni i vidljivi, svlačim se u lami. Ianu ne dopuštam ni da me vidi, ni da me dodirne. To ga zbunjuje, a još više zbunjuje ga to što o svemu odbijam razgovarati. Zacijelo misli da postajem frigidna, a ako tako misli, nije daleko od istine. Moja je seksualna frigidnost, prema njemu, gotovo potpuna. Ian kaže: “Više ne želiš voditi ljubav. Uopće ne reagiraš na mene.” “I to si mu rekao?” Osjećam kako mi se lice žari od gnjeva. “Isuse! To si mu ispričao?” Uzdiše. “A s kim bih trebao razgovarati, Nora?” “Ni s kim!” kažem, praktički vičem. Ustajem i izlazim iz sobe. Odlazim u kuhinju, a Ian dolazi za mnom. “Savršeno”, kaže. I on je sada bijesan. “Samo odlazi od mene. U posljednje vrijeme to ti je odgovor na sve.” “Ostavi me na miru. Samo idi i ostavi me na miru.” Stoji preda mnom, a ja u zategnutosti njegove donje vilice jasno vidim koliko je uzrujan. “Ne.” “Ne? Ne?! Ako si kojim slučajem zaboravio, ovo je moja kuća. I ne želim te vidjeti u njoj.” “Ne čini to, Nora. Nemoj.” Njegove su riječi upozorenje. Želi mi reći da ne pretjeram. Lice mu je zažareno od bijesa. Oklijevam. Netremice se gledamo. Ian duboko udiše zrak, pokušava se smiriti, pa mi prilazi i hvata me za ramena. “Nemoj”, kaže tiho. “Nisi tako mislila. Bijesna si.” U pravu je: doista sam bijesna. I ne želim da ode. Ne želim da sve tako završi. Ian je savršen. Povremeno je iracionalno ljubomoran i ne sviđa mi se što se 212
elada8
povjerava M.-u, ali duboko u srcu znam da je dobar čovjek. Naslanjam čelo na njegova prsa i osjećam kako mi gnjev napušta tijelo. Zamalo sam ostala bez njega, imam dojam. Zamalo sam razbila nešto krhko što mi očajnički treba. Zahvalna sam Ianu na takvoj zrelosti, zahvalna na tome što mi pruža još jednu priliku. “Oprosti”, kažem. Grli me i tako šutimo, držimo se. Nakon nekoliko trenutaka kaže mi: “Volim te, Nora. S Philipom razgovaram samo zato što mi treba netko kome ću se povjeriti. Ne mogu više ovako. Stvari se među nama moraju popraviti. Da razgovaraš sa mnom, kad bi mi rekla što se događa, ne bih se povjeravao Philipu. Prije ili kasnije morat ćemo razgovarati. Neću dopustiti da se ovo nastavi.” Kimam. I meni je jasno da se sve to u ovom obliku ne može nastaviti. Ubrzo će se sve morati riješiti, na ovaj ili onaj način. Kasnije te večeri Ian i ja ležimo jedno kraj drugoga u krevetu, pokriveni samo bijelom pamučnom plahtom, a između nas lebdi bolna tišina. “Idem po čašu vode”, kaže mi on na koncu. “Jesi žedna?” Kažem da nisam, a on ustaje. Navlači gaće i izlazi. Čujem ga u kuhinji, čujem škljocaj prekidača, vrata ormarića, vodu kako teče. Prebacujem se na bok i grčevito privijam plahtu. Pokušali smo voditi ljubav, ali nije upalilo. Nije bilo kako treba. U mojem slučaju nikako. Kad me Ian poljubi, ne osjećam ništa. Ne, nije točno. Osjećam grižnju savjesti. Ali više ne osjećam želju. Kad smo večeras legli, Ian mi se približio i polagano me počeo cjelivati, a onda mi je dlanom prešao po cijelome tijelu, po oblim grudima, ravnome trbuhu, toploj koži s unutarnje strane bedara. Ležala sam i puštala ga da me dodiruje, imala osjećaj kao da ga nekako trpim. Željela sam mu reći da prestane, ali već sam ga odbijala tri tjedna, služeći se raznoraznim izlikama - boli me glava, imam mjesečnicu i grčeve, umorna sam. Već mu tako dugo nisam dopustila da me dira da sam imala dojam da ga ne mogu odbiti. Iskustvo nije bilo nimalo ugodno. Pokušavala sam iskazati koliko-toliko gorljivosti, ali ju jednostavno nisam osjećala. Osjećala sam se poput one poslovične žene kojoj je rečeno da povremeno mora popustiti pred suprugovim pohotljivim zahtjevima. Ian je znao da nisam zainteresirana i dao je sve od sebe ne bi li me uzbudio, činio je sve što bi inače probudilo sve hormonske poticaje redom, ali ovaj put u meni se nije ništa pokrenulo. Ležala sam, nisam se micala, ruku položenih uz tijelo. On je na koncu odustao. Jednostavno je legao na mene i pojebao me, ljutito, nasilno ulazeći u mene, iako se nisam opirala. Ni najmanje. Samo sam tako ležala, puštala ga da nastavi, pitala se zašto me njegov grubi nastup ne uzbuđuje onako kao M.-ov, pitala se kad će završiti. Čak i u tom bijesu Ian nije djelovao dominantno. 213
elada8
Ustajem i navlačim dugačku plavu majicu kratkih rukava, pa odlazim u kuhinju. Ian sjedi za stolom i podiže pogled prema meni. “Oprosti”, kaže jednostavno. Uzdahnuvši, sjedam mu nasuprot. “Zašto? Ja sam kriva.” Spušta pogled i odmahuje glavom. Poteže donju usnu, pa pruža ruku preko stola i hvata me za ruku, drži je. Šuti, samo mi miluje nadlanicu. Ovo mu teško pada. Tako je blag i obziran čovjek i znam da ima dojam da me silovao, ali uopće nije bilo tako. Čujem auto koji skreće na uglu i prolazi ulicom. On na koncu kaže: “Oprosti. Znao sam da ne želiš voditi ljubav, ali sam to svejedno učinio, iako nisam smio.” Riječi iz njega izlaze polagano, nesigurno, a ja u njegovu glasu jasno čujem bol. “Jednostavno ne znam što da radim, Nora. Ponekad me sve to užasno frustrira. Ne želiš mi reći što se događa. Ne dopuštaš da ti pomognem.” Zastaje, pa kaže: “Ne želim da se to ponovi. Ne volim vidjeti da se tako ponašam.” Ponovno stanka. “Možda bi bilo bolje da se ne viđamo.” Čujem njegove riječi, osjećam njegovu ruku, a ipak mi se čini tako dalekim. Smanjuje se i udaljava iz mog života. Ne fizička pojava, ona je još tu, ali više ne osjećam povezanost s njim. Moje ga grizodušje potiskuje. I zjeda me grižnja savjesti: zbog toga što sam zanemarila Franny, jer sam seksualno reagirala na M.-a, jer varam Iana. Život mi ispunjava osjećaj krivnje i upravo on nadzire sve moje postupke. Imam dvojicu muškaraca i dva života, oba toliko različita, a ipak tijesno vezana, poput slike u zrcalu i predmeta koji prikazuje. M. je moja fantazija, Ian stvarnost. Ali razlika se sve više zamagljuje. Gledam čas sliku u zrcalu, čas stvarni predmet i sve ih teže odvajam. M. postaje mojom stvarnošću. Ian je još ovdje, no u mislima mi blijedi. Ne želim da bude tako. Živim dvostruki život, a život za koji želim da odnese konačnu pobjedu, moj život s lanom, sad se raspada. M. me posve preuzima. Spuštam se na koljena kraj njega. Stavljam mu glavu na koljeno. “Nemoj me ostaviti”, kažem, jedva čujno. Naginje se prema meni, da me bolje čuje. “Trebam te”, kažem mu. “Neću zauvijek biti ovakva. Daj mi vremena.” Ali u sebi mislim da vrijeme neće pomoći. M.-ov je stisak sve jači, drži me sve čvršće kako vrijeme odmiče. Čini mi se da se ne mogu odvojiti od njega. Poslušno ga pratim, baš kao i Franny, i čekam ishod. Vraćamo se u krevet i oboje spavamo nemirno. Budim se u tri u noći i osjećam da je došlo do promjene. Osluškujem u tami. Vjetar. Čujem kako stenje, poput fantoma, dok nadire na prozorska stakla, svom silom nastoji ući. Grane drveća stružu po zidu kuće, a metalna kanta za smeće pada na bok, struže dok je
214
elada8
vjetar kotrlja amo-tamo. Privijam se uz Iana koji spava, rukom mu obavijam prsa i tako se čvrsto držim.
215
elada8
TRIDESET PRVO POGLAVLJE Dani su sve dulji, ljeto sve toplije. Poštom sam dobila još fotografija, na jednoj od njih izlazim iz teretane, sa sportskom torbom u ruci, a na drugoj ulazim u liječničku ordinaciju radi godišnjeg sistematskog pregleda. Fotografije sam pokazala Joeu. On je provjerio otiske prstiju, no osim mojih, drugih otisaka nema. Kaže da bi to mogla biti tek neslana šala, ali me upozorava da se klonim M.-a. Hvata me jeza jer znam da me netko motri i prati po gradu. M. poriče da zna išta o tim snimkama. Pokušala sam ga uhvatiti s fotoaparatom u ruci, ali bez uspjeha. Kolovoška vrućina utječe na moju budnost, usporava me. Od svih godišnjih doba najmanje volim ljeto. To mi je godišnje doba poput nečega što treba otrpjeti i pričekati da završi, poput prijateljeve neraspoloženosti. Ne smeta mi toliko kad se temperatura popne blizu trideset stupnjeva, podnošljivo mi je čak i kad dođe do trideset pet, ali kad krene prema četrdeset, onda istinski patim. Klima radi po cijele dane, a kad iziđem, imam dojam da me vrućina obavija i guši. Trebala bih biti naviknuta na ljeta u Sacramentu i Davisu, budući da sam ih iskusila već trideset pet, ali nije tako. Dok se vozim kakvom samotnom cestom, za najvrućih dana, vidim kako užareni zrak leluja nadvijen nad kolnikom, a asfalt, u toj rastopljenoj fatamorgani, preda mnom se komeša i valja. Izvan auta vrućina mi prodire u kožu kao da sam izložena radijaciji. Teško spavam, a u snovima me obuzima osjećaj gušenja, davljenja u vodi. Ujutro ležim u krevetu, napola spavam, napola sam budna. Dio mene želi se prepustiti blaženstvu nesvijesti: Vrati se snu, nešto me nagovara. Ne ustaj. Čemu se uopće truditi? I osjećam kako plutam i tonem u vodi, bestežinska poput lista koji pada. No onda, neposredno prije nego što se nađem na dnu, nešto me počinje kopkati - moram ustati, moram neke stvari obaviti, nije li tako? - i tada počinje borba. Moram se boriti i probijati prema površini, suprotstavljati se tom toplom, ugodnom, vlažnom osjećaju koji me nagovara da se opustim, da se prepustim. Samo se lijepo pusti, može? Budim se, posve iscrpljena od te borbe. Ponekad se dižem na površinu očajnički hvatajući zrak, a prsa me neizdrživo bole, kao da već predugo držim dah pod vodom. Tada izlazim i duboko udišem svježi jutarnji zrak, hodam uokolo u kućnome ogrtaču, bosonoga, po pokošenoj travi vlažnoj od rose. Komadići pokošene trave hvataju mi se među nožnim prstima i bockaju mi tabane. Šećem travnjakom i onaj osjećaj panike i gušenja malo-pomalo se tada gubi, diže se i raspršuje poput pare koja se diže iz čajnika, prorjeđuje i nestaje. Sunce u to doba obično još nije izišlo, a sve - drveće, cvijeće, čak i trava - nekako se stapa u toj blijedoj ranojutarnjoj sivoj boji koja me umiruje. Sjedim na trijemu pred kućom i gledam izlazak sunca. Travnjak postaje sve svjetliji i blistaviji, a dnevne boje ispunjavaju donedavne sjene.
216
elada8
Travnjak ima precizno definiran rub, a grmlje je pomno ošišano. Posvuda vlada red. Ovdje nema osjećaja gušenja. M. je ustao rano i otišao trčati. Ustajem, odijevam se i autom odlazim kući. Frannyn crni Cadillac i dalje je uz pločnik, prljav od prašine. Na stražnjem prozoru netko je napisao Operi me. Uzimam Bee s prilaza kući, pa odlazim do poštanskog sandučića, po jučerašnju poštu. Sandučić se nalazi iza ugla, ispred travnjaka mog susjeda u drugoj polovici kuće. Brzo pregledavam poštu i odmah prepoznajem onu običnu omotnicu, bez adrese pošiljatelja, sa žigom iz Davisa. Otvaram je još na travnjaku, pitam se gdje me fotograf snimio ovaj put. Ispred kuće? Kod drogerije? Ali u omotnici se ne nalazi fotografija, nego list bijelog papira sa zalijepljenim riječima: “Imaš dva tjedna da prekineš potragu - u protivnom, ti si sljedeća”. Zastajem i piljim u te riječi. Tjeskoba mi odjednom grčevito obuzima prsni koš. Slova, izrezana iz nekog časopisa, vrlo su uredno zalijepljena na sredini papira. U omotnici je jedino taj papir. Ulazim u kuću. Telefon zvoni, ali se ne javljam. Uključuje se sekretarica - uvijek je uključena još otkako su zaredali oni pozivi - i slušam neku ženu iz Centra za dobrovoljne davatelje krvi u Sacramentu kako me pita želim li donirati krv. Ostavlja broj telefona i prekida vezu. Ti si sljedeća. Značenje tih riječi posve je očito. Zovem Joea Harrisa i čitam mu poruku. “Što sada?” pitam. “Potražit ćemo otiske prstiju, ali sumnjam da će ih biti. Dodat ću u NSI.” NSI su nerazvrstani službeni izvještaji - materijali prikupljeni kad policija ne uspijeva otkriti konkretan zločin - tek tako da sve ostane negdje zabilježeno. Joe je otvorio novi NSI kad sam primila onu prvu fotografiju. “I to je to?” pitam. “Znaš da je došlo od njega.” “Ne, to ne znam. Mogao je poslati i netko drugi.” Kad sam se posljednji put s njim vidjela u Paragonu, Joe mi je rekao da u vezi s Frannynim ubojstvom istražuju još nekoga. Još nekoliko trenutaka šutim, a onda pitam: “Tko?” Joe uzdiše. “Nemoj od mene tražiti takve informacije. Uopće ne bi trebala biti umiješana u sve ovo. Ako te brine poruka, poduzmi uobičajene mjere opreza.
217
elada8
Mijenjaj uobičajeno kretanje i navike, ne idi nikamo pješice po mraku, postavi alarmni sustav za kuću, nabavi psa.” Spuštam slušalicu.
218
elada8
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Sama sam u M.-ovoj svježoj, ugodno klimatiziranoj kući. Hodam iz sobe u sobu i premda prema tom muškarcu imam dvojake osjećaje, osjećam kako mi udovima struji niski napon, struja potajnog uzbuđenja. Njegova kuća: nikada u životu neka mi neživa stvar nije pružala takav erotski potencijal. Razmišljam o svemu što smo ovdje radili, o tome što ćemo raditi, i moje se iščekivanje samo pojačava. Postajem vlažna već i od samog razmišljanja o tome. U seksualnome smislu M.-a želim kao što nikada nisam željela nijednog muškarca. Požuda. Kola mojim tijelom i nije ni čista ni jednostavna, nego je nastala iz očaja, boli, tuge i grižnje savjesti - da, opet taj osjećaj krivnje - i tjera me da pružam ruke prema M.-u, da mu se svojevoljno predajem. U toj sadomazohističkoj ekstazi užitka i boli, u sjeni M.-ove potpune prevlasti, moj osjećaj krivnje slabi. A pod njegovim utjecajem u meni se bude novi oblici gladi. Kao da jednog dana otvorite oči i utvrdite da vam vid ima novi domet morate sve vidjeti, iskusiti sve nove vidne osjete, sve vam se izoštrava i pojačava, a žudnja za novim poticajima postaje neutaživa. S tom žudnjom hodam po vrlo tankoj liniji. Znam koliko je opasna, ali ne žudim ni za čim drugim. Voljna sam sve ugroziti radi te strasti koja obuzdava i kažnjava žrtvujem Iana, vlastito samopoštovanje, vlastiti život. Uviđam da takvo žrtvovanje nije nešto čemu bi se trebalo diviti. Znam koliko su mi postupci nepromišljeni, ali ne mogu si pomoći. Iz jednog svijeta prešla sam u drugi. Odlazim u radnu sobu, skidam cipele i liježem na sofu. Sklapam oči i razmišljam o tome što smo sve ovdje radili, u ovoj sobi, na ovoj sofi. Neizrecivo sam uzbuđena. Želim masturbirati i već razmišljam o toj mogućnosti, no M. će ubrzo doći kući, a ne želim ublažiti žudnju. Vani čujem graktanje vrana i dječaka iz susjedne kuće koji doziva psa. Duke! Duke! Dođi ovamo, maleni! Nekoliko minuta kasnije M. ulazi u kuću. Moj je auto na ulici, pa zna da sam ovdje, da čekam. Čujem kako prolazi kućom, ulazi u dnevnu sobu, traži me bez riječi. Ulazi u radnu sobu, vidi da ležim na sofi, pa na radni stol odlaže neke knjige i papire. Kratko gleda prema klaviru i mršti se. Uzurpiram njegov teritorij, njegovo dragocjeno vrijeme za klavirom, tom njegovom istinskom ljubavnicom. Već me upozoravao na to - i znam da će me kasnije tući zbog tog prijestupa. Ništa ne govori, ali u načinu na koji me gleda, na koji mu se pogled polagano pomiče po mojem tijelu, znam da sam, ovaj put, izvojevala pobjedu - u očima mu jasno vidim koliko je uzbuđen. Pitam se što će učiniti, kako će me danas ševiti. On bira, uvijek sve ovisi o njemu. Možda ta moja uzbuđenost upravo zbog toga nikad ne sahne. Tu je uvijek element iznenađenja, i element opasnosti, kao i svijest o tome da mu se moram prepustiti, pokoriti se njegovim željama i sklonostima.
219
elada8
I dalje je kraj stola, čeka, opušten, privlačan i besprijekorno elegantan u bijelome lanenom odijelu i svečanoj crnoj košulji. Moje se uzbuđenje pretvara u strah i znam da M. priželjkuje upravo to. Pridižem se i sjedam, puna iščekivanja, odviše oprezna da bilo što izgovorim. Pitam se hoće li me zbog prijestupa tući danas ili će kaznu sačuvati za neku drugu prigodu. Možda će me danas baciti u okove. Naslonjen je na stol i ne miče se, a ja tek sada posve shvaćam u čemu se krije njegova privlačnost. Kad sam ga tek upoznala, zaključila sam da je zgodan muškarac, ali se nisam složila s Frannynom ocjenom. Ona je spomenula senzualnost koju ona ne razumije, snažnu, ali ipak nekako daleku i rezerviranu. Njezino sam mišljenje odbacila kao nešto nezrelo i nevažno, kao naivne riječi mlade žene koju je lako impresionirati. No malo-pomalo, tijekom mjeseci, shvatila sam da se i moja reakcija mijenja, da pri svakom novom susretu postaje sve intenzivnijom. M. zrači hipnotičkom privlačnošću, više psihološkom nego fizičkom, pa samim time i moćnijom, neodoljivom, opasnijom. Franny se bojala njegove senzualnosti - bojim je se i ja - ali za njom ipak žudim. Dok nisam upoznala M.-a, nisam poznavala privlačnost dominantnoga muškarca, nisam poznavala drugu stranu seksa, mračniju stranu, u kojoj je seksualno ratovanje podjednako i grubo i ugodno. “Skidaj se”, kaže na koncu, sada ruku prekriženih na prsima. “Želim te golu pred očima.” Kad dolazim M.-u više nisam u trapericama i običnim majicama. Danas sam u kratkoj ljetnoj haljini. Žućkastobijele je boje i široka, od nekog izgužvanog materijala. Ustajem i svlačim je. Ispod nje imam žutobijelu svilenu potkošulju koju sada skidam preko glave. Otkopčavam grudnjak i skidam gaćice. Naga, ruku spuštenih uz bokove, čekam daljnje upute, dodir njegove ruke. Osjećam tešku i bolnu žudnju. “A sad sjedni na sami rub sofe i nagni se unatrag.” Slušam ga, i ne pomišljajući na neposluh. “Spusti se i privij noge na prsa. Ruke stavi na koljena i raširi ih. Drži mi ih raširene.” Činim sve što kaže i čekam ga, razmaknutih koljena. Već teško dišem. Uzbuđuje me takva eksponiranost, takva podložnost. On mi polagano prilazi. “Da”, kaže. “Tako te volim vidjeti.” Spušta se na koljena preda mnom. Stavlja mi ruku među noge, na svježe depiliranu kožu prepona i stidnih usana, glatku i svilenkasto meku bez stidnih dlaka, pa me
220
elada8
počinje nježno maziti, kao da mazi kakvu sitnu životinjicu. Grlim ga oko vrata, da mu privučem glavu, da ga poljubim u usta, no on mi skida ruke sa sebe i ponovno ih stavlja na moja koljena. “Drži ih tako”, zapovijeda, pa me ponovno mazi. Dajem sve od sebe da se nekako suzdržim, ali osjećam žarenje u preponama i treba mi više od toga što mi M. pruža. “Diraj mi grudi”, kažem, priželjkujući više stimulacije. “Poljubi me u usta.” Ščepavši debeli pramen moje kose, naglo mi povlači glavu u stranu. Gleda me, pridiže jednu obrvu, pa hladno kaže: “Ne želim tvoja usta, ni dupe, ni sise. I ne želim da govoriš. Želim samo tvoju pičku. Je li ti jasno?” Pokušavam kimnuti, ali snažno me drži za kosu, tako da uopće ne mogu pomaknuti glavu. Uvjerivši se da ću ga slušati, pušta mi kosu. Stavlja ruke na unutarnju stranu mojih bedara, pa mi još više razmiče noge. Spušta glavu i ustima mi dolazi do međunožja. Na dodir njegovih usana iz usta mi se otima tiho stenjanje. To mi treba. Gledam kako se hrani, kako siše, kako me liže, kako mi jezikom trlja klitoris, a zatim zatvaram oči da posve zapriječim vizualne podražaje i u njegovu dodiru uživam na čistoj, taktilnoj razini. Svršavam brzo i snažno, a on odmah nakon toga otkopčava hlače i vadi penis, već tvrd i uzdignut, pa mi ga brzo stavlja. Jebe me grubo, nabija se u mene, očiju zažarenih od gnjeva koji ne razumijem, pa kaže: “Može te i Ian ovako jebati? Može? Može, ha?!?” Zahtijeva da mu odgovorim, a ja, bijesno, kažem: “Da, dobar je u krevetu. Izvrstan - najbolji kojeg sam imala.” Na trenutak prestaje, zabacuje glavu unatrag i smije se. “Lažeš”, kaže, pa nastavlja u žestokom ritmu, svom se snagom zabijati u mene. “Ovako te ševi?” sikće. U njegovu glasu čujem ljubomoru. Teško hvatam zrak od njegovih silovitih nasrtaja. “Ne”, kažem mu, sva zadihana. “On je nježan.” “I dosadan.” Hvata me za dupe i privlači, nabija me na kurac. Osjećam ga u stražnjem dijelu vagine, ispunjava me potpuno. Počinje ulaziti još brže. “Ovako ti se sviđa, zar ne? Znam te, Nora. Ista si kao ja.” “Nisam kao ti!” “Ali jesi, draga moja, slatka mezimice. Jesi”, pa završnim, nesmiljenim pokretom svršava u meni. Još nekoliko trenutaka leži na meni, a zatim ustaje i odlazi, zakopčavajući hlače. Prilazi naslonjaču i sjeda, prekriženih nogu.
221
elada8
Ja se pridižem na kauču, osjećajući blagu bol i prazninu. Zna da mrzim kad ga tako brzo izvuče iz mene. Posežem za odjećom. “Ne još”, kaže. “Ostani još malo tako.” Klupčam se na kauču, privijam noge pod tijelo. M. me s prijezirom gleda i kaže: “Kako te uopće može privući netko takav? Slab je. Cendrav. Da samo čuješ neke od stvari koje mi govori.” “Onda se ne viđaj s njim.” Lukavo se smiješi. “Ali to mi donosi takav užitak.” Tijekom posljednjih nekoliko tjedana u njemu se razvila intenzivna mržnja prema lanu. Zavidi mu jer ga i dalje želim u svome životu i ne ispuštam ga. Sada bez prestanka preda mnom ismijava Iana. Govori mi kako se s njim sprijateljio kako se povremeno nalaze na ručku, kako jednom tjedno igraju reketbol, kako su čak išli na cjelodnevno kockanje uz jezero Tahoe - a onda mu se prijezirno ruga. Riječ je o neizrecivome prijeziru, a ja mislim da je stvar u Ianovoj nedužnosti, urođenoj dobroti i nemogućnosti da bude pokvaren. Ian smatra da su bliski prijatelji, gotovo najbolji, a to me zabrinjava. “Kloni ga se”, kažem M.-u, no znam da me neće poslušati. Nikad me nije poslušao. “A zašto? Neću odati našu malu tajnu. I doista uživam u svim informacijama koje od njega dobivam o tebi.” “Ljubomoran si.” M. prilazi sofi i sjeda do mene. Bijeli materijal njegova odijela dodiruje mi kožu. U njegovoj se nazočnosti osjećam gotovo paraliziranom, beznačajnom i bespomoćnom, poput djeteta. Grli me jednom rukom, dok se drugom igra mojom dojkom. Bradavica mi se ukrućuje, kao i druga, koju ne dodiruje. Nježno stišće bradavicu prstima, a ja među nogama ponovno osjećam val topline. Kaže: “Ian te nikada neće upoznati kao ja. Nikad te neće imati kao ja.” Naslanjam se na njega. Nudim mu usne, a on ih ovaj put ljubi. Privlači me bliže, prebacuje mi lijevu nogu preko svog krila, i dalje se poigravajući mojim grudima. Odvaja usne od mene i kaže: “Želim ti nešto reći.” “Što?” pitam odsutno, zapravo ne obraćam pozornost. Ne želim da me prestane ljubiti. “Čuj”, kaže. “Želim ti ispričati nešto o Franny”, pa mi spušta glavu na svoja prsa. Dok govori, igra se mojim bradavicama, prvo ih stišće nježno, a zatim sve 222
elada8
snažnije, tako da osjećam slatki, stalni bol. Pritisak se pojačava, a ja ga prstima sve čvršće držim za podlakticu. Ali poslušna sam. Ponovno ga želim. On je toga svjestan, pa mi sve jače stišće bradavicu, a ja si ne mogu pomoći: stenjem od bola... ili od užitka? Ne znam točno. “Znaš li mnogo o psima?” pita. Ne čeka odgovor. “Ako kuja nije spremna za odnos, mužjak će se pomokriti uokolo i tako ostale pse upozoriti na to da je riječ o njegovu teritoriju, te da je ženka njegova. Rekao sam Franny da želim to isto učiniti s njom, označiti je kao svoj teritorij, svoje vlasništvo. Odveo sam je u kupaonicu, rekao joj da se svuče i uđe u kadu.” Već pridižem glavu da nešto kažem, no M. me opet privija na prsa. “Ššš”, kaže. “Samo slušaj.” Ponovno mi stavlja ruku na dojku, trlja bradavicu palcem i kažiprstom. “Poslušala me, naravno. Uvijek je radila sve što sam tražio. Jednostavno nije imala izbora. Svukla se i legla u kadu. Pomokrio sam se po njoj. Pišao sam joj po trbuhu, po pički, po sisama. Rekao sam joj da zatvori oči, pa sam joj pišao po licu. A onda sam joj sjeo na prsa. Rekao sam da mi je preostalo još samo malo urina i da otvori usta. Rekao sam da ne mora progutati, da može pustiti da joj tekućina isteče iz usta, ali da ću joj pišati u usta.” Odmahujem glavom. “Znam da to izmišljaš. Neke stvari ona ipak ne bi bila u stanju učiniti. A ovo je jedna od njih.” M. ustaje i odlazi do radnog stola. Stoji nehajno naslonjen. Nastavlja: “Nakon toga otvorio sam vodu i dao joj da ispere usta. Napunio sam kadu toplom vodom i oprao je tako da je ponovno bila čista. Dok sam joj sapunao tijelo, cijelo sam joj vrijeme govorio. Zahvalio sam joj što mi je dopustila da po njoj mokrim. Uvijek sam joj zahvaljivao kad mi je u nečemu udovoljila. Htio sam da ima dojam da može birati, da sve radi svojom voljom. Nikad je nisam ni na što morao prisiljavati. Tek se rijetko događalo da moram podignuti glas. Dok sam ispuštao vodu iz kade, rekao sam joj da ne bih htio često mokriti po njoj, ali da ću to povremeno morati činiti. Potom sam je obrisao i odveo u spavaću sobu. Rekao sam da me sad može dokrajčiti. Položio sam dlanove na komodu, sagnuo se i tada mi je lizala anus - to je također mrzila - a potom me ševila jezikom dok mi je između nogu milovala kurac. Kad sam bio spreman, okrenuo sam se i svršio joj u usta. Nelagodno se smiješim sa sofe. “Lijepa priča”, kažem. “Ali ne vjerujem da je istinita.” Sliježe ramenima, pa mi kaže da ustanem. Nakon toga kaže mi da pođem s njim, da idemo u kupaonicu. Ne mičem se, a on mi smireno objašnjava da sam njegova imovina, njegova kuja, te da će me imati onako kako me Ian nikada
223
elada8
neće imati. Kaže da je točno da je ljubomoran i da će me natjerati da platim to što sam u životu zadržala i Iana. Zahtijeva da s njim pođem u kupaonicu. Nepomično stojim. Živci su mi iziritirani, zbunjeni, preosjetljivi. Sve više uviđam da ne znam što radim. Sve mi je jasnije da sam ušla u močvaru, u živo blato iz kojeg će se biti teško izvući. Mislila sam da će suočavanje s M.-om biti jednostavno i lako. On je negativac, ja sam pozitivan lik, pa ću stoga i odnijeti prevagu. Ali sve na koncu nije ispalo tako jasno i jednostavno. Imam dojam da me povlači za sobom - ne, ne povlači - da me uvlači, kao da me usisava. Taj je njegov zahvat naoko slabašan, ali je zapravo čvrst i odlučan, kao da sam zaglavila u živome pijesku i pruža mi se samo jedna mogućnost... da tonem, da dođem do samoga dna. M. čeka. Sluti moj strah i kaže: “O tome razmišljaj kao o još jednom koraku koji će te približiti shvaćanju sestre.” Ne mogu se ni pomaknuti. Ponovno čujem onog dječaka, u daljini, onaj tugaljivi glas. Duke! Gdje si, maleni? Dođiii, Duke! Dođi ovamo! Duuuuke! Taj zvuk osamljenog i već beznadnog dozivanja donosi mi spoznaju o tome da neću skrenuti s puta kojim je išla i Franny. Pomno pratim njezin trag, ponavljam njezina iskustva sa svakim novim otkrićem koje mi M. odluči pružiti. Na koncu kažem: “Ne po licu. I ne u usta.” On mi prilazi i kaže: “U redu.” Ljubi me u čelo i dodaje: “Za sada”, pa me hvata za ruku i vodi u kupaonicu. Osjećam se poput psa na uzici, psa koji slijepo slijedi i sluša. Dotada sam mislila da sam s M.-om doživjela potpuni slom i propast, no sada vidim da je preda mnom još puta, da ima i dubljih razina na koje mogu potonuti. Ulazim u kadu i imam osjećaj da je sve podosta slično djelovanju prevelike količine alkohola - blaga dezorijentiranost, gađenje prema samoj sebi zbog činjenice da sam tako izgubila nadzor nad sobom i, unatoč gađenju, tupa, omamljena toplina zahvaljujući kojoj sve nekako izgleda u redu. Spuštam se u kadu i pitam se hoću li i u tome uživati. Kasnije tog poslijepodneva goli ležimo na njegovu krevetu. “Jučer sam poštom dobila poruku,” kažem, “upozorenje da prestanem tražiti Frannyna ubojicu. Pretpostavljam da ćeš zanijekati da si je poslao, jednako kao i one fotografije.” M. se pridiže na lakat i mršti se, gleda me u lice. “Reci mi što je pisalo. Točno.”
224
elada8
Nakon što sam mu rekla, kaže: “Mislim da bi tu poruku i slike trebala pokazati onom svom detektivu. Vjerojatno nije ništa, netko se samo bolesno poigrava, ali to me sad već sve više zabrinjava.” Ne zna da je Joe Harris već uzeo i poruku i snimke. Još nije dobio rezultate laboratorijskog ispitivanja poruke. M. se i dalje mršti. Čini mi se da je iskreno zabrinut, no na licu mi se zacijelo vidi nevjerica, jer dodaje: “Nora, nisam snimio te fotografije i nisam poslao poruku. Kunem ti se.” Ja pitam: “Mislio si da će me zastrašiti? Da ću se slomiti i prestati tražiti Frannyna ubojicu?” M. odmahuje glavom. “Želim da otkriješ tko ju je ubio - ako ni zbog čega drugog, a onda da shvatiš da ja nisam ubojica. Ali tražiš u pogrešnome smjeru. Ja s njezinom smrću nisam imao nikakve veze.” Ni u snu neće priznati da ih je poslao, pa odustajem od te teme. Prebacujem se na bok, a on se privija uz mene. Na uho mi šapuće: “Naravno, znaš da te očekuje kazna. Upozorio sam te da mi ne smetaš u vrijeme kad vježbam.” Osjećam kako me obuzima val iščekivanja, iako znam da me danas neće kazniti. Kažem: “Obožavam slušati kako sviraš. Jako si nadaren. Zašto predaješ, umjesto da se posvetiš sviranju? Zašto nisi postao...” Oklijevam, ne znam koju riječ točno trebam upotrijebiti. “Virtuoz?” kaže on. “Dar neki put nije dovoljan za takvu nagradu.” Zastaje, pa dodaje: “Sviram vrlo dobro, ali ne dovoljno dobro. Nikad nisam bio na tom nivou i nikad ga neću doseći. Dobro znam svoje granice i s vremenom sam ih prihvatio. Želja kod mene daleko nadmašuje nadarenost. Kratko i jasno.” To govori mirnim i razumnim tonom, bez gorčine. Još nekoliko trenutaka šuti, a onda se naginje i ljubi me u golo rame, nježno, tako da jedva osjetim te usne. “Želim da dovršiš priču”, kaže tiho, mijenja temu. “Rekla si da ima još.” Govori o onom abortusu. Ležim na leđima, zagledana u strop. Stavlja mi ruku na trbuh, prstima mi nježno prelazi po koži, strpljivo čeka dok tražim riječi. “Vjerojatno ću te razočarati”, kažem. “Nemam baš što pričati.” Blago mi miluje kožu, bez riječi. Dodir nije seksualne prirode, nego me njime umiruje i tješi.
225
elada8
Budući da šutim, kaže: “Nije stvar u tome hoćeš li me razočarati ili me zadovoljiti. Stalo mi je do tebe. Želim doznati više o tebi.” Uzdišem, pitam se koliko da mu kažem, pitam se koliko toga trebam prešutjeti. “Nakon pobačaja pet godina sam živjela u celibatu - osim što to nitko nije znao. Pričala sam o svojim dečkima, ali to su bili fantomi, izmišljeni tako da ne moram odgovarati ni na kakva pitanja. U dobi od dvadeset tri godine zaključila sam da moj celibat nije normalan. I stoga sam, tek tako, s nekim spavala. Ali nije mi značio baš ništa. Onda sam počela spavati s mnogima, ali ni oni mi nisu značili baš ništa, nitko od njih. Bio je to čisti seks, ništa više. I to je odgovaralo načinu na koji sam živjela. Bila sam tek počela raditi u Beeju i imala sam posla preko glave. Mogla sam se nositi jedino s takvim usputnim vezama.” Šutim, pa nakon nekoliko trenutaka kažem: “Čudno je kako jedan mali događaj može promijeniti daljnji razvoj svega. Čovjek nikad ne bi pomislio da bi posljedice mogle biti tako dalekosežne. Odluka koju doneseš kao tinejdžer ne bi smjela biti tako utjecajna. Ne bi ti smjela zauvijek promijeniti život. Odluke bi trebale biti stupnjevane, poput ispitnih pitanja. Osamnaest ti je godina i donio si lošu odluku? - u redu, ta odluka na tebe će imati utjecaj samo četiri godine. Ali dvadeset osam ti je godina? - No, da, deset si godina stariji i trebao si biti pametniji. Ista odluka stajat će te deset godina. Četrdeset osam? - sad si zbilja zeznuo stvar. Sve ti se mijenja do konca života.” Mislim na Franny i to kako je dan Billyjeve smrti izmijenio tok njezina života. Ponovno uočavam sličnosti. Ona se osjećala odgovornom za smrt koju nije mogla spriječiti, ja za smrt koju sam prouzročila, a i jedna i druga zbog tih smo se događaja zauvijek promijenile. Uzdišem, pa kažem: “Pobačaj mi je riješio problem. Tada o tome nisam razmišljala osobito mnogo, barem ne o samome abortusu. Bila sam odviše uspaničena. Samoj sebi nisam dopuštala da o tome razmišljam. No nakon nekoliko godina, to više nikako nisam uspijevala izbaciti iz glave. Sve mi se počelo vraćati, poput pokvarenog jela koje nisam trebala pojesti.” Čuje se škljocaj klimatizacijskog uređaja koji kuću ispunjava šupljim šuštanjem. Sobom odjednom vlada svježina, pa se pokrivam. M. uvlači ruku pod pokrivač i dodiruje me. “To više nije bio embrij”, kažem. “Bila sam trudna tri i pol mjeseca, gotovo četiri. Bio je to fetus veličine dlana, dugačak petnaestak centimetara, imao je ruke, noge i nokte, oči, nos, usta, spolne organe, mozak, srce, živčani sustav. Bilo je to ljudsko biće, dijete, a ja sam mu, gotovo bez razmišljanja, oduzela život.”
226
elada8
Polagano odmahujem glavom, razmišljam. “Zagovornica sam prava na izbor”, kažem. “Smatram da žena ima pravo na nadzor nad svojim tijelom. Pobačaj treba biti zakonski dopušten, žena mora sama odlučiti. Ali ipak... oduzeti život... to me zauvijek promijenilo, nekako me umanjilo. Ne odmah, posljedice su isplivale na površinu tek više godina kasnije, ali su me doista dotukle. Jednog sam dana shvatila da je moj čin bio neopoziv, trajan. To mi je zauvijek obilježilo dušu.” Smijem se kratko, nervozno. “Nisam vjernica”, kažem. “Ali da jesam, pretpostavljam da zbog toga ne bih mogla doći u raj. Jedan potez, jedan trenutak nepažnje i već sam na Božjoj crnoj listi.” M. se ne smije mojem neuvjerljivom pokušaju vedrog pristupanja temi. Privija se još više i drži me još čvršće. Želim dovršiti priču - nedostaje joj još samo jedan dio, možda i najvažniji - ali ne mogu. Kao da sluti moju neodlučnost, kaže: “Ima još?” “Da.” “Ispričaj mi sve.” “Ne.” Ne navaljuje. Ljubi me u vrat, blago i nježno, pa stavlja glavu na moja prsa. Tiho, jedva čujno, kaže: “Kad smo se prvi put vidjeli, nisi mi značila baš ništa, a tvoja potpuna uvjerenost u to da sam ubio Franny silno me zabavljala. Čak sam uživao i u ulozi koju si mi dodijelila - je li ubojica ili nije? Za mene je to bila igrica, to što sam kod tebe stvarao dojam da sam ubio Franny. Ali sve se to promijenilo. Sada mi je stalo do tebe, i to duboko. U početku nisam znao da ću se u tebe zaljubiti.” Nijemo slušam taj iskaz ljubavi. Zatečena sam njegovim riječima, očitim značenjem u njegovu glasu, tom nedvosmislenom nježnošću. Ne znam što bih rekla. Moji osjećaji nisu toliko jasni. Ležimo bez riječi, isprepletenih udova, spojene kože, tako da se gotovo stapamo. Nakon nekoliko trenutaka M. kaže: “Reći ću ti nešto važno.” U njegovu glasu jasno čujem ozbiljnost i koncentrirano slušam. “O Franny?” pitam. “Da.” “Što?” pitam, osjećajući kako mi se rad srca ubrzava.
227
elada8
M. se odvaja od mene. Pridignuvši se na lakat, gleda me, dok mu je druga ruka još pod pokrivačem, prstima mi blago prelazi po trbuhu. “Ian je znao Franny. On ju je ševio.” “Molim?” kažem i pridižem se tako da sad sjedim. Ne odgovara. Zna da sam dobro čula sve od riječi do riječi. “Lažeš.” “Krivnja ga je mučila toliko da se povjerio svom novom najboljem prijatelju ‘Philipu Ellisu’.” “Ne vjerujem ti.” “Ne moraš. Piše u njezinu dnevniku. I sama si pročitala: upoznala ga je najednom od tuluma u tvojoj firmi. Nije ga spomenula po imenu - samo da radi kao novinar u Beeju i da je s njim spavala te večeri kad su se upoznali. On je ujutro zbog toga požalio, odveo ju je u Food For Thought Cafe i rekao da je cijeli susret bio jedna velika pogreška.” “Lažeš”, kažem. “Zašto bih ti trebala vjerovati? Pročitao si njezin dnevnik i znao si za tog muškarca iz Beeja. Mogao je biti bilo tko - samo želiš svaliti krivnju na Iana. Nije spavala s njim.” “U prvi mah nije mi sinula ta veza, ali Ian mi je priznao.” “Ne vjerujem ti. To bi mi već bio rekao.” M. kratko šuti, pa kaže: “Ne bi ako ju je ubio. Promisli malo - jedva si ga poznavala, a onda se kao kakvim čudom pojavio odmah nakon Frannyna ubojstva. I tako se uvukao u tvoj život.” Ustajem i odlazim po odjeću u radnu sobu. Bijesna sam. Ne mogu vjerovati. M. ide za mnom, te se, i dalje gol, naslanja na okvir vrata. Gleda kako se odijevam. Navlačim donje rublje, preko glave prevlačim haljinu, zakopčavam je, pa zakopčavam i cipele. “Otvori oči, Nora. Toliko si uvjerena da sam ja ubio Franny da ne vidiš istinu - ili je ne želiš vidjeti. Pitaj Iana gdje je bio na dan Frannyne smrti.” “I hoću”, kažem, pa izlazim iz sobe, iz njegove kuće, na izlasku lupam vratima. Kosovi kljucaju u blistavoj travi, još vlažnoj od M.-ovih raspršivača za
228
elada8
zalijevanje. Vruće je i nebo je sjajno, kao da ga je netko upravo ulaštio. Kromirani ukrasni detalji s jednog automobila parkiranog na ulici odražavaju sjajnu sunčevu svjetlost u tračcima jarkih boja, prodornima i gotovo bolnima, tako da žmirkam i odvraćam glavu. Uvlačim ruku u torbicu, prekopavam po njoj, tražim sunčane naočale. Trenutačno sam bijesna kao nikada. Morala sam znati da će M. pokušati skrenuti sumnju sa sebe, ali reći da su se Ian i Franny ševili... to je jednostavno apsurdno. Fizička aktivnost uvijek mi je pomagala da se riješim stresa i bijesa, pa sada odlučujem otići u rekreacijski klub. Svraćam kući po sportsku torbu i dok vozim unatrag, ponovno izlazeći na ulicu, pogledavam - kao i svaki put - prema Frannynu Cadillacu. Ponovno primjećujem da ga treba oprati. Do dvorane se vozim bulevarom Mace-Covell, dugačkom prometnicom na samome rubu grada koja zaobilazi centar. Visoka trava uz cestu leluja se od jakog vjetra. Bazen u klubu sada je prepun, pa stazu moram dijeliti s još nekim. Stojim u plitkome dijelu, u crnom Speedovu kostimu, kapi i s naočalama oko vrata, i još nekoliko minuta promatram plivače, da utvrdim tko je najbrži. Ako već moram dijeliti stazu, želim je dijeliti s nekim tko me neće usporavati. Dvije žene pri plivanju se služe daskama od stiropora i na sve strane prskaju vodu dok bez žurbe napreduju prema suprotnoj strani, bez prestanka brbljajući. U tri preostale staze svi plivači jako su spori, a u najudaljenijoj stazi ima previše ljudi. Dolazim do druge staze s desne strane, u kojoj ustrajno, amo-tamo, pliva neki mladić, tek mu je dvadeset i koja, tamne kose i jako potamnjelih leđa. U trenutku kad dolazi blizu suprotne strane bazena, stavljam plivačke naočale. Počinje se vraćati, a ja uranjam pod vodu. Pod površinom sam tek par sekundi i imam dojam da sam ušla u neki drugi, mirniji svijet, unutarnji fluidni svijet, nalik na majčinu utrobu, bez težine i životnih problema koji bi me vukli prema dnu. Ali čim se nađem iznad površine, prestaje i taj spokoj. U mislima mi se ponovno ukazuje M. Zaveslaj za zaveslajem, ruke me pokreću prema naprijed, tako da se onaj drugi plivač i ja mimoilazimo nasred bazena. Ubrzavam, pa u sljedećem krugu već imam prednost od duljine ruke u odnosu na plivačkog partnera. No već krug nakon toga ponovno smo izjednačeni, mimoilazimo se na sredini. Tako izjednačenim tempom nastavljamo još sljedećih deset krugova. Kad god ubrzam, ubrza i on. Zamišljam da je to M., moj neprijatelj nad neprijateljima, da se utrkujemo i da će samo jedan preživjeli prijeći ciljnu crtu. Tako razmišljajući, tjeram se dalje, brže, uvjerena sam, nego ikada, ali onaj mladić prati moju brzinu. Mislim na M.-ove riječi - Ian je ševio Franny. Pitaj ga gdje je bio na dan Frannyne smrti - i bijes mi se vraća, tjera me još brže naprijed. U petnaestom krugu čvrsto odlučujem da ću ga prestići, no u šesnaestome uviđam da sam ostala sama u stazi. Mladića više nema. Načas zastajem i kroz zamagljene i vlažne naočale vidim da odlazi prema zgradi, te
229
elada8
ulazi u nju. Nastavljam plivati, misleći kako sam na prijevaru ostala bez pobjede. Sada plivam sporije i koncentriram se na tehniku. Svaki je moj zamah snažan, siguran i ravnomjeran. Pronašla sam stalan ritam i u dvadesetome krugu moj bijes mutira i pretvara se u mračnu sumnju koja mi ne da mira. Što ako M. govori istinu?
230
elada8
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Dolazim kući i na kuhinjskoj radnoj plohi vidim Ianovu rezbariju: ona čaplja od drveta lipe, raširenih krila, visoka jedno sedam-osam centimetara, s toliko sitnih i profinjenih pojedinosti urezanih u drvo s takvom preciznošću da je odmah jasno da je riječ o djelu vještog majstora. Tako stojim još nekoliko minuta, razmišljam o profinjenim porezotinama na Frannynu torzu, također djelu pravog umjetnika. Ian. Imam ključ njegova stana i sad razmišljam o tome da se odvezem u Sacramento i pretražim ga. Ne znam što uopće očekujem - Frannyne fotografije, možda, ili nešto što joj je pripadalo, nakit, odjeću, kakvu ukosnicu, bilo što po čemu bih mogla zaključiti da ju je poznavao. Ali u tom trenutku čujem kako se otvaraju i zatvaraju ulazna vrata. Ian me doziva i već trenutak kasnije ulazi u kuhinju, zauzima cijeli prostor tim prepoznatljivim dugačkim i energičnim korakom, blago zaobljenih ramena, zamišljeno pognute glave, i dalje u odjeći u kojoj je bio na poslu - sive hlače, izgužvana bijela košulja. Tom pojavom, plavokosom snagom i širinom, nadvisuje sve. Sada podiže pogled. “Nora!” kaže, a na licu mu se ukazuje blistav osmijeh. Pune usne razvlače se i otkrivaju savršeno oblikovane zube, ravne i bijele. “Mislio sam da te nema. Zašto se nisi javila?” U jednoj ruci drži hrpu knjiga, u drugoj aktovku. Prilazi, sve odlaže na stol, pa dolazi do mene i ljubi me. Usne nam se kratko dodiruju. U sebi osjećam ukočenost, kao da se sve ono toplo što sam osjećala prema tom muškarcu stvrdnulo i pretvorilo u nešto kruto i lomljivo, pa se moram prisiliti na to da se odmah ne odmaknem od njega. Zbunjeno me gleda. “Što se dogodilo?” pita, a onda se odmičem. Zaobilazim stol, tako da se sada nalazi između nas. “Poznavao si Franny”, optužujem. Pomno ga motrim. Na licu mu se načas pojavljuje izraz koji ne znam protumačiti. Je li to strah, tuga, grizodušje? Ne znam odrediti. Ali poznavao je Franny, izraz lica to jasno otkriva. Čekam da nešto slaže. Uzdiše pa obje ruke stavlja na naslon stolice, saginje glavu, zagledan ni u što posebno, a onda me na koncu gleda u oči. Tiho kaže: “Htio sam ti reći. Nisam to namjeravao tajiti. Kad je umrla bila si toliko uzrujana - činilo mi se da nije pravi trenutak za to. A narednih si mi tjedana izgledala toliko krhko da mi se činilo da bi te dotukla i najmanja nelagoda. Tada ti nisam mogao reći, htio sam pričekati da očvrsneš. Tjedni su se tako stapali u mjesece i pravi je trenutak nekako ostao iza nas. To nikada nisam kanio skrivati od tebe. Cijelo sam ti vrijeme htio reći, ali jednog sam se dana probudio i shvatio da je prekasno. Ne znam kako je došlo do toga. Jednog sam
231
elada8
tjedna još čekao pravi trenutak, a sljedeći tjedan taj je trenutak već bio u prošlosti. I zato sam počeo racionalizacijama objašnjavati tu neiskrenost: nitko nije znao za Franny i mene, ne bi bilo nikakve koristi od toga da ti kažem, samo bih pogoršao situaciju. Taj susret s Franny počeo mi se doimati nestvarnim, sve više činilo mi se da možda i nisam spavao s njom. Nisam znao kako da ti kažem.” I dalje stojim iza stola, ne uspijevam izustiti ni riječ. Ian je poznavao Franny. Čula sam njegove riječi i vidjela mu izraz na licu, ali sam i dalje očekivala da to zaniječe. Nadala sam se poricanju. Ne želim vjerovati da mi je M. rekao istinu. Ali jest. To je bila istina. “Kako si doznala?” pita me. Smijem se, prigušeno, s gorčinom. Ian M.-a zna samo kao Philipa Ellisa. I dalje nema pojma da se s njim ševim. “Iz dnevnika”, odgovaram. “Piše u njezinu dnevniku. Spominje da je upoznala nekog muškarca na jednom od onih uredskih tuluma na koji sam je povela. Samo nije napisala koga. Rekla je samo da radi kao novinar u Beeju. Sjećam se da sam se prvi put kad sam ga čitala pitala s kim je to iz redakcije spavala. S onim debeljuškastim honorarcem iz sportske rubrike? Jednim od onih novih tipova iz Gradske? Možda joj je samo farbao oči i uopće nije bio novinar. Možda radi u računovodstvu ili pretplati. Ni u snu ne bih pomislila na tebe. Ni da sam razmišljala cijelu vječnost.” Sliježem ramenima, pa hladnim glasom dodajem: “Puka slučajnost. Možda bih to prokljuvila i ranije da ti nisam tako potpuno vjerovala.” Lecnuo se na moje riječi, ali ipak ne odvraća pogled. “Bilo je to samo jednom, Nora. Kunem ti se. Pio sam i znam da to nije nikakav izgovor, ali pogriješio sam. Bilo je samo jednom. Molim te, vjeruj mi.” U njegovim očima vidim tugu, očima koje su tako bolno plave. Želim mu vjerovati, ali nisam sigurna da smijem. “Nastavi”, kažem. Spušta pogled na ruke. Jedna mu je ruka u drugoj, kao u kakva nervoznog djeteta. Spušta ih uz bok, pa kaže: “Nakon tog tuluma nazvala me pet-šest puta. Nakon što sam spavao s njom. Bila je... uporna. Čini mi se da je imala dojam da bih je mogao zavoljeti, samo da još koji put s njom iziđem. Trebao sam joj odmah na početku reći istinu - da me ne zanima na ljubavnome planu. Ali nisam to rekao. Znam koliko joj je bilo teško nazvati. Znao sam da je to plod očaja, pa mi se činilo da bi istina - činjenica da me ne zanima - bila preokrutna. I tako sam je puštao da zove, a kad smo se čuli, izmišljao sam izgovore zbog kojih se s njom nisam mogao vidjeti. Bilo je to nelagodno iskustvo za oboje, a ja sam joj na koncu rekao one standardne riječi: možda možemo biti samo prijatelji. Odmah nakon toga prestala me zvati. Osjetio sam olakšanje, naravno, ali i 232
elada8
grižnju savjesti. Loše sam postupio u cijeloj situaciji - od trenutka kad smo se upoznali. I nakon toga više mi se nije javila, više nisam znao ništa o njoj, sve do trenutka kad sam u novinama pročitao vijest o njezinoj smrti. Tada mi je bilo još gore. Znao sam da sam prema njoj trebao biti ljubazniji, a nisam bio ljubazan. Bit će da mi se činilo da to barem malo mogu nadoknaditi tako da nakon njezine smrti pomognem tebi. Vjerojatno sam se pokušavao iskupiti. Imao sam osjećaj da me tebi nešto privlači. Htio sam biti uz tebe, pomoći ti na bilo koji način. A onda” - zbunjeno i beznadno širi ruke -“a onda sam se u tebe zaljubio.” Još nekoliko trenutaka šutim. Franny je trčala za lanom. Više puta nazvala ga je da mu privuče pozornost. U dnevniku - nesumnjivo zbog osjećaja poniženosti - priznaje da ga je nazvala samo jednom. Ne mogu ni zamisliti kako bi to moglo izgledati... juriti za nekim muškarcem, više ga puta nazivati iako je jasno da nije zainteresiran. Sada jasno osjećam njezinu bol. Osjećam to odbijanje i žalim što nisam bila uz nju da je utješim. Ogorčeno kažem: “Dopusti samo da utvrdim jesam li sve dobro shvatila. Nisi mi rekao da si ševio Franny jer je taj čarobni trenutak u kojem si mi to mogao priopćiti bio prošao? A onda si se zaljubio u mene i nakon toga mi više, naravno, nisi mogao reći...” “Stidio sam se, Nora. Nisam se ponosio činjenicom da sam s njom spavao i da nisam mogao uzvratiti osjećaje.” Bolan izraz lanova lica malo me smiruje. Želim vjerovati u sve što mi je upravo rekao, ali više nisam sigurna ni u što. Ni u vezi s njim, ni u vezi s M.-om. “Što si radio onog dana kad je ubijena?” pitam na koncu. Malčice krivi glavu u stranu i još nekoliko trenutaka šuti. Lice potom kao da mu se urušava u trenutku kad spoznaje o čemu zapravo razmišljam. “Kako me to uopće možeš pitati?” pita, očito uvrijeđen. “Misliš da sam imao neke veze s njezinom smrću?” Sliježem ramenima. Uviđa da iščekujem odgovor, pa kaže: “S njom sam se vidio samo jednom, šest mjeseci prije smrti. Zašto bih je htio ubiti? Kako to možeš i pomisliti?” Kako? Doista zvuči apsurdno. Nije imao motiva, a od trenutka kad se s njom vidio posljednji put do ubojstva proteklo je šest mjeseci. Prstima prolazim kroz kosu, pokušavam se nekako uhvatiti u koštac sa stvarnošću. Sumnjičiti Iana za ubojstvo bilo bi nategnuto, na rubu ludosti. To čini M., razmišljam sada, sije sjeme sumnje da me još više dezorijentira. Ian mi prilazi i kaže: “Poznaješ me, Nora. Istinski me znaš. Nisam je mogao ubiti.”
233
elada8
Shvaćam da je u pravu. Duboko u srcu znam da Ian nije ubojica. Ali to je sjeme sumnje i dalje tu i određene me stvari i dalje muče. Ili sam možda samo dezorijentirana. Više ne znam što da mislim. “Trebao si mi reći da si je poznavao”, kažem. “Što bih trebala misliti sad kad znam da si mi tako nešto prešutio?” Hvata me za ruku, drži je. Tiho govori: “Trebaš misliti da sam samo čovjek od krvi i mesa, da sam pogriješio, a ne da sam ubojica.” Čini mi se da više nemamo što reći. Voljela bih da ga mogu zagrliti, priviti ga i dati mu do znanja da sam pogriješila, da znam da nije sposoban ubiti. Ali tijelo me ne sluša. Ne prilazim mu i ne grlim ga. Ne tješim ga. Ruka mi beživotno visi u njegovoj ruci, pa je na koncu povlačim. “Iane, večeras želim biti sama.” Već je zaustavio da se pobuni, no onda se ipak predomišlja. “Nazovi me kad poželiš da se ponovno vidimo”, kaže rezignirano, pa me ovlaš ljubi u obraz, usnama mi tek nježno dodiruje kožu, i odlazi. Povlačim se u krevet i pitam kad ću se ponovno s njim vidjeti.
234
elada8
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Ann Marie, susjeda sa suprotne strane ulice, ponovno uređuje vrt pred kućom. Riječ je o sitnoj i krhkoj ženici u mekom slamnatom šeširu i izblijedjeloj ljetnoj haljini, s vrtlarskim rukavicama toliko velikima i nespretnima da, u usporedbi s njima, izgleda još sitnije i slabašnije. Prilazim joj, pa nekoliko minuta neobavezno čavrljamo. Imam dojam da neprestano nešto radi pred kućom, no znam da je to tek iluzija. Predaje matematiku u nekoj školi u Sacramentu i veći je dio dana nema. Činjenica da je uvijek uhvatim u vrtlarenju plod je puke slučajnosti i govori više o mojoj izoliranosti nego o njezinoj marljivosti u radu oko kuće. Da provodim više vremena vani, vidjela bih je i u drugim ulogama. Ovako, tek rijetko kontaktiram sa susjedima. Ovdje živim već godinu dana, ali nemam osjećaj povezanosti s novim kvartom. Ann Marie i ja u istoj smo grupi za jazz-dance u rekreacijskome klubu u Davisu, pa je znam preko te aktivnosti. Sada na sve četiri kopa po zemlji vrtlarskom lopaticom. “Što sadiš?” pitam. “Vrtne ivančice”, kaže, pa iz tla čupa maleni busen cvijeća. “Zapravo ih ne sadim, nego ih dijelim ondje gdje su zgusnute, pa će ih na ljeto biti više - dajem im malo više prostora za rast.” Preplanule noge vire joj ispod haljine. Gledam kako prorjeđuje cvijeće. Završivši posao, prelazi u čučanj i gleda kako ga je odradila. Gornjom stranom podlaktice briše potočić znoja koji joj se spušta niz čelo. Ustaje i polagano počinje obilaziti travnjak, nešto gleda, traži, provjerava, ne znam što. Hodam za njom. “I što ima novo?” pitam. Zna da mislim na susjedstvo. Otvara vodu. Prvo se čuje prigušeno grgoljenje, a voda zatim štrca uvis i kapljice se počinju ustrajno raspršivati. “No, da”, kaže u trenutku kada se saginje da promijeni položaj jednog raspršivača, pa mi priča o zbivanjima u kvartu. Praktički sve što znam o susjedima doznala sam od nje. “Nekoliko kuća dalje”, kaže, “ljudi prekopavaju cijeli prostor pred kućom i spremaju ga se ponovno urediti.” Gledam u tom smjeru i vidim veliku hrpu zemlje. Čudi me da je nisam uočila i ranije. Zavidim susjedima na normalnome životu i željela bih unijeti malo normalnosti u svoju svakodnevicu. Nitko od njih ne razmišlja o manijacima i ubojicama, nitko se nervozno ne osvrće, nitko se ne pita što će se dogoditi po isteku ona dva tjedna.
235
elada8
Upravo u tom trenutku moj stanodavac, Victor Puzo, u žutobijelim kratkim hlačama i polo-majici, dolazi do moje kuće na biciklu. Victor je krakat muškarac u ranim sedamdesetima, tamnije puti i blagoga glasa, a povremeno svrati da provjeri je li se vrtlar dobro pobrinuo za travnjak i vrt. Ostavljam Ann Marie uz raspršivače vode i vraćam se na svoju stranu ulice da pozdravim Victora. Nasred ulice sine mi da danas sa susjedima razgovaram više nego inače cijeli mjesec. U sebi već vidim jednu od onih ekscentričnih starica koje svi ogovaraju iza leđa, zaštitni znak kvarta. Ja sam Fantomka svoga kvarta. Nevidljiva Žena. Victor promatra jedno od stabala pred kućom. Podbočivši ruke na bokove, naginje glavu u stranu, a na licu mu se pojavljuje zamišljen izraz. “Bok, Victore”, kažem, a on me gleda i srdačno se smiješi. “Iz Grada su mi poslali obavijest”, kaže. “Zamijenit će oba stabla.” “Zašto?” pitam, a on rukom zaklanja oči od sunca i začuđeno me gleda. “Jer umiru.” Gledam stabla i vidim da doista izgledaju nezdravo. Završetak je kolovoza, a s njih pada lišće. Poprilično sam sigurna da bi se to trebalo događati samo u jesen. Sjećam se kad su prošle godine gustim krošnjama nadvisivala cijeli prostor ispred kuće i pružala dubok hlad. Lišće je sada rijetko, a grane izgledaju kržljavo. Kada se to počelo događati, pitam se. A onda uviđam da mi zapravo nije stalo. “Imaju plitak korijen”, kaže on. “Ne žive dugo.” “To je uobičajeno?” pitam posve nezainteresirano. “Za tu vrstu drveća, da.” Priča mi o toj vrsti, o tome kako inače uspijevaju samo deset do petnaest godina, a onda mi pokazuje ostala stabla u ulici, objašnjava koja imaju dug životni vijek, koja su namijenjena stvaranju hlada. “Vidiš ono stablo”, kaže, pokazujući rukom. “To stablo da je dobar hlad.” Razmišljam o onoj Madonninoj pjesmi u kojoj između redaka govori o oralnom seksu - ona da je dobar liz. Stablo da je dobar hlad. Iz grla mi dopire smijeh, a onda ga potiskujem budući da me Victor ponovno čudno gleda. “Kako su Richard i Abby?” pitam iz pristojnosti. Richard mu je sin, također građevinar, a sa suprugom živi nekoliko kuća dalje. On i Victor izgradili su ovaj dvojni objekt u kojem živim, a ovdje je živio i Richard, dok nije izgradio kuću malo dalje u ulici. 236
elada8
“Dobro”, kaže, i dalje zagledan u stablo koje gubi lišće. “Sve u redu. Beba stiže u siječnju.” “Nisam znala”, kažem. “Trudna je? Nevjerojatno.” Zbog nekog nejasnog razloga Abbyna me trudnoća fascinira. Imam dojam da sam s njom razgovarala prije par tjedana - a tada posve sigurno nije bila trudna, trbuh joj je bio ravan kao daska - ali bit će da je otada prošlo pet-šest, možda i sedam mjeseci. “No, da”, kažem, i dalje u nevjerici. A onda ponovno osjećam onu bol, jedva primjetno tužno grčenje srca kad netko drugi očekuje dijete. “Pa to je divno. Priželjkuju dečka ili curu?” “Dečka. Bit će sin. Radila je amniocentezu i doktor kaže da će dobiti sina.” Sin, mislim si. Svijetu upravo treba još samo to, još jedan dječak. Južni dio Davisa već je prepun dječaka. Par koji živi u drugoj polovici moje kuće prošli je mjesec dobio sina (već drugog), a prije dva tjedna žena koja živi na drugoj strani ulice u onoj plavoj kući u tudorskome stilu također je dobila sina (to joj je četvrti). Ni za jednu ni za drugu nisam znala čak ni da su trudne dok se djeca nisu rodila, kada me o tome izvijestila Ann Marie. Bit će da ne zna da Richard i Abby čekaju dijete. Sina. Gdje su odjednom djevojčice, pitam se. I zašto bi netko uopće htio četiri dječaka? Ali na to već znam odgovor. Prestala sam odlaziti u Sacramento, osim kad je to izričito nužno i neizbježno. Prava je istina da sam od obuzetosti smrću i upozorenja o ona dva tjedna već skrenula. Živim u malenome svijetu čije se granice poklapaju s granicama grada Davisa, a kad se vozim preko vijadukta Yolo imam dojam da napuštam sigurno utočište i ulazim u neku stranu zemlju. Utočište! Naglas se smijem. Moj život u Davisu, moj život s M.-om, ni približno nije zaštićen. M. mi ne nudi sigurno utočište. Ipak, Sacramento mi je nekako stran. To je simbol života koji sam napustila i dok prelazim most Tower, imam dojam da se vraćam kući nakon dugotrajnog izbivanja, pa uviđam da sam stranac u vlastitoj zemlji, obuzeta nelagodom i blagom tjeskobom. Taj grad, i moj nekadašnji način života, više mi ne pripadaju. Ian ima stan u centru, pa se vozim Capitol Mallom i skrećem desno kod kalifornijske Skupštine, zdanja sa zlatnom kupolom. Ian živi samo nekoliko ulica južnije, u sjenovitoj ulici s drvoredima brijestova. Parkiram se uz pločnik i odlazim do njegova stana, u zgradi sa smeđom fasadom i bršljanom na zidovima. Pločnik je ispucao od starosti, pa se zbog toga nekako manje osjećam kao stranac. Zvonim i čekam odgovor. Dao mi je ključ, ali ga još nikada nisam upotrijebila. S njegove strane to je bila simbolična gesta - rijetko smo se nalazili
237
elada8
kod njega - ali znam da se nadao da će se to razviti u dodatno isprepletanje naših života. Stvar se nije razvila onako kako je bio planirao. Otkako sam otkrila da je Ian ševio Franny - pa i prije toga, od onog dana kad sam prvi put spavala s M.om - naši su se životi počeli razdvajati. Vidimo se sve rjeđe. Među nama nije bilo velike svađe, nije bilo klimaktičnog trenutka odvajanja, nego je sve nekako malo-pomalo počelo blijedjeti. Tri dana neviđanja pretvorila su se u četiri, četiri u pet i tako dalje. Nešto se raspalo i među nama sad vlada nelagoda, jaz koji ne možemo premostiti. Ključ je i dalje simbol, ali neuspjeha, a ne nade. S moje bi strane bilo arogantno i drsko upotrijebiti ga u ovoj fazi našeg odnosa. Virim kroz staklene plohe kraj ulaznih vrata. Vidim kako mi se Ian približava, pogleda prikovana za pod. Izgleda nekako odsutno. Ima naočale za čitanje, plava mu je kosa razbarušena, a u ruci drži hrpu ispremiješanih papira. Otvara vrata i podiže pogled prema meni. Na licu mu se na trenutak pojavljuje izraz iznenađenosti i iziritiranosti. Odmah ga prekriva osmijehom. Ali prekasno je. Već sam vidjela da mu smeta što sam došla. “Nora”, kaže i onom hrpom papira nervozno lupka po nozi. “Bok. Slučajno sam se našla u blizini.” “U blizini”, ponavlja i malko se smiješi, jer oboje znamo da lažem. Još me nije pozvao da uđem. “Morala sam se vidjeti s tobom”, kažem. Povlači se u stranu i pušta me da uđem. Hodnikom dolazim do dnevne sobe. Stan mu je svijetao i prozračan, ima ventilatore na stropu i bijele zidove koje još nije ničim ukrasio. Na jednome zidu ima tek jednu jedinu sliku, reprodukciju kravlje lubanje autorice Georgie O’Keeffe. Sjedam na kauč, a u tom trenutku neka krupna žena pedesetih godina, sjedokosa i zdepasta, ulazi u dnevnu sobu sa zelenom plastičnom kantom punom pribora za čišćenje - Ajax, spužve, žute gumene rukavice, četka za nužnik. Pretpostavljam da je to Pat, spremačica koju je bio spomenuo. “Završila sam, Iane”, kaže, glasno i vedro, a onda, ugledavši mene, dodaje: “Oh, oprostite. Nisam znala da imaš društvo.” Ian me predstavlja kao svoju djevojku. Razmjenjujemo nekoliko kurtoaznih riječi, a ona zatim sa stola uzima ček, skuplja pribor i odlazi, usput govoreći da će ponovno doći sljedeći tjedan. Nakon njezina odlaska sobu ispunjava neugodna tišina. “Na čemu radiš?” pitam ga, glavom pokazujući prema papirima koje drži.
238
elada8
“To?” kaže, pa ih odsutno pridiže. “Ah, zapravo nije ništa. Danas radim kod kuće. To je samo...” Ne dovršava rečenicu. Odbacuje papire na stolić - već pretrpan: na njemu su noževi i tri malena komada drva - pa mi sjeda nasuprot. Nimalo blagonaklonim tonom pita: “Što trebaš?” Lice mu je toliko izmučeno da želim ispružiti ruku i izravnati mu bore na čelu. Ali to ne činim. Praznine u našem krhkom odnosu ne dopuštaju prisnost koju podrazumijeva takva gesta; bilo bi to presmiono. Koncentriram se na njegovo pitanje. Što doista trebam? “Nisam sigurna”, kažem i uzdišem. “Ne znam posve točno.” Šutim, pokušavam se pribrati, pa počinjem još jednom. “Ne viđamo se baš često. Gotovo se uopće ne viđamo. Znam da sam uglavnom kriva ja.” Sliježem ramenima i blijedo se smiješim. “Bit će da sam isključivo kriva. Ne krivim te zbog toga što se ne želiš viđati sa mnom. Znam da sam u posljednje vrijeme prava kučka.” Duboko udišem i kažem: “Ali i dalje te volim.” Ian ne reagira, pa spuštam pogled u krilo. Tiho kažem: “Nekako ću to već riješiti. Trebaš mi kao oslonac. Treba mi to da znam da me čekaš.” Čak i ja čujem ojadan prizvuk preklinjanja u vlastitome glasu. Dižem pogled prema Ianu. “Riješit ću nekako ovaj kaos. Sigurno.” Dok sam to govorila, sjedio je bez riječi, no sad izgleda i zabrinutije i izmučenije nego ranije. Naginjem se naprijed, hvatam ga za ruku i govorim: “Hoću, Iane. Obećavam. Samo mi treba još vremena. Ne mogu ti objasniti što se događa. Ali sve ću srediti. Već ću nekako pronaći način za to.” Povlači ruku. Blagim glasom kaže: “Ne možeš to više srediti, Nora. Više nema toga što je bilo između nas. I nisi jedina kriva. Jednako sam kriv i ja.” Ne mogu si pomoći. Ponovno pružam ruku i dodirujem mu obraz. Tako je mek, gladak i čist. “Oh, Iane. Nisi ni najmanje kriv. Prema meni si uvijek bio divan, to dobro znam. I ni u snu nisam namjeravala sumnjati u tebe kad je riječ o Frannynoj smrti. Tako si...” “Prestani!” Naglo ustaje i počinje koračati amo-tamo. Lice mu je namršteno, sve mračnije. Izgleda uznemireno i neodlučno, kao da ga peče savjest. Nikad ga nisam vidjela u takvom stanju. Vraća se i sjeda. “Nisam tako divan čovjek kako bi se moglo zaključiti iz tvojih riječi. Običan sam, prosječan čovjek, Nora. Imam slabosti i mane kao i svi ostali. A trenutačno - trenutačno, Nora - jednostavno se ne mogu nositi s tvojim problemima. Jednostavno ne mogu.”
239
elada8
Prilazi prozoru i gleda van. Okrenut leđima prema meni tiho kaže: “I ja tebe volim.” A onda, još tiše: “Bože, Nora, još te volim. Ali treba mi malo prostora, malo zraka. Treba mi vremena da razmislim.” Gledam lanova leđa. Nepomična su, ukočena. Gotovo vidim tu silnu napetost u njima i beskonačno me rastužuje što znam da sam upravo ja skrivila tu nelagodu koju osjeća. Voljela bih nešto reći, ali ne znam što. Nisam sigurna čak ni zašto sam došla ovamo. Dok sam ga molila da mi pruži još jednu priliku, dio mene uvidio je da je on već svojevrstan ostatak iz moje prošlosti. Volim ga, on voli mene - ali to ne znači osobito mnogo. Nije dovoljno da ostanemo zajedno i nipošto nije dovoljno da mene odvoji od M.-a. Odlazim dok on još pilji kroz prozor, izbjegava me. Izlazim na autocestu i vraćam se u Davis. Kaže da mu treba vremena da razmisli, ali znam što to znači. Radi se o polaganome raspadanju odnosa, tako se na uljudan način kaže zbogom. I ja sam te riječi upotrijebila prilikom prekida s nekolicinom muškaraca: treba mi vremena da razmislim. U prijevodu: više te ne želim vidjeti. Ian na to, naravno, ima savršeno pravo. Dala sam mu više nego dovoljno razloga za to da se povuče, razloga kojih nije čak ni svjestan. Na koncu je ipak onako kako je M. priželjkivao. Ian je napustio moj život. Ta mi spoznaja gotovo donosi olakšanje, oslobađa me svojevrsnog tereta. Više neću morati odgovarati na lanova pitanja, niti mu pokušavati objasniti zašto se tako ponašam. Istodobno imam osjećaj i da sam propustila određenu priliku, da sam užasno pogriješila. Sad sam na rubu ponora, a nema nikoga tko bi me mogao zaustaviti.
240
elada8
TRIDESET PETO POGLAVLJE M.-ova kuća nije zaključana, pa ulazim bez kucanja. Čim sam okrenula ručicu, čuje se glazba. Svira u radnoj sobi, ali prestaje čim sam ušla. Prilazim sofi i sjedam. “Na koncu je po tvojem”, kažem mu. Okreće se prema meni, sada sjedi ruku prekriženih na prsima. Zastori su navučeni, sobom vlada polutama. Svjetiljka iznad klavira obasjava M.-a, naglašava mu jagodične kosti i snažnu donju vilicu. Usne mu se senzualno izvijaju u kutovima, a ja razmišljam kako je u mladosti zasigurno bio izrazito zgodan. On kaže: “Sve je uvijek po mojem.” Osjećam bijes, kivna sam na njega i nisam raspoložena za njegove igrice. “Zahvaljujući tebi, Ian se sa mnom više ne želi vidjeti.” Još dodajem: “Da te nisam upoznala, Ian i ja još bismo bili zajedno.” M. pita: “Jesi li za piće?” Bijesno ga gledam. Prilazi mi i sjeda do mene. Stavlja mi dlan na koljeno, posesivno. Odgurujem mu ruku, uskraćujem mu takav simbol vlasništva. Želim tog čovjeka kazniti za to što je učinio. Krivim ga jer je Iana natjerao na to da me odbije, iako, pravoj istini za volju, znam da mogu kriviti isključivo sebe. M. - profesor, strogi poklonik discipline, Nestor, algolagnijski Pigmalion - još me nekoliko trenutaka gleda, promišljeno i strpljivo, a onda kaže: “Nikada nisi imala dobre odnose s muškarcima, Nora. Tako je bilo i s lanom. Čak i da se ti i ja nismo upoznali, s njim se svejedno ne bi dugo zadržala. Trebao ti je nakon Frannyne smrti. I to je bilo sve - poslužio ti je kao štaka, netko na koga se možeš osloniti.” “Bio je muškarac kojeg sam voljela. Čovjek kojeg još uvijek volim.” “Ne voliš ga više nego što si voljela i sve ostale muškarce u svome životu. A on te nikada nije mogao zadovoljiti kao ja.” “To nije istina.” “Da, istina je, i to dobro znaš. Možda ti se sviđa pomisao na to da si u njega zaljubljena, ali prava je istina da tebi treba netko tko je upravo kao ja.” Uzrujana
241
elada8
tom njegovom površnom analizom, odmahujem glavom. “Nemaš pojma o čemu govoriš. Ian je bio poseban i doista sam ga voljela.” “Voljela si tu predodžbu, Nora. Ian je bio tako siguran. Za njega bi se udala, imala dvoje djece i živjela sretno i zadovoljno. Samo što to ne bi tako išlo. Umrla bi od dosade. Život bi mu bio pakao, osjećao bi se užasno, a ti bi počela mrziti sve što simbolizira.” Prebacuje ruku preko naslona sofe, pa još nogu preko noge. U svijetloj je košulji kratkih rukava i smeđim hlačama od gabardena. Nastavlja, ravnomjernim i pribranim glasom, kao i, čini mi se, svisoka. “Veze nisu jednostavna stvar, Nora. A ja te nasmrt plašim.” Premješta položaj tijela. “Tvoja me se sestra bojala, ali ni u jednom trenutku nije uzmaknula. Na svoj je neobičan način bila upravo neustrašiva. Mrzila je sve što sam joj radio, ali me željela i bila je dovoljno odvažna da izdrži do kraja. Ti obožavaš to što ti radim, ali to ne možeš naglas priznati. Moram te paziti i maziti ne bih li ti ublažio strahove. A kad je riječ o Ianu i svim ostalim muškarcima s kojima si izlazila - birala si ih jer su bili sigurna opcija i nisu ti predstavljali ni najmanji izazov. Vrijeme je da odrasteš, Nora. Vrijeme je da se počneš suočavati s muškarcima.” “A ti?” uzvraćam žestoko. “Nisi nimalo drukčiji. Samo ideš od žene do žene.” “Tu postoji velika razlika”, kaže on smireno. “Ja se ne bojim žena i ne bojim se dubljeg vezivanja. Ševit ću ženu za ženom jer tako želim - ali ne jer se bojim preuzeti rizik. Ti ne živiš u sadašnjosti, Nora. Ja imam što ti treba, ali ti se to bojiš prigrliti. Misliš da će se, odbaciš li mene, pojaviti netko bolji.” Naginje se naprijed. “Savršen smo par, Nora, ali ti ili živiš za budućnost, previše se bojiš živjeti u sadašnjosti, ili živiš u prošlosti, pokušavaš se riješiti svih onih nekadašnjih demona, bojiš se nastaviti živjeti. Voliš se smatrati iskusnom i profinjenom, ali zapravo si i plahija od Franny. Tek plaha mala dušica.” Šizim od bijesa. Osjećam kako mi se obrazi žare i čini mi se da sam na rubu eksplozije. Ali ipak ostajem prisebna. M. je, još jednom, u pravu. Nemam pojma tko sam. Imam dojam da pred mojim životom drži ogledalo, a odraz koji vidim nimalo mi se ne sviđa. Ta spoznaja u meni izaziva pravi kaos. Mijenjam temu. “Jesi li ubio Franny?” pitam. Ne uspijevam prikriti beznađe u glasu. Još sam se davno prestala pretvarati da sam ravnopravna M.-u. Nikako se ne mogu nositi s njim. Sada još samo želim istinu. “To trebam doznati. To moram znati. Čak i ako jesi, ja tu više ne mogu ništa. Nema dokaza. Pred sudom bi se samo vagala
242
elada8
moja riječ protiv tvoje. Nikada nećeš vidjeti kako zatvor izgleda iznutra. Ali moram znati jesi li je ubio i kako i zašto. Samo mi reci istinu. Molim te... reci mi.” M. me gladi po ruci. “Oh, Nora”, kaže tiho, gotovo tužno. “Kad ćeš već jednom otvoriti oči? Za to nemam dokaza, ali čini mi se da je Ian najizgledniji kandidat za osumnjičenika.” Odmahujem glavom. “Posljednji put s njom se vidio šest mjeseci prije smrti. I nije ju imao razloga ubiti.” “Ponekad razlog i nije nužan. Osim toga lagao ti je, nije li tako? Da ti nisam rekao da su se znali, on ti nikada ne bi spomenuo Franny. To može značiti da ti je lagao i o drugim stvarima. Kako znaš da se s njom nije vidio šest mjeseci?” “Rekao mi je.” “I povjerovala si mu?” U njegovu glasu jasno čujem ciničan prizvuk. “Da.” “Tako, znači”, kaže. Pa dodaje: “Misliš da si u stanju objektivno suditi o Ianu? Odbacuješ sve činjenice koje bi ga mogle dovesti pod sumnju. Ševio je Franny, tebi je lagao o tome da je poznaje, odmah nakon što je umrla zalijepio se za tebe, a čim je shvatio da si počela sumnjati u njega - nakon što si ga upitala gdje je bio kad je ubijena Franny - distancira se od tebe. Ne čini ti se da bi to moglo zanimati detektiva Harrisa? Ispričaj sve policiji. Neka oni utvrde njegovu nedužnost.” “Nije ubio Franny.” Ustajem i počinjem hodati amo-tamo. “A ako si tako siguran da je on ubojica, zašto mi to nisi ranije rekao? Kažeš da ti je stalo do mene, da se zaljubljuješ... nisi se bojao da bi mogao ubiti i mene?” M. gleda kako koračam. Posve mirno kaže: “Ne. Tvoj život ni u jednom trenutku nije bio u opasnosti. Ian nije ubojica - po prirodi. To jednostavno nije u njemu. Smatram da je to bio nesretan slučaj, greška.” “Bila je vezana čvrstom ljepljivom trakom. Želiš reći da se to dogodilo igrom slučaja? Da je to bila nekakva greška?” “Nemam odgovore na sva pitanja, Nora. Možda nemam ništa od odgovora. Samo mislim da je izgubio nadzor. Ian nije hladnokrvna osoba. Ne bih rekao da ju je namjeravao ubiti.”
243
elada8
Sjedam na suprotni kraj sofe. Nagnuvši se naprijed, laktovima se naslanjam na koljena, rukama pridržavam glavu. Njegove mi riječi odzvanjaju u glavi: izgubio je nadzor. Sjećam se one večeri kad je Ian izgubio nadzor, kad me ševio od bijesa, grubo, bez mog pristanka. “Ako zbilja misliš da ju je ubio, zašto mi nisi ranije rekao? Zašto to nisi rekao policiji kad su te ispitivali?” “To mi je sinulo tek nedavno - kad je Ian svome novom prijatelju Philipu Ellisu povjerio da je spavao s Franny. Nora, bi li mi bila vjerovala da sam ti rekao? I dalje ne želiš vjerovati. A policija? Zašto bi vjerovali bilo kojoj mojoj optužbi, zašto bi vjerovali čovjeku kojeg im je draže smatrati krivim?” Šutim, ne znam što da na sve to kažem. Sve što govori ima smisla, ali više ne vjerujem vlastitoj sposobnosti prosudbe. Izlazi iz sobe i vraća se za nekoliko minuta s omanjom kartonskom kutijom. “Ovo sam danas donio kući”, kaže. Potom se smiješi kao da se ispričava. “Držao sam je u uredu, tako da je ne pronađeš.” Sjeda kraj mene i otvara kutiju. “Mislio sam da bi to možda željela uzeti - nekoliko stvari koje je Franny ovdje ostavila.” Uvlači ruku u kutiju i vadi plavu svilenu maramu. Ne znam je li bila njezina ili nije, no on mi potom na dlan stavlja dvije naušnice od žada. Ja sam joj ih poklonila prije dvije godine, za rođendan. Sklapam prste oko njih i naušnice mi u šaci postaju tople. Osjeti: želim iskusiti osjete, njezino postojanje u tim naušnicama, mentalnu vezu koja obuhvaća oba svijeta. Pričaj mi, Franny. Ali ne događa se ništa. Samo tišina, bez ikakva značenja. U očima mi se skupljaju suze i sada čvrsto sklapam kapke da M. ne primijeti da plačem. Samu sebe korim zbog takve sentimentalnosti. Što sam očekivala? Nekakav znak? “Izvoli”, kaže M. i ja otvaram oči. Daje mi zatamnjene naočale. “Franny nije nosila naočale”, kažem i već mu ih vraćam. “Naočale za čitanje”, kaže on. “Dobila ih je tjedan dana prije nego što smo prekinuli.” Potom mi da je jednu knjigu Jean Auel, Pleme špiljskog medvjeda, i dva časopisa namijenjena medicinskim sestrama. Iz kutije vadi smeđi pulover, pa mi ga također da je. Na koncu vadi minijaturnu rezbariju, zmiju koja izlazi iz jajeta. Kao da je riječ o nekoj zloj slutnji, koža mi se od tog prizora ježi. Mislim na isti prizor, na figuricu koju mi je Ian izradio prije više od šest mjeseci, a koja još stoji na mojem stoliću u dnevnoj sobi. Dezorijentirana sam i danas ne mogu ovdje ostati s M.-om. Sve vraćam u kutiju - plavu maramu i naušnice od žada, zatamnjene naočale i časopise, smeđi
244
elada8
pulover, knjigu Jean Auel i drvenu figuricu - pa ustajem i odlazim bez riječi. Znam da će me kasnije tjerati na patnju jer sam ga tako napustila, ali za to mi se fućka. Odlazim kući i zovem čovjeka po imenu Peter Byatt, koji za Bee prati policijske izvještaje. Iako ga znam više od deset godina, nikad se nismo družili izvan posla. Riječ je o starijem muškarcu, upućenome i stručnome, koji mi je već pomogao u vezi s nekoliko članaka. Čekam da mi spoje njegovu kućnu liniju. Telefon zvoni puno puta, a onda se na koncu javlja, bezbojnim glasom koji jasno pokazuje koliko se dosađuje, samo kaže: “Byatt.” “Pete, Nora Tibbs.” Nekoliko trenutaka tišine, dok povezuje ime s osobom, a onda me prepoznaje. “Nora! Pa kako si? Kad se vraćaš na posao?” “Ubrzo”, kažem. “Treba mi mala usluga.” Načas šuti, a onda pita: “Kako ti mogu pomoći?” “Sjećaš se slučaja Mansfield?” “Ona žena s Kanala 3? McCarthyjeva cura? Svakako.” “Reci mi nešto više o tome. O tipu koji ju je ubio.” Čujem kako mu škripi naslonjač i zamišljam kako se naslanja, kako stavlja noge na jednu od otvorenih ladica ormara za spise, kako razgovara u položaju u kojem sam ga vidjela nebrojeno puta. “Mark Kirn”, kaže. “Pravi ludo. Bivši dečko koji je nije htio ostaviti na miru, nego ju je bez prestanka maltretirao. Istinski slučaj ludila. Ishodila je sudsku zabranu, samo da ga drži podalje od sebe, ali to očito nije upalilo. Neprestano ju je opsjedao. Tužila ga je. Na koncu je pred sudom ustvrdio da se neće protiviti optužnici za prekršaj praćenja i uhođenja, pa je dobio uvjetnu, na dvije godine, čini mi se, možda i tri, a određena mu je i obavezna psihoterapija. Nije baš pomoglo - napao ju je nožem na parkiralištu kod televizijske postaje, osam-devet uboda ili tako nešto.” “Kako ju je maltretirao?” “Otada je već prošlo nešto godina...” kaže i razmišlja. Još nekoliko trenutaka oklijeva, a onda kaže: “Neprestano ju je nazivao, ako se ne varam, tvrdeći da će je vječno voljeti i biti joj odan. Na koncu je morala promijeniti broj. A on ju je posvuda slijedio, ukazivao se gdje god bi se ona našla na novinarskom zadatku, općenito se ponašao kao zadnja budala. Snimao ju je, na stotine fotografija, pa ih joj slao. Budući da se nije obazirala, počeo joj je prijetiti pismima. Čak joj je nekoliko puta provalio u kuću, tako je ona barem tvrdila. On je sve poricao. I
245
elada8
dan-danas tvrdi da je nedužan. Kaže da mu je sve namješteno, tvrdi da ju je ubio njezin drugi dečko, da ju je ubio Ian. Njih su se dvojica jednom potukli, kada ih je Kirn pratio u neki restoran. Policija je istražila stvar, ali nikada nije ozbiljno sumnjičila Iana. Dokazi su poprilično čvrsto ukazivali na Kirna. Nitko zapravo nije vidio da ju je ubio, ali nož je bio prepun njegovih otisaka. A jedan svjedok identificirao ga je na parkiralištu samo nekoliko minuta nakon ubojstva.” Dok je govorio, osjećala sam kako mi se tijelom širi neka neodređena nelagoda. Ian mi nikad nije rekao da je taj čovjek tvrdio da je nedužan. Nikad mi nije rekao da su se njih dvojica potukli. “Hvala, Pete”, kažem, pa prekidam prije nego što mi postavi i pokoje pitanje. Auto mi je u garaži, ali zaključujem da ću unatoč velikoj vrućini u centar otići pješice, da razbistrim glavu. Trebat će mi oko sat žustrog hoda da dođem do Druge ulice, a tako ću imati upravo toliko vremena da u pola šest, kada se trebam naći s Joeom Harrisom, budem u Paragonu. Ian. Razmišljam o Ianu. Prolazim kroz pothodnik ispod željezničke pruge i tako dolazim na područje gradskog središta. Joe me već čeka u Paragonu. Oznojena sam od dugotrajnog pješačenja, pa prvo odlazim u WC da se umijem. Još sam puna energije od žustrog hoda i pomalo uzrujana. Ponovno mislim na Iana. Sjedam, a iz mene onda iznenada poput bujice izlazi sve što se događalo tijekom proteklih nekoliko dana. Govorim tako brzo da i sama uviđam da to nema smisla. “Uspori, Nora. Uspori. O čemu ti to uopće govoriš?” Smeteno i uzrujano piljim u Joea. Ne znam. Nemam pojma što zapravo želim reći. “Taj netko tko je ubio Franny”, kažem na koncu. “To može biti bilo tko. Ali baš bilo tko.” A onda shvaćam zašto sam toliko uzrujana. Sada ću odati Iana. “To ti govorim cijelo vrijeme”, kaže Joe oprezno. U zelenoj je sintetičkoj košulji, kratkih rukava, košulji koja mu se pripijeno zateže na prsima. Otpija gutljaj piva, gledajući me preko ruba čaše. Odloživši je, pita. “Znači da si napokon promijenila mišljenje? Više ne misliš da ju je on ubio?”
246
elada8
Neobično je kako ni on ni ja jedno pred drugim uopće ne izgovaramo M.-ovo ime, kao da bismo time nekako potvrdili ili opravdali njegovo postojanje, kao da bi tako postao stvarnijim i humanijim. “Ne”, kažem, pa brzo dodajem: “Da. Možda.” Zastajem da se priberem. “Ne znam. U igri je još netko.” Joe uzdiže čupave obrve, ali šuti. Duboko uzdišem, pa kažem: “Spomenuo si da istražujete još nekoga. Radi se o Ianu, zar ne?” On prasne u smijeh, pa počne kašljati, gotovo se gušeći pivom. Podrugljivo se smiješi, gotovo kao da sluša nekakav vic. “Tvoj dečko? Isuse, Nora. Pa ne misliš valjda ozbiljno.” Ostajem zatečena. Bila sam uvjerena da je Ian taj drugi sumnjivac. “Znam da zvuči malo suludo, ali...” “Ne samo malo.” “Poslušaj me do kraja.” Pričam mu o Ianovu susretu s Franny i tome kako mi je tajio taj podatak, o tome kako se nakon njezine smrti tako iznenada počeo zanimati za mene, kako je vješt u radu noževima, o onoj izrezbarenoj figurici koju joj je dao prije smrti. Duboko udišem, a zatim pitam sjeća li se slučaja Cheryl Mansfield. Kad kaže: “Mutno”, objašnjavam da je Cheryl bila lanova djevojka. “A one fotografije i pismo koje sam dobila poštom?” kažem. “I ona ih je dobivala. Mogao ih je poslati Ian.” Joe šuti, zamišljeno pilji u stol, odsutno se poigrava čašom s pivom. “Sa mnom je prekinuo čim sam posumnjala da bi mogao biti ubojica”, kažem. I dalje samo šuti. “A kad sam ga upitala gdje je bio tog dana kad je ubijena, nije odgovorio.” Slušam samu sebe kako optužujem Iana, polagano odmahujem glavom, pa se ipak malo povlačim. “Ne znam”, kažem. “Možda sam skrenula. Više ne znam što da mislim.” “Ne”, kaže Joe na koncu, pa podiže pogled. Sive oči duboko su zamišljene. “Nisi skrenula. To vrijedi malo istražiti.” Večeras se ne vraćam M.-u. Misli su mi totalno zbrkane i moram biti sama. Jesam li postupila ispravno kad sam Joeu rekla da sumnjam u Iana? Pokazala 247
elada8
sam mu prikaz zmije koja izlazi iz jajeta. Bio je izrezbaren iz božikovine, iste vrste drva iz koje je Ian u veljači izradio onu figuricu. Cijelo vrijeme nalazila se na mojem stoliću u dnevnoj sobi. Kad me Joe večeras dovezao kući, ponio je obje figurice. Odlazim u krevet, iscrpljena svime što se danas dogodilo, i gotovo odmah tonem u san. Snove mi ispunjava tjeskoba, pa se negdje usred noći budim. Nešto nije kako treba, ali ne znam točno što. Pridižem se i dezorijentirano gledam oko sebe. Budilica, elektronička s crvenim brojkama, ne radi, ekran je crn, a kroz zavjese ne dopire ni svjetlost ulične rasvjete. U cijelom kvartu nema struje - to me probudilo, ta potpuna tišina. Nema zujanja hladnjaka, nema zvuka susjedove klime, koju ostavlja uključenu i cijelu noć. Soba je posve crna, vani nema ni mjeseca. Bit će da je neki auto udario u stup i prekinuo vod. Spuštam se na jastuk i već gotovo spavam, na pola sam puta, u onom omamljenom stanju između pospanosti i nesvijesti, kad počinje zvoniti telefon to je neugodan, glasan zvuk usred noći, zvuk koji prodire kroz potpunu tamu. Naglo se okrećem. Posežem za njim, prije nego što se ponovno oglasi, ali ga promašujem. Prodoran zvuk odzvanja na sve strane, neugodan i drzak. Dok ponovno pokušavam podignuti slušalicu, rušim aparat na pod. Petljam i tražim u tami, pa na koncu prinosim slušalicu uhu. Ništa. A onda čujem ono disanje. Trebala sam pustiti da se aktivira sekretarica, ali mi to nije palo na pamet kad sam začula taj prodorni zvuk. Držim slušalicu na uhu i osluškujem. Šutim. Šuti i taj netko s druge strane. Diše duboko i pravilno, tek tako da mi da do znanja da je tu. Je li to Ian ili M.? Mislim da je Ian, no kako pouzdano znati? Pridižem se i osluškujem, ne mogu izustiti baš ništa. Trebala bih prekinuti vezu, ali ne mogu. Nekakva morbidna znatiželja - ili možda strah, da, to je strah, strah od nepoznatoga - drži me prikovanu za telefon. Ona su dva tjedna gotovo istekla. Dok slušam to njegovo ritmično disanje, prsni mi se koš steže. Sobom vlada takva tama. Čini mi se da u stanu čujem nekakve zvukove, no znam da je stvar samo u mojoj mašti. Povremena škripa zidova, mačka koja hoda po krovu. Ian nije u mojoj kući. Ni M. Ali jedan je od njih ovdje, na telefonu, na suprotnoj strani veze. Jedan od njih poslao mi je onu poruku. Disanje se nastavlja. Čvrsto stišćem oči i slušam. Dišem kratko i isprekidano, ispunjena nervozom i strahom. Na koncu spuštam slušalicu i više ne spavam. Svake večeri nakon toga prije odlaska u krevet podižem slušalicu i ostavljam je kraj telefona.
248
elada8
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Više se ne viđam s lanom, pa večeri uglavnom provodim kod M.-a. Neke su stvari sad već ustaljene. On se budi prije mene, kuha kavu i donosi šalicu u sobu, dok još spavam, ostavlja je na noćnome ormariću. Život mi je bez Iana neusporedivo jednostavniji. Više nema laži i varanja. Više ne moram ništa skrivati i sve to sada mi je veliko olakšanje. Spavam bolje i više nemam tamne podočnjake. Sjedam u trenutku kad M. ulazi u sobu, s plavim ručnikom omotanim oko struka, kose još mokre od tuša. Prilazi krevetu i otpija gutljaj kave, pa šalicu dodaje meni - zna da je inače neću ni dotaći. Uvlači se pod pokrivač. “Volim te vidjeti u krevetu kad se probudim”, kaže, a ja znam da misli iskreno. Privija se uz mene, tijela još topla od tuširanja. “I sviđa mi se kad si ovdje navečer”, kaže još. Snažno me grli, a ja se privijam uz njega, i dalje s kavom u ruci, i dalje se pokušavajući probuditi, čekam da kofein počne djelovati. Gledam budilicu na noćnome ormariću i vidim da je tek šest. Kroz izbočeni prozor, pri ranojutarnjem svjetlu, gledamo kako se kosovi s ograde spuštaju na travnjak. Rameau, koji spokojno leži na terasi, na njih se uopće ne obazire. M. mi nježno miluje glavu. “Ne misliš da je vrijeme da mi ispričaš i ostatak priče? Volio bih je čuti do kraja.” Uzdišem. Nisam baš sigurna da mi se priča. Ustajem, navlačim jedan od M.ovih ogrtača, pa prilazim prozoru. Poigravam se zastorima, tkaninom širokih križnih niti, grubom pod prstima. Nebo vani postaje sve svjetlije. I dalje zagledana kroz prozor, kažem: “Kad mi je bila dvadeset jedna godina, bila sam na ligaciji. Radi se o sterilizaciji za žene, podvezivanju jajovoda. Na operaciju sam morala ići u San Francisco. Ni u Davisu, ni u Sacramentu nisam uspjela pronaći liječnika koji je to bio voljan izvesti. Govorili su da sam premlada, da ću se s godinama predomisliti, da ću jednog dana poželjeti djecu. Na koncu sam pronašla jednog liječnika u San Franciscu. Imao je najbolje namjere, no svi su ostali liječnici bili u pravu: čovjek u tim godinama nije dovoljno zreo za takvu odluku, odluku čije ću posljedice osjećati čitav život. Ispričala sam nekim prijateljicama. Držala sam se vrlo nehajno. ‘Meni ne trebaju djeca da bih se osjećala ispunjenom.’ ‘Djeca su čisti ego-trip, roditelji samo pokušavaju stvoriti male kopije sebe.’ ‘Ja sam žena, feministica, a ne stroj za rađanje’ - kao da su te dvije stvari nekako nekompatibilne. A prava je istina bila to da sam osjećala smrtni strah od nove trudnoće.”
249
elada8
Usiljeno se smijem, i dalje se poigravam onom tkaninom. “Ta je sterilizacija bila tako užasno nepotrebna. Nisam se čak ni ševila - bilo je to tijekom mojeg petogodišnjeg celibata - osim toga, pila sam kontracepcijske tablete. Bila sam više nego dobro zaštićena mlada dama: ništa od seksa, kontracepcija i na koncu još sterilizacija.” Naglo ispuštam zastor i udaljujem se od prozora, pa sjedam u plavi naslonjač u kutu, prekriženih nogu. “To mi se s dvadeset jednom činilo logičnim”, nastavljam. “Nisam mogla još jednom zatrudnjeti, nisam mogla još jednom sve to proživjeti - bez obzira na cijenu. Pa sam se odlučila za sterilizaciju, iako, zapravo, nisam znala zašto. Samo sam željela zaboraviti pobačaj, dijete, sve što se dogodilo.” Nervozno se poigravam naslonom za ruku, dlanom prelazim amotamo, cijelom njegovom duljinom. “Ali prošlost te uvijek nekako sustigne. To možeš pokušati zanijekati, pretvarati se da se nije dogodilo, ali to je ipak tu, uvijek je tu, samo čeka da izbije na površinu. Godinama kasnije bez prestanka sam se pitala: Zašto sam išla na sterilizaciju kad nije bilo nikakve mogućnosti za začeće? Uzimala sam tablete, apstinirala, i jednostavno nije bilo apsolutno nikakve potrebe za sterilizacijom. A onda mi se počeo ukazivati odgovor: uništila sam jedan život i zbog toga samoj sebi oduzela mogućnost da ikada ponovno stvorim novi život. Nikada neću roditi dijete. Bio je to određeni oblik kažnjavanja.” Sada uviđam da sam M.-u zapravo željela dovršiti tu priču. O tome sam šutjela gotovo dvadeset godina, a to što sam sve to sada naglas izgovorila pred nekim, iako je bilo teško, djelovalo je poput prave katarze. O tome sam morala progovoriti, to sam trebala učiniti još davno. Tek sada shvaćam da čovjek ne može izbjeći prošlost, ona u njemu ključa, ukazuje se na najneobičnije i najbolnije načine, sve dok je ne prepoznaš i dok ne priznaš njezino postojanje. Zašto mi je trebalo toliko vremena da to spoznam? Tišina prekriva sobu poput baršunastog pokrova na kakvom lijesu. Razmišljam o djeci koju neću imati, o unucima koji me neće zabavljati dok budem starjela. Nitko nikada neće nastaviti lozu Tibbsovih. Je li kazna opravdana? Napokon, prvi put, mogu reći da nije. S usana mi se otima dugotrajan i usporen uzdah. Olakšanje. Osjećam olakšanje, iako ne znam točno zašto. Nije se promijenilo ništa osim moje percepcije. To će možda biti dovoljno. Vraćam se do kreveta i liježem. M. me grli, ali bez riječi, samo mi nježno miluje leđa i ramena. Još neko vrijeme ležimo u tišini. Mene ponovno hvata san, pa posežem za šalicom. M. na koncu kaže: “Kako bi bilo da se doseliš?”
250
elada8
Istog sam trenutka posve budna, kao da pijem već šestu kavu. “Da se doselim?” ponavljam, pa još čvršće hvatam šalicu. On ustaje i počinje se odijevati. “Samo malo promisli o prijedlogu”, kaže. “Znaš što osjećam prema tebi, a ionako si uglavnom tu.” Već odjeven, naginje se prema meni i ljubi me. “A, osim ako strašno ne griješim, čini mi se da je i tebi sve više stalo do mene.” Prije nego što uspijevam odgovoriti, kaže: “Imam sastanak uz doručak prije prvog predavanja, a ako sada ne krenem, zakasnit ću. Razgovarat ćemo kasnije”, pa izlazi iz sobe i ondje me ostavlja posve smetenu. Još neko vrijeme ležim u krevetu i razmišljam o njegovu prijedlogu, o toj apsurdnoj zamisli. Istina je da se to što osjećam prema njemu mijenja, razvija, raste. M.-u sam se povjerila kao nikome nikada, a naše seksualne igrice - ta njegova dominacija i moja pokornost - u meni bude ushit. Uzbudljiv je, inteligentan i malčice opasan - a ja žudim upravo za tom kombinacijom. Ali... od osumnjičenika za ubojstvo do dečka s kojim živim? Ne bi baš išlo. Odbacujem sve te misli. Danas imam važnijeg posla: nalazim se s muškarcem koji je navodno ubio Cheryl Mansfield. Mark Kirn u San Quentinu iščekuje smrtnu kaznu. Nakon što su mi izdali dozvolu za posjet, zatvorski dužnosnici poslali su mi i brošuru s uputama za posjetitelje u kojoj je navedeno i kako se trebam odjenuti. Ne smijem odjenuti ništa plavo, ni tamnozeleno, ništa od trapera, ni trenirku, ništa što ostavlja ogoljen trbuh i struk, nema minica, nema dubokog dekoltea, nema majica bez naramenica, golih leđa i velikih izreza. Odjevena vrlo konzervativno, automobilom odlazim u smjeru San Francisca, u običnoj bijeloj suknji koja mi dopire do koljena, te u bluzi boje breskve, kratkih rukava. Mostom pod naplatom dolazim do San Rafalea, a zatim skrećem na cestu koja vodi do zatvora. Vijuga uz zaljev San Pablo, tako da se ubrzo počinjem pitati jesam li se izgubila. Šarmantne viktorijanske kuće, odreda stare i vrlo male, neke od njih i trošne, nižu se s obiju strana ceste. Među kućama se tu i tamo nazire nisko priobalno raslinje, nešto čupavog poljskog cvijeća, a povremeno se vidi i kakav mali povrtnjak. Teren se spušta prema stjenovitoj obali, a na suprotnoj strani zaljeva vidim obrise San Francisca. Prizor je atraktivan i slikovit, poput prizora na kakvoj razglednici - ovo baš i nije mjesto na kojem bi čovjek očekivao zatvor. Nastavljam dalje. Iza jednog zavoja vidim veliko zdanje od kamena, granita, čini mi se, staro i blijedožućkasto, okruženo visokim betonskim zidom. San Quentin.
251
elada8
U skladu s primljenim uputama, uzbrdicom dolazim do malene, uske zgrade u kojoj obrađuju posjetitelje. Unutra me zaglušuje zvuk dječjeg plača. Prostorija je sumorna, na betonskome podu nalaze se drvene klupe, postavljene uz neobojene zidove, a sve je puno ljudi - muškaraca je malo, najviše je žena i djece. Stajem na začelje reda i čekam. Ispred mene je neka zdepasta plavokosa žena koja je bolesno dijete prebacila preko ramena kao da se radi o teškoj vreći brašna. Dječak plače, vrpolji se, a nos mu bez prestanka curi. Pridiže ruku i briše nos, a onda u usta stavlja sićušni palac i pilji u mene velikim smeđim očima. Red polagano napreduje. Na drugome kraju prostorije vrata se u pravilnim razmacima otvaraju uz zujanje elektroničkog sustava za zaključavanje i kroz njih tada smije izići jedna osoba. Većina žena nosi prozirne plastične vrećice jeftine vrećice za kozmetičke proizvode - ispunjene stvarima koje smiju unijeti u zatvor: tri ključa, identifikacijski dokument s fotografijom, platnena ili papirnata maramica, češalj ili četka, dvadeset dolara, s time da pojedinačne novčanice ne smiju premašiti vrijednost od pet dolara. Hrana je zabranjena, papiri i olovke također, kao i kasetofoni. Na koncu, nakon približno sat čekanja, ja sam na redu i prolazim kroz vrata. Ulazim i za šalterom vidim čuvara. Riječ je o starijem muškarcu, pedesetih godina, sijede kose i bezlična pogleda, u tamnozelenoj uniformi sa službenim oznakama na rukavima. Ime, E. Cullen, izvezeno mu je crnim koncem na desnome džepu na prsima. Na šalter stavljam iskaznicu, ključ od auta i dvadeset dolara. E. Cullen samo šuti. Vidi se da se dosađuje i samo me nezainteresirano gleda. Vizualno mi pregledava odjeću, uspoređuje podatke s iskaznice s popisom odobrenih posjeta, pa mi dodaje žutu propusnicu. Uzimam stvari i prolazim kroz detektor metala. Mislim da je to završetak, no cijeli postupak tek počinje. Izlazim iz zgrade i dolazim u ograđeni prostor oko zatvora. Dugačka staza vodi do samog zatvora, velikog zdanja toliko starog da izgleda bolesno koliko je požutjelo od zuba vremena. San Quentin je podignut 1852. godine, a izgleda poput kakva drevnog zamka, utvrde s tornjevima i nazubljenim kruništima, te, u kamenim zidinama, uskim visokim prozorima koji završavaju lukom. Stražarski toranj u obliku obeliska, s naoružanim čuvarima, odvojen je od same zgrade zatvora. Iza kompleksa vidim zaljev, predivno plav tog ugodnog i vedrog poslijepodneva. Imam dojam da se staza kojom koračam proteže unedogled, a to mi se nekako čini i prikladnim, budući da iz jednog svijeta prelazim u drugi, iz zemlje slobodnih ljudi u podzemni svijet osuđenika. Nekolicina zatvorenika u plavoj odjeći, s odjela s minimalnim osiguranjem, čupa korov sa zakošenog travnjaka. Na koncu vidim jedna druga vrata, a u kućici uz njih i čuvara. Nastavak postupka - potpisivanje formulara, još jedan detektor metala, još jedan čuvar u zelenome koji se dosađuje. Pokazujem propusnicu za posjetitelje, a on mi na 252
elada8
nadlanicu stavlja žig. Otisak je nejasan i ne mogu pročitati što piše. Riječ je o fluorescentnome žuto-zelenom žigu sličnome žigovima koje sam dobivala prilikom ulaska u razne plesne klubove. Skrećem lijevo i prolazim kraj zida zatvora. Zatvorenici vježbaju u unutarnjem dvorištu, a zvuče kao da su u vojsci, usklađeno stenju dok gimnasticiraju. Ispred sebe vidim niz neobilježenih vrata bez ručica. Stajem ispred trećih vrata. Otvaraju se elektronički, a imaju veliku plohu od stakla - ili možda pleksiglasa - toliko debelu i izgrebenu da jedva nazirem što je unutra. Kad me čuvar vidio, vrata klize i otvaraju se. Ulazim u maleni pretprostor, pokazujem mu iskaznicu i propusnicu, pa ulazim u metalni kavez. Ona se vrata za mnom zatvaraju. Kavez dimenzijama podsjeća na manje dizalo, s crnim šipkama od lijevanog željeza, i još nekoliko trenutaka imam dojam da sam ja ovdje zatvorena. Čujem škljocaj elektroničke brave. Otvaram željezna vrata i tako napokon ulazim u sobu za posjete. Nije ni slična onome što sam očekivala. Izgleda poput studentske dvorane na rasno miješanome faksu. Vidim nekoliko automata - nude se čokoladice, hamburgeri, piletina, pomfrit, kava, gazirani sokovi - i mikrovalnu pećnicu, te nizove stolova i stolica na sredini prostora. Gotovo sedamdesetero-osamdesetero ljudi, posjetitelja i zatvorenika, natiskuje se u toj prostoriji punoj buke i kaotičnog meteža - mala djeca koja plaču, malo veća koja cendraju, muškarci i žene glasno razgovaraju kako bi ih sugovornik čuo. Staklom odijeljena čuvarska kabina nalazi se s desne strane i zauzima gotovo cijelu jednu stranu sobe. Postavljena je visoko, pa moram podignuti ruku da iskaznicu i propusnicu gurnem kroz prorez u staklu. Čuvar, muškarac oštrih crta lica i oštre kratke kose, također u tamnozelenoj uniformi, govori mi da sjednem. Sve su stolice od plave plastike s metalnim okvirom, a povezane su s ostalima, tako da stoje u pravilnome redu. Pronalazim dvije prazne stolice u kutu i čekam. Gledam uokolo. Svi zatvorenici imaju svijetloplave radne košulje i traperice. Pozornost mi privlače zidovi, oslikani šarenim muralima. Sjedim kraj neke bucmaste djevojke hispanskog podrijetla, a ona me sada gurka laktom. “Izradili su ih zatvorenici. Nije loše, ha?” Djevojka zvuči mlado, glas joj je šuštav, bez traga nekom naglasku. Jedan od murala prikazuje neki pejzaž, moguće park Yosemite, s divovskom granitnom kupolom i vodopadom. Drugi se bavi mitskom temom, prikazuje bujnu ženu u togi koja sjedi pred konjem s krilima, Pegazom, simbolom pjesničkog nadahnuća. Pitam se zna li autor i da je Pegaz kasnije bio u Zeusovoj vlasti, te da mu je služio kao tovarna životinja, da mu je donosio munje. Vjerojatno ne. Po svoj prilici više ga je zanimala ona bujna gospođa. Yosemite i 253
elada8
Pegaz. Priroda i mitologija - murali izgledaju kao da nikako ne spadaju u taj prostor. “Da”, kažem. “Zgodni su.” Pogledavam na sat, pa se meškoljim na tvrdoj stolici. Jedan par prolazi kraj stola. Drže se za ruke, a iza njih se vuče dvoje malene djece sjajnih lica. Jedan se drugi par, za jednim stolom kraj automata s čokoladicama, ljubi i hvata kao da su negdje na osami, na romantičnome pikniku u parku. Muškarci u plavom drže djecu u krilu, smiju se sa suprugama ili djevojkama. Izgledaju poput normalnih, običnih muškaraca. Moram samu sebe podsjećati na to da je svaki muškarac u toj prostoriji ubio jednu ili više osoba. Ovo je soba za posjete osuđenicima na smrtnu kaznu i svi zatočenici u plavome zapravo su ubojice. Dva stola dalje vidim neku crnkinju sa sitno upletenom kosom kako drka svome dečku, ruke duboko u njegovim hlačama, šake koja radi ritmički i ustrajno. Naginjem se naprijed i čitam natpis na zidu iznad njezine glave: “RUKE MORAJU U SVAKOM TRENUTKU BITI VIDLJIVE.” Naslanjam se. Neka crvenokosa žena u crnim hlačama prolazi kraj stola. Ispod plavo-ružičaste havajske košulje ima svećenički ovratnik. Uho joj je probušeno najmanje na deset-dvanaest mjesta, ukrašeno srebrnim iglama, naušnicama i sjajnim nakitom koji visi. “To je pastorica Betsy”, kaže mi ona djevojka. “Posjećuje zatvorenike koji nemaju redovite posjetitelje. Draga je i dobra, nije poput ostalih.” Pokazuje prema jednom stolu za kojim neki zatvorenik sluša muškarca koji nešto čita iz Biblije. Gledam uokolo i primjećujem da se za mnogo stolova čita Biblija. “Neprestano dolaze”, kaže ona. “Pravi kršćani, koji predano služe... Zatvorenici ih vole jer im kupuju čizburgere, ali onda ih moraju slušati kako naklapaju o Isusu i Bibliji.” Sliježe ramenima. “I to je, valjda, u redu. Barem dobivaju čizburgere.” Prošlo je već petnaest-dvadeset minuta. Gledam kako zatvorenici, jedan po jedan, ulaze u prostoriju kroz metalna vrata. Kad god se vrata zatvore, zazveče tako da sve odzvanja od tog neugodnog zvuka. Zatvorenici se predstavljaju čuvaru iza staklenog šaltera, a potom pronalaze posjetitelja. “Evo mog muža”, kaže ona djevojka, pa ustaje. Prilazi nekom mladiću draga lica koji izgleda kao da je jedva malko stariji od nje. Zagrlili su se, a zatim odmah otišli do onih automata, držeći se za ruke, poput dvoje tinejdžera u kakvom trgovačkom centru - samo što mladić nije tinejdžer i unatoč izgledu nije nimalo nedužan. Metalna se vrata ponovno zatvaraju uz tresak. Gledam kako neki zatvorenik izgovara ime čuvaru, te ga nešto pita. Čuvar prstom pokazuje prema meni.
254
elada8
Okrenuvši se, zatvorenik gleda u pokazanom smjeru, pa ukočenih pokreta kreće prema meni. Izgleda nervozno, kao da ne spada onamo. Visok je i mršav, s uskim prorezima umjesto očiju, te tankim usnama koje su čvrsto stisnute. To je zacijelo Mark Kirn. Riječ je o sredovječnome muškarcu oćelavjela tjemena. Da na sebi ima odijelo i kravatu, izgledao bi kao kakav poslovni čovjek, a ne kao zatvorenik. Sjeda kraj mene i pita: “Vi ste Nora Tibbs?” Kimam, pa kaže: “Napisali ste mi da mi možda možete pomoći. Možete?” Oči su mu azurnoplave, iste boje kao zatvorska košulja, a u njima nema ni tračka topline. “Nisam baš sigurna”, kažem, žaleći zbog toga što nisam smjela ponijeti papir ili kasetofon. “Zanima me nekoliko stvari.” Krišom gleda ulijevo, pa onda opet mene, hladna pogleda. “Kakve stvari?” pita, nervozno prstima lupka po koljenu. “Nešto o pismima koja ste pisali Cheryl Mansfield. O telefonskim pozivima.” Gleda me, pa pita: “Hoćete mi kupiti čizburger? Ima ih u automatima.” “Dobro”, kažem, pa počinjem nešto petljati s novcem u ruci. Dajem mu pet dolara, ali ih Kirn ne uzima. “Morate ići sa mnom”, kaže. “Mi ovdje ne smijemo dirati novac.” Prilazimo automatima. Neka žena koja drži Bibliju govori: “Isus je umro zbog tvojih grijeha” nekom muškarcu koji jede pizzu iz mikrovalne, torza nadvijena nad stol. Stavljam novčanicu od pet dolara u uređaj za usitnjavanje, pa za dolar sedamdeset pet kupujem čizburger i dajem ga Kirnu. “I kavu”, kaže on, pa prilazi mikrovalnoj i u nju stavlja čizburger, “i onu enchiladu. Ovdje ne dobivamo ništa pikantno.” Mijenjam još jednu novčanicu od pet dolara i uzimam mu sve što je tražio, osjećajući se poput kakve konobarice. Kirn podgrijava hranu u mikrovalnoj, pa sjeda za jedan prazan stol. Ja se spuštam na suprotnu stranu i gledam. Čizburger je pojeo u tri zalogaja. “Nisam je ubio”, kaže. “Nitko mi ne vjeruje.” Podiže pogled. “Osim možda vas. Vjerujete mi?” Ne znam odgovoriti na njegovo pitanje. Pročitala sam sve izreske iz novina o slučaju Mansfield, razgovarala sam s detektivima koji su radili na tom slučaju. Mark Kirn je ubojica, u to su posve uvjereni - kao i porota koja ga je osudila. 255
elada8
Sliježem ramenima. “Dokazi vas inkriminiraju podosta uvjerljivo”, kažem. “Viđeni ste na parkiralištu samo nekoliko minuta nakon njezina ubojstva. A nož je bio prepun vaših otisaka.” “Sve mi je namješteno”, kaže. “Da sam je ubio, ne bih bio toliko glup da ondje ostavim nož.” Gleda u stranu, nervozno se ogledava. “Osim toga, volio sam Cheryl. Nipošto joj ne bih naudio.” “Ishodila je sudsku zabranu kako joj se ne biste približavali”, kažem. “Bili ste uvjetno osuđeni.” “Znam da nisam smio prolaziti kraj televizijske postaje. Ali htio sam je vidjeti. Ništa više. Nisam je ubio.” “Pričajte mi o tom praćenju i maltretiranju. Nazivali ste je, snimali ste je i slali joj fotografije, provalili ste joj u kuću.” “Policija to nije uspjela dokazati”, kaže. “Nikada joj nisam provalio u kuću. Sud je trebao odlučiti kome će vjerovati na riječ, meni ili njoj. Nije bilo nikakvih otisaka.” “A ostalo?” Pije posljednji gutljaj kave. “Da, to ostalo sam radio. Ali to ne znači da sam je ubio.” Oklijeva, pa dodaje: “Viđali smo se dvije godine. Trebali smo se vjenčati. Bio sam bijesan kad je prekinula sa mnom. Učinio sam neke stvari koje nisam trebao učiniti. To priznajem. Ali nisam je ubio.” Uspravlja se i naslanja, pa me iskreno gleda. “Čujte, morate mi pomoći. Vi mi jedini možete pomoći.” Naginje se naprijed i hvata me za ruku. Iako me preklinje da mu pomognem, iako izgleda kao da je otvoren i iskren, drži se nekako hladno i rezervirano, kao da ga ništa barem ništa na ovome svijetu - zapravo ne dira. Povlačim ruku. “Pričajte mi o tim pismima”, kažem. Kirn sada sjedi ruku prekriženih na prsima. “Dobro,” kaže, “slao sam joj pisma. Pa što onda?” “Što ste joj pisali?” “Pisao sam joj koliko je volim.” “Prijetili ste da ćete je ubiti.” Spušta ruke i premješta težište na stolici. “Samo sam joj htio privući pozornost. Ignorirala me. Nisam mislio ozbiljno.” Ponovno se naginje naprijed. 256
elada8
“Bio sam bijesan”, kaže. “Ta pisma, pozivi... to ne znači baš ništa. Prijavila me policiji. Osudili su me za prekršaj. Dobio sam uvjetnu. Čak sam morao ići i psihijatru. Nakon toga sam je se klonio. Nisam je zvao, nisam slao pisma, ništa. A onda sam jedne večeri odlučio otići do televizije i ispričati se. Ali predomislio sam se čim sam došao onamo. Pomislio sam da bi me mogla prijaviti, da bi mogla pomisliti da sam je došao gnjaviti. I zbog toga sam se vratio kući. Nisam se ni snašao, a policija je već bila kod mene. Tvrdili su da sam je ubio. Samo što ja to nisam učinio. Ubio ju je netko drugi. Netko tko je znao da je gnjavim. Ima taj jedan tip... Ian McCarthy. Malo provjerite njega ako želite pronaći ubojicu. Vjerojatno ju je ubio. To je vrlo nasilan čovjek. Ljubomoran. Jednom me premlatio, ispred restorana Scott’s Seafood, samo zato što smo Cheryl i ja razgovarali.” Naslanja se i dodaje: “On je znao da je može ubiti i sve prišiti meni.” Sjećam se večeri kad mi je Ian rekao da se Cheryl s nekim viđala iza njegovih leđa i kako je zbog toga poludio. Ali je li poludio toliko da ju je ubio? Pomno motrim Kirna, pitam se koliko mu mogu vjerovati. Ne znam što sam točno željela postići tim posjetom - spoznati je li nedužan ili kriv, valjda, potvrditi da sam s pravom prijavila Iana policiji. Naslanjam se i netremice ga gledam, tog muškarca koji izgleda kao da nikako ne spada u San Quentin. Na njegovu je mjestu mogao biti Ian. Jedan čuvar ulazi s polaroidom. Ljudi ustaju i prilaze prizoru iz nacionalnog parka Yosemite. “Što se zbiva?” pitam. Kirn kaže: “Vrijeme posjeta završava. Čuvar će vas snimiti, ako želite. Imam dukat za snimku.” Gledam ga, ne shvaćajući. Nije li dukat nekakav zlatnik? “To je kartica”, objašnjava. “Fotku ne možete dobiti besplatno. Morate kupiti dukat.” Gledam kako čuvar snima zatvorenike s djevojkama, suprugama, roditeljima, djecom, a u pozadini je Yosemite. Razmišljam o tome kako je to neobično mjesto za ubojice koji iščekuju smrtnu kaznu. Kirn iz džepa vadi karticu. “Dođite da nas snimi”, kaže. “Volio bih imati našu zajedničku snimku.” Gledam ga, gledam te hladne plave oči i osjećam kako mi želudac obuzima mučnina.
257
elada8
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Jutros se budim usporeno. Sinoć sam zaspala tek nakon tri. Bila je to jedna od onih nemirnih, besanih noći, vrijeme kad mi um ni na trenutak ne prestaje raditi, pa svakih pola sata pogledavam na sat. Kad sam napokon zaspala, mislima su mi se vrtjele nepovezane slike - ledom prekrivene litice, vodopadi, bijeli krilati konji, dolina Yosemite. Kupola stijene El Capitan stapa se s licem Marka Kirna, nebeskiplavih i ledenohladnih očiju. Pegaz se potom diže, kopitom udara po Helikonu, domu Muza, a ja se divim planinskome izvoru koji se otvara nakon udarca njegova kopita, da bih na koncu otkrila da iz njega ne istječe voda, nego krv, a ja sam sad pod Pegazovim kopitom i on me nemilice gazi, mene i moje tijelo obavijeno togom. Takvi snovi iscrpljuju. Budim se premorena, kao da sam cijelu noć radila. Protežem se, zijevam i okrećem na drugi bok. Iako se želim uvući još dublje pod pokrivač, navlačim kućni ogrtač i ustajem. U kuhinji, nasred radne plohe, vidim bijelu omotnicu. Mrštim se, jer se ne sjećam da sam ondje nešto ostavila prije odlaska na spavanje. Sinoć nisam plaćala račune. Nisam pisala pisma. Osjećam kako mi se tijelo istog trenutka ukočilo. Derem omotnicu, drhtavih ruku. Slična je onoj koju sam primila poštom, s porukom ispisanom slovima istrgnutima iz raznih časopisa. “Upozorio sam te - vrijeme ti je isteklo.” Poruka mi podrhtava u ruci. Napisao ju je Ian, to mora biti Ian. Jedino on ima ključ mog stana. Bio je ovdje noćas, dok sam spavala. Podižem ruke i hvatam se za ramena, kao da se štitim, zaštitnički grlim samu sebe. Da je htio, mogao me ubiti. Odjednom zastajem kao ukopana. U kući čujem nekakav zvuk. Oštar udarac ili možda nekakav škljocaj. I dalje se držim za ramena, a nokti mi uranjaju u kožu. Je li to opet tek škripa zidova i temelja ili nešto drugo? Je li Ian još ovdje? Upinjem se da čujem baš sve. Prestajem disati. Ne čujem ništa. U blizini ulaznih vrata, na stoliću, držim bočicu suzavca Mace. Uzimam je i virim u dnevnu sobu. Gledam prostor iza svih komada namještaja, želim se uvjeriti da Ian nije ondje, da se ne skriva. Potom oprezno ulazim u hodnik. Prvo zastajem. Duboko u kostima osjećam paniku i strah koji prate pomisao na to da je u kući možda neki uljez, ovdje i sada, da narušava sigurnost mog doma. Neodlučno oklijevam. Na koncu se počinjem šuljati hodnikom. Gledam u radnu sobu. Polagano otvaram klizna vrata ormara. Nema nikoga. Potom krivim glavu i virim iza vrata kupaonice. Ni ondje nema nikoga. I dalje oboružana sprejem za samoobranu, uz snažno udaranje srca, ulazim u spavaću sobu i gledam pod
258
elada8
krevet i u ormare. Nema nikoga, Ian nije u mojoj kući. Već opuštenije provjeravam stanje ulaznih vrata. Zaključana su. Provjeravam i garažna vrata i stražnja vrata, a potom i sve prozore. Morat ću zamijeniti brave na vratima. To sam već trebala učiniti čim sam doznala da je Ian ševio Franny. Vraćam se u kuhinju i ponovno čitam poruku. Vrijeme ti je isteklo. Joe Harris svakako mora pogledati tu poruku.
259
elada8
TRIDESET OSMO POGLAVLJE “Zar ne možeš baš ništa poduzeti?” pitam Joea Harrisa. Sjedim ispred njegova radnog stola u policijskoj postaji. “Ista stvar dogodila se Cheryl Mansfield”, kažem. “I njoj je provalio u kuću. Zašto ništa ne poduzimate?” Na stolu ima limenku Coca-Cole, a sada je uzima da otpije gutljaj. Čak i u klimatiziranome uredu zrak je topao, gotovo se ne miče. Joeovo je lice crveno, rukavi košulje zadignuti. Odloživši limenku, kaže: “Daj mi tu poruku.” Vadim je iz torbice. “Ne čini ti se neobičnim da me netko maltretira jednako kao nju i da smo imale istog dečka? Ne čini ti se čudnim da je Ian znao i Franny i Cheryl i da su obje na koncu ubijene?” Zvoni mu telefon na stolu, pa podiže slušalicu. Dok razgovara, gledam oko sebe. Danas mi se ta prostorija čini neuobičajeno tihom i mirnom, ali pretpostavljam da je stvar u vremenu. Ljetna je žega u Davisu opaka, temperatura se danas diže do gotovo četrdeset tri stupnja, pa iscrpljuje i najotpornije. Neka žena u uniformi prolazi kraj nas i na Joeov stol odlaže žutosmeđu omotnicu. On spušta slušalicu i ustaje. “Moram ići”, kaže, pa izlazi iz ureda i već hoda hodnikom. Krećem za njim, iziritirana time što me se samo tako riješio. “Nećeš, znači, ništa poduzeti?” pitam. Vrućina nas vani zahvaća poput toplinskog udara iz netom otvorene pećnice. Joe sjeda u auto i pokreće motor. “Bilo bi pametno da se na neko vrijeme preseliš nekoj prijateljici”, kaže. “Barem dok ne utvrdimo tko te gnjavi. Možeš mi učiniti tu uslugu?” Kimam. “A Ian?” pitam. “Što ćete poduzeti u vezi s njim?” Ubacuje u rikverc i kaže: “Kloni se ovoga, Nora”, pa već kreće dalje, ulicom F. Prelazim ulicu i dolazim do svog auta. Nebo je vedro i blistavo, sunce prži sve - čovjek ni u snu ne bi pomislio da je rujan. Ulična prodavačica cvijeća, u kariranim kratkim hlačama i majici bez rukava, sjedi na preokrenutoj kanti pod bijelim suncobranom. Pijucka vodu iz plastične boce, beživotno ovješene kose i pognutih ramena. Sjedam u auto i vozim se na suprotnu stranu grada, pitajući se kod koga ću se smjestiti. Vjerojatno kod Maisie. Dolazim kući i virim u poštanski sandučić: još jedna omotnica bez adrese pošiljatelja. Sklapam oči. Imam dojam da mi je prsni koš čvrsto vezan, stisnut i napet. Znam što je u omotnici. Preplavljuje me vruć povjetarac, mrsi mi crnu 260
elada8
kosu i nanosi mi je preko očiju. Unosim pismo u kuću i otvaram ga. “Dolazim po tebe”, piše, na isti način kao i u ostalim porukama, na bijelome papiru, slovima izrezanima iz nekog časopisa. Primjećujem da grizem nokat na palcu, a onda opažam koliko se kuća doima utihlom, koliko me ta tišina uznemiruje. Provjeravam jesu li ulazna vrata zaključana. Potom provjeravam ostala vrata i sve ostale prozore. Vraćam se do kuhinjskog stola i uzimam to pismo, čitam još jednom, pa još jednom. Dolazim po tebe. Klimatizacijski se uređaj tiho uključuje, ali i taj zvuk mojim osjetljivim ušima zvuči kao prijetnja. Odlazim u spavaću sobu i iz ormara uzimam kovčeg. Ubacujem nekoliko haljina, nekoliko kratkih hlača i ljetnih majica, donje rublje. Uzimam četkicu za zube, pastu, tražim novi paketić zubnog konca koji sam tek kupila. Dok se pakiram obuzima me bijes, jer me netko tjera iz vlastitog doma. Ian bi se trebao osjećati inkomodirano, a ne ja. U kovčeg ubacujem i spavaćicu, bijesna zbog činjenice da je netko u stanju nad drugom osobom imati toliku negativnu moć. Dolazim po tebe. Kako me se samo usuđuje zastrašivati?! Želim nešto učiniti, sama nešto poduzeti, uzvratiti kako god znam i umijem. Ne želim se odseliti k Maisie, samo se tako okrenuti i popustiti. Ulazim u kuhinju i na radnoj plohi, na mjestu na koje sam ih odbacila, vidim ključeve automobila. Na privjesku imam minijaturnu limenku s Maceom, ključeve od auta i kuće, kao i ključ lanova stana. Još mu ga nisam vratila. Na pamet mi pada nova zamisao - nešto što sam već trebala učiniti. Pretvarajući se da sam željna prijateljskog čavrljanja, nazivam Bee i razgovaram s Maisie. Smatra me ludom - jer sumnjičim Iana za ubojstvo - ali joj je drago što sam se javila, pa još neko vrijeme blebeće i ogovara. Glumim da me sve to zanima. Na koncu, nakon što sam se usputno raspitala, kaže mi da je Ian cijeli dan službeno u San Franciscu. Spuštam slušalicu, autom odlazim do drogerije Longs, kupujem paket gumenih rukavica za jednokratnu uporabu, pa izlazim na autocestu i krećem prema Sacramentu. Dolazim po tebe. Te riječi odjekuju mi u glavi poput turobne jeke u kakvom kanjonu. Parkiram se malo dalje od lanova stana, u ulici, u hladu jedne platane. U daljini čujem kako neki vozač trubi, zavijanje sirene hitne pomoći, tihi šapat prigradske željeznice. Dolazim po tebe. Otvaram paket gumenih rukavica. Nema sumnje u to da su moji otisci u Ianovu stanu ostali prilikom posljednjeg dolaska, ali pronađem li kakve dokaze o tome da je ubio Franny, želim da na njima ostanu isključivo njegovi otisci. Guram dvije rukavice u džep, pa izlazim iz auta.
261
elada8
Dok prelazim ulicu uočavam nekog majstora na ljestvama. Čisti oluk s istočne strane kuće. Neki sivi automobil zaustavlja se na zajedničkom prostoru za parkiranje. Garažna vrata, pokrenuta daljinskim upravljačem, polagano klize i otvaraju se, a auto nestaje unutra i vrata se za njim zatvaraju. Uvlačim ključ u bravu Ianovih ulaznih vrata, napola očekujući da ih neću moći otključati. Ali ključ bez problema ulazi u bravu, a ja ga okrećem i vrata se otključavaju. Otvaram ih i čekam, malčice nagnuta prema naprijed, osluškujem eventualne zvukove, želim se uvjeriti u to da Ian nije kod kuće. Izvlačim ključ iz brave. Osjećam se poput provalnice i srce mi sve brže udara. Pokušavam se smiriti. Strogo uzevši, nisam provalila u stan i mogu li se uistinu smatrati pljačkašem i kriminalcem ako imam ključ? “Nešto nije u redu?” Naglo se uspravljam, tako da mi ključevi ispadaju iz ruke. Munjevito se okrećem i vidim onog majstora, s ljestvama pod rukom. Riječ je o koščatome muškarcu, žućkasta i upala lica. “Imate problema?” pita. Ima guste i crne brkove koji mu se žalobno spuštaju preko ruba usne i posve mu zaklanjaju usta. Imam dojam da riječi dolaze niotkuda. Nervozno se smijem, pa se saginjem da podignem ključeve. “Ne”, kažem. “Samo odugovlačim... Dan je tako predivan da mi se ne ide unutra.” “To mi je posve razumljivo”, kaže on, a brkovi se dižu i spuštaju u ritmu riječi koje izgovara, “ali za moj je ukus mrvicu prevruće. Za ovakvih dana ne bi mi smetalo da moram nešto raditi unutra.” “Da”, kažem. “No, da...” Taj muškarac samo stoji, ne miče se, a ja se pitam izgledam li sumnjivo. “I ja moram neke stvari odraditi”, kažem. “Pomislila sam kako bih danas mogla raditi kod kuće. Ovdje je mirnije nego u uredu.” Prebacuje ljestve u drugu ruku. “Ovdje sam produktivnija”, dodajem, pa ulazim. Kroz staklene plohe uz vrata gledam kako se udaljava pločnikom i postavlja ljestve s druge strane kuće. Okrećem se i s olakšanjem se naslanjam na vrata. Gledam na sat, dva i petnaest, i zaključujem da moram početi. Dok prolazim hodnikom, primjećujem koliko je u stanu svježe. Dnevna soba, zidova bijelih poput vapna, izgledala bi krajnje antiseptično da nije bila pretrpana drvom, noževima i minijaturnim rezbarijama bez reda ostavljenima na stoliću. Odmah odlazim u spavaću sobu, navlačim rukavice, pa u žurbi i površno
262
elada8
pretražujem ladice komode. Doista ne očekujem da ću nešto pronaći na tako očitome mjestu, ali ipak ih otvaram. I nisam se prevarila - samo čarape, rublje, presavijene majice kratkih rukava, pulover i traperice. Dok prekopavam po posljednjoj ladici, prisjećam se kako sam, prije samo pet mjeseci, pretraživala M.-ovu kuću, smatrajući ga ubojicom, a Iana spasiteljem. Ironičnost tog obrata pritom mi ne promiče. Pretražujem ormar, guram odjeću u stranu, pregledavam najviše police, tražim u kutovima. Ipak ne pronalazim ništa. U kupaonici otvaram sva vrata ormarića, pa gledam ispod umivaonika. Ništa. Vraćam se u spavaću sobu. Nekako sam mislila da bi to bilo najlogičnije mjesto za skrivanje a ne kuhinja ili dnevna soba. Razočarano gledam uokolo i pomno proučavam prostor. Pregledala sam sve ladice, noćne ormariće, ormar. Gledam krevet. Ne, razmišljam, ni u snu ne bi bilo ondje, to bi bilo preočito. Ipak, prilazim i spuštam se na sve četiri, pridižem prekrivač i virim pod krevet. Osjećam nervozno podrhtavanje u utrobi. Daleko straga, izvan dosega, pod krevetom se nalazi kartonska kutija za cipele. Spuštam se na trbuh i puzim prema naprijed, sve dok rukom ne uspijevam doći do kutije. Izvlačim je i skidam poklopac. Prvo uočavam ljepljivu traku, djelomično potrošen kolut, te Billyjevu staru medicinsku narukvicu. Piljim u traku i naljepnicu, na trenutak posve paralizirana. Olakšanje, strah, tjeskoba - sve te emocije, u samo nekoliko sekunda, obuzimaju mi srce. Uzimam narukvicu i okrećem je. Na poleđini su ispisane riječi PACIJENT S HEMODIJALIZE. Franny je tu narukvicu uvijek imala kod sebe. Ni u snu se ne bi odvojila od nje, a osobito je ne bi dala nekome s kim je navodno provela samo jednu noć. Odlažem je na sag i gledam što je još u kutiji. Vidim maleni ravni nož s drvenim drškom. Njime je zarezivao Frannyn torzo? Obuzima me jezovita nelagoda i usađuje mi se u dlan u kojem držim taj nož. Brzo ga ostavljam po strani, vadim ljepljivu traku i nailazim na fotografije, njih šest. Četiri prikazuju Franny - opscene fotografije, u krupnome planu, snimke njezina golog tijela u različitim eksplicitnim pozama. Je li ih snimio one večeri kad je ubijena? Na tri fotografije ne vidi joj se lice i ne bih bila posve sigurna da je riječ o Franny da joj na ruci ne nedostaje onaj prst. Na četvrtoj fotografiji lice joj ima napaćen izraz zbog suza, dok su joj usta iskrivljena od bola. Posljednje dvije fotografije prikazuju mene - podižem novine s prilaznog puta do kuće, rano ujutro, još u kućnom ogrtaču i papučama, dok se na drugoj u Hondi vozim Pole Line Roadom. Ponovno piljim u one Frannyne fotografije i duh mi samo tone, izgubljen u njezinoj beskonačnoj boli. Klik. Klik. U glavi mi se oglašava nekakav neodređen alarm. Odjednom zastajem kao paralizirana. 263
elada8
Iz druge sam sobe začula neki zvuk. Škljocaj, čini mi se, zvuk otključavanja ulaznih vrata. Ne mičem se, molim se za to da je riječ samo o mojoj mašti. Ali nije - ponovno čujem zvukove, čujem kako netko okreće ručicu na vratima, čujem kako se vrata otvaraju, pa zatvaraju. Munjevito vraćam fotografije, traku, nož i Billyjevu narukvicu u kutiju. Guram je pod krevet i čujem korake u predvorju. Ustajem, skidam rukavice, pa ih guram u džep hlača. Novi zvukovi iz dnevne sobe, cipele koje se vuku, prigušen udarac, a svaki zvuk sve je zlokobniji. Mogu se sakriti jedino u zidni ormar. Ili da Ianu kažem da sam mu htjela ostaviti ključ? Čujem radio, glasnu glazbu. Otvaram vrata ormara, polagano, tako da me ne čuje, i već sam napola unutra kad me zaustavlja prestrašen krik. Okrećem se i vidim Pat, onu spremačicu. “Isuse moj Kriste!” kaže ona. “Nasmrt ste me prestrašili.” Odlaže zelenu kantu na pod, kraj nogu. “Mislila sam da nema nikoga. Nora, je li tako?” “Da”, kažem, zahvalna na činjenici da njezina nervoza prikriva moju. Doima se krupnijom nego što je pamtim, širokih, debelih i blijedih nadlaktica. “Ispričavam se. Nisam vas namjeravala prestrašiti. Trebala sam vas zazvati kad sam čula da ulazite.” Iz kante vadi krpu za prašinu i briše komodu. “Ian mi nije rekao da ćete danas biti ovdje”, kaže. Zatvaram vrata ormara, pokušavam dobiti na vremenu, smisliti neki izgovor. “Nije znao da ću doći”, kažem, u nadi da joj nije rekao da smo prekinuli. “Pokupila sam mu rublje, pa sam ga samo donijela.” Pat dovršava brisanje prašine s komode, pa prilazi noćnome ormariću. Čini se da joj je taj razlog uvjerljiv. “Bit će najbolje da pođem”, kažem. “Moram se vratiti na posao.” Na trenutak mi se smiješi, odsutno, ali nesumnjivo i s olakšanjem zbog činjenice da joj neću smetati dok posprema Ianov stan. “Bok”, kaže, a ja izlazim. Cijelo poslijepodne zovem Joea, ali njega nema u postaji. Te večeri pokušavam ga dobiti i kod kuće, no ne javlja se ni on ni njegova supruga. Večeras se trebam vidjeti s M.-om, ali prvo želim razgovarati s Joeom, reći mu što sam pronašla kod Iana. Možda će policija sada, napokon, privesti Frannyna ubojicu. Joea nema kod kuće ni u devet navečer, pa odustajem. Morat ću pričekati do sutra. Uzimam ključeve i odlučujem da ću tih nekoliko ulica do M.-a prijeći pješice. Noćni je zrak svjež, ugodan nakon cjelodnevne žege, pa mi je drago što ne idem
264
elada8
autom. Zvijezde trepere visoko gore, nebo je veličanstveno, crno i sjajno poput opsidijana. Koračam na zapad ulicom Montgomery, mislim na Franny i one fotografije u Ianovu stanu. Osjećam neizmjerno olakšanje zbog činjenice da je sve napokon završeno, da se njezin ubojica neće nekažnjeno izvući. Čujem pucketanje neke grančice. Osvrćem se, ali ne vidim nikoga. Istog trenutka mislim na Iana, pitam se je li mu Pat rekla da sam danas bila u njegovoj spavaćoj sobi. Vadim ključeve iz džepa, pa s limenke spreja skidam sigurnosni poklopac. Ubrzavam korak, osvrćem se. Nema nikoga. Obuzima me strah, tama odjednom prijeti sa svih strana, pa odlučujem da ću lagano potrčati, čvrsto držeći sprej. Čini mi se da iza sebe čujem neke korake, potom i zvuk kamenčića na asfaltu, pa počinjem trčati svom snagom. Dolazim po tebe. Sad sam u starijem dijelu Willowbanka, pa skrećem u Meadowbrook Drive. Ovdje nema ulične rasvjete, trčim još brže, osjećam bol u prsima, pa skrećem lijevo u Almond. Dolazim do M.-ove kuće, zadihana i oznojena, s tankim pramenovima kose koji mi se lijepe za lice i vrat ispod potiljka. Naginjem se, pokušavam doći do daha, ne odvajam pogled od ulice. M. me vidi kroz prozor i izlazi. “Što se dogodilo?” pita dok mi prilazi. Pokazujem prema ulici, i dalje zadihana. “Netko me pratio”, kažem, jedva oblikujući riječi. “Jurio za mnom.” Gleda u smjeru iz kojeg sam došla, ali ne vidi nikoga. “Jesi sigurna?” pita. Kimam, i dalje hvatajući dah, a onda vraćam poklopac na sprej. M. me grli i privija. Nekoliko trenutaka kasnije, neki mladić, može mu biti sedamnaestosamnaest godina, lijenim korakom prolazi ulicom, sa slušalicama walkmana u ušima. “To je taj tvoj napadač”, kaže M., pa se smije. “Vidiš? Običan klinac. Pustila si mašti da se otme kontroli. Običan dječarac.” Odmahujem glavom. “Ne”, kažem. “Bio je netko drugi. Sigurna sam. Bio je Ian. Znam da je on”, pa M.-u pričam što se događalo i što sam pronašla pod Ianovim krevetom. M. spušta ruke i namršteno uzmiče od mene, mračna lica pod svjetlošću svjetiljke na trijemu. “Bože, Nora. Pa to je bilo jako opasno. Zašto me nisi nazvala? Bio bih išao s tobom. Ili još bolje, zašto taj posao nisi prepustila policiji?” U njegovu glasu čujem gnjev, vidim ga u izrazu njegova lica.
265
elada8
“Morala sam otkriti”, kažem. “Morala sam se uvjeriti.” On se naglo okreće i ulazi u kuću, i dalje bijesan. Idem za njim. “Zvučiš poput Joea”, optužujem ga. “Govoriš mi da se svega klonim.” “Možda bi ga i trebala poslušati.” Još nekoliko trenutaka šuti, odmahuje glavom, a onda mi lagano dodiruje ruku. “Nora, ponekad čovjeka zbilja dovodiš u očaj. Što bi bilo da te Ian zatekao u stanu?” “Ali nije.” “Nije, ali je mogao. I mogao ti je nauditi.” Grli me i snažno privija. “Ti doista ne znaš koliko mi značiš?” Osjećam toplinu njegova tijela. Osjećam kako je zadrhtao, tek načas i jedva primjetno, i istog se trenutka kajem, dirnuta dubinom njegovih osjećaja. Nisam znala da mu je toliko stalo. Još prije mjesec dana mislila sam da nije u stanju osjetiti tako intenzivne emocije. “Žao mi je”, kažem. “To što sam onamo išla sama vjerojatno je bilo suludo. Nisam razmišljala. Nakon što sam dobila još jedno pismo, samo sam htjela nešto poduzeti, da se ne osjećam kao tako velika žrtva.” M. me odvodi u dnevnu sobu, pa sjedamo na kauč. Još me neko vrijeme drži, nježno me grli. Na vratu osjećam njegov dah, topao i očinski. Na koncu, vrlo, vrlo tiho, kaže: “Na mene djeluješ, Nora, kao nitko nikada. Čak mi se čini da ne znam točne razloge. Znam samo da si neopisivo utjecala na mene. Volim te i želim ti ispričati sve o sebi, sve o svome životu. Želim cijelog sebe podijeliti s tobom, a za mene je to posve nov osjećaj.” Te mi riječi izgovara u vrat, tijela su nam i dalje čvrsto priljubljena. Ne vidim mu lice, ali čujem prigušene otkucaje u njegovim prsima dok podiže ruke prema meni. Dlanom mi obavija bradu, pa mi pridiže glavu i kaže: “Mijenjaš me, Nora.” Dražesno se smiješi - takav izraz na njegovu licu nisam vidjela mnogo puta - pa dodaje: “I čini mi se da je to promjena nabolje.” Ponovno mu stavljam glavu na prsa i privijam se još bliže. Zajedno dišemo, prsa nam se dižu i spuštaju istim ritmom. Nekoliko trenutaka kasnije tužno šapuće: “Nikad ne izgovaraš moje ime. Baš nikada.” Još malo šutim, razmišljam, smetena sam. Što to znači? Poziva me da sudjelujem u njegovu životu, što je prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo. Ali sad osjećam kako se nešto u meni smekšava, nekakav topao osjećaj duboko u srcu. Mislila sam da mi je sudbina u životu namijenila Iana, ali je li moguće da mi je zapravo cijelo vrijeme suđen M.? Je li moguće da moji osjećaji prema
266
elada8
njemu nadilaze razinu seksualnosti? Moguće je, razmišljam, pa vrlo tiho izgovaram: “Michael.” “Sviđa mi se kako to zvuči”, kaže, a ja se smiješim, odjednom uzbuđena zbog pomisli na naš uzajamni odnos - ne na ljubav, nego na seks, tu njegovu trajnu dominaciju i nadzor. Spuštam se na koljena, pred njim, to prvi put činim bez njegove zapovijedi i kažem: “Želim...” Ali oklijevam, ne dovršavam misao, već pognute glave. “Reci”, kaže on, dok mi drži glavu među dlanovima, tjera me da ga gledam u oči. “Reci mi što želiš. Izgovori.” Znam što želim, znam što mi treba, ali to ne mogu samo tako izgovoriti. Pokušavam odvratiti pogled, ali on mi čvrsto drži glavu. “Želim da me tučeš po guzi”, kažem, jedva čujno. On popušta stisak, miluje mi obraz. “Želim da me udaraš bičem”, kažem, ovaj put glasnije, s većim žarom. “Molim te”, dodajem, pa svlačim odjeću i spuštam se, svojevoljno, ležim mu u krilu, očekujem ono slatkasto olakšanje koje mi donosi utjehu, erotski dodatak koji dolazi uz bol.
267
elada8
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Policija još nije uhitila Iana, ali to je sad samo pitanje trenutka. Pretražili su mu stan i pod krevetom pronašli onu kutiju. Njegove otiske pronašli su posvuda - na ljepljivoj traci, na fotografijama, Billyjevoj narukvici, nožu, samoj kutiji. Ian priznaje da je nož njegov - jedan od noževa kojima rezbari, a tvrdi da ga već nekoliko tjedana ne može pronaći - ali sve ostalo, zaklinje se, vidi prvi put. Istraga kreće ispočetka, a Ian je sada glavni osumnjičenik. Na sekretarici mi je ostavio hrpu poziva, moli me da mu se javim, traži da mu pomognem. Nisam ga nazvala. Nemam mu što reći, a posve sigurno nemam namjeru ni pomoći. Bolno osjećam kako me prevario i izdao. Osjećam se glupo jer sam mu tako dugo vjerovala. Poput većine ljudi, smatrala sam da znam dobro procijeniti čovjekov karakter. Stavite mi dvojicu muškaraca jednoga do drugoga, a ja ću bez problema prepoznati koji je od njih ubojica. Prevarila sam se. Više ne vjerujem vlastitoj percepciji, Ian me bio totalno zavarao. Čak ni sada, kad svi dokazi nedvosmisleno ukazuju na njega, čak ni sada ne mogu ga samo tako zamisliti kako se nad vezanu Franny nadvija s nožem u ruci. Toliko o instinktu. Vozeći unatrag, Hondom izlazim iz garaže, gledam u retrovizor, kada Ianov plavi Bronco iznenada, zanoseći se, skreće na moj prilazni put. Naglo kočim i jedva izbjegavam sudar. U retrovizoru vidim kako Ian iskače iz auta i bijesnim korakom odlučno juri prema meni. Krupan je, visok i snažan, i u tom sivom prugastom odijelu izgledao bi poput gangstera da nije tog mladenačkog lica i svijetložute kose. Iako mu je inače glatko i ugodno, lice mu je sada naborano, namršteno, mračno i odbojno. Upravo u trenutku kad dolazi do mog auta uspijevam pritisnuti tipku koja zaključava sva vrata na vozilu. “Dovraga, Nora!” kaže kad je začuo škljocaj u vratima. Povlači ručicu, no vrata se ne otvaraju. “Zašto to radiš?” Naginje se prema meni, gnjevnim licem i širokim ramenima ispunjava prozor. Vrškom nosa dodiruje staklo, tako da mu je sada splošten, promjera omanjeg novčića. “Zašto?!” viče, a ja se odmičem od prozora, samo što mi pojas i anatomsko sjedalo ne dopuštaju da se još više udaljim. Dlanom snažno udara po krovu mog automobila, tako da metal šuplje odzvanja, a zatim se udaljava za nekoliko koraka, odmahujući glavom. Zaustavlja se i gleda uokolo, ruku čvrsto podbočenih na bokovima, dok mu se prsa vidljivo dižu i spuštaju od zadihanosti, dok pokušava obuzdati bijes. Neki pas iz susjedstva laje na automobil u prolasku, a neki dječak, nije mu više od četiri-pet godina, u tregericama, nešto si mumlja u bradu, besciljnim korakom prolazi kraj Frannyna Cadillaca, za sobom vukući štap. Neka žena
268
elada8
doziva ga iz ulice, a on kao paraliziran zastaje usred koraka, naginje glavu, poput lika iz nekog crtica kojem se zaustavila rola na projektoru. A onda, jednako naglo kao što je zastao, nastavlja hodati, polagano vijuga prema tom glasu. Ian se vraća, sad mirniji, pa me gleda. Pita: “Bojiš me se, Nora? Moraš se skrivati u autu?” Piljim u upravljač, ne mogu ga pogledati u oči, ne mogu odgovoriti na njegova pitanja. “Ne razumijem”, kaže. “Zašto mi to radiš?” U glasu mu se čuje prizvuk beznađa, jedva primjetan, ali ipak posve prepoznatljiv. Snažno hvatam donju stranu upravljača, pognute glave. “Policajci su me danas ponovno ispitivali - još jednom. Došli su mi na posao.” Stavlja oba dlana na staklo, podsjeća me na nekog dječačića koji tako ostavlja otiske. “Pitali su hoću li im dati uzorke kose i vlakana sa saga u svome stanu. Morao sam angažirati odvjetnika, Nora. Odvjetnika.” Glava mu gotovo pada na prsa. “Kako si im mogla reći da sam ubio Franny? Kako si tako nešto uopće mogla pomisliti?” Uzdišući, okreće se i naslanja na auto, leđima, pa sklapa ruke na prsima. Blagi povjetarac mrsi mu kosu. Obraćajući se vjetru, kaže: “Zašto mi to radiš, Nora? Volio sam te - i dalje te volim. Kad sam rekao da neko vrijeme moram biti sam, da moram o svemu dobro promisliti, htio sam samo to - nešto vremena. Samo malo vremena. Nisam s tobom htio prekinuti. Bio bih ti rekao da sam mislio na to. Svaki dan mislim na tebe, pitam se jesam li dobro postupio kad sam se distancirao od tebe. Duboko u srcu znam da nisam. Odlučio sam te nazvati i objasniti što se doista dogodilo, zašto mi je trebalo malo mira i samoće, no onda su me murjaci počeli ispitivati o Franny.” Neodlučno gleda prema tlu, a onda tiho kaže: “Vjerojatno mogu shvatiti zašto si bijesna ako si mislila da sam s tobom prekinuo - ali reći policiji da te pratim i maltretiram, da ti poštom šaljem prijetnje, da ti dodijavam anonimnim pozivima i da sam ti ubio sestru...? To nadilazi sve granice nekakve osvetoljubivosti. Ja s time nisam imao veze, Nora. Ni s čim. Kunem ti se.” Sada šuti, a ja čujem prigušeno vibriranje automobilskog motora. Molba je u njegovu glasu očita, nimalo prikrivena. I dalje te volim. Misli li da me izjavom ljubavi može natjerati na to da se predomislim? Njegova naklonost - bila iskrena ili ne, ne mijenja činjenicu da su njegovi otisci pronađeni na svim stvarima u onoj kutiji. Duboko u sebi drhtim. Manijaci koji maltretiraju i prate ljude čine upravo to - ubijaju ljubavlju.
269
elada8
“Više točno ne znam što me više ljuti”, kaže. “To što mi policija tako upada dok radim, to što su mi sve te stvari bile pod krevetom ili to što znam da smatraš da sam te pratio i da sam ti ubio sestru.” Ponovno stanka. “Nisam to učinio, Nora. Poznaješ me i znaš da nije tako.” Okreće glavu prema meni i stišava glas. “Znaš da nije tako.” Jedva razabirem njegove riječi. Sunce blista kroz vjetrobransko staklo i na plohama ostavlja raznobojne odbljeske. Nebo je blistavoplavo, vedro i optimistično, a ja samo želim da Ian ode. Ne želim se opterećivati njegovim problemima - ne želim se opterećivati ničijim problemima. Uskoro će ga uhititi, pa će porota odlučiti je li nedužan ili kriv, a ne ja. Želim samo biti sama. “Onog dana kad je umrla bio sam na planinarenju”, nastavlja. I dalje govori u vjetar, leđima naslonjen na auto. “S jednim prijateljem u parku Desolation Wilderness. Problem je samo u tome što se moj frend točno ne sjeća koji je bio dan. Bilo je to ipak davno. Jednostavno nije potpuno siguran u datum.” Baš zgodno, mislim si. Još jedan osumnjičenik bez alibija. Zrak odjednom para grmljavina motora. Neki vrtlar ruši stablo ispred susjedne kuće. U toj žutoj kacigi, ojačanim radnim čizmama i zaštitnim plastičnim naočalama izgleda poput mršavog drvosječe. Jednom rukom drži ručicu gasa na dršku, a drugom prednji držak, tako da mu obje vibriraju dok pila prodorno bruji. Sitni komadići piljevine izlijeću ispod lanca. Ritmično brujanje i zvrndanje ispunjavaju zrak, zaglušujući zvuk ptica, pseći lavež, zvukove prometa. Prostor pred kućom kao da se smanjio pod tom prodornom, nezaustavljivom bukom. Na njemu ne preostaje prostora ni za što drugo. Ian uzdiše. Još minutama ne govori ništa. Nakon što je vrtlar ugasio pilu, kaže: “Nisam je ubio, Nora. To bi trebala znati. Poslušaj što ti govori srce.” I ne pogledavši me, polagano se vraća u Bronco. Sunčeva svjetlost prodire kroz krošnju i srebrnastim sjajem prelijeva se na poklopcu motora ispred mene. Čak i iza zatvorenih prozora čujem tiho šuštanje u vrhovima krošanja, jedva čujan šapat lišća na povjetarcu. U retrovizoru gledam kako se Ian udaljava, pa nakon njega u tom zrcalu vidim još samo jednu stvar: stari crni Cadillac, stalni podsjetnik na to kako nisam razumjela sestru. Jednom sam prilikom, dok sam nešto obavljala u Sacramentu, iz auta ugledala Franny u tom Cadillacu. Kretale smo se u suprotnome smjeru, ona je išla u kliniku u kojoj je radila. Počela sam vikati i mahati, ne bih li joj privukla pozornost. I već kad sam se spremala potrubiti, nešto me u tome spriječilo. Izgledala je tako spokojno, kao da ništa ne primjećuje, ni mene, ni išta drugo, toliko zadovoljna osmijeha na licu da je nisam željela dekoncentrirati. Opčinjeno sam gledala kako prolazi kraj mene, kako izgleda kao da na cijelome 270
elada8
svijetu ne postoji baš ništa što bi radila radije nego se vozila uokolo u svom sjajnom crnom Cadillacu. Imala sam dojam da sam nekakav uljez, da poput voajerke narušavam nečiju privatnost. Željela sam odvratiti pogled, okrenuti glavu na drugu stranu, ali to nisam mogla učiniti. Okrenula sam se u suprotnome smjeru i počela je kriomice pratiti. Taj je njezin Cadillac bio poput kita. Stjecao se dojam da zapravo ne klizi nego lebdi iznad ceste, onako težak, opterećen i nadut, tako da zauzima cijeli prometni trak. Nekako nisam pamtila da je toliko velik. Imala sam dojam da se s godinama povećao, da raste poput živog tijela, da se s godinama širi. Čak i s udaljenosti od dvije duljine automobila čula sam kako Cadillac ustrajnom, potmulom grmljavinom najavljuje nailazak. Automobili koji su prolazili u suprotnome smjeru micali su se Franny s puta. Skretali su i preko ruba kolnika, zaobilazeći Cadillac kao da je riječ o nekoj divovskoj i grabežljivoj ribi, a kad je došla do klinike, parkirala se u samome stražnjem dijelu parkirališta, na bijeloj liniji, zauzimajući dva parkirališna mjesta. Uz dubok zvuk i podrhtavanje motor se zaustavio. Franny je izišla poput kakva državnika koji izlazi iz limuzine: prvo glava, pa pogled uokolo, pa osmijeh, upućen baš nikome posebno, a zatim i tijelo. Uspravila se, prebacila torbicu preko ramena, a potom, ruku podbočenih na bokove, zadovoljno kimnula autu, s izrazom čistog užitka na licu. Potajno sam je promatrala sa suprotne strane ulice, pitajući se što to vidi u tom autu da joj pruža takav užitak i radost. Izgledala je kao da je otkrila nešto neprocjenjivo vrijedno, nešto neopipljivo, nešto poput tajne sreće. O čemu se radi, zanimalo me. U čemu je tajna? Ali ja sam tada krenula svojim putem, ubrzo je zaboravila, zaokupljena svojim brigama. Kasnije tog dana zabavljeno sam se prisjetila cijelog događaja zabavljalo me to što sam je slijedila, kao i to što je Franny automobilu dopustila da odredi i njezinu ličnost. Takav način razmišljanja uopće mi nije bio jasan. Jednom sam je upitala zašto je toliko zaljubljena u taj Cadillac, no ona se samo zagonetno nasmiješila i rekla: “Ostavlja mi dovoljno prostora da rastem.”
271
elada8
ČETRDESETO POGLAVLJE Jesen stiže jednog hladnog i vjetrovitog dana. Iana su uhitili zbog ubojstva moje sestre. Iako se s tragovima pronađenima u Frannynu stanu nisu poklapali ni uzorci njegove kose, ni otisci prstiju, ni vlakna iz saga, ljepljiva traka nedvojbeno se poklapala s trakom iz njezina stana. Kemijska je analiza izvan svake sumnje dokazala da se završna vlakna poklapaju s vlaknima trake koju je Franny imala preko usta. Ian i dalje tvrdi da je nedužan i ne želi otkriti kako ju je ubio. Uzrok smrti i dalje je nepoznat. Možda nikada neću doznati kako je i zašto ubio Franny i pitam se završava li time priča o njoj. Možda i nije bilo razloga. Ljudi ubijaju bez razmišljanja i savjesti - tome u novinama svjedočimo svakodnevno. Mark Kirn još je u San Quentinu zbog ubojstva Cheryl Mansfield, ali sumnjam da je kriv. Ian je mogao ubiti i nju. Ne znam odgovore i vjerojatno ih nikada neću doznati. To sada mogu prihvatiti... barem mi se čini. Otkako je Ian uhićen više nema onih poziva i ne primam pisma s prijetnjama i fotografijama. Život mi je obavio bezvoljan plašt spokoja, a M. i ja slažemo se podosta dobro. Odnos nam je posložen na jedinstven način: on naređuje, ja pokorno slušam. Bit će da je mislio upravo na to kad mi je rekao da ću se morati naučiti suočavati s muškarcima. Taj naš odnos donosi zadovoljstvo. Odustala sam i od ono malo nadzora koliko mi je bilo preostalo i trenutačno nemam druge dužnosti, osim činiti što traži. I to mi ne smeta. Iscrpljena sam od dugotrajne potrage za Frannynim ubojicom. Osjećam se emocionalno izranjavanom, imam dojam da me izdao jedini muškarac za kojeg sam mislila da mu mogu potpuno vjerovati. Kako sam mogla tako pogriješiti u vezi s lanom? Sad se još jedino želim povlačiti u sigurnu čahuru M.-ova autoriteta. Zadovoljna sam time što sam sve prebacila na autopilota, a on mi je navigator, on određuje smjer. Ta se moja podčinjenost, najvećim dijelom, ograničava na područje seksa, iako se granice tog područja ponekad nejasno prelijevaju i prelaze i u druge sfere našeg života. Ponekad imam dojam da sam nitko i ništa, da ne postojim kao osoba ili da imam tek zanemarivu težinu i značaj - poput kakva djeteta ili robinje, bez drugih obaveza, osim da slušam i udovoljavam svome roditelju, svome gospodaru. Kako vrijeme odmiče, tu ulogu preuzimam sa sve manje i manje poteškoća. Neka se netko za promjenu brine za mene. Unutarnji mir - a imam ga prvi put od Frannyne smrti - stječem zahvaljujući gubitku osobne moći, ali taj mi je gubitak podnošljiv. Ipak, nisam jedina koja je odustala od moći. U toj ljubavi prema meni M. je također odbacio dio nadzora. Isprva sam mislila da je to tek varka, još jedan njegov pokušaj da me prevari. Prema Franny se ponio odvratno, dostojno svakog prijezira, i nisam mislila da se može promijeniti, da može voljeti. Ali njegovo držanje pokazuje da nije tako. Navečer često razgovaramo još dugo iza ponoći. A u tim noćnim razgovorima, skrivenima od dnevnoga svjetla, on mi se
272
elada8
otvara, povjerava mi osjećaje, navodi mi svoje slabosti, u čemu je slab, u čemu ranjiv - sve ono po čemu je čovjek od krvi i mesa - izlaže mi nijanse i samu bit svoje duše. Ja sam čuvarica tih spoznaja. Vjeruje da ću ih dobro čuvati i po tome je možda i ranjiviji od mene. U najmanju smo ruku ravnopravni. Nad gradom se nadvija opako nebo, crno poput antracita. Oblaci se komešaju, a jak vjetar snažno šiba obilnu kišu koja preplavljuje ulični odvod u centru, u Drugoj ulici. Komadići urbanog otpada - poderani papir, omoti guma za žvakanje, opušci - i komadići grančica komešaju se na površini blatnjave vode poput plastičnih dječjih brodića bačenih u uzburkano more. Voda i smeće u bujici protječu uz rub pločnika, pa zapinju u vrtlogu iznad otvora pokrivenog rešetkom, gdje se nakratko kovitlaju, da bi ih odvod ubrzo povukao pod površinu. Bit će to vlažna Noć vještica. Tog mi dana M. priprema večeru. Voli kuhati, a osim toga to mu ide od ruke neusporedivo bolje nego meni. Dodaje mi čašu crnog vina, a ja sjedam na barsku stolicu i gledam ga. U košulji je koja bojom potpuno odgovara crnome vinu koje pijemo, otkopčana ovratnika, dok mu se čelo sjaji u toplini kuhinje. Podsjeća me na jednog od onih poznatih kuhara s televizije, pokreti su mu brzi, ali precizni, preko jednog ramena ima prebačenu kuhinjsku krpu, rukavi su mu zadignuti iznad lakta. Staklena vatrostalna posuda s lazanjama hladi se na štednjaku, na zlatnosmeđim komadićima sira još se rasprskavaju mjehurići. Dovršava salatu, a ja osjećam miris češnjaka i maslaca iz beskvasnog kruha pod grilom. Spretno se okreće, salati dodaje talijanski preljev, pa je miješa, vadi kruh iz pećnice da ne zagori, slaže ga na tanjur. Crne su mu hlače izglačane na crtu, nisu ni najmanje izgužvane. Razmišljam o tome da s M.-om počnem živjeti. Ta mi se zamisao više uopće ne čini onoliko apsurdnom kao nekoć. “Sve je spremno”, kaže on, pa odbacuje krpu na radnu plohu. Na trenutak nestaje - kaže da će ugasiti svjetiljku na trijemu, tako da nas ne uznemiravaju djeca koja obilaze kuće i traže slatkiše - pa se vraća. Kuhinjskim rukavicama uzima posudu s lazanjama, pa je zajedno s kruhom s češnjakom nosi u blagovaonicu. Pratim ga noseći salatu i vino. Još sam ranije postavila stol, pa sad sjedamo uz jelo. On sjedi na čelu stola, ja kraj njega, s desne strane. Dok vadi lazanje, priča mi o jednom od svojih studenata, nekom pijanistu. “Ima nevjerojatnu želju za nastupanjem”, kaže M. Kuša jelo, pa mi nudi tanjur kruha s češnjakom. “Toliko je ambiciozan i željan, ali ipak svira u najmanju ruku prosječno. Nikad neće postati velikim glazbenikom.” “Koliko mu je godina, Michael?” pitam. Michael. Čini mi se neobičnim zvati ga po imenu. Ta mi riječ nekako ostaje u ustima, lijepi mi se za nepce i zube poput žilave karamele. “Dvadeset jedna.” 273
elada8
“Daj mu još malo vremena. Ako ima želju, popravit će se.” Zalogaj s vilice stavljam u usta. “Ovo je fantastično”, kažem, misleći na lazanje. “Hvala”, kaže on, a tamne obrve tada mu se malko mršte. “S vremenom će poboljšati tehniku, ali nikad neće postati izvrsnim pijanistom. Nema tu kreativnu iskru po kojoj se izvrsni razlikuju od dobrih. Razumije glazbu, intelektualno, ali je ne osjeća.” Smiješim mu se i kažem: “Ali ima dobrog učitelja.” M. samo nestrpljivim pokretom ruke prelazi preko mojih riječi. “To se ne može naučiti”, kaže. “To ili imaš ili nemaš. Neće mu pomoći ni sva tehnika ovoga svijeta, ni sva poduka. Popravit će se u određenoj mjeri, možda čak i dosta, s obzirom na žar kojim svemu pristupa, ali nikada neće biti velik glazbenik. Marljivost nije dovoljna.” “Thomas Edison ne bi se složio. Smatrao je da je genijalnost više plod marljivosti nego kreativnosti. ‘Jedan posto nadahnuće, devedeset devet posto znoj.’ Bude li taj tvoj student dovoljno marljiv i uloži li dovoljno velik trud, vjerojatno će uspjeti.” “Nemoj mi citirati nekakve aforizme, Nora. Krajnje su banalni i gotovo je redovito riječ o pretjeranom pojednostavljivanju - a to znači da u konkretnim, pojedinačnim slučajevima u spoznajnome smislu ne znače gotovo ništa. Mojem studentu nedostaje istinske genijalnosti, a znojem tu prazninu jednostavno nikada neće popuniti. Bilo bi mu bolje da spozna vlastita ograničenja. Bio bi sretniji kao vrhunski odvjetnik ili računovođa nego kao drugorazredni glazbenik koji će uvijek znati da nikada neće bili na potrebnoj razini. A stanje će se s vremenom samo pogoršavati: očajnički će željeti to nešto, znati da će mu uvijek biti uskraćeno, a najbolnije će biti gledati druge, koji su to manje zavrijedili, koji su manje marljivi, ali su obdareni darom i genijalnošću koji njemu nedostaju, i koji sve to još primaju zdravo za gotovo. Očekuje ga život ispunjen razočaranjima.” U njegovu glasu raspoznajem tračak suosjećanja. Pitam se odnose li se te riječi i na njega. Već se više puta dogodilo da me usred noći probudi zvuk klavira. Jednom sam se iskrala do radne sobe i zatekla ga nadvijenog nad klavijaturom, s izrazom agonije na licu dok svira neku prelijepu, tužnu, skladbu, pogrebni marš, čini mi se. Na čelo mu je padao gust pramen te fine, tamne kose. Dugački i skladni prsti tečno su prelazili tipkama - a meni se učinilo da još nikada nisam vidjela tako divan prizor. Bio je tako krajnje osoban, privatan, strastven, da sam se tiho udaljila, osjećajući se poput pravog uljeza. Nakon toga, kad god bih začula tu kasnonoćnu glazbu, ostajala sam u krevetu. M. je vrlo poznat, ali čak i ja - koja razumijem tako malo u vezi sa svijetom glazbe - znam 274
elada8
da nije jedan od suvremenih glazbenih velikana. Mislila sam da je zadovoljan profesorskom ulogom, no sada, dok govori o tome kako njegovu studentu nedostaje genijalnosti, počinjem se pitati je li to uistinu tako. Sve više razmišljam i o psihološkoj strani njegova sadomazohizma, pitam se je li njegova želja za dominacijom u izravnoj vezi s nemogućnošću da se istinski istakne kao glazbenik. Jednom mi je rekao da prihvaća svoja pijanistička ograničenja, pa je njegov sadomazohizam možda dio nekakve složene jungovske predstave uravnoteživanja - to što nema nadzor nad urođenim talentom, to što mu nedostaje genijalnosti, tjera ga na to da zahtijeva potpuni nadzor nada mnom. Ni ja, dakako, nisam izuzeta od takvih analiza. Moje uravnoteživanje ide u suprotnome smjeru. Oduvijek imam visok stupanj nadzora - vodim presudnu riječ u osobnim odnosima, ističem se u profesionalnoj karijeri - a to mi možda omogućuje da se svojevoljno prepustim M.-u i blaženstvu izostanka nadzora. “To ćeš mu reći?” pitam. “Da mu nedostaje genijalnosti?” M. se smiješi, polagano i tužno, a glas mu postaje blaži. “Neću”, kaže. “Nije mi posao da ljudima uništavam snove. Zadaća mi je naučiti ga svemu što mogu. Do te će spoznaje morati doći sam.” Još trenutak šuti, pa dodaje: “Kad bi me izravno upitao, vjerojatno bih mu bio dužan reći istinu. Ali neće pitati - takvi nikad ne pitaju.” Odlazim u kuhinju po parmezan. Čuje se zvono na ulaznim vratima, pa ih, bez razmišljanja, otvaram. Dva dječačića, sitna, plavih usana, u žutim kabanicama preko kostima, umorno izgovaraju “kvar ili dar” i prema meni pružaju dvije vlažne jastučnice koje im služe kao vreće. M. nema slatkiša, pa u torbici tražim sitniš i svakome dajem nešto kovanica od po dvadeset pet centa. Oni polako odlaze dalje u gumenim čizmama, na trijemu ostavljajući blatnjave tragove. Na početku prilaznog puta, na pločniku, njihovi su roditelji šćućureni pod kišobranom i podsjećaju me na sve one Noći vještica dok sam i ja još bila dijete - prije nego što se rodila Franny - na to kako sam išla od vrata do vrata, skupljala slatkiše dok je moj otac pazio na mene s pločnika, tek tamna, sjenovita masa sa sjajnom crvenom točkom na vrhu zapaljene cigarete. Vraćam se u blagovaonicu i nastavljam jesti, ponovno razmišljajući o M.-u i njegovim kasnonoćnim seansama za klavirom. On me gleda i smiješi se, ovaj put prepredeno. “Svuci bluzu i grudnjak”, kaže. “Želim te gledati dok jedem.” Istog trenutka osjećam treperenje u trbuhu i blago škakljanje u preponama. Ne treba reći ništa više - “Svuci bluzu” - da se uzbudim. Oklijevam, vilica mi je zastala u zraku. Neke ljude pomisao na seks ispunjava novom energijom, tjera ih
275
elada8
na djelovanje. Kod mene je obrnuto. Mene iščekivanje opčinjuje i sputava. Riječ je o svojevrsnoj paralizi, iako me obuzima tek na nekoliko sekunda. A u tišini tih trenutaka srce mi udara brže, disanje se produbljuje. M. me prodorno gleda u oči, a ja se pred tim pogledom predajem, svojevoljno. Odlažem vilicu i vadim bluzu iz suknje. Bluza je bijela i ima visoki ovratnik, te s prednje strane sićušnu bisernu dugmad. Počinjem ih otkopčavati, jedan po jedan. Prsti su mi odjednom nekako nespretni, pa mi treba više vremena nego inače. Rupice mi izgledaju neuobičajeno sitno, prsti su mi krupni i nespretni. Bisernu dugmad protiskujem kroz malene proreze. M. me i dalje gleda i jede. Otkopčavši posljednje dugme, skidam bluzu s ramena i puštam da padne na pod. Misleći na Franny, na to kako je zacijelo sjedila na toj istoj stolici, na jednak se način pokoravala M.-u - stavljam ruke iza leđa, otkopčavam grudnjak i također puštam da padne na pod. On zadovoljno kima. “Izvrsno,” kaže, “sad možeš dovršiti večeru.” Uzimam vilicu i nastavljam jesti. M. mi je tako nešto naložio već mnogo puta - ponekad želi samo da otkrijem grudi, ponekad me želi gledati samo od struka nadolje - no to me ipak svaki put uzbudi. Ushićuje me to kako potpuno vlada mnome, to prisilno pokazivanje neizmjerno me uzbuđuje. Želim da me ševi, ali znam da neće, zasada, dok ne bude spreman, a zbog te odgode samo ga još više želim. On pruža ruku i ovlaš dodiruje prvo jednu pa drugu bradavicu, tako da se obje uspravljaju. Ja tek neznatno izvijam leđa, tako da mu grudi budu još malo bliže. “Lijepo”, kaže, pa nastavlja jesti. Želim mu reći da ih počne stiskati i milovati, ali znam da to neće učiniti. Nikad ne radi što tražim, sve čini samo onako kako on želi. I ja jedem, bradavica otvrdnulih i spremnih za njegov dodir. Čuje se zvono, a M. s podsmijehom pita: “Želiš otvoriti?” Odmahujem glavom. Čujemo korake, došaptavanje, pa zvukove povlačenja. “Želiš da ti ispričam još jednu priču o Franny?” pita. Uzima bocu, pa dopunjava obje čaše. “Da”, kažem i pitam se što će mi sada pričati. Znam da se još neko vrijeme nećemo seksati, pa se počinjem opuštati.
276
elada8
On se naslanja, budući da je završio s večerom. “Ubrzo nakon što sam Franny odveo u onaj svinjac, pričao sam joj o drugim oblicima svog zanimanja za životinje. Bilo je to zapravo nakon jedne večere, ovako kao što mi sada razgovaramo, također je imala gole grudi, baš kao i ti sada.” Pridiže čašu i otpija gutljaj vina. “Dakako, njezine su bile mnogo veće. Tvoje su jako lijepe, ali priznajem da sam veliki poklonik grudi. Nikad mi nisu dovoljno velike.” Crvenim se - a meni se to ne događa često - jer su mi grudi podosta male, pa pred M.-om, budući da znam da više voli bujnije žene, osjećam nesigurnost i stid zbog njihovih dimenzija. On pruža ruku i bradavice mi dodiruje čašom, tako da se ponovno ukrućuju, a ja ponovno osjećam uzbuđenje. “Oh, ne treba ti biti neugodno”, kaže. “Imaš jako lijepe grudi, iako su male. I voliš mi ih pokazivati, nije li tako? Franny je to uvijek bilo neugodno, ali tebi nije. Mogao bih se okladiti u to da ti je pica sad već vlažna, zar ne? Mojoj maloj mezimici treba dobra jebačina. Da se pobrinem za tebe, srce?” Sva sam zajapurena i imam dojam da ne mogu govoriti. Neizmjerno ga želim, ali mrzim kad me tjera da to i izgovorim. Ponekad me namjerno uzbudi, dovede na rub orgazma, a onda ne želi nastaviti dok ga ne počnem preklinjati da me pojebe. Voli gledati kako ga preklinjem, kako mu obećavam da ću učiniti bilo što, samo neka završi posao. Ponižavam se pristajanjem na to, ali svaki put ipak nasjednem. Strast koju osjećam prema njemu nema granice, a moje je cijelo biće pred njim sada nekako umanjeno. Želi li da molim i preklinjem, to ću i raditi. Tako me lako nadjačava. “Da,” šapćem već promuklo, “želim da se pobrineš za mene.” Naslanja se, pa se smiješi. “Znam, Nora. Ali morat ćeš pričekati. Želim ti prvo dovršiti priču.” Otpija još gutljaj vina, a ja ponovno imam osjećaj izmanipuliranosti. “Nakon večere odveo sam Franny u radnu sobu i s nje svukao i sve ostalo.” Namiguje mi i kaže: “Znaš kako volim kad mi je žena gola.” Ponovno pokušavam zamisliti Franny kako gola hoda ovom kućom. Ne uspijevam prizvati tu sliku u misli. Teško je zamišljam kao seksualno biće, a još teže kao M.-ovo seksualno biće, kao objekt koji zadovoljava njegovu žudnju. Kad je zamišljam, uvijek je čedno odjevena u bolničku odoru i na nogama ima one bijele cipele debelih potplata. Jasno mi je da to nije točan prikaz - ako ništa drugo, tome me M. dobro poučio - ali tu sliku mogu mirno prihvatiti.
277
elada8
“Naredio sam joj da sjedne na kauč i rekao koliko sam uživao kad je bila u onom svinjcu, dok su joj one svinjice sisale grudi. Rekao sam joj i da mi je drago što se tako dobro slaže s mojim psom. Franny je jako voljela Rameaua. Hranila ga je, odlazila iza kuće i s njim se igrala. A navečer smo s njim ponekad išli u dugačke šetnje kvartom. Objasnio sam joj da volim životinje i da je želim vidjeti s nekom životinjom. Bila je smetena. Nije imala pojma o čemu govorim. Rekao sam da želim gledati kako je ševi neka životinja. Sirota Franny. Užasno se uzrujala. Znala je da ću je na to natjerati i nije znala što da kaže. Samo je tako sjedila, grickala usnu, odmahivala glavom, a to siroto golo tijelo na kauču se već treslo. Rekao sam joj da će to morati učiniti za mene. Počela je plakati - to je činila često - a ja sam je privio i počeo tješiti, ali sam i dalje bio odlučan, te sam joj objasnio da to jednostavno moram vidjeti. Rekao sam da će to morati učiniti, ali i da ću joj dopustiti da odabere životinju: svinju ili psa. Samo je odmahivala glavom, grčevito se držala za mene, kao da ću se nekako predomisliti zbog te njezine krajnje uznemirenosti i suza. Uvijek je, naravno, bilo obrnuto. Njezin strah iz mene je uvijek izvlačio samo ono najgore. ‘Biraj’, rekao sam joj. Rekla je ne, rekla je da ne može. ‘Objasnit ću ti razlike’, rekao sam. ‘Tako ćeš lakše odlučiti. Želiš li psa, spustit ćemo te na sve četiri, pa će te Rameau zajahati straga. Ejakulirat će gotovo istog trena, ubrzo nakon što uđe u tebe - tako je sa svim psima - ali čim izbaci spermu u tebe, donji dio kurca nateći će mu tako da će se pretvoriti u veliki čvor i zaglaviti ti se u pički. Nogom će prijeći preko tebe i okrenuti se za sto osamdeset stupnjeva, tako da ćete se dodirivati guzicama, i dalje spojeni njegovim kurcem u tvojoj pički, sve dok ta oteklina ne splasne. Kod Rameaua se to dogodi nakon približno pola sata, pa bih vas mogao fino gledati dok ste tako spojeni, snimiti pokoju fotku i bez žurbe drkati. ‘E, sad, sa svinjom je priča bitno drukčija’, rekao sam joj. ‘Svinjski je kurac dugačak i krut namotaj, spirala nalik na vadičep, a kad svrši, krmku će trebati desetak minuta da sve ostavi u tebi. Izbacuje gotovo dvije šalice svinjskog ejakulata. To bi ti se svidjelo’, rekao sam joj, ‘zgodan i dugačak kurac, a u tebi bi svršavao i svršavao, ispunio bi ti pičku s više od pola litre sperme.’ To je sirotu Franny prestravilo. A ja zapravo nikada nisam vidio svinju sa ženom. Nisam siguran ni za samu logistiku, odnosno kako bili naveo krmka da je zajaše, ali htio sam je odvesti u svinjac i iskušati stvar. ‘Ne odabereš li, ja ću to učiniti umjesto tebe’, rekao sam, no ona je i dalje odmahivala glavom i plakala. ‘Dobro,’ rekao sam, ‘onda ću ja odabrati. Želim te vidjeti s...’ A ona je kriknula: ‘S psom! Ne sa svinjom! Pas! Pas!’ Sirota Franny. Bila je totalno u panici. Bila je izvan sebe od očaja. Nije željela ni jedno ni drugo, ali joj se činilo da je pas neusporedivo manje poniženje. Držao sam je dok nije prestala plakati, a onda sam je natjerao da se spusti na pod, na sve četiri, pa sam doveo Rameaua.” M. sliježe ramenima. “Ostatak možeš zamisliti”, kaže.
278
elada8
Njegova me priča hipnotizirala. Ali ne vjerujem mu, baš nimalo. Nalik je još nekim njegovim pričama o Franny - odviše su groteskne i pretjerane da budu istinite. Pogotovo u vezi s Franny. “Lažeš”, kažem mu. “Ona to ne bi učinila, čak ni za tebe. Trebao bi pripaziti da ti priče ne budu toliko bizarne - zbog toga jednostavno nisu uvjerljive.” Prigušeno cokće jezikom. “Imam zahtjevnu publiku”, kaže, pa se ljubazno smiješi. “Ali dosta o tome. Završilo je vrijeme za priče.” Hvata me za ruku i odvodi u radnu sobu. Kleknuvši ispred mene, odvezuje mi cipele. Skida ih, pa mi ljubi unutarnju stranu gležnjeva. Potom otkopčava patentni zatvarač na mojoj suknji i pušta je da padne na pod. Uvukavši prste pod elastičnu vrpcu na struku, skida mi gaćice, tečnim i skladnim pokretom, a ja pridižem jednu pa drugu nogu, da ih može ukloniti u stranu. Licem mi uranja u obrijane prepone i, gotovo s dubokim poštovanjem ljubi mi stidne usne. Širim mu noge, tek malko, i osjećam vršak njegova jezika na klitorisu. Grabim ga za tamnu kosu, držim ga priljubljenog uz tijelo, ali on se, blago i obzirno, odvaja. “Dođi,” kaže, “na trenutak sjedni na kauč.” Posjeda me na kauč, pa dolazi do kliznih staklenih vrata, otvara ih i zviždi. Rameau, veselo poskakujući, ulazi u sobu. Riječ je o velikome psu, visokom gotovo metar, teškom vjerojatno i sedamdesetak kilograma, prelijepoj životinji. Većina doga koje sam vidjela ima zlatno, smećkasto krzno, ali Rameau ima kratku crnu i sjajnu dlaku. Prilazi mi, pa mi njuškom i četvrtastom vilicom dira vanjsku stranu bedra. Milujem ga, a on mi stavlja veliku glavu u krilo. M. ponovno dolazi do mene, na kauč. “Nemoj ni pomišljati na nekakve gluposti”, kažem. “Neću se ševiti s Rameauom.” Ponovno se čuje zvonce na ulaznim vratima, no na taj se zvuk ne obaziremo. On sjeda, pa pruža ruku i češka psa iza uha. “Znam”, kaže mi. “Rameau će ševiti tebe. Prvo ćeš se spustiti na pod i dopustiti mu da te ševi s guza. Onda, nakon toga, nakon što se opusti i bude spreman za još ševe, sjest ćeš na kauč, nasloniti se i raširiti noge, pa će se uspeti na tebe dok si okrenuta prema njemu. Želim da gledaš kako te Rameau ševi. Želim da znaš da te ševi pas i da to radiš za mene.” Prekriživši noge, odmahujem glavom i kažem: “Zaboravi.” Ali M. se samo smiješi. Kaže: “Rameau je izvrsno dresiran i već dugo nije bio u ljudskoj pici, još od Franny. Prvo će te dobro polizati, a tek će se onda smjeti popeti.”
279
elada8
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE Kad sam se jutros probudila, M. je već bio otišao na posao. Ležim u krevetu i mislim na prethodnu večer. Ne mogu vjerovati da sam se tako malo bunila, da su mi primjedbe bile toliko plitke. Seks s psom bio je drukčiji nego što sam očekivala. Kao što je M. i rekao, psi ejakuliraju praktički odmah. Čim je ušao i počeo prodirati, Rameau je svršio uistinu vrlo brzo, za nekoliko sekundi, najviše dvadeset. Ipak, bilo je fascinantno osjećati njegov topli jezik na mojem međunožju, osjećati kako penetrira, osjećati tu kratku dlaku među nogama, krzno koje se tare o moje tijelo. Prije nego što je pustio Rameaua da se popne na mene, M. je na meni upotrijebio prste, poigravajući se klitorisom i bradavicama dok me pas lizao. Tabui koji obilježavaju prirodu takvog čina neizmjerno su me uzbudili, a kad mi je Rameau položio šape na leđa i pripremio se za to da se uspne, pa se nagnuo naprijed i nogama me obavio oko struka, nisam se bunila. M. mu je usmjerio penis u mene, i dalje mi milujući klitoris, a ja sam svršila istodobno kad i Rameau. I to jako, perverzno uživajući u tome da činim nešto tako bizarno, tako preko svih mogućih granica. Teško je opisati moju reakciju. Pseći je penis manji od čovječjeg, a sama je ševa završila gotovo i prije nego što je počela, no sami je osjećaj bio upravo nezamislivo erotičan - ne, ne erotičan, nego pornografski. Čim sam među nogama osjetila vršak Rameauova penisa, penisa koji traži ulaz, tijelo mi je zadrhtalo od takve putene, razbludne požude da sam istog trenutka izgubila svaku svijest o toj radnoj sobi, kao i o svome postojanju u njoj. Bila sam negdje drugdje, ali nemam pojma gdje - u nekom iskonskome, primitivnome, raskalašenome i čisto seksualnome okruženju. Seks je bio izopačen i pružio mi je neopisiv užitak. Pas me sinoć poševio dvaput, straga i dok sam bila okrenuta prema njemu, a onda je na red došao M. “Naučit ćeš ga primati i u usta”, rekao je dok me ševio. “Neću”, rekla sam ja. “To ne želim”, ali M. me samo čvrsto uhvatio za bokove, stao prodirati još žešće, te rekao: “Da. Hoćeš.” Ustajem i tuširam se. Tuširala sam se i sinoć, prije nego što sam zaspala, ali imam dojam da mi je potrebno još jedno pranje. Ponovno perem kosu, pa se brišem ručnikom. Navlačim jedan od M.-ovih kućnih ogrtača i ulazim u sobu. Kroz prozor vidim Rameaua izvaljenog na travi. Pitam se hoće li sada pas početi redovito sudjelovati u našem ljubavnom činu ili će me M. s psom željeti gledati samo povremeno. Jesam li jebačica pasa. Ne znam što da mislim o svemu. Sada, bistra uma obasjanog ranojutarnjom svjetlošću, jasno uviđam poniženje i degradaciju koje nosi taj čin - jer to je to, barem M.-u. Želi me gledati sa životinjom, sa zvijeri, da dokaže da me ima u potpunoj vlasti. Jebačica pasa, eto to sam ja. Nakon što me Rameau počeo lizati, uživala sam u svakom trenutku. Normalna sam osoba, mislim si. Kako se mogu ševiti s psom?
280
elada8
Rameau vidi da stojim kraj prozora i repom udara po travi. Odlazim u kuhinju i pripremam svježu posudu kave, čekam da zakuha. Na kuhinjskome stolu nalazi se videokaseta sa zalijepljenom porukom. “Za tvoj užitak gledanja - ovo sam zadržao kao uspomenu”, piše, M.-ovim rukopisom. Sa šalicom kave u ruci uzimam kasetu, odnosim je u radnu sobu i stavljam u video. Otpijam gutljaj kave, palim televizor i sjedam da pogledam snimku. Ekran je prvo crn, bez slike i zvuka, a onda se odjednom pojavljuje i snimka: Franny, gola, uplakana, na sve četiri. Rameau je iza nje, glave spuštene među njezine noge, liže joj genitalije. Kamera kruži oko nje, tako da i nju i psa vidim sa svih strana. “Molim te, Michael,” jeca Franny, gledajući u kameru, “ne tjeraj me na to.” Ali M. ne odgovara. Kamera ponovno kruži oko nje. Rameau pridiže glavu i prednjim joj se dijelom tijela penje na leđa, držeći je šapama za struk, pa počinje prodirati. Franny vrišti i počinje premještati tijelo. Čujem M.-a - koji drži kameru i ne vidim ga, ali ipak jasno osjećam kako ondje vreba - kako oštro viče na nju: “Ne miči se!” Ona ostaje na mjestu, sada šuti, ali i dalje jeca, suze joj cure niz lice, usta izbezumljeno i bolno oblikuju slovo O, taj sumorni otvor, simbol njezina poniženja i beznađa. Isključujem snimku. Ne želim dalje gledati. Ne mogu odgledati ostatak. Njezino iskustvo s Rameauom bilo je suprotno od mojega. Iako sam se u početku nećkala, u svemu sam sudjelovala svojevoljno. M. me uzbudio, u meni probudio žudnju za psom, a kad se uspeo na mene, bila sam spremna. Ali M. se prema Franny ponio sadistički i okrutno. Uživao je u njezinu poniženju. Nakon ove snimke moj sinoćnji užitak doima se manje erotičnim. Štoviše, imam dojam da je sada okaljan. Tek tanka linija, uviđam sada, dijeli erotično od poniženja. U slučaju moje sestre M. je prešao tu granicu. A sada znam da je sve što mi je pričao o Franny istina. Priča o svinjcu, o uriniranju, o seksu s psom, i sve ostalo... sve je to istina. Mislila sam da me samo namjerno muči, da izopačeno uživa u tome što kod mene izaziva takvu nelagodu, ali sve je to bila istina. Usporedbe. Nove paralele. Frannynim stopama krećem se i točnije nego što sam mislila. Premotavam vrpcu na početak i vadim je iz uređaja. Da je živa, Franny nipošto ne bi željela da netko vidi tu snimku. Uzimam škare, pa odlazim u garažu i pronalazim čekić. Namjeravam razbiti kasetu, pa vrpcu izrezati na malene komadiće i sve baciti u kantu za smeće. Podižem čekić, spremna udariti svom snagom, no onda zastajem. To mi je jedina preostala videosnimka s Franny i, koliko god bila užasna, ne mogu se prisiliti na to da je uništim. Vraćam se u radnu sobu i ponovno stavljam kasetu u video. Pokrećem snimku i ovaj se put prisiljavam na to da je odgledam do kraja. Imam dojam da to nekako dugujem Franny, da s njom moram iskusiti tu bol i poniženje, tako da ne bude sama, da nekako posredno sudjelujem u njezinu poniženju. Snimka je 281
elada8
uistinu ogavna i dostojna najdubljeg prijezira. Premda je gledam, uviđam da se zapravo koncentriram na druge stvari na njoj - na smeđi sag, Billyjevu medicinsku narukvicu oko njezina ručnog zgloba, na njezinu bijelu kožu - a ne na bolan prizor u kojem je Rameau liže i ševi. Nakon završetka snimke sjedim naslonjena na sofi, posve iscrpljena. Ti prizori i dalje mi se vrte u glavi. Franny na podu, na sve četiri, gola, pa onda Rameau koji se penje na nju. Trljam sljepoočice. Nešto me kopka, muči me neka slika, tek napola formirana, mutna. Nešto nije kako treba, ali ne znam što. Nešto što nadilazi granice Frannyna poniženja. Na podu je, gola je, pas joj liže genitalije. Glava joj je pognuta, lice joj je u suzama, dojke joj vise, koža joj je tako bijela, stražnjica... Što sam joj ono vidjela na stražnjici? Nekakav trag. Trag njegova biča? Ne. Nešto drugo. Nešto sličnije madežu. Ustajem i vrtim vrpcu unatrag. Zaustavljam snimku trenutak prije nego što će joj se Rameau uspeti na leđa, pa gledam. To nešto vidim na desnome guzu, nekakav trag, ožiljak, čini mi se. Jedva se vidi, poput rane koja je gotovo posve zacijeljela. Gledatelju bi pogled automatski privukao Rameau, a da ja nisam gledala drugamo to nešto ni slučajno ne bih bila primijetila. Vrtim snimku unatrag i gledam ponovno. I dalje ne uspijevam razabrati o čemu se radi. Gledam još jednom pa zaustavljam snimku na ekranu. Prikaz sada stoji. Na desnoj strani stražnjice, nisko i sa strane, vidim prekriženi krug, univerzalni znak za “ne”. Jedva je vidljiv, tek blijedi trag, ali ga ipak razabirem. Osupnuto uzmičem. Znam što to znači. Kad su je pronašli, Frannyn torzo bio je prekriven porezotinama - krugovima, kvadratima, crtama. Zbog visokog stupnja raspadnutosti tijela, mrtvozornica nije uspjela identificirati veći dio tih porezotina. Ali jedan od prikaza koje je uspjela prepoznati bio je upravo prekriženi krug. M. je ubio Franny. Ta rana na stražnjici, tako jedva primjetna da ju je previdio, bila je već gotovo posve zarasla kad je snimio taj film. A posve je zarasla i nestala kad ju je ubio, jer mrtvozornica na njezinoj stražnjici nije pronašla nikakve tragove. Ali znak je tu, na snimci, identičan onome koji joj je kasnije urezao u trbuh, dokaz da je M. ubio Franny. Da, dovoljno uvjerljiv dokaz za mene, ali ne i za policiju. M.-a nema na snimci, vide se jedino Franny i Rameau. On će zanijekati da je snimka njegova. Osjećam kako drhtim, ne od hladnoće i jeze, nego od plamenog gnjeva. Sve one emocije koje sam proteklih godinu dana potiskivala - sav taj bijes, osjećaj krivnje - žare me iznutra poput pomahnitale osvetničke vatre. Neću mu dopustiti da se izvuče. To se ne može ponoviti. Ovaj put više ne. Premotavam vrpcu na početak, pokušavam se smiriti i pribrati, razmišljam o tome što mi je činiti. Izlazim iz radne sobe, pa dugačkim hodnikom odlazim do 282
elada8
njegove spavaće sobe. Sve dotada M.-ovu su kuću ispunjavale seksualne konotacije. Dnevna soba, radna soba, namještaj - sve to u meni je budilo uspomene na prošle prigode koje su me pripremale na buduće susrete. Bila je falusna i putena, ta njegova kuća, naš osobni harem razvratnih užitaka. Ali sada, dok prolazim tim sobama, dojmovi u meni stvaraju drukčiju sliku: sliku boli i patnje. Progoni me ta videosnimka. Franny i dalje hoda ovuda, ovim hodnikom, oprezna, nesigurna koraka, njezini prigušeni povici i dalje mi odjekuju u glavi. Ovu kuću više nikada neću gledati kao što sam je ranije gledala. Ulazim u M.-ovu sobu i počinjem se odijevati. U međuvremenu je skupio moju odjeću - bluzu i grudnjak koji su ostali u blagovaonici, suknju, cipele i gaćice iz radne sobe - te ih uredno složio i stavio na onu klupu ugrađenu ispod izbočenog prozora. Prema meni je obziran i uredan, a tijekom posljednjih nekoliko tjedana potisnula sam onu početnu tvrdnju o tome da je okrutan i zao. U početku sam bila sigurna da je tako. A onda, kako je vrijeme protjecalo i kako sam ga sve bolje upoznavala, sve mi se više činilo da sam možda pogriješila. Potrebe su mi zamutile oštrinu prosudbe. Željela sam shvatiti Franny, spoznati kakva je doista bila, a M. mi ju je predstavio. Zahvaljujući njemu, sestru sada poznajem bolje nego što sam je ikada znala za njezina života. Ali negdje usput izgubila sam objektivnost. Prestala sam smatrati da je okrutan jednostavno zbog toga što nisam željela da bude okrutan. Prevarila sam se. Kakav bi to čovjek - osim krajnje okrutne osobe - prisilio ženu na seks s psom, a onda još uživao u njezinim suzama? Cijeli dan čekam M.-a, pripremam se za njegov povratak. Pretražujem njegovu kuću i sve što je moje - odjeća koju sam ostavila u njegovu ormaru, šampon, četkica za zube i dezodorans, roman Larryja McMurtryja koji sam počela čitati, ali ga nisam dovršila - spremam u smeđu papirnatu vrećicu. Samoj sebi ne mogu se nadiviti na toj samokontroli, na staloženosti. Sad kad znam što moram učiniti krajnje sam odlučna. Otvaram vrata koja vode iza kuće. Rameau leži na travi, a uši mu se naglo dižu čim čuje otvaranje kliznih vrata. Prijepodne je sivo, bez sunca, a zrak hladan i vlažan. Osjećam kako mi se kosa kovrča od vlage, zakopčavam vestu i drhturim. Rameau ne odvaja pogled od mene, te velike smeđe oči, repom maše po travi, ali ne ustaje. Netremice se gledamo. O psima znam vrlo malo i sad se pitam sjeća li se našeg sinoćnjeg susreta. Izlazim, a Rameau istog trena skače na noge i zaigranim koracima trči do mene. Gladak je i snažan, a crna glava seže mu do mog kuka. Nepomično stoji dok ga češem iza ušiju. Čim prestanem, spušta glavu i njuškom mi dodiruje bedro. Punim mu zdjelicu vodom i gledam kako pije, a potom ulazim u kuću i za sobom zatvaram vrata. Uzimam onu vrećicu i odnosim je u dnevnu sobu, te je skrivam iza jednog naslonjača, tako da M. ne vidi da namjeravam otići. Prilazim velikom prozoru. Nebo je sumorno, 283
elada8
zastiru ga oblaci. Neka mačka nešto njuška u cvjetnoj lijehi, iznenada podiže pogled, uzbunjena zvukom koji ja ne čujem, pa juri na suprotnu stranu travnjaka i nestaje iza susjedova automobila. Kad sam vidjela onu snimku na kojoj je Franny, onaj trag na njezinoj stražnjici, kad sam shvatila da ju je ubio M. - nešto je u meni puklo. Svoj život, i taj mali dio svemira koji nastanjujem, sada vidim mnogo jasnije, možda i najjasnije otkako mi je ubijena sestra. Kako sam uopće mogla razmišljati o tome da živim s M.-om? Zbog njega sam se odrekla previše toga i sada moram učiti ponovno ispočetka - kako se brinuti za sebe. To mogu jedino ja. Pogriješio je time što mi je pokazao videosnimku. Bila je to pogreška monumentalnih razmjera. Kako je mogao biti tako glup? Čak i da nisam primijetila taj trag, zašto mi je uopće htio pokazati snimku? Zašto bi htio da vidim kako mentalno muči Franny? Mogu jedino zaključiti da ne shvaća, ili odbija shvatiti, da je njegovo ponašanje - ta nemoralnost i izostanak suzdržavanja - prema mojoj sestri bilo pogrešno. Da mi nije pokazao snimku, možda bih bila ostala s njim. Mogla sam ostati. O, da, to je posve sigurno bilo u granicama mogućega. Zaveo me vrlo lako, doveo u iskušenje baš kao i Franny, ali sam ja - za razliku od nje - u tome uživala. Neopisivo. Poveo me na seksualnu odiseju neviđenih užitaka i da nisam vidjela tu snimku, možda bih bila ostala zauvijek. I to me plaši. Mogla sam živjeti pod njegovim nadzorom. Mogla sam biti robinja tom gospodaru. Ali vidjela sam snimku i sada se sve promijenilo. Čak i ako mi nije ubio sestru, kako sada mogu ostati s njim? Nakon što sam odgledala kako muči Franny? Taj stravični nedostatak suzdržavanja čisto je zlo. Pretjeruje. M. je ubio Franny, a ja ću osvetiti njezinu smrt. Platit će za to što je učinio. Počinjem se pripremati. Neće se vratiti prije pola četiri, pa to znači da imam više nego dovoljno vremena. Odlazim u njegovu kupaonicu i otvaram ormarić s medicinskim potrepštinama. Vadim tablete za spavanje i stavljam ih u džep. Potom odlazim u onu sobu u stražnjem dijelu kuće, sobu za dresuru, palim nekoliko svijeća. To je M.-u najdraža soba - priznajem da je bila i meni prostorija u koju me često dovodio. Posve neprimjereno, kraj kreveta je privremeno pohranjena hrpa kartonskih kutija. U njima se nalaze papiri, fascikli i knjige koje je M. kući donio sa sveučilišta, ali ih još nije uspio sortirati i spremiti. A u ormaru visi moja odjeća - moja odjeća za igru koju je kupio M. Donje rublje od čipke i satena, različiti bodiji, odjeća po uzoru na francuske sobarice, djevojačka karirana suknja i prsluk, bebidolke za malene djevojčice, korzeti, tange i najlonke koje sežu do vrha bedara, sve to za velike djevojke. Vadim četverodijelni komplet od crnog vinila i navlačim ga: podstavljeni grudnjak, rukavice s otvorima za prste koje mi sežu sve do laktova, halteri i tanga, sve od sjajnog crnog vinila koji izgleda kao da je mokar. Sjedam na 284
elada8
krevet i navlačim crne mrežaste čarape, pa na noge stavljam crne štikle. Ulazim u M.-ovu kupaonicu, šminkam se, a onda se gledam u velikome zrcalu. Trbuh mi je ravan, bedra čvrsta. Dobro izgledam. Osim jarkocrvenog ruža na usnama, sve je na meni crno, od glave do pete. Tako će me M. pamtiti: kao svoju seksualnu robinju u crnome vinilu. Vraćam se u sobu za dresuru i palim još svijeća - sve redom. Njihova svjetlost treperi po cijeloj sobi, na svim stolovima, na televizoru, na kartonskim kutijama, na podu, i sve obasjava, dovoljno za kvalitetnu snimku na videokameri. Kasetu na kojoj je ona snimka s Franny stavljam u video i provjeravam je li prazna kaseta u kameri. Odlazim u kuhinju, pa M.-u i sebi točim po čašu crnog vina. Razmišljam o tome koliko tableta da mu stavim u piće, pa zaključujem da ću ipak staviti samo jednu. Želim da bude usporen i omamljen, ne u nesvijesti. Rastvaram kapsulu i prah ubacujem u vino, pa miješam. Nakon toga pišem poruku i ostavljam je na stolu: “U sobi sam za dresuru, Gospodaru, čekam te.” Uzimam čaše i odlazim u tu sobu. Zahvaljujući svijećama, sve blista jantarnim sjajem. Sve je spremno. M.-ovu čašu stavljam na stolić kraj kreveta, kraj ključa za lisice, pa se smještam na krevet i čekam, pijuckam vino. Pet minuta poslije pola četiri čujem M.-a na ulaznim vratima. Čuje se škljocaj brave, vrata se otvaraju. Stoji u predvorju, po svoj prilici s onom svojom smeđom kožnom torbom. Moj je auto na prilazu garaži, pa zna da sam ovdje. Zatvara vrata, a ona pritom prigušeno stružu. Čujem korake. Ući će u radnu sobu, odložiti torbu, pa pogledati klavir. Sada će željeti prvo sat-dva svirati, što mu je običaj kad se vrati s fakulteta, ali prvo će potražiti mene. M. je tako predvidiv. Svući će kaput, skinuti kravatu, pa otići u kuhinju po piće i vidjeti moju poruku. Zbog nje će se namrštiti. Htio je klavir, a ne mene. Ponovno će pročitati poruku - zamišlja me u sobi za dresuru, okovanu za zid, pa će požuda odnijeti prevagu. Doći će do mene. Čujem kako hoda, kako prolazi hodnikom. Zastaje na vratima i gleda me, bez riječi, a jedna obrva zadovoljno se diže jer sada uočava moju crnu opremu. Nehajno se ramenom naslanja na okvir vrata, pa otpušta kravatu - pogriješila sam u vezi s kravatom, ali nema sako. Ima tamne hlače i blijedoljubičastu košulju, dok mu je kravata izrađena od talijanske svile. Čak i dok je još posve odjeven, jasno se vidi da je vitak i mišićav. Odjeća mu savršeno pristaje na tom dobro očuvanom četrdesetdevetogodišnjem tijelu. Mršav je, senzualan i smrtonosan. “Nekako sam mislila da bismo se mogli poigrati”, kažem, pa otpijam gutljaj vina. “Bila sam zločesta i treba me kazniti.”
285
elada8
M. polagano zadiže rukave, pa ulazi u sobu, ne odvajajući pogled od mog tijela. Usne mu se zavodljivo pridižu u kutovima. Sa stola uzima čašu s vinom, otpija gutljaj, i dalje piljeći. Otpija još gutljaj, pa sjeda do mene, dlanom mi prelazi po nozi, po goloj koži bedra, po mrežastoj čarapi. “Koliko je hitno?” pita. “Jako”, odgovaram. “Treba me istući.” Pridižem se, sjedam. “Ali prvo ti želim popušiti kurac.” Silazim s kreveta. M. me hvata za ruku. “Kamo ideš?” pita. “Nikamo. Samo želim da se zamijenimo. Želim da legneš, da ti mogu popušiti.” “Jesam ti rekao da se pomakneš?” “Nisi.” Odlaže čašu na stol, povlači me u krilo, i dalje me čvrsto držeći za ručni zglob. “Možda te prvo želim istući.” Srce mi se odmah ubrzava. Šutim. Je li naslutio da sam mu nešto stavila u piće? Ne, to ne bi mogao osjetiti - nije osjetio. Odjednom mi pada na pamet da možda cijelo vrijeme zna za taj trag na Franny. Možda je htio da ga vidim i da znam da ju je ubio. Možda je ovo tek uvod u moju vlastitu smrt. “Dobro,” kažem, “onda prvo batine.” Čujem nervozno podrhtavanje u vlastitome glasu. M. me čudno gleda - zna da nešto nije kako treba. Ne pušta me. Čekam da vidim što će učiniti. Naglo i snažno hvata me za kosu i vuče mi glavu unatrag. Preneraženo hvatam dah. Čaša mi pada na pod. Teško dišem, glave zabačene posve unatrag, tako da gledam u strop. Znam da će je povući još više unatrag budem li se opirala. Izvija ruku i još me jače čupa, tako da počinjem stenjati. A onda me ljubi u vrat. Ljubi me još jednom, pa mi pušta kosu. Drugom rukom i dalje me drži za ručni zglob. Na golim ramenima i vratu osjećam polagano pomicanje njegovih usana i vlažnog jezika. Osjećam miris njegova znoja, slankastu aromu njegove želje. “Izgledaš jako umorno”, mumljam. “Mislila sam da bi možda htio da ti prvo neko vrijeme pušim, da ti dam malo energije.” M. me gleda. “To si mislila?” kaže, pa mi pušta ruku. 286
elada8
Oprezno ustajem iz njegova krila i spuštam se na koljena. Otkopčavam mu hlače, čekam da vidim hoće li me zaustaviti. Neće. Ustaje, a ja mu skidam hlače i cipele. Ponovno sjeda. Odvezujem mu kravatu, pa otkopčavam košulju. Uredno mu slažem svu odjeću, onako kako bi i on to učinio. Povlači se unatrag, tako da je leđima naslonjen na zid. Dodajem mu čašu s vinom. “Izvoli”, kažem, a on je uzima. “Želim da se opustiš”, kažem mu, barem se nadam, vrlo seksi glasom. “Samo lijepo sklopi oči, pij vino i uživaj. Pušit ću ti dulje i bolje nego što ti je itko ikada to radio.” Počinjem ga polagano lickati. Kurac mu je već tvrd i napet, a plava žila nabrekla je i pulsira po cijeloj njegovoj duljini, no cilj mi je zapravo suprotan: želim ga usporiti. Zatvorenih očiju M. pije vino. Vidim kako mu se ramena opuštaju, kako mu cijelo tijelo zauzima još udobniji položaj. Usporeno miče glavu s jedne strane na drugu. Skladno i bez promjene tempa ustima mu s kurca prelazim na unutarnju stranu bedra, manje zapaljiv dio njegove anatomije. Ondje se zadržavam, usnama mu nježno dodirujem kožu. M.-u ne smeta što sam odustala od kurca ili je već previše utonuo da to primijeti. Dovršava vino. Ustima mu prelazim na drugo bedro, pa malo kasnije na trbuh, i primjećujem da mu je ud već gotovo posve opušten i beživotan. Stenje, duboko i opušteno. Šaka mu se rastvara, a prazna čaša kotrlja mu se iz ruke. “Lezi”, kažem. M. stenje, a onda, pospano, kaže: “Molim?” Jedva uspijeva malo rastvoriti oči. “Ispruži se”, kažem, pa uzimam čašu i ostavljam je na stolu. “Bit će ti ugodnije.” Pomažem mu da se ispruži. “Jako sam umoran”, mumlja. “Treba mi samo par minuta”, kaže, pa zatvara oči. Masiram mu noge i bedra, nježno, pa prelazim na ruke i ramena. Pritisak je blag, umiruje, cilj mu je opuštanje. U trenutku kad mi se učinilo da spava, pridižem mu jednu ruku nad glavu. Nešto mumlja, ali se ne opire. Lisice vise sa zida. Oba su obruča povezana s vrlo debelim polumetarskim lancem učvršćenim za zid. Polagano mu stavljam jednu stranu lisica na zglob, pa je zaključavam. Lanac je opušten, ne zateže mu ruku, pa ništa ne osjeća. Podižem i drugu ruku, pa sve ponavljam. Povlačim se za korak-dva i gledam ga, golog, mlohava kurca, Frannyna ubojicu, i osjećam isključivo gađenje. Iz hlača mu uzimam remen, pa mu njime
287
elada8
obavijam vrat. Zatim iz komode uzimam dva komada konopca i vežem mu noge za okvir kreveta. Prilazim videu i uključujem ga. Franny plače, a kamera kruži oko nje, Rameau liže. M. još spava. Pojačavam zvuk na televizoru. Budi se uz trzaj, preneražena izraza lica. Dezorijentirano gleda prema televizoru koji trešti, a onda osjeća da su mu ruke okovima vezane za zid. Izvija glavu i ramena, krivi ih da vidi, sada već posve budan, a onda uočava remen oko vrata. Gleda prema meni. “Otključaj ih”, kaže strogo. “Odmah.” I dalje igra ulogu gospodara koji provodi disciplinu. I dalje misli da sam posve pod njegovim utjecajem. Stišavam zvuk na televizoru. “Zašto si mi pokazao ovu snimku?” “Nisi vjerovala da sam natjerao Franny na seks s psom. Htio sam ti dokazati da uvijek govorim istinu.” Glas mu je postojan, bez tragova kajanja. “Osim što ne govoriš istinu”, kažem. “Nikad mi nisi rekao istinu.” “Otključaj lisice”, kaže. “Što ih dulje budeš držala na meni, to će ti kasnije biti teže.” Ne obazirem se. Čujem kako Franny plače i čujem kako M. viče na nju, govori joj da ostane na podu. Te njegove riječi u meni bude bijes. Još više stišavam zvuk. “Pristala sam na sve što smo radili. Možda nevoljko, ali sam ipak pristala. I to je u redu. Ali Franny nije pristala, ni na što od svega što si joj radio. Sve si joj to nametnuo, prisilio je... Jednostavno... jednostavno si pretjerao. Moraju postojati određene granice.” Malčice se smiješi, samozadovoljno me gleda. I dalje nije svjestan svoje teške pogreške, ne zna da se među nama u međuvremenu ukazao nepremostiv jaz. “Granice”, kaže blago. “To je tako buržoaska predodžba.” “Ne možeš samo tako raditi što god želiš.” “Ne znam zašto ne bih mogao.” “Jer ljudima tako nanosiš bol. Povrijedio si Franny. To joj nisi smio raditi. Bilo je to amoralno.” Glas mi podrhtava od gnjeva. Prasak smijeha. “Amoralno?” ponavlja s prijezirom. “Nitko je nije tjerao na to da ostane sa mnom. Mogla je otići kad god je htjela. Odlučila je ostati. A to je bila njezina, ne moja odluka.” 288
elada8
“Nije ti mogla reći ne.” “A ti sad za njezinu slabost želiš kriviti mene?” “Da”, kažem, “ti si kriv.” Čujem napetost u vlastitome glasu, osjećam proplamsaje bijesa pod tim moduliranim tonom dok dajem sve od sebe da ne izgubim nadzor. Želim mu smrt i znam da bih ga, u sadašnjem stanju, bez problema mogla ubiti. “Ti si jači dio para”, kažem. “Stvari koje si radio ne možeš raditi bez posljedica.” “Posljedica? Kakvih posljedica? Nimalo me ne peče savjest zbog toga što sam s njom radio. Bila je punoljetna. I pristajala je na sve.” Još uvijek nije svjestan toga da znam da je ubio Franny. Misli da sam bijesna zbog Rameaua i svih seksualnih i sadističkih stvari koje joj je nametnuo. Bijesno piljim u njega, a on uzvraća pogled, hladno i mirno. Sada kaže: “Sama je birala. Možda je za sebe odabirala pogrešne stvari, ali bile su to njezine odluke. Zašto bih se ja zbog toga trebao osjećati krivim? Uživao sam dok sam je gledao s Rameauom - baš kao što sam uživao i dok sam gledao tebe. Znam što želim, Nora, i to onda pokušavam ostvariti. Kratko i jasno.” “Ovaj put nije tako”, kažem, odmahujući glavom. “Sa mnom to neće ići. A zamalo si me uvjerio. Rekao si da me voliš - i gotovo sam ti povjerovala. Ali ne voliš ni mene ni nikoga. Nisi u stanju voljeti.” Mirno me gleda. Osjećam potrebu da na njega nešto bacim, da mu s lica nasilno izbrišem taj samozadovoljni spokoj. “Bit će da zbilja mrziš žene”, kažem. “Nije ti dovoljno čak ni to da ih nadzireš - moraš ih i ponižavati.” Zabavljeno me sluša. Na koncu kaže: “Sad ćeš tu nešto šiziti, Nora? Znaš da ću te za to kazniti.” Odmahujem glavom. “Jednostavno ne shvaćaš, zar ne? Više ne igram tu tvoju igricu i ne možeš me kazniti ako se ne držim pravila.” Prilazim mu i stavljam dlan na njegovo tjeme. Tamna mu je kosa meka i fina, pod prstima poput flisa. “Zaboravljaš tko je sada vezan”, kažem. Spuštam ruku do njegova vrata. “Zaboravljaš da ti imaš remen oko vrata.” Dodirujem remen i po drukčijem izrazu njegova lica tada uviđam da je napokon shvatio koliko su mi namjere ozbiljne. Šuti. Osjećam da mu tijelo obuzima napetost. Na koncu progovara.
289
elada8
“Znači, tako ćemo završiti? Ti i ja smo gotovi?” pita, a u njegovu glasu čujem razdražen prizvuk. Bio je toliko tašt da je smatrao da ga nikad neću napustiti, čak i ako mi pokaže snimku Franny. “Da”, kažem i prilazim televizoru. On to još ne zna, ali to što ga napuštam još mu je najmanji problem. Vrijeme je za to da dozna da znam da je ubio Franny. Načas pridiže obrvu. “Dobro”, kaže. “S nama je, znači, gotovo. A sad me oslobodi.” “Gledaj snimku”, kažem ja. Franny gleda u kameru, a niz obraze joj klize suze. Osjećam kako mi bijes ponovno izbija na površinu. “Skidaj mi ovo...” “Gledaj!” derem se. Tijelo mi drhti, pa duboko udišem zrak, da se nekako smirim. Sad mi je kontrola potrebna, potrebnija nego ikada. Prikazujem kadar u kojem se vidi onaj trag na Frannynoj stražnjici. Premotavam snimku, ponovno puštam isti dio. “Ne shvaćaš, zar ne? Pogriješio si i to ćeš sada skupo platiti.” Zamrzavam sliku na tom prizoru. “Pogledaj ovo”, kažem i pokazujem trag. “Što?” “Jedva se nazire. Izgleda gotovo poput nekog madeža ili prirodne mrlje na koži, osim što Franny tako nešto nije imala.” M. žmirka prema ekranu, pokušava razabrati što mu pokazujem. “Radi se o krugu”, kažem. “Prekriženome crtom - identičan onome koji je mrtvozornica pronašla na Frannynu trbuhu.” Vidim bljesak panike - tek na trenutak - prije nego što će ga M. pokušati prikriti. “Ne vidi se o čemu se radi”, kaže. “Može biti bilo što.” “Samo što nije. Krug kroz koji prolazi crta. Prekriženi krug kakav si urezao u Frannyn trbuh.” Isključujem televizor. Prilazim kameri i uključujem je, pa se vraćam do M.-a. Sjedam mu na prsa, na bedrima osjećam njegovu golu kožu. “Sad ćeš mi ispričati kako si ubio Franny”, kažem. “Uz onu snimku na kojoj je ona i ovo
290
elada8
tvoje priznanje koje sada snimam, u zatvoru ćeš ostati do konca života - ako te pomazi sreća. Jer bi ti vrlo lako mogli odrezati i smrtnu kaznu.” M. me mirno gleda u oči. “A zašto misliš da ću išta reći?” Hvatam krajeve remena koji mu obavija vrat. “Jer ću te u protivnom ubiti.” Kratko se smije, podrugljivo. Zatežem remen i prekidam mu dotok zraka. Počinje se otimati, a ja moram upotrijebiti svu dostupnu snagu da remen i dalje bude zategnut. Nisam spremna na silinu njegovih nastojanja da me spriječi. Prije nego što uspijevam reagirati, svom snagom podiže lijevi lakat i rame, izvija torzo, pa me udara u rebra. Probada me jak bol. Od njega sam gotovo omamljena i sad hvatam zrak. Opušteni lanac M.-u da je dovoljno prostora za manevriranje. Ponovno me udara laktom. Od siline tog udarca padam s njegovih prsa i udaram o stol. Stol se uz tresak ruši na pod, a s njim i njegova čaša s vinom, i one tri svijeće i sve ostalo što je na njemu. Ispada i ladica, pa na podu završavaju i kutijica kondoma, lubrikant, štipaljke za bradavice i metalne kuglice benwa. Te se kuglice, koje zvuče poput čeličnih kugličnih ležajeva, kotrljaju po ovalnome sagu i dolaze na drveni pod, te se na koncu odbijaju od zida. Dvije su se svijeće ugasile na podu, no treća u sagu već ostavlja malenu progorjelu rupu. Gazim je štiklom i gasim vatru. Osjećam bol u rebrima, a na ramenu, na mjestu kojim sam udarila u stol, vidim ozljedu. Koža je zarezana i krvava. M. se samozadovoljno smiješi. Ja skidam štikle i bacam ih na drugu stranu sobe, pa dolazim do njegovih nogu. Hvatam okvir kreveta i vučem ga svom snagom, povlačim krevet dalje od zida, tako da se lanac kojim su M.-ove ruke vezane za zid zateže. Sva sam zadihana, a ono mjesto na rebrima jako me boli. Ponovno povlačim krevet i čujem kako on viče. “Dovraga, Nora! Urezuju mi se u zglob.” Prilazim mu i ponovno mu sjedam na prsa. “Sad ćemo pokušati još jednom”, kažem. “Reci mi kako si ubio Franny ili ću te ubiti.” Odlučno hvatam remen. M. se prijezirno smiješi. “Nećeš me ubiti”, kaže. Povlačim i zatežem remen. “Iskušaj me”, kažem. “Ubiješ li me, ideš u zatvor.” Odmahujem glavom. “Harris zna kakav si. Rekla bih mu da si mi pokušao učiniti nešto totalno ekstremno, nešto što je na rubu. Rekla bih mu da si htio
291
elada8
eksperimentirati s kontrolom disanja, da si htio da te gušim. Protivila sam se, naravno, ali rekao si da ćeš me premlatiti ako te ne poslušam. I tako sam se upustila u tvoju igricu. Jedini je problem u tome što sam te gušila predugo i prejako. Baš mi je žao. Umro si. Nesretan slučaj.” Rebra me bole od M.-ova udarca. “Svejedno bi te optužili.” “Možda da, možda ne. Ne bi mogli dokazati da sam te ubila. Možda ubojstvo iz nehaja, ili nepromišljeno ugrožavanje. Spremna sam i na to, samo da se uvjerim da ćeš platiti za to što si ubio Franny.” Potežem remen tako da ga M. osjeti. “A sad počni pričati.” Šuti. Lice mu je nepomično, čeljusti stisnute. Čvrsto zatežem remen. Počinje hvatati zrak, a lice mu poprima zagasitocrvenu boju. Torzo mu se poda mnom malko opire, ali sada je potpuno istegnut i svaki mu je pokušaj suprotstavljanja uzaludan. Popuštam stisak. “Spreman za priču?” pitam, ali mu ne pružam priliku da odgovori. Znam da neće samo tako popustiti. Ponovno zatežem remen. U očima mu vidim prkos, pa potežem još snažnije. Lice mu ponovno postaje tamnocrveno. Pilji u mene koliko god uspijeva izdržati, no oči mu počinju suziti i jabučice se okreću prema gore. Usta su mu otvorena, razjapljena, iz njih ne dopire nikakav zvuk. Osjećam bol u nadlakticama i prsima. Dišem teško i s mukom. Nisam imala pojma da bi davljenje muškarca moglo biti tako teško, tako naporno. I dalje zatežem remen, pitam se hoću li prestati. Bio bi to tek malen korak, odavde do smrti. Još samo malo i izdahnuo bi. Puštam remen. M. kašlje, očajnički hvata zrak. Pluća mu dugo i duboko pište dok željno uvlači kisik. “Hoćeš sada pričati?” pitam, a on kima, još hvata zrak, još ne može progovoriti. Silazim s njega i uzmičem za korak-dva. On kašlje, nakašljava se, pa očajnički diše, gutajući velike količine zraka, dok mu se mišići na vratu grče. Više ne izgleda onako samozadovoljno. Dajem mu još malo vremena da se oporavi, a onda prilazim kameri i prekidam snimanje. Premotavam vrpcu na početak, pa ponovno počinjem snimati - taj prizor ne treba mi na vrpci. Okrećem se prema M.-u. Sada leži mirno i nepomično, gleda me s intenzivnom mržnjom kakvu kod njega još nisam vidjela. Kaže: “Dobro, reći ću ti što se dogodilo. Ali to ti neće ni najmanje koristiti. Ne vidiš me na onoj snimci, a ni ova ti neće biti od pomoći. Snimljena je pod prisilom. Osim toga sud ne priznaje videosnimke.”
292
elada8
Šutim. Nemam pojma priznaje li sud takve snimke ili ne, ali kad Joe vidi njegovo priznanje, svakako će se pobrinuti za to da M. završi u zatvoru. “Počni”, kažem. M. oklijeva. Razdraženo skuplja usne, pa kaže: “Prvo mi odveži noge.” “Ne.” “Već osjećam grčeve. Ako želiš priznanje, odveži mi noge.” Razmišljam o tome. Ne želim se s njim pogađati - i uopće me ne zanima koliko mu je ugodno ili neugodno - ali blizu sam, tako blizu tome da doznam kako je umrla Franny, da ipak razmišljam o njegovu zahtjevu. Nestrpljivost u sebi osjećam kao da je riječ o nekom svrabu koji me muči i ne prestaje, traži hitno olakšanje. Više ne mogu čekati. Treba mi istina. Gledam M.-a. Tako okovanih ruku nikako mi ne može baš ništa. Odvezujem mu noge i odmičem se, za slučaj da me pokuša udariti. “Dobro”, kažem. “A sad počni pričati.” “Pričat ću. Ali bit će po mojem. Prije nego što ti počnem pričati o Franny, moram neke stvari objasniti.” “Ne zanima me ništa drugo.” “Šteta. Ali čut ćeš i to.” Čekam prekriženih ruku. M. sluti moju nestrpljivost i ponovno me iskušava i zavitlava. Osjećam to njegovo manipuliranje, hladno i proračunato, baš kao da karike od nehrđajućeg čelika povezuju moj vrat s njegovom rukom. Želim doznati kako je ubio Franny, sve o tome. On to zna, ali više me ne drži u čeličnim okovima. Poslušat ću njegova objašnjenja, no to neće promijeniti ishod. Iznudit ću njegovo priznanje. Ide u zatvor. “Nisam planirao ovakav završetak našeg odnosa”, kaže. Drži se samozadovoljno, samouvjereno, lice mu odražava indiferentnost, kao da nikad nismo bili ljubavnici. “Počni pričati”, kažem. Malko se mršti. Na trenutak se čini da mu je nešto odvuklo pozornost, kao da ne uspijeva odrediti odakle bi trebao početi. “Prvo ti”, počinje M., “želim pričati o Ianu.”
293
elada8
Na spomen lanova imena, osjećam bolno kajanje zbog svega što sam mu priredila. Uviđam silne razmjere svoje pogreške. Nestrpljivo čekam što će reći o Ianu. “Da”, kaže M., glasom me izazivajući. “Želim ti reći da te Ian - za kojeg si uvijek tvrdila da je tako plemenit i dobar, taj tvoj odani, brižni Ian - varao.” Razmišljam o tome, pa odbacujem njegove riječi. Bila bih znala da je Ian s nekim spavao. To bih bila naslutila. “Lažeš, a čak i da me varao, to ne bi rekao tebi.” Gleda me mirno, kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. “Ne bi? Nismo li se nas dvojica jedan drugome povjeravali? Ispričao mi je sve ostalo, zašto onda ne bi i to?” Šutim. “No, dobro, u pravu si”, kaže. “Nije mi rekao - nije mi trebao reći. Jer, znaš, varao te sa mnom. Tvoj je dragi Ian okusio kurac.” “Lažeš.” “Nora, Nora, Nora.” Cokće jezikom, ruga mi se. “Kad ćeš već jednom neke stvari shvatiti? Znaš da uvijek govorim istinu.” Smiješi se. “No, dobro, gotovo uvijek. Jasno ti je zašto ti nisam rekao da sam ubio Franny. Ali sve ostalo što sam ti ispričao prava je istina.” I dalje samo šutim. “Vidim da ću te morati uvjeriti. U redu.” Isteže noge. Gleda me i kaže: “Ian je povremeno dolazio ovamo nakon naše partije reketbola - na piće, ponekad na večeru, svejedno. Ja sam uvijek tako suosjećajno slušao, a ti mu nisi posvećivala nimalo pozornosti. Nikako mu nije bilo jasno zašto mu tako okrećeš leđa. Nije mogao shvatiti zašto više ne želiš voditi ljubav. Siroti Ian. Bio je posve dezorijentiran. Kad je posljednji put bio ovdje - bilo je to nekoliko dana prije nego što je prekinuo s tobom - natočio sam mu viski i pustio da mi otvori srce. Bio je to tako dirljiv prizor.” M. to govori sarkastično, glas mu je pun lažnog suosjećanja. “Dao sam mu još jedno piće i rekao mu da ga nisi zavrijedila. Rekao je da mu je žao što s tobom ne može razgovarati kao sa mnom.” M. podiže pogled prema raspetim rukama, a onda ponovno gleda mene. “Ostalo možeš pretpostaviti. Malo-pomalo... Rekao sam mu da s njim osjećam veliku bliskost, da ga volim kao brata. On je rekao i da on prema meni ima jednake osjećaje. Kratki poljubac, malo maženja - nije ga bilo teško
294
elada8
obraditi. Oklijevao je kad sam ga uhvatio za kurac, ali dignuo se tako jako da ga nije bilo teško uvjeriti u to da dopusti da mu ga popušim. Od nekoliko se pića totalno opustio, Nora. Osim toga već neko vrijeme nije bio ševio tebe. Bio je toliko napaljen da bi se vjerojatno moglo reći da si mi ga ti dovela u krilo. Zadržao sam ga cijelu noć. I neprestano mu točio cugu, tako da bude krajnje poslušan. Natjerao sam ga da mi popuši, pa sam ga poševio u dupe. Tvoj Ian više nije onaj dragi djevac kao nekada.” I dalje šutim. Znam da govori istinu. “Siroti je dječarac bio užasno smušen. Ujutro je otišao prije nego što sam se probudio. Nedostatak kućnog odgoja, ako se mene pita - nije me čak ni poljubio za rastanak. Sutradan je nazvao. Rekao mi je da je sve to bila jedna velika pogreška. Ispričao se, rekao da mu je žao što se to dogodilo i da mi ne može uzvratiti osjećaje. Kakva lakrdija! Taj idiot nije čak ni slutio da sam ga planski zaveo.” M. se prijezirno smijulji. “Pekla ga je savjest jer je mislio da me povrijedio i dao mi lažnu nadu.” Na koncu uspijevam oblikovati glas u grlu. Znam da govori istinu, ali mi ju je teško prihvatiti. Ne znam zašto. Ubio je Franny - to što je tako hladno zaveo Iana ne bi me trebalo ni najmanje čuditi. “Zašto?” pitam. “Zašto si to učinio?” “Više se nisam htio s njim viđati. Neprestano si mi govorila kako je to divan muškarac. I eto ti tog tvog poštenog i plemenitog Iana, Nora. Bilo mu je lakše prekinuti s tobom nego ti reći istinu. A ja sam znao da će biti tako.” Ali nije prekinuo sa mnom, mislim si. Ja sam pretpostavila da je prekinuo, no on je samo htio neko vrijeme biti sam, trebalo mu je vremena da razmisli o tome što se dogodilo između njega i M.-a. “Za to nije bilo razloga”, kažem. “Ian i ja počeli smo se udaljavati zbog tebe. Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo prekinuti. Nisi ga morao poševiti. Za to nije bilo potrebe.” U očima osjećam suze - plačem zbog Iana, zbog sebe, ali još ponajviše zbog Franny. “Nije bilo potrebe”, ponavljam. “Ni najmanje potrebe”, ali tada shvaćam da potreba s tim nema nikakve veze. To je učinio iz pakosti i zlobe. Iz istih mi razloga sada i priča o Ianu. Osvetoljubiv je, želi me povrijediti koliko je god moguće. A ja ne mogu poništiti to što je učinio Ianu, ali ću osvetiti Franny. Misli da ga ne mogu smatrati odgovornim za njezinu smrt, ali griješi. Užasno se vara. “Ali bilo je potrebe”, kaže. “Morao sam ga poševiti.” Naginje glavu, slavodobitno uživa u svojoj pobjedi, pa kaže: “Izostavio sam jednu sitnu pojedinost: u piće sam mu stavio tabletu za spavanje. Znaš, te sam večeri trebao postići nekoliko stvari. Ian mi je nakratko trebao bez svijesti, tek toliko da njegove otiske ostavim na par predmeta i da posudim ključ njegove kuće, te na brzaka posjetim Sacramento.” Smiješi se. “Tobom je tako lako manipulirati,
295
elada8
Nora. Ista si kao Franny. Kao Ian. Pretražila si njegov stan, baš kao što sam i očekivao.” Osjećam kako me neizdrživo boli srce. Iana sam uvalila u neviđene nevolje, osumnjičila ga za ubojstvo, svoje sumnje povjerila policiji, odvela ih do dokaza koji su doveli do njegova uhićenja. A čak i nakon što sam ga prijavila policiji, Ian je rekao da me i dalje voli. Njegovi su odanost i povjerenje neusporedivo dublji od mojih sličnih odlika. Znam da sam bila glupa kad sam mu dopustila da me napusti i pribojavam se da ću zbog toga zauvijek žaliti. M. se smiješi, uobičajeno arogantno. Čekam da nastavi. “Sigurna si da želiš i sve ostalo?” pita na koncu. “Mogu ti ispričati što se dogodilo s Franny, ali kakve bi od toga mogla imati koristi? Sud neće priznati moje priznanje. Ti ćeš se razbjesnjeti, bit ćeš frustrirana, nećeš moći baš ništa s tim novim spoznajama.” Pridiže glavu i kaže: “Ne bi li bilo bolje da živiš u neznanju?” Jasno prepoznajem tu lažnu brižnost u njegovu glasu. “Ne bi.” “U redu”, kaže on, pa ponovno stavlja glavu na jastuk. Vidim kako mu lice prekriva zadovoljan izraz, kao da mi je to cijelo vrijeme i želio pričati, kao da on odlučuje o svemu. Iz tog razgovora čovjek je mogao zaključiti i da su nam uloge obrnute - kao da sam ja u okovima, a on slobodan - ali znam da M., da je mogao birati, ne bi svojevoljno iznio priznanje. “U redu”, kaže. “I nadao sam se da ćeš tako reagirati. Znaš, želim ti reći što se dogodilo. Imam potrebu nekome ispričati - baš kao što si ti imala potrebu govoriti o svome abortusu i sterilizaciji. To ti je shvatljivo, zar ne? Naravno da jest. Ja sam bio tvoj ispovjednik, a ti sada možeš biti moja ispovjednica. Slušanjem ćeš mi učiniti uslugu, olakšati mi osjećaj krivnje.” Uzdižu mu se obrve. “Ah,” kaže, “po tvom licu vidim da ne vjeruješ da sam u stanju osjetiti krivnju. Ne kajem se zbog svog ponašanja prema Franny - to je istina - ali žalim zbog njezine smrti. Bio je to nesretan slučaj.” Zgražam se nad njegovim izrazom za ubojstvo Franny: nesretan slučaj. “Ako misliš da ćeš u meni pronaći oprost, varaš se”, kažem. “Ne pronaći, Nora. Oprost ću od tebe uzeti. Priznanje grijeha prvi je korak prema odrješenju. To dobro znaš. A tko da posluša moju ispovijed, ako ne ti? Pomalo ironično, zar ne? Ja tebi pružam istinu za kojom tragaš, a ti meni, nehotice, pružaš duševni mir.” Podrugljivo se smiješi.
296
elada8
“Sjećaš se kad sam ti rekao da Franny nije ništa odbijala? To nije bilo točno. Neke mi je stvari uskratila, a neke od tih stvari bile su opasne. Više sam je cijenio zbog tog odbijanja - iako joj to nikada nisam rekao. Štoviše, skupo je plaćala taj neposluh. Za to se odbijanje nadobivala batina. Ali nakon što sam prekinuo s njom, rekla je da će mi dopustiti sve. Mislim da si je nekako bila utuvila u glavu da sam ja jedini muškarac koji će je ikada voljeti. Nije me ispuštala. Njezin dnevnik završava dva tjedna prije nego što je umrla, pa nemaš pojma kakva je bila nakon toga. Nazivala me svakodnevno, ponekad i pet-šest puta na dan, zbilja je bila naporna. Bože, kako je samo bila uporna. Pokušao sam biti ljubazan, ali ni na koji je način nisam mogao odvratiti. Dolazila je bez poziva, u razno doba dana, preklinjala me da joj pružim još jednu priliku, molila me da je volim. Bilo je to jednostavno previše. Na koncu sam pomislio da će se opametiti dovedem li je do ruba, natjeram li je na one rijetke stvari koje mi je dotada odbijala, da će uvidjeti da nismo jedno za drugo. Shvatit će da sam pogrešan muškarac za nju. Spakirao sam stvari u crnu platnenu torbu i otišao do nje. Dotada nisam bio kod nje, ona je uvijek dolazila k meni. Rekao sam joj da svuče odjeću i legne na pod. Onda sam iz torbe izvadio ljepljivu traku.” Zamišljeno gleda u strop. Nekoliko trenutaka nakon toga nastavlja tišim glasom. “Ljepljiva traka - nije baš sredstvo kojim bi čovjek inače nekoga vezivao. Skidanje je vrlo bolno, ali htio sam joj očitati lekciju. Ispružio sam joj ruke iznad glave i vezao joj ručne zglobove, a traku potom omotao oko noge kauča. Nakon toga zajedno sam joj trakom povezao gležnjeve. Iz torbe sam izvadio skalpel i po duljini joj ga položio na trbuh. Rekao sam joj da ću je zarezivati u tom dijelu. To sam već jednom radio, na dupetu, kao što si vidjela na snimci. Nakon toga više mi nikad nije dopustila da je režem. Bojala se noža. Bilo kako bilo, mislio sam da će to što sam joj na trbuh stavio skalpel biti dovoljno, da će dovoljan biti tek pogled na nož, ali nije bilo tako. ‘Hajde, Michael, reži’, rekla je. ‘Tada ćeš spoznati koliko te volim.’ Po čelu joj je već izbijao znoj. Bojala se, ali se nije kanila povući, jer je mislila da će u meni tako pobuditi ljubav. Trakom sam joj zalijepio usta i počeo rezati. Prvo sam joj skalpelom iscrtao romb oko pupka. Čuo sam kako stenje kroz traku na ustima. Strgnuo sam je i upitao je li joj dosta. Odmahnula je glavom i rekla da je spremna učiniti sve što želim, samo da ostanem s njom, pa sam vratio traku na usta i ponovno počeo rezati. Crtao sam različite likove, krugove, kvadrate, zvijezde, linije u raznim smjerovima i, da, prekriženi krug. Lice joj je bilo u suzama. Krikovi su se čuli tek kao tužni i ojadni, prigušeni zvukovi. No i dalje nije odustajala. Dvaput sam skidao traku s usta, da vidim želi li da prestanem. Oba puta rekla je: ‘Volim te. Nikad te neću pustiti.’ To me razbjesnilo. Tko bi i
297
elada8
pomislio da bi Franny, ona mala, plaha Franny, na koncu mogla biti tako tvrdoglava? I tako očajna.” M. malo šuti. Ja se prisjećam onoga što mi je rekao još davno. Znatiželja nije pogubna - ali tvrdoglavost jest. Franny to nikada nije shvatila. Okreće glavu i trlja čelo o istegnutu ruku. Oči su mu bezizražajne i sada jasno vidim da razmišlja o tom danu, da pred očima vidi Franny. Želudac mi se grči i uviđam da su mi šake stisnute, da su mi zglobovi na njima bijeli. I ja vidim Franny i jedva se suzdržavam, jedva stojim i slušam. “U svakom slučaju, krvi je bilo mnogo, iako rezovi nisu bili duboki -ali ona i dalje nije željela zatražiti da prestanem. Na koncu sam iz torbe izvadio spravu za elektrošokove. Radi se o ručnome generatoru koji sam naručio i dobio poštom. Već je viđala tu napravu i čula kako o njoj govorim. Mučenje elektrošokovima. Htio sam je na Franny upotrijebiti još više mjeseci ranije, ali bojala se struje, više nego rezova, pa mi to nikada nije dopustila. U tome je bila vrlo odlučna. Pa sam tada tako pomislio da će je možda prestrašiti struja, kad već nije uspio skalpel. Još jednom strgnuo sam joj traku s usta. Plakala je, bila gotovo histerična, suze su joj kapale niz mokre obraze. Pričekao sam da se smiri, a onda sam rekao: ‘Odsada će biti ovako, Franny. Radit ću što god poželim, bez tvog pristanka. Nije ti već dosta? Ne vidiš da nisam muškarac za tebe?’ Prestala je plakati, no prsni joj se koš još uvijek grčevito dizao i spuštao i nekako sam mislio da će sad popustiti. A onda je duboko udahnula i tada sam joj u očima ugledao - tvrdoglavost. Na nekoj dubokoj, podsvjesnoj razini, čini mi se da je željela da je ozlijedim. Mislim da je smatrala da je zavrijedila bol - vjerojatno se i dalje pokušavala iskupiti za Billyja. ‘Učinit ću sve što treba’, šaptala je, glasa promukla od nečujnih krikova. ‘Bilo što. Trebaš mi.’ Ta me njezina pokornost izludila. Htio sam je se samo riješiti. Trakom sam joj ponovno prekrio usta. Potom sam joj priključio žice na bradavice, na svaku stavio po jednu elektrodu, pa počeo okretati ručicu, tako da je kroz nju potekla struja.” Gleda u strop, polagano odmahuje glavom. Nastavlja, još tiše. “Ne znam što se dogodilo. To je nije trebalo usmrtiti. Riječ je o niskome naponu, na tijelu nije bilo tragova opeklina. Samo sam je htio prestrašiti, ništa više. Šokirati je. Htio sam da shvati da nisam za nju. Htio sam da me prestane nazivati, gnjaviti me pet, šest, ponekad i sedam puta na dan.” Šuti. Ja također. Zagonetka je riješena. Napokon. M. ju je ubio, i to strujom. Kaže da se radilo o nesretnome slučaju, a ja mu, iako ne znam točno zašto, vjerujem. Istina se u meni polagano sliježe. Imam dojam da sam nekako izvan vlastitog tijela, da gledam, slušam iz daljine. Čujem njegove riječi, ali ne mogu reagirati.
298
elada8
Sada kaže: “Eto, tako je umrla. Srce joj je jednostavno prestalo raditi. Sve se dogodilo tako brzo, u nekoliko sekunda. Nisam znao što učiniti. Pokušao sam je oživiti, ali to mi je bilo prvi put i nisam uspio. Strgnuo sam traku i počeo joj davati umjetno disanje na usta. Pritiskao sam joj prsni koš, pokušavao pokrenuti srce. Dugo sam tako pokušavao, pola sata, četrdeset pet minuta, ne znam više točno. Činilo mi se da na njoj tako radim čitavu vječnost. Ništa nije davalo rezultate. Vjerojatno sam već nakon prvih pet minuta znao da je mrtva, ali nisam mogao prestati. Nisam je mogao pustiti da umre. Kombinirao sam umjetno disanje i masiranje prsa, sve ponavljao unedogled.” M. govori polagano. “Na koncu, kad sam prestao, samo sam se ljuljao naprijed-natrag, u čučnju, i gledao je. Tek tada shvatio sam silne razmjere svog čina. Kako je mogla umrijeti? Kako se to dogodilo? Ni u jednom je trenutku nisam namjeravao ubiti. Bio je to nesretan slučaj.” Neodlučno zastaje, pa nastavlja: “U međuvremenu sam pročitao mnogo toga o elektricitetu. Napon je poremetio električne impulse u njezinu srcu i izazvao srčani zastoj. Nije imala problema sa srcem, a napon je bio nizak. Bila je to jednostavno slučajna, posve neuobičajena nesreća do koje nipošto nije trebalo doći. Ali došlo je... dogodilo se.” Nervozno se smije. Kaže: “Dobro sam znao kako sve zajedno izgleda. Policija ni u ludilu ne bi povjerovala da se radi o nesretnom slučaju. Ni slučajno ne bi vjerovali da je Franny dopustila da je onako režem, da je priključim na struju. Ponovno sam joj zalijepio usta, još jednom, posljednji put. Tragovi noža po cijelome tijelu, krv, traka - sve je izgledalo kao ubojstvo s predumišljajem, kao djelo nekog psihopata, nasumično ubojstvo. I ja sam želio da policija dođe do takvog zaključka, da se u gradu, na proputovanju, pojavio nekakav manijak.” I dalje se osjećam posve odvojeno od M.-a i svega što mi govori. Njegove riječi lebde oko mene, a njihovo značenje ublažava raspršeno osvijetljeni zrak ispunjen mirisom svijeća. Zamalo je počinio savršeno ubojstvo, oružjem koje nije moguće otkriti. “Kako si znao da se obdukcijom neće otkriti djelovanje struje?” pitam. “Nisam znao. Štoviše, kad je u novinama objavljeno da uzrok smrti nije utvrđen, pomislio sam da policija namjerno skriva pravi podatak. Mislio sam da i ti i policija znate kako je umrla. Nisam znao da je sve to još uvijek zagonetka.” Nije znao. Mrtvozornica je bila posve zbunjena, a M. nije čak ni znao da je izazvao takvu zagonetku. “Bio si vrlo temeljit”, kažem. Smeta mi taj moj mirni ton. Cijelo sam vrijeme opsjednuta Frannynom smrću, a sad kad sam došla do odgovora, ne uspijevam reagirati. Kao da sam razočarana podatkom o slučajnoj smrti, kao da je riječ o nekakvom antiklimaksu u odnosu na to kako sam zamišljala hladnokrvno ubojstvo.
299
elada8
“Policija nigdje nije pronašla tvoje tragove. Nije bilo dlaka, nije bilo vlakana s tepiha s tvojih cipela. Kako si samo uspio?” “Puka sreća, kratko i jasno. K njoj sam došao po kiši, bio je to proljetni pljusak.” Ponovno se smije, nervozno. “Zapravo više poput oluje neuobičajene za to doba godine. Bilo je hladno, odvodni su se kanali prelijevali od viška vode. Prije nego što sam krenuo od kuće, navukao sam gumene čizme, baloner i šešir. Kabanicu i čizme uvijek sam držao u garaži, da u kuću ne unosim blato i vodu. Budući da u tim čizmama nikada nisam bio u kući, na njima nije bilo vlakana iz kuće. A otisaka prstiju nije bilo jer sam cijelo vrijeme imao rukavice. Kad sam došao k Franny, prvo sam vunene rukavice zamijenio gumenima. I to je bila čista sreća - nije mi ni palo na pamet da bih trebao pokušati prikriti tragove. Kad sam je kažnjavao, često sam imao gumene rukavice. Bio je to više psihološki potez koji ju je trebao zastrašiti, navesti je na to da počne zamišljati najgore. Ali tog sam dana imao još jedan razlog. Znao sam da ću je, ne popusti li, rezati skalpelom. Nisam htio imati krv na rukama, pa sam navukao rukavice. A kad je riječ o tome da nije bilo ni kose - nisam skinuo ni kaput, ni šešir. Mislio sam da ću se kod nje zadržati tek par minuta. Doći i otići, brzo, tek tako da je stignem prestrašiti. Ali kasnije, za svaki slučaj, da ne ostavim koju dlaku, temeljito sam usisao pod. Zatim sam zamijenio vrećicu u usisavaču i spremio je u torbu. Još sam jednom dobro pogledao na sve strane - sve mi je izgledalo u redu - pa sam pogledao Franny. Na ruci je imala Billyjevu medicinsku narukvicu. Ne znam zašto, ali otkopčao sam je i spremio u džep. Vrativši se kući, svukao sam svu odjeću. Sve sam spremio u jednu vrećicu - odjeću, skalpel, čizme, rukavice, onaj uređaj za elektrošokove, vrećicu iz usisavača, sve osim ljepljive trake i narukvice - te je bacio. Traku i narukvicu zakopao sam u vrtu iza kuće. Ne znam zašto sam ih zadržao - valjda kao nekakav podsjetnik na to što sam učinio. U mojem ormaru pronašla si drugu traku. Zadržao sam još nekoliko njezinih stvari - pulover, naočale, naušnice, nekoliko fotografija, onu videosnimku s Rameauom - ali sam ih pohranio u ured kad sam se počeo viđati s tobom. Bilo kako bilo, dokaza nije bilo, ništa me nije povezivalo s Frannynim ubojstvom. Znao sam da me spominje u dnevniku i razmišljao sam o tome da izvadim diskove iz njezina računala, ali sam ipak odustao. To bi izgledalo previše sumnjivo, osobito kad bi policija negdje drugdje u njezinu stanu pronašla skrivene kopije dokumenata. Nekakav manijak ne bi uklonio računalne diskove. Osim toga na njima nije bilo ničega na temelju čega bi me porota mogla osuditi. Dnevnik samo dokazuje da volim grubi seks. I da je Franny na to pristajala.” Zamišljeno gleda u daljinu, nekamo iza vrata. Ponovno se okreće prema meni i kaže: “Da tog dana nije padala kiša, vjerojatno bih bio u zatvoru. Na dolasku 300
elada8
ne bih imao vunene rukavice - moji bi otisci bili na ulaznim vratima. Bila je to jedina oluja tog proljeća. Sutradan se nebo razvedrilo i ukazalo se sunce.” Kimam, upijam i te informacije, i dalje se osjećajući posve odvojenom od svega. “A ona rezbarija?” pitam. “Rekao si da ju je Franny dobila od Iana?” “Kupio sam je u nekoj prodavaonici u Sonomi.” Pokušava slegnuti ramenima, no ruke su mu posve zategnute, pa je pokret jedva primjetan. “Htio sam da se uz mene osjećaš ugodno i sigurno, a Ianu nije bilo teško pripisati krivnju. Bilo je prejednostavno. To mi nije bilo u planu. Zgodno se poklopilo to što je poznavao Franny. Čim si počela sumnjati u njega, ja sam izgledao manje kriv.” “A Mark Kirn?” Na M.-ovu licu vidim zabavljenost. “Doista bi trebala malo više vjerovati policiji, Nora. Naravno da su uhvatili pravog ubojicu. Dokazi protiv njega bili su nedvosmisleni.” Podrugljivo se smiješi. “Ali bio je pravi užitak gledati kako juriš u San Quentin.” U sobi je toplo od plamena mnogobrojnih svijeća. Osjećam kako me ta toplina već guši. “Ti si me nazivao. Slao mi pisma. I slike. Provalio si mi u kuću dok sam spavala.” M. kima. “Kako si se domogao ključa moje kuće?” “Bez problema - jednako kao što sam se domogao i lanova ključa. Dao sam izraditi duplikat još u ožujku, onog dana kad sam te omamio i cijelu omotao zavojima.” M. je cijelo vrijeme imao ključ moje kuće. Mislila sam da sam u svome domu u ulici Torrey sigurna, no to je bila tek iluzija. “I ti si me zamalo pregazio kod one samoposluge.” “Ne”, kaže on žurno. “To nisam učinio. Bio je to vjerojatno tek nesretan slučaj, ili neki klinac koji se zezao na parkiralištu. Nikada ti nisam pokušao nauditi. Nikada.” Smiješi se. “Ali dobro mi je došlo.” Odjednom umorna, prstima začešljavam kosu unatrag, pa dlanovima prekrivam lice. Užasnuta sam svime što sam učinila Ianu. M. kaže: “Nora, ni slučajno je nisam namjeravao ubiti. Htio sam je samo malo trgnuti, šokirati, nisam joj namjeravao zaustaviti srce.” 301
elada8
Čujem uzdah, ne kajanja, nego razdraženosti i nestrpljivosti - kao da je sve to, sad kad mi je ispričao istinu, nekako iza njega, pa je vrijeme za to da krene dalje. Nastavlja. “No, da, vjerojatno ti je jasno zašto nisam zvao policiju. Svakako bi me bili uhitili - zašto bi mi jedan nesretan slučaj trebao uništiti život?” Stvarnost svega što mi je ispričao napokon posve dopire do mene. Ona se udaljenost smanjuje. Njegove riječi ponovno imaju oštrinu. Odvajam dlanove od lica. “Ubio si Franny”, kažem. Lice mu je spokojno, hladno i nečitljivo. Mirnim i bezbojnim tonom kaže: “Na tvome mjestu ne bih se služio tako uzvišenim moralizatorskim tonom. Smrt je smrt. Bilo da je slučajna ili da se radi o pobačaju, na koncu ti dođe na isto.” “Ne”, kažem sa žestinom u glasu. “Ne dođe na isto.” M. nastavlja, ne obazirući se na moju primjedbu. “Ti si oduzela život, ja sam oduzeo život. Oboje smo ubojice, Nora. Samo što sam ja ubio nehotice, a ti nisi. Pa ti onda meni reci - tko je više kriv? Tko snosi veću krivnju? Ne znam. Osjećam kajanje. Volio bih da mogu ponoviti taj dan, ali to nije moguće. Bio je to nesretan slučaj. A ni Franny nije bila bezgrešna. Pristala je na struju. I sama je odigrala određenu ulogu u vlastitoj smrti.” Nakostriješeno reagiram na M.-ove riječi: “Nema ti ravnog kad je u pitanju iskrivljavanje istine”, kažem. “Možeš ti to racionalizirati koliko god želiš, možeš reći da je i sama imala udjela u vlastitoj smrti, ali to ne mijenja baš ništa.” Kao što se miris svijeća uzdiže prema stropu, tako sada raste i moj gnjev. “Zlostavljao si je, rezao joj kožu, ubio si je - i za to ćeš platiti.” Hladno se smije. “Isprazne prijetnje, Nora? Policija mi ne može ništa, čak ni uz ovo takozvano priznanje. Ova snimka dokazuje tek da je umrla igrom slučaja. Ne možeš baš ništa.” Čujem izazov u njegovu glasu, zadirkivanje, porugu i prijezir. To me beskonačno ljuti, u meni budi želju za tim da ščepam onaj remen i davljenjem iz njega istjeram to prijezirno izrugivanje. “Ne možeš baš ništa”, ponavlja, i dalje s prijezirom. “Ne bih se kladila u to”, kažem ja, pa se približavam krevetu, svjesna toga da gubim nadzor nad sobom. “Ostatak života provest ćeš u zatvoru.” “Ondje neću provesti ni dan.”
302
elada8
Bijes koji osjećam sada je užaren i nezaustavljiv, do krajnjih granica napreže uzde kojima ga obuzdavam. “Kad dođe policija,” kažem, već povišenim glasom, gotovo vičući, “kad te vide u ovom položaju, ispruženog na krevetu, kad vide obje snimke - možda se neće žuriti s uhićenjem.” Sa zida uzimam višekraki bič, pa se vraćam do njega. “Možda prvo upotrijebe neki od tvojih bičeva”, kažem i pridižem bič. “Ili štap. Kako bi ti se to svidjelo? Mogla bih se okladiti u to da nikad nisi osjetio bol, nije li tako? Samo je voliš nanositi.” M. se kratko smije. “Izgledaš smiješno”, kaže. Čujem te njegove riječi prepune prijezira. Njemu je sve to samo igrica - a Frannyna smrt bila mu je tek nesretan slučaj. Ruka mi podrhtava od novostečenog ubilačkog bijesa. Svom snagom udaram bičem, koji ga zahvaća po preponama i bedrima. Udarac odzvanja poput praska. Na koži se odmah pojavljuje crveni trag. M. stenje i pridiže noge, pokušava zaštititi genitalije. Prodorno me gleda, očiju zatamnjenih od bijesa. “To ti se ne sviđa, nije li tako?” kažem, sad ga zadirkujući. Odbacujem bič i uzimam bambusov štap. Ponovno udaram, svom snagom, tako da mu po duljini desnog bedra ostaje prava tetovaža, dugačak crveni trag. Lice mu se iskrivljuje u bolnu grimasu, ali ne ispušta glas. U tom trenutku u meni se nešto događa i mijenja, nešto divlje i atavističko. Uživam u toj boli na njegovu licu. Želim vidjeti još takve boli. Želim da vrišti od nesnosne boli, onako kako je vrištala Franny. Udaram i udaram, a svaki novi prasak štapa samo pojačava moj bijes. M. se grči i poskakuje na krevetu, udara nogama, ali ne može izbjeći udarce. Štap već otvara rane. Koža puca i pojavljuju se tanke krvave linije. Prilazim bliže i još jednom udaram, ali prekasno uviđam da sam preblizu krevetu. M. svom snagom zamahuje nogom i zahvaća me po bedru. Skačem unatrag i sudaram se s onim kartonskim kutijama, tako da ih nekoliko pada na pod. Bijesno piljim u M.-a, dok mi srce divljački udara. On hladno pilji u mene, lica nepomična od povrijeđenosti i prijezira, tijela prekrivenog crvenim tragovima i krvlju. Prsa mi se nadimaju, tijelo mi podrhtava. Ne znam tko je to bio - taj netko tko je udarao ispunjen nekontroliranim bijesom, netko tko je razmišljao isključivo o uništenju drugog ljudskog bića. S gađenjem odmahujem glavom, osjećam gađenje i prema sebi i prema M.-u, a onda odbacujem štap. “Zvat ću policiju”, kažem i odlazim prema vratima. “Samo naprijed”, kaže M., zadihan, bolna glasa. “Stavila si mi lisice bez mog pristanka. Ti ideš u zatvor.”
303
elada8
Izlazim i krećem dalje hodnikom. Čujem kako me M. doziva. Ne obazirem se i ulazim u njegovu spavaću sobu. Podižem slušalicu, ali oklijevam. M. još uvijek viče, govori da se soba zapalila. U prvi mah mislim da je to još jedan trik, samo da ne zovem policiju, ali ipak spuštam slušalicu i polagano prolazim hodnikom. A onda, na nekoliko koraka od sobe, osjećam miris dima. Trčim unutra. U kutu kraj kreveta gore one kutije. “Svijeće”, kaže M. kad me vidi. Sad se pokušava držati smireno, tijela i dalje prekrivena krvlju. “Kutije su se zapalile kad si ih srušila.” Sjećam se da sam ranije, dok sam pripremala sobu, nekoliko svijeća stavila i na kutije. Vatra je malena, kao u kakvom izviđačkom logoru. Brzo gledam oko sebe, tražim neku deku kojom bih zagušila plamen. Jednom, nakon što me M. mlatio bičem, bilo mi je hladno, pa me pokrio svijetlozelenom dekom. “Gdje ti je ona deka?” pitam, već povlačeći ladice komode. “Oslobodi me, Nora”, kaže M. U njegovu glasu čujem prizvuk obuzdane panike. “Pusti sad deku. Oslobodi me!” Ladice redom padaju na pod. Ne pronalazim deku, niti nešto dovoljno teško i gusto da ugasim vatru. Jurim do M.-a, da mu skinem lisice, a onda zastajem. Ključ je bio na stolu kraj kreveta, a stol sad leži i sve što je bilo u njemu i na njemu - pa tako i ključ za lisice - porazbacano je po podu. Ne vidim ključ. “Oslobodi me!” “Moram pronaći ključ.” Spuštam se na koljena i tražim. “Bio je na stolu”, kažem. U stranu guram kutiju kondoma, čašu za vino i tube s lubrikantom. Nema ga. Preokrećem stol, ali i dalje ne vidim ključ. Gledam pod krevet i vidim deku, presavijenu, u kutu. Tražim ključ. “Nora!” Podižem pogled. Vatra je sad mnogo viša i već je blizu donjem dijelu kreveta. Uzimam deku i njome je počinjem gasiti. Dim se izvija prema stropu. Iskre lete na sve strane, prenoseći plamen i na donji rub zastora. Plamen se brzo širi po materijalu i diže prema stropu. U sobi je sve nepodnošljivije, vatra je užarena, plamen guta sve oko sebe, raste i širi se, postaje intenzivniji, smrtonosniji. Deka ne pomaže. Uzmičem i gledam prema M.-u, vidim lice obuzeto strahom. “Protupožarni aparat”, kažem, pa jurim iz sobe. Vadim ga iz ormara u kuhinji, pa jurim natrag. Kao ukopana zastajem na vratima, ne mogu vjerovati što je preda mnom. U tih nekoliko sekunda koliko me nije bilo, vatra se proširila, više
304
elada8
nego udvostručila. Kut sobe izgleda poput divovskog krijesa, užareni zlatni plameni jezici snažno se dižu, hrpe kutija sada gore punim intenzitetom. Plamen već dodiruje zidove. Gori i sag, a strop je crn od dima. Lica zgrčena i izobličena od straha, M. gleda kako se plamen izvija i prilazi krevetu, sada već na samo koji centimetar od njega. Izvlačim osigurač iz aparata, pa počinjem raspršivati pjenu kraj kreveta. Bijeli prah šišti, a ja ga nastavljam raspršivati i gušiti plamen najbliži krevetu. Potom usmjerujem mlaznicu prema onim kutijama i pritišćem ručicu. Bijeli prah samo slabašno izlazi iz mlaznice i odmah pada na pod. Pritišćem ručicu još jednom. Ništa. Gledam kazaljku s gornje strane. Nalazi se u crvenom polju. Aparat je prazan. Bacam ga na pod, motam tepih koliko god mogu, tako da plamen ne zahvati cijeli pod, pa trčim u hodnik. Čujem kako M. viče, doziva me. Misli da ga ostavljam da ondje umre. Trčim u spavaću sobu i dižem slušalicu. Već namjeravam nazvati 911, ali oklijevam. Mogla bih ga jednostavno ostaviti da umre u plamenu. To bih mogla učiniti. Zaslužio je smrt. Svijet bi bez njega svakako bio bolji. Već drugi put danas igram Božju ulogu u M.- ovu životu, odvagujem vrijednost njegova života. Iz one sobe čuje se užasan krik i odluka postaje posve jasna: nisam krvnica. Zovem broj za hitne situacije, dispečeru dajem sve tražene informacije, pa spuštam slušalicu. Skidam prekrivač s kreveta. Trčim natrag do sobe i čujem kako M. viče, kako me doziva po imenu, preklinje me da ga ne ostavim da ondje izgori. Dolazim do njega i vidim da je vatra već zahvatila cijelu jednu stranu sobe. Vrućina je nepodnošljiva, teško dišem u tom gustom zraku ispunjenom dimom. Bacam prekrivač na plamen u blizini kreveta i gasim vatru u blizini M.-ovih stopala. Plamen je odmah zahvatio i prekrivač. Pokušavam ga ugasiti dlanovima, a onda se povlačim, ne znajući što da radim. M.-ovi krikovi paraju mi uši. Gledam oko sebe. Nemam čime ugasiti vatru. Mogla bih uzeti kantu vode, ali to ne bi pomoglo. Treba mi crijevo za vodu. Vatra se širi, ponovno se približava krevetu i premješta se prema vratima. “Učini nešto!” viče M. Izvio je tijelo tako da napola visi s kreveta. Noge krvave i pune tragova štapa - prebačene su mu preko ruba, ruke posve zategnute, i dalje okovima učvršćene za zid. Koža oko ručnih zglobova već je krvava, poderana od zatezanja lisica. Povlači lance, očajnički ih pokušava iščupati iz zida. Sve je uzaludno, lanci su učvršćeni vijcima, no on više ne razmišlja racionalno. “Moj alat!” viče. “U garaži! Kutija s alatom!” 305
elada8
Za to je već prekasno. Vatra prekriva prozor, a plameni jezici sad već sežu gotovo do vrata. Već za koju minutu, možda i samo koju sekundu, bit ćemo zatočeni u sobi, bez mogućnosti da iziđemo. Na zidu vidim onu sablju. Uzimam je. Promuklim glasom, uz uzaludnu rezignaciju, M. kaže: “To neće ići. Lanac je predebeo.” “Znam”, kažem, pa mu prilazim. M. kašlje, guši se od dima, blijedo me gleda, ne shvaća što radim s tom sabljom, a onda mu licem prelazi novi val panike. Misli da ću ga ubiti. Stojim nad njim i gledam ga. Ne poduzmem li odmah nešto, oboje ćemo izgorjeti. Misleći na to kako je tjerao Franny na patnju, prilazim zidu i tako dolazim točno iznad njegovih nadlaktica. Držeći je objema rukama, pridižem sablju visoko iznad glave. Na M.-ovu licu sad se vidi čisti užas, isti onaj izraz koji se morao pojaviti i na Frannynu licu onog dana kad ju je ubio. “Ne!” vrišti u trenutku kad je shvatio da ga neću ubiti. “Ne!” Udaram svom snagom i oslobađam M.-a s kreveta.
306
elada8
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Često razmišljam o pravdi, o onoj jednostavnoj, iskonskoj pravdi: oko za oko, zub za zub. Kad sam M.-u odsjekla šake, jesam li to učinila da ga spasim ili da ga kaznim? Na to pitanje ne znam odgovor. Dok sam svom snagom spuštala sablju, u mislima mi je bila Franny, ali da to nisam odmah učinila, on bi izgorio u onom plamenu. Nekako si umišljam da nisam poput M.-a, da nisam njegova stvarna dvojnica: hladna, sklona manipuliranju, okrutna. No možda smo zapravo sličniji nego što želim priznati. U sebi imam tu sposobnost da budem kao M., to znam, no taj dio sebe svjesno potiskujem. Tog sam ga poslijepodneva dvaput mogla ubiti - i to sam tako silno željela - ali dvaput sam se suzdržala. Nisam ga zadavila i nisam ga pustila da izgori. M.-a sam nakon toga vidjela samo jednom, u bolnici, ruku, tih batrljaka koji završavaju ispod laktova, omotanih bijelim zavojima. Optužio me za to da sam mu namjerno odrezala ruke radi osvete. Moguće je i to. Ali, kad promislim o svemu, znam da nisam imala izbora. Vatrogasci su stigli za samo nekoliko minuta, prekasno da pomognu M.-u, ali su mu spasili kuću. Vatra je uništila samo sobu za dresuru. Mene su odvezli u bolnicu zajedno s M.-om. Ruke su mi bile opečene - bile su to tek opekline drugog stupnja, nešto crvenila i mjehura - iako toga nisam bila svjesna do dolaska vatrogasaca. One dvije videosnimke, jedini dokazi o tome da je M. ubio Franny, uništene su u požaru. Nikada mu se neće suditi zbog njezina ubojstva. Ali vjerujem u karmu i zli ljudi u konačnici pate, ako ne u ovom, onda u drugom životu. Čovjek ne može bez ikakvih posljedica činiti zlo. Svemirom vlada neizreciv red - u to sam prisiljena vjerovati - i premda neće završiti u zatvoru, M. je doživio sudbinu koja je, barem za njega, gora od smrti. Njegov je život s glazbom - jedini dio života koji je istinski volio i do kojeg mu je bilo stalo - uništen. Više nikad neće svirati klavir. Protiv mene nije podignuta optužnica. Okružni je tužitelj zaključio da sam ga vezala uz njegov pristanak, da je požar izbio slučajno i da sam reagirala u najboljoj namjeri da spriječim M.-ovu smrt. M. je tvrdio da sam ga omamila i vezala bez njegova pristanka, ali na koncu se sve svelo na njegovu riječ protiv moje. Pougljenjeni ostaci u sobi, okovi za ruke i noge, kao i ona dizalica, ukazivali su na to da je svojevoljno sudjelovao u sadomazohističkim igricama. Jednako tako, okružnome tužitelju nije uspio pružiti uvjerljiv motiv koji bi objasnio zašto sam ga omamila sredstvom za spavanje: nije mogao reći da mu se osvećujem jer mi je ubio sestru. Još čekam da vidim hoće li njegov odvjetnik protiv mene podnijeti građansku tužbu.
307
elada8
Nitko neće pred sudom odgovarati za Frannyno ubojstvo, a okružno tužiteljstvo još je prije nekoliko tjedana povuklo optužni prijedlog protiv Iana. Ja sam M.-ovo priznanje prenijela Joeu Harrisu - M. je sve, naravno, zanijekao - ali što je bilo još važnije, Ian je uspio doći do alibija. Onog dana kad je M. ubio Franny bio je na izletu u Desolation Wildernessu, s prijateljem. I premda se njegov prijatelj nije mogao točno sjetiti datuma izleta, kasnije se sjetio da su tog popodneva naišli na čuvara parka. Za ulazak u park uvijek je potrebna dozvola, a ni on ni Ian tog je dana nisu imali. Nasreću, čuvar ih se sjetio. Bio mu je to prvi dan na toj dužnosti, pa im je progledao kroz prste i samo ih usmeno upozorio na kršenje propisa, umjesto da im napiše kaznu. U kaosu koji je uslijedio zbog optužbe i uhićenja, ni Ian ni njegov prijatelj nisu se sjetili tog događaja. Da ga se nisu sjetili naknadno, i da ih je onaj čuvar zaboravio, Ian bi danas bio u zatvoru. Iako više nije osumnjičenik, ugled mu je narušen. Osjećam se osobno odgovornom za užasne patnje koje sam mu prouzročila i samo bih mu željela nekako olakšati bol. Danas sjedim za računalom i počinjem pisati posljednji dio priče o Franny. Sve to počela sam pisati s namjerom da je pokušam objaviti. Napisani prikaz njezine priče, o kojem M. nije imao pojma, trebao je biti posljednji dio odmazde, čin kojim bih ga razotkrila kao Frannyna ubojicu. Ali tekst je prerastao u nešto neusporedivo veće, i osobnije: u bolan dnevnik, u memoare o životu i smrti moje sestre, u posthumno pomirenje. Radim šest sati, pa se odlučujem za stanku. U mislima mi je Ian. Želim mu toliko toga reći. Nebrojeno puta pokušala sam doći do njega, ali odbio je sve moje pokušaje. Ne želi imati nikakve veze sa mnom, a to je, naravno, posve razumljivo. Ostavljam mu poruke na sekretarici, ali ne javlja mi se. Napisala sam mu i nekoliko pisama, bez rezultata. Čak sam zamolila Maisie da se malo zauzme za mene, ali ona kaže da Ian odbija razgovarati o meni. Kasnije poslije podne odlučujem otići u Sacramento. Cijeli dan sunce se pokušava probiti kroz plitke i ravnomjerne sive oblake i sada napokon uspijeva, pa vidim tanke, zakošene pruge svjetlosti. Izlazim i dolazim u garažu. Susjedovu sinu, tinejdžeru, platila sam da sredi Frannyn Cadillac. Sada je opran, ispoliran i dotjeran, i premda sam više puta ulazila i sjedila za njegovim upravljačem, još ga nisam vozila. Stavljam ključ u kontakt-bravu i puštam motor da se ugrije. Ta potmula grmljavina, nasreću, zaglušuje strahove koji mi vrište u glavi. Iz ispušne cijevi izlaze hladni oblaci koji se komešaju oko auta. Izlazim iz garaže i vozim se Rosariom, pa skrećem lijevo u Montgomery. Trubim i mašem nekom susjedu - nemam pojma ni tko je ni kako se zove postarijem muškarcu zabundanom u toplu kariranu vunenu jaknu koji je izišao u šetnju s paperjastim pudlom. Klizim dalje ulicom, imam dojam da sam na nekakvoj jedrilici koja plovi uzvodno. Nisam naviknuta na dimenzije Cadillaca, 308
elada8
na tu silnu, crnu, sjajnu masu. Kad god sam odlazila u garažu i sjedala za upravljač, činilo mi se da se auto za koji centimetar smanjuje. Imala sam dojam da sam dijete koje mora viriti kroz upravljač i čije noge jedva sežu do papučice gasa. Sve mi je to bilo u glavi, naravno - nemam baš nikakvih problema s dosezanjem papučica na podu - ali i dalje imam dojam da je Cadillac moćniji od mene. Izlazim na međudržavnu autocestu 80 i krećem na istok, zajedno s kasnoposlijepodnevnim prometom. Zamišljam li to samo ili se drugi auti uistinu odmiču od mene? Čini mi se da zauzimam više prostora nego što bih trebala - ali ne, svakako sam unutar isprekidanom linijom odijeljenog traka na autocesti. Malo otvaram prozor i u kabinu puštam ledeni zrak. Tako sam budnija, nekako na rubu, kao da sam popila šalicu jake i vruće kave. Prelazim most, zaobilazim sjedište kalifornijske zakonodavne vlasti, pa dolazim do lanova stana, dok gume pucketaju na otpalom smeđem lišću uz rub ulice. Okrećem ključ u kontakt-bravi, no motor još nekoliko dugih trenutaka štropoće, pa se tek onda posve gasi. Šćućureno sjedim iza upravljača, pokušavam dobiti na vremenu. Povjetarac ljulja grane stabla pod kojim sam se parkirala, a nekoliko smeđih listova polagano pada na pločnik. Stablo je gotovo golo, a prazne grane streme uvis kao da se ponizno mole nebesima. Izlazim iz Cadillaca. Iana nema kod kuće, ali ja vadim ključ - tek drugi put - i ulazim. S njim se nisam vidjela već tjednima, posljednji put vidjela sam ga u rujnu, prije nego što su ga priveli. Nadam se da još nije prekasno. Čekam na kauču i razmišljam o tome što ću reći. Zidovi su bijeli, besprijekorno čisti i netaknuti, prazni, osim one reprodukcije slike Georgije O’Keeffe. Sklapam oči, a ta kravlja lubanja zadržava mi se kao otisak, u negativu, s unutarnje strane kapaka. Odakle uopće početi s lanom? Nisam ista ona osoba koja sam bila prije godinu dana, to mu moram reći prije svega. M. zna neusporedivo više o meni - poznaje moje tajne, moje nesigurnosti - ali povjerenje sam trebala pokloniti Ianu. Znam da je vrijeme za to da sredim život, da ponovno steknem slobodu koju sam tako pasivno bila prepustila M.-u. Otvaram oči na zvuk ključa koji ulazi u bravu. Vrata se otvaraju i Ian ulazi. Njegovo tijelo - kršno, plavokoso, malko nespretna držanja, u odnosu na M.-ov skladan, gotovo elegantan izgled - ispunjava okvir vrata. U onom je sivom prugastom, gangsterskom odijelu, istome odijelu koje je na sebi imao kad sam ga posljednji put vidjela, prije nego što su ga uhitili. Odijelo je izgužvano, sako nezakopčan i na njemu visi nekako nakrivljeno. Zatvara vrata s treskom i uočava me tek nakon dva koraka. Na licu mu se vidi iznenađenje, a zatim i iziritiranost.
309
elada8
“Znam da ne bih smjela biti ovdje”, kažem žurno i ustajem. “Morala sam te vidjeti, pa sam se dovezla, iako sam znala da si po svoj prilici na poslu.” Mršti se, plave su mu oči oprezne. “Trebala si prvo nazvati.” “Pribojavala sam se da ćeš mi reći da ne dođem. Mislila sam da se ne želiš vidjeti sa mnom.” “I ne želim. Vrati mi ključ.” Izgleda umorno, lice mu je upalo, ramena pognuta. Prilazi mi, očekuje da mu uručim ključ u ispruženu ruku. Čak i taj njegov dugački korak, koji je nekoć bio pun energije i života, sada je nekako usporen. “Daj mi ključ”, kaže. Skidam ključ s aluminijskog privjeska. Na njegovu licu jasno vidim povrijeđenost, nepovjerljivost. “Dopusti da ti objasnim”, kažem. “Vratit ću ti ključ, samo mi dopusti da ti objasnim. Molim te.” “Zašto bih to trebao slušati? I ovako si mi na vrat navukla dovoljno problema. Što god kažeš, neću ti oprostiti.” Glas mu je ciničan, opor, glas ogorčena čovjeka. Odjednom je izgubio toliko toga, dotada besprijekoran ugled, djevojku, najboljeg prijatelja, kao i nevinost - a ja sam uzrok svega. “Ne očekujem da mi oprostiš”, kažem. “Samo ti želim ispričati što se dogodilo. Nekoć si me volio. Daj mi još samo nekoliko trenutaka da ti objasnim, pa ću otići.” Ian uzdiše, dlanovima trlja lice. Izgleda dotučeno i beskonačno umorno. Prelazi na drugu stranu sobe, skida sako i kravatu. Ostavlja ih na naslonu naslonjača, pa me gleda. Tako stoji, između nas je cijela soba, udaljenost je veća od duljine same prostorije. “Vraćam se u Sacramento”, kažem. “I ponovno ću početi raditi.” Zastajem. Ne znam kako ću nastaviti. Ian je, u to nema nikakve sumnje, iz svega izvukao svoje zaključke. Novine su vrlo detaljno popratile onaj požar, izvijestile o tome kako smo M. i ja “sudjelovali u aktivnostima koje su obuhvaćale i vezivanje”, tijekom kojeg se igrom slučaja nešto i zapalilo, a ja sam mu “spasila život” tako što sam mu odrezala šake. To je ono s čime je upoznat Ian. Ali kako ću mu objasniti što je do toga zapravo dovelo? Kako ću mu reći sve što smo zajedno radili?
310
elada8
Počinjem od lakših stvari. Govorim mu kako mi je M. sve nasamo priznao, da je on ubio Franny. Objašnjavam mu i kako me Frannyn dnevnik naveo na to da posumnjam u M.-a, te kako sam se uvukla u njegov život, u nadi da ću ga razotkriti. Ianu potom govorim da smo M. i ja bili ljubavnici, čega je sada već ionako morao biti svjestan. Lecnuo se, jedva primjetno, na te moje riječi, nos mu se nabrao od uznemirenosti, ali nije me prekinuo. Izostavljam pojedinosti seksualne prirode - to će na red doći kasnije. “Iza mene je mnogo grešaka”, kažem. “Moć rasuđivanja bila mi je posve zamagljena.” Sluša me sa suprotne strane sobe, bez riječi, odsutno prstima navlači donju usnu. “Ali daleko mi je najveća greška to”, nastavljam, “što ti nisam vjerovala.” Nakon toga pričam mu o tim silnim godinama kada nisam vjerovala baš nikome. Ispunjavam praznine u osobnoj povijesti. Govorim mu da sam se promijenila, a potom mu prilazim i rukama mu obavijam struk. Tijelo mu od mog dodira postaje napeto i osjećam kako se pokušava udaljiti od mene. Privijam ga još snažnije. Naslanjam glavu na njegovo rame. “Pruži mi još jednu priliku”, kažem. Imam osjećaj da bih trebala biti u stanju sama stajati. Ali ne mogu. Barem zasada. Trebaju mi lanova snaga, iskrenost i poštenje. On uzdiše, a ja ponavljam: “Molim te. Pruži mi još jednu priliku”, a on ovaj put podiže jednu ruku i lagano je stavlja na moja križa. To je vrlo slabašan, krhak zagrljaj, a meni se čini da, nakon svega što smo proživjeli, možda i nije nužno da čovjek stoji sam.
311
elada8
PRIJE NEGO ŠTO ZAVRŠIM... Ponekad, dok čitam romane ili u kinu gledam filmove, čini mi se da je život točno određen i jasno definiran, da se vrline nagrađuju, a da se zločinima odupiremo. U stvarnome životu nije tako. Nedužne sustiže kazna, krivci svijetom šeću slobodni. Iako je policija povukla sve tužbe protiv Iana, neki kolege i prijatelji i dalje ga gledaju ispod oka, sumnjaju i pitaju se je li zapravo ipak ubojica. A M., iako nitko ne može poreći da je gubitak ruku primjerena kazna, i dalje bez drugih posljedica živi u Davisu, netaknute profesionalne reputacije. Fikcija je možda uređena i nedvosmislena, no život je, sve mi je jasnije, pravi kaos. Proteklo je već gotovo godinu dana otkako sam počela pratiti M.-a. Moje putovanje - ako to mogu tako nazvati - sada je završilo i nastavljam živjeti. Pakiram kutije, na desetke kutija, pretrpavam stan u ulici Torrey. Svaki dan napunim nekoliko kutija, zatvaram ih ljepljivom trakom i slažem uza zid, pripremam ih za radnike koji će po njih doći potkraj mjeseca. Pronašla sam stan u Sacramentu, a sljedeći tjedan ponovno počinjem redovito raditi u Beeju. Neće biti lako - svi u redakciji znaju za moju vezu s M.-om - ali razgovarala sam s urednikom i on je pristao na moj povratak. Na prilazu mojoj garaži stoji, još uvijek, Frannyn veliki stari Cadillac: crn, sjajan i ogroman. Uistinu čudovišno velik. S tim autom jednostavno morate srasti. To je auto koji vam se uvuče pod kožu. Čovjek se u njemu može osjećati sigurno, zaštićeno. Zahvaljujući debelome čeliku i težini, neće se samo tako raspasti i zgužvati dođe li do sudara. Nije poput onih manjih i novijih automobila - gotovo igračaka - koji izgledaju kao da su izrađeni od kositra, i koji se zgužvaju poput harmonike već pri najmanjem sudaru. Kad se nađem za njegovim upravljačem, odjednom mi je u njemu neizmjerno udobno. A sada, kad god Cadillacom iziđem na ulicu, mogu se diviti njegovu skladu, napokon shvaćajući zašto je Franny toliko voljela taj auto: u njemu je jednostavno fino i ugodno. Ne vozim ga svaki put - u pojedinim prigodama draža mi je moja Honda - a jednog dana možda ću i prodati Cadillac. No zasada mi se sviđa što je tu. Ian i ja se slažemo. Ispričala sam mu pojedinosti o svome odnosu s M.-om, znajući da to moram učiniti. Razmišljala sam o tome da pred njim sakrijem istinu, no to bi bilo pogrešno. Ne znam hoće li naš odnos preživjeti istinu, ali bez nje je jednostavno osuđen na propast. Možemo preživjeti jedino uz iskrenost tome me naučio upravo Ian. Ta korozivna moć laži oslabljuje same temelje odnosa, jer jedna laž za sobom nužno povlači drugu, pa još i još laži, a svaka od njih nagriza temelj povjerenja, tako da na koncu preostaje vrlo malo toga vrijednoga. Ian to razumije. Ispričao mi je sve o sebi i M.-u, kao što sam i
312
elada8
očekivala. Laži i prijevare nisu dio njegove prirode, a to samo pokazuje koliko je bolji čovjek od mene. I pritom nije zamagljivao istinu, nije mi rekao da ga je M. zaveo, nego da je to bio zajednički korak - iako je zbog njega požalio već sutradan. Smatrao je da tim iznošenjem istine ugrožava moju ljubav, ali ju je ipak izrekao - dok sam ja kukavički stajala po strani, još ne nudeći svoje priznanje, u sebi zadržavajući tu prljavu malu tajnu. Moja je izdaja bila neusporedivo veća od njegove. Ne znam kojim ću smjerom dalje krenuti. Uviđam nepromišljenost svojih postupaka u odnosu s M.-om, ali još osjećam ono iskušenje. Otvorio mi je čulna vrata kroz koja, nakon što sam jednom ušla, više nije bilo povratka. Poput Pigmaliona i tog kipa Afrodite od bjelokosti, M. je stvorio mene. A poput Elize u odnosu s Henryjem Higginsom, ja se više ne mogu vratiti odakle sam došla. Noću zatvaram oči i sanjam o muškarcu koji me prisiljavao na poslušnost, o kožnome biču koji mi je nametao disciplinu, o sponama koje su mi sputavale tijelo i zapovijedima koje su mi obuzdavale dušu, o iskonskoj potrebi - tako dubokoj i poganskoj - koja je užitak stapala s bolom. U snovima se s nelagodom sustežem pred njegovim zahtjevima, ali se pokoravam i dalje ga želim. Te moje potrebe i želje neobjašnjive su, čak i meni. M. mi je jednom rekao da intelektualne sklonosti moram pomiriti s instinktivnima. To moram nekako naučiti, ali nisam sigurna da će Ian to ikada shvatiti. Pokušava, ali mu to pada teško. Ne može razumjeti moje podijeljene žudnje, potrebu da dominiram na poslu, ali pokorno slušam u krevetu. Možda me, jednog dana, napusti. Tako bi možda i bilo najbolje. M. je u meni probudio strast za koju nisam znala da postoji i možda mi uopće nije mjesto uz muškarca kakav je Ian. A njemu možda nije mjesto uz ženu poput mene. Ponovno čitam prvih nekoliko stranica ove priče - napisanih, čini mi se sada, prije tko zna koliko vremena. Znam da mi se ton u međuvremenu ublažio. Sada, nakon što sam hodala po toj tankoj liniji koja odvaja erotično od sadomazohizma, znam da je, barem za mene, ta demarkacija mutna, da su ta dva područja ista, da se stapaju. Ali znam i koliko je opasno stajati preblizu rubu, podati se muškarcu koji ne raspolaže moralnim kodom. Sa samog ruba povukla me tek ona videosnimka na kojoj je Franny. Njezino me poniženje prisililo na to da promislim o nužnosti suzdržavanja, prisilila na to da shvatim da M. nije osoba kojoj treba prepustiti nadzor. To je čovjek bez morala i zbog toga je opasan. Još prije godinu dana bila bih rekla da dobro od zla odvaja jasna i oštra crta. Rekla bih da zlo pripada nekom podzemnom svijetu, te da zli ljudi postoje izvan granica uljudnog ophođenja. Sada u to više nisam toliko uvjerena. Smatram da svojevrsna mračna strana pripada svima nama, da se krije pod površinom naše ljudskosti, da je u nekima od nas izopačena, ekstremna i sirova, divljačka, u
313
elada8
nekima manje izražena, ali da uvijek postoji i da se uvijek nadmeće s uljuđenom dušom. To sam primijetila i u sebi onog dana kad je izbio požar. Osjetila sam M.-ov utjecaj. Nietzsche je napisao: “Tko se god bori protiv čudovišta, trebao bi se pobrinuti za to da pritom i sam ne postane čudovištem. A kad predugo gledaš u ponor, i taj ponor počne gledati u tebe.” Tek sada, nakon što M. više nije dio mog života, iz ove perspektive i s ove distance, shvaćam da sam podlegla M.-ovoj mračnoj strani. Koliko sam samo bila nepromišljena kad sam ga počela slijediti! Mislila sam da mu se bez opasnosti mogu približiti. Moj osjećaj za čast i pravdu zaštitit će me od njegova utjecaja, mislila sam naivno, ali od njega se nisam vratila bez posljedica. O tome svjedoče moji ožiljci, i fizički i emocionalni. Moje putovanje s M.-om u početku je bilo potraga za istinom, i premda je cijena možda bila previsoka, pronašla sam odgovore za kojima sam tragala. Frannyno je putovanje bilo neusporedivo gore. Posve nehotice ušla je u samo srce izopačenog čovjeka, a odande više nije bilo povratka. Ja ću žaliti, zauvijek, što nisam bila uz nju, što je nisam povukla natrag kad se i ona, sama i prestrašena, našla na rubu tog ponora. Nora C. Tibbs Davis, Kalifornija
314
